UDK 08HR
ISSN 0350-3372
uz
M
ej
a
ad
gr
PODRAVSKI
ZBORNIK
2011.
ce
ni
iv
pr
Ko
PODRAVSKI ZBORNIK
37/2011.
NAKLADNIK
MUZEJ GRADA KOPRIVNICE
uz
M
UPRAVNO VIJEĆE MUZEJA GRADA KOPRIVNICE
Enerika BIJAČ
Nada MATIJAŠKO
Dalibor VUGRINEC
ej
UREDNIŠTVO
Božica ANIĆ, Dubravko BILIĆ, Robert ČIMIN,
Venija BOBNJARIĆ VUČKOVIĆ, Branka CUKI,
Dražen ERNEČIĆ, Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ,
Edita JANKOVIĆ HAPAVEL, Zvonko HITREC,
Mladen MATICA, Marija MESARIĆ, Vladimir MIHOLEK,
Sandra PETAK SAMARDŽIĆ, Slavica VITKOVIĆ, Dalibor VUGRINEC
gr
UREDNIK
Dražen ERNEČIĆ
a
ad
UREDNIK ZA KNJIŽEVNOST
Damir MAĐARIĆ
GRAFIČKI UREDNIK
I LIKOVNA OPREMA
Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ
ni
iv
pr
Ko
LEKTURA
Dubravko BILIĆ
KOREKTURA
Dražen ERNEČIĆ
FOTOGRAFIJA NASLOVNICE
Vladimir KOSTJUK
PRIJELOM
Dalibor VUGRINEC
ILUSTRACIJE KNJIŽEVNIH PRILOGA
Mijo KOVAČIĆ
TISAK
Baltazar, Koprivnica
Naklada 1000 primjeraka
Za iznesene podatke i tvrdnje odgovaraju autori
UREDNIŠTVO
ce
NASLOVNICA
Mijo KOVAČIĆ, “Graničari”, detalj, 1986.,
vl. Galerija Mijo Kovačić, Gornja Šuma - Zagreb
RIJEČ UREDNIKA
uz
M
PODRAVSKI ZBORNIK – OBJAVLJENI IZVOR
O POVIJESTI I SADAŠNJOSTI PODRAVINE
ej
Pred Vama je poštovani čitatelji novi 37. broj muzejskog i kulturološkog časopisa za povijest, sadašnjost i identitet Podravine. Vjerujemo da će upravo s takvim
porukama i svojim bogatim i raznovrsnim sadržajem doprinijeti promišljanju
podravskih vrijednosti i u predstojećem nam europskom globalizacijskom okruženju.
Kao i svake godine u zborniku se objavljuje mozaik naslova pristiglih od brojnih autora s područja ludbreške, koprivničke, đurđevačke i pitomačke Podravine pa će se tako u ovom broju pronaći ukupno 32 autora s tridesetak naslova
svrstanih u više tematskih cjelina, koje se u kontinuitetu, od početka izlaženja
zbornika 1975. godine nalaze u njegovoj koncepciji i strukturi. U ovom broju
to su - Suvremene teme, Zaštita spomenika kulture, Hrvatska naivna umjetnost,
Povijest & kulturna povijest, Etnologija&etnografija, Muzeograifja, Prirodoslovlje,
Knjižničarstvo, Prikazi i Književnost.
Ovogodišnji je Podravski zbornik posvećen brojnim i značajnim obljetnicama
- 20. obljetnici hrvatske samostalnosti, 80. obljetnici hrvatske naivne umjetnosti
i hlebinske slikarske škole* te 110. obljetnici rođenja Krste Hegedušića, 130.
obljetnici Crvenog križa Koprivnica, 60. obljetnici života i 40. književnog rada
Božice Jelušić te izlazi i u znaku gospodarskih obljetnica - 110 godina Hrvatske
seljačke zadruge i 100. godišnjice Marvogojske udruge u Đurđevcu.
U ime uredništva želim Vam ugodno čitanje.
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Dražen Ernečić
ce
*Upravno vijeće Muzeja grada Koprivnice donijelo je u siječnju ove godine Odluku o proglašenju 2011. godine Godinom hrvatske naivne umjetnosti i hlebinske slikarske škole a uz 80. obljetnicu iste a koja se zasniva na III. izložbi
Udruženja umjetnika Zemlja 1931. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu na kojoj su po prvi puta pod
mentorstvom Krste Hegedušića izlagali mladi Ivan Generalić i Franjo Mraz iz Hlebina.
Podravski zbornik 2011.
3
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
4
Podravski zbornik 2011.
Želimir LASZLO
Muzejski dokumentacijski centar, Zagreb
uz
M
O Koprivničko-križevačkom
(županijskom) identitetu, baštini
i turizmu
ej
Svi govorimo o identitetu ali zapravo ne znamo točno što je to. Ima onih koji
misle da je identitet najjednostavnija stvar na svijetu. Identitet je ono što smo mi
sami i smatramo da je naše. Na žalost stvari nisu tako jednostavne. Identitet je
komplicirana stvar. Jedna definicija (ili bolje pokušaj definicije) kaže da je identitet skup karakteristika po kojima znamo ili prepoznajemo specifičnosti ljudskih
zajednica. Identitet bi bio ono što nas razlikuje od drugih. Škoti su škrti, Švicarci
precizni, Nijemci radišni, a mi Hrvati, razumije se, kulturni. To su, naravno, stereotipi. Identitet je nešto mnogo kompleksnije. Mnogo je pitanja o kojima se, kad
je riječ o identitetu, raspravlja. Kako se u globalno doba uopće artikuliraju društveni
identiteti – pita se Ž. Paić koji je uvjeren da je nacionalni (kulturalni) identitet velika ideologijska fraza protivnika Zapada uopće. O različitim identitetima u hrvatskoj
prošlosti ne postoji gotovo ni jedna ozbiljna studija – tvrdi dr. P. Korunić. Kulturni
identitet Europe između traganja za “dušom Europe” i konstrukcije “duše za Europu”
– naziv je jednog izlaganja dr. S. Vrcana. Već iz ovog kratkog navođenja naslova radova koji govore o identitetu razvidno je da stvari nisu nimalo jednostavne. Ipak,
ovdje se nećemo baviti teorijskim pitanjima identiteta. Praviti ćemo se kao da znamo o čemu govorimo. Za naše teorijski skromne potrebe kao radna poludefinicija
služiti će nam sljedeća tvrdnja: identitet je ono što proističe iz baštine (posebno
kulturne) koju osjećamo kao dio specifičnosti zajednice kojoj pripadamo.
Tu odmah možemo naznačiti prvi problem. Je li Koprivničko-križevačka županija pravi okvir ljudske zajednice unutar kojeg bi se moglo govoriti o nekoj
posebnosti – identitetu.
Prostor Koprivničko-križevačke županije izrazito je raznolik, te uključuje nekoliko
prostornih cjelina koje se međusobno razlikuju ne samo po prirodno-zemljopisnim već
i po gospodarskim, demografskim, prometnim i ostalim karakteristikama... Sjeveroistočni dio županije čini dolina rijeke Drave, a brdski dio prostor Kalničkog gorja i
Bilogore. Tako se opisuje županija na web stranici županijske turističke zajednice
(http://www.tz-koprivnicko-krizevacka.hr). Drava, Kalnik, Bilogora – ide li to zajedno? Koji bi im mogao biti zajednički nazivnik? Ima li županija identitet, nešto
po čemu se razlikuje od drugih?
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
5
uz
M
Istovremeno znajući da u svijetu na kulturni turizam otpada sve veći i veći dio
turističkog kolača, da samo Beč ili Prag zarađuju koliko i mi u cijeloj Hrvatskoj ili
čak i više, da Madžari sjajno zarađuju na onomu što mi nazivamo gulaš turizam,
a Slovenci na seoskom turizmu i mi smo shvatili da ovako više ne ide i da naš
turizam treba mijenjati. Za početak krenulo se sa Strateškim marketinškim planom
hrvatskog turizma 2010.-2014. Taj plan pretpostavlja utvrđivanje novog identiteta
hrvatskog turizma i pozicioniranje Hrvatske na međunarodnom turističkom tržištu
kao visoko vrijedne destinacije životnog stila (lifestyle) i jedne od vodećih kvalitetnih
receptivnih turističkih zemalja Mediterana, uz njegovanje i očuvanje nacionalnih
prirodnih i kulturnih vrijednosti.
U skladu sa svime time Turistička zajednica Koprivničko-križevačke županije
je na site-u pod naslovom O Županiji ovako predstavila Županiju:
ej
Koprivničko-križevačka županija
Koprivnica, Antuna Nemčića 5
13. travnja 1993.
1147242
Darko Koren
1.746 km2
124.467 stanovnika
Gospodarstvo:
Kulturni identitet:
Prirodna baština:
3 grada i 22 općine, te 264 naselja
Broj gospodarskih subjekata: 2898 gospodarskih subjekata, ukupan broj zaposlenih
u gospodarstvu: 28.839 osoba, ukupan prihod gospodarstva: 7,3 milijarde kuna
Registrirani poljoprivrednici: 12.000 osoba, procjena vrijednosti primarne
poljoprivrede: 1.2 milijarde kuna
kolijevka hrvatske naivne umjetnosti
područje rijeke Drave i planine Kalnik
ni
iv
pr
Ko
Poljoprivreda:
a
ad
gr
Naziv:
Sjedište:
Godina osnivanja:
Matični broj:
Župan:
Površina Županije:
Broj stanovnika:
Teritorijalno-politički
ustroj:
ce
Baš tako kratko i jasno: kulturni identitet = kolijevka hrvatske naivne umjetnosti. Je li to novo pozicioniranje Županije na turističkom tržištu kao visoko
vrijedne destinacije životnog stila (lifestyle?) koju zahtijeva Strateški plan? Valjda
jest. Gdje ćeš višeg stila života od umjetnosti?
Na istom tragu i na istom site-u vabi nas župan: Pozivam vas da obiđete petnaestak galerija na našoj galerijskoj cesti - jedinstvenom projektu kulturnog turizma
u Hrvatskoj. Ovdje na izvorištu upoznajte svjetski poznatu i jedinstvenu “hlebinsku
školu” naivne umjetnosti.
To je, dakle, to. Konj kojeg mi za trku imamo zove se NAIVNO SLIKARSTVO. Treba li se na njega kladiti? Može li se od hlebinske, podravske naive
napraviti turistički novac? Jer o tome se radi. Bojim se da ne može. Uvjeren sam
da ne može. Kladimo se na krivog konja. Zašto?
Prvo i najvažnije. Naivno slikarstvo - kako ovu pojavu na umjetničkom nebu
uobičajeno zovemo, a mogli bi ju zvati, što smo dugo i činili, i primitivno sli6
Podravski zbornik 2011.
uz
M
karstvo, a neki mu tepaju i izvorno - nije i ne može biti od znatnijeg značaja za
identitet Hrvatske, Županije pa ni Podravine. To je prolazna pojava koja ima
točno određen početak i ideološku namjeru (ili ideološku svrhu) i koja upravo
polako silazi sa scene. Naiva se zapravo nije ukorijenila u kulturi, osim što se u
jednom dijelu naše domovine u žargonu za naivnog i lakovjernog čovjeka kaže da
je hlebinac. Naiva nema, a nije nikada ni imala, veliki identitetski značaj, uvijek
više ideološki. Teške tvrdnje, ali evo obrazloženja.
Kako je sve to s podravskom naivom počelo. Jednostavno. Godine 1929. sa
slikarima Tabakovićem, Postružnikom, Leom Junekom, te arhitektom Dragom
Iblerom, kiparom Antunom Augustinčićem, te s još nekim umjetnicima, Krsto
Hegedušić osniva skupinu Zemlja. Ta skupina nema hrvatski predznak. Tabaković primjerice spada u srpsko slikarstvo. Od 1982. godine Srpska akademija
nauka dodjeljuje bienalnu nagradu za stvaralaštvo u vizualnoj umjetnosti - Ivan
Tabaković.
Ideološki, navedena imena su ljevičari i izraziti protivnici l’art pour l’art-a.
Ističu potrebu demokratizacije umjetnosti koja treba biti dostupna širokim narodnim slojevima.
U svom manifestu Zemljaši kažu: Treba živjeti životom svog doba. Treba stvarati
u duhu svog doba. Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanja kolektiva
su dominantna. Umjetnik se ne može oteti htijenjima novoga društva i stajati izvan
kolektiva. Jer je umjetnost izraz naziranja na svijet. Jer su umjetnost i život jedno.
Zato Krsto Hegedušić i još neki Zemljaši odlaze u Hlebine na selo i uče seljake
slikati. To je pokušaj ozbiljenja ideološkog zahtjeva da umjetnost bude dostupna
svima (narodu) i to ne samo pasivno tako da se ona gleda i da se uživa u njoj,
nego i aktivno tako da narod umjetnost i stvara. Zašto baš Hlebine? Ma, naravno,
ne zato što su znali da su Podravci bogomdani slikari nego zato što Hlebine nisu
daleko od Zagreba i zato (to je možda glavni razlog) što je tamo Krsto bil doma,
pa su imali gdi spati i kaj jesti. Za početak učili su dva seljaka Franju Mraza i
Ivana Generalića. Ovaj drugi im se priključio u grupu Zemlja. Čemu su ih učili?
Crtanju i slikanju. U kojoj maniri? Hegedušić je u Parizu proučavao slike Pietera
Breughela i valjda mu se činilo da je to način najprimjereniji seljacima umjetnicima. Zato naiva osim rijetkih izuzetaka, primjerice Rabuzin koji nije iz Hlebina
i koji je učil kod Koste Angeli Radovanija, uvijek, pa i dan danas kad je postala
rutina, djeluje nekako brojgelovski.
Kaj su selski dečki crtali i slikali? U skladu s učiteljskim nazorima sve kaj su
oko sebe vidli, a posebno ono kaj nije bilo dobro, ono kaj je pokazivalo društvenu
nepravdu i tlačenje seljaka i njihov težak život: jadne kuće, naherene, uboge hiže,
blatnjava bijedna sela, pijance, neumjerene veselice, bokce i bogice. Te rane slike
hlebinske naive doista su društvena osuda nepravednog svijeta u kojem su seljaci
živjeli i doista su društveno relevantne - one su društvena kritika. Ali to je otpri-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
7
uz
M
like sve. U hlebinskoj školi slikara-seljaka nema, osim spomenute društvene kritičnosti i pomalo dirljive djetinjaste inspiracije odraslih ljudi u pojedinim slikama,
nečeg posebno izvornoga.
Govoriti o izvornom seljačkom, podravskom, hlebinskom slikarstvu je obična
bedastoća. Niti je Podravina bogomdana, niti su ljudi u njoj bogomdani slikari.
Ima samo jedan davni pomalo salonsko ljevičarski i pomalo naivni umjetnički
pokret koji je eto u Podravini među seljacima posijao sjeme koje rađa još i danas.
Naiva nema ništa s narodnom tradicijom. Ona nije utemeljena u narodnoj umjetnosti.
Da li naiva i danas producira istu društveno relevantnu umjetnost? Zaboga
ne. Stvari su se malo zagubile. Nakon prvih koraka, s vremenom, kad su seljaci
vidli da ih slikarstvo vodi prvo u Zagreb, a potom bogme i u Pariz i u druge
dijelove bijelog svijeta i da se od slikanja može zaraditi puno jezerač – nastala je
eksplozija slikanja, a broj naivaca slikara narastao je do neslućenih razmjera. Oni
su slikali ono što je išlo na tržištu, pa to slikaju i danas. Nestalo je društvene kritike – slike postaju sve više i više hercih, umiljate i zgodne, tako da ih svatko može
kupiti i staviti ih u svoj salon, u svoju dnevnu sobu. Uglavnom tu su stare hiže
sa slamnatim krovovima kakve već odavno ne postoje nigdje u Podravini, sela u
prostornom rasporedu u kakvom nikad nisu bila (to je zbog potrebe kadriranja
pejzaža), sitničavo naslikano drveće kojem se vidi svaka grančica (kao da je oslikano ljudsko krvožilje) i ponad svega neizbježni i mitski pijetao (pevec, picok).
Ta tematika je dobro legla u doba velikih migracija seoskog stanovništva u
gradove. Ti novi građani (malograđani - zaboravismo na taj termin?) rado su kod
kuće imali na zidu komad sela, malo seoske idile. Oni u suvremenoj umjetnosti
nisu vidjeli niti osjetili ama baš ništa, oni još nisu u potpunosti asimilirani građani - oni su kupci naive. I zato tematika na slikama postaje sladunjava i zato
nestaje primjerice pijancov, jer tko će si doma u gradu u stanu objesiti takvo što,
što podsjeća na ružne strane seljačkog života. Zato naiva postaje tipičan kič, malograđanski proizvod.
Sve to skupa nije išlo tako brzo kao što je ovdje opisano, niti tako ujednačeno
kao što bi netko pomislio. Ali danas od one početne hegedušićevske, zemljaške,
ideološki svrhovite umjetnosti jedva da je nešto ostalo.
Ostala je međutim ideologija, ali ne u slikama nego u svemu što se oko naive
događalo. Prvo su naivci zajedno sa zemljašima bili u staroj Jugoslaviji zapravo neka vrsta lijevog rebelijanstva u umjetnosti. U socijalističkoj Jugoslaviji oni
su postali mjera jugoslavenstva. Pisali su se učeni članci pa i znanstveni radovi
(barem jedan magisterij, onaj gospodina Biškupića) o jugoslavenskoj naivi. U
današnjoj Hrvatskoj naiva je postala mjera hrvatstva. Tko nije vjerovao u ČUDO
HRVATSKE NAIVE bio je pomalo loš, nepouzdan Hrvat. Jugoslavenska naiva
postala je hrvatska naiva. U posljednja dva razdoblja, u drugoj Jugoslaviji i sadaš-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
8
Podravski zbornik 2011.
uz
M
njoj nam Hrvatskoj, naiva je bila i još uvijek jest ideološka mjera. U socijalizmu,
zemlji proletera i seljaka naivci su bili dokaz stvaralačke snage povijesno perspektivnih klasa i dokaz da je socijalizam na pravom putu. U Hrvatskoj naiva je dokaz
narodnog hrvatskog genija. I jedno i drugo je isprazno i irelevantno.
Naiva je danas, baš kao i nekoliko desetljeća unatrag, poglavito biznis ali danas biznis u opadanju. Ideologija je zapravo samo dekoracija. U Hlebinama mi
je rečeno da tek dvije ili tri familije još mogu živjeti od naive, a i oni prodaju sve
manje slika. Zato se i pojavio pritisak na Galeriju u Hlebinama da postane prodajno mjesto, unatoč mnogim manjim galerijama koje su se pojavile u istom selu
i okolici. Prodaja slabo ide. Oni doseljenici u grad sada su starci a njihova djeca,
građani druge ili treće generacije nisu naivne mušterije naive, oni logično imaju
drukčiji ukus.
Ono što danas naivci produciraju, osim eventualnih časnih izuzetaka, je ordinarni kič (Kitch = niskovrijedno stvaralaštvo s umjetničkim pretenzijama i ciljem
dostupnosti što širem krugu ljudi. Najčešće povlađuje nerazvijenom ukusu…).
Kič inače ide s turizmom, ako ima pokriće i ako se na njemu zarađuje. Izraziti
kič su Mozart kugle koje svi kupujemo i nakon što oljuštimo Mozarta s ovitka
uživamo u okusu slastice. Ordinarni kič su i oni nebrojeni Eifelovi tornjevi ili
venecijanske gondole.
Ako je današnja naiva kič, a uglavnom jest, zašto mi to ne bismo prodavali ako
i drugi prodaju kič? Prvo zato jer se na kiču ne može izgraditi kulturni turizam.
Austrija propagira Mozarta i njegovu glazbu, kugla je samo jedan od načina da se
na neprijepornoj vrijednosti glazbe zaradi dodatna para. Nitko ne ide u Austriju
samo iz razloga da kupi te kugle, koje uzgred rečeno strašno debljaju, ali mnogo
posjetitelja dolazi u Beč ili Salzburg slušati glazbu. Nitko ne posjećuje Pariz zato
da kupi umanjeni kič surogat tornja, no mnogi od onih koji dođu pogledati Eifelov toranj usput kupe taj nesretni suvenir.
Naivno slikarstvo nije podobno za ovakvu vrstu biznisa – ono je naime užasno
skupi kič. Županijska turistička zajednica napravila je uz velike laude Hrvatske
turističke zajednice galerijske ceste. Kao da će to pomoći prodaji. U nas ni vinske
ceste ne uspijevaju. Uglavnom nakon svečanog otvorenja od njih nema ništa.
Provjerio sam osobno na više primjera i sve je zatvoreno. Gdje će onda uspjeti
galerijska cesta? Na njoj će sve, osim možda dvije najveće galerije, uglavnom biti
zatvoreno. Baš me zanima tko bi se mogao na ovu cestu navući? Oni pravi turisti
kulture odmah će uočiti onaj prokleti element kiča. Tamo gdje ima kiča nema
umjetnosti. Znalci neće doći. Ostali tzv. obični turisti će na moru kupiti sliku
nekog jeftinijeg naivnog slikara. To im je dovoljno, a ponuda je već sada puno
veća od potražnje.
Tko ostaje. Djeca, srednjoškolci, penzioneri i slične skupine. Kako je obveza
da školski izleti budu i poučni i kulturni možda se netko od njih upeca. Drugim
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
9
uz
M
rječima – bačen turistički novac. Neće tu biti nikakve kulturne koristi, propagandnog efekta, a bogme neće se ništa ni zaraditi. Ukratko – ćorak.
No imaginacija kiča je začuđujuća i jako žilava stvar. Kičeri ne posustaju lako.
Nije im dovoljno da se cijeli kulturni identitet Županije svodi na naivu, već su
uz već poslovičnu podršku Hrvatske turističke zajednice koja nepogrješivo griješi
kad je identitet u pitanju, smislili mega kič projekt velikih, golemih (hiperdimenzioniranih) uskršnjih jaja, jajcih, koja su iznikla posvuda u Koprivnici, Milanu,
New Yorku i tko zna gdje sve ne. Projekt se zove Pisanica od srca.
O čemu se radi. Napravi se veliko jaje, poneka su visoka i do 2 metra, i onda se
ono shvati kao površina za oslikavanje. I ništa lakše. Pozovete naivne slikare, naivce koji oslikaju cijelo jaje, neki put slika svak svoje, a neki put se napravi samo
jedna jedina slika – npr. jaje u Međugorju je jedinstvena kompozicija s Majkom
Božjom u prvom planu i slikom crkve u Međugorju u pozadini. Takvo jajce se
onda nazove Pisanica od srca i postavi se u Zagrebu, Rimu, Međugorju itd.
Odakle nofci? Pa dadne svatko pomalo. TZ Koprivničko-Križevačke županije
prošle je godine u programu ‘Baština u turizmu’ za svjetsku izložbu 20 velikih uskrsnih jaja koja su oslikali naivni umjetnici, od Ministarstva turizma dobila 60 tisuća
kuna. Nešto je financirala i Hrvatska turistička zajednica, nešto i Turistička zajednica Koprivničko-križevačka. I tako se skupi. A i putuje se po bijelom svijetu.
Za reklamu tih velikih jaja koriste se sentimentalne religiozne i domoljubne
asocijativne veze. Jer hipertrofirano jajce navodno širi radosti Uskrsa vele kreatori
projekta, udahnjuje životnost i prepoznatljivost svakodnevice i tradicije podravskog
kraja (što bi to zapravo značilo ne znam), a k tomu još i nastavljaju dugu tradiciju
u Koprivničko-križevačkoj županiji. Ako ništa drugo ovo posljednje je potpuna
neistina, da ne velim laž. U tom kraju nikada se nisu farbala tako velka jajca,
nikada se nisu postavljala na javna mjesta, niti su ikada farbana motivima mainstreama naivnog manufakturnog pogona kao što su ubavi pejzaži, drvene hiže sa
slamnatim krovovima, leptirčeki, malo licitara, malo cvetja itd. Marketing vezan
za velika jaja zapravo huli, ponizuje, podcjenjuje tradicijsku uskršnju produkciju.
Upravo prisustvujemo teatru apsurda. Naiva koja je pokrenuta s ljevičarskih
svjetonazorskih obzora završila je kao uskršnje jajce vezano za površnu manifestacijsku religioznost i kao loš i lažan lokalpatriotski i patriotski spin s globalnim
ambicijama. Insania mundi.
Silno bi me interesirala financijska strana projekta. Tko, što plaća? Koliko što
košta? Koja je očekivana ekonomska korist od projekta (danas se kaže economic
benefit) i kako je ona procijenjena za Hrvatsku i za Županiju?
Koji je slijed razmišljanja? Vidi tako Amerikanac, Italijan, Nijemac... veliko
oslikano jaje i odluči: idem u Croatiu to je zemlja za moj odmor. To je zemlja
slikarstva kakvo je ono nekada bilo. Moram vidjeti galerijsku cestu i sve te umjet-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
10
Podravski zbornik 2011.
uz
M
nike, slike i galerije. I ne idem na more. Doći ću u podsezoni u unutrašnjost
obećane zemlje jer me oduševljava umjetnički genij podravskih ljudi.
Nemojte u moje ime identitet, i moje ne samo vaše domovine, svoditi na jaje
i naivu, to nikada nije bilo niti će biti pojava na kojoj se zasniva identitet Podravaca, Hrvata ili građanina Hrvatske. Uostalom ta kič turistička megalomanska
jaja neće donijeti ništa ni na kojem planu, identitetskom, turističkom, niti financijskom. To je samo još jedan pokušaj da se lažne vrijednosti predstave i prodaju
kao prave.
Umjesto opisanog monster-projekta predlažem svima, jer nije valjda turizam
jedini zadužen za pitanje identiteta, da porazmisle o mnogim drugim pojavama i
stvarima koji doista imaju veze s identitetom ljudi koji žive na prostoru županije,
koje bi uz ponegdje mala ulaganja mogla biti i turistički interesantna. Od njih ću
ovdje spomenuti neke.
ej
a
ad
gr
Drava
ni
iv
pr
Ko
Boravio sam u nekoliko službujućih navrata u Koprivnici, Goli, Peterancu,
Hlebinama... ali nijednom, baš nijednom nisam vidio Dravu. Podravina bez
Drave. Stalno su mi govorili kako je ona tu. Drava je posjetitelju nedostupna,
jedino ako svojski ne zapne i ne potrudi se. A to je rijeka koja je kraju dala ime i
za koju je život bio stalno vezan. Na Dravi se plovilo, ribarilo, vadio pijesak, ispiralo zlato, mljelo žito. Ništa od toga nije interpretirano niti je na bilo koji način
ni domaćim ni stranim ljudima dostupno. A moglo bi biti. Mogla bi se otkupiti
hiža i u njoj negdje na Dravi (recimo kod Ferdinandovaca ili Gole) napraviti muzej pecanja i ribarenja na Dravi, mogu se rekonstruirati vodenice... Moglo bi se
ponuditi turistima da pecaju, plove, veslaju u starim čamcima, jedu ribu s rašlji,
ispiru zlato, provedu jedan atraktivan dan na rijeci. Tu je naravno flora i fauna i
cijeli onaj danas tako važan eko-sustav.
Tradicijska gradnja
ce
O tradicijskoj gradnji i životu, dakle, stvarnom nasljeđu ne treba trošiti riječi.
Tu se malo radi, a ima i dosta primjera u kojima je tradicijska gradnja devastirana
(istina s najboljim namjerama, ali ipak devastirana) kao primjerice u PRC-u blizu
Koprivnice. Tu također leže potencijali, a malo se ili ništa ne radi.
Srednji vijek
Podravski zbornik 2011.
11
M
Kalnik i njegova utvrda (grad), crkva sv. Brcka, crkva u Glogovnici, a možda i
još ponešto mogli bi biti podloga za srednjovjekovnu priču o vitezovima, kmetovima, templarima i sepulkralcima. I to bi moglo, interpretira li se prošlost istinito
i zanimljivo, postati turistički proizvod.
uz
Vjerska tolerancija
ej
Županija obiluje vrijednim crkvama različitih konfesija ili različitih obreda.
Tu su ljepotice poput sv. Križa u Križevcima (rimski obred), sjajnog grkokatoličkog kompleksa također u Križevcima i srpske pravoslavne crkve i manastira u
Lepavini (istočni obredi), evangelička crkva u Legradu. Nije slučajno da uz župnu i franjevačku crkvu u Koprivnici imamo i pravoslavnu. I to je vrijednost koja
bi se interpretacijom i dobrom turističkom obradom mogla pretvoriti u nešto
atraktivno i održivo.
Ima toga naravno, još. Ali čemu nabrajanja. Ne kažem da bi sve trebala pokrenuti ova ili ona turistička zajednica, ali netko bi konačno morao početi postavljati
i financirati prave projekte umjesto ovakvih kao što je ova priča s golemim pisanicama.
a
ad
gr
Još nekoliko napomena
ni
iv
pr
Ko
ce
Naša županija, od Drave preko Bilogore i Kalnika posjeduje niz turističkih atrakcija koje će zadovoljiti i najizbirljivijeg posjetitelja - tako piše na stranici Turističke
zajednice (http://www.tz-koprivnicko-krizevacka.hr/). Ali to nije točno. Imati
atrakciju nije dovoljno. Ako se radi o kulturnom turizmu moramo imati dobru
interpretaciju kulturnih vrijednosti koje su dio identiteta veće ili manje ljudske
zajednice. To nemamo i to sigurno nisu golema jajca. Ali ni to nije dovoljno.
Atrakcija neće zadovoljiti niti jednog putnika turista, pa ni nas same, ako se, da
tako kažem, uz nju i povodom nje ne formira turistički proizvod. To nam strašno
nedostaje: interpretacija i proizvod. Zato nam tako teško ide razvoj turizma u
kontinentalnoj Hrvatskoj.
Ovdje je namjerno ispušteno sve u vezi s Picokima. Kaj se Đurđevčana tiče,
oni su shvatili u kom grmu leži zec. Oni su prepoznali dio svog identiteta i poistovjetili se s njim. Oni su Picoki. U taj identitetski znak i vrijednost uključeno
je nešto što drugdje vrlo teško prolazi - Turci. Sad kad imamo legendu i Ulamapašu, rekonstrukcija događaja je atrakcija i proizvod koji privlači veliki broj ljudi.
Stvar je ovdje uspjela - svaka čast.
Objektivno gledajući županije i nisu neke identitetski sretne teritorijalne i
12
Podravski zbornik 2011.
Ukratko
uz
M
administrativne jedinice. One su skrojene djelovanjem politike najviše prema
potrebama manipuliranja glasovima na izborima. To sigurno otežava pronalaženje identifikacijske osnovice za županijske turističke zajednice. Negdje više, a
negdje manje. Ali to ne smije biti izgovor za nečinjenje, a još manje za krive poteze. ej
Mislim da imamo problema s identitetom županije ili njenih dijelova i uvjeren sam da Županijska turistička zajednica s golemim oslikanim jajcima ide krivim
putom. Kulturna baština, ona materijalna u lošem nam je stanju, a takve atrakcije
je teško pokazivati turistima. Zbog svega toga turizam, barem onaj kojeg zovemo
kulturni, nam je takav kakav jest a bez drugačijeg pristupa (ne samo turističke
zajednice nego i svih drugih činilaca) takav će i ostati. Krajnje je vrijeme da pronađemo drukčije i druge putove. Za početak stvari treba drukčije postaviti. Treba
nam novi vjetar.
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
13
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
14
Podravski zbornik 2011.
Neva POLOŠKI
Jelena DUH
Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb
uz
M
KONZERVATORSKO - RESTAURATORSKI
RADOVI NA ZIDNOJ SLICI IZ CIKLUSA
MUČENIŠTVA SV. KUZME I DAMJANA U
ŽUPNOJ CRKVI
U KUZMINCU
ej
gr
Uvod
a
ad
Crkva sv. Kuzme i Damjana u Kuzmincu, sagrađena početkom druge polovine 18. stoljeća, spomenik je visoke vrijednosti. Svojim bogatim i kvalitetnim
kasnobaroknim oslikom što prekriva sve raspoložive zidne površine zajedno s baroknim drvenim inventarom čini jedinstvenu cjelinu kakvih nije puno sačuvano
na ovim prostorima. Osim kulturno-povijesnog značaja objekta, zidne slike unutar crkve imaju značajnu umjetničku vrijednost. Pripisane su radionici Antona
Jožefa Lerchingera i kvalitativno pripadaju samom vrhu produkcije zidnih slika
u 18. stoljeću na sjeveru današnje Republike Hrvatske. Smatra se da su naslikane
između 1770. i 1784. godine.
Sustavni konzervatorsko - restauratorski radovi na zidnim slikama započinju
u svibnju 2010. godine kada se započinje s obnovom zidova i svoda četvrtog traveja (iznad pjevališta) crkve. Radove izvode djelatnici i suradnici Odjela za zidno
slikarstvo i mozaik Hrvatskog restauratorskog zavoda iz Zagreba pod vodstvom
višeg konzervatora - restauratora Josipa Brekala. U rujnu iste godine radnoj se
skupini uz odobrenje ravnatelja Hrvatskog restauratorskog zavoda Ferdinanda
Medera pridružuje studentica Jelena Duh sa Odsjeka za restauriranje i konzerviranje umjetnina pri Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu kako
bi pristupila izradi praktičnoga dijela diplomskog rada. Uz vodstvo mentora mr.
Egidia Budicina te člana radne skupine HRZ-a konzervatorice - restauratorice
Neve Pološki izvodi konzervatorsko - restauratorska istraživanja i cjelovite radove
na zidnoj slici smještenoj na sjevernome zidu unutar lunete pod svodom četvrtog
traveja. Zidna slika koja prikazuje scenu iz ciklusa mučeništva sv. Kuzme i Damjana s time dobiva, osim kvalitetnog konzervatorsko - restauratorskog tretmana, vrijednu dokumentaciju izvedenih istraživanja i radova u obliku diplomskoga
rada pod naslovom “Konzervatorsko - restauratorski radovi na zidnim slikama
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
15
uz
M
ej
gr
a
ad
Slika 1. Zidna slika u luneti sjevernog zida pod četvrtim
travejem, zatečeno stanje.
ni
iv
pr
Ko
u crkvi sv. Kuzme i Damjana u Kuzmincu”. Ta se sistematična i iscrpna dokumentacija kao i plodonosna suradnja dviju institucija činila dovoljno dobrim
povodom i izvorom za nastanak teksta koji slijedi - sažetog opisa konzervatorsko restauratorskih radova na zidnoj slici iz ciklusa mučeništva sv. Kuzme i Damjana.
Osnovi podaci o građevini, zidnim slikama i majstorskoj radionici
ce
Župna crkva sv. Kuzme i Damjana pravilno je orijentirana jednobrodna građevina s polukružnim svetištem koje nije posebnim suženjem ili proširenjem izdvojeno od lađe te s pjevalištem na zapadnoj strani na koje se ulazi odvojenim
ulazom. Sagrađena je na mjestu nekadašnje drvene crkve unutar srednjovjekovnih bedema. Na sjevernom zidu uz svetište prigrađena je sakristija sa zasebnim
ulazom, a zapadnim pročeljem dominira zvonik.
Unutrašnjost crkve podijeljena je na apsidalni prostor i četiri traveja broda pojasnicama koje se oslanjaju na pilastre plastično istaknutih profiliranih kapitela.
Klasicističku jednostavnost arhitekture u potpunosti negiraju iluzionističke
zidne slike pripisane radionici Antona Jožefa Lerchingera s udjelom majstora.
Tematika zidnih slika u crkvenoj lađi najvećim dijelom vezana je uz život, mučeničku smrt, apoteozu i čuda ranokršćanskih mučenika svetih Kuzme i Damjana.
Upotpunjavaju je slike crkvenih otaca, četiriju evanđelista, dvojice starozavjetnih
16
Podravski zbornik 2011.
uz
M
svećenika, otvorena neba s razigranim anđelima, prikazi Blažene Djevice Marije,
sv. Josipa sa Djetetom i Poklonstva kraljeva te asistentski likovi svetaca koji flankiraju središnje prizore na iluzionistički slikanim bočnim oltarima. Pod pjevalištem
na sjeverozapadnoj strani nalazi se kapela Muke Kristove s odabranim prizorima
Kristove Pasije i prikazom Uskrsnuća na svodu. U glavnoj apsidi naslikan je oltar
sv. Kuzme i Damjana s bogato oblikovanom oltarnom arhitekturom i monumentalno komponiranim likovima svetaca na “oltarnoj pali”.1 Sve narativne scene
uokviruju bogati dekorativni okviri voluta, vitica i roccailla, a nosi ih čvrsta i
monumentalna slikana arhitektura.
Zidna slika u luneti sjevernog zida pod četvrtim travejem ikonografski pripada ciklusu mučeništva svetih Kuzme i Damjana. Izvori za izvedbu scena iz ovog
ciklusa nalaze se u legendama koje opisuju njihovo mučeništvo i smaknuće.
Tako je zapisano kako su za vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana braća
Kuzma i Damjan bili zarobljeni zbog čudesnih ozdravljenja koja su im pripisivana. U želji da ih se potakne na odricanje od vjere koju su propovijedali, prvo su
bili zavezani u lance i bačeni u more s visoke litice, ali ih je u padu uhvatio anđeo
i vratio na sigurno.2 Zatim ih se izložilo šibanju po cijelom tijelu, ali niti jedan
udarac ih nije ozlijedio (prikazano u luneti na južnome zidu pod četvrtim travejem). Potom su Kuzma i Damjan bačeni u vatru, no ona ih nije opekla.3 Upravo
ova scena ciklusa uprizorena je u luneti sjevernoga zida pod četvrtim travejem.
U jednostavnom pejzažu nisko postavljenog horizonta nalaze se pune figure
svetih Kuzme i Damjana sklopljenih ruku u molitvi okružene s dva stražara koji
ih vode prema vatri. Grupa figura nalazi se na lijevom dijelu kompozicije, dok
desnim dominira monumentalni i pomalo neobičan prikaz zidanog ognja nalik peći za proizvodnju drvenog ugljena s dva manja i jednim središnjim većim
otvorom iz kojih suklja vatra. Scena je uokvirena krupnim volutama i viticama
roccailla (sl1.).
Posljednje scene iz ciklusa mučeništva prikazane su jedna ispod druge na sjevernome zidu svetišta i prikazuju svece Kuzmu i Damjana vezane za križeve i gađane strelicama koje se od njih odbijaju4 te na kraju njihova smrt dekapitacijom.5
Anton J. Lerchinger smatra se najistaknutijim freskistom druge polovine 18.
stoljeća na području sjeverozapadne Hrvatske. Porijeklom iz Štajerske, uzore
je nalazio među slikarima koji su djelovali u zavičaju, istaknutim suvremenim
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
1 Repanić-Braun, M. (2005.): Zidne slike u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Kuzmincu, za konzervatorskorestauratorsku dokumentaciju radova na zidnim slikama u crkvi sv. Kuzme i Damjana u Kuzmincu, HRZ, Zagreb,
str. 2.
2 Ova scena nema svoje likovno rješenje na zidovima crkve sv. Kuzme i Damjana u Kuzmincu.
3 Badurina, A. (ur.) (2006.): Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, str. 399-400.
4 Neki izvori bilježe kamenovanje umjesto gađanja strelicama (što se može pronaći i u ikonografiji drugih crkava
sv. Kuzme i Damjana), ali u oba slučaja se oružje odbijalo od tijela mučenika.
5 Badurina, A.: ibid.
Podravski zbornik 2011.
17
uz
M
europskim slikarima s čijim je radom bio upoznat preko grafičkih listova, ali i
u pavlinskoj slikarskoj školi sjeverne Hrvatske predvođenoj Ivanom Krstiteljem
Rangerom. Lerchingerov slikarski opus svjedoči o sposobnosti spretnog povezivanja usvojenih utjecaja. Umjetnik je s vremenom formirao vlastiti pristup slikanju arhitektonskog okvira kompozicija, iluzionističkom produbljivanju i rješenju
prostora, odnosu figuralike i dekoracije, kolorističnom i svjetlosnom oblikovanju
te odnosu detalja i cjeline.6 Za sobom je ostavio bogat opus kvalitetnog zidnog
slikarstva7 čiji vrhunac u estetskom, stilskom i tehničkom smislu predstavlja ciklus u crkvi sv. Marije Jeruzalemske u Trškom Vrhu iz 1772. godine.
ej
Ranija konzervatorsko - restauratorska istraživanja te radovi na građevini
i zidnim slikama
gr
a
ad
U razdoblju između rujna 2003. i rujna 2004. godine izvedena su konzervatorska istraživanja u svrhu provjere uspješnosti izvedenih sanacijskih radova
na građi crkve iz 1998. godine. U svrhu sanacije kapilarne vlage godine 1998.
ugrađen je sustav bežične elektroosmoze,8 a 2003. godine se ugrađuje sustav ventilirajuće drenaže. Tada je također izvedena sanacija krovišta koji je zbog lošeg
stanja dopuštao prodor oborinskih voda.
Istražni radovi uključivali su višekratno termogravimetrijsko određivanje sadržaja vlage u zidovima,9 višekratno nedestruktivno mjerenje vlage na površini
zidnih slika,10 mjerenje mikroklimatskih parametara11 te kemijske analize štetnih
vodotopljivih soli.12 Izvedeni su pod vodstvom konzervatorice - kemičarke Dragice Krstić iz Prirodoslovnog laboratorija Hrvatskog restauratorskog zavoda.13
ni
iv
pr
Ko
ce
6 Cevc, A. (2007.): ibid, str. 222.
7 Neki od poznatijih ciklusa zidnih slika pripisani Lerchingeru i njegovim suradnicima su: župna crkva Djevice
Marije u Taborskom (1749.-1750.), svetište kapele sv. Ane u Završju Začretskom (oko 1755.), kapela sv. Franje
Ksaverskog u dvorcu obitelji Oršić u Gornjoj Stubici (1756. - 1760.), dvorac obitelji Ratkaj u Miljani (nakon
1766.), svetište crkve sv. Ivana Krstitelja u Koprivničkom Ivancu (nakon 1768.), crkva sv. Marije Jeruzalemske u
Trškom Vrhu (1772.), župna crkva sv. Martina u Martijancu ( nakon 1775.), kapele Žalosne Majke Božje (nakon
1763.) i sv. Križa (1787.) u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja na Novoj vesi u Zagrebu
8 Riječ je o sustavu “AQUAMAT-ARP-EOSAN”.
9 Izvedeno pomoću torzione vage CENCO MOISTURE BALANCE s infragrijalicom. Zbog destruktivnosti
metode, korištena je samo u donjim zonama zida gdje nema oslika. Na osliku je korištena nedestruktivna metoda
mjerenja površinske vlage zida.
10 Izvedeno s univerzalnim instrumentom Hydromette M 4050 tvrtke GANN (aktivna elektroda B-50).
11 Korišteni su uređaji TESTO DATALOGGER 175-H1 (H2).
12 Podaci preuzeti iz: Krstić, D. (2005.): Izvješće o rezultatima laboratorijskih konzervatorskih istraživanja u crkvi
svetog Kuzme i Damjana u Kuzmincu, HRZ, Zagreb (arhiv HRZ-a)
13 Na temelju dobivenih rezultata istraživanja ustanovljena je visoka vlaga na sjevernom zidu tijekom cijele godine.
Kako vlaga nije mjerena prije izvedbe drenaže, zbog dugotrajnosti procesa trend isušivanja zidova nije bilo moguće
pratiti. Ipak, istraživanja su pokazala da je nekada vlažan (o čemu svjedoče karakteristična oštećenja) južni zid suh,
što upućuje na pozitivne rezultate izvedene sanacije. U nekoliko su uzoraka zidanog materijala ustanovljene štetne
koncentracije soli (prvenstveno sulfata, nitrata i klorida) koje negativno utječu na zidne slike. Kako prisutnost soli
18
Podravski zbornik 2011.
uz
M
Godine 2008., nakon preventivne zaštite zidnih slika, pristupilo se konzervatorsko - restauratorskim istraživanjima istih. Preventivna zaštita je izvedena na
oslikanim područjima kojima je zbog oslabljene adhezije žbukanih slojeva i nosioca prijetilo otpadanje. Izvedeno je ukupno 15 proba čišćenja na svim zidovima
i svodu četvrtog traveja. Najbolje je rezultate dala otopina etanola u destiliranoj
vodi u omjeru 1:1 uz dočišćavanje “na suho” Wishab spužvicom i običnom gumicom za brisanje. Radove su izveli djelatnici i suradnici Odjela za zidno slikarstvo
i mozaik Hrvatskog restauratorskog zavoda.
ej
Zatečeno stanje zidne slike 2010. godine
a
ad
gr
Crkva sv. Kuzme i Damjana općenito je u dobrom stanju. Nakon izvršenih
sanacijskih radova na krovištu, zidovima i fasadi krajem 20. stoljeća, crkva se nalazi u prirodnom procesu odvlaživanja. Vlaga u prostoru je većim dijelom godine
u preporučenim vrijednostima. Građa, krovište i fasada su stabilni, no žbukani
su slojevi u unutrašnjosti nešto slabije očuvani. Zidne slike koje prekrivaju sve
raspoložive površine u različitim su stupnjevima očuvanosti. U najboljem stanju
nalaze se one u svetištu, na zidovima u lađi pod prvim i četvrtim travejem te na
ogradi pjevališta. Najviše oštećenja žbukanih te slikanoga sloja mogu se naći na
svodu te na zidovima lađe pod drugim i trećim travejem što je izravna posljedica
dugotrajne izloženosti vlazi uslijed prokišnjavanja krova i slijevanja oborinske
vode kroz otvore prozora. Velik dio zidnih slika preslikan je potkraj 19. stoljeća,
a pisani dokazi toga mogu se pronaći u knjizi računa župne crkve u Kuzmincu.14
Zidna slika smještena na sjevernome zidu u luneti pod svodom četvrtog traveja
u vrlo je dobrom stanju. Adhezija među slojevima (između dvaju žbukanih slojeva i nosioca, između dva žbukana sloja odnosno arriccia i intonaca te između
žbukanog sloja intonaca i slikanog sloja) je dobra, cigleni nosilac slike je zdrav, a
žbukana površina i slikani sloj su stabilni. Od oštećenja su vidljive pukotine tipa
craquelure (gusta mreža rasprostranjena po čitavoj površini slike), zatim manja
mehanička oštećenja slikanog sloja i intonaca, mjestimična izbrisanost slikanog
sloja te karakteristične mrlje nagriženog slikanog sloja rasprostranjene duž čitave
oslikane površine.15 Slika je u vrlo velikom postotku preslikana, a njena površi-
ce
ni
iv
pr
Ko
nije dokazana u svim uzorcima, moglo se zaključiti da su u zid dospjele kapilarnom vlagom. Praćenje mikroklime
rezultiralo je podacima o prosječnom kretanju relativne vlage u unutrašnjosti crkve koje iznosi između 70 i 90%.
Unutar tih vrijednosti većina je soli otopljena pa je daljnje oštećivanje zidnih slika uslijed njihove kristalizacije
smanjena, ali je zato povećana mogućnost razvoja mikroorganizama i nastajanja popratnih oštećenja. Stoga je
predloženo održavanje relativne vlage u unutrašnjosti crkve između 60 i 70% jer između tih se vrijednosti i dalje
većina soli nalazi u otopljenom stanju, a ujedno se znatno smanjuje mogućnost razvoja mikroorganizama.
14 Repanić-Braun, M. (2005.): ibid.
15 Pretpostavlja se da je mrlje uzrokovalo sredstvo kojim se u 19. stoljeću služilo za raskuživanje. Kako ne postoji
adekvatna analitička metoda koja bi potvrdila što je uzrokovalo ovo oštećenje, ovakvo tumačenje ostat će hipoteza.
Podravski zbornik 2011.
19
uz
M
na prekrivena je tankim slojem nataložene prašine i prljavštine. Mjestimice su
vidljivi tragovi curenja boje što je vjerojatno posljedica preslikavanja podgleda
iznad nje. U lijevom gornjem uglu slike nalazi se tanki bjelkasti sloj skrame koja
smanjuje čitljivost sadržaja. Također su vidljive promjene u tonalitetu slikanog
sloja u obliku mrlja, a nastale uslijed djelovanja mikroorganizama. Opseg tih
utjecaja postao je jasniji tek nakon uklanjanja preslika. Pritom je ustanovljeno
još nekoliko karakterističnih oštećenja koja pri prvom uviđaju nisu bila uočljiva.
Konzervatorsko - restauratorska istraživanja zidne slike 2010. godine
ej
Stratigrafija
a
ad
gr
Zbog cjelovite očuvanosti prizora, izradi stratigrafske sonde nije se pristupilo
na području same slike, već na zapadnome zidu, u zoni koja ne nosi figurativni
oslik. Kako je to ujedno i najstariji sačuvani zid crkve (što potvrđuju povijesna
istraživanja16), dvama baroknim slojevima žbuka prethodio je jedan kasnosrednjovijekovni. Pošto je scena u luneti smještena na sjevernome zidu uz sam rub
zapadnoga, pretpostavilo se da ima identičnu stratigrafiju kao i zapadni. Tome
u prilog govori činjenica da je na sjevernom zidu, nešto niže od visine ograde
pjevališta, ispod same scene, stratigrafska sonda otkrila postojanje identičnog kasnosrednjovjekovnog žbukanog sloja. Drugačiji sastav, smanjena kohezija te natučenost površine također smještaju ovaj sloj kronološki dalje u povijest u odnosu
na barokne, nanesene na njega.
Otvaranjem stratigrafske sonde na zapadnome zidu i uz laboratorijske analize
žbukanih slojeva istraženi su i prikazani slojevi naliča i oslika, slojevi žbuka te
nosilac (sl. 2.). Počevši od posljednjeg nanesenog sloja, najprije se pojavljuje bijeli
vapneni nalič17 (na slici 2. prikazan kao A1). On je položen na svjetlosivu žbuku
(nanesenu u sloju debljine oko 2 cm) sastavljenu od vapna, sitnog sivog pijeska
i krupnijeg pijeska različite boje i granulacije. Po zaobljenosti zrnaca agregata,
za pretpostaviti je da se radi o riječnom pijesku (prikazana kao B1). Ovaj sloj
prepoznat je kao barokni intonaco. Barokni arriccio (prikazana kao B2) iste je
boje i istog sastava kao intonaco, no nešto krupnijeg granulata agregata i nanesen
u debljem sloju (2,5-3 cm). Žbukani sloj pronađen ispod baroknog arriccia jest
onaj, gore spominjan, kasnosrednjovjekovni sloj (prikazana kao B3). Na njega
je nanesen vapneni nalič (prikazan kao A2). Riječ je o svijetlosmeđoj žbuci sa-
ce
ni
iv
pr
Ko
16 Vidi Feletar, D.; Feletar, P. (1992.): Povijest Kuzminca, SPD Sloga, Kuzminec.
17 Na ovoj sondi odnosno zapadnome zidu radi se o vapnenom naliču koji u slučaju slike u luneti na sjevernome
zidu pod 1. travejem odgovara slikanome sloju koji je nanesen na pripremu od tankog sloja razrijeđenog vapnenog
mlijeka ili vapnene vode.
20
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
Slika 2. Stratigrafska sonda.
gr
a
ad
stavljenoj od vapna, sitnog svijetlosmeđeg pijeska i kamenog drobljenca različite
granulacije i boje. Nanesena je u neujednačenom sloju debljine do 5 cm. Kao
posljednji sloj, sonda prikazuje nosilac od opeke koja je vezana svijetlosmeđom
vapnenom žbukom (prikazan kao C).
Uzorkovanje
ni
iv
pr
Ko
ce
Analiza uzoraka pigmenata i veziva izvedena je 2009. godine. Uzorci su uzeti
s južnog zida lađe crkve. Godine 2010. uzeta su dodatna četiri uzorka u svrhu
analize izvornih pigmenata te pigmenata i veziva preslika u luneti na sjevernom
zidu pod svodom četvrtog traveja i tri uzorka žbuka u svrhu određivanja njihovoga sastava sa zapadnog zida. Nažalost, iako vrlo zanimljive radi detektiranih
pigmenata poput azurita, ultramarina i malahita, analize pigmenata iz 2009. godine nisu primjerene za komparaciju pošto u dostupnoj dokumentaciji nedostaju
lokacije uzorkovanja.18 Rezultati analiza iz 2010. godine također su zbunjujući
kada je riječ o plavom pigmentu kojim je nebo preslikano i onome koji je upotrijebljen pri slikanju neba u baroku. Naime, u oba je slučaja detektiran plavi kobaltov arsenat. Moguće je jedino pretpostaviti da je došlo do kontaminacije uzorka
izvornog plavog pigmenta sa pigmentom preslika pošto se plavi kobaltov arsenat
u slikarstvu upotrebljava tek od kraja 19. stoljeća.19 Ipak, koristan podatak dala je
18 Zbog toga je nemoguće znati koji su izvorni pigmenti a koji su pigmenti upotrijebljeni pri restauraciji iz 19.
stoljeća.
19 Eastaugh, N.; Walsh, V.; Chaplin, T.; Siddall, R. (2004.): The Pigment Compendium; A Dictionary of Historical
Pigments, Elsevier-Butterworth-Heinemann, Oxford, str. 137
Podravski zbornik 2011.
21
uz
M
analiza uzorka bijelog preslika koja je potvrdila da se ne radi o izvorniku radi detekcije cinkovog bijelog pigmenta.20 Isto tako, analizom veziva iz istog uzorka demantirana je pretpostavka da su određena područja sa kojih se preslik nije dao otopiti
vodom i etanolom kao s ostalih, preslikana bojom pripravljenom od proteinskog
veziva. Pokazalo se da je u ovom, kao i u slučaju svih ostalih preslikanih područja za
vezivo upotrijebljeno vapno, u ovom slučaju ne u obliku vapnene vode već gustog
vapnenog mlijeka.
Probe čišćenja
ej
Probe čišćenja izvedene su kako bi se utvrdila najbolja metoda uklanjanja preslika
i prljavštine s površine slike. Probe su pokazale kako ne postoji jedinstvena adekvatna metoda čišćenja za cijelu sliku, već se ponajbolji rezultati postižu kombinacijom
metoda koje ovise o dijelu koji se čisti. Tako je, na primjer, čišćenje neba zahtijevalo
najprije uporabu otopine etanola u destiliranoj vodi u omjeru 1:1, potom Wishab
spužvice21 i specijalne lateks spužvice22 te naposljetku obične gumice za brisanje (sl.
3.). Primjena ovih sredstava i upravo ovim redoslijedom dala je optimalan rezultat
koji nije bilo moguće postići samo čišćenjem “na suho” ili samo čišćenjem pomoću
otapala, dok su na nekim drugim područjima slike najbolje rezultate dale upravo
ove dvije metode zasebno.
Iako je preslikavanje gotovo cijele površine slike izvedeno kao restauracija krajem
19. stoljeća i kao takvo u najvećem dijelu pratilo izvornu polikromaciju i sadržaj,
u sadržaju su ipak probama ustanovljena manja odstupanja. Ukupno je izvedeno 9
proba, a pritom su korišteni: široki grubi kist, prirodna morska spužva, pamučna
vata i drveni štapići, specijalna lateks spužvica, Wishab spužvica, skalpel, obična
gumica za brisanje, destilirana voda i etanol.
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Tehnologija izvedbe zidne slike
Slika je naslikana tehnikom Kalkfresco23 i izvedena na dvoslojnoj vapneno - pješčanoj žbuci. Funkciju nosioca vrši zid od opeke s jednim slojem kasnosrednjo-
ce
20 Cinkov oksid (kemijski sastav cinkove bijele) u svijetu se koristi od 1782. kao dodatak i kao zamjena olovnoj
bijeloj. Oko 1834. godine cinkov oksid je predstavljen kao pigment za vodenu boju. Industrijska proizvodnja
cinkove bijele započinje 1845. godine u Francuskoj.
21Wishab, drugim imenom AKApad, je specijalno punjena spužvica od vulkaniziranog lateksa.
22 Specijalna spužvica za suho čišćenje koja se sastoji od 100%-tnog prirodnog lateksa i ne sadrži nikakve dodatne
kemijske supstance (komercijalan naziv tvrtke Deffner und Johann: Wallmaster Spezial Reinigungsschwamm).
Spužvica je posebno prikladna za uklanjanje nečistoća sa intonaca hrapavije površine (upravo ovakve kakvu
nalazimo u kuzminečkih zidnih slika) radi izrazite savitljivosti i mekoće.
23 Klakfresco je tehnika slikanja na svjež, još vlažan vapneni premaz (nalič) koji je u jednom ili više slojeva nanesen
na svježu žbuku hrapave površine. Tehniku karakterizira miješanje pigmenata s vapnenim mlijekom ili vapnenom
vodom koji vrše funkciju veziva zajedno s vapnom iz žbuke.
22
Podravski zbornik 2011.
uz
M
vjekovne vapneno - pješčane žbuke koja je gusto natučena po površini radi boljeg
prianjanja gornjih žbukanih slojeva. Slika svojim vrlo dobrim stanjem očuvanosti
svjedoči o slikarevom poznavanju tehnologije i Pozzovih Kratkih uputa za slikanje a
fresco iz 1698. godine.24 Intonaco je položen na još vlažan sloj arriccia, čemu svjedoči
njihova dobra povezanost. Iako se dokazi o polaganju intonaca sistemom giornata25
mogu pronaći na drugim slikama u crkvi koje pokrivaju veće površine, intonaco u
luneti sjevernog zida nanesen je u jednom nanosu.26 Površina intonaca je hrapava
kako bi se pastozni nanosi pigmenata miješanih s vapnenim mlijekom lakše primali za podlogu. To je postignuto samim sastavom žbuke koja je sadržavala pijesak
krupnije granulacije te postupkom granire.27 Zrnca pijeska skupljena “graniranjem”
na površini intonaca na nekim je mjestima slikar razvukao žustrim potezom kista
namočenim u gustu boju (slika 4.). Prednost hrapave površine je mogućnost bržeg
slikanja, budući da se jedan sloj mogao premazati drugim, bez duljeg čekanja.28
U tako pripremljen svjež intonaco potom je urezan pripremni crtež (sl. 5.), a
površina je premazana sa jednim ili nekoliko slojeva vapnenog mlijeka ili vapnene
vode. Osim estetske, postupak ovakvog premazivanja žbuke imao je praktičnu namjenu - održavao je žbuku dulje vremena vlažnom. Karakter urezanog crteža odaje
dojam kako nije prenašan s kartona, već je vjerojatno izveden prostoručno prema
umanjenoj skici (modello). Vidljivi su također urezani pentimenti.29 Iako je izgledno
da je slikar uz urezani crtež koristio još neku tehniku iscrtavanja osnova kompozicije ili podslikavanje, za takvu tvrdnju nisu pronađeni čvrsti dokazi. Pretpostavka se
temelji na opažanju zelenog pigmenta u podlozi naslikanih lica likova. Pripremni
crtež ili podslikavanje zelenom zemljom bila je česta metoda kojom su se freskisti
koristili, pogotovo pri modelaciji ljudskih likova.30
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
ce
24 Povjesničari umjetnosti koji su se bavili Lerchingerovim opusom (npr. Anđela Horvat, Marija Mirković, Anica
Cevc, Mirjana Repanić-Braun) ističu Andrea Pozza kao neupitan izvor njegovih stilskih, likovnih i kompozicijskih
rješenja. Zbog tehnologije koju Lerchinger koristi pri izvedbi svojih zidnih slika može se pretpostaviti da je bio
upoznat i s Pozzovim uputama za slikanje a fresco. Njegovo poznavanje Pozzovog traktata Perspectiva Pictorum et
Architectorum je nedvojbeno, ali ostaje upitno je li poznavao njegov rad posredno preko svojih učitelja i uzora ili
neposredno.
25 Pojam se odnosi na posao od jednog dana (giorno). U jednom danu se na ariccio nanosila samo onolika količina
svježeg intonaca koliko se moglo oslikati u tom istom danu. Proces nastanka freske može se pratiti slijedeći
preklapanje giornata. Područje koje je naslikano u jednom danu ovisi o preciznosti (detaljima) i zahtjevnosti
kompozicije; giornata može obuhvaćati samo jednu glavu, isto kao i veliko područje nekog krajolika ili pozadine.
26 Na samome rubu polukružnog završetka lunete vidljivo je kako je intonaco u luneti nanesen kao jedna dnevnica
čiji je rub navučen preko ruba žbuke nanesene iznad lunete.
27 Postupak kojim su odvajana zrnca pijeska veće granulacije kako bi malo stršila iznad razine intonaca. Pozzo
savjetuje da se s ciljem postizanja grubljeg efekta, površina žbuke intonaca prije slikanja prebriše tvrđim kistom.
Tako se pospješila hrapavost površine.
28 U slučaju glatke žbuke, čekanje bi bilo nužno zbog rizika razmazivanja donjeg sloja boje.
29 Vidljivi dokazi o prvotnoj slikarevoj kompoziciji koja je tokom rada izmijenjena. Najčešće se odnosi na dijelove
pripremnog crteža koji nisu u potpunosti popraćeni u finalnoj izvedbi likovnog djela.
30 Takav način pripreme za slikanje puti predlaže Cennino Cennini u Il libro dell’ arte iz 15. stoljeća (Knjiga o
umjetnosti. Il libro dell’ arte, (ur.) Pelc, M., Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2007., str. 71-73.)
Podravski zbornik 2011.
23
uz
M
ej
Slika 4. Tragovi “graniranja”.
a
ad
gr
Slika 3. Proba čišćenja.
ni
iv
pr
Ko
Slika 5. Urezani pripremni
crtež.
ce
Slikar je prvo postavio kompoziciju širokim plohama lokalnoga tona te je naknadno
tonski modelirao volumen. Vidljivo je, osobito u slučaju likova, da su najprije nanošene guste svjetlije boje s više vapnenog mlijeka, a na njih tamnije sjene čija se dubina
tona postizala razrjeđivanjem vapnenog mlijeka s vodom. To je razlog da su najtamniji
smeđi tonovi najosjetljiviji i najslabije vezani za podlogu.
Gradnja okvira sačinjenog od voluta vjerojatno je tekla drugačijim redoslijedom.
Na žutoj podlozi koja je u tanjem sloju ravnomjerno nanesena na čitavu pozadinu,
volute su građene od tamnijih ka svjetlijim i pastoznijim nanosima boje progresivnim
dodavanjem vapna. Na samom su kraju dodavane lumeggiature31 koje su izvedene uporabom vrlo gustog vapnenog mlijeka i vjerojatno nanesene na već prilično suhu žbuku
o čemu svjedoči slaba povezanost sa podlogom. Riječ je o jedinim dijelovima oslika
koji su ispucali i koji se ljuskaju.
31 Svjetlosni akcenti.
24
Podravski zbornik 2011.
Konzervatorsko - restauratorski radovi na zidnoj slici 2010. godine
Čišćenje
uz
M
Veći dio slike očišćen je otopinom etanola u destiliranoj vodi u omjeru 1:1 pomoću
prirodne morske spužve (sl. 6.). Tako čišćeni dijelovi naknadno su dočišćavani Wishab
spužvicom i gumicom za brisanje. Veći oprez pri čišćenju iziskivala je zona oko najvećeg otvora na ognju, što zbog najveće oštećenosti izvornog oslika pod preslikom, što
zbog činjenice da je u izvornoj smeđoj boji oslabilo vezivo pa je stoga lako brisiva. Metoda uklanjanja preslika kao i lakoća kojom se uklanjao upućuju na vrlo malu količinu
vapna (vapnena voda) kao najizglednijeg veziva za pigmente u presliku. Laboratorijske
analize potvrdile su ovu pretpostavku.
Tri manje preslikane zone odudarale su od ostalih većom gustoćom preslika kao i
daleko težim uklanjanjem. Preslik u tim zonama nije bio vodotopljiv te je bio otporan
na blaža sredstva mehaničkog čišćenja poput spužvi i gumica za brisanje. Za uklanjanje je korišten skalpel. Preslik nije bilo moguće u potpunosti ukloniti bez oštećivanja
izvornog oslika pa su područja ostavljena nedočišćena. Ovi čimbenici pobudili su gore
spomenutu sumnju na uporabu druge vrste veziva pri preslikavanju, no laboratorijske
analize potvrdile su da je i u ovim slučajevima za vezivo korišteno isključivo vapno.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Slika 6. Zidna slika nakon čišćenja.
Podravski zbornik 2011.
25
Estetska reintegracija oštećenja
uz
M
Po završetku čišćenja pristupilo se estetskoj reintegraciji oštećenja. Izvedena je nadoknada u sloju intonaca na jedinom dubljem oštećenju koje se nalazilo u donjem
desnom uglu slike. Nadoknada je izvedena komercijalnim proizvodom PLM-I proizvođača C.T.S. koji je nanesen u jednom sloju, te po sušenju obrađen brusnim papirom
sitne granulacije.
Za reintegraciju u slikanom sloju kao vezivo je korištena vodena otopina komercijalnog proizvoda Tylose MH 300 tvrtke Kremer Pigmente GmbH od oko 3% koja je
prema potrebi tijekom rada dodatno razrjeđivana. Upotrijebljeni su pigmenti tvrtke
Kremer Pigmente GmbH; koštana crna - mješavina, pečena umbra, ultramarin plava svjetla, kromoksid zelena, zelena zemlja - svjetla, siena iz Verone, žuti oker, kadmijeva
žuta, prirodna sienska zemlja - talijanska, pečena sienska zemlja - engleska, pozzuolanska zemlja, caput mortuum i titanova bijela.
Manja oštećenja reintegrirana su lazurama, tonom svjetlijim od okolnog izvornog
oslika. Za reintegraciju područja izblijedjelog slikanog sloja primijenjen je tratteggio,
ali bez podlaganja, dok su najveća oštećenja reintegrirana tratteggiom koji je prethodno podložen lazurom lokalnoga tona. Izbor metode reintegracije ovisio je o veličini i
rasprostranjenosti lacuna te o sadržaju nedostajućeg oslika. Tratteggio kao metoda reintegracije izabran je radi sličnosti s karakterističnim potezom pastoznog nanosa boje.
Praćenjem smjera izvornog autorovog poteza kista te naslikanih oblika postignuta je
optimalna uklopljenost, a da se intervencija iz blizine lako razlikuje od izvornog oslika
(sl. 7. i 8.). Pri reintegraciji nisu zapunjavana sva mjesta na kojima nedostaje slikani
sloj, već se pokušalo minimalnom intervencijom postići dojam cjelovitosti, a time i
lakša čitljivost.
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Slikovna dokumentacija
Tehnologija izvedbe zidne slike i katalog oštećenja
ce
Čitav proces konzervatorsko - restauratorskih istraživanja i radova pratila je iscrpna
fotografska dokumentacija. Posebna pažnja posvećena je izradi fotografija koje prate
tekstualni opis tehnologije izvedbe zidne slike. Uporabom kosog osvjetljenja32 snimljeni su detalji koji najbolje predočuju način na koji je majstor gradio sliku. Na taj su
način jasno ilustrirani hrapavost površine intonaca, tragovi nanašanja žbuke intonaca
vidljivi kroz poteze zidarske žlice, tragovi poteza graniranja, urezan pripremni crtež,
podslik likova izveden pigmentom zelene zemlje, pastozni nanosi svijetlih tonova i tako
dalje.
32 Snop svjetla usmjeren je na željeni detalj zidne slike pod kutom manjim od 20°.
26
Podravski zbornik 2011.
uz
M
Izradi kataloga oštećenja posvećena je izuzetna pažnja. S njime su se prije svega
željela zabilježiti oštećenja zidne slike, no njegova je druga i nimalo manje važna svrha bila upoznavanje konzervatora - restauratora sa karakterističnim oštećenjima i njihovom zastupljenosti te istovremeno definiranje grafičkog simbola za pojedinu vrstu
oštećenja. Takav je postupak, koji uključuje kategorizaciju oštećenja u odnosu na sloj
zidne slike u kojem se nalaze, prema vrsti odnosno uzroku njihovog nastanka te zastupljenosti, omogućio brže i lakše bilježenje istih podataka na prethodno pripremljen
osnovni grafički crtež prikaza. Oštećenja su podijeljena u dvije osnovne kategorije: 1.)
Oštećenja u sloju intonaca i 2.) Oštećenja slikanog sloja. Sljedeća podjela, koja se odnosi
na uzrok nastanka oštećenja dala je tek jednu podkategoriju u slučaju Oštećenja u sloju
intonaca a riječ je o mehaničkim oštećenjima. U slučaju kategorije Oštećenja slikanog
sloja izvedeno je pet podkategorija: a) mehanička oštećenja, b) fizikalna oštećenja, c)
kemijska oštećenja, d) naknadne intervencije i oštećenja nastala kao njihove posljedice i e)
biološka oštećenja. Svaka od navedenih podkategorija sadržava tekstualni opis, grafički
simbol i fotografiju karakteristične vrste oštećenja koja je u nju svrstana. Tako je dobiven detaljan opis oštećenja poput nagriženog intonaca, nedostajućeg/otpalog slikanog
sloja, izblijedjelog slikanog sloja, ogrebotina, pukotina, brisanog slikanog sloja, ispucanog slikanog sloja, bjelkaste skrame i tako dalje (sl. 9.).
ej
a
ad
gr
Grafička dokumentacija
Zaključak
ce
ni
iv
pr
Ko
Kao priprema za izvedbu detaljne grafičke dokumentacije, napravljena je mreža
snimanja na zidnoj slici. Mreža je postavljena pomoću konca za pečaćenje i plastelina
na veličinu polja 25×25 cm. Svako polje je zasebno fotografirano te su fotografije
zajedno računalno spojene33 u Corel34 - ovom programu Photo - paint. Ovako pripremljena fotografija cjeline odgovarala je realnom stanju zidne slike bez iskrivljenja (npr.
torzija okomica) koje mogu biti posljedica fotografiranja većih površina u totalu. Iz te
fotografije iscrtan je osnovni crtež prikaza (zidne slike) pomoću Corel - ovog programa
Draw koji je potom poslužio kao osnova za izradu iscrpne grafičke dokumentacije zatečenog stanja, istraživanja i konzervatorsko - restauratorskih radova. Podaci su izravno računalno ucrtavani u osnovni crtež prikaza istim programom in situ.
Dobra očuvanost slike u usporedbi s drugim oslikanim površinama u crkvi
nije zahtijevalo složene konzervatorsko - restauratorske radove koji bi za sobom
povlačili veće tehnološke odnosno etičke strukovne dileme. Iz tog se razloga više
33 Engl. stiching.
34 Corel paket verzija 12.
Podravski zbornik 2011.
27
uz
M
ej
a
ad
gr
Slika 8. Detalj ognja nakon
Slika 7. Detalj ognja nakon
reintegracije
oštećenja u slikanom sloju.
čišćenja.
ce
ni
iv
pr
Ko
Slika 9. Dio kataloga oštećenja.
28
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
gr
a
ad
Slika 11. Zidna slika nakon reintegracije oštećenja u slikanom sloju.
pažnje posvetilo istraživanjima i dokumentaciji povijesno - umjetničkog aspekta
djela, izvornim materijalima i tehnologiji izvedbe zidne slike, zatečenog stanja i
stanja nakon uklanjanja preslika iz 19. stoljeća. Osim posljednjeg, sama konzervatorsko - restauratorska intervencija na slici sastojala se od reintegracije ošteće-
ce
ni
iv
pr
Ko
Zidna slika nakon reintegracije oštećenja u slikanom sloju.
Podravski zbornik 2011.
29
uz
M
nja u slikanom sloju.
Uklanjanjem preslika koji je scenu osiromašio koloristički i sadržajno, otkriven je oslik svježih boja, vještog likovnog izričaja i vrlo dobre očuvanosti što
svjedoči o visokoj kvaliteti te majstorstvu Antona Jožefa Lerchingera i njegovih
suradnika. Najnužnijim restauratorskim postupcima poput zapunjavanja oštećenja u sloju žbuke intonaca te estetskim reintegracijama u slikanom sloju na
malobrojnim oštećenjima koja su ometala estetski doživljaj cjelovite scene, zidna
je slika ponovno zasjala u svom punom, autentičnom sjaju.
ej
LITERATURA
BADURINA, A. (ur.), (2006.): Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva,
gr
Kršćanska sadašnjost, Zagreb
BREKALO, J. (2008.): Kuzminec, crkva sv. Kuzme i Damjana. Radna skripta 2008. god., HRZ, Odjel
za zidno slikarstvo i mozaik, Zagreb (arhiv HRZ-a)
a
ad
CENNINI, C. (2007.): Knjiga o umjetnosti, IPU, Zagreb
CEVC, A. (2007.): Anton Jožef Lerchinger, Narodna galerija v Ljubljani, Ljubljana
DUH, J. (2011.): Konzervatorsko - restauratorski radovi na zidnim slikama u crkvi sv. Kuzme i Damjana
u Kuzmincu, diplomski rad, ALU, ORKU, Zagreb (arhiv ALU)
EASTAUGH, N.; WALSH, V.; CHAPLIN, T.; SIDDALL, R. (2004.): The Pigment Compendium; A
Dictionary of Historical Pigments, Elsevier - Butterworth-Heinemann, Oxford
ni
iv
pr
Ko
FELETAR, D.; FELETAR, P. (1992.): Povijest Kuzminca, Seljačko pjevačko društvo Sloga, Kuzminec
HORIE, C. V. (1987.): Marerials for Conservation, Elsevier Butterworth - Heinermann, Burlington
HORVAT, A. (1982.): Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj, u: Barok u Hrvatskoj, Sveučilišna naklada
Liber, Odjel za povijest umjetnosti centra za povijesne znanosti, Društvo povjesničara umjetnosti
Hrvatske, Zagreb
KRIŽNAR, A. (2006.): Slog in tehnika srednjeveškega stenskega slikarstva na Slovenskem, Založba ZRC,
Ljubljana
KRSTIĆ, D. (2005.): Izvješće o rezultatima laboratorijskih konzervatorskih istraživanja u crkvi svetog
Kuzme i Damjana u Kuzmincu, HRZ, Zagreb (arhiv HRZ-a)
MAVAR, R. (2007.): Konzervatorsko - restauratorski radovi na zidnim slikama Ivana Krstitelja Rangera
u crkvi sv. Jeronima u Štrigovi; Kalkmalerei – problem tehnike i tehnologije, stručna radnja, HRZ, Odjel
MORA, P.; MORA, L.; PHILIPPOT, P. (1984.): Conservation of Wall Paintings, Butterworths,
ICCROM, London
ce
za zidno slikarstvo i mozaik, Zagreb (arhiv HRZ-a)
POLOŠKI, N. (2010.): Pigmenti i vezivni materijali u zidnom slikarstvu, seminarski rad, Univerza v
Ljubljani, Akademija za likovno umetnost in oblikovanje, Ljubljana, neobjavljeni rad
REPANIĆ-BRAUN, M. (2005.): Zidne slike u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana u Kuzmincu,
za konzervatorsko - restauratorsku dokumentaciju radova na zidnim slikama u crkvi sv. Kuzme i
30
Podravski zbornik 2011.
Damjana u Kuzmincu, HRZ, Zagreb (arhiv HRZ-a)
Bilješka o autoricama
Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu.
uz
M
Neva Pološki je konzervatorica restauratorica, a Jelena Duh suradnica konzervatora restauratora u
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
31
uz
M
ej
Mariemburg (1546.)
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Terra del Sole (1564.)
ce
Olahujvar (oko 1564.)
32
Podravski zbornik 2011.
Zlatko UZELAC
TVRĐAVA KOPRIVNICA*
uz
M
Prijedlog zaštite, restauriranja i rehabilitacije
očuvanog dijela koprivničkih bedema
ej
Uvod
a
ad
gr
Ostaci nekadašnjih fortifikacija grada Koprivnice što se sastoje od preostalog
dijela zemljanog nasipa nekadašnjeg jugoistočnog bastiona, koji je izvorno nosio
ime Đurđevački bastion, kao i dijelova velikog koprivničkog tvrđavskog gradskog opkopa na istočnoj i dijelom na južnoj strani, zatim od nasipa i opkopa dva
zemljana ravelina, te napose od velike neizgrađene travnate površine, nekadašnje
tvrđavske esplanade na drugoj strani opkopa, najdragocjeniji su, ali danas i najviše ugroženi spomenik urbane povijesti Koprivnice. Unatoč tome, i unatoč stanju
u kome se nalaze, ti ostaci po svom značenju i po svojoj ukupnoj vrijednosti daleko prelaze lokalne granice, zauzimajući vrlo istaknuto mjesto ne samo u povijesti
hrvatske fortifikacijske arhitekture, nego isto tako i daleko šire.
Sadržavajući u sebi nekoliko (danas uglavnom skrivenih) faza svoga razvitka,
povezanih s najburnijim razdobljem koprivničke povijesti u drugoj polovini 16.
te u prvim desetljećima 17. stoljeća oni se sastoje od nekoliko sve više međusobno razdvojenih i fragmentiranih dijelova prostorne cjeline, kojoj u sredini
stoji prostorno usamljena i neprirodno izdvojena, vrlo dobro očuvana i nedavno konzervatorski obnovljena građevina nekadašnjih južnih gradskih vrata grada
Koprivnice. Izgrađena 1586. godine, koprivnička “Turska vrata” prvorazredni su
povijesni spomenik, ali iako arhitektonski dijelom obnovljena, a potom i (nakon
četiri stoljeća!) najzad odzidana, ostala su opet zatvorena, skrivajući svoju izvornu funkciju (prekrivenu također i neodgovarajućim novijim nazivom Oružana,
prema funkciji koji su južna gradska vrata dobila kasnije, nakon pregradnje, zatvaranja i preuređenja, u drugoj fazi svoje egzistencije).
Očuvani dijelovi zemljanog nasipa Đurđevačkog bastiona, te osobito preostalih dijelova istočnog bedema (istočne kurtine) i dalje se postupno razgrađuju, zarasli su u neodgovarajuću i posve neprimjerenu vegetaciju, a izloženi su i sve izraženijem poništavanju i samog svog izvornog povijesnog i arhitektonskog smisla i
preostalog spomeničkog digniteta. Dijelovi opkopa, osobito na sjeveroistočnoj i
jugozapadnoj strani i dalje se postupno zatrpavaju, zemljani nasip južnog ravelina
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
33
uz
M
se sve više smanjuje, snizuje i razgrađuje, a opkop zatrpava. Prostor glasije i esplanade ne narušava se u svojoj prostornoj cjelovitosti i jedinstvenosti više samo na
rubovima, nego sve više i u samom središtu, a posebno širenjem improviziranih
parkirališta za automobile i kamione.
U stanju u kome se danas nalazi ova jedinstvena povijesna cjelina, a apeli za
njenim spasom i uređenjem upućuju se već nekoliko desetljeća,1 traži i zavrjeđuje
najhitniji postupak svoje temeljite valorizacije, ali i rehabilitacije ukupnih svojih
povijesnih, arhitektonskih, urbanističkih i ambijentalnih vrijednosti te prije svega povratak u suvremeni urbanistički razvitak i život Koprivnice u 21. stoljeću.
ej
A. - Dvije povijesne faze razvitka koprivničkih zemljanih bastiona:
iz 16. stoljeća i s početka 17. stoljeća
gr
a
ad
Poznati i često reproducirani nacrt iz 16. stoljeća za preuređenje Koprivnice
u renesansnu peterokutnu tvrđavu s pet bastiona nove talijanske škole i širokim
opkopom, koji se čuva u Zemaljskom arhivu u Grazu,2 nastao je još najkasnije
krajem 60-tih godina 16. stoljeća. Kao što je poznato postoji i pet drugih različito akvareliranih i s manjom ili većom preciznošću izvedenih kopija toga plana.
Kopije su uvezane u albume s perspektivnim prikazima, planovima i nacrtima i
drugih brojnih tvrđava na Hrvatskoj, Slavonskoj i Ugarskoj ratnoj Granici toga
doba, koji su nastali kao dio detaljne inspekcije postojećeg obrambenog sustava
utvrđenja na granici, ali su uključeni također i projekti za tek planiranu modernizaciju pojedinih važnih tvrđava poput projekta za Koprivnicu. Dva albuma s
kopijama čuvaju se u Beču, dva u Dresdenu, a jedan u Karlsruheu. Njih je kako
se pretpostavlja uglavnom izradio arhitekt Nicolo Angielini, te njegov brat Natale
i Nataleov sin Giovanni.3
Može se s razlogom pretpostaviti da je autor izvornog nacrta za modernizaciju
koprivničkih fortifikacija bio Francesco Thebaldi, prvi graditelj koji je nakon
smrti Domenica dell’Allia, imenovan na njegovo mjesto 26. veljače 1564. za superintendanta svih utvrda na Slavonskoj Granici, te na toj funkciji ostao idućih pet
godina, do 1569. godine4, a u tome razdoblju izveo je i projekt za Koprivnicu.
Francesco Thebaldi, rodom iz Mantove, prije dolaska u Graz radio je i u
Habsburškoj Nizozemskoj, gdje je regentkinja “Sedamnaest ujedinjenih provincija” u ime cara Karla V. od 1531. godine bila careva sestra i bivša Ugarsko Hrvatska kraljica Marija, udovica mladog Ugarsko - Hrvatskog kralja Ludovika
Jagelovića (koji je poginuo u bitci sa sultanom Sulejmanom kod Mohača). Marija je po majci bila unuka Isabele Aragonske i Ferdinanda od Kastilje. Pri kraju
njenog regenstva 1554. i 1555. godine Francesco Thebaldi, koji je u Nizozemsku došao u rujnu 1554. nakon inspekcije fortifikacija u Piemontu, projektirao
ce
ni
iv
pr
Ko
34
Podravski zbornik 2011.
uz
M
je nove fortifikacije za gradić Gravelines (Gravelingen), danas u Francuskoj, a
tada u Nizozemskoj (Flandriji), smješten blizu ušća rijeke Aa u Sjeverno more,
uz tadašnju granicu s Francuskom.5 Stari kaštel, smješten u uglu grada, koji je
pripadao caru pa je njime upravljala regentkinja Marija, Thebaldi je, uz njenu
dozvolu, pretvorio u jedan od šest gradskih bastiona u sklopu nove bastione trase,
koju je projektirao na vrlo sličan način kao i kasnije u Koprivnici, gdje je također
zasebnost kaštela poništio, samo još izrazitije, postavkom (ovdje jednog od pet)
gradskih bastiona. Gradnja novih fortifikacija Gravelinesa je započela tri godine
kasnije 1558., nakon što su Francuzi iznenada zauzeli obližnji Calais, te nakon
bitke kod Gravelinesa poslije koje je sklopljen mir između cara Filipa II. i francuskog kralja Henrija II. Thebaldi se već u svibnju 1555. godine (u godini u kojoj je
car Karlo V. abdicirao u korist sina Filipa) vratio u Italiju u Milano u pratnji Gianmaria Olgiatiju, glavnog inžinjera dotadašnjeg vojvode od Milana Ferantea I.
Gonzage u gradnji novih bastioniranih zidina Milana (Olgiati je i sam 1553. bio
u Nizozemskoj po nalogu cara projektirajući nove fortifikacije za Maastricht, te
Buchain, Bapaume, Arras, Valenciennes, Cambrai i Renty, a sa Sebastiannom van
Noyem zajednički i za Mons, Mariembourg, Namur i vjerojatno Luxembourg, a
s Thebaldijem je sudjelovao i u projektu Gravelinesa).
Regentkinja Marija Ugarska osnovala je još 1546. godine na drugom kraju
granice prema Francuskoj, u današnjoj Valoniji novi utvrđeni grad Mariembourg
u obliku četverokuta (sa stranicama 300 x 270 m), koji je na uglovima imao četiri bastiona “nove talijanske manire” s uvučenim flankama i široki opkop trajno
ispunjen vodom. Francuski kralj Henri II. je 1554. godine nakon opsade osvojio
grad (dok nije vraćen mirovnim ugovorom u Ardenima 1559. godine bio je po
njemu preimenovan u Henribourg). Nakon pada Mariembourga mladi vojskovođa cara Karla V. William je u najvećoj brzini (za samo 4 mjeseca) odmah iduće
1555. godine uspostavio sjevernije novi grad - tvrđavu Philippeville, imenovan
po Karlovom sinu i nasljedniku Filipu II., dok je istovremeno istočnije u Ardenima iste 1555. godine osnovan i Charlemont (danas u Francuskoj). Philippeville
je projektirao Karlov glavni nizozemski graditelj fortifikacija Sebastiaan van Noye
(Utrecht 1493. – 1557.) kao peterokutnu zvjezdastu utvrdu s razmjerno šiljatim
i na položaju prilagodljivim bastionima talijanske manire, a zanimljivo je da je
odmah potom i francuski kralj Henri II. podigao nasuprot Charlemontu također
peterokutni grad - tvrđavu Rocroi, po uzoru na Phillippeville.6
U godini u kojoj je Thebaldi došao u Graz 1564. započeo je Cosimo I. Medici, Veliki vojvoda Toskane, prema projektu svog inženjera Baldassarea Lancia
gradnju novog utvrđenog renesansnog gradića Terra del Sole blizu Forlia u (tada)
firentinskom dijelu Romagne7. Građen skoro dva desetljeća nakon Mariemburga
ovaj novi grad bio je slične veličine i također pravokutnog oblika s četiri velika
bastiona na uglovima (no obzidanih opekom), a upravo oko te godine Ester-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
35
uz
M
gonski nadbiskup i kancelar cara Ferdinanda I. (a prije toga kancelar regentkinje
Marije Ugarske u Nizozemskoj) Nikola Olah izgradio je uz rijeku Vah između
Estergona (koji je bio u turskim rukama) i svog privremenog sjedišta u Trnavi
također pravokutni Ujvar (tj. Novigrad), nizinsku zemljanu utvrdu s četiri bastiona novotalijanske manire, smještenu na nizozemski način u rukavcima rijeke.
Ujvar je kasnije nazvan po nadbiskupu Olahujvar, nakon što je s druge strane
rijeke njegov nasljednik na mjestu Estergonskog nadbiskupa i primasa Ugarske
Šibenčanin Antun Vrančić 1579. godine započeo graditi novi i znatno veći šesterokutni Ersekuyvar (tj. Biskupov Novigrad, danas Nove Zamky), grad blizanac
istovremenog Karlovca, nove glavne tvrđave na Hrvatskoj granici. Iste godine
kada je počela gradnja novih gradova - tvrđava Karlovca i Biskupskog Novigrada
započela je i gradnja Koprivnice, ali ne kao peterokutne, nego kao četverokutne
tvrđave zemljanih bedema, s četiri zemljana bastiona na uglovima.
Nekoliko mjeseci nakon što je Thebaldi naslijedio Domenica Dell’Allia umro
je car Ferdinand I. u srpnju 1564. godine. Naslijedio ga je najstariji sin Maksimilian II. (1527.-1576.). Odrastao u Madridu na dvoru svog strica cara Karla
V., Maksimilijan se morao svim snagama najprije posvetiti organizaciji obrane,
izložen namjeri Sultana Sulejmana, kasnije nazvanog Veličanstvenog, da na kraju
svoje dugotrajne 46 godišnje vladavine ponovo napadne i osvoji Beč. Sa svojom
je braćom Ferdinandom II. (1529.-1595.) i Karlom II. (1540.-1590.) prema odluci oca podijelio vlasti i uloge u obrani tako da je Ferdinand, koji je 1556. vodio
vojsku u Ugarskoj, postao Nadvojvoda Donje Austrije i Tirola (te vladar Češke)
sa sjedištem u Insbrucku, dok je tada 24 godišnji Karlo preuzeo Nadvojvodstvo
Unutarnje Austrije (Štajerske, Koruške i Kranjske) sa sjedištem u Gracu, a dvije
godine kasnije izravno i obranu Slavonske i Hrvatske granice. Sulejman je na čelu
svoje velike vojske 1566. godine na pohodu na Beč zahvaljujući herojstvu Nikole
Šubića Zrinskog zaustavljen u jednomjesečnoj opsadi Sigeta, za vrijeme koje je
dočekao smrt u šatoru pred opsjednutim gradom. Njegov nasljednik Selim II.
okrenuo se Aziji i osvajanjima u Africi pa su veliki vezir Mehmed - paša Sokolović
i u ime Maksimilijana biskup Antun Vrančić sklopili mir u Jedrenu.
Radeći nakon svog dolaska u Graz 1564. godine najprije na dovršenju fortifikacija u samom Grazu, te Furstenfeldu i Radkensburgu, Francesko Thebaldi
je na poticaj nadvojvode Karla II. Habsburškog, osobito nakon pada Sigeta
1566. godine punu pažnju morao prvenstveno posvetiti obrani najizloženije Slavonske granice, a unutar nje na prvom mjestu upravo Koprivnici, ali također i
Varaždinu, Križevcima, Ivaniću, Đurđevcu, Cirkveni i Topolovcu8. Drezdenska
kopija plana potječe najkasnije iz prve polovine 1566. godine9 pa je to datum
ante quem non za nastanak plana.
U svom projektu modernizacije koprivničkih bedema Thebaldi je postupio
projektantski na vrlo sličan način kao i u projektu za Gravelines desetak godina
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
36
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ranije. Na jednak način je ignorirao i “ispravljao”, a s druge strane istovremeno i
uvažavao zatečene linije zidina. Stari i na srednjovjekovni način od grada izdvojeni koprivnički plemićki kaštel ovdje je posve negirao, zamijenivši ga u cjelini
jednim od gradskih bastiona (u Koprivnici se radilo o drvenoj građevini koja je
lakše mogla biti uklonjena nego u Gravelinesu, gdje su zidovi bili kameni, pa je
zbog toga stari kaštel samo inkorporiran u jedan od bastiona gradskih bedema).
Sjećanje na taj značajni spomenik starije koprivničke povijesti (mjesta gdje je
održan Sabor Slavonskog plemstva 1527. na kojemu je donesena odluka o izboru
kralja Ivana Zapolje na Ugarsko - hrvatsko prijestolje, a kneza Krstu Frankopana
za tutora i branitelja kraljevstva,10 kao i mjesta iz kojega je Štajersko – Koruško
- Kranjski kapetan Ivan Kacianer 1537. godine krenuo s vojskom na pohod do
Osijeka) ostalo je očuvano u nazivu novog bastiona, koji se do svog rušenja 1927.
godine zvao Dvorski.
Thebaldi je planirao da Koprivnica dobije oblik peterokuta, s pet bastiona na
uglovima i širokim produbljenim opkopom. Razlozi za to nisu bili u formalističkom prenošenju ideje peterokuta, nego doista u potrebi da se smanji dužina kurtine koja je u Koprivnici na zapadnoj strani, zbog ideje obuhvata kaštela, postala
previše izdužena.
Projektirani koprivnički bastioni su imali također karakteristične uvučene
flanke, tipične za tzv. novu talijansku maniru. Na isti način projektiran je tada
bio i jugoistočni bastion, čiju je gradnju Thebaldi zamislio tako da se zemljani
nasip bastiona pridoda s vanjske strane postojećeg koprivničkog starog gradskog
zida od drvenih palisada, pri čemu je novi bastion najprije morao većim dijelom
ispuniti dotadašnji također već dosta široki opkop, te se svojim vrhom produžiti
dalje u tlo kontraeskarpe. Thebaldi je predvidio da bastion (kao i tvrđavske kurtine) bude obzidan (u svom donjem dijelu ili u cjelini), a do položaja topova u
uvučenim flankama zamislio je pristup podzemnim tunelima (galerijama) kroz
nasip bedema u grlu bastiona.
