IDENTITET Godina 18 • Broj 185 • Decembar 2013. • Cijena 15 KN www.identitet.info EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN ljudska prava politika društvo ekonomija kultura sport Hod po minskom polju Eksplodiralo na manjinskim pravima Srba 2 IDENTITET/ BR. 185 / 2013. SADRŽAJ 4 HOD PO MINSKOM POLJU... Igor Palija 6 DRUŠTVO U REGRESIJI... Davor Gjenero 8 ŠTO JE VLAST POSIJALA TO I ŽANJE... Milan Jakšić 11 U BOJ, U BOJ ZA SZIGETVAR SVOJ ... Ninoslav Kopač 14 UŠUTKANA ŠUTLJIVA VEĆINA... Dražen Lalić 17 ASEKSUALNI TIN UJEVIĆ U DANAŠNJOJ HRVATSKOJ... Aleksandar Ajdarić Vlast žanje što je i posijala... str. 8 18 SJETNA 2014. GODINA... Hrvoje Prnjak 20 ŠIRENJE GEJ-PANDEMIJE U ĆUDOREDNOM DRUŠTVU... Dunja Novosel 22 POPOVI POJMA NEMAJU... Đurđa Knežević 25 MY NAME IS PILSEL, JOVO PILSEL... Drago Pilsel 28 GRANICE U LJUDSKIM GLAVAMA... Radoje Arsenić 30 DRUŠTVO NEDORASLO ZA VLADAVINU PRAVA ... Srđan Dvornik Laka noć nad Kaptolom ... str. 22 32 LICE I NALIČJE BRIGE O MANJINAMA ... Antonija Petričušić 34 INFO REGION... Igor Palija 36 ŽIVOT PENZIONERA U VUKOVARU ... Dragana Zečević 38 IZBRISANI U SLOVENIJI... Nikola Cetina 40 ZNAČAJNI SRBI U HRVATSKOJ: SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ - II.DIO ... Renato Đurđević Život penzionera u Vukovaru... str. 36 42 TRIDESET MILIJUNA LJUDI U ROPSTVU... Goran Mrdaković 44 PANORAMA ... Igor Palija 46 NIKOLA PAŠIĆ U ANEGDOTAMA 10 ... Milan Jakšić 48 IGRANJE PROFESIONALIZMA U SPORTU ... Hrvoje Prnjak 50 BREGOVIĆEVA FONDACIJA ZA ROME nezavisni magazin IDENTITET Adresa redakcije: Ilica 16, Zagreb tel: +385 1 4921 862 fax: +385 1 4921 827 [email protected] IMPRESUM 30 milijuna ljudi u ropstvu... str. 42 Glavni urednik: Igor Palija Zamjenik urednika: Ljubo Manojlović Grafička urednica: Nevenka Pezerović Maksimović Izdavač: Srpski demokratski forum Za izdavača: Veljko Džakula Štampa: Suradnici: Alfacommerce Davor Gjenero, Drago Pilsel, Zagreb Dražen Lalić, Srđan Dvornik, Tiraž: Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač, Dunja Novosel, Dragana Zečević, 5.000 primjeraka Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran Mrdaković, Marko Roknić, Radoje Arsenić, Đurđa Knežević, Antonija Petričušić, Renato Đurđević www.identitet.info List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na financijskoj podršci zahvaljujemo Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva i Gradu Zagrebu Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184. Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet. IDENTITET/ BR. 185 / 2013. 3 u ime obitelji, nacije, države HOD PO MINSKOM POLJU od Bleiburga do Čavoglava Hrvatska, od njezinih „najvećih sinova“ moralno i materijalno devastirana zemlja, hoda po minskom polju i svakog trenutka može eksplodirati sve ono što su demokratske snage ovog društva gradile u zadnjih desetak godina. Srbi su, po običaju, vreća za udaranje, a nakon njih dolaze na red i svi oni koji društvo sagledavaju iz šire perspektive od one koju određuje isključiva pripadnost hrvatskoj naciji H Piše: IGOR PALIJA rvatska se vratila u devedesete! Ne, to nije točno! Hrvatska nije nikada niti izašla iz devedesetih! Pogotovo u segmentu ljudskih prava i odnosa prema Srbima i drugim manjinama u društvu. Etnocentrično društvo je gradilo kolektivni identitet na negiranju prava drugih, što sada, za vladavine lijevo liberalnih snaga u Hrvatskoj posebno dolazi na vidjelo. Stiže na naplatu dvadeset godina netolerancije i degradacije temeljnih demokratskih vrijednosti u društvu. Javnom diskursu u Hrvatskoj govor mržnje gotovo da više nije niti potreban jer je on standardiziran kao sustav vrijednosti i način ponašanja. Društvo je kontaminirano šovinizmom, netolerancijom, predrasudama, stereotipima, a govor mržnje, iza kojega gotovo uvijek slijede i djela, postao je svakodnevan i sveprisutan. Srbi su, po dobrom starom običaju, najčešća meta, ali ih slijede svi oni koji društvo sagledavaju iz šire perspektive od one koju određuje isključiva pripadnost hrvatskoj naciji. Sve je više onih koji su spremni banalizirati govor mržnje budući ga zbog njegove „udomaćenosti“ u temeljne društvene vrijednosti više i ne prepoznaju kao „strano tijelo“ već kao normalan iskaz patriotizma i domoljublja. OLTARSKI USKOGRUDNICI Izazvani implementacijom demokratskih vrijednosti, visokih evropskih standarda u zaštiti ljudskih i manjinskih prava, te za njih neprobavljivo iritantnom liberalnom profilacijom Vlade, „Domoljubi“ i „Patrioti“, najčešće oni koji pod izlikom „da žive za Hrvatsku“ dokono parazitiraju od Hrvatske, daju pravo javnosti govoru mržnje koji kroz paradigmu radikalnog konzervatizma želi ograničiti prava određenih društvenih skupina – u početnom stadiju homoseksualaca i Srba. Te dvije skupine su „najlakše mete“ oko kojih se mogu mobilizirati mase. Ali ne brinite. I drugi će doći na red jer u totalitarnom stanju svijesti svi koji drugačije misle, ili misle svojom glavom, opasni su i shodno tome nepoželjni. Referendum o ćirilici ili točnije referendum protiv Srba, kao i onaj jednako diskriminatoran o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene, ispravnije referendum protiv pedera, tek su „igranje na sigurno“. Crkva, HDZ, raznorazni desničari, klijentelisti i mrzitelji, kleronacionalistička falanga sitnih duša i uskih pogleda, kroz „obranu tradicionalnih vrijednosti“ žele nasilno rušiti demokratski izabranu vlast u Hrvatskoj i jednom za svagda obračunati se s onima „drugima i drugačijima“ 4 koji po njima zagađuju hrvatsko društvo. Nametnuti svoj sustav talibanskih pravila bez prava na pobačaj, zdravstvenog odgoja u školama, seksa prije braka, ljudskih prava i prava manjina. Sustav u kojem će Crkva kroz dogme nametati društvene vrijednosti, a kroz neku vrstu šerijatskih pravila ograničavati prava žena, manjina, homoseksualaca... Sustav koji degradira i demontira sekularnu državu koja već polako lipše pod licemjernim moraliziranjem oltarskih uskogrudnika koji se sve više pokazuju kao najobičniji zadrti nacionalisti i ksenofobi. Slobodan i emancipiran građanin je postao opasnost jer ga se sve teže pastirski vodi „putem ponosa i slave“ od Bleiburga do Čavoglava. Slobodan građanin se polako oslobađa nacionalističkih floskula i ratne retorike. On propituje, traži odgovore o pedofiliji u Crkvi, o luksuznom životu prelata koje kriza nije niti takla, o bjesnim autima i još skupljim palačama, o milijardu kuna koje država plaća Crkvi da bi se ova umjesto evanđelja bavila politikom, o tome kako Crkva otvoreno napušta jednu od svojih osnovnih misija u društvu – izgradnju povjerenja i tolerancije. Zbog toga treba posijati mržnju i strah. Spaliti svaki oblik sekularizma i progresije kao vještice na lomači. Početi sa Srbima i pederima, a završiti sa „nehrvaIDENTITET/ BR. 185 / 2013. tima“ i „izdajnicima“. Vratiti HDZ na vlast, okrenuti kazaljku demokracije unatrag, pa nesmetano reketirati državu, puniti džepove, pričati bajke, lagati narod. A sve to u ime obitelji, nacije, vjere, države. Bože sačuvaj!!! ATMOSFERA LINČA Atmosfera linča u demokratski podkapacitiranom društvu je stvorena i dovedena do točke usijanja. Dozvolili smo klero-nacionalistima i ekstremnim desničarima da ozbiljno destabiliziraju temelje demokratske države, te da, kako kaže književnik Miljenko Jergović – Hrvatska postane otok fašizma u sred Evrope. Religijski fundamentalizam i radikalne konzervativne ideologije su do te mjere legitimirane da postaju predmet društvenog dijaloga i sasvim normalno egzistiraju kao dominantne političke i društvene opcije. Nacifikacija i fašizacija Hrvatske je dobila pravo javnosti, a visoki crkveni dužnosnici kao da se takmiče koji će „bolje“ motivirati mase da krenu u obračun sa manjinama i onima koji drugačije misle. Raznorazni stožeri ljudi u crnim majicama sa još crnjim porukama postaju partneri u društvenom dijalogu te ih se tretira kao skupinu s političkim legitimitetom. Njihov nasilni karakter, ratna retorika, ortodoksna ideologija i uska klijentelistička povezanost s HDZ-om omrežena povlasticama i privilegijama stvorili su opasnu društvenu grupaciju koja jednostavno ne može tolerirati da hrvatsko IDENTITET/ BR. 185 / 2013. društvo demokratski napreduje u smijeru jačanja ljudskih prava i vladavine prava. Evropezacija Hrvatske, uvođenje političke kulture, reda, jasnih demokratskih standarda, pravila igre i civiliziranog ponašanja za njih je svojevrstan ideološki nered koji ih frustrira do te mjere da ne prezaju od javne manifestacije sile i prijetnje demokratskom poretku. Onemogućavaju suštinsku demokraciju jer jedino u nedemokratskom poretku vide smisao svog postojanja i mogućnost ostvarivanja svojih nedemokratskih ciljeva. Mržnji, netoleranciji i ksenofobiji dali smo pravo javnosti, pa se sada pitamo što nam se to događa i gdje smo pogriješili... S druge strane, pak, odgovor demokratskog i civilnog društva je mlak i konfuzan. Mnogi bagateliziraju cijelu priču ne vidjevši da se ovdje radi o golom opstanku demokratskog karaktera države. Građani gotovo u redovima potpisuju zahtjeve za referendume netolerancije i mržnje a da niti sami nisu svjesni da potpisuju smrtnu presudu demokratskoj Hrvatskoj i vlastitoj budućnosti. Impotentna vlast kao da čeka da se stožeraši sami umore pa odustanu, a sindikati iz javnog sektora, kurvanjski zloupotrebljavaju nastalu situaciju općeg nezadovoljstva i zbunjenosti pa pritišću Vladu ne 5 bi li zadržali brojne privilegije za koje radnici u privatnom sektoru ne znaju niti da postoje. Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj nastavlja spavati svoj duboki san masnih brada i sigurne apanaže, potpuno nezainteresirana za status i položaj Srba u Hrvatskoj. Srpska politička elita u Hrvatskoj istovremeno najveću opasnost vidi u SDP-u i HNS-u koji im „preotimaju“ srpske glasove jer su u jednoj godini napravili puno više u zaštiti statusa i položaja Srba u Hrvatskoj nego SDSS u punih osam godina koaliranja s HDZ-om. Autistična Srbija, za sada, ozbiljno se ne uključuje u cijelu priču, što je i dobro, jer kada su god „pomagali“ Srbima u Hrvatskoj napravili su neko sranje, pa je i bolje da se drže postrani. Civilni sektor i nevladine udruge izvode ulične performanse i muzičke koncerte kao da će se „ljudi u crnom“ uplašiti njihovog teratralizma i sinkronog zborskog pjevanja. Intelektualci, po običaju, jedva se skupe, polustisnutih usta odmrmljaju o ljudskim pravima i slobodama građana, tek toliko da nešto kažu a da u stvari ne kažu apsolutno ništa, pa brzo natrag u svoje dobro zabrtvljene svjetove fakultetskih kabineta i akademskih salona. Ova, od njezinih sinova moralno i materijalno devastirana zemlja, hoda po minskom polju i svakog trenutka može eksplodirati sve ono što su demokratske snage ovog društva gradile u zadnjih desetak godina. U ime obitelji, nacije, države, ali i slobode i demokracije, probudimo se! ■ manjine & većine DRUŠTVO U REGRESIJI Faza razvitka demokratske političke kulture u Hrvatskoj završila je istovremeno sa završetkom pregovora o pristupanju Evropskoj uniji. Nakon toga svjedočimo radikalnoj društvenoj regresiji i pokušajima smanjenja ili negiranja manjinskih prava H Piše: DAVOR GJENERO rvatska nije prva nova članica Europske unije koja je vrlo skoro nakon formalnog pristupanja Europskoj uniji, zoni najviše razine demokracije i vladavine prava u svijetu, doživjela drastičnu regresiju u demokratskom političkom životu i vidljivu degradaciju demokratske političke kulture. Uostalom, ona je za pristupanje Uniji i dobila oštrije kriterije upravo zato da se to ne bi dogodilo i s njom, ali ozbiljni promatrači političkih procesa lako su mogli uočiti da je ta opasna regresija započela još u razdoblju prije pristupanja, nakon potpisivanja Ugovora o pristupanju 9. prosinca 2011. Niti činjenica da su se donosioci političkih odluka bojali brze regresije, pa su Hrvatskoj odredili mehanizam monitoringa provođenja obveza, prije svega onih vezanih uz pravosuđe i temeljna prava, nije pomogla da već u tom razdoblju Hrvatska na počne nazadovati. Zaštita ranjivih skupina, a prije svega trajnih manjina, uvijek je najbolji lakmus-papir za definiranje aktualnih političkih trendova. Još u vremenu prije potpisivanja Ugovora o pristupanju EU Hrvatska je počela izigravati jednu od preuzetih obveza iz pregovora o pristupanju. Naime, jedno od mjerila (oni slavni „benchmarks“) za zatvaranje poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima bilo je prevladavanje stanja u kome pripadnici nacionalnih manjina moraju birati između „getoizacije“ i „asimilacije“, odnosno moraju se odreći ili redovitog biračkog prava i glasati samo za kandidate u posebnoj izbornoj jedinici za manjine, ili se odreći prava na glasanje za manjinskog kandidata i glasati samo kao ostali građani, za redovite stranačke liste. Rješenje tog problema je jednostavno: uvođenje dvostrukog prava glasa za sve pripadnike nacionalnih manjina. Međutim, prilikom promjene Ustava i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2010. godine, kad je provedena „pretpristupna ustavna reforma“, dvostruko pravo glasa dobili su samo pripadnici „malih“ nacionalnih ma- SRBIMA O GLAVU: U najneugodnijoj poziciji ponovno je srpska manjinska zajednica, čija su prava, ne samo u Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj, došla pod udar zbog autoritarnog „međuhrvatskog“ svjetonazorskog rata njina, onih kojih u biračkom tijelu ima manje od 3 %, a za srpsku manjinsku zajednicu dizajniran je nedvojbeno protuustavan model koji je najvećoj manjinskoj stranci, partnerici tadašnje vladajuće 6 koalicije, unaprijed jamčio tri do četiri zastupnička mandata, bez obzira na broj na izborima prikupljenih glasova. Ustavni sud s pravom je protuustavnim proglasio novi model izbora zastupnika srpske zajednice, ali je i drugim manjinama oduzeo dvostruko pravo glasa. Umjesto da nakon odluke Ustavnog suda Sabor, još prije parlamentarnih izbora u studenom 2011. godine, otkloni protuustavnosti u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, ti su parlamentarni izbori provedeni „po starom“, a niti prije, niti nakon njih, nitko više nije niti spomenuo preuzete obveze o sprečavanju getoizacije ili prisilne asimilacije pripadnika manjina. Činjenica da niti manjinske organizacije u Hrvatskoj, niti Europska komisija, kao kontrolor pregovora i čuvar Ugovora, nisu reagirale na prvo izigravanje preuzetih obveza, i to u razdoblju nakon završetka pregovora, a prije potpisivanja Ugovora o pristupanju, morala je biti ozbiljan znak za uzbunu Međutim, „demokratske i reformske energije“ hrvatskog društva bile su već posve iscrpljene, a faza razvitka demokratske političke kulture evidentno je u Hrvatskoj završila 30. lipnja 2011, istovremeno sa završetkom pregovora o pristupanju. Srpski demokratski forum bio je osamljen kad je 2009. godine, u ranoj fazi društvene krize, upozoravao na to da su razdoblja recesije, razdoblja sustavne deklasifikacije znatnih dijelova društva, u njima se društvo mora zadovoljiti raspodjelom „smaIDENTITET/ BR. 185 / 2013. njenoga kolača“, a to su uvijek i razdoblja u kojima se pojavljuju socijalne skupine koje postavljaju pitanja opravdanosti dostignute razine manjinske zaštite. Prve godine krize, doduše, nisu se izravno odrazile na politiku manjinske zaštite. Dapače, sredstva za manjinsku zaštitnu politiku u državnom su budžetu uglavnom ostala nedirnuta i nesmanjena, čime je vlast stekla neupitnu potporu manjinske političke klase. Međutim, ekonomska je kriza pogodila pripadnike manjinske zajednice, kao ranjive skupine, i to više nego druge pripadnike hrvatskog društva, a o opsežnim projektima ubrzanoga ekonomskog razvoja područja, na koja bi se pripadnici manjine tek trebali vratiti, danas više nitko niti ne govori. Ozbiljna ugrožavanja dostignute razine manjinskih prava počela su tek ove godine. Od ljeta, kad je postalo očito da nema izgleda za skoro prevladavanje ekonomske krize, administracija Zorana Milanovića naglašeno je počela nametati obrazac ideološke borbe. Iako je na početku mandata premijer svoju administraciju definirao kao lijevo-liberalnu, od ljeta je postajalo sve očitije da se Vlada naginje prema autoritarnim, a ne liberalnim društvenim rješenjima, a ideološka borba autoritarne ljevice i desnice u jesen je posve zasjenila svaku ozbiljnu racionalnu, progresivističku društvenu raspravu. Nije trebalo dugo čekati da u takvom diskursu manjine postanu kolateralnim žrtvama. U najneugodnijoj poziciji ponovno je srpska manjinska zajednica, čija su prava, ne samo u Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj, došla pod udar zbog autoritarnog „međuhrvatskog“ svjetonazorskog rata, povedenoga u Vukovaru. Manjinski politički zastupnici, koji umjesto manjinske politike, sustavno vode svoje svjetonazorske ratove, i koji bi radije da ih se doživljava kao „političare opće prakse“, nego kao zaštitnike manjinskih interesa i prava, uopće se nisu snašli u ovoj svjetonazorskoj borbi i svojim sudjelovanjem u njoj IDENTITET/ BR. 185 / 2013. Predsjednik kolateralna žrtva dviju isključivih društvenih pozicija: Osim predsjednika Josipovića nitko u društvu niti ne pokušava uspostavljati društveni dijalog, a kad ga Predsjednik zagovara, doživljava prezrivo odbacivanje i sa strane autoritarnih predstavnika vladajuće većine, i od autoritarnih aktera bliskih parlamentarnoj opoziciji i uvlačenjem manjine „na jednoj strani“ dodatno su ugrozili manjinska prava. Tek rijetki akteri u hrvatskom društvu prepoznaju radikalnu društvenu regresiju i iracionalnost obaju dominantnih diskursa u društvu. Dobro je da je među tima rijetkima, koji razumiju što se događa, i predsjednik Republike, ali društvena atmosfera, što su je uspostavili „ideološki ratnici“, takva je da Predsjednik doživljava nešto slično onome što se događa i manjinama, prije svega, srpskoj nacionalnoj zajednici. I predsjednik Josipović je, naime, postao kolateralnom žrtvom dviju autoritarnih, isključivih društvenih pozicija. U ovakvim bi situacijama nacionalna politička elita trebala odigrati svoj posao – utjecati na smirivanje napetosti, nametati racionalna društvena pitanja i dijalog o njima koji bi obuhvatio obje „ratujuće“ strane. Osim Predsjednika, nitko u društvu niti ne pokušava uspostavljati društveni dijalog, a kad ga predsjednik Josipović zagovara, doživljava prezrivo odbacivanje i sa strane autoritarnih predstavnika vladaju7 će većine, i od autoritarnih aktera bliskih parlamentarnoj opoziciji. Zbog zadrtosti političkih autoritaraca unutar parlamentarne većine, demokracija je u Hrvatskoj pretrpjela težak poraz na referendumu o pravima manjinske zajednice, koji se u demokratskom društvu uopće ne bi niti smio održati. Raspisavši referendum o ograničavanju prava na brak, a da prije te odluke nije konzultiran Ustavni sud o tome je li referendumsko pitanje u skladu s Ustavom, vladajuća većina, predvođena premijerom Milanovićem, legitimirala je proces dovođenja u pitanje manjinskih prava. Ideološka borba samo će se zaoštravati, sudionici ideološkoga rata već uspostavljaju društvenu mrežu, koja pretpostavlja da je „onaj tko nije s nama, neupitno protiv nas“, i nastoje „univerzalizirati značenje“ opredjeljenja o svakom pojedinačnom pitanju. Takva Hrvatska postaje opasna za pripadnike „političke manjine“, a sad je već teško definirati tko je zapravo manjina, a tko većina. O trajnim manjinama u takvim okolnostima više nitko niti ne razmišlja. ■ zona zabranjenih letova Što je vlast posijala to i žanje Sve ono što je do sada požnjeveno na stadionima i drugim masovnoj mržnji prikladnim terenima namijenjeno je prvenstveno Srbima. Takvog je uroda, nastavi li se ovakvim sjetvama, od kojeg srpska manjinska zajednica na hrvatskom prostoru neće moći preživjeti... Piše: MILAN JAKŠIĆ Brojne ispade radikalne desnice, simbolički i tematski inspirirane najmračnijim ideološkim obrascima iz Drugog svjetskog rata, Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova Hrvatske, nedavno je okvalificirala kao „pojedinačne i izolirane incidente“, što već samo po sebi dovoljno govori o ozbiljnosti i odgovornosti vlasti kada pristupa nečemu što u javnim i povremeno spavajućim formama traje već 20 godina. Moglo bi se reći da je hrvatski nogometni reprezentativac Josipa Šimunić, kao pojedinac, u nekoliko navrata poslije utakmice hrvatske i islandske reprezentacije pozivao cijeli stadion da za njim urlajući ponavlja „za dom spremni“. Ali može li taj njegov pojedinačni ispad ujedinjen sa isto takvim uzvicima 30.000 navijača, te više od 100.000 onih koji su ga podržali preko interneta, imati karakter pojedinačnog i izoliranog incidenta? U šimunićevsko-maksimirskoj ustašoidnoj kakofoniji kao pojedinačni slučaj bi se moglo ocijeniti jedino da je Šimunić vikao „za dom spremni“ a na taj 8 poziv mu se nitko nije odazvao, te da se na isti takav način na hrvatskim stadionima ne urla već godinama. Nekoliko preostalih varijanti nećemo sada razglabati, jer su realno gledano u Hrvatskoj nemoguće, neizvedive i čista iluzija – nečiji, recimo, pojedinačni stadionski poziv „za dom premni“ na koji bi masa odgovorila “smrt fašizmu“, ili poziv nekoga od hrvatskih igrača koji bi glasio „smrt fašizmu“ a odgovor sa tribina „sloboda narodu“ ili „za dom spremni“. Ili kada bi netko pozvao publiku da podrži pozdrav “za IDENTITET/ BR. 185 / 2013. dom spremni“ a otprilike pola ljudi odgovorilo na isti način a druga polovica sa „smrt fašizmu“… U Hrvatskoj je tako kako je – masovnu glasnu podršku, kad je riječ o simbolima iz Drugog svjetskog rata, dobit će samo ustaški pozdravi, što opet ne znači da je u ovoj državi više onih koji takav ekstremizam podržavaju od onih koji mu nisu skloni, čak i kada se suočimo sa činjenicom koliko je malo institucija i ljudi koji su u stanju osuditi zlo nekadašnje tzv. NDH. NEIZOLIRANI NACIONALIZAM Što se želi reći time da su to izolirani slučajevi? Od čega i koga izolirani? Valjda od općeg trenda u Hrvatskoj? Hrvatska kao država, kao što rekosmo, ne pokazuje sklonosti fašizaciji, pa bi to mogla biti, recimo, jedna strana tog općeg trenda, ali kako pobjeći od konstatacije da postoji i druga strana medalje temeljnog hrvatskog trendovskog modela – njezina neefikasnost u borbi protiv ustašizacije posebno ovdašnje mlade populacije, jer mladi su tom vrstom infekcije očigledno najviše zaraženi. Jeli to država do sada nije znala kako premostiti taj dio veoma osjetljive mentalne tranzicije, ili se nije dovoljno trudila u toj svojoj demokratskoj i na modernim evropskim vrijednostima utemeljenoj profilaciji pošto takve oblike radikalizma pojedine stranke već godinama koriste kao dio svoje izborne strategije. Neke to rade praveći se da ništa ne vide i ne čuju kad se iz etnički ili ideološki obojene mržnje viče i čak fizički napada na manjinske simbole - kako bi im prišao barem poneko sa desne strane. Neke druge stranke opet takvu agresivnost same potiču pošto su im tradicionalno desno opredijeljeni birači glavno izborno tijelo. Jer počelo je pred sam rat i dan danas traje. Od poziva ustašama da se vrate u svoju domovinu do stasanja novih generacija inspiriranih takvim kadrovskim potezima prvog hrvatskog predsjednika. Ljudi koji su činili najteže zločine za vrijeme Drugog svjetskog rata, ili su godinama nakon ratne havarije nad žrtvama koncentracijskih logora i drugih stratišta orgazmički svjetlucali očima, jezikom se strasno oblizivali, imenovani su na najviše političke funkcije u državi, neki počašćeni nešto manje važnim poslovima, dio njih poslan na front, a jedan od njih, ustaški IDENTITET/ BR. 185 / 2013. HRVATSKA ŠUTNJA: Suočeni smo s činjenicom koliko je malo institucija i ljudi koji su u stanju jasno i bez kalkulacija osuditi zlo nekadašnje NDH stožernik za vrijeme Drugog svjetskog rata, imenovan je čak opunomoćenim predstavnikom Republike Hrvatske u Argentini. Čak je u Hrvatsku došao i jedan od komandanata logora Jasenovac, kriv za hiljade ubijenih logoraša među kojima je sam ubio najmanje 20 ljudi. Osuđen je, nakon višegodišnjih pritisaka na hrvatsku državu Simona Wiesenthala, čelnog čovjeka Saveznog centra progonjenih od nacističkog režima u Beču, na 20 godina