POLOŽAJ MANJINA U RH:

IDENTITET
Godina 17 • Broj 166/167 • 15. Jul 2012. • Cijena 15 KN
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
www.identitet.info
POLOŽAJ
MANJINA U RH:
Manjinski cvijet na
političkom reveru
DISKRIMINACIJA U OBNOVI:
Ispit vjerodostojnosti aktualne administracije
STJEPAN MESIĆ:
Nemam nikakvih političkih ambicija
2
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
IDENTITET
SADRŽAJ
BR. 166/167 2012.
8
BILATERALNI ODNOSI ZAGREBA I BEOGRADA I POLOŽAJ SRPSKE
ZAJEDNICE U RH
Piše: DAVOR GJENERO
10 INTERVJU: STJEPAN MESIĆ, BIVŠI PREDSJEDNIK RH
Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ
15 SJEĆA LI SE NETKO “NEUNIŠTIVOG” KOMUNIZMA?
Piše: HRVOJE PRNJAK
18 SPREČAVANJE POSRNULIH ČLANICA ILI SPAŠAVANJE EVROPSKE
UNIJE
Piše: IGOR PALIJA
NEMAM NIKAKVIH POLITIČKIH AMBICIJA
10
20 MANJINSKI CVIJET NA POLITIČKOM REVERU
Piše: MARIJAN VOGRINEC
23 NE MOŽE SE OPRATI HOROR S NAŠIH RUKU
Piše: DRAGO PILSEL
28 ISPIT VJERODOSTOJNOSTI ADMINISTRACIJE
Piše: DAVOR GJENERO
30 DUHOVI PROŠLOSTI OPSJEDAJU BOROVO
Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ
20
33 AMBASADORI PUTNICI
Pripremio: IGOR PALIJA
Položaj manjina u Hrvatskoj
34 BUKVA I LIM NIKAKO NE IDU ZAJEDNO
Piše: MILAN JAKŠIĆ
37 POLJSKA IZ PRVE RUKE
Piše: DRAŽEN LALIĆ
40 NTERVJU: PROF.DR. DINKA ČORKALO BIRUŠKI
Razgovarao: STOJAN OBRADOVIĆ
44 JEDNA CIGLA ZA KUĆU ZAJEDNIŠTVA
Piše: NINOSLAV KOPAČ
46 HRVATI POD ZIDINAMA STADIONA
Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ
Duhovi prošlosti opsjedaju Borovo
50 AVANTURA JEDNOG PURANA
30
Piše: JOVAN HOVAN
52 KRUHA I IGARA
Piše: DUNJA NOVOSEL
53 SAMOSTALNA ŠKOTSKA U 2014?
Piše: GORAN MRDAKOVIĆ
56 PATRIJARH IRINIEJ U HRVATSKOJ
Piše: NIKOLA CETINA
61 U LONDON PO MEDALJE
Piše: NIKOLA IŠTVANOVIĆ
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
[email protected]
IMPRESUM
64 HULIGANI OBJAVILI RAT I SAMOM NOGOMETU
Piše: HRVOJE PRNJAK
56
Patrijarh Irinej u Hrvatskoj
www.identitet.info
Štampa:
Suradnici:
Glavni urednik:
Alfacommerce
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Igor Palija
Zagreb
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Zamjenik urednika:
Tiraž:
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Ljubo Manojlović
5.000 primjeraka
Dunja Novosel, Dragana
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović Zečević, Nikola Cetina, Milan
Jakšić, Goran Mrdaković,
Izdavač:
Marko Roknić, Radoje Arsenić,
Srpski demokratski forum
Đurđa Knežević
Za izdavača: Veljko Džakula
List izlazi mjesečno i financiran
je sredstvima Savjeta za
nacionalne manjine Republike
Hrvatske.
Na financijskoj pomoći
zahvaljujemo Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog
društva i Gradu Zagrebu
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
3
SPEKTAR
LJUDSKA PRAVA:
Besplatna pravna pomoć
nedostupna građanima
O
rganizacije civilnog društva koje provode monitoring nad provođenjem
Zakona o besplatnoj
pravnoj pomoći upoznale su javnost sa iskustvima
koje imaju u ovom segmentu antidiskriminacijske politike i zaštite ljudskih prava. Slijedom analiza i anketa
sadašnji sustav besplatne pravne
pomoći ocjenjuju nedovoljno funkcionalnim i nedovoljno djelotvornim
jer
najugroženijim
skupinama
stanovništva ne omogućava ravnopravan pristup pravdi. Najupečatljiviji
pokazatelj vidljiv je iz grafičkog prikaza prema kome je devet anketiranih
udruga, tokom 2011., pružilo pravnu
pomoć unutar sustava financiranog od
strane Ministarstva pravosuđa u svega
178 pojedinačnih pravnih slučajeva,
dok je istodobno izvan sustava – čije
financiranje osiguravaju uglavnom
međunarodni donatori – pruženo
pomoć u 15.265 pojedinačnih pravnih
slučajeva. Po njihovom mišljenju Novela
Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći iz
2011. godine nije donijela očekivani,
nužan i objektivno ostvariv kvalitativni
tak o razmjerno malom broju osoba koje
su ostvarile pravnu pomoć. Sužena je
mogućnost za podupiranje svih oblika
pravnog savjetovanja, jer je iz sustava
isključeno svako pravno savjetovanje
izvan sudskih i upravnih postupaka i
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, u partnerstvu s
Centrom za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć iz Vukovaar i Srpskim demokratskim forumom iz Zagreba sadašnji sustav
besplatne pravne pomoći ocjenjuju nedovoljno funkcionalnim i nedovoljno djelotvornim jer najugroženijim skupinama stanovništva
ne omogućava ravnopravan pristup pravdi
iskorak, niti pridonijela djelotvornosti i
učinkovitosti sustava besplatne pravne
pomoći u Hrvatskoj. Najozbiljniji problemi koji se prenose iz godine u godinu su i dalje nefunkcionalnost i neadekvatnost sustava posebno u odnosu
na socijalno ugrožene osobe kojima je
zakon namijenjen, o čemu govori poda-
upravnog spora. Savjetovanje građana
prije pokretanja formalnih pravnih
postupaka, često je od utjecaja na odluku građana o pokretanju postupka,
te značajno može pridonijeti umanjenju
nepotrebnih postupaka, a posljedično
i rasterećenju sudova i upravnih tijela.
Utvrđeni imovinski kriteriji za odobra-
4
vanje besplatne pravne pomoći i dalje
su restriktivni i dovode do eliminacije
svih onih korisnika koji bi mogli ostvariti
besplatnu pravnu pomoć jer nemaju
nikakvih primanja, neki čak nemaju u
vlasništvu ni nekretninu u kojoj stanuju,
ali imaju u vlasništvu zemlju i to najčešće
neke manje dijelove u suvlasništvu,
nevelike vrijednosti. Tako postavljeni
kriteriji predstavljaju rizik od diskriminacije po osnovi imovnog stanja, ocjenjuju nevladine organizacije. Ključna
preporuka ovoga Izvještaja je da je neophodno izvršiti reviziju postojećeg Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći kako
bi se sustav pružanja pravne pomoći
debirokratizirao i u značajno većoj mjeri
odgovorio na potrebe građana. Izmjene
bi trebale biti takve da pridonose većoj
iskoristivosti sredstava namijenjenih za
besplatnu pravnu pomoć građanima,
manjim administrativnim troškovima i
smanjenju administrativnog tereta, a u
korist povećanja broja građana koji dobivaju besplatnu pravnu pomoć.■
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Pripremio: IGOR PALIJA
STAMBENO ZBRINJAVANJE:
Tužilaštvo pokrenulo
150 tužbi protiv srpskih
povratnika
“
Ovom prilikom Vas želimo
informirati i upozoriti na
demokratski opasnu i ljudskopravaški alarmantnu praksu
u procesu stambenog zbrinjavanja povratnika i izbjeglica srpske
nacionalnosti u Republici Hrvatskoj.
Naime, samo ovoj kategoriji ratnih
stradalnika se u postupku stambenog zbrinjavanja dodatno penaliziraju
njihova prava i obaveze, tako da isti
moraju u kontinuitetu tokom šest
mjeseci boraviti u stanu ili kući koje
su dobili od države na korištenje u
postupku stambenog zbrinjavanja”,
stoji u otvorenom pismu premijeru
Zoranu Milanoviću kojeg potpisuje
Veljko Džakula predsjednik Upravnog
odbora Srpskog demokratskog foruma. Naime, SDF naglašava u pismu
kako ti ljudi ukoliko ne borave u tim
stanovima ili kućama u tom razdoblju, državno odvjetništvo protiv njih
pokreće tužbe po službenoj dužnosti
za naknadu i povrat sredstava. “Trenutna situacija je takva da postoji
150 tužbi za utuženje vlasnika kojima je država utvrdila da ne stanuju
kontinuirano šest mjeseci u kućama
ili stanovima u kojima im je država
u procesu stambenog zbrinjavanja
dala pravo zbrinjavanja”, napominju iz
SDF-a dodajući kako su ti povratnici
ostali bez mogućnosti traženja posla
negdje drugdje ili izbivanja zbog privatnih razloga. “Ohrabreni programom
ove Vlade, da će otkloniti sve diskriminacijske i nedemokratske mjere bivše
koalicije koje su otežavale i usporavale povratak i integraciju izbjeglica,
a zbog zanemarivanja istih u proteklom periodu, tražimo od nadležnih in-
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
SDF traži hitnu reakciju Vlade da se zaustavi diskriminacijska
praksa u procesu stambenog zbrinjavanja, te ukinu odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PPDS-u koji svojim dijelovima proizvodi etničku diskriminaciju u RH
stitucija, hitnu reakciju da se zaustavi
ovakva diskriminacijska praksa u
procesu stambenog zbrinjavanja, te
ukinu odredbe Zakona o izmjenama
5
i dopunama Zakona o PPDS-u koji
u svojim dijelovima proizvodi etničku
diskriminaciju u Republici Hrvatskoj”,
zaključuje se u pismu. ■
SPEKTAR
RATNI ZLOČIN:
Za zločine u Lovasu 128
godina zatvora
O
djeljenje za ratne zločine
Višeg suda u Beogradu
osudilo je 14 pripadnika
JNA, lokalne teritorijalne vlasti i paravojne
formacije “Dušan Silni”, na ukupno
128 godina zatvora zbog zločina nad
najmanje 70 civila tokom oktobra i novembra 1991. godine u hrvatskom selu
Lovas. Stravična dešavanja iz jeseni
’91. u mjestu Lovas, u Vukovarskosrijemskoj županiji, dobila su sudski
epilog nakon četiri godine dugog procesa. Za jedan od najsvirepijih zločina
počinjenih tokom ratova devedesetih,
prvooptuženi Ljuban Devetak osuđen
je na maksimalnih 20 godina zatvora,
dok su ostali, među kojima četvorica
bivših članova JNA, kao i bivši pripadnici paravojne formacije “Dušan Silni”,
dobili između pet i 14 godina zatvora. Tokom postupka, prema riječima
predsjedavajuće
sutkinje
Olivere
Anđelković, dokazana je većina navoda
optužnice, u kojoj su detaljno opisane
svireposti, malretiranja i ubijanja civila
hrvatske nacionalnosti u Lovasu, oktobra i novembra ‘91. godine. Tako su
i pred sudom potvrđene zastrašujuće
ispovijesti preživelih, koje govore o
tome da su 18. oktobra ‘91. godine
pripadnici lokalne vlasti, grupu Hrvata
naterali u minirano polje, sa namjerom
da ga razminiraju živim ljudima. Vrlo
brzo su usljedile eksplozije u kojima
je stradalo 22-oje civila. U mjesecima terora u ovom pograničnom selu,
većinsko hrvatsko stanovništvo bilo je
obavezno da nosi bijele trake oko ruku,
mučeno je i prebijano, primoravano na
rad i sakupljanje leševa ubijenih sunarodnjaka. Ukupno je ubijeno 70 civila.
Njihove porodice, koje su u Beogradu
pratile izricanje presuda, smatraju da
je svaka kazna mala za ono što se
događalo u Lovasu. Stručna javnost
i humanitarne organizacije presudu
smatraju dobrom, jer prije svega u pr-
“Po nama je adekavatna kazna za ovaj užasan i mogao bih reći
jedan od najvećih zločina koji se desio na prostoru bivše Jugoslavije” - rekao je zamjenik tužitelja za ratne zločine Bruno Vekarić
komentirajući presudu u slučaju Lovas
vom planu vodi računa o žrtvama i
daje osjećaj porodicama žrtava da ima
pravde. S druge strane, pak smatraju,
da se najodgovorniji nisu našli pred
sudom. Ocjenjuju da je optužnica bila
selektivna, jer najviše se optužuju pripadnici dobrovoljačke jedinice i civilne
vlasti koja je uspostavljena, a najmanja
je odgovornost na pripadnicima JNA
6
budući da najviši oficiri JNA pod čijom
je komandom izvršen ovaj zločin nisu
obuhvaćeni optužnicom. Suđenje za
zločine u Lovasu počelo je 17. aprila
2008. godine. Tokom četiri godine,
saslušana su 194 svedoka, koji su,
prema navodima tužilaštva, zajedno sa
članovima sudskog veća, bili izloženi
brojnim pritiscima.■
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
MEDIJI & CENZURA:
HRT film o Pakračkoj Poljani
drži u bunkeru osam godina
Š
efovi HRT-a godinama ignorirali ’Paviljon 22’ - film o
Pakračkoj Poljani koji će sada
biti dokaz na suđenju Tomislavu Merčepu u postupku
suđenja za ratne zločine. Film je snimljen davne 2002. godine, a Hrvatska
televizija u bunkeru ga drži već osam
godina, iako ga je otkupila, platila i
planirala prikazati. Čak ni za takav
događaj kao što je bilo Merčepovo
hapšenje sredinom decembra prošle
godine ili početak suđenja u februaru
ove godine, kada je sasvim sigurno
postojao itekakav javni interes za taj
događaj, Hrvatska televizija nije ga
prikazala. Dokumentarni film “Paviljon
22” Nenada Puhovskog bit će predan
u sudski spis na suđenju Tomislavu
Merčepu , koje se vodi na Županijskom
sudu u Zagrebu. Tako bi film, koji govori o Merčepovoj jedinici lociranoj u
paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma
gdje se usred ratnog meteža privodilo,
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
zlostavljalo, ucjenjivalo i likvidiralo civile B92 šest mjeseci čekao odgovor HTV-a,
srpske nacionalnosti - bude li prikazan želeći da film bude premijerno prikazan
u sudnici - posredno, makar i u dijelovi- u Hrvatskoj, ali to se nije dogodilo. HRT
ma, mogao biti prikazan na javnoj tel- je “Paviljon 22” otkupio u paketu s još
eviziji, u sklopu izvještaja sa suđenja. devet filmova u produkciji Faktuma, ali
Za razliku od HRT-a, beogradska tel- ga nije emitirao. Autoru filma, Nenadu
evizija B92 je film
Za HTV film o ratnim zločinima nad
“Paviljon 22” Nenada
Puhovskog
Srbima u Zagrebu i Pakračkoj Poljani „ne
reprizirala netom
odgovara formatu“
nakon Merčepova
hapšenja. Toj se
televizijskoj kući ne može prigovoriti Puhovskom, objašnjavano je da o
da je to učinila sa zluradošću jer je na emitiranju treba odlučiti novi urednik,
isti način reagirala kad je u Beogradu potom se čekala promjena programske
počelo suđenje optuženima za zločin sheme, zatim promjena urednika, pa
na Ovčari, prikazavši dokumentarni film nova programska usmjerenja... Jedino
“Vukovar završni rez”, ili kada je počelo službeno objašnjenje Puhovski je dobio
suđenje Ljubanu Devetaku i drugima za potkraj 2007. kada mu je tadašnji glavstravičan zločin u istočnoslavonskom ni urednik Dokumentarnog programa
selu Lovas gdje su paravojne srpske HTV-a, Miro Branković, rekao da je film
formacije u minsko polje natjerale i - predugačak. Njegov film “Paviljon 22”
usmrtile 22 tamošnja Hrvata. Puhovski traje 55 minuta i od planirane sheme
je prije prvog emitiranja “Paviljona” na Hrvatske televizije dulji je tri minute!■
7
manjine & većine
Bilateralni odnosi Zagreba
i Beograda i položaj srpske
zajednice u Hrvatskoj
Samo stabilni bilateralni odnosi, u kojima niti jedna od strana ne
nastoji instrumentalizirati poziciju manjinskih zajednica, osiguravaju uvjete u kojima će manjinska zajednica moći istovremeno
ostvarivati pravo na socijalnu integriranost i pravo na razvoj onih
posebnih obilježja po kojima se pripadnici manjine razlikuju od
ostalih svojih sugrađana
K
Piše:
DAVOR
GJENERO
ad je prije deset
godina u Hrvatskoj
stupao na snagu
Ustavni zakon o
pravima nacionalnih manjina, unutar „manjinske
socijalne elite“ jasno su se oblikovale dvije „škole mišljenja“.
Jedna, dominantna, procjenjivala
je da je za manjine najvažnije koristiti se instrumentima utjecaja
na državnu vlast, a da se za manjinske interese najviše može napraviti ako se uspostavi situacija
u kojoj bi manjinske političke
stranke imale pivotalnu ulogu,
dakle, u kojoj bi bilo nemoguće
uspostaviti parlamentarnu većinu,
a da u njoj ne sudjeluju zastupnici
nacionalnih manjina, i u kojoj bi
njihovo eventualno odustajanje
od podrške koaliciji automatski
dovodilo do gubitka parlamentarne većine. Druga je, manjinska, škola mišljenja smatrala
kako je daleko važnije insistirati
na razvoju mehanizama manjinskog utjecaja na lokalnoj i regionalnoj razini te na mehanizmima
društvene integracije manjina, a
da sudjelovanje u parlamentarnoj
većini nosi više izazova i rizika,
8
nego koristi koje je moguće ostvariti. Uskoro se pokazalo da je
manjinska škola mišljenja bila u
pravu, jer se već godinu dana nakon usvajanja Ustavnog zakona
uspostavila nova parlamentarna
arena u kojoj je vladajuća većina
ovisila o glasovima manjinskih
zastupnika. Rezultati dvaju parlamentarnih mandata, u kojima su
manjinski zastupnici sudjelovali u
vladajućoj većini, nije nepovoljan
za manjine, ali rezultati postignuti u ta dva mandata uglavnom
nisu posljedica angažmana manjinskih zastupnika, nego, prije
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
svega, činjenice da je Hrvatska u tom
vremenu vodila institucionalni dijalog
o članstvu u EU. Doduše, manjinska
zaštita dugo nije bila dijelom acquisa
(zajedničke pravne baštine), Europska unija nema neku skupnu manjinsku
politiku, a prije pregovora s državama
iz velikoga proširenja 2004. manjinska
pitanja i nisu bila dijelom pregovaračkog
procesa. Uostalom, tek nakon usvajanja Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina Parlamentarne skupštine
Vijeća Europe iz 1998. godine i prvih
direktiva Europske komisije, koje se
odnose na sprečavanje diskriminacije
po nacionalnoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, uspostavljaju se prve konkretne
mjere manjinske zaštite u europskim
državama, ali one su koncentrirane,
prije svega, na zaštitu individualnih prava pojedinaca, pripadnika manjinskih
zajednica. Pitanja kolektivnih prava,
dakle, ljudskih prava treće generacije, i
dalje nisu predmetom europske politike,
a neke od tradicionalnih demokracija
jednostavno ne priznaju nacionalne
manjine. Neke od njih priznaju ih samo
kao „jezične“, poput Italije, a neke druge, poput Francuske, naciju tretiraju kao
„politički narod“, dakle, nacija obuhvaća
sve državljane te države, pa prema
načelno ravnopravnim državljanima
i nije moguća neka posebna manjinska politika. Iskustvo je pokazalo da
je manjinska politika u najvećoj mjeri
unaprijeđena u vrijeme hrvatske administracije koja formalno nije ovisila o
podršci manjinskih zastupnika i u vrijeme kad je najveća, srpska nacionalna
manjina, bila najlošije zastupljena u
Saboru, sa samo jednim zastupnikom.
Riječ je o razdoblju „Račanove administracije“ koja je nastojala napraviti prepoznatljiv diskontinuitet prema vladavini
Tuđmanova autoritarnog režima, utemeljenoga na nacionalističkom kolektivizmu. Doduše, i u tom razdoblju manjin-
ska se politika razvijala pod određenim
utjecajem europske politike. Venecijanska komisija za demokraciju putem
prava, ekspertno tijelo Vijeća Europe,
intenzivno je sudjelovala u pripremi
hrvatskoga Ustavnog zakona i razradi
sustava manjinske zaštite, a usvajanje
Svatko onaj tko svojim sugrađanima, pripadnicima manjinske zajednice, ostvarivanje nekog prava, za koje se
ovi bore, uvjetuje time da se u državi njihova matičnog
naroda takvo pravo prizna tamošnjim manjinskim zajednicama, zapravo nedvosmisleno govori o tome da nije
spreman štititi prava svojih državljana
Ustavnog zakona bio je preduvjet za
potpisivanje Ugovora o stabilizaciji i
pridruživanju. Oni koji ne misle da je
provođenje manjinske zaštite važno
zbog stabilnosti vlastita demokratskog
poretka, nego na manjinsku zaštitu
pristaju samo radi zadovoljavanja vanjskih pritisaka, obično smatraju da je
pri ostvarivanju manjinskih prava najbolje načelo reciprociteta. Svatko onaj
tko svojim sugrađanima, pripadnicima
manjinske zajednice, ostvarivanje nekog prava, za koje se ovi bore, uvjetuje
time da se u državi njihova matičnog
naroda takvo pravo prizna tamošnjim
manjinskim zajednicama, zapravo nedvosmisleno govori o tome da nije spreman štititi prava svojih državljana. Ipak,
pravilo je da je realni položaj neke manjine u društvu to bolji, što su bolji odnosi
države, čiji su državljani pripadnici te
manjinske zajednice, s državom njihova matičnog naroda. Zakonski položaj
srpske manjine poboljšan je u razdoblju kad su odnosi među državama bili
vrlo ograničeni, a prvi bilateralni ugovor
o međusobnoj zaštiti manjina između
Hrvatske i tadašnje Srbije i Crne Gore
sklopljen je krajem 2004. godine, kad su
Z
akonski položaj srpske manjine poboljšan je u razdoblju kad su odnosi
među državama bili vrlo ograničeni, a prvi bilateralni ugovor o međusobnoj
zaštiti manjina između Hrvatske i tadašnje Srbije i Crne Gore sklopljen je
krajem 2004. godine, kad su zastupnici srpske zajednice sudjelovali u hrvatskoj
administraciji, a objema je državama napredak prema europskoj integraciji Europska komisija uvjetovala regionalnom suradnjom. Srpskoj manjinskoj zajednici bilateralni ugovor nije donio ništa konkretno, a sudjelovanje u administraciji
omogućilo je bitno poboljšanje pozicije samo pripadnicima manjinske političke
klase, ali ne i „običnim“ pripadnicima manjine
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
zastupnici srpske zajednice sudjelovali
u hrvatskoj administraciji, a objema je
državama napredak prema europskoj
integraciji Europska komisija uvjetovala
regionalnom suradnjom. Srpskoj manjinskoj zajednici bilateralni ugovor nije
donio ništa konkretno, a sudjelovanje
9
u administraciji omogućilo je bitno
poboljšanje pozicije samo pripadnicima manjinske političke klase, ali ne i
„običnim“ pripadnicima manjine. Okvir
poticajan za razvoj prava neke manjine
onaj je u kome, u državi gdje manjina
živi, vlast obnaša administracija kojoj je
stalo do ljudskih prava, i to ne samo individualnih nego i kolektivnih, a da pritom
postoje dobri odnosi između države,
u kojoj manjina živi, s državom njena
matičnog naroda. Položaj manjine neće
se bitno promijeniti ako bi u zategnutim
odnosima „matična država“ nastojala
koristiti se manjinom u ostvarivanju
nekih svojih interesa. Uostalom, imamo
već unutarnjopolitičko iskustvo o neefikasnosti politike uvjetovanja, jer je očito
kako time što su manjinski zastupnici
dva mandata bili oni o kojima je ovisila
parlamentarna većina nije ostvareno niti
jedno „održivo“ pravo za pripadnike nacionalnih manjina. Današnji su odnosi
između Hrvatske i Srbije komplicirani i
neizvjesni. Krenu li oni po zlu, bez obzira
na retoriku administracije u Beogradu,
realni će se položaj srpske manjinske
zajednice pogoršavati. Pritom za manjinu neće biti problem to što njeni predstavnici ne sudjeluju u aktualnoj administraciji i više nemaju pozicije političkog
elementa o kome ovisi većina. Samo
stabilni bilateralni odnosi, u kojima niti
jedna od strana ne nastoji instrumentalizirati poziciju manjinskih zajednica, osiguravaju uvjete u kojima će manjinska
zajednica moći istovremeno ostvarivati
pravo na socijalnu integriranost i pravo
na razvoj onih posebnih obilježja po kojima se pripadnici manjine razlikuju od
ostalih svojih sugrađana. ■
Intervju: Stjepan Mesić, bivši predsjednik RH
Nemam nikakvih
političkih ambicija
FOTO: N. KOPAČ
10
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Iako nemam nikakvih političkih ambicija svi me napadaju jer sam
sada najslabija karika u političkom prostoru. Iza mene nema
niti jedne stranke. Jedino imam argumente i autoritet koji sam
stekao obnašajući dužnost Predsjednika – izjavljuje za Identitet
bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić otvoreno progovarajući
o antifašizmu, Karamarku, Nikoliću, suočavanju sa prošlošću
Bosni, i mnogim drugim temema...
Razgovarao:
NINOSLAV
KOPAČ
Upravo nam se poklopilo da
imamo puno lijepih događaja
o kojima možemo razgovarati.
Pa ne znam da li su lijepi, ali interesantni jesu!
Hoćemo li početi s HDZ-om?
Novi
predsjednik
HDZ-a,
Tomislav Karamarko, je bio
vaš šef kabineta.
Da - šef kabineta, dok sam bio
predsjednik Sabora i kratko vrijeme savjetnik za nacionalnu
sigurnost, na početku prvoga
predsjedničkog mandata, kasnije - šef obavještajnih službi, pa
ministar . . .
Da, to je dobra kvalifikacija i
edukacija.
Pa, ako mislite na obaviještenost,
vjerojatno dobra.
Kakvi su sada vaši odnosi s
njim?
Dosta dugo ga nisam vidio. Nisam ga vidio od kada je otišao za
ministra unutrašnjih poslova, dakle za vrijeme Sanadera. Sanader
me nazvao i pitao da li ću imati
što protiv, ako on uzme, nakon
nekih turbulencija koje su bile u
Hrvatskoj, za ministra unutrašnjih
poslova Karamarka i Šimonovića
za ministra pravosuđa. Pošto je
Šimonović vanstranački čovjek
i iza sebe ima dosta iskustva,
i kao sveučilišni profesor na
Pravnom fakultetu u Zagrebu, i
kao diplomat, smatrao sam da bi
to bilo u redu, i Sanader je išao
pred Sabor s ta dva prijedloga.
A Karamarka sam upoznao i dok
je radio sa mnom i dok je vodio
obavještajne službe. Bio je dobar
organizator, to moram priznati, ali
nikada nije nastupao u javnosti.
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Imali smo određena razilaženja,
ali to se nije odražavalo na
posao. Razilazili smo se prije
svega u odnosu na žrtve rata i
poraća. Pokušao sam ići s nekom argumentacijom, koja na
njega, očito, nije baš previše
djelovala, ali mi nismo vodili
javne polemike, nego je to bilo
u razgovoru. O čemu se radilo?
Radilo se, prije svega, o Drugom
svjetskom ratu. U razgovoru s
njim, moja teza je bila, da jedino
zahvaljujući tome što je većina
Hrvata otišla na stranu NOBa, mi imamo Hrvatsku. Dakle,
zahvaljujući tome dobili smo
mogućnost da opstanemo, jer
u Jalti, a posebno u Potsdamu,
bilo je dogovoreno, kada je bilo
jasno da će Saveznici pobijediti,
da se države zbrisane okupacijom vraćaju - kako u svojim okvirima, tako i sadržajima. Drugim
riječima, za nas bi to značilo da
se vraća unitarna Jugoslavija s
Petrom II Karađorđevićem , a on
bi doveo svoga ministra Dražu
Mihajlovića. Jasno je da bi to bilo
porazno za Hrvate i mnoge druge, da nisu bili na strani Saveznika. Dakle, ja sam mu pokušao,
ne samo njemu nego i mnogim
drugima, objašnjavati da se Jugoslavija doduše vratila u svom
okviru, ali kao federativna država
u kojoj je i Hrvatska bila jedna
od federalnih republika. Prema
tome, zasluga je upravo Josipa
Broza Tita da smo iz rata izašli
na strani pobjednika. Međutim,
njemu ta logika nije baš sasvim
odgovarala. Možda manje što se
tiče rata, ali u pogledu onoga što
11
se događalo poslije rata, tu smo
se razilazili. Ja sam rekao, bilo je
sigurno nevinih žrtava, samo kao
prvo - ne na Bleiburgu! Da, bilo
je nevinih žrtava, ali moramo reći
što se događalo! Jer, mnogi su
ginuli s oružjem u rukama. Vodio
se rat poslije rata! Kvislinzi koji
su odbijali predaju, borili su se
i ginuli, i to – naravno - nisu bili
nevini civili. To su bili oni koji se
nisu htjeli predati.
Ne znam da li ste čitali, ali u
dnevniku koji je vodio ustaški
pukovnik Danijel Crljen prilikom predaje ustaške vojske
na blajburškom polju, engleski general im je priprijetio
da ukoliko ne prihvate uvjete
koje im je postavio potpukovnik jugoslavenske armije Milan Basta, pošto ih smatraju
odmetničkim bandama za koje
ne vrijede odredbe III ženevske
konvencije, jer su se nastavili
boriti i nakon opće kapitulacije
koja je potpisana 9. maja, na
njih će krenuti tenkovima.
To je točno. Oni se nisu predali,
a jasno je i zašto se nisu predali.
U tim bitkama nakon kapitulacije
Njemačke poginulo je više od
1.500 partizana, sada već pripadnika Jugoslavenske vojske.
Bilo ih je ranjeno više od 3 i pol
tisuće. A za pretpostaviti je da
je na strani kvislinga poginulo
daleko više. Ali – tko? Tu su bili
stražari iz Jasenovca, njih više
od tisuću, tu je bio Poglavnikov
tjelesni zdrug. Pa naravno da
se oni nisu predavali, a znali su
i zašto, jer su znali što su radili
za vrijeme rata. Dalje - bojna
“
“
O ANTIFAŠIZMU:
Moramo jednom za svagda raščistiti s time
što znači da u hrvatskom Ustavu piše da je
ova država nastala na temeljima antifašizma
O KARAMARKU:
Mislim da bi se za predsjednika Republike
moralo naći više tema na kojima se on mora
potvrditi. Nije dovoljno samo obilježavati takozvane neobilježene grobove
“
O NIKOLIĆU:
Pitanje je da li može poslati poruke koje bi
pomogle da dođe do katarze srpskog društva
Rafaela Bobana, „crna legija“, koja je
ubijala sve pred sobom. Nema Srba u
Prekomurju, tamo su poubijali Hrvate.
Dakle, to su bili ubojice i zločinci. Oni
se nisu predavali! I ja sam upravo to
govorio - da su oni nastavili rat, da bi
napokon ipak kapitulirali, ali da je bilo i
onih ustaša koji nisu ni došli do Bleiburga, koji su se razmilili po slavonskim i
ličkim, bosanskim šumama i nastavili rat
protiv novo uspostavljene vlasti. Dakle
i opet ne govorimo o civilima, nego o
tzv. križarima, čiji su vođe pretpostavljali da će se Zapad nakon obračuna s
fašizmom, pokušati obračunati sa Sovjetskim savezom. Računajući na taj sukob
u kojem su sebe vidjeli kao saveznike
Zapada, oni su i dalje oružjem napadali
organe vlasti. Ubijali odbornike, pljačkali,
zaustavljali vlakove. Ja sam bio u vlaku
kada je jedna jedinica križara zaustavila
vlak, opljačkala i neke odvela. To nije bilo
nimalo bezazleno!
Kada smo već počeli time, Savez
antifašističkih boraca i antifašista RH,
kojem ste vi počasni predsjednik, čini
mi se da se i oni u posljednje vrijeme,
zapravo njihovo rukovodstvo pomalo
čudno, ili bolje rečeno nespretno,
odnose prema svemu tome. Nas grupa građana je čak napisala Otvoreno
pismo protiv njihovog sadašnjeg
predsjednika koji je prilikom hapšenja
Boljkovca izjavio da ukoliko je kriv
neka ga hapse. Volio bi vidjeti i čuti
kako bi predsjednik HVIDRA-e Đakić
reagirao da se uhapsi neki njihov pripadnik pod optužbom za ratni zločin,
na temelju optužbe nekog Srbina.
Pa, ja bih volio nešto drugo vidjeti, kako
bi se vladala vlast u Francuskoj da se
uhapsi netko tko je bio u Pokretu otpora.
Poznato je, naime, da je oko 10 tisuća
Francuza zbog kolaboracije likvidirano
po kratkom postupku. A De Gaulle je rekao da, s obzirom na užase koje su činili,
Francuska s time može živjeti. Kako bi
bilo da nekoga, sada, iz Pokreta otpora
hapse i sude. Pa cijela Francuska bi se
digla na noge. Što se Hrvatske tiče i konkretno Josipa Boljkovca, riječ je o čovjeku
koji je prešao 90 godina, dakle ne može
pobjeći, ne može ništa učiniti, a povrh
svega bio je i prvi ministar unutrašnjih
poslova Hrvatske poslije višestranačkih
izbora. Pa je i zbog toga trebalo pokazati
više obzira. Međutim, tadašnji ministar
unutrašnjih poslova Karamarko je smatrao da ga treba egzemplarno, spektakularno hapsiti. A svi dokazi koji su izneseni
protiv njega jako su diskutabilni. No vratit
ću se ipak još na križare: godine 1951.
likvidirana je zadnja grupa križara u Hrvatskoj. Dotle i oni su ginuli u sukobima
s OZNOM, kasnije UDB-om, milicijom i
vojskom, a ginuli su i pripadnici legalne
vlasti. Naglašavam, to nisu bili nevini
civili, nego ljudi koji su pružali otpor. To
se čak može naslutiti i iz jedne serije, prepune falsifikata, a koju trenutno gledamo
na javnoj TV. Na primjer, ako se netko
vježba u inozemstvu s oružjem da dođe
napadati organe vlasti, čak i kaže da diže
revoluciju, dakle to nisu nevini civili, oni
napadaju i oni u sukobu s organima vlasti
ginu. Sada, međutim, mi kao da odobravamo terorističkim grupama što su likvidirale jugoslavenske ambasadore, dakle
ubijale predstavnike vlasti u inozemstvu,
a s druge strane, osuđujemo što se ta
vlast štitila i proglašavamo to ubijanjem
nevinih civila. Treba ipak imati nekakvu
12
mjeru!
