IDENTITET Godina 17 • Broj 172 • 20. Decembar 2012. • Cijena 15 KN www.identitet.info EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN ljudska prava politika društvo ekonomija kultura sport SLUČAJ HRASTOV Osvrt na slučaj VUKOVAR oslobođenih Život u kružnom toku Obračun pravosuđa s pravdom generala ...str. 40 ...str. 14 SAMO BUDALE ZLOČINE NAKON OLUJE MOGU NAZIVATI MRLJAMA ...str. 6 INTERVJU SIMO RAJIĆ Ulazak SDSS-a u koaliciju sa HDZ-om je pitanje morala ...str. 24 ZDENKA PANTIĆ Ako se trauma gurne pod tepih stvara se novi mit ...str.30 DANE KORICA Danas mladi nisu spremni na velika odricanja u atletici ...str. 42 10 GODINA USTAVNOG ZAKONA O PRAVIMA NACIONALNIH MANJINA ...str. 3 KAKO SMO PROIZVELI LUDILO U EKONOMIJI ...str. 34 2 IDENTITET/ BR. 172 / 2012. ZAKON KOJI JE IZGRADIO MANJINSKE ELITE Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina je tek skup dobrih želja kojima nedostaje ozbiljna politička volja i provedbeni akti za implementiranje, a kroz koji manjinske političke elite jačaju vlastitu poziciju i politički utjecaj, a ne položaj i prava nacionalnih manjina koje predstavljaju O vih dana je obilježena 10. obljetnica donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koji je donešen kao uvjet međunarodne zajednice u procesu pristupanja Hrvatske Evropskoj Uniji i kao takav je trebao poslužiti za unapređenje prava nacionalnih manjina Piše: u Republici Hrvatskoj. Međutim, Ustavni IGOR zakon je ostao tek skup dobrih želja i standarda u području zaštite PALIJA evropskih nacionalnih manjina, u najvećem dijelu nedorečen i teško provediv, uz konstantnu opstrukciju na svim razinama vlasti. Izostanak političke volje i klime za provođenje prava iz Ustavnog zakona rezultirali su činjenicom, da se i 10 godina nakon njegovog donošenja osnovna manjinska prava teško provode u praksi. Ne provodi se pravo na razmjernu zastupljenost nacionalnih manjina u javnim servisima, vrlo teško zaživljava pravo na dvojezičnost i služenje manjinskim jezikom u javnoj i službenoj upotrebi, brojne su poteškoće i nerazumijevanja u ostvarivanju prava na odgoj i obrazovanje na manjinskom jeziku, dok vijeća nacionalnih manjina nisu uspjela konzumirati svoju ulogu koju im je namijenio Ustavni zakon, već su invalidna i podkapacitirana manjinska tijela bez ikakve stvarne i funkcionalne uloge u lokalnim zajednicama. Savjet za nacionalne manjine kao krovno tijelo koje bi trebalo povezivati institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini je ispolitizirana institucija kroz koju manjinske elite ostvaruju svoje vlastite interese, a ne interese manjinske zajednice koju predstavljaju. Raspodjela državnih sredstva namijenjenih institucijama nacionalnih manjina, u Savjetu za nacionalne manjine odvija se kroz demokratski neprihvatljivu praksu sukoba interesa, jačajući manjinski klijentelizam, osnažujući manjinske elite i promovirajući etno biznis kao najprisutniji, najproduktivniji i najpoželjniji model u politici zaštite prava nacionalnih manjina kod nas. Izmjene i dopune Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina učinjene zadnjih godina imale su za cilj zacementiravanje pozicije manjinskih predstavnika i njihovih političkih elita, koje su tim intervencija u Zakon željeli ojačati svoja „stečena prava“, svoje partikularne interese i monopol nad predstavljanjem, a ne interese nacionalnih manjina koje predstavljaju. Deset godina od svog donošenja Ustavni zakon je skup manjinskih prava koja se zloupotrebljavaju od državnih institucija i manjinskih političkih predstavnika, jer je prvima poslužio kao demokratski alibi pred međunarodnom zajednicom, a drugima za jačanje svog političkog utjecaja koji se očituje kroz kupovanje legitimiteta, sukob interesa, manjinski monopol, politički klijentelizam i ustoličenje manjinske političke elite. S druge strane, onim kojima je namijenjen, a to su nacionalne manjine u Hrvatskoj, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, stvarno i mjerljivo, nije donio efikasnu i potpunu zaštitu prava. Zakon nije izgradio efikasan i politički nezavisan sistem zaštite manjinskih prava, već je stvorio nedodirljivu manjinsku političku elitu koja sitno politikantski ucjenjuje državu i arbitrira o pojedinim pravima u cilju vlastite održivosti, a ne održivosti nacionalne manjine koju zastupa. Normativno dobar zakon potpuno je krivo shvaćen i nakaradno provođen od aktera koji bi trebali brinuti o zaštiti i jačanju prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Pokazalo se da je ovaj Zakon previše za demokratski kapacitet Hrvatske, koji je ispod potrebne razine da bi se “fini” manjinski standardi implementirali bez brojnih devijacija, opstrukcija i dječjih bolesti demokracije koje kod nas, barem kada su u pitanju prava nacionalnih manjina, poprimaju oblik ozbiljne epidemije. nezavisni magazin IDENTITET Adresa redakcije: Ilica 16, Zagreb tel: +385 1 4921 862 fax: +385 1 4921 827 [email protected] IMPRESUM www.identitet.info Štampa: Suradnici: Glavni i odgovorni urednik: Alfacommerce Davor Gjenero, Drago Pilsel, Igor Palija Zagreb Dražen Lalić, Srđan Dvornik, Zamjenik urednika: Tiraž: Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač, Ljubo Manojlović 5.000 primjeraka Dunja Novosel, Dragana Grafička urednica: Nevenka Pezerović Maksimović Zečević, Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran Mrdaković, Marko Izdavač: Roknić, Radoje Arsenić, Đurđa Srpski demokratski forum Knežević, Nikola Ištvanović Za izdavača: Veljko Džakula List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na financijskoj podršci zahvaljujemo Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva i Gradu Zagrebu Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184. Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet. IDENTITET/ BR. 172 / 2012. 3 manjine & većine Manjinska prava nakon haaške presude N akon objave drugostupanjske presude za zločine počinjene u vrijeme i nakon operacije „Oluja“, u javnostima, i u Hrvatskoj i u Srbiji, posve je nepotrebno započela rasprava o učinku te presude na kolektivitete. Haaško ad hoc sudište za ratne zločine utvrđuje samo individualnu, a ne kolektivnu krivicu, a djeluje pod velikim utjecajem anglosaksonskoga prava. Postupak pred njim nije „akuzatoran“, što znači da je sucima, za razliku od suđenja pred domaćim sudovima, ograničeno bilo kakvo izvođenje dokaza koje stranke u postupku nisu predložile. Sud može odlučivati samo o dokazima koje je protiv optuženih izvelo tužiteljstvo i zaključiti jesu li ti dokazi izvan svake razumne sumnje dokazali krivicu optuženih. Isto tako, suci odlučuju samo o odgovornosti za djela za koja je optužnica podnesena, pa im je posve sužen manevarski prostor za kažnjavanje drugih prepoznatih kaznenih djela o kojima tužiteljstvo nije govorilo. Dakle, drugostupanjsko vijeće Haaškoga suda nije zaključilo niti da u Oluji nije bilo zločina, niti da nije postojalo zločinački pothvat dijela hrvatskoga državnog vodstva, kojim je potaknuto nečovječno ponašanje i bijeg srpskog stanovništva, a nakon toga sprečavan njihov povratak. Sud je samo zaključio kako nema dokaza da su Gotovina i Markač bili dijelom tog zločinačkog pothvata, a da bi načelo pravednoga suđenja bilo narušeno ako bi, nakon što tužilaštvo nije dokazalo njihovo sudjelovanje u zločinačkom pothvatu, suci ustvrdili da postoji njihova alternativna odgovornost – ona zapovjedna. Zato presuda dvojici generala ne utječe na poziciju srpske nacionalne zajednice. Njoj, međutim, mogu ozbiljno štetiti pogrešne interpretacije te presude, koje dolaze i iz Zagreba, i iz Beograda, ali i iz manjinske političke klase. Očito je da će presuda otežati bilateralne odnose Hrvatske i Srbije, ali krivica za nape- tost u odnosima ne leži na sucima drugostupanjskoga haaškog vijeća, nego isključivo na onima koji pogrešno interpretiraju presudu. Zategnuti odnosi među državama, onom matičnog naroda i onom u kojoj manjina živi, pak, nikad ne utječu povoljno na položaj niti jedne nacionalne manjine. Obje sukobljene države na neki način „raslojavaju“ manjinu i u uvjetima „podijeljene lojalnosti“ otežavaju život svakom pojedincu. Napetost, uspostavljena ovoga puta, čini se, međutim, ozbiljnijom od onih koje su se događale u prethodnim razdobljima. Neki akteri, pripadnici manjinske političke klase, posve neodgovorno uspostavljaju analogiju današnjega manjinskog položaja s onim iz devedesetih godina. Analogije u politici nikad nam ne pomažu bilo što razjasniti, a ove, kojima je namjera izazvati šok i zaoštriti problem, uvijek su samo činjenje štete. Kad se govori o položaju manjine, uvijek je nužno rabiti politički korektan govor, voditi računa o tome da se ničiji osjećaji nepotrebno ne povrjeđuju, da se ne krhaju fragilni međuljudski odnosi u dijelovima zemlje gdje manjina živi izmiješano s nacionalnom većinom. Zato stvaranje analogije današnjega položaja manjine i onoga iz vremena rata može biti samo dio krajnje neodgovornog diskursa, kojim se nastoji stvoriti problem, a ne samo upozoriti na njega. Devedesetih godina Hrvatska i Srbija bile su međunarodno izolirane, imale su autoritarne nacionalističke režime koji su svoj legitimitet crpli iz rata i dubokog sukoba dviju nacija. Temeljni mehanizmi zaštite individualnih prava u takvom autoritarnom poretku nisu funkcionirali, pravosuđe je bilo u kolapsu, država nije obavljala niti svoj temeljni posao „noćnog čuvara“ - nije branila niti živote niti imovinu svojih „podanika“. Nisu bili uspostavljeni nikakvi mehanizmi temeljne ravnopravnosti, a o mehanizmima kolektivne zaštite nitko nije niti razmišljao. Međunarodni instrumenti zaštite ljudskih prava bili su sporadično efikasni, što 4 Piše: DAVOR GJENERO znači da su možda zaštitili nekog pojedinca, ali svakako nisu bitno doprinijeli uspostavljanju sigurnosti u društvu. Danas je Hrvatska pod međunarodnim nadzorom, kao politički integrirana država. Sustav manjinske zaštite relativno je dobro postavljen, a za nju se odvajaju relativno velika proračunska sredstva. Naravno, sve to ne znači da je manjinska zaštita i stvarno efikasna, a da ta sredstva odlaze za realne manjinske interese. I dalje je upitna temeljna održivost manjinske zajednice. Iako je sustav postavljen tako da se zasniva na trima stupovima, dvama političkim i jednom građansko-društvenom, posredstvom stranačkog utjecaja sva su tri stupa, kad je riječ o srpskoj zajednici, dovedena pod jedinstveni nadzor i postrančena. Zbog interesa političke klase zapostavljaju se regionalni aspekti manjinske zaštite, premalo se radi na obrazovanju mladih generacija pripadnika manjinske zajednice, zapostavlja se pitanje korištenja manjinskim jezikom i pismom u komunikaciji s javnim vlastima. Regije tako gube dio svog identiteta, onoga koji bi im trebala doprinositi tradicionalna nastanjenost srpske zajednice u tim dijelovima zemlje. Politička klasa, pak, umjesto da se oslanja na prava koja proizlaze iz Ustavnoga zakona, cjelokupnu zgradu manjinske zaštite u Hrvatskoj nastoji graditi na sustavu Erdutskoga mirovnog sporazuma, koji maksimalizira dobiti manjinskoj političkoj klasi i omogućuje joj da održava sustav getoizacije manjine, barem u Podunavlju, i svoj utjecaj zasniva na održavanju sukoba smanjenog intenziteta između manjinske zajednice i većinskog naroda. Za održavanje takve politike oslobađajuća haaška presuda Gotovini i Markaču došla je kao naručena. Naravno, popraćena pogrešnom interpretacijom o sudskom negiranju zločina nad Srbima i tvrdnjom da Haag nastoji prikriti etničko čišćenje i zločine koji su počinjeni nad pripadnicima srpske zajednice. ■ IDENTITET/ BR. 172 / 2012. aboliranje zločina Nema malih sramota Č Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ ija je žrtva veća? Dolazi li se do odgovora brojanjem i usporedbom dobivenih brojeva? Je li uistinu primjeren način govora o žrtvi/žrtvama onaj koji ih svodi na brojeve i njima ih uspoređuje? Može li ikoja pojedinačna žrtva biti veća od neke druge? To je gotovo nemoguće odlučiti, jer svakome onom tko je sam žrtva njegova je žrtva i subjektivno i objektivno najveća. Što je pak s nečijim žrtvama, onima čije je stradanje ožalostilo nekoga bliskog? Majku, oca, kćer, sina, susjede, prijatelje… I države imaju svoje žrtve. Domovine osobito. Njima su žrtve, na koje polažu pravo slijedom građanskog statusa u državi i nacionalne pripadnosti, apstraktne. Države ili domovine, i same su apstraktne. One, naravno, svoje građane ne poznaju ponaosob, već se o njima govori zbirno, oni su brojčani, statistički podatak s nekim osnovnim karakteristikama: žene, muškarci, djeca, s vjerskom i etničkom pripadnošću, mjestom rođenja i boravka. U trenucima velikih razaranja, bili to potresi, poplave ili neka prirodna kataklizma, ili pak međudržavni ili međuetnički konflikti, pri čemu padaju ljudske žrtve, one su, i za sve sudionike osim osobno bliskih, žalosna statistika. Pa ipak, brojevi, ma koliko to surovo djelovalo, imaju značenje, osobito kada se radi o ratnim sukobima. Uistinu nije ni približno isto govorimo li o jednoj, dvjema, pa i o desecima žrtava s jedne, ili o tisućama s druge strane, kao što nije isto govorimo li o agresorima i onima prema kojima je agresija uperena. Međutim, ne funkcionira pojednostavljena formula prema kojoj je samo država koja napada drugu jedini agresor kriv za sve žrtve u sukobu. Točnije, agresor i jest kriv za sve žrtve, s time da se i država koja je napadnuta može IDENTITET/ BR. 172 / 2012. i sama preobratiti u agresora prema dijelovima vlastite populacije i prema zarobljenicima. Ta je, maločas spomenuta, formula toliko puta i u pravilu demantirana kroz povijest da to jedva treba posebno obrazlagati. Istovremeno, države, a osobito domovine, uglavnom vide i računaju samo žrtve na svojoj strani, i to bez obzira na to jesu li napadnute ili su same agresori. Upravo zbog svih ovih, i još mnogih drugih pitanja na ovu temu, zbog žrtava pojedinačno i posebno i zbog ljudskosti uopće, odgovore treba tražiti pažljivo i osobito ne brkati razine. Što se nažalost i uglavnom događa; da li zbog neznanja i nepažljivosti ili namjerno, u konačnici je svejedno. Jer se, u deklariranoj namjeri da se o žrtvama govori objektivno, njima u stvari manipulira i jezivo licitira. Neki dan Ivica Šola, katolički intelektualac iz Osijeka, u jednoj je televizijskoj raspravi izjavio sljedeće: Odajući načelno poštovanje svakoj žrtvi, u vezi s ubojstvom dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, koje su tijekom rata počinili u Zagrebu pripadnici Hrvatske vojske, zavapio je, međutim, zašto se toliko ističe taj slučaj kad se zna da je u Vukovaru bilo na desetke takvih slučajeva. Čak ih je i nazvao ‘slučajevi Zec’. Uvođenje Vukovara, patnji i žrtve njegovih građana, dugotrajne agonije grada prilikom agresije jugoslavenske vojske i srbijanskih paravojnih organizacija, i napomena da je bilo sličnih konkretnih slučajeva poput onoga zagrebačke obitelji Zec, ima sasvim određenu funkciju. Naime, masovnost žrtve građana Vukovara postavljena je naspram pojedinog slučaja, u kojem je, konkretno, ubijeno troje ljudi, među njima i Aleksandra Zec, ukazujući bez sumnje na neporecivi brojčani nerazmjer. I to je činjenica. Međutim, da se i sama poslužim Voltaireovom 5 izrekom kako ‘samo prostaci raspravljaju o činjenicama, dok pristojni ljudi raspravljaju o interpretacijama’, okolnosti u kojima su stradavale sve ove žrtve, i vukovarske, i okolnosti pod kojima je stradala obitelj Zec, s više su aspekata vrlo različite. To, ponovo ističem, ne umanjuje bilo koju i bilo čiju pojedinačnu žrtvu. Vukovar je bio na prvoj liniji fronte, napadan mjesecima u nastojanju da se razori grad, da se njegove građane, ako ih se već ne može protjerati, pobije. Nasumično je granatiran upravo s tim ciljem, i oni koji su ga razarali nisu vodili ni malo računa o tome da je velik broj građana Vukovara koji se tamo zatekao srpske nacionalnosti. Dakle, rekli bi svi kojima je nacionalna pripadnost važnija od same ljudskosti, bili su tamo i ‘njihovi’, pa su tukli i po ‘svojima’. Okolnosti smrti Aleksandre Zec i njezine obitelji bile su prilično drugačije. Jedne su večeri naime, u njihov dom u Zagrebu došli pripadnici Hrvatske vojske; oca su ubili odmah, a majku i kćer odveli su u šumu pod Sljemenom, gdje su ubijene hicem u glavu. Zagreb, međutim, za razliku od Vukovara, nije bio na prvoj liniji fronte i u njemu je na djelu bila vlast koja je funkcionirala, koja je imala sve ingerencije, aparat i, naravno, dužnost koja iz njezine biti proistječe, da zaštiti svakog svog građanina i građanku. Uz digresiju da se ta ista vlast nije pretjerano angažirala niti da, usprkos ratnim okolnostima, građane Vukovara bolje zaštiti (mnoga su o tome svjedočanstva samih branitelja Vukovara), treba se upitati zbog čega je propustila zaštititi (malodobnu) građanku Zec i njezinu obitelj? Ako je i moguće, a itekako je moguće zamisliti da su si neki iz vojnih ili policijskih krugova uzeli pravo činiti ono što je mimo i protiv zakona države pa su tim istim ‘pravom’ pobili obitelj osvrt na slučaj oslobođenih generala Zec, kako je moguće da je vlast, kad već nije prevenirala zlo, propustila kazniti počinitelje, i čak je dopustila, dakle i omogućila, da i nakon toga počinitelji napreduju u službama, neki i vojnim, doguravši i do čina pukovnika? Na koncu konca, počinitelji su prekršili zakone te iste države, pa ispada da time država nije štitila niti samu sebe, to jest svoje zakone, koje je dužna provoditi i stajati iza njih. Ono o čemu se ovdje ipak radi jest da je Aleksandra Zec bila ‘njihova’, to jest Srpkinja, i to je ujedno i jedini razlog kako počinitelja da je ustrijele, tako i države da zločin ne kazni. Metodom brojanja i zbrajanja dovesti u vezu jednu žrtvu i desetke drugih, na način kako to čini Šola, ovu se jednu naizgled samo pribraja ostalima pa dobivamo dvadesetak i jednu, ili pedesetak i jednu... a zapravo se ipak traži olakšicu za ‘svoju’ stranu. Međutim, premda okolnosti u kojima su te žrtve pale ne razlikuje njih same kao žrtve, razlikuju se i postupci, i akteri, i naknadna značenja. U oba se slučaja radi o sramoti. Samo je pitanje tko se i gdje treba sramiti. Za branitelje Vukovara, za građane Hrvatske i za tadašnju vlast (ako zaboravimo njezino oklijevanje da pomogne Vukovarcima), nasilne smrti, žrtve brutalne agresije, tragične su ali nisu sramotne. Žig sramote za njih, za svaku pojedinačnu žrtvu, nose počinitelji i njihovi nalogodavci, i na njima je, jednako kao i na građanima u čije su ime ti zločini počinjeni, da s tim žive. Za smrt Aleksandre Zec sramota pada na Republiku Hrvatsku i na sve nas, njezine građane, koji se, očigledno, ne znamo s tim nositi. Jer Republika Hrvatska je propustila zaštititi svoju građanku i našu sugrađanku, i ne samo da je nije tada zaštitila, već je abolirala počinitelje od svake krivnje. Budući pak da živimo u toj državi, kojoj smo kao građani dali pravo da upravlja i postupa u naše ime, s njom dijelimo sramotu i ona pada na svakog od nas jer je djelovala i u naše ime, u ime svakog pojedinog. Radilo se o jednom ili stotinu sličnih slučajeva, sramota za takvo (ne)činjenje uvećavat će se većim brojevima, ali neće nestati s manjima. Nema malih sramota kad je i jedan ljudski život u pitanju. To bi svaki građanin morao, ako već ne znati, onda naučiti. Osobito intelektualci. I to katolički.■ Samo budale zločine nakon Oluje mogu nazivati „mrljama“ Nekoliko sati prije izricanja pravomoćne presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču na Facebooku sam objavio slijedeći tekst: ‘’Mom prijatelju Draganu Pjevaču, čija je majka Boja ubijena u Medačkom džepu ili Jovanu Beriću (jer Marija i Radivoj Berić, njegovi roditelji, likvidirani su iz vatrenog oružja na pragu svoje kuće u Varivodama, 28. rujna 1995. godine, 50 dana nakon Oluje), želim kazati danas, nekoliko sati prije izricanja pravomoćne presude generalima Gotovini i Markaču, da ima nas u Hrvatskoj koji ratne zločine nakon Oluje i, općenito, u Domovinskom ratu, ne nazivamo ‘mrljama’ jer samo budala to može činiti Dočekali smo i to da radikalna hrvatska desnica žali što general Ante Gotovina nije ostao u zatvoru u Scheveningenu. Optužuju Gotovinu da je izdao njihovu stvar. A, znate što je to ‘’njihova stvar’’? To je najopskurniji nacionalizam i šovinizam. Ti likovi koji napadaju Gotovinu su zataškavali, onda veličali, a potom i pravdali ratne zločine. Ja pak ne mislim da su generali Gotovina i Markač kandidati za oltar. Samo mislim da su imali veliku sreću što je Carla del Ponte sastavila jako lošu optužnicu, koju su Meron i kolege lako srušili, a zbog čega bi Gotovina i Markač, Piše: DRAGO PILSEL 6 naravno, daleko od očiju javnosti, mogli Carli zapaliti svijeći ili platiti misu. Inače bi ovi naši hrvatski fašisti još dalje muzili državu jašući na valovima ratne epike. A Gotovina i Markač nisu ušli u moj kalendar svetaca jer nisu pokazali dovoljan pijetet prema žrtvama koje su se dogodile u njihovoj zoni odgovornosti. Svejedno, priznajem Gotovini da je pomaknuo, svojim držanjem i izjavama nakon oslobađanja, hrvatsko društvo prema centru i desničarima uzeo važnu temu. Zato se valjda i u tajnosti susreće sa Zoranom Milanovićem. Elem, nekoliko sati prije izricanja IDENTITET/ BR. 172 / 2012. pravomoćne presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču na Facebooku sam objavio slijedeći tekst: ‘’Mom prijatelju Draganu Pjevaču, čija je majka Boja ubijena u Medačkom džepu ili Jovanu Beriću (jer Marija i Radivoj Berić, njegovi roditelji, likvidirani su iz vatrenog oružja na pragu svoje kuće u Varivodama, 28. rujna 1995. godine, 50 dana nakon Oluje), želim kazati danas, nekoliko sati prije izricanja pravomoćne presude generalima Gotovini i Markaču, da ima nas u Hrvatskoj koji ratne zločine nakon Oluje i, općenito, u Domovinskom ratu, ne nazivamo ‘mrljama’ jer samo budala to može činiti. A budalama, na našu veliku žalost, obiluju ne samo Hrvatska već i druge zemlje u regiji. Pošto mediji bruje o tzv. molitvama tzv. katolika za ‘’pravednu’’ odluku suda, a jedva da i spominju žrtve, ja ne želim ići na počinak, a da ne kažem ovim ljudima i svima onima koji su izgubili nekog voljenog usred ratnog zločina kojeg su počinili Hrvati - žao mi je. Od srca mi je žao i ja bih sasvim drugačije postupio da uređujem, recimo, Informativni program HTV-a koji ovih dana osramoćuje, još jednom, moju profesiju. Žao mi je za vašu bol. I mislim da ju mogu dokučiti jer moja mama žali za izgubljenim (nestalim) sinom i zato jer su mi u srcu jako prisutni i svi oni koji su stradali od srpske ruke. S vama sam i zato jer ne mogu pojmiti zločin, relativiziranje zločina ili veličanje zločinaca i zločinačke politike. Želim, Dragane i Jovane, da znate da u Hrvatskoj imate srodnih duša. I da nismo svi hulje. Mir i dobro. Odmah nakon saznanja da su generali oslobođeni objavio sam pak ovo: ‘’Današnje oslobađajuće odluke za generale Gotovinu i Markača, koje su veliko olakšanje građanima RH, ne bi smjele biti prepreka toliko potrebnom suočavanju s istinom o prošlosti i učenju lekcija iz prošlosti. Krajnje je vrijeme da se Hrvatska okrene budućnost, stoji u izjavi iz ureda bivšeg predsjednika Mesića. Tomu imam dodati da sam ispravno odlučio kada sam kritizirao haške istražitelje koje su me ispitivali i kada sam preko nizozemskog lista Handelsblatt kazao da neću svjedočiti i da imaju moje članke i rezultate istraživanja dok sam bio u HHO-u. Hoće li sada konačno RH krenuti kažnjavati IDENTITET/ BR. 172 / 2012. GOTOVINA I MARKAČ MOGU ZAPALITI SVIJEĆU CARLI DEL PONTE Tužiteljstvo je igralo, kako je rekao Nobilo, va bank, na jednu kartu, na onu o prekomjernom i nedozvoljenom granatiranju sa ciljem da se proizvede masovni egzodus Srba. Palo je to, palo je sve. Da je optužnica bila pisana za odgovornost zbog zapovijedanja nad tim i tim jedinicama, koje su tada i tada na tom i tom mjestu počinili znamo već što, priča bi bila sasvim drugačija. prave zločince u ‘našim’ redovima?’’ DRAGANOVO PISMO Ponovimo gradivo: petočlano Žalbeno vijeće koje je oslobodilo generale Antu Gotovinu i Mladena Markača činili su suci Theodor Meron, Fausto Pocar, Mehmet Güney, Paul Robinson i Carmel A. Agius. U manjini su ostali suci Pocar i Agius koji su se u protivili odlukama Merona, Güneyja i Robinsona o poništavanju presude za prekomjerno granatiranje i udruženi zločinački pothvat te oslobađanje Gotovine i Markača. Ja ne bih špekulirao što je to motiviralo Pocara i Agiusa da glasaju kako jesu, ali znam zašto su Gotovina i Markač oslobođeni. Zapamtite to dobro, rekao sam tada, kada vam prođe euforija (euforija koja ne pokazuje nužno potrebne osjećaje pijeteta prema ubijenim civilima): ne zato što ne bi bili krivi imajući u vidu koncept zapovjedne odgovornosti, već isključivo zato jer je Tužiteljstvo 7 igralo, kako je rekao Nobilo, va bank, na jednu kartu, na onu o prekomjernom i nedozvoljenom granatiranju sa ciljem da se proizvede masovni egzodus Srba. Palo je to, palo je sve. Da je optužnica bila pisana za odgovornost zbog zapovijedanja nad tim i tim jedinicama, koje su tada i tada na tom i tom mjestu počinili znamo već što, priča bi bila sasvim drugačija. Važno mi je da je narod dobio to olakšanje koje smo jučer doživjeli. Bilo je potrebno. Jako! Iskreno vjerujem da Gotovina i Markač ne mrze Srbe i da im nisu željeli zlo. Ali istina je i to da nisu mrdnuli nakon počinjena zla. Kao ni gotovo cijela Hrvatska. Dobio sam, u vezi tih napisa, pismo Dragana Pjevača, kojeg spominjem na početku ove kolumne, a čija je majka zvijerski ubijena u Medačkome džepu. Piše ovako: ‘’Dragi Drago, hvala Ti na onom što si napisao na fejsu. Vidio sam tek večeras. Cijeli dan sam kod kuće, pri- osvrt na slučaj oslobođenih generala jatelji i rodbina zovu. Pokušavam nešto napisati i nikako mi ne ide. Gledam na TV euforiju i šok oko presude. Uvaženi generali, uvaženi predsjednik Tuđman, uvaženi ministar odbrane Šušak... Svi danas odoše za sva vremena u povijest. Šta je sa zločinima? Opet niko nije kriv.... Svi u Hrvatskoj koji su nekog izgubili znaju kako boli nepravda. Neki kao Ti Drago će to reći, priznati, podijeliti, razumjeti tugu i bol drugih, a mnogi drugi neće. Cijeli dan mi ne izlazi iz glave jedan čovjek koji mi je došao u kancelariju sredinom maja ove godine. Vidno uznemiren, sjeo je na stolicu, rekao da se zove Mile i započeo svoju priču.... Na početku akcije Oluja u jednom selu oko Knina, prilikom bježanije (takozvane) vojske, (takozvane) RSK, svratio je kući u selo po roditelje. Selo je već bilo puno hrvatske vojske. U dvorištu kuće su bila trojica hrvatskih vojnika sa maskama na glavi. Pred kućom su mu bili otac, majka i baka (očeva majka). On je imao pušku i gledao je iz grmlja kako mu vojnici vežu oca i odvode ga u kuću. Kuću su zatim zapalili. On nije napravio ništa. Majka i baka su ostale žive, a zlikovci su otišli nakon svog ‘herojskog’ djela. A TKO JE KRIV? Čovjek je drhtao dok mi je ovo pričao. Rekao sam mu iskreno, da je trebalo puno više snage da ne puca, nego da puca jer bi sa pucanjem potpisao smrtnu presudu za majku, baku i njega samog. Malo se smirio. Rekao mi je da je svjedočio u Hagu i pitao da li mogu, kao advokat, pomoći da se pronađu krivci ili da dobije neku odštetu za zlo koje je preževio. Obratio se Hrvatskoj državi, ali odgovora nije bilo (vjerojatno ću mu moći reći dobru vijest po pitanju naknade jer su predsjednici Republike i Vlade danas obećali da će hrvatska država pomoći svim žrtvama). Dva pitanja koja me ceo dan muče su: Da li su oslobođeni hrvatski generali odgovorni za zločine tokom same operacije Oluja? Da li su uvaženi gospodin predsjednik Tuđman i gospodin ministar odbrane Šušak naredili progon Srba? Na žalost oba odgovora su da. U zoni odgovornosti generala su se desili strašni zločini, pljačke, paljenje kuća i gospodarskih zgrada (da se ljudi nemaju gdje vratiti). Ovo je poznati i dobro izvježbani recept svih zaraćenih strana ex Yu. Niko za to nije odgovarao. Dakle to je bilo nešto što je dopušteno (ili prešutno naređeno). Predsjednik i ministar nisu izrekom naredili progon Srba, ali su jasno svojim postupcima dali do znanja da je to poželjno. Dokaza za ovo ima mnogo, ali najočitiji argument je desetogodišnje sprečavanje povratka izbjeglih Srba u Hrvatsku nakon rata, odnosno nekažnjeno ubijanje nekih od njih koji su se vratili. Po Hrvatskoj sad slijede euforije i slavlja. Vidim večeras da se priča i o sporadičnim zločinima nad srpskim civilima koji su ukaljali slavnu pobjedu. Napokon će se nekog pravosnažno osuditi i za zločine nad Srbima u akciji Oluja. Onaj zločin o kome sam večeras pisao, pošto su dečki bili u ‘patriotskom zanosu’ po dosadašnjim kriterijima (Koranski most), vredi oko četri godine, sa dobrim vladanjem - godina i pol manje. Sad zaista znam da sam bio sretan i da mi se to nije samo činilo, kad sam proljetos pročitao u novinama da je Apelaconi sud u Beogradu jednom zločincu, koji je u Banskim Kovačevcima na Kordunu, ubio i bacio pet staraca (Hrvata) u bunar - preinačio kaznu zatvora sa 15 na maksimalnih 20 godina zatvora. Tu drugostepenu presudu su izrekli ti ‘zloglasni, primitivni i nekulturni’ Srbi u Beogradu. Većina onih koji su komentirali ovo je pozdravila ovu presudu. Negativne reakcije uopšte nije bilo. Želim, Drago, da to doživimo i u Hrvatskoj. Da li će ova Haška presuda dati snage onima koji su do sad ćutali u Hrvatskoj da progovore? Da dignu glas protiv zločina? Da ne gledaju samo svoja posla i da se ne boje? Ima ovdje jedna humoristička serija, Crna Gruja, parodija na srpsko junaštvo, Karađorđa i borbu protiv Turaka. U jednom trenutku (kad su se Srbi nešto svađali), Crni Đorđe ustaje i drekne: ‘Braćo Srbi, budimo ljudi, iako smo Srbi’. Mislim da ova šala vredi za sve nas na prostorima EX YU. Svi mi koji se borimo za normalne odnose među ljudima ne smijemo stati. Pijanstvo je divna stvar, ali bortanje baš i nije. (Jedan moj prijatelj zna da kaže: Kad bi faza otrežnjenja bila kao i faza opijanja, ja bi uvijek pio!!!). Euforija oko ove presude će proći. Treba živjeti, raditi i sarađivati među narodima EX YU. Ima još puno posljedica rata koje 8 treba riješiti. Srdačno. Dragan’’. GOTOVINA NIJE MORALNA VERTIKALA Što odgovoriti Draganu?! Čak i profesori s Fakulteta političkih znanosti papagajski ponavljaju da je Ante Gotovina moralna vertikala. Don Ivan Grubišić je pored njega, ono, ništa. Meni to Gotovina nije, ne samo zbog svog CV-a već zbog toga što je pobjegao, što je Hrvatsku držao taocem tolikih godina... Ali, povrh svega, jer je znao za zločine počinjene tokom i nakon ‘’Oluje’’, naročito za masakriranje najmanje 181 Srba kod Mrkonjić grada tijekom operacije Južni potez, u BiH, 10. listopada 1995., operacijom kojom je koordinirao iz Šipova, a da ništa nije poduzeo. On je za mene, kriv po zapovjednoj odgovornosti, ma da mu to u Hagu nije dokazano, prvenstveno, ponavljam, zbog lošeg rada Tužiteljstva, što sam u brk rekao istražiteljima koji su dva dana sa mnom razgovarali u ljeto 2007. u Zagrebu, ne zbog toga što bih ja želio zatvor za Gotovinu već jer sam zagovarao pravdu za ubijene. Meni je moralna vertikala, on, Dragan Pjevač, sin ubijene Boje, odvjetnik koji je morao otići u Beograd, jer prašta, jer želi dobro Hrvatskoj, jer pomaže izbjeglicama, jer svjedoči u korist mira i pomirenja, jer je odlučio postati mostom suradnje i jer nije dozvolio da u svom srcu bude mjesta nacionalizmu, preziru ili željama za osvetom. Dapače, sve suprotno od toga. Dragan kaže ovako: ‘’Ja nemam problema sa ubicom moje majke. Svoju tugu isplačem. Imam svoj mir jer nisam nikom ništa loše učinio. Kakav je mir onih koji su ubijali? Njihov život je dovoljna kazna za njih. Ja imam problem sa ubicama u kravatama. Onima koji su planirali ratove, puštali s lanca krvoloke, onima zbog kojih je ubijeno oko 200.000 i raseljeno više od dva miliona ljudi. Oni su svuda oko nas, samo su se presvukli u odela i čekaju sledeću priliku. Zato ih što pre treba privesti pravdi’’. On, želim reći, služi miru. Aktivan je u radu nevladinih organizacija koje se bave sudbinom nestalih i ubijenih. Izabran je za predsjednika Upravnog odbora ‘’Koordinacije srpskih udruženja porodica nestalih lica sa prostora bivše Jugoslavije”. Član je UO Udruženja Suza i Koalicije Za Rekom.■ IDENTITET/ BR. 172 / 2012. povratak imovine Piše: RADOJE ARSENIĆ V „Privrednik“ nikako do svoje imovine raćanje u vrijeme nacionalizacije oduzete pozamašne imovine Srpskom privrednom društvu „Privrednik“ sve više postaje svojevrsni Rašomon, u kojem su svi akteri zdušno za to da se ovo pravedno okonča i nekadašnji vlasnik ponovo dođe do svoje imovine, ali se ništa u tom smislu ne pomjera s mrtve tačke. Ovu neobičnu priču detaljno nam je razložio jedan od njenih glavnih aktera i pokretača prof. Slobodan Uzelac, u proteklom mandatu potpredsjednik hrvatske vlade kao predstavnik srpske zajednice, a sada građanin izvan politike koji nastavlja sa svojim naučnim i pedagoškim radom u svojoj struci. „Privrednik“ je, podsjeća ukratko Uzelac, zadužbina koju je 1897. u Zagrebu osnovao Vladimir Matijević u cilju stipendiranja talentiranih a siromašnih učenika i studenata u to vrijeme iz svih krajeva austro-ugarske carevine u kojima su živjeli Srbi. Okupio je u tu svrhu ugledne zagrebačke Srbe i osnovao fond pod svojim imenom, koji je u sljedećih 40-ak godina (umro je 1937.) stipendirao oko 40.000 učenika i studenata i time pomogao da se djeca iz siromašnih seoskih sredina domognu novih civilizacijskih izazova. „Kada je 1941. došla „NDH“ to se razbježalo, većina tih privrednika je završila u Novom Sadu, a 1945-46 dogodila se nova tragedija - sva imovina Privrednika je konfiscirana. Istina, dio te imovine je dan SKD Prosvjeti, koja je osnovana 1944. u Glini“ – kaže Uzelac i napomnje: „Podsjetiti ću zašto je osnovana: osnovala je partija, Centralni komitet Hrvatske, kao tada dokaz jednom rojalističkom, pročetničkom pokretu koji je pokušao ostvariti utjecaj na prostoru Korduna i Banije gdje je tokom NOB-a narod listom bio uz partizane, da partizani brinu o Srbima da ne budu ni ana- IDENTITET/ BR. 172 / 2012. cionalni ni ahrišćanski. Naravno da je to bila zapravo prevara, jer Prosvjeta je vrlo brzo prerasla u neko narodno sveučilište, a onda rasla i propadala s Maticom hrvatskom da bi bila dokusurena 71-72. godine kao pandan Matici hrvatskoj. Činjenica je, dakle, da je imovina Privrednika konfiscirana i podržavljena, i ona je i sada u vlasništvu države.“ „Privrednik“ je obnovljen 1993. i odmah je zatraženo vraćanje oduzetih nekretnina, zgrada, stanova i poslovnih prostora u Zagrebu i više gradova po Hrvatskoj, ali se do sada u tome ništa nije promijenilo. Uzelac dalje kaže: „Kad sam bio potpredsjednik vlade od prvog dana sam nastojao da se vrati imovina svima, od izbjeglica do institucija i privrede, pa tako i imovina Privrednika. Moram reći da je raspoloženje unutar HDZ-ove vlade da se to vrati ipak postojalo, a najviše spremnosti pokazala su oba tadašnja ministra pravosuđa, najprije Ivan Šimonović, a zatim i Bošnjaković. Šimonović mi je rekao da će pomoći u tome, ali da tu ima jedan problem - da Privrednikovu imovinu istovremeno potražuju tri srpske institucije: uz Privrednik još Srpska pravoslavna crkva i Srpsko kulturno društvo Prosvjeta.“ SPC je, objašnjava Uzelac, imala uporište u svom zahtjevu, jer prema nekadašnjem i sadašnjem Statutu „Privrednika“ u slučaju da prestane s radom njegova imovina ide Crkvi. Da je treba vratiti, kaže naš sagovornik, složio se i premijer Sanader, ali mu je zajedno s ministrom Šimonovićem rekao „dajte se vi Srbi najprije između sebe dogovorite kome to treba da pripadne i nemojte nas tjerati da u tome arbitriramo“. „Od tada pa dalje ja sam pune tri godine nastojao približiti stavove rukovodstva Privrednika, Crkve i Prosvjete da oni zajedno, dogovorno zatraže taj povrat“ – kaže Uzelac i dodaje: „To sam uspio tek potkraj svog mandata, kada je 9 postignut sporazum i potpisano pismo namjere – odobrio ga je i mitropolit – u kojem stoji da se imovina koja je sada u državnom vlasništvu ima vratiti Privredniku, a ona koja je dana na korištenje Prosvjeti da ostane u njenom vlasništvu. Naravno, sve pod uvjetom da se njena namjena ne smije mijenjati, da mora biti u korist one prvotne misije Vladimira Matijevića. I takav je zahtjev otišao vladi.“ Kako se zbog postojećeg zakona imovina ne može vratiti instituciji koja je imala diskontinuitet u radu (što ne važi za one koje su u vrijeme svoje zabrane djelovale u korist hrvatske nezavisne države, što se baš ne može očekivati od neke srpske organizacije), u vladi je odlučeno da se oduzeta imovina pokloni „Privredniku“, kao što je već urađeno s hrvatskim društvom „Napredak“, kojem je tako vraćena zgrada na uglu Bogovićeve i Gajeve ulice.O tome je na svojoj posljednjoj sjednici zaključak donijelo Upravno vijeće Agencije za raspolaganje državnom imovinom, ali je zatim došlo do smjene vlasti i – kaže Uzelac – kako tada, tako i danas. Poslije nekoliko mjeseci, već kao građanin bez političke funkcije, Uzelac je otišao do prvog potpredsjednika nove vlade R. Čačića i objasnio mu cijelu ovu priču. „Čačić je reagirao vrlo pozitivno i rekao da mu predloženo rješenje izgleda sasvim logičnim, podržao nas je i predsjednik Josipović, ali stvar se i dalje ne miče s mrtve tačke. Zna se i zašto“ – kaže Uzelac i navodi da je do njega nedavno stigao glas da se to blokira iz vrha SNV-a. „Valjda se misli da ta imovina umjesto da se vrati vlasniku, Privredniku ili Srpskoj pravoslavnoj crkvi, treba da se političkom odlukom vrati Srpskom narodnom vijeću, a onda će SNV po političkim kriterijima dijeliti onome kome misli da treba“ – uvjeren je Uzelac.■ zona zabranjenih letova Jim Jones među Srbima Za zločine nad Srbima u Hrvatskoj kriva je sekta Peoples Temple, osnovana još davne 1955. godine u američkoj državi Indiana, koja je dio srpskog stanovništva pretvorila u piromane samoubilačkih sklonosti, a kokošarima kao njihovim glavnim egzekutorima dala predsjedničke ovlasti O Piše: MILAN JAKŠIĆ dluka Žalbenog vijeća Haškog suda da u vrijeme Oluje nije bilo zločina iza kojih bi stajao režim Franje Tuđmana: deportacije i progona srpskog stanovništva, masovnih ubojstava, paljenja i rušenje sela i drugih naseljenih mjesta - ponukala me da ponovo odem u Zapadnu Slavoniju, na područje Psunja i Papuka, kako bih još jednom pročeprkao po sjećanjima tamošnjih Srba povratnika na njihovu tragediju. Rekli su mi prije tri godine da su 29. oktobra 1991. godine evakuirani iz 26 sela koja su nakon toga zapaljena. Govorili su mi i o nestanku svojih suseljana, mahom starije dobi, koji nisu htjeli u izbjeglištvo… A ovih dana iz Haga i njima stiže poruka - ne budalite i ne izigravajte žrtvu. Pogrom nad tim ljudima kasnije sam doživio kao trening za neke druge slične događaje. Jer ako nitko nije odgovaran za taj zločin zašto bi onda četiri godine kasnije bilo tko odgovarao za zločine u vrijeme i neposredno nakon Oluje? Nekako sam cijelo vrijeme do sada povezivao ta dva primjera. Prije svega u metodološkom smislu jer sam uvijek smatrao da zločine takvih razmjera netko treba organizirati. Jesu li možda takvu stratešku podudarnost osmis- liti pojedinci fokusirani u vrijeme pljačke na vešmašine i pribor za jelo? Ili možda kokošari, kako penzionirani hrvatski političar Zdravko Tomac objašnjava zločine nad Srbima na kraju proteklog rata? Ako je u ovom slučaju nešto završilo na isti način kako je i počelo onda je valjda tako i počelo kako bi imalo jednako takav završetak. Kako posljednja haška presuda, koliko god gromoglasni bili odjeci na nju, nekako sve to pokriva – žrtve pretvara u piromane samoubilačkih sklonosti, a kokošarima daje čak i predsjedničke ovlasti – odlučio sam ponovo otići podno slavonskim šuma kako bih se na licu mjesta uvjerio nisu li to možda Srbi povratnici u 26 evakuiranih i popaljenih sela svoju nesreću, zapravo, odsanjali, kao i njihovi zemljaci u Krajini; ispričavši mi prije tri godine bajke koje nemaju veze sa staračkom mudrošću jednog Theodora Merona, predsjednika Žalbenog vijeća Haškog suda. ČETNICI I AGRARNA REFORMA Rekoše mi o evakuaciji iz svojih sela „zbog namjere četnika iz okolnih šuma da ih pobiju“, kako im je to protumačila hrvatska vlast, a sada me dočekaše sa pričom o misionaru iz Zagreba koji im je ljetos objašnjavao psihologiju četništva u posebnim situacija- 10 ma. Rekao im je da se do sada četiri puta duhovno preobratio valjda na taj način pokušavajući omekšati svoje domaćine odbiju li preobraćenje svojih sjećanja na ratne godine. Zlu ne trebalo i zbog sebe samoga. Barem je tada to tako izgledalo. Evo kako je dotični gospodin seljacima podno Papuka i Psunja objasnio uzroke njihove tragedije: „Problem je u sistemu. Četnici su uvijek bili za kapitalizam, takva im je bila i Kraljevina Jugoslavija, a srpski narod je u većini još od Dimitrija Tucovića, vukao više u lijevo. Pošto je među komunistima najviše bilo Srba oni su odigrali ključnu ulogu u provođenju agrarne reforme iz 1945. godine kada je zemlja oduzeta velikim posjednicima, a to znači i brojnim uglednim srpskim familijama, te podijeljena seljacima uz obrazloženje da je mali seljački posjed efikasniji od krupnog. Komunisti, a to znači opet u najvećoj mjeri Srbi, svoj su narod upropastili i sa prvim poslijeratnim seljačkim zadrugama koje su bile negacija tradicionalnog srpskog domaćinstva. Umjesto da njeguju običaj dobrog gazde koji se sa komšijama takmiči tko će imati ljepše konje i više dukata oko vrate svoje mezimice pred udaju, nakon izvjesnog vremena ponovo su pohrlili u neke nove zadruge. Bilo je samo pitanje vremena kada će svoje IDENTITET/ BR. 172 / 2012. domaćinstvo još jednom pokloniti Partiji i onda uoči sjetve i nakon žetve širom otvorenih očiju zuriti u lokalnog partijskog sekretara dok im bude na kapaljku dijelio pšenično i kukuruzno zrnje. A zrno kolektivizma nekako je najlakše nicalo u Slavoniji. Zbog ideološke ovisnosti više među Srbima nego Hrvatima pa zato tamo četnici dođoše do zaključka, barem kad je o području Psunja i Papuka riječ, kako najprije valja napasti svoje sunarodnjake. Napraviti reda u njihovim selima. Vratiti ih tradicionalnom domaćinskom ponašanju i izbiti im iz glave ideju o državi koja bi svima trebala jednako dati bez obzira koliko oni sami nešto korisno napraviti bilo za nju ili za sebe. Nisu se tada odlučili napasti Hrvate upravo zbog toga što je nadolazeća hrvatska država nudila drukčiji sistem od prethodnog socijalističkog.“ Baka Milica mi reče kako je bila prilično zbunjena pričom misionara iz Zagreba prije svega zbog ubojstva više od 40 njezinih sunarodnjaka, mahom starih ljudi, nakon evakuacije i paljenja srpskih kuća. Nitko ni među Hrvatima nije tvrdio da su to uradili četnici. A tko je onda?- upitala je baka Milica gosta iz Zagreba. Isto takvo pitanje slušamo i ovih dana povodom oslobađajuće presude za hrvatske generale. Gost iz Zagreba je i na to pitanje imao odgovor: „Sekta Peoples Temple, osnovana još davne 1955. godine u američkoj državi Indiana. Sektu je osnovao Jim Jones, ateist komunističke provenijencije. Bio je propovjednik ‘socijalnog evanđelja’. Zanimljivo, kao Dimitrije Tucović. Jones i njegovi sljedbenici opredijelili su se za poljoprivrednu proizvodnju koja u kapitalističkom okruženju nije mogla dati rezultate zbog deranja narodu kože porezima pa je zbog toga Jonesov projekt socijalističkog društva u prašumama Gvajane propao. Zbog toga je 914 članova te sekte izvršilo kolektivno samoubojstvo. Još tada, prije više od 30 godina, desilo se nešto što upravo ovog trenutka ima uzlaznu liniju. Opet zbog dugova, velike bankarske krize, tzv. loših kredita, hipoteka i beznađa koje je zbog toga zavladalo među ljudima, dakle, zbog kapitalizma - sve više je samoubojstva. Samo što dizanje ruke na sebe ovog trenutka upravo zbog sistema ličnih sloboda ima isključivo individualni karakter. Ne trebaju danas IDENTITET/ BR. 172 / 2012. Nakon Naredbe o evakuaciji hrvatske snage su popalile i opljačkale 26 srpskih sela u okolici Požege te ubile preko četrdeset uglavnom starijih mještana samoubojici saučesnici da bi odluku o izlasku iz života na simboličan način iskoristio kao otpor sistemu koji ga je iznevjerio. Kolektivistička ideološka matrica je poput one u Tri mušketira (kasnije četiri) Alexsandra Dumasa starijeg - svi za jednoga jedan za sve. Tako je bilo i 11 u prašumi Gvajane kao i pod šumama Papuka i Psunja. Kolektivna žrtva za sistem u kojem bi svi bili jednaki poruka je nadolazećim generacijama kako se sigurno na jednom mjestu ne bi toliko ljudi ubilo niti bi prije toga toliko svojih kuća zapalili da im ideja nije valjala“, zona zabranjenih letova SDF PODNIO KRIVIČNU PRIJAVU Srpski demokratski forum podnio je Županijskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu krivičnu prijavu protiv osam hrvatskih političara i pripadnika hrvatske vojske zbog zločina nad Srbima u zapadnoj Slavoniji 1991. godine. Na toj listi su: Ante Bagarić, predsjednik tadašnjeg Izvršnog vijeća opčine Požega i predsjednika kriznog štaba te općine, Miljenko Crnjac, komandant ratne 123 brigade hrvatske vojske, te Nikola Janković, Tomo Jelić, Drago Matošević i Šimun Miletić, općinski funkcioneri požeških civilnih i policijskih vlasti. SDF ih smatra odgovornim za masovni progon srpskog stanovništva iz 26 sela, ubojstvo 44 pripadnika srpske nacionalnosti i paljenje 616 kuća te 590 pomoćnih objekata. Da se u ovom slučaju radi o strategiji progona sa ciljem da srpsko stanovništvo nestane sa tog područja, kako je zapisano u krivičnoj prijavi, potvrđuje širenje spomenutog egzodusa na cjelokupno područje zapadne Slavonije. Srbi su napustili ukupno 184 sela koja su nakon njihovog odlaska mjesecima paljena i uništavana eksplozivom, dok su dva sela doslovno sravnjena sa zemljom. završio je misionar iz Zagreba svoju ispovijest među Slavoncima pa je sada za očekivati da će sličnu misiju uskoro obaviti i na Kordunu, Baniji, u Lici i Sjevernoj Dalmaciji. ZLOČIN U 26 SLIKA Deportacija, progon, ubojstva, paljevine, pljačka - zločini protiv Srba u masovnom obliku počela su još u okto- bru mjesecu 1991. godine na području Papuka i Psunja. O deportaciji, progonu, ubojstvima civila, paljenju cijelih sela i pljački na području Papuka i Psunja list „Feral Tribune“ obavio je svojevremeno temeljito istraživanje i seriju tekstova. Evo što je o tim zločinima nad Srbima napisano u tom listu. „Točno u podne 29. listopada 1991. godine počela se 12 provoditi naredba o evakuaciji 26 sela zapadnog dijela općine Požega koju jedan ranije donio Krizni štab. Naredba je bezbroj puta pročitana na lokalnom radiju, a pripadnici požeške Civilne zaštite, zajedno s jedinicama policije zaduženi za evakuaciju, istaknuli su na najprometnijim mjestima velike plakate s punim tekstom naredbe. Evakuacija IDENTITET/ BR. 172 / 2012. „svih građana, njihove imovine i stoke“ odnosila se na sela podno Papuka i Psunja u kojima je, isključivo, ili u velikoj većini, živjelo srpsko stanovništvo…“, zapisano je u „Feralu“. Također se dodaje kako je u naredbi navedeno da se ona provodi zbog akcija „četničkoterorističkih snaga i jedinica JA“, koje „sve više ugrožavaju svojim borbenim djelovanjem civilno stanovništvo“, pa se evakuacija nalaže „u cilju zaštite njihovih života“. Potom se navodi slijedeće: „U spomenutoj naredbi kao jedan od ‘rajona okupljanja’ u koji se trebaju javiti evakuirani stanovnici 26 sela, spominje se i Ivandol, samo stotinu metara udaljen od Oblakovca! Bilo bi zanimljivo čuti na osnovi čega je Krizni štab na čelu s današnjim županom Antom Bagarićem, koji danas hodočasti po skupovima podrške Mirku Norcu, procijenio da opasnost od ‘četničkoterorističkih snaga i jedinica JA’ prijeti Srbima u Oblakovcu, ali ne i Hrvatima u Ivandolu, samo stotinu metara niže uz istu cestu Nova Gradiška-Požega. I kako se dogodilo da je evakuirani Oblakovac, iz kojeg su tamošnji stanovnici Srbi, trebali preći među Hrvate u Ivandol, do temelja spaljen, a da je Ivandol ostao nedirnut. „Feral“ također analizira još jedan problematični dokument iz tog vremena: „ Zapovijed s naznakom ‘vojna tajna, strogo povjerljivo’ na čijem je kraju navedeno ime tadašnjeg zapovjednika, pukovnika Karla Gorinšeka i šifra ‘n uth’, tek se u nekoliko detalja razlikuje od naredbe koju je Krizni štab općine Slavonska Požega poslije tiskao i izlijepio po tamošnjim selima. U naredbi je, za razliku od zapovijedi, navedeno i selo Oljasi, koje je očito netko naknadno stavio na popis. Nadalje, u zapovijedi stoji kako se s njezinim sadržajem treba upoznati predsjednike kriznih štabova u navedenim selima, odnosno mjesnim zajednicama, te da prilikom evakuacije ‘treba uvažiti osobne želje građana navedenih mjesta’, tj. treba im omogućiti da se isele kamo žele. No, u dokumentu koji posjeduje ‘Feral’, u točki 3. stoji i odredba kako u slučaju kršenja zapovijedi – dakle ako se netko ne odazove evakuaciji, te se nakon roka od 48 sati zatekne na području navedenih 26 sela – ‘jedinice HV i policija IDENTITET/ BR. 172 / 2012. mogu otvoriti vatru bez prethodnog upozorenja’. Upravo ta odredba, čini se, poslije je na terenu široko primjenjivana“, komentira „Feral“ taj dokument. Reagirajući na Feralovo objavljivanje informacije o Zapovijedi Karla Gorinšeka, Anto Bagarić je optužio taj list da na „naslovnoj stranici objavljuje vojne tajne“. A „Feral“ mu je odgovorio: „Neka onda objasni kako su se plakati s vojnim tajnama o evakuaciji 26 sela mogli vješati po seoskim tarabama, banderama i gostionicama općine Požega, i kako se njihov sadržaj mogao višestruko čitati na valovima lokalnog radija“. Novinari Ferala obišli su sela na području Papuka i Psunja te provjerili što se sve događalo za vrijeme i poslije evakuacije: „Već u ranim popodnevnim satima 29. listopada 1991. godine duge kolone traktora, zaprežnih kola i poljoprivredne mehanizacije, automobila i stoke kretale su se prema istoku, u pravcu Požege. Civilna zaštita angažirala je pet autobusa za prijevoz ljudi, te pet specijalnih vozila kojima je prebacivana stoka. Za sve koji si sami nisu mogli osigurati smještaj bilo je predviđeno da se okupe u ‘rajonima prikupljanja’ u Ivandolu, Deževcima, Perencima, Tornju i Biškupcima. U naredbi je stajalo da iz kuća valja iznijeti samo ono najnužnije - prehrambene artikle, odjeću i obuću, posteljinu, sredstva osobne higijene, pribor za jelo, najnužnija sredstva rasvjete, zlatninu i novac, te dakako stoku. Prilikom napuštanja kuća, tvrdi jedan očevidac, ljudima je rečeno da ih dobro zaključaju i da će, kad se budu vratili, sve naći na svojim mjestima, onako kako su i ostavili.“ Potom slijedi osvrt na prve posljedice evakuacije: „Tako u službenom dokumentu o ulozi Civilne zaštite u Požegi stoji niz zanimljivih podataka, koji, kad se pažljivo iščitaju, daju jasnu sliku dogadjanja na tom prostoru. U tom dokumentu, u čijem je posjedu ‘Feral’, stoji da je za vrijeme evakuacije 26 sela izvučeno 376 goveda, 569 svinja i 167 ovaca. No, u razdoblju od 3. Studenoga 1991. – dakle nakon završene evakuacije, pa do 17. Ožujka 1992.. – Civilna zaštita je ‘predala na daljnje zbrinjavanje’ 2295 goveda, 3712 svinja, 1310 ovaca, 85 koza te 20 konja. Kako je i na koji način ‘zbrinuta’ spomenuta količina stoke, 13 ‘Feralu’ je kratko objasnio jedan od očevidaca: ‘Valja o tome pitati lokalne mesare’“. Feral prenosi i podatke Civilne zaštite u kojima se govori o ulozi te institucije od 5. januara 1992. u „sanaciji terena“ koji obuhvaća 26 spomenutih sela: „Uklonjeno je 1179 uginulih svinja, 292 goveda, 469 ovaca, 68 koza, sedam konja, tri srne, 27 lisica, 277 pasa, 194 mačke, te 1701 komad uginule peradi. Zanimljivo je da se u tom pedantnom popisu nigdje ne spominju ubijeni ljudi. A njih je, prema navodima svjedoka, oko sedamdesetak“, primjećuje Feral, te dodaje slijedeće: „Karlo Gorinšek potvrdio je u razgovoru za Feral kako je u krugu požeške vojarne vidio mnogo traktora, kombajna i poljoprivrednih strojeva. Rekao je da ne zna gdje su završila ta silna sredstva, no Feralovi sugovornici tvrde da su ona prodavana u bescjenje i da se solidan traktor mogao kupiti za nekoliko stotina DEM! I ne samo to - još jedno skladište ratnog plijena nalazilo se, prema navodima svjedoka, u obližnjoj tvornici ‘Remont’, koja se bavila sklapanjem traktora. Svjedoci tvrde kako je jedan stilski sat s njihalom završio u kući poznatog Požežanina, kako su opljačkane kosilice za travu poslije viđene na tratinama okolnih nogometnih igrališta, kako su iz evakuiranih sela izvožene cijele spavaće sobe, koje su poslije završavale u kućama nekih Požežana, kako je jedan član Kriznog štaba čak sakrio bakrenu oplatu koja je trebala biti postavljena na toranj pravoslavne crkve u jednom od evakuiranih sela…“ Kad su na vidjelo došli prvi podaci o ubistvima civila Ante Bagarić je izjavio da su to „mještani srpskih sela koji se nisu odazvali pozivu Kriznog štaba na evakuaciju već su svoju cjelokupnu imovinu na traktorima prevezli preko tada okupiranog Bučja i Okučana do Banja Luke, te se poslije uniformirani vratili na Psunj, priključili se postrojbama Banjalučkog korpusa i aktivno sudjelovali u ratnoj akciji 11. i 12. prosinca u kojoj su i poginuli“. A „Feral“ je zatražio od Bagarića da objasni: „Kako to da su pripadnici Banjolučkog korpusa imali i više od 80 godina, te da je među njima bilo i toliko žena“.■ suđenja & “suđenja” SLUČAJ HRASTOV: Krvavi obračun na Koranskom mostu pretvorio se u obračun hrvatskog pravosuđa sa pravdom i pravednošću 11 ubijenih, 2 zaklana, 2 ranjena, 20 godina suđenja, 4 godine zatvora vjerojatni je epilog masakra koji je hrvatski policajac Mihajlo Hrastov odlikovan za “junački čin u ratu” počinio na Koranskom mostu 1991. godine 14 IDENTITET/ BR. 172 / 2012. K Piše: NIKOLA CETINA oranski most u Karlovcu svakako će ostati zabilježen u analima ratovanja na ovim našim prostorima po neviđenom masakru 13 rezervista JNA dana 21. septembra 1991. godine. Toga dana jedinica JNA od 24 rezervista, aktivnih vojnika i starješina dobiva zadatak da iz Krnjaka odu u karlovačku kasarnu “Logorište” gdje su trebali pomoći u utovaru municije i tehničke opreme, te pripremiti kasarnu za napuštanje vojske. Na most je vojnim vozilima stigla jedinica pripadnika JNA koji su tamo zaustavili policajci MUP-a RH. Nakon višesatnih pregovora pripadnici JNA su se predali, nakon čega su izašli iz vozila, odložili naoružanje i na mostu podijeljeni u dvije grupe. Prva grupa zarobljenih vojnika JNA prevedena je u Policijsku upravu Karlovac, a potom u Zagreb. O sudbini preostalih zarobljenih vojnika JNA svjedoči i optužnica koju je 25. maja 1992. godine tadašnji zamjenik okružnog javnog tužitelja Dragan Novosel, koji je sada prvi zamjenik državnog tužioca Mladena Bajića, podnio Okružnom sudu Karlovac protiv Mihajla Hrastova koji je: „kao pripadnik posebne jedinice policije Policijske uprave Karlovac po primitku zadatka da sa svojom grupom čuva i preprati u prostorije Policijske uprave grupu vojnika koji su predali oružje, dolaskom na most preko rijeke Korane u Rakovcu, iako nisu bili neposredno ugroženi životi njega i drugih policajaca, najprije iz mitraljeza marke Ultimax pucao u vojnike, a kad su pali pucao im iz pištolja u glavu, pri čemu su uslijed mnogobrojnih strijelnih rana glave, trupa i udova umrli Jovan Sipić, Božo Kozlina, Nebojša Popović, Milić Savić, Milenko Lukač, Babić Nikola, Slobodan Milovanović, Svetozar Gojković, Miloš Srdić, Zoran Komadina, Mile Babić, Vaso Bižić i Mile Peurača, dok su Duško Mrkić i Svetozar Šarac dobili više pros- IDENTITET/ BR. 172 / 2012. Z PRESUDILI I TUŽITELJICI amjenica državne odvjetnice u Karlovcu Davorka NyeršKatušić dobivši upute o radu na slučaju Hrastov od županijske državne odvjetnice Ljubice FiškušŠumonja uvidjela je da joj profesionalna etika ne dozvoljava raditi nezakonite ustupke optuženim. Smatrala je da Vijeće Karlovačkog županijskog suda nije dovoljno stručno, te da ne ispunjava zakonske uvjete za vođenje najsloženijih predmeta. Sudac Marjan Janjac tek je godinu dana na tom sudu, sutkinja Denis Pancirov-Percen je građanski sudac, a Ivan Perković istražni. Namjeravala je tražiti njihovo izuzeće, ali joj šefica to nije dopustila s obrazloženjem da bi im se zbog toga zamjerili, dodavši da niti jedan sudac u Karlovcu neće Hrastova osuditi zbog ubojstva 13 vojnika JNA. Nije joj dozvolila ni izvođenje novih dokaza i traženje novih vještačenja. Radeći profesionalno i nepristrano svoj posao trelnih rana... pa je time počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja... a posebno imajući u vidu da su svi leševi bili grupirani na jednom mjestu smatramo da nije bilo razloga za upotrebu vatrenog oružja, a posebno ne na način kako je to učinio okrivljeni”. 