zatvora, ali i 2008. godine, kada je umro, ispraćen na zagrebačkom groblju Mirogoj u svečanoj ustaškoj uniformi. U počasnoj straži mu je bio i istaknuti hrvatski general. Može li se dogoditi da netko tko je bio Hitlerov oficir u današnjoj Njemačkoj ima takvu javnu sahranu? I to u uniformi nacističke vojske? Ili da njemačka službena delegacija položi vijenac na grob vojnicima Wehrmachta? Pošto se volimo uspoređivati sa Njemačkom smatrajući je zemljom za uzor, kako to da su nam na ovako osjetljivom području sasvim različiti kriteriji? Jer hrvatska službena delegacija će položiti vijenac na spomenike posvećena žrtvama fašizma, mada je na tako nešto u samostalnoj hrvatskoj državi trebalo jako dugo čekati, ali će isto to učiniti i kada je riječ o polaganju vijenaca i cvijeća na obilježja podignu- 9 ta na mjestima gdje su sahranjeni, ili u jamu bačeni, ustaški vojnici. U kavom su duševnom ambijentu odgajani mladi ljudi u Hrvatskoj u posljednjih 20 godina doživio sam i sam na primjeru svoje porodice. Sjetimo se samo na koji su način u vrijeme rata diskutirali pojedini saborski zastupnici i kako su pisale hrvatske novine i javljali hrvatski elektronički mediji: “Srbi imaju šiljate glave“, „Srbi su ružni, škrbavi, nemaju zube“, „Srbi se ne kupaju i smrde…“. Moj mlađi sin koji je tada išao u osnovnu školu, bježao je iz razreda na ulicu kada bi se njegovi suškolci zabavljali citirajući anatomske, abdominalne, rektalne i facijalne umotvorine vrlih hrvatskih novinara i političara. Kod kuće bi se znao zatvoriti u sobu i plakati. Dijete mi je umalo dobilo živčani slom. U zadnji čas sam ga spasio odvodeći ga u Ljubljanu gdje sam tada radio kao novinar gdje do dana današnjeg tako nešto nije morao slušati, jer tamo je i ostao. Tko onda na stadionima viče „za dom spremni“ ako to nisu upravo oni koji su se još kao osnovnoškolci voljeli šaliti na račun „nakaradnih“ Srba? Ne svjedoči li tome u prilog i podatak da se prema jednoj anketi ispitivanja javnog mnijenja iz 2009. godine, nedavno je na nju podsjetio i jedan hrvatski list, 73 posto osnovnoškolaca negativno izrazilo o Srbima. zona zabranjenih letova IZBRISANA PROŠLOST Čak su loše mišljenje u prilično iznenađujuće velikom broju izrazili i o Židovima, njih trećina od svih koji su ispitani. Pa i među njima bi se, vjerojatno, moglo naći podosta navijača na stadionima. Samo tri godine prije toga jedna anketa je pokazala da se 64 posto ispitanih pozitivno izjasnilo o NDH. A to znači prema zločinu i genocidu, čak i prema likvidaciji 20.000 djece u Jasenovcu, jer ti su podaci provjereni, za svako od te djece zabilježeno je njegovo ime i prezime, te ostale pojedinosti. Imaju li ti ljudi, što tako misle, svoju djecu? Imaju li brata ili sestru? Vjerojatno mnogi od njih, pogotovo oni mlađi, prije ankete nisu uopće znali za takve i slične podatke, ali kako to da im u školi nitko o tome ništa nije rekao? I među njima je vjerojatno dosta navijača na stadionima. Kako to da je u Hrvatskoj srušeno 3000 spomenika posvećenih narodnooslobodilačkoj borbi, a u Sloveniji nije ni jedan. Čak ni u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, ako je istina što tvrde pojedini hrvatski političari iz vlasti da se ovdje radi samo o pojedinačnim i izdvojenim ustaško-ekscesnim slučajevima? Možda. Ali samo u ovom posljednjem primjeru gdje se Hrvatska u odnosu na druge navedene zemlje izdvojila kao pojedinačni slučaj. U Ljubljani i drugim slovenskim gradovima mnogo je spomen ploča koje svjedoče o akcijama ilegalaca boraca protiv fašizma, i njihovoj žrtvi. Ni jednog dana te ploče nisu bez cvijeća. Treba li se onda čuditi što na tamošnjim stadionima nema u fašističkih egzaltacija? Generacije Slovenaca poslije Drugog svjetskog rata odgojene su u sasvim drugom duhu nego što su odgajane generacije Hrvata u posljednjih 20 godina. Jer o zagrebačkim ilegalcima nigdje u ovoj zemlji ni slova, tim herojima nad herojima, koji su u neravnopravnoj borbi s Nijemcima i ustašama ginuli na zagrebačkim ulicama, uhvaćeni maltene u mišolovku, umirali u memljivim podrumima, točnije mučilištima. Gdje su spomen-ploče njima posvećene? Ima li išta o tim mladićima i djevojkama u udžbenicima povijesti - djeci radnika i zagrebačkih purgera, rođenim na Trešnjevci u Trnju, Pešćenici… Zaboravljeni su kao da nikada nisu ni postojali. Zabrinjavajuća je neefikasnost države u borbi protiv ustašizacije, posebno ovdašnje mlade populacije, jer mladi su tom vrstom infekcije očigledno najviše zaraženi – prema anketi ispitivanja javnog mnijenja iz 2009. godine 73 posto osnovnoškolaca negativno se izrazilo o Srbima Mladi ljudi u ovoj zemlji su godinama u školi učili kako je Ante Pavelić „historijska ličnost“, ili je kao najvažnija činjenica isticano da je po struci „odvjetnik“. Imali su priliku čuti i pročitati kako je njihov veliki nogometni idol Davor Šuker posjetio Poglavnikov grob u Madridu i pored njega se slikao. Da se Šuker slikao pored spomenika u Dotrščini, na rubu Zagreba, podignutom u čast strijeljanim antifašistima, da se pokojni Vlatko Marković ponekad pohvalno izrazio o akciji stadion, kada su mladi Hrvati, zagrebački srednjoškolci, na poziv ustaša Srbima i Židovima da odu na drugi kraj igrališta svi od reda krenuli za njima, umjesto što je često znao reći kako se ponosi svojim stričevima ustašama, te da su se svojevremeno on i Šuker, od kada je predsjednik HNS-a, bez uvijanja i izmotavanja, po principu 10 „ni vrit ni mimo“ kako bi rekli Zagorci, ogradili od fašisoidnih ispada, bilo publike ili igrača – pitanje je da li bi se danas Hrvatska morala stidjeti pred cijelim svijetom zbog živopisnih slikovnica sa svojih stadiona poput onih koje prikazuju marš Berlinom, 30. januara 1933. SS jedinica, sa bakljama koje podsjećaju na navijačke bengalke, okruženih masom svijeta sa ukočenom desnicom uvis, nakon što je Hitler postao njemački kancelar. Hrvatska politika ovog trenutka žanje ono što je posijala, a sve ono što je do sada požnjeveno na stadionima i drugim masovnoj mržnji prikladnim terenima namijenjeno je prvenstveno Srbima. Takvog je uroda, nastavi li se ovakvim sjetvama, od kojeg srpska manjinska zajednica na hrvatskom prostoru neće moći preživjeti.■ IDENTITET/ BR. 185 / 2013. inventura torture S Piše: NINOSLAV KOPAČ jećam se kao danas kada sam početkom devedesetih godina na uglu Predarovićeve i Svačićevog trga sreo Matu Meštrovića prvi puta nakon New Yorka, u kojem smo se intenzivnije viđali. Bio je u društvu gospođice Brozović, kćeri profesora Dalibora Brozovića. Tada sam mu rekao „uspjeli ste rastočiti ono što je vaš otac Ivan stvarao“. Za one koji to ne znaju Ivan Meštrović bio je član Narodnog vijeća koje je na čelu s dr. Antom Pavelićem, zubarom, Povelju o ujedinjenju odnio regentu Aleksandru Karađorđeviću i nakon toga je osnovana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije preimenovana u Jugoslaviju, a njegov sin Mate bio je predsjednik emigrantskog Hrvatskog narodnog vijeća, koje se zalagalo za razbijanje Jugoslavije. Na to je tada mlada gospodična Brozović rekla da ćemo se time bar riješiti primitivizma i kvazi narodnjaka od kojih se u Hrvatskoj više ne može živjeti. Konstatirao sam da ona očito živi u oblacima i ne zna koliko je na žalost primitivan naš hrvatski narod. Vjerujem da se sada već zrela gospođa uvjerila da Hrvati i nisu baš kulturan narod, a što se kvazi narodnjaka tiče, oni su sada preimenovani u turbo folk i svaki hrvatski nacionalista ili šovinista, kako vam drago, svoje hrvatstvo dokazuje slušajući Cecu, Arkanovu udovicu i pamti svaku riječ njenih opskurnih pjesmuljaka. Što se primitivizma tiče Hrvatska, ne da se vratila dvadeset godina unatrag, vratila e u devetnaesto stoljeće. Djeca partizana postaju ustaše koje na stadionima urlaju ustaške pozdrave, a sve zahvaljujući obrazovanju i težnji HDZ-a i „neumrlog“ nam predsjednika, koji je odcijepio IDENTITET/ BR. 185 / 2013. Hrvatsku i želio je pretvoriti u tzv. NDH. Prekrojeni su udžbenici povijesti, Ante Pavelić je postao rodoljub koji se borio za hrvatsku i svaki pravi Hrvat, bez obzira da li je završio i jedan razred osnovne škole zna povijest bolje od onih koji su u njoj živjeli i svjedočili joj. Najtužnije mi je slušati kada „poznavaoci“ opere tumače da su pokliči „U boj, u boj za narod svoj“ i „ Za dom spremni“ historijski poklici koje je Nikola Šubić Zrinski poveo u posljednji juriš šačicu preostalih branitelja Sigeta. Na žalost demantirat ću ih činjenicom na Miklos Zrinyi, kojeg mi zovemo Zrinjski nije znao ni riječi hrvatskog jezika i da je branio Szigetvar, što bi u prijevodu na hrvatski 11 značilo Grad Otok. U Sigetu je, istina bilo i jedan broj Hrvata koji je izginuo braneći tu mađarsku utvrdu, ali nisu vikali Za dom spremni. To su ostavili nekim neukim primitivcima koji su se rodili pet stotina godina nakon njih. A što je najtužnije svoj život nisu položili za Hrvatsku i Hrvate, već za obranu Beča i austrijskog cara, jer su svojim otporom spriječili Sulejmana Veličanstvenog da prodre do Beča. Miklos Zrinyi (Mikloš Zrinji) u doba romantizma postao je hrvatski nacionalni heroj, u nedostatku autohtonijh Hrvata, a riječki kompozitor Ivan plemeniti Zajc pod kraj devetnaestog stoljeća, kada se počela buditi nacionalna svijest u Hrvata, kod nas Hrvata i to je došlo sa zakašnjenjem, komponirao je operu Nikola Šubić Zrinski u kojoj je i čuvena arija „U boj, u boj“ na koju hrvatski nacionalisti koji su dolazili u operu razvijaju hrvatsku zastavu. Međutim, budući da 99% Hrvata nikada nije bilo u operi, jer kako kažu ne mogu slušati zavijanje opernih pjevača, radije slušaju gusle i gange, ili idu na Cecine i Thompsonove koncerte, nisu ni čuli za tu ariju koja doslovce glasi: „U boj u boj mač iz taka braćo…“ i tako dalje, ali nema nigdje „Za narod svoj“ i „Za dom spremni“. To se urla na nogometnim stadionima, a podgrijavaju ih kojekakvi stožeri, ili kako se to još na hrvatskom kaže špicevi koji su željni krvi i tvrde da ovakva Hrvatska nije ono za što su se oni borili. I nije! Jer, mnogi od onih koji su kretali u razbijanje Jugoslavije smatrali su da će stvoriti novu tzv. NDH i na uniformama su nosili ustaške simbole i dizali desnicu kao rimski imperatori, te kasniji im uzori Adolf Hitler i Ante Pavelić, ali ne zubar. inventura torture REDIZAJNIRANJE FAŠIZMA Žalosno je da Savez antifašističkih boraca, koji sada nosi skraćenicu SABA, to kao propala marka televizora, u svom statutu žele istaći da je Domovinski rat nastavak njihove antifašističke borbe. Žalosno je da starim antifašistima manipuliraju neki koji očito ni sami nisu na čistu protiv koga su se borili, pa se i ta organizacija polako dijeli na partizane Srbe i partizane Hrvate. Gospodin Fumić koji smatra da je ta organizacija njegovo leno očito nije na čisto tko su bili fašisti u Domovinskom ratu. Na žalost bilo ih je i na jednoj i drugoj strani, pa sada ovi fašisti pobjednici, pljuju po starim borcima i pod vodstvom raznih „špiceva“ izazivaju nemire i nastoje ostvariti ono za što su se borili, a nije im se ostvarilo - NDH. Šiljci za obrane, njihovih raznih digniteta huškaju narod i stvaraju nemire, tako da vrlo lako može u ovoj zemlji ponovno poteći krv. Međutim, pošto nam je nakon ovog rata ostalo malo Srba, morat će početi eliminirati Hrvate koji ne misle kao oni, a oni uopće i ne misle. Njihov organ za razmišljanje programiran je, očito, samo za mržnju prema svima koji ne razmišljaju kao oni, a u ovoj napaćenoj zemlji, na žalost, imaju sve više istomišljenika. Za tako mračnu situaciju i crnilo jedini krivci su politički vođe od devedesete pa do danas. Mnogi su polagali nadu u pobjedu socijaldemokrata na prošlim izborima, koji svakim danom pokazuju da nemaju nikakve veze sa socijalom, a demokraciju shvaćahu kao raspašoj, ili ti anarhiju, u koju se ova zemlja pretvara. Nakon Ive Sanadera i Jadranke Kosor naslijedili su opljačkanu zemlju kojoj trebaju godine da izađe iz krize, međutim premijer, umjesto da to narodu obznani na jedan razumljiv način i kaže koliko je teško boriti se s takvom krizom on se bahati i šegači, za svoje propuste reinkarnira i pokojnog Kennedya. Na buđenje fašista, oni koji bi to trebali spriječiti samo sliježu ramenima i govore da fašistički poklici nisu krivično, ili kazneno djelo, kako se to sada kaže. Nedavno sam se u nesposobnost, jer sam ne znam kako bi to opisao, ministra policije osobno uvjerio. Nakon što sam mu napisao pismo i ilustrirao ga s nekoliko fotografija kao na primjer isticanje slika ratnog zločinca Darija Kordića na Trgu žrtava fašizma ili isticanja ustaških zastava na Trgu bana Jelačića, te još nekoliko „svijetlih“ primjera, odgovorio da od toga ništa nije krivično djelo. Na to sam mu ja rekao da ni zloglasni nacistički logori za likvidaciju nisu bili krivično djelo, jer su bili osnovani po zakonu, a tko i kako piše zakone otom-potom, međutim ako ustašovanje kod nas nije regulirano zakonom, onda pod hitno treba napisati zakon koji će ta djela penalizirati, jer u suprotnom mi ćemo svi biti pretvoreni u prah i pepeo. PREMIJEROVA INDOLENCIJA Kako se neozbiljno prema opasnim stvarima ponaša premijer dovoljno je bilo slušati njegove izjave nakon što im je „špic za obranu Vukovara“ zabranio da se u koloni poklone vukovarskim 12 žrtvama. Blaziranom facom je mrtav–hladan izjavio da to nije bio nikakav strašan incident. Kao to je bilo neko malo nadmudrivanje. Na žalost takvo nadmudrivanje s vrhom svjetovne vlasti u državi koja slovi kao demokratska, u kojoj teisti, na čelu s crkvom sve više vode glavnu riječ nije nikakva zafrkancija već, zabrinjavajuća pojava kojoj treba konačno i definitivno stati na kraj. Nekakva udruga zvana „U ime obitelji“ koja je pokrala sva grafička autorska rješenja od loga do ideja za jumbo plakate, a na čelu joj je osoba upitnog morala koja glumi sveticu, na krilima Katoličke crkve i njene militantne organizacije Opus Dei organizirala je zahvaljujući pokojnom Kannedyju, tako je izjavio premijer, koji je brzopleto, bez konzultacija s Ustavnim sudom naložio saborskom zastupnicima SDP-a da izglasaju dozvolu za održavanje referenduma, vratio je Hrvatsku u sramotni mrak homofobije i primitivizma mračnog srednjeg vijeka. Najinteresantnije je da je crkva bila nosilac i huškačke histerije protiv homoseksualaca, a javna je tajna da je upravo u njenim redovima mnogo onih za koje za koje crkva tvrdi da su bolesni, jer IDENTITET/ BR. 185 / 2013. homoseksualizam je prema izjavama crkvenih prelata bolest. Na žalost „Crkva u Hrvata“ je ozbiljno bolesna, ne samo od pedofilije i homoseksualizma, ali od ovakve države i njene vlade ne prijeti joj nikakva opasnost, čak što više samo joj pogoduje, tako da siroti narod od militantnih popova može spasiti samo Papa Franjo, ako ga prije toga njegovi „sinovi“ ne ubiju. PENZIJA ZA UBIJANJE SRBA Špic za obranu Vukovara koji ima i svoje uniforme, naravno crne, sa simbolima koji asociraju na fašizam, opet, uz izdašnu pomoć Katoličke crkve koja bi trebala biti univerzalna, međutim u Hrvatskoj se smatra nacionalnom, a svaka nacionalna crkva pogoduje nacionalizmu i šovinizmu, prikupljao je potpise za novi referendum protiv ćirilice. Pod tom egidom skriva se referendum protiv Srba, što je jedan od onih koji je na štandu na Trgu bana Jelačića prikupljao potpise i priznao, ali otvoreni referendum protiv Srba ne bi prošao nigdje, pa ni u mojoj Hrvatskoj, nazvali su ga Referendumom protiv ćirilice. Interesantno je da je jedna od prvih odredbi koju je donijela tzv. NDH bila Odredba o zabrani ćirilice na IDENTITET/ BR. 185 / 2013. području državnog teritorija koju je 25. Aprila 1941., dakle samo petnaest dana od kada je ta tvorevina osnovana, potpisao sam Ante Pavelić. Živimo u vrijeme koje je gore no što je bilo u doba prije dolaska HDZ-a početkom devedesetih na vlast. Nedostaje nam samo kuga, jer četiri jahača apokalipse jašu ovim prostorima već 20 godina. Rata, gladi, smrti imamo skoro bez prestanka, latentni mir klija u četvrtog jahača, a vlast ne poduzima ništa, ili je nedovoljno ono što poduzima. Ustaše dobivaju i hrvatske penzije pod plaštem domovinske vojske. Ti „domovinski“ vojnici teško su je i zaslužili jer likvidacija Srba i Židova u Jasenovcu bio je i težak fizički rad. Budući da nisu imali sofisticiranu opremu za likvidaciju nevinih, ali drugačijih, kakvu su imali njihovi mentori Hitlerovi Nijemci, morali su to obavljati golim rukama. Goli do pasa klali su noževima jadnike koji su u redu čekali kada će biti priklani kao ovce. Na žalost i ta istina o nečuvenom zločinu se zataškava i više se ne mogu vidjeti njihovi rekviziti koji su bili izloženi u nekadašnjoj postavci spomen doma u Jasenovcu, u kojem je i prikazivan film koji su snimili sami ustaše hvaleći se svojim „djelima“. Ukoliko ova država želi prosperitet, osim ekonomske borbe za rad i zapošljavanje, treba revidirati povijesne udžbenike, koji su sinove partizana pretvorili u mlade ustaše, koji se danas srame djela svojih očeva. HIMNA ZA SISAČKE UBOJICE Da sramota bude veća Sisački krvnici koji su likvidirali preko 160 ljudi zahvaljujući sucima, koje je postavio Tuđmanov HDZ, odmah na početku vladavine kada su napravili čistku sudova i tužilaštva, sada Državnog odvjetništva, dobili su sramotne kazne. Glavni krivac Đuro Brodarac spasio se epiteta ratni zločinac smrću, kao i veliki mu uzor FT, a drugookrivljeni Vladimir Milanković dobio je 13 tek 8 godina zatvora kolika je kazna za pijanog vozača koji usmrti pješaka na pješačkom prijelazu, dok je trećeoptuženi Drago Bošnjak oslobođen. Da sramota bude još veća, pobrinuo se predsjednik Gradskog vijeća Osijeka Anto Đapić koji je poveo, a pristaše su prihvatili pjevanje hrvatske himne. Time je bačena ljaga ne samo na pravosuđe, već i na himnu, za koju se zna kada i u kojim prilikama se smije pjevati. Da se vratim početku i onoj konstataciji o hrvatskoj kulturi, na žalost , danas, dvadeset tri godine od dolaska HDZ-a na vlast, Hrvati su zaboravili na kulturu, ili uljudbu, kako je „neumrli“ nam predsjednik volio upotrebljavati tu riječ i postali su jedna od najnekulturnijih nacija u Evropskoj uniji. Akademija znanosti i umjetnosti koja je postala leglo dinosaurusa i koja bi trebala stajati i upozoravati na opasnosti neobrazovanosti šuti i ne talasa. Mudruje u neznanju i nemuštosti, smatrajući da je bolje ne miješati se, i čuvati svoju tvrđavu da im mladi daleko obrazovaniji od njih i željni promjena ne bi ugrozili sinekuru koju su dobili na tko zna kakve načine i zasluge.■ tekovine demokracije UŠUTKANA ŠUTLJIVA VEĆINA Građani današnje Hrvatske različito reagiraju na simptome društvene agonije. Jedan dio izravno se angažira u besplodnim ideološkim i svjetonazorskim borbama, drugi s većim ili manjim uzbuđenjem prate te borbe i povremeno se u njih uključuju, dok se treći dio, izrazito najveći, obuzet beznađem sasvim povukao od političkoga pa i društvenoga života P Piše: DRAŽEN LALIĆ riključio sam se šutljivoj većini. Nisam izašao na referendum o braku, pa sam prvoga prosinca ove godine po prvi puta u životu od proljeća 1990. sudjelujem na svim izborima i referendumima osjetio kako je to biti sićušna kap u zaleđenom slapu demokracije. Taj je nepokretni slap doista bio velik: gotovo dvije trećine (62,1 posto apstinenata, kojima treba pribrojiti 0,6 posto onih koji su predali nevažeće listiće) punoljetnih građana ove zemlje nije bilo voljno doći na referendumska mjesta i na listiću zaokružiti za ili protiv; u ovoj zemlji je već dulje vrijeme, posebno izrazito u posljednjih godina, prisutna znatna izborna i referendumska apstinencija, ali gotovo nikad tako velika kao u izjašnjavanju o nadopuni Ustava kojega je inicirala udruga „U ime obitelji“. Osnovni razlog zbog ko- jega sam se priključio, naizgled protivno svome demokratskom opredjeljenju (smatram kako za mnoge građane neizlazak na birališta ponajprije znači slobodno izražavanje stava prema određenom političkom procesu i njegovim akterima u cijelosti), opciji „bez nas“ odnosi se na narav rečenoga referenduma. Još od početka prikupljanja potpisa, a posebno za vrijeme kampanje, smatrao sam ga nepotrebnim, manipulativnim i štetnim za opće dobro. Nepotrebnim ponajprije zato što je pitanje braka uređeno Obiteljskim zakonom; manipulativnim zbog demagoškoga nametanja posebnih interesa i pogleda na svijet te pripadajuće političke zlouporabe; štetnim najviše s obzirom na veliko trošenje financijskih sredstava (koštao je 48 milijuna kuna, što znači da je moja četveročlana obitelj je za to dala gotovo pedeset kuna!) i poten- 14 ciranja u društvu ionako izraženih ideoloških i svjetonazorskih podjela. U međuvremenu sam ne samo zadržao takvo mišljenje, nego ga i dodatno osnažio. U tome su mi dodatnu potvrdu dala reagiranja nekih poznanika koji nisu izašli na referendum (iskusni publicist iz Zagreba: „Ne želim poput drugih zagristi na tu klerikalističku udicu“), stalna upozorenja mnogih naših novinara i intelektualaca, kao i stranih medija koji su početkom prosinca gotovo unisono negativno ocijenili referendum o braku, primjerice kao „barbarski“ (austrijski „Der Standard“) ili kao politički događaj koji znači „kolut unatrag u Hrvatskoj“ (njemački „Suddeutche Zeitung“). Ipak je dobro što su akteri civilnoga društva lijevoga i liberalnoga opredjeljenja zdušno sudjelovali u političkom procesu vezanom za referendum s obzirom da su javnosti prezentirali IDENTITET/ BR. 185 / 2013. moderan pogled na pitanja ljubavi i braka. Međutim, smatram kako su pritom koristili pogrešnu strategiju. Trebali su organizirati kampanju s dva cilja: stimulirati neizlazak građana na taj društveno dezintegrativni i licemjerni referendum; podići svijest o važnosti očuvanja prava LGBT i drugih manjina. Umjesto toga, Gong, CESI, Centar za mirovne studije, B.a.B.e., Documenta i druge takve organizacije su se odlučile za kampanju u kojoj su najviše pozivale ljude da izađu na referendum i glasaju protiv. Posljednja je riječ bila najistaknutija u njihovim sloganima i porukama, što su trebali izbjeći s obzirom da negiranja i suprotstavljanja kod mnogih tzv. običnih ljudi izazivaju zazor. Mnogi građanski aktivisti, borci za ljudska prava i intelektualci su se jako angažirali u toj kampanji, ali su naposljetku pretrpjeli poraz. Uz ostalo, njihovo je djelovanje rezultiralo jednom važnom nenamjeravanom posljedicom - pridonijelo je ostvarenju kakvoga-takvoga legitimiteta za većinsku odluku u prilog uvrštavanja u Ustav definicije braka kao zajednice žene i muškarca. Naime, da se nije vodila žestoka kampanja, u kojoj su borci za ljudska prava uglavnom bili prepušteni sami sebi odnosno nisu imali valjanu potporu stranaka vladajuće koalicije (s djelomičnim izuzetkom HNS-a), izlazak na referendum bi najvjerojatnije bio znatno niži, čak blizu omjeru (oko četvrtina od ukupnoga broja punoljetnih građana) praktičnih vjernika tj. onih koji redovito ili često odlaze na bogoslužja. RELIGIJSKO ČUDOREĐE Takav nepovoljni ishod su navedeni i drugi zagovaratelji ljudskih prava mogli izbjeći; pobjedi opcije „protiv“ se realno nisu mogli nadati, s obzirom na krizni društveni kontekst i rašireno pripadajuće nezadovoljstvo u znatnom dijelu javnosti prema načelno modernističkoj, ali zbunjenoj i sterilnoj, te za ovakve „slučajeve“ sasvim nepripremljenoj vlasti lijevoga centra. Posebno je nepovoljno za lijevo i liberalno orijentirane civilne aktiviste, uz odsustvo zakonom određenoga minimalnoga izlaska na referendum (što je jedan od zornijih primjera zbunjenosti i sterilnosti vrha državne vlasti), bilo „kirurški“ sročeno pitanje. Ono je zapravo (pojam „brak“ samo treba zamijeniti IDENTITET/ BR. 185 / 2013. pojmom „ženidba“) imalo sadržaj jednoga od katoličkih sakramenata, što je za mnoge vjernike značilo „ponudu koja se ne može odbiti“, najviše zbog kod nas razmjerno snažne tradicionalne kulture i utjecaja Crkve kao „države u državi“. Dakle, pobjeda je od samoga početka te političke borbe bila u rukama zagovaratelja izmjene Ustava, kao referendumskoj koaliciji sastavljenoj od više aktera, među njima tri najvažnija: građanske inicijative „U ime obitelji“, hijerarhije Katoličke crkve i Hrvatske demokratske zajednice. Zapravo je to (bila) koalicija