Ideja humanističkog pristupa odgoju i obrazovanju nasuprot obrazovanju za poduzetništvo u nacionalnom okvirnom kurikulumu Hrvoje Potlimbrzović Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Lorenza Jägera 9 dvopredmetni studij filozofije i pedagogije, 2. godina preddiplomskoga studija Sažetak Odgoju i obrazovanju u sklopu neoliberalnog kapitalizma pridano je novo određenje, koje nije u skladu s njihovim prvotnim poimanjem kao paideie - skrbi za totalitet ljudskosti. Razlozi takve promjene pronalaze se u novim ekonomskim i političkim paradigmama u Europi i svijetu. Zbog uvjeta koje postavlja Europska Unija, u Republici Hrvatskoj je na obrazovnoj razini sastavljen Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje 2011. U njemu je naglasak na prelasku na kompetencijski sustav i učenička postignuća. Kao temeljni obrazovni ishodi navode se osam kompetencija, od kojih je najviše istaknuta kompetencija za inicijativnost i poduzetnost. Osim toga dokumenta, na razini gospodarstva donešeni su Strateški dokument za razvoj 2006-2013. i Program gospodarskog oporavka 2010., u kojima se kao put gospodarskog napretka navodi obrazovanje za poduzetništvo. Svođenjem obrazovanja na izobrazbu za stjecanje određenih kompetencija, zbiva se radikalni zaokret u poimanju svrhe obrazovanja. Osim toga, u mnogome je izostavljen i moment humanističkog u odgoju i obrazovanju. Redukcija osobe građanina i studenta na subjekt poduzetništva eksplicitno predstavlja marginaliziranje, a na mjestima i nulificiranje temeljnih humanističkih vrijednosti i ideala. Ključne riječi odgoj, obrazovanje, sveučilište, neoliberalni kapitalizam, Nacionalni okvirni kurikulum, poduzetništvo, humanistički odgoj i obrazovanje 1 Uvod Obrazovni sustavi diljem Europe u posljednjih nekoliko desetljeća svode se na uvjetovanost i potčinjenost vladavini neoliberalnog kapitalizma. Sistem slobodnog i samoregulirajućeg tržišta donosi zahtjeve koji u bitnome određuju ishodišta obrazovnih, gospodarskih i političkih ciljeva, dok je na državama zadaća prilagoditi procese za ostvarenje istih. Jedan od temeljnih takvih dokumenata na razini Europske Unije, koji diktira čak i odgojno-obrazovne procese te one gospodarskoga napretka svih država članica i onih koje su podnijele zahtjev za punopravnim članstvom je Lisabonska strategija. Ona predstavlja dogovor o mjerama revitalizacije europske ekonomije s akcentom na dovršenom i potpuno funkcionalnom unutarnjem tržištu, obrazovanju i izobrazbi za život i rad u društvu znanja te razvoju aktivne politike zapošljavanja. Od trenutka kada je Hrvatska podnijela zahtjev za punopravnim članstvom u EU, raznim reformama je pokušano prilagođavanje na uvjete koje članstvo u Uniji zahtijeva. Na razini gospodarstva donešeni su Strateški dokument za razvoj 2006-2013. i Program gospodarskog oporavka 2010., dok je na obrazovnoj razini sastavljen Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje 2011. 1 Rad je usmjeren na prikaz koncepta humanističkog pristupa odgoju i obrazovanju kroz povijest i usporedbu s današnjim poimanjem Sveučilišta, obrazovanja i znanja kao takvih te stavljanje u odnos sa idejom i praksom poduzetništva. U skladu s tim, razmotrit ću mogućnost suživota u praksi dva segmenta NOK-a, temeljnoga dokumenta koji određuje sve bitne sastavnice odgojno-obrazovnog sustava Republike Hrvatske. Riječ je o društvenohumanističkom kao jednom od sedam odgojno-obrazovnih područja općeg obveznog i srednjoškolskog obrazovanja, te kompetenciji za poduzetništvo kao jednom od temeljnih ciljeva obrazovanog procesa. Osim toga, analizom Strateškog dokumenta za razvoj 2006-2013. i Programa gospodarskog oporavka 2010. pokušat ću dokazati da je obrazovanje u potpunosti podređeno gospodarstvu i da za svoj cilj ima proizvesti radnu snagu koja će biti kompetentna za tržište rada. Namjera mi