1
dr Stephen Etches
PREGLED BIBLIJE
drugo izdanje
Prijevod: Vladimir Perkoviж i Danijela Vidakoviж
Lektura: Danijela Vidakoviж
© dr Stephen Etches
2
PREGLED BIBLIJE
Uvod
U ovom biblijskom pregledu pokušali smo prepoznati glavne teme,
materijal dovesti u vezu s kronologijom i dati bitne podatke o pozadini.
Cilj nam je osposobiti bilo kog nazovi-tumaиa kako bi svoje objašnjenje
mogao povezati s ostatkom Biblije i postaviti ga u njegov doktrinalni i
povijesni kontekst.
BOG
Biblija je knjiga, ili prije, skup knjiga koje govore o Bogu i njegovu
odnosu sa svijetom, a posebno s ljudskim rodom. U tom kontekstu Bog
se objavljuje kroz djela i rijeиi.
Prema Bibliji, Bog ne samo da postoji veж se moe spoznati. U svjetlu
Boje samo-objave u Svetom Pismu, o Njemu moemo reжi sljedeжe:
1) Bog je osoba, duh potpuno neovisan o svom stvorenju. On je tvorac
svega, jedini izvor ivota i zbog toga sva iva biжa ovise o njemu i
njemu duguju postojanje.
2) Bog je po prirodi svemoжni duh koji je ograniиen samo karakterom
svog morala. On nije zbirka pojmova, veж osoba. S jedne strane On je
iznad svega i ivi u vjeиnosti, ali s druge strane On je blizu onih koji su
ponizni i koji Mu se pokoravaju.
3) Bog je izvor razboritosti i zdravog razuma. On je u suštini svet,
drugaиiji od nas: zbog toga atribute koje dijeli s nama (ljubav, milost i
mudrost) moramo kvalificirati rijeиju »svet«.
4) Bog je suveren, iznad svega. On planira i provodi planove u
njegovo vrijeme i na njegov naиin. To je, sasvim jednostavno, izraaj
njegove inteligencije, snage i mudrosti. To takoрer znaиi da Boja volja
nije samovolja jer je nastala u skladu s Njegovim karakterom.
5) Bog je po definiciji tro-osoban, Trojstvo. Uz pomoж njegovog duha
samo иovjek moe imati zajedništvo s Njim. Uz to, Bog zaista eli imati
zajedništvo s иovjekom. Zbog toga je i pripravio put za povratak k njemu
te poslao svog Sina, drugu osobu Trojstva, da riješi иovjekov osnovni
problem: odvojenje od Boga zbog pobune.
U Bibliji иitamo i o pripremama koje je Bog uиinio za to spasenje;
kako se moemo spasiti da bismo uivali vjeиno zajedništvo s njim.
3
BIBLIJA
Prema NZ: »Cijelo pismo je nadahnuo Bog i moe se korisno upotrijebiti za pouиavanje, otklanjanje pogrešaka, usmjeravanje ljudskih ivota
i pouиavanje u svetosti« (2. Tim 3,6). Ali, postoje li ikakvi dokazi za to?
Postoje, i mogu se pronaжi u tri osnovna pravca:
1) Ispunjenje proroиanstva koje je иesto znalo biti izreиeno nekoliko
stotina godina prije nego se dogaрaj zbio. To pokazuje da je Bog
prvobitni autor Biblije. Petar kae: Niti jedno proroиanstvo nije proizašlo
iz ljudske inicijative. Kada je иovjek govorio umjesto Boga, pokretao ga
je Sveti Duh. (2. Petrova 1,21).
2) Jedinstvenost Biblije. Premda ima mnogo autora koji su pisali u
razliиitim vremenima, uиenja njihovih knjiga se slau. Svi su imali dar
proricanja, tj. pisali su pod nadahnuжem Svetog Duha, ali bili su razliиitog podrijetla: Neki su bili kraljevi, jedan je bio poljodjelac, drugi pastir itd.
3) Tipologija. Osobit karakter Biblije oиit je иitatelju. Svi dogaрaji
opisani u SZ sadre duhovne principe koji nas pouиavaju (u NZ) o Bojem
karakteru. To su poduke sa svrhom. Ovakav naиin pisanja naziva se
tipologija. Dva stiha u NZ govore o tome: »Sve se to, kao pralik, dogaрalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja
vremena (1 Kor 10,11) i Uistinu, što je nekoж napisano, nama je za pouku
napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu« (Rim 15,4).
Jasno je da je Bog vodio autore Biblije na takav naиin kako bi kasnije
biblijski tekst mogao posluiti Njegovim nakanama (da nas uиini poput
Krista) kao izvorište praktiиnog i autoritativnog uиenja za vjernike. To
znaиi da je biblijski materijal prije svega podreрen moralnoj vanosti, i,
zbog toga, selektivan u prikazivanju povijesnog materijala.
4
STARI ZAVJET
STRUKTURA SZ: Kanon SZ podijeljen je u tri sekcije: Zakon, Proroke
i Spisi. Ureрenje materijala vjerojatno potjeиe od Ezre.
Zakon (ili poduka, ili osnovni katekizam Izraela) temelj je na komu
se gradi sve ostalo.
Drugi dio, nazvan Proroci, ukljuиuje spise koje bismo mi nazvali povijesnim knjigama jer su autori bili proroci Samuel (Jošua i Suci) i Izaija
(1. + 2. Samuelova i 1. + 2. Kraljevima).
Treжi dio naziva se Spisi, иiji su autori bili David, Salomon, Daniel i
Ezra. Ezra je zakljuиio ovaj dio pišuжi knjige Ezra, Nehemija i 1.+2. Ljetopisa. Knjige sadre pododjeljak koji se naziva pergamene (svici) koji su
se иitali za posebnih svetkovina.
KANON: Proroci nisu bili samo Boji glasnogovornici i pisci nadahnute Biblije nego i oni koji su uspostavljali kanon kako su nastajale razne
knjige. Najveжi su bili Mojsije, Samuel, Izaija, Jeremija, Daniel i Ezra.
Oni su i ureрivali prethodni materijal. Иinjenica da su knjige Biblije postavili u odreрeni (logiиan) slijed takoрer je nešto što ne moemo ignorirati.
Knjige SZ nisu nasumce poredane. Njihovo razmještanje bilo je praжeno namjerom da se иitatelju prui uиenje ukupnih duhovnih principa –
posebno sveжenicima koji su brinuli za duhovnu biblioteku i svjetovnim vladarima koji su trebali sprovesti u djelo biblijsko zakonodavstvo
u društvenoj zajednici.
Prvi dio SZ je Zakon (Tora) koji je napisao Mojsije, koga se smatra za
najveжeg proroka razdoblja SZ. On nije samo napisao spomenute knjige
veж je bez sumnje uredio prethodni materijal, znaиajnije u Postanku.
Dokaz za to (posebno u Postanku) nalazi se u tekstu, ali liberali su ga
krivo interpretirali u njihovoj knjizi Dokumentarna Hipoteza. Ovi teolozi
su razradili tzv. dokumentarsku teoriju Grafa-Wellhausena, prema kojoj
Petoknjiga je podijelena na najmanje иetiri razliиite izvore ili dokumente,
koje navodno potjecali od razliиitih razdoblja nekoliko stoljeжe nakon
Mojsije. Utjecaj Herdera (filozofa i knjievnika romantizma) se pojavio
kad su liberalni teolozi poиeli tvrditi da je idovska religija samo jedna
prirodna religija meрu drugima s vlastitim mitama i folklorom, u kojoj
je Jahve samo regionalni i narodni bog. Meрutim, takav materijal (moda
u formi glinenih ploиica) vjerojatno dosee zapise o Adamovoj porodici
i njegovim potomcima. Ako je to tako, a ne vidimo razloga da u to sum-
5
njamo, onda Biblija moe opravdano tvrditi da je najstarija knjiga na
svijetu.
Liberalni kritiиari Biblije su osporavali ovo autorstvo i tvrde kako se
radi o više kasnijih autora (za vrijeme monarhije ili иak izgnanstva, ali
oni svoje stajalište temelje na hegelijanskom tumaиenju Pisma koje je u
19. stoljeжu bilo na vrhuncu). Takoрer su tvrdili kako je puno materijala
prenošeno usmenom predajom, ovu teoriju su temeljili na obiиajima
europskih nordijskih naroda, ali to nije bio sluиaj na Bliskome Istoku
gdje su pisani dokumenti bili uobiиajeni. Moe se priznati da je Mojsije
više bio urednik negoli autor utoliko koliko je u svoje pisanje uvrstio i
materijale iz raznih (pisanih) izvora koje su posjedovali leviti. Takoрer
se moe priznati kako su Petoknjije kasnije (u vrijeme monarhije?)
aurirali i uredili prepisivaиi pod vodstvom Svetoga Duha, no moramo
poštivati ono što nam same knjige kau o svojem autorstvu.
Mojsije napisa ovaj Zakon i predade ga sveжenicima, sinovima
Levijevim, koji su nosili Kovиeg saveza Gospodnja, i svim izraelskim
starješinama. (Pnz 31,9)
Kad Mojsije napisa rijeиi ovoga Zakona u knjigu, tada naredi Levijevcima, koji su nosili Kovиeg saveza Gospodnja: »Uzmite knjigu ovoga
Zakona i poloite je uz Kovиeg saveza Gospodnja. Neka ondje bude
svjedokom protiv tebe! (Pnz 31,24-26)
Sve ovo je bio zakon saveza i kao takav je bio kljuиni dokument za
ivot naroda (to je bilo nešto kao povelja). Ponovljeni zakon je oblikovan
kao sporazum saveza, a što je bilo uobiиajeno meрu narodima Bliskog
Istoka u Mojsijevo vrijeme, no ne i kasnije (Pnz. 31:24-26). Prema
idovskoj tradiciji Jošua je opisao Mojsijevu smrt, dogaрaj o kojem иitamo
na kraju knjige Ponovljenog zakona.
Drugi dio SZ naziva se Proroci: Podjela Proroka u Bibliji je trostruka:
1) prethodni proroci, 2) veliki proroci, 3) mali proroci. Sloeni su u
obliku niza i prema tome kronološki.
Jošua/Suci bili su djelo proroka Samuela (usp. Djela 3,24). On je prvi
иovjek nakon Mojsija koji je slubeno nazvan prorokom. Izaija (usp. 2
Ljet 32,32) je bio autor knjige nakon Jošue/Sudaca, knjige kraljevstava
(1.+2. Samuelova, 1.+2. Kraljevima). Vjerojatno ih je dovršio i uredio
Jeremija (Baba Batra 15a). Ustvari, povijesne knjige ispred Izaije su savršeno dobar uvod njegovim proroиanstvima. U tim knjigama on vjerojatno predstavlja tekuжu povijest izraelske poslušnosti te kasnije po-
6
bune i kazne prije nego što je poиeo dovoditi u odnos ono što жe im se
dogoditi ako nastave stopama svojih predaka. Ako je to toиno, onda to
uиvršжuje Izaiju kao jednog od najveжih kanonizatora Biblije. To bi takoрer objasnilo razliиite naglaske koji se nalaze u Kraljevima i Ljetopisima.
Izaija, u elji da potkrijepi svoju tezu, stavlja naglasak na izraelovo иesto
odmetništvo, dok autor Ljetopisa (po svoj prilici Ezra) više eli naglasiti
idealnu prirodu izraelskih institucija, gledajuжi naprijed na njihovo
ispunjenje u buduжnosti. Jeremija je napisao Tualjke i tubalicu kojom
je oplakao smrt Jošije, bogobojaznoga kralja (2. Ljet 35, 25). Napisao je
takoрer i 89. psalam (usp. stihove 38-40) u spomen istom dogaрaju i
time zakljuиio treжi dio psalama koji se bavi razaranjem zemlje Izrael,
Jeruzalema i Hrama. To takoрer pokazuje da i Jeremija djeluje kao kanonizator. Do tog vremena zadnja diranja kanona dogodila su se u Babilonu nakon odlaska idova u ropstvo. Jeremija je mogao predati
Danielu (idovskom voрi u Babilonu) sva preostala proroиanstva koja
je napisao (ili druge knjige koje je spasio iz Hrama). Tako je Daniel vrlo
vana spona u priиi o evoluciji kanona zbog toga što je bio odgovorna
osoba kroz koju su svete knjige Biblije saиuvane u Babilonu. Ezri je to
omoguжilo da ih kasnije vrati u Jeruzalem. Ezra je zakljuиio kanon, i, uz
puno rada na redakciji, svrstao knjige Biblije u njihov sadašnji (hebrejski)
redoslijed.
APOKRIFI. Vano je primijetiti da se ovaj izraz odnosi na SZ. Rijeи
znaиi ‘sakrivene’ knjige, jer nisu bile namijenjene javnom иitanju u sinagogi. Nisu se smjele иitati javno jer nisu bile dio idovskog starozavjetnog kanona. Mogle su se, meрutim, upotrebljavati za osobno prouиavanje i izgradnju. Nema nikakva dokaza da su bile ukljuиene u starozavjetni kanon, jer oиito nikad nisu zadovoljile provjere koje su se zahtijevale kod kanonskih knjiga.
a. Autorstvo: Autor je morao biti иovjek priznata proroиkoga dara,
potvrрen ispunjenjem proroиanstava o buduжnosti, dok je bio iv.
b. Sadraj: Njegova uиenja su se morala slagati s veж postojeжim Pismom (posebno s Torom koja je bila temelj Izraelove vjere).
c. Samoautentifikacija: Moe se odrediti prema naиinu na koji su se
tekstovi koristili, naroиito u slubama u Hramu i kasnije u slubama u
sinagogama. Odreрene su se knjige иitale (ili pjevale) za odreрenih svetkovina ili u spomen odreрenih dogaрaja. To su bile knjige o kojima idovski voрe nikada nisu sumnjali.
7
Naziv apokrifne knjige obuhvaжa:
a) Odreрene dodatke kanonskim knjigama koji se pojavljuju u Septuaginti (Esteri, Danielu, Jeremiji i Knjizi Ljetopisa).
b) Samostalne knjige koje su do nas došle u grиkom prijevodu. Ima
ih devet: Ezdra I i II, Tobija, Judita, Baruh, Knjiga Sirahova, Knjiga
Mudrosti, Makabejcima I i II.
Razlog za prihvaжenje apokrifnih knjiga je bio raširenost Septuaginte
u ranoj Crkvi i prijevoda izvedenih od njega. idovi iz Aleksandrije,
(tamo je Septuaginta naиinjena) su se samo, da tako kaemo, našle unutar
istih korica. Istaknuti idov iz Aleksandrije, po imenu Filon, kojem je
materinji jezik bio grиki, nikada ne citira iz apokrifnih knjiga. Najvjerojatnije je da su idovski prevodioci Septuaginte pod istim koricama
izdali i kanonske knjige i one koje su smatrali vrijednim za izgraрivanje,
ali ne i mjerodavnima za vjeru ili nepogrešivima.
Prvi иovjek koji je izradio novi prijevod Biblije je bio Jeronim (340420). On je izbacio apokrifne knjige. Naalost kolebljivost Augustina
(354-430) na ovom podruиju je ostavio loš presedan za crkvu.
TEMA SZ-a: Osnovna tema Biblije je ponovna uspostava raja (a ne
dostignuжe nirvane!) i koraci koje Bog poduzima da bi to ostvario. Ovo
ukljuиuje obeжanje i blagoslov (ograniиenje prokletstva): Tijekom SZ
udareni su temelji onog što жe se ostvariti u mileniju: obraжeni narod ive u preobraenoj zemlji, s Bogom koji prebiva u njihovoj sredini (u
osobi Mesije), i biti posrednici Boje milosti narodima zemlje.
1. Obeжanja u vezi s dolazeжim Izbaviteljem u Postanku
Post 3,15 govori o dolazeжem Izbavitelju.
Post 9,25-27 Prema jednom od moguжih tumaиenja ovog odjeljka,
mjesto Bojeg boravka je u Izraelskom narodu (Љemovi šatori).
Prvotno obeжanje dano je Abrahamu koje su zatim prenosili
njegovi potomci.
Post 12,1-3: Bog govori Abrahamu da жe iz njegovih potomaka iziжi
iskupitelj.
Post 49,10: Ovdje se nalazi jasna aluzija dolazeжeg Mesije »... dok ne
doрe onaj kome (ezlo i vladareva palica) pripada – kome жe se narodi
pokoriti.« Sliиan stih nalazi se u Ezek 21,32b: »dok ne doрe onaj koji
ima suditi, jer ja жu mu predati sud.«
2. U vrijeme Izlaska, Boji prorok bio je Mojsije kojemu nije bilo
ravna meрu ljudima (Brojevi 12,6-8). On je bio slika Velikog Proroka
(Mesije) koji je trebao doжi (Pnz 18,15-18). U Brojevi 24,17-18 vidimo
8
takoрer proroštvo o dolaska Jakovljeve zvijezde (tj. Mesije).
3. Daljnja obeжanja dana su Davidu.
Ono što je Postanak 12,1-3 za razdoblje patrijarha, to je 2. Sam 7 je za
Davidovo doba. Иetrdeset godina Davidove vladavine slae se s duinom Mojsijevog razdoblja.
Utemeljenje Hrama u Salomonovo vrijeme bilo je vaan predvjesnik
onoga što se ima dogoditi u mileniju. Boji buduжi vladar sad je vidljiv
u Davidovoj liniji, a Boja prisutnost meрu onima koji su ga štovali, bila
je dramatizirana u Hramu.
U ovom razdoblju pojavljuje se i mudrosna literatura, mudrost je u
Izrekama personificirana i uzima ljudski oblik u utjelovljenju, a Ivanov
Logos je ekvivalent starozavjetne Mudrosti. Veжina jezika koji je Isus
upotrebljavao, i koji se sviрao njegovim slušateljima, podsjeжa na Mudrost upuжenu Izraelcima.
4. Proroci, premda su proveli dosta vremena pozivajuжi Izrael na
vjernost savezu, govorili su i o veliиanstvenoj buduжnosti, izvan progonstva, koja жe ukljuиivati Boju vladavinu nad narodima, nakon što
ih pobijedi na Dan Gospodnji. »Bit жu vaš Bog a vi жete biti moj narod i
ja жu biti meрu vama.« (Jr 24,7)
Ezekiel i Daniel znaиajno izoštravaju taj fokus. Ezekiel govori o dolasku Dobrog Pastira koji жe jednog dana vladati nad ponovo ujedinjenim
dvanaest plemenskim Izraelom obnovljenim u svojoj zemlji (Ezk 34,1131). Sin иovjeиji (Mesija) doжi жe na oblacima. Bit жe mu dana vlast, slava
i kraljevstvo u kojem mu budu sluili svi narodi, nacije i jezici. Njegovo
жe kraljevstvo biti vjeиno i nikad neжe proжi (Dn 7,14).
Poslijesuanjski proroci dovršavaju tu sliku. Njihov kralj dolazi, jašuжi na magarcu, donoseжi spasenje. On жe иak iжi ispred i pobijediti sve
narode na zemlji, koji жe se, jednoga odluиnog dana, skupiti na bitku
protiv Jeruzalema (Zah 9,9).
5. Spisi: Kroniиar zaokruuje kanon i pokazuje, upotrebljavajuжi Izraelovu povijest, kako su slike Davidove kuжe i Salomonskoga hrama i
štovanja stalne i иekaju savršeno ispunjenje pri dolasku Mesije. Mnogi
psalmi takoрer zorno prikazuju dogaрaje koji жe se zbiti u mileniju (Ps
2,18,20,21, 45, 72, 89, 101, 110, 132, 144 i eshatološki ili kraljevski psalmi
47, 93-100).
9
TORA
POSTANAK: Knjiga Postanka moe se podijeliti u dva jednaka dijela:
1) Drevna povijest (1-11) predstavljena je kao predigra povijesti spasenja kojom se bavi иitava Biblija. Knjiga zapoиinje podrijetlom svijeta
da bi se zatim obuhvatila иitavo иovjeиanstvo. Govori o stvaranju svijeta
i иovjeka, иovjekovom padu i posljedicama, o izvanrednom razvoju zla
koje je kanjeno slanjem Velikog potopa. Tu je novi poиetak. Svijet je
ponovo napuиen, od Noe i njegove obitelji, ali pomoжu poslijepotopnih
rodoslovnih popisa središte interesa suava se na Abrahama, oca izabranog naroda.
Pomoжu iznošenja selektivnog materijala, naglašene su neke teološke
istine:
1. Bog je tvorac svega pa prema tome i иitavog иovjeиanstva. Zbog
toga se ljudi ne mogu samovoljno ponašati veж su odgovorni Njemu.
2. Иovjeиanstvo nije poslušalo Boju zapovijed pa, zbog ponosa, proivljava patnju, nevolju, zbunjenost i podjelu.
3. Suoиen s иovjekovim grijehom, Bog ispoljava svoju srdbu kanjavajuжi ljudski rod i podiuжi novo иovjeиanstvo, koje je poteklo od
иovjeka (Noe) na koga se smilovao.
4. Zbog rasta ljudske pokvarenosti, Bog, koji je Noi obeжao da više
nikada neжe poslati potop, sada poduzima dugoroиnu politiku, u kojoj
pokazuje svoje dugo trpljenje i milosrрe. On жe naиiniti narod, koji жe
poteжi od иovjeka po Njegovom izboru (Abrahama). Postavlja ga da
bude svjedokom meрu drugim narodima, tako da bi se jednog dana
njegov zakon mogao znati i poštivati. Taj zakon je objava njegovog
karaktera i stila ivota po kome eli da ivi njegov narod.
5. Iz tog naroda koji je иesto bio nevjeran i tvrdokoran, unatoи upozorenja ljudi koje je Bog slao, On жe na kraju poslati svog Sina, ivu
Rijeи, da bi Izraelu i drugim narodima objavio spasenje. Samo Isusovom,
Mesijinom, rtvom pomirnicom za naše grijehe, (što je prvorazredan
izraz Boje ljubavi, ali i ljudske zloжe), bit жe potpuno ostvarena Boja
svrha spasenja ovoga svijeta.
Zbog Adamove neposlušnosti Bojoj zapovijedi, иitav ljudski rod
pada pod Njegovu osudu i doivljava smrt, ali zbog smrti i uskrsnuжa
Mesije, drugog Adama, put spasenja otvoren je svim ljudima.
Drugi dio postanka sadrava povijest patrijarha (12-50), otaca koji
su utemeljili idovsku naciju.
Abraham je иovjek vjere иiju je poslušnost Bog nagradio obeжavši mu
10
baštinika i obeжanu zemlju koja жe pripadati njegovim potomcima. (gl.
12,1-25,18). Takoрer obeжava da жe iz njegova potomstva proizaжi spasitelj, Mesija. Abraham ne mora biti zamišljen kao nomadski pastir koji
иuva neke raštrkane ovce i koze, veж kao trgovaиki knez koji »trguje« sa
kraljevima i koji upotrebuje snage osiguranja od 318 ljudi za nadgledanje
svojeg temeljnjeg ulaganja, svojih stada.
Jakov je prepredenjak koji istiskuje svog brata, zadobiva oиev (Izakov)
blagoslov lukavstvom, nadmašuje svog ujaka Labana u zastranjivanju.
Ali sve to lukavstvo bilo bi bez koristi da njega a ne Ezava, Bog nije
izabrao, иak i prije roрenja, da bude nasljednik obeжanjima datim Abrahamu (25,19-36).
Izmeрu Abrahama i Jakova, Izak nije istaknuto prikazan i njegov
ivot opisan je uglavnom u odnosu prema ocu (Abrahamu) i sinu (Jakovu).
Veжinu materijala druge polovice knjige Postanka zauzimaju zapreke
na putu prema ispunjenju obeжanja. Kao da je sve tri ene patrijarha
muиila neplodnost. Abraham je imao starosni problem. Egipatski i filistejski vladari skoro su im oteli ene. Druge prepreke bile su: glad,
prob-lemi s djecom i genocidom koji je izvršio Faraon. Dvanaest
Jakovljevih sinova su preci 12 plemena Izraela (Jakovljevo novo ime).
Posljednji dio Postanka (gl. 37-49) posveжen je posebno jednom od njih
(Josipu), mudrom иovjeku (tj. иovjeku koji se boji Boga, ivi po Njegovim
principima). Ovaj izvještaj, koji se razlikuje od prethodnih, ispriиan je
bez jasne Boje intervencije ili novih otkrivenja, premda je sam po sebi
lekcija: krepost mudrog иovjeka se nagraрuje i Bog preokreжe na dobro
greške i zlobu drugih. Patrijarhe se naziva prorocima (Post 20,7; Ps
105,15), oиito zbog toga što su osobno primili Boju rijeи. Došla im je ili
direktno, ili im se Bog ukazao u viziji, ili u osobi Bojeg anрela.
Knjiga Postanka je sveobuhvatna jedinica: povijest predaka idovskog
naroda. Ova povijest patrijarha je obiteljska povijest, saetak sjeжanja
na pretke: Abrahama, Izaka i Jakova. Jahve je bog naroda, Abrahama i
njegovih potomaka, a ne bog mjesta kako je bio obiиaj meрu stanovnicima
Kanaana. To je narodna povijest: dugo se bavi osobnim anegdotama i
slikovitim detaljima, bez pokušaja stapanja u opжu svjetsku povijest.
Na kraju krajeva to je religiozna povijest: sve prekretnice karakterizira
boanska intervencija i, tako proizlazi, Boja reija. To je ispravno gledište dok je u pitanju vjera, ali ono ne uzima u obzir druge razloge. Uz
to, иinjenice su iznešene, objašnjene i skupljene da bi potkrijepile religiozni materijal (izjava vjere Izraela):
11
1) Postoji Bog koji je podigao narod i dao mu zemlju.
2) Taj Bog je Gospod (Jahve), taj narod je Izrael, a ta zemlja naziva se
Obeжana zemlja (ili: Sveta zemlja – to jest, zemlja koja pripada Bogu).
Vano je primijetiti kako ova obeжanja nisu poništena ili zamijenjena
drugima iako su za vrijeme razdoblja crkve bila privremeno suspendirana. Takoрer stoji kako жe oni koji blagoslivljaju Abrahama (i njegove
potomke) biti blagoslovljeni, a oni koji ih proklinju bit жe prokleti: ovo
je bilo potvrрeno kroz povijest, a vrijedi i danas i utjelovljeno je u Izraelskoj dravi.
Teorija oralne tradicije je manjkava jer se temelji na primjeru
Nordijskih naroda: narodi Bliskog istoka su bili pismeni veж u samim
poиetcima svojeg razvoja.
DODATAK: STVARANJE: Izvještaj o stvaranju koji se nalazi u knjizi
Postanka jedinstven je za drevni svijet. U veжini drevnih filozofija i poganskih religija vjerovalo se u odreрeni oblik preobrazbe vrsta i u spontano stvaranje. Biblijski izvještaj, s druge strane, govori da je Bog odjednom stvorio svijet sa svom florom i faunom. Izvještaj, meрutim, nije
napisan suvremenom znanstvenom terminologijom 21. stoljeжa, nego
stilom nevezanim uz odreрeno vrijeme i razumljivim bilo kojoj kulturi.
Izvješжe o stvaranju dat je u Postanku 1 u oblici šestodnevnog perioda. Ponuрeno je nekoliko objašnjenja o tome, ali иini nam se da je sljedeжe najjednostavnije: Љest dana predstavlja 6 vizija boanske djelatnosti
koje su otkrivene piscu (vjerojatno Mojsiju).
Biblijski izvještaj kae da je u poиetku Bog stvorio nebo i zemlju – to
je izraz koji vjerojatno znaиi našu planetu sa njenom atmosferom. Kasnije
se usput spominje da je Bog stvorio i svemir, ali u Post 1 izvještaj se piše
sa stajališta promatraиa na zemlji, koristivši jezik izgleda; npr. prostranstvo (atmosfera) izgleda kao svod, ali u stvari nije.
U trenutku kada je stvorena, иini se da je Zemlja bila planeta glatke
površine koju je tvorila voda. Sve vode nisu bile tekuжe, poput oceana,
nego veжinom para i oblaci. Oblaиni sloj mora da je bio veoma debeo te
je spreиavao svako prodiranje svjetla. Na Boju zapovijed veliki se dio
oblaka ili kondenzirao ili pretvorio u иistu paru, omoguжivši svjetlosti
da prvi put osvijetli zemlju.
Drugog se dana jedan dio pare kondenzirao, stvarajuжi na Zemlji
ocean zajedno sa slojem pare i oblaka visoko u atmosferi. Oblak je u
12
tom sloju bio dovoljno tanak da propušta svjetlost, ali predebeo da bi
se vidjeli Sunce i Mjesec. Ispod tog sloja bio je otvor ili nebo bez vodene
pare. Nije bilo kiše (vidi Post 2,5-6).
Treжeg se dana prvi put pojavilo kopno. Voda koja je prekrivala površinu zemlje slila se u mora umjesto da, kao prije, bude po иitavoj
kugli. Kopno se vjerojatno javilo kao rezultat stezanja zemljina središta.
To je uzrokovalo boranje иvrste zemljine kore upravo kao što se nabire
kora jabuke kada se jabuka iznutra suši i stee. Naborana kora vjerojatno
je natjerala vodu da se slije u ulegnuжa, ostavivši bregove da strše iznad
vode. To se vjerojatno dogodilo kada se središte zemlje zbog hladenja
stegnulo. Još uvijek treжeg dana, Bog je stvorio prva iva stvorenja:
travu, biljke i drveжe. Stoga je prvi ivot na zemlji bio biljni svijet –
stvoren na kopnu, a ne u moru. Veж od poиetka svaka vrsta biljke ili
stabla postojala je zasebno, tj., razmnoavala se samo u okviru svoje
vrste. To je u skladu s našim iskustvom da iva biжa uvijek reproduciraju
svoju vrstu. Tu nema nikakva nagovještaja bilo kakve evolucije. Izvještaj
nam, meрutim, govori da je zemlja rodila ili proklijala biljkama, odnosno
drveжem. Ono je, po svemu sudeжi, stvoreno u zemlji u obliku sjemena,
a zatim se razvilo i raslo na normalan naиin, premda je brzina rasta bila
иudnovato velika. Atomi i molekule, koji su veж postojali (prethodno
stvoreni), na иudesan su naиin spojeni u ive molekule, a molekule su
poredane u stanicama i na kraju u sjemenu. Bog je um koji je stajao iza
toga, a proces se odvijao odmah.
Иetvrtog se dana mjesto radnje prenosi na nebo iako se gleda još
uvijek sa Zemlje. Sada je svemir vidljiv sa Zemlje jer se sloj oblaka naglo
prekinuo i nestao, buduжi da više nije bio potreban.
Petog se dana u moru pojavio ivotinjski svijet. Ispunjenost mora i
rijeka ivim stvorovima objašnjava odakle ogroman broj morskih fosila
i veliki glineni talozi koje su stvorili kosturi sitnih morskih stvorenja.
Petog su dana takoрer stvorene ptice.
Љestog je dana stvoreno ivotinjsko carstvo, od insekata do stoke.
Tu su ukljuиeni i dinosauri. Biblija nam kae da je Bog ivotinje naиinio
‘od zemlje’. Danas nam znanost pomae da shvatimo što to znaиi. iva
su stvorenja sastavljena od potpuno istih atoma (ugljika, kisika, vodika,
sumpora itd.) kao i tlo (tj. Zemlja, stijene i atmosfera). Иudo stvaranja
krije se u naиinu na koji je Bog atome spojio u posebne molekule poput
DNK i bjelanиevina, i u naиinu na koji je u njih utisnuo genetiиki kod.
Љestog je dana Bog stvorio i иovjeka. Biblija nam kae da je stvoren
na isti naиin kao i ivotinje, ali se ipak razlikovao od ivotinja. On ne
13
pripada samo materijalnom svijetu nego i duhovnom. Povrh toga, Biblija
nam kae da je stvoren na sliku samog Boga.
Meрutim treba dodati da izvještaj o postanku ima i polemiиki element. Ima sve znakove da je bio pisan (od strane Mojsija nedugo prije
ulaska izraelaca u obeжanu zemlju), sa svrhom da ih pripremi na suиevljavanje s kanaanskom religijom koja je utemeljena na kultu plodnosti.
U toj religiji, svijet je nastao kao rezultat seksualnog sjedinjavanja
bogova. To moe objasniti zašto izvještaj ima polemiиki ton: on je posebno izraрen da napadne suparniиki sistem razmišljanja. To жe takoрer
objasniti sadraj i naglasak u izvještaju. Jedna od postavki kanaanske
religije tvrdi da je postanak rezultat sukoba izmeрu stvoritelja i snaga
kaosa (boica Tiamat – rijeи srodna hebrejskom tehom = duboki). Biblijski
izvještaj naglašava da to nije bio rezultat sukoba i da je Bog imao savršenu kontrolu nad svakom fazom u procesu stvaranja. Kada иitamo na
kraju svakoga dijela stvaranja »i vidje Bog da je dobro«, to nam govori
da rezultat ovog stvaralaиkog djela u potpunosti odgovara onom što je
Bog imao na um: to je bilo baš ono što jo on htio.
Znaиajno je da su se nebeska tijela pojavila иetvrtoga dana. To je povezano s njihovom vanošжu: ona nisu bogovi, nego svijetla na nebu
koja su u skladu s obredima u Izraelu. Ona daju svjetlo zemlji i slue za
oznaиavanje svetkovine obredne godine: ona pridonose proslavljanju
Boga. Njihova imena nisu иak ni spomenuta (niti ona od riba: hebr. dag,
što se moe usporediti s Dagon, ili od ptica. sippor), zato što su to bila
imena poganskih bogova (Sunce – šemeš, bog sunca – Љamaš, ili mjesec
boica mjeseca Jareah, usp. Jerihon). Oni su jednostavno nazvani nosioci
svjetla, jer to je sve što oni jesu u Bojem planu. Oni su u potpunosti
podreрeni Bogu i ispod njega: njihovo mjesto je u nebeskom svodu
(drugo nebo), ne u treжem nebu (gdje Bog prebiva).
ZAKLJUИNE PRIMJEDBE: Izvještaj u Postanku 1 bavi se posebno
stvaranjem ivota na našem planetu. On pretpostavlja prethodno stvaranje svemira, иak i zemlje. Ovaj izvještaj o stvaranju ivota za 6 dana
mora biti prihvaжen bukvalno, ali moramo priznati da je bio uvjetljen
dvama faktorima.
1. Polemika protiv poganstvu – svrha izvještaj je prije svega ispravljanje pokvarene poganske perspektive. Ovo objašnjava spominjanje
nebeskih tijela tek na dan 4. Alternativno objašnjenje je da se nebeska
tijela ukazuju na dan 4 gledano s perspektive promatraиa na zemlji;
2. Bog eli da иovjek vidi svemir s prave toиke gledišta, posebno što
14
se tiиe uloge nebeskih tijela. Ovo objašnjava upotrebu antropomorfizma
(npr. Bog je, izgleda, nalijepio zvijezde na svod nebeski).
Malo je vjerojatno da 6-dnevni izvještaj predstavlja iskljuиivo literarnu
ili didaktiиnu perspektivu, jer uzor 6 dana rada i jednog dana odmora
mora biti utemeljen na stvarnosti (usp. Izlazak i slavljenja pashe).
Vjerojatno se Izlazak 20,11 temelji na pojmu da se stvaranje svemira
smatra kao dio prvog dana, koji se protee natrag na isti nacin kao što
se sedmi dan protee naprijed.
IZLAZAK: Druga knjiga Biblije ima ime po glavnom dogaрaju u knjizi. Biljei ispunjenje obeжanja koje je Abraham dobio prije 430 godina:
roрenje izraelske nacije i dobivanje nacionalne povlastice: Zakona. Ove
teme povezane su još jednim dogaрajem; lutanjem po pustinji koje je
trajalo 40 godina. Sadraj knjige moe se saeti na sljedeжi naиin:
1-12
Izrael u Egiptu
13-18
Izlazak iz Egipta
19-40
Davanje Zakona na Sinaju.
Mojsije je иovjek kojega je Bog odgojio kako bi mogao djelovati kao
Njegov posrednik, da vodi narod iz egipatskog ropstva i kroz pustinju.
Na Bojoj gori, Sinaju, dobiva Boje otkrivenje. Toj gori Bog dovodi i
narod nakon osloboрenja. Tu im se objavljuje na spektakularan naиin,
uspostavlja savez s narodom i daje im svoje zakone (pravila za ivot
koja donose korist narodu koji mu pripada).Savez je sredstvo uspostavljanja novog odnosa koji nije postojao prije: Izrael je nazvan Bojom
predragom svojinom, kraljevstvo sveжenika i sveti narod. Izrael je trebao
biti odvojen od ostalih naroda za Boju Slubu kao što su sveжenici bili
odvojeni od ostalog naroda.
Nedugo nakon toga narod krši savez štujuжi zlatno tele – oblik idolatrije koju su poznavali u Egiptu. No Bog im oprašta i obnavlja savez.
Zatim im daje niz poduka o tome kako ga trebaju štovati u pustinji.
Oštrina nekih uputa moe nas šokirati, ali moramo se sjetiti da je Bog
svet i da ne moe dozvoliti da njegova svetost bude dovedena u pitanje
pobunjeniиkim stavovima naroda koji nije bio preporoрen. Drugi je
faktor bila nedoraslost izraelskog naroda, a da Bog nije bio strog prema
njima, oni ne bi opstali kao nacija.
Pošasti (ili katastrofe) slijede prirodan redoslijed (uzroka i posljedica)
osim u sluиaju tuиe i smrti prvoroрenaca. Иudo u ovim dogaрajima lei
u neobiиnoj surovosti i trenutcima u kojima su se dogodili: Bog upotrebljava veж postojeжi, stvoreni poredak za ispunjenje Svojih namjera.
15
Ova tipologija Izlaska se kasnije pojavljuje u Knjizi Otkrivenja gdje ponovno nalazimo vezu uzroka i posljedica koja upravlja katastrofama
koje vjerojatno slijede nakon nuklearnog rata.
Dogaрaji Izlaska, koji su vodili izraelski narod ka formiranju nacije
(Izl 19,3-6), ukazuju na daleko veжi Izlazak koji se imao dogoditi nekih
1480 godina kasnije kada je Mesija Isus prolio svoju krv kao pashalno
jagnje da bi otkupio one koji su bili robovi grijeha i sotone. Kroz to
djelo uиinio je od onih koji vjeruju u Njega novi narod ili naciju – narod
Boji, koji жe naslijediti bolju obeжanu zemlju, nebeski Jeruzalem.
Glavni naglasak knjige Izlaska je narav duhovne borbe koja se vodi
paralelno sa dogaрajima na zemlji. Za Boga je vano da se bogovi Egipжana diskreditiraju. Gotovo prilikom svake kuge, osuрen je neki egipatski
bog koji se pokae nemocnim: primjerice za egipжanima je Nil bio sveta
rijeka, a na faraona se gledalo kao na utjelovljenje nekog boga. Da bi se
Boji narod oslobodio, njegovi duhovni neprijatelji moraju biti poraeni,
a to moe иiniti jedino Bog.
LEVITSKI ZAKONIK: Toиniji opis sadraja knjige bio bi »sveжeniиki
zakonik«, jer je on u biti sveжeniиki priruиnik. Meрutim, neki uиenjaci
smatraju kako je ovo upuжeno narodu kao cjelini kako bi mogli prinositi
ispravne rtve i kako bi sveжenici bili odgovorni narodu i kao ih ne bi
iskorištavali tvrdeжi kako oni, sveжenici, posjeduju kakvo tajno znanje.
Sve pojedinosti svakodnevnoga obiиnoga ivota Izraelaca, nametnute
su od sveжenika i kao takve morale su biti nauиene. Bog je izabrao
Izraelce da budu sveжeniиki i sveti narod, tj. narod koji жe posredovati
kod Boga za druge narode, voditi ih u štovanju Boga, koji жe odravat
svetu narav Onoga kome pripadaju. Tema ove knjige, koja je uspostavljena za vrijeme Izlaska jeste, kako se odrava ova veza izmeрu Boga i
Izraela. U knjizi Levitskog zakona vidimo da je Bog to sam odredio i to
kroz sistem prinošenja rtava.
Иisto i neиisto: neиist je ono što je mrtvo (leš, mrtve stanice – prolivena krvi ili sjeme – ili smeжe itd.) sve što se hrani krvlju ili smeжem
(neke ptice), ili što je povezano s kultom idola. Neиisto ne moe doжi u
Boju prisutnost. Иisto je ono što je iv, što odgovori Bojoj izvornoj
tvorevini. Иisto je ono što je normalan, dok je neиisto ono što je nenormalan.
Svrha prehrambenih zakona bila ozbiljna zaštita. Velika veжina zabranjene
hrane spada u kategoriju hrane (1) koja u bezvodnoj klimi sinajske pustinje i kanaanske zemlje lako postaje prijenosnikom bolesti; ili (2) bilo
16
je neekonomiиno i stoga nerazumno uzgajati je u poljoprivrednom
okolišu sinajske pustinje i/ili kanaanske zemlje; ili (3) rijeи je o hrani
koju su za prinašanje rtava koristile skupine иije postupke Izraeki nisu
trebali oponašati. Љtoviše, u svjetlosti иinjenice da su medicinska
istraivanja pokazala da alergije na hranu variraju prema etniиkoj populaciji, zakoni o hrani svakako su иuvali Izrael od odredenih alergija.
U pustinji nije bilo mnogo peluda koji bi stvarao teškoжe za disajne
putove Izraeka, ali je bilo nekih ivotinja иije bi meso nadraivalo ivиani
sustav. Posebno je zanimljivo primijetiti da je, prema mišljenju specijalista
za alergije izazvane hranom, glavna mesna namirnica u Izraelaca –
janjetina – najmanje alergeniиna od svih vanijih vrsta mesa.
Neobiиne zabrane bile su odreрene da Izraelcima zabrane sudjelovanje
u kultovima plodnosti Kanaanejaca. Kanaanejci su vjerovali u takozvanu
simpatetiиnu magiju, uvjerenje da simboliиni postupci mogu utjecati na
bogove i prirodu. Kuhanje kozleta u majиinu mlijeku жe putem magije
osigurati daljnju plodnost sitne stoke. Smatralo se da жe se miješanjem
ivotinjških vrsta, sjemena ili tvari oni “vjenиati” kako bi magijom iznijeli
“potomstvo”, odnosno obilje uroda u buduжnosti. Bog ne bi mogao niti
elio blagosloviti svoj narod kad bi se upustio u takve besmilice.
Poznavanje svrhe takvih zakona – koji жe saиuvati Izraeke da ne budu
navedeni na prihvaжanje kanaanske religije koja nije mogla osigurati
spasenje – pomae vam da vidite kako oni nisu proizvod samovolje,
nego i te kako vani – i upravo jako korisni. (Fee i Stuart: Kako u Bibliji
proиitati ono što piše)
Jedan od kljuиeva za razumijevanje Knjige Levitskog zakona jest
koncept svetosti. Kada su predmet ili osoba sveti to znaиi da se predmet
koristi u svrhu štovanja Boga ili da je osoba posveжena Njegovoj slubi
i stoga pripada Njemu. To vidimo u rasporedu tabora:
Prostor
Osobe
Svetište
Sveжenici
Tabor
Narod
Izvan tabora
Privremeno neиisti
Pustinja
Neиisti duhovi
Љto je nešto blie Bogu postaje svetije. To vidimo i u rasporedu šatora:
17
Prostor
Osoba
Unutarnje dvorište
Leviti
Vanjsko svetište
Sveжenici
Unutarnje svetište
Veliki sveжenik
Glavna raspodjela Knjige Levitskog zakona je slijedeжa:
1. Propisi za prinošenje razliиitih vrsti rtava:
a) Osnovno nauиavanje o rtvama (1-5)
b) Administrativni detalji
2. Zareрivanje Arona i njegovih sinova i prinošenje prve rtve u
novosagraрenom svetištu (8-10)
3. Niz zakona koji reguliraju ritualnu иistoжu:
a) Иista i neиista hrana i ivotinje
b) Porodi
c) Gubave izrasline na ljudima, oneиišжena odjeжa i kuжe
d) Iscjedci iz spolnih organa
4. Propisi za dan pomirenja
5. Kodeks svetosti
BROJEVI: Knjiga Brojeva je sloena priиa o nevjernosti, pobuni,
otpadništvu i frustraciji u иijoj se pozadini istovremeno odvija priиa o
Bojoj vjernosti, prisutnosti, brizi i strpljivosti.
Nakon Izlaska nije se pošlo ravno u Obeжanu zemlju, uglavnom zbog
religioznih i vojnih razloga. Izraelci su putovanje mogli završiti za dvije
godine, ali zbog njihove neposlušnosti, trebalo im je daljnjih 38, što je
ukupno bilo 40 godina.
Knjiga Brojeva vodi nas od gore Sinaj do prilaska Obeжanoj zemlji.
Zapoиinje i završava popisima, od kojih i dobiva ime. Na Sinajskoj gori,
do koje su došli nakon 3 mjeseca putovanja, Bog se pokazuje svom narodu u dramatiиnom zavjetnom obredu. Tu saznaju kako Bog eli da ga
štuju, kroz sveжenstvo koje posluuje u centralnom svetištu koje se zvalo
Љator sastanka, kome je pomagao red ljudi zvani leviti.
18
Nakon davanja zakona, Izraelci su organizirani u disciplinirano društvo, neku vrst vojske. Naalost vrijeme provedeno u putovanju pustinjom obiljeeno je nizom pobuna, bilo protiv Mojsija kao voрe bilo kao
ponovno padanje u idolopoklonstvo. Svaki put Bog ih kanjava nekom
pošasti ili vojnim porazom koji odnose dio naroda. Na kraju, Bog se
zaklinje da toj generaciji neжe dozvoliti ulazak u obeжanu zemlju i tako
svoje kosti ostavljaju u pustinji.
Kad su stigli do Kadeš Barnee, poslali su izviрaиki odred, ali on donosi vrlo negativan izvještaj po kome izbija buna. Kao rezultat toga,
Izrael mora иekati još 38 godina, a samo Jošua i Kaleb iz te generacije
ulaze u Obeжanu zemlju. Иak je i Mojsije kanjen za drskost i umire noж
uoиi Osvajanja.
Unatoи neprekidnim pobunama naroda, Bog se иudesno brine za
njih: daje im dovoljno hrane za svakoga, svaki dan, 40 godina!
Duhovne pouke knjige Brojeva su:
1. Bog ivi meрu svojim narodom.
2. Bog svoj narod disciplinira kad je potrebno.
3. Bog prevladava ljudsku pobunu zbog svog naroda. On kontrolira
povijest.
4. Bog je svet i ne podnosi suparnike. Da bismo imali zajedništvo s
Njim, moramo mu pristupiti po Njegovim uvjetima.
5. Bog SZ je Bog NZ: sveti Bog a ipak pun ljubavi i milosrрa.
PONOVLJENI ZAKON: naslov knjige zapravo znaиi »ponovljeni
savez«, jer njena struktura slijedi one obrede ponavljanja saveza. Takvi
savezi su bili poznati na Srednjem Istoku toga vremena, uglavnom u
obliku politiиkih ugovora. Obiиna struktura takvog ugovora (ili saveza)
je bila sljedeжa:
1. Predgovor u kojem se imenuje zaиetnik ugovora.
2. Pregled prošlih odnosa izmeрu dvoje sudionika od vremena potpisivanja ugovora.
3. Klauzula u kojoj se objašnjava uzajamna odgovornost sudionika.
4. Posebna klauzula u kojoj se opisuje ugovorni dokument i pripreme
za redovitog иitanja dokumenta od strane vazala.
5. Spis bogova koji su svjedoci potpisivanja ugovora.
6. Prokletstva i blagoslovi koji ugroavaju vazala bolestima, smrжu,
izgnanstvom, itd. ako raskine ugovor, ali koji mu obeжava blagostanje
(ivot) i blagoslov (dobrobit) ako ga odrava.
Svrha takvih ugovora je bio osiguravanje potpune zavisnosti vazala
19
(kralja ili drave) od sudionika ugovora.
Posebna terminologija je korištena za opisivanja ponašanje vjernog
vazala. Dobri vazal »trai«, »sa strahom poštuje«, »ljubi« svog Gospodara
i »sluši njegov glas«. Buntovniиki vazal »griješi«. Ova frazeologija se
nalazi i u SZ i u NZ (usp. naroиito Hebrejima 10).
Gronja od strane proroka u vezi dolazeжeg suda иesto puta ponavljaju prokletstva saveza. Ustvari, jedna od uloga proroka je bila podsjeжanje naroda da savezni odnos ukljuиuje odgovornost, a ne samo
prednost.
Kraжe oblike saveznog uzora nalazimo u Izlasku 19-24, Jošua 24 i 1
Samuelu 12, ali iscrpno u Ponavljenom Zakonu, kako sljedi:
1-3 Povijesni predgovor – pregled saveznih odnosa.
4-6 Uvjeti
27 Klauzula dokumenta
28 Blagoslovi i prokletstva.
Ponovljeni Zakon, buduжi da je teološki orijentiran, predstavlja se u
obliku propovjedi. Mojsije trajno apelira na lojalnost naroda. Znakovito
je da su idovi ovu knjigu иitali svake godine prilikom blagdana sjenica,
što upuжuje na naиin korištenja kod ponavljanja saveza.
Svrha izbora – a to je biti svjedokom svim narodima koji жe biti blagoslovljeni radi izabiranja Izraela – nije naglašena u Ponovljenom zakonu.
Mojsijeva glavna briga je bila staviti pred Izraelce opasnosti koji жe ih
snaжi ukoliko kompromitiraju svoju vjeru i opasnosti gubitka otkrivene
im istine u svojoj novoj zemlji. Zadnji dio knjige navodi blagoslove koje donosi poslušnost, ali
takoрer i prokletstva koja sa sobom donosi neposluh. Popis blagoslova
navodi иitav niz Bojih darova Njegovu narodu, politiиke, agrikulturne
i vojne darove. Nasuprot tomu stoji još dui popis prokletstava koja
prijete svemu što je Izraelcima milo, od slobode do zdravlja, od bogatstva do gubitka zemlje. Pobuna protiv Bojeg Saveza je znaиilo preobraziti Boga iz Spasitelja u Boga Sudca.
20
DODATAK: VANIJI POJMOVI U ZAKONU:
PRAVNI SISTEM
Na Sinajskoj gori Bog je sklopio nacionalni savez s izraelskim narodom. Ovaj sporazum sastavljen je po modelu neke vrste ugovora koji
su hetitski kraljevi sklapali sa svojim vazalskim dravama. Bog ih je,
poput velikog kralja, izbavio iz ropstva, tako da sad pripadaju njemu.
Izraelci se slau s tim i zavjet je potvrрen. Bog s njima sklapa formalni
ugovor. On je njihov feudalni gospodar a oni njegovi podanici. Da bi
uivali njegov blagoslov, zaštitu i naklonost, moraju mu se pokoravati i
u potpunosti odbaciti idolatriju (tj. alternativne odanosti).
Prema uvjetima ugovora, ako ga prekrše, bit жe kanjeni, konaиnim
progonstvom i izgonom. Bog жe upotrijebiti druge narode da to izvrše.
S vremena na vrijeme, taj sporazum bivao je ponovno uspostavljan i
obnavljan (to je i znaиenje rijeиi deuteronomija: obnavljanje zavjeta). Na
primjer Ponovljeni zakon oznaиava obnovu saveza (za dobrobit novog
naraštaja) uoиi osvajanja, nakon pustinjskih putovanja (Brojevi). Zakon
postaje ustrojstvo i zbirka pravila nove nacije. Ovaj zakon je jedinstven
po tome što ga je dao Bog i tako odraava njegov karakter. U tom smislu, nazvan je »savršenim« zakonom. Poboan Izraelac elio je znati više
o Bojim zakonima (njegovim pravilima za blagoslov i prosperitet), jer
je znao da je Bog savršen i elio je njegovo krajnje dobro. Tako zakon
nije imao negativnih konotacija. One su bile ukljuиene samo u sluиaju
kad narod nije htio poslušati Boga ili kad bi ga uvrijedio. Izraz »pod
zakonom« ustvari znaиi »pod zakletstvom prekršenog zakona.« Zakon
je istoznaиnica novozavjetne predodbe posveжenja, dok je pravednost
иestoput (naroиito u knjizi Izaije) istoznaиnica opravdanja.
Kad se Izrael sloio s tim da postane Bojim narodom, dobili su ime
»sveta« nacija, što znaиi da su odvojeni za Boju slubu. Zatim, Bog im
daje svoj zakon da bi im pokazao kako trebaju ivjeti, kao narod i pojedinci. Najprije Bog govori o osnovi svoga zakona: 10 zapovijedi ili 10
rijeиi. Ostatak zakona prenosi im kroz posrednika Mojsija. Narod prihvaжa uvjete i savez je potvrрen.
Zakon ili Tora (što znaиi poduka u pravednosti ili primjernom ivotu)
podijeljen je, u širem smislu, u tri kategorije:
1. Moralni zakon
2. Graрansko pravo
3. Ritualni zakon
Svaka kategorija zasniva se na pretpostavci da Izraelci pripadaju
21
Bogu: zbog toga neki oblici ponašanja ne odgovaraju ovome, niti kod
pojedinaca i kod naroda. Bog жe kazniti one koji si dopuste takvo ponašanje. Ponavljanje fraze, «Ja sam Gospod» vrlo je jasno vezivalo zapovijedi s Gospodnjem karakterom. Izraelci su kao Boji narod imali
štovati svojega Boga i biti poput Njega.
Razliиite liste zakona razbacane su po Petoknjiju (prvih 5 knjiga
Biblije). Mogu se podijeliti u иetiri glavne grupe:
1. Boanski zakon, sastavljen iz bezuvjetnih zabrana. Sve poиinju
rijeиima »Nemoj« (radi tako i tako, jer pripadaš meni). Drugim rijeиima
»Nemoj иiniti ništa što je u suprotnosti s mojim karakterom.« Najbolji
primjer ove kategorije su 10 zapovijedi. Te pisane odredbe koje moemo
nazvati »moralnim zakonom« predstavljaju Boju volju za svakog pojedinca.
2. Zakonske odredbe ili primjeri pojedinih sluиajeva (zvani »presude«). One su ono što bismo mi nazvali obiиajnim pravom i veжinom
imaju sljedeжu formulaciju:« Ako иovjek uиini tako i tako, platit жe takvu
i takvu cijenu« (odreрena kazna za svaki prekršaj).
3. Prijelazne oblici izraeni u uzroиno-posljedniиnoj vezi: »Ako
иovjek poиini to i to, bit жe ubijen.« Ovi zakoni odnose se posebno na
Izrael kao teokratsku zajednicu, direktno pod Bojom vladavinom. To
objašnjava njihovu krajnje strogu formu.
4. Ritualni zakon, koji se odnosi na to kako je Bog htio da ga štuju
u okviru Љatora sastanka ili, kasnije, Hrama. Govori o tome kako su se
morali ponašati sveжenici. Govori i o levitima (onima što su pomagali
sveжenicima) i što su oni morali иiniti. Zbog toga što je Bog svet i strašan,
svakoga tko ih иita ovi zakoni podsjeжaju na pravila koja se provode u
nuklearnim elektranama. Principi su bili isti: Bog je svet i ne moemo si
dozvoliti da mu doрemo drugaиije nego po njegovim uvjetima.
Izraelski zakon bio je jedinstven, iz sljedeжih razloga:
1. Svako gledište u njemu daje direktno Bog. Neposlušnost se
smatrala osobnom pobunom protiv Njega. Nije bio relativan ili
samovoljan. Pokrivao je иitav privatni i nacionalni ivot. Sav je bio
jednako vaan.
2. Pokazuje vrlo visoko shvaжanje ljudskog ivota. Iskljuиuje se
brutalnost a kazna mora biti primjerena prekršaju. Svatko je, ukljuиujuжi
i kralja, bio jednak pred zakonom. U zakonu koji su imali Hetiti kazna
je ovisila o socijalnoj klasi prekršitelja. Zakon je bio apsolutan, osim u
olakotnim okolnostima.
22
3. Nitko nije bio prevaren. Ustvari, zakon je imao posebne uvjete za
neprivilegirane, kao što su udovice i siroиad, stranci, izbjeglice i robovi.
Љto danas moemo nauиiti iz toga zakona? Zapovijedi nisu bile dane
Izraelcima samo kako bi se odviknuli od grješnih ivotnih navika koje
su pokupili u Egiptu, veж i da bi im sluile kao zaštita od raskalašene i
idolopokloniиke Kanaanske civilizacije s kojom жe se susresti na putu u
Obeжanu zemlju.
1. Daje nam uvid u Boje razmišljanje i zbog toga je neodjeljiv dio
objave.
2. Dan je narodu kojeg je veж bio odabrao pa tako nikad ne moe biti
put spasenja!
Mnogo toga moe nas zbunjivati dok иitamo ZAKON:
1. Seks. Izgleda da nije naklonjen seksu. Više nam se иini nego što
jest. Postoje dva podruиja u kojima je Bog иvrst:
a) Odbija da ga štuju kao idola. Odbija sve što ima veze s kanaanskim
štovanjem koje je bilo opsjednuto seksom i plodnošжu.
b) Bog je stvorio seks za upotrebu u okviru braka. Odbija svaku
formu izopaиenosti, iz jednostavnog razloga jer to dolazi iz izopaиenog
mozga sotone koji je uvijek zaokupljen eljom da radi toиno suprotno
od onoga što je Bog zapovijedio.
2. Pojam иistog i neиistog. Иisto znaиi »moжi doжi u Boju prisutnost
i štovati ga,« a neиisto znaиi suprotno. Ima nekoliko faktora koji odreрuju
što je иisto ili neиisto.
a) Sve što je mrtvo, ili ukljuиuje mrtve stanice (kao što je menstrualna
krv ili izljev sjemena itd.). Kontakt s tim иini ga »neиistim« jer mrtva
tijela i stanice moraju imati vezu s grijehom (raspadanje).
b) Sve što je, u Bojim oиima, neprikladno. Ponekad nije iznešen razlog.
c) Neke su ivotinje proglašene neиistima, vjerojatno zato što se hrane
krvlju ili mrtvim mesom (strvinama itd.) ili zato što su bili uporabljene
u okviru poganskih kulta (npr. svinja). Druge neиista ivotinja su bile
vjerojatno povezana s poganskom magiиnom vjerovanjem (npr. miševi,
zmija i zeci). ivotinje predstavljaju иovjeka. U ritualu izmirenja, ivotinja
moe zamijeniti иovjeka, jer oboje imaju ivotni dah, koji se odraava
cirkulacijom krvi.
23
3. Krv se nije smjela jesti jer je bila rezervirana za upotrebu u ritualu
nadoknade za grijeh. U krvi je princip ivota koji se rtvuje za ivot
grešnika.
4. Sakaиenje je iskljuиivalo ljude iz sudjelovanja u štovanju u Hramu.
Razlog tome, naizgled nepoštenom, iskljuиivanju jest da je sakaиenje vrlo
иesto bilo obiljeje uиestvovanja u praksama idolopokloniиkog kulta.
Sljedbenici takvih kultova su vrlo иesto sakatili sami sebe kao znak
odanosti Baalu ili Aštarti, što objašnjava pomalo neobiиan redak iz
Zaharije 13,6.