konzervativaca i neokonzervativaca koji su u tom procesu izrazili jednu od ključnih odrednica neokonzervativnoga pristupa politici. Ta se odrednica tiče religije, koju je Irving Kristol, začetnik neokonzervativizma u SAD, odredio kao „jedinu silu koja dugoročno može oblikovati karakter ljudi i regulirati njihove motive“. Neokonzervativizam ponajprije stremi (re)oblikovati moral, i to ne samo u najširem smislu kao odnos prema dobru i zlu, nego i dalje o toga - uspostaviti religijsko „ćudoređe“ kao obavezno za sve pripadnike društva. S obzirom na to, dominantno konstruirani (u nekim zemljama zapada pomodne inicijative da se zakonom omogući sklapanje braka između osoba istoga spola kod nas ne treba ocijeniti drugačije nego kao utopističke) prijepori vezani za shvaćanje i normiranje braka su hrvatskim neokonzervativcima došli „kao naručeni“. Uz to, različita pitanja (npr. spolni odgoj u školama) iz korpusa delikatnih odnosa između i unutar spolova prvorazredna su ideološka „bojišnica“ za neokonzervativce diljem svijeta, poglavito na zapadu, što je u posljednje vrijeme izraženo i u Lijepoj našoj. OKUPLJANJE DESNICE Uz religiju, na zapadu postoje još dvije odrednice neokonzervativizma. Druga je nacionalizam, ideologija koja se razmjerno jednostavno povezuje s religijom, pa je logično što se kod nas isti akteri, naročito intenzivno baš u ovoj godini, gorljivo suprotstavljaju ljudskim pravima „pedera“ i pripadnika srpske etničke manjine, te zalažu za promicanje interesa navodno ugrožene većine – heteroseksualaca u braku i Hrvata. Razlike između prototipnih američkih i naših 15 neokonzervativaca, međutim, dolaze do izražaja vezano za odnos prema gospodarstvu. Dok se američki „neokoni“ zalažu za radikalnu tržišnu ekonomiju i za bitno ograničavanje uloge države (što ponajprije znači drastično smanjenje poreza, te dokidanje intervencionizma) u toj za društvo ključnoj djelatnosti, dotle su naši neokonzervativci dominantno ekonomski etatisti koji od centralne vlasti zahtijevaju socijalnu redistribuciju. Jurica Pavičić je u pravu kad ocjenjuje („Jutarnji list“, 7. prosinca) da hrvatski konzervativizam složno funkcionira kad su u pitanju teme ćudoređa, ali „onda kad se od tih parapolitičkih petardi premjestite na stvarnu politiku i donošenje odluka o stvarnim problemima, onda hrvatski tea party najednom postaje nemoguć (...) U jednom trenutku, hrvatska će konzervativna opcija morati prestati pričati o seksu. To je trenutak kad za nju počinju problemi“. Neokonzervativizam ponajprije stremi (re)oblikovati moral, i to ne samo u najširem smislu kao odnos prema dobru i zlu, nego i dalje od toga - uspostaviti religijsko „ćudoređe“ kao obavezno za sve pripadnike društva Čas kad će konzervativna opcija kod morati prestati (najviše) pričati o seksu i drugim (spram ekonomskih i drugih bitnih društvenih teškoća) marginalnim temama još nije nastupio, a i neće sve dok desnica u Hrvatskoj ponovo ne osvoji vlast. U međurazdoblju će savez između konzervativaca (HDZ-a) i neokonzervativaca (hijerarhije Katoličke crkve i njenih satelitskih udruga) biti još snažniji i dobijati nedvosmislena politička obilježja. Napretek je pokazatelja koji upućuju na takav razvoj, a ovdje samo ističem odgovor Tomislava Karamarka na pitanje o mogućnosti političkoga partnerstva između HDZa i udruge koju predvodi Željka Markić (ne treba pritom zaboraviti kako je ona jedna od vodećih ljudi stranke Hrast) tekovine demokracije koje mu je postavljeno u postreferendumskom intervjuu „Večernjem listu“: „HDZ je stožerna, najveća i najjača hrvatska stranka. Stranke ne nastaju kao gljive nakon kiše i ne stječu snagu preko noći. Imamo s ‘U ime obitelji’ dosta dodirnih točaka, korektno smo podržali referendum, a ako se pokaže da imaju političkih ambicija – i to je legitimno. Savezništvo bi bilo prihvatljivo u tim dodirnim točkama“. U toj je izjavi Karamarko ustvari ponajprije poručio Željki Markić i ostalim neokonzervativcima da je sklon političkom savezu s njima, ali po uvjetima - pitanje je pak tko će ubuduće postavljati uvjete - koje postavlja HDZ kao vodeća stranka desnice. U tom intervjuu i u nekim drugim nastupima Karamarko je izrekao, a u svome djelovanju i pokazao, kako stranka stvara široku koaliciju na desnici. Doista, razmjerno se dulje vrijeme zbiva „frontovsko“ okupljanje stranaka (HSS-a, HSP-a Ante Starčević koji nastoji uspostaviti savezništvo s HČSPom, itd.), intelektualaca (HDZ-u se nedavno priključio Predrag Šostar, dekan Filozofskog fakulteta u Rijeci i bivši kandidat Laburista za gradonačelnika) i drugih aktera u rasponu od desnice do Čas kad će konzervativna opcija morati prestati pričati o seksu i drugim (spram ekonomskih i drugih bitnih društvenih teškoća) marginalnim temama još nije nastupio, a i neće sve dok desnica u Hrvatskoj ponovo ne osvoji vlast radikalne desnice. Naizgled, takvo okupljanje je logična i perspektivna strategija vodstva HDZ-a. Logična zato što HDZ, koji će još dugo trpjeti teške posljedice svoga koruptivnoga i društveno štetnoga djelovanja dok je bio na vlasti (opravdanje da je stranka u tome nevina „ne drži vodu“ kod mnogih građana), nasušno treba suradnju sa strankama, udrugama i pojedincima koji mogu ponovo za politiku zainteresirati mnoge razočarane desničare i uopće sinergijski dobiti snažnu potporu na desnoj strani političkoga prostora gdje ionako cvjeta nezadovoljstvo vlašću lijevoga centra. Ta se strategija doima perspektivnom upravo zato što se njome može (re)aktivirati veliki broj desničara u različitim oblicima borbe protiv saveza koji predvode Vesna Pusić i Zoran Milanović, ponajprije dovesti desno orijentirane građane na birališta, prvo prilikom izbora za Europski parlament, pa potom ostalih predstojećih izbora. KONZERVATIVNA EVOLUCIJA Prethodni pasus nisam slučajno počeo riječju „naizgled“: akcija okupljanje desnice već rezultira i još više će rezultirati protuakcijom - mobilizacijom centra i ljevice. Pružanjem potpore radikalnoj ideološkoj desnici i drugim oblicima svoga nastojanja da kontrolira desni dio političkoga prostora, odnosno da na njemu traži pogonsko gorivo za svoj ponovno lansiranje na vlast, Karamarkova stranka otvara posebno velik prostor svojim političkim suparnicima. Za razliku od HDZ-a koji stvara ili će stvarati prijeizborne i postizborne koalicije na desnici, stranke Kukuriku koalicije bez obzira na svoje teškoće kontroliraju, stvarno ili potencijalno, lijevi i središnji dio političkoga terena. A na tim dijelovima, naročito nakon traumatičnih rezultata referenduma o braku i skandala na vukovarskoj proslavi, jača bojazan od nametanja rigidno tradicionalističkoga svjetonazora i od gubljenja demokratskih i modernističkih vrijednosti u hrvatskom društvu. U tome treba sagledati jedan od glavnih razloga zbog kojih stranke Kukuriku koalicije već dulje vrijeme, unatoč lošim rezultatima svoje vlasti i pripadajućem nezadovoljstvu mnogih građana, vode u istraživanjima javnog mnijenja. Katastrofalno slabi (za šefa oporbe koji bi trebao biti mnogo popularniji) ugled Tomislava Karamarka u široj javnosti, koji je kao takav ustanovljen u svim ozbiljnim anketama, uvjetovan je ne njegovim oskudnim komunikacijskim pa i ukupnim političkim kvalitetama (zaista je bizarno i za njega štetno, posebno spram aktera iz EU, što je „iz revolta zbog kršenja zakona“ potpisao inicijativu za referendum o 16 ćirilici), ali ponajviše politikom kojom HDZ „gura“ udesno. Posljednjih mjeseci u Hrvatskoj zbiva se (neo)konzervativne evolucija, a ne takva revolucija kako ukazuju neki analitičari. Različiti desno orijentirani akteri se kod nas predstavljaju kao najveći zagovaratelji demokracije, pa i one izravne od koje su doskora zazirali. Neformalni savez konzervativnih i neokonzervativnih aktera, međutim, previše koristi sredstva demokracije kako bi ostvario sadržajno nedemokratske ciljeve, pri čemu posebno treba upozoriti na povećanje marginalizacije seksualnih i etničkih manjina. U pozadini toga treba sagledati krajnji cilj – ponovni dolazak desničara u ministarske kabinete i na druge položaje u državnoj vlasti. Mnogi građani smatraju kako dosadašnje djelovanje HDZ-a i njegovih formalnih i neformalnih saveznika ne donosi perspektivu, ali perspektivu ne daje ni dominantno amatersko i slabašno djelovanje Neformalni savez konzervativnih i neokonzervativnih aktera previše koristi sredstva demokracije kako bi ostvario sadržajno nedemokratske ciljeve, pri čemu posebno treba upozoriti na povećanje marginalizacije seksualnih i etničkih manjina vladajuće koalicije lijevoga centra. Žitelji današnje Hrvatske različito reagiraju na simptome svekolike društvene agonije. Jedan dio građana se izravno angažira u besplodnim ideološkim i svjetonazorskim borbama, drugi s većim ili manjim uzbuđenjem prate te borbe i povremeno se u njih uključuju, dok se treći dio, izrazito najveći, obuzet beznađem sasvim povukao od političkoga pa i društvenoga života. Šutnju posljednjih, smatram, treba razmatrati pažljivije od bilo kojeg rezultata referenduma ili izbora, kao i za to vezanih govora starih političara i istupa novokonstruiranih lidera.■ IDENTITET/ BR. 185 / 2013. pledoaje manjine Zamislite aseksualnog i siromašnog Tina Ujevića u današnjoj Hrvatskoj U zemlji u kojoj je prekapanje po smeću postao kruha vrijedan zanat, u zemlji u kojoj milijun ljudi izađe na izbore kako bi pokazalo kako je crno crno, a bijelo ružičasto, odnosno kako bi se pljunulo na homoseksualce svetom pljuvačkom, u zemlji u kojoj se srpskoj manjini poručuje - čitaj ti ćirilicu, ali unutar svoja četiri zida, a ne da ta čudna slova gledaju moja djeca - dakle u takvoj jednoj zemlji, koja se zove Hrvatska, jedina osoba koja bi mogla biti koliko-toliko zadovoljna i neokrznuto proći kroz ovo ludilo morala bi biti osoba slična boemu i apatridu Augustinu Tinu Ujeviću. J edino osoba koja zbog aseksualnosti (ili impotencije), od koje je patio Tin, ne mari za te svete ili prljave tjelesne radnje, kako hoćete, jedino osoba koja ne mari za novac ili pak prezire one koji ga zarađuju, kao što je Ujević prezirao, te jedino osoba koja malo živi u Parizu, malo u Zagrebu, malo u Beogradu, pa malo u Sarajevu, i do nacionalnosti drži kao do probušenih čarapa, kao što je Tin držao, mogla bi izbjeći ovu histeriju ili mogućnost da ona sama bude meta proskripcije. Dakle, tek osoba lišena elementarnih, prirodnih i socijalnih potreba, kao što su seks, novac i prihvaćenost u društvu, mogla bi izbjeći “građanske” liste za odstrel. Tek kada počinite samoubojstvo, ostajući čvrsto na nogama, mirno dišući, spasit ćete se od rizika da vam netko doslovno ne otkine glavu na ulici samo zato što ste drukčiji. I konačno da poentiram, tek kada poništite sami sebe, izbjeći ćete da netko to učini umjesto vas. Biti manjina u današnjoj Hrvatskoj znači da ipak povremeno, kada si u društvu, tramvaju, banci, pošti ili na ulici, moraš malo pogledati oko sebe i razmisliti što kažeš, kako kažeš pa i zašto to kažeš. Ponovno je izgubljena lakoća življenja, a naplavila je ona nepodnošljivost. Zbog nedavnih događanja, koja nažalost imaju podosta elemenata nacifašizma, svatko je barem na minutu morao ostati sa samim sobom i preispitati se: Jesam li ja stoposto hetero? Ma moram biti. Evo mi jedre žene u kuhinji kuha moje omiljeno jelo. Djeca se igraju, mali IDENTITET/ BR. 185 / 2013. Piše: ALEKSANDAR AJDARIĆ s vojnicima, klinka s barbikama. Dobro je. Svatko ima igračku koja joj pripada. Žena kuhaču, sin vojnike, kćer lutke, a ja ključeve od auta i kladioničarski listić. Poseksao sam se sa ženom, doduše prije dva mjeseca, ali nije bilo loše. Ionako sam ja to inicirao, prema tome zdrav sam. Hrvat sam stoposto. I moj otac, i moja majka, i svi njihovi došli sa hrvatskog sela. Dobro je, čist sam - pomisli naš junak, izdahne i obriše rukom male kaplji znoja s čela. Ode na posao i zašlata tajnicu. On, naprimjer, nazvat ćemo ga Pero, može biti čak pomalo i sretan zbog nedavnih događanja, osjećajući kako mu je nekako toplije oko sljepoočnica. A to što sve pomalo smrdi, nije važno, oduvijek je i smrdilo. S druge strane, nekog Stevu koji voli Rudija, umjesto topline, zapljuskivat će gotovo svakodnevna mučnina u želucu. A to što je smrdilo, sada smrdi još jače. Čovjek bi dakle morao cijeli svoj život izvrtjeti na brzinu, ne bi li se nanovo pozicionirao u društvu, za koje je pomislio da je konačno krenulo naprijed, a ne koje se glomaznim koracima vraća unatrag, historijski nelogično. On sebe, dakle, nije preispitao kao čovjeka s manama i vrlinama, već je morao preispitati značajke koje je dobio ili nije dobio svojim rođenjem. Tu se opet možemo vratiti Tinu Ujeviću. Kod tog genijalnog promatrača svijeta i ljudi, erudita koji je nakon pola minute razgovora s nekim mogao razaznati njegovu kompletnu psiho-strukturu, kod čovjeka koji je svijet raščlanjivao “skalpelom kaosa”, jedna mu je stvar ipak promakla, a to je zločinački karakter nadiru17 ćeg Reicha, 30-tih godina, 20. stoljeća. Naime, Tin Ujević, već tada čuveni pjesnik Jugoslavije, Hitlerov režim i napose njegovu ideju o novom i boljem svijetu, Ujević je dočekao s oduševljenjem. Baš poput nekog novog proizvoda koji stigne na tržište, recimo Viagre, Ujeviću je nacistička propaganda izmamila iskren osmijeh na licu. Niti je prepoznao zločinačke namjere tog režima, niti ih je kasnije, kada ih je, valjda, postao svjestan, igdje posebno komentirao. Tek se 1945. godine u Zagrebu pojavio pred komunističkim sudom u odrpanim hlačama (za koji čak nije imao ni kajš, već ih je držao oko struka špagom) te je odgovarao na optužbe da je podržavao ustaški režim u Zagrebu. Ujeviću je to sve dakako bilo smiješno. Komunisti su mu potom odrezali pet godina zabrane pisanja, odnosno izdavanja svojih djela i poslali ga doma. No, zašto Ujević tu može biti egzemplaran. Taj čovjek se, unatoč svim svojim intelektualnim kapacitetima, mogao naći u zabludi oko stvarnih ciljeva nacizma jer je propagandističko dovođenje u zabludu i bila jedna od prioritetnih zadaća nacističke Njemačke, jednako važna, ako ne i važnija od vojne industrije. No, nakon takvih pouka i lekcija, pa i onih koje su došle i iz komunističkih tmina, a koje je prošao cijeli svijet, Hrvati su se opet našli u zabludi kako neka Željka Markić i ZAšisti oko nje, imaju iskrene kršćanske namjere te da ništa nemaju protiv manjina. Najgore od svega bilo bi otkriće kako milijun ljudi koji su izašli na referendum i glasali ZA, nisu, niti su ikada, bili u zabludi. ■ granični slučajevi KAD KRIZA PO SVEMU SUDEĆI IMA DUPLO DNO, A VLAST NEMA MODEL GOSPODARSKOG RASTA, ŠTO SE MOŽE IŠČITATI I IZ DRŽAVNOG PRORAČUNA SJETNA NAM 2014. GODINA! Z Piše: HRVOJE PRNJAK animljivo je to s nacionalnim ponosom: ne daj Bože da Hrvatu ili Srbinu netko kaže kako ne zna igrati nogomet; da mu usto ospori domoljublje/patriotizam; ili da mu pod znak pitanja dovede ljubavničke sposobnosti. Istodobno, ekonomske brojke i u Hrvatskoj i Srbiji mogu biti grozne i poražavajuće - kao što uglavnom i jesu - i nikom ništa! Da tom imaginarnom Hrvatu ili Srbinu najozbiljnijim tonom kažete: Čovječe, pa ti živiš u ekonomski nerazvijenoj sredini, porezna politika vam je grozna, nema reformi, živite od zaduženja, a rast BDP je kod vas moguć samo u razini statističke greške jer ništa ne poduzimate da uhvatite korak s razvijenim dijelom Europe! teško da bi se naljutio, vjerojatno bi se još i s puno odobravanja složio s vama. Dakle, možete Hrvatu kazati da je stopa nezaposlenosti u listopadu bila 20,3 posto, dok je u rujnu bila 19,1 posto; baš kao što Srbinu možete “nabiti na nos” stopu od gotovo 25 posto - ali uzalud. Iako i u jednoj i u drugoj državi izvršna vlast upravo vodi bitke sa sindikatima oko liberalizacije tržišta radne snage kroz uvođenje novog Zakona o radu, nema šanse da bi baš zbog toga došlo do većih prosvjeda, unatoč prigovorima zbog uvođenja fleksibilizacije radnog odnosa na mala vrata... Uostalom, zapitajte se (ovo ne vrijedi za eventualne državljane Švedske, Nizozemske ili Njemačke među čitateljima “Identiteta”!) kad ste zadnji put i sami bili na biralištima za bilo koje izbore, jeste li svoj glas dali prvenstveno na osnovi proučavanja konkretnih ekonomskog programa, modela gospodarskog rasta, ili recimo porezne politike stranke, odnosno, kandidata kojega ste na koncu zaokružili u privatnosti vašeg biračkog mjesta? Ispada da ekonomski aspekt na ovim prostorima nije toliko bitan?! Naravno da jest, ali oko toga se očito ne diže glas, pa mirno prolaze novi porezi, planiranje većeg deficita proračuna, nova zaduženja koja će vraćati i naši unuci. Nije to ćirilica, referendum o braku, pa da se oko toga polemizira i pjeni, iako je - pravo budi rečeno - riječ o pitanjima na koje smo kao društvo već trebali dati odgovore primjerene vremenu u kojemu živimo. Oporba reda radi tu i tamo nešto prigovori, ali zbog ekonomskih pitanja se ne osnivaju stožeri, niti se angažira čitava stranačka logistika. A nije da ne bi trebala. Naime, javne financije su u dramatičnoj situaciji. I to se moglo zaključiti i prije posljednjeg naloga iz Bruxellesa koji se tiče procedure prekomjernog deficita. Javni dug je, kao što je poznato, premašio 60 posto BDP-a. Do kraja 2015. pet posto hrvatskog BDP-a odlazit će samo na podmirivanje kamata na javni dug. Vlada je imala četiri rebalansa u 20 mjeseci, iako je dugo odbijala priznati da će joj trebati ijedan. “U prosjeku imamo rebalans svakih pet mjeseci, zato što proračun temeljimo na nerealnim pretpostavkama o gospodarskom rastu i o prihodima”, izjavio je na tu temu analitičar zagrebač18 kog Ekonomskog instituta Željko Lovrinčević. No, nakon naloga iz Bruxellesa, jasno je da će brzo uslijediti i peti rebalans u manje od dvije godine! Naime, Europska komisija tu sklopu procedure prekomjernog deficita proračuna traži smanjivanje deficita s projiciranih 6,5 posto na 4,6 posto BDP-a; dakle, za nešto više od tri milijarde kuna do kraja 2014.godine. U 2015. godini deficit ne bi smio prijeći 3,5 posto, a u 2016. bi morao pasti ispod 3 posto, točnije na 2,7 posto. Dakako, to nije gola matematička operacija. Nije niti kirurška operacija. Ali skalpel će dobro doći, uz neke brojke koje će trebati imati na umu, želimo li stvarno ispoštovati nalog Europske komisije. Istina, nema izravnih sankcija za zaobilaženje istoga, ali to bi donijelo rast premije rizika, što nitko sasvim sigurno ne želi. Dakle, trebat će smanjiti broj zaposlenih, odnosno, ukupnu masu plaća koje se financiraju iz proračuna. Za očekivati je i novi val “poguranaca” u prijevremenu mirovinu u javnom sektoru, kao i uvođenje novih platnih razreda. Neki ekonomisti najavljuju i nove poreze - na imovinu, štednju... a Vlada je već najavila nova rezanja u zdravstvenom sektoru. A kako rezovi i nameti ne bi rezultirali revoltom građana, ne bi bilo loše poslušati i ekonomistu dr. Ljubu Jurčića koji naglašava kako se “problem deficita ne smije rješavati isključivo u Ministarstvu financija, nego u gospodarstvu”. Toga je u prvim reakcijama bio svjestan i ministar financija SlavIDENTITET/ BR. 185 / 2013. ko Linić: “Deficit nećemo smanjivati samo smanjenjem rashoda, nego i povećanjem prihoda, što je moguće očekivati ako se ostvare Vladine prognoze gospodarskog rasta”, kazao je. Indikativno je da uvijek odlučni Linić ovdje pomalo oprezno koristi formulaciju “što je moguće očekivati ako se ostvare Vladine prognoze”... Zna i on da je, primjerice, Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) snizila prognozu rasta hrvatskog gospodarstva na 1,5 posto BDP-a u 2014., dok su još u svibnju prognozirali rast od 1,9 posto... U međuvremenu je donesen prijedlog proračuna za 2014., kojega je Lovrinčević okarakterizirao nerazvojnim, odnosno održavanjem statusa quo. “Ako izuzmemo pojavu novih obveza prema EU i rast kamata, na rashodnoj strani nema ničeg bitno novog, nema novih reformi. No na prihodnoj strani imamo povećanje međustope PDV-a i trošarina. Sljedeća godina zato će biti u znaku nastavka rasta deficita u odnosu na ovu”, kazao je Lovrinčević, ali je važno napomenuti da je to izjavio prije nego što je stigao nalog za suzbijanje deficita iz Bruxellesa. Netko će kazati, pa što, uvijek možemo dati autoceste u koncesiju! Što je najgore, čini se krpanje državnih financija više ne može računati niti na prokušani Srbija: deficit skoro 5 posto Budžet za 2014. nije ni reformski, ni socijalni. Iako ova rečenica vrijedi i za hrvatske prilike, zapravo se odnosi na Srbiju. Izrekao ju je član Fiskalnog savjeta Vladimir Vučković. “U proračunu za 2014. imamo od svega po malo. To se može tumačiti na različite načine, ali nemamo konkretne stvari ni u jednom smjeru”, kazao je Vučković gostujući u programu RTV Vojvodine. “Povećanje cijena nekih proizvoda će utjecati na manju platežnu moć građana. To će biti prvi negativni efekti za građane, ali s druge strane, šire gledano, treba prihvatiti činjenicu da budžet praktično kupuje vrijeme za neke druge reforme i samo ako budemo ozbiljnije krenuli u te reforme imat ćemo u konačnici pozitivne rezultate”, naveo je. Deficit proračuna od 4.6 posto Vučković drži zabrinjavajuće visokim, jer je najveći u regiji. “To će uticati na novo zaduživanje, rast javnog duga i morat će se više izdvajati za kamate pa će manje novca ostati za nešto drugo”, dodao je Vučković. Iako Srbija nije članica EU-a, naravno da nema luksuz daljnjeg povećavanja javnog duga. Dakle, ne zato što bi mogla ući u proceduru prekomjernog deficita, nego zato što ima razloga strahovati od - grčkog scenarija. “O tome treba itekako voditi računa, da se ne probije granica javnog duga od 70 posto”, upozorava Vučković. IDENTITET/ BR. 185 / 2013. 19 recept (ras)prodaje državnih tvrtki i imovine, jer istodobno, kao otrežnjujući šamari dolaze vijesti o tome da se nitko ozbiljno ne zanima za Croatia Airlines; da nitko nije spreman platiti očekivani iznos za Hrvatsku poštansku banku; a kako stvari stoje, splasnulo je i prvotno oduševljenje rumunjskog Grampeta za kupnju HŽ Carga, jer i Rumunji sada traže povoljnije uvjete... Vidjet ćemo može li to vratiti “u igru” češki AWT, čiju je ponudu Vlada u startu bila odbila, a bit će zanimljivo vidjeti i kako će naposljetku proteći operacija monetizacije autocesta. Jer, od nje se očekuje kompenzacija za izostanak opipljivih učinaka reformi. A reformi teško može biti tamo gdje se ministri bave - konstatiranjem problema. Primjerice, dr. Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava. Kada je - a bilo je to negdje početkom ljeta govorio da će “mirovine rasti kad poraste BDP”, to je još i imalo nekog smisla. Međutim, kad član Vlade kaže da će “zaposlenost početi ozbiljnije rasti kad počne rasti BDP”, onda se s pravom pitamo - u redu, od političara na vlasti se i očekuje da u neku ruku relativizira krizu, ali otkud mu pravo da podcjenjuje inteligenciju svih nas?! Dr. Mrsić očito zaboravlja da nije u oporbi, i da se od izvršne vlasti na pola mandata ne očekuje samo dijagnosticiranje problema, ili recimo korištenje jokera “prozovi bivšu vlast” (iako su “zasluge” HDZ-a u “utapanju” hrvatskog gospodarstva uistinu neosporne), nego se valjda imamo pravo nadati i nekom rješenju. No, možda čovjek samo pojma nema o ekonomiji. I što je to BDP. Pa, eto, misli da rast zaposlenosti ne mora prethoditi rastu BDP-a. Kao da je taj famozni BDP nešto što se može izglasati na telefonskoj sjednici Vlade... ■ urbana lobotomija Stop širenju gej-pandemije u hrvatskom ćudorednom društvu T Piše: DUNJA NOVOSEL o da je Hrvatska utonula u teški mrak, bezakonje i bezumlje u kojem kao glavni akteri iskaču neki sumnjivi ljudi poput blavora iz grmlja, pa onda tako sikću i rasipaju otrov kako im drago, i nije neka novost. Pa ipak, možemo reći da se novosti javljaju svaki dan, jer ova situacija nije jedna nepromjenjiva konstanta - tako je, kako je i loše je - nego bogami može i gore. Kao da se ti blavori odazivaju ne neke samo njima čujne vibracije pa tako okuraženi pristupaju jedni drugima i kreću u masovni pokret, te mile naprijed kako bi zaplašili i protjerali sve što nije od njihove vrste. Namjerno koristim blavora u ovoj usporedbi, jer je usprkos svojoj pojavi za čovjeka bezopasna zmija, sam ga ni ne napada niti mu može išta. Pa su tako i ti pojedinci koji se javljaju iz hrvatskog mraka i bezumlja jednako tako bezopasni i podsmijeha vrijedni u svojoj nakani da zastraše, ali kad ih se smota čitavo leglo, pred- stavljaju ozbiljan problem pred kojim nije moguće više zatvarati oči i odmahivati rukom. Što se tiče poštivanja prava jednakosti i slobode odabira, kao temeljnih ljudskih prava i sloboda, situacija u Hrvatskoj je, da se ne lažemo, crnja nego devedesetih. Tada je bilo samo nepoželjno biti Srbin, iz čega je proizašao trud da tih Srba više na ovim prostorima i ne bude, pa će se dati lagodno živjeti. Onima pak koji su ostali nedvojbeno je jasno davano do znanja da su pogriješili i sad neka budu kuš, manji od makova zrna i neka se nekako kamufliraju kako ne bi narušavali sliku besprijekorne hrvatske idile. Ja se sjećam ljudi koji su tada među svojima šaptali, ne da su Srbi, jer to se nije ni izgovaralo, nego nazive nekih lokacija (Banja Luka, Beograd na primjer) gdje im živi rodbina za koju ne znaju kako je i samo nagađaju. Jer da netko čuje s kim i kojima imaju veze, odmah bi se otkrili tko su i šta su. Kao da se to dotad nije znalo. Usprkos tome što su mnogi u 20 strahu mijenjali ime, pa se nisu više rado zvali Čedomir i Jugoslav. Kao djetetu su mi još takve stvari išle silno na živce, premda su mi bile nejasne. Nisam voljela one koji šapću jer su djelovali preplašeno kao da su nešto ukrali. Kao da im je savjest nečista. Kao da objeručke preuzimaju neki teret, grijeh pripisan od strane nekih nasumičnih ljudi koji ih uopće ne poznaju, pa ga tako nosaju tiho i pokorno kao Kvazimodo grbu. U to se vrijeme isto tako znalo, koliko je Srbija neprijatelj, toliko je Amerika prijatelj. Sjetit ćemo se svi razdraganog predsjednika Tuđmana kada nas je posjetio prijatelj svih Hrvata, tadašnji predsjednik Bill Clinton, onako kežual, u kožnoj jakni, kako se već i ide u posjet prijateljima. Franjo je bio do te mjere oduševljen i izvan sebe da je na rubu suza radosnica pred okupljenim mnoštvom urliknuo: „Neobično sam SREĆAN!“ Kako se starom u tom presudnom trenutku za hrvatski narod omakao IDENTITET/ BR. 185 / 2013. taj relikt iz srpsko-hrvatskog, nije sasvim jasno, ali bit će da se čovjek starih navika ipak teško rješava. Kladim se da se iste sekunde ugrizao za jezik ili si zario nokte u dlanove, ali se to na televizijskoj snimci ne vidi. U istom je govoru nekoliko sekundi kasnije dodao i „Neka nam živi predjednik Clinton i prijateljstvo između Sjedinjenih Američkih Država i Hrvatske.“ Meni je to u maniru onoga „Živjelo bratstvo i jedinstvo!“. Ista šablona, drugi prijatelji. Franjo je ipak bio, unatoč „vrijednostima“ koje je zastupao, stara garda. Dok je taj stolovao, bilo je nedvojbeno tko su prijatelji a tko neprijatelji, pa čovjeku nije bilo lako ni zabludjeti s pravog puta. U Franjino je doba bilo više prijatelja nego neprijatelja. Neprijatelj je ionako bio desetkovan. Tada je uslijedio period u kojem je hrvatskom narodu bilo dovoljno da ima hrvatsku državu, pa makar bio i hljeba gladan. Negdje ukorak s time obolio je i umro prvi hrvatski predsjednik, koga kao figuru od neosporive važnosti u novijoj hrvatskoj povijesti što traje i danas, uvijek rado spomenem. Od toga je prošlo gotovo petnaest godina, period u kom se od te bajkovite i polulegendarne Nedođije Nebeskog naroda pokušala formirati stvarna, pravna, uređena i civilizirana država, i u kojem su mnogi koji su mogli jamili sve što se pružalo na pladnju, koristeći sitost i zahvalnost malih Hrvata, jer prilika čini lopova. Pa sad za rezultat imamo sve veći broj ljudi koji su sa rukovodećih fotelja prešli na gole remetinečke klupe, i skelet koji je ostao od Hrvatske, rasprodane, popljačkane (a nisu Srbi!) ojađene, osiromašene, klonule duhom. Narod je konačno ogladnio. Ali sad više nema šta da jede. I sad iz te bijede, da se vratimo na početak priče izniču neki tradicionalisti, echt Hrvati i katolici, potpomognuti Crkvom koja želi preuzeti kompletnu državnu politiku (dok se u novijoj turskoj povijesti stalno moglo strepiti od vojnog udara, ovdje ne bi iznenadilo da popovi pokrenu puč), i žele povratiti one temeljne hrvatske vrijednosti iz devedesetih, ali su nabrijani na desetu potenciju. Zaključili su da nisu bili dovoljno radikalni onda kad je trebalo, pa zato danas Hrvatska ne prosperira. Broj neprijatelja je naglo porastao. Uz Srbe, koji su uvijek dobrodošli kao nacionalni neprijatelj broj jedan, Židove i muslimane koji su im oduvijek trn u oku kao krivovjernici (sjetimo se pred koji mjesec kamenovanog novootvorenog islamskog centra u RijeIDENTITET/ BR. 185 / 2013. ci), Hrvate koji nisu s njima istomišljenici i intelektualce, tu su i nesretni homoseksualci kao neprijatelj novoga doba, od kojeg strahuju kao od kakve zaraze. Kao da će se pederluk proširiti kao pandemija. Pa su se ovi pravovjerni, pravorvacki i pravoobiteljski dosjetili kako će stati tome na kraj. Ili su bar takvog uvjerenja. Dovoljno je poražavajuća i zabrinjavajuća činjenica da su negdje u proljeće uspjeli sakupiti više od sedamsto iljada potpisa čime su Zaključili su da nisu bili dovoljno radikalni onda kad je trebalo, pa zato danas Hrvatska ne prosperira. Broj neprijatelja je naglo porastao. Uz Srbe, koji su uvijek dobrodošli kao nacionalni neprijatelj broj jedan, Židove i muslimane koji su im oduvijek trn u oku kao krivovjernici, Hrvate koji nisu s njima istomišljenici i intelektualce, tu su i nesretni homoseksualci kao neprijatelj novoga doba, od kojeg strahuju kao od kakve zaraze. Kao da će se pederluk proširiti kao pandemija... izvojevali pravo na svoj apsurdni referendum, ali koliko god ta činjenica zabrinjavajuća bila, ona na žalost nije i neočekivana. Shodno tome, ni rezultati nedavno održanog primitivnog referenduma s podnaslovom „stop širenju gej-pandemije u hrvatskom ćudorednom društvu“, nisu neočekivani. Samo su jako, jako tužni. I pomalo izazivaju mučninu, jer pokazuju u kakvoj kaljuži danas živimo, ako smo to slučajno u stanju zaboraviti. Da lideri ove takozvane „građanske opcije“ uspiju svojom primitivštinom, izjavama koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo i jasno izraženom tendencijom da se krše temeljna ljudska prava, navesti vodu na svoj mlin i regrutirati toliki broj zaslijepljenih i zatucanih ljudi, jasno ukazuje na to da za ovo društvo nema mnogo nade. Umjesto da 21 se razvija, ono kržlja i nazaduje. Nije tu u pitanju samo pravo homoseksualaca na brak. Ove primitivčine i ne shvaćaju da su pobijedile samo na papiru, da će ti ljudi kojih se gnušaju kao gubavaca i dalje voditi svoje živote mirno, vođeni ljubavlju a ne mržnjom, čime će ih višestruko nadjačati. Također, ako je vjerovati nastojanjima aktualne vlasti koja bar na tom polju nije zakazala (a na drugim poljima teško i može trijumfirati, obzirom na osiromašenu državu kakva joj je ostavljena u emanet), gledat će se da se prava gejpopulacije zaštite na drugi način, makar isti ne bio okrunjen brakom. Ili makar se ta njihova zajednica samo ne zvala brakom. Dakle, nije stvar u tome. Ono što stoji iza ovih poražavajućih rezultata referenduma jest to što su mnogi ljudi koji se načelno ne slažu s onom mrzilački nastrojenom pravovjernom Markićkom i njenom klikom, bili jednostavno dovoljno nemarni da ne izađu iz svojih kuća i zaokruže „protiv.“ Ojađeni i letargični zbog činjenice da nemaju posla, ili sredstava za dostojanstven život, pa tako misleći da nemaju ni mogućnosti da nešto promijene i da u zemlji ima važnijih problema od „pederskih prava“ (i ćirilice!), oni su na ovo pitanje samo odmahnuli rukom, ni u džep im, ni iz džepa. A ne shvaćaju, kako je to i Severina rekla, da će sutra oni biti na redu. Jer temeljni problem cijele ove nebuloze jest kršenje manjinskih prava, po svakoj osnovi. Nametanje samovolje većine potlačenoj manjini i kreiranje i nametanje omalovažavajućih pravila po kojima ista mora živjeti. Danas gejevi, sutra pravoslavci, prekosutra mulati, pa intelektualci... Sa svima će se oni razračunati. U ime obitelji, u ime oca i novca! A onda će krenuti masovna kuknjava, jer malo nas je „čistih“, koji nismo dio bar neke „supkulture“. Ako se stvari nastave ovim tempom i ovim pokrštavateljima nitko ne stane na kraj, do dvije i dvadesete će ljudi koji nisu oženjeni i koji nisu donijeli na svijet troječetvoro mladih Rvata, biti zatvarani u tamnice i podvrgnuti inkviziciji. Moje čestitke istarskoj županiji na zdravom razumu i stavu! Ako Istra ikad postane država, emigrirat ću iz Hrvatske i ondje se baviti vinarstvom i živjeti neopterećeno. I da izrazim neskriveni ponos jer je moj dedo, čovjek od osamdeset i četiri godine, na glasačkom listiću zaokružio protiv. Otkako ga znam, on je čovjek ispred svog vremena.■ ženski nered Popovi pojma nemaju Da su naši popovi poslušali papu ne samo da ne bi bili tako gorljivi protiv homoseksualaca, a bogmi i Srba, već bi bili prvi u redovima da ih se zaštiti i ravnopravno uključi u društvo “ Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ Inocencije biskup, sluga slugu božjih, časnom bratu (Filipu) biskupu senjskom, (šalje) pozdrav i apostolski blagoslov. Podnesena nam je tvoja molba koja kaže da ima u Slavoniji osobito pismo za koje svećenstvo te zemlje tvrdi da ga ima još od blaženog Jeronima, a upotrebljava ga u službi božjoj. Stoga si u nas, da bi se prilagodio njima i poveo za običajem one zemlje u kojoj si biskup, ponizno zamolio dopuštenje da smiješ služiti službu božju u spomenutom jeziku (pismu). Mi dakle, imajući na umu da je jezik podređen stvari, a ne stvar jeziku, dajemo ovlašću ove isprave traženo dopuštenje, ali samo u onim krajevima u kojima se (već) upotrebljava gore navedena (glagoljica), samo da se razlikom pisma (jezika) ne bi povrijedio smisao. Neka dakle nikome uopće ne bude slobodno ovu ispravu našeg dopuštenja okrnjiti ili joj se drskom smjelošću protiviti.... Dano u Lyonu, 29. ožujka 1248, pete godine našeg pontifikata.” ‘Inocencije biskup’ iz gore citiranog pisma, tj. papa Inocencije IV., biskup rimski, tako je mudro odredio na isto tako mudar zahtjev senjskog biskupa Filipa. E, ali to je bilo polovinom 13. stoljeća. Današnjem, početkom 21. stoljeća, to jest, sitnih osamsto godina kasnije, biskupu senjskom ili točnije gospićko-senjskom, Mili Bogoviću, takvo što ne bi palo na pamet. To jest, zamoliti da se dopusti jezik odnosno pismo u onim krajevima gdje živi stanovništvo koje ga već upotrebljava. Ne bi to palo na pamet niti Bozaniću i cjelokupnoj kaptolskoj kamarili, naprotiv. Uostalom, potpise za referendum kojim bi se ustavom zabranilo ćirilicu sakupljali su se pred crkvama, iza, pokraj, uz… i uz neskrivenu podršku katoličkog klera. Dobro još Stožeraši, bez škole i zuba, ali s dobrim penzijama i beskrajno dokoni, oni i ne moraju poznavati povijest opću ili Kako se standardno ponaša katolička crkva u Hrvatskoj, sva je prilika da se Hrvatska prvi put u svojoj povijesti emancipira od papinske vlasti. Uostalom, mada bez formalne odluke, katolička crkva više se niti ne naziva crkvom u Hrvatskoj, već hrvatskom katoličkom crkvom povijest crkve posebno, ali popovi bi morali. Ili ipak pojma nemaju da je glagoljica pismo koje je nastalo u 9. stoljeću, da su ga smislili svećenici Metod i Ćiril; e taj, baš ovaj posljednji, to jest njegovo ime, krivac je što se glagoljicu, na kojoj je napisan prvi spomenik u Hrvata, Bašćanska ploča, kasnije zvalo i ćirilicom. Jel’ to popovi zaista ne znaju da se glagoljica zadržala u nekim dijelovima Hrvatske do 19. stoljeća, i to baš zaslugom Vatika22 na. Izgleda da doista pojma nemaju, što međutim ne treba shvatiti kao opravdanje za bedastoće koje govore i čine, a bogme niti kao kompliment. Danas dakle za takva obraćanja imamo svjetovnu vlast, našu domaću, ali ova je posljednja koju bi Kaptol išta pitao (osim da izvoli doznačiti pare) ili, ne daj bože, molio. Stvar je u međuvremenu postala nezgodna, jer i obraćanje papi, makar bilo simbolično, ne dolazi u obzir, osim kad je iznuđeno. Naime, ovakav kakav je, mogao bi ih podsjetiti na mudar odgovor Inocencijev “da je jezik (pismo) podređen stvari, a ne stvar jeziku (pismu)”, a i sam bi im imao štogod kazati o toleranciji, vjerskoj i uopće ljudskoj, o brizi za manjine, za slabe i ugrožene. Mogao bi ih podsjetiti na izreku, koju Kaptol melje i već je samljevena do besmisla, to jest, o ljubavi za bližnjega. Dobro, ne moraju baš ljubiti bližnjega, ali neka ga barem puste na miru i ne umanjuju mu niti jedno od onih prava koje i sami imaju. PAPINA POSLANICA Hrvati uopće, međutim, kao da ne žive u modernom, sekularnom svijetu s početka 21. stoljeća, pa se i dalje rado obrate papi nekom molbom. Tako je nedavno grupa građana, zgranuta (s pravom) nad sada već obavljenim referendumom o obitelju kao ekskluzivnoj vezi muškarca i žene uputila pismo papi Franji da nas obrani od kaptolskog mraka i nepoštivanja ljudskih prava, kad već sami ne možemo, a premjer Milanović neće. Promptno je stiIDENTITET/ BR. 185 / 2013. glo iznuđeno kontra-pismo, koje je papi uputio teolog Tonči Matulić. Dok je sadržaj prvog pisma odgovarao (ne)vremenu u Hrvatskoj, teolog Matulić se držao 12. stoljeća (prije mudrog Inocencija i senjskog biskupa Filipa), to jest vremena osnivanja inkvizicije. Sadržaj tog posljednjeg pisma je bolje preskočiti, da nam iz njega ne iskoči u njemu spomenuta Perfidia diaboli (moguće je već tu, ali to će pitanje riješiti Matulić). Svakako, čudit će se papa Franjo i mučiti sa smještanjem pisama u neki historijskopolitički kontekst. Kaptol sad moli boga (hajde, konačno malo i radi svoj posao, a ne bavi se seksualnim životom građana i dječaka) da se Franjo niti ne javi, da ne gurne nos u našu hrvatsku “cosa nostru”, jer možda bi vidio i više nego što treba. Nezgodan je taj novi papa. 24. studenoga 2013. papa Franjo objavio je poslanicu Evangelii Gaudium (radost evanđelja), podijeljenu u pet poglavlja: 1. Transformacija misionarstva crkve, 2. U središtu krize angažmana za zajednicu 3. Navještanje Evanđelja, 4. Društvena dimenzija evangelizacije i 5. Duhom ispunjeni evangelizatori. Poveći je to i vrlo interesantan dokument, ne samo za vjernike katoličke vjeroispovijesti. Ovdje međutim nije namjera, a i tražilo bi puno više mjesta, odnosno cijeli novi članak da bi ga se komentiralo. Ono zbog čega ga spominjemo je zanimljiva paralela između teksta samog i kako ga vjerski, katolički, krugovi u Hrvatskoj interpretiraju. Koliko je provjera putem interneta dopustila, nema podatka da je poslanica prevedena na hrvatski in extenso, pa niti u dijelovima, tim više je zanimljiva spomenuta interpretacija. Drugo poglavlje papine poslanice, “U središtu krize angažmana za zajednicu”, možda je najzanimljivije jer se bavi vrlo svjetovnim stvarima. Tamo papa raspravlja doista goruće probleme današnjice, i to vrlo često na način usporediv sa danas najradikalnijim strujama kritike globalnog društve- IDENTITET/ BR. 185 / 2013. nog sistema. U tom poglavlju, i samom podijeljenom u dva tematska dijela, u prvom pod naslovom “Neki izazovi današnjeg svijeta”, papa Franjo izjašnjava se u kratkim i britkim paragrafima pod znakovitim naslovima: “Ne ekonomiji isključivanja, Ne idolatriji novca, Ne financijskom sistemu koji vlada umjesto da služi, Ne nejednakosti koja uzrokuje nasilje, Neki kulturni izazovi te, na kraju, Izazovi urbane kulture. Teško je izdvojiti važnije naglaske; uzmimo primjerice paragraf 56, u kojem kaže: “Dok prihodi manjine eksponencijalno rastu, raste jaz između većine i nekolicine sretnika koji uživaju prosperitet. Ta neravnoteža je rezultat ideologija koje brane apsolutnu autonomiju tržišta i financijskih spekulacija. Konzekventno, one odbijaju pravo država, pravdajući to brigom za zajedničko dobro, da provedu ikakav oblik kontrole. Time je rođena nova tiranija, nevidljiva i često virtualna, koja jednostrano i striktno postavlja svoje zakone i pravila. Dugovi i akumulacija kamata također čine poteškoću državama da realiziraju potencijale svoje vlastite privrede … Svemu tome možemo dodati i raširenu korupciju i sebično izbjegavanje plaćanja poreza, koje je dobilo svjetske dimenzije. Žeđ za moći i posjedovanjem ne poznaje granica. U tom sistemu, koji ima tendenciju da uništi sve što stoji na putu rastućeg profita, sve što je osjetljivo, kao okoliš, neobranjivo je pred interesima deificiranog tržišta, koje postaje jedini zakon.” LAKA NOĆ NAD KAPTOLOM S Vatikanom je dogovorena lova, redovno pristiže u kaptolske blagajne, nitko nam ništa ne može, trošimo i radimo što hoćemo, račune ne polažemo, imamo glas u politici, savjetima, odborima, medijima, školama, referendumima… kako je – odlično je, nikad bolje! Papa tamo u Vatikanu, ako je odgovarajući, cimati ćemo ga po brdima i dolima domovine, ako je gnjavator kao ovaj sada, najviše što će dobiti je jedna krivotvorina onoga o čemu govori 23 ženski nered LAKA NOĆ NAD KAPTOLOM Dotakao se papa i histerije oko povećanja sigurnosti, naglasivši da sve dok se ne otkloni isključenje i nejednakost u društvu, neće biti moguće eliminirati nasilje. “Ako je društvo – na lokalnoj, nacionalnoj ili globalnoj razini – voljno da ostavi jedan svoj dio na periferiji, niti jedan politički program ili sredstva utrošena na osnaživanje zakona ili nadzorne sisteme nikada neće moći garantirati stabilnost. I to nije tako stoga što nejednakost provocira nasilje u onih koji su isključeni iz sistema, već stoga što je društveno-ekonomski sistem nepravedan u korijenu.” Jednako kritičan bio je i prema samoj crkvi pa tako, razmatrajući “praktični relativizam pastoralnih radnika”, vidi ga kao ustvari djelovanje kao da bog ne postoji, ako se uzima kao da siromaštvo ne postoji, ako se postavljaju ciljevi kao da drugi ne postoje, ako se radi tako da oni koji nisu primili evanđelje također ne postoje. Jedan od većih napora i inače u toj poslanici jest borba protiv svakovrsne isključivosti. Da su naši popovi poslušali papu ne samo da ne bi bili tako gorljivi protiv homoseksualaca, a bogme i Srba, već bi bili prvi u redovima da ih se zaštiti i ravnopravno uključi u društvo. Papa Franjo smatra poražavajućim da čak i neki svećenici sa solidnim doktrinarnim i duhovnim uvjerenjima često podliježu životnom stilu koji ih veže uz financijsku sigurnost, ili pak žele moć i ljudsku slavu pod svaku cijenu, umjesto davanja sebe drugima. Dio u kojem govori o ženama u crkvi gotovo da bih mogla i sama potpisati. Naravno, ne može se sve prepričati, no bilo bi jako dobro da netko, a tko prije ako ne katolička crkva u Hrvatskoj?!, prevede cijeli tekst kako bi obični građani, vjernici i oni drugi, mogli vidjeti što je stvarno papa kazao. Jer ono što je na hrvatskom jeziku, donio Katolički portal Bitno.net kao “Sa- Kad je papa Franjo, nakon izbora za papu, svoje prvo obraćanje svijetu na trgu Svetog Petra, završio duhovito, pozdravivši ljude na kraju jednostavno sa “laku noć”, Hrvatska crkva je to po svoj prilici shvatila kao naputak da i dalje nastavi biti kao i do sada – u lakoći mraka 24 žetak Papine apostolske pobudnice ‘Evangelii Gaudium’”, to jest, prenio sa Radio Vatikana (Hrvatske redakcije), jednostavno nema međusobne veze! Drugu je točku papine poslanice portal Bitno.net sažeo u pet ne previše razvedenih rečenica, stoga evo sve ono što su i kako su razumjeli u Hrvatskoj redakciji RV. “Druga je točka obnova u kreativnosti i odvažnosti, počevši od nove prvotne svježine Evanđelja. Potrebno je pastoralno i misionarsko obraćenje, koje ne može ostaviti stvari onakvima kakve jesu, te reforma crkvenih struktura kako bi sve postale više misionarske. Sveti Otac misli i na ‘preobrazbu papinstva’, na putu veće kolegijalnosti i zdrave decentralizacije. Valja pronaći nove putove i kreativne metode, i ne bojati se ponovno razmotriti običaje i pravila Crkve koji nisu izravno povezani s jezgrom Evanđelja, a od kojih su se neki u prošlosti čvrsto ukorijenili. Papa, osim toga, ističe da je potrebno povećati odgovornost laika, koje pretjerani klerikalizam drži na rubu odluka, te da valja proširiti prostor za veću prisutnost žena u Crkvi, i posebno na mjestima na kojima se donose važne odluke.” Ah, taj papa, pa i onaj prije Inocencije, ne valja im posao. Kako se standardno ponaša katolička crkva u Hrvatskoj, sva je prilika da se Hrvatska prvi put u svojoj povijesti emancipira od papinske vlasti. S Vatikanom je dogovorena lova, redovno pristiže u kaptolske blagajne, nitko nam ništa ne može, trošimo i radimo što hoćemo, račune ne polažemo, imamo glas u politici, savjetima, odborima, medijima, školama, referendumima… kako je – odlično je, nikad bolje! Papa tamo u Vatikanu, ako je odgovarajući, cimati ćemo ga po brdima i dolima domovine, ako je gnjavator kao ovaj sada, najviše što će dobiti je jedna krivotvorina onoga o čemu govori. Uostalom, mada bez formalne odluke, katolička crkva više se niti ne naziva crkvom u Hrvatskoj, već hrvatskom katoličkom crkvom. Kad je papa Franjo, nakon izbora za papu, svoje prvo obraćanje svijetu na trgu Svetog Petra, završio duhovito, pozdravivši ljude na kraju jednostavno sa “laku noć”, Hrvatska crkva je to po svoj prilici shvatila kao naputak da i dalje nastavi biti kao i do sada – u lakoći mraka.■ IDENTITET/ BR. 185 / 2013. ekumenizam moj svagdašnji My name is Pilsel, Jovo Pilsel! Barmenska teološka deklaracija sastavni je dio ne samo protestantskoga već i ukupnog ekumenskog povijesno-teološkog poklada i predstavlja jednu od ekumenskih polazišnih odrednica za naviještanje Krista u današnjem vremenu. Ona je, ponavljam, itekako aktualna i potrebno je da ovdašnji katolici znaju za nju i da nešto poduzmu. Jer, da se to zaista željelo, ovdašnji su teolozi, koji su znali za tu deklaraciju mnogo prije raspirivanja etnonacionalizama na našem području, mogli, u njezinu duhu, sačuvati crkve i vjerske zajednice i spriječiti da one postanu sluškinje vlasti i raznih etnonacionalizama. Smatram da je Deklaracija itekako vrijedeći model za demitologiziranje govora o naciji i državi u kršćanskom kontekstu. Osim toga, ona obvezuje da se, prije ili poslije, crkve i teolozi slože oko toga da i na našem prostoru nastane sličan dokument P Piše: DRAGO PILSEL isali su 1. svibnja 1995. ”naši” biskupi, obilježivši 50. godišnjicu završetka Drugoga svjetskoga rata: ”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi, pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?” Nudim jedno moguće rješenje: da se pročita i temeljito razmotri Barmenska teološka deklaracija, poznata i kao Barmenska teološka izjava (Barmer theologische Erklärung). Nastala je 1934. godine na sinodi protestantskih kršćana u Barmenu, okupljenih unutar Ispovijedajuće crkve (Die Bekennende Kirche). Ispovijedajuća crkva prvotno IDENTITET/ BR. 185 / 2013. predstavlja pokret njemačkih protestantskih kršćana što ga je 1933. osnovao Martin Niemöller (1892. – 1984.), a nastao je kao neposredan odgovor na nacionalsocijalistička nastojanja za potpunu kontrolu države nad crkvom i posvemašnjom arijanizacijom crkvenoga članstva, drugim riječima, na “čišćenje” njemačke Evangeličke crkve od kršćana koji su se obratili sa židovstva. Pokret je istodobno reakcija i zajednički otpor njemačkih evangeličkih, reformiranih i ostalih protestantskih kršćana na pronacistički crkveni pokret poznat pod nazivom Njemački kršćani (Deutsche Christen), koji je veličao Adolfa Hitlera kao proroka njemačke nacije. Godine 1934. Ispovijedajuća crkva postavila je svoje administrativno-upravno ustrojstvo, no naposljetku je, nakon progona i uhićenja njezinih pastora (jedan je od najpoznatijih bio Dietrich Bonhoeffer), bila primorana djelovati u ilegali. Na sinodi u Barmenu, održanoj od 29. do 30. svibnja 1934., donese25 na je povijesna teološka deklaracija, priređena kao programatski odgovor na teološke postavke nacionalsocijalističkog državnocrkvenog pokreta formulirane na sinodi Njemačkih kršćana 1933. u Brauneu. Premda deklaracija nije izravno sročena protiv nacističkog režima, već više dovodi u pitanje teološki sustav Njemačkih kršćana, koji su nastojali crkvu dovesti u sklad s nacističkim državnim idealima, ona je ipak neizravno proročko upozorenje nacizmu kao totalitarnom sustavu, čiji su Njemački kršćani bili sastavni i kontrolirani dio. Nacrt deklaracije najvećim je dijelom sastavio reformirani teolog Karl Barth u suradnji s evangeličkim teologom Hansom Asmussenom (1898. – 1968.) te još nekolicinom crkvenih protestantskih vođa. Deklaracija je predočena u šest teza, a svaka je teza koncipirana tako da se nakon iznošenja biblijskoga teksta navodi pravovjerni nauk, a osuđuje onaj pogrešni. Deklaracija se smatra ekumenizam moj svagdašnji temeljnim teološkim dokumentom Ispovijedajuće crkve, a sadržajno je uobličena izrazito kristocentrično: Samo je Krist jedina Riječ Božja, izvor sve božanske objave. On je gospodar ljudskoga života. Crkva, sa svim svojim službama, Njegovo je vlasništvo, a njezina je zadaća naviještati ljudima milost Božju. Budući da Barmenska teološka deklaracija nije dosad bila dostupna široj hrvatskoj javnosti, uredništvo knjige “Uvod u evangeličku teologiju” Karla Bartha (prevela dr. Marina Miladinov, Teološki fakultet Matije Vlačića Ilirika, Zagreb, 2007., str. 123. i 124.) smatralo je korisnim objaviti je kao prilog ovoj Barthovoj knjizi, imajući na umu da je i sâm Barth bio glavni kreator tog dokumenta. S druge strane, ove barmenske teze, premda nastale u konkretnim povijesnim uvjetima crkvenih previranja (Kirchenkampf) u Njemačkoj tridesetih godina prošloga stoljeća, itekako su aktualne i danas, kada je europska kultura u opasnosti zaboraviti kršćanske odrednice svog identiteta. Naposljetku, Barmenska teološka deklaracija sastavni je dio ne samo protestantskoga već i ukupnog ekumenskog povijesno-teološkog poklada i predstavlja jednu od ekumenskih polazišnih odrednica za naviještanje Krista u današnjem vremenu. 