6.12.2013. VII. Uloga, Smisao i Funkcija Etičkih Odbora u Zavodima za Forenziku • VII. Uloga, Smisao i Funkcija Etičkih Odbora u Zavodima za Forenziku 2p + 1v • 7.1 Moralno-etička podobnost članova porote • 7.2 Sposobnost svjedočenja - Moralni principi i krepost istinitosti pri zaklinjanju na sudskom svjedočenju (poligrafsko ispitivanje-Detektor laži i pseudo-znanstvene tehnologie procjene istinitosti) • 7.3 Pristupi donošenju odluke o krivičnosti • 7.4 Uloga, Smisao i Funkcija Etičkih Komiteta u Zavodima za Forenziku 1 6.12.2013. Moralno-etička podobnost članova porote • Poštenje • Humanost • Objektivnost • Realnost procjene • Moralna besprijekornost • Istinoljubivost • Razboritost • Nepristranost • Psihička uravnoteženost (ne zgražavanje nad opsecenim scenama zločina) Jedan od ciljeva kaznenog postupka je utvrđivanje istine o tome što se dogodilo. Budući su okrivljenik i svjedoci izvor saznanja o pojedinom kaznenom događajaju logično je da njihovi iskazi od davnina imaju centralnu ulogu u kaznenim postupcima. Iskazi su se pribavljali na razne načine, od torture pa sve do uporabe narkotičnih sredstava. Takve metode su s vremenom izumrle, jer se u pitanje dovodila moralnost (i humanost) tih postupaka, a samim time i istinitost i valjanost tako pribavljenog iskaza. Danas zakoni taksativno navode tko sve i pod kojim uvjetima može dati valjan iskaz, te tko sve može biti sankcioniran za davanje neistiniog iskaza. Iako svi imamo moralnu dužnost govoriti istinu, zakon tu obvezu tretira drugačije za svaku od stranaka u postupku. Možemo reći da se zakonodavac vodio moralnim i etičkim načelima, te na taj način pokazao osjetljivost prema određenim skupinama ljudi koji se javljaju kao potencijalne stranke u postupku. Okrivljenik je ujedno i osoba kojoj je samo kazneno djelo i sve u svezi s njim najbolje poznato pa možemo reći da je njegov iskaz možda i najvažniji. No, uzimajući u obzir njegovu ulogu u postupku moramo se zapitati možemo li očekivati da će doista govoriti istinu, te tako dati dokaze protiv sebe? Možemo li ga i na koji način navesti na ispunjenje svoje moralne dužnosti govorenja istine? Svjedok je također jedna od stranki u postupku, no za razliku od okrivljenika on ima i zakonsku obvezu iskazivanja istine. No, kao što smo rekli, i glede svjedoka zakonodavac predviđa iznimke kada je moguće uskratiti svjedočenje, odnosno kada bi bilo nemoralno i neetički prisiliti osobu da iskazuje. 2 6.12.2013. Kaznenopravna sposobnost svjedočenja Svjedočenje možemo definirati kao iskazivanje osobe protiv koje se ne vodi kazneni postupak, a za koju je vjerojatno da nešto zna o činjenicama koje se utvrđuju u kaznenom postupku. Svjedok iskazuje o onim činjenicama koje je spoznao sam, vlastitim opažanjem (tzv. svjedok očevidac) ili o onome što je saznao od drugih osoba (tzv. svjedok po čuvenju). Svjedokom se postaje tek pozivanjem, a do tada se na osobu ne primjenjuju prava i dužnosti svjedoka. Na davanje iskaza (svjedočenje) može biti pozvana svaka osoba koja je sposobna razborito iskazivati, pa i osobe s tjelesnim i duševnim manama ako su u stanju na taj način komunicirati sa sudom, uključujući i djecu. Zakon ne poznaje apsolutnu nesposobnost svjedoka, tj. ne polazi od stajališta da neka osoba uopće nije sposobna biti svjedok. Svjedok može biti relativno nesposoban ili imati „povlasticu“ odnosno oslobođenje od svjedočenja. Kada govorimo o „povlastici“ od svjedočenja, onda tu podrazumjevamo pravo osobe da na pojedina pitanja ne odgovori zato što bi time izložile sebe ili svoga bliskoga rođaka teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili kaznenom progonu. Odbiti dati iskaz u cijelosti mogu tzv. ugroženi svjedoci. Tu spadaju dvije kategorije osoba. 