Gustav Matković, Plakat Dužijance ‘68. Marko Vuković, Plakat Dužijance ‘68. KLASJE naših ravni 1-4, 2014. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST 1-4, 2014. EDICIJA MATICE HRVATSKE SUBOTICA; MATIČINA SVJEDOČANSTVA ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944., OBNOVLJEN 1996. GODINE Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković (glavni urednik), Zvonko Sarić, Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica Nakladnik: Matica hrvatska Subotica, 24000 Subotica, Ustanička 10, + 381 64 399 17 71 i + 381 65 399 17 71 Za nakladnika: Stipan Stantić Tisak: PRINTEX, 24000 Subotica Za tisak odgovara: Davor Rudinski Računalna obrada: Studio SAM Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i Ministarstvo kulture Srbije Ogranak Matice hrvatske u Subotici Cijena sveska – 150 dinara Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVIII., broj 1. – 4., 2014. Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i književnim jezikom primaju se: E–mailom ([email protected]), na disketi ili CD–u. Tekstovi se ne vraćaju. Kazalo PJESNIŠTVO 3-8 TOMISLAV MARJAN BILOSNIĆ, Uvod u vrt JEZIKOSLOVLJE 9-21 ANTE SEKULIĆ, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika POVODI 22-44 NACO ZELIĆ, Javna proslava Dužijance (1968.-1971.) IZBOR iz podravskih priča, priredio darko pernjak 45-47 48-49 50-51 52-54 55 56-57 MARKO GREGUR, Praznina MATIJA IVAČIĆ. Znam, ne znam BOŽICA JELUŠIĆ, Jato čvoraka, barnagorska jesen MARKO KOLAR, Deo gratis SUNČICA OREŠIĆ, Zdelka prnjava DARKO PERO PERNJAK, Hrvatski kraljevi ROMAN 58-64 PETKO VOJNIĆ PURČAR, Bijeg iz Čikaga 65-72 MILOVAN MIKOVIĆ, Što je to s tim kazalištem? STAJALIŠTA 73-77 IGOR ŠIPIĆ, Otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana 78-92 ĐURO VIDMAROVIĆ, Veličina biskupa Ivana Antunovića, Roman o holokaustu, Mudre misli iz Subotice, Knjiga koja bi trebala poboljšati odnose Republike Hrvatske i Ruske federacije, Kulturna baština Hrvata u Boki kotorskoj, Razotkrivanje totalitarizma, Kotor u životu obitelji Jaklin, Svijetli stihovi iz daleke Varne 93-94 NEVENKA NEKIĆ, Istra u sjećanju učiteljice 95-100 LJILJANA ŽEGARAC TENJOVIĆ, U krhotinama sjećanja 101-102 NEDIM SEJDIMOVIĆ, Povjeruj na trenutak u poeziju 103-104 DRAGAN ROKVIĆ, Zasadi raskošni vrt za plodne kiše 105-106 ZVONKO SARIĆ Snajperska proza 107-118 SNEŽANA ILIĆ, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti 119-120 MARIJANA KOVAČ, MARTINA MIHALJEVIĆ, TAMARA RUMBAK, Uspomene s terenske nastave u Hrvatskom Zagorju BAŠTINA 121-124 ANTONIJA ČOTA-REKETTYE, Krleža na vojvođanskoj sceni Tomislav Marjan Bilosnić, Uvod u vrt 3-8 Uvod u vrt Tomislav Marijan Bilosnić PERIVOJ OD SLAVE Na sridu perivoja došad vidih dub jedan raskošan i visok, listja jedne strane zelena, a druge strane zlaćena, a voće na njem kako bile i rumene jabuke i mirisne. Sjeti se Petra Zoranića koji će se pojaviti u raju dok se vrata otvore Zori zora Zorane bunari zore Iz cakla vrije dažd po njemu klize ptice po bašćini žito vazda teče Žitak se sjemeniti ne prestaje ne prestaje truniti perivoj je stariji od jazika od djela stariji od tijela Dežela je drvo presvučeno krečem kosturnica svitlih paunovih perov Dvanaest divojaka cicami vodu po perivoju pušćaše zalijevaju pamćenje koje je buket magle cvitje svudzučno zalijevaju pustinju koja je kudelja sjaja bilje što vičnje primalitje uzdrže Zacijelo perivoj mnogi nisu ni vidjeli niti znaju za njega satrti zbiljom Hodivši stazu izgubih nakraj jednoga potoka najdoh se Dumboko biše misto Iz muljike izvire siga u pratnji grahorica duše kolandri i petelina isparavaju vrze se vlaga uz miris murtele Spokojno kao pauci pastiri vuku nebeska kola puna zvijezda zvijezde vise kao rublje spremno za pranje Ovi perivoj jest vičnoj slavi posvećen Sva stabla, svo bilje i cvitje od razbora postaše zeleni I čuh zvuk trublje zvučne i slatke, slušah od zlatnih, slušaj od srebrnih, slušaš od midenih i jinih zvonac zvuk: Oj ti vilo, vilo Velebita. Svemir je gojno zelenilo u stalnom ratu neba i čempresa Razasuto svjetlo motri otjecanje vode dvorne vile mej listjem nevidljiv gardelić u žari njina grla Vile mijenjaju lica okrenute modrilu oči im postaju jabuke Aj, Zorane moj, zač tako naporno još trpku i nezrelu jabuku otrgnuti nastoje? U planinu zabodena jela kao sunčani mač u bršljan koji drhti od straha dok pod njim umire kamen Tuj jazik piše i poje neporeciva maslina hrvacka zbilja mrče srebrnasto zrcalo škrilja kamičci i krijesi U pamćenju cedra lahor je mjera za vrijeme Ovi perivoj jest vičnoj Slavi posvećen glagolja vila prozebla kao mjesečina U mome vrtu pjeva Hrvatska s mača kukavice curi krv grlice 3 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Tomislav Marjan Bilosnić, Uvod u vrt U beskraj puta u Planinu zavirih i izgori poput aleksandrijskih rukopisa Bilosniću, to zemaljski biše raj most ispružen oblaku stablo školjka nad mojom glavom POSVETA WHITMANU Biće stabla na granici svijeta stablo puno licâ predaka stablo koje oblikuje nebo stablo koje oblikuje kišu stablo koje oblikuje vjetar zagonetka zelenoga sunca vodomet podzemlja stablo spaja naše duše duše stablo spašava plijeni i otima parabola vala na krušnom brežuljku Duga bi bila moja priča o travi o znanju o zelenim livadama djetinjstva sad kad ponovno želim izraziti to što jesam Želim samo slušati vlati trave od kad te znam glas svake vlati moj je glas do onkraj dosega tvoga pogleda Svaka je vlat okret naših jezika Želim proniknuti u Whitmanovu pjesmu u sebe usađenog u tlo u bilje u korijenje Samo ćeš ti jednom vidjeti moje oči moj jezik u vlatima trave Na blistavome suncu jedina ćeš prepoznati moju sjenu moju konačnu slobodu u vlatima trave gdje ću zauvijek utonuti u tišinu Želim slušati biljke slušati vlati još dok te mogu držati za ruku kao što se na prozirnome nebu drže dva kometa ČOVJEK SAM KOJI NE ZAMIŠLJA CILJA Nisam li mrtav još od trojanskoga polja nije li to smrt što tako zbiljski živi dok na rukama drugih pričam svu tu istinu tek tajni znanu Nisam li opsjena, sjena lakome trave trska što dašće poput vlažne svirale dok u prnjama svjetlosti među imenima morȃ prenosim poruke čijega ne znam pošiljatelja Čovjek sam koji ne zamišlja cilja izvan vrta svoga klijališta svih tajni i nema kraja putu STABLO Ruke su vez od grančica zvijezda oči odriješene velike krošnje 3-8 Stablo u kolibi srca u središtu kolibe zajedničko svim ljudima otoci od listova spolovilo zelenih livada u središtu svijeta u meteoru ud u grumenu zlata stablo uspravna vatra budućnosti os na kojoj se vrti sunce kao plesač uz ritam tam-tama Baobab star kao Afrika uvijek u središtu u zori nad grivom njezinom Palmino stablo opija moje srce noću dirajući visoke planine Mahagonij kao razbijena truba sa zasječenim znakovima naših grobova stol obavit tamom U rodu ebanovine zasađene na krilima lastavice vidimo stabla nade stablo naše pùti Središnje stablo gumovca pamti žarke pjesme 4 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Tomislav Marjan Bilosnić, Uvod u vrt pamti tjeskobu pamti ljubav i njezinu besmrtnost Osobito pamti mržnju skidajući je veo po veo s nezadrživa plesača konja stegnutoga s crnim dijamantima Stabla prepliću bogovi a raspliću pretci Muško stablo hrasta izdiže kralja zaokupljenog potomstvom Cedar vječnoga spasenja život noževa i gavrana sisaljka koja isisava grčeve srca Na njemu tajne počivaju u gnijezdima od orhideja Stablo u kojem zborovi ptica pjevaju psalme zelenilu sagovima otežalim od vode u tisuću oblika u pokretu Stablo spasenja s plamenom moga tijela stablo u čijoj sjeni saplićem jezik oko svježeg korijena dotičući izvor svijeta njegovu golotinju Stablo u kojemu se utapaju virovi i vrtlozi velebiljni zanos kršeći ruke Stenleyevih i Viktorijinih vodopada Šuplje stablo u koje propada sve što će se nanovo roditi kruh pun zrnja naših napora i znoja soli zabijeljene u danima gladi 3-8 Stablo koje je i od sebe različito kao čovjek čas vezan uz majku čas uz oca s lišćem koje vene polako kao vihor u užarenom oblaku Stablo kao doba godine blagoslov neba kao ruke otvorene plodovima ruke za čavle Stablo zaštite stablo predaje stablo duha stablo spoznaje stablo usred raja čije lišće otkriva golotinju sličnu svojoj kori sličnu pticama sličnu cvjetovima sličnu plodovima sličnu božanskome sjećanju stablo neodoljivo stablo trnovito stablo pod lišajem putom kojega se duše spuštaju na zemlju Veliko i moćno s razbludnim lijanama stablo s tisuću čuvara velikih škara noći Stablo kao gljiva sutona koja se hrani djevičanskim sokom šume Stablo koje nikad neće biti posječeno za kojega nema pile nema sjekire koje se obnavlja uvijek iznova kao nježnost majčina KUĆA RUŽE Ta začarana kula rumena naga kao magla latica je magična i snena 5 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Tomislav Marjan Bilosnić, Uvod u vrt Iz ruže se pruža kuća a na njenoj stijeni ni jedne sjeni u vrtu Uza stube tek se penje djeva i ševa pune strasti noseći pelud ljetine uz krvave zidine Taj žarki stan samo srcu znan krilo je leptira što me dira kao koplje zore kojega sunce odapinje u more S kule sunce skoči u tvoje oči kretnjom tigra dok svijeća strasti sada se gasi sva u bolu A u dvorcu kneginje modre kao sjene zastiru zastore ruža preko moje zjenice – latice kao trepavice Svake noći u samoći dok me koče kule ploče otvaraju uspomene nezacijeljene VOLIM TE DOK IMAŠ SVE ŠTO IMA KUĆA Volim te dok imaš sve što ima kuća volim te kada se povlačiš u svoju sobu u školjku zajedno s mojim snom Volim te kada si sjemenka jastuk koji se stapa s poljupcima s laganim ugrizima koji razgrađuju zid Volim te dok imaš ruke otvorene kao prozore volim te kada pališ vatru 3-8 koja umjesto kamina obuzima moje tijelo volim te dok ostavljamo prostor iza sebe da bi dostigli kuću ljubavi Volim te što si meka i kada si od kamena volim te dok u krug nosiš vodu zalijevajući vrt moje tvrde šake Volim te jer si me spasila opasnosti kuće straha od svakog nevremena KUĆA SAMOĆE U kući moje samoće nevidljivi je tavan U kući moje samoće tišina se skriva u podrumu U kući moje samoće soba je do koje ne dopire svjetlost U kući moje samoće vrt je u kojemu se ne možemo sresti U kući moje samoće nepoznati fosil živi ZID Zaklopio sam oči i našao zaklon Usnuo sam i vidio vrt U mašti sam podigao zid oko njega Bio je to moj prvi zid Zid koji me uljuljkao u privid Zaštićen podigao sam drugi zid Bio je to zid od sjena Zid moje kuće Zid moga utočišta Gledao sam kako zid raste Gledao sam kako se uzdiže do prošlosti Kada se zid digao do područja bez sjećanja u kuću je potekla voda u kući je planula vatra Zidovi su štitili blago unijeto proteklih dana u kuću Zidovi su se međusobno produbljivali dok sam ja tonuo u san gledajući kako mi mašta prekriva djetinjstvo KRALJEVA KUĆA Kralju moj, sada dok si još skriven želim ti kuću s dovoljno soba za dvorjane da na svim vratima tvoga doma bude ključ vjere Želim ti vrt dostojan tvoje mudrosti da ti svaka vlat u njemu bude ufanje 6 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Tomislav Marjan Bilosnić, Uvod u vrt Želim ti prijestolje od obična kamena da nad njim bude krov ljubavi Želim da jedeš za stolom kojega si svojom rukom napravio da ti svaka stvar u kući odiše razboritošću Želim ti kuću u koju će dolaziti i nepozvani da ti prozori njeni budu svijetlo pravednosti Želim ti kuću koja će te čuvati danju i noću da zidovi njeni i tvoja snaga budu Kralju moj, želim ti kuću koju ti u srcu gradim da ti kuća bude najčistiji primjer umjerenost VRT SV. FRANJE Blato na mojim sandalama dovoljno je zemlje za moj vrt Smrt je stvorila zemlju koja rađa gustiš koji se sklapa u ptičjem pjevu Kakve li sreće osjetiti zemlju u molitvi u zemlji nebo kao postelju u vrtu mekanu toplu i vlažnu sa zvijezdama posvud To je moj dom kap rose na crvotočnoj jabuci sol suza osušena na ljiljanu na kojemu crv postaje predivan leptir Ova stara halja puna trave ogrnula me svjetlošću U paučini njenoj cvjeta mjesečina Ruže mi se otvorile na dlanovima i iz njih izlijeću lastavice u podne pokopano u elipsu I zmijska košulja plod je života i mahovina priljubljena za kamen gol kao u majci žuto je zrelo žito svila etera 3-8 Kamen ovdje živi od kamenog doba sam sam sâm s balegarom on se rađa iz sebe gurajući izmet što sunce postaje Sunce također živi samo kao zrno prosa na mome jeziku Moj vrtni stol od prašine okružen je mravima i sitnim kukcima U vrtu je dovoljno blaga i za štipavce Život voli biti s drugim životom sve nas je u istom prstenu stvorio Bog Vrt od čijeg praha mijesim kruh RAJ Raj je mjesto gdje svi razumiju jezik na kojemu anđeli pjevaju o bijelim ljiljanima Raj je orošeno nebo puno mladih zvijezda koje su ime moje drage što počiva u glasu Glazba zori u umu i duhu ječi sred tišine našeg puta posred čuda svijeta Bič vjetra dalek u planini doziva nemirne pastire Raj je kad nas nedjeljom posjećuje Svevišnji dok sjedimo za stolom obilja u vrtu To je kuća našega života svjetlo prije svjetla Raj u mom bilu udara i trajno se mijenja dok gledam kako Bog preoblikuje zbilju CVJETNICA U VRTU Umoran vraćam se iz svijeta po tragu mirisa divljega cvijeća, i umivam se dugo i lagano kao da pčele tjeram. Bog je svuda, svaka latica. Zvuci moga djetinjstva u sitnim su vlatima – čujem li to majčin glas kao kapanje kapi: Koliko je, sine, još do Uskrsa?! Bog je svuda, svaka latica. 7 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Tomislav Marjan Bilosnić, Uvod u vrt Latice iz vode moje nebo dižu: mećava ivančica kao bijeli anđeli što kradom dolaze dok se zora kroza san provlači. Bog je svuda, svaka latica. Voda iz kamenice doma moga led u srcu preobražava u pjenu mjesečine kao iz svake noći iz cvjetne zjenice moje majke izniče svjetlo. Bog je svuda, svaka latica. MOLITVA PRED KIŠU Neka se iz oblaka na zemlju vrati raj neka kapi kiše nabreknu kao čehulje grožđa U mlazovima nam dođi, Svevišnji, u milosrđu vlati trava Nama od praha s južnim vjetrom dođi sladak kao mokra jabuka ljubazan kao proljetni pašnjak Dođi nam, dođi, Svevišnji dođi izlijevajući se po krovu dođi kucajući na prozore i vrata lijući se po sveplodnom vrtu Dođi nam, dođi, kap po kap dođi kao zlato zemlje Na oblaku siđi svirajući padajući s neba blago kao list rosnih trešanja Dođi nam dok se javlja čežnja za vodom dok žeđaju čelo i usta sunce i njegov topli nebeski krevet TIGAR ĆE ME PRENIJETI U PROSTOR MIRISA Jednog dana on će se vratiti stvari će biti potpuno drukčije Dotle na njihovom mjestu stanuju samo male sjene Skoro se predaju ugrijane od izmjene Kada se tigru stopala umore on će banuti tješeći me i umotavajući u noćno cvijeće Sići će ravno do mog lica do mojih očiju ispunjenih groznicom kako bi bio siguran 3-8 da se vratio po mene da će me svojim napetim tetivama preko svih grijeha prenijeti u prostor mirisa u nebo po kojem oblaci lepršaju gdje se ljubav nalazi u plitici za voće ADAM I EVA U VRTU Od ilovače boje sunca sastavljeni kada se zemlja pretvarala u dah Eva i Adam goli u vrtu svako u kutu svoje duše s povezom mjesečine na očima Gospod kaže Adamu: U sjeni svojoj stablo posadi u led gdje zmija ne dolazi Gospod kaže Evi: U šator sakri jabuku žega da ne isuši oči Adamove što iz tvog tijela klijaju Eva kaže Adamu: Uzmi da zemlja ne sustigne nebo sutra ćemo se pokloniti Gospodu vrt je dùga do njega u jabuci je postelja 8 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika 9-21 Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika ANTE SEKULIĆ Na panonskoj ravnici sve do Budima, a poglavito na zemljopisnom području zvanom Bačka, razvijala se u XVIII. i XIX. stoljeću bogata hrvatska književnost pisana «dalmatinskim», «bosanskim», «iliričkim» ili «bunjevačko-šokačkim» jezikom. U skupini tamošnjih pisaca je također Ambrozije Šrčević (30. ožujka 1820. – 29. studenog 1899.). U raspravi su prikazani život i djela Šarčevićeva i prosudbe o njemu i njegovoj djelatnosti. Posebice su prikazana dva rječnika: Tolmač izvornik, književnih i zemljopisnih riči (Subotica, 1870.) i Magyarszerb-horvát-bunyevácz-sokácz könyvvészeti szótár (Subotica, 1894.). Usporedbom s ARj istaknuta je vrijednost i značenje Šarčevićeva rada oko jezika. U povodu objelodanjenoga 97. sveska Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika što ga je objavila Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu napisana je misao: «Ako se AR promatra kao povijesni rječnik, a jedino se tako može promatrati, onda je njegov najveći nedostak upravo u tome što on povijest jezika u svim njegovim mijenama ne rekonstruira u potpunosti: Čitav njegov inventar, a pogotovo vremenske naznake pojedinih pojava treba uzimati s rezervom upravo stoga što se AR zasniva na izboru građe, a ne na njezinoj cjelokupnosti (...)»1 Rječnik (ARj) u cjelini doista traži da što skorije budu uklonjene manjkavosti i propusti. Golemo i vrijedno djelo je nepotpuno, budući da uz ostalo zanemaruje neka narodna područja koja su po naravi uključena u cjelovitost jezičnog zajedništva. Osim svojedobnih pripomena I. Sreznjevskog o potrebi da se unese u rječnik i kajkavsko narječje te primjedaba A. Vebera, 1 Dragica Malić, Uz svršetak jednog velikog posla, Jezik XXIII, 1975/76, 5, 152. poglavito one da nisu uključeni hrvatski pisci 19. stoljeća i da je Đ. Daničić «podao netočnu sliku našega jezika, kojemu je tim učinio golemu štetu, što ga je lišio mnogih stečevinah 19. vieka (…)»2 treba upozoriti da je prvi voditelj posla oko obradbe Rječnika djelomice zanemario leksičko bogatstvo, raznolikost hrvatskih narodnih govora te obilatost spomenika naše jezične i opće kulture. Mislim pri tome na čitavo Podunavlje (između Dunava i Tise) koje je oskudno uključeno i pribrojeno inventaru ARj. Na panonskim ravnicama sve do Budima sa zemljopisnim nazivom Bačka razvijala se u XVIII. i XIX. stoljeću bogata hrvatska književnost pisana «dalmatinskim», «bosanskim», «iliričkim» ili «bunjevački-šokačkim jezikom»�. Središte je kulturne djelatnosti u XVIII. stoljeću grad Budim3 dok je u XIX. stoljeću pomaknuto na jug, u Suboticu i djelomice u Kaloču (Kalocsa; u govoru Bunjevaca – Kalača). I dok ima rasprava o prinosima Lovre Bračuljevića4, Stjepana Vilova5 i Emerika (Mirka) Pavića6 našem jezikoslovlju, želim upozoriti na Ambrozija (Bozu) 2 Glasovi o «Ogledu rječnika, Mnienje akademika Adolfa Vebera», Rad JAZU 45, 162. 