1. Odgovori Isus: Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni. (Iv 14,6) Ona je, ponavljam, itekako aktualna i potrebno je da ovdašnji katolici znaju za nju i da nešto poduzmu. Jer, da se to zaista željelo, ovdašnji su teolozi, koji su znali za tu deklaraciju mnogo prije raspirivanja etnonacionalizama na našem području, mogli, u njezinu duhu, sačuvati crkve i vjerske zajednice i spriječiti da one postanu sluškinje vlasti i raznih etnonacionalizama. Smatram da je Deklaracija itekako vrijedeći model za demitologiziranje govora o naciji i državi u kršćanskom kontekstu. Osim toga, ona obvezuje da se, prije ili poslije, crkve i teolozi slože oko toga da i na našem prostoru nastane sličan dokument. političkih uvjerenja. Zaista, zaista, kažem vam: Tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se. (Iv 10,1.9) 4. Isus ih dozva i reče: Znate da vladari narodima svojim gospoduju, i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. (Mt 20,25-26) Isus Krist, kakav je za nas zasvjedočen u Svetome pismu, jest ona jedina Riječ Božja koju moramo čuti, u koju se moramo uzdati i slušati je u životu i u smrti. Postojanje posebnih službi u Crkvi nije razlogom za vladavinu jednih nad drugima, već mu je cilj omogućiti služenje koje je povjereno i naloženo vjerničkoj zajednici kao cjelini. Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva kao izvor svoga naviještanja mogla i morala izvan i osim te Božje Riječi priznavati i druge događaje i sile, ličnosti i istine kao božansku objavu. Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva, osim takvoga služenja, mogla i smjela postavljati i prihvaćati posebne vođe, s posebnim vladalačkim ovlastima. 5. Boga se bojte, kralja častite! (1 Pet 2,17) 2. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje. (1 Kor 1,30) U Svetome pismu čitamo da u svijetu koji još nije otkupljen, a u kojemu se nalazi i Crkva, država po Božjem nalogu ima zadaću starati se za pravo i mir uz prijetnju i primjenu sile, i to prema ljudskoj prosudbi i ljudskoj sposobnosti. Crkva prihvaća blagodat toga naloga sa zahvalnošću i strahopoštovanjem prema Bogu. Ona podsjeća na Božje kraljevstvo, opominje na Božju zapovijed i pravednost, a time i na odgovornost vladara i njihovih podanika. Ona se uzda i sluša snagu riječi kojom Bog sve nosi. Kao što je Isus Krist Božje obećanje oproštenja svih naših grijeha, on isto tako i snažno polaže pravo na čitav naš život; on nam donosi radosno oslobođenje od bezbožnih spona ovoga svijeta za slobodnu i zahvalnu službu njegovim stvorenjima. Odbacujemo pogrešni nauk da bi mogla postojati područja našega života u kojima ne bismo pripadali Isusu Kristu, nego drugim gospodarima, područja u kojima nam ne bi bilo potrebno opravdanje ni posvećenje po njemu. Odbacujemo pogrešni nauk da bi država trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga postati jedinom i apsolutnom odrednicom ljudskoga života i time također ispuniti poslanje Crkve. Odbacujemo također i pogrešni nauk da bi Crkva trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga prisvojiti državne metode, državne zadaće i državnu čast te na taj način i sama postati državnim organom. 3. Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega je sve Tijelo usklađeno i povezano. (Ef 4, l5-16) Kršćanska Crkva jest bratska zajednica u kojoj je Isus Krist kao Gospodin po Duhu Svetome prisutan i djeluje po riječi i sakramentu. Crkva pomilovanih grješnika mora svojom vjerom i poslušnošću, svojim naviještanjem i ustrojstvom, svjedočiti usred ovoga grješnog svijeta o tome da ona pripada isključivo njemu te da živi i želi živjeti isključivo od njegove utjehe i njegovih naputaka u iščekivanju njegova dolaska. 6. Isus prozbori: I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta. (Mt 28,20); Riječ Božja nije okovana. (2 Tim 2,9) Zadaća Crkve, u kojoj je utemeljena njezina sloboda, sastoji se u tome da ona u Kristovo ime, dakle u službi njegove riječi i djela, propovijedanjem i po sakramentu naviješta svim ljudima slobodnu milost Božju. Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva u ljudskoj aroganciji mogla staviti riječ i djelo Gospodinovo u službu bilo kakvih proizvoljno odabranih želja, svrha i planova. Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva smjela napustiti oblik svoga naviještanja i svoga ustrojstva po vlastitom nahođenju ili uslijed smjene vladajućih svjetonazorskih ili 26 IDENTITET/ BR. 185 / 2013. Zaključujem, postoje mnogi načini da se duh ove deklaracije odmah provede u djelo. Ako ste i ovo pročitali, i ako ćete o ovomo razmisliti, ne morate nužno biti vjernikom glavno je da prihvatite duh iza ove deklaracije, nadam se da nas ima više u pokretu protiv mržnje, protiv straha, protiv hinjene religioznosti i pro- IDENTITET/ BR. 185 / 2013. tiv odbacivanja Srba ili bilo koga drugoga. Mi Srbe trebamo zagrliti! Upravo zbog toga što se, ne samo u Vukovaru, neofašisti bave time da nas podijele na tzv. vukovarsku i tzv. nevukovarsku Hrvatsku, imam jednu silnu potrebu: da ponovno budem nešto/netko što nisam, a morao sam biti, sredinom devede- 27 setih i odabrao biti – brat onima kojima su se gazila prava, pripadnik jedne u nizu nesretnih hrvatskih manjina. Pitate me, onda, kako se zovem, ako baš želim i moram biti netko drugi? Nisam nikakav agent, pogotovo ne tajni, ali ću parafrazirati Jamesa Bonda: My name is Pilsel, Jovo Pilsel.■ jeste li znali GRANICE SU U LJUDSKIM GLAVAMA Na užas hrvatskih nacionalšovinista autor nekih najpoznatijih dalmatinskih pjesama je Srbin Dragiša Nedović iz srca Šumadije, što samo potvrđuje staru mudrost da za muziku ne postoje granice, kao i za mnogo toga drugog N Piše: RADOJE ARSENIĆ ajnovija euforija oko ćirilice i njenog korištenja na tlu Hrvatske govori o mnogo čemu, a najmanje ili skoro ništa o samom tom pismu. Pokretače i aktiviste ove patološke opsesije to najmanje i zanima (a nisu baš ni pri znanju da bi se time bavili), jer očito se radi o svojevrsnoj dimnoj zavjesi za neke sasvim druge i drugačije naume i ciljeve. Ono što je, međutim, u svemu tome sigurno, jeste da smo svjedoci novog nastupanja onih koji ne mogu da prihvate – jer naprosto ne mogu da shvate – svijet bez granica, otvoreni svijet u kojem nije važno što je netko već kakav je, svijet u kojem je nepristojno i nemoralno zavirivati u tuđu intimu i učiti druge da se ravnaju onako kako to odgovara „učitelju“. Njihov svijet je ispresijecan granicama svih vrsta i oblika koje sami podižu, jer unutar njih se najlakše kreću i snalaze, osjećaju svoj miris ili šta već, a tuđi im odmah aktivira alarm za samoodržanje sa svim pogubnim posljedicama takvog rezoniranja i ponašanja. Tako im danas smetaju Srbi (jer to je prava meta, a ne nekakva ćirilica koja ih „nervira“ iako ih nitko ne tjera da je čitaju i uopće koriste – a ne smeta ih ona na jelovnicima za ruske turiste), a sutra će netko ili nešto drugo... E sad, zamislite u takvoj 28 šizofrenoj situaciji užas domaćih nacionalšovinista kad naiđu na činjenicu da je autor nekih najpoznatijih dalmatinskih pjesama, koje su zbog svoje nepodijeljene popularnosti dobile atribut izvornih narodnih – Srbin iz srca Šumadije! To je Dragiša Nedović, pjesnički genije iz Kragujevca, čije se mnoge pjesme nastale još tamo prije Drugog svjetskog rata danas izvode kao narodno stvaralaštvo – srpsko, bosanske sevdalinke ili dalmatinsko. Nedović je, naime, svojevremeno skrajnut i zaboravljen i u kraju gdje je potekao i stvorio najviše pjesama s narodnim motivima i duhom (poznati smo i po kratkom IDENTITET/ BR. 185 / 2013. MARE, SRIĆO MOJA Kad si bila mala Mare Kad si bila mala Mare Volila si more A sad si naresla Mare pamćenju vrijednih stvari), ali se u posljednje vrijeme ta nepravda ispravlja, o njemu se pišu knjige, postavljaju spomen ploče, a u Vrnjačkoj Banji se od 2006. održava festival narodne muzike koji nosi njegovo ime. Nedović se rodio 1916. u Kragujevcu, u siromašnoj gradskoj porodici i vrlo rano je krenuo putem pjesnika i muzičara. Sa tek navršenih 16 godina krenuo je pješice iz svog rodnog grada da – kako je govorio – „narod čuje njegovu muziku“. Ponio je samo gitaru i prvo se zaustavio u Bosni, gdje su nastale danas čuvene sevdalinke – „U lijepom starom gradu Višegradu“, koju je 50-tih godina prvi u javnosti zapjevao i proslavio Himzo Polovina, zatim „Iz Bosne se jedna pjesma čuje“, „Bosanske me pjesme zaniješe“, „Prođoh Bosnom kroz gradove“ i mnoge druge. Zanimljivo je da se 60-ak godina čuvena sevdalinka posvećena Višegradu, za koju mnogi smatraju da je izvorna narodna pjesma, izvodi „oskrnavljena“, odnosno cenzurirana – bez izvorne strofe u kojoj autor pjeva o svom povratku u Srbiju, koja glasi: Ustaj, isprati me, moram da putujem, U Srbiju idem, svome rodnom gradu, Za tobom ću Kiko vječno da tugujem, Zašto sam te samu ostavio mladu. Onda nije bila u pitanju ćirilica, već nešto možda i teže – Srbija, pa još u popularnoj pjesmi... Poslije Bosne, Nedović dolazi u Dalmaciju, gdje inspiriran morem i brodovima stvara „O lipa ti neznanko“, „O, brodiću bijeli“ i nezaboravnu „Mare, srićo moja“, poznatiju po prvom stihu kao „Kad si bila IDENTITET/ BR. 185 / 2013. mala Mare“. I time ulazi u legendu „izvornih dalmatinskih pjesama“. Prije izbijanja Drugog svjetskog rata vraća se u svoj rodni grad, u Srbiju, gdje nastavlja s pisanjem novih pjesama od kojih su mnoge – zbog velike popularnosti – tokom vremena također dobile status izvornih narodnih pjesama. Spomenimo samo neke: „Stani, stani Ibar vodo“, „Obraše se vinogradi dole kraj Topole“, „Lepe li su, nano, Gružanke devojke“, „Jesen prođe, ja se ne oženih“, „Ajd’ idemo Rado“, „Jutros mi je ruža procvetala“, „Tekla reka Lepenica“ i mnoge druge. Početkom rata izveden je s drugim građanima na strijeljanje u Šumaricama, ali ga je – kao u romantičnim pričama (ili šta je snaga muzike) jedan Nijemac prepoznao kao kompozitora i deportovan je u u njemački grad Dormagen, gdje ostaje četiri godine, do kraja rata. Po povratku u Srbiju saznaje da je veliki broj njegovih pjesama uništen, ali se ponovo baca na posao i stvara nove hitove. Među njima 1950. i pjesmu „Pluća su mi bolna“ (u zarobljeništvu je obolio na plućima), ali je ubrzo zabranjena i povučena sa svih radio stanica zbog velikog broja samoubojstava. Pjesma se ponovo vratila u javnost kada je svojevremeno Jovanka Broz negdje naručila njeno izvođenje (navodno je i ona imala problema s plućima). Preminuo je od srčanog udara 1966. u svom rodnom gradu, a iza sebe je ostavio više stotina pjesama koje se i danas izvode u svim krajevima nekadašnje Jugoslavije, pa makar i kao „izvorne narodne pjesme“. Ništa neobično, jer za razliku od nečeg ili nekih drugih – muzika ipak ne poznaje granice.■ 29 A sad si naresla Mare Pa voliš mornare Mare, Mare, slatki raju moj Mare, Mare, ti anđele moj Mare, Mare, slatki raju moj Mare, Mare, ti anđele moj Nikad neću zaboravit Nikad neću zaboravit Rodno misto moje Niti mogu zaboravit Niti mogu zaboravit Drage oči tvoje (autor: Dragiša Nedović) peta kolumna ŽIVOT U DRUŠTVU NEDORASLOM ZA VLADAVINU PRAVA Piše: SRĐAN DVORNIK Živimo u društvu u kojem se ljudska prava niti ne shvaćaju kao ljudska, nego kao prava ‘zajednice’. Umjesto da društvo shvaćamo kao skup od preko četiri milijuna osoba od kojih svakoj treba jamčiti slobodu i sigurnost i priznavati joj ljudsko dostojanstvo, govorimo o ‘Hrvatima’ kao jedinstvenom identitetu, tj. kolektivnoj individui. Ta mega-jedinka onda ima ‘pravo’ da svoje obrasce ponašanja, kao što su heteroseksualni brak, hrvatski jezik i latinica, prakticira i propiše kao opće pravilo, a svaku različitost doživljava kao zadiranje u to svoje pravo J edna riječ opisuje gotovo sve oblasti društvenog života u ovoj zemlji: nestabilnost. U odnosu na privredu, toliko se odomaćila da je nitko više ni ne spominje; vremena kada su vlade – i hrvatske i nekadašnje jugoslavenske – donosile programe stabilizacije doimaju se kao davna prošlost. U onome što zovemo socijalna pitanja, a zapravo se radi naprosto o siromaštvu i drugim oblicima životne uskraćenosti, nema više ni stabilnosti zaposlenja ili privatnog posla, ni stabilnosti imovine, pa ni one osnovne – krova nad glavom. A ni socijalne podrške koja bi barem dio toga nadoknadila. U kulturi, institucije koje su programski žive (što je i samo jedan vid nestabilnosti) žive u klimavim uvjetima opstanka; one čiji su uvjeti malo stabilniji zauzvrat su programski polumrtve. U zdravstvu su od neprestanog reformiranja – kao po načelu “cilj nije ništa, put je sve” – stabilni jedino deficiti. Čak se ni uprava neće još dugo moći održati ovakva kakva se formirala sve tamo od Austro-Ugarske. Jedino se još obrazovanje koliko-toliko drži u stabilnoj okoštalosti temeljnih struktura (ne samo institucionalnih, nego i misaonih), ali sve su labilniji uvjeti života njegovih radnica i radnika. Na sve ovo gore izrečeno ovdašnji svijet je uglavnom oguglao. Stalna na tom svijetu samo mijena jest, a opet se ništa bitno ne mijenja. Reforme zdravstva i školstva smjenjuju se valjda već više od pola stoljeća, no osnovne su strukture uglavnom iste, a labilnost je tek jedna od njihovih stalnih značajki. Stabilnosti privrednog rasta i visoke zaposlenosti nitko se više ni ne sjeća, a petrificirana stabilnost sistema socijalne ‘sigurnosti’ samo je tragikomičan privid u usporedbi s nepredvidivošću sudbine njegovih ‘klijenata’. Društvo u kojem se prava ne priznaju ljudima kao pojedincima nego ih se smatra kolektivnim vlasništvom naprosto je civilizacijski nedoraslo za vladavinu prava Jedna se sfera ipak tek od nedavna pridružila mnogobrojnim poprištima nestabilnosti: ustavno pravo. Nije da se Ustav nije i prečesto mijenjalo; težište vlasti se prenosilo s predsjednika na parlament i vladu, ukidalo se ‘gornji’ dom parlamenta, skraćivalo se i produživalo listu priznatih nacionalnih manjina, ukidalo zastaru nekih krivičnih djela, dodavalo se izvore prava, procedure i institucije povezane s uključivanjem u evropski međudržavni savez... Ali sve su te promjene nastajale istim tempom kojim su se mijenjale važne odrednice same države – predsjednički ili parlamentarni sistem, dvodomni ili jednodomni parlament itd. – pa ih se može smatrati slijeganjem tla uobičajenim nakon potresa nastanka nove neovisne države. To nije jedini razlog što su promjene ustava bile prečeste 30 i odveć brojne. Učestalost se može pripisati ne samo političkom meandriranju, nego i paternalističkoj tradiciji u kojoj država društvu diktira kakvo će biti, pa puni ustav mnoštvom specifičnih odredbi koje ne spadaju u temeljna pravila igre nego u zakone koje se donosi u skladu s prevladavajućom političkom voljom. Kada u političkoj igri dođe do promjene, po toj se izokrenutoj ‘logici’ mijenja i Ustav – od pravila o referendumu do radnog vremena Sabora. OGRANIČAVANJE DIREKTNE VLASTI NARODA Nova nestabilnost sastoji se u nečemu drugome. S jedne strane, intenzivira se utjecaj političke konjunkture na izmjene ustava; s druge strane, izmjene zahvaćaju ne samo državnu strukturu nego i normativne temelje – ljudska prava; i s treće, kao akter promjene ustava pojavljuju se pored onih koji djeluju kroz predstavničku demokraciju (partije u parlamentu) i segmenti biračkog tijela koji djeluju kroz direktno referendumsko odlučivanje. Ovo treće se k tome odvija u manjkavu pravnom okviru, u kojem ne samo da nema definirane procedure izmjene ustava putem referenduma, nego ni onoga što je suštinsko za vladavinu prava – pravnog ograničavanja direktne vlasti ‘naroda’, kao i svake druge vlasti. Tako se u Ustavu iznova mijenja odredbe o nezastarijevanju zločina u povodu slučaja jednog čovjeka; bitne promjene regionalnog ustrojstva donosi se kao stvar kurentne političke trgovine, IDENTITET/ BR. 185 / 2013. a ne posljetkom strategijskog izbora; a nakon što je na nedavnom referendumu četvrtina biračkog tijela već mogla odlučiti o jednoj diskriminatorskoj odredbi, neizvjesno je koja od temeljnih ljudskih prava mogu još biti predmetom većinskog odlučivanja. Istinabog, za ovo potonje bi najavljenima promjenama Ustava trebale biti postavljene granice. Ali kako se većinu nužnu za izglasavanje promjena komponira bez najveće opozicijske partije, dakle tijesno, promjenu se može smatrati sigurnom tek kad i ako ta većina zaista bude funkcionirala pri glasanju. A i onda, pošto nije postignut širi konsenzus, njena legitimnost ostaje krhka. Bilo kako bilo, u situaciji kada nestabilnost i neizvjesnost vlada i u pitanjima temeljnih prava, stanje je donekle izvanredno. U njemu tumačenje i primjena prava, još i više nego ‘normalno’, ovise o prevladavajućim shvaćanjima među vodećim autoritetima (kako u akademskom krugu, tako i u ustavnom sudovanju), kao i o pravnoj kulturi koja preteže u političkoj javnosti. Iskustvo s prvim referendumom za promjenu ustava na osnovi ‘narodne’ inicijative donijelo je već neke pouke kako s tim stoji, a to se može sažeti u jednu riječ: konfuzija. Premda se inicijativom nije uvodilo niti na poboljšan način štitilo neko pravo, nego se već postojeće kopiralo i prepisivalo u Ustav, nijedna institucija nije u vezi s tim ništa učinila. Ako je referendum, te posljedična promjena Ustava, imao ikakav realan smisao, to nije bila afirmacija prava (koje već postoji), nego njegova negacija za sve one koje konstitucionalizirana definicija braka ne obuhvaća. Drugim riječima, diskriminacija; no premda Ustav sadrži čitav niz odredbi protiv diskriminacije, a u korist jednakosti pred ustavom i zakonom, ni u vezi s tim nijedna nadležna institucija nije učinila ništa. Ovu postavku ne valja čitati kao pripisivanje krivnje nego kao konstataciju činjenice. Sabor je mogao ali nije morao zatražiti mišljenje Ustavnog suda. Ustavni sud je pak možda mogao postupiti i na vlastitu inicijativu, ali se smatrao vezanim time što je Sabor većinom dovoljnom i za promjenu ustava zaključio kako mišljenje Ustavnog suda ne treba tražiti, pa je time implicite prihvatio i da referendumsko pitanje nije u neskladu s Ustavom. Ovako ili onako, efektivno diskriminatorna odredba je u temeljni zakon pripuštena bez provjere. PRAVO KAO MINIMUM MORALA To već samo po sebi mnogo govori o proizvoljnostima kojih bi tek moglo biti. A kakvim se shvaćanjima prava i ljudIDENTITET/ BR. 185 / 2013. skih prava rukovode odlučujući ‘igrači’? Kao prvo, vidjeli smo više izraza pozitivizma, u raznim varijantama: pravo je ono što piše u ‘dokumentima’ kao što su međunarodne konvencije i sl.; pravo je ono što suveren (“narod”) odluči; pravo je ono što je povezano “s duboko ukorijenjenim socijalnim i kulturološkim obilježjima društva”... To je došlo do izražaja u pitanju je li pravo na brak “temeljno” ljudsko pravo, o čemu je tobože trebalo ovisiti da li bi Ustavni sud ocijenio referendumsko pitanje kao usklađeno ili neusklađeno s Ustavom. Uz to, i ponešto utilitarizma, u interpretacijama po kojima je sve to samo stvar naziva (i semantike IZVANDREDNO STANJE U DRŽAVI: U situaciji kada se direktnom voljom naroda umjesto afirmacije prava donose referendumske odluke o negaciji prava određenim skupinama u društvu i njihovoj diskriminaciji, te u situaciji kada nestabilnost i neizvjesnost vlada u pitanjima temeljnih ljudskih prava s potpunim pravom možemo govoriti o izvanrednom stanju u državi imenice “brak”), dok u stvarnom životu i heteroseksualni i homoseksualni parovi mogu uživati ista prava. Prenesemo li sve to na sljedeće moguće referendumsko pitanje, a to je ono kojim bi se pravo na službenu upotrebu jezika i pisma nacionalnih manjina vezalo uz njihov većinski udio u lokalnoj zajednici, dobit ćemo daljnja karikaturalna tumačenja: Zbog čega bi službena upotreba jezika i pisma etničke manjine postojala baš pri trećinskom udjelu, kad to tako ne piše u konvencijama niti u propisima “drugih europskih država”? Ili: zašto manjine insistiraju na službenoj upotrebi svojih jezika i pisama kad svi razumiju hrvatski i latinicu? Iz rasprave – koliko je rasprave uopće bilo – potpuno izostaje etičko razumijevanje prava, po kojemu je pravo minimum morala, a moral se temelji na priznanju svih ljudi kao slobodnih te jednakih u pravima i dostojanstvu. 31 Ograničenja tih temeljnih zasada dopustiva su samo u funkciji međusobnog razgraničavanja i pomirivanja slobode i dostojanstva svih individua, i samo u razmjeru u kojem je to nužno. U tom bi svjetlu odmah bilo jasno da nikakva ‘narodna’ odluka, pa makar donesena i najdirektnije demokratski, ne smije narušiti tu ravnopravnost, jer ona nije predmet, nego pretpostavka demokratskog odlučivanja, čime padaju u vodu sva pozitivistička tumačenja. Također bi bilo jasno da se ni u vezi s brakom ni u vezi s jezikom i pismom ne radi o praktičnim koristima, nego o (ne)priznavanju jednakog ljudskog dostojanstva za sve, tj. o diskriminaciji. Na primjeru braka, nije se radilo o “pravu na brak” nego o pravu da se – kad već država priznaje pravnu formu obitelji zvanu “brak” – u korištenju te forme ne bude diskriminiran. A to svakako jest temeljno pravo. U odnosu na jezik/pismo, ne radi se o izdvajanju, nego o izjednačavanju: ako članice i članovi etničke većine mogu službeno komunicirati na svojem ‘prvom’ jeziku i pismu, po čemu bi to trebalo biti uskraćeno manjinama, barem ondje gdje su prisutne u broju koji premašuje tek pojedince ili male skupine? Ta su pitanja kritična u društvu u kojem se ljudska prava ni ne shvaća kao ljudska, nego kao prava ‘zajednica’. Za velik dio hrvatske populacije ne radi se o preko četiri miliona osoba od kojih svakoj treba jamčiti slobodu i sigurnost i priznavati joj ljudsko dostojanstvo, nego o ‘Hrvatima’ kao jedinstvenom identitetu, tj. kolektivnoj individui. Ta bi mega-jedinka onda imala ‘pravo’ da ‘svoje’ obrasce ponašanja (kao što su heteroseksualni brak, hrvatski jezik i latinica) prakticira i propiše kao opće pravilo, a svaku različitost doživljava kao zadiranje u to svoje pravo. Odatle i bizarne, ali sveprisutne pritužbe na “agresiju manjina” i vapaji “tko štiti većinu?!”. Društvo u kojem se prava ne priznaje ljudima kao pojedincima i pojedinkama nego ih se smatra kolektivnim vlasništvom naprosto je civilizacijski nedoraslo za vladavinu prava. Srećom, kao što je kolektivnost prava lažna, lažna bi bila i slika društva u kojem se svi i sve svode na kolektiv. Na prvi kolektivistički poklič (“u ime obitelji”) nisu se odazvale tri petine hrvatskog elektorata, a od onih koji su to učinili trećina je glasala protiv. Što su mislili oni koji su bili ‘za’ i oni koji su cijelu stvar ignorirali, ostaje da se vidi, kao što ostaje otvoreno i kako će se ljudi dalje opredjeljivati između kolektivističke simbolike i realnih životnih potreba.