1) Prva kategorija su osobe koje bi davanjem iskaza izložile sebe ili blisku osobu ozbiljnoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega. Međutim, te osobe ne moraju svjedočiti dok im se ne osigura zaštita svjedoka. Kada se osiguraju posebni uvjeti (poseban način ispitivanja, mjere zaštite osobe i njoj bliski osoba), ugroženi svjedok gubi tu povlasticu. 2) Druga skupina svjedoka su posebno osjetljive osobe. Pod posebno osjetljivim osobama podrazumjevamo djecu, stare i/ili bolesne osobe, te osobe s posebnim potrebama, kod kojih bi primjena običnih pravila o ispitivanju dovela do traume ili teških šteta po psihofizičko zdravlje. Jedna od novina u novom Zakonu o kaznenom postupku je i parcijalni imunitet svjedoka. Taj imunitet može biti važan u teškim kaznenim djelima. Sastoji se u tomu da se svjedoku daje pisana izjava da se neće pokrenuti kazneni progon (protiv njega ili njemu bliske osobe) ako odgovori na pitanja na koja je prethodno uskratio odgovor zbog opasnosti od izlaganja sebe ili bližnjega kaznenom progonu. U ovom slučaju se primjenjuje načelo razmjernosti u odnosu na težinu kaznenog djela svjedoka naspram kazneno djelo u kojem daje izjavu. 3 6.12.2013. Relativna nesposobnost svjedočenja predviđena je u slijedećim slučajevima: Osoba koja bi svojim iskazom povrijedila obvezu čuvanja službene državne ili vojne tajne, dok je nadležno tijelo ne oslobodi te obveze, Branitelj okrivljenika, osim ako to sam okrivljenik ne zahtjeva, Okrivljenik u postupku u kojem su primjenjene odredbe o spajanju postupka, Vjerski ispovjednik o onome što mu je okrivljenik ispovjedio, Maloljetnik koji s obzirom na dob i duševnu razvijenost nije sposoban shvatiti značenje prava da ne mora sjedočiti ne može se ispitati kao svjedok, Nadalje, oslobođenje od svjedočenja Zakon predviđa u slijedećim slučajevima: Bračni ili izvanbračni drug okrivljenika, Rođaci u uspravnoj lozi, u pobočnoj do trećeg stupnja zaključno te srodnici po tazbini do drugog stupnja, Posvojenik i posvojitelj okrivljenika, Odvjetnici, javni bilježnici, porezni savjetnici, liječnici, zubari, ljekarnici, primalje i socijalni radnici o onome što su u obavljanju svoga zanimanja saznali od okrivljenika, Novinari i njihovi urednici u sredstvima javnog priopćavanja o izvorima obavijesti i podataka Moralni principi i krepost istinitosti pri zaklinjanju na sudskom svjedočenju • Istina je sklad mišljenja i govora sa stvarnošću. • Istinoljubivost je jedna od osnovnih pretpostavki pravde i društvenog života, uopće.Teško bi bilo zamislit ljudski život, pogotovo javni i društveni, bez istine i njenog poštovanja. • Zahtjev pravednosti traži po sebi poštivanje istine u privatnom i javnom životu. • Istinito treba misliti, poštovati istinu, govoriti i po njoj živjeti. • To je moralna obaveza ne samo pojedinca, nego naročito društvenog života. • No, govoriti o istini, danas, kada su riječ istina i njezin sadržaj, gotovo iščezle iz našeg govora ili su izokrenute, subjektivne su ili relatvizirane teško je. 4 6.12.2013. Dužnost istinitosti • Svjedočenje na sudu je posebni oblik moralne obveze prema istini. Istina kao takva vrlo je važna za osobnost i društveni život čovjeka. Stoga je logično da i zakonodavac prepoznaje važnost istinitosti, odnosno, u našem slučaju, važnost istinitog iskazivanja. Dužnost istinitog i autentičnog svjedočenja prisutna je i u religijskom životu čovjeka, kao i u zakonskom. Međutim, dok kršenje moralne dužnosti istinitog iskazivanja s etičkog aspekta neće prouzročiti