5. Problem tvrрenja savršenosti. David je u nekoliko navrata tvrdio
kako je savršen. Pod time je podrazumijevao da je odrao sve izvanjske
propise Zakona. Katolici bi rekli da je bio u stanju milosti. Takoрer
citamo da je Pavao o sebi napisao kako je pred Zakonom bio besprijekoran
(Filipljanima 3:6)
6. Smrtna kazna se izvršavala u sluиaju ubojstva, seksualnih zloиina
ukljuиujuжi silovanje, štovanja drugih bogova, sudjelovanja u okultnim
praksama ili trgovini robljem. Smrtna kazna se takoрer izvršavala nad
nepokornim sinovima (Pnz. 21:18-21). Smrtna kazna se nije izvršavala u
sluиaju kraрe ili kojih drugih zloиina po pitanju imetka, što je bio sluиaj
u drugim kulturama. Svi su ljudi (pa иak i kralj) bili jednaki pred zakonom. Zatvori su bili mjesta gdje su se zavarali ljudi koji su иekali suрenje ili izvršenje kazne. Stari zavjet je teio ograniиiti osvetu uvoрenjem
strogih pravila i ograniиenja. Globa je vrlo иesto bila u obliku isplate
rtvi kao kompenzacija za uиinjeno zlo i mogla se nametnuti zajedniиkim
dogovorom umjesto smrtne kazne (primjerice za preljub).
7. Zakup zemlje. Obeжana zemlja je pripadala Bogu i iznajmljivana je
zakupnicima. Nakon osvajanja Obeжane zemlje svako pleme dobilo je
dio teritorija prema svojoj veliиini. Svakih 49 godina zemlja se vraжala
prvotnom vlasniku, tada su se poništavali svi dugovi. Svakih sedam
godina zemlja se morala ostaviti nezasijana.
8. Godišnja doba. Iako je postojalo nekoliko etvi, u Izraelu je bilo
samo dva godišnja doba, sjetva i etva. Sazvijeрe Plejade je bilo dominantno u zimskom periodu (sjetva) i Orion u ljetnom periodu (etva)
(Amos 5,8). Zvijezde su dakle zemljoradnicima sluile poput sata. Tijekom
zimskog perioda bilo je dvije vrste kiše rana (jesen) i kasna kiša (proljeжe).
24
SISTEM RTVOVANJA
1. PRIJE SINAJA: Iako je sistem rtvovanja uveden u okviru Sinajskog
saveza, kroz cijelu Knjigu Postanka иitamo da su rtve bile prinošene, u
vezi s Adamom i Kaijnom (prešutno) i, izriиito kad god je stvoren savez.
Mora se posebno spomenuti Izakov pokušaj rtvovanja i isto tako pashalna rtva koja je prethodila Sinajskom savezu.
2. NA GORI SINAJ: Izraelski je narod primio Zakon; poslušnost
Zakonu imala je za posljedicu blagoslov i stalno zajedništvo s Bogom. U
isto su vrijeme dane pojedinosti o naиinu štovanja Boga. Bog je utemeljio sistem rtvovanja kao sredstvo obnavljanja prekinutog zajedništva, uzrokovanog grijehom ili obrednom neиistoжom, kao izraz štovanja, te da bi osigurao obrednu иistoжu prilikom štovanja. Kao i Zakon,
rtve nisu bile sredstvo vjeиnog spasenja. Ljudi vjere u Starom zavjetu
(Ostatak) spašeni su po istoj osnovi kao i mi. Buduжa Mesijina rtva raиunala im se u prilog.
3. RAZLIИITE VRSTE RTAVA
a. rtva paljenica ili opжe uništenje (vatrom). rtva je bila u potpunosti spaljena simbolizirajuжi posveжivanje Bogu. Ljudska je rtva, naravno, bila zabranjena.
b. rtve priиesnice, rtva za blagostanje ili dijeljena rtva. Postojale
su tri glavne vrste rtve priиesnice; posebno zahvaljivanje, opжe zahvaljivanje i zavjetovanje. Dio se rtve spaljivao, a ostatak su pojeli oni
koji su rtvu prinosili. Ta je rtva simbolizirala zajedništvo иovjeka s
Bogom te иovjeka s иovjekom.
c. rtva prinosnica simbolizirala je posveжivanje rada Bogu.
d. rtva naknadnica znaиi rtva prinesena kao nadoknada za nešto
ukraрeno. K tome je bila potrebna novиana nadoknada. To je simboliиno
okajanje.
e. rtva okajnica prinošena je za grijehe pojedinca ili иitavog naroda.
U hebrejskom jeziku rijeи hatat moe isto tako znaиiti ‘grijeh’. Zbog
toga je Krist koji je bio bez grijeha, uиinjen grijehom (rtvom za grijeh),
usp. Amos 4,8; Rim 8,3 i 2 Kor 5,21. Tu je vrstu rtve Isus prinio na kriu i njena se uspomena slavi prilikom Gospodnje veиere.
Na Dan pomirenja, koji se slavio jednom godišnje, ova je rtva poprimila poseban oblik. Veliki je sveжenik ušao u najsvetije mjesto u Svetištu. Prvo je trebao za sebe prinijeti rtvu, buduжi da je bio grešnik, a
25
zatim je prinio rtvu za иitav narod. Upotrijebio je za to dvije koze.
Jedna je koza bila ubijena, a druga se ostavljala u pustinji. Prva je koza
simbolizirala samo pomirenje (cijenu) dok je druga simbolizirala
posljedicu pomirenja (otklanjanja grijeha).
4. VANOST KRVI. Sve ove rtve ukljuиivale su prolijevanje krvi,
bilo u glavnoj rtvi (ako se radilo o rtvi za grijeh), bilo u uvodnom obredu. Ta je rtva podsjeжala prinositelja na izvorni grijeh koji je trebao
biti okajan prolijevanjem krvi. Krvava je rtva ukljuиivala sljedeжe elemente:
a. Udobrovoljavanje (Boga), odvraжanje njegova gnjeva (stanja neprijateljstva izmeрu dvije osobe, иija je posljedica kanjavanje).
b. Okajanje (grijeha), što je znaиilo otklanjanje grijeha. Pomirenje
obuhvaжa oba pojma.
c. Naиelo zamjene. Grešnik je morao poloititi ruke na ivotinju odreрenu za klanje kao znak poistovjeжivanja s njom, priznati svoj grijeh.
d. Bog je bio taj koji je pribavljao rtvu za pomirenje. Иovjek je
morao prihvatiti Boji naиin pomirenja.
5. PREDNOSTI SISTEMA RTVOVANJA
a) Bilo je to ivopisno iskustvo koje je grešnik pamtio – njegov je
grijeh nedunu ivotinju stajao ivota.
b) Pokazalo se da grijeh nije ograniиen samo na svjesno uиinjena djela.
Pojedinac moda ne uviрa da je sagriješio, ali mu drugi mogu na to
ukazati. To pokazuje dubinu grijeha.
c) Иovjek je morao doжi Bogu pod uvjetima koje je Bog postavio.
d) Sistem rtvovanja pokazuje da Bog eli zajedništvo.
6. OGRANIИENJA SISTEMA RTVOVANJA
a. Privremeni sistem. Poput Zakona bio je to privremeni sistem koji
je vrijedio do Mesijinog dolaska. Sama po sebi, krv ivotinja nije mogla
izvršiti pomirenje, veж je vrijedila samo odreрeno, ograniиeno vrijeme
prema Bojoj zamisli.
b. Ograniиeni sistem. Sistem nije pokrivao grijeh smišljene i svjesne
pobune protiv Boga, kao što su preljub, idolopoklonstvo, ubojstvo i
kleveta, grijehe koji su iskljuиivali osobu iz zajednice saveza i donosili
smrtnu kaznu.
c. Sistem koji se tiиe ovog svijeta. Sistem rtvovanja omoguжio je
grešniku da izbjegne kaznu na zemlji (tj. odvajanje od Boga), ali samo
26
do slijedeжeg poиinjenog grijeha. Drugim rijeиima, rtve nisu mogle osigurati vjeиno spasenje pa su se morale ponavljati. Isusova rtva uklanja
sva ta ograniиenja.
OTKUPLJENJE
Terminologija otkupljenja koristi se u sljedeжim sluиajevima:
1. Zakonita zamjena omoguжena krvnim srodstvom. U Iz 40 do 66
oznaиuje se da je Gospod Osloboditelj svog naroda, Otkupitelj (Go’el)
otkupljuje (hebr. gaal) svoju rodbinu prodanu u ropstvo (Lev 25,47-49),
ili otkupljuje izgubljenu imovinu (Lev 25,25). On eni udovicu bez djece
(Rut 3,13), ili osveжuje rodbinu (pri иemu se naziva krvnim otkupiteljem,
Br 35). U svakom sluиaju on иini ono što netko drugi nema pravo uиiniti
– izvršiti zamjenu na temelju rodbinske veze.
2. Cijena otplaжena za izbavljenje nekoga od smrtne kazne:
Korijen-sko znaиenje hebrejske rijeиi (pada) je osloboditi uz otkupninu.
Taj je glagol upotrijebljen za osloboрenje prvoroрenog djeteta (Izl 13,12;
Br 3,48; 18,15-17), kao i za osloboрenje koje ostvaruje Gospod (Ps 130,
7). Tome je zato jer je prvoroрenac pripadao Bogu i zato bi zakonito
trebao biti rtvovan Njemu. Ali zbog toga što je ljudsko rtvovanje odvratno Bogu, On plaжa cijenu da bi oni mogli ostati ivi.
Otkupnina plaжena za spasenje neиijeg ivota takoрer je znaиenje
glavarine koju su trebali isplatiti Izraelci pri izvedbi cenzusa (Izl 30,1216; 1 Ljet 21). Popis stanovništva (prebrojavanje) bi mogao izveden biti
samo ako je bio hramski porez plaжen, da bi prekrio njihove ivote koji
su veж postali jamиevinom jer je izvedba popisa pretpostavljala manjak
vjere u Boga (usp. 2 Sam 24). U NZ-u Isus posredno uиi da je ovaj porez
veж bio otplaжen za »sinove kraljevstva« koji su sada toga osloboрeni
(Mt 17,24-27).
SVETKOVINE
U poganskim religijama, svetkovine ili obredi bili su u vezi s mitološkim dogaрajima koji su prizivali bogove ili misteriozne sile svemira
da bi zadobili njihov blagotvoran utjecaj. U drevnom Izraelu svetkovine
su imale potpuno drugaиije znaиenje. Bile su u vezi s dogaрajima koje je
izraelski narod osobno iskusio. U kasnijim naraštajima, slavili su u
spomenu na иuda koja je Bog uиinio, opjevali su njegovu snagu, ljubav,
obeжanja i karakter. Na primjer, dogaрaji koji su se zbili u Izlasku slavljeni
su u uspomeni na Pashu, a dobivanje zakona na Pedesnici. Ali svaka je
svetkovina imala proroиansko znaиenje. Svi su s nestrpljenjem oиekivali
27
njihovo ispunjenje u dolasku Mesije. Znakovito je da Isus nije ustanovio
svetkovine da bi zamijenio one idovske, jer su biblijski dogaрaji, koje
su one predstavljale, ispunjeni u njemu (Gal 2,16-17). To je proroиki aspekt tih svetkovina i njihovo ispunjenje koje zanima nas kao kršжane.
Pasha je predslika Golgote i Uskrsa, Pedesnica poиetka etve neidova,
a Sjenica kraja etve neidova i suda. One su bile sjena onoga što ima
doжi. idovske svetkovine SZ mogu se podijeliti u dvije kategorije:
1. Veliki blagdani:
a) Hodoиasniиke svetkovine, bile su radosne prigode. Pessah (Pasha)
Oujak-Travanj, Љavuot (praznik sedmicв) Svibanj-Lipanj i Sukkot (praznik
sjenica) Rujan-Listopad.
b) Vani praznici: Roš Hašana (Nova godina) Rujan – Listopad, Jom
Kippur (Veliki oprost) Rujan – Listopad.
2. Manji blagdani:
a) Hanukka (svetkovina posveжenja) – sveиano posveжenje Hrama u
Stud.-Pros.
b) Purim (svetkovina drijebova) Velj.-Ouj.
Pasha, Pedesnica i Sjenice bila su tri velika blagdana idovske godine.
Svaki poboni idov trebao je hodoиastiti u jeruzalemski Hram tri puta
u godini da bi svetkovao veliku trojku. Na Pashu иitana je Pjesma nad
pjesmama, Ruta na Duhove, Tualjke su иitane u spomen Pada Jeruzalema, Propovjednik na Blagdan sjenica, Estera se иitala na Purim.
Blagdan Pashe: trajao je 8 dana kao sjeжanje na dogaрaje u Izlasku
kad je Bog poštedio prvoroрence i izbavio naciju iz ropstva. Svetkovina
se takoрer naziva i Blagdan beskvasnih kruhova, jer kruh koji su pekli
noж uoиi Izlaska nije sadravao kvasac. U idovskim domaжinstvima u
pripremi za Pashu mjesec dana se provede u potrazi i uklanjanju kruha
s kvascom (usp. 1 Kor 5,7-8). Rijeи je o utjecaju kanaanskog kulta u
kojem je kvasac imao veliku ulogu. Kvasac im bijaše znak i simbol oиitovanja tajanstvenih sila u prirodi. Stari zavjet zabranjuje upotrebu
kvasca u rtvama. Jedino Jahvu smatra izvorom ivota.
Do Isusovog vremena uveden je novi element: klanje jaganjaca u
dvorištu Hrama i mazanje oltara (ne dovratnika) njihovom krvlju. Pjevao
se Hallel i svirao rog (šofar). Klali su jaganjce, a njihovom skupljenom
krvi mazao se oltar. Svaka glava domaжinstva nosi mrtvo jagnje natrag
porodici koje se onda tamo peиe. Tko god nije prisustvovao toj svetkovini
bez valjanog opravdanja bio je iskljuиen iz naroda, tako se velika vanost
28
pridavala tome. Jelo se zatim svetkovalo u obiteljskom krugu s odgovarajuжom liturgijom (hebr. seder). Prema rabinskoj tradiciji, jedna stolica
još uvijek ostaje prazna a vrata otvorena u oиekivanju Ilije koji bi trebao
uжi i objaviti dolazak Mesije. Najvaniji elementi jela su: 3 pogaиe (hebr.
macot) na pladnju, noga jagnjeta, 4 иaše crvenog vina, gorko bilje i umak
i иaša slane vode. Иaše su se ispijale u razliиitim stadijima liturgije.
Pasha proslavlja izbavljenje iz Egipta, ali se i nada još veжem izbavljenju u buduжnosti – onome što je Isus ostvario na kriu. Prelomljena
maca (druga se zove afikomen) rekao je Isus, predstavlja njegovo tijelo,
a 4 иaše predstavljaju jagnjetovu krv. Dok su je uиenici ispijali, Isus je
rekao: »Ova je иaša novi zavjet (zapeиaжen) mojom krvlju; svaki put kad
je pijete, иinite to na moju uspomenu« (1 Kor 11,25). Prema tome Isus je
ispunjenje onoga što je Pasha иekala. Naalost, idovi to još nisu prepoznali.
Blagdan sedmicв: U Bibliji se naziva i etvenim praznikom, tjednima
prvih plodova. Za svetkovanje ovog blagdana ljudi su donosili prvinu
svoje ljetine (pšenicu, jeиam, groрe, smokve i datulje) u Hram i davali
ih sveжenicima da ih prinesu Bogu na oltaru. Sveиana povorka formirana
u nekom gradu blizu Jeruzalema kretala je sa rvenim juncem na иelu,
praжena frulama i pjevanjem psalama. Kad bi stigli u Jeruzalem doиekali
bi ih sveжenici i drugi velikodostojnici. Hodoиasnici bi tu proveli noж.
Slijedeжeg dana prve plodove razdijelili bi sveжenicima na dunosti. Иitala
se knjiga o Ruti. No, blagdan je slavio i dobivanje zakona na Sinaju, koji
je obiljeio roрenje izraelske nacije. Na isti naиin rodila se i Crkva.
Smatra se da je svetkovina bila osmog dana Pashe, ali odvojena 7
tjedana. Doista, prvi snop pšenice bio je prinesen dan poslije Pashe.
Ovaj simbolizam pokazuje da su kršжanski Duhovi usko povezani s dogaрajima Uskrsnuжa. Deset dana prije Duhova Krist se uzdigao na nebo, a
deset dana kasnije, pošto su uиenici ustrajali u molitvi, dan im je Sveti
Duh i tako je roрena Crkva. Izašli su i propovijedali Evanрelje svim narodima.
Blagdan sjenica: sjeжa na 40 godina izraelovog putovanja pustinjom
i vrijeme kad su bili potpuno ovisni o Gospodu. Takoрer svetkuje i pobiranje ljetine. Svetkovan je 10 dana nakon Jom Kippura. Pripreme za
svetkovanje poиinjale su odmah nakon Jom Kippura. U Isusovo vrijeme
ovaj blagdan smatrao se najveжim, toliko velikim da su se idovi prema
njemu odnosili kao prema blagdanu (Lk 2,41-2; Iv 2,23; Lk 22,7). Za
vrijeme svetkovine Izraelci su kampirali u privremeno napravljenim
29
skloništima od grana i lišжa, u znak sjeжanja na vrijeme provedeno u putovanjima kroz pustinju. Svetkovine su trajale po sedam dana i za to
vrijeme prinosile bi se rtve za 70 naroda na zemlji. Bila je to proroиanska
gesta koja je oиekival vrijeme kada жe i drugi narodi štovati izraelova
Boga. Za vrijeme svetkovine tisuжe hodoиasnika grnulo bi u Jeruzalem
mašuжi palmovim granama u znak radosti. Oko hrama bila su иetiri
ogromna stupa za svjetiljke koji su dominirali Jeruzalemom. Dok su se
pribliavali Hramu pjevali su himne noseжi uljanice koje su bile napunjene uljem iz иetiri ogromne ukrasne posude. U drugoj ceremoniji,
vukla se voda iz siloamskog jezerceta i nosila u Hram, tamo se sipala,
pomiješana s vinom, u bazen ispred oltara. Osmog dana donosili bi
desetinu i molili Boga da im sljedeжe godine da kišu. U svjetlu ovoga
moramo gledati Ivana 7. Za vrijeme svetkovine Isus se pojavio u Hramu
i rekao da je on voda ivota: t.j. onaj koji жe dati Bojeg Duha. Devetog
dana svetkovine иitao se Zakon, a ljudi su plesali dreжi svitak Zakona.
U Ivanu 7 Isus kae da nitko od njih ne dri Zakon – svi su prevareni.
Trebaju ono što im on nudi: novi ivot koji je moguж uz pomoж Svetog
Duha. Taj ivot zapoиinje kad shvatimo našu propast i prihvatimo njegovo oproštenje, koje je moguжe zbog onoga što je on uиinio na Kriu.
Tada moemo primiti Svetog Duha.
Neki kršcani vide nacrt Isusovog Drugog dolaska u Blagdanu
sjenica.
1) Blagdan truba (1. dan) naviješta poиetak Blagdana sjenica. Ovo
bi predstavljalo uzdignuжe Crkve u nebo.
2) Jom Kippur (10. dan) objavljuje pokajanje idovskog naroda.
Ovo bi predstavljalo pokajanje Izraela (usp: Zah 12,10 -13:5 i Otk 1,7).
3) Blagdan sjenica (15. dan) bi predstavljao povratak Krista s
Crkvom.
4) Simhat Tora (23. dan) je nagovještaj Jaganjceve svadbene veиere.
IZRAEL KAO SVETI NAROD
a) Odnos Otac/Sin: Izrael, kao narod, prihvaжen je kao njegov sin.
Bog, kao glava savezne zajednice, sad postaje Otac. On je Izrael stvorio
nacijom, on ga je odgajao i vodio (Izl 4,22-23; Pnz 32,6). Svaki se Izraelac
takoрer smatrao Bojim sinom jer je bio иlan izabranog naroda. Izrael
je stvoren kao obitelj, koju je spašavao i иuvao Bog, Otac obitelji (Pnz
32,6). Naziv »prvoroрenac« upotrebljava se u prenesenom smislu i znaиi
»prvi u liniji,« »prvi u superiornosti.« Davao je primaocu posebna prava
i na-sljedne poиasti i zaštitu. Kao pravi sinovi, Izrael mora imitirati svog
Oca u njegovim Djelatnostima. Sin bi trebao иeznuti da bude sve što je
30
i otac (Budite sveti kao što sam ja svet – Lev 19,2). Sin, s njegove strane,
mora uvavati oиeve elje i pokazati poštovanje i zahvalnost иineжi ono
što mu otac zapovijeda. U drugu ruku, otac bi demonstrirao svoju ljubav
kroz milostivo i vjerno ophoрenje sa sinom.
b) Izrael je trebao biti i kraljevstvo kraljevskih sveжenika. Bili su
kraljevski jer su pripadali kralju, Mesiji, i trebali su biti sveжenici koji жe
biti posrednici Boje milosti narodima zemlje.
Naalost odbili su privilegiju da budu nacionalno sveжenstvo i zaeljeli da ih predstavlja posebna kasta (levitsko sveжenstvo) (Izl 19,1625 i 20,18-21) koja je posredovala za njih a ne za narode. Zbog toga je
osujeжena prvotna Boja nakana te ona postaje stvarnost tek u Crkvi.
Ali doжi жe vrijeme kada жe to biti stvarnost i u Izraelu, kad se obrati
иitav narod pri (drugom) dolasku Mesije.
OBEЖANI MESIJA KAKO GA VIDI ZAKON (PETOKNJIJA)
a) Prorok: Mojsije je shvatio da njegovo djelo nije dovršeno: ipak
mo-gao je vidjeti u viziji drugog Proroka koji жe, za razliku od njega,
dovršiti slubu poduиavanja i Boje objave. Taj жe prorok biti Izraelac,
poput Mojsija, i ovlašten objaviti Boju rijeи s autoritetom. usp. Iv 1,45,
4, 19.29, 6,14 i Djela 3,22-26 i 7,37.
b) Dolazeжi vladar svijeta: nagoviješten u Brojevima 24,17-18.
ZEMLJA IZRAELA – OBEЖANA ZEMLJA
Povijesno znaиenje
Granice. Odrediti granice Palestine nije jednostavno. Kraj ni po prirodi
nije jedinstven, niti je bio nastanjen od homogenog stanovništva, a niti
prije Davidova vremena ne stvara jednu politiиku cijelinu.
U samoj Bibliji razliиito se naznaиuju granice. Zemlja obeжanja je zemlja zapadno od Jordana (Cisjordanija) ili ukljuиuje i dijelove istoиno
od Jordana (Transjordanija) ili иak veliki Izrael, »Eufratski Izrael« od
Rijeke u Egiptu (tj. wadi El-Ariš, do Velike rijeke, rijeke Eufrata (Post
15, 18 b; Pnz 1, 1; Jš 1, 4), a koji Izrael nikad nije osvojio. Redovno se
uzima od »Dana na sjeveru do Beer Љebe na jugu« uz dijelove Transjordanije koje je Izrael zaposjeo. Zemlja je duga 240 km, široka na sjeveru
oko 40 km, a na jugu oko 80 km. Površina zauzima nešto preko 16.000
km.
Iako malena zemlja zbog svoje geografske formacije, stvara jedinstveno podruиje na svijetu. Obala Palestine protee se na 208 km od
Gaze do Tira. Nije razvijena te prijeиi razvoj pomorskog ivota. Priobalni
31
pojas od Gaze do Jafe (70 km) protee se u širinu od 8 do 16 km i na to
se nadovezuje Љefela (»niska zemlja«) od 16 do 23 km. Sjeverno se protee
Ravnica šaronska do brda Karmela. Iznad Karmela je plodna Ašerova
ravnica.
Središnjom zonom protee se od sjevera na jug gorski lanac koji se
nadovezuje na gorje Libanon (Bjelina) i Hermon kojih vrhunce prekriva
vjeиni snijeg. Prema jugu protee se Sjeverna Galileja, gorski kraj gdje
brda dosiu visinu od 900 do 1200 m; zatim Juna Galileja, niska, s
blagim breuljcima do 600 m. Juno od Galileje protee se bogata
Ezrelonska ravnica ili ravnica Jizreel. Juno od ravnice Jizreel protee
se podruиje Efrajimskog gorja koje dostie visinu do 900. m. To je
podruиje kasnije prozvano Samarija. Na Efrajimsko gorje nadovezuje se
Judejsko gorje ili jednostavno Gorje i kod Hebrona dosie visinu do
1100 m te se zatim blago spušta u pustinju Negeb. To je podruиje »Doma
Judina« kasnije nazvano Judeja.
Rijeka Jordan (»velika rijeka« ili »obruavajuжa rijeka«) izvire podno
Hermona u blizini Dana, protjeиe kroz ravnicu Hule, prozvanu po presušenom malom jezeru Hule, zatim utjeиe u Genezaretsko jezero (zvano
i Tiberijadsko ili Galilejsko more) maleno, 21 km duine i 12 km širine,
oko 150 km, dubine 50 m.
Zatim Jordan teиe 105 km kroz veliku usjeklinu, kroz Gor i utjeиe u
Mrtvo more. Genezaretsko jezero nalazi se veж 208 m ispod razine mora
a Mrtvo more oko 400 m ispod razine mora. Mrtvo more ili Slano,
Pustinjsko more dugo je 85 km, široko 15 km, površina mu iznosi 945
km. U njemu nema nikakva traga ivota, suprotnost je Genezaretskom
jezero punu ivota. Juno od Mrtvog mora protee se dolina Araba sve
do Akabskog zaljeva.
Istoиno od Jordana, poиevši od sjevera, nalazi se Bašanska visoravan,
Golansko podruиje, bogato pašnjacima i njivama. Juno od rijeke Jaboka
prostire se Gilead, poznat po šumama. Slijedi prema jugu podruиje
Amonaca, pa Moaba i dalje na jug podruиje Edoma.
Klima. Ovakvoj konfiguraciji tla odgovara i podneblje. Na ovom malom podruиje imamo u malom sve klime na zemlji: u Galileji vlada planinska, gotovo alpska klima; na obalama Genezaretskog jezera imamo
bujnu tropsku klimu, koja u dolini Jordana postaje suha i ubitaona vruжa
klima; na Efrajimovu i Judejskom gorju imamo umjerenu klimu, uz obale
Sredozemnog mora toplu i vlanu morsku klimu, a u Negebu vlada suha pustinjska klima.
Narodi. Palestina je po svom geografsko-politiиkom izgledu raskrsnica
i toиka susreta kultura i civilizacije, naroda i rasa. Kroz nju prolaze sa-
32
obraжajnice koje iz Mezopotamije i Asirije vode u Egipat i obratno. Ovim
putovima stalno prolaze karavane trgovaca, ali i vojske koje se bore za
prevlast nad ovim putovima. Nije иudo da susreжemo u zemlji veliku
mješavinu naroda, kultura i rasa. Najstariji sloj su Kanaanci, zatim dolaze
Amorejci, Huriti, Hetiti i u 13. st. priobalni pojas nastanjuje grupa »naroda mora«, Filistejci. U Jošuinoj knjizi pet puta se spominje sedam naroda Palestine: Kanaaanci, Hetiti, Hivijci (tj. Huriti), Periani, Girgašani,
Amorejci, Jebuzejci (3, 10; 24, 11). Nisu svi nabrojeni. Osim Hetita i
Hurita svi su ostali semiti.
Politiиko stanje. Iz dokumenata El Amarna (377 glinenih ploиica,
korespondencija iz arhiva faraona Amenopisa III. i Amenopisa IV.) Egipat
upravlja Palestinom preko svojih komesara koji nadgledaju ze-mlju iz
svojih garnizona u Gazi i Jafi.
Palestina je podijeljena na brojne gradove-kraljevine i svaki grad uiva
svoju slobodu pod pokroviteljstvom Egipta. Svaki grad-kraljev na ima
svoju vojske sastavljenu od bojnih kola i pješaka. Svaki je grad tvrdava.
Graрani se dijele na patricije, puиane i robove. Aristokracija ide u
rat na bojnim kolima. Sva upravna, politiиka i ekonomska vlast u rukama
je kralja, koji je apsolutni gospodar grada. Kazne za prekršitelje su zatvor
ili izgon iz grada, rjeрe smrtna kazna.
Kuжe su im skromne osim palaиa kraljeva i patricija. Narod se bavi
zemljoradnjom, stoиarstvom i posebno trgovinom, tako da u hebrejskom
jeziku »kanaanac« znaиi naprosto trgovac (Iz 23, 8; Job 40, 30; Izr 31,
23). U gradovima cvate i industrija metala i lonиarija.
Kultura Kanaana. U razdoblju izmeрu 1550. i 1200. (posljednji period
bronиanog doba) kultura pokazuje veliko bagatstvo. Grade po uzoru
Egipжana i Hetita, te gotovo nemaju vlastite civilizacije. No dali su svijetu
najznaиajnije otkriжe: alfabet. Na tom podruиju nastao je naš alfabet,
nosilac naše moderne kulture. Na tom podruиju slue se hijeroglifskim
i klinovim pismima. U Ras Љamri (Ugarit) na klinovom pismu saиuvana
je bogata mitska i epska literatura.
Religija. Nakon otkriжa ugaritskih tekstova bolje nam je poznata i
religija Kanaana. Kanaanci su politeisti. Vrhovno boanstvo je El, koji
boravi »na izvoru rijeka« ili na brdu sjevera. Naziva se kralj, gospodar,
otac i bik. Stvoritelj je svijeta i gospodar bogova.
Svijetom stvarno vlada Baal, bog oluje i groma, vegetacije i poljoprivrede. Nadvladavši Jama, boga mora i kaotiиkih snaga, i potisnuvši
Ela, Baal je gospodar zemlje (Zebul), uklanja kaos, osigurava red u prirodi. Njegova vlast ipak nije potpuna. Dijeli je s bogom Mot, boanstvom
33
ljeta i vruжine, etve i voжa (Dagon, bog ita), i smrti. Baal i Mot predstavljaju godišnje dobi znaиajne za Palestinu: kišu i sušu, ivot i smrt.
Boice su: Ašerah, boica seksualnog ivota, Aštarta, boica plodnosti
i Anat, krvoedna boica ljubavi i rata. Ašera je ena Ela, Aštarta i
Anat, ene Baala, Anat mu je i sestra. Sve se tri prikazuju gole sa s
mbolima zmije, golubova, lava. Teško je odrediti koji simbol oznaиava
pojedinu. Zato se i simboli tih boica jednostavno nazivaju aštarte.
Spominju se i drugi bogovi: Rešef, bog neba i atmosfere, koji donosi
plodnost, no i oluje i munje; on je i bog kuge, pošasti i Љeola. Kult mu je
u Bet Љanu, Taanaku, Megidu, Bet Љemešu, Lakišu, Gazi. Naziva se el
eljon – najviši i ena mu je »boica neba«,
Bog Horon (Bet Horon) je dosta raširen po Kanaanu; on oivljava i
ubija, gospodar je zmija, lijeиi i ubija, zaštitnik je ena kod porodaja.
Poznata su kanaanska svetišta: uzvišice – bamot na otvorenom povišenom mjestu. Tu se nalazi sveti steжak – maceba, simbol Baala, sveti
stup – panj ašera, simbol Ašere, oltar, bunar za vodu i kadionici. Nesigurno je da li su simboli Baala i Aštarte predstavljali spolove boga i boice.
Postoje i svetišta, kuжe boje. U njih ulaze samo sveжenici, sluge boanstva. Tu se nalazi niša za idole boanstva, oltar-rtvenik i drugi
kultski predmeti. Oko svetišta su stanovi za sveжenike i spremišta. Sveжenici su pod vodstvom velikog sveжenika. Prinose se ivotinjske i ljudske, posebno rtve djece u kriznim vremenima. Groblja rtvovane djece
naрena u fenijskim kolonijama na Siciliji i Sardiniji nazivaju se tofet, prema
mjestu u dolini Hinom juno od Jeruzalema gdje su se prinosile te rtve
djece (Jr 7, 31).
Uz uzvišice i svetišta nalaze se i »svete osobe«, mladiжi i djevojke
(kedešim i kedošet), koje u иast boanstva vrše kultsku prostituciju. Sveto
pismo naziva takve mladiжe prezirnim imenom »psi«. Tako duboki pad
religije upravo šokira te se mnogi pitaju da li se to još i moe zvati
religija.
Utjecaj na Izraela. Kanaanska religija i kultura vrše jeziиni i literarni
upliv na Izraela i posebno na kult i svetišta. Atributi Baala Hadada
prida-ju se Jahvi: on je koji jaši na oblacima (Ps 68, 5; Iz 19, 1), grmljavina
je kao glas Jahvin (Ps 29). Podiu uzvišice po uzoru kanaanskom, no u
njima nema kipova i štuje se Jahve. Gradnja hrama je prema uzoru na
kanaanska svetišta. I njihova muzika ulazi u hramski kult. Etan i Heman
su ezrahiti (1 Kr 5, 11), stranci. Imena su naрena u Ras Љamri.
Pogubni i štetni utjecaj bio je veoma koban: uvode se ljudske rtve (1
34
Kr 11, 7; Jr 32, 35); sklonost prema razbludnom kultu Ašere, Aštarte i
Anata u sakralnoj prostituciji (1 Kr 11, 5-8; 14, 23; 2 Kr 12, 4; 15, 4); prikazivamje Jahve u liku zlatnog teleta i sliиno. Do sada u iskapinama nije
pronaрen idol koji bi prikazivao Jahvu, ali su pronaрene mnoge aštarte
na podruиju koje nastanjuju Izraelci. Oštra kritika i sud proroka nisu
bili bez temelja.
Izraelu je civilizacija Kanaana bila odbojna. Kanaanac je trgovac, zato
Izraelac u poиetku odbija obrt, trgovinu, dobitak kao i društveni ivot
padijeljen na kaste: aristokraciju, koja uiva, i puk, koji trpi i stradava.
Izraelac je u vjeri u jednog Boga osjetio jednakopravnost sviju, zato
odbija taj društveni sustav kao i bojna kola, znak aristokracije.
Teološko znaиenje
Zemlja Izrael je, prije svega zemlja obeжanja, to je »dobra zemlja«,
»zemlja prostrana i plodna«, kojom teиe »med i mlijeko« (Izl 3, 8), zemlja
»od svih zemalja najljepša« (Ez), »najljepši biser meрu narodima« (Jr 3,
19), kao »vrt rajski« (Joel 2, 3), »zemlja na kojoj oиi Jahvine poиivaju«
(Pnz 4, 48).
Svi ti izriиaji i mnogi drugi ukazuju na to da zemlja obeжanja nije
samo geografski i politiиki nego više teološki pojam. Tema zemlje obeжanja proima cijeli Zakon, nosiva je misao njegovih predaja i izraz je
sveobuhvatnog, konaиnog spasenja.
Zemlja obeжanja je temeljna misao povijesti Izlaska (Izl, Lv, Br, Pnz),
to je temeljna misao i povijesti patrijarha (Post 12-50), jer to je zemlja
»obeжana ocima«. I prapovijest spasenja na svoj naиin otkriva tajnu
»zemlje obeжanja«. Jahve Bog, zasadio je vrt na istoku, u Edenu, i smjestio
u nj иovjeka (Post 2, 8. 15). Nakon grijeha Jahve, Bog, istjera иovjeka iz
vrta edenskog (3, 23), no Bog nije u Adamu uništio nadu da жe se opet
vratiti i nastaniti u zemlji sreжe i blaenstva, u vrtu na istoku, u Edenu.
Znaиajno je da se rijeи kabaš – zaposjesti zemlju (u Post 1, 28, što je zapovijed Boja иovjeku) susreжe još jednom nakon zaposjedanja po Jošui
(u Jš 18, 1.). Spasenje nije zemlja nego ostvarenje samoga stvaranja. Zemlja obeжanja je ostvarenje Bojega stvaralaиkog plana.
Zemlja obeжanja nije zemlja koju жe Izrael osvojiti, za nju se boriti,
ostvariti svoju ovozemnu veliиinu. Zemlja obeжanja je zemlja u kojoj se
ivi zajedno s Bogom. To жe produbiti proroci u vremenu kada je »zemlja
obeжanja« u opasnosti da je izgube. Proroci govore o »novoj zemlji« (Iz
66, 22), na kojoj жe se zaista ostvariti Boja prisutnost (Ez 37, 27). Tako
»zemlja obeжanja« postaje eshatološko obeжanje, onaj konaиni pokoj u
35
Bogu, ostvarenje izgubljena raja, ali na neoиekivani naиin, u zajedništvu
s Trojedinim Bogom.
U Isusu Kristu, u njegovu uskrsnuжu, to postaje veж stvarnost; eshatološko vrijeme je zapoиeto i ono жe se u punini ostvariti u slavnom drugom dolasku Krista na kraju vremena. Vidjelac na Patmosu u zanosu
veж promatra »novo nebo i novu zemlju, jer prvo nebo i prva zemlja
uminu; ni mora više nema.« (Otkr 21, 1)
PROROCI
Knjige Ponovljeni zakon i Jošua zajedno su povezane s pet tema:
a. Sveti rat osvajanja
b. Raspodjela zemlje
c. Jedinstvo иitavog Izraela
d. Jošua kao Mojsijev nasljednik
e. Savez
Иeterdeset godišnjim razdobljem dominira obeжanje koje je dano Davidu u 2. Samuelovoj 7,15-16 (usp. takoрer Ps 89).
JOЉUA: Priиa o izraelskom naseljavanju obeжane zemlje ispriиana je
u knjigama Jošue i Sudaca. Osvajanje je bilo više u stilu munjevitog rata
koji je neutralizirao opoziciju i stavio Izrael u kontrolu nad strategijskim
toиkama u Izraelu, što je zahtijevalo dug period иišжenja. Veжinu utvrda
nisu uzeli opsadom, veж bi Jošua izmamio stanovnike da se bore vani.
Ustvari Izraelci su u trajnom vlasništvu imali samo glavninu planina
Izraela: kad su se stanovnici ponovo okupili na borbu, Izraelci su izgubili
kontrolu nad obalnim pojasom od Kanaanaca, a kasnije Filisteja. Knjiga
se dijelom detaljno bavi paljivom podjelom zemlje plemenima. Bilo je
to zbog toga što je njima teritorij koji im je Bog dao bio svet. Oni ga nikom ne bi prodali, jer to je bila njihova baština.
Knjiga završava ceremonijom obnove saveza koja se zbila izmeрu
planine Ebal i Gerizima.
Prije napada na prvi grad, Jerihon, Bog mu se ukazuje u osobi zapovjednika nebeskih vojski anрela i podsjeжa ga da жe se za njihove najezde u isto vrijeme voditi bitka u duhovnoj sferi izmeрu Boga i zlih sila
koje dre pokvarene stanovnike Kanaana. Jerihon, prvi grad, posveжen
je, kao što otkriva njegovo ime, boici Mjeseca. Jošui je reиeno da bitka
mora biti po pravilima koja mu je dao Bog. Jerihon, kao prvina obeжane
zemlje, mora biti posveжen Njemu: to jest, mora biti spaljen kao rtva
36
paljenica. Ovaj жe se mostobran traiti i za provoрenje vojnog pohoda.
SUCI: Rijeи »sudac« u osnovi se odnosi na izbavitelja ili spasitelja.
Bog je kao odgovor na usrdne molitve podigao odreрen broj njih da
priskoиe u pomoж Izraelu kad bi upao u nepriliku zbog grijeha (idolopoklonstva).
Posljednji sudac je Samson (hebr. Љimšon) u kojem je utjelovljena nedoumica cijeloga Izraela. Njegova nepredvidljivost i nevoljkost, da
prihvati svoj poziv, savršen su primjer nepredvidljivosti i borbe cijeloga
naroda. Kao što je Izrael bio izdvojen meрu narodima, kada je Bog s
njim sklopio savez, tako je i Samson izdvojen meрu ljudima svojim
nazarenskim pozivom. Izrael je udio za stranim bogovima, a tako i
Samson udi za strankinjama. Izrael je elio biti poput drugih naroda, a
Samson eli biti poput drugih muškaraca. Kada bi se našao u nevoljama,
Izrael bi neprestance zazivao Boga. Isto иini i Samson. Ukratko; podteme
koje teku kroz cijeli središnji dio knjige (Izraelova borba protiv vlastite
sudbine i Gospodova ustrajnost prema njemu i u sudu i u milosti) jasno
se dovode u središte pozornosti opisa dogaрaja o Samsonu. Njegova
priиa je priиa Izraela tijekom toga razdoblja. Posljednje poglavlje ocrtava
ljudski poraz, kao i vjerski i moralni nered, te nikako ne ostajemo u nedoumicu u vezi s иinjenicom da je preivljavanje Izraela, u tom razdoblju,
ishod иuda Boje milosti. No, prisutno je i gorko trajno nasljeрe: narodi
koji su bili neprijteljski raspoloeni prema Izraelu sada жe ostati na istom
podruиju. Grijeh moe ostaviti neizbrisiv oiljak, barem u ivotu na
zemlji.
Organizacija Izraela tog razdoblja moe se nazvati plemenskim savezom. Glavni faktor ujedinjenja bila je njihova religija jer su svi bili u
zavjetu s jednim Bogom. Sretali bi se za vrijeme rata (kad su bili mobilizirani) ili za odlaska u centralno svetište Љilo na štovanje. Nisu bili jedinstveni kako su trebali biti i bilo je sluиajeva graрanskog rata (Benjaminovci protiv ostalih). Tako su se neke od tih starih podjela kasnije
za vrijeme kraljeva uиvrstile. Osnovna socijalna jedinica bila je »oиeva
kuжa«, neka vrsta proširene obitelji. Posjedovali su odreрenu zemlju
koju su obraрivali. Viši nivo udruivanja bio je klan na nekom odreрenom podruиju onih koji su bili u rodbinskim vezama. Klan je bio
odgovoran za osiguranje zaštite u vrijeme rata.
Neka razdoblja sudaca vjerojatno se prekrivaju. Ponekad je u isto
vrijeme bilo više sudaca, ali u drugim plemenima i krajevima zemlje.
Osim toga, kronologija sudaca je ponekad vjerojatno priblina: ponovljaju se brojevi 40 (trajanje jednog pokolenja), ili njegova dvostrukost
37
(80), ili pak polovica (20). Cijela razdoblje od Izlaska do gradnja Hrama
daje 480 godina = 12 x 40 = 12 pokolenja (1 Kr 6,1). Usp. Mt 1,19 – 14 x
14 x 14 pokoljenja ili naraštaja
Reиeno nam je da je nakon svakog izbavljenja Bog dao period odmora
ili mira. Postoje neke povijesne иinjenice koje ukazuju na to da su se ta
razdoblja podudarala s poveжanom kontrolom Egipta nad potиinjenim
dravama u Palestini, od kojih naravno nikad nije odustao. To je destimuliralo unutrašnje pobune, ali i najezde izvana.
Dobro je znati u kakvo su to idolopoklonstvo Izraelci padali. Prihvatili
su kanaansko jer su s njima sklapali brakove. U kanaanskoj religiji sve je
bilo fokusirano oko kulta plodnosti. Vjerovali su da su i sami bogovi
nastali aktom stvaranja izmeрu primitivnih sila svemira i da sve ivo
(ljudi i bogovi) ima isto podrijetlo. Stvaranje je rezultat seksualnih odnosa
meрu bogovima, a godišnja plodnost zemlje ovisi o istom procesu. Dakle,
svake godine sudjelovali su u kultnoj (sakralnoj) prostituciji kako bi
ponukali bogove da ih imitiraju i uиine plodnom zemlju za usjeve. Ovaj
ritual bio je izvoрen na vrhovima šumovitih brda po kojima su Kanaanci
podignuli drvene stupove a predstavljali su ensko boanstvo, Ašeru, i
uspravno kamenje koje je predstavljalo muško boanstvo, Baala. Ako
nije bilo plodnosti, to je znaиilo da su se bogovi naljutili te da ih moraju
umilostiviti ljudskim rtvama: djeca su iva spaljivana u »vatri posvete«
bogu Molohu. U vrijeme krize rtvovala su se i djeca. Za vrijeme jedne
opsade Kartage povjesniиari su zabiljeili kako je bilo rtvovano i do 20
djece iz plemenitih obitelji. Arheolozi su pronašli ogromno djeиje groblje
s ostatcima rtvovane djeиice. Otkriveno je 20.000 urni koje datiraju iz
oko 4.000 pr. Krista, a u kojima se nalaze pougljeni ostatci djeиice do
druge godine starosti. Svaka parcela zemlje imala je svog duhovnog
vlasnika ili »baala«. Za svaku površinu postojao je po jedan baal. To
objašnjava zašto nalazimo imena poput Baal-Peor, Baal-Berit, Baal-Bek
itd. Dvije karakteristike obiljeavaju religiju inspiriranu izopaиenim
umom sotone: strašna okrutnost i strahovit nemoral.
Knjiga o Ruti: takoрer pripada razdoblju sudaca, ali za razliku od
nje ima sasvim drugu atmosferu. Knjiga slui kao prijelaz na monarhiju
(posebno Davidovu dinastiju, te Mesijinu dinastiju) kao ispunjenje proroštva kod Postanka 49,10. Istaknuto mjesto dano Betlehemu u posljednjih poglavljima knjige o sucima i u knjizi o Ruti objašnjava se time što
se David ima kasnije tamo roditi i tamo takoрer biti pomazan kraljem.
U ovoj knjizi Boaz se ukazuje kao besposredan potomak Pereca, sina
38
Jude i Tamari. Tu ima jasnu paralelu izmeрu Tamare i Rute: obje sve
poduzmu da bi osigrale pobono potomstvo za sebe.
Knjiga prikazuje odreрene vane Hebrejske koncepte:
1) Hesed (odanost Savezu, kao što to vidimo u Boazovom
primjeru).
2) Leviratski brak – dunost najblieg roрaka preminulog
muškarca koji nije imao sina da oeni njegovu udovicu kako bi se
rodilo muško dijete koje жe osigurati nastavak obiteljske linije (Pnz.
25:5-10).
3) Otkupljenje zemlje: obiteljska zemlja, oиevina, uvijek je morala
ostati u vlasništvu obitelji (Lev. 25:25).
KRALJEVI: Kraljevi Izraela: razdoblje zapoиinje za vrijeme suca Samuela koji je imao znaиajke suca, proroka i sveжenika. Ustvari, od Mojsija
nije bilo nikoga poput njega. Kao sudac (t.j. izbavitelj), poveo je narod u
bitku protiv Filisteja (1 Sam 7), obavljao sveжeniиke dunosti (1 Sam
7,10; 1 Sam 10,8), a u svojoj konfrontaciji s Izraelom po pitanju kraljevanja,
bio je poput proroka (1 Sam 8,10; 12,20-25). Meрutim, svoje sinove nije
uspio pravilno disciplinirati pa je na kraju Bog bio primoran da ih osudi.
Knjiga Sudaca pokrivala je razdoblje od Osvajanja do poиetka izraelske monarhije (1375-1030). Knjige 1. i 2. Samuelova pokrivaju mnogo
kraжe razdoblje od 1040. do 970 g. prije Krista, vrijeme formiranja monarhije u Izraelu. Za vrijeme Samuela Izrael se suoиio s najveжim izazovom poslije Jošue. S povlaиenjem egipatskog utjecaja iz Kanaana, postavilo se pitanje tko жe kontrolirati zemlju, Filisteji ili izraelska plemena.
Filisteji su pripadali grиkoj civilizaciji sa središtem na Kreti. Kad je
1470. bila uništena silnom vulkanskom erupcijom, mnogi su krenuli junije prema Egiptu (od kuda su otjerani) i kanaanskoj obali gdje su pronašli civilizaciju koja se temeljila na 5 gradova drava: Ašdod, Aškelon,
Gaza, Gat i Ekron. I prije toga u patrijarhalnom razdoblju (1900-1700)
Filisteji su s Kanaanom imali trgovaиke kontakte, tako da su veж poznavali kanaansku zemlju. Sada, meрutim, postaju najozbiljnija pri-jetnja
Izraelu. Opasnost od Filisteja gurnula je Љaula u vodstvo.
Meрutim, Samuel je za svoje vladavine ostao religiozni voрa. Naalost, Љaul nije bio uspješan иovjek. Premda je bio dobar general nije
39
bio иovjek osjetljiv prema Bojoj volji. Kao što smo vidjeli u sluиaju Mojsija
i Jošue, to je bila kvalifikacija potrebna za uspjeh u narodu koji je bio
pod direktnim Bojim suverenitetom.
Љaul predstavlja иovjeka koji je primio duhovni dar kraljevanja, ali
nije niиim pokazao da je »obnovljen«. Nikada nije prozvan »иovjekom
po Bojem srcu« odnosno obnovljenom osobom kao što je to bio sluиaj
s Davidom. Oиito je da se karizmatiиna skupina unutar Izraela nije uvijek
podudarao s obnavljajuжim skupinom. Boji odabir Љaula bio je zapravo
potaknut eljom da Izrael snosi posljedice svoje pobunjeniиke odluke
protiv Boga, no David je bio Boji konaиni odabir te je on, za razliku od
Љaula, dobio od Boga obeжanja koja su neopoziva.
Koncept Kraljevstva: Nije bilo sumnje da жe jednog dana Izrael imati
kralja, jer to je jasno reиeno u Br 24,17 i Pnz 17,14. Kralj SZ vremena bio
je:
1) zapovjednik ili ratni voрa (ali koji je djelovao kao Boji izaslanik)
2) pastir naroda – netko tko je brinuo za njihove duše
3) vrhovni sudac u izraelskom pravnom sistemu.
Prvotna Boja namjera bili su kraljevi (ili vladari) koje bi direktno on
postavljao, a ne dinastija u kojoj sin automatski naslijeрuje oca. Za razliku
od Mojsija i Samuela, kasnijim voрama Izraela nije bilo dopušteno da
uzmu ulogu sveжenika. Premda su ivoti mnogih drugih kraljeva suрeni
usporeрujuжi ih s Davidovim, ni on nije bio savršen i na kraju je umro.
Ponavljana obeжanja koja je primao u vezi s vjeиnom vladalaиkom kuжom, mogla bi se u pravom smislu tih rijeиi ispuniti samo s nekim tko bi
bio vjeиan. Mesijanska proroиanstva indirektno su govorila da je davidovska linija kraljeva bila samo upravitelj kraljevstva koje je s pravom
pripadalo Mesiji. Uz to, buduжi kralj Izraela (Mesija) odreрen je da bude
vladar svijeta u okviru milenija: samo boanska osoba mogla bi ispuniti
tu ulogu.
Љaul je bio prvi kralj, ali bio je više poput ekstrasuca. Nije imao
stvarnog glavnog grada, a Izrael je još uvijek bio labava federacija.
Kanaanci su još uvijek kontrolirali jeruzalemsku i bet-šansku enklavu.
Ne samo da nije zauzeo иitavu zemlju, veж je i Davidova popularnost
bila stalna opasnost za Љaulovo prijestolje. Ovo suparništvo vjerojatno
je odraavalo unutrašnje podjele u Izraelu, posebno one izmeрu Jude i
Benjamina. Љaulova glavna slabost (koja je naposljetku dovela do njegovog pada) bila je impulzivnost i ignoriranje Bojeg glasnika, Samuela.
Љaulov poraz obiljeava slabo razdoblje izraelske povijesti, ali to se ubrzo
pretvorilo u sjajne uspjehe Davida. Koristeжi se stanjem dok na Bliskom
40
istoku nije bilo pravih sila, David je stvorio mini-imperij u Palestini.
Njegova postignuжa bila su sljedeжa:
1. Ujedinio je Izrael, uиinio Jeruzalem glavnim gradom i poиeo od
Iz-raela stvarati dravu, s dravnom mašinerijom (2 Sam 8,15-18).
2. Svladao je izraelske neprijatelje na svim stranama (Filistejce, Amonce, Moapce i Edomce, kao i veжinu Sirije). Pod Davidom, Izrael postie
najveжi teritorijalni pomak koji je definirao obeжanu zemlju. Ovo se moe
smatrati ispunjenjem obeжanja danog Abrahamu. David je postao i otac
velike dinastije, koja je predmet posebnog obeжanja Davidu (pomoжu
nove objave). 2 Sam 7, 8-17.
3. David je takoрer uиinio velike moralne propuste. Preljuba sa Bat
Љebom i ubojstvo njezina mua rezultiralo je doivotnim obiteljskim
problemima za Davida koji nije uspijevao disciplinirati svoju djecu i to
ga je skupo koštalo.
Salomon je uivao plodove Davidovih pobjeda, ali njegovo najveжe
postignuжe bila je izgradnja Hrama koja je smatrana kljuиnom toиkom
izraelske povijesti, pošto oznaиava vrijeme kada je Bog došao boraviti
meрu svojim narodom, što opet gleda naprijed na eshatološku perspektivu. Hram koji je izgradio trajao je tisuжu godina (s pauzom od 70 godina progonstva).
Salomon je skupio ogromno bogatstvo od trgovine, poreza i danaka.
Upustio se u ogroman graditeljski program.
S Hramom došla je i uspostava kulta drave što je rezultiralo potrebom za himnama (psalmima), liturgijom, sveжenstvom, levitima itd.
Salomon je bio i иovjek velike mudrosti koji je osnovao izraelski obrazovni sistem. Pojavila se nova klasa ljudi koji su se nazvali mudraci,
odmah do proroka i sveжenika (Jr 18,18). Ova klasa nastavila je tradiciju
ponovljenog zakona (Pnz 31,9-13).
Salomonova vladavina oznaиava zenit izraelske drave, ali sadrava
i sjeme propasti. Proroиanstvo koje se odnosi na lošu stranu kraljevanja
izgleda da je bilo prisutno posebno u sluиaju Salomona.
1. Upotrebljavao je robovski rad što je vodilo u silno negodovanje.
2. Premda je izraelski ivotni standard bio porastao, bogatstvo se
vrlo nejednoliko rasporeрivalo. Bogatstvo postignuto velikim oporezivanjima ostajalo je u rukama nekolicine ljudi.
3. Njegovi dravniиki brakovi odveli su ga u idolopoklonstvo koje je
bilo karakteristika izraelskog grijeha do progonstva.
4. On nije bio kalibra svog oca Davida. Osjeжaj nesigurnosti naveo ga
je da likvidira osobne neprijatelje, dok je David uvijek иekao na Gospoda
da ga on zaštiti.
41
5. Zavjet koji je Bog sklopio s Izraelom zasnivao se na strogim naиelima monoteizma, pravde i jednakosti pred zakonom. Salomon je, ponašajuжi se kao tipiиni orijentalni monarh, besramno kršio osnovna naиela
zavjeta. Kazna je pala na Salomonove nasljednike koji su nastavili istu
politiku.
Grubost Salomonovih nasljednika rezultirala je podjelom u kojoj su
Juda i Izrael postali odvojene drugorazredne drave. Sjeverno kraljevstvo vratilo se na ono što je i bilo: labav plemenski savez. No, kralj je
uskoro uvidio da mora uspostaviti kult drave u Betelu i Danu kako bi
konkurirao onima s juga. Bio je to poиetak idolopoklonstva.
Sjeverno kraljevstvo: Povijest Sjevernog kraljevstva (Izraela) moe
se podijeliti u 4 glavna razdoblja:
1. Prvo razdoblje (930-880) karakterizira suparništvo i ratovi izmeрu
Izraela i Jude. Jeroboam I, prvi kralj sjevernog kraljevstva (Izraela) uspostavio je konkurentni sistem štovanja u svom kraljevstvu kako bi sprijeиio
hodoиasnike da odlaze u Jeruzalem da tamo štuju. Ovaj kult se brzo
izopaиio u idolopoklonstvo. Posljednji kralj ovog razdoblja, Omri, postao
je vrlo vana internacionalna liиnost.
2. Drugo razdoblje (880-841) vidjelo je uspon Omrijeve dinastije i izgradnju jednoga vanoga glavnoga grada, zajedno s kiжenom palaиom,
u Љomronu (u SZ naziva se Samarija), иiji se ostaci mogu vidjeti još i
danas. Omrijev sin, Ahab, uvezao je radnike i vještinu iz Tira kako bi
sagradio palaиu. Da bi osnaio savez s Tirom, oenio se tirskom princezom Jezabelom (Izobaal). Da bi udobrovoljio svoju enu, dopustio joj
je da dovede 400 proroka njezine poganske religije koja se tada smjestila
u Izraelu. To nije rezultiralo samo nemoralom i nepravdom, veж je donijelo idolopoklonstvo. Bog podie иovjeka (Iliju) da zaustavi takav razvoj situacije. On objavljuje kralju da Bog donosi sušu kako bi kaznio narod za nevjerstvo. Suša se završila spektakularnom predstavom s poganskim prorocima na gori Karmel (koja gleda na današnju Haifu), kada
je Bog šaljuжi vatru pokazao da je on pravi Bog. Drugi sluиaj, koji je
ukljuиivao oиitu socijalnu nepravdu kralja i njegove poganske ene,
ponukao je Iliju da prorokuje kraj Omrijeve dinastije. To se ispunilo
kasnije kada je Jehu poveo prevrat koji je, doslovce, iskorijenio dinastiju
Omri. Ratovi protiv Sirije obiljeavaju zadnji dio ovog razdoblja u kom
je bio aktivan prorok Elizej, upozoravajuжi i prijeteжi nevjernim kralje-
42
vima. Elizej je naslijedio Iliju kao što je Jošua naslijedio Mojsija.
Prorok Jona daje nam vanu smjernicu Boju stavu prema poganima.
Jona, zajedno s Ilijom i Elišejom, sluili su neidovima. Elišej ide do Sidona, Ilija lijeиi sirijskog generala a Jona je poslan Ninivi, glavnom gradu
okrutnog poganskog carstva, Asiriju (usp. Naumove primjedbe, stoleиje
poslije). Иinjenica da su povijesne pojedinosti izostavljeni iz knjigi o
Joni, govori nam da je autor stavlja naglasak prvenstveno na Boju brigu
o neidovima. To je tema koja se razvija u NZ-u. Prema Asirskim arhivama, prije Jonove posjete Ninivi, harala je kuga (765 i 759 g.) 763 g.
potpuna pomrиina Sunca, a za vrijeme suvladanja kraljice Semiramisa i
kralja Adad-Nirari, slijedi obraжenje na monoteizm.
3. Treжe razdoblje (841-852) odnosi se na Jehuovu dinastiju koja nije
bila uspješna. Unatoи revnosti u masakriranju dinastije Omri, nije elio
štovati Boga. Najezde Sirijaca su se nastavljale sve do pojave glavnog
kralja toga razdoblja, Jeroboama II. On je ostvario veliki prosperitet, ali
na uštrb socijalne pravde. Zbog toga su ga javno prekorila još dva proroka koja je Bog podigao: Amos i Hošea.
4. Иetvrto razdoblje (752-722) obiljeava zadnjih 30 godina kraljevine
Izrael. Asirija je bila dominantna sila sjevera koja je prijetila иitavom
podruиju svojom strašnom vojnom mašinerijom. U to vrijeme slabih
kraljeva koji su se brzo smjenjivali, zbog atentata i revolucija, Izrael je
postao jedna od vazalskih drava Asirije. Nerazumno se pobunio, i
721. zemlja je napadnuta, gradovi uništeni, a narod protjeran. Upozorenja
proroka Amosa i Hošee su se obistinila.