3 F. E. Hoško, Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu, Nova et vetera XXVIII, I-II, Sarajevo 1978, 133-179. 4 A. Sekulić, Književnost bačkih Hrvata, Zagreb 1970, 20-31. F. E. Hoško, Djelovanje franjevaca u 18. stoljeću u Budimu, 134-137; Isti, Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću, Kačić VIII, 153-156. 5 Ivan Kujundžić, Bunjevačko-šokačka bibliografija, Rad 355, 680-682; A. Sekulić, Književnost bačkih Hrvata, 31-33; F. E. Hoško, Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću, Kačić VIII, 1976, Split 1976, 152-153; isti, Djelovanje franjevaca tijekom 18. stoljeća (...) 137-141. 6 U raspravi F. E. Hoška, Djelovanje franjevaca tijekom 18. stoljeća (...), 155-160. Pisac je skupio literaturu i proučio arhivsku građu o E. Paviću kojega naziva enciklopedistom svestranih sposobnosti koji je «mnogostruk po usmjerenosti i vrstama kulturnog stvaranja». 9 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika Šarčevića7 i njegov rad oko jezika, poglavito oko rječnika u drugoj polovici XIX. stoljeća. Ambrozije Šarčević djelovao je upravo u ono doba kad je Đ. Daničić počeo svoj posao oko ARj (1866.) pa su zato značajni Šarčevićevi rječnici (1870.) i njegova borba oko «bunjevačkog jezika» da bude ravnopravan s ostalim jezicima u Ugarskoj. Budući da se u naše dane radi na obradbi dopuna ARj u kojima će biti upotrijebljeni i novootkriveni spomenici naše prošlosti koji su doista nezaobilazna vrela u takvu poslu, mislim da Šarčevićeva djela: Tolmač izvornih, književnih i zemljopisnih riči8 i Magyar-szerbhorvát-bunyevácz-sokácz könyvvészeti szótár9 trebaju u tom pothvatu naći svoje mjesto. Šarčević je (uz neka druga) napisao još dva slična djela,10 ali o njima ovdje neće biti riječi. U ovoj raspravi bit će dakle prikazan život (1) i djela (2, 3) Ambrozija Šarčevića i prosudbe o njemu i njegovoj djelatnosti (4). Iscrpnije će biti prikazan njegov Tolmač (5) i svojevrsni rječnik Szótár (6). Usporedbom s ARj i možda 7 Ime i prezime Ambrozija Šarčevića je upisano: Sártsevits Ambrosius, Sárcsevics Ambrus. On je pisao Ambrozio Šarcsevics, Ambrozije Šarcsevich i sl. 8 Potpuni naslov djela: Tolmač izvornih, književnih i zemljopisnih jugoslavenskih riči. Na korist prijateljah bunjevačko-šokačke književnosti. Uredio o trošku „Bunjevačkih i šokačkih novinah“ i na svit izdao Ambrozio Boza Šarčević – U Subotici. Tiskano u Štampariji udovice Dragutina Bittermanna, 1870. – 16,5 x 22,9 cm, V + 186. (U ovim radu kratica za djelo: Szótár.) 9 Potpuni naslov djela: Magyar-Szerb-HorvátBunyevácz könyvvészeti Szötár. I könyvolvasás megkönyitése végett Szerkesztette: Sárcsevics Ambrus. Megrendelhetö Szabadkan a szerkesztönél-Szabadka, Nyomatott Székely Simon konyvnyomdájában 1894. – 8˚ str. 136. (U ovom radu kratica za djelo: Szótár.) 10 Prvo je djelo objavljeno 1870. s punim naslovom: Magyar-Délszláv közigatgatási és törvénykezési Müszótár. Magyar-Délszláv rész, Szerkesztétte és kiadta Sárcsevics Ambrus, Ára 2 frt. O. Ért. – MagjarskoJugoslavenski politički i pravosudni Riečnik. Magjarsko-Jugoslavenski dio. Uredio i na svit izdao Ambrozije Sarcsevics. Stoji 2 frt. s. v. A Tiszta jövedelem a bunyevácz és sokácz népoktatás elömozdítására van színtva. Čist dohodak namijenjen je razprostiranju prosvite bunjevačko-šokačkog naroda. – Szabadkán 1870. Nyomatott Bittermann Károly özvegyénél. Drugo djelo objelodanjeno je 1893. s naslovom: Elemi népiskolai Magyar-Bunyevácz-Sokácz szótár. A bunyevácz-sokácz ajkuak népiskoláíban a tánitoknák magyar nyelven vezetett tanitása és növendékek alapos tanulása és okulása megkönyitésére írta és kiadta Sárcsevics Ambrus 1893. évben (...) Szabadka. Nyomatott Székely Simon 1893. (O djelima neće biti rasprave u ovom radu.) 9-21 sličnim djelima bit će u Zaključku (7) istaknuta vrijednost i značenje Šarčevićeva rada oko jezika. 1. Život i rad Ambrozija Šarčevića vezani su za Suboticu. U tom gradu rodio se 30. ožujka 1820. U matičnoj knjizi krštenika ubilježeno je da mu je otac Tomo a majka Jaga rođ. Jurić11. U Subotici je svršio pučku školu i gimnaziju (1836), zatim je u Budimpešti svršio filozofski studij (1838), a prvi tečaj prava u Velikom Varadinu, drugi pak u Pečuhu (1840). God. 1841. položio je pravničku prisegu i 1842. postaje odvjetnikom. U Koložvaru (Kolozsvár) bio je 1842. bilježnik u Erdeljskom saboru, a 1843. i 1844. obavlja isti posao u Požunskom saboru. Ondje se upoznao s «istaknutim Hrvatima»12. Ambrozije Šarčević oženio se Anom VojnićTunić (1826.-1887.)13. Rodile su se tri kćeri: Elizabeta (1846.-1920.),14 Beta (1848.-1926.) i Marija (1849.-1926.). Obitelj je češće mijenjala boravišno mjesto, ali se konačno vratila u Suboticu. Razlozi selidbe bili su uvjetovani Šarčevićevom službom i radom. Naime, na županijskim izborima god. 1845. izabran je A. Šarčević za počasnog pomoćnog županijskog odvjetnika. Postao je, dakle, prvi službenik županijski koji nije bio plemić. Ali bio je iznimne naobrazbe i spretan čovjek: imao je dvije diplome i znao je dobro pet jezika (latinski, francuski, njemački, madžarski i hrvatski). Osim toga bio je vješt brzopisu, pa je slovio kao jedan od najboljih stenografa u Ugarskoj. U Bačkom Aljmašu bio je od 1848. do 1851. kotarski poglavar, a zatim je ondje izabran za kotarskog suca pa je taj posao obavljao do 1860. Tada se 11 Matricula baptisorum ecclesiae par. M. Theresiopol, a 23. Mart, 1829. usq. Octob. 1821. sub pastorali cura Emerici Csanádi parochiae admiknistratoris baptisati anno 1820. Nr 537/1820. (Krštenik je upisan: Sártsevits Ambrosius.) 12 Blaško H. Vojnić, Ambrozije Šarčević (1820-1899), Subotica 1970, 3. (Posebni otisak iz časopisa Rukovet, br. 1-2, Subotica 1970) 13 Usp. A kalocsai érseki megyében létezö sz. Kír. Szabadka városa szt György plébánía keblében házassagra kelteknek jegyzökönyve, sz. 18, 1845. Brak je sklopljen 29. rujna 1945. A. Šarčević je tada u 26. godini, a Ana Vojnić Tunić, nevjesta ima 23 godine. 14 Elizabeta Šarčević bila se udala za Matiju Haverdu, ravnatelja gimnazije u Subotici (Vlastite bilješke. – Usp. B. H. Vojnić, Ambrozije Šarčević, 3.) 10 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika vraća u Suboticu, ali ne prima ni službu gimnazijskog profesora, niti suca. Nije otvorio svoju odvjetničku pisarnicu, nego zbog izgubljena sluha postaje pomoćnik gradskog odvjetnika, zatim arhivar i drugi gruntovničar u zemljišnom gradskom uredu. Prema životopisu Bl. H. Vojniću morao je prije vremena poći u mirovinu, zbog «svojih načela i rada na buđenju nacionalne svesti Bunjevaca»�. Šarčević je umro 29. studenog 1899. u 9 sati navečer, u 80 godini života i pokopan je u subotičkom Senćanskom groblju (župa sv. Jurja).15 Međutim, u životopisu Ambrozija Šarčevića treba ubilježiti još nekoliko podataka. U mladenačkoj dobi postao je (1840) članom prvog Književnog društva u Subotici. Prema stanovitim podacima Šarčević je radio «na književnom i kulturnom polju, štampao je letke i plakate za narod»16. Zatim se spominje susret A. Šarčevića i Ilije Garašanina god. 1853. O tom susretu govori se četrdeset godina poslije u Subotičkim novinama,17 a god. 1898. pisao je i Šarčević o njemu u madžarskom listu Bácskai Hirláp18. U povodu Šarčevićeve smrti pisao je Mijo Mandić da je pokojnik rado razgovarao «o bunjevačkom pitanju» pa bilježi, da se «porazgovorio o našim poslovima sa Ilijom Garašaninom srpskim ministrom pridsidnikom»19. Posebice treba istaći da je A. Šarčević bio prvi urednik i nakladnik Bunjevačkog kalendara za 1869. i 1869. U svojoj Bunjevačko-šokačkoj bibliografiji na temelju nekih kasnijih vijesti Ivan Kujundžić zaključuje da je spomenuti godišnjak «uredio Ambrozije Boza Šarčević sa suradnicima Ivanom Rudićem i Josipom Jukićem Manićem»20. Bl. H. Vojnić pak misli da je Bunjevački kalendar objelodanjen «uz pomoć 15 Usp. Državna matica umrlih u Subotici, br. 2464/1899. (Šarčević je umro u 80. godini, a ne u 79, jer je rođen u ožujku 1820, a umro u studenom 1899.) Za pouzdanost podataka iz matičnih knjiga u Subotici, bilj. 12, 14. i 17. zahvaljujem Stipanu Rudinskom, matičaru središnjeg ureda Općine Subotica. (U raspravi Tragom franjevačkog ljetopisa u Subotici, Kačić X, (1978), Split 1978, str. 95, pogrešno je otisnut podatak da je A. Šarčević umro 22. rujna 1899.) 16 B. H. Vojnić, Ambrozije Šarčević, 5. (Svi su citati ovoga pisca prema posebnom otisku iz Rukoveti.) 17 Subotičke novine I, 1893, 44, 3. 18 Bácskai Hirlap, Subotica 1898, br. 162. 19 Neven XVII, 1900, br. 3, prilog Uspomeni Ambrozija Šarčevića, 7. 20 I. Kujundžić,Bunjevačko-šokačka bibliografija, 748(1). 9-21 i saradnju Đorđa Popovića»21. Godišnjak je nakon dva godišta promijenio naziv i za 1870, 1879. i 1881. naslov mu je Bunjevački i šokački kalendar. Urednik je bio (jamačno i nakladnik) i dalje A. Šarčević. U godinama kad Beč sklapa nagodbe s Ugarskom i Hrvatskom, nakon trideset godina gorljiva rada, susreo se A. Šarčević s Ivanom Antunovićem, predvoditeljem skupine ljudi koji su željeli raditi na preporodu bačkih Hrvata. Susret se dogodio sredinom god. 1869., a u siječnju 1870. počeo je izlaziti list Bunjevačke i šokačke novine u Kaloči. Poslije počinje izlaziti Bunjevačka i šokačka vila kao književne novine22. Osim dvojice prvaka suradnici su još Blaž Modrošić, Stipan Vujević, Ago (Augustin) Mamužić, Dragutin (Kalor) Milodanović i dr. Treba A. Šarčeviću pripisati zaslugu za pokretanje Misečne kronike (1872.) pa zatim Subotičkog glasnika (od srpnja 1873.)23. Čini se ipak da je poslenik oko Kronike bio Dragutin Milodanović, koji je također nosio glavni teret oko Subotičkog glasnika nakon što je Kronika obustavljena. Šarčevićeva zasluga je u poticanju i suradnji s Dragutinom Milodanovićem i skupinom ljudi među kojima su bili Ago (Augustin) i Lazo Mamužić, Josip Manić-Jukić, Stipe Grgić i dr.24 Politička usmjerenost A. Šarčevića označena je prihvaćanjem misli i raspoloženja košutovaca (pristaše I. Kossutha)25, što je u usporedbi s Ivanom Antunovićem deakovcem (pristaša F. Deáka) bilo naprednije (liva stranka, livica, kako piše A. Šarčević). Za Antunovića misli Šarčević da je ultramontanac26. Međutim, u to doba osnovana je Bunjevačka stranka. B. H. Vojnić misli da je «njegovim (tj. Šarčevićevim, A. S.) zalaganjem osnovana (...) bunjevačka stranka Mamužić-Antunović»�. J. Šokčić pak 21 B. H. Vojnić, nav. djelo, 5. 22 I. Kujundžić, Bunj.-šokačka bibliografija, 757 (1873, br. 2). 23 Usp. B. H. Vojnić, A. Šarčević, 6. – I. Kujundžić, Bunj.-šokačka bibliografija, 758 (3,4). 24 Joso Šokčić, Život i rad Age Mamužića, Novi Sad 1939, 4-5 (posebni otisak iz glasnika Istorijskog društva u Novom Sadu, knjiga XII, sv. 3-4). Usp. B. H. Vojnić, Ambrozije Šarčević, 6. (Dragutin Milodanović pobjegao je 1876,.u Srbiju.) 25 Pismo A. Šarčevića tajniku Matice srpske Antoniju (Toni) Hadžiću (12. rujna 1869.). (Pismo je u arhivu Matice srpske, br. 3940.) 26 Ondje. 11 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika tvrdi: «Ago Mamužić u zajednici sa Matom Antunovićem i svojim nećakom Lazom Mamužićem i ostalima osnovao je ’levičarsku stranku’ koja zapravo beše bunjevačka stranka»�. Čini se da je Šarčević bio pristaša novih političkih gibanja među svojim sunarodnjacima u rodnom gradu, ali jamačno treba drugima pripisati presudnu ulogu u osnutku stranke, premda i Petar Pekić misli da je on bio duhovni vođa i da je «napisao program stranke i davao direktive»�. Međutim, svi pisci se slažu da je A. Šarčević suosnivač Pučke Kasine (1878)27. O toj ustanovi misle da je bila mjesto «sastanka svih slojeva seljaka, školske omladine, intelektualaca»�, ona je osnovana «po ideji velikog bunjevačkog rodoljuba Boze Šarčevića. To je prva važna bunjevačka ustanova koja će mnogo uraditi za spasavanje Bunjevaca od mađarizacije»�. Konačno, treba pripomenuti da je život Ambrozija Šarčevića bio tegoban. Bio je opterećen velikom obitelji, bez imutka. Osim toga, Šarčević je već u zreloj dobi oglušio, pa nije mogao obavljati poslove pravničke – ni suca, niti odvjetnika. Čini se ipak da gluhoća nije bila razlogom što Šarčević nije bio predvoditelj društvene i narodne borbe bačkih Bunjevaca unatoč umnim, ćudorednim i ostalim odlikama. Suradnja Antunovića i Šarčevića bila je izvrsna, svaki je od njih čestito i časno ispunio svoju dužnost. Suradnja Šarčevića i Dragutina (Kalora) Milodanovića bila je uzorna28. Možda se kratki i sažeti prikaz života Ambrozija Šarčevića može zaključiti nedavno (1976.) napisanim riječima: «(...) život Bozin je bio jedna serija debakla i padova od kotarskog (sreskog) načelnika do sudskog arhiva, sve postepeno (...), politička savjest Boze Šarčevića bila je za ono vrijeme velika i čista, a on uostalom i nije bio historik, nego je, poput mnogih političara, malo korigirao povijest»29. 27 O radu i značenju Pučke Kasine ima napisa koji zaslužuju pozornost: Ustav subotičke „Pučke Casine“, Subotica 1882. – (?), Gjeno Dulić, prvi pridsidnik Pučke Kasine u Subotici, Subotička Danica 1895, 25-27. – Mijo Mandić, Pedesetogodišnjica Subotičke Pučke Kasine (...), Subotica 1928. i dr. (Pučka Kasina ne radi od 1944.). 28 Usp. Joso Šokčić, Prvi bunjevački novinar, Glasnik Jugoslavenskog profesorskog društva, Beograd, knjiga XVIII, juli-avgust 1938. 29 Ljudevit Vidaković, Zapisa đenđeškog samostana o seobi Bunjevaca, Dometi, Sombor 1976, 8, 133. (Piščeva pripomena o korekturi povijesti vezana je za 9-21 Rasprava o životu i radu Ambrozija Šarčevića može biti zanimljiva, s njegovim izjavama, priopćenjima i društvenoj usmjerenosti ne može se (i ne mora) svatko složiti, ali knjige, napisi i rasprave trajna su vrijednost. Šarčević je, naime, bio ponajviše kulturni djelatnik, borac za jezik svojih sunarodnjaka: sve što je pod njegovim imenom objelodanjeno izravno, neposredno je vezano za «bunjevački jezik». Od mladenačke odluke30 da se bavi javnim radom, Šarčević je za svoga života ostao tomu dosljedan i vjeran, djelujući prema svojim mogućnostima i u društvenim uvjetima svojega doba. Stječe se dojam da je Šarčević sve drugo poduzimao i radio u životu i javnosti, kako bi stvorio prostor i okvir za lijepi jezik svojega zavičaja i njegov razvitak. Koliko je i kako Šarčević griješio u nazivu svojega jezika, može biti zanimljivo za raspravu političara, ali nije sporna istina da je svojim tolmačima i ričnicima skupio (koliko je mogao i znao) govorno blago svoje bunjevštine. To potvrđuju njegova djela, napisi i rasprave. 2. – A nemzetiségi kérdés Magyarországban szerb szempontból. Irta Popovich Milos a «Vidov dan» szerkesztöje Belgrádban. Forditolta és kiadja Sárcsevics Ambrus. Szabadkan, nyomatott Bittermann Károlynál 1865 - 8˚ VIII + 154 str. – Zbirka mudrih i poučnih izrekah. Na korist bunjevačkog puka. Skupio i uredio Ambrosia Sarcsevics Subotički varoški arkivar. U Sbotici, Tiskano u Štampariji Karla Bittermanna, 1869 – 10,2 x 17,2 cm. – Tolmač izvornih, književnih i zemljopisnih jugoslavenskih riči. Na korist prijateljah bunjevačko-šokačke književnosti. Uredio o trošku «Bunjevačkih i Šokačkih novina» i na svit izdao Ambrozio Boza Šarčević – U Subotici. Tiskano u Štampariji udovice Dragutina Bittermanna, 1870 – 16,5 x 22,9 cm. V + 186 str. – Magyar-Délszláv közigazgatási és törvénykezési Müszótár. Magyar-Delszláv rész podatak koji je A. Šarčević dao Ivanu Antunoviću o selidbi Bunjevaca pod vodstvom franjevaca.) 