nikakve sankcije (osim eventualno moralne osude društva), to nije slučaj i kod kršenja dužnosti istinitog i autentičnog svjedočenja koju nam zakon nameće u kaznenom postupku. Zloporaba/povreda istine • Odnosi protivni istini: laž, ogovaranje i kleveta. LAŽ i lažno svjedočenje – lagati, znači govoriti, ponašati se, raditi protiv istine, da se zavede u bludnju onaj tko je ima pravo saznati. Vrste laži mogu biti slijedeće: škodljiva – kojom se šteti bližnjem zabavna – koja nije štetna niti grješna ako je bližnji može prepoznati kao šalu. iz nužde – kojom sam govornik želi osloboditi neke nevolje ili time hoće drugom pomoći. Ima i okolnosti u kojima može biti i dopuštena vrsta varke, prikrivene riječima, kojima se vješto izbjegava izravni govor istine, tzv. restrictio mentalis (mentalna restrikcija; misleno, govorno ograničenje; preneseno, umanjeno značenje govora). Postoji dvostruja mentalna restrikcija: - prava (pure mentalis), koja je prava laž i stoga nedopuštena - u širem smislu (late mentalis), tj. mentalna restrikcija iz koje bi se mogla nazrijeti istina, skrivena višeznačnim riječima. Dopušteno je koristiti ovaj oblik uz opravdane razloge kada se želi zaštiti neko dobro (život, zaštita tajne, zavaravanje neprijatelja, pomoć u nevolji i slično). Laž je u moralnom području grijeh; laki ili teški, ovisi o važnosti sadržaja i drugim okolnostima u kojima se laž koristi (KKC 2484). Patološke laži su bolesna pojava kao i amfibolija/način govora koji dopušta višestruko tumačenje. skupa s mentalnom restrikcijom nisu dopuštene, ako se ne može razumijeti pravi smisao. 5 6.12.2013. Krivo svjedočenje ne znači samo juridičku odgovornost, nego prije svega moralnu krivnju sa svim posljedicama koje uključuje moralna odgovornost. Lažno svjedočanstvo koje je izrečeno pred sudom, smatra se smrtnim grijehom, prema nekim moralistima. Lažno svjedočenje jest „po sebi težak grijeh protiv pravednosti“. Lažno svjedočiti znači pridonositi da drugi bude osuđen, da trpi štetu i sl. Krivo svjedočenje je zabranjeno i u VIII. Božjoj zapovijedi. Ako je takvo svjedočansto dano pod prisegom, ono predstavlja i krivokletstvo. Svatko je dužan govoriti istinu na sudu , te paziti da ne povrijedi tuđe pravo kao npr. da netko nevin ne bude osuđen. Krivokletstvo – je izjava protivna istini javno izrečena pod prisegom, pa se težina grijega mjeri prema istini koju iskrivljuje, prema okolnostima, nakani lažljivca i pretprljenoj šteti žrtve. Takvi postupci pridonose ili osudi nedužna čovjeka, ili opravdanju krivaca, ili povećanju kazne optuženih. Teško škode vršenju pravde i pavičnosti osude izrečene od sudaca. Kleveta spada u povrede časti i dobra glasa. Definira se kao „ocrnjivanje drugoga tako da mu se imputira neko zlodjelo koje on uopće nije počinio.“ Kleveta predstavlja najteži način ocrnjivanja jer se radi o čistoj nepravdi i laži. Što se imputira teže zlo, to je i teži grijeh. Kleveta je i u našem pravnom sustavu prepoznata kao kazneno djelo. Regulirana je u Kaznenom zakonu u Glavi XV. Kaznena djela protiv ugleda i časti. Kazneni zakon propisuje slijedeće. „Tko za drugoga iznese ili pronese nešto neistinito što može naškoditi njegovoj časti ili ugledu, kaznit će se novčanom kaznom do stopedeset dnevnih dohodaka.