Na jugoistočnoj strani projektiranih bedema, nad bedemom istočne kurtine,
neposredno iznad istočne flanke toga bastiona, Thebaldi je predvidio i postavljanje jednog kavalira – povišene zemljane platforme za topove s najjačim dometom, jedinog u cijelom projektu, što je bio prvi zemljani kavalir projektiran
u našoj fortifikacijskoj arhitekturi (u Gravelinesu su kavaliri postavljeni uz svih
šest bastiona). Kavalir je zamišljen kao zemljano izduženo povišenje s unutrašnje
strane istočne kurtine, čiji je pravokutni izduženi piramidalni oblik skošen oblim
suženjem kavalira na južnoj strani prema proširenom prostoru ispred južnih
gradskih vrata.
Pad Sigeta promijenio je, dijelom, čini se način razmišljanja o obrani granice.
Za obranu i zaustavljanje u prodoru i tako velike vojske kakva je bila Sulejmanova, svoju je vrijednost, ali i nedostatke, pokazala već i manja i zastarjela tvrđava
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
37
uz
M
kakva je bila sigetska, pa je modernizacija starih, ali i gradnja posve novih po
uzoru na one koje je još Karlo V. izgradio u Habsburškoj Nizozemskoj na granici
prema Francuskoj, postala imperativ i cilj. Modernizacija Koprivnice primjer je
prvog odgovora kojega je imao nadvojvoda Karlo, a gradnja posve novoga grada
- tvrđave Karlovca 1579. godine drugog. Nadvojvoda Karlo upravo je u vrijeme
trajanja opsade Sigeta 10. kolovoza 1566. godine imenovao Francesca Thebaldia
supraintendantom radova na fortifikacijama Slavonske granice, odredivši mu i
plaću od 100 guldena.11 (Siget je osvojen početkom rujna).
Čini se ipak da je najprije takva šira priprema nove gradnje većih tvrđava, ali
i reorganizacija cijele obrane pod vodstvom nadvojvode Karla ponešto odgodila
početak gradnje. Također je nakon pada Sigeta promijenjen i prioritet jer je najugroženiji postao izravni pravac lijevom stranom Drave koji je od Sigeta prema
Grazu vodio preko Kaniže, pa je gradnja tvrđave u Kaniži s razlogom dobila prioritet. Tvrđavu smještenu u močvarnoj nizini, koja je također kao i u Koprivnici
bila četverokutna (no potom je ubrzo dodan svojevrsni “kronwerk”, pa je tvrđava
dobila složeniju formu), s četiri velika zemljana bastiona gradio je od 1569. do
1577. Giulio Turco, možda prema projektu Pietra Ferrabosca). Od te 1569. pa
u idućih dvadeset godina, sve do 1589. godine, zapovjednik Slavonske granice
sa sjedištem u Varaždinu, koji se brinuo i o obrani Kaniže, bio je Vito (Veit) von
Hallagg.
S druge strane, nakon smrti moćnog, dugovječnog i ratobornog sultana Sulejmana, desetog po redu i najvećeg vladara u povijesti Osmanskog carstva, okolnosti su se posve izmijenile. Veliki vezir Mehmed - paša Sokolović, koji je postao
velikim vezirom godinu dana ranije, skrivao je Sulejmanovu smrt u šatoru opsadnog tabora dok i posljednja obrana nije pala, a potom još i tri tjedna na povratku
vojske prema Carigradu sve do izbora novog sultana i to na takav način da si je
osigurao ostanak na tom najistaknutijem položaju još idućih 13 godina. Nakon
što je Sokolović u ime novog sultana Selima II., koji je bio daleko slabiji vladar
od svoga oca, sklopio mirovni sporazum s Maksimilijanom mogla se osjetiti bitna
promjena u smanjenju glavnog pritiska, unatoč nastavku uobičajenog “malog
rata” na granicama.
Thebaldija je nakon njegove smrti na dužnosti glavnog inženjera naslijedio
1569. godine Giovanni Sallustio Peruzzi. Rođen u Sieni, Giovanni Sallustio je
bio sin slavnog slikara i graditelja Baltassarea Peruzzija, koji je između ostaloga
projektirao i nove bastione Siene. Sallustijev otac je bio učenik sienskog arhitekte i slikara Francesca di Giorgia Martinija, renesansnog teoretičara fortifikacija
i “idealnih gradova” (i jednog od izumitelja trokutastih bastiona). I Giovanni
Sallustio je u Rimu radio za Pape, za papinog nećaka dogradio je fortifikacije Rocca di Paliano pored Rima, a u Rimu je za Papu izgradio ceremonijalni
ulaz u Anđeosku tvrđavu (tada je napravio i crtež idealne rekonstrukcije izgleda
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
38
Podravski zbornik 2011.
uz
M
Augustovog mauzoleja). U Rimu je izgradio i crkvu S.Maria in Transpontina,
sudjelujući i na drugim gradnjama prije nego je došao kao graditelj fortifikacija
u Graz. Giovanni Sallustio Peruzzi najvjerojatnije je bio idejni projektant novih
gradova - tvrđava Karlovca i Novih Zamky, no nakon tri godine izgubio je život
na Hrvatskoj granici utopivši se u poplavi.
Godine 1573. nastradalog Peruzzia je naslijedio također Talijan, ali on je došao s druge strane Europe. Dok je Thebaldi, uz svoje iskustvo u Nizozemskoj, došao iz Milana, Peruzzi iz Rima, Girolamo Arconati stariji, koji je bio porijeklom
iz Milana, došao je iz Šlezije, gdje je živio i radio u Wroclawu. Već 1574. on je
bio u Koprivnici i Križevcima iz kojih šalje izvještaje i planove (očuvan je snimak
postojećeg stanja Koprivnice, koji je vjerojatno njegov rad), a u Koprivnici je
dobio zadatak da “trasira tvrđavu”.12
Odluka da se umjesto prema Thebaldijevim projektom predviđenoj izgradnji Koprivnice s pet bastiona, odnosno preuređenju grada u oblik peterokuta,
novi bedemi izvedu ipak kao četverokut s četiri bastiona na uglovima, donesena
je vjerojatno iz razloga racionalizacije i zacijelo uz suglasnost nadvojvode Karla.
Novi je projekt za Koprivnicu zapravo donesen kao sažeta varijanta prvobitnog
peterokutnog projekta u kojoj su ostali planirani elementi ostavljeni gotovo neizmijenjeni, pa je Koprivnica tako povratno postala četverokutna poput Mariembourga, samo nešto većih dimenzija (360 x 280 m, nasuprot Mariembourških
300 x 270) i s vrlo slično riješenim fortifikacijama.
Pri tome je prvenstveno jugoistočni bastion tvrđave Koprivnica, a to je upravo
onaj koji je jedini do danas dijelom očuvan, zapravo trasiran izvorno prema projektu Thebaldija. No Girolamo Arconati st. umro je već iduće 1575. godine. Na
mjestu carskog graditelja tvrđava naslijedio ga je sin Giovanni Arconati. On je
bio zarobljen u Pešti i potom smaknut po nalogu vezira Sinan paše 1584. godine.
(Drugi sin Girolama Arconatija, Girolamo mlađi (1533.-1599.) bio je sudionik
bitke kod Lepanta i nakon pustolovnog života vratio se najprije u Wroclaw gdje je
objavljivao renesansnu poeziju na latinskom, a potom je postao tajnik Dvorskog
ratnog vijeća cara Rudolfa II. u Pragu). Rudolf II je bio car od 1576.-1612., a
od 1583. preselio je svoj dvor iz Beča u Prag. Koprivnica je svoje nove fortifikacije
pretežno dobila izgrađene u vrijeme njegove vladavine, ali prvenstveno pod vodstvom njegovog strica Nadvojvode Karla u čije se ingerencije Rudolf nije miješao,
iako je u početku vladavine dao nove i presudne impulse u pokretanju izgradnje
tvrđava, a u njegovo vrijeme osnovana je i Vojna Granica.
Projekt Koprivnice iz 1566. Francesca Thebaldia i realizirani projekt iz 1577.,
izvještajni plan Giusepea Vintane
Godine 1577. gradnju Koprivnice preuzima Giuseppe Vintana, graditelj
koji je došao u Graz iz Gorizie. Porijeklom iz graditeljske obitelji koja je kao i
del’Allio bila porijeklom iz okoline Coma (iz Laina u dolini Intelvi), Gussepea je
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
39
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Prikaz projekta Koprivnice Francesca Thebaldia iz oko 1566. - 69. godine
(crtež Nicole Angielinia - varijanta crteža)
nakon smrti oca Corrada 1561. nadvojvoda Karlo imenovao za carskog arhitektu
Goričke grofovije.13 U Trstu je izgradio okrugli bastion na kaštelu sv. Justa, a u
Gorizi omanju renesansnu kuću u kojoj je bila smještena gradska vijećnica, te
40
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Izvještajni nacrt Giuseppea Vintane iz 1582. godine s dovršenim jugoistočnim
bastionom i započetim pripremama za izgradnju “Turskih” gradskih vrata.
možda i dio novih fortifikacija starog grada goričkih grofova, s jednim kamenim
bastionom nove talijanske manire. Dana 14. 10. 1576. godine imenovan je za
supraintendanta Slavonske i Hrvatske granice i javnih radova Unutarnje Austrije.
Podravski zbornik 2011.
41
uz
M
Umro je u Gorizi 1587. godine. Pod njegovim su vodstvom najzad počeli radovi ne
samo u Koprivnici 1578. godine, nego je iste godine započelo najzad i trasiranje,
a iduće godine i izgradnja novog grada Karlovca. Iste godine osnovana je i Vojna
Granica (Militargrenze), a odmah potom Dvorsko ratno vijeće donosi odluku o
gradnji tvrđava. Karlovac je građen kao glavna nova tvrđava na Hrvatskoj granici,
a Koprivnica na Slavonskoj.
Iz Vintaninog izvještajnog nacrta o fortifikacijama Koprivnice u gradnji, nastalom četiri godine kasnije 1582. godine vidljivo je da su do tada bile izgrađene sve
četiri kurtine, ali i samo jedan i to upravo jugoistočni bastion, dok je ostala tri bastiona tek trebalo izgraditi. Jugoistočni bastion izgrađen je, dakle, pod vodstvom
Giuseppea Vintane, ali tlocrtno gotovo posve prema projektu Francesca Thebaldia,
no bez izvorno predviđenog kamenog obzida, samo kao zemljani nasip, te bez
podzemnih pristupnih galerija koje je predviđao Thebaldi, kao zaklonjeni pristup
do položaja topova u uvučenim flankama. Na isti način potom su izvedeni i ostali
bastioni, ali u svojim neophodnim pomacima s obzirom na smanjeni broj bastiona. Prioritet u gradnji najprije upravo jugoistočnog bastiona posve je razumljiv jer
se on nalazio na strani okrenutoj prema ratnoj granici, a također i zbog toga što se
nalazio neposredno uz južna gradska vrata.
Tada nije bio izveden ni kavalir kojega je projektirao Thebaldi. Vintana je na
svom nacrtu posebno objasnio pojedinost po kojoj se opkopi tvrđave lepezasto
proširuju prema vrhovima bastiona, naglašavajući tako da se topovska vatra usmjerava na obranu vanjskih flanki nasuprotnih bastiona (a ne na uvučene flanke međusobno). Taj je detalj lepezastog širenja opkopa, unatoč svim kasnijim promjenama opkopa tijekom vremena, sve do danas ostao očuvan u tlocrtnom obliku
jugoistočnog ugla očuvanog dijela opkopa.
Jugoistočni bastion je građen tri godine, od 1579. do 1581. godine pod vodstvom palira (građevinskog nadglednika) Andrea Maderna.14 To je bio prvi takav
bastion izgrađen u neobičnom spoju talijanskog načina gradnje s uvučenim bočnim flankama bastiona i nizozemskog načina jednostavne, a efikasne i racionalne
gradnje bastiona isključivo zemljanim nasipom, ali gdje su i flanke ravne, za razliku
od koprivničkog bastiona gdje se radi o složenoj zemljanoj arhitekturi piramidalno
uravnoteženih, ambijentalno slikovitih ali i za izvedbu i održavanje osjetljivih kosina.
Da je, međutim, palir Maderno vrlo dobro obavio svoj posao svjedoči nacrt
dovršene tvrđave Koprivnice iz 1598. godine koji je načinio graditelj Alessandro
Pasqualini mlađi (1567.-1623.).15 U tom detaljnom izvještajnom nacrtu grada
i njegovih utvrda vidljivo je da jugoistočni bastion ni skoro dva desetljeća nakon
gradnje nije bio nimalo oštećen, iako je imao složeno temeljenje dijelom na nasutom terenu dotadašnjeg opkopa, a dijelom na čvršćem tlu u grlu i potom na suprotnoj strani pri vrhu bastiona. Za razliku od toga, dva kasnije izgrađena zapadna
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
42
Podravski zbornik 2011.
uz
M
bastiona imala su velika oštećenja upravo na uškama uvučenih flanki, što su bila i
najosjetljivija mjesta njihove arhitekture. Pasqualini je bio pozvan da kao ekspert i
član uvažene graditeljske obitelji s njemačkog dijela donje Rajne (njegov je slavni
djed izgradio veliki broj tvrđava i u Nizozemskoj) otkrije uzrok oštećenja, te nastavi
gradnju i modernizaciju tvrđave Koprivnica jer je nakon bitke kod Siska 1593.
godine započeo novi tzv. Dugi rat s Turskom, koji je završen nakon 13 godina mirovnim sporazumom na ušću rijeke Žitve 1606. godine. Pasqualini je ostao četiri
godine, do 1602. kao glavni graditelj Slavonske granice, kada ga i na popravcima
u Koprivnici zamjenjuje Ottaviano Zanolli.16
Gradska vrata uz jugoistočni bastion izgrađena su kao nova zidana građevina
na mjestu starijih drvenih južnih gradskih vrata Koprivnice, koja su vjerojatno potjecala još iz sredine 14. stoljeća. U 1583. godinu za njihovu gradnju bila je pripremljena opeka, a iduće 1584. godine i kamen s brda Kamnyk “pro erectione portae
Capronczensis preparatur”17. Potom je (dakle tri - četiri godine nakon dovršenja
bastiona) uslijedila i gradnja novih zidanih vrata. Graditelj je bio zidarski majstor
Hans, a gradnju je vodio koprivnički gradski pisar Adam Schramps. Iako to ni na
Vintaninom ni na Pasqualinijevom izvještajnom planu nije posebno naznačeno,
vrata su imala pokretni most pred pročeljem od kojega su do danas očuvani otvori
za podizanje lanaca, a kameni okvir polukružnoga nadvoja ulaza postavljen je na
četvrtasti kameni okvir s nišom za položaj uzdignutog mosta na način sličan rješenju u Varaždinu, na tamošnjim ulaznim vratima u vanjski kompleks varaždinskog
Starog grada. Sličnost s vratima u Varaždinu bila je još veća u vrijeme kada je krovište koprivničkih vrata izvorno, a prije pregradnje u 18. stoljeću, imalo također
šatorasti izgled. Donji dio pročelja koprivničkih vrata ispod mosta sada je zatrpan
zemljom, ali arheološkom sondom utvrđeno je da je pročelje u donjem dijelu također i ovdje obloženo kamenom.
Sličnost portala koprivničkih vrata s varaždinskim ukazuje da je “zidarski majstor Hans” koji je izgradio koprivnička “Turska” vrata vjerojatno bio graditelj Gianmaria dell’Allio, mlađi brat nekadašnjeg prvog glavnog graditelja SlavonskoHrvatske granice Domenica dell’Allia, koji se nastanio u Varaždinu gdje je djelovao
pod imenom Hans von der Cumer See (ili Kumersee tj. s jezera Como). Umro je
u Varaždinu 1593. godine.18
Na Pasqualinijevom nacrtu, na kojemu se bastion naziva Đurđevačkim (St.
Georgy Bollwerck) vrata se nazivaju Turska vrata (das Turcken thor), što je i razumljivo jer su vodila prema tadašnjoj turskoj ratnoj granici, a već od početka njihove
gradnje doista su od 1584. učestale turske ophodnje u blizinu grada. Uz nova vrata
bio je i dalje zadržan na starom mjestu (i zacijelo tada obnovljen) i 60-tak metara
dugi drveni most preko opkopa na putu prema Đurđevcu, koji je preko širokog
tvrđavskog opkopa vodio dalje prema jugu, odnosno istoku, a bio je branjen izravno topovima iz neposredne blizine s uvučene južne flanke Đurđevačkog bastiona.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
43
uz
M
Nakon smrti Giovannia Arconatia 1584. godine gradnju granice preuzeo je
Francesco Marmoro (koji je svoje talijansko ime i prezime germanizirao u Franz
Marbl). U njegovo vrijeme dovršena je gradnja vrata (vjerojatno 1586.), a Marmoro je do 1593. godine dovršio gradnju i preostalih bastiona, od kojih je Dvorski
bastion bio još u gradnji 1593., kada je Marmoro napisao svoje izvješće o stanju
gradnje u Koprivnici. On je iduće godine poginuo na putu između Maribora i Ptuja. Marmoro je izvješće napisao u godini u kojoj je nakon Bitke kod Siska započeo
rat s Osmanskim carstvom.
Zbog problema s urušavanjem zemljanih nasipa bastiona na zapadnoj strani,
koji su nastali prvenstveno zbog prevelikog produbljivanja opkopa uz njih, pozvan
je pri samom kraju stoljeća iz Dusseldorfa u Koprivnicu 1598. godine Alessandro
Pasqualini mlađi.19
Danas ne znamo sigurno kada je nastao projekt jedinstvene i potpune preobrazbe koprivničkih fortifikacija iz njenog karakterističnog i osebujnog rješenja iz 16.
stoljeća u duhu nove talijanske škole, ali izvedene na nizozemski način isključivo
zemljanim nasipima (slično su tada bili izgrađeni i bastioni Karlovca), u čisto rješenje prema načelima staronizozemske škole koje je u početku 17. stoljeća bilo
posve jedinstveno i usamljeno u ovom dijelu Europe, geografski izdvojeno daleko
na jugoistoku od matice s brojnim takvim rješenjima u samoj Nizozemskoj toga
vremena. Autor toga rješenja mogao je biti najprije sam Alessandro Pasqualini.
Njegov nacrt Koprivnice iz 1598. godine samo je izvještajni snimak postojećeg
stanja, kao što je i njegova rasprava o “petom bastionu” očito samo dio njegove
ukupne analize, dok nacrt njegovog konačnog projektnog rješenja problema koprivničkih fortifikacija, koji tada više nisu bili samo tehničke prirode, nego su posjedovali i ozbiljne koncepcijske obrambene nedostatke, do sada još nije pronađen.
Povod za novo snažno utvrđivanje Koprivnice posve je jasan. Godine 1600.
veliki vezir sultana Murata III. Damat Ibrahim - paša Bošnjak, postigao je veliki
ratni uspjeh osvojivši Kanižu. Osvojena tvrđava smještena neposredno nasuprot
Koprivnici na suprotnoj strani Drave, postala je od tada neosvojivi osmanski bastion koji je uspostavljen duboko kao klin između Ugarskog i Hrvatsko - Slavonskog
dijela preostalih ostataka kraljevstva, pretvorenih u ratnu granicu.
Iako novi projekt koprivničkih fortifikacija nije poznat, projektno rješenje, koje
je bilo druga i završna velika faza u razvitku koprivničkih fortifikacija dobro je
poznato, jer je u cjelini prema tom novom i cjelovitom projektu gradnja i izvedena
do 1615. godine (kada se spominje da su dovršeni ravelini). Ono je potom ostalo
bitno neizmijenjeno sve do rušenja koprivničkih bedema u 19. stoljeću, a osnovne karakteristike toga rješenja staronizozemske škole vidljive su i sve do danas na
preostalom dijelu zemljanog nasipa očuvane istočne strane Đurđevačkog bastiona,
unatoč svim njegovim devastacijama i zapuštanjima, te također i na oba očuvana
ravelina.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
44
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Koprivnica – Codex BI-158, München, Altehofbibliotek, list 38, Bayerische
Staatsbibliothek, München
Koprivničke fortifikacije cjelovito su preoblikovane na taj način da su dotadašnjim zemljanim bastionima i kurtinama s njihove vanjske strane tj. prema
opkopu, dodani novim nasipanjem zemljani predbedemi (tzv. falsabraga) s vlaPodravski zbornik 2011.
45
uz
M
stitim prsobranom. Zemlja za nasip predbedema dobivena je produbljivanjem
opkopa te njegovim (manjim) proširenjem. Uz to su bedemi i nešto povišeni, a
njihovi prsobrani uspostavljeni su na isti način kao i na predbedemu. Bastionima
su zatrpane i izravnane njihove uvučene flanke, a s unutrašnje strane u grlu ne
samo jugoistočnog (kako je to bio zamislio još Thebaldi), nego uz sva četiri bastiona (osim sjeverozapadnog Varaždinskog bastiona gdje je zbog položaja crkve
pomaknut južnije), postavljeni su visoki zemljani kavaliri u obliku skraćenih
piramida, s topovskim platformama na vrhu okruženim prsobranima. Kavalir
sjeverozapadnog Varaždinskog bastiona zbog položaja crkve postavljen je južnije.
Na taj način, postavljanjem kavalira na uglovima tvrđave postignuta je snažna
“trokatna” obrana, a dodavanjem ravelina ispred sve četiri kurtine riješeni su i
problemi predugih bedema te je obrana istovremeno i proširena na suvremeni
način po dubini.
Koprivnička južna gradska “Turska vrata” tada su zazidana (dakle nekih tridesetak godina nakon gradnje), uklonjen je drveni most ispred njih i nasuto predziđe, a zapadna flanka Đurđevačkog bastiona izvedena je poput nove povišene
“uške” da bi se na taj način proširenim i povećanim zemljanim nasipom bastiona
sakrilo i zaštitilo od topovskih napada pročelje zgrade nekadašnjih gradskih vrata,
koja je pretvorena najprije u barutanu, a zatim i u oružanu (a prema toj njenoj
kasnijoj namjeni do danas je preostao udomaćeni naziv građevine). Tako se dokidanjem vrata i rušenjem mosta tvrđava na strani prema tadašnjoj ratnoj zoni
zatvorila i uvukla u sebe, a preostala su samo jedna vrata na sjevernoj strani (no
ubrzo su ponovo otvorena jedna i na zapadnoj).
Cijeli grad dobio je posve neobičan izgled, sa zemljanim travnatim piramidalnim uzvišenjima kavalira u osi ulica, dvostrukim zelenim nasipima zemljanih
kurtina i velikim bastionima koji su se na uglovima s kavalirima “trokatno” uzdizali nad vrlo širokim obrambenim tvrđavskim opkopima, trajno ispunjenim
vodom iz rijeke Koprivnice, iz kojih su se izdvajali zasebni trokutasti otoci četiri
ravelina na sve četiri strane grada. Zbijen u svoje velike zemljane bedeme to je
bio mali grad - tvrđava jedinstvenog izgleda, posve sličan gradovima na drugom
kraju Europe u Nizozemskoj. Podatak da su ravelini dovršeni do 1615. godine
ukazuje posredno da je tada i cijela tvrđava bila dovršena, a koprivnički ravelini
bili su prvi zemljani ravelini izgrađeni u Hrvatskoj.
Bez obzira je li autor te preobrazbe bio Alesssandro Pasqualini mlađi, koji
je bez sumnje posjedovao znanje i iskustvo upravo nizozemske škole, ili je to
bio netko drugi, poput (što je vjerojatnije) Albrechta Wendschutza, koji ga je
naslijedio, a koji se školovao u Nizozemskoj20, to je bilo za Koprivnicu izvrsno
rješenje i posve je, na spretan, optimalan i racionalan način riješilo sve dotadašnje
nedostatke. Arhitektura zemljanih bedema Koprivnice proistekla je iz autentične
geneze grada i predstavlja i u svojim današnjim ostacima po svemu izuzetan po-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
46
Podravski zbornik 2011.
uz
M
vijesni spomenik od prvorazrednog Europskog značaja za povijest fortifikacijske
arhitekture, dokumentirajući osobito daleki utjecaj i prijenos nizozemskih ideja.
Izražajnost izgleda koprivničkih fortifikacija i grada u cjelini iz toga vremena
pokazuje tlocrt postojećeg stanja koji je 1657. godine donio Martin Stier (Stier
je tada projektirao i neke dopune, od kojih je izvedena bila ispuna unutrašnjosti
ravelina, te možda znatno kasnije dijelom i zaklonjeni put), no izvanredni crtež
Koprivnice crtača veduta Johanna Ledentua iz 1639. godine, najbolje iskazuje
svu nekadašnju iznimnu i osebujnu vrijednost toga jedinstvenog ambijenta grada
- tvrđave od prije četiri stoljeća.
Iako fragmentiran i danas posve zapušten, taj je ambijent još uvijek, unatoč
svemu, vidljiv iz nasuprotne vizure vrlo slične Ledentuovoj u također širokoj
perspektivi pogleda na grad, ali s njegove jugoistočne strane. Ambijentalna rehabilitacija toga povijesnog prostora još uvijek Koprivnici stoga može vratiti bar
dio njegove nekadašnje vrijednosti.
ej
a
ad
gr
Zaključak
ce
ni
iv
pr
Ko
Iako samo fragmentarno očuvan u svojoj izvornoj arhitekturi geometrijski
određenog zatravljenog, ali sada zapuštenog nasipa zemlje, Đurđevački bastion
nekadašnjeg grada - tvrđave Koprivnica, zajedno s pripadajućim opkopom, ostacima ravelina i otvorenim esplanadnim prostorom, prvorazredni je, ali i teško
ugroženi spomenik povijesti fortifikacijske arhitekture od europskog značaja.
Dokumentira dalekosežni utjecaj nizozemske fortifikacijske škole u dvije faze
svoga razvitka i najizrazitiji je spomenik staronizozemske fortifikacijske škole u
ovom dijelu Europe, te osobito u neobičnom spoju s nekim od karakteristika
talijanske škole.
Za grad Koprivnicu taj povijesni prostor predstavlja ambijentalnu cjelinu od
prvorazrednog povijesnog značaja, spomenik koji nosi sjećanje na najburnije i
središnje poglavlje povijesti grada, kada je Koprivnica stajala na istaknutom mjestu povijesne pozornice, na samoj crti dugotrajnog ratnog sudara dva carstva, u
drugoj polovini 16. i prvoj polovini 17. stoljeća.
U gradskom tkivu suvremenog grada Koprivnice, taj danas zanemareni, zapušteni i znatnim dijelom devastirani prostor posjeduje velike potencijale za rehabilitaciju, proširenje i obnovu svog povijesnog gradskog središta, u novoj ulozi
kontrapunkta centru grada koncentriranom na suprotnoj strani najstarijeg dijela
nekadašnje povijesne jezgre – Tvrđave Koprivnica.
Podravski zbornik 2011.
47
uz
M
ej
a
ad
gr
48
ce
ni
iv
pr
Ko
Snimak postojećeg stanja Đurđevačkog bastiona i Gradskih
“Turskih” vrata s mostom, Alessandra Pasqualinija iz 1598.
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Snimak izvedenog stanja preuređenog Đurđevačkog bastiona sa zazidaniom
gradskim vratima i uklonjenim mostom, Martina Stiera iz 1657.
Podravski zbornik 2011.
49
B. - Prijedlog projekta obnove i uređenja
1 - Postojeće stanje
uz
M
Ostaci koprivničkih fortifikacija - očuvani dijelovi zemljanih bedema i osobito
velikog tvrđavskog opkopa, te dva ravelina s njihovim manjim opkopima zauzimaju razmjerno veliku površinu grada na južnoj i istočnoj strani najstarijeg dijela
koprivničke povijesne jezgre, nekadašnje Tvrđave Koprivnica. Ti su ostaci preostali
nakon što je zaustavljeno rušenje koprivničkih bedema koje je od 1862. godine, tri
stoljeća nakon njihove gradnje, započeo tadašnji koprivnički gradonačelnik Janko
Demetrović. Srušivši prvenstveno bedeme na sjeverozapadnoj strani (gdje je uređen park), dok je na jugozapadnoj strani u Demetrovićevo doba temeljem odluke
iz 1862. godine bio ponovo izgrađen drveni most.21 Taj je most, međutim bio postavljen samo preko tada produbljene kinete, dok je cesta prema mostu probijena
neposredno uz zapadno pročelje “Oružane”, rušenjem dijela bedema, te preko zaravnatog dijela nekadašnjeg predbedema ispred “Oružane” i potom većim dijelom
na nasipu preko opkopa.
Rušenja su kasnije nastavljena razgradnjom još dva bastiona i zatrpavanjem opkopa na sjeveroistočnoj i jugozapadnoj strani, sravnjivanjem zemljanog nasipa s
Dravskog i Dvorskog bastiona preko kojih su potom, najprije na mjestu Dravskog
(početkom 20. stoljeća), a potom i Dvorskog bastiona (između 2. svjetska rata)
probijene nove ulice. Za razliku od Demetrovićevog rušenja, kada su na mjestu
nekadašnjih fortifikacija nastali kvalitetni novi prostori centra grada s javnim parkom i svojevrsnim školskim “forumom”, intenzivna gradnja između dva svjetska
rata odvijala se isključivo kao periferijska, a uz to još uglavnom kao uzurpacija i
privatizacija dotadašnjeg javnog prostora.
Tako je na mjestu Dvorskog bastiona 30. godina 20 stoljeća nastala periferijska
ulica s jednoobiteljskim kućama, a probijena je i jedna poprečna ulica od Dvorskog
bastiona do “Oružane” sa šest kuća na jednoj strani, na mjestu srušenog južnog
bedema kurtine.
Izgradnja kuća zauzimanjem dotadašnjih javnih površina fortifikacija, te postupna manja rušenja i uklanjanja bedema nastavljena su i poslije 2. svjetskog rata, ali
je generalno uklanjanje preostalih bedema zaustavljeno Idejnom studijom Urbanističkog plana Koprivnice iz 1959./1960. godine Urbanističkog Instituta Hrvatske
koju je koncipirao urbanist Ivan Lay, te konzervatorskom podlogom Marije Planić
– Lončarić. Tom je urbanističkom koncepcijom bilo zamišljeno očuvanje ostataka
koprivničkih fortifikacija i njihovo uređenje kao specifičnog gradskog parka, ali i
djelomična konzervatorska obnova, dok je područje glasije i esplanade bilo urbanistički namijenjeno za rekreacijsko područje. Mjesto južnog ravelina bilo je tada
zamišljeno u novoj namjeni za “rejonski opskrbni centar”.22
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
50
Podravski zbornik 2011.
uz
M
Ipak uređenje te jedinstvene povijesne cjeline je izostalo, te je nastavljena postupna degradacija i zapuštanje prostora, a ključne daljnje promjene nastale su ispuštanjem vode iz opkopa, te uklanjanjem sajmišta s prostora esplanade. Preostali dio
nasipa bastiona zapravo je pošteđen potpune razgradnje samo zato što je preostao
u vlasti vojske, posluživši kao uzvisina za relej.
Do tada teško zapuštena i degradirana “Oružana”, kasnorenesansna Gradska
vrata Koprivnice iz 16. stoljeća obnovljena su nedavno s naglaskom na valorizaciji
druge, barokne faze iz 17. i osobito 18. stoljeća u povijesnom razvitku građevine,
kada je izvorna arhitektura tvrđavskih vrata bila adaptirana i pregrađena u oružanu23. Unutarnji (prema gradu) i vanjski (prema opkopu) otvori vrata u to su vrijeme bili zazidani, a potom je (osobito u 18. stoljeću) došlo i do niza pregradnji u
unutrašnjosti građevine, posebno na katu, a pregrađena je i vanjština - naknadnim
otvaranjem niza prozora, te osobito pregradnjom gornjeg dijela građevine gdje je
izvorni šatorasti krov zamijenjen baroknim s karakterističnim “lastavicama” (skošenjima zabata) tipičnim za 18. stoljeće.
Pa ipak, iako je građevini pretežno dat izgled koji je ona dobila naknadno u 18.
stoljeću, odzidavanjem otvora vrata prvi puta nakon točno tri stoljeća vraćena je de
facto ponovo i izvorna funkcija – gradskih vrata, tj. prolaznog prostora u prizemlju,
a istovremeno je zadržano i preuređenje prostora na katu, pa je tako primijenjeno
konzervatorsko načelo prikazivanja slojevitosti povijesne građevine – s valorizacijom istovremeno dva najvažnija razdoblja njene građevne i funkcionalne povijesti.
Međutim, građevina nije prezentirana u cijelosti, jer je ostao zatrpan zemljom
cijeli iznimno važni donji (kamenom obloženi) dio nekadašnjeg pročelja gradskih
vrata od hodne razine nekadašnjeg pokretnog, odnosno pristupnog mosta do dna
opkopa pred pročeljem.
Obnovljena arhitektura Gradskih vrata tj. “Barutane” ostavljena je pri tome
i dalje prostorno osamljena i potpuno neprirodno istrgnuta izvan svog izvornog
povijesnog arhitektonskog i urbanističkog konteksta cjeline kojoj je pripadala - a
usred koje se i dalje nalazi! U tom svom osamljenom položaju, koji posve negira
njen izvorni spomenički karakter, građevina je ostavljena od kraja 19. stoljeća, kada
je dio zemljanog nasipa gradskog bedema između “Barutane” i još uvijek preostalog dijela Đurđevačkog bastiona sravljen i odguran u obližnji dio nekadašnjeg
gradskog tvrđavskog opkopa, a tada je sravnjen u opkop i sam vrh bastiona, ali je
nakon toga daljnje uništavanje toga povijesnog spomenika zaustavljeno.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
2 - Urbanističko – konzervatorska koncepcija obnove i uređenja spomeničke
cjeline jugoistočnog dijela fortifikacija grada Koprivnice 16. i 17. stoljeća
Rehabilitacijom povijesne slojevitosti arhitekture nekadašnjih južnih gradskih
vrata Koprivnice iz 1584. godine, iz vremena cara Rudolfa II., nazvanih izvorPodravski zbornik 2011.
51
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
no “Turska” vrata, odnosno nedavnim odzidavanjem njihovih ulaznih i izlaznih
portala nakon puna četiri stoljeća, otvoreno je također automatski i pitanje rehabilitacije oba najvažnija povijesna sloja u razvitku koprivničkih fortifikacija
– jednako onog iz 16., kao i kasnijeg preuređenja s početka 17. stoljeća koje je
52
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
ostalo očuvano i prisutno u preostalom dijelu zemljanih nasipa unatoč svim oštećenjima i fragmentarnosti.
Ovim projektom dokazuje se mogućnost i razložnost konzervatorske prezentacije dijelova zemljanih fortifikacija iz oba povijesna sloja, ali i uspostavljanje
Podravski zbornik 2011.
53
njihovog skladnog i funkcionalnog prezentacijskog suodnosa.
M
3 - Prijedlog Arhitektonske prezentacije dva najvažnija povijesna sloja u
razvitku Tvrđave Koprivnica
uz
Fragment Tvrđave Koprivnica 16. stoljeća - dio bastiona novotalijanske škole iz 1580. godine s gradskim “Turskim”vratima i velikim drvenim mostom
preko opkopa iz 1585. godine.
Gradska vrata čine jedinstvenu i neodvojivu cjelinu s pripadajućim drvenim
mostom koji je od vremena gradnje vrata pa do njihovog zazidavanja (ali također
i više od dva stoljeća prije toga, zajedno sa starim drvenim gradskim vratima)
stajao pred pročeljem vrata, tvoreći s njima neodvojivu arhitektonsku i funkcionalnu cjelinu. Tek s mostom arhitektura sada odzidanih gradskih vrata dobiva
svoj smisao, ali i potpunu prezentaciju nakon otkopavanja danas još zatrpanog
donjeg dijela pročelja prema opkopu. Povratkom podiznih lanaca nekadašnjeg
podiznog mosta, očuvani otvori za lance na pročelju dobivaju svoje opravdanje,
a arhitektura vrata i punu povijesnu arhitektonsku i ambijentalnu afirmaciju.
Sama arhitektura 62 metra dugog drvenog mosta, ključni je ambijentalni,
arhitektonski, funkcionalni i urbanistički element povijesne i prostorne cjeline,
njegova najvažnija i središnja poveznica i okosnica.
Cjelovitom ambijentu 16. stoljeća - gradskih vrata s mostom, također neodvojivo pripada i zapadna flanka nekadašnjeg Đurđevačkog bastiona iz prve
faze njegovog razvitka, u svojoj jedinstvenoj piramidalnoj arhitekturi zemljanih
nasipa uvučene flanke, u njenoj složenoj geometriji nove talijanske fortifikacijske
škole. U središtu tog neobičnog ambijenta zemljanog novotalijanskog bastiona
pruža se mogućnost muzeološke prezentacije topova iz toga vremena na mjestu i
na način kako su oni bili smješteni i u 16. stoljeću.
Obnova mosta i zemljanog nasipa bastiona ima brojne uzore i pozitivne primjere u konzervatorsko - restauratorskim postupcima diljem Europe, ali također
i u Hrvatskoj, od velikih primjera obnove osobito u Nizozemskoj, gdje je najpoznatiji primjer ponovnog podizanja zemljanih nasipa i iskopa opkopa posve
srušene tvrđave Bourtange, ali i brojnih drugih, osobito u posljednje vrijeme,
te primjera u Danskoj, Belgiji, Francuskoj i drugdje do Tvrđave u Slavonskom
Brodu ili Osijeku u Hrvatskoj.
Također, važno je napomenuti, da bi obnova nasipa bastiona u tom dijelu
pred “Oružanom” isključivo prema izgledu iz druge faze razvitka, s početka 17.
st., bilo posve besmisleno jer je nasip zemlje u to vrijeme bio produžen pred južno pročelje i tako postavljen da vizualno prekrije građevinu, a dokidanje mosta
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
54
Podravski zbornik 2011.
razdvojilo bi povijesnu cjelinu i onemogućilo njeno cjelovito sagledavanje, kao
što je to dokazala studija Instituta za povijest umjetnosti.
Ambijent tvrđave staronizozemske škole 17. stoljeća iz 1615. godine
uz
M
Osim danas posve srušenog dijela zemljanog nasipa Đurđevačkog bastiona u
prostoru između “Oružane” i očuvanog dijela preostalog zemljanog nasipa bastiona, kojega je, dakle, zajedno s mostom moguće obnoviti jedino prema očuvanim projektima iz 16. stoljeća, svi ostali dijelovi cjeline mogu se postupno (ili
intenzivnije) obnoviti popravcima i uređenjima zemljanih nasipa prema postojećim izvornim, odnosno rekonstruiranim projektima iz druge faze svojega razvitka
iz 17. stoljeća, koji osim tlocrtne dispozicije sadrže također i izvorne presjeke i
mjere.
Ovim projektom pokazuje se da je suodnos između ta dva povijesna sloja, na
crti njihovog spajanja, dovoljno međusobno usuglašen i da ne dovodi do prostornih nezgrapnosti. U drugoj fazi gradnje Đurđevački bastion bio je tlocrtno
proširen za svoje predziđe (falsabragu), te nešto povišen, a ta razlika u gabaritima
je projektom ostavljena vidljiva s time da se može dodatno muzeološki obrazložiti
i obavijesnim tablama s prikazom obrazloženja obje faze gradnje.
ej
a
ad
gr
4. - Urbanistička koncepcija
ni
iv
pr
Ko
ce
Uređenje i djelomična obnova fortifikacijske arhitekture, puna rehabilitacija
povijesnog ambijenta, te urbanistička sanacija i funkcionalno oživljavanje toga
danas zapuštenog i zanemarenog dijela grada od prvorazrednog je urbanističkog
interesa za rehabilitaciju spomeničke cjeline povijesne jezgre Koprivnice.
Obnovljeni spomenički kompleks na jugoistočnoj strani grada predstavlja
svojevrsni kontrapunkt gradskom centru na suprotnom sjeverozapadnom kraju. Nasuprot parku 19. stoljeća, na drugoj strani povijesne jezgre ovim projektom
uspostavlja se svojevrsni “park 21. stoljeća”.
U njemu se zelene zatravnjene površine geometriziranih uzvišenja nekadašnjih fortifikacija, te velika travnata površina nekadašnje esplanade, a osobito uređeni veliki tvrđavski opkopi koji u konačnici ponovo trebaju dobiti vodu, koja je
bila ključni izvorni element urbane povijesti Koprivnice, uspostavljaju kao velika
javna površina prvenstveno namijenjena za rekreaciju (upravo onako kako je to
bilo zamišljeno urbanističkom koncepcijom još 1959.-60. godine), za muzeološku prezentaciju tog osobito važnog i neobičnog razdoblja urbane povijesti
Koprivnice, te na prostoru esplanade za povremene manifestacije i događanja.
Esplanadni prostor nekadašnjeg “sajmišta” uspostavlja se također kao svojevrsni
Podravski zbornik 2011.
55
uz
M
ej
vizualizacija - pješački most kao novi ulaz u grad
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
vizualizacija - Gradska vrata, most i obnovljeni dio bastiona 16. stoljeća
ce
vizualizacija - obnovljeni dio bastiona 17. stoljeća i opkop tvrđave ponovo
ispunjen vodom
56
Podravski zbornik 2011.
uz
M
kontrapunkt javnim trgovima na suprotnom kraju povijesne jezgre, kao otvoreni
prostor za suvremena “sajmišna”, manifestacijska i sva moguća srodna događanja,
ali i kao otvorena travnata parkovna površina s uređenim travnjakom za svakodnevne šetnje i igru.
Nasuprot sadašnjoj prometnoj rascjepkanosti u kojoj su pojedini dijelovi prostora ostali nedostupni, poput južnog ravelina, koji je odvojen cestom i zbog
toga prepušten zajedno s opkopima uzurpaciji, jednako kao i cijeli preostali opkop zapadno od ceste, ukupna površina se objedinjava prvenstveno kao gradski
pješački prostor, nova pješačka zona. U središtu te prostorne cjeline, kao ključna
poveznica i okosnica prostora postavlja se veliki drveni most kao isključivo pješačka prometnica, a automobilski promet redistribuira se postojećim okolnim
ulicama, pri čemu je vremenski gubitak u odnosu na postojeći prolaz cestom uz
“Oružanu” vremenski zanemariv iz bilo koje točke.
ej
gr
NAPOMENA:
a
ad
* Tekst i nacrti dio su elaborata “Urbanističko - konzervatorska studija i prijedlog
obnove prostorne cjeline jugoistočnog bastiona grada Koprivnice” izrađenog u
travnju 2011. godine. Autori su Zlatko Uzelac, prof. i Damjan Uzelac, dipl. ing.
arh. koji je ujedno i autor svih nacrta i vizualizacija.
ni
iv
pr
Ko
Bilješke:
1. Snažan protest zbog stanja u kome se nalazi ova spomenička cjelina uputio je npr. još 1986. g. dr.
Milan Kruhek, Tvrđava u Koprivnici – povijesni i tipološki razvoj, u : Koprivnica - grad i spomenici,
Zagreb, 1986., str. 30.
2. M. Kruhek, n. dj. str. 27. Graz, Staiermarkisches Laandesarchiv, Militaria, 1598.
3. Mirela Slukan Altić, Povijesni atlas gradova, III. svezak Koprivnica, Zagreb, 2003.;
Ivka Kljajić, Miljenko Lapaine, Dva bečka rukopisna atlasa s kartografskim prikazima hrvatskih
gradova iz 16. st. (cod. 8607 i cod. 8609), Kartografija i geoinformacije 6, Zagreb, 2007.
4. M. Kruhek, n. dj. bilj. 6
ce
5. Ben Roosens, The transformation of the medieval castle into an early modern fortress in the 16th
century. Some examples from the southern border of the Low Countries: Gravelines, Renty and
Namur, u: Chateau Gailard XVIII, Etudes de castellologie medievale, izd. Universite de Caen, 1998.
6. Martha Pollak, Cities at war in early modern Europe, Cambridge University Press, 2010.
7. Paolo Fiore, Terra del Sole u: I Castelli, architettura e difesa del territorio tra Mediovo e Rinascimento,
a cura di Paolo Marconi, Instituto geografico de Agostini, Novara, 1978.
Podravski zbornik 2011.
57
8. M. Kruhek, n. dj. bilj. 6
9. Lerka Perči, Prilog poznavanju planova Koprivnice iz 15. i 16. st., Podravski zbornik, Koprivnica,
1992.
10. Igor Karaman, Osnovne socijalno - ekonomske determinante povijesnog razvoja grada Koprivnice
M
i njegove regije, u: Koprivnica – grad i spomenici, Zagreb, 1986., str. 19.
11. M. Kruhek, n.dj.
12. Andrej Žmegač, Bastioni kontinentalne Hrvatske, Zagreb, 2000., str. 120
uz
13. Helena Seražin, Lombardske stavbene delavnice od 16. do 18. stoletja v slovenskih
deželah, u: Slovenska umetnost in njen Evropski kontekst, Izbrane razprave I, elektronsko izdanje
Umetnosnozgodovinskog inštituta Franceta Steleta, Znanstvenoraziskavalni center SAZU, 2007
ej
14. M. Slukan Altić, n. dj., str. 150
15. Andrej Žmegač, Najstariji nacrti Koprivnice, Podravski zbornik 26-27, Koprivnica, 2000.-2001.
16. Milan Kruhek, Povijest izgradnje koprivničke tvrđave, u: Koprivnica – grad i spomenici, Zagreb,
gr
1986., str. 204.
17. Andrej Žmegač, n. dj.
18. Mira Ilijanić, Der Baumeister Domenic de Lalio und sain Kreis an der Windisches Grenze, u:
1981, pp 373-374.
a
ad
Siedlung, Macht und Wirdschaft Festschrift Fritz Poch zum 70Geburtstag (ed. Gerhard Pferschy), Graz,
19. Pasqualini dolazi na poziv H. S. Herbersteina (M. Kruhek, Tvrđava u Koprivnici – povijesni i
tipološki razvoj, bilj. 12, str. 31., u: Koprivnica grad i spomenici, Zagreb, 1986.)
20. Milan Kruhek, n. dj., str. 205.
21. M. Slukan Altić, n. dj.
ni
iv
pr
Ko
22. M. Slukan Altić n. dj. str. 142
23. Na pročelju je bila označena godina 1714. g. (Marija Planić – Lončarić, Odabrani primjeri
graditeljskog nasljeđa Koprivnice, u :Koprivnica – grad i spomenici, Zagreb, 1986., str. 86)
ce
58
Podravski zbornik 2011.
udruženje umjeTnika ZEMLJA
Katalog III. izložbe 1931.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
* Katalog III. izložbe Udruženja umjetnika Zemlja, Umjetnički paviljon u Zagrebu, rujan 1931., Arhiv za
likovne umjetnosti HAZU, Zagreb. Zahvaljujemo Dariji Alujević na susretljivosti i informacijama vezanim uz
Podravski zbornik 2011.
59
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
“Zemlju”. Pretisak kataloga priredili Draženka Jalšić Ernečić i Dražen Ernečić. Objavljuje se uz dvije po hrvatsku
umjetnost i kulturu iznimne ovogodišnje obljetnice; 80. obljetnicu navedene izložbe 1931.-2011. i 110. obljetnicu
rođenja Krste Hegedušića (Petrinja, 26.11.1901. – Zagreb, 7.4. 1975.), a na kojoj su kao gosti, uz mentorstvo
60
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
K. Hegedušića, po prvi puta izlagali mladi Ivan Generalić (Hlebine, 21. 12. 1914. – Koprivnica, 27. 11. 1992.) i
Franjo Mraz (Hlebine, 4.4. 1910. – Brežice, 26. 10. 1981.) iz Hlebina. Navedena 1931. godina uvriježeno se uzima
za ishodišnu godinu hrvatske naivne umjetnosti i hlebinske slikarske škole (iako se u stručnoj literaturi navodi i
Podravski zbornik 2011.
61
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
1930. godina kada je u Hlebinama K. Hegedušić usmjeravao u prvim slikarskim potezima I. Generalića koji je tada
naslikao i svoju prvu sliku Husovci u snijegu). Vidi: Kritička retrospektiva “Zemlja”, dokumentacija: Ivanka Reberski,
katalog izložbe, Zagreb, 8. V. – 8. VI. 1971.; Hrvatska likovna enciklopedija, Zemlja, br. 8, Vjesnik i LZ Miroslav
62
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Krleža, Zagreb, 2005.; Zrinka Paladino, Arhitekt Lavoslav Horvat i “Udruženje umjetnika Zemlja”, Prostor: časopis
za arhitekturu i urbanizam, Arhitektonski fakultet, vol. 14., no2 (32), Zagreb, 2006.; Ljubo Babić, Zemlja, pretisak
članka iz novina Obzor od 25. rujna 1931. godine, Podravski zbornik, 32/2006., Koprivnica, 2006.
Podravski zbornik 2011.
63
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
64
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
65
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
66
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
67
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
68
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
69
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
70
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
71
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
72
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
73
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
74
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
75
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
76
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
77
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
78
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
79
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
80
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
81
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
82
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
83
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
84
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
85
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
86
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
* Katalog je tiskan u: “Zaklada Tiskare Narodnih Novina Zagreb”; podaci sa zadnje 32. stranice kataloga
Podravski zbornik 2011.
87
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Ivan Večenaj, Pevec na obedu, 1972., Muzej Ivan Večenaj, Gola
88
Podravski zbornik 2011.
Sanda STANAĆEV BAJZEK
IVAN VEČENAJ
uz
M
U KONTEKSTU MODERNOG SLIKARSTVA
ej
Sagledati slikarstvo Ivana Večenaja u kontekstu suvremene likovne umjetnosti
znači prodrijeti u jezgru naivnog odnosa uopće, u još dovoljno neistražene prostore naše likovne svijesti, u njihove podudarnosti i razlike, u ono što ga čini više
naivnim ili više jedinstvenim, drugačijim. Razina prepoznavanja samostalnosti i
autentičnosti hrvatskog naivnog likovnog izričaja nikada nije bila upitna. Potrebu da se njen fenomen stavi uz bok suvremenih likovnih kretanja mogućnost je
sagledavanja a ne kompariranja prostornih i vremenskih obilježja likovne umjetnosti uz poznavanje i poštivanje svih različitosti koje su se pojavile u kontekstu
hrvatske, ali i svjetske likovne umjetnosti te mogućnost da se te različitosti pravedno valoriziraju. Prodor hrvatske naive u svjetsku javnost dogodio se s ruba
modernih umjetničkih kretanja. Svojom geografskom i kulturnom izoliranošću
bila je odvojena od glavnih umjetničkih žila kucavica, obraćena vlastitoj kreativnosti i u počecima određena socijalnom komponentom (jer je izašla iz programa
“Zemlje”). Nastala u podravskom bazenu, točnije u Hlebinama temelji se na prepoznatljivom stilu, točnije specifičnoj umjetničkoj kulturi ovog ambijenta dobivši svoj sinonim u nazivu “hlebinska škola”. Jedna od temeljnih njenih oznaka bio
je razvoj, koji uočavamo i kod Ivana Večenaja, bez genetičke veze sa suvremenom
umjetnošću kako je to uočio Grgo Gamulin. To, naravno, ne znači da se zbog
toga ne uklapa u povijesno - umjetnički kontekst i u kontekst moderne likovne
umjetnosti. U vrijeme svoje najveće ekspanzije i popularnosti podvrgavana je
jednakim kvalifikacijskim vrednovanjima što je podrazumijevalo društvenu i kritičku angažiranost. Naiva kao likovni izričaj smatrana je, a i danas to mnogi čine,
idiličnom umjetnošću, okrenutu prošlosti, vremenu djetinjstva, kontru avangardnim progresima, ready - madeu, happeningu, svemu onome što je konstruiralo
suvremenu umjetničku scenu s kojom se naiva paralelno razvijala u drugoj polovici 20. stoljeća. Jedna drugoj nikada nisu bile naličje. I u naivnoj umjetnosti
očitovale su se promjene osjetilnosti koje su tada baštinili suvremeni umjetnici. I
ona je bila socijalno angažirana i u njoj su se ogledavale vječne, univerzalne teme,
arhetipski obrasci i što je izrazito važno nastojanja da se čistim likovnim sredstvima – bojom i formom govori “jezikom umjetnosti”. Izoliranost i specifičnost podravske naive (ali i naivne umjetnosti uopće) koju je karakterizirala stilska jedinstvenost ali različitost u komparaciji sa drugim izričajima suvremene umjetnosti
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
89
uz
M
u duhovno - strukturalnom je faktoru, a ne u formalno - izražajnom, tumačiti
će nam Gamulin. Naivnost određuje duhovna struktura umjetnika. Ni tehničko
usavršavanje nije ga učinilo manje naivnim no, to što je ostao i dalje “naivan” nije
ga učinilo manje umjetnikom. Razlike naivnog od ostalih suvremenih likovnih
izraza – avangardnih, neoavangardnih, lokalnih modernističkih mainstreama jest
u odabiru drugačijih idejnih predložaka i uzora od kojih, shodno tome proizlaze
i razlike u primjeni umjetničkog jezika i ponašanja. No, razlike su to u tipologijama, a ne u vrijednostima umjetničkog ponašanja. Naravno da nisu svi koji
se bave naivom umjetnici. I naiva ima svoj kič koji se očituje u motivaciji djela,
u nepostojanju autokontrole kritičke svijesti te nepostojanja stilskog razvoja, tj.
vlastitog likovnog napredovanja. Razvojna dinamika uvijek je bila zajamčena utemeljiteljima, tj. nositeljima likovnog izraza. Jedan od nositelja, pokretača je i Ivan
Večenaj. Preobratio je on prototipove i stvorio nove, u tipologiji, mediju svjetla,
u proizvoljnosti boje koju je pretvorio u vlastitu maniru. U svakoj kulturi pa tako
i hrvatskoj dragocjeno je postojanje takovih pojava, smjelih iskoraka iz matice
glavnih struja. Jedna takova posebnost je Ivan Večenaj. Bajkovitošću, poetičnošću, nadasve slobodnim izborom kolora i forme Večenaj proširuje hlebinski krug
u unutrašnjem i morfološkom smislu. Već iz njegovih najranijih slika moguće je
iščitati tipičnu večenajevsku invenciju – posebnu floralnu morfologiju i specifične odnose unutar pejzaža. To postojanje nove, drugačije ideje i smjele kompozicije predstavljalo je već tada egzistenciju umjetničkog. Tako se vrlo rano Večenaj
posve spontano izdvojio iz hlebinskog kruga. Inicirao je genre (žanr) – mrtvu
prirodu, sjajne i sigurne kromatike, zanimljivu u sadržajnim odnosima, odabiru detalja i načinu komponiranja slike. Njegova različitost, zapravo posebnost
u prikazu životinjskih i ljudskih protagonista okarakterizirana je tipološki, od
Grge Gamulina, vrstom likovne burleske. Iako nerijetko zaustavljena bajkovitost
prizora u njegovim slikama prelazi granicu ozbiljnog i uzvišenog, nikada nisam
doživljavala prizore pretjerano humorističnim. Večenajeva likovna dosjetljivost
i određena prizemljenost vječnih tema, mislim pri tome najviše na one biblijske, rasplinula je religioznu dogmu i vjersku sterilnost približivši vlastiti vjerski
i humanistički stav, ne skrivajući pri tom vlastitu duboku religioznost, običnom
promatraču, puku. Ljudske likove, zapravo karakterizira izrazita animalnost koja
je opominjuća više groteskna nego burleskna, što je najbolje vidljivo u prikazima
Mojsija. U Večenaja on je žilav, snažan gorštak koji razumije prirodu jer je čvrsto
u nju integriran. Ta nerazdvojnost čovjeka i prirode snažno je prisutna u Večenajevom svjetonazoru što iščitavamo iz njegova slikarska ali i literarna djela. I
to govori u prilog njegove suvremenosti i aktualnosti i danas kao i sedamdesetih
godina kada su nastajale antologijske slike jer mijenjala se tada kolektivna svijest u korist povratka prirodi i ekološke osviještenosti. Najveća tematska novina
upravo su bili biblijski i religiozni ciklusi, teme Starog i Novog zavjeta. Novina
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
90
Podravski zbornik 2011.
uz
M
u podravskom ali i hrvatskom slikarstvu tada. Inauguracijom tih tema započelo
je i Večenajevo manirističko razdoblje postavši tada neizostavnim i jedinstvenim
segmentom i svjetske likovne umjetnosti. Razvijao se poseban Večenajevski fantastičan, fantazmagoričan, fabulozni svijet uobličen u snažnoj stilskoj jedinstvenosti, unutrašnjoj ravnoteži i poetičnosti prikaza unatoč dramatičnosti. Kolorit
mu dobiva puni zamah, manirističke forme oživljava jasnim, agresivnim bojama
proizvoljno, instinktivno, ekspresivno, pretvarajući konvencionalno u smjelo i
neuvriježeno. Primat likovne igre, pronalaženje novih likovnih rješenja u mediju
boje i oblika ili pak novih motiva ono je što određuje likovno djelo Ivana Večenaja. Iako njemu karakterističnog motiva i tema koje obrađuje velikim ga slikarom
i van konteksta naivnog likovnog izraza ne čine navedene kategorije. Potreba da
progovori kistom o viđenju svijeta oko sebe čista je likovno - estetska i osjećajna
potreba te rezultat moralističkih poticaja. Stalni pomaci u stvaralačkoj kozmogoniji, novi pogledi i svježina koju je donosio omogućili su valorizaciju njegovog
djela u kontekstu hrvatske i svjetske likovne umjetnosti. A svojim tematskim no,
nadasve morfološkim razvojem izdigao se iz stereotipa da je ruralnost ponajviše
ona podravskog seoskog života prikazana kroz naivni likovni izraz naša najvrednija prepoznatljivost te se približio likovnim pojavnostima u kojima vrijedan
likovni rukopis pronalazimo i izvan tradicionalnog poimanja folklora. Stoga Večenajevske slikarske bravure možemo sagledati unutar suvremenog likovnog koncepta i ustanoviti da njegovo slikarstvo nije provincijska vrijednost.
Rezimirajmo: Svoju slikarsku individualnost Ivan Večenaj profilirao je u jasan
i prepoznatljiv izraz snažnih i sugestivnih stilskih konotacija. U svom slikarskom
razvoju zakoračio je i u nove prostore otvarajući nove dimenzije svoga slikarstva
produbljujući njegovu izražajnu snagu novim značenjima. Na njegovo slikarstvo
osvrtali su se, a čine to i danas eminentna imena likovne teorije i kritike što
nesumnjivo potvrđuje njegovu infiltriranost u suvremenu likovnu jezgru. Slikarska materija i način slikanja stopljeni su u jedinstvenu vizualnu činjenicu. Žarka
paleta, spontana, proizvoljna gradnja motiva, perspektive i gradnje prostora u
funkciji su njegove unutrašnje vizije. Slava prirodi, arhaičnim vrijednostima, jake
dramatske snage, prisutnog poetskog literarnog elementa podređenog snazi izraza. Čvrsto ukotvljeno u umjetnost 20. stoljeća ovo slikarstvo snažno je moderno,
trajno, sugestivno i danas.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
* U Goli je 17. svibnja 2010. godine održan stručni skup VEČENAJEVO DJELO, a u povodu 90. obljetnice
rođenja Ivana Večenaja (Gola, 18. svibnja 1920.). Od svih izlaganja u prošlom broju Podravskog zbornika
36/2010. objavljeni su radovi autora posvećeni književnom opusu Ivana Večenaja. U ovom broju objavljuje se tekst
povjesničarke umjetnosti Sande Stanaćev Bajzek. Zahvaljujemo autorici na suradnji i ustupanju teksta za objavu.
Podravski zbornik 2011.
91
uz
M
ej
gr
Mijo Kovačić (Gornja Šuma, 5. kolovoza 1935.)
a
ad
92
ce
ni
iv
pr
Ko
S otvorenja Galerije Mije Kovačića na Gornjem gradu u Zagrebu
26. veljače 2011. godine, s lijeva: akademik Tonko Maroević, Mijo
Kovačić s unukom Barbarom i predsjednik Matice hrvatske Igor
Zidić.
Podravski zbornik 2011.
Igor ZIDIĆ
Matica hrvatska
Iz koje dubine egzistencije dolaze prizori Mije Kovačića? No, možda bi ih,
prvo, trebalo razgraničiti. Vidim dva Kovačića. Jednog posvećenog idiličnome
krajoliku; velikodušnoj, dobroj Prirodi ljeta, kad se u zoru radosno kreće put
žetvenoga polja ili kada se – u vrijeme odmora - spokojno i vedro blaguje. Takve
prizore prati lijepo i ugodno vrijeme, putovi su svijetli, flora u punom cvatu
iskazuje svoje obilje, svi su putovi prohodni, nikakva opasnost ne prijeti niotkud.
Zlatni danci, napisala bi Jagoda Truhelka. To je sunčano kolorističko slikarstvo,
koje nas, gdjekad, u atmosferi ljeta, zreloga klasja, svakidašnjega truda oko žetve i skupljanja plodova i poneke anegdotalne scene (npr. mlade majke koja u
polju doji dijete) podsjeti na Brueghela i njegove flamanske seoske priče. Lijepo
sročene, izražajno crtane i maštovito naslikane te su slike – u cijelosti i u svojim
fragmentima – male antologije zapisa o svakodnevnom u velikoj tradiciji što se
posredstvom Flamanaca, Nizozemaca i Nijemaca, pa Krste Hegedušića, Ivana
uz
M
NEKOLIKO RIJEČI O MIJI KOVAČIĆU
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Mijo Kovačić ispred Palače Jelačić na Gornjem gradu u Zagrebu
nedaleko Hrvatskoga sabora u kojoj se nalazi sjedište njegove
Zaklade i Galerije.
Podravski zbornik 2011.
93
uz
M
Generalića i Mirka Viriusa proširila po hrvatskom sjeveru. U njima blista Kovačićeva bujna paleta, smisao za detalj, izvanredna sugestivnost svake predodžbe, suptilno nijansiranje planova kojega je krajnji rezultat jedinstvena dubina prostora.
Ali, jave se i drugi sadržaji. Grupne fantazmagorične scene, kojiput pravi masovni
prizori: to su sadržaji iz najluđih snova, opakih mòra, danteovskih paklenih zgoda
(na seljački način) i ti su motivi mahom večernji ili noćni, osvijetljeni umjetnim
svjetlima neznanoga podrijetla, vatrama koje raspiruju vračare, vješci, duhovi lovaca, neznani skitnice ili ih, pak, obasjava mjesečina i vatra vlastitih tijela. U tim
je makabričnim i nadrealnim storijama uvijek puno bajkovitosti, apsurda, iznenadnih zastrašujućih detalja, po kojima humorna, trpka scena, bezbroj babljih i
mračnjačkih priča, starih vjerovanja i, neizostavno, erotizma. Noć raspaljuje maštu i sve strasti podižu do ekstremne napetosti: halucinatorne i otrovne, u kojima
se humani i animalni svijet čudesno prepleću, isto kao i religioznost i poganstvo.
Davno sam primijetio da gotovo i nema Kovačićeve slike u kojoj neku tajnu
ulogu ne igraju “mišolovke”: košare, vrčevi, lonci, plitice, bačve, vreće, okna,
duplje, tikvice, duboke kape, luckasti šeširi: u neki će vrč biti ulovljena čaplja,
u pliticu odsječena glava, u duplju žaba, u bačvu ljubavnici… Vidimo u njima
pokretne zamke, zatvore, mjesta zarobljavanja, klopke koje nas prate. Fantastični
je bestijarij velik, u mnogoj je glavi sjekira, neki se ljube, drugi na smrt tuku; svi
su tu: mirni i pobožni mještani, luđaci, jahači apokalipse, mrtvaci, pokazuje se
naga crnkinja i oko nje se splete galerija likova: ljubavnik voajer, zadivljena ili
zapanjena žena, starac koji preventivno vadi nož, dok ljubavnike nosi snažan, ali
nepouzdan dvorogi mačak s ljudskom glavom. Ako nisu prizori masovnog ludila,
onda su to boschovski kermesi, zastrašujuće zabave na kojima svaki sudionik ima
dobre izglede da ga ugrabi smrt; od luđakova kamena, od nečije sjekire, roga ili
kopilota ili da, barem, bude obilježen za sav život teškim pečatom: toljagom,
raspelom, bilo čime. U kontekstu bi tih kasnih, večernjih prizora trebalo progovoriti o posebnome podžanru, a to su ribolovne i, rjeđe, lovačke scene u kojima
se miješa velika halucinatorna moć s hiperrealističkom naracijom (v. gole krošnje
starih stabala) i fantastičnim cvjetnjakom, u njima je češće danje svjetlo, nekad
čak i ljetnje. Vrijedilo bi posvetiti više pozornosti također kao svojevrsnome podžanru – da je vremena i prostora – zimskim (snježnim) motivima: kolikogod da
nose sva obilježja Kovačićeva stila i načina, imaju i nešto specifično: relativnu
tišinu, neku prigušenost radnje pa i fantazije; malo zimskog svakodnevlja bez raspojasanosti, ali gdjekad s dubokim osjećajem izgubljenosti i ugašenosti svijeta. U
takvom jednom zaseoku pokrivenu snijegom, zaseoku kraj zaleđenih voda, nema
– primjerice - ni traga životu, ni jednog svjetla iza prozora. Ostane nam skrenuti
pozornost promatraču na još jednu veliku, možda najveću i najdublju – premda
ne i najluđu – temu Kovačićeve umjetnosti. Mogli bismo je – s nešto slobode
– nazvati temom “sina razmetnoga” ili “sina izgubljenog” premda često nije sam
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
94
Podravski zbornik 2011.
uz
M
nego se pojavljuje u paru. Ipak “sin izgubljeni” precizno opisuje osjećaj suvišnosti
odlazećeg, prognanog ili usamljenog ljudskog bića i taj se osjećaj samoće čovjeka
u svijetu tako snažno, tako moćno izvija iz ovoga djela da ga je teško ne vidjeti
kao jednu od njegovih sudbinskih značajki. U grupu bjegunaca iz života mogla bi
se ubrojiti i ona mala, tročlana obitelj (otac, majka i dijete) što se – kao prognani
nekamo otpućuju. Kamo? Žena gleda u stranu, dječačić preda se, otac u tlo. Ona
pod rukom nosi klupicu, on, poštapajući se, kolovrat i preslicu. Daleko im je
putovati…
Završit ću ovaj mali ogled slikom o dva vojnika na kraju puta. To istinsko
remek - djelo Mije Kovačića izgovara bez riječi dramu ljudskog postojanja: zašto
smo tu?
Je li smisao egzistencije trpjeti, stradavati, gledati svijet koji se smanjuje, kuće
koje zarastaju u drač, neobrađena, napuštena polja? S Večenajevim Mojsijem,
Generalićevim žalobnim Autoportretom, i još dvjema, recimo, slikama Viriusa
i Rabuzina, pripada u onih nekoliko djela hrvatske naive koja su se suvereno iz
svoga rezervata prebacila na svjetski podij. Ti likovi, moćno oblikovani u posvemašnjoj svojoj jednostavnosti i dramatičnosti, svjetskoj izgubljenosti i neprekoračivoj fundamentalnoj ljudskoj samoći, šalju svojom autističkom sugestivnošću
poruku rezignirana čovjeka: dok se nada u Dobro čini sve iluzornija, jedina nam
se zbilja ukazuje kao slika patnje bez kraja.
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
* Obilježavajući 75 godina života i 60 godina umjetničkoga djelovanja slikara Mije Kovačića, Zaklada koja nosi
umjetnikovo ime otvorila je 26. veljače 2011. Galeriju Mijo Kovačić, vjerujući da će tako trajno sačuvati velik dio
slikarova opusa i učiniti ga trajno dostupnim javnosti. Kovačić je svoja djela stvarao i čuvao više od pola stoljeća,
a jedan od stalnih poticaja bila mu je i želja da ona postanu i ostanu dijelom hrvatske kulturne baštine /www.
mijokovacic.com/
ce
S ponosom i zahvalnošću Miji Kovačiću Zaklada je organizirala izložbu stalnoga postava iz fundusa Galerije,
kojom predstavlja dio umjetničkog opusa toga velikana hrvatske naivne umjetnosti.
Posebno zahvaljujemo predsjedniku Matice hrvatske prof. Igoru Zidiću i akademiku Tonku Maroeviću na
njihovim prosudbama i njihovoj dragocjenoj pomoći pri osmišljavanju ovog zahtjevnog projekta Zaklade.
Galerija Mijo Kovačić svečano je otvorena 26. veljače 2011. godine u Palači Jelačić, zaštićenom kulturnom dobru
Republike Hrvatske, na Gornjem gradu u Zagrebu. Uvodnu riječ u otvorenje dao je gospodin Jasminko Umičević
dok su o Miji Kovačiću i njegovom opusu govorili Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske i akademik Tonko
Maroević, čiji predgovori se ovdje objavljuju.
Podravski zbornik 2011.
95
uz
M
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Mijo Kovačić, Graničari, ulje na staklu, 117 x 129, 1986.
ce
96
Podravski zbornik 2011.
Tonko MAROEVIĆ
Matica hrvatska
Slikarska epopeja Mije Kovačića
uz
M
IDILA SA ZBILJOM, MISTIKA S IRONIJOM
ej
Kroz više od pola stoljeća kontinuiranoga rada Mijo Kovačić stvorio je cjelovit, osoban, prepoznatljiv opus, slikarski izraz intenzivne doživljajnosti i naročite sposobnosti uvjerljivog uobličavanja. Svijet njegovih motiva usko je vezan uz
seosko okružje i ruralnu pokrajinu u kojoj živi i radi, ali snaga njegova viđenja
i zamišljanja daleko nadmašuje zadane okvire evidencije i faktografije. Uzletom
mašte on uspijeva inače obične, svakidašnje prizore uzdignuti u sfere jakoga simboličnog napona, a velike univerzalne teme, naprotiv, čvrsto usidriti u ambijente
i atmosferu svojega zavičaja.
Svoju neospornu crtačku i kolorističku darovitost Kovačić je stavio u službu
dinamičnog predstavljanja raznih životnih manifestacija, bogatoga i složenoga
pripovijedanja o svojoj okolini i o svojim snovima, o čežnjama i strahovima, o
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Ambijent Zaklade i Galerije “Mijo Kovačić”, Gornji grad, Zagreb
Podravski zbornik 2011.
97
uz
M
afinitetima i mukama. Ne gubeći nikad morfološku cjelovitost, istančanost rukopisa i kromatske intenzitete, on gotovo paradoksalno uspijeva s podjednakom
uvjerljivošću iskazati i kontemplaciju idiličnoga krajolika i prisne mrtve prirode,
kao i ostvariti parodičnu, grotesknu viziju seljačkih “poslova i dana”, dati podsmješljive verzije likova kojima je okružen.
Afektivni i psihološki rasponi njegova univerzuma iznimno su široki, kao što
i formati, dimenzije mnogih njegovih slika imaju panoramsku protežnost, nedvojbenu epsku dimenziju. Stoga on može krenuti od minucioznog registriranja
detalja da bi završio u “metafizičkoj”, nadrealnoj pojavnosti, a može se nastojati
oko ozbiljne i čak patetične dramatičnosti, a da se ipak ne liši ironičnoga žalca.
Naravno, ekspresivna gipkost i žanrovska razvedenost došli su usporedno sa sazrijevanjem, s oslobađanjem od “općih mjesta” i definitivno ovladavanjem vlastitom ikonikom i idiomatikom, a to se zbilo već u šezdesetim godinama prošlog
stoljeća.
Miji Kovačiću, čini se, bio je dobrodošao i zemljopisni i povijesni odmak od
matice tzv. Hlebinske škole. Naime, činjenica da je rodna mu i radna Gornja
Šuma razmjerno udaljena od Hlebina omogućila mu je veću okrenutost prema
specifičnom izvornom krajoliku i jaču sabranost oko vlastitih, nutarnjih potencijala. A činjenica što je startao oko četvrt stoljeća nakon Ivana Generalića (kojemu
duguje za neizravni poticaj i za izravni kratki ohrabrujući savjet) dala mu je slobodu da ne slijedi socijalno-realističke premise. Dapače, usuđujemo se ustvrditi
kako je svojom imaginacijom i invencijom Mijo Kovačić učinio određeni korak
unazad, duhom se vratio prema starijim, ishodišnim i arhaičnim razdobljima
življenja.
Svojim je sjećanjem evocirao gotovo civilizacijom netaknutu ruralnu okolinu, svojim slikama obnovio egzistencijalne premise djelovanja u ograničenim,
“nepripitomljenim” uvjetima postojanja u takoreći autentičnoj prirodnoj sredini.
S mnogo dobrih razloga formulirano je kako Kovačićeve slike često imaju srednjovjekovni karakter, kako su impregnirane religioznošću i mistikom, nadahnute
apokaliptičnim sugestijama i boschovsko - brueghelovskom narativnošću.
Od samih početaka slikar je pokazao posebno shvaćanje prostora, povišeni
panoramski pogled u dubinu što je obuhvaćao mnoštvo planova te omogućavao
plodnu izmjenu raznoraznih motiva, situacija, likova i atributa. Smjelim korištenjem jakih kontrasta toplih i hladnih boja predstavljene je prizore obasjao
intenzivnom svjetlošću, a pojedine dijelove pak znalački gradio tonskim stupnjevanjem.
Možda najznačajnija osobina njegova pristupa objektu jest izrazito individualizirani rukopis, živo i neravnodušno vođenje crte, iskričavo i temperamentno
sugeriranje obrisa i tretiranje površine. Usitnjenim, učvorenim i vijugavim linijama izvlači iz praznine uvjerljive grane i vlati, brazde i valove, dronjke i dlake, sige
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
98
Podravski zbornik 2011.
uz
M
i godove, preplićući ih organskim ritmovima i stvarajući homogene cjeline.
Kad slika ljude, redovito provodi sustavnu deformaciju, do granica karikaturalnosti no s neodoljivom ekspresivnošću. To su tek iznimno portreti, mnogo češće
tipovi i predstavnici seoskoga kolopleta sudbina, najradije čudaci, marginalci i bijednici u dronjcima. Kad slika krajolike, uglavnom ih ispunjava bujnim raslinjem
i predstavlja u neobično napetom osvjetljenju praskozorja, sumraka, pomrčine ili
prijetnje olujom.
Međutim, na golemoj većini njegovih slika evidentirane su vode, široki rukavci rijeke što se razlijeva i rasprostire u dubinu, a one daju i dojam veće protežnosti, protočnosti, prožetosti svih elemenata. Nekoliko snježnih pejzaža i veduta
dovode pak prizor do pročišćenosti i sinteznosti, a visoka, prostrana neba nad
njima vibriraju ili emaniraju delikatno zračenje oniričkoga predznaka.
Originalnim izrazom, individualnim stilom, sasvim svojstvenim spojem realija i
sanjarija, empatije i distance, tragike i humora Mijo Kovačić davno se izdvojio iz
serijske produkcije i neke kolektivne estetike, dajući “hlebinskoj” tradiciji nužnu
mjeru svježine i novosti, koherencije i autentičnosti.
Stoga njegovu djelu ne prijeti pad u zaborav niti trošenje u pukoj zanimljivosti
fenomena “naive”, već ono zaslužuje produženi odjek i dostojan odnos potomstva kao prema iznimno uspjelom slikarskom rezultatu, nedvojbenom umjetničkom dometu.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
99
uz
M
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
S lijeva gradonačelnik Koprivnice Zvonimir Mršić, Predsjednik Republike Hrvatske Ivo
Josipović i slikar Mijo Kovačić na otvorenju izložbe crteža iz ciklusa i mape Danse macabre
u svečanoj dvorani Gradske vjenčaonice na Podravskim motivima 2. srpnja 2011. godine.
(snimio Zoran Stupar)
ce
100
Podravski zbornik 2011.
Dražen ERNEČIĆ
Muzej grada Koprivnice
uz
M
ZABILJEŠKA UZ GRAFIČKO POETSKU MAPU DANSE MACABRE*
MIJE KOVAČIĆA I VLADIMIRA MILAKA
ej
Ovogodišnja manifestacija Podravski motivi, koja se u Koprivnici održavala od 1.
do 3. srpnja, sadržajno i koncepcijski bila je sva u znaku 80. obljetnice hrvatske naivne umjetnosti i hlebinske slikarske škole evocirajući III. izložbu Udruženja umjetnika
“Zemlje” u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu u rujnu 1931. godine na kojoj su na
poziv mentora Krste Hegedušića izlagali mladi Ivan Generalić i Franjo Mraz.
Jedan od najznačajnijih segmenata trodnevnog sajma naive, kulinarstva i
tradicijskih obrta Podravine bilo je prigodna promocija grafičko-likovne mape
“Danse macabre” klasika hrvatske naivne umjetnosti Mije Kovačića i pjesnika
Vladimira Milaka u Gradskoj vijećnici u svečanoj dvorani vjenčaonice 2. srpnja a
koju je javnosti predstavio Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović zajedno s
gradonačelnikom Koprivnice Zvonimirom Mršićem i ravnateljicom Muzeja grada
Koprivnice Draženkom Jalšić Ernečić.
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Iz mape
... Spoznaja nesavladivosti nehumanog neetičnog pohoda vremena ne samo na pojedince, nego i na čitav svijet, pjesnika je odvela na sintezu, saldo dosad pređenog i
doživljenog životnog puta, punog straha, smrti, krvi, grabeža i zlobe – Danse macabre! Na prvi pogled epski tekst... sastavljen je od niza kratkih, sentencioznih ili
opet poput krunice nabrajanih kaotičnih mozaik-slika fatalističkog, apokaliptičkog
viđenja svijeta.
Miroslav Šicel
ce
...Povijest i sadašnjost, pojedinačno i opće, povorke i povorke ljudi, sveukupno čovječanstvo, premda u apokaliptičnom osvjetljenju u Milakovim nevezanim rimovanim
stihovima i slobodnim ritmovima pa gdje-gdje i dojmljivom lirskom slikom, doimaju
se kao gorka zabava ironičnoga pjesnika i zaspaloga Boga, od kojih ne trebamo očekivati iskupljenje. Ostavljeni smo sami, u prijetnji, blagoslovu smrti.
Zvonko Kovač
Podravski zbornik 2011.
101
uz
M
...U Milakovoj poemi kao da se susreće postmoderna s tradicijom. Pjesnik osjeća
tektonske poremećaje u kulturi, pa mu se čini da prastari obred plesa smrti zahvaća sve što postoji. Izraz treperi između slika i pojmova, bezvremenosti lirike i
epskog protjecanja vremena u slutnji i neminovnosti očekivanja. Kraj moderne
protječe u vrtlogu nekog plesa kojeg se više ne može odrediti: nije zadovoljstvo
oslobađanja, ali nije ni spoznaja konačnosti.
Milivoj Solar
ej
Mijo Kovačić, majstor hrvatske naivne umjetnosti, najnovijim ciklusom crteža vodi misaoni dijalog s poezijom svog dugogodišnjeg prijatelja i pjesnika hrvatske dijaspore Vladimira Milaka, na čiji su poticaj crteži i nastali u proteklih
nekoliko godina, nakon što je 2006. godine u koprivničkom Ogranku Matice
hrvatske objavljena zbirka pjesama “Putom života – tragom smrti”.
Serija od dvadeset i pet crteža nastalih tijekom između 2006. i 2011. godine
jedan je od značajnijih umjetničkih pomaka koji su u proteklom desetljeću ostvareni u suvremenoj umjetnosti hrvatske naive.
Draženka Jalšić Ernečić
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Crteži Mije Kovačića u ovoj poetsko - likovnoj mapi inspirirani su tekstom
Danse Macabre i predstavljaju izvanredan likovni domet. Taj posao slikaru nije
bio lagan jer se u početku trebao tek uživjeti u tematiku, pa je ovaj pothvat trajao
oko pet godina, u skladu s nastankom vizije pojedinih scena. Ovdje se ne radi o
uobičajenim ilustracijama uz tekst već o autentičnim slikarskim koncepcijama s
preciznim crtačkim zahvatima.
U crtežima ove mape dolazi naročito do izražaja Kovačićeva sklonost humoru
i ironiji, što sumornoj tematici ublažava oštricu tjeskobe i šokantne spoznaje pa
ih prihvaćamo s osmjehom.
***
ce
Danse macabre nije apstraktni pojam već je nastao iz konkretnih pogrebnih
obreda u kojima se plesalo pri oproštaju od pokojnika, a naziv dolazi iz arapskoga
“magbar” (groblje). Čak su i kršćani plesali ritualne plesove na grobovima mučenika. I taj se običaj održao na njihovim područjima do kasnoga srednjeg vijeka
i u 15. stoljeću prešao u literarnu i likovnu umjetnost. Iz 1407. godine potječe
alegorija mrtvačkoga plesa sa cijelim nizom dramatičnih situacija na zidu samostana Nevine dječice u Parizu. Nakon toga se dance macabre proširio Europom.
Najpoznatiji mrtvački plesovi nalaze se u Baselu, Bernu, Strassburgu, Lübecku,
Berlinu, Dresdenu, Hamburgu… Kod nas ga nalazimo u crkvi sv. marije na Škrilinama u Bernu, u fresci koju je naslikao Vincent iz Kastva. U Pragu, na tornju
102
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
Mijo Kovačić, Jama, 2011.
ce
ni
iv
pr
Ko
Na pustom polju,
gdje cvate čama,
dvije ruke u samrtnom grču
iz svoje jame vape za životom.
I domalo će ih prigrliti tama,
prekriti osama.
A zadnja trunka zlata
nestaje sa drveća.
Tu i tamo
tek zablista
pokoja suza Krista.
Vladimir Milak
stare vijećnice, ugrađena je i figura iz mrtvačkog plesa u satni mehanizam i svakoga sata objavljuju “memento mori!”.
Prvotni prikazi mrtvačkoga plesa imaju po 24 figure: car, papa, kralj, kardinal,
knez, pa sve do običnih pučana – muškaraca, žena i djece. Broj likova se s vrePodravski zbornik 2011.
103
uz
M
menom proširuje ili sužuje. Svi su oni pred smrću, koja predvodi ples, jednaki.
A obično je prikazana kao odvratan starac ili žena. Tematika mrtvačkoga plesa
i njemu srodnih sižea počinje od 15. stoljeća zaokupljati i poznate slikare i taj
trend se održao sve do naših dana. Spomenimo samo neke od najpoznatijih, kao
što je djelo Alberta Dürera: “Vitez, smrt i vrag” i značajna slika Hansa Baldunga
“Smrt kao mladić”. Hans Holbein, dvorski slikar Heinricha VIII., stekao je svjetsku slavu s 58 duboreza mrtvačkoga plesa.
U tu plejadu spada i Peter Breughel (zvani “pakleni”) s “Trijumfom smrti”.
Znamenite su i 82 grafike Franciska Goye “Strahote rata”. Alfred Rethel s mrtvačkim plesom u drvorezu ubraja se u sam vrh njemačke grafike 19. stoljeća.
Alfred Böcklin slika vrlo zapaženi autoportret u društvu kostura kao violinista.
Max Klinger ističe se svojim bakrorezima slične tematike. Zapažena je i “Smrt
iznad grada” Jamesa Ensora. Spomenimo u tome kontekstu još i Fransa Masereela, Alfreda Kubina i Paula Webera.
Mrtvački ples i srodna tematika u novije vrijeme pojavljuju se u raznim varijantama i interpretacijama koje potpuno odstupaju od prvobitnih koncepcija i to
seže u nedogled…
Vladimir Milak
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
* Grafičko-poetska mapa objavljena je u nakladi Muzeja grada Koprivnice. Sadrži 25 iznimnih crteža Mije Kovačića
te vrsnu poemu Vladimira Milaka “Danse macabre”. Također, sadrži i popratne komentare Miroslava Šicela, Zvonka
Kovača, Milivoja Solara, Draženke Jalšić Ernečić i Vladimira Milaka. Mapa sadrži ukupno 37 listova.
** Uz navedenu 80. obljetnicu Muzej grada Koprivnice postavio je 28. siječnja ove godine u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama cjelogodišnju izložbu “Podravkini pevci u Noći muzeja” te uz manifestaciju Podravski motivi u
Galeriji Koprivnica izložbu “Refleksije 1931.-2011. osamdeset godina hrvatske naivne umjetnosti”.
104
Podravski zbornik 2011.
dr. sc. MIRA KOLAR – DIMITRIJEVIĆ
Sveuč, prof. u mirovini, Zagreb
uz
M
RUSANOVE POSLOVICE I MUDRE IZREKE
(U povodu 200. obljetnice rođenja)
ej
Ferdo Rusan (1810.-1879.) bio je jedini Ilirac koji je djelovao u Podravini, te je pokušao svoja iskustva i zvanja koja je stekao u vojničkoj službi prenijeti svojoj rodnoj
grudi, osobito Virju kao satniji Đurđevačke pukovnije. Trebalo bi objaviti sabrana
djela Rusanova jer bi se samo tako vidjela njegova mnogostranost. No ovom prilikom
objavljuju se poslovice i mudre izreke koje je Rusan prikupljao tijekom svog života a
neke i objavio u varaždinskom listu “Pučki prijatelj” 1868. i 1869. godine. Iz tih poslovica može se mnogo toga iščitati jer su odraz života i vremena o kojem malo znamo
zbog nedostatka izvora, i upravo radi toga smatramo da je vrijedna njihova objava.
a
ad
gr
Ključne riječi: Ferdo Rusan, Ilirac, poslovice, Virje.
ni
iv
pr
Ko
Martin Mihaldinec je objavio 2009. godine rad “Podravski Ilirac Ferdo Rusan
(1810.-1879)” 1obilježavajući 130. godišnjicu njegove smrti, a isti je objavio i
više radova posvećenih Hrvatskom pjevačkom društvu “Rusan”.2 To ima puno
opravdanje jer Martin Mihaldinec je Virovac koji je očito najbolje osjetio kroz život koliko Rusan znači za Virje jer su mnoge njegove poruke i pouke utkane u život ovog nekoć najvećeg sela u Hrvatskoj. Mihaldinec je time vjerojatno nastojao
nadopuniti ali i pojednostaviti moju monografiju “Ferdo Rusan 1810.-1879. Od
vojnika do ilirskog i pučkog pjesnika te nositelja prosvjetiteljskog i gospodarskog
života Podravine.”3 koju sam objavila potaknuta istim osjećajem prema ovom
velikanu kao i Mihaldinec. Smatrajući da je višestruka djelatnost Rusana vrijedna
pažnje pisala sam o njemu 1998. kao braniocu sjevernih granica Hrvatske na
Dravi 1848.4 te 2003. o njegovoj gospodarskoj aktivnosti,5 te ponovno 2004.
ce
1 Podravski zbornik, Koprivnica, 2009., str. 222-235.
2 Martin Mihaldinec, HPD Rusan, Virje, 1884.-1984., Virje, 1985.; Isti; 120 obljetnica HPD “Ferdo Rusan”
Virje, Hrv. kajkavski kolendar 2000., Čakovec, 1999., 85-88. Ispričavam se g. Mihaldincu što ga nisam citirala
u mojoj knjizi o Ferdi Rusanu, no nisam znala za njegove radove. G. Martin Matišin a ni škola s Draženom
Podravcem nisu mi ih poslali, iako su mi inače slali sve što je izlazilo u Virju osim prve knjige “Neotesanog pisma
mome prijatelju” Marijana Zubanovića. (Bjelovar, 1998).
3 Samobor, 2004. str. 1-302.
4 Mira Kolar-Dimitrijević, Podravina u 1848. godini, Historijski zbornik, 51, Zagreb, 1999., str. 101-111
5 Ista, Nepoznata gospodarska djelatnost virovskog pjesnika i skladatelja Ferde Rusana polovicom 19. stoljeća.
Zbornik: Stjepanu Antoljaku u čast, Izd. Hrvatskog arhiva u Zagrebu, Zagreb, 2003., 273-285.
Podravski zbornik 2011.
105
uz
M
kao osobi koja je znatno utjecala na razvoj školstva u Virju,6 a Rusanova aktivnost
provlači se kroz druge moje radove o sjevernoj Hrvatskoj, jer je on nezaobilazan
ne samo za Virje već i za šire područje. Osim Mihaldinca čini mi se da ima još poklonika. Tako je u poznatoj subotnjoj radio emisiji “Putujmo Hrvatskom” Julije
Petričević, koji je radio kao učitelj u Virju od 1950. do 1956. najljepše govorio o
Ferdi Rusanu i pjevačkom društvu “Rusan”, pojačavajući moje misli da bi Ferdi
Rusanu trebalo dati više nego ulicu u Virju, Bjelovaru i Zagrebu jer Ferdo Rusan
je bio za Podravinu ono što je Luka Purić bio u hrvatskom narodnom preporoditeljskom pokretu bio za Međimurje pola stoljeća kasnije, a Slovenac Stanko
Vraz u Zagrebu.7 Da nije bilo Ferde Rusana tko zna gdje bi bila granica Hrvatske
s Mađarskom. Čak ni Antun Mihanović u svojoj glasovitoj pjesmi “Hrvatska
domovina” koja je objavljena u Danici 1835. i koja je ponešto prerađena 1891.
postala hrvatska himna ne spominje rijeku Dravu već samo Savu i Dunav. Trebalo je da netko osvijesti narod između Save i Drave o njegovoj “ilirskoj”, dakle
slavenskoj i hrvatskoj pripadnosti a tu najveća zasluga pripada Ferdi Rusanu jedinom Ilircu iz Podravine.
Djelatnost Ferde Rusana je vrlo raznolika i spomen na njega ne smije nestati.
On je izvukao Virje iz krajiške tame i dao Virovcima samosvijest da su vrijedni
i sposobni ljudi te da trebaju krenuti putem prosvjete i obrazovanja. No za razliku od drugih krajeva koji itekako paze na okrugle godišnjice svojih velikana
200 godišnjica od rođenja jedinog podravskog ilirca Ferde Rusana nije krajem
2010. godine i proslavljena. Čini mi se da suvremena politika možda ne ide u
prilog načinu kako je Rusan mislio i radio, od granice na Dravi, pa do rada dobrovoljnog kazališta na narodnom jeziku 1853. kada su svugdje već zabranjena.
