Projekt financira Europska Unija

Projekt financira Europska Unija
mediteransko ljekovito bilje
Projekt financira Europska Unija
Priredili
Mirna Bojanić Rebac i Mario Rebac
Recenzenti
biolog dr. sc. agronomije Marija Jug-Dujaković,
mag. ing. agroekologije Tonka Ninčević
Ilustracije
Vančo Rebac
Za Projekt IPA CBC CRO BIH: Mediteransko ljekovito bilje
MED MED HERBS
MiM tisak d.o.o. za grafičke usluge i trgovinu
JELSA, 2014.
Projekt financira Europska unija
Projekt Mediteransko ljekovito bilje financira se sredstvima Europske unije putem IPA programa prekogranične
suradnje Hrvatska – Bosna i Hercegovina 2007.-2013. Vodeći projektni partner u Republici Hrvatskoj je Općina
Jelsa. Federalni agromediteranski zavod Mostar nositelj je projekta u Bosni i Hercegovini. Osim vodećih
partnerskih institucija, u provedbi projekta sudjeluju brojni projektni partneri: Institut za jadranske kulture i
melioraciju krša, Split, Asocijacija za ekonomski razvoj REDAH, Mostar, udruga Dalmatica Viva, Hvar, i Udruga
za regionalni i ruralni razvoj Hercegovački STAP, Ljubuški. Pridruženi partner je udruga za revitalizaciju Velog
Grablja Pjover na otoku Hvaru. Cilj je projekta poticanje gospodarskog razvoja prekograničnih krajeva povezivanjem, suradnjom i jačanjem
poduzetništva u poljoprivredi. Aktivnosti projekta usmjerene su ponajprije na povećanje konkurentnosti
poljoprivrede unapređenjem prerađivačke tehnologije, kvalitete proizvoda i prezentacije na tržištu boljim
povezivanjem poduzetnika, istraživačkih ustanova i ustanova koje podupiru poduzetništvo i razvoj na opisanom
području.
mediteransko ljekovito bilje
Zaboravljeno blago
Kada su u VII. stoljeću došli na otok Hvar,
Slaveni su mu nadjenuli ime Lijesna, odakle
mu i talijansko ime Lèsina. Vidjeli su odmah
da je otok šumovit, pun raznog drveća ili lijesa. Uz obilje česmine (crnike), bora i drugog
drveća naišli su i na mnogobrojno aromatično, ljekovito i medonosno mediteransko
grmlje i nisko raslinje, koje su starosjedioci
Iliri te kasnije doseljeni Grci i Romani već
znali koristiti u prehrani, higijeni i na druge
načine.
Ovdje predstavljamo najvažnije aromatične,
ljekovite i medonosne biljke otoka Hvara.
Naravno, postavilo se pitanje kako ih izabrati
među stotinama samoniklih i uzgojnih vrsta.
Budući da se naš projekt MED MED HERBS
usredotočuje na lavandu, ružmarin i smilje,
odlučili smo izbor ograničiti na biljke čijom se
destilacijom dobiva eterično ulje i time danas
mogu imati znatniju komercijalnu vrijednost.
No i biljaka koje daju eterično ulje je velik
broj, pa smo izbor suzili prvenstveno na one
koje samoniklo rastu u kamenjaru, podnoseći
žegu, sušu i vjetar, a ujedno oblikuju mediteranski krajobraz. Zato u ovoj knjižici nema
raznih ljekovitih trava, korova, drače, ali ni
buhača, primjerice.
Projekt Mediterranean Medicinal Herbs (MED
MED HERBS) je IPA Program prekogranične
suradnje između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, čiji je nositelj Općina Jelsa. Surađujući
na projektu otkrili smo mnoge nepoznate
pojedinosti o bogatstvu što ga nude biljke koje
svakodnevno susrećemo u krajoliku, a postoji
opasnost da mnoga stara znanja budu zaboravljena. No ovo naše ponovno okretanje
korisnom samoniklom bilju nije proizašlo iz
nostalgije za prošlim vremenima. Svojstva
tih biljaka danas se znanstveno proučavaju
radi upotrebe u farmaceutskoj i kozmetičkoj
industriji.
Novo vrijeme donijelo je i nove mode, pa s
prirodnom kozmetikom, aromaterapijom,
masažama, wellnessom raste i potražnja za
prirodnim sastojcima. U našem susjedstvu na
tim su trendovima izgrađeni profitabilni poslovi, u što smo se uvjerili na stručnom putovanju u francusku pokrajinu Provansu početkom srpnja 2013. godine. Naše istraživanje
hrvatskog tržišta pokazalo je da potražnja za
eteričnim uljima raste, a također raste interes za njegovu proizvodnju. Nadamo se da će
ova knjižica pridonijeti obnavljanju naše nekoć prilično velike proizvodnje eteričnih ulja,
premda od malog broja vrsta. Pri tome – a na
to također upozoravamo – prirodu ne smijemo pljačkati, nego je iskorištavati na održiv
način, prema pravilima brižnog gospodarenja
i važećim zakonskim odredbama.
Vjerujemo da će za ovim izdanjem posegnuti
i turisti ljubitelji prirode, osobito oni čiji je
dom daleko od obala Mediterana.
3
LAVANDA
Lavandula
Rod lavande (Lavandula) pripada porodici
usnatica (Lamiaceae) i obuhvaća četrdesetak
vrsta. Lavande vole puno sunca, procjedita
tla, a neke, kao uskolisna lavanda (Lavandula
angustifolia), podnose i vrlo niske temperature. Domovina roda lavande je Stari svijet od
Zelenortskih i Kanarskih otoka, preko cijelog
Sredozemlja, istočne Afrike i jugozapadne
Azije do jugoistočne Indije, a francuska pokrajina Provansa proslavila je lavandino ulje
proizvodnjom parfema, po kojima je u svijetu
najpoznatiji provansalski grad Grasse.
Lavande su omiljene ukrasne biljke u vrtovima i parkovima, a plantažno se uzgajaju radi
eteričnog ulja koje se koristi u farmaceutskoj,
kozmetičkoj i parfimerijskoj industriji. Pritom
eterična ulja raznih vrsta imaju različito
djelovanje pa je pogrešno govoriti o njihovoj
lošijoj ili boljoj kvaliteti. U našoj zemlji se
radi eteričnog ulja i cvijeta sade uskolisna
lavanda i lavandin.
Uskolisna lavanda
Uskolisna lavanda (Lavandula angustifolia
Mill., sinonimno L. officinalis CHAIX, odn. L.
vera DC), poznata i kao prava lavanda, raste
na nadmorskim visinama od 600 do otprilike
1200 m i u prirodnim staništima nikada je
nema uz more. To je drvenasti grm visine
od 30 do 100 cm, s kratkom, nepravilno
zakrivljenom, vrlo razgranatom stabljikom,
s brojnim uspravnim, tankim i izrazito četverobridnim grančicama. Listovi su nasuprotni
i uski. Mladi listovi su bijeli s gustim dlačicama. Zrelo lišće postaje zelenije i duže dva i
Lavanda na Hvaru
Hvar se naziva otokom lavande i “hvarska lavanda” je
nadaleko poznata. Uskolisnu
lavandu na Hvaru zovu jednostavno “vera”. Nekoć davno
su je sadili, ali se nije pokazala dobrom, jer ta vrsta traži
hladniju i vlažniju klimu. Danas je ima podivljale na nekim
dijelovima otoka. Lavandin,
pak, na Hvaru izvrsno raste i
4
ima dugu povijest uzgoja. Na
otoku se mogu naći dvije “vrste” lavandina. Hvarani jednu
zovu levanda ili bila, a drugu
budrovka, čorna ili modrulja.
Lavanda se u Dalmaciji naširoko počela uzgajati poslije I.
svjetskog rata u vrijeme vinske krize. Glavno područje
uzgoja bio je otok Hvar, gdje
se najviše sadio lavandin. Prije
zamaha turizma uzgoj lavande
odnosno lavandina bio je značajan izvor prihoda mnogih
domaćinstava na otoku. Od
prodaje lavandina ulja izgrađene su mnoge kuće i školovane generacije mladih.
Lavanda, općenito govoreći,
sadila se na najmanje plodnom zemljištu. Godine 1974.
na Hvaru se uzgajala na 910
mediteransko ljekovito bilje
pol puta, dlačice su raspršene po gornjoj strani
lista, dok je ispod list gladak ili lagano pahuljast, a rubovi su blago zakrivljeni prema dolje.
Cvjetovi plavkasto-ljubičaste boje nastaju na
mladim izdancima na dugoj stabljici. Najviše
ulja, koje se dobiva iz cvijeta, nalazi se u žlijezdama čaške. Biljke cvjetaju uglavnom od
sredine ili kraja lipnja do početka srpnja.
Eterično ulje prave lavande ne smije imati
bockav nego slatkast medno-cvjetni miris.
Za nj se kaže da je “majka među uljima”.
Blagog je djelovanja, ne iritira kožu i najfinije je među raznim uljima lavande. Djeluje
smirujuće pa pomaže kod psihičkih smetnji,
nervoza i nesanica, opušta mišiće od stresa i
fizičkog napora.
Lavandin
Neke se vrste lavande lako križaju. Lavandin
(Lavandula x intermedia Emeric ex Loisel.,
sinonimno L. hybrida Emeric ex Loisel.) je
hibrid uskolisne (L. angustifolia Mill.) i širokolisne lavande (L. latifolia Medik.), spontano
nastao u prirodi tamo gdje se te dvije vrste
preklapaju, kao u sjeveroistočnoj Španjolskoj
i na jugoistoku Francuske. Ima značajke obje
vrste od kojih potječe, a budući da je sterilan
može se samo vegetativno razmnožavati.
Lavandin se oblikuje u drvenasti poluloptasti
grm visok 80 do 140 cm. Listovi su nasuprotni, usko eliptični do obrnuto jajasti, cjelovita
ruba, sivo-zelenkaste do sivo-srebrne boje, s
baršunastim pokrovom dlačica.