15 tužiteljica Nyerš-Katušić tražila je videovrpcu obdukcije ubijenih, ali je u tome bila spriječena. Kada je pokušala potvrditi izjave svjedoka da je ubijeni Vaso Bižić zaklan nije uspjela jer je na fotografiji ubijenog Bižića preko vrata stavljena kartica s brojem. Tražila je i novo balističko vještačenje jer su postojeće napravili vještaci iz MUP-a u kojem je tada radio i optuženi Hrastov. Ne pristajući na degradaciju svoje profesionalne etike protiv nje je pokrenut disciplinski postupak pred Državno odvjetničkim vijećem. Zatražila je izuzeće člana Vijeća tužioca Dragana Novosela, koji je pisao optužnicu protiv Hrastova, što naravno nije prihvaćeno, kao ni njen apel da ročište bude javno. Tako je na ročištu na kojem je bila isključena javnost lakše donijeta odluka kojom se okrivljena Davorka NyeršKatušić razrješava svoje dužnosti čime kao kolateralna žrtva slučaja Hrastov ostaje bez posla. Počinitelj zločina Mihajlo Hrastov nije lišen slobode, već je s ostalim policajcima koji s sudjelovali u likvidaciji zarobljenih vojnika JNA prebačen u Zagreb i bez saslušanja premješten u Bjelovar, gdje je bio u sastavu elitne antiterorističke jedinice PU Bjelovar. Nakon brojnih napisa u medijima i zgražanja djela javnosti nad suđenja & “suđenja” Predsjednik Tuđman odlikovao je Mihajla Hrastova redom Nikole Šubića Zrinskog za “junački čin u ratu” Hrastovom se otvara istraga i raspisuje tjeralica, kao za nekim tko je u bijegu i nedostupan organima gonjenja. Policajca specijalca Hrastova ipak uspijevaju pronaći i pritvoriti. Tada nastaju muke za Okružni sud u Karlovcu, mjesno nadležnom za suđenje Hrastovu. FARSA U SUDNICI Građani Karlovca opravdavali su njegov čin, bez obzira zašto i kako se to dogodilo. Stoga je sutkinja Vesna Vrbetić koja je vodila taj slučaj zatražila od Vrhovnog suda RH da se suđenje održi na nekom drugom sudu, što je Vrhovni sud odbio. Valja znati da je u to vrijeme predsjednik Vrhovnog suda bio Milan Vuković koji se je “proslavio” izjavom da se u Domovinskom ratu ne može počiniti zločin i kojem je odgovaralo da se suđenje održi u neregularnim uvjetima. Na samom suđenju u dvorani koja je bila puna Hrastovljevih pristaša donijeta je jedna od mnogih farsičnih presuda hrvatskih sudova. Donesena je oslobađajuća presuda kojim je Hrastov proglašen nevinim. Državno tužilaštvo podnosi žalbu temeljem koje Vijeće Vrhovnng suda pod presjedanjem suca Milivoja Mikora i članova Vijeća sudaca Marijana Sverdovića, Ante Potrebice, Vladimira Primorca i Ružice Horvarinović poništava oslobađajuću presudu i vraća predmet na ponovno suđenje, dakako, opet u Karlovac. Nakon ovakve presude svi suci Vijeća, osim Potrebice postaju nepodobni na reizboru za suce Vrhovnog suda, ali zato sutkinja koja je Hrastova oslobodila biva unaprijeđena i postaje sutkinja Vrhovnog suda RH. Dok hrvatsko pravosuđe godinama odugovlači nastaviti krivični postupak za ratni zločin protiv Hrastova on u međuvremenu ne miruje. Prema podacima HHO-a Hrastov je nakon akcije “Oluja” bio samoproglašeni zapovjednik zarobljeničkog logora u mjestu Mali Erjevac kod Ozlja, gdje su zvjerski mučeni građani RH srpske nacionalnosti, koji 16 su se poslije akcije “Oluja” predali hrvatskim vlastima. “SPASIO KARLOVAC” MASAKROM Potaknuti nebuloznom teorijom kako je Hrastov na Koranskom mostu “spasio Karlovac” zastupnici Županijske skupštine iz redova HDZ-a, HSLS-a, HSS-a, HNS-a i HSP-a jednoglasno mu dodjeljuju 1996. “javno županijsko priznanje”. Uz Hrastova nagradu je dobio i tadašnji ministar vanjskih poslova RH Mate Granić. HHO javno je protestirao tvrdeći da je neprihvatljivo dodjeljivati nagrade osobi protiv koje se vodi sudski postupak za teško krivično djelo. Upozorili su i Granića na implikacije preuzme li nagradu zajedno s Hrastovom. Granić je tvrdio da ne zna tko je Mihajlo Hrastov, iako je u vrijeme masakra na Koranskom mostu bio u ime Vlade koordinator za karlovačko područje. Ipak je upozorio Županijsku skupštinu na problem, pa je Hrastov “zamoljen” da sam vrati priznanje. Nije IDENTITET/ BR. 172 / 2012. ovo prvo priznanje koje je dobio Hrastov. Godinu dana ranije predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je redom Nikole Šubića Zrinskog za “junački čin u ratu”. HHO-u, a i široj javnosti nije poznato za koji je “junači čin” osim masakra na Koranskom mostu i “dobrim” tretmanima prema Srbima zarobljenim nakon “Oluje” Hrastov zaslužio visoko državno odlikovanje. Nakon višegodišnjeg oklijevanja da se nastavi suđenje Hrastovu za ratni zločin Županijski sud Karlovac u dva navrata ponovno donosi oslobađajuće presude u “slučaju” Hrastov s obrazloženjima da je „stao u obranu svog napadnutog suborca, a od sebe otklonio izravno predstojeći napad i spriječio zlo većih razmjera, upad neprijatelja u grad, a da pri tom nije postupio iz osvetničkih razloga“. O atmosferi u sudnici za vrijeme suđenja Hrastovu ilustrativan je i TV prilog koji završava kadrom u kojem pravosudni policajac srdačno tapše po ramenu optuženika. SVI SMO PUCALI! Ovakvom, ne baš pravno utemeljenom presudom, ova kako su je u javnosti prozvali “pravosudna sapunica” se nastavila bez izgleda za konačnim okončanjem iako je utvrđeno da su dana 21. septembra 1991. godine 24 vojnika JNA s dva vozila krenuli iz Krnjaka prema Karlovcu. Došavši na Koranski most zaustavljeni su od pripadnika MUP-a koji su im zaprijetili da se moraju predati ili će oni poduzeti druge radikalnije mjere. Shvativši ozbiljno prijetnje predali su se nakon čega su detaljno pretresani od trojice pripadnika MUP-a. Dvojicu zarobljenih vojnika Jovana Sipića i Jovu Bižića su zaklali, a pred preživjelima su se pojavile tri maskirane osobe koje su počele pucati po njima, najprije po nogama, a potom i u druge dijelove tijela. Policajac Darko Grujić svom je svjedočenju iskazao da mu nije poznato tko je ispalio prvi rafal, dodavši: „Počeli smo svi pucati. Došlo je do sveopće pucnjave s naše strane”. Ubijene rezerviste JNA prevukli su na drugo mjesto na mostu, da bi u toku noći pokupili masakrirane leševe s mosta i odvezli ih kamionom. NASTAVAK PRAVOSUDNE SAPUNICE Nakon treće oslobađajuće presude Hrastovu na Županijskom sudu u Karlovcu i na Vrhovnom sudu konačno su IDENTITET/ BR. 172 / 2012. ETNIČKI PRISTRANO PRAVOSUĐE O kružni sud u Sisku 1993. proglašava krivim prvooptuženog Dušana Gavrilovića s još 17 Srba i osuđuje ih na 20 godina zatvora s obrazloženjem da su “kao pripadnici četničko-teroističkih formacija tzv. SAO Krajina mučili civilno stanovništvo u Maji i Švarči, nanosili mu povrede, pljačkali imovinu stanovništva, te rušili i uništavali kuće i gospodarske zgrade, kulturne i sakralne objekte”. Županijski sud u Vukovaru 2005. proglašava krivim prvooptuženog Jovana Ćurčića i osuđuje na 14 godina zatvora jer je s još šestoricom osuđenih “pripadnika milicije tzv. Krajine naredio i provodio pretraživanje domova bez razloga, zatvaranje civila u stanicu milicije i vatrogasni dom, shvatili da ova pravosudna lakrdija ipak mora imati kraj. Stoga su na javnoj sjednici septembra 2008. godine odlučili da se na tom sudu održi javna rasprava nakon koje je Vijeće Vrhovnog suda Hrastova proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. Isti sud djelomično uvažava žalbu optuženog Hrastova i ublažava izrečenu kaznu na 7 godina zatvora. Potom Hrastov podnosi ustavnu tužbu Ustavnom sudu RH u kojem se nasljednici dičnog suca Vice Vukojevića upuštaju u ocjenu dokaza i utvrđivanje činjenica što inače nije njihov posao. Ukidaju presudu Vrhovnog suda i nalažu da se sudi pred drugim vijećem koje neće kao sutkinja Vrhovnog suda Senka Klarić Baranović presuđivati Hrastovu i osuđivati ga na “čak” 8 ili 7 godina zatvora. Novo vijeće Vrhovnog suda 7. septembra ove godine objavljuje presudu kojom optuženog Hrastova proglašava krivim zbog krivičnog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja i 17 njihovo odvoženje na prinudni rad i fizičko zlostavljanje od kojeg je civil Željko Hodak umro”. Županijski sud u Šibeniku 2008. proglasio je krivim Sašu Počuča i osudio na 5 godina zatvora “jer je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno stanovništvo mučio i nečovječno postupao prema njemu i kršeći pravila međunarodnog prava mučio, nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima, te im nanosio velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja”. Vrhovni sud RH povećao mu je kaznu na 8 godina zatvora. Županijski sud u Karlovcu 2005. proglasio je krivim i osudio Svetozara Karana vojnog policajca u tzv. Krajini na 7 godina zatvora jer je u više navrata tukao ratne zarobljenike. osuđuje ga na 4 godine zatvora iako je zapriječena kazna za ovo djelo najmanje 10 godina zatvora. Obrazlažući presudu sudac Žarko Dundović navodi da ovaj postupak traje puno duže od razumnih rokova za što dio krivnje snosi pravosuđe. Prihvaćena je i tvrdnja Hrastova da je samo on pucao na zarobljenike, te nepobitno utvrđeno da tom prilikom nije došlo do nužne obrane na strani optuženika, a nije bilo ni napada ili pokušaja bijega zarobljenih neprijateljskih vojnika. Obrazlažući visinu kazne sudac je naveo niz olakšavajućih okolnosti prilikom odmjeravanja kazne kao raniju neosuđivanost, obiteljski status, smanjenu uračunljivost u trenutku počinjenja krivičnog djela, njegovu 70% invalidnost, sudjelovanje i odlikovanost u Domovinskom ratu, te protek vremena. Po izricanju presude zastupnik oštećenih advokat Luka Šušak izjavio je da je zadovoljan osuđujućom presudom. Nije želio komentirati visinu kazne poručivši: Neka ocjeni javnost!.■ peta kolumna PLURALIZAM I PREZIDENCIJALIZAM Može li se prezidencijalizam lidera srpske manjine riješiti prezidencijalizmom s državnog vrha Ako je utjecaj Milorada Pupovca u Savjetu za nacionalne manjine razlog sumnji da se na štetu drugih organizacija pogoduje SNV-u, onda je i interes Ive Josipovića za poslovanje ZAMP-a razlog sumnji kako njegova novootkrivena podrška pluralizmu među Srbima ima i druge motive Piše: SRĐAN DVORNIK Kada se u osvrtima na dvadeset i nešto godina ‘tranzicije ka demokraciji’, pita “za što smo se onomad borili?”, gotovo će automatski odgovor biti “demokracija”, a uz nju često i “sloboda”. Pogleda li se međutim politički sadržaj koji se u praksi ostvarivao, nameće se zaključak da su te dvije zasade prije bile simbol suprotstavljanja starome (“komunizam” i Jugoslavija) negoli izraz bitno drukčijih političkih odnosa i shvaćanja. Slobodu se tako gotovo bez razmišljanja tumačilo kao “neovisnost” – dakako, ne pojedinca nego “naroda” i “njegove” države. A i onaj “demos” u demokraciji interpretiran je kao “narod”, u doslovnom značenju onih koji su se skupa “narodili”, pa je i njegov suverenitet dosljedno tumačen kao suverenitet nedjeljivog kolektiva, a ne zbirno (demokratskim procedurama posredovano) odlučivanje suverenih osoba. Sloboda pojedinca, kako spram drugih, tako i spram države i nacije negdje je zagubljena. Bilo je potrebno neko, ne baš sretno iskustvo s ostvarenim nacionalnim snovima da bi se otkrilo kako sloboda i demokracija nude i mogućnost zaštite od ‘svoje’ države i pučku kontrolu nad njom. To da ljudi trebaju sami braniti svoja prava i interese donekle je došlo na dnevni red kad se ‘naša’ država pokazala kao nosilac i glavni generator sistem(at)ske korupcije, a njena dominacija opustošila privredu koju je (i nominalno) ostavila na razini (traljavo vođenog) gospodarstva. Pa ipak, ponad svih svakodnevnih prijepora, razočaranja, političkih razlika, i dalje lebdi fantom nekog uzvišenog kolektiva čijem se jedinstvu i svetim simbolima – državi/naciji, jeziku, žrtvama, braniteljima... – mora pokoravati i klanjati. IZLIJEGANJE PLURALIZMA Zato se s još većim zakašnjenjem pomalja nešto što je inače nužna posljedica slobode izbora (a ujedno i bitna značajka liberalno-demokratske civilizacije) – pluralizam. On nam se naprosto nekako događa, jer se politika silom prilika ipak sve više (barem deklarativno) mora baviti realnim životnim problemima, a u njima niti su svi jednaki, niti su na istim pozicijama. Nije pluralizam jedina nesanjana konsekvencija nacionalno-demokratskog sna. Nalazi se on tu u ne baš uglednu društvu, primjerice s kapitalizmom, koji se pojavljuje kao ružno lice onoga što se u promjenama pod kraj 1980-ih zazivalo kao “slobodu tržišta” ili “privatne inicijative” (dok se “ekonomski prosperitet” naprosto podrazumijevalo), a tek je u međuvremenu postalo bjelodano da to znači i eksploataciju tuđeg rada, klasnu nejednakost i gubitak čak i iluzorne (rahmetli “samoupravne”) slobode na radnom mjestu. Pluralizam, nasuprot tome, tek postupno izranja ne kao mračna 18 strana žuđenog stanja, nego kao tek djelomice shvaćeno proširenje njegovih realnih mogućnosti. Ipak, malo ga je tko zazivao, i za nj (kao, po znamenitoj izreci, ni za liberalizam) nitko ne bi poginuo, ali nam se nekako ispilio pošto smo na demokratskim jajima odležali decenijdva. O tome što se pluralizam kao normativan koncept javlja tek ovako kasno, pa i sad bez glasne dobrodošlice, moglo bi se napisati čitav roman. Kao emancipacija od obavezne istosti i zajedničke pripadnosti, kao priznanje bitnih razlika društvenih pozicija i legitimnih interesa, on nije priča samo o normama i pravilima igre. On politički iskazuje kako se stvarni ljudi nose s ograničenjima tih društvenih pozicija, i kako se, u krajnjoj liniji, bore za svoje interese. Paradoksalno, pluralizam u hrvatsku političku arenu na velika vrata (tj. kroz usta najviših državnih funkcionara) ulazi ne kritičkim razračunavanjem s pretežito kolektivističkom politikom, nego preko problema jedne nacionalne manjine. Dakle – na mala vrata. U zemljama u kojima je zaštita barem osnovnih prava, a pogotovu puna ravnopravnost etničkih manjina težak problem, pluralizam je zadnja rupa na svirali. (Etnička) većina se ponaša kao ‘kolektivna vlasnica’ cijele državne strukture – odatle i problem ravnopravnosti manjina – a manjine su prisiljene na zbijanje redova u samoobIDENTITET/ BR. 172 / 2012. rani. S većinskog, hegemonog gledišta, sve što se događa s manjinama i unutar njih nema nikakvog značaja, osim ponekad kao “remetilački faktor” koji treba disciplinirati ili ukloniti. Čitav prvi decenij formalne višepartijske demokracije u Hrvatskoj protekao je u znaku dominacije jedne partije, koja je kao lancima bila vezana s državnom vlašću. One čija kratica nije glasila “HDZ” trsile su se dokazati kako “H” u njihovim nazivima nije ništa manje, ili su se, ako im je kratica glasila “SDP”, trsile da budu što manje vidljive. Među manjinama, gotovo vječni Šemso Tanković i vječni Furio Radin, prilično dugo i Zdenka Čuhnil, uvjerljivo su simbolizirali izočnost potrebe barem za mnogolikošću ako ne i različitošću. Danas se, kao što je već svima znano, pluralizam kao name of the game javio u vezi s, unatoč svim etničkim progonima i diskriminaciji još uvijek najvećom, srpskom manjinom – u vidu osporavanja liderske pozicije Milorada Pupovca. Za razliku od spomenutih dugovječnih predstavnika i predstavnica bošnjačke, talijanske ili češke zajednice, među hrvatskim Srbima ni u kratkom razdoblju od nepunih četvrt stoljeća nije nastala tradicija jednog jakog vođe. Nacionalistički lideri na početku tog razdoblja, Rašković i Babić i njihova SDS, nikada nisu zadobili legitimnost predstavljanja cijele zajednice, nego samo dijela koji je optirao za secesiju od Hrvatske – a i to dobrim dijelom po cijenu isključivanja ikakvog pluralizma tamo gdje su imali kontrolu. Tzv. Tuđmanov Srbin, režimu poželjan ‘lider’ Milan Đukić i njegova SNS nisu dakako predstavljali nikoga osim Tuđmanove fikcije, dok se, kada ih je gazda odbacio, nisu latili srbovanja u privatnoj inicijativi, i osvojili ona tri srpska mandata na prelomnim izborima početkom 2000. Tako, eto, ni danas dominantna SDSS nije bila bez takmaca. Što se pak Pupovca tiče, on je svoj status izborio i bez partijske dominacije i predsjedničkog pokroviteljstva, kao aktivist u borbi za očuvanje spomenutih elementarnih prava u vremenima kada se radilo o osnovnim uvjetima opstanka (prije svega individualnog), pa i o golim životima. Danas pak uživa i ‘uživa’ plodove onoga što su on i SDSS postigli prije dvaju izbornih ciklusa – da se u ostvarivanju svojih ciljeva mogu izravno služiti polugama vlasti. Kako postojeći sistem zaštitu manjina nudi kroz parlamentarnu reprezentaciju (kao i prisustvo u nižim predstavničkim tijelima), i manjine su mogle dobiti udio u vlasti kada su njihovi predstavnici i predstavnice bili IDENTITET/ BR. 172 / 2012. neophodni u sklapanju većinske kombinacije. Time i same potpadaju pod ono što se događa sa svakom kako-tako demokratskom vlašću: korisne stvari koje vlada čini podrazumijevaju se i nitko joj za to ne treba biti zahvalan; za ono što je loše bit će, dakako, kriva, kao i za sve one frustracije puka koje se projiciraju na nju; a u svakom će slučaju biti pod sumnjom da sve što čini čini radi privatne koristi onih na vladajućim položajima. Dotle je sve u redu – kako se gleda na vlasti uopće, takav je i stav spram manjinskih sudionika u toj priči. Sporno je ‘prekoračenje nužne obrane’ u zaštiti ravnopravnosti manjina, koje se u slučaju SDSS-a u bitnome manifestiralo u dvjema točkama: Jedna je nastojanje da za srpsku etničku manjinu u izborima za parlamentarne zastupnike važi pravilo da pobjedniku pripada sve. Druga je ‘organsko’ povezivanje partije i udruge Srpsko narodno vijeće, povezivanje koje samo sobom budi sumnje da će ta udruga biti u povlaštenom položaju, bilo time što joj se pridaje ‘krovni’ status (što je u civilnom društvu i inače nespojivo s temeljnom značajkom – slobodom djelovanja u ime različitih interesa i svjetonazora, bez superordinacije i subordinacije), bilo povoljnijim tretmanom u dodjeli novčane potpore iz državnih izvora. A gdje postoji mogućnost nekog povlaštenog položaja, javnost će je tumačiti po Murphyjevom pravilu: što može biti iskorišteno, kao da i jest iskorišteno; čim u jednoj ‘zajednici’ ima više aktera, bit će zainteresiranih da se mogućnosti za pogodovanje ukloni. RAZLIKE I PRIZNANJE Međutim, pogledamo li kako taj pluralitet organizacija, stavova i interesa izlazi u političku arenu, vidimo da postojanje pluraliteta (više različitih dijelova ili aktera) nije dovoljno za pluralizam. Pluralizam nije tek mnoštvo razlika, nego način kako se te razlike priznaje. Različiti stavovi i interesi unutar srpske manjine glede političkog predstavljanja i potpore organiziranom djelovanju postoje već godinama, ali do njih nikome izvan te zajednice nije bilo stalo dok ih u matičnu političku raspravu pred nekoliko mjeseci nije unio Ivo Josipović, tvrdeći da je postao predmetom Pupovčeve kritike upravo zbog toga što se zalaže za pluralizam i u srpskoj zajednici. No premda je pluralizam odjednom postao ključna riječ za tumačenje poželjnih odnosa, način kako je to postao nije ni pluralističan ni demokratski. Priznanje različitosti nije postignuto u samoj ‘zajednici’ o kojoj se radi – Srbima u Hrvatskoj – nego time 19 što ga je proklamirao Predsjednik. Podsjetimo, pluralizam u političkom predstavljanju već je odavno priznat te se u izborima uvijek natječe više partija (uključujući i onu koju je predvodio Veljko Džakula, koji je također i na čelu udruge Srpski demokratski forum), među kojima je SDSS osvajala sva tri mjesta i bez (odlukom Ustavnog suda opozvane) regule da pobjedniku pripada sve. Ovdje je riječ o nečemu drugome: o tome da pluralitet stavova i njihovih organizacijskih izraza (i udruženja i partija) u hrvatskoj političkoj realnosti potrebuje – pored slobode organiziranja, javnog djelovanja i političkog takmičenja – još i neko dodatno priznanje. U ovom slučaju od Predsjednika. To ne znači samo pristanak da pluralni stavovi same ‘baze’, tj. članova i članica srpske zajednice nisu dovoljni, nego i da je izvor tog priznanja na neki način postavljen iznad svih tih partikulariteta. A upravo zbog te raznolikosti pluralizam ima prednost pred bilo kojom/čijom posebnom ‘istinom’, pogotovu istinom odozgo. To je očevidna kontradikcija. Nitko, pa ni predsjednik države, nije u pluralističnoj, liberalnoj demokraciji politički i moralni arbitar višeg reda. Štoviše, u ovom je konkretnom kontekstu predsjednik Josipović doista intervenirao upravo u vrijeme kada su ga Novosti, i ne samo one, oštro i konkretno kritizirale zbog moguće pristranosti u vezi sa sistemom naplaćivanja autorskih prava u Hrvatskoj i s načinom raspolaganja prikupljenim novcem. Dakle, intervenirao je s mogućim partikularnim interesom. Da to nije slučajno pokazuje i primjer kampanje protiv ACTA-e ranije ove godine, kada je Josipović također bio napustio svoje omiljeno držanje uzvišene nepristranosti. Problem odnosa i ZAMP-a nije raščlanjen, a pogotovu ne razriješen, nego je maknut u stranu efektnim protuoptužbama protiv ‘druge strane’. S političarima na vlasti, međutim, treba postupati kao da su osnovano sumnjivi sve dok se ne dokaže da su nedužni. Ako je utjecaj Milorada Pupovca u Savjetu za nacionalne manjine razlog sumnji da se na štetu drugih organizacija pogoduje SNV-u, onda je i interes Ive Josipovića za poslovanje ZAMP-a razlog sumnji kako njegova novootkrivena podrška pluralizmu među Srbima ima i druge motive. Prezidencijalizam lidera srpske manjine ne može se riješiti prezidencijalizmom s državnog vrha. Kao i sa svim civiliziranim odnosima koje smo importirali tokom tzv. tranzicije, i pluralizam moraju izboriti sami oni koji žive pluralitet interesa, stavova i drugih opcija.■ kroz objektiv Prosvjetina blamaža u Veljunu UZELI NOVAC, A OSTAVILI PUSTOŠ Pošto je vodstvo SKD Prosvjeta upropastilo donaciju za obnovu škole u Veljunu, ne odgovorivši niti na zahtjev japanske ambasade u Zagrebu - ili dovršite obnovu škole u Veljunu ili vratite donaciju, te prevarivši Japance da će doći na dogovoreni sastanak s njima u to kordunsko mjesto, nanijelo je takvim svojim ponašanjem sramotu pred jednom ozbiljnom zemljom i civiliziranim svijetom ne samo Prosvjeti i srpskim manjinskim institucijama već i hrvatskoj državi K ada jedna ozbiljna država kao što je Japan traži od jedne kulturne ustanove kao što je Srpsko kulturno društvo Prosvjeta - ili da dovrši posao oko obnove jedne škole, na što se ta kulturna ustanova ugovorom s Japancima obavezala, ili da vrati donaciju njihovoj ambasadi u Zagrebu, a vodstvo Prosvjete na takvo pismo uopće ne odgovori - onda se stvarno valja upitati nije li ovakvo ultimativno reagiranje iz ambasade države koja nikada ne pretjeruje u svojim postupcima već strpljivo i s mnogo takta njeguje svoje mjesto u svijetu - zvono na uzbunu ne samo srpskoj manjinskoj zajednici kad je riječ o neodgovornom ponašanju nekih njezinih političara i vodećih ljudi u srpskim kulturnim ustanovama već i poruka hrvatskoj državi da konačno već nešto uradi koristeći svoje zakone kako se takvi ljudi više ne bi raspojasano i bahato ponašali. Ovo je samo jedan od dokaza kakvu štetu pojedinci iz redova srpske manjine nanose svojoj manjinskoj zajednici ali ovoga puta i hrvatskoj državi sramoteći je svojim ponašanjem pred stranim svijetom. Kada je prije nešto više od godinu dana jedan od članova Nadzornog odbora Srpskog narodnog vijeća na skupštini te institucije htio doći za govornicu kako bi objasnio zašto je dao ostavku na funkciju u Nadzornom odboru, upotrebom fizičke sile je skinut s govornice. A htio je samo reći da ne može prihvatiti financijski izvještaj u kojem je zapisano da je za Piše: MILAN JAKŠIĆ honorare u prethodnoj godini potrošeno 350.000 eura bez obrazloženja kome su i za koji posao isplaćeni ti novci. Pojedinim članovima skupštine je čak mikrofon otet iz ruku kako bi im vodstvo SNV-a zavezalo usta. Neki nisu mogli ni ući na skupštinu kao ni novinari jer su im se ispriječili zaštitari. Što onda zaključiti nego da se tamo tada nešto gadno krilo od javnosti. Na ovogodišnjoj izbornoj skupštini SKD Prosvjeta pojedini članovi Skupštine tražili su detaljnije obrazloženje visokih putnih troškova, oko 800.000 kuna je u 2011. navodno potrošeno na dnevnice i kilometražu u što je malo tko povjerovao među bolje upoznatim s načinom kako posluje ta kulturna ustanova. Smatraju da nije moglo biti potrošeno ni 80.000 kuna, a kamo li deset puta više od toga. Zatražena je i informacija o tome zašto je vodstvo Prosvjete ustupilo 49 posto Prosvjetine imovine jednom privatnom poduzeću i kojim pravom kad ni Skupština Prosvjete, kao najširi forum odlučivanja, ne bi smjela krčmiti imovinu sticanu 70 godina. Ali odgovora na ta i čitavi niz drugih pitanja nije bilo bez obzira na Zakon o korištenju informacija od javnog značaja. Čak je Skupština jednoglasno zaključila da joj vodstvo Prosvjete mora dati te informacije. Međutim, ni to nije pomoglo. PRANJE NOVCA I NERACIONALNO TROŠENJE Čelni ljudi Prosvjete jako su dobro znali da uz pitanje o putnim troškovima u brojnim sredinama već duže vremena ide 20 i sumnja u pranje novca - kada se putnim nalozima pokrivaju razne zakonom nedozvoljene isplate, ali svejedno nisu htjeli malo detaljnije razgrnuti financijski izvještaj. Odlučili su skinuti bilo kakvu sumnju sa sebe skrivanjem, a ne davanjem informacija. Prosvjetina centrala već godinama bez ikakve pravne osnove uzima harač svojim ograncima. Pošto ogranci (ili pododbori kako se to službeno kaže) nemaju svoj račun čak i donacije upućene im od općina ili dijaspore, također i one iz Srbije, završavaju na računu Prosvjetine centrale. Ima ogranaka koji i po tri godine nisu dobili ni jednu kunu sa tog zajedničkog računa, mada im je Savjet za nacionalne manjine dodijelio novac, jer su za svog predsjednika izabrale vodećim ljudima u srpskoj manjinskoj zajednici nepoćudnu osobu. Pododbori donacije zato više ni ne traže. Kakvo je stanje u Prosvjeti ali i cijeloj srpskoj manjinskoj zajednici možda će najbolje potvrditi činjenica da je sadašnji predsjednik Prosvjete na Skupštini u petom mjesecu ove godine izabran na tu funkciju pošto je pred samu Skupštinu ušao u Samostalnu demokratsku srpsku stranku. Ali gdje je u svemu tome onda država - šta je sa zakonima koji omogućavaju takav nered u srpskim institucijama? Gdje je tu financijska revizija kad je riječ o problematičnim financijskim stavkama? Što se to onda moglo očekivati od Prosvjetine obnoviteljske misije u Veljunu? Samo ono što se dogodilo - škola izgleda kao da je rat završio IDENTITET/ BR. 172 / 2012. Slika 1: Škola u Veljunu; slika 2: Jedna od školskih prostorija; slika 3: Električne instalacije postavljene po zidu, a ne kopanjem kanala u zidu; slika 4: Plafon uništen zbog curenja vode; slika 5: Zid nakon obnove; slika 6: Uništeni parketi; slika 7: Predvorje uništeno zbog curenja vode jučer: polupana stakla, provaljen krov, plafon u predvorju se doslovno odlomio povukavši za sobom snopove žica, parketi kao morski valovi, svuda vlaga, ruševine i smeće. I to sve nakon obnove. Umjesto da se krene od krova pa onda radi u učionicama i drugim prostorijama, krenulo se obrnutim redom. Kao da voda curi odozdo prema gore umjesto odozgo prema dolje. Građevinska procedura ima neka svoja stroga pravila kojih se ovdje IDENTITET/ BR. 172 / 2012. prije svega nije držao investitor, a upravo je u Građevinskoj knjizi radova na toj školi zapisano da je investitor SKD Prosvjeta. Ne