Asiriju je pratio zao glas zbog njezinog neиovjeиnog ponašanja. Asurnazirpal II. nastojao je utjerati strah u kosti drugih kako bi od njih iznudio
pokornost. »Nakon što bi zauzeo neprijateljski grad, prvo bi ga spalio,
a potom bi unakazio zarobljene odrasle muškarce tako što bi im odsjekao
ruke i uši te iskopao oиi. Poslagao bi ih na hrpu kako bi s takvim velikim
ranama a oni bi, izloeni muhama, pomrli na suncu. Svu djecu, i djeиake
i djevojиice, spalio bi na lomaиi, dok bi voрa grada bio odveden u Asiriju
gdje bi na kraljevo zadovoljstvo bio oderan do kostiju.« (Hull)
Iako njegovi nasljednici nisu išli u takvu krajnost, okrutnost je ostala
jednim od glavnih obiljeja asirskog ratovanja i osvajanja.
Juno kraljevstvo: Juda, juno kraljevstvo, imao je poиetnu prednost
pošto je imao izgraрen glavni grad (Jeruzalem) i veliиanstven Hram s
ozakonjenim kultom koji su podravali kraljevi iz linije koju je utvrdio
43
Bog. Za svog kraljevanja prvi kralj nakon podjele (Rehavam, gr. Roboam)
dozvolio je Egipжanima opljaиkavati zemlju, da bi mu ostao nekakav
oblik nezavisnosti. Unutrašnji problemi došli su kad je Jehoram oenio
Ataliju, kжerku Ahaba iz Izraela. Kad joj je mu umro ona je postala
vladaricom i uvela idolatriju. Pokušala je poklati иitavu Davidovu
dinastiju, ali nije uspjela. Jedini preostali иlan, Joaš, konaиno je zakraljen
u jednoj dvorskoj revoluciji. Uveo je ograniиene reforme, no kad je Sirija
zaprijetila napadom na Jeruzalem, podmitio je sirijskog kralja hramskim
dragocjenostima da se povuиe. U 8. stoljeжu Uzija je bio iz-vanredan
kralj i za njegove vladavine zemlja je iskusila prosperitet kakav nisu
pamtili još od Salomonove smrti. Od tada je Judino Kraljevstvo uvelike
imalo koristi od prakse su-vladavine: otac bi sina postavio na tron kako
bi ga jasno i otvoreno potvrdio kao svojeg nasljednika puno prije negoli
bi kralj umro. Zadnje godine njegova kraljevanja prorok Izaija je primio
Boji poziv. Zajedno s još jednim prorokom, Mihejom, bio je Boji
glasnogovornik kraljevima Jude za vrijeme asirijskog presezanja.
Naalost, Boje poruke i savjetovanja kraljevi su veжinom odbijali.
Vjerujuжi da su pametniji od Boga, pouzdavali su se u saveze s Egiptom
da bi se oduprli invaziji Asiraca, ali Egipat nikad nije bio dovoljno jak
da im pomogne. To je rezultiralo provalom Asiraca, opжim uništenjem i
preivljavanjem, pukim иudom, opsjednutog Jeruzalema, kada se kralj
Hizkija (gr. Ezekija) odazvao na propovijed Miheja i Izaije. Za vladavine
Manašea, koja je poništila sve što je bilo postignuto pod Hizkijom, a
Judom padnuvši u strašno idolopoklonstvo, poubijano je mnogo Bojih
ljudi. Prema tradiciji, prorok Izaija bio je prepiljen u deblu drveta. Neki
sveжenici bili su toliko oиajni da su emigrirali u Egipat gdje su izgradili
drugi Hram na jednom otoku na Nilu (Elefantinu). Manašeov nasljednik,
Jošija, preokrenuo je oиevu politiku i uveo religioznu i društvenu
reformu. Za njegove vladavine Bog je pozvao još dva proroka da mu
budu glasnogovornici: Sefaniju (hebr. Cefaniju) i Jeremiju. Njima su
pridodani Nahum i Habakuk. Svi su prorokovali da жe Bog upotrijebiti
Babiloniju kako bi kaznio Judu za nevjerstvo. god. 605. za najezde
Babilonaca, zajedno s mnogim uglednim idovima, odveden je u ropstvo
Daniel. Zbog nelojalnosti Juda je, kao potиinjena drava, naveo
Nabukodonozora da opkoli Jeruzalem i protjera vodeжe ljude meрu
kojima je bio i prorok Ezekiel. Posljednje razaranje grada 587. prorokovali
su i Jeremija u Judi i Ezekiel u babilonskom progonstvu. A kao što je
rekao prorok Obadija, i što je bilo najveжe ponienje, Edom, Judin
tradicionalni neprijatelj, pomogao je u tome Babiloncima. Иitavo to
44
razdoblje predstavljeno je u Knjizi o Kraljevima kao jedan velik neuspjeh.
Jeroboamovo otcjepljenje prikazano je kao idolopoklonstvo, odbacivanje
zavjeta i poиetak idolopoklonstva na sjeveru. Znaиajno je da Ljetopisi
ne spominju povijest sjevernog kraljevstva, pokazujuжi tako da u Ezrinim
oиima ono nije imalo legitimnost kraljevstva. Takoрer je znaиajno da se
nakon progonstva nitko od njih nikad nije vratio. A što se desilo sa
onima koji su odlazili u izgnanstvo? Oni su bili deportirani do Gozana
u Mezopotamiji i Mediji, a zamjenjeni u sjevernom kraljevstvu s drugim
potlaиenim na-rodima. Dakle, izgnanstvo prve populaciji i utjecaj drugih
uzrokovalo je krianu rasu poznata kao samarijanci, koji su razvili svoj
vlastiti kult na gori Garizim, gdje su izgradili hram i dravali svoju
vlastitu verziju Tore. Danas ih ima oko 550, tvrdeжi da su potomci plemena Efraim, Gad i Manaše. A što se desilo drugima? Иini se da su oni
migrirali istoиno od Perzije. Njihovi tragovi su bili naрeni meрu
etiopljanima (falaša), u Jemenu, Indiji (pleme Manipur), u Kini (pleme
Chiangmin), u Birmi (pleme Shinlung) i u Afganistanu (pleme Pashtu).
Danas se svi vraжaju u Izrael, иuvajuжi svoj idovski identitet.
PROBLEM IDOLOPOKLONSTVA: Naalost, idolopoklonstvo se
nije ograniиilo samo na Izrael. Pod Manašeom (koji je bio vazal Asirije)
idolopoklonstvo je u velikoj mjeri uvedeno i u Judu. Za njegove vladavine Izaija je potajno pisao svoja proroиanstva u obliku drugog dijela
svoje knjige. Jeremija je napao Manašeovu ostavštinu. Ustvari, od svih
izraelskih kraljeva, samo su Ezekija i Jošija bezuvjetno pohvaljeni, dok
6 ostalih (Asa, Jošafat, Joaš, Amasija, Uzija, i Jotam) primaju uvjetnu
pohvalu. Drugi su prezreli zapovijedi i ponosno odbili pokajanje. David
i Jeroboam postali su standardi pobonosti odnosno bezbonosti.
Kao što smo vidjeli, u tom razdoblju zbile su se dvije glavne reforme
koje su proveli Ezekija (radi Izaije) i Jošija (radi Jeremije). Jošijina reforma
slijedi nakon otpadništva pod Manašeom. Usredotoиena je na otkriжe
knjige Ponovljenog zakona i vide je kao ponovnu obnovu drevnog zavjeta (2 Kr 23,1-3). Meрutim, Jeremija jedva da je spominje, kao da je
mislio da je bila plitka i nastavlja prorokovati propast junog kraljevstva.
Obje reforme bile su povezane s pogodnom politiиkom situacijom: Ezekija osloboрenjem od Sanheribove prijetnje a Jošija je mogao okoristiti
se s nazadovanjem Asirije. Ponašanje tih kraljeva nije utjecalo na obeжanje
Davidovoj dinastiji koja se linijski prenosila njegovim nasljednicima.
Isto naиelo primjenjivao se i kod hetitske podjele zemlje: dodjela je mogla
biti odgoрena ili je pojedinac mogao izgubiti pravo na nju, ali još uvijek
je morala prijeжi na slijedeжeg u liniji i nije mogla biti prenešena na nekoga
45
izvan odreрene obitelji. Sve to ukazuje na иinjenicu da je Mesija morao
biti iz Davidove linije.
PROBLEM VELIKIH BROJEVA U STAROM ZAVJETU
Mnogi starozavjetni podatci o popisu vojnih snaga, broju vojnika,
kao i broju poginulih, иine se nevjerojatno velikim, pogotovo kada se
zna da je asirska vojska rijetko imala više od 100 000 vojnika, a da ukupne koalicijske snage, koje su se s istom sukobile kod Karkara, nisu mogle
prelaziti brojku od 70 000. Asirski general procijenio je neprijateljske
gubitke na 14 000. Naalost, ne znamo kako protumaиiti ove brojke.
Mnogi su predlagali razliиita rješenja, no mora se priznati da su sva spekulativna.
1. Moguжe je da su biblijski pisci navodili zapise koji su bili napisani u
stilu epa gdje su stvarne brojke automatski udeseterostruиene. Iste podatke nisu mijenjali jer su tadašnji иitatelji, bez ikakvih poteškoжa, prepoznavali njihovu epsku narav. Ovo bi objasnilo visoke brojeve u I i II
Ljet i drugdje. Ovaj postupak je bio poznat u drevnom Egiptu.
2. Je li moda rijeи elef, kojeg prevodimo kao »tisuжa«, zapravo aluf tj.
»иeta«? Bi li se ista rijeи mogla prevesti, u drugom kontekstu, kao »иasnik
ili plemenski voрa«? Ovo bi objasnilo neke sluиaje. Primjerice izgleda
kao da je Davidovoj gozbi u Hebronu iz 1 Ljet 12 prisustvovao ogroman
broj ne obiиnih ljudi nego istaknutih voрa — nekih 340 800 ljudi!! U
ovom sluиaju izgleda kao da su tamo zapravo bili “tisuжnici” i »stotnici«
i da je metonimijom ili skraжenjem »tisuжu« upotrijebljeno umjesto »vojne
starješine nad stotinom«. »Tisuжu« i »stotinu« tj. slube i brojevi spojeni
su. Kad se ovi brojevi odgonetnu, dobijemo zbroj od otprilike 200 »ljudi
na glasu«, a to je ve bilo moguжe.
Naalost na ovo pitanje ne moemo dati odgovor, buduжi da se zapravo radi o jeziиnom problemu, a ne o nastojanju da se »objasne« prividne nedosljednosti u Svetom pismu. Ne treba naglašavati da ovo pitanje, ni u kojem smislu, ne preispituje nepogrješivost Biblije, veж samo
pokazuje naše neznanje u vezi s konvencijama koje su vladale u drevnom
Izraelu glede pisanja vojne povijesti.
Ima i brojиane nepodudarnosti. Postoji 18 primjera brojиanih nepodudarnosti izmeрu Ljetopisa, Samuela i Kraljeva. U treжini sluиajeva, veжi
se broj nalazi u Knjigama o Samuelu i o Kraljevima. Stoga ovo ne moe
biti sluиaj tamo gdje pisac Ljetopisa umjetno poveжava brojeve da bi
dobio idealnu sliku. Svi ti sluиajevi ukljuиuju pogreške prepisivaиa. Bili
46
su naj-vjerojatnije pogrješno prepisani decimalni zarezi s loših prijepisa
(usp. 2. Sam 10,18 i 1. Ljet 19,18, 2. Kr 24,8 i 2. Ljet 36,9; 1. Kr 4,26 i 2. Ljet
9,25, 2. Sam 23,8 i 1. Ljet 11,11).
Izgleda da postoji statistiиko neslaganje u broju popisanih Izraelaca
spomenutih u Ezr 2 i Ne 7. To se moe objasniti uzme li se u obzir da su
u Ezrinom slubenom popisu navedeni samo oni dragovoljno prijavljeni
za odlazak, dok su u Nehemijom popisu upisani oni koji su doista stigli
u Palestinu (neki su umrli, neki odustali u posljednjem trenutku, a neki
se pridruili drugima).
Poteškoжa nastaje kad usporeрimo podataka iz Davidovog popisa
vojno sposobnih: Druga knjiga Samuelova govori o 800 000 ljudi u Izraelu
i 500 000 u Judi (2. Sam 24,9) dok Prva knjiga ljetopisa navodi 1 100 000
vojno sposobnih u Izraelu i 47 000 u Judi ( 1. Ljet 21,1 ). Ovdje valja uzeti
u obzir da je se brojka od 1 100 000 odnosi na cjelokupni Izrael, koji,
dakle, ukljuиuje i podruиja izvan Sjevernog kraljevstva. To još treba pridodati 200 000 pripadnika levitskog i Benjaminovog plemena иime se
brojka poveжava na 1 300 000). S druge strane podatci iz Druge knjige
Samuelove o 500 000 Judejaca ukljuиuju, osim spomenutih 470 000, i 30
000 pripadnika Benjaminovog plemena. Pribrojimo li 800 000 Izraelaca u
Sjevernom kraljevstvu dolazimo do brojke od 1 300 000 osoba.
Ima još problem koji ima rješenje u Jošui 8. pogl.: najvjerojatnije trebamo иitati 3. redak na sljedeжi naиin: Spremi se Jošua da navali na Aj i
svi ratnici s njime. Izabrao je 30.000 junaka i poslao (5.000 iz njih) ih
noжu; a 12. stih: Jošua bijaše uzeo oko 5.000 ljudi i bijaše namjestio zasjedu
izmeрu Betela i Aja, gradu sa zapadne strane. Naime hebrejski nema
pluskvamperfekta a treba tumaиiti prema kontekstu. Problem u svemu
tomu je da hebrejski ne daje sve podatke odjednom.
Rani proroci: Naalost, kao što smo vidjeli, izraelski grijesi iziskivali
su znaиajan dio proroиke pozornosti. Unatoи tomu, pomiješan s rijeиima
osude bio je i sjajan pogled na vjeиno Boje kraljevstvo još davno najavljeno u obeжanju. Pošto su najprije Izrael, a potom i Juda, ustrajali u
njihovoj pobuni proroci su objavili da Boji narod mora još jednom proжi
topioniиki lonac boanske osude prije izbavljenja i konaиnog dopuštenja
da doive svoju pravu sudbinu. Tako sadašnji oblik naroda boanske
institucije mora biti osuрen, ali slijedit жe još jedan novi dan, novi sluga,
novi savez i nova Boja pobjeda.
IZGNANSTVO je zapoиelo 597. Jeremija je dio svog materijala napisao prognanicima. Ezekiel ih je tješio novom vizijom buduжnosti.
Neki prognanici, koji su se najprije nastanili u Babilonu, nakon po-
47
vratka migrirali su dalje u Perziju (Estera), u Egipat i Malu Aziju.
Prognanici su doivjeli vanost prouиavanja pisane rijeиi i poиetke
rabinskog judaizma.
POVRATAK iz izgnanstva zapoиeo je 537. pod Kirovom novom politikom. Љešbasar je postao prvi upravitelj. Poslije njega je Zerubabel,
unuk kralja Jojakina, postao drugi upravitelj i idovski voрa i ponovno
oivio nade obnovljene monarhije. On je, zajedno sa sveжenikom Ješuom,
postavio temelje novog Hrama (Ezra 3), no graрevina nije dovršena do
516. zahvaljujuжi slubi Hagaja i Zaharije (kraj Jeremijinovih 70 godina)..
458. Ezra prvi put posjeжuje Jeruzalem. Poиetak proroštva 70-tjedna?
445. Nehemija (imenovan treжim upraviteljem) se vraжa da bi obnovio
jeruzalemske zidove i ustrojio Izrael kao politiиko biжe.
433. Nehemija drugi put posjeжuje Jeruzalem.
438. Ezra putuje po drugi put i vodi sa sobom novu grupu doseljenika
te zapoиinje religioznu reformu. Tom prilikom se javno иitao Zakon i
naveliko se kajalo. Ezra je uredio Bibliju u oblik u kome je poznajemo i
danas i vjerojatno zakljuиio biblijski kanon. Ureрeni su psalmi i uveden
je sistem javnog иitanja Biblije u Hramu.
PROROCI: Vano je podsjetiti se na sljedeжe vane momente dok se
иitaju Proroci:
1. Proroci u biti nisu ljudi koji su proricali buduжnost. Oni su bili Boji glasnici poslani Izraelu koji su pozivali ljude da se vrate izvornom
zavjetu sklopljenom s njima, a od koga su se oni udaljili. Kazne koje su
oni navješжivali, ako ljudi ne budu poslušni uglavnom su izraene u obliku prokletstava koja su navedena na kraju knjige Levitskog zakonika
(26,14-39) i Ponovljenog zakona (4,15-28; 28,15-32.42): smrt. bolest, suša,
nevolja. opasnost, razaranje, poraz, progonstvo, oskudica i sramota, ali
se i blagoslovi uglavnom nalaze u istoj knjizi, a izraeni su u obliku njihove seoske ekonomije (poljoprivredno obilje, ivot, zdravlje, blagostanje, zašita (sigurnost).
2. Tamo gdje proroci govore o buduжnosti, obiиno govore o bliskoj
buduжnosti. Na neki naиin moralo je biti tako, jer da bi njihova proroиanstva bila potvrрena, ona su trebala biti ispunjena za ivota onih koji
su ih иuli. Više dugoroиnog proroиanstva obiиno je utkano u taj materijal.
3. Veжina proroиkih knjiga sadri beskonaиnu nit proroиanstava izgovorenih prilikom razliиitih prigoda i koja se moraju sagledavati u
svjetu odreрenih politiиkih situacija. Velika je pomoж znati kakve su
48
toиno bile te politiиke situacije. Na opжoj moralnoj razini, od pomoжi je
znati kontekst slubi tih proroka. Moe se vidjeti da je u Izraelovoj povijesti Bog podigao proroke u иetiri razliиita razdoblja, koja odgovaraju
na vremenima krize:
a) Prva grupa: Ilija, Elizej i Joel su bili proroci 9. stoljeжa. Kriza na
sjeveru je bila prijetnja da жe Baalov kult od Fenicije preuzeti Izrael.
b) Druga grupa: Jona, Izaija, Hošea, Amos i Mihej su bili proroci 8.
stoljeжa. Ovo je prethodilo protjerivanju Sjevernog kraljevstva posredstvom Asirije. Izaija se suprotstavio krizi uzrokovanoj idolopoklonstvom
Manašea što je prijetilo Izraelovu opstanku kao narodu.
c) Treжa grupa: Jeremija, Obadija (Avdija), Nahum, Habakuk i Sefanija
(Cefanija) su bili proroci krajem 7. stoljeжa, tek prije druge krize, Babilonskog izgnanstva.
d) Ezekiel je bio prorok Izgnanstva kao i Daniel. Prognanici su hitno
potrebali znati da Svevišnji ima vlast nad ljudskim kraljevstvom i da ga
on daje kome hoжe te da je za njih imao buduжnost.
e) Иetvrta grupa: Hagaj, Zaharija i Malahija su bili proroci Povratka
krajem 6. te poиetkom 5. stoljeжa. Kriza je bila vidljiva u duševnoj klonulosti zbog poteškoжa s kojima su se susreli nakon povratka, osobito
neuspjeh u ponovnoj gradnji Hrama.
4. Иemu koncentracija proroиkih spisa tijekom tri stoljeжa izmedu
Amosa (oko 760. g. pr. Kr., najranijeg od “pisanih proroka”) i Malahije
(oko 460. g. pr. Kr. kao najkasnijeg)? Odgovor glasi: zato što je u tom
razdoblju izraelske povijesti postojala posebno izraena potreba za
posredovanjem u provoрenju obveza Saveza, što je bila zadaжa proroka.
Drugi je иimbenik bio oиita Boja elja da se za buduжa vremena zapišu
sve opomene i blagoslovi što su ih proroki objavili u njegovo ime tijekom
tih kljuиnih godina. Ove su godine bile znaиajne po trima elementima:
(1) nezamislivim politiиkim, vojnim, gospodarskim i društvenim potresima, (2) strahovito visokoj razini religijskog nevjerstva i preziranja izvornog Mojsijevog Saveza i (3) promjenama stanovništva i nacionalnih
granica. U takvim je okolnostima Boja Rijeи bila ponovno nuna. Bog
je zbog toga podizao prorokke i objavljivao svoju Rijeи.
TEOLOGIJA PROROKA: Иetiri su naglaska prorokв:
1. Prvi je naglasak poziv na pokajanje koji ukljuиuje ljutanje od njihovih saveznih obaveza. Bilo je to od najviše vanosti da bi se trebao
svet narod (Boji narod) drati иistim, tako da bi mogao nastaviti biti
svjedokom narodima te biti narod od kojeg je imao doжi Mesija. U ovoj
49
vezi je spasenje od suda uvjetljeno pokajanjem: sud je bio proglašen kao
upozorenje, a ne kao nešto što bi se moglo promijeniti. Ovo ukljuиuje
nekoliko stavki:
a) Obaveze saveza su ukljuиile društvene toиke kao pravdu (usp.
Amos).
b) Ukljuиile su zabranu saveze s bezbonim narodima koji bi ukljuиili
štovanje njihovih bogova (usp. Izaija). Izloen je savez u Ponovljenom
zakonu u obliku podaniиka ugovora. Stoga bi Izrael pobunom bio kriv
za veleizdaju te bi mogao biti protjeran sa svoje zemlje koju mu je dao
Bog kao povjereno dobro i to u vezi sa saveznim obeжanjima.
c) Иesto puta se savez s Bogom promatrao u terminima enidbena
ugovora, kojem je Izrael bio nevjeran. Dakle, narod je bio kriv za preljubu,
a osobito u jurenju za bogovima drugih naroda. Ovo se nije podudaralo,
jer im je Bog kao kaznu dao pad u idolopoklonstvo, a to je bilo upravo
to, s druge strane, od иega je Bog izbavio svoj narod. Kušnja je u
Sjevernom kraljevstvu osobito bila sinkretizam: štovati Boga kao da je
neki baal. Ovakvo štovanje je Gospod odbio.
2. Drugi je naglasak sud. Ako se odbiju pokajati, vratiti se uvjetima
saveza, bit жe kanjeni pobjedom i izgnanstvom.
3. Treжi je naglasak sveobuhvatnost Boje uprave. Bog se vidi kao
sudac sve zemlje. Stoga su Mu odgovorni i drugi narodi, mada i poganski. Izluиeni su za osudu:
a) zbog njihova postupanja s Izraelom, a i
b) zbog njihova prezira osobnog жudoreрa. Osuрeni su za trgovinu
robljem ili prekomjernu okrutnost i dr.
Nakon što je Bog upotrijebio neki narod (Asirija ili Babilonija) kao
alat kojim je kaznio Izrael, kaznit жe se po redu taj narod za prekoraиivanje mjerila.
4. Иetvrti je naglasak eshatološki, tj. o buduжnosti Izraela i narodв
što ukljuиuje: sud (u smislu razorenja i poraza) i spasenje – duhovno i
tjelesno.
a) Dan Gospodnji: ovo je vrijeme kada Bog posreduje na kraju doba,
da bi ispravitio svu nepravdu, uиinio pravim ono što je krivo. Ovo ukljuиuje satiranje neidovske sile i obnavljanje Izraela, kanjavanje svijeta i
obnavljanje Boje uprave (kraljevstvo Boje). Izgleda da жe zbiti na kraju
onoga što je nazvano razdobljem Velike nevolje. Pojavljuje se Mesija,
Crkva se uzdie te vatrena kugla prodire svijet. Poslije ovoga silazi
Mesija sa Svojom Crkvom i sudi Izraelu. Ovo se takoрer zove Dan Gospodnjeg gnjeva.
50
Ali se sva nagovještanja ovoga posljednjeg posredovanja i suda opisuju jezikom upotrebljavanim za Dan Gospodnji. Sva su (kao pošast
skakavaca ili, kasnije, razorenje Jeruzalema), dani Gospodnji u manjem:
vremena kada Bog odreрeno posreduje u sudu.
Upuжivanja na Dan Gospodnji nalaze se uglavnom u Joelu i Obadiji.
b) Davanje Duha. Za vrijeme ove nevolje a prije Dana Gospodnjeg
spasit жe se ostatak Izraela te жe se izliti (na njih) Duh. Љto je poиelo na
Pedesetnici dovršit жe se na kasnijem danu.
Ovo je blisko povezano s provedbom Novog saveza spomenutog u
Jeremiji i Ezekielu.
c) Samo жe se spasiti ostatak (Jl.2,32) i preivjeti nevolju da mogu uжi
u kraljevstvo (Jl.2,32 3,5 ; Iz.37,32 Ob.17). Obeжanje jest da bi ostatak
baštinio zemlju. Izraelu se bude sudilo prije uspostavljanja tisuжgodišnjeg
kraljevstva, a smjeti жe uжi u zemlju samo pravedni (usp. Ezk.20).
d) Sud narodima: ako pogledamo na kontekst vidimo da ovo znaиi
uništenje onih vojski koje su napale Jeruzalem (Jl.3,13 Otk. 14, 14-16.1920 19, 15).
e) Završni blagoslov: vidimo sliku o obraжenim ljudima koji ive u
preobraenoj zemlji u zajedništvu s Bogom koji prebiva (u Osobi Svog
Sina) meрu njima.
Od Jeruzalema bi izlazilo ne samo жudoredno i vjeronauиno uиenje
nego i vansudsko rješavanje sporova za sve narode (Jl.4,3a). Bilo bi to
razdoblje besprimjernog i neprekidnog mira i blagostanja (Jl.4,3b-4).
Jeruzalemski hram je posluio kao visok dvor za dravu. Tamo je narod
primio uputstvo i odande je dolazila osuda ili konaиna odluka. U
Izaijinom viрenju o tisuжgodišnjeg kraljevstva (Iz.2,2-3) vidio je Hram
kao jedan meрunarodni dvor koji daje »uputstvo« narodima svih drava
i koji izdaje »odluke« meрunarodnih sporova – baš poimanje savršene
skuštine Ujedinjenih naroda.
5. Peti naglasak je Mesijanski: Mesija je u suštini Boji agent za izvršavanje njegovih planova, Davidov veliki potomak koji ima doжi i završiti oиekivano Boje kraljevstvo. On je Jahvin kralj koji жe vladati u
Njegovom vjeиnom kraljevstvu na zemlji, pa ipak on je i izabranik (sin
иovjeиji) u izabranoj liniji koji ima pravo sjediti na Davidovom prijestolju
kao Boji predstavnik. Sve što je bilo ponuрeno patrijarsima i Mojsiju
ponuрeno je sad i Davidovoj dinastiji (usp. 2 Sam 7).
Kralj je dobio titulu Sina Bojeg, ne poput blisko-istoиnog naslova;
51
David i njegovi potomci naslijedili su patrijarhalna i Mojsijevska obeжanja. Ipak nikad nije reиeno da je neki od Judinih kraljeva ostvario tu
uzvišenu predodbu boanskog sina.
Mesijanski izrazi: Svetac (hebr. hasid: Ps 16,10; Hoš 11,9+12), Jahvin
sin Prvoroрenac: (Hebr. bekor: Ps 89,26-27; Hoš 11,1), Izdanak (hebr.
Cemah: Iz 4,2-6; Jer 23,5-8; Zah 3,8; 6,9-15), Sluga (hebr. Eved Jahve: Iz
42,1-4; 49,1-7; 52,13-53,12), Mladica (hebr. Necer: Iz 11,1; 60,21), Knez
(hebr. Nagid: Iz 55,4; Dn 9,25; 11,22).
OBLICI PROROИKOG KAZIVANJA
1. Parnica. Bog je u ujedno javni tuitelj, sudac i sprovodnik
zatvorenika na suрenju otkrivljeniku, Izraelu. Parniиki oblik sadri poziv
na sud, optubu, dokaz i presudu, premda se ovi elementi katkad mogu
samo podrazumijevati. Buduжi da je prekršen savez, na izraelske ene i
muškarce doжi жe kazne nabrojene u Savezu: bolest, pustoš, okudica i
smrt.
2. Jao. Drugi uobiиajeni oblik jest proroиanstvo u obliku “jao” Jao je
bila rijeи koja su drevni izraelci izvikivali kad bi se suoиili s nesreжom ili
smrжu, ili kad bi tugovali prigodom pogreba. Bog preko prorola izriиe
proroиanstvo o nesporednoj propasti slueжi se oblikom “jao” , i nije
bilo izraelca koji ne bi shvatio znaиenje upotrebe ove rijeиi. Proroиanstva
“jao” sadri, bilo otvoreno ili posredno tri elementa koja karakteriziraju
ovaj oblik. objavu nesreжe, razlog za nesreжu i proroиanstvo o propasti.
3. Obeжanje. Ovaj жete oblik se prepozna kadgod se primijeti sljedeжe
elemente: spominjanje buduжnosti, spominjanje korijenite promjene i
spominjanje blagoslova.
4. Boji glasnik: Ovaj oblik je najuиestaliji u proroиkim knjigama i
иiste se pojavljuje uz, ili kao dio, jednog od ostalih oblika proroиkog
govora. Ovaj oblik se prepoznaje po specifiиnim izrazima koje još
nazivamo i formule, kao što su: «Ovako govori Gospodin» ili «govori
Gospodin» ili «Ovo je rijeи Gospodnja o…» ili sliиno. Ovakve formule
su upotrebljavali glasnici u diplomatskim i poslovnim okruenjima u
drevnom svijetu kako bi podsjetili primatelje poruke da ono što im
govore nisu izmislili, veж da su to rijeиi onoga koji ih je poslao da prenese
poruku (usp. Broj. 20, 14; 1 Sam 11, 9; 2 Sam 11, 25). Stoga su proroci
иesto podsjeжali svoje slušatelje putem glasniиkog govora da su oni samo
glasnogovornici Boji, a ne samostalni tvorci rijeиi proroиanstva koje su
donosili. Tipiиni primjeri glasniиkog govora nalazimo u Izaiji 38. 1-8;
Jeremija 35,17-19; Amos 1,3 - 2; 16 i Malahija 1,2-5)
52
5. Boji glumac: Vizualni prikaz je vrlo moжan u pojaиavanju uиinka
oralne prezentacije, stoga je Bog ponekad prorocima rekao neka poprate
poruku simboliиkim иinom kao bi vizualno potvrdili koncept poruke
koju su imali dostaviti. Na primjer, u Izaiji 20. poglavlju иitamo kako je
Bog dao Izaiji uputu neka se «skine i izuje obuжu s nogu tri godine»
(redak 3) kako bi simboliиki prikazao da жe «tako жe kralj asirski odvesti
sunje iz Egipta i izgnanike iz Kuša, mlade i stare, gole i bose, otkrivenih
zadnjica, sramote Egipta.» (redak 4). U ovom sluиaju Izaijin simboliиki
иin je, kao prvo, odraavao иinjenicu da жe izbjeglicama bili dozvoljeno
na sebi imati samo, ono što bi mi danas nazvali, donje rublje dok ih
budu sakupljali i spremali na dugaиak put, pješice, za deportaciju (kako
bi ih ponizili, ali i kako ne bi mogli sakriti kakvo oruje u odjeжi). Njegov
simboliиki иin se takoрer temelji na znaиenju Hebrejske rijeи gala, koja
znaиi i «progonstvo» i «svlaиenje», to dvostruko znaиenje rijeиi je još
snanije utisnulo to proroštvo u umove Izaijinih slušatelja. Sliиno je uиinio
i Zaharija svojim vizualnim prikazom proroštva kako bi simbolizirao
tlaиenje Bojeg naroda pod nemilosrdnim monarsima. U 11.4-17 иitamo
kako Zaharija igra uloge dvaju «pastira» (kraljeva) nad bespomoжnim
«stadom» (Izrael). Ova slika priprema иitatelja na išиekivanje istinskog
Dobrog Pastira, Isusa Krista, koji жe izbaviti i blagosloviti, a ne iskorištavati Svoj narod (Zah. 12-14).
SPISI
MUDROSNA LITERATURA: Ovaj opis pokriva knjige Izreka, Propovjednika i Joba. Mudrosna literatura upravljena je na ljude i njihovo
ponašanje, na to koliko su uspješni u primjeni istine ili uиenju iz iskustva.
Љto je to toиno mudrost? Kratka definicija bi bila: «mudrost je sposobnost
donositi pobone odluke u ivotu». Drevni narodi su imali svoje knjige
mudrosti i dok je cilj ne-Izraelske mudrosti bio nauиiti donositi najbolje
odluke, svrha tih odluka je bila postiжi dobar ivot. Ono što je biblijski
nadahnuta mudrost dodala tome jest da su poboni izbori jedini dobri
izbori. Mudrosti je dakle prije svega sposobnost donošenja nabonih
odluka u ivotu. U starini je mudrosna literatura bila poznato, koju nalazimo u svakoj drevnoj kulturi – ne samo u Izraelu – pokušala je odrediti
kako da se donose najbolje ivotne odluke. Neizraelska mudrost imala
je za cilj donošenje najboljih odluka, kako da si иovjek stvori što bolji
ivot. Nadahnuta je biblijska mudrost ovome dodala sudbonosnu misao:
da su samo nabone dobre odluke. Zato osnovna tema Izreka glasi:
53
“Gospodnji strah poиetak je mudrosti.” Uostalom, kako moete donositi
nabone odluke ako ne vjerujete u Boga i ne slušate Ga? Prvi korak,
dakle, u biblijskoj mudrosti jest poznavanje Boga – ne apstraktno ili
teorijski, veж u konkretnom smislu posveжenja vašeg ivota Njemu. Tada
жe i vaš opжi smjer biti ispravan; a kad upoznate posebna pravila i
smjerove za donošenje nabonih odluka, moe slijediti precizniji smisao
uputa za mudro ivljenje.
Mudraci (hebr. hakamim) su bili oni koji su se koncentrirali na rezultate
u vlastitim ivotima i na pomaganje drugima da uиine isto, sistematski
izlazuжi Boji zakon. Ponekad je takva mudrost bila primijenjena na
tehniиka pitanja poput konstrukcije (Izl. 31,3) ili plovidbe (Ezek 27,89). Boanska mudrost znaиi njegovo umijeжe u postizanju ciljeva (poput
stvaranja) uz minimalan potrošak energije. Mudrost su traili i ljudi
koji su trebali иiniti odluke od vanosti za dobrobit drugih. Politiиki
voрe poput Jošue (Pnz 34,9), David (2 Sam 14,20) i Salomon (1 Kr 3,9)
opisani su kao ljudi kojima Bog dao mudrost (znanje kako nešto uиiniti)
da bi njihova vladavina mogla biti djelotvorna i uspješna.
Jedan od naиina na koji ljudi poboljšavaju i proиišжavaju znanje i buduжe ponašanje, raspravljanje je i dokazivanje. Ova vrsta mudrosti ponekad se postie podrobnim raspravljanjem, u obliku monologa namijenjenog иitateljima koji bi trebali o njemu razmisliti (Propovjednik)
ili u obliku dijaloga razliиitih osoba koje ele drugima predstaviti
drugaиija mišljenja o istini i ivotu (Job). Vrsta mudrosti koja prevladava
u Izrekama naziva se mudrost u obliku izreka, dok se vrsta koju nalazimo
u Propovjedniku i Jobu naziva spekulativna mudrost.
Stil je poetski, nadopunjen razliиitim vrstama svojstvenih tehnika kao
što su paralelizmi, akrostihovi, aliteracije, brojиani nizovi i bezbrojne
komparacije poput metafora i hiperbola, pa onda poredbe, alegorije i
zagonetke.
Mudrosna literatura nije bila prisutna samo u Izraelu nego i po иitavom Drevnom svijetu. Ono što je иini drugaиijom od drugih jest njezin
naglasak da mudrost dolazi od Gospoda i da je njezin cilj ugoditi njemu.
Ona nije sama sebi svrha.
U drevnom Izraelu neki su se ljudi posvetili ne samo stjecanju mudrosti, veж i pouиavanju drugih kako da je steknu. Uиitelji mudrosti jednostavno su nazivani “mudraci”, premda su u izraelskom društvu zauzimali
poloaj koji je bio nekako paralelan poloaju sveжenika i proroka (Jer
18,18). Ovaj se posebni stale muškaraca i ena poиeo pojavljivati još na
samom poиetku uspostave monarhije u Izraelu (negdje oko 1000. g. pr.
54
Kr.; vidi 1 Sam 14,2); bili su uиitelji-savjetnici onima koji su traili njihovu
mudrost. Neki od njih bili su pozvani da napišu dijelove Starog zavjeta.
Zamijetimo da su mudar иovjek ili ena na neki naиin nadomještali roditelja osobi koja je od njih traila savjet. Иak i prije izlaska iz Egipta,
Bog je Josipa postavio za “oca” faraonu (Post 45,8), a kasnije je proroиica
Debora nazvana “majka Izraelu” (Suci 5,7). Stoga u knjizi Izreka иesto
susreжemo mudrog uиitelja koji se svom uиeniku ili uиenici obraжa s
“dijete moje”. Roditelji su svoju djecu slali da se kod takvih uиitelja mudrosti uиe mudrorn ponašanju i naиinu ivota, a ovi su uиitelji poduиavali
svoje uиenike onako kako bi poduиavali vlastitu djecu.
Knjiga Propovjednika (ili bolje reиeno: predsjedatelja kruga mudraca) prikazuje što se dogaрa ako ivimo kao da Bog ne postoji: rezultat
nije zadovoljavajuжi. To je izazov onima u Izraelu koji su prihvatili tu
filozofiju, da bi ih se privelo pameti: prikazuje im logiиan zakljuиak njihovog gledišta. Biti vjernik samo po imenu donosi samo frustraciju: to
nije dobar izbor za ivot. Autor otkriva svoje gledište u posljednja dva
stiha (12,13-14). Ovaj autor je oиigledno Salomon, ali u poloaju predsjedatelja (qohelet) vrhovnog vijeжa (qahal). On daje saetak rasprava u
vezi s mudrošжu koje su razvili izmeрu mudraca, odnosno иlanaka sabora (qahal). On u svojoj knjizi donosi saetak tih rasprava. On zapravo
kritizira ekstreme mudrosne škole u Izraelu. Stvari nisu uvijek završavale
kao u Izrekama. ivot je иesto daleko sloeniji. Nad mnogim stvarima
иovjek nema kontrolu. Kako bi to ilustrirao, autor ponavlja argumente
na tipiиan, semitski naиin i koristi se retoriиkim pitanjima i skupinama
poslovica, izreka. Takoрer nalazimo neke kljuиne hebrejske rijeиi koje
neprestano ponavlja: ispraznost ili taština (hevel) – ispraznost nad
ispraznošжu je hebrejski superlativ; dati (natan) znaиenja da Bog daje
mnogo u иemu moemo uivati; dio ili komad (heleq) se odnosi na
djelomiиnu ili ograniиenu prirodu Bojeg dara, dobit (jitron) odnosi se
na ljudske (иesto uzaludni) pothvate; motar (korist) – «Kakva je korist
иovjeku?»; smrt (mavet) na najdramatiиniji naиin suoиava ljude s njihovim
ograniиenjima: ona obeshrabruje lani optimizam; amal (trud) odnosi se
na ivotne teškoжe koje su uravnoteene sa svakodnevnim radostima i
uivanjima (samah). Autor se obraжa društvu koje je preokupirano eljom
za uspjehom, postignuжem, proizvodnjom i kontrolom i upozorava na
uzaludnost takvih pothvata, eli im reжi kako se radost ne nalazi u
ljudskim postignuжima, veж u uivanju i svakodnevnim darovima koje
nam Stvoritelj daje.
55
Ova knjiga je takoрer primjer takozvane »literature pesimizma«. Dok
je sliиna literatura drugih srednjoistoиnih naroda predloila samoubojstvo kao rješenje problema apsurdnosti ivota, naš autor nam je ponudio
moguжnost odnosa s nadnaravnom osobom (Bogom) koji jedini daje ivotu konaиno znaиenje, što je »protuotrov« apsurdnosti. Иitava ova
knjiga, izuzev ova dva posljednja retka, predstavlja sjajni, rjeиiti dokaz
u prilog naиina na koji иovjek moe gledati na ivot – kad ne bi bilo izravne, djelatne Boje uloge u ivotu i kad nakon smrti ne bi bilo ivota.
Stoga, ako elite recept za ivot u deistiиkom svijetu (odnosno, u svijetu
u kojem postoji Bog, ali nema kontakta s ljudima) u kojem nema ivota
nakon smrti, Propovjednik vam ga nudi. Pravi cilj ove knjige, koja predstavlja “mudrost” koju je Salomon mogao dokuиiti nakon što je otpao
od vjere (1 Kr 11,1-13), jest pokazati da bi vas takav pogled na ivot
trebao ostaviti hladnim. Ovako izloen svjetonazor treba vas uиiniti
nezadovoljnim, jer ne moe biti istinit. To je svjetovna, fatalistiиka mudrost koja je proizvod praktiиnog (ne teorijskog) ateizma. Kad Boga
ostavimo negdje daleko od nas, bez ikakvog utjecaja na naš svakidašnji
ivot, posljedica je knjiga Propovjednika. Stoga ova knjiga slui kao
obrnuta apologetika za ciniиnu mudrost; ona tjera иitatelje da trae
dublje, jer su odgovori koje daje “Propovjedniku” ove knjige tako obeshrabrujuжi. Savjet u 12,13 (izvršuj Boje zapovijedi) odvraжa pogled s
Propovjednika na ostalo Pismo, posebice na Petoknjije (vidi 9. poglavlje),
gdje nalazimo ove zapovijedi.
Ova knjiga je takoрer u suglasnosti s knjigom o Jobu, time što, dok
se knjiga Izreka odnosi na obiиan ivot, ova nas upozorava da ivot
vjernika nije uvijek predvidljiv niti lak, a da vjernik mora dalje ivjeti u
propalom svijetu, po vjeri (tj. raиunavši na nevidljivu stvarnost) a ne po
gledanju. Neke od autorovih tema su: apsurdnost koju smrt donosi
ivotu (ako je Bog zanemaren i stavljen van slike), Bogom dana
moguжnost uivati u ivotu (kao daru od Boga), te tragedija ludosti
(voditi ivot prkoseжi Bojim zakonima). Moemo skoro reжi da je autor
Propovjednika teistiиki egzistencijalist. Malo je vjerojatno da je autor
bio daleko Gospodu, inaиej ne bi bio u stanju pisati pod nadahnuжem
Svetoga Duha.
Pjesma nad pjesmama (tj. najlepša pjesma) takoрer pokazuje kako
svi oni koji poznaju Boga mogu uivati u onom što je On stvorio. Ono
što je Bog stvorio (u ovom sluиaju brak) dobro je i dio je njegovog plana. Sotona je odgovoran za njegovo upropaštenje. Brak postaje nezadovoljavajuж ako je sam sebi svrha. Pitanje: Hoжe li me moj brak uиiniti
56
efikasnijim ili neefikasnijim za Boga? To naravno ovisi o vrsti slube
koju vam je Bog dao. Rabini su je vidjeli kao sliku Bojeg odnosa s
Izraelom, a Crkva kao sliku Kristovog odnosa s Crkvom. Vano je
shvatiti da je ona u opжem smislu slika (analogija), a ne alegorija kojoj se
moe prilijepiti bilo kakva paralela!
Pjesma nad pjesmama je podua ljubavna pjesma. To je proširena
puиka pjesma o ljudskoj ljubavi, napisana u stilu drevne bliskoistoиne
lirske poezije. Moemo je nazvati lirskom mudrošжu. Ljudi u drevnom
Izraelu, kao i drugdje, poznavali su ljubavne pjesme (vidi Ez 33,32: “Ti
si im kao kakav ljuveni pjevaи”). No kako se ljubavna pjesma uklapa u
kategoriju mudrosnih knjiga? Zašto je Bog stavio u Bibliju osam poglavlja
ljubavne poezije? Odgovor je zapravo jako jednostavan: koga voljeti i
kako voljeti, dva pitanja s kojima se Pjesma najviše bavi, spadaju u
najosnovnije izbore u ivotu, a sposobnost u donošenju pobonošжu
proetog izbora s obzirom na ove dvije sudbonosne odluke, i te kako je
vana za svakog vjernika.
Knjievna vrsta Pjesme nad Pjesmama vrlo bliska je ljubavnoj poeziji
u SZ i na drevnom Istoku, u kontekstu ne bilo kakve ljubave, veж privlaиnost u braku. Ljubavne su se pjesme vjerojatno pjevale na svadbenim
gozbama i mnogo znaиile za one koji su na njima sudjelovali. One govore
o privlaиnosti, vjernosti, odbijanju kušnje da se vara, o dragocjenosti
ljubavi, njezinim radostima i zadovoljstvima i opasnostima nevjere.
Pjesma odzvanja иvrstim moralnim tonom i usmjeravanjem, i smještanjem
ljubavi u prave okvire.
Knjiga o Jobu napisana je da bi opovrgla tezu (kako je objašnjavaju
Jobovi tješitelji) da je sve što se dogaрa иovjeku – dobro ili loše – direktan rezultat našega odnosa prema Bogu: jesmo li go zadovoljili ili
ne. Zbog toga je vano znati da su svi Jobovi tješitelji u krivu i da ga
krivo savjetuju, jer иitalac to ne otkriva sve do posljedneg poglavlja,
kada se sve otkriva. Moramo znati uиenje Pisma da je ovaj svijet pao,
pokvaren grijehom, pod vladavinom sotone, i da se mnogo toga u ivotu
dogaрa kako Bog ne bi htio. Posebno patnja nije obavezno rezultat
grijeha (Rim 8, 18-23). Иak i vjernici, premda su pod Bojom svemoжnom
brigom i zaštitom, nisu izuzeti sluиajnosti koja karakterizira svijet koji
pati od opжih po-sljedica zbog toga što se odvojio od Boga. Meрutim, u
sluиaju Joba sa-znajemo ono što se dogaрa iza zavjese, radi se o nakani
koje on nije svjestan.
Knjiga o Jobu sadri i navode o uskrsnuжu: bio je siguran da жe baš
kao što i drvo nanovo proklija iako ga podreu, i иovjek ponovo ivjeti
57
(Job 14,7.14). Ustvari иeznuo je da svojim oиima vidi svog otkupitelja
pošto mu crvi unište tijelo (19,25-27).
USKRSNUЖE: Post 5,24; 22,5 (Hebr 11,17-19); Job 14,7-14; 19,25-27;
Ps 16,10; 49,15; 73,17+24; Iz 26,19; Izl 6,3 (Lk 20,37-38).
Povijesno gledano, knjiga o Jobu jedna je od najstarijih knjiga Biblije,
vjerojatno datira od vremena Abrahama. Jobab koji se spominje u Postanku 10,29 vjerojatno je varijacija istog imena.
Knjiga Izreka sadri materijal koji bismo mi mogli nazvati konzervativne, temeljne vrijednosti. Ona govori da, u normalnim okolnostima,
postoje osnovni stavovi i oblici ponašanja koji жe pomoжi osobi da izraste
u odgovornu zrelost. Osim toga Bog жe ne odmah, nego jednoga dana
ispraviti zla ovog svijeta, poniziti ohole i nagraditi one koji su stradali
neduni (usp. Mt 5,3-4).
Knjiga povlaиi nepopustljiv kontrast izmeрu ivota ludosti i ivota
mudrosti. ivot ludosti karakteriziran je: okrutnim kriminalom (1,1019; 4,14-19), nemarnim obeжanjima ili jamstvima (6,1-5), ljenošжu (6, 611), zlobnim nepoštenjem (6,12-15) i seksualnom ne-иistoжom (2,16-19;
5,3-20; 6,23-25; 7,4-27; 9,13-18; 23, 26-28). ivot mudrosti karakteriziran
je brigom za siromašne (22. 22. 27), poštivanjem osoba vlasti (23,1-3;
24,21-22), vanošжu discipliniranja djece (23,13-14), umjerenošжu u konsumiranju alkohola (23, 19-21.29.35) i poštivanjem roditelja (23,22-25).
Ovo uиenje podrazumijeva da жe nagrade, blagoslov i prilike vrlo vjerojatno usljediti ako osoba slijedi predloene mudre putove, ali knjiga
nigdje ne uиi o automatskom uspjehu. Knjiga daje opжe smjernice: ne apsolutna obeжanja.
Izreke ne sadravaju samo Salomonovu mudrost veж i onih mudrih
ljudi koji su ivjeli prije njega. U Bibliji se spominju Etan, Heman, Kalkol
i Darda (1 Kr 4,31). Ta иetiri иovjeka ivjela su u Egiptu dok je tamo ivio Josip. I Josip se ukljuиuje meрu mudrace (Post 41). Drugi mudraci
bili su iz Arabije i Edoma (Obadija 8), gdje je ivio i mudri иovjek Job.
Tako Izreke sadravaju vrhnje drevne mudrosne literature. Autor prvog
dijela knjige (1,7-9,18) oиigledno je Josip, Egipatski vezir. On se posebno
spominje po svom odnosu prema roditeljima i odupiranju lukavstvu
nemoralne ene. Ovaj dio pun je aluzija u tom pravcu.
Autor drugog dijela je Salomon (10,1-22,16). Ostatak je prikupio on
ili je dodan kasnije.
Autori treжeg dijela (22,17-24,22) su vjerojatno egipatski mudraci jer
se zbirka od 30 izreka slae s egipatskim dokumentom koji je ureрen u
58
Josipovo vrijeme (poduka od Amen-em-opeta).
Иetvrti dio (24,23-24.34 – Salomon) je protiv lijenosti.
Peti dio (25,1-29,27 – Salomon) govori o tome kako bi kralj trebao
mudro vladati. Ovu zbirku napravili su Ezekijini dvorjani.
Љesti dio (gl. 30) je djelo Agura, koji je oиigledno bio agnostik!
Sedmi dio (gl. 31) djelo je Lemuela (Salomonov pseudonim?) i govori
o idealnoj eni koja je zaobišla Salomona (usp. Prop 7,26-29).
Ukratko, Izreke su sastavljene da bi ih иitali voрe kako bi mogli
mudro vladati i ne иiniti iste greške koje je poиinio Salomon. One nas
pozivaju, i u Izrekama i u Propovjedniku, da uиimo na njegovim greškama.
Znaиajno je da su odlike iznešene u Izrekama posebno prikladne za
vladare. (usp. Izl 18,21; Pnz 1,13-17; Br 11,11-30). Same Izreke ovo potvrрuju (Izr 8,15-16).
PSALMI: psalmi su bili knjiga himni drevnog Izraela i prireрeni su
za upotrebu u Hramu u sljedeжim prigodama:
1. Dravne ceremonije
2. Narodne svetkovine
3. Osobna pobonost (kod prinošenja rtve zahvalnice, zavjeta, molitve, posredovanja).
Neki su bili pripravljeni za zborsko pjevanje: to objašnjava antifonsku
strukturu nekih od njih.
Napisani su u hebrejskoj poeziji koja, za razliku od naše, nema rime
nego je izraena u paralelizmu (ponavljanje, kontrast, sinteza, uspinjanje).
Psalmi su aranirani u pet odjeljaka, analogno knjigama Tore:
Knjiga 1 Ps 1-41 Davidovi psalmi. Tema: Pasha
Knjiga 2 Ps 42-72 Davidovi psalmi. Tema: Duhovi
Knjiga 3 Ps 73-89 Tema: Uništenje Izraela
Knjiga 4 Ps 90-106 Tema: Ponovno okupljanje Izraela (Milenij)
Knjiga 5 Ps 107-150 Tema: Izbavljenje Izraela
Ove knjige vjerojatno pokauju odvojene zbirke psalama koji su kruili, ali su bile kasnije obuhvaжene u jednu jedinu knjigu. Ovo bi objasnilo
zašto se ponekad ponavljaju isti psalmi. Naslovi psalama vjerojatno
pokazuju melodije po kojima su bili pjevani ovi psalmi, a anotacije unutar
psalama (npr. sela) vjerojatno punktovi gdje treba mijeniti kljuи, ili druga
uputa kao kod naše glazbe (npr. fortissimo).
59
Neki su psalmi napisani u akrostihu. Svaki redak zapoиinje drugim
slovom hebrejskog alfabeta. To su: 9-10, 25, 34, 37, 111, 112, 119, 145. U
119. psalmu svaki dio sadri sinonim za Zakon. Sve je to pomagalo pamжenju.
Psalmi se mogu podijeliti u odreрene kategorije ili stilove: himne
slavljenja, nacionalne tualjke, kraljevski psalmi, osobne tualjke, liturgije Tore, miješani stilovi.
Konaиno, psalmi imaju teak proroиki sadraj. Psalmist je znao
zapoиeti pjevati poznatu temu, ali bi ga zatim Boji Duh odnio izvan
vremena (ili u buduжe vrijeme) i on bi govorio o onome što жe se zbiti.
S obzirom da Psalmi nisu niti prijedlozi, niti zapovijedi niti priиe
koje nas povezuju s meta-naracijom ili glavnom priиom, njihova primarna
funkcija nije nauиavanje doktrine ili moralnog ponašanja. Pa ipak su od
velike koristi kada ih se koriste onako kako ih je Bog, koji ih je nadahnuo,
namijenio da nam pognu izraziti naše osjeжaje Bogu i da nam pomognu
uvidjeti Njegove putove. Psalmi su, stoga, od velike koristi vjernicima
koji u Bibliji trae pomoж kako bi izrazili radost i tugu, uspjehe i promašaje, frustracije, osvetu, nade i aljenja.
Mesija u Psalmima: jasno je da su mnogi navodi iz Psalama u NZ-u,
bogati izvori mesijanskih proroštava. Ovo moemo klasificirati po
sljedeжim naslovima:
1) Pomazani kralj (tj. Mesija) koji je i Mesija i Bog (ovo naglašava poslanica Hebrejima; vidi Ps 110 i 45).
2) Jahvin Sluga: veжina citata kojima se koristi Isus nalazi se u ovoj
kategoriji. Vidimo Njegovu reformirajuжu zrelost (69,9), rtvovanje samog sebe (40,6-8), iskustvo osamljivanja (69,8), izdaja, mrznje i odbacivanja (41, 9; 69,4; 35,19; 118, 22), stid (69,9), ruganja (22,7; 69,21),
ogoljenja (22,18) i razapinjanje (22,16). Njegove posljedne rijeиi su bile
citati od Ps 22,1; 31,5). Krista se gleda takoрer kao zastupniиkog иovjeka
(8,4, kralj koji je velikosveжenik (110,4), kamen koji su odbacili graditelji
(118,22) na koji padaju ljudi i lome se, tj. koji uzkrokuje njihovu osudu
(v. Izaija 8,13-15), i kamen koji жe uništiti (pretvoriti u prah) carstva
svijeta (Dan 2,34).
Psalmi su isprva bili zbirka pjesama, od kojih su mnoge bile stilizirane,
a pjevale su se u Hramu. Meрu njima je bilo tubalica, zahvalnica, hvalospjeva, pjesama o izbavljenju, psalama proslavljanja i oиitovanja, pouиnih psalama (kojima su se hvalile prednosti mudroga ivota), te psalama pouzdanja. Tubalica je više od šezdeset, a dijelimo ih na tubalice
pojedinaca (Psalmi 3., 22., 31., 39., 42., 57., 71., 120., 139. i 142., i tubalice
60
naroda (Psalmi 12., 44., 80., 94. i 137.). Psalmi 65., 67., 75., 107., 124. i
136., predstavljaju zahvalnice naroda, dok su 18., 30., 32., 34., 40., 66.,
116., 118. i 138., zahvalnice pojedinaca. Bog, kao Bog svemira, pro-slavlja
se u psalmima hvalospjevima 8., 19., 104. i 148., a kao Bog zaštitnik, i
dobroиinitelj Izraela, u hvalospjevima 66., 100., 114. i 149. Kao Bogu povijesti posveжeni su mu psalmi hvalospjevi 33., 103., 113., 117., 145., 146
i 147. Psalme izbavljenja predstavljaju 78., 105., 106., 135. i 136. psalam,
dok su psalmi proslavljanja i oиitovanja podijeljeni u nekoliko skupina:
psalmi pjevani na liturgijama obnove narodnoga zavjeta (50. i 81.), psalmi
Davidova saveza (89. i 132.), kraljevski psalmi (2., 18., 20., 21., 45., 72.,
101., 110. i 144.)
Kraljevi su smatrani Bojim posrednicima koji jamиe stabilnost i zaštitu. Tako postoje psalmi ustoliиenja (24., 29., 47., 93., 95., 96., 97., 98. i
99.) kojima se, na godišnjoj sveиanosti, proslavljalo ustoliиenje kralja.
Zatim su tu pjesme Siona ili Pjesme Jeruzalema (46., 48., 76., 84., 87. i
122.), što nije иudno jer je Jeruzalem, kao mjesto gdje se nalazi Hram i
sjedište Davidovog kraljevanja, zauzimao uvijek posebno mjesto naroиito
u pogledu uloge koju bi trebao imati tijekom tisuжljetnog kraljevstva.
Postoje i pouиni psalmi (11., 16., 23., 27., 62., 63., 91., 91., 121., 125., 131.)
koji govore o pouzdanju u Boga u vremenima nevolja.
Иovjek u Psalmima Иovjeиanstvo se koristi elementarnom klasifikacijom: postoje zli i pravedni. Pisac Psalama, naravno, dri kako se nalazi
meрu potonjima. Shodno tome, izraava se ostavljajuжi dojam osobnog
uzvisivanja (Ps 17,26). S druge strane, ne moe pronaжi dovoljno teak
ili preziran izraz za zle. Kako stoga objasniti ovaj stav? Kljuи objašnjenja
lei nesumnjivo u toиnom smislu dviju rijeиi: pravedan i zao. Kako bismo
ih razumjeli ne trebamo ih stavljati u moralni kontekst (primjerice:
pravednik bi bio savršen ili svet u odnosu na grešnika) veж u vjerski
kontekst. Zao je nevjernik tj. onaj koji Boga ne treba niti poštuje propise
vjerskog ivota. Pravednik je, s druge strane, poboan, rekli bismo
»praktiиni vjernik«. On primjenjuje Boji zakon, ljubi Boga, te slijedi
zapovijedi zakona i vjere. On nije moralno savršen. Љtoviše; svjestan je
vlastita grijeha (što potvrрuju psalmi pokajanja), no Boga prihvaжa u
ivotu nalazeжi zadovoljstvo kako u meditaciji Bojeg zakona tako i u
poslušnosti prema njemu.
Iz ovoga proizlazi kako su pogani zli, kao i Izraelci koji su prestali
biti vjerni, koji više ne vjeruju i koji vjernike izvrgavaju ruglu (Ps 1,1)
(danas bismo rekli: ravnodušni, mlaki i sumnjiиavci). Suprotnost grijehu
61
ili zlobi nije savršenstvo ili moralna pravednost, veж zajedništvo s Bogom,
i uivanje u prisutnosti Boga. Oиito ova dva stava izazivaju posljedice
na podruиju moralnog ivota, no to nije njihovo izvorište.