Cvatne su stabljike razgranate, duge 60 do 90
cm, četverobridne. Cvjetovi u klasolikom cvatu
hektara i tada je proizvedeno
83.720 litara ulja. Golemi požar na zapadnom dijelu otoka
uništio je 1997. velike površine pod lavandom. Tako je u
Velom Grablju 1996. proizvedeno više od 10.800 litara ulja,
a nakon požara samo 1800 litara, da bi novi požar 2003. g.
uništio ondje gotovo sva polja
lavande. Ipak, još 2003. pod
su ljubičasto-plave do bijele boje. Eterično ulje
nalazi se u žljezdastim dlakama čaški. Cvjeta
oko mjesec dana u lipnju i srpnju. U odnosu na
pravu lavandu, lavandin raste brže, ima intenzivniji miris i sadrži više cvjetova i cvjetnih
izbojaka. Zato daje puno veći prinos eteričnog
ulja od uskolisne lavande pa je njegovo ulje
znatno jeftinije, što ne znači i da je lošije. Glavni sastojci ulja su linalol i linalil acetat, jednako kao i kod uskolisne lavande, a najviše se ta
dva ulja razlikuju po količini kamfora. Ulje se
koristi u kozmetici za opću njegu kože, a djeluje smirujuće poput prave lavande, iako nešto
slabije, pa se dodaje u masažne pripravke i
kupke. Ima snažno antiseptičko i baktericidno
djelovanje. Ulje ima ljekovita svojstva, pa je
pogodno za njegu kože kod ugriza i uboda insekata, potiče brže zacjeljivanje manjih rana,
prištića i opeklina zbog toga što dezinficira i
regenerira kožu te djeluju protuupalno. Zahvaljujući glavnom sastojku eteričnog ulja – linalolu, djeluje kao analgetik (opušta mišiće)
te na taj način umiruje i ublažuju grčeve.
Kao oblog ublažava opekline i rane, jer ima
snažno antiseptičko djelovanje. Ulje se može
koristiti za masažu, jer poboljšava cirkulaciju
krvi na području tijela gdje se nanese. Zbog
antistresnog djelovanja koristi se u liječenju
reumatizma, migrena i glavobolja, nesanice,
pomaže kod nervoze, napetosti, pri problemima s probavnim i menstrualnim grčevima.
Suhim cvjetovima pune se pak platnene vrećice koje osvježavaju prostor i štite odjeću od
moljaca. Napokon, med od lavandina izuzetno je cijenjen.
lavandom je na Hvaru bilo
više od 400 hektara, ali pravih komercijalnih proizvođača
danas je vrlo malo. Općina
Sućuraj, primjerice, u rekordnoj 1987. godini proizvela
je 22.800, a 2011. samo oko
1200 litara. Ili, nekoć značajna proizvodnja mjesta Gdinja,
Zastražišća i Poljica svela se
na pukih 3600 litara.
Valja, međutim, dodati da se
hvarska budrovka uz državne
poticaje nakon 2000. g. sadi
na značajnim površinama u
kontinentalnoj Hrvatskoj te u
Istri, no moguće je da su svojstva tih nasada ponešto različita u odnosu na Hvar, jer je
poznato da lavanda reagira na
drukčije tlo, insolaciju, visinsku razliku i klimatske uvjete.
5
RUŽMARIN
Rosmarinus officinalis L.
Narodni nazivi:
ružmarin, rusmarin, rožmarin, rosmarin,
rasmarin, lužmarin, zimorad, zimrad,
zumrod, žmurod, cviprnjak, rabazinja
Ružmarin je izrazito
aromatičan vazdazeleni grm iz porodice
usnatica (Lamiaceae).
Obično naraste do metra, ali može biti i viši.
Razgranatih je drvenastih grana s igličastim
kožastim listovima,
odozgo tamnozelenima, a odozdo srebrnkastima. Cvjeta od
ožujka do svibnja i ponovo ujesen, no može
cvjetati u više navrata
tijekom cijele godine,
iako nije poznato što
ga na to potiče. Plavičasti, modroljubičasti
ili bijeli cvjetovi nastaju na vrškovima
ogranaka.
Ime ružmarina dolazi od latinskih riječi
ros, “rosa”, i marinus,
“more”, jer mu je
dovoljna vlaga koju
donosi povjetarac s
mora. U staroj Grčkoj
biljka je bila posvećena božici ljepote i
ljubavi Afroditi, rođenoj iz morske pjene
i začetoj sjemenom
vrhovnog grčkog boga
Vodica mađarske kraljice
Početkom XIX. st. Josip Marinković u
Hvaru proizvodi diljem Europe omiljenu
“Vodicu mađarske kraljice”, kozmetički
pripravak na bazi ružmarinova ulja, dobivši za to ekskluzivnu povlasticu bečke
dvorske komore na osnovi mišljenja Medicinskog fakulteta u Beču. Godine 1818.
stanovitu količinu kupila je austrijska carica majka za bečki dvor, a sačuvan je reklamni letak Marinkovićeve vodice iz 1839.
g. u kojemu se nabrajaju njezine kvalitete.
6
Vodicu je još u XIV. stoljeću
proslavila 72-godišnja mađarska kraljica Elizabeta, jer ju je
ne samo oslobodila reumatskih bolova nego ju je tako pomladila da ju je, kaže legenda,
zaprosio 25-godišnji poljski
kralj! Otad su posvuda hvalili
“vodicu mađarske kraljice“ kao
lijek “za sve nevolje”, a svaki je
ljekarnik imao svoju recepturu.
mediteransko ljekovito bilje
Urana. Istodobno ružmarin je i simbol
mudrosti.
Pradomovina ružmarina je Sredozemlje.
To je vrlo izdržljiv grm koji voli suhe,
vruće, krševite, osunčane položaje i tla
bogata kalcijem. Podnosi dugotrajna
razdoblja bez vode. Grmovi se lako orezuju u različite oblike pa se često sadi
kao ukrasna biljka u vrtovima i parkovima, ali i u loncima.
Ružmarin se odvajkada koristi kao ljekovita biljka i začin. Biljka sadrži velike
količine željeza, kalcija, vitamina B6.
Suhi ili svježi listići i grančice ružmarina neizostavni su dio mediteranske
kuhinje. Stavlja se u brudete, marinade
i druga jela, ružmarinom se maže ulje
po ribi dok se peče.
Ružmarin ima antibakterijska, protugljivična i antioksidativna svojstva. Pomaže kod nadutosti, pospješuje cirkulaciju i protok krvi prema mozgu te se
u aromaterapiji koristi za poboljšanje
koncentracije i pamćenja, ali i za liječenje glavobolje. Nekoliko kapi eteričnog
ulja ružmarina pomiješanih s krupnom
morskom soli u kupki za kupanje jača i
osvježava organizam, osobito prilikom
oporavka od bolesti, te ublažava bol u
mišićima i zglobovima.
Svojstva različitih kemotipova
Iz ružmarina se dobiva eterično ulje,
koje služi i u proizvodnji kozmetičkih
preparata i parfema. Ovisno o mjestu
gdje raste, ružmarin daje ulje različitog
kemotipa odnosno kemijskog sastava
i djelovanja. Razlikuju se tri do četiri
kemotipa i to: kamfor od dalmatinskih
ružmarina, cineol od afričkih biljaka,
verbenon/bornil acetat iz grmova s Korzike i ß-mircen/kamfor s nekih mjesta
na obalama Atlantskog oceana. Ružmarinov kamfor je isti kao kamfor iz kamforovca (Cinnamomum camphora), velikog mirisnog drva iz istočne Azije.
Kemotip verbenon upotrebljava se u
kozmetici, vrlo često dodaje se u preparate za jačanje kose i osvježavajuće
tonike za lice. Uzet oralno povoljno
djeluje na rad jetre, a drugi kemotipovi
mogu oštetiti jetru i čak biti otrovni u
oralnoj upotrebi ako se pretjerano koriste. S druge strane, kamforski kemotip
je dobar analgetik, primjerice kod artritisa, dok kemotip cineol poboljšava
cirkulaciju.
Egipćani i Grci smatrali su ružmarin svetom biljkom, simbolom braka, ljubavi i
smrti pa je bio neizostavan u raznim obredima od rođenja do smrti. Stari Rimljani palili su njegove grančice u vrijeme
velikih zaraza. U srednjem vijeku povezivao se s odanošću i vjernošću. I danas se
u Hrvatskoj i susjednim zemljama svatovi kite grančicama ružmarina.
Također se vjerovalo da “Ocat četvorice
lopova”, u kojemu ima i ružmarina, liječi od kuge, a u Provansi se još prodaje
kao antiseptičko sredstvo.
Ruzmarinska zadruga
U vrijeme francuske uprave u Dalmaciji od 1806. do
1813. započela je značajnija trgovina ružmarinovim
uljem. Zahvaljujući tome u
XIX. st. bilo je na Hvaru nekoliko tvornica za proizvodnju eteričnog ulja.
Ruzmarinska zadruga u Velom Grablju na otoku Hvaru osnovana je već 1892. go-
dine, a s njenom obnovom
1902. započela je u Hrvatskoj moderna proizvodnja
eteričnih ulja. Osnivanje
Ruzmarinske zadruge kao
i Seoske blagajne godinu
kasnije označavaju ujedno
početke zadrugarstva na
otoku Hvaru. Zahvaljujući
zadružnom duhu, 1905. g.
izgrađena je lijepa zadružna
zgrada, u kojoj je i današnja
Poljoprivredna zadruga. Zadruga još čuva stari uređaj
za preradu maslina i dobivanje ulja s kamenim mlinovima, koji je sada već velika rijetkost. Danas je Velo
Grablje zaštićeno etno-eko
selo u kojem se svake godine potkraj lipnja održava
višednevni Festival lavande.
7
SMILJE Helichrysum italicum (Roth) G. Don
Narodni nazivi:
smilje, smilj, cmilj,
cmilje, sredozemno smilje,
bilobrada, bela brada,
margiž
U rodu Helichrysum
se na četiri kontinenta
od Atlantika do Tihog
oceana javlja više od
600 vrsta. Latinski naziv Helichrysum rod je
dobio od grčkih riječi
helios, sunce, i chryson,
zlatan. I zaista, kad procvjeta u kamenjaru ili
na pijesku blizu mora
kao da su zasjali milijuni sitnih sunaca.