je iz prikaza odnosa humanističkog pristupa odgoju i obrazovanju s konceptom poduzetništva, kao jednog od temeljnih ishodišta odgojno-obrazovnog procesa, stvoriti prostor za kritičko promišljanje mogućnosti koegzistencije u NOK-u donešenih stavaka te otvoriti pitanja o uvjetima i mogućnosti obrazovanja kao takvog u sklopu neoliberalnog kapitalizma. Odgoj, obrazovanje i Sveučilište Da bi se uopće moglo govoriti o nečem takvom kao što je obrazovanje čovjeka, nužno je ponuditi pobliže određenje toga o čemu se govori. Kao referenetnim okvirom za takvo nastojanje poslužit ću se riječima Igora Mikecina, koji kaže da je čovjek »po svojoj biti obrazovljivo biće, biće koje se može i ima obrazovati da bi došlo k samome sebi, a isprva, u 1 Dalje u tekstu Nacionalni okvirni kurikulum ili NOK 2 svojoj prirođenosti, zatječe se u neobrazovanosti« (Mikecin, 2010, 65). Dakle, čovjek, da bi uopće bio čovjek, u tu svrhu mora biti obrazovan. Obrazovanje druge svrhe nema ili ne bi trebalo imati. Ono se također određuje i kao sloboda, mogućnost i sposobnost uobličavanja sebe u procesu postajanja čovjekom. Najbližu ideju takvoga obrazovanja imala je antika u vidu paideie, cjelovitog i sveobuhvatnog obrazovanja, koje je neizostavno sadržavalo i moment odgoja. On je u historiji nakon antike od obrazovanja odvojen i razlikovan, što je posebno došlo do izražaja početkom 19.st. kada se kao znanost o odgoju javlja pedagogija. Iako pedagogija, reći će Mikecin, »odgoj i obrazovanje vidi u unutrašnjoj svezi, pa tako govori o onom odgojno-obrazovnom, bili to procesi, rad, institucije, ipak ona to dvoje razlučuje, a zatim samo izvanjski povezuje.« (Mikecin, 2010, 54). Paideia je gimnastikom i muzikom zahvaćala i skrbila za čovjekovo tijelo i dušu, imajući u vidu cjelokupnost čovjekova bića kao skladne zajednice duše i tijela. U to se doba u proces obrazovanja nije uplitala ni država, ni svećenstvo, niti nešto poput tržišta, ekonomije ili gospodarstva u formi ondašnjih trgovinskih odnosa i oblasti djelovanja. S postepenim rasapom helenske kulture i usponom Rimskog Carstva započinje prevrat u poimanju odgoja, obrazovanja i čovjeka. Obrazovanje se svelo na izobrazbu za umijeća, koja su u srednjemu vijeku bila izučavana u sklopu ondašnjeg obrazovnog nastavnog programa zvanog septem artes liberales. Time je ono izgubilo svoj ne-utilitarni karakter i postalo je obrazovanje za određenu svrhu izvanjsku čovjeku. Tokom 12. i 13. st. proces obrazovanja se institucionalizira osnivanjem prvih Sveučilišta, koja su bila pod nadzorom Crkve. Akcent je na obrazovanju kao umetnutom znanju; umijeća su vještine koje se moraju naučiti, a učitelj je zanatlija koji ima podučiti učenike tim vještinama. U razdoblju humanizma pokušano je vraćanje i približavanje antičkim idealima u umjetnosti i filozofiji, što se odrazilo na odgoj i obrazovanje. Odgojni su ciljevi bili usmjereni na moralnost, a obrazovanjem se pokušalo stvoriti svestranog čovjeka slobodnog duha, iako je ondašnje Sveučilište bilo pod kontrolom države. Ono što je najvažnije za to razdoblje je vraćanje vjere u sposobnosti i vrijednost čovjeka. U renesansi se događa preporod znanosti i umjetnosti, te se izgrađuje i potvrđuje povjerenje u matematički um i znanstveno znanje. Moment odgoja postaje sporednim u usporedbi s inzistiranjem na razvojem znanosti i idealom obrazovanog čovjeka utemeljenog na znanstvenom znanju. Sveučilišta postaju mjesta znanstvene izobrazbe, dok se ideja sveučilišta i obrazovanja potpuno zaboravlja. Približno vraćanje tim idejama dogodilo se 1810. godine, kada je Wilhelm von Humboldt u Berlinu osnovao sveučilište na temelju Schellingovih predavanja održanih na Sveučilištu u Jeni 1802. godine. Humboldtsko sveučilište je težilo idealu povezanosti istinskog življenja i stvaralaštva, gdje je »povezanost nastave, znanstvenog