■ financiranje manjina LICE I NALIČJE BRIGE O ‘VLASTITOJ’ MANJINI U pokušaju da istražimo modalitete raspodjele financiranja manjinskih udruga na prvi pogled je vidljivo da se Savjet za nacionalne manjine vodi motom „daj svakoj manjinskoj udruzi po malo, pa nas nitko neće gnjaviti“, što rezultira činjenicom da se manjinski projekti najčešće bave za opstanak manjina irelevantnim stvarima folklora i izdavaštva s nedostatnim sredstvima za veće kapitalne projekte koji bi omogućavali stvarnu i konkretnu zaštitu, opstanak ili ostanak pripadnika nacionalnih manjina. Ovakav model financiranja nacionalnih manjina dugoročno ne donosi korist, osim etno-biznismenima koji operiraju u manjinskim udrugama koje su iznikle kao gljive poslije kiše S ložit ćete se, vjerujem, da novac čini da se svijet kreće (money makes the world go round). Pjevala je to Liza Minnelli u filmu „Cabaret“ prije nekoliko desetljeća, ali ova izreka živi i izvan filmskog platna bivajući prisutna u gotovo svakom segmentu života. Istu ulogu novac igra u uspješnosti manjinske politike. Shvaćaju to i države koje, s jedne strane štitite i promiču prava osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama pod njihovom nadležnošću, ali često i s druge pomažu pripadnike vlastitog etničkog korpusa koji su manjina pod nadležnošću druge države. Hrvatska tako istovremeno provodi manjinsku politiku unutar i izvan granica svoje nadležnosti. Je li opće usporediv način na koji se brine o pripadnicima manjina i o pripadnicima hrvatskog naroda izvan vlastitih granica? Pripomaže li, mahom financijskim mjerama, integraciju Hrvata u državama u kojima prebivaju i njeguje li takvom politikom dobrosusjedske odnose? Konačno, zašto se o financijskim implikacijama prekogranične brige o hrvatskom narodu u hrvatskoj javnosti gotovo ne raspravlja? Zbrinuto, a nepostojeće manjinsko civilno društvo Početkom prosinca sudjelovala sam na raspravi stručnjaka koju je organizirao Europski centar za manjinska pitanja (European Centre for Minority Issues) znanstveno-istraživačka ustanova iz grada Flensburga, koji se nalazi na njemačko-danskoj granici. Seminar je nastojao unaprijediti znanje i razumijevanje o financiranju manjinskih udruga, utvrditi područja koja je potrebna dalje istražiti te pokušati stvoriti okvir koji će omogućiti sveobuhvatne preporuke za vlade europskih država koje nastanjuju manjine. Zanimljivo, ovaj je sastanak bio jedna od rijetkih prilika u kojoj se pokušalo urediti i dokučiti pitanje financiranja manjinskih udruga i političkih stranaka. Doduše, u 2009. godini Odbor stručnjaka Vijeća Europe o pitanjima koja se odnose na zaštitu nacionalnih manjina bio je odlučio istražiti raspodjelu javnih financijskih potpora za projekte koje predlažu manjinske udruge. U tu je svrhu izrađen upitnik koji je proslijeđen državama članicama koje su trebali dostaviti podatke o nizu tema vezanih za raspodjelu, korištenje i reviziju te vrste financijske potpore. Nakon primitka odgovora 23 zemlje članice, u 2010. godini pripremljena je i objavljena kompilacija odgovora no kako je iste godine prestao mandat Odbora stručnjaka, pristigli odgovori nikada nisu analizirani. Stoga je u najmanju ruku iznenađujuće da, premda je osiguranja odgovarajućeg financiranja manjinskih udruga i njihovih političkih stranaka nužno za učinkovito sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u političkom i javnom životu, i akademska literatura i komparativne analize manjinskih politika oskudijevaju istraživanjima ove tematike. Razlog nepostojanju usuglašenog standarda vjerojatno leži u činjenici da tek što malen broj država u svojim manjinskim zakonima predviđa mehanizme financiranja manjinskih udruga i ustanova. Hrvatska praksa proračunskog osiguranja sredstava za rad manjinskih 32 udruga predstavlja stoga ogledni primjerak financiranja manjina. Prema tekstu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina manjinske udruge, zaklade i fondacije te ustanove za obavljanje djelatnosti javnog priopćavanja, kulturne, izdavačke (nakladničke), muzejske, arhivske, knjižnične i znanstvene djelatnosti financiraj se iz sredstava državnog proračuna, i proračuna županija, gradova i općina, ali sukladno mogućnostima ovih donora. Budući da Ustavni zakon propisuje tek udruge manjina koje su osnovane radi očuvanja, razvoja, promicanja i iskazivanja svog nacionalnog i kulturnog identiteta imaju pravo financiranja. Sukladno tome Savjet za nacionalne manjine raspoređuje sredstva koja se u državnom proračunu osiguravaju za kulturnu autonomiju nacionalnih manjina. Iako prema Ustavnom zakonu i tijela lokalne samouprave i uprave sudjeluju u financiranju manjinskih aktivnosti, ali tek osiguranjem sredstava za provođenje određenih aktivnosti utvrđenih programom rada vijeća nacionalnih manjina izabranih na njihovu području. I druga državna tijela koriste dio proračunskih sredstava za potrebe nacionalnih manjina, a manjinske se udruge prijavljuju i za sredstva Savjeta za razvoj civilnoga društva i raznih međunarodnih i domaćih donora. Međunarodni izvori prava manjina dopuštaju udrugama nacionalnih manjina uspostavljanje i održavanje kontakata s pripadnicima svoga naroda u drugim državama te razvoj kulturnih i ekonomskih veza. Tako se dio manjinskih udruga i institucija u Hrvatskoj financiraju i sredstvima koje osiguravaju matične države. Znatnije donacije manjinama u IDENTITET/ BR. 185 / 2013. Hrvatskoj osiguravaju Italija, Mađarska i Češka. Prema podacima Vladinog Ured za udruge, godišnje se programima i projektima organizacija civilnoga društva iz javnih izvora dodijeli prosječno oko 1,5 milijardi kuna od čega se desetina sredstava dodjeljuje projektima koji promiču sudjelovanje nacionalnih manjina u javnom životu zemlje. Ipak, ne moguće je ne zaključiti da među manjinskom populacijom prevladava natprosječna intelektualna radoznalost. Gotovo sve udruge koje se natječu za sredstva Savjeta za nacionalne manjine predlažu izdavanje časopisa i knjiga, održavanje tribina i seminara. Osim toga, čini se da je kultura iznimno na cijeni među manjinskom populacijom. Stav državnih tijela da su kulturni amaterizam i kulturne ustanove ključ za očuvanje manjinskih etničkih identiteta manjine su očito nekritično prihvatile, ne razmišljajući bi li svrsishodnije bilo graditi staračke domove, škole, domove zdravlja i lokalnu infrastrukturu, umjesto tiskati arke i arke papira časopisa i knjiga koje ni sami pripadnici i pripadnice manjina rijetko čitaju. Osim toga, projekti koje manjinske udruge predlažu koncipirani su u godišnjim intervalima, budući Savjet tim tempom dodjeljuje novac. Projekti pak koji doprinose opstanku i ostanku (ili povratku) stanovništva zahtijevaju znatnija financijska sredstva i provode se u dužim vremenskim ciklusima od godišnjeg. To, u kombinaciji s činjenicom da se Savjet vodi motom „daj svakoj manjinskoj udruzi po malo, pa nas nitko neće gnjaviti“, rezultira činjenicom da se manjinski projekti, barem oni za koji postoje osigurana sredstva u proračunu, bave za opstanak manjina irelevantnim stvarima. Nameće se tužan zaključak: mnogobrojnosti manjinskih udruga unatoč, još nije zaživjelo manjinsko civilno društvo, koje bi bilo sastavljeno od građana i građanki manjinskih podrijetla koji bi se bili u stanju nametnuti kao relevantni čimbenici društvenog djelovanja. Hrvatska kao mudra matična država Manjine inspiraciju kako mudrije trošiti novac koji im je na raspolaganju ne trebaju čak tražiti preko granice. Nadahnuće manjinskim udrugama i institucijama može dati način na koji Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske dodjeljuje novac projektima hrvatskog naroda u inozemstvu, posebice onima u Bosni i Hercegovini. Prema web stranici IDENTITET/ BR. 185 / 2013. ovoga Državnog ureda, osnovanog tek u svibnju 2012. godine, skrb za Hrvate izvan domovine sastavni je dio unutarnje i vanjske politike. Doista, ustavna je obveza Republike Hrvatske brinuti o Hrvatima izvan Republike Hrvatske. Članak 10. Ustava propisuje da Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom, kao i da se dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske. Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske provodi nekoliko različitih programa i projekata, od kojih je jedna namijenjen financiranju obrazovnih, kulturnih, znanstvenih i zdravstvenih programa i projekata od interesa za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini; drugi je namijenjen udrugama i zajednicama hrvatske nacionalne manjine u dvanaest zemalja koje uvažavaju opstojnost hrvatske nacionalne manjine D ržavni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske puno mudrije trošiti novac od Savjeta za nacionalne manjine. Temeljni kriterij za odabir projekata i programa je da se njihovim financiranjem u znatnoj mjeri i dugoročno pridonese održivom opstanku, povratku i ostanku Hrvata u Bosni i Hercegovini pa se tako sredstvima iz hrvatskog državnog proračuna grade ili saniraju studentski dom, škole, kulturni centri, kina, HNK i KBC Mostar, županijske bolnice i dom zdravlja, potpomaže održivi opstanak ruralnog stanovništva, nabavljaju sanitetska vozila, šire smještajni kapaciteti Doma za starije osobe itd. 33 na svojim teritorijima, te treći, namijenjen udrugama i zajednicama hrvatskog iseljeništva, dakle hrvatskim zajednicama u prekooceanskim zemljama. Tako je u 2012. za programe i projekte hrvatske nacionalne manjine u 12 europskih i susjednih zemalja dodijeljeno 3 milijuna kn. Državni ured namjerava pomagati izdavanje časopisa, publikacija i ostalih javnih glasila na hrvatskom jeziku za hrvatsko iseljeništvo u prekooceanskim zemljama. Vlada je početkom prosinca 2013. godine donijela Odluku o raspodjeli sredstava za programe i projekte od posebnog interesa za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini za 2013. godinu. U tu je svrhu osigurano 20 milijuna kuna, od čega je po oko 5 milijuna kuna raspodijeljeno na programe i projekte iz područja kulture i na programe i projekte iz područja obrazovanja i znanosti. Gotovo 7 milijuna kuna otišlo je na programe i projekte iz područja zdravstva, a nešto više od 3 milijuna na ostala područja. Temeljni kriterij za odabir projekata i programa bio je da se njihovim financiranjem u znatnoj mjeri i dugoročno pridonese održivom opstanku, povratku i ostanku Hrvata u Bosni i Hercegovini pa se tako sredstvima iz hrvatskog državnog proračuna grade ili saniraju studentski dom, škole, kulturni centri, kina, HNK i KBC Mostar, županijske bolnice i dom zdravlja, potpomaže održivi opstanak ruralnog stanovništva, nabavljaju sanitetska vozila, širee smještajni kapaciteti Doma za starije osobe itd. Državni ured na svojim web stranicama navodi da je od 2012. godine učinio zaokret u odnosu na dosadašnju praksu raspodjele sredstava, na način da je smanjen broj financiranih projekata budući se ranija praksa financiranja većeg broja manjih projekta pokazala neučinkovitom. Državni ured strateškim izborom manjeg broja projekata omogućuje realizacija većih, kapitalnih i strateški važnih projekata za bosanskohercegovačke Hrvate. Manjine u Hrvatskoj su na potezu. Hoće li se zadovoljavati manjinskom politikom koja ih svjesno getoizira u nemoderne kulturne izričaje tipa folklornog okupljanja ili izdavaštva časopisa koji se ne čitaju izvan manjinskih zajednica. Vremena se mogu činiti kao nepovoljna za zahtijevanje raspodjele osiguranog novca, ali insistiranje na statusu quo dugoročno ne donosi ništa manjinskim zajednicama, nego tek etno-biznismenima koji operiraju u manjinskim udrugama koje su iznikle kao gljive poslije kiše■ BOSNA I HERCEGOVINA Zabraniti Arapima da kupuju nekretnine u BiH Ministar bezbjednosti Bosne i Hercegovine Fahrudin Radončić potvrdio je da se BiH suočava sa problemom doseljavanja Arapa, prvenstveno iz Kuvajta, i najavio mogućnost skorog donošenja zakona koji bi spriječio državljane arapskih zemalja da masovno dolaze u BiH i kupuju nekretnine na njenoj teritoriji, sa namjerom da tu i ostanu. Na masovno doseljavanje Arapa u BiH nedavno je upozorio i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, navodeći da je informaciju o tome dobio od najrelevantnijih faktora i obavještajnih službi, te naveo tvrdnju kako svi znaju da u Sarajevu 100.000 stanova kupuju Arapi. Iz Bošnjačkih krugova stigao je odgovor kako je zakon, koji je „osmislio” Radončić i kojim bi se krivično gonili Arapi koji žele investirati svoj novac u BiH, isključivo usmjeren protiv muslimana. U tekstu se na- vodi da Radončić izmišlja i podmeće stvari koje nemaju veze sa zdravim mozgom, te da se vidi da on i Dodik rade na istom projektu i za iste ciljeve. Ministarstvo bezbjednosti BiH ranije je, zbog sve masovnijeg odlaska državljana BiH na ratišta u Siriji, iniciralo donošenje zakonskog rešenja kojim bi bilo sankcionirano učešće u paravojnim i parapolicijskim snagama. Vrlo brzo napravljen je i prijedlog zakona i on je već u parlamentarnoj proceduri. Osvrćući se na donošenje zakona koji bi zaustavio useljavanje Arapa u BIH, Radončić je naveo kako BiH plaća cijenu lakoumnosti kada su u ratu dovedeni mudžahedini. „Nakon toga dobili smo vehabije, sada imamo odlazak mladih ljudi u Siriju i nagovještaj i političko pokroviteljstvo dovođenja takozvanih Kuvajćana i njihovo naseljavanje u BiH.”■ CRNA GORA Zabrana za sve zastave, osim crnogorske S rbin koji za vrijeme svadbe ili na nekom sportskom takmičenju u Crnoj Gori istakne srpsku trobojnicu platiti će kaznu od najmanje dvije hiljade eura. Na samo Srbi, koji u Crnoj Gori čine više od 32 posto stanovništva, već i ostale nacionalne zajednice, Hrvati, Muslimani, Albanci, Bošnjaci... neće moći, kao do sada, da svoja nacionalna obilježja koriste slobodno i bez ikakvih zakonskih ograničenja jer će im to pravo uskratiti novi zakon o upotrebi i javnom isticanju simbola. Najava zabrane upotrebe simbola svih nacionalnih zajednica i etničkih grupa, osim Crnogorcima, izazvala je oštra reagiranja. Predstavnici albanskih partija u crnogorskom parlamentu poručili su da takav zakon neće podržati iako je njegov autor Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Albanci su javno poručili „da nacionalni simboli treba da se koriste u državnim organima, kao i u obrazovnim ustanovama, lokalnim samoupravama u kojima je neka nacionalna zajednica autohtona”, i da simboli nikakvom prisilom ne mogu biti nametnuti. Novim zakonom za nepoštovanje propisa predviđene su novčane kazne od 2.000 do 20.000 eura za pravnu osobu, od 300 i 2.000 eura za fizičku osobu, a za poduzetnika od 500 do 6.000 eura.■ 34 IDENTITET/ BR. 185 / 2013. Pripremio: IGOR PALIJA SRBIJA Subotički Hrvati traže svoje kazalište U druženje građana Hrvatska nezavisna lista pokrenulo je inicijativu za uvođenje drame na hrvatskom jeziku u Narodnom pozorištu u Subotici. Do sada su organizirali prikupljanje potpisa i oko 500 građana podržalo je njihovu inicijativu, a podršku su dobili i od Hrvatskog nacionalnog veća, dok je Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, koji je i član vladajuće koalicije u Subotici, najavio je da će njihovi odbornici tražiti da se ovo pitanje stavi u dnevni red na slijedećem skupštinskom zasjedanju. Zlatko Ifković, predsednik Udruženja građana Nezavisna hrvatska lista, kaže da je ovo njihovo stečeno pravo jer, kako podsjeća i Ivan Stipić, njegov zamjenik, drama na hrvatskom jeziku u subotičkom teatru postojala je do 1958. godine. Nakon toga uvedena je drama na srpskohrvatskom jeziku, da bi nakon raspada zemlje devedesetih u Narodnom pozorištu postojale drame na srpskom i na mađarskom jeziku. Stipić kaže da se pozivaju na ustavom zagarantirano pravo da se dostignuti stupanj zaštite ljudskih i manjinskih prava ne smije umanjivati, a osim toga Srbija i Hrvatska potpisale su još 2004. godine međudržavni sporazum o manjinskim pravima. Prema njihovim riječima, to su temeljne vrijednosti na osnovu kojih traže da se pravno regulira status drame na hrvatskom jeziku, zatim da se u budžetu grada za narednu godinu izdvoji novac za funkcioniranje ove drame, da se imenuje vršilac dužnosti, kao i da ona počne da funkcionira sa postojećim ansamblom. Iako je i pokrajina Vojvodina jedan od osnivača Narodnog pozorišta u Subotici, Ifković kaže da se još nisu obraćali pokrajinskim službama, jer žele da za svoju inicijativu prvo dobiju podršku u Subotici.■ MAKEDONIJA Bugarski desničari traže dijelove Srbije i Makedonije “ Teritorije u Srbiji i Bivšoj jugoslavenskoj republici Makedoniji koje naseljavaju Bugari trebalo bi da budu vraćene Bugarskoj”, zahtjeva ultradesničarska stranka Ataka u deklaraciji koju je predstavila u bugarskom parlamentu. U tom dokumentu se navodi da je „kada je 1919. potpisan ponižavajući sporazum – Nejski mirovni ugovor – mnogo Bugara ostalo van matice”. „Srbija i Bivša jugoslavenska republika Makedonija ne mogu biti pravni nasljednici Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Ujedinjene nacije nisu prihvatile Srbiju kao nasljednika Jugoslavije dok Bivša jugoslavenska republika Makedonija nije ni međunarodno priznata pod svojim ustavnim imenom. Teritorije odvojene od Bugarske po Nejskom mirovnom ugovoru trebalo bi ponovo pripojiti matici”, navodi se u deklaraciji. Ataka smatra da bi ovo pitanje trebalo riješiti prije nego što Srbija otpočne prego- IDENTITET/ BR. 185 / 2013. 35 vore o pridruženju EU. Ova partija podržava ideju o „velikoj Bugarskoj”, što je pojam koji označava ciljeve velikobugarskih nacionalista koji zagovaraju proširenje granica države. Prema gledištu ovih nacionalista, „velika Bugarska” bi predstavljala ujedinjenje svih Bugara u sastavu jedne države. Pri tome oni smatraju Bugarima sve južnoslavensko stanovništvo na području između rijeke Dunav i Stare planine, regiona oko Sofije, Vranja, Pirota i Niša, u dolinama rijeke Morave, sjevernoj Trakiji, dijelovima istočne Trakije i skoro cijeloj Makedoniji, iako je veliki dio ovog stanovništva u stvari srpske i makedonske nacionalnosti. Ataka već ima predhistoriju neslaganja sa Srbijom, a srpske vlasti su njenim simpatizerima zabranile da prisustvuju protestnom skupu koji je povodom obilježavanja potpisivanja Nejskog sporazuma organiziran u Bosilegradu 2010. godine.■ priča s istoka NEBRIGA O OSOBAMA TREĆE ŽIVOTNE DOBI JE SRAMOTA OVOG DRUŠTVA Kako danas žive penzioneri na vukovarskom području razgovarali smo s Milom Landup, predsednicom Udruženja penzionera „Zapadni Srem“ iz Vukovara. Reč je o udruženju koje okuplja blizu dve hiljade članova (1936 prema poslednjim podacima) iz 12 podružnica u opštinama s većinskim srpskim stanovništvom na području Vukovarsko-sremske županije i Grada Vukovara te pridruženom članicom, podružnicom Dalj iz Osječko-baranjske županije “ Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ Penzionera je sve više, starosna populacija raste, a život je sve teži i skuplji. U Borovu naselju, recimo, prema podacima kojima raspolažem, imamo preko 100 ozbiljno socijalno ugroženih penzionera. Ti ljudi jedanput godišnje dobiju poklon paketiće. To vam je jedan simboličan znak pomoći i razumevanja prema tim ljudima, a njihove penzije se prema penzionim čekovima kreću od 286 kuna, to je ona najniža penzija, pa 618 kuna, 751 kunu, 971 kunu, 1112, 1155 kuna itd. Inače, prosečna penzija na državnom nivou je oko 2200 kuna. Penzije u odnosu na plate rastu sve sporije. Prema podacima objavljenim u Hrvatskom umirovljeničkom listu (HUL) penzije su pale za 11 odsto dok su plate rasle 1 odsto godišnje, a na jednog penzionera dolazi 1,23 zaposlena. Onda znamo kakva je situacija, kada je reč o položaju penzionera“, priča ova nastavnica u penziji. Landupova posebno ističe aktivnosti udruženja na planu socijalnog segmenta. „ Na nivou udruženja, u svim našim podružnicama, imamo veoma dobro organizovane nabavke životnih namirnica i ogrevnog drveta, pa penzioneri mogu prema svojim mogućnostima da kupuju određene proizvode, da plaćaju to po povoljnim cenama, da otplaćuju u ratama i u stvari većina penzionera tako preživljava.To je jedan od načina da mi našim penzionerima pomažemo koliko možemo. Tužno je da sve više penzionera sve teže živi, sve teže spajaju kraj s krajem“ dodaje naša sagovornica. Penzioneri su prinuđeni da se snalaze kako znaju i umeju i upućeni su jedni na druge, da se međusobno ispomažu. Međutim, koliko su Vukovar i njegova okolina danas mesto po meri življenja osoba treće životne dobi? Za kvalitetniji život ove populacije, po rečima Mile Landup, trebalo bi biti odgovorno čitavo društvo, institucije koje bi trebalo da vode brigu o socijalno ugroženim ljudima, da se više povede briga o smeštaju tih ljudi, da se mogu lakše smestiti u domove za stare, da imaju redovnu socijalnu pomoć, da ih se redovno obilazi, 36 da jedince lokalne samouprave iz budžeta izdvajaju više novca za brigu o osobama treće životne dobi. „Mislim da bi se po tom pitanju moglo napraviti više jer to je društvena sramota, ako vidimo stare ljude koji su zaboravljeni, koji su na ulici i kopaju po kontejnerima, koji traže i mole na pijaci prodavače da im ponešto udele. To je naša društvena sramota i u stvari realnost današnjice i života koji je zaista sve teži“ smatra predstavnica ovog penzionerskog udruženja sa sedištem u Vukovaru. Landupova se ujedno pita kako je moguće da Vukovar nema gradsku kuhinju, gde bi stari i siromašni, a takvih je danas sve više, mogli dobiti bar jedan topli obrok! A s dolaskom zime svi se pribojavaju velikih režija, posebno kada je reč o računima za grejanje. Mnogi su prisiljeni podizati kredite, kako bi platili režije. „Ljudi misle kako da prežive i preguraju zimu. Sede obučeni, šetaju po robnim kućama kako bi se ugrejali, mislim da je to jedna velika tuga. Znamo da je zdravlje ljudi sve više ugroženo, da su lekovi sve skuplji, da se za zdravstveIDENTITET/ BR. 185 / 2013. Koliko su Vukovar i njegova okolina danas mesto po meri življenja osoba treće životne dobi? - To je društvena sramota, ako vidimo stare ljude koji su zaboravljeni, koji su na ulici i kopaju po kontejnerima, koji traže i mole na pijaci prodavače da im ponešto udele. Sve više starijih je ugroženo, lekovi su sve skuplji, a za zdravstvene usluge danas se sve više izdvaja. Položaj penzionera nikad nije bio gori... - ogorčena je predsednica udruženja penzionera „Zapadni Srem“ iz Vukovara Mila Landup ne usluge danas više izdvaja. Položaj penzionera nikad nije bio gori“ rezimira naša sagovornica koja je Vladu, kada je reč o brizi za osobe treće životne dobi, ocenila mršavom dvojčicom. Mišljenja je da se mnogo više odradi u lokalu, od strane jedinica lokalne samouprave i privatnika koji otvaraju domove za stare i nemoćne. U penziju je otišla s 41 godinu radnog staža i 1600 kuna što je, kako ističe, doživela tragično jer je kao prosvetni radnik imala pristojnu platu. Danas je ta penzija nešto veća, ali i dalje ispod tri hiljade kuna, zbog čega oseća stid, kada je neko pita za njen iznos. S obzirom da je najveća stavka u budžetu hrana, pa su penzioneri iz grada prinuđeni da kupuju jeftinu hranu na akcijama, kojoj ističe rok trajanja, penzionerima sa sela je donekle lakše. Julka Nedić, 74-godišnja penzionerka iz Borova otišla je u prevremenu penziju krajem 1990. godine, nakon 33 godine radnog staža u obućari fabrike Borovo. Kao visokokvalifikovana radnica imala je dobru platu, pa penzijom od 2400 kuna nije zadovoljna. Najgore je, ističe, što su godinama govorili i obećavali da će penzioneri, koji od 1991. do 1998. godine nisu primali penzije biti obešteIDENTITET/ BR. 185 / 2013. ćeni, a do danas nisu isplaćeni. Mnogi su, u međuvremenu, i umrli. Ipak, Julka se ne žali.