Smilje pripada porodici
glavočika cjevnjača
(Asteraceae). To je polugrm, pri dnu drvenast,
visine 20-60 cm. Grana
se u polegle ili uzdižuće grane s listovima
na licu zelenima, a na
naličju srebrnasto dlakavima. Donji listovi su
skupljeni u rozetu pri
osnovi stabla, a ostali
su naizmjenično raspoređeni po stablu. Cvjetići u cvatu su cjevasti,
a više cvjetnih glavica
skupljeno je na vrhovima ogranaka u složen
štitasti cvat. Cvjeta
od travnja do srpnja.
Beru se cvjetne glavice
kad se cvjetovi počnu
Zaštita
U nas se uzgaja tek mali broj
ljekovitih biljaka, većina se
ubire u divljini, no taj odnos valja mijenjati zato da
ne osiromašimo svoju prirodu. Radi toga je u prosincu
2008. godine u Hrvatskoj
donesen novi Pravilnik o
skupljanju zaštićenih samoniklih biljaka u svrhu
prerade, trgovine i drugog
8
prometa (NN br.154/2008).
Samonikle biljke na koje se
taj propis odnosi su svojte navedene u Pravilniku o
proglašavanju divljih svojti
zaštićenima i strogo zaštićenima (NN br. 7/06 i 99/09).
Smilje je zaštićena biljka za čije je sakupljanje
potrebno dopuštenje Državnog zavoda za zaštitu
prirode,kojemu se podnosi
godišnje izvješće o sakupljanju samoniklih biljaka
s popisom komercijalnih
sakupljača.
Sve samonikle biljke, a naročito zaštićene, treba brati
s osobitom pažnjom. Na
jednom nalazištu može se
sakupiti najviše dvije trećine biljnog fonda. Ako se
mediteransko ljekovito bilje
Smilje se mora destilirati
u roku 24 sata nakon
branja. Kako bi eterično
ulje sačuvalo sve dragocjene sastojke, najbolje
je cvjetove brati ujutro,
a destilirati navečer. Na
hektaru zemljišta može
se proizvesti 5 tona smilja, od čega se dobije do
10 kilograma eteričnog
ulja. Kako je biljka zaštićena, jer je nekontroliranim branjem u prirodi
znatno prorijeđena, a
potražnja za uljem je
sve veća, u posljednje se
vrijeme počinje saditi
plantažno.
koriste nadzemni dijelovi,
oni se smiju samo rezati
tako da se ne oštećuju ostali
dijelovi, pazeći da ostane
trećina biljke. Drugim riječima, biljka se ne smije
trgati s korijenom. Prilikom
sakupljanja samoniklih biljaka ne smije se oštećivati
njihovo stanište.
otvarati. Plod je malena
roška.
Smilje voli suha mjesta,
gdje uspijeva kao rijetko
koja druga biljka, a rado
raste u napuštenim vinogradima i duž putova.
Susreće se po cijeloj južnoj Europi, sjeverozapadnoj Africi i Maloj Aziji.
Još u Homerovo vrijeme
Grci su rabili smilje kao
melem za rane, opekline,
ožiljke i modrice. U starim narodnim pjesmama
spominje se kao mirisni
cvijet za kićenje djevojaka i momaka.
Od cvijeta se pripravlja
čaj protiv kašlja i kroničnog bronhitisa, djeluje
na snižavanje krvnog
tlaka i dobar je tonik
za oporavak organizma
od kroničnog umora i
iscrpljenosti. Ponekad se
upotrebljava i kao začin.
Od cijele biljke dobiva se
rijetko i skupo eterično
ulje bogato mnogim sastojcima koji djelotvorno
utječu na regeneraciju
tkiva pa se koristi u pripravcima za njegu dehidrirane i umorne kože,
liječenje opeklina od
sunca te za ublažavanje
ožiljaka, strija i modrica.
Nekoliko kapi ulja u
mirisnim svjetiljkama,
kupkama, pripravcima
za masažu i inhalaciju
donosi energiju sunca
i miris ljeta u vaš dom.
Lako se kombinira s
većinom eteričnih ulja,
naročito s lavandom,
kamilicom i citrusima.
Immortelle –
besmrtnica
Naziv za smilje u francuskom jeziku je immortelle, besmrtnica, vječni
cvijet. Engleski naziv
mu je curry plant, jer
u mirisu ima komponentu poznate indijske
začinske mješavine, ali
se ne može koristiti kao
zamjena za kari.
Ubran cvijet dugo zadržava svježu boju sunca,
ne vene, miriše na osunčane padine primorskih
bregova.
Francusko ime povezuje
smilje s njegovim blagotvornim djelovanjem.
Eterično ulje smilja
slavu je steklo kao sredstvo koje može izbrisati
tragove vremena na
licu, izliječiti vanjske i
unutarnje ožiljke, obnavlja kožu, jetru i živčani sustav, brani tijelo
od slobodnih radikala.
Nedvojbeno, smilje je “u
modi”. Kreme za lice te
pripravci za kupke i aromaterapijske tretmane s
tom besmrtnicom pravi
su hit.
Sitnolisno smilje
U našem primorju
obitava još sitnolisno
smilje – Helichrysum italicum ssp. microphyllum
(Willd.) Nyman – sitnijih
listova i manjih cvatnih
glavica te još nekoliko
vrsta toga roda, ali te su
svojte isuviše rijetke za
komercijalnu upotrebu i
valja ih čuvati.
9
KADULJA Salvia officinalis L.
Narodni nazivi:
kadulja; žalfija; kuš; slavulja; krastatica; prava,
mirisava, ljekovita, narugvana kadulja; mirisava,
ljekovita žalfija; kuš divji; pelin pitomi, pelin i dr.
Muškatna kadulja
Od 18 svojti kadulje zabilježenih kod nas treba
spomenuti strogo zaštićenu endemičnu kratkozupčastu kadulju (Salvia brachyodon Vandas)
te muškatnu kadulju (Salvia sclarea L.).
Muškatna kadulja ima velike ljepljive i dlakave tamnozelene listove te izrazito svijetle modrikaste cvjetove intenzivnog mirisa. Također
je ljekovita, smiruje kod umora praćenog
nervozom i slovi kao euforik – već i udisanje
njena mirisa potiče na smijeh!
Esencijalno ulje muškatne kadulje ne smije
se uzimati kod mastoza i estrogen ovisnih
tumora (nekih tumora dojke), pa je trebaju
izbjegavati žene na terapiji antiestrogenima, kao i one koje rabe pilule protiv začeća.
Ukratko, muškatna kadulja se ne smije koristiti bez strogog nadzora fitoterapeuta.
10
Ljekovita kadulja (Salvia officinalis) je zimzelena trajnica iz porodice usnatica (Lamiaceae).
To je polugrm drvenaste razgranjene stabljike
visoke oko 50 cm, vrlo aromatičnih, duguljastih,
dlakavih, sivozelenih listova s lica i bjeličastih s
naličja. Na njene medonosne ljubičaste cvjetove
rado slijeću pčele. Cvjeta od travnja do lipnja.
Pradomovina joj je Sredozemlje, neki čak kažu
Dalmacija, a udomaćila se po cijelom svijetu.
Voli svijetle osunčane položaje, podnosi velike
temperaturne razlike i sušu, ali ne i zaslanjenje.
Ima dugu povijest upotrebe u tradicionalnoj i
modernoj medicini, a danas i u aromaterapiji.
Sadi se i kao dekorativna biljka. Neizostavna
je u kulinarstvu, pogotovo u talijanskoj i našoj
primorskoj kuhinji, ali i na Bliskom istoku.
Kadulja ili eterično ulje kadulje dodaju se i
mesnim prerađevinama zbog arome i antioksidativnih sastojaka.
Eterično ulje dodaje se radi arome i raznim
bezalkoholnim pićima, bombonima i žvakaćim
gumama. Od kaduljina cvijeta pravi se sirup.
U starom svijetu ljekarnici su opisivali kadulju
kao čudotvornu biljku s mnogim iscjeliteljskim
osobinama, što se ogleda i u njenom znanstvenom nazivu: lat. salvare znači spasiti, a officina
je u samostanu bila prostorija u kojoj su se
čuvale ljekovite biljke.
Kadulja sadrži desetke supstancija te ima širok
raspon djelovanja. Čaj od kadulje pije se protiv
prehlade, infekcije usne šupljine i grla te bolnih
zuba. Preporučuje se kod poteškoća s probavnim, mokraćnim i spolnim organima, kao i kod
poremećaja cirkulacije. Doprinosi i ublažavanju
Alzheimerove bolesti. Jače djelovanje ima eterično
ulje. Kaže se da je to pravo žensko ulje jer djeluje
kao estrogen. U aromaterapiji se pretežno koristi
kod poremećaja ženskih spolnih hormona i menstrualnih problema. Stavlja se u pripravke protiv
celulita i pretilosti te pretjeranog znojenja. U kozmetici se dodaje u sredstva za njegu suhe kože,
vezivnog tkiva te za potamnjivanje kose. Dodaje
se u zubne paste, vodice za usta i sapune. U aromaterapiji i kozmetici cijeni se i hidrolat kadulje.
Čaj od kadulje ipak ne treba piti u prevelikim
količinama dugo vremena, a zbog visokog sadržaja ketona ulje je neurotoksično, pa je potreban oprez pri doziranju. Ne smije se davati
trudnicama i maloj djeci.
KOMORAČ Komorač ili koromač je dvogodišnja biljka ili
trajnica iz porodice štitarki (Apiaceae). Može
narasti i do 2,5 m. Ima izbrazdanu i razgranjenu šuplju stabljiku te jak razgranat korijen. Listovi su višestruko perasto razdijeljeni, a listići
tanki kao niti. Na vrhovima stabljike razvijaju
se sitni žućkasti cvjetovi složeni u velike zrakaste štitove. Cvjeta od srpnja do listopada. U
duguljastim rebrastim i aromatičnim plodovima, koji se nakon dozrijevanja razdvajaju, ima
po stotinjak sjemenki bogatih eteričnim uljem.