istraživanja i uključenosti struke u razumijevanje cjeline zbivanja i svijeta bila nosiva ideja« (Žunec, 2010, 69). Odlike tog Sveučilišta moguće je sažeti u četiri temeljne: sloboda obrazovanja, sveučilišta i znanosti, koje nemaju svrhu izvan sebe samih; znanost kao organska cjelina; znanost kao neprekidan proces učenja i uvijek iznova proizvođenja novog znanja te obrazovanje za znanost koje zahvaća sam korijen čovjekove egzistencije i skrbi za obrazovanje svih čovjekovih sila u cjelinu (Barbarić, 2010). Berlinsko Sveučilište postoji i danas, ali je ondašnji nosivi humanistički duh zamijenjen onim tržišnim i poduzetničkim. Početkom filozofije pozitivizma te daljnjim ubrzanim razvojem znanosti i napretkom tehnologije, iznova u prvi plan dolazi izobrazba za određenu znanstvenu djelatnost, kojoj je svrha 3 čovjek sposoban za proizvodnju i upoznavanje novih tehnologija. Samim time veću važnost na sveučilištima imaju fakulteti prirodnih znanosti, dok su društvene i humanističke znanosti marginalizirane, jer se njihovi izlazni rezultati drže kratkoročno neisplativima za tržište rada. Takav jaz između znanosti različitih naravi još više će se produbiti u drugoj polovini 20.st. kada se promijenio i vladajući tržišni i ekonomski oblik, koji će svojim potrebama diktirati odgojne i obrazovne procese i ishodišta na sveučilištima. Sveučilište, znanost i obrazovanje u razdoblju neoliberalnog kapitalizma John Maynard Keynes, intelektualni arhitekt New Deala i suvremene socijalne države, osmislio je sustav takozvane regulirane ekonomije, u kojoj tržište i socijalna država mogu funkcionirati u kompromisu. Takav sustav nije dopuštao neograničenu zahtjevnu moć tržišta, što je zasmetalo onima koji su u potpunoj slobodi tržišta vidjeli mogućnost za maksimalnu dobit i gomilanje kapitala. Najveći zagovornik takve ideje bio je Milton Friedman, ekonomist s čikaškog sveučilišta, koji je osmislio koncept slobodnog i samoregulirajućeg tržišta ili kompetitivnog kapitalizma, vrste »ekonomske organizacije koja ekonomsku slobodu neposredno pruža, promiče i političku slobodu, odvajajući ekonomsku moć od političke, i na taj način omogućuje jednoj da bude protuteža drugoj.« (Friedman, 1992, 20-21). Ekonomska sloboda je predstavljena kao nužan preduvjet osobne slobode individualca, koju država birokratski, administrativno ili regulativno dokida ili ograničava. 2 Jedna od temeljnih deviza zagovaratelja slobodnog tržišta plastično je izražena kroz poznatu izjavu Margareth Thatcher da ne postoji nešto takvo kao što je društvo. Ono što zaista postoji su obitelj i pojedinac. Takvo razbijanje društva na najmanje ćelije zapravo je čin kojim se pokušala preformulirati svijest ljudi o međusobnoj povezanosti, u svijest o postojanju drugoga kao konkurencije, napose u kompeticiji za mjesto na tržištu rada, čija mu prisutnost samo dodatno otežava i umanjuje izglede u uspjeh. Takav atomizirani pojedinac mora učiniti sve kako bi postigao više; mora biti poduzetniji i ulagati u svoje sposobnosti koje u početku ima kao jedini kapital, odnosno, mora se obrazovati. Stoga se opće obrazovanje svodi na »oblik investicije u ljudski kapital isto kao i investicije u strojeve, zgrade i druge oblike opredmećenog kapitala.« (Friedman, 1992, 107). Dakle, obrazovanje i po definiciji prestaje imati veze sa čovjekom kao bićem kojemu je ono jedini put za ostvarenje svoje bîti te postaje sredstvom za ostvarenje čovjeku izvanjski nametnute svrhe u vidu što boljeg i uspješnijeg poduzetnika. Sveučilišta postaju mjesta na kojima se ta svrha ima ostvariti; pretvaraju se u zbir stručnih škola na kojima profesori izobražavaju studente za tržište rada. Nastali prevrat opisuje i Mikecin, rekavši da se danas »škole i fakulteti pretvaraju u tvornice, nastavnici u tehničke proizvoditelje, učenici i studenti u proizvodni materijal koji se ima u procesu proizvodnje obraditi i preraditi, oblik postaju školski i studijski programi, u kojima je sadržana forma koja se utiskuje u učenički materijal, tj. kojom se materijal in-formira. Svrha proizvodnje je konačni proizvod: kvalificirana radna snaga, koja je konkurentna na tržištu rada.