Nedavno je na Hrvatskoj televiziji
bila obilježena godišnjica upada one
terorističke grupe iz Australije!
Oni su bili trenirani da ubijaju i oružjem
uspostave novi režim, a vlast se branila.
Da vas podsjetim na jednu stvar: kada
su na Olimpijskim igrama u Muenchenu,
teroristi ubili veći broj izraelskih sportaša
i funkcionera, Mosad je dobio zadatak da
ih likvidira. Sve do jednoga! I Mosad ih je
sve likvidirao, i organizatore i izvršitelje.
Nikada još nismo čuli prigovor da su oni
ubijeni bez suđenja. Ako teroristi ubijaju
bez suđenja, može se očekivati da će i
oni biti ubijeni na isti način.
Dobro, a kakvo je sada vaše mišljenje
o SABA-u? Meni oni sada izgledaju
kao domobranska organizacija.
Ja se ne bih upuštao u davanje kvalifikacija. Kao počasni predsjednik bio sam
više puta pozivan, ali nekoliko puta i nisam pozivan na rasprave koje su vođene
o nekim aktualnim temama, a posebno
temama koje se tiču NOB-a. No, mislim da
se osjeća jedna sterilnost te organizacije.
Upravo sada kada bismo morali jednom
za svagda raščistiti s time što znači da u
hrvatskom Ustavu piše da je ova država
nastala na temeljima antifašizma. To se
SABA maksimalno tiče. I glas te bi se organizacije morao čuti, ma koliko teško da
se ona probija u medije.
Što mislite o budućnosti HDZ-a nakon
Karamarkove pobjede?
Pravo da vam kažem ne znam, ali pravilo
je da većina uvijek ide u šator pobjednika. Tako ja računam da će netko iz ovih
frakcija tražiti svoje mjesto u šatoru pobjednika. Neki će izići iz politike, kao što
najavljuju, a neki će, vjerojatno, čekati
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
novu šansu.
Mislite li da bi Karamarko, kako on
smatra, mogao biti predsjednik republike?
Ja ne znam što on smatra, ali izbori su
još daleko. Mislim da bi se za predsjednika republike moralo naći više tema na
kojima se on mora potvrditi. Nije dovoljno
samo obilježavati takozvane neobilježene
grobove. Dakle, tu se traži opredijeljenost
za evropsko udruživanje, za toleranciju,
za demokraciju i za antifašizam, jer Evropa je antifašistička!
Da dodam, budući predsjednik, ili premijer, ako žele dobiti hrvatsku javnost na
svoju stranu, oni moraju reći na koji način
Hrvatsku reindustrijalizirati, na koji način
stvoriti radna mjesta u proizvodnji. Na
koji način krenuti i promijeniti davno inaugurirani trend da Hrvatska može živjeti od
trgovine i turizma. Hrvatska mora živjeti
od proizvodnje! Svaki onaj koji u buduće
želi voditi hrvatsku politiku i predstavljati
je, on se mora tu jasno opredijeliti i nuditi rješenja. Nije dovoljno reći: mi smo
za Evropu. Treba osigurati i standarde.
Ja znam da su danas problem i neka
neriješena institucionalna pitanja u Evropskoj uniji, problem je, sigurno, i gospodarska i financijska kriza, ima puno
problema, ali mi moramo imati svoje stavove. Evropa mora uvesti regulatore za
financijsku krizu da se izbalansira financijski sektor s realnom privredom, a tu se
moraju nuditi nova rješenja. I mi u tome
moramo sudjelovati.
Da, ali kada sada govorite o industrijalizaciji Hrvatske, pa ona je bila industrijski najrazvijenija republika bivše
Jugoslavije, koja je totalno uništena
zahvaljujući upravo politici HDZ-a i
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Franje Tuđmana, a najveći uništavači
bili su tajkuni koji sada traže azil u
drugim bivšim jugoslavenskim republikama. Jednog od njih, Josipa Gucića
imao sam prilike vidjeti ovih dana
kako se mirno šeće Beogradom.
Ja sam nedavno bio u posjetu Sarajevu
i tamo smo našli Miroslava Kutlu. On
je privatizirao 167 poduzeća, a sva su
uništena.
Ali, kao da Hrvatska nema interesa da
te ljude zakonski progoni!
To nemojte pitati mene, ali ja pitam – vjerujem zajedno s vama i mnogima - zašto
je trebalo uništiti Prvomajsku, Jedinstvo,
Jugoturbinu, zašto je trebalo Plivu svesti
na ovo na čemu je ona sada? Zašto Radu
Končara, zašto Đuru Đakovića? INA je
posebna priča. Dakle, to su promašaji
koje treba konstatirati i tražiti reindustrijalizaciju na novom tehnološkom nivou.
Ali, i odgovornost.
Evo u istom danu dva Tomislava su
odnijeli izborne pobjede na Balkanu.
Onaj, srpski, Tomislav Nikolić, čini mi
se, da je promijenio retoriku u roku
od 24 sata. Najnovije izjave su mu da
on nema ništa protiv Hrvata iako je
četnički vojvoda i kao takav boravio je
u selu Berak u istočnoj Slavoniji.
Pa da, nije on ni prije imao ništa protiv
Hrvata – efikasno.
Članovi Demokratske stranke Srbije
traže da oni imenuju premijera, čak se
spominje da bi moglo doći do velike
koalicije.
Ta koalicija može biti i drukčije sastavljena. Pitanje da li će to biti kohabitacija,
ili će to biti ista politička opcija. To je sada
veliko pitanje, ali ako bi došlo do kohabitacije, da se stvori jedna realna snaga,
13
koja će omogućiti Srbiji brži ulazak u
Evropsku uniju, a to znači i ispunjavanje
svih onih uvjeta koje Unija traži, onda bi
se moglo očekivati od Srbije da ide bržim
koracima prema Evropi, bez obzira kako
će se postavljati šef države. Prema ovoj
novoj Nikolićevoj retorici, on nije protiv
Evrope.
Možda bi on mogao biti i bolji predsjednik za Srbiju, no što je bio Tadić.
Pitanje je tko može poslati poruke koje
bi, mislim, pomogle da dođe do katarze
srpskog društva. Netko, na primjer, mora
reći Srbima u Bosni i Hercegovini da je
to njihova država, da je njihov glavni
grad Sarajevo i da svoju sreću i zadovoljstvo traže u BiH, a da politiku kreiraju
u svom glavnom gradu – Sarajevu. Mi
smo to Hrvatima poručili. Nekima se to
nije svidjelo, ali smo im tako poručili.
Međutim, ova dvojna politika, koja kaže:
„Mi podržavamo BiH, jedinstvenu i cjeloviti, ali u svemu podržavamo politiku
vodstva u Republici Srpskoj“, dakle u entitetu, to neće ići. Jer taj entitet, njegovo
vodstvo, kaže: „Mi ne priznajemo BiH,
mi je smatramo nužnim zlom, dakle, za
nas Sarajevo nije glavni grad nego administrativno središte, a u BiH ćemo biti
dok moramo.“ A i o ratovima u kojima se
raspala Jugoslavija u Srbiji bi, na razini
vlasti, neke stvari napokon trebalo jasno
reći i priznati.
Mene neki ljudi iz BiH uvjeravaju da se
Dodik svojim stavovima zapravo bori
protiv „baliluka“ koji prijeti toj državi.
Pa čudna je to borba protiv, kako kažete,
baliluka, ako se ne dozvoljava povratak
Hrvata i Bošnjaka u njihove kuće. Kada
bi institucije Republike Srpske, njihova
vlada, rekle: „Mi predlažemo da u budžet
Intervju: Stjepan Mesić, bivši predsjednik RH
RS uđe jedna stavka za obnovu kuća
onih koji su napustili Republiku Srpsku“, to bi već značilo nešto. Naravno,
ne mogu se sve te kuće obnoviti, ali da
se vidi jedan proces. A na drugoj strani,
kada bi Federacija u svom budžetu osigurala sredstva za povratak Srba, onda
bi to bio povratak jednoj tolerantnoj BiH,
koja treba dobiti mehanizme da uopće
funkcionira. Bez toga, teško da išta
možemo očekivati. Nema približavanja,
ali ako se grade mostovi i u stvarnom i u
prenesenom smislu riječi, mostovi među
entitetima, ako se grade ceste među entitetima, onda to vodi prema rješenju. Ako
toga nema, same riječi ne znače ništa. Ili
ova „ambicija“ da se stvori treći entitet.
Što to znači? To je getoizacija Hrvata, to
je završetak procesa etničkog čišćenja.
I vrlo vjerojatno novi rat! Bez novog rata
nema nove granice.
Ja ću vjerovati u dobre namjere onda
kada se nešto učini za povratak ljudi, jer
ako je u RS bilo 48 posto Bošnjaka i Hrvata, a danas ih ima jedva 10 posto, onda
je jasno u kojem smjeru stvari idu. I ništa
se neće samo od sebe riješiti. Moraju svi
sjesti za isti stol i reći da li su za BiH, ili ne.
Ako jesu, onda moraju svojim građanima
uputiti poruku da je BiH stvarnost, a sve
ostalo su iluzije.
Nedavno ste boravili u Zenici. Lijepo
su vas primili i izjavili da Balkan treba
takvoga predsjednika kakav ste vi bili.
Da, rekli su čak neki kako bi htjeli da
se kandidiram u BiH! Ha, ha! Ali moram
reći da je to kanton koji je multietnički.
Ja sam tamo sretao, u institucijama, i
Hrvate i Srbe i Bošnjake. Nije to sve do
kraja dorečeno, ali se ipak događa i ta
multietnička sredina napreduje.
Kada već govorite o tome, prije
dvije godine sam i ja bio u Zenici i
razgovarao s urednikom kulturnog
časopisa koji izdaje Srpsko kulturno
društvo Prosvjeta iz Sarajeva. I on mi
je tada rekao da postoji i Prosvjeta
na Palama. Da oni surađuju s gotovo
svim društvima Prosvjete na području
bivše Jugoslavije, ali oni s Pala znači
Republike Srpske ne žele suradnju s
Prosvjetom iz Sarajeva.
Da, a ja sam, da bih pokazao interes za
sve etničke zajednice bio i u džamiji i u
sinagogi i u katoličkoj i u pravoslavnoj
crkvi. Sve sam obišao i svugdje su me
vjerski službenici jako dobro dočekali,
kao i građani pred svakom tom institucijom.
A kada ćete u Sloveniju. Hoćete li posjetiti gospodina Joška Jorasa?
O HAPŠENJIMA ANTIFAŠISTA:
V
olio bi vidjeti kako bi se vladala vlast u Francuskoj da se uhapsi netko tko
je bio u Pokretu otpora. Poznato je, naime, da je oko 10 hiljada Francuza
zbog kolaboracije likvidirano po kratkom postupku. A De Gaulle je rekao da,
s obzirom na užase koje su činili, Francuska s time može živjeti. Kako bi bilo da
nekoga, sada, iz Pokreta otpora hapse i sude. Pa cijela Francuska bi se digla na
noge. Što se Hrvatske tiče i konkretno Josipa Boljkovca, riječ je o čovjeku koji je
prešao 90 godina, dakle ne može pobjeći, ne može ništa učiniti, a povrh svega
bio je i prvi ministar unutrašnjih poslova Hrvatske poslije višestranačkih izbora. Pa
je i zbog toga trebalo pokazati više obzira. Međutim, tadašnji ministar unutrašnjih
poslova Karamarko je smatrao da ga treba egzemplarno, spektakularno hapsiti...
Pa, ne znam. To je jedan slučaj sui
generis. Nevjerojatno! Na pitanje jednog novinara 2004. godine na otoku
Braču, koje je bilo o nekom čovjeku koji
želi izmijeniti granicu između Hrvatske i
Slovenije i pomaknuo je graničnu oznaku
tako da bi njegova kuća bila u Sloveniji,
odgovorio sam da je to neki redikul iza
koga netko stoji. Ni ime se nije spominjalo. Dakle, objektivno gledano, iznio sam
vrijednosni sud. Nisam ga imao namjeru
vrijeđati, niti sam ga poznavao. No, on je
i naš državljanin. Ja sam to rekao na hrvatskom teritoriju. Ja sam hrvatski Predsjednik, kuća Jorasova je na hrvatskom
teritoriju, a on mene tuži sudu u Kopru, u
Sloveniji i slovenski sud to prihvati. Dok
sam bio Predsjednik, iz Kopra su poslali privatnu tužbu, koja do mene nije ni
došla, a osim toga ja sam tada imao i imunitet. Međutim to sve nije smetalo sucu
da mi izrekne kaznu od 2 tisuće eura i
da traži kamate od 2004. godine u korist
tog gospodina. Ali, po njihovom zakonu
2 tisuće je limit, a da je samo jedan euro
preko tog iznosa, onda bih ja imao pravo
na reviziju, a ovako je presuda postala
pravomoćna. Dakle, nisu poštivali pravilo
mjesne nadležnosti i jako su se trudili
da mi onemoguće korištenje bilo kakvog
pravnog lijeka. Baš evropski!
Nevjerojatno!
Da! Ja sam rekao da ću se žaliti sudu u
Strasburgu, jer to je sada međunarodni
spor. To je pitanje nadležnosti.
I omalovažavanje vrha vlasti jedne
strane države! Pa šta se to događa u
posljednje vrijeme svi su protiv vas?
Je, je, tako izgleda! Pa to je zbog toga,
jer jednima smetam iz čiste ljubomore,
a drugima smeta moja politika. Trećima
smeta to što sam ih prije pobjeđivao na
izborima. A u stvari procjena je da sam ja
sada najslabija karika u političkom prostoru, jer iza mene nema ni jedne stranke.
Iza mene nema nikakve snage. Ja jedino imam argumente i autoritet koji sam
14
stekao obnašajući dužnost Predsjednika.
Sada neki, napadajući mene, misle graditi svoj autoritet, a to vrlo teško može
proći. Evo, napadali su čak i Karamarka
da je bio moj šef ureda, a on pobjedi!
Dakle to, što su mu stavljali na teret, nije
mu štetilo. Možda je i on to shvatio.
Mislim da o hajci koja se diže oko
vašeg stana ne bi trebali govoriti, jer
stvar je vrlo jasna.
Pa ne, zašto ne bih? Možemo i o tome.
Stvar je zaista vrlo jasna. Ja, odnosno
moja žena, imamo stan u Ilici, do kojeg
je ona došla zamjenom, jer je prethodno
imala stan u Ožegovićevoj ulici. U Ilici
je stan od 105 kvadrata, a u dvorištu se
nalazi dom zdravlja. Dok sam bio nepoznat to nam nije ništa značilo, mada je
tu prilična frekvencija ljudi. Dok sam bio
na funkciji, pred zgradom je bio policajac. Dakle imao sam priličnu sigurnost, ali
sada osiguranja više nema i moja je žena
predložila da taj stan zamijenimo za dva
manja stana. Jedna naša prijateljica ima
projektni biro u kojem sam ja ranije bio
direktor, ona je sada vlasnik i direktor tog
biroa i ona je gradila stanove i dogovorila
s mojom ženom zamjenu za dva stana
na lokaciji 18 kilometara od centra grada.
Dakle – nikakva elitna podsljemenska
zona. Pošto nije uspjela prodati sve stanove i nije mogla otplaćivati kredite, banka
je preuzela zgradu i više nismo mogli napraviti zamjenu, nego smo morali kupiti
te stanove i dok ne prodamo stan u Ilici,
novac smo posudili. To je normalna ljudska priča. Ali za moje političke protivnike
i neke novinare to je sada prvorazredna
priča kojom me razvlače po javnosti i
medijima.
Na žalost to je „materijal“ za moje kolege „novinare“, jer vi više i nemate
političkih protivnika koje bi mogli
ugroziti.
Pa da. Koga bih ja to mogao ugroziti, a
osim toga nemam nikakvih političkih ambicija. ■
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
granični slučajevi
DOK SVI STRAHUJU OD GRČKOG, EVROPI PRIJETI
JUGOSLAVENSKI SCENARIJ
Sjeća li se netko
„neuništivog“ komunizma?
Sve koji potcjenjuju prijetnje koje donosi aktualna ekonomska kriza u Evropi, bugarski politolog Ivan Krastev podsjeća kako prije
dvadesetak i kusur godina nitko nije mogao zamisliti da ćemo se
jednog dana probuditi bez SSSR-a na karti svijeta. Nemogućnost
istinskog reformiranja taj je sistem stajala opstanka. Čeka li i eurozonu, odnosno i EU - ista sudbina?!
Z
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
animljiva
se
podudarnost
proteklih dana bilježi
u Hrvatskoj i u Srbiji. Nakon tolikih, u
posljednje vrijeme sve brojnijih
štrajkova u ekonomskom životu
jedne i druge države, u Srbiji su,
zbog šestomjesečnog kašnjenja
isplate
plaća,
neuplaćenih
poreza i doprinosa, u štrajk
stupili i oni koji su o svemu
tome ustrajno pisali, analizirali
ekonomske probleme, tražili
rješenja zajedno s eminentnim
stručnjacima. Naime, u štrajk
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
je stupila redakcija tjednog lista
Ekonomist, inače u vlasništvu
tvrtke Ekonomist Media Group
(EMG). Da stvar bude gora,
kako tvrde uposlenici tjednika,
stvarni vlasnik je bivši potpredsjednik Vlade Božidar Đelić,
što u ovom kontekstu govori
ponešto i u uspješnosti drugog
bivšeg čovjeka izvršne vlasti. Istodobno, nije puno bolja situacija
niti u zagrebačkom poslovnom
listu koji nosi naziv Business.
hr. Posljednjih mjeseci plaće su
također kasnile, što na pomalo
grotesktan način, možda i više
15
od samih tekstova novinara i
izjava protagonista ekonomske
stvarnosti u Hrvatskoj, odaje
u kolikim je problemima gospodarstvo općenito. Nedavno
se, također zbog problema s financiranjem, ugasio tjednik Nacional, a još se neki projekti “ne
osjećaju najbolje”... Dnevni list
Vjesnik, unatoč tradiciji neformalnog Vladinog glasila, više
ne izlazi niti na internetu. Kako
je krenulo, primijetio je jetko
jedan kolega, možda nećemo
imati gdje niti pročitati vijest o
potpunoj propasti nacionalnih
DOK ČEKAMO EKONOMSKI PROSPERITET:
Nakon svih pljački, korupcija, manipulacija i merifetluka, koji traju kontinuirano i preko 20 godina,
„grčki scenarij“ za Hrvatsku i nije tako nemoguća alternativa
ekonomija u regiji! A i ako napokon
umaknemo zagrljaju recesijske hobotnice, to nećemo imati gdje objaviti.
Šalu na stranu, razloga za zabrinutost
ne nedostaje: hrvatski premijer Zoran
Milanović sredinom lipnja je priznao
kako će građani “na vidljive rezultate
morati pričekati”. Jer moraju shvatiti da
je “(...)nakon svega što se događalo,
nakon svega što je izmanipulirano i
popljačkano, alternativa Grčka”. Istodobno, nesvjesno nastavljajući krug
hrvatsko-srpskih analogija, oglasio
se i predsjednik MK grupe, jednog od
vodećih poslovnih sustava u Srbiji, Miodrag Kostić, izjavom da “Srbiji prijeti
grčki scenarij, ne bude li država oprezno usklađivala prihode i rashode”.
Srpski “kralj šećera” je dodao i kako je
posebno zabrinjavajuće što je “posljednjih mjeseci broj isplaćenih plaća u Srbiji postao manji nego broj isplaćenih
mirovina”. Osvrćući se na promjenu
vlasti, Kostić je kazao i sljedeće: “Dolaskom nove partije na vlast ne treba
mijenjati administraciju, ona koja treba
biti profesionalna i kvalitetna”. U Srbiji
su, kako je dodao, ranijih godina u javni
sektor i administraciju nakon svakih izbora dolazili novi ljudi, dok stari kadrovi
nisu odlazili. Zato ne treba čuditi, dodat
ćemo, da sve priče o smanjenju javne
uprave zapele na podatku da je broj
uposlenih u proteklih nekoliko godina,
tj. od izbijanja globalne krize 2008., u
tom sektoru povećan - dakle, ne smanjen, kako se to često može čuti u nabrajanju “lijepih želja” u prigodnim razradama scenarija izlaska iz krize - za
6000 činovnika! Naime, dosadašnja je
vlada najavljivala otpuštanje 10 do 15
tisuća činovnika, no u međuvremenu je
njihov broj narastao do 34.000 iako se
na otpuštanje svakog desetog zaposlenog iz državne uprave i samouprave
vlada obavezala MMF-u i prije nego
što je aranžman s tom svjetskom institucijom zamrznut. Naročiti hrvatski
“doprinos” takvim tendencijama svakako je možda onaj iz javnog poduzeća
Hrvatske šume - u kojima od 8800
zaposlenih samo 1700 radi šumarske
poslove. Istina, naručene su tri studije
o smanjivanju broja zaposlenih, uredno
plaćene 6 milijuna kuna, i na tome se
zasad stalo...
KULA OD KARATA!?
Uzmemo li u obzir i druge parametre, jasno je da Grčka ne dolazi, kao
kakva avet suvremenog kapitalizma,
ona je - kao metafora za nacionalnu
ekonomiju koja nikako ne uspijeva na
zelenu granu - zapravo već tu. Štoviše,
moglo bi se kazati da je Europskoj
uniji i naročito eurozoni ovog trenutka “jugoslavenski scenarij” daleko
veća prijetnja od onog grčkog. Uostalom, iako službeno to nitko neće kazati - štoviše, svi će reći kako izlazak
Grčke iz eurozone ne dolazi u obzir,
ako ni zbog čega onda zbog prelijevanja dalekosežnih posljedica takvog
čina - javna je tajna da se unutar EU-a
odavno razrađuju scenariji grčkog pov-
granični slučajevi
ratka drahmi. Grčka bi tu imala zapravo samo ulogu “okidača” koji bi mogao
ugroziti čitavu eurozonu i rasklimati
budućnost Europske unije, koja se
sada suočava s činjenicom da idejnopolitička platforma njezina postojanja
očito nije ni blizu čvrsta i važna kao
što je to ona ekonomska, potvrđena
i kroz euro, zajedničku valutu 17 zemalja. Ne daju li mjere rigorozne
štednje učinka, odnosno, ne potakne
li se nekako i statistika gospodarskog
rasta, pravo je pitanje - tko je sljedeći,
nakon Grčke. Tko na ovakva strahovanja tek odmahuje rukom, očito nikad
nije čuo što na tu temu kaže bugarski
politolog Ivan Krastev, iz Centra za liberalne strategije u Sofiji. On podsjeća
da tako prije dvadesetak i kusur godina nitko nije mogao zamisliti da
ćemo se jednog dana probuditi bez
SSSR-a na geopolitičkoj karti svijeta.
“I 1985., i 1986., kao i 1989. godine
dezintegracija Sovjetskog saveza je
bila nezamisliva u analizama tadašnjih
eksperata, kao što je to dezintegracija
EU u analizama današnjih. Sovjetsko
carstvo je bilo preveliko kako bi palo,
previše stabilno da bi se urušilo i već
je prošlo toliko turbulencija. Ali koliko
samo promjena može nastati u jednoj dekadi... I upravo je taj okret sud-
i europski projekat. Iako komunizam
i centralno upravljanje nikada nisu
zaveli EU, ona ipak nije odoljela poroku kompleksnosti. Europska unija
je najsofisticiranija politička slagalica
u dosadašnjoj povijesti. Walter Bagehot primjećuje da ‘snaga monarhijske
vladavine leži u jasnosti, razumljivosti’... EU je, međutim, sasvim suprotno, najnerazumljivija vlast širem
stanovništvu Europe. Oni ne shvaćaju
kako Unija funkcionira, a još teže im
je shvatiti što bi njezin raspad mogao
značiti. U slučaju Sovjetskog saveza
SVI NA DRŽAVNE JASLE:
U javnom poduzeću „Hrvatske šume“ od 8.800 zaposlenih samo 1.700 radi šumarske poslove. Naručene
su i tri studije o smanjivanju broja zaposlenih, uredno
plaćene 6 milijuna kuna, i na tome se zasad stalo...
raspad je značio nestanak jedne
države s karte i nastanak mnogo
novih na njezinom mjestu, kao i kraj
komunističkog sistema. Ali EU nije
država. Čak i ako projekt propadne,
ništa se neće promijeniti na kartama.
Čak i ako se EU dezintegrira, većina,
EU & JUGOSLAVENSKI RASPAD:
Ljudi u Evropskoj uniji ne shvaćaju kako Unija funkcionira, a još teže im je shvatiti što bi njezin raspad
mogao značiti
bine, taj skok između ‘nezamislivog’ i
‘neizbježnog’ ona fusnota koja je korisna u trenutnim diskusijama o krizi Europe i izborima pred kojima se evropski lideri nalaze”, konstatira Krastev.
Sovjetski poredak se “srušio poput
kule od karata”, napisao je pokojni
američki povjesničar Martin Edward
Malia, dodajući da je to bilo moguće
- “jer je taj poredak oduvijek i bio kula
od karata”. No, bugarski politolog tvrdi
kako EU nije kula od karata.
KRIZA SE VRAĆA KUĆI
“Kako bi izvukli lekciju iz sovjetskog
kolapsa, trebali bismo imati na umu
kako su dramatično različiti sovjetski
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
nametnute obaveze rigorozne štednje
i tzv. fiskalni pakt, koji normira financijsku disciplinu svih članica. Još više
zabrinjava rezultat koji kaže da gotovo 90 posto Europljana vidi prazninu
između onoga što javnost hoće i onoga
što rade njihove vlade. “Najvažniji faktor koji ugrožava preživljavanje Unije
nije razočarano stanovništvo, već nesigurnost elita u rješavanju problema”,
komentira Krastev i upozorava kako
se SSSR mogao još neko vrijeme
sačuvati, ali da je propao upravo zato
što nije mogao biti istinski reformiran.
ako ne i sve države članice, zadržat
će demokratsko tržište”, utješno će na
koncu Krastev. Ipak, brine što po nedavnom istraživanju Europske komisije o budućnosti Europe, opada povjerenje samih Europljana u kapacitet
EU-a: šest od deset anketiranih drži
da će životi ljudi koji su sada u dječjoj
dobi imati teže životne uvjete nego
današnje generacije, iako pogođene
krizom. Poseban je problem i to što
samo trećina Europljana osjeća da
je njihov glas bitan unutar procesa
odlučivanja u EU-i, dok tek 18 posto
Talijana i jedva 15 posto Grka drži da je
njihov glas bitan i za politiku matičnih
im država. Pri tom se očito aludira na
17
Znamo li da je EU i u Hrvatskoj i u Srbiji godinama promovirana kao svojevrsna “sigurna luka”, ako ni zbog čega
onda zbog ulaska na sređenije tržište
i usvajanja pozitivnih europskih vrijednosti u politici i ekonomiji, jasno je
da se o ovoj temi teško može govoriti
bez knedle u grlu. Otud i oni cinični komentari: “Ta EU će se raspasti dok mi
u nju uđemo!”... Upravo zato, i poznati
ekonomski analitičar, Vladimir Gligorov s bečkog Instituta za međunarodne
ekonomske studije, upozorava kako
vlade u Srbiji i Hrvatskoj imaju “relativno kratko vrijeme da nešto učine
i preokrenu naslijeđena negativna
očekivanja”. Tu valja opet pogledati
put Grčke - tamo se na početku krize
dogodilo upravo to da vlada nije bila
dorasla zadatku i zato je, podsjeća na
to i Gligorov, morala sići s vlasti prije
isteka mandata. Imamo li na umu nepredvidivost takvih okolnosti, koje nose
rizik društvene destabilizacije, vijesti
poput one koja govori o sukobima
rudara u štrajku i policije na sjeveru
Španjolske zbog smanjenja državnih
subvencija, kao i informacija o eksploziji bombe ispred porezne uprave
u gradu Lamezia Terme na jugu Italije... mogle bi prestati biti “tamo neke
vijesti” iz svijeta. Kriza se vraća kući,
rekli bi cinični promatrači.■
EU & kriza
SPAŠAVANJE POSRNULIH
ČLANICA ILI SPAŠAVANJE
EVROPSKE UNIJE
Financijska pomoć EU do sada je odobrena za tri zemlje zone
eura - Grčku, Irsku i Portugal - u ukupnom iznosu od 543 milijarde eura, dok su Španija i Cipar službeno zatražile pomoć za
bankarski sektor. Kako bi se ovakva kriza u budućnosti izbjegla Evropska unija užurbano radi na uspostavi prave ekonomske unije i to prvenstveno bankarskog sektora svih 27 zemalja
članica sa strogim nadzorom Evropske centralne banke
F
Piše:
IGOR
PALIJA
inancijska pomoć
EU do sada je odobrena za tri zemlje
zone eura - Grčku,
Irsku i Portugal - u
ukupnom iznosu od 543 milijarde eura, dok su Španija
i Cipar zvanično zatražile
pomoć za bankarski sektor.
Grčkoj su odobrena dva paketa pomoći, koja uključuju
pozajmice, pomoć i brisanje
duga, u ukupnom iznosu od
380 milijardi eura. Preduslov
je bio drakonski paket mjera
štednje, uz nadzor zajmodavaca - EU, Evropske centralne
banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Grčki dug iznosi
160% bruto domaćeg proizvoda, dok je plan da se do
2020. smanji na 120%. Grčka
kasni u realizaciji programa, a
planiran je i zahtev za reviziju ciljeva. Druga zemlja koja
je zatražila pomoć je Irska,
koja je plan sa EU i MMF-om
postigla u novembru 2010.
godine. Te godine deficit je
dostigao 32% burto domaćeg
proizvoda, a ono što je zemlju
gurnulo na ivicu ambisa bila
je kriza na tržištu nekretnina,
koja je opustošila bankarski
sektor. Pomoć od 85 milijardi
eura uslovljena je strogim
mjerama štednje, koje Irska
poštuje. Portugalu je pomoć
plaće službanicima, penzija i socijalnih davanja, kao i
povećanje poreza. Španija je
zvanično zatražila pomoć 25.
juna. Uslovi i iznos tek će se
precizirati. To će biti pomoć
koja se razlikuje od pomoći za
Grčku, Portugal i Irsku jer će
se odnositi na bankarski sektor i neće biti uslovljena mjerama štednje. Prema najnovijoj
procjeni, bit će joj potrebno
Prema mišljenju mnogih analitičara osnovni uzrok krize u euro zoni je nedovoljna
ekonomska integracija zemalja članica
od 78 milijardi eura odobrena
u maju 2011. godine, takođe
uz uslov sređivanja javnih
financija. Prema ocjeni nadzora - EU i MMF-a - Portugal
se drži mjera štednje, koje
podrazumijevaju i smanjenje
18
najviše 62 milijarde eura. Poslednji u nizu je Cipar, koji je 25.
juna takođe zatražio pomoć.
Zamisao je da se zauzdaju rizici koje za ciparsku privredu
nosi financijski sektor, koji je
veoma izložen grčkoj privredi.
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Još nije odlučeno da li će se zahtjev
odnositi samo na bankarski sektor,
kao u Španiji, ili na cijelu zemlju, što
podrazumijeva i mjere štednje. Prema mišljenju mnogih analitičara osnovni uzrok krize u euro zoni je nedovoljna ekonomska integracija zemalja
članica. Razlike u pristupu rješavanja
krize među zemljama članicama i dalje
su velike. Njemačka, kao najveća
ekonomska sila u Evropi, zalaže se
za povećanu integraciju i budžetsku
odgovornost i to postavlja kao preduvijet za mjere solidarnosti unutar EU.
Shodno tome rade se prvi obrisi prave
ekonomske unije sa planom da se
do kraja godine dođe do konkretnih
rješenja i prijedloga, sa ciljem da se
ovakve krize ubuduće izbegnu. Prva
oblast je bankarska unija. Zamisao
je, da se napravi okvir za bankarsku
uniju svih 27 zemalja članica. Unija
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
bi počivala na garancijama depozita
na nivou EU i na zajedničkom mehanizmu za rješavanje kriza. Evropska
centralna banka bi bila zadužena za
nadzor u euro zoni, dok bi za kontrolu
u zemljama koje nemaju službenu
euro valutu bila zadužena regulatorna
agencija za banke EBA. Veći nadzor
nad budžetskim sistemima od EU
traže i MMF i G20, dok i sam Predsjednik Evropske komisije Jose Barroso priznaje da je ova kriza najveća
prijetnja Uniji od početka njezinog
stvaranja prije 60 godina. Zbog toga
se nadaju u Uniji, da će stalni fond za
izvlačenje iz krize, Evropski mehanizam stabilnosti, koji počinje djelovati
u julu, postati “pojas za spašavanje”
kojim će se ojačati mehanizam za
rješavanje kriza, dok na duži rok, evropski je plan da se ojača budžetski
okvir, što prije svega znači veću kon-
19
trolu nad budžetima država članica,
uz davanje veće moći institucijama
zone eura, posebno Evropske centralne banke. Ono što je za sada
potrebno razdvojiti jesu odluke koje
se mogu doneti vrlo brzo i o kojima
već postoji politička saglasnost kao
na primjer davanje ovlaštenja za nadzor bankarskog sistema Evropskoj
centralnoj banci od inicijativa koje
iziskuju promjenu osnivačkih sporazuma i veliku tehničku pripremu
kao što je evropski fond za restrukturiranje bankarskog sektora ili izdavanje evro obveznica protiv kojih je
prvenstveno Njemačka. Kakve god
bile mjere one bi trebale osigurati
prekid veze između krize u bankarskom sektoru i dužničke krize zemlje
što je temeljna odrednica ekonomske
krize koja posljednjih nekoliko godina
„trese“ Evropu.■
položaj manjina u RH
MANJINSKI CVIJET NA
POLITIČKOM REVERU
Na deklarativnom planu, moglo bi se reći, sve je manje-više
u redu kada su u pitanju status i položaj nacionalnih manjina
u Hrvatskoj. Ali u oživotvorenju proklamacija u svakodnevnom
životu ljudi u višenacionalnoj zajednici, pak, dosta toga škripi.