„Važno je da mogu da hodam, da radim i da se sama služim. Aktivna sam u podružnici penzionera Borovo. Zadovoljna sam svojom porodicom i životom jer se još uvek osećam sposobnom i zdravom“, priča Julka. Penzionerka Jelka Dimitrijević iz Borova kaže da nije od onih žena koje skrivaju godine jer će tek na proleće imati 65. „Ja stalno kažem da imam 65 jer volim kad mi kažu da mi niko ne bi dao 70“, šeretski odgovara ova penzionerka na pitanje o godinama. U penziju je otišla sa 60 godina. „Penzija je mala, ali kažu da nije važno kolika je penzija već koliko je uživaš. Nije sve u parama. Volim druženje, vedre, pozitivne i radne ljude. Volim što živimo u vremenu kad i omladina više ceni babe i dede, zato što njihovi roditelji nemaju šta da im pruže pa im pomažu stari od svoje penzije. Moja je penzija 1.500 kuna, nekad i manja, ali ja sam zadovoljna. Važno mi da dok sam živa mogu sama da se poslužim, da radim i činim nekom zadovoljstvo, onda je to meni odmah i veća penzija“ kaže Jelka. Iza sebe ima 23 godine radnog staža. Radila bi i duže, ali je 1991. godine dobila otkaz. Drugi 37 posao u tim godinama nije mogla pronaći. U valjari kombinata Borovo više od dve decenije bila je isplatnica, a potom i referent plana i kalkulacija. Nakon što je ostala bez posla, morala je da čeka da navrši 60 godina, kako bi otišla u penziju. „Moja penzija je mala, ali mogu zahvaliti Bogu što sam zdrava jer da sam bolesna sigurno da od te penzije ne bih mogla kupovati lekove, možda više i ne bih bila živa. Pojedini penzioneri plaćaju 300-500 kuna za lekove, samo da produže muke. I to naše zdravstvo, kakvo je, ko nema novca ne može se ni lečiti! Šta bih ja s 1500 kuna? Hvala Bogu što sam zdrava, ne moram držati ni dijetu, možda bih i trebala, ali tome ne pridajem važnost. Ne moram kupovati lekove, pa mogu reći da sam zadovoljna“ priča ova blagajnica borovske podružnice penzionera koja se rado odaziva zajedničkim izletima i druženjima. A upravo su organizovani odlasci u banje, putovanja i druženja ovdašnjih penzionera, na nivou penzionerskog udruženja „Zapadni Srem“, svojevrsni izduvni ventil i prilika koja se ne propušta, da bar na jedan dan zaborave sumornu svakodnevicu, bolest, samoću i besparicu, da dodaju život godinama.■ administrativni genocid IZBRISANI SLOVENCI TRČE ZAČARANI KRUG KAKO BI PONOVNO POSTALI DRŽAVLJANI SVOJE DRŽAVE Slovenska država potezom pera izbrisala je 25.671 svojih građana, među njima i 5.610 djece samo zato što su bili Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Kosovari, Romi i ostali stanovnici neslovenskog porijekla iz drugih država nastalih raspadom Jugoslavije B Piše: NIKOLA CETINA ila jednom jedna mudra izreka koja je glasila “Nije čovjek nešto što se može gumicom izbrisati”. Vrijedila je ova izreka sve do 26. februara 1992. godine kada je osam mjeseci nakon osamostaljenja Slovenije i uspostave vlasti koja je sebe nazvala demokratskom donijela, temeljem Zakona o strancima, odluku o brisanju iz registra stalnog prebivališta 25.671 svojih stanovnika. Nije se to desilo za vrijeme slovenskog instant rata, niti u vrijeme neprijateljskih odnosa Slovenije i ostatka Jugoslavije, već nakon osam mjeseci, kako se to lijepo kaže, vladavine novoizabrane na slobodnim izborima demokratske vlasti ADMINISTRATIVNI GENOCID Slovenska država potezom pera briše 25.671 svojih građana među njima i 5.610 djece samo zato što su bili Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Kosovari, Romi i ostali stanovnici neslovenskog porijekla iz drugih država nastalih raspadom Jugoslavije, a koji su za tu državu bili remetilački faktor u nastojanjima stvaranja čiste nacionalne države. Mnogi od njih su godinama, neki i desetljećima živjeli i radili u Sloveniji, a preko noći ostaju bez službenog statusa, njihovi su osobni dokumenti bili poništeni ili uništeni, ostali su bez prava na posao, bez zdravstvenog osiguranja, bez prava na školovanje, jednom riječju bez prava na dostojan život. Cilj ovakve genocidne politike realiziran je jer su “izbrisani” morali napustiti Sloveniju ili su bili deportirani. Dok ih je slovenska ultradesnica nazivala ratnim zločincima i nepoželjnima demokratska javnost u Sloveniji takvo masovno kršenje ljudskih prava koje je napravila slovenska država označavala je na više načina: meki genocid, administrativni genocid, administrativno etničko čišćenje, civilna smrt, masovna denacionalizacija itd. Riječ je o oznakama društvenog i političkog isključenja u postupcima deteritorizacije i reteritorizacije tijela i života, koje danas već kao primjer navode udžbenici o savremenoj biopolitici !. POTRESNA SVJEDOČANSTVA “IZBRISANIH” Slovenski Mirovnu inštitut je objavio više potresnih ispovijesti izbrisanih ljudi s apelom da se etničko čišćenje više nikada ne dogodi. Sudbinu” brisanja” doživjela je peteročlana obitelj porijeklom iz Bosanske krupe. Godine 1983. odjavljuju stalno prebivalište u BiH i sele u Sloveniju, gdje su oboje radili i gdje im se je rodila treća kćer. Policajci im upadaju u stan 1993. godine i oduzimaju im sve dokumente uputivši ih na 38 ambasadu BiH koja će im izdati bosanske pasoše. U ambasadi saznaju da im je izbrisana i kći rođena u Sloveniji, koja također dobiva bosanski pasoš. Iste godine supruga dobiva s još 23 neslovenca otkaz s obrazloženjem da je strana državljanka i da joj je istekla radna dozvola. Nakon upada policije u njihov stan kćerke su dobile pismenu obavijest za roditelje da više ne mogu pohađati svoju osnovnu školu jer nemaju slovensko državljanstvo, te da se mogu upisati u osnovnu školu za izbjeglice. Istu sudbinu zadesila je i aktivisticu za prava takozvanih izbrisanih koja je jednim potezom birokratskog pera umjesto Slovenkom postala Hrvatica. “Kada sam 1992. htjela upisati rođenje sina u matični ured, rekli su mi da sam državljanka Hrvatske. Dakle, po ocu Srbinu koji je živio u Vinkovcima i majke Slovenke te nakon života provedenog u Sloveniji po njima se, eto, rodila Hrvatica” svjesna je apsurda Marijana Učkar. “To je bilo etničko čišćenje drugim metodama, administracijom” govori Niko Jurkas, predsjednik Društva izbrisanih prebivalcev Slovenije dodavši da nisu brisani Talijani, Austrijanci ili Mađari već samo “južnjaki” među kojima se našao i Jurkas samo zato što je rođen u Zagrebu. Imao je sreću da zbog ugleda u zajednici IDENTITET/ BR. 185 / 2013. „NJEŽNO“ IZBRISANI: Mučnu sudbinu doživio je Jovan Tošić koji je u Sloveniju došao iz BiH 1978. godine. Kao samostalni poduzetnik i vlasnik autobusa 1992. godine policija mu uništava važeće dokumente bez kojih gubi pravo na rad, egzistenciju i boravak u Sloveniji. Prodaje autobus, životari da bi na kraju njegov “dom” postao stari automobil i nekim poznanstvima nije bio deportiran u Hrvatsku. Supruga, dva sina i kćer dobili su slovenska dokumenta. Dvoje djece rođeno je u Njemačkoj, u Sloveniji su registrirani kao Nijemci, ali nisu morali ići po dokumente u Njemačku već bez problema postaju državljani Slovenije. Još težu kalvariju doživio je Jovan Tošić koji je u Sloveniju došao iz BiH 1978. godine. Kao samostalni poduzetnik i vlasnik autobusa 1992. godine policija mu uništava važeće dokumente bez kojih gubi pravo na rad, egzistenciju i boravak u Sloveniji. Prodaje autobus, životari da bi na kraju njegov “dom” postao stari automobil. AKO SE BAŠ MORA..... Ovakvi genocidni potezi slovenskih vlasti naišli su na brojne međunarodne kritike i čuđenja da se u jednoj evropskoj državi mogu brisati njeni nepoželjni stanovnici. Nisu izbrisanima puno pomogle ni odluke Ustavnog suda Slovenije po kojima ta mjera nije imala pravnu podlogu i zatražio da im se prizna državljanstvo te da im se vrati status i prizna njegova valjanost od 26. februara 1992. godine. Unatoč ovakvim odlukama slovenska Vlada se prema izbrisanima i dalje ponaša diskriminatorno, odbacujući IDENTITET/ BR. 185 / 2013. odgovornost državnih organa za njihovo brisanje i negira im pravo na bilo kakvu odštetu. Mijenjale su se Vlade u Sloveniji, ali to izbrisanima ništa nije pomoglo sve do presude Evropskog suda za ljudska prava koji je 2012. godine, po tužbi šest građana Slovenije, kojom je presudio da je Slovenija u slučaju izbrisanih provodila etničku diskriminaciju, naloživši Ljubljani da izbrisanima mora isplatiti po 20 hiljada eura, te da u roku od godine dana pripremi obeštećenje za sve izbrisane. Vlasti u Sloveniji nisu baš bile oduševljene ovim ozbiljnim upozorenjem, pa na razne načine pokušavaju otezati zadane rokove i iznose odštete. Sa zakašnjenjem slovenski parlament ovih dana usvaja sa 46 glasova za i 26 protiv Zakon o naknadi štete izbrisanim građanima. Po tom zakonu svaki izbrisani ima pravo na nematerijalnu odštetu od 50 eura za svaki mjesec u kojem je građanin bio izbrisan iz registra državljana, a materijalna naknada ne bi mogla biti veća od limitiranih 39 hiljada eura. Društvo izbrisanih smatra da je predloženi iznos milostinja i najavljuju ocjenu ustavnosti tog zakona, a oni koji budu svoje pravo ostvarivali sudskim putem moći će eventualno dobiti i dva do tri puta veću 39 sumu. KAKO DODATNO ZARADITI NA IZBRISANIMA Vlasti u Sloveniji “velikodušno” su ponudile izbrisanima da posebno zatraže “vraćanje statusa stalnog stanovnika Slovenije”. A svatko od njih preostalih oko 12.000 ako želi da mu se ispravi nepravda i posljedice koje je zbog brisanja trpio-mora državi platiti 90 eura takse kako bi na osnovu presude Suda za ljudska prava izborio povraćaj nezakonito oduzetih prava. Osim 90 eura takse država im zagorčava prijavu traženjem bezbroj dokumenata, među kojima i dokument da su u junu 1991. živjeli u Sloveniji; ako su prije brisanja otišli, kada je to bilo i zbog čega, koju su granicu prešli; zatim fotokopiju jugoslavenskog pasoša, postojeće osobne iskaznice ili lične karte, potvrdu iz kaznene evidencije... Procjenjuje se da je Slovenija zaradila na ovim zahtjevima oko milijun eura. Oni izbrisani kojima je vraćen nasilno oduzeti status nailaze na nove birokratske prepreke. Vlasti su kao prebivalište dale adresu na kojoj su nekada stanovali što im stvara nove probleme, jer na tim adresama već odavno žive drugi ljudi u stanovima koje su otkupili.■ PORTRETI: značajni Srbi u Hrvatskoj - SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ - II. dio Svetozar Pribićević i drama ujedinjenja Iako su Pribićević i srpska vlada imali zajednički plan - što prije iscrtati granice nove države, ciljevi su im se razlikovali. Pribićević je htio stopiti nekoliko naroda u jugoslavensku naciju, a velikosrpski krugovi osigurati prevlast Srba u zajedničkoj državi S Piše: RENATO ĐURĐEVIĆ redinom oktobra 1918. nazirao se ratni poraz Austro-Ugarske. Svetozar Pribićević, lider Hrvatsko-srpske koalicije, vodeće političke grupacije u Hrvatskom saboru, ispravno procjenjuje da Monarhija više nema snage za političke progone pa se priključuje tek osnovanom Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba, političkom organu sastavljenom od projugoslavenskih političara koji traže neovisnu državu Južnih Slavena. Iako Pribićević postaje tek drugi potpredsjednik Narodnog vijeća, on ustvari preuzima njegovo vođenje, ne samo zbog važnosti Hrvatsko-srpske koalicije već i zbog svog autoriteta. Njegovo konkretno preuzimanje vodstva Narodnog vijeća je bilo olakšano odlaskom predsjednika Antona Korošca u inozemstvo i slabom poduzetnošću prvog potpredsjednika Ante Pavelića, zubara. Na povijesnoj sjednici Hrvatskog sabora na kojoj su hrvatske zemlje proglasile neovisnost od Monarhije, Svetozar Pribićević je bio glavna ličnost. On je u ime grupe saborskih zastupnika podnio hitan prijedlog o raskidanju svih državno-pravnih veza s Austrijom i Ugarskom i o proglašenju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom nezavisnom državom koja stupa u zajedničku i suverenu Državu SHS. Ta je država trebala postojati samo do ujedinjenja svih jugoslavenskih zemalja. Obrazlažući prijedlog, Pribičević je u svom podužem govoru naznačio da će se buduća država prostirati “na čitavom našem narodnom teritoriju od Soče tamo do Soluna”. Njegov je govor izazvao oduševljen pljesak narodnih zastupnika, a dvoranom su se zaorili pokliči “živio”. Pribićevićev prijedlog Hrvatski je sabor prihvatio jednoglasno. Hrvatska je postala dio nove Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Predsjedništvom Narodnog vijeća kao nosiocem vrhovne vlasti. Kako je u Narodnom vijeću Pribićević imao glavnu riječ, to je stvarna vlast u novoosnovanoj državi bila u njegovim rukama. Istog dana sastavljena je pokrajinska vlada za Hrvatsku i Slavoniju na čelu s dotadašnjim banom Antunom Mihalovićem. Pribićević se usprotivio da Stjepan Radić u toj vladi preuzme resor gospodarstva. To je razljutilo Radića što je utrlo put dugogodišnjem sukobu između njega i Pribićevića. Stara je država pokopana, a nova se još rađala. U tim je prijelomnim oktobarskim danima 1918. Svetozar Pribićević postao centralna ličnost povijesnih događaja u Hrvatskoj. Ništa se nije moglo zbiti bez njega. Njegova se prisutnost osjećala posvuda. Pribićević je naumio što prije uspostaviti neposredne veze s regentom Aleksandrom, srpskom vojskom i vladom u Beogradu. Ondje šalje svog brata Valerijana i još dvojicu članova Narodnog 40 vijeća da dogovore ujedinjenje u zajedničku državu. Nakon razgovora u Beogradu velikosrpskim grupama postaje jasno da je Narodno vijeće znatno bolji partner od Jugoslavenskog odbora kojeg su činili emigranti iz Austro-Ugarske. Jugoslavenski je odbor htio da buduća zajednička država bude dualistička, s dvojnim suverenitetom po uzoru na AustroUgarsku što je Svetozar Pribićević odlučno odbijao. Njegov je cilj bio unitarna, centralistička država s jednom vladom. Iako su Pribićević i srpska vlada imali zajednički plan - što prije zaokružiti jugoslavenski prostor u jedinstvenu cjelinu bez ikakvih prethodnih utanačenja, ciljevi su im se razlikovali. Pribićević je htio stopiti nekoliko naroda u jugoslavensku naciju, a velikosrpski krugovi osigurati prevlast Srba u zajedničkoj državi. Nakon beogradskih razgovora, u Zagreb dolazi izaslanik Vrhovne komande srpske vojske, potpukovnik Dušan T. Simović. Pribićević je potpukovnika Simovića izvijestio o raspoloženju i stavovima političara u Narodnom vijeću, a Simović je Pribićevića upoznao o dogovoru o ujedinjenju u Ženevi. Ondje su predsjednik Jugoslavenskog odbora Ante Trumbić, predsjednik srpske vlade Nikola Pašić i predsjednik Narodnog vijeća Anton Korošec potpisali Ženevsku deklaraciju. Tom je deklaracijom bilo dogovoreno ujedinjenje Države SHS i Kraljevine Srbije uspostavom dvojnog IDENTITET/ BR. 185 / 2013. Pavelić i regent Aleksandar (1); S. Pribićević i S. Radić (2) suvereniteta, čime se sprečavala velikosrpska hegemonija. No, kako je Pašić povukao svoj potpis, dogovor je propao. Pribićević je bio zadovoljan porazom u Ženevi. Požurivao je ujedinjenje ponajprije zato da se ono ostvari prije nego se u akciju uključe članovi Jugoslavenskog odbora te Korošec i Trumbić koji su još bili u inozemstvu. Na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća 23. i 24. novembra 1918. raspravljalo se o ujedinjenju Države SHS s Kraljevinom Srbijom. Uvodno je izlaganje održao Pribićević. On je unutrašnji i vanjski položaj te provizorne države prikazao turobnim. Naime, po selima su harale bande, a u gradovima su se razmahali prosvjedi. Međutim, veća je opasnost po novu državu bio izostanak međunarodnog priznanja, nepostojanje vojske i kontrole nad teritorijem. Takvo su stanje iskoristile susjedne države kako bi se teritorijalno proširile na štetu mlade države. U tome je najviše uspjeha imala Kraljevina Italija. Talijanski diverzanti su potopili bojni brod Viribus Unitis usidren kraj Pule, što je otvorilo put brzoj okupaciji Istre, Rijeke, Trsta, Slovenskog primorja i velikih dijelova Dalmacije. Austrijske su trupe nastojale preuzeti vlast u Mariboru, a mađarske u Prekomurju i Međimurju. I srpska je vojska u značajnom broju bila prisutna u Državi SHS, dijelom pozvana od Narodnog vijeća, dijelom otposlana od srpske vlade da sačuva za Srbiju dijelove s mješovitim stanovništvom u slučaju da se ujedinjenje ne bi moglo provesti prema ideji srpske vlade. Uz preplavljenost države raznim vojskama, mnoge su lokalne vlasti otvoreno zanemarivale središnju vlast u Zagrebu. Skupština u Novom Sadu je južnu IDENTITET/ BR. 185 / 2013. Ugarsku, u koju je upala vojska iz Srbije, priključila Kraljevini Srbiji. Dan ranije i Srijem je proglasio priključenje Srbiji. U Bosni i Hercegovini došlo je pod utjecajem srpske vlade do odcjepljenja pojedinih općina dok je banjalučko Narodno vijeće, koje nije priznavalo ni sarajevsko ni zagrebačko središnje vijeće, cijelu Bosnu i Hercegovinu pripojilo Srbiji. Dalmatinska je vlada pak prijetila da će Dalmacija sama proglasiti ujedinjenje sa Srbijom ako Narodno vijeće u Zagrebu u roku od pet dana ne donese odluku o stvaranju zajedničke države. Sve u svemu, razumljivo je da neodgodivo ujedinjenje sa Srbijom tada nisu zagovarali samo ključni srpski političari u Zagrebu, s Pribićevićem na čelu, nego i većina hrvatskih političara. Pribićević je zaključio da se ujedinjenje sa Srbijom treba provesti bez odlaganja. Većina se u Središnjem odboru Narodnog vijeća s tim složila, pa je izabrana delegacija od 28 članova koja će otputovati u Beograd i ondje sa srpskom vladom to provesti. Protiv je glasao samo Stjepan Radić. Prihvaćen je i Naputak, tj. pismene direktive o principima dogovaranja sa srpskom vladom. Središnji odbor se ponovo sastao 26. novembra da raspravi o vremenu odlaska delegacije u Beograd. Dugo se o tome raspravljalo jer ni cijela srpska vlada još nije stigla u Beograd niti su se Korošec i Trumbić vratili iz inozemstva. Sjednica Središnjeg odbora potrajala je do kasno navečer, a nikakav dogovor nije još postignut. Većina članova odbora se razišla u uvjerenju da se sutra ne ide u Beograd. Pretpostavlja se da je Pribićević potom izveo manevar, jer je s ostatkom Središnjeg odbora odlučio da se 41 sutra ipak ide u Beograd. Ta odluka nije bila pravovaljana jer ju je donio krnji Središnji odbor. Oko 23 sata glasnici odlaze u kuće pojedinih delegata i obavještavaju ih da se sutra nađu na kolodvoru. Oni su krenuli u Beograd, a da nisu iscrpno raspravili o unutrašnjim odnosima u novoj državi. Kad je delegacija Narodnog vijeća stigla u srpsku prijestolnicu, odabrala je Odbor petorice koji je prionuo na pisanje teksta “Adrese” koju će podnijeti regentu Aleksandru. Sadržaj “Adrese” je izazvao polemiku između Pribićevića i Pavelića. Pavelić se pozivao na Naputak i tražio da se u “Adresi” istaknu autonomna prava i granice pokrajina. Pribićević je to odbijao i tražio da se najprije dvije države ujedine, a da se o svemu ostalom raspravlja poslije. Pribićević je uporno ponavljao da je ujedinjenje najpreče, a rasprava o unutrašnjem ustrojstvu države samo bi odgodila ujedinjenje. Konačni je tekst “Adrese” postignut kompromisom. U njoj je bilo vrlo malo ideja iz Naputka, prevladavale su Pribićevićeve formulacije. To je bio posljednji u nizu uspjeha Svetozara Pribićevića u dramatičnom procesu ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom. Na koncu, svečanim proglašenjem ujedinjenja 1. decembra 1918. Pribićević je učvrstio svoju političku moć što će se pokazati i u zajedničkoj državi. On je u postizanju političkih ciljeva bio ustrajan i bezobziran, ali je na sebe preuzeo i povijesnu odgovornost. No, tada je bio uvjeren u ispravnost svoje politike. Mnogo godina kasnije, priznao je da je imao udio u “kobnoj pogrešci” jer je spriječio Narodno vijeće da potvrdi proglašenje ujedinjenja.■ izvan granica Trideset milijuna ljudi u ropstvu Riječ ropstvo bi početkom 21. stoljeća trebala označavati mračnu kategoriju ljudske patnje i iskorištavanja koja pripada prošlosti, ili se u današnjici zadržala kao iznimna rijetkost. Suzbijanje te pojave kroz proteklih dvjesto godina sa pravom se uzima kao jedno od velikih postignuća moderne civilizacije. No suzbijanje nije isto što i iskorjenjivanje, a najnoviji podaci pokazuju da je situacija po tom pitanju lošija od onoga što bi se na temelju konvencionalnih promišljanja moglo očekivati. U Globalnom indeksu ropstava za 2013. godinu, dokumentu koji je objavila australska nevladina organizacija Walk Free Fundation posvećena borbi protiv takvog odnosa prema ljudima, procjenjuje se da na svijetu danas živi 29.8 milijuna robova. D Piše: GORAN MRDAKOVIĆ okument je, zbog ugleda udruge koja ga je sastavila i kvalitete podataka koji su prikupljeni, gotovo momentalno postao važno referentno djelo i umjerena senzacija među onima koji prate probleme globalne civilizacije. U Indeksu se u definiranju modernog ropstva polazi od tri glavne kategorije koje imaju niz konkretnih pojavnih oblika. Ropstvo je tretiranje osobe kao da je vlasništvo, nešto što se može kupiti, prodati, pa čak i uništiti. Tu su uključeni i prisilni brakovi, brakovi sa djecom, iskorištavanje djece i dužničko ropstvo. Prisi- lan rad je srodna pojava gdje se prijetnjom ili prisilom tjera osobu na rad protiv njene volje. Trgovina ljudima(human trafficking) uključuje proces kroz koji su ljudi prevarom, prisilom ili otmicom uvučeni u lanac kojim ih se transportira, skriva i preprodaje da bi ih se na kraju iskorištavalo kroz ropstvo, prisilan rad, prostituciju, vađenje organa ili neki drugi način. Glavna zajednička točka sve tri kategorije je lišavanje slobode jedne osobe od strane druge osobe; slobode da promjeni posao, slobode da promijeni mjesto posla ili boravka i slobode da kontrolira vlastito tijelo. Globalna slika ropstva po42 kazuje jasne trendove u njegovom formiranju. Ono se najviše širi u uvjetima raspada državne vlasti i društvenog sistema uzrokovanim ratom, prirodnom katastrofom ili drastičnom društvenom i ekonomskom krizom, kada zakon jačeg prevladava a oni slabiji postaju lak plijen. Takva situacija prevladava ili je prisutna u značajnom dijelu pod-saharske Afrike. Duboko siromaštvo, koje postoji u gotovo svakom kutu svijeta, također je čest uzrok ropstva, na koje oni čija je egzistencija dovedena u pitanje ponekad dobrovoljno pristaju, prodajući sebe ili svoju djecu. Diskriminacija manjinskih vjerskih, nacionalIDENTITET/ BR. 185 / 2013. nih ili drugih društvenih skupina također igra veliku ulogu. Većinske ili povlaštene skupine društva često sa relativnom lakoćom gledaju na tragediju koja se dešava onima koje drže za manje vrijedne od sebe. Neformalni ali još uvijek aktualni kastinski sustav Indije dobar je primjer za to. Društveni običaji diktiraju odnos prema nekim oblicima ropstva u raznim krajevima svijeta. Tako je u islamskom svijetu, pogotovo na Bliskom istoku, relativno raširena praksa prisilnog braka i braka sa djetetom, dok su na Haitiju 10% djece žrtve običajnog prisilnog rada. Loše funkcioniranje i korupcija unutar pravne države razlog su omogućavanja, ili barem nedovoljnog suzbijanja ropstva i u relativno uređenim društvima. Trgovina ljudima radi prisilnog rada ili prostitucije veliki je problem u nizu europskih tranzicijskih država među kojima Moldova drži neslavan primat. Na drugoj strani ljestvice su razvijene, bogate i mahom zapadne zemlje koje imaju minimalan postotak udjela robova u stanovništvu. Dobro funkcioniranje i relativno bogatstvo društva omogućavaju to da su i oni najslabiji članovi zajednice puno bolje zaštićeni nego u ostatku svijeta. Poštivanje ljudskih i građanskih prava, viša obrazovna razina i efikasnost pravne države također su vitalno važni faktori. No i u razvijenim zemljama je prisutnost ropstva veća nego što se očekivalo. Čak se može reći da je sa obzirom na sve povoljne uvjete koje uživaju njihove populacije to jedno većih i neugodnijih iznenađenja ovog istraživanja. Djelomično objašnjenje je u tome da je ta pojava uvezena trgovinom ljudima. Migrantski radnici su ponekad prisiljeni na robovske uvjete rada, a rasprostranjen je i uvoz prisilnih prostitutki iz Istočne Europe. No duboko siromaštvo se može naći i u bogatim zemljama, što je dobar dio uzroka postojanja procijenjenih 60 ti- Karta ropstva po apsolutnom broju robova u zemlji suća robova u SAD-u. Indeks je ocijenio situaciju u 162 zemlje i između ostalog uvrstio ih u dvije ljestvice, jednu na kojoj su rangirane po ukupnom procijenjenom broju robova u zemlji, i drugu po udjelu robovske populacije u ukupnom stanovništvu. Po broju robova u zemlji najlošija situacija je u Indiji(14 milijuna), Kini(3 milijuna), Pakistanu(2.1 milijun), Nigeriji(700 000) i Etiopiji(650 000). Rusija je jedina europska država među deset najlošijih sa 516 000 robova. No iako je takav pregled važan radi stjecanja slike o općem stanju, udio robova u općoj populaciji vjerojatno je bolji prikaz problema sa kojim se pojedina zemlja suočava. Po postotku je najlošije stanje u Mauritaniji(4%), pa zatim na Haitiju(2.1%), Pakistanu(1.2%), Indiji(1.1%) i Nepalu(1%). Iz Europe ih neposredno slijedi Moldova(0.9%). Hrvatska sa 15 000 procijenjenih robova u ukupnoj populaciji od 4.2 milijuna dijeli 61. mjesto sa Poljskom i Slovačkom, što je malo bolje od BiH i Srbije ali nešto lošije od Slovenije. Šokantno visoka zastupljenost u Mauritaniji uzrokovana je tradicionalnim, Ropstvo je tretiranje osobe kao da je vlasništvo, nešto što se može kupiti, prodati, pa čak i uništiti. Tu su uključeni i prisilni brakovi, brakovi sa djecom, iskorištavanje djece i dužničko ropstvo. Prisilan rad je srodna pojava gdje se prijetnjom ili prisilom tjera osobu na rad protiv njene volje. Trgovina ljudima (human trafficking) uključuje proces kroz koji su ljudi prevarom, prisilom ili otmicom uvučeni u lanac kojim ih se transportira, skriva i preprodaje da bi ih se na kraju iskorištavalo kroz ropstvo, prisilan rad, prostituciju, vađenje organa ili neki drugi način. Glavna zajednička točka sve tri kategorije je lišavanje slobode jedne osobe od strane druge osobe; slobode da promjeni posao, slobode da promijeni mjesto posla ili boravka i slobode da kontrolira vlastito tijelo. IDENTITET/ BR. 185 / 2013. 