No drugačije nije mogao. On je u svojem vremenu bio najveća i najznačajnija te
jedina ilirska ličnost u Podravini koja je prikazana na svim slikama koje govore
o ilircima, i s tog ga pijedestala nitko ne može maknuti. Radio je i pisao kako
je znao i umio kako bi Podravce preveo u krug narodnjaka te je bio produžena
ruka i Ljudevitu Gaju i Ivanu Kukuljeviću -Sakcinskom koji kako se čini nisu bili
u Podravini. Rusan je to činio pjesmom, člancima, radom, borbom, muzikom,
predavanjima, pripremanjem kazališnih predstava u Virju 1850.-1853., prevođenjem, iskoristivši sve svoje sposobnosti koje su mu ostale nakon dugogodišnjeg
boravka u vojsci da osvijesti podravski narod u narodnosnom smislu, ali i da ga
upozna s gospodarskim dostignućima, modernim voćarstvom, svilarstvom i drugim vještinama po kojima su Virovci bili dugo poznati u Hrvatskoj. Zbog svega
toga odlučila sam se da ponovno posegnem za mojim miljenikom te da objavim
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
6 Ista, Virovski ilirac Ferdo Rusan i narodno školstvo polovicom 19. stoljeća, Anali za povijest odgoja, vol. 3,
Zagreb, 2004., str. 161-182.
7 Zvonimir Bartolić, Luka Purić - hrvatski narodni preporoditelj Međimurja. U prigodi 85. obljetnice smrti., U:
Sjevernohrvatske teme, knjiga VI., Zagreb 2001., str. 20-28.
106
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
Ferdo Rusan iz sredine 19.
stoljeća (Hrvatski povijesni
muzej u Zagrebu).
ni
iv
pr
Ko
ce
poslovice i mudre izreke koje su izlazile u varaždinskom listu Pučki prijatelj. Bilo
je to 1868. i 1869. godine dakle u vrijeme sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe
kada su Mađari slavodobitno opet dobili pod svoju gospodarsku i financijsku
nadležnost što mora da se Ferdi Rusanu činilo strašnim jer je čitavo djelovanje
kao ilirca usmjerio na jačanje narodnog jezika, narodne kulture i narodne samosvijesti ali i narodnog gospodarstva. Zanimljivo je da je davao i male potrebne
kredite seljacima uz male ili nikakve kamate, pa je na taj način prethodio Reifeisenovim i Deličevim štedionicama, gdje kamata nije bila velika niti konstantna.8
Ferdo Rusan rođen je u Pavlin Kloštru, selu Đurđevačke krajiške pukovnije 10.
prosinca 1810. a umro je u Bjelovaru 2. svibnja 1879. godine, te je kao jedini
ilirac s ovog područja ostavio značajan trag u podravsko - bjelovarskom kraju,
djelujući na jačanje hrvatskog jezika i narodnih tradicija i običaja. Privučen ljubavlju za rodni kraj on se nakon umirovljenja vratio u Podravinu, te je živio u Še8 Sveti Augustin branio je ubiranje kamata. Stvaranja jeftinih kredita bio je san mnogih ekonomista.
Bangladežanin Muhamma d Yunus uspio je stvoriti Grammen banke u kojoj su se davali krediti bez kamata te je
uspio ovaj sistem proširiti na mnoge zemlje svijeta. (Muhammad Yunus, Bankar siromašnih. Mikrokrediti i bitka
protiv siromaštva u svijetu, (Zagreb, 1995.(?)). Rusan je bio vrlo ponosan na ovu aktivnost pa je to iskazao i u
oproštajnom govoru Virovcima 1874. godine. (M. Mihaldinec, F. Rusan, n.dj., str. 232)
Podravski zbornik 2011.
107
uz
M
movcima i Virju i od 1873. godine u Bjelovaru, gdje je u mladosti polazio vojnu
školu i gdje je našao dosta starih prijatelja, te je radio - koliko mu je dopuštalo
zdravlje - kao suradnik bjelovarske Čitaonice. Vojni krugovi su ga uvijek lijepo
primali zbog toga što je bio čovjek lijepe riječi, lijepe pjesme i dobre muzike a
u mladosti i lijepe vanjštine. Objavljujem i do sada nepoznatu Rusanovu sliku
iz 1861. ili 1864. koju je nedavno pronašao Mr. Željko Karaula.9 Naime Ferdo
Rusan je bio 1861. i 1864. vrlo poznata ličnost u Hrvatskoj, u prvom slučaju
kao kandidat za Hrvatski sabor gdje je odbio kandidaturu riječima:”...spoznavši u
Bjelovaru što se tu hoće da se tuj dvije sebi protivne želje izpuniti ne dadu, zahvalih
se na izboru. Volio sam se još za vremena strpiti, ukloniti neprilici i napadanju koje
bi me bilo od protivne misleće stranke postiglo kao što je postiglo moga nasliednika
pokojnoga Bosanca.”, a u drugom kao izlagatelj brojnih izložaka na Prvoj Dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi u Zagrebu 1864. godine, pa ga je vjerojatno
slikao i glasoviti zagrebački fotograf Pommer. Kao prvi i jedini ilirac u Podravini
on je s velikim naporima i na razne načine potiskivao njemačke i mađarske riječi
koje su bile silno prisutne u svakidašnjem životu krajišnika u Podravini, te je
iznenađujuće kako je uspijevao da nikada ne ubaci neku njemačku riječ u svoje
tekstove, što mu je vjerojatno bilo vrlo teško s obzirom na vojničko školovanje
u Bjelovaru i vojničku karijeru u raznim pukovnijama, gdje je službeni jezik bio
njemački. Neću ponavljati životopis Ferde Rusana o kojem je dosta pisano.
Rusan je namjeravao živjeti u Virju do smrti. No dakako nije više mogao poslije
sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. pisati kao prije, a nije to mogao ni
Ljudevit Gaj. Ferdo Rusan se okreće objavljivanju poslovica i mudrih izreka, nastojeći na taj način nastaviti svoju djelatnost u drugom obliku. Iako je virovska
čitaonica s knjižnicom osnovana tek 1878. godine za pretpostaviti je da je u to
osnivanje bio umiješan i Ferdo Rusan koji je bio među onima koji su upravljali
bjelovarskom čitaonicom. Rusan je u svakom slučaju bio dobri duh Virja i Šemovca, jer je svratio pažnju čitave hrvatske javnosti na to najveće hrvatsko selo,
pa je to našlo odraza i do naglog procvata Virja u vremenu razvojačenja, osobito
na području poljodjelstva i stočarstva, ali i prosvjete, te je u Virju izgrađena 1893.
zgrada za građansku i pučku školu kakovu nisu imala ni mnogo veća mjesta, a
radom te škole pokrenute su mnoge značajne inicijative.10 Upravo zbog Rusana
Virje je došlo u uži izbor za kotarsko sjedište nakon razvojačenja đurđevačke
krajiške pukovnije 1872. godine. Radi postignuća tog cilja nastojala se voditi
oportunistička politika koja nije odgovarala Rusanu. Rusan je morao otići jer su
se mnogi prisjećali njegove žestoke borbe protiv Mađara 1848. godine. Rusan je
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
9 Rusanova slika se nalazi u fototeci Hrvatskog povijesnog muzeja. Najljepše zahvaljujem kolegi mr. Željku Karauli
iz Bjelovara što mi je poslao spomenutu sliku. Slika je vjerojatno iz 1861. ili 1864., jer je Rusan bio vrlo aktivni
izlagač na Prvoj Dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi 1864. u Zagrebu, a njegova lijepa pojava svakako je
privlačila pažnju.
10 Dražen Podravec, 250 godina virovskoga školstva, Virje, 2009.
108
Podravski zbornik 2011.
uz
M
1874. preselio u Bjelovar. No takva politika ni Virju a ni Novigradu Podravskom
nije pomogla i Đurđevac je postao kotarsko središte. Rusan je u Bjelovaru našao
utočište kod bratove obitelji a Bjelovarčani koji su već imali čitaonicu lijepo su
ga prihvatili, premda mu je gluhoća onemogućavala da istupa u javnosti. Pored
toga poslije Ilirca Ivana viteza Trnskog, privremenog upravitelja i župana Bjelovarske županije od srpnja 1871. do ožujka 1872. godine za velikog župana dolazi
grof Robert Oršić Slavetićki, a ovog 15. siječnja 1875. Ljudevit pl. Raizner te 7.
listopad 1879. godine Lazar Davidović, krajiški časnik. Osim Trnskog i Davidovića svi su veliki županu u Bjelovaru bili plemići koji su u teško doba propadanja plemstva u Hrvatskoj nastojali zauzeti određene položaje u upravi, a Rusan
nikada nije prijateljevao s plemstvom.11 Rusan se je kao ilirac, narodnjak, ali i
zbog zdravlja teško snalazio u novoj sredini, a ponajbolje se snalazi u Bjelovarskoj
čitaonici jer je sudjelovao kod otvaranja Ilirske čitaonice u Pečuhu 1839. godine.
U Bjelovarskoj čitaonici i umire. Ferdu Rusana je 2. svibnja 1879. oborila kap.
Bio je taj dan u bjelovarskoj čitaonici te je sjedio kraj peći. Nije se osjećao dobro,
ali se je ipak uspio odvući u sobu, ali malo iza toga našla ga je nevjesta Tereza
Rusan mrtva na zemlji “jer mu je kap pala.” Sahranjen je 4. svibnja 1879. na
bjelovarskom groblju i bio je ispraćen od mnogih. Prijatelj Sablić piše “Ako i jest
bura silnom dvodnevnom kišom sav sjaj uništavala, to ga ipak svi i vojni i nevojni
uredi od najvišega do najnižega činovnika te gradjanstvo do groba dopratili./.../ A
u oporuci svojoj ostavi 400 forinti za grobni kamen pod uvjetom, da mu metnu ove
reči na nadgornicu “Sve do svoje smrti rodo - i domoljub”. Želja mu je bila ispunjena samo djelomično. Spomenik je bio postavljen već 30. listopada 1879., ali
bez tih željenih stihova, što najbolje odražava političke prilike u tom vremenu.12
Zanimljivo je da su Bjelovarčani također spoznali Rusanovu veličinu iako je najbolje godine života živio u Podravini a ne u Bjelovaru. Očuvali su njegov grob
s reljefom, njegovu kuću na koju su položili spomen ploču, a i dali su i svojem
zborniku ime Rusan, odnosno Rusanova zviezda. Vrlo lijepo, jer naše velikane ne
treba zaboraviti.
Ovaj je rad napisan kako bi se ponovno podsjetilo na Ferdu Rusana. Rusan
to svakako zaslužuje zbog toga što je branio hrvatski dom od svih te iako je znao
nekoliko jezika, uvijek je pisao samo “ilirski” i tako pjevao, pisao svoje poučne
članke, radio na kazališnim predstavama u narodnom jeziku kada se to više nigdje drugdje nije moglo (1850.-1851.) i pored toga djelovao u sredini u kojoj je
živio da postane žarište domoljuba i domoljublja pa je to ostavilo dubokog traga
u samosvojnosti ljudi, oporosti njihove prirode, tvrdoći ali i dobroti za rane humane i prosvjetne akcije od kojih Hrvatsko pjevačko društvo “Rusan” nema mali
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
11 Željko Karaula, Veliki župani bjelovarski (1872.-1924./1941.-1945.) Katalog izložbe. Izd. HAZU., Zagreb Bjelovar, 2011., str. 16.-22.
12 Isto, str. 18.
Podravski zbornik 2011.
109
uz
M
značaj jer djeluje i danas.13
U ovom radu osvrnut ću se samo na Rusanovu aktivnost kao sakupljača i objavljivača poslovica i mudrih izreka, premda bi bilo vrijedno da se objave sabrana djela
Ferde Rusana, jer on je cijeli život pisao, skladao i pjevao.14
2.
U 19. stoljeću na ovaj rod književnosti gledalo se s poštovanjem, jer ih je i
nepismeni narod rado prihvaćao. Poslovice se mnogo koriste u usmenoj književnosti ali ih nalazimo ugrađene i u mnoga književna djela druge vrste. Milivoj Solar kaže “Poslovica u obliku tvrdnje ili upute sažeto izražava neke obično na prvi
pogled skrivene osobitosti ili zakonitosti životnih pojava, ljudskih ili prirodnih
zakona ili pak načina ponašanja.”15 Poslovice su u raznom obliku objavljivane i
prije Rusana.
Pavao Riter Vitezović je objavio zbirku poslovica pod nazivom “Priručnik aliti razliko mudrosti cvitje”, (Zagreb, 1703.). Poslovicama se bavio i Kanižlić. Važnost
i korisnost poslovica je uočio Matija A. Relković, pa je objavio “Nek je svašta iliti
sabranje pametnih riči” 1795. godine. Godine 1813. zagrebački biskup Maksimlijan Vrhovac je naložio područnom svećenstvu da skuplja narodne pjesme,
pripovijetke i poslovice i svećenstvo je skupilo mnoštvo ovog usmenog narodnog
blaga. Osobito su se rado skupljale poslovice, kao i mudre izreke koje je stvorio
život. Mnogi učitelji a i svećenici su prikupljali i poslovice i mudre izreke ali
ih nisu svi objavili. Tako je radio i kajkavski pisac Tomaš Mikloušić, župnik u
Stenjevcu na početku 19. stoljeća,16 koji 1821. u “Izboru dugovanj vsakoversneh
za haseni razveselenje služečeh” u IV. svesku objavio brojne poslovice. Rusan je
neke Mikloušićeve poslovice samo preveo na štokavski, čime su ušle i u Rusanove
poslovice pouke iz kršćanske moralne teologije.17
3.
U vremenu kada nakon sklapanja Hrvatsko - ugarske nagodbe ilirska ideja
biva nepoćudna Rusan se okreće priređivanju za tisak poslovica koje je skupljao
dugo godina. On ih je ponudio na objavljivanje varaždinskom učitelju Bartolu
Francelju, koji je bio vlasnik i urednik lista Pučki prijatelj, koji je počeo izlaziti
u Varaždinu 1867. godine da bi se nakon 1873. preselio u Zagreb.18 Bio je to
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
ce
13 U radio emisiji “Putujmo Hrvatskom” Julije Petrinović koji je bio učitelj u Virju od 1950. do 1956. prisjetio se
i Virja i Ferde Rusana i društva Rusan s najljepšim riječima. Julije Petrinović je došao sa ženom Marijom u Virje iz
Ludbrega te je pribilježio puno zapisa o Virju, organizirajući s djecom i igrokaze. (Mr. Dražen Podravec, Povijest
virovskog školstva 1759.-1999.”, Virje, 1999., str. 91.)
14 U Bjelovaru je 1873. pomogao osnivanju Hrvatskog pjevačkog društva “Dvojnice” te stoga ne iznenađuje da su
Virovci 1884. osnovali Hrvatsko pjevačko društvo “Rusan” koje djeluje i danas.
15 Milivoj SOLAR, Teorija književnosti, Zagreb, 1977.
16 Stjepan Hranjec, Mikloušićeva prirečja, Hrvatsko zagorje, VII, 2001., br. 2, str. 53-57. M. Kolar-Dimitrijević,
Gospodarske prilike u Hrvatskoj u doba Tomaša Mikloušića (1767.-1833.), Zbornik Mikloušić, Jastrebarsko,
2010.
17 Ivan Cesarec, Dramsko-scenski rad Tomaša Mikloušića, Hrvatsko Zagorje, VII, 2001., br. 2, 38. I
18 U Zagrebu urednik mu je bio Dragutin Jagić a uredništvo se nalazilo u kući barunice Kušlan na Markovom
110
Podravski zbornik 2011.
uz
M
list, pisan isključivo za seljaštvo, pa su tekstovi jednostavni i lako čitljivi. Rado
je čitan u Hrvatskom zagorju ali i u Međimurju i Podravini. Urednik je prihvatio Rusanovu ponudu i tijekom 1868. i 1869. godine Ferdo Rusan objavljuje u
svakom broju lista po nekoliko poslovica pod naslovom “Načela života čovječega
te mudre i istinite izreke. Sabrao i po izkustvu umnožio F. R-n. Kroz Pučkog
prijatelja vodila se borba za standardni hrvatski jezik odnosno štokavsko narječje, iako taj još nije bio točno definiran. Pitanje hrvatskog jezika intenziviralo se
pojačano poslije Hrvatsko - ugarske nagodbe 1868. godine pa su novine Pučki
prijatelj bile izvanredno značajne za prodor “ilirskog” jezika na područje Hrvatskog Zagorja, te su tu određenu ulogu svakako odigrale i Rusanove poslovice i
mudre izreke, nasuprot svećeniku Ignacu Kristijanoviću i drugima koji su čuvali
kajkavsku baštinu te smatrali da bi kajkavski trebao biti standardni jezik u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Ma kako Rusanove poslovice bile “sklepane”,
odražavajući da je njihov tvorac “vojnik” i nevješt lijepim frazama, one odražavaju duh naroda i stavljaju naglasak na društvene vrijednosti te kritiziraju ono što
ne valja. Ujedno su one omogućile Rusanu da izloži ono što ga muči i da pokuša
utjecati na ispravljanje krivih stvari. Ima u tim poslovicama mnogo raznih pouka, mnogo narodne ali i Rusanove mudrosti. Pod nazivom “Rusanove poslovice i
mudre izreke” su te poslovice i izreke izlazile sastavljene po Rusanu, adaptirane
jezično i sadržajno, te nisu posve originalna djela. No tako je Ferdo Rusan činio
i s muzikom preuzimajući prijemčive talijanske melodije u sastavljanju muzike
za svoje pjesme. Možemo kod poslovica uočiti veliku nedorađenost u jeziku, ali
kada se uzme vrijeme kada ih Rusan objavljuje one su izvanredno važan izvor za
život naroda osobito što su nam drugi izvori zbog uništenosti općinskih arhiva
mnogih mjesta, pa i Virja i Đurđevca drugi materijali nedostupni. Poslovice nam
ukazuju na međuodnose ljudi, ali i o odnosu prema stvarima. Bogato je to vrelo
spoznaja o interesu Podravaca za stvari, ljude i životinje. Sam život je inspirirao
Ferdu Rusana za sadržaj njegovih poslovica.
Rusanovim poslovicama do sada nije posvećivana nikakva pažnja. Rusanove pučke poslovice čuvaju se i u posebnom svesku koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci. Na njih sam upozorila 2004. godine.19 I u ostavštini etnomuzikologa Franje Kuhača - Kocha nalazi se 259 papirića s Rusanovim poslovicama.20
Očito ih je Ferdo Rusan dugo sakupljao, neke izmislio, neke prikupio, a onda
neke i objavio u Pučkom prijatelju.
U Podravini su se još polovicom 20. stoljeća u govoru mnogo koristile poslovice i uzrečice koje je zabilježio ili izmislio ilirac Ferdo Rusan. Mnoge narodne
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
trgu. Kasnije se list opet vraća u Varaždin a urednik mu je Franjo Stepanek, učitelj na Višoj djevojačkoj školi u
Varaždinu (Pučki prijatelj, 25, 11. XII. 1874., str. 194). List istoimenog naziva izlazio je kasnije i u Krku.
19 M. Kolar-Dimitrijević, F. Rusan., n.dj., sr. 178. Na više mjesta netko riječ “Krajišnik” zamijenio riječju
“Hrvat”.
20 Hrvatski državni arhiv, Ostavština Kuhač, Rusanove pučke poslovice, D-1-3.
Podravski zbornik 2011.
111
uz
M
poslovice bile su unesene u čitanke za osnovnu školu, koji su carevom odredbom
od 1848. morali biti za osnovne škole na narodnom jeziku. Kod tog posla možda
je imao neki utjecaj i Ferdo Rusan, koji je kao i Petar Preradović imao vojničku
karijeru, te je bio premještan iz mjesta u mjesto, ali je svugdje tražio i nailazio
“slavenski” narod i širio svoje spoznaje, sakupljajući mudre izreke a i slavenske
riječi. Školovan u Bjelovaru on je kao krajiški časnik proveo mladost na području
sjeverne Italije, Temišvara i Baranje. Izvanredna duha on je prihvaćao nove spoznaje tadanjeg svijeta i kada se je smjestio u Virju kao umirovljenik on je nastavio
skladati, pjevati, poučavati, čitati, a bavio se i svilarstvom i kasnije vinogradarstvom. No primarno on je bio preporoditelj, poučavatelj naroda, a radio je to na
razne načine: Pjesmom, glazbom, poslovicama, savjetima i sl. Pomalo se mijenjalo stanovništvo koje je prihvaćalo njegov način govora i njegov način pisanja,
a to je bio narodni jezik zagrebačke škole. Rusan je nastojao pisati ijekavskom
štokavštinom ali u tome nije potpuno uspio jer on sam nije bio filolog ni jezičar
a ni dovoljno školovan da ustraje na onom što je prihvaćao kao poticaje izvana.
No preko poslovica štokavština je laganije hvatala korijen u narodu, a pored toga
poslovice, uzrečice odnosno savjeti su bili i moralna i gospodarska pouka narodu,
do kojega nisu dolazile u to vrijeme nikakve novine koje su kasnije utjecale na
jezik. Poslovice su dakle imale i politički ali i etički cilj u vremenu kada je mnogo toga bilo ugroženo uslijed centralističke politike Beča i Pešte. Mi ne znamo
kako su Rusanove poslovice utjecale na narod Podravine i Hrvatskog Zagorja ali
svakako su utjecale jer to je bila koncentracija znanja i spoznaja. Narodne izreke
dokazuju što je zaokupljalo duh naroda i one su imale velikog utjecaja na izgradnju ne samo političke svijesti već mnogo više na području etike i morala. Trebalo
je stvoriti poštenog čovjeka, a to u vremenu poslije 1848. kada se nije znalo što
je Hrvatska i kome pripada i nije bilo lako. Pohvala i kuđenje poziv da se živi
skromno i oprezno je i poziv za čuvanje budućnosti.
U Podravini 19. stoljeća nitko nije toliko pažnje posvećivao poslovicama i uzrečicama kao Ferdo Rusan. Mnoge od njih se čuju i danas kao narodne poslovice
i narodna mudrost, premda nitko nije istražio njihov korijen a mislim da je Rusanova uloga u odgoju naroda preko poslovica i uzrečica izvanredno značajna. U
rukopisnoj ostavštini Kuhača, s kojim je Rusan bio poznanik nalazi se svezak koji
nosi naslov “Rusanove poslovice” a koji sadrži više stotina poslovica i uzrečica.
Kako su one dospjele u Kuhačevu ostavštinu ne znamo no možda mu ih je dao
sam Rusan namjeravajući s Kuhačem pokrenuti neko izdanje s tim sadržajem jer
bi to bilo jedino opravdanje.
Ne mogavši ništa dočekati od ove suradnje, a vidjevši da ga Nagodba ionako
ograničava u svakom javnom radu, prilazi sam objavljivanju mudrih izreka u Pučkom prijatelju. Možda je Rusan mislio objavljivati poslovice i uzrečice i drugdje,
ali nije stigao zbog bolesti i neimaštine u koju je zapao a i ne podrške nekadašnjih
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
112
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
Naslovnica jednog broja Pučkog prijatelja iz 1867. godine.
ce
ni
iv
pr
Ko
prijatelja. Jezik ovih Rusanovih poslovica u Kuhačevoj ostavštini je prilagođen
pravopisu iz 1870., a poslovice su složene su po abecedi. Ima ih vrlo mnogo, pri
čemu su mnoge doista općenarodne, no neke je očito iskovao Ferdo Rusan osluškujući bilo naroda. I ove poslovice se donose na kraju ovog rada jer ukazuju kako
se je utjecalo na narod da prihvati štokavštinu, ali istovremeno se kroz poslovice
vršio i utjecaj na odgoj djece.
Podravina je uvijek voljela poslovice, aforizme, posebice, narodne pripovijetke, pjesme. To je ugrađeno u dušu naroda ovog kraja. Ferdo Rusan je mnogo
pridonio moralnom i etičkom uzdizanju naroda prenoseći svoje bogato iskustvo
u narod pismeno ali i usmeno, što je zbog njegovog života u Virju bilo neminovno i velika je šteta što je požar u Virju uništio veliki dio pismene dokumentacije.
4.
Rusanove poslovice objavljene u Pučkom prijatelju. Bartol Francelj je Rusanove poslovice počeo objavljivati 10. rujna 1868. te je za Rusanove izreke otvorio
posebnu rubriku “Načela života čovječega te mudre i istinite izreke” (Rusanove
poslovice). Preko ovih poslovica štokavski jezik je ulazio u Hrvatsko Zagorje i
Podravinu gdje se je Pučki prijatelj prodavao. Ujedno se na tim tekstovima može
analizirati Rusanov jezik i pravopis, proučavati krnje rečenice a i smisao onog
što je Rusan želio savjetovati svojim krajišnicima, što je smatrao važnim za život.
Rusan je bio jedini ilirac koji je živio na području Podravine i stoga je njegovo
Podravski zbornik 2011.
113
uz
M
djelovanje vrlo kompleksno, i još uvijek nedovoljno proučeno.21 Rusanove poslovice objavljujem u obliku kako su tiskane u Pučkom prijatelju 1868. i 1869.
godine, bez ikakve intervencije u tekstu. Zašto su Rusanove poslovice prestale
izlaziti 1869. godine. Čini se da je u Virju bilo vrlo teško. U 1868. i 1869. Virjem
su harali požari koje je netko podmetao, pa je te godine trebalo osnovati i Dobrovoljno vatrogasno društvo.22 Činilo se da netko želi materijalno uništiti Virovce
paleći njihove domove.
ej
1. Pučki prijatelj, br. 36, 10. IX. 1868., str. 146-147.
- Nemožeš li sebi ukazana dobročinstva po želji odvratiti ili naknaditi, a to jih
barem sa zahvalnom ćudi priznaj. - Dobročinstvom se pribavlja ljubav i nagnutje
ljudih. - Plod dobročinstva je zahvalnost, nezahvalnost nasuprot ništi i utamanjuje svako dobročinstvo. - Tri su stvari vrlo teško podnosive u životu čovječem:
razstanak od pravih i iskrenih prijateljah i rodoljubah; ubožtvo (siromaštvo) poslije bogatstva i mržnja, onda preziranje poslie velikog ugleda i gospodstva.23 - Pokajanje je većinom posliedak prenagljenja. - Prijaznost je u obhodu i sdruživanju
poglavito svojstvo dobro mislećega i pristojno odgojenoga čovjeka. - Neotesano,
neuljudno i osorno ponašanje je, bilo to gdje mu drago, znak velike surovosti.
- Jezik na uzdi uzdržati, je od velike po čovjeka koristi. - Poklon je onaj najbolji, koj iz dobrovoljnosti proizlazi. - Pristojno uslužno i dobrostivo ponašanje je
najljepši na čovjeku ures. - Tko svoga prijatelja odviše izsmiehava, ili mu se, u
šali tobože, ruga, vriedja prijateljstvo. - Budi ustrpljiv i odvažan, jerbo svaka stvar
ima i svoj konac. - Tvrdica (skupac) spravlja istinabog brižljivošću svoju imovinu,
ali ne za sebe, nego za baštinike svoje. - Često krat je kamo bolje mučati, kako
govoriti. - Zlim ljudem dobro učiniti, znači toliko, kao strasti njihove podupirati. - Koliko put se dogodi, da su sliepi ljudi prije postigli svoju svrhu nego
oštrovidni. - Gdje gdje zaslužuje prijatelj veću prednost nego i rodjeni brat. - Više
učiniti, nego obećati, gotova je kriepost; nu obećanju po nešto samo odoljeti,
ili mu se posve iznevjeriti, sramotno je. - Pravednost je najplemenitije svojstvo
čovjeka. - Ubod je jezika pogibeljniji kako ubod kopja. - Pobjeda uzvišenih i plemenitih dušah sastoji se u oproštenju a pobjeda sniženih i neplemenitih nasuprot
u ponosu i nadutosti. - Razborit čovjek trsi se svoje krieposti i dobra svojstva što
više umnažati. - Znanosti i umjetnosti traju bez kraja i konca. - Tko svoje strasti
svladati umije, sačuvao se od nesreće. - Blagodaran čovjek je od velike vriednosti
a njegovo dostojanstvo uzvišeno. - Mari za dobro družtvo, nu zloga se okani kao
kuge. - Udar je prijateljev bolji, kako cielov neprijateljev.
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
21 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Ferdo Rusan, Koprivnica, 1995., Martin Mihaldinec, Ilirac Ferdo Rusan,
Podravski zbornik 35, 2009.
22 Virje, Pučki prijatelj, 18, 13. V. 1869.
23 Ovo je svakako originalni Rusanov zapis jer je upravo on doživio sve te ti stvari.
114
Podravski zbornik 2011.
- Pravoga prijatelja upoznati ćeš najbolje u nuždi. - Neprijateljstvo izmedju rodbinstva gorje je kako ubod štipavca. - Ako nisi sam u stanju podupirati ili podpomagati obće koristna i plemenita djela a ti neodgovaraj i neprieči barem drugoga,
da toga nečini, ako si nakan ostati čovjek bez crvljiva značaja.
uz
M
2. Pučki prijatelj, 46, 19. XI. 1868., str. 186-187.
- Jezik je duša narodnosti. - Konac istine je spas, konac laži nasuprot sramota. Jedan dan iskrena domoljuba je u većoj cieni nego vas život odpadnika. - Boravljenje čovjeka u svojoj domovini, bilo to i srednje ruke, bolje je, nego bogatstvo
u tudjinstvu. - Tko svoju otačbinu, svoj materinji jezik i narodnost vrhu svega
cieniti, ljubiti i štovati umie, čovjek je od krieposti, čovjek od značaja. - Poslje
zlovoljnosti pri poslovanju sliedi čestokrat iznenadno obradovanje. - Bolest razuma je žešča nego bolest tiela. - U štedjenju ili štedljivosti i umjerenosti sastoji
imućtvo i zdravlje, a u razsipnosti i neumjerenosti nasuprot siromaštvo i nezdravlje (bolest). - Samim znanjem bez marljivosti i djelovanja nepostiže se očekivana
svrha. - Tko djecu svoju dobro i u duhu narodnom odgajati umie, umanjit će
broj zavidnikah i zadovoljiti dužnosti svojoj. - Iz djelah upoznaje se prvobitnost
i loza čovjeka, iz govora pako njegov razum. - Učenjak je u svojoj otačbini, kao
zlato u rudnoj gori. - Tko se sam smatra mudracem, toga smatraju ljudi ludjakom. - Često predbacivanje učinjene dobrote radi, zamrači sjajnost njezinu. - Zahvalnost prema dobročiniteljem tvojim pribavit će ti trajnost dobročinstva njihova. - Čuvaj se onoga, koga nepoznaš. - Negovori o stvarih, kojih ne razumieš.
- Ne odgovaraj prije, doklam nisi razumio pitanje. - Tajnost je tvoja u tebi bolje
sačuvana, nego u drugoga. - Tko ti se laska, taj te i prezire. - Gdje je računska i
bilježna knjiga, tu je i gospodarstvo.
- Čovjek bez rodoljubja, kao kukuruzna stablika bez klipa.
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
ce
3. Pučki prijatelj, 48, 3. XII. 1868., str. 195.
- Ne sudi rodoljuba samo po odielu i rieči, nego po činu i tvoru. - Čovjeka komu
je narodnost ništica, smatraj kao mrtva med živimi. - Zaslužan po domovinu
rodoljub živi, ako je i mrtav. - Ukaži prijatelju svu svoju ljubav i blagonaklonost,
ali mu nepovjeri tajnosti srca svoga. - Učenjak pozna neučenjaka, jer je bio i sam
neuk; nu neučenjak nepozna nasuprot učenjaka, jerbo nebje nikad učen. - Početak prijateljna ponašanja je uklanjanje svake i najmanje zavade.
4. Pučki prijatelj, 49, 10. XII. 1868., str. 199.
- Prekoprećerane udvornosti su od kratke trajnosti. - Drž se pravedna čovjeka,
on će s tobom i pravedno postupati; okani se nasuprot opaka, jer bi ti mogao još
i ugled smanjiti. - Tko je za života odviše skupario nagrnuo je bogatstva za svoje
neprijatelje. - Neznalica je sam sebi neprijatelj, kako da bude prijatelj drugomu
Podravski zbornik 2011.
115
uz
M
ili tja domovini! - Tko je u govoru mio i prijatan, pribavi si ljubav i štovanje inih
ljudih. - Smrtju samo gubi svatko svoju nadu. - Obećanje blagodarnika smatra
se za gotov novac, nu obećanje tvrdice je zatezanje i prazna izlika. - Podulje izkustvo je prirastak k razumu. - Lienost i prekomjerno spavanje lišavaju nas naših
dužnostih, i vode nas do siromaštva. - Okani se pouzdana obćenja s otmenijimi
družbenici, nego što si sam; jer će te uvieke posliednje zapasti mjesto. - Čini dobro, ako si nakan, da se i tebi dobro čini. - Ako si se stojeć razsrdio, to se sjedni,
ako li pako sjedeći, to se lezi. - Blagodarnik će najbolje učiniti, ako, obziruć se i na
nepredvidivi slučaj, i za sebe nešto prištedi. - Stvar koju proti volji posjednikovoj
dosadno zahtievati, znači vrlo bezobraznim biti.
ej
a
ad
gr
5. Pučki prijatelj, 51, 24. XII. 1868., str. 207.
- Početak srditosti je bjesnoća a konac bjesnoći pako pokajanje. - Tko svoj razum
strastju nadvladati dopušta, propada. - Upotrebi prigodu prije, nego su ti zle posliedice prouzročile mnogo neprilikah. - Tko razum sliedi, sretan je, tko nasuprot
za strastmi i za zavedenjem gine, mora da se pokaje na svoju štetu, bilo danas ili
sutra. - Rana je rieći pogibeljnija i trajnija, nego rana mača. - Bolji ti je pametan
neprijatelj nego benasti prijatelj. - Ludjak je malen, bio on još tako velika struka,
pametnjak je pako velik, bio on još tako malena uzrasta. - Prijateljem svojim oprostiti, pruža prijateljstvu još više ustrajnosti i snage.
ce
ni
iv
pr
Ko
6. Pučki prijatelj, 52, 31. XII. 1868.
- Pusti neznalicu, neka ga u svojoj gluposti; pametnjaku nasuprot naznači njegovo
mjesto. - Neobećaj naprasno nikomu ništa, ako nisu u stanju obećanja točno i
izpuniti. - Pravi prijatelj valja da bude držan u većoj vriednosti nego hrdjav srodnik. - Siromaštvo je bolje, nego krivo bogatstvo i nepravedan dobitak. - Hvala
blagodarna čovjeka traje uvieke i kada je sve njegovo imućstvo propalo.
- Pripravnost ima za pratilicu veselost, uzprotivnost nasuprot prouzrokuje mnogo
zla. - Bježi od zla i razvikana družtva, i tebe će medju hvale vriedne brojiti ljude.
- Lukavost je u mnogih slučajevih jača, nego sudjelovanje toliko i toliko momakah ili ljudih. - Nedaj se nepozvan nasnubiti, ma bilo u kakvo družtvo, jer će ti
zamjeriti i popreko te gledati. - Pohodi kadkada prijatelja si, al opet ne gusto, i ti
ćeš si njegvo nagnutje pribaviti. - Jedan hrdjavi vjerovnik pokvari namjere toliko
dobrih i u rieči stalnih vjerovnikah. - Okani se, koliko moguće, svijuh nagodbah,
zadužnicah i obveznicah, jer ti daju kasnije poroda prepirkam, parnicam i srdžbi. - Neposudjivaj nikomu, rodbini najmanje, bez prilična zaloga ili osjegurane
jamčevine, ako ne ćeš da neostaneš bez posudbine i dobitka. - Neteži strastvno za
kartanjem i od tuda očekivanim dobitkom, jer bi te mogla postići ona poslovica
što veli “Tko za tudjom vunom podje, sam ostrižen kući dodje.” - Netoči vina na
vjeresiju - većinom prazan izgovor - ako ne ćeš da bude polu zaman. - Tko svoju
116
Podravski zbornik 2011.
skupost ili škrtost pred ljudmi javno sam odaje, izvršen je porugam. - Jezik gluhoniemca je bolji nego jezik lažljivca.
uz
M
7. Pučki prijatelj, 21, 3. VI. 1869., str. 87.
- Komu nije mnogo stalo do zdravlja, nije mu ni do života. - Pravi gospodar običaje trošiti toliko, da mu nešto u pričuvi ostane, neznajući u napredak, kakva ga sila
i potreba u buduće postići može. - Gdje nema dobroga i priličnoga gospodarstva,
nema ni dobroga življenja. - Tko bolje i umnije gospodari, više ima. - Netroši
više, nego što ti kesa i dohodci dopuštaju, jer bi mogao pasti u nepriliku ili tja i
u siromaštvo. - Ako si pošteno posudio, trsi se, da pošteno i vratiš, ako si voljan,
da ti budu i nadalje otvorena vrata. - Tko se drži zlih, držan je za zla, a tko traži
družtvo strastvenih ljudih pokajati se mora. - Tko svoju srdžbu na uzdi uzdržati
nije u stanju, nikada svoju zlu navadu nepopravi. - Uzdržanost je drvo; koren mu
je zadovoljstvo a plod pokoj. - Svojim narodnim običajem rugati se, tako je neplemenito, kao i nepravedno. - Tudju narodnost podpomagati znači svoju siromašiti.
ej
gr
a
ad
8. Pučki prijatelj, 1, 14. I. 1869., str. 3.
- Čestit i pravoljubiv čovjek čuva se svega, što bi mu poštenje oskrvrnuti moglo.
- Dvie su vrsti ljudi nezasitne; jedna znati željna a druga pohlepna. - Osoba bez
odgojenja je kao tielo bez duše. - Tko mnogo govori, zariče mu se često. - Kamo
sreća da bude više štedljivacah, nego potrošljivacah na svietu, jerbo trošiti umie
gotovo svaka bena! - Ljudi neki iz seljanskog stališe proizišavši, a siromašno odgojeni, postavši slučajno gospodom, providjeni priličnom plaćom, priviknu se
životu skupca, mogu biti rodoljubi, nu samo riečju, malo činom. - Gospoja što
se tudje nošnje, tudjega jezika i običaja drži kao sliepac batine, podobna je plemenitoj u korov pretvorivšoj se biljci. - Narod doklam god svojega narodnoga jezika
izobraziti ne nastoji i svoje narodne književnosti ne ljubi i ne podupire, pokazuje,
da mu više stoji do putenoga i prostoga, nego li do plemenitiega i duševnoga
života. - Čovjek bez narodnosti je čovjek bez domovine. - Tko svoje domovine
i narodnosti ne ljubi, nije vriedan da bude obljubljen. - Urodjenac, kojemu je
svejedno, bila njegova domovina zavisna ili nezavisna, slobodna ili potlačena, nije
vriedan da u njoj, živ ili mrtav, prebiva. - Učenjak je onaj najgori, koji sa svojom
znanostju nikomu koristi nepruža.
ce
ni
iv
pr
Ko
9. Pučki prijatelj, 2, 21, I, 1869., str. 7.
- Tko mnogo govori, vara se često. - U pravom vieću i savjetu sastoji i prava
uprava i upraviteljstvo države. - Tajnosti tvoje čovječe imadu dovoljno prostora u
tvom srdcu, ako im je tiesno, pripiši si sam krivnju. - Srdce pametna i razborita
čovjeka valja da bude ukopnica (grob) tajnostih. - Tko je oprezan u svom govoru
i razgovoru, postupa mudro. - Razuzdanost djece dolazi iz prevelike dobrote i poPodravski zbornik 2011.
117
uz
M
pustljivosti roditeljah, što se ne može odobriti a još manje pohvaliti. - Ljubiti svoju
djecu, svojstvo je naravi; ali je ne mazi i nedopuštaj, da rade svojevoljno bez pazke,
nadzora i primjerne oštroće, što bi joj moglo daljemu odgojenju samo škoditi,
nipošto koristiti. - Privikni i priučaj svoju djecu u mladosti na poslušnost; jerbo
tko nije naučio u mladosti poslušnim biti, kako da umije pod starost zapovjedati!
- Ako ne možeš znatne glavnice za života svojoj djeci priskrbiti, a ti se potrsi da
budu dobro odgojena i prilično izučena; jerbo liepo, dobro, čedno i bezprikorno
ponašanje mladića ima svoj koren u dobrom odgojenju, hrdjavo ponašanje nasujprot dolazi iz hrdjava ili uprav nikakva odgojenja. - Osoba bez odgojenja kao tielo
bez duše. - Ne kaži svojih novacah mnogima očima, bilo to na sajmu, u krčmi i.
t. d., jer bi mogao stradati, a možda na kraju i bez njih se ogledati. - Ne zanemari
bolesti, bila ona još tako neznatne vrsti i značaja, već se pobrini za shodan liek za
vremena, dok ne postane pogibeljnijom i smrtonosnom. - Medju dobrimi naći
ćeš i zlih ljudih, kao i medju plemenitim žitom kukolja, premda mu ga netreba,
kao ni svietu zlih ljudih. - Nevjeruj odmah svakomu, bio on gleda iskrenosti svoje i na glasu. - Tko iz puke oholosti neće da pita, ostaje u neznanstvu i bludnji.
- Bogatstvom dolazi veleštovanje, sa siromaštvom pako preziranje. - Kod diobe
dobarah su zavist (jal), mržnja i kavke neuklonivi družbenici. - Tri stvari možeš
lahko upoznati u tri slučaja; srdačnost u ratu, pametna u razjarenosti i prijatelja
u velikoj stisci i sili. - Tko dobra od zla neumi razlučiti, podoban je glupomu
živinčetu. - Najbolji je prijatelj onaj, koji svoje prijatelje od zla odvraća i k dobru
vodi. - Koliko putah nepojavi se neprijatelj u odielu prijatelja!
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
10. Pučki prijatelj, 4, 4. II. 1869., str. 15.
- Narod bez narodnoga ponosa, i komu se samosviest narodna probudila nije,
neživi kao zdravo i veselo tielo, životari samo. - Tko tudju narodnost predpostavlja svojoj, tudj je u svojoj domovini. - Tko je proti svojoj domovini, taj je i proti
svojoj svetinji. K tomu kaže Klopfstock; “Što ti učini bedača tvoja domovina? Ja ti se
rugam. Zar ti neuzplamti srdce pri zvuku imena njezina?” - Bolje je slavno umrieti,
nego sramotno živiti. - Uzvišenije jest s poštenim oruđjem biti svladanim nego
li s nepoštenim svladati. - Narod, koji na bolje posjeduje učione, prvi je medju
narodi narod.
ce
11. Pučki prijatelj, 5, 11. II. 1869., str. 20.
- Jedan otac može i do dvanaestero diece odhraniti, ali dvanaestero diece nemože
jednoga otca. - Gdje su karte, tu su i karke (kavge). - Ako si rad saznati, kakav je
gdje gospodar, a ti se ogledaj po njegovom dvoru okolo i u gospodarstvenih stanjih; a želeći znati to isto o gospodarici, to se ogledaj u sobi, u hodniku, varnici
(kuhinji), jestvenici (komori) i ako si dionik, pri stolu.
118
Podravski zbornik 2011.
uz
M
12. Pučki prijatelj, 8, 4. III. 1869., str. 35.
- Mudrac ti je gluhonjemi bolji, nego riečljivi glupak. - Rieč, kako si ju izreko,
gospoduje tobom, kad je pako nisi izreko, to onda ti gospoduješ njom. - Srdce
je bedakovo u jeziku, nu jezik pametnikov je u srdcu. - Rieči su tvoje, čovječe,
predstava pameti i prava sviedočba tvoga uma, ili pako neznanstva. - Neprenagli
se u nikakvom podhvatu; bolje je i deset putah promisliti, nego jedan put pogriešiti. - Dobri su običaji prava čovjeka vriednost. - Teži od nježne mladosti pa i tja
do ukopnice (groba) za znanošću. - Čovjek je kroz cio svoj život učenik i samo od
dobre ili zle marjivosti zavisi njegov zao ili dobar obstanak. - Dobro srdce i prava
iskrenost čine čovjeka poštenim.
ej
a
ad
gr
13. Pučki prijatelj, 20, 27. V. 1869., str. 83.
- Veliko je lahkovjerstvo škodljivo, a veliko pouzdanje u ljude pogibeljno. - Neznalica ima šest glavnih vlastitostih u sebi: on se razljuti bez uzroka; govori o
neznatnih stvarih; vjeruje svašta svakomu; poklanja, nepromisliv, komu šta poklanja; brine se za stvari, za koje nije, i nečini nikakove razlike izmedju prijatelja
i neprijatelja. - Nebroji se tako dugo medju ljude, doklam god srdžba nad tobom
vlada. - Jezik je istinabog medju ustnicami, ali kad si stao š njim gibati, onda je on
za tebe ili proti tebi. - Grieh je kao i vatra, jerbo kad si odstranio gorive stvari od
nje, lahko se ugasi. - Zahvalnost i pravednost su valjana svojstva čovjeka. - Smanji
svoj trošak, ako si i kod znatnih dohodakah. - Pripoviedaš li što, to budi istinit,
a ako si što komu obećao, drž se rieči. - Druženje s pametnimi poboljša običaje,
druženje s bedastimi nasuprot pokvari čovjeka. - Tko je pred svoju prošnju poslao poklon, pripravio je ljude na uslišanje iste. - Red i čistoća diče uzdržatelja, jer
su, koliko polag zdravlja.
ni
iv
pr
Ko
ce
14. Pučki prijatelj, 24, 24. VI. 1869., str. 99.
- Plod zapuštena i zanemarena odgojenja jest neotesanost. - Čuvaj se surova čovjeka, kao biesna psa. - Opaziš li na sebi iznenada razparano ili poderano odielo,
to gledaj, da se odmah zašije i pokrpa, ako nećeš da nepostane iz male velika rupa
(prelo), i to na kvar i polovnoga odiela. - Pazi na vatru, kao na oku zienicu (jabučicu) jer bi mogao svoju nepažljivost skupo platiti. - Neobilazi prava i načinjena
puta kratkoće radi, jer ti je bolji tako po kola, kao i voznu marhu, a i sjegurniji,
ako je i dulji.
15. Pučki prijatelj, 39, 7. IX. 1869., str. 157.
- Tko kakvu stvar ljubi, spominje se iz nje često. - Kralj je bez pravoljublja, kao
potok bez ode ili sunce bez topline. - Tko svoga pravoga prijatelja podupire, imat
će na njem i u biedi svoga pomoćnika. - Istina je gorka i tegobna, ali je zato njezina svrha uzvišena. - Žalostnik ima malo sna. - Dobra poraba jedne stvari zavisi od
Podravski zbornik 2011.
119
vieštine, odgovor pako od razuma. - Bogatuš je bez blagodarnosti, kao drvo bez
ploda. - Dosjetljivac veliki može biti razpoložen tako za lukavost kao i za prevaru.
uz
M
16. Pučki prijatelj, 40, 14. X. 1869., str. 161.
- Domorodac, koj voli tudje knjige, novine i časopise čitati, nego svoje, nezna
što je domorodstvo. - Rodoljublje njekih ljudih može se prispodobiti željeznoj
peći, koja je, doklam u njoj gori, vruća, kao vatra, da nemožeš obstojati kraj nje,
a kad bi ponestalo u njoj goriva, studena kao studeni led. - Neženi se ljepoti za
volju, ljepota je cviet u blatu, nego vrednosti, narodnoj krieposti, osvjedočenju za
volju. - Pazi da ti diete marljivo polazi učionu, da neizostane niti pol dana, budi
svojevoljno, budi tvojom krivnjom, jer njegov zamudak nisi u stanju s nikakvim
darom naknaditi (nadomjestiti).
ej
a
ad
gr
17. Pučki prijatelj, 42, 28. X. 1869., str. 169.
- Tko je svoju diecu, imajući zgodu i prigodu, hotimice s učionom upoznati propustio, najveći je njezin nepijatelj. - Pobrini se, sinu si pribaviti po mogućnosti
ako ne veću čast, a to prilično rukotvorstvo, i ti si njegovu budućnost obezbiedio
(osjegurao). - Tko je imajući dovoljna zemljišta, svoga sina temeljito izučiti da
u gospodarstvu, postavio ga je častnikom ili činovnikom. - Život bez reda, bez
umjerenosti i točnosti može se uzporediti hrdjavom dobnjaku (uri, vuri), koji
svaki čas staje i popravka traži.
ni
iv
pr
Ko
18. Pučki prijatelj, 44, 11. XI. 1869., str. 177.
- Pravi i umni ratar ili poljodielac može se pred Bogom i svietom ponositi sa
svojim stališem, jer u njem sastoji koren svega na svietu prometa. - Postupanje
(baratanje) prava i marljiva gospodara deblja i ljepša kućnu živinu u obće. - Tko
svoj obstanak (uzdržavanje, stanje) obezbiediti (osjegurati) zanemari, mora da se
bez svoje najmanje zasluge prehrani. - Strastvenik je mrtav, premda se i medju
živimi zadržava; kriepostnik i zaslužan čovjek je nasuprot živ, ma se i on i medju
mrtvimi nalazio. - Tko svoje siromaštvo i biedu (nevolju) pred ljudmi očituje,
izvržen je preziranju. - Prekomjerna šala prouzrokuje neprijateljstvo.
ce
19. Pučki prijatelj, 49, 16. XII. 1869., str. 196.
- Poslie prevelike radosti običaje iznenada nastupiti žalost. - Niti iz marljivosti
niti iz šale negovori laži. - Tko se neboji odgovora, neka govori; tko se ga nasuprot
boji, bolje da muči. - Čuvaj se nepravednosti, nepravednost je vrelo svega zla. Kleveta (zloglašenje, ogovaranje) je velika čovječja strast. - Kleveta je zakonom
prepovjedana i broji se u red zločinstva. - Koga osmiehavati i na ruglo staviti,
povod je mnogim svadjam i mnogomu zlu. - Tko ti samo i jednu nit konca zataji,
razstavi se š njim, pregradi se od njega.
120
Podravski zbornik 2011.
uz
M
5.
Poslovice i uzrečice te savjeti koje su ostale u Kuhačevoj ostavštini pod naslovom “Rusanove poslovice”. U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu postoji
skupina u kutiji 3. IX-3 pod naslovom “Rusanove poslovice”, ali i nekoliko skupina koje je vjerojatno ispisao Rusan iz Vuka Stefanovića Karadžića, Mijata Stojanovića, Đure Daničića i Kapetanovića. Radi se o poslovicama i savjetima koji
su vezani uz razne životne situacije, a zanimljive su jer opisuju na poseban način
prilike u drugoj polovici 19. stoljeća, kada se na području Hrvatske i Slavonije
dešavaju velike gospodarske a i političke promjene, kada robno novčani odnosi
postaju vrlo važni ali isto tako i odnosi među ljudima. Ove poslovice i uzrečice
zanimljive su i zbog jezika, riječi koje zapisivač objašnjava u zagradi, što znači da
očekuje da se počnu upotrebljavati, ali te poslovice nam mnogo govore o običajima i životu ljudi na ovim prostorima gdje je bio dosta jak i utjecaj pravoslavnog
stanovništva s kojim je Rusan dolazio u doticaj. Kako su ove poslovice došle u
Kuhačevu ostavštinu nije poznato, kao što nisu istražene ni sve veze Rusana i
Kuhača. Po pravopisu sudeći poslovice su bilježene u raznim vremenima, dakle
odražavaju duh svojeg vremena, što bi trebalo posebno proučiti s obzirom na
sadržaj, jezik i drugo što nam ti tekstovi mogu poručiti o vremenu za koje imamo
vrlo malo ili gotovo ništa podataka.
Mislim da je zanimljivo navesti te poslovice koje su kasnije često doživjele promjene u izrazu, ali upravo stoga je vrijedno da se objave.
1. Ako ne umije napiti, a on umije popiti., 2. Ako nisi plivač ne zabavljaju se
s roncih., 3. Ako se put i nadaleko proteže, neka je samo sjeguran., 4. Ako si u
svom kutu, nisi nikom na putu., 5. Ako ti sunce dobro hoće, ne misliš na mjesec.,
6. Ako smo si i braća nisu nam si kese sestre., 7. Bena mati, bena kći - vo se jarmu
priuči., 8. Bez muke neima nauke., 9. Besposlen pop i jariće krsti., 10. Bogataš
želi kiše, a siromah je pokiso., 11. Bog čuva pijanca., 12. Bog ne izplaćiva svake
subote, ipak ne ostaje nikomu dužan., 13. Bojažljivi trgovac nema dobitka., 14.
Bolje da bude roba na skupa na tržištu nego jeftina kod kuće., 15. Bolje je biti
svojim slugom nego tudjim gospodarom., 16. Bolje je i obilaziti nego se od psa
dati ujesti., 17. Bolje je meni moj prosenjak nego tudji pšenićnjak., 18. Bolje je
i pametna laž nego benasta istina., 19. Bolje naše i polovno, nego tudje iz nova
krojeno., 20. Budite pametni kao zmije, a prosti kao golubi., 21. Čavla jednoga
radi izgubili potkovu., 22. Čim se ovca dići, tim se koza srami (obratno)., 23.
Čisto zlato ne potamni., 24. Čovjek obrača a Bog obrne.
25. Čovjek razlučuje se po govoru, a živinče po njuhu., 26. Daj pa naj (nosi).,
27. Danas ludo, sutra mudro., 28. Debeloj guski ne treba stranicu mastiti., 29.
Dobra rieč otvara i željezna vrata., 30. Dočekala maca na stožeru vrebca., 31.
Doći će božji razsap na vražji nasap., 32. Doći će sunce i na naš prag., 33. Dodji
rode i na naš žlieb., 34. Doji u probušenu dojaču., 35. Dok je glavah biti će i
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
121
uz
M
kapah., 36. Došašće odvisi od volje, no odlazak od dozvoljenja., 37. Došli bučani,
izćeraše kućane., 38. Dravi kud joj niže, tud joj bliže., 39. Duša ne raste na vrbi.,
40. Dvie ruke k jednoj glavi., 41. Dvošiljasti kol ne ide u zemlju., 42. Glava bez
okah ne vriedi skoka., 43. Glava odsječena ne raste na novo., 44. Gdje je mnogo
babah, kilavo je diete., 45. Gdje je svjetla tu je i sjene., 46. Gdje koza hakne, tamo
loza sahne., 47. Gdje se šljivik kosi, tu se rakija prosi., 48. Gdje su jedna kola mudrosti, tu su dvoja ludosti., 49. Gdje zub boli, tu jezik tiče /zapinje/., 50. Hodi po
sniegu, nu da se tragovi ne smotre., 51. Hulje na njega kao da je konja pod sobom
ustrielio., 52. I za nas je Isukrst muke podnosio., 53. Od stare vune ne satkati nova
platna., 54. Jao si ga onomu, koji užiže svieću mimo brata., 55. Ja pan, ti pan., 56.
Jedan cviet je čini proljeća., 57. Jeka bubnja je što dalje, tim ugodnije.
58. Jedna lastavica ne čini proljeće., 59. Jedan poturica, gorji od sto Turaka., 60.
Jedna ruka bez druge ne može pljeskanje izvesti., 61. Jeftina govedina - juhom
pod plot., 62. Kad je glava pala, ni noge ne stoje., 63. Kada je krava ukradjena, ne
koristi vrata ključem zatvarati., 64. Kad nastane pomanjkanje vune, i psi se rado
strižu., 65. Kad je ovčara volja, podojit će i jarca., 66. Kad je puna glava - puna je
hvale., 67. Kad je već sunce izašlo ne treba nam svieće., 68. Kud je zlo, neka bude i
gorje., 69. Kad se lies upali, sav sav sviet popali., 70. Kakva sietva, takva žetva., 71.
Kakva svirka, onakav i ples., 72. Kakvo drvo, takvo voće., 73. Kamo vatra padne
ondje i gori., 74. Kao pčela na britvu., 75. Kaplja do kaplje - gotovo jezero., 76.
Kiši uteko a tuču dočeka., 77. Klešte su zato, da se usijano željezo s njim hvata.,
78. Kobilica jedna bolja je u ruci, kako letući soko!, 79. Koliko glavah - tolilko
mislih., 80. Koliko selah - toliko šegah., 81. Korice su blagostanje noža., 82. Kupac se pouzdaje u prodavaoca., 83. Kupuj kruh kod pekara., 84. Krasne žene i
dobro vino slatki je otrov., 85. Krčmar ne uzimilje umjesto novacah mošnju., 86.
Krila mravljice njezina su propast., 87. Krivom pomagaču - katran na kolaču.,
88. Kroz gnječu (prešu) tišće šira (mošt)., 89. Krasni poruci i dobre misli dolaze
kadkad kasno., 90. K selu, što se vidi, ne traži putokaže., 91. Lako je sitomu o postu propovjedati., 92. Leti kao muha bez glave., 93. Leti okolo, ko pčela što med
napravi., 94. Lienčini je svaki dan praznik., 95. Ljudi se hvataju za jezik, a volovi
za rogove., 96. Lončar zavidi lončaru., 97. Ludjak, diete i pijanac govore istinu.,
98. Luplje po zdenom željezu., 99. Malo je livadah bez kosovinca., 100-101. Nije
zabilježeno., 102. Magarac Isusov, ako i u Jeruzalem otidje, ostat će kad se povrati
ipak magarac., 103. Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba., 104. Motri mater, pa
uzmi kći., 105. Mučanje je zlato a govor srebra vriedan., 106. Mudroj glavi jedno
oko dosta., 107. Na kobili jaše a pita za nju., 108. Ne pobožnom putu biti i bez
molitve se natrag vratiti., 109. Nauka je jedna muka a oduka još sto mukah., 110.
Ne budi spavajući spavajućega., 111. Neka te tvoj sad /vrt/ ako je i krivo., 112.
Ne laje šarko radi sela, već radi sebe., 113. Ne miešaj se u sve stvari kao vo., 114.
Ne može mu kovrtanj na ruku., 115. Nerodjeno čedo ne može se krstiti., 116. Ni
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
122
Podravski zbornik 2011.
uz
M
svi prsti nisu jednaki., 117. Ni za Lovrenca konj, ni za mekana brod., 118. Novac
tvori novac., 119. Novu je sve pokorno i podložno., 120. Obraća se po vjetru.,
121. Odkuda dvoja muka., 122. Od jednoga janjeta ne gule se dve kože., 123. Od
zla železa nikada dobar mač., 124. Od znana boli glava, od neznana i srdce i glava.,
125. Oglobanu kost ispod nosa povući., 126. Oko gospodara odeblja konja.
127. Onim rode orasi, koji neimaju zubih., 128. Opružena striela ne vratja se
natrag., 129. Orah ne lovi muhe., 130. Orudje radi, a majstor se hvali., 131. Otac
je sinu poklonio vinograd, a sin otcu brani jedan grozd s trsa otrći., 132. Ovce
nisu radi ovčara, nego je ovčar poradi ovacah na paši., 133. Pasjak more ne muti.,
134. Pas neka slobodno laje samo neka ne ujeda., 135. Pas, koji laje ne grize.,
136. Pisati, čitati, u moru plivati, ne ume svaki., 137. Pišivo voće kupuje samo
sliepac., 138. Pitaj bolesnika kako mu je, a ne liečnika., 139. Plete kotac kako mu
otac., 140. Podaj mu prst, on će i ruku., 141. Podkovat će i vraga na ledu., 142.
Podkovat će konja i u biegu., 143. Poklonjena kvasina sladja je od meda., 144.
Poklonjenom konju ne zaviruje se u labrdnju., 145. Posudjeno odielo ne traje za
dugo., 146. Pošto kupiš, po tom ne daj., 147. Potok do potoka more., 148. Prazan
lagav zvoni., 149. Proda dneva, pa si kupi noć., 150. Prodaješ vrebca i veliš da je
slavulj., 151. Prodao kradljivac svoju robu jevtino ili skupo, on je svakako u dobitku., 152. Pruži se po duljini pokrovca., 153. Pucaj zemljo, delija te kopa., 154.
Pusti kokoš u jarak, ona se i stoga lati., 155. Radi gospodara mora se čovjek i psu
laskati., 156. Rasti travo, dok ja živim., 157. Reci medu med, i usta ti ne budu od
toga sladka., 158. Riba, što je još u vodi, ne prodaje se., 159. Rubača je bliže nego
haljina., 160. Rugoba se ruga, da joj bude druga., 161. Ruka pere ruku a obadve
obraz., 162. Sadržaja jedne knjige radi cielivaju se korice., 163. Sagradi kolibu a
poruši grad., 164. Siromašan je kao miš u crkvi., 165. Sit gladnomu ne vjeruje.,
166. S jednim zasjecanjem ne pada drvo., 167. S jednom opekom ne sagradi
kuće., 168. Skitajući pas nema noćišta., 169. S kradjivcem se krade a s kvarnikom
se plače., 170. Skrb i briga slabe čovjeka., 171. S lienostju ne dolazi med., 172. S
pamukom se ne vadi trn iz pete., 173. S pitanjem dodje čovjek u Rim., 174. Sto
mjerovah misli ne izplate dug., 175. Strpljen, spašen., 176. Studenac kopati, ako
je to od potrebe., 177. Svaka ptica u svoje jato leti., 178. Svaka se ovca za svoje
noge veša., 179. Svaki je petelj /pietao/ na svom smetlištu gospodar., 180. Svaki
oplakuje svoje roditelje po svom običaju., 181. Svaki znade, gdje ga čizma tišti.,
182. Svako dobro imade i svoje zlo., 183. Šišasti s rogatim ne može se bosti., 184.
Šta će kradljivac u pustoj kući?, 185. Šta pas haje za miris cvieća, ako je i u cvietnjaku., 186. Šteta uči i ludoga pameti., 187. Što dikla navikla, to neva obikla.,
188. Što gnoj sietvi, to odgoj dječaku., 189. Što je naše, to je loše., 190. Što tko
čini pred njega pada., 191. Što većma se pas moči, tim je većma uprljan., 192.
Teško je sa sirovimi drvmi na vlažnom tlu naložiti vatru., 193. Ti zabiješ vranj na
bačvi, a drvo je probušeno.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
123
uz
M
194. Tjerajući zeca, iztjera kurjaka., 195. Tko je svemu svietu po volji pogače
izpekao?, 196. Tko će golca svući!, 197. Tko čuva klinac, izgubi potkovu., 198.
Tko iglu ukrade, ukrast će i vola., 199. Tko ima ulja naći će i svetiljku., 200. Tko
jači taj tlači., 201. Tko je češnjak blagovao, ne može duhu tajiti., 202. Tko je mokar, ne boji se kiše., 203. Tko je zaslužio vješala, ne utopi se., 204. Tko može taj
se i vozi., 205. Tko mir želi, nek se za rat sprema., 206. Tko na samom blaguje,
nosi i na samom svoje breme., 207. Tko ne drži brata za brata, on će tudjina za
gospodara., 208. Tko ne zna odkuda sunce izlazi, kako da pogodi kamo zalazi.,
209. Tko nosi, taj ne prosi., 210. Tko odmah daje, dva put daje., 211. Tko pčelce tare i prste se oblizava., 212. Tko pod jesen ore polje, gnoji ih na pola., 213.
Tko samo jednu kuću posjeduje, posjeduje samo jednoga gospodara., 214. Tko
se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagreje., 215. Tko se hoće vatre nagrijati, valja
mu se i dima nadimiti., 216. Tko se ludom rodi ostaje za života ludom., 217. Tko
se medj posije meša, krmače ga požderu., 218. Tko se smočiti ne kani, ne uhvati
ribah., 219. Tko se u toplicah kuplje i znoji se., 220. Tko se vatre boji, čuva se
i dima., 221. Tko se vrebacah plaši neće sijati nikada proso., 222. Tko si ožeže
usta, a ne kaže društvu da je jelo vruče, nije pošten čovjek., 223. Tko sve traži, sve
gubi., 224. Tko svoj brk s drugim zamienja, izgubi oba dva., 225. Tko svoju robu
jevtino proda, razproda ju brzo., 226. Tko svoju žlicu proda, neće juhe., 227. Tko
u badava vina pije, dvaput je pijan., 228. Tko u dvadeset ne zna, u trideset neima.,
229. Tko umjereno koraca, prekoračit će i veliko brdo., 230. To je toliko, kao med
kroz staklo lizati., 231. Tri lješnjika orahova ljuska., 232. Trpi dan po dan, dok ali
Bog neda bolje, ili smrt za vrat ne ćune., 233. Trpljivošću postaje i zazreli grozd
poslasticom kao i dudovo lišće svilom., 234. Ubogac je svagdje kod kuće., 235.
Uhvati kradljivca prije nego je on tebe uhvatio., 236. U mjestu gdje i jelo soliš, ne
pokuplji solenke., 237. Upitati bolestnika da li mu liek u tek ide., 238. Uzaludna
vika pastira, kad je već vuk ovce odneo., 239. U zlo drvo zao klin., 240. Vatra i
pamuk ne slažu se medju sobom., 241. Veći je slon kako deva., 242. Veži likom,
pa nedaj nikom., 243. Vlastita hvala zaudara., 244. Voda odteče, piesak ostane.,
245. Voda tako dugo ne počiva, doklam nije čista., 246. Vrabac ne pjeva, ali je
zato njegovo čvrkutanje veliko., 247. Vriednost plemenita novca upozna ponajbolje mienar /mjenjač/., 248. Vuk da nije gladan, ne bi bio na kvaru., 249. Vuk
dlaku mienja, no ćud nikada., 250. Vuk kolje i nehranjene ovce., 251. Vuk ostane
vukom da je i med ljudima odgojen bio., 252. Zaklela se zemlja raju da se sve potajne znaju., 253. Zaman baki liepa pokrovača kad je baka svuda nakrivača., 254.
Za mladostju sledi starost., 255. Zao glas hitro leti., 256. Zavadiše se kao vrebci
na tudjoj prosi., 257. Zec se razluti na brdinu, no brdina o tome ni mukac., 258.
Zlo i opako po onu kuću gdje koka kukuriče a petalj muči., 259. Žedni ne trče k
slami, već k zdenči vodi.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
124
Podravski zbornik 2011.
uz
M
6.
Poslovice svrstane po temama. Kod Kuhača ima još nešto zabilježenih poslovica no Kuhač ne spominje da li su i one Rusanove.24 No obzirom na tematiku
mislim da jesu. Donosimo i te poslovice s time da je kod nekih Kuhač ili netko
drugi zabilježio da li su uzete od Vuka Stefanovića Karadžića (oznaka V), Mijata
Stojanovića (oznaka St.), Đure Daničića (oznaka D) ili Kapetanovića (oznaka K.
Te su poslovice svrstane u više skupina prema temi kojom se bave: IX-1-1 religiozne, IX-1- 2. vezane uz trgovinu, , IX-1-4, vezane uz znanje, IX-1-6 vezane uz
vještine, IX-2 vezane uz politiku.25
ej
IX-1-1 religiozne poslovice i uzrečice.
- Ako ćeš da se osvetiš Turčinu, moli Boga da počne piti rakiju, ako ćeš da se osvetiš Srbinu, moli Boga da ode u hajduke. (V). - Bog je pandur, seko! (V). - Brat je
mio, koje vjere bio. (V) - Žid kršten, vuk pitom. (D) .
gr
a
ad
IX-1- 2. vezane uz trgovinu
- Bolje je i mršav sulh (nagoda) nego pretila dava (parnica). (K). - Ciganski pogadjaj, a pošteno plaćaj. (St.) - Čovjek novca, panj bez žita. (K) - Čuvaj bijele novce
za crne dane. (V) - Čuvaj me, čuvam te, veli dućan trgovcu. (V) - Čovjek kao i
novac (ide po svijetu). (V) - Dogovori se s kesom pa kupuj. (K) - Dućan kesu
ne veće. (V). - Dok je talaca, bit će i novaca. (V) - Dobra se roba i sama hvali.
(K) - Dug i tuga, brat i sestra. (K) - Dug je zao drug. (V. K.) - Dužan - tužan. Prevari me u dva puta, ubio ga Bog! a prevozi treći put, ubio me Beg! (V). - Para
paru stiče. - Prva litra plaća ostale. (K). - Radi a ne kradi, trguj pa plati. (V). - Sa
svojimi i pij i jedi, ali ništa ne trguj. (V.). - Svaka šteta uči čovjeka pameti. (V). Što bogatiji, sve to tvrdji. (K). - Što stenješ kao židovski dužnik? (K). - Što jedan
lud kupi, sto pametnijeh ne može prodati. (V). - Teško kući, koja trgovinom ne
vonja. (D). - Tko kupuje, što ne treba, prodavat će i ono što mu treba. (V). - Tko
ne može da plati, valja da moli. (V). - Tri žene i jedna guska čine vašar. (V). - Teško Vlahu siromahu i Turčinu, koj para neima. (K). - Zna mnogo, ali ne zna ništa
prodati. - Tko se u šest mjeseci obogati hoće, u šest ga mjeseci objese. (D). - U
strašiva trgovca prazna kesa. (K). - Žitni kupac i djevojački otac ne mogu srećni
biti (Djevojački otac zna se zašto, a žitni kupac valjda zato što gdjekada (!!!) mora
trgovati onom stvari bez koje se ne može živjeti). (V).
ce
ni
iv
pr
Ko
IX-1-4, Poslovice vezane uz znanje.
- Nema nauke bez muke (V). - Bolje je razum, nego imanje. (D) - Bolje je znat,
neg imat. (K) - I pametan se prevari. (K).
24 HDA, Kuhač, kut. 3. IX-1-6.
25 Sve te poslovice nalaze se pohranjene u HDA, fond Kuhač, kut. 3.
Podravski zbornik 2011.
125
IX-1-6 vezane uz vještine
- Ciena zanata veća je od zlata. - Istražuje Markove konake. (Istražuje kojekakve
stare stvari i besposlice.) - Ne zabijaj tudjega trna u zdrave noge.
uz
M
IX-2 Poslovica vezana uz politiku
- Brat bratu najdublje oči vadi (Hrvati i Srbi, Rusi i Bugari).
7.
Poslovice u Podravini poslije Rusana. Poslovice i fraze je poslije Rusana
objavljivalo nekoliko Podravaca na raznim mjestima i u raznim vremenima. Često se isti tekstovi modificiraju, ponešto mijenjaju, nadopunjuju, moderniziraju
jezično i sadržajno. No to je predmet nekog drugog rada. Žalim ukazati da je
Ferdo Rusan bio prvi i da je imao mnogo sljedbenika koji su shvatili vrijednost
poslovica i fraza te ih prikupljali i objavili, ali u jednom drugom vremenu iako
često s istom porukom.26 Za tom formom su posegnuli i Starčevići. Tako Šime
Starčević (Žitnik, 1786.) u svojoj Ričoslovnici objavljenoj 1812. godine objavljuje
veliko narodno blago, iskustvo, naziranje, shvaćanje naroda i njegova mudrost.
Starčevićeva Nova ricsoslovnica iliricska vojnicskoj mladosti njene poruke su fantastične. Krajicsnoj poklonjena trudom i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od
Novga u Lici ) (Trst, 1812.) ) je i udžbenik gramatike i pravopisa a pored toga
poučitelj narodne mudrosti. Tu nalazimo poslovice: Uztrpljenje svaka pridobiva.
- Za budalu nitko ne mari. - Biži kratko veselje, za kim slidi duga žalost. - Ne
obećavaj, što ispuniti ne možeš. - Koj mnogo govori, mora mnogo znati, ali mnogo lagati. - Koj jednom slaže, ritko mu se drugi put viruje. - Zdravlje više valja
nego bogatstvo, a kripost više nego mudrost. - Nemoj suditi, doklen stvar dobro
razumio ni si, i pušti druge izgovoriti. - Koj druge rada tuži oni ne ima ljudoljubstva. - Vrag ne spava. - Dva brez duše, a treći bez glave. - Bezočni svit uživaju.
- Natovari, te udari. - Nijedne zime nije vuk izio. - Nije plemena do slavna imena.
- Tko hoće časno, ne može lasno. - Kako tko nikne, tako i obikne. - Hrani konje
kako brata, a jaši ga kako dušmanina. - Prag od kuće najviše brdo. - Zaludu mi
biser kad mi grlo udavi. - Medju dva Bana meni gola glava. - Kud vojske prohodi,
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
ce
26 Viktor Šignjar, Poslovice i fraze, Zbornik Časti i dobru zavičaja Rudolfa Magjera, Zagreb, 1931.; Pero
Lukanec, Poslovice i fraze. Virje u Podravini, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, 31, sv. 2, Zagreb,
1937., str. 135-200.; Martin Mihaldinec, Narodne poslovice iz Podravine, KAJ, 6, Zagreb, 1969., 77-79.; Marija
Winter, Narodne poslovice ludbreškog kraja, Podravski zbornik 15, 1989., 130-132; Vladimir Miholek, Prilog
izučavanju đurđevačkog pučkog mudrorječja, Podravski zbornik, 18, Koprivnica, 1992., 291-296. Vladimir
Miholek, Đurđevečka narodna vjerovanja u izrekama, Đurđevečki zborniik, Đurđevac, 1996., 155-167. Ivan
Večenaj, Poslovice, izreke i zagonetke iz Prekodravlja, Gola, 1997. itd. Ima dosta izdanja i za čitavu Hrvatsku. Tako
Bartul Matijaca, učitelj (1859.-1934.), Narodne poslovice, Naklada Pavić, Zagreb, 2009. Publicista i književnik
Miroslav Dolenec - Dravski, rođen u Novom Virju 26. veljače 1937. godine koji je umro nažalost već 24. srpnja
1995. također je sakupljao narodne pripovijetke i pošalice, i pisao aforizme te je i preko radio emisija u Zagrebu
podsjećao na veliko narodno blago Podravine.
126
Podravski zbornik 2011.
uz
M
trava se ne nahodi. - Gdi su ruke rile, tu i potoci ostaju. - Od zla dužnika dobra
je koza bez mlika. - Jež je od svake strane oštar. - Iz vrane što izpane, teško soko
postane. - Kakvo gnizdo takva tica, kakav otac, takva dica. - Do sto godina ni
kože ni mesa. - S vlahom do po zdile, a od po s njom u glavu.” 27
I otac domovine pravaš Ante Starčevć je u Hrvatskom kalendaru kojemu je
urednik i pisac objavio cijeli niz aforizama.28 Oni su originalni i nose biljeg Starčevićevog prosuđivanja i njegove etike, često suprotne onome do kojih drži ostali
svijet. Dobar dio aforizama izražava pesimizam i mizantropstvo i te poslovice
odaju Starčevića kakav je bio prema sebi i prema svijetu. Zanimljivi su ti aforizmi
no trebalo bi posebno provesti njihovu analizu ukoliko to već nije učinjeno u
nekom magistarskom ili doktorskom radu.
ej
a
ad
gr
8.
Zaključak. Poslovice i savjeti objavljeni u ovom radu vjerojatno nisu čisto Rusanovi no one odaju njegov izbor, modifikaciju, jezik a i pravopis kojim se služio.
Interes za ovaj rod književnosti i na sjeveru Hrvatske morao bi privući pažnju
znanstvenika raznih vrsta. Za mene kao gospodarskog povjesničara izuzetno je
važan Rusanov odnos prema gospodarstvu, ljudima koji se njime bave i odnosima prema alatu ili domaćim i divljim životinjama. Za našu je književnost dosta
važno vidjeti kako je Rusan djelovao i što je savjetovao ljudima. Strpljivim radom
s mnogo ljubavi Rusan je svoje životno iskustvo a vjerojatno i tuđe izvučeno iz
štampanih stvari ili iz razgovora s ljudima izrazio u poslovicama. Mnogo toga što
je bilo lijepo, istinito i mudro godinama je izdvajao, sučeljavao, grupirao i odabirao i onda dio objavio a dio ostavio u rukopisu kako se to vidi iz Rusanovih poslovica sačuvanih u Kuhačevoj ostavštini. U tim poslovicama ima mnogo narodne
mudrosti, ali i Rusanove selekcije. Kroz poslovice objavljene u Pučkom prijatelju
Rusan je svoj utjecaj kao ilirac proširio i na područje Hrvatskog Zagorja, pridruživši se tako akciji Dragutina Stražimira koji je djelovao na gospodarskom planu.
Na taj način je skupljeno mnogo toga što ukazuje što je bilo vrijedno Rusanu i
važno za narod u Podravini. Rusanove poslovice treba pažljivo čitati, a mnoge i
protumačiti što prepuštam stručnjacima etnolozima. Mjesta za mnoge poslovice
ima i u našem vremenu, jer ima stvari koje i danas vrijede. Rusanove poslovice i
uzrečice su biserna ogrlica nastala na prijelazu iz vojničkog u građansko društvo
kada dolazi do razvojačenja đurđevačke i križevačke pukovnije. Trebalo je narod
savjetovati i pripremiti da preuzme na svoja leđa odgovornost za svoju budućnost
kada neće komande stizati od vojnih vlasti već kada će svatko biti sam kovač svoje
sudbine. Trebalo je spoznati i nove vrijednosti, ali i stare mane. Mnoge od tih
poslovica, prilagođene našem vremenu žive i danas.
ce
ni
iv
pr
Ko
27 Josip HORVAT, Ante Starčević, Zagreb, 1990., 34-35.
28 J. HORVAT, 169-172. Tri stranice Starčevićevih aforizama.
Podravski zbornik 2011.
127
uz
M
Dakako sve naše poslovice, pa ni ove koje je objavljivao Ferdo Rusan nisu čisto
podravske, ali ni hrvatske, već su mnoge prenesene iz Europe kojoj smo uvijek
pripadali. No u poslovicama je skupljena mudrost prošlosti ali i Rusanovog vremena. Ne bi bilo u redu da se ne objave Rusanove poslovice koje je on skupio
polovicom 19. stoljeća adaptirajući i prilagođavajući ih području gdje je živio ali
dakako na štokavskom narječju, nastojeći štokavštinu popularizirati i na području Hrvatskog Zagorja. Rusan je pisao štokavski, ali zbog svojeg vojničkog obrazovanja a i službe na području gdje se govorilo mađarski, talijanski, rumunjski jezik
koji mu je bio težak i krut te nije uspio doseći onu elastičnost koju je zadobio
drugi ilirski pjesnik iz Podravine Petar Preradović, istovremenik Rusanov ali s
drugačijom karijerom. No ipak Rusan nije uspio izbjeći tragove rodne kajkavštine koja tu i tamo izvire “tiho” i iz ovih poslovica.
Iznenađuje količina sakupljenih poslovica i mudrih izreka i prostora na kojem ih je skupljao. Objavljivanjem gotovo tisuću poslovica on nije po broju od
nikoga bio nadmašen i one se moraju smatrati sastavnim dijelom Rusanovog
stvaralaštva i podvrći znanstvenoj analizi što se tiče misli, jezika i pravopisa.
Kako su se vremena promijenila a promijenili su se i ljudi i Rusanove poslovice treba shvatiti kao sliku njegovog vremena. No još uvijek ima u njima mnogo
istine i korisne pouke kako bi se narod učinio boljim, sretnijim, spretnijim i
promišljenijim. No iz njih se ipak može vidjeti kako je narod mislio i koje su mu
bila vrijednosti. Tako i danas rade Gradišćanski Hrvati, pa je Ana Šoretić u Hrvatskom Gradišću objavila Poslovice 2010. i to istovremeno na gradišćanskom i
na službenom hrvatskom jeziku. Ne treba zaboraviti stare dobre primjere! Mnoge
mudrosti se ne moraju naučiti iz Ezopovih, La Fontainovih u Krilovljevih basni
već i iz naših poslovica.
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Sažetak
Rusanove poslovice i mudre izreke (Povodom 200 godišnjice rođenja)
ce
Ferdo Rusan (1810.-1879.) bio je jedini Ilirac koji je djelovao u Podravini, te je
pokušao svoja iskustva i zvanja koja je stekao u vojničkoj službi prenijeti svojoj
rodnoj grudi, osobito Virju kao satniji Đurđevačke pukovnije. Trebalo bi objaviti
sabrana djela Rusanova jer bi se samo tako vidjela njegova mnogostranost. No
ovom prilikom objavljuju se poslovice i mudre izreke koje je Rusan prikupljao
tijekom svog života a neke i objavio kao u varaždinskom listu “Pučki prijatelj”
1868. i 1869 godine. Iz tih poslovica može se mnogo toga iščitati jer su odraz
života i vremena o kojem malo znamo zbog nedostatka izvora, i upravo radi toga
smatramo da je vrijedna njihova objava.
128
Podravski zbornik 2011.
Summary
Proverbs and wise sayings collected by Ferdo Rusan (on the occasion of 200
anniversary of birth)
uz
M
Ferdo Rusan (1810th-1879th) was the only follower of Ilirian cultural revival,
who was active in Podravina. He tried to transfer his experience and knowledge
gained in military service in various parts of the Monarchy to his native country,
especially to the Virje village which was a part of the Đurđevac Regiment. On this
occasion he published a book of proverbs and wise sayings he collected throughout
his life. Some of them were published in “Folk Friend” newspapers issued in
Varazdin during 1868th and 1869th. We know very little about everyday life in
these times due to lack of archival sources so customs and relaltionships can be
investigated only by studiyng these proverbs. It would be really worthwhile to
publish the entire Rusan literary output, whose release is only marginaly touched
so far.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
129
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Zakladnica škole u Koprivnici iz 1872. godine,
Državni arhiv u Varaždinu, Varaždin
130
Podravski zbornik 2011.
Ksenija Krušelj
uz
M
POVIJEST PUČKOGA ŠKOLSTVA
U GRADU Koprivnici (II.)
Od školske godine 1876./77. do 1900./01.
Ban Karoly Khuen – Hedervary i školstvo u Hrvatskoj
ej
Uz sve poteškoće, ipak je Mažuranićev zakon omogućio povećanje broja upisane djece i polagano smanjenje nepismenosti. Brojčani podaci sustavno su izrađeni za školske godine 1877./8. i 1884./5. i daju uvid u razvoj pučkih škola
sve do Khuenova zakona 1888. godine. Do sjedinjenja vojne i civilne Hrvatske
1881. nije postojala jedinstvena organizacija pučkih škola jer je u bivšoj krajini i
dalje ostao propis iz 1871. koji se održao sve do školskog zakona 1888. godine.
Od 1875. do 1885. u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji porastao je broj javnih (općih) i privatnih pučkih škola sa 673 na 791 (Gross, Szabo, 1992, 410).
Nakon što je ban Ladislav Pejačević godine 1883. odstupio, na vlast dolazi
ban Karoly Khuen-Hedervary koji će vladati do 1903. godine i sustavno provoditi mađarizaciju. Izmijenio je izborno zakonodavstvo tako da je sada izborno pravo imalo samo dva posto stanovnika. Mađarski jezik postaje službeni na
željeznici, grade se mađarske pučke škole, a mađarski jezik postaje obavezan od
1894. godine u srednjim školama. Za učenike koji polaze mađarske škole uvode
se dodatne privilegije – posebni vlakovi, besplatne knjige i stipendije polaznicima
gimnazija i sveučilišta.
Pripojenjem Vojne krajine ponovno se postavlja pitanje novog školskog zakona. Protivnicima Školskog zakona iz 1874. godine to je išlo u prilog, a novi je ban
želio uvesti štednju u školstvo i ozakoniti svoju politiku mađarizacije (Franković,
1958, 172).
Godine 1888. donesen je drugi školski zakon, čiji je naziv bio “Zakon o uredjenju pučke nastave i obrazovanja pučkih učitelja u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji”
(Cuvaj, 1911B, 695). Novi je zakon označio otklon od dotadašnjih liberalnih
tendencija i značajno usporio proces sekularizacije školstva. Konfesionalne škole
više nisu trebale tražiti pravo javnosti, a učitelji su zajedno sa učenicima morali
izvršavati sve crkvene pobožnosti. Samostalnost školskih nadzorništva ukinuta je
i njihov se rad pretvorio samo na izvještavanje o stanju na terenu. Položaj učitelja
se pogoršao. Već prije donošenja zakona umirovljeni su Skender Fabković i Ivan
Filipović, a za zemaljskog nadzornika imenovan je Antun Cuvaj (1887.), koji se
priklonio Khuenu. Radni vijek učitelja produžio se sa trideset godina na četr-
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
131
uz
M
ej
a
ad
gr
132
ce
ni
iv
pr
Ko
Prva stranica Pravila učiteljskog društva
za grad Koprivnicu i okolicu (DAVž)
Podravski zbornik 2011.
uz
M
deset. Ukinuta je klasifikacija učiteljstva i s time automatski i njihova primanja.
Udanim učiteljicama zabranjuje se rad u školama. Županijske učiteljske skupštine održavaju se svake treće godine, a ne jednom godišnje.
Učitelji se školuju na Učiteljskim školama (bivše preparandije) koje traju četiri godine. Nakon odslušane četvrte godine polaže se ispit zrelosti. Za definitivno
(stalno) namještenje potrebno je odraditi dvije godine i položiti stručni ispit.
Zakonom je propisano da se u mjestima gdje ima više od 40 djece sposobnih za
školu moraju osnovati opće pučke škole. U pučkoj školi učitelj mora biti one
vjere kojoj su pripadali učenici škole, a u konfesionalno mješovitim školama, ako
su postojala dva učitelja jedan je morao biti one vjere kojih je preko 25 posto
učenika. Niže pučke škole imaju četiri razreda, od kojih je četvrti razred za one
učenike koji prelaze u više pučke škole ili srednje i traje dvije godine. Navršenom
dvanaestom godinom odvajaju se učenice od učenika u posebne prostorije. U
nadopuni zakona iz 1898. godine stoji da nije dozvoljeno srodstvo učitelja iste
škole, kao ni ravnatelja s učiteljem.
Više pučke škole trajale su četiri godine i bile su nastavak na završene četverogodišnje niže pučke škole. Postojale su više pučke škole gospodarskog, obrtničkog i trgovačkog smjera. Vlasnici tvornica i većih obrtničkih radnji, koji se u
poslu služe djecom, obavezno su tu djecu morali slati u škole ili im omogućiti
obučavanje 12 sati tjedno o svom trošku po propisima za javne škole u ustrojenoj
tvorničkoj školi.
Izidor Kršnjavi napušta Stranku prava i priključuje se Narodnoj stranci
(1884.). Zbog pristupanja Khuenovoy stranci, dio hrvatske javnosti smatra ga izdajicom, no on se opravdavao da je samo na taj način mogao zaštiti Hrvatsku od
represivnog režima. Imao je veliki utjecaj na izgasavanje Školskog zakona (1888.)
Godine 1891. imenovan je predstojnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu. Na
tom mjestu ostaje do 1897. godine. Zalagao se za izgradnju novih pučkih škola,
uveo je “slojd” (ručni rad) i školske izlete. Prema prosudbi Dragutina Frankovića,
Kršnjavi je kočio svaku inicijativu koja je dolazila iz redova naprednih učitelja
(Franković, 1958, 177). Godine 1894. održao je sastanak sa školskim nadzornicima na kojem je istaknuo da je zadaća pučke škole da osim vjeronauka djecu
uči samo čitanju, pisanju i računanju. Ipak, zaslužan je za osnivanje Obrtne škole
i mnogih drugih kulturnih ustanova. Nakon pada Khuena pristupa pravaškoj
stranci i radi kao sveučilišni profesor, a reformom školstva i odgoja bavio se do
smrti 1927. godine.
Za vrijeme banovanja Khuen Hedervarya, zbog provođenja mađarizacije, bili
su česti prigovori na školske zakone i otvaranje škola na jeziku narodnosti. Bilo je
i onih koji su branili otvaranje bilo kakvih škola i opismenjavanje. Iščitavanjem
statističkih podataka vidljivo je da u razdoblju od 1888. do 1902. godine povećan broj pučkih škola. Godine 1888. bilo ih je 1.248, a 1902. godine 1.412. U
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
133
uz
M
istom razdoblju povećan je broj djece u svagdanjoj školi sa 127.197 na 174.405.
(Franković, 1958, 242)
Nakon Khuena, u nizu apsolutističkih vladavina prethodnih banova najveći
udarac političkom životu zadao je Slavko Cuvaj brat Antuna Cuvaja. (Macan,
1992; Engelsfeld, 1999.). Banom je postao u siječnju 1912. godine i iste godine raspušta Sabor i suspendira Ustav te postaje povjerenikom (komesarom). Na
njegovu nasilnu politiku reagiraju srednjoškolski učenici organizirajući generalni
štrajk koji se proširio po cijeloj zemlji. Cuvaj daje naredbu da se zatvore sve škole
na mjesec dana. Na njega su izvršena dva neuspješna atentata. Bježi u Beč i više se
ne vraća na mjesto povjerenika. Za njegova nasljednika 1913. godine dolazi ban
Ivan Skerlec, koji će tu dužnost obavljati do 1917. godine.
Početkom prvog svjetskog rata 1914. godine, započelo je ratno djelovanje škola i obrazovanja. Mnogi su učitelji mobilizirani, nastava je neredovita, a školske se
zgrade prenamjenjuju u bolnice zbog velikog broja ranjenika. Zbog odlaska očeva u rat djeca su morala pomagati kod kuća naročito za vrijeme velikih poljoprivrednih radova zbog toga je oslabio i polazak djece na nastavu. Učitelji koji nisu
bili mobilizirani dobili su dodatne zadaće da pomažu u općinskim poslovima, da
organiziraju prikupljanje tople odjeće, kupinova lišća za čaj, novčanih priloga za
invalide i ratnu siročad.
Školska godina 1876/77. Školska godina počela je 1. studenog 1876. U školi
se predavalo po osnovi izdanoj naredbom vis. kralj. zem. vlade, odjel za bogoštovlje i nastavu, od 24. kolovoza 1875., br. 2949, za opće pučke škole u kojoj
rade četiri učitelja. Zbog pomanjkanja broja učionica u školskoj zgradi, dio učenika pohađao je obuku u gradskoj oružani.
Dekretom zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, od 15. prosinca
1876., broj 6047, ravnajućim učiteljem dječačke i djevojačke opće pučke škole u
Koprivnici imenovan je Jakob Šalamun. Učitelj Mijat Maljevec umro je od upale
pluća 23. prosinca 1876. U koprivničkoj školi radio je od 1857. godine. Zbog
smrti učitelja Maljevca, učitelj Gjuro Ester preuzeo je obuku dječaka četvrtog
razreda, a učenici prvog i drugog razreda su spojeni u jedan razred. Dana 31.
siječnja 1877. umrla je učiteljica Ljubica Tkalec.
Odredbom kr. županijskog školskog nadzorništva križevačkog od 1. ožujka
1877., br. 112, održana je u Koprivnici konferencija učiteljskog odbora na kojoj
se pripremao program za održavanje učiteljske skupštine podžupanija križevačke
i koprivničke.
Školski je odbor 1. veljače 1876. odlučio da će školska godina ubuduće počinjati 1. studenog, a završavati posljednjim danom kolovoza. No već se ove školske godine pokazala neizvedivost ovog zaključka te je odbor na svojoj sjednici
od 31. srpnja zaključak promijenio u slijedeći: školska će godina završavati 14.
kolovoza, a buduća školska godina počinjati 15. listopada. Drugoproljetni javni
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
134
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ispiti održavat će se 10. i 11. kolovoza. Dana 14. kolovoza završit će školska godina zahvalnom božjom službom i čitanjem ocjena i podjelom nagrada.
Školski je vrt u dobrom stanju. Gradsko poglavarstvo nabavilo je 600 komada
raznih voćaka “divljaka”. Zalaganjem ravnatelja Šalamuna “oplemenjeno” je preko
200 voćaka. Ravnajući učitelj Šalamun održao je u proljeće javno predavanje
žiteljima Koprivnice i svim zainteresiranima o teoretskom i praktičnom uzgoju
voćaka.