30 A. Šarčević je kao slušač prava 1840. bio član književnog društva u Subotici. Zadaća je članova bila pisati izvorne književne napise i prevoditi s drugih jezika. Među članovima bili su: Đeno Sarićm Josip Meznerić, Josip Antunović, Teodor Prokopčanji i dr. 12 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika Szerkesztette és kiadta Sárcsevics Ambrus Ára 2 frt. o ért. Magjarsko-Jugoslavenski politički i pravosudni Riečnik. Magjarsko-Jugoslavenski dio. Uredio i na svit izdao Ambrozije Sarcsevics. Stoji 2 frt. s. v. A tiszta jövedelem a bunyevác és sokácz népoktatás elömozditására van szanva. Čist dohodak naminjen je rasprostiranju prosvite bunjevačko šokačkog naroda. – Szabadkán 1870. Nyomatott Bittermann Károly özvegyénél. - 8˚ – A Bunyevácz program. Szabadka 1892. (Brošura) – Elemi népiskolai Magyar-Bunyevácz-Sokácz szótáar. A bunyevácz-sokácz ajkuak népiskoláiban a tanitoknak magyar nyelven vezetett tanitása és növendékek alapos tanulása megkönyítésére vita és kiadta: Sárcsevics Ambrus 1893, éoben. Megrendelhetö Szabadkan a szerzönel és kiadónal. Szabadka, Nyomatott Székely Simon, 1893 - 8˚ 27 str. – Magyar – Szerb – Horvát – Bunyevácz – Sokácz könyvészeti Szótár. A könyvolvasás megkönnyítése végett Szerkesztette: Sárcsevics Ambrus, Megrendelhetö Szabadkán a szerkesztönél. Szabadka, Nyomatott Székely Simon könyvnyomdájaban, 1894 - 8˚ 136 str. – Tisztett Olvasó – Subotica, Štamparija S. Székely, 1896 – 18,1 x 22,2, str. 4. Šarčevićeva djela zabilježili su Blaško Vojnić H.,31 Ivan Kujundžić32 i pisac ove rasprave. Međutim, popis je neujednačen: prvi popisivač nije ubilježio djelce Tisztelt Olvasó! Kujundžić nije znao za prijevod Šarčevićeva Bunyevácz program, dok je u knjizi Književnost bačkih Hrvata spomenuto šest djela (u naslovima su i tiskarske pogreške). Još uvijek nije međutim utvrđen prevoditelj Bunjevačkog programa, premda svi razlozi govore da je to mogao biti Josip Manić-Jukić, suradnik A. Šarčevića i Subotičkog glasnika te jedan od utemeljitelja Bunjevačke stranke33. 3. – Subotica, Bunjevački kalendar za 1868, 32. – Sombor, Bunjevački kalendar za 1869. – O ravnopravnosti našega jezika u Subotici, Bunjevačke i šokačke novine, 1/1870, 7, 1-2. 31 B. H. Vojnić je objavio popis Šarčevićevih djela u Rukoveti 1970, br. 1-2, odnosno u posebnom otisku. 32 I. Kujundžić, Bunj.-šokačka bibliografija, 697, 698, 703, 704. 33 Usp. J. Šokčić, A. Mamužić, 4, 5. 9-21 – Braći Magjarima, Bunjevačke i šokačke novine, I/1870, 29, 223-225. – U naših šokačko-bunjevačkih škula neophodno tribamo pravilna književna jezika, Bunjevačke i šokačke novine, T/1870, 40, 310311. Nadometak. – Moraju li šokačko-bunjevački učitelji učiti i vežbati se u nauci našega jezika, da tako valjano uzgoje i izuče nam mladež, Bunjevačke i šokačke novine, III/1872, 2, 1-2; 9, 36; 15, 72; 16, 75-76; 17, 79-80. – Bunjevački prijatelji počinju izlaziti na mejdan, Bunjevačko Šokačka vila, V/1875, 3, 10. – Povist prvog bunjevačkog dila i pokreta, Bunjevački i šokački kalendar za 1879, 20-27. – Za naš mili rod neće biti suvišno ako ćemo jedan dopis iz broja 261. Obzora, glasovitog lista saopćiti, Bunjevački i šokački kalendar za 1879, 37-39. – Bunjevački narod i Subotica, Bunjevački i šokački kalendar za 1881. 20-28. – Otvoren list jednog bunjevačkog patriote Lajošu Močariju, Neven III/1886, 8, 124-127; 9, 133-137; 10, 154-156; 11, 162-163. – Čujte i dobro utuvite – zapamtite ovo, braćo Bunjevci, Neven III/1886, 5, 65-67. – Bunjevački jezik – pogledom na ostalih naroda jezike, Neven, VII/1890, 6, 85-87. – Škula i Bunjevci, Neven, VIII/1891, 7, 107109; 8, 127; 9, 143-145. – Njegujmo naš maternji jezik, Danica ili bunjevačko-šokački kalendar za 1893, 43-47. – Pučka kasina, Subotičke novine, bunjevačkošokački nediljni list, I/1893, 13, 2. – Subotica i bunjevački jezik, Subotičke novine, I/1893, 37, 1. – Narodnosti prid ugarskim saborom, Neven, XII/1895, 4, 57-59. – Otvoreno pismo rodu bunjevačkom i šokačkom, Subotička Danica, bunjevačko-šokački kalendar za 1896, 20-22. – Pismo pridsidniku bunjevačke kasine, Subotička Danica, bunjevačko-šokački kalendar za 1896, 22-23. – Šta je sad? Subotičke novine, IV/1896, 26, 1-2. – Iskrena rič bunjevačkim i srpskim rodoljubima, Subotičke novine V/1897, 20, 3. – A «bunyevácz ige» megteremtöjének nyilatkozata, Bácskai hirlap, II/1898, 162, 1-2. 13 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika – Srpski list o nama, Subotičke novine, VI/1898, 8, 3. (U povodu članka o Bunjevcima i narodnom jeziku u Braniku.) U popisu Šarčevićevih članaka treba upozoriti da je njegov Otvoren list jednog bunjevačkog patriote Lajošu Močariju glasio na madžarskom: Szabadkai levél-egy bunyevác hazafitól a bunyeváckról és elemi iskoláikról Mocsáry Lajosnok34. Iste godine (1886.) objavljen je hrvatski u Nevenu. Oko toga pisma nastala je nedavno rasprava: Mocsáry és Šarčević koju su napisali Kemény G. Gábor i Marin Mandics (Mandić) i objavljena je u časopisu Üzenet VII, 1977, siječanj, 1, 3-23. Pisci u jednoj bilješci pripominju da nije poznato gdje se nalazi izvornik35. U knjizi Ivana Kujundžića, Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata (Zagreb 1968) nema spomena o Otvorenom listu. 4. Prosudbe o Ambroziju Šarčeviću i njegovoj djelatnosti uvijek su omeđene osobnim težnjama prosuditelja, da istaknu samo ono u Bozinu životu i djelu što se podudara sa zahtjevima vremena i potrebama trenutka. Koliko se do sada moglo utvrditi, nema znanstvene obradbe Šarčevićevih djela niti je svestrano proučen životni put značajnog djelatnika u životu bačkih Bunjevaca. Rad Šarčevićev oko rječnika i njegova borba za ravnopravnost jezika u društvenom životu nemaju znanstvenu obradbu premda mu je u povodu 150. obljetnice rođenja otkriven spomenik (poprsje) uz glavnu ulicu u Subotici.36 Misli i sudovi o Šarčeviću mogu se rasporediti u dvije skupine: a) o društvenom, javnom radu i utjecaju, i b) o borbi za jezik i narodne škole. a) Za neke pisce Šarčević je «prosvetni radnik, koji po zaslugama za Bunjevce, posle Antuno34 Razlika u naslovima je očita. Madžarski naslov je određeniji i jasniji. Dva pitanja se nameću: je li prvotni madž. Tekst ili hrvatski, te tko je prevodilac: pisac ili tko drugi. 35 Usp. Kemény G. Gabor – Mandics Marin, Moscáry és Šarčević, Üzenet VII, 1977, siječanj, 1, 3-23. (Pisci su objavili svoj članak u povodu 150. obljetnice rođenja Lajoša Mocsárya, političara koji je imao razumijevanja za pitanja narodnih manjina u Madžarskoj). 36 Spomenik (poprsje) izradio je Ivan Meštrović s pripomenom da će to «rado učiniti za uspomenu na jednog znatnog čovjeka i za ljubav Hrvata Bunjevaca» (Pismo Josi Šokčiću. Usp. B. H. Vojnić, nav. djelo, 16). 9-21 vića, zauzima najvidnije mesto»37 za druge pak domoljub koji je govorio «svojoj braći da ljube svoj narod i da se bore za njegova prirodna i zakonita prava»� a za Pavla (Paju) Kujundžića38: «On je smio reći da ustav svakome daje slobodu, a i brani svačije pravo»39. Spomenuto je već prije da je uz Šarčevićevo ime vezano ustrojstvo Bunjevačke stranke, otvaranje Pučke Kasine, pokretanje novina i tiskanje godišnjaka (kalendara). Prosuđujući o takvu radu A. Šarčevića, misli B. H. Vojnić da je to «rad našeg prvog diplomate, prvog folkloriste, naučnika i književnika (...)»�. Nema sumnje o bogatu i svestranu radu Šarčevićevu, ali manjka, na žalost, raščlamba zamaha njegova. Jamačno je najnoviji pokušaj (1977.) da se protumače Šarčevićeve zasade o položaju njegovih Bunjevaca nakon Austro-Ugarske nagodbe putokaz kako bi trebalo postupati u određivanju mjesta takva djelatnika u vremenu, odnošajima društvenim i povijesti. b) U popisu djela i članaka Ambrozija Šarčevića40 lako je zamijetiti da mu je stalo do otkrića ljepote govora njegova zavičaja, zatim do pouke sunarodnjaka u jeziku, kako bi što bolje razumjeli knjigu. Međutim, o postupcima u tom radu, o načelima u skupljanju leksičkog blaga, o manjkavostima kao i dometima Šarčevićevim nema znanstvenih rasprava, ali je jamačno P. Kujundžić najbolje shvatio prosvjetiteljsko poslanstvo Bozino: «Bunjevački jezik je bio prizren, pastirski jezik, koji ne dolikuje u gospodarske dvore, pa još ni u gazdačke pridnje sobe, već tamo natrag među čeljad (...). Samo je A. Šarčević ostao netaknut (...). On proglasi da u Subotici: u varoškoj kući u sudu, u crkvi i u škuli triba bunjevački jezik»41. Međutim, ni P. Kujundžić nije išao u članku dalje od tih misli. Joca Manojlović je istaknuo Šarčevićev zahtjev: «Boza pak nije ništa drugo iskao za Bunjevce, nego samo – po njegovom mnenju: jednu malenkost – ‘bunjevačku abecedu’ u osnovnim školama»�. Istini za volju treba reći 37 x x x, Pregled bunjevačke književnosti, Književni sever, III, 1927, svez. 3-4, 31. 38 Pavao (Pajo) Kujundžić (1859-1915) istaknuti suradnik B. Šarčevića a zatim predvoditelj borbe za «bunjevačko školstvo». 39 Pavao Kujundžić, On živi, Neven XVII, 1900, 3, 9-11. 40 Usp. Bilj. 42. 41 P. Kujundžić, On živi!, Neven XVII. 1900, 3, 9-11- 14 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika da je Ambrozije Šarčević pod kraj svoga života (1896.) više zanesenjački nego znanstveno iznio svoje mišljenje o jeziku: «Ta narod u jeziku živi (...) Uzmi mi jezik, uzeo si mi (...) poriklo, prosvitu, um i razum moj (...) Jezik je narodu najveća dragocinost. Svetinja! Ovo je ispovid moga čvrstog uvirenja. Ovo je moja poslidnja rič, poslidnje slovo (...)»42. Takva dopadljiva izjava odjekuje kao glas zakašnjeloga našeg preporoditelja (među Hrvate u Bačkoj stigao je preporod sa zakašnjenjem). U borbi za jezik svojih sunarodnjaka u Bačkoj nije Šarčević imao neki svoj sustav, nego je kao pravnik u okvirima ustava i zakona nagodbenjačke Ugarske želio izvojevati ravnopravnost domaće riječi u javnoj upotrebi.43 Njegovi tolmači i ričnici imali su svrhu pokazati da Bunjevci i Šokci imaju svoje jezično blago, leksičko bogatstvo koje treba priznati, prihvatiti, čuvati i braniti. Društveno shvaćanje Šarčevićevo nije iznimno nego je utvrđeno prije njega: jezik je navlastitost jednoga naroda, blago njegovo bez kojega nema svojega identiteta (misao veoma česta u pisaca XIX. stoljeća). 5. Tolmač izvornih, književnih i zemljopisnih jugoslavenskih riči (u radu skraćenica Tolmač) objelodanio je A. Šarčević god. 1870. deset godina prije Akademijina Rječnika (1880.-1882). Iste godine objavljen je i njegov «politični i pravosudni ričnik»�. U Pridgovoru svojega Tolmača iznio je Šarčević svoje misli i zasade te je protumačio razloge zašto se dao na posao da pouči svoje sunarodnjake u jeziku: «Primi svesrdno knjigu ovu, u kojoj ćeš naći one riči našega jezika, koje je osamljen i duševno zapušten narod naš bunjevački ili zaboravio ili ih čuti i naučiti do sada nije prilike imao»44. Zatim A. Šarčević ističe: «Ja sam – u koliko mi je moguće bilo – književni jezik i ričnike njegove do najnovijeg doba promotrio, i svaku onu rič i naričje, o kojem sam mislio da je narodu našem nepoznato, neobično ili nerazumno po 42 Ambrozije Šarčević, Otvoreno pismo rodu bunjevačkom i šokačkom, Subotička Danica 1896, 22. 43 God. 1868. objavljen je u Ugarskoj zak. čl. XXXVIII, kojim su svim narodnim manjinama priznata i zajamčena sva prava u sudištima, u oblasti i školama. 44 Tolmač, III. 9-21 mogućnosti brižljivo zabiližio ...»45. Na žalost, ne spominje ni jednoga od naših rječnika. Društvene prilike i odnošaji uvjetovali su maglovitost u Šarčevićevom radu, pa se suvremeni čitatelj ne bi složio s piščevim razmišljanjima o jeziku, narodu i povijesti46. No treba imati na umu da je Tolmač izrađen između 60. i 70. godina prošloga stoljeća (Austro-Ugarska nagodba, Hrvatsko-Ugarska nagodba i sl.), kad je trebalo puno umijeća za borbu da se sačuva jezik, značajke narodne i život. K tome pripominjem da je tri godine nakon Tolmača objelodanjen zanimljiv prijevod Al. Petöfija (Ivan Vitez, János Vitéz), ali «Na srbski priveo Jovan Jovanović. A dozvolom privodioca na bunjevačkom naričju izdao Franjo Bodolsky ...»� Isticanje vlastitog jezika shvaćeno je dakle kao uvjet da se sačuva jedno od presudnih značajki puka koji živi u nezavidnim prilikama. Šarčević uporno i dosljedno ističe svoju bunjevštinu; sva djela svoja piše hrvatskom štokavsko-ikavskom bunjevštinom jer «ako smo radi da pokraj bratje naše narodno živi ostanemo, valja nam prionuti oko književnog jezika ...»� A. Šarčević je – kako je već spomenuto – više zaljubljenik nego znanstvenik u radu oko jezika, ali učinio je neobično mnogo u skupljanju riječi svojega zavičaja. Kako je i koliko uradio u tome, a još više kakav mu je bio postupak, pokušat ću protumačiti usporedbom s ARj. Budući da je prostor ograničen, usporedit ću ARj, dio I (A-Češulja) i Tolmač (natuknice pod A i B). Pravopisna rješenja u oba rječnika bit će sačuvana, osim očitih tiskarskih pogrešaka u Tolmaču. A) Usporedbeni primjeri obradbe natuknica ARj Tolmač Àba, f. grubo sukno i od ńega ogrtač Aba; debela čoja; abadžija, koji pravi, kroji šije debelu čoju; abadžijin, abadžijski; abadžiluk. Abájlija, f. vidii abajija – koński Abajlija; zastirač od čoje ili pokrovac po sedlu škerleta kojim se priko sedla zastire konj. Àbrašljiv, adj. maculosus, pjegav. Abrašljiv; pigav. 45 Ondje. Isto. 46 Ondje (str. IV). 15 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika Àbravnica, f. glas v stoji mjesto m, Abravnica, obranica a prvo a mjesto o, po tom je upravo za nošenje vode. obramnica, ali se samo ńeka tako zove: Vuk napominjući da se govori u Crnoj Gori veli da je, kolac ili motka na čemu dvojica što nose među sobom, ne dodajući eda li o ramenu nose ili drugačije. Àda, f. turski ada, ostrvo, otok, Ada; otok, zemlja insulavodom oblivena, siget Adíđâr, adiđára, m. turski jâdigâr, spomen, uspomena, što se čuva za spomen, a to je značeńe prešlo u nas na blago, dragocjenost, nakit, te se govori i za čeļade. (...) Adigjar; zlatni i srebrni sudi i pokućstvo; dragocina kitnja Àgršak, ágrška, m. turski agyršak Ageršak; koturić od vidi prešļen, verticullus kosti, što žene natiču na vreteno kad počinju presti. Àhar, m, turski ahor, ahyr, końušnica, Ahar; košara; konjušnica. dvor. Alàkast, adj. petulans. Samo u Alakast; nerazuman; Vukovu rječniku (imprudens), alakača; nerazumna gdje se dodaje da se govori alakasta žena n. p. djevojka. Isporedi alakača, s kojom je istoga postańa. Àļkav, adj. vidi atļav (negligens in cultu), neuredan u odijelu, na kome odijelo stoji kojekako, kao nabacano Aljkav; popušćen; slab. Àt, m. arapski koń, equus arabs. At; arabski konj; jaći Od tur. át, koń, ždrijebac, pastuh. konj; a tudjeg ata na sridblata; otuda se kaže i atovi , t.j. pašnjak jaćih konjah. Àtibûr, m. koža od crne ovce, što Atibur; crna koža se meće na sedlo kad se jaše... kojom se sada sedlo Od maġ. Hátibör koje je od hát, pokriva; – naši stari su i leđa, i bőr, koža. kožne pršnjake zvali: atibur. Àvêt, f. spektrum, utvara, kao živo Avet; svetinja; noćno strašilo, isporedi avetińa. plašilo, strašilo. 9-21 Bábac, bápca, m. propago, nux Babac; vrsta krupnog ora. quaedam (...) 1. propago, prpoļak (...) 2. ńeki krupan orah, nucis maioris genus u Vukovu rječniku, gdje se napomińe da se govori u Srijemu. Bábaje, f. pl. ńekakve trešńe, koje se zovu i rskavice, ruštevi, cerasi genus, samo u Vukovu rječniku, gdje se napomińe da se govori u Mostaru. Babaje; vrsta trišnje. Bábak, bápka, m. cantharis, capulus (...) – 1. buba koja se zove i popić, cantharis (...). – 2. na kosištu onaj drščić što se drži rukom za ńega kad se kosi, ruceļ, capulus in manubrio falcis fenariae. Babak; rukunica na kosištu. Bäbiti, bàbîm, impf. obstetricem esse, obstetricare, babičiti Babiti: babovati; biti čija babica. Babòličan, babòlična; adj. u licu Baboličan: babolična; kao baba, viltu anili, samo u koja izgleda u licu kao Vukovu rječnikubaba. Báboviá, m. 1. tko je onaki kaki mu je i otac, patri simillimus: on je babović, t. j. on je kao i otac mu (...). – 2. prezime koje će biti postalo po čovjeku koga su osim ńegove djece i drugi ļudi zvali babo. Babović; kaže se: on je babović t. j. sa svim nalik na oca. Bàčija, f. 1. locus et casa mulgendis Bačija; bačina; pastirska aestate ovibus, stan, katun, bačina, torina. samo u naše vrijeme, između rječnika samo u Vukovu. – od bač. (...) 2. selo na utoku Vape u Unac Bàdań, bàdńa, m. labrum, cadus, Badanj; čabar. canalis (...) I. labrum, kada, kaca (...). – 2. canalis, velika šupja klada, što kroz ńu teče voda, te obrće kolo na kašičari vodenici. – 3. kad se trapi i radi, pa se stijene na jedno mjesto strpaju, ta je hrpa badań ... – 4. ime selima. Bàgla, f.fasciculus, svezań: bagļa n. p. Baglja; plast; magj, sijena ili slame, samo u Vukovu baglya; bagljati, rječniku. sadivati, diti u plast. 