Domovina komorača je Sredozemlje i jugozapadna Azija, a proširio se po cijelom svijetu i
raste u raznim klimatskim uvjetima, no najviše voli sunčane i tople predjele, iako podnosi
i 20°C ispod ništice. Raste divlji na poljima i
kamenitim mjestima, a razni kultivari uzgajaju se za prehranu te za potrebe farmaceutske
i kozmetičke industrije, koja ga koristi za proizvodnju sapuna i parfema. Eterično ulje komorača upotrebljava se i u proizvodnji likera,
bombona i drugih slastica.
Čitava biljka je vrlo aromatična i ljekovita i
od pamtivijeka se koristi kao jelo, začin i lijek.
Svježi listići i stabljika kuhaju se kao povrće,
stavljaju se u variva i juhe te dodaju salatama i
raznim drugim jelima. Komorač je jako vlaknast
pa se preporučuje kod dijeta za mršavljenje.
Ima antioksidativno djelovanje, smanjuje upale,
jača imunitet. Sjeme komorača ide u čajeve za
čišćenje kao i za iskašljavanje. Smiruje grčeve,
smanjuje nadutost i također čisti dišne putove.
U narodnoj medicini daje se dojiljama za poticanje mlijeka. Čaj od komorača djeluje opuštajuće
i smirujuće. Budući da je blagog djelovanja, daje
se i djeci protiv kašlja i kod proljeva i nadutosti,
a u mnogim je rodilištima prvo piće novorođenčadi i dojenčadi. U tradicionalnoj kineskoj medicini koristi se kao lijek za oči, želudac i debelo
crijevo. Eksperimentalno je utvrđeno da eterično
ulje iz sjemena komorača štiti jetru. Ulje se
dodaje u i antireumatska sredstva za masažu.
Komorač kuhan u vinu dobar je za sve bolesti
bubrega i mjehura, izlučuje kamence, pomaže
kod teškog i bolnog mokrenja, pospješuje menstruaciju, dobar je za jetra i slezenu.
Od komorača se u Makedoniji i Grčkoj rade
nacionalna alkoholna pića, a u našim se krajevima često dodaje u travaricu.
Foeniculum vulgare Miller
Narodni nazivi:
komorač, koromač, morač, morac, slatki aniš,
slatki kopar, primorski kopar, janež, fenhelj,
divlja mirodija i dr.
Meštro
Nekoć su se u Jelsi na otoku Hvaru proizvodile veće količine danas gotovo zaboravljenog pića zvanog meštro, intenzivnog
okusa i mirisa na mentol. Meštro se spravlja od šećera, vode, rakije te ekstrakta koromača i anisa. Taj osvježavajući ljetni napitak pije se razrijeđen vodom. Nekoliko
kapi meštroa u vodi proizvede kovitlac poput dima, a onda voda pobijeli. Meštro na
ljetnoj vrućini izvrsno utažuje žeđ. Inače se
stavlja u kolače koje otočani nazivaju cviti.
11
MRAVINAC Origanum heracleoticum L.
(sinonim O. hirtum)
Narodni nazivi:
žljezdastodlakavi mravinac, urigan, sukrugljasti
mažuran, kretski mažuran, oregano
Borac protiv mrava
Naziv origanum u imenu roda kojemu pripadaju mravinac, mažuran i mnoge druge
biljke složenica je iz starogrčkih riječi oros i
ganousthai, “planina” i “radost”, to jest origanum ili mravinac je “radost planine”. Opis
mravinca može se naći već u knjizi O bilju
filozofa Teofrasta (oko 371. – 287. pr. n. e.) i
u Dioskoridovu ljekarničkom priručniku iz
I. st. pr. n. e.
Još u rimsko doba znalo se da njegov miris
odbija mrave i druge kukce, zbog čega je kasnije u hrvatskom jeziku i nazvan mravinac.
Svjež, a osobito sušen, mravinac, zvan i
origano, neizostavni je začin u kuhinjama
istočnog Sredozemlja, odakle se proširio po
cijelome svijetu.
12
Podaci koliko vrsta pripada rodu mravinac (Origanum) iz porodice usnatica (Lamiaceae) kreću
se od oko 20 do 50, ovisno o tome računaju li se
neke svojte u vrste ili u podvrste.
U svakom slučaju, dok se obični mravinac (O.
vulgare) ističe ljubičastim cvjetovima, žljezdastodlakavi mravinac ima uglavnom bijele, ponekad i ružičastocrvene cvjetove te listove s više
uljnih žlijezda. To je trajni niski grm, visok do
60 cm. Raste na suhim osunčanim područjima
od razine mora do 1400 m nadmorske visine, a
nalazimo ga na širokom području od Sardinije
preko južnih Apenina i istočne jadranske obale
do Grčke.
Mravinac, koji god bio, medonosna je, začinska i
ljekovita biljka poznata još iz antičkih vremena.
U starom Egiptu tamošnji se mravinac koristio
kao sredstvo protiv kašlja. Stari Grci su uživali
u njegovu mirisu nakon kupke. Upotrebljavali
su ga i za liječenje rana, bolova u trbuhu, uboda
pčela, osa, pauka ili ugriza zmije te kod tegoba s
disanjem. U srednjem vijeku rabio se za liječenje
infekcija. Švicarski liječnik i alkemičar Paracelsus
upotrebljavao ga je u XV. stoljeću protiv dijareje,
psorijaze, povraćanja, žutice i gljivičnih oboljenja.
Eterično ulje ima široku primjenu u aromaterapiji, ali ga treba primjenjivati prema preporuci
terapeuta, jer prevelike doze izazivaju nadražaj.
U medicinske svrhe, pak, obično se koristi macerat koji se dobiva potapanjem listova u maslinovu
ulju. Među mnogim tvarima sadržanim u mravincu ističu se fenoli timol i karvakrol, flavonoidi
(antioksidansi), ružmarinska kiselina, vitamini A i
C te brojni minerali, koji su u ulju prisutni u većoj
koncentraciji negoli u svježoj ili sušenoj biljci.
Eterično ulje mravinca snažno djeluje protiv
štetnih mikroorganizama, uspješno se primjenjuje kod infekcija dišnih organa i alergija, pomaže kod kožnih oboljenja, upale mišića, tetiva
i zglobova i reumatskog artritisa, tjera parazite,
smiruje grčeve i nervozu, pomoć je kod klimakteričnih tegoba, zahvaljujući antihistaminskim
svojstvima djeluje kod uboda kukaca i ugriza
životinja (ugriz zmija ljutica ipak treba liječiti
serumom), naročito se preporučuje kod upornih
infekcija, a pomaže i kod nekih karcinoma.
Za mnoge od spomenutih tegoba koristi se i uvarak od mravinca, često u kombinaciji s nekim
drugim biljkama.
GOSPINA TRAVA
Gospina trava je zeljasta trajnica iz porodice
pljuskavica (Hypericaceae) koja iz drvenastog i
razgranatog podanka naraste do metra. Cvijet s
pet latica je žute boje s brojnim crnim točkicama.
Cvjeta od svibnja do rujna. Gospinu travu je lako
prepoznati među brojnim biljkama žutih cvjetova.
Ako se list pogleda prema suncu, vidi se mnoštvo
točkica, žlijezda punih eteričnog ulja, a kada se
cvijet protrlja iz njega poteče sok koji u dodiru sa
zrakom pocrveni. Najviše aktivnih spojeva sadrže
cvjetovi, pa se za dobivanje uljnog macerata ubiru
cvjetovi i pricvjetni listovi.
Gospina trava je raširena po svim kontinentima,
a uspijeva od razine mora do 1500 nadmorske
visine. Biljka se širi i vegetativno i sjemenom. Dok
se u nekim zemljama ubraja među štetne korove,
drugdje se uzgaja u komercijalne svrhe.
Od grčkih, rimskih srednjovjekovnih ljekarnika i
botaničara do suvremenih fitoterapeuta svi hvale
njezina ljekovita svojstva, a posljednjih desetljeća
i znanstvena medicina klinički istražuje njezino
djelovanje, naročito u liječenju depresije, ali i alkoholizma. K tome, brojne studije potvrdile su da su
lijekovi na bazi gospine trave sigurni i netoksični.
Ipak, ako se uljni macerat nanosi na kožu ne treba se izlagati suncu. Također, gospina trava može
utjecati na djelovanje drugih lijekova, pa treba
provjeriti smije li se uzimati zajedno s njima.
Naprimjer, loše reagira sa statinom, lijekom protiv povišena kolesterola, ali i s lijekovima protiv
epilepsije i HIV-a, kao i s nizom drugih lijekova.
Iako klinički nije ispitano, čini se da tvari u gospinoj travi djeluju i protiv gram-pozitivnih bakterija. Uljni macerat koristi se za zacjeljenje rana i
opeklina, za njegu nečiste i suhe kože, kod bolnih
mišića i zglobova, ali i protiv crijevnih glista.
Čaj se primjenjuje kod bolova u trbuhu, kolika,
upale crijeva, nekontroliranog mokrenja, katara,
glavobolje, žutice, nervnih slabosti, neuroznih
srčanih bolesti, nesanice, slabokrvnosti ili nakon
duševne premorenosti, a osobito se preporučuje
kod grčeva u maternici, upale maternice (endometritis) i kod menstrualnih teškoća, a mješavina s alojom povoljno utječe na jetru. Potopljena
u rakiji pomaže kod reumatizma. Cvjetna vodica,
hidrolat, koja se dobiva destilacijom cvjetova
i listova, sastojak je kozmetičkih proizvoda za
njegu kože. Za tretman ožiljaka kombinira se s
hidrolatom smilja.
Hypericum perforatum L.
Narodni nazivi:
Gospina trava, cvit Gospin, Gospino zelje,
ručica Gospina, ručica Marina, bjeg vražji,
trava sv. Ivana, ivanje zelje, ivanjica, ivanova
trava, ranjenik, krvavac, krvavi korijen, zelje
prostriljeno, zelje strašno, pljuskavica, gorač,
gorčac, zvončac, kantarion i dr.