A ne bi smjelo, ako su politička opredjeljenja vlasti bez fige u
džepu i građanska svijest dovoljno zreli
Piše: MARIJAN VOGRINEC
“
Hrvatska je stvorila
kvalitetne preduvjete za
zastupljenost manjina i
zaštitu njihovih interesa, a modelom kulturne
autonomije omogućila je njihovu
integraciju s punim identitetom.
Ohrabruje nas da smo u Hrvatskoj uspjeli riješiti prvu generaciju
manjinskih prava i da je to prepoznato kao zajednički interes
koji se ogleda u djelovanju svih
državnih institucija, što nam
omogućuje da očuvamo svoje
identitete i razvijamo ih i da svoje probleme ne prebacujemo na
račun drugih. Time se daje obrazac jednakih šansi za sve, bez
obzira na porijeklo i sve drugo
što nas čini različitima u odnosu
na druge“, kazao je ovih dana u
Zagrebu predsjednik Savjeta za
nacionalne manjine Aleksandar
Tolnauer na skupu „Nacionalne manjine u Hrvatskoj i Hrvati
kao manjina - europski izazovi”,
koji su organizirali Institut za
društvene znanosti „Ivo Pilar” i
Hrvatski institut za povijest pod
pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine i Državnog
ureda za Hrvate izvan Hrvatske.
20
Tolnauer je dodao da Hrvatska
tim uspjesima pruža pozitivan
primjer zemljama u regiji. Teško
je ne složiti se s predsjednikom
Savjeta za nacionalne manjine
u jednom: Hrvatska je uistinu
donijela niz propisa s ustavnom i
zakonskom snagom (zbog vlastite dozrele svijesti o potrebi
međunacionalne ravnopravnosti
ili zbog svog međunarodnog
političkog imidža, zasad nije
važno) kojima formalno daje
primjer i mnogim zemljama izvan regionalnih granica. No,
za normalan i sadržajan život u
višenacionalnoj zajednici, a Hrvatska to jest, važniji su realno
stanje međunacionalnih odnosa,
kvaliteta suživota u društvenoj
svakodnevici i od najmudrijih
deklaracija, najdobronamjernijih paragrafa i bombastičnih
političkih očitovanja. Na deklarativnom planu, moglo bi se reći,
sve je manje-više u redu, iako
bi se u pojedinostima još štošta
dalo poboljšati. No, upravo u
oživotvorenju proklamacija u
svakodnevnom životu ljudi u
višenacionalnoj zajednici, pak,
dosta toga škripi. A ne bi smjelo,
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
ako su politička opredjeljenja vlasti bez
fige u džepu i građanska svijest dovoljno zrela.
ZAPJENJENI RASIZAM S TRIBINA
Za nešto su u toj škripi krivi blesavi i isfrustrirani tikvani u lokalnim sredinama
(npr. povremene međunacionalne provokacije i sukobi mladeži u Vukovaru
ili zapjenjeni rasizam na nogometnim
utakmicama: „Ubij, ubij Srbina!“), za
nešto čelnici lokalnih vlasti ponajviše
na nekadašnjim područjima ratnih
razračunavanja (npr. podgrijavanje niskih nacionalnih strasti govorima na
mjesnim proslavama i seoskim dernecima), za nešto čuvari reda i mira jer ne
reagiraju ili mlako reagiraju na grube
ispade mržnje i rasizma razjarene
rulje, a za nešto, bogami, i političari
raznih profila i stranačkih boja. Kad
se sve to zbroji, pa još dodaju nelijepe
pojedinosti međunacionalnog nesklada u zapošljavanju, školstvu, socijali,
javnom komuniciranju, vjerskim slobodama, kulturi… ocjenama Aleksandra
Tolnauera potrebna je,barem blaga,
korekcija. Na to navode i puke činjenice.
Hrvatska je zbog nekoliko zaredalih
grubih šovinističkih i rasističkih ispada
i drastičnog kršenja prava nacionalnih manjina u prošlih nekoliko mjeseci
prozvana u Bruxellesu i opomenuta,
pa se novopečena ministrica vanjskih
poslova i europskih integracija Vesna
Pusić na brzinu morala posipati pepelom pred čelnicima EU-a. Slučaj Roma
u Škabrnji odjeknuo je daleko izvan
naših granica i osramotio Hrvatsku,
koja je još pod strogim monitoringom
EU-a zbog poštivanja ljudskih prava,
prava nacionalnih manjina, povratka izbjeglica, procesuiranja ratnih zločinaca
i sve tako nekih škakljivih „sitnica“.
Vjerojatno ne bez razloga. Jer, kako
se u protivnom u optimistične Tolnauerove ocjene o primjernom državnom
odnosu prema manjinskom pitanju uklapa zborna dreka zajapurenih žitelja
mjesta u kamenjaru zadarskog zaleđa
baš na Praznik rada: „U Škabrnji nisu
živjeli ni Srbi niti Romi, pa neće ni
sada“? Škabrnjani su se javno, glasno
i masovno pobunili protiv doseljene
romske obitelji, koja je uredno kupila
parcelu uz industrijsku zonu na kojoj je
pokušala skupljati sekundarne sirovine
radi reciklaže. Škabrnjani su protjerali
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Rome. „Podmeće nam netko iz politike,
ali igra im neće proći. Ovo je provokacija da se vidi kako će se Škabrnjani, koji
su okarakterizirani kao ustaše, ponašati
prema Romima. Da se vidi hoćemo li
biti Europljani ili kurve. Škabrnjani su se
napatili i izborili za svoje, tako će biti i
da nebulozama o protjerivanju Roma
posprdno komentira tko je to i zašto u
Republici Hrvatskoj „zaštićena manjina“!? Država je na to morala odmah
odlučno reagirati kao i kad ju „veseli“
hrvatski nogometni huligani globalno
sramote, ispisujući svojim tijelima naci-
Mlade treba odgajati u duhu bogatstva različitosti - nacionalnih, vjerskih, rodnih…, a ne po obrascima nacionalnih mitova, povijesnih euforija i isključivosti, što neminovno vodi
u sukobe i netrpeljivost
ubuduće“, kazao je mještanin Vladimir
Brkić, kako su prenijeli mediji, ljuteći se
na Zorana Gurlicu, direktora mjesnog
komunalnog poduzeća Latra, koji je
pokušavao smiriti napetosti. U zadarskom i šibenskom zaleđu, međutim,
„nepoznati počinitelji“ znaju povremeno,
obično pod okriljem mraka, napadati i
na srpsku imovinu i ugrožavati tamošnje
mahom starije i nemoćne ljude, povratnike ili seljane koji ni nisu izbjegli pred
ratnim stradanjima.
PROTJERIVANJE „ZAŠTIĆENE MANJINE“
Drastičan je također primjer iz Osijeka: načelnik PU osječko-baranjske
Željko Prša, govoreći u Gradskom
vijeću, Romima je pripisao krivnju za
povećanje broja provala u kuće i stanove. „Na našem području pojavilo se
dosta Roma, koji su došli kamperima.
Provaljuju djeca, trudnice, starije žene,
a teško im je ući u trag, ako ih ne zateknete na mjestu događaja, premda
je i tada problem. Zaštićena manjina,
znate kako to ide. Ne zna hrvatski jezik
i onda sto problema. Teško da ćemo
moći riješiti taj povećan broj provala u
domove. Jedino da ih nekako potjeramo s našeg terena. Druge neće biti”,
rekao je načelnik policije prema pisanju
Jutarnjeg lista. Ako to tvrdi službeni
predstavnik države - i to javno, u tijelu
lokalne samouprave, a ne privatno u
pripitom društvu u nekoj birtiji! - riječ
je o ozbiljnom problemu na koji je vlast
morala odmah odgovarajuće reagirati.
Otkud pravo policijskom načelniku, obučenom u hrvatsku uniformu i postavljenom u službu državnim dekretom, u
čijoj je plaći i poneka manjinska kuna,
21
stičke kukaste križeve na stadionima u
inozemstvu. Kao što su to morale nadležne državne službe u Varaždinu, gdje
je Romkinjama Željki i Luciji, učenicama
Gospodarske škole, onemogućeno
pohađati praksu, jer im je vlasnica jedne
varaždinske trgovine rekla: “Ne želim
vas primiti, jer ste Ciganke”. Općinski
sud nepravomoćno je presudio da su
učenice bile žrtve diskriminacije na osnovi etničke pripadnosti. A, kako očekivati da vlast odmah i odlučno reagira
kad to ne čini ni u slučajevima šovinističkih eskapada pojedinih saborskim
zastupnika, koji se usude i u najvišem
predstavničkom domu ove države i pred
televizijskim kamerama nekažnjeno vrijeđati ljude nehrvatskih nacionalnih pripadnosti, osporavati neka manjinska
prava zajamčena Ustavom, ponižavati
ljude drugih političkih ili vjerskih uvjerenja (osobito ateiste i agnostike), žene,
građane drugih spolnih orijentacija i
razne druge „drukčije“!? Dakle, ima još
ohoho posla da bi se postiglo veće zadovoljstvo kvalitetom društvene (čitaj:
državne) brige o razvoju ravnopravnih
međunacionalnih odnosa i skladnog
suživota. To je obavezna domaća zadaća i za čelne predstavnike državne
vlasti na svim razinama, i za pripadnike
većinskog hrvatskog naroda i za nacionalne manjine. Predviđeno uvođenje
građanskog odgoja u škole prilika je
za temeljitiji edukativni pristup i jačanje zdravih međunacionalnih odnosa, tolerancije i kvalitetnog suživota u
svim našim različitostima. Mlade treba
odgajati u duhu bogatstva različitosti
(nacionalnih, vjerskih, rodnih…), a ne
po obrascima nacionalnih mitova, povijesnih euforija i isključivosti, što ne-
položaj manjina u RH
Slučaj Roma u Škabrnji odjeknuo je daleko izvan naših granica i osramotio Hrvatsku, koja je još pod
strogim monitoringom EU-a zbog poštivanja ljudskih prava, prava nacionalnih manjina, povratka
izbjeglica, procesuiranja ratnih zločinaca...
minovno vodi u sukobe i netrpeljivost.
Zastupljenost manjina u medijima jedan je od ključnih uvjeta ne samo za
širenje međunacionalne tolerancije,
ravnopravnosti i sadržajnog suživota svih u višenacionalnoj društvenoj
zajednici nego i za skladan razvoj i
izglednu budućnost zajedničke države, njezinih stanovnika i većinskog
i manjinskih naroda. Zastupljenost
nacionalnih manjina u hrvatskim medijima, međutim, također ne zadovoljava, blago rečeno. To je prošlih godina potvrđeno u nekoliko (iako vrlo
rijetkih, sporadičnih, gotovo bi se reklo
slučajnih) istraživanja, a početkom
lipnja nezadovoljstvo je ponovljeno u
Opatiji na seminaru o medijima i nacionalnim manjinama, koji su upriličili
Savjet za nacionalne manjine i Vladin
Ured za nacionalne manjine. Osobito
je kritiziran način na koji se manjinska problematika prati na Hrvatskoj televiziji. Manjine sudjeluju u ukupnom
stanovništvu Hrvatske sa 7,4 posto,
a u programima Hrvatske televizije
zastupljene su s tek jedan posto, tvrdi
Aleksandar Tolnauer, dodajući da su
manjine u Dnevniku HTV-a 2010. godine „bile zastupljene 66 puta, ali većina
priloga trajala je oko pola minute« te
da su u novinama postale žrtve tržišta.
OBAVEZA BEZ ALTERNATIVE
Uzme li se sve to u obzir, potvrđuje se
da je manjinska problematika (ili pitanje) ozbiljan zalogaj za sve u Hrvatskoj. To je težak posao na kojem ne
smije biti ni zabušavanja niti čekanja
da ga obavi netko drugi umjesto nas samo državna vlast ili samo Bruxelles
i Ujedinjeni narodi. Međunarodne konvencije, deklaracije i povelje o ljudskim
i osobito manjinskim pravima zato ne
smiju biti tek privlačan cvijet na reveru
političkih prigodničara, pa ni manjinskih čelnika spremnih za kojekakve
simbioze s državnom vlašću, nego
22
konkretna obaveza koja nema alternativu. To da smo svi u državi jednaki
u pravima i odgovornostima, slobodni
poštovati slobodu drugog i drukčijeg,
da smo životno i radno upućeni i ovisni
jedni o drugima, to je uvjet za izglednu zajedničku budućnost u kojoj će biti
ugodno i većinskom narodu i nacionalnim manjinama. Mostovi povjerenja i
međunacionalne snošljivosti dugo se i
naporno grade, ali imaju smisla, dugoročno se isplate, jer su temelj slobode
svakog građanina ove zemlje i moraju
ljudima biti na duši i u najtežim trenucima. Taj naporan rad počinje već od
najmanjih nogu, u obitelji i školi, sustavnim odgojem za skladan i siguran
suživot u bogatstvu svih naših različitosti. Bude li u tome osjetnijih rezultata, politički papiri i proklamacije o manjinama oslanjat će se na kvalitetan
sadržaj, neće biti prazne ljuske koje
će povijesni vjetrovi kobno raznositi
na sve strane.■
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
povijest koja to nije
NE MOŽE SE OPRATI
HOROR S NAŠIH RUKU
Od diktatora argentinske vojne hunte kojima se počelo suditi
1985. sve do danas, preko haaške sudnice, sve do presude
predsjedniku Tayloru za zločine u Sierra Leoneu i 50 godina
kazne zatvora koju je dobio, sve je to bilo moguće provesti jer
se dogodilo suđenje Eichmannu. Neki su se krvavi vladari od
Pinocheta do Miloševića izvukli iako je suđenje započeto, opet
zahvaljujući volji izraelske države, a prije toga saveznika da
sude nacistima u Nurembergu. I suđenje Mirku Norcu, Branimir Glavašu ili Tomislavu Merčepu imaju temelj na učincima
suđenja Eichmannu. Neka to znaju grlati branitelji Bleiburškog
mita
I
Piše:
DRAGO
PILSEL
spričavam
se
što
prenosim
članak
iz
desničarskog
portala
dnevno.hr ali nemam
drugog
izvora
da
priopćim što se dogodilo na
tribini zagrebačke Zajednice
udruga HVIDR-a u Domu invalida Domovinskog rata u Zagrebu
koja je imala naslov: “Odnos
intelektualnih elita prema kompleksnosti
teme
Bleiburg”.
Time, nadam se, za ovu godinu
završavamo s ovom temom.
Svoje viđenje ove problematike
iznijeli su biskup Sisački, mons.
dr. Vlado Košić, povijesničar
prof. dr. sc. Josip Jurčević, filozof prof. dr. sc. Žarko Puhovski,
publicist i nakladnik Slavko Goldstein, ministar branitelja Predrag
Matić te Dragan Kovačević, dok
je moderator bio Mirko Ljubičić
Šveps. Premda su istupi gostiju
putem govornice po svojoj formi
više ličili na predavanje, a manje
na okrugli stol na kojem se u
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
pravilu očekuju kraća diskusije
gostiju, ali uz češće i življe izmjene njihovih međusobnih replika - u prepunoj dvorana, gdje se
tražila stolica više - polemičkih
tonova nije izostalo, navodi izvjestitelj rečena portala. Temu
je otvorio Slavko Goldstein,
predstavivši se kao čovjek koji
je vjerojatno jedini u dvorani
bio u partizanima dodavši kako
bi, da nije otišao u partizane,
završio u Jasenovcu. Potom je
nastavio: ‘’Da se razumijemo,
ovo što se podrazumijeva pod
imenom Bleiburg je zločin! Ja
o tome nimalo ne dvojim, niti
sam se po tom pitanju ikad izmotavao! Meni je i tada bilo jako
krivo, a i danas mi je krivo što
je taj zločin počinila vojska u
kojoj sam i sam bio tri godine.
Međutim, ja se ipak ne odričem
te vojske jer istina je cjelina! Istina je da je Bleiburg zločin, ali
svaka povijesna istina ovako velikog događaja ne može se oci-
23
jeniti bez onoga što je prethodilo, a često puta i što je slijedilo
poslije Bleiburga. Prethodio je
Drugi svjetski rat, ustaška Nezavisna država Hrvatska, i odmah
da kažem, Jadovno. Jadovno je
bio prvi koncentracioni logor na
području Hrvatske. No, meni se
čini da se o broju žrtava onog
što zovemo Bleiburgu ne bismo
trebali sporiti ili natezati. Istina
je ustanovljena, ako ne baš ona
brojčana, onda barem sve ono
ostalo što je bilo na Bleiburgu
ne bi trebalo bit sporno. Na
Bleiburgu je bila vojska, kojom
je zapovijedao Maks Luburić,
ujedno i zapovjednik Jasenovca, a prethodnica te vojske bila
je Ustaška obrana, opet jedinica
koja je imala snage u Jasenovcu. Također, tu je bila i Crna
legija. Na samom Bleiburgu,
kad je došlo do predaje Englezima, pripadnici jedinica Ustaške
obrane i Crne legije uspjeli su se
izvući i probiti čak do Papuka,
a neki pak do izbjegličkih logora. A na
Bleiburgu su uglavnom ostali upravo
oni koji su smatrali da im se ništa neće
dogoditi jer su bilo i mobilizirani i nevini.
A dogodilo se to da su - ako govorimo
da je Bleiburg nekakva “osveta za ono
što je bilo” što je djelomično ali ne i sasvim točno - na tzv. Križnom putu stradali
nevini. Dakle, da su oni koji su u NDH
i počinili zločine, uglavnom na vrijeme
pobjegli, a oni koji su ostali, dobrim djelom nevini, poubijani su bez suđenja.
I ponavljam: nema dvojbe da je to bio
zločin!” – zaključio je Goldstein. Pomalo
osobnim tonom, nastavilo se i izlaganje
profesora Jurčevića koji je istaknuo
da će o Bleiburgu govoriti i kao znanstvenik koji je istraživao temu Bleiburga
ali i kao dragovoljac Domovinskog rata.
‘’Kad se radi o Bleiburgu, naravno, jasno je da on ima i svoj povijesni kontekst
i svoje ishodište. No, mislim da nitko
humanističkog opredjeljenja ne bi smio
ni relativizirati, a još manje opravdavati,
zločin nekakvim povijesnim kontekstom. Dakle, ‘41. se ne može pravdati
ništa iz ‘45. godine! A isto tako se ‘41.,
‘43. ili ‘44. ne može pravdati zločinima
koji su se događali u prvoj Jugoslaviji!
To bi, prvo, bilo pogrešno sa stručnog
motrišta; a s intelektualnog motrišta bilo
bi jako nekorektno i nemoralno. A drugo,
to bi bilo pogubno s motrišta budućnosti
koja bi trebala biti oslobođena naših
teških totalitarnih iskustava iz autoritarnih režima prošlog stoljeća. Kad se
radi o Bleiburgu, to je simbolički naziv
za sve vrste komunističke represije i
zločina koji su se događali od pred kraj
rata pa do u poratne godine. A na neki
način, taj se termin može čak produžiti
i do 90. godine, obzirom da se ta
represija i taj režim nikad nije promijenio, gleda li se 30 hiljada političkih procesa koji su vođeni od 45-90. godine, a
u kojima je osuđeno preko 100 hiljada
ljudi samo zbog počinjenja djela koja
bismo danas smatrali običnim ljudskim
pravom. Kad se radi o Bleiburgu kao
simboličkom nazivu, tu postoje golemo
neznanje, jer mnogi koji manipuliraju
i Bleiburgom, i Jasenovcem, i uopće
hrvatskom suvremenom poviješću,
zapravo time društvu onemogućavaju
da se oslobodi tih tragičnih iskustava.
ujedno, time se onemogućava i da
osudimo sve te režime koji su provodili
nasilja, i u kojima su i mnogi pripadn-
KONTROVERZA ZVANA BLEIBURG
Publicist Slavko Goldstein:
Na Bleiburgu je bila vojska kojom je zapovijedao
Maks Luburić, ujedno i zapovjednik Jasenovca,
a prethodnica te vojske bila je Ustaška obrana,
opet jedinica koja je imala snage u Jasenovcu.
Također, tu je bila i Crna legija...
Povjesničar Josip Jurčević:
Nitko humanističkog opredjeljenja ne bi smio
ni relativizirati, a još manje opravdavati, zločin
nekakvim povijesnim kontekstom. Dakle, ‘41. se
ne može pravdati ništa iz ‘45. godine! A isto tako
se ‘41., ‘43. ili ‘44. ne može pravdati zločinima
koji su se događali u prvoj Jugoslaviji...
Biskup Vlado Košić:
Bleiburg bi trebao biti ‘condicio sine qua non’,
dakle, uvjet bez kojeg se ne može! Tko bi to nijekao trebao bi biti smatran izdajicom vlastitog
naroda, i samim time ne bi smio imati mjesta
niti u javnom životu niti u drugim segmentima
javnog djelovanja...
Profesor Žarko Puhovski:
Umjesto na Bleiburgu komemoracija bi trebala
biti u Hrvatskoj i samo tamo, na toj komemoraciji
ustaške uniforme ne bi smijele biti zabranjene.
Jer samo na tom mjestu, ustaške uniforme predstavljaju simbol žrtve, a ne koljača. Kao što i u
Jasenovcu ne smije biti izvođena hrvatska himna, jer su logoraše s tom himnom budili svako
jutro...
Ministar branitelja Predrag Matić:
Problem je u tome što je rasprava o Bleiburgu
već 70 godina mjesto za politiziranje i manipuliranje pa i danas imamo podatke koji variraju od
40.000 do 200.000 žrtava
ici ustaške bojnice, i domobranstva, i
partizanskog pokreta bili uhvaćeni u
zamku i sudjelujući u tome na neki se
način poistovjećivali s time. A toga se
naraštaj koji je stvarao samostalnu hrvatsku državu mora osloboditi. A može
se osloboditi jedino na temelju pune
istine koja bi trebala podrazumijevati
barem one neupitne činjenice što se
dogodilo. A onda ćemo se vjerojatno
u visokoj mjeri složiti i kako i zašto se
24
to dogodilo te koje su razine odgovornosti. Istina je jednostavna: povijest
ne možemo mijenjati, ali znajući što se
događalo u prošlost možemo donositi
kvalitetne odluke za budućnost. No,
to se uporno onemogućava te nas se
prisiljava da i danas živimo prošlost, što
je apsurdno. Pogotovo, za naraštaj koji
je stvarao državu i koji je prekinuo taj
tragični kontinuitet totalitarnih i autoritarnih režima. I tu treba podvući crtu!’’,
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
povijest koja to nije
rekao je Jurčević.
IZDAJICE NARODA
Izuzetnu pažnju (navodno) pobudilo je
i izlaganje biskup Košića, koji je odmah
na početku ustvrdio kako govoreći o
temi Bleiburga, mora naglasiti da se čini
kako je na djelu tzv. negacionizam koji
je osudila izjava Komisije “Iustitia et pax”
HBK. ‘’Pod tim nazivom negacionizma
treba razumjeti nijekanje istine o tragediji koja se dogodila, njezinim razmjerima, počiniteljima te tragedije i njezinim
žrtvama. A ja bih tome dodao da je to
i nijekanje jedinstva hrvatskog naroda,
budući da to izaziva sve jače podjele.
Napokon, to je i nijekanje nužnog jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske.
Pritom, uzmemo li za paralelu Poljsku, i
pokolj u Katynskoj šumi 1940. a koji su
izvršili Rusi nad 20 hiljada poljskih oficirra od kojih je polovica bila intelektualci,
broj žrtava Bleiburga kao prve postaje
Križnog puta možda je deset puta veći.
No, ako uzmemo da je poljski narod gotovo deset puta brojniji od Hrvata, onda
je za nas Bleiburg gotovo stostruka
tragedija. I da se o tome ne možemo
složiti, nego stalno vrludamo i niječemo
tu tragediju – to ja ne mogu shvatiti. U
tom smislu smatram da bi Bleiburg trebao biti ‘condicio sine qua non’, dakle,
uvjet bez kojeg se ne može! Tko bi to
nijekao trebao bi biti smatran izdajicom
vlastitog naroda, i samim time nebi smio
imati mjesta niti u javnom životu niti u
drugim segmentima javnog djelovanja.
Jer, ne radi se samo o brojnim svjedocima istine, nego ako se radi o 200
hiljada žrtava, tu se radi i o barem pet
puta toliko involviranih članova njihovih
obitelji. Dakle, tu se radi o gotovo milijun ljudi koji su pogođeni stradanjem tih
žrtava. I sve to dok se u Hrvatskoj želi
ukinuti ured čija je zadaća istraživanje
komunističkih
zločina.
Napokon,
govoreći u političkom smislu, treba se
upitati i kako bi danas izgledala država
da te žrtve među kojima su bili i profesori, i odvjetnici, i svećenici, dakle brojni intelektualci, nisu bili ubijeni’’. Prof.
Puhovski je ustvrdio kako neće govoriti niti o povijesti općenito, niti o starom
sustavu. ‘’Ono o čemu, po mom sudu,
treba raspravljati su moralna pitanja
vezana uz zajednicu koja se s teškoćom
suočava sa svojom prošlošću. I kao
što je Jasenovac naša prošlost, tako
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
je i Bleiburg naša prošlost! A Voltaire
je rekao ‘samo prostaci raspravljaju o
činjenicama, dok pristojni ljudi raspravljaju o interpretacijama’. A mi smo stalno
u poziciji ‘prostaka’ koji raspravljaju o
elementarnim činjenicama jer one naprosto nisu ustanovljene. Pa onda i ne
dolazimo do rasprave o interpretacijama, kad ni elementarne brojke nisu
usuglašene. Međutim, ono što se dogodilo pod imenom Bleiburga je težak,
masovni i dobro organizirani zločin!
I to su učinili ljudi ljudima, zna se koji
ljudi i koja organizacija te kojim ljudima
i kojim organizacijama. A upravo time
se neprekidno manipulira. I da kažem
jednostavno: Hrvatska svakako treba
imati dan sjećanja na taj zločin. A moje
je mišljenje da to ne treba biti vezano
uz Bleiburg. I to iz razloga što je zadnjih 20 godina, Bleiburgom jasno i očito
manipulirano. Primjerice, činjenicom da
nikad na Bleiburgu nije bilo pripadnika
Pravoslavne crkve iako je tamo počelo i
ubijanje većeg broja ljudi i pravoslavne
vjere. Dakle, kad se govori o Bleiburgu,
govori li se o nama ili o žrtvama? Jer,
ako se govori o nama, onda imamo što
imamo: pojave se političari, svećenici,
održe se govori... No, ako se radi o
žrtvama, onda komemoracija mora
imati drugačija obilježja neovisno
održava li se na Bleiburgu, ili što bi po
mom sudu bilo bolje, na nekom drugom
mjesto u Hrvatskoj”. Iako je ova izjava
izazvala burno negodovanje, Puhovski
je nastavio još provokativnije: ‘’Mislim
da bi mjesto sjećanja trebalo biti u Hrvatskoj, Markovo polje u Sesvetama ili
negdje drugdje, ali u Hrvatskoj. I samo
tamo, na toj komemoraciji ustaške uniforme ne smiju biti zabranjene. Jer samo
na tom mjestu, ustaške uniforme predstavljaju simbol žrtve, a ne koljača. Kao
što i u Jasenovcu ne smije biti izvođena
hrvatska himna, jer su logoraše s tom
himnom budili svako jutro!” Ovakav
nastavak izlaganja je izazvala erupciju bijesa u publici, koju su uglavnom
činili branitelji i stradalnici Domovinskog
rata. Uz povike “Ovakvi nam predaju na
fakultetima - ovakvi nam truju mladež”,
ni napori organizatora Mirka Ljubičića Švepsa, da primiri atmosferu nisu urodili plodom. Žarko Puhovski pokušao je
objasniti da je ovakav njegov prijedlog
sličan onom koji je poslije Drugog svjetskog rata donio grad Dachaua odlučivši
25
da na prostoru logora više nikad neće
izvjesiti njemačka zastava, “što ne
znači da Dachau nije u Njemačkoj nego
to znači poštovanje spram žrtava”.
No branitelji su uzvicima “Ne možete
nas vrijeđati”, naprosto onemogućili
Puhovskog da nastavi sa svojim izlaganjem. Strasti je pokušao primiriti
ministar branitelja Predrag Matić, koji
je rekao da tema Bleiburga teško
opterećuje Hrvatsku. ‘’Problem je u
tome što je rasprava o Bleiburgu već 70
godina mjesto za politiziranje i manipuliranje pa smo i danas na tribini čuli podatke koji dosta variraju, od 40.000 do
200.000 žrtava. Ja predstavljam branitelje iz Domovinskog rata i mislim da se
događajima otprije Domovinskog rata
trebaju baviti isključivo povjesničari. No,
s obilježavanjem Bleiburga dogodila se
jedna, rekao bih, u najmanju ruku nespretnost. Povjesničari će reći da su
se stradanja dogodila tijekom Križnog
puta, ali po meni je Bleiburg simbol i
ne treba ga ukidati. Stoga će moj prijedlog kao ministra branitelja ići prema
Vladi u smislu da Ministarstvo branitelja
preuzme pokroviteljstvo nad Bleiburgom, kao i financiranje počasnog
bleiburškog voda. Mislim da bismo na
taj način mogli amortizirati sve naboje, a
povjesničari neka rade svoje’’, zaključio
je ministar.
HAPŠENJE ARHITEKTA HOLOKAUSTA
OK, pročitali ste pa se sada, ako smatrate da je bilo vrijedno saznati što je tko
rekao na toj tribini, možda pitate što sam
ja to želio postići ovim prenošenjem.
Naravno, već bi same skandalozne izjave biskupa Košića - te da svatko tko
ne misli kao on o Bleiburgu i o onomu
što se pod Bleiburgom podrazumijeva
jest nacionalni izdajica – zaslužile bi
poseban komentar ali sve sam rekao: to
što je biskup kazao jest naprosto skandalozno da ne kažem glupo. Ali nas ne
iznenađuje jer spada u red pretjerivanja
na koja smo navikli od predstavnika
Crkve. Moja je namjera bila ponuditi
vam šlagvort za tezu koju ovdje zastupam, a glasi da prečesto pod poviješću
uzimamo stvari koje povijesti nisu.
Naime, tek kada se Košićeve izjave
stave u kontekst onoga što su drugi
rekli vidimo da je to što on brani, neko
katoličko, crkveno ili hrvatsko viđenje
Otto Adolf Eichmann
Prilikom pedeset godina od suđenja i smaknuća arhitekta Holokausta Otta Adolfa Eichmanna želim
konstatirati da se zločinac ne može izvući na principu poslušnosti kada su u pitanju zločini protiv
čovječnosti, da takvi zločini nemaju zastaru, jer zaborav ne može oprati horor...
povijesti obično nacionalističko bauljanje. Umjesto komentara, kojih sam na
ovu temu već imao podosta, danas vam
nudim jednu refleksiju na temu suđenja
Adolfu Eichmannu (jer smo obilježili 50
godina njegova smaknuća) jer mislim
da je to poučnije nego da se ponavljam. Navršilo se, kažem, 50 godina od
smaknuća nacističkog vođe Otta Adolfa
Eichmanna u zatvoru u Ramali, 15 km
od Jeruzalema. Osuđen je na smrt zbog
toga što je nađen krivim za 15 zločina
protiv čovječnosti. Od tada, od toga
suđenja i vješanja arhitekta Holokausta
traje utopija, još uvijek u izgradnji, da
je moguća međunarodna pravda koja
će biti sposobna i efektivna u gonjenju
i kažnjavanju tako strašnih zločina. Ne
treba to zaboraviti u danima kada promatramo kako su smaknuta i dijeca u
Siriji. Naravno, europljani smo i kao
takvi i zbog našega ustava, ne poznajemo niti zagovaramo kaznu smrti,
dapače, strogo joj se protivimo ali treba
moći shvatiti koliko je za međunarodno
pravo suđenje Eichmannu i njegova kazna bila ljekovita i sudbonosna. U noći
31. maja 1962. zločinac je odbio da mu
se na glavu stavi crna kapuljača, rekao
svoje posljednje riječi: ‘’Dug život Aus-
triji, dug život Njemačkoj, dug život Argentini, nikada vas neću zaboraviti!’’ i u
11:45 je ostao visijeti tko zna zapravo
kojim mislima, ali su svijet, a naročito
izraelska država i njen temeljni narod
kao i svi Židovi dijaspore, poklopili su
knjigu tešku gotovo šest milijuna života
koliko ih je Eichmann, kao glavni organizator provedbe Holokausta, gurnuo
tamo gdje je i sam otišao u 56. godini.
Suđenje, gledano iz današnje perspektive, kao niti jedno do tada, nije izazvao
toliku svjetsku pažnju i tako vatrene diskusije. Izraelska televizija je prenosila
uživo sesije koji su se na istočnoj obali
SAD, primjerice, zbog razlike u vremenu
pratile dok su obitelji bile na okupu
za večeru. Sve je zapravo bilo počelo
dvije godine ranije kada je Ben Gurion,
tadašnji izraelski premijer, zapovijedio
tajnoj službi Mossad da izvedu kidnapiranje Eichmanna u Buenos Airesu,
gdje je živio pod lažnim identitetom,
kao i druge nacističke (ali i ustaške
glavešine), da ga dovedu u Jeruzalem
na suđenje. Vješto su ga locirali, identificirali, uhapsili i prebacili (transferirali,
rekao bih Vladimir Šeks) u Izrael kao
da se radilo o pilotu El Al-a. Nekadašnji
oberstandertenführer je živio u Argen-
26
tini od 1950. A Mossad nije želio riskirati
od kako je 1959., u studenom, Vrhovni
sud Argentine odbio izdati rješenje o
izručenju, zatraženo od Njemačke, još
jednog nacističkog ratnog zločinca,
dr. Josepha Mengelea, lječnika u koncentracijskome logoru Auschwitz gdje
je vježbao na sadistički način nad
zatočenicima prije njihova usmrćivanja.