16 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika Bàkļa, f. facula, luč, zublja (...) Baklja; mašala, buktinja; magj.; fáklya. Bdjèti, bdim, impf. Vigilare (...) Bdĕti: bdeti; bdijem; 1. neprelazno: a. u pravom smislu, budan pozoran, na budan biti, ne spavati, i to ili ne oprezu biti, stražariti. mogući zaspati ili radeći što kad bi bilo vrijeme spavati, osobito čuvajući što noću (...) b. u umnom smislu: imati pomńu, biti na oprezu, paziti, starati se, nastojati (...) Bekéļiti se, bèkêļêm se, impf. ringi os torquere, usta kriviti rugajući se Bekeljiti se na koga; prnjiti usta na koga Bèreg, m. Palus, bara, lokva, glasi i berek Bereg; mlaka, bara. Bèrsa, f. tartarus, sriješ (... samo u rječnicima Bjelostijenčevu i Jambrešićevu) Bersa; striž na vinu. Bìjest, f. rabies, insania, furor, insolentiaIsporedi bijes (bjesnoća, ludilo, bjesnilo) Bĕst; ubist; bisnoća; svojevoljstvo. Bèđika, f. vidi kolijevka. 2. vesica, Bešika; 1. kolivka – 2. mjehurmijur. Brstina, f. frondes, brst i brsnata grana Berstina; lišće. Bičkàrati, bičkàrâm, impf. insonare flagello, pucati bičem Bičkariti; puckati bičem. Bòčńak, m. theca ampularum, Bočnjak; korice za bocu. sprema za boce. Samo u Vukovu rječniku (gdje se dodaje da se govori u Crnoj Gori) Bòdač, bodáča, m. 1. čim se bode (...). Bodač; vo koji bode. – 2. koji bode, n. pr. vo, bos petulcus. Bràdva, f. securis, ascia (...) U staro je Bradva; cimermanska, vrijeme bila ubojno oružje, drvodiljska vancaga; kao sjekira, a sada je samo osobito bradvati; tesati. oruđe drvodjeļsko kojim se teše, nalik na sjekiru. B) Natuknice kojih nema u Šarčevića, žive i imaju svoje značenje u «bunjevačkom» govoru, zabilježene su u ARj s istim ili sličnim značenjem. 9-21 ádet, m. običaj; navika âjer, m. zrak, povjetarac ákôv, ákova, m. mjera za tekućinu (56 lit.), bačva od 56 litara álôv, álova, m. korito za napajanje stoke àlvatan, àlvatna, adj. amplus, prostran àmpa, f. olujni vjetar, vihor ânta, f. tumulus terminalis, humka, međašni znak, međašna humka ápta, f. terminas, 1. međa (bunj. mrginj), 2. guštara, šikarje ávlija, f. aula, dvorište oko kuće bàba, f. avia, anus, 1. očina i materina mati, 2. starica, dobnija žena bàbica, f. obstetrix, incus fenisecis, 1. primalja, 2. željezo kao mali nakovanj što kosci na njemu otkivaju kose bàbînâ, f. veselje o porodu (nekoliko dana uz običaje) babètina, f. augm. bàba, stara žena babùskara, f. augm. bàba, pogrda babi (staroj ženi ili punici) bàdanj, bàdnja, m. složeni snopovi kukuruzovine (kružna osnovica 2-3 m a gornji dio u obliku stošca visine 4-5 m) badàvâd 1. uzalud, 2. bez plaće bàdnjača, f. vrsta kruha (kolača) za badnju večer bàdnjâk, m. 1. dan prije Božića, 2. drvo (glavnja) koja se pali u predvečerje Božića bèkeš. m. 1. haljinica za žensku djecu, 2. haljina krojena poput duge košulje, 3. haljina kožom postavljena (ARj) bóca, f. xanthium spinosum, bodljikav korov bòca, f. staklena posuda, staklenica bűblja, f. – 1. lopta (veći okrugli grumen) sira, 2. kod gradnje seljačke bunjevačke peći mješavina slame i blata u obliku debljeg užeta. C) Natuknice sačuvane, u upotrebi u bunj. govoru a nema ih u Tolmaču ni u ARj (ili im je u ARj značenje drukčije) ajdàrati, impf. 1. nestašno se zabavljati, 2. bacati amo tamo àmbetuš, m. otvoreni hodnik, trijem àtar, m. 1. zemljišno područje jedne općine, 2. veći posjed jednog vlasnika àtovi, m. pl. prostrani pašnjaci za stoku (ne samo za konje) bàgov, m. 1. duhan za šmrkanje, 2. jaki duhan za lulu 17 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika baljèzgati, impf. dosađivati neumjesnim govorom, dosađivati zanovijetanjem (šta baljezgaš ko balavo dite već kaži ko čovik) – [ARj – (...) samo u Vukovu rječniku] bakàruša, f. l. Talog pri pečenju rakije, 2. klepka, zvono od bakra; baćkalica bàndâš, m. predvoditelj skupine radnika u žetvi, berbi kukuruza bàndašica, f. predvoditeljica, žensko čeljade nuz bandaša bàndžav, adj. razrok bàtinara, f. neozbiljna žena, lakomišljenka bèbica, f. zjenica blénda, f. usna (više podrugljivo) blèndav, adj. glupak, bedak bògmati se, impf. zaklinjati se (ARj – često govori bog me) bòlondoš, m. haljetak, lakši kaputić s rukavima bùđelar, m. novčanik, lisnica bùđike, f. ženske gaće, gaćice búdža, f. otvor u zidu (bezlobličan otvor) bûlje, f. pl. prnje (kupi bulje pa hajd’ kući!) bùndžur, m. kožuh, kožnati kaput; kaput s krznenom postavom bûran, adj. nejak, slabačak; nemoćan bùrlati, impf. 1. rovati, 2. rovariti protiv koga Treba pripomenuti da je u Tolmaču pod A ukupno 55 natuknica, a pod B 383, pa očito nisu uzeti svi primjeri nego samo oni koji mogu potvrditi usporedbeni postupak. Nije teško utvrditi također da Šarčević nije bio jezikoslovac u znanstvenom smislu, pa mu je obradba natuknica oskudna. Osim toga mora se pripomenuti činjenica da je Šarčević rođen u gradu, pa mu je rječnik zemljodjelaca slabije poznat, ponegdje ima nejasnoća u tumačenju, primjerice: Aldov; posvetilište, (žertva): magj. áldozat. U bunj. govoru posvetilište, n. znači blagoslovinu o Uskrsu a ne žrtvu (sacrificium). Međutim, u Tolmaču ima riječi koje nisu zabilježene u ARj: Amal; teretonosac, koji nosi teret – Averlje; povaljana i trula trava. Na pitanje zašto Šarčević nije unio riječi koje žive i imaju svoje značenje u bunjevačkom govoru (pod B) a ima ih ARj, teško je odgovoriti47. Nije poznato koliko 47 U popisu primjera pod B) i C) služio sam se vlastitom građom skupljenom između 1939. 1971. Skupljanje sam obavio prema pisanim književnim djelima iz 9-21 je Šarčević znao o pripremama za ARj, a ima znakova da je Karadžićev Rječnik imao i služio se njime48. Nije također nigdje zabilježeno da se Đ. Daničić (i njegovi suradnici) služio Šarčevićevim Tolmačem ili kojim drugim njegovim rječnikom. Činilo se zato uputnim upozoriti na natuknice sačuvane, danas još u uporabi u bunjevačkom govoru, a nema ih u Tolmaču, većinom ni u ARj (ili im je ondje drugo značenje). Međutim, natuknice pod C) nisu sve one koje bi pod slovima A i B trebalo spomenuti49. – Pravopis u Tolmaču razlikuje se od onoga u ARj, ali djelo je u cjelini «bunjevačko» – pisano je pitomom ikavicom Šarčevićeva zavičaja. U Tolmaču su Zemljopisne riči (str. 169.-185.). Tumačenje Šarčevićevo pojedinih toponima i drugog nazivlja je zanimljivo: Afrika je «dio svita, koji ma da je stari, i ma da ga historija (povistnica) odavno poznaje» (169.) još uvijek nije dovoljno poznata: Alžir je «zemlja siverne (ponoćne) strane Afrike» (isto); Bogdanska zemlja (Moldavija) je sad sa Valakiom združena i sačinjava s ovom zajedno kneževinu Romaniju (Vlašku)” (171). Italiju zove Šarčević «Laćmanska zemlja» (178.), ali ne spominje Budimpeštu, Beograd, Zagreb, Suboticu, Sombor, Baju i druge gradove. Nema nigdje spomenuto po kojim se načelima ravnao, niti kojom se literaturom služio u obradbi «zemljopisnih riči». 6. God. 1894. sastavio je Ambrozije Šarčević i objelodanio svoje djelo Magyar-Szerb-HorvátBunyevácz-sokácz könyveszeti szótár (skraćenica u radu szótár). Nepunih pet godina prije smrti, u staračkoj dobi Šarčević je na 135 stranica skupio svoje iskustvo i poznavanje madžarskog jezika i stvorio je rječnik namijenjen svima koji govorom i pismom utječu na život Bunjevaca i Šokaca i pozvani su ih proučavati i voditi50. U predgovoru Šarčević spominje da XVIII, XIX. i djelimice XX. stoljeća, zatim u obilasku sela i naselja bunjevačkih u Bačkoj i nekih koja su poslije 1918. ostala u Madžarskoj. 48 U ovom radu imao sam pri ruci Karadžićev Rječnik, četvrto nepromijenjeno izdanje (Beograd 1935). 49 Iz bogate i obilate građe spomenute su samo nekoje natuknice. Prostor (ograničeni) nije jedini razlog što nisu spomenute sve, nego građa nije sva potpuno sređena. 50 Szótár, Elöszó (Predgovor, s. p. ) (U primjerku koji posjedujem A. Šarčević upisao je vlastoručno posvetu Pro favore et accepto beneficio humillimus 18 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika se u radu oko rječnika služio djelom dvojice novosadskih gimnazijskih profesora Blagoja Brančića i dr. Đure Derra51. Predgovor je opet isticanje potrebe složnog života, priznavanje prava na jezik i škole i sl. No, ovaj predgovor piše iskusni čovjek koji je vidio mnogo u životu i iskusio pogibelj otvorenog sukoba sa službenom madžarskom politikom, pa ima zato pomalo podaničkih izraza. Istodobno je uvodna riječ stanovita ispovijed i oproštaj piščev. Značajna je isprika Šarčevićeva da nije mogao u knjizi riječi pisati posebice sa i, e, i ie (ije) nego ih je pisao samo i. Pisac nije međutim objasnio zašto je rječniku dao neobičan naslov, poglavito kad je madžarske riječi tumačio (prevodio) svojom «bunjevačkom» ikavicom. Kako je postupao u obradbi svoga rječnika mogu pokazati primjeri: Ármány, spletka, smutnja; - kodik, spletkaši, pravi, zameće smutnju. Béna, hrom, sakat, kljakav; - ság, hromost, kljakavost. Bugyorog, šikće, kuklja, ključa, kutlja, pinuši se. Czim, naslov, natpis; - zetes, počasni, naslovni Csöpörödnim zgrčiti se, zbignuti se Deliség, uzoritost, stasitost; krasota Eldönteni, prisuditi, rišiti; - döntő, odsudan, prisudan Fodor, nabor, kudra, zaponjak. Gradics, stepenice, listvice. Gyászm, žalost, tuga, crnina. Hiba, pogriška, omaška, mahna, zabuna, krivica Igazlelkü, savistan, pošten, čestit Korlát, ograda, prigrada, granica, mira Lágy, mek, mekan, blag. Maloka, mlaka, ritina. Nehéztermészetü, mrgodan, mrzovoljast. Penge, oštrica, sičivo. Rejett, skriven; skrovit; tajan. Szájas, ustat, jezičan, lajav; lajavac, bukač. Tanitás, oluka, poučavanje. Izrađen i napisan krajem prošlog stoljeća, Šarčevićev Szótár bio je namijenjen ponajprije Ambrosius Sárcsevics. Na žalost, nije označeno ime osobe kojoj daruje raskošno opremljenu knjigu.) 51 U Predgovoru pisanom madžarskim jezikom Šarčević veli: «Bránesics Blagoje és Dr. Derra György űjvidéki szerb fögymnasiumi tanárok éltal irt általános Magyar-Szerb kítün Szótár». Dakle, madžarsko-srpski rječnik je izvrstan. 9-21 madžarskom čitateljstvu pa je tiskarskih pogrešakaa u madžarskim riječima malo, ali zato ih obilato ima u hrvatskim („bunjevačkim”) natuknicama. Jamačno je Šarčeviću u toj životnoj dobi promaklo mnogo tiskarskih propusta. Čini se također da je ponegdje zaboravio pripomenu iz Predgovora da će u rječniku biti sve natuknice ikavske: ima u rječniku ekavskih oblika (plen, bedan, uzveriti se i sl.), natuknica koje su u govoru Šarčevićeva zavičaja nepoznate (adrapovac, trebnik, ovaplotiti, počast, Pazar, osoben, kićanka i sl.). Teško je općenito zaključiti da je Šarčević tako plaćao dug naslovu koji je stavio iznad svoga Szótára, jer je već bio objelodanjen madžarsko-srpski rječnik o kojemu i on govori. Najveći propust Šarčevićev je zanemarenost naglaska. Doduše, ni u Tolmaču nije označen, ali Szótár nije smio ostati bez njega, jer je izričito namijenjen onima koji uz poznavanje madžarskog žele naučiti – prema Šarčeviću – složen jezik: srpski – hrvatski – bunjevačkošokački jezik (nejasnoća u naslovu Szótárá ne umanjuje njegovu vrijednost ikavskog sadržaja). Vrijednost Šarčevićeva djela Szótár ne može se usporediti sa suvremenim rječnicima: primjerice Emila Palicha (Palića)52 i sl. Noviji rječnici su bogatiji, znanstveno opremljeniji.53 Ali Šarčevićev Szótár je svojevrsna riznica za svakoga znatiželjnika koji želi proučiti leksičko blago piščeva zavičaja, jer je vrijednost djela u tumačenju madžarskih natuknica našim leksičkim bogatstvom Podunavlja u drugoj polovici XIX stoljeća. 7. U raspravi o Ambroziju Šarčeviću54 i njegova dva rječnika istaknuti su najviše životopisni podaci po kojima pisac pripada naraštaju koji je u drugoj polovici XIX. stoljeća radio na preporodu hrvatskog življa u Podunavlju (Iv. Antunović, K. Milodanović, Ago Mamužić i dr.). Šarče52 Emil Palich: Magyar-Szerbhorvát kéziszótár, Második kiadás, Budapest 1972. 53 Osim rječnika E. Palicha, treba spomenuti slične rječnike: Brancsits-Derra, Magyarqszerb szótár, Újvidék 1889; Gyyiszálovics V., Magyar-szerb szótár, Újvikék 1914; Hadrovics L., Magyar-szerbhorvát szótár, Budapest 1958; Levasics-Surányi, Szerbhorvát-magyar kéziszótár, Budapest 1967. i dr. 54 Prijatelji i suradnici zvali su A. Šarčevića intimno Ujo (U bunjevačkom govoru veoma je čest oblik ujac, ujca, m.) 19 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika vić je među njima imao značajnu ulogu: pisao je poučne (prosvjetiteljske) knjige, pokretao novine (Misečna kronika, Subotički glasnik), uređivao i objelodanio godišnjake (Bunjevački kalendar), ali je svoje sposobnosti i umijeće odlučno usmjerio i posvetio borbi za ravnopravnost jezika svojih sunarodnjaka u javnom životu, poglavito u školi. Svjestan je bio da «svi imaju svoje početne škole, svoje gimnazije, i Matice svojih književnosti, a za naš jezik, za naše škole, za našu pouku i prosvitu niko se ne stara»55. U zakašnjelom preporodu bunjevačkošokačkog puka u Podunavlju Šarčević je uporno težio dokazati vrijednost i ljepotu govora svoga zavičaja. Osim napisa, članaka napisao je četiri rječnika. Nije bio jezikoslovac po struci, ali je nakon jakog franjevačkog prosvjetnopoučnog djelovanja u XVIII. stoljeću, nakon nemirne sredine svoga stoljeća imao srčanosti ustati u obranu naravnih prava svojih sunarodnjaka. Njegov prvi rječnik Tolmač (izvornih riči...) vješta je i dragocjena obrana jezika, koji nije siromašniji od drugih, svjedočanstvo izražajnog bogatstva. Šarčević nije svoj Tolmač opskrbio znanstvenom obradbom, ali je skupio riječi u trenucima kad je prijetila pogibelj da budu istisnute i zaboravljene. Njegov pravopis nije uzoran, ali iskreno priznaje da mu je Tolmač prvijenac i nesavršeni pokušaj «tolmačenja našega književnog jezika»56. Njegov Tolmač je oskudniji od drugih naših rječnika (Voltiggi, D. Bella, Stulli i dr.), ali dostatan za svjedočanstvo da je u Podunavlju sačuvan štokavsko-ikavski govor sa svojim leksikom. Šarčevićeva knjiga može biti putokaz u obradbi govora i bunjevačko-šokačkog leksika. Šarčević je u svome radu bio širokogrudan: htio je u okvirima ugarskog zakona i ustava poučiti madžarske javne radnike, posebice učitelje, u jeziku svoga naroda. Njegov Szótár svjedoči da ni u poodmakloj dobi nije bio prožet mržnjom nego raspoložen za suradnju57. Njegovo djelo 55 Otvoreno pismo rodu bunjevačkom i šokačkom, Sub. Danica za 1896, 20. 56 Tolmač, V. 57 Pripominjem da Šarčevića ne spominje dr. Andraš David u svojoj knjizi Mostovi uzajamnosti, Poglavlja u jugoslavensko-madžarskim kulturnim i književnim vezama, Novi Sad 1977. (U knjizi nema spomena također o Ivanu Antunoviću, Ivanu Mihaloviću, Josipu Rudiću i dr. koji su pisali i djela na madžarskom jeziku.) 9-21 Szótár moglo je i trebalo služiti svojoj svrsi, a tumačenja madžarskih riječi pokazuju koliko je Šarčević za svaku natuknicu našao najčešće više riječi svojega naroda kao tumačenje. U radu i obradbi nije Šarčević bio uvijek spretan i uspješan, ali ta dva rječnika, izlučena od ostalih njegovih knjiga, mogu poslužiti znanstvenoj obradbi i dopuni ne samo ARj nego svakom ozbiljnom i znanstvenom rječniku. LITERATURA CZIGLÁNYI, Béla, Szabadkai irodalmi kör, Szabadka és vidéke, 1978, 5, 1-2. IVANIĆ, Ivan, O Bunjevcima, Subotica 1894. ISTI, Bunjevci i Šokci u Bačkoj, Baranji i Lici, Beograd 1899. KNEŽEVIĆ, Milivoje, V., Borba za maternji jezik kod Bunjevaca, Književni sever, 1930, 7-10, 232-251. ISTI, Bunjevačka čitanka, Subotica 1931. KUJUNDŽIĆ, Pajo, On živi!, Neven XVII, 1900, Prilog, 3, 9-11. LÉVAY, Endre, Dél kapujában, Kecskemet 1943. ISTI, Bilješke o poeziji, prozi i počecima dramske književnosti bunjevačkih Hrvata, Republika 1953, 7-8, 669-700. MANDIĆ, Mijo, Zvekanu kosa smrti i nema ga više. Neven XVII, 1900, Prilog, 3, 1-7. ISTI, Naši književnici, Jedan list iz narodopisa, Neven XXX, 1913, 16, 2; 17, 2; 18, 2. ISTI, Povijest bunjevačke književnosti, Neven XXXIII, 1920, 229, 1-2. ISTI, Pedeset godišnjica subotičke Pučke Kasine 1878-1928, Subotica 1928. ISTI, Ambrozije Šarčević, Bunjevačke novine,1940, 5, 5-6. PEKIĆ, Petar, Život i rad Ambrozija Šarčevića, Klasje naših ravni 1936, 3, 129-137. SEKULIĆ, Ante, Književnost bačkih Hrvata, Zagreb 1970. STIPIĆ, Lazar, Tri najveća Bunjevca bez dostojnog spomenika (...), Jugoslavenski dnevnik, 1933, 225, 4. ŠOKČIĆ, Joso, Boza Šarčević, Hrvatska riječ, 1952, 39, 4. VÁLI, Ernö, Az elsö szabadkai irodalmi társulat 1840-46, Bácska, 1881, 31, 2-3. VASILJEV, Spasoje, Pregled bunjevačke književnosti, Glasnik Jug. profesorskog društva, 1938, 11-12, 1028-1037. 20 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ante Sekulić, Ambrozije Šarčević i njegova dva rječnika VOJNIĆ, H., Blaško, Bibliografija Ambrozija Šarčevića, Rukovet, 1962, 1, 69-70. ISTI, Ambrozije Šarčević, Rukovet, 1970, 1-2, (kao posebni otisak). Summary AMBROSE ŠARČEVIĆ AND HIS TWO DICTIONARIES The article discusses firstly the life of Ambrose Šarčević, who lived from 1820 to 1899 (I). He was a jurist as well as a well known public writer. He published many books (2, 3) in which he pleads for a free use of his own language in public life, especially in schools. Then, there are the opinions and evaluations of the work of 9-21 Šarčević (4), who, in addition to writing books and articles, began the newspapers Misečna kronika and Subotički glasnik, published and edited the calendar Bunjevački kalendar, was one of the founders of the Public Club (Pučka kasina), and was the originator of the political party of Bunjevci (Bunjevačka stranka). His dictionaries are discussed: Tolmač izvornih, književnih i zemljopisnih jugoslavenskih riči (5) and Magyar-szerb-horvát-bunyevác-sokác szótár (6). The first one is compared with the Academy’s Dictionary. The conclusion (7) emphasizes the renaissance merit of Šarčević in Podunavlje, and the importance of the two above mentioned dictionaries for studying the treasure of the štokavsko ikavski idiom of the Danubian Croats in Bačka. Divojke sa žitnom krunom – pripreme za proslavu Dužijance u Subotici 1926. Bandašica je bila Kata Miljački Matak – djevojka koja drži žitnu krunu. Fotograf nepoznat, Subotica, 1926. 