Gospina trava od pamtivijeka se
smatra lijekom za gotovo sve bolesti,
ali i za tjeranje zlih duhova. Ime roda
Hypericum složenica je od grčkih riječi
hyper, iznad, i eikon, slika, jer se biljka
stavljala iznad slike osobe koju se željelo zaštititi od uroka.
13
TRŠLJA
Pistacia lentiscus L.
Narodni nazivi:
trišlja, smarča, mrča, crnomrta, lentišk, lentiska,
mastik, kunovina, mala smrdljika i dr.
Rod Pistacia pripada
porodici vonjača ili rujeva (Anacardiaceae).
Istoga roda kod nas je
još Pistacia terebinthus
L. Prava tršlja (Pistacia
vera L.), koja daje poznati jestivi plod, raste
u južnijim mediteranskim zemljama.
Tršlja je jedina zimzelena vrsta roda pistacija. Rasprostranjena
je po cijelom Sredozemlju. Voli sunčana
stjenovita staništa, ali
podnosi i zasjenjene
položaje uz morsku
obalu. Otporna je na
žegu i sušu te posolicu.
To je grm ili stabalce
koje može narasti do 5
m. Kožastih je listova,
cvjeta sitnim tamnocrvenim cvatovima
od ožujka do svibnja,
a plodovi su sitne crvenkastožućkaste nakupine koštunica koje
pocrne u kasnu jesen
kad sazriju. Iz plodova
se u nekim arapskim
zemljama dobivalo
ulje za kuhanje, a to se
činilo i na nekim dal-
Prva žvakaća guma – mastika
Najcjenjenija je mastika s grčkog otoka Khíosa, gdje raste
varijetet tršlje koji daje jako
puno smolastog soka. Poznata
je kao Suze Khíosa, zaštićena
je oznakom zemljopisnog
porijekla. Sok koji se cijedi iz
zarezane kore suši se na suncu
i stvrdnjava u gumastu zlaćanu smolu koja se odvajkada
žvakala radi osvježavanja daha,
14
liječenja gingivitisa te želučanih i dišnih tegoba. Naziv te
najstarije žvakaće gume dolazi
od grčkog glagola mastihein,
žvakati. Egipćani su je koristili
u balzamiranju, Grci su njome
liječili žgaravicu i posljedice
zmijskog ugriza, rimski carevi
začinjali su njome vino, u
Otomanskom Carstvu cijena
mastike s Khíosa dosezala je
cijenu zlata, a sultan je krađu
kažnjavao smrću.
Mastika sadrži antioksidanse
i ima antibakterijska i protugljivična svojstva, koja su
predmet ozbiljnih znanstvenih
istraživanja. Naprimjer, već je
utvrđeno da ubija Helicobacter
pylori te pomaže u liječenju
čira na želucu.
Mastika se dodaje u razna jela,
SMRDLJIKA
matinskim otocima za vrijeme
II. svjetskog rata.
Listovi su bogati treslovinama (taninima) pa su se njima
bojale tkanine, a smola tršlje
– mastika – upotrebljavala se
u proizvodnji lakova, parfema i
drugih kozmetičkih pripravaka.
Nazivi lentiska i mastika dolaze od smolastog soka koji se
cijedi iz zarezane kore. Dugo se
smola smatrala jedinim ljekovitim dijelom tršlje, dok francuska škola aromaterapije nije
otkrila da je eterično ulje koje
se dobiva iz smolastog soka,
ali i iz lišća, grančica i plodova
jedan od najboljih venotonika,
koji se koristi kod proširenih
vena, otečenih nogu, hemoroida
i prostatitisa. Iz biljne mase
dobiva se malo eteričnog ulja
pa mu je cijena vrlo visoka.
Pistacia terebinthus L.
Narodni nazivi:
smrdljika, smrdelj, smardej, jud, terpenik,
lusika, trišalj vonjavi, divlji rogač i dr.
Smrdljika je listopadno drvo iz roda pistacija
koje može narasti i do 16 m visine. Odgovaraju joj osunčane južne ekspozicije i na
takvim se položajima penje na veće nadmorske visine pa je uz tokove Neretve, Cetine
i Zrmanje nalazimo i na 700 m visine. Na
Vidovoj gori na Braču, primjerice, s južne se
strane penje i do 750 m nadmorske visine.
Sitni cvjetovi zbijeni su u grozdove žućkastozelene boje. Plod je crvena jestiva koštunica,
koja miriše na terpentin. Naziv joj i dolazi
od iskrivljene grčke riječi terebinthine, kako
su nazivali smrdljiku. Žućkastobijelo drvo je
fine teksture, tvrdo i čvrsto, lijepo se obrađuje i polira. Od njega se izrađuju drveni dijelovi finog oruđa. Dobro je i za ogrjev jer ima
smole, a i lijepo miriše.
Na listovima se često od uboda insekata
pojavljuju šišarke slične rogačima u kojima
ima smole i vrlo mnogo tanina. U nekim krajevima te šišarke nazivaju Judinim rogačima
zato što se vjeruje da se Juda Iškariotski
objesio na stablu smrdljike.
Arheolozi su u Iranu na planini Zagros u
žarama starim sedam do sedam i pol tisuća
godina pronašli smolu smrdljike, koja se u
staro doba zbog antibakterijskog djelovanja
široko koristila za konzerviranje vina.
Pistacija na Jadranu
juhe, umake, sladolede, kavu, kruh,
u drvo na kojem se peče meso. Zadruga uzgajivača s Khíosa na mastici
je izgradila brend poznat u cijelom
svijetu. U trgovinama nazvanim Mastihashop prodaju se likeri, čokolade,
keksi, lokum, ulja, parfemi, zubne
paste, žvakaće gume, vina, kozmetika
od mastike, a troškovi otvaranja prvog dućana vratili su se nakon samo
tri mjeseca.
Neshvatljivo je da se na hrvatskom dijelu Jadrana ne
uzgaja prava tršlja, pistacija, koja se inače nalazi diljem
Sredozemlja, pa je unesena i u SAD. Tršlja i smrdljika
mogu se iskoristiti kao podloge za kalemljenje pistacije,
a uzgoj te voćkarice mogao bi se pokrenuti kod obnove
izgorjelih površina.
U nas se vrstama pistacija gotovo uopće ne posvećuje
pažnja, iako odlično uspijevaju na mediteranskom kršu,
podnose siromašna tla i imaju razvijen korijenov sustav pa
čuvaju tlo od erozije. Uz to imaju primjenu u kemijskoj
industriji, kozmetici i medicini, ali i u prehrani ljudi i stoke.
15
MIRTA
Myrtus communis L.
Narodni nazivi:
mirta, mrča, mrčica, martina, mrta, mrtinka, marča,
mrčela, rujevika, rujevka, jurovika, dandarica (Hvar)
Zaboravljeno blago
Sredozemlja
Stari narodi Mediterana smatrali su mirtu svetim drvom. Grčka božica ljepote i ljubavi Afrodita od svih
je biljaka odabrala samo dvije, ružu i mirtu. U rimskoj
mitologiji mirta je posvećena Veneri. Židovska liturgija slavi je kao biljku koja je sačuvala miris raja da
nas podsjeća što smo izgubili prvim grijehom.
Egipćani, Grci i Rimljani plodove su dodavali vinu
radi poboljšavanja okusa, Atenjani su jeli svježe bobice, a u Rimu su se koristile kao začin. U Dalmaciji u
doba gladi bobe su se sušile i mljele u brašno.
Mirti treba posvetiti pažnju kao voćnoj vrsti, medonosnoj biljci, ukrasnom grmu, ali i industrijskoj
kulturi.
Drvo mirte je fino i jednolične teksture, dobro se
obrađuje, upotrebljava se za izradu manjih predmeta, podložaka i štapova. Šiblje se koristi za pletenje
košara i vrša. Budući da sadrži dosta tanina, mirta je
služila i za mašćenje ribarskih mreža, da svijetli konac
ne bi plašio ribu.
16
Naša mirta (Myrtus communis L.) i saharska mirta (Myrtus nivellei) iz južnog
Alžira jedine su vrste roda Myrtus, koji
pripada brojnoj porodici mrča (Mirtaceae). Vazdazelena aromatična biljka
sušnih sredozemnih staništa samoniklo raste na nižim, toplim i sunčanim
mjestima uzduž jadranske obale i na
otocima. Otporna je na posolicu, ali je
osjetljiva na hladnoću. Stoka je ne brsti
i nema štetočina. Cvjeta od svibnja
nadalje cijelog ljeta nježnim bijelim
cvjetovima, a plodovi su tamnomodre
bobe koje dozrijevaju od studenoga do
siječnja.
Plodovi se mogu jesti sirovi, a kao začin koriste se svježi, sušeni te konzervirani u soli ili slanoj vodi. Od listova se
priprema čaj, a od plodova marmelada.
Najpoznatiji proizvod od mirte su
likeri. U Dalmaciji se u rakiju dodaju
dozreli plodovi, na Sardiniji i Korzici
proizvode liker mirto bianco od listova
i mirto rosso od zrelih fermentiranih
plodova.
Prema spisima Hipokrata, Plinija, Dioskorida, Galena i arapskih liječnika,
drevna medicina obilno je koristila
mirtu. Asirci i Babilonci upotrebljavali
su je kao sredstvo za iskašljavanje, a
Rimljani za ublažavanje želučanih tegoba. Stoljećima je čaj od listova mirte
bio lijek kod probavnih i dišnih tegoba,
urinarnih infekcija, upala u ustima,
proširenih vena te za ispiranje otvorenih rana. Suhe listove mirte žene su
nekad mljele u fini puder za dojenčad.
Čaj ima ugodan miris i olakšava disanje, ali je pomalo gorak.
Od lista, ploda i kore dobiva se mirisno
eterično ulje koje djeluje antivirusno i
antiseptično, a danas ima široku primjenu u aromaterapiji i kozmetičkoj
industriji. Kao i kod ružmarina, i kod
mirte razlikujemo kemotipove eteričnog ulja. Mirta s Korzike daje kemotip
cineol, a sjevernoafrička i dalmatinska
kemotip mirtenil-acetat, no ta se posljednja dva ulja razlikuju po mirisu.