Škola je bila dobro opremljena nastavnim sredstvima i pomagalima. Školu je
naročito doniralo gradsko poglavarstvo, te je za ovu godinu nabavljeno: “podkovasti magnet s kotvicom, staklena šibka, munjonoša od kaučuka s poklopcem i vunenimi krpami, leidenska boca, odponac, sbirna leća ili zapalno staklo, spojeni cievi,
kojima se zajedno pokaže tlak uzdaha, teglica zavinuta, stakljena štrcaljka, heronova
tučka, boca kao vodomet kojom se pokazuje sustav ognjogasne štrcaljke, Teorija pedagogije ili nauk ob uzgoj od Stj. Basaričeka, Kratka poviest književnosti hrvatske i
srpske od Iv. Filipovića, Kratka štatistika za gradj. škole od Iv. Filipovića, Najvažnije
jestive, sumnjive i otrovne gljive od Lorinsera na hrvatski priredio Josip Janda, metrični sustav u naravi, kubik-decimetar u 100 kockah, telurium u vriednosti od 35
for., Glaubens und Sittenlehre der kath. Kirche, Gruberove katekeze, slike za prvu
pričest, slike manje za nagradu djeci.” (Izvješće 1876./77.).
Škola je bila član Matice hrvatske te je od nje dobila Djela Stanka Vraza; Put
oko zemlje, Izabrane Andresenove priče. Od društva sv. Jeronima dobila je škola
knjige Život svetaca i svetica božjih, Prirodni zakonik, Danicu, koledar i ljetopis
društva za godinu 1877. Dozvolom gradskog poglavarstva nabavljeni su i plaćeni
iz gradske blagajne časopisi Napredak, Volksschule, Gospodarski list sa seoskim gospodarom, Cornelia za ženski ručni posao.
Gradski školski odbor čine Viktor Špišić, gradski načelnik, predsjednik i mjesni školski nadzornik, Franjo Lugarić, kralj. županijski školski nadzornik, Pavao
Lopatni, gradski podnačelnik i podpredsjednik, Josip Beruta, župnik koprivnički, Mavro Bettlheim, gradski zastupnik, Gjuro Ester, učitelj, Simo Kinder, ravnajući učitelj u Bregima, Karlo Legin, župnik u Bregima i mjesni školski nadzornik,
Mirko Pevalek, gradski zastupnik, Nikola Podunajec, gradski zastupnik, Stjepan
Semeraj, gradski zastupnik, Jakob Šalamun, ravnajući učitelj, Makso Verli, ljekarnik i gradski zastupnik.
Na kraju Izvješća ravnajući učitelj Šalamun dao je osvrt na proteklu godinu:
“Jedno je jošte, što se nerado ovdje spominje. Kod čitanja klasifikacije padati će čitateljem u oči preogroman broj izostale i radi nemarnoga polazka neizpitane školske
mladeži. Ova škola doista što takova još od svog postanka doživjela nije. Kakove
posliedice od takova nemarna polazka za školu i mladež proiztiču, prepušća se sudu
razboritih ljudi. Da pako nebi tko posumnjao, da je tomu nemarnomu polazku učiteljstvo samo što krivo, valja mu tuj na obranu spomenuti, da je ono svakih 14 dana
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
135
uz
M
točno sve izostanke popisalo i polit. oblasti daljeg uredovanja radi odposlalo.” (Izvješće 1876./77.).
Školska godina 1877/78. Za ovu školsku godinu nema sačuvanog školskog
Izvješća, a iz Sudetina feljtona saznajemo tek da su namješteni novi učitelji Mijo
Židovec i Olga Loibel (iako namjesnu učiteljicu Loibel nalazimo i prethodne
godine - op.a.) i kateheta o. Viktor Vidović.
Školska godina 1878/79. Školska godina započela je 15. listopada sazivom
Duha Svetoga u župnoj crkvi. Zbog pomankanja prostora u školi, dječaci drugog
razreda pohađali su nastavu u gradskoj oružarnici. Prvoproljetni ispiti u dječačkoj školi održali su se 6., a u djevojačkoj 7. ožujka. U lipnju se bilježe slučajevi
difterije kod školske djece te je škola po preporuci liječnika bila zatvorena od 20.
do 28. lipnja.
Opetovna obuka razdijeljena je ove godine i kod dječaka i djevojčica u dva
odjela. U drugi odjel upisivali su se svi oni koji su prvi odjel prošli s dobrim ili
četvrti razred s odličnim uspjehom. Svi ostali polazili su prvi odjel. Obuka se održavala dva puta tjedno i to nedjeljom prijepodne od 8,30 do 11 sati, te srijedom
od 10 do 12 sati.
Naredbom od 19. kolovoza 1875. učiteljski je zbor održavao svakog mjeseca
po jednu redovitu učiteljsku sjednicu, na kojima se raspravljalo o načelima nastave, o stanju obuke, o ćudorednom vladanju i napretku školske mladeži.
Drugoproljetni ispiti održani su 10. kolovoza u opetovnici, a u općoj 11. kolovoza za dječake, a 12. kolovoza za djevojčice. Školska godina završila je 14. kolovoza
misom, čitanjem ocjena i podjelom nagrada.
Učenici su prisustvovali svetoj misi sa svojim učiteljima svaki dan u 7,30 sati
za toplijeg vremena, a kroz zimu samo blagdanima i nedjeljama u 8 sati. U školskom vrtu je 400 cjepova. Posijano je razno zrnje i koštice za uzgoj “divljaka”.
Gradski školski odbor u širem satavu čine Viktor Špišić, načelnik i predsjednik,
Franjo Lugarić, kr. županijski školski nadzornik izvjestitelj. Ostali su članovi Gjuro Ester, učitelj, Salamon Deutsch, Karlo Legin, Blaž Liebman, Stjepan Semeraj,
Mikula Podunajec i Antun Toplak, u užem gradskom školskom odboru su Viktor
Špišić, Pavao Lopatni, podnačelnik i potpredsjednik, Josip Beruta, koprivnički
župnik, Jakob Šalamun, ravnajući učitelj, Mirko Pevalek, Moric Bettleheim, Lavoslav Leeb, umirovljeni gradski liječnik i Makso Verli.
Školska godina 1880/81. Školska je godina počela 15. listopada. Predavalo
se prema propisanoj osnovi za opće pučke škole sa četiri učitelja. Dozvolom visoke vlade od 25. rujna 1880., br. 5145, školska mladež 4. razreda muške škole
poučavana je njemačkom jeziku u zimsko doba 2 sata, a u ljetno 3 sata tjedno.
Naredbom zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, od 17. studenoga
1880., broj 6373, od 1. do 10. siječnja 1881. u popisu pučanstva sudjelovali su
učitelji Ester, Židovec i Kirar. Obuka se normalno održavala jer su spojeni prvi i
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
136
Podravski zbornik 2011.
uz
M
drugi te treći i četvrti razred. Prve je poučavao ravnajući učitelj Šalamun, a druge
vjeroučitelj. Zbog bolesti učiteljice Herman, njezin je treći razred spojen s drugim razredom koje je zajedno dva tjedna obučavala učiteljica Kirar. Županijski
školski nadzornik Franjo Lugarić inspicirao je cijelu školu 24. svibnja.
Okružnicom zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, od 28. svibnja,
br. 2592, izrečeno je visoko priznaje učiteljima i učiteljicama koprivničke pučke
škole zbog “savjesnog vršenja nadbožnih dužnosti”.
Škola je od zemaljske vlade dobila sljedeće knjige: Kratak nauk o ženitbi F.
Burcara i M. Stojanovića; Pedagogičko-didaktički kažiput F. Klaića; Voćarstvo M.
Stojanovića; Mali katekizam (8 kom); Velikih katekizam (30 kom); Početnica (20
kom), Čitanka za II razred (24 kom); Čitanka za III razred (18 kom). Ravnateljstvo c. k. naklade školskih knjiga iz Beča darovalo je: Poslanica (2 kom); Bibl.
Poviestih (4 kom), Računice za I., II., III. i IV. razred.
Gradsko je poglavarstvo opremilo dvoranu za tjelovježbu najvažnijim spravama; nabavilo zvono na školskom hodniku kojim se navješćuje izmjena školskih
sati, veliki ormar za knjižnicu, crnilo, krede i spužve. Gradska štedionica darovala je 40 forinti za kupnju obuće siromašnim učenicima, Gospojinsko društvo
poklonilo je 6 fr. za kupnju potrebnih stvari učenicama za ručni rad, dok je
koprivnički trgovac Franjo Kušević siromašnoj mladeži poklonio 50 školskih
pločica. U školskom je vrtu zasađeno 56 komada raznih plemenitih voćaka. Tog
je proljeća sveukupno oplemenjeno 654 komada voćaka.
Opetovna se obuka temeljem članka 5. naredbe od 20. prosinca 1875., br.
5749, u kojem stoji da se opetovna obuka može održavati samo u zimsko doba i
to najmanje od 15. listopada do 15. travnja, održavala tri puta tjedno, nedjeljom
od 8,30 do 10,30, utorkom i petkom od 10 do 12 sati. Školska je godina zaključena 14. kolovoza.
Gradski školski odbor u širem sastavu čine predsjednik Stjepan Šašić, umirovljeni potpukovnik i načelnik grada, izvjestitelj Franjo Lugarić kr. šk. nadzornik,
a članovi odbora su Simo Kinder, ravnajući učitelj škole u Bregima, Josip Kirar,
učitelj, te gradski zastupnici Salomon Deutsch, Karlo Legin, Blaž Liebman, Stjepan Semeraj, Mikula Podunajec i Antun Toplak. U užem su gradskom školskom
odboru predsjednik Stjepan Šašić, podpredsjednik Pavao Lopatni, izvjestitelj Jakob Šalamun, odbornici: Josip Beruta, župnik, Josip Herlinger, rabin, Makso
Verli, Mirko Pavelak, Janko Pevalek i Josip Solar, gradski zastupnici.
Školska godina 1881/82. Školska je godina počela 15. listopada. Konačan
popis školskih “sposobnjaka” obavljen je po školskom odboru dana 16. listopada
jer na prvi popis, koji je oglašen za vrijeme praznika, na upis nije došla ni trećina
pozvanih roditelja. Predavalo se po propisanoj osnovi za opće pučke škole s četiri
učiteljska mjesta. Učiteljski zbor dao je služiti mise zadušnice za pokojne književnike Mijata Stojanovića i Augusta Šenou. Misama, osim učitelja i školske mlade-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
137
uz
M
ži, prisustvovala je i koprivnička inteligencija. Školu je 21. lipnja 1882. inspicirao
kraljevski županijski školski nadzornik Franjo Lugarić. Zemaljska vlada, odjel za
bogoštovlje i nastavu, od 1. svibnja 1882., br.1027 ex 1880, priopćila je da će od
1. listopada 1880. ravnajući učitelj Šalamun i učitelj M. Židovec dobivati prvi
petogodišnji doplatak, a od 1. listopada 1881. učitelji Ester i Kirar, te učiteljice
Ljubica Kirar i Marija Herman. Opetovna obuka odvijala se samo kroz zimski
semestar, tri puta tjedno.
U školskom je vrtu 70 komada najplemenetijih voćaka, 605 različitih cjepova
i 2000 “divljaka”. Od sljedeće će se jeseni uz prigodnu cijenu prodavati cjepovi a
jedan dio cjepova će se podijeliti siromašnijim učenicima i mještanima.
Kraljevski je županijski školski nadzornik Franjo Lugarć, mjesni školski nadzornik je Makso Verli, ravnajući je učitelj Jakob Šalamun. Širi gradski školski odbor
čine predsjednik Stjepan Šašić, načelnik grada, izvjestitelj Franjo Lugarić, te odbornici Simo Kinder, Josip Kirar, Salomon Deutsch, Karlo Login, Blaž Liebman,
Stjepan Semeraj, Mikula Podunajec i Antun Toplak. Uži gradski školski odbor
čine predsjednik Stjepan Šašić, potpredsjednik Makso Verli, izvjestitelj Jakob Šalamun, odbornici Josip Beruta, Janko Pevalek, Josip Herlinger, Pavao Lopatni,
Mirko Pevalek i Josip Solar.
Školska godina 1882/83. Školska je godina počela 15. listopada svečanom
službom božjom. Učiteljica Ljubica Murov dopisom zemaljske vlade, odjela za
bogoštovlje i nastavu, od 3. siječnja, br. 14137, obaviještena je da će primati prvi
petogodišnji doplatak. Dopisom od 30. siječnja, br. 149, nagrađen je s 50 for. i
pohvalom ravnajući učitelj Jakob Šalamun za promicanje voćarstva u Koprivnici
i njenoj okolici. Učiteljica Olga Loibl također je dopisom od 8. ožujka, br. 2427,
obavještena o dobivanju prvog petogodišnjeg doplatka. Te se školske godine pojavila bolest difterija te su na preporuku gradskog fizika Franje Hermana zatvorene dječačka i djevojačka škola od 30. svibnja do 11. lipnja.
Zemaljska vlada, odjel za bogoštov, je dopisom od 9. lipnja, br. 4289, ravnajućem učitelju Jakobu Šalamunu, učitelju Miji Židovcu, učiteljicama Ljubici Kirar
i Mariji Herman dodijelilo visoka priznanja za njihovo uspješno djelovanje na
području pučke prosvjete u školskoj godini 1882.
Školski je vrt, kako pišu, u dobrom stanju. Godinu ranije po prvi su se puta
prodavale voćke iz školskog vrta, ima 574 cjepova, 100 “divljaka”, 120 šljiva
bistrica, 48 oraha, 400 divljih kestena i 500 platana. Ravnajući je učitelj Šalamun u proljeće održao dva praktična predavanja stanovnicima grada Koprivnice
u školskom vrtu o načinu cijepljenja voćaka. Učenici opetovnice bili su praktično
obučavani o cijepljenju voćaka u vrtu.
Zemaljska vlada darovala je siromašnoj školskoj mladeži knjige, a školskoj
knjižnici poklonila je Izvješće o tršćanskoj izložbi god. 1882. Gradsko je poglavarstvo doniralo za siromašnu školsku mladež, a školi je iz gradske blagajne plaćalo
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
138
Podravski zbornik 2011.
uz
M
nabavku Službenog glasnika, Napredka i Bazara. Kraljevski i županijski školski
nadzornik je Franjo Lugarić, mjesni je školski nadzornik Makso Verli, ravnajući
je učitelj Jakob Šalamun. Širi gradski školski odbor čine predsjednik Stjepan
Šašić, načelnik grada, izvjestitelj Franjo Lugarić, odbornici Simo Kinder, Josip
Kirar, Salomon Deutsch, Karlo Login, Blaž Liebman, Stjepan Semeraj, Mikula
Podunajec i Antun Toplak. Uži gradski školski odbor čine predsjednik Stjepan
Šašić, potpredsjednik Makso Verli, izvjestitelj Jakob Šalamun te odbornici Josip
Beruta, Janko Pevalek, Josip Herlinger, Pavao Lopatni, Mirko Pevalek i Josip
Solar.
Školska godina 1883/84. Školska je godina počela 15. listopada 1883. godine. Zemaljska vlada, odjel za bogoštovlje i nastavu, dopisom od 27. travnja
1884., br. 3900, povjerila je nadzor nad svim školskim vrtovima Podžupanije
koprivničke ravnajućem učitelju Jakobu Šalamunu. Dana 9. lipnja po nalogu
zemaljske vlade od 18. svibnja, br. 5224, pod predsjedavanjem Franje Lugarića,
održana je sjednica na kojoj se raspravljalo o predstojećoj zemaljskoj izložbi u
Budimpešti. Školu je inspicirao kr. žup. šk. nadzornik Franjo Lugarić 16. lipnja
1884. iskazavši naročito zadovoljstvo uspjehom školske mladeži i radom učiteljskog zbora. Školska je godina zaključena 14. kolovoza.
Školska je knjižnica povećana za naslove: A. Trumer: Voćarstvo; D. Trstenjak:
Školski vrt na selu; F. Stjepanek: Kratka nauka o voćarstvu; Dragutin Stražimir:
Vinogradarstvo. Knjižnica je primila knjige od Matice hrvatske, Društva sv. Jeronima i Pedagogijskog zbora. U školskom je vrtu 2563 komada voćaka, 409
platana i 239 divljih kestena. U vrtu je i 236 mladih trsova.
Širi gradski školski odbor čine predsjednik Stjepan Šašić, načelnik grada, izvjestitelj Franjo Lugar i odbornici Simo Kinder, Josip Kirar, Salomon Deutsch,
Karlo Login, Blaž Liebman, Stjepan Semeraj, Mikula Podunajec i Antun Toplak.
Uži gradski školski odbor čine predsjednik Stjepan Šašić, potpredsjednik Makso
Verli, izvjestitelj Jakob Šalamun, odbornici Josip Beruta, Janko Pevalek, Josip
Herlinger, Pavao Lopatni, Mirko Pevalek i Josip Solar.
Školska godina 1884/85. Početkom ove školske godine, navodi Sudeta,
osnovano je društvo Dobrašin za podupiranje vrijednih siromašnih školskih učenika. Članovi su društva ugledni koprivnički građani. Sačuvanog školskog izvješća nema.
Školska godina 1886/87. Školu je 13. prosinca 1886. posjetio veliki župan
županije bjelovarsko - križevačke Bude pl. Budisavljević, koji je u školsku spomenicu napisao: “Dne 18. prosinca 1886. pohodio je školu, povjerenu prokušanoj ruci
moga nekad saučenika, a danas ravnajućeg učitelja, gosp. Gjure Estera i na radost
iskrenu uvjerio o redovitu polasku pa dobru napretku mladeži, a dostojnu skladu
svjesnog učiteljskog sbora.” (Sudeta, 1931).
Na području grada Koprivnice popisano je 612 djece (279 dječaka i 333 dje-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
139
uz
M
vojčice) koja su bila sposobna za polazak u školu. Na kraju je školu upisalo njih
530, od toga 242 dječaka i 288 djevojčica. Sačuvanog školskog izvješća nema.
“Kraljevska zem. vlada odjel za bogoštovlje i nastavu obnašala je od ravnajućeg učitelja Gjure Estera priredjene i nakladom A. Betlheia u Koprivnici izdane ´Risanke za
mladež hrvatskih pučkih škola´ pripustiti za učevnu porabu u ovozemaljskih pučkih
školah. Rečene risanke imaju 6 brojeva, a ciena je svakome broju od 8 listova 8 nč.”
(Službeni glasnik, lipanj, 1887).
Školska godina 1887/88. U školu je od 619 obveznika upisano njih 440. Iz
Koprivničkih novina saznajemo da je školu posjetio zemaljski školski nadzornik
Antun Cuvaj i u školsku spomenicu napisao: “Dne 24. i 25. travnja pregledavao
sam ove škole i našao: mladež dobro discipliniranu i naprednu, a učiteljski zbor u
najljepšoj slozi.” (Sudeta, 1931).
Do godine 1887. zajedno su se obučavali šegrti i opetovčani. Dana 15. listopada 1886. na temelju obrtnog zakona od 1884. godine čl. XVII u smislu statuta
kr. zem. vlade odjela za bogoštovlje i nastavu od 30. 5. 1887., broj 9485 ex 1885.,
otvorena je šegrtska škola s redovita tri razreda višeg odjela. Za ravnatelja je imenovan Gjuro Ester, a redovitim učiteljima u školi postali su Josip Kirar, Mijo
Židovec, Franjo Gaži, Theodor Totta i Josip Šternfeld.
Iz Službenog glasnika od 31. listopada 1888. saznajemo da je zemaljska vlada,
odjel za bogoštovlje i nastavu, ispitanoj učiteljici ženskih ručnih radnja i kućanstva Mariji Fingerovoj dozvolila da u Koprivnici o svom trošku može otvoriti i
uzdržavati privatnu školu za ženske ručne radnje.
Školska godina 1888/89. Školska je godina započela 1. listopada 1888. Zemaljska je vlada dopisom od 9. listopada 1888., br. 9731, imenovala namjesnu
učiteljicu koprivničke dječačke škole Tereziju Vlašić podučiteljicom opće pučke
škole u Kapeli, a na njezino je mjesto došao je namjesni učitelj, kandidat pučkog
učiteljstva, Konrad Leuštek, koji je započeo službovati u Koprivnici 5. studenog
1888. godine. Bolesnu učiteljicu Ljubicu Kirar, koja je dobila dopust do kraja
školske godine, dekretom kr. županijske oblasti u Bjelovaru od 12. veljače 1889.,
br. 1597, zamijenila je suplentica Dragica Hamulak. Učiteljica Ljubica Kirar rođ.
Juranović, supruga ovdašnjeg učitelja Josipa Kirara, umrla je 23. ožujka 1889. od
sušice.
Školska je zgrada u dobrom stanju, ali su učionice male, zato je dječački četvrti razred obuku pohađao u staroj bolnici. U školskom se dvorištu podiže posve
novo igralište (gombalište), za koje nedostaju još neke sprave. U školskom vrtu
zasađeno je 1400 “divljih” i 700 komada “oplemenjenih” voćaka i više trsova
“američke” i domaće vinove loze.
Od učila škola ima 120 slika za zornu obuku, 2 zemaljske kugle (globusa), 1
tellurium, 16 starih zemljovida, 3 računala, 620 risarskih predložaka i 16 slika za
obuku u prirodopisu, 24 fizikalna aparata te veliku zbirku prirodnina. Gradska
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
140
Podravski zbornik 2011.
uz
M
je općina školi ove godine nabavila 4 nova zemljovida, Šandor Koloman poklonio
je 3 komada rude iz Idrije, učitelj Josip Kirar darovao je prepariranog bijelorepog
orla i divlju patku, a ljekarnik Smelak jednu prepariranu sovu.
Učiteljska knjižnica broji 361 djelo u 714 svezaka. U učeničkoj dječačkoj
knjižnici nalaze se 64 djela u 65 svezaka, a u djevojačkoj 62 djela u 63 sveska.
Gradski školski odbor čine gradonačelnik Viktor pl. Špišić, koji je ujedno predsjednik, gradski zastupnik Gjuro Vaić, potpredsjednik, odbornici su Josip Beruta,
rimokatolički župnik, Jakob Hessel, rabin, dr. Niko Selak, gradski fizik, Gjuro
Ester, ravnajući učitelj, Arnold Betlheim, Šandor Gross, Jakob Hiršler, Frano
Kušević, Martin Krapinec, Tomo Podunajec, svi gradski odbornici. U gradu radi
vrlo agilno društvo za potporu siromašnoj mladeži Dobrašin.
Prvoproljetni ispiti novim su školskim zakonom od 31. listopada 1889. ukinuti, a godišnji ispiti održani su od 19. do 27 srpnja. Školska godina zaključena
je 31. srpnja 1889.
Školska godina 1890/91. Školska je godina započela 1. listopada 1890. svečanom misom. Otvorena su četiri redovna razreda i drugo godište četvrtog razreda kod djevojčica, a kod dječaka dva prva razreda, jedan drugi, treći i četvrti
razred i drugo godište četvrtog razreda.
Školu je 17. listopada 1890. posjetio veliki župan bjelovarsko - križevačke
županije i varaždinske županije Radoslav pl. Rubido Ziči. U školi je proveo cijelo
prijepodne i osobno ispitivao školsku mladež. Bio je zadovoljan znanjem učenika
te je pohvalio učiteljski zbor. Tom je prigodom nagradio je učenike četvrtih razreda s 10 forinti. Dozvolom kraljevske zemAljske vlade, primljena je 12. prosinca
1890. ispitana kandidatkinja Marija Benedik kao predavačica za ženski ručni
rad.
Školu je inspicirao 16., 17., i 18. veljače 1891. kr. zem. školski nadzornik
Josip Stipetić i ustvrdio: “Pregledao sam škole u gradu Koprivnici, te rado priznajem
da je učiteljski sbor dužnosti svoje savjesno vršio.” (Izvješće 1890/91). Redovitu
godišnju inspekciju 22. i 23. travnja 1891. obavio je kr. županijski školski nadzornik Matija Valić.
Hrvatski je ban grof Dragutin Khuen-Hedervary posjetio koprivničku školu
7. svibnja 1891. godine. Za taj je posjet škola bila posebno svečano ukrašena.
Pred školskim ulazom pozdravio ga je ravnajući učitelj Gjuro Ester, a u ime školske mladeži pozdravili su ga učenici četvrtog razreda Marija Gudić i Stjepan Koči.
U Izvješću stoji da je u školsku spomenicu Đuro Ester zapisao: “... kao osobito
radostan moment u ljetopisu ovoga zavoda spomenuti mi je, da je kr.visoka vlada
blagoizvoljevala potvrditi zaključak gradskog zastupstva, po kojem se ima graditi
nova nova školska zgrada, pak je za gradnju iste revnim nastojanjem kr. vladinog povjerenika za grad Koprivnicu poglavitog g. Kolomana pl. Matačića danom 30. srpnja
o.g. obavljena već jeftimba i tim će se privesti kraju djelo koje se zbog mušica nekolike
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
141
uz
M
gospode bilo toli zategnulo. Trošak čitave gradnje proračunan je na 50.000 forinti, a
bit će to po nacrtu, koji je izrađen kod građevnog osdsjeka visoke kr. zemaljske vlade,
krasna jednokatna zgrada sa 13 učevnih soba, velikom dvoranom za zbornivu te gimnastiku, dvjema sobama za modelocanje i risanje, i sa stanom za podvornika, Bože
daj, da doživimo vidit je gotovu.” (Izvješće 1890/91).
Školska godina 1891/92. Školska je godina započela 1. listopada 1891. Veliki župan Županije varaždinske i bjelovarsko-križevačke te područnih gradova,
Radoslav pl. Rubido-Zichy dekretom od 6. listopada 1891., br. 534 ex 1891.,
imenovao je Kolmana pl. Mattachicha kr. vladinim povjerenikom za grad Koprivnicu i mjesnim školskim nadzornikom.
Školsku je mladež tijekom prosinca zahvatio hripavac, a u siječnju ospice.
Škola je bila zatvorena od 20. siječnja do 1. ožujka, pa je obuka nadoknađena u
kolovozu. Učiteljstvo i školska mladež svečano su prema naredbi zemaljske vlade,
odjela za bogoštovlje i nastavu, od 26. veljače 1892., br. 13150, proslavili tristogodišnjicu rođenja Jana Amosa Komenskoga. Tom je prigodom bilo podijeljeno
nekoliko knjižica o životu i djelovanju tog pedagoga.
Dana 29. ožujka 1892. umro je učitelj Gjuro Ester. Ester je pobolijevao od
srčanih i jetrenih problema već od 1887. godine.
“Pokojnik je rođen 2. ožujka 1844. u Koprivnici, gdje je i početne škole svršio.
Gimnazialne nauke slušao je u Zagrebu, Varaždinu, Senju a preparandialne u Beču
i Zagrebu. Učiteljevao je jedino u Koprivnici i to punih 27 godina. Školu je ljubio
i o njoj rado govorio, te je svaki napredak želio. Učiteljskim se je zvanjem dičio, kolegialnost kao i svoje poglavare visoko cijenio. Obzirom na njegove literarne zasluge
imenovao ga je hrvatski pedag. književni sbor u Zagrebu dne 2. studenog 1873.
svojim prvim članom. Koliko je Ester bio ljublen i štovan u gradu Koprivnici i okolici
najboljim je dokazam ono veliko saučešće koje je izazvala njegova smrt kao i sjajni
sprovod kojemu prisustvovahu sve ovdašnje oblasti, korporacije, društva, gradjanstvo,
školska mladež s mjestnim i okolnim učiteljstvom, a ini mnogi njegovi prijatelji i
znanci iz prostrane ravne Podravine. Odar i lijes bijaše pokriven s krasnim spomen
vijencima s vrpcami od kojih izticahu se oni slavnoga gradskoga poglavarstva, učiteljskoga sbora i mjesne školske mladeži. Nad otvorenim grobom rekao mu je potpisani
izvjestitelj (Mijo Židovec - op. a.) zvanju primjereno slovo, a hrvatsko pjevačko
društvo ´Podravac´ odpjeva pjesmu tužaljku.” (Izvješće 1891/92).
Otpisom kr. županijske oblasti u Bjelovaru od 2. travnja 1892., broj 3114,
uprava škole povjerena je učitelju Miji Židovcu. Namjesna učiteljica Ivka Hiršlov
zadržana je do konačnog popunjenja učiteljskog mjesta u 1.A dječačkom razredu.
Zemaljska vlada, odjel za bogoštovlje i nastavu, otpisom od 13. travnja 1892., br.
3754, temeljem zaključaka koprivničkog zastupstva i gradskog školskog odbora,
obzirom na članak 16 školskog zakona od 31. listopada 1888., dozvolila je da
se početkom školske godine 1892/3. u školi otvore peti razredi, te da se otvore
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
142
Podravski zbornik 2011.
uz
M
dva nova radna mjesta za učitelja i učiteljicu. Dekretom zemaljske vlade, odjela
za bogoštovlje i nastavu, od 13. travnja 1892., broj 3754, imenovan je namjesni
učitelj Franjo Kovačević privremenim učiteljem te je 30. travnja položio službenu
zakletvu. Učenice niže pučke škole sa svojim su radovima sudjelovale na jubilarnoj gospodarsko - šumarskoj izložbi u Zagrebu, a škola je odlikovana velikom
medaljom za izloženi ručni rad.
Proslava sv. Vjekoslava održana je 21. lipnja na kojoj je vjeroučitelj Zeno Sokolić održao učenicima prigodan govor. Župnik Likević iz Martijanca obavio je
18. srpnja ispite iz vjeronauka. Mita Nešković, kr. županijski školski nadzornik,
inspicirao je školu 21. i 22. srpnja. Zbog nedostatka školskog prostora dječaci
trećeg razreda obuku su polazili u privatnoj kući Aurelije Tonković. Ugovor o
najmu istjecao je 1. kolovoza, a kako se na kratko vrijeme nije mogao naći prikladan prostor, gradski školski odbor na sjednici od 20. srpnja odredio poludnevnu
obuku za 2. i 3. dječački razred. Obuku je od 1. kolovoza do kraja godine u oba
razreda držao učitelj Franjo Kovačević. Izgradnja nove školske zgrade bližila se
kraju.
“Novom školom dobio je naš drevni grad vrlo lijepu jednokatnicu koja bi mogla
i većem gradu uresom biti. U toj zgradi preliminarno je prizemno 6 školskih soba,
a u I katu isto toliko. Osim toga proviruje na zapadnoj strani na srijedi ove sgrade
prostrano moderni zahtjevom odgovarajuća gombaonica. Prizemno skrbljeno je za
udoban stan školskog podvornika. U I katu pako nalazi se jedna soba za sbornicu,
za ravnateljsku pisarnu, za knjižnicu, a jedna za kabinet opredjeljenja. Vanjsko lice
ove zgrade jest upravo sjajno, arhitektoničkimi nakiti providjeno. Krasan krov od
škriljevca uveličavaje ukusno provirući dimnjaci, munjovodi, svjetlišna okna, suzbijači sniega i ini modernim zahtjevom odgovarajući objekti. U zgradu se ulazi sa
istočne strane na dvoja velika glavna ulazna vrata sa nadprozori a sa zapadne strane
sgrade vode dvoja izlazna vrata u dvorište. Nutarnje razredjenje odgovara posvema
zahtjevom novijeg vremena. Vrijedno je spomenuti prostrane hodnike, predsoblje i ine
za udobnost služeće prostorije. Po propisu dosta veliki prozori odlikuju se sa 3 vanjska
prema van, a unutarnja prema unutar otvarajući krila od arižovog drva, donja krila
sa šprljci u dva polja razdjeljena te prozornom policom i okapnicom providjena.
Nova sgrada dobiva tim veću vrijednost što će se posve novim pokućstvom opremiti, koje će do 15. 9. o. g. prigotovljeno biti. I tako smo u toj podpunoj nadi da će
se otvorenje nove škole prvih dana mjeseca listopada o. g. preuzeti moći”. (Izvješće
1891/92).
U školskom vrtu je 800 “oplemenjenih” voćaka i 200 komada “divljaka” i nekoliko trsova. Te je godine zasijano sjeme duda. Osim toga, uređen je pokusni vrt
(pokušalište) za praktičnu obuku opće pučke i opetovne ženske školske mladeži.
Učenice četvrtog razreda marljivo su vježbale u vrtu i postigle izvrsne rezultate.
Svilogojstvom se te godine sa školskom mladeži bavio učitelj Franjo Kovačević.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
143
uz
M
Gradsko je zastupstvo na svojoj sjednici 8. srpnja na prijedlog školskog odbora,
za uvođenje pčelarstva doniralo školi 60 forinti, tako da će se od sljedeće školske
godine mladež početi baviti i tom djelatnošću. Igralište (“gombalište”) se nalazi u
školskom dvorištu.
Već spomenuti odjel za bogoštovlje i nastavu dekretom od 18. srpnja 1892.,
br. 8081, imenovao je učitelja Miju Židovca ravnajućim učiteljem dječačke i
djevojačke pučke škole. Godišnji su ispiti održani 5., 9. i 10. kolovoza, a školska
je godina zaključena 19. kolovoza.
Gradski školski odbor je u sastavu Koloman pl. Matachich, kr. vladin povjerenik i predsjednik, Gjuro Vaić, gradski zastupnik i zamjenik predsjednika. Ostali
odbornici su Antun Kovačić, gradski župnik, Simon Hessel, kotarski rabin, dr.
Franjo Labaš gradski fizik, Mijo Židovec, učitelj, te gradski zastupnici Arnold
Betlheim, Šandor Gross, Jaques Hirschler, Franjo Kušević, Tomo Podunajec i
Josip Reš .
Školska godina 1892/93. Zbog nedovršenih dogradnji u novoškolskim prostorijama ova je školska godina počela 17. listopada 1892. godine. Te su školske
godine otvoreni dječački i djevojački peti razredi. Nova je školska zgrada blagoslovljena i otvorena uz skromnu svečanost 20. listopada 1892. godine.
“Već ranim jutrom bje školska zgrada iskićena narodnjim barjacima. Učiteljstvo
i svakolika školska mladež sakupi se u 7 i ½ sati s jutra u školskim prostorijama.
Četvrt sata iza toga dodje u školu izaslanik slav. grad. poglavarstva gradski vijećnik
pogl. Gospodin Ivan Marenić u pratnji nekoje gospode gradskih zastupnika. Točno
u 8 sati otputi se pomenuto izaslanstvo, učiteljstvo i školska mladež u crkvu č. o. o.
Franjevaca, gdje č .o. kateketa Zeno Sokolić otsluži svečanu misu. Poslije mise krene
povorka u školu kamo su pridošli kralj. vladin povjerenik za grad Koprivnicu, poglaviti gospodin Koloman pl. Mattachich, gradski župnik vel. gosp. Antun Kovačević,
više g.g. gradskih zastupnika i ino odličnije općinstvo. Sveti obred blagoslova obavi
veleč. gos. domaći župnik uz asistenciju katekete č.o. Zene Sokolića. Nakon obavljena
blagoslova prozbori gosp. župnik zgodno slovo.
Iza toga sakupi se svekolika školska mladež sa učiteljstvom u dosta prostranoj sa
slikama Njihova c. kr. apoštolskih veličanstava, zatim slikom preuzvišenoga gospodina bana kao i trobojnicom u urešenoj gombalačkoj dvorani. Ovamo pridodju i
izaslanici slavn. gradskog poglavarstva i zastupstva uz ino otmenije općinstvo koje je
svećanosti prisustvovalo. Nakon što su g. g. izaslanici zauzeli svoja mjesta stupi naprijed jedna u bijelo odjevena učenica petog razreda te pozdravi kr. vladina povjerenika
pogl. gosp. Kolomana pl. Mattachicha svečanosti primjerenom besjedom.
Poglaviti g. povjerenik uzvrati oduljim govorom u kojemu spomene ponajviše
očinsku brigu visoke kr. zemaljske vlade, koja neumornom gorljivošću promiče kulturni zadatak u našoj domovini i koja je i ovdje u velikoj mjeri udostojala pružiti
svoje visoke blagonaklonosti priposlavši za izgradnju ove škole gotov nacrt te idući
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
144
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
Obavijest gradskom poglavarstvu ravnatelja
Mije Židovca iz 1893. godine. (DAVž)
Podravski zbornik 2011.
ce
ni
iv
pr
Ko
Poziv na učiteljsku skupštinu iz 1893. godine
(DAVž)
145
uz
M
ovogradskom poglavarstvu i zastupstvu u svemu na ruku u toliko da se je mogla ovakova školska zgrada ovdje podići.
Govornik pobudi zatim lijepim riječima prisutno učiteljstvo na zdušno ustrajno i
potpuno zvaničnih dužnosti, a mladež potakne na redovit polazak škole, poslušnost,
pristojnost i marljivost. Dovršivši kr. vladin povjerenik svoj govor usklikene trokratni
´Živio´ Njegovomu c. i kr. apoštolskomu veličanstvu, našem premilostivom kralju
Franji Josipu i preuzvišenom gospodinu banu grofu Dragutinu Khuen-Hedervary-u,
presvjetlome gospodinu predstojniku odjela za bogoštovje i nastavu dr. Isidoru Kršnjavomu i presvijetlom gospodinu velikom županu pl. Radoslavu Rubido-Ziechy-u na
što po dvorami zaori iza svakog govornikova usklika trokratni ´Živio´. Nakon toga
proglasi kr. vladin povjerenik pogl. g. pl. Mattachich školu otvorenom.
Zatim se zahvali ravn. učitelj Mijo Židovec u ime učiteljskoga zbora kr. vladinom
povjereniku slv. grad. poglavarstvu i zastupstvu na hvalevrijednom nastojanju oko
podignuća nove školske zgrade, te im usklikne s učiteljstvom i školskom mladeži jednodušni’ živjeli’.
Konačno otpjeva mladež ‘carevku’ i time bje svečanost dovršena.” (Izvješće
1892/93.).
Zemaljska je vlada, odjel za bogoštovlje i nastavu, dopisom od 27. rujna
1892., br. 12090, imenovala kandidatkinju pučkog učiteljstva u Zagrebu Bertu
Stošić privremenom učiteljicom niže pučke djevojačke škole u Koprivnici. Vlada
je dopisom od 7. listopada 1892., br. 12774, na osnovu članka 111 al. 3. školskog zakona od 31. listopada 1888., pučkog učitelja u Čučerju Julija Gollnera po
vlastitoj molbi premjestila na nižu pučku školu u Koprivnicu. U školi je formirana mješovita paralelka prvog razreda, a za razrednicu je postavljena namjesna
učiteljica Ivka Hiršl. Dopisom zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu,
od 30. 3. 1893., broj 4374, učitelj Franjo Kovačević premješten je na višu pučku
školu u Sisak, a u Koprivnicu je došao učitelj niže pučke škole iz Kostrene Josip
Brajković. Dekretom visoke zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, od
30. svibnja 1893. Berta Stočić imenovana je pravom učiteljicom na nižoj pučkoj
djevojačkoj školi u Koprivnici.
Dana 28. studenog 1892. školu je posjetio predstojnik zemaljske vlade, odjela
za bogoštovlje i nastavu, dr. Isidor Kršnjavi u pratnji velikog župana Radoslava
pl. Rubido-Zichya i kr. podžupana Georgijevića, kr. vladina povjerenika za grad
Koprivnicu Kolomana pl. Mattachicha te Matije Valića, kr. žup. školskog nadzornika. Učiteljski zbor sa školskom mladeži dočekao je dr. Isidora Kršnjavog
u lijepo okićenoj dvorani gdje ga je pozdravio ravnajući učitelj Mijo Židovec i
učenica petog razreda Vilma Ulses.
Kršnjavi je pregledao sve izložene učeničke radove, posjetio sve razrede, a u
nekim je razredima sam ispitivao učenike. Bio je vrlo zadovoljan znanjem učenika te je osobno porazgovarao sa svakim od učitelja i učiteljica. “Iza obavljene
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
146
Podravski zbornik 2011.
uz
M
pregledbe pojedinih razreda blagdizvolio je presvjetli gospodin odjelni predstojnik
zaglavni čavao na kamen-spomen ploči u gombaonici udarom kladiva pričvrstiti.”
(Izvješće 1892/93).
Klasifikacijski ispit za prvo proljeće zaključen je 28. veljače. Županijski školski
nadzornik Matija Valić inspicirao je školu 22., 23., i 24. travnja. Cjelokupno
je učiteljstvo bilo predstavljeno novoimenovanom gradonačelniku Aleksi Mikcu
30. svibnja 1893. godine. Gradski liječnik Vaclav Vondraček obavio je docijepljivanje školske mladeži dana 6. lipnja.
Temeljem zaključaka gradskog zastupstva od 13. 6. deset se učenica podučavalo izradi cvijeća od papira o trošku gradske općine. Podučavala ih je kroz 18 sati
obuke izvan školskog radnog vremena gospođa Viktorija Sok, udovica jednog od
gradskih liječnika. Učenice su završetkom tečaja pokazale zavidno umijeće.
U Izvješću se Mijo Židovec osvrće na novu školsku zgradu “Taj trošak izgradnje
i novi namještaj iznosi 64 437 for. i 20. nov. Slavna je gradska općina izdala uistinu
znatnu svotu. Nu ovaj izdatak lako shvati i protumači ako se uzme u obzir to da je u
gradu Koprivnici podignut hram pučkoj prosvjeti koji odgovara modernim pedagog.
načelima. Slobodni i kr. drevni grad Koprivnica znatno je pokročio u svom cvatu tokom vremena od kakovih 28 mjesecih. Nu najznamenitiji objekt njegova napretka jest
nova školska zgrada koja spada u red prvih pučkih školskih zgrada u našoj domovini.
Najdragocijenijom krunom okruniti će se slav. grad. poglavarstvo i zastupstvo svoj
dosadanji rad ako uznastoji poraditi oko daljnjeg proširenja pučke nastave u ovom
gradu. Koliko su okolnosti i odnošaji u ovom gradu potpisanom poznati, drži on da bi
se prosvjetnim ciljevima najviše u prilog išlo, kada bi se kod ovogradskih pučkih škola
otvorili šesti razredi, uz spajenje stručnih tečajeva sa ženskom školom.
Pokućstvo u svim razredima je posve novo. Dvosjednih klupa najnovijeg sistema s
izdubljenim sjedalima i naslonima načinjeno je 342 komada po 10 for. Uz ukupnu
vrijednost od 3420 for. Sistem ovih klupa pokazao se u porabi vrlo slobodnim. I ostalo
pokućstvo kod ovijeh škola također je posve novo i vrijedi osim klupa 1626 for. 40
novč.
Školska gombaonica, u njoj se nalaze slijedeće gibive gombalačke sprave i to 1 konj,
2 kozlića, stol za skok, ine sprave za skok, kao konopi, skakaći podnošci, dvostruke
male i velike ruče (Barn), željezne ručice (Handl) od ½ kg do 43 klgr. Teške, 3 preče
iz papir-machės, karike i gibiva preča i dvije strunjače. Nepomične se sprave prigotavljaju. Prenavedene pomične sprave naručene su u Beču od Firme J. Plaschkovitz za
svotu od 918 for. dočim se trošak za postavljanje nagibnih sprava za sada još nemože
iskazati.” (Izvješće 1892/93.).
Školski je vrt je i dalje bio u dobrom stanju. Razdijeljeno je 150 komada raznih
voćaka, a oplemenjeno 900 novih. U vrtu ima 1150 komada oplemenjenih voćaka, priličan je broj trsova i dudovih mladica. Do osnutka školskog pčelinjaka u toj
školskoj godini nije došlo jer se nagodinu namjeravao osnovati novi školski vrt.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
147
uz
M
Školska je knjižnica dobro opremljena. Primaju se časopisi Napredak, Književna smotra, Školski vrt, Službeni glasnik, Prijatelj slijepih i gluhonijemih, Novi
vaspitač, Seoski gospodar, Gospodarski list, Gimnastika. Od novih knjiga za učiteljsku knjižnicu su nabavljena djela: dr. Martin Štiglić: Povjest pedagogije, Stjepan
Basariček: Rukovod za početnicu i bukvar, dr. A. Jurinac: Američka loza, Kvirin
Bvoz: Pčelarenje, dr. Ivan Broz: Hrvatski pravopis, Šimun Frangeš: Naputak o uporabi uspravnog pisma. Učiteljska knjižnica broji 559 djela u 939 sveska. Učenička knjižnica prima časopise Pobratim, Smilje, Bršljan. Knjižnica je još nabavila
knjige Marik: Računstvo napamet, Stjepan Korenić: Pobožna duša, Sime Vudy:
Danica i Ljubica, Ivan Fincek: Grad Zagaj ili Bog svojih neostavlja, Kvirin Broz:
Pčelarenje. U učeničkoj je knjižnici 159 djela u 163 sveska.
Škola je povećala i broj učila. Nabavljena su 2 primjerka zemljovida kraljevinah Hrvatske i Slavonije, 8 zemljovida pojedinih županija u Hrvatskoj i Slavoniji, 1 stalak, tronožac za zemljovide. Škola je za nastavu dobila i “jednu olovicu iz
Bosne” koju je darovala učiteljica Marija Herceg, zrna crvenog koralja darovala je
učiteljica Klobučar, sjeme vodopije (cikorije), sjeme cukorice, repe, plod cimetnjaka, zbirku sušenog bilja i hrptenjaču morskoga raka darovao je učitelj Kirar.
Škola i siromašna školska mladež primila je darove u toku školske godine od
zemaljske vlade (knjige za siromašne), gradske općine, koprivničke štedionice,
Gospojinskog društva, podžupanice Jelke pl. Ožegović.
Godišnji ispiti održani su 25., 26. i 27. srpnja, a školska je godina zaključena
30. srpnja svečanom sv. misom i podjelom ocjena i nagrada.
Školska godina 1893/94. Školu je 29. ožujka 1894. godine posjetio veliki
župan Bjelovarsko-križevačke županije Milutin Kukuljević Sakcinski. Škola je
zbog širenja difterije i angine bila zatvorena od 1. do 10. svibnja, a zbog širenja
šarlaha obuka je završena 15 dana prije roka. Školska je dvorana bila opskrbljena
svim potrebnim spravama za vježbanje, formiran je novi školski vrt s površinom
od tri četvrtine jutra. U njemu je podignut i pčelinjak za praktičnu poduku. U
školskom izvješću, kako navodi Sudeta, tiskan je tekst Mladeži na rastanku sa
zavodom učiteljice Dragice Hamulakove. (Izvješće nije pronađeno, op.a.)
Zemaljska je vlada i gradsko poglavarstvo darovalo potrebne školske knjige
siromašnoj djeci (zemaljska vlada 48, a gradsko poglavarstvo 110 komada školskih knjiga), dok je gradska općina još darovala i 300 forinti za nabavku obuće i
odjeće siromašnim učenicima. Dobrotvorka, posjednica i udovica Ana Ščetinec
pretplatila je pet učenika i pet učenica sa svotom od 50 forinti za doživotne
članove društva sv. Jeronima, a koprivnička su gospoda priredila ples 1. veljače
1894. Polovina prihoda koja je skupljena (41 forinta) darovana je siromašnim
učenicima.
Školska godina 1894/95. Školska je godina započela 15. rujna 1894. misom
i zazivom Duha Svetoga. Dopisom zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nasta-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
148
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
Obavijest iz 1893. godine o održavanju
glavne skupštine (DAVž)
ni
iv
pr
Ko
ce
vu, od 23. kolovoza 1894., broj 10976, učiteljica Marija Jermić premještena je iz
Remeta u koprivničku nižu pučku školu. Dopisom od 27. kolovoza iste godine,
broj 4880, učiteljica Ivka Ebert premještena iz Koprivnice na nižu djevojačku
pučku školu u Sisku. Dekretom kr. županijske oblasti u Bjelovaru od 31. kolovoza 1894., broj 10249, postavljena je za namjesnu učiteljicu na nižoj pučkoj
školi u Koprivnici ispitana učiteljica Ivka Hiršl. Dekretom iste oblasti od 28.
rujna, br. 11851, sastavljeni su kombinirani paralelni 2. i 3. razredi. Dopisom
visoke zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, od 14. studenoga 1894.,
br. 8762, Ivka Hiršl razriješena je službe, a umjesto nje postavljena je Marija
Pejac, kandidatkinja pučkog učiteljstva. Dopisom velikog župana dr. Milutina
pl. Kukuljevića Bassany-Lakcinskog, od 12. studenog 1894., br. 1059, Branku
Cvijanoviću, kotarskom predstojniku i kr. vladinom povjereniku za grad Koprivnicu, povjerene su agende mjesnog školskog nadzornika.
Školska je mladež uredno docijepljivana. Školu je inspicirao 24. rujna 1894.
i 12. do 14. lipnja 1895. županijski školski nadzornik Matija Valić. Župnik iz
Martijanca Ivan Np. Likević, održao je 18. lipnja 1895. ispite iz nauka vjere.
Svetkovinu sv. Vjekoslava učiteljstvo i školska mladež proslavili su 21. lipnja
Podravski zbornik 2011.
149
uz
M
svečanom misom, a vjeroučitelj Makarij Makarić održao je govor o značenju te
svetkovine. Sve nadbožne dužnosti učiteljstvo i školska mladež vršilo je prema
propisima.
Učiteljski zbor održao je deset redovnih i jednu izvanrednu sjednicu. Na sjednicama se raspravljalo o predmetima vezanim za boljitak škole. Zaključeno je da
su školska zgrada i namještaj u vrlo dobrom stanju i da je školska dvorana dobro
opremljena spravama.
U školskom vrtu oplemenjeno je tijekom godine 550 komada raznih voćaka. U
vrtu je još 410 komada lanjskih cjepova, 425 komada dudova i 250 komada “divljaka”, dok je u matičnjaku 60 voćaka. U vrtu je uređeno i vježbalište za praktičnu
nastavu pučke i opetovne ženske školske mladeži u vrtlarstvu. U vrtu je podignut
pčelinjak za praktičnu nastavu.
Školska učiteljska knjižnica broji 1444 djela u 1670 svezaka, a učenička 183
djela u 185 sveska. Gospodin Franjo Šemper, trgovac u Koprivnici, poklonio
je poučnu zbirku pamučnina u 15 uzoraka. Škola posjeduje 160 slika za zornu
obuku, 3 zemaljske kugle, 27 zemljovida, 4 računala, 250 risarskih predložaka,
45 slika za obuku u prirodopisu, 175 komada u zbirci prirodnina, 24 komada u
zbirci fizikalnih aparata, 30 slika i modela za obuku u metričkom sustavu, Layeve
ornamente i Bazar. Visoka zemaljska vlada, odjel za bogoštovlje i nastavu, darovala je siromašnoj djeci 39 komada raznih školskih knjiga. Gradsko poglavarstvo
darovalo je 300 forinti za nabavku odjeće i obuće. Siromašnu školsku mladež darivali su još Gradska štedionica, Čitaonica u Koprivnici i Katoličko gospojinsko
društvo. Klasifikacija školske mladeži za prvo proljeće zaključena je 30. siječnja
1895. godine. Godišnji ispiti održani su 24., 25., 26., 27. lipnja 1895., a školska
godina zaključena je 29. lipnja 1895.
Gradski školski odbor čine Branko Cvijanović, kotarski predstojnik, kr. vladin povjerenik za grad Koprivnicu i mjesni školski nadzornik kao predsjednik,
Anton Kovačić, gradski župnik, zamjenik predsjednika, a ostali članovi su Simon
Hessel, kot. rabin, Jaques Hirschler, trgovac i posjednik, Franjo Kušević, trgovac
i posjednik, dr. Franjo Labaš, gradski fizik, Tomo Podunajec, posjednik, Josip
Reš, graditelj i posjednik, Mijo Židovec, ravnajući učitelj, i Ljubomir Živković,
trgovac i posjednik.
Školska godina 1895/96. Školska godina započela je 1. rujna 1895. Dana
14. listopada 1895. Franjo Josip I. putovao je kroz Koprivnicu prema Zagrebu.
Sva školska mladež sa svojim učiteljima u šest sati ujutro čekala ga je na koprivničkom željezničkom kolodvoru. Školska zgrada za tu je prigodu bila okićena
zastavama.
Od 20. do 30. siječnja 1896. učitelji su sudjelovali u popisu gospodarstva i
stoke. Za to vrijeme nastavu su držale učiteljice, jedan dan u djevojačkoj, a drugi dan u dječačkoj školi. Dana 23. siječnja poslani su pisani i crtani radovi, te
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
150
Podravski zbornik 2011.
uz
M
djevojački ručni radovi u kr. županijsku oblast u Bjelovar kako bi sudjelovali na
milenijskoj izložbi u Budimpešti.
Otpisom velikog župana dr. Milutina pl. Kukuljevića Bassany-Sakcinskog,
od 25. siječnja 1896., br. 199, imenovan je mjesnim školskim nadzornikom za
grad Koprivnicu javni bilježnik i gradonačelnik dr. Matija Pavelić. Docijepljivanje školske mladeži obavili su 17. svibnja 1896. dr. Franjo Hadviger i dr. Vaclav
Vondraček. Školu je 17. siječnja 1896. inspicirao Mita Nešković, a 26., 27., 28.
svibnja Matija Valić.
U školskom vrtu je 1020 oplemenjenih voćaka, 425 dudova, 208 “divljaka”,
50 komada vinove loze. Žiteljima je podijeljeno 250 oplemenjenih voćaka.
Školska je knjižnica te godine preuređena i sastavljeni su novi katalozi. Učiteljska
knjižnica broji 1623 djela u 188 svezaka (hrvatskih i njemačkih knjiga), a učenička 232 djela u 232 sveska.
Gradski školski odbor je u sastavu dr. Matija Pavelić, gradonačelnik i mjesni školski nadzornik, kao predsjednik, Antun Kovačić gradski župnik, zamjenik
predsjednika, dok su ostali članovi Simon Hessel (kot. rabin), Arnold Betlheim
(knjigovođa gradske štedioice), Miroslav Mihalinec (trgovac), Tomo Podunajec
(posjednik), Adolf Scheyer, Šandor Topolak, Josip Vargovć (blagajnik gradske
štedionice), Mijo Židovec (ravnajući učitelj).
Školska godina 1896/97. Školska je godina počela 1. rujna 1896. godine. Dana
14. rujna 1896. na koprivničkom kolodvoru koprivničko je učiteljstvo, uz ostalo
značajno građanstvo, bilo predstavljeno nadvojvodi Leopoldu Salvatoru i nadvojvodkinji Blanki. Bila je to za koprivničko učiteljstvo velika čast. Naredbom
zemaljske vlade odjela za bogoštovje i nastavu od 19. kolovoza 1896., br 14464,
zbog vojnih vježbi ustupljene su sve školske prostorije u vojničke svrhe od 13.
do 17. rujna 1896. Županijski liječnik dr. Vilim pl. Peić, nakon odlaska vojske,
pregledao je školski prostor i svu školsku mladež 22. rujna.
Zemaljska vlada odjel za bogoštovje i nastavu dopisom od 26. kolovoza 1896.,
br. 14902, potvrdila je privremenog učitelja Josipa Brajkovića učiteljem u nižoj
pučkoj školi u Koprivnici.
Učiteljica Marija Jemrić razboljela se 21. travnja, a zamjenjivala ju je Viktorija
Klobučar, razrednica 5. razreda, dok je djevojčice 5. razreda, s dječacima istog
razreda, obučavao učitelj Julije Gollner. Gradski fizik dr. Ivan Toriser docijepio je
8. lipnja školsku mladež.
Ispit iz nauka vjere za rimokatoličku mladež održao je svećenik Ivan Np. Likević iz Martijanca. Školu je 14. svibnja i 16. lipnja inspicirao kr. žup. školski
nadzornik Matija Nešković. Školska je mladež proslavila svetkovinu sv. Vjekoslava. Učiteljski je zbor održao deset redovnih sjednica. Školska zgrada je u dobrom
stanju, no u školskoj se dvorani porušio dio stropa zbog vlage.
U školskom vrtu je 750 “oplemenjenih” voćaka, a žiteljstvu je izdano 200.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
151
uz
M
Osim toga, u vrtu je još prošlogodišnjih 228 cjepova, 387 dudova i 238 “divljaka”
dok je u matičnjaku 57 voćaka. U vrtu je lijepo uređen dio za praktičnu nastavu
dječaka u oplemenjivanju i njegovanju voćaka, a djevojčica za praktične vježbe u
vrtlarstvu.
Učiteljska hrvatska knjižnica broji 563 poučnih djela u 563 svezaka, 139 zabavnih djela u 143 svezaka te 489 zabavno-poučnih u isto toliko svezaka. Njemačka učiteljska knjižnica ima 211 poučnih djela u 212 sveza, te 330 zabavnih
djela u 513 sveza. Učenička knjižnica broji 258 djela u 260 svezaka.
Školska su učila podijeljena u grupe za vjeronauk, za zornu obuku, za stvarnu obuku (za zemljopis, prirodopis, fiziku), za račun i geometrijsko crtanje, za
radnje u školskom vrtu, za gospodarstvo te za ženski ručni rad (“slöjd”). Uoči
božičnih blagdana bivši gradonačelnik dr. Mijo Pavelić dodijelio je siromašnoj
školskoj mladeži 211 kruna. Polugodišnji ispiti održani su 31. siječnja 1897., a
završni ispiti 23., 24., 25. i 26. lipnja. Godina je zaključena 29. lipnja svečanom
misom i čitanjem ocjena.
Gradski školski odbor čine dr. Matija Pavelić (javni bilježnik, kr. vladin povjerenik, školski nadzornik) kao predsjednik, Antun Kovačević (gradski župnik),
potpredsjednik. Članovi odbora su Simon Hessel (kot. rabin), Arnold Betlheim
(knjigovođa gradske štedionice), Miroslav Mihalinec (trgovac), Tomo Podunajec
(posjednik), Adolf Scheyer (trgovac), dr. Ivan Toriser (grad. fizik), Josip Vargović
(blagajnik gradske štedionice) i Mijo Židovec (ravnajući učitelj).
Školska godina 1897/98. Školska godina započela je 1. rujna 1897. misom.
Samo dan kasnije, 2. rujna 1897., putovao je nadvojvoda Josip u Zagreb kroz
Koprivnicu. Na koprivničkom kolodvoru pozdravilo ga je cijelo učiteljstvo i školska mladež. Županijski liječnik dr. Vilim pl. Peičić obavio je sistematski pregled
školske mladeži 22. rujna. Dopisom kr. županijske oblasti u Bjelovaru od 3. siječnja 1898., br. 118, razriješen je dužnosti gradskog školskog nadzornika dr.
Matija Pavelić, kr. javni bilježnik, a umjesto njega imenovan je Eduard Šmit, kr.
vladin povjerenik za grad Koprivnicu. Zabilježeno je da je školska mladež 6. veljače 1898. prisustvovala predstavi koju je izvelo putujuće kazalište K. Protića. Za
stotinu siromašne školske djece ulaznice je platilo gradsko poglavarstvo. Učitelji
su 25. ožujka prisustvovali praktičnom predavanju putujućeg učitelja pčelarstva
Marka Vorkapića o racionalnom pčelarenju. Vorkapić je napisao priručnik Pčelarstvo za školsku i obću porabu (1895.).
Školu je 1., 2. i 3. svibnja 1898. inspicirao žup. šk. nadzornik Mita Nešković.
Nešković je tom prigodom učiteljskom zboru održao predavanje s temom kako
se “može najuspješnije predavati u pučkoj školi računstvo, slovnica, memorisanje pjesmica i tjelovježba.” (Izvješće 1897/98).
Gradski je fizik dr. Janko Jambrišak obavio 16. i 17. svibnja docijepljivanje
školske mladeži. U školskom vrtu je oplemenjeno 650 “divljaka”, a pučanstvu je
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
152
Podravski zbornik 2011.
uz
M
podijeljeno 150 raznovrsnih cjepova. Učiteljska hrvatska školska knjižnica broji
556 poučnih djela u 595 svesaka, 147 zabavnih djela u 151 svesku, dok zabavno
poučnih ima 250 djela u 250 svezaka. Učiteljska njemačka knjižnica ima 211 poučnih djela u 242 svezka i 330 zabavnih djela u 513 svezaka. Učenička dječačka
knjižnica ima 134 djela u 136 sveska, a djevojačka 131 djelo u 131 svezaka. Školska su učila podijeljena u šest grupa: za vjeronauk, za zornu obuku, za stvarnu
obuku, za račun i geometrijsko crtanje, za radnje u školskom vrtu, za ženski i
muški ručni rad.
Školsku siromašnu djecu darivala je knjigama zemaljska vlada, dok su gradsko
poglavarstvo, Katoličko gospojinsko društvo, Izraelitičko gospojinsko društvo i
gradska štediona darivali odjeću i obuću. Učitelj Julio Gollner poklonio je uoči
Božića marljivim siromašnim učenicima 32 svoje knjižice Crtice za puk. Gollner
je po njemačkom autoru priredio Crtice za puk i u vlastitoj nakladi dao tiskati
kod koprivničkog tiskara Kostinčera 1897. godine. Godišnji ispiti održani su 23.,
24., 25., i 27. lipnja, a školska godina zaključena je 30. lipnja.
Školska godina 1898/99. Zemaljska vlada, odjel za bogoštovlje i nastavu,
darovala je siromašnoj školskoj mladeži 120 komada raznih knjiga. Gradsko poglavarstvo kupilo je 20 brojeva Malog dobrotvora za učeničku školsku knjižnicu, a
poglavarstvo je kupilo i od zagrebačkog društva “Dobrotvor” 160 komada ilustriranih i s poučnim tekstom tiskanim zlatnih pohvalnica za nagrađivanje marljive
školske mladeži. Kotarski je sud preko gradskog poglavarstva poslao školi svotu
od 1 forinte i 64 novčića koja je pronađena u “stečajni Urban i drug” sa naznakom
da se sredstva utroše za siromašne. Katoličko gospojinsko društvo nabavilo odjeću i obuću za siromašne, a bivši vjeroučitelj, velečasni Makarij Makarić poklonio
je školi jedan tkalački stan.
Prvo je polugodište zaključeno 31. siječnja, a drugo je počelo 3. veljače. Godišnji ispiti održani su 22., 23., 24. i 26. lipnja. Školska godina zaključena je 29.
lipnja. Učitelju Gollneru iz tiska izlazi knjižica Stari Slaveni – povjesničke crtice
(1898.).
Gradski školski odbor čine Ljubomir Živković, gradonačelnik i mjesni školski
nadzornik, ujedno i predsjednik, Antun Kovačić, župnik i zamjenik predsjednika, a članovi su Simon Hessel kot. rabin, dr. Mirko Kasumović, ravnatelj gradske
bolnice, Mijo Židovec, ravnajući učitelj, te Arnold Betlheim, Petar Dretar, Jaques
Hirschler, Adolf Scheyer i Josip Vargović.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
153
LITERATURA
Brozović, L. (1978): Građa za povijest Koprivnice. Čakovec: TIZ Zrinski.
Cuvaj, A. (1907): Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremna
M
do danas. Prvo izdanje. Svezak I. Zagreb: Trošak i naklada Kr. Hrv-slav.-dalm. zem. vlade, odjela za
bogoštolje i nastavu.
Cuvaj, A. (1908): Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremna
uz
do danas. Prvo izdanje. Svezak II. Zagreb: Trošak i naklada Kr. Hrv-slav.-dalm. zem. vlade, odjela za
bogoštolje i nastavu.
Cuvaj, A. (1909): Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremna
ej
do danas. Prvo izdanje Svezak III. Zagreb: Trošak i naklada Kr. Hrv-slav.-dalm. zem. vlade, odjela za
bogoštolje i nastavu.
Cuvaj, A. (1910A): Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena
gr
do danas. Drugo ispravljeno i popunjeno izdanje: Svezak I. Zagreb: Naklada kr. hrv.-slav.-dalm.
Zemaljske vlade, odjel za bogoštovlje i nastavu.
Cuvaj, A. (1910B): Isto. Svezak II.
a
ad
Cuvaj, A. (1910C): Isto. Svezak III.
Cuvaj, A. (1910D): Isto. Svezak IV.
Cuvaj, A. (1910E): Isto. Svezak V.
Cuvaj, A. (1911A): Isto. Svezak VI.
Cuvaj, A. (1911B): Isto. Svezak VII.
Cuvaj, A. (1913A): Isto, Svezak VIII
Cuvaj, A. (1913C): Isto. Svezak X.
Cuvaj, A. (1913D): Isto. Svezak XI
ni
iv
pr
Ko
Cuvaj, A. (1913B): Isto. Svezak IX.
Cvekan, P. (1989): Koprivnica i Franjevci: povijesno-kulturni prikaz dolaska i djelovanja franjevaca u
Koprivnicu. Koprivnica: Vlastita naklada.
Ester, G. (1889): Kratka poviest o razvitku Opće pučke mužke škole i ženske škole u slob. i kr. gradu
Koprivnici. Izvješće o stanju obćih pučkih i šegrtske škole, slob. i kr. grada Koprivnice, koncem šk.
god. 1888-9. Koprivnica: Brzotiskom T. Kostinčera
Engelssfeld, N. (1999): Povjest hrvatske države i prava: razdoblje od 18. do 20. stoljeća Zagreb:
Pravni fakultet.
Feletar, D. (1970): Zapisi iz stare Koprivnice, Koprivnica: Glas Podravine.
Feletar, D. (1988 ): Podravina, Koprivnica
ce
Feletar, D. (1977): Glazbeni život Koprivnice, Koprivnica: Muzej grada Koprivnice.
Feletar, D. (1979): Prilozi za povijest koprivničke gimnazije, Koprivnica: Podravski zbornik. 70 - 96.
Feletar, D. (1990): Četiri stoljeća pučkog obrazovanja u Koprivnici. Koprivnica: Podravski zbornik. 33 - 44.
Feletar, D. (1997): Koprivnica- izabrane teme. Samobor: Meridijani.
Franković, D. ur. (1958): Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj, Zagreb: Hrvatski-pedagoškoknjiževni zbor
154
Podravski zbornik 2011.
Gross, M. i Szabo, A. (1992): Prema hrvatskome građanskom društvu: društveni razvoj u civilnoj
Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća. Zagreb: Globus.
Macan, T. (1992): Povijest hrvatskog naroda. Zagreb: Nakladni zavod Matice
hrvatske i školske knjige.
stoljeća, U: Matijević Sokol M. (ur.) Spomenica Filipa Potrebice, Zagreb: Odsjek za
povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta 203-212
Petrić, H. (2005): Koprivnica u 17 stoljeću – okoliš, demografske društvene i
uz
M
Petrić, H. (2004): Prilozi poznavanju razvitka koprivničkog školstva do kraja XIX
gospodarske
promjene u pograničnom gradu, Samobor: Meridijani.
Židovec, M. (1892): Đuro Ester, Napredak 33;14: 224-225
ej
Židovec, M. (1898): Iz prošlosti naše škole. Izvješće o stanju općih pučkih i šegrtske škole slob. i
kralj. grada Koprivnice, koncem školske godine 1897-98. Koprivnica: Tiskom T. Kostinčera.
gr
IZVORI:
GODIŠNJA IZVJEŠĆA ZA KOPRIVNIČKU ŠKOLU
a
ad
Godišnje izvješće obćih pučkih školah slob. i kralj. grada Koprivnice koncem školske godine 1875/6.
Zagreb: Lav. Hartmana i družbe.1876.
Godišnje izvješće općih pučkih školah slob. i kralj. grada Koprivnice koncem školske godine 1876/7.
Zagreb: Tiskom Lav.Hartmana i družbe. 1877.
Godišnje izvješće obćih pučkih školah slob. i kralj. grada Koprivnice koncem školske godine 1878-79.
Zagreb: Tiskom Lav.Hartmana i družine. 1879.
Zagreb:Tiskara “Narodnih novinah”. 1881.
ni
iv
pr
Ko
Godišnje izvješće obćih pučkih školah slob. i kralj. grada Koprivnice koncem školske godine 1880/81.
Godišnje izvješće obćih pučkih školah slob. i kralj. grada Koprivnice koncem školske godine 1881/82.
Zagreb: Tiskara “Narodnih novinah”. 1882.
Godišnje izvješće obćih pučkih školah slob. i kralj. grada Koprivnice koncem školske godine 1882/83.
Zagreb: Tiskara “Narodnih novinah”. 1883.
Godišnje izvješće obćih pučkih školah slob. i kralj. grada Koprivnice, koncem školske godine
1883/84. Zagreb: Tiskara “Narodnih novinah”. 1884.
Izvješće o stanju obćih pučkih i šegrtske škole, slob. i kr. grada Koprivnice koncem šk. god.1888-9.
Koprivnica: Brzotiskom T. Kostinčera. 1889.
Izvješće o stanju obćih pučkih i šegrtske škole, slob. i kr. grada Koprivnice koncem šk. god.1890-91.
ce
Koprivnica. Knjigotiskara T. Kostinčera. 1891.
Izvješće o stanju obćih pučkih i šegrtske škole slob. i kr. grada koprivnice koncem šk.god. 1891-92.,
Koprivnica: Brzotiskom T.Kostinčera. 1892.
Izvješće o stanju općih pučkih i šegrtske škole slob. i kr. grada Koprivnice koncem šk. god.1892-93.,
Koprivnica: Brzotiskom T. Kostinčera. 1893.
Izvješće o stanju općih pučkih i šegrtske škole slob. i kr. grada Koprivnice koncem šk. god. 1893-94.
Koprivnica: Brzotiskom T.Kostinčera. 1894.
Podravski zbornik 2011.
155
Izvješće o stanju općih pučkih i šegrtske škole sl. kr. grada Koprivnice 1894-95. Koprivnica:
Brzotiskom T. Kostinčera. 1895.
Izvješće o stanju općih pučkih i šegrtske škole slob. i kralj. grada Koprivnice koncem školske godine
1895-96. Koprivnica: Tiskom T. Kostinčera. 1896.
M
Izvješće o stanju općih pučkih i šegrtske škole slob. i kralj. grada Koprivnice, koncem školske godine
1896-97. Koprivnica: Tiskom T.Kostinčera. 1897.
Izvješće o stanju općih pučkih i šegrtske škole slob. i kralj. grada Koprivnice, koncem školske godine
uz
1897-98. Koprivnica. Tiskom T. Kostinčera. 1898.
Izvješće o stanju općih pučkih i šegrtske škole slob. i kralj. grada Koprivnice, koncem školske godine
1898-99. Koprivnica: Tiskom T. Kostinčera. 1899.
ej
Izvješće o stanju općih pučkih i šegrtske škole slob. i kr.grada Koprivnice koncem školske godine
1899-900. Koprivnica: Brzotiskom T. Kostinčera, 1900.
Izvješće o stanju općih pučkih i šegrtske škole slob. i kr. grada Koprivnice, 1900-901. Koprivnica:
gr
Brzotiskom T. Kostinčera. 1901.
Godišnje izvješće više i niže pučke dječačke, djevojačke i šegrtske škole slob. i kralj. grada Koprivnice
koncem školske godine 1901-1902. Koprivnica: Brzotiskom T. Kostinčera. 1902.
a
ad
Godišnje izvješće više i niže pučke dječačke, djevojačke i šegrtske škole, slob.i kr. garda Koprivnice,
1902-903. Koprivnica: Tisak T. Kostinčera, 1903.
Godišnje izvješće više i niže dječačke, djevojačke i šegrtske škole, slob i kralj. grada Koprivnice,
koncem 1903-904. Koprivnica: Tisak T. Kostinčera. 1904.
Godišnje izvješće više i niže pučke dječačke, djevojačke i šegrtske škole slob.i kr. grada Koprivnice
koncem školske godine 1904-1905. Koprivnica: Tisak T. Kostinčera. 1905.
ni
iv
pr
Ko
Godišnje izvješće više i niže dječačke, djevojačke i šegrtske škole slob. i kralj. grada Koprivnice koncem
školske godine 1905-906, Koprivnica, T.Kostinčera, 1906.
Godišnje izvješće niže pučke dječačke, djevojačke i šegrtske slobodnog i kr. grada Koprivnice koncem
školske godine 1907/8., Koprivnica, Tisak M. Neugebauer-a, 1908.
Godišnje izvješće Više i niže dječačke, djevojačke i šegrtske škole slob. i kralj. grada Koprivnice
koncem školske godine 1908-909. Koprivnica: Tiskara T. Kostinčera. 1909.
Godišnje izvješće niže pučke dječačke, djevojačke, ženske stručne, šegrtske i obospolne niže opće
pučke škole u predgrađu Brege, u slobodnom i kraljevskom gradu Koprivnici 1911-12. Koprivnica:
Knjigotiskarski zavod M. Neugebauer. 1912.
Godišnje izvješće niže opće pučke dječačke, djevojačke, ženske, stručne, šegrtske i obospolne niže
opće pučke škole u predgradu Bregi u slob. i kr. gradu Koprivnici 1912-13, Koprivnica: Tisak T.
ce
Kostinčera. 1913.
Godišnje izvješće niže opće pučke dječačke, djevojačke, ženske stručne, šegrtske i obospolne niže opće
pučke škole u predgrađu Bregi u slobodnom i kraljevskom gradu Koprivnici 1913-14.. Koprivnica:
Knjigotiskara V. Vošicki. 1914.
PODRAVSKE NOVINE
E. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine 25. travnja 1931. br.17.
156
Podravski zbornik 2011.
E. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 2. svibnja 1931., br. 18.
E. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Podravske novine.
Koprivnica: 9. svibnja 1931., br. 19. (greškom je otisnuto br.12.)
Podravske novine. 16. svibnja 1931., br. 20.
E. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 23. svibnja 1931., br. 21.
uz
M
E. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
E. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 6. lipnja 1931., br. 23.
ej
E. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 13. lipnja 1931., br. 24.
E. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
gr
Podravske novine. 20. lipnja 1931., br. 25.
E. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 27. lipnja 1931., br. 26.
a
ad
E. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 4. srpnja 1931., br. 27.
E. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 11. srpnja 1931., br. 28.
E. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 25. srpnja 1931., br. 30.
Podravske novine 1. kolovoza 1931., br. 31.
ni
iv
pr
Ko
E. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
E. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine 22. kolovoza 1931., br. 34.
E. S. (1931): Povijesni podatci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine (krivo je otisnut datum i broj novina 22. kolovoza 1931. br. 34.) ispravan datum je
29. kolovoza 1931. br. 35.
M. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 28. studenoga 1931. br. 48. (napomena: do ovog broja Mate Sudeta objavljivao je
članke pod svojim pseudonimom E/stote/ S/unto/, a od ovog broja inicijalima M.S.)
M. S. (1931): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
ce
Podravske novine. Božićni broj 1931. br.51.
M. S. (1932): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 9. siječnja 1931. br.1.
M. S. (1932): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 23. siječnja 1931. br.3.
M. S. (1932): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 30. siječnja 1932. br.4.
Podravski zbornik 2011.
157
M. S. (1932): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 20. veljače 1932. br.7.
M. S. (1932): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 27. veljače 1932. br.8.
M
M. S. (1932): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 12. ožujka 1932. br.10.
M. S. (1932): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
uz
Podravske novine. Uskrs 1932. br.12.
M. S. (1932): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 2. travnja 1932. br.13.
ej
M. S. (1932): Povijesni podaci o postanku i razvitku osnovne škole u Koprivnici. Koprivnica:
Podravske novine. 9. travnja 1932. br.14.
Sudeta, M. (1926): Kratak prikaz o životu i radu koprivničkog učitelja Gjure Estera. Koprivnica.
gr
Koprivničke novine. 3. siječnja 1926. br. 1.
GLAS PODRAVINE
Feletar, D. (1970): Zapisi iz stare Koprivnice. Koprivničko školstvo do 1. svjetskog rata. Koprivnica:
a
ad
Glas Podravine. 6. studeni 1970. br. 45.
Feletar, D. (1970): Zapisi iz stare Koprivnice. Koprivničko školstvo do 1. svjetskog rata. Koprivnica:
Glas Podravine. 13. studeni 1970. br. 46.
Feletar, D. (1970): Zapisi iz stare Koprivnice. Koprivničko školstvo do 1. svjetskog rata. Koprivnica:
Glas Podravine. 20. studeni 1970. br. 47.
Feletar, D. (1970): Zapisi iz stare Koprivnice. Koprivničko školstvo do 1. svjetskog rata. Koprivnica:
ni
iv
pr
Ko
Glas Podravine. 27. studeni 1970. br. 48.
Feletar, D. (1970): Zapisi iz stare Koprivnice. Koprivničko školstvo do 1. svjetskog rata. Koprivnica:
Glas Podravine. 4. prosinac 1970. br. 49.
Feletar, D. (1970): Zapisi iz stare Koprivnice. Koprivničko školstvo do 1. svjetskog rata. Koprivnica:
Glas Podravine. 11. prosinac 1970. br .50.
Petrić, H. (2007): Feljton uz 650. obljetnicu slobodnog kraljevskog grada Koprivnice. Osnivanje
pučke škole i prvi učitelj. Koprivnica: Glas Podravine. 5. listopada 2007.
ce
158
Podravski zbornik 2011.
Stjepan MRAZ
uz
M
IZ PROŠLOSTI KUĆNIH ZADRUGA
U HLEBINAMA
Ukratko o kućnim zadrugama u Hrvatskoj
ej
Razvojem feudalizma povećava se seljačka populacija što uključuje i kućne
zadruge. Seljaci, nakon ukidanja kmetstva u 18. i 19. stoljeća postaju gospodari
zemlje koju su kupnjom ili zakupom dobili od feudalaca te na taj način povećavaju svoja kućna gospodarstva. Kmetstvo u Hrvatskoj pravno je ukinuto 1848.
godine za vrijeme vladavine bana Josipa Jelačića. Od tada kmetovi postaju gospodari zemljišta i sve manje su ovisno od vlasti feudalnih gospodara.
Preteča kućnih gospodarstava bile su kućne zadruge, kojima su upravljali stariji članovi obitelji, najčešće otac i mati, dok su sinovi, snahe, zetovi i djeca činili
članstvo zadruge. Osnovna karakteristika kućnih zadruga bila je ta što svi članovi
zadruge žive u istoj kući, pod istim krovom. Svaka uža obitelj (muž, žena, djeca)
imala je svoju posebnu sobu, “komoru”, u kojoj su obitavali samo oni, a zajednička prostorija bila je kuhinja u kojoj se kuhalo jelo za sve članove zadruge. Kuhinja
je služila kao prostor za blagovanje, te boravak preko dana, više u zimsko vrijeme.
Od ulične strane postojala je jedna oveća soba, ili dvije, u kojima su održavani
svatovi, zajedničke proslave, imendani, proslave blagdana, te ispraćaji pokojnika.
Glavar kućne zadruge, obično otac, rukovodio je zadrugom, uređivao odnose
unutar zadruge i predstavljao ju. Brinuo se za što veće prihode i podmirenje rashoda, naročito poreza prema državi, te podmirenje potreba članova zadruge; od
prehrane, obuće, odjeće i školovanja djece. Glavar zadruge odlučivao je što će se
raditi na polju, u okviru kuće, brinuo je o stoci, te planirao sjetvu na određenim
parcelama zadruge, i ubiranje plodova. Pri tome je uvažavao i mišljenje članova
zadruge, ali posljednja riječ konačne odluke bila je njegova. U zadrugama postojala je podjela poslova na muške i ženske, te mlađe i starije osobe. Muški su
obavljali uglavnom teže poslove. Njihov posao bio je oranje, drljanje, sijanje, kosidba, utovar i istovar sijena i sl. Žene su im donosile hranu na polje, sušile sijeno,
stavljale osušeno u stogove (kupove). Brinule su o djeci, a zajedničku brigu vodile
su bake, dok su majke bile na polju. Briga o stoci, od hranjenja čišćenja, pojenja
bila je zajednička - i muška i ženska, no tu je postojala podjela poslova. Muškarci
su uglavnom redili konje i krave, stavljali sijeno u jasle i pojili stoku, dok su žene
dojile krave i pojile telad. Brigu o spremanju jela vodila je baka i starije snahe,
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
159
uz
M
dok su mlađe posluživale ukućane jelom i prale suđe.
Navečer, napose u zimsko doba žene su plele i tkale, spremale djecu na spavanje, čijale perje, a muški runjili kukuruz ručnim runjačima “na šake”, a ponekad
kartali i prepričavali dnevne dogodovštine i “priče iz davnine”. Ponekad se i zapjevalo koju pjesmu. Prilikom čijanja perja (uglavnom gušćeg ) priređivane su i
veselice uz muziku, pjesmu i ples.
Kućne zadruge Hrvata karakteriziralo je krvno srodstvo, zajednička imovina,
jedinstveno gospodarenje sa manje i više sudjelovanja pojedinaca u planiranju,
kućni red tj. Podjela poslova i dužnosti članova zadruge u čemu su sudjelovali svi
članovi na čelu sa glavarom zadruge. Uz zadružnu imovinu postojala je i “privatna” kojom je raspolagala uža obitelj. Radilo se tu o zemljištu “Osebunjek” koji su
snahe udajom donijele u zadrugu kao miraz. Ono u pravilu nije ulazilo u imovinu zadruge, ako drukčije nije bilo dogovoreno. Većina potreba zadrugara, počevši
od prehrane, odijevanja, školovanja djece, itd, pokrivala su se iz ostvarenog zajedničkog prihoda zadruge, koji se najprije ulagao u proširenje zadružne imovine, a
preostali iznos prihoda koristilo se za pokrivanje potreba unutar zadružne kuće.
Proširenje zadružne imovine vršilo se kupovinom zemljišta, gradnjom poljoprivrednih objekata u cilju povećanja proizvodnje, za što se uzimao kredit od banaka
i štedno - kreditnih zadruga.
Kućne zadruge u Hlebinama spominju se od njihovog postanka koje se kao
naselje spominju od 1690. g. Na mjestu Hlebina godine 1334., spominje se selo
Struga sa crkvom na Svetinjskom brijegu, koju su srušili Turci 1552. g. nakon
što nisu mogli osvojiti Đurđevac. Usmenom predajom od postanka Hlebina spominje se nekoliko većih kućnih zadruga, kao: Saprlotova, glavara Ivana Pakasina,
oko 1850. g. sa sinovima Antunom, Đurom i Stankom. Sva braća živjela su sa
roditeljima u istoj kući. Zatim se spominje Jendrusina kućna zadruga u “malom
sokaku” (sada ulica Stjepana Radića ), zatim Kokorova zadruga, braće Matije,
Ivana i Andre Kokor u Gornjem kraju, Gabajinina kućna zadruga preko puta
Osnovne škole, Matanova kućna zadruga preko puta kuće Josipa Generalića, zatim Mraskova zadruga, glavara Franje Mraza, na (starom) kućnom broju 207,
(danas ulica Ljudevita gaja k. br. 81). U narednom poglavlju slijedi poseban osvrt
o Mraskovoj zadruzi, koja je bila jedna od većih po broju članova i po poljoprivrednim površinama i inventaru koji je posjedovala.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Kućna zadruga glavara obitelji Franje i Jalže Mraz
Ova zadruga datira prema gruntovnim i katastarskim podacima od 1885. i traje do 1910. godine. Glavar Franjo Mraz (1841.-1913.) sa suprugom Jalžom rođ.
Matina (1844.-1913.) imali su četiri sina; Jakoba (1863.-1921.), Iliju (1869.160
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
Kućna zadruga Franje i Jalže Mraz u
Hlebinama. Kuća sa gospodarskim zgradama,
dvorište i voćnjak, kućne zadruge MRAZ, na
kućnom broju 207. Crtež Petre Ružman,
26.12 2009.
Članovi kućne zadruge: sjede - glavari
zadruge Franjo i Jalža; stoje: s lijeva, snaha
Margareta i kćerka Marija, te sinovi Šimun,
Đuro, Ilija i Jakob, sa suprugom Agatom,
snaha Monika sa sinom Franjom, zatim
sluga zadruge (ime nepoznato). Snimljeno
oko 1910.
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Dio inventara kućne zadruge za spremanje
jela, predenje, tkanje, peglanje veša, sijanje
brašna, praćenje vremena (sat) itd.
Podravski zbornik 2011.
ce
Stara zadružna vaga, za terete do 500
kilograma, upotrebljavana za vaganje tržnih
viškova, kod prodaje poljoprivrednih
proizvoda. Snimljeno oko 2010.
Posljednji vlasnik dijela kućne zadruge
Stjepan Mraz, snimljen kraj postojećeg
starog koša za kukuruz Mrazove zadruge.
Snimljeno 2010.
Zadružni ručni runjač marke “Budapest” još uvijek sposoban za upotrebu. Snimljeno 2010. (Napomena: Vaga, runjači i još neki stari alati, poklon
je i pok. Josipu Generaliću u stvaranju etnolografske zbirke u Hlebinama.)
161
uz
M
1943.), Đuru (1872.-1949.) i Šimuna (1875.-1931.). Sva četiri sina, doveli su ženidbom svoje supruge u zajedničku zadružnu kuću te svi zajedno živjeli pod istim
krovom sve do raspada zadruge. Svaki bračni par imao je svoju posebnu sobu,
komoru, u kojoj su obitavali s djecom, uglavnom u kasnijim satima i noću, dok
su danju boravili u zajedničkoj sobi (povećoj kuhinji), što se u današnjim prilikama naziva “dnevnim boravkom”. Na mjestu stare Mrazove (Mraskove) kuće
sagrađene od pletera i pokrivene raženom slamom, sagrađena je nova kuća kao i
gospodarske zgrade, pošto su sve stare građevine do temelja izgorjele u velikom
požaru koji je zadesio Hlebine 1893. godine. Slijedeće 1894. godine na mjestu
stare kuće izgrađena je nova zidanica, pokrivena crijepom, ali zasebno od gospodarskih zgrada, štala i štaglja, tako da je od opasnosti od požara svaki objekt bio
odvojen po nekoliko metara. Uz gospodarske zgrade izgrađene su i dvije šupe za
alat i ogrjevno drvo, te dva koša za kukuruz.
Od stočnog fonda zadruga je posjedovala prosječno po dva para konja, četiri
krave, po dvoje teladi i ždrebadi, po tri suprasne krmače, dvadesetak nazimaka,
te po šest do osam tovljenika za klanje. Od peradi bilo je oko pedesetak kokošiju,
dvadesetak gusaka i pataka, i po desetak pura.
Od inventara i alata zadruga je posjedovala dvoja zaprežna kola, dva pluga
i dvije drljače, stupu za konoplje, stupu za proso i jabuke za pravljenje mošta
(jabučnice), runjač za runjenje kukuruza marke “Budapest”, vagu kapaciteta 500
kg, tkalački stan (nered), nekoliko kolovrata za predenje pređe od konoplje, drvene sanjke za prijevoz tereta zimi, pretežito drva za ogrjev iz šume, zatim ostali
sitni inventar; motike, kose vile, vrteći brus, napravu za izradu držala za motike,
kose i sl. zvanu “kobilina”.
Od obradivog i neobradivog; šumskog i vodoplavnog zemljišta, zadruga je
posjedovala oko 22 katastarskih jutara, od čega 14 jut. oranica, 5 jut. livada, 1,5
jut. šume i oko 1,5 jut. vinograda. Najveći dio zemljišta bio je uz kuću, zvano
Mjesna rudina, vrt i Ledvenica, dok se nešto dalje od kuće nalazilo zemljište
zvano: Kozarnice, Velike Hlebine, Domaći berek, Brezova Greda, Dlakovice,
Svetinje, Klepa, Bengerica, Zgori, Bezdenec (sve k. o. Hlebine) dok je u k. o.
Novačka bilo zemljište zvano “Preki”, nastalo velikom poplavom 1827. godine
skretanjem glavnog toka rijeke Drave na sjever. Tako je općini Hlebine pripalo
100 jut. nekad prekodravskog zemljišta, koje se i dan danas vodi u katastarskim
knjigama kao katastarska općina Novačka. Vinograd zadruge vodio se pod k.o.
Plavšinac. Pored vinograda je imao nešto šume, uglavnom agacije za kolje. Velika
drvena klijet sagrađena je u sredini vinograda 1887. godine, od koje je nakon
rušenja, prije nekog vremena, sačuvana drvena brava (ključanica) sa ugraviranom
godinom izrade (1887).
Na oranicama sijao se uglavnom kukuruz, raž, zob, nešto pšenice, krumpir,
a kao među kultura grah, tikve, konoplja i sl. te postrno stočna repa i heljda.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
162
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
(Đurino potomstvo).
Franjo Bardek, Đurin
unuk, sa suprugom Zlatom
i kćerkama Vlastom
i Đurđom, Đurinim
praunukama. Snimljeno
oko 1958.
Šimunova praunuka Sanja
Ružman sa kćerkama
Petrom i Jelenom,
Šimunovim šukun
unukama, te bakom
Marijom Mraz (u sredini).
Snimljeno 1966.g.
a
ad
gr
(Ilijino potomstvo).
Ilijin sin Ivan Mraz, sa
suprugom Marijom.
Snimljeno oko 1930.
ni
iv
pr
Ko
(Đurino potomstvo). Mladenci: Unuk
Franjo Bardek, sa mladenkom Zlatom
rođ. Matina, te roditeljima i sestrom
Viktorijom udatom Mustafa, u sredini.
Snimljeno 1948.
Ilijin šukukunuk Branko Belec
sa sinom Anđelkom (desno) i
velečanim Josipom Đurkanom
(u sredini).
ce
(Šimunovo potomstvo).
Vjenčanje Franje Tropšeka sa
Šimunovom i Monikinom
kćerkom. Anom, (sjede sa
strane). Snimljeno oko 1933.
Podravski zbornik 2011.
Berba vinograda sa težacima Rajčevih
(Belčevih), kasnije vezanih bračnom
vezom između Marije Mraz, iz zadruge Franje Mraz i Zlatka Belec iz loze
Rajčevih
163
uz
M
Konoplja je služila kao sirovina za izradu domaćeg platna, koje se u nekoliko
proizvodnih faza proizvelo u finalni proizvod, tj. platno koje se upotrebljavalo
za posteljinu, donje rublje, vreće za žito, ponjave, stoljnjake, plahte za nošenje
sijena itd. Bila je to na neki način mala tekstilna industrija u okvirima zadruge za
vlastite potrebe.
U vrtu sijale su se povrtne kulture; grašak, mahuna, rajčica, mak, salata, peršin, luk, češnjak, celer, komin itd. U dvorišnom dijelu kuće bio je voćnjak s jabukama, kruškama, šljivama, orasima, trešnjama i djelomično lješnjacima. Voće se
jelo svježe i sušeno, posebno jabuke i šljive od kojih se spremao čaj i pio obično
zimi. Za spremanje čaja koristila se i kamilica, lipa, šipak, i sl. koji se nakon berbe
sušio na tavanu i pio obično zimi.
Livade (sjenokoše) bile su prirodne s običnom travom i umjetne s djetelinom
– njemačkom i talijanskim ljuljem. Prinos s umjetnih livada bio je znatno viši
nego na prirodnim, ali je zahtijevao i veće ulaganje u gnojidbi i obradi. Sijeno s
livada, dobro osušeno, spremalo se u štagalj s dvije parme te u potkrovlje štale.