stoji, dakle, tvrdnja predsjednika Prosvjete Čedomira Višnjića, zapisana u kratkoj SMS poruci našoj redakciji, kako je jedina Prosvjetina obaveza kod ove obnove bila - transfer novca. GRADNJA BEZ NADZORA Kad su mještani Veljuna vidjeli da curi krov i da će sve što je urađeno propas21 ti krenuli su sami spasiti što se spasiti dade. Organizirali su radnu akciju - isjekli određeni broj jelovih stabala kako bi napravili rogove za krovnu konstrukciju i držače za crepove. Za rezanje drvene građe 800 kuna im je dalo Srpsko narodno vijeće, a 600 crepova platila je Hrvatska narodna stranka. Taman to napraviše kad li evo još jedne nevolje - pošto to nisu bila njihova stabla prijeti im plaćanje kazne zbog nezakonitog otuđenja državne imo- kroz objektiv vine. Valjda svjesni u tamošnjoj šumariji muke kakva je snašla tu sirotinju već duže vremena izgleda otežu sa kažnjavanjem, mogao bi se u ovom slučaju čak desiti i oprost, ali ti ljudi sigurno i dalje osjećati gorčinu zbog nesreće koju imaju sa svojom osnovnom školom. Investitor, valjda, pomoću natječaja, poštujući, dakle, Zakon o javnim nabavama, odlučuje o tome koju će građevinsku firmu angažirati za određene radove. Također mora osigurati i stručni nadzor radova. Nismo pronašli u registru firmi koje obavljaju građevinske radove Prosvjetinog odabranika za taj posao. Pokušali smo to uraditi preko Trgovačkog suda i nekih drugih institucija vraćajući se i šest godina u prošlost kada su radovi na obnovi te škole navodno bili pri kraju. Ali ni u tome nismo uspjeli. Na prvoj stranici Građevinske knjige izvedenih radova piše tko je investitor i tko će raditi taj posao, ali je prazna rubrika pod naslovom NADZOR. Kad smo to pokazali ljudima kojima je posao regularnost građevinskih radova šokirali su se. Rekoše nam da bez nadzora investitor i građevinac mogu raditi što ih je volja. Pogotovo ako se radi novcem od donacija. Primijetili su da ni na jednoj stranici Građevinske knjige nema potpisa koji bi se tamo trebali nalaziti. A to je potpis izvođača radova koji predlaže cijene za materijal i obavljeni posao, te potpis nadzornika koji potvrđuje ponuđene ci- jene i druge cifre bitne za kvalitet obavljenog posla. Ako je riječ o radovima rušenja onda nadzornik treba potvrditi da je to stvarno odgovarajuća cijena za taj posao. Kad je riječ o parketu onda nadzornik mora ocijeniti je li predviđena kompletna procedura kod priprema podloge i montaže parketa. Takao je i kod postavljanja vodova za struju, vrata, prozora, bojanja prostorija itd. I kada sve to bude napravljeno onda opet nadzornik ocjenjuje je li se radilo po pravilima i normativima koji su dogovoreni, tj. je li posao uspješno završen. PRENAPUMPANA CIJENA? U opisu postavljanja vodova za struju napisano je, recimo, da su kopani zidovi kako bi kroz kanale u njima bile sprovođene žice, a mještani Veljuna, koji su tamo dolazili u vrijeme radova, tvrde da kopanja uopće nije bilo već da su sijalice, štekeri i utičnice povezani sa starim žicama pošto su bile ispravne. Pokazali su nama također da su nove žice postavljene samo u tri manje prostorije i to pričvršćene na zid u ukupnoj dužini možda od 20 do 30 metara. Što je urađeno a što nije, samo može utvrditi stručni nadzor. Međutim, da nije izostao vjerojatno ne bi bilo ni ovakvih laičkih ocjena o kvaliteti izvedenih radova. Znalo bi se bez imalo sumnje je li cijena elektroinstalaterskih radova stvarno vrijedila 52.000 kuna ili je možda napumpana. Slično je bilo i s parketom. U dvije prostorije je popravljen i ponovo lakiran, a u jednoj je postavljen novi parket. Ali to je samo kratko trajalo - u sve tri prostorije se digao. Posao je propao. Opet zbog slabog ili nikakvog nadzora, kako nama rekoše stručnjaci za gradnju. Prosto je nevjerojatno kao nitko među odgovornima za ovu investiciju nije predvidio takvu havariju s parketom pošto se golim okom vidjelo otkuda mu sve mu dolaze ozbiljne prijetnje. Prije svega sa krova kroz koji je curila voda. Zatim kroz rupe nastale zbog skidanja prozora na katu škole kako bi bili premješteni u prizemlje na mjesta gdje su bili jako oštećeni prozori. Pod udarima vjetra, kada bi padala kiša, voda se prosto slijevala u učionice na prvom katu. Pitanje je jesu li parketi i postavljeni po propisanoj proceduri ako to nitko nije kontrolirao. Najprije, kažu stručnjaci, ide protivlažni premaz, zatim grubo brušenje, pa kitanje, fino brušenje, poliranje, završno dotjerivanje i dva puta lakiranje. Samo kad bi majstor, dodaju naši sugovornici, umjesto dvokomponentnog upotrijebio obično ljepilo, jer je jeftinije, cijeli posao bi u tako delikatnim prirodnim uvjetima kakvi su u tom dijelu Korduna mogao propasti. Evo kako je „nadziran“ posao u Veljunu. Rade Dragojević, u to vrijeme generalni sekretar Prosvjete, nazvao bi Miletu Stipića, predsjednika Mjesnog odbora u Veljunu Izjava Veleposlanstva Japana u Republici Hrvatskoj: Ugovor projekta obnove osnovne škole u Veljunu potpisalo je Veleposlanstvo Japana u Republici Hrvatskoj 15.06.2004. sa Srpskim kulturnim društvom Prosvjeta na iznos od 41.012 eura. Taj iznos je bio namijenjen za obnovu dvije učionice, WC-a, hodnika, male učiteljske zbornice i jednog dijela predprostora škole. Ugovor obavezuje primatelja donacije da taj novac koristi isključivo za kupnju proizvoda i usluga potrebnih za provedbu projekta i da projekt dovrši unutar jedne godine od datuma ugovora. Pošto primatelj donacije do sada nije dovršio projekt i nije otvorio školu poslali smo pismo SKD Prosvjeti da izvrši svoje obaveze iz ugovora ili vrati veleposlanstvu novac, ali nismo dobili odgovor od njih. Također želimo podsjetiti na činjenicu kako vodstvo Prosvjete u jednoj ranijoj prilici nije došlo ni na sastanak u Veljun kada smo se dogovorili za zajednički obilazaka radova na obnovi škole“ - navedeno je u izjavi Veleposlanstva Japana. formalne radnje oko toga projekta ja više nisam bio predsjednik Prosvjete pa malo mogu kazati o tome što se i kako događalo poslije. Više godina kasnije, kad sam već postao potpredsjednik Vlade, saznao sam da je škola u Žagaru proradila a ova u Veljunu nikada nije ni otpočela s radom. Na to mi se potužio i japanski ambasador. U svakom slučaju bio je to dokaz kako je veliki napor, napose vrijednih brojnih aktivista-volontera iz Veljuna i oko Prosvjete, rezultirao neuspjehom. Nažalost, nije jedini.“ “ Slobodan Uzelac, bivši predsjednik SKD Prosvjeta: Prosvjeta se u vrijeme dok sam bio njezin predsjednik rado pridružila dobrodošlom zahtjevu s terena da se obnove tri osnovne škole uz pomoć japanske ambasade: u Veljunu, Velikom Gradcu i Žegaru. U Veljunu se oko te ideje najviše angažirao predsjednik tamošnjeg Mjesnog odbora Mileta Stipić. Podržavao sam tu akciju u uvjerenju da se radi o nečemu izuzetno važnom i vrijednom. Sam učestvovao i u svečanom otvaranju škole u Žegaru, a škola, odnosno samo dio školske zgrade, u Veljunu obnavljan je kasnije. U vrijeme kad su otpočele konkretnije “ 22 Čedomir Višnjić, predsjednik SKD Prosvjeta: Nemam baš ništa za izjaviti o školi u Veljunu. Prosvjeta je samo poslužila za transfer novca i bila je tek nominali nosilac projekta. Sve ostalo prošlo je sve nadležne instance. Nemamo o čemu razgovarati“. “ IDENTITET/ BR. 172 / 2012. da mu kaže što se i kako radi. „Mileta, vidi što su napravili. Izvijesti me kako bi im mogao platiti taj posao!“ Mileta je uporno odbijao tu vrstu obaveze znajući da za nadzor nije nadležan. Ali je Dragojevića i Višnjića svaki puta obavijestio kada bi negdje zapelo ili ako bi bilo vidljivo da je posao loše urađen. Tako je bilo i s parketom. Kad je vidio da se parket digao javio je Dragojeviću da reklamira taj loše urađeni posao što je Dragojević obećao ali reklamacija je svejedno izostala. Ili njezini rezultati ako je reklamacije i bilo. Investitora se jednostavno tako nešto nije ticalo. Prosvjeta je obavljala samo transfer novca, kako to reče Višnjić. DOBRA IDEJA - LOŠA PROVEDBA Bilo je od strane Prosvjete i primjedbi na račun općine Slunj i tamošnje matične škole zašto veljunska škola nije preuzeta kad je dovršena. Otuda i Prosvjetin obrambeni gard koji glasi - da je na vrijeme preuzeta ne bi propalo ono što je urađeno. Ali kako je nešto moglo biti preuzeto kada nije ni dovršeno. To tvrde i Japanci i Mileta Stipić, u to vrijeme najodgovornija osoba u lokalnoj samoupravi Veljuna. I Mileta tvrdi da je cijelo vrijeme obnove i kod raznih drugih stvari bilo opstrukcije od strane slunjskih vlasti, ali isto tako dodaje da od strane srpskih institucija, osim kada je riječ o općini Krnjak, nije bilo dovoljno političkog pritiska kako bi ta opstrukcija bila otklonjena. Što je SDSS, kao tadašnji koaliciioni partner HDZ-a, učinio kako bi akcija oko obnove škole bila daleko više negoli što je bio slučaj podržana i od strane grada Slunja - pitaju mještani Veljuna. Ništa - energični su u vlastitom odgovoru na to pitanje. Od jedne u osnovi dobre ideje, dalje je sve išlo naopako. Neki će reći da je čak bila nerealna i procjena kako će ta škola imati đake. Jer kad je trebala proraditi imala je troje učenika, što je minimum da bi mogla raditi, ali jedan učenik je veoma brzo nakon toga izrastao za peti razred i školu u Slunju. Da li najprije obnoviti školu pa onda izbjeglice s djecom pozvati da se vrate, ili čekati da se određeni broj njih vrati pa onda obnoviti školu - pitanje je koje je sigurno mučilo i one čija je uopće bila zamisao da se takve škole obnavljaju. U veljunskoj školi su zato i odlučili uz obnovljenu zbornicu obnoviti prostor u kojem bi se nalazio Mjesni odbor, te prostor namijenjen pododboru SKD Prosvjeta. Barem da netko tamo bude. Pa bi se onda moglo i pričekati na povratak djece i njihovih roditelja iz izbjeglištva. Uostalom, Japanci su već izdvojili 60.000 IDENTITET/ BR. 172 / 2012. Mileta Stipić, predsjednik Mjesnog odbora Veljun u vrijeme obnove škole: Osnovni problem je bio u tome što nitko stručan nije nadzirao radove. Jer da je bilo nadzora najprije bi krov bio saniran pa bi se tek nakon toga prešlo na uređenje prostorija. Otuda i velika šteta zbog curenja vode i vlage koja je nastala nakon obavljenih unutarnjih radova. Vodstvo Prosvjete je na kraju od mene tražilo da im kažem jer li sve urađeno kako valja iako to nije moja struka. Tražili su od mene takvu ocjenu kako bi isplatili izvođača radova a ja sam im odgovorio da mogu vidjeti što je urađeno samo onako odoka, ali da se o kvaliteti tih radova ne želim izjašnjavati. Čak su od mene tražili da kažem kako je posao završen iako se i golim okom moglo vidjeti da nije završen. Da je bilo nadzora vjerojatno bi i neke cijene materijala drukčije izgledale. Ne bi toliko odskakale od stvarnih cijena. Navest ću samo jedan primjer koji ne može promaći čak ni laiku za građevinarstvo: U Građevinskoj knjizi izvedenih radova zapisana je cijena za metar lajsni od 35 kuna a ja sam ih tada za svoje potrebe kupovao za pet kuna“. “ Mladen Grčić, gradjevinski inženjer s velikim iskustvom kad je riječ o gradnji i obnovi objekata: Kad nema nadzora nad gradnjom onda je tu veoma plodan teren za kriminal. Može se krasti na razlici između stvarne i napuhane cijene materijala te na temelju vremena provedenog na poslu. Zatim na kvaliteti materijala, proceduri neke radne operacije itd. Nadzor je, međutim, važan i zbog toga što stručnjak za takav posao, a može ga “ evra za obnovu veljunske ambulante u slučaju da bude obnovljena škola. Pa bi onda na red došla i obnova šest stanova za učitelje, samo ih iznutra treba urediti, što bi onda i nekoga iz učiteljske struke u izbjeglištvu moglo zainteresirati za razgovor s izbjeglima iz Veljuna koji imaju djecu da se vrate. Tu je onda i sportska dvorana, također samo iznutra devastirana. Valjda je nešto trebalo naučit i od samih 23 obavljati samo građevinski inženjer sa licencom za nadzor, izvođaču radova može sugerirati niže cijene uz isti ili čak bolji kvalitet, te razne postupke koji mogu smanjiti troškove i poboljšati kvalitetu gradnje ili obnove. „ Željko Modrić, ravnatelj Osnovne škole u Obrovcu: U Žegaru je područna škola obnovljena 2005. godine, kad je riječ o organizaciji obnove najviše zahvaljujući Mjesnom odboru Žegar. U početku je imala sedam učenika, zatim pet, u jednom trenutku samo jednog, a sada ima tri učenika. Očekujemo da će ih iduće godine biti još nekoliko. U toj su školi četiri razreda i kad ih učenici završe dalje idu u školu u Obrovcu. Ljudi iz japanskog veleposlanstva u Zagrebu dva puta su dolazili u Žegar da provjere kako se odvijaju radovi na obnovi.“ “ Nikola Sužnjević, u vrijeme obnove škole u Velikom Gradcu predsjednik SDSS-a u Glini: Posao oko obnove škole u Velikom Gradcu vodilo je Srpsko narodno vijeće. Ali pošto od prvog dana nema ni jednog učenika već godinama zjapi prazna. Napravljana je očigledno loša procjena o tome hoće li tamo uopće biti djece koja bi pohađala tu školu.“ “ Janko Likar, predsjednik Hrvatske narodne stranke u Velikom Gradcu: Nije mi jasno zašto je škola obnavljana u Velikom Gradcu ako tamo u tom momentu nije bilo ni jednog djeteta niti sada tamo ima djece. Ali djece recimo ima u Malom Gradcu gdje se isto tako mogao urediti odgovarajući prostor za održavanje nastave?“ “ Japanaca. Nisu oni bili veći optimisti od vodećih ljudi u srpskoj kulturnoj ustanovi koja se bavi „transferom novca“ zato što ne poznaju dobro naše (ne)prilike već zato što su u svojoj teškoj historiji bili u mnogo gorim situacijama od ove u kakvoj se nalazi srpska manjinska zajednica, pa su se ipak na svaki način oporavili. Čak i demografski. Sjetimo se samo Hirošime i Nagasakija.■ intervju: Simo Rajić Ulazak SDSS-a u koaliciju s HDZ-om je pitanje morala R Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ ijetki su ljudi koji su od rođenja predodređeni za politiku, bez obzira kako su kasnije educirani, ali ako se školovanje i talent spoje u jedno onda dobijemo rasnog političara kakav je Simo Rajić, pravnik po obrazovanju i političar po prirodnom nagonu. Do ovog zadnjeg balkanskog ršuma Rajić je bio u vrhu vlasti SR Hrvatske. Bio je član Predsjedništva SKH i potpredsjednik posljednje socijalističke vlade u Hrvatsko. Iako to rijetko zna kao potpredsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske ukinuo je kazamate na Golom Otoku i Staroj Gradišci, kojoj Thompson tepa kada se razgali među istomišljenicima. Sa suradnicima, Rajić je bio kreator platforme začetka ove, nove Hrvatske. Stjecajem okolnosti - govori za Identitet Simo Rajić - bio sam potpredsjednik vlade, odnosno Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske, određen za unutrašnju politiku i politički sistem, i sve promjene koje su se trebale dogoditi, morale su ići preko moje koordinacije odnosno, Izvršnog vijeća prema Saboru. A promjene su trebale biti velike. Trebalo je promijeniti Ustav, donijeti Zakon o izborima i Zakon o političkim strankama, jer bilo je „jednoumlje“. To su bili potezi koji su tražili političke smionosti, hrabrosti, znanja, a Partija je bila u rasulu. Tada smo mi, zavaljujući Dragi Dimitroviću, Celestinu Sardeliću i još nekim ljudima koji su imali viziju, trebali izmijeniti socijalistički ustav. Na tome smo radili Smiljko Sokol, moja malenkost i Drago Dimitrović. Stvorili smo mogućnost da se osnuje prva politička stranka, to je bio Budišin HSLS. Zbog toga smo dobili veliku kritiku, a radili smo dosta stvari koje nisu bile na forumima Partije, jer smo mi praktički bili 24 jedini organ, Vlada koja je radila i rješavala probleme, tako da smo mi to radili pomalo „inkognito“, a bilo je otpora. Čemu izbori? Čemu stranke? Moram priznati da je predsjednik Vlade, gospodin Milović, vidio da se moraju izvesti reforme, a mi smo za njih bili neodlučni. Međunarodni kontekst okolnosti diktirao je promjene koje su stvarane mukotrpno. Ta vaša vlada je otvorila granice i pustili, kako se tada zvalo „neprijateljsku emigraciju“ u Hrvatsku! - Pa vlada je izvršavala, a to je bila jedna nekoegzistentna politika Partije, odnosno Saveza komunista. Sumnjam da bi netko od izvršnih organa vlasti, ili policija, to mogao uraditi da nisu bila politički „otvorena vrata“ za to. Tada su počeli dolaziti „demokrati“, ti emigranti koji su djelovali kako su djelovali. Većina njih je pod parolom „Volim Hrvatsku“ poslije pljačkala Hrvatsku, ali i IDENTITET/ BR. 172 / 2012. Simo Rajić - biografija: Simo Rajić je rođen 1941. godine u Donjim Štrbcima kraj Donjeg Lapca u Lici. Završio je pravni fakultet u Zagrebu. Bio je zastupnik u Saboru SR Hrvatske i potpredsjednik Izvršnog vijeća Sabora (Vlade) SR Hrvatske. S te funkcije naredio je zatvaranje kaznionica na Golom otoku i Staroj Gradišci. Na prvim višestranačkim izborima, kao član SDP-a, pobjeđuje u Lici i postaje saborski zastupnik i potpredsjednik Sabora. Prvi je Srbin koji je sa Saborske govornice napao politiku Slobodana Miloševića, rekavši za njega da je „elementarna nepogoda za srpski narod“. Dva puta je izvršen neuspješni atentat na njega. Jedan u Krajini, a drugi u Zagrebu. Kao advokat uspio je Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj vratiti veliki dio nacionalizirane imovine. Za svoje zasluge u Jugoslaviji je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva, a u ovoj državi crkvenim Ordenom Svetoga Save. Rajić je jedini građanin bivše zemlje koji je nosilac ta dva ordena. pokazalo se da su to ljudi druge kategorije. Potpuno nedorasli da nešto smisle što je demokratsko, što je humano, što je na Zapadu već viđeno, već su donosili floskule, koje su prodavali pod firmom domoljublja, patriotizma i hrvatstva. Nakon tih prvih demokratskih izbora, ti si u prvom sazivu Sabora skoro bez direktne podrške bilo koje stranke dobio najviše glasova. Podržala te je gotovo čitava Lika i to općine koje nisu bile sastavljene od većinski srpskog stanovništva. - To je bio većinski izborni sistem i sve ličke općine izuzev Gospića su me izabrale, a imao sam vrlo značajne protivnike, nacionalističke stranke, HDZ, te nekoliko nezavisnih kandidata, a ja sam ih sve pobijedio svojim imenom i prezimenom i mislim da sam bio jedini od 360 zastupnika koji je pobijedio na toj opciji mimo tih nacionalnih stranka. Pobijedio sam i SDS koji je tada bio u zenitu i harao Likom i već se tada nazirala njihova prljava rabota. Tako da mi je to bila velika čast. Tada sam odustao da budem sudac Ustavnog suda Jugoslavije. Upravo sam trebao ići polagati zakletvu, ali to sam odbio, smatrajući da ne mogu iznevjeriti svoje birače i da ću ostati u Saboru i boriti se za boljitak, opću stvar i ako sam nazirao crne oblake nad tim našim prostorima. Izabran za predsjednika Odbora za pravosuđe, a 24. 8., dakle, dva – tri mjeseca nakon konstituirajuće sjednice, izabran sam za potpredsjednika Sabora, nakon onog mog govora u Saboru, kojeg mnogi ocjenjuju povijesnim, neki kažu da će ostati u analima Sabora, a taj govor je bila jedna moja motivacija, pokušaj da se zaustavi rat i bezumlje. Na licu mjesta u toj „Krajini“ doživio sam traume. Iz nje IDENTITET/ BR. 172 / 2012. sam se jedva izvukao da živ dođem do Zagreba. Znajući što nam je Drugu rat donio, u čemu je ta prokleta ustaška ideologija participirala, bojao sam se nekih repriza. Ocijenio sam da trebam nešto reći i mnogi kažu da sam rekao nešto što je i zaustavilo neke ratne procese, ali na žalost nije prekinulo tu želju, kojoj je nerealna politika „Krajine“ bila stvaranje države u državi. Dobrim djelom retorika, pa i neki potezi tadašnjeg vrha vlasti dali su im povoda za strahove. Slijed kasnih događanja pokazao je da se želi svesti Srbe na beznačajnu manjinu i to se ostvarilo. RAČANOVI KOMPLEKSI Pitanje Srba u Hrvatskoj Račan nije htio staviti u svoj Program, iako je obećao da će se založiti za rješenje srpskog problema. Srbi su glasali za SDP, glasaju i danas. Srbi su tada imali preko 30 zastupnika u Saboru, to je bila snaga. Račan se tada, a i za vrijeme svog premijerskog mandata nije time nikada ozbiljno bavio i to je njegov veliki propust. Vjerojatno je imao komplekse svoje prošlosti. Kada si govorio taj govor bio si ograničen minutažom, ali ranije si mi rekao da je Tuđman bio taj koji je inzistirao da ga nastaviš. 25 - Tuđman je kao državnik, mudar čovjek, procijenio da je taj govor neuobičajen, da je sadržajan, da nudi neke nove opcije i prekinuo je Domljana, koji me je tjerao s govornice, jer nije dao dovršim taj govor ali kada sam ga dovršio, predsjednik se digao i čestitao mi na tom govoru. Čitav Sabor je pljeskao, bio sam iznenađen, misleći da ništa posebno nisam rekao. Račan i Tuđman su me zamolili da prihvatim funkciju potpredsjednika Sabora. Ta je funkcija pripadala Srbima po nekim dogovorima. Rašković je nije htio prihvatiti, jer je smatrao da bi tada morao poštovati neki red, disciplinu što njemu nije odgovaralo. Ja sam to prihvatio nakon dugog natezanja i prekida rada Sabora više od dva sata, vjerujući da ću preko SDP-a, jer bio sam član Predsjedništva te stranke, zastupati politiku SDP-a kada su u pitanju Srbi u Hrvatskoj, koju je trebalo tek definirati, a ja bi na neki način bio njihov glasnogovornik. Čitavo vrijeme, pokušavao sam da nametnem to pitanje u stranci, ali nisam uspio. Nakon tih prvih izbora, nitko nije htio ići u koaliciju s SDP-om, ali imam osjećaj da se Račan bojao vlasti. - Račan je bio u jednom procjepu. On je jednostavno iza sebe imao veliku, prošlu socijalističku populaciju, koja je bila opterećena Jugoslavijom, koja je glasala i vjerovala da se preko SDP-a može spasiti ta tvorevina, koju na žalost više nitko nije htio, osim Srba, a Srbi pak na pogrešan način. S druge strane, imao je jedan moment stvaranja hrvatske države, ali bez Srba, koja je sanjana dugo i dosanjana, a Tuđman je bio vizionar i ocijenio da je kucnuo čas. Račan je kalkulirao, ako sada ide štititi Srbe, a Srbi su u „Krajini“ kako je netko govorio, postali „remetilački faktor“, izgubiti će svoju poziciju, koju je on i te kako znao plasirati i ugrabiti za sebe sve ono što su drugi stvorili. On je inače bio neodlučan čovjek. Sjetite se da je 25. 06.19 91. na dan proglašenja nezavisnosti, predlagao stvaranje neke nove Jugoslavije, pa slučaj hapšenja Gotovine i da ne nabrajam. Njegova poznata parola je bila:“Odlučno, možda“! On se tada morao opredijeliti za stvaranje hrvatske države, jer je ipak njegovo biračko tijelo to željelo, a željeni su i Srbi u Hrvatskoj, ali ne kroz krv. Bar jedan veliki dio urbanih Srba u Hrvatskoj, ali to Račan nije znao honorirati. On je odbacio Srbe i onda, normalno, dao „vjetar u leđa“ Raškoviću. Zvanično rat je završio „Olujom“, a od 1991. do kraja 1995. godine iz Hrvatske je otišlo i protjerano oko 300 intervju: Simo Rajić hiljada Srba. - Pa tu su razne procjene, ali koliko bilo da bilo preko 200 hiljada je napustilo svoju domovinu, a vrhovnik ih je ispratio pogrdnim riječima. Međutim, vrlo malo ljudi se vratilo. Koliko se prema tvojoj procjeni vratilo za stalno? - Prema procjeni OESS-a vratilo se oko 35 hiljada ljudi. Ljudi se odmah nisu niti mogli vraćati, jer je dvije godine bio embargo na povratak, a od 1997. godine donijet je zakon o formiranju Agencije za otkup imovine, koja je na nivou države otkupljivala za bagatelu preostale, čitave, srpske kuće i dijelila ih Hrvatima iz Bosne i Janjeva, tako da nisu stvoreni nikakvi uvjeti za povratak S druge strane, popaljena su sela, uništena domaćinstva i privredni objekti, a vratiti se i onda prosjačiti, bilo je gubljenje dostojanstva, koje mnogi iz ponosa nisu htjeli. Tako je povratak u stvari bio licemjerje koje nitko nije preferirao i nitko se nije potrudio da ga ostvari da bi se ljudi vratili i živjeli kao ljudi. Do današnjeg dana, znači preko 20 godina ništa se praktički nije promijenilo, osim što je veliki broj kuća na račun države nekako sklepan da bi se stvorio minimalni životni standard, a i u takvoj „obnovi“ mnogi „obnovitelji“ su se besramno obogatili krađom i uštedom na materijalu. - Kuće su obnovljene, ali povratnicima nisu stvoreni uvjeti da žive u tim kućama. Na poljoprivredi nisu mogli raditi, jer nisu imali strojeve i alate koji su bili opljačkani, nisu mogli dobiti kredite, a posla u privredi nije bilo i onda su ljudi napuštali te kuće. Sada ih država naprosto tjera iz tih kuća, tražeći da joj se nadoknade uložena sredstva. To je apsurdno, jer to je imovina ljudi JOSIPOVIĆ JE PONOS HRVATSKE Smatram ga čovjekom koji s ponosom može predstavljati ovu zemlju. Lijepo ga je vidjeti i slušati jer donosi nešto novo. Josipović ima jedno enciklopedijsko znanje, unosi jednu novu retoriku u javni život, političku kulturu i ima sve šanse da postane uzor pametnim političarima. koju je nisu sami uništili. Onaj koji je tu imovinu uništio, sada ju je obnovio, ali nije stvorio uvjete za život u tim kućama i sada traži da se te kuće vrate državi, što je van pameti. Dio mlađe populacije koji se vratio ponovo masovno odlazi trbuhom za kruhom jer afirmativna politika prema područjima posebne državne skrbi ne postoji. Ipak, uz sve nedaće, prijetnje i ratna razaranja jedna jezgra Srba je ostala koja je čitavo vrijeme nastojala ublažiti ta stradanja i poboljša životne uvjete Srbima. - Javljali su se ti vjesnici među Srbima. Od one Daruvarske inicijative gdje su Pupovac i Džakula participirali u tome. Poslije kroz evropske institucije Pupovac je odigrao jednu vrlo pozitivnu ulogu, pokušavajući biti most između „Krajine“, Srbije i Hrvatske. Pokušavajući jednom trezvenom politikom učiniti što je moguće. Obzirom da je imao informacije, pokušao je međunarodnoj zajednici skrenuti pažnju na realnost, da Srbi u Hrvatskoj mogu biti dio hrvatskog društva i da mogu participirati, ali ne u smislu stvaranja nove države, već da imaju jednu kulturnu autonomiju, ili jaku lokalnu samoupravu, gdje bi se njihova prava i identitet sačuvao. Međutim, te usijane glave u „Krajini“, ti primitivci, koji su slučajno došli u politiku, vidjeli su svoju šansu da imaju svoju državu u kojoj će biti državnici, ministri, a bili su grupa razularenih, nedoraslih ljudi koji nisu ni znali što je država, a kamoli da bi ju vodili. Može se reći da je zbog toga dosta Srba u urbanim sredinama stradalo i da su morali bježati, jer su njihovi stanovi provaljivani. Navodno je oteto oko 30 hiljada srpskih stanova. - U Zagrebu i Splitu, računa se da je oteto oko 50 hiljada stanova. O Sanaderu možemo misliti što hoćemo, ali on je ipak prvi koji je javno pružio ruku Srbima u Hrvatskoj, došao u Novinarski dom na pravoslavni Badnjak i izrekao: „Hristos se rodi“, što Račanu nikada nije palo na pamet. - Sanader je odigrao lukavu igru taj slogan (Hristos se rodi) mu je dobro došao za otvaranje vrata EU koja je uvijek insistirala u toku pregovora za rješenje pitanja Srba u Hrvatskoj. Pupavac je tu ispao naivan. Račan nikada nije htio doći na tu manifestaciju jer je imao kompleks od rješavanja srpskog pitanja. Mislio je da bi zbog toga dobio političke minuse, a Sanader je ocijenio da će time samo dobiti plus. Vjerojatno je imao dobre suflere, i on je odlučio konačno staviti točku na i, i počeo to vruće 26 NAKON MILANOVIĆA DRUGAČIJA HRVATSKA Mislim da je vođenje države u rukama čovjeka koji neosporno želi da mijenja stvar. Milanović je nestandardan političar koji Hrvatsku želi učiniti uljudnijom, pravednijom i korektnom zemljom ravnopravnih ljudi, on otvoreno govori o problemima, on želi da ulazak u Evropsku uniju bude „punim plućima“. Mislim da će poslije njega ostati drugačija Hrvatska od one koju je naslijedio. Daleko sređenija, pravno uređenija i kulturnija. pitanje rješavati na civilizirani način, da integrira tu zajednicu, da ona ne bi bila antitijelo i da bude dio društva. On je to odigrao vrlo pragmatično i to je bio jedan, ja bih čak rekao, novi početak. To je bilo svijetlo na kraju tunela. Kakve su mu bile konačne namjere, dali je to bilo iskreno ne znam, ali bilo je efektno zbog toga što su i Srbi, bar jedan dio to prihvatili kao novo buđenje, a i Evropska unija. I hrvatskom htjenju ulaska u Uniju, to je doprinijelo da se vidi da je na neki način pružena ruka jednom