Sud je poručio Njemačkoj da argentinski ustav zabranjuje izručenja ‘zbog
političkih razloga’ tako da je takva
presuda praktički onemogućavala Izrael
da dobije Eichmanna pa je kidnapiranje
ostala jedina solucija. A Izraelu je bilo
važno to suđenje, između ostalog, jer su
se zločini nacizma polagano zaboravljali i zato što je SAD bio fokusiran na svoj
sukob s SSSR-om. Mossad je oteo Eichmanna 11. maja 1960. u blizini njegove
kuće u kvartu San Fernando, predgrađe
grada Buenos Airesa (nedaleko rodne
kuće ovoga novinara), a otmica je izazvala veliku međunarodnu diskusiju koja
je okončana zahtjevom Vijeća sigurnosti UN-a u kojoj se pozivao Izrael da
simbolično plati odštetu Argentini zbog
kršenja njene suverenosti. Mnogi su se
uključili u raspravu, a njemačka filozofkinja i esejistkinja židovskoga porijekla
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
povijest koja to nije
Hannah Arendt (učenica velikoga Karla
Jaspersa) otišla je u Jeruzalem da prati
suđenje kao dopisnica časopisa The
New Yorker sa zadatkom da napiše pet
reportaža. Nakon priustvovanja prvim
sesijama, nešto se duboko dugodilo
u svijesti te žene, autorice važne knjige ‘Počeci totalitarizma’. Nije mogla
ne oživjeti progonstvo kojeg su propatili toliki Židovi, uključivši i njena vlastita
rodbina koja je pobjegla iz Njemačke s
Gestapom za petama. Arendt se vratila
u New York i pala u duboku krizu. Tek se
1963. oporavila i, osim pet dogovorenih
članaka, napisala je 500 stranica djela
‘’Eichmann u Jeruzalemu – Izvještaj o
banalnosti zla’’, jedan od najvažnijih
eseja XX. stoljeća. Ta knjiga, živopisna
reportaža Eichmannova suđenja, uvela
je ideju koja je od tada instalirana u sve
jezike razvijenoga svijeta. Tvrdi Hannah Arendt da zlo nije nužno vezano
uz psihotične ličnosti kakav je bio Adolf
Hitler već da se također može pojaviti u liku relativno mirnih i ‘’normalnih’’
osoba kakav je bio Adolf Eichmann,
dobar otac, brižan susjed, egzemplaran
građanin i radnik, savjestan činovnik.
O tome, na svoj je način, promatrajući
Haaška suđenja, progovorila i novinarka i spisateljica Slavenka Drakulić
u maloj, ali vrlo važnoj knjizi ‘’Oni ne bi
ni mrava zgazili’’ (Feral Tribune, Split,
2003). Iz takva štiva se zaključuje da
su ti ‘’banalni ljudi’’ možda najgoriji pa
slijedi pitanje: koliko smo tzv. ubojica za
pisaćim stolom susreli u svijetu od Eichmannova suđenja 1962.?!
SAMO IZVRŠAVAO NAREDBE
Suđenje je bilo kontroverzno. Mnogi
su tvrdili da Izrael nema jurisdikcije, a
Jaspers je mislio da je Eichmannu trebalo suditi na međunarodnom sudu.
Sam Eichmann se pozivao i na zastaru.
Mogao se braniti po pravilima. Uzeo
je važna kriminalistička stručnjaka,
švicarca Roberta Servatiusa čiji je honorar platila izraelska država, izabrana
je strategija obrane koja je tvrdila da
je optuženi djelovao zbog tzv. naredbe o poslušnosti, naime, on je samo
izvršavao naredbe pretpostavljenih.
Sve je nijekao. Ali sud ga je našao
krivim za barem 15 slučajeva zločina
protiv čovječnosti. Saslušalo se stotinjak svjedoka i dokazalo se da je
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Poručujem grlatim braniteljima Bleiburškog mita da od povijesti
nisu ništa naučili, te da pripadaju onom dijelu polusvijeta koji negira
Holokaust te pokušava minimalizirati zločine ustaša
Eichmann bio organizator precizno
razrađena plana koji je imao za cilj potpuno uništenje Židova kako je Hitler bio
zacrtao i argumentirao u svojoj knjizi
Mein Kampf (1925). Izrael je tada po
jedini puta izvršio smrtnu kaznu koja
nije postojala pa je i samo Eichmannovo smaknuće podigao dosta političke
i medijske prašine. Do zadnjeg se trenutka čekala milost koju predsjednik
Ben-Zvi nije pružio. Jedan od otaca
modernog Izraela, teolog Martin Buber, koji je od 1939. živio u Palestini,
molio je da se ne ubije Eichamna i da
ga se doživotno osudi na radnu kaznu
na zemlji Izraela, kao poljoprivrednik
u nekom kibutcu. O pedesetoj godini
toga suđenja i smaknuća, ovaj novinar
i teolog ima konstatirati da to nije samo
povijesni čin već da još uvijek utječe na
naše živote jer je utemelji bazičnih normi. Na primjer, da se zločinac ne može
izvući na principu poslušnosti kada su
u pitanju zločini protiv čovječnosti. Zatim, zločini koji se pripisuju Eichmannu
nemaju zastaru jer zaborav ne može
oprati horor. Nekako me to muči, da se
ne može oprati horor s naših ruku. Od
diktatora argentinske vojne hunte kojima se počelo suditi 1985. sve do danas,
preko haaške sudnice, sve do presude
predsjedniku Tayloru za zločine u Sierra
27
Leoneu i 50 godina kazne zatvora koju
je dobio, sve je to bilo moguće provesti
jer se dogodilo suđenje Eichmannu.
Neki su se krvavi vladari od Pinocheta
do Miloševića izvukli iako je suđenje
započeto, opet zahvaljujući volji izraelske države, a prije toga saveznika
da suđe nacistima u Nurembergu. I
suđenje Mirku Norcu, Branimir Glavašu
ili Tomislavu Merčepu imaju temelj na
učincima suđenja Eichmannu.
No, ipak je to dio jedne utopije, koja ide
za tim da dobijemo jake instrumente
međunarodne pravde da se goni svaki
pojednini zločin protiv čovječnosti. Moramo to pamtiti unatoč pola stoljeća od
jeruzalemskoga suđenja jer dobar dio
svijeta negira Holokaust, pa i u Republici Hrvatskoj gdje se pokušavaju minimalizirati zločini ustaše. Treba pamtiti i
zbog svakog umorenog dijeteta u Siriji.
Treba pamtiti i zbog nas i Europe u kojoj
se ponovno dižu svastike. Dogodilo se,
naime to i u Grčkoj, koljevci zapadne
civilizacije i demokracije. Relativiziranje, shvaćate poantu, događa se i kada
se uglednici okupe da progovore o notornim zločinima (onih s partizanske
strane) jer od povijesti nisu ništa naučili.
Niti one Isusa Krista niti ove o razapetima naših dana. Neka to zapamte grlati
branitelji Bleiburškog mita.■
diskriminacija u obnovi
ISPIT VJERODOSTOJNOSTI
ADMINISTRACIJE
Ugovori, što su ih građani na područjima „posebne državne
skrbi“ potpisivali s državom da bi ona obnovila njihove kuće,
sadržavali su član koji ih obvezuje da u određenom razdoblju
nakon obnove moraju živjeti u obnovljenim kućama, a da se u
protivnom obvezuju da će državi vratiti sredstva što ih je ona
uložila u obnovu njihovih domova. Tim je ugovorima država,
kao jedna od ugovornih strana, zapravo nastojala ograničiti
pravo vlasnika kuća na obnovu, odnosno, njima su ograničena
dva prirodna prava građana: pravo na nepovredivost vlasništva
i pravo na slobodu kretanja
N
ačelo vladavine prava i
poštivanja zakona i ugovornih obveza jedno je od
onih koja su tijekom procesa pristupanja Hrvatske
Europskoj uniji dobila status ključne
odrednice društvenih odnosa. Međutim,
često se previđa činjenica da načelo
vladavine prava nije jednoznačno i da
ono u različitim političkim svjetonazorima ima bitno različita značenja. Konzervativci smatraju da svaki zakon obvezuje, i to dok je god na snazi, a da je
zakon tim bolji, što je stariji. Misle da na
donošenje nekog zakona može utjecati
mnogo faktora i da zakon može proizlaziti iz tradicije, iz emotivnih odnosa,
da može biti rezultat spontaniteta…
Liberali, pak, zakonodavnu proceduru
vrednuju bitno drukčije. Oni misle da
je obvezujući samo onaj zakon koji
je racionalan, o kojemu je postignut
Piše: DAVOR GJENERO
društveni konsenzus, koji štiti temeljna
ljudska prava. Za liberale isto vrijedi i za
ugovore. Oni nisu obvezujući ako nisu
u skladu sa zakonom ili temeljnim vrednotama zaštite ljudskih prava, i onda
ako se njima ograničava ili ugrožava
neko od prava koja spada u set prirodnih prava. Liberalno shvaćanje prava
dobilo je na značenju nakon Drugoga
svjetskog rata. Naime, puko poštivanje
pozitivnog prava ne bi omogućilo
sankcioniranje najgorih nacističkih
zločinaca, jer su oni „savjesno obavljali svoju dužnost“, kao što su se,
uostalom, mnogi od njih i branili pred
Nürnberškim tribunalom. Pravnici su
se stoga morali vratiti prirodnom pravu. Ono je naddržavno, nadpozitivno i
ne zasniva se na pravu koje određuju
ljudi, niti na ljudskim pravnim formama,
dakle, to je pravo kojem državno pravo ne može proturječiti ni pod kakvim
VJEČNA PRAVA
S
vaki čovjek u istoj mjeri posjeduje jednaka prirodna prava (npr.
pravo na život i tjelesnu nepovredivost ili osobnu slobodu), i to
neovisno o njegovu spolu, starosti, položaju u društvu, neovisno o
vremenu, mjestu ili državnom uređenju u kojem živi. Prirodna prava su
naddržavna i zbog toga su neotuđiva i „vječna“
28
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
okolnostima. Svaki čovjek u istoj mjeri
posjeduje jednaka prirodna prava (npr.
pravo na život i tjelesnu nepovredivost ili osobnu slobodu), i to neovisno
o njegovu spolu, starosti, položaju u
društvu, neovisno o vremenu, mjestu
ili državnom uređenju u kojem živi. Prirodna prava su naddržavna i zbog toga
su neotuđiva, „vječna“. Ta se prava
razlikuju od zakona i drugih državnopravnih (nametnutih) normi koje s
mijenjaju protokom vremena, dakle,
ona se razlikuju od pozitivnoga prava
i zahtijevaju veću mjeru poštovanja
nego li pozitivno pravo. Ista je stvar i
s ugovorima. Oni ugovori koji dovode
u pitanje norme pozitivnog prava automatski su nevažeći, ali nevaljali su i oni
ugovori koji ne poštuju načela prirodnoga prava. Ugovori, što su ih građani
na područjima „posebne državne skrbi“
potpisivali s državom da bi ona obnovila njihove kuće, sadržavali su članak
koji ih obvezuje da u određenom razdoblju nakon obnove moraju živjeti u obnovljenim kućama, a da se u protivnom
obvezuju da će državi vratiti sredstva
što ih je ona uložila u obnovu njihovih
domova.
GRAĐANSKI NEPOSLUH
Tim je ugovorima država, kao jedna od
ugovornih strana, zapravo nastojala
ograničiti pravo vlasnika kuća na obnovu, odnosno, njima su ograničena dva
prirodna prava građana: pravo na nepovredivost vlasništva i pravo na slobodu
kretanja. Svatko ima pravo sam odlučiti
gdje će i kako živjeti, a korisnicima obnove država to pravo ograničava. Onaj
zakon, koji nije zasnovan na razumu,
koji nije utemeljen na društvenoj suglasnosti i koji ne štiti ljudska prava, ne
zaslužuje da ga građani poštuju. U
društvima s demokratskom tradicijom
takve se zakone osporava građanskim
neposluhom. Građani i civilne inicijative
odlučuju se na nenasilno kršenje onih
zakona koji nisu zakoni u pravom smislu riječi, spremni su podnijeti konzekvence svoga činjenja, izazivaju policijske, administrativne i sudske procese i
pomoću njih razvijaju svijest sugrađana
o neodrživosti takvih odredaba, a takve
zakone nastoje „srušiti“, bilo lobiranjem za zakonodavne promjene, bilo
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Zaustavljanje sporova protiv korisnika obnove, redovito pripadnika
srpske nacionalne zajednice, i reforma zakonskog okvira, kojim je
pravo na obnovu regulirano, važan su ispit vjerodostojnosti aktualne administracije
sudskim sporovima u kojima će oni
biti proglašeni protivnima ustavnim
načelima i građanskim pravima. Upravo ovakva situacija nastala je vezano
uz ugovore o obnovi. Činjenica je da su
brojni građani prekršili članak 7. Ugovora o obnovi, koji ih obvezuje da deset
godina nakon obnove stalno borave u
obnovljenim kućama. Čak i kad bi se
oni za boravak negdje drugdje odlučili
samo radi ostvarivanja svoga prava na
slobodnu volju u izboru prebivališta,
država bi to morala poštivati. Kad pritom imaju i objektivan razlog – činjenicu
da na područjima gdje su im obnovljene kuće ne mogu naći posao i osigurati egzistenciju – insistiranje države
na i inače nelegitimnom članku ugovora dodatno je neprihvatljivo. Zabrana bilo kakvog oblika diskriminacije,
pa i diskriminacije prema nacionalnoj
pripadnosti, regulirana je Ustavom i
zakonima, pa je praksa, prema kojoj
se samo u slučaju pripadnika manjinske zajednice insistira na poštivanju
29
toga ugovornog članka, zapravo protuustavna i protuzakonita. Ako se za
administraciju, koja se definirala kao
konzervativna, a na izborima krajem
prošle godine ostala bez parlamentarne većine, moglo razumjeti zašto
insistira na provođenju ovakvih nelegitimnih ugovora, administracija, koja
samu sebe naziva i liberalnom, nikako
ne bi smjela ustrajati na provođenju zakona i ugovora koji nisu zasnovani na
razumu i koji su protivni načelu zaštite
ljudskih prava. Takva administracija,
ako želi da ju se smatra demokratskom
i želi li ispuniti ne samo slovo, nego i
duh predizbornih obveza, mora promijeniti zakone donesene bez društvene
suglasnosti i koji nisu racionalan okvir
za ostvarivanje ljudskih prava. Zato su
zaustavljanje sporova protiv korisnika
obnove, redovito pripadnika srpske
nacionalne zajednice, i reforma zakonskog okvira, kojim je pravo na obnovu
regulirano, važan ispit vjerodostojnosti
aktualne administracije.■
priča sa istoka
DUHOVI PROŠLOSTI
OPSJEDAJU BOROVO
Opštinsko veće opštine Borovo izrazilo je neodobravanje zbog
postavljanja dodatne ploče na postojećem spomeniku poginulim
hrvatskim redarstvenicima u Borovu s tekstom koji je, kako je
ocenjeno, neprihvatljiv i uvredljiv za srpsku zajednicu jer sadrži
teške kvalifikacije kojima se upućuje na kolektivnu krivicu
P
Razgovarala:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
ostavljanje dodatne
spomen
ploče
u
podnožju spomenika
12. hrvatskih redarstvenika u centru
Borova, od strane ratnih pripadnika specijalne policije MUP-a
RH, na kojoj piše da su „2. maja
1991. godine u Borovu Selu srpski teroristi podmuklo iz zasede
izvršili masakr, ratni zločin nad
zarobljenim i ranjenim pripadnicima specijalne policije RH“,
mimo znanja i saglasnosti lokalne samouprave, uzbunilo je
duhove ovog 2. maja, 21. godinu posle krvavih događaja u
Borovu i početka rata na ovim
prostorima. Nedugo zatim, u
noći 6. na 7. maj nepoznati
počinilac je sprejem po spomen
obeležju ispisao četiri ćirilična
slova „S“ i reč Srbija (na latinici)
te razbacao vence i lampione u
podnožju spomenika. Takođe,
po izlogu obližnje prodavnice
mešovite robe istim sprejem je
ispisao četiri ćirilična slova „S“
Ovaj vandalski čin je, očekivano,
naišao na osudu i zgražavanje
hrvatske javnost i medija koja se
i ove godine pretvorila u medijsku hajku i javni linč. Najdalje
u tome, čini se, otišao je vukovarski HSP. U duhu one narodne
„kadija te tuži, kadija ti sudi“
HSP smatra, kako se navodi u
saopštenju za javnost te stranke,
da je „ to čin dela lokalnih srpskih ekstremista koji i nakon 21.
godine od agresije i razaranja
Vukovara te mučke smrti hrvatskih vitezova-redarstvenika u
Borovu Selu ne žele prihvatiti
ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske“. Nadalje, HSP
se ne zadovoljava nalaženjem
krivca već traži i politički uzrok,
a nalazi ga u „porastu političkog
ekstremizma u susednoj Srbiji,
naročito podstaknutog za vreme
izborne utrke“. Navedenu tvrdnju
vukovarski pravaši potkrepljuju
činjenicom da se vandalski čin
u Borovu dogodio nakon objave
izbornih rezultata u Republici
Srbiji gde je Srpska napredna
stranka Tomislava Nikolića osvojila najviše glasova?! Da je reč
o neutemeljenim i zlonamernim
konstrukcijama pokazali su rezultati kriminalističke istrage koja
je završena 30. maja, a PU vukovarsko-sremska je 1. juna izvestila da je spomenik 12. redarstvenika oskrnavio 20-godišnji
hrvatski državljanin iz Borova.
Protiv počinioca je već ranije
dostavljena
krivična
prijava
Opštinskom državnom tužilaštvu
u Vukovaru radi počinjenog
krivičnog dela rasne i druge dis30
kriminacije, a sada i poseban
izveštaj Opštinskom državnom
tužilaštvu za mladež u Vukovaru.
Iako policija u šturom saopštenju
ne navodi identitet niti inicijale
20-godišnjaka neslužbeno se
saznaje da počinilac nije srpske nacionalnosti i da ne živi u
Borovu, mada bi se iz policijskog saopštenja lako mogao
izvući takav zaključak. Naime,
Borovo je zvanični naziv mesta,
koje hrvatski mediji pa i ozbiljne
institucije, uključujući policiju,
nazivaju Borovo Selo, a ono
što kolokvijalno zovu Borovo
je vukovarska četvrt Borovo
naselje. NAMETANJE
KRIVICE
KOLEKTIVNE
Povodom
ovih
događaja
Opštinsko veće veće opštine
Borovo održalo je 8. maja vanrednu sednicu na kojoj su
većnici, svi do jednog, osudili
skrnavljenje spomenika, ali isto
tako izrazili neodobravanje zbog
postavljanja dodatne ploče na
postojećem spomeniku s tekstom koji je, kako je ocenjeno,
neprihvatljiv i uvredljiv za srpsku
zajednicu jer sadrži teške kvalifikacije kojima se upućuje na kolektivnu krivicu. I, zaista, nameće
se pitanje ko su srpski teroristi
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Naknadno postavljena sporna ploča na spomeniku poginulim redarstvenicima u Borovu
koji su 2. maja 1991. mučki iz zasede izmasakrirali hrvatske policajce? Da li su
to Borovci ili ljudi sa strane? Žive li i danas u Borovu ti (ne)ljudi bezbrižno svoje
živote? Mirno, bez straha od zaslužene
kazne. I koliko ih je, 5, 50, 500 ili 5.133
koliko je u Borovu žitelja, prema poslednjem popisu stanovništa? Mnogo je
otvorenih pitanja, na koja i 21. godinu
posle krvavih događaja u ovom mestu
nema odgovora. Većnici su takođe izrazili pijetet prema svim žrtvama rata, uz
spremnost da se gradi suživot i podršku
nadležnim telima krivičnog progona na
otkrivanju i kažnjavanju vinovnika ovog
necivilizacijskog čina. „Kao legitimni
predstavnici svih građana opštine Borovo članovi Opštinskog veća izražavaju
pijetet prema svim žrtvama i spremnost
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
da se gradi suživot svih građana Borova. Isto tako, opredeljeni su da se ratne
rane i međusobni sukobi iz prošlosti
ne oživljavaju i ne produbljuju, već da
se gradi prosperitetna zajednica svih
građana, bez obzira na nacionalne, verske, socijalne i druge različitosti, čemu
događaji od 2. i 7. maja ne doprinose te
se najodlučnije osuđuju i odbacuju kao
neprihvatljivi“ kaže se na kraju zaključka
koji je prosleđen organizatorima Memorijala 12. redarstvenika, Ministarstvu
unutrašnjih poslova i Vukovarsko-sremskoj županiji.
DOPISNA ŠKOLA
Zanimljivo je, međutim, da je mesec
dana nakon ove vanredne sednice,
krim-policija PU vukovarsko-sremske
31
uputila dopis u kojem Opštinsko veće
opštine Borovo obaveštava o navodnom nezadovoljstvu i ogorčenosti anonimnih građana zbog spomen obeležja
poginulim građanima srpske nacionalnosti na mesnom groblju. Tim povodom je 12. juna Opštinsko veće opštine
Borovo ponovo održalo vanrednu sednicu. „Izveštavamo vas da je Direkcija
policije u prethodnom periodu zaprimila
više anonimnih podnesaka kojima se
izražava nezadovoljstvo i ogorčenost
građana zbog nezakonito postavljenih
spomen ploča i spomen obeležja poginulim srpskim dobrovoljcima koji se nalaze na mesnom groblju u Borovu i na
području Vukovara, na vojnom groblju
Aleja, budući da se istima veličaju poginuli pripadnici srpskih paravojnih jedi-
priča sa istoka
nica od 1991. do 1995. godine, među
kojima ima i onih koji su osuđeni za
najteže oblike agresije na Republiku
Hrvatsku te počinjenje ratnih zločina“
navodi se u dopisu koji je potpisao
načelnik krim-policije Goran Lovrić.
Takođe, policija od opštine Borovo
traži da u što hitnijem roku utvrdi zakonitost postavljanja tih nadgrobnih
ploča i spomen obeležja za koja tvrde
da sadržajem natpisa i istaknutim
obeležjima vređaju osećaje građana.
Uz dopis su priloženi i printovi fotografija koje su, kako tvrde, anonimno
zaprimili od građana. Na tim fotografijama se, uz ostale, nalaze porodična
kapela Vukašina Šoškoćanina i
spomen obeležje s imenima meštana
srpske nacionalnosti, poginulih u poslednjem ratu.
KAO BUMERANG
Zamenik načelnika opštine Borovo
Duško Drobić za „Identitet“ kaže da
dopis iz policije nije „odgovor“ na dopis
koji je organizatorima Memorijala 12.
redarstvenika uputilo predstavničko
telo ove opštine, a u kojem je izražen
stav Opštinskog veća povodom
događaja od 2. i 7. maja ove godine.
„Međutim, kao bumerang je s druge
strane stigao, ne odgovor, već traženje
nečega što nije u nadležnosti PU. Ono
što je interesantno je da se iz policije
pozivaju na anonimne prijave. Policija
treba da radi svoj posao, ali ne preko
anonimnih prijava. Oni u tom dopisu
čak slikovito prikazuju spomen ploče
na mesnom groblju i od opštine traže
da im dostavi projektnu dokumentaciju za postavljanje istih. Opština
Borovo od 1997. i mirne reintegracije
radi po zakonu RH. Mesno groblje je
u nadležnosti opštine Borovo i zakon
je propisao kako se na grobljima i šta
može graditi. Nikakva građevinska ili
posebna dozvola ne treba da bi neko
sagradio spomenik svom pokojniku“
ističe naš sagovornik. Po Drobiću je
to vid pritiska na srpsku zajednicu u
Borovu, počev od postavljanja dodatne ploče na spomenik 12. redarstvenika u centru mesta, mimo protokola te ispisivanja grafita po spomen
obeležju. „Kada se to dogodilo hrvatski
mediji su se utrkivali ko će više ocrniti
srpsku zajednicu u Borovu. Sad kad
je krivac otkriven, kada se zna ko je
Radimo po zakonu, poštujemo zakone ove države i državu u kojoj
živimo, ali isto tako očekujemo da se i nas poštuje - ističe zamenik
načelnika opštine Borovo i predsednik opštinske organizacije
SDSS-a Borovo Duško Drobić
počinilac mi smo očekivali, možda, izvinjenje s hrvatske strane. Toga nema,
kao ni dobre volje, naročito medija, da
dođu u Borovo i da pokušamo svi zajedno saznati pravu istinu od 2. maju
1991. godine“, napominje zamenik
borovskog načelnika. Drobić se u
razgovoru ponovo dotakao anonimnih
prijava. „Po tim anonimnim prijavama
naši Srbi iz Borova su optuženi, čak
i nepravomoćno presuđeni, od ljudi
koji su nešto videli iz daljine od 400500 metara. Žalosno je da se u ovoj
državi takvim ljudima veruje i da se
takav zakon provodi, samo za našu
etničku zajednicu. Borovo će i dalje
živeti sa svojim mukama, u ovoj krizi
i nestašici. Očekujemo i bolja vremena, kada će neko razumniji doći u
Borovo, da sednemo i razgovaramo
o svim otvorenim pitanjima“ poručio
je Drobić. On podseća da se u Boro-
32
vu poslednje dve decenije živi pod
pritiskom događaja od 2. maja 1991.
godine što je kulminiralo postavljanjem eksplozivne naprave na ulazu u
opštinsku zgradu, pre nekoliko godina,
a uoči Dana opštine - 22. maja. Iste
noći je, kako se čini u koordinisanoj
akciji, minirana i opštinska zgrada u
Trpinji, Policija do danas nije pronašla
počinioce ovog terorističkog čina u kojem, na sreću, sem inventara nije bilo
ljudskih žrtava, a pričinjena je velika
materijalna šteta. „Policija nam danas
upućuje dopise o anonimnim prijavama, umesto da radi svoj deo posla u
otkrivanju počinilaca najtežih krivičnih
dela. Mi smo rekli svoje i nećemo
se dopisivati s policijom. Radimo po
zakonu RH, poštujemo zakone ove
države i državu u kojoj živimo, ali isto
tako očekujemo da se i nas poštuje“
rezimira Drobić. ■
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
diplomacija naglavačke
AMBASADORI PUTNICI
Hrvatska ima ukupno 81 diplomatsko i konzularno predstavništvo u svijetu
(pedeset i jednu ambasadu, sedam diplomatskih misija i 23 konzulata). Zbog
aktualne krize, nužnosti štednje, afera i neracionalnog trošenja državnog novca, kao i odgovornije i smislenije strategije predstavljanja Hrvatske u svijetu
potrebne su znatne racionalizacije i reorganizacije i u ovom segmentu državne
uprave
Pripremio: IGOR PALIJA
Pedeset i jedno veleposlanstvo, sedam
diplomatskih misija i 23 konzulata, trenutna je hrvatska diplomatska mreža u svijetu. Njoj se može dodati i 70-tak hrvatskih počasnih konzula, no na njih država
nema nikakvih izdvajanja, niti su oni
stalni zaposlenici Ministarstva vanjskih
i evropskih poslova. Ministarstvo ima
1.260 zaposlenih kako u sjedištu u Zagrebu tako i u diplomatsko konzularnim
predstavništvima. Trenutno u ministarstvu
rade analizu kako smanjiti taj broj, odnosno zatvoriti neke konzulate. O zatvaranju
ambasada se trenutno u ministarstvu
ne razmišlja. Ministrica vanjskih poslova
Vesna Pusić još je u martu, na samom
početku svog mandata, najavila racionalizaciju sa tvrdnjom da sve koji nisu dovoljino kvalitetni treba povući. Do danas nitko
Živković koji također ukazuje i na činjenicu
štednje u ministarstvu jer je za rad
konzularno-diplomatskih predstavništava
u 2007., izdvojeno 438 milijuna kuna
godišnje (oko šest milijuna eura), a ove
godine 387 milijuna, 51 milijun kuna manje, a pokušavaju se što racionalnije koristiti i objekti. „Najveći dio objekata u kojima
su hrvatska veleposlansta su još uvijek
iznajmljeni. Mi imamo određene lokacije
koje su u našem vlasništvu. Prošle i ove
godine u okviru sukcesije smo dobili diplomatska predstavništva bivše SFRJ na
više lokacija. Jedno od najznačajnijih je
u Beču. Također smo dobili i dva stana u
Trstu, rezidencije u Lisabonu i Madridu.
U tom smislu ti objekti koji su preuzeti će
biti uređeni i u njima će se vidjeti da li će
se nastaviti raditi ili će se prodati, izna-
POLITIČKA UHLJEBLJENJA
Kvalitete i kvalifikacije hrvatskih diplomatskih predstavnika su neujednačene, od izvrsnih karijernih diplomata do onih koji dolaze po ključu stranačke
pripadnosti sa dvojbenim kvalifikacijama za taj posao
nije „povučen“, vjerojatno i zbog utjecaja
jakih političkih i interesnih lobija, kao i
zbog bojazni da se takva politika predstavi u javnosti kao politički revanšizam. U
ministarstvu također razmišljaju da zbog
racionalizacije diplomatke mreže uvedu
koncept „putujućih ambasadora“, kao
što to imaju neke skandinavske zemlje.
„Tu se ponajprije misli na područje Podsaharske Afrike ili dijelove Bliskog istoka, gdje nemamo svoja veleposlanstva.
Uskoro bi trebalo otvoriti veleposlanstvo
u Kataru. Veliki je bio interes od Katara i
UAE, vjerojano i Omana, da postoji jedno
bliže diplomatsko predstavništvo, kako
zbog putovanja i ishođenja viza njihovih
državljana u Hrvatsku, tako i zbog nastupa hrvatskih tvrtki na tom tržištu” – ističe
glasnogovornik ministarstva Berislav
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
jmiti ili vidjeti na koji drugi način raspolagati”, pojašnjava Živković. Najveće hrvatske diplomatske misije su u Sjedinjenim
Američkim Državama i Bruxellessu. „Ako
kažemo da je najveća diplomatska misija
u Bruxellessu, onda to može dovesti na
neki krivi zaključak, zato što se tamo
nalazi dosta resornih predstavništava.
U kontekstu pristupanja Hrvatske EU,
mi imamo oko 60-ak djelatnika u našoj
misiji u Bruxellessu, ali gotovo polovica
njih su predstavnici resornih institucija
iz Republike Hrvatske”, navodi Živković.
Mnogi analitičari smatraju da su hrvatski
diplomati slabije plaćeni od većine zemalja u regionu, a da je u samoj diplomaciji daleko previše ljudi. Tako Davor
Gjenero tvrdi da Hrvatska diplomacija
funkcionira kao i sva ostala javna up33
rava, te da u tom velikom sustavu postoji 50 do 100 ljudi koji znaju svoj posao,
koji izrazito dobro radi, ali koji su ujedno
preopterećeni i slabo plaćeni. Dok ogroman broj ljudi u diplomaciji je imenovan
na osnovu najrazličitijih interesnih lobija
i utjecaja i ti ljudi niti znaju što raditi, niti
žele što raditi, a interesira ih samo da
kroz boravak u inozemstvu svojoj djeci
osiguraju školovanje na državni trošak
u skupim školama i da zarađuju bitno
više nego što bi zarađivali u Hrvatskoj.
Tomislav Jakić, vanjskopolitički savjetnik bivšeg predsjednika Mesića, smatra
da je slaba strana hrvatske diplomacije i
„loša raspoređenost“ i osoblja i diplomatskih predstavništava, osobito u zemljama
trećeg svijeta i to podkrijepljuje činjenicom
da je svojedobno u ambasadi u golemoj
i ekonomski prosperitetnoj Indiji radilo
svega dvoje ljudi, dok su sa druge strane
neki konzulati, kao oni u Njemačkoj, imali
i više od deset zaposlenih. Preoblemi i
devijacije u hrvatskoj diplomaciji su brojni,
možda čak i veći nego u društvu budući
su bili pod manjom paskom javnosti i
medija. Njihovo rješenje, prije svega, ovisi o odlučnosti trenutne administracije u
Ministarstvu vanjskih i evropskih poslova,
prvenstveno ministrice Pusić, da „sredi
stanje“ i kvalitetno racionalizira i reorganizira diplomatsku mrežu kako bi odgovorila trenutnom statusu i položaju Hrvatske kao buduće članice Evropske Unije i
zemlje sa tradicionalno dobrim odnosima
sa zemljama Trećeg svijeta. Sve one koji
su tu postavljeni isključivo po stranačkoj
pripadnosti ili utjecaju interesno-političkih
i ekonomskih lobija treba protjerati, a
diplomatsku mrežu bazirati na stručnim
i karijernim diplomatima kojima je cilj što
kvalitetnije predstavljati Hrvatsku u svijetu. Ako se to ne učini, nikakve požarne
mjere, kao što su putujući ambasadori,
neće donijeti stvarnu korist.■
zona zabranjenih letova
BUKVA I LIM NIKAK
Piše:
MILAN
JAKŠIĆ
U pravi čas na područje budućeg plitvičkog naselja
kod Vrhovina stigla je i Požgaj grupa, prerađivač
drveta sa varaždinskog područja. Zagorci danas
tamo proizvode parket, a sutra će sudjelovati u
izgradnji turističkih objekata i njihovom opremanju
I
nvestitori su zbog besparice jako oprezni ali
ipak napreduje projekt
„Zapadni ulaz u Nacionalni park Plitvička jezera“. Velikih ulaganja još nema
ali ima zanimljivih novosti.
Načelnik i zamjenik načelnika
općine Vrhovine; Milorad Delić
i Miroslav Mašić – ne gube vrijeme čekajući bolja vremena
kako bi nastavili posao na
stvaranju uvjeta za gradnju
turističkog naselja zapadno od
Plitvica. Znajući da nitko neće
na golu ledinu, tko bi je, uostalom, kao takvu platio, svojski se
trude kako bi mjesto na kojem
bi jednog dana trebao buknuti
turizam najprije dobilo vodovod, kanalizaciju, električnu
i plinsku mrežu. Prečistač za
otpadne vode već je izgrađen.
Njih dvojica ne mogu zadrijemati dok rade posao stoljeća
zbog procjene profesora sa
riječkog Ekonomskog fakulteta
da će za koju godinu Vrhovine,
upravo zahvaljuljući projektu na
koji se osvrćemo, imati najveću
stopu rasta u Hrvatskoj. U pravi čas, kad im je bilo najteže
zbog prestanaka prozvodnje
tamošnje pilane, ohrabrila ih
je i Požgaj grupa, preradjivač
drveta
sa
varaždinskog
područja. Zagorci od nedavno
u Vrhovinama proizvode parket,
a sutra će sudjelovati u izgradnji samog turističkog naselja.
Teško da će u njemu biti objekta
bez elemenata od drveta, što je
temelj tamošnje tradicionalne
arhitekture. Podsjetimo da je,
nedugo po završetku autoputa
prema Splitu, rođena zamisao
o rasterećenju središnjeg dijela nacionalnog parka Plitvička
jezera. Počelo je, prije otprilike četiri godine, sastankom u
zgradi Ličko senjske županije.