Kukuruz nakon berbe spreman je u koševe ispletenih od vrbovog pruća, a raž,
zob, pšenica i grah u posebne drvene škrinje na tavanu. Krumpir i repa spremni
su u trap u ukopan u zemlju, obložen slamom i kukuruzovinom te ponovo zatrpan zemljom radi zaštite od krađe. Zimske jabuke držane su u špajzi, u polici
pokrivene plahtama radi zaštite od smrzavanja.
Svinjsko meso sušilo se na tavanu u drvenoj pušnici izgrađenoj uz dimnjak.
Dok se meso osušilo, rupa na dimnjaku se zatvorila ciglom, meso izvadilo iz pušnice i stavilo na tavanske rogove (roženice), otvorili se prozori na tavanu i meso
dalje sušilo na vjetru.
Kupus (zelje) kiselilo se u kaci, narezan i posoljen te privremeno držao u kuhinji, a nakon što je provrio i ukiselio se, kaca je premještena u špajzu, u kojoj je
temperatura bila povoljnija (niža) kako se kupus i ukiseljena repa ne bi prekiselili
ili pokvarili.
Vino se držalo u vinogradu u posebnoj prostoriji, koja je bila ukopana u zemlju kako bi se postigla niža temperatura. Vino je bilo spremljeno u drvenim
bačvama zapremine 200 do 500 litara. Bačve su bile smještene na drvenim genterima. Prostorija u kojoj se držalo vino bila je natkrivena drvenim daskama na
kojima je stajalo sijeno sve do ispod krova, što je služilo kao izolator, kako zimi
od smrzavanja, tako i ljeti od ponovnog vrenja. Zadruga je posjedovala vinograd
s oko 2000 čokota i godišnjom berbom oko 3000 litara vina koje je rijetko “ciknulo”. Ono se nije stiglo prekiseliti jer ga je brojna družina popila znatno prije
nove berbe. U mjesecu srpnju bačve su počele zoriti. One su se tukle u drvenoj
stupi, kiselile u kacama i nakon vrenja jabučnica je zamijenila vino, koja je, ponekad i nije, dočekala novu berbu vinograda, krajem rujna. Vino se kući dopremilo
stočnom zapregom u manjim bačvama po 50-100 litara i stajalo u “špajzi”, koja
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
164
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
Obitelj Josipa Mraza, Šimunovog sina.
Do njega stoji supruga Marija, te sin
Stjepan, unuk Šimunov. Snimljeno oko
1961.
Šimunova praunuka Sanja
Ružman sa kćerkama
Petrom i Jelenom,
Šimunovim šukun
unukama, te bakom
Marijom Mraz (u sredini).
Snimljeno 1966.g.
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Barina unuka Nevenka Kallay. Snimljeno
oko 1987.
Barin (Staričin) unuk
Željko Dolenec.
Snimljeno oko 1987.
ce
je oko pola metra bila niža od nivoa kuhinje, kako bi se održavala poželjna temperatura. U glavnom su sve prehrambene namirnice, za svakodnevnu uporabu
stajale u špajzi, koja je služila, kao danas hladnjak.
Rakija od šljiva bistrica također je bilo piće za okrjepu, koja se najviše pila pri
košnji trave u jutarnjim i večernjim satima. Znalo se u zadruzi “ispeći” i do 150
litara rakije. Od šljiva se slagao i pekmez, ali znatno više odlazilo je za proizvodnju rakije. Pekmez su više koristile žene za spremanje kolača i za dječje međuobroke.
Hrana članova obitelji u zadruzi sastojala se od namirnica uglavnom proizvedenih u domaćinstvu. U mjesnim trgovinama kupovale su se samo nužne
potrepštine; sol, papar, šećer, kavovine, šibice, kamenci za upaljače, materijali za
muška odijela i ženske haljine, za svečane zgode.
Podravski zbornik 2011.
165
uz
M
Osnovne domaće namirnice za jelo bila su svinjsko meso, slanina, špek, meso
od peradi, mlijeko i mliječne prerađevine, slatko i kiselo zelje, grah, grašak, krumpir, ukiseljeno povrće itd. Kruh se pekao u krušnoj peći većinom od kukuruznog
brašna, pomiješanog sa raženim, koje je služilo kao ljepilo da se kruh ne drobi.
U krušnoj peći peklo se odjednom po desetak hljebova kruha, dovoljno za čitav
tjedan. Bijeli kruh (kao kovrtanj) pekao se uglavnom za blagdane (Božić, Uskrs,
Tijelovo) kao i digani kolači sa orasima i makom, štrudle sa sirom i jabukama i
kašom. Za dnevni doručak spremili su se većinom kukuruzni žganci sa mlijekom
ili vrhnjem, preliveni otopljenim čvarcima. Svinjsko meso jelo se za napornijih
poljskih radova, sa prilogom od kuhanog ili pečenog graha, uz kukuruzni kruh i
salatom od krastavaca, paprike i zelja iz salamure. Pripremanje mekog i suhog sira
(prge) iz obranog mlijeka bila je također jedna od malih “industrijskih “ grana u
okviru domaćinstva.
Isto tako pripremao se i maslac. Nakon određenog stajanja slatkog mlijeka
u zemljanim ćupovima, digla se mliječna mast na površinu, obrala iz ćupova i
“tukla” u mutilici sve dok se masa nije ukrutila i tako dobio maslac i sirutka.
Sirutka je služila za hranu za svinje, a maslac za pripremu kolača i torti obično u
svatovima i za crkvene blagdane. Pšenično brašno služilo je, pored kovrtanja i za
pripremu domaćih rezanaca kao prilog juhi. Tijesto se sukalo drvenim sukačem i
pravili valjušci (trganci), koji su služili za razna jela kao prilozi.
Pušaći su po vrtovima sadili domaći duhan zvan “Arnaut”. Listovi su se sušili,
rezali na dasci i smjesa se motala u cigaret papir i tako se na domaći način dobivale cigarete, često zamatane i u novinski papir. Duhan su uglavnom stariji ljudi
pušili iz lule.
Pored prehrambenih namirnica proizvodilo se na “industrijski” način i bučino
ulje od suhih bundevskih koštica. Osušene koštice tukle su se u drvenoj stupi.
Dobivena smjesa kuhala se uz dodatak vode u velikom loncu, u kojem je ulje
isplivalo na površinu i cijeđenjem kroz sito odvajalo od taloga, te takvo koristilo
za mašćenje kuhanog graha, svježe salate itd. Očišćene tikve od koštica služile
su kao stočna hrana za svinje. Prehrambeni artikli u zadruzi proizvodili su se za
ukućane a tekstilni i kožni kupovali u dućanima i na sajmovima (cipele, odijela,
haljine).
Glavari zadruge, japica i mamica, imali su glavnu riječ u podjeli tih dobara
za pojedine članove zadruge, nastojeći da većina njih bude zadovoljna. Pravednu
raspodjelu nije moguće sasvim postići, pa je ponekad dolazilo i do razmirica, koje
su izjedale zadrugu iznutra i vodile postepenom raspadu.
Novorođena djeca povećavala su prirodni priraštaj zadrugara, ali isto vlado
je i veliki mortalitet djece oko 1900. godine izazvan virusom griže odnosno dizenterijom, koja je u to vrijeme kod mlađeg naraštaja harala s epidemiološkim
posljedicama. Za tu bolest koja se zvala i krvavi proljev nije bilo u ono vrijeme
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
166
Podravski zbornik 2011.
uz
M
djelotvornog lijeka. U zadruzi Mrazovih od te je bolesti umrlo desetero djece u
dobi od 10 do 14 godina.
Stalne razmirice oko raspodjele prihoda i učešće u troškovima među užim
obiteljima, dugovi u koje je zadruga upala kupnjom zemljišta i suvremenijeg
inventara kao oruđa za rad (runjač, vaga, plugovi, drljače itd.) stvarale su kod nositelja uže obitelji sve težu situaciju, podgrijanu stalnim svađama među braćom i
snahama. Glavar zadruge Franjo, sa suprugom Jalžom zbog bolesti i starosti nisu
u stanju uspostaviti normalne odnose između članova zadruge, stoga pojedine
obitelji napuštaju zadrugu, kupujući zemljišta za gradilišta budućih domova, dok
se poljoprivredno zemljište dogovorom ili sudskom nagodbom, pa i parnicom
podijelilo među zadrugare. Stanje općenitog raspada zadruga vlada u čitavoj hrvatskoj, pa i šire u Evropi što uzrokuje i agrarna kriza (1873.-1895.) zbog uvoza
jeftinijeg američkog i ruskog žita, koja ruši cijenu domaćih proizvoda i onemogućuje prodaju domaćeg žita po rentabilnim cijenama za seljaka. Cijene repromaterijala i opreme se ne smanjuju. Takovo stanje na tržištu traje u nedogled te
zbog dispariteta uvoznih i domaćih cijena, seljačka domaćinstva nisu u stanju
podmiriti svoje obaveze po kreditima, te većina kućnih zadruga odlazi u stečaj.
Kao kupci raslojenih i raspadnutih zadruga javljaju se uglavnom stranci; Austrijanci, Nijemci, Mađari, Židovi, Česi itd, dok hrvatski seljaci odlaze “trbuhom za
kruhom”, u strane zemlje, a naročito u Ameriku (SAD).
Nastojanje vlade u sprečavanju raspada zadruga
Kako bi Austrougarska koliko-toliko zaustavila postojeće negativne trendove
u poljoprivredi, i spriječila odlazak poljoprivrednika u strane zemlje, Vlada 1851.
i 1858. godine propisuje Zakon o ograničenju smanjenja zadružne imovine na
način da se zemljište može smanjiti samo do određenog minimuma. Tim Zakonom Banska vlada Hrvatske obavezuje sve zadruge da ne usitnjavaju svoje posjede, no zbog sve nepovoljnije situacije na selu izazvanom svjetskom ekonomskom
krizom. Ovaj zakon de facto nije bilo moguće primijeniti, te Sabor Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije donosi 1870. godine novi zakon, koji unatoč svemu dopušta diobu kućnih zadruga, pa članovi zadruge kao suvlasnici zadružne imovine
mogu sami raspolagati svojim “idealnim” dijelom imovine i na temelju njega se
pojedinačno zaduživati kod banaka i kreditnih zadruga u visini svog idealnog
dijela, nakon što podnesu zahtjev o razvrgnuću zadružne imovine.
Po zakonu iz 1870. godine zadrugari mogu raspolagati svojim idealnim dijelom i oporučno, tj. onim dijelom koji im je putem oporuke ostavio glavar zadruge. Postupci raspada kućnih zadruga proizveli su kod zadrugara pravu zbrku.
Zadruge pravno nestaju. Kako bi država nakon svih neuspjeha učinila posljednji
potez u cilju raspada zadruga, donosi novi zakon 1889. godine kojim zabranjuje
zadrugarima samostalno raspolaganje i idealnim dijelom zadružne imovine po
vlastitoj želji, nego samo onda ako njegov zahtjev prihvati natpolovična većina
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
167
svih članova zadruge. Ni ovaj se Zakon nije održao te je 1910. godine ukinut
silom prilika pa Vlada donosi iste godine novi zakon koji u potpunosti legalizira
raspad kućnih zadruga.
M
uz
4. Raspad Mrazove kućne zadruge
Izneseni podaci o nastaloj konfuziji o raspadu kućnih zadruga, bilo vanjski ili
unutarnji, te opće teško stanje u društvu, učinili su da se većina kućnih zadruga
raspala još i prije donošenja Zakona iz 1910. godine pa tako i Mrazova. Prvo,
1905. godine iz zadruge izlazi sin Ilija sa suprugom i djecom, te podiže novu
kuću na kućnom broju 380 u predjelu zvanom Husovci. Za otpremninu dobiva
oko 5 jut. zemljišta i vinograd u Plavšincu sa oko 550 čhv, gdje sagradi i novu
klijet. Nedugo zatim nakon Ilije, oko godine 1910. zadrugu napuštaju braća Jakob i Đuro s obiteljima te odlaze u kupljene kuće; Jakob u predio “Kuščarovec”,
a Đuro u predio “Doljnji kraj.” Na starini, zadruge na kućnom broju 207 ostaje najmlađi brat Šimun, sa suprugom i troje djece, te bivšim glavarima, ocem
Franjom i majkom Jalžom. Šimun se temeljom oporuke u dogovoru s braćom
obavezao doživotno uzdržavati svoje roditelje, koji su mu ostavili kuću sa oko 5
jutara zemlje, vinograd bez klijeti s oko 550 čhv, na kojem i on sagradi novu klijet. Prilikom diobe braća se jedino nisu mogla suglasiti oko “podjele” duga bivše
zadruge, nastalog po osnovi kredita preuzetog ranije od Hrvatske štedionice d.d.
Koprivnica, koji je kao zalog teretio naslijeđene nekretnine Đure Mraza u iznosu
od 1630 kruna. Đuro je u ime tog duga dobio staru goričnu klijet, što ostala
braća nisu dobila, pa su si klijeti odlaskom iz zadruge sami pravili. Ali Đuro
dobivenom starom klijeti nije bio zadovoljan. Zadovoljna podjelom zadružne
imovine nije bila ni Bara ud. Capara, kći pokojnog Jakoba, te i ona protiv Šimuna podiže tužbu za iznos od 82 krune i 30 filira. Barina i Đurina tužba datiraju
od 24. Kolovoza 1915. pod brojem 1663-Z. Zbog dugog sudskog procesa koji
ni za Austrougarske nije bio okončan već je riješen brisanjem dugova seljaka u
Kraljevini SHS Uredbom iz 1936. godine. Zbog tužbi i drugih parnica, braća su
bila u međusobno lošim odnosima sve dok 1936. država nije seljaka oslobodila
starih dugova, onih još iz austrougarske monarhije.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
5) Potomci glavara kućne zadruge Mraskovih, djelomično s fotografijama, sve do
šukununuka
Glavari zadruge: Franjo Mraz (1841-1913)
Jalža Mraz (1844-1913)
168
Podravski zbornik 2011.
Sinovi i snahe
Jakob Mraz Ilija Mraz
Đuro Mraz
Šimun Mraz
1863.-1921.1869.-1943.1872.-1949. 1875.-1931.
Agata Mraz
Tereza Mraz
Margareta Mraz
Monika Mraz
Unuci i unuke
Bara Mraz, ud. Capara
uz
M
1868.-1925.1874.-1942.1879.-1952. 1882.-1944.
Ivan Mraz
Mara Mraz ud. Bardek
Franjo Mraz
1886.-1989. 1892.-1986.1903.-1964. 906.-1941.
ej
Tereza Mraz, ud.Filipović
Ana Mraz, ud.Tropšek
Josip Mraz
1894.-1932.1908.-1996.1915.-1994.
gr
Praunuci i praunuke
Marija Capara, ud. Dolenec Anka Filipović,ud.Gabaj
Franjo Bardek
1910.-1984. 1918.-1990. 1920.-1983.
Ivan Filipović
a
ad
Stjepan Capara
Viktorija Bardek, ud. Mustafa
1915.-1997. 1922.-1944. 1921.-2007.
Ankica Mraz, ud. Bradać 1933.- / IvanTropšek, 1935.-2010. / Anđelka Tropšek,. ud. Eđut 1943.Božica Pobi, ud. Puklavec 1954.- / Stjepan Mraz, 1937.- / Marija Mraz, ud. Belec 1919.-1990.
Anka Mraz, ud. Bosanović 1925.-1997.
ni
iv
pr
Ko
E) Šukununuci i šukununuke
Božica Dolenec ud. Torčić 1931.-1987. / Nevenka Dolenec ud.Kallay 1936.- / Željko Dolenec 1936.-
Milica Gabaj, ud. Bajsić 1937.- / Branko Gabaj 1939.- / Zdravko Gabaj 1941.-2010. / Branko Belec
1939.- / Ivica Mraz 1955.-1986. / Ivica Bosanović 1948.- / Branko Bosanović 1950.- / Vlasta Bardek
ud. Sovina 1948.-2004. / Đurđa Bardek 1952.- / Milan Mustafa 1939.- / Željko Mustafa 1942.- /
Marija Mustafa 1944.- / Lidija Bradač, ud. Trojak, 1951.- / Damir Brčić 1960.- / Nino Brčić 1967.- /
Milan Tropšek 1960.- / Mirjana Tropšek ud. Blažek 1961.- / Jasna Eđut, ud.Fijan, 1964.- / Krunoslav
Puklavec / Sanja Mraz, ud. Ružman, 1963.-
ce
Iz ovog prikaza potomstva glavara kućne zadruge Mraz Franje i Jalže proizlazi da je Šimunovo potomstvo najbrojnije do nivoa šukununuka (20), zatim Ilijino (16), Đurino (10) i
Jakovo (8). Postupno nestajanje prezimena Mraz u Hlebinama uslijedilo je zbog većinskog rađanja ženske djece. Danas u Hlebinama nema baš niti jednog prezimena Mraz iz nekadašnje
zadruge Mrazovih. Da se prezime Mraz u Hlebinama ipak ne ugasi, priroda je podarila jednu
drugu rodoslovnu granu, koja nije pripadala kućnoj zadruzi o kojoj je riječ. Porijeklo je to
Milana Mraza, bratića glavara zadruge Franje. Milan Mraz, vrsni muzičar i crkveni orguljaš,
imao je sina Ivana, ovaj sina Josipa i unuka Kristijana, koji nose prezime Mraz.
Podravski zbornik 2011.
169
ZAKLJUČAK
uz
M
Može se zaključiti da je postojanje kućnih zadruga u Hrvatskoj za vrijeme Austrougarske monarhije imalo pozitivnu ulogu u razvoju i unapređenju poljoprivredne
proizvodnje. Kupnjom i zamjenom malih parcela od sitnih seljaka znatno su povećani
posjedi obradivih površina kućnih zadruga, povećan je stočni fond, unaprijeđen inventar dolaskom obrtnika u selo, povećana je i zdravstvena zaštita stanovništva, jer su
u selo određene dane dolazili i liječnici. Učitelji su u Hlebine, najprije vojni, a onda i
civilni, održavali nastavu po većim privatnim kućama, sve dok nije podignuta zgrada
škole 1830. godine. Crkva Sv. Katarine podignuta je 1834. godine, otvorene su trgovine sitničarijom i razni obrti neophodni za seljačke potrebe. Umjesto kuća od pletera
nicale su nove zidanice, selo se širilo novorođenima i novo pridošlim došljacima iz
svih krajeva Podravine, Zagorja i Međimurja. Hlebine su tako od 1700. do 1890.
godine narasle s 300 na 2018 žitelja i 400 domaćinstava. (Danas broje tek oko 1400
žitelja). Rekord u demografskoj obnovi doživjele su 1921. godini sa 2094 stanovnika
i nešto preko 400 domaćinstava. Od te godine do danas broj žitelja neprekidno se
smanjuje. Kućne zadruge njegovale su domoljublje, rodoljublje i vjeroljublje.
ej
a
ad
gr
Literatura:
Željko Mataga, Seljak i zadruga, Prosvjeta Bjelovar, 1955.
Željko Obad, Seljačke obiteljske zadruge, Otvoreno sveučilište, Zagreb, 1992.
Suradnica u istraživanju:
Ana Brunec, Ledinska 6b, Koprivnica
ni
iv
pr
Ko
Dragutin Feletar i Ivan Pakasin, Hlebinsko zadrugarstvo, Hlebine, 1984.
KAZIVAČI: Nekadašnji članovi kućne Zadruga i njihovi potomci
Josip Mraz, Hlebine, ul. Gajeva 81
Ivan Mraz, Hlebine, ul.M. Gupca
Ana Tropšek, ud. Pobi, Hlebine, ul. M. Gupca
Bara Capara, Hlebine, ul.Bana Jelačića
Milan Mustafa,Ivan Bosanović, Hlebine
Ivan Bosanović, Hlebine
Đurđa Bardek, Koprivnica
Nevenka Kallay, Zagreb
ce
Marija Bradač,Hlebine
Željko Dolenec, Zagreb
170
Podravski zbornik 2011.
Vladimir MIHOLEK
uz
M
HRVATSKA SELJAČKA ZADRUGA I
MARVOGOJSKA UDRUGA U ĐURĐEVCU
U povodu 110. i 100. godišnjice osnutka
ej
Hrvatska seljačka zadruga
a
ad
gr
Govoriti o razvoju seljačkoga zadrugarstva u Đurđevcu, i u Podravini, nemoguće je ne spomenuti Tomu Jalžabetića koji je bio pokretačka snaga seljaštva, kako
na gospodarskome tako i na političkome polju. Početak njegova aktivnijeg rada
na poljoprivrednome imanju poklapa se s osnivanjem podružnice Gospodarskoga
društva (1891.) u Đurđevcu. Tada je kao četrdesetogodišnjak postao samostalan
gospodar, pa je odmah pokazao velike ambicije i interes za poljoprivredu, osobito
stočarstvo. Prema njegovoj tvrdnji, do 1892. godine loše se gospodarilo na obiteljskome imanju, sve dok nije došao u doticaj s gospodarskom literaturom. Vjerojatno se nakon osnivanja gospodarske podružnice odmah učlanio i počeo čitati Gospodarski list i razne gospodarske priručnike, pa je stekao zavidno znanje koje je znao
primijeniti na gospodarstvu. Tako je na određeni način bio korak ispred ostalih
seljaka. Tomu treba dodati i njegovu opću načitanost i organizacijske sposobnosti
koje će ga kasnije odvesti čak i u politiku. Zanimale su ga sve grane poljoprivrede,
ali najviše se iskazao u stočarstvu, odnosno govedarstvu, u kojem je zauzeo vodeću
poziciju te stekao ugled među seljacima. Kasnije je na poticaj Stjepana Radića čak
napisao i posebnu knjižicu1, odnosno gospodarsku brošuru namijenjenu seljacima.
Kao aktivan član, zastupao je podružnicu na skupštinama Gospodarskoga društva
u Zagrebu, na kojima se posebno zalagao za seljaštvo. Istovremeno je često slao
dopise Gospodarskom listu s upitima o raznim gospodarskim problemima, ali i pisma o svojim iskustvima na imanju. Međutim, podružnicu je napustio jer se nije
mogao domoći rukovodeće pozicije koje su držali pripadnici mjesne inteligencije i
veleposjednika. Oni jednostavno nisu htjeli prepustiti podružnicu u njegove ruke,
iako im se nametao svojim radom, znanjem i sposobnošću.2
Život seljaka na početku 20. stoljeća bio je veoma težak. Nakon raspada se-
ce
ni
iv
pr
Ko
1 Brošuru pod naslovom Prijelaz u bolji način gospodarenja s usjevnim redom (1914.) tiskao je o svom trošku u
Hrvatskoj seljačkoj tiskari u Zagrebu, kojoj je i sam bio jedan od osnivača i predsjednik njezina ravnateljstva
(1907.-1912.).
2 Vladimir MIHOLEK, Podružnica Gospodarskoga društva u Đurđevcu 1891.-1907., Podravski zbornik 2005.,
Koprivnica, 2005., 214-215.
Podravski zbornik 2011.
171
uz
M
ljačkih zadruga posjedi su bili rascjepkani tako da je većina njih bila 1-5 jut., pa
su se seljaci kao takvi našli u teškome ekonomskom stanju s malim izgledima za
oporavak. Siromašna gospodarstva koristila su za obradu zemlje krave, srednja
volove, a samo bogata konje, pa su se takvi uvjeti privređivanja itekako odrazili
i na prinose. Takvi mali posjedi teško su se održavali u konkurenciji s većim posjedima u Hrvatskoj, a opstojali su jedino velikim trudom uz ograničavanje troškova proizvodnje i vlastite potrošnje. Seljak je gotovo sve uzgajao na svojoj njivi,
a pored toga se loše hranio, odijevao i slabo stanovao. Sve više se orijentirao na
stočarstvo i svinjogojstvo kako bi uvećao vrijednost svoje primarne proizvodnje.3
Da bi unaprijedili svoja gospodarstva seljacima je bio potreban gotov novac, a
mogli su ga dobiti jedino od lihvara, jer su štedionice, koje su tada djelovale, davale zajmove samo trgovcima i poduzetnicima, budući da je to bio njihov kapital.
Za Jalžabetića je 1900. godina bila prekretnica u njegovu životu i djelovanju.
Te godine održan je u Zagrebu (3. rujna) Hrvatski katolički kongres na kojem se
među raznim temama našlo i socijalno pitanje, odnosno stanje seljaka i sela. Ono
se nikako nije moglo zaobići jer su seljaci činili 80% cjelokupnoga stanovništva
hrvatskih zemalja, a trpjeli su velike moralne i materijalne nedaće. Donesenom
rezolucijom predložene su konkretne zakonske mjere: zahtijevala se agrarna reforma, zatim, da se nasljednim pravom ograniči najmanja nedjeljiva čestica zemlje
kako bi se izbjeglo pretjerano usitnjavanje zemljišnih posjeda, te da se ovršnim
pravom ograniči oporezivanje seljaka kako bi ga se rasteretilo. Tu se rodila ideja
o osnivanju seljačkih zadruga i banke koja bi podupirala njihov rad i preko njih
davala seljacima potrebne zajmove. Već iduće godine nekoliko entuzijasta na čelu
s nadbiskupom dr. Antunom Bauerom kreće s osnivanjem Hrvatske poljodjelske
banke kao dioničkim društvom. Najveći dio početnog kapitala prikupio je sam
Bauer obilazeći hrvatske krajeve. Tako je prikupio svotu od 800.000 kr. za kreditiranje seljačkih zadruga, pridobivši istovremeno dobar dio svećenstva koje je uložilo novac u dionice. Glavni zadatak banke bio je osnivanje poljodjelskih zadruga
koje bi bile zasnovane na principu štedionica Vilhelma Raiffeisena iz Pruske. To
bi bile seoske štedionice, a ujedno i zajmodavnice, tako da bi poticale seljake na
štednju radi dobivanja zajmova.4
Saznavši iz novina o ovoj akciji, Jalžabetić je krajem 1900. godine počeo oko
sebe okupljati mlade ambiciozne seljake s ciljem osnivanja seljačke zadruge putem koje bi se domogli svježeg novca. Neki su od tih seljaka otprije djelovali
zajedno s Jalžabetićem u općinskome poglavarstvu, te kao pravaši bili opozicija
pripadnicima mađaronske Narodne stranke. Kako bi dobio savjete, vjerojatno je
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
3 Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Struktura seoskog posjeda u Podravini u prvoj polovini dvadesetoga stoljaća,
Podravski zbornik 90, Koprivnica, 1990., 14-28.
4 Jure KRIŠTO, Prešućena povijest – Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850 – 1918., Zagreb, 1994., 173-174.;
Željko MATAGA, Poljoprivredno zadrugarstvo Hrvatske – povijest, stanje, perspektive (1860.-1990.), Zagreb,
1991., 38.
172
Podravski zbornik 2011.
uz
M
preko đurđevačkog župnika Josipa Banješa došao u kontakt sa župnikom Ivanom
Barbićem u sirotištu u Zagrebu, koji je bio jedan od osnivača banke i imao iskustva s osnivanjem zadruga diljem Hrvatske.5 Župnik Banješ posjedovao je dionice
Poljodjelske banke, pa je svakako imao razloga pomoći Jalžabetiću, a na ruku mu
je vjerojatno išao i Đurđevčan Matija Kolar6 iz Zagreba, koji je na osnovi svojih
dionica (br. 163, 164, 165, 830, i 831) postao članom ravnateljstva spomenute
banke.7 Zanimljivo je da je u užem rukovodstvu banke bio još jedan Podravac,
Rudolf Galjer iz Sesveta Podravskih, koji se namjestio u banci nakon svršenih
trgovačkih nauka u Zagrebu i Visokoga gospodarskog učilišta u Križevcima. Trgovački i gospodarski obrazovan, s dobrim poznavanjem života i gospodarenja
na selu, bio je odličan novi činovnički kadar u banci. Kasnije je bio aktivan i u
zadrugarstvu, a sudjelovao je i pri osnivanju Saveza hrvatskih seljačkih zadruga.
Svi trojica vjerojatno su na određeni način podržavali Jalžabetića u radu, koji je
1911. godine i sam postao članom ravnateljstva spomenutog saveza.8
Stvorivši jezgru budućih zadrugara, Jalžabetić je 12. veljače 1901. godine dao
javno proglasiti da će se u dječačkoj školi uskoro održati skupština, odnosno prvi
inicijativni sastanak. Odazvalo se podosta ljudi, koji su bili detaljno upoznati
o radu takvih štednih udruga, no za članstvo su se odlučili uglavnom njegovi politički istomišljenici, seljaci članovi općinskoga poglavarstva, koji su imali
povjerenja u Jalžabetića. Većina njih je odmah uplatila po 14 kruna članarine,
te su se potpisom obvezali da će uplatiti određeni broj dionica po 25 kr. Kad je
pojedinac otplatio sve dionice, tek onda je mogao dobiti zajam uz kamatu od
7,5%, ali uz jamstvo 15 puta veće od podignute svote. Takvi uvjeti nisu se svidjeli ostalim seljacima, no boljih nije bilo. Jedan od nezadovoljnih pesimistički je
prokomentirao: “Tu bomo mogli dobiti zajma kaj si kupimo krpja na opanke!”9
Unatoč tomu, Hrvatska seljačka zadruga osnovana je 2. lipnja 1901. godine, a
potvrđena dopisom (br. 2621) Kraljevskog sudbenog stola kao trgovačkog suda
u Bjelovaru od 27. srpnja 1901. godine, u kojem javljaju po odvjetniku Andriji
Peršiću da je zadruga registrirana. Time su registrirana i zadružna pravila donešena na osnivačkoj skupštini. Zadruga je počela s radom 28. studenog te godine. Za predsjednika je izabran Ivan Ređep, a u ravnateljstvo su ušli još i Valent
Hodalić, Štefan Lovrak, Štefan Štefanov i Petar Fuček st.10 Bila je to druga takva
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
ce
5 Zadrugar, kalendar Hrvatskih seljačkih zadruga za 1912., Zagreb, 1911. (dalje Zadrugar)
6 Matija Kolar (1840.-1913.), tada umirovljeni mjernik i kraljevski arhivar mapa u Zagrebu, čovjek u dobrim
vezama s ondašnjim zagrebačkim političarima i odvjetnicima, opozicionar i pristaša Neodvisne stranke, te član
ravnateljstva Prve činovničke udruge u Zagrebu.
7 Prijepis oporuke župnika Josipa Banješa iz Spomenice Župe sv. Jurja u Đurđevcu; Oporuka Matije Kolara,
ovjereni prijepis od 24. rujna 1912. godine u Zagrebu. Oporuka je u mojem posjedu.
8 Zadrugar, za 1924., Zagreb, 1923., 132.
9 Hrvatski narod, 9, 28. II. 1901. U članku nije naveden datum sastanka, no zasigurno je održan krajem veljače ili
početkom ožujka.
10 Središnji savez hrvatskih seljačkih zadruga, ZSOJ u Zagrebu, kut. 12/605, zadruga u Đurđevcu, Hrvatski
Podravski zbornik 2011.
173
uz
M
zadruga u ovom dijelu Podravine. Nešto prije, iste te godine, osnovana je zadruga
u Novigradu (19. svibnja), a kasnije u Virju, Miholjancu i Virovskim Konacima
(1903.), Čepelovcu i Šemovcima (1904.), Sesvetama i Ferdinandovcu (1905.),
Kalinovcu (1906.), Molvama (1909.) i Đurđevačkim Konacima (1920.).11 Svrha
zadruge bila je da na temelju uzajamnosti pomaže svoje zadrugare u njihovim
gospodarstvenim potrebama, da ih upućuje na pošteno i uredno življenje i da u
njima budi svijest za štednju.
Kako je bilo planirano, zadrugu je trebala pratiti spomenuta banka, no ona
u to vrijeme još nije mogla zakonski djelovati jer se od strane vlasti otezalo s
odobravanjem njezinih pravila, kao i pravila pojedinih zadruga. Bile su to posljedice mađaronske politike kojoj je na čelu bio ban Khuen - Hedervary. Zato su
prvoosnovane seljačke zadruge bile primorane biti u financijskoj svezi s Prvom
hrvatskom štedionicom, pa je poradi toga rad tih zadruga bio u početku vjeresijske naravi, i bez osobita djelovanja na gospodarski život, a napose na život maloposjednika. Štedionica pak nije brinula za članove tih zadruga jer su oni za nju
bili samo obični klijenti. Kako Jalžabetić nije mogao doći do planiranog novca, za
pomoć se opet obratio župniku Barbiću, koji je preko Milana Amruša, narodnog
zastupnika, isposlovao zadruzi zajam kod Prve hrvatske štedionice u Zagrebu u
iznosu od 8.000 kruna. Prve zajmove zadrugari su dobili 28. studena te godine.
Budući da Jalžabetić i članovi ravnateljstva nisu bili toliko vješti administriranju,
do večeri tog dana izdali su tek 17 zajmova. Radili su sporo ali uredno, jer se
od seljaka i nije moglo očekivati da će posao obavljati kao bankovni činovnici.
Očito zbog zavisti, netko od političkih protivnika prijavio ih je banci zbog navodnih nepravilnosti u radu s novcem, pa je Jalžabetić trebao s knjigama ići kod
Milana Vaničeka, revizora banke. Ispostavilo se da su sve knjige bile u redu, pa
je otklonjena svaka sumnja u bilo kakve malverzacije. Vaniček je ipak zahtjevao
da se preostali novac položi u Prvu podravsku štedionicu u Đurđevcu. Jalžabetić
se tome usprotivio te naveo da nema potrebe, budući da je poslovanje uredno, a
to bi ujedno bilo i pogubno za zadrugu. Samo je svojom sposobnošću i ugledom
uspio odvratiti revizora. Kasnije je s njime čak bio u prijateljskim odnosima kad
je ovaj postao ravnateljem Poljodjelske banke.12
Podmetanja je bilo i kasnije. Problem s jednim zajmom dospio je 1906. godine i na novinske stupce. U devetom broju Hrvatskih zastava objavljen je članak u
kojem se Jalžabetića optužuje da je otkazao zajam Miji Balatincu i da mu je uknjižio13 posjed. Smatrajući to objedama đurđevačkih frankovaca, Jalžabetić je dao
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
državni arhiv u Zagrebu (dalje Središnji savez); Trgovinska komora, Registar – dionička društva i zadruge, III. knj.,
sign. 40103, Državni arhiv u Zagrebu.
11 Zadrugar, za 1912, Zagreb, 1911.
12 Zadrugar, za 1928., Zagreb, 1927., 58-59.
13 Seljačke zadruge s đurđevačkoga područja dale su 1930-ih godina tiskati obrazac (N.T. 23/II. 1932. – Obr. 237) za
uknjižbu prava zaloga na nepokretninama koji se upućivao Sreskom sudu u Đurđevcu (zemljišno-knjižni predmet).
174
Podravski zbornik 2011.
uz
M
Dućan Hrvatske seljačke gospodarske udruge u Đurđevcu
ej
a
ad
gr
odgovor u Hrvatskim novinama. Spomenuti Balatinec neredovito je otplaćivao
zajam, na što ga je Jalžabetić i upozorio, a potužio se i Balatinčev rođak koji mu
je bio jamac, bojeći se da ga ne opterete zajmom. Stoga je Jalžabetić bio primoran
uknjižiti njegov posjed, ali mu zajam nije otkazao. Oba slučaja jasno oslikavaju
uplitanje politike u zadružne poslove, jer je u Đurđevcu bila velika konfrontacija
između frankovaca, koje je predvodio veleposjednik Martin Starčević, brat narodnih zastupnika Mileta i Davida, i radićevaca Tome Jalžabetića. Takvih objeda
i podmetanja bilo je puno u to vrijeme jer se krug oko Starčevića osjećao ugroženim od običnih seljaka koji su se počeli uzdizati, ne samo na gospodarskom, već
i na političkom planu.14 Naime, Jalžabetić je tada već dobrano zagazio u politiku
jer se povezao sa Stjepanom Radićem, te bio suosnivač Hrvatske pučke seljačke
stranke i počeo okupljati istomišljenike u Đurđevcu i okolici.
Zadruga se ubrzano širila, pa je toliko ojačala da je već 1903. godine kupila
kuću na crkvenom trgu, 1914. na susjednoj parceli podigla novu prizemnicu, a
1922. godine na staroj dala izgraditi kat. Stara je kuća posjedovala dvije prostorije. U jednoj je uredovala zadruga, a u drugoj je stanovao trgovac Štefan Fuček.
Zato se i prišlo gradnji nove. Podizanje nove zgrade koštalo je 380.000 din. Iako
je zadruga raspolagala malom pričuvom (31.789,40 din.), ipak se odlučila na
gradnju namirivši preostalu svotu od zadružnih uložaka koji su krajem 1921. godine iznosili 1.060.915,29 din. Naravno da su tu pomogli i zadrugari novčanim
prilozima i vlastitom radnom snagom. Budući da je nova zgrada bila dovoljno
velika, zadruga je i nadalje držala stanare da si barem vrati određeni dio novca.
Tako su, naprimjer, 1930. godine u njihovim prostorijama stanovali brijač Matija
Valek (stanarina 350 din. mjesečno) i krojač Ljudevit Holler (2.000 din. godišnje).
ce
ni
iv
pr
Ko
14 Hrvatske novine, 12, 22. III. 1906.
Podravski zbornik 2011.
175
uz
M
Nakon prvoga dobivenog zajma, već iduće godine podignut je novi od 50.000
kr., ali sada od Poljodjelske banke, a 1903. godine zajam od 100.000 kr. Zadruga
je te godine svojim članovima izdala zajmova u vrijednosti od 101.347,04 kr.
Njezina cjelokupna imovina 1902. godine iznosila je 54.483,40 kr., od koje je
52.778 kr. bilo izdano u obliku zajmova, 250 kr. bilo je u vrijednosnim papirima, 488,96 u gotovini u blagajni, 671, 44 kr. prenosnih kamata od primljenih
zajmova i 295 kruna vrijednost inventara (našastar). Prihod u blagajni je iznosio
3.332,79 kr., od kojih 788 kr. upisnine, 2.499,93 kr. kamata od izdanih zajmova,
te 44,86 kr. raznih primitaka. Dobitak je iznosio 475,72 kr. od kojih je blagajnik
nagrađen sa 100 kr., predsjednik sa 80, a članovi nadzornog odbora sa po 25 kr.
Pričuvnoj zakladi pripisano je 70,72 kr. Od 1903. godine prihodu je pripisivana
i stanarina (60 kr; 216 kr 1904. godine) za zadružne prostorije. U 1906. godini
zabilježen je dohodak od 611 kr od kupljenih dionica Poljodjelske banke.15
Hrvatska poljodjelska banka počela je djelovati 1. srpnja 1902. godine, pa su
zadruge odmah s njom stupile u svezu. Banka je mogla odmah jeftino dobaviti
potreban novac, a ujedno su porasli i ulošci zadrugara. Kamate su bile niže nego
u ostalim bankama i štedionicama. Očigledno da je zadruga uspješno poslovala,
no unatoč svemu napredak je ostvaren, ali teško. Do olakšanja je došlo 1903.
godine nakon odlaska s vlasti bana Khuena Hedervaryja. Odmah je osnovana
i Hrvatska seljačka gospodarska udruga preko koje su seljaci mogli nabavljati
sjeme, poljoprivredne alate i strojeve, te drugu robu. Jalžabetić ju je osnovao
zajedno s Antunom Delačem, Štefom Štefanovim, Valentom Hodalićem i Mijom Svetcem.16 Udruga je upisana u sudski registar 9. siječnja 1904. godine.17
U udruzi je Jalžabetić postao predsjednikom i blagajnikom, što je tada bilo vrlo
rijetko da jedna osoba obavlja obje funkcije. Bilo je to veliko povjerenje zadrugara
u Jalžabetića. Nije ni čudo, jer je u to vrijeme Jalžabetić bio općinski odbornik,
županijski zastupnik i vođa Radićeva HPSS-a u Đurđevcu.
Postoje brojčani podatci ove udruge samo za 1908. godinu: 102 člana; imovina (u krunama): zajmova nema, vrijednosni papiri, inventar 988,88, nekretnina
nema, zaliha robe 33.083,15, razni dužnici 3.590,99, gotovina 915,26; dugovina: zadružni dijelovi 3.500, štednih uložaka nema, pričuvna glavnica 10.851,91,
duga Savezu nema, razni vjerovnici 24.276,87; troškovi: izravan porez 616,30,
poreza od uložaka nema, razni troškovi 757,92, plaća 2.794 i stanarina 600.18
Ostale podatke o udruzi donosio je kalendar Zadrugar, no samo do 1913. godine. Podatci za sljedeće godine nisu objavljivani, već samo za zadrugu, stoga se
ne zna dokad je udruga djelovala, no pojedini članovi istovremeno su obnašali
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
15 Središnji savez, kut. 14/605, bilance, HDA
16 Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Trnovit životni put Tome Jalžabetića, Đurđevački zbornik, Đurđevec, 1996.,
249.
17 Registar – dionička društva i zadruge, III. knj., sign. 40103, Državni arhiv u Zagrebu
18 Hrvatski udrugar, 1, 31. X. 1908.
176
Podravski zbornik 2011.
određene funkcije u obje.
Tab. 1 Statistika Hrvatske seljačke gospodarske udruge u Đurđevcu
uz
M
broj članova
br. zadr.dijelova
pričuv. glavnica
Ravnatelj
Blagajnik
članovi
ravnateljstva
ej
Članovi
nadzornog odbora
1911.
88
2.590
7.862, 43
Jalžabetić
Štefan Štefanov
Š. Štefanov, A. Delač,
M. Svetec, Vatroslav
Tomica
Tomica, Ivan Ređep,
Andro Fuček, Martin
Vedriš, Štefan Kolar
1912.
83
2.390
8.186, 22
Jalžabetić
Š. Štefanov
Š. Štefanov, A. Delač,
M. Svetec, V. Tomica
1913.
81
2.350
8.186, 22
Jalžabetić
Š. Štefanov
Š. Štefanov, A. Delač, M.
Svetec, V. Tomica
Tomica, I. Ređep, A.
Fuček, Štefo Jančijev,
Štefan Kolar
I. Ređep, A. Fuček, Š.
Jančijev, Valent Šabarić
gr
Izvor: Zadrugar, koledar Hrvatskih seljačkih zadruga za 1911., 1912. i 1913.
a
ad
Svrha zadruge bila je da bez ikakvoga vlastitog probitka pomaže svoje zadrugare
u njihovim gospodarskim potrebama, i to na osnovi njihove štednje. Osnovni
zadatci zadruge bili su: pribavljati i davati zadrugarima zajmove za gospodarske
potrebe, pomagati savjetima, ali i novcem, osnivati druge ogranke, nabavljati i
održavati strojeve i alate te ih iznajmljivati članovima po određenoj cijeni, poduzimati nužne mjere za očuvanje zemljišnih posjeda svojih članova, odnosno
sprječavati usitnjavanje parcela i njihovu prodaju u bescjenje; održavati poučna
gospodarska predavanja, usmjeravati zadrugare razumnom i moralnom načinu
života, a posebno ukazivati na pijanstvo i rasipništvo koji najviše utječu na gospodarsku moć seljačke obitelji. Zato nijedan rasipnik nije ni mogao biti članom
zadruge. Stoga je svaki član bio dužan živjeti urednim i poštenim životom, i ne se
odavati piću i kartanju. Zadruga je posredovala kod nabave gospodarski potrepština, prodaje njihovih proizvoda i kupnje zemljišta. Uprava zadruge sastojala se
je od glavne skupštine, ravnateljstva, nadzornog odbora i blagajnika. Rad uprave
bio je besplatan, osim blagajnika. Za pravovaljanost zaključaka bila je potrebna
natpolovična većina skupštinara. Sva zadružna tijela i funkcije birani su na tri godine, osim blagajnika koji je biran na neodređeno vrijeme. Prema pravilima, blagajnik nije mogao biti članom ravnateljstva niti upravnog odbora. Ravnateljstvo
i nadzorni odbor brojili su po pet članova koji nisu smjeli biti u bližem krvnom
srodstvu. Skupština je još birala i takozvani obranički sud koji je rješavao sporove
između zadruge i zadrugara, te zadrugara međusobno. Svaki spor je trebao biti
predan obraničkom sudu da on pokuša izmiriti zavađene stranke. Ako u tome ne
bi uspio, tek onda je spor mogao biti upućen kotarskom sudu. Sredstva zadruge
sastojala su se od upisnine, dijelova zadrugara, pričuvne glavnice i gospodarske
zaklade, uložaka na štednju, te zajmova. Upisnina je, kao sastavni dio pričuvne
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
177
uz
M
glavnice, iznosila 4 krune, a članom je mogla biti i kućna zadruga, ali samo uz
dozvolu kotarske oblasti. Zadružni dio morao je uplatiti svaki zadrugar (10 kr.
godišnje), i ukamaćivao se. Kao takav je bio svojina svakog zadrugara i nijedan
ga nije mogao izvaditi niti prenijeti na drugoga. Vraćao se samo onima koji bi
istupili iz zadruge ili bili isključeni, kao i nasljednicima umrlih članova. Novac
se dobivao 14 dana nakon održavanja redovne glavne skupštine za onu poslovnu
godinu u kojoj je prestalo članstvo, no u cijelosti samo onda ako su obveze zadruge za tekuću godinu bile pokrivene pričuvnom zakladom i ostalom imovinom zadruge. U protivnom, vraćao se u onom iznosu koji je preostao nakon pokrića tih
obveza. Pričuvna glavnica sastojala se od čistog dobitka i upisnina, a služila je za
pokriće eventualnih šteta. Mogla se uložiti kod Saveza hrvatskih seljačkih zadruga
u Zagrebu ili u državne vrijednosnice i nekretnine za koje bi Savez dao dozvolu.
Svaki ulagatelj je primio uložnu knjižicu na koju je mogao stavljati svoje novčane uloge. Ukamaćivali su se ulošci od najmanje dvije krune i to od prvog dana
u sljedećem mjesecu. Kod isplate uložaka računale su se kamate do kraja onog
mjeseca koji prethodi mjesecu kada je isplata izvršena. Kamate su se obračunavale
krajem svakoga polugodišta i pridavale se glavnici. U slučaju pomanjkanja vlastitog novca zadruga je mogla uzimati novac u zajam od središnjice u Zagrebu, ili uz
njezinu dozvolu od drugih novčarskih ustanova. Svaki zadrugar mogao je podići
zajam najviše do 600 kr. Zajam je mogao biti i manji ako je tako odlučila skupština. Za veći iznos (najviše do 1.500 kr.) trebalo je dobiti suglasnost ravnateljstva,
nadzornog odbora i središnjice. Zajam se davao obično na tri, a najviše pet godina otplate. Kamate je određivala skupština, a smjele su biti veće 1,5 % od kamata
koje je zadruga plaćala za posuđeni novac. Godine 1902. kamata na zajmove bila
je 5,5 a kasnije 8 %. Za dobivanje zajma ispunjavala se pismena zadužnica koju
su trebali potpisati primatelj zajma i jedan jamac (za zajam do 100 kr.), a dva
jamca ako je zajam bio veći od te svote. Umjesto jamaca, zajam se mogao dobiti i
uz hipoteku, ali samo odlukom ravnateljstva, dok se zajam na mjenice nije davao.
Zajam se mogao otplaćivati u tromjesečnim ili polugodišnjim obrocima, odnosno prema dogovoru. Članovi ravnateljstva i blagajnik mogli su dobiti zajam
samo ako je ravnateljstvo doneslo jednoglasnu odluku i uz pristanak nadzornog
odbora. Budući član trebao je dostaviti pismenu molbu kojom prihvaća pravila,
potpisati se u prisutnosti dvaju svjedoka i platiti upisninu od od 40 kr. Istupiti iz
zadruge moglo se samo krajem godine, ali uz pismenu najavu barem tri mjeseca
prije kraja godine, tako da zadruzi može isplatiti eventualni dug. Svaki član je bio
dužan uplatiti zadružni dio, jamčiti solidarno cijelim svojim imetkom za sve obveze koje proizlaze iz pravila, čuvati probitke zadruge i dizati njen ugled, naročito
ulaganjem vlastita novca, te uredno i pošteno živjeti. Zadruga je morala voditi
sljedeće knjige: blagajnički knjigu, knjigu zajmova, knjigu uložaka, knjigu člano-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
178
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
Đurđevac 1930.tih godina
gr
a
ad
va, knjigu za inventar i pomoćne knjige (dnevnik, vjeresijski arak i rokovnik).19
Ova zadružna pravila iz 1920. godine, a donešena na glavnoj skupštini 29. lipnja
1919. godine, po svemu su ista kao i prva pravila koja su pohranjena u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu. Razlikuju se samo po vrijednosti davanih
zajmova. U njima stoji da je najveći iznos zajma 2.400 kr. On je mogao biti i veći
(do 8.000) ako je to izglasovalo zadružno povjerenstvo a potvrdio Savez.
Zadruga je do 1908. godine izdala ukupno 388 zajmova, a 1909. godine još 63
zajma. U računskom zaključku stoji da svi članovi uredno otplaćuju zajam, osim
nekoliko nemarnih kojima su slane opomene o njihovu trošku (20 filira). Iduće
godine izdano je 69 zajmova u vrijednosti od 22.400 kr. Od toga je na kupovinu
zemljišta utrošeno 16.000 kr., za gospodarske zgrade 4.300, za stoku 1.800, a za
ostalo 300 kr. I sljedećih godina omjer je ostao približno isti, pa se može zaključiti
da je većina zajmoprimaca veći dio novca tada utrošila na okrupnjavanje zemljišnog posjeda. Mali zajmovi dizani su uglavnom za poljoprivredne strojeve. Tomu
u prilog govore podatci iz računskog zaključka za 1910. godinu kada je zadruga
kupila od braće Ordelt iz Lipika strojeva u vrijednosti od 2.868,46 kr., uz plaćenih 25 kruna Đuri Boltekoviću za prijevoz. Josip Fuček kupio je sječkaru s četiri
noža (62 kr.), Antun Belobrk reparu (platio 20, dug 22 kr.), Tomo Jalžabetić vitlo
i pumpu za gnojnicu (platio 290, dug 186,46 kr.), Đuro Marenić reparu za 40
kr., Mijo Dorčec sječkaru (platio 10, dug 42 kr.), Đuro Nikša sječkaru (platio
30, dug 36 kr.), te Štefo Miklić (platio 20, dug 40 kruna), Đuro Šoš, Đuro Matoničkin, J. Jančijev, Martin Horvat, Ivo Horvat, Ivo Kožar, Mato Miklić, Marko
Bukovčan, Petar Bažulić, Martin Filjar, Štefo Kudumija i Mato Tomašek koji su
kupili sječkare odmah plativši po 62 kr. Reparu je uzeo i Antun Delač (42 kr.), s
ce
ni
iv
pr
Ko
19 Pravila Hrvatske seljačke zadruge u Gjurgjevcu, Gjurgjevac, 1920.; Milan KIEPACH, Poslovnik za Hrvatske
seljačke zadruge koje stoje u poslovnoj svezi s Hrvatskom poljodjelskom bankom u Zagrebu, Zagreb, 1902.
Podravski zbornik 2011.
179
time da je ostao dužan cijelu svotu. Do kraja 1916. godine zadruga je vratila sve
zajmove uzete od Poljodjelske banke, vrativši joj te godine zadnjih 31.000 kr. I te
godine članovi su uredno otplaćivali zajmove, osim dvojice zadrugara.
M
Tab. 2. Zadružna statistika
zadr. dijelovi
3.100
3.030
2.930
3.070
3.100
3.430
3.300
3.170
2.920
4.480
5.500
5.740
uz
članova
297
289
285
287
288
300
320
302
294
292
448
500
504
ej
gr
pričuvna glavnica
2.476,91
3.384,55
3.381,05
3.548,52
3.760,36
4.781,10
5.704,92
7.008
7.377,72
19.898,10
20.574
31.757,40
štedni ulošci
10.288,20
29.114,93
32.269,69
34.530, 21
26.056,06
28.417,22
70.322,40
109.935,15
143.804,10
355.059, 42
314.110,87
985.989,93
izdano zajmova
63
69
128
85
79
-
a
ad
Izvor: Zadrugar, koledar Hrvatskih seljačkih zadruga za 1911.-1917., 1920.1922.; Hrvatski udrugar, 1, 31. X. 1908.; Spomen-knjiga Središnje sveze hrvatskih seljačkih zadruga pod okriljem Hrvatske poljodjelske banke, Zagreb, 1912.,
72.
ce
ni
iv
pr
Ko
Kako se broj zadruga godinama povećao došlo je do potrebe reorganizacije zadružnoga djelovanja, o čemu je bilo riječi na svezadružnom sastanku u Zagrebu
31. ožujka 1910. godine. Tom prilikom Jalžabetić je, kao izaslanik đurđevačke zadruge, izabran u odbor za izradu nacrta reforme zadružnih organizacija. Ubrzo je
došlo do osnivanja Središnjeg saveza hrvatskih seljačkih zadruga kao organa Hrvatske poljodjelske banke. Zadruge su istovremeno organizirane po skupinama,
a đurđevačka je pripala Bjelovarsko – križevačko - požeškoj skupini. Osnivačka
skupština ove skupine održana je 24. studena u Novoj Gradiški, na kojoj je Jalžabetić izabran za predsjednika. Sjedište skupine bilo je u Đurđevcu. Na skupštini
je donesen i nacrt rada ove skupine koja se orijentirala na što razumnije obrađivanje oranica i livada, na unaprjeđenje uzgoja domaće stoke i njezinu prodaju, na
unaprjeđenje voćarstva i vinogradarstva, te osnivanje zadružnih pecara za voćne
rakije. Osobito je dat naglasak na nabavu željeznih plugova, dublje oranje, uporabu umjetnih gnojiva, sjetvu kukuruza i šećerne repe, proizvodnju djetelinskoga
sjemena, te na osnivanje marvogojskih udruga. U svojemu izlaganju Jalžabetić
je tada izjavio da su Podravci za 20 godina napredniji u gospodarstvu od Posavaca, što su mnogi držali presmjelim, izrazivši da bi se u to rado htjeli uvjeriti. Ta
prilika pružila im se 2. ožujka 1911. godine, kada je u Đurđevcu održana prva
180
Podravski zbornik 2011.
uz
M
odborska sjednica skupine. Tada je Jalžabetić poveo posavske odbornike u obilazak nekoliko đurđevačkih naprednih seljaka, kako bi ih razuvjerio. Imali su što i
vidjeti: nove staje, propisana gnojišta s jamama za gnojnicu koju odvoze bačvama
na njive, krave koje daju do 20 litara mlijeka dnevno, telad koja se ne prodaje
ispod 200 kr. (dvostruko više nego u Posavini), krave čiste i očešljane u vrijednosti od 800-900 kr. (ondje 300-400 kr.), itd. Na to je odbornik Petar Vudi rekao:
“Zato može seljak koji ima 10-12 jutara zemlje othraniti 8-10 goveda, što kod
nas ne može nitko”.20 Jedan zbor ove skupine održan je u Đurđevcu 20. studena
1913. godine, a na kojem je bilo prisutno preko 110 zadrugara iz 38 zadruga.
Na zboru je dr. Mandekić predavao o ophodnji i uvađanju krmnoga bilja, Pavao
Cesar o regeneraciji vinograda, a Rudolf Galjer o svilogojstvu i postupku s dudovima i svilcima.21 Jalžabetić se nametnuo svojim radom pa je pored rukovodećega
mjesta bjelovarsko – križevačko - požeške skupine ušao i u ravnateljstvo Saveza
hrvatskih seljačkih zadruga (1911.). Bio je aktivan u mnogim raspravama, davao
razna predavanja i prijedloge na dobrobit hrvatskoga, a posebice đurđevačkoga
gospodarstva. Na sastanku Hrvatskih seljačkih zadruga (5. travnja 1907.) predavao je o uporabi bućinih koštica, a na svezadružnom sastanku (2. travnja 1908.)
govorio je o uzgoju simentalskoga goveda, te je potaknuo zadruge da se slože i
putem vlade nabave potrebna goveda, ali bez dražbe. Na sjednici glavnog odbora
Saveza (11. svibnja 1911.) založio se za opći uzgoj teške konjske pasmine, osobito u đurđevačkom kotaru; na sjednici upravnog odbora skupine (20. listopada
1913.) prikazao je način gospodarenja u đurđevačkom kraju, te je predložio da se
u Đurđevcu osnuje uljara za proizvodnju bućina ulja.22
Zadružna statistika na kraju 1910. godine prikazuje podatke: 285 članova; imovina (u krunama): gotovina 15.729,33 vrijednosni papiri 1.750, zajmovi 91.067,
nekretnine 13.575,98, zaliha robe 2.220,11, inventar 573,60 i razni dužnici
1.184,12; dugovina: dug banci 90.000 i razni vjerovnici 570,66; troškovi: beriva
660, poslovni kamatni porez 78,90 i razni troškovi 543,67 (ostatak prikazan u
tab. 2.).23
Od 1904. godine posjedovala je i vlastitu trgovinu24, koja je poslovala u okviru gospodarske udruge, na što je banka negodovala bojeći se riskantnih poslova i
špekulacija, ali se ova investicija pokazala isplativom za zadrugu. Uz raznu robu
za poljoprivredu, prodavala se: modra galica, umjetni gnoj, šećer, octena kiselina,
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
20 Spomen-knjiga Središnje sveze hrvatskih seljačkih zadruga pod okriljem Hrvatske poljodjelske banke, Zagreb,
1912., 7, 34, 60 – 61.; Hrvatski udrugar, 4, 1. IV. 1910. i 4, 1. IV. 1911.
21 Vladimir ŠTEINER, Hrvatske seljačke zadruge, Zagreb, 1915., 53.; Hrvatski udrugar, 12, 1. XII. 1913.
22 Hrvatski udrugar, 7, 30. IV. 1907.; 7, 30. IV. 1908.; 6, 1. VI. 1911.; 11, 1. XI. 1913.
23 Spomen-knjiga …, 172.
24 Kod Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu trgovina je registrirana 17. siječnja 1907. godine. Udruga je
otvorila trgovinu i u Ferdinandovcu. Trgovačko-obrtnička komora u Zagrebu, Registar trgovaca kraljevske kotarske
oblasti u Gjurgjevcu, sign. 40168, Državni arhiv u Zagrebu.
Podravski zbornik 2011.
181
uz
M
vapno, žigice, petrolej, sol, kolomaz, sjeme crvene djeteline i lucerne, rafija, gumena crijeva za prskalice, pamuk, benzin, građevni materijal i drugo. U trgovini
mogli su se kupiti razni poljoprivredni strojevi: sječkare, repare, drljače, vitla (geplini), vjetrenice i mlatilice. Tako su po inventuri na kraju 1920. godine utvrđene
sljedeće zalihe u trgovini: rafija 37 kg (48 kr./kg), 18 komada crijeva za prskalice
(50 kr. /kom.), 44 gumene pločice, 118 paketa pamuka (300 kr./paket), 550 kg
benzina (25 kr./kg), 10 kg lucerne (40 kr./kg), 580 kg modre galice (20 kr./kg),
12 kanta petroleja (300 kr./kanta), i 20.500 komada cigle25. Isprva je zarada trgovine bila mala, pa i ne čudi strahovanje banke, ali je promet ubrzo povećan, pa
je ona 1916. godine iznosila 4.958,40 kr. Nakon 1929. godine nema podataka o
trgovini, tako da se ne zna je li ona i dalje djelovala. Zadruga je posjedovala i vlastite strojeve koje je uz određenu naknadu iznajmljivala zadrugarima, ali i ostalim
seljacima. Tako je trijer 1918. godine zaslužio 194,60 kr.
U izvješću ravnateljstva zadruge Savezu za 1921. godinu, hvali se dobar promet robe u trgovini, a također i uprava jer je zadruzi pristupio veći broj članova.
Ravnateljstvo primjećuje da bi zadruga bolje poslovala kad bi članovi bili bolje
prožeti zadrugarskim duhom i imali u vidu zadružnu korist, a ne samo svoju.
Zatim, članstvu su ukazivali da vrbuju nove članove radi zajmova, jer su zadružne
kamate manje nego u bankama. Iskazana je i dobit zadruge od 4.985,44 kr. Za
1922. godinu prikazan je primitak od 15.071,71 kr. od kamata tekućeg računa
kod Poljodjelske banke, 88 kr. od uložnih knjižica, 55 kr. od zarade stroja, 11 kr.
troškova opomena, 1.901 kr. od prodanog materijala stare srušene kuće i 642,60
kr. kamata koje je vratila zadruga iz Prugovca za posuđeni novac. O zadružnim
problemima govorilo se u izvješću za 1928. godinu u kojem je riječ o krizi prijašnjih godina, a odnosi se to na prodaju, cijene poljoprivrednih proizvoda, ali i
na prirod koji je podbacio zbog suše. Primjećuju da još mnogi seljaci drže novac
u bankama koje im ne daju zajmove, već ih zato traže od zadruge, iako nisu članovi. Zbog toga su snizili kamate na 10%, uz napomenu da su 1925. godine one
iznosile čak 18%.
U određenim slučajevima zadruga je pomagala svoje članove manjim novčanim svotama. Naprimjer, Ivi Kožaru je dano 8 kr. za ugljen (1909.), Đuri Frančini 30 kr. za jedan hvat drva (1909.), Tomi Kranjčevu 10 kr. kao pomoć za
obnovu pogorjele kuće (1910.), dok je 5.400 din. poklonila za gradnju crkve,
odnosno prozorske vitraje (1929.).
Rukovodstvo zadruge činili su uglavnom Jalžabetićevi simpatizeri, ugledni seljaci i pristaše seljačke stranke: Valent Hodalić26 (blagajnik od 1905. do 1911. i
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
25 Središnji savez, kut. 14/605, bilance, HDA
26 Valent Hodalić (Đurđevac, 1867.-1944.) kao član HSS-a izabran je (1927.) za narodnog zastupnika u Saboru,
te bio predsjednik ogranka Seljačke sloge (1926.) i član Zadruge naprednih livadara u Đurđevcu.
182
Podravski zbornik 2011.
uz
M
član up. odbora), Mijo Svetec, Ivan Ređep, Mijo Blaga, Štefo Štefanov27, Vatroslav Tomica (opć. blagajnik), Štefo Jančijev, Antun Delač, Štefan Kolar, Štefan
Lovrak, Milan Drakšić28 (član nad. odbora 1913. – 1917.), Štefo Novosel, Andro
Fuček (blagajnik 1911. – 1917.), Florijan Kovačić (blagajnik 1918. – 1923.)
i drugi. Tomo Jalžabetić bio je na čelu zadruge punih 19 godina, od 1905. do
1923. godine, i u tom periodu zadruga je najbolje poslovala. Njegov odlazak s
vodstva zadruge otprilike se poklapa s padom njegove popularnosti u HSS-u, jer
je sve češće dolazio u sukob s vodstvom stranke. Stranku je napustio u prosincu
1924. godine zbog neslaganja oko vođenja financija, te zbog ulaska stranke u Zelenu internacionalu, a vodstvo stranke pomalo ga je zaobilazilo davajući prednost
obrazovanijem kadru. S čela zadruge otišao je baš u vrijeme kada počinje opadati
financijska snaga zadruge, koja je bila posljedica svjetske krize, odnosno pada cijena u poljoprivredi, obrtu i industriji. Nakon njega za predsjednika dolazi Štefan
Kolar, a od 1934. godine na čelu je Marko Matkov, sve do 1942. godine. Ujedno
je to i posljednja godina o kojoj ima podataka u Hrvatskome državnom arhivu.
Dopisom Okružnog suda u Bjelovaru od 30. srpnja 1940. godine (br. 444 / 0258), a prema novom zakonu o privrednim zadrugama, Hrvatska seljačka zadruga
mijenja ime, te se u trgovačkom registru vodi pod imenom Kreditna hrvatska seljačka zadruga. Prema novim pravilima, koje je zadruga donesla na glavnoj skupštini 28. travnja, zadruga ne pokriva više Đurđevac, već cijelu istoimenu općinu.
Na kraju 1941. godine imala je 461 člana, dok je 1939. godine bilo učlanjeno
508 zadrugara. Najviše ih je bilo 1931. godine (605).
Nešto više podataka o zadruzi tih godina daje nam izvješće Josipa Žerjava, koji
je obavio reviziju zadruge 9. veljače 1942. godine. Prethodna revizija obavljena
je još 1927. godine, no o njoj nema nikavih sačuvanih dokumenata. U njegovu
zapisniku stoji da je zadruga imala svoju zgradu na Poglavnikovom trgu 4 (danas
Trg sv. Jurja). Blagajnik je od 1926. godine Tomo Hajduković, s plaćom od 400
kuna. Od 1939. godine poslovao je i knjigovođa Ivan Jozek uz plaću od 250
kuna. Oba su polazila Savezov tečaj za blagajnike. Uredovali su četvrtkom i nedjeljom. U kasi je zatečena gotovina od 42.819, 75 kuna, koja je u skladu s knjigama. Kasa je željezna i nije osigurana. U prizemlju zgrade nalaze se tri lokala,
jednosoban stan i dva zahoda, dok je na prvom katu velika dvorana, jedna soba i
zahod. Kat zajednički koriste seljačka zadruga, dvije stočarske udruge, te livadarska zadruga. U dvorišnoj zgradi je soba s hodnikom, dva skladišta, zatim štagalj i
staja s šupom. Iznajmljena su dva lokala s jednosobnim stanom (brijačnica i trgovina Bata) uz zajedničku najamninu od 1.100 kuna mjesečno. Sve četiri zadruge
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
27 Štefanov bio je i član glavnog odbora Hrvatske republikanske seljačke stranke (1925.), općinski načelnik
(1928.-1929.) i mjesni sudac za Općinu Đurđevac (1910.).
28 Drakšić, kao klobučar, djelovao je i u mjesnoj organizaciji Saveza hrvatskih obrtnika u Đurđevcu kao blagajnik
(1907.-1920.) i član upravnog odbora (1920.-1925.).
Podravski zbornik 2011.
183
uz
M
zajednički plaćaju režije. U prizemlju besplatno stanuje pazikuća Ivan Fuček. Vrt
popola uživaju brijač i Fuček. Novi članovi moraju uz redovne upisnine i poslovne udjele uplatiti i doprinos za gradnju zgrade od 50 kuna koji odgovara četirima
nadnicama onih koji su dali težaka kod gradnje. Sve zgrade su bile osigurane od
požara. Vrijednost nekretnina u knjigama iznosila je jednu kunu, a porezni je
ured 1941. nekretnine procijenio na 90.000 kuna, a 1942. godine na 250.000
kuna. Od pokretnina su zabilježeni: blagajna, dvokrilni ormar, stakleni ormar,
stol, 4 stolice, dvije klupe, 4 željezne peći, trijer, drljače, stara decimalna vaga i još
neke sitnice (slike, škare, tintarnica i dr.). Od vrijednosnih papira zadruga je posjedovala 25 poslovnih udjela Saveza od po 100 kuna, 10 komada 3%-ih bonova
(1233 kune) i 4%-ne agrarne obveznice u iznosu od 170.000 kuna kao polog za
lombardni zajam kod Poštanske štedionice. Posjedovala je i šest dionica Hrvatske
seljačke zadružne banke od po 100 kuna, jednu od 1.000 i jednu od 2.500 kuna,
ali su bile neprijavljene Ministarstvu obrta, veleobrta i trgovine. Zadruga se nije
bavila robnim poslovanjem, ali je na molbu kotarskog predstojnika preuzela općinsku aprovizaciju brašna, jer su lokalni trgovci tražili za taj posao veliku zaradu.
Godine 1936. posjedovala je pričuvnu zakladu od 216.012 19. dinara, od koje
je 215.000 dinara dala za sanaciju Saveza, ali do konca 1941. godine savjesnim
radom prikupila je već novu pričuvu (21.373,93 kune). Unatoč teškim ratnim
vremenima ipak je davala zajmove. U izvješću navedeno je materijalno stanje za
1940. godinu. Od imovine je bilo 9.497,93 kune u gotovini, 490 kuna na tekućum računu kod Saveza, 35.063 kune vrijednosnih papira, 244.371,50 kuna u
izdanim zajmovima, PAB račun 3% obveznice od 5.210 kuna, 170.000 kuna pologa u Poštanskoj štedionici, te po jedna kuna za nekretnine i inventar (ukupno
464.634,43 kune). Pod rashodom je navedeno: 2.676 kuna kamata na primljene
zajmove, 7.753 kuna kamata uložaka redovite štednje, 1 kuna kamata uložaka
stalne štednje, 234,25 kuna poreza od kamata na uloške, 6.765 kuna troškova
uprave, 1.774 kune otpisa od inventara i nekretnina, 6.667,25 kuna poreza i
osiguranja nekretnina i 13.579 kuna viška (ukupno 39.449, 50 kuna). U prihod
je ušlo: 15.319,50 kuna kamata od danih zajmova članovima, 7.118 kuna u kuponima vrijednosnih papira, 16 kuna kamata na tekući račun kod Saveza, 342,57
kune kamata PAB-a, 12.860 kuna prihoda od nekretnina i 3.793,43 kune raznih
primitaka. Kamata na zajmove je iznosila 6,5% godišnje, tj. 3% više nego na
uloške. Prije nekoliko godina posudila je novac zadruzi u Ferdinandovcu, pa joj
sada ona duguje još 80.000 kuna. Na kraju su navedeni nalozi zadruzi koje treba
izvršiti da bi poslovanje bilo uredno: urediti nedostatke kod pristupnica i zadužnica, uvesti posebnu knjigu za zapisnike nadzornog odbora, uvesti novu knjigu
Imenik članova, slati Savezu za svako polugodište izvadak iz knjige članova zajedno s duplikatom pristupnih i istupnih izjava, osigurati željeznu kasu, oglašavati
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
184
Podravski zbornik 2011.
uz
M
primitak novih članova i nabaviti za sve članove po jedan primjerak pravila.
Jalžabetić je, kao i zadruga, djelovao ne samo na gospodarskome i političkom,
već i na kulturno-prosvjetnom polju. Tako je na njegovu inicijativu 4. ožujka
1906. godine otvorena zadružna Pučka knjižnica, koja je bila smještena u njihovoj zgradi. Pojedini Đurđevčani odmah su priskočili darovavši joj svoje knjige, a
među njima je bio i sam Jalžabetić. Na osnivačkoj skupštini kritizirao je đurđevačku inteligenciju smatravši da je ona trebala inicirati osnivanje, a ne seljaci. Čak
je morao od Društva hrvatskih književnika u Zagreba naručiti pravila knjižnice
da dokaže da osnivačka skupština nije nikakav politički skup, jer su neki njegovi
politički protivnici govorili da osnivanje knjižnice koristi za svoj stranački probitak. Još je bio uputio molbu općinskome vijeću da oglasom obznani osnivanje
knjižnice, no ono se oglušilo. Jalžabetić je to ovako komentirao: “Čulo se 50 puta
na godinu proglašavati: ‘U trgovini Moritza Kohna prodaje se friški kvas’, i sl.,
dok se za osnivanje pučke knjižnice ne može ni jedan put proglasiti. Zar smo mi
Hrvati tako nizko pali?”29
Radeći na dobrobit seljaštva, Jalžabetić je 16. prosinca 1920. godine osnovao i Hrvatsko seljačko prosvjetno i dobrotvorno društvo. Svrha društva bila je
proširiti i ukorijeniti seljačku prosvjetu i podići čovječansku samosvijest, ljubav
i slogu među seljaštvom. Na osnivačkoj skupštini, kojoj je predsjedao, jednoglasno su prihvaćena pravila, a za predsjednika izabran je Jalžabetić, potpredsjednika Stjepan Filipović, tajnika Mijo Matočec, blagajnika Luka Matkov, a članove upravnog odbora Lovro Jalžabetić, Martin Miholek, Josip Aušperger, Štefo
Horvat i Đuro Cestar. U nadzorni odbor izabrani su Ivan Hajduković, Josip
Imbriša i Mato Matkov. Društvo se obvezalo da će uzdržavati čitaonicu i knjižnicu, priređivati razna stručna predavanja i prosvjetne zabave, priređivati posebne
tečajeve za nepismene, za napredno gospodarenje i za odgoj djece, a napose o
siročadi i zdravstvu; podržavati vezu između škole i kućnog odgoja, zauzimati
se za prosvjetne i gospodarske prilike u svakoj seljačkoj obitelji, te pomagati kod
osnivanja i vođenja različitih gospodarskih zadruga. Društvo se trebalo uzdržavati od članarine, dobrovoljnih darova i prihoda stručnih predavanja, tečajeva, te
zabava. Upisnina je iznosila 4 kr., godišnja članarina 20, a podupirajuća 50 kr.
Utemeljiteljni članovi odmah su uplatili po 200 kr. Računalo se i na formiranje
društvenoga podmlatka, čiji bi član mogao biti svatko od 14-18 godina starosti.
Za njih je članarina iznosila jednu krunu mjesečno.30
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Marvogojska udruga
Stanje stočarstva na početku 20. stoljeća na području Bjelovarsko - križevačke
29 Hrvatske novine, 11, 15. III. 1906. i 16, 19. IV. 1906.
30 Hrvatsko seljačko prosvjetno i dobrotvorno društvo, pravila, UOZV VIII-10 191/1920., HDA
Podravski zbornik 2011.
185
uz
M
županije nimalo nije izgledalo idealno, ali je ipak bilo razvijenije nego u ostalim
hrvatskim krajevima. Za razvoj stočarstva zaslužan je ponajviše dr. Ivo Mallin31,
predsjednik vladinog Odsjeka za narodno gospodarstvo (1896.-1907.). On je
provodio smišljenu politiku glede razvoja stočarstva, od donošenja raznih zakona,
povećanja subvencija, do zakona o promicanju gospodarstva (1905.) i određivanja pasminsko - uzgojnih područja. Stare domaće pasmine (buša, podolac) pomalo je istiskivala uvozna simentalska pasmina, čemu su pridonijeli Gospodarsko
učilište u Križevcima i Poljoprivredno dobro u Božjakovini, koji su pokusima
utvrđivanja proizvodnih svojstava različitih pasmina goveda došli do zaključka
da simentalska pasmina iz sjeverozapadnih alpskih područja postiže najbolje rezultate u našim uvjetima. Tako je područje Bjelovarsko - križevačke županije pripalo području simentalskog i pincgavskog goveda, pa se 1903. i 1905. godine
krenulo s uvozom prvih rasplodnih grla od kojih je formirana osnova simentalskoga goveda domaćeg uzgoja.32 Početkom 1908. godine na mjesto bana došao
je Pavle Rauch, Podravac iz Martijanca, koji se posebno založio za napredak gospodarstva, poglavito stočarstva. S tim ciljem donio je odmah nekoliko zakonskih
odredaba i odluka koje su bile značajne za čitavu Podravinu. Međutim, skočile
su nabavne cijene goveda, a ono malo uvezenih grla nije bilo dostatno za širenje
novih pasmina. Tada je odlučeno da se krene s osnivanjem marvogojskih udruga
koje bi same proizvodile rasplodni materijal te uzgajale novi. Da bi potaknuo rad
udruga, Vladin gospodarski odjel nabavljao je od njih bikove po višim cijenama,
a po redovnim ih prodavao općinama (1 bika na 80-100 krava). Razlika u cijeni
pokrivala se je iz vladinih subvencija. Unatoč većim cijenama u inozemstvu, gospodarski odjel omogućio je 1908. godine nabavu rasplodnih simentalskih junica
za kotare Bjelovar, Sv. Ivan Žabno i Đurđevac. Za đurđevačko područje nabavu
je preuzela seljačka zadruga, dok su općine određivale svoje seljake izaslanike
koji su o državnom trošku trebali otputovati u Švicarsku. Iz Đurđevca krenuli
su na put Jalžabetić i Valent Hodalić. Otputovali su iz Zagreba 24. kolovoza pod
vodstvom banskog savjetnika Milorada pl. Cuculića, te upravitelja gospodarskog
odsjeka prof. dr. Ottona Frangeša. Tom prilikom Jalžabetić i Hodalić kupili su
13 simentalskih junica i dva bika od Josipa Franka, uzgajivača i trgovca stokom
iz Hüfingena (pokrajina Baden). Junice su plaćene prosječno 520 – 550, a bikovi
900 – 1.100 maraka po grlu. Takve junice Đurđevčani su kasnije nazivali bademkama. U Švicarsku putovali su preko Austrije, a vratili se preko Milana i Venecije.
Bila je to jedinstvena prilika ljudima sa sela putovati u strane zemlje, jer si je to
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
31 Đurđevčani su se odužili dr. Mallinu time što su jedan mjesni trg proglasili njegovim imenom – Malinov trg.
Danas je taj podatak sasvim nepoznat, pogotovo što u imenu trga nije pravilno napisano njegovo prezime, pa ljudi
ime trga povezuju s malinama, što je pogrešno.
32 Antun Toni ŠRAMEK, Hrvatska marvogojska udruga u Sv. Ivanu Žabnu i osnivanje Saveza marvogojskih
udruga Hrvatske i Slavonije, Sv. Ivan Žabno, 2008., 6, 20; Spomenica općine Gola u povodu 100. obljetnice
Marvogojske udruge Gola 1908.-2008., Gola, 2008., 37.
186
Podravski zbornik 2011.
uz
M
malo tko tada mogao priuštiti.33 Spomenute junice vlada je platili 20.995 kr., dok
su zadrugari svoju cijenu otplaćivali na dva obroka. Bila je to prva organizirana
nabava čistokrvnih simentalka koje su pristigle u Đurđevac, iako dotad simentalac Đurđevčanima nije bio nepoznat. Đurđevac se prvi puta susreo sa simentalskom pasminom 1900. godine, kad su za Hrvatsku bila nabavljena grla njemačkoga porijekla iz Mađarske. Jalžabetić se tih godina zdušno zalagao za uzgoj
simentalca u Đurđevcu, jer je prevladavalo krupno rogato blago koje je potjecalo
od prijašnje ugarske i podolske pasmine i od križanja s mölthalskom pasminom.
Simentalca je smatrao najpogodnijim za ovaj dio Hrvatske. U svim nastojanjima
za njegovo uvođenje uvijek je bilo onih koji su se tome protivili. O tome je 1901.
godine pisao i u novinama. Progovorio je o stanju stočarstva u Đurđevcu, te se
žalio na kotarskoga veterinara Kolomana Weissa (Bijelić). Svoje zamisli pokušao
je provesti zajedno sa svojim istomišljenicima još u podružnici Gospodarskoga
društva, no ona to nije prihvaćala, pa se okrenuo zemljišnoj zajednici. Tražio je da
odboru zemljišne zajednice dadu slobodne ruke kod nabave bikova, ali uz pomoć
veterinara. Međutim, vlast je vršila pritisak na odbor da mora uzeti vladinoga
mölthalskog bika, koji je bio toliko loš i nerazvijen da je nagodinu već bio nesposoban, pa je morao biti prodan na štetu zemljišne zajednice. Na veterinara Weissa
okomio se zato jer je domaće bikove stalno proglašavao nesposobnima, pa su bila
učestala licenciranja novih bikova. Za jedno licenciranje seljaci su Weissu plaćali
10 kruna, pa ga je Jalžabetić optužio da licencira isključivo zbog zarade. Također
se osvrnuo i na domaćega kulturnog vijećnika koji se suprotstavljao uvođenju
simentalca. Uspio je to učiniti tek kad je osnovao seljačku zadrugu.34
Prvo simentalsko grlo koje je upisano u matične knjige bila je Jalžabetićeva junica Šarula, kupljena 19. veljače 1900. godine. U narednih sedam godina
sedam puta se telila. Prodana je krajem 1908. godine za 250 kr., jer nije mogla
ostati bređa.35 Sljedeća dobava bila je 1905. godine, kada je Zemljišna zajednica
đurđevačke općine na stočarskom sajmu u Vrbovcu (20. ožujka) kupila za 640
kr. dvoje osobito lijepe muške teladi po 4 mjeseca starih, koje su uzeli za budući
rasplod.36 Zadruga je prva u Đurđevcu nabavila bika (900 kr.) simentalca, i to
1906. godine na stočarskoj izložbi u Zagrebu. Kasnije su neki nerazumni zadrugari prigovarali vodstvu jer je bik prodan za 200 kr., ukazujući time na gubitak
zadruge. Međutim, nisu računali da je bik dao kvalitetan pomladak koji je bio
redovito nagrađivan na stočarskim izložbama.37 Prvu kravu simentalku Jalžabetić
je kupio 1907. godine u Njemačkoj, koja je također upisana pod rednim brojem
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
33 Gospodarski list, 19, 5. X. 1908.; Hrvatske novine, 38, 17. IX. 1908.
34 Hrvatska, 21, 25. I. 1901.
35 Ivan HODALIĆ, 100 godina uzgoja simentalske pasmine goveda na području Đurđevca i okolice 1910.-2010.,
Đurđevac, 2010., 47.
36 Gospodarski list, 2, 5. IV. 1905.
37 Središnji savez, računski zaključak za 1911., kut. 14/605, bilance, HDA
Podravski zbornik 2011.
187
uz
M
1 u matičnim knjigama (grlo Mica; oznaka na rogu Z – 105). Ivan Plehaty, kotarski veterinar, zapisao je da je 1909. godine dala 3.600 litara mlijeka.38
Zadružni pokret raširio se Podravinom i toliko je ojačao da su se počele osnivati i specijalizirane udruge, osobito stočarske, a nakon Prvoga svjetskog rata i
one iz drugih gospodarskih grana. Prva marvogojska udruga na području županije osnovana je u Sv. Ivanu Žabnom (1905.), a potom u Goli (1908.). Stoga su
i u đurđevačkoj zadruzi razmišljali o osnivanju takve udruge, budući da je bilo
očitog napretka u radu sa stokom, kako unutar zadruge tako i van nje. Inicijativni sastanak o osnivanju marvogojske udruge održan je u siječnju 1909. godine
na kojem je odlučeno da se nabavi još 100 junica i nekoliko bikova kako bi se
simentalac još više raširio. Tom prigodom veterinar Plehaty održao je u nedjelju
7. ožujka predavanje o uzgoju simentalskoga goveda, a u organizaciji podružnice
Hrvatskoga društva za pučku prosvjetu, kojeg je osnovao Jalžabetić. Već u svibnju
usljedila je nova prilika za nabavu junica, jer je vlada obećala da će u Švicarsku
krenuti novo povjerenstvo. Zadrugari su se mogli predbilježiti za bređe junice simentalske i pincgavske pasmine, po povoljnoj cijeni od 650 kr. (plaćanje u obrocima), dok je stvarna cijena po grlu bila daleko veća. Upisi su se vršili 6. svibnja
u 9 sati u općinskom uredu, a 9. svibnja i u Virju. Tada je upisano oko 80 junica
na području đurđevačkoga kotara.39 U Đurđevac pristiglo je 19 junica za koje je
vlada dala novac, dok je zadruga obročno otplaćivala vladi, a kupci zadruzi (tri
obroka). Obitelj Hodalić kupila je obročno čak dvije junice, otac i sin po jednu,
dok su treću platili gotovinom (700 kruna) na licu mjesta. U povjerenstvu su i
ovaj put bili Jalžabetić i Hodalić, te Đuro Frančina. Svima je iz zadružne blagajne
isplaćeno po 20 kr. za putni trošak.40 Pored tih junica, do 1912. godine zadruga
je kupila i 3 bika simentalca, pa je dobiveno 82 čistokrvne teladi koja je prodana
za 14.000 kr.41
Nakon toga pristupilo se osnivanju stočarske udruge. Prijedlog pravila udruge
napisan je još 14. ožujka, a poslan 18. studenoga vladinom Odjelu za unutrašnje poslove. Već 30. studenoga primljen je dopis banskog savjetnika zemaljske
vlade Odjela unutrašnjih poslova (br. III. A. 143/1-909) kojim nalaže napisati
nova pravila sukladno pravilima marvogojske udruge u Sv. Ivanu Žabnom, koja
su udruzi poslana na uvid naredbom od 5. veljače 1910. godine. Kad su pravila
napisana i odobrena nije poznato, jer dokumenata u arhivu nema. Vjerojatno je
to bilo u travnju ili svibnju 1910. godine. Sačuvan je samo prijedlog pravila iz
kojih se može vidjeti kako je udruga trebala funkcionirati. U njima piše da udru-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
38 I. Hodalić, 100 godina …, 48.; Dragutin FELETAR, Prilozi za povijest zadrugarstva u Podravini, Podravski
zbornik 89, Koprivnica, 1989., 26.
39 Nezavisnost, 16, 20. III. 1909.; Hrvatske novine, 4, 21. I. 1909.; 19, 6. V. 1909. i 20, 13. V. 1909.
40 Središnji savez, računski zaključak za 1909., kut. 14/605, bilance, HDA
41 Hrvatski udrugar, 6, 1. VI. 1912.
188
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ga bude djelovala kao odjel Hrvatske seljačke zadruge.42 Je li ona bila stalno pod
zadružnim okriljem ili je kasnije djelovala samostalno, nije poznato. Zna se samo
za podatke da je 1930. godine promijenila ime u Stočarska udruga četvrtog stupnja
za uzgoj čistokrvnog simentalca43, a prema sačuvanim pravilima iz 1934. godine
u Stočarsku udrugu za uzgoj goveda simentalske pasmine44. Za članove upravnog
odbora izabrani su: Tomo Jalžabetić (predsjednik), Ivan Plehaty (tajnik), Valent
Hodalić, Antun Delač, Đuro Frančina i Ivan Klikić. Prvi članovi udruge bili su:
Ivan Hodalić, Mijo Svetec, Vatroslav Tomica, Jozo Hodalić, Milan Drakšić, Petar
Mesar, Mato Kucel, Štefo Koren, Đuro Škurdija i Mato Tomica – sve odreda
vrsni stočari, ali i Radićevci.45
Svrha udruge bila je brinuti se za unapređenje marvogojstva uvađanjem boljih
i plemenitijih pasmina, kako goveda tako i svake druge živine, odnosno, da ista
bude upotrebljiva za gospodarstvo i da odgovara tržišnim zahtjevima. Naglasak se
davao na simentalsku pasminu koja bi se uzgajala tako dugo dok se ne bi dobio
čistokrvni domaći podmladak. Zato će uprava nabavljati, a kasnije strogo odabirati originalne junice i bikove i nastojati da bude trajno čistokrvnih plemkinja. Za
svu stoku trebale su se voditi matične knjige kontrole dojivosti krava. Udruga se
obvezala da će nastojati godišnje organizirati i održati u Đurđevcu jednu izložbu i
nagrađivanje takve stoke, kao i cijepljenje protiv bedrenice i tuberkuloze. Nabavu
će u početku obavljati marvogojci na vlastiti trošak, a kasnije uz zajam seljačke
zadruge i eventualnu pomoć vlade ili veterinarske zaklade. Predložena je članarina
od 5 kr. godišnje, a udruga će ubirati proviziju od 2% od utrška prodanoga blaga.
Članom udruge moći će biti svaki član Hrvatske seljačke zadruge koji dokaže
kupnju iz inozemstva izvornom marvinskom putovnicom, a kod nabave u Hrvatskoj svjedodžbom, koju plaća dvije krune. Svaki član obvezan je sudjelovati
na izložbama stoke. Dobiveni pomladak trebao se odmah prijaviti, a plodkinje
unesti u matične knjige, dok se kod prodaje trebalo javiti odboru za posredovanje.
Predviđeno je da upravom rukovodi odbor od 5 članova. Predsjednika birati će
glavna skupština, a tajnika, blagajnika i povjerenike, koji će nadzirati udrugare u
provođenju pravila, birat će upravni odbor. Upravni odbor organizirati će sajmove, nagrađivanja, cijepljenje i nabavu stoke. Njega će birati skupština tajnim glasovanjem, jednako kao i revizijski odbor, te članove porote. Zadatak porote bio bi
pregledavanje matičnih knjiga, primanje i brisanje grla iz evidencije, sudjelovanje
jednim članom u radu općinskoga stočarskog povjerenstva, te obilježavanje grla
udružnim znakom. Udruga se trebala financirati upisninom, članarinom, općinskim i zemaljskim potporama, darovima i ostalim dohodcima.46
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
42 Središnji savez, kut. 12/605, HDA
43 I. HODALIĆ, 100 godina …, 48.
44 Stočarska udruga za uzgoj goveda simentalske pasmine, pravila, SBUO Pov. II 2713 i 3255/1934, HDA
45 I. HODALIĆ, 100 godina …, 48.
46 Središnji savez, kut. 12/605, bilance, HDA
Podravski zbornik 2011.
189
Tab. 3. Kupci simentalskih junica 1909. godine
ime i prezime
broj grla
prvi obrok
871
Tomo Jalžabetić
1
221,84
1.106
Jozo Hodalić
1
210,34
837
Valent Hodalić st.
1
221,84
138
Štefo Koren
1
210,34
739
Mijo Svetec
1
193,34
787
Milan Drakšić
1
210,34
122
Đuro Frančina
2
390,68
uz
M
kbr.
Mato Tomica
1
221,84
Vatroslav Tomica
1
210,34
640
Đuro Škurdija
1
210,34
208
Mato Kucel
1
210,30
589
Martin Bažulić
1
221,80
689
Đuro Banić
1
307,50
408
Ivo Ređep
1
307,00
ej
781
294
gr
124
834
Đuro Zlatec
1
350,00
Jozo Jančijev
1
307,50
Valent Hodalić ml.
2
160,00
a
ad
424
Izvor: Središnji savez hrvatskih seljačkih zadruga, ZSOJ u
Zagrebu , kut. 14/605, HDA Zagreb
ce
ni
iv
pr
Ko
Da je Marvogojska udruga u Đurđevcu osnovana 1910. godine, vidi se u članku iz Gospodarskog lista u kojem je pisano o prodaji čistokrvnih simentalskih bikova u Bjelovaru, u kojem se naglašava da se očekuje osnutak udruge u Đurđevcu
jer dobro radi sa stokom. Spomenuta prodaja, odnosno županijsko kupovanje
simentalskih bikova, održana je u ožujku 1910. godine na sajmu u Bjelovaru.