narodu koji je u svojoj povijesti značajan za tu zemlju i koji je učinio mnogo dobra toj zemlji, što je neosporno, i da danas bez obzira na sve nepravde to čini! To je tada politički dobro odjeknulo. Međutim, poslije toga ide se u koalicije, u partnerstvo… Jeli je trebala ta koalicija SDSS-a i HDZ-a? - Ja sam protivnik takvih koalicija. Inače, određena pitanja mogu se rješavati i bez koalicije, i ako, manjina smatraju da je to nemoguće. Ja mislim da je amoralno i nedemokratski da manjina odlučuju o krucijalnim pitanjima hrvatskog društva, mislim da oni trebaju biti u Vladi i Saboru, ali njihov glas ne smije biti odlučujući. To postaje iritantno, što je potpuno normalno, hrvatskim građanima i poštenim političarima. Prema tome, ta koalicija je ustvari održavala HDZ-ovu Vladu osam godina na vlasti. S etičkog momenta, ako IDENTITET/ BR. 172 / 2012. imate u vidu što su Srbi doživjeli prije „Oluje“ i poslije nje, ako imate u vidu da Jadranka Kosor, s kojom se koaliralo i kojoj su pjevani hvalospjevi, stanuje u stanu srpske obitelji koja je iz njega istjerana i ta familija je nakon toga tragično završila, a nju to ni danas uopće ne smeta, ako se ima u vidu opći pristup HDZ-a srpskom pitanju u vrijeme njihovog vladanja, onda se može zaključiti da je ulazak u koaliciju s njima pitanje morala. Analizirajte samo Koalicioni sporazum pa ćete vidjeti da skoro ništa nije ostvareno. Kakav je sada i kakav će biti položaj Srba u budućoj evropskoj Hrvatskoj? - Srbi u Hrvatskoj su pitanje koje postoji. Postojat će još dugo. A zašto? To je vjerojatno iz tog razloga što su i sami Srbi u novim uvjetima dosta izgubljeni, jer su skoro uvijek bili državotvorni, jer su bili čuvari raznih režima. Nisu u stanju da žive s vremenom. Nisu u stanju da se okane prošlosti. S druge strane hrvatsko društvo je neosjetljivo, a Hrvatska država, kao instrument, ne vidi da je to njen problem. Trebalo bi shvatiti da je „zdravo“ rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj, a ne gurajući ga, vječito, pod tepih. To je valjda u interesu Hrvatske. Da, ali onaj koji je na vlasti, jednostavno ne zna kome da se prikloni, jer kod 100 Srba, sto je različitih gledanja i težnji. Mislim da je veliki problem i unutar same srpske zajednice. O SRPSKOM PITANJU U HRVATSKOJ: To ne bi trebalo da uvijek bude otvorena tema, rana koja se liže, koja curi, to bi moralo biti jedno zdravo političko opredjeljenje većine, da bez obzira tko bude na vlasti, Srbi više ne budu problem, jer oni su narod koji je povijesno „utkan“ u hrvatsko društvo, koji je dao obilježje hrvatskom društvu, hrvatskoj civilizaciji, hrvatskoj kulturi, hrvatskoj povijesti. Nadam se da će SDP s obzirom na povjerenje koje Srbi imaju u njega izroditi neku novu politiku i staviti točku na ovo bolno pitanje. Kažem, nadam se! IDENTITET/ BR. 172 / 2012. - Ta nedoraslost i borba za naklonost vlasti je problem među nama. To je onaj sitno kaluđerski poriv koji neki imaju, a to je da budemo vođe, da budemo prvi, da ne gradimo institucije, da pokušavamo da budemo mesije, da ulazimo u povijest ne shvaćajući da su prošla ta vremena, da to danas više nije moguće, a nemaš povjerenje naroda koga predstavljaš. Evo Jovan Rašković je pokušavao, pa čak je imao i dobre namjere. Imao sam neke razgovore s njim i vidio sam da je bio romantičar u politici, ali da je nerealan i da ništa nije znao o dnevnoj politici. Nije imao ratnu opciju u svojoj ideji, međutim kasno je shvatio. Godilo mu je da će na njegovoj političkoj filozofiji svoju karijeru graditi Karadžić i njemu slični. Jedno vrijeme je čak bio i dominantan. Milošević mu je zavidio na njegovom jugoslavenskom mjerenju vrijednosti. To se pokazalo kako je završilo. Poslije je bio Milan Đukić koji je isto tako imao ambicije i bio je u Saboru. Jedno vrijeme je bio ukazni zastupnik, poslije birani. Mnogo je htio a malo učinio. Nije mu bilo lako. Bio je čovjek koji nije umio dovoljno razviti neku aktivnost i pokušati tu aktivnost normirati da ona bude u skladu s vremenom i evropskim standardima Nažalost bolest ga je dosta omela. Poslije njega dolazi Milorad Pupovac koji je, apsolutno, jedan erudita, znalac, čovjek koji ima kapacitete, ali koji je sebe usmjerio da vodi državnu politiku. Više se bavio državnim problemima ove zemlje, nego što se bavio problemima Srba, zbog čega je bio izabran u Sabor. Postao je miljenik vlasti i na neki način navukao odium Srba zapostavljajući njihove muke. Povratak, procesuiranje ratnih zločina i kažnjavanje počinitelja, identifikacija žrtava, principijelno provođenje manjinskog zakona, zapošljavanje, povratak stanarskih prava - ostaje u drugom planu. U ovom nabrajanju aktera tog vremena, ne mogu preskočiti i svoju ulogu. Prihvaćam kritiku da sam mogao i morao više. Posebno kad je u pitanju srpska zajednica. Pokazao sam principijelnost, pomalo malodušnost i emocije u obračunu s neistomišljenicima, ali nisam izdržao, što su jedva dočekali da me se riješe. Osjete se sukobi unutar zajednice, pa sada i ovaj izbor Vijeća srpske nacionalne manjine za grad Zagreb. Čujem da je dva puta prekinuta izborna skupština, jer Pupovčeva struja nije imala većinu. - Milorad nije jednoznačna osoba. On je dosta ukorijenjen u cjelini Srba i šire, ali u politici treba znati kada treba otići. 27 SNV JE STVOREN POLITIČKIM KLIJENTELIZMOM Milorad Pupovac ima presudni utjecaj na najveći dio srpskih organizacija u Hrvatskoj (SNV, Prosvjeta, Privrednik, ZVO, SDSS...). Ali, to je greška! Trebalo je stvarati timove, trebalo je odgajati nove kadrove, trebalo je na neki način učiniti ljude odgovornim. SNV jeste institucija koju treba razvijati, njegovati. Kroz njega je trebalo formirati i drugo mišljenje. Drugog mišljenja nema. Kroz te institucije je trebalo da do izražaja dođe znanje, mladost, entuzijazam. Umjesto toga SNV je stvoren političkim klijentelizmom. Treba znati kad je dosta! Treba znati kada si postao prezasićeni materijal! Ljudi, na žalost, zaboravljaju i dobre strane kada vide dominaciju koja dugo traje. Sada je taj jaz nastao. Probudio se taj dio ljudi, koji su do sada participirali, ali njima jednostavno smeta to što se ne može uvijek sve vrtiti oko jedne osobe. Moraš dati mogućnosti i drugim ljudima primjera radi, Milorad Pupovac govori na svim antifašističkim skupovima. Od Jadovna, Petrove gore, Jasenovca, Srba. Pa nije antifašizam samo i srpska tekovina! Antifašizam je i hrvatska vrijednost. Prema tome pusti druge ljude da ga njeguju i slave, da odrastaju, da se kale. Čini mi se da time samo postiže kontra efekt. - Apsolutno! Navlači se jedan odium, odbojnost. Uostalom od 12 hiljada komunista 1941. u Jugoslaviji 5 hiljada je bilo Hrvata koji su stvarali temelje borbe protiv fašizma. Dakle mi živimo u zemlji koja je svrstana u Antifašističku koaliciju. Prema tome nema potrebe da se to svojata. Što god mislili o „Oluji“ i njenim posljedicama, predsjednik Ivo Josipović imao je dobru ideju da ove godine u Kninu sudjeluju i predstavnici Srba. Njegovom pozivu odazvao se jedino Veljko Džakula i nakon toga intervju: Simo Rajić došlo je do sukoba, ne samo unutar zajednice, već i između Milorada Pupovca i predsjednika Republike. - Uopće ne sumnjam u dobru namjeru predsjednika Republike Ive Josipovića. Njega, stvarano, smatram čovjekom koji je izrastao u osobu koja s ponosom može predstavljati ovu zemlju. Lijepo ga je vidjeti i slušati jer donosi nešto novo. Ima jedno enciklopedijsko znanje, unosi jednu novu retoriku u javni život, političku kulturu i ima sve šanse da postane uzor pametnim političarima, Ali, ovdje je, čini mi se, malo podbacio s iskustvom koje ima. Ja ne dvojim da je „Oluja“ bila legalna i legitimna, te da se Hrvatska imala pravo osloboditi i ujediniti svoj teritorij. Međutim, „Oluja“ i njena proslava je vrlo kompleksna stvar, i među Hrvatima, i ne može se ishitreno i brzopotezno rješavati sadržaj tih događanja. O organizaciji je trebalo dobro raspraviti i u vrhu vlasti, i među Srbima. Ta, krucijalna pitanja, moraju ujediniti Srbe. To je pitanje koje se mora rješavati na način, kako odati pijetet prema i srpskim žrtvama nastalim u toku i nakon završetka te akcije, a i prije toga. „Oluja“ je slavlje, moramo je slaviti, ali moramo odati poštovanje i žrtvama koje su ubijene nakon „Oluje“. Da je predsjednik Josipović pokušao kroz to pitanje pronaći neki konsenzus među Srbima, da je u Knin pokušao dovesti sve Srbe koji nešto znače i da se poslije pokloni žrtvama pred spomenikom u Gruborima, Varivodama ili na nekom drugom stratištu i da hrvatska elita ode i do tog spomenika, onda je to nešto što je i civilizacijsko i normalno i što na neki način liječi rane. To bi bio veliki iskorak za građansku Hrvatsku. Ne možete vi Srbe koji su skoro nestali s tog područja na taj dan, i prema Tuđmanovoj težnju u Hrvatskoj smanjeni na 3%, tjerati da pjevaju i slave, a oni tuguju za žrtvama bližnjih, njihovim spaljenim domaćinstvima i pustim ognjištima, a da ne nađete način kako da u tome učestvuje vlast. Kad tomu dodamo odnos vlasti prema srpskim žrtvama, neprocesuiranje ratnih zločina i skoro aboliranje od istih ratnih zločinaca, onda mogu samo reći da je to sramotno i tužno da se to tako nastavi. Dakle, to je vrlo kompleksno pitanje, i mislim da je vulgarno svoditi ga na sukobe Pupovca i Džakule, nego o tim otvorenim pitanjima koje je predsjednik dijagnosticirao, treba se početi razgovarati unutar srpske zajednice. Predsjednik to nije izrekao zato što to ne želi, naprotiv, njemu se to ne može pripisati, on je htio potaknuti da se u srpskom biću rodi drugo SPC PROMATRA NESTAJANJE SRBA Ne bih htio ući u dio kanonskih, crkvenih vrijednosti, ali kao njihov pravni zastupnik koji je tamo proveo dugo vremena, mogu reći da me začuđuje ta pasivnost i promatranje nestajanja Srba u Hrvatskoj od strane Srpske pravoslavne crkve. Ti ljudi kao da su sami sebi dovoljni. Nemaju osjećaj da se uključe, da jednostavno vide kuda sve to vodi i da vide koliko su u stanju sudjelovati u traženju nekih boljih rješenja. To je jedno samozadovoljstvo. Oni su učinili neke pomake, obnovili su neke objekte, parohijske domove, sagrađena je nova zgrada Pravoslavne klasične gimnazije, međutim, zgrade će, ako se ovako nastavi, biti samo spomenici, ali u tim zgradama se treba odvijati život. Gimnazija je prekrasan objekt, ali on traži žive sadržaje. mišljenje, da se raspravlja na principijelan način, da se o ovakvim i sličnim ključnim problemima postigne konsenzus, a voditi dijaloge između institucije Predsjednika Republike i Milorada, to su po mome nedorasla razmišljanja. Na tim kritikama i opservacijama treba sagledati, može li, stvarno, u toj politici biti nešto drukčije, a ja mislim da može i mora! I umjesto da se o tome zajednički raspravlja, stave se u funkciju Novosti! Novosti su izrasle u novine koje su hrvatski politički tjednik. To nisu po sadržaju srpske novine! To je Faral Tribune, nešto što Hrvatskoj treba, ali da li treba da bude financiran od srpske zajednice, da li trebaju ta pera koja mogu participirati bilo gdje da se tu uhljebljuju. Taj jezik kojim oni govore i pišu, jednostavno ne razumije većina čitalaca Novosti kojima su one namijenjene, jer oni imaju potrebe za informacijama o događanjima unutar zajednice. Šteta da tako vrsna pera se iscrpljuju u tako malo tiražnim i još manje čitanim novinama. Smatraš li da Novosti treba financirati iz drugih sredstava, a ne od sredstava koja izdvaja Savjet za nacionalne manjine. - Apsolutno. Po svom habitusu oni pripadaju tržištu. Neka idu na tržište! Hrvatskoj treba tjednik koji na taj način problematizira događanja hrvatskog društva. U tim novinama nemate istupa nekog Srbina koji ima drukčije mišljene od koncepta uređivačke politike. Ja sam bar vrlo rijetko pročitao! Novosti imaju krasne kolumne, tu i tamo pojavi se koji člančić na ćirilici. Kroz to se ističe taj srpski element, što je pogrešno i nedovoljno. Znači, ti misliš da ovakav intervju Novosti ne bi htjele objaviti? - Siguran sam da bi Sava prije potekla od 28 Zagreba prema Ljubljani, no što bi Novosti objavile ovaj, ili ovakav intervju! Zahvaljujući tebi, Srpska pravoslavna crkva dobila je povrat dosta imovine. Pa, da li ta crkva ima nekakvog utjecaja na stanje unutar zajednice i da li uopće ima želju da pomogne u rješavanju problema? - Ljudi unutar SPC-a u Hrvatskoj su jednostavno okovani svojim zidovima. O ničemu se ne izjašnjavaju, ne tvrdim i da trebaju, ali taj njihov pasivizam i hladno promatranje događanja je prestrašno i ja ih ne mogu shvatiti. Oni, kao da su se uljuljali u tom bogatstvu. Vraćena im je imovina, žive od zakupnine, država obilato dotira, oni voze skupa automobile, razmeću se ručkovima, večerama, kojekakvim proslavama, ali nema vjernika. Oni su imali povijesnu šansu da od Srba, nevjernika u doba komunizma, sada u ovoj kataklizmi vrate dušu tim ljudima, da ih okupe da im propovijedaju jednu istinu i vjeru. Međutim, Srbi se sve više otuđuju, a crkve koje su obnovljene imaju sve manje vjernika. Mislim da su problemi daleko širi. Pobuna je bila u Trstu, pobuna je u Ljubljani, pobuna tinja u Zagrebu. Nešto se dešava očito u vođenju. Da li je problem u Patrijaršiji, da li je problem ovdje, ali činjenica je da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj nikada nije imala bolje uvjete, nikada nije imala više mogućnosti da razvija vjeronauk, dušobrižništvo, dobročinsvo, da bude u kursu, da bude sluga sirotinji, a ona kao da se toga boji. Ponašaju se kao orkestar na tonućem Titaniku, ili po srpski: „Selo gori, a baba se češlja“. Međutim, moram im odati priznanje, što se za razliku od svoje braće u Hristu, kako onih u Beogradu, tako i ovih na Kaptolu, ponašaju apolitično. ■ IDENTITET/ BR. 172 / 2012. granični slučajevi TKO NAS TO TAMO MIRI? Kad izostanu velike investicije, političarima uvijek ostanu velike riječi. Kad govore o ‘hladnom ratu’ budite sigurni da nikad nisu čuli za Goribor ili Rebel Star, niti znaju da Partibrejkersi planiraju proslaviti tridesetogodišnjicu postojanja benda - upravo u Hrvatskoj D ok su tzv. mainstream mediji sve u šesnaest analizirali kako će se sve u praksi manifestirati “hladni rat”, kako je odnose između Srbije i Hrvatske u posljednje vrijeme opisao Ivica Dačić, srpski premijer, tek je ponegdje na jedva nekoliko redaka zabilježeno kako je početkom prosinca iz Rijeke uspješno krenuo put Beograda prvi kontejnerski vlak “Go Rail - Go Green”, što je ime projekta kojega će iz svojih fondova sufinancirati i Europska unija, ukoliko aplikaciranje zagrebačke tvrtke AGIT bude odobreno, a u to navodno nema razloga previše sumnjati. No, budući da kretanje kontejnera nije pratila kamera, jer taj vlak nije nikome bio dovoljno atraktivan, za njega malo tko zna. Briga koga za to što se transport željeznicom isplati i zbog ekološke dimenzije, jer ovaj vid prijevoza troši do 2,7 puta manje energije nego, recimo, prijevoz kamionima... Uostalom, u uvjetima sve snažnije globalne krize, ignorirati susjedna tržišta bilo bi uistinu suicidalno i u najmanju ruku glupo, jer si takav luksuz ne mogu priuštiti niti puno bogatije zemlje od, recimo, Hrvatske i Srbije. Zato ne treba čuditi niti u popriličan debakl internetske inicijative za bojkot hrvatske robe u Srbiji nakon oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču u Haagu, jer koliko god nekome takva presuda možda bila gorka, Kraševe bajadere su mu sasvim sigurno i dalje jednako slatke. Međutim, tako vam je to: kad nema toliko očekivanih velikih investicija, koje bi trebala zagarantirati pokretanje nacionalne ekonomije i gospodarski rast, uvijek vam ostaju velike riječi i velike parole. Hrvatska je inače u suficitu kad je u pitanju robna razmjena sa Srbijom, no, oni koji se hrane prije svega politiziranjem i prepucavanjem povijesnim argumentima vjerojatno nemaju niti blagog pojma da, recimo, Srbija posljednjih godina u Hrvatsku izvezla dosta - dobre glazbe. Goribor i Rebel Star su možda i dvije najpoznatije grupe iz Srbije koje su svoju afirmaciju i prve obožavatelje stekle IDENTITET/ BR. 172 / 2012. Piše: HRVOJE PRNJAK - s ove strane granice, potpuno remeteći uvriježenu logiku odnosa dviju zemalja, i nudeći se zapravo kao odgovor na eventualno pitanje: Dobro, tko nas to zapravo pomiri? Inače, u ukupno ostvarenom izvozu Srbije za 2011., Hrvatska je bila na devetom mestu, a po visini uvoza iz svijeta u Srbiju, ostvareni uvoz iz Hrvatske u 2011. zauzima 12. mjesto. Ukupna robna razmjena Srbije i Hrvatske za devet mjeseci 2012. godine iznosila je 647,9 milijuna USD, što je za 3,05 posto manje u odnosu na isti period 2011. godine. Nego, što mislite kako se trgovina i pojave poput, recimo, Goribora, ili Partibrejkersa koji najavljuju proslavu 30. godine postojanja benda svirkama u Hrvatskoj, uopće uklapaju u stvarnost po mjeri onih koji bi vlastite državne granice najradije ogradili visokim zidovima? E pa, nikako! No, one su same po sebi dokaz koliko su stvarni odnosi slojevita stvar, i kako život uvijek izmiče autoritetu naređenja, dekreta... A onaj tko ne prizna stvarnost, mora vjerovati u spasonosnost čuda. Tako je u srpskim medijima objavljeno kako možda i najbogatiji čovjek na svijetu (po procjeni Forbesa i najbogatiji, “težak” oko 75 milijardi dolara), meksički magnat Carlos Slim, uskoro dolazi u Srbiju. Dakako, u nedostatku programa koji bi izveli zemlju iz teške krize, dobro dođe i maštanje: Slim je uostalom već ove godine bio u Makedoniji, gdje se su tim povodom bile krenule spekulacije da je zainteresiran i za ulaganje u rudnik željeza Tajmište, u okolini Kičeva. Kad se već “prirodni saveznici” Rusi i Kinezi nisu baš previše dokazali, a tek je poslan poziv Azerbejdžancima da i oni ulože baš u Srbiji... No, može li, makar i višemilijunsko, ulaganje Carlosa Slima u Srbiju, ili recimo Katara u Hrvatsku, nadoknaditi nepostojanje jasne ekonomske koncepcije koja bi dovela do reindustrijalizacije, povećanja broja radnih mjesta i gospodarskog rasta? Naravno, odgovor je negativan. I zato se samo treba nadati da dio tog nepostojećeg ekonomskog programa ne postane neki novi radikalizam, 29 s bilo koje strane granice. Kako upozorava Dragan Stojković u beogradskom časopisu “Republika”, glasilu “građanskog samooslobađanja”: “Prošlo je sedamnaest godina od završetka posljednjeg Balkanskog rata pa je obnovljen novi materijal istorije, novo svježe meso za ratnu klaonicu, stasala je nova generacija, opijena nacional-patriotizmom, spremna da se žrtvuje ‘za krst časni i slobodu zlatnu’. Budući da današnju državu vode političari koji su bili sudionici i portparoli rata za spas srpstva u ‘srpskim zemljama’, a da su rezultati njihovog žrtvovanja naroda općepoznati, imamo razloga da budemo ozbiljno zabrinuti, i da dignemo glas upozorenja. Poznate su u povijesti XX. stoljeća takve izjave upravo od onih koji su u isto vrijeme privredni oporavak zemlje zasnivali na razvoju vojne industrije. U ćorsokaku raspada ekonomije, prijeteće nove izolacije, nadolazećeg mraka, poslije svakodnevnog parazitskog tretmana tranzicijskim pijavicama, radikalno puštanje narodne krvi našim političkim nadriliječnicima može se učiniti kao najbolji lijek”... I zato bi trebalo podsjetiti da udio srpske ekonomije u svjetskom BDP-u iznosi mizernih 0,069 posto, što znači da je Srbija ispod 30 posto prosječne svjetske razvijenosti. Investicije u Srbiji participiraju sa 0,058 posto u svjetskim, tako da su one za 16 posto manje od očekivanih na osnovu udjela u BDP-u. Realni pad BDP-a u trećem kvartalu ove godine, u odnosu na isti period prethodne, u Srbiji je iznosio 2,2 posto... Istodobno, investicije su podbacile i u Hrvatskoj, a vanjskotrgovinski deficit u prvih deset mjeseci dosegnuo je 43 milijarde kuna, odnosno 5,7 milijardi eura, a pokrivenost uvoza izvozom bila je na nimalo impresivnih 58,3 posto. U trećem tromjesečju BDP je pao za 1,9 posto, što posebno brine ako znamo da se u tom periodu zarađuje i na turizmu... Ekonomska bolest je tu. Traže se liječnici. Samo neka nas - da ne bi poslije bilo ‘nismo znali’ - zaobiđu svi soboslikari s političkim ambicijama!■ intervju: Zdenka Pantić Psihologinja Zdenka Pantić govori o tome što se dogodilo s nacijom nakon triju presuda koje su možda promijenile stanje i kurs društva AKO SE TRAUMA GURNE POD TEPIH STVARA SE NOVI MIT Psihologinja Zdenka Pantić objašnjava što se psihički dogodilo s nacijom nakon triju presuda - Radimiru Čačiću, generalima Markaču i Gorovini te Ivi Sanaderu, te kako se nositi sa silnom poviješću koja se ljudima odjednom srondala na glavu i kako provariti sve te događaje? Tražili smo od sugovornice njeno viđenje psihičkog stanja društva Razgovarao: DRAGO PILSEL R ehabilitacijski centar za stres, traumu i za žrtve mučenja i torture utemeljen je 1993. godine. IRCT Zagreb je neovisna, humanitarna i apolitična organizacija, pokrenuta s namjerom da pomogne i zaštiti žrtve mučenja u Hrvatskoj. Psihologinja Zdenka Pantić, predsjednica udruge, u svom se poslu naslušala i nagledala ljudi kod kojih su jugoslavenski ratovi ostavili teške psihološke posljedice. Mnogima od njih, naročito izbjeglicama, pomogla je da prevladaju ratnu traumu. Žrtvama ratnih trauma, pa i onih najtežih, omogućila je potrebnu rehabilitaciju i snalaženje s problemima s kojima se susreću. Dakle, naša je sugovornica osoba velikog iskustva i ugleda u psihološkim i terepaeutskim krugovima, naročito zbog njena predanog rada u rehabilitaciji žrtava torture/mučenja, podrška njihovim obiteljima, skrb kroz različite rehabilitacijske oblike u cilju ponovne integraciju u društvo. Uz to, njeno je područje zanimanja psihosocijalna pomoć različitim populacijama u stresu, traumi (doseljenici, povratnici, dugotrajno nezaposleni, djeca i mladi, žene...) te riziku socijalne isključenosti posebno u Područjima od posebne državne skrbi te pomoći lokalnim zajednicama u socijalnoj rekonstrukciji nakon rata. Poželjeli smo da nam progovori o tome što se psihički dogodilo s nacijom nakon triju presuda, Radimiru Čačiću, generalima te Ivi Sanaderu, u smislu, koje tu emocije prevladavaju, kako se nositi sa silnom poviješću koja se ljudima odjednom srondala na glavu i kako provariti sve te događaje? Tražili smo od sugovornice njeno viđenje psihičkog stanja društva. U sukobu jedna strana dehumanizira drugu, oduzme joj ljudske osobine da bi se mogao voditi rat, da bi se moglo boriti, pucati... Prof. Pantić, nakon oslobođenja generala Ante Gotovine i generala Mladena Markača zbila se svojevrsna narodna euforija. Zanimljivo, nije bilo takvih izljeva veselja kada je prvostupanjskom presudom oslobođen general Ivan Čermak. No, u nekim se raspravama i osvrtima uočio nedostak sućuti onih koji slave prema žrtvama zbog kojih su se ti generali našli na optuženičkoj klupi. Kako na to gledate? - Kolektivna patnja u ratu je bila velika, dugotrajna, osjećaj prava da se pripoje/ oslobode odmetnuti krajevi i uspostavi cjelina je bio snažan. Stoga je snažna identifikacija s generalima i ‘’Olujom’’ razumljiva: naciji je trebao osjećaj katarze i neki jednostavan odgovor, a ne 30 neki koji bi relativizirao stvari (iako je to realnije jer je stvarnost slojevita). Tako u pobjedi i osjećaju ispunjenja pravednosti dojučerašnje žrtve Hrvati (kao ni druge žrtve drugdje) ne pokazuju samilosti i solidarnosti sa žrtvom gubitnika. Uvijek ima pojedinaca ili grupa koji dobro poznaju psihologiju i koji znaju kako homogenizirati masu na osjećajima ugroženosti i prijetnje od onih drugih. Nakon “Bljeska” sam razgovarala sa ženom koja mi je rekla da se u trenutku ulaska Hrvatske vojske u njeno selo osjećala kao da ponovno ima 12 godina, da je opet 1941. i da će se dogoditi isto. Traume imaju tu kvalitetu da traju i zato je važno da se o njima priča. Nažalost, odnos struke prema tim problemima doživljavam kao zavjeru šutnje, jer sve žrtve zaslužuju pažnju. Kolega Boris Pavelić u jednom komentaru u Novome listu piše da ‘’niti je Gotovina svetac, niti je Sanader sotona. Neće oslobađajuća presuda opravdati štetan Gotovinin petogodišnji bijeg, niti će osuđujuća presuda bivšem premijeru prebrisati korisne učinke Sanaderova vođenja države. Njihova su imena preko noći postala simbolima pojednostavljivanja kojima je nužna razumna korekcija: Gotovina je sada simbol trijumfa nad pretencioznim pokušajem da za tuđe zločine odgovara nevin čovjek, dok se na SanIDENTITET/ BR. 172 / 2012. aderu iskaljuje sva frustracija nacije dugogodišnjim srebroljubljem svih HDZ-ovih vlasti’’. - U jednom nivou mi se čini da su ljudi ojađeni svakodnevnicom pa je dobrodošlo naći tako ‘’zločeste dečke’’ koje sada možemo osuditi: dobili zasluženu kaznu, ‘’trebalo je i strožije’’, čujemo kako kažu građani na TV. Kao da nešto ljekovito ima za obične građane u osudi Čačića i Sanadera, neka (slaba) utjeha za njihove svakodnevne patnje. Zanimljivo je da su oni doživljeni i bili viđeni kao snažni muškarci - vođe. Nešto treba reći o autoritarnosti. Vidimo kod raznih svjedoka u procesima protiv Sanadera da su bili poslušni, kao da su isključivali svoj um i prosuđivanje. Svakako da nitko ne bi bio odstupio kod nečasnih prijedloga nego pristali su ostati uz moćnika, to jest, blizu vatre: uz moćnog dobijemo svi osjećaj veće važnosti a svakako dok ta moć traje i nesumnjive koristi. A poslije bi da samo on snosi odgovornost krivičnu. O moralnoj krivici ostalih nema govora! Ali imamo važne zaključke ovih priča, kaže kolega. ‘’Iz njih hrvatska politika, zasad, može izvući jedno zadovoljstvo i jednu pouku. Zadovoljstvo time što su i general i političar pružili ruku preko fatalne, tuđom krivnjom krvave, etničke granice u Hrvatskoj; te pouku da populistička pojednostavljenja i brzi odgovori nikada ništa ne riješe kako valja’’. - Zato treba govoriti i o odnosu vođa i sljedbenika: neki sljedbenici slijede ličnost vođe (makar taj i griješio); drugi slijede ideologiju pa se okrenu od vođe ako misle da je ‘’skrenuo’’ s ideje. Iako je vođama lakše s prvima, a s ovim drugima je teže, ti drugi su vrjedniji sljedbenici jer su više suradnici i daju realističnije povratne informacije vođi. Kod tih snažnih vođa također je teško odrediti se realno i kritički jer prevladava kod nas autoritarni model u psihologiji naroda, trebamo snažnog oca. Stalno postoji latentan sukob simpatije i antipatije prema vođi, a najjasnije se vidi kada padne s pijedestala - tada ga bacaju u blato. Erich Fromm 1961. u ‘’Bijegu od slobode’’ navodi kako je veliki dio fanatične upornosti kojom sljedbenici slijede svoje vođe moguće objasniti ambivalentnim stavom prema svome vođi: potiskuju svoju mržnju zbog toga što ih je vođa stavio u podređeni položaj, IDENTITET/ BR. 172 / 2012. to kompenziraju osjećajem divljenja, skoro obožavanja. Znači divljenjem opravdavaju svoju podređenost jer nije sramota biti podređen tako superiornoj osobi. Kod nas je u okviru nacionalnog zajedništva Hrvata prema ugrožavajućim drugima trebalo da dođemo do blagostanja. Jake vođe su to obećavali - Tuđman, Sanader. Međutim... Šteta što se vlasti nisu odmah, a niti 17 godina poslije, odredile prema ubojstvima u ‘’Oluji’’, pljačkama, protjerivanju i onemogućavanju povratka srpskih izbjeglica jer to opet stvara priliku da se trauma stavi pod tepih i tako stvori novi mit koji je plodna podloga za nove sukobe u budućnosti - Možemo gledati i političku elitu kao vođu što je zadugo nesumnjivo bio HDZ - a to blagostanje se nije desilo, te smo nakon dvadeset godina u ozbiljnoj krizi: opljačkani od te svoje elite. Sada sudski procesi pokazuju razmjere korupcije i druge probleme koje nismo htjeli ili znali ili bili spremni vidjeti. A valjda i nema načina izraziti neslaganje osim glasanjem za druge. Nacija se devedesetih preko noći odrekla ranijih vrijednosti, kao da smo htjeli izbrisati raniju stvarnost i uvjerenja - pokajati se, negirati, promijeniti biografiju. Pristali smo na to da nismo više zemlja ‘’radnika i seljaka’’ (tako smo se izražavali u socijalističko vrijeme) nego je kohezijska poveznica nađena u naciji; to se smatra normalnim da se u raspadu jednog