« (Mikecin, 2010, 63). 2 Pogledati više u poglavlju Odnos između ekonomske i političke slobode (19-32. str.) 4 Takvom radikalnom promjenom poimanja svrhe obrazovanja, znanja i sveučilišta, pa čak i njihovim redefiniranjem da bi se što efikasnije ukopili u oblasti koje im prvotno nisu pripadajuće, omogućen je početak onoga što Liessmann (2008) naziva razdobljem neobrazovanosti, u kojemu je ideja obrazovanja prestala ispunjavati svoju normativnu ili regulativnu funkciju, a duh humanizma protjeran iz znanosti. Bolonjska reforma Da bi nešto takvo uopće bilo moguće, bilo je potrebno reformirati postojeće obrazovne sustave. Reforme se nisu događale po nekoj unutarnjoj logici i potrebama samoga sveučilišta, nego po logici i zahtjevima tržišta. Glavni čimbenik koji pokreće reformu je želja za naprednijim gospodarstvom i većom konkurentnosti u odnosu na gospodarske sile svijeta. Takva težnja je postala službenom Lisabonskom strategijom iz 2000. godine, koja predstavlja dogovor zemalja Europske Unije o mjerama revitalizacije europske ekonomije. Strategijom je artikuliran glavni cilj da EU do 2010. godine 3 postane najkonkurentnije i na znanju utemeljeno gospodarstvo na svijetu, sposobno za održiv ekonomski rast s brojnijim i boljim radnim mjestima i većom društvenom kohezijom (Lisabonska strategija, 2000). Akcent je na ekonomskim reformama za dovršeno i potpuno funkcionalno unutarnje tržište, obrazovanju i izobrazbi za život i rad u društvu znanja te razvoju aktivne politike zapošljavanja. Na razini obrazovne reforme visokog obrazovanja u Europi samo godinu dana ranije potpisana je Bolonjska deklaracija. Glavni ciljevi su međunarodna konkurentnost europskog sustava visokog obrazovanja, osiguravanje mobilnosti studenata i kvalitete nastave. Restrukturiran je sustav studija na preddiplomski, diplomski i postdiplomski, uvedeni su jednosemestralni kolegiji te je uveden bodovni (ECTS) sustav kao kriterij promicanja razmjene studenata. Svrha odgoja postala je »usvajanje općeprihvatljivih vrijednosti i normi, a svrha obrazovanja je osposobljavanje i izobrazba za struku i zanimanje, te uključivanje u radni odnos kao kvalificirana radna snaga, poradi osiguravanja osobnih materijalnih uvjeta života i ostvarivanja društvenih ekonomskih i drugih potreba, usvajanje kompetencija za obavljanje određene vrste posla u društvenoj podjeli rada.« (Mikecin, 2010, 56). Dok se obrazovanje odnosi na obrazovanje sebe samoga, izobražavati nas mogu i drugi. Svrha izobrazbe je postizanje nečega, sposobnosti da se nešto može uraditi, dok obrazovanje nije utilitarističke naravi. Svođenje obrazovanja na puku izobrazbu, kao štetnu, još prije čitavog jednog stoljeća vidio je i Nietzsche, koji emfatično uzvikuje: »ne zamjenjujte mi ovo obrazovanje, ovu nježnonogu, razmaženu, eteričku boginju s onom korisnom sluškinjom« (Nietzsche, 1991, 301). Takvom redukcijom promijenjena je i uloga sveučilištā, na kojima izobrazbom stječemo potrebne vještine i kompetencije za aktivno sudjelovanje u kompeticiji za mjesto na tržištu rada. Bez potrebne i odgovarajuće izobrazbe u pitanje dolazi materijalna sigurnost egzistencije, što sveučilišta čini mjestima pomoću kojih je moguće osigurati potrebne uvjete za preživljavanje. Raskorak između prvotne i proizvedene uloge sveučilištā nedvosmisleno je komentirao Nietzsche: »što se mene tiče, ja poznajem samo jednu istinsku opreku, 3 Nakon neostvarenja prvotnoga plana, zamišljeni rok je pomjeren na 2020.godinu 5 ustanove obrazovanja i ustanove životne nužde: u drugu vrstu spadaju sve postojeće, o prvoj pak ja govorim.