21 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance 22-44 Javna proslava Dužijance (1968. - 1971.) NACO ZELIĆ UVOD – Bački Hrvati-Bunjevci i Šokci ostali su nakon Drugoga svjetskog rata s jedne strane hrvatske matice, a s druge odijeljeni od vitalnoga hrvatskoga Bajskoga trokuta, koji je nakon Prvoga svjetskoga rata ostao u Mađarskoj. Bunjevački Hrvati u južnoj Bačkoj zatekli su se nakon prestanka mađarske okupacije ponovno u Jugoslaviji u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, u okviru federalne jedinice Srbije. Iako su im kao pripadnicima državotvornoga naroda po svim ustavima dana jednaka prava kao i Srbima i ostalim narodima, stvarnost u novoj državnoj zajednici bila je od prvoga dana drugačija. Većinom poljodjelski živalj teško je stradao zbog nepravedne agrarne reforme i obvezatnog otkupa. Uza sve nedaće i nepravde vezane uz ove i druge mjere tadašnjega komunističkoga sustava, za hrvatsku zajednicu u Subotici osobito je poguban bio kazneni progon brojnih hrvatskih intelektualaca koji je, kako to piše dr. Ante Sekulić jedan od tada optuženih, «Jesenski lov započeo ... 3. rujna 1947. Junački napad započeo je sunčanoga jesenskoga dana uhidbom Vojislava Pešuta (1923.), Alojzije Poljakovića (1924.), Ante Sekulića (1920.), Ivana Kujundžića (1912.) ...»1 kretanje dnevnog lista Hrvatska riječ, koji od 26. kolovoza 1945. izlazi kao glasilo Narodnog fronta Vojvodine. Kalendari, a posebno BUNJEVAČKO-ŠOKAČKA DANICA (kasnije izlazi pod nazivom SUBOTIČKA DANICA), koji imaju bogatu tradiciju i veliko značenje za pismenost i kulturu bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj, prestaju izlaziti prvih godina nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. Istina 1944. tiskana je SUBOTIČKA DANICA za 1945. i ponovno 1945. za 1946., ali nakon toga dolazi do prekida i ovo u puku omiljeno štivo ne izlazi sve do 1970. Slična sudbina zadesila je i mnoge druge hrvatske publikacije, među kojima je i časopis KLASJE NAŠIH RAVNI, pokrenut u Subotici 1935. Već prvih poratnih dana na području Bačke, još dok se čula topovska grmljavina s Dunava od Batine, u Subotici su počele oživljavati društvene aktivnosti bunjevačkih Hrvata. Pojedina društva, kao što je Bunjevačko momačko kolo, Subotička matica i druga nastavila su s radom, a osnovana su i nova poput Hrvatskoga kulturnoga društva. Od osobitog značenja za Hrvate u Subotici i u Bačkoj, bilo je osnivanje Hrvatskoga narodnoga kazališta (1945) i po1 Ante Sekulić, Dvije subotičke presude (1948. i 1972.), Politički zatvorenik, rujan 2000., 102., 37. 22 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance godine, koji je okupljao obrazovan i darovit međuratni književni naraštaj. U tom razdoblju, na poticaj književnika Balinta Vujkova i Matije Poljakovića pokrenut je književni časopis NJIVA, glasilo Hrvatskoga kulturnoga društva u Književni časopis NJIVA pokrenut je u Subotici, ali je pred čitatelje dospio samo njegov zanimljiv i sadržajan prvi broj s nadnevkom 1. siječnja 1947. Nakon završetka Drugog svjetskog rata među Hrvatima u Subotici i drugim mjestima Bačke, gdje su živjeli u većem broju, budila se nada da će moći nastaviti svoje prijeratno društveno, kulturno i prosvjetno djelovanje, te da će uz sudjelovanje novog naraštaja intelektualaca razviti još bogatiji rad i raznovrsne aktivnosti. Od 1952. do 1958. u Subotici su postojale četiri hrvatske osnovne škole, a također i u selima Đurđinu, Tavankutu i Žedniku. Osim toga u subotičkoj su gimnaziji postojali hrvatski razredi. Početkom svibnja 1955. pojavio se i časopis za književnost, umjetnost i društvena pitanja RUKOVET, s prepoznatljivim hrvatskim obilježjima, ali samo do 1957. godine. Časopis izlazi u Subotici kao mjesečnik do 1960. a glavni i odgovorni urednik je Lazar Merković. Nakon njegovog uklanjanja mijenja se ne samo zaglavlje časopisa (kada umjetnost postaje umetnost), već i programska usmjerenost ove književne revije. U to se vrijeme zbio i jedan od značajnijih kulturnih događaja za hrvatsku zajednicu; praizvedba prve bunjevačke opere «Dužijanca» skladatelja dr. Josipa Andrića, održana u subotičkom kazalištu 29. travnja 1953. Unatoč svim kulturnim i društvenim nastojanjima Hrvata u Bačkoj, da se institucionalno uspostave, ubrzo se međutim pokazalo da se uistinu krše Ustavom im zajamčena nacionalna prava, budući da se nisu mogli organizirati na nacionalnoj osnovi i ostvarivati zajamčena im nacionalna prava. Tako je započeo proces sustavnoga potiskivanja, uništavanja, negiranja i prešućivanja svega što je hrvatsko. 22-44 Hrvatski jezik nestaje iz javne uporabe u školama i iz tiskovina. Hrvatsko narodno kazalište već je 1950. preimenovano u Narodno pozorište-Népszinház, a tjednik Hrvatska riječ 26. lipnja 1956. mijenja naslov u Subotičke novine, kada se mijenja i jezik obraćanja čitateljima. U Subotici, Somboru i u drugim bačkim mjestima zatiranje svega što je hrvatsko obavljano je i na druge načine. Tako je Hrvatskom kulturno prosvjetnom društvu Matija Gubec osnovanom 1946. u Tavankutu, nakon 10 godina, znači 1956. uvjetovano da iz imena izbaci pridjev hrvatski ukoliko želi nastaviti s radom. Tako je to društvo opstalo bez glavnoga kvalifikativa s ekaviziranim naslovom Kulturno umetničko društvo Matija Gubec. Ista je sudbina zadesila i Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Vladimir Nazor u Somboru. Ovo je društvo slijednik Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva «Miroljub» osnovanog 1936., a obnovljenog 1945. pod imenom Hrvatski prosvjetni dom, da bi 1949. nastavilo je djelovati kao Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo «Vladimir Nazor. Godine 1957. iz imena toga društva izbrisan je atribut hrvatski i osvanulo je ekavizirano kao Kulturno-prosvetno društvo Vladimir Nazor, dočim od 1964. djeluje pod imenom Kulturno-umetničko društvo Vladimir Nazor. Uslijedilo je razdoblje u kojem je samo poneka priredba ili nastup pojedinih hrvatskih kulturnih djelatnika imao raspoznatljivo hrvatsko obilježje. Najčešće su to bile izvedbe komedija i drama Matije Poljakovića u Subotičkom kazalištu. Primjerice Č’a Bonina razgala – u sezoni 1950/51. i 1961/62., Vašange i Kuća mira – u sezoni 1952/53., Buckanje sa smutipukom – u sezoni 1954/55., Par žutih cipela i Bolto u raju – u sezoni 1959/60., Ludograd – u sezoni 1961/62., Zgode i nezgode – u sezoni 1962/63., Ode Bolto na ogled i Kad bog đavlu kumuje – u sezoni 1966/67. Bolto na fronti – u sezoni 1967/68. i Jedna cura sto nevolja – u sezoni 1969/70. i dr. Dočim su glede kalendara Subotička Danica, brojnih novina i časopisa, poput Nevena, Hrvatskih novina, Klasja naših ravni, Kola mladeži i dr. – ostala samo sjećanja. Također i na brojna društva poput Pučke kasine, Dobrotvorne zajednice Bunjevaka, Bunjevačkoga momačkoga 23 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance kola, Katoličkoga divojačkoga društva, Hrvatskoga pjevačkoga društva Neven, Hrvatskoga kulturno- prosvjetnog društva Miroljub. Nadalje, na velebne, i u puku omiljene priredbe, te manifestacije kao što su Dužijanca, Veliko prelo, Proslava 250. godišnjice dolaska jedne grupe Bunjevaca 1936., uz glasovite Razgovore, organizirane od 1934. kao i na proslave pučkih i crkvenih blagdana (godova) poput Polivanja, Bršančeva, Dova, Velike Gospojine i drugih. DRUŠTVO MATIJA GUBEC KAO POTICATELJ ORGANIZIRANJA SUVREMENE DUŽIJANCE – Društvo Matija Gubec u Tavankuta, unatoč promjeni naziva u znatnoj mjeri je očuvalo hrvatski duh i ispunjavalo prazninu nastalu ukidanjem hrvatskih društava i ustanova u Subotici i po drugim mjestima Bačke, poglavito u razdoblju od 1965. do 1972. godine. U to vrijeme jedino ovo društvo djeluje na očuvanju i populariziranju bunjevačkoga narodnog stvaralaštva i kulture kao dijela hrvatske kulture. Čini to sudjelovanjem folklorne grupe i tamburaša na brojnim smotrama i festivalima − Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1966., 1967., 1972., a i kasnijih godina i na proslavama DUŽIJANCE od 1968. Spomenuti je još da je sudjelovalo i na Smotri narodnih igara Bačka u igri u Bajmoku (od 1966.), na Festivalu muzičkih društava Vojvodine u Rumi (od 1967.), na Pastirskom saboru u Svrljigu (1967.), na Smotri folklora Slavonije i Baranje, Vinkovačke jeseni (od 1971.), na smotri izvornoga folklora Svečane narodne igre Slavonije i Baranje Đakovački vezovi u Đakovu i još na brojnim drugima, a gostovalo je i u Mađarskoj (1970.) i Poljskoj (1971. i 1972.)2. Osobito veliku pozornost i ponos da je to «naše», izazvalo je djelovanje Likovne kolonije Društva Matija Gubec organiziranjem, počevši od 1962., brojnih izložbi slikarica naivki i slamarki diljem Jugoslavije, u SSSR, Italiji i Mađarskoj, te objavljivanjem prikaza tih izložbi u tisku, na radiju i televiziji3. Ta je djelatnost Društva Matija Gubec bila ne samo zamijećena već i visoko vrjednovana od 2 Naco Zelić, PROTIV ZABORAVA, Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Matija Gubec, Tavankut 1946.1966., Zagreb, 2000. 3 Naco Zelić, navedeno djelo pod 1 22-44 organizatora brojnih festivala i smotri i drugih folklornih priredbi, od članova uredništava TV Zagreb, TV Beograd i drugih, ali i Zajednice kulture Općine Subotici i drugih, pa i Skupštine općine Subotica što je urodilo dodjelom Oktobarske nagrade i pohvale Subotice (1967.) tavankutskom Kulturno umetničkom društvu Matija Gubec za rad i izvanredna postignuća u kulturi4 kao i dodjelom Oktobarske nagrade Subotice za 1970. godinu Naci Zeliću, istaknutom i zaslužnom članu društva Matija Gubec kao izraz društvenog priznanja za izuzetne rezultate postignute u oblasti kulture5. S tim u svezi želio bih posvjedočiti o jednom neobičnom susretu: Kada sam se nakon povratka s prve Međunarodne smotre folklora u Zagrebu 1966. vratio u Suboticu, jednoga dana me na subotičkom korzu zaustavio meni nepoznat čovjek i rekao mi je: «Vidili smo se, čestitam vam.» Vidno razdragan i oduševljen stisnuo mi je ruku. Još se nisam pravo ni snašao, a on se već udaljio i nisam ga stigao pitati ni tko je, ni što je. Nisam ga više nisam sreo, a ako sam ga, možebiti, i sreo, nisam ga prepoznao. No, njegove su me se riječi posebno dojmile i o ovom sam susretu govorio prijateljima s kojima sam se u to vrijeme često sastajao – Matiji Poljakoviću, Balintu Vujkovu, Ivanu Tikvickom Pudaru, Stipanu Šabiću, Peri Skenderoviću, Vinci Duliću, Marku Pejiću, Grgi Bačliji, Anti Pokorniku i drugima. Na neki način mi je taj neznanac, tom jednostavnom rečenicom, učvrstio samosvijest o važnosti nastupa Tavankućana na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu. Očito od mnogih zamijećenu i propraćenu značajnim publicitetom, posebno u televizijskim izvješćima. Baš kako je nastup nas Bunjevaca i naše predstavljanje u Zagrebu, doživio i neznanac sa subotičkog korza. Pa kada je za taj nastup, kao i nastup na4 L. I. (Luka Ivković), Dodeljene Oktobarske nagrade, Politika, Beograd, 11. oktobar 1967. 9. * Anonim, Dodeljene oktobarske nagrade i pohvale, Subotičke novine, 13. oktobar 1967., 1.- 2 J. (Josip Stipić), Sredstva koja podstiču i obavezuju, Subotičke novine, 10. novembar 1967.,5. 5 * Anonim, Razgovaramo sa Nacom Zelćem predsednikom KUD Matija Gubec, Zajednički o nastalim problemima, Subotičke novine, 1. mart 1968., 5. * Anonim, OKTOBARSKE NAGRADE. Zvanična obrazloženja, GOVORE: SUBOTIČKI LAUREATI ... NACO ZELIĆ, Subotičke novine, 9. oktobar 1970., 4. 24 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance 22-44 laštva trebalo ponuditi Općini Subotica i Turističkom savezu Subotice kao mogući program gradske priredbe, koja bi kao folklorno- turistička manifestacija bila zanimljiva osim bunjevačkim Hrvatima i ostalim građanima Subotice, ali i posjetiteljima sa širega područja. U tim je razgovorima ukazano na brojne narodne običaje (svadbene običaje, božićne običaje, pokladne običaje, uskršnje običaje, žetvene običaje − dužijancu i druge) i bogatstvo narodnoga stvaralaštva bunjevačkih Hrvata u Bačkoj (narodne pjesme, pripovijetke, plesove, tkanja, vezove i drugo). Bandaški par u salašu na pozornici, s glumcem Mirkom Huskom, voditeljem programa, nakon predaje žitne krune predsjedniku Skupštine općine Subotica Károlyu Bagiju redne 1967. godine i druge aktivnosti Društvo Matija Gubec dobilo i Oktobarsku nagradu Subotice, ocijenili smo da bismo i mi Bunjevci u Subotici trebali organizirati nešto slično zagrebačkoj smotri folklora. Poticajno je to bilo brojnim bunjevačkim Hrvatima u Subotici da se bolje organiziraju kako bi javnosti potpunije predstavili bunjevačko narodno stvaralaštvo i kulturu. Učestali su susreti brojnih bunjevačkih intelektualaca i znalaca narodnih običaja, kulture i stvaralaštva bunjevačkih Hrvata, U kojima su sudjelovali Balint Vujkov, Matija Poljaković, Ivan Tikvicki − Pudar, Ivan Tikvicki, st., Bela Gabrić, Marko Peić, dr. Vinko Perčić, Ivo Stantić, Ante Pokornik, Grgo Vukov, Vince Dulić, Ante Skenderović, Mirko Huska, Kata Maftelj, Kata Budinčević, Kata Stipić, Anica Balažević, Stipan Šabić, Pere Skenderović, Grgo Bačlija, Bela Tikvicki, Milivoj Prćić, Naco Zelić i drugi. Među ostalim se razgovaralo i o tome koji bi od narodnih običaja i oblika narodnoga stvara- I Bunjevci su, naime, kao i drugi narodi u predahu od posla na salašima i njivama, po dolovima i strnjikama, prostranim atovima i ugarima, u dugim zimskim večerima, na divanima i prelima, u suvajama i vjetrenjačama, tkali u vizijama ugrijane mašte i reproducirali život, želje, nadanja i strahovanja, razmišljali i zaključivali o pravdi, dobroti, ljepoti, ljubavi, sreći, ali i o nesreći, žalosti i boli i definirali svoju životom kaljenu etiku, istražujući i izražavajući svoja raspoloženja, raspojasanu razdraganost i smisao za lijepim. To su izražavali kroz narodne običaje i brojnim i raznovrsnim oblicima narodnoga stvaralaštva i kulture. Takvima su ocijenjeni nekoji od narodnih običaja, kao što su: pokladni običaji (u okviru kojih bi se kao atraktivna slika prikazalo «vučenje panja» uz bogat folklorni program u kojem bi sudjelovali folkloraši i tamburaši kulturno-umjetničkih društava, a završilo bi se bunjevačkim Velikim prelom u Sajamsko-športskoj hali uz bogatu gastronomsku ponudu); uskršnji običaji (u okviru kojih bi se prikazalo «polivanje na vodeni ponedljak» uz bogat folklorni program − praćenje momaka na karucama, polivanje divojaka, kićenje momaka jorgovanom i ružmarinom i darivanje šarenih jaji, a sve bi završilo zabavom, uz sudjelovanje folkloraša i tamburaša kulturno-umjetničkih društava i uz bogatu gastronomsku ponudu); svadbeni običaj (u okviru kojega bi se uz bogat folklorni program prikazao dolazak mladenaca nakon vjenčanja u kuću mladoženje, dolazak pođana i drugo i s odgovarajućom gastronomskom ponudom u okviru svatovske večere, a posjetitelji bi sudje- 25 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance lovali kao «svati»); žetveni običaj – dužijanca6 (u okviru koje bi se u mimohodu prikazala bunjevačka narodna nošnja, pojedine faze radova u svezi s proizvodnjom pšenice, pletiva od pšeničnoga klasja i slame i bogat folklorni program) i drugo. Tijekom tih razgovora utvrđeno je da su dva od tih narodnh običaja, iako obiteljske svečanosti, davno prije naših dana, prije ere turizma, dobila značajke javnih i masovnih svečanosti, pravih proslava. A to su prelo i dužijanca. Prelo je, naime, kao javnu i nacionalnu svečanost bunjevačkih Hrvata prvi puta organizirala Pučka kasina, osnovana u Subotici, nakon dugotrajnoga postupka, 1878. godine. Pučka kasina je, naime, kao svoju prvu veliku priredbu nazvanu Veliko prelo, priredila u Subotici na Svijećnicu (na Marin), 2. veljače 1879. Veliko prelo je postala tradicionalna nacionalna svečanost i s velikim uspjehom održavana je svake godine na Marin, 2. veljače, osim tijekom Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Posljednje Veliko prelo, koje je upriličila, Pučka kasina održano je 2. veljače 1941. godine. Na prvom Velikom prelu (1879.) otpjevana je prvi put i najpoznatija bunjevačka pjesma Kolo igra tamburica svira, koju je spjevao Nikola Kujundžić (1861.–1906.), a uglazbio Stipan Mukić (1838.