svjetonazora potraži onaj historijski raniji jer, kažete, našoj grupnoj psihi treba osjećaj identiteta i razlike od drugih koje vidimo kao ugrožavajuće. - U vremenu kolapsa jednog svjetonazora i uređenja (socijalističkog) kada nužno nastupa tjeskoba i traže se nova uporišta i ideologija, izlaz je bio u naciji, tom potisnutom pitanju u socijalizmu. U slučaju Hrvatske nedovolj31 no prorađeno na grupnom nivou pitanje NDH i krivnje ali i osjećaj uskraćenosti i ljutnje zbog nemogućnosti žalovanja za gubicima te strane išao je s jednim pojednostavljivanjem u kome se iskoristila prilika da se neko tobožnje ‘’pravo hrvat- Kod poslijeratnog oporavka, normalizacije, pomirenja, svatko se treba prvo sam sa sobom pomiriti jer u životu, a pogotovo u sukobu, svi napravimo i neke postupke kojima se ne ponosimo stvo’’ opasno približi fašizmu. Pristali smo na negiranje onih ranijih dobrih strana, uspomena, iskustava. Nije to bila stvar izbora nego od intelektualne i političke elite nametnuto kao jedina istina i izbor. Drugi se glasovi nisu mogli artikulirati nego jedino su mogli biti osuđeni, u tom vremenu padajući na plodno tlo naroda u tjeskobi i potrazi za novim odgovorima. U vremenu pak krize i vanjske opasnosti (velikosrpska ideja, djelovanje na sijanju straha kod srpskog stanovništva i organiziranju pobune), grupa reagira jedinstvom, reagira jednostavnom podjelom na crno-bijelo, na to tko je naš i uz nas, taj je dobar; svi drugi (koji nešto propituju i oni druge nacije) su loši, opasni. Nacija je živjela godinama na snažnom osjećaju nacionalnog jedinstva, pripadanja i to su važni i duboki osjećaji i potrebe, to je bilo kohezivno, radilo se o fenomenu monolitnog identiteta. Ali otrežnjenje dolazi postepeno, da doduše ‘’imamo Hrvatsku’’ ali nema posla ni sigurnosti. - Da, ovaj puta su krivi ‘’naši’’. Ali ovi uvidi se događaju sporo, ne artikulira se jasno kroz pokušaje radnika da sačuvaju poduzeće, kroz štrajk i slične akcije. Još nije došlo do takvog zaoštravanja da se dođe do toga, kao sada u Sloveniji, da se može dobiti batina od ‘’naše’’ policije, snage koja će čuvati elite odgovorne za probleme. Pa ni odnos prema Domovinskom ratu nije jednoznačan. - Tako je. Radila sam istraživanje u kome se vidi kako su veterani jako nezadovoljni svojim položajem, ljuti na državu. Nije im dovoljno da su materijalno zbrinuti nego im treba i simbolički te jasan odgovor o njihovom doprinosu i priznanje za patnje (oko doprinosa i eventualne krivnje). Psihološki je to naprosto tako: u sukobu jedna strana dehumanizira dru- gu, oduzme joj ljudske osobine da bi se mogao voditi rat, da bi se moglo boriti, pucati... Šteta da vlasti nisu mogle ili htjele odrediti se odmah (a niti nakon 17 god) prema ubojstvima u ‘’Oluji’’, pljačkama, protjerivanju i onemogućavanju povratka jer to opet stvara priliku da to nejasno i nepotpuno završi tako da se gurne trauma pod tepih pa se podržava i stvara novi mit. U ovim našim složenim prilikama izgleda da nacionalni naboj ostaje jedino na što se još uvijek može mobolizirati građane, za sada. - I stoga je bila dobrodošla presuda generalima: lijepa vijest koju ne treba gledati pravno (valjda to da nema dokaza za ono za što su optuženi) nego pomoću nje naciji treba da ostane u pojednostavljenom svijetu dobar-loš, u pojednostavljenoj slici identiteta nacionalne grupe kao samo i jedino dobre. To nam treba da se osjetimo vrijednima i ispravnima, ali, nažalost, to znači i bez suosjećanja za žrtve druge strane. Dakle, da zaključimo, koje tu emocije prevladavaju, kako se nositi sa silnom poviješću koja se ljudima odjednom srondala na glavu i kako provariti sve te događaje? Kakvo je vaše viđenje psihičkog stanja društva? - Prevladavaju emocije jedinstva, olakšanja, katarze, potvrde, osjećaja pravde i pravednosti, mada se stalno naglašavala pravednost Domovinskog rata, ovako naglašene emocije mogu značiti da se negdje i dalje izbjegava svjesnost da nije sve blistavo te da postoji negiranje svog dijela odgovornosti, jer ljudima trebaju jednostavni odgovori, da smo dobri i u pravu. Ali to znači da još nismo kao društvo došli u onu poziciju koja se zove depresivna, to jest, kada se stvari vide realno, iznijansirano, nasuprot paranoidnoj crno-bijeloj slici. To znači i neosjetljivost za druge i samim time nemogućnost realnog sagledavanja i postupanja jer kod poslijeratnog oporavka – normalizacije – pomirenja, svatko se treba prvo sam sa sobom pomiriti jer u životu, a pogotovo sukobu, svi napravimo i neke postupke kojima se ne ponosimo. Ali kada se odmaknemo od nabrojenih emocija, ljudi su i zbunjeni i tjeskobni pred neposrednom budućnosti. A to su teški osjećaji i potencijalno opet pogodni za neki prijemčivost za neki novi populizam i pojednostavljenja. To je najteže integrirati u naš identitet... - A tako je važno i nužno jer se tako sprječavaju nastanci novih mitova koji opet mogu biti plodna podloga za jedan 32 novi sukob u budućnosti. Silini emocija vezano s oslobađanjem generala ili osuda Sanadera se teško othrvati jer su one snažne i ‘’zarazne’’, zahvate tu veliku nacionalnu grupu (tada je racio slabiji). Ima, vjerujem, tu nešto dirljivo, ali sigurno su tu i neke grupe koje te snažne emocije žele usmjeriti u svom interesu. Kakav vam se junak pričinjava Ante Gotovina? - Desilo se da Gotovina postaje na drugačiji način junak jer se čini da za sada ne pristaje i da njemu ne treba da ga masa nosi kao heroja. Njegove prve reakcije išle su suprotno općem naboju trijumfa, a takva emocionalna stanja visoko su zapaljiva i moguće ih je izmanip- Gotovina je pokazao da njemu ne treba da ga masa nosi kao heroja, a njegove prve reakcije išle su suprotno općem naboju trijumfa. Zanima me hoće li se moći othrvati sigurnim nastojanjima da ga se uvuče u politiku. Navijam za njega da se obrani, iako sumnjam, jer lisice su okolo njega... ulirati i masu okrenuti u nekom pravcu. Baš me zanima hoće li moći othrvati se sigurnim nastojanjima da ga se uvuče u politiku. Navijam za njega da se obrani, iako sumnjam jer lisice su okolo njega. Ljudima je teško nositi se sa svim događajima, kao da je neki finale došao: ‘’Oluja’’ ima svoj kraj, Sanader i korupcija, Čačić - bahati moćnik koji ide u zatvor... - Teško je zbog svih intenzivnih emocija ljudima vidjeti što je na stvari - što nam sada stvarno znači ondašnja pobjeda. Snažne emocije pokazuju da je to bilo potrebno, ali neće biti dobro ne sagledati pobjedu u njenoj složenosti. Da li je ovaj trijumf važniji od sadašnjih problema nezaposlenosti, problematičnih vrijednosti, neizvjesnosti i tjeskobe te nedostatka perspektive? Trenutno se nemamo za što uhvatiti. Kriza lako usmjeri ljude u neke ideje koje se pokažu štetnima. Ne vidim neke snage koje bi nešto konstruktivno nudile pa čak ni zavele makar i u pogrešnom pravcu. Kao da svi mi nešto čekamo. A nikako da se pokrenemo.■ IDENTITET/ BR. 172 / 2012. Platforma 112 - za Hrvatsku vladavine prava Platforma 112 okuplja šezdeset organizacija civilnog društva koje se niz godina bave zaštitom ljudskih prava, demokratizacijom, izgradnjom mira, suzbijanjem korupcije i zaštitom javnih resursa, posebno okoliša, koje su u 112 zahtjeva, upućenih svim političkim opcijama uoči parlamentarnih izbora, definirale prioritete i konkretne mjere za Hrvatsku u kojoj je vladavina prava uporište djelovanja pojedinaca, institucija i političke elite. Platforma 112 traži i očekuje dosljednost i političku odgovornost nove vlasti, ali i svih drugih političkih aktera i institucija, za stvarna i trajna poboljšanja u pet prioritetnih, međusobno povezanih, područja: 1 Stabilne, odgovorne i demokratične institucije vlasti i jednak pristup pravdi 2 Kvaliteta demokracije 3 Borba protiv korupcije i javni interes 4 Ravnopravnost i dostojanstvo svih ljudi 5 Nasljeđe rata, suočavanje s prošlošću i izgradnja mir „Platformu 112 - za Hrvatsku vladavine prava“ čine sljedeće organizacije: B.a.B.e., Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), Centar za LGBT ravnopravnost, Centar za mirovne studije (CMS), Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću, GONG, Kuća ljudskih prava, Pravo na grad, Srpski demokratski forum (SDF), Transparency International Hrvatska, Udruga za društvenu afirmaciju osoba s duševnim smetnjama - Sjaj, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, Udruga za promicanje inkluzije, Udruga za promicanje istih mogućnosti, Udruga roditelja djece s posebnim potrebama “Put u život - PUŽ”, Udruga za samozastupanje, Zbor istraživačkih novinara, Zelena akcija „Platformu 112 - za Hrvatsku vladavine prava“ podržavaju sljedeće organizacije: Amnesty International Hrvatska, Brodsko ekološko društvo, Centar inkluzivne potpore IDEM, Centar za građanske inicijative Poreč, Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Centar za podršku i razvoj civilnog društva DELFIN Pakrac, Eko Pan, Eko-eko Komin, Ekološko turistička udruga Šolte, Eko-Zadar, Forum za slobodu odgoja, Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, Hrvatski savez slijepih, Iskorak - Centar za prava seksualnih i rodnih manjina, Koalicija udruga Info zona, Koalicija udruga u zdravstvu, Koordinacija udruga za djecu, Krka Knin, Kurziv - platforma za pitanja kulture, medija i društva, Lezbijska grupa Kontra, MIRamiDA Centar regionalne razmjene mirovnih iskustava, Mreža mladih Hrvatske, Projekt građanskih prava Sisak, Radio Mreža, Roditelji u akciji, Udruga Delta, Fade In - Fantastično dobra institucija, Savez udruga stanara Hrvatske (SUSH), Socijalna politika i uključivanje (SPUK), Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbing, Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Međimurske županije, Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce, Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda CENZURA PLUS, Udruga za razvoj civilnog društva SMART, Volonterski centar Zagreb, Zelena Istra, Zeleni Osijek, Zeo Nobilis, Ženska soba IDENTITET/ BR. 172 / 2012. 33 tekovine demokracije U ovom tekstu analiziramo kako je u tranzicijskoj Hrvatskoj došlo do sunovrata nacionalnoga gospodarstva, kakav kapitalizam imamo u posljednja dva desetljeća, te zašto je takav divlji, klijentelistički i politički kapitalizam prouzrokovao LUDILO U EKONOMIJI 34 IDENTITET/ BR. 172 / 2012. T Piše: DRAŽEN LALIĆ ek psihijatar i luđak zajedno čine ludilo - te sam se misli Svetislava Basare sjetio kad sam čuo izjavu Slavka Linića da ga je privatni sektor najviše razočarao, jer nije iskoristio Vladine porezne olakšice i kreditne linije da bi pokrenuo nove investicije. Napad ministra financija na poduzetnike-poslodavce i njihov kontranapad (HUP je odgovorio da Linić „potiče klimu koja i nije baš poduzetnička“) dogodili su se 30. studenoga, kad je obznanjeno kako je BDP u trećem kvartalu ove godine u Hrvatskoj pao 1,9 posto. Taj prizor iz našega političko-ekonomskoga života na prvi pogled opisuje situaciju u kojoj pasivni, ako ne i zločesti, poduzetnici ne žele prihvatiti Na načelnoj razini građani prihvaćaju kapitalizam, ali na razini stvarnoga života ga smatraju nehumanim i „divljim“ terapiju koju im nude agilni i pametni vlastodršci. Pažljiviji pogled na veoma tešku ekonomsku i društvenu krizu kod nas, međutim, pokazuje kako su to „ludilo“ (uz ostalo, zaista se radi o dugotrajno prisutnom poremećaju kolektivno-psihološkog funkconiranja zajednice) stvorili i još ga uvijek stvaraju ne samo poduzetnici odnosno poslodavci, nego možda i više od njih različiti vladajući političari. Pitanje tko je odgovoran za gotovo pogubno naše - ugroženi smo kako kao pojedinci i obitelji, tako i kao članovi šire zajednice - ekonomsko stanje smatram manje važnim od pitanja kako je u tranzicijskoj Hrvatskoj uopće došlo do sunovrata nacionalnoga gospodarstva, pa time i društva u cijelosti, te slijedom toga na koje načine se može zaustaviti „slobodni pad“. A rečeni sunovrat se IDENTITET/ BR. 172 / 2012. od 2009. do danas itekako zbiva: riskirajući da me se (ponovo) proglasi katastrofičarem, ustvrđujem kako teška gospodarska i svekolika kriza u Hrvatskoj sve otvorenije prijeti da se premetne u socijalni rasap. Statistički podaci vezani za (ne)zaposlenost su upozoravajući: od početka krize je izgubljeno 140.000 radnih mjesta; svaki peti radno sposobni građanin je ove jeseni nezaposlen; tek svaki treći stanovnik Hrvatske radi; broj zaposlenih izvan javno-državnoga sektora se u tri godine krize smanjio za osminu, itd. Preokretanje navedenih i drugih nepovoljnih trendova zahtijeva naporno i ozbiljno misaono putovanje u središte nemile ekonomske i društvene zbilje, umjesto lakonskih „objašnjenja“ koja su često prisutna u javnosti. To se središte, smatram, posebno odnosi na hrvatsko izdanje kapitalizma. Ponajprije treba promisliti načine kako naši politički i privredni moćnici, ali i mi ostali, doživljavamo i u (društvenom) djelovanju izražavamo kapitalizam, najsažetije definiran kao „društveno-ekonomski sustav koji se zasniva na privatnom vlasništvu i slobodnom poduzetništvu, tržišnoj konkurenciji kapitala i radne snage“ (Anić, Goldstein „Rječnik stranih riječi“). VARIJANTE KAPITALIZMA Da se treba nijansirano odnositi prema ideologiji i zbilji kapitalizma (jer kapitalizam nije samo društveno-ekonomski sustav, nego i pripadajući sklop ideja) pokazuju zbivanja vezana za tešku financijsku i gospodarsku krizu u SAD i drugim zemljama izbilu 2008. godine. Ta je kriza ustvari pobila teoriju i praksu, dominantnu u svijetu još od osamdesetih godina XX. stoljeća, prema kojoj slobodno tržište samo po sebi ostvaruje učinak koji je ne samo najefikasniji nego i najpravedniji. Ha-Joon Chang u svom bestseleru „23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu“ (2010.) ustvrđuje da su se učinci 35 takvoga pristupa pokazali sasvim drugačijima: politika slobodnog tržišta je rezultirala smanjivanjem rasta, te povećanjem nejednakosti i nestabilnosti u većini zemalja. Profesor političke ekonomije s Cambridgea ipak, po mom sudu, nije dostatno uzeo u obzir da kapitalizam ima više varijanti, u različitim zemljama i dijelovima svijeta. S obzirom da sam po profesiji sociolog i politolog, a ne ekonomist, nisam optimalna osoba za duboko analiziranje gospodarskih dimenzija kapitalizma u suvremenoj Hrvatskoj. Ipak se odlučujem, uz ostalo i zato pratim ovdašnja politička i društvena zbivanja koja su itekako povezana s onim ekonomskim, postaviti jedno pitanje koje mi izgleda važno za ispitivanje načina na koje smo u Hrvatskoj, barem dosad, mislili pa i živjeli kapitalizam, taj društveno-ekonomski sustav u kojemu je možda više od drugoga žarište pogubne krize. To je pitanje: kakav smo kapitalizam imali i još uvijek imamo u posljednjih nešto dulje od dva desetljeća? Uočavam kako se prema kapitalizmu naši građani, koji htjeli-ne htjeli obraćaju pozornost na tu „problematiku“, odnose ambivalentno. S jedne strane, mnogi ljudi s obzirom na kolektivna iskustva vezana za socijalizam vjerojatno - za provjeru te i drugih ovdje navedenih pretpostavki treba provesti ozbiljna istraživanja shvaćaju, slično poznatoj Churchillovoj misli o demokraciji, da je kapitalizam općenito motreno barem najmanje loš ekonomski sustav od svih dosad isprobanih. S druge strane, u javnosti je rašireno nezadovoljstvo konkretnim izražavanjima kapitalizma kod nas. Prema istraživanju „Kriza u tranziciji“ koje je prije dvije godine provela Europska banka za obnovu i razvoj, potpora tržišnom gospodarstvu je u Hrvatskoj pala na nešto ispod 30 posto (2006. godine 36 posto). Dakle, na načelnoj razini mnogi građani prihvaćaju kapitalizam, tekovine demokracije uz ostalo i zato što su najrazvijenije zemlje kapitalističke, ali na razini stvarnoga života ga smatraju nehumanim, „divljim“ (oznaka koju je dao papa Ivan Pavao II.) i sličnim. Vrijednosna pozadina rečene ambivalentnosti se izražava, prema rezultatima anketa, u širokom prihvaćanju vrijednosti poduzetništva, individualizma, materijalizma i sličnima koje tvore idejnu osnovu kapitalizma, a s druge strane u održanju vrijednosti kolektivizma, radikalnoga egalitarizma (težnja k „uravnilovki“) i nekih drugih. U posljednjim se vrijednostima ogleda veliko nezadovoljstvo građana provođenjem privatizacije i pretvorbe vlasništva, znatnom prisutnošću korupcije i drugim nelagodama kapitalizma kod nas. Ambivalentnost spram kapitalizma je izgleda manje prisutna kod naših ekonomskih i političkih moćnika nego u „običnih“ građana. Hrvatski poduzetnici prihvaćaju kapitalizam „zdravo za gotovo“, što se na žalost u „poremećenoj“ ekonomskoj i društvenoj zbilji sve više premeće u „bolesno za gotovo“. Poznajem neke tvorničare i istaknute hrvatskih privrednika, pa često slušam njihove primjedbe, pa i jadikovke, zbog pretjeranoga utjecaja skupe države na poduzetništvo i ekonomiju, monopola, slabe zakonske regulativne tržišnoga natjecanja i ostalih teškoća. NEOLIBERALNI KAPITALIZAM Ni naši (ranije i sada) vladajući političari uglavnom ne dovode u pitanje sam kapitalizam, ali neki od njih odskora postaju svjesni da hrvatsko izdanje toga društveno-ekonomskog sustava nipošto nije za pohvalu. Međutim, ni ta svijest kod većine vodećih političkih aktera Kapitalizam u Hrvatskoj pokazao se kao izrazito nepravedan i neefikasan sustav nije zasnovana na dubljem teorijskom i praktičnom poznavanju ekonomskih i društvenih zbivanja. To je još jedan pokazatelj kako je naša politička elita, regrutirana uglavnom na osnovu stranačke i političke podobnosti te tko zna kakvih „veza“, zapravo nedovoljno meritorna i sposobna. Tek rijetki istaknuti političari pokazuju kako mogu valjano kritički KATASTROFIČNI PODACI Od početka krize je izgubljeno 140.000 radnih mjesta; svaki peti radno sposobni građanin je ove jeseni nezaposlen; tek svaki treći stanovnik Hrvatske radi; broj zaposlenih izvan javno-državnoga sektora se u tri godine krize smanjio za osminu promišljati zbilju kapitalizma kod nas. Ozbiljne ocjene poput one predsjednika Republike Ive Josipovića u kolovoškom broju Identiteta („Previše je vjerovanja da država sve može riješiti. Devedesete smo se odlučili za kapitalizam, pa prema tome to država ne može rješavati i očekivanja da država to riješi, naprosto nisu realna“) uistinu su rijetke kod naših vodećih političara. Posebno su zanimljivi atributi koje su kapitalizmu kod nas u posljednjih dva desetljeća davali i još uvijek daju najaktivniji javni akteri - politički i civilni aktivisti, novinari te znanstvenici i intelektualci. Vjerojatno je najviše prisutna oznaka „neoliberalni“, kojom se poručuje kako je kapitalizam kod nas, slično mnogim drugim zemljama, dominatno određen nametanjima egoističnih interesa hipermoćnih multinacionalnih kompanija odnosno „krupnoga kapitala“ koji ostvaruje visoke dobiti, a plaćanje visoke cijene socijalnih posljedica svoga poslovanja (otpuštanja radnika i slično) ostavlja sve slabijoj nacionalnoj državi. Takve su kritike posebno izražene kod aktera koji ideološki i svjetonazorski pripadaju radikalno lijevim i desnim političkim opcijama. Kritika koja kapitalizam proka36 zuje kao neoliberalan ima osnova: naše društvo je teško pogođeno krajnje egoističnim i ciničnim načinom poslovanja banaka (sve velike su u stranom vlasništvu), telekomunikacijskih i drugih stranih kompanija koje svoje zapravo pljačkaške porive izražavaju kod nas, iako to ne mogu čine otvoreno u matičnim zemljama. Nisam međutim uvjeren kako je u neoliberalizmu glavni razlog zbog kojega je kapitalizam u ovodobnoj Hrvatskoj izrazito nepravedan i neefikasan sustav. Prije nekoliko mjeseci raspravljao sam o tome na jednoj javnoj tribini u Zagrebu s nekim lijevo orijentiranim mladim aktivistima i intelektualcima. Reagirajući na njihove tvrdnje da Hrvatsku dominantno ugrožava neoliberalni kapitalizam, postavio sam im dva pitanja: Koja nas je čizma zgazila? Jesu li Hrvatsku ekonomski i društveno više ugrozili stranci ili domaći? Rekao sam im da je naša zemlja došla u ekonomske i druge teškoće ponajviše zbog dominacije političkoga i klijentelističkoga kapitalizma, a manje neoliberalnoga na kojega oni upozoravaju. Nisu se s time složili, ali se nadam da su barem promislili o opravdanosti moje teze. Od tada do danas i sam često IDENTITET/ BR. 172 / 2012. razmišljam o tome koji je tip kapitalizma prevladavao i još uvijek (sustav se manje-više održao) u suvremenoj Hrvatskoj, gdje nakon razmjerno kratkih razdoblja ekonomskoga oporavka opet dolaze dugotrajne krize, pa i recesije kao što je sadašnja. Listam različite znanstvene tekstove o toj problematici, a kao posebno korisne smatram doprinose kolega sociologa - pok. Josipa Županova te dvojca Paula Stubbsa i Siniše Zrinščaka. Županov je još 2002., u svojoj studiji „Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma“, istaknuo kako je hrvatski kapitalizam u prvom desetljeću tranzicije bio mnogo više divlji nego uređeni, te politički nego poduzetnički. Posljednja dihotomija mi izgleda posebno važna: u „startnom modelu“ političkoga kapitalizma (koji je prema Županovu i nekim drugim autorima nastao još za vrijeme socijalizma!) dominira državno vlasništvo, tržište je fragmentirano i politički lažirano (monopoli), glavni akteri su politički menadžeri, a velik dio BDP-a se distribuira državnim kanalima. Županov je uočio kako su se kod nas u razdoblju od početka 90-ih do početka prošloga desetljeća dogodile znatne modifikacije toga modela (institucionalizirano je privatno vlasništvo i dopušteno takvo poduzetništvo, tržište je generalizirano i slično), ali je poduzetnički model, koji uz ostalo podrazumijeva da su vodeći akteri na konkurentskom tržištu individualni poduzetnici autonomni u odnosu na državu, prema njegovom mišljenju i dalje dominantan. KLIJENTELISTIČKI KAPITALIZAM Sukob između političkoga i poduzetničkoga kapitalizma, na koji je upozorio Županov, održao se i u nešto dulje od osam godina koliko je prošlo od njegove smrti. U tom je sukobu (dosad) očito pobijedio politički kapitalizam, koji je plodno tlo za bujanje korupcije. To uz ostalo potvrđuju izvlačenja velikih iznosa novca iz državnih tijela i javnih kompanija, u čemu su tokom prošloga desetljeća aktivno sudjelovali i neki visoki državni dužnosnici uključujući bivšega premijera, potpredsjednika Vlade i izvjesne ministre. Socijalnu pozadinu takvih koruptivnih praksi su lucidno analizirali Stubbs i Zrinščak u svojim radovima na temu klijentelizma u Hrvatskoj. Doprinosi te dvojice autora, kao i tekstovi nekih drugih znanstvenika pa i novinara, pokazuju opravdanost ocjene prema kojoj je IDENTITET/ BR. 172 / 2012. u Hrvatskoj dugo dominirao klijentelistički kapitalizam koji je bio zasnovan na odnosu pokroviteljstva između korumpiranih nositelja političke moći i nekih skupina stanovništva, kao što su umirovljeni POLITIČKA HOMEOPATIJA Strukturne reforme koje bi ponajprije trebale stimulirati razvoj poduzetništva i smanjiti neprirodno veliku ekonomsku moć države do sad nisu provedene. Umjesto toga, svjedoci smo svojevrsne „političke homeopatije“ tj. „liječenja sličnog sličnim“ ekonomske probleme koje je najviše uvjetovala glomazna i nesposobna država vlast nastoji riješiti sredstvima te i takve države ratni veterani; pripadnici tih skupina su političkim akterima na vlasti dugo davale potporu, a zauzvrat su dobivale socijalne privilegije. Prostor za pisanje ovoga teksta ne dopušta daljnje izlaganje rezultata analize vrste kapitalizma u suvremenoj Hrvatskoj. Stoga samo iznosim dvije zaključne napomene. U prvoj ističem kako je naša zemlja izložena recesiji te velikim socijalnim i razvojnim teškoćama više zbog endogenih (unutarnjih), a manje zbog egzogenih (vanjskih) čimbenika. Drugim riječima, smatram da su naše gospodarske i društvene neprilike ponajprije uvjetovane političkim i klijentelističkim tipom kapitalizma koji je prilično zagušio razvoj poduzetništva i tržišne privrede. Svjetska financijska i ekonomska kriza je najviše bila okidač za izbijanje i širenje recesije za koju smo uglavnom odgovorni mi sami, a osobito vodeći pripadnici bivše političke nomenklature pa u nekoj mjeri i ove sadašnje. Drugom napomenom upozoravam da u posljednjih tri i po godine od kada je Ivo Sanader podnio ostavku 37 politički kapitalizam nije znatnije zamijenjen onim poduzetničkim. Velik je doprinos ostvaren u suzbijanju političke i druge korupcije, neki raniji veliki moćnici su izvedeni na sud i završili „iza brave“, čime je uz ostalo opovrgnuta tvrdnja Michaela Moora iz dokumentarca „Kapitalizam: ljubavna priča“ da je „bit kapitalizma u tome da se svatko izvuče“. Međutim, strukturne reforme koje bi ponajprije trebale stimulirati razvoj poduzetništva i smanjiti neprirodno veliku ekonomsku moć države dosad do sad nisu provedene. Umjesto toga, svjedoci smo svojevrsne „političke homeopatije“ tj. „liječenja sličnog sličnim“: ekonomske probleme koje je najviše uvjetovala glomazna i nesposobna država vlast nastoji riješiti sredstvima te i takve države. Možda je baš na to mislio Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke, kada je početkom prosinca izjavio: „Dosadašnji model ekonomskog razvoja je slomljen, strgan i nepopravljiv“. Temeljite reforme, koje poput mnogih drugih građana priželjkujem kao jedini zaista efikasni izlaz iz krize, trebale bi imati dva glavna učinka: poticanje poduzetništva i razvoja tržišnoga gospodarstva, u čemu bi poseban doprinos uz državnu i drugu vlast trebali dati naši poslovni ljudi koji se dosad na tom planu uglavnom nisu dovoljno iskazali; povećanja solidarnosti prema istinskim gubitnicima krize i tranzicije za što bi posebno trebala biti zadužena (socijalna) država. Da smo na žalost još daleko od takvih reformi pokazuje i puki uvid u POLITIČKI KAPITALIZAM Smatram da su naše gospodarske i društvene neprilike ponajprije uvjetovane političkim i klijentelističkim tipom kapitalizma koji je prilično zagušio razvoj poduzetništva i tržišne privrede cinično komuniciranje i nekontrolirano djelovanje Slavka Linića i nekih drugih vladajućih političara u sadašnjoj Hrvatskoj. „Ludilo“ traje i još će dulje vrijeme trajati, čemu pridonose kako „luđaci“ tako i „psihijatri“.■ sred pušaka bajoneta Domobranska priredba za partizanski korpus Rukovodstvo Saveza antifašističkih boraca i antifašista časnu Narodnooslobodilačku borbu dijeli na „vašu“ i „našu“, antifašiste pretvara u domobrane, te izvrće činjenice kada Prvi hrvatski korpus NOV Jugoslavije naziva Prvim korpusom NOV Hrvatske… P rvi put nakon 22 godine, 24. novembra, pardon, studenog ušao sam u nekadašnju kino dvoranu bivše JNA, a danas Hrvatske vojske. Povod je bio Svečana akademija, na čijoj je pozivnici pisalo da je organizirana povodom „70. obljetnice osnivanja Prvog korpusa Narodno oslobodilačke vojske Hrvatske“. Pošto se čovjek uči dok je živ prvi puta sam čuo i naučio ga je Hrvatska 1942. godine imala vojsku (osim ustaša i domobrana) i do danas bi bio u zabludi da se u Drugom svjetskom ratu u borbi protiv Nijemaca, Talijana, četnika, ustaša, be- Piše: NINOSLAV KOPAČ logardejaca i inih borila NOV Jugoslavije! Misleći da ću „naučiti“ još nešto novo uputih se na tu blago rečeno jadnu, a najiskrenije rečeno sramotnu priredbu. A pravo da kažem i naučio sam svašta novo. Kao prvo, zaključio sam i naučio da Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske vodi sramotno rukovodstvo sa još tužnijim predsjednikom Ratkom Maričićem, koji je u svom obraćanju prisutnima na akademiji kojom se slavi Prvi korpus NOV, ničim izazvan, pročitao odluku Predsjedništva SABAH u kojoj stoji da se ONI, valjda Predsjedništvo, 38 zalažu za istraživanje svih zločina koje su počinili antifašisti u ratu i poraću. I doda na kraju:, a spomenuo je i oslobođene hrvatske generale (do danas nisam odgonetnuo kakve oni imaju veze s partizanima) riječima: „pravda je spora, ali dostižna!