BUŠIN
Rod bušina, porodica Cistaceae, čini oko 20 vrsta. To su
drvenasti vazdazeleni grmovi visoki od 30 cm do metra
i više. Rastu diljem Sredozemlja, na Bliskom istoku te na
Kanarskim otocima. Dobro podnose sušu i preživljavaju
požare, a ne odgovara im dugotrajna studen. Kod nas se
u prirodi javljaju tri vrste bušina.
Vlasnati bušin, Cistus incanus L., ima ružičaste ili svijetloljubičaste cvjetove i obuhvaća tri podvrste: podvrstu
vlasnati bušin (ssp. incanus), korzički bušin (ssp.
corsicus) i kretski bušin (ssp. creticus) s manjim,
debljim, naboranim i ljepljivim listovima
valovito-kovrčava ruba.
Ostale dvije vrste imaju bijele cvjetove. To
su Cistus monspeliensis L., poznat i kao
ljepivi bušin, uskolisni bušin, bušinac, te
Cistus salvifolius L., koji se naziva i bijeli
bušin ili cistac štitoliki. U nas bušine nazivaju još i pelin divji te baršćinac.
Bušin se koristi tisućama godina. Oštećena biljka luči gumastu smolu, labdanum, kojom su se uz ostalo liječili
prehlada, kašalj, menstrualne tegobe i
reumatizam. U davnini ta se dragocjena
tvar dobivala iščešljavanjem ovaca i koza
koje su se u paši provlačile kroz bušinovo grmlje ili pak povlačenjem metli od
kožnatih ili platnenih traka po bušinu.
Lažne brade koje su nosili egipatski faraoni bile su napravljene od kostreti natopljene labdanumom. Pretpostavlja se i
Cistus incanus L., C.
salvifolius L. i
C. monspeliensis L.
da je u sastavu miomirisa koji se
spominje u starozavjetnoj Knjizi
izlaska (30: 34-36) bilo labdanuma.
U Rimu su pripravcima s bušinom
liječili dizenteriju i proljev te kožne gljivične
bolesti. U Europi se od
srednjega vijeka kremama s
bušinom tretiraju inficirane rane i čirevi. Suvremena istraživanja potvrđuju da ekstrakti bušina snažno djeluju
na virus gripe.
Koliki je udio bušina u mediteranskom biljnom
pokrovu govori i to što je za degradiranu makiju ili
garig hrvatski naziv bušik.
Destilacijom grančica i listova bušina dobivaju se
eterično ulje te njegov nusproizvod hidrolat. Ulje bušina je stabilno pa se koristi kao fiksativ u proizvodnji parfema. Važan je sastojak u pripravcima protiv
bora, služi za njegu ispucale, upaljene i inficirane
kože, liječi proširene kapilare, plikove, akne, ekceme
i manje rane, a koristi se i u liječenju proširenih
vena, hemoroida i dekubitusa. Stavlja se također
u mješavine za masažu i tople obloge za natečene
limfne čvorove. Koristi se i protiv kašlja, bronhitisa,
rinitisa te peludne hunjavice. Pomaže i kod zalječenja vodenih kozica, rubeola, šarlaha i hripavca. U
mirisnim mješavinama djeluje opuštajuće.
Bušinova tajna
Na korijenu bušina često parazitira
biljka bušinova ozorina, koja se
primjećuje tek kad procvjeta. Jedna
podvrsta (Cytinus hypocistis L ssp.
clusii) ima crveno-bijele, a druga
(ssp. hypocistis) žute cvjetove. Bušinova ozorina, koja pripada istoj
porodici kao i tropska raflezija s
najvećim cvijetom u biljnom svijetu, pomaže u zarastanju tkiva i u
tradicionalnoj medicini se koristi za
liječenje dizenterije i raka grla. Kod
nas je strogo zaštićena biljka.
17
LOVOR
Laurus nobilis L.
Narodni nazivi:
lovor, lovorika, javor, javorika, lorber i dr.
Lovorov vijenac
Prema starogrčkoj mitologiji, bog Eros našalio se s bogom Apolonom tako što ga je
pogodio strijelom ljubavi, a nimfu Dafnu
strijelom koja ubija ljubav. Apolon je salijetao Dafnu, ali ga ona nije htjela i molila je
svoga oca Peneja da joj promijeni lik, pa ju je
on pretvorio u lovor. Tako je lovor bio posvećen bogu Apolonu, a lovorov vijenac davao
se u znak priznanja istaknutim pjesnicima
i junacima. Taj su običaj preuzeli potom
Rimljani, preko kojih je došao i do novijeg
doba. Odatle laureat, od latinskog laureatus, lovorom ovjenčan, označava onoga tko
je općenito poznat po zaslugama, odnosno
dobitnika visokog javnog priznanja osobito
za postignuća na polju znanosti i umjetnosti,
kao i pobjednika prestižnog natjecanja.
18
Lovor je zimzeleno aromatično drvo iz
porodice Lauraceae. Može narasti i do 18
metara visoko. Šume lovora oko Lovrana
na zapadnoj obali Kvarnerskog zaljeva
svrstavaju se među najljepše na svijetu.
Lovor podnosi sjenu i niske temperature,
sušu i jake vjetrove. Lako se oblikuje pa se
često sadi kao dekorativni grm ili drvo.
Kožasti sjajni mirisni listovi lovora, svježi ili sušeni, jedan su od najpoznatijih
začina. Od davnina se, naime, smatra da
sastojci u lovoru jačaju tek i poboljšavaju
probavu.
List i plod, tamnomodra bobica, koristili
su se i kao lijek. Među ostalim, iz njih se
dobiva eterično i masno ulje. Još je Hipokrat preporučivao lovorovo ulje protiv
tetanusa i lišće za ublažavanje porodiljnih
bolova, Galen je koristio lovor kod kamenca mokraćnog sustava, a arapski liječnik
al Razi protiv tikova. U srednjem vijeku
plodovi lovora primjenjivali su se kod
kašlja i oporavka kose. Lišćem se u narodnoj medicini liječila groznica, a laneno ili
suncokretovo ulje u kojem se močilo lišće
lovora stavljalo se na obloge za liječenje
paralize.
Eterično ulje dobar je dezinficijens i insekticid. U prošlosti se koristilo za prevenciju
kolere, dizenterije i malarije, a dimom
lovorova drva i eteričnog ulja tjerali su se
komarci i mravi. Eterično ulje lovora pomaže zacjeljivanju tkiva pa se melemi od
njega stavljaju i na otvorene rane. Dodaje
se i u pripravke za iskašljavanje i liječenje
bronhitisa. Često se koristi za masaže jer
ublažava reumatske bolove, a u aromaterapiji primjenjuje se protiv visokog krvnog
tlaka, za poticanje koncentracije prilikom
kreativnog rada i oporavak od depresije. U
kozmetici se preporučuje za jačanje kose.
Dokazano je također da zgnječeni plodovi i
masno ulje u sastavu krema djeluju protiv
svraba te kod reumatskih bolesti, grčeva i
neuralgije.
Kemijski spoj megastigmanski glikozid
koji se dobiva iz lovorova lišća (laurozid B)
u visokim koncentracijama suzbija širenje
raka kože, melanoma.
ŠMRIKA, SMRIČ
Šmrika ili smrič je grm ili manje stablo iz
porodice čempresa – Cupressaceae. Na tvrdim granama rastu čvrste, vrlo bodljikave
iglice. Od borovice, Juniperus communis,
razlikuju se po tome što iglice oxycedrusa
s gornje strane imaju dvije uzdužne bijele
pruge, a s donje izraženi greben, dok borovica ima jednu bijelu liniju. Plod je češer,
iako je po izgledu boba zelene boje koja je
kad sazrije crvenkastosmeđa i sjajna.
To je mediteranska i submediteranska biljka koja raste od razine mora sve do 1400
m nadmorske visine, pa se sreće od Sredozemlja do Krima i Kavkaza. Ne smetaju
joj posolica ni ekstremna suša i žega, ali ni
vrlo niske temperature.
Plodovi su gorki i nejestivi, no sadrže nadražujuće tvari koje djeluju na crijevne
parazite i potiču mokrenje. Grci i Rimljani
su ih koristili kao lijek protiv ugriza otrovnih životinja. Prokuhani plodovi izvrstan
su začin, osobito mesnim jelima. Od njih se
pravi i rakija smrikovača.
Smriku valja razlikovati ne samo od borovice (Juniperus communis), nego i od
pukinje (J. oxycedrus ssp. macrocarpa), od
koje se u Istri i na Kvarneru pravi smričevo
vino, a pogotovo od gluhača (Juniperus phoenicea L.), koji ima slične plodove, ali mu
lišće nije bodljikavo.
Ulje gluhača je vrlo otrovno i njime se nekoć izazivao pobačaj. Po tome je i cijeli rod
dobio ime Juniperus, koje je složenica od latinskih riječi juvenis, mlad, i pario, rađam.
Od grančica, iglica i plodova šmrike također se dobiva eterično ulje. I ono je otrovno
ako se uzima oralno. U medicinu je eterično ulje šmrike uvela francuska medicina u
XIX. st. zbog antiseptičnog i protuparazitskog djelovanja. Odlično je kod raznih oblika iritacije kože i u uljnim mješavinama za
liječenje seboreje i psorijaze. U pripravcima
za njegu kose regulira lučenje masnoće,
pomaže kod opadanja kose te uklanjanja
prhuti. Ulje je tamnocrvenkastosmeđe i
oštrog je mirisa. Kada postane crnosmeđe
to je znak da je staro i pokvareno. S upotrebom toga ulja općenito treba biti oprezan i
ne koristiti ga bez stručnog savjeta.
Juniperus oxycedrus L.
Ražanj
Drvo šmrike lijepo se obrađuje, srčika je
ružičasta, a izvana je bijelo. Izgaranjem širi
fini miris. Na srednjodalmatinskim otocima od kolaca šmrike prave se plosnati
ražnjevi za pečenje ribe (srdele) i mesa. U
Dalmatinskoj zagori od šmrike su se izrađivale bukare, posude za vino. Govorilo se
da u bukari od šmrike i loše vino postaje
dobro.