Đurđevčani su pristigli s 5 bikova, a tri je kupila vlada, s time da je jedan bio u
klasi onih iz Žabna, koji su slovili kao najkvalitetniji.47 Neposredno nakon osnivanja udruge, u Đurđevcu je 2. rujna 1909. godine održana izložba stoke na koju je
dotjerano 612 grla goveda. Podijeljene su 2 prve nagrade, 7 drugih, 46 trećih, 31
četvrtih i 8 diploma. Za nagradni fond vlada je udijelila 690, a općina 675 kr.48
Da je udruga počela aktivno djelovati vidjelo se i po organiziranoj izložbi stoke za
pomladak (13. kolovoza 1910.) na kojoj je prvu nagradu odnio Valent Hodalić
(70 kruna), te po odobrenome redovitom godišnjem sajmu 3. rujna, za kojeg su
se izborili 1911. godine. 49
47 Gospodarski list, 6, 23. III. 1910.; Hrvatski udrugar, 5, 1. V. 1910.
48 Hrvatski udrugar, 14, 30. IX. 1909.
49 Hrvatske novine, 33, 18. VIII. 1910.
190
Podravski zbornik 2011.
uz
M
Prema izvješću ravnatelja zadruge na glavnoj skupštini održanoj 2. travnja
1912. godine, udruga je brojila već 92 grla simentalske pasmine. Da bi održali
takvo stanje, zadruga se odlučila na kupnju još jednoga bika, budući da udruga
još nije čvrsto stala na noge, niti je imala dovoljno novca. Zadruga je dala 500 kr.,
a vlada ostatak. Obećano je da će udruga vratiti novac zadruzi kad financijski ojača.50 Zaredale su ubrzo razne stočarske izložbe na kojima su udrugari izlagali svoja
grla, kako u Đurđevcu tako i u drugim mjestima. Zabilježene su izložbe 1912.
i 6. rujna 1917. godine, na kojoj je bilo i ocjenjivanje. Tom prilikom izložili su
dva bika, 117 krava s 44 teladi i 72 junice. Dodijeljeno je 82 zlatna, 20 srebrnih
i 22 brončana odličja, uz nagradni fond od 4.150 kruna. Slična izložba održana
je i iduće godine, a u svrhu obnove poslijeratnoga stočnog fonda. Udrugar Petar
Mesar dobio je 1921. godine Priznanje za izvanredan uzgoj rasplodnog goveda.51
Uspješan rad seljačke zadruge i marvogojske udruge rezultirao je 1926. godine
osnivanjem Svinjogojske udruge i Konjogojske udruge za srednji i teški nonius,
a 1933. godine i Druge konjogojske za lipicance, te Treće za belgijske konje.52 Za
njih također nije poznato jesu li djelovale samostalno ili u okviru zadruge. Statistika kaže da je đurđevački kotar 1927. godine, a prema popisu Osječke oblastne
uprave, bio najjači po broju stoke (15.433 krave i dorasle junice, 227 bikova), te
imao šest marvogojskih udruga: u Ferdinandovcu (osn. 12. IV. 1923., 52 člana),
Virju (osn. 1912., 180 članova), Virovski Konacima (osn. 1912., 95 članova),
Hrvatska selekcijska marvogojska udruga u Virju (osn. 1922., 193 člana), u Severovcima (osn. 1924., 24 člana) i Đurđevcu (295 članova).53
Sljedeće godine određeno je da se u Đurđevcu održi velika okružna gospodarsko - stočarska izložba kojoj je odobreno 65.000 dinara potpore, što je bio najveći
iznos za organiziranje takvih izložaba na području Osječke oblasti, a na uporan
zahtjev marvogojskih udruga odobreno im je održavanje još nekoliko manjih. Na
sjednici oblasnog odbora od 28. kolovoza 1928. godine odlučeno je da se zbog
uštede spomenuta izložba ipak spusti u rang kotarske, pa je i pripomoć smanjena na 40.000 dinara. Izložba je održana od 6. do 9. rujna te godine, na kojoj je
bio nazočan prof. Ljubomir Maštrović, predsjednik oblasnog odbora, u pratnji
Josipa Lovašena i Frana Kolara, predsjednika i tajnika izložbenog odbora.54 Tom
je prilikom Đurđevčan Stjepan Fuček55 osvojio jednu od prvih nagrada za uzgoj
simentalskog goveda. U svemu tomu veliku zaslugu imali su Stjepan Radić i
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
50 Središnji savez, računski zaključak za 1911. godinu. kut. 14/605, HDA
51 I. HODALIĆ, 100 godina …, 43.
52 Podravec, 21, 13. VI. 1991.
53 Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Stjepan Radić i Podravina u vrijeme oblasnih samouprava od 1927. do 1928.;
Podravina, vol. IV, br. 7, Koprivnica, lipanj 2005., 68.
54 M. KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Stjepan Radić i ..., 67-68, 73-74.
55 Fuček se aktivnim uzgojem simentalskoga goveda počeo baviti od 1925. godine, i nadalje je, sve do
sedamdesetih godina redovito osvajao nagrade na raznim stočarskim izložbama. Nakon smrti jednako je bio
uspješan i sin mu Franjo. Glas Podravine, 38, 28. IX. 1973. i 37, 27. IX. 1974.
Podravski zbornik 2011.
191
uz
M
Križevčanin Maštrović, kojega je Radić postavio u Osječku oblasnu skupštinu u
kojoj je puno pomogao ovom kraju. Đurđevački marvogojci pojavili su se te godine i na Zagrebačkom zboru (izlagali su: Josip Harastija, Tomo Jalžabetić, Ivan
Ređep, Stjepan Ređep, Josip Bešenić, Vatroslav Kovačić, Martin Ferenčić, Đuro
Semeraj, Đuro Hodalić, Ivo Fuček i Antun Fuček) i na oblastnoj izložbi u Osijeku, na kojoj je Valent Hodalić nagrađen diplomom (1929. također diplomom).
Uz spomenute izlagače tih su godina bili aktivni i Stjepan Fuček, Ivan Ferenčić,
Josip Jančijev, Josip Marić, Mato Magdić, Đuro Čorba, Mato Pajtak i drugi.56
Nažalost, na stočarskoj izložbi održanoj 1930. godine u Koprivnici, iz Marvogojske udruge prisutni su bili samo Tomo Franković (dvije krave sa po dvoje teladi
i dvoje junadi), te Ivo Lončarić s jednim bikom.57 Od te godine uvode se nove
matične knjige i obvezna kontrola muznosti i masnoće mlijeka. Tajnik udruge
bio je tada Martin Tomerlin.58 Nadalje, u kolovozu 1930. godine u Đurđevcu
održana je stočarska izložba čistokrvnih goveda na kojoj je nagrađeno 86 uzgajivača, a 18. prosinca veliki sajam rasplodnih bikova cijele Podravine, na koji je
bilo dotjerano oko 250 bikova simentalske pasmine, od čega 180 bikova raznih
marvogojskih udruga. Podravci su najveći uspjeh postigli na specijalnom sajmu i
izložbi rasplodne stoke početkom rujna 1931. godine u Zagrebu. Među stokom
iz cijele Jugoslavije bilo je 120 grla marvogojskih udruga s područja đurđevačkoga kotara koja su osvojila većinu prvih nagrada. Udruge su te godine sudjelovale
i na stočarskoj izložbi u Novom Sadu. Stoga je bilo opravdano Jalžabetićevo negodovanje zbog kupovine čistokrvnih grla u inozemstvu, budući da je kod naših
gospodarskih udruga bilo dovoljno domaćih rasplodnih grla. Prigovor je uputio
3. listopada 1930. godine u Bjelovaru na sastanku izaslanika svih općina đurđevačkoga kotara s ministrima dr. Matom Drinkovićem, dr. Kostom Kumandijem
i Mirkom Neudorferom. Uspješan rad na uzgoju simentalskoga goveda sreskih
marvogojskih udruga pokazao su u srpnju 1932. godine, kada su u Đurđevcu i
Virju održani sajmovi rasplodnih bikova, a na kojima je bio nazočan izaslanik
banske uprave inspektor Jovo Mraović. Na đurđevački sajam dovedeni su bikovi
marvogojskih udruga iz Đurđevca, Virja, Kalinovca i Ferdinandovca. Kupljeno
je 36 bikova prvorazredne kakvoće za 135.000 dinara, a bili su namijenjeni za
srezove Novska, Bjelovar, Grubišno Polje i Koprivnica. Bila su to grla od 14 – 16
mjeseci starosti, uz prosjećnu cijenu od 4 – 5 tisuća din. Rad ovih seljačkih zadruga i marvogojskih udruga zainteresirao je i strano novinstvo, pa je 14. lipnja
1932. godine Đurđevac posjetila Hödviga Mayer, novinarka iz Berlina. Osobito
se zanimala za poslovanje seljačkih zadruga, razgledavala je župnu crkvu, te obišla šest seljačkih gospodarstava, a pokazala je interes i za kulturu našega seoskog
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
56 I. HODALIĆ, 100 godina …, 43, 48.
57 Poljoprivredno - kulturna i stočarska izložba u Koprivnici 27. IX.-2. X. 1929., katalog, Koprivnica, 1929.
58 I. Hodalić, 100 godina …, 48.
192
Podravski zbornik 2011.
života. Tom prilikom posjetila je i Virje.59
Tab. 4. Podatci o đurđevačkim simentalskim grlima izloženima na Izložbi i sajmu rasplodne stoke u Zagrebu 1933. godine.
ime
broj
dat. telenja
otac
majka
bik
Iroš
GJ 361
23. V. 1932.
Vinkler 415
uz
M
grlo
Šara GJ
202
Košuta GJ
326
Kita GJ. 46
Šarec
GJ 3903
10. VIII. 1932.
Erod 2
bik
Sokol
GJ 3936
10. IX. 1932.
Vinkler 3
bik
Sokol
GJ 3932
18. IX. 1932.
Cvetan 7
krava
Mira
MUGJ 120
13. XII. 1927.
krava
Cifra
MUGJ 2
12. XII. 1925.
Mica
MUGJ 83
18. IV. 1926.
Šarac MUGJ
2098
Bečar MUGJ
1153
Adam imp. 24
Milka
MUGJ 354
13. IV. 1930.
MUGJ 58
22. VIII. 1925.
MUGJ 385
1. V. 1930.
MUGJ 62
31. XIII. 1926.
ej
bik
Michel imp. 18247
Sokol MUGJ
1743
Michel imp. 18247
Apis MUGJ 1371
a
ad
krava
gr
krava
Jagoda
krava
Jagoda
krava
Cifra
krava
Mica
MUGJ 37
3. X. 1924.
krava
Milka
MUGJ 181
25. VIII. 1925.
Sokol MUGJ
1345
Apis MUGJ 1381
junica
Cifra
GJ 3735
3. XI. 1931.
Milan 238
1.366
2.942
3.391
2.910
3.072
2.473
1.138
3.383
3.279
2.289
ni
iv
pr
Ko
krava
Milka GJ.
181
Cifra
MUGJ 538
Ruža
MUGJ 703
Lisa MUF
39
Rozinka
MUGJ 45
Cifra
MUGJ 461
Fiola
MUGJ 210
Lila MUGJ
581
Cvetulja
MUGJ 421
Dragulja
MUGJ 180
Mica GJ 83
dojn./
kg
3.800
2.619
2.752
ce
Izvor: Katalog izložbe i sajma rasplodne stoke u Zagrebu 9. i 10. IX. 1933.,
Zagreb, 1933., 44, 63-64, 78.
Nešto konkretnije podatke o sudjelovanju udrugara na izložbama imamo s
izložbe i sajma rasplodne stoke održane u Zagrebu 9. i 10. rujna 1933. godine.
Osim domaćih izlagača, Đurđevac je imao i predstavnike u ocjenjivačkim povjerenstvima. Tako su Valent Hodalić, tada prvi potpredsjednik Saveza hrvatskih marvogojskih udruga, i Mato Horvat, predsjednik Marvogojske udruge, bili
članovi povjerenstva za ocjenjivanje goveda, a Valentin Višak, poljoprivredni
pristav, u povjerenstvu za ocjenjivanje ovaca. Đurđevčani su se natjecali u tri
kategorije simentalskog goveda: bikovi, krave i junice. Bikove su izložili udruga59 Vladimir ŠADEK, Prilozi za povijest kotara Đurđevac u vrijeme šestosiječanjske diktature od 1929. do 1934,
Podravina, vol. IV, br. 8, Koprivnica, prosinac 2005., 63-68.; Podravske novine, 30. 30. VII. 1932.
Podravski zbornik 2011.
193
uz
M
ri Đuro Hajduković (Iroš), Ivan Ređep (Šarec), Ferdo Hodalić (Sokol) i Milan
Pintar (Sokol); krave Valent Hodalić (Mira), Mijo Fucak (Cifra), Mato Matkov
(Mica), Ferdo Hodalić (Milka), Ivan Štefinec (Jagoda), Đuro Semeraj (Jagoda),
Mato Živko (Cifra), Ivan Ferenčić (Mica) i Milan Pintar (Milka), te junicu Mato
Matkov (Cifra). Na izložbi sudjelovali su još i članovi udruga iz Virja, Kalinovca
i Ferdinandovca.
S đurđevačkog područja bile su izložene 94 simentalske krave, a jedini koji
je osvojio zlatnu medalju, i 2.000 din., bio je Stanislav Florenski iz Virja (krava
Liza). Mato Živko (krava Cifra) osvojio je 13. mjesto (500 din.), Valent Hodalić
(krava Mira) 33. mjesto, a Mijo Fuček (Cifra) 45. mjesto, itd. Prema nalazima
kontrole mliječnosti izloženih krava, prosječna mliječnost je bila 2.026 – 3.306
kilograma po kravi, a bila je podijeljena u nekoliko grupa. U prvu grupu pripadale su krave s više od 4.000 kg, a u drugu one od 3.600 – 4.000 kg. U ove dvije
grupe nije bila uvrštena nijedna ovdašnja krava. Krave spomenutih udruga uvrštene su u 5. grupu od 2.601 – 2.900 kg, od kojih su one iz đurđevačke udruge
imale prosjek od 2.614 kg, što je bilo manje od ostalih udruga. Najveću prosječnu mliječnost imale su krave kalinovačke udruge (2.684), zatim virovske (2.661)
i ferdinandovačke (2.618). Po prosječnim udružnim postocima mliječne masti,
udruge su bile bolje rangirane. Uvrštene su u II. grupu (3,5 – 3,9 %) od ukupno
njih četiri; ferdinandovačka 3,90, kalinovačka 3,72, virovska 3,62 a đurđevačka
3,55 %.60 Iz priložene tablice vidljivo je da je svako grlo imalo svoj evidencijski
broj u kojem oznaka GJ (matična grla) i MUGJ (pomladak) označavaju Marvogojsku udrugu Đurđevac, a MUF Marvogojsku udrugu Ferdinandovac. Kod
bikova, kratica imp. označava grlo nabavljeno iz uvoza.61 Oznaka se žigosala na
lijevi, a broj na desni rog. Kod podmlatka su se oznake i brojevi tetovirali na uši.
Prema podatcima iz 1932. godine udruga je imala 149 članova, 6 bikova, 224
krave (pod kontrolom), 46 junica preko 2 godine starosti, 70 junica 1-2 god.
starosti, 34 mlada bika, 42 muške i 30 ženske junadi od 6 mj. do jedne godine
i 33 muške i 38 ženske teladi do 6 mjeseci starosti, a do 1931. godine prodala
je 2.412 grla. Spomenute krave dale su 452.314 kg mlijeka prosječne masnoće
od 3,55% (najveća 7,42%, najmanja 2,62%) i 16.079 kilograma mliječne masti
(prosječno 92,94 kg po kravi). Ujedno su dale 71 muško tele i 63 ženske teladi. Statistika za 1933. godinu donosi sljedeće podatke: 133 člana, 6 rasplodnih
bikova, 201 rasplodna krava, 37 junica s više od dvije godine starosti, 49 junica
starosti 1 – 2 godine, 8 mlađih bikova, 37 grla muške i 32 grla ženske junadi starosti od 6 mjeseci do jedne godine, 56 grla muške i 36 grla ženske teladi od po 6
mjeseci starosti, te 462 grla mlade teladi. Godine 1935. udruga je imala 223 člana i 325 matičnih krava, a 1938. 142 člana, jednog bika, 59 mlađih bikova, 224
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
60 Izložba i sajam rasplodne stoke u Zagrebu 9. i 10. septembra 1933., Zagreb, 1936., 71, 73, 92.
61 Katalog izložbe i sajma rasplodne stoke u Zagrebu 9. i 10. IX. 1933., Zagreb 1933., 43-44, 63-64, 78.
194
Podravski zbornik 2011.
uz
M
rasplodne krave, 40 junica preko 2 god. starosti, 61 junica 1-2 godine, 46 muških
i 29 ženskih junadi 6-12 mj. starosti, te 53 muške i 40 ženske teladi ispod 6 mj.
starosti.62 Iz ovih podataka može se zaključiti da je do 1940. godine đurđevačka
marvogojska udruga po brojnosti članstva i grla, kvaliteti grla i količini mlijeka i
mliječne masti, ali i po sveukupnom radu, bila jedna od najjačih udruga, odmah
iza one iz Sv. Ivana Žabna.63
Na poticaj tamošnje udruge, u Sv. I. Žabnu osnovan je 1912. godine Savez
marvogojskih udruga, koji je počeo djelovati tek od iduće godine, te započeo s
vođenjem matičnih evidencija i kontrolom mliječnosti krava. Zbog toga se ta
godina smatra početkom organiziranoga ugojno-selekcijskog rada u hrvatskom
govedarstvu. Nadošli rat prekinuo je rad Saveza, a već 24. kolovoza 1919. godine
pokušalo se s njegovim reorganiziranjem na glavnoj skupštini u Sv. I. Žabnu, na
koju je pristiglo tek 7 predstavnika udruga (Žabno – 200 čl., 444 raspl. grla; Đurđevac – 225 čl., 443 raspl. grla, Vrbovec – 160 čl., oko 400; Križevci – 76 čl., oko
303: Virje – 76 čl., oko 149; Virovski Konaci – 40 čl., oko 112; Oborovo – 17
čl., oko 54), od njih 25 postojećih. Stanje stočarstva bilo je tada teško. Stočarska uprava ograničila se samo na kupovanje raplodnih bikova, i to je bila jedina
potpora koju su udruge dobivale od državne vlasti. No zbog rasta cijena bikova,
padala je vrijednost potpore (1919. je bik koštao 1.000-2.000 din., a narednih
godina i do 10.000 din.). Udruge su zapale u još težu situaciju nakon ukidanja
županija i formiranja oblastnih samouprava, pa su izostale ili su smanjene razne
potpore. Savez marvogojskih udruga obnovljen je tek 23. svibnja 1926. godine
u Zagrebu, kad je Savezu pristupilo 40 udruga, a kontrola mliječnosti uvodi se
ponovno 1929. godine. Pravila Saveza donijeta su na izvanrednim glavnim skupštinama u Đurđevcu (28. V. 1928.) i Sv. I. Žabnu (14. X. 1928.). Ispočetka je
rad Saveza bio usmjeren u organiziranje kontrole muznosti krava, a zbog toga je
do 1931. godine Savez napustila skoro četvrtina članstva. No, do 1941. godine
djelovalo je oko 100 udruga s oko 3.000 registriranih simentalskih krava.64
Ako se uzme u obzir Jalžabetićev prijašnji rad u đurđevačkoj podružnici Gospodarskoga društva i aktivnost na političkom planu kao člana Radićeve seljačke
stranke, županijske skupštine, Sabora, te ravnateljstva Središnjeg saveza Hrvatskih seljačkih zadruga u Zagrebu (1918.-1926.), može se zaključiti da je bio središnja ličnost u Đurđevcu u prvoj polovici 20. stoljeća. Njegove zasluge danas
nisu nimalo vrednovane, i to isključivo iz političkih razloga, jer se nakon napuštanja HSS-a okrenuo jugoslavenskoj političkoj opciji. Na taj način diskreditirao
se u javnosti što mu je znatno smanjilo ugled, te je bio omrznut u Đurđevcu.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
62 90. obljetnica organiziranog uzgojno - selektivnog rada u stočarstvu Hrvatske, Zagreb, 2003., 19.; I.
HODALIĆ, 100 godina …, 49, 54.
63 A. T. ŠRAMEK, Hrvatske …, 20, 39-45; Izložba i sajam …, 62-63.
64 Zvonimir PUŠKAŠ, Hrvatske marvogojske udruge, Poljoprivredne akualnosti, 5, Zagreb, 1987., 849, 851-852,
858.; Spomenica općine …, 37, 54.
Podravski zbornik 2011.
195
Takav stav o Jalžabetiću zadržao se i nakon Drugoga svjetskog rata, pa sve do
danas. Unatoč tomu, može ga se smatrati najzaslužnijim za razvoj gospodarstva i
zadrugarstva u Đurđevcu i đurđevačkoj Podravini.
M
IZVORI I LITERATURA:
uz
Antun Toni ŠRAMEK, Hrvatska marvogojska udruga u Sv. Ivanu Žabnu i osnivanje Saveza
marvogojskih udruga Hrvatske i Slavonije, Sveti Ivan Žabno, 2008.
90. obljetnica organiziranog uzgojno-selektivnog rada u stočarstvu Hrvatske, Zagreb, 2003.
ej
Dragutin FELETAR, Prilozi za povijest zadrugarstva u Podravini, Podravski zbornik 89, Koprivnica,
1989.
Hrvatski biografski leksikon, sv. VI, Zagreb, 2005.
gr
Hrvatsko seljačko prosvjetno i dobrotvorno društvo, pravila, UOZV VIII-10 191/1920., Hrvatski
državni arhiv u Zagrebu
Ivan HODALIĆ, 100 godina uzgoja simentalske pasmine goveda na području Đurđevca i okolice
a
ad
1910. – 2010., Đurđevac, 2010.
Izložba i sajam rasplodne stoke u Zagrebu 9. i 10. septembra 1933., Zagreb, 1936.
Jure KRIŠTO, Prešućena povijest – Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850-1918., Zagreb, 1994.
Katalog izložbe i sajma rasplodne stoke u Zagrebu 9. i 10. IX. 1933., Zagreb, 1933.
Liber memorabilium parochiae s. Georgii in Gjurgjevac, spomenica, župni ured Župe sv. Jurja u
Đurđevcu
1991.
ni
iv
pr
Ko
Martin MATIŠIN, Poljoprivredne organizacije Virja, Virje na razmeđu stoljeća, zbornik IV, Virje,
Milan KIEPACH, Poslovnik za Hrvatske seljačke zadruge koje stoje u poslovnoj svezi s Hrvatskom
poljodjelskom bankom u Zagrebu, Zagreb, 1902.
Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Ban Pavle Rauch i Podravina, Podravski zbornik 1998. -1999.,
Koprivnica, 1999.
Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Struktura seoskog posjeda u Podravini u prvoj polovini dvadesetoga
stoljaća, Podravski zbornik 90, Koprivnica, 1990.
Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Stjepan Radić i Podravina u vrijeme oblasnih samouprava od 1927.
do 1928.; Podravina, vol. IV, br. 7, Koprivnica, lipanj 2005.
Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Trnovit životni put Tome Jalžabetića, Đurđevački zbornik, Đurđevec,
Oporuka Matije Kolara, ovjereni prijepis od 24. rujna 1912. godine u Zagrebu
ce
1996.
Poljoprivredno-kulturna i stočarska izložba u Koprivnici 27. IX.-2. X. 1929., katalog, Koprivnca,
1929.
Pravila Hrvatske seljačke zadruge u Gjurgjevcu, Gjurgjevac, 1920., pretisak, Gradska knjižnica i
čitaonica u Đurđevcu
Spomen-knjiga Središnje sveze hrvatskih seljačkih zadruga pod okriljem Hrvatske poljodjelske banke,
196
Podravski zbornik 2011.
Zagreb, 1912.
Spomenica općine Gola u povodu 100. obljetnice marvogojske udruge Gola 1908.-2008., Gola,
2008.
Središnji savez hrvatskih seljačkih zadruga, ZSOJ u Zagrebu, kut. 12/605 i 14/605, zadruga u
Stjepan RADIĆ, Devet seljačkih zastupnika, izabranih prvi put po proširenom izbornom pravu u
banskoj Hrvatskoj: politički njihov rad, Zagreb, 1912.
Tisak: Glas Podravine, Gospodarski list, Hrvatska, Hrvatske novine, Hrvatski narod, Hrvatski udrugar,
uz
M
Đurđevcu, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu
Nezavisnost, Podravac i Podravske novine
Vladimir MIHOLEK, Podružnica Gospodarskoga društva u Đurđevcu 1891.-1907., Podravski
ej
zbornik 2005., Koprivnica, 2005.
Vladimir ŠADEK, Prilozi za povijest kotara Đurđevac u vrijeme šestosiječanjske diktature od 1929.
do 1934., Podravina, vol. IV, br. 8, Koprivnica, prosinac 2005.
gr
Vladimir ŠTEINER, Hrvatske seljačke zadruge, Zagreb, 1915.
Zadrugar, kalendar Hrvatskih seljačkih zadruga za 1911.-1938.
Željko MATAGA, Poljoprivredno zadrugarstvo Hrvatske – povijest, stanje, perspektive (1860.-1990.),
a
ad
Zagreb, 1991.
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
197
Dr. sc. Ana Smontara
uz
M
Dr. Nikola Sertić (1906.-1967.)
nezaboravni koprivnički župnik
i veliki ljubitelj Podravine
ej
“Pošli smo do apostolske delegacije, gdje se nalazi oltar blaženog Nikole Tavelića. Služio sam u 7 sati svetu Misu. Bila je to zavjetna Misa za grad Koprivnicu. Molio sam
za sve naše potrebe, za naše obitelji, za našu mladež, za naše bolesnike, za obraćenike,
za one koji vjeruju i ne vjeruju...”
gr
Iz dnevnika dr. Nikole Sertića, Jeruzalem, 26. travnja 1967. godine.
a
ad
ni
iv
pr
Ko
Slika 1. Dr. Nikola Sertić, kao mladi župnik Zagrebačke nadbiskupije1.
ce
Nikola Sertić jedan od najuglednijih svećenika kod nas, rodio se 29. listopada 1906. u Brinju (Lika). Kao dječak vrlo savjesno i predano sudjelovao u
kršćankom životu u obitelji i rodnom Brinju zahvaljujući vjerničkoj obitelji u
kojoj su vjera i Crkva bili sastavni dio života, ali i njegovom kateheti, glasovitom
brinjskom župniku, kanoniku Ivanu Malinariću. Na poziv svojeg ujaka, zagrebačkog kanonika Nikole Borića s trinaest godina Nikola Sertić odlazi u Zagreb,
gdje se upisuje u Gornjogradsku gimnaziju. Nakon godinu dana u Zagrebu, po
nagovoru i odluci nadbiskup dr. Antuna Bauera odlazi na daljnje školovanje u
travničko sjemenište2. Zajedno s drugim seminarcima Zagrebačke nadbiskupije.
1 Ljubaznošću mon. Ivice Kecerina, župnika župe BDM na Dolcu u Zagrebu
2 Sjemenište u Travniku djelovalo je od 3. listopada 1882. do ožujka 1945. godine, te ponovno djeluje od 1999.
godine i to na mjestu na kojem ga je i utemeljio prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Nikola Sertić se u
njemu školovao od 1920 do mature 1927. godine.
198
Podravski zbornik 2011.
uz
M
Boravak Nikole Sertića u Travniku u ono vrijeme kada se njegovala živa tradicija
na svetački lik Petra Barbarića, te značajno razvijala Marijine kongregacije (čiji
je zbornik ubrzo postao i Nikola Sertić) bitno je doprinio nadogradnji Nikole
Sertića u duhu duboke pobožnosti, koja je obilježila cijeli njegov život. Tijekom
školovanja N. Sertić, kao izuzetno marljiv učenik, naučio je odlično latinski jezik, francuski jezik, ali u stekao solidno znanje iz povijesti. Nakon mature 1927.
godine postaje Zagrebački bogoslov koji ne samo da vrlo temeljito studira nego
je i osobito revan klerik3. Nakon završnih ispita na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, služio je prvu sv. Misu u župnoj crkvi u Brinju, 5. srpnja 1935. Isto kao
i njegov ujak kanonik Nikola Borić, ostaje na službi u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Službovao je kratko u Donjoj Stubici, u svetištu Majke Božje u Bistrici (danas
Mariji Bistrici) te kao kapelan i kateheta u Križevcima. Ono što je obilježilo
početak njegovog pastoralnog djelovanja, a naročito kasnije, je pokretanje i vrlo
uspješno vođenje pjevačkih zborova budući da je bio iznimno talentiran kao i
muzički obrazovan. Nakon početne službe zahvaljujući vrlo širokoj naobrazbi,
predstojnik katedre za liturgiju i pastoralnu teologiju na Bogoslovnom fakultetu
u Zagrebu Dr. Kniewald predložio ga je za svoga nasljednika kao profesora liturgije. U narednom razdoblju N. Sertić pod voditeljstvom Dr. Kniewald napisao
je doktorsku disertaciju pod naslovom “Hrvatski kajkavski molitvenici”[1]. Ipak
nije ostao na fakultetu kao profesor, jer kao izuzetno aktivan kateheta u crkvi,
ali i u organizacijama vjernika izvan crkve npr. Križarskoj organizaciji4 (ostao je
zapamćen njegov vrlo pobudan govor kao katehete na “Zajedničkim sastancima
zagrebačkih malih križara” u Zagrebu 2. lipnja 1940. godine), optužen je zbog
djelovanja te je proveo 3 mjeseca u istražnom zatvoru u Zagrebu, od svibnja do
kolovoza 1945. godine. Odmah nakon puštanja iz istražnog zatvora odlazi djelovati među vjernički puk. Prva župa mu je bila “Župe Svetog Ivana Krstitelja-Rečica” u Rečici [2] kraj Karlovca, gdje pastoralno djeluje od 9. kolovoza 1945.
do 7. studenog 1950. a paralelno i u susjednoj “Župi Svetog Josipa” Šišljavići
(1947. do 1951.). Među vjernicima tamo ostao je zapamćen kao pravi primjer
svećeničke revnosti [3]. Osnovao je pjevački zbor, ustrajno ga vježbao, sam skladao, a podučavao ga je muzikolog u Etnografskom muzeju u Zagrebu dr. Vinko
Žganec. Nikola Sertić se i dodatno muzički obrazovao završivši srednju muzičku
školu kod maestra Franje Dugana. Suradnja N. Sertića i V. Žganca obilaskom
pojedinaca-pučkih pjevača na terenu, bilježenjem tekstova pučkih pjesama, organiziranjem zborova da pjevaju melodije, te snimanjem istih nastala čitava knjiga
narodnih pjesama iz Rečice i okoline5.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
3 Na posljednjoj godini studija ak. god. 1930/31. obnašao je dužnost predsjednika “Vijenca”.
4 U okviru “Apostolata molitve” 1930. godine osnovana je Križarska organizacija kao organizacija za hrvatsku
katoličku mladež te koja je djelovala sve do 1945. godine
5 1951. godine Nikola Sertić je premješten u novu župu, te je knjiga narodnih pjesama Rečice i okoline ostala u
rukopisu do današnjih dana.
Podravski zbornik 2011.
199
uz
M
Budući da je Nikola Sertić postizao iznimne uspjehe, 1950. godine povjerena
mu je zahtjevna dužnost, postavljen za upravitelja župe sv. Nikole u Koprivnici[4]. Mada je 4. siječnja 1951. u starosti od sedamdeset pet godina, psihički
slomljen i bolestan iz Lepoglave vratio koprivnički župnik Stjepan Pavunić te
nastavio biti župnik i dekan sve svoje do smrti 7. ožujka 1959. godine, stvarni
upravitelj župe bio je dr. Nikola Sertić. On je dužnost upravitelja župe obavljao u zajedništvu i s iznimnim uvažavanjem prečasnika Stjepana Pavunića. U
Koprivnici došla je do punog izražaja predanost Nikole Sertića Bogu i ljudima.
Cjelokupan njegov rad tamo bio je rezultat iznimne ustrajnosti, milosti i dobrote.
Što je dr. Nikola Sertić učinio za Koprivnicu i Podravinu, o tome se tek treba
napisati knjiga jer zasigurno svojim dolaskom za upravitelja župe sv. Nikole preporodio je kako Koprivnicu tako i njenu okolicu. Suvremenici toga doba, dobro
se sjećaju sajmenih dana u Koprivnici, kada su tijekom cijelog dana vjernici iz
okolnih sela su dolazili u crkvu da bi se ispovjedili i obavljali pobožnosti. Župnik
N. Sertić im je uvijek bio dostupan.
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Slika 2. Generacija prvopričesnika rođenih 1947. godine sa župnikom
dr. Nikolom Sertićem6.
ce
Posebnu pažnju N. Sertić posvećivao je djeci, prema njima je bio uvijek pun
razumijevanja, ali i vedar i uvijek spreman na šalu, razveseljavao ih darovima
te mnogobrojnim priredbama. Mnoga djeca, kojima nije bilo dozvoljeno ići u
crkvu i pohađati vjeronauk, znala su krijući se od učitelja i/ili roditelja dolaziti
na vjeronauk i druge crkvene aktivnosti, a neka među njima su primili tako i
6 Među prvo pričesnicima na slici dobivenoj ljubaznošću gospodina Josipa Smontara (prvopričesnika u bijelom
krugu na slici), ima i nekoliko prvopričesnika čiji roditelji nisu znali i/ili nisu htjeli znati da su im djeca svojevoljno
pohađala vjeronauk kako bi mogli primili sakrament sv. Pričesti.
200
Podravski zbornik 2011.
uz
M
sakrament sv. Pričesti (sl. 2.). Djeca su svojeg župnika (kako su zvali N. Sertića)
naprosto obožavala jer je u svojoj blagosti, dobroti i strpljivosti s njima bio doista
neiscrpan. Za svakoga je uvijek imao lijepu riječ, svakome je znao ime, mnoge pomagao, a posebice one iz siromašnih obitelji i iz obitelji s mnogo djece. Usprkos
brojnim dužnostima bio je uvijek spreman pomoći kod učenja školskih sadržaja,
a za djecu koja su izrazila želju da bi htjeli u sjemenište odvajao je neograničeno
mnogo vremena ali i novaca. U takvim slučajevima znao je djecu poučavati i godinama kako bi završili školu ako je trebalo i po nekoliko sati na dan bez obaveza.
I danas se neki rado spominju gospodina Branka Golubića (na slici 3 prvi s desne
strane) kojeg je N. Sertić podučavao pune četiri godine, da završi osmoljetku s
nadom da će u sjemenište. Iako u sjemenište nije bio primljen, postao je cijenjen
građanin Koprivnice i obiteljski čovjek koji je svoju zahvalnost župniku uvijek i
ponovno iskazivao i javno isticao. No on nije bio jedini, bilo je i mnogih drugih
koje je na isti način pomagao N. Sertić, spomenimo se među inim samo mons.
Zvonka Sekelja, župnika župe sv. Blaža u Zagrebu. Često je znao isticati da je bit
kršćanstva, prihvaćanje odgovornosti, da je Bog milostiv i dobar, ali vjerovanje
iziskuje žrtvu i odricanje i to je bila nit njegovog djelovanja.
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Slika 3. Na slici s lijeva na desno su Ivica Kecerin (nećak), Marija Kecerin
(sestra), dr. Nikola Sertić i Branko Golubić na župnom dvoru 1957 godine7.
ce
Nikola Sertić osobito je štovao presveto Srce Isusovo, njegovao pobožnost prvih petaka u mjesecu, te satima neumorno ispovijedao godinama one koji su
slijedili ovu pobožnost. Posebno je revno častio Majku Božju, stoga mu je osobito
prirasla srcu lijepa, povijesno znamenita barokna crkva Majke Božje u Močilama.
7 Slika iz obiteljskog albuma-Golubić, ljubaznošću supruge pokojnog Branka Golubić.
Podravski zbornik 2011.
201
uz
M
Uz dosta financijskih poteškoća i iznimni trud uspio je tu crkvu obnoviti iznutra i
izvana, te na uskrsni i duhovski ponedjeljak i veće Gospine blagdane voditi ondje
procesiju. Koliko je mogao brinuo se i o drugim kapelicama u Podravini. U okviru ondašnjih mogućnosti popravljao i obnavljao ih, te se brinuo da se obavljaju
pobožnosti u njima. No posebno se brinuo za glavnu župnu crkvu sv. Nikole,
koju je temeljito obnovio iznutra i izvana sakupivši glavninu sredstva od vjernika
čije je puno povjerenje zadobio zbog svoje revnosti i izuzetne skromnosti. Na svoju udobnost nije pazio, primao je milodare koje je najvećim djelom dijelio, djeci,
sirotinji, potrebitim. Bio je neumoran u posjetima bolesnima, primao roditelje
ponekad i do kasno u noć u svom uredu. Sebe nikada nije štedio i neizostavno je
u 6 sati u jutro bio u svetoj misi i tako gotovo do svojeg posljednjeg dana.
U travnju 1967. godine, unatoč neodležanoj gripi odlučio se s koprivničkim
župljanima poći na hodočašće u Svetu Zemlju. Jako revan oko svega što je obuhvaćala svećenička služba, bio je dosta nebrižan glede svojega zdravlja. Te je samo
dan prije odlaska u Svetu zemlju iako lošeg zdravstvenog stanja otišao u posjet
Močilama i to biciklom i po kiši, možda je baš taj posjet crkvi Majke Božje Močilske za dr. Nikolu Sertića bio i sudbonosan jer je dobio kasnije gnojnu upalu
pluća i porebricu. Na putu u Svetu zemlju, N. Sertić vodio je dnevnik. Iza posljednje svoje svete Mise kod oltara blaženog Nikole Tavelića, 26. travnja 1967.
godine, N. Sertić je u dnevnik, već omalaksalom rukom od iscrpljenosti zbog
bolesti, napisao “....Služio sam u 7 sati svetu Misu. Bila je to zavjetna Misa za grad
Koprivnicu. Molio sam za sve naše potrebe, za naše obitelji, za našu mladež, za naše
bolesnike, za obraćenike, za one koji vjeruju i ne vjeruju...”
Čini se da je Nikola Sertić u tim trenucima svojeg posljednjeg dana ovozemaljskog života bio svjestan ozbiljnosti zdravstvenog stanja, te je zabilješka u
dnevniku o Molitvi za grad Koprivnicu može značiti i njegovo opraštanje od župe
sv. Nikole u Koprivnici koju je tako uspješno vodio i Podravine koju je neizmjerno volio.
Dr. Nikola Sertić preminuo je istog dana, 26. travnja 1967. godine u Svetoj
zemlji.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
202
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
gr
Slika 4. Faksimil znakovite obavijesti u Glasu podravine o pokopu
dr. Nikole Sertića.8
a
ad
Izvori:
ni
iv
pr
Ko
Tijelo dr. Nikole Sertića, nakon povratka u domovinu, bilo je izloženo u crkvi
sv. Nikole gdje su mu brojni vjernici odali posljednju počast sa suzama u očima
ističući da takvog župnika naši krajevi još nisu imali. Rekvijem je služio njegov
ujak zagrebački kanonik Nikola Borić, a sprovodna povorka (dotada neviđena)
protezala se od crkve sv. Nikole do samog groblja uz prisustvo velikog broja svećenika i bogoslova, te mnogobrojnih građana koji su željeli ispratiti na posljednje
počivalište svojeg župnika i sugrađanina.
Život i sveukupno djelovanje nezaboravnog dr. Nikole Sertića, glazbenika,
pjesnika i jednog od naših najuglednijih svećenika valjalo bi pomnije istražiti i
objelodaniti, a ovaj kratki osvrt na njegov život neka bude poticaj svima koji bi
tome mogli doprinijeti.
Sertić, Nikola, Hrvatski kajkavski molitvenici (Zagreb, 1943; rukopis doktorskog rada br. 24 u
ce
tajništvu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu).
Župni ured Župe Svetog Ivana Krstitelja-Rečica (http://zupasvetogivanakrstitelja.freshcreator.com/
hrv/pocetna)
Župni ured Župe Svetog Josipa-Šišljavić (https://sites.google.com/site/zupasisljavic/)
Župni ured Svetog Nikole, Koprivnica
8 Glas Podravine, subota 20.5. 1967, broj: 021. str. 4. (http://glaspodravine.hr/)
Podravski zbornik 2011.
203
Zlatko KAUZLARIĆ ATAČ
Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb
M
LIKOVNI SUSRET TRAGOM “ZEMLJE”
uz
Koliko jednom narodu znači i vrijedi sloboda, pokazao je svijetu hrvatski narod, boreći se za nju, gotovo jedan puni milenij. Mi koji smo tu vjekovnu čežnju
pretvorili u stvarnost ponosni smo i sretni. I samo petnaest dana nakon što je veliki dio Svijeta priznao, u prvom redu zaslugom hrvatske mlade vojske, hrvatske
garde, suverenost i samostalnost naše domovine Hrvatske, započinje s radom 1.
likovni susret tragom “Zemlje”. Neobično je da inicijativa za ovakav susret dolazi
upravo iz informativno - psihološke djelatnosti 117. koprivničke brigade. Neobično ali ne i paradoksalno kako bi se moglo učiniti u prvom trenutku.
Hrvatska je napadnuta, ne samo sa željom da se narod pokori, nego da mu
se zatre njegov kulturni i nacionalni identitet. Razarajući muzeje, crkve, bolnice,
dječje vrtiće, pljačkajući hrvatsku kulturnu baštinu srpski i crnogorski vojnik
pretvorio se u običnog razbojnika, mizeriju i bijedu, skrivenu ispod četničke kokarde. Hrvatski, podravski vojnik s puškom u ruci odgovara takvom neprijatelju
kulturnom akcijom za obnovu spaljene zemlje. Tako se bori i pobjeđuje u 21.
stoljeću: moralnom snagom, duhom, željom i voljom te čežnjom za životom u
civilizaciji. Umjetnost, kultura i stvaralaštvo, duboko se nadam, postaju imanentni dio ljudske svakodnevnice, ne obazirući se, kao do sada na određene (najčešće
političke) datume.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Sudionici 1. likovnih susreta tragom “Zemlje” 1. veljače 1992. godine u
koprivničkoj vojarni HV Ban “Krsto Frankopan”,
slijeva Zlatko Kauzlarić Atač, Ivan Generalić i Mladen Pavković.
204
Podravski zbornik 2011.
uz
M
Još prije 63 godine, davne 1929. godine pojavili su se mladi arhitekt Drago
Ibler i mladi slikar Krsto Hegedušić, s idejom da u nas umjetnost mora biti odraz
vremena pa i sredine u kojoj nastaje. Grupa “Zemlja” koju su osnovali na toj
ideološkoj pretpostavci Ibler i Hegedušić, bez obzira na neslaganja i odustajanja
određenih umjetničkih ličnosti tog kruga, ostala je zabilježena kao značajna pojava hrvatske umjetnosti, koju treba i danas kritički ispitati i valorizirati. Za ovaj
naš podravski kraj “Zemlja” je značajna jer je otkrila i čvrsto podržala spontano
likovno stvaralaštvo podravskog seljaka. Na koncu, htjeli to neki priznati ili ne,
likovno stvaralaštvo čitavog balkanskog teritorija svijet gleda kroz prozorsko staklo hlebinske hiže. No naša mlada Hrvatska sa Hrvatskom na čelu, kako lijepo
to kaže naš pjesnik Pajo Kanižaj, mora otvoriti nove mogućnosti komunikacije sa
svijetom i nama samima. U tome će malo pripomoći i ovi naši likovni susreti koji
će postati tradicionalni; kroz izbor najznačajnijih imena iz područja slikarstva,
grafike i kiparstva te arhitekture, dizajna i fotografije i time omogućiti komunikaciju umjetnika Hrvatske s ovim prelijepim podravskim krajem i ljudima.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
205
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Organizator kolonije “Zemlja” bio je vojni list “Gardist”, glasilo 117. brigade
HV i Muzej grada Koprivnice. Priređivači: Vladimir Kostjuk i Mladen Pavković.
206
Podravski zbornik 2011.
Antun MIJATOVIĆ
uz
M
Poštovani prijatelji, uvažene kolege, a svi zajedno dragi nam gosti, najsrdačnije
vas pozdravljam u ovom za nas mnoge neobičnom ambijentu i prostoru u kojem
se (kako znamo obično reći), ni u ludilu, nije mogao sakupiti, ruku pod ruku u
proteklih 47 godina, ovoliki broj umjetnika i kulturnih stvaralaca.
Ovo danas, je tek mali dokaz da je Hrvatska sposobna za život i vrijedna za
priznanje. Ovim skupom pokazujemo vjeru i odlučnost za pobjedom jer pridruženi borcima koji brane domovinu s puškom u ruci, baratamo neuništivim oružjem; dokazom da smo ovdje postojali i da ćemo i postojati: hrvatskom kulturnom
baštinom, hrvatskom kulturom, umjetnošću, jer Hrvatska je napadnuta, ne samo
sa željom agresora da pokori hrvatski narod, već da mu se oduzme i satre kulturni
i nacionalni identitet. Spaljuju nam muzeje, crkve, bolnice, dječje vrtiće, pljačkaju i prisvajaju hrvatsku kulturnu baštinu, a hrvatski, podravski vojak s puškom u
ruci odgovara takvom neprijatelju kulturnom akcijom za obnovu spaljene zemlje.
Tako se bori i pobjeđuje u 21. stoljeću: moralnom snagom, duhom, željom i voljom, te čežnjom za životom u civilizaciji.
Prisjetimo se, primjera radi, Berlinskog zida, simbola i sramote jednog sistema
uz čiju pomoć neki žele i dalje vladati. S jedne strane taj zid bio je fortifikacija
protiv prodora demokracije, dok je druga strana zida bila obična slikarska podloga brojnih anonimnih umjetnika ispunjen slikama, crtežima, grafitima i porukama za bolje sutra.
Zašto ta digresija? Zato jer je to bio najbolji primjer kako se uspjelo umjetničkim djelom negirati pa i srušiti zid, zid gluposti i besramnosti.
Rušenjem tog zida započela se graditi piramida slobodarskog duha nove Europe.
Na samom vrhu u ovom trenutku nalazi se naša Hrvatska, ranjenih dlanova, jer
je uspon bio krvav i težak. U tom usponu najteži teret, razbivši napokon Sizifov
kamen, podnijela je mlada hrvatska vojska čiji smo današnji gosti.
Što dalje reći, a da ne odem u još dublju patetiku, zbog koje mi, nadam se, ne
zamjerate…
Pred nama je gorka realnost koju moramo prebroditi svaki svojim radom.
Napokon, nakon skoro jednog milenija, odgovorni smo samo sebi. Sve što je
porušeno ili još nije sagrađeno, obnovit ćemo i pokušati sagraditi. A odgovornost
nas slikara, kipara, arhitekata, pjesnika i intelektualaca je u tom stvaranju sretne
nam države, vrlo velika.
Ovaj prvi likovni susret koji smo i simbolično nazvali Tragom “Zemlje” neka
bude barem mali poticaj u tom smislu.
Pravi povijesni zapis piše se istinom. O našoj kulturnoj povijesti nema razloga ne pisati iskreno i istinito, što se nažalost vrlo često nije radilo u razdoblju
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
207
uz
M
kojem smo i sami pripadali. Tako se mnogi listovi papira danas stide i crvene
od poluistina, zaobilaženja činjenica, prešućivanja pa i laži. Često se nažalost
umjetnost koristi u političke svrhe i propagandu. Kulturno dobro, umjetničko
stvaralaštvo neka bude imanentni, stvarni dio života svakog čovjeka, jer će samo
plemenitost, znanje i obrazovanost naše djece spriječiti ovakvu katastrofu i bestidnu agresiju na jedan narod.
A sada mi dozvolite da se još malo osvrnem ovom našem 1. likovnom susretu
i njegovom nazivu. Grupa “Zemlja” svojom pojavom daleke 1929. valorizirana je
do sada u više navrata. Ali i ovdje možemo izvući primjer kako se “Zemlji” najčešće pristupalo s ideološke strane. Lijeva i socijalna orijentacija umjetnika bila
je u to vrijeme apsolutno pozitivna činjenica no možda se premalo zapostavljala
činjenica da je toj grupi pripadao jedan broj umjetnika orijentiranih prema čistoj
umjetničkoj formi, boji, poetičnosti i svemu onom što bitno zanima jednog slikara. Ono što bih ovom prilikom htio naglasiti je veza grupe “Zemlja” s našom
ovdje podravskom zemljom… Školovani slikari i arhitekti na čelu s Krstom
Hegedušićem i Drago Iblerom probudili su interes prema iskrenoj pojavi umjetničkog izražavanja podravskog seljaka. I tako su svijetu otkriveni Mraz Virius,
Ivan Generalić.
I danas, htjeli to neki priznati ili ne, umjetnost našeg šireg područja, svijet
promatra još uvijek kroz prozorsko staklo hlebinske hiže. No ono što je najbitnije
u svemu to je stvaraoc, pojedinac, ličnost koja će izdržati u svom radu i kvaliteti.
I što ćemo više otkrivati i čuvati velike ljude bit ćemo kao narod veći. I zato mi
je neobično drago da je danas među nama slikarima raznih profila, među profesorima Akademije likovnih umjetnosti, kritičarima i književnicima, jedan slikar
koji je izdržao i direktna je veza između daleke 1929. godine kada se rodila grupa
Zemlja i ove 1992. godine, kada je rođena prvi puta u svojoj stoljetnoj povijesnoj
borbi, slobodna Hrvatska Zemlja. To je slikar Ivan Generalić, doajen ovog časnog
skupa, i kao takav počasni gost prvog likovnog susreta tragom “Zemlje”.
Htio bih da ovi likovni susreti imaju svoju budućnost da pridonesu kulturnom bogatstvu Podravine i otvore suradnju umjetnika, umjetničkih Akademija i
privrede ovog bogatog kraja. U razgovorima i pajdašiji ovoga poslijepodneva. A.
D. 1. veljače 1992. neka to bude osnovna tema našeg duženja.
I na kraju hvala vojnicima 117. koprivničke brigade od kojih bih izdvojio dva
imena koji su dali osnovnu ideju za ovaj susret, a to su novinari lista “Gardist”,
prvog glasila tog profila u ovoj slavnoj borbi. To su urednik Mladen Pavković i
foto reporter i urednik grafičke opreme Vladimir Kostjuk. Još jedan put hvala
svima i dajem riječ gospodinu pukovniku iz ministarstva odbrane.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
208
Podravski zbornik 2011.
Dražen SAČER
Crveni križ Koprivnica
uz
M
IZ POVIJESTI GRADSKOG DRUŠTVA
CRVENOG KRIŽA KOPRIVNICA
U povodu 130. obljetnice djelovanja
(1881.-2011.)
ej
a
ad
gr
Počeci djelovanja Crvenog križa u Koprivnici datiraju od davne 1881. godine.
U “Izvještaju o razvitku Crvenog križa u Mađarskoj” objavljenom u Budimpešti
1882. godine navodi se da je filijala pod rednim brojem 6 u Kapronci (Koprivnici) “Hrvatsko Slavonskog patriotskog pripomoćnog društva” u Zagrebu osnovana 1881. godine. Tada je imala 11 članova.
Sve do Prvog svjetskog rata aktivnosti Crvenog križa su sporadične. Početkom
rata započinje značajnije djelovanje Društva. Tadašnji rad obilježava aktivnost
predsjednice barunice Ludmile Inkey iz Rasinje koja je organizirala grupu djevojaka dobrovoljnih njegovateljica ranjenika u dijelu bolnice zvanom “Bolnica
Crvenog križa”. Društvo uspješno djeluje između dva svjetska rata, pomažući
svima koji su u nevolji, a sudjeluje i u društvenom životu grada. Spominju se
dobrotvorne zabave, nogometni turniri, prikupljaju se sredstva za poplavljene...
Dana 20. studenoga 1931. godine otvorena je prva školska kuhinja Crvenog
križa u Koprivnici. Tijekom Drugog svjetskog rata Crveni križ svoje aktivnosti
usmjerava na prikupljanje materijalnih i financijskih dobara za potrebe svih ugroženih osoba.
U djelovanju Crvenog križa uvijek je u prvom planu ČOVJEK. Članovi Crvenog križa bili su i ostaju u službi humanosti, odani svima koji trebaju pomoć.
Povijesna razdoblja uvjetovala su različite oblike djelovanja Društva, prilagođene
aktualnim okolnostima i prioritetima. Primjerice, u Domovinskom ratu naše je
Društvo zbrinjavalo zajedno sa Centrom za socijalnu skrb više od 10.000 prognanih i izbjeglih osoba.
U nekim je aktivnostima koprivničko Gradsko društvo prednjačilo u Republici Hrvatskoj. Posebno smo ponosni na DOBROVOLJNO DARIVANJE KRVI.
U ovom trenutku imamo više od osam tisuća darivatelja, njih pet stotina zlatni
su darivatelji (50 i više puta) dok ih je čak dvadeset i pet dalo krv više od stotinu puta. Dobrovoljno darivanje započelo je u Hrvatskoj 1953. godine a samo
dvije godine kasnije u koprivničkoj bolnici u sklopu Kirurškog odjela osniva se
Kabinet za transfuziju krvi. Prvo Društvo darivatelja krvi osnovano je 1960.
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
209
uz
M
ej
gr
a
ad
Grofica Ludmila Inkey rođ. Deym, u sredini, bila je prva predsjednica
Crvenog križa Koprivnica
ce
ni
iv
pr
Ko
godine u Podravki. O humanosti i solidarnosti naših sugrađana govori i gotovo
150 000 prikupljenih doza ove dragocjene tekućine.
Akcija SOLIDARNOST NA DJELU provodi se punih 38 godina, a po prikupljenim sredstvima naše je Gradsko društvo uvijek u samom vrhu Republike Hrvatske. I prošle 2010. godine novčanih sredstava prikupljeno je gotovo
100.000 kuna. Od 2000. godine akciju “Solidarnost na djelu” uvodimo i u Dječje vrtiće.
Sredinom 1980. godina počeo je u Crvenom križu djelovati Centar za njegu
i pomoć u kući sa pet njegovateljica i jednom višom medicinskom sestrom. Tijekom šestogodišnjeg rada pruženo je preko 1500 sati pomoći i njege ostarjelim i
onemoćalim osobama u njihovim kućama i stanovima. Kako je postojala potreba za institucionalnim zbrinjavanjem bolesnih i onemoćalih, već 1986. godine
osnovali smo PRIHVATILIŠTE ZA STARIJE I NEMOĆNE OSOBE, preteču
današnjeg Doma za starije osobe. U njemu je tijekom šest godina zbrinuto više
od stotinjak osoba. Tijekom Domovinskog rata Prihvatilište je poslužilo kao privremeni smještaj za izbjegle i prognane osobe.
Zahvaljujući potpori Grada Koprivnice u 2001. godini naš je prostor temeljito obnovljen i u njemu je otvorena Kuhinja Crvenog križa, u kojoj se danas
hrani više od stotinu naših sugrađana. U ovih deset godina pripremljeno je ukupno oko 250.000 obroka.
Dio našeg prostora u Radićevoj ulici, već niz godina, kroz kraće ili duže vrijeme ustupamo brojnim udrugama i institucijama: Gradskoj knjižnici i čitaonici,
210
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
Bolnica Crvenog križa Koprivnica 1915. godine
gr
a
ad
Gradskoj udruzi invalida, Udruzi srčanih bolesnika - Srce, Udruzi žena oboljelih
od raka dojke - Nada, Županijskom centru za prevenciju ovisnosti, Udruzi osoba
sa stomom ILCO, Županijskoj udruzi volontera RAD NA DAR i Obiteljskom
savjetovalištu.
Godine 2001. objavili smo monografiju “Stazama dobrote” u povodu 120
godina djelovanja Društva. Iste godine u Koprivnici je održana sjednica Glavnog
odbora Hrvatskog Crvenog križa, a bili smo i domaćini Državnog natjecanja
mladeži i podmlatka Crvenog križa. Godine 2003. godine organizirali smo prvi
Tečaj za spasitelje na vodi u kontinentalnoj Hrvatskoj i Seminar prve pomoći
za djelatnike Policijske uprave, Javne vatrogasne postrojbe i Hrvatske vojske.
Danas Gradsko društvo Crvenog križa Koprivnica ima više od 16.500 članova, od čega je preko 8.000 dobrovoljnih darivatelja krvi, koji su organizirani u
11 Općinskih društava Crvenog križa, zatim u 21 Društvo dobrovoljnih darivatelja krvi, 18 Mjesnih društava Crvenog križa, društva mladeži Crvenog križa u
osnovnim i srednjim školama i Terenskoj jedinici mladeži srednjih škola. Svi oni,
dio su najbrojnije i najplemenitije obitelji svijeta - CRVENOG KRIŽA. ni
iv
pr
Ko
O radu gradskog društva Crvenog križa Koprivnica
ce
Skupština Gradskog društva Crvenog križa u Koprivnici danas broji 64 članica/ova, dok Odbor GD CK ima 17 članica/ova. Predsjednik Skupštine i Gradskog društva je dr. Dražen Sačer a dopredsjednice dr. Ljiljana Šajatović - Ivanković i prof. Aleksandra Đerđ. Odbor Gradskog društva ima osam pododbora
koji se sastaju po potrebi. U Gradskom društvu zaposleno je šest profesionalnih
djelatnika: ravnatelj Zdravko Janković, voditeljica Službe traženja, DDK i Prve
Podravski zbornik 2011.
211
uz
M
ej
a
ad
gr
Baka Mariška Holoubek u prihvatilištu Crvenog križa Koprivnica
ni
iv
pr
Ko
pomoći Ljubica Alvađ, knjigovođa i računovođa Marica Glavica, kuhari Mladen
Gabaj i Kristijan Kolarek te njegovateljica Božica Dulikravić.
U našoj je nadležnosti Grad Koprivnica i 11 okolnih općina u kojima živi oko
61.000 stanovnika. Dopredsjednica Gradskog društva dr. Ljiljana Šajatović Ivanković predsjednica je Županijskog društva Crvenog križa, a Zdravko Janković
volonterski obnaša dužnost ravnatelja u istom Društvu.
Socijalna potpora stanovništvu
ce
Socijalna potpora i skrb o našim građanima u stanju socijalne ugroženosti,
osobama treće životne dobi i invalidnim osobama kontinuirana je i trajna. Preko
svog stalnog predstavnika u Gradskom vijeću (ravnatelj Z. Jankovića) Crveni križ
ima mogućnost sudjelovanja u kreiranju socijalne politike Grada.
U razdoblju od 2000. do 2010. godine kupili smo i podijelili 830 uskrsnih paketa. Od Hrvatskog Crvenog križa primili smo i podijelili 1988 paketa. Prikupljeno je oko 16.000 kg odjeće koja je podijeljena socijalno ugroženim osobama.
HCK nam je ustupio 68 invalidskih kolica koja smo distribuirali udrugama i pojedincima. Vrijednost donacija hrane iznosila je 614.820,20 kuna. Prehrambenih
artikala, odjevnih predmeta i obuće podijeljeno je u vrijednosti od 712.856.55
kuna. Prikupljeno je i podijeljeno 263 komada namještaja i bijele tehnike (ormari, kreveti, stolovi, stolice, hladnjaci, plinske peći, zamrzivači, televizori i dr).
Godine 1990. godine naše je Društvo pokrenulo projekt Dobrosusjedske
212
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
Osposobljavanje žena iz higijenskog minimuma u Torčecu,
poslije II. svj rata.
ce
ni
iv
pr
Ko
pomoći u gradu Koprivnici. Nakon edukacije u našem Gradskom društvu učenici
završnih razreda srednjih škola, članovi Mladih HCK obilazili su po dogovorenom
planu starije osobe koje žive same i pomagali su im u kućanskim poslovima te donošenju lijekova i namirnica. Među prvima u Hrvatskoj 1993. godine počeli smo
provoditi socijalne programe UNHCR-a i Hrvatskog Crvenog križa koji je bio namijenjen za tri kategorije korisnika: djecu, odrasle i starije osobe.
U prostorijama našeg društva - Kantini Gradske kuhinje Crvenog križa već
puno desetljeće tradicionalni Božićni ručak priređuje koprivnički gradonačelnik sa
suradnicima. U toj prigodi grad Koprivnica daruje Božićnim paketima korisnike
naše kuhinje. Posebno ističemo trajnu i veliku potporu PODRAVKE koja nas redovito opskrbljuje svojim proizvodima po povoljnim cijenama, a česte su i donacije
njihovih prehrambenih proizvoda.
Naše ranije dislocirano skladište u “Sinagogi”, nalazi se sada u Radićevoj ulici u
sklopu objekta Crvenog križa. Skladište je kontinuirano opskrbljeno zalihama odjeće, obuće, pokrivača i ostalog potrebnog materijala u slučaju elementarnih nepogoda. Zalihe se redovito obnavljaju, a zbog sve većih potreba u svakodnevnoj skrbi za
socijalno ugrožene sugrađane, planiramo izgraditi novo montažno skladište većeg
kapaciteta.
Postoji mogućnost da se u prostoru bivše koprivničke Vojarne, sadašnjem koprivničkom kampusu uz pomoć sredstava pretpristupnih fondova Europske zajednice,
adaptira jedan od postojećih objekata za regionalno spremište Crvenog križa, kao
što je to svojevremeno učinio i Mađarski Crveni križ. Za ovaj smo projekt postigli
načelni dogovor s gradonačelnikom Zvonimirom Mršićem i Gradskom upravom.
Podravski zbornik 2011.
213
Sabirna akcija “Solidarnost na djelu”
uz
M
Prve sabirne akcije naše je Društvo organiziralo 1973 godine. U akcijama solidarnosti redovito smo među pet najuspješnijih Gradskih društava u Hrvatskoj.
Samo u posljednjih deset godina 2000-2010. prikupljeno je 921.178,28 kuna
koje su donirali građani, poduzetnici, gospodarski subjekti, institucije i udruge.
Kupljeno je 5.408 pari sportske obuće za učenike školskog uzrasta iz obitelji slabijeg imovinskog stanja.
Prikupljeno je i 3150 kg odjevnih predmeta za 682 osobe. Samo u zadnjem desetljeću u akcije su bile uključene tisuće volontera. Zadnjih godina šaljemo uplatnice tvrtkama, organizacijama, institucijama i pojedincima u našem
gradu i dio njih tada uplaćuje novčana sredstva. Deset godina je prošlo otkako
smo “Solidarnost na djelu” uveli i u Dječje vrtiće. Od ove godine s geslom “130
godina pomaganja” pokrećemo i dodatnu akciju prikupljanja priloga pod nazivom Kutija dobrote. U sve trgovačke kuće u gradu, koje su dale svoj pristanak,
postavili smo papirne kutije u koje kupci stavljaju kupljene artikle namijenjene
Crvenom križu. Na taj način donirane proizvode primarno bi dostavljali socijalno
ugroženim sugrađanima. Na neka od mjesta gdje se obavljaju novčane transakcije
u našem gradu postavili smo male kasice, tzv. Kasice dobrote sa znakom Crvenog
križa, u koje građani mogu stavljati svoje dobrovoljne priloge. Namjera nam je
kasice postaviti i u sve gradske vrtiće te osnovne i srednje škole.
Na web stranici http://www.hck-koprivnica.hr objavljujemo popis naših
donatora.
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Dobrovoljno darivanje krvi (DDK)
ce
Koprivnički su dobrovoljni darivatelji krvi duže vrijeme u samom vrhu hrvatskog davalaštva. U zadnjem desetljeću organizirane su ukupno 604 akcije dobrovoljnog darivanja krvi. Na akcijama i u Djelatnosti za transfuziju krvi Opće
bolnice u Koprivnici od 2001. do polovice 2008. godine, prikupljeno je 29.121
doza. U suradnji sa Zavodom za transfuzijsku medicinu iz Zagreba, koja započinje
travnja 2008. godine akcijama darivanja krvi u koprivničkim srednjim školama,
te je godine prikupljeno 2.335 doza krvi. U 2009. godini “ruka spasa” plemenitih
ljudi pružena je 4.793 puta i u 2010. godini 5.360 puta, što za navedeno razdoblje
znači 12.488 doza prikupljenih sa Hrvatskim zavodom za transfuzijsku medicinu.
Ukupno je dakle u desetgodišnjem razdoblju prikupljeno 41.609 doza krvi.
Svake godine povodom Dana dobrovoljnih darivatelja krvi 25. listopada organiziramo susrete darivatelja kojima je tradicionalno domaćin koprivnički gradonačelnik. Osim uobičajenih priznanja Hrvatskog Crvenog križa naši zlatni darivatelji, jedini u Hrvatskoj dobivaju u znak zahvalnosti “ZLATNU KAPLJICU”,
214
Podravski zbornik 2011.
uz
M
Osposobljavanje podmlatka CK u Osnovnoj školi u Hlebinama
ej
a
ad
gr
zlatni privjesak s ugraviranim imenom darivatelja i njegovom krvnom grupom.
Osim toga, za darivatelje sa više od 125 davanja osigurali smo besplatne posjete
kino predstavama, besplatno korištenje Gradskog bazena i usluga Gradske knjižnice i čitaonice. Svi koji su krv dali 100 i više puta primaju i najviše gradsko
priznanje MEDALJU GRADA KOPRIVNICE. U njihovu čast tradicionalno
svake godine priređuje prijem koprivničko-križevački župan koji ih prigodno nagrađuje. Ukupno 29 naših darivatelja dalo je krv više od 125 i 100 puta i svi su
oni dobitnici visokog državnog priznanja “Red Danice hrvatske s likom Katarine
Zrinski”. Zlatnih darivatelja sa više od 50 darivanja sada imamo više od pet stotina.
Najbolji rezultat u darivanju krvi ostvaren je 1997. godine što iznosi nevjerojatnih 13 davanja na sto stanovnika. Do lipnja 2008. ističemo izuzetno korektnu
i uspješnu suradnju na planu DDK s Djelatnosti za transfuziologiju koprivničke
bolnice. U tom razdoblju nikada se nije dogodilo da koprivnička bolnica ostane
bez krvi ili da smo morali uputiti hitan poziv darivateljima zbog nestašice krvi. Od
lipnja 2008. godine na planu prikupljanja krvi započinje suradnja sa Zavodom za
transfuzijsku medicinu iz Zagreba.
U 2010. godini održano je 75 akcija darivanja krvi na kojima je prikupljeno
ukupno 5.360 doza, stotinu više nego u 2009. godini. Sa 8.89 %, gotovo devet
darivanja na stotinu stanovnika, Koprivnica je na trećem mjestu u Republici Hrvatskoj. Ove godine u prvih osam mjeseci prikupljeno je ukupno 3.526 doza krvi,
21 doza više u odnosu na prošlogodišnje razdoblje.
ce
ni
iv
pr
Ko
Prva pomoć
Prva pomoć jedna je od osnovnih djelatnosti Crvenog križa. Već dugi niz godina
tečajeve prve pomoći u našem Društvu vode dvoje vrsnih predavača: dr. LjiljaPodravski zbornik 2011.
215
uz
M
naŠajatović - Ivanković, spec. transfuziolog i dr. Dragutin Šnajdar, spec. kirurg,
oboje djelatnici koprivničke Opće bolnice. U zadnjih deset godina organizirano
je 386 tečajeva koje je polazilo 6.732 kandidata. Za radne organizacije održano
je 35 tečajeva koje je polazilo 463 radnika. Za voditelje mladeži Crvenog križa i
građane održan je 21 tečaj sa više od stotinu polaznika. U suradnji s Informatičkom službom Podravke organizirali smo prvi Seminar hitne medicinske pomoći
za djelatnike MUP-a, Hrvatske vojske i Javne vatrogasne postrojbe.
Zdravstveni odgoj
ej
a
ad
gr
Naš Odbor za zdravstvo organizator je i nositelj mnogih aktivnosti na planu
zdravstvenog odgoja i prosvjećivanja. Naši su članovi zdravstveni djelatnici održali brojna predavanja, tečajeve i edukacije. Tijekom tridesetogodišnjeg razdoblja
(1970. - 2000.) Tečaj prve pomoći završilo je 21.713 polaznika.
Velik je trud uložen i kod otkrivanja zloćudnih bolesti pri čemu su posebno bili
angažirani liječnici ginekolozi i kirurzi. Tako je 1980. i 1981. godine u preventivnim akcijama koje su uključivale predavanja a potom sistematske pregleda žena u
koprivničkom kraju pregledano njih oko 3.000.
Posebno smo se angažirali na planu borbe protiv ovisnosti kod mladih osoba.
Jedan od mnogih predavača bila je i Bernardica Juretić. I ove godine, 24. ožujka
za učenike Obrtničke škole, Srednje škole i Gimnazije održana su tri predavanja s
nazivom “Ima li za ovisnosti lijeka” a predavač je bio psihijatar mr. sc. Ivan Ćelić,
dr. med. iz Psihijatrijske klinike Vrapče u Zagrebu.
Godinama je u našem prostoru djelovao centar za prevenciju ovisnosti, najprije u okviru naše organizacije a kasnije u sklopu Zavoda za javno zdravstvo.
Poseban angažman bio je mr. sc. Milana Čapalije, profesora psihologije.
Naši članovi javljaju se napisima s temama o zdravlju i bolesti u lokalnim tjednicima i na radio postajama. U našem je prostoru prošle godine krenuo dobro
prihvaćen projekt “Znanjem do zdravlja” u sklopu kojeg članovi našeg društva
i ostali građani slušaju predavanja o zdravom životu, visokom krvnom tlaku i
debljini. Potom im se mjeri krvni tlak i tjelesna težina, utvrđuje razina šećera u
krvi te ih se testira na virus hepatitisa C.
ce
ni
iv
pr
Ko
Zajedničke akcije hrvatskog crvenog križa
Gradsko društvo u pravilu se uključuje u sva događanja koja su predviđena Odlukom o zajedničkim akcijama HCK. Između ostalog obilježavamo Dan civilne
zaštite uz prezentaciju opreme CK.
216
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
Obilježavanje 50. godišnjice darivanja krvi
u Koprivnici 2003. godine govori Jadranko Crnić
Služba traženja
ce
ni
iv
pr
Ko
Posebno je svečano u Tjednu Crvenog križa kada organiziramo prijem u podmladak Crvenog križa za učenike prvih razreda svih osnovnih škola. U sklopu ove
akcije u organizaciju podmlatka Crvenog križa primljeno je 500-tinjak mladih
u svim osnovnim školama.
Zajedno s Policijskom upravom Koprivničko-križevačke županije zajednički
realiziramo akciju “Sigurno u prometu”. Sa đurđevačkim i križevačkim Gradskim društvom Crvenog križa tradicionalno obilježavamo “Svjetski dan DDK
– 14. lipnja” raznim događanjima i druženjem dragovoljnih darivatelja krvi.
“Svjetski dan prve pomoći” obilježavamo svake godine druge subote u rujnu
mjesecu predavanjima po osnovnim školama i pokaznom vježbom u suradnji s
HAK-om Koprivnica, koprivničko-križevačkom Policijskom upravom, Hitnom
pomoći i Javnom vatrogasnom postrojbom.
Već deset godina u našem je prostoru stalni izložbeni postav o povijesti
Gradskog društva Crvenog križa. U tom se prostoru povremeno održavaju i
druge prigodne izložbe. Namjeravamo obnoviti i dopuniti aktualni izložbeni postav čime bi taj prostor dobio i edukacijski karakter za učenike osnovnih i srednjih škola.
Služba kontinuirano radi na spajanju i traženju nestalih osoba. Niz godina
djeluje i Savjet službe traženja koji danas vodi Anica Desnica. Srećom, sve je
Podravski zbornik 2011.
217
uz
M
manje zahtjeva koje primamo, ali je ostao još 21 neriješen slučaj iz Domovinskog
rata. U to vrijeme zaprimili smo čak 2.893 zahtjeva. Početkom ratnih događanja
uveli smo danonoćno dežurstvo naših djelatnika ali i osposobljenih volontera.
Prema evidenciji Centra za socijalnu skrb na posebno propisanim obrascima
uvedeno je oko 7.000 prognanika i izbjeglica. Prema našim saznanjima i evidencijama bilo je preko 10.000 osoba, ali mnogi od njih nisu tražili utvrđivanje
statusa. Ukupno 36 naših članova i aktivista sudjelovalo je na seminarima za
povjerenike Službe traženja s naglaskom za pripremanje službe za djelovanje u
izvanrednim okolnostima. Radimo i na izvršavanju obveze širenja znanja o Ženevskim konvencijama i međunarodnom humanitarnom pravu.
ej
Mladež i podmladak Crvenog križa
gr
a
ad
Svake godine u Tjednu Crvenog križa organiziramo svečani prijem u podmladak Crvenog križa. Tom prigodom u svakoj se osnovnoj školi priređuje glazbeno - literarni program nakon kojeg se malim prvoškolcima uručuju članske
iskaznice Crvenog križa.
Seminar “ Humane vrednote” polazilo je 19 voditelja iz naše Županije, a
edukaciji koju organizira Hrvatski Crveni križ prisustvovao je 21 naš član. Predmet Humanitarne vrednote od školske godine 2000/2001. izborni je predmet s
dva sata tjedno u Osnovnoj školi u Hlebinama.
Redovito organiziramo natjecanja ekipa mladeži Crvenog križa u kojima
svake godine sudjeluje prosječno 10 ekipa podmlatka i 2-3 ekipe mladeži CK s
više od stotinu sudionika.
Ove godine domaćin 10. Natjecanja mladeži bila je Škola za djecu s teškoćama u razvoju “Podravsko sunce”. Formirali smo i Terensku jedinicu mladeži
Crvenog križa srednjih škola a glavni sponzor bila je Podravka. Godine 2000.
bili smo domaćini 5. Natjecanja mladeži Hrvatskog Crvenog križa. Uključujemo mladež u gotovo sve akcije našeg društva, posebice Solidarnost na djelu,
a namjeravamo obnoviti projekt Dobrosusjedske pomoći koji smo pokrenuli
devedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon iseljenja Obiteljskog centra u tom će
prostoru svoje mjesto naći Mladi Crvenog križa.
Dio prostora opremiti ćemo za boravak starijih umirovljenih članova. Povremeno se organiziraju Radionice za mlade s tematikom međunarodnog humanitarnog prava, darivanja krvi, pomaganja osobama treće životne dobi. U osnovnim školama dugi niz godina traje akcija “Tajni prijatelj” kojoj je cilj razvijanje
humanosti, tolerancije i prijateljstva među mladima.
Godine 1997. u koprivničkoj Gimnaziji “Fran Galović” učenici su osnovali
mladež Crvenog križa pod nazivom “Robin Good”. Osim što sudjeluju u ak-
ce
ni
iv
pr
Ko
218
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
gr
Humanitarna pomoć Crvenog križa Koprivnica Kninu 1997. godine
a
ad
cijama Solidarnost na djelu i darivanja krvi, objavljuju zidne novine i prigodne
plakate vezane uz aktivnostima Crvenog križa.
Pomoć i njega u kući
ni
iv
pr
Ko
Od srpnja 2000. godine u suradnji s Gradom pružamo usluge pomoći i njege
u kući osobama koje zbog ozbiljno narušenog zdravlja i visoke životne dobi,
ovise o tuđoj pomoći i njezi. U okviru Pomoći njege u kući skrbili smo za 117
ostarjelih i onemoćalih osoba.
Pomoć je uključivala nabavu namirnica i lijekova, obavljanje manjih kućanskih poslova, pomoć pri osobnoj higijeni, pripremi manjih obroka, pomoć pri
odlasku liječniku i sl. Ukupno je pruženo 9.460 usluga. Poseban značaj za štićenike imaju razgovor i druženje s našom njegovateljicom.
ce
Kuhinja Crvenog križa
Tijekom 2000. godine obavljani su uz pomoć Grada radovi na adaptaciji i
rekonstrukciji objekta Crvenog križa za potrebe Kuhinje Crvenog križa. Od
postojećeg objekta ostali su samo temelji i vanjski zidovi, tako da se praktički
radilo o izgradnji novog prostora. Adaptacijom smo dobili 243 m2 prostora i u
potkrovlju prostor od 158 m2.
U početku se u kuhinji pripremalo svega pedesetak obroka dnevno da bi u
Podravski zbornik 2011.
219
2010. godine broj obroka bio udvostručen. Ukupno je u desetgodišnjem razdoblju pripremljeno i podijeljeno 310.261 obrok. Od toga je na kućne adrese naših
korisnika dostavljeno 168.425 obroka. Velik je doprinos Podravke u donacijama
prehrambenih proizvoda, što u znatnoj mjeri smanjuje troškove kuhinje.
M
Suradnja s društvima Crvenog križa i međunarodna suradnja
uz
ej
Koprivničko gradsko društvo ima izuzetno dobru suradnju s dva gradska društva u Županiji, križevačkim i đurđevačkim te s Gradskim društvom Crvenog križa
iz Ludbrega.
Postoji dugogodišnja međunarodna suradnja s Crvenim križem iz mađarskog
grada Nagykanizse. U više smo navrata razmjenjivali posjete, posebice za vrijeme
Domovinskog rata. Posjetili smo i njihovu transfuziologiju u Bolnici, kao i smještajne kapacitete u bivšoj Vojarni gdje su zbrinute potrebite osobe.
Tradicionalna je razmjena delegacija darivatelja iz okruga Somogy i naših jubilaraca DDK. Korisni su nam kontakti s mađarskim susjedima i njihova iskustva
u pripremi organizacije za slučaj zbrinjavanja u nepogodama. Obišli smo njihov
skladišni i smještajni prostor u Nagyatadu koji je financiran iz sredstava pretpristupnih fondova Europske zajednice. Isti model namjeravamo realizirati i mi, u
suradnji s gradom Koprivnica. Imali smo i nekoliko kontakata i razmjenu iskustava s Crvenim križem iz Ljubljane.
Ekipa podmlatka Crvenog križa iz Osnovne škole “Braća Radić” u Koprivnici,
bila je sudionik Europskog natjecanja ekipa prve pomoći u njemačkom gradu
Sölingenu.
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Služba za djelovanje u elementarnim nepogodama
Ostale aktivnosti
ce
Gradsko društvo Crvenog križa dugi niz godina ima razrađen plan djelovanja
i strategiju pomaganja u slučaju elementarnih nepogoda, katastrofa i drugih incidentnih situacija. Dio članova tima za djelovanje u incidentnim situacijama već je
educiran. Služba za hitne intervencije kadrovski je dobro sastavljena. Posjedujemo
uglavnom i svu potrebnu opremu, a naše skladište redovito obnavlja svoje zalihe.
U svakom smo trenutku u slučaju potrebe spremni zbrinuti oko 200 osoba.
U naše Gradsko društvo upućuju se na praksu učenici srednjih škola. U suradnji s Centrom za socijalnu skrb, Općinskim državnim odvjetništvom i rješenjem
Prekršajnog suda u Koprivnici, u sklopu posebnih obveza boravilo je kod nas 67
220
Podravski zbornik 2011.
uz
M
osoba (42 muške i 25 ženske). Našim sugrađanima koji su korisnici inozemnih
mirovina, tijekom desetogodišnjeg razdoblja, ovjerili smo obrasce koji su potrebni za dobivanje mirovina ili renti, ukupno za njih 500-tinjak.
U sklopu javnih radova u suradnji sa Zavodom za zapošljavanje i gradom
Koprivnica, povremeno nam dolaze u privremeni radni odnos i osobe prijavljene
pri Zavodu. Svima zahvaljujemo od srca na pomoći i dobroj suradnji.
Društvo njeguje dobre odnose i plodnu suradnju s brojnim institucijama i
udrugama a to su: Grad Koprivnica, Koprivničko - križevačka županija, PODRAVKA, Djelatnost za transfuziologiju, Osnovne i srednje škole, Koprivničko
veleučilište, Županijska udruga volontera “Rad na dar”, Liga protiv raka, Udruga žena “Kamengrad”, Udruga invalida KC-KŽ županije, Udruga invalida “Bolje sutra, DŠV “ Šoderica”, Društvo oboljelih od multiple skleroze, Klub žena
“Nada”, ILCO, KLA “Centar”, Glas Podravine i Prigorja, Podravski list, koprivničke radio postaje, Policijska uprava, Vatrogasna postrojba, Turistička zajednica
grada Koprivnice, Dječji vrtići, Zajednica žena HDZ “K. Zrinski”, Pučko otvoreno učilište, Gradska knjižnica i čitaonica, Glazbena škola Fortunat Pintarić,
Plesni studio JUMP i brojni drugi.
Promidžbeni materijal djelomično nam dostavlja HCK dok preostali kreiramo i nabavljamo sami (kalendar DDK, simbolični pokloni za aktiviste, volontere
i darivatelje, plakati, čestitke...)
Od 2002. do 2005. godine pri našem je Gradskom društvu djelovalo Savjetovalište za roditelje i djecu.
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Priznanja Gradskom društvu Crvenog križa
ce
Godine 2000. naše je Gradsko društvo dobilo Plaketu grada Koprivnice
za osobite zasluge na promicanju humanosti i solidarnosti. Visoko gradsko priznanje Medalja grada koje se dodjeljuje od 1993. godine dobilo je čak 25 naših
najzlatnijih darivatelja koji su krv darivali više od stotinu puta. Koprivnički Crveni križ za svoj je rad višekratno primio priznanja i zahvalnice Jugoslavenskog i
Hrvatskog Crvenog križa.
Ove godine naše Gradsko društvo dobitnik je visokog županijskog priznanja:
Nagrade za doprinos ugledu i promociji Koprivničko - križevačke županije,
a predložili su nas Djelatnost za transfuziologiju koprivničke Opće bolnice i Županijska udruga volontera “Rad na dar”.
Od strane Županijskog društva Crvenog križa nominirani smo za visoko priznanje Hrvatskog Crvenog križa “Povelja dr. sc. Jadranko Crnić”, koja se dodjeljuje društvima Crvenog križa jednom godišnje za “promicanje humanosti, osobite rezultate u pojedinim djelatnostima i doprinos razvoju Hrvatskog Crvenog
Podravski zbornik 2011.
221
križa.” Povelju nam je uručio predsjednik Hrvatskog Crvenog križa prim. dr.
Josip Jelić 10. svibnja ove godine na svečanoj sjednici u povodu obilježavanja
130. obljetnice našega Gradskog društva.
M
Financiranje
uz
U prethodnom desetgodišnjem razdoblju naši su u prihodi iznosili:
16.943.854,29 kuna. Oko 75% prihoda redovito ostvarujemo od samostalne
djelatnosti, dok preostali dio sredstava osigurava grad Koprivnica, a tek manji
dio neke od općina (Gola, Rasinja, Sokolovac, Legrad, Đelekovec...). Ove godine
uvodimo nekoliko novina na planu povećanja samofinanciranja, između ostalog i
već spomenuti projekt, Kutija i kasica dobrote.
Ovim naslovom nastojali smo prikazati dobrovoljni rad utkan u Gradsko
društvo Crvenog križa Koprivnica u proteklih 130 godina, rad tisuća aktivista
našeg društva, ljudi plemenita srca, koji su desetljećima ispisivali “koprivničku
knjigu dobrote i davanja”.
Dio bogate povijesti Gradskog društva trajno je zabilježen u monografiji “STAZAMA DOBROTE” autora dr. Milivoja Kovačića i suradnika koja je
objavljena 2001. godine, u povodu 120. obljetnice djelovanja Gradskog društva.
Uvijek smo nastojali, kao pripadnici najbrojnije plemenite obitelji Crvenog križa
biti i ostati “utočištem nade i vjere u dobrotu”. Brojni su naši znani i neznani
sugrađani samozatajno darivali dio sebe, svoje vrijeme i svoj novac, pomažući
drugima. Tim činom nesebičnog davanja, oni su ostavili trajni trag humanosti,
solidarnosti i dobrote, a njihov plemeniti čin sa zahvalnošću pamte svi oni kojima
su pomogli.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
222
Podravski zbornik 2011.
Damir VAJZOVIĆ
Udruga kolekcionara Capronca
uz
M
Sakupljanje hrvatskog ratnog i vojnog znakovlja je relativno nova grana kolekcionarstva što je i razumljivo s obzirom na vrijeme njegovog nastanka. Prvo znakovlje Hrvatske vojske pojavljuje se početkom Domovinskog rata u Hrvatskoj.
Oznake su nastajale u redovima vojnika - branitelja koji su uglavnom i njihovi
kreatori. Ratnim znakovljem likovno i estetski izražavalo se prepoznavanje i pripadnost, te kultura i duh hrvatskog branitelja. Rastom hrvatske vojske i policije
u kratkom roku, pojavila se potreba za vlastitim oznakama svake pa i najmanje
postrojbe, što je izazvalo pojavu mnoštva neujednačenih oznaka. Oznake koje
su tada nastajale opisivale su ilustracijom, tekstom, bojom i oblikom pripadnost
rodu vojske, gradu, regiji, kvartu pa i ulici nekog mjesta, ali ponajprije hrvatskom
narodu.
U izdanju zaklade “Spasite djecu Hrvatske” izašle su knjige Hrvatsko ratno
znakovlje I, Hrvatsko ratno znakovlje II i Hrvatsko vojno znakovlje koje obrađuju
oko dvije tisuće oznaka nastalih u razdoblju od 1991. do 1998. godine. Za svaku
oznaku objavljena je fotografija i kratak opis (dimenzije, vrijeme nastanka i autor
ako je poznat). Oznake je prikupio i obradio gospodin Zlatko Ivković.
Ovim prilogom želimo prikazati samo jedan mali dio Hrvatskog ratnog znakovlja. Dio koji je vezan uz postrojbe grada Koprivnice.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
223
uz
M
ej
117.brigada HV Koprivnica
Znak je izrađen u Koprivnici
tijekom 1991. Dimenzije 6,5
X 5,5 cm. Tehnika izrade:
sitotisak na keper platnu.
OSE – diverzantski vod 117.
brigade HV – Koprivnica. Znak
je izrađen u Koprivnici 1992.
U dvije verzije; radna (zelena) i
svečana (bijela). Tehnika izrade:
sitotisak na keper platnu.
Dimenzije: 7,5 X 7,2 cm
61. laki artiljerijski divizion
protuzračne obrane –
Koprivnica. Znak je nastao u
Koprivnici studenoga 1991.
Dimenzije 8,5 X 8 cm. Autor:
Niko Lončar.
a
ad
gr
224
13. protuoklopni topničko raketni
divizion - HV – Koprivnica.
Znak je izrađen u Zagrebu 1995.
Tehnika izrade: tkano. Dimenzije:
10,4 X 9,2 cm. Autor: Damir
Vuković
69. bojna Vojne policije OZ Bjelovar (Koprivnica).
Znak je nastao u Koprivnici
tijekom 1991. Dimenzije
10 X 8,5 cm.
2. samostalna haubičkoartiljerijska bitnica 117.
brigada Koprivnica - Križevci.
Znak je nastao u Koprivnici,
srpnja 1992. Dimenzije 9,5
X 7,5 cm. Autori: Radmilović,
Štiker i Vukajović
ce
Specijalna jedinica policije
PU koprivničko-križevačke
– Ban. Tehnika izrade:
Vezeno
ni
iv
pr
Ko
1. haubička baterija 117
brigade Koprivnica. Znak je
nastao u Koprivnici, srpnja
1992. Dimenzije 9 X 6,7 cm.
Autor: Damir Vuković
Specijalna jedinica policije PU
koprivničko-križevačke – trakica.
Znak je izrađen u Zagrebu 1996.
Tehnika izrade: vezeno na keper
platnu. Dimenzije: 2,5 X 11,8 cm
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
Dragovoljačka satnija HOS-a
Koprivnica. Znak je nastao
tjekom 1991. Tehnika izrade:
vezeno. Promjer znaka: 9 cm
Domobranstvo – Koprivnica.
Znak je izrađen u Koprivnici
1993. Tehnika izrade: Vezeno
na pustu. Dimenzije: 7,5 X
8,5 cm.
Nastavno središte HV
– Koprivnica. Autori pripadnici postrojbe PD
službe. Znak je nastao u
Koprivnici 1994. Tehnika
izrade: Vezeno na suknu.
Dimenzije: 13 X 7,3 cm.
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Nastavno središte HV –
Koprivnica. Tečaj
za razvodnike. Znak je
izrađen u Koprivnici 1993.
Tehnika izrade: Vezeno na
suknu. Dimenzije: 10,8 X
7,3 cm.
Središte za odgoj i obuku
vojnika HV – Koprivnica.
Znak je izrađen u Zagrebu
1996. Tehnika izrade:
tkano. Dimenzije: 10,8 X
7,4 cm. Autor znaka: Ivan
Mažar.
Podravski zbornik 2011.
ce
Odsjek za skrb Koprivnica.
Znak je nastao u Koprivnici
1993. Tehnika izrade:
Vezeno na suknu Dimenzije:
11,5 X 7 cm
“ JEŽEVI” 5. bojna
Nastavnog središta HV –
Koprivnica. Autor znaka:
Damir Vuković
225
Zdravko ŠABARIĆ
Galerija Stari grad Đurđevac
Đurđevačka Podravina
uz
M
PODRAVSKA GLAZBENA TRADICIJA (I.)
ej
Podravci su oduvijek pjevali i plesali u svakoj prigodi. Pjevali su u crkvi uz
orgulje, na paši uz frulu, a u svatovima uz dude i cimbule. Svake se nedjelje i na
crkveni blagdan plesalo kolo i pjevalo. Nijedan značajniji događaj nije mogao
proći bez pjesme, plesa i svirke. Radi toga posebno su bili cijenjeni mužikaši.
Uvijek su dobro došli u svako društvo i u svako vrijeme.
Stariji Đurđevčani pamte da je nekada u gradu svaki kvart, pa i svaka veća
ulica, imala svoj sastav. Ništa drugačije nije bilo ni u ostalim podravskim sredinama. Nije to bila neka vrhunska svirka, no mještanima je ona puno značila i bila
“najbolša”. U nekim selima poput Grabrovnice, skoro je svaka kuća imala neki
instrument, pa kad se god ukazala prigoda i mladi i stari znali su se okupiti u središtu mjesta i pjevati i plesati poznate pjesme. Za neke značajnije prigode kao što
su svadbe, međusobno su se dogovarali kako će oformiti sastav i tko će svirati za
tu prigodu. Odluku o tome obično je donosio najpozvaniji mužikaš, prva violina
Đuka Cvitković. Poneki “falš” nije se uzimao kao grijeh. Važno je bilo da se selom
ori pjesma i pleše “po domače”.
Da su Podravci zaista voljeli svoj zavičaj i svoj dom, ma kako bio težak život
u njemu, svjedoče brojne pjesme o kraju, ali i himne. Naime, u nekim selima
pjevale su se pjesme koje su osmislili pućki pjesnici i glazbenici koje su nazivali i
prihvaćali kao svoje himne. One su se obvezno izvodile u raznim prigodama (zabave, svadbe, vjerski blagdani i dr.). Jedna od takvih je i himna o selu Hampovica
stara 60 godina: Selce divno, ti ispod tih bregov // Silno ljubljeno od tvoji sinov //
Onstran šumice druge gorice, // V kojima rodi slatko vince. // Hampovica, ti ti si nam
mati, // Naš rodni kraj, tu je pravi raj. // Male hižice, smeškom nas prate // Gde nas
slobodne, vide Hrvate.
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
O lijepa, o draga, o mila, o ravna Podravina !
Ako danas gledamo i slušamo starije Podravce kada se vesele uz svoje pjesme, s
pajdašima u goricama, na svadbama i sl., ćut ćemo, a i vidjeti, s koliko ih emocija
doživljavaju. Podravina je u pjesmi okićena superlativima i srdačnim epitetima:
226
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
a
ad
gr
Sastav Lackovići, 1885.
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravino moja mila, Alaj je divan taj podravski kraj, Moj prelepi zavičaj, Podravino volim te, Podravska krv, itd.
Mnogi od tih sastava, naročito oni u manjim sredinama, gotovo da nisu imali
posebno ime. Iz tog razloga danas je teško utvrditi njihov broj, imena članova
sastava, odrediti njihovo područje djelovanja i trajanje. Identificirali su se, rekli
bismo danas, po teritorijalnom principu. Znalo se reći da će u svatovima ili na
zabavi “igrati Peščani, Molvarci, Šemovčani, Miolančani, Hampovčani”, itd, ili
pak samo “mužikaši”, odnosno “tamburaši”.