« (Nietzsche, 1991, 303). Osim problema redukcije uloge sveučilištā, kao problem nameće se i nova uloga i poimanje znanosti i znanja. Znanje, kao produkt znanosti, počinje biti definirano izvanjskim kriterijima kao što su primjenjivost u praksi i mogućnost korištenja u svakodnevnici. Bavljenje znanošću više ne izlazi iz vizure životne nužde i neodvojivo je od utilitarnosti i proizvodne svrhe. Moguće je gledanje na sveučilište i iz takvog kuta, »kao znanstvenog pogona produkcije i reprodukcije znanosti i »znanstvenih kadrova«, ili, što je isto, potencijalnog roblja za popunjavanje praznih radnih mjesta u odgovarajućim sektorima obezglavljenog društvenog bitka.« (Despot, 1991, 17). Vjerojatno je danas - što zbog ekonomskih, a što zbog obrazovnih reformi - više nego ikada u povijesti degradiran društveni položaj visokog obrazovanja koje je, »u različitim epohama na različite načine, oduvijek bilo izdvojeno iz tržišnog i radnog svijeta ostatka društva« (Žunec, 2010, 69). Znanost je postalo moguće kvalificirati kao uslužnu djelatnost, sveučilišta podliježu međunarodnim formalnim standardima kao kanonima za kvalitetu, a obrazovanju je cilj ekonomska iskoristivost. Završni produkt obrazovanja, odnosno izobrazbe, više nije zamišljen po prvotnim humanističkim idealima, nego po viziji što uspješnijeg poduzetnika. Takva svrha obrazovanja definirana je u službenim dokumentima zemalja članica Europske unije i onih koje su potpisale ugovore za pristup. Među njima se nalazi i Hrvatska, u kojoj su ishodišta obrazovnog procesa definirana u dokumentu koji se naziva Nacionalni okvirni kurikulum. Humanistički pristup odgoju i obrazovanju nasuprot obrazovanju za poduzetništvo NOK »Znanje, kompetencije, uspjeh i konkurentnost strateške su smjernice Republike Hrvatske.« (Nacionalni okvirni kurikulum, 2011, 5), riječi su kojima bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Radovan Fuchs, započinje predgovor NOK-a, temeljnog dokumenta koji određuje sve bitne sastavnice odgojno-obrazovnog sustava RH. Kao temeljno obilježje NOK-a, u Uvodu istog dokumenta, navodi se »prelazak na kompetencijski sustav i učenička postignuća (ishode učenja) za razliku od (do)sadašnjega usmjerenoga na sadržaj.« (Nacionalni okvirni kurikulum, 2011, 11). Iz navedenoga je očito da je preobrazba školskoga sustava, prema novim zahtjevima vremena, preusmjerila akcent svrhe obrazovanja s procesa na neka nova ishodišta, poput kompetencija, uspješnosti i konkurentnosti za tržište rada. Znanje kao jedna od navedenih strateških smjernica se odnosi na znanje kao kompetentnost, a ne znanje kao takvo, koje je odriješeno od svake utilitarne svrhe. Takvo znanje mora biti primjenjivo u praksi kao raspoloživi kapital s kojim možemo konkurirati u borbi za radno mjesto. Razvoj nacionalnoga kurikuluma usmjerenog na učeničke kompetencije predstavlja jedan od glavnih smjerova kurikulumske politike u europskim i drugim zemljama. Da bi uspješno odgovorila izazovima razvoja društva znanja i svjetskoga tržišta, EU je odredila osam temeljnih kompetencija za cjeloživotno obrazovanje: komunikacija na materinjem jeziku, komunikacija na stranim jezicima, matematička kompetencija i osnovne kompetencije u prirodoslovlju i 6 tehnologiji, digitalna kompetencija, učiti kako učiti, socijalna i građanska kompetencija, inicijativnost i poduzetništvo te kulturna svijest i izražavanje (Nacionalni okvirni kurikulum, 2011). Kao sedma temeljna kompetencija navodi se inicijativnost i poduzetnost. Opisuje se kao sposobnost pojedinca da ideje pretvori u djelo te čini osnovu za stjecanje specifičnih znanja, vještina i sposobnosti potrebnih za pokretanje društvenih i tržišnih djelatnosti. Riječ ''poduzetnik'' ne mora nužno imati tržišne i ine konotacije, jer poduzetnom osobom moguće je nazvati svakoga tko poduzima određenu radnju s određenim ciljem, što je vidljivo i iz etimologije riječi koja dolazi od glagola ''poduzeti'', u značenju: prihvatiti se čega, pristupiti ostvarenju čega, početi što raditi (Hrvatski jezični portal). Razlika između poduzetne osobe i poduzetnika je u momentu biznisa. Koncept poduzetništva u ekonomiji »uključuje znanja i vještine, te osobine ličnosti i stavove potrebne za pokretanje i uspješan razvoj posla, s različitim akcentiranjem pojedinih komponenti.