−1903.). Imajući u vidu popularnost i tradiciju organiziranja javne proslave crkvene dužijance, u Subotici, što ju je 1911. uspostavio preč. Blaško Rajić (župnik crkve sv. Roka), u suradnji s Katoličkim divojačkim društvom i uz zdušnu pomoći predsjednice Justike Skenderović-Lešine, koja je od prve općeprihvaćena i s velikim uspjehom održavana sve do 1940. godine – a posebno tijekom proslave dužijance u okviru programa obilježavanja 250. obljetnice doseljenja jedne grupe Bunjevaca upriličene 6 Anonim, Razgovor sa etnologom Milkom Mikuškom, kustosom Gradskog muzeja u Subotici o nastanku praznika žetve. Poreklo žetvenih svečanosti Dužijanca spada u grupu poljoprivrednih običaja i održava se kod gotovo svih naroda * Kako se žetvene svečanosti obavljaju u raznim delovima sveta? * Poreklo ovih svečanosti vezano je za običaj žrtvovanja dela plodova demonu vegetacije. Subotičke novine, 31., 16. avgust 1968., 9. 22-44 u Subotici 1936. – prevladalo je mišljenje da bi najprikladnije bilo obnoviti javnu proslavu žetvenoga običaja dužijanca. A o omiljenosti i raširenosti proslave dužijance svjedoči i to što su u razdoblju 1919.–1940. osim središnje proslave, koja je održavana u katedralnoj crkvi sv. Terezije Avilske u Subotici, one održavane i u Somboru, te još nekim vangradskim župama poput Tavankuta, Žednika, Čonoplje, Bajmoka, Đurđina, Male Bosne i drugdje. Nakon Drugoga svjetskoga rata, pod uplivom novouspostavljenih političkih, društvenih i državnih promjena, proslava dužijance očuvana je isključivo kao crkvena svečanost, gubeći onaj dio javnog karaktera, pa i programskog sadržaja, koji je bio izvan liturgije, odnosno misnog slavlja. Na taj način vlast je očito htjela ograničiti i umanjiti njezino javno značenje, pa je i u pripravi tih svečanosti došlo do stanovitih promjena. Tako su još 1946. i 1947. bandaš i bandašičica bili mladić i djevojka, a nakon toga do 1957. njihovu su ulogu morala preuzeti djeca. Počevši od 1958. bandaški parovi ponovno su mladići i djevojke, ali u pojedinim župama, po naseljima, i dalje su se oslanjali na djecu. Zbog takve prirode svečanosti, najzad zarad svih promjena, bunjevačko narodno stvaralaštvo samo se djelomično moglo prikazati. Uklanjanjem sadržaja vezanih uz bogatstvo običajnog slavlja; vijenaca, kruna i drugog pletiva od žitnoga klasja i slame, te prelijepih narodnih nošnji, što je sve moralo ostati zatvoreno unutar crkve, bitno su narušeni ljepota, značaj i svečani karakter dužijance. Unatoč tome iskustvo što su ga naši ljudi do tada stekli s dužijancom opstalo je i živjelo u sjećanju puka. A činjenica da ona pada u sred ljetne sezone, uz svečanost u slavu rada i novog kruha, otvarala je i jednu novu dimenziju, njen mogući folklorno-turistički značaj. Na taj način je uz već stečeno poimanje, mnogo štošta ukazivalo da je proslava dužijance pravi izbor. U želji da se sve njezine vrijednosti javno provjere i potvrde, a da svečanost dužijance ponovno zadobije dio svojih atribucija, koje ima do 1940. godine i da se u okviru programa svečanosti prikaže nešto slično onomu što je 26 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance ponuđeno i programom proslave 1936. godine, predlaženo je da se neovisno uz crkvenu proslavu, koja se godinama organizira po navlastitu programu, upriliči i javna proslava dužijance, s težištem na narodnim običajima koji se upražnjavaju na svakom salašu – budući da su ionako dio proslave završetka žetve pšenice, jer stoljećima žive kao obiteljska svečanost. S tim da se taj prikaz čim više obogati nizom priredbi što se mogu vezati uz žetvu i žetveni običaj dužijancu. U tu svrhu pristupilo se prikupljanju građe i razgovoru s živućim članicama nekadašnjega Katoličkoga divojačkoga društva i drugima koji su sudjelovali u organizoranju proslava dužijance do 1940. pa i kasnijih godina i proučeni su brojni izvori7 i dokumentacija, kao što su plakati, fotografije i drugo. 7 * Anonim, Dužijanca, Neven, Subotica, XXVIII, 7., 15. srpnja. 1911., 60. * Anonim, Dužijanca Neven, Subotica, XXVIII. 8., 15. kolovoza 1911., 60. * Anonim, Dužijanca Neven, Subotica, XXX. 32., 12. srpnja 1913., str. 3. * Anonim, Dužijanca Neven, Subotica, XXXVII, 177., 8. augusta 1919. * Anonim, Dužijanca Neven, Subotica, XXXVII., 184., 17. august 1919. * Anonim, Dužijanca Neven, Subotica, XXXVII, 185., 19 august 1919. * Anonim, Dužijanca Neven, Subotica, XXXVIII. 11. augusta 1920. * Anonim, Subotica ... Bunjevački običaji I. Dužijanca (dožeteonica), Danica Bunjevačko-šokački kalendar za pristupnu godinu 1920., Subotica, 1919., 43-44. * Anonim, Dožijanca, Subotička danica ili Bunjevačko-šokački kalendar za 1923., 117. * Anonim, Dožejanca, Subotička Danica, kalendar za 1924., 112. * Anonim, Dožejanca, Dužijanca u Subotici, Hrvatske novine, Subotica, 26. srpnja 1924., 2. * Anonim, Dožejanca, Subotička Danica Kalendar za 1925., 144. * Anonim, Dožejanca, Hrvatske novine, Subotica, VI., 32, 8. kolovoza 1925., 3. * G.(Geza) Sekelj, Bunjevački običaji, Književni sever, Subotica, I (1925.), sv. 3, 117. * Anonim, Justika Skenderović, Subotička Danica, kalendar za 1928., 89. * Anonim, Dožejanca Kat. djevojačkog društva i Kat. momačkog kola, Hrvatske novine, Subotica, 17, 18. VIII 1928., 6. * Anonim, Dožejanca, Subotička Danica, kalendar za 1931., 99. * Anonim, Dužijanca, Subotičke novine, Subotica, 28. srpnja 1933., 4. * Anonim, Dužijanca, Subotičke novine, Subotica, XVI. 7., 28. srpnja 1935., 4. 22-44 Prva izvješća o svečanosti dužijance veoma su kratka i nisu davala puno podataka ni o programu niti o sudionicima tih svečanosti. Tako primjerice u izvješću o prvoj proslavi dužijance u listu Neven piše: «Blaž Rajić, plebanoš sv. Roke priredio je 6. o. m. zahvalnu svečanost prilikom dovršetka žetve. Oko trideset konjanika su dopratili iz po* Lajčo Budanović, biskup, Pismo uredniku Klasja, Klasje naših ravni, 4., II. 1936., 193. * B. (Blaško) Rajić, 250 godina, Klasje naših ravni, 4., II., 1936., 194. * Dr. Ivan Pernar, Moja sjećanja na Suboticu, Klasje naših ravni, 4., II., 1936., 195-195. * † Alojzije Mišić, biskup, Mojim milim, dobrim i zlatnim Bunjevcima, Klasje naših ravni, 4., II., 1936., 197-203. * Croata: 250 - godišnjica dolaska jedne grupe Bunjevaca i preuzimanje vlasti u Subotici, Klasje naših ravni, 4., II., 1936., 204-214. * Marija Kumičić: Nezaboravljene uspomene, Klasje naših ravni, 4., II., 1936., 215. i 216. * Prof. Antun Jiroušek-Martinušić: Sjećanje na veličanstvenu hrvatsku proslavu u Subotici, Klasje naših ravni, 4., II., 1936., 217- 220. * Franjka Mayer: Braća jedne majke, Klasje naših ravni, 4., II., 1936., 221. i 222. * A. J. (Ante Jakšić), Svečani dani u Subotici, Svijet, Zagreb, XI., knj. XXII. 29. VIII. 1936., 9, 167 i 178) * Kroničar: Veličanstveno jubilarno slavlje bačkih Hrvata u Subotici, Subotička Danica, kalendar za 1937., 35-66. * I. (Ive) Prćić, Bunjevački narodni običaji, Subotica, 1937., 6. * Anonim, Dužijanca ... u nedjelju 25. srpnja 1937., Subotičke novine, 30. srpnja 1937., 4. * Anonim, Dužijancu priređuju 24. srpnja Katoličko divojačko društvo i Bunjevačko momačko kolo Subotičke novine, XXI, 15. srpnja 1938., 6. * Anonim, Uspjela svečanost Dužijance, Subotičke novine, XXI., 29 srpnja 1938., 4. * Ljudevit Vujković Lamić, Bunjevački narodni običaji (O dužijanci), Subotičke novine, XXI., 3. kolovoza 1938., 4. * Anonim, Dužijanca, Subotičke novine, XX., 7. srpnja 1939., 3. * Anonim, Velike pripreme za ovogodišnju Dužijancu, Subotičke novine, XX, 14. srpnja 1939., 4. * Zvonimir Alkić (Aleksa Kokić), Katolička crkva i Bunjevci, Subotičke novine, XX., 21. srpnja 1939., 5. * Anonim, Uspjeh svečanosti Dužijance, Subotičke novine, XX., 28. srpnja 1939., 5. * Zvonimir Alkić (Aleksa Kokić), Katolička crkva i Bunjevci prigodom Dužijance, Subotičke novine, XX, 21. srpnja 1939., 5. * Anonim, Dužijanca u Subotici, Subotičke novine, XXI., 26. srpnja 1940., 7. * Anonim, Dužijanca bila je i prošla dostojanstveno kao i uvijek do sada, Subotičke novine, XXI., 9. kolovoza 1940., 5. 27 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance lja krasno pleten vinac od žita u crkvu, gdi su ga dočekale enge sa plebanošom koji je posli toga sakupljenoj gomili rekao lipu pridiku. U veče je pak bila zabava u dvoranama ‘Pešte’ kao nastavak dužijance. Zabava je bila doista krasna i mladež je provela vrlo dobro, ali zato je ipak pomutio veselje nemio slučaj, da su u bilo obučene te isčešljane igračice isključile iz kola one, koje nisu bile tako opravljene. Na ovo su se smutili svi prisutni. Mi se tome takodjer čudimo, jer znamo, da je baš spomenuti g. plebanoš veliki neprijatelj raskošnog odila, ne možemo razumiti otkuda se ovo dogadja baš na dužijanci.»8 U Nevenu od 8. augusta 1919. nalazimo izvješće o proslavi dužijance te godine: «Ravno šest godina kako nismo imali dožeteonicu. Subotičko katoličko divojačko društvo priređuje 17. kolovoza dužijancu ...», a u istom listu broj 185 od 19. augusta 1919. izvještava: «U nedilju je održana Dužijanca, što je izvanredan uspjeh imalo ... Kada se povorka pojavila na ulici sa svojom impozantnošću je izazvala veoma veliko zanimanje sa strane svog pučanstva grada Subotice.» Na temelju spoznaja o programima svečanosti dužijance organiziranih do 1940., a posebno 1936. godine, prevladao je stav da bi svečanost dužijance trebalo organizirati tako da se uz žetveni običaj dužijanca što potpunije predstave i drugi narodni običaji, kao npr. kolo sa izborom bandaša i bandašice, u kojem bi se prikazali brojni bunjevački narodni plesovi i pjesme, kraljice, koje bi u bogatim narodnim nošnjama izvele kraljičke pisme bogate sadržajem, duhovite i sa slikovitim opažanjima, a i druge oblike narodnoga stvaralaštva i kulture, pa i druge priredbe, kao npr. takmičenje risara, konjičke trke, skupštinu risara, prigodne izložbe i druge. Mimohodu kao uvodu u završnu svečanost dužijance, za koju je predloženo da se prikaže na središnjem gradskom trgu, dano je posebno značenje. Mimohod je zamišljen kao priča u slikama. Upozoreno je i na potrebu da se posjetiteljima priredbi svečanosti dužijance omogući konzumiranje gastronomskih specijaliteta, upoznavanje predmeta narodne radonosti, a posebno stvaralaštva slikarica naivki i slamarki, kao i mogućnost kupovine tih pred8 Isto kao 7/1 22-44 meta i drugoga, da se zadovolji svakoga tko se u dane tih svečanosti nađe u Subotici, pa da tradicija i svečanost bunjevačkih Hrvata postane i folklorno-turistička atrakcija Grada Subotice, ali i šire regije. I pristupilo se osmišljavanju programa proslave dužijance. TAKO JE KRENULO – Književnik Matija Poljaković, poznati dramski pisac koji je u više kazališnih djela zahvatio u bunjevačke narodne običaje i folklor – primjerice u komediji Č’a Bonina razgala obradio je upravo običaj završetka žetve – napisao je prvu skicu scenarija proslave. Taj scenarij je tijekom priprema priredbi dužijance dorađivan i osmišljavan do konačno utvrđenja sinopsisa, odnosno cjelovitog programa svih priredbi, što su bile organizirane u okviru proslave dužijance i središnje svečanosti u kojoj je prikazan običaj žetvenih svečanosti i izveden bogat folklorni program. Program proslave dužijance i u odnosu na program crkveno−javne proslave do 1940., kao i u odnosu na program crkvene proslave nakon 1945. obogaćen je nizom posebnih programa, a to su Takmičenje risara, Konjičke trke, Kolo s izborom bandaša i bandašice, Skupština risara i Mimohod dužijance, te nizom izložbi. Kao kruna svečanosti utvrđen je program završne svečanosti na velikoj pozornici sa sceconografski postavljenim salašom. U nastavku organiziranja proslava dužijance, kao posebna priredba, počev od 1969. organiziran je i Memorijal Pere Tumbas-Haje. U to je vrijeme, u svezi s prodajom pletiva i slika od slame slikarica slamarki i slika slikarica naivki tavankutske likovne kolonije, Naco Zelić surađivao i često razgovarao s gospođom Katom Budinčević rođ. Sič, višegodišnjom dobrom znanicom, tada ravnateljicom male radnje, pod nazivom «Narodna radinost» (poslovni prostor je bio u zgradi Domu kulture-Gradska kuća,. u Štrosmajerovoj ulici), U tim je razgovorima bilo riječi i o ideji grupe bunjevačkih intelektualaca i drugih da se Skupštini općine Subotica ponudi organiziranje javne proslave narodnoga žetvenoga običaja bunjevačkih Hrvata dužijance, kao dio subotičke folklorno−turističke ponude. Gospođa Kata Budinčević o toj je ideji razgovarala s g. Boltom Milankovićem, tada 28 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance potpredsjednikom Skupštine općine Subotica, pa budući da se on oduševio s tom idejom dogovorila je posjet. I tako je došlo do susreta s g. Boltom Milankovićem. Tijekom toga susreta, nakon podrobnijeg informiranja o uspjesima tavankutskoga KUD Matija Gubec, kao izvođača bunjevačkih narodnih plesova i pjesama na brojnim smotrama i festivalima i o velikom zanimanju posjetilaca tih priredbi za bunjevački folklor i narodnu nošnju, ali i za stvaralaštvo tavankutskih slikarica naivki i slamarki. podastrta mu je i idejna skica scenarija javne proslave dužijance, koju je izradio književnik Matija Poljaković i razgovarano je o tom kako bi se već tijekom ljeta 1968. mogla organizirati proslava dužijance kao folklorno-turistička manifestacija Grada Subotice. Upozoren je i da je u izradi idejne skice scenarija javne proslave dužijance Matija Poljaković koristio kao građu prikaze proslava dužijance organizirane od 1911. do 1940. i kasnijih godina, a posebno prikaz dužijance kao dio programa velike proslave održane u Subotici 1936. objelodanjene u časopisu Klasje naših ravni, u kalendaru Subotička DANICA i u drugim glasilima, te sjećanja brojnih sudionika te proslave, ali i proslava drugih godina − Gabrijele Skenderović, udane Dulić (bandašica 1927.), Grge Vukova (bandaš 1936), Ivana Oračića (bandaš 1939.), Vinka Vukovića (bandaš 1940.), Laze Ivković Ivandekića (bandaš 1947) i drugih, Jovane Stantić, jedne od organizatora, u čijoj su se kući skupljale članice Katoličkog divojačkog društva radi pletenja vijenaca i drugih ukrasa za proslavu dužijance, Ante Pokornika i drugih. Bolto Milanković je u svrhu ostvarivanja te ideje razgovarao s tada mjerodavnima u poglavarstvu Općine Subotica, Općinskom komitetu Saveza komunista Subotice, Općinskoj konferenciji Socijalističkoga saveza radnog naroda Subotice i drugima, a obavijestio je i Turistički savez Subotice, kao mogućeg organizatora te manifestacije. Unatoč tomu što su brojni članovi društvenopolitičkih organizacija u Subotici bili protivnici ideje da se proslava žetvenoga običaja bunjevačkih Hrvata dužijanca organizira kao folklorno-turistička priredba grada Subotice i da se na taj način predstave samo narodni običaj bunje- 22-44 vačkih Hrvata i njihove pjesme, plesovi, narodna nošnja i drugi oblici narodnoga stvaralaštva i kulture, a ne i drugih naroda i narodnosti Subotice, kako se to tada govorilo, i da su nastojali osujetiti tu akciju, zahvaljujući upravo uglednim pojedincima u tim društveno-političkim organizacijama, kao što su, uz već spomenutoga Boltu Milankovića bili Antun Milodanović Dela, Antun Kopilović Šogor, Đuro Stipić, Ruža Vuković, Slavko Zorić, Remija Gabrić, Marko Peić, Josip Buljovčić, Milivoj Prćić, Melanija Čanak i drugi, prevladalo je mišljenje da se prihvati ta ideja s tim da orgnizator bude Turistički savez Općine Subotica. Pozvani su i gospodarski subjekti Subotice da financijskim prilozima omoguće organiziranje te proslave. Tako su putem donacija desetak vodećih poduzeća osigurana potrebna novčana sredstva. DUŽIJANCA ‘68. – U ljeto 1968. godine, od 30. lipnja do 18. kolovoza održana je javna proslava žetvenoga običaja bunjevačkih Hrvata pod imenom Dužijanca ‘68. Bila je to folklorno-turistička manifestacija koja je pobudila veliko zanimanje bunjevačkih Hrvata, ali i ostalih građana Subotice i širega područja, kao i brojnih gostiju, a dobila je i veliki publicitet u sredstvima javnog komuniciranja. Turistički savez Općine Subotica u svrhu provedbe organizacije proslave Dužijance ‘68 imenovao je Organizacioni odbor u sastavu: Marko Peić, Naco Zelić, Jakov Kujundžić, Grgo Bačlija, Antun Kovačić, Bela Duranci, Josip Stipić, Balint Vujkov, Ivan Tikvicki, st., Slavko Zorić, Matija Bašić, Kata Budinčević, Josip Bajić, Matija Poljaković, Ištvan Budai, Lajčo Vujković Lamić Moco, Josip Ostrogonac, Lazo Kopunović, Ivan Balunović, Miroljub Vučinić, Mihajlo Mamužić, Milka Mikuška i Čedomir Riznić. A kao operativno tijelo Organizacionoga odbora imenovan je Sekretarijat u sastavu: Marko Peić, Naco Zelić, Jakov Kujundžić, Grgo Bačlija, Miroljub Vučinić, Antun Kovačić, Ištvan Budai, Josip Bajić i Milka Mikuška. U Počasni odbor imenovani su direktori i drugi rukovoditelji gospodarskih subjekata, i to: Marko Marjanušić, Slavko Zorić, Đuro Ćopić, Milan Ilić, Živa Marković, Ruža Vuković, Marko 29 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance Stantić, Ernest Horvacki, Marko Tomašković, Vladislav Zenjin, Josip Klarski i Momčilo Dragović.9 Po prvo put je službeno objelodanjeno organiziranje proslave dužijance kao folklorno-turističke manifestacije subotičke Općine u Subotičkim novinama od 9. veljače 1968.10 Uslijedile su brojne obavijesti o tijeku priprema, kasbije o prvim održanim priredbama, a osobito o središnjoj svečanosti. Osim Subotičkih novina izvještavala su i sva druga glasila javnog priopćavanja11. Posredstvom Subotičkih novina javnosti je upućen poziv kako bi se prikupilo što više fotografija, u nastojanju da se uspostavi iscrpna i vjerodostojna građa o tome kako je priređivana i slavljena dužijanca do 1940. godine. Većina prikupljenih fotografija objelodanjena je 9 Anonim, Članovi počasnog odbora, Subotičke novine, 16. avgust 1968., 9. 