Sastavi su se organizirali i po “obiteljskom principu”. Obično je to bila obiteljska tradicija, potpomognuta genetskim nasljeđem. Tako ćemo naići na niz
sastava u kojima su braća ili otac i sinovi činila okosnicu pa čak i većinu članova
(npr. “Braća Gašparići” iz Đurđevca, “Glavanovići” iz Novigrada Podravskog,
“Žibregi” iz Ferdinandovca). To je bilo i logično s obzirom da su živjeli u jednoj
zajednici, u jednom domaćinstvu, a pogotovo tijekom zime i dugih zimskih
večeri kada su imali više vremena za uvježbavanje.
Treći način organiziranja sastava bio je cehovski. Jedan od takvih bili su “Kolari” iz Grabrovnice, tamburaški sastav čiji su članovi bili po zanimanju - kolari.
Naš uvaženi etnomuzikolog dr. Ivan Ivančan napravio je brojna terenska istraživanja i zapise diljem Podravine, između ostalog i o podravskim sviračima: solistima, mužikašima i tamburašima. Njegovi kazivači govore o poznatim sumještanima, glazbeno nadarenim seljacima, koji su se izmjenjivali u sastavima ne samo
po kvartovima, nego i po selima. Među brojnim glazbenim sastavima bilo je,
naravno, i onih ambicioznijih, organiziranijih, eksponiranijih i “na glasu”, koji
Podravski zbornik 2011.
227
uz
M
ej
Sastav Majetići
a
ad
gr
su ime određivali najčešće po vođi sastava.
Glazbeni sastavi u to vrijeme osim što su naravno trebali znati svirati, morali
su biti u dobroj kondiciji kako bi izdržali prema potrebi dugotrajnu svirku. Nije
bilo razglasa, pa je i grlo moralo biti u dobroj kondiciji. Povrh svega posebno je
bilo važno kakvi su bili zabavljači, jer o njima je ovisilo kakav će biti “štimung” i
“spelancije”. U Đurđevcu su po tome bili poznati “Majetići”.
Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća snažnije se afirmira podravska narodna
glazba, dobrim dijelom zahvaljujući snimanju prvih gramofonskih ploča i pojavom prvih gramofona. Postupno se izdvajaju sastavi i solisti poput legendarnog Blaža Lengera, Marice Hasan, Vladimira Smiljanića, Korenića, Gašparića,
Markovica, Veselih Podravaca i dr. Pritom valja istaknuti veliku ulogu tada vrlo
popularnih lokalnih radio-stanica na čijim su se valovima svakodnevno uz slušane želje i pozdrave “vrtjele” i odašiljale podravske i bilogorske pjesme. Tko se
ne sjeća Radio-Đurđevca kojeg i danas slušamo nakon 45 godina, Radio - Virja,
Radio - Pitomače ili male, ali moćne radio-stanice Bilogora, Kapela. Neke radio
– stanice, osim što su emitirale takve zabavne programe, okupljale su glazbene
sastave i pjevače da bi im napravili prve snimke. Radio-stanice su organizirale čak
i glazbene festivale.
Radio stanica Đurđevac priredila je tako 1968. godine u đurđevačkom Zadružnom domu natjecanje na kojem je sudjelovalo sedam narodnih sastava i dva
pjevača: Pajcuri, Vlahovići, Korenići, Markovice, Gašparići, Božići i Lončari te
pjevači Milan Gazibara i Martin Hegedušić. Prvo mjesto pripalo je sastavima
Markovice i Korenići.
U to vrijeme uočavale su se neke manjkavosti pa time i kritike glazbenih znalaca, koje su se odnosile na skromnu glazbenu naobrazbu interpreta, što je imalo
utjecaja na komercijalizaciju i napuštanje izvornosti podravske glazbe. Povodom
spomenutog festivala Josip Biškup u Đurđevačkom vjesniku piše: “Ovaj mali
ce
ni
iv
pr
Ko
228
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
Sastav Markovice, 1954.
a
ad
gr
festival otkrio je niz slabosti na muzičkom polju. Naime, narodni podravski melos je
toliko osiromašio da ga gotovo i nema. Kajkavski je dijalekt gotovo posve napušten.
Za oživljavanje toga melosa najviše su, svakako, dali narodni sastav Gašparići, ali
nesumnjivo da je i on u njihovoj interpretaciji osiromašen….Interesantno je ipak
spomenuti da sastavi nisu kritični sami prema sebi i nisu u mogućnosti da objektivno
ocijene svoju vrijednost…Sastavima bi trebao raditi muzičar koji bi im ukazao na
manjkavosti i teškoće…”
Nešto od rečenog vrijedilo bi i danas. Tradicijska glazba, kako u Hrvatskoj,
tako i u Podravini, danas se njeguje pretežito u sklopu kulturno - umjetničkih
društava, osnovnim školama i nešto u glazbenim sastavima. Novo vrijeme donosi nove poglede i preobrazbe, nove aranžmane s novim zvucima, pa čak i
elektronskim. Sve to može biti zanimljivo, dobro, kvalitetno odrađeno i to tako
treba prihvatiti. Međutim, stoji činjenica da se u Hrvatskoj izvorna podravska
glazba izvodi nešto rjeđe nego ostala. Lako je nabrojiti nekoliko glazbenih festivala, (Glazbeni festival “Pjesme Podravine i Podravlja” u Pitomači), nekoliko
smotri folklora ili javnim manifestacijama poput Picokijade, Podravskih motiva,
Martinjskih dana Virja, povremene ili stalne glazbene emisije lokalnog radija i
Hrvatskog radija, ili poneke televizijske emisije, uglavnom HTV-a, (“Lijepom
našom”, “Svirci moji” i dr.).
ce
ni
iv
pr
Ko
Svirka, pjesme, ples
Pojavom plesova ukazala se potreba i za odgovarajućim glazbenim instrumentom koji će pratiti određene plesne korake i (ili) pjesmu. Ponekad se znalo plesati
i bez glazbene pratnje (“na gluvo”). Najjednostavniji i možda prvi instrument za
ples bio je običan list otkinut s grane ili na češalj preko tankog papira za cigarete.
Podravski zbornik 2011.
229
uz
M
ej
Sastav Hampovčani
gr
a
ad
Jedan od prvih najstarijih (pravih) instrumenata bile su dude (u nekim selima
zvali su ih i mrčaljke, dudice, cucek). Tu su zatim dvojnice ili fajfa koje su se znale ujediniti s dudama čineći tako ansambl. Isto tako zajedno su se svirale jegede
(violina) i dude.
Etnomuzikolog Josip Tomec iz Virja (1897.) u svojim zapisima iz 19. st. o
sviračima i sviranju piše: Svirka: “Otkad se starci sečaju, imali su samo mužiku
dudaša, dude bu bile načinjene od cuckove fčinjene kože, s čuture, skojom se
meh napuhnul, mrčalke, koja je kontruvala i 2 glasnice vu što je dudaš prebiral.
Dudaš je igral u svatovi, dudaš je igral, ako je gazda dopuščal, da se družina i težaki razveselili, dok su se gorice kopale, kokruz runjil, ili tukel, ili svetkom posle
podne, i fašenske dneve. Potlam se k dudašu pridružil fajfer. Jedan je u fajfu igral,
a dudaš je kontruval, i to je za ono vreme bilo za veliko, gde je igral vu svate dudaš
i fajfer. Dudašu je zbilja bilo teško igrati navek samomu, on je vustal, a tancari
vičo: Igraj ili nakraj ostavi!
Dudaš je da si malko odehne popeval pesme, one poskočice u kuliko se sečam
ji nekuliko nikad nijedne poštene, z prsti je prestal prebirati, samo je pustil mrčalku da mu je kontruvala, malo kad bi gde drugde sedel, nego na postelji, a noge
je držal na klupi, te lupao šnjima po klupi, kao da su nije njegove bile, višeput
bila je veča lupa i buka dudaševi nogu, nego li i njegova duda, dok je svirao, nije
nikad pevao, nego nuz ono lupanje nogu, pevao je.”
ce
ni
iv
pr
Ko
Možikaši, mužikaši
“Ovdi so najviše možikaši cigani (drobni kovači), ima i od naše, ali je nema
puno, dva tri v cele Vire. Ovi ido po svate igrat slože se četiri, bajsar, vodja,
230
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
gr
Braća Gašparići, 1971.
a
ad
kontraš i cimbulaš, koj mladoženja oče još lepšo možiko, on si još zeme k ovem
četirem klarnetaša. Ovdi možikaši neživije baš ote meštrije, cigani se bave svojom
konjskom trgovinom, a ovi so gruntaši, dabome bogečeci, jer koji dober gospodar, te nede za možikaša, onda v zimi dok se počme goščuvanje ido igrat samo,
da si nekej zasluže, plača jim se za ona dva tri dana goščuvanja 10 – 12 fr. Predi
neje bilo ovakve mužikašev pri nas, nego su bili samo dudaši, koji so samo igrali:
Dene, dene, dene
Tri kruha za forint,
Leže z brega nego v breg.
To je bilo tak pred jeno trideseti let, dok so počeli dudaše napuščati a možikaše zvati, s prvne se je govorilo: - Bodo mu Cigani igrali. Kad so Cigani prvi složili
možika, a navčili so se vele od madjarske ciganov, od ciganov počelo se i naš i se
nekoji v hegede vučiti igradi, pak se je jeno vreme igralo na goste, kaj nuz dudaša
igrali hegeduš. Hegeduš je vodil a dudaš je samo kontruval.”
U Podravini tradicijska glazba bila je poznata uglavnom po nastupima ansambala – mužikašima ili tamburašima. Iako su mušikaši u većini slučajeva stariji od
tamburaša, bilo je mjesta gdje je bilo obratno. Mužikaši su bili gudački sastav
najčešće s cimbulama, a ponekad i klarinetom. Tu su zatim dvije violine – egede
(prva i druga), jedna kontrašica (viola) i bajs. Kod miješanih sastava kontrašicu
bi mijenjala bugarija ili u novije vrijeme gitara. Tamburaši sastav sačinjavali su je
prva i druga bisernica, bugarija i berda, a ponekad i violina.
Na raznim prigodama znali su se svirati neki instrumenti i pojedinačno. Uz
ranije spomenute dude i fajfe to su bile cimbule, usna harmonika (zobna armonika, mogude, dudice, armulke) i harmonika. Podravci uvijek željni pjesme i plesa,
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
231
znali su se zabavljati i u nedostatku mužikaša ili tamburaša. Nije ih bilo u svakoj
prigodi i veselici. Tada su do izražaja došli snalažljivi pojedinci koji su napravili
improvizirane instrumente “svirajući” na češljevima, “rifljači”, staklenim bocama,
priborom za jelo, raznim posudama itd.
M
Svirači i glazbenici
uz
ej
Zanemarimo li svirku na raznim improviziranim “instrumentima” kojima se
davao ritam ili jednostavna melodija, (žitne vlati, rogovi od vrbove kore, “mrgodala”, “škrebetalke”, violine od kukuruza itd), najstariji svirači u Podravini bili su
dudaši, svirači na dude ili mrčaljku. Bilo ih je gotovo u svakom selu. Svirali su na
svatovima, čehalcu, crkvenim blagdanima, pokladama i dr. Neki od njih, pali su
u zaborav. Ipak jedan dio ostao je zabilježen u monografskim knjigama o Podravini ili zapisima etnomuzikologa poput Vinka Žganca, Zlatka Špoljara, Božidara
Širole, Josipa Tomca, Franje Ksavera Kuhača, Franje Židovca, Ivana Ivančana,
Stjepana Večkovića i dr.
Osim duda ponegdje se i dalje sviralo na drugim instrumentima koje su ljudi
sami izrađivali i ukrašavali rezbarijama. To su bile okarine, fajfe, šaltve, (h)egede
ili jegede, brumbe, cimbule, usne harmonike (mogude, armulke, dudice). Tradicija individualne “mužike” postupno nestaje pojavom glazbenih sastava. Prestaje
pomalo i izradba takvih instrumenata, da bi se danas održala kod nekolicine zaljubljenika u tu vrstu glazbe, poput spomenutog Stjepana Večkovića iz Zagreba,
zatim Marijana Fučeka iz Đurđevca, Dražena Štefana iz Virja i drugih koji osim
za vlastite potrebe, ove instrumente izrađuje za kulturno - umjetnička društva,
škole, pa i za pojedince kojima je podravska glazbena tradicija ostala u srcu.
Kulturno - umjetnička društva u Podravini, odigrala su izuzetno važnu ulogu
u njegovanju i očuvanju tradicijske glazbe. Ne samo kao njegovatelji i prezenteri takvog glazbenog izričaja, nego i kao svojevrsni rasadnik glazbenih talenata.
Upravo su KUD-ovi bili glazbeni početak brojnim glazbenim praktičarima i teoretičarima, od kojih su danas mnogi i s akademskim zvanjima.
Podravina i đurđevački kraj, prema tvrdnjama dr. Ivana Ivančana i sadašnjih
glazbenih pedagoga, pravo je rasadište glazbenih talenata. Danas u Đurđevcu,
vjerojatno kao nikada u povijesti grada nije zabilježen slučaj da je u kratkom
vremenskom razdoblju čak petero mladih glazbenika steklo akademska zvanja:
maestra Ivana Jaklin, prof. Kristina Benko Markovica, prof. Marta Lončar, prof.
Davor Jendrašić, Josipa Franjić sa višom glazbenom naobrazbom, apsolvent na
Glazbenoj akademiji u Zagrebu Krunoslav Benko, te Hrvoje Štefanić student
na Sveučilištu za glazbu i primijenjenu umjetnost u Grazu, smjer, kompozicija
i muzička teorija. Zbog prirode posla i studija, veći dio njih je angažiran izvan
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
232
Podravski zbornik 2011.
uz
M
Đurđevca, ali se gotovo svi uključuju prema potrebi u glazbeni život svojega zavičaja. Naravno, i u njegovanju tradicijskog glazbenog izričaja.
Iako nije vezano uz tradicijsku glazbu (osim činjenice da je podravske motive
koristio u svojim skladbama), nije naodmet spomenuti i Đurđevčana Matu Leščana (1936. -1991.), sjajnog glazbenog pedagoga, skladatelja, frankfurtskog katedralnog zborovođu i orguljaša, koji je i danas ostao autoritet u crkvenoj glazbi.
Mogli bismo i dalje nabrajati značajna imena iz đurđevačke glazbene povijesti,
ali to je jedna kompleksnija tema za drugačija istraživanja. U svakom slučaju,
samo ove činjenice mogu biti poticaj i fenomen za muzikologe, etnologe, sociologe i druge znanstvenike.
Tradicijska glazbala i svirka, bez obzira na glazbena kretanja i odmake, često se
koriste kao dobar glazbeni predložak ili pak preoblikuju u nove teme, kao što to
rade (ili su radili) sastavi “Legen”, “Vještice”, “Cinkuši”, “Azra”, “Kries”, “Ščukin
berek”, “Jendrin Škrilak”, “Jahači rumene kadulje”, “Kom3dija”, “Afion”, “HC
Boxer”, “Putokazi”, “Šo! Mazgoon”, “Duo Anima” (Vlado Dolenec i Jadranka
Slobođanac), zatim Lidija Bajuk, Dunja Knebl, Tamara Obrovac, Livijo Morosin, Mojmir Novaković, Miroslav Evačić, Mirko Švenda – Žiga, Mladen Medak
- Gaga i ostali. Tako su i podravsku tradicijsku glazbu i poznate podravske pjesme
obradili većina spomenutih autora, dajući im novi šarm kroz suvremeniji izričaj.
Zanimljiv je i primjer novosadske punk-rock grupe “Zbogom Brus Li” koji su
sjajno u novom ritmu obradili stare srijemske pjesme. To govori da tradicijska
glazba može biti neiscrpno vrelo i nadahnuće mladim glazbenicima bez obzira na
vremenski odmak i način interpretacije.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
233
VENIJA BOBNJARIĆ - VUČKOVIĆ
Hrvatski restauratorski zavod Zagreb
Restauratorski centar Ludbreg
uz
M
BUKOVEČKA POCULICA
IZVORNO HRVATSKO
ej
Dodjelom znaka “Izvorno hrvatsko” Hrvatska gospodarska komora želi potaknuti
unapređenje kvalitete u gospodarstvu. Pravo upotrebe tog znaka dodjeljuje se samo
proizvodima koji svojim karakteristikama predstavljaju izvorne i jedinstvene osobitosti hrvatskog načina života, ali ne zaostaju ni za visokim standardima izrade
i kvalitete. Velikobukovečka poculica kao etnosuvenir udruge “Poculica” iz Velikog
Bukovca od 2011. godine nosi znak “Izvorno hrvatsko”.
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Oznaku “Izvorno hrvatsko” dodjeljuje Hrvatska gospodarska komora koja na taj
način želi potaknuti unapređenje kvalitete u gospodarstvu. Da bi neki proizvod dobio
oznaku “Izvorno hrvatsko” potrebno je pored proizvoda Centru za kvalitetu Hrvatske
gospodarske komore dostaviti opsežnu dokumentaciju kojom se elaborira i dokazuje
porijeklo proizvoda, njegova prepoznatljivost na tržištu temeljem isticanja osobnosti i izvornosti te natprosječna kvaliteta izrade. Tehnička komisija1 Centra razmatra
dostavljenu dokumentaciju i obilazi proizvodni pogon te donosi stručno mišljenje o
proizvodu kojim Savjetu projekta predlaže uvjete za dodjelu prava korištenja znaka.
Na temelju stručnog mišljenja Tehničke komisije Savjet donosi odluku o dodjeli ili
ne dodjeli prava korištenja. Nakon donošenja odluke o pravu korištenja znaka sklapa
se ugovor između Hrvatske gospodarske komore i korisnika (proizvođača) i tada se
na dotičnom proizvodu može istaknuti znak vizualnog označavanja izvornih hrvatskih proizvoda.2 U veljači 2011. godine, nakon gore navedene procedure, Hrvatska
gospodarska komora je Udruzi “Poculica” iz Velikog Bukovca i njihovom proizvodu
“Bukovečka poculica”, koji zadovoljava kriterije visoke kvalitete i izvornosti, dodijelila
pravo označavanja znakom “Izvorno hrvatsko” .
Nositelji znaka “Izvorno hrvatsko” na području ručnog rada i tradicijske materijalne kulture pored bukovečke poculice su još i vez iz Koprivničkog Ivanca, paška čipka,
lepoglavska čipka, tkano ruho za stol te kolekcije nakita iz Dubrovnika i otoka Paga.3
1 Komisiju je sačinjavalo sedam članova i to 3 člana sa Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, 3 člana iz
Hrvatske gospodarske komore i 1 član iz Etnografskog muzeja u Zagrebu.
2 2 Pravilnik o znakovima vizualnog označavanja hrvatskih proizvoda.
3 http://www2.hgk.hr/znakovi/izvorno
234
Podravski zbornik 2011.
uz
M
Poculica, oglavlje udate žene, dio je svečane ženske narodne nošnje koja se
nosila na uskom području unutar župe Veliki Bukovec, a obuhvaćala je nekoliko
sela u SZ dijelu Hrvatske uz rijeku Dravu i Bednju nedaleko mađarske granice.
Sačuvani primjerci po muzejskim zbirkama i u privatnom vlasništvu datiraju od
2. pol. 19. st. do prva tri desetljeća 20. stoljeća.
Ovo specifično oglavlje se odlikuje bogatim vezom crvenim pamučnim koncem ili raznobojnom tankom vunenom pređom izvedenim korištenjem nekoliko
osnovnih bodova vezenja: lančanca, obameta i ovijanca. Izvedeni motivi su vrlo
raznoliki, u rasponu od geometrijskih pa do stiliziranih biljnih i životinjskih, ali
svedeni na ornamente.
Osim bogatstva veza, bukovečku poculicu krase i čipka na batiće koja se nalazi
na prednjem čeonom dijelu oglavlja kao i mreža na potiljku izvedena tehnikom
pletenja jalbe. Šareni vez na svojim su poculicama žene iz Velikog Bukovca izrađivale same, čipku su nabavljale od čipkarica iz Sv. Marije u Međimurju, dok
porijeklo mreže nije još poznato.4 U okviru projekta Udruge “Poculica” izrađeno
je nekoliko uzoraka replike “bukovečke poculice” od kojih se svaka razlikuje po
motivima veza i čipke. Pri izradi same kapice (krojenja i šivanja) i izvedbe vezenih
dijelova sudjelovale su žene iz Udruge, čipku na batiće za prednje čeone “špice”
izradila je umirovljena učiteljica i čipkarica Nada Mance iz Čakovca, a pri izradi
mreže na potiljku tehnikom jalbe pomogla im je Bernarda Rundek Franić, voditeljica Tekstilnog odjela Hrvatskog restauratorskog zavoda iz Zagreba.
Nakon održanih radionica vezenja i tkanja 2003.-2005. godine u Restauratorskom centru u Ludbregu među ženama iz Ludbrega i okolice se obnovio interes
za ručni rad prema starim izvornim predlošcima kao što je vez na posoblju (ručnicima i stolnjacima) i velikobukovečkoj poculici.5 Ove radionice su rezultirale
brojnim odazivom kod ženske populacije svih uzrasta i iskazale njihovu potrebu
za okupljanjem radi sličnih aktivnosti i druženja. Posrednim djelovanjem radionice, nakon kraćeg vremena potaknuto je osnivanje nekoliko vezelačkih skupina,
a među njima 2008. godine i udruge “Poculica” iz Velikog Bukovca.6
Udruga danas broji 28 članova, aktivnih ali i podupirajućih, a financira se iz
vlastitih prihoda. Osnovi cilj Udruge je očuvanje bukovečke tradicijske baštine
pa im je u skladu s tim jedna od važnijih aktivnosti, koja im ujedno donosi i zaradu, izrada i prodaja etno - suvenira. Oni u sebi sadrže karakteristike tradicijskog
veza sa raznih upotrebnih predmeta iz seoskog domaćinstva te licitarskih proizvoda. Izrađuju se na konopljinom ili lanenom platnu istkanom na tradicijskom
tkalačkom stanju koje se još može pronaći u kućnim zalihama na selu, ali i od
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
4 Vidi: Bobnjarić, Venija. Ženska oglavlja velikobukovečkog kraja. U: Podravski zbornik 15, Koprivnica 1989:117124.
5 Vidi: Bobnjarić-Vučković, Venija. Radionica “Tradicijske tehnike tekstilnog rukotvorstva” u Restauratorskom
centru Ludbreg. U: Podravski zbornik 30, Koprivnica 2004:57-64.
6 http://udruga-poculica.com
Podravski zbornik 2011.
235
uz
M
ej
gr
Izvorna bukovečka poculica
a
ad
Replike "Bukovečke poculice"
sa dodijeljenim znakom "Izvorno hrvatsko"
236
ce
ni
iv
pr
Ko
Potvrde Hrvatske gospodarske komore sa znakom Izvorno hrvatsko
Podravski zbornik 2011.
uz
M
kupovnih lanenih i pamučnih tkanina. Među najuspješnijima suvenirima udruge
“Poculica” izdvojeni su “culek” (ukrasnu platnenu vrećicu), “fertun” (pregaču),
“ferunge” (zavjese), “brisoč” (ručnik), “vanjkuš” (jastuk) i “bukovečki stoljnjak”
(stolnjak). Svi oni zaštićeni su u Hrvatskoj autorskoj agenciji za intelektualno
i autorsko vlasništvo u Zagrebu, a o njihovoj kvaliteti izrade najbolje svjedoče
brojne nagrade i priznanja.7 U okviru osnovne škole Veliki Bukovec pokrenuli
su i rad učeničke vezelačke skupine kako bi se i na taj način potaklo njegovanje i
čuvanje tradicijskih tehnika ručnog rada.
Osim izrade suvenira Udruga se bavi i prikupljanjem etnografskih predmeta u
Velikom Bukovcu i okolnim selima s namjerom da preostale materijalne dokaze
tradicijskog načina života sačuvaju za mlađe generacije te da ih prezentiraju u
okviru buduće etno - zbirke koja će biti smještena u “bukovečkoj staroj hiži” u
Velikom Bukovcu.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
7 http://www2.hgk.hr/znakovi/tvrtke
Podravski zbornik 2011.
237
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Pogled na staru graničarsku Štaciju u kojoj se nalazi Zavičajni muzej Kalinovac
i kapelicu presvetog Srca Isusova
238
Podravski zbornik 2011.
Luka HRVATIĆ
ZAVIČAJNI MUZEJ KALINOVAC
uz
M
O 40. obljetnici svečanog otvorenja muzeja
(1971.-2011.)
ej
Tijekom priprema za proslavu 150-godišnjice rođenja hrvatskog pjesnika Petra Preradovića od 1963. do 1968. godine, potpuno uronjen u poslove oko obnove pjesnikovog rodnog doma u Grabrovnici nametnulo mi se pitanje: zašto i
Kalinovac ne bi imao svoj muzej?
Svako selo ima vrednota koje bi trebalo sačuvati za buduće naraštaje, a Kalinovac ima i zgradu prikladnu za tu namjenu – graničarsku Štaciju sličnu ovoj
u Grabrovnici koja je već sama po sebi dragocjeni kulturno povijesni spomenik.
Oko zgrade je prostor pogodan za spomen park u kojem se nalazi najstariji sakralni objekt u našem selu: kapelica presvetog Srca Isusova, a bila je prije kapelica
svetog Luke, zaštitnika župe. Bilo je to nekad središte oko kojeg se razvilo selo.
Ukinućem Vojne krajine Štacija je preuređena u školu. Meni je pak to staro zdanje osobito milo i priraslo srcu, jer sam tu pohađao prvi razred osnovne škole.
Vrijeme u svom tijeku velom zaborava prekriva sva prošla zbivanja dok mi nastojimo neke lijepe događaje i ugodne trenutke zadržati u trajnom sjećanju i sačuvati
ih za buduće naraštaje. Neizblijedive su uspomene na našu dragu gospodičnu
učiteljicu Milku Radić i velečasnog gospodina župnika Jurja Kranjčeva koji su
nam um punili znanjem, a srce ljubavlju.
Pripadam starijoj generaciji i pamtim mnogo toga iz prve polovine prošlog
stoljeća kad je u Kalinovcu bio uobičajen ulični pozdrav: “Faljen Isus i Marija”
i odzdrav: “Na se veke”. Prije jela svi bi ukućani stajali oko stola i glasno molili
Oče naš, Zdravo Marijo i zazivali blagoslov: “Blagoslovi Bože ovo pilo i jelo i se
naše dobro delo, našu maršicu i nas se skupa, amen. “Ako bi tada netko naišao u
kuću, pozdravio bi: “Bog blagoslovi delo i težake” na što bi domaćin odgovorio:
“Fala lepo, dojdite i Vi k nama za stol”.
Svake nedjelje i blagdana mladi i stari išli su u crkvu k meši, a mnogi poslije
podne i k večernici. U predbožićno vrijeme išlo se k zornici, a korizmom na Križni put. Djeca su na Badnje veče išla po štalicaj na farof i samo u neke kuće gdje
se očekivao dar; večer uoči Tri kralja, po zvezdarkaj, a na fašenk, po fašenke.
Najuzbudljiviji i najradosniji doživljaj mojeg djetinjstva bio je odlazak na Polnoćku i vrijeme neposredno pred početak svete Mise, kad je s velikog okoruša odjeknula meni najljepša božićna pjesma – “Isuse radost vsa, došel si s nebesa”. Još i
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
239
uz
M
sada kad se prisjećam tih trenutaka u središtu mojeg bića posve jasno odzvanjaju
divni glasovi tenora Antuna Pleška i Đure Đakovca; veličanstveno i nezaboravno: – “podrta štalica i oštra slamica, to je hižica Božjeg Jaganca”. Bilo je to zaista
lijepo, bezbrižno djetinjstvo.
Pri odlasku na školovanje u strani svijet roditeljski je savjet bio: “Sinko kad
govoriš, navek govori istinu, ali nemoj reći se kaj znaš i nikad nikom ne napravi
zlo”.
Zamisao o osnivanju muzeja obznanjena u Bjelovarskom listu 1965. godine,
prihvaćena je izuzetno dobro i u selu i kod Kalinovčana u Zagrebu. Održano je
nekoliko zajedničkih sastanaka u Zagrebu. General Nikola Kaić okupio je gotovo
sve zagrebačke Kalinovčane oko projekta nazvanog “SAČUVAJMO PROŠLOST
ZA BUDUĆNOST” a mjesna zajednica i osnovna škola te brojni mještani oduševljeno su prionuli ostvarenju njegovu i 28. studenog 1971. godine, Zavičajni
muzej Kalinovac svečano je otvoren. Kulturno umjetničko društvo Kalinovac i
Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo “Sloga” iz Pitomače, posebno lijepim nastupom ovaj su događaj učinili nezaboravnim.
Muzej su tada sačinjavali: memorijalna soba Grgura Karlovčana, učitelja i pjesnika koji je u drugom svjetskom ratu za plemenite ideale čovječanstva – ljubav,
pravednost i mir dao najviše što jedan čovjek može dati: život svoj. Zatim veoma bogata etnografska zbirka i povijesna spomen-soba Kalinovac nekad i danas.
Mnogi mještani svojim prilozima doprinijeli su bogatstvu izložaka svih triju prostorija.
Ivan Lacković – Croata, najveći svjetski slikar izvorne likovne umjetnosti iz
naših konaka – Batinski, ispisao je i oslikao četiri pjesme Grgura Karlovčana za
njegovu memorijalnu sobu i to su danas neponovljivi dragocjeni izlošci.
Kao i u Grabrovnici kod uređenja i postave Preradovićevog muzeja i ovdje u
Kalinovcu presudna je bila stručna suradnja Instituta za književnost Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i osobnog zauzimanja akademika
Dragutina Tadijanovića, direktora tog instituta, akademskog slikara Ede Kovačevića, te Zdenke Lehner i Paule Gabrić iz Etnografskog muzeja u Zagrebu. Mato
Dominiković, predsjednik Odbora za osnivanje Zavičajnog muzeja, učitelj - kustos Petar Levar i nastavnik likovnog odgoja Tomo Franjić najzaslužniji su što
Kalinovac danas ima svoj muzej.
Za naše potomke veliko značenje i neprocjenjivu vrijednost imaju: “Spomenica sela Kalinovca” seljaka Ivana Aurera iz 1938. godine, kulturno povijesni
prikaz “ Selo i župa Kalinovac” fra. Paškala Cvekana iz 1991. godine, “Bijeg u
djetinjstvo” Petra Grgeca, profesora i književnika, “Kalnovečki razgovori” profesora, doktora znanosti i svećenika Ivana Goluba. To su čvrsta i sigurna uporišta za
upoznavanje i izučavanje povijesti sela. Ove knjige i druge umotvorine i rukotvorine kalinovačkih velikana uma, pera, kista, pluga i motike, preslice, kolovrata i
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
240
Podravski zbornik 2011.
uz
M
nareda, seljaka, obrtnika, intelektualaca i prijatelja Kalinovca u domovini i svijetu
trebaju biti sačuvane u muzeju kao bistrom izvoru spoznaje o nekadašnjem životu naših predaka.
No muzej valja stalno dopunjavati novim izlošcima, jer to nije dvorac iz bajke
u kome se samo pričaju priče iz davnine, već živi organizam, plemenito stablo,
dub ukorijenjen duboko u prošlost koji kroz razgranatu krošnju sadašnjih zbivanja smjelo prodire u budućnost. On je škola u kojoj se zorno ući kako život
učiniti ljepšim i boljim. Ali što je to budućnost – ono što će biti sutra, prekosutra,
sljedećih dana, tjedana, mjeseci i godina? Znamo – sutra i prekosutra ne postoje,
budućnost treba stvarati. A Stvoritelj Svemira i svih nadolazećih dana odredio je
i želi nas ljude za sustvaratelje. Darovao nam je razum i slobodnu volju, mogućnost izbora, silne stvaralačke sposobnosti i o nama ponajviše ovisi kakva će nam
biti budućnost. /” Narod samo koji mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje”
( Petar Preradović)/.
Zahvaljujući zemnom plinu kojim je ovaj kraj obdaren, Kalinovac se gospodarski veoma živahno razvija što pogoduje i snažnom društveno kulturnom
razvoju sela. Ovdje prebivaju razboriti i dalekovidni žitelji – kako nekad, tako i
danas, hrabri, sposobni i odlučni za velika djela na svim područjima društvenih
djelatnosti, što dokazuju gdje god se našli – doma ili bilo gdje u svijetu. Zato o
svom muzeju i spomen parku koji ga okružuje brinu i Općina Kalinovac i Osnovna škola Ivana Lackovića – Croate, napose pak, kalinovačka mladež koja želi
i nastoji da o četrdeset godišnjici osnivanja Zavičajni muzej Kalinovac bude na
čast i ponos selu i zavičaju.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
* Gospodin Luka Hrvatić, učitelj, suosnivač je Zavičajnog muzeja u Kalinovcu svečano otvorenog 1971. godine.
Podravski zbornik 2011.
241
uz
M
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Josip Turković u svom ateljeu
242
Podravski zbornik 2011.
Martin MIHALDINEC
PODRAVSKA ZEMLJA KAO INSPIRACIJA
M
Uz 30. obljetnicu smrti slikara Josipa Turkovića
uz
ej
“Ve se pita vsa družina
zakaj si tišel naš Jožina!?”
Pajo Kanižaj, 1982.
a
ad
gr
Nema više Jožine, našeg Jožine slikara, sakupljača starina, ilustratora knjiga i
slikovnica, etnologa, učitelja, pasioniranog filateliste, veseljaka i pajdaša. Preminuo
je i zauvijek nas ostavio 12. svibnja 1982. godine u zagrebačkoj bolnici Rebro.
Živio je dosta kratko, 46 godina, a život mu je bio dinamičan, pun strasti, doživljaja, iznenađenja, radosti i podučavanja. Pravi život umjetnika.
Rodio se 4. travnja 1936. godine u Đurđevcu, na Peskima, krvavim peskima,
među seoskim proletarijatom, iako njegova obitelj spada u srednje imućne obrtničke obitelji. Otac mu je bio bačvar. Najmlađi je od četvero braće, dva brata i sestra
bili su kao i on, prosvjetni radnici.
Djetinjstvo je provodio u igri, kao i sva djeca u okruženju bez skupih “kupovnih” igračaka. Djeca su sama izrađivala igračke i prisličila ih nečemu skupom i nedostupnom. Uz to, bilo je to vrijeme rata koji se svojom svirepošću i brutalnošću
miješao u dječje igre.
Već u ranom djetinjstvu Joža je pokazivao interes za slikanje. Jesu li to bile samo
nevine dječje igre ili su se već tada javljali navještaji budućeg slikara.
Osnovnu školu završio je u Đurđevcu i kratko vrijeme pohađa gimnaziju u Koprivnici, da bi iza toga školovanje nastavio u Učiteljskoj školi u Križevcima. Na
školskim praznicima vraća se u roditeljski dom u Đurđevcu, gdje se otac još nadao
da će Joža nastaviti bačvarski zanat. Međutim Joža je pokazivao interes za druge
stvari, a posebno za slikarstvo. Na proljetnoj izložbi 1954. godine u Učiteljskoj školi
prvi puta izlaže s Josipom Generalićem i Ivanom Friščićem. Član je kulturno-umjetničkog društva “Vladimir Nazor” kojeg vodi prof. Valentin Puževski.
Godine 1955. završava Učiteljsku školu i kratko vrijeme radi u Osnovnoj školi u
Legradu. Radi odlaska na odsluženje vojnog roka prekida radni odnos. U vojsci se
ponovo budi zanimanje za likovnu djelatnost. Po odsluženju vojnog roka zapošljava
se u školi u Virju. A Virje je pravo gnijezdo i ishodište kulture. Tu je u ilirsko doba
živio Ferdo Rusan, pjesnik i glazbenik, književnik Đuro Sudeta, slikar Franjo Viktor
Šignjar, akademik Franjo Fancev i muzikolog Ivan Široki.
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
243
uz
M
ej
Bogata slikarska ostavština u Galeriji Josipa Turkovića
gr
a
ad
Turković se vrlo brzo uklapa u novu sredinu. Sklon društvu i zabavi, osim pedagoškog rada u školi, angažirao se u pjevačkom društvu “Ferdo Rusan”, kao zborovođa, glazbenik i folklorista.
Iz Virja 1960. godine odlazi u Zagreb, na studij likovne umjetnosti na Visokoj
pedagoškoj školi pod mentorstvom prof. Mladena Veže i prof. dr. Pavla Gregorića.
Po završetku školovanja 1967. godine vraća se u Virje, gdje radi kao nastavnik
likovnog odgoja. Uzgred slika i sakuplja etnografsko blago “podravsko rukotvorje”
koje je izvrgnuto propadanju i zaboravu zbog prodora industrijske robe.
Godine 1962. ženi se mještankom Ivančicom Bušić, koja mu je rodila troje djece
i bila vjerni čuvar obiteljskog ognjišta sve do njegove smrti.
Kao likovni pedagog u školi postiže značajne uspjehe s nastupima svojih učenika
u klubu omladine “Mladost” u Zagrebu 1965. godine. Te iste godine predstavlja se
zagrebačkoj publici vlastitim radovima na skupnoj izložbi s mladim slikarima Tomislavom Hruškovcem, Zorislavom Drempotićem, Nikolom Koydlom i Z. Šimunićem.
Pozitivne kritike V. Malekovića i Ž. Sabola ga ohrabruju pa se definitivno odlučuje posvetiti slikarstvu. No od odluke do realizacije cilja ostaje još dug put. Mnogo
lutanja, eksperimentiranja, uzaludnih pokušaja i isprobavanja svih mogućih tehnika
i načina slikanja. Vrstan je dekorater i to mu je dopunski izvor sredstava koja su mu
neophodna za troškove eksperimentiranja. Po uzoru na već poznate naivne slikare
koji su slikali na staklu, a na nagovor Gerharda Ledića, novinara VUS-a i popularnog “lutajućeg reportera”, počinje slikati na staklu. Sa slikama na staklu pojavljuje
se na izložbi u Velenju s potpisom Van Hlebinski. Prijatelji ga zadirkuju: “Joža, gda
buš vuvo odrezal?” (aluzija na Van Gogha ). Iako se volio šaliti, ovu šalu nije baš
dobro primio.
Staklo ga nije zadovoljilo. Naime, ono što se na staklu jednom naslika ostaje.
ce
ni
iv
pr
Ko
244
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
Etno soba u kući i Galeriji Josipa Turkovića u Virju
gr
a
ad
Nema prepravaka i nadoslikavanja kao na platnu. Jedina mogućnost je razbijanje
stakla, što bi često i činio. Došao je do zaključka da to nije njegov odabir i vratio
se platnu. No slikanje nije samo umjetnost, to je i zanat, koji se uči na likovnoj
akademiji, što Turković nije imao prilike naučiti. Prema vlastitoj izjavi u svojevrsnoj
autobiografiji, piše kako je bio mučan put do saznanja kako miješati boje, kako postići njihovu postojanost. Zavirivao je u tuđe ateljee, miješao kemikalije, za savjete
koristio mjesnog ljekarnika.
Godine 1969. ima prvu samostalnu izložbu u inozemstvu. Iza toga slijede brojne
izložbe u Njemačkoj, Švedskoj, Italiji. Primljen je u Udruženje likovnih umjetnika
Hrvatske. Ne izostaje ni financijski oporavak, tako da više nije primoran baviti se
kojekakvim aranžiranjima. Narudžbe pljušte sa svih strana. Oslikava “Podravkinu”
pivnicu “Kraluš” u Koprivnici, Budimpešti i Nagyatadu. Radi vitraje i uređuje interijere. Prekida radni odnos u Osnovnoj školi i posvećuje se profesionalnom slikarstvu.
Turković u svom stvaralaštvu ima nekoliko izrazitih faza, što se tiče tematike,
likovnog izraza, boja i načina slikanja. Jednu od faza karakterizira plava boja i beskrajna podravska ravnica. U kasnijoj fazi podravska ravnica ispresijecana je brežuljcima, a temeljna boja je boja podravske zemlje “rastovače”. Tu smeđu boju otkrio
je u kontaktu i intenzivnom druženju sa slikarom Franjom Hotijem. Za tu fazu
slikarstva oduševljeno je govorio da mu je Hoti otvorio oči i otkrio tajne slikarstva.
Međutim ni jedna od faza nije strogo izolirana, sve se to blago isprepliće. U pejsažima podravske zemlje Turković je dao svoja najsnažnija ostvarenja. U podravskoj
grudi crpio je svoju inspiraciju i ona mu je bila osnova ukupnog stvaralaštva.
Slike “Levačarsko kupanje”, 1974. godine, “Pralje”, 1974. godine, “Svarogovo”,
1976. godine, mnoštvom likova podsjećaju na Broygela koji je bio inspiracija Hegedušiću i brojnim naivnim slikarima. Ta brojnost likova evidentna je i u Turkovi-
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
245
uz
M
ćevim crtežima.
Turković se odužio i svom rodnom Đurđevcu preko brojnih slika i crteža o poznatoj “Legendi o Picokima”. Na velikoj panoramskoj slici “Legenda o Picokima”,
gdje prikazuje opsadu grada Đurđevca, razračunao se s ideološkim protivnicima jer
je njihove likove stavio među turske osvajače.
Prvi Turkovićev rad sakralne naravi je slika sv. Katarine na oltaru barokne crkve
u Divuši na Baniji, gdje je njegov bratić Lovašen, bio župnik. Kasnije je Turković
slikao mnoge sakralne motive po Hercegovini, za tamošnje fratre. Karakterističan
je njegov križni put, gdje je na primjer Šimun Cirenac zaogrnut karakterističnim
podravskim kožuhom ili napaćeni Krist s križem na leđima i hrvatskim pleterom
na rukavima halje. Bila je to poruka napaćene hrvatske domovine poslije sloma
“Hrvatskog proljeća”. Turkovićevo domoljublje nije nikad bilo u pitanju i često je
isticao svoje hrvatstvo.
Turković se okušao i u portretima: Miškine, Generalića...
“Prvi u nevelikom nizu Turkovićevih portreta jest već spomenuti portret Mihovila
Pavleka Miškine iz 1968. godine za koji rekosomo da je skulpturalno modeliran,
jednako kao i mrtve prirode iz tog razdoblja; u pozadini markantno prikazana Miškinina lika, koji se doima gorostasan, pruža se valovita podravska ravnica. Portret
je rađen, normalno bez modela, prema fotografiji. Na isti način (i metodološki i
morfološki ) slika portret Ivana Generalića godine 1970.; tek što se iza Generalića
ne nazire ravnica, nego jelenske glave, jeleni, pijetao, ribe (dakle fauna s njegovih
slika, dimenzijama hijerarhirana prema važnosti koju ima u slikarevu opusu) pa i
bića iz “fantastične zoologije”. (citat iz: Dubravko Horvatić: “Josip Turković, monografija”, 1988. godina.)
Kao što se Turković odužio rodnom Đurđevcu brojnim slikama i crtežima legende o Picokima, nije zaobišao ni Dravu, tu vječnu inspiraciju podravskih slikara
i pjesnika. Po uzoru na F.V. Šignjara naslikao je brojne stare virovske klijeti i pored
umjetničkog doživljaja oteo je zaboravu te vrijedne etnografske spomenike. Turković nije ilustrator seoskih običaja kao što je to česta tematika naivnih slikara, no
budući da je živio na selu, nisu mu strani genre - prizori (“Pobiranje kukuruza” iz
1972. godine, “Prešanje” iz 1974. godine i dr. ).
Iako mu je najčešća slikarska tehnika ulje na platnu, nisu mu strani ni drugi
oblici slikanja pa i kombinirane tehnike.
“Osim ulja i tempere na staklu, te ulja na platnu koja tvore većinu slikareva opusa,
spomenute su još tempere na papiru i crtež bijelim tušem, i jedno i drugo iz prvog
razdoblja. Međutim od početka sedamdesetih godina pa nadalje, Turković se izražavao u vrlo različitim materijalima, različitim tehnikama, a ne samo uljem na platnu.
Mnogi od tih malih formata crteža i radova u kombiniranoj tehnici na papiru,
rasuti su gotovo doslovno po cijelom svijetu, nezabilježeni, bez ikakve dokumentacije, jer im ni autor nije pridavao osobitu pozornost.” (Dubravko Horvatić: “Josip
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
246
Podravski zbornik 2011.
uz
M
Turković, monografija”.)
Unatoč intenzivnom radu i organizaciji izložaba (imao je 23 samostalne izložbe
u zemlji i inozemstvu i preko 60 skupnih izložaba) ilustrirao je i opremio preko 30
knjiga poezije i proze. Osim toga, surađivao je ilustracijama i vinjetama u “Vjesniku”, “Večernjem listu”, “Telegramu”, “Književnim novinama”, “Školskim novinama”, “Modroj lasti”, “Glasu Podravine”, “Podravskom zborniku” i “Podravskoj
grudi”.
Pored sakupljačkog rada, etnografskog materijala, koji se danas nalazi u etnografskoj zbirci u njegovoj kući, opisao je i fotografirao na stotine etnografskih predmeta zabilježenih u knjizi “Podravsko rukotvorje”. Knjiga sadrži poglavlja graditeljstvo, drvodjeljstvo, rezbarstvo, kiparstvo, boje i slikarstvo i ornamentika. To su djela
nepoznatih seoskih stvaratelja koji su izrađivali umjetničke predmete za praktičnu
uporabu.
Među brojnim Turkovićevim prijateljima bili su česti gosti iz njegove generacije
i likovnog okruženja, to su Tomislav Hruškovec, Zorislav Drempotić, M. Galić i N.
Koydl.
Dok bi u jesensko predvečerje Galovićev “crn-bel” na obroncima Bilogore zrikao
svoju pjesmu u Bušićevoj klijeti (Turkovićeva tasta) okupljali bi se mladi avangardni
pjesnici. Tu je bio i veliki Jožin prijatelj Dubravko Horvatić, pa Željko Sabol, Ante
Stamać, Vladimir Milak. Raspravljalo se tu o umjetnosti, kulturi, a često i o politici,
a ponekad pjevalo i tulumarilo. Joža je bio vrstan zabavljač i uz gitaru je predvodio pjesmu. Dubravko mu je ipak bio najbolji prijatelj. Pisao mu je predgovore za
izložbe, a Joža je ilustrirao njegovu slikovnicu o picokima. Horvatić je 1988. godine
posthumno izdao Turkovićevu monografiju. Iako veliki prijatelj, Horvatić je u prikazu Turkovićevog slikarstva maksimalno objektivan i realan.
Nažalost u punom naponu stvaralaštva Joža Turković preminuo je od posljedica
prometne nesreće koja mu se dogodila kao suvozaču na relaciji Koprivnica - Virje.
Nekad je Mak Dizdar rekao “smrti zapravo i nema”, to se dogodilo i u slučaju Josipa
Turkovića. Njega nema, ali njegov duh živi među nama. Organiziraju se izložbe i to
1983. godine otvorene su izložbe u Galeriji Koprivnica i galeriji Stari grad u Đurđevcu, a 1985. godine organizirana je izložba u Osnovnoj školi u Molvama.
U predvorju zgrade “Croatia osiguranja”, koja je izgrađena na mjestu rodne kuće
slikara, postavljen je reljef s njegovim likom (rad akademskog slikara iz Virja-Siska,
Marijana Glavnika). Tom prilikom u Galeriji Stari grad otvorena je i izložba iz
ostavštine (1991. godina).
“Više od svega i jamačno na prvom mjestu umjetnik Turković volio je prirodu.
Njegove su bile podravske širine, mrtvice, mlake, lugovi, puteljci, valoviti Peski
obrasli zečjakom, šume hrasta i johe s korovima ptica, polja heljde i djeteline, masne
brazde u riječnom priobalju, glog, bazga i divlji jorgovani po “sečama”, tamjanski
mirisave sjenokoše, vrbaci, šodrane, močvarne livade, Drava i riječni rukavci, okru-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
247
uz
M
gljasti bilogorski brežuljci s kostanjima, trsjem i klopocima, te sve boje neba nad
ravnicom; boja zumbula u proljeće, šafranska ljetna, oskorušasta jesenska i grimizna
ili kristalnomodra zimska,” piše u predgovoru kataloga Božica Jelušić. I tu je sve
nabrojeno što se može naći na slikama Josipa Turkovića.
Okosnica izložbe održane u lipnju 2008. godine u Đurđevcu, pod naslovom
Legenda u legendi je “Legenda o Picokima” i sve vezano uz taj ciklus. Pored slika,
izložena je i grafička mapa “Podravina zemlja Picoka” iz 1981. godine, te ilustracije
za slikovnicu “Podravska legenda” iz 1979. godine, miješana tehnika. U opširnom
predgovoru kataloga đurđevački slikar Zdravko Šabarić, između ostalog piše: “Godine 1964. naslikao je prvo značajnije djelo na ovu temu. Riječ je o slici u tehnici
ulje na platnu, veličine 75,5 x 94,5 cm, danas u vlasništvu koprivničke “Podravke”.
Iste godine u mjesecu travnju, slika je izložena na njegovoj trećoj samostalnoj izložbi u Koprivnici, glavnu pozornost zaokupila je upravo ta slika, ne samo kao prvo
viđenje poznate priče, nego i kao zanimljivo likovno tumačenje podravske teme, a
da nije “naivna”. Valja ovdje napomenuti da je u to vrijeme na ovim prostorima bilo
stasanje i ekspanzija naivne umjetnosti i da Turković (koji je htio u svakom slučaju
biti drugačiji i biti svoj) u to vrijeme nije bilo baš lako. Kako u figurativnom slikarstvu opstati, a da to nema neki hlebinski predznak ili stilski prispodoban. Turković
rješenje pronalazi u podravskoj pučkoj ornamentici na predmetima koje je sakupljao i izučavao stvorivši pri tom pokraj svojeg ateljea pravi mali zavičajni muzej.”
Josip Turković nas je fizički napustio, ali su njegova djela ostala po brojnim
ustanovama, privatnim zbirkama i galerijama. Povremeno se organiziraju izložbe
njegovih radova koje u nama pobude sjećanja na lik i stvaralaštvo slikara.
Ostat će nam u trajnoj uspomeni kao humanista, slikar, domoljub, drug i prijatelj,
učitelj slikara Zdravka Šabarića iz Đurđevca i Đure Zvonara, kipara iz Šemovaca.
Iza njega je ostala etno zbirka, atelje i galerija u Virju, kao vječna uspomena na neko
nedovršeno stvaralaštvo ovog vrijednog slikara.
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Bilješke:
Zahvaljujemo gospođi Ivančici Turković na suradnji i ustupanju portretnih fotografija njezina supruga
Josipa Turkovića.
ce
Literatura:
Dubravko Horvatić: Josip Turković, monografija, 1988.
Josip Turković: Podravsko rukotvorje, 1978.
Hrvatska riječ, Mjesečnik za kulturna i društvena pitanja Hrvata u Švedskoj, br. 1, 1982.
Brojni katalozi izložbi.
Članci i prikazi u “Glasu Podravine”, “Večenjem listu” i “Vjesniku”
248
Podravski zbornik 2011.
mr. sc. Mladen Matica
Zavod za prostorno uređenje Koprivničko-križevačke županije
uz
M
SAŽETAK STUDIJA ZAŠTITE PRIRODE
I RAZVOJA TURIZMA NA PODRUČJU
REGIONALNOG PARKA MURA-DRAVA
ej
Uvod
a
ad
gr
U ovom članku dat je sažeti prikaz 4 studije koje su izrađene u sklopu projekta
NATREG čija izrada je financirana sredstvima Europske Unije u sklopu Programa za
Jugoistočnu Europu. Izrađene su slijedeće studije: Stručna podloga valorizacije vodenih i vlažnih staništa preventivno1 zaštićenog regionalnog parka Mura-Drava, Prijedlog
potrebnih mjera zaštite vodenih i vlažnih staništa preventivno zaštićenog regionalnog
parka Mura-Drava, Prirodna resursna osnova i razvoj turizma i Akcijski plan za razvoj
turizma na lokacijama Lepa Greda i Bakovci. Ove studije poslužit će kao Prijedlog Nacrta plana upravljanja regionalnim parkom Mura-Drava na području Koprivničko-križevačke županije u daljnjoj izradi Plana upravljanja Regionalnim parkom Mura-Drava
u Koprivničko-križevačkoj županiji i kao polazna osnova za izradu Prostornog plana
područja posebnih obilježja rijeke Drave.
Stručna podloga valorizacije vodenih i vlažnih staništa preventivno zaštićenog regionalnog parka Mura-Drava
Ova studija izrađena je u rujnu 2010. godine od strane Državnog zavoda za zaštitu prirode. Njome je obuhvaćeno 6 pojedinačnih vlažnih staništa unutar Regionalnog
parka Mura-Drava. To su mrtvica Đelekovec, jezero Šoderica, mrtvica Ješkovo, mrtvica
Osredek te mrtvice Lepa greda i Bakovci. Većina ovih lokaliteta su stari rukavci, tzv. mrtvice različitih veličina, danas uglavnom bez direktne komunikacije s rijekom Dravom,
dok je Šoderica jednim dijelom aktivna šljunčara. Izradi studije pristupilo se prikupljanjem postojećih literaturnih podataka o područjima projektnog interesa te njihovoj
detaljnoj analizi. Dodatno su prikupljena terenska opažanja, obavljen terenski obilazak,
te prikupljena opsežna fotodokumentacija. Svi podaci koje je na terenu prikupio DZZP,
pohranjeni su u GIS-u. Također važnu osnovu stručnom radu na studiji činili su prikupljeni podaci i analize vezane uz ekološku mrežu Republike Hrvatske te pripremu prijedloga ekološke mreže EU Natura 2000 u Hrvatskoj, obzirom da se vrijednost područja
obuhvaćenih studijom prepoznala i s te strane. S obzirom da su ranije studije odredile
ce
ni
iv
pr
Ko
1 U vrijeme izrade Studije Regionalni park je imao status preventivno zaštićenog područja
Podravski zbornik 2011.
249
uz
M
kako je kategorija regionalnog parka, unutar kojeg su ovi lokaliteti zaštićeni, odgovarajuća za potrebe upravljanja i ovim lokalitetima, procijenjeno je da dodatna zaštite u
nekoj od kategorija prema Zakonu o zaštiti prirode nije potrebna. Cilj ove studije bilo
je definiranje važnosti vodenih i močvarnih staništa u Regionalnom parku Mura-Drava
i procjena njihovog trenutnog stanja za koje im možda treba dodatna zaštita.
Mrtvica Đelekovec. Ukupna dužina mrtvice Đelekovec iznosi oko 1,5km a širina,
zajedno sa rubnim šumskim pojasom između 80 i 120m. Pojas šume i šikare koji odvaja
mrtvicu od umjetnog jezera Jegeniš širok je do 100m. S vanjske (zapadne) strane rukavca, do samog njegovog ruba, nalaze se intenzivno obrađivane poljoprivredne površine.
Iako je površina otvorene vode nekad bila puno veća, danas je zbog vrlo izraženog procesa eutrofikacije na najvećem dijelu mrtvica potpuno obrasla u trsku, a prema krajevima
rukavca odvija se posljednja faza sukcesije te je površina djelomično već zarasla u šumu
vrbe i topole. Na malim područjima gdje još postoji otvorena vodena površina dubina
vode ne prelazi 2m, dok se za sušnih razdoblja spusti i do 0,5m. Dno prekriva debeli sloj
mulja čija se dubina neprestano povećava zbog eutrofnog karaktera staništa. U obraštaju
oko mrtvice utvrđene su i brojne populacije invazivnih vrsta poput pajasena Ailanthus
altissima i bagrema Robinia pseudoacacia. Mrtvica Đelekovec, zbog visokog stupnja eutrofikacije i sukcesije u tršćake i šumu, te teške pristupačnosti (zbog guste šikare koja ju
okružuje) nije sama po sebi atraktivna za korištenje, no u neposrednoj blizini, s unutrašnje strane potkove nalazi se jezero Jegeniš nastalo eksploatacijom mineralnih sirovina
šljunka. U novije vrijeme ovdje je bespravno postavljen veći broj objekata koji služe kao
vikendice. Iz tog je razloga ova mrtvica pod pojačanim pritiskom zbog odlaganja otpada
te potencijalno ispuštanja zagađenih voda iz ovih objekata. Ovi procesi najvjerojatnije
dodatno pomažu bržu eutrofikaciju i nestajanje ovog vodenog staništa.
Šoderica. Jezero Šoderica umjetno je nastalo eksploatacijom mineralnih sirovina
(šljunka i pijeska). Ukupna površina jezera je 195ha, najveća duljina iznosi oko 2, 2km,
a širina oko 1km. Vodostaj jezera Šoderice s određenim zakašnjenjem reagira na vodostaj Drave. Jedan dio jezera, na sjeveroistoku, za niskih vodostaja potpuno presušuje.
Eksploatacija se najprije vršila na sjevernom dijelu jezera, koje je danas duboko oko 8m.
Najdublji je južni dio jezera čija je dubina i do 20m. Danas se za eksploataciju koristi
južni i središnji dio jezera koji je plići (do 2m), i ovdje se nalaze betonara, industrijska
željeznica, uprava, deponije šljunka i separacija, deponij za ispiranje vagona i cisterni i
drugi prateći objekti.
Sjeverna obala Šoderice nasuta je šljunkom i uređena za kupače, te je uz nju izgrađeno
vikend naselje i turistički kompleks.
U središnjem dijelu Šoderice nalazi se nekoliko manjih otočića obraslih u prirodnu vegetaciju, a u sjeveroistočnom dijelu jedan je manji dio jezera u dužini od oko 300 m
odvojen nasipom s istočne strane kojeg se nalazi vodena površina obrasla tršćakom i
šumskom vegetacijom. Ovaj, površinom mali dio Šoderice sa stanovišta bioraznolikosti
je najzanimljiviji, jer najveći dio ostatka jezera nije obrastao prirodnom vegetacijom,
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
250
Podravski zbornik 2011.
uz
M
odnosno koristi se u gospodarske ili turističke svrhe. Na ovom se području u manjoj
mjeri razvija i flotantna slatkovodna vegetacija (vrste rodova Nuphar, Potamogeton, Myriophyllum i dr.). Na preostalim dijelovima obale Šoderice, koji se ne koriste za eksploataciju šljunka niti kao kupališno područje, sporadično se pojavljuju amfibijske zajednice
niskih, najčešće jednogodišnjih biljaka razreda Isoeto Nanojuncetea.
Mrtvica Ješkovo. Širina mrtvice iznosi ukupno između 200 i 250 metara, uključujući širok pojas tršćaka i rogozišta koji se na pojedinim dijelovima proteže čitavom
širinom mrtvice. S vanjske strane mrtvice sa svih se strana nalaze intenzivno obrađivane
poljoprivredne površine, te mjestimični poljoprivredni objekti. Biološka produkcija u
ekosustavu mrtvice vrlo je visoka, što dovodi do postupnog smanjenja dubine vode, koja
trenutno u najdubljem dijelu iznosi oko 4m. Neki su dijelovi, primjerice na vrhovima
“potkove” već potpuno zarasli u tršćake i rogozike, te nema slobodne vode. Na središnjem dijelu potkove, na mjestu gdje je nekad bila otvorena vodena površina, također
je uznapredovala sukcesija te je u dužini od oko 300m neprekinuti pojas vegetacije bez
otvorene vode. Ješkovo je okruženo pojasom šume vrbe i topole dok je obala obrasla u
gusti pojas vegetacije kojeg čine zajednice tršćaka i visokih šaševa. Uz obale ove eutrofne
mrtvice na samoj površini vode dobro se razvila flotantna makrofitska vegetacija u kojoj
su najuočljivije karakteristične biljne zajednice lopoča Nymphaea alba i lokvanja Nuphar lutea, a osim njih može se uočiti i rijetka vrsta plavun Nymphoides peltata, kojeg se
često mijenja s lokvanjem od kojeg se razlikuje manjim okruglim listovima i nazubljenim rubom žutih cvjetova. Bogatu flotantnu i submerznu vegetaciju čine i vodeni orah
Trapa natans, krocanj Myriophyllum spicatum, kruta voščika Ceratophyllum demersum,
žabogriz Hydrocharis morsus-ranae. Zabilježena je i višegodišnja zeljasta vodena biljka
koja je do pola uronjena u vodu obični borak Hippuris vulgaris, koji se u Hrvatskoj
javlja na rijetkim raspršenim lokalitetima, te se prema Crvenoj knjizi vaskularne flore
Hrvatske (Nikolić i Topić) smatra ugroženom (EN), odnosno vrstom suočenom s vrlo
visokim rizikom od izumiranja. Zanimljiv je literaturni nalaz četverolisne raznorotke
Marsilea quadrifolia, ugrožene (EN) i strogo zaštićene vrste koja se nalazi i na Dodatku
II Direktive o staništima. Ovaj nalaz datira još iz 1984. godine, no kasnije nije potvrđen,
te je vrlo vjerojatno da je ova rijetka i ugrožena vrsta nestala s ovog područja. Osim vrijednih slatkovodnih staništa, uz mrtvicu Ješkovo mogu se naći i sprudovi i strme obale
nekadašnjeg toka Drave, sa stanovišta biološke raznolikosti vrlo zanimljiva staništa koje
predstavljaju gnjezdilišta za neke ugrožene i rijetke vrste ptica, a čijim nestajanjem dolazi
do smanjivanja broja ili potpunog nestanka ptica vezanih za taj tip staništa (bregunice,
čigre, kulici, vodomari, štekavci i dr.). Na sprudovima uz Ješkovo zabilježena su gnijezda
kulika sljepčića Chardarius dubius i male čigre Sterna albifrons, te kolonija od 300 parova
bregunica. Od svih istraživanih lokaliteta mrtvica Ješkovo predstavlja biološki najvrjednije područje.
Mrtvica Osredek. Rukavac se pruža u duljini od 2,5km, prosječne širine 10m i
prosječne dubine 0,5m m pri čemu je sloj detritusa na pojedinim mjestima veći od
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
251
uz
M
100cm. Ova stajaća ili sporo tekuća mrtvica se nalazi s vanjske strane obrambenog nasipa no još uvijek je spojena s rijekom Dravom u koju posebnim ispustom otječe višak
vode. Ovaj polukružni dravski rukavac izrazito je eutrofnog karaktera. Slobodne vode
gotovo i nema jer već je gotovo u potpunosti ispunjen raslinjem. Oko mrtvice možemo
uočiti vrbe, topole i nešto johe, ali i nasade sjevernoameričke topole. Zbog vrlo bujne
vegetacije pristup mrtvici je izrazito otežan. Obzirom na slabu protočnost vode razvila
se gusta močvarna vegetacija koju čine zajednica tršćaka obične trske (as. Phragmitetum
australis) koja predstavlja jedan od progresivnih stadija sukcesije prema šumi, pri čemu
je najviše zastupljena obična trska Phragmites australis. Površinu pokriva zajednica vodene leće (As. Lemnetum minoris) koju najvećim dijelom sačinjava vodena leća Lemna
minor. Velika produkcija biomase očituje se i u velikim količinama vodene kuge Elodea
canadensis u pojedinim dijelovima mrtvaje.
Mrtvica Lepa Greda. Ovaj nekadašnji dravski rukavac smješten je uz samu hrvatsko
mađarsku granicu. Polukružnog je oblika pri čemu je zapadni krak potkove u potpunosti zarastao dok se u istočnom dijelu još uvijek može uočiti slobodna vodena površina.
Eutrofikacija je znatno uznapredovala pa se samo u jugoistočnom dijelu javlja slobodna
voda. Uz obalu je razvijen pojas tršćaka, na koji se nastavlja širok pojas flotantne vegetacije, tako da je površina otvorene vode relativno mala. Flotantnu vegetaciju sačinjavaju vrste lopoč Nymphea alba, lokvanj Nuphar lutea, plavun Nymphoides peltata, kruta
voščika Ceratophyllum demersum i druge. Zbog debelog sloja detritusa dubina obalnog
dijela ne prelazi 0,5 m. Uz obalu se uočava strogo zaštićena vrsta, žabogriz Hydrocharis
morsus-ranae te gotovo ugroženi i zaštićeni vodeni orašac Trapa natans, zatim plivajuća
nepačka Salvinia natans i strelica Sagittaria sagittifolia. Terenskim obilaskom potvrđeno
je prisustvo dvije rizične vrste: patka njorka Aythya nyroca i čaplja danguba Ardea purpurea. Na mrtvici je utvrđena i bogata fauna vretenaca.
Mrtvica Bakovci. Ovaj stari dravski rukavac se cijelom duljinom pruža uz hrvatsko
mađarsku granicu. Interesno područje sastoji se od dva nekadašnja rukavca Drave, od
kojih je sjeverni u potpunosti presušio, odnosno zarastao u šumu, dok je južni, potkovastog oblika s krajevima okrenutim prema toku Drave, još uvijek djelomično pod vodom.
Ukupna duljina ove mrtvice je oko 1,6 km, ali je ona u svom središnjem dijelu, u duljini
od oko 400 m, u potpunosti presušila. Krajnji jugoistočni dio rukavca također je u uznapredovaloj fazi sukcesije te mrtvica ovdje više nema kontinuirani tok, već se sastoji od
nekoliko manjih izoliranih zamočvarenih površina između kojih su gusti tršćaci i vlažne
livade. Sa unutrašnje, sjeveroistočne strane mrtvice nalaze se šumske površine, dok je s
jugozapadne uski pojas teško prohodne šikare i šume vrbe i topole s johom, s vanjske
strane kojeg se nalaze intenzivno obrađivane oranice, uglavnom s nasadima kukuruza.
Uz ove poljoprivredne površine uočeno je i širenje invazivnih vrsta kao što su velika
zlatnica Solidago gigantea, ambrozija Ambrosia artemisiifolia i jednogodišnja krasolika
Erigeron anuus. Dijelovi mrtvice u kojima se još uvijek nalazi voda u rubnom su dijelu
obrasle u makrofitsku vegetaciju (tršćake i rogozike), dok je na površini vode gusto
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
252
Podravski zbornik 2011.
uz
M
razvijena flotantna vegetacija, što ukazuje na visok stupanj trofije ekosustava. Brojna je
vegetacija lopoča Nymphaea alba i lokvanja Nuphar.
Prijedlog potrebnih mjera zaštite vodenih i vlažnih staništa preventivno zaštićenog
regionalnog parka Mura-Drava
Zoniranjem područja unutar regionalnog parka u sklopu izrade Plana, 5 od obrađenih 6 lokaliteta interesnog područja potrebno izdvojiti kao zone aktivne zaštite, te
predvidjeti upravljačke mjere koje će biti usmjerene ka održanju stabilnih ekoloških
uvjeta, usporavanju sukcesije i/ili restauraciji ovih ekosustava, a time i očuvanja biljnih
i životinjskih vrsta koje na njima pridolaze, uz istovremeno poticanje ljudskih aktivnosti koje nemaju negativan utjecaj na ove vrijednosti. Zoniranje zaštićenog područja je
jedan od osnovnih koraka u planiranju korištenja i upravljanja prostorom čija bi provedba trebala osigurati očuvanje prirodnih vrijednosti zaštićenih područja. Postupkom
zoniranja područje parka se dijeli prema ciljevima zaštite i potrebama korištenja prostora. Zoniranjem je omogućeno planiranje i definiranje postojećeg i budućeg korištenja
vrijednosti zaštićenog područja u dijelovima gdje je ono u skladu s ciljevima očuvanja
prirode. Zoniranje je obično izvedeno iz traženog stupnja zaštite u rasponu od stupnja
gdje nije dozvoljen gotovo nikakav ljudski utjecaj pa do zone intenzivnog korištenja gdje
prirodni prostor unutar zone može biti znatno promijenjen. Zoniranje se vrši u skladu sa
stupnjem zaštite koji je određen prirodnim staništima i životnim zajednicama te dozvoljenim ljudskim aktivnostima u određenom području. Sve zone i podzone predviđene u
sustavu zoniranja ne moraju biti zastupljene u svakom zaštićenom području.
Zona 1 – Zona stroge zaštite. Zona stroge zaštite obuhvaća područja velike prirodne vrijednosti čije je očuvanje od iznimne važnosti i koja ne zahtijevaju nikakve ili samo
iznimne intervencije (vezane uz npr. invazivne alohtone vrste, intervencije u izvanrednim okolnostima i sl.). Ukoliko potrebe upravljanja područjem to zahtijevaju, ova se
zona može podijeliti u dvije podzone – Zonu najstrože zaštite (1a) u kojoj nije dopušteno posjećivanje te Zonu vrlo stroge zaštite (1b) u kojoj se može dozvoliti ograničeno
i kontrolirano posjećivanje. Aktivnosti koje se mogu izvoditi u zoni stroge zaštite (tj.
obje njene podzone) su znanstvena istraživanja, praćenje stanja (monitoring) biološke i
krajobrazne raznolikosti, nadzor te intervencije u izvanrednim okolnostima.
Zona 2 – Zona aktivne zaštite. Zona aktivne zaštite obuhvaća područja velike vrijednosti za očuvanje gdje se očekuje značajan angažman uprave parka u svrhu očuvanja,
obnavljanja ili stvaranja vrijednosti očuvanja prirode. U ovu kategoriju trebala bi se uvrstiti sva područja koja bi bez aktivnog upravljanja promijenila svoje bitne karakteristike,
bilo smanjenjem biološke raznolikosti i/ili smanjenjem raznolikosti krajobraza. Tipičan
primjer takvih površina su travnjaci koji bi bez aktivnih zahvata (košnja, ispaša itd.)
zarasli u šume, lokve, rukavci rijeka.
Ukoliko potrebe upravljanja područjem to zahtijevaju, ova zona može se podijeliti u niz
podzona ovisno o posebnoj vrijednosti lokaliteta ili specifičnim ciljevima upravljanja.
Tipične podzone koje se javljaju u hrvatskim zaštićenim područjima su: podzona po-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
253
uz
M
dručja velike biološke vrijednosti (2a), podzona podzona trajnih nasada (2b), podzona
travnjaka (2c) i sl. Osim u nacionalnim parkovima i strogim rezervatima, u ovoj zoni
dozvoljene su sve aktivnosti koje ne narušavaju ciljeve zaštite područja, uključujući dozvoljene oblike korištenja prirodnih dobara poput određenih tipova poljoprivrede, lova
i šumarstva.
Zona 3 – Zona korištenja. Zona korištenja obično obuhvaća područja niže vrijednosti
za očuvanje i/ili područja gdje je tradicionalno prisutan određeni stupanj korištenja te
se njima uglavnom upravlja u neke druge svrhe značajne za razvoj i funkcije zaštićenog
područja. Ta je zona svojevrstan kompromis između korištenja i zaštite područja, a njezino korištenje mora biti u skladu s načelima održivog razvoja, bez da se naruši svrha
i cilj zaštićenog područja. Zona korištenja može se podijeliti prema svrsi i namjeni na
niz podzona. Ova zona obično obuhvaća područja (podzone) naselja (3a) i intenzivnog
turističkog korištenja (3b).
ej
gr
Studije razvoja turizma
a
ad
Da bi se unaprijedila kvaliteta razvoja održivog turizma, izrađena je studija “Prirodna
resursna osnova i razvoj turizma” kao i “Akcijski plan za razvoj turizma na lokacijama
Lepa Greda i Bakovci” u Regionalnom parku Mura-Drava na području Koprivničkokriževačke županije. Regionalni park Mura-Drava kao zaštićeno područje je kompleksan
ekološki sistem velike bioraznolikosti. Stoga, razvoj turizma se mora planirati vrlo pažljivo. Dakle, glavni cilj ovih studija bio je da identificira i procjeni prirodne i antropogene
resurse za razvoj turizma unutar parka. Područje koje čini deset općina oko Mure i Drave
u Koprivničko-križevačkoj županiji nije u cijelosti homogeno, ali turizam može biti
zajedničko područje interesa ovih općina. Iako su rijeke Mura i Drava kroz povijest bile
prirodne prepreke, razvojem turizma kao nove funkcije u prostoru te rijeke mogu biti
poveznice.
Ekološki kriteriji i održivi razvitak trebaju biti najvažniji faktori za planiranje turizma u parku. Analiza zaštite prirode, opće, demografske i prometne karakteristike, kao i
kvaliteta i kvantiteta turističke ponude pokazali su slijedeće:
da je ovaj dio parka vrlo važan, jer uključuje dijelove Drave zajedno s njenom bližom
okolicom u gotovo potpuno prirodnom stanju;
veliki dio površina prekriven je prirodnim šumama i zaštićenim područjima (zoološki
rezervat Veliki Pažut i značajni krajobraz Čambina);
manjak velikih prirodnih atrakcija, koji je uzrok trenutno nerazvijenog turizma s izuzetkom (donekle) kupališnog (Šoderica), ribolovnog i lovačkog turizma;
trenutno se veći turistički značaj pridaje kulturnim atrakcijama, primarno zbog nasljeđa
naivnog slikarstva.
Na području Regionalnog parka Mura - Drava u pripremi je ili je pokrenuta inicijativa za nekoliko novih projekata koji mogu pokrenuti daljnji turistički razvoj:
ce
ni
iv
pr
Ko
254
Podravski zbornik 2011.
uz
M
• Eksploatacija geotermalne vode na lokaciji Kutnjak – bušotine geotermalnih voda
nalaze se na lokaciji Kutnjak u općini Legrad u neposrednoj blizini Regionalnog
parka. Projekt Kutnjak uvršten je među 30 važnih projekata u Hrvatskoj. Navedenim
projektom planira se izgradnja hotela s bazenima (400 ležaja). Izrađen je i Urbanistički
plan uređenja za navedenu turističku zonu.
• Eksploatacija geotermalne vode na lokaciji Dravska 1 – bušotine geotermalnih
voda nalazi se u općini Ferdinandovac i potrebno je izvršiti dodatna istraživanja kako
bi se utvrdila opravdanost za razvoj turizma
• Eksploatacija geotermalne vode na lokaciji Repaš 32 – bušotine geotermalnih
voda nalazi se u općini Molve i potrebno je izvršiti dodatna istraživanja kako bi se
utvrdila opravdanost za razvoj turizma.
• Uređenje kulturne staze Zrinski – Od Legrada prema Međimurskoj županiji
planira se otvaranje staze Zrinski – kako bi se tematski uređenom stazom ukazalo na
povijesnu važnost obiteljski Zrinski.
• Biciklistička staza – kroz područje Regionalnog parka planira se nova biciklistička
staza (postojeća “Drava route”) od Lonjskog polja do Balatona (smjer jug – sjever).
Izrada dokumentacije je u tijeku.
• Uređenje Muzeja Drave – u sklopu stare zgrade u centru Gole trebao bi se urediti
prostor jedinstvenog muzeja Drave u kojem bi se prezentirala važnost Drave za
predmetno područje. Dokumentacija je izrađena.
• Uređenje / izgradnja 3 centra za posjetitelje: Legrad, Gola, Ferdinanovac
• Uređenje lokacija za promatranje ptica (bird watching)
• Uređenje Jurskog parka – u općini Molve postoji inicijativa za osnivanje i
uređenje Jurskog parka, obzirom da je prilikom eksploatacije šljunka nađeno više
paleontoloških nalaza.
• Uređenje plaže Aqacity na Dravi – prijedlog navedenog projekta, za uređenje dijela
rijeke Drave kod Velikog Pažuta, nalazi se samo u prostornim planovima općine
Legrad, ali svakako da kao potencijalna ideja za uređenje sportsko-rekreacijskih
površina zaslužuje detaljniju razradu. Predmetna lokacija nalazi se uz mađarsku
granicu.
• Uređenje kuće Hegedušić – u općini Hlebine u tijeku je rekonstrukcija kuće
Hegedušić. Planirano otvaranje predviđa se u drugoj polovici 2011. godine.
Uređenjem kuće želi se odati priznanje poznatom socijalno angažiranom hrvatskom
slikaru.
• Uređenje mlinske staze – na području općine Molve planira se izgradnja mlina na
rijeci Dravi te uređenje Mlinske staze. Za navedeni projekt izrađeni su projekti te je
potrebno pristupiti realizaciji.
• Uređenje “divljih džepova” odnosno “Prekodravskih oaza” u Prekodravlju –
za posjetitelje željnih avanture u Prekodravlju na području općine Ferdinandovac i
Podravske Sesvete (Husinje i Rusinovac) na prostorima omeđenim starim rukavcima
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
255
uz
M
Drave nalaze se izolirani zapušteni “divlji” prostori koji se mogu koristiti za potrebe
adrenalinskog turizma. Za navedene projekte nije izrađena dokumentacija.
• Uređenje etnografskih zbirki – na području Regionalnog parka postoji nekoliko
etnografskih zbirki i zavičajnih muzeja koje je potrebno objediniti kao jedinstveni
turistički proizvod.
• Izgradnja mosta u općini Podravske Sesvete – izgradnja bilo koje vrste infrastrukture
svakako je važna za razvoj turizma na predmetnom području
• Izgradnja pješačkog mosta u općini Legrad - izgradnja bilo koje vrste infrastrukture
svakako je važna za razvoj turizma na predmetnom području.
• Uređenje pograničnog prijelaza Ferdinandovac – Vizvar (mogućnost financiranja
iz IPA projekta) i organiziranje popratnih manifestacija.
• Uređenje staze planiranih naselja – je nova ideja koju je tek potrebno razmotriti, ali
svakako da bi mogla doprinijeti turističkoj atraktivnosti. Na području Regionalnog
parka kao i u kontaktnoj zoni poznato je više primjera planski reguliranih naselja.
Prijedlog staze: Novigrad Podravski, Virje, Đurđevac, Ferdinandovac, Stari Brod –
Mađarska naselja (Vizvar, Belevar).
• Osmišljavanje i uređenje Putevima stare Drave – sama rijeka Drava kao i svi
njeni rukavci te mrtvice su nedovoljno turistički poznati sa Hrvatske i sa Mađarske
strane te je potrebno osmisliti stazu Putevima stare Drave. Navedeni projekt može
sadržavati turističke ture osmišljene vožnjom po Dravi (brod, kajak, kanu, čamac) i
pješačke ture.
Za istaknuti je da većina ovih predloženih projekata osmišljavanih novih turističkih
atrakcija povezuju prostor Hrvatske i Mađarske, što samo dokazuje da rijeka ne mora
biti prepreka već poveznica prostora.
Akcijski plan definira kombinaciju ključnih akcija s ciljem da se postignu organizacijske pretpostavke i definira okvir za razvoj turizma na specifičnim lokacijama. Polazeći od prednosti i nedostataka za razvoj turizma u Regionalnom parku Mura-Drava
kao i postavljene vizije turizma za Regionalni park te definiranog portfelja turističkih
proizvoda, ovaj akcijski plan ima za cilj definirati splet ključnih aktivnosti kojima bi
se ostvarile organizacijske pretpostavke te odredio okvir za razvoj turizma na području
lokacija Lepa Greda i Bakovci, koje se nalaze na području općina Ferdinandovac i Novo
Virje. Poučno-turistička staza trebala bi sadržavati različite elemente u cilju privlačenja
što različitijih segmenata posjetitelja - dakle ne samo elemente vezane uz zaštitu prirode
i biljni i životinjski svijet, nego i kulturu, povijest, industrijsku baštinu (bušotine INAe) i sl. Predlaže se organizacija kružnog obilaska u cilju omogućavanja povratka na mjesto parkiranja vozila, za što je potrebna dozvola Republike Mađarske za prelazak preko
dijela njenog teritorija na desnoj obali Drave. Ukupna duljina staze trebala bi iznositi
cca 10 kilometara, čime bi se mogao obići cijeli prostor za manje od dva sata uz kraća
zaustavljanja.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
256
Podravski zbornik 2011.
Goran ŠAFAREK
Drava na prekretnici
uz
M
Skoro je deset godina prošlo od dravske renesanse – ponovnog interesa za ovu
rijeku uslijed planova za izgradnju hidroelektranu (HE) Novo Virje. Tada se na
sreću uzburkala samo javnost, ali ne i dravska voda (od betona) jer su se i mediji
i politika, ali najvažnije građanstvo i seljaštvo jednoglasno udružili protiv ovog
pogubnog projekta. Virovi politike i građanstva na površinu su međutim podigli
s mraka dna i ostale probleme vezane uz ovu rijeku, ponajviše gospodarenje vodama u cijeloj Hrvatskoj. Isplivalo je na površinu iskapanje šljunka iz korita rijeke,
uništavanje rukavaca i sprudova, tiskanje rijeke u kameno korito... Istovremeno
su isplivale i ideje o novim, nepoznatim koristima rijeke za ljude.
Mnogo je vode prošlo i kad se mislilo da je spašena, Drava je opet na udaru prije svega najavama za izgradnju dvaju brana. Kao u slučaju nove brane na rijeci
Dobri, proradio je agresivan marketing HEP-a u kojem bi nova brana bila lijek
za skoro sve probleme u Podravini, od nezaposlenosti, razvoja turizma do rješenja
ekoloških pitanja. Dok javnost tek nagađa što se skriva u planovima, Svjetska
komisija za brane je još 2000. godine objelodanila neke neugodne činjenice po
hidroenergetiku koja joj briše nevini status “jeftine i zelene energije”.
EU je davno prepoznala važnost svojih rijeka. Napredne sjeverne nacije obnavljaju meandre, gospodari se i skladu sa svim strukama, a sve to pod okriljem
Okvirne direktive o vodama (ODV) – modernog pristupa gospodarenja vodama:
jeftinog, učinkovitog i istinski okolišno nastrojenog. EU je prošle godine preko
Twinning programa pomagala usvajanje ODV u Hrvatskoj, ali po pitanju gospodarenja vodama bezuspješno o čemu svjedoči njihov završni izvještaj.
Konačnu vrijednost Drave i Mure, zaštitu, ali i poticaj istinskom održivom razvoju dat će osnivanje novog regionalnog parka Mura-Drava.
O Dravi općenito. Današnji tok Drave posljedica je mnogih hidrotehničkih intervencija u prošlosti. Prve ozbiljnije regulacije počele su još u 18. stoljeću – rijeka je ravnata odsijecanjem meandara i rukavaca (Slukan-Altić 2002). Drava je
naime znala katastrofalno plaviti, poznata su stradanja Drnja, Legrada i drugih
mjesta. Ipak, istini za volju, ova su naselja podignuta na samim njenim obalama
zbog razvoja trgovine rijekom (Petrić, 2005.). U 20. stoljeću, u doba intenzivne regulacije rijeka širom Hrvatske, Drava je dobrim dijelom ostala pošteđena
kao granica prema sovjetskim tenkovima. Ipak, u dijelu toka koji prolazi kroz
unutrašnjost negdašnje Jugoslavije, izgrađene su tri hidroelektrane HE Čakovec,
HE Varaždin i HE Donja Dubrava u gornjem toku Drave u Hrvatskoj. One su
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
257
uz
M
u tom dijelu toka Drave značajno izmijenile krajolik, i ono što je ostalo od same
rijeke iznimno je vrijedno. Najvažnije od svega, sačuvana je prirodna dinamika
te rijeka još uvijek može mijenjati korito, a time stvarati nove elemente krajolika – sprudove, riječne otoke, rukavce, mrtvice, visoke erozivne obale… Upravo
su ti elementi prepoznati od strane stručnjaka u Europi kao dio nevjerojatne
europske prirodne baštine.
Na Dravi nalazimo rijetke vrste živih bića na hrvatskoj, ali i europskoj razini (Reeder i sur, 2004). Najviše su istraživane ptice. Posebnu su pažnju dobile
rijetke i ugrožene ptice. Mala čigra (Sterna albifrons) jedna je od najugroženijih
europskih vrsta ptica, pretpostavlja se da na svega nekoliko dravskih sprudova živi
polovica ovih ptica u Hrvatskoj (Radović, 2005.). U ptica su to primjerice mala
prutka (Actitis hypoleucos), kulik sljepčić (Charadrius dubius), bregunica (Riparia
riparia), vodomar (Alcedo atthis), crvenokljuna čigra (Sterna hirundo), bijela pastirica (Motacilla alba). Te su vrste najbolji indikatori kvalitete riječnih staništa, a
brojnost njihovih populacija odražavaju promjene u tim staništima.
Najrjeđe i najugroženije, ali time i najznačajnije vrste nalazimo na specifičnim
staništima. To su sprudovi i strme erodirane obale. Općenito je vrijednost Drave
u njenim različitim, rijetkim i očuvanim staništima. Po kategorizaciji Nacionalne
klasifikacije staništa (NSK) ovdje nalazimo veliki broj rijetkih i ugroženih staništa (Šafarek, 2008.). Za ovako relativno veliki broj staništa zahvalna je prirodna
dinamika Drave koja stvara staništa na Dravi. Najizloženiji djelovanju vode i dinamici rijeke su šljunčani sprudovi. Već na njima počinje kolonizacija biljaka. To
su pionirske biljke poput kebrača (Myricaria germanica). Za njima slijede vrbe.
Pionirska vrsta je bademasta vrba koja tvori zajednicu Salicetum triandrae. Vrbe
zarobljavaju taloži sediment (pijesak i mulj) te tako stvaraju tlo i povoljne uvjete
za razvoj drugih biljnih zajednica. Za njom slijede bijele vrbe (Galio-Salicetum
albae), mješovite vrbovo-topolove šume (Salici-Populetum) i mješovite topolove
šume (Populetum nigro-albae). Dobar dio površine međutim zauzimaju invazivne
vrste (neofiti), prije svega amorfa (Amorpha fructicosa ) i zlatnica (Solidago sp.).
Konačno, direktno na šume se nastavljaju obradive površine i šibljaci vezani uz
njih. Značajne površine zauzimaju močvarna su staništa zbog zadržavanja vode
duže vrijeme. To su rukavci ili niski dijelovi kopna koje voda lako plavi. Karakterizira ih trska (Phragmites australis) i šaševi (Carex sp.) .
Trenutna zaštita Drave
Prema klasifikaciji krajobraza načinjenoj u okviru Nacionalne strategije zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti (N.N. 81/99) područje predviđenog regionalnog
parka “Mura - Drava” pripada krajobraznoj jedinci “Nizinska područja sjeverne
Hrvatske” (Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša 1999).
Drava je ekološki značajno područje (i potencijalno područje NATURA
2000) odnosno dio Ekološke mreže RH koju je izradio Državni zavod za zaštitu
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
258
Podravski zbornik 2011.
uz
M
prirode, s ciljevima očuvanja. U Hrvatskoj je Ekološka mreža propisana Zakonom o zaštiti prirode, a proglašena Uredbom o proglašenju ekološke mreže (N.N.
109/07), te predstavlja sustav međusobno povezanih ili prostorno bliskih ekološki značajnih područja važnih za ugrožene vrste i staništa, koja uravnoteženom biogeografskom raspoređenošću značajno pridonose očuvanju prirodne ravnoteže
i biološke raznolikosti. Uredbom o proglašenju ekološke mreže (N.N. 109/07)
propisane su i smjernice za mjere zaštite čija provedba osigurava postizanje i održavanje povoljnog stanja ciljeva očuvanja svakog područja ekološke mreže.
Drava je dio područja Nature 20001 i kao SCI i SPA kategorija. SCI su područja od značaja za zajednicu koje u biogeografskoj regiji ili regijama kojima
pripada, znatno doprinosi u održanju ili obnavljanju “povoljnog stanja” u očuvanju tipova prirodnih životnih prostora (staništa) iz Dodatka I, ili vrsta iz Dodatka
II, i koji značajno doprinosi koherenciji mreže NATURA 2000 i/ili koji doprinosi očuvanju biološke raznolikosti unutar dotične regije ili regija. Za životinjske
vrste koje se rasprostiru preko većeg teritorija, područja od interesa za zajednicu
će se podudarati s mjestima unutar prirodnog područja tih vrsta, a koja predstavljaju fizičke i biološke faktore koji su nužni za njihov život i reprodukciju. SPA su
područja posebne zaštite - važna za ptice, koja su u skladu s Direktivom o zaštiti
divljih ptica (79/409/EEC). Ona zajedno čine ekološku mrežu NATURA 2000).
Regionalni park nova je kategorija zaštićenih područja u zakonodavstvu Republike Hrvatske. Ispod je razine nacionalnog parka ili parka prirode koje proglašava
Vlada Republike Hrvatske, ali je zato najviša koju proglašava županija. Pripreme
za regionalni park Mura-Drava traju već nekoliko godina, a i proglašena je privremena zaštita predloženog područja. Napravljena je stručna podloga, potreban
dokument za proglašenje te su nacrtane granice. Sada je zapravo pitanje trenutka
o proglašenju, iako u zadnju čas nastupa i politika te pokušava kočiti proglašenje
zbog najava novih HE kojima bi novi park bio moguća prepreka. Mnogo zanimljivije od tehničkih i birokratskih pojedinosti je što zapravo donosi regionalni
park? Prema Zakonu o zaštiti prirode, regionalni park (RP) je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima
međunarodne, nacionalne ili područne važnosti i krajobraznim vrijednostima
karakterističnim za područje na kojem se nalazi. Dok čuva osnovne temeljne
fenomene, RP dopušta i normalan gospodarski razvoj prema načelima održivog
razvoja. Pojedine djelatnosti predstavljaju potencijalne prijetnje kao npr. uređenje rijeka, vađenje šljunka, izgradnja elektrana, onečišćenje voda, lov, krivolov,
određeni vidovi turizma i dr. Za navedene djelatnosti uvjete zaštite prirode daje
Ministarstvo kulture.
Moderno shvaćanje rijeka. Dugo je vladalo mišljenje o Dravi kao estetski lije-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
1 Natura 2000 je ekološka mreža EU. Natura 2000 je obveza zemlje za pristup EU.
Podravski zbornik 2011.
259
uz
M
poj, ali ekonomski nezanimljivoj ili sve do toga da je očuvanje prirode u suprotnosti s gospodarskim razvojem, čak i kada su mnoge činjenice govorile drukčije.
Konačno, strategija UN-a zvana održivi razvoj jasno pokazuje da samo suživot
čovjeka i prirode omogućuje njihov opstanak. Da bi se jasno prikazala cijela slika, potrebno je u računicu uzeti i “skrivene troškove” regulacija, hidroelektrana i
ostalih konvencionalnih gospodarskih djelatnosti, zatim neprepoznate ekonomske koristi od rijeka te iznimna složenost sustava koje ni najbolje modeliranje ne
može približiti stvarnosti. Kad se misli na složenost sustava, onda govorimo o rijeci koja nije samo voda između njene lijeve i desne obale (Vaughn i sur., 2009.).