43 nasljednim ropstvom u kojem djeca nastavljaju ropski status svojih roditelja. Takva praksa je još uvijek široko prihvaćena u društvu i naglašena etničkom podjelom na dvije skupine od kojih je jedna već stoljećima dominantna u političkom, ekonomskom i obrazovnom pogledu(˝Bijeli Mauri˝) a druga prisilno podložna takvoj vrsti iskorištavanja(˝Crni Mauri˝). No najozbiljniji problem se nalazi u Indiji, čijih 14 milijuna robova broji gotovo isto koliko i svi ostali porobljeni svijeta zajedno. U zemlji je prisutan skoro svaki oblik te pojave. Dužničko ropstvo često se prenosi na djecu koja se nemilosrdno iskorištavaju, siromašni radnici se iz očaja daju u ruke beskrupuloznim trgovcima radne snage, žene i djevojčice iz nižih staleža su izložene prodaji u seksualno roblje, što se ponekad maskira brakom. Oni koji drže moć u Indiji za sada ne pokazuju bitan interes za te, kao ni za mnoge druge probleme i tragedije koje pogađaju one koji su ekonomski slabi i društveno izolirani. Čitajući Indeks globalnog ropstva ne dobiva se dojam da bi moglo doći do većih poboljšanja u bliskoj budućnosti. Ropstvo je značajna pojava u onim zemljama koje imaju čitav niz velikih, ponekad i katastrofalnih problema i njegovo će suzbijanje uglavnom zavisiti od šireg društvenog oporavka. No to ne znači da treba dignuti ruke u zrak. Walk Free Fundation je uz najgorih deset država u izvještaju dala niz uputa za njihove specifične situacije. Raspon savjeta je širok, od onih zakonodavnih do konkretnih smjernica za djelovanje policije i nevladinih udruga. Čak bi i minimalno poboljšanje na globalnom planu moglo promijeniti sudbine stotina tisuća ljudi. A sloboda svakog pojedinog čovjeka, žene i djeteta je nešto za što se zbilja vrijedi boriti.■ PANORAMA Svjetski pisci potpisali peticiju za prekid masovnog nadzora V iše od petsto uglednih svjetskih pisaca, među kojima i petero nobelovaca, potpisalo je peticiju u kojoj se poziva na prekid “masovnog nadzora” građana u doba interneta, pošto su posljednjih mjeseci otkriveni razmjeri špijuniranja građana koje provode brojne vlade, osobito američka. U otvorenom pismu naslovljenom “Zauzimanje za demokraciju u digitalno doba”, objavljenom povodom međunarodnog Dana ljudskih prava, pisci traže da se građanima omogući da odluče do koje će se mjere njihovi osobni podaci moći prikupljati, pohranjivati i obrađivati, te tko će to moći raditi. “Pozivamo sve države i korporacije da poštuju ta prava”, navodi se u peticiji koju su između ostalih potpisali dobitnici Nobelove nagrade za književnost Orhan Pamuk, J.M. Coetzee, Elfriede Jelinek, Guenter Grass i Tomas Transtroemer. Među 560 potpisnika iz 83 zemlje svijeta su i hrvatski književnici Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Edo Popović i Miljenko Jergović.■ Rusija otpisala 90 posto kubanskog duga R usija i Kuba postigle su dogovor o otpisu 90 posto od 32 milijarde dolara kubanskog duga danas nepostojećem SSSR-u, što je potez kojim se okončava 20-godišnji spor i otvara put novim investicijama i trgovini. Dvije strane su početkom godine počele raditi na rješavanju spora a dogovor je finaliziran u listopadu. Kuba će platiti 3,2 milijarde dolara tokom deset godina, dogovorile su dvije strane a dogovor još mora potvrditi Duma. Još traju pregovori o tome na koji će način Kuba plaćati ostatak duga, kažu diplomati, jer je i 320 milijuna dolara godišnje velika obveza za Havanu koja je desetljećima pod američkim sankcijama.■ Povijesni sporazum ojačat će gospodarstvo za 1000 milijardi dolara S vjetska trgovinska organizacija WTO postigla je prvi globalni dogovor koji bi trebao ojačati svjetsko gospodarstvo za gotovo 1000 milijardi dolara. Dogovor o reformi globalnog trgovinskog sporazuma, potpisan na Baliju, pojednostavnit će proceduru i olakšati siromašnijim zemljama da prodaju svoja dobra. U dogovoru je sudjelovalo 159 zemalja. Sporazum će smanjiti trgovinske barijere i ubr- zati protok robe preko carine tako što će smanjiti birokraciju. Najsiromašnije zemlje imat će bolje uvjete trgovanja, a zemlje u razvoju moći će zaobići ‘normalna’ pravila o poljoprivrednim subvencijama dok pokušavaju nahraniti siromašne. Procjenjuje se da će sporazum uliti 960 milijardi dolara u svjetsko gospodarstvo, otvoriti 21 milijun radnih mjesta, od čega 18 milijuna u zemljama u razvoju. Hrvatska je jedna od članica WTO-a koja mora odobriti sporazum.■ 44 IDENTITET/ BR. 185 / 2013. Pripremio: IGOR PALIJA FIFA Brazilu plaća 2,5 milijuna dolara zbog zagađenja zraka M eđunarodna nogometna federacija (FIFA) platit će Brazilu 2,5 milijuna dolara zbog zagađenja životne sredine zbog brojnih zrakoplovnih letova tokom Svjetskog nogometnog prvenstva. Kako je navela Američka agencija za zaštitu životne sredine tokom World Cupa u zrak će biti ispušteno dva milijuna tona ugljičnog dioksida što je jednako količini koju godišnje proizvede 560.000 automobila. FIFA će pomoći Brazilu i financirajući projekte sađenja drveća. Zanimljivo, Sjedinjene Američke Države i još 15 zemalja nedavno su se oglasili protiv europskog poreza na CO2 koji ispuštaju aviokompanije, plašeći se da taj novac neće ići u fond za zaštitu okoliša već će se trošiti za rješavanje europske dužničke krize. Pravni postupak protiv uvođenja poreza na emisije CO2 najavile su i vodeće kineske aviokompanije. Porez na CO2 uveden je u EU i stupio je na snagu 1. januara 2012. godine.■ Malta prodaje državljanstvo za 650.000 eura M alteški parlament odobrio je prodaju malteškog državljanstva za 650.000 eura državljanima trećih zemalja. Smatraju da bi taj plan zemlji trebao donijeti prihode i privući ljude koji bi mogli ulagati na otoku. Procjenjuju je da bi se na ovakav način moglo prikupiti 30 milijuna eura u prvih god- inu dana, što znači da bi državljanstvo kupilo oko 45 ljudi. Time bi dobili pravo na rad i boravak u cijeloj Evropskoj uniji. Malta je članica Europske unije, schengenskog prostora bez unutarnjih granica i ima bezvizni režim sa Sjedinjenim Državama. Na Malti očekuju da će svake godine aplicirati između 200 i 300 ljudi, a Vlada ističe da će se kandidate pažljivo provjeravati i da oni koji imaju veze s kriminalom neće biti prihvaćeni. Opozicijska Nacionalistička stranka planu se snažno protivi, smatrajući da cijeli plan nije povezan s boravkom u zemlji ili ulaganjima već izražavaju bojazan da bi Malta mogla postati poput karipskih poreznih oaza.■ Karipske državice tuže zbog 400 godina robovlasništva Č etrnaest karipskih država traži odštetu od Velike Britanije, Francuske i Nizozemske zbog više od 400 godina robovlasništva koje su na te otoke donijele bivše kolonijalne sile, a Karipski čelnici svoj su zahtjev iznijeli na Općoj skupštini UN-a. “Strašno nasljeđe tih zločina protiv čovječnosti trebalo bi biti ispravljeno radi razvoja naših karipskih društava i naroda. Europske nacije moraju sklopiti s nama posebno partnerstvo kako bi se to ispravilo”, rekao je premijer Svetog Vincenta i Grenadinija, Ralph Gonsalves. Gonsalves predvodi tu inicijativu u IDENTITET/ BR. 185 / 2013. ime Karipske zajednice (Caricom), regionalne organizacije koja ima za cilj gospodarsku integraciju. Caricom je angažirao britansku odvjetničku tvrtku za ljudska prava Leigh Day da pripremi tužbu za Međunarodni sud pravde u Den Haagu. Neke od tih 14 država, poput Jamajke i Antigve i Barbude, već su pokušale same izboriti odštetu. No početkom godine, svih 14 članica Caricoma odlučilo je pokrenuti zajedničku tužbu i fokusirati se na Veliku Britaniju, Francusku i Nizozemsku zbog njihove uloge u trgovini robljem na Atlantiku. Još nije poznato koliku odštetu namjeravaju tražiti, no moglo bi biti riječ o nekoliko stotina milijarda eura.■ 45 satira Dok su anegdote o piscima i drugim umjetnicima svojevrsno svjedočanstvo o popularnosti ne samo samog umjetnika, već i o prihvaćenosti i značaju njegovog djela, pa i o njegovom mjestu u kulturi određene sredine ili naroda, dotle anegdote o političarima, liderima i vođama postaju sredstva same politike Pripremio: Milan Jakšić 46 IDENTITET/ BR. 185 / 2013. N ikola Pašić u anegdotama, knjiga Milovana Vitezovića, iznenađuje ljepotom spontanog humora mada se tako nešto teško moglo očekivati od čovjeka čije je isklesano lice optočeno dugom bradom prije upućivalo na osobu nesklonu šalama. Anegdote povezane s dugogodišnjim predsjednikom Vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nadimak mu je inače bio Baja, svakoga mogu nasmijati mada je on uvijek bio ozbiljan što najbolje govori o kompleksnosti njegove ličnosti. Vitezović je u uvodu knjige, između ostalog, napisao: „Pisac koji nije ušao u anegdote svoga naroda i jezika, uveliko je mrtav i za života“. Vitezović je jedan dio anegdota našao ispisane u formi koja odgovara takvom načinu izražavanja, a ostale je bilježio prelistavajući raznovrsnu građu o Nikoli Pašiću. Briga za Radićv materijalni položaj „Po pouzdanim vestima, gospodine Pašiću, gospodin Radić sa svojima neće doći u Skupštinu.“ – referisao je Marko Trifković po svršetku izbora za ustavotvornu skupštinu… „Po pouzdanim vestima, veliš…“ . Pašić je gladio bradu: „A kako on, ovaj, po njima stoji matrijalno?“ Pašić i ministarski kandidati Kada je 1925. godine trebalo da Pašić izvrši rekonstrukciju vlade, jedan od kandidata bio je jedan poznati političar. „Ovaj, znaš, ja bih trebao jednog pravoslavnog!“- veli mu Pašić. „Pa, g. predsedniče,“ – odgovori poznati političar: „ja sam pravoslavni.“ „Ama, znaš, meni treba neki Dalmatinac, a ti si iz Bosne…“ „Ali ja sam rodom iz Dubrovnika,“ . uverava ga on: - „i baš bi trebalo da zastupam u vladi naš drevni Dubrovnik…“ „Ovaj, tako je, ali bolje je da sad uđe neki Bosanac“ – vrda Pašić. „Imate pravo, g. predsedniče. Ja sam baš najapogodniji, jer više od tri decenije radim u Bosni!“ – odobrava kandidat. „E, baš ti fala što mi to kaza. Ti si najbolji kandidat, ali, ovaj, zasad ću da uzmem nekog manje dobrog, jer ovo je privremena vlada!“ – odgovori Pašić. Pašićev portret Korošeca Vodeći slovenački političar u prvoj Jugoslaviji bio je pop Anton Korošec, prvak Slovnačke hrišćanske stranke. Pašić je pokušavao da ga ne uzme u vladu. „Zašto ga ne uzmete, vidite da je stalno u Beogradu?“ – pitao je kralj Aleksandar: „Vidite kako samo jedne srpske specijalitete. Teško je naći Srbina koji ih tako satko jede.“ „Neću ga, ovaj, zato što je njemu trbuh u Beogradu, a glava u Vatikanu.“ – branio se Pašić, pa pristajao na Korošecov portfelj. Posle je tiho, samo za sebe dodavao: „Kad mu, ovaj, glava naredi, trbuh će nas unerediti onim što je slatko svorio.“ Etikecija „Gospodin Nikola Pašić u svemu ćuti. On je zaliven.“ – rekao je jednom u Narodnoj skupštini Stjepan Radić iz koga su, kažu, reči izbijale kao iz česme. „Gospodin Radić je proliven.“ – uzvratio je škrto Pašić. IDENTITET/ BR. 185 / 2013. 47 Radićevi razlozi „Ovaj, šta priča Stjepan Radić?“ – pitao je jutrom Nikola Pašić Milana Gavrilovića, jer se Radić ni kao ministar nije znao da uzdrži. „Kaže da se u vladi oseća kao pas koji je vezan za radidkalski plot. Da reagujemo?“ – pitao je Gavrilović. „Ovaj, ako se on oseća kao pas, to je njegova privatna stvar. A taj lanac to je opet on poneo iz tamnice.“ – rekao je Pašić i dodao: „Sad, ovaj, bar znamo što toliko laje…“ Šećerno pitanje „Gospodine predsedniče, šta vi lično mislite o aferi sa šećerom?“ – pitali su novinari Nikolu Pašića, na početku šećerne afere, u kojoj je bio njegov sin Rade, koji će mu doći glave. Izbegavajući odgovore, Pašić je rekao: Naša slatka demokratija!“ Za državu i od države Gospodine Pašiću, koja je po vama razlika između Kraljevine Srbije i nove Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca?“ – pitao je 1921. godine Branislav Nušić Nikolu Pašića. „U Srbiji smo hteli da svi ujedinimo ovo, što, ovaj, sad svi hoće da razbiju.“ „I šta će biti?“ „Razbijanje će biti teško koliko i stvaranje.“ . rekao je Pašić i dodao: „I trajaće… Pa ćemo valjda, u tome i doći pameti…“ Prepričavajući ovaj razgovor u knjižari Ćurković u kojoj je radio i primao prijatelje, Branislav Nušić je rekao: „Nisam imao srca da mu kažem sve ovo: „U Srbiji se živelo za državu, a sada se živi od države.“ Dvanaest Juda i nijedan apostol Kada je 1925. godine pala Pašićeva vlada pod kritikama radićevaca, Pašić je u novinama upoređen sa Hristom, jer je prošao i srpsku albansku golgotu, kao predsednik vlade, a sad mora da prinese žrtvu, čime je kralj Aleksandar indirektnjo poređen sa „narodom“. Potom je napravljena nova koaliciona vlada bez Nikole Pašića, u kojoj se našao i Stjepan Radić, ali i dvanaest prethodnih Pašićevih ministara. „Stoji li i dalje poređenje da ste prošli kao Hrist?“ – pitali su Pašića novinari: “Ovaj, ne stoji.“ – rekao je Pašić ne pominjući kralja Aleksandra: „Hrist je imao dvanaest apostola i jednog Judu, a ja dvanaest Juda i nijednogd apostola.“ Promena predsednika „Šta se promenilo, gospodine Radiću?“ – pitao je Stjepana Radića novinar „Politike“ Predrag Milojević, posle Pašićevog pada i posle formiranja nove vlade Nikole Uzunovića. „Nikaj se ni promjenilo!“ – odgovorio je Stjepan Radić: „Samo je Nikola paromjenio prezime… Više ni Pašić, sad je Uzunović…“ treće poluvrijeme SPORT I DRUŠTVO: AMBICIJE OVDAŠNJIH SPORTSKIH KOLEKTIVA VEĆ DUGO NISU USKLAĐENE S EKONOMSKOM REALNOŠĆU SREDINA U KOJIMA DJELUJU, ZBOG ČEGA JE SVE IZVJESNIJE DA SE NEĆEMO JOŠ DUGO “IGRATI” PROFESIONALIZMA AMATERI SVIH ZEMALJA... Piše: HRVOJE PRNJAK S igurno ste, i to ne jednom posljednjih mjeseci, čitali medijske hvalospjeve ulasku privatnog kapitala u nogometni klub Rijeka, kojega je talijanski biznismen Gabriele Volpi kupnjom 70 posto dionica za nešto više od 54 milijuna kuna izvukao iz dugogodišnje osrednjosti hrvatske nogometne lige. Rijeka je tako nakon puno godina zaigrala i na europskoj sceni, nije se osramotila, u gradu se tražila karta više, i nekako se učinilo da su na Kvarneru svi počeli disati za nogomet, koji je postao onako sasvim “in” i za one koji inače nisu odlazili na Kandridu... Po riječkim kafićima se isprva stidljivo, a onda i sve glasnije, počelo razmatrati i strategiju - kako napokon stići do nekog trofeja. No, ne znam jeste li čitali i nedavni intervju s Damirom Miškovićem, predsjednikom Rijeke, koji je priznao: “Evo, uz svu euforiju koju imamo, udio privatnih sponzora u klupskom proračunu je dva posto, što je katastrofalno. Moramo pronaći sponzore za cijelu ligu... Ja zaista ne znam koliko će naš klupski nogomet uopće moći izdržati jer se financiranjem iz državnih i sličnih izvora ne može spašavati profesionalni sport”. Kad tako govori čovjek iz drugog financijski najstabilnijeg kluba u Hrvatskoj (Dinamo je u svakom smislu priča za sebe, jer mu je na čelu čovjek kojemu je osobni profit važniji čak i od posjećenosti stadiona koji zbog bojkota navijača uglavnom zjapi sablasno prazan; pa se događa da se karte ne uspijevaju razdijeliti niti u radijskim nagradnim igrama!), pravo je pitanje što bi onda mogli kazati drugi, koji jedva sklapaju kraj s krajem, i ne prate ih ni sponzori a ni neka naročita euforija navijača, još manje “šminkerska” publika... Zapravo, obično to izgleda onako tužno kako je izgledao trener košarkaša kragujevačkog Radničkog Miroslav Muta Nikolić, koji je nakon povijesnog prolaska njegove ekipe u drugi krug nekog europskog natjecanja - a riječ je o Eurokupu, drugom po kvalitetu natjecanju na kontinentu - imao potrebu pohvaliti se novinarima kako se “baš prije koji dan susreo s potpredsjednikom Vlade Srbije Aleksandrom Vučićem, koji mu je obećao nekakvu pomoć”. “Nama bi puno značilo i da nam jednom netko plati autobus za gostovanje. U ABA regionalnoj ligi imate plaćen smještaj, ali put sami plaćate. Vučić je obećao da će pomoći, a ja ga poznajem već dugo i vjerujem mu”, kazao je Muta Nikolić, koji je time dao naslutiti u kakvim uvjetima njegova ekipa igra i trenira. Koji dan kasnije, zagrebačku Cibonu je napustio ponajbolji košarkaš nekoć uspješnog kluba Andrija Žižić, nezadovoljan činjenicom da iz kluba umjesto ugovornih rata već mjesecima dobija - samo obećanja. Cibona je u ovoj priči važna i zato što je to onaj klub o čijem su “spašavanju” zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i njegovi bliski suradnici Ivica Lovrić i Zdenko Antunović slavodobitno u Ich-formi govorili nebrojeno puta. Međutim, današnja situacija bliska je onoj antologijskoj konstataciji o operaciji koja je bila više nego uspješna, ali je pacijent, eto, umro... Naime, dugovi nekadašnjeg dvostrukog europskog prvaka opet su skočili na nekih 20 milijuna kuna. Netko je očito nemilice trošio računajući kako će to “Bandić, država ili netko treći već nekak zrihtati”. 48 Svjestan da ni “njegov” Hajduk neće dugo moći “krpati” financijske rupe - jer se unatoč pionirskom pothvatu preoblikovanja kluba nije pojavio “pravi” privatni ulagač! - gradonačelnik Splita Ivo Baldasar ponovio je kako i dalje drži da bi prodaja većinskog paketa dionica - koje drži Grad - bilo najbolje rješenje: “Ne, u ovom slučaju nisam promijenio mišljenje, samo sam odgodio... Nisam odustao, samo sam se zaustavio nakon razgovora s navijačima. Uprava Hajduka, Nadzorni odbor, Udruga Naš Hajduk i dio Torcide rekli su da im treba još vremena da dokažu da su u pravu... Istina, imaju trend uspjeha, ali mislim da neće biti dovoljno. No, ostavili smo im vremena da me uvjere u suprotno. Volio bih da ne budem u pravu. Budem li u pravu, opet ćemo ući u tu priču koju sam otvorio na početku mandata, znajući koliko je problematična, jer ljudi u nju unose emocije. Nisam odustao od referenduma, od javnog natječaja i prodaje, ali sam se zaustavio na neko vrijeme...”. I dok Baldasar dobro zna da posljednjih pola godine, tj. od ulaska RH u EU, nije dopušteno financiranje sporta iz proračunskih izvora, izuzev mlađih kategorija (u čemu, dakako, treba tražiti novi prostor manipulacija u domaćem sportu!), bivša ministrica sporta Srbije dr. Alisa Marić zna da je i njezinoj zemlji pametnije što pripremljeniji dočekati početak eurointegracija i na ovom području. Pogotovo imamo li na umu česte medijske apele i pritiske iz najvećih sportskih kolektiva u Srbiji, Crvene zvezde i Partizana, koji se nisu “otarasili” starog običaja da u financijskoj krizi preko medija zazivaju - pomoć države. “Država ne smije plaćati dugove IDENTITET/ BR. 185 / 2013. klubova iz budžeta. Ne mislim da je prihvatljivo da se uzme svima drugima i pokriju dugovi klubova, kako god da su nastali. Hajdemo uvesti red, da se zna koji to postotak profita odlazi kojim klubovima i kako se vrši pravedna raspodjela. Ako se to ne promijeni, onda je to Eldorado potencijalne korupcije, u kojoj se traži što bolja veza”, rekla je na tu temu. “Sportu trebaju investicije iz privatnog sektora, a da bi se to uopće moglo dogoditi, nužno je osigurati transparentnije poslovanje klubova, što bi trebalo spriječiti bilo kakvu moguću korupciju”, kazat će dr. Marić. Zanimljivo da, iako se u međuvremenu nije ništa učinilo po pitanju eventualne privatizacije, više nitko ne spominje dugove Partizana od navodnih 25, te Zvezde od preko 55 milijuna eura... Kao da su odjednom nestali! Zna li se da je Partizan u posljednjih osam sezona na prodaji igrača uprihodio 80 milijuna eura, a Zvezda 44, postavlja se pitanje - gdje je nestao toliki novac? Istina, policija se bavila tragom tog novca, posljednjih je mjeseci saslušano desetak nogometaša, bivši funkcioneri Zvezde Andrija Kleut i Goran Vasilijević, igrači Pavle Ninkov i Nenad Kovačević... Navodno je istražitelje posebno zanimala uloga posrednika, tj. kojekakvih menadžera, jer je - saznaje se - dobar dio nestalog novca odlazio IDENTITET/ BR. 185 / 2013. na račune offshore kompanija diljem svijeta! A to dijagnosticira i mogući krug ljudi kojima odgovara sadašnje stanje sporta u tranzicijskim državama, pri IZ DRŽAVNIH IZVORA NE MOŽE SE SPAŠAVATI PROFESIONALNI SPORT: Sportu trebaju investicije iz privatnog sektora, a da bi se to uopće moglo dogoditi, nužno je osigurati transparentnije poslovanje klubova, uvesti reda u sport te spriječiti korupciju koja je i u ovoj društvenoj grani uzela maha... čemu mudro računaju na slabosti vlasti pred “neobranjivim” pitanjem mase navijača: zašto vi ne želite pomoći našem klubu, koji je ponos Srbije-Hrvatske itsl... 49 Eto zašto će logika profita vjerojatno još neko vrijeme nadjačavati glas razuma, koji jasno sugerira da ovdašnji “profesionalni” sport nema puno izgleda u konkurenciji bogatog Zapada, odnosno da bi najveći dio sporta valjalo amaterizirati, što bi dokinulo prije svega nerealne ambicije, a onda i omogućilo da država odigra aktivniju ulogu u pomaganju rada takvih klubova koji bi tako bili bliži idealu poticanja načela zdravog života i masovnog bavljenja sportom, nego li bilo kakvom profesionalizmu bez pokrića. Usto, u članicama EU iz državnih se sredstava može financirati samo rad amaterskih klubova, istina pod strogo normiranim uvjetima. “Ne preporučam vam da koristite državne potpore za financiranje profesionalnog sporta jer ćete prije ili poslije doći pod udar Europske komisije koja je dužna preispitati svaku pritužbu i sumnju u eventualno netransparentno korištenje sredstava koja najčešće dolazi od pojedinaca, ali i konkurentskih klubova koji smatraju da su zakinuti”, pojašnjava direktor Ureda za sport pri EU Folker Hellmund, dodajući kako je pod povećalo istražitelja ne tako davno dospjela Nizozemska, gdje su lokalne vlasti Eindhovena otkupile zemljište na kojemu se nalazi stadion PSV-a za 50 milijuna eura i onda ga ponovno dale klubu na korištenje... Što ćete, ima naših ljudi gdje god hoćete!■ više od muzike Bregović predstavio svoju fondaciju za pomoć Romima u BiH Muzičar i kompozitor Goran Bregović predstavio je u Sarajevu fondaciju “Gorica”, koju je pokrenuo s ciljem da pomogne mladim i talentiranim Romima u Bosni i Hercegovini koji imaju želju, ali nemaju mogućnosti da se muzički obrazuju. Bregović smatra da su Romi muzički veoma nadaren narod, da je muzika sastavni dio njihovih života, ali da su većinom bez muzičkog obrazovanja. Bregović je odlučio da stipendira muzički talentirane Rome za pohađanje nižih muzičkih, srednjih škola i fakulteta. Namjera osnivača fondacije je da se djelovanje s vremenom proširi i van granica BiH. - Znate da ja skoro cijeli život sviram sa Romima i znam da im ne možete pomoći ako im ne date obrazovanje. Samo je obrazovan čovjek slobodan čovjek, a kod Roma je to najveći problem. Oni nemaju kad da se obrazuju jer su prinuđeni da zarađuju za kruh - rekao je Bregović. U BiH živi između 80 i 100 hiljada Roma. 50 IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
© Copyright 2024 Paperzz