10 M. V. (Miroljub Vučinić), Inicijativa turističkih radnika Subotice: Dužijanca − već ovog leta. U Fondu za unapređenje turizma, ugostiteljstva, trgovine i zanatstva, vođeni prvi razgovori sa širokim krugom kulturnih, društvanih i javnih radnika našeg grada, o mogućnosti oživljavanja i organizovanja tradicionalne proslave žetvenih radova, Subotičke novine, 9. februar 1968., 9. 11 a) J. (Josip) Stipić, PRIPREME ZA DUŽIJANCU 1968. Smotra polja i takmičenje risara, Subotičke novine, 12. april 1968., 9. b) Anonim, Pred obnavljanje praznika Dužijance PRAZNIK U FOTOGRAFIJAMA, Subotičkre novine, 10. maj 1968., 9. c) J. (Josip) Stipić, Dužijanca 68. SPORO TEKU PRIPREME, Subotičke novine, 7. juni 1968., 9. d) M. V. (Miroljub Vučinić, Na Dužijanci se ipak intenzivno radi. Dužijanca ne odustaje. Poslednjem sastanku Organizacionog odbora prisustvovali su Pal Barkanji, predsedniuk Opštinskog odbora Socijalističkog saveza i Bolto Milanković, podpredsednik Opštinske Skupštine. Definitivno odlučeno da proslava žetvenog praznika počne 15. VIII i da traje puna tri dana. Takmičenje u žetvenim radovima održaće se 29. VI, Subotičke novine, 14. jun 1968., 9. e) M. V. (Miroljub Vučinić, Pripreme za proslavu Dužijance. USVOJEN PLAN DEFILEA. U defileu će biti preko 1.000 učesnika, a organizatori veruju da će odziv građana biti mnogo veći. Defile će činiti tri ešalona, Subotičke novine, 21. jun 1968., 9. g) M. V. (Miroljub Vučinić, KUD Matija Gubec pred nastupom na Dužijanci. Folklor i likovni umetnici – spremni. Na nedavno održanom IX. Jugoslovenskom folklornom festivalu, članovi Matije Gupca doživeli do sada najveća priznanja ● Za Dužijancu se pripremaju Kraljičke i pesme Groktalice, koje su gotovo već zaboravljene u narodu, Subotičke novine, 2. avgust 1968., 9. 22-44 u Subotičkim novinama, što je i te kako bilo u funkciji njezine promidžbe12. Najava proslave Dužijance ‘68. i pojedinih priredbi organiziranih u okviru proslave te objava programa tih priredbi i centralne svečanosti obavljana je i brojnim tiskovinama, kao što su programi pojedinih priredbi, pozivnice na pojedine priredbe, plakati, značke i drugo13 a također i posebnim žigom subotičke pošte, aranžiranjem izloga i na druge načine. U svrhu uključivanja što većega broja građana i u pojedine priredbe i u mimohod i centrralnu svečanost dužijance obavljeni su i brojni razgovori s grupama građana i u gradu i po subotičkim naseljima i salašima s ciljem da ih se upozna s programom pojedinih priredbi, mimohoda i centralne svečanosti i da ih se pozove da u odgovarajućim narodnim nošnjama i ulogama te s odogovarajućim poljodjelskim alatkama i drugim predmetima sudjeluju u tim priredbama. A razgovarano je i s kulturno − umjetničkim društvima u Subotici, Tavankutu i Somboru, s ugostiteljskim i trgovinskim organizacijama, obrtnicima, aranžerima izloga i drugima. Grupu agitarora, da ih tako nazovemo, koja je obavila najviše takvih razgovora s građanima činili su najčešće Balint Vujkov, Matija Poljaković i Naco Zelić, a uključivali su se i Marko Pejić, Bela Gabrić, Bela Tikvicki, Ivan Tikvicki, st., Ivan Tikvicki Pudar, Ante Pokornik, Grgo Bačlija, Pere Skenderović, Jakov Kujundžić i mnogi drugi. U svrhu organiziranja priredbe SKUPŠTINE RISARA i završne svečanosti proslave dužijance na središnjem subotičkom gradskom trgu, tadašnjem Trgu slobode, odlučeno je da se na tom trgu izgradi velika pozornica. Pozornica je 12 a) Anonim, Pred obnavljanje praznika Dužijance, Subotičke novine, 10. maj 1968., 9. b) Anonim, Iz starih albuma, Subotičke novine, 12. jul 1968., 9. 13 M. V. (Miroljub Vučinić, Još jednom o završnom programu Dužijance. Skupština risara 17. avgusta. Veče uoči završnog, svečanog defilea svih učesnika proslave žetvenog praznika, na Trgu slobode, u ambijentu tipičnog bačkog salaša koji će biti preseljen na specijalnu pozornicu, održaće se SKUPŠTINA RISARA, običaj karakterističan za žetveni praznik.• U prodaji ulaznice za konjićke trke • Danas će se pojaviti i prvi plakat • U folklornom programu učestvuje i OKUD Mladost. Subotičke novine, 26. jul 1968., 9. 30 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance sa scenografijom salaša izgrađena na prostoru uzduž zgrade Narodnoga pozorišta, a u širini ispred zgrade Gradske biblioteke, zatvarajući ulice Branislava Nušića i Cara Dušana. Velika pozornica s uprizorenjem salaša izrađena je prema zamislima i uputama slikara i dizajnera Gustava Matkovića,14 a izveo ju je tesarski majstor Zödi, ugledni obrtnik iz Subotice. Mnoštvo posjetitelja sudjelovalo je na svim priredbama organiziranima u okviru programa proslave dužijance ‘68, kao što su Takmičenje risara (30. lipnja) – više od 2.500 posjetilaca, Konjičke trke (15. kolovoza) – oko 12.000 posjetilaca, Kolo s izborom bandaša i bandašice (15. kolovoza) – više od 1.000 posjetilaca, Skupština risara na improviziranom salašu na centralnom gradskom trgu, koja je završila s vatrometom (17. kolovoza) – oko 10.000 posjetilaca, te na otvorenju prigodnih izložbi – Izložba etnografske građe: Narodna umjetnost Vojvodine, Izložba Likovne kolonije KUD Matija Gubec iz Tavankuta i Izložba slika i skulptura (17. kolovoza) – izložbe je već prvoga dana vidjelo više od 5.000 posjetilaca., Završna svečanost proslave dužijance ‘68. održana je 18. kolovoza. Svečani mimohod svih sudionika proslave, koji su formirali brojne žive slike prema programu proslave, kretao se od Gradskoga hipodroma duž ulice Matka Vukovića, pa preko glavnoga gradskoga trga, do improviziranoga salaša, na kojem je izveden program završne svečanosti, prikaz običaja dužijance s bogatim folklornim programom15. Više od 1.200 sudionika, uz članove folklorno-glazbenih ansambala kulturno-umjetničkih društava Matija Gubec iz Tavankuta, Bratstvo-jedinstvo i Mladost iz Subotice, Vladimir Nazor iz Sombora i drugih sudjelovalo je u mimohodu i na završnoj svečanosti. Broj posjetitelja svih priredbi bio je iznenađujuće velik, osobito glavne svečanosti (mimohoda i završne svečanosti) na 14 M. V. (Miroljub Vučinić), Uz pomoć scenografije slikara Gustike Matkovića biće izgrađen salaš u centru grada. Na velikoj pozornici koja će biti izgrađena na Trgu slobode odvijaće se sve centralne priredbe vezane za folklor i običaje praznika DUŽIJANCE, Subotičke novine, 28., 26. jul 1968., 9. 15 V. (Vučinić), Pripreme za proslavu Dužijance. Svečani defile prolazi glavnim ulicama. U povorci treba da nastupi dve hiljade učesnika. Pozivaju se svi građani koji poseduju bunjevaćke narodne nošnje da se prijave organizatorima. Subotičke novine, 19. jul 1968., 9. 22-44 kojoj je prema procjenama tiska pribivalo oko 60.000, a po nekima i do 80.000 posjetitelja. U pripremama programa pojedinih priredbi, kao i mimohoda i završne svečanosti, a imajući u vidu potrebu da se posjetiteljima tih priredbi, posebno u dane održavanja priredbe Skupština risara i Završne svečanosti, omogući konzumiranje gastronomskih specijaliteta i druženje, te kupovina predmeta narodne radinosti, slika i drugih izrađevina tavankutskih slikarica naivki i slamarki i drugih stvaralaca, te da im se omogući kupovina i drugih potrepština, pozvani su trgovci, ugostitelji, obrtnici i drugi da se priključe i sudjeluju u proslavi Dužijance ‘68.16 Budući da su pojedine priredbe Dužijance ‘68. pripremljene prema posebnom programu, one su najavljene prigodnim letcima i prospektima, što je sve objelodanjeno u Subotičkim novinama, kroz brojna izvješća, prikaze i reportaže, a također i u drugim glasilima, što je sve skupa pridonijelo uspjehu cjeline onih priredbi17 koje su prethodile završnoj svečanosti, mimohodu i središnjem svečanom programu održanom 18. kolovoza 1968. u salašu na velikoj pozornici. Pripremljenost i usklađenost brojnih sudionika ovoga skupa, pobudila je ogromno zanimanje i divljenje gledatelja, ispunivši očekivanja ne samo Subotičana već i poštovatelja pučke tradicije i folklora iz drugih krajeva, pa i gostiju iz inozemstva. Dio pojedinaca iz Organizacijskog odbora Dužijance ‘68. primjerice Bela Gabrić, Ivan Tikvicki, st., Ante Pokornik, Naco Zelić i još neki, svjetonazorski, kao vjernici bili su prijatelji mnogih svećenika Subotičke biskupije, od kojih su pojedini bili uključeni u organiziranje cr16 a) M. V. (Miroljub Vučinić), Trgovinske i ugostiteljske organizacije prihvatile učešće u Dužijanci. Vašar u Subotici i na Paliću. Ulice grada i šetališta velikoga parka na Paliću biće u dane završnih svečanosti praznika žetve pretvorene u štandove trgovinskih radnji i uslužne radnje subotičkih ugostitelja Subotičke novine, 12. jul 1968., 9. b) Anonim, Što pripremaju ugostitelji i zanatlije za predstojeći praznik ● Biće bogato i veselo ● Za tri dana slavlja, cene niže ● Bicikle će «Partizan» prodavati za 29 posto jevtinije. (Subotičke novine, 16. avgust 1968., 8. 17 A. C. (Anica Cvijanov), Trodnevno slavlje Dužijance 68. Najsvečaniji poslednji dan proslave. Subotičke novine, 16. avgust 1968., 8. 31 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance kvene proslave dužijance u katedralnoj crkvi sv. Terezije Avilske, navedimo samo neke; Andriju Kopilovića, Belu Stantića, Blaška Dekanja … Razumljivo, razgovarali su i o jednoj i o drugoj proslavi, razmjenjujući iskustva koja su stjecali, suglasni da je potrebno organizirati i crkvenu i javnu proslavu dužijance. U tom razdoblju njihova stajališta nisu mogla biti javno objelodanjena. Prva u nizu priredbi Dužijance ‘68. TAKMIČENJE RISARA održana je u nedjelju 30. lipnja 1968. na njivi u vlasništvu Kalora Tikvickog Babe, u blizini Staroga Žednika, uz međunarodnu cestu Subotica-Beograd, preko puta popularne kavane «Monika». Priredba je najavljena u Subotičkim novinama18 te prospektom pod nazivom: PRVA SMOTRA ŽETELACA SUBOTICE. Sudjelovalo je osam ekipa sa 16 pari žetelaca, risara, i to dvije ekipe s četiri para iz Đurđina − Kalo i Marija Horvacki, Geza i Klara Vojnić, Stipan i Marija Štetaković i Deže Nemet i Marija Korponaić. Nadalje, s dva para, iz Bajmoka – Antunom i Lizom Pokornić i Lajošem i Ilonom Farago. Iz Bikova su došli – Antal i Rozika Rožai te Šime i Marija Helji, iz Čantavira – Šandor Kovač i Ilona Vukelić te Vince Bence i Marija Mandić, iz Male Bosne – Peter Šoti i Roza Bukvić te Stipan Ivković i Đula Mačković, s Palića – Julijana i Janoš Kočmar te Eržebet i Ištvan Barat, a iz Žednika – Petar Sedlak i Jelena Pinter te Ferika Kujundžić i Manda Stantić. Domaćini ove priredbe bili su popularni glumci subotičkoga kazališta Klara Peić i Geza Kopunović. Najboljim žeteocima na tom natjecanju proglašena je ekipa Đurđin – I. s risarkim parovima Kalo i Marija Horvacki i Geza i Klara Vojnić. Drugo mjesto postigla je ekipa Palića 18 M. (Miroljub) Vučinić, Dužijanca 1968. − Tradicionalni praznik žetve U NEDELJU START RISARA Trideset šest takmičara iz devet naselja subotičke Opštine «ukrstiće» u nedelju kose takmičeći se u brzini i veštini košenja i time će praktično prvi otvoriti ovogodišnju proslavu Dužijane čija će se centralna svečanost održati od 15. do 18. avgusta. Takmičenje će se održati na parceli, koja se nalazi kraj međunarodnog puta preko puta kafane «Monika». Domaćini takmičenja su poznati subotički glumci Klara Peić i Geza Kopunović. • Prijem kod predsednika Opštine • Značke kroz tri nedelje • Plakete i plakate • Salaš − odlučen. Subotičke novine, 14., 18. jun 1968., 9. 22-44 Janoš i Julijana Kočmar i Ištvan i Eržebet Barat, a treće mjesto ekipa Bajmoka Antun i Liza Pokornić i Lajoš i Ilona Farago. Folklorni program, u završnom dijelu te priredbe, izveo je ansambl Društva Matija Gubec. Svečani objed za natjecatelje i druge sudionike toga programa i goste priređen je na salašu Kalora Tikvickog Babe, a za tu je prigodu tiskana pozivnica; «Dužijanca 1968» Risarski ručak. Brojni posjetitelji, pak, okrjepu su potražili šatrama ugostitelja koji su se odazvali pozivu i postavili ove svoje prigodne objekte. Prema službenim procjenama kroz njih je prošlo preko 2 i pol tisuće posjetitelja, nakon što su s velikim zanimanjem, u navijačkoj atmosferi otpratili nastup svojih favorita i svečanost proglašenja najboljih risara te folklorni program. Veselje je nastavljeno do večeri.19 Ostale priredbe Dužijance ‘68. najavljene su u prospektu dužijanca ‘68 subotica 15 − 18 avgusta i dvojezičnim letcima Danas počinje Dužijanca 68. i Građanke i građani − Polgártársakẻs polgártársnők a pojedine priredbe, kao primjerice Konjičke trke najavljene su i posebno tiskanim programom, a također i za izložbe s pozivnicom na otvaranje izloženih radova. Svi prospekti, programi, letci, značka dužijance, koja je izrađena prema idejnom rješenju Gustava Matkovića20 i ostali materijali bili su ilustrirani amblemom dužijance, kao npr. žig Subotiče pošte, kojim su službeno označene sve poštanske pošiljke upućene iz Subotice, što ga je izradio slikar Marko Vuković. Također, izrađeni su značka, medalja i plakati Dužijance 19 a) M. V. (Miroljub Vučinić), Takmičenjem najboljih žetelaca Subotice, u nedelju je otvorena ovogodišnja proslava praznika žetve Dužijanca 68. DJURDJINČANI PRVI • Dok je prva ekipa žetelaca Djurdjina zasluženo osvojila najviši plasman druga ekipa ovog naselja osvojila je poslednje mesto. • Ekipa žetelaca Palića plasirala se na drugo mesto, a ekipa Bajmoka na treće mesto. • Mada su bili najbrži u košenju, ekipa, predstavnici Bikova zauzeli su tek četvrto mesto, jer u elementima koji su donosili poene za kvalitet nisu ispunili normu koja bi im obezbedila bolji plasman • Preko 2.500 gledalaca pratilo je ovo prvo takmičenje žetelaca subotičke opštine, Subotičke novine, 5. VII. 1968., 1. b) M. (Miroljub) Vučinić, Kako su padali snopovi i rasle krstine, APLAUZI NA NJIVI • Ekipe, takmičari i rezultati • Sa pobednicima posle otkosa «Mogli smo i bolje», Subotičke novine, 5. jul 1968., 9 c) Anonim, Iz starih albuma Subotičke novine, 12. jul 1968., 9 d) Anonim, Iz starih albuma Subotičke novine, 19. jul 1968., 9 20 Isto kao pod 19. 32 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance ‘68. kojih su autori slikari Gustav Matković, Marko Vuković i mlada slikarica Marija Beneš. Brojni detalji kojima su najavljivane i praćene priredbe Dužijance ‘68. pridonijele su veličanstvenosti te proslave. Jedno od tih je i organizirano Natjecanje aranžera izloga u kojem su sudjelovali aranžeri pet subotičkih trgovinskih organizacija i brojni izlozi njihovih prodavaona u centru grada bili su prigodno aranžirani.21 Tome treba pridodati i to da su po centru grada i uz trasu kojom se kretao mimohod Dužijance ‘68. postavljeni brojni panoi, koje su izradili mladi članovi Likovne sekcije KUD Matija Gubec u Tavankutu: Marija Beneš, Ruža Rozenfeld, Josip Skenderović i drugi i plakati koje su izradili slikari Marko Vuković i Gustav Matković. Subotica je tih dana bila u bogatom i svečanom »ruvu«, a sve je govorilo o dužijanci i na taj je način obznanjeno da se događa nešto posebno, značajno i zanimljivo. Tim nastojanjima pridružila se i subotička pošta i dana 18. kolovoza 1968. sve poštanske pošiljke koje su išle iz Subotice bile su označene s posebnim žigom pošte kojega je činio amblem Dužijance ‘68. Druga priredba Dužijance ‘68. KONJIČKE TRKE održana je na Gradskom hipodromu 15. kolovoza 1968. Priredba je bila najavljena u Subotičkim novinama22 i u letku Danas počinje Dužijanca 68. / Program trodnevnog slavlja, kojim su najavljene i druge priredbe Dužijance ‘68, i tiskanim programom te priredbe označenim s amblemom dužijance, te za tu svrhu tiskanom ulaznicom pod imenom Dužijanca 68. Trka pod točkom 1. programa – Jednoprežna kasačka trka u sulkama organizirana je pod imenom TRKA DUŽIJANCA. Veliki publicitet toj priredbi dan je i na način što je u Subotičkim novinama prvo u dva broja najavljeno (12. i 19. srpnja)23 21 N. N. (Nada Nađ), Razgovor sa prvonagrađenimn aranžerom Tiborom Šuljokom. Aranžeri bez podrške, Subotičke novine, 32., 23. avgust 1968., 7. 22 M. V. (Miroljub Vučinić), Svečanosti Dužijance počinju 15. avgusta, na hipodromu uz Velike konjičke trke ●Biće organizovano 8 trka, od kojih pet kasačkih, dve galopske i jedna voltižerska ● Ukupni fond nagrada iznosi 560 hiljada starih dinara ● Prijave za učestvovanje se primaju do 2. avgusta, Subotičke novine, 12. jul 1968., 9. 