Zaključeno je da se na prostoru od Vrhovina do Babinog
Potoka izgrade: hoteli, apartmani, restorani, kafići, sportska dvorana, razna sportska
igrališta, biciklističke staze, trim
staze, otvoreni, poluotvoreni i
natkriveni bazeni, aqua park,
wellness centar, skijalište, skiservis, trgovine, aerodrom na
području Otočca… Dvadeset
kilometara od autoputa. Na terenu kojem je, među plitvičkim
vodenim površinama, najbliže
Prošćansko jezero. Od kojeg se,
preko mnoštva jezeraca, brzaka
i slapova, skroz na drugu stranu
stiže do mnogo poznatijeg Kozjaka. Tursti bi tako ukrštali svoje
puteve. Oni koji bi doputovali na
Plitvice preko Slunja pješačili
34
bi od Kozjaka do Prošćanskog
jezera, a od najhladnijeg medju
svim tamošnjim jezerima do
Kozjaka pješke bi se uputili oni
koji bi se s autoputa spustili do
Zapadnog ulaza. Od tuda do
Prošćanskog jezera vozili bi se
petnaestak minuta plitvičkim
vlakom. Ne bi više bilo potrebe
da okalavaju preko Brezovca,
Klanca, Vrela Koreničkog i Borja
do samog srca Plitvica gdje se
nalaze hotel Jezero i legendarna Lička kuća, na žalost, u
ugarcima jer je originalno drveno zdanje nedavno progutao
plamen. SPAVANJE U LICI A KUPANJE
U MORU
Autoput je odredio osnovni
smisao ovog projekta, a njegove
detalje pretrpanost pojedinih
plitvičkih lokacija. Pogotovo kad
je riječ o području oko spomenutog hotela čije je parkiralište
od nedavno samo za njegove
goste. Nema više na putu u
Liku svraćanja u njegov čuvani
klozet kojeg su brojni prolazni
gosti doživljavali čistim poput
apoteke, niti za one koji su navikli tamo samo malo navratiti ispijanja kave s ukočenim pogledom kroz prozor. Kratkog
sanjarenja o nagloj promjeni
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
O NE IDU ZAJEDNO
Načelnik i zamjenik načelnika općine Vrhovine, Milorad Delić i Miroslav Mašić, ne gube vrijeme čekajući bolja
vremena kako bi nastavili posao na stvaranju uvjeta za gradnju turističkog naselja zapadno od Plitvica
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
35
gradskog u prirodni ambijent. Pogotovo
kad je riječ o Ličanima na putu do rodnog sela. Izašavši pred Jezerom iz automobila uzeli bi prvi sunak čistog zraka
do punog uzdaha u nekoj od zabiti svog
rođenja. Prisjećajući se, dok gledaju
ličke cure za hotelskim šankom, lijepih
čobanica iz svog djetinjstva i njihovog,
ispod nehotice otkrivene suknje, bijelog
i kao vreteno oblikovanog nožnog lista,
prije nego što bi sa močicom u ruci
potrčale za ovcama. Od čega bi momcima prije spavanja pogled dugo bio
ufitiljen u plafon. „E, nećete više ovdje
navraćati da bi se popišali“,vjerojatno
je zaključila uprava Plitvica. Manje je
automobila ispred Jezera ali ih je zato
više preko ceste u šumi. Čistiji je zrak
na važnom plitvičkom mikro prostoru
a vozilima doslovno zatrpana stoljetna
šuma. Turisti ih teško podnose jer bukva
i lim nikako ne idu zajedno. Otuda onda
i zamisao da Zapadni ulaz u Nacionalni
park posluži kao vodeni odteretni kanal
iskopan na širem prostoru oko grada
kako bi ga u nevrijeme zaobišla bujica.
Već nekoliko godina za redom, kažu
u Vrhovinama, starim smjerom preko
Slunja i Rakovice do Plitvica dolazi 10
posto turista, a autoputom preko Otočca
i Vrhovina 90 posto. Pošto turistima na
to područje broj stalno raste, prošle godine ih je bilo milijun i sto hiljada, zapadna varijanta postaje nužnost jer bi bez
nje, smatraju oni koji se razumiju u turizam, daljnji razvoj Nacionalnog parka
ozbiljno mogao doći u pitanje. - Nema
drugog načina za povećanje broja gostiju koji bi u njemu boravili duže od jednog dana. U prosjeku samo dan duže
donio bi dvostruko veći prihod, a za tako
nešto potrebne su nove investicije koje
u prostornom smislu veći zamah mogu
dobiti jedino ovdje kod nas u zapadnom dijelu – upozorava Miroslav Mašić,
zamjenik načelnika općine Vrhovine. Na
ovakva njegova razmišljanja oslanja se
i temeljna zamisao o novom turističkom
naselju, 20 kilometara udaljenom od autoputa. Cilj ovog projekta je uspostavljanje interesne ravnoteže izmedju tog
dijela Like i obližnjih primorskih i dalmatinskih mjesta. Pošto brojni turisti
planiraju prilikom odlaska na more ili
povratka kući svratiti upravo na Plitvice,
stratezi proširenja plitvičkog turizma
htjeli bi upravo na tom mjestu što više
njih što duže zadržati. Kvalitetnim
Od Istambula do Vrhovina
G
rupa Požgaj, drvna industrija iz Ludbrega, ovog trenutka nije direktni ulagač u novi plitvički projekt ali se u tom pravcu kreće po
logici svoje proizvodne inercije i nove proizvodne lokacije upravo
na području Vrhovina gdje je, nakon stečaja, preuzela proizvodni pogon tamošnje drvne industrije. Riječ je o jednom od uspješnijih stečajnih
postupaka od kada je samostalne Hrvatske. Dio radnika vraćen je
na posao, a ostali će ponovo raditi otprilike za godinu dana kada to
poduzeće proširi proizvodnju. U Požgaj grupi kažu kako im je želja
ulagati na jednom od najperspektivnijih područja Nacionalnog parka
Plitvička jezera pošto bi drvna branša i drvni proizvodi tamo mogli imati
značajni udio u izgradnji smještajnih kapaciteta i njihovom opremanju.
Imaju veliko iskustvo i kvalitetu za obavljanje takvih poslova budući da
su na njihovoj referentnoj listi gotovo svi značajniji hotelski i rezidencijalni objekti u Hrvatskoj kao i zadnje veliko opremanje hotela Rixos u
Istanbulu, te opremanje vila u rezidencijalnoj četvrti u Rimu. Proizvode
parkete, ploče i namještaj vrhunske kvalitete.
smještajem i raznim drugim uslugama, uglavnom rekreativnog sadržaja,
omogućiti im da idu na kupanje na
morske plaže koje se protežu od Senja prema Novom Vinodolskom i Selcu
pa sve do Crikvenici. Ili do Rovanjske,
Posedarja, Starigrada, Zadra... Jer autom se do svih tih mjesta može stići
za 40 minuta do jednog sata. Da bi ih
onda već narednog dana dočekao potpuni obrat – obilazak jezera, ribolov u
dolini rijeke Gacke ili vožnja biciklom. A
po zimi skijanje iznad sela Rudopolje.
Uz ovakvo turističko preslagivanju ide i
slogan - usred ljeta spavanje pod ličkim
biljcem i onda kupanje na moru. PROJEKT VRIJEDAN MILIJUNE
- Koliko god ova zamisao o naplati velike klimatske razlike izmedju Like na
jednoj i Primorja i Dalmacije na drugoj
strani, djelovala već pomalo kao fraza
njezina realizacija je u ovom slučaju
moguća prije svega zbog podatka o
milijun turista. Koliko turista toliko i
novca pa se nadamo da će o tome
voditi računa i budući investitori u naš
projekt - dodaje Mašić. Moji su sugovornici uvjereni kako ulaganja u izgradnju
spomenutih objekata mogu promašiti
jedino presuše li Plitvička jezera. Ne
zanemaruju pad privrednih aktivnosti u
Evropi i Hrvatskoj, ali će isto tako podsjetiti na činjenicu kako se dovršenju in-
36
frastrukture i mekšoj proceduri za izdavanje raznih dozvola više ništa ne može
ispriječiti. Prema riječima načelnika
općine Vrhovine Milorada Delića izgradnja kanalizacije, vodovoda i plinske
mreže financira se iz evropskih fondova, uz pomoć Hrvatskih voda i još nekih
ministarstava. - Opredjelit ćemo se
samo za najpouzdanije ulagače. Takvima smo spremni zemljište dati i za
jednu kunu, sa svom potrebnom infrastrukturom. Taj posao za nas inače radi
jedna od najboljih konzultantskih tvrtki
u Hrvatskoj - kaže prvi čovjek Vrhovina.
Kanalizacija i vodovod dovršeni su u
samom mjestu Vrhovine dok će u okolna sela i na parcele namjenjene izgradnji turističkih objekata stići u slijedećih
nekoliko mjeseci. Pošto između Vrhovina i budućeg turističkog naselja prolazi
magistralni plinovod za Split svi će u toj
općini dobiti i plin. I to do kraja iduće godine. Na taj način želi se stimulirati čak i
one koji trenutno žive od uzgoja stoke ili
okopavanja krumpira da preurede svoje
ličke domove u turističke objekte kad za
to dođe vrijeme. Kako bude raslo novo
turističko naselje rasti će broj zaposlenih u njemu i broj ugovorenih poslova
s proizvodjačima hrane, namještaja, suvenira, pribora za jelo i drugih proizvoda.
Cijela Lika bi mogla imati veliku korist
od tog projekta, ali i brojni proizvodjači
iz raznih drugih dijelova Hrvatske. ■
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
tekovine demokracije
POLJSKA IZ PRVE RUKE
Moj uvid u ponašanje navijača hrvatske, irske i drugih reprezentacija
u Poljskoj potvrđuje temeljnu spoznaju koju već dugo slijedim unatoč
različitim ekscesima: nogomet mnogo više zbližava, nego razjedinjuje
ljude. Međutim, uz taj pehar meda nerijetko se servira i čaša žuči: u dijelu publike najpopularnijega sporta današnjice razmjerno se lako prima
zlo sjeme mržnje i nasilja. Većini navijača, onima dobrohotnima koji vole
svoje ne mrzeći tuđe, te ozbiljnim novinarima i drugim akterima demokratske javnosti ostaje težak, ali provediv zadatak da ostrašćenu manjinu
gurnu ondje gdje bi trebala biti i ostati – na nevažne margine sportskoga
i društvenoga života
S
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
tadionski bog Mars
– naslov je članka s
temom
nasilništva
nogometnih navijača
kojega sam objavio u
magazinu Start još na samom
početku devedesetih. Bog rata
u hramovima nogometa kao
svjetovne religije, u simboličnom
smislu, više nije dominantan
kao što je primjerice bio prije
nešto više od dva desetljeća
kod nas ili prije tri desetljeća u
Engleskoj. Bihevioralne promjene kod pripadnika publike
najpopularnijega sporta pokazuju kako su današnji stadioni
svetilišta
različitih
bogova,
odnosno da se na tribinama i
oko njih promiču različite ideje
vodilje – rodoljublja, regionalizma, prijateljstva, uzbuđenja,
užitka... Moj jednotjedni boravak
u Poljskoj za vrijeme Europskog
prvenstva potvrdio je ranije usvojenu ocjenu kako se poklonici
nogometa, metaforički rečeno,
zapravo najviše klanjaju Janusu. Taj rimski bog, poznato je iz
antičke mitologije, ima dva lica
okrenuta na različite strane: prvo
je mladenačko i optimistično, a
drugo staračko i pesimistično.
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Drugim riječima, ono što se moglo vidjeti i čuti na ulicama i trgovima Poznana, Varšave, Wroclava, Kijeva i drugih gradova
bilo je u znaku izrazite kulturne
i druge ambivalentnosti koja
sociologa poput mene nuka na
promišljanje. Tisuće nogometnih hodočasnika ovoga je lipnja
pohodilo Poljsku i Ukrajinu. Bio
sam jedan od desetak tisuća hrvatskih navijača koji su u prve
dvije utakmice, uglavnom osobnim automobilima (što znači
mukotrpnom,
cjelodnevnom
vožnjom) prispjeli u Poznan.
Naše uvjerenje kako smo mi iz
Hrvatske „najluđi“ navijači, dakle
najspremniji da žrtvujemo vrijeme, živce i novac kako bismo
pružili potporu našoj reprezentaciji, neki su drugi doveli u
pitanje. Ponajprije Poljaci i Irci.
Domaćini su gotovo listom tih
nekoliko tjedana živjeli u znaku
prvenstva, te su na različite
načine (nošenjem navijačkih
šalova i drugih obilježja, isticanjem bijelo-crvenih zastavica na
automobilima i slično) nastojali
podržati svoju reprezentaciju,
koja se naposljetku ponajprije
zbog skromnih igračkih kvaliteta
37
ipak nije uspjela plasirati u drugi
krug. Irci su pak posebna priča:
u Poljsku ih je pristiglo čak oko
50.000, od kojih bar trećina
nije imala ulaznicu ni za jednu
utakmicu. Baš ništa, pa ni loši
rezultati „momaka u zelenom“,
nije irske navijače spriječilo da
odjeveni u zelene dresove, s
kriglama piva u rukama i pjesmom na usnama, posvuda šire
dobre vibracije. Prije utakmice
Irska-Hrvatska neki od njih su
mi iskreno priznali kako ne vjeruju u uspjeh svoje reprezentacije zato što je njihov hood
uglavnom sastavljen od starijih
i manje kvalitetnih igrača; poslije
utakmice su nama pobjednicima
čestitali podignutim palčevima
i stiscima ruke, govorivši Good
game, Croats. Druženja s irskim
navijačima u Poznanu prije, za
vrijeme i nakon utakmice 10. lipnja spadaju u najljepša iskustva
moga dugotrajnoga navijačkog
života. Oni u zelenom i mi u
kockastom smo dobrohotno
razgovarali, častili jedne druge
pićem, razmjenjivali navijačka
obilježja, zajedno pjevali i plesali na kiši... Slični su bili odnosi
navijača tih dviju reprezentacija
sa žiteljima Poznana i okolnih mjesta.
Netko bi mogao ustvrditi kako ta bliskost
ima religijsku (katoličku) i neku političku
pozadinu, ali po mome mišljenju izrazito
najvažniji razlog za taj nogometni ekumenizam bio je u nastojanju navijača tri
reprezentacije da se svojim ponašanjem
distanciraju od ikoje mržnje i nasilja.
U tome su najviše uspjeli Irci koji ni na
ovom prvenstvu, koliko sam osvjedočio
izravno i informirao putem medija, nisu
napravili ni jedan veći izgred. A poljski
mediji su izvještavali o dobroj atmosferi
na dan utakmice Irska-Hrvatska, te su
proglasili povezanost između tih navijača
za najsnažniju na prvenstvu.
NA EURO ZBOG TUČNJAVE
Među poljskim i hrvatskim navijačima,
međutim, bile su prisutne grupice ekstremista koje su poduzele nekoliko teških
nereda. Na glavnom trgu u Poznanu su
se prije utakmice prvo potukli domaći
huligani (ozloglašeni navijači Lecha) i
izvjesni Bad Blue Boysi, posljednji su
se potom šaketali s nekim pripadnicima
Torcide, da bi gužva okončala u sukobu
s policijskim specijalcima. Navečer sam
tamo vidio pojedine ozljeđene Splićane i
Zagrepčane te druge njihove „suborce“.
S pojedinima od njih sam nakon utakmice i razgovarao, po tko zna koji puta
iznenađen stoicizmom kojim su prihvaćali
svoje modrice, njihovom mržnjom prema
pripadnicima suparničke skupine te bedastim razlozima kojima su pokušavali
opravdati tučnjave. Ambivalentnost se
izrazila i na stadionu. Većina hrvatskih
navijača nije u svojoj verbalnoj (pjevanja i
skandiranja) niti u vizualnoj (transparenti
i slično) ekspresiji isticala šovinističke,
rasističke i radikalno desne poruke.
Međutim, manjina je baš to radila. Nekoliko manjih skupina navijača, uglavnom
odjevenih u crno (?!), nerijetko je uzvikivala ustaške poruke (npr. provokativnu
„Šta je, šta je, mi smo ustaše“) čemu se
pridruživao manji, ali nipošto zanemarivi,
dio hrvatskih navijača. Većina je takve
pokliče ignorirala. Pojedini oko mene su
u međusobnim razgovorima izražavali
svoju ogorčenost tim provokacijama.
Posebno su zdvojna bila reagiranja nekih
Srba, navijača naše reprezentacije, prim38
jerice iseljenice u Njemačkoj, porijeklom
iz Zrenjanina, koja je u kockastom dresu
došla zajedno sa suprugom Hrvatom
bodriti Bilićev tim. Također, na utakmici
Hrvatska-Italiji manja je skupina (prema
objektivnoj procjeni udruge „Nogomet
protiv rasizma“ bilo ih je između 300 i
500) ekstremista „hukanjem“ vrijeđala
tamnoputoga Maria Balotellija, a baš
su neki od njih na teren bacili upaljene
baklje. Zbog posljednjega je Hrvatski nogometni savez kažnjen s 25.000 eura,
a kazna za hukanje (zasigurno će biti
jako stroga, jer se na utakmicama naše
reprezentacije i ranije izražavao grubi
rasizam) tek slijedi. Sam Michael Platini,
predsjednik UEFA-e je 18. lipnja najavio
drakonsku kaznu za Hrvate, te izjavio:
„Oni imaju dobru momčad koja izvrsno
igra, ali nije prihvatljivo da stotinu ili više
šupčina radi probleme“. Najteži incidenti
ipak su bili bez sudjelovanja Hrvata:
12. lipnja u Varšavi izbili su teški sukobi
između velikoga broja ruskih navijača i
organiziranih skupina domaćih huligana,
koje je policija spriječila tek gumenim
mecima i vodenim topovima. Povod za te
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
nerede bio je povijesno-politički: mnogi
Poljaci, pripadnici nacije koja očito još
uvijek ima mučna sjećanja na odnose s
istočnim susjedima u prošlom stoljeću,
nisu imali razumijevanja za namjeru
Rusa da povorkom, u kojoj su se isticala
i komunistička obilježja, proslave ruski
Dan nezavisnosti. Poljaci s kojima sam
u to vrijeme komunicirao nisu podržavali
napade na Ruse, s obzirom da se opiru
ikojem nasilju i smatraju kako se treba
okrenuti budućnosti. Slično su na verbalne i druge izgrede hrvatskih ekstremista reagirali gotovo svi naši navijači s
kojima sam se susretao u Poljskoj. I ne
samo oni, nego i neki predvodnici javnoga mnijenja: Slaven Bilić je ustvrdio
kako „šačicu huligana treba istrijebiti sa
stadiona“ jer štete ugledu Hrvatske kao
tolerantne i normalne zemlje, a ugledni
kolumnist Tomislav Židak upozorio je
kako su „neki na Euro došli samo zbog
dobre tučnjave“.
NOGOMET IPAK ZBLIŽAVA
S obzirom na iznesene i ostale uvide
vezane za dosadašnje (ovaj tekst pišem
neposredno nakon ispadanja naše
reprezentacije s natjecanja) ponašanje
navijača na tom prvenstvu, ustvrđujem
kako je za to vezana ambivalentnost izrazito asimetrična. Lako je uočiti kako se
ovakvo ili onakvo nasilje uključivala tek
manjina navijača, dok se velika većina
ponašala korektno. Naravno, nasilju sklone skupine su ponajprije zbog svoje
organiziranosti uočljive, naši i drugi mediji posebno intenzivno izvještavaju baš
o izgredima, ali to nipošto ne znači da
hrvatske navijače u cijelosti treba poistovjetiti s esktremistima i izgrednicima
kao što neki pokušavaju kod nas, pa i
u inozemstvu. Asimetričnost navijačke
ambivalentnosti se ovoga lipnja izrazila i u činjenici da su različite izgrede
gotovo isključivo poduzimali hrvatski,
poljski i ruski estremisti, dok se simpatizeri ostalih reprezentacija u tako nešto
gotovo uopće nisu uključivali. U nekim
zapadnim medijima su se pojavile tvrdnje
prema kojima su Slaveni posebno skloni navijačkom huliganizmu, ali one nisu
osnovane. Okolnost da su neki navijači
tih triju reprezentacija evidentno skloni
raznovrsnom nasilju ne treba tumačiti
rasnom
(slavenskom)
pripadnošću,
nego drugim razlozima. Ovdje navodim
tri koja smatram posebno važnima. Prvi
se razlog odnosi na tranzicijske traume,
koje posebno utječu na mladi naraštaj iz
kojega se regrutiraju izgrednici, kao na
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
NAVIJAČKI HULINGANIZAM & RASNA PRIPADNOST
A
simetričnost navijačke ambivalentnosti se na ovom Euru izrazila i u
činjenici da su različite izgrede gotovo isključivo poduzimali hrvatski,
poljski i ruski estremisti, dok se simpatizeri ostalih reprezentacija u
tako nešto gotovo uopće nisu uključivali. U nekim zapadnim medijima su
se pojavile tvrdnje prema kojima su Slaveni posebno skloni navijačkom
huliganizmu, ali one nisu osnovane i ne treba ih tumačiti rasnom tj. slavenskom pripadnošću. Za takvo, huligansko ponašanje hrvatskih, poljskih
i ruskih navijača postoje tri razloga: prvi su tranzicijske traume koje se
posebno reflektiraju na mlade, drugi razlog je zapuštenost demokratske
političke kulture u Poljskoj, Rusiji i Hrvatskoj, a treći razlog se tiče javne
politike suzbijanja toga problema koja još uvijek nije dovoljno profilirana ili
se slabo provodi u mnogim postkomunističkim zemljama.
socijalnu pozadinu snažne prisutnosti
društvenoga problema navijačkoga nasilja u tim zemljama. Drugi je zapuštenost
demokratske političke kulture u Poljskoj,
Rusiji i Hrvatskoj, slijedom koje se uz
ostalo u posljednjih dva desetljeća normaliziralo nasilno i politički radikalno
komuniciranje u javnosti. Treći se tiče
javne politike suzbijanja toga problema,
koja u tim zemljama, kao uostalom i u
Srbiji te nekim drugim postkomunističkim
državama, još uvijek nije dostatno profilirana ili se slabo provodi. Hrvatska je
u tom smislu ipak naprednija od većine
drugih tranzicijskih država (javna politika suzbijanja navijačkoga nasilja kod
nas, iako ima očite nedostatke, postoji i
daje neke rezultate), ali naša zemlja još
uvijek trpi od razmjerno snažne prisutnosti šovinizma i nekih drugih posljedica
posljednjega rata i načina vladanja koje
se izgleda lako izražavaju baš u vezi s
nogometom. Najvažniju ambivalentnost moguće je sagledati u prisutnosti
integrirajućih i dezintegrirajućih potencijala nogometa. EURO 2012. je u dosad
pokazao kako nogomet može efikasno
povezivati, ali pokadšto i razdvajati
čeljad različitih nacionalnih, političkih
i drugih identitetnih obilježja. Atraktivna međunarodna sportska natjecanja,
kao što je ovo u nogometu, omogućuju
međusobne susrete tisuća, a iz susreta
se rađaju prijateljstva i ljubavi, te u svakom slučaju komunikacije slijedom kojih se lako može razabrati kako su ljudi
iz drugih zemalja zapravo međusobno
po mnogo čemu slični i bliski. Moj uvid
u ponašanje navijača hrvatske, irske i
drugih reprezentacija u Poljskoj potvrđuje
temeljnu spoznaju koju već dugo slijedim
unatoč različitim ekscesima: nogomet
mnogo više zbližava, nego razjedinjuje
39
ljude. Međutim, uz taj pehar meda nerijetko se servira i čaša žuči: u dijelu publike najpopularnijega sporta današnjice
razmjerno se lako prima zlo sjeme
mržnje i nasilja. Većini navijača, onima
dobrohotnima koji vole svoje ne mrzeći
tuđe, te ozbiljnim novinarima i drugim
akterima demokratske javnosti ostaje
težak, ali provediv zadatak da ostrašćenu
manjinu gurnu ondje gdje bi trebala biti i
ostati – na nevažne margine sportskoga i
društvenoga života. Naša policija nije na
vrijeme, prije ovoga prvenstva, izolirala
i odstranila osvjedočene huligane, pa
njeni vodeći ljudi s obzirom na taj propust
trebaju snositi odgovornost. Javni diskurs
o nogometu i njegovoj publici uglavnom
ide iz krajnosti u krajnost: ovisno o situaciji, navijači se u medijima i na političkim
forumima nekritično hvale ili kritiziraju.
Ovaj tekst završavam izražavanjem svoga neslaganja s tezama inače umnoga
publiciste i pisca Vuka Perišića, koje
je on iznio 13. lipnja u Jutarnjem listu u
članku znakovitoga naslova „I fašizam
je primitivcima dao kriglu piva, agoru
i neprijatelja za mržnju“. Za razliku od
Perišića, itekako uočavam osnovnu razliku između fašizma i stadiona: ona je
u ljubavi, slobodi i toleranciji. Riječ je o
razlici koja se jasno izrazila u ponašanju
velike većine hrvatskih navijača koji su
u lipnju ove godine slobodno (u fašizmu
nema slobode, Perišiću) došli u Poljsku
izraziti privrženost prema reprezentaciji i
domovini koju ona predstavlja, pri čemu
nisu vrijeđali i napadali druge, nego su
s njima toleratno i ljudski komunicirali.
Moja izravna iskustva pokazuju kako je
stadionski bog Janus ovoga puta, kao i u
mnogim ranijim prigodama, mnogo više
pokazao optimistično i humano, nego
ono drugo lice.■
intervju
Intervju s prof. dr. Dinkom Čorkalo
Biruški koja je (uz prof. dr. Deana
Ajdukovića) koautorica istraživanja
zagrebačkog Filozofskog fakulteta o
promjenama stavova o školovanju u
Vukovaru koje je realizirano u razdoblju 2001.- 2011. godine
ŠKOLA KAO ČINILAC
SOCIJALNOG OPORAVKA
PODIJELJENOG GRADA
Pokušavajući odgovoriti na pitanja može li i kako obrazovni sustav doprinijeti socijalnom oporavku jedne multietničke zajednice bremenite
teškoćama rata i poraća u Vukovaru se već 10 godina provodi sustavno istraživanje funkcioniranja obrazovnog sustava. Rezultati pokazuju
da je moguće otvoriti razgovor o tome kako djecu integrirati i kako im
omogućiti jedno drugačije tumačenje stvarnosti gdje podjele nisu jedina mogućnost već gdje funkcioniraju norme zajedništva, međusobnog
uvažavanja, priznavanja i interkulturalnosti
Razgovarao: STOJAN OBRADOVIĆ
Koje ste stavove o školovanju u Vukovaru istraživali?
Stavove učenika i roditelja mjerili smo
u tri vremenske točke: 2001., 2007. i
2011. godine i to u sedam područja: a)
stav prema obrazovanju kao putu za ostvarivanje važnih životnih vrijednosti, b)
stav prema školskoj integraciji, c)prema
socijalnoj integraciji djece izvan škole,
d)toleranciju prema različitostima, e)
prema asimilaciji nacionalnih manjina,
f) prema nekim razlozima odvojenog
školovanja djece koji se mogu pripisati posljedicama postojećih etničkih
odnosa, te g) stav prema tri različita
oblika manjinskog obrazovanja koji su
predviđeni zakonima RH.
Koliko
je
sudionika,
učenika,
nastavnika i roditelja sudjelovalo u
Vašem istraživanju?
U ispitivanju 2001. godine sudjelovalo
je 718 učenika i učenica osnovnih i
srednjih škola u Vukovaru, 953 njihova
roditelja i 113 nastavnika nacionalne
40
grupe predmeta. To su bili učenici 6. i
8. razreda osnovnih škola te učenici
2. razreda srednjih škola. Sljedeće
istraživanje iz 2007. godine uključilo je
703 učenika osnovnih i srednjih škola,
849 njihovih roditelja te 88 nastavnika.
Ovoga puta uključeni su i učenici prvih
razreda srednjih škola. Ispitivanje se iz
2011. godine odnosilo na 696 učenika
i 949 njihovih roditelja, tako da je
praktički uključena cjelokupna populacija učenika 6. i 8. razreda osnovnih
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
škola u Vukovaru koje imaju nastavu
na hrvatskom i srpskom jeziku i pismu
kao i cjelokupna populacija učenika
2. razreda srednjih škola. Nastavnici
nisu obuhvaćeni ovim posljednjim
istraživanjem, ali treba istaći da se već
prije pokazalo kako upravo nastavnici
imaju najpozitivnije stavove.
Koji su najznačajniji zaključci vašeg
istraživanja?
Opći je zaključak da je kod učenika i njihovih roditelja u oba jezična programa
došlo do promjena u većini stavova tijekom 10 godina. No, te su promjene
male, a pogotovo u razdoblju od 2007.
do 2011. godine, što pokazuje da su
stavovi stabilizirani. Prosječne vrijednosti stavova pokazuju da postoji prostor za daljnju promjenu u pogledu veće
socijalne integracije djece, povećanja
tolerancije na različitosti i smanjivanja
razlike između većine i manjine kada je
riječ o stavu prema asimilaciji manjina.
IZVANNASTAVNE
AKTIVNOSTI
VAŽAN PROSTOR POVEZIVANJA
Koliko škole mogu doprinijeti promjeni tih stavova?
Škola je kao jedan od najznačajnijih socijalizacijskih agensa idealan prostor za
postizanje ovih promjena kao ambijent
u koji su uključena sva djeca, škola je
siguran prostor i u njemu su djeca jed-
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
naka i ravnopravna. Ostavljajući po strani pitanje je li zajedničko školovanje
djece u istim razredima presudno za socijalne odnose djece, u prvi plan dolazi
mogućnost realizacije drugih, izvannastavnihaktivnosti učenika, pa i roditelja. To omogućava njihovo međusobno
povezivanje kao osoba, a ne ponajprije
kao pripadnika etničke grupe te stvara
uvijete za uspješniju izvanškolsku socijalnu integraciju učenika, što postaje
sve važnije i učenicima i roditeljima.
Nužan je znatno snažniji i sustavan rad
na približavanju grupa i njihovih stavova
u pogledu socijalne integracije, multikulturalnosti i tolerancije.
Istraživanje je trajalo 10 godina. Je li
zajednica koju ste istraživali spremna za veće pomake?
Pomaci do kojih smo došli nisu veliki,
ali su značajni jer zajednica pulsira
na jedan važan način koji poručuje da
je spremna za jedan novi Vukovar, ja
bih rekla za neki drugačiji Vukovar, za
grad koji će odisati zajedništvom. U
svim tim koracima potrebna je pomoć
stručnjaka i iskazana je želja da politika više ne diktira život. Završna konferencija o našem istraživanju uključila
je i 4 radionice: za učenike, roditelje,
nastavnike te ravnatelje i stručne suradnike, koji su razmatrali načine kako
škola može biti prostor socijalne inte-
41
gracije. Razgovaralo se o opcijama i
mogućnostima i nužnoj potrebi izbora
kao načina mogućnosti donošenja
odluke. Ako nemate izbor, onda se
krećete u suženim okvirima, koji vam ne
omogućavaju da donesete informiranu,
odgovornu i samostalnu odluku.
DO JEDINSTVENOG GRADA KORAK
PO KORAK
Kakva ste još poboljšanja zamijetili?
Opet želim naglasiti stav da izvannastavne aktivnosti u školama mogu
biti zajedničke i da se organiziraju kao
interes i potreba učenika, a ne pripadnika etničkih zajednica, što može biti
osnova za socijalnu integraciju. Potrebu
za većim brojem zajedničkih aktivnosti
jasno su istaknuli sami sudionici radionica. Došlo je i do poboljšanja u
međuljudskim odnosima u kolektivima
škola i među djecom. Spomenuta su
uzajamna prijateljstva i ljubavne veze,
djeca se više druže. Postoji želja da se
prostor škole upotrijebi za promoviranje
višejezičnosti, multikulturalnosti i vrijednosti zajednice kao i potreba za dodatnom edukacijom nastavnika i djece u
promociji tolerancije i multikulturalnosti.
Vukovar je etiketiran kao grad podijeljenih škola, kako tu unaprijediti društvenu zajednicu odnosno
olakšati socijalnu integraciju?
intervju
To može izgledati tako, ali ne daje pravo
za pesimizam. Jako je važno ne praviti
problem oko specifičnih prava manjina
na posebne oblike obrazovanja.na svojem jeziku. Politika odnosno politička
instrumentalizacija mora se maknuti iz
škola, te treba omogućiti da obrazovanje
odgovori na potrebe zajednice, odnosno
djece i njihovih roditelja. Svaki roditelj
mora imati pravo izbora o školovanju
svojega djeteta. Ako je strategija imati
jedinstven grad, tada snage trebaju
biti usmjerene korak po korak na ulaganje u one resurse koji će omogućiti
da grad profunkcionira. Vukovar ima
mlade ljude koji žele, znaju i hoće, ali
ima i ljude s pozitivnim iskustvima koji
to iskustvo mogu prenijeti i primijeniti te
je potrebna jasna podrška svih političkih
instanci da se takvi integracijski procesi
osnaže.
Kako pojačati kontakte djece iz
različitih etničkih zajednica u školi i
izvan nje?
Kada škola počne pulsirati na drugačiji
način i tako postane sigurno mjesto,
tada se taj prostor može iskoristiti i za
promicanje onih vrednota i normi na kojima želimo da hrvatsko društvo u cjelini
funkcionira. To je prije svega multikulturalnost, slobodno izražavanje ljudskih
i etničkih prava, uzajamno uvažavanje
i tolerancija te njegovanje zajedništva,
što ukupno gledano i Hrvatsku kao
malu državu vodi u zajednicu europskih
država. Djeci su potrebni zajednički
sportski klubovi, provođenje zajedničkih
slobodnih aktivnosti, zajednički izleti,
maturalne zabave, koncerti. To su ak-
Socijalna obnova zajednice
P
rocesi kojima se nakon stradanja zajednice njezino socijalno funkcioniranje podiže na višu razinu odnosa naziva se
socijalna obnova ili socijalna rekonstrukcija zajednice. Pri
tome nije riječ u prvom redu o obnavljanju starih odnosa između
pojedinaca i grupa koji su bili u sukobu, nego o stvaranju novih
obrazaca odnosa među onima koji su odlučili živjeti u pogođenoj
zajednici. Socijalna je obnova zajednice preduvjet za povećanje
njezine učinkovitosti. Ključno je nastojanje da se zadovolje
zajedničke, a ne samo posebne potrebe grupa u zajednici, jer je u
protivnome to izvor sukoba koji smanjuje učinkovitost zajednice.
tivnosti za koje oni imaju zajednički interes i koje će im omogućiti da se upoznaju i zbliže, a ne činjenica pripada li
netko njihovoj etničkoj grupi ili ne.
NASTAVNICI VAŽAN AKTER PROMJENA
Politika vlada još uvijek svim segmentima društva u Vukovaru, još se
uvijek govori o asimilaciji i segregaciji. Može li se to uopće prevazići?
Sigurno je da će još dugo postojati takvi problemi, ali je pitanje jesu li
takva mišljenja u većini ili ne. Naše je
istraživanje i rad u radionicama pokazalo da više ne govorimo o asimilaciji
ili segregaciji, nego o tome kako djecu
integrirati. Ne da li, nego kako! Ako
nastavnici mogu biti akteri promjene,
onda je to čvrsto uporište, snažna institucija i snažan socijalizacijski adut
Zajednički i grupni identitet
O
brazovanje je jedan od glavnih mehanizama prenošenja i
nacionalnog i pojedinačnih etničkih identiteta na nove generacije. Zbog toga je važno sačuvati visoku razinu prava i
nacionalnih manjina na oblike školovanja kojima će se to osigurati . Međutim, rezultati istraživanja u Vukovaru upućuju na to da
odrasli stanovnici grada odijeljeno školovanje djece vide kao veliku prepreku uspostavi boljih odnosa između Hrvata i Srba . No ,
prilikom razvijanja zajedničkog identiteta važno je da se niti jedna
grupa ne mora odreći svojega grupnog identiteta.
42
koji može uvesti neka druga pravila
gdje će djeca dobiti priliku za neko
drugačije tumačenje stvarnosti. Djeca
bi tako mogla kritički promišljati o stvarnosti u kojoj odrastaju i uvidjeti kako
podjela nije jedino što je moguće, već
da je moguće funkcionirati na normi
zajedništva, međusobnog uvažavanja,
priznavanja i interkulturalnosti.
Ako odrasli, koji imaju iskustvo predratnog zajedništva, nisu ostvarili
veći pomak, kako to očekivati od
djece koja nemaju takvo iskustvo?
Istraživanje je pokazalo da je kod djece
zabilježen manji pomak u zbližavanju,
ali ga moramo cijeniti, jer je postignut u
uvjetima podijeljene sredine i moramo
ga poticati. Škola može biti mjesto koje
će im pomoći da se razvijaju kao zrele
ličnosti koje će na temelju vrijednosti
pojedinca birati ljude, a ne temeljem
“zasluge“ ili “mane” po rođenju. Djeca i ne znaju za drugačiju nego samo
za podijeljenu sredinu i za to ona i
ne mogu činiti drugačije; odrasli su
ti koji imaju odgovornost promovirati
i prenositi vrednote društva. Našem
je skupu u Vukovaru prisustvovala
i pravobraniteljica za djecu koja je
prepoznala problem i iskazala zabrinutost što djeca imaju negativnije
stavove prema drugim etničkim
skupinama nego roditelji, te pokazuju
negativnija međuetnička ponašanja.
Stoga si je stavila u zadatak monitoriranje načina na koji se ostvaruju
dječja prava kada je riječ o procesima
socijalne integracije.■
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
obilježavanje 120. godišnjice titova rođenja
Dan Mladosti – dan radosti
Tekst i foto: Ninoslav Kopač
P
red
desetak
hiljada
štovalaca lika i djela Josipa Broza Tita, pravi broj
zna jedino policija koja je
snimila svakog sudionika
ponaosob, kako se to danas kaže, a prema Zakonu o policiji kako
je prisutnima, uz uzvike neodobravanja,
objašnjeno, u Kumrovcu je obilježena
120 godišnjica od rođenja najvećeg
političara s ovih balkanskih prostora.
Zagrebački glumac Dubravko Sidor izvanredno nadahnutom konferansom
zasjenio je sve buduće govornike te najavio zbor KUD Željezničar koji je u stilu
Hrvatskih željeznica otpjevao Lijepu našu
takvim tempom da sam prisutne morao
uvjeravati da je to Hrvatska himna, a
ne posmrtni marš. Predsjednik Saveza
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
društava JBTito Hrvatske, Tomislav
Badovinac govorio je o liku i djelu tog velikana pred čijom se rodnom kućom okupio do sada najveći broj ljudi. Predsjednik
SABA dipl. iur Ratko Maričić, pozdravio je
prisutne, a posebno predstavnike braniteljskih udruga, koje nitko od prisutnih
nije vidio niti čuo. U daljnjem govoru dipl.
iur. je ponovio je sve ono što je prethodnik već rekao, da bi govor zaključio konstatacijom da mi danas ne bi bili tu gdje
jesmo da nije bilo hrvatskih branitelja.
Pokojni slavljenik se sigurno okrenuo u
beogradskom grobu, a nakon takvog govora i usporeni željezničari su bili „melem
za uši“. Govornicom su se redali ljudi iz
svih krajeva bivše Jugoslavije. Samo iz
Velike Kladuše došlo je 8 autobusa. Bilo
je Srba, Crnogoraca, a Slovenci, kao i
43
svake godine glave su ukrasili partizanskim trorogama. Bilo je Istrana, i Zadrana
koji bi da nije bilo Tita uz svo velikohrvatstvo kojem teži HDZ-ovska gradska
uprava danas govorili talijanski i zvali se
Zaratini. Uz sijede pionire bio je i veliki
broj mladih koji se nisu ni rodili kada je
Tito umro. Obradovan tolikim brojem ljudi
načelnik Općine Kumrovec Dragutin Ulama pozdravio je prisutne i zaključio da se
svake godine na Titov rođendan okuplja
sve veći broj ljudi, a biti će ih svake godine sve više, ako jedan, sada oporbeni,
političar ne zabrani tu proslavu, kako je
obećao. A ako bi crni Marko i zabranio
okupljanje štovalaca pred Titovom rodnom kućom, tek tada bi ih sigurno bilo
još daleko više. Smrt fašizmu – sloboda
narodu!■
multireligijski dijalog
Hermann Schaluick, Marko Oršolić i Igor Gallo
JEDNA CIGLA ZA KUĆU
ZAJEDNIŠTVA
Na Dan pobjede nad fašizmom bosanski franjevac Marko
Oršolić u Beogradu je osnovao Beogradski multireligijski i interkulturalni centar
D
an Evrope, Dan pobjede
nad fašizmom, utorak 9.
maja, Beograd, Srbija,
ako je to netko zaboravio.
Hodam po suncem obasjanim Terazijama s Mićom Vujanićem
i tražimo ulaz u zgradu na broju 3 u
kojoj se u 11 osniva BEMIC?! To je
skraćenica za Beogradski multireligi-
Tekst: Ninoslav Kopač
jski i interkulturalni centar, čiji je inicijator i osnivač Marko Oršolić bosanski
franjevac iz Sarajeva, koji je još davne
1991. godine na godišnjicu Deklaracije
o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda
10. decembra u Sarajevu osnovao IMIC
(Internacionalni multireligijski i interkulturalni centar). Nakon osnivanja BEMICA, Marko Oršolić prelazi u samostan u
44
rodnoj Tolisi kako bi bio bliže Beogradu
i Tišini, predgrađu Bosanskog Šamca u
kojem je već osnovao svoju kuću mira i
tolerancije u kojoj će uskoro jedna soba
biti posvećena Zoranu Đinđiću koji je
rođen u susjedstvu.
U Press centru NUNS-a, Nezavisnog
udruženja novinara Srbije, na Dan pobjede nad fašizmom, Marko je namjerno
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
odabrao taj dan za osnivanje BEMICa, za dugim stolom zasjelo je i okupilo
se šaroliko i vrlo značajno društvo. Na
sjednicu je pozvano 60 osoba od toga
30% žena 30% muslimana i židova,
te ostalih katolika, pravoslavnih,
protestanata i agnostika. Osnivačku
skupštinu je otvorio naš poznati glumac
Igor Galo, nakon njega je u nekoliko
riječi Marko Oršolić objasnio zašto BEMIC i njegovo značenje, danas, kada
smo mi građani nekada jedinstvene
države postali podijeljeni i netrpeljivi
jedni prema drugima. Nakon njega o
filozofskim pretpostavkama teološkog
diskursa govorio je profesor Mišo Kulić,
o emancipaciji žena u Islamskom svijetu govorila je Amira Mahmutspahić,
profesor Vojin Dimitrijević govorio je o
Religijama i ljudskim pravima a bivši
general franjevačkog reda fra Hermann Schaluick govorio je o Judeo –
kršćansko – islamskoj duhovnost.
Svoj veoma nadahnuti govor fra Schaluick započeo je: „Bugarski filozof
Tvzetan Todorov, koji živi u Francuskoj,
u jednoj svojoj knjizi citira riječi srednjovjekovnog filozofa Huge iz sv. Viktora:
„Tankoćutne je naravi onaj koji svoju
domovinu smatra ugodnom, njemu nasuprot snažne naravi je onaj kojemu je
svako tlo domovina, ali je samo onaj
savršen kojemu je cijeli svijet strana
zemlja.“
Na prvi pogled, pomalo neobična
misao. Ali ako se pažljivije posluša,
naslućuju se misli koje su aktualne
u našem svijetu s njegovim starim i
novim formama etničkih konflikata i religijske netolerancije. Sažeto u kratku
formulu znači: Ljubi i cijeni ono vlastito,
svoju domovinu, svoje porijeklo. Svoju
kulturu i religiju. Ali ti se možeš uživjeti
i domovinu pronaći i ondje gdje čak nisi
rođen. Zato idi bez straha i predrasuda prema onom stranom, gdje god te
ono susreće. U tome ćeš otkriti puno
o samom sebi. Time je dotaknuta temeljna pretpostavka interkulturalnog
razumijevanja koja tim više vrijedi za
interreligijski dijalog.“
Hermann Schaluick završio je: „ Želio
bih svima koji sudjeluju u osnivanju
ovog interreligijskog centra u Beogradu
srdačno čestitati. Neka to bude jedan
posve specifični europski doprinos
univerzalnom projektu interkulturalnog
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
učenja. Pokažite drugima da je moguće
– međusobno razgovarati. O vlastitoj povijesti. O onome što je važno.
O istini i potrazi za smislom života. O
obredima i ceremonijama. O različitim
načinima razumijevanja i oblikovanja
svijeta. O radu, odgoju i obitelji. O uspjesima i porazima, o strahovima i nadanjima. Ali i o Bogu i iskustvu njegove
prisutnosti i odsutnosti u svijetu kako je
danas doživljavamo i kako nam je ona
danas zadana. Najbolje sredstvo protiv
fanatizma i isključivosti jest dijalog ljudi
različitih kultura i religija. Moglo bi se tad
čak pokazati da je Bog – Bog koji traži
druge, da oba partnera u dijalogu otkriju da je ono vlastito istodobno i tuđe,
te da ono tobože tuđe i strano, može
postati vlastito. Upravo o tome je riječ
u jednom citatu Julie Kristeve: „Živjeti
s drugim, sa strancem konfrontira nas
s pitanjem je li moguće postati netko
drugi. Ne radi se – u humanističkom
smislu – o našoj sposobnosti da prihvatimo drugoga, već o tome da se
bude na njegovom mjestu, a to znači
misliti sebe kao drugoga u odnosu prema samom sebi, a to znači misliti sebe
kao drugoga u odnosu prema samom
sebi i tako se ponašati.“
Naravno osnivačkom skupštinom nisu
završene aktivnosti oko tog događaja.
Delegacija BEMIC-a ručala je s beogradskim nadbiskupom Hočevarom i
posjetila beogradskog rabina Asijela.
Svi uzvanici navečer su se okupili u
prelijepoj crkvi franjevačkog samostana u Bregalničkoj ulici, koju je još
prije rata projektirao čuveni slovenski
arhitekt Jože Plečnik, na žalost ne
dočekavši kraj gradnje koja je završena
šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Zbor beogradske protestantske crkve
uz pratnju crkvenih orgulja prisutnima
je izveo purpuri judejo – kršćansko –
islamske religijske muzike.
Deseti maj osvanuo je divnim sunčanim
jutrom. Sjedim u baštenskoj hladovini
franjevačkog samostana i razgovaram
s bivšim generalom franjevačkog reda
fra Hermannom Schaluickom i pitam
ga kako to da upravo franjevci aktivno rade na izmirenju i prevladavanju
religiokulturoloških različitosti na ovim
balkanskim prostorima?
- To nije došlo iz ničega! Prvo je došlo
iz Isusovih propovjedi, a drugo došlo je
45
od svetog Franje iz Asizija.
Bog je Isusu poslao poruku da se
približi siromašnima i ljudima različitih
rasa i religija i on nije pravio razlike
između onih koji su bili sljedbenici
njegove religije i onih koji su pripadali
drugim. Taj koncept nije uvijek prezentiran u razmišljanjima službene crkve, ali
on je u temelju božjeg evanđelja.
Sveti je Franjo u 13. stoljeću ponovno
ozbiljno shvatio evanđelje, propovijedi
o nenasilju i bio je otvoren prema svim
etničkim grupama i ljudskim rasama.
Ideja i osnivanje BEMIC-a koju
je predložio fra Marko Oršolić je
odlično prihvaćena i vi ju podržavate.
Zbog toga sam ovdje. Vjerujemo da su
vremena vrlo teška ne samo u vašim
državama na ovim prostorima i mi moramo prihvatiti razne mogućnosti da bi
krenuli naprijed u tom pravcu. Ovdje je
snaga interkulturalnog dijaloga također
ponekada teška, ali mislim da inicijativa koju je pokrenuo brat Marko u
ovim teškim vremenima, dobar je primjer kako zajedništvo ljudi može i mora
načiniti prvi korak. Usprkos kritikama i
neizvjesnosti kamo nas to vodi, ali mislim da će unatoč svemu svi, opet, stajati zajedno, biti otvoreni jedni prema
drugima, poštovati jedni druge i da će
to biti dobar primjer interkulturalnosti,
računajući dijalog i mirenje.
Što mislite kakva budućnost očekuje
ove prostore bivše Jugoslavije?
Vi najbolje znate ovdašnju situaciju,
mi u Njemačkoj znamo da je situacija dosta komplicirana i da je jedino
rješenje pomirenje i priznavanje. I to
je svakako zadatak svakog političara
i svake političke partije koja vjeruje u
budućnost svoje zemlje. Ja mislim, a
to je i u duhu moje kršćanske religije,
da svi ljudi, žene i muškarci, muslimani, pravoslavni, katolici, židovi i drugi,
koji stvarno žele mirnu regiju, moraju
biti otvoreni za dijalog i priznanje, bez
obzira što je vrlo teško zaboraviti ono
što se dogodilo u prošlosti ne samo
u proteklih 20 godina, nego i u ranijem stoljeću, ali, budućnosti nema
bez novih pozitivnih snaga u kulturnoj
tradiciji i mora se nastaviti zajednički
dijalog.
A BEMIC je mala cigla u zajedničkom
„domu“ koji trebamo sagraditi.
Da! Za sve vaše države!■
ženski nered
HRVATI POD
ZIDINAMA STADIONA
Dva su para ženskih sisa tražena, locirana i javno obznanjena, to
jest, prijavljena. Takvi smo mi ljudi, padnemo u nesvijest kad vidimo ženske sise, obične, ali niti krajičkom pameti ne registriramo
nasilje, ne samo ovo, kojeg izvozimo po inozemstvu, već i ono u
kojem i s kojim trajno živimo kod kuće u domovini
I
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
ma mišljenja da se povijest ponavlja. Po već
bezbroj
puta
ponovljenom obrascu, prvo
kao tragedija potom kao
farsa, a po nekim mišljenjima
samo kao tragedija ili samo kao
farsa. Neće baš biti da se naprosto ponavlja, ali ako se uvijek
iznova javljaju neke sličnosti,
paralele sadašnjosti s prošlim
događajima, glasam za njezino
ponavljanje u oba oblika i s
raznim varijacijama i modernim
dodacima, kao tragedije i farse
istovremeno. U davna doba,
početkom 17. stoljeća, Hrvati su
se otisnuli, zapravo odjahali i/ili
odmarširali na sjever, s maramom
oko vrata i sabljom u rukama. U
krvavom
Tridesetogodišnjem
ratu osobito su zadužili građane
Magdeburga, toliko da su majke dugo nakon njihova posjeta
plašile malenu dječicu (onu koja
su preživjela pokolj) Hrvatima,
a svi su skupa molili boga i po
oltarima mu ostavljali zapisane
vapaje da ih isti “Oslobodi kuge,
gladi i Hrvata.” Tek neki kasniji
dodaci sadrže i riječ rata, pa tako
izgleda da su suvremenici imali
manje straha od rata nego od
naših predaka. Hrvati su se, petsto godina kasnije, pred tjedan ili
malo više, ponovo otputili na sjever, pa malo istočnije, u Poljsku i
Ukrajinu, ovaj put automobilima,
vlakovima, avionima, čini se opet
u neki rat. Neki su se modni detalji istina izmijenili, ne nosi se
ondašnju maramu – danas kravatu, a zahvaljujući specifično
shvaćenoj emancipaciji i hrvatskoj varijanti feminizma, pošle
su s njima i Hrvatice, domaće
Walküre, neke bogme i s golim
sisama na gotovs. Umjesto sablji, i neki naši najhrabriji muški
su isukali svoje najveće a opet
najmanje blago, inače dobro
sakriveno u prednjoj strani gaća.
Junački je pokazan i jedan rekvizit pripadan stražnjem dijelu
gaća. Opremljeni još i petardama,
bakljama, bokserima, sitnijim,
dječjim nožićima, multifunkcionalnim lančićima od sedam kila
dobro kovanog željeza oko vrata
(to je umjesto demode kravata),
stupili su na bojno polje. A nije
da je bilo izlišno; slični njima iz
raznih zemalja uljuđene Europe,
koji doduše nešto zaostaju za
nama, stigli su također dobro
pripremljeni. Osobito domaćini,
pa dalje na istok sve do Putinboysa. No ostavimo se internacionalizma, nećemo se mi valjda
baviti drugima; udubimo se u
46
naše društvene plićake.
BOJNA POLJA I GOTOVINA
Osim što se Hrvate (a jasno
je da je riječ o nogometnim
navijačima, tako se danas zovu
oni od pred petsto godina koje
su tada, puno preciznije, zvali
barbarima) generalno doživljava
kao kugu, glad je izostala; rat
međutim nije. Omiljena pjesmica
danas je “U boj, u boj, za narod
svoj” i ori se kao uvertira čim
zauzmu svoja mjesta na bojnom
polju. Krene se lakšim tempom,
stotinjak petardi, nekoliko raketica, koja polomljena stolica,
ali sve je to još uvijek uvertira.
Boj se bije kasnije, i to po svim
pravilima seoskog viteštva, s
heraldikom kolca i boksera. I danas se, kao i prije petsto godina,
bojevi dogovaraju a bojna polja
više nisu livade i šume već gradovi Poljske i Ukrajine, kvartovi
i ulice. Kada se ne ide u ratne
pohode u inozemstvo, vježba se
kod kuće na benzinskim pumpama ili birtijama krajputašicama,
ali i gradske borbe se priređuju
također, uključujući i prije svega
stadione. Naša je domovina jedina i jedinstvena, najljepša, najkulturnija, najpametnija… zato,
kad vidiš crnca na nogometnom
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Bujne ženske sise prikrivaju još bujniju kulturu nasilja sa kojom svakodnevno živimo
terenu (od kuda se taj dovukao?), baci
mu bananu i hukom mu pokaži čime ga
smatraš. Svijet? Europa? Što je to? I što
će to nama? Deri, pali zastavu i pokaži
im sliku Gotovine, nepravomoćno
osuđenog ratnog zločinca. Što naravno
vrijedi samo za Europu, za nas je on
naravno heroj.
GOLO DUPE I PAR SISA
Reći će mnogi, s pravom, da nismo svi
isti i da ima u Hrvatskoj i pristojnog svijeta. Točno. Reći će također mnogi da
se radi o bijednoj šaci huligana. Sad što
znači šaka, a i koliku recepciju pa i utjecaj na javni, prije svega medijski prostor ta šaka jada može imati – to je već
nesigurno i nije se oko toga lako složiti.
Svakako gledajući i čitajući izvještaje,
baš da je šaka…. No kad se već uzima
da su tisuće – šaka, onda je razumljivo da se njihovo djelovanje (i mnogo,
mnogo više od onoga što šaka doista
čini) bagatelizira, jer eto njihova navodna (malo)brojnost to ne zaslužuje.
Pa opet, stvari su nelogične. Primjerice,
nad ‘šakom’ (ponekad i ‘šačicom’) od
između 300 i 500 huligana, koji su primjerice sudjelovali u rasističkim ispadima
na utakmici s talijanskom reprezentacijom, tek skromni medijski izvještaji, dok
se nad dva para sisa, dva penisa i jedIDENTITET/ BR. 166/167 2012.
nom stražnjicom digla država. Ministarstva reagiraju, sise dobivaju partijske
atribute, pa i samo sitno međunožje
vrla dva Hrvata, koje istina nije bilo
moguće povećati, ali je priča oko toga,
uobičajeno, dobila neslućene dimenzije. Golo muško dupe nas je već ostavilo
bez daha. Na ukazanje tisuća muških
sisa, hrvatskih, domaćih, diljem Poljske
i Ukrajine, nikome nije palo na pamet
da istraži imena njihovih vlasnika, partijsku pripadnost sisa i eventualno
broj brushaltera, jer našlo se i takvih
momaka kojima bi ta naprava sasvim
dobro došla. Dva su međutim para sisa
(samo stoga što su malo veće i, ipak
najvažnije, što ih nose žene) tražena,
locirana i javno obznanjena, to jest, prijavljena. Takvi smo mi ljudi, padnemo
u nesvijest kad vidimo ženske sise,
obične, ali niti krajičkom pameti ne
registriramo nasilje, ne samo ovo, kojeg smo trenutno jedan dio izvezli u inozemstvo, već i ono u kojem i s kojim
trajno živimo kod kuće u domu/domovini. To jest, prinuđeni smo ga registrirati
tek kad na stadion pred crnog igrača
padne banana, kad u isti stadion padne
nekoliko hrvatskih baklji, kad naši hrvatski huligani premlate već tko naleti, pa
ih privede ‘neprijateljska’ policija. Jedan
je hrvatski ‘novinar’ čak vedro pribilježio
47
kako su ‘naši’ navijači uspjeli oteti svog
‘suborca’ iz ruku policije. Bravo! Tako
se brani domovina, čast, borci i suborci! Međutim, ne bismo mi ništa od
toga registrirali, ili tek malo, da evropski
mediji ne pišu o Hrvatima rasistima, huliganima, nasilnim hordama….
OGRADE I SAMO OGRADE
I tako, evo nas ponovo pred Magdeburgom! U rascvjetanoj, bujnoj kulturi nasilja, nota bene jedinoj kulturnoj
djelatnosti kojoj u Hrvatskoj trajno dobro ide, a kriza ju još i osnažuje, što
mi kao društvo sa svim zakonima, mehanizmima, vladama i ministarstvima,
zakletvama na demokraciju, taj sumnjivi zapadnjački uvozni artikl, činimo?
Hrvatski nogometni savez, inače čudo
od uljudnosti i poštenja, ograđuje se.
Ograđuje se i vlast, ako uopće nešto
kažu. Pristojni navijači ograđuju se od
nepristojnih. Građani obični, indignirani su, pa se i oni ograđuju. I tako
smo se svi dobro ogradili, ostavljajući
javni prostor ‘šačici’ besprizornih da
se njime služi po vlastitom nahođenju.
Ograđujući se, podižući ograde, tek
kad budu nepremostive shvatit ćemo
da smo u njih zagradili same sebe. A
kad su ograde nepremostive, obično je
i prekasno.■
PANORAMA
Pripremio: IGOR PALIJA
IZBJEGLIČKA PROBLEMATIKA:
Za 5 godina riješiti stambeno
zbirnjavanje za sve
Na regionalnoj donatorskoj konferenciji
održanoj 24. aprila u Sarajevu sakupljeno je 261 milijun eura donacija za program zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih
u zemljama bivše Jugoslavije.Taj iznos
treba da pokrije skoro polovinu planirane sume od 501 milijuna eura koliko
je potrebno za cijeli program stambenog zbrinjavanja koji bi trebalo da traje
pet godina. Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska i Crna Gora obavezale
su se da će osigurati još 83 milijuna
eura. Regionalni stambeni program za
povratak izbeglica obuhvatiće 27.000
domaćinstava, ili 74.000 ljudi u ove
četiri zemlje.■
BiH & POSLJEDICE RATA:
Uništeno 460 hiljada stanova i kuća
U Bosni i Hercegovini živi oko miliIjun
interno raseljenih osoba. Procenjuje
se da van BiH živi oko 400.000 osoba
izbjeglih tokom rata. Uz demograf-
sko razaranje, rat 1990-ih je radikalno
promjenio stambenu situaciju, pošto
je djelimično ili potpuno uništeno oko
460.000 stanova i kuća - više od polo-
48
vine predratnog stambenog fonda. Do
sada je, 17 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i prestanka rata u BiH, zabilježen povratak 1,1
milijun izbjeglih i interno raseljenih. Više
od 220.000 jedinica imovine vraćeno
je predratnim vlasnicima i nosiocima
stanarskih prava čime je rješeno oko
99% slučajeva. U razdoblju 2003-2010.
za povratka u BiH je uloženo oko milijardu maraka (KM), od čega oko 400
milijuna u stambenu obnovu, a više od
500 milijuna uloženo u “mjere održivog
povratka”. Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice više od
polovine izbjeglih i raseljenih još se nije
vratilo u svoje domove. U BiH oko 2.700
porodica živi u kolektivnom smeštaju,
a još toliko u mjestima povratka nema
električne energije.■
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
REGIJA & BLAGOSTANJE:
Srbija na jednoj trećini prosječnog
standarda EU
Građani Srbije su prošle godine imali tri puta niži standard
od prosjeka EU, pokazuju podaci evropskog statističkog zavoda Eurostat o bruto domaćem proizvodu po stanovniku.
Kada je riječ o realnoj potrošnji po pojedincu, koja se smatra pokazateljem kvaliteta života, ona je 44 % ili dva i po
puta niža od prosjeka EU. Srbija je manje privredno razvijena i od Bugarske, koja ima najniži BDP po stanovniku
u EU - 45 % evropskog prosjeka. Srbija je tako po bruto
domaćem proizvodu po stanovniku na 35 % evropskog
prosjeka, Makedonija na 36 %, Crna Gora na 43 % posto,
a Hrvatska na 61 % presjeka EU. Najlošije po tom pokazatelju su Bosna i Hercegovina sa 29 % i Albanija sa 31 %.
Od zemalja bivše Jugoslavije, najbolja je Slovenija, sa BDP
po stanovniku od 84 % evropskog prosjeka. Njen BDP po
stanovniku je ujedno viši i od svih zemalja centralne Evrope i baltičkih zemalja. U EU najveći BDP po stanovniku i
dalje ima Luksemburg - 2,74 puta veći od prosjeka EU. Za
Luksemburgom slijede Nizozemska sa oko 31 % više od
prosjeka EU, pa Austrija, Irska i Švedska.■
VOZOVI & VLAKOVI:
Hrvatska zabrana za vozove iz BiH
Uprkos brojnim projektima regionalne
suradnje i napretku koji je postignut u
toj oblasti, proteći će još vremena dok
prostor bivše Jugoslavije ne postane
pouzdana i stabilna zona. Novi primjer
za to je plan Hrvatske železnice (HŽ) za
ukidanje 46 međunarodnih linija, čime
bi se Bosni i Hercegovini u potpunosti
uskratili međunarodni vozovi za EU.
Navedeni razlog je neisplativost, a u hrvatskim željeznicama preporučuju kolegama iz BiH da se obrate preduzeću HŽ
infrastruktura i zakupe željezničke kapacitete. U Bosni se, međutim, na ovu
odluku gleda i kroz političku prizmu. U toj
zemlji je veliku reakciju izazvala i vijest
o problemu pokretanja linije do luke
Ploče novim vozom koji je BiH kupila od
Hrvatske za pet milijuna eura. Železnice
Hrvatske su za 2012/2013. predvidjele
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
49
ukidanje 46 međunarodnih vozova,
među kojima i svih pet međunarodnih
vozova koji polaze iz BiH i idu za EU.
Hrvatska je to zatražila na redonvnim
godišnjim sastancima za planiranje
međunarodnog putničkog reda vožnje
za evropske željeznice. Osim vozova
koji idu ka EU, problem je i zabrana
prolaska voza koji iz BiH ide ka moru
budući nisu prikupljene sve potrebne
dozvole. U Bosni procijenjuju da bi tim
vozom svaki dan u luku Ploče stizalo
100 do 150 turista. Sa jedne strane se
smatra da je problem u tome što se uprave željeznica zemalja regiona nisu
mogle dogovoriti oko podjele troškova
za održavanje željezničkih linija, dok sa
druge strane stižu optužbe da se radi
o namjeri „lobija sa Zapada“ da unište
lokalne željezničke prijevoznike.■
nastrani kutak
AVANTURA JEDNOG PURANA
I beduini se raduju kad susjedu crkne deva
Od električnih aparata sirotinja ima samo strujomjer
Pogreške su jedine stvari za kojima čovjek ne žali
Piše: JOVAN HOVAN
Jedan puran, sedam kilograma težak, nesklon
skitničenju i bludničkom životu, jedan od onih rijetkih primjeraka za kojeg ne znate je li ljepši na stolu ili u kavezu ZOO
vrta, a kad mu je bilo svega dosta, i čuvara i rukovoditelja, i
posjetitelja koji bulje u njega kao u neko čudo, a i on u njih,
pogazio je pravila kućnog reda i otisnuo se u ilegalu.
Puran o kojem vam pišem uvijek se držao pravila
ponašanja i iz vladanja je imao odličan (5) ali toga dana
teškog za srčane bolesnike i astmatičare, nešto se poremetilo
u njegovoj purećoj glavi, uostalom zašto ne bi i on otišao na
neki izlet? Ocjene nisu bile razlog. Njega su uostalom cijenili
i veterinar i kuhar, a i siromašne obitelji priželjkivale su ga reš
pečenog, što je i razumljivo kad se zna da je meso u Zagrebu
dosta skupo.
Na listi osumnjičenih odmah se našla lisica, ali ona
je napravila tako kiselu facu da je izgledala kao stara frajla
kad mladoj čestita vjenčanje. Kad je čuo vijest šef jednog
obližnjeg restorana odmah se dao u razmišljanje i računanje
koliko bi se porcija purice s mlincima iz toga zgotovilo i kakva
bi to bila dobit za zaposlene.
A za to vrijeme puran se šetkao po ZOO vrtu i
razmišljao: zemljo, okreni se jednom i na moj račun.
Užasnuo se pred lavljim kavezom, užasnuo se i lav
od njega: iznenađenje je bilo obostrano. Strah je u takvim
susretima kao revnosni pas čuvar koji laje i na gazdine prijatelje. Lisica ga je mjerkala: Ah, kakav zalogaj, mijenjala bih
50
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
trodnevno koštu za njega jednog! Međutim puran se držao
upozorenja i nije se približavao kavezu.
Prolazeći pored svinja pomislio je: možete sagraditi
najljepšu kuću, ali ako u nju stavite svinje, postat će obor.
Zmije ga nisu zanimale, ali majmuni, to da! Divio im se kako
se vješto penju po drveću, kako se cerekaju, i za te svoje
gluposti od posjetitelja dobivaju napojnicu u obliku hrane.
(Hrana je velika stavka i u ljudskom i u majmunskom životu.)
Pitao je, koji je od vas majmun-električar, pa ih je tim pitanjem malo zbunio.
- Nema majmuna-električara.
- Kako nema, kad god nestane svjetla ljudi zovu telefonom i
pitaju koji je to majmun isključio struju?!
Baš je život nepravedan, mislio je puran. Mrav, eto, cijelog
života radi, kopa tunele, tegli, znoji se i na kraju umre kao
mrav. Ponekad svaki od nas liči na mrava koji traži prijelaz
preko velike rijeke, a nitko mu ne pruža slamku koja daje
nadu. Majmun se cijelog života cereka, zeza se, skače s
drveta na drvo, i na kraju od njega postade čovjek. Htio se
pridružiti racama, ali je samo umočio nogu i stresao se od
zime: prerano je za kupanje.
Ne treba zaboraviti ni Andersenovo Ružno pače,
bajku koja može biti i vaša biografija. Da ne duljim, u jatu
raca našlo se i jedno pače koje nije sličilo na ostale. Bilo je
bijelo i imalo duži vrat, pa su ga svi maltretirali i govorili da je
najružnije na svijetu. A onda je jednoga dana kad je već bilo
na ivici samoubojstva srelo na jezeru jato predivnih labudova
koji su imali istu boju kao njegovo perje i isto tako duge vratove. Pače je, ako se sjećate, postalo labud.
Noj je tašta i bespomoćna ptica koja ima najljepše
perje ali ipak ne može letjeti.
- Mi smo neki rođaci? – rekao mu je puran.
- Ma kakvi, ja sam ovdje stranac na privremenom radu, još ni
domovnicu nisam dobio.
Paun se sav napuhao kad ga je vidio, a dobrodušni puran ga
je pitao što će mu toliki rep, što se muči.
- Ne nosim ja to radi ukrasa, to je radi ženki.
Prolazeći pored gavrana, mislio je: ako se uzme u obzir da
su donositelje loših vijesti od davnina ubijali, tisak nema
prava da se žali na loš tretman. Ovaj se selio s grane na
granu, a puran je mislio da je bog htio da čovjek leti, dao bi
mu krila. Čudio se slonu što je porastao onoliki a hrane se u
istoj kuhinji. Još ga je pitao kakva je razlika između indijskog
i afričkog slona a ovaj mu je odgovorio kako je najbolje umio:
- Pa ovaj prvi je iz Indije, a ovaj drugi iz Afrike.
- Kako to da su slonovi tako krupni a tako miroljubivi?
- Pa niti znamo da se tučemo, niti možemo bježati.
Kokotu se u kljun nasmijao:
- Ti si onaj što se hvali: «Još ne sviće, još nisam dao znak!»
Što ti se sirena za kukurikanje pokvarila, pa umjesto «kukuriku!» ti vičeš «kokakola!»?
- Ma navukao sam neku gripu, imam i temperaturu, ne mogu
ni sirenu stisnuti kako treba.
- Što ne uzme nekog pomoćnika?
- Zato što su mi koke bez morala! Odmah dižu noge, a i toliko
su bestidne da gole poziraju po mesnicama.
- Možda ti je slaba struja?
- Kako skupa struja može biti slaba?! Stalno dobivam
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
elektrošokove preko priznanica. To me održava u životu. Moj
strujomjer je brži od zvuka, nikad se ne odmara. Još ti mogu
reći da sam, kao i mnogi građani, toliko osiromašio da od
električnih aparata imam samo strujomjer.
- Novac sam po sebi ne donosi sreću, ali lakše je biti nesretan u Mercedesu nego u gradskom prijevozu.
Kad je došao do golemog udava, najprije je pregledao jaja,
koja su mu namijenili za hranu, a kad je utvrdio da to nisu
njegova djeca šapnuo mu je: Za neke od vas šteta što ste
rođeni! Život shvaćate kao ružno vrijeme – stanete i čekate
da prođe. Konja je pitao što inače radi, a ovaj je odgovorio:
Sve što mi narede: vučem, trčim, vozim... Naučen od predaka da sagne glavu i šuti, on život jedino tako i razumije.
- Zar ti ne stanuješ u Voltinom naselju?
- Još nikad nisam bio tamo.
- A zašto onda stanari govore «opet je onaj konj zalupio vratima od lifta»?
Nilski je konj zinuo od čuda kad ga je vidio onako slobodnog:
- Lako ti je bježati kad si angažirao Silvija Degena da te vadi
iz škripac situacija.
- Higijena ti je slaba točka, kao i mnogim ljudima. Da si čitao
Plinija, znao bi da «u kupaonici je ozdravljenje».
- S latinskim slabo stojim, ja sam ti iz one generacije koja je
učila ruski.
Kod magarca se nije zadržavao, samo mu je prolazu dobacio:
Kad se govori o glupostima, uzimaju tebe za primjer!
Mrki medvjed asocirao ga je na onaj vic kad Huso
pita Muju:
- Što bi učinio da te pojuri medvjed?
- Popeo bih se na drvo!
- A ako on krene za tobom?
- Popeo bih se još više.
- A šta ako i on krene?
- Išao bih na najtanju granu.
- A ako i on?
- Pa je li ti navijaš za medvjeda ili za mene?
Divio se papigama što svaka od njih govori poneki strani
jezik. Sjetio se i priče kako je neki crnac ušao u obližnji bife s
ogromnom papigom na ramenu. Konobarica ga pita:
- Gdje ste nabavili to čudo?
- U Africi! – odgovara papiga.
Deve su ga asocirale da su svuda na svijetu ljudi isti.
Pomislio je: i beduini se raduju kad susjedu crkne deva.
Kod vukova je pomislio kako se vuk na vuka naslanja, a čovjek na čovjeka. Tako bi barem trebalo biti. Ali
moram misliti o lošem. Dva vijeka prije naše ere Plaut je
veselio Rimljane svojim komedijama. Od njih smo zapamtili četiri riječi: homo homini lupus est. Kada bi zvijeri mogle
razmišljati i stvarati aforizme sigurno bi neki sijedi vuk, kome
je njegov susjed iščupao pramen dlake počeo zavijati vuk je
vuku čovjek.
Oglasilo se zvono, to je bio znak da su čuvari stavljeni u stanje povišene borbene gotovosti, pa je odlučio vratiti se. Večer
se počela spuštati, a on je poznavao zakone noći: omrkneš
a ne osvaneš. Čekala ga je svježa večera i dok je zobao
svoju hranu, razmišljao je: pogreške su jedine stvari za kojima čovjek ne žali.■
51
urbana lobotomija
KRUHA I IGARA
Kažu na Dnevniku, avion za Poljsku dan uoči utakmice i na dan
utakmice polijeće svakih sat vremena. Karta je između dvije i pol i
tri hiljade kuna. A letovi su puni. A ljudi ne rade. A letovi puni. A oni
ne rade. Pa dobro, gdje je početak tom začaranom krugu, gdje je
rješenje te misterije?
N
eka žderu travu. Kad ne
budu imali šta jesti, neka
lijepo pasu. Ima trave u Hrvatskoj napretek. A oni, kao
da je nema, plaćaju dvije-tri
hiljade kuna da bi gledali poljski travnjak, dvije razapete mreže, jednu loptu
i jedanaest im mezimaca u seljačkim
dresovima kojima će psovati majku ako
ne nagnaju loptu u jednu od mreža. I to
onu pravu. Kako za vrijeme čitavog tog
prvenstva nijedna mreža neće ostati
pošteđena, tako ni majka, jer heroj jedne
utakmice lako postaje baksuz one naredne. Dovoljno da mu malo popusti koncentracija, da zbog mjesečevih mijena
loše snijeva noć uoči utakmice ili da mu
knedličke koje je jeo za ručak loše sjednu
na želudac, pa da ga razapnu kao kockasto jedro, a onda Bog dragi zna koliko
će dugo biti u nemilosti i na vjetrometini.
Jer nogomet je u Hrvata nacionalni sport
i nadobudni sokolići iz Dinamova podmlatka ili dijaspore samo čekaju da netko
doživi gaf, pa da budu pozvani na njegovo mjesto u redove reprezentacije.
Nema tu puno lufta. I neka momci igraju.
Oni se sigurno svojski i trude i svaka
im čast. To je njihov posao, za njega
su plaćeni i rade ga valjda najbolje što
znaju. Osim toga, pružaju tračak veselja
onim običnim momcima, što nikad neće
imati priliku istrčati ni pod reflektorima u
Kranjčevićevoj ili Šubićevcu, a kamoli na
nekom evropskom stadionu, i dopuštaju
im da kroz njih žive svoj san. Plasman
hrvatske nogometne reprezentacije na
Evropsko nogometno prvenstvo i njezini
daljnji uspjesi zacijelo dođu kao melem
na ranu naciji napaćenoj besparicom,
besposlic...mislim, nezaposlenošću, porastom cijena živežnih namirnica, benzina i alkohola po kafanama. Bit će da
su već počeli pasti i ići pješice u Buzin i
Zaprešić na posao, kad im nije problem
Piše: DUNJA NOVOSEL
izdvojiti dvije i po hiljade kuna za avionsku kartu za Poznanj. Ili uopće ne žive
teško! Samo se utvaraju. Vide da ostatak
Evrope ide u vražju mater, pa se solidariziraju i leleču iz pristojnosti. Neumjesno
je da pričamo kako nam je dobro dok ovi
okolo pate. Ako je tako, Hrvati su ovdje
pokazali neviđenu tankoćutnost. Ako
ipak gladuju i žeđaju i tjeraju svoju djecu
da rade to isto i pritom im ne kupe nove
tenisice i ne plate ljetni kamp u Novom
Vinodolskom, ali sebi plate avionsku
kartu do Poznanja kako bi mogli uživo
pratiti dvoboje hrvatske reprezentacije
(Dvoboj naše reprezentacije. Eto ga na.
Sintagama koju su sportski komentatori
toliko ponavljali da se već uvriježila u hrvatskom jeziku. Dvoboj. Kako otmjeno,
Kako dramatično i gordo! Pogibeljno.
Kao da nose uštirkanu košulju i frak, a
ne šareni dres od poliestera), onda su,
da prostite na izrazu, neviđeni seronje.
Kažu na Dnevniku, avion za Poljsku dan
uoči utakmice i na dan utakmice polijeće
svakih sat vremena. Karta je između
dvije i pol i tri hiljade kuna. A letovi su
puni. A ljudi ne rade. A letovi puni. A oni
ne rade. Pa dobro, gdje je početak tom
začaranom krugu, gdje je rješenje te
misterije? Drže li leprikone zatočene na
tavanima? Ili su na to odlučili potrošiti
par novčanica što im je iznjedrilo
obiteljsko zlato s kojim su se oprostili u
nekom od kioska što niču ko pečurke na
svakom uglu, onima s natpisom „otkup
zlata i srebra“? A pritom su to vjerojatno
isti oni ljudi što u regularno vrijeme, bez
nogometnih prvenstava, smatraju da je
ponuda od 900 kn za tri noćenja u centru Zlatnoga Praga i večeru na Vltavi,
što je nudi neki od portala s popustima
čisto bacanja para. Koje nemaju. Jer
se teško živi. Za razliku od dosadašnjih
dvoboja hrvatske reprezentacije, zbog
kojih su se žene uglavnom hvatale za
52
glavu, ovoga ljeta pokazale su zavidnu
razinu navijačke strasti. Toliko da su se
raspojasale, pardon, razgolitile do pasa
i pijano skakale sa sve tim sisama koje
su u žaru navijanja, kao Julijine grudi,
vatale njihove kolege navijači, valjda da
im donesu sreću na sljedećem dvoboju, tvoreći sve skupa jedan neukusan
prizor. Koji je onda procurio u hrvatskoj
javnosti, pa nakon njega i činjenica da
Vila Velebitska i sestra joj Hrvatska Mati
rade u Ministarstvu kulture, čiji su lijepi
reprezenti, mašala. I nisu dobile otkaz,
ma šta se pričalo. Samo opomenu. Žuti
umjesto crvenog kartona. Suci su bili
blagonakloni jer su članice HDZ-a, a
tamošnji odličnici rekli su da je pohvalno iskazivati patriotizam. Makar i na taj,
pomalo nekonvencionalan način. One su
bolje Hrvatice od donedavne predsjednice stranke, kojoj sada, kad su je zbacili sa trona, prigovaraju za samohrano
majčinstvo. To je ipak ozbiljniji grijeh od
mahanja sisama, jer ovo drugo je samo
trenutni izgred, a prvo se kosi s postulatima stranke. Zahvaljujući evropskom
prvenstvu u nogometu, gej parade u
Zagrebu i Splitu prošle su iznenađujuće
mirno. Svi su žestoki navijači koji nekako
ne vole ove bezazlene momke i djevojke
što nose zastave duginih boja i drže se za
ručice, otišli na utakmicu. Tamo se maše
regularnom zastavom, kockastom, a ne
ovom pederskom. Da su kockasti možda
osvojili prvenstvo, možda bi to smekšalo
rogobusna navijačka srca pa bi halalili
gejevima što dišu i jednom godišnje odu
u paradni špacirung po Zrinjevcu i Rivi.
Ali budući da je reprezentacija podbacila
i nije se kvalificirala u drugi krug natjecanja, sirotani u rozom mogu strahovati
od retroaktivne odmazde. Netko će morati platiti što je Modrić zbog mjesečevih
mijena noć uoči utakmice slabo snijevao.■
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
izvan granica
Samostalna Škotska u 2014!?
U siječnju ove godine škotska vlada je objavila da planira održati referendum o nezavisnosti u jesen 2014. Iako je vijest pomalo iznenadila
svjetske medije radi se samo o potvrdi dosadašnjih stavova Škotske nacionalne partije(SNP), koja je na vlasti od 2007., a od 2011. ima i apsolutnu većinu u škotskom parlamentu. Pitanje nezavisnosti Škotske aktualno je u njenom političkom životu već desetljećima, a intenzivnije se
razmatra zadnjih desetak godina. Vladajuća škotska stranka čvrsto stoji
na poziciji da je samostalnost najbolje rješenje. No prije nego plavo-bijela
zastava svetog Andrije zaleprša ispred zgrade Ujedinjenih naroda, SNP
će za svoje ideje prvo morati pridobiti većinu Škota. Za sada, samo ih oko
trećine podržava punu nezavisnost
Z
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
ajednička povijest
Engleza i Škota
puna je ratova i
bitaka koji i dan
danas
čine
veliki dio škotskog nacionalnog
identiteta. William Wallace, populariziran u filmu ˝Braveheart˝,
na najuzvišenijem je mjestu u
panteonu nacionalnih junaka.
Odmah do njega je Robert
Bruce, još jedan ratni vođa koji
je postigao spektakularnu pobjedu nad Englezima. No život
nije film, i 1707. osiromašena i
iscrpljena Škotska ušla je u uniju
sa Engleskom, formiravši tako
Ujedinjeno Kraljevstvo. U toj za-
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
jednici Škoti su u početku često
nailazili na nepovjerenje i diskriminaciju. Stvari su se postupno popravile. Industrijska revolucija učinila je Škotsku jednim
od središta svjetske ekonomije.
Romantični pogled na povijest koji je donijelo 19. stoljeće
značio je da je njihovo do tada
prezreno plemensko i ratničko
naslijeđe odjednom postalo
popularno u cijeloj Britaniji. Zbog
iznad proporcionalnog sudjelovanja u vojsci i kolonijalnoj
administraciji Škoti su prozvani
˝graditeljima Carstva˝, u doba
kada je to carstvo bilo ponos
velike većine Britanaca. Škotski
53
identitet skladno se uklopio u
britanski, ne žrtvujući pritom
svoju posebnost. Polako, ali sigurno dobivena je i odgovarajuća
zastupljenost u vladi i parlamentu u Londonu, kao i sve jača lokalna vlast. Taj proces kulminirao
je 1999. osnivanjem škotskog
parlamenta sa širokim ovlastima koje omogućavaju uređenje
većine aspekata svakodnevnog
života, poput zdravstva, školstva
ili ekoloških propisa. Pa ipak, od
sedamdesetih godina prošlog
stoljeća težnja za nezavisnošću
se nakon duge pauze vratila u
škotsku politiku. Osim činjenice
da je nacionalizam otporna biljka
izvan granica
Nad simbolom škotske nacije dvorcem
Edinburg zastava je i dalje britanska
za čiji rast nije potrebna posebno jaka
ili racionalna podloga, bilo je i konkretnijih razloga. Britanija je tada prolazila
kroz fazu duboke tranzicije uzrokovane
gubitkom kolonija i statusa svjetske
sile, kao i velikih društvenih promjena
kod kuće. Kriza identiteta i preispitivanje starih vrijednosti nisu zaobišli ni
Škotsku, koja je proživljavala tešku recesiju. Tradicionalne industrije poput
ugljena, čelika i brodogradnje na kojima
se baziralo njeno gospodarstvo krenule
su u nezaustavljiv pad, sa katastrofalnim posljedicama za zaposlenost i
standard. Kriza se poklopila sa trenutkom kada je Britanija započela eksploataciju nafte u Sjevernom moru, koja
se većinom nalazila u blizini škotskih
obala. Borbeni poklič ˝To je škotska
nafta!˝ i namjera da se njenim prihodima financira lokalni oporavak pretvorio
je SNP u ozbiljnu političku opciju čija je
snaga do danas u stalnom porastu.
ZA I PROTIV UNIJE
Iako je ekonomska situacija danas
puno bolja nego sedamdesetih, nafta je
i dalje prvi argument koji iznose pobornici samostalnosti. Dosadašnja zarada
od eksploatacije procijenjena je na 250
milijardi funti, koje su u glavnom otišle u
pravcu Londona. Čak i ako je vrh proizvodnje prošao, još uvijek ostaje više
desetljeća isplativog iskorištavanja. To
bi Škotskoj moglo dati ne samo jak izvor tekućih financija, nego i mogućnost
Spomenik škotskom nacionalnom
heroju Williamu Wallacu
da poput Norveške formira naftni fond
u koji će se položiti velika sredstva
za osiguranje budućeg prosperiteta
zemlje. Način na koji bi Škoti trošili te
prihode također se ističe kao različitost
od ostatka Unije i razlog za nezavisnost. Od vladavine Margret Tatcher
naovamo Britanija je kresala elemente
socijalne države i išla u smjeru privatizacije i ekonomskog liberalizma. Škoti,
čija politička tradicija ima izrazito lijevi
otklon baziran na nekadašnjem sindikalizmu, čvrsto drže do društvene solidarnosti plaćene državnim novcem i svima
dostupnog zdravstva, školstva i socijalnih usluga. Tu su i razlike u nizu političkih
pitanja aktualnih posljednjih godina. Britansko ratovanje u Afganistanu i Iraku
kao i druge vojne avanture tog tipa ne
bi se ticale Škotske da je samostalna,
poručuju iz tabora za nezavisnost. Njihov konačni argument je da političari u
Londonu nikada neće moći razumjeti i
rješavati škotske probleme kao vlast
koju bi formirali sami Škoti. Protuargumenti su također mahom ekonomski.
Škotska je trenutno treća regija po visini
BDP-a u Ujedinjenom Kraljevstvu, iza
Londona i jugoistočne Engleske. Statistike pokazuju da u godišnjoj raspodijeli
svojih financija država na prosječnog
Škota troši 1600 funti više nego na
prosječnog Engleza. Biti djelom velikog
britanskog ekonomskog i državnog sustava daje nivo stabilnosti koji je dobro
došao u bankarskoj krizi 2008/09. kada
54
je središnjica stabilizirala dvije posrnule
škotske banke. Odlazak britanske vojske, koja ima brojne garnizone u slabo
naseljenoj Škotskoj, značio bi nestanak
mnogih radnih mjesta za koje je upitno
da bi ih nadomjestile vlastite oružane
snage. Samostalnost bi značila i vlastiti
državni aparat koji bi trebalo financirati.
Najzad, naftne bušotine u Sjevernom
moru nose sa sobom i niz obaveza, poput one da se do 2040. na ekološku sanaciju potroši 30 milijardi funti. Ekonomski argumenti za i protiv nezavisnosti
toliko su izbalansirani da je teško predvidjeti bi li Škoti u vlastitoj državi živjeli
bolje ili lošije nego do sada. Dojam je
da je ekonomija najčešće obrazloženje,
ali ne i dubinski uzrok cijele priče. Nacionalizam je moćna sila koja već dva
stoljeća oblikuje povijest Evrope. To što
se na sjeverozapadu kontinenta sada
upražnjava na civiliziran način ne znači
da je marginaliziran. Kada diskusija
postane malo strastvenija, pobornici
samostalnosti govore o obnovi nacionalnog identiteta kroz punu državnost sa
jednako žara kao o prihodima sa naftnih
platformi. A ne treba zaboraviti da je taj
identitet u velikoj mjeri izgrađen u sukobima sa Englezima.
PRIMJER DRUGIMA
Postoji, naravno, i druga strana
medalje. Isti jezik, slična kultura i tri stotine godina zajedničke povijesti u Uniji
također su jak faktor u životu Škotske. U
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
ovom trenutku, još uvijek jači nego želja
za nezavisnošću, barem ako je vjerovati
anketama. Za vlastitu državu čvrsto se
izjašnjava 30% Škota, ali ih je 51% protiv
nje. Interesantno je da je da su na pitanje o odvajanju Škotske engleski ispitanici
odgovorili sa 36% za i 32% protiv, dok
su rezultati na nivou Ujedinjenog Kraljevstva 35% i 34%. Što god Škoti odlučili,
ostatak Unije im neće stvarati probleme.
Postavlja se pitanje kolike su zapravo
šanse za nezavisnost kada je znatno
veći postotak građana protiv nje. Stranka koja propagira odcjepljenje je doduše
dobila većinu, ali mnogi su Škoti glasali
za SNP zato što im više nego drugima
vjeruju u lokalnim pitanjima, a ne zato da
bi izrazili nacionalne aspiracije. Da li će
se blagi, ali konstantni rast raspoloženja
za nezavisnost i dalje nastaviti uvelike
zavisi od političara na vlasti. Ako se SNP
pokaže osjetno sposobnijim u rješavanju
svakodnevnih problema od dosadašnjih
škotskih političkih garnitura, to će
svakako biti vjetar u leđa ostvarivanju
njihovog temeljnog cilja. Retorika i konkretni potezi Londona također bi se mogli
pokazati bitnim. Za sada većina Škota,
čak i onih koji su protiv samostalnosti,
imaju jak dojam da ih centralne vlasti
ne razumiju i ne slušaju. Emocionalna i
pomalo patetična reakcija vladajućih britanskih konzervativaca na najavu referenduma puna velikih riječi i stereotipnih
poziva na zajedništvo primjer je politike
koja samo pogoršava situaciju. Najzad,
životni standard birača uvijek je bitan za
njihovu ocjenu u kojem pravcu stvari idu
i da li je potrebna drastična promjena.
Možda je najrealističniji prijedlog da se
na budućem referendumu postave dva
pitanja, prvo o nezavisnosti i drugo o
maksimalnoj autonomiji unutar Unije,
koja bi mogla zadovoljiti barem relativnu većinu škotskih birača. Rasprava
o samostalnoj Škotskoj indikacija je da
politička karta Evrope još može doživjeti
promjene, i to ne samo u nestabilnim
jugoistočnim područjima. Sa obzirom
da je Velika Britanija članica Evropske
Unije, cijela situacija je dodatno interesantna Flamancima, Baskima, Kataloncima i ostalima koji se nalaze ili bi se
mogli naći na sličnom putu. Odluka koju
Škoti na kraju donesu, bez obzira da li
će biti za nezavisnost ili protiv nje, lako
bi se mogla pretvoriti u lekciju koja će biti
izučavana i možda kopirana u drugim
zemljama Europe. ■
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Anketa o nezavinosti Škotske pokazuje da trenutno niti Škoti nisu za
odcjepljenje od Ujedinjenog Kraljevstva budući je 51 posto Škota protiv
škotske samostalnosti
Bogate britanske zalihe nafte u Sjevernom moru nalaze se na škotskom
teritoriju
55
duhovni zov
KANONSKA POSJETA PATRIJARHA
SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE IRINEJA
I ČLANOVA SVETOG ARHIJEREJSKOG
SINODA MITROPOLIJI ZAGREBAČKOLJUBLJANSKOJ I ZAGREBU
Foto: NIKOLA CETINA, SPC I URED PREDSJEDNIKA RH
P
Piše:
NIKOLA
CETINA
rva
posjeta
Zagrebu i Mitropoliji
zagrebačkoljubljanskoj Svetog
arhijerejskog sinoda
Srpske pravoslavne crkve na
čelu s patrijarhom Irinejem
Za razliku od prošlogodišnje
prve posjete Zagrebu patrijarha Srpske pravoslavne crkve
Irineja koja nije imala zvanični
karakter, nedavna posjeta Zagrebu i Mitropoliji zagrebačkoljubljanskoj Njegove svetosti
Arhiepiskopa pećkog, Mitropolita beogradsko-karlovačkog i
Patrijarha srpskog Irineja bila
je kanonska. Za ovu posjetu
patrijarha Irineja, koji je i predsjednik Svetog arhijerejskog
sinoda, najviše izvršne i sudske
vlasti u svom djelokrugu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi značajno
je da su u njegovoj pratnji bili i
članovi Svetog arhijerejskog
sinoda episkop sremski Vasilije, episkop šumadijaski Jovan,
episkop bački Irinej i episkop
budimljansko-nikšićki
Joanikije. Brojni vjernici, sveštenici
i
đakoni
sa
neskrivenim
oduševljenjem dočekali su svoga Patrijarha i članove Svetog
arhijerejskog sinoda u velebnom
hramu Preobraženja Gospodnjeg. Dobrodošlicu dragim gostima uputio je domaćin mitropolit
zagrebačko-ljubljanski Jovan,
a svoje oduševljenje ponovnim
dolaskom u Zagreb među pravoslavne Srbe patrijarh Irinej je
izrazio blagoslovom blagovernom narodu koji ovde živi i čuva
veru svojih predaka.
Svečana akademija povodom
otvaranja Srpske pravoslavne
gimnazije Kantakuzina Katarina Branković
Istoga dana 7. juna održana je
svečana akademija povodom
otvaranja Srpske pravoslavne
gimnazije Kantakuzina Katarina Branković i Duhovnog
centra na Svetom Duhu u Zagrebu u sklopu manastira Sveta
Petka. Uz patrijarha Irineja
i njegovog domaćina mitropolita zagrebačko-ljubljanskog
Jovana otvorenju su prisustvovali i članovi Svetog arhijerejskog
sinoda;
ministar
prosvjete i sporta u Vladi RH
dr. Željko Jovanović; ministar
branitelja u Vladi RH Predrag
Matić; ambasadori Srbije, SAD,
Rusije, Norveške, Francuske,
Kanade, Bosne i Hercegovine,
gradonačelnik Grada Zagreba
Milan Bandić, gradonačelnik
Grada Maribora Franc Kangler;
predsjednik HAZU akademik
Zvonko Kusić; dr. Jure Zečević,
sekretar Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam; muftija Ševko Omerbašić;
rabin Lucijano Moše Prelević;
56
generalni vikar Evangeličke
crkve u RH Branko Berić;
sveštenik MPC protoprezbiter
Kirko Velinski; predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj i brojni
sveštenici i vjernici SPC. Nakon
intoniranja himne Lijepa naša
koju je impresivno izvela Ivana
Srbljan, voditeljica hora hrama
Preobraženja Gospodnjeg u
Zagrebu i Bože pravde u nadahnutoj izvedbi Beogradskog
muškog hora sa protođakonom
Vladimirom Rumenčićem v.d. direktor Gimnazije protojerej-stavrofor Slobodan Lalić pozdravio
je prisutne, nakon čega je prikazan film o viziji, radu i prednostima Gimnazije koji je uspješno
režirao istaknuti glumac i
režiser Dejan Aćimović. Gost
predavač član SANU akademik
Momčilo Spremić upečatljivo je
govorio o liku Kantakuzine Katarine Branković. U nastavku
svečanog programa imaginarni dnevnik Kantakuzine koji
su napisali učenici historijske
sekcije Gimnazije pročitala je
učenica Nataša Vrga. Dramska
sekcija učenika Gimnazije izvela
je poučnu predstavu “A ‘ko sam
ja ?”. Svečanost je obogaćena
i nastupom Prvog beogradskog
pevačkog hora, nakon čega je
uslijedio prijem za uzvanike sa
patrijarhom Irinejom, a za brojne goste uspješno je zabavljala
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Njegova svetost Arhiepiskop pećki, Mitropolit
beogradsko-karlovački i Patrijarh srpski IRINEJ
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
57
duhovni zov
Svečanoj akademiji povodom otvaranja Srpske pravoslavne gimnazije Kantakuzina Katarina Branković i
Duhovnog centra na Svetom Duhu u Zagrebu u sklopu manastira Sveta Petka uz patrijarha Irineja i njegovog
domaćina mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Jovana prisustvovali su i članovi Svetog arhijerejskog sinoda, te
ministar prosvjete i sporta u Vladi RH dr. Željko Jovanović, ministar branitelja u Vladi RH Predrag Matić, ambasadori Srbije, SAD, Rusije, Norveške, Francuske, Kanade, Bosne i Hercegovine, gradonačelnik Grada Zagreba
Milan Bandić, gradonačelnik Grada Maribora Franc Kangler, predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić, dr.
Jure Zečević, sekretar Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam, muftija Ševko Omerbašić, rabin
Lucijano Moše Prelević, generalni vikar Evangeličke crkve u RH Branko Berić, sveštenik MPC protoprezbiter
Kirko Velinski, predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj i brojni sveštenici i vjernici SPC...
etno grupa Teodulija iz Beograda.
Posjeta patrijarha Irineja i članova
Svetog arhijerejskog sinoda predsjedniku Josipoviću i premijeru
Milanoviću
Drugog dana posjete Zagrebu patrijarh Irinej u pratnji mitropolita ljubljanskog Jovana i članova Svetog arhijerejskog sinoda episkopa sremskog
Vasilija, episkopa bačkog Irineja i
episkopa šumadijskog Jovana primljeni su kod predsjednika RH Ive
Josipovića. Tom prilikom predsjednik
Josipović ocijenio je posjetu patrijarha
Irineja i članova Svetog arhijerejskog
sinoda važnim događajem koji doprinosi miru i prijateljstvu među ljudima,
narodima i vjerama u ova teška vremena. Istog dana delegaciju SPC primio je i predsjednik Vlade RH Zoran
Milanović sa predsjednikom Komisije
za odnose s vjerskim zajednicama ministrom pravosuđa Orsatom Miljenićem.
Pozdravljajući visoke goste predsjednik
58
Vlade Zoran Milanović istakao je zadovoljstvo posjetom i upoznavanjem s
patrijarhom Irinejom i otvaranjem pravoslavne gimnazije u Zagrebu istakavši da
je Hrvatska država svih njenih građana
uz poštivanje zasebnih identiteta.
Po završetku posjeta na najvišem
državnom nivou Patrijarh je naglasio da
u položaju srpskog naroda i SPC ima
mnogo dobrih stvari koje treba podržati,
ali kao i svagdje ima i problema, koji se
u dobroj volji i raspoloženju mogu riješiti
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
na najbolji način.
Zajedničko saopštenje sa susreta
Patrijarha Irineja i Kardinala Bozanića
U nadbiskupskom dvoru u Zagrebu u
petak 8. juna 2012. godine zagrebačkog
je Nadbiskupa, Uzoritog kardinala
Gospodina Josipa Bozanića posetio predstojatelj Srpske Pravoslavne
Crkve Patrijarh srpski Gospodin Irinej.
Tome su susretu uz patrijarha, prisustvovali članovi Svetog Arhijerejskog
Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve :
Episkop sremski Gospodin Vasilije,
Episkop bački Gospodin Irinej i Episkop
šumadijski Gospodin Jovan, te Mitropolit
zagrebačko-ljubljanski Gospodin Jovan.
Uz Kardinala prisutni su bili članovi stalnog vijeća Hrvatske biskupske konferencije: predsednik Hrvatske biskupske
konferencije đakovačko-osječki Nadbiskup mons. Marin Srakić, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić i
riječki Nadbiskup mons. Ivan Devčić, te
predsednik Vijeća HBK za ekumenizam
i dijalog sisački Biskup mons. Vlado
Košić, kao i zagrebački pomoćni Biskupi: mons. Valentin Pozaić, mons. Ivan
Šaško i mons. Mijo Gorski. Razmotrena
su ponajprije pastirska pitanja djelovanja dviju Crkava u kontekstu savremenih
društvenih okolnosti. Poslanje Crkava
usmjereno je na propovjedanje i život po
evanđelju Gospoda Isusa Hrista te su u
tome smislu u središtu bile teme koke se
odnose na izazove suvremenosti, a na
prvome mjestu vrednovanje svetotainskog života i Božjijeg stvaranja, posebno
ističući dostojanstvo čovjeka od njegovog začeća do prirodne smrti, pazeći da
se biotehnološke mogućnosti ne zloupotrebe i ne pretvore u ideologiju protiv
života. U razgovoru je važno mjesto dano
promicanju i zaštiti ustanove porodice,
kao i vrijednostima vezanima za brak
kao blagoslovenu i prirodnu zajednicu
između muškarca i žene. Nadovezujući
se na ove dve teme katolički i pravoslavni episkopi su naglasili važnost
odgoja djece, pri čemu je neizostavna
poveznica i vjersko vaspitanje. Rečeno
je da nije dovoljna samo briga za neko
vrednosno neodređeno obrazovanje, tj.
bez prepoznatljivih kvaliteta, među kojima u društvu treba biti stalno čuvana
sloboda ispovjedanja vjere te u skladu
s njom i briga za kvalitetnu konfesionalnu vjeronauku u vlastitim i obrazovnim
ustanovama. S obzirom na odnose dve
Crkve naznačene su dodirne tačke i
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
područja postojeće, te moguće buduće
suradnje na teološkom, kulturnom i
pastoralnom planu. Primjećeno je da
je neizostavan doprinos Crkava u zauzimanju za pravednost i mir među
narodima, te traženju istine i postupanju
u skladu s njom, kako bi se na primeren način suočavalo s eventualnim
napetostima koje dolaze iz političkog
djelovanja ustanova i pojedinaca. Vjernici obje Crkve još uvek osjećaju brojne
posljedice ratnih stradanja. Zato episkopi obje Crkve ohrabruju sve crkvene,
državne i građanske institucije, na svim
nivioma, u obje države, za neumorno
zalaganje u otklanjanju posljedica rata,
kako bi se ublažila stradanja i olakša
patnja svih pogođenih. Podržavaju sva
nastojanja oko povrata svih izbeglih i
raseljenih osoba u svoje domove i oko
ostvarivanja njihovih ljudskih i vjerskih
prava. Sudionici susreta, i kao pastiri svojih vernika i kao građani svojih
država, svesni su da su mnoga pitanja
iz prošlosti još uvek kamen spoticanja. Gledajući u njima konkretne ljude
episkopi su se složili da je potrebno što
pre da se rasvjetle događaji za koje još
ne postoji dovoljna osetljivost u hrvatskoj
i srpskoj javnosti. Poduprt je rad komisija
koje rade na istraživanju komunističkih
zločina i prikladnom obilježavanju
grobova žrtava. Osim toga, episkopi dviju Crkava upućuju poziv odgovornima u
političkom i društvenom životu, ali i svakom čovjeku koji ima saznanja o još uvijek nepronađenim osobama, nestalim u
ratnim stradanjima devedesetih godina
prošloga vijeka, da pomognu u njihovom
pronalaženju ili u informiranju o njihovim
grobovima. To je izuzetan čin ljudskosti
i pomoći porodicama koje ne prestaju
živjeti svoj bol, neki i više od dve decenije. Sa svima koji tuguju i trpe episkopi
izražavaju ne samo žaljenje nego i svoju
ljudsku blizinu, i hrišćansku solidarnost
i suosećanje. Episkopima sudionicima
susreta na srcu je da se sva događanja
iz prošlosti razmotre pošteno i odgovorno, kako bi se mogli postaviti zdravi temelji za život u istini među pripadnicima
naša dva naroda. Samo tako se mogu
lječiti rane i vedrije gledati u budućnost.
Jasno je izražena želja da se na svim
nivoima razvija iskren odnos koji će ostvarivati pravičnost i jednak tretman u
poštovanju hrvatskog i srpskog naroda
u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji.
Kao što jevanđeoskom svetlošću i snag59
om treba pristupiti prošlosti, episkopi su
se svojom pastirskom brigom osvrnuli i
na sadašnjost, pozivajući naročito svoje
vjernike da svedoče svoju hrišćansku
vjeru i žive prema moralnim načelima
koje im je poverio Gospod Isus Hristos, kako bi u društvu bili kvasac novog sveta, Božijeg Carstva. Izražena je
želja da ovaj susret bude svedočanstvo
zajedničkih hrišćanskih temeljnih vrijednosti obiju Crkava i odlučno podstiču
nastavak započete saradnje na nivou
Biskupske komisije Hrvatske Biskupske Konferencije za dijalog sa Pravoslavnom Crkvom i analogne Komisije
Svetoga Arhijerejskog Sabora Srpske
Pravoslavne Crkve.
Svečani prijem povodom dolaska
patrijarha Irineja u Zagreb
U prostorijama Duhovnog centra u sklopu Gimnazije održan je svečani prijem na kojem su uz patrijarha Irineja,
mitropolita Jovana i više episkopa SPC
bili prisutni gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić, ambasador Srbije
u RH Stanislav Vukićević i predstavnici
srpskih institucija i organizacija u Hrvatskoj. Zbog iznimne pomoći i saradnje
prilikom gradnje Gimnazije i Duhovnog
centra patrijarh Irinej odlikovao je Milana
Bandića gradonačelnika Grada Zagreba
ordenom cara Konstantina Velikog. Nakon prijema na večeri uzvanicima se
pridružio i kardinal Bozanić, kome se je
mitropolit Jovan zahvalio što je pronašao
vremena i ukazao čast svojim dolaskom.
Osvećenje hrama Svetog Save u Zagrebu
Trećeg dana sadržajnog posjeta Zagrebu Patrijarh Irinej osvetio je novi
hram Svetog Save u Zagrebu u sklopu
zgrade Gimnazije i Duhovnog centra. Parijarhu Irineju sasluživali su mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan,
episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije,
episkop osečko-poljski i baranjski Lukijan, episkop vranjski Pahomije, episkop
šumadijaski Jovan, episkop moravički
Antonije sa više sveštenika i đakona. U
časni presto položene su čestice mošti
prepodobne majke Angeline, despotice
srpske, dar episkopa sremskog Vasilija
koji je zajedno sa episkopom bačkim
Irinejem prisustvovao osvećenju hrama.
Po završetku osvećenja i pripremljene
trpeze ljubavi mitropolit Jovan i brojni
vjernici ispratili su patrijarha Irineja sa
željama da što prije ponovno posjeti
vjerni narod u Zagrebu i Hrvatskoj.■
kultura
TEATAR ULYSSES:
Internacionalni kazališni
festival
Glumac Rade Šerbedžija sa suradnicima predstavio je program
12. sezone kazališta Ulysses. Dvije premijere, niz repriza i koncerte, a od ove sezone i izložba, ove su godine u znaku - povratka
Pripremio: IGOR PALIJA
“
Za spiritus movens teatra Ulysses Radu Šerbedžiju presudno je da umjetnici grade mostove na ovim prostorima, jer
se samo na takav način zaista
postaje dio svijeta
Odisej“ Gorana Stefanovskog u režiji makedonskog
redatelja
Aleksandra
Popovskog i „Pokojnik“
Branislava Nušića u režiji
Lenke Udovički dvije su premijere
ovogodišnje 12. po redu sezone
Ulysses teatra na Brijunima, preko
puta obale Istre. Festival koji je ove
godine u znaku povratka održava
se od sredine jula do kraja augusta,
a sve predstave, koncerti i izložbe
osim izložbe Zlatka Kauzlarića Atača
i Stjepana Gračana održavaju se
na Brijunima. Kao i svake godine,
reprizira se Shakespeareov „Kralj
Lear“ koji je postao svojevrsni zaštitni
znak Ulyssesa i Brijuna, reprizni je i
Brechtov „Cabaret Brecht - Zadrživi
uspon Artura Uija“, a Samuel Finzi
gostuje sa Gogoljevim „Dnevnikom
jednog luđaka“ ljubaznošću berlinskog Deutsches Theatera. „Ove
sam godine nekako izuzetno sretan
da imamo toliko novih ljudi u našem
teatru, pa i izvan granica naše
države, što je velika stvar i što pokazuje našu ispravnu orijentaciju da
želimo da napravimo internacionalni
kazališni festival“, kaže o programu
i o glumcima - spiritus movens Ulyssesa Rade Šerbedžija. Premijera
„Odiseja“ je 20. jula, u glumačkoj ekipi najpoznatije je ime beogradskog
glumca Svetozara Cvetkovića, a
predstavu supotpisuje 7 teatara - redom sa zapada - Drama mariborskog
Slovenskog narodnog gledališča,
kazalište
Ulysses,
zagrebačko
60
dramsko kazalište Gavella, Sterijino
pozorje i Srpsko narodno pozorište
iz Novog Sada, beogradski Atelje
212 i skopski Teatar na navigatorot. Režiser Aleksandar Popovski
rušenje Troje uzima kao paradigmu
za rušenje berlinskog zida, ali i kao
rušenje jednog svijeta i jednog sustava vrijednosti. „I kada se srušio taj
svet - to je bila jedna energija koju
nisi mogao zaustaviti - svih ovih
godina nisam siguran da smo napravili novi! Znači, okej, bila je ta
energija za rušenje, sve se srušilo,
ali kako vreme prolazi shvatam da
nitko ništa ne pravi, da je to rušenje
postalo jedno stanje koje sada traje“,
kazao je Popovski. Lenka Udovički
režira Nušićevog „Pokojnika“ i kaže
kako je to tekst kojem se dugo nije
vraćala, a onda: „Kada sam mu se
sada ponovno vratila, mislim da
me stvarno nekako zateklo i vrlo inspirisalo i njegovo majstorstvo i aktualnost i tačnost i veština, tako da
mislim da će biti i za našu publiku
- naročito ako gledamo većinu onog
što sam ja do sada radila - nešto
novo i drugačije.“ U „Pokojniku“ će
glumiti niz poznatih imena - od Seke
Sablić preko Zijaha Sokolovića do
Miodraga Krivokapića. Govoreći o
projektu teatra Ulysses, Šerbedžija
je pojasnio kako samo sadašnje
vrijeme nalaže bavljenje projektima
poput ovog, jer umjetnici moraju graditi mostove na ovim prostorima, a
samo se tako - naglasio je - može
biti dio svijeta.■
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
olimpijske igre
U LONDON PO MEDALJE
Preko sto srpskih olimpijca (112) odlazi u London da se bore u
15 sportova, sa velikom željom da se osvoji što više medalja, a
najveća želja svakog člana Olimpijskog Tima Srbije verovatno je
da baš on osvoji 100-tu medalju, jer do sada je osvojeno 98
Piše: NIKOLA IŠTVANOVIĆ
Ž
ivoti vrhunskih sportista
dele se na četvorogodišnje
olimpijske cikluse. Za neke
brzo, a za neke ne, ali četiri
godine u našim životima
je prošlo i ovog leta na programu su
službeno „igre 30-te Olimpijade“, u Londonu od 27. jula do 12. avgusta. A da li
je baš tako? Ne nije! Igre se zbog prvog i
drugog svetskog rata nisu održale 1916.
godine u Berlinu, 1940. godine u Helsinkiju i 1944. godine u Londonu. Međutim,
Međunarodni Olimpijski Komitet (MOK)
koji je osnovan u Parizu 23.06.1894.
godine, na veliko zalaganje francuskog
barona Pjerde Kubertena, zvanično, igre
u Londonu, vodi kao 30. igre. Da potsetimo, prve moderne igre su održane 1896.
godine u Atini na kojima je učestvovalo
285 sportista i to isključivo muškarci iz
13 država. Od tada je prošlo mnogo vremena i danas su Olimpijske igre vrhunac
sportskih dostignuća, dobrog marketinga, sa velikim udelom ekonomije i politike. Mnogo novca je utrošeno u izgradnju sportskih objekata u gradu domaćinu,
pripreme sportista širom sveta su u
završnoj fazi, mnogo financijskih sredstava je potrošeno da se sportisti u Londonu
prikažu u što boljem izdanju, jer više nije
popularna krilatica „važno je učestvovati“.
Moderni gladijatori se bore do zadnjih
atoma snage da osvoje medalje za svoje
države. Sport je odavno prevazišao svoje
okvire i prerastao u veliki biznis, koji traži
velika ulaganja, koja se kroz osvojene
medalje višestruko vraća. Preko sto srpskih olimpijca (112) odlazi u London da
se bore u 15 sportova, sa velikom željom
da se osvoji što više medalja, a najveća
je želja svakog člana Olimpijskog Tima
Srbije verovatno je da baš on osvoji
100. medalju, jer do sada je osvojeno
98. - Naši sportisti učestvuju na Igrama
od 1912. kada su u Stokholmu predstavljali Kraljevinu Srbiju. Ukupno 22 puta
su naši sportisti učestvovali na Igrama
Olimpijade, a London će biti 23 učešće
na smotri najboljih sportista sveta. Prve
medalje osvojio je Leon Štukelj na Olimpijskim igrama 1924. godine u Parizu,
dva zlata u gimnastici. Najviše medalja je
osvojeno 1984. godine u Los Anđelesu, 7
zlatnih, 4 srebrne i 7 bronzanih. Do sada
smo osvojili 28 zlatnih, 35 srebrnih i isti
broj bronzanih medalja - sa istorijom
našeg olimpijskog puta upoznaje nas, a
ko drugi nego najstariji olimpijac Franjo
Mihalić osvajač srebrne medalje 1956.
godine na igrama koje su održana u Mel-
►►►
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
61
izvan granica
burnu. - Velika mi je želja da sada sa 92
godine ponovo osetim olimpijski duh.
London je blizu i nadam se da ću barem
par dana biti u glavnog gradu Engleske
- reči su najstarijeg osvajača olimpijske
medalje u svetu. Olimpijski komitet Srbije na čijem je čelu Vlade Divac naš
proslavljeni košarkaš, učinio je sve da
naši najbolji sportisti imaju dobre uslove
za dobar rad i da njihov nivo forme bude
takva da na Igrama pruže svoj maksimum i osvoje što više medalja. -Ljubitelji
sporta uvek razmišljaju o krajnjem rezultatu koji podrazumeva osvajanje medalja
i dobre plasmane. Nije lako u modernom
sportu doći do mogućnosti da se boriš za
medalju. Mnogo je sportista širom sveta
koji imaju vrhunski kvalitet i iste želje,
a samo su tri medalje- ističe Divac. Od
Pekinga je prošlo 4 godine, u Kini smo
osvojili tri medalje. Milorad Čavić srebrnu
na 100m delfin, Novak Đoković u tenisu
i vaterpolisti bronzanu.Da li u Londonu
možemo da osvojimo veći broj medalja
od Seula? - Nastojimo da budemo servis
za naše sportiste. Trudili smo se da obezbedimo one uslove za trening i pripreme
koje zaslužuju i mislim da smo u tome i
uspeli. Oni su sa svojim trenerima i timovima vredno radili i verujem da bi sada sav
njihov uloženi trud i znoj mogao da ih dovede do ulaska u grupu onih koji se bore
za medalje. Mi smo mala država, sa skromnim ekonomskim uslovima, ali verujem da smo napravili značajne pomake.
I pored evidentnih problema sa kojima se
susrećemo svaki dan, naš kvalitet, naš
inat i želja da obradujemo naciju je velika.
Teško je očekivati da možemo da ponovimo 1984. godinu i Los Anđeles imajući u
vidu da smo tada osvojili 18 medalja, ali
bili smo SFRJ. U Londonu će nas predstavljati najbolji. Imamo predstavnike u
čak 15 sportova. Na našu veliku sreću
imamo jednog Milorada Čavića, Novaka
Đokovića i ostale tenisere, sjajane strelce
na čelu sa iskusnom Jasnom Šekarić,
odbojku u obe konkurencije, svakako
vaterpoliste, ali i rukometaše koji su ove
godine osvojili evropsko srebro… Kajak
nam se vraća na Igre na velika vrata sa
čak 4 čamca i 11 sportista, a svakako se
nadamo i dobrim rezultatima veslača...
Po prvi put ćemo u Londonu imati predstavnike u tekvondou i to čak troje, a
treba imati u vidu da je četvoro maksimum koliko jedan nacionalni olimpijski komitet može da ima na olimpijskom
turniru. Svake Igre izbace na površinu i
ĐOKOVIĆ NOSI ZASTAVU
Svako ko počne da se bavi bilo kojim sportom sanja da jednog dana kada poraste
ode na Olimpijske igre i osvoji medalju. Na našu sreću snovi mnogih dečaka i
devojčica (njih 98) ostvarili su se,otišli su na igre i vratili se sa medaljom oko vrata.
Da li pored ovog predivnog osećaja pobednika, ima još nešto što čoveka dovodi na
mesto na kome mogu samo odabrani. Ima! - Pored svih uspeha koje sam do sada
postigao, pripala mi je velika čast da na otvaranju Olimpijskih igara nosim zastavu
naše zemlje. Pomisao na taj trenutak u meni budi dodatni motiv da ostvarim svoj
najveći uspeh na igrama. Osećaj je predivan i jedva čekam da igre počnu -istakao
je Novak Đoković kada je saznao da će on nositi zastavu Srbije na otvaranju Olimpijskih igara u Londonu.
FRANJO MIHALIĆ - najstariji osvajač olimpijske medalje u svetu
ALEKSANDAR OBRENOVIĆ NA
PRVIM IGRAMA
Srbija nije imala sportiste na prvim Olimpijskim igrama koje su održane 1896. u Atini.Prvi naši sportisti su bili atletičari Dragutin Tomašević i Dušan
Milošević koji su učestvovali na igrama 1912. godine u Stokholmu. Istorija beleži da je kao specijalni gost na prvim igrama bio, tadašnji monarh
kneževine Srbije Aleksandar Obrenović.
62
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
nekog na koga se, možda, nije računalo
da može do medalje. Imamo nekoliko
mladih plivača koji mogu da iznenade, tu
su i atletičari koji dugo očekuju medalju,
ali treba reći da je konkurencija u ovom
sportu zaista velika. Tu su još bokser
Aleksandar Drenovak, dva predstavnika
u biciklizmu, dvojca u stonom tenisu...
Iskusni Karakašević je u dobroj formi, a
za razliku od Pekinga u Londonu neće
biti sam, već će uz sebe imati i mladog
Marka Jevtovića. Imamo sjajnog Gerasimenka u džudou i odlučnog Maksimovića
rvanju. Svi se nadamo da ćemo se u Londonu radovati 100-toj olimpijskoj medalji
za naš tim, a nadamo se i nekoj preko,
ali sigurno je da ne želimo da stvaramo
sportistima nepotreban pritisak. Njima je
sada potrebno da osete pravu i iskrenu
podršku čitave nacije, a ne pritisak i
očekivanja. Mislim da imamo jak i jedinstven tim. Veliki broj naših sportista ima
kvalitet, želju i ambiciju. Bio bih zadovoljan da svako od njih pruži svoj maksimum
i ostvari svoj najbolji rezultat, a taj rezultat
bio bi dovoljan da nas sve obraduje i da
nam bude povod za slavlje - samouvereno ističe predsednik olimpijskog komiteta
Vlade Divac. Divac nije želeo da se izjasni o broju mogućih medalja, ali sportski
savezi čiji sportisti učestvuju na igrama u
Londonu su bili konkretniji. Vodeni sportovi, plivanje i vaterpolo očekuju dve, a
možda i tri medalje. Naši najbolji strelci
su u formi, ali o medalji odlučuju nijanse. Ako bude sreće strelci bi mogli da
nas obraduju sa dve medalje. Teniseri
su posebna priča. Najviše se očekuje od
Novaka Đokovića koji je u Pekingu bio
treći, sada 4 godine kasnije dolazi kao
najbolji teniser sveta i sa pravom se od
njega očekuje da igra u finalu i da se bori
za zlatnu medalju.Ostali teniseri mogu da
prijatno iznenade i da pored Đokovića
bude još jedna medalja. Obe naše selekcije u odbojci, muška i ženska, iako su
se poslednji ukrcali u avion za London,
imaju velike šanse da osvoje jednu od
medalja. Sportski je nadati se da će neko
od našh sportista da iznenadi i osvoji
medalju. Ako je verovati sportskim savezima, možemo očekivati 6 do 8 medalja
na Olimpijskim igrama u Londonu što bi
bio veliki uspeh za srpski sport i potvrda
da je Olimpijski komitet na dobrom putu
da stvori uslove u kojima bi se naši najbolji sportisti pripremali za najveća sportska takmičenja. London je tu pred nama
,ali već se razmišlja o igrama 2016. koje
se održavaju u Brazilu u Riju.■
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Jasna Šekarić sedmi put, a Dragutin Topić šesti put
na Olimpijskim igrama
Dame se ne pitaju za godine. Naše streljaštvo u Londonu po sedmi put predstavljaće
Jasna Šekarić koja je na igrama u Seulu 1988. godine osvojila dve medalje. Zlatnu (vazdušni pištolj) i bronzanu (malokalibarski pištolj). Posle Južne Koreje sledi
Barcelona (srebrna medalja), Atlanta (4 mesto), Sidnej (srebrna medalja), Atina
(srebrna medalja), Peking 6. mesto. Jasna je uvek u samom vrhu i sigurno je da
će učiniti sve da se opet domogne jedne od medalja što bi bio veliki uspeh. Malo
je sportista u svetu koji mogu da kažu da su sedam puta bili učesnici Olimpijskih
igara i pri tome osvajali više puta medalje. Dragutin Topić koji je napunio 41 godinu
uspeo je u nemogućoj misiji kada je atletika u pitanju. Olimpijske igre u Londonu
su šeste na kojima učestvuje. Barcelona 1992. godine deveto mesto, 1996. godina Atlanta četvrto mesto, 2000. godina Sidnej nije ušao u finale, 2004. godina
Atina deseto mesto, 2008. godina Peking 17 mesto. Ako bi u Londonu ponovio svoj
ovogodišnji rezultat (228cm) plasirao bi se u finale skoka uvis što bi bio veliki uspeh
za Topića. Jasna Šekarić je najstarija predstavnica Srbije u Londonu sa 47. godina
Topić je sa 41. godinom najstariji muški predstavnik, sledi stonoteniser Aleksandar
Karakašević sa 36 godina i teniser Nenad Zimonjić sa 35 godina.
Veliki broj naših sportista ima kvalitet, želju i ambiciju. Bio bih zadovoljan
da svako od njih pruži svoj maksimum i ostvari svoj najbolji rezultat, a taj
rezultat bio bi dovoljan da nas sve obraduje i da nam bude povod za slavlje ističe predsednik Olimpijskog komiteta Srbije Vlade Divac.
63
treće poluvrijeme
EUROPSKO NOGOMETNO PRVENSTVO NAS JE PO TKO ZNA KOJI
PUT PODSJETILO DA MNOGI SPORT IPAK DOŽIVLJAVAJU SAMO KAO
NASTAVAK RATA DRUGIM SREDSTVIMA
HULIGANI OBJAVILI RAT I
SAMOM NOGOMETU
Piše: HRVOJE PRNJAK
D
a se društveno polje sporta, a pogotovo nogometa,
kao najgledanijeg sporta, i
politike uvelike preklapaju
- znali smo i prije ovog nogometnog prvenstva Europe. Međutim,
moramo priznati da duže vrijeme na
nekoj sportskoj smotri te razine nije bilo
ovoliko politikanstva i animoziteta koji
nisu bili iskazani samo na ritualnoj razini
svojevrsnog navijačkog folklora. Je li to
neizravna posljedica aktualne ekonomske krize u Europi, zbog čega bi se moglo zaključiti da su zbog egzistencijalnih
teškoća oživjele neke stare predrasude i
mislilo se, prevladani animoziteti, ili je sve
to bila svojevrsna posljedica činjenice da
se Euro po prvi put organizirao u zamljama nekadašnjeg “istočnog bloka”, manje je bitno. Duh je očito (opet) pušten iz
boce. Mi, s prostora na kojima čep nikad
nije ni bio propisno zabrtvljen nemamo
se što posebno zgražati nad, recimo,
sukobima i netrpeljivostima koje su pokazali poljski i ruski navijači u međusobnom
srazu. Primjetno je ipak da ni u ovom,
kao ni u bilo kojem drugom slučaju, u prepucavanjima nisu sudjelovali nogometni
reprezentativci niti njihovi treneri, već
samo navijači. A i to je veliki pomak u
odnosu na vrijeme kad je, recimo, uoči
završnog turnira na prvi Euro (tada Uefin
Kup nacija) u Francuskoj 1960. godine,
španjolski fašistički diktator Francisco
Franco naredio svojim nogometašima
da odbiju igrati kvalifikacijske utakmice
s reprezentacijom SSSR-a, koji je kasnije - osvojio zlato. Pobjedom nad Jugoslavijom. Četiri godine kasnije, naročitom
ironijom sudbine, Španjolci i Sovjeti su se
sreli u finalu - 2:1 pobijedila je Španjolska,
Caudillo je likovao, a nogomet je po tko
zna koji put poslužio tek kao sredstvo
za ostvarenje nekih drugih ciljeva. I dok
UEFA i FIFA danas strogo kontroliraju
bilo kakvo politiziranje natjecanja pod
njihovom paskom, reprezentativci Engleske su davne 1938. pozdravili Hitlera
prije utakmice s Njemačkom nacističkim
reforme u Hondurasu, kada su brojne
parcele koje su obrađivali Salvadorci u
potrazi za poslom i hranom, prepisane
domicilnim poljoprivrednicima iz Hondurasa. Nakon što je Honduras dobio prvu
utakmicu (1:0), Salvador slavi s 3:0 u
uzvratu. Majstorica se igrala u Meksiku.
Ulog je bio velik: odlazak na Svjetsko prvenstvo. Opet je slavio Salvador, koji u
U okršajima Poljaka i Rusa na evropskom prvenstvu teško
su ozlijeđene 33 osobe, od čega deset policajaca, te je
uhapšeno 184 aktera tučnjava i međusobnih provociranja
pozdravom - i to po tadašnjoj preporuci Foreign Officea, koji je u to vrijeme
pragmatično radio na dobrim odnosima s
nacističkim ideologom. Kad smo već kod
ideologa, talijanski fašistički vođa Mussolini je nogometašima znao slati poruke
iz doba rimskih gladijatora - “Pobijediti ili
umrijeti”... Britansko-argentinski rat oko
Falklandskih otoka “ispirirao” je Margaret Tatcher da uoči svjetskog prvenstva u
Španjolskoj 1982. u parlamentu pozove
navijače da budu “dobri predstavnici ove
zemlje kao što su to oružane snage u
južnom Atlantiku”
NOGOMETNI RAT
Dakako, vrhunac zlouporabe nogometa
je poznati slučaj “nogometnog rata”, koji
je u ljeto 1969. izbio između Salvadora
i Hondurasa. U tom ratu, koji je srećom
potrajao samo četiri dana, poginulo je oko
3000 ljudi. Naime, nogometne razmirice su samo razbuktale stare sukobe
dviju susjednih latinskoameričkih država.
Naime, trzavice su izbile nakon zemljišne
64
eskalaciji nacionalnog slavlja i samouvjerenosti 14. srpnja počinje napad iz
zraka i sa zemlje. Tražili su od Hondurasa da prekine s protjerivanjem Salvadoraca s parcela na kojima su radili te da
im isplati odštetu. Budući da odšteta nije
isplaćena, u El Salvadoru izbija pobuna,
odnosno desetogodišnji građanski rat!
Danas, na svu sreću, više ne srećemo
takve slučajeve zadrtosti na najvišem
nivou. Ali, zato su tu navijači, ili bolje reći,
onaj dio navijačke gomile koji odlazak
na velika natjecanja i utakmice općenito
koristi za izbacivanje različitih vrsta frustracija. U spomenutim okršajima Poljaka
i Rusa teško su ozlijeđene 33 osobe (od
čega deset policajaca), uhapšeno je 184
aktera tučnjava i međusobnih provociranja... Iza rešetaka poljskih pritvora
završili su i neki hrvatski navijači, koji su
se na Euru “proslavili” i bacanjem baklji u
teren, rasističkim vrijeđanjem talijanskog
tamnoputog napadača Marija Balotellija,
kojega su pokušali gađati bananom... I
dok Balotelli baš ničim nije dao tribinama
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
Evropsko prvenstvo u nogometu:
SUKOBI UMJESTO FESTIVALA RAZLIČITOSTI
razloga za takvo ponašanje, ruski su
navijači očito pomno osmislili svoj “nastup” u Varšavi. Naime, na dan utakmice,
oni su slavili Dan Rusije. Za vrijeme utakmice razvili su veliki transparent (na engleskom jeziku) s natpisom “Ovo je Rusija” s likom generala Dimitrija Požarskog,
koji je 1612. porazio tada okupacijsku
poljsku vojsku te vratio Moskvu pod
ruski nadzor. Dakako, to je samo jedan
u nizu povijesnih “nesporazuma” između
ova dva naroda, sve do razdoblja pred
Drugi svjetskog rata i sporazuma Ribbentrop-Molotov. Naime, ministri vanjskih
poslova Staljinova Sovjetskog saveza
i Hitlerove Njemačke 1939. tajno su
podijelili Poljsku, što je na kraju rezultiralo masovnim zločinom 1940., kada
su ruski vojnici u Katynskoj šumi pobili
20.000 poljskih intelektualaca, pripadnika društvene elite, vojske... Svojevrsna
zanimljiva uvertira Euru bio je i događaj
u reprezentaciji Srbije, koja nije izborila
plasman na Euro, ali je odigravala prijateljske utakmice. Naime, novi izbornik
Siniša Mihajlović izbacio je iz selekcije
20-godišnjeg Adema Ljajića, inače veznjaka Fiorentine, jer ovaj nije pjevao srpsku himnu “Bože pravde” pred utakmicu
sa Španjolskom. Izbornik se pozvao na
sporazum o ponašanju kojega su potpisali svi igrači, pa i Ljajić koji je na koncu
ipak - zamukao. Čelnici nacionalnog nogometnog saveza podržao je izbornika,
a u Ademovo ime naknadno se javno
ispričavao i njegov otac, kao da je riječ o
kakvom nestašluku s ekskurzije...
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.
POLITIZACIJA NOGOMETA
I eto nas opet na terenu politiziranja.
Igrač koji nije pjevao je, očito, poremetio borbenu spremnost ekipe kakvu je
izbornik Mihajlović zamislio, vjerojatno
po principima stege kakvu imaju valjda
komandosi. Samo, kakve to veze ima sa
sportom? I kome bi tu zapravo trebalo biti
neugodno? “’Bože pravde’ jest stara ako
se gleda njen nastanak, ali je u upotrebi
od jučer, himna i Adem su vršnjaci, doklen
neki Francuz pjeva himnu koju je pjevao i
njegov pradjed, dobro, Ljajić se i ne izgovara da sporo uči, da je zaboravio tekst,
građanin artikulirano i samosvjesno odbija pjevati: hoćete srbovati i u himni, izvolite, ja stojim pokraj vas, ali ako ste većina
tolika da se samo vi spominjete u pjesmi,
onda ju većinski i otpjevajte bez mene! Ali
ne! Selektor je sročio Pravila ponašanja,
a mladi Pazarac-Firentinac je jedno od
zakonopravila bacio pod kopačke! Što
li je još u pravilima? Igrač koji ulazi kao
zamjena dužan je u trku se prekrstiti? Bi
li se nogometaš rimokatoličke vjere smio
prekrstiti na način svojih otaca ili mora gledati snimke ranog Kežmana i oponašati
ga, smije li igrač muhamedanske vjeroispovijesti klanjati nakon postignutog
gola?!... Ima li još pravila? Kad igrači
podižu tri prsta, kako se nakon pobjede
umotavaju u zastavu, polažu li reprezentativci test i iz intonacije ili ih pomoćni
trener preslušava samo znaju li riječi?”,
kazat će Ljubomir Živkov, kolumnist beogradskog tjednika Vreme na tu temu,
pitajući se usput: Hoće li doći dan kad će
65
reprezentativac moći kazati ‘ja ne pjevam
himnu’, a da se to shvati kao kad bi rekao ‘ja ne pušim’? Bojim se da je odgovor
na pitanje koje postavlja Živkov u futuru
drugom, da ne kažem trećem. Jer, svi mi
volimo pobjeđivati “velike”, ali ne volimo
i učiti od njih. Recimo, volimo pobijediti
Francuze, ali sačuvaj bože da bismo se
od njih učili toleranciji i multikulturalnosti.
Drago nam je i kad “skinemo” Nijemce,
ali nema šanse da od njih preuzmemo
vrline točnosti i bespoštedne marljivosti... Istodobno olako zaboravljamo da
je “himna slobodne zemlje pjesma koju
nitko ne mora pjevati”, kako je u povodu
ovog slučaja konstatirao pisac i novinar
Miljenko Jergović. To svakako važi i za
onu epizodu iz predratnog dijela 1991.,
kada su neki mediji tada raspadajuće
Jugoslavije napali slovenskog košarkaša
Juru Zdovca jer nije pjevao himnu nakon
osvajanja Svjetskog prvenstva u košarci.
Kao i za epizodu s “neposlušnim” Damirom Mulaomerovićem, koji je postao
“problematičan” kada jedini u hrvatskoj
košarkaškoj reprezentaciji sredinom devedesetih nije stavljao ni ruku na srce za
intoniranja himne, onako kako to dični
HDZ-ovci godinama čine... Nije problem
Adema, Jure i Damira što nisu pjevali.
Problem je što ovdašnja društva tradicionalno nemaju sluha za one koji su
drukčiji, makar odlično radili svoj posao.
Eto, zato nećemo nikad biti ni blizu jednoj
Francuskoj ili Njemačkoj, čak i onda kada
semafor bude pokazivao da, kao, sigurno
pobjeđujemo.■
INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA
I PRAVA NACIONALNIH MANJINA
►Pučki pravobranitelj
Štiti ustavna i zakonska prava građana pred
državnom i lokalnom upravom, te središnje
tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije
Opatička 4, Zagreb
Tel: +3851 48 51 855
Fax +3851 63 03 014
E-mail: [email protected]
www.ombudsman.hr
►Srpski demokratski forum
Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja
se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 49 21 862
Fax: +3851 49 21 827
E-mail: [email protected]
www.sdf.hr
►Savjet za nacionalne manjine RH
Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese
nacionalnih manjina na državnoj razini
Mesnička 23, Zagreb
tel. 01/4569-286
fax. 01/ 4569-297
e-mail: [email protected]
www.savjet.nacionalne-manjine.info
►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“
Krovna organizacija koja promovira kulturu i
stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj
Berislavićeva 10, 10000 Zagreb
tel/fax. 01/4872-480
e-mail: [email protected]
www.skdprosvjeta.com
►Ured za ljudska prava Vlade RH
Trg Maršala Tita 8, Zagreb
Telefon: 01/ 48 77 660
Fax: 01/ 48 13 430
www.ljudskaprava-vladarh.hr
Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom,
promocijom i poštivanjem ljudskih prava u RH
►Ured za nacionalne manjine Vlade RH
Stručna služba Vlade koja se brine o ostvarivanju ravnopravnosti nacionalnih manjina i
njihovih prava utvrđenih Ustavom i zakonom
Mesnička 23, 10 000 Zagreb
Tel: 01 4569 358
Tel: 01 4569 397
Fax: 01 4569 324
E-mail: [email protected]
►Centar za ljudska prava
Prati stanje ljudskih prava, informira i educira
o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva
Kralja Držislava 6, Zagreb
Tel: +3851 46 36 547
Fax: +3851 46 53 010
www.human-rights.hr
►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava
Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže
žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena
Miramarska 11b, Zagreb
Tel: +3851 46 13 630
Fax: +3851 46 13 650
[email protected]
www.hho.hr
►Srpsko narodno vijeće
Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u
Hrvatskoj
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 48 86 368
Fax: +3851 48 86 372
E-mail: [email protected]
www.snv.hr
►Privrednik
Srpsko privredno društvo
Preradovićeva 18/1, Zagreb
Tel: +3851 48 54 478
Fax: +3851 48 54 478
E-mail: [email protected]
www.privrednik.net
►Zajedničko vijeće općina Vukovar
Štiti ljudska, građanska i manjinska prava
srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji
Eugena Kvaternika 1, Vukovar
tel: +385 32 422 750
fax: +385 32 422 755
e-mail: [email protected]
www.zvo.hr
►GONG
Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u
političkim procesima
Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb
Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445;
E-mail: [email protected]
www.gong.hr
►Projekt građanskih prava Sisak
Pruža besplatnu pravnu pomoć građanima u
zaštiti njihovih ljudskih i građanskih prava
Rimska 6, Sisak
Tel: +385 44 571 752
Fax: +385 44 521 292
E-mail: [email protected]
www.crpsisak.hr
►Ženska mreža Hrvatske
Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj
Tel/Fax: +385 51 233 650
[email protected]
www.zenska-mreza.hr
Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave
zaštitom i promocijom prava žena
►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih
prava
Savez nevladinih organizacija koje rade na
ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava,
razvoju demokracije i vladavine prava
Gornjodravska 81, Osijek
66
Tel: +385 31 284 320
Fax: +385 31 284 321
E-mail: [email protected]
www.lsc.hr
Članice koalicije:
Centar za građanske inicijative
Poreč, Partizanska 2b
Tel: +385 52 428 586
Fax:+385 52 452 746
E-mail: [email protected]
www.cgiporec.hr
Centar za mir, nenesilje i ljudska prava
Osijek, Trg Augusta Šenoe 1
Tel: +385 31 206 886 ­­
Fax: +385 31 206 889
E-mail: [email protected]
www.centar-za-mir.hr
Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć
Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32
Tel: +385 32 413 319
Fax: +385 32 413 317
E-mail: [email protected]
www.center4peace.org
Dalmatinski odbor solidarnosti
Split, Šetalište Bačvice 10
Tel/Fax:+385 21 488 944
E-mail: [email protected]
www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr
HOMO Pula
Pula, G. Martinuzzi 23
Tel: +385 52 505 976
Fax: +385 52 506 012
E-mail: [email protected]
Organizacija građanske inicijative Osijek
Tel/Fax: +385 31 582 290
www.ogi.hr
Odbor za ljudska prava Karlovac
Karlovac, Vraniczanyjeva 6
Tel: +385 47 600 634
Fax: +385 47 616 365
E-mail: [email protected]
www.sigmacentar.hr
Srpski demokratski forum
www.sdf.hr
Udruženje za mir i ljudska prava Baranja
Bilje, Petefi, Šandora 78
Tel/Fax: +385 31 750 892
E-mail: [email protected]
www.udruzenje-baranja.hr
►Kuća ljudskih prava
Selska 112, Zagreb
www.kucaljudskihprava.hr
Osnovana u cilju promicanja, razvitka i
unaprjeđenja zaštite ljudskih prava
Osnivači Kuće ljudskih prava su:
Centar za mirovne studije
Documenta - Centar za suočavanje s
prošlošću
Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e.
Građanski odbor za ljudska prava
Udruga za promicanje istih mogućnosti
Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog
zdravlja
www.identitet.info
IDENTITET/ BR. 166/167 2012.