Pogreške i patnje: Jedna se druga zamisao koja je uobiиajena u Starom
zavjetu na poseban naиin ocrtava u Psalmima. Radi se o bliskom odnosu
izmeрu moralne pogreške i tjelesne patnje. Mnoge molitve osamljenosti
su molitve bolesnih kojima se od Boga trai da ih izlijeиi; dakle, da im
oprosti grijehe jer жe oproštenje dovesti do izljeиenja. Naime grijeh
izaziva patnju (Ps 6, 32,38). Ono što svakako treba naglasiti je uиestalost
rijeиi kojima se u ovim molitvama opisuje neprijatelj. Иesto smo se pitali:
tko su bili neprijatelji bolesnika ili patnik i objašnjenja su uvijek višestruka. U nekim sluиajevima radi se o иarobnjacima i vješticama koji bi
zaиarali vjernika i odveli ga do vrata smrti. Vještiиarenje i gatanje Boji
je zakon slubeno zabranjivao. Dakle, ovi su neprijatelji zapravo više
bili neprijatelji Boga nego vjernika. Time se mogu objasniti naglasci mrnje i osvete psalmista prema njegovim sotonskim neprijateljima koje je
Bog mogao samo uništiti. Ipak iako je ovo objašnjenje ponekad istinito,
drugi tekstovi aludiraju iskljuиivo na ljude u okruju bolesnika ili oиajnika, koji ga optereжuju vlastitim predbacivanjima osuрujuжi ga kao grešnika jer pati. Ovi neprijatelji su sliиni Jobovim »prijateljima« koji neumorno optuuju, kritiziraju eleжi Joba uvjeriti u grijeh. Konaиno, njegovi prijatelji su objekt Bojeg gnjeva jer su ludo govorili o pravedniku
(Job 42, 7-8).
DANIEL: Knjiga Daniela pripada apokaliptiиkoj knjievnosti, koja
se raрa u vrijeme duhovnog mediokriteta – u ovome primjeru izmeрu
iseljenih u Babiloniju; a to je bila posljedica sljedeжeg: gubitka nacionalne
nezavistnosti, ohlaрenje vjere veжine stanovništva i progon onih koji su
stali odluиni u svojoj vjeri prema Gospodu. Bog otkriva svome narodu
kako se ispunjava njegov plan. Povijest se ne odluиuje za njega, ne samo
u opжenitom smislu, nego ni u pojedinostima; to što se dogaрa nije sluиajnost, nego jedna faza Bojeg plana, koji se ispunuje prema shemi nekoliko perioda ili epoha.
Ovu vrstu knievnosti moemo okarakterizirati sljedeжim toиakama:
1) Upotreba vizija raportiranih direktno.
2) Upotreba simbola kao sredsvo objave, ponekad interpretiranih
(vidi ovan i jarac), ponekad bez interpretacije (vidi zenu obuиenu u
sunce, u knjizi Otrivenja 12).
62
3) Predviрanjem buduжnosti Bozjeg naroda u odnosu s ostalim narodima, koja postie vrhunac dolaskom Mesije.
4) Proza, a ne poezja (za razliku od stila proroka SZ).
Knjiga Daniela ima kao svrhu davanje odgovora u jednom posebnom
pitanju: koliko još vremena treba trajati vrijeme patnje idova, to jest
Bojeg naroda? Knjiga proroka Jeremije dalo je ograniиen odgovor
(patnje жe trajati do 70 godina, do kraja babilonskog izgnanstva), ali
knjiga Daniela daje detaljniji odgovor (do 7 x 70 godina, to jest sve do
Mesijanskog dolaska da uspostavi svoje kraljevstvo). U ovoj knjizi se
prvi puta spominje u SZ ime Sina Иovjeиjega (mesijanski izraz), koji je
jedini u stanju osloboditi svoj narod. Osim toga, u ovoj knjizi se obljavljuju
jasno uskrsenje mrtvih, a to je rješenje problema muиenika kao nagrada.
ESTERA: Samo oko 50.000 idova vratilo se u Izrael. Drugi su ostali
u Babilonu iz ekonomskih razloga. Drugi su ipak migrirali dalje na istok
u Љušan u Perziji. Knjiga o Esteri govori nam o tome što se dogodilo s
tom kolonijom idova izmeрu 483. i 473.: kako ih je Bog spasio od
urote da ih ubiju. U to je vrijeme Kserkso I bio vladar. Knjiga zapoиinje
velikom gozbom u tvrрavi grada Suze. Znamo da su ta gozba i prateжe
sveиanosti bile povodom zadravanja vojnog pohoda na Grиku. 480.
Grиka je teško porazila njegovu flotu, a uskoro i vojsku. U Perziju se
vratio potišten. Bilo je to vrijeme kada se pokušavao utješiti zadovoljstvima palaиe i potraiti kraljicu meрu ljepoticama svojega carstva.
Izabrao je Esteru i oenio se njome. Estera je bila idovka i mogla je
utjecati na mua tako da je svoj narod spasila genocida. Na taj naиin
Bog je иudesno saиuvao svoj narod i okrenuo batinu na one koji su ih
htjeli likvidirati. To znaиajno izbavljenje idovi još uvijek slave na
blagdan Purim. Dogodilo se to 16 godina nakon prvog blagdana Purima
kad je Ezra organizirao prvo putovanje u Jeruzalem. Nekoliko godina
kasnije umro je Kserkso I, a naslijedio ga je 465. Artakserkso Dugoruki.
445. Artakserkso I izdao je edikt kojim je ovlastio obnovu zidova Jeruzalema i Izraela kao politiиkog entiteta. Nehemija je bio Judin vladar
kojeg je postavio imperator i poslao u Jeruzalem da vidi kako se provodi
edikt. Opozicija je nadvladana i za 52 dana zidovi su bili gotovi. Nakon
praznine od oko 150 godina, od vremena kad su ga razorili Babilonci,
Jeruzalem je opet imao zidove i bio zaštiжen grad. Nekoliko godina
kasnije Nehemija je za vrijeme druge misije došao pomoжi Ezri.
Prihvaжeno je zakonodavstvo da bi se osigurao kontinuitet štovanja u
Hramu, ali Ezra je bio taj koji je fokusirao panju ljudi na Mojsijev zakon
63
i njegovo striktno odravanje od strane svih idova. Ova knjiga sadri
i upozorenje antisemitima: Pustite moj narod na miru; ako mu tko
pokuša nauditi to isto zlo жe mu se vratiti. (Est. 9:1??)
LJETOPISI: Od svih knjiga Staroga zavjeta, Ljetopisi donose vrlo
selektivnu verziju povijesti. Ljetopisac izvlaиi moralne i duhovne pouиke
iz Izraelske povijesti. Knjiga se bavi vladavinom dvaju kraljeva, Davida
i Salomona. Iz primjera koje donosi govori kaki bi se trebalo ivjeti i
kako ne bi (David, Salomon, Jošija i Ezekija se navode kao primjeri
post-izgnaniиkom Judinom kraljevstvu koje trebaju slijediti jer su oni
odrali hramsko štovanje Bojeg naroda). Naroиito naglašava kljuиne
toиke u povijesti Izraela. Ljetopisac Izraelsku povijest dijeli na dvije ere:
eru starog mojsijevskog Saveza i na eru novog, kraljevskog Saveza u
kojem su naglašeni kralj i hram. Hram nije bio samo mjesto štovanja,
veж i mjesto na kojem su se molile molitve i dobivali odgovori na iste,
naroиito molitve ispovijedanja i pokajanja. Samo mjesto na kojem je hram
izgraрen komemoriralo je oproštenje Davidova grijeha popisivanja
stanovništva – njegova afera s Bat Љebom se ne spominje kao da nije
imala ništa s hramom. U 2. Ljetopisa 30 иitamo o sjevernjacima i junjacima
koji su se skupili u hramu na zajedniиko štovanje što ukazuje na konaиno
ukljuиenje i pomirenje obiju strana. Posljednje rijeиi ljetopisca nisu Tora
(иije su rijeиi иesto bile prekršene), veж oproštenje i milost kako su utjelovljeni u Hramu.
Knjige Ljetopisa donose eshatološku perspektivu koju ne nalazimo u
Samuelovim knjigama i Kraljevima. Kroniиar (vjerojatno Ezra) je odabrao
povijesne dogaрaje i rijeиi davidovskog i salomonskog kraljevstva koje
bi se mogle upotrijebiti za projekciju predodbe oиekivanoga eshatološkog ispunjenja obeжanja u novom Davidu. Njegova oиekivana vladavina
bit жe vrhunac starog obeжanja, i to oиekivanje ponovno жe oivjeti nadu
usred mraka slabog rasta koji se nadvijao nad poslijesuanjstvim
razdobljem.
Kroniиar je imao viziju ponovno ujedinjenog Izraela, jednog dana u
buduжnosti s Jeruzalemom kao glavnim gradom, sretnog kao u slavne
dane Davida i Saolomona, ali bit жe još bolje, jer vladat жe Mesija.
Stavljajuжi Ljetopise na kraj hebrejskog kanona, Ezra oиekuje milenij
kada жe pod Mesijom biti obnovljeni štovanje u Hramu i kraljevstvo.
Crkva, u drugu ruku, gleda iz drugaиije perspektive, mijenjajuжi redoslijed i stavljajuжi na posljednje mjesto Malahiju, oиekuje prvi dolazak
Mesije.
64
MEРUZAVJETNO RAZDOBLJE
Stari zavjet završava prikljuиenjem zapadnoazijskih podruиja Perzijskom carstvu. Darije II (423.-404.), iz Nehemijine knjige, posljednji je
perzijski car koji se spominje u tom djelu Biblije. To je vrijeme kada u
Grиkoj pouиava Platon, a nedugo zatim i Aristotel. Novi zavjet, pak,
zapoиinje u svjetlu novih gospodara: Rimljana i Rimskoga carstva. Љto li
se, dakle, u meрuvremenu dogodilo? O tom razdoblju prevlasti grиkoga carstva Aleksandra Velikog, i njegovih nasljednika, иitamo u Danielovim proroиanstvima, kao u još jednoj ili dvjema starozavjetnim
knjigama. Ovdje se usredotoиujemo na preispitivanje znaиajki toga vremena koje su zanimljive biblijskim piscima, pa tako istraujemo:
1.
2.
3.
Иudesan naиin na koji je Bog oиuvao svoj narod.
Uspješno odupiranje opasnosti da se idovi stope s tadašnjom
grиkom kulturom i
Naиin na koji dogaрaji u tome razdoblju objašnjavaju svijet u
kojem se rodio Isus Krist.
Kako se pribliavao kraj perzijskog razdoblja, nadzor nad Judejom
imalo je visoko sveжenstvo koje je bilo odgovorno perzijskoj vladi. Naalost, politiиka moж ih je иesto kvarila. Samaritanci, koji su bili potomci
ljudi koji su ivjeli u Sjevernom kraljevstvu Izraelu, izgradili su svoje
svetište koje je trebalo biti uz bok Hrama u Jeruzalemu. Tijekom petoga
stoljeжa doznajemo za idovsku koloniju u Elefantini, na prvom kataraktu Nila, blizu današnjeg Asuana. Iz poruka koje su izmjenjivali s
Judejom, kao i Samaritancima, oиito je njihovo stremljenje k sinkretizmu.
Oni su potomci onih idova koji su pobjegli u Egipat kako bi izbjegli
babilonski bijes nakon ubojstva babilonskog upravitelja, Gedalija, uzevši
sa sobom i Jeremiju. Prema predaji, Jeremiju su kamenovali idovi u
Tahpanhesu, koji su odbili se pokajati zbog idolopoklonstva. Knjiga
Tualjke se bavi teškim pitanjem: zašto je Bog dozvolio da se ovo dogodi?
Prvo, dopušta da poboni kralj Jošija pogine u bitci, a zatim jedva da je
prošlo 20 godina, Sveti grad je bio okupiran i okaljan. Zatim je tu obeжanje
Davidu (2. Samuelova 7): Bog je dozvolio da se Davidova loza ugasi.
333. godine Aleksandar Veliki porazio je perzijsku vojsku u Maloj
Aziji te je ušao u Siriju i Palestinu. Legenda kae da ga je, dok se pribliavao Jeruzalemu, presreo jedan od idovskih visokih sveжenika koji
65
ga je upoznao s Danielovim proroиanstvima, iz osmoga poglavlja njegove knjige, o pobjedonosnoj grиkoj vojsci. No, to je legenda. Ono što
je, pak, sigurno je to da je Aleksandar postupao prijazno s idovima
do-puštajuжi im da svetkuju svoje tradicije i izuzimajuжi ih od oporezivanja
tijekom sabatskih godina. Kada je 331. godine izgradio Aleksandriju u
Egiptu, kao jedan od mnogih gradova u svome carstvu koje je imenovao
po sebi, poticao je idove da se tamo nastane dajuжi im one povlastice
koje su imali njegovi grиki podanici. Nakon njegove smrti 323. godine
vlast nad Judejom preuzeo je jedan od njegovih generala, Antigona.
Njega je, meрutim, svrgnuo drugi general; Ptolomej I., koji je preuzimajuжi nadzor nad Egiptom napredovao prema sjeveru kako bi i Judeju
prikljuиio svojim podruиjima. No, i on je bio prijazan prema idovima,
kao što жe to biti i njegov nasljednik Ptolomej II., tijekom иije je vladavine
je u Aleksandriji na grиki prevedena Hebrejska Tora. Nazvana je Septuagintom jer se smatralo da su sedamdesetorica bila ukljuиena u proces
prevoрenja. Ovaj je prijevod postao »Biblijom« idovskog iseljeništva,
a kako su je иitali i mnogi neidovi, otvorila je put za kršжansku poruku
koja je stigla tristo godina kasnije.
Otprilike stoljeжe kasnije general, koji je vladao sirijskim dijelom negdašnjeg Aleksandrovog carstva, Antioh III. (po kojem je dobila ime
Antiohija), stekao je 198. godine nadzor nad Palestinom. On je idovima
dopuštao njihovu vjeru što nije bio sluиaj s njegovim nasljednikom
Antiohom IV Epifanom koji im je, zabranivši njihovu vjeru, nastojao
nametnuti grиku religiju i civilizaciju. Njegovo djelovanje bilo je potaknuto politiиkim razlozima jer je, nastojeжi iz Izraela uиiniti zonu razdvajanja izmeрu sebe u Siriji te Rimljana koji su drali pod svojim nadzorom
Egipat, elio da idovi prakticiraju »podobnu« religiju. Tako je krenuo
sa svojom »kulturnom revolucijom«. Upao je u Jeruzalem i opljaиkao
Hram ubivši pritom mnoge idove. Civilne i vjerske slobode je ukinuo
kao i dnevno prinošenje rtava u Hramu. Na starome oltaru rtava paljenica podigao je oltar poganskom bogu Jupiteru. Mnogi su primjerci
Pisma spaljeni, a idovi su bili prisiljeni jesti svinjetinu što je bilo u
suprotnosti s njihovim Zakonom. enke svinja prinosile bi se na rtveniku kako bi se ponizilo idove, a njihova je religija bila posvuda potiskivana. No, stvoren je pokret otpora nakon иega je zapoиeo gerilski
rat. Vodila su ga trojica braжe, a glavni meрu njima bio je Juda. Bili su
Makabejci što je bilo znakovito jer sama rijeи »Makabejac« znaиi иekiж.
Sirijci su slali svoje odrede, ali uzalud jer ih bi idovska gerila porazila.
Juda je zadobio potpuni nadzor nad Izraelom 164. godine, a Hram je
66
ponovno posveжen Bogu. idovi i danas obiljeavaju ovaj dogaрaj kao
Hanuku ili sveиanost svjetala. Juda je kasnije poginuo u bitci, ali je veж
prije toga sklopio bitan savez s Rimljanima. Njime su Rimljani naglasili
svoje interese u tom podruиju, a dobili su i izgovor za vojno djelovanje.
Upravo tada dolazi do stvaranja odreрenih frakcija koje жe kasnije, u
Isusovo vrijeme, odigrati vanu ulogu. Farizeji su bili skupina iznimno
religioznih idova koji su odbijali kompromis s Grcima i njihovom »kulturnom revolucijom«. Podupirali su oslobodilaиki rat Makabejaca, iako
sami u njemu nisu sudjelovali. Saduceji, pripadnici plemstva, suraрivali
su s neprijateljem. Zeloti, kao pravi nasljednici Makabejaca, bili su buntovnici spremni na nasilje i teror. Njima je pripadao Baraba, kao i Љimun,
jedan od Isusovih uиenika.
Nakon Judine smrti naslijedio ga je brat Jonatan. Isprva se иinilo da
se iskljuиivo zanima za politiku no, kada se imenovao jednim od velikih
sveжenika kao i vladarom, mnogi su se idovi iz prosvjeda povukli u
izolirane zajednice, kao npr. Eseni u Qumranu, gdje se pretpostavlja da
je neko vrijeme u prouиavanju proveo Ivan Krstitelj. Kada je Jonatan
umro, naslijedio ga je njegov brat Љimun. No ovoga su ubili, pa je njegov
sin Hirkan I preuzeo vlast osnivajuжi dinastiju иiji su se pripadnici zvali
Hašmoneanci, prema Hašmonu, jednom od imena Jude Makabejca.
Partska vojska porazila je Sirijce, što su idovi iskoristili, te je pod Hirkanom njihovo kraljevstvo obuhvaжalo najveжi prostor od vremena Salomona. Hirkan je nametnuo idovsku religiju Edomcima (dakle i Herodovom ocu Antipateru), kao i Galilejcima. Vladao je od 134. do 104.
godine. Ukratko, nakon nekoga vremena izbio je graрanski rat izmeрu
suparniиkih kandidata za idovsko prijestolje. Uz jednoga od njih svrstao
se Rim koji je poduzeo korake kako bi zaustavio rat. Antipater, Herodov
otac, zauzeo je vrlo vani poloaj u tom vremenu. Kada je partska vojska
ušla u Izrael, Herod se uspio dokazati u oиima Rimljana kao иovjek od
povjerenja. Tako je naposljetku i postao kralj.
Razdoblje makabejskog otpora spominje se u Poslanici Hebrejima.
Tada su neki pojedinci pohvaljeni jer su se, unatoи muиenju i zlostavljanju, odbili odreжi svoje vjere tijekom »kulturne revolucije« Antioha
Epifana. »Jedni biše muиeni na kolu, odbijajuжi osloboрenje da postignu
bolje uskrsnuжe. Drugi, opet, iskusiše izrugivanja i udarce i povrh toga
okove i tamnice…« Kakvu li su samo vjeru pokazali! »I ti svi, iako su
postigli pohvalno svjedoиanstvo zahvaljujuжi vjeri, ne primiše ono što je
obeжano (tj. uskrnuжe), jer je Bog nešto bolje predvidio za nas: da bez
67
nas ne postignu savršenstvo.« Progonstva za vrijeme Makabejaca slika
su onih patnji kada жe netko poput Antioha (prva zvijer u Otk 13,1-9)
nastojati idovima nametnuti stranu religiju, a pri tome жe mu pomagati
odmetniиki veliki sveжenik (druga zvijer – Antikrist ili lani Mesija).
Metode koje biblijski arheolozi upotrebljavaju za datiranje pronalazaka Arheološki pronalasci kao što su keramiиke posude i ostale antiиke
ruševine se mogu datirati jedino u aproksimativnim okvirima.
Isto tako, moguжnost pogreške u datiranju organskih materijala
testiranjem njihovog sadraja ugljika-14 (metoda koje se naziva radiokronometrija) je 10%, takoрer ova se metoda ne moe koristiti za išta
što je starije od njegova vremena polu-raspada što je otprilike 5.700
godina.
Zatim imamo termoluminiscenciju kojom se mjeri starost predmeta
koju su bili izloeni toplini. Kada se predmete zagrije u laboratoriju oni
svijetle, intenzitet svjetlosti varira s obzorom na koliиinu radioaktivnosti
kojoj su bili izloeni kada su posljednji put bili zagrijani. Ova metoda se
uglavnom upotrebljava za datiranje keramike i komadiжa kremena.
Meрutim, najuиinkovitije metode ukljuиuju usporeрivanje s datumima
koje nalazimo u Asirskim dokumentima, jer su Asirci bili vrlo toиni u
zapisivanju dogaрaja.
NOVI ZAVJET
SVIJET NOVOGA ZAVJETA
Kršжanstvo se rodilo u krilu naroda koji je imao muиnu povijest. Nakon
bolnoga babilonskoga izgnanstva, koje je konaиno opeиatilo idovsku
svijest, Izrael se ponovno, i sretno i nesretno, nastanio u Palestini. Ali
pošto su ponovno uspostavili Obeжanu zemlju, idovi su morali ustanoviti da su se vremena promijenila i da se u zemlji više ne moe ivjeti
kao prije. Doista, Izrael je tada više nego nekoж bila plijenom interesa
koji su je nadvisivali i više nego nekoж podlona zasjedniиkim i upornim
utjecajima stranih i dakle poganskih ideja koje su se sve oštrije i oštrije
68
sukobljavale sa idovskim otaиkim predajama, koje su idovi uporno
htjeli zadrati nasuprot svima i protiv sviju. Tijekom godina su-иeljenje
se idovstva i okolnoga svijeta razvijalo u sve silovitije oblike.
Onamo od smrti Aleksandra Velikoga (323.) Izrael je ovisna o helenistiиkim kraljevima. Njihovi su stavovi prema idovima bili veoma
razliиiti: išli su od velike snošljivosti pa sve do bjesomuиnih pokušaja
asimilacije. Ime Antioha Epifana IV. (175-164) ostalo je povezano s najokrutnijim od tih pokušaja: silom dokinuti idovsku posebnost i nametnuti joj obraжenje na helenizam. Vrhunac mu je bio: jeruzalemski je
Hram posveжen Jupitru Olimpijskomu. O tim dogaрajima pripovijedaju
knjige o Makabejcima. Uиinak je tih dogaрaja da su pobone idove (ili
hasidim) prisilili ili na pasivni otpor ili na otvorenu pobunu. Vojniиki je
ustanak pod vodstvom braжe Makabejaca иak doveo do ponovne uspostave relativne politiиke i religiozne nezavisnosti koja жe trajati gotovo
jedno stoljeжe. Hašmonejska dinastija, koja to ime baštini od jednoga
pretka Jude Makabejca, vladala je doista u Palestini sve dok joj nije nametnut rimski poredak. Pompej je došao dokrajиiti nutarnje razmirice
koje su dijelile posljednje hasmonejce te je osvojio Jeruzalem 63. prije
Krista.
U poиetku rimskog razdoblja izraelske povijesti vlada dinastija herodoviжa. Herod Veliki (Mt 2, 1) vladao je, иesto strahovladao, od 40. do
4. prije Krista. idovski ga je narod neutaivo mrzio zbog njegova idumejskoga, dakle nedavidovskoga podrijetla i zbog njegove okrutnosti.
Nakon njegove smrti njegova su tri sina izmeрu sebe podijelili njegovo
kraljevstvo. Herod je Antipa u baštinu dobio Galileju (Lk 3, 1) i Pereju,
gdje je vladao od 4. prije Krista do 39. poslije Krista. Poznat je po tome
što je dao pogubiti Ivana Krstitelja (Mk 6, 17-29) i što je igrao stanovitu
ulogu u Isusovu procesu (Lk 23, 616). O Arhelaju (Mt 2, 22), koji je bio
dobio Judeju i Samariju, i o Filipu, koji je dobio teritorije što se proteu
sjeverno od Pereje, evanрelja spominju samo imena.
Politiиku prevlast imali su ipak rimski funkcionari, prefekti ili prokuratori (upravitelji). Novi je zavjet saиuvao uspomenu na nekoliko takvih
upravitelja: Poncije Pilat, peti po redu, surovo je vršio svoju funkciju
izmeрu 27. i 37; Feliks, okrutan i pokvaren иovjek (ako жemo vjerovati
Tacitu), upravitelj izmeрu 52. i 60., obilno je pridonio nastanku graрanskoga rata na podruиjima svoje jurisdikcije. Pred njega su doveli Pavla
u Cezareji (Dj 23, 23 – 24, 26); naslijedio ga je Fest (Dj 25-26), pred kojim
se Pavao prizvao na cara (Dj 25, 11-12).
Vlast je upravitelja bila prekinuta kratkotrajnim jaиanjem herodoviжa
69
Agripe I, unuka Heroda Velikoga, koji je u Novom zavjetu istaknut kao
jedan od prvih progonitelja tek rodene Crkve (Dj 12,1-23). U to se meрuvrijeme (39-44) nije poboljšala situacija u Izraelu. Politiиki su se nemiri
pod posljednjim upraviteljima još samo proširili i izrodili se 66. u pravi
ustanak. Rimljani su ustanak krvavo ugušili i 70. razrušili Jeruzalem i
njegov Hram. Pošto je tako razrušen Hram, Zidovi više nisu mogli slaviti
bogosluje. Najgora je katastrofa u povijesti, иinilo se, zadesila sam idovski politiиki, religiozni i nacionalni sustav.
Mala je kršжanska zajednica, иini se, veж prije tih kobnih dogaрaja
pobjegla iz Jeruzalema i sklonila se u Pellu u Dekapolu.
Povijest idovstva nakon 70. godine svodi se praktiиno na povijest
milijuna Zidova veж vjekovima raspršenih po sve sredozemnom bazenu,
po Mezopotamiji i sve do Perzije i zahvaжenih svim politiиkim burama
koje su potresale Srednjim istokom. Najbrojnije su zajednice te raspršenosti ili »dijaspore« bile u Aleksandriji, u Antiohiji i u Rimu. Tu su idovi
imali posebni pravni poloaj koji im je omoguжavao saиuvati religioznu
i civilnu upravu utemeljenu na Mojsijevu zakonu. Prikriveni je puиki
antisemitizam pomogao izolirati te zajednice od njihove socijalne okoline, ali on je tek rijetko bio svjesno nasilan. Religiozni i kulturalni ivot
idova u dijaspori bio je usredotoиen na sinagogu, koja je nadomještala
u isto vrijeme i školu i kulturno arište i bogosluno mjesto. A bogosluje
se sastojalo od molitve, иitanja i tumaиenja Tore.
U Isusovo je vrijeme idovstvo bilo homogen socio-religiozni sustav
utemeljen na vjeri u Gospodina, Svemoguжega i Jedinoga, i na poštovanju
apsolutne norme, Tore ili Zakona. Iz tih se dvaju osnovnih elemenata
idovska misao mogla razvijati veoma slobodno uivajuжi veliku toleranciju osobito religioznih nadleštava.
Sav se idovski ivot odvijao pod boanskim svjetlom Zakona. Zakon
je od Boga i stoga savršen. Ipak je potrebno izlagati ga i tumaиiti da bi
se mogao primijeniti na konkretne i pojedinaиne probleme. Taj stoljetni
tumaиiteljski napor razvio je oko pisane Tore usmenu Toru, koja se sastojala od onoga što se zvalo »Predaja starih« i koja je, smatralo se,
sezala sve do Mojsija preko neprekinuta lanca rabina. Novi zavjet zove
pismo-znancima te uиene idovske tumaиitelje Zakona. U Isusovo su
vrijeme oni uivali velik ugled u narodu, posebno u srednjim slojevima.
U društvu su imali ulogu teologa i pravnika pa su zauzimali visok poloaj
u idovskom ivotu. Onamo od 3. stoljeжa rabini su se dali na zapisivanje
svih predaja pismoznanaca, koje su se dotad prenosile samo usmeno.
Taj je golemi posao urodio Mišnom (Ponavljanje Zakona, tumaиenje),
70
koja je kasnije ušla u sastav Talmuda (nauka).
Drugi je stoer idovske opstojnosti neosporno bio jeruzalemski
Hram, prema kojemu su se slijevali religiozni nacionalni osjeжaji svega
naroda. Hrarn se doista smatrao središtem svijeta i mjestom gdje se
Bog imao oиitovati u posljednji dan. Svi su odrasli idovski muškarci
smatrali svojom dunosšжu, da ne kaemo uitkom, toиno namirivati
porez dvo-drahme, koji se davao za potrebe svetišta. Bogoslune i
kultne funkcije preuzimali su sveжenici, koji su se birali izmeрu potomaka
Aronove obitelji. U njihovim su im zadaжama pomagali leviti. Oko
jeruzalemskog se svetišta tako okupljala cijela jedna sveжeniиka klasa
ureрena strogo hijerarhijski pod vrhovnom vlašжu velikog sveжenika.
On je predsjedao i sinedriju, vijeжu od 70 иlanova, sveжenika i laika
nadlenih za graрanska i religiozna pitanja. Danas sinedrija postoji
ponovo u Izraelu.
U isto je vrijeme sve više rasla protivnost izmeрu pismoznanaca i tih
predstavnika sveжeniиke klase. Ta je protivnost bila dio suprotnosti koja
je vladala izmeрu Hrama i sinagoge ili izmeрu saduceja i farizeja. Te su
dvije struje tvorile ono što se obiиno zove slubeno idovstvo.
Autoritet se saduceja u Isusovo vrijeme veж snano osporava. Oni
su doista u svakom pogledu bili konzervativci i pristaše poretka koji im
je inaиe jamиio glavninu njihovih nadarbina, pa bio on i rimski. Zbog
toga ih je narod ozbiljno sumnjiиio za kolaboraciju, tj. za šurovanje s
poganskom okupatorskom vlasti. U svakom su sluиaju bili izgubili svaki
utjecaj na narod. Narod je više cijenio njihove protivnike farizeje, u kojima je gledao patriote, vjerne Gospodinu i Zakonu, иak i potomke glasovitih hasidima, koji su se bili udruili u pobuni protiv Antioha Epifana
u Makabejskom razdoblju. Razaranje Hrama godine 70. moralo je za
sobom povuжi i propast saduceja, koji su o njemu potpuno ovisili. Od
tada slubeno idovstvo predstavlja samo farizejska struja.
Na rubu tih dviju velikih »partija« postojalo je u Isusovo vrijeme više
sljedba, od kojih su neke veoma zanimljive za poznavanje sredine poиetaka kršжanstva.
O zelotskoj sljedbi (zeloti = revnitelji) posjedujemo samo djelomiиne
i teško protumaиive podatke. Bilo je to, иini se, ekstremistiиko krilo farizejske partije. Zeloti su se odluиno zalagali za poštovanje zakonskih
propisa; иinili su to svim sredstvima, pa i silom. Иesto ih prikazuju kao
obiиne cestovne razbojnike, ali oni su zapravo više religiozni fanatici,
nepokolebljivi protivnici svake vlasti koja ne proizlazi izravno iz Zakona.
Zbog toga nisu prezali ni pred иime, pa иak ni smrжu kazniti one koji su
71
se u njihovim oиima teško ogriješili o Zakon i naroиito one koji su suraрivali s poganskom okupatorskom vlasti. Moe biti da su neki Isusovi
uиenici ili иak Pavao prije nego su postali kršжani podravali veze sa
zelotskom sljedbom.
Još rubniji od zelota i bolje poznati nakon rukopisnih otkriжa u Kumranu kod Mrtvoga mora jesu eseni. Veжim su dijelom bili monasi, ali su
neki izmeрu njih mogli stanovati i izvan središnjega kumranskoga samostana i imati tako znatan utjecaj na palestinsko stanovništvo. Eseni
su bili veoma neprijateljski raspoloeni prema postojeжoj idovskoj vlasti
i poglavito prema velikom sveжeništvu. Bili su veoma strogi idovi, ali
su prihvatili i mnogo stranih ideja i prilagodili ih svojoj teologiji. Tako
su bez sumnje pod iranskim utjecajem razvili veoma jasno dualistiиki
nauk utemeljen na korijenitoj oporbi dvaju duhova ili dviju snaga, Dobra
i Zla, koji se nemilosrdno bore u boju sve do posljednjega dana, kada жe
nastati konaиni trijumf Kneza svjetla nad Anрelom tmina.
Novi zavjet nikada ne spominje esena i ne sadri nikakva traga koji
bi pokazivao da je esenizam izravno utjecao na kršжanstvo. Ipak se neke
osobe, kao Ivan Krstitelj, Isus, prvi uиenici oиituju više ovisnima o idovskim »sektaškim« sredinama 1. stoljeжa nego li o slubenom idovstvu. A koliko danas znamo, svim su tim sredinama bile simpatiиne
više ili manje esenske ideje. Nije dakle nemoguжe da je poиetno kršжanstvo propuštalo te ideje i da je esenski mentalitet i ponašanje vladalo u
krilu prve kršжanske zajednice u Jeruzalemu, barem za neko vrijeme.
Eseni su vjerojatno aktivno sudjelovali u pobuni protiv Rimljana. Nestalo
ih je s povijesne pozornice za burne 70. godine.
Dogaрaji koji su doveli do razorenja Jeruzalema svjedoиe o stupnju
ogorиenosti idovskih masa podlonih samovolji rimskih upravitelja.
Ta se ogorиenost, koju su obilno iskorištavali zelotski krugovi, napajala
i na izvoru svih apokaliptiиkih vjerovanja koja su se bila jako razvila u
Izraelu onamo od 2. stoljeжa prije Krista. Zaista, sve se više i više u idovskoj svijesti ukorjenjivalo uvjerenje da Bog neжe kasniti ukloniti
izazov poganske nazoиnosti u Svetoj zemlji i da жe ponovno uspostaviti
pravdu, a tako i povlastice svojih izabranika – da жe dakle blještavo
uspostaviti svoje kraljevstvo na zemlji. Taj je Boji zahvat imao znaиiti
kraj sadašnjih nevolja te poиetak nove ere, ere u kojoj жe Zlo biti iskorijenjeno. Taj je dogaрaj imao navijestiti pooštrenje katastrofa i nevolja
te u isto vrijeme konaиnu propast svih Bojih neprijatelja. To su eshatološka vjerovanja i poimanja ranoga idovstva.
U 1. stoljeжu naše ere ne postoji ni izdaleka neko jedinstvo eshatoloških išиekivanja. Dapaиe, bujaju priliиno zbrkane ideje koje je teško
72
obuzdavati. Ali moe se ustanoviti ovo: kako se pribliavala kršжanska
era tako su se veoma jasno bar u nekim sredinama zaoštravala ta poimanja. Izraelove su nevolje tada i previše duboke a da bi mogla biti
razumna nada da bi mu neki ljudski i povijesni mesija jednoga dana
mogao vratiti dostojanstvo Bojega naroda. Promjena se stanja oиekuje
još samo od Boga, a toliko oиekivanu preobrazbu moe donijeti samo
kozmiиki poremeжaj i provala nekoga posve novoga svijeta. U apokaliptiиkom scenariju uloga mesije nije naroиito vana. Kad o njemu govore,
apokaliptiиki autori nemaju, иini se, pred oиima, kao nekad, nekoga zemaljskoga mesiju, Gospodnjeg pomazanika, tj. kralja koji je izašao iz
Davidova roda i koji ima bitno politiиku i vojniиku zadaжu: uz Boju pomoж osigurati osloboрenje i blagostanje naroda. Sve više raste sklonost
prema mesiji nadnaravnoga obliиja, mesiji udruenu više s Bogom nego
s ljudima. U nekim apokalipsama on dobiva ime Sina Иovjeиjega, ali
ipak zadrava bitno nebesko obliиje bez zbiljskoga dodira s иovjeиanstvom i bez moguжnosti da trpi. Zbir tih mesijanskih i apokaliptiиkih poimanja toga razdoblja pruit жe neku gradu pomoжu koje жe se razviti
kršжanska kristologija. Ipak kršжani uvaavaju patniиku Isusovu sudbinu
i ona жe im nametnuti da posve novim sadrajem ispune okvir koji im je
pruio mesijanizam i apokaliptika njihovih suvremenika.
Poganski svijet
Rimski je svijet na poиetku kršжanske ere izravni nasljednik grиkoga
carstva Aleksandra Velikoga. Pod rimskim premazom nalazi se ona
ista grиka provincijska uprava, isti uvjeti društvenoga i pojedinaиnoga
ivota, jednom rijeиi ista civilizacija, pa i zajedniиki je jezik grиki. Veliиinu
жe rimskoga carstva bolje pokazati njegova zemljopisna karta nego li
nabrajanje njegovih pokrajina. Svjetskih je razmjera i iz godine u godinu
poveжava svoju vlast dokidajuжi partikularizme i suprotstavljajuжi se
navalama barbara (Germana, Parta.)
Carstvo je plod mnogih osvajanja te obuhvaжa teritorije razliиita reda:
Egipat, osobno vlasništvo cara, koji u njemu imenuje podkralja, protektorate, bivša kraljevstva koja su zadrala svoje tradicionalne ustanove,
i provincije. Potonje su ili senatorijalne (Azija = Mala Azija) ili carske, u
kojima se još nalazi rimska vojska i gdje su izvršna vlast legati izravno
odgovorni samomu caru (Sirija). Pokrajinama posebnoga znaиaja upravljaju prokuratori – upravitelji (Judeja).
Taj autoritarni sustav, koji pokrajinama ostavlja samo privid samo-
73
stalnosti (provincijske skupštine) osigurava svima relativan ali pravi
mir, od kojega osobitu korist imaju azijski gradovi zahvaljujuжi razmjeni
koju poredak promiиe. Gradovi uostalom uivaju stanovitu slobodu:
uprava su im skupštine (ekklesia), kojih su иlanovi svi gradani, i nadasve
vijeжa (boule) uglednika. U mjesnom ivotu veliku ulogu isto tako imaju
udru-enja.
Graрanin nekoga grada moe imati i rimsko graрanstvo. Tu povlasticu moe steжi nasljedstvom (kao Pavao), moe je kupiti za zlato ili je
dobiti kao nagradu. Rimski je graрanin izuzet od tjelesnih i sramotnih
kazni (Dj 22, 25-29) i ima pravo prizivati se na cara (Dj 25, 10 ssl).
Malo prije kršжanske ere poиinju se carevi smatrati boanskim biжima,
sinovima bogova, bogovima samim. Na taj proces obilno utjeиu vjerovanja istoиnih naroda (Egipta, Perzije). On dobro odgovara logici stvari:
jedan je carstvo pa kult mora oиitovati kako mu je temelj jedan. Tiberije,
Klaudije i Vespazijan radije su promicali samo kult pokojnoga cara, ali
Kaligula, Neron i Domicijan dali su da im se ljudi i ivima klanjaju.
Zapravo tu religiju nije nametnuo Rim; car je imao samo dopustiti oиitovanja oduševljenja, zahvalnosti... ili smjernu uиtivost provincija, gradova
ili udruenja. To tumaиi zaиudni rascvat toga kulta (Efez mu je posvetio
više hramova), koji je postojao uz druge oblike religioznosti. Veliki su
se sveжenici birali izmeрu иlanova mjesne uprave. Bila je to skupa sluba,
ali je svojemu nosiocu osiguravala zbiljski politiиki utjecaj: tako je usko
bila isprepletena religija i uprava. To жe stanje kršжanima nametnuti
strahovit problem: kako ostati dobri gradani a ne prihvatiti klanjati se
caru? Mnogi su odlomci apostola Pavla jasniji kad ih иitamo u tom svjetlu.
Trebalo je odbaciti sav jedan nazor na svijet. Videnja se u Otkrivenju
иesto vraжaju na taj vruжi problem.
Narodne se mase prije svega lijepe na иašжenje obiteljskih bogova,
zaštitnika sasvim bliskih svakidašnjim brigama, ali tek gradanski kult s
иašжenjem cara najbolje upuжuje u bit religije onoga vremena: sav je svakidašnji ivot proet religijom, i to slubenom religijom. Njome su duboko opeиaжena razdoblja ivota иovjeka kao pojedinca i kao иlana bilo
koje zajednice (obitelji, plemena, udruenja, grada). Tako svaka javna
sluba nuno ukljuиuje i aktivno sudjelovanje u kultu. Postoje razliиite
religije (i legija bogova), ali kult je uvijek samo obredan. Uputno je
иastiti bogove i prinositi im rtve po pravilu: to je pobonost. Ceremonije
sadre liturgijske molitve (zazive, zazivanja boga da dode na rtvu,
prošnje dobroиinstava) i rtve shvaжene kao dar prinesen bogu, najиešжe
u na-mirnicama. Jedan se dio rtve spaljuje, drugi dio ili blaguje mjesni
kler ili vjernici ili se pak prodaje na trnicama. Odatle problemi koji se
74
nameжu kršжanima kad kupuju meso ili su pozvani na te gozbe (1 Kor
8). Zahvalnost se иovjeka prema bogu koji ga je uslišao иesto izrazuje
zavjetnim darovima, kakvi su npr. nadeni u iskopinama Ovиjeg ribnjaka
u Jeruzalemu (tu je bilo pogansko svetište posveжeno nekomu bogu
ozdravitelju).
Miješanje ideja i ljudi pogodovalo je oиito širenju manje puиkih istoиnjaиkih kultova. Spomenimo izidske kultove, u kojima susljedne inicijacijske kušnje dovode иovjeka do sliиnosti s Ozirisom, mrtvim bogom
komu je Izidino vraиanje vratilo ivot. Bio je to neki navještaj nade u
besmrtnost.
Misteriji su ue povezani s gradanskim kultom i zadravaju svoju
mjesnu obojenost иak i onda kad im se slava proširila po svemu carstvu.
Posrijedi su sveti obredi za koje se иovjek dugo sprema u ozraиju u
kojem ponekad vano mjesto ima tajna. Najиešжe su to obredi vezani uz
go-dišnja doba i usmjereni na osiguranje plodnosti. No bi ponekad vjernicima htjeli uliti sigurnost u prekogrobni ivot (uvijek snagom nekoga
obreda; nauk, dogma ne igra nikakve uloge). To bi npr. htjeli eleuzijski
ili dionizijski (Dioniz = Bachus) misteriji, gdje se divlje izrazuje potreba
bijega u zanos (ekstazu) i sveto bunilo u prigodi ludih trka i blagovanja
još drhtava mesa. Bog koji je omoguжio trenutno umaжi iz stanja ovoga
svijeta neжe moжi napustiti svojih vjernika ni nakon smrti.
To su eto neke glavne znaиajke svijeta u kojem жe prvi kršжani ivjeti
i ispovijedati svoju vjeru: jedini je Gospodin Krist, a ne car. Njega dakle
treba slušati, pa i uz opasnost da se izravno sukobiš s religioznim okvirom svoga ivota. Njemu se moeš klanjati samo posveжenim ivotom,
vladanjem koje жe biti nadahnuto ljubavlju koje je Krist svjedok i koja u
sebi nosi zalog vjeиnoga ivota.
NOVI ZAVJET – ISPUNJENJE OBEЖANJA
NZ je u stvari poиetak ispunjenja SZ. Njegovo uиenje bazira se na
tezi da je sada dan Sveti Duh koji omoguжava ivot na višem nivou (etika drugi dio).
On takoрer oznaиava prvo veжe ispunjenje Bojih namjera za pogane.
To je glavna tema koju Pavao razvija u svojim poslanicama.
Evanрelja sadravaju ivot i uиenje Isusa, obeжanog Mesije, koji je
trebao povesti svoj narod prema sudbini koju mu je Bog odredio. Prikazan je kao prorok poput Mojsija (Pnz 18,15) koji treba dovršiti Boje
otkrivenje, onaj koga je Mojsije oиekivao.
75
Najveжi naglasak u Evanрeljima je u dovršenju Isusove misije kao
Sina иovjeиjeg (t.j. Sluge). Isus je, prilikom krštenja, ušao u slubu kao
Sluga Gospodnji. Nakon uskrnuжa zapoиeo je svoju mesijansku vladavinu. On koji je po naravi uvijek bio Boji Sin, postao je »sin« u smislu
Mesije (Boji Sin bio je takoрer sinonim za Mesiju).
Autori Evanрelja pisali su s razliиitih stajališta i s razliиitom publikom
u mislima. Matej i Ivan bili su apostoli, a Marko i Luka nisu (ali oni su
govorili umjesto Petra i Pavla). Vano je znati kako je sloen materijal i
što su htjeli uиiniti.
Poloaj evanрelja obajšnjava se na sljedeжoj osnovi: najprije idovima,
Matej je bio levit (Levi) i vjerojatno je zapisao ono što je govorio Jakov.
Marko (od Petra, idov iz Galileje i apostol idovima).
Luka (od Pavla, idov koji je bio apostol neznabošcima).
Ivanovo evanрelje je kratak prikaz dogaрaja koje su ostali tek dotaknuli ili nisu mislili da su vani da ih se zapiše. Bilo je ugurano izmeрu 1. i 2. dijela Luke što pokazuje da je napisano kasnije. Završava sa
(što se podrazumijeva) napomenom »tisuжe evanрelja moglo je biti
napisano o Kristu, ali ova иetiri su dovoljna. Prema tome budite zadovoljni i ne pokušavajte traiti više o Kristu i njegovim uиenjima od onoga
što sam vam ja dao.« Zadnje poglavlje takoрer predviрa da жe Ivanu
biti dana prednost da bude autor knjige Otkrivenja, gdje u viziji vidi
Kristov dolazak, nešto poput onoga što su on i drugi apostoli vidjeli na
Gori preobraenja. Evanрelje je dobra cjelokupna interpretacija Kristovog
ivota. Pri svakom veжem dogaрaju i Kristovom uиenju iznesena je potpuno razvijena teološka pozicija. Ona se svakako razlikuje od materijalistiиkih koncepata koji su иesto pridrueni tradicionalnom uиenju o
Mesiji. Ivan daje duhovni pogled na gotovo sva Kristova uиenja.
Autori poslanica nastavili su tamo gdje su stali autori Evanрelja: razvili su i proširili mnogo toga što je Isus rekao. Premda su poslanice
uglavnom napisane crkvama da bi obradile odreрeni problem, najmanje
dvije od njih izdvajaju se kao teološke rasprave: Rimljanima i Hebrejima.
STRUKTURA NZ: Poput SZ i NZ ima osnovu od pet knjiga (Evanрelja + Djela) što odgovara knjigama Tore. Djela apostola se gotovo
mogu nazvati Evanрelje o Svetom Duhu koji je nastavio Kristov rad.
Ona biljee napredak evanрelja od Galileje do Jeruzalema i zatim od
Jeruzalema do Rima, pokazujuжi tako da se evanрelje propovijedalo po
cijelom (rimskom) svijetu. Na taj naиin kršжanska je Tora, 4 evanрelja +
Djela, zauzela centralno mjesto izmeрu 22 knjige (prema idovskoj
76
tradiciji) SZ i 22 knjige NZ. To je sveukupno 49 svetih knjiga (7x7).
Poslanice su podijeljene na 7 opжih idovskih poslanica (Jakovljeva,
1. i 2. Petrova, 1., 2. i 3. Ivanova i Judina) i 14 kojih je napisao apostol
Pavao, misionar neznaboaca.
Tu je i jedna apokaliptiиka ili vizionarska knjiga, koja odgovara Danielu, Otkrivenje.
KANON NZ: Kanon Novoga zavjeta postavili su sami apostoli: apostol Ivan (i njegovi pomagaиi) naslijedivši pisma nakon Petrove smrti u
Rimu, završno su ga dotjerali. U tom smislu on je Ezra novog doba. To
se moe vidjeti iz originalnog poretka knjiga koji je tipiиno idovski.
Ustvari, nakon Petrove i Pavlove smrti, centar kršжanstva premjestio se
u Efez u kome je ivio i pouиavao posljednji apostol. To znaиi da je
kanon završen negdje pod kraj prvog stoljeжa kada je idovska crkva
nestala sa scene.
Nakon Evanрelja + Djela dolazi Jakov, kao najstariji i kao Gospodinov
brat, zatim Ivan, koji dolazi iz sveжeniиke linije, pa Petar kao voрa apostola, zatim Juda, Gospodinov brat, a zatim Pavao, zadnji od apostola.
Prikladno je da su opжe poslanice stavljene naprijed. One donose
uиenje opжe prirode za mlade kršжane ... one koji su upravo napustili
judaizam. Jakov, Petar i Ivan nazivali su se stupovima Crkve. (Gal 2,9).
Pavlovo pisanje bilo je profinjenije i predstavljalo je »hranu« Rijeиi zbog
toga što se u poretku tih poslanica poštuju naиela poloaja i sadraja.
Od autora, dvojica su bili Isusova braжa (prema tome Davidovog
roda): Jakov i Juda, Ivan je bio iz aronovskog sveжeništva, a Petar iz
Љimunovog plemena. Pavao je bio jedini iz Benjaminovog plemena –
najnevaniji. Pavao je do neke granice posrednik izmeрu Izraela i neznaboaca. Zato ne iznenaрuje da je to jedna od glavnih Pavlovih tema:
pomirenje idova i neznaboaca u okviru Crkve.
Ivanova apokalipsa, koja je daleko najistaknutija, dolazi zadnja.
Petar i Pavao, nedugo prije smrti, vjerojatno poslali su kanonske spise
Ivanu u Efez koji im je onda dodao svoje i zatvorio kanon. U ovoj fazi
Ivan je uglavljen izmeрu Luke i Djela.
Pavlove poslanice: u istom su poretku kojeg imamo i mi, osim poslanice Hebrejima, koja dolazi nakon 2. Solunjanima a prije pastoralnih.
Premda ju je napisao ili Pavao ili njegov prevodilac (Luka) iz izvornog
hebrejskog, zapadna crkva stavila ju je na posljednje mjesto, pošto su
mislili da Pavao, misionar neznaboaca, ne bi mogao napisati takvu poslanicu. Иetrnaest Pavlovih poslanica podijeljeno je u tri dijela:
77
a) one koje su namijenjene odreрenim crkvama (9 poslanica za 7
crkava)
b) jedno opжe pismo: Hebrejima (1)
c) pastoralne poslanice. (4)
EVANРELJA
Evanрelje po Mateju napisao je Matej, carinik ili poreznik koji je bio
jedan od apostola. Pošto je bio vrlo doslovan иovjek, on je vrlo vjerojatno
bio tajnik grupe apostola. Moda je zapisao neka od Isusovih uиenja.
Namijenjeno je prvenstveno idovskoj i vjerojatno palestinskoj sredini.
U vezi s Matejevim Evanрeljem Euzebije citira iz Papije ovu reиenicu:
Matej je dakle hebrejskim dijalektom napisao govore (ta logia), a svatko
ih je tumaиio (hermeneuse) kako je mogao« (Hist. eccl. 3, 39, 15). Zakljuиuje
se iz te Papijine reиenice da u njegovoj sredini, kad je pisao, nije još bio
u upotrebi Matejev grиki tekst, nego da su pojedinci prevodili Evanрelje
s hebrejskog na grиki kako su znali i mogli.Euzebije kazuje da se Papija
sluio takoрer svjedoиanstvima iz Prve Iva−nove i iz Prve Petrove
poslanice (ibid.).
Apologetske je naravi s ciljem da obezvrijedi idovske klevete u vezi
Isusove osobe. idovima je naroиito bilo teško prihvatiti roрenje od
djevice, pojam razapetog Mesije i njegovo uskrnuжe, pa se tako Matej
dosta opseno bavio ovim pitanjima. Osim toga…
Ako je Isus roрen u Betlehemu, zašto je veжinu svog vremena proveo
u Galilei?
Kako znamo da nije bio vanbraиno dijete Marije? Љto se tiиe njegovog
»uskrsnuжa«, nije li istina da su uиenici ukrali tijelo?
Kako je vrijeme prolazio, interes koji je rastao u kršжanskoj crkvi usmjeren je na sporedne likove. Ljudi su poиeli postavljati pitanja kao:
a) Zašto je Juda izdao svog Gospodara?
b) Zašto je Pilat osudio Isusa?
Mnogo je prostora posveжeno Isusovom uиenju jer je idove posebno
zanimalo što je Isus mislio o razliиitim prijepornim pitanjima u vezi tumaиenja idovskog zakona.
Isus se sukobljavao sa idovskim visokim društvom upravo u tumaиenju Zakona, kojeg je tumaиio u odnosu na sebe, Mesiju, a kojeg su
idovi do te mjere apsolutizirali da su iz svog razmišljanja Mesiju iskljuиili. Oni su praktiиki zauzeli njegovo mjesto. Evanрelje po Mateju
78
jedinstveno je prvenstveno po tome što se iskljuиivo primjenjuje na Izrael
i na idove. Priliиno je jasno pokazano da je Isus Mesija izraelskog naroda: on je kralj iz Davidove loze, nasljednik Izraelova prijestolja (ovo
je naglašeno u rodoslovlju na poиetku); on je drugi Mojsije, koji narodu
donosi Boji zakon. On se sada tumaиi u odnosu na obeжanog Duha
Svetog kojeg daje Mesija i koji omoguжava viši moralni standard.
Matej piše za idove i bavi se pitanjima koja su njima interesantna.
Njegovo Evanрelje podijeljeno je na 5 odlomaka uиenja, koji su u skladu
s 5 knjiga Zakona.
1. Etiиko: Propovijed na gori (5,1-7,27)
Proglas Velikog Mojsija: kraljevstvo nebesko predstavlja eshatološki
element.
“Siromašni« su poboni ili bogobojazni ljudi. »Zemlja« je obeжano
»Obeжana zemlja« (tj. Izrael za vrijeme milenija). To pokazuje idovski
naglasak u blaenstvima. Ovo se takoрer vidi u Isusovim razliиitim tumaиenjima Zakona od ovoga farizeja: »mirotvorci« se moe razumijeti
da znaиi »oni koji se pomire s Bogom«. Blaenstva su »etika dio 2«: kriticizam farizeja, ali i upozorenje protiv antinomianizma.
2. Misijsko: Misijski poziv Dvanaestorice (10,1-42)
Propovjedanje idovima sada i tijekom Velike Nevolja.
3. Kerigmatsko: Prispodobe o kraljevstvu (13,1-52)
Gledani su razliиite vidovi kraljevstva. Ova je glavna toиka cijelog
evanрelja.
4. Sveжeniиko: Odnosi u kraljevstvu (18,1-35). Radi se o autoritetu,
oproštenju grijeha, rješenju prepirka.
5. Eshatološko: Drugi dolazak (24,1-25,46).
Sljedeжi materijali za uиenje su oиito sloeni za lakšo pamжenje:
Genealogija: 14 x 14 x 14
Blaenstva: 8
Antiteze: 6 (Mt 5,21) Иuli ste da (tako su rekli rabini), no ja (Mesija)
vam kaem…
Propisi reda: 3 tipa
Jao: 7 na uиitelje zakona
Zbirka od 10 иuda
Usporedbe: 8 parabola o kraljevstvu.
Matej tei da zabiljei sve neobiиne slike (za razliku od Petra u Ev.
po Marku), jer je zainteresiran za lekciju koju treba nauиiti.
79
Objašnjavajuжi Zakon (tj. Tora) Isus takoрer ispravlja pogrešna tumaиenja knjievnika i farizeja koji su Zakon prilagodili ljudskim mjerilima. Isus je Sluga patnik koji je umire za grijehe svoga naroda da bi
mu omoguжio ivot koji je Bog za njega predvidio. Zato što ga je Izrael
odbacio, Isus je osnovao mesijansku zajednicu sastavljenu od idova i
pogana da bi uivala plodove njegove smrti i uskrsnuжa dok ga narod
ne prihvati kao Mesiju. Isus stoga nauиava o ivotu u toj zajednici. Isus
je na kraju prikazan kao Mesija koji жe se vratiti na svršetku vremena da
bi sudio idovskom narodu, te da bi odredio tko жe uжi u njegovo kraljevstvo Bojih kraljeva i sveжenika. Oni koji su ga odbacili biti жe iskljuиeni.
Matej istiиe kako je Isusov ivot bio ispunjenje mnogih starozavjetnih
proroиanstava vezanih za Mesiju. S time u vezi Isus upotrijebljava u nekim sluиajevima иak i tipologiju.
Ovi blokovi uиenja su odijeljeni zapisima o иudima. Ona slue da
identificira Isusa kao obeжanog Mesiju. On je ista osoba koja жe u mnogo
veжem opsegu иiniti u milenju ono što иini sada. Takoрer, pošto moe
иiniti ta vanjska иudesa, to znaиi da ima potpunu vlast da иini unutarnja
иuda kao opraštanje grijeha i davanje Duha.
Ispunjenje proroиanstva je drugi znaиajni naglasak u ovom evanрelju.
Isusova sluba je bila da ispuni zakon i proroke. On nam pokazuje što
to znaиi, vrlo detaljno.
Tema suda je takoрer vrlo vana: u Mateju ima više o »krajnjoj tami
i plaиu i škrgutu« nego u bilo kojem drugom Evanрelju. Isus je opisan
kao sudac Izraelov koji жe se vratiti da razdvoji one (posebno idove)
koji жe uиi u kraljevstvu i one koji neжe.
Ima snaan idovski naglasak što se vidi u:
1. Naglasku na ispunjenju.
2. Stihovima koji se odnose na rabinske rasprave.
3. Korištenju izraza »kraljevstvo nebesko« umjesto »kraljevstvo Boje«.
4. idovski obiиaji i termini se ne objašnjavaju.
5. Sluba Isusa se odnosi na Izrael.
6. Autorite idovskih uиitelja se shvaжa ozbiljno.
7. Postoji osuda idovskom narodu, a posebno voрama.
8. Postoji naglasak na idovskom ostatku (sveti) koji жe se proširiti i
na pogane.
9. Eshatološki. Odnos osobe prema Isusu, kralju, je smatran odluиujuжim korakom za prihvaжanje u kraljevstvo (slika banketa).
10. Ovo je evanрelje kralja (Mesije). To se vidi u:
80
a) Ispunjenju ideala za monarhiju
b) univerzalnom kralju
c) kušenju i izrugivanju tee da to povrgnu
d) Bog s nama + Ja JESAM s vama uvijek.
11. Eshatološki materijali jedinstveni za Mateja se vjerojatno primarno
odnose na idovski narod. Sigurno da je to izlagano:
a) Sa stajališta nekog tko ivi u Izraelu
b) Sa stajališta Danielovog proroиanstva o 70 sedmica.
Eshatologija: Najveжi dio dogaрaja vezanih uz zadnja vremena, a
spomenutih u Prvoj i Drugoj Poslanici Solunjanima, odvija se u Izraelu i
tiиe se idova što se moe zakljuиiti i iz mnogih dijelova Otkrivenja.
Biblija predviрa da жe nakon Mesijinog dolaska u Izraelu, gdje se zemljopisno i nalazi Boje kraljevstvo, doжi do iznenadnog i jasnog odvojenja obnovljenih i neobnovljenih idova. Kao što je Isus naglasio
mnogo puta u svojim propovijedima (Matej 13 i Matej 24 i 25), iskljuиivo
жe obnovljeni idovi baštiniti kraljevstvo. Иak i sam izraz Kraljevstvo
Boje odnosi se prvenstveno na idovsko kraljevstvo, iako su u
Isusovom nauku ukljuиeni novi elementi:
1. Kraljevstvo Boje je prošireno kako bi obuhvatilo i neidove,
pa su oni zajedno s idovima dio istoga tijela. Ovo nije samo ograniиeno na ovo vremensko razdoblje.
2. Zapoиinje s Isusovim dolaskom.
3. Nastavlja se u nevidljivom obliku do povratka Mesije.
4. Tijekom Tisuжljetnog kraljevanja, neidovski иlanovi crkve bit
жe ukljuиenje u voрenju svojih naroda.
Odnosno još detaljnije: sljedeжi dogaрaji жe se ostvariti kada se na
nebu pojavi Mesija:
1. Neidovske vojske, koje su se urotile protiv Izraela, bit жe uništene, a dvije жe zvijeri biti baиene u pakao.
2. Anрeli жe odnijeti neobnovljene idove koji ive u Izraelu u pakao, a obnovljeni жe ostati.
3. idovi iz iseljeništva жe biti vraжeni u Izrael kako bi prisustvovali
sudu, a obnovljeni meрu njima uжi жe u zemlju (kraljevstvo). Znakovitost
zadnje trube je u njenoj objavi suda.