23 a) Anonim, Kroz dva broja, u petak 26. jula Subo- 22-44 tiskanje Nagradnog kupona Dužijanca ‘68. a zatim su u dva broja (26. srpnja i 3. kolovoza)24 objavljeni i kuponi u vrijednosti 1 dinar za kupovinu ulaznice za tu priredbu. Nazočilo je oko 12.000 posjetitelja25. Treća priredba KOLO održana je istoga dana navečer (15. kolovoza 1968.) na stadionu popularnog nogometnog kluba Bačka, koji je tada nosio ime Zvezda. Tijekom bogatoga folklornoga programa obavljen je izbor bandaša i bandašice i dva para njihovih pratitelja. U natjecanju su sudjelovali brojni mladi, među kojima su bili brojni učenici i studenti. Izveden je i bogat folklorni program, a tamburaški orkestar ... svirao je za zabavu posjetilaca. Nekoliko ugostitelja organiziralo je bogatu ugostiteljsku ponudu. Nazočilo je više od 1000 posjetitelja. Četvrta priredba ili bolje reći priredbe bilo je otvaranje izložbi tijekom prijepodneva 17. kolovoza 1968, i to: – u vestibilu Doma kulture (Gradska kuća) otvorena je izložba Narodna umjetnost Vojvodine (Iz zbirke Vojvođanskog muzeja Novi Sad i Gradskog muzeja Subotica). Izložbu je otvorio g. Bolto Milanković, potpredsjednik Skupštine općine Subotica, tičke novine će objaviti prvi Nagradni kupon Dužijance ‘68, Subotičke novine, 26., 12. jul 1968., 9. b) Anonim, U petak 26. jula Subotičke novine će objaviti prvi Nagradni kupon DUŽIJANCE ‘68, Subotičke novine, 19. jul 1968., 9. 24 a) Anonim, Danas objavljujemo prvi nagradni kupon POPUST − 1 DINAR ● Čitaoci Subotičkih novina dobijaju izuzetan popust na ulaznice za veliku konjićku priredbu, koja se u okviru proslave Dužijance ‘68 održava 15. avgusta na hipodromu kod Somborske kapije, Subotičke novine, 26. jul 1968., 9. b) Anonim, Danas objavljujemo drugi nagradni kupon popust − 1 dinar, Čitaoci Subotičkih novina dobijaju izuzetan popust na ulaznice za veliku konjičku priredbu, koja se u okviru proslave Dužijance ‘68, održava 15. avgusta na hipodromu kod Somborske kapije, Subotičke novine, 2. avgust 1968., 9. 25 a) M. V. (Miroljub Vučinić), Rezultati velikih konjičkih trka. Karolj Buranji dobitnik naše nagrade ● On je u kasačkoj trki «Mici» ubedljivo stigao prvi, dobivši pored zvanične nagrade i nagradu čitalaca Subotičkih novina, Subotičke novine, 23. avgusr 1968., 9. b) V. (Veselin) Avdalović, Šta kažu pobednici posle konjičkih trka. Bilo je uzbudljivo, Subotičke novine, 23. avgust 1968., 9. 33 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance – u foajeu Doma kulture (umjesto u foajeu Narodnog pozorišta, kako je bilo najavljeno) otvorena je Izložba Likovne kolonije KUD «Matija Gubec» Tavankut i – u Gradskoj izložbenoj dvorani otvorena je Izložba slika i skulptura. Izložbe je već prvoga dana vidjelo više od 5000 posjetilaca. Peta priredba Dužijance ‘68, Skupština risara, održana je u večernjim satima u subotu 17. kolovoza 1968. na centralnom gradskom trgu na salašu. Sudionici priredbe bili su risari, natjecatelji na priredbi TAKMIČENJE RISARA i folklorni ansambli subotičkih društava Mladost i Bratstvo-jedinstvo i tavankutskoga društva Matija Gubec koji su izveli bogat folklorni program. Posjetitelja je bilo oko 10.000. Priredba je završena s bogatim vatrometom koji je trajao 15 minuta. Budnicom, koju su činili tamburaši, koji su na okićenim kolima svirajući prošli ulicama grada, subotičani i gosti pozvani su da iziđu na ulice i pozdrave sudionike završne svečanosti Dužijance ‘68 i da sudjeluju u toj svečanosti. Mimohod Dužijance ‘68, po prethodno utvrđenom programu i dogovoru s brojnim sudionicima o njihovim ulogama u mimohodu formiran je u tri dijela. U prvom dijelu mimohoda prikazane su bunjevačke narodne nošnje, u drugom dijelu u brojnim su živim slikama na zaprežnim kolima i traktorskim prikolicama prikazani poljodjelski radovi i priručni alati koji su se koristili u svezi s proizvodnjom pšenice, a u trećem dijelu slike običaja dužijance. U mimohodu je, osim folklornih i tamburaških ansambala kulturno−umjetničkih društava, sudjelovalo i oko 1.200 sudionika – djece, djevojaka i momaka i starijih osoba − koji su po dogovu s organizatorima proslave došli na zborno mjesto na Gradskom hipodromu i iz subotičkih gradskih četvrti i iz okolnih sela i salaša (Bajmoka, Bikova, Đurđina, Kelebije, Male Bosne, Palića, Tavankuta26 i Žednika), iz Sombora i okolnih sela i salaša, iz Hogoša i drugih mjesta. 26 Anonim, SELO SE PRIPREMA, Subotičke novine, 16. avgust 1968., 8. 22-44 Na čelu prvog dijela mimohoda, tzv. prvog ešalona, jašila je grupa graničara u živopisnim odorama na posebno odabranim konjima, od kojih je čelni konjanik nosio zastavu Dužijance ‘68. Graničari su oslikali najstarije vrijeme bitisanje Bunjevaca na tom području i njihovu prvu ulogu, a to je bila ulogu branitelja toga područja i svojih obiteljia. Njih su slijedile brojne grupe djece, djevojaka i momaka i starijih osoba obučenih u narodne nošnje za osobe različite dobi i za različite prigode, od najstarijih sačuvanih pa do nošnji koje su se nosile sve do tih dana. To su bile šlingovane nošnje, sefiri, tilori, piketi, paje, satini, plišovi, sukna i atraktivne svile, vezene papuče, konđe – kapice, marame na glavu – delinske, sefirske, kašmirske, suknene i druge, marame na vrat, razne pregače – suknene, šotoške, maveske, ogrtači - ćurdije, jopke i otunke, kožuvi i opaklije i drugo. Prikazana je velika raznolikost i bogatstvo i u kroju i u nijansama i bojama i na taj način prikazan je razvoj narodne nošnje i mijene do kojih je došlo utjecajem mode, ali i prijelazom s domaće tkanih na kupovne obrtnički i tvornički proizvedene materijale i na taj je način ukazano i na gospodarski razvoj Bunjevaca i na njihovu društvenu i kulturnu afirmaciju na tom području. U tom dijelu mimohoda posebnu su pozornost i po nošnjama i po interpretaciji narodnih pjesama privukle grupe kraljica, ali i grupe djece u igri, cure i momci na korzovu, polivači i cure koje su polivali.i brojne druge slike. Brojni su bili na konjima, karucama i drugim zaprežnim kolima. Na konjima, u različitim narodnim nošnjama, jašila su 83 mladića, a na osam karuca i još dvadesetak zaprežnih kola ukrašenih pletivom od žita i poljskim cvijećem, te raznim pokrovcima, peškirima i drugim predmetima, sjedile su osobe u specifičnim narodnim nošnjama (npr. žene u jopki i ćurdiji), osobe u specifičnim običajnim ulogama, kao što su rakijare, tortarke, tamburaši, polivači i drugi. I u drugom dijelu mimohoda prkazane su brojne žive slike, kojima su prikazani radovi i alatke u svezi s proizvodnjom pšenice, žita, od jednostavnih alatki za rad do najmodernije poljodjelske mehanizacije, kao što je kombajn Džon Dir. Na dvadesetak običnih zaprežnih kola vozili su se brojni tamburaši i risari i prikazane 34 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance su brojne slike u svezi s proizvodnjom pšenice, kao što su kola na kojima se vozio orač s plugom, paračom i drljačom, branom, kola na kojima se vozilo ovršeno žito, mereš, i druge žive slike, te više traktorskih prikolica na kojima su bile pojedine scene u svezi s proizvodnjom pšenice, kao što su kupnjenje čukanjica na mladom pšeničnom polju, kosidba (žetva), pečenje kruva u parasničkoj peći i druge scene, .. Vidjeli smo orače, sijače, risare, poljare, vodonoše i druge. Na čelu toga dijela mimohoda jašila je grupa konjanika momaka u širokim bilim gaćama s ispasanim košuljama, otvorenim prslucima, s obuvenim opancima i sa šeširima i šubarama na glavi, a za njima su išli tamburaši, pa čuvar polja, poljar, sa svojim psom, gadžom, ... U trećem dijelu ... Završna svečanost na Salašu na centralnom trgu Mimohod svih sudionika dolazeći na centralni trg prošao je ispred Salaša na kojem se uz domaćine − glumce Gezu Kopunovića i Kaću Bačlija nalazilo više osoba, koji su predstavljali članove njihove obitelji. Na salašu je bila uobičajena živost i odvijale su se uobičajene radnje u svezi s dočekom gostiju, kao što su čišćenje (metenje isprid kuće), postavljanje stola i slično. Dolazeći u mimohodu na trg njima su se pridružili folklorni ansambli subotičkih društava Bratstvo-jedinstvo i Mladost i tavankutskog društva Matija Gubec, te risari koji su sudjelovali u TAKMIČENJU RISARA i druge osobe koje su u mimohodu imale ulogu risara i svi su oni dočekali dolazak na pozornicu, na salaš, bandaša i bandašice i njihove pratitelje. Nakon što su se bandaš i bandašica pozdravili s domaćinima i nakon što su ih domaćini blagoslovili i predali domaćinu žitnu krunu, koju su isplele slamarke likovne kolonije tavankutskoga društva Matija Gubec Mara Ivković Ivandekić i Kata Rogić nastalo je opće veselje. Te je godine bandaš bio Grgo Kujundžić, a bandašica Mirjana Dulić. Bandašica je tada na ukrašenom fijakeru, koji ih je i dovezao na trg, na salaš, otišla do tribina gdje je sjedio g. Bagi Károly, predsjednik Skupštine općine Subotica i pozvala ga je na 22-44 salaš. Nakon dolaska na salaš g. Bagi Károlya i pozdrava s domaćinima, a bandaš i bandašica predali su mu kao domaćinu grada samun kruva ispečen od novoga žita. U nastavku programa završne svečanosti predsjednik Skupštine općine Subotica g. Bagi Károlj proglasio je pobjednike − najbolje proizvođače pšenice i nakon zahvale i kratkoga prigodnoga govora najboljim proizvođačima pšenice (individualnim proizvođačima i predstavnicima zadruga i društvenih gazdinstava) uručio je medalje kao znak priznanja za ostvarene rezultate. Slijedio je folklorni program uz neobičnu živost na pozornici u kojoj je posebnu pozornost izazvalo međusobno polivanje risara. Folklorni program trajao je još oko sat vremena. Brojni posjetitelji u oduševljenom rasploženju što su doživjeli tako lijepo prikazivanje jednoga od najdražih bunjevačkih narodnih običaja ni nakon zvršetka folklornoga programa nisu se razilazili i dalje su stajali uokolo salaša u očekivanju daljnjih događanja i znatiželjno su se penjali na pozornicu, na salaš, razgledavajući detalje scene kao da nikada nisu vidjeli salaš27. 27 a) M. V. (Miroljub Vučinić), Završene trodnevne svečanosti praznika žetve, Preko 60 hiljada ljudi na proslavi Dužijance ‘68, U subotu, 17. i nedelju, 18. avgusta, na vatrometu i Skupštini risara, kao i na završnom defile učesnika proslave žetve prisustvovao ogroman broj promatrača. Zahvaljujući se na uručenoj žitnoj kruni predsednik opštinske skupštine Karolj Bagi, istakao izvanrednu organizaciju ovogodišnje priredbe Dužijanca ‘68 izraživši želju da ovaj praznik postane tradicionalna manifestacija svih poljoprivrednika i radnih ljudi ovoga grada, Subotičke novine, 32., 23. VIII 1968., 1. i 8. b) Snimio, Miloš Ignjatović, Dužijanca ‘68 u objektivu našeg fotoreportera, Spektakl boja i običaja, Subotičke novine, 23. VIII. 1968., 3. c) A. C. (Anica Cvijanov), U okviru proslave Dužijance ‘68, Izložba automobila - u potpunosti uspela, Subotičke novine, 23. VIII. 1971., 5. d) M. V. (Miroljub Vučinić), Gosti i izvještači o proslavi Dužijance ‘68, Priredba izvanrednih turističkih mogućnosti, Subotičke novine, 23. avgust 1968., 9. e) Miroljub Vučinić, Veselin Avdalović i Anica Cvijanov, Predstavljamo vam pobednike u takmičenju za visoke prinose u proizvodnji pšenice, Žita dovoljno za sve ● Proizvođači pšenice jedinstveni u mišljenju da žitorodni krajevi, Jugoslavije mogu obezbediti dovoljno žita ne samo za potrebe naše zemlje, već i za njene rezerve, pa i za izvoz. Mirko Kapor: Za udruživanje individualnih proizvođača. Ivan Gabrić: Odbornik i vrsni proizvođač Poljoprivredno preduzeće Povrtar: Zlatna medalja za nuzproizvod, Zemljoradnička zadruga Čantavir: Velike razlike u prinosima. Petar Kmezić: Najvažnija je upornost i 35 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance DUŽIJANCA ‘69. Javna proslava dužijance organizirana je i 1969. godine. S pripremama za organiziranje proslave dužijance u 1969. započelo se odmah nakon usvajanja izvješća o proslavi dužijance u 1968.28 U tu je svrhu Turistički savez Općine Subotica imenovao Organizacioni odbor Dužijance 69. u sastavu: Pavao Bačić, Grgo Bačlija, Josip Bajić, Ištvan Budai, inž. Laslo Budai, Kata Budinčević, Melanija Čanak, inž. Pavle Dulić, Bela Duranci, Bela Gabrić, Mirko Huska, Antun Kovačić-Bato, Lazo Kovačić, Jakov Kujundžić, Kata Maftej - Sarić, Mihajlo Mamužić, Gustika Matković, Josip Ostrogonac, Marko Peić, dr. Vinko Perčić, Ante Pokornik, Matija Poljaković, dr. Ante Prćić, inž. Lajčo Prćić, inž. Josip Stipić, Bela Tikvicki, Ivan Tikvicki, st., inž. Mirko Vidaković, Miroljub Vučinić, Balint Vujkov, Ljudevit Vujković Lamić- Moco, Grgo Vukov, Marko Vuković, Naco Zelić i Slavko Zorić. U Sekretarijat Dužijance 69. imenovanu i su: Marko Peić, predsjenik, Naco Zelić, potpredsjenik, Lazo Kovačić, tajnik, Grgo Bačlija, Ištvan Budai, Antun Kovačić-Bato, Jakov Kujundžić, inž. Lajčo Prćić, Miroljub Vučinić, Grgo Vukov i Slavko Zorić. Budući da je u program proslave Dužijance ‘69. uvršten i festival tamburaške glazbe MEMORIJAL PERE TUMBAS − HAJE, posvećen tamburaškoj legendi bunjevačkih Hrvata Peri Tumbas − Haji imenovan je i Organizacioni odbor Memorijala Pere Tumbas − Haje u savolja za rad, Subotičke novine, 16. avgust 1968., 9. f) S. Mirolović: Završene žetvene svečanosti u Subotici, Predsednik Opštinske skupštine Karolj Bagi predao medalje najboljim proizvođačima pšenice, Borba, Beograd, 20. avgust 1968., 5. g) Vera Cvijić, Kad se slavi praznik žetve, Politika, Beograd, 24. avgust 1968., 13. h) A. C. (Anica Cvijanov), Impresije učesnika i posmatrača Dužijanca ‘68, Svi su zadovoljni, Subotičke novine, 30. avgust 1968., 9. i) N. A., Utisci posetilaca iz inostranstva i drugih mesta Jugoslavije, Doći ćemo i sledeće godine – ističu mnogi posetioci Dužijance ‘68, Subotičke novine, 30. avgust 1968., 9. j) Predsednik Organizacionog odbora:Marko Peić: Zahvalnost učesnicima i pokrovoteljima, Subotičke novine, 30. avgust 1968., 9. 28 m. (Miroljub v. (Vučinić): U toku su pripreme za ovogodišnju proslavu praznika žetve Dužijanca 69. − od 15. do 17 avgusta (Subotičke novine, Subotica, broj 3, 24. I. 1969., str. 7) 22-44 stavu: Matija Sedlak, Miroljub Vučinić, Nedeljko Miličević, inž. Josip Stipić, Nada Nađ, Kalman Tumbas, Marko Peić, Milan Asić, Melanija Čanak, Antun Kovačić − Bato, Aleksandar Jančikin, Naco Zelić, Vojislav Evetović, Peter Varga, Sava Vukosavljev, Pavao Bačić, Josip Stantić, Ivan Rudinski, Josip Pejić, Milka Mikuška, Nikola Stevanov i Lozija Vuković, a u Sekretarijat Memorijala Pere Tumbas − Haje imenovani su: Miroljub Vučinić, Marko Peić, Josip Stantić, Aleksandar Jančikin, Ivan Rudinski, Peter varga, Josip Pejić i Nada Nađ. U tijeku priprema Dužijance ‘69. utvrđeno je da će se i 1969. organizirati priredbe, koje su s velikim uspjehom priređene 1968. − TAKMIČENJE RISARA, KONJIČKE TRKE, KOLO s izborom bandaša i bandašice i SKUPŠTINA RISARA te bogati MIMOHOD i kruna proslave ZAVRŠNA SVEČANOST na velikoj pozonici, na salašu, na cetralnom gradskom trgu. Planirane su i izložbe, i to likovna izložba ŽITO, izložba likovnih radova žena likovnih umjetnica naivaca Jugoskavije, Izložba kiparskih radova Neste Orčića, kipara iz Zagreba.i Memorijalna izložba Pere Tumbas-Haje. I kao što je već rečeno u program proslave Dužijance 69. kao nova priredba uvršten je i festival tamburaške glazbe MEMORIJAL PERE TUMBAS-HAJE29. Program proslave Dužijance ‘69. obogaćen je s još jednom priredbom − OPŠTINSKIM TAKMIČENJEM TRAKTORISTA, koje je održano u okviru Općinske smotre narodne tehnike u Bajmoku 10. kolovoza 1969. u nazočnosti oko 5.000 posjetilaca. Organizator priredbe bilo je Vijeće narodne tehnike u Subotici30. 29 a) Grgo Bačlija, Održana proširena sednica Sekretarijata za proslavu Dužijance 69. Iduće godine − međunarodno takmičenje risara, Subotičke novine, 18. juli 1969., 9. b) Nada Nađ, Vrše se poslednje pripreme za Memorijal Pere Tumbas Haje, Učestvuje osam orkestara ● U organizaciji Subotičkih novina održaće se 10. avgusta, veliko takmičenje tamburaških orkestara posvećeno uspomeni na poznatog kompozitora i skupljača narodnog melosa ovoga kraja ● Pored amatera na Memorijalu učestvovati i Veliki tamburaški orkestar Radio Novog Sada pod vodstvom Save Vukosavljeva, Subotičke novine, 18. juli 1969., 9. 30 Anonim, Opštinsko takmičenje traktorista u znaku Dužijance ‘69, Subotičke novine, 11. jul 1969., 9. 36 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance Prva priredba Dužijance ‘69, kao i 1968., bila je TAKMIČENJE RISARA. Priredba je održana u nedjelju, 6. srpnja 1969. u Maloj Bosni, na njivi poljodjelca Blaška Vidakovića iz Male Bosne. U natjecanju je sudjelovalo dvadeset risarskih parova. − ekipa Aleksandrova: Andraš i Kata Gal i Tome i Marija Horvacki, ekipa Bajmoka: Antun i Liza Pokornić i Lajoš i Ilona Farago, ekipa Bikova: Nikola i Gabriška Romić i Joso i Mara Mačković, ekipa Čantavira; Janoš Vaštag i