“ Cijenjeni gospodin Maričić i istražni tim kojeg priziva, će se morati jako požuriti da ono malo tih „zločinaca“ ne završi na grobljima prije no što ih ošine mač Božice pravde, kao što se nedavno dogodilo s „neumrlim“ nam predsjednikom Franjom Tuđmanom i vjernim mu Gojkom Šuškom, koji su se suda za ratne zločince oslobodili grobnim mjestom IDENTITET/ BR. 172 / 2012. na Mirogoju. S tom razlikom da su posljednja dvojca stvarno počinili veliki zločin. Gospodin predsjednik SABAH-a to vjerojatno nije tako shvatio, jer on u svojim govorima često ističe da se 1991. godine Hrvatska branila od fašista. Ipak, tom jadnom rukovodstvu „antifašista“ lekciju je održao ambasador Kraljevine Norveške koji je hvaleći borbu jugoslavenskih partizana svoj nadahnuti govor održao na engleskom jeziku, a završio rečenicom na hrvatskom: „Hvala partizani!“ Svakako najbolji govor, osim uvodničara Mirka Mećave, jedini govor koji je odgovarao prigodi iz srca je održao Davor Bernardić. Nakon što se prisutni već pomislili da će svi morati održati pozdravne govore, a bila je puna dvorana, pa bi to pozdravljanje trajalo danima, najbolji sudionik cijele priredbe, zagrebački glumac Dubravko Sidor najavio je zabavni dio. Prvo je Puhački orkestar OSRH otpuhnuo „Nabrusimo kose“, a onda je jedan fini gospon sjeo za sintesajzer, to su kompjutorizirane električne orgulje, i uspavao nas svojom instrumentalnom izvedbom pjesama „Konjuh planino“ (ruska pjesma prilagođena partizanima) i „Bilečankom“, nakon toga su se redali kompozitori i pjesme Alfi Kabilja i Frederic Chopina, ne znam što, ovaj drugi, ima s NOB-om i antifašizmom, ali sam shvatio čemu talijanska pjesma „O sole mio“ koju je izvanredno otpjevao operni tenor čije ima nisam uspio čuti. „Sole mio“ vjerojatno je otpjevana u spomen talijanskim okupatorima i iz zahvalnosti što su nam Talijani godinama uvježbavali „hrvatsku“ vojsku ustaše i s poglavnikom im Antom Pavelićem, te ih dopremili 16. aprila, pardon, travnja 1941. u Zagreb. Dvije gospođe čiji su očevi bili borci u Prvom korpusu nakon toga su glasno komentirale da bi netko trebao otpjevati i „Lili Marlen, u spomen njemačkih okupatora. Uostalom Lili Marlen je svjetsku slavu stekla kada je prvi puta emitirana 1941. s okupiranog radio Beograda, a u to vrijeme nismo se dijelili, međusobno, na „naše“ i „vaše“. Najsramnije od svega da se organizator nije sjetio, ili usudio da netko IDENTITET/ BR. 172 / 2012. Mislio sam da je tekst konačan i spreman za štampu, ali, pošto sam tekst poslao nekim prijateljima, netko od njih doturio je rukovodstvu SABAH, koje je zgranuto, posebno o njemu raspravljalo na svojoj sjednici. Ček se postavljalo pitanje kako sam ja tamo dospio. Zar je Svečana akademija bila u ilegali? Nakon toga dobronamjerno sam upozoren da tekstom izvrćem činjenice, da ne znam da je ‘42. godine u Hrvatskoj rat protiv fašista vodila NOV Hrvatske, da Predsjedništvo SABAH nazivam ustašama i da ne duljim, da je tekst ispod moga nivoa i da njima štetim samo sebi. Pokoleban razmišljao sam da povučem tekst, ali prije toga htio sam pronaći te moje greške i prelistao sve moguće knjige i enciklopedije i nigdje nisam pronašao NOV Hrvatske. Jedina vojska koja se nazivala „Hrvatska vojska“ bili su domobrani i ustaše. Mislio sam da mi je ipak promakla ta činjenica i onda sam razgovarao s bivšim borcima i povjesničarima koji su me uvjeravali i uvjerili da se od 1941. do 1945. u Hrvatskoj i ostalim republikama bivše Jugoslavije protiv fašizma borila NOV Jugoslavije i na tlu Hrvatske nije postojao Prvi korpus NOV Hrvatske. Žalosno je da otpjeva i koju partizansku pjesmu! Naučio sam i zaključio da je vodstvo SABAH nedoraslo vremenu, mjestu i organizaciji na čijem su čelu. Antifašiste pretvaraju u domobrane i dijele na „vaše“ i „naše“. Možda bi neko od njih i htio da im se pridruže i bivši ustaše! A predsjednik Predsjedništva, gospodin Ratko Maričić je jedan fini gospodin, ali je totalno na krivom mjestu. On bi bio idealni predsjednik HVIDRA-e. Međutim, na žalost 39 to Vodstvo SABAH-a ne zna, ili bi danas radije htjeli da nije tako, ali u vrijeme NOB-e u Hrvatskoj je postojao je Prvi hrvatski korpus NOV Jugoslavije, a Prvi korpus NOV Hrvatske nečija je izmišljotina ili pusta želja. Kasnije je taj Prvi korpus postao Četvrti korpus NOV Jugoslavije. To su definitivne činjenice. Prema tome naučio sam još nešto! Rukovodstvo SABAH-a definitivno je počelo dijeliti slavnu Narodnooslobodilačku borbu na „vašu“ i „našu“. Najtragičnije od svega je da rukovodstvo SABAH-a Domovinski rat proglašava nastavkom borbe protiv fašizma. Naučio sam, ali to još davno, kada sam bio mali, otac Ivan me naučio da se ljudi ne dijele po naciji i rasi nego po dobroti. Gdje bi mi danas bili da je bilo više takvih Ivana! Oni koji ljude dijele po naciji nisu dobri ljudi! Na žalost malo je dobrote u vodstvu Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Smrt fašizmu – bivši drugovi! Možda će mi netko na to odgovoriti „ I tebi sinko!“, ali to je njegov veliki problem. (N.K.) nije bio dragovoljac, ili možda je, ne znam, ali znam da bi on toj dragovoljačkoj organizaciji udahnuo finoću i uljudnost koja joj nedostaje, a mogao bi onda i aktivnije proganjati antifašističke „zločince“. Da zaključim! Partizani i antifašisti ne dižite revoluciju, jer ste umorni od davnog ratovanja, ali smijenite vodstvo SABAH, jer ono nije doraslo vaše slave i rana, a samo sramoti Vas, Vašu slavnu prošlost i Republiku Hrvatsku!■ pod povećalom Vukovar - 21. godinu posle ŽIVOT U KRUŽNOM TOKU I Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ ako je od rata i tragičnih događaja u Vukovaru prošla 21. godina Srbi u tom gradu nisu ravnopravni građani nego i dalje građani drugog reda, smatra predsednik vukovarskog SDSSa Srđan Milaković. „U pokušaju da normalizujemo svoje živote, odmičući se od isključivo nacionalnih tema, okrećući se sve više problemima egzistencije, stvaranja i podizanja porodice, uvek se ponovo suočavamo s problemom naše etničke pripadnosti koja je presudna za ostvarenje bilo kojeg prava. To se oseća kod uslova boravka dece u vrtiću, ostvarenja prava studenata na stipendiju, kod ostvarenja prava na penziju, proslave državnih praznika, prenosa sportskih utakmica …“ priča za Identitet predsednik Gradske organizacije SDSS-a Vukovar. On smatra da Srbi kao zajednica naprosto žive jedan paralelan život, u odnosu na pripadnike većinskog hrvatskog naroda koji po njegovom mišljenju žive mnogo normalnije i opuštenije živote, često nemajući razumevanja za probleme srpske zajednice. „Mi ne delimo iste vrednosti, pre svega one nacionalnog karaktera koje se neprestano nameću, stvarajući probleme u međusobnim odnosima. Nama je u sferi politike izuzetno teško jer osećamo sve ove probleme pripadnika naše zajednice, a imamo malo instrumenata da ih rešimo. Osim toga, političari iz hrvatskih opcija plaše se sarađivati s nama na otvoren način jer se boje kako će to biti primljeno kod njihovog naroda. Uvek su skloniji nekoj kamuflaži i skrivanju pa često nismo niti u mogućnosti da prikažemo šta smo to ostvarili za našu zajednicu“, ističe ovaj diplomirani pravnik. NEMA VRAĆANJA NA STARO Po pitanju haške presude hrvatskim generalima, ona po Milakoviću za međunacionalne odnose u Vukovaru nije donela ništa dobro. Srbi su je primili sa zaprepaštenjem i ozlojeđenošću, a Hrvati s radošću i euforijom. Ali to po rečima našeg sagovornika nije ništa čudno i neočekivano. Važno je da se stvari ne vrate na staro, unazad 10 i više godine, kada su međunacionalni odnosi bili mnogo lošiji. „Kada su Srbi u pitanju siguran sam da se to neće dogoditi, a nadam se da neće ni kada je u pitanju većinski narod“, kaže ovaj Vukovarac. I premda se Vukovar i danas doživljava kao nacionalno podeljen grad, 40 te podela je po rečima ovog političara iz redova srpske zajednice, u društvenom smislu, posebno kada je u pitanju druženje mladih ljudi koji nisu doživeli ratna događanja, sve manje izražena, mada i dalje prisutna. Međutim, ona i dalje opterećuje vukovarsko društvo, kao posledica nejednakosti u ostvarivanju elementarnih ljudskih prava – prava na stan, posao, penziju, otpremninu ….Iako je bilo signala da bi se predstavnici vukovarskih Srba po prvi put ove godine mogli pridružiti koloni sećanja i komemoraciji u Vukovaru, 18. novembra, na Dan sećanja na žrtvu Vukovara, to se nije dogodilo. „Pitanje odavanja počasti žrtvama rata 1991. je pitanje koje je povezano s otvaranjem priče o ratnom Vukovaru na jedan drugačiji, objektivniji način, gde će i Srbi imati pravo na svoje žrtve i pravo da kažu nešto o tim dešavanjima. Dosadašnje obeležavanje je jednostran prikaz rata u Vukovaru po kojem su Srbi agresori i zločinci. U tom smislu i pravosuđe treba da uradi svoj deo posla, kada su u pitanju zločini nad Srbima u Vukovaru“ dodaje naš sagovornik. VUKOVAR - PUPAK UNIVERZUMA IDENTITET/ BR. 172 / 2012. SRĐAN MILAKOVIĆ, predsednik vukovarskog SDSS-a: “ Pitanje odavanja počasti žrtvama rata 1991. je pitanje koje je povezano s otvaranjem priče o ratnom Vukovaru na jedan drugačiji, objektivniji način, gde će i Srbi imati pravo na svoje žrtve i pravo da kažu nešto o tim dešavanjima… „Ugledni Vukovarac, akademik, profesor doktor Dimitrije Panfilov za grad svoje mladosti, odrastanja i stasavanja znao je da kaže „Vukovar je pupak mog univerzuma“. Vukovar je prostor u kojem sada ja živim, u kojem sam živeo pre ratnih događaja, a danas samo suživotinjarim. U njemu žive umorni ljudi kojima je potreban mir, ljubav i predah. Mir, da svako oplače i zaceli svoje rane. Ljubav, da se iskažu prave emocije prema ljudima, gradu, životu. Predah, da se pobegne od poslovno-finansijskih stereotipa i od novonapisanih istorijskih fakata i događaja koji se stalno nameću i ažuriraju jer se možda i nisu tako dogodili. I Srbi i Hrvati i ostali građani Vukovara danas su taoci prevaziđene politike iz ne tako davne prošlosti“ kaže Milenko Živković, predsednik vukovarskog pododbora Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“. On ističe da Srbi u Vukovaru žele „velike“ promene koje su neophodne da bi se napravio iskorak iz kružnog toka (u gradu su napravljena dva, a biće ih još) po kome se odvija vukovarska godina. Tokom godine Srbi i Hrvati žive normalno, kupaju se na Otoku, grad živne, studenti dolaze na raspust, da bi se u novembru sve raspršilo i nestalo u magli kao da ga nikada nije ni bilo, kao u vreme kad su se prebrojavale amebe i planktoni. Da bi se sve vratilo u normalu, smatra Živković, potrebna je velika energija i vreme. I tako već godinama. Kakva bi to zajednička šetnja bila, pita se naš sagovornik, kada se zbog jednog dana, odreknemo preostalih 364 dana u godini?! KAD GLADNA USTA PROGOVORE Ovaj diplomirani ekonomista kaže da kada na jednoj teritoriji imate veliko demografsko pomeranje stanovništva, a samim time i osporavana imovinska prava, te prostore kapital i prateće investicije zaobilaze u velikom luku. „Gde nema investicionog ciklusa nema ni života, a sve se vraća u prirodne okvire tako da prostor IDENTITET/ BR. 172 / 2012. MILENKO ŽIVKOVIĆ, predsednik vukovarskog pododbora Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“: “ Tokom godine Srbi i Hrvati žive normalno, kupaju se na Otoku, grad živne, studenti dolaze na raspust, da bi se u novembru sve raspršilo i nestalo u magli kao da ga nikada nije ni bilo. Zbog jednog dana, odričemo se preostalih 364 dana u godini… i ljudi u njemu postaju samo potencijalni prirodni resursi i sve više drvene i tupe. To se danas dešava sa Srbima u Vukovaru, ali će se već sutra dešavati i Hrvatima starosedeocima“, priča ovaj Vukovarac. Kada je u pitanju haška presuda hrvatskim generalima mišljenja je da su sve strane bile iznenađene njenim ishodom, da je haški sud tom presudom izneverio osnovne principe radi kojih je i osnovan, da sankcioniše sve ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije i stvori uslove za međusobno pomirenje. Zbog nesankcionisanog ratnog zločine, sistema ili pojedinaca pomirenje naroda se odlaže, a posledice trpimo svi, ponaosob, u kontinuitetu. „Pomirenje jedino može da se desi kad progovore gladna usta gladnih ljudi, jezikom čoveka. Sit čovek uvek razmišlja za danas, a prazan stomak od danas. Ekonomska ne-situacija Vukovara, koja je danas na najnižim nivoima, može približiti građane i kanalisati njihovu pozitivnu energiju u pravcu rešenja za opšte dobro, bez prebrojavanja krvnih zrnaca. Kada svi građani slobodno za Vukovar, kao gospodin Panfilov kažu „Vukovar je pupak mog univerzuma“, onda ćemo znati gde smo i kuda idemo“, zaključio je naš sagovornik. EGZISTENCIJALNO PITANJE POZNAJE NACIONALNOST NE Novinarka Dragana Korpoš iz Vukovara smatra da se danas u Vukovaru živi kao u većini drugih delova Hrvatske – za one koji imaju posao i koliko-toliko pristojnu platu ili penziju može se reći da žive relativno dobro dok su ostali osuđeni na životarenje i spajanje kraja s krajem. „Egzistencijalno pitanje ne poznaje nacionalnost i zato verujem da će se život u gradu poboljšati samo uz otvaranje novih radnih mesta i podizanje standarda građana. U suprotnom mladi će sve više odlaziti u potrazi za poslom, a tada neće biti ni bolje budućnosti“ priča ova Vuko41 DRAGANA KORPOŠ, novinarka: “ Egzistencijalno pitanje ne poznaje nacionalnost i zato verujem da će se život u gradu poboljšati samo uz otvaranje novih radnih mesta i podizanje standarda građana… varka. Što se tiče presude generalima i teze da je time završen rat, mišljenja je da rat, u simboličnom smislu, nikada neće završiti za one koji još nisu pronašli nestale članove svojih porodica, a delom ni za one kojima je rat doneo teške tragedije, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Nikakve sudske presude, smatrali ih pravednim ili pogrešnim, to neće promeniti, ističe naša sagovornica. „Hrvatska i Srbija su komšijske države, Hrvati i Srbi žive jedni s drugima ili jedni pored drugih i dok svi ne prihvate da se te činjenice ne mogu menjati dolaziće, barem povremeno, do napetosti i problema. Poseban problem je što vlasti u Hrvatskoj i Srbiji imaju sasvim drugačije viđenje onoga što se na ovim prostorima dogodilo pre 20 godina i što su poslednjih meseci odnosi između dve države „zaleđeni“, dodaje vukovarska novinarka. SVIMA PRAVO NA STIPENDIJU Za stipendiranje vukovarskih studenata u humanitarnoj akciji „Za akademsku budućnost Vukovara“ prikupljene su 194 hiljade kuna. Sredstva su prikupljena putem humanitarnog telefona i na humanitarnoj večeri u Vukovaru, pod visokim pokroviteljstvom predsednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, održanoj 17. novembra u dvorcu Elc. Tom prilikom gradonačelnik Željko Sabo založio se za Vukovar kao grad znanja i budućnosti. Rekao je da je za stipendiranje ukupno 358 vukovarskih studenata u sklopu akcije „Solidarnost za Vukovar“ ove godine prikupljeno milion kuna dok su u gradskom budžetu za tu namenu obezbeđena 2,5 miliona kuna. Treba pozdraviti i donošenje Odluke o dodeli stipendija, koju je krajem oktobra donelo Gradsko veće Vukovara, na inicijativu vukovarskog SDSS-a. Tom odlukom se omogućava jednak položaj svih studenata koji konkurišu za gradske stipendije, bez obzira na mesto studiranja. Time je i pripadnicima srpske zajednice, koji se školuju u Republici Srbiji i drugde, omogućeno da ravnopravno konkurišu i dobiju gradsku stipendiju, što do sada nije bio slučaj.■ razgovor: Danijel Dane Korica KORICA I DANAS TRČI SVOJU TRKU Kada pomislimo na atletski sport, jedna od prvih asocijacija je Dane Korica. Danas sa svojih 67. godina čini se da je aktivniji nego mnogo mlađi sportski radnici. Od ranog jutra do ponoći Korica vredno radi u sportskom savezu Srbije kao generalni sekretar. Pošto je poznat kao čovek koji više voli da konkretno radi na terenu Korica tokom dana prođe na stotine kilometara u želji da kontaktira sa sportskim radnicima širom Srbije. - Ja ne mogu da mirujem. Moje noge i telo su naučene na stalnu kretnju. Jedva čekam da završim posao koji se mora uraditi u kancelariji i zatim krećem da obilazim sportske klubove širom Srbije - započinje svoju priču za Identitet Danijel Dane Korica Razgovarao: NIKOLA IŠTVANOVIĆ 42 IDENTITET/ BR. 172 / 2012. P očetak bavljenja sportom nije bio kao kod druge dece. Mali Dane umesto u školu i na igru sa drugarima, dugo se mučio sa bolešću. „Da me je onda, kada sam sa dvanaest godina zaradio tešku upalu zglobova zbog loše ishrane i hodanja u pocepanoj obući zimi, otac samo dve nedelje kasnije odveo u bolnicu, ostao bih nepokretan. Kolena su mi bila naduvena kao lopte. Više od dvadeset puta stavljali su mi gips. Kako ga skinu, kolena se ponovo napune tečnošću. Tek kad sam otišao u rehabilitacioni centar u Lovran kod Opatije, TRKA ŽIVOTA PRED 100.000 GLEDALACA Septembar 1971. godine, stadion Crvene zvezde, na tribinama 100.000 gldalaca na otvaranju reflektora na popularnoj „Marakani“. Poluvreme utakmice Crvena zvezda - Benfika. Od Zvezde se opraštaju legende Dragoslav Šekularac i Bora Kostić: “Trka na 5000 m je organizovana u poluvremenu utakmice.Tu je bio, tada srebrni sa prvenstva Evrope francuski trkač Žan Vadu i još nekoliko poznatih atletičara u tom trenutku. Ja nisam bio favorit ali, to je nešto što ću pamtiti ceo život. Pun stadion 100.000 gledalaca na nogama i navijaju za mene, kada sam krenuo u finiš, poslednjih 120 metara po travnatom terenu samnom su trčali i bodrili me fudbaleri. Ma nije bilo šanse da izgubim. Dao sam sve od sebe, pobedio i to je nešto što se ne zaboravlja. punktirali su mi oba kolena i smestili u nekakva gipsana korita. Sedam meseci ležao sam tako zavijen, a niko me, osim doktora, nije obišao, jer moji roditelji nisu imali novca za put od Kutine do Opatije. U bolnici sam i razred završio. Jedino štivo osim knjiga tada su mi bile Sportske novosti. Onda se mnogo pisalo o atletskom šampionu Franji Mihaliću… Čitajući tako, obećao sam sebi da ću, ako prohodam, biti atletski šampion”. Obećanje koje je Dane Korica, jedan od najboljih jugoslovenskih atletičara svih vremena, dao sam sebi kada je ležao u bolnici, IDENTITET/ BR. 172 / 2012. počeo je da ispunjava čim se vratio s oporavka iz Opatije u rodnu Gornju Slatinu, pet kilometara od Kutine. Oporavak mu se, doduše, dodatno odužio, budući da su mu se od ležanja otvorile dve rupe (kaverna) na plućima, zbog čega je još dva meseca, svaki dan, u bolnici primao po dve vakcine. „Bilo nas je šestoro dece u porodici i svi smo mnogo radili, svako je imao svoja dnevna zaduženja. Sećam se da sam, kad smo pravili našu porodičnu kuću, s braćom i sestrama nogama mešao blato i piljevinu, što nam je služilo kao malter. A kuća je bila mala, dve sobe i velika peć kojom smo se grejali. Ja sam se rodio treći po redu. Dali su mi ime Danijel, ali me niko u životu nije tako zvao. Za sve sam bio i ostao Dane“. Kada se potpuno oporavio od bolesti, Dane se priključio Atletskom klubu Moslavina u Kutini. Međutim, roditelji, ali i komšije iz sela, nisu baš blagonaklono gledali na njegov hobi. Seljaci bi ga doživljavali kao čudaka koji, umesto da radi s ocem, trči kao da je poludeo. “Najbolje mi je bilo da trčim noću, kad me niko ne vidi, i to po šumi. Kako sam ja njima mogao da objasnim zašto trčim? Kao da bi neko shvatao, sve i da sam pokušavao. Kad me neki komšija, koji je u šumi sekao drva, jednom video da obuvam sprinterice sa šiljcima i da protrčavam pored njega, otišao je kod moje mame Marice i rekao joj da ja nisam baš normalan. Dodao je da će me udariti sekirom ako krenem na njega onim „ekserima na cipelama”. Kao apsolutni anonimus i autsajder od sramote i straha sam sprintao 3.000 metara i na kraju stigao drugi, na iznenađenje svih koji su prisustvovali takmičenju”. Dva meseca kasnije Dane Korica dolazi prvi put u Beograd, na prvenstvo Jugoslavije. Iz Kutine kreće sa još dvojicom kolega iz kluba, takođe takmičara. Za trenera nije bilo para za put. “Tada sam pobedio u trci na 3.000 metara i postao šampion SFRJ. Skoro sam pao u nesvest kada sam prolazio kroz cilj. Na pov- PRVA TRKA I DOLAZAK U BEOGRAD ratku u Kutinu švercovali smo se u vozu, jer smo pare potrošili na čorbast pasulj i ljute papričice u restoranu Sport na Autokomandi. Posle me je Žika Stevčević, automehaničar i precizni alatničar iz Beograda i veliki zaljubljenik u atletiku, doveo u AK Crvena zvezda. Živeo sam u njegovom stanu u Beogradu, a nešto kasnije i u kući na Umci, i to tri godine. Tada me je Žika naučio mehaničarskom zanatu, pa sam jedno vreme radio, trenirao i išao u večernju školu Braća Stamenković. Tu sam, konačno, stekao zvanje - precizni mehaničar. U radionici majstora Žike, koji me je prihvatio kao sina, upoznao sam i svoju suprugu, koja je radila na benzinskoj pumpi. Svakodnevno sam je vozio Žikinim fićom na posao i nazad… Posle me je gazda Žika i venčao. Pored toga što je bio standardni atletski reprezentativac, godinama nepobediv na Balkanu u svojim disciplinama i državni rekorder u disciplinama na pet i deset hiljada metara, stigao je da diplomira i doktorira na Na zanat za preciznog mehaničara u Kutini, koji je Dane hteo iz sveg srca, deca su se, priča, upisivala preko veze, tako da ga je posle osnovne škole otac dao da uči za proizvođača čađi, gline i kreča. “Tada je bilo bitno da imaš bilo kakav zanat u rukama. Atletika je bila hobi. Kako je onda bilo govori i podatak da sam na juniorskom prvenstvu Hrvatske u Dugoj Resi trčao u kopačkama! A prvu zvaničnu trku na tri hiljade metara istrčao sam na Republičkom prvenstvu Hrvatske u atletici, u Varaždinu 1965. godine. Ekipa iz Zadra došla je skockana u novim trenerkama, s nekoliko trenera koji su držali štoperice i merili svojim takmičarima svaki istrčani krug. Za mene je to bila vasiona. Čim je počela trka, bez ikakve taktike uleteo sam u sprint i ostavio sve iza sebe stotinak metara. Imao sam tada dugu crnu kosu do ramena. Neki su to glasno prokomentarisali pored staze: „Ko je ovaj pomahnitali Indijanac?“ 43 • • • • • • • NAGRADE I DOSTIGNUĆA Pobeda na Univerzijadi u Moskvi 1973. Četiri pobede na Balkanskim atletskim igrama na 5.000 i 10.000 metara Tri pobede na poznatom nadmetanju „Pet mlinova“ u Italiji Pet pobede na Balkanskom krosu Pet pobede na krosu „Politike” Učešće na Evropskim šampionatu u Atini 1969. peto mesto na 5.000 metara i deseto na 10.000 metara Učešće na Evropskom šampionatu u Helsinkiju 1971. - četvrto mesto na 10.000 metara razgovor: Danijel Dane Korica urbana lobotomija DAN KADA Dane Korica i zlatna Sandra Perković DIF-u. Nije bilo nijednog svetskog trkača kojeg Dane u svoje vreme nije pobedio. Bio je i na mestu saveznog kapitena seniorske atletske reprezentacije u vreme Evropskog prvenstva u Splitu i najvećih uspeha jugoslovenske atletike. Ali dečački san iz rehabilitacionog centra u Opatiji, kada je čitajući Sportske novosti zamišljao u Atini na istom takmičenju najboljih evropskih atletičara, sedmo mesto na OI u Minhenu. Pobeda na Univerzijadi u Moskvi 1973. je samo uteha za medaljama koje sam želao, a nisam osvojio. Pobeđivao sam na mnogim ulučnim trkama, polumaratonima širom sveta ali olimpijska medalja i PRIZNANJE Generalni sekretar Sportskog saveza Srbije (SSS) dr Dane Korica ponovo je izabran za potpredsednika Evropske asocijacije atletskih trenera (EAAT) za period od naredne četiri godine, sve do završetka Olimpijskih igara u Rio de Žaneiru 2016. godine. Korica je već bio na poziciji potpredsednika najveće trenerske organizacije u Evropi, a u obrazloženju njegovog reizbora na ovo mesto navodi se veliki uloženi trud i napori u radu u ovoj organizaciji i na polju poboljšanja statusa trenera širom Evrope. LIČNI REKORDI 13:31.2 na 5.000 metara 1971. 28:16.6 na 10.000 metara 1971. kako će, poput Franje Mihalića, nositi trenerku s natpisom Jugoslavija, ali na nekom olimpijskom pobedničkom postolju, za Daneta Koricu ostao je, nažalost, nedosanjan. SA STAZE U SPORTSKE RADNIKE Mislim da sam mnogo toga postigao kao atletičar. Mnogo pobeda, dobrih rezultata, ali ostaje žal za jednom medaljom. Dva četvrta mesta na prvenstvu Evrope u Helsinkiju 1971. godine i dve godine ranije peto mesto medalja sa Evropskog prvenstva je ostala san - ističe Korica. O kakvom se sportisti radi i o rezultatima koje je on postavljao ,najbolje govori činjenica da dva njegova rekorda iz davne 1971. godine još uvek niko nije oborio. “Sa jedne strane mi je drago, a sa druge mnogo je godina prošlo i bilo bi sasvim normalno da se neko pojavi i danas sa dobrim uslovima za rad obori rekorde na 5 i 10 kilometara. Međutim, mora mnogo da se trenira. Danas mladi nisu spremni da se odreknu mnogo toga, da svaki dan pretrče i po 50 km po kiši, snegu, vetru, suncu…”. Da potsetimo pre 41 godine Korica je trčao 5000 m u vremenu 13:31,2 a 10.000 m za 28:16,6. „Sada sa 67 godina mogu da kažem da sam zadovoljan onime što sam u svom životu uradio. Posle sportskog dela svog života, bio sam juniorski i seniorski selektor i direktor reprezentacije tačno 20 godina. Dug je to period i sretan sam što je to zlatni period naše atletike. Već 11 godina, treći mandat sam generalni sekretar sportskog saveza Srbije koji je naslednik nekadašnje SOFK-e”.