U srednjem vijeku dimom šmrike dezinficirao se prostor i tjerali su se zli duhovi.
Pepeo se stavljao u vino i pio kao diuretik,
a namočen u vodu i kao lijek protiv kuge.
19
ČEMPRES
Cupressus sempervirens L.
Narodni nazivi:
čempres, cimpreš, čempris, čempriš, čipres, cipres,
ančipres, kupres i dr.
Hvarski čempres
Čempres je dugovječna vrsta. Pretpostavlja
se da najstariji čempres na svijetu u Abarquu
u Iranu ima više od 4000 godina. Korčulani
tvrde da je jedan čempres iz Čare najstariji u
Europi i da ima oko 500 godina. Za čempres
u dvorištu franjevačkog samostana u Hvaru
negdje piše da je star 300, a negdje oko 500
godina. Oba su zaštićena kao spomenik prirode.
Drvo čempresa je trajno, kvalitetno i izdržljivo, takorekuć neuništivo. Zato su upravo
od njega bila napravljena vrata na bazilici sv.
Petra u Rimu koja su trajala 800 godina. U
našim krajevima od najravnijih i najviših stabala izrađivali su se jarboli.
20
Vazdazeleno stablo iz porodice čempresa (Cupressaceae), koje može dostići
30 m visine i više, potječe s istočnog
Sredozemlja, a danas ga ima na svim
kontinentima. Krošnja mu je tamnozelene boje.
Stablo čempresa pojavljuje se u dva
oblika. Oblik C. sempervirens f. pyramidalis, u narodu poznat kao “muški
čempres”, ima uspravljene i priljubljene
grane, koje se sužavaju u šiljasti tanki
vrh. Oblik C. sempervirens f. horizontalis, koji se ponegdje izdvaja u zasebnu
vrstu Cupressus horizontalis Mill., ima
široku kupastu krošnju s vodoravnim
granama i u narodu je poznat kao “ženski” čempres.
Tisućama godina čempres je dekorativna biljka u parkovima i vrtovima,
a često se sadi u drvoredu uz putove.
Ipak, ponajviše ga vezujemo uz groblja,
jednako u muslimanskom i u kršćanskom svijetu, pa je simbol žalosti, smrti
i besmrtnosti, vječnosti, čistoće i stabilnosti, unutarnje snage i slobode. Njegovim drvom se i kadilo tijekom kremiranja. Zbog tisućljetne eksploatacije šume
čempresa su uništene i na Mediteranu
ih je ostalo tek nekoliko.
Čempres ima puno smole i iz njega se
destilacijom dobiva vrijedno ulje. Ono
se u kozmetici koristi u pripravcima
protiv prhuti, kremama za pomlađivanje, posebno za masnu kožu s aknama.
Važan je dodatak u vodicama za brijanje, tonicima za čišćenje kože i dezodoransima. Farmaceutska industrija
dodaje ga u preparate za zacjeljivanje
tkiva, liječenje seboreje, hemoroida,
proširenih vena i problema s oteklim
nogama. Smatra se imunostimulantom,
ali se vjeruje i da potiče cirkulaciju.
Aromaterapeuti ga upotrebljavaju za
stanja stresa i psihičke krize, jer miris
čempresova ulja stvara mirnu i spokojnu atmosferu pa pomaže uspostavljanju
ravnoteže i tijela i duha čak i kad nam
se čini da se duhovno i emocionalno
potpuno raspadamo.
ALEPSKI BOR
Alepski bor, drvo iz porodice borova (Pinaceae), ime je dobio prema drevnome sirijskome gradu Alepu. Raširen je po
cijelom Sredozemlju. Drvo naraste do 20 m visoko, deblo je
krivudavo, iglice su tanke, duge do 15 cm, uvijek su dvije
zajedno, češeri su mu jajasti i najčešće okrenuti nadolje.
Taj je bor karakterističan za mediteransku šumsku vegetaciju, a još uvijek se ne zna da li su ga u Dalmaciju nekad davno donijeli ili je oduvijek tu rastao. Otporan je
na sušu i dobro podnosi vjetar, a uspijeva na oskudnome vapnenačkom tlu, pa se njime pošumljavaju
krški tereni. Lako gori, a požari mu pomažu da se
širi jer se češer na toplini otvara i izbacuje sjemenke. Češeri i šire požar jer daleko lete. Nakon
požara područje nekad miješane vegetacije zaposjeda često upravo alepski bor, koji se brzo širi.
“Rođaci” su mu u hrvatskom primorju i na otocima crni bor (Pinus nigra), pinija (Pinus pinea) te
brucijski bor (P. halepensis var. brutia), koji su početkom XIX. st. donijeli Francuzi. Pinjole, sjemenke pinije
ili pitomog bora, jedu se sirove i pržene, a u kulinarstvu
od njih se rade torte i dodaju se u razna jela. Dalmatinski
crni bor (Pinus nigra Arnold ssp. dalmatica /Vis./ Franco)
endemična je svojta, a raste visoko po hrptovima srednjodalmatinskih otoka Hvara, Visa i Korčule te poluotoka
Pelješca.
U narodnoj medicini od grančica i iglica bora te od smole
i od eteričnih ulja spravljaju se razni pripravci. Čaj od
bora se koristi za jačanje organizma, pročišćavanje dišnih putova, protiv kašlja, reumatizma i oboljenja kože.
Za ublažavanje grčeva izazvanih žučnim kamencem
uzima se svježa smola, kojom se liječe i kožne bolesti. U
aromaterapiji se koriste eterična ulja više vrsta bora, pa
tako i alepskog. Eterično ulje dobiva se destilacijom iglica
vodenom parom.
Kora alepskog bora obiluje treslovinama (taninima) te se
rabi za štavljenje kože. Zasijecanjem kore i debla dobiva
se sirova smola. Smolarenje je nekad bilo rašireno u
našim krajevima jer se od smole dobivala paklina, koja
se upotrebljava za brtvljenje oplate drvenih brodova.
Preradom smole crnogoričnog drveća dobiva se također
terpentin, tekućina aromatična mirisa, koja služi kao
otapalo i kao sirovina za proizvodnju terpentinskog ulja i
kolofonija. Kolofonij je ostatak destilacije terpentina koji
se upotrebljava kao sirovina u proizvodnji laka, sapuna,
papira, izolacijskih masa i maziva, a koristi se i za mazanje struna na gudalu.
U Grčkoj se smola alepskog bora dodaje u bijelo i crno
vino (pretežno u Atici i Korintu) radi zaštite od kvarenja,
no od toga vino stajanjem postaje neugodno gorko.
Pinus halepensis Mill.
Narodni nazivi:
alepski bor, bili bor, sosna
Pakleni otoci
Pakal ili paklina je borova
smola s dodatkom čađi i loja
koja se upotrebljavala za šuperavanje to jest brtvljenje dužica na oplati i palubi drvenih
brodova. Brtvljenje se izvodilo
tako da se u procjep između
dužica dlijetom utiskivala
kudjelja i paklina. Pakleni ili
Paklinski otoci ispred grada
Hvara ime su dobili po proizvodnji pakline.
21
RJEČNIK
ljekovito bilje – bilje koje sadrže alkaloide,
glikozide, saponine, treslovine, eterična ulja,
smole, sluzi i druge tvari koje se primjenjuju u medicini i ljekarništvu. Živeći u prirodi
čovjek je od davnina upoznavao različite biljke. Mnogima se hranio, a za druge je otkrio
da imaju ljekovita svojstva. Pučka medicina
primjenjuje velik broj ljekovitih biljaka, a i
početak ljekarništva, posebno vještine pripravljanja lijekova, zasniva se na ljekovitom
bilju. S vremenom ljekarnici su uvidjeli da ljekovite tvari nisu ravnomjerno raspoređene po
biljnim organima. Katkad ih je više u cvijetu
ili u listu, a katkad u korijenu, kori ili drugim dijelovima biljke, što je ključno u izradi
ljekovitih pripravaka. Također, biljke iste vrste
mogu sadržavati djelotvorne tvari u različitoj
količini, kakvoći i kemijskom sastavu. Sastav i
količina pojedinih tvari u biljci ovise o tlu, sezoni branja, vremenskim prilikama te godine,
bere li se zorom, sredinom dana ili uvečer, po
sunčanom ili oblačnom vremenu, a na kraju
presudan je i način obrade. Neke su biljke npr.
u svojoj pradomovini vrlo otrovne, dok prenesene i uzgojene u drugom podneblju postaju
gotovo neotrovne.
Danas se pomno ispituje kako ljekovito tako
i otrovno djelovanje biljaka. No, budući da
se kod ljekovitog bilja ne može jamčiti točno
određena koncentracija djelotvornih sastojaka,
službena medicina često odbija upotrijebiti bilje kao lijek, jer ne zadovoljava osnovni uvjet za
ciljano liječenje. Rješenje je u izdvajanju čistih,
standardiziranih ljekovitih tvari iz biljaka te
izradi standardiziranih farmaceutskih pripravaka iz ljekovite biljke. Na temelju spoznaja o
djelotvornosti pojedinih tvari izoliranih iz biljaka načinjeni su mnogi lijekovi.
Zbog razvoja farmaceutske industrije temeljene pretežno na sintetskim i biosintetskim
lijekovima ljekovite su biljke znatno izgubile
prvotnu važnost u liječenju, no ipak su zadržale
značajnu ulogu u olakšavanju simptoma bolesti, različitih zdravstvenih tegoba te liječenju
lakših bolesti. To se posebno odnosi na bolesti
i tegobe poput prehlade, kašlja, nesanice, iscrpljenosti, neuroze, zatvora, reumatskih bolova
i slično.