4. idovi, koji su umrli, ustat жe iz mrtvih te жe im se suditi. Samo
oni koji su obnovljeni moжi жe postati иlanovi Novoga Jeruzalema.
5. Kršжani, koji su umrli, uskrsnut жe; oni koji su još ivi bit жe na
nadnaravni naиin preobliиeni te жe zajedno s uskrslim svetima izaжi na
81
susret Isusu pri njegovom povratku.
Ovo жe se dogoditi kada se oglasi zadnja truba koja poziva Izrael
pred sud. Иlanovi crkve жe biti dovedeni u Njegovu prisutnost, dok On
bude išao oko Zemlje, te жe svi vidjeti Krista s njegovom slavnom crkvom
na nebu. Konaиno жe povorka završiti na Maslinskoj gori te жe slavno
ušetati u Jeruzalem.
Sud (procjenjivanje) kršжana жe zapoиeti u smislu podjele nagrada u
administraciji Njegova kraljevstva.
Svi ovi dogaрaji (bez obzira na slijed) bi se mogli odigrati unutar 24
sata.
Mjesto pisanja: najvjerojatnije je bilo Antiohija. Ignacije, antiohijski
biskup, je prvi koji ga spominje. Ipak, dijelovi na hebrejskom, popis
ispunjenih proroиanstava ili djetinistvo i dogaрaji poslije uskrsnuжa, su
moda prije kruili Palestinom. Na to vjerojatno misli Papija kada kae:
»Matej je sloio Izreke na hebrejskom jeziku i svatko ih je prevodio
koliko je toиno mogao.«
Odnos s drugim Evanрeljima: izgleda da je Matej skratio materijale
koji se nalaze u Marku da bi obuhvatio blokove materijala za uиenje. On
takoрer ubacuje druge izreke dostupnih njemu ili Luki. Ovome on dodaje druge priиe koje su sabrane zbog opovrgavanja idovskih glasina
Evanрelje po Marku napisali su Ivan Marko, mlaрi Pavlov suradnik,
Barnaba i kasnije Petar. Anti-Marcionov Prolog ga opisuje kao uratnoprstog, jer su njegovi prsti bili uratni u odnosu na ostatak tijela. Njegovo
ime je bilo Johanan (skraжeno Ivan) a latinsko ime je bilo Markus. Njegova
majka, Marija, je bila u rodu s Barnabom (bogatim zemljoposjednikom
sa Cipra) koji je imao veliku kuжu u Jeruzalemu gdje se sastajala prva
crkva. Marija je bila ena na poloaju i bogata. Kasnije su Marka u Antiohiju doveli Barnaba i Pavao (Djela 12,25) koji se vraжao s putovanja u
crkvu u Jeruzalemu. On je kasnije pratio Pavla i Barnaba na njihovom
prvom misijskom putovanju, no postupno je иeznuo za domom pa se
vratio u Jeruzalem. Barnaba, njegov ujak ga je branio i uzeo pod svoju
zaštitu. Kasnije je obavljao razliиite poslove za apostola Pavla i postaje
stalnom pratiocom Petra. Stalno se druio s Lukom. Petrom i Pavlom
koji su bili glavni nosioci Crkve.
Papije (kako ga citira Eusebije) nam govori da: Marko, postavši tumaи (hermeneutes) Petrov, toиno je zapisao, ali ne po redu, sve što je zapamtio od onoga što je Krist ili govorio ili иinio. Jer on nije ni slušao
Gospoda niti ga je slijedio, nego je poslije, kako rekoh, slijedio Petra,
82
koji je Pavao svoja nauиavanja (tas didaskalias) prema potrebama, ali ne s
nakanom da naиini sredeni prikaz (syntaxin) Gospodnjih govora (logion),
tako da Marko nije ništa pogriješio zapisajuжi neke stvari onako kako su
mu dolazile na pamet; brinuo se samo za jedno; da ne propusti ništa od
onoga što je иuo, i da u tome ne reиe ništa lano« (Hist. eccl. 3, 39, 15).
« Nakon što je Petar ubijen u Rimu, Marko je iskoristio materijal da
napiše svoje Evanрelje. Irenej nam govori: »Nakon njihovog odlaska
(tj. nakon smrti Petra i Pavla) Marko, Petrov uиenik, nam je u pismenom
obliku predao bit Petrovog propovijedanja.«
O postanku pojedinih Evanрelja Irenej piše: »Tako je Matej meрu
Hebrejima na njihovu jeziku izdao napisano Evanрelje, kad su Petar i
Pavao u Rimu evangelizirali i utemeljili Crkvu. A po njihovoj smrti,
Marko, uиenik i tumaи Petrov, i sam nam je pismeno predao ono što je
Petar navješжivao. I Luka, pratilac Pavlov, sastavio je u knjigu Evanрelje
koje je on propovijedao. Poslije je i Ivan, uиenik Gospodinov, onaj koji
se naslanjao na njegova prsa, isto tako izdao Evanрelje, dok je boravio
u Efezu u Aziji« (Adv. haer. 3, 1, 1). To je иetiriobliиno Evanрelje »stup i
uporište Crkve« (Adv. haer. 3, 11, 8).
Paljivo жe prouиavanje ovoga evanрelja to i pokazati. Poиinje tamo
gdje Petar postaje Isusovim uиenikom. Usredotoиuje se na Isusovu slubu u Galileji, Petrovom zaviиaju. Ukazuje na pripovijest svjedoka. Nedostaju detalji koji bi Petra prikazali u dobrom svjetlu, dok su oni koji
ga prikazaju u lošem (npr: njegovo nijekanje Isusa) naglašeni.
Materijal je poredan po temam, ali ne uvijek kronološki i izostavlja
mnoge pojedinosti koje se nalaze u ostalim evanрeljima. Vjerojatni razlog
je taj što je ono u biti uиiteljev priruиnik kojeg je apostol Petar napisao
za katekumene (katakumen = onaj koji se treba da krstiti). Sadri stoga
ono najneophodnije. Nakon što je Petar umro muиeniиkom smrжu u Rimu,
Marko je iskoristio pisani materijal za svoje Evanрelje
Postoji isto tako veliki broj aramejskih izraza koji se nenadano pojavljuju u tekstu i koji ukazuju na Petra kao autora. Jasno je, meрutim,
da je Evanрelje upuжeno иitateljima koji ive izvan Palestine (tj. u Rimu).
Autor paljivo objašnjava aramejske izraze koje koristi (kao korban,
Golgota), a isto tako i idovske obiиaje. Postoje takoрer i latinizmi koje
prepisuje na grиki (npr. praetorium, flagellum, centurion). Uиenje je izloeno
u takvom obliku da se moe lako zapamtiti katekumenima.
Dijelovi uиenja povezani su odreрenim rijeиima (npr. 9,41-50…u moje
ime…zapreka… oganj…sol). Markovo evanрelje sadri duge odlomke
o uиenistvu. Nakon što se otkrije kakve su Petrove teme, lakše je razumjeti kako on upotrebljava svoj materijal. Naprimjer u Mk 8, poglavlje
83
u kojem se govori o duhovoj sljepoжi uиenika, иini se da je Petar poloio
dogaрaj o slijepcu iz Betsaide upravo da bi ilustrirao temu (da su ucenici
bili kao ovaj slijepac). Petar, pod utjecajem Sv. Duha, uredio je materijal
kao poput иovjeka koji gradi mozaik. U sluиajevima kada se kamenиiжi
sasvim ne uklapaju, trebamo zanemariti detalje i usmjeriti misli na glavnu temu cjeloga odlomka (npr. Mk 9,1 gdje je izvorni kontekst vjerojatno
bio drukиiji – moda pad Jeruzalema?).
Razliиiti završeci Markovog Evanрelja su problematiиni. Meрutim,
иinjenica da su oni u kanonu, pokazuje da su i oni apostolski. Sadraj
drugaиijeg završetka koji poиinje s rijeиima: »A ovi жe znakovi pratiti
one koji uzvjeruju«, se иesto koristi kod pentekostalaca kako bi potkrijepili njihovu teologiju. Meрutim, dvije teze se istiиu u svjetlu иitanja Novoga Zavjeta i povijesti rane Crkve: 1. Nema sumnje da su se takvi fenomeni pojavili meрu prvim naraštajem kršжana, ali nijedan vjernik nije imao sve darove ili iskustva. Primjerice, nisu svi govorili u jezicima (1 Kor 12,30: Zar svi govore jezike?
Ne!)
2. Kad je cijeli idovski svijet иuo o Evanрelju, ove pojave su se postepeno smanjile. To nas dovodi do zakljuиka da su ove pojave bile
usko povezane s prvim misijama, a posebno s misijom upuжenom
idovima. Jasno je takoрer, da Bog radi po odreрenom planu. Stoga
smanjenje jaиine ovih иudesa nije nuno znak nevjere.
Иini se da je glavna poruka koju je autor pokušao prenijeti ta da je
Isus kojeg je njegov narod odbacio i razapeo, ustvari Mesija. Bilo je to
pitanje koje je, kao što znamo, Petra posebno zaokupljalo.
Markovo Evanрelje je ubrzo bilo promovirano od jake Rimske crkve
i zadobilo je široku prihvaжenost vrlo brzo. Sve do 19. stoljeжa smatrano
je kako je evanрelje po Mateju napisano prvo (stoga je ono i prva knjiga
Novoga zavjeta). Zatim se dogodila nagla promjena mišljenja meрu
biblicarima tako da su se krajem 19. stoljeжa veжina ucenjaka sloila kako
je Markovo, najkraжe i u neku ruku najjednostavnije evanрelje, prvo
napisano. To je bilo stajalište veжine suvremenih uиenjaka, ali od 1960-ih
pojavilo se nekoliиina koja ponovno eli vratiti Matejevu evanрelju status
prvog evanрelje. To je i dalje manjinsko mišljenje, no ipak stajalište kako
je Markovo evanрelje nastalo prvo se više ne moe uzimati zdravo za
gotovo kako se to dralo sve do sredine 20. stoljeжa.
Evanрelje po Luci napisao je Luka, lijeиnik, koji je i autor Djela apostolskih i prema Klementu Aleksandrijskom prevodilac Pavlove heb-
84
rejske poslanice Hebrejima. Luka je bio vjerojatno idov dijaspore.
Prema tekstu Anti-Marcionskog Prologa, Luka »...potiиe iz Sirijske
Antiohije. Kasnije se pridruio Pavlu sve do muиeniиke smrti ovog
drugog, slueжi Gospodu mirno, jer nije imao niti enu niti djecu. Umro
je u Beotiji (podruиje pod Grиkom) u 84. godini ivota, pun Duha Svetoga...tako onda, pošto su dva evanрelja veж bila napisana – Matejevo u
Judeji i Markovo u Italiji – Luka je napisao evanрelje u regionu Ahaje,
nadahnuжem Duha Svetoga.« (Eusebije). Anti-Marcionov Prolog nam
govori da je došao iz Antiohije, moguжe je da je tamo napisao svoje
Evanрelje, imajuжi pristup istim dokumentima koje je koristio Matej.
Irenej piše o njemu: Luka, Pavlov drug, sastavio je u jednu knjigu evanрelje što ga je propovijedio Pavao. U Lukinim vlastitu graрu ubrajaju se
dogaрaji iz Isusovog djetinjstva, 13 novih prispoboda, 5 novih иudesa,
6 novih zgoda u vezi s Isusom, neki dogaрaji muka i okazanje uиenicima
u Emausu.
Иini se da je on ponovno izradio Evanрelje po Marku. Bio je stalan
suputnik apostola Pavla i posjetio je Jeruzalem u nekoliko navrata gdje
je vjerojatno ispitao sve povezane sa priиom. Njegov poseban doprinos
je dugi opis Isusovog posljednjeg ulaska u Jeruzalem. Iako nije bio apostol, njegovo stalno suputništvo s Pavlom (kao i njegov dar prorokovanja) su ga kvalificirali za zadatak pisanja Evanрelja. Prema jednoj teoriji
on je bio jedan od dvojice uиenika koje je Isus sreo na putu za Emaus i
koji je moda prebivao u kuжi gdje su veиerali.
U svom Evanрelju on daje naroиiti naglasak na okolnosti koje su
pra-tile Isusovo roрenje. On je uиinio ovo da bi se borio protiv idovskih
iz-mišljotima glede navodne nezakonitosti Isusa, da bi istakao kontinuitet u Starom zavjetu i da bi se borio protiv gnosticizma.
Иini se da je njegovo Evanрelje u biti apologetske naravi, namijenjeno
poganima. Namjera mu je bila da Teofilu i drugima poput njega, prui
istinu o oklevetanom pokretu. Jesu li kršжani bili osuрeni kao zloиinci
koji su slijedili pogubljenog razbojnika? Pokazuje da su predstavnici
rimskog zakona Isusa i njegove uиenike opravdano proglasili nedunima. Je li kršжanstvo prezreno kao иudno i strano praznovjerje? Luka
dokazuje da je kršжanstvo istinsko ispunjenje vjerskih tenji Staroga
Zavjeta, koje zasluuje potpunu obzirnost koju su Rimljani iskazali prema
idovima, i da je, za razliku od nacionalistiиkog idovskog vjerovanja,
svjetska religija koja moe ispuniti duhovne potrebe иitavog svijeta.
Jesu li kršжani optueni kao buntovnici koji unose nered u svijet? Luka
pokazuje kako je Isus okrenuo leрa politiиkoj revoluciji da bi postigao
85
temeljnu promjenu ideja i vrijednosti. Jesu li kršжani osumnjiиeni za
asocijalno ponašanje? Luka oslikava zaиetnika njihove vjere kao plemenitog lika, punog vrlina i draesti, koji je u stanju proizvesti iste kvalitete kod svojih sljedbenika i koji je sposoban ljude s ruba društva vratiti
u ivot i dati im dostojanstvo.
Posebne naglasci Lukinog Evanрelja i Djela apostolskih su:
1) Univerzalizam – Evanрelje je usmjereno svakomu, idovima i poganima.
2) Povijesna vjerodostojnost – Luka povezuje Isusov ivot sa starozavjetnim prorocima i s Ranom crkvom. Izvješжa su unutar povijesnog
okvira.
3) Isus se pokazuje kao Gospod – Otac djeluje po Isusu, Sinu ili drugoj
osobi Trojstva.
4) Uloga Svetog Duha – kao što je Isus zavisio od Njega, tako i Rana
crkva.
5) Evanрelje je propovjedano siromasima i ugjetavanima.
6) Velikodušnost i samilost Isusa, naroиito za izopжenika, samaritanka,
ena i pogana.
7) Upozorenja usmjerena bogatima i utjecajnima.
8) Vanost molitve (naroиito u Djelima ap.)
9) Evanрelje poиinje i završava u Hramu.
Prevlada zahvalnost: Bog je zadrao svoju rijeи i otvorio je evanрelje
(vijest o spasenju) i poganima.
Evanрelje po Ivanu napisao je apostol Ivan vjerojatno nakon što se
preselio u Efez, iako je moda plan Evanрelja naиinio još dok je bio u
Palestini. Irenej i Klement Aleksandrijski svjedoиi da je Ivan, na molbu
svojih prijatelja, napisao duhovno evanрelje o Isusovu boanstvu, dok
su drugi evanрelisti više istakli иovjeиu stranu Isusove osobe.
Svrha evanрelja je propovijedanje evanрelja. Ivan eli, pomoжu sedam
mesijanskih znakova (koje moe иiniti samo Mesija), koje je odabrao,
dokazati da je Isus Mesija i da se vjerom u njega, te podreрivanjem njegovoj volji, ljudi mogu spasiti. Osim toga, proslov je razraрen kako bi
dokazao, da Isus ispunjava sve kvalifacije koje mora imati oиekivan
idovski Mesija: isti kao Bog, a ne Otac (rr. 1); posrednik stvorenja (rr.
3); posrednik spasenja (rr. 12); posrednik teofanije (rr. 14); posrednik
skopljenja saveza (rr. 17); i posrednik objave (rr. 18). Dakle je Ivanovo
Evanрelje vjerojatno upuжeno rasijanim idovima (je bilo 10.000 njih
samo u Efesu), jer Ivanovi dokazi za Isusovo mesijanstvo imaju smisla
samo za idovsko иitateljstvo.
86
Velika sliиnost izmeрu povijesne pozadine koju daje Ivan i Kumranskih tekstova, te veze koje strukturu Evanрelja povezuju s rukopisima
iz sinagoge, pokazuju da Ivanovo evanрelje ima korijene u idovskoj
Palestini. Veжina kljuиnih pojmova u ovom evanрelju izravno je uzeta iz
Starog Zavjeta (npr. Rijeи, ivot, Svjetlo, Pastir, Duh, kruh, vino, ljubav).
Isus je prikazan ne samo kao ispunjenje Starog zavjeta u cjelini, veж
konkretno kao Rijeи (memra), kao Stvoritelj, Svjetlo ili izvor objave o
Bogu. Više nego u bilo kojem drugom Evanрelju, prikazan je kao Mesija,
Boji Sin, Sin Иovjeиji, Prorok, Ja Jesam.
Vidimo stoga da evanрelja nisu smišljena tvorevina iz konca drugog
stoljeжa, veж da su иvrsto utemeljena u hebrejskoj, idovskoj sredini
prvog stoljeжa u kojoj se govorio aramejski. Pisci su Isusa osobno
poznavali ili su evanрelja temeljili na svjedoиanstvima onih koji su ga
osobno po-znavali. Ona nisu mit, veж toиan, povijesni zapis.
Ovo Evanрelje ima polemiиki cilj isto tako. U 1,19-28 Ivan se direktno
suprotstavlja ideji da je Ivan Krstitelj moda mogao biti Mesija; ovu
ideju su podravali neki od njegovih slijedbenika a neki od njih su se
vjerojatno još uvijek nalazili u blizini Efeza. Apostol se takoрer direktno
suprotstavlja raznim gnostiиkim idejama. On kae da Boga niko nikada
nije vidio (1,18), dok su gnostici tvrdili da bi mogli imati direktnu viziju
Boga u ekstatiиnom doivljaju. U Ivanu 2,11, Ivan tvrdi da je to bio
prvo Isusovo иudo, dok su gnostici tvrdili da je Isus иinio иuda još dok
je bio dijete. U 19,34-35 Ivan daje odgovarajuжe veliki znaиaj иinjenici da
je Isus bio zaista mrtav: gnostici su tvrdili da je boanski duh napustio
Isusa prije nego što je On umro i da je osoba koja je umrla na kriu bila
samo иovjek (usp. 1 Iv 5,7-8). Drugi gnostici su vjerovali kako je Љimun
Cirenac umro na kriu umjesto Isusa (ta ideja je kasnije prihvacena u
Islamu). Znakovito je da Ivan niti ne spominje Љimuna Cirenca i naglašava
kako je upravo Isus taj koji je umro na kriu. Ivan je elio naglasiti
(istakne) da je to bio Bogo-Иovjek Isus koji je umro tako da je to utjecalo
na ispaštanje grijeha иitavog svijeta.
Veиera Gospodnja: iz teksta evanрelja po Ivanu moemo naslutiti
kako se ova veиera dogodila na dan prije blagdana Pashe, a ne na sam
blagdan. To je u skladu s иinjenicom kako nisu sve grupe unutar idovstva
slavile pashalnu veиeru na isti dan. Svici s Mrtvoga mora daju naslutiti
postojanje dvaju kalendara u ortodoksnom Judaizmu. Primjerice, farizeji
su blagovali pashalnu veиeru na sam dan Pashe dok su saduceji i vjerojatno kumranska zajednica (u cijoj kuжi je Isus najvjerojatnije i blagovao
posljednju pashalnu veиeru) dan prije Pashe. Zanimljivo je primijetiti
kako se nigdje u vezi s samom veиerom ne spominje janje koje se inaиe
87
pripremalo za veceru slijedeжi dan, na dan Isusova raspeжa.
DJELA APOSTOLSKA: Luka pokazuje kako je Crkva izašla od sekta
idovskih vjernika bazirane u Jeruzalemu kao uglavnom neidovski
univerzalni fenomen, i kako je sam Sveti Duh direktno odgovoran za
ovaj fenomen univerzalnog spasenja utjemelnog samo na milosti. To je
Crkva kakvo je Bog namjenio da bude: evangelizacijska, radosna i osnaena Svetim Duhom. Ako je to ispravno tumaиenje, onda bi se ono sloilo
s Pavlovim pismima koja prije svega brane njegovo pravo širenja Evanрelja neidovima. Kao da oba pisca pokušavaju opravdati neidovsku
Crkvu u oиima idovskih vladara koji trebaju neko presvjedoиenje. Stoga
slijedi da ono što je sporedno u Djelima ne moe se uиiniti normativnim.
Na primjer nije sasvim jasno li Dj 6,1-7 namjeravaju biti normativna za
izbor рakona.
Takoрer se na to moe gledati kao na ispriku (objašnjenje) kršжanstva
usmjerenog prema Rimskoj vladi. Izgleda kao da Luka odgovara na pitanja koja su se pojavila na Pavlovom procesu. Љto je kršжanstvo? Ako je
to idovska sekta, zašto su onda svi idovi oиito protiv a toliko pogana
dio nje? Ako je kršжanstvo više religiozna nego politiиka stvar, tko je
Isus zvan »kraljem« a njegov pokret »kraljevstvom«? – i zašto se diu
toliki nemiri i bune?
Alternativno Djela Apostolska moe se vidjeti kao pobuda da pouriva odluku drugih apostola u Jeruzalemu da otidu u cijeli svijet da
propovijedaju evanрelje. Иini se da spoиetka nisu eljeli otiжi, dok Pavao
nije im pokazao da ne samo je to moguжe, nego da je bio Gospodnjev
jasan zapovijed.
APOSTOLSKI SPISI
Uz to što su bili autori Evanрelja, apostoli su pisali i poslanice. Ta
pisma bila su pisana ili crkvama koje su apostoli bili osnovali, ili se
nadali posjetiti, ili pojedincima koji su im bili posebno vani (apostolski
izaslanici kao Timotej i Tit). Иesto su ta pisma bila pisana zbog nekog
prob-lema u mjesnoj crkvi zbog koga je apostol osjeжao odgovornost
(Pavao, Petar ili Ivan). U mnogim sluиajevima bila je to hereza koja se
javljala pod utjecajem neke filozofije koja je bila strana kršжanstvu.
Ponekad bi to bilo pitanje crkvenog reda, ili bi apostol jednostavno htio
zapisati nešto od svog uиenja jer nije mogao osobno posjetiti crkvu.
Prema tome poslanice uglavnom sadravaju uиenje koje je obvezivalo
88
primatelje jer ga je napisao Isusov predstavnik, nadahnut Svetim Duhom.
Apostoli su, meрutim, bili jedinstven fenomen i njihov jedinstveni autoritet (direktno ih je opunomoжio Isus, a bili su i oиevici njegova uskrsnuжa) ostao je u spisima koje su ostavili. Ljudi poput Petra i, kasnije
Ivana, sakupili su ta pisma zato što su apostoli bili njihovi autori i ukljuиili
ih u kanon NZ. Od tada sve izjave o apostolstvu morale su biti testirane
uиenjima koje sadrava ta jedinstvena kolekcija spisa. Pavao je, na
primjer, zahtijevao da se sve prorokovanje mjeri tim autoritetom. Ovim
spisima ne moe se ništa dodati niti oduzeti; oni su završeni i uokviruju
sva pitanja vjere i prakse.
Poslanice sadravaju uиenje o osobi i radu Krista koje razvija, pod
nadahnuжem Svetog Duha, ono što je Isus govorio dok je bio na zemlji.
Ono nastavlja i završava isto otkrivenje. Poslanice иesto sadravaju doktrinalni dio koji govori o tome kako apostolsko uиenje ivjeti u praksi.
Kršжane koji su bili poganskog podrijetla muиili su neprihvatljivo moralno ponašanje te podjela i razdori. Nije prema tome иudno da ova
dva pitanja zadobivaju znatnu panju.
Poslanice takoрer sadravaju znaиajno uиenje o crkvi. To ne iznenaрuje jer bio je to za иitatelje vrlo nov koncept, i idovima i poganima.
Doktrinu o crkvi Pavao iznosi u Efeanima. U drugim poslanicama, posebno pastoralnim, ima mnogo uиenja o crkvenom redu. U 1. Korinжanima takoрer ima mnogo za reжi o odnosu braka i kršжanske slube,
ponašanju za vrijeme blagovanja Gospodnje veиere, i upotrebi duhovnih
darova u crkvi.
Spisi (kasnije poslanice) koji su stavljeni na kraju NZ-a (poredani
kronološkim redom) sve više se bave temom progonstva. Apostol Petar
napisao je dvije poslanice koje sadravaju mnogo praktiиnih pouka i
savjeta za one koji proivljavaju protivljenje i progonstvo. Poslanica
Hebrejima namijenjena je kršжanskim idovima koji su vjerojatno pripadali nekoj rascijepljenoj zajednici u Rimu i koji su prolazili kroz progonstvo i bili pod pritiskom da se vrate judaistiиkoj crkvi. Knjiga Otkrivenja takoрer se obraжa onima koji su veж bili prošli neka progonstva i
oиekivali nova.
Jakovljeva poslanica obraжa se idovskom slušateljstvu, vjerojatno u
Siriji, u obliku propovijedi, nizu moralnih opomena u idovskom stilu.
Ustvari, podsjeжa na mudrosne spise poput Izreka.
Neke poslanice napisane su kao odgovor na direktna pitanja crkve,
koje je osnovao apostol. Problemi krivog vjerovanja zahtijevali su doktrinalni odgovor dok su problemi u ponašanju zahtijevali praktiиan odgovor na temelju Pisma.
89
Kao što smo vidjeli, veжina materijala u poslanicama napisana je da
bi suzbila hereze. One su se javljale iz krivih predodbi koje su mladi
kršжani naslijedili od svoje poganske pozadine ili od heretiиkih uиitelja
(posebno onih na koje aludiraju 2. Petrova i Juda) koji su se oprezno
uvukli u crkve i prikazivali kao ortodoksni kršжani. Pod tim nazivom
dolaze gnosticizam i judaistiиke tendencije (manifestirane u legalizmu).
Pogledajmo ih jednu za drugom da bismo vidjeli kako su im se apostoli
suprotstavili:
1. GNOSTICIZAM: bio je mješavina platonizma, heleniziranog zoroastrianizma i otpadniиkog judaizma. Moramo upamtiti da je grиka filozofija bila sito kroz koje su istoиnjaиke ideje curile na Zapad. Gnosticizam
je bio poganski sinkretizam pomiješan s magijom i astrologijom, vrlo
sliиan današnjoj teozofiji (ili New Age-u).
U što su to gnostici vjerovali?
1. Stvaranje: Vrhovno biжe je rodilo (a ne stvorilo) druga duhovna
biжa, ali potom jedno od njih, udaljivši se od vrhovnog duhovnog biжe,
palo je u zabludu i stvorilo materialni svijet. Dakle, stvaranje je bilo
rezultat grešne nezavisnosti (pokušaj udaljivanja od duhovnoga jedinstva svemira). Od strane mnogih gnostika zmija se smatrala simbolom
suprotstavljanja zlom bogu stvoritelju. Tako se рavao u suštini smatra
dobrim: on radi na spasenju иovjeиanstva (vraжanjem na stanje duhovne
иistoжe)!
Gnostici su vjerovali da je tijelo zlo zato što ga je stvorio Bog SZ koji
je bio stavljen u opreku s Bogom NZ. Kršжani vjeruju da je stvorenje
dobro, mada je sada pokvareno grijehom. Vjeruju da nema kontradikcije
izmeрu Boga SZ i Boga NZ. Gnostici nisu vjerovali u inkarnaciju jer su
mislili da je tijelo zlo. Iz istog razloga nisu vjerovali niti u uskrsnuжe.
Kršжani vjeruju i u inkarnaciju i u uskrsnuжe tijela.
Gnostici su vjerovali da je иovjekov problem u tome što ima tijelo.
Zbog toga se spasenje sastojalo u stjecanju izvjesnih tajnih informacija
(koje je Isus navodno kazao nekolicini izabranih) te bijegom iz tijela i
ponovnim ujedinjenjem s Bogom u stanju ne-stvaranja. Biblija kae da
je иovjekov problem u tome što je grešnik, to jest u krivom odnosu s
Bogom zbog pobune, te da kroz Isusovu rtvu i vjeru u njega moe
doжi u stalan i ispravan odnos s Bogom te konaиno naslijediti novo
stvorenje. Glede ponašanja, bile su dvije vrste gnostika:
1. Oni koji su vjerovali da sve što je uиinjeno u tijelu (koje je i onako
pokvareno) ne moe utjecati na dušu, nisu imali grijeha i mogli su udo-
90
voljavati tijelu kako im se prohtjelo (obiиno u nemoralnosti).
2. Druga grupa uskratila je tijelu bilo kakvo izraavanje i odala se
asketizmu (joga itd.). Odbacivali su brak jer su smatrali da su ene
uzrok zla buduжi da su umiješane u raрanje koje slui samo zato da bi
donijelo još иistih duša na ovaj izopaиeni svijet i da bi ih zarobilo u
tijelo.
U 1. Korinжanima Pavao se suprotstavlja gnostiиkim idejama opstanka
duše, postojanja naroиite klase pneumatikoi (nadduhovnih kršжana) koji
su bili iznad proturjeиnosti zbog izvjesnih duhovnih darova, ideji da
što je uиinjeno u tijelu ne utjeиe na dušu ili ideji da je poloaj neoenjenih
duhovno superiorniji od poloaja oenjenih. U odgovoru Pavao naglašava uskrsnuжe tijela, duhovnu zrelost koja se vidi u plodovima Duha
(ne obavezno darovima), i ideju da je иovjek psiho-somatski sklad koji
je u svakom dijelu svog biжa na Boju sliku. Celibat i brak takoрer stavlja
u odgovarajuжu perspektivu.
U svom pismu Kološanima, Pavao suprotstavlja Kristovu dostatnost
asketskim praksama, idovskom legalizmu i štovanju posrednika.
Alpostol Ivan, u svom Evanрelju i u Prvoj poslanici pobija gnostiиku
ideju da se inkarnacija nikad nije stvarno dogodila. U svojoj Prvoj poslanici takoрer pobija ideju bezgrešnog savršenstva duše koja nije pod
utjecajem onoga što se zbiva u tijelu. Napada gnostike za izjave da »nikada nisu sagriješili«, a takoрer i za potpuni nedostatak skrbi prema
subraжi. Optuuje ih da nikad nisu ni bili pravi kršжani i da su tako
smrtno sagriješili pošto se neprekidno opiru Svetom Duhu odbacujuжi
Krista. Ovo nam omoguжava da gnostike koji se spominju u 1. Petrovoj
i Judi vidimo iz prave perspektive: unatoи vanjskom izgledu nikad nisu
bili pravi kršжani. To dokazuje njihovo ponašanje.
Juda u svojoj poslanici, a Petar u svojoj drugoj poslanici osuрuju nemoralne gnostike zato što pokušavaju uništiti kršжanske zajednice. Knjiga
Otkrivenja takoрer sadrava osude za jednu gnostiиku sektu koja se
zvala Nikolaiti i za gnostiиku proroиicu Jezabelu.
2. OTPADNIИKI JUDAIZAM bio je druga velika hereza s kojom
su se Pavao i drugi morali boriti. Sastojao se uglavnom iz ideja koje su
bile strane SZ, a koje je judaizam ipak apsorbirao i koje su postale dio
idovske tradicije. Odbija vidjeti da SZ oиekuje dolazak Mesije i izlivanje
Svetog Duha. Nisu uvidjeli da je podjela SZ privremena i prema tome
slobodna od Zakona. Kao rezultat toga, praktiиki je uиio spasenje po
vjeri i djelima. Pavao je napisao poslanicu Galaжanima da bi se suprotstavio ljudima koji su to pouиavali. U Rimljanima pokriva istu tematiku,
91
ali u detaljnijem i sistematiиnijem obliku. Naglašava da su svi, i idovi
i pogani, sagriješili i izgubili Boji plan koji je on imao za njih. Pošto su
svi pod pravednom smrtnom osudom, nitko od njih ne moe zavrijediti
spasenje. Jedini izlaz im je prihvatiti Boju ponudu spasenja u Mesiji
(kroz Njegovu smrt kojom je platio za njihove grijehe) i primiti Bojeg
Duha koji жe ih osposobiti da ive novim ivotom ugodnim Bogu.
Poslanica Hebrejima takoрer naglašava primat Mesije i njegove rtve, u
skladu s Bojim planom spasenja, upozorava protiv otpadništva i idovskog legalizma.
Na prvi pogled izgleda da Jakovljeva poslanica proturijeиi onome
što Pavao kae u Rimljanima i Glaжanima. Pomnijim ispitivanjem, meрutim, jasno je da se on ispravno suprotstavlja vjeri koja je tek intelektualna i ne pokazuje nikakve znakove novog roрenja (t.j. po djelima).
Za Jakova, djela su plod Duha (t.j. rezultat spasenja) i ni u kom pogledu
ne doprinose spasenju.
Iz ovog kratkog prouиavanja moemo vidjeti da su mnoge takozvane
kršжanske crkve napustile vjeru apostola i u svoje vjerovanje i praksu
ukljuиile hereze koje apostoli osuрuju u NZ i tako se odvojile od apostolske vjere. Vano je zbog toga naglasiti da se i kršжanska doktrina i
praksa moraju testirati prema Bojoj Rijeиi, Bibliji.
POSLANICA RIMLJANIMA
Poslanice Galaжanima i Rimljanima usko su povezane, jer su zaokupljene istim problemima. Galaжanima jest spontana reakcija na jednu
konkretnu situaciju, dok Rim na miran i potpuniji naиin, u sreрenom
slijedu tumaиi rasprom izazvane probleme. Dakle, Poslanica Rimljanima
nastala je vjerojatno ubrzo nakon poslanice Galaжanima.
Prilika i redakcija poslanice
Pavao boravi u Korintu (zima 57-58.) i sprema se na put u Jeruzalem,
odakle se nada poжi u Rim, a onda u Љpanjolsku. U svakom sluиaju rimsku kršжansku zajednicu nije osnovao Pavao, иak je o njoj dosta oskudno
obaviješten, vjerojatno od ljudi poput Akvile: iz ponekih prisjeжaja Rim
daje se naslutiti zajednica kojoj prijete napetosti izmeрu obraжenika iz
idovstva i onih iz poganstva. Stoga Pavao dri prikladnim da, kao pripravu za svoj dolazak po diakonisi Febi pošalje pismo u kojem жe izloiti
svoje rješenje problema »idovstvo-kršжanstvo«, onako kako je upravo
dozrelo pod dojmom galatske krize. U tu svrhu preuzima misli iz Poslanice Galaжanima, ali ih razraрuje na odmjereniji i sreрeniji naиin.
Uz toga je bio problem nesporazuma »Pavlovog« evanрelja – idovi
92
i drugi su иuli iskrivljenje evanрelja; da je to isprika za antinomijanizam.
Pavao daje detaljno izlaganje »njegovog« evanрelja kao bi sve razjasnio.
Dok u 1 – 2 Kor. Mesije, mudrost Boju (sredstvo po kojemu Bog
spašava ljude), suprotstavljaju ludosti svijeta, u Gal-Rim Mesija, pravednost Boja (tj. temelj ispravnog odnosa s Bogom odnosno Boji put
spasenja opravdanjem), suиeljen je s pravednosti koju ljudi navodno
mogu postiжi vlastitim zaslugama. 1 – 2 Kor upozoravaju na opasnost
grиke misli koja se odveж oslanja na razum, a Gal-Rim na ugroenost od
idovskog mentaliteta koji se prekomjerno pouzdaje u obdravanje
Zakona. Judaizanti su zamijenili zabunom posveжenje (tora) s opravdanjem (cedaqa). Stoga su govorili galatskim kršжanima da se ne mogu spasiti bez obrezanja i dakle bez obdravanja Zakona (Gal 5, 2s). Pavao se
svim silama opire tom vraжanju unatrag, koje stavlja pod upitnik dostatnost Mesijinog otkupiteljskog djela, jer je nakon dara susreta s Mesijom
(1 Kor 9,1) svjestan da se samo po Mesiji zadobiva jednako tako poklonjen
pristup k Bogu. I onda iz tog za njega neosporna iskustva, nimalo ne
obezvrijedujuжi vanosti starog poretka spasenja, otkriva ipak njegove
granice: to je privremeno razdoblje u cjelini spasenjskog nauma (Gal
3,23 25). Mojsijev zakon, u sebi dobar i svet (Rim 7,12), pomogao je
иovjeku da spozna Boju volju, ali ga nije podario nutarnjom snagom da
je i izvrši. Stoga je Zakon иovjeku samo posvijestio njegov grijeh i
upuжenost na Boju pomoж (Ga13,19-22; Rim 3,20; 7,7-I3). Ta иisto milosna pomoж, koja je još prije dara Zakona bila obeжana Abrahamu (Gal
3,11-18, Rim 4), sada je zajamиena u Isusu, Mesiji: njegova smrt i uskrsnuжe uništili su staro, Adamovim grijehom upropašteno, иovjeиanstvo
i stvorili novo, kojega je pralik Mesija (Rim 5,12-21). S Mesijom u vjeri
sjedinjen i njegovim Duhom oivljen, иovjek sada kao poklon prima
moж tog eshatološkog Duha i moe ivjeti po Bojem naumu (Rim 8,14). Njegova se vjera mora, istina, razviti u djela, no ta Duhom ostvarena
djela (Gal 5,22 25; Rim 8,5-13) nisu više djela Zakona, u koja je idov
polagao svu nadu. Ona su moguжa svakome koji vjeruje, иak i poganima
(Gal 3,6-9.14; Rim 4,11). Zato sada više ne vrijedi mojsijevski poredak
spasenja; njegova je uloga bila da bude pripremni stadij. S tog se razloga
onda Pavao hrva s pitanjem koje sada mjesto pripada onom dijelu Izraela
koji nije prihvatio vjeru u Mesiju. Иak i taj dio idova Pavao smatra
ukljuиenim u Boji naum i njegovo milosno izabranje. Bog je dopustio
njihovu zasljepljenost da se evanрelje otvori poganima. Ali oni u svakom
sluиaju neжe izgubiti svoga prvotnog izabranja, jer Bog je vjeran: neki su
od njih – »mali ostatak« koga su proroci navijestili – povjerovali, a drugi
93
жe se jednoga dana obratiti (Rim 9 – 11). Od sada oni koji vjeruju u
Mesiju, svejedno da li iz poganstva ili iz idovstva, imaju biti sjedinjeni
u ljubavi i meрusobnoj potpori (Rim 12,1 – 15,13). To su glavne smjernice,
u Gal skicirane, a u Rim razraрene. Iz toga pogleda proizlaze onda
duboka razlaganja o grešnoj prošlosti иovjeиanstva (Rim 1,18 – 3,20), o
nutarnjoj borbi svakoga иovjeka bez Svetoga Duha (Rim 7,14-25), a Rim
8, иovjek pod potpunom kontrolom Svetoga Duha (naše iskustvo u stvari
иesto oscilira izmeрu Rim 7 i Rim 8), o poklonjenosti spasenja (Rim 3,24s
i na više drugih mjesta), o djelotvornosti smrti i Mesijinog uskrsnuжa,
kojih se dionicima postaje po vjeri (simboliziranoj krštenjem), o pozivu
svih ljudi na Boje sinovstvo, o ljubavi i mudrosti pravednoga i vjernoga
Boga, koji vodi sav spasenjski naum s njegovim razliиitim razdobljima.
Eshatološke perspektive ostaju: što se tiиe uskrsnuжa tijela spašeni smo
u nadi. No, kao u 1 – 2 Kor, naglasak je stavljen na stvarnost veж zapoиetog spasenja: kršжanin veж sada posjeduje obeжanog Duha kao prvodar,
on ivi u Mesiju i Mesija ivi u njemu, po Duhu.
Pavlov stil pisanja i argumentiranja
Svakako Pavlov naиin razlaganja nije više naš. On katkad argumentira
rabinskim metodama, po naиinu tumaиenja okoline u kojoj je i sam odgojen. No, njegov genij nadilazi te uobiиajene granice mišljenja i, zahvaжen objavom proslavljenoga Mesije, iznalazi nove izraajne oblike za
stvarnost koju proivljava Mesijin vjernik.
Osim toga taj semit posjeduje dobru grиku izobrazbu, koju je primio
moda veж kao dijete u Tarzu i kasnije obogatio uvijek novim doticajima
s grиkorimskim svijetom. Taj se utjecaj odraava kako u njegovu naиinu
mišljenja, tako i u njegovu govoru i stilu. Ponekad navodi klasiиne autore
i zasigurno poznaje puиku filozofiju stoiиkih zasada, od koje preuzima
neke pojmove (npr. predodbu o dolasku odijeljene duše u boanski
svijet, 2 Kor 5,6-5; usp. kozmiиki »pleroma« u Kol i Ef) ili odreрene formulacije. Ciniиko-stoiиkoj dijatribi, иiji zastupnici vole prividan dijalog,
zahvaljuje svoju argumentaciju zbijenu u kratkim pitanjima i odgovorima (Rim 3,1-9.27-31) ili izlaganja u retorskim usponima (2 Kor 6,4-10);
a kada naprotiv stvara duge reиeniиne nizove, prenatrpane participijskim konstrukcijama i sporednim reиenicama, mogao je za sve to naжi
uzor takoрer u helenistiиkoj religioznoj literaturi. Grиki upotrebljava
stalno kao drugi materinji jezik s vrlo malo semitizama. U svakom sluиaju
to je grиki jezik njegova vremena, dotjerani »koine« (poklasiиni govorni
94
jezik), bez klasiиnih pretenzija. Pavlu ipak nije stalo do rjeиitosti, on eli
svu snagu uvjerljivosti zahvaliti jedino sili rijeиi vjere, potkrijepljene
znako-vima Duha. Dogaрa se иak da mu izriиaj biva netoиan i nepotpun
(1 Kor 9,15), znak koliko je jeziиna posuda nedostatna da primi nabujalost
misli i presilnih osjeжaja. Uz rijetke iznimke (Flm 19), Pavao po obiиajima
starine redovito diktira (Rim 16,22) i samo na kraju dodaje osobni pozdrav; ali dok mnogi odlomci odaju dobro promišljenu izradbu, mnogi
drugi odišu spontanošжu nedoraрene skice. Unatoи takvim nedostacima
– ili moda poradi njih – nalazimo se pred silovitim stilom izvanredne
saetosti. I zato jedna tako sloena misao, strastvenog izriиaja, zaskaиe
иitaoca s ne malim teškoиama (kao što priznaje 2 Pt 3,16), ali mu istodobno i nudi tekstove иija religiozna i literarna snaga ostaje gotovo bez
premca u povijesti knjievnosti.
POSLANICE KORINЖANIMA
Za svog drugog misijskog putovanja Pavao je u Korintu naviještao
Evanрelje preko osamnaest mjeseci (Dj 18,1-18), od jeseni 50. do sredine
52. Po svom obiиaju, da djeluje uglavnom u velikim gradovima, Pavao
je htio u toj иuvenoj i prenapuиenoj luci zasaditi vjeru u Krista, odakle bi
ona zraиila po svoj Ahaji (2 Kor 1,1; 9,2). I doista mu uspijeva osnovati
uglednu zajednicu, napose meрu siromašnijim slojevima stanovništva
(1 Kor 1,2-28). No, taj velegrad bio je centar grиke kulture, u koji su se
slijevala najrazliиitija duhovna i religiozna strujanja; postao je alosno
иuven sa svoje razvratnosti. Zato je doticaj svjee kršжanske vjere s tom
metropolom poganstva morao novoobraжenicima stvarati teške probleme, koje Pavao nastoji riješiti u objema poslanicama koje je napisao
zajednici u Korintu.
Pojedinost
Unatoи nekim spornim toиkama nastanak tih dviju poslanica priliиno
je jasan. Neka prva poslanica, neodreрenog datuma, na koju prisjeжa 1
Kor 5,9-13, nije saиuvana. Kasnije, za vrijeme trogodišnjeg boravka u
Efezu (54-57. g.), na treжem misijskom putovanju (Dj 19,1 – 20,1), Pavao
je po jednom izaslanstvu dobio od Korinжana izvjesne upite (1 Kor 16,17);
k tome su još stigle vijesti od Apolona (Dj 18,27s; 1 Kor 16,12) i »Klojinih
ukuжana« (1 Kor 1,11). To je bio povod za drugo pismo, našu Prvu poslanicu Korinжanima, vjerojatno u proljeжe 57. g. (16,8; moda slika o
kvascu 5,7s aludira na Uskrs). No, ubrzo nakon toga u Korintu je došlo
95
do krize koja je prisilila Pavla da na brzinu otputuje onamo (2 Kor 1,23
– 2,1; 12,14; 13,1s). Izgleda da je tom prilikom doivio uvreda i neprijatnosti (2 Kor 2,5-10; 7,12), ali je ipak obeжao da жe se uskoro na due
vratiti (2 Kor 1,15-16). No, umjesto toga odluиio je iz Efeza poslati po
Titu u Korint pismo sastavljeno »uz mnoge suze, iz velike nevolje i tjeskobe srca« (2 Kor 1,23 – 2,11), što je izgleda pridonijelo poboljšanju odnosa (2 Kor 7,7-9). Tu ugodnu vijest Pavao je saznao od Tita u Makedoniji, pošto je morao napustiti Efez poradi teških, ali malo poznatih,
kriza (1 Kor 15,32; 2 Kor 1,8-10; Dj 19,23-40). Onda je iz Makedonije, u
ranu jesen 57. g., napisao još jedno pismo, koje je sadrano u 2 Kor. Iste
godine u kasnu jesen, Pavao po svom prvotnom planu, putuje u Korint
kako bi odatle ponio prazajednici u Jeruzalemu kolektu ahajskih kršжana
(Dj 20,1-3; 2 Kor 9,5; 12,4; usp. Rim 16,21.23 i Dj 20,4), a u proljeжe 58. g.
s nekoliko pratilaca kreжe preko Makedonije, du maloazijske obale, u
Palestinu, gdje je konaиno u Jeruzalemu i zasunjen.
Poslanice Korinжanima ne samo otvaraju izvanredno pouиan uvid u
Apostolovu nutrinu i u njegov odnos prema vlastitim obraжenicima nego
imaju i svoju doktrinalnu teinu. Toиko u njima, naroиito u 1 Kor, nalazimo informacije i prosudbe o mnogim vanim problemima prakršжanstva,
bilo da je rijeи o privatnom ivotu zajednice (жudorednost: 1 Kor 5,1 13;
6,12 2); brak i djeviиanstvo: 7,1-40; zajedniиki sastanci i slavljenje Gospodnjeg veиera: 11 – 12; upotreba karizmi; 12,1 – 14,40), bilo o odnosima
s poganskim svijetom (utjecanje poganskim sudištima: 6,1-11; blagovanje
mesa rtvovana idolima: 8-10). Ono što je moglo biti i ostati samo pojedinaиni problem savjesti ili puka bogosluna odredba, za иovjeka kao
što je Pavao biva povodom da dadne uvid u istinsku slobodu kršжanskoga ivota, posveжenje tijela, prednost ljubavi, sjedinjenje s Kristom.
Obrana vlastitoga apostolstva (2 Kor 10 -13) izmamila je iz njega zanosne
izjave o veliиini apostolske slube (2 Kor 2,12 – 6,10), a jedan tako
konkretan pothvat kao što je kolekta (2 Kor 8 – 9) Pavao rasvjetljuje
idealom jedinstva i solidarnosti meрu zajednicama. Eshatološko obzorje
uvijek je prisutno i provlaиi se kroza sve izlaganje o uskrsnuжu tijela (1
Kor 15). No, umjesto apokaliptiиkih opisa koje nalazimo u 1 Sol, ovdje
se susreжemo s racionalnim izlaganjem koje nastoji opravdati grиkom
duhu tako teško shvatljivu kršжansku (ustvari idovsku) nadu. Susret
Evanрelja s novim svijetom, u koji nastoji prodrijeti, obiljeen je napose
suprotnošжu izmeрu ludosti kria i grиke filozofije. Korinжane, razdijeljene suparniиkim prianjanjem uz razliиite uиitelje i njihove ljudske talente, Pavao podsjeжa da je samo jedan uиitelj – Mesija samo jedno naviješ-
96
tanje – spasenje po Mesijinu kriu, u kojemu je jedina i istinska mudrost,
tj. put spasenja (1 Kor 1,10 – 4,13). Tako Pavao, uvjetovan okolnostima,
no ne odriиuжi se eshatoloških perspektiva, naglašava naroиito sadašnjost
kršжanskog ivota kao sjedinjenja s Mesijom u istinskoj spoznaji, spoznaji
vjere.
Pavlovovi suprotnici: Oni su bili lani apostoli jer su tvrdili da je ih
poslala jeruzalemska crkva (što nije bilo sluиaj), jer su nauиavali lane
doktrine o spasenju. Oni su naglašavali vanost rijeиitosti (11,5-6), vizije
i objave (11,5-6), pojave sile kako bi dokazali da je Krist rekao kroz njih
(13,3) i takozvane znakove apostola (12,11-13).
U grиkom svijetu je bio veliki naglasak na vanost rijeиitosti i fascinacija иudotvornikami koji su imali vizije i objave (Kol 2,18) i koji su uиinili
velika иuda (Dj 8,9-13). No, Pavao se distancira od njih, naglašavajuж
plod njegove slube (3,2-3) i njegov drugi naиin djelovanja: u suglasnosti
s krotošжu i blagošжu Kristovoj (2. Kor 10,1), s Kristovom snagom u
Apostolovoj slabosti (4,8-12; 11,23-28). Pavao naglašava da on kao
apostol ovisi potpuno od Bojeg djelovanja, koji je odluиio djelovati po
Njegovoj snagu kroz ljudsku slabost kako bi objavio Njegovu snagu
kroz ludost propovijedanja Evanрelja (2 Kor 12,9-10; cf. 1 Kor. 1,17 –
2,5).
POSLANICA GALAЖANIMA
Tijekom boravka apostola Pavla u njihovoj sredini Galaжani su radosno primili Boju Rijeи i prepustili se Kristu. Potom su stigli judaizanti te
su i njih Galaжani slijedili. Poиeli su se poidovljavati podvrgavajuжi se,
kao negdašnji pogani, jarmu idovskog Zakona. Oni u tome nisu vidjeli
velikog zla, no Pavao je osjeжao opasnost. Znao je da ukoliko se nešto
mora dodati Evanрelju (u ovom radilo se o idovskim obiиajima) tada
je to znak da vjera u Isusa i njegovu rtvu nisu dostatne za spasenje.
Pavao udno uzvraжa koristeжi se svime što mu je bilo na raspolaganju:
od idovske teologije (koju nije uvijek lako slijediti) do znanja Pisma i
vlastitog srca.
Nakon ulaska u materiju Pavao tri puta brani Evanрelje koje propovijeda:
Odakle dolazi njegovo evanрelje? (1,11-2.21). Primio ga je izravno
od same Mesije.
Љto sadri njegovo evanрelje? (3-4) Osvrжuжi se na povijest Bojega
97
naroda Pavao ukazuje na Zakon kao odgajatelja (uиitelja) koji nas je
vodio Mesiji.
Kamo vodi njegovo evanрelje? (5-6) Prema slobodi! Kršжanin nema
više propisa kojih se mora drati zbog legalizma i zasluga. Više nema
jarma bilo kakvog zakona. Postoji još samo unutarnji zakon, Duh Sveti,
koji se nalazi u srcu onoga tko je Isusu dao ivot. Zakon je tako upijen te
se tumaиi u daleko dubljem kontekstu. Ukoliko se prepustimo vodstvu
Duha Svetoga tada osloboрeni smo od prokletstva prekršenog Zakona.
Buduжi da smo grešnici, još uvijek nam su potrebni ovi osiguraиi. »U
Mesiji ste novo stvorenje; ivite kao slobodni ljudi.«
Jakovljeve knjige, kao i Galaжani, ocrtavaju dva aspekta kršжanstva.
Iako se od poиetka oni иine proturjeиnima zapravo su komplementarni.
Kod Jakova se ustraje na Kristovoj etici, plodovi su dokaz postojanja
vjere. Galaжani stavljaju naglasak na energiju Svetoga Duha koja raрa
etiиnošжu. Ova dva aspekta kršжanske istine su poput lica i naliиja novиiжa
te, kao takvi, moraju uvijek zajedno postojati.
Tko su Galaжani? Pitanje je zamršenije nego što se to иini. Naime, postoje dva podruиja u Maloj Aziji koja su nosila ime Galacija; jedno se
nalazilo na sjeveru a drugo na jugu. Galacija na sjeveru, tj. regija Pessinonta i Ankyre (Ankara) izmeрu Ponta, Bithynije i Lycaonije, u kojoj
je ivjelo keltsko puиanstvo (otuda ime Galati), ustanovljena je na poиetku 3. stoljeжa prije Krista. Godine 50. prije Krista posljednji galatski
kralj Amyntas pripojio je vlastitom ozemlju june pokrajine Lycaoniju i
Pisidiju. Njegovom smrжu, 25. g. pr. Kr., cijelo njegovo podruиje potpada
pod nadzor Rimljana koji stvaraju cjelovitu pokrajinu s legatom na иelu.
Ova rimska provincija, koja se protezala u smjeru sjevera-jug, nosila je
dugi naziv u kojem su bile sadrane sve regije koje je ukljuиivala. Iz
praktiиnih razloga ime je skraжen u Galaciju što, uostalom, potvrрuju
Tacit, Ptolomej i Plinije. Izraz koji se koristi u Djelima apostolskim 16,6
glasi »Frigija i Galacija«. Drugim rijeиima radilo se o frigijskom dijelu
Galacije ili, pak, dijelu rimske provincije Galacije gdje su ivjeli Frigijci,
odnosno junoj Galaciji.
Sjeverna Galacija bila je divlje podruиje u kojem nije bilo idova podlonih sabotiranju Pavlovog djelovanja. S druge su strane, u Junoj Galaciji, ivjeli mnogi idovi koji su bili vrlo aktivni; иak i za Pavlovih posjeta.
98
POSLANICA EFEANIMA
POZADINA: Poslanicu Efeanima napisao je Pavao dok je boravio u
zatvoru išиekujuжi suрenje u Rimu (izmeрu 60. i 62. g.). U tom razdoblju
mogao je razmišljati o tek osnovanim crkvama u Maloj Aziji. Kao apostol
i njihov osnivaи osjeжao je odgovornost prema njima. Tada mu se otvorila
sjajna prigoda da tim crkvama pošalje pismo. Rob Onezim preobratio
se zahvaljujuжi Pavlovom svjedoиanstvu. Pavao je Onezimu savjetovao
da se vrati bivšem gospodaru. Potom se ispostavilo kako taj gospodar
ivi u Kolosu: Magnesia, Tralles, Hijerapolis i Laodiceja. Iz ovoga se da
zakljuиiti kako poslanica nije bila iskljuиivo namijenjena Efeanima.
Poslanice takoрer ne sadri popis prijatelja koje su Onezim i Tihik trebali
pozdraviti. Više se radi o opжoj poslanici u kojoj se iznosi Pavlova teologija. Poslanica se sastoji od krajnje dugih i zamršenih reиenica, kao i
kompliciranih koncepata koje bi neidov vrlo teško mogao shvatiti.
Obojica braжe morala su dostaviti još dva pisma; jedno za Onezimovog
gospodara Filemona i drugo namijenjeno crkvi u Kolosu.
GLAVNE TEME:
1) Sveopжe pomirenje s Bogom putem rtve Mesije koji stanuje po
Duhom Svetim u onima s kojima je izmiren. Pavao poruиuje kako je su
dogaрaji u crkvi dio šireg konteksta onoga što Boga kani postiжi u buduжnosti: ukloniti prokletstvo sa cijeloga stvorenja. U poиetku, odnosno
prije pada, vladao je sklad. No zbog иovjekove pobune tj. odluke da
krene vlastitim putem i postane neovisan o Bogu, kletva je pala na cijelo
stvorenje nad kojim je Adam dobio autoritet. Došlo je do otuрenja od
Boga, te podjela i svaрa meрu ljudima. Jedna od kasnijih podjela nastala
je izmeрu Izraela (Bojeg naroda) i drugih naroda (neidova). Ona je
ivopisno bila simbolizirana zidom podjele koji je u hramu odvajao
idove od neidova. Neidovima je bilo zabranjeno prekoraиiti odreрenu granicu (inaиe bi bili ubijeni). idovi, pak, nisu smjeli ulaziti u
poslove s neidovima. Ovo se vidi puno puta u Evanрeljima. Иak ni
idovi nisu bili savršeni. I meрu njima je bilo svakakvih podjela i stranиarenja; postojali su farizeji, saduceji, zeloti, eseni, idovi iz iseljeništva
te palestinski idovi. No, zbog Mesijinog djela izgubljeni se sklad mogao
povratiti. Stare prepreke su sada mogle biti uklonjene te se moglo stvoriti
novo иovjeиanstvo koje Boga štuje u duhovnom hramu.
2) Vjernici u Kristu imaju nadmoж nad snagama tame (okultizam)
koje su bile osobito snane u Efezu i njegovoj okolici. Iz toga je razloga
99
naglašen ostvareni aspekt spasenja; imamo vjeиni ivot, kao i vlast nad
snagama tame (okultizam). Vjernici su u vlasništvu i vlasti Krista koji je
uskrsnuжem pobijedio moжi tame. Stoga mogu uzvratiti borbom. No
iako borba nije završena, njezin je ishod neminovan. Upravo zbog toga
Pavao naglašava razumijevanje nade kojoj smo pozvani; potpuno otkupljenje nas još uvijek oиekuje prilikom uskrsnuжa koje жe se dogoditi kada
se Krist vrati.
3) Središnja doktrina poslanice je ekleziološka tj. tiиe se Kristovog
odnosa s Crkvom. Ipak, moramo paziti da ovoj doktrini ne protumaиimo
kao Grci odnosno oslikamo Krista kao nekakvog svemirskog Buddhu
иije tijelo ispunjava svemir, a crkva pak predstavlja njegovo »mistiиno
tijelo« na zemlji. Ono što Pavao izriиe je sljedeжe: zbog uskrsenja i uzašašжa Krist više nije ograniиen vremenom i prostorom. Naprotiv; zahvaljujuжi Duhu Svetome on ima pristup svakom mjestu u svako vrijeme,
ukljuиujuжi i crkvu gdje god ona bila. Njegova je energija stoga usredotoиena onako kako je to prije bilo jedino moguжe u Hramu tijekom
starozavjetnog razdoblja. Crkva je njegovo tijelo u smislu da je odluиio
djelovati upravo kroz tijelo vjernika. Ovo je »misterij« u smislu da se
radi o novosti koja nije postojala u Starom zavjetu i koju ni sada ne moemo potpuno pojmiti našim ograniиenim umom.
POSLANICA FILIPLJANIMA
U Filipima, vanu gradu Makedonije i rimskoj vojnoj koloniji, Pavao
je propovijedao Evanрelje na svom drugom misijskom putovanju 50. g.
(Dj 16,12-40). Kasnije je još dvaput posjetio zajednicu za treжeg putovanja
u jesen 57. (Dj 20,1-2) i za Uskrs 58. (Dj 20,30). Vjernici koje je tu pridobio
za Krista osjeжali su prema njemu dirljivu privrenost koju su pokazali
naroиito poslavši mu pomoж najprije u Solun (Fil 4,16), a zatim u Korint
(2 Kor 11,9). I upravo jedan od razloga zašto Pavao piše Poslanicu Filipljanima jest da im zahvali za novиane darove koje je primio po njihovu
izaslaniku Epafroditu (Fi1 4,10-20); primivši njihov dar, i on je pokazao
prema njima posebno povjerenje, jer je inaиe redovito bio u tome vrlo
oprezan, da bi izbjegao svaki privid pohlepe (Dj 18,3+).
POZADINA: Opis Crkve u kojoj se nalazi Pavao u trenutku pisanja
ove poslanice dosta se dobro slae s našim saznanjima o Crkvi u Rimu.
Ono što moemo zakljuиiti iz Poslanice Rimljanima glede sastava ove
100
zajednice i odreрenih napetosti izmeрu idovskih i poganskih kršжana
treba usporediti s Fil 1,12-17, te isto sagledati u kontekstu prvog Klementovog pisma Korinжanima u kojem se takoрer govori o okolnostima
unutar Crkve u Rimu odakle je Klement pisao. Takoрer trebamo spomenuti kako je apostol, prema 1,3, u naиelu, priznao da bi mogao umrijeti
prije Kristova povratka. Ovo se lakše razumije u kontekstu blizine svršetka njegova ivota, odnosno rimskog zarobljeništva.
Ova poslanica je neznatno doktrinarna. Radi se prije svega o izljevu
osjeжaja, priopжavanju novih vijesti, upozorenju glede »zlih radnika«
koji razaraju djelo apostola te bi se mogli sruиiti na mile Filipljane… Na
kraju, i prije svega, radi se o pozivu na jedinstvo u poniznosti. Љto se
tiиe doktrinarnog gledišta moramo spomenuti izvanredni odlomak, 2,611, koji nudi veliиanstveni saetak doktrine o osobi Isusa Krista.
On, trajni lik Boji, nije se kao plijena drao svoje jednakosti s Bogom, nego
sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sliиan;
Ovaj ritmiиni odlomak, u kojem otkrivamo utjecaj aramejskog jezika,
posebnim izriиajem pomalo prekida nit poslanice. Vrlo je moguжe kako
se nalazimo u prisutnosti jedne od prvih liturgijskih himni kojima je
prva kršжanska zajednica iskazivala vlastitu vjeru u Krista. Kako god
bilo, ovaj je odlomak iznimno teološki snaan. Isus je, kao druga osoba
Trojstva, izlio sve svoje boanske atribute u ljudsko obliиje. Svi su njegovi
atributi bili prisutni; tek su bili ograniиeni ljudskim obliиjem. On se
privremeno odrekao, ne vlastitih atributa veж prava koje ima kao Sin
Boji. U tome se sastojala njegova poniznost i razlog njegove nagrade.
On je ponovno stekao vlastito prvotno stanje, no sada kao Bog-иovjek
poveжane slave.
Na kraju dobivamo poziv da se radujemo u Spasitelju (Fil 4,4) иime
ova, istovremeno prisna i duboka poslanica dobiva prigodan peиat.
POSLANICA KOLOSANIMA
POZADINA: Poslanica Kološanima napisana je kada i Poslanica Filemonu, odnosno oko 59. g. Pavao je u zatvoru (4, 3. 10.18), vjerojatno
u Rimu. Poslanice Efeanima, Kološanima i Filemonu иine vrlo homogenu skupinu; Onezimova misija u Kol 4,9 i Fil 12, Tihikova misija u Kol
4,7 i Ef 6,21; isti sudrugovi Pavla imenovani u Kol 4,10-14 i Fil 23-24;
zaprepašжujuжe sliиnosti stila i doktrine u poslanicama Kološanima i
Efeanima. Pavao je zatvoren u Rimu s Markom, Onezimom i Lukom.
101
Promjena stila i napredak doktrine zahtijevaju odreрenu distancu izmeрu poslanica Kološanima i Efeenima (s jedne strane) i velikih poslanica (Korinжanima I i II, Galaжanima i Rimljanima).
U Kolosima, koje Pavao nije evangelizirao, izbijaju nevolje (1,4; 2,1).
Njegov apostolski predstavnik Epafra (1,7) mu donosi uznemirujuжe
obavijesti. Pavao potom odgovara poslanicom Kološanima koju upuжuje
Tihiku. No, previranje potaknuto novom opasnošжu produbljuje njegove
misli. Kao što su mu Rimljani posluili kako bi u red doveo zamisli Galaжana, tako ovaj put piše poslanicu u kojoj je poruka i za Kološane. U
njoj organizira vlastitu doktrinu u smislu novog gledišta иime stvara
divnu sintezu kakvu predstavlja Poslanica Efeanima.
Unatoи dobrim vijestima koje je donio Epafra, u Kolosima se pojavilo
krivovjerstvo koje se svodilo na pokušaj da se Evanрelju pridodaju filozofska nagaрanja (2,8) uprljana gnosticizmom. Pavao iskazuje protivljenje pravom kristološkom doktrinom; boansku puninu odnosno primjereno posredništvo (o kojoj govore krivovjerci) imate potpuno u Mesiji
(2,9.15, usp. 1 Tim 2,5). Pavao protiv gnostika rabi njihove vlastite gnostiиke izraze. Krivovjerstvo su inaиe širili idovski kršжani zbog иega
apostol nastoji ukazati na nadmoж duhovnog obrezanja (novog roрenja)
u odnosu na tjelesno judaistiиko obrezanje (2,2). Naposljetku krivovjerci
ele uvesti asketsku praksu, no Pavao ih, unatoи njihovoj navodnoj mudrosti, raskrinkava kao protivnike kršжanske slobode (2,16-23). Potom
izlae ono u иemu bi se trebala sastojati ivotna disciplina kršжanina
(3,1; 4,6).
Opasnost u Kolosima proizlazila je iz judaistiиkih nagaрanja (Kol 2,16)
pomiješanih s helenistiиkom filozofijom. Njima se preuveliиavala vanost
nebeskih sila, koje upravljaju razvojem svemira, иime se u pitanje dovodila
Kristova nadmoж. Pavao ovu zabludu ispravlja u kontekstu pozdrava.
Upozorava kako su one igrale ulogu kao posrednici i administratori
Zakona, no njihova je uloga završena. Kako su Boje oruрe u primjeni
njegove pravde (osude), Sotona i njegovi anрeli takoрer se nalaze meрu
spomenutim snagama. No odbivši poslušnost eljeli su pravdu izobliиiti
u sadizam te zadrati i osuditi ljude pod Zakonom. Iako je Zakon dobar,
Sotona ga izobliиuje kako bi mogao posluiti njegovim ciljevima odnosno
nepovratnoj osudi иovjeиanstva. Stoga pod svaku cijenu eli nametnuti
vlastita prava, no Krist ljude izbavlja iz paklenog spleta okolnosti.
Ustanovljava novi poredak prema kojem on kao Krist Spasitelj preuzima
upravljanje svijetom. Njegovo nebesko uzvisivanje stavlja ga iznad
svemirskih i sotonskih sila kojima su sada oduzeta njihova negdašnja
102
obiljeja (2,15). Iako im je nadreрen od stvaranja, kao Sin – slika Oca
sada neupitno vlada nad njima. Slomivši sotonski reim koji je ovu zemlju
tlaиio zbog иovjekovog pada, on priprema ustanovljenje mesijanskog
kraljevstva. Ne samo da nismo više pod ovim reimom, ali жemo ga
zamijeniti: жemo upravljati buduжim svijetom umjesto palih anрela.
1. POSLANICA SOLUNJANIMA
Poslanica je, po vremenu nastanka, upuжena Solunjanima, kojima je
Pavao naviještao Evanрelje za svog drugog misijskog putovanja (Dj 17,110), ljeti 50. g. Napadi idova prisiliše ga da ode u Bereju, odakle je
dospio u Atenu i Korint tako da vjerojatno piše 1 Sol upravo iz Korinta,
zimi 50-51. g. Uz njega su Sila i Timotej. Timotej je donio dobre vijesti
sa svog drugog posjeta Solunu i to je za Pavla povod radosti nad solunskom zajednicom (1 Sol 1 – 3); tome dodaje praktiиne upute (4,1-12;
5,12-28) u koje je uvršten i odgovor o sudbini preminulih i o Mesijinoj
paruziji. Posebna je dra da su ovdje kao u klici sadrane neke teme
koje жe u kasnijim poslanicama biti razraрene. 1 Sol je, meрutim, ponajprije vana sa svoje eshatološke poruke. U tom prvom stupnju Pavlova
djelovanja, njegova je misao posve usmjerena na Kristovo uskrsnuжe i
dolazak u slavi; Gospodnja paruzija bit жe spas za one koji su u njega
povjerovali, иak ako su veж i umrli (4,13-18). Kristovu paruziju Pavao
opisuje tradicionalnim rjeиnikom idovske apokaliptike i pra-kršжanstva
(usp. eshatološke besjede u sinoptika, napose Mt). Sukladno Isusovoj
nauci, Pavao Solunjanima naglašava do te mjere blizinu Mesijine paruzije
koja moe nadoжi iznenada i stoga zahtjeva budnost (5,1-11) – da se
stjeиe dojam kako жe i on i oni još za ivota doivjeti Mesijin dolazak
(4,17).
2. POSLANICA SOLUNJANIMA
Pavao piše drugu poslanicu da bi popravio nesporazum o Kristovom
povratku. Drugim rjeиima, Pavao razlikuje izmeрu neposrednosti i iznenadnosti: kad жe Krist dolazi, sve жe se dogoditi iznenada. 2 Sol tumaиi
da se Kristov povratak ne moe dogoditi u neposrednoj buduжnosti.
Prije Dana Gospodnjega još se imaju dogoditi odreрeni predznaci (2,112). Pavao oиekuje antikrista, lanog Mesiju, »иovjeka bezakonja, sina
propasti, protivnika«, koji nastupa snagom sotonskom (2,3s. 9). U onome
»što ga zadrava da bi se pojavila« (2,6), neki su tumaиi nasluжivali on-
103
dašnje Rimsko Carstvo (personificano carom), drugi naviještanje Evanрelja, ali taj se problem ne moe sa sigurnošжu razjasniti. Tvrdnja da se
sve to »ima« tako dogoditi odraz je vjere u Boji naum što upravlja poviješжu.
Buduжi da je poslanicu i napisao Pavao, oba spisa su nastala u donekle
kratku razmaku, tako da bi se 2 Sol mogla smjestiti oko 51-52. g..
Trajna je vanost 2. Sol za Crkvu ponajpaиe u upornom upozoravanju
na opasnost entuzijastiиke izvansvjetske pobonosti, u zahtjevu da se
vjera dokazuje u zbiljskom ivotu, u borbi protiv u svijetu prisutnih i
oиitih sila zla.
U obadvom pismima Pavao napada idova koji su nastojali uništiti
njegov posao. Pavao stoga u 1 Sol 2,14-16 govori: ...od onih (tj. idova)
koji su ubili иak i Gospodina Isusa i proroke, a nas estoko progonili; koji se ne
nastoje svidjeti Bogu, a neprijatelji su svim ljudima; koji nam brane propovijedati poganima da se spase – da mjeru svojih grijeha zauvijek ispune. Ali je veж
srdba Boja na njih došla do vrha!
U drugoj poslanicu Pavao ih upozorava kako жe svršiti, ako ne primaju
Mesiju: Njega (tj. antikrista) жe Gospodin Isus pogubiti dahom usta i uništiti
pojavkom Dolaska svoga – njega koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom
silom, lanim znamenjima i иudesima i sa svim nepravednim zavaravanjem
onih (tj. idovima) koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema
istini da bi se spasili. I zato im Bog šalje djelovanje zavodniиko da povjeruju lai
te budu osuрeni svi koji nisu povjerovali istini, nego su se odluиili za nepravednost
(2 Sol 2,9-12)
POSLANICE TIMOTEJU I TITU
Obje poslanice Timoteju i poslanica Titu usko su srodne po sadraju,
obliku i povijesnoj situaciji koju pretpostavljaju. 1 Tim i Tit napisane su,
иini se, iz Makedonije. Timotej se nalazi u Efezu (1 Tim 1,3); Pavao жe,
nada se, uskoro opet k njemu (3,14; 4,13); Tita je ostavio na Kreti (Tit
1,5). Apostol kani prezimiti u Nikopolu (u epirskoj provinciji), kamo je
pozvao i Tita (Tit 3,12). Kada piše 2 Tim, Pavao je zatvorenik u Rimu (2
Tim 1,8.16s; 2,9), pošto je bio prošao kroz Troadu (4,13) i Milet (4,20). U
teškoj je situaciji (4,16), osjeжa blizinu kraja (4,6–8.18), sam je i zaklinje
Timoteja da što prije doрe (4,9-16.21). I unatoи površinskim sliиnostima
te okolnosti ne odgovaraju ni rimskom zatoиeništvu od 61. do 63. niti
putovanju koje mu je prethodilo. To svakako stvara probleme. Oni koji
zastupaju da je Pavao bio nanovo u Rimu osloboрen, smatraju da je 1
104
Tim i Tit napisao za vrijeme svoga novog putovanja na sredozemni
Istok, a 2 Tim kada je u Rimu bio po drugi put konaиno zatvoren, dakle
malo pred smrt.
1 – 2 Tim i Tit daju smjernice za ustrojstvo i vodstvo kršжanskih zajednica pa se svoga nakon 18. st. obiиavaju nazivati »pastoralnim poslanicama«. One odrazuju stanovit stupanj ustrojstvene ureрenosti zajednice, stupanj koji stoji nekako izmeрu ovoga koji pretpostavljaju apostolove poslanice i kasnijega, ovoga koji je obiljeen monarhijskim episkopatom. U njima naslov »episkopos« – kao i prije (Dj 20,17. 28), u skladu
s prvotnom jeziиnom uporabom zajednica predvodenih starješinskim
kolegijem (Tit 1,5+) – praktiиki još znaиi isto što i naslov »presbuter«
(Tit 1,5-7). Episkopos je predsjednik starješinstva; još nema ni traga
monarhijskog »biskupa«, kakav se pojavljuje u Ignacija Antiohijskog, ali
taj se put polako probija: Timotej su i Tit opunomoжenici apostola Pavla;
premda im je povjereno više zajednica a da s nijednom nisu povezani na
osobit naиin (Tit 1,5), oni su onaj veж promjenama zahvaжeni apostolski
autoritet koji polako preuzima mjesto veж pomrlih apostola i koji жe se
uskoro u svakoj zajednici uиvrstiti kao glava prezbiterijskog kolegija, a
onda i kao biskup. Upravo taj prijelazni organizacijski stupanj, koji bi
teško mogao izmisliti bilo koji pseudo-epigraf, sigurno je najbolji argument onima koji zastupaju autentiиnost pastoralnih poslanica. U
svakom sluиaju te nam poslanice pruaju dragocjeno svjedoиanstvo o
razvoju vodstvenih struktura u zajednicama nakon 61. g. Valja napomenuti da ti biskupi-prezbiteri nisu samo upravitelji vremenitih stvari
nego im je nadasve povjerena zadaжa nauиavanja i vodenja zajednice (I
Tim 3,2.5; 5,17; Tit 1,7.9); oni su pravi predšasnici naših »biskupa« i
»pastora«.
Kroz uporne opomene da se prione uza »zdravi nauk« (1 Tim 1,10
itd.), da se saиuva povjereni poklad vjere (1 Tim 6,20; 2 Tim 1,14)
nazrijeva se ugroenost kojom zajednicama prijete opasne spekulacije.
Pisac u zajednicama ustanovljuje prekomjerno uivanje u novotarijama
koje dovode do brodoloma vjere (1 Tim 1,19). Rijeи je o poиecima gnostiиkih uиenja. S druge strane, te »raspre i rjeиoborstva« (1 Tim 6,4), te
bajke i beskrajna rodoslovlja« (1 Tim 1,4), te »idovske bajke« (Tit 1,14),
te »zakonske svaрe« (Tit 3,9), s kojima su povezani strogi asketski
propisi (1 Tim 4, 3), sve to potjeиe od ovoga sinkretistiиkog, helenistiиkog
idovstva (usp. kabala suvremenog idovstva) s kojim se suoиavala veж
Poslanica Kološanima.
Bitno je razumjeti da u 1 Tim 1 Pavao ne napada teoriju opravdanja,
105
veж iskrivljenu teoriju posveжenja. Neki su idovi uzvisivali zakon kao
sredstvo posveжenja. Pavao im odgovara kako je zakon tek sredstvo
obuzdavanja nereda. Bit novozavjetne ekonomije lei u vjernikovom
odnosu prema osobi, Mesiji (po Svetom Duhu) a ne prema naиelu koje
samo po sebi nema nikakvu snagu.
Prema predaju Tit je umro na Kreti u dobi od 94 godine, a Timotej je
umro u dobi 97. godine i relikvije su mu dugo иuvane u Efesu, a 356.
god. prenesene su u Carigrad.
POSLANICA FILEMONU
Kratko pisamce Filemonu, kršжaninu iz Kolosa, kojega je Pavao bio
obratio (r. 19), izvještava o povratku odbjeglog roba Onezima, kojega
je takoрer Apostol pridobio za Krista (r. 10). Apija je vjerovatnije bila
Filemonova ena, a Arhip njegov sin.
Pavao je napisao Flm u zatvoru, vjerojatno u Rimu 56. ili 57. g. Taj
kratki, vlastoruиni spis (r. 19), otvara dragocjeni uvid u Apostolovu
suosjeжajnu ljudskost, ali je vaan i zbog toga što izraava Pavlov stav o
problemu ropstva (Rim 6, 15+): ako kršжanski gospodar i rob иak i zadre
svoj prijašnji društveni poloaj, odsada imaju ivjeti kao dva brata u
slubi zajedniиkog Gospoda (r. 16; usp. Kol 3,22 – 4,1).
POSLANICA HEBREJIMA
Gdje se nalaze primatelji? Naime izraz iz 13,24 – »oni iz Italije vas
pozdravljaju« – je dvosmislen. Moguжe je da se radi o kršжanima koji
stanuju u Italiji te pozdravljaju njima daleke primatelje, ili (vjerojatnije)
se pak radi o iseljenicima iz Italije koji pozdravljaju svoju braжu koji su
ostali u Rimu tijekom progona. Иinjenica da rimski biskup Klement prvi
navodi Poslanicu Hebrejima u svome pismu govori u prilog drugoj pretpostavci. Prema Klementu Aleksandrijskom, poslanicu Hebrejima je
ustvari napisao apostol Pavao na hebrejskom. Tek kasnije, zbog kvalitetnog nauиavanja, Pavao je molio Luku da prevede hebrejski tekst na
grиkom, da bude u korist neidovskih kršжana. Ovo bi objašnjavalo
izvanredni grиki na kojom je pisana naša poslanica.
Poslanica je pisana sa ciljem da u vremenu opжe umornosti, nesigurnosti i mlakosti (10,19-31) kršжane prodrma i ohrabri pred skorom opasnošжu (10,32-39). Obeshrabrenima otvara pogled na veliиanstvena obzorja kršжanskoga ivota, shvaжena kao hodoиašжe, putovanje prema obeжa-
106
nom spokoju u nebeskoj domovini, pod vodstvom Krista koji nadvisuje
Mojsija (3,1), u svjetlu one vjere i nade koje su veж bile vodilje patrijarsima
njihova roda, idovima izlaska iz Egipta i svim svetima SZ (3,7 – 4,11).
Starozavjetnom sveжeništvu i levitskom bogosluju poslanica suprotstavlja osobu Krista, koji je kao sveжenik po redu Melkisedekovu viši
od Arona (4,14 – 5,10), i njegovu jedinstvenu, jedinu valjanu rtvu, koja
zamjenjuje sve nedjelotvorne rtve Staroga saveza (8,1 – 10,18). Da bi
sve to potkrijepio, autor izlae uzvišeno dostojanstvo ovog Voрe i
Sveжenika: Isus Mesija, utjelovljeni Sin Boji, kralj je svemira koji nadmašuje i same anрele (1 – 2). Teološka izlaganja, nošena tumaиenjem
SZ, isprekidana su snanim opomenama. Niti glavnih tema prepliжu se
umjetniиkom profinjenošжu, koja zbunjuje našu zapadnjaиku logiku baš
kao što nas u najmanju ruku iznenaрuje uporaba Pisamskih tekstova.
Ali to je upravo primjer tipologije, koji na jedinstven naиin osvjetljava
kako su prvi kršжani razumjeli meрuovisnost dvaju Saveza i kako su
Kristovo djelo shvaжali iz uvida u svu ekonomiju spasenja.
JAKOVLJEVA
Spis je upuжen »12 plemena Raseljeništva« (1,1), zacijelo kršжanima
idovskog podrijetla raspršenima u grиko-rimskom svijetu, nadasve u
graniиnim podruиjima s Palestinom, kao što su Sirija ili Egipat. Da su
naslovnici obraжenici iz idovstva, potvrрuje cijela poslanica. Pisac se
stalno poziva na Bibliju, što pretpostavlja da im je dobro poznata, tim
više što je autor u svojim dokazivanjima izriиito ne navodi (kao što npr.
иini Pavao ili autor Poslanice Hebrejima), nego je primijenjuje spontanim
podsjeжajima ili aluzijama koje se svugdje naziru. Posebno se nadahnjuje
na mudrosnoj knjievnosti i odatle izvodi pouke za praktiиni moral. Ali
u isto je vrijeme uvelike ovisan o naucima Evanрelja, pa tako njegov
spis nije samo idovski, kako se je katkada tvrdilo. Naprotiv, u njemu
trajno susreжemo Isusovu misao i njegove omiljene izraze, i to opet manje
kao izriиite navode, uzete iz pisane predaje, a više kao korištenje ivom
usmenom predajom. Ukratko, pisac je Jakov, apostol i poglavar Jeruzalemske crkve, koji na originalan naиin premišlja naиela idovske mudrosti u smjeru njihova usavršenja, koje su poprimila u ustima samog
Isusa.
Spis se teško uklapa u poslaniиki stil. Više je to homilija, uzorak kateheze koja se rabila u judeo-kršжanskim zajednicama onog vremena.
Nalazimo ovdje niz moralnih poticaja, bez prave povezanosti, иas je to
kitica izreka koje okuplja isti sadraj a иas zvuиna podudarnost. Redaju
107
se naputci: kako podnositi kušnje, odakle napasti, kako gospodariti jezikom ili o vanosti sloge i milosrda, o djelotvornosti molitve.
Dvije glavne teme odreрuju sve to poticanje. Jedna uzdie siromahe
i strogo kudi bogate (1, 9-11; 1, 27 – 2, 9; 4,13 – 5, 6). Ta briga za poniznike, Boje miljenike, nadovezuje se na staru biblijsku predaje, a posebno
na evanрeoska blaenstva. Druga tema naglašava vršenje dobrih djela
i upozorava da se иuvamo neplodne vjere. O tom ovdje nalazimo i polemiиku raspravu, za koju mnogi tumaиi dre da je uperena protiv Pavla.
Treba doista priznati da ima vrlo upadnih dodirnih toиaka izmeрu Jak
i Gal/Rim, posebno u razliиitom tumaиenju istih biblijskih tekstova o
Abrahamu. Nije nemoguжe da se Jakov htio suprotstaviti nekim kršжanima koji su iz Pavlova nauka izvodili kobne zakljuиke. Treba ipak ustvrditi
dvoje: prije svega, iznad površinskog suprotstavljanja koje uvjetuju
razliиite situacije, Pavao i Jakov se slau u bitnom. Pavao tvrdi da smo
spašeni po vjeri a ne po djelima, dok Jakob tvrdi da vjera bez djela znak
nepreporoda: djela su dokaz istinite vjere. Opravdanje kod Pavla znaиi
oslobaрajuжa presuda (hebr. cideq – piel oblik od glagola cadaq), dok
kod Jakoba dokazivanje ove presude (hebr. nicdaq, – nifal oblik od glagola
cadaq). Naalost ove nijanse su se izgubile kad je tekst preveden na
grubom grиkom.
Na zapadnoj crkvi gdje je idovski utjecaj bio jak, hebraizmi su bili
pogrešno razumjeni, što je dovodilo meрu ostalim do »opravdanja po
djelima, pretvorbe prilikom euharistije« itd.
Nadalje, ova tema vjere i djela, što je tako naravno izvirala iz datosti
idovske religije, mogla je veoma lako pruiti tradicionalni poticaj za
raspravu koju su dva autora obradila na neovisan naиin.
1. PETROVA
Dvije katoliиke (tj. sveopжe) poslanice pozivaju se na ap. Petra. Prva
u samom uvodnom obraжanju nosi ime apostolskog prvaka (1,1) i prihvaжena je bez spora veж od prvih poиetaka Crkve. Vjerojatno je koristi
Klement Rimski i svakako Polikarp, a onamo od Ireneja pridijeva se
izriиito ap. Petru. Apostol piše iz Rima (»Babilona«: 5,13), gdje se nalazi
s Markom, koga naziva »svojim sinom«. Premda smo veoma malo
obaviješteni o kraju Petrova ivota, jedna veoma sigurna predaja dovodi
ga u glavni grad carstva, gdje je umro kao muиenik pod Neronom (64.).
Poslanica se obraжa kršжanima »Dijaspore – Raseljeništva«, toиno imenujuжi pet provincija (1,1), koje zapravo predstavljaju sjevernu Malu Aziju,
108
gdje je Petar utemeljio crkve. To što kae o njihovoj prošlosti daje naslutiti
da je rijeи o obraжenicima iz poganstva, ali time meрu njima nije iskljuиena
prisutnost judeo-kršжana. Stoga im piše na grиkom. Taj je grиki jednostavan, ali ispravan i skladan, predobar za galilejskog ribara, ali znamo
ime njegova uиenika-tajnika koji mu je mogao pomoжi u sastavljanju. To
je Silvan, koji se opжenito poistovjeжuje sa starim Pavlovim pratiocem.
Premda je to spis prvenstveno praktiиnog znaиenje, u njemu nalazimo
i lijepo doktrinalno bogatstvo. Sadri divan saetak zajedniиke kršжanske
teologije iz apostolskog doba, s dirljivom toplinom u svojoj jednostavnosti. Jedna od temeljnih ideja odnosi se na odvano podnošenje kušnji,
po Mesijinu uzoru. Kao i Mesija, i kršжani trebaju trpjeti strpljivo, sretni
ako su njihove patnje zbog vjere i njihova svetog ponašanja, suprotstavljajuжi zlu samo dobro, ljubav, poslušnost javnim vlastima i blagost
prema svima. Postoji i jedan teak odlomak (1. Pj 3,20), razliиito tumaиen
od egzegeta – veж prema tome jesu li u Kristovu »propovijedanju« vidjeli
navještaj spasenja pravednika starozavjetnog razdoblja i jesu li u »duhovima u tamnici« prepoznali bezbonike umrle u vrijeme potopa ili –
prema biblijskoj i apokaliptiиkoj predaji – pale anрele? Ovaj se Isusov
иin svakako bi smještao u иas njegove smrti te bi tvorio jedno od glavnih
teoloških mjesta o dogmi Kristova silaska u podzemlje. S druge strane
iako ovo tumaиenje naizgled uništava kronološki redosljed Petrove rasprave, moramo priznati da je Petar sklon nekronološkom skakanju s
jednog predmeta na drugi! To je ipak obiljeje tipiиne sinagoške propovijedi. U drugom ulomku (1. Pj 4,6) Petar tvrdi da je evanрelje propovijedano umrlima, ali to moe znaиiti onima koji su sada mrtvi, ali
koji su иuli evanрelje dok su bili ivi.
2. PETRA
I druga se poslanica, bez sumnje, prikazuje kao Petrova. Ne samo
što apostol spominje svoje ime u naslovu (1,1) nego takoрer aludira na
Isusov navještaj o njegovoj smrti (1,14) te se predstavlja kao svjedok
preobraenja (1,16-18). Nadalje, spominje jedno ranije pismo (3,1) koje
ne moe biti drugo doli 1 Pt.
Kad po druge put piše istim иitateljima, to иini s dvostrukom nakanom: upozoriti ih da se иuvaju krivih uиitelja (pogl. 2) i odgovoriti na
nespokoj zbog kašnjenja paruzije (pogl. 3). Istina, strogo govoreжi, ti
krivi uиitelji (vjerojatno gnostici) i taj nespokoj mogli su postojati potkraj
Pet-rova ivota.
109
Иitava pogl. 2 preuzima, slobodno ali oиito, Judinu poslanica. Иini
se da veж postoji zbirka Pavlovih poslanica. Apostoli se stavljaju na istu
razinu s prorocima.
U ovoj se poslanicu nalazi: kršжanski poziv na »udioništvo u boanskoj naravi« (1,4), definiciju boanskog nadahnuжa Pisama (1,20s), sigurnost buduжe paruzije unatoи njezinu kašnjenju i nesigurnosti njezinog
dana te navještaj da жe poslije uništenja svijeta (demona? – atmosfera je
иestoput smatrana bivalištom demona) vatrom nastati novi svijet u kojem жe prebivati pravednost (3,3. 13), tj. milenij.
JUDINA POSLANICA
Љto se tiиe nadnevka i podrijetla poslanice, sama poslanica, no i predaja, daju nam neke naznake. Na apostola se aludira kao ljudi prošlosti
(r. 11 i 18) a na vjeru kao nešto što je jednom zauvijek predano vjernicima
(v.3 et v.20). … što otkriva viši stadij kršжanske misli. Povjesniиar crkve
Euzebije iznosi priиu koju je proиitao u knjizi ranijeg povjesniиara, Hegesippea. Ta priиa govori o Judinim unucima koji su bili izvedeni pred
cara Trajana (98.-117.). Shodno tome moe se pretpostaviti da je njihov
djed ivio do druge polovice prvoga stoljeжa. Ne moe se, stoga, iskljuиiti
kako je Juda napisao poslanicu kratko prije pada Jeruzalema (70.) – dogaрaja koje on uopжe ne spominje. Љto se tiиe podrijetla poslanice, postoje
naznake da je napisana u Siriji. Naime, u Siriji je Juda dugo vremena bio
iznimno poštovan o иemu svjedoиe drevni sirijski dokumenti.
Jedna bilješka u dnu stranice u Љariжevom prijevodu Bibliji tvrdi
sljedeиe: “Ali se iz formulacije vidi da se sluio idovskim apokrifima
Mojsevo iznesenje (v. r. 9) i Knjiga o Henohu (r. 14-15) te drugim nezakonskim spisima koji su zaиuvani na grиkom. To pokazuje da u njegovo doba crkva još nije bila zakljuиila proces primanja starozavjetnih
knjiga u kanon.” Ta druga izjava je иista i opasna glupost, jer, kako smo
veи иitali, Ezra je zatvorio kanon i Jamnijski koncil ga je potvrdio.
IVANOVE POSLANICE
Razlog postojanja prve Ivanove poslanice nije teško dokuиiti. Radi
se o odgovoru na posebne okolnosti nastale u razdoblju kada je Ivan
djelovao kao biskup Efeza i ovisnih crkava. Vjernici su bili u opasnosti
jer su ih lani uиitelji eljeli odvesti u zablude. Naime potonji su se
smatrali vizionarima vjerujuжi kako su duhovno nadmoжni jer navodno
110
posjeduju filozofsku i sinkretistiиku spoznaju. Napustivši Crkvu, иime
su otkrili pravo duhovno stanje, nastavili su pokušavati od Crkve odvuжi
one koji su u njoj ostali. Ponašanjem i stavovima koje su iskazivali prema
Isusu Kristu dokazali su kako nisu kršжani veж sotonski prevaranti (njihov je duh duh Antikrista ili lanoga Mesije koji жe doжi).
Od samog poиetka pisac napada lane uиitelje. Oni kao krivovjernici
naginju doketizmu, tj. tvrde kako je Isus imao tek pojavno a ne stvarno
tijelo (gr. dokein = nalikovati). Isto tako ne vjeruju u Kristovu иovjeиju
narav. Pisac naznaиuje kriterij prema kojem primatelji poslanice mogu
ocijeniti postojanje krivovjerstva; onaj tko ne priznaje Isusa Krista koji
došao u tijelu (tj. kao pravi иovjek, dakle utjelovljenje) nije u istini (4,23). Potom ih Pavao podsjeжa na priznanje vjere. Gnostici, pak, stavljaju
spoznaju iznad ljubavi te tvrde kako su bezgrešni. Autor naglašava
kako je istinska gnoza, prava spoznaja, podlona ljubavi. Ne moemo
spoznati Boga a da njega i njegovu braжu ne ljubimo (4,7-21). Spoznaja,
dakle, o kojoj govori Biblija, ne spada toliko u intelektualno podruиje
koliko u podruиje morala i etike.
Druga Ivanova poslanica ukratko govori o bratskoj ljubavi te upozorava na krivovjerce iz prve poslanice. Ona zapoиinje sljedeжim rijeиima
»ja, starješina, izabranoj Gospoрi i njezinoj djeci.« Tko je starješina (presbuteros)? Navod podsjeжa na Papijin tekst o starješini Ivanu. Љto se tiиe
Kyrie, ova se rijeи moe prevesti kao gospoрa. Izabrana Gospoрa nije neka
kršжanka, veж simboliиno (odnosno kodirano) ime za Crkvu.
Treжa poslanica je poruka Starješine za ljubljenog Gaja. Razni odlomci
Novog zavjeta spominju nekog Gaja (Dj. ap. 19,29, 20,4, Rim. 16,23,
Kor. I 1,14), no ništa nam ne dopušta da ustvrdimo kako se radi o istoj
osobi. Tko god on bio, Starješina ga hvali kao i Demetrija. S druge
strane istiиe Diotrefa koji je vjerojatno bio na иelu druge zajednice i koji,
izgleda, nije priznavao autoritet apostola Ivana.
Kako su ove zadnje dvije poslanice više ili manje bez doktrinarne
vanosti nemoguжe nam je dokuиiti razlog zbog kojeg bi se one uspjele
nametnuti osim иinjenice da ih je napisao apostol Ivan. Љto se tiиe nadnevka, vjerojatno potiиu s kraja prvog stoljeжa. Naime, Ivan umire u
Efezu na poиetku vladavine cara Trajana. Љifrirani oblik ovih dvaju poslanica otkrije krizna vremena u kojima je ivio apostol Ivan: bojao se
kako ne padne njegova poslanica u ruke policije, tako da ne se otkrije
njegovo skrovište. To bi znaиilo da je ova poslanica napisana najvjerojatnije malo prije njegovog uhiжenja i progonstva na otok Patmos.
111
OTKRIVENJE
»Otkrivenje«, po grиkoj rijeиi »Apokalypsis« oznaиuje objavu kojom
Bog otkriva ljudima nešto skrovito, samo njemu poznato, osobito s obzirom na buduжnost. Teško je posve toиno odrediti granic izmeрu apokaliptiиke i proroиke knjievne vrste na koju se apokaliptiиka nadovezuje:
dok su drevni proroci slušali boanske objave i usmeno ih prenosili,
autor (apostol Ivan) apokalipse prima objave u obliku viрenja a zapisuje
ih u knjigu. S druge strane, ta viрenja nemaju znaиenja sama po sebi
nego po simbolici koju u sebi kriju.
Ako elimo dobro razumjeti Otkrivenje, trebamo ga smjestiti u povijesne okolnosti u kojima je nastalo. Bilo je to svakako doba nemira i
estokih progona Crkve u nastanku. Doista, kao i apokalipse koje su
prethodile Otkrivenju (osobito Danielova), a na kojima se ono oиito
nadahnjivalo, Otkrivenje je prije svega prigodni spis, namijenjen da podigne i podri moral kršжana koje je bez sumnje sablanjavala иinjenica
što je tako estoko progonstvo navalilo na Crkve Onoga koji je rekao:
»Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet« (Iv 16,33). Za ostvarenje svog
nauma Ivan preuzima tradicionalne velike proroиke teme, osobito temu
o velikom Dana Jahvinu (usp. Am 5,18+). Svetom narodu, kog podjarmiše Asirci, Babilonci, a zatim Grci, tom narodu što ga je progonstvo
raspršilo i gotovo uništilo, proroci su navješжivali skori dan spasa u
koju жe sam Bog osloboditi svoj narod iz ruku tlaиitelja i povratiti mu ne
samo slobodu nego i moж i gospodstvo nad neprijateljima koji жe biti
kanjeni i gotovo uništeni. U doba Ivanova pisanja Crkva, novi narod
izabrani, upravo je desetkovana zbog krvava progonstva kojim je na
nju navalio Rim i Rimsko carstvo (Zvijer), a sve na poticaj Sotone, zakletog Protivnika Mesije i njegova Naroda. U uvodnom se viрenju opisuje veliиanstvo Boga koji stoluje na nebu kao apsolutni gospodar ljudskih sudbina (4) a Jaganjcu predaje knjigu s nalogom o uništenju progonitelja (5). Viрenje se nastavlja s navještajem provale barbarskih naroda (Parta), uz tradicionalnu pratnju zala: rata, glada, kuge (6). Ipak,
Boji жe vjernici biti pošteрeni (7,1-8; usp. 14,1-5), ali oиekujuжi istom na
nebu svoj trijumf (7,9-17; usp. 15,1-5). A buduжi da Bog hoжe da se
grešnici spase, on ih ne eli odmah uništiti, nego im šalje niz biиeva da
ih opomene kao nekoж faraona i Egipжane (8 – 9; usp. 16). No uzalud.
Stoga Bog uništava, zbog otvrdnuжa, opake progonitelje (17) koji su
pokušali iskvariti zemlju navodeжi je da se klanja Sotoni (što podsjeжa
na imperatorski kult poganskog Rima). Slijedi tualjka nad razorenim
112
Babilonom-Rimom (18) te pobjedna pjesma na nebu (19,1-7). Novo
viрenje ponovno preuzima temu o uništenju Zvijeri (Rima-progonitelja),
što je djelo slavnoga Krista (19,11-21). Time se otvara milenij (20,16)
koje dokrajиuje nova navala Sotonina (20, 7s), na što se nadovezuje uništenje Neprijatelja, uskrsnuжe mrtvih i njihov sud (20,11-15) te napokon
konaиna uspostava nebeskoga Kraljevstva gdje je radost savršena jer je
i sama smrt uništena (21,1-8). Na kraju pogled unatrag opisuje savršeno
stanje novoga Jeruzalema, zajednice spašenih, za vrijeme milenija (21,
9s).
To povijesno tumaиenje Otkrivenja njegov je prvi i temeljni smisao.
No domet se knjige na tom ne zaustavlja. U igri su vjeиne vrednote što
utemeljuju vjeru vjernika svih vremena. Veж se u SZ pouzdanje svetog
naroda temeljilo na obeжanju da жe Bog biti »uza svoj narod« (usp. Izl
25,8+). Ta je prisutnost Bozja znaиila zaštitu protiv neprijatelja u ostvarivanju spasa. I sada je Bog, i još savršenije, uza svoj novi narod što ga
sa sobom sjedinjuje po osobi svog Sina, koji je Imanuel (Sa-nama-Bog).
Stoga Crkva ivi od obeжanja uskrslog Krista: »Ja sam s vama u sve
dane do svršetka svijeta« (Mt 28,20). Ako je tako, vjernici se nemaju
иega bojati. Makar morali i trpjeti za ime Kristovo, na kraju жe pobijediti
Sotonu i sve njegove spletke. Dakle, progonstvo je motiv kljuи za razumijevanje povijesnog teksta i u potpunosti objašnjava razlog nastanka i
svrhu knjige.
Glavna tema Otkrivenja je sljedeжa: crkva i drava su na putu sukoba;
a иini se da жe u njemu prva pobijediti drava. Stoga upozorava crkvu
da je oиekuju patnje i smrt, zapravo bit жe još gore prije nego što postane
bolje. Jako mu je stalo do toga da ne kapitaliraju u vrijeme prisile. Na
ova je proroиka rijeи i ohrabrenje, jer Bog nadzire sve. Krist dri kljuиeve
povijesti i on dri crkve u svojoj ruci. S toga crkva triumfira i u smrti
Bog жe na kraju izliti svoju srdbu na one koji su prouzroиili patnje i
smrt, i donijeti vjeиni odmor onima koji ostanu vjerni.
Kao u иitavoj apokaliptiиkoj literaturi, osnovni cilj knjige je ohrabriti
kršжane koji su prolazili, ili жe prolaziti kroz proganjanje. To (knjiga
Otkrivenja) je baš ono što je trebala crkva sljedeжa dva stoljeжa kad je
trebala proжi kroz estoko, ali povremeno, proganjanje od rimske drave. Zapravo, zanemarivanje neizravne povijesne pozadine (tj. Rimskoga
carstva) lišava nas vrijedna alata za futuristiиko tumaиenje knjige. Jasno
je kako se ovaj dio knjige Otkrivenja djelomiиno ispunio u prva tri stoljeжa
crkvene povijesti, ali još uvijek preostaje jedno preciznije ispunjenje u
buduжnosti.
113
Poиetna vizija slui da bi poistovijetila govornika sa Sinom иovjeиjim
iz Danielove knjige: došao je uиiniti ono što je obeжao u Danielu, kazniti
svijet za pobunu i uspostaviti mesijansko kraljevstvo.
1,3. Blago onomu koji иita i onima što slušaju rijeиi ovog proroštva te иuvaju što
je u njem napisano. Jer vrijeme je blizu!
Ovaj dvostruki blagoslov u sebi sadri i uputu kako bi se ova knjiga
trebala иitati javno, na crkvenim sastancima – prvenstveno, ali ne i iskljuиivo, u sedam azijskih crkvi – i da bi sadraju knjige slušatelji trebali posvetiti naroиitu panju i spremno primijeniti uиenje iz knjige u svojim
ivotima. Vrijeme je blizu, ukoliko spojimo 70 tjedana iz Danijela 9 (izostavljajuжi razdoblje Crkve) tada je vremena zaista malo.
1. Poglavlje
1,12. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijeжnjaka:
Kao što vidimo u 20. retku, svijecnjaci predstavljaju sedam spomenutih
crkvi. Namjerno se odstupa od poznatije metafore svijecnjaka sa sedam
krakova iz Izraelova svetišta, a sve kako bi se naglasila pojedinacna odgovornost svjedocenja za Gospodina svake lokalne crkve. Svijecnjak je
prirodni simbol svjedocenja (usp. Ivan 5,35; Filip. 2,15 i dalje).
1,13. a posred svijeжnjaka netko kao Sin Иovjeиji, odjeven u dugu haljinu, oko
prsiju opasan zlatnim pojasom
«Hodanje» izmeрu svijeжnjaka moguжe daje naslutiti pregled njihovog
stanja, svakog pojedinaиno. U ovim poиetnim redcima Otkrivenja Isus
je prikazan u Svojoj trostrukoj slubi proroka, kralja i sveжenika – kao
primatelj Bojeg otkrivenja (redak 2), kao «vladar nad kraljevima zemaljskim» (redak 5) i kao Onaj koji nosi haljine velikog sveжenika (redak
23). Duga haljina i zlatni pojas su oznake kraljevskog sveжenika.
1,14. glava mu i vlasi bijele poput bijele vune, poput snijega, a oиi mu kao
plamen ognjeni:
Ovo takoрer podsjeжa na Danijela 7. poglavlje, jedino je tamo na ovaj
naиin opisan Pradavni (redak 9) dok se ovdje opisuje uskrsli Krist.
Ovakvo sveukupno prebacivanje boanski atributa na Isusa je karakteristiиno za Otkrivenje, no nikako nije iskljuиivo vezano za Otkrivenje; ono
je potvrda da je crkva apostolskog vremena spontano prepoznala Isusovo boanstvo.
1,17. Ja sam Prvi i Posljednji : Titule Boga Izraelova (usp. redak 8) takoрer
nosi i Krist koji je svojim uzvišenjem od Boga dobio «Ime koje je iznad
svakog imena» (Filip. 2,9). Ovako govori kralj Izraelov* i otkupitelj njegov,
Gospod nad Vojskama: »Ja sam prvi i ja sam posljednji: osim mene Boga nema.
114
Isa. 44: 6 (cf. 41, 4; 48, 12); no nema niti jednog naslova kojeg On ne dijeli sa Svojim raspetim i proslavljenim Sinom.
Poglavlja 2-3 Tijekom Pavlove slube u Efezu 52-53. po. Kr. (Djela 19:10)
evengelizirana je ta Azijska pokrajina i moguжe je da su svih sedam
Ivanovih crkvi tada osnovane. Razlozi odabira baš tih sedam crkvi su
lokalni uvjeti koji su opisani u sedam pisama (2,1 – 3,22), simboliиna
upotreba broja sedam kroz knjigu sugerira simboliиku vanost; dok su
same poruke prvenstveno upuжene tim sedmorim crkvama one su aktualne za sve crkve svugdje.
Pisma za sedam crkva u 2. i 3. poglavlju su odgovori koje Isus daje povjerenicima tih 7 crkava a Ivan ih je imao pod svojom nadlenosti. Otkriva nam da je glavni problem u tim crkvama bila gnostiиka hereza
koja je uzrokovala moralni kompromis s poganskim pogledom na svijet
te tako prouzroиila slabost u vjeri i kapacitetu da se ostane иvrst u progonstvu. Druga uznemiravajuжa иinjenica koja je objelodanjena u tim
pismima jest da su se kršжana odrekle pa иak i progonile mjesne idovske
zajednice, oni koji su trebali znati bolje, tako da se Isus osjeжao prinuрenim nazvati ih »Sotonskom sinagogom«. Isus upozorava odreрene
crkve ako se ne pokaju i ne vrate svojoj prvoj odanosti (dosl. ljubavi)
prema njemu (tj. ne prestanu s kompromisima), u opasnosti su da otpadnu kad progonstvo doрe u kulminaciju. Isus svako pismo završava
ohrabrujuжi svoje sljedbenike da mu ostanu vjerni, bez obzira na cijenu,
jer ih иeka velika nagrada.
2,4. Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio.
Unatoи njihovoj pohvalnoj ustrajnosti, gorljivost njihove prve ljubavi –
«ljubavi prema svetima», kako to stoji u Efeanima 1,15 – se ugasnula.
Ništa više – niti sva dobra djela, niti zdrav nauk – ne moe zamijeniti
agape u kršжanskoj zajednici; i ukoliko se ne dogodi promjena i ukoliko
se ne vrate djelima ljubavi takvoj crkvi su dani odbrojeni; njezin svijeжnjak
biti жe uklonjen.
2,7. »Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku жu dati
jesti od stabla ivota koje je u raju Bojem.
Љto znaиi, dat жu mu vjeиni ivot. Porijeklo ovog slikovitog prikaza je
nedvojbeno iz Postanka 2,8; 3,22. drvo ivota koje se nalazilo u Edenskom
vrtu je bilo zemaljska inaиica drveta ivota u Edenu na nebesima. Usporedi s 22: štoviše, sva obeжanja na kraju ovih pisama pišu o zadobivanju
vjeиnoga ivota ili sadravaju obeжanje da жe vjernici vladati s Kristom.
2,13 Znam gdje prebivaš – ondje gdje je Sotonino prijestolje
115
Prijestolje na kojem sjedi Sotona je vjerojatno sjedište carskog kulta,
naime najranije svetište provincijskog kulta Rima i cara Augusta uspostavljeno je 29. pos.Kr. U svijetlu ostalih aluzija na kult cara koje nalazimo
u Otkrivenju najvjerojatnije je da se upravo o tome radi i ovdje.
2,17. »Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku жu dati
mane sakrivene.«
Bogata kompenzacija za uzdravanje od hrane rtvovane idolima. Kao
što drvo ivota ima svoj nebeski arhetip (redak 7) isto tako ima i mana
koju su Izraelci jeli u pustinji. Meрu idovima je postojalo priliиno dosta
uиenja o mani, skrivenoj na nebu, koja жe biti otkrivena na kraju vremena
i koja жe biti dana vjernicima kao hrana (npr. 2 Baruh 29,8). Mana se
takoрer još naziva «anрeoski kruh» (Psalam 78:25 [Daniиiж-Karadiж
prijevod nap.prev.]) ili «Boji kruh» (Ivan 6,33); u svijetlu uиenja o kruhu
ivota iz Ivana 6,27 moemo zakljuиiti da je «skrivena mana» još jedan
izraz koji oznaиava vjeиni ivot.
i bijel жu mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli
onaj koji ga prima: Znaиenje ovog dara je nejasno, no moda se radi o
kamenиiжu s natpisom (grи. psephos) koji slui kao karta za ulaz na nebesku gozbu. «Novo ime» prema rijeиima 3,12 je Kristovo ime (usporedi
22,4) i znano je jedino onome koji ga primi: izraрivaиi magiиnih amajlija
su znali kako je vano da ime moжi ostane tajno; moж Isusova imena se
ne moe zadobiti magijom, veж tu moж Njegove sluge spoznaju kroz
iskustvo.
2,20 Ali imam protiv tebe: puštaš enu Jezabelu, koja se pravi proroиicom, da uиi
i zavodi moje sluge te se bludu podaju i blaguju od mesa rtvovana idolima.,
Njezino ime nije bilo Jezabela, ali je ovdje opisana kao «Jezabela od
ene» jer su je njezino slobodnije tumaиenje apostolskih odredbi i kompromisi s poganskim vjerovanjima (usp. redak 14) uиinili nasljednicom
Jezabele iz Staroga Zavjeta иiji je kult Baala bilo obiljeen idolopoklonstvom i ritualnom prostitucijom.
2,24. ne upoznaše takozvanih dubina sotonskih:
Kao što postoji nebeska mudrost koja proniиe «dubine Boje» (1. Korin.
2,10) tako postoji i lana mudrost koja obeжava otvoriti «dubine», kako
ih se naziva – «dubine, uistinu» kae govornik, «ali sotonske dubine».
To se vjerojatno odnosi na neki oblik gnostiиkog uиenja.
» Ne stavljam na vas drugoga bremena «: – tj. osim onoga što je odredio
Jeruzalemski koncil; ovdje se odraava jezik Djela 15,28.
2,28. I dat жu mu zvijezdu Danicu.
116
Ovo se mora gledati u svijetlu poglavlja 22,16, gdje Isus sebe naziva
«sjajna zvijezda Danica» – moda je to aluzija na kraljevsku zvijezdu, «od
Jakova zvijezda izlazi», kako je pretkazao Balam u Brojevima 24:17.
Vjernici жe, tekst daje naslutiti, dijeliti kraljevsku vlast sa svojim Gospodinom (usp. 3,21).
3,5 »Tako жe pobjednik biti odjeven u bijele haljine i neжu izbrisati imena njegova
iz knjige ivota i priznat жu ime njegovo pred Ocem svojim i anрelima njegovim.«
Ovdje se pojavljuje «knjiga ivota», ali ne i na drugim mjestima gdje se
u Otkrivenju spominje (13, 8; 17,8; 20, 12, 15; 21, 27)kako knjiga sadri
prvo imena onih koji su na spisku vjernika lokalne crkve na zemlji, a
imena onih иije je иlanstvo u crkvi samo nominalno жe se izbrisati – tj.
Gospodin kae kako ih nikada nije poznavao (usp. Luka 13,25-27). Na
drugim mjestima u Otkrivenju nalazimo kako su oni иija su imena u
knjizi ivota oni koji su se postojano odupirali kušnji otpadništva i koji
stoga stoje pred Bogom.
Godine 85. po. Kr. slubena anatema protiv kršжana je ukljuиen u bogoštovlja u sinagogama koja je glasila: «Neka nazareni (tj. kršжani) i heretici
budu uništeni i izbrisani iz knjige ivota». U svijetlu ovoga, od-lomak
iz Otkrivenja zadobiva novo znaиenje (2,9; 3,5):
3.9. Znam tvoju nevolju i siromaštvo – ali ti si bogat! – i pogrde od onih koji se
nazivaju idovima, a nisu, nego su sinagoga Sotonina.... »Tako жe pobjednik
biti odjeven u bijele haljine i neжu izbrisati imena njegova iz knjige ivota i
priznat жu ime njegovo pred Ocem svojim i anрelima njegovim.«
Nekoliko desetljeжa kasnije idovi iz Smirne su igrali vanu ulogu u
napadu na Polikarpa, biskupa u Smirni.
3,12. »Pobjednika жu postaviti stupom u hramu Boga moga i odande on više
neжe iziжi.
Nikada je više neжe ostaviti: metafora se naglo mijenja; stup koji dri
krov ili zabat postaje štovatelj ili ministrant u hramu; no poanta je,
moguжe, kako taj stup nikada neжe biti pomaknut sa svojeg temelja kao
što se desilo s mnogim stupovima u potresima sklonoj Filadelfiji.
«Napisat жu na njemu» …: pobjednik ima trostruko ime ispisano na njemu –
ime Boje, ime Boga иije je sada sin; ime Bojeg grada meрu иije graрane je
upisan; ime Krista njegova Gospodina. Usp. 2,17; 14,1
Poglavlja 4-5 nam daje uvid u dogaрaja koje slijede. Prisustvujemo
investituru Mesije kao izvršitelj Bojeg eshatološkog plana za uvoрenje
mesijanskog kraljevstva. Иetvrto poglavlje nam donosi viziju Boga na
nebu okruen štovateljima koji Ga štuju. Peto poglavlje je zapravo davanje
117
slube Mesiji gdje On prima upute, naredbe – svitak, иiji sadraj jedino
On moe izvršiti.
5,9. Pjevaju oni pjesmu novu: Novu pjesmu u odnosu na drevnu pjesmu
stvaranja u 4,11 (usp. Job 38,7). «Vrijedan si»…: Rijeиi s kojima se najavljivao dolazak rimskih careva su ukljuиivale i izraze kao što su «Vrijedan
si» i «Vrijedan je on naslijediti kraljevstvo»; no samo je jedan vrijedan vladati
suvereno иitavim svijetom, a On je to pravo zadobio Svojom poslušnošжu
i krvlju.
Od 6. poglavlja pa dalje, knjiga detaljno obraрuje buduжnost. Govori
posebno o dogaрajima koji se odnose na 7 zadnjih godina povijesti ovoga
svijeta, koje izravno prethode dolasku Mesije, obraжenju Izraela i uspostavljanju mesijanskog kraljevstva. To razdoblje saeto je opisano u Danielovoj knjizi, u okviru proroиanstva o 70 razdoblja od 7 godina koja
жe prethoditi uspostavi Mesijinog kraljevstva i porazu sotoninog reima.
Veжina tih detalja bavi se najstrašnijim preokretima: prirodnim katastrofama, atomskim ratom, velikim brojem nepokajanog stanovništva svijeta
i totalitarnim reimom koji inzistira na progonu manjine koja ga odbija
štovati jer ima višu zakletvu vjernosti. Intenzitet sukoba objašnjen je
иinjenicom da je sotonsko posjedovanje svijeta tako duboko ukorijenjeno
da ga ne eli pustiti te zapodijeva oиajniиku borbu. To je njegov posljednji
udarac prije povratka Mesije koji жe ga poraziti i izbaciti iz svijeta.
6. poglavlje donosi pregled koji opisuje иitavi period velikih muka sve
do dolaska Mesije i vatrene stihije koja prati taj dolazak.
6,2. Pogledam, a ono konj bijelac i u njegova konjanika luk. Oruje ovog
konjanika je luk (kao što su to imali strijelci konjanici partske voj-ske)
daje naslutiti da se radi o invaziji koja dolazi od iza istoиne granice
Rimskog Carstva.
6,13. I zvijezde padoše s neba na zemlju: Usp. Marko13: 25: Љto znaиi pad
uspostavljenog autoriteta.
6,14. Nebo išиeznu kao savijena knjiga,:
Iz Izaije 34:4. a sve se planine i otoci pokrenuše s mjesta: Ovdje se daje naslutiti potpuno grиenje neba i zemlje; uporaba ovakvog naиina izraavanje
kako bi se opisali politiиki prevrati je vrlo иesto u biblijskim proroиanstvima. Usporedi sliku kaosa koji жe opet doжi iz Jeremije 4,23-26 gdje
uništenje donose strani okupatori kako je i namijenjeno.
6,17. Jer doрe Dan onaj veliki srdbe njihove i tko жe opstati!« Usporedi Joel 2,
11. Ova «srdba» je odmazda koja mora postojati u moralnom svemiru,
kakav Boji svemir i jest; иak i ako to nazivamo «odmazda» umjesto
118
«srdba» kako bismo se udaljili od nekontrolirane strasti koja se vrlo
иesto nalazi u našem gnjevu, pa ipak to nije nešto što se odvija neovisno
od Boga, veж je ta srdba odgovor Njegove svetosti na neprestanu i
okorjelu pokvarenost. To je uistinu Njegovo иudnovato djelo (Izaija 28,
21) na koje se On sprema polako i nerado u usporedbi s Njegovim pravim i ugodnim djelima milosti; no tamo gdje se Njegova milost odbacuje ljudi su prepušteni posljedicama prokletstva koje su sami odabrali.
Sedmo poglavlje nas vraжa na poиetak šestog poglavlja, ali nam govori
o peиaжenju Bojih sluga prije katastrofe koja je opisana u šestom poglavlju. Neki smatraju da su 144.000 (12 x 12 x 1000) i mnoštvo «što ga
nitko ne mogaše izbrojiti» isto – Crkva opisana simboliиki. Drugi pak
smatraju da 144.000 predstavljaju Izrael i veliko mnoštvo ne kao Crkvu
(koja je, kako smatraju, veж uzdignuta na nebo) veж one koji su spašeni
tijekom velikom nevolja. 144.000 vjerojatno predstavlja broj Izraelaca
koji жe kasnije prihvatiti Mesiju kada vide Njegov drugi dolazak. Oni жe
biti fiziиki saиuvani za taj dogaрaj kako bi mogli uжi u milenij kao
obnovljeni, ali ne još proslavljeni idovi. Ovi slikoviti prikazi su preuzeti
iz Ezekiela 9,4-6 gdje иitamo kako su pravednici bili zapeиaжeni prije
nego li je pokolj zapoиeo. Ono što moemo reжi jest, da je u Otkrivenju
stavljen naroиit naglasak na muиenike, a naroиito na idovske muиenike
koji жe podnijeti teret progonstva posljednjih dana. Oni su istinski junaci
ove knjige i to je, naravno, bilo od posebnog znaиaja Ranoj Crkvi koja je
bila progonjena. Kršжanska himna Te Deum pjeva, «muиenika svijetla
vojska». Njihovo uskrsnuжe (u 20. poglavlju) ne iskljuиuje ostale kršжane,
kao što to znamo iz ostalih dijelova Novoga zavjeta (1. Korin. 15, na
primjer). Razlog iz kojeg su oni prikazani na nebu je vjerojatno zato jer
su umrli muиeniиkom smrжu. Ovaj naizgled ekskluzivizam je tipiиno
hebrejski idiom – kada se na hebrejskom jeziku kae «ovo, ali ne ono»
zapravo znaиi, «ne samo ovo, veж takoрer i ono». Ne samo da жe idovski
muиenici biti opravdani uskrsnuжem i vladavinom (tema Danijelove
knjige), veж isto tako i ostatak Crkve.
Daljnji sud жe se odvijati u carstvu zvijeri gdje жe njegov stanovnici uporno odbijati pokajanje.
8. poglavlje poиinje s interludijem tijekom kojeg se molitve za osvetom
Bojeg naroda se sakupljaju i donose pred Boga. Ovo i slijedeжe, deveto
poglavlje, opisuju pošasti koje prate zvukove trublji, a koje su rezultat
ovih molitvi.
119
8,2 I vidjeh: sedmorici anрela što stoje pred Bogom dano je sedam trubalja Kao
što se i idovska Nova godina najavljivala trubama (Lev. 23, 24; Broj.
29, 1) tako жe i dan Gospodnji biti najavljen eshatološkim zvucima truba
(usp. cf. Iza. 27,13; Joel 2, 1; Mat. 24, 31; 1 Kor. 15, 52; 1 Sol. 4,16).
Deseto poglavlje sadri interludij do objave sedme trublje koja nas
vraжa na kraj šestog poglavlja (sedmi peиat) toиnije na trenutke prije
Mesijinog dolaska.
11. poglavlje nas vodi do Izraela nakon иega se oglašava sedma trublja
(redci 15-19). Ovdje nam se prvi puta govori o periodu od tri i pol
godine tijekom koje жe se svjedoиiti Izraelu i Boji narod жe se odvojiti
od onih koji odbacuju Boga.
12. poglavlje se nastavlja baviti dogaрajima u Izraelu. Govori nam o
oиuvanju pobonog ostatka u Izraelu tijekom strašnih progona koje жe
pokrenuti europski diktator i njegove izraelski kolega, antikrist. Sotona
je poraen i time je prokrиen put Izraelu da istupi na scenu kao nacija
koja жe povesti svijet u štovanju Pravoga Boga, naciju odakle жe Mesija
vladati nad svom zemljom.
12,6. A ena pobjee u pustinju gdje joj Bog pripravi sklonište da se ondje hrani
tisuжu dvjesta i šezdeset dana.: Iako se ovo jasno odnosi na buduжnost (3,6
godine) nešto sliиno se dogodilo palestinskoj crkvi. Pobjegli su u podruиje
današnjeg Jordana kako bi pobjegli od neprijateljskih nasrtaja carske
vlasti koja je tijekom prvog stoljeжa provodila kampanju protiv kršжana
Rima i Male Azije.
U 13. poglavlju иitamo o dvije zvijeri – diktator Europske zajednice i
antikrist, vladar Izraela koji ga podrava i ohrabruje Izrael da ga štuje
kao dobroиinitelja.
13,1 na glavama bogohulna imena Ukazuje na to da жe taj rimski car posljednjih dana potraivati pravo na boansku иast, ili on sam ili жe to
иiniti netko drugi za njega.
13,18. 666 Popularno tumaиenje pravog znaиenja 666 jest da je ono zbroj
slova titule «Nero Caesar» napisan na hebrejskom ili aramejskom (toиnije,
titula, napisana na naиin da se dobije potreban zbroj, se pojavljuje u
aramejskom dokumentu Neronove vladavine iz Wadi Murabba’ata u
Jordanu). Postoji još jedan popularan prijedlog tumaиenja ovog zbroja,
a to je da je Ivan imao na umu jedan novиiж koje je u ono vrijeme bio u
upotrebi u Aziji na kojem je skraжena titula cara Domicijana na grиkom
(‘Emperor Caesar Domitian Augustus Germanicus’) iznosila 666. Meрutim,
120
nije moguжe biti potpuno siguran u pravo znaиenje. Još je jedna moguжnost, znaиenje broja 666 je иovjek (6) koji tvrdi da je bog (3).
14. poglavlje je vrsta interludija. U išиekivanju Mesijine milenijske vladavine, opisuje Ga se kako veж stoji na gori kraljevske vlasti okruen s
mnoštvom od 144.000 spašenih Izraelaca koji se raduju. Poglavlje završava
opisom dvije etve. Obje etve ukljuиuju uništenje poganskih vlasti koji
su došle uništiti Izrael (usp. Joel 3:13).
14,14-20. etve: u Otkrivenju se spominju dvije etve 14,14-20. Obadvije
vjerojatno predstavljaju uništenje pogana koji su eljeli uništiti Izraela u
armagedonskoj bitki (usp. Joel 4,12-13). Bitva se dogaрa u Izraelu (1.600
stadija = 300 km, koje je duina te zemlje). Budite se, narodi, stupajte u
Dolinu Jošafat, jer жu ondje sjesti da sudim (tj. kaznim) svim okolnim narodima.
Hvatajte se srpa: ljetina je zrela. Ustanite, siрite: tijesak je pun, prelijevaju se
kace, jer je velika zloжa njihova.«
15. poglavlje opisuje radost sigurnosti Bojeg naroda u Bojoj prisutnosti
nakon što su se oduprli zvijeri. Zatim slijede pripreme za nove osude.
15,8 nitko ne mogaše uжi u hram dok se ne navrši sedam zala sedmorice anрela
svetište je bilo nedostupno jer je vrijeme posredovanja prošlo.
16. poglavlje opisuje te osude koje završavaju u istom trenutku kao i
prijašnje osude, ovoga puta u vrijeme konaиne bitke kod Harmagedona.
16,15 Blaen onaj koji bdije i иuva haljine svoje da ne ide gol te mu se ne vidi
sramota! Prema Mišni, kapetan hramske garde u Jeruzalemu je obilazio
svoj okrug noжu i ukoliko bi иlana hramske garde uhvatio kako spava
na dunosti uzeo bi mu odjeжu i zapalio i poslao ga kuжi golog i osramoжenog. Usporedi 3,18.
TEMATIKA:
Sudovi: Sudovi (prvenstveno na carstvu zvijeri) su nam predstavljeni
onim redom kojim su bili otkriveni Ivanu u viziji koju je vidio. Kako semitski stil ima tendenciju da se odjednom bavi samo jednim predmetom, nije vjerojatno da je redoslijed kronološki: vjerojatno se znaиajno
preklapaju, kako slijedi:
peиati
1
2
3
4
5
6
7
trube
1 2 3 4 5 6 7
иaše
1234567
Za semitski stil karakteristiиno je da najprije daje široki pregled do-
121
gaрaja sa kasnijim vraжanjem da bi se dodalo više detalja. Kronološki,
apokaliptiиke vizije skaиu natrag-naprijed brzinom koja zbunjuje naše
zapadnjaиke mozgove. Na primjer, tema muиeništva dodirnuta je u 6,911, ali proširena je u sljedeжim ulomcima: 12,13-17; 13,7-8.15; 14,13.
Nevolje i srdba: Ovdje trebate zapaziti da je jedan od kljuиeva za
tumaиenje Otkrivenja razlika koju Ivan иini izmedu dvije vane rijeиi ili
pojma – nevolje i srdbe. Njih zamijeniti i uиiniti da se odnose na istu
stvar izazvat жe potpuno nerazumijevanje onoga što je reиeno. Nevolje
(patnje i smrt) oиito su dio onoga što je Crkva trpjela i još je trebala pretrpjeti. Boja srdba, s druge strane, jest Njegov sud koji жe se izliti na
one koji su muиili Boji narod. Iz svakog konteksta u Otkrivenju jasno
je da Bnji narod neжe trpjeti Boju strašnu srdbu kad bude izlivena na
njihove neprijatelje, ali je isto tako jasno da жe stradati od ruku svojih
neprijatelja. Ova razlika, zamijetimo, savršeno se uklapa u ostali Novi
zavjet. Vidite, na primjer, 2. Sol 1,3-10 gdje se Pavao “ponosi” “progonstvima i nevoljama” Solunjana (upotrijebljena je ista grиka rijeи za “nevolje”), ali on takoрer dodaje da жe Bog na kraju suditi “vašim muиiteljima”
(u grиkom glagolski oblik za “nevolje”).
Posljednjih 7 godina povijesti ovoga svijeta uиinjeno je sliиnim drami.
Uиesnici su nam predstavljeni negdje oko polovice knjige.
1. Konfederacija deset naroda (oivljeno Rimsko carstvo) koju vodi
diktator zvani (prva) Zvijer koja izlazi iz mora (t.j. poganskih naroda).
Ovaj diktator zahtijeva da ga se štuje i ubija one koji to odbijaju. Neki жe
dravu 10 naroda vidjeti kao posljedna permutacija EU. Vjerojatno жe
se morati dogoditi nekavi oblici (ekonomska?) kriza da bi to postala
stvarnost. Drugi nam govore da je to ponovno oivljeno Rimsko carstvo
(koje simbolizira crveni zmaj). Svakako, ova carstvo je opisano kao je
bio Rim na kraju prvog stoljeжja.
2. Izraelski narod koga vodi lani mesija, nazvan Antikrist ili lani
prorok (druga zvijer). Izlazi iz zemlje (vjerojatno izraelske). On жe ponovno izgraditi Hram. Prema Danielovoj knjizi, ovaj иovjek (sigurno na
иelu grupe otpadniиkih izraelaca) potpisuje sedmogodišnji ugovor sa
zapadnim diktatorom koji mu garantira zaštitu i slobodu štovanja. Ovaj
ugovor se krši nakon 3 i pol godine kad se ovaj nameжe da ga štuju u
Hramu i tako idovski narod pada u idolopoklonstvo (nazvano velikim
otpadom). Zbog toga se Boji sud obara na naciju u formi Velikih nevolja.
Boji ostatak napušta Izrael i sklanja se (u Petri?) kod drugog naroda (u
Jordanu?). Velike nevolje skoro su prikazane kao repriza progonstva
izraelskoga naroda pod Antiohom Epifanom iz vremena Makabejaca.
122
Samo povratak Mesije, kad sve izgleda izgubljeno, spašava narod
od totalnog istrebljenja od ruku njegovih neprijatelja.
17. poglavlje opisuje veliku bludnicu koja predstavlja kult Rimskoga
cara i njegove suvremene ekvivalente.
a) Babilon (ili velika bludnica) simbolizira imperatorski kult (štovanje careva lika): rimska manifestacija poganstva koji je suprotstavljan
Bogu.
b) Tir predstavlja razuzdani, bezboni trgovaиki duh.
c) Crveni maj predstavlja demonizirano pogansko carstvo u svom
posljednom (ponovljenom, Rimskom) obliku.
17,2 s kojom su bludniиili kraljevi zemlje i pozemljari se opiše vinom bluda
njezina.«: Zakljuиuje politiиke i ekonomske sporazume koji su takoрer
imali i religijske posljedice ukljuиujuжi i prihvaжanje kulta cara. «kraljevi
zemlje se opiše vinom bluda njezina»: Usp. 14:8; ovo se odnosi na dominaciju Rima nad Mediteranskim zemljama.
17,5 Na иelo joj napisano ime – tajna: «Babilon veliki, mati bludnica i gnusoba
zemljinih.» Ovo ime je napisano na njezinom иelu, Tajna. «Tajna» nam
govori da njezino ime (kao što su rimske prostitutke svoje ime imale
ispisano na иelima) ne trebamo shvatiti doslovno, veж alegorijski: piše
«Babilon veliki», ali se misli na «Rim» (usp. Redke 9,18). «Mati bludnica
i gnusoba»: to se odnosi na koncentraciju idolopoklonstva, praznovjerja
i poroka u carskom gradu.
17,9-11: Tu se hoжe mudre pameti! Sedam glava sedam je bregova (tj. Rima) na
kojima ena (imperatorski kult) sjedi. A i sedam kraljeva: pet ih (vjerojatno
August, Tiber, Gaj, Klaudije i Neron) veж pade, jedan jest (Vespazije), a
jedan (Tit) još ne doрe: kada doрe, ostati mu je zamalo (vladao je 79.-81.). I
Zvijer koja bijaše i više nije, osma (drugi Tit – europski diktator ili prva
zvijer) je, a iz broja je njih sedmero (on je utjelovljenje svih drugih rimskih
cara), i ide u propast. Usp Daniel 9,26-27: A poslije šezdeset i dvije sedmice
(krajem 69. sedmice), bit жe Pomazanik (tj. Mesija) pogubljen, ali ne za sebe
(neki prijevodi: ostat жe bez potomstva, što je za idove tragedija; vidi Iz
53,8). Narod kneza koji жe doжi razorit жe Grad i Svetište (general Tit razorio
je Jeruzalem 70. poslije Kr.); svršetak im je u propasti, a do svršetka rat, i
pustošenje (to se odnosi na razdoblje izmeрu pada Jeruzalema i poиetka
70. sedmice: vidi Mt 24,6). On жe (tj. vjerojatno diktator Europe, Titov
rimski nasljednik; nastavak Rimskog carstva u drukиijem obliku) sklopiti
savez s mnogima (tj. s veжim dijelom idovskog naroda pod vodstvom
Antikrista, lanog Mesije) za jednu sedmicu (sedam godina); a u polovici
123
sedmice (tri i pol godine) prestat жe rtva i prinos (ukinut жe hramske obrede
i uspostaviti oboavanje samoga sebe), na vrhu Hrama bit жe grozota pustoši
(idolski kip koji uzrokuje pustošenje) sve do svršetka (do dolaska Mesije),
dok se pustošenje (Boji Sud i Velika nevolja) ne obori na pustošnika. (Antikrist
koga жe Isus pogubiti o svom dolasku: vidi 2 Sol 2,8).
18. poglavlje govori o padu tog carstva i sustava. Opisuje pad Babilona
koje simbolizira carstvo zvijeri. Nastavlja se tema pada velikog Babilona,
ali sada je predstavljena u okvirima uništenja velikog trgovaиkog grada.
U Ivanovo doba Rime je bio središte svjetske trgovine.
19. poglavlje predviрa uvoрenje mesijanskog razdoblja – prikazano
kao Jaganjиeva gozba. Zatim slijedi opis Mesijinih djela kojima poraava
poganske sile i vraжa Izrael na njegovo zakonito mjesto u Bojim naumima. Drama završava Armagedonom (pogl. 19.), konaиnom bitkom u
Izraelu koja pokazuje potpuno uništenje vojski koje su se slile da bi
uništile Izrael. Ovo se dogaрa pri povratku Mesije koji ih osobno pobjeрuje. Dogaрji povezani s tim posljednjim kataklizmiиkim sudom nazvani su Danom Gospodnjim, vremenom Jagnjetova gnjeva. Иini se da
ova drama se dogaрa tijekom 24 sata, te oni koji nisu spremni nemaju
vrijeme da se predomisle. Biblija ne kae da Isus moe se vratiti bilo
kada, veж da kad se vrati, to жe biti iznenadno – sve жe se dogoditi velikom brzinom.
Za to vrijeme sotona je vezan tako da ne moe ponovo zavoditi narode. U tom odluиnom иasu, oni Izraelci koji budu preivjeli (treжina
naroda) konaиno prihvaжaju Isusa kao Mesiju. Nastupaju uskrsnuжe i
sudovi i zapoиinje mesijanska vladavina na zemlji. Boji narod s njim
vlada i upravlja svijetom, a Izrael vodi svijet u štovanju Boga, uиeжi njegove stanovnike (one koji su preivjeli) njegovim putovima i volji. Boji
i Jagnjetov tron stoji na središnjem trgu, a to je središte grada, kao što
je svetinja nad svetinjama bila centar Hrama. Nikakav hram više ne
skriva Svemoguжeg od pogleda njegovih ljubljenih. Njegove sluge voljno
mu slue. Gledaju mu lice (tj. staju mu na razpolaganju) i direktno primaju naredbe, a njegovo ime im je utisnuto na иelima. Njegovi жe glasnici
izlaziti da bi nosili njegove zapovijedi i bili izvršioci administracije, a
autoritet жe se jasno oиitovati svima na njihovim иelima.
Na kraju mesijanske vladavine sotona je pušten i organizira posljednju pobunu. Narodi napreduju prema Novom Jeruzalemu, ali bivaju
zaustavljeni na putu i uništeni vatrom. Stari svijet išиezava i dolazi po-
124
sljednji sud na kojem su svi oni koji prije nisu bili suрeni. Nakon toga
Bog stvara novo Nebo i novu Zemlju koju жe nastavati samo oni koji su
pravedni (tj. pravi vjernici) i koja je, za razliku od milenija, rezervirana
iskljuиivo za Boji narod.
U 20. poglavlju иitamo o nebeskom ediktu koji nareрuje obnovu Izraela,
a što ukljuиuje i vladavinu Mesije s Crkvom iako je glavni fokus na muиenicima. Opis milenija nalazimo nešto kasnije u 21. i 22. poglavlju, a
ono što slijedi jest opis pobune na kraju milenija i Posljednji Sud koji
slijedi.
Poglavlja 21. i dio 22. opisuju milenij s naroиitim naglaskom na novom
Jeruzalemu od kuda жe Mesija sa svojim svetima vladati nad иitavom
zemljom. Jedino redci 21,1-8 opisuju, иini se, ono što se naziva «posljednje
stanje» u kojem više neжe biti smrti i neobnovljenih ljudi.
21,1 ni mora više nema, more je idovima bilo simbol razdvajanja (a ne
kao kod Grka, sredstvo komunikacije); nadalje, kroz Bibliju more je
simbol nemirne nepokornosti (usp. Job 38, 8-11; Psal. 89, 9; Iza. 57, 20).
21,8. Kukavicama pak, nevjernima i okaljanima... Karakteristiиno za
Ivanovo pisanje, popis onih koji su izuzeti iz blagoslova novoga stvorenja
poиinje s onima koji su se zbog straha od progonstva odrekli vjere.
21,16. Grad se stere u иetvorini. Grad koji Ivan opisuje je kocka, poput
Svetinje nad svetinjama u Solomonovom hramu (1. Kralj. 6,20) i kao i
nebeski Jeruzalem u Talmudskom traktatu Baba Bathra 75b.
22. poglavlje završava s posljednjim pozivom na pomirenje s Bogom,
sada prije negoli bude kasno, jer kada iznenada doрe kraj bit жe kasno
za promijeniti stranu (22,11)
22,11 Nepravednik neka samo i dalje иini nepravdu! Okaljan neka se i dalje
kalja! Pravednik neka i dalje ivi pravedno! Svet neka se i dalje posveжuje!«
Zato jer je vrijeme kratko biti жe vrlo kratki period prilike za pokajanje
i promjenu: okaljani жe se i dalje kaljati, a pravedni жe i dalje biti pravedni
(redak 11; usp. Dan. 12,10).
_______________________________________________________________
125
OPЖI PREGLED IZVORA I LITERATURE
Gordon Fee i Stuart: Kako u Bibliji proиitati ono što piše ATF, 2010, Hrvatska
Frank Michaeli: 39 livres en un seul: pour mieux lire l’ancien testament
Francuska
Walter Kaiser: Towards an Old Testament Theology Zondervan 1991,
SAD
Walter Kaiser: The Promise-Plan of God Zondervan, 2008. SAD
126
127
DOKAZI KRISTOVOG USKRSNUЖA
Isus je bio neobiиan i dojmljiv иovjek. U tri godine djelovanja bio je
nezaobilazna tema razgovora u Palestini. Magnetska osobnost i zaиuрujuжa moж iscjeljivanja privlaиile su velika mnoštva ljudi koji su satima
pratili njegove govore, kao i ogroman broj sljedbenika iz svih društvenih
slojeva. Svi se pitali: «Je li on doista Mesija i Sin Boji?»
Isus je pokopan u petak naveиer u grobnicu bogataša Josipa iz Arimateje (hebr. Ramatajim) koji ga je skinuo s kria nakon što ga je rimski
straar proglasio mrtvim. Kako se tijela razapetih obiиno nisu pokapala,
jasno je da je Isus uivao potporu utjecajnih krugova. Ipak, sva иetiri
Evanрelja nam govore da je grob bio prazan veж u nedjelju ujutro te
nadalje spominju jedanaest razliиitih susreta uskrslog Isusa s drugim
ljudima. Kako su se susreti odigrali s razliиitim skupinama ljudi (od
pojedinaca pa do skupina od više od pet stotina osoba) ova se izvješжa
ne mogu svrstati kao priviрenja. Povrh toga, nemoguжe ih je odbaciti
kao hotimiиni pokušaj širenja nekakve dobronamjerne prijevare.
Na temelju iskaza kršжani zakljuиuju kako je došlo do tjelesnog uskrsnuжa. Isus je uskrsnuo u tijelo neograniиeno vremenom i prostorom.
Prolazio je kroz zatvorena vrata; pojavljivao se i nestajao u trenutku.
No njegovo tijelo je bilo иvrsto te je mogao lomiti kruh i jesti, putovati
a da nitko ne zamijeti nešto neobiиno.
Narav uskrsnuжa. To je nedvojbeno bio иudesan dogaрaj, jer smrt je
svemoжna sila kojoj se ništa ne moe oduprijeti. Nešto ili netko izvana
treba prodrijeti u smrt da bi ishodio osloboрenje. Oиito se radilo o fiziиkom dogaрaju, te ga se ne moe protumaиiti kao neprestani »Kristov
utjecaj«. Tijelo mu je bilo preobliиeno, poslije uskrsnuжa posjedovalo je
natprirodne osobine, a poslije uzašašжa širilo je svjetlo jasnije od sunca
(Dj 26,13; Fil 3,21). Taj dogaрaj je neprekidnost djelovanja (Otk 1,18;
Heb 7,25). Nije se radilo o vraжanju u ivot, kao kod Lazara i drugih
koji su se vratili iz mrtvih, jer su oni kasnije ipak umrli. Bio sam mrtav,
ali, evo, ivim u vijeke vjekova i imam kljuиeve smrti i podzemlja (Otk 1,17).
Odatle slijedi da moe zauvijek spašavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer
uvijek ivi da posreduje za njih (Heb 7,25).
128
Dokazi uskrsnuжa. U Novom se zavjetu nalaze izvještaji svjedoka o
ivotu, smrti i uskrsnuжu Isusa, koji je za sebe tvrdio da je Mesija. Osnova
za tu tvrdnju je trostruka:
i) ispunjenje starozavjetnog proroиanstva;
ii) svjedoиanstva o иudima koja je иinio i o izravnu Bojem glasu.
iii) dokaz o uskrsnuжu, koje nije samo prorekao, veж je ono stavilo
peиat na ostale Njegove tvrdnje. Analiza izvještaja o uskrsnuжu, prisiljava
nas da tvrdnju shvatimo ozbiljno. Da je Isus stvarno ustao iz mrtvih
najbolje moemo vidjeti ako razmotrimo ostale moguжnosti.
1) Jedna je da je Isus samo naizgled umro, da je pao u komu, a zatim
ponovno za neko vrijeme oivio. Ali Njegova je smrt dokazana okrutnim
udarcima koje je podnio, šestosatnim visenjem na kriu, probadanjem
Njegova boka kopljem i, kao posljedica, izbijanjem vodenaste tekuжine
(vjerojatno se radilo o perikardalnoj tekuжini) i krvi, djelomiиnim
balzamiranjem i oblaиenjem u mrtvaиku odjeжu te, na kraju, zatvaranjem
u grob. Da bi se vjerovalo da Isus nije umro, potrebno je gotovo isto toliko lakovjernosti koliko i vjere da bi se vjerovalo da je uskrsnuo od
mrtvih.
2) Neki govore da su uиenici ukrali Isusovo tijelo. Meрutim, da bi to
uиinili, uиenici bi morali nadvladati rimsku strau, što je vrlo nevjerojatno, ili je podmititi, što je isto tako nevjerojatno, buduжi da su straari
znali da жe biti kanjeni smrжu dogodi li se kraрa Isusova tijela. To što
mrtvaиka odjeжa nije leala razbacana (иak ni razmotana), i što je turban
bio uredno smotan i odloen na stranu, govori protiv toga da je tijelo
na brzinu bilo ukradeno. Lopovi obiиno ne gube vrijeme na pospremanje.
U tom bi sluиaju tijelo vjerojatno uzeli s povojima. Iznenaрenje, pa иak i
nevjerovanje uиenika u Isusovo uskrsnuжe, pokazuju da tijelo nisu ukrali
– osim ako nisu hinili iznenaрenje i nevjeru kako bi priиa zvuиala
uvjerljivo. Meрutim, oиekivati toliku lukavost od prvih kršжana, uistinu
je previše. Pored toga, još je nevjerojatnije da bi se izmislile priиe u
kojima su apostoli prikazani kao oni koji ne vjeruju u uskrsnuжe, buduжi
ih je rana Crkva uskoro poиela duboko poštovati.
3) Neki, opet, smatraju da su uиenici imali priviрenja. Meрutim, autori
Novog zavjeta daju dokaze o Isusovim ukazanjima na razliиitim mjestima i u razliиito vrijeme, razliиitim osobama, od jednoga do nekoliko
stotina. U 1 Korinжanima Pavao one koji sumnjaju, potiиe da pitaju
oиevice! Bilo je previše pojavljivanja i suviše su se razlikovala da bi bila
priviрenja. Љtoviše, uиenici su psihološki bili nespremni za priviрenja
(halucinacije), jer nisu oиekivali da жe Isus uskrsnuti i, zapravo, nisu
129
vjerovali prvim izvještajima o Njegovom uskrsnuжu iz mrtvih. Kad je
poиeo kruiti glas o Isusovu uskrsnuжu, nevjerni su idovi jedino trebali
pokazati umrlo tijelo. Ali oni to nikada nisu uиinili! Isti prigovor vrijedi
i protiv izjave da su uиenici došli do pogrešnog groba. Zašto idovi
nisu potraili Isusovo tijelo u pravom grobu? Oni su morali toиno znati
gdje se grob nalazi, jer su upravo oni nagovorili Pilata da ondje postavi
strau.
4) Ostali prigovaratelji objašnjavaju da su uиenici stvorili izvještaj o
Isusovom uskrsnuжu po uzoru na umiranje i uskrsavanje bogova u poganskoj mitologiji. Ali razlike su mnogo veжe nego sliиnosti. Graрa
mitova nije nimalo povijesna kao ona u izvještaja o uskrsnuжu Novoga
zavjeta. U Novom zavjetu ne postoji nikakva veza izmeрu umiranja i
oivljavanja prirode svake godine, kao u poganskim mitovima o plodnosti. U Starom se zavjetu oиekivalo uskrsnuжe tijela, ali se oštro osuрivao
svaki poganski mit o plodnosti.
Stvarni naиin izvještavanja u Evanрeljima uvelike se suprotstavlja
obilatim maštarenjima mitova. Izvještaji o uskrsnuжu javljaju se veж u
ranoj Crkvi i nije bilo razdoblja potrebnih za razvoj detaljne mitologije.
Pavlova pobjedonosna izjava da veжina od 500 ljudi, koji su u isto vrijeme
i na istom mjestu vidjeli uskrslog Isusa, još uvijek ivi, i da ih se stoga
moe pitati, nevjerojatno je smjela, ako je cijela priиa rezultat mitološkog
razvoja.
5) Nešto vjerojatno jedinstveno je natjeralo uиenike-idove da promijene dan štovanja sa subote na nedjelju. Bili su ili prevareni (u tom su
sluиaju idovi koji nisu vjerovali, kršжanski pokret mogli ugušiti, da su
našli Isusovo tijelo), ili su obmanuli svijet. S psihološke je strane nevjerojatno da bi uиenici voljno podnosili muиenje i smrt za nešto za što
su znali da je izmišljeno. Isto je tako nepojmljivo za stari vijek da bi oni
koji su izmislili takvu priиu, kao prve oиevice uskrslog Mesije naveli
ene. Иovjek ne mora smatrati Novi zavjet Bogom nadahnutim da bi
osjetio snagu povijesnih dokaza o Isusovu uskrsnuжu. Biblijske izvještaje
moemo objasniti иak i ako ih ne smatramo boanski vjerodostojnima.
Unaprijed reжi da se tako nešto nije moglo dogoditi, prava je prepreka
vjeri u uskrsnuжe Isusa Krista.
6) Torinsko platno na sebi sadri otisak иovjeka za kojeg mnogi
struиnjaci vjeruju da je bio Isus Krist. Pritom se pozivaju na иinjenicu da
bi ovakav otisak mogao nastati iskljuиivo uslijed izboja radijacije znatne
jaиine. Emisija snane energije odnosila se na ono što kršжani nazivaju
uskrsnuжem pri иemu se Isusovo tijelo preobrazilo u djeliжu sekunde
130
istovremeno utisnuvši trag na platnu u koje je bilo umotano. Kako je
platno nosilo dodatan teret od 30 kg mirisnih smola i alojevine priиvršжenih lanenim vrpcama, u trenutku se napuhalo zbog иega je popustilo.
Platno i omotaи oko glave su stoga ostali na istom mjestu gdje bi se nalazili da je tijelo ostalo nepomaknuto. Ivanu je to bio dokaz da je došlo
do uskrsnuжa, a ne do oivljavanja polumrtvog иovjeka: «(Љimun Petar)
ugleda povoje gdje lee i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio
uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uрe i onaj drugi
uиenik koji prvi stie na grob i vidje i povjerova…». (Ivan 20,68). Ove
dogaрaje potvrрuje i opis uskrsnuжa iz 28. poglavlja Evanрelja po Mateju.
I evo, nastade silan potres; jer anрeo Gospodnji siрe s neba, pristupi, odvali
kamen i sjede na nj. Pojava mu bijaše kao munja, a odijelo mu bijaše bijelo kao
snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše straari…
IMPLIKACIJE USKRSNUЖA
Znaиaj uskrsnuжa temelj je cjelokupnog novozavjetnog uиenja.
i) Njime je obranjen pojam odgovornosti pred Bogom: u Bibliji je
uskrsnuжe tijesno povezano sa sudom. Ljudi жe biti uskrišeni te suрeni,
odgovarat жe pred Bogom za svoje ivote. Ako nema uskrsnuжa, nema
ni odgovornosti pred Bogom. Zato Pavao kae, ako mrtvi ne uskrsavaju:
jedimo i pijmo jer sutra mremo. (1 Kor 15,32)
ii) Njime je obranjen je takoрer i pojam uskrsnuжa: dokazano je da
Biblija ima pravo kad u Knjizi Danielovoj govori o uskrsnuжu (Dan 12,13).
iii) Uskrsnuжem Bojim, Krist je zapeиatio svoje tvrdnje da je On
Mesija, Boji Sin, Spasitelj, sudac svih ljudi, gospodar povijesti. Uskrsnuжe daje punovaljanost Kristovu ivotu, djelu i smrti (Rim 1,4, Dj 2,2224.26; 3,13; 5,30 i dalje, 13,2830).
iv) Uskrsnuжe pokazuje da je Bog prihvatio Kristovo djelo na kriu
(Rim 4,25, 1 Kor 15,17), a je dokaz da je Bog prihvatio rtvu svog Sina i
to sinovljevo djelo иini valjanim.
v) Kristovo uskrsnuжe je jamstvo da жe i vjernici iskusiti isto slavno
uskrsnuжe (1 Kor 15,20). Isus, koji je bio predan zbog naših grijeha i koji
uskrsnu radi našeg opravdanja (Rim 5,24).
A ako Krist nije uskrsnuo, vi ste još u svojim grijesima (1 Kor 15,17)
. …a koji se uskrsnuжem od mrtvih – po Duhu Svetom – pokazao kao Sin
Boji (Rim 1,4).
Dakle (zbog uskrsnuжa) neka sav dom Izraelov sa sigurnošжu spozna da je
Bog uиinio i Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli (Dj 2,36).
131
Njega je Bog desnicom svojom uzvisio za Voрu i Spasitelja, da dadne Izraelu
obraжenje i oproštenje grijeha (Dj 5, 31).
Tako (zbog uskrsnuжa), braжo, znajte da se po ovom navješжuje oproštenje
grijeha (Dj 13,38).
Uskrsnuжe takoрer ispunjava Kristova obeжanja. Mogao ih je ispuniti
jedino ako uskrsne. To je poslanje Duha, stalna prisutnost s uиenicima,
Gospodinov povratak. To je i zalog našega uskrsnuжa.
TORINSKO PLATNO
Nakon što je odbio zanijekati da je Mesija, Isusa iz Nazareta su idovske vlasti osudile na smrt. Rimski upravitelj Poncije Pilat koji je morao odobriti odluku isprva ga je pokušao spasiti. No ubrzo je uvidio da
bi ga protivljenje moglo koštati poloaja, te je popustio predavši ga
иuvarima. Oni su pak Isusa išibali i odveli na razapinjanje. Bila je to
kazna predviрena za osuрenike koji nisu bili graрani Rima, prije svega
robove, pobunjenike i lane proroke.
U torinskoj Katedrali nalazi se predmet poznat kao torinsko platno
u kojem je navodno pokopan Isus. Pri istraivanjima provedenima 1988.
godine metodom odreрivanja starosti pomoжu radioaktivnog izotopa
ugljika (14C ), kojima je vrijeme njegova nastanka odreрeno izmeрu
1260. i 1390. godine, nisu uzeta u obzir dva bitna иimbenika. Naime,
ukoliko je platno, u trenucima Isusova uskrsnuжa, bilo podvrgnuto izbojima radijacije poveжana bi koliиina 14C platno иinila «mlaрim» nego
što zapravo je. Osim toga, nakupljene gljivice i prašina takoрer bi utjecali
na ishod ispitivanja. Zato bi pri svakom istraivanju omotaиi mumija
bez iznimke bili proglašavani znatno starijima od tijela koja su u njima
bila zamotana. Povrh toga, poznato je da ispitani uzorak tei 42 g po
иetvornom centimetru dok je prosjeиna teina materijala tek 23 g/cm2.
Oиito su uzorci bile krpice kojima se pokrila šteta nastala na platnu
nakon njegovog zapaljenja u srednjem vijeku.
Platno sadri otisak iz kojeg moemo išиitati dodatne okolnosti raspeжa i smrti umotanog иovjeka. U Evanрeljima nalazimo da je Isus bio
izbiиevan prije raspinjanja na kriu što potvrрuju tragovi na pokrovu
koji ukazuju da je rtva primila izmeрu 90 i 120 udaraca, i to biиem na
kojem su se nalazili sitni remeni ispunjeni bodljikavim kuglicama. Njihova
132
je jedina svrha bila da ogule kou sa rtvinih leрa. S obzirom na kutove
pod kojima su udarci padali rtvu su biиevale dvije osobe od kojih je
ona nia bila okrutnija.
Rimski vojnici su takoрer udarali Isusa u dvorištu Antonijeve utvrde.
Stoga ne zaиuрuju ogrebotine i mrlje od krvi koja je curila iz posjekotina
na glavi. Tragovi kvrga ukazuju na iznakaenost rtve na иijem se desnom obrazu stvorila duboka rana, dok je nosna pregrada bila potpuno
smrskana snanim udarcem.
Ivan u Evanрelju piše da su Isusa odveli na razapinjanje oko šest sati
ujutro. Isus koji je isprva nosio kri na ramenima bio je posve iscrpljen
udarcima te takav napor nije mogao podnijeti. Stoga je Љimun Cyrenski
ponio kri umjesto njega. Ispred njega je hodao glasnik vjerojatno noseжi
natpis s optubom. Rane na ramenima koje primjeжujemo na platnu nastale su zbog struganja teškog predmeta, oиito grede rimskog kria
dok posjekotine na koljenima ukazuju da je rtva neprestance padala na
ka-menito tlo u nemoжi da pad ublai rukama.
Po dolasku na Golgotu Isus je razapet. Njegovo tijelo je bilo gotovo
posve golo (osim prekrivenih slabina). Polegnut je na kri na koji je prikovan probijanjem zglobova šaka. Kri je zatim podignut i priиvršжen
na ranije postavljeni stup. rtvine noge više nisu doticale tlo.
Nedavno otkriжe izraelskih arheologa vezano uz kostur иovjeka razapetog u Jeruzalemu otkrivaju nepoznate pojedinosti cijelog postupka.
Osim zglobova šake, klinom dugaиkim 16 centimetara bi na kri bile
pribijene obje noge razapetog. Natpis s optubama priиvrstio bi se na
vrh kria. Umiranje je obiиno trajalo više od 36 sati, a ponekad i do 9
dana. Stoga bi razapetog иuvala straa od stotnika i иetiri vojnika koji
su trebali sprijeиiti bilo kakav pokušaj spašavanja.
Dok je visio na kriu Isus je tri puta progovorio. Molio je Boga da
oprosti rimskim vojnicima jer ne znaju što иine. Potom je jednom od
dvojice osuрenika koji su bili s njim obeжao da жe biti u raju prije svršetka
dana. U konaиnici je zatraio od Ivana da se brine za njegovu majku.
Zatim saznajemo iz Evanрelja da je tajnovita tama zakrila zemlju u razdoblju od tri sata, i to od podneva do tri sata popodne,. Naposljetku je
Isus uzviknuo: «Boe moj, Boe moj, zašto si me ostavio?» Kada je nedugo potom rekao: «Svršeno je!», nastupila je smrt. Oиito se radilo o
voljnom иinu.
No koji su tjelesni uzroci smrti? Medicinski dokazi koji se daju išиitati
iz platna ukazuju na zastrašujuжu smrt gušenjem. Kako su mu se ruke
nalazile u razini ili iznad glave njegovo tijelo bi se s vremenom objesilo
133
viseжi na klinovima. U prsima bi se pojavili grиevi koji bi potpuno onemoguжili disanje zbog иega bi se razapeti morao uspeti na noge kako bi
disao. I tako sve do trenutka kada bi mu se tijelo ponovno objesilo. Naposljetku se više ne bi mogao pridiжi te bi nastupila smrt gušenjem.
eleжi ubrzali smrt rimski bi vojnici иesto slamali noge razapetih rtava
one-moguжivši im da se pridignu. No ni Isusove, kao ni noge иovjeka
umo-tanog u platno, nisu bile slomljene. Na desnoj strani platna razvidna
je krv, kao i neka prozirna tekuжina. Obje su istekle iz rane na desnoj
strani tijela. Patolozi su došli do saznanja da bi rimsko koplje zabijeno
izmeрu petog i šestog rebra probolo desnu klijetku srca. Shodno tome,
potekla bi krv i perikardijalna tekuжina koja je prozirna poput vode. Iz
Evanрelja saznajemo da je upravo ovaj dogaрaj uvjerio stotnika da je
Isus mrtav, te je o tome izvijestio Pilata. Nakon što je tijelo predano
Josipu iz Arimateje, ovaj ga je zamotao u laneni pokrov poloivši ga u
kamenu grobnicu posebno namijenjenu Isusu. Ona se i danas moe vidjeti
u vrtu iza kamena koji podsjeжa na mjesto na kojem su Isus i dvojica
razbojnika razapeti.
Torinsko platno nam nadalje otkriva da je razapeti иovjek bio visok
178 cm i teak oko 72 kg. Bio je idov jer je imao blago zamašжenu kosu
dijelom oblikovanu u pletenicu umetnutu ispod ostatka kose. Bio je to
obiиaj mnogih pobonih idova, prije svega rabina.
Analizom peludi došlo se do zakljuиka kako je platno istkano u
Izraelu dok obrazac tkanja upuжuje na razdoblje izmeрu prvog i treжeg
stoljeжa. Najnovija istraivanja ukazuju da pelud i listovi na platnu potjeиu
od biljaka u okolici Jeruzalema koje cvjetaju iskljuиivo u oujku i travnju.
Trag je ostavila i kruna od trnja naиinjena od biljke akuvit ha-galgal koja
raste u Jeruzalemu, i to iskljuиivo u proljeжe.
Dodatnu potvrdu cijeloj priиi o platnu otkriva иinjenica da je na svako
oko mrtvaca stavljen novиiж koji bi ga potpuno zatvorio. Pritom nastali
tragovi upuжuju na novиiжe s likom Tiberija Cezara koje je Pilat dao iskovati izmeрu 29. i 36. godine. Najnovije otkriжe tiиe se natpisa na latinskom i grиkom: «Isus Nazareжanin» kao izvorne rimske obavijesti o
identitetu rtve, proglašenju smrtne kazne i pogubljenju.
Platno isprva natopljeno Kristovom krvi nalazilo se u posjedu Josipa
iz Arimateje. Kasnije je odneseno u Britiju tj. tvrрavu u Edesi. S vrenenom
platno je nadahnulo legendu o Svetom gralu tj. kaleu u kojem se nalazila
Kristova krv.
Nakon Isusova uskrsnuжa platno je završilo u Edesi tj. današnjoj Urfi
u Turskoj gdje je vjerojatno posluilo pri preobraжenju kralja. Iako je
134
Edesa postala kršжanskim gradomdravom, s vremenom je na prijestolje
došao kralj nesklon kršжanstvu. Platno je stoga bilo skriveno na vrh tamošnjih gradskih vrata. Grad su naposljetku zauzeli Turci te je bizantski
car poslao posebno izaslanstvo sa zadatkom preuzimanja platna. Nakon
savjetovanja tamošnjeg turskog upravitelja i sultana, pokrov je prenijet
u Carigrad u zamjenu za naknadu i puštanje muslimanskih zatvorenika.
Kasnije su francuski kriari opljaиkali bizantsku prijestolnicu te je platno
prešlo u posjed vitezova templara dospjevši iz Atene u Francusku. Po
raspuštanju viteškog reda pripalo je obitelji de Charnay i naposljetku
završilo u torinskoj Katedrali gdje se i danas moe vidjeti.
135
DREVNI NARODI BLISKOG ISTOKA
HETITI
Hetiti su u današnjoj Turskoj stvorili moжnu dravu koja je nekoliko
stoljeжa bila svjetska velesila i igrala vanu ulogu u politiиkim odnosima
tadašnjih sila. Sjedište drave bilo je u Hattuši (Bogaš Kцy blizu današnje
Ankare). Na vrhuncu moжi Hetitska je drva bila u vrijeme vladara
Muršiliša, koji je porazio Hurite (odnosno Hivite) u Siriji, i razorio njihov
grad Alep, te prodro do Babilona koji je zauzeo i opljaиkao oko 1595.
pr. Kr. Nakon njegove smrti uslijedilo je dvjestogodišnje razdoblje
nestabilnosti, a potom je poиeo novi uspon drave. U to vrijeme Hetiti
pod svojom vlašжu иvrsto dre Siriju, a pokušaj egipatskog faraona Ramzesa II. da otkloni hetitski utjecaj iz Sirije nije uspio. Drava Hetita propala je poиetkom 12 st. pr. Kr u najezdi filistejaca koje egipatski izvori
nazivaju narodi s mora. Hetiti spomeni u knjizi Postanka su bili rani
dosjelnici iz hetitskog carstva (izvor: Wikipedija, adaptiran).
HURITI
Huriti ili Hurijci su bili narod Starog Istoka tijekom bronиanog doba.
Njihovo podrijetlo nije poznato niti se huritski jezik svrstava u niti jednu
pod poznatih jeziиnih porodica. U povijesti se prvi put pojavljuju krajem
3. tisuжljeжa pr. Kr., a sljedeжih tisuжu godina njihovim naseljenim podruиjima uglavnom vladaju Hetiti. Najveжi uspon Hurita biljei se oko
1500. pr. Kr. kada nastaje kraljevsko Mitanija, veжinski huritske drave
s indoarijskom vladajuжom elitom. Oko 1000. pr. Kr. huritsko stanovništvo apsorbiralo se u Hetite i druge okolne narode, a njihovim se potomcima moe smatrati Urartu иiji se jezik svrstava u istu porodicu huritsko-urartskih jezika. Hurite se ponekad povezuje s biblijskim Horitima iako takva veza nije znanstveno potvрrena (izvor: Wikipedija).
MITANI
Mitani je naziv za huritsko kraljevstvo koje je izmeрu priblino 1500. i
1300. pr. Kr. obuhvaжalo sjever Mezopotamije, jugoistok Anatolije i
sjeverozapada Iranske visoravni. Kraljevstvo je osnovalo ratniиko indoarijsko pleme o иemu svjedoжe brojni Indoarijski jezici i indoarijski leksemi pronaрeni na hetitskim, asirskim i egipatskim dokumentima. Neki
136
struиnjaci misle da su arijci grana tog naroda koji se selila sve do Indije,
preko Iran. Arijci, koji su 1750. prije Krista izvršili invaziju, donijeli su
religiju koja se sastojala od štovanja odreрenog broja bogova koji su
personificirali sile prirode. Arijaci su imali tri razine bogova: one u nebesima, u atmosferi i zemlji, a koji su u odnosu sa tri velika društvena
razreda: sveжenicima, ratnicima, i seljacima. Ovima su dodali i иetvrti
razred: sluge i robove, da predstavljaju glavni predarijacski narod.
Kraljevstvo Mitani postalo je regionalna sila nakon vakuum politiиke
moжi u Mezopotamiji uzrokovanog hetitskim razaranjem kasitskog (usp.
Kuš ili Kaš = kasiti, u Post 2,13) Babilona, dok su sa svjetske pozornice
nestali dva stoljeжa kasnije kada ih pokoravaju Hetiti i Asirci. Vašukani,
glavni grad Mitanskog kraljevstva, nikada nije pronaрen (izvor: Wikipedija).
EGIPAT
Redovite godišnje poplave oko Nila tisuжljeжima su odreрivale naиin
ivota stanovništva i omoguжile rani razvoj visokorazvijene civilizacije.
Prva su naselja nastala veж u 6. tisuжljeжu pr. Kr., a kasnije i dvije drave
(odakle Micrajim – hebrejski dual), Donji Egipat u podruиju delte Nila
te Gornji Egipat juno od delte Nila. Oko 3100. godine pr. Kr.
Kralj Narmer iz Gornjeg Egipta osvojio je Donji Egipat i stvorio prvu
jedinstvenu dravu te utemeljio prvu dinastiju egipatskih faraona. Razdoblje prvih triju dinastija nazivamo ranim razdobljem (2925. – 2575.
pr. Kr.), uslijedilo je razdoblje Stare drave (2575. – oko 2130. pr. Kr.) u
kojem su podignute piramide i osvojena Nubija (u Bibliji su tzv. etiopci
ustvari nubijci: glavni grad Memfis). Potom je došlo do raspada jedinstvene drave, a onda je nastalo razdoblje Srednje drave pod faraonom
Amenemhetom i nasljednicima iz 12. dinastije (1983. – oko 1600. pr.
Kr.). Oko 1630. pr. Kr. Egipat su osvojili semitski Hiksi (do 1521. pr.
Kr.). Uslijedilo je razdoblje Nove drave (oko 1530. – 1075. pr. Kr.) s
glavnim gradom Tebom.
U tom razdoblju Egipat dostie vrhunac razvoja i širi se sve do Eufrata, a nakon 1075.pr.Kr. zbog unutrašnjih je sukoba snaga kraljevstva
postupno slabila. Najprije su ga osvojili Nubijci (= etiopci iz Biblije: oko
730. – 664. pr. Kr.), a potom su ih Asirci i Babilonci (sugladno bilijskih
proroиanstava) posve potisnuli iz Azije. Ovaj period je upamжem po
poznatim faraonima poput: Hatšepsut, Tutmosa III, Akhenatona i nje-
137
gove supruge Nefertiti, Tutankamona i Ramzesa II (moguжi faraon Izlaska). Prvo povijesno zabjeleeno izraavanje monoteizma se odigralo
u ovom periodu u vidu atenizma.
Godine 525. pr.Kr. perzijski je kralj Kambiz osvojio Egipat i od njega
stvorio perzijsku pokrajinu. Godine 332. pr.Kr.
Egipat je osvojio Aleksandar Veliki, a nakon njegove smrti (323.pr.Kr.)
preuzeo ga je Ptolemej i utemeljio dinastiju Ptolemejeviжa (305. – 30. pr.
Kr.). Glavni grad njihove drave bila je Aleksandrija, snano arište
helenistiиke kulture.
Kraljica Kleopatra VII.. (51. – 30. pr. Kr.), posljednja ptolemejska vladarica, udala se 37.pr.Kr. za Marka Antonija, rimskog suvladara, ali je
pokušaj stvaranja snane drave propao i Egipat je postao rimskom
provincijom pod izravnom upravom cezara (30.pr.Kr.). Nakon podjele
Rimskog Carstva (395.) Egipat je postao dijelom Istoиnorimskog Carstva
tj. Bizantskog Carstva. (izvor: Wikipedija).
FENICIJA
Podrijetlo Feniиana (gr. Phoinike – purpurna zemlja) je nepoznato. Prema
Bibliji oni izravni potomci Kanaanaca, koji su naseljavali ovo podruиje
prije njih. Herodot je tvrdio u nekim svojim spisima da su narodi koji
govore semitskim jezikom oko 2750. p. n. e. utemeljili svoja prva naselja
na ovom prostoru.
Slabljenjem Egipta i slomom kretske talasokracije, Feniиani su osnovali
trgovaиke samostalne gradove kao što su Biblos, Tir, Sidon, kao i Bejrut,
du obale Sredozemnog mora, koji preuzimaju cjelokupnu trgovinu na
podruиju Sredozemlja. Feniиani su bili prije svega moreplovci, posrednici
i trgovci, kao su bili kasniji nizozemci. Od devetoga do šestog stoljeжa
prije Krista vladali su Sredozemnim morem, osnivajuжi emporije i kolonije od Cipra na istoku do Egejskoga mora, Italije, sjeverne Afrike i
Љpanjolske na zapadu. Bogatili su se trgujuжi dragocjenim kovinama iz
tudine i proizvodima poput vina, maslinova ulja te osobito drva iz glasovitih libanonskih cedrovih šuma koje su prekrivale vrleti što se strmo
izdiu na obalama njihove domovine. U njihovoj civilizaciji igrali su
vanu ulogu kralj, hram sa sveжenicima, i starješinstvo. Uglavnom zaslugom Tira, koji je imao prevlast u Feniciji, Feniиani su stvorili znaиajne
138
kolonije u zapadnom Sredozemlju. Oni su prenijeli kulturna dostignua
iz Azije u Europu. Jedan od njegovih kralja, sveжenik Itobaal (887-856),
otac Jezabela (Izobaala), vladao je sve do Bejruta, иak i do Cipara.
Kartaga utemeljena je u 814.g. pod vladavinom kralja Pygmalion iz Tira
(820-774). Feniиani su otplovili kroz cijele Sredozemlje, do Engleske, a
иak sve do Sjeverne Amerike! Na obali Sredozemlja utemeljili su trgovaиke kolonije u Tars, Sardiniji, Љpanjolskoj i Sjevernoj Africi (Kartagu).
Negdje oko 875. pr. Kr. feniиki su gradovi usponom Asirije izgubili
svoju samostalnost. Za vrijeme vladavine faraona Neka II., Feniиani su
620. ili 610. pr. Kr. oplovili Afriku. Ekspedicija je krenula iz Crvenog
mora i poslije tri godine se vratila kroz Gibraltar u Egipat. 57. pr. Kr.,
nakon 13 godina opsade, grad Tir je pao pod upravu babilonskog kralja
Nabukodonozora II. Od 530. pr. Kr. Fenicijom vlada Perzijsko Carstvo.
Nakon sudjelovanja u egipatskoj pobuni protiv Artakserksa III., grad
Sidon je 343. pr. Kr. spaljen i uništen. Aleksandru Velikom su svi feniиki
gradovi otvorili vrata osim grada Tira, koji se 332. pr. Kr. branio 7 mjeseci i na kraju bio uništen. Nakon opsade smaknuo je 2 000 vodeжih
graрanina. Podjelom Aleksandrova carstva Fenicija je pripala Seleukidima, a zatim Rimljanima. U grиko-rimskom razdoblju Feniиani se
heleniziraju i romaniziraju, a dijelom nestaju i mрu Aramejcima.
Feniиani nisu iza sebe ostavili mnogo pisanih zapisa. Jedino što se zna
jest da su imali svoje feniиko pismo, iz kojeg se razvilo grиko pismo, a
time i latinica i glagoljica i жirilica (alphabet – po prvom slovu feniиkog
pisma – aleph), ali koje je bilo i temelj hebrejskog i arapskog pisma.
Kronologija
3200 Veж u preddinastiиkom razdoblju Egipжani su od feniиkih trgovaca u Biblosu uvozili cijenjeni cedar.
2500. Veжe luke na feniиkoj obali – Biblos, Sidon, Tir i Berit – izdigle
su se kao nezavisni gradovi-drave.
1200. Fonetski alfabet od 22 suglasnika razvijen je uz posebni teniиki
jezik i kulturu.
877. Asirski kralj Asurnasirpal II. obišao je feniиke gradove koji mu
ubrzo stadoše slati darove kao danak njepovu kraljevstvu.
814. Љireжi se prema zapadu, Tir je osnovao Kartagu – Kart-Hadašt
ili »novi grad« – ranu feniиku koloniju u Africi.
573. Pošto je njegov prethodnik porazio Asiriju, babilonski kralj
Nabukodonozor II. opsjeo je i zauzeo Tir.
139
539. Perzijski kralj Kir Veliki osvojio je Babilon i Fenikija postao provincijom u njegovu prostranom kraljevstvu.
332. Aleksandar Veliki satro je Tir, jedini feniиki grad koji je pruio
ozbiljan otpor u njegovu osvajanju Perzije.
264. Prvi je punski rat zapoиeo zbog borbe Kartage i Rima za prevlast
nad Sicilijom. Drugi je poиeo 218. godine prije Krista u Italiji.
146. Rimljani su spalili Kartagu te time završili Treжi punski rat i
uništili posljednje veжe središte feniиke kulture.
ASIRIJA
Poиeci Asirije seu do 3. tisuжljeжa pr. Kr. kad je postojalo nekoliko neovisnih gradova u središnjoj Asiriji, dok Asirija kao politiиka stvarnost
nije postojala sve do sredine 2. tisuжljeжa. Oko 2500. pr. Kr. najutjecajniji
gradovi-drave su Ašur, Niniva i moda Arbela. Osim Ašura, o ostalim
se gradovima vrlo malo zna. U Arbeli, primjerice, nisu mogla biti izvedena ni arheološka iskapanja, buduжi da se nalazi ispod modernog grada.
Niniva, kod današnjeg Mosula, mnogo je puta istraivana, no arheolozi
još nisu došli do znaиajnijih nalaza iz najranijeg razdoblja. Ipak, иini se
da je bila jednako stara i podjednako znaиajna kao i Ašur.
Mnogo se više zna o Ašuru u drugoj polovici 3. tisuжljeжa pr. Kr. Ovaj
grad, kao i Ninivu, kontrolirao je akadski kralj Maništušu (oko 2300.
pr. Kr.), buduжi da je u Ašuru naрen natpis koji spominje »slugu Maništušuova«, koji je vjerojatno bio upravitelj grada i vazal toga staroakadskog
vladara. Иini se da je sve do tada Ašur bio politiиki neovisan, a u kasnijim
e razdobljima biti pod gotovo stalnom vlašu junih vladara. Takav je
sluиaj u vrijeme vlasti Amar-Sina (oko 2046.-2038. pr. Kr.), buduжi da i o
ovom vladaru postoji natpis u Ašuru. Negdje nakon toga razdoblja Ašur
je ponovno zadobio neovisnost, a onda i poжeo ostvarivati svoj utjecaj
prema jugu. Jedan od vladara grada, Ilušuma, napao je podruиje Babilonije, opsjedajuжi znaиajne gradove poput Ura i Nipura. No, to je bio tek
pljaиkaški pohod bez nakane uspostave trajne vlasti. Vladari koji su
slije-dili usredotoиili su se na izgradnju i jaиanje samoga grada, a posebna
je pozornost ukazana hramu boga Ašura. Bilo je to razdoblje politiиke
sta-bilnosti i gospodarskog rasta, u vrijeme kad su staroasirske
trgovaиke kolonije cvale u Kapadociji.
Staroasirske trgovaиke kolonije
Zahvaljujuжi sasvim sluиajnom otkriжu velikog arhiva spisa pisanih
140
klinopisom u Anatoliji, do nas su stigle znaиajne informacije o gospodarstvu grada-drave Ašura u njegovoj nastarijoj povijesti, te o nizu
njegovih kolonija u Anatoliji. Ovi dokumenti potvrрuju da je Ašur poиetkom 2. tisuжljeжa imao veliko meрunarodno trgovinsko znaиenje, a
osobito je vana bila trgovina kositrom. Kolonija Kanišu bila je na usponu
kroz 150 godina (oko 1900.-1750. pr. Kr.), a njezini su trgovci bili punopravni graрani Ašura. Od vladara Ašura u to se doba spominje Sargon
I.
Razdoblje Amoriana
Gospodarski napredak ranih gradova središnje Asirije prekinula je amorianska najezda. Amoriani su bili semitski narod iz pustinje Sirije i Arabije koji su poиetkom 2. tisuжljeжa pr. Kr. provalili u Mezopotamiju. Bili
su podijeljeni u više plemena, koja su predvodili moni plemenski starješine. Meрu najmonije ubraja se Љamši-Adad I. (oko 1813.-1781. pr. Kr.),
koji e postati vladar Ašura, te se predstavljati kao izravan nasljednik
tamošnjih vladara. Zagospodarit e иitavim podruиjem sjeverno od današnjeg Bagdada, zapadno od gornjeg toka Tigrisa, istoиno od srednjeg
toka Eufrata, te na zapad do središnje Sirije. Dotad na tom podruиju
nije bilo tako velike sile. Nakon Љamši Adadove smrti, oko 1781. pr.
Kr., iz Babilonije je provalio Hamurabi nakon иega je malo poznato o
asirskoj povijesti.
Horijci i kraljevstvo Mitani
Od 18. do 14. stoljeжa pr. Kr. vrlo je malo poznato o podruиju Asirije i o
gradovima-dravama poput Ašura i Ninive. Razlog je tome pomutnja
što su je unijele velike migracije novih naroda prema sjevernoj Mezopotamiji. Meрu ovim narodima istiиe se onaj koji je utemeljio kraljevstvo
Mitani sa središtem uz rijeku Habur, koje se za svoga najveжeg uspona
prostiralo sve do Taurusa na zapadu i Asirije na istoku. Ovo je kraljevstvo
bilo sastavljeno od dva etniиka elementa: indoeuropljana i Horijaca
(najvjerojatnije hurita), koji su na to podruиje došli preko Kavkaza. Znaиajka ovog dvostrukog naroda bila je vještina uzgoja i korištenja konja
i to je njihov najvei doprinos civlizaciji Asirije i Mezopotamije.
Uspon Asirije (oko 1741.-1274. pr. Kr.)
Uspon Asirije kao drave toga imena poиeo je nakon dugog razdoblja
koje se obiиno naziva »mraиnim dobom« (oko 1741.-1364.). Jedini dokument koji donekle govori o tom razdoblju jest Popis asirskih kraljeva.
Dugotrajna vladavina Ašur-ubalita I. (oko 1363.-1328) oznaиuje ujedno
141
i prvu pojavu Asirije kao politiиke stvarnosti, te poиetak njezina uspona
sve dok se ne ubroji meрu najveжe sile drevnog Bliskog istoka. Ovo se
razdoblje obiиno naziva razdobljem Amarne, a Ašur-ubalit igrao je, uz
Hetite, drevni Egipat, Kraljevstvo Mitani i Babiloniju, vodeжu ulogu u
Plodnom polumjesecu. Ašur-ubalitova kжi udala se za babilonskoga
kralja, pa je Ašur-ubalitov unuk postao vladar Babilonije, u иemu mu je
pomogao sam Ašur-ubalit I. Stabilnost što ju je u Asiriji uspostavio Ašurubalit I. postat жe temelj na kojem жe njegovi nasljednici izgraditi carstvo.
Teritorij zemlje znatno se širi prema zapadu, na podruиje koje je dotada
pripadalo kraljevstvu Mitani, što je asircima donijelo bogatstvo i samopouzdanje.
Srednjoasirsko carstvo (oko 1273.-1076)
Na taj je naиin nastalo prvo asirsko carstvo koje se u povijesti obiиno
naziva Srednjoasirsko carstvo, kako bi ga se razlikovalo od kasnijeg
Novoasirskog carstva. Ovo se carstvo kronološki moe podijeliti u dva
razdoblja.
Prvo razdoblje (oko 1243.-1207)
Љalmanaser I. (oko 1273.-1244.) vodio je vojne pohode prema istoku i
sjeveru иime je zakljuиio osvajanje istoиnog dijela kraljevstva Mitani. U
opisima ovog rata dolazimo i do prvih saznanja o asirskom naиinu voрenja bitki, po иemu жe ovaj narod i postati poznat. Vojna strategija
ukljuиivala je brojna ubojstva nakon pobjede i odvoрenje u zarobljeništvo.
Sliиne je pohode vodio i Tukulti-Ninurta I. (oko 1243.-1207), no on se
upravio i protiv Babilonije, te dodao i to podruиje svome kraljevstvu.
Babilon je opljaиkan i razoren, dok je kip boga Marduka odnijet u Asiriju.
Vani su bili i pohodi ovog kralja prema sjeveru, sjeveroistoku i zapadu,
gdje je pobijedio Hetite, od kojih su mnogi odvedeni u izgnanstvo u
svojevrsne radne logore u Asiriji, što postaje ustaljena praksa.
Oba ova kralja dodatno su izgradili Ašur i Ninivu, a Tukulti Ninurta
izgradio je i sasvim novu prijestolnicu, nedaleko od Ašura, sa suprotne
strane Tigrisa. U ovom je razdoblju, zahvaljujuжi pripojenju Babilonije,
došlo i do znaиajnog kulturnog utjecaja toga podruиja na asirsku civilizaciju, a posebice na knjievnost i religiju. Nakon ubojstva Tukulti Ninurte, Asirija prolazi kroz razdoblje stagnacije i pada, te dolazi do rasta
moжi Babilonije. Sa zapada su u to doba nadirali Aramejci.
142
Drugo razdoblje (oko 1132.-1076)
Krajem 2. tisuжljeжa p.n.e. uporaba eljeza u izradi oruja i oklopa dovela
je do novog velikog preokreta, sliиnog onom kad su uvedene dvokolice
s konjskom zapregom poиetkom 2. tisuljea pr. Kr.
U to vrijeme na vlast dolazi Tiglat-Pileser I. (oko 1114.-1076. pr. Kr.),
jedan od najznaиajnijih kraljeva u asirskoj povijesti. Pod njegovom se
vlašжu Asirija proširila u svim smjerovima, od Sredozemnog mora na
zapadu, do Babilona na jugoistoku. Nakon dugotrajnog ratovanja protiv
Frigijaca (Mušuku u asirskim izvorima) na zapadu asirskoga kraljevstva,
u koje жe se ukljuиiti i Aramejci, Tiglat-Pileser I. uspio je pod svoju vlast
dovesti иitavu Siriju i junu Anatoliju, do gorja Taurus. Usto, osvojio je
glavne babilonske gradove, ukljuиujuжi Babilon i Sipar. Ovi vojni uspjesi
doveli su i do blagostanja u samoj Asiriji, gdje se razvija zamjetna umjetni
ka i graрevinska djelatnost. Stvaraju se i dvije zbirke zakona. U svim
ovim dostignuima znatan je bio utjecaj babilonske civilizacije.
Poиetak Novoasirskog carstva (1075.-884. pr. Kr.)
Nakon razdoblja stagnacije, stanje se u kraljevstvu popravilo poиetkom
prvog tisuжljeжa kad su trojica uzastopnih kraljeva ostvarili unutarnju
stabilnost i poduzeli vojne pohode za vraжanje izgubljenih teritorija.
Ašur-Dan II. (935.-912. pr. Kr.), prvi je, nakon više od jednog stoljeжa,
redovito poduzimao vojne pohode izvan Asirije, u prvom redu protiv
Aramejaca od kojih je ponovno preuzeo izgubljena podruиja na zapadu.
Tada je došlo i do obnove grada Ašura, a osobito njegovih gradskih zidina. Adad-nirari II. (911.-891. pr. Kr.) poveo je i pohode protiv Babilonije na jugu i zemlje Nairi na istoku. U središtu svih pohoda bili su
Aramejci protiv kojih je povedeno иak osam uspješnih pohoda. Novost
ovog razdoblja bilo je postavljanje velikih skladišta s namirnicama za
vojsku na strateškim mjestima novoosvojenih prostora. Tukulti-Ninurta
II. (891.-884. pr. Kr.) posvetio se sustavnom unutarnjem ureрivanju
carstva. Usto, bio je vrlo poduzetan graditelj te je poduzeo velike obnove
i gradnje u Ašuru i u Ninivi.
Kraljevi iz Kalaha (883.-824.)
Ovo razdoblje predstavlja jedan od vrhunaca Novoasirskog carstva.
Prvi od kraljeva ovog razdoblja bio je Ašur-nasir-pal II. (884.-859. pr.
Kr.) koji je svoju prijestolnicu premjestio u grad Kalah, te je doveo Asiriju
do dotad neviрene moжi i bogatstva. Povjesniиarima je dosad poznato
14 velikih pohoda u 24 godine njegove vlasti. Poveo je tri pohoda prema
143
istoku, odakle je doveo stanovništvo kao roblje u Kalah. Poveo je takoрer više pohoda prema sjeveru i sjeveroistoku, gdje je osvojio zemlje
Urartu i Nairu, gdje je proveo opsene administrativne mjere koje su
mu osigurale stalne prihode kroz cijelo kraljevanje. Kroz иitavo vrijeme
svoje vlasti ratovao je i na zapadu, gdje su Asirci stigli i do Sredozemnog
mora. U ovom je razdoblju zapoиela podjela carstva na provincije s
upraviteljem na иelu, iz kojih je redovito morao stizati porez. Љalmanasar
III. (858.-824. pr. Kr.) nastavio je vojne pohode. Na zapadu se suoиio sa
sjevernijim protuasirskim savezom oko Karkemiša s kojim se lako obra
unao i utemeljio ondje asirsku upravu, dok je veжe borbe vodio sa
savezom oko Damaska. Ustrajnim asirskim pohodima savez je uništen,
a Љalmanasar stie sve do brda Karmel. Na sjeveru se sukobio s kraljevstvom Urartu, odakle je u Asiriju dopremio veliki plijen. Poput svoga
oca, izgraрivao je Kalah, a uz taj grad izgradio je i utvrdu »Љalmanasar«
koji je bio najveжa vojna konstrukcija u zapadnoj Aziji. Obnovio je zidine
Ašura i tamošnje hramove, a gradio je i u Ninivi.
Asirija i Urartu (823.-745.)
Kroz gotovo stotinu godina nakon smrti Љalmanasara III., povijest Asirije
obiljeena je upadima snaga kraljevstva Urartu, koje je u tom trenutku
postalo snanije i od same Asirije. Privremeni uspon oznaиio je Adadnirari III. (811.-783. pr. Kr.), uz kojega je kao namjesnica, barem na poиetku kraljevanja, bila njegova majka, Samu-ramat, poznatija kao Semiramida. Asirija je tada osvojila Damask, a Kraljevstvo Izrael plaжalo
joj je danak. Usto, obnovljena je i prevlast u Babiloniji. Osim nastavka
gradnje i obnove gradova (Kalah, utvrda Љalmanasar, Niniva), za ovo
je razdoblje znaиajan i snaan utjecaj babilonske religije u Asiriji. Od
782. do 745. pr. Kr. zemlja je bila podijeljena na zapravo neovisne
dravice, a jaиanjem kraljevstva Urartu, Asirija se našla pred nestankom.
Kasno Asirsko carstvo (744.-612)
Kad je Tiglat-Pileser III. (745.-727. pr. Kr.) došao na vlast, našao je zemlju
u gotovo potpunom rasulu. Poveo je vrlo uspješne pohode na sjever i
osvojio podruиje kraljevstva Urartu. Nakon smirivanja stanja na sjeveru,
Tiglat-Pileser 734. pr. Kr. kreжe prema zapadu, prolazi kroz Siriju, Feniciju i Judu, te osvaja grad Gazu, koja je bila vana radi uspostavljanja
izravne trgovine s Egiptom. Nakon pobune zapadnih zemalja, kralj ih
pokorava, te ih ukljuиuje u Asirsko carstvo. Tiglat-Pileser više жe se
puta uplitati i u stvari Babilonije, dok na koncu ne zasjedne osobno na
144
babilonsko prijestolje, što жe dovesti do pobune Merodah-Baladana. U
ovom je razdoblju provedeno opseno preustrojstvo dravne uprave, a
mnoštvo je osvojenog naroda preseljeno u druge krajeve.
Njegov nasljednik Љalmanasar V. gotovo je sigurno osvojio Samariju i
kraljevstvo Izrael oko 722. pr. Kr., a njegovi su stanovnici preseljeni u
Asiriju. Na koncu je kralj ubijen, a njegovo mjesto zauzima uzurpator
Sargon II. koji nastavlja s osvajanjima. Nakon pobune na zapadu, u bitci
kod Karkara Sargon poraava Damask, Arpad i Samariju (pod Ahabom),
te ponovno stie do Gaze, gdje pobjeрuje i egipatsku vojsku (vidi Izaija
19) . Svoj je utjecaj proširio i na Cipar. Vodio je borbe i na sjeverozapadu,
te uspio postiжi mir na tim granicama. U Babiloniji su nastavljene borbe
s Merodah-Baladanom. Sargon je izgradio sasvim novu prijestolnicu –
Dur Љarukin (Utvrda Sargon) – nešto sjevernije od Ninive. Njegov sin,
Sanherib (705.-681. pr. Kr.), postavlja prijestolnicu u Ninivu u kojoj izvodi
velike graрevinske radove, baš kao i u Ašuru. Vodio je pohode na zapad,
gdje je nastojao obnoviti kontrolu nad Judejskim kraljevstvom koje je
sklopilo savez s Egiptom. Nakon uspješnog pohoda, asirska se vojska
iznenada i iz nepoznatih razloga povlaиi (ali vidi Izaija 36-37). U Babiloniji je uspio skršiti otpor Merodah-Baladana (vidi Izaija 38) i njegova
sina, te je osvojio i razorio i sam Babilon. Nastojao je provesti obnovu
religije, prema kojoj je babilonski bog Marduk imao biti podloan
asirskome bogu Ašuru.
Sanheribov mlaрi sin, Asarhadon (681.-669. pr. Kr.), još жe se više posvetiti pitanjima religije i kulta, te e obnavljati hramove u asirskim gradovima, ali i Mardukov hram u Babilonu, što e biti dio njegova šireg
nauma smirivanja babilonskog stanovništva. 671. pr. Kr., za jednog pohoda na Egipat, uspijeva osvojiti i egipatski glavni grad, Memfis (vidi
Izaija 19,13). Za pohoda u kojem e nastojati uиvrstiti svoju vlast u Egiptu,
on e i umrijeti. Posebnu жe ulogu u Asarhadonovo doba imati njegova
majka, Nakija, koja жe praktiиno upravljati dravom i poиetkom vlasti
njezina unuka Asurbani-pala (669. – oko 631. ili 627. pr. Kr.). Sвm Asurbanipal povest e nekoliko pohoda na Egipat u kojima e povratiti Memfis
i osvojiti Tebu (663. pr. Kr.), no njegova e glavna briga biti na jugu, gdje
je Babilonijom vladao njegov brat Љamaš-šuma-ukin, kojega e nakon
иetverogodišnjeg rata, 648. pobijediti., baš kao i njegove saveznice Elamce (vidi Izaija 21,2). Osim velikim graрevinskim pothvatima u Ninivi,
ali i drugim gradovima, pa i Babilonu, osobito se istakao skupljanjem
zbirke spisa u knjinice Ninive, buduжi da je bio jedan od rijetkih pismenih asirskih kraljeva.
145
Pad Asirije
Nakon Asurbanipala slijedilo je nekoliko manje vanih kraljeva. Babilonci su sklopili savez s Medijcima, više puta provaljivali na podruиje Asirije,
dok 614. pr. Kr. nisu osvojili i sam grad Ašur. Nakon toga su krenuli na
prijestolnicu Ninivu koja je pala 612. pr. Kr., nakon tromjeseиne opsade.
Premda je asirski kralj još neko vrijeme vladao iz Harana, Asirsko je
carstvo prestalo postojati.
Znaиajke civilizacije
Asirska je civilizacija bila bitno vojniиka, no unatoи tome, razvijene su i
mnoge druge znaиajke drevnih civilizacija, poput zakonodavstva, religije
i kulture. Vrlo je иesto u tome odluиujuжi bio utjecaj okolnih naroda.
Vojska
Asirska je vojska bila središte ivota drave. Imala je vrlo иvrstu hijerarhijsku organizaciju, a sastojala se od pješaštva koje je ukljuиivalo i streliиare, konjice i koиija. Pripadnici svake od ovih grana vojske bili su
opremljeni naroиitim orujem i zaštitnim sredstvima. Asirci su bili prvi
koji su sredinom 2. tisuжljeжa pr. Kr. na podruиju Plodnog polumjeseca
preuzeli uporabu koиija od Indoeuropljana, a do poиetka 1. tisuжljeжa
pr. Kr. koriste i mnogo pokretniju konjicu, što im je dalo znaиajnu prednost u ratnim pohodima. Stanovništvo je bilo pozivano u vojsku svake
godine na odreрeno vrijeme, a kasnije je uvedena i stalna vojska, te
uporaba stranih plaжenika. Asirska ratna strategija ukljuжivala je izravne
bitke, opsade i psihološki rat (vidi Izaija 36), a osobita je asirska novost
bilo i preseljavanje stanovništva osvojenih podruиja.
Lov
Lov je u Asiriji bio omiljena razonoda kraljeva, no u isto je vrijeme
pridonosio odravanju dobre tjelesne forme kralja i njegovih ljudi u
vrijem zatišja izmeрu ratnih pohoda (vidi Post 10,9-12). Asirski su kraljevi lovili u danas nestalim šumama sjeverne Sirije, kao i u moиvarama
juen Babilonije. Omiljena lovina bile su velike ivotinje poput slonova,
lavova i pantera. Lovilo se, bilo iz koиija, bilo prikradajuжi se, bilo iz zasjede, a sam je lov imao i religijsko znaиenje. O tome svjedoиe pisana
izvješa i kameni reljefi iz doba kralja Asurbanipala. Osim u prirodnom
staništu, kraljevi su lovili i u velikim parkovima svojih prijestolnica, kamo su dopremane ivotinje iz drugih krajeva carstva.
146
Dravno ureрenje
Po svome dravnom ureрenju Asirija je bila apsolutna monarhija u
kojoj je sva vlast bila koncentrirana u rukama kralja kao predstavnika
boga Ašura na zemlji. Postojala su samo tri ograniиenja njegove vlasti o
kojima je morao voditi naroиitu brigu: religija, steиena prava i plemstvo.
Kralj je bio i vrhovni sveжenik boga Ašura, i vrhovni zapovjednik vojske,
i jedini zakonodavac, i vrhovni sudac. Bio je vlasnik sve asirske zemlje,
te je kontrolirao svu trgovinu.
Dvorski je ivot bio pod snanim utjecajem harema u kojem su odrastali
i kraljevi nasljednici, koji su, dostigavši odreрenu dob, smještani u posebnu »kuжu nasljedstva« gdje su stjecali potrebna znanja za voрenje
zemlje, a potom su preuzimali i svoju ulogu u voрenju zemlje, иesto kao
kraljevi namjesnici. Dravna je uprava bila hijerarhijska i иesto u vlasti
malog broja obitelji, a kralj je mogao u svakom trenutku intervenirati
na bilo kojoj razini te hijerarhije. Posebnu, vrlo utjecajnu ulogu, imali su
i pisari.
Zemlja je bila podijeljena na središnju Asiriju (oko gradova Ašur, Ninive
i Kalaha s posebnim povlasticama, i »Veliku Asiriju« kojom su upravljali
kraljevi pokrajinski upravitelji ili vazali.
Gospodarstvo
Obilje ruda, kojima je ovaj kraj raspolagao, omoguжilo je Asircima izradu kvalitetnog oruja koje im je osiguralo premo nad susjednim narodima. Ipak, brojno gradsko stanovništvo koje je ivjelo u središnjem
dijelu Asirije nije se moglo prehranjivati samo od plodova okolnog obradivog zemljišta. Stoga ve od 9. st. pr. Kr. poиinju organiziranja preseljavanja stranoga stanovništva na dotad neobraрivanu zemlju.
U središnjoj Asiriji temelj gospodarstva иinile su poljoprivreda i stoиarstvo, te trgovina. Buduжi da je podruиje redovitih padalina pokrivalo cijelu središnju Asiriju, a njegova se juna granica poklapala s junom granicom zemlje, navodnjavanje nije predstavljalo veжi problem.
Usto, strateški poloaj Ašura na prijelazu preko Tigrisa uиinio ga je postajom na vanom trgovinskom pravcu izmeрu istoka i zapada. Stoga
su se njegovi stanovnici od najranijeg razdoblja bavili trgovinom s drugim narodima.
Na širem podruиju Asiriji, kraljevi nisu pokazivali zanimanje za razvoj
gospodarstva. Njihova je jedina briga bila da ti krajevi redovito plaжaju
godišnje namete, što je s vremenom postajalo sve tee, zbog velikog
rasta stanovništva u središnjoj Asiriji. Na koncu жe takva politika dovesti
147
i do pobuna i nesigurnosti, te slabljenja i pada Asirije.
Asirci su novac vjerojatno vrlo kasno preuzeli od Grka, no imali su vrlo
razraрen sustav mjera. Do danas su saиuvani kameni i metalni utezi s
vrijednošu napisanom klinopisom.
Pravni sustav
Vrhovni sudac kod Asiraca bio je bog Ašur, a u njegovo ime kralj.
Ipak, veжina se sluиajeva rješavala meрu sukobljenim stranama, иesto
uz posredništvo treжeg, objektivnog pojedinca, koji je obiиno bio jedan
od susjeda. Tek se u izvanrednim sluиajevima parnica prenosila na
dravnu upravu. Pravni dokumenti Asiraca dijele se na dokumente o
vlasništu, ugovore, raиune i sudske spise. Asirija nije poznavala stalnih
zatvora, a na dravnoj razini postojala je samo smrtna kazna za izdaju.
Ubojstvo i ranjavanje kanjavalo se krvnom osvetom.
Religija
Asirska religija, koja je bila politeistiиka, srodna je i, иesto, isprepletena s religijama okolnih zemalja, a osobito s babilonskom religijom.
Vrhovni bog bio je Ašur, kralj bogova, a slijedila ga je boica Ištar, te
bogovi Ninurta, Љamaš, Adad i Sin. Oko svakoga od ovih boanstava
razvio se kult koji je ukljuиivao hramsko zdanje i zigurat, te sveжenstvo
i pomono osoblje. Kult je podrazumijevao redovito obavljanje religijskih
obreda i prinošenje rtava. Uz ova, postojala su i nia boanstva. Kralj
je bio vrhovni sveжenik i Ašurov predstavnik na zemlji, te je morao
sudjelovati na glavnim sveиanostima, a u vanim se pitanjima savjetovao
sa sveжenicima i proroиicama. Najvaniji blagdan bila je Nova godina.
Magija je bila široko rasprostranjena, o иemu postoje i pisani dokumenti.
BABILON
Grad se prvi put spominje na ploиici Sargona Akadskog iz 24. stoljeжa
pr. Kr., kad je Sargon Akadski od grada napravio središte svoje drave.
No, prije toga Biblija nam kae da je prvi osnivaи grada bio Nimrod.
Moж i stanovništvo su pali tijkom narednih nekoliko stoljeжa, i grad je
bio priliиno nevaan sve dok nije postao glavni grad Hamurabijeva carstva u 18. stoljeжu pr. Kr. Od tada, grad je bio glavni grad Babilonije,
mada je tijekom vladavine Kasita bio nazvan “Karanduniaš”.
Grad je bio na rijeci Eufrat, podjeljen jednako na oboje strane rijeke
i sa strmnim nasipima da bi se zadrale sezonske poplave. U narednim
godinama Babilon je rastao u veliиini i raskoši, ali je takoer postao pod-
148
loan Asiriji. Grad se pobunio protiv asirske vladavine u doba MušezibMarduka i ponovo u doba ‘amaš-šum-ukina, ali je oba puta bio pod opsadom i ponovo osvojen, prvi put od strane Sanheriba i drugi put od
strane Asurbanipala.
Tijekom vladavine Sanheriba Babilon je bio u stalnom stanju ustanka,
koje je bilo ugašeno tek nakon što je 689. pr. Kr. Senakerib naredio potpuno uništenje grada. Svi zidovi, palaиe, i hramovi su bili uništeni, a
ostatci baиeni u kanal Arakhtu. Ovaj иin je razbudio vjersku svijest Mezopotamije, i vjerojatno je zbog toga Sanherib nedugo kasnije bio ubijen.
Njegov nasljednik Esarhadon je odmah ponovo izgradio stari grad,
okrunio se tu, i napravio dom u gradu za dio godine. Nakon njegove
smrti Babilonija je odreрena njegovom najstarijem sinu ‘amaš-šum-ukinu,
koji je kasnije vodio pobunu protiv brata Asurbanipala Asirskog.
Još jedanput se Babilon našao pod opsadom Asiraca. Asur-bani-pal
je brzo osvojio grad, ali kad je 612. pr. Kr. pala Niniva, Babilon se oslobodio asirske vlasti i postao glavni grad novog Babilonskog Carstva.
605. pr. Kr. Babilonci su pobijedili Egipane u bitci kod Karkemiša i maknuli ih sa svjetske pozornice. Tijekom ovog doba neovisnosti pod Nabopolasarom poиelo je novo razdoblje arhitektonskih radova, a njegov sin
Nabukodonosor II. je od grada napravio иudo antiиkog svijeta. Nabukodonosor II. je izgradio Ištarska vrata, obnovio Etamenanski hram, i
izgradio visee vrtove Babilona (jedno od sedam svjetskih иuda).
Godine 539. pr. Kr. Babilon osvaja Kir Veliki, kralj Perzijskog Carstva,
koji je dopustio idovima u Babilonu da se vrate svojim kuжama. Pod
vladavinom Kira Velikog i kasnije Darija Velikog, Babilon je postao
centar znanja i znanstvenog napretka. Babilonski znanstvenici su napravili karte zvijea i uspostavili temelje suvremene astronomije i matematike. Meрutim, tijekom vladavine Darija III., Babilon je poиeo stagnirati.
Godine 331. pr. Kr. perzijski kralj Darije III. doivio je poraz od makedonskog vladara Aleksandra Velikog u bici kod Gaugamele. U listopadu iste godine, Aleksandar osvaja Babilon. Pod njegovom vladavinom,
Babilon je ponovo prosperirao kao središte znanja i trgovine. No, nakon
Aleksandrove tajanstvene smrti 323. pr. Kr., njegovo carstvo je podijeljeno meрu njegovim generalima i slijede desetljeжa ratovanja. Zbog
toga je Babilon gotovo posve napušten veж 275. pr. Kr.
149
HURITI
Huriti ili Hurijci (hur. hu-ur-ri) su bili narod Starog Istoka tijekom
bronиanog doba. Njihovo podrijetlo nije poznato niti se huritski jezik
svrstava u iti jednu pod poznatih jeziиnih porodica. U povijesti se prvi
put pojavljuju krajem 3. tisuжljeжa pr. Kr., a sljedeжih tisuжu godina
njihovim naseljenim podruиjima uglavnom vladaju Hetiti. Najveci uspon
Hurita biljei se oko 1500. pr. Kr. kada nastaje kraljevsko Mitanija,
veжinski huritske drave s indoarijskom vladajuжom elitom. Oko 1000.
pr. Kr. huritsko stanovništvo apsorbiralo se u Hetite i druge okolne narode, a njihovim se potomcima moe smatrati Urartu иiji se jezik svrstava
u istu porodicu huritsko-urartskih jezika. Hurite se ponekad povezuje s
biblijskim Horitima iako takva veza nije znanstveno potvrрena. (izvori:
Vikipedija)
HETITI
Hetiti su bili indoeuropski narod koji je ivio u drevnoj Maloj Aziji.
Hetiti su u Anatoliji stvorili mocnu dravu koja je nekoliko stoljeжa
bila svjetska velesila i igrala vanu ulogu u politickim odnosima tadašnjih
sila. Hetitski jezik pripada indoeuropskoj jezicnoj grupi, a sami su ga
Hetiti nazivali nesitskim (tj. jezik grada Neše). Prije dolaska Hetita na
tom su podruиju oko 2000. pr. Kr. ivjeli stanovnici Hati, od kojih su
Hetiti preuzeli ime. Sjedište drave bilo je u Hattuši (u suvremenom
Bogazkцyu (Turska).
Legendarnim osnivaиem drave Hetiti su smatrali Labarnu, pa je
njegovo ime uzeto kao titula (Muršiliš) svih kasnijih vladara. Na vrhuncu
moci Hetitska je drva bila u vrijeme vladara Muršiliša, koji je porazio
Hurite u Siriji, i razorio njihov grad Alep, te prodro do Babilona koji je
zauzeo i opljaиkao oko 1595. pr. Kr. Nakon njegove smrti uslijedilo je
dvjestogodišnje razdoblje nestabilnosti, a potom je poиeo novi uspon
drave. U to vrijeme Hetiti pod svojom vlašcu иvrsto dre Siriju, a pokušaj egipatskog faraona Ramzesa II. da otkloni hetitski utjecaj iz Sirije
nije uspio.
Drava Hetita propala je poиetkom 12. stoljeca pr. Kr. u najezdi nepoznatih osvajaиa koje egipatski izvori nazivaju Narodi s mora.
Navodno su Hetiti prvi koristili neki oblik biološkog oruja.
Hetiti su koristili klinasto pismo. Arheološke ekspedicije su otkrile
u Hattuši cijele kraljevske arhive u tablicama ispisanima klinastim pis-
150
mom, bilo na akadskom, jeziku tadašnje diplomacije, ili na razliиitim
jezicima Hetitskog Carstva.
Prvi arheološki dokazi za postojanje Hetita su naрeni u ploиicama u
asirskoj koloniji Kьltepe (drevni Karum Kaneš), a sadravali su zapise
o trgovini izmeрu asirskih trgovaca i izvjesne "zemlje Hatti". Neka imena
na ploиicama nisu bila ni hatska ni asirska, veж oиito indoeuropska.
Pismo na spomeniku u Bogazkцyu kojeg je postavio "narod Hattuše",
a kojeg je otkrio William Wright 1884. se slagao s specifiиnim hijeroglifskim pismom iz Alepa i Hamatha u sjevernoj Siriji. Godine 1887.,
iskapanja u Tell El-Amarni u Egiptu su otkrila diplomatsku arhivu faraona
Amenhotepa III. i njegovog sina Eknatona. Dva pisma iz "kraljevine
Kheta" – iz otprilike istog podruиja kao mezopotamijska "zemlja Hatti"
– su bila pisana na standardnom akadskom klinastom pismu, ali na nepoznatom jeziku; iako su ih znanstvenici mogli proиitati, nisu ih razumjeli.
Tijekom iskapanja u Bogazkцyu (Hattuši) koja su zapoиela 1906.,
arheolog Hugo Winckler je pronašao kraljevsku arhivu s 10000 plocica,
ispisanih u klinastom pismu na akadskom i nekom nepoznatom jeziku
poznatom iz egipatskih dokumentata kao Kheta — što je potvrdilo jednakost dva naziva. Osim toga, dokazao je su ruševine u Bogazkцyu
ostaci glavnog grada mocnog carstva koje je jednom nadziralo sjevernu
Siriju.
Jezik na ploиicama iz Hattuše je konaиno odgonetnuo ceški jezikoslovac Bedrich Hroznэ, koji je 24. prosinca 1915. objavio svoje rezultate
u predavanju pred Bliskoistocnim društvom u Berlinu. Knjiga o otkriжu
je objavljena u Leipzigu 1917. godine, s naslovom Die Sprache der Hethiter;
Ihre Struktur und ihre Zugehцrigkeit zur Indogermanischen Sprachfamilie
("Jezik Hetita; njegova struktura i иlanstvo u indoeuropskoj jeziиnoj porodici").
Pod vodstvom Njemaиkog arheološkog društva, iskapanja u Hattuši
su voрena od 1907., s prekidima za vrijeme oba svjetska rata. Kьltepe je
uspješno istraio pokojni prof. Tahsin Цzgьз od 1948. Manja iskapanja
su obavljana u neposrednoj okolici Hattuše, ukljucujuci svetište Yazilikaya, koje sadri brojne reljefe hetitskih vladara i bogova.
Opиenito se pretpostavlja da su Hetiti došli u Anatoliju prije 2000.
pr. Kr., ali nije poznato odakle. Vjerojatnije je da su došli sa zapada,
buduжi da se tijekom povjesnog razdoblja šire prema jugoistoku.
Oko 2000. pr. Kr. podruиje oko Hattuše su naseljavali Hati, neindoeuropski narod. Hetiti su mnogo posuрivali od hatske kulture koju su
151
zatekli, kao i od asirskih trgovaиa, npr. klinasto pismo i cilindriиne peиate.
Kao što je spomenuto, "hetitski" su moderni uobiиajeni naziv jezika
indoeuropskog jezika središnje Male Azije tog doba; oni sami su upotrebljavali naziv nešili, tj. "na jeziku Neše".
Buduжi da se hatski nastavio koristiti u hetitskoj dravi u ritualnim
svrhama, te postoji znatan kontinuitet izmeрu dvije kulture, nije poznato
jesu li govornici hatskog – Hati – zamijenjeni govornicima hetitskog,
apsorbirani ili su jednostavno prihvatili njihov jezik.
Rana povijest hetitskog kraljevstva je poznata kroz ploиice koje su
vjerojatno najranije pisane u 17. stoljeиu pr. Kr., ali su oиuvane samo
kopije iz 14. i 13. stoljeжa pr. Kr. Te plocice, poznate zajedniиkim imenom
Anittin natpis, zapoиinju priиom kako je Pithana, kralj Kuššare (ili
Kuššara, malog grada-drave koji još nije pronaрen) osvojio susjedni
grad Nešu (Kaneš). Meрutim, pravi junak ploиica je njegov sin Anitta,
koji je nastavio djelo svog oca i osvojio nekoliko susjednih gradova,
ukljuиujuжi Hattušu i Zalpuwu (Zalpu).
Staro carstvo (1650. – 1380. pr. Kr.)
Osnivanje Hetitskog carstva se pripisuje ili Labarni I. ili Hattušilišu I
(moguжe sa se radi o istoj osobi), koji su osvojili podruиje juno i sjeverno
od Hattuše. Hattušili je ratovao sve do kraljevstva Yamkhad u Siriji,
gdje je napao, ali nije zauzeo glavni grad Alep. Njegov nasljednik, Muršiliš I, je zauzeo taj grad. Hetitski pohodi u Siriju i Mezopotamiju su
moda zasluni za ponovno uvoрenje klinastog pisma u Anatoliju,
buduжi da je hetitsko pismo priliиno razliиito od pisma u prethodnom
razdoblju asirskih kolonija.
Muršiliš je nastavio osvajanja Hattušiliša, seuжi sve do Mezopotamije
i иak osvajajuжi Babilon 1595. pr. Kr. (iako Babilon nije podvrgnut hetitskoj vlasti, veж je predan njihovim saveznicima, Kasitima, koji ce vladati
njime 4 stoljeжa). Ovaj dugi pohod je meрutim oslabio resurse, i doveo
glavni grad skoro do anarhije. Muršiliš je ubijen uskoro nakon povratka,
a Hetitsko carstvo se sunovratilo u kaos. Hurijci, narod koji je ivio u
planinama uz gornji Tigris i Eufrat, su preuzeli inicijativu i osvojili Alep
i okolna podruиja, kao i obalno podruиje Adaniye, koje su preimenovali
u Kuzzuwatna (kasnije Kilikija).
Nakon ovog, Hetiti ulaze u slabu fazu, opskurnih zapisa, nebitnih
vladara i smanjenog podruиja vlasti. Ovaj obrazac širenja pod jakom
kraljevima kojeg slijedi skupljanje pod slabijim ce se ponavljati ponovo
i ponovo kroz cijelu 500-godišnju povijest Hetitskog carstva, što dogaрaje
152
u razdobljima slabljenja иini teškim za precizniju rekonstrukciju.
Sljedeжi vladar vrijedan spomena nakon Muršiliša I je bio Telepinu
(oko 1500. pr. Kr.) koji je izvojevao nekoliko pobjeda na jugozapadu,
izgleda sklopivši savez s jednom hurijskom dravom (Kizzuwatna) protiv druge (Mitanni).
Novo carstvo (1380. – 1200. pr. Kr.)
S vladavinom Tudhalije I. (koji moguce nije bo brvi vladar s tim imenom), Hetitsko Carstvo ponovo izranja iz opskurnosti. Tokom njegove
vladavine, ponovo je uspostavljen savez s Kizzuwatnom, pobijeрena su
hurijske drave Aleppo i Mitanni, a hetitska se drava proširila prema
zapadu, šireci se na teritorij luvijske Arzawe.
Nakon Tudhalije slijedi slabljenje; neprijatelji napreрuju cak do
Hattuše i razaraju je. Meрutim, Carstvo se oporavlja pod Љuppilulimom
I. (oko 1350. pr. Kr.), koji opet osvaja Alep, suzbija dravu Mittanni, i
poraava Karkemiš, još jednu sirijsku dravu.
Opadanje i nestanak carstva
Nakon ovog datuma, snaga Hetita opet opada, buduжi da su Asirci
iskoristili moguжnost da pregaze dravu Mitanni i prošire se do Eufrata
dok je Muwatalli bio zaokupljen Egipжanima. Asirija je poиela biti jednako
velika prijetnja hetitskim trgovaиkim putevima kao i Egipat. Njegov
sin, Urhi-Tešub, je stupio na prijestolje kao Muršiliš III, ali je brzo zbaиen
od svojeg strica, Hattušiliša III nakon kratkog graрanskog rata. Hattušilijev sin, Tudhalija IV, je bio poslijednji jaki hetitski kralj u moguжnosti
da dri Asirce podalje od Sirije te иak privremeno pripoji i otok Cipar.
Poslijednji kralj, Љuppiluliumaš II je takoрer izvojevao neke pobjede,
ukljuиujuжi pomorsku bitku s "narodima s mora" blizu obala Cipra.
Meрutim, bilo je prekasno. Narodi s mora su prodrijeli du obale Sredozemlje, poиevši s Egejskim morem, sve do Filistije – usput otimajuжi
Kilikiju i Cipar od Hetita, sjeиuжi njihove trgovaиke puteve. To je ostavilo
ranjivim hetitsku domovinu napadima sa svih strana. Hattušu su do
temelja spalili Gašge, Brigijci i Luvijci oko 1180. pr. Kr. Hetitsko carstvo
je nestalo s povijesne pozornice.
Kasnohetitske drave (1000. – 700. pr. Kr.)
Do 1160. pr. Kr., politiиka situacija u Maloj Aziji se posve promijenila.
Te godine su se Asirci borili s Muškuima , koji su prodirali u krajnji sjever Mezopotamije iz Anatolijske visoravni, i Gašgama, starim neprija-
153
teljima Hetita iz sjevernih predjela izmeрu zemlje Hatti i Crnog mora.
Mušku ili Muški su иini se pregazili Kapadokiju dolazeжi sa zapada;
nedavno je otkrivano epigrafsko svjedoиanstvo koje ih povezuje s balkanskim "Brigijcima", koje su potisnuli Makedonci.
Velika i snana drava poznata kao Tabal je zauzimala podruиja juno
od tih. Njihov jezik je vjerojatno bio luvijski, sroрan hetitskom, ali pisan
hijeroglifskim pismom umjesto klinastim. Nekoliko manjih gradovadrava su se nalazile izmeрu tog podruиja i sjeverne Sirije, i takoрer su
koristile luvijski, iako su ponekad poznate kao "novo-hetitske".
Lidijski jezik, koji se govorio u zapadnoj Maloj Aziji do 1. stoljeca pr.
Kr., je izgleda bio nastavak hetitskog, a ne luvijskog. To, uz иinjenicu
da je jedan od lidijskih kraljeva bio poznat Grcima kao Myrsilis (Mursilis)
moe ukazivati da je luvijska drava bila nastavak bivše hetitske, u kulturnom i etniиkom smislu.
NUBIJA
Nubija je regija koju иine juni Egipat du Nila te sjeverni Sudan. Veжina
današnje Nubije smještena je u Sudanu, a oko иetvrtine teritorija u Egiptu.
U drevna vremena bila je nezavisno kraljevstvo. Starogrиki i starorimski
pisci je иesto poistovjeжuju s kraljevstvom Kuš.
U davnoj prošlosti na teritoriju Nubije postojale su mnoge kulture i
drave. Prijestolnica Nubije u vrijeme starog Egipta bio je grad Meroe.
Od 7. do 14. stoljeжa, u Nubiji je postojalo nekoliko kršжanskih drava.
Potom je Nubija islamizirana i djelomiиno naseljena arapskim plemenima.
Nubija je kroz povijest bila izvor robova i prirodnih bogatstava (zlata i
slonovace).
Njeni stanovnici govore s najmanje dvije varijante nubijske jeziиne grupe
– nilo-saharsku potporodicu koja ukljuиuje Nobiin, Kenuzi-Dongola,
Midob i nekoliko varijanti koje se govore u planinama Nuba u junom
Kordofanu. Varijanta (Birgid) se govorila (barem do 1970.) sjeverno od
Nyale u Darfuru, ali je danas izumrla. Staronubijski se koristio u vjerskim
tekstovima koji datiraju iz 8. i 9. stoljeжa, te se smatra preteиom suvremenog Nobiina.
154
BIBLIJSKA KRONOLOGIJA
5099 stvaranje Adama
4969 roрenje Kajina
4924 roрenje Љeta
4819 roрenje Enoša
4729 roрenje Kanana
4659 roрenje Mahalalela
4594 roрenje Jareda
4432 roрenje Enoka
4367 roрenje Metushelahe
4180 roрenje Lameka
3998 roрenje Noe
3860 roрenje Tubal-Kajina
3398 Veliki Potop
3048. Noa umire
[Datiranje gore navedenog izvuиeno je iz Septuaginte. Drugi sustavi
datiranja datiraju stvaranje od 6984. do 3616. g. (masoretski sistem poиinje
u 4000.g.). Tek dolazak teorije evolucije ovo gore navedeno razdoblje
klasificirano je kao prapovijest.]
Prvi useljenici u mesopotamsku ravnicu dolaze sa sjevera.
Babilonska kula – brkanje jezika nakon ustanka protiv Boga.
Nimrod – osnivaи velikih gradova; Babelon, Uruk, Akad, Nineveh.
Poиetak organiziranog poganizma.
3000-2000. Sumersko razdoblje. Osnivanje drava-gradova; Kiš, Uruk,
Akad, Lagaš, Ur, Uma. Knez Lugal-Zagisi, vladar Ume, ih ujedini u
jedno carstvo.
2360-2305 Sargon (Љarrum-Kin) iz Akada pobjeрuje Lugal-Zagis te doрe
na vlast. Njegova dinastija traje sve do 2180.
3000-2778. U Egiptu razdoblje tinite te ujedinjenje Donjeg i Gornjeg
Egipta pod vladanjem Menesa. Prva i druga dinastija. Odsad Egipat
postaje dvostrukim kraljevstvom (hebr. Mitsrajim – je dual) s Nubijom
(Kuš) na jugu pod egipatskom kontrolom.
2778-2100 Drevno egipatsko kraljevstvo. Glavni grad Memfis. III-IV.
dinastije. Izgradnja piramida u Sakari and Gizeu. Od 2600 graрanski
ratovi i opadanje.
2500 Prva minoanska civilizacija na otoku Kreti.
2500 Prva civilizacija u Indiji u dolini Indusa. Kasnije uništena tijekom
arijskog osvajanja (grana hurita i mitanita koji uvode kastinski sistem).
2500 Prva dinastija u Kini (Hia) uspostavljena u dolini rijeke HuangHo.
2150 Sumer osvajan i okupiran od guta (današnjih Kurda)
2000 Poиeci grиke civilizacije usredotoиena na Troadi i Kreti.
155
2166 Abrahamovo roрenje*
2070 Kralj Ur-Namu protjeruje gute (Kurde) te osniva treжu dinastiju u
Uru.
2091 Terah umire u Haranu. Odlazak Abrahama za Kanaan
2090 Dolazak Abrahama u Egipat.
2066 Izakovo roрenje.
2006 Jakobovo roрenje.
2000 Moжna elamitska drava u Perzijskom Zaljevu. Semitski elamiti
nadvladaju drave Akada i Sumera. Godine 1960. osvaju Ur. U ovo
doba nastaju akadske poeme o stvaranju (Enuma Elish) i o potopu
(Gilgamesh). Istovremeno zakonik Lipit-Ištara i Isina (1875.) 1940 zakonik
kralja Bililame iz Eš−nune.
2000 Poиeci prvog hetitskog carstva u srednjoj Maloj Aziji
1991 U Egiptu je osnivana XII dinastija od Amenemheti I. Glavni grad:
Teba. Jaka ekspanzionistiиka politika. Bliski odnos izmeрu Egipta i
Mezopotamija.
1900 Josip (jedan od Jakobovih sinova) prodan u ropstvo.
1894-1878 Faraon Sesostris II vlada u Egiptu. Josip objašnjava njegove
snove te postaje Egipatskom vezirom
1878-1843 Faraon Sesostris III – ekspanzionistiиka politika. Egipatska
prevlast se proširi sve do Љekema u Kanaanu.
1876 Dolazak Jakova u Egipat. Poиetak Izraelova boravka koji traje 430
godina.
1806 Josip umire
1800 Poиetak drave Mitani (koja se sastoji od hurita, odnosno horita, i
mitanita) uspostavljena kao tampon drava izmeрu hetita i egipжana. S
vremenom oni osvajaju Siriju, junu Anatoliju i Mesopotamiju prije nego
što ih pobjeрuju Asirci 1150.g. Ploиice Nuzi (akadski zakonik) otkrije
jaki huritski utjecaj.
1748-1716 Љamši-Adadi I, osniva prvu asirsku dravu u Gornjoj (tj.
sjevernoj) Mesopotamiji.
1728-1676 U Babilonu, Hamurabi, šesti kralj amorejske dinastije, istjera
elamite te ujedini gradove drave. Sjajna civilizacija Hamurabijev zakonik, ploиice Mari (sadri dopisivanje izmeрu Hamurabija i Zimri-Lina,
posljednjeg kralja Mari. Godine 1625. elamiti i hetiti svrgnu Hamurabijsku dinastiju.
1730 Vladavina semitske dinastije hiksa u Egiptu. Podravanje Izraelaca
koji im su srodni. Glavni grad Avaris, blizu Gošena u delti Nila gdje su
naseljeni Izraelci.
156
1600 U Grиkoj razvoj micejske civilizacije (arkadaca) koji završi 1100.g.
1580-1548 Faraon Amosis, osnivaи nove dinastije, istjera hikse. On je
vjerojatno novi kralj koji nije znao Josipa (usp. Izl 1,8). Izraelci na tlaci
grade Pi-Ramses.
1548-1528 Faraon Amenopis I (Amenhotepi). Politika genocide prema
Izraelcima (usp. Izl. 1,21).
1528-1520 Faraon Tutmosis I
1526 Mojsijeva roрenje
1520-1505 Faraon Tutmosis II
1505-1483 Regenstvo Hatshepsuta (kжeri faraona? usp. Izl 2,5)
1500 Vrhunac Mitanskog carstva (tampon drava izmeрu hetitskog i
egipatskog carstva).
1500 Poиetak babilonskog carstva koje završava kad ga napadaju kasiti
1180.
1505-1450 Faraon Tutmosis III. Pohodi u Palestini i Siriji. Љiroki
graрevinski program: gradova spremišta u Pitomu i Ramsesu (prednja
spremišta za buduжe pohode). Glavni grad: Teba.
1450 Uništenje minoanske civilizacije smještene na Kreti zbog ogromne
vulkanske erupcije na otoku Santorini. Poиetak filistejske iseljenja.
1450-1425 Faraon Amenopis II., najvjerojatnije faraon iz Izlaska.
Oslabljenje njegove drave: nije kadar izvesti pohode izmeрu иetvrte
(1445/6) i devete godine, vjerojatno zbog gube meрu elitnim konjaniиkim
odredima.
1446/5 Izlazak
1425-1408 Faraon Tutmosis IV (drugi sin oca, Amenopisa II).
1406/5 Izraelsko osvajanje Palestine pod Jošuinim zapovjedništvom
1400 Ras-Shamra ploиice u Ugarit (dokaz kananitske i fenijske kulture).
1375-1051 Razdoblje sudaca u Izraelu.
1365-1336 Otniel – hetitska tiranija pod Kušan-Riša−taimom
1319-1240 Ehud – Moapska tiranija (1336-1319) – Eglon
Љamgar – filistejska tiranija
1240-1201 Debora – kananitska tiranija (1260-1240)
1194-1155 Gidoni – midianska tiranija (1201-1194)
1200 Razvoj filistejske prevlasti
1154-1131 Tola
1131-1107 Jair
1089-1083 Jiftah – Amonejska tiranija
1083-1076 Ibzan
1076-1066 Elon
157
1066-1051 Abdon
1071-1051 Samson – filistejska tiranija
1050 Pobjeda Filistejaca u Afeku i Elijeva smrt
_______________________________________________________________
*ovo datiranje je dua kronologija. kraжa (alternativna) kronologija je
sljedeжa:
2000-1825 Abraham
1900-1720 Izak
1800-1700 Jakov
1750-1640 Josip
1350-1230 Mojsije
1280 (or 1260) Izlazak (ako je Ramses II faraoni Izlaska dok Seti I
faraon suanjstva).
Merenptah nije bio prvi sin Ramesesa II
Glavni grad je bio u delti Nila
Poznato je da je ovaj faraon imao graрevinski program i da je koristio
apiru (hebrejce?) za prisilni rad.
Edom i Moab su bili jake drave u XII. st.
U desetljeжe prije 1200 mnogi kananitski gradovi spaljeni i uništeni.
1220 Izrael je useljen u Palestini (usp. stela faraona Merenptah), ali
nomadski.
1200-1012 Razdoblje sudaca.
_______________________________________________________________
1040 Samuel na vlasti. Svetište u Љilu
1030-1010 Љaul stoluje u Gibeji. Pobjede nad Amoncima i Filistejcim.
Poraz u Gilboi i Љaulova smrt
Ujedinjena monarhija
1000-970 David. Osvojenje Jerusalema. Pobjeрuje Filistejce, Moapce
kralja od Cobe. Aramejci iz Damaska, Amonce, Amaleиane. Savez s
Hamatom.
970-931 Salomon. eni se faraonovom kжeri. Gradnja hrama. Trgovina
s Fenicijom i Arabijom. Knjievna djelatnost: poslovice, historiografija.
Podijeljeno kraljevstvo
158
IZRAEL
Jeroboam I (931-910)
Nadab (910-909)
Baša (909-886)
Ela (886-885)
Zimri (7 dni)
Omri (885-874)
Ahab (874-853)
Ahazja (853-852)
Joram (852-841)
Jehu (841-814)
Joahaz (814-798)
Joaš (798-783)
Jeroboam II (783-743)
Zaharija (743)
Љalum (743)
Menahem (743-738)
Pekahja (738-737)
Pekah (737-732)
Hošea (732-724)
IZGNANSTVO U ASIRIJU
JUDA
Roboam (931-913)
Abijam (913-911)
Asa (911-870)
Jošafat (870-848)
Joram (848-841)
Ahazja (841)
Atalija (841-835)
Joaš (835-796)
Amacja (796-781)
Uzija (781-740)
Jotam (740-736)
Ahaz (736-716)
Ezekija (Hizkija) (716-687)
Manaše (687-642)
Amon (642-640)
Jošija (640-609)
Joahaz (609)
Jojakim (609-597)
Jojakin (598)
Sidkija (Cidkija) (598-587)
IZGNANSTVO U BABILONU
159
BABILONSKI IMPERIJ
Nabopolasar povjerava babilonsku vojsku svom prijestolonasljedniku
Nabukodonozoru. Izvodi nenadan napad na Karkemiš, razara grad i
satira u prah egipatsku vojsku kod Hamata. Babilonci preuzimaju cjelinu
Sirije ali ne još i Izraela (2 Kr.24,7).
Jojakim, podanik Nekov II., predaje se Babiloncima koji otimaju u Babilon idovske taoce ukljuиujuжi Daniela.
605.g. NABUKODONOZOR postaje car nakon smrti svog oca Nabopolasara. Aškelon se još uvijek odupire podvrgavanju te je razoren (Jr.47,57).
601.g. Babilonci se bore protiv Egipжana ali s velikim gubicima na obje
strane. Babilonci se povlaиe za ponovno opremanje svoje vojske. Za
vrijeme odsustva Asirije, Jojakim prenosi svoju privrenost Neku II. (2
Kr. 24,1) i s time zanemaruje rijeи Jeremije (Jr. 27,9-11).
597.g. Nabukodonozor opet saziva svoju vojsku i napada Jeruzalem
koji pada. Kralj (Jojakin) je zarobljen i Sidkija imenovan mjesto njega (2
Kr. 24,10-17; 2 Ljet.36,8-10).
596.g. Nabukodonozor maršira protiv Elama (Jr.49,34-38).
587.g. Sidkija se buni te se Babilonci vraжaju i razaraju Jeruzalem.
581.g. protjeruju više ljudi (2 Kr.25,8-21) ostavljajuжi jednu zavisnu pokrajinu pod Gedalijom.
567.g Babilonci upadaju u Egipat (Jr.46).
Amel-Marduk (Avil-Merodah) (562-560) pomiluje Jojakina (2 Kr. 25,
27).
Neriglisar (560-556) izvršava ubojstvo svog prethodnika i izvodi pohod
u Ciliciji protiv Lidije.
Labaši-Marduk (556). Posreduje izmeрu Lidije i Medije.
Nabonid (556-530) + Belšazar. Nevoljkost njegovog naroda da prihvate
njegove obnove tjera Nabonida iz Babilonije. Izveo je pohode u Siriji i
sjevernoj Arabiji gdje je 10 godina ivio u Temi, dok je njegov sin Belšazar
djelovao kao suvladar u Babilonu.
555.g. Kir se buni protiv svoga gospodara Darija (Asijaga) kralja Medije.
544.g. Nabonid se vraжa u svoj glavni grad.
539.g. KIR osvaja Babilon time što skreжe tok Eufrata. Belšazar je ubijen
(Dn.5,30) i Nabonid izgnan.
530.g. Kirov ukaz.
POVRATAK IDOVA
160
PERZIJSKI IMPERIJ
539.g. Kir osvaja Babilon te Darije Medijac postaje vladar ili potkralj
grada, kao nagradu za svoje usluge (Dn. 5,31). Darije je vjerojatno naziv
koji je svrgnuti Medijski kralj Astijag primio od svog gospodara Kira.
Kir izdaje ukaz koji ovlašжuje da se idovi vrate u Jeruzalem i ponovo
sagradi hram (Ezr.1,1-4).
Љešbasar je imenovan kao upravitelj (Ezr. 5,14).
538.g. jesen: obnova rtvenika za prinošenje rtava (Ezr.3,3).
537.g. proljeжe: temelj poloen za drugi hram (Ezr.3,8 5,16).
529.g. Kambiz nasljeрuje Kira (Dn.11,2).
522.g. Pseudo-Smerdis nasljeрuje Kambiza (Dn.11,2).
521.g. Darije I. (Histapis) postaje kralj Perzije (Dn.11,2 + Ezr.4,24).
520.g. Gradnja Drugog hrama (Ezr.6,15 Hag.2,15).
515.g. Veliki predstavnik (upravitelj) Zerubabel i veliki sveжenik Jošua
u slubi.
Sluba HAGAJA i ZAHARIJE.
486.g. Kserkso I. (Ahasver; Knjige o Esteri) postaje kralj Perzije (Dn.11,2).
480.g. Kserksov pohod u Grиku (Dn.11,2). Poraen 480.g. kod Salamine.
465.g. Artakserkso I. nasljeрuje Kserksa. Protivljenje Samarijanaca ponovnoj gradnji zidina Jeruzalema (Ezr. 4,6).
458.g. Ezrino prvo poslanstvo (Ezr. 7,7).
445.g. Artakserks I. ovlašжujuжi obnovu zidina Jeruzalema i stoga obnovu
Izraela kao politiиkog entiteta.
Nehemijino prvo poslanstvo. (Neh. 2,1 5,14).
Protivljenje Sanbalata (upravitelj Samarije), Tobije i Gešema.
Sluba proroka MALAHIJE. Prije smrti Artakserksa I.:
438 Ezrino drugo poslanstvo i 433. Nehemijino drugo poslanstvo
i poticaj na obnovu Ponovljenog zakona (Neh.13,6).
423.g. Kserkso II. nasljeрuje Artakserksa I. (Dugoruki).
423.g. Darije II. Noto nasljeрuje Kserksa II.
404.g. Artakserkso II Mnemon nasljeрuje Darija II. Vrijeme Platonovo.
358.g. Artakserkso III. Ohos nasljeрuje Artakserksa II. Vrijeme Aristotelovo.
338.g. Arses (Arso) nasljeрuje Artakserksa III.
336.g. Darije II. Kodoman nasljeрuje Arsesa.
GRИKI IMPERIJ ALEKSANDAROV (331-323)
336.g. Aleksandar Veliki postaje kraljem Makedonije (Dn.11,3).
333.g. Njegovo osvajanje Sirije.
161
332.g. Njegovo zarobljavanje Tira i Gaze: ulaz u Egipat.
331.g. Osniva Aleksandriju.
323.g. Aleksandar umire u Babiloniji, došavši u svojim osvajanjima do
Indije. Pri njegovoj smrti imperij se ne dijeli meрu njegovim sinovima
nego meрu njegovim vojskovoрama koji su bili poznat kao Diadohoi
(nasljednici):
Kasandar dobiva Makedoniju, Grиku i Tesaliju;
Lisimah dobiva Trakiju, Kapodociju i sjevernu Malu Aziju (tj.
sjeverna Turska);
Seleuk dobiva Siriju, Babiloniju i Mediju;
Ptolemej dobiva Egipat i Kipar;
Judeja dolazi pod gospodarenje Ptolemeja i njegove nasljednike
(Lagidi) do 200.g. pr. Kr.
GOSPODARENJE LAGIDA NAD IZRAELOM
323.g.Ptolemej I. Soter se prepira s drugima o baštini.
312.g. Poиinje razdoblja Seleuka (Seleukoviжi). Seleuk I. postaje kraljem
Sirije.
300.g. U Ateni se osniva Epikurejiska i Stoiиka škola filozofije.
283.g. Ptolemej II. Filadelf nasljeрuje Ptolemeja I. kao kralja Egipta.
Nalae prevoрenje SZ-a od hebrejskog na grиki (nazvan Septuagintom).
280.g. Antioh I. postaje kraljem Sirije.
261.g. Antioh II. ga nasljeрuje.
247.g. Ptolemej III. Euerget (Dobroиinitelj) postaje kraljem Egipta.
Nadmoж Egipta (Dn.11,7).
246.g. Seleuk II. postaje kraljem Sirije.
226.g. Seleuk III. kralj Sirije.
223.g. Antioh III. Veliki postaje kraljem Sirije.
Brojni pohodi veжinom pobjedonosni (Dn.11,10).
217.g. Pobjeda nad Antiohom kod Rafije (Dn.11,11).
202-200.g. Ponovno osvaja Palestinu; opsjeda i osvaja Gazu (Dn.11,15).
200.g. Antioh poraava Skopu (Ptolemejev vojskovoрa) kod Paniona.
199-198.g. Vraжa se Skopa koji nalazi utoиište u Sidonu. Skopa se predaje
te Egipat gubi svoju hegemoniju. Judeja dolazi 200-142.g. pod hegemoniju Seleukoviжa (Sirija).
GOSPODARENJE SELEUKOVIЖA
222.g. Ptolemej IV. Filopator postaje kraljem Egipta.
205.g. Ptolemej V. Epifan nasljeрuje ga kao kralja Egipta.
162
187.g. Seleuk IV. postaje kraljem Sirije.
181.g. Ptolemej VI. Filometor postaje kraljem Egipta.
170.g. Antioh IV. Epifan zarobljava Jeruzalem.
167.g. Epifan satira idovsku pobunu i oskvrnjuje hram.
164.g. Juda Makabej oslobaрa Jeruzalem. Hram ponovno posveжen (što
se odsada sjeжa blagdanom Hanuke).
165.g. Antioh V. postaje kraljem Sirije.
162.g. Demetrije postaje kraljem Sirije.
152.g. Aleksandar Balas postaje kraljem Sirije.
147.g. Demetrije II. postaje kraljem Sirije te Ptolemej VII. Fiskon kraljem
Egipta. Iste godine Rimski vojskovoрa Mumije pobjeрuje i postaje Rimskom pokrajinom.
141.g. Tvrрava Akra u Jeruzalemu predaje se Љimunu. Kraj vladavine
Seleukoviжa.
65.g. Sirija postaje Rimskom pokrajinom.
RIMSKI IMPERIJ
63.g. Pompej zarobljava Jeruzalem.
7-6 Isusovo roрenje
33.g. po. Kr. Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem. Kraj Danielove 69.
sedmice.
36-37 Muиeništvo Stjepana i raspršenje jednog dijela kršжanske zajednice
Malo nakon toga obraжa se Љaul (Pavao).
58 Jerusalemski koncil.
61-63 Pavao u Rimu pod vojnom straom
62 Jakov, prvi Jerusalemski biskup, kamenovan. Љimun (sin Kleofe i
Marije – roрakinje Isusove majke), nasljeрuje Jakova na иelu Jerusalemske crkve.
64 Petrovo muиeništvo u Rimu
66-72 Prvi idovski ustanak
67 Pavlovo muиeništvo u Rimu
70.g. Rimski vojskovoрa Tit zarobljava i pljaиka Jeruzalem.
95 Ivan, efeški biskup, prognan na Patmos
100 Ivan umire u Efezu.
107 Muиeništvo Љimuna, drugog Jerusalemskog biskupa.
132-135 Drugi idovski ustanak. Ben Kosiba proglašen Mesijom, odakle
njegov nadimak Bar Kohba (Sin Zvijezde). Kršжani progonjeni.
135-155 Marko, prvi neidovski Jerusalemski biskup
476.g. Kraj Rimskog imperija kao takvog tada poznatog.

Peto popratno pismo

Propovijed 18.11.14. sjećanje na Vukovar

Gkk-331-13 - Župa Kraljice svete Krunice

15. Blagdan Sjenica: Isus–svjetlo svijeta, oprašta grijehe preljubnici

IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII XIX

23. Isusov odlazak Ocu – Put, Istina i Život za učenike

Tri kralja

29. kolovoz - hkc.com.au

Mihael, listić Policijske kapelanije sv. Mihaela

“Riječ za tebe” listić policijske kapelanije sv. Vida

FRANJEVAČKA CRKVA SV. IVANA KRSTITELJA U ZEMUNU U

letak arheologija.cdr

Ruah Hadaša br. 27, rujan 2014.