« (Baranović, 2008, 340; prema Drucker, 1995; Kuip i Verheul, 2003). U dokumentu NOK-a moguće je vidjeti da su pojmovi ''poduzetnost'' i ''poduzetništvo'' nivelirani i koriste se jedino u kontekstu potonjega. Tako se poduzetnost poima kao jedna od osnovnih osobina ličnosti, koja je urođena i koja kao takva ima odgojnu i obrazovnu dimenziju, te je treba razvijati u školi. U osnovnim i srednjim školama cilj je zadobiti temeljna znanja iz područja gospodarstva i vođenja poslova, te područja obrta, dok se na fakultetima ta znanja usavršavaju. Poželjne karakteristike poduzetne osobe nakon završenog obrazovanja su kreativnost, inicijativnost, spremnost na preuzimanje rizika i motiviranost. U dokumentu se navodi sedam odgojno-obrazovnih područja općeg obveznog i srednjoškolskog obrazovanja, koja izražavaju i određuju temeljne kompetencije učenika u svakom pojedinom području, odnosno ono što se sve mora znati. Svako područje podijeljeno je na četiri ciklusa, koja predstavljaju razvojna razdoblja učenika koja čine jednu cjelinu, a temelje se na razvojnim fazama učenika. Četvrto odgojno-obrazovno područje je Tehničko i informatičko područje u kojemu se u četvrtom ciklusu za strukovne škole i gimnazije, pod točkom 1.2, nalaze Osnove poduzetništva (Nacionalni okvirni kurikulum, 2011). Ključne riječi koje se pojavljuju i ističu u opisu područja i ciklusa su: proizvodnja i pružanje usluga, tijek proizvodnje, važnost promidžbe, svjetsko tržišno natjecanje i prilagodba novim tržišnim okolnostima (Nacionalni okvirni kurikulum, 2011). Na Tehničko i informatičko nastavlja se Društveno-humanističko, peto odgojno-obrazovno područje. Njegova je svrha pridonijeti razvoju učenika kao samostalnih i odgovornih osoba, pojedinaca i građana, razvijenog kritičkog aparata, koji će aktivno sudjelovati u svim segmentima društvenog djelovanja, te naučiti prepoznati i stvoriti svijest o sebi (identitet, osobnost), kulturi i društvu (Nacionalni okvirni kurikulum, 2011). To mjesto je jedino među svim artikuliranim ciljevima obrazovanja kroz odgojno-obrazovna područja, koje u sebi sadrži nešto od danas preostalog humanističkog duha. Da čak ni taj preostali dio nije čist od svega drugoga njemu izvanjskoga, vidljivo je iz pete točke očekivanih postignuća u sva četiri ciklusa, koja je svakom ciklusu zajednička: Ljudi, društvo i gospodarstvo. Ista je sastavljena od: 5.1 Gospodarstvo i poduzetništvo, 5.2 Proizvodnja i potrošnja, 5.3 Profesionalno usmjeravanje. Kao očekivana znanja koja se očekuju od učenika u sklopu tih sastavnica navode se: prepoznati da je poduzetnost neophodna za očuvanje i razvoj, prepoznati potrošačka prava i odgovornosti, te 7 razlikovati zanimanja koja su uključena u ostvarivanje kakvog poduzetničkoga pothvata ili u rad poduzeća (Nacionalni okvirni kurikulum, 2011). Funkcija poduzetništva je povećanje produktivnosti ljudske jedinke, za što je potrebno neprestano ulaganje u sebe, odnosno ono što se naziva ''cjeloživotnim obrazovanjem''. Slučajno ili namjerno, obrazovanje za poduzetništvo na taj način postaje jedinim pravim ciljem obrazovanog procesa. Ideal obrazovanja postaje poduzetnik, a ne čovjek. Iako sadrži tek ostatke ideala koncepta humanističkog obrazovanja, čak i američka psihologija, koja proučava teorije ličnosti, vidi učitelje kao one koji »have as their goal the creation of better human beings, or in psychological terms, self-actualization and self-transcendence.