22
U Hrvatskoj imamo velik broj biljnih ljekarni,
što upućuje na popularnost fitoterapije. Pionir
u razvoju lijekova na biljnoj osnovi u nas je
Zavod za farmakognoziju Farmaceutsko-biokemijskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Naravno, u znanstvenoj fitoterapiji upotrebljavaju se kemijski definirani, čisti izolati iz bilja,
različite biljne prerađevine (tinkture, uvarci,
kapi) te izravno same biljke ili njihove mješavine (čajevi). U prometu se nalazi i određen broj
industrijski proizvedenih gotovih lijekova biljnoga podrijetla. Pri industrijskoj izradi osnova
za određivanje doze je kvantitativna analiza
ljekovitih sastojaka, što ujedno pokazuje vrijednost biljke upotrijebljene za osnovu lijeka.
Neke ljekovite biljke se i uzgajaju, a mnoge se
skupljaju u prirodi, pri čemu treba paziti na
očuvanje staništa kako bismo ih i nadalje nalazili na istom mjestu. (prema Hrvatskoj enciklopediji)
kemotip – ovisno o mjestu gdje raste (genetski materijal, zemlja porijekla, klima, sastav
tla, izloženost biljke zračenju, fitosociološki
utjecaj, razdoblje berbe, količina kiše i sunca i
dr.), biljka može davati eterično ulje različitog
kemijskog sastava i djelovanja i to se naziva
kemotip. Kemotip određuje eterično ulje s kemijske, botaničke i biokemijske točke te kazuje
kojih skupina kemijskih spojeva u nekom ulju
ima najviše i kakvo je s obzirom na to njegovo
djelovanje (npr. potiče li cirkulaciju, smanjuje
li bol ili regenerira kožu). Samo poznavanje
kemotipa može jamčiti sigurnu i pravilnu upotrebu eteričnog ulja.
eterična ulja – hlapljivi i mirisni sastojci aromatičnih biljaka, koriste se u farmakologiji,
fitoterapiji, kozmetičkoj i parfimerijskoj industriji, ali i u kulinarstvu. Dobivaju se iz bilja
postupcima destilacije, ekstrakcije i tiještenja.
Teško se otapaju u vodi, a lako su topiva u
alkoholu. Iako imamo dojam da eterična ulja
lako hlape, pa su zato i dobila naziv “eterična”
(po lako hlapljivoj tekućini eteru), vrelište im
je redovito iznad 100° C, uglavnom od 150° do
300° C.
Eterična ulja sastavni su dio obrambenog su-
mediteransko ljekovito bilje
stava biljaka i mnogo aktivnija su kod onih koje
rastu u teškim uvjetima, bez dodatka gnojiva,
zaštitnih sredstava, navodnjavanja i sl. Djelovanje eteričnog ulja nije zbroj pojedinih komponenti nego je rezultat prirodnog stvaranja u
živom organizmu biljke. Zbog toga se sintetsko, u laboratoriju napravljeno eterično ulje,
makar po kemijskom sastavu naizgled jednako,
ne može mjeriti s eteričnim uljem dobivenim
iz biljke.
Eterična ulja se nazivaju i esencijama, jer i jesu
ono esencijalno iz biljke.
destilacija – parna, vakuumska, frakcijska –
postupak izolacije u vodi netopivih isparivih
tvari iz biljnog materijala. Eterična ulja koja se
upotrebljavaju u aromaterapiji dobivaju se vodenom, vodeno-parnom i parnom destilacijom,
a posljednji je način danas najrašireniji.
hladno prešanje, tiještenje – istiskivanje eteričnog ulja iz kore citrusa.
ekstrakcija – crpljenje; izvlačenje, vađenje,
izravno izdvajanje esencije iz biljnog materijala. Primjenjuje se kada biljni materijal sadrži
male količine eteričnog ulja ili ima termolabilne sastavnice odnosno spojeve s vrlo visokim
vrelištem. Ekstrakti su gotovo čist sadržaj biljnih žlijezda. Mogu biti mirisni i mirisno-ljekoviti, a sadrže i spojeve kojih nema u eteričnim
uljima.
maceracija – (kasnolat. maceratio: močenje)
prožimanje biljaka ekstrakcijskom tekućinom
(otapalom) pri običnoj temperaturi kako bi se
izlučile određene tvari; postupak iscrpljivanja
(ekstrakcije) djelotvornih tvari iz usitnjenog
bilja. Kao otapalo se koriste biljno ulje, destilirana voda, alkohol, eter, ocat, vino ili smjesa
tih tekućina. Usitnjeno bilje prelije se otapalom
(ekstraktnim sredstvom), a nakon iscrpljivanja
ekstraktna tekućina se procijedi i ostavi nekoliko dana na hladnome mjestu i zatim se filtrira.
Biljna ulja odličan su medij za dobivanje ljekovitih i mirisnih kozmetičkih pripravaka. Razni
dijelovi biljaka potapaju se u biljno ulje i tako
se dobiju pripravci u kojima se nalaze ljekovite
komponente biljaka koje su topive u ulju. Kod
nas se macerati najčešće rade u maslinovom
ulju, ali i oni pripremljeni u nekom laganijem
ulju mogu imati izvrsna ljekovita i kozmetička
svojstva. Macerati se izravno nanose na kožu
ili se stavljaju u kreme i druge kozmetičke
pripravke. Maceriraju se gospina trava, neven,
smilje, lavanda, stolisnik, kamilica i mnoge
druge biljke.
hidrolat, cvjetna vodica – vodena otopina s
aromatskim hidrofilnim molekulama eteričnog
ulja, dobiva se destilacijom bilja. Obično se misli da je hidrolat nusproizvod toga postupka, no
u mnogim slučajevima biljni se materijal destilira baš zbog hidrolata. Tada je nusproizvod
mala količina dobivenog eteričnog ulja koje se
nerijetko i ne izdvaja iz hidrolata; to je slučaj,
primjerice, kod gospine trave.
apsoluti – jako koncentrirana mirisna tvar koja
se dobiva raznim postupcima ekstrakcije biljaka. Sasvim su drukčijeg sastava od eteričnih
ulja dobivenih parnom destilacijom i uglavnom
se ne smiju koristiti u aromaterapiji. Jedini
apsoluti koji se koriste u aromaterapiji su oni
dobiveni ekstrakcijom superkritičnim ugljikovim dioksidom (CO2 apsoluti), no to je skup i
tehnološki zahtjevan postupak.
konkreti – mirisne tvari koje se dobivaju ekstrakcijom biljnog materijala organskim otapalima. To nisu eterična ulja i ne mogu se
primjenjivati u aromaterapiji. Osim sadržaja
biljnih žlijezda u njima ima i drugih tvari, npr.
voskova.
aromaterapija – liječenje primjenom eteričnih
ulja.
fitoterapija – liječenje biljem, herbalizam.
farmakologija – dio medicine koji proučava
djelovanje lijekova na organizam.
farmakopeja – knjiga ili ukupnost propisa o
pripravljanju lijekova i postupanju s lijekovima;
ljekopis.
23
LITERATURA
Flora jadranske obale i otoka, 250 najčešćih
vrsta, grupa autora, urednica mr. sc. Jasna
Matekalo Draganović, Školska knjiga, Zagreb,
2008.
Atlas drveća i grmlja, dr. Čedomil Šilić,
Svjetlost, OOUR za udžbenike i nastavna
sredstva, Sarajevo, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Beograd, 1988.
Monografija Otok Hvar, Miro A. Mihovilović
i suradnici, Matica hrvatska, Zagreb, 1995.
Projekt COAST - Očuvanje i održivo
korištenje biološke i krajobrazne raznolikosti na
dalmatinskoj obali putem održivog razvitka
obalnog područja: Poljoprivredna bioraznolikost
Dalmacije, Tradicijsko poljoprivredno bilje i
domaće životinje, lipanj 2009.
Otkrivajući Hvar, Aldo Čavić, Muzej Staroga
Grada, 2010.
“Poljoprivreda na otoku Hvaru za vrijeme
uprave Mletačke Republike”, Marijan Jukić i
Christian Bašić, Hrvatsko geografsko društvo,
geografija.hr, 3. 12. 2004.
http://www.botanic.hr/praktikum/tumac.
htm: Botanički praktikum On-Line: Tumač
pojmova
hirc.botanic.hr/fcd/ - Flora Croatica Database
Pravilnik o sakupljanju zaštićenih samoniklih
biljaka u svrhu prerade, trgovine i drugog
prometa, (NN 154/08)
Pravilnik o proglašavanju divljih svojti
zaštićenim i strogo zaštićenim (NN 99/09)
24
Mirta - zaboravljeno blago Sredozemlja,
mr. sc. Stanislav Štambuk, Poljoprivredna
savjetodavna služba, Marko Vučetić, dipl. ing.,
Državni hidrometeorološki zavod, prezentacija
u Velom Grablju 28. i 29. lipnja 2013.
www.plantagea.hr/dev/etericna-ulja, Priroda
na vašem dlanu by Stribor
(koristili smo razne tekstove dr. sc. Stribora
Markovića, mr. pharm., fitoaromaterapeuta)
Izolacija eteričnih ulja, prof. dr. sc. Sandra
Vladimir-Knežević
Postupci proizvodnje eteričnih ulja, dr. sc.
Dubravka Škevin
Lavandula Croatia - lavanda, uzgoj lavande,
prodaja lavande, plantaža lavande
http://www.lavandula-croatia.com/lavanda/
Screening of volatile composition of
Lavandul... [Chem Biodivers. 2009] PubMed - NCBI
http://www.ncbi.nlm.nih.gov/
pubmed/19319870
Lavanda & Lavandin
http://lavanda-lavandin.com/Etericno_ulje.htm
http://www.bio-lavanda.com/vrste.html
lavender-croatia.com
Evaluation of antioxidant potential of
Lavandula x intermedia Emeric ex Loisel.
‘Budrovka’: a comparative study with L.
angustifolia Mill. - ResearchGate
http://www.researchgate.net/
publication/46579309_Evaluation_of_
antioxidant_potential_of_Lavandula_x_
intermedia_Emeric_ex_Loisel._’Budrovka’_a_
comparative_study_with_L._angustifolia_Mill
Ova publikacija izrađena je uz pomoć Europske unije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost
partnera na projektu – Općine Jelsa
i Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, i ni na koji način se ne
može smatrati da odražava gledišta
Europske unije.

Download Report