■ 44 Tog petka kad su mili generali oslobođeni, meni je bio tužan dan, jer sam se pozdravljala s mojom Tenom koja je išla u Dubai. Ne turistički, nego baš onako, zapravo, Piše: kako bi mnogi od DUNJA nas htjeli, a malo bi NOVOSEL se nas usudilo. Da radi i živi tamo, na neodređeno. A i udat će se, moja Tena. Samo bez tamburaša. Kako imam nevjerojatnu sklonost tome da sve meni drage osobe žive negdje daleko (možda su mi baš stoga i drage), Tenin me odlazak baš rastužio, još jedan moj biser rasut po cijelom svetu, iako su osjećaji naravno bili dvojaki - sretna sam jer znam da će joj tamo biti dobro. I dok smo se grlile pred pravoslavnom crkvom u čijoj smo blizini pile kavu (Tena je pila sok od jabuke, to ću još dugo pamtiti, kao i sve o čemu smo tada razgovarale), zgranuo me najnoviji seljakluk na Cvjetnome trgu, a to nije bila božićno okićena Horvatinčićeva zgrada mjesec i po dana prije Božića, kad Božić za Hrvate neslužbeno počinje, već džinovski videozid na krovu jedne zgrade (ne pamtim je li tamo bio i ranije), s kojeg su ispod generalskih kapa na nas prijeteći sijevali pogledi dvojice toga jutra oslobođenih generala, a ispod njih natpis Hvala vam, generali. Stresla sam se, a nije bilo hladno toga dana. Trebalo je ranije poći kući, da se izbjegne sudjelovanje u svečanoj pijanoj povorci povodom dočeka. Najednom sam se osjetila silno umornom, kao da me umara to što živim tu gdje živim, i najednom sam pozavidjela Teni što ide tamo gdje nitko ne zahvaljuje generalima niti euforično slavi njihov povratak. Nazvala sam Nenada i bez mnogo riječi otkazala naš dogovor za rani ručak u Gundulićevoj, jer bi nam zbog svečanog mimohoda prisjela popara. No imala sam nekih neodgodivih obaveza u gradu stoga nisam mogla poći direktno kući, i vrijeme kao da se razvuklo, a ja ostala zarobljena u labirintima IDENTITET/ BR. 172 / 2012. SU OSLOBODILI GENERALE bezumnosti. Ulice su se malo-pomalo ispunile pijanom i euforičnom gomilom u spitkama, što je mahala hrvatskim, a nerijetko i ustaškim zastavama; u glavama tog priprostog svijeta vjerojatno su te dvije zastave jedna ista, odnosno bez druge prva ne bi ni bila, i pjevali su, onako režeći, po stadionski, hrvatske budnice. Ti naravno rata nisu ni vidjeli, jer mnogi nisu bili ni rođeni, a ako i jesu bili su tada vrlo mali i rat su, koji se vodio na njima tad nebitnim prostorima, a koje su poslije tek osvijestili kao Lijepu Našu, vidjeli eventualno na dnevniku. Ne govorim o starijim generacijama koje su u tome vrtlogu sudjelovale. Sudjelovati u ratu, nagađam, je kao piti otrovanu vodu s neke česme svaki dan, taj se otrov nataloži negdje duboko u čovjeku i malo tko je sposoban, za to je potrebna snažna volja i plemenitost karaktera, pobijediti njegovo sporo ali neminovno djelovanje pa živjeti dalje bez ogorčenosti. No u ratu se sruše tolike kuće, crkve, mostovi, a te česme kao da su posebno čuvane, štićene od rušenja, da bi se iz njih mogle napajati i trovati nove generacije. I dosta mi je o ratu da pišem, on je ionako na ovim prostorima neizbježna tema svakih novina, filma, izložbe i romana, ali i svakodnevnih razgovora, pa iz principa neću zalaziti u to, ali iz današnje perspektive, jedine koju želim gledati, nije mi uopće jasno zašto se oko generala diže tolika hajka, zašto se uoči njihove presude strepilo, plakalo, molilo, bdjelo, postilo, ispovijedalo, zašto se odluka suda dočekala tolikom euforijom, grcanjem u suzama radosnicama, otvaranjem flaša najboljih pića čuvanim za promocije i svadbe, prepunim noćnim klubovima te večeri, u kojima je iz duše radosno pjevala hrvatska mladež? Nikome od njih, toj bagri inače toliko neosjetljivoj na tuđe sudbine, da se neće okrenuti kad nekoga na ulici tuku, niti zastati kad se netko onesvijesti, a kamoli mu pružiti pomoć, nije apsolutno ni u džep ni iz džepa hoće li Mladen Markač i Ante Gotovina dočekati Božić IDENTITET/ BR. 172 / 2012. u svojim domovima ili tamo u Haagu (gdje su dočekivali i prethodne Božiće, kad su ovi vjerni Hrvati što im sad kliču od radosti i ganuća pili i žderali ni na tren ne pomislivši kako sada u uzništvu i tuđini blaguju siroti generali.) Da se razumijemo, ovo veselje bez granica smatram iskrenim jedino od strane srodnika, bliskih prijatelja i dobrih susjeda oslobođenih generala. Kao što bih im se i ja jednako iskreno veselila da su moji. Oni ih poznaju u nekom drugom svjetlu, kao očeve, braću, stričeve, kumove, ne kao hrvatske generale koji samim time što su hrvatski po difoltu ne mogu biti krivi. Samo ih je ta nekolicina iskreno dočekala. Sve ovo drugo je čisto preseravanje, hinjena ljubav, dokazivanje hrvatstva, razlog za napiti se, himbenost, senzacionalizam, prilika za stapanjem u gomilu. U gomili smo sigurni i mirni. Mahat ćemo zastavom, nek’ nas nitko ništa ne pita. Siti smo i sretni. Oj hrvatska mati, nemoj tugovati. Taj dan, samo taj dan, nije se čula kuknjava. Zaboravilo se na nezaposlenost, glad, porast cijena, pad morala, nepovjerenje prema vladajućima, kaljužu domaće bezizlaznosti. Negdje u kasno poslijepodne, kad se već smračivalo, na trgu su se pojavili oslobođeni generali. Taj dan, samo taj dan, gomila im neće jebati mater. Poznato je već da se u nas nacionalni heroji preko noći prometnu u najomraženije persone non grata. Pa su tako generala Gotovinu izviždali već nakon što je održao kratak i vrlo pristojan govor. Što se generala Gotovine tiče, ne skrivam da sam uvijek vjerovala da to nije čovjek kadar za nečovječnosti. Duboko u sebi nadam se da ne griješim. Jednostavno, od svih onih haških optuženika, sa čije god strane, jedino me pogled na Antu Gotovinu nije ispunjavao žmarcima jeze i nelagode. Njegovo me lice nije uznemiravalo, jer mi nije zračio ni zlom ni zadrtošću, koja je često opasnija od samog zla, a u kombinaciji s njime letalna. Ali su mi unatoč tome dozlaboga smiješni oni koji su vozili njegovu 45 sliku nalijepljenu na šajbu automobila i lupali se šakom po prsima uz uzvike ge-ne-ral-an-te jer su mu isti ti krezubi beskičmenjaci zviždali na trgu kad se kulturno zahvalio na podršci državnim tijelima i pozvao okupljene da zaborave na minuli rat i okrenu se budućnosti. Nije to govor koji su očekivali od generala Gotovine!!! Niti jedno sveto tlo hrvatsko, hrvatski sinovi, gruda naša sveta!!! Nikakvi tigrovi i sokolovi, crni Ante! Rat da se zaboravi, kuku! Pa šta će ih onda hraniti, jer hranom oskudijevaju! Ali to nije ni bitno. Tko ima Rvacku, ne treba mu hrana! Ni posao, ni kola, ni krov nad glavom, ni zimski kaput, ni dostojanstvo. A general priča o budućnosti, ovdje gdje se reprize hrvatskog sna gledaju iz dana u dan već dvadeset godina, i zašto bi se vrtio drugi film, pored ove kultnosti i klasika, koji istovremeno obrazuje i hrani, nadahnjuje i gradi, bodri i pokazuje put onima što ga gledaju? General Markač puno se bolje snašao u ulozi lučonoše što mu je narod namijenio. Znao je taj zaguditi u pravu žicu i dirnuti najistančanije niti hrvatstva, zagrmiti ono što su okupljeni došli čuti. Taj bi ga potez mogao prometnuti u novog patera patriae, iako nije ni izbliza markantan i karizmatičan kao Gotovina, već djeluje kao neki prigorski mužek. Ali Gotovina kao da je sišao sa uma u međuvremenu jer je stao pozivati nekakve Srbe da se vrate kući pa ispada kao da, Bože oprosti, zajebava taj narod što je postio, molio se i bdjeo za njega. Možda su mu isprali mozak tamo na robiji, podvrgli ga nekoj strašnoj radijaciji ili ga uplašili okrutnim prijetnjama. Možda sad krene kolektivni post diljem države za ozdravljenje generala Gotovine. Ali puno je vjerojatnije da će mu, ako bude ustrajao na tome da se nakon sve te larme povuče i živi miran obiteljski život, uz indignaciju okrenuti leđa i zaboraviti sve prvotne zasluge i spjevane panegirike. I slavit će nekog drugog, uz iste pjesme i zastave, ali drugu sliku. Ista šablona, novi heroj, a ne zločinac.■ izvan granice ENERGETSKA DILEMA UKRAJINE Nedavni parlamentarni izbori u Ukrajini potvrdili su primat dosadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča i njegove Partije Regija. U teoriji, to bi trebalo značiti nastavak njegove proklamirane vanjske politike koja Ukrajinu vidi kao jak, nezavisan faktor između Europe i Rusije, oslonjenu na svoju veliku teritoriju, pedeset milijunsko stanovništvo i ključni položaj na energetskom pravcu istok-zapad. U praksi, ukrajinska vlast se našla u poljuljanom vanjsko-političkom položaju jer joj sa obje strane stižu zahtjevi koje ona ne želi ili ne može ispuniti, ali nema ekonomske i političke snage da bi ih mogla jednostavno zanemariti. Paradoksalno, ranjiva točka ukrajinskog položaja upravo je energetski, točnije plinski sektor na kojem je prijašnjih godina gradila svoj status nezaobilaznog partnera Z Piše: GORAN MRDAKOVIĆ emni plin je od neizmjerne važnosti za Ukrajinu. Njeno gospodarstvo još uvijek se velikim dijelom temelji na teškoj industriji sovjetskog tipa čije su energetske potrebe ogromne. I opća populacija je u velikoj mjeri usmjerena na plin za zadovoljavanje svojih životnih potreba. Čitava struktura za distribuciju, kako za samu Ukrajinu tako i za tranzit prema Zapadu, naslijeđena je od Sovjetskog Saveza. Naslijeđena je i katastrofalna energetska neučinkovitost, koja je karakteristična za sve elemente sustava, od velikih plinovoda do instalacija u domaćinstvima. Što niža cijena plina ključna je svakoj ukrajinskoj vlasti, i radi isplativosti posrnule industrije i radi održavanja socijalnog mira. Do 2005. stvari su išle relativno jednostavno jer je iz Rusije isporučivan plin po subvencioniranim cijenama za područje bivšeg SSSR-a. No onda su Rusi krenuli sa postupnim ujednačavanjem cijena isporuke. Ukrajina danas plaća 416 dolara za tisuću kubičnih metara, jednako kao zapadna Europa i više od prosjeka ostalih ex-sovjetskih zemalja koji je 320 dolara. Pokušaji da se bolja cijena izbori obustavom isporuke sa ukrajin46 skog teritorija prema Zapadu kulminirali su ˝plinskim ratom˝ 2009. Na kraju, Ukrajinci su se povukli pred pritiskom iz Rusije i Europe i stabilizirati distribuciju. Ugovor koji je tadašnja premijerka Julija Timošenko potpisala 2010. sa Rusima bio je temelj za njenu politički motiviranu sudsku osudu i zatvorsku kaznu, iako je u datim okolnostima teško mogla izboriti povoljnije uvjete. Između vlastite velike potrebe za plinom i činjenice da joj on u potpunosti dolazi preko Rusije(otprilike pola iz ruskih izvora i pola ruskim tranzitom iz Centralne Azije), Ukrajini je ostalo malo manervarskog prostora. Njenom gospIDENTITET/ BR. 172 / 2012. odarstvu treba ili velika injekcija stranih ulaganja i kredita, pogotovo u modernizaciju i poboljšanje efikasnosti energetskog sektora, ili niža cijena plina kako bi dosadašnji sustav mogao ekonomski opstati. EVROPSKI PRITISAK NA UKRAJINU Potencijalni veliki ulagač su zemlje i kompanije iz Europske Unije. Europa je veliki potrošač energije, i 20% njenog plina dolazi preko Ukrajine. Političko i ekonomsko približavanje EU-u je odrednica vanjske politike Ukrajine od ˝Narančaste revolucije˝ 2004., a isti kurs je zadržao i Janukovič nakon što je preuzeo vlast. Taj cilj je popularan i među stanovništvom. UKRAJNA U RASCJEPU: Povinovanje Europi značilo bi promjenu načina vladanja, gubitak autoriteta i riskiranje gubitka vlasti, dok priklanjanje Rusiji značilo bi gubitak dijela suvereniteta i razloga zbog kojeg je tu vlast uopće vrijedno obnašati Do prije godinu-dvije proces je išao dobro, pa je između Ukrajine i EU-a pripremljen važan ugovor(Association agreement) koji, iako ne sadržava odredbe kojima bi se Ukrajina približila članstvu, daju toj zemlji značajne prednosti na polju političke suradnje i slobode trgovine i investicija. Ugovor je 2011. parafiran, ali nikad nije ratificiran. Ispriječilo se europsko nezadovoljstvo stanjem političkih sloboda u Ukrajini, personificirano u presudi oporbenoj prvakinji i bivšoj premijerki Juliji Timošenko. U dvojbi između potencijalno profitabilne suradnje sa Ukrajincima i održavanja europskih standarda demokracije i transparentnosti, politička elita EU-a izabrala je ovo drugo. U europskim krugovima raspravlja se o ciljanim sankcijama protiv najodgovornijih i najkorumpiranijih članova ukrajinske vlasti, što je na korak od načina na koji Europa tretira izolirani bjeloruski režim. Iako od toga za sada vjerojatno neće biti ništa, pokazuje koliko je europski pritisak ozbiljan. Pokazuje također i to da su Ukrajinci precijenili snagu svoje pozicije. ˝Plinski rat˝ i obustave tranzita usred zime gadno su potresli Europu, ali su još više naškodili ugledu Ukrajine kao pouzdanog partIDENTITET/ BR. 172 / 2012. nera. Nakon toga su Europljani žustro prihvatili suradnju sa Rusima kad su u pitanju alternativni pravci opskrbe. Rezultat su plinovodi Sjeverni tok, koji ide preko Baltika i djelomično je već u funkciji, i Južni tok, koji je planiran preko Crnog mora na Balkan i dalje. Ti plinovodi, pogotovo Južni tok, u čisto ekonomskoj računici nemaju smisla. Njima neće ići nove količine plina, niti će biti više isplativi od postojećih ukrajinskih pravaca. Njihova glavna svrha je da preusmjere plin koji sada teče preko Ukrajine i osiguraju njegovu pouzdanu isporuku. Europljani također nastoje smanjiti svoju ovisnost o ruskim energentima, pa preusmjeravaju investicije prema novim područjima i tehnologijama, poput izvora u Sjevernoj Africi ili LNG terminala. To također ne ide Ukrajini u prilog. Interes za investicije u ukrajinski energetski sektor je još uvijek znatan, no dolazi sa beskompromisnim zahtjevom za transparentnost. Europa traži da distribucija plina, njegova cijena i djelovanje Naftagaza, agencije koja ga kontrolira, budu potpuno jasni. No taj se zahtjev sukobljava sa interesima ukrajinskih oligarha u čijem je vlasništvu dobar dio industrije. Njihovi poslovi su profitabilni zato što za svoje tvornice ilegalno preusmjeravaju subvencionirani plin namijenjen stanovništvu. Čisti računi i tržišna cijena bi ih skupo stajali, u nekim slučajevima i bankrotirali, te zajedno predstavljaju moćan blok koji koči reformu u energetskom sektoru. RUSKI PLIN ZA SUVERENITET Drugo moguće rješenje za ukrajinski energetski problem leži u Rusiji. Rusi su svakako zainteresirani da ga pruže. Čak i kad se Južni tok izgradi, dio plina prema Europi još uvijek će ići preko Ukrajine. Svaki mogući poremećaj u opskrbi sada ili ubuduće naškoditi će već uzdrmanom ugledu Gazprom-a, ruskog giganta čija je do nedavno čvrsta pozicija u opskrbi zapadne Europe plinom danas nagrižena anti-monopolističkim tužbama i zahtjevima za promjenom načina poslovanja. Europsko traženje energetskih alternativa dugoročno je veći problem Rusiji nego Ukrajini. U tim okolnostima ukrajinsko tržište sa 50 milijuna ljudi i rastrošnom industrijom postaje vrlo zanimljivo. Moskva je već natuknula da bi se pod određenim uvjetima cijena plina mogla spustiti na 60% sadašnje, odnosno na onu razinu koju Ukrajinci smatraju pravednom. No mogući ustupci koje će za uzvrat tražiti su veliki. Prvi je preuzimanje većine ukrajin47 skog Naftagaz-a i plinske infrastrukture od strane Gazproma-a. Time bi Rusi dobili pod svoju kontrolu ne sam tranzit na Zapad, nego i distribuciju u zemlji. Ukrajina bi, pored profitabilne djelatnosti, Čitava ukrajinska struktura za distribuciju, kako za samu Ukrajinu tako i za tranzit prema Zapadu, naslijeđena je od Sovjetskog Saveza, a naslijeđena je i katastrofalna energetska neučinkovitost stranoj sili predala i većinu svoje energetike i de facto dobar dio svog suvereniteta. A to nije nešto što je ukrajinsko vodstvo spremno za sada prihvatiti, bez obzira na ruski kao materinji jezik većine trenutnih vladajućih. Tim potezom bi, kao i sa europskom transparentnošću, bili nezadovoljni i oligarsi. Teško da bi Gazprom, ako bi preuzeo ukrajinsku mrežu, dozvolio da plin curi u nepoznatom smjeru. Drugi, ili alternativni zahtjev mogao bi biti pridruživanje Ukrajine carinskoj uniji Rusije, Bjelorusije i Kazakstana. Za Ukrajinu bi to značilo barem djelomično priznavanje primata Rusiji i podrivanje vlastite suverenosti. Bio bi to kraj i svakog ozbiljnijeg ekonomskog približavanja Europi. Između europskog zahtjeva za poštivanjem pravila demokratskog obnašanja vlasti i transparentnosti u poslovanju sa jedne, i ruskih poslovnih i političkih apetita sa druge strane, predsjedniku Janukoviču se u rješavanju ukrajinskog energetskog i šireg ekonomskog problema nudi težak izbor. Povinovanje Europi značilo bi promjenu načina vladanja, gubitak autoriteta i riskiranje gubitka vlasti. Priklanjanje Rusiji značilo bi gubitak dijela suvereniteta i razloga zbog kojeg je tu vlast uopće vrijedno obnašati. To bi bilo dodatno bolno zbog jakog antagonizma koji vlada između Janukoviča i Putina. U takvim uvjetima, ukrajinski predsjednik će vjerojatno učiniti ono što političari obično rade kad se nađu pred teškom odlukom. Cijelu će stvar odgoditi, uz moguće minimalno približavanje Rusiji kako bi se dobili krediti kojima će se ta odgoda financirati. U međuvremenu, ukrajinski energetski sektor i njegova pozicija u Europi lagano će kliziti u sve veću zastarjelost i irelevantnost, povlačeći za sobom cijelu zemlju.■ treće poluvrijeme TRI PRIČE O (NE)USPJEHU U KOJIMA SE REFLEKTIRAJU LJUDSKA GRAMZIVOST, MANIPULIRANJE NACIONALNIM STRASTIMA I EKONOMSKA KRIZA TRANZICIJOM DO PORAZA SPORTSKOG DUHA D Piše: HRVOJE PRNJAK a se kroz sport prelamaju i različiti društveni odnosi, pa logično i oni međunacionalni, nekako smo već navikli. To je postala stvar popratnog folklora, nešto poput reklama kojih se često i ne sjećamo nakon tv-prijenosa. No, proteklih smo tjedana svjedočili pričama koje su prava mala ilustracija trenutka kojeg živi ovdašnje društvo, zbog čega bi se opet moglo kazati kako je društvo postalo metafora sporta, iako smo navikli na definiciju u obrnutom smjeru. Priča prva: nesuđeni uspjeh odnosa između KK Cedevite i Bože Maljkovića. Kad je prošlog ljeta, točnije u srpnju, na klupu kluba pod patronatom Atlantic Grupe Emila Tedeschija stigao Božidar Božo Maljković, najpoznatiji kao trofejni trener splitske Jugoplastike s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, sve je izgledalo idilično. I moćno. Činilo se da Tedeschi, nakon višegodišnjih neuspješnih pokušaja, stvara momčad koja će najozbiljnije kandidirati za prvo mjesto u regionalnoj ABA ligi, i prošetati se domaćom ligom. No, preskočimo li sve što se događalo do trenutka odlaska Maljkovića iz kluba, bit ćemo na najboljem putu da temeljito pobrkamo lončiće, što se u ovom slučaju dogodilo i nekim “lijevim” komentatorima, jer su - pojednostavnivši čitavu podjelu uloga na to da je Maljković srpske nacionalnosti, i da je otišao iz kluba u danima nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču - stvari zapravo sagledali optikom desničara kojima je uistinu oduvijek bilo važnije da je Maljković Srbin od činjenice da je riječ o jednom od najuspješnijih i najboljih košarkaških stručnjaka u Europi. A sve to na neki način, uz popriličnu dozu apsurda, ilustrira koliko je javni diskurs i dalje zasićen politikantstvom, pa je lako upasti i u zamke koje ono otvara. Kako kaže reper Edo Maajka, “svaka ideja nađe ratnika”. Iako se Maljković nakon ostavke - koju je u klub dojavio preko menadžera, a onda i sam telefonski potvrdio iz Ljubljane - nije oglasio u medijima sa svojom stranom priče, mediji su ubrzo počeli s kalkuliranjima: aha, govorili su jedni, preplašio se zbog činjenice da bi u danima povišenih nacionalnih strasti moglo biti nezgodno gostovati kod Partizana u grotlu beogradskog Pionira, pogotovo ako znamo da je njegova kćer Marina trenerica košarkašica Partizana i izbornica srpske ženske reprezentacije. Navodno su mu prijetili supruzi u Zagrebu, glasila je druga verzija. Treća je stigla iz srpskih tabloida: navodno su se neki igrači napili u čast oslobađanja generala u Haagu, pa su mu još i pijani došli na trening te ga izvrijeđali... POLITIČKI PREDZNAK “Sumnjam, ne volim te i takve teorije zavjere, pogotovo teško mogu naći razlog da bi se prijetilo Maljkoviću ili nekom mu bliskom, 48 za takvo što stvarno nema razloga”, prokomentirao je na svom blogu sva ova nagađanja Zoran Čutura, bivši košarkaš, danas novinar, koji ističe kako je “skloniji teoriji da se tijekom tromjesečnog boravka u klubu skupilo puno sitnica s kojima se Maljković više nije mogao i želio nositi, koje nije želio tolerirati”. Ipak je Maljković trener starog kova, kojem korporacijska hladnoća, koju su čelnici Atlantic Grupe preslikali iz tvrtke na klub, očito nije godila, a čini se da niti s igračima nije pogodio potrebnu “kemiju” u odnosima, zbog čega se i danima prije odlaska u medijima otvorilo pitanje - koliko je gazda E.T. zadovoljan rezultatima Maljkovićeva rada. Jer, ruku na srce, igra nije bila nimalo uvjerljiva, zbog čega se sve češće u danima pred Maljkovićevo odustajanje potezalo i pitanje plaće poznatog trenera, koji je navodno trebao dobiti oko 400.000 eura po sezoni. Mnogima nije promaklo niti to da je Tedeschi demonstrativno odlazio s nekih domaćih utakmica, u kojima je Maljkovićeva ekipa izgledala kao da se upravo sastala nakon višetjednog odmora... No, sve to nije spriječilo jednu uglednu komentatoricu društvenih zbivanja da se otisne u analizu najnovijih događaja u Cedeviti i dade im nedvosmisleni politički predznak, sugerirajući kako mu se zapravo nije dalo “nositi s novim nacionalističkim ludilom, dijagnosticiranim u Hrvatskoj nakon oslobađajuće haške presude za IDENTITET/ BR. 172 / 2012. dvojicu oficira, i bez mogućnosti brzog izlječenja, s tom kretenskom euforijom kojoj nisu izmaknuli ni košarkaši Cibone (???)”. Podsjećajući na njegove riječi iz 1996., kad je konstatirao kako je “zajednička liga nemoguća”, ista je autorica dodala kako “i 17 godina kasnije” nacionalističke isključivosti kroje realnost u kojoj je “kirurški precizno, amputirana svaka mogućnost neke zajedničke lige”... E sad, nije da i danas nema nacionalističkih isključivosti (oslobađanje generala rezultiralo je spaljivanjem hrvatskih zastava na nogometnim stadionima u Srbiji, dok se s ove strane granice opet moglo čuti neke zaboravljene šovinizme poput “Srbe na vrbe”). Samo, da se već godinama ne igra regionalna košarkaška liga, čovjek bi možda nekako i razumio ovu naizgled humanističku intervenciju, koja očito ipak više upada u kategoriju čistog solipsizma nego li samog humanizma. Jer, jedno je s pravom osuditi politiziranje nekog sportskog odnosa ili događaja (u Hrvatskoj ili Srbiji, svejedno), a nešto sasvim drugo kad i sami politizirate slučaj koji s politikom ipak nema previše veze... JEDNOKRATNA SENZACIJA Priča druga: Željko Mavrović. Proslavljeni boksač, bivši profesionalni prvak Europe i prije 14 godina izazivač danas umirovljenog svjetskog prvaka Lennoxa Lewisa, nakon zaključenja sportske karijere otisnuo se u poljoprivredu. Prije nekih 12 godina ušao je u vode biznisa sa zarađenih milijun eura od boksa. Vrlo brzo postao je priča o uspjehu. Novinari specijalizirani za biznis bili su impresionirani mirnim, elokventnim poduzetnikom koji je specijalizirao proizvodnju kruha, peciva i keksa od ekološki uzgojenih žitarica. Novine su ga bile pune, on sam pun optimizma. No, val globalne krize poklopio je i Mavrovića, koji nije uspio izroniti, ma koliko borben bio. I zato sada, uoči 44. rođendana, po svemu sudeći, sprema se na povratak profi-boksu. Dakle, u dobi u kojoj se od profi-boksa svojedobno, također nakon jednog povratka iz “mirovine”, oprostio i legendarni Sugar Ray Robinson. Možemo Mavrovića sažalijevati, možemo ga osuđivati, ali nedvojbeno je da ova priča ima sve samo ne romantičnu pozadinu. Jer, zapravo je samo jedan vid aktualne krize, zbog koje je Mavrović pretprošlog ljeta bio prisiljen otpustiti 30-ak radnika iz svog eko-pogona. A sada je očito prisiljen IDENTITET/ BR. 172 / 2012. Ekonomska kriza je primorala i proslavljenog boksača da s 44 godine na leđima riskira vlastito zdravlje i ponovo uđe u ring riskirati i vlastito zdravlje i tako neplanirano postati jednokratna medijska senzacija. JAGMA ZA TALENTOM Priča treća ujedno je i jedina koja nudi nešto optimizma, jer je pozitivan ishod još uvijek i te kako moguć. Ipak, i ovo je tipična tranzicijska priča sporta koji na nakaradan način postaje unosan posao. Dakako, riječ je o slučaju mladog šibenskog košarkaša Darija Šarića, čiji je neosporni talent, govorili su jedni, u međuvremenu postao talac pohlepe menadžera koji su okružili mladog sportaša na prvi spomen njegove ekstranadarenosti, dok su drugi upirali prstom u navodno velike apetite oca Predraga, nekada također košarkaša. Kako bilo, od Šarića su, nakon što je FIBA nakon nekoliko mjeseci natezanja odrezala odštetu za njegov odlazak iz KK Zagreba na 550.000 eura, naprasno ruke dizali i najbogatiji europski klubovi kao što je ruski CSKA, turski Efes, pa Fenerbahče... Upućeni kažu da se to događalo nakon što su pobrojani shvatili da je Šarić, osim uobičajenim igračkim, bio vezan za Zagreb i dodatnim, građanskim ugovorom, što otvara mogućnost dodatnih komplikacija oko odštete zagrebačkom klubu! Naime, o legalnosti tog ugovora, kojega su Šarićevi roditelji sklopili sa KK Zagre49 bom kad je on imao 15 godina, presudit će civilni sud, što znači da bi se sadašnja odšteta mogla popeti na okruglih milijun eura. Zanimljivo da je glavni pregovarač sa stranke KK Zagreb bio klupski dopredsjednik, kasnije predsjednik HDZa, Tomislav Karamarko, koji se kod raskida ugovora pokazao kao vrlo tvrd pregovarač... “Želim se okušati s najboljima na svijetu i da se o meni priča kao najboljem, a ne najplaćenijem košarkašu... U tim odlukama svi smo sudjelovali i svi ćemo podnijeti teret, iako mislim da su minimalni izgledi da izgubimo na sudu. Ako ipak dođe do toga, naravno da ću i ja sudjelovati u isplati, no ne osjećam pritisak zbog toga”, govori danas prilično zrelim tonom ovaj 18-godišnjak, koji se na koncu skrasio u Ciboni, zamalo postavši igračka za prepucavanje jednog financijski posrnulog kluba i menadžera gladnih velikih transfera. Srećom, dovoljno je mlad da svojim igrama još stigne “prebrisati” ovih nekoliko mjeseci neizvjesnosti i neigranja službenih utakmica, što je u njegovim “osjetljivim” igračkim godinama moglo biti i kobno za njegov razvoj. Uostalom, put od velikog do propalog ili “vječitog” talenta ionako je dobro utaban i samo čega tko će ga idući prohodati. Dakako, taj “transfer” ne podrazumijeva bilo kakvu odštetu, nego samo - totalnu štetu.■ INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I PRAVA NACIONALNIH MANJINA ►Pučki pravobranitelj Štiti ustavna i zakonska prava građana pred državnom i lokalnom upravom, te središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije Opatička 4, Zagreb Tel: +3851 48 51 855 Fax +3851 63 03 014 E-mail: [email protected] www.ombudsman.hr ►Savjet za nacionalne manjine RH Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini Mesnička 23, Zagreb tel. 01/4569-286 fax. 01/ 4569-297 e-mail: [email protected] www.savjet.nacionalne-manjine.info ►Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom, promocijom i poštivanjem ljudskih prava i prava nacionalnih manjina u RH Mesnička 23, 10 000 Zagreb Tel: 01 4569 358 Fax: 01 4569 324 E-mail: [email protected] ►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena Miramarska 11b, Zagreb Tel: +3851 46 13 630 Fax: +3851 46 13 650 [email protected] www.hho.hr ►Srpsko narodno vijeće Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u Hrvatskoj Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 48 86 368 Fax: +3851 48 86 372 E-mail: [email protected] www.snv.hr ►Srpski demokratski forum Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i prava nacionalnih manjina Ilica 16, Zagreb Tel: +3851 49 21 862 Fax: +3851 49 21 827 E-mail: [email protected] www.sdf.hr ►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ Krovna organizacija koja promovira kulturu i stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj Berislavićeva 10, 10000 Zagreb tel/fax. 01/4872-480 e-mail: [email protected] www.skdprosvjeta.com ►Privrednik Srpsko privredno društvo Preradovićeva 18/1, Zagreb Tel: +3851 48 54 478 Fax: +3851 48 54 478 E-mail: [email protected] www.privrednik.net ►Zajedničko vijeće općina Vukovar Štiti ljudska, građanska i manjinska prava srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji Eugena Kvaternika 1, Vukovar tel: +385 32 422 750 fax: +385 32 422 755 e-mail: [email protected] www.zvo.hr ►GONG Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u političkim procesima Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445; E-mail: [email protected] www.gong.hr ►Projekt građanskih prava Sisak Pruža besplatnu pravnu pomoć građanima u zaštiti njihovih ljudskih i građanskih prava Rimska 6, Sisak Tel: +385 44 571 752 Fax: +385 44 521 292 E-mail: [email protected] www.crpsisak.hr ►Ženska mreža Hrvatske Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj Tel/Fax: +385 51 233 650 [email protected] www.zenska-mreza.hr Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave zaštitom i promocijom prava žena ►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih prava Savez nevladinih organizacija koje rade na ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava, razvoju demokracije i vladavine prava Gornjodravska 81, Osijek Tel: +385 31 284 320 Fax: +385 31 284 321 E-mail: [email protected] www.lsc.hr Članice koalicije: Centar za građanske inicijative Poreč, Partizanska 2b Tel: +385 52 428 586 Fax:+385 52 452 746 E-mail: [email protected] www.cgiporec.hr Centar za mir, nenesilje i ljudska prava Osijek, Trg Augusta Šenoe 1 Tel: +385 31 206 886 Fax: +385 31 206 889 E-mail: [email protected] www.centar-za-mir.hr Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć 50 Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32 Tel: +385 32 413 319 Fax: +385 32 413 317 E-mail: [email protected] www.center4peace.org Dalmatinski odbor solidarnosti Split, Šetalište Bačvice 10 Tel/Fax:+385 21 488 944 E-mail: [email protected] www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr HOMO Pula Pula, G. Martinuzzi 23 Tel: +385 52 505 976 Fax: +385 52 506 012 E-mail: [email protected] Organizacija građanske inicijative Osijek Tel/Fax: +385 31 582 290 www.ogi.hr Odbor za ljudska prava Karlovac Karlovac, Vraniczanyjeva 6 Tel: +385 47 600 634 Fax: +385 47 616 365 E-mail: [email protected] www.sigmacentar.hr Srpski demokratski forum www.sdf.hr Udruženje za mir i ljudska prava Baranja Bilje, Petefi, Šandora 78 Tel/Fax: +385 31 750 892 E-mail: [email protected] www.udruzenje-baranja.hr ►Kuća ljudskih prava Selska 112c, Zagreb Tel: +3851 64 13 710 Tel/fax: +3851 64 13 711 [email protected] www.kucaljudskihprava.hr Osnovana u cilju promicanja, razvitka i unaprjeđenja zaštite ljudskih prava Osnivači Kuće ljudskih prava su: Centar za mirovne studije Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e. Građanski odbor za ljudska prava Udruga za promicanje istih mogućnosti Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja www.identitet.info IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
© Copyright 2024 Paperzz