« (Maslow, 1976, 173). O zapravoj ulozi sveučilištā iz humanističkog gledišta zaoštreno će progovoriti Despot, kada kaže da sveučilište »nije niti radi toga da bude visoka škola za obrazovanje pravovjernih, niti da bude elitno sabiralište za usavršavanje umjetničkih stvaralaca, niti da bude viša škola partijne politike, ali niti da bude najviše usavršavalište stručnjaka na polju znanosti.« (Despot, 1992, 16). Iz takve vizure obrazovanim možemo označiti samo »onoga tko je cjelovito i svestrano duševno i duhovno oblikovan tako da odgovara cjelini onoga što jest, da je s njom teoretski i praktički usklađen.« (Barbarić, 2010, 151). Da je danas takvo poimanje obrazovanja i sveučilišta gotovo pa neostvarivo u praksi, vidljivo je iz obrazovnih ciljeva definiranih u NOK-u, ali i u dva dokumenta koja bi se trebala odnositi isključivo na razvoj gospodarstva i ekonomske situacije u RH. Program gospodarskog oporavka 2010. i Strateški okvir za razvoj 2006-2013. Kao glavni cilj Programa gospodarskog oporavka 2010. navodi se gospodarski oporavak te stvaranje konkurentnog gospodarstva za ostvarenje visokog standarda i kvalitete življenja u RH. Za put ostvarenja toga cilja ističe se promicanje poduzetništva kroz sustav obrazovanja i izgradnja sustava obrazovanja i znanosti primjerenih potrebama razvoja gospodarstva (Program gospodarskog oporavka 2010.). Također, u Strateškom okviru za razvoj 2006-2013., kao put za dosezanje političkih i ekonomskih kriterija za članstvo u EU navodi se razvoj cjeloživotnog obrazovanja za poduzetništvo, koje mora postati načinom razmišljanja i života u obiteljima i sektorima koje financira država (Strateški okvir za razvoj 2006-2013.). U sklopu toga, vidljiva je i tendencija mijenjanja današnje slike poduzetništva iz onoga iz nužde u onaj zbog uočavanja novih prilika. Odgoj i obrazovanje u sklopu neoliberalnog kapitalizma zadobivaju novu definiciju, koja nije u skladu s njihovim prvotnim poimanjem kao paideie - skrbi za totalitet ljudskosti. Ideja obrazovanja ne postavlja obrazovanju svrhu izvan njega samoga, nego se poima kao imanentno sredstvo i cilj čovjekova postajanja čovjekom, odnosno jedinim putem kojim čovjek dolazi do ostvarenja svoje bîti. Novo poimanje postavlja svrhu koja je izvanjska obrazovanju samom, uvjetovanu isto tako izvanjskim kriterijima. Primarni kriterij je što naprednije i konkurentnije gospodarstvo pojedinih država, nametnut kao uvjet za opstanak i napredak u vremenu slobodnog i samoregulirajućeg tržišta. Takva težnja je definirana u dokumentu zvanom Lisabonska 8 strategija, koji predstavlja dogovor zemalja EU o mjerama revitalizacije europske ekonomije. S obzirom na to da je uspješno gospodarstvo uvjet sine qua non razvoja i napretka države, razvidno je nastojanje za pospješenjem razvoja gospodarstva, što se ima realizirati putem za to obrazovanog kadra. Za tu svrhu bilo je nužno provesti određene obrazovne reforme. U Bolonjskoj deklaraciji, posljednjoj značajnoj reformi školstva, obrazovni ishodi zemalja članica EU određeni su isključivo po logici i zahtjevima tržišta. Kao glavni ciljevi se postavljaju međunarodna konkurentnost europskog sustava visokog obrazovanja, osiguravanje mobilnosti studenata i kvalitete nastave. Temeljni dokument koji određuje sve bitne sastavnice odgojno-obrazovnog sustava u RH, pri čemu pretpostavlja prilagodbu i težnju ka europskim standardima i obrazovnim paradigmama, je Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje 2011. U njemu je naglasak na prelasku na kompetencijski sustav i učenička postignuća. Kao temeljni obrazovni ishodi navode se osam kompetencija, među kojima je najveći akcent na kompetenciji za inicijativnost i poduzetnost. Ono se određuje kao sposobnost pojedinca da ideje pretvori