Rijeke često zamišljamo kao dugačke, ravne ili tek blago svinute tokove
(Malcolm i sur., 2006). Tako smo učili i crtali rijeke u školi, a na taj način ih
pojednostavljujemo na geografskim kartama. U stvarnosti, voda “teče” i gore u
obliku kiše te isparavanja, dolje u podzemlje te lijevo-desno kao rukavci, mrtvice,
poplavne livade i šume... Stručno rečeno, to je jedan te isti sustav čije su granice
vrlo široke i ponekad nama ljudima teško odredive. One isparavanjima “dotiču”
oblake, i spuštaju se do najtamnijih spilja u podzemlju. Gledano u globalu, čak
su i planine i šume dijelovi vječnog ciklusa rijeka. Naizgled suhi Velebit poput
spužve upija mnogo kiše ili snijega te se ta voda cijedi u podzemlje. Voda međutim i dalje teče, sve niže i niže dok konačno ne izađe kao neki izvor. Šume pak
usporavaju kiše, sprečavaju eroziju i omogućuju polako cijeđenje – bez njih bi se
sva ta kiša sručila kao bujica po površini i odnijela sve pred sobom.
Poplave su ljudima jedna od najviše omrznutih pojava kod rijeka. Svi smo na
televiziji vidjeli užasne scene uništenja ili čak gubitaka ljudskih života. Razlog
je u većini slučajeva jednostavan – ljudi se iz neznanja sve više sele u poplavnu
nizinu te zbog toga trpe periodička prirodna plavljenja. Pokušavaju se obraniti
tehničkim zahvatima, ali još više pogoršavaju stvar te nastaju katastrofalne štete.
Američki hidrogeolog Gilbert F. White je nakon katastrofalnog stradanja New
Orleansa izjavio: Poplave su ‘Božje djelo’, ali su štete od poplava uvelike djelo čovjeka.
Valja znati da su poplave prirodna pojava, baš kao i kiša i snijeg koje ih uzrokuju. Odijeliti rijeke od variranja vodostaja je kao odijeliti prirodu od proljeća ili
jeseni. Topljenje snijega u rano proljeće ili jesenske kiše pokreću velike količine
vode prema nizini. Gledano dugoročno, poplave su vrlo korisne – donose bogati
i plodni mulj, “čiste” zarasle obale i rukavce. Neke vrste riba uopće ne mogu opstati bez prirodnih poplavnih područja (crnka, crvenperka, piškov, linjak, karas,
belica). Podust, bolen i kosalj su također vrlo ovisni o naplavnim područjima. Poplave također ne moraju biti opasne za ljude, ako se rijeci ostave svi njeni dijelovi
poput rukavaca i mrtvica koji djeluju kao prirodni primaoci visokih voda.
Kakve koristi imamo od očuvanih rijeka?
Kako je rijeka iznimno složen sustav, neke od tih koristi su potpuno neslućene
na prvi pogled (Costanza i sur., 1992.). Prirodna rijeka sa svim svojim elementi-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
260
Podravski zbornik 2011.
uz
M
Drava kod repaškog mosta
Jelen u dravskom rukavcu
ej
a
ad
gr
Jeleni plivaju preko Drave
Mura i Drava teku usporedno
Podravski zbornik 2011.
ce
ni
iv
pr
Ko
Kulik sljepčić na gnijezdu od golog
šljunka
Umjetni kanal HE Donja Dubrava
261
uz
M
ma zapravo je najbolja obrana od sezonskih poplava, bolja od ikakvih regulacija.
Višak vode koje korito rijeke ne može uskladištiti slijeva se u rukavce, mrtvice,
poplavne šume i livade. Time se olakšava pritisak na maticu i sprečava opasno nakupljanje vode koje dovodi do katastrofalnih poplava. Voda u tim rezervoarima
ostaje duže vrijeme, često tjednima. Izvrstan primjer je Lonjsko polje. Tijekom
većeg dijela godine po travnjacima i poplavnim šumama hrasta lužnjaka pasu
krave, konji i svinje. U proljeće i jesen voda se iz ostalih rječica izljeva po njima i usput donosi plodni mulj važan za poljoprivredu. I travnjacima i šumama
ne smeta višetjedni boravak pod vodom jer su na to prilagođeni. Krave i konji
privremeno se povlače u staje ili na suhe travnjake, a svinjama malo kupanja i
valjanja po blatu ionako ne smeta. Ljudi su se kao i biljke prilagodili poplavama u
Lonjskom polju te stvorili izuzetnu graditeljsku i ostalu kulturnu baštinu. Takav
divan spoj prirode i čovjeka privlači turiste – još jedna jasna ekonomska blagodat
prirodnih rijeka. Slična je priča u Kopačkom ritu na spoju Drave i Dunava. Ovdje poplave također ne samo da olakšavaju breme suvišne vode ovih dvaju rijeka,
već i stvaraju jedinstvenu prirodnu pozornicu poznatu u cijeloj Europi. Osim
što je nematerijalni ponos Hrvatske, Kopački rit donosi i sasvim jasan profit od
turizma, te već navedenih koristi od obrane od poplava.
Rijeka u prirodnom stanju vrlo je važna za zdravlje šuma u širem pojasu obaju
obala. Neporemećene podzemne vode osiguravaju njihov nesmetan rast. Planirana, ali ipak odbačena hidroelektrana Novo Virje na Dravi uzrokovala bi sušenje
šume Repaš čija je vrijednost procijenjena na stotine milijuna eura. Prirodna
vodena ili obalna vegetacija nije samo ukras niti stanište za životinje već ima
vrlo važnu ulogu za zdravlje ljudi. Ona naime pročišćuje vodu od organskog i
mineralnog zagađenja. Umjetna gnojiva i pesticidi s polja, kanalizacija i svi ostali
proizvodi ljudske djelatnosti na žalost završavaju u rijekama i potocima. Biljke
uzimaju minerale tih otpadnih tvari za svoju prehranu i ugrađuju ih u svoja tijela.
Bakterije i gljive pak razgrađuju složene spojeve na one jednostavnije koje ili same
“pojedu” ili ih “uzmu” biljke. Takva pročišćena voda potom odlazi djelomično u
podzemlje, a poznato je da takvu vodu crpimo za piće. Kada je rijeka normalno
usporena meandrima, rukavcima i mrtvicama, ima dovoljno vremena da “upije”
mnogo tog zagađenja. Kroz reguliranu i izravnatu rijeku voda samo prohuja bez
kontakta s vegetacijom, te nema ni vremena da ju pročisti.
Možda je najveća korist očuvanih rijeka nevidljiva, kada je rijeka u prirodnom
stanju - prirodna ravnoteža. Svako pomicanje ravnoteže može imati neslućene i
nepredviđene posljedice, često do tih spoznaja dolazi retroaktivno, analizirajući
moguće uzroke koji su doveli do nekih posljedica. Putevi reakcija također su
ponekad neočekivani, ali domino efektom dodiruju mnoge. Neki se od njih putem pojačavaju ili smanjuju (pozitivna i/ili negativna povratna sprega) tako da i
male početne promjene mogu imati ogromne posljedice. Dobra ilustracija je tzv.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
262
Podravski zbornik 2011.
uz
M
leptirov učinak - kada zamah krila u Pekingu uzrokuje oluju nad Londonom.
Znanstvenici vjeruju da je brana Zipingpu u Sichuanu (Kina) uzrokovala potres
2008. godine i smrt 80 000 ljudi te neprocjenjivu materijalnu štetu! Još su opasniji dugotrajni poremećaji manjeg intenziteta čije posljedice trpimo godinama
prije nego ih otkrijemo. Najočitiji od tih poremećaja ravnoteže već je spominjano
ukopavanje rijeke i snižavanje razine podzemnih voda, ali neke posljedice bez
dugotrajnog temeljitog istraživanja nije moguće ni otkriti sve dok se poremećaj
jasno ne ispolji u nekom od troškova. Čak i uz mnogo vremena i truda ne možemo sve otkriti.
Kada se uzmu u obzir sve te činjenice, jasna je ekonomska korist od rijeka u
očuvanom stanju. Korist, što ona direktna koja se odražava u kunama ili eurima,
što ona nemjerljiva čiji je nazivnik kvaliteta života sadašnjih i budućih generacija.
Tu je također nezaobilazni nacionalni ponos, činjenica što imamo takvo bogatstvo i raznolikost rijeka kao malo drugih zemalja.
Moderno upravljanje vodama. Napredne europske nacije su pomalo, ali sigurno shvatile svu važnost očuvanih rijeka (u prirodnom stanju), ne samo kao temelj
biološke raznolikosti i prirodne baštine općenito, već i kao važnog ekonomskog
resursa. Ta su znanja prenijela i u zakonodavstvo. Temeljna strategija upravljanja
vodama zapisana je u Okvirnoj direktivi o vodama (ODV) (Water Framework
Directive - WFD). Namijenjena je očuvanju, odnosno održivom upravljanju rijekama. Ona daje prostora rijeci da sama svojom dinamikom ostvaruje svoje funkcije. ODV promatra rijeke kao cjelinu od izvora do ušća, cijeli njen sliv. Osim
očuvanja, temelje ove direktive je i vraćanje rijeka, odnosno nekih njenih dijelova
u prvobitno stanje.
Jedna je od osnova naprednog upravljanja vodama vraćanje rijeka u prvobitno
stanje, odnosno revitalizacija. Austrija je uloživši nekoliko milijuna eura obnovila
jedan cijeli meandar. Rijeci se u naprednim zemljama zapadne i sjeverne Europe
daje životnog prostora. Danska je primjerice promijenila gospodarenje vodama
od 1982. od regulacije vodotokova prema povratku poplavnih, močvarnih područja (Dubgaard, 2002.). Pokrenuli su i dva velika projekta, na rijeci Brede i
Skjern. Konkretno, vratili su negdašnje meandre, omogućuju prirodno plavljenje
livada, jezera i močvara. Kao rezultat, smanjila se opasnost od poplava te vratile
sve korisne funkcije rijeka izgubljene regulacijama. Nizozemci su do sada pokrenuli preko 200 projekata revitalizacije vodotokova (Cals i sur., 1998.).
Ta je cijela strategija zasnovana na održivom razvoju kojeg su usvojili Ujedinjeni narodi (Sustainable Development). On podrazumijeva dugoročan razvoj i
ljudi i prirode. Mnogi su primjeri dokazali kako je sadašnji razvoj kratkoročan
i neodrživ – da će na kraju uzrokovati propast kako ekosustava tako i ljudske
zajednice koja je dio njega. Rijeka Colorado na jugozapadu SAD danas jedva da
dopire do mora, toliko su je ljudi iscrpili. Na njenim vodama izgrađeni su luksu-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
263
uz
M
zni gradovi u pustinji poput Palm Springsa ili Las Vegasa. U susjedstvu kaktusa
u njima se voda nemilice troši na golf igrališta, fontane i kućne bazene. Slično je
prošla rijeka Jordan na bliskom istoku te još mnoge druge.
Štetne posljedice regulacija. Znanost je s vremenom pokazala da su mnoge mjere obrane od poplava i erozija štetne za normalno funkcioniranje rijeka (World
Meteorological Organization 2006). Zastarjelo je poimanje prirode isključivo kao
resursa, a istovremeno su otkrivene za ljude mnoge korisne, a često neprepoznate
funkcije rijeka. Neke od tih funkcija često su nepovratno izgubljene. Biološka
raznolikost ugrožena je skoro svakim zahvatom na vodotoku. Kako je sustav rijeka vrlo složen, tako svaka aktivnost ima dalekosežne posljedice, neke vrlo neslućene. Znanstvenici različitih struka shvatili su da je očuvana rijeka i ekonomski
isplativa te da se njena vrijednost može jasno odrediti, čak i financijski, a kamoli
nematerijalno poput kvalitete života i zdravlja koje se ne može platiti nikakvim
novcima. Primjerice, New York je uštedio nekoliko milijardi dolara tako što je
umjesto skupe gradnje pročistača za pitku vodu otkupio i zaštitio zemlju oko vodocrpilišta - očuvana šuma i potoci pročišćuju vodu besplatno! Tek kada se uzmu
u obzir svi elementi jedne velike jednadžbe, postaje jasno koliko su rijeke važne
za čovječanstvo, a kako je relativno ustaljeno poimanje štete i koristi od rijeka.
Obrana od poplava uslijed prirodnog otapanja snijega u proljeće i/ili kiša u
jesen kratkoročno možda i sprečava manje poplave, no dugoročno je ono upravo
i uzrok onim velikim. Nestao je i pojas obalne vegetacije, ali i okolne šume šireg
područja koje usporavaju i upijaju bujice s brda. Otkresanih rukavaca i uništenih
mrtvica, odvojena nasipima od poplavnih šuma i livada, rijeka je stiješnjena u
umjetno korito i više nema načina da pohrani višak vode. Usto, uništavane su poplavne šume, livade, mrtvice i rukavci kao prirodni primaoci visokih voda. Čak
i ako još postoje, rijeka učvršćenih obala ne može se ni preliti u njih. Kresanjem
meandara radi “ravnanja” rijeke, rijeka je također izgubila veliku dodirnu površinu koja ju je usporavala. Voda se stoga u reguliranoj rijeci nakuplja sve više i više.
Poput začepljenog vatrogasnog crijeva rijeka stvara mjehur (vodeni val) koji će
prije ili kasnije eksplodirati. Zato reguliranje korita rijeka u svrhu obrane od poplava po modernom shvaćanju gospodarenja vodama mora biti lokalna iznimka,
a ne globalno pravilo. Obrana od poplava također je često zloupotrebljavana za
mnoge nepotrebne, ali izvođačima unosne regulacijske radove.
Dugo je vremena vladala nužnost “uređenja obala”. Obale u prirodnom stanju
smatrane su neurednim i zapuštenim te ih je trebalo urediti. Baš kao što se još
ne tako davno u prošlosti gledalo na urođeničke zajednice kao na “divljake” koje
treba civilizirati. Zna se što se desilo “civiliziranjem” tih plemena u Amazoni,
Borneu, pa čak i u sjevernoj Americi gdje bi prikladnija riječ bila genocid, kako
fizički tako i kulturni. Nekad ponosni ratnici ili su fizički istrijebljeni ili su često
postali alkoholičari bez vlastitog identiteta. Tako su “civilizirane”, odnosno ure-
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
264
Podravski zbornik 2011.
uz
M
ej
Kako EU ne VIDI
svoje rijeke
Kako EU vidi svoje rijeke
gr
a
ad
đivane i rijeke – umjesto kompleksnog, estetski prelijepog krajolika s biološkom
raznolikošću i mnogim korisnim funkcijama za čovjeka, nastao je zabetonirani i
beživotni krajolik. Lako je shvatiti tu praksu u 18. i 19. pa sve do kasnih godina
20. stoljeća, ali ne i samim krajem stoljeća kada je znanost jasno dokazala koliko
je taj pristup zastario, baš kao što je s vremenom shvaćeno da su neke urođeničke
zajednice nevjerojatna etnološka baština, da su po mnogo čemu bili ispred svojim
suvremenih civilizacija i da se od njih puno moglo naučiti, pogotovo u farmaciji.
Posebno je uočeno padanje razine podzemnih voda kod nizinskih rijeka kao posljedica regulacija. Rijeka betoniranih ili kamenjem učvršćenih obala ne može ići
ni lijevo ni desno (bočna erozija) pa je “prisiljena” ukopavati se (dubinska erozija). Dno postaje dublje, a time se snižava i kontakt s podzemnim vodama koje
također padaju. Tako se na primjer na Dravi kod Botova korito produbljuje oko
2.6 cm/god. U zadnjih osamdeset godina Drava je ovdje produbila svoje korito
za oko 2 m, a kod Terezinog polja za oko 2.3 m (Grlica). Kako je već rečeno, sva
je ta voda povezana s mnogom širim zaleđem pa se smanjuje razina podzemnih
voda i okolnog područja. U pitanju su deseci centimetara, ponegdje čak i preko
dva metra. Promjene u razini podzemne vode direktno utječu na prirodni svijet,
prije svega na vegetaciju, ali i poljoprivredne te šumske površine. Još su mnoge
posljedice učvršćivanja obala koje ne možemo niti znati zbog iznimne složenosti
sustava, naročito u krškom dijelu Hrvatske. Konačno, svako uplitanje u složene
sustave podzemnih voda ujedno je možebitno kockanje sa zalihama pitke vode. Naravno, utjecaj na prirodni okoliš još je veći jer nestaju cijela staništa, a s
njima i živa bića.
Jedan od glavnih razloga za obranu od poplava je nepromišljeno naseljavanje
(često u lažnoj sigurnosti nasipa i obaloutvrda) u neposrednoj poplavnoj dolini.
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
265
uz
M
To je slično kao i gradnja ispod vulkana, sipara ili potencijalnog klizišta. Često
su povod za skupe i opsežne regulacijske radove obrane od poplava ilegalne građevine. Kod Sigeteca na Dravi, na primjer, upravo su tri nelegalno izgrađene
vikendice bile povod regulaciji rijeke čime je direktno uništena kolonija ptica
bregunica usred gniježđenja. Aktivnosti u sprečavanju štetnog djelovanja voda
također su uzrok opsežnih regulacija. Pod štetnim djelovanjem voda ili nekim
drugim sličnim imenom se podrazumijeva prije svega erozija u nizinskih rijeka.
Time se dakako gubi nešto zemljišta (iako se dobija na drugoj, sedimentoj strani),
ali postoje mnogo jeftinije metode s mnogo manjim utjecajem na okoliš. Jednoj
vrlo bogatoj Njemačkoj je jeftinije, primjerice, otkupiti ugroženu zemlju nego
ulagati u vrlo skupocjene radove koji će na kraju poremetiti cijeli sustav i dovesti
do još većih šteta. Jedna od najkontroverznijih praksi kod upravljanja rijeka u
Hrvatskoj je tehničko održavanje protoka korita. Najgori slučaj desio se 2003.
godine na Belim Kipima kod Varaždina. Pod izlikom tehničkog održavanja protoka korita je nelegalno iskopano nekoliko milijuna kubika šljunka koji je potom
prodan za gradnju autocesta. Okoliš je potpuno devastiran, i nikada saniran. O
razmjerima regulacije prirodnih korita vodotokova govori podatak da je u Hrvatskoj od ukupno 3935 kilometara državnih vodotokova potpuno regulirano 37%,
a djelomično 42%. Sasvim je jasno da je potrebno braniti ljudsku imovinu, prije
svega u gradovima i uz industrijska postrojenja, ali često su mnoge rijeke nepotrebno regulirane, daleko od naselja ili industrije.
Kako Europa gleda na Dravu i njeno upravljanje. Hrvatska je, načelno, na
putu usvajanja Direktive, no u stvarnosti gospodarenje vodama je u potpunom
nesuglasju s načelima EU, a još važnije s razumnim gospodarenjem vodama na
održivi način. Ukratko, gospodarenje vodama svodi se na strategiju nepotrebnog i preskupog intenzivnog hidrotehničkog reguliranja rijeka na zastarjeli način,
čime se degradiraju i banaliziraju institucije EU kao i cjelokupna legislativa. A
najgore od svega je to što se čini kako agencija odgovorna za upravljanje vodama
u RH, Hrvatske vode, ubrzano provodi ovakav način gospodarenja kako bi izregulirali/kanalizirali što više vodotokova prije nego Hrvatska uđe u EU, jer će tada
takve aktivnosti biti puno teže provoditi.
Mnogobrojne misije EU i raznih međunarodnih organizacija osudile su dosadašnju praksu upravljanja vodama na brojnim primjerima, a završnu potvrdu
dao je izvještaj Twinning projekta Europske unije “Implementing the Water Framework Directive in the Republic of Croatia”. Projektni tim je dvije godine nastojao implementirati Okvirnu direktivu o vodama, a nedavni završni izvještaj je
jasno pokazao koliko je gospodarenje vodama u Hrvatskoj zastarjelo i usmjereno
isključivo prema građevinskim radovima i tehničkim zahvatima. Isti zaključuje
da je sadašnje upravljanje vodama u Hrvatskoj zastarjelo, šteti okolišu, preskupo, stvara mnogo štetnih posljedica, uništava mnogobrojne korisne funkcije
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
266
Podravski zbornik 2011.
uz
M
rijeka. Cijeli izvještaj može se skinuti na stranicama: http://www.wfd-croatia.eu/
userfiles/file/Activity%20reports%20final/Rezultati_projekta_HRV.pdf
Nadalje, Europska unija je unajmila stručnjake koji su dali svoje mišljenje o
postojećem upravljanju rijekom Dravom, sa zaključkom da je planirana regulacija donjeg toka Drave u dužini od 56 kilometara u blizini Osijeka, koju je odobrilo Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva kao i
Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, zastarjela i nije
u skladu s međunarodnim standardima i zakonodavstvom EU. Ne samo da u
obzir nisu uzete biološke, ekološke i krajobrazne vrijednosti tog područja, nego
se time povećava i opasnost od poplava, upravo suprotno od samih ciljeva vodnog gospodarstva. Preporuku stručnjaka kako projekt kao takav ne treba provesti
odgovorne institucije nisu uzele u obzir i planiraju dalje njegovu provedbu, te na
žalost taj zahvat nije jedini.
Uz to, ovakvo gospodarenje izuzetan je ekonomski namet građanima i državi Hrvatskoj. Iako je sasvim opravdano braniti ljudsku imovinu od poplava i
drugog djelovanja voda, često se pod tom izlikom izvode potpuno nepotrebni
radovi daleko od naseljenih područja, a koji se uz to i pretjerano naplaćuju. Ne
samo to, zastarjelim i grubim regulacijama stvara se ogromna ekonomska i ekološka šteta na širem području zahvata. Moderna znanost pokazala je neslućenu
štetu od grubog zadiranja u iznimno složen sustav rijeka i gubitak njenih korisnih
funkcija. Ovakvo gospodarenje vodama u suprotnosti je s okolišnim direktivama
poput Direktive o staništima i Direktive o pticama (Habitat i Birds Directive).
Hrvatski sustav upravljanja vodama mora se osuvremeniti, racionalizirati i u smislu zahvata i troškova, a kako bi se uskladio s načelima EU i kako bi Hrvatska
mogla postati punopravna članica Europske unije.
Nove hidroelektrane na Dravi. Javnost je uzburkala iznenadna najava Vlade
Republike Hrvatske o izgradnju cijelog niza novih energetskih objekata, među
njima HE Kosinj te dvije hidroelektrane na Dravi. U Hrvatskoj se, temeljem
podataka iz Strategije upravljanja vodama RH, iskoristilo već 65% hidroenergetskog potencijala, a preostale su “uglavnom dolinske lokacije s mogućim većim
utjecajem na okoliš, pa tako i na režim površinskih i podzemnih voda”. Dakle vodni
sektor prepoznaje moguće velike ekološke i gospodarske probleme koji će nastati
izgradnjom dodatnih hidroenergetskih postrojenja. U istom trenutku, ista Vlada
koja je usvojila Strategiju upravljanja vodama, godinu i pol nakon toga donosi
Zaključak koji je potpuno suprotan samoj Strategiji, ali i ne manje važnoj odluci
o proglašenju Nacionalne ekološke mreže (mreže ekološki značajnih područja).
Sve navedeno upućuje na to da ne postoji zajednička vizija i zajedničko planiranje u Hrvatskoj, već pojedini sektori samostalno odlučuju i donose parcijalne
planove, a Vlada ih sve usvaja bez realnog sagledavanja posljedica u budućnosti i
potrebe za održivim razvojem.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
267
uz
M
Planirana HE Kosinj potopila bi prekrasno i jedinstveno krško polje te 3 sela,
i pretvorila donji tok rijeke Like u 2 velike akumulacije (jedna je već postojeća,
akumulacija Krušćica). Takva potpuna deformacija u prostoru potpuno bi devastirala drugi dio Kosinjskog polja, te dovela do odumiranja i onako zapostavljenog i slabo razvijenog kraja. Dakle lokalno stanovništvo ne bi imalo nikakve
koristi od tog projekta, a nestala bi tipična lička sela koja se spominju imenom
Kosinj već u 15 st. kao značajno trgovačko središte i po tiskanju prve knjige u
Hrvata. Lokalno stanovništvo potpuno se protivi ovom projektu i preseljenju,
ali se bojimo da će nažalost oni prilikom odlučivanja imati vrlo mali ili nikakav
utjecaj. Dvije hidroelektrane planirane na rijeci Dravi (Molve 1 i Molve 2) samo
su zamjena za planiranu HE Novo Virje protiv koje se izjasnila cjelokupna lokalna zajednica i koju je nakon godina napornog protivljenja konačno uspješno
izbrisana iz Prostornog plana Koprivničko-križevačke županije. Navodno, ove
dvije zamjenske hidroelektrane neće imati prekogranični utjecaj (što, naravno,
nije nigdje i nikada znanstveno utvrđeno), pa se susjedna Mađarska, koja je duž
Drave proglasila nacionalni park i koja se zbog toga protivila izgradnji HE Novo
Virje, ne bi morala izjašnjavati temeljem Espoo konvencije (Konvencija o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica). Oba su predmetna područja dio
Nacionalne ekološke mreže, te dio buduće mreže Natura 2000 (Europska mreža
ekološki značajnih područja). S takvim se područjima treba postupati s posebnom pažnjom, te se ne smiju planirati, a kamoli provoditi projekti koji će narušiti
ekološku važnost tih područja. Nadalje, ova odluka Vlade je u izravnoj suprotnosti s potpisanim međunarodnim obvezama vezanima uz proglašenje i zaštitu
Rezervata biosfere “Mura-Drava-Dunav”, te naporima za zaštitu ovog područja u
kategoriji regionalnog parka.
Kako ni HEP niti Vlada nisu pružili više detalja osim nekoliko općenitih
marketinških poteza, teško je konkretno analizirati projekt, ali je ovo prilika reći
nešto više općenito o HE, preispitati uvriježeno mišljenje kako su HE “zelen i jeftin izvor energije”. Iako su hidroelektrane zagovarane kao “zeleni” izvor energije,
one su daleko od toga iz više razloga: zbog nepovratnog gubitka poljoprivrednih
i šumskih zemljišta; zbog gubitka riječnih ekosustava – vrsta, krajolika, uloge (uz
kišne šume najugroženiji ekološki sustavi u svijetu); zbog izazivanja poremećaja
podzemnih voda; raseljavanja lokalnih stanovnika; te utjecaja na mikroklimu šireg područja.
Cijena brane nije samo cijena investicija već i svi troškovi do otvaranja brane
te kasniji troškovi održavanja, potom sanacija nastale štete njenim radom. Svjetska banka i IUCN osnovali su Svjetsku komisiju za brane (HE) koja je ustvrdila
da: “…dok su brane (HE) značajno doprinijele ljudskom razvoju, u previše slučajeva je plaćena neprihvatljiva i često nepotrebna cijena”. (http://www.unep.
org/DAMS/WCD/). Sve velike brane u svijetu prekoračuju prvobitne planirane
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
268
Podravski zbornik 2011.
uz
M
troškove. U prosjeku, prekoračenje troškova iznosi 56%!!! Tako je najavljivana
cijena HE Lešće 2006. g. bila 65 milijuna eura. Njena trenutna cijena 2010. g.
iznosi oko 100 milijuna eura. No to nisu svi troškovi - tu je i izgradnja elektromreže pa se troškovi penju već na samom početku na kojih 150 milijuna eura.
Nadalje, Održavanje brana je vrlo skupo, pogotovo na krškom terenu koji stalno “curi”. Voda je nizvodno značajno hladnija nego inače te mnogi ugostiteljski
objekti ostaju bez kupališta. Osim ovih vidljivih troškova investicije, postoji cijeli
niz tzv. “skrivenih” troškova koji nastaju potpunim poremećajem sustava rijeke i
cijelog sliva. HE potpuno poremećuju sustav rijeke. Štete se ispoljavaju kroz drastične promjene u razini podzemnih voda. To ima velik utjecaj na sušenje šuma
i nastanaka višemilijunskih šteta. Poremećene podzemne vode imaju utjecaj i na
poljoprivredu. Brane zaustavljaju protok sedimenta te uzrokuju pojačanu eroziju
rijeka. Osim šteta od erozije, novci građana odlaze na skupe radove Hrvatskih
voda na zaštitu od djelovanja.
Izgradnja hidroelektrana na gornjem toku Neretve smanjuje dotok vode kod
ušća i pojačani ulazak mora u deltu. Time se zaslanjuju izvori pitke vode i plodno tlo mukom meliorirano, te ugrožava cjelokupna poljoprivreda ovog kraja.
Još su opasniji dugotrajni poremećaji manjeg intenziteta čije posljedice trpimo
godinama prije nego ih otkrijemo. Najočitiji od tih poremećaja ravnoteže već je
spominjano ukopavanje rijeke i snižavanje nivoa podzemnih voda. Planirana (u
međuvremenu ipak odbačena) hidroelektrana Novo Virje na Dravi uzrokovala bi
sušenje šume Repaš čija je vrijednost procijenjena na stotine milijuna eura. Bez
dugotrajnog temeljitog istraživanja nije moguće ni otkriti sve dok se poremećaj
jasno ne ispolji u nekom od troškova. Čak i uz mnogo vremena i truda ne možemo sve otkriti.
Naravno, HEP spominje samo megavate, no oni su samo jedan dio cijele
priče. S druge strane, istinski alternativni izvori energije poput sunca ili vjetra
nikako da u Hrvatskoj puste korijenje. Štoviše, HEP je prisvojio 200 milijuna
kuna, odnosno naknadu za obnovljive izvore. Usto, da HEP zaista želi više struje,
već bi davno obnovio energetsku mrežu i smanjio gubitke u mreži koji su daleko
iznad europskog prosjeka. U naprednoj EU rast BDP-a i životnog standarda više
ne znači i nužni rast potrošnje energije - upravo suprotno. Čini se da je za energetski sektor u interesu samo potrošnja i prodaja struje građanima. Da li upravo
to stvara prenapuhanu energetsku strategiju i potrebu za novim branama!
HEP je uz najave o novim HE krenuo s vrlo agresivnim marketingom. Razvoj
turizma jedan je od najviše eksponiranih marketinških trikova HEP-a. Međutim,
Institut za turizam javno se oglasio na lažni marketing HEP-a i tvrdi da “HE
nisu turistički resurs što dokazuju i brojni primjeri u svijetu i kod nas.” Upravo HE
uništavaju turizam, pogotovo u unutrašnjem dijelu RH gdje postoji i ogromni
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
269
potencijal za njegov razvoj. Rijeka Dobra je bila najbolja rijeka za rafting u RH,
no sada je zauvijek uništena. HEP manipulira javnost da će povećati zaposlenost,
a nova HE Lešće je potpuno automatizirana.
M
Zaključak
uz
Nakon što je počela renesansa naših rijeka, kada je znanost pokazala sve koristi
očuvane rijeke, Hrvatska ponovo kreće s upitnim projektima hidroenergije. Dok
napredne zemlje ulažu u energiju sunca i vjetra te obnavljaju svoje rijeke jer su
shvatile da su im ekonomski isplativije, Hrvatska planira uništavati svoju budućnost na račun velikih investitora.
Usto, stanovništvo gubi ono najvažnije – kvalitetu života. Vlada žrtvuje “provinciju”, otima im očuvanu prirodu, podmeće nezdrav okoliš, uništava tradicionalnu arhitekturu i način života, unosi beton umjesto kamena ili drva. Umjesto
da država potiče istinski energetske alternative i razvija održivi turizam, država
podilazi velikim investitorima. Posebno čudi hitnost i skrivanje ovog projekta od
javnosti, baš kao kada se gradila brana na Dobri na temelju potpuno zastarjele
studije iz komunističkog doba, čiju su gradnju osudile i međunarodne institucije,
kao što je to izaslanstvo Bernske konvencije čiji je potpisnik i RH. Predlažemo da
se u hitnom postupku u cijelosti analizira projekt izgradnje hidroelektrana, poštujući sve ostale struke, gledajući na budućnost Hrvatske koja bi trebala razvijati
zdrav život, održivi turizam, znanost i visoke tehnologije!
ej
a
ad
gr
ni
iv
pr
Ko
Literatura:
Cals, M., Postma, R., Buijse, A. and Marteijn, E. (1998) Habitat restoration along the River Rhine
in the Netherlands: putting ideas into practice. Aquatic Conservation: Marine and Freshwater
Ecosystems, 8: 61–70.
Dubgaard A., Kallesøe M. F., Ladenburg J., Petersen Mads L., (2002) Cost-benefit analysis of the
Skjern river restoration in Denmark Royal Veterinary and Agricultural University, Department of
Economics and Natural Resources, Copenhagen
Radović D., Kralj J., Tutiš V., Radović J., Topić R. (2005) Važna područja za ptice u Hrvatskoj,
Petrić H. (2005) Utjecaj rijeke na pogranična naselja, Ekonomska i ekohistorija - Časopis za
gospodarsku povijest i povijest okoliša, Volumen 1, Broj 1-37-62
Slukan-Antić M. (2002) Hidroregulacije Drave i njezini utjecaju na transformaciju prirodnog i
ce
Državni zavod za zaštitu prirode
kulturnog pejsaža Podravine. Podravina, Volumen I, broj 2, 128-152
“Crveni popis ugroženih biljaka i životinja Hrvatske”, Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb, 2004.
Costanza R., Daly H. E., (1992) Natural Capital and Sustainable Development Conservation
270
Podravski zbornik 2011.
Biology, Vol. 6, No. 1. pp. 37-46.
Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša (1999) Pregled stanja biološke i krajobrazne raznolikosti
Hrvatske sa strategijom i akcijskim planovima zaštite. DUZPO, Zagreb, 1999.
Reeder D., (2004) Inventarizacija Rijeke Drave, Zbornik radova, WWF
Management. Flood management policy series, Geneva, Switzerland
Šafarek G.(2008), Inventarizacija ptica i biljaka zoološkog rezervata Veliki Pažut.
World Commission on Dams (2001) The report of the world commission on dams. World Bank,
uz
M
World Meteorological Organization (2006), Legal and Institutional Aspects of Integrated Flood
IUCN
Vaughn, I.P., Diamond, M., Gurnell, A.M., Hall, K.A., Jenkins, A., Milner, N.J., Naylor, L.A.,
ej
Sear, D.A., Woodward, G. and Ormerod, S.J. (2009) Integrating ecology with hydromorphology: a
priority for river science and management. Aquatic Conservation: Marine and Freshwater Ecosystems,
19, (1), 113-125
gr
Malcolm. D. Newson and Andrew R. G. Large (2006) ‘Natural’ rivers, ‘hydromorphological quality’
and river restoration: a challenging new agenda for applied fluvial geomorphology. Earth Surf.
Process. Landforms 31, 1606–1624
a
ad
Prilog 1.
ce
ni
iv
pr
Ko
Ekološka mreža Hrvatske: šifra područja: HR1000014
Naziv područja: Gornji tok Drave (od Donje Dubrave do Terezinog polja)
smjernice zaštite:
2 U pravilu zadržati razinu vode potrebnu za biološki minimum i očuvati stanište
5 Pažljivo provoditi regulaciju vodotoka
6 Revitalizirati vlažna staništa uz rijeke
7 Regulirati lov i sprječavati krivolov
8 Ograničiti širenje područja pod intenzivnim poljodjelstvom
10 Osigurati pročišćavanje otpadnih voda
11 Pažljivo provoditi turističko rekreativne aktivnosti
ciljevi očuvanja:
divlje svojte: mala prutka Actitis hypoleucos, vodomar Alcedo atthis, štekavac Haliaeetus albicilla, modrovoljka Luscinia svecica, brezov zviždak Phyloscopus trochilus, mala čigra Sterna albifrons, crvenokljuna čigra Sterna hirundo
Prilog 2. – Ključni citati iz Završnog izvještaja Twinning projekta “Implementing
the Water Framework Directive in the Republic of Croatia”
U skladu s VIJEĆEM EUROPSKE UNIJE, Zajedničko stajalište EU-a o pristupnim pregovorima s Hrvatskom (poglavlje 27 - Okoliš, Bruxelles 2008 ) neophodno je provesti reorganizaciju i potpunu integraciju Hrvatskih voda (u daljPodravski zbornik 2011.
271
uz
M
njem tekstu HV) u državnu upravu, čime bi HV postale odgovorne isključivo
ministarstvu nadležnom za upravljanje vodama.
…
U pogledu zaštite od poplava, hrvatska vodna administracija je i dalje usredotočena na tradicionalne, tehnički orijentirane mjere i nije zapravo svjesna pomaka
u shvaćanju koji se dogodio u zemljama članicama. Intenzivna tehnički orijentirana zaštita od poplava i održavanje vodotoka već su uzrokovali, osobito u panonskoj regiji, značajne ekološke štete… Povrh toga, navedeni koncepti integriranog
upravljanja poplavama u Europi su se pokazali ekonomski prihvatljivijima nego
tradicionalna tehnička rješenja.
…
Rezultati prikupljeni u sklopu Twinning projekta jasno ukazuju da su brojne rijeke značajno degradirane i u visokom riziku nepostizanja ciljeva. Unatoč tome,
hrvatska vodna administracija se još uvijek fokusira na tehničku regulaciju rijeka
(regulacija, izgradnja nasipa). Stoga, trenutno održavanje rijeka je u suprotnosti
s naporima Republike Hrvatske u usklađivanju hrvatskog okolišnog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU-a.
…
Nadalje, daljnje intervencije na prirodnu morfologiju rijeka, pri čemu se prirodne rijeke transformiraju u jednolične kanale, rezultiraju značajnom degradacijom
ekološkog stanja, što se protivi ciljevima ODV-a.
…
“HV trebaju promijeniti svoj pristup i početi doživljavati vodu kao prirodni resurs koji je potrebno zaštititi.”
…
“U području zaštite od poplava, potrebno je značajno integrirati ekološke aspekte. U budućem planiranju zaštite od poplava mora se uzeti u obzir pristup “više
prostora za rijeke”, koji je uveden od strane Direktive za procjenu i upravljanje
poplavnim rizicima Potopa Direktiva.”
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
272
Podravski zbornik 2011.
Božica ANIĆ
Muzej grada Koprivnice
uz
M
KOPRIVNIČKE NOVINE U ZAVIČAJNOJ ZBIRCI
MUZEJA GRADA KOPRIVNICE (II.)
Koprivničke novine u zavičajnoj zbirci
ej
Kataloški zapis, u nastavku, donosi prikaz svih koprivničkih novina sadržanih u
zavičajnoj zbirci knjižnice Muzeja, te u usporedbi s ranijim prikazom koprivničkog
novinskog izdavaštva pokazatelj je opsežnosti sačuvanih primjeraka. Katalog ne sadrži
zapise tvorničkih novina, premda svi gore navedeni naslovi, ali ne i brojevi /godišta,
su zastupljeni u zbirci. Elementi kataloškog opisa su; naslov, brojčani podaci, impresum, materijalni opis i napomene. Polje napomena bilježi; učestalost izlaženja, svaku promjenu podnaslova, urednika, formata, vlasnika, tiskara. Donosi informaciju o
podlistcima ili prilozima, o fizičkom stanju primjerka kao i o reformatiranom obliku.
a
ad
gr
PODRAVSKA HRVATSKA STRAŽA : novine Starčevićeve Stranke prava / urednik Stjepan Zagorec.
God. 2,br.1(7. siječanj 1911)-br. 8, 10-17, 19, 26.- Koprivnica : vlasnik i izdavatelj Klub Starčevićeve.
Stranke prava, 1910-1915?.; Tiskara Milana Neugebauera, Koprivnica.
53 cm.
ni
iv
pr
Ko
Tjedno (subota). – Opis prema god. 2.br.1(1911). – Restaurirano. -Mikrooblik.
NAPRED: list za pouku, gospodarstvo, društveni i javni život / [vlasnik i odgovorni urednik Valko Igrić].
God.1,br.12-13(1914). - Koprivnica : izdavač Valko Igrić, 1914-? ; Tiskara Vinka Vošickog u Koprivnici.
34 cm.
Opis prema god.1,br.12(1914)
PODRAVAC : glasilo za Podravinu, hrvatsko Medjimurje i Prekomurje / [odgovorni urednik Luka Golub].
God. 1,br.1(26.listopad 1918)-br.10(prosinac 1918) ; god 2,br.1(5. siječanj 1919)- br.2(12. siječanj 1919).
Koprivnica : Odbor narodnog vijeća za Koprivnicu, 1918-1919. ; Tiskara Vinka Vošickog u Koprivnici.
36 cm.
Tjedno(subotom). – Od god.1,br.2 (1918) podnasl: glasilo za Podravinu. – Sadrži: Historijski dan 29. 10.
1918. kao posebno izdanje 30. listopada 1918. Prilog bez stv. nasl. u god.1,br.5.
ce
Opis prema god. 2. br 2 (1919). – Restaurirano. -Mikrooblik
DEMOKRAT : glasilo mjestne organizacije Saveza hrvatskih obrtnika za pouku, obrt, gospodarstvo i javni
život / [odgovorni urednik Mihovil Tomac]
God.1,br.1(16.veljača 1919)-br.10, 12-46(prosinac 1918) ; god.2,br.1(4.siječanj 1920)-br.4-9, 11-17,
19-52(prosinac 1920). – Koprivnica : Mjestna organizacija Saveza hrvatskih obrtnika, 1919-1920; Tiskara
Vinka Vošickog u Koprivnici.
46 cm.
Podravski zbornik 2011.
273
Tjedno. – Od god. 1,br.31-34(1919) format 42 cm. – Sadrži: Prilozi bez. stv. nasl. u god 1, br.7, 30
(1919) ; u god.2, br. 1, 4, 14 (1920). Pismo uredništvu /Albert Comisso u god. 2,br.40. Hrvati ! u
god.2,br.45.
Opis prema god.1,br.1(1919). – Restaurirano. -Mikrooblik.
M
PODRAVSKI GLASNIK : glasilo mjestne organizacije Saveza hrvatskih obrtnika za pouku, obrt,
gospodarstvo i javni život / [urednik Mihovil Tomac]
God.1(3), br.1(1.siječnja 1921)-br.52(prosinac 1921) ; god.2(4), br.1(siječnja 1922)-br.50(prosinac 1922)
uz
; god.3(5),br.1(.siječanj1923)-br.10(ožujka 1923). – Koprivnica : Mjestna organizacija Saveza hrvatskih
obrtnika, 1921-1923 ; Tiskara Vinka Vošickog u Koprivnici.
47 cm.
ej
Tjedno (nedjelja). – Nastavak publikacije Demokrat. – Od god.5,br.1(1923) podnasl.: novine za
javni život, pouku, obrt i gospodarstvo. – Od god.3,br.7(1921) odgovorni urednik: Krunoslav Šavor;
od god.5,br.5(1923) glavni urednik Vladimir Blašković, odgovorni urednik Krunoslav Šavor. – Od
gr
god.5,br.5(1923) izdavač: J.A.K. «Jurislav Janušić». – Od god.3,br.42-43(1921) format 42 cm; od
br.48-52(1921) format 42 cm; od god 4,br.43-44(1922) format 42 cm. – Sadrži: Politički pregled god.3,
br.5(1923). Uskrsni broj god.3,br.13(1923).
a
ad
Opis prema god.1(3),br.1(1921). – Restaurirano. - Mikroblik ; digitalni oblik.
HRVATSKI NAROD : neovisan tjednik za politiku, gospodarstvo, obrt i javni život / glavni urednik
Rudolf Žličar ; [Vjekoslav Krog]
God.1,br.1(24.prosinac 1922)-br.2, 6-8, 10, 13-23, 25-28, 34, 36-53 (prosinca 1923) ; god.2,br1(siječnja
1924)- br.8, 10-11, 13-22, 24-28, 30-32. - Koprivnica : Hrvatska knjižara u Koprivnici, 1922-1924 ;
Tiskara Josip Goldberger u Križevcima.
ni
iv
pr
Ko
41 cm.
Tjedno. – Od god.2,br.2(1924) odgovorni urednik: Stjepan Blažanin; od god.2,br.6(1924): Milan Ribarić.
– Od god.2,br1(1924) Tiskara Merkur d.d. u Zagrebu.
Opis prema god.1,br.1(1922). – Restaurirano. – Mikrooblik ; digitalni oblik.
KOPRIVNIČKE NOVINE : tjednik za javni život, privredu, pouku i zabavu / [glavni i odgovorni urednik
Dušan Ožegović].
God.1,br.1(19.listopad1924)-br.10(prosinca1924);god.2,br.1(siječanj1925)-br.10 ;
god.3,br.1(siječnja1926)-br.33 ; god.3, br.42, 47-52 ; god.4, br.2 (rujan 1927)-br.11, 13-25 . – Koprivnica
: vlasnik i izdavač Vinko Vošicki, 1924-1928.
43 cm.
Tjedno(nedjeljom). – Od god.4,br.2(1927) podnasl.: nezavisni tjednik za javni život, privredu, pouku
ce
i zabavu. – Od god.2 br.2(1925) odgovorni urednik: Dušan Ožegović. – Od god.3,br.5(1926) izdavač:
Dušan Ožegović. – Od god.3, br.1(1926) format 48 cm. ; od god.4,br.2(1927) format 43 cm. – Sadrži:
Književni prilog god.3,br.1(1926). Za volju istine! god.3,br.3(1926). – Od god.4,br.2(1927) Tiskara Rast i
braća Loborec.
Opis prema god.1,br.1(1924). – Restaurirano. -Mikrooblik ; digitalni oblik.
KOPRIVNIČKI HRVAT : list za gospodarske, socijalne i političke stvari / Ivan Šebalj.
God.1,br.1(24. prosinac 1924) ; god.2,br.2(siječanj 1925)-5(veljača 1925) ; god.2,br.6(ožujak
274
Podravski zbornik 2011.
1928)-7, 9-52(veljača 1929); god.3,br.1(veljača 1929)-br.46(prosinac 1929); god.4,br.1(siječanj
1930)-br.52(prosinac 1930); god.5,br.1(siječanj 1931)-br.27(srpanj 1931); god.6,br.14(travanj 1932)br.28(16.srpnja 1932) ; god.7,br.1(svibanj 1941)-god.9,br.33(21. kolovoza 1943). – Koprivnica : Konzorcij
Koprivničkih pravaša , 1924-1943. ; Tiskara Merkur d.d.
Tjedno. – Od god.2,br.6(1928)-god.3,br.51(1929): tjednik “Hrvatskog bloka”; od god.3,br.4(1919)god.6,br.28(1932): glasilo Koprivnice i okolice. – Od god.2,br.6(1928) urednik: Mihovil Tomac; od
god.3,br.17(1929): Ivica Šemper; od god.4,br.27(1930): Mihovil Tomac: od god.6,br.1(1932): Mijo
uz
M
43 cm.
Kovačić; od god.6,br.12(1932): Martin Nemec; od god.7,br.1(1941)-god.8, br.4(1942): glavni i odgovorni
urednik Stjepan Bešenić. – God.2,br.24(1928) ima oznaku: 2 izd. . - Ne izlazi od 1926-1927 i od
ej
1933-1940. – Od god.2,br.6 (1928) izdavač: Konzorcij “Koprivničkih blokaša”; od god.3,br.51(1929):
Mihovil Tomac; od god.6,br.1-28(1932): Konzorcij “Koprivnički Hrvat”. – Od god.1,br.1(1924): format
42 cm; od god.3,br.47(1926): 43 cm; od god.5,br.28(1931): 31 cm; od god.6,br.1(1932): 32 cm; od
gr
god.6,br.14(1932): 37 cm; od god.7,br.1(1941): 42 cm; od god.9,br.11(1943): 41 cm. – Sadrži: Uskrsni
broj god.3,br.8(1929). Božićni broj god.3,br.46(1929). Uskrsni broj god.5,br.14(1931). Prilog bez stv. nasl.
u god 7,br.17, 19, 21, 23(1941).
a
ad
Opis prema god.1,br1(1924). –Restaurirano. - Mikrooblik ; digitalni oblik (do 1940).
Prilog
ŽAP: list za ustašku mladež ; 1941.-1945.-
Metla: fašinske novine za sakoga: izlaze kao posebno izdanje lista ŽAP
DOMAĆE OGNJIŠTE : tjednik za javni život, pouku i zabavu / [urednik Stjepan Kukec].
God.1,br.1(20. studeni 1926)-br.7(prosinac 1926) ; god.2,br.1(siječanj 1927)-br.30(srpanj 1927). –
42 cm.
ni
iv
pr
Ko
Koprivnica : izdavač Vinko Vošicki, 1926-1927. ; Tiskara Vinka Vošickog u Koprivnici.
Tjedno(subotom). – Opis prema god.1, br.1(1926). – Restaurirano. - Mikrooblik ; digitalni oblik.
HRVATSKA PODRAVINA : tjednik za gospodarstvo, prosvjetu i javni život / urednik Bogdan Babić.
God.1,br.1(30. srpanj 1927)-br.8, 10(studeni 1927). – Koprivnica : izdavač Bogdan Babić, 1927 ; Tiskara
Vinka Vošickog u Koprivnici.
42 cm.
Tjedno(subotom). – Ne izlazi u listopadu 1927. – Opis prema god.1,br.1(1927). – Restaurirano. Mikrooblik ; digitalni oblik.
HRVATSKO KOLO : tjednik za prosvjetu, privredu i javni život / uređuje Vlado Malančec ; [odgovorni
urednik Pavao Jakupić]
ce
God.1,br.1(1.listopad 1927)-br.9(studeni 1927); god.2,br.1(svibanj 1928)-br.2(lipanj1928);
god.2,br.1(studeni 1928)-br.5(prosinac 1928). – Koprivnica : vlasnik Tomo Čiković i drugovi, 1927-1928.
; Tiskara Vinka Vošickog u Koprivnici.
42 cm.
Tjedno(subotom). - Od god.2,br1(1928) bez podnasl.. – Od god.2,br.1(1928) urednik: Veljko Ilić. Od
god.2,br.1(1928) izdavač: Martin Zelenko. – Ne izlazi od (26.studenog)1927-(26.svibnja)1928; od (2.
lipnja)-(10. studenog)1928. – Sadrži: Otvoreno pismo, prilog 2. br (1927).
Podravski zbornik 2011.
275
Opis prema god.1,br.1(1927). Restaurirano. - Mikrooblik ; digitalni oblik.
PODRAVSKE NOVINE : informativni tjednik za Koprivnicu i njenu okolicu / [odgovorni urednik Ivan
Šavor].
M
God.1,br.1(1.ožujka 1930)-god.12,br.16(19.travnja1941);god.13,br.1(22.rujna 1945)-god.14,br.20(2.
veljače 1946). – Koprivnica : Klub akdemičara, 1930-1946. ; Tiskara braće Loborec u Koprivnici.
41 cm.
uz
Tjedno. – Od god.10,br.45(1939) podnasl.: informativni tjednik za Koprivnicu i okolicu; od
god.13,br.1(1945): glasilo Gradskog odbora Jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Koprivnica.
Od god.1,br.19(1930) odgovorni urednik: Beno Wolfensohn; od god.1,br.25(1930): Andro Pavlović;
ej
od god.6,br.18(1935): Vlado Malančec; od god.7,br.26(1936): Valko Loborec; od god.10,br.43(1939):
Mih. Pavlović; od god.11,br.8(1940): Martin Široki; od god.11,br.21(1940): Ivan Paprika; od
god.11,br.27(1940): Valko Loborec; od god.12, br.12(1941): Dušan Ožegović; od god.13,br.10(1945):
gr
Ivan Paprika.
Od god.1,br.25(1930) izdavač: Konzorcij “Podravske novine”; od god.3,br.5(1932): Vlado Malančec;
od god.7,br.26(1936): Tiskara braće Loborec; od god.9,br.2(1938): Tiskara Valko Loborec; od
a
ad
god.13,br.1(1945): Gradski odbor JNOF.
Opis prema god.1,br.1(1930).- Restaurirano. - Mikrooblik ; digitalni oblik.(1930, 1931, 1932)
Prilog:
Podravske novine: posebno šaljivo izdanje, god.9,br.9a (ožujak 1938)
PODRAVSKA STRAŽA : hrvatski tjednik za politička, gospodarska i družtvovna pitanja / [urednik
Zlatko Čanić]
ni
iv
pr
Ko
God.1,br.1(23.rujna 1944)-br.10( studeni 1944) ; god.2,br.13-16(21.travnja 1945). – Koprivnica :
Izdavački skup, 1944-1945. ; Tiskara Đuro Loborec Koprivnica.
41 cm.
Tjedno. – Od god.1,br.2(1944) podnsl: hrvatski politički i gospodarski tjednik. – Opis prema
god.1,br.1(1944)
GLAS FRONTE : glasilo narodne fronte za kotar Koprivnicu / [ urednik Ljudevit Kovačić. –
God.1,br.1(29.listopad 1948). – Koprivnica : Kotarski odbor NF-e Koprivnica, 1948. ; Komunalna tiskara
Koprivnica.
40 cm.
GLAS PODRAVINE : predizborni bilten Narodnog fronta grada i kotara Koprivnice / [glavni i odgovorni
urednik Ivan Povijač].
ce
God.1,br.1(21.veljača 1950)-br.11(studeni 1950) ; god.2,br.12-13(prosinac1951) ; god.3,br.1(siječanj
1952)-br.25(prosinac 1952) ; god.4,br.1(siječanj 1953)-br.29(prosinac1953). – Koprivnica : [s.n.] 19501953. ; Gradska tiskara u Koprivnici.
40-43 cm.
Mjesečno; dvotjedno; tjedno - Od god.1,br.7(1950) podnasl.: bilten Narodnog fronta grada i kotara
Koprivnica; od god.2,br.12(1951): organ Narodne fronte grada i kotara Koprivnice; od god.4,br.5(1953):
organ Socijalističkog saveza radnog naroda grada i kotara Koprivnice. – Od god.2,br.12(1951) glavni
276
Podravski zbornik 2011.
urednik: Zvonko Petrović; od god.3,br.6(1952): Mihajlo Juhas; god.4,br.5-8(1953): Zvonko Petrović. –
god.3,br18(1952).
54 cm.
Opis prema god.1,br.1(1950).
KOPRIVNIČKI TJEDNIK : organ Socijalističkog saveza radnog naroda grada i kotara Koprivnice /
[glavni urednik Pavle Vratarić].
God.5,br.1(1.siječanj 1954)-god.6,br.27(26.srpnja1955). – Koprivnica : [s.n.], 1954-1955. ; Tiskara
uz
M
nastavlja se
Mihovila Pavleka Miškine u Koprivnici.
41 cm.
ej
Tjedno. – Opis prema god.5,br.1(1954).
nastavlja se
GLAS PODRAVINE : tjednik Socijalističkog saveza radnog naroda kotara Koprivnica / [urednik Zvonko
gr
Petrović]
God.6,br.29[!](5. kolovoz 1955)-47(prosinac 1955) ; god.8[!]br.1(14.siječanj 1956)-god.22,br.43.(1970)
god. 25[!] br.44-51( prosinac 1970) ; god.26.br.1(siječanj 1971)-god.48,br.1(8 siječnja 1993). – Koprivnica
Koprivnici.
a
ad
: Kotarski odbor Socijalističkog saveza radnog naroda Koprivnice, 1955-1993. ; Tiskara «MPM» u
Od god.8,br.3(1956) podnasl.: organ Socijalističkog saveza radnog naroda kotara Koprivnice; od
god.14,br.46(1962): organ Socijalističkog saveza radnog naroda općine Koprivnica i Đurđevac; od
god.16,br.5(1954): organ Socijalističkog saveza radnog naroda općine Koprivnica; od god.21,br.32(1969):
informativni tjednik koprivničke komune, od god.22,br.6(1970): informativni tjednik koprivničke i
naroda općine Koprivnica.
ni
iv
pr
Ko
đurđevačke komune, od god.30,br.26(1975)-god.45,br.9(1990): glasilo Socijalističkog saveza radnog
Od god.8,br.2(1956) urednik: Vladimir Bosančić; od god.10,br.39(1958): Aleksandar Vrančić; od
god.11,br.15(1959): Miroslav Gačić; od god.12,br.9(1961): Vinko Česi; od god.12,br.26/27(1961):
Jovo Rojčević; od god.14,br.32(1962): Vladimir Bosančić; od god.16,br.42(1964): Vladimir Kuzel; od
god.21,br.36(1969): Jovo Rojčević; od god.30,br.26(1975): Vladimir Kuzel; od god.40,br.26(1985):
Dragan Desnica; od god.44,br.38(1989): Ivan Peterlin: od god.46,br.24(1991): Vladimir Kuzel; od
god.46,br.24(1992): Duško Bodinovac.
Od god.6,br.29(1955)-god.10,br.48(1958) izdavač: Kotarski odbor Socijalističkog saveza radnog naroda
Koprivnice; od god.12,br.9(1961): Glas Podravine, Koprivnica; od god.18,br.6(1966): Općinski odbor
SSRN Koprivnica; od god.21,br. 27/28(1969): Centar za informacije Koprivnica; od god.30,br.26(1975):
god.34,br.52(1979): Informativni centar radne zajednice OK SSRN Koprivnica.
Od god.8,br.10(1956) format: 47 cm; od god.21,br.1/2(1969)-god.47,br.16(1992): 41 cm;
ce
Informativno dokumentarni centar Općinske konferencije SSRN, Koprivnica; od god.33,br.1(1978)-
Sadrži: Nacrt odluke o sigurnosti prometa na cestama u god.33,br.27(1978). Občinski poročevalec :
zajednički list bratskih redakcija glasila iz Domžala i Koprivnice u god.44,br.49(1989). Eko akcija 89’ u
god. 44, br.38(1989).
Opis prema god.6,br.28(1955). – Tjedno; dvotjedno; tjedno.
Podravski zbornik 2011.
277
nastavlja se
GLAS PODRAVINE I PRIGORJA / [Duško Bodinovac].
God.48,br.1(8. siječanj 1993)- god.60,br.51(30. prosinac 2005). – Koprivnica : Glas Podravine, 19932005. ; Tisak Hrvatska tiskara d.o.o., Zagreb
M
41 cm.
Od god.48,br.2(1993) podnasl:, Koprivnica, Đurđevac, Križevci; od god.49,br.4(1994): tjednik
Koprivničko-križevačke županije. – Od god.50,br.50(1995) urednik: Marijan Ivančan; od
uz
god.51,br.32(1996): Duško Bodinovac; od god.59,br.19(2004): Snježana Omrčen-Čeko. –
Sadrži: Televizija, radio. Film, estrada [god.1,br.1(siječanj 1996)-god.1,br.40(listopad 1996)]; dalje izlazi
bez vlastite numeracije.
ej
Tjedno (petak) – Opis prema god.48,br.1(1993)
nastavlja se
GLAS PODRAVINE : županijski tjednik / [urednik Snježana Omrčen-Čeko].
Osijek
gr
God.61,br.1(13 siječanj 2006)- . – Koprivnica : Glas Podravine, 2006 - … . ; Tisak “Glas Slavonije”d.d.,
43 cm. – Opis prema god.61,br.1(2006).
PRILOZI Glasa Podravine
a
ad
Digitalni oblik Glasa Podravine; Knjižnica “Fran Galović” Koprivnica
Koprivnički Kerempuh : povremeni šaljivi list / [ urednik Zvonko Petrović]– God.1.br.1(1. april 1952.)
Rešeto : humorističko- satirički mjesečnik / [urednik Zvonko Petrović]. – God.1.br.1(23.lipnja 1956)
Glas Podravine : posebno prvoaprilsko izdanje. -1962.
Koprivice : satirično-humoristički prilog Glasa Podravine: izlazi stalno povremeno / [urednik Vladimir
ni
iv
pr
Ko
Kuzel]. - God.1,br.1 ( 1964 ?) – god.4, br.19(1967)
Ruke : književni prilog Glasa Podravine / [urednik Božena Loborec]. – God.1,br.(1.svibanj
1977)-god.3,br21(siječanj 1979)
PODRAVSKI TJEDNIK : nezavisne novine / [glavni i odgovorni urednik Mladen Pavković]
God.1,br.1(12.veljače 1992)-br.27(kolovoz 1992).
Koprivnica : “TUT”, 1992 ; Tiskara Markulin, Zagreb.
42 cm.
Tjedno. – Opis prema god.1,br.1 (1992)
KOPRIVNIČKE NOVINE : nezavisni tjednik / [glavni i odgovorni urednik Vjekoslav Prvčić].
God.1,br.1(7.rujna 1995)-br.14(prosinac 1995) ; god.2,br.18(siječanj 1996)-br.52(kolovoz 1996). –
Koprivnica : “Mali Princ”, 1995-1996 ; Tiskara DTS Koprivnica.
ce
41 cm.
Tjedno. – Od god.2,br18(1996) glavni urednik: Ivo Čičin Mašansker. – Opis prema god.1,br.1(1995)
PODRAVSKI LIST : regionalni tjednik / [ urednik Zlatko Horvat ]
God.1,br.1(15.listopad 2001.)-br.12(prosinac 2001) ; god.2,br.13(siječanj 2002)-br.62(prosinac 2002) ;
god. 3, br.63(siječanj 2003)- br.111(prosinac 2003) ; god.4, br.112(siječanj 2004)-br.115, 117, 119-150,
152-160( prosinac 2004) ; god.5,br.161(siječanj 2005)- br.209(prosinac 2005) ; god.6,br.210(siječanj
2006)-br.258(prosinac 2006) ; god.7,br.259(siječanj 2007)-br. 306( prosinac 2007).
278
Podravski zbornik 2011.
Koprivnica : osnivač i izdavač “PlanMedia”d.d. o., 2001 - . ; Tisak “ Glas Slavonije” d.d. Osijek.
45 cm.
Tjedno (ponedjeljkom). – Od god.1,br.9(2001) urednik: Mladen Švaco; od god.2,br.36(2002):
Stjepan Vadla; od god.4, br.124(2004): Željko Krušelj; od god.4,br.157(2004):Stjepan Vadla; od
43 cm; od god.6,br.218(2006) format 38 cm.. – Opis prema god.1, br.1(2001).
KOPRIVNICA NEWS / [ glavna urednica Petra Slavečki ]
God.1,br.1(5. rujna 2007)-7, 11-21(11.lipnja 2008). – Zagreb : NCL novosti, 2007 -2008. ;
uz
M
god.6,br.231(2006): Željko Krušelj; od god,7, br.259(2007):Stjepan Vadla. – Od god.3,br.76(2003) format
28 cm.
Dvotjedno. – Besplatne novine.
ej
DOMAĆI LIST : tjednik Koprivničko križevačke županije / [glavni urednik Robert Mihaljević ].
God.1,br.1(25. studeni 2008)-br.15(13.veljača 2009.). – Koprivnica : Planmedija d.o.o., 2008-2009. ;
Tisak “Glas Slavonije” d.d., Osijek
Tjedno.
ŠALJIVE NOVINE
a
ad
gr
31 cm.
KOPRIVNNIČKI KLOPOTEC : novine za klopotarenje, olajavnje, druge huncutarije, magarije i
svakojake prašćarije / [odgovorni vurednik Jura Klopotec]. – Koprivnica, 1923-1942. – Izlazi povremeno.
PODRAVSKI KLOPOTEC : [odgovorni urednik, vlasnik i štampar Valko Loborec] . – Koprivnica, 1940.
- Izlazi mjesečno.
ni
iv
pr
Ko
Trič Trač : šaljivi list domačih zmešarija, za staro i mlado. Izlazi 1. aprila 1945. po želji čitača, vrača i
odgonetača, za svaki broj se 100 Kuna plaća / [urednik Pap (suhi) Mato]. – Tiskara Loborec Đuro.
Zaključak
ce
Može se zaključiti da je koprivničkog novinskog izdavaštva u svojih 112 godina postojanja iznjedrilo preko 20-tak novinska naslova, čiji stupci bilježe sve značajnije
datume, pojave i događaje iz života grada i okolice i njegovih žitelja. Brojnost naslova,
te dugotrajnost izlaženja pojedinih, raznolikost i bogatstvo njihovog sadržaja i nadasve vrijednost zabilježenog bili su razlogom dugogodišnjeg prikupljanja i nastojanja
da se skupljeno sačuva u zbirci Muzeja. Uz prikupljene stare novine zbirka se i dalje
gradi i popunjava naslovima recentnog koprivničkog novinskog izdavaštva. Isticano
bogatstvo zbirke potvrđuje činjenica da u zbirci, prema dosadašnjim pretraživanjima
dostupnih baza podataka i novinskih knjižničnih fondova, zbirci nedostaju dva naslova; Koprivnički glasnik iz 1896. i Koprivnički glasnik iz 1912. godine čije izlaženje
je bilo znatno kraće od prvog. Zahvaljujući dosadašnjim generacijama koje, bilo da
su stvarale, izdavale i tiskale novine ili ih brižljivo prikupljale i gradile zbirku svesrdno
se može zahvaliti na prikupljenoj baštini.
Podravski zbornik 2011.
279
Krešimir ŠVARC
uz
M
JEDAN ZABORAVLJENI “ŠTIKLEC”
ILI
MOJ PRVI GLAZBENO-TEATARSKI POKUŠAJ
ej
U vrijeme popodnevnog odmora, u mojoj “radnoj” sobi, lutajući pogledom
iz fotelje po regalima s knjigama, raznim predmetima i slikama na zidovima,
najčešće mi se javljaju moja sjećanja na djetinjstvo i mladost. Čini se da upravo
taj ambijent otvara ona skrovita mjesta u moždanim vijugama gdje se pohranjuju
te brojne uspomene, ne držeći se ni vremena, ni reda, ni kronologije. Jednom
su to sjećanja na školske dane, drugi put na borbe kauboja i Indijanaca, da bi se
najednom zaustavile na nekim događajima iz partizanskog života...
I tako mi se ovih dana, intenzivno javila uspomena na početak mog “ulaska” u glazbeni život! Počeo sam, naime, negdje u drugoj polovici tridesetih učiti
klavir. Roditelji su mi angažirali za učitelja, inače obiteljskog prijatelja, Dušana
Ožegovića, prvog koprivničkog novinara, ali istovremeno izvrsnog pijanistu. Počeli smo, dakako, s ljestvicama i sl., da bi uskoro prešli već na Csernyjeve etide
za klavir, dosta teške za početnike, ali i vrlo dosadne za dečkića moje dobi. Bio
sam nezadovoljan, čak i nesretan, kada se bližio čas instrukcije, i tako to sve nije
predugo trajalo. Roditelji su mi popustili i odustali od moje klavirske “karijere”,
zahvalivši se Dušanu na trudu. Moram spomenuti da mi je kod te roditeljske odluke pomogla i činjenica, što je klavir bio smješten u kavani, doduše u prostoriji
koja je dijelom bila odijeljena drvenim “harmonika” zidom i vratima. No, moja
udaranja po tipkama klavira smetala su kavanskim gostima. I tako je brzo završilo
moje klavirsko školovanje. Priznajem, međutim, da mi je puno godina kasnije
bilo žao zbog tog mog neuspjeha, uživajući u glazbi općenito, a posebno baš u
klavirskoj literaturi.
No, “krah” s klavirom nije me obeshrabrio, samo sam “modernizirao” objekt
mog aktivnog pokušaja bavljenja glazbom.
Na moju želju, roditelji su mi za jedan rođendan poklonili malu akordeon harmoniku, “šnajdericu” (po imenu marke), sa svega 8 basova i bez registara, no bio
je to sasvim solidan početak. Osim instrumenta, promijenio se i učitelj.
U poznatoj glazbenoj obitelji Holoubek, uz kasnije tako poznatu i popularnu
baku Marišku, koju je ovjekovječio u sjajnoj brončanoj skulpturi Joža Fluksi, a na
celuloidnoj traci Petar Krelja, živio je i među brojnoj obitelji i Mariškin najmlađi
brat Emil, koji je završio konzervatorij na violončelu i klaviru, ali je svirao gotovo
sve instrumente. Posebno je bio izuzetno dobar muzički pedagog, te smo upravo
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
280
Podravski zbornik 2011.
uz
M
njega angažirali za mog učitelja harmonike.
Njegov način komuniciranja, uvijek vedrog raspoloženja, relativno mlad, uspostavio je i sa mnom, kao i sa svim drugim svojim učenicima, vrlo blizak odnos,
tako da sam zavolio i harmoniku i mog učitelja – rezultat je uskoro već bio vidljiv,
odnosno “čujan”. Na njegov prijedlog, roditelji su mi kupili veću, bolju harmoniku – “honericu” – sa registrima i 80 basova! Nitko sretniji od mene. Tešku i veliku
harmoniku uopće mi nije bilo teško nositi na satove do Emila, na kraju Oružanske ulice, no povremeno bi i Emil navraćao k nama u hotel, mimo uobičajenih i
dogovorenih “školskih” sati.
Nakon nekog vremena iz moje harmonike čule su se već i neke poznate kompozicije – od popularnih pjesama, sve do jednostavnih prerada nekih klasičnih
skladbi. Još se i sada – bez instrumenta prisjećam “prstohvata” Toselijeve ili Schubertove “Serenade”, pa i nekih arija iz popularnih opera, – sve zahvaljujući velikom trudu i angažiranosti dragog mi učitelja Emila Holoubeka.
No, time sjećanje na moju glazbenu “karijeru” nije završilo. Kao u nekom
filmu “sadržaj” se u mojim probuđenim mislima nastavio jednom izuzetnom
zgodom. Došavši tako Emil jednog dana k nama, odmah s vrata reče: “Kejač, nastupil buš s harmonikom u kazalištu!”. Odsjekle su mi se noge na samu pomisao
na nekakav nastup, sve dok mi Emil nije objasnio o čemu se zapravo radi. Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba će za nekih 3 tjedna u “Domoljubu” gostovati
sa tada jednom vrlo poznatom dramom, i to sa svojim najboljim i najpoznatijim
glumcima, Vikom Podgorskom i Dubravkom Dujšinom, velikanima hrvatskog
glumišta. Emil mi odmah ispriča kratki sadržaj te drame – “Bez trećega”, koja je
rađena na bazi romana “Giga Barićeva” književnika Milana Begovića. Pažljivo
sam slušao, no uspio sam percipirati samo najosnovniji, goli, sadržaj te drame,
premlad da shvatim eventualni dublji smisao radnje.
Ne sjećam se tko je bio organizator te posjete najveće kazališne kuće u Hrvatskoj na čelu s već spomenutim slavnim dramskim prvacima.
Bio je to u svakom slučaju, veliki umjetnički doživljaj za koprivničku publiku,
koja je doduše imala dosta prilika uživati u kazališnim predstavama domaćih,
amaterskih grupa iz redova članova Kluba akademičara ili kazališnih sekcija gimnazijalaca. I sam se sjećam npr. “Čarlijeve tetke”, “Gospodskog deteta”, “Kralja
Betajnove” i mnogih drugih.
Naglasivši još jednom značaj tog gostovanja u našoj relativno maloj sredini,
Emil odmah pređe na moju ulogu u toj drami. Evo, što se zapravo događa. Marko se vraća iz ruskog zarobljeništva Gigi Barićevoj, i tu se sada događaju među
njima debate, razgovori, konačno i sukobi, koje su sve prešle mogućnosti mog
shvaćanja suštine. No, bitno je bilo to, da Marko dolazi sa harmonikom. No,
Dubravko Dujšin nije znao svirati, i tu sada upadam ja sa svojom “ulogom”. Iza
pozornice, iza kulisa kao “alter ego” D. Dujšina. Prvo, u jednom nastupu bijesa, u
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
281
uz
M
vrijeme svađe s Gigom, Marko histerično baci harmoniku na obližnji fotelj, kod
čega se čuje neartikulirani zvuk odbačene harmonike – a upravo to sam morao
ja izvesti u svom kutku iza kulisa, na kojoj sam imao malu, neprimjetnu rupicu,
pazeći da to bude točno i simultano sa zbivanjem na pozornici.
Bio je to, međutim, lakši dio mojeg zaduženja. Naime, nešto kasnije, Marko
uzme ponovno na ramena svoju harmoniku, kojoj su usput rečeno, izvađeni svi
“piski” za proizvodnju zvuka, tako da je Dujšin mogao imitirati sviranje, razvlačenjem harmonike na “prazno”.
Bilo ja to neka ruska pjesma, nama nepoznata, no Emil je dobio note, i sada
smo ju marljivo uvježbavali. Sjećam se da mi je bilo dosta teško, no uskoro sam
ju svladao.
Kao i kod spomenutog neartikuliranog zvuka odbačene harmonike, sada je
bio mnogo teži zadatak. Ja sam trebao svirati tu nepoznatu rusku pjesmu, a Dujšin će pjevušeći razvlačiti harmoniku “na prazno”.
Na sam dan večernje predstave, imali smo popodne jednu malu probu. Sve je
dobro prošlo, i eto mene na glavnoj predstavi, pred punom dvoranom. Emil je
bio sa mnom iza kulisa. Kao što se ne sjećam tko je bio organizator te kazališne
večeri, tako se ne sjećam zbog čega Emil nije obavio sve to sam i kako je uopće
došlo do toga da predloži mene, svog đaka!
Vrlo uzbuđen, ali sabran, uz spomenutu luknjicu na kulisi, i na poseban Emilov znak, ja sam bez pogreške odsvirao moju partituru, promatrajući kako Dujšin
sjajno i vrlo uvjerljivo imitira sviranje na harmonici.
Uz to, usjekao mi se u pamet i prizor, kada Giga sva u očaju i gorkom plaču,
napušta na čas pozornicu, izađe iza kulisa i stane malo podalje od moje pozicije,
i sada, izvan pogleda publike nastavi svoj očajni plač u dirljivom grču. Tada sam
shvatio kako tako veliki glumci doživljavaju svoju ulogu, poistovjetivši se sa imaginarnom osobom. Bio je to vrlo dirljiv događaj.
Uz gromoglasni pljesak spusti se zastor, predstava je završila.
Dubravko Dujšin dođe do mene, pogladi me po kosi uz riječi: “Dobro je bilo,
mali, sve je prošlo kako smo se dogovorili”.
I tako je završio moj “veliki nastup” na kazališnim daskama, uz neskriveni
ponos pred svima koji su znali za taj moj događaj.
Idućih dana prepričavao sam u razredu moja “iskustva” sa Vikom Podgorskom i Dubravkom Dujšinom, praveći se i važnim, i izmišljavajući i po koji nepostojeći
detalj.
Jedan kolega, poznat po svojim huncutarijama i zafrkancijama nadopuni
moja prepričavanja, kako bi se drama zapravo trebala zvati “S trećim” u ne “Bez
trećega”, a taj treći bio bi ja!
Protekle su godine, nikog od protagonista ovog mojeg “štikleca” više nema,
ostao sam ja sam sa svojim uspomenama, a i bez moje harmonike.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
282
Podravski zbornik 2011.
Zdravko SELEŠ
Društvo hrvatskih književnika
ČIPKOSTIH BOŽICE JELUŠIĆ
uz
M
U povodu 60-godišnjice života i pjesničke zbirke “Arielirika”
ej
Božicu Jelušić znam od svojih srednjoškolskih dana, odnosno više od trideset
godina. Intenzivno smo se družili od vremena kad sam svoj interes za književnost
dodatno pokazao i izborom studija književnosti. Književnost, a ponajviše poezija,
bila je središnja tema mnoštva naših razgovora. Razgovarali smo o pjesnicima,
pjesmama, pjesništvu, tumačenju poezije. I sve to vrijeme pratio sam rast njezina opusa i mijene u njemu. Ranih devedesetih godina još sam mogao napamet
pobrojiti sve Božičine knjige, ali je već desetak godina to nemoguće. Pogotovu
od Božičina odlaska u mirovinu: mirovina je za nju zapravo darovano vrijeme,
vrijeme u kojemu završava mnoštvo prije započetih ili zamišljenih projekata, tako
da, umjesto svakih nekoliko godina, knjige nastaju svakih nekoliko mjeseci. No,
pri tome se ne radi o produkciji bez pokrića: kao što bi Božica rekla, uvijek se
održava primjerena “razina slovostaja”.
Božica Jelušić prije svega je posvećenica poezije. Iako piše i priče, i putopise, i
eseje, a trenutno radi i na romanu, njezino je najvažnije područje djelovanja ipak
poezija. “Ako bismo ukratko željeli predočiti osnovne tematske i stilske odrednice
ove poezije, onda se kao osnovna riječ opet nameće riječ POEZIJA. Poezija je Božice Jelušić, naime, u visokoj mjeri autotematična. Ona je i pitanje i odgovor na
sva životna pitanja i probleme. Jer, sva je stvarnost, pitanja ljubavi i bola, patnje i
prolaznosti, “dneva koji se vleče kak drob z krepane krave”, sve je to u ovu poeziju
ušlo da bi dalo jedini mogući odgovor: poeziju. Poeziju kojom se pripada “krugu
ljudi koji svijet vide prostranijim” (Frost). Poezija je, naime, pjesnikinjin način
komuniciranja sa svijetom i njezin način traganja za odgovorom. I kada ustvrdi
da odgovora nema, da i poslije (ljubavnih) čuda “okrećeš/ telefonski brojčanik s
pozivnim brojem NULA/nihil, njičevo, nothin”, sve se ipak pretvara u poeziju
kao jedinu stalnu i trajnu stvar, kao jedini način trajanja u prolaznosti.
U stilskom pogledu osnovne su konstante ove poezije visok stupanj artizma,
u kojemu se brižljivo bira riječi, sklapa neobične i neobično snažne i izražajne
poredbe i metafore, u kojemu se asonanca i aliteracija uklapaju u druge glazbene
vrednote. Leksik, pak, potječe sa svih strana stvarnosti – kako iz mitova i Biblije,
teko i iz botanike, mineralogije, astronomije ili pak iz najbanalnijih prostora svakidašnjice. Uz grafičke efekte (često isticanje drugom vrstom slova i sl.), modernost poetskog izraza Božice Jelušić čine i citati kojima se služi kao memorijskom
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2011.
283
uz
M
klopkom iz koje viri asocijacijski lanac, ali i dajući im novi život, često ironičan.
Ironijski je odmak i inače jedna od najvažnijih osobina ovoga pjesništva.
Sve se te osobine mogu prepoznati i u “kajkavskom odvojku”, na kojem se autorica intenzivno kreće od početka drugog desetljeća svoga književnoga putovanja. U njemu, u jezičnom pogledu nasljedujući Belostenca, Habdelića i Krležu, i
dalje odgovara na ista osnovna pitanja, često prepoznata u drugih. Osim što tako
najbolje prilazi podravskim, odnosno kajkavskim motivima, kajkavska je poezija
i njezin doprinos reafirmaciji zapostavljenoga kajkavskoga jezika i kajkavske (sjevernohrvatske) kulture.
Sve ovo osigurava Božici Jelušić izuzetno visoko mjesto u korpusu suvremenog hrvatskog pjesništva. A to i nije moglo biti drugačije za osobu kojoj je poezija najvažnija tema u poeziji, za osobu kojoj je potreba da se dopre do tajne i
da ju se prenese drugima najdublja životna potreba. Poezija je tako, budući da je
u dodiru s tajnom, najneposredniji oblik duhovnog rasta; meditacija, molitva te
cilj do kojeg se stiže putem njih: nirvana ili samospoznaja, ucjeljenje ili utjeha.
Ukratko, poezija je Božici Jelušić kruh svagdašnji, bez kojeg se ne može.” Ovo
sam napisao 1993. godine u povodu zbirke “Zimzelen”, zbirke izabranih pjesama
objavljenih o 20-godišnjici pjesničkog rada.
Ovih dana pročitavam najnoviju pjesničku zbirku “Arielirika”, u kojoj su
pjesme nastale posljednjih nekoliko godina (2002. – 2011.). Je li se nešto promijenilo u Božičinu odnosu prema poeziji? Mislim da nije, da je povjerenje u riječ
(prva zbirka: “Riječ kao lijepo stablo”), bez obzira što sam u svom prvom eseju o
Božičinoj poeziji (“Anatomija jednog pjesmopjevanja”) predviđao sumnju u tu
vjeru u riječ, ostala Božičina konstanta. Pjesme i dalje grade cijele male atmosfere, ali i skrivaju cijele priče, novele, romane – ali smo ovdje umjesto razvodnjavanja dobili gustoću, umjesto količine dobili smo vrhunsko vino zimske berbe.
Božica i dalje vidi detalje izvježbanim i senzibilnim okom, a svijest o značaju
detalja zabilježila je i u pjesmi:
“Veliko je malo, a sitno je bitno:
Od sitnih se stvari sastoji naš svijet.
Srce bira ono što je nepobitno:
Vjetar i leptira, suncosjaj i cvijet.
(…)
Veliko je tuđe, naše sitno bit će:
Lijepa riječ u danu, zvjezdan tragu noći.”
(Veliko i malo, vječnost i trenutak)
U skladu sa svojim ekološkim uvjerenjem i djelovanjem, njezin sitnozor,
njezin poredbeni i metaforički žrvanj i dalje melje motive i usporedbe iz prirode:
godišnja doba (samo na osnovni naslova, čak deset: Hvalospjev proljetnom danu;
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
284
Podravski zbornik 2011.
uz
M
Stezaljka zime; Slovokosac u srpnju; Lijepe oči zime; Hladno, listopadno; Bilogorsko
proljeće; Zimska ruža; Pomaknuti snimak, rana jesen i Posljednji jesenski list), cvijeće, drveće i voće, ptice i ribe, vjetar, kiša (pljuštavica), magla i inje, lišće i mjesečina… Opća je naseljenost pjesama svom tom raskoši koja “Božje je djelo, što ne
traži preinaku/ I neimar svaki želi ga za mjeru” (Gnijezdo trstenjaka) poslovična za
Božicu. Krije se tu mnoštvo prekrasnih poredbi i matafora (“Drveće crno, ko fratarska družba”- Hladno, listopadno, “Lopoče vidjesmo, kaleže sjajne/ Satenske krpice,
što brzo sahnu” - Lopoče vidjesmo, ““Agrum je kao zlatni grumen” – Slovokosac u
srpnju, “Svaka boja kao atom Sunca živa:/ Čekićem od zlata kovani pejzaži” – Slapovi Krke, “U kasnu jesen, laste na žici,/ Ko dvije note, starinske kajde” – Oproštaj
s lastama). Pejzaž je izvor nadahnuća, ali i stav: pjesma Elemental, s akrostihom
VODA I ZRAK, započinje stihom tipičnim za Božicu: “Voljeti lijepo, lijepom ime
dati.” Ljepota: riječi, poredaba, metafora, slika, pjesama – Božičin je svjetonazor.
Da ne biste pomislili da je svaki dan krasan bez napora, i da stihovi i pjesme,
ljepota, nastaju sami od sebe, Božica je u zbirci rasula i zrna gorčice i papra, dane
omare i tišine (Omara, tišina dvora), osjećaje sumnje i dosade: “Prazna je nedjelja,
šuplja, ko kutnjak žuta, / i kao barska voda stoji, nikud ne teče.” - Prazna je nedjelja, “Zanos se haba ko prosto ruho” – Brzopis o brezama, “Svijet istrajava/ Na suhu
hljebu briga i zebnje” – Drava, moja enklava, “Što bješe besmrtnoj ljepoti slično, / Na
kraju barbarski korov rastoči.” – Sve cvijeće vene, “Tek umor uma i zlovolja, / U ništa
dan, u suh prah bilje” – Slovokosac u srpnju, “Poharan vrt u meni diše”- Solilokvij na
doku, “Brod od sna potonu, nasukan u meni” – Grebeni u kiši, “ Postoje takvi dani,
klonuli suncokreti, / Kad se pod skute anđelu nemir sklanja.” – Pouzdanje, “Desi se
preko noći da svijet se nagne u stranu./ Nestanu iznenada slast i sočnost i slušnost./
Uzalud kuša ruka dohvatit zelengranu, / kad ćutiš samo umor, tugu i malodušnost.”
– Bezvučnost, “Ima takvih dana, kada je duša pusta,/ Od praznine stvari umorna i
siva. / Tek slogove mukle premataju usta:/ Plane li u pjesmi kakva iskra živa?” – Ima
takvih dana…
“Plane li u pjesmi kakva iskra živa?” Je li pjesma čuvarica uspomena, je
li pjesnička memorija, pjesnički čin, pjesma, mogućnost za izlazak iz tih stanja,
kad ponovo sve zasja, minerali i boje, kad je Duša u pokretu – “nemirna, strasna”
ili kad skupimo snage za slobodno i bogato, strasno trajanje, kao u pjesmi
Tražiti, ići
Tražiti, ići, težiti, htjeti, naći;
Ne oteti se mjestu, no slobodan biti.
U sjenu guste krošnje skriti se i uzmaći,
I od dlanova gnijezdo za goluba sviti.
ej
a
ad
gr
ce
ni
iv
pr
Ko
Živjeti u svom jutru, trajati u svom ljetu,
Podravski zbornik 2011.
285
I uspravan ko jablan mjestu poraza prići.
Na mračnom nebu naći dugorepu kometu;
Izgorjeti u strasti, pa u pepeo sići…
uz
M
Je li umjesto sivog trajanja moguće “trajati u (…)ljetu”, “izgorjeti u strasti”?! Jesu
li naši Nagibi, nagnuća (“Nagnuća neka nježna, no ne i manje kobna./(…) Za
jedan život to je misija nemoguća:/ Izbjeći svoje nagibe, dohvatiti nagnuća.”) ipak
moguća misija? Bez obzira na ova pitanja i sumnje, svijest o prolaznosti gotovo
svih ljepota, ali i vjera u jednu ljepotu koja čuva druge, traje i dalje u pjesništvu
Božice Jelušić. Finom je i “tankom iglicom iščipka(la) mrežu stiha” kao, recimo,
u pjesmi Hvalospjev proljetnom danu:
ej
a
ad
gr
“Širine, konaki, obrezani voćnjak:
Pup koji suzi ljepljivo i medno.
(…)
Putevi dugi, žurba nepotrebna:
Iznad zvonika lebdi sjena rode.
(…)
Sunce nam s lica briše sjenu brige:
Proljetni dan je dar i izuzetak.”
ce
ni
iv
pr
Ko
Je li se što promijenilo? Jest, zapravo. Ironije je manje. Vjera je u riječ i
pjesmu, posvećenost njenom tkanju i njenoj ulozi, snažnija, postojanija. “Čipkostihovi” Božice Jelušić dar su i izuzetak nalik proljetnome danu.
286
Podravski zbornik 2011.
Sadržaj
SUVREMENE TEME
uz
M
RIJEČ UREDNIKA.............................................................................................................................................. 3
Želimir LASZLO - O Koprivničko-križevačkom (županijskom) identitetu, baštini i turizmu.... 5
ej
ZAŠTITA SPOMENIKA KULTURE
Neva POLOŠKI, Jelena DUH - KONZERVATORSKO - RESTAURATORSKI RADOVI NA ZIDNOJ SLICI IZ
gr
CIKLUSA MUČENIŠTVA SV. KUZME I DAMJANA U ŽUPNOJ CRKVI U KUZMINCU......................... 15
Zlatko UZELAC - TVRĐAVA KOPRIVNICA*.................................................................................................. 33
a
ad
HRVATSKA NAIVNA UMJETNOST
Udruženje umjetnika ZEMLJA - Katalog III. izložbe 1931..................................................................... 59
Sanda STANAĆEV BAJZEK - IVAN VEČENAJ U KONTEKSTU MODERNOG SLIKARSTVA.................. 89
Igor ZIDIĆ - NEKOLIKO RIJEČI O MIJI KOVAČIĆU................................................................................... 93
Tonko MAROEVIĆ - IDILA SA ZBILJOM, MISTIKA S IRONIJOM.............................................................. 97
ni
iv
pr
Ko
Dražen ERNEČIĆ - ZABILJEŠKA UZ GRAFIČKO - POETSKU MAPU DANSE MACABRE*
MIJE KOVAČIĆA I VLADIMIRA MILAKA.................................................................................................... 101
POVIJEST I KULTURNA POVIJEST
dr. sc. Mira KOLAR – DIMITRIJEVIĆ - RUSANOVE POSLOVICE I MUDRE IZREKE............................ 105
Ksenija Krušelj - POVIJEST PUČKOGA ŠKOLSTVA U GRADU Koprivnici (II.).................................... 131
Stjepan MRAZ - IZ PROŠLOSTI KUĆNIH ZADRUGA U HLEBINAMA.................................................... 159
Vladimir MIHOLEK - HRVATSKA SELJAČKA ZADRUGA I MARVOGOJSKA UDRUGA U ĐURĐEVCU......... 171
Dr. sc. Ana Smontara - Dr. Nikola Sertić (1906.-1967.).................................................................. 198
Zlatko KAUZLARIĆ ATAČ - LIKOVNI SUSRET TRAGOM “ZEMLJE”...................................................... 204
ce
Antun MIJATOVIĆ - LIKOVNI SUSRET TRAGOM “ZEMLJE”.................................................................. 207
Dražen SAČER - IZ POVIJESTI GRADSKOG DRUŠTVA CRVENOG KRIŽA KOPRIVNICA................... 209
Damir VAJZOVIĆ - KOPRIVNIČKE VOJNE OZNAKE U DOMOVINSKOM RATU................................ 223
ETNOGRAFIJA I ETNOLOGIJA
Zdravko ŠABARIĆ - PODRAVSKA GLAZBENA TRADICIJA (I.)................................................................. 226
Podravski zbornik 2011.
287
Venija BOBNJARIĆ - VUČKOVIĆ - BUKOVEČKA POCULICA IZVORNO HRVATSKO......................... 234
MUZEOGRAFIJA
M
Luka HRVATIĆ - ZAVIČAJNI MUZEJ KALINOVAC.................................................................................... 239
Martin MIHALDINEC - PODRAVSKA ZEMLJA KAO INSPIRACIJA.......................................................... 243
uz
PRIRODOSLOVLJE
mr. sc. Mladen Matica - SAŽETAK STUDIJA ZAŠTITE PRIRODE I RAZVOJA TURIZMA NA PODRUČ-
ej
JU REGIONALNOG PARKA MURA-DRAVA................................................................................................ 249
Goran ŠAFAREK - Drava na prekretnici............................................................................................ 257
gr
KNJIŽNIČARSTVO
Božica ANIĆ - KOPRIVNIČKE NOVINE U ZAVIČAJNOJ ZBIRCI MUZEJA GRADA KOPRIVNICE (II.)........... 273
a
ad
KNJIŽEVNOST
Krešimir ŠVARC - JEDAN ZABORAVLJENI “ŠTIKLEC” ILI MOJ PRVI GLAZBENO-TEATARSKI POKUŠAJ.......... 280
Zdravko SELEŠ - ČIPKOSTIH BOŽICE JELUŠIĆ......................................................................................... 283
ce
ni
iv
pr
Ko
288
Podravski zbornik 2011.

Podravski zbornik 36 - Muzej grada Koprivnice

Biografija gđa. Slavica Čulić

9. GLASNIK Udruge Komarna 2001. za 2011. godinu

Podravski zbornik 35 - Muzej grada Koprivnice

Gospodarenje energijom – primjeri dobre prakse, projekt

Podravski zbornik 34 - Muzej grada Koprivnice

ARHIVA VIJESTI 2008. GODINE - Košarkaški klub Koprivnica

žaklina - Heinrich-Böll-Stiftung Bosna i Hercegovina

Contribution of Podravina in Feeding Croatia in the First World War

Prijedlog politike ekonomske demokracije

Otvori publikaciju - Hrvatski savez zadruga

Bilten - Europa na mom imanju - Projekt Građanskih Prava Sisak

2 - Centar za civilne inicijative

OSVIT 1-4_2013.indd