“ Nadalje, „Tko za drugoga iznese ili pronese nešto neistinito što može naškoditi njegovoj časti ili ugledu putem tiska, radija, televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je kleveta postala pristupačnom većem broju osoba kaznit će se novčanom kasznom“. Osim novčanih kazni, Kazneni zakon predviđa u članku 205. i javno objavljivanje presude za kaznena djela protiv časti i ugleda. Prijevara Kada govorimo o prijevari prvo što pomislimo je prijevara u imovinskom aspektu. Možemo reći da je cilj prijevare uglavnom stjecanje nekakve dobiti, koristi. Najčešće je to materijalna korist, međutim postoje i drugi razlozi prijevare. U ovom radu nas zanima ponajviše prijevara koja izravno pogađa istinu. To bi bila povreda danog obećanja, odnosno povjerenje (odnosno nepovjerenje) koje određeni čovjek uživa. Tko nešto obećaje, pridaje svojim riječima određenu važnost i značenje. Kod drugoga s tim stvara povjerenje. U širem smislu nevjeran znači biti nepouzdan, nestalan i neiskren. U značaj nevjerna čovjeka nikada se i nitko ne može pouzdati. Budući se svaki iskaz svjedoka (a time i sam svjedok) analizira kako bi se utvrdila vjerodojstojnost njegova iskazivanja, u obzir se uzimaju i gore navedene osobine čovjeka. Dakako, to će utjecati na ocjenu toga iskaza i njegovu snagu kao dokaza u samome postupku, pa iz toga možemo zaključiti važnost uzimanja u obzir tih osobina svjedoka. 6 6.12.2013. Kazneno-pravno sankcioniranje neautentičnog/lažnog svjedočenja Lažno svjedočenje, odnosno davanje lažnog iskaza uređeno je u članku 303. Kaznenog zakona koji glasi: (1) Svjedok, vještak, prevoditelj ili tumač koji u postupku pred sudom, upravnom postupku, postupku pred javnim bilježnikom ili stegovnom postupku dade lažni iskaz, nalaz ili mišljenje ili nešto lažno prevede, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se stranka u postupku, osim okrivljenika koja dade lažni iskaz ako se na tom iskazu temelji konačna odluka u tom postupku. (3) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena osuda nedužnog okrivljenika ili druge osobito teške posljedice za okrivljenika u kaznenom postupku, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. (4) Ako počinitelj kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka dragovoljno opozove svoj iskaz prije donošenja konačne odluke, može se osloboditi kazne. ZAKLJUČAK 1) 2) 3) 4) 5) 6) Svjedočenje, odnosno iskazi svjedoka i okrivljenika predstavljaju jedne od najvažnijih i najučestalijih dokaza u kaznenom postupku. Okrivljenik pri davanju iskaza ima moralnu (pravnu) dužnost iskazivati istinu, ali ne i zakonsku. Zbog specifične situacije u kojoj se nalazi za davanje lažnog iskaza nema sankcija osim u slučaju lažnog prijavljivanja kaznenog djela. Svjedoci, za razliku od okrivljenika, imaju zakonsku obvezu iskazivati istinu, te za davanje lažnog iskaza mogu kazneno odgovarati. Zakon predviđa i za svjedoke situacije kada mogu uskratiti svoj iskaz. Uzimanjem priznanja kao olakotne okolnosti se može utjecati na okrivljenika i potaknuti ga da istinito iskazuje. Pri procjeni vjerodostojnosti iskaza moramo u obzir uzimati niz faktora koji nam ukazuju pouzdanost iskaza. 7 6.12.2013. Forenzička psihofiziologija • Ispitivanje istinitosti često se vrši uz pomoć poligrafskog testa - detektora laži. • Svake godine više milijuna ljudi prolazi taj test. Postavlja se pitanje da li je taj test pouzdan? • Forenzička psihofiziologija je naziv koji se odnosi na oblast naučnog otkrivanja laži putem poligrafa. Zasniva se na multidisciplinarnom pristupu u čijoj su osnovi psihologija, psihofiziologija i kriminalistika. • Eksperiment u strogo kontroliranim uvjetima, sa osnovnom shemom reagiranja: ispitaniku (osumnjičenom), čija se iskrenost provjerava, zadaju se pitanja koja se odnose na njegovo direktno učešće u ispitivanom krivičnom djelu ili njegovo poznavanje elemenata krivičnog djela za koja je u uvodnom razgovoru izjavio da ih ne zna); zadati stimulusi u ispitaniku izazivaju hormonalno - adrenalinsku reakciju; kod izvršilaca, u osnovi tako izazvane adrenalinske reakcije je emocija straha od posljedica otkrivanja laži i (ili) osjećaju krivice, a kod nevinih strah od moguće greške i (ili) intenzivan stres uslijed izloženosti neopravdanoj sumnji, samoj situaciji policijskog ispitivanja, fizičkoj izoliranosti u pritvoru i slično. • Hormonalno-adrenalinska reakcija dovodi do niza promjena u funkcioniranju vegetativnog živčanog sustava, koje se registrira preko višekanalnog analognog ili digitalnog instrumenta - poligrafa. • U zavisnosti od reakcija na pojedina pitanja, koja se zadaju u formi psiholoških testova direktnog ili indirektnog tipa, donosi se zaključak da li ispitanik daje istinit ili lažan odgovor, odnosno da li je u vezi sa ispitivanim krivičnom djelom ili ne. • U nekim državama poligrafski nalaz ima status sudskog dokaza (Japan, pojedine države SAD, Mađarska) u drugim se koristi u predistražnom postupku (Rusija, Kina, Ukrajina, Izrael, Nizozemska, Belgija, Rumunjska, Hrvatska, Slovenija, Poljska), sa ciljem sužavanja kruga osumnjičenih i usmjeravanja istrage. • Mnogi znanstvenici tvrde da ti testovi koji odlučuju o tome da li će netko dobiti posao, da li će ići u zatvor, da li će dobiti starateljstvo nad djecom, da li može raditi na najvažnijim i najosjetljivijim dužnostima u vladi, u znanosti itd. uopće ne vrijede. NACIONALNO BIOETIČKO POVJERENSTVO Prema smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije, koje se zasnivaju na Helsinškoj deklaraciji i njezinim dopunama, te nacionalnim i drugim propisima, etički komitet (komisija, povjerenstvo, odbor) samostalno je i nezavisno tijelo, kojem je glavna zadaća osigurati zaštitu prava, te dobrobit ispitanika i njegove osobnosti u kliničkom pokusu. Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 12. travnja 2001. godine donijela odluku o osnivanju Nacionalnog Bioetičkog povjerenstva za medicinu (nn 35/01). a zadaća mu je da «sustavno prati etička i pravna pitanja u vezi razvoja i primjene biomedicinske znanosti na ljudska bića, izrađuje preporuke, mišljenja i izvješća o etički, socijalnim i pravnim pitanjima u vezi razvoja i primjene biomedicinskih znanosti, te daje preporuke za donošenje novih ili izmjene važećih zakona na ovom području». • Nacionalno Bioetičko povjerenstvo • InstitucionalnoBioetičko povjerenstvo • BolničkoBioetičko povjerenstvo 8 6.12.2013. Najvažnija načela: 1) Načelo autonomije- počiva na dužnosti poštovanja slobode drugih i njihovih odluka. 2) Načelo neškodljivosti – počiva na Hipokratovoj doktrini “Primum non nocere”. 3) Načelo dobročinstva – obvezuje na korištenje postupka koji vode dobru subjekta. 4) Načelo dopustivosti – znači neophodnost da se za svaku aktivnost traži i dobije informirani pristanak “informed consent” subjekta koji može odlučiti prihvaća li ili ne postupke, smatra li ih korisnim ili ne. 5) Načelo vlasništava – proizlazi iz načela dopustivosti i njime se savjetuje uzajamno poštovanje između osoba koje ulaze u dogovor. 6) Načelo pravednosti – obvezuje nas da se prema svakom odnosimo jednako i da ovisno o objektivnim, a ne subjektivnim čimbenicima, daje se prednost određenom tretmanu. Bibliografija • Baloban, S., «Kriza zakonitosti i potrebe za etikom u Hrvatskoj», u: Spe et labore, Đakovo, 402-422. • Frković, A., «Etička povjerenstva u Hrvatskoj: prva praktična iskustva», u: Bioetički svesci 48 (2003). • Šegota, I., «Etički komiteti i bioetika», u: Socijalna ekologija 7, br. ½ (1998), str. 55-78. • Tomašević, L., «Nastanak i uloga bioetičkih povjerenstava», u: Služba Božja, god. XLVIII (2008) 2, str. 119-141. 9