u djelo, te čini osnov za stjecanje specifičnih znanja, vještina i sposobnosti potrebnih za pokretanje društvenih i tržišnih djelatnosti. Također, u dokumentu se na pojedinim mjestima navodi odgoj i obrazovanje prema humanističkim idealima, te ističe obrazovanje temeljnih ljudskih vrijednosti. No međutim, čak i pri spominjanju onog humanističkog, ne izostavlja se spominjanje vrijednosti i nužnosti poduzetništva. Dva službena dokumenta na razini RH koja bi se trebala odnositi isključivo na gospodarstvo, Program gospodarskog oporavka 2010. i Strateški okvir za razvoj 2006-2013., osim što artikuliraju želju i potrebu za gospodarskim napretkom i razvojem potencijala, također navode obrazovanje za poduzetništvo kao jedini put za to ostvarenje. Zaključak Svođenjem obrazovanja na izobrazbu za stjecanje određenih vještina, odnosno kompetencija, zbiva se radikalni zaokret u poimanju svrhe obrazovanja. Idealom obrazovanog čovjeka postaje kompetentan i konkurentan poduzetnik. Istim činom, sveučilišta prestaju biti mjesta obrazovanja i postaju mjesta životne nužde. Redukcija osobe građanina i studenta na subjekt poduzetništva eksplicitno predstavlja marginaliziranje, a na mjestima i nulificiranje, temeljnih humanističkih vrijednosti i ideala. Odgoj i obrazovanje za poduzetništvo i odgoj i obrazovanje za čovječnost mogu koegzistirati samo ukoliko jedno drugo ne dokida ili umanjuje vrijednost, što prema svemu iznesenom, u aktualnom Nacionalnom okvirnom kurikulumu nije slučaj. 9 Literatura 1. Barbarić, D. (2010). Što je obrazovanje?. U: Barbarić, D. (pr.), Čemu obrazovanje: Razmatranja o budućnosti sveučilišta. Zagreb: Matica Hrvatska. 151-170. 2. Despot, B. (1991). Univerzitet kao znanstvena ustanova ili čovjek kao znanstveno robovanje. U: Kant, I., Schelling, W. F. J., Nietzsche, F., Ideja univerziteta. Izabrao i preveo Despot, B. Zagreb: Globus. 7-17. 3. Friedman, M. (1992). Kapitalizam i sloboda. Zagreb: Globus, nakladni zavod, Školska knjiga. 4. Maslow, A. H. (1976). The farther reaches of human nature. London: Penguin Books. 5. Mikecin, I. (2010). Filozofija, znanost i obrazovanje. U: Barbarić, D. (pr.), Čemu obrazovanje: Razmatranja o budućnosti sveučilišta. Zagreb: Matica Hrvatska. 53-66. 6. Nietzsche, F. (1991). O budućnosti naših obrazovnih ustanova. U: Kant, I., Schelling, W. F. J., Nietzsche, F., Ideja univerziteta. Izabrao i preveo Despot, B. Zagreb: Globus. 243-329. 7. Liessmann, K. P. (2008). Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. 8. Žunec, O. (2010). Sveučilište i cjelina događanja. U: Barbarić, D. (pr.), Čemu obrazovanje: Razmatranja o budućnosti sveučilišta. Zagreb: Matica Hrvatska. 67-84. 9. Baranović, B., Domović, V., Štribić, M. (2008), Obrazovanje za poduzetnost – perspektiva osnovnoškolskih učitelja i nastavnika. Sociologija i prostor, 45 No.3/4 (177/178): 339-360. 10. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=32541 (21.5.2012.) 11. Hrvatski jezični portal. Dostupno na: http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search (19.5.2012.) 12. Lisabonska strategija 2000. Dostupno na: http://zagreb.idi.hr/bolonjski_dokumenti/Zakljucci%20predsjednistva%20Lisabon%20 ozujak%202000.pdf (19.5.2012.) 13. Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje 2011. Dostupno na: http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&sqi=2&ved=0 CCkQFjAA&url=http%3A%2F%2Fpublic.mzos.hr%2Ffgs.axd%3Fid%3D16803&ei= Cv10 TT6XlJ8XJsgba4eTLCQ&usg=AFQjCNGmbkFmWzvhmOI3kgUapm8TVlx3rw&sig 2=yTEvywaVSvTm6ivJdmrtKg (23.5.2012.) 14. Program gospodarskog oporavka 2010. 15. Dostupno na: http://www.cpi.hr/download/links/hr/13292.pdf (19.5.2012.) 16. Strateški okvir za razvoj 2006-2013. 17. Dostupno na: http://www.mingorp.hr/UserDocsImages/IPA%20IV%20%20Razvoj%20ljudskih%20potencijala/Strateki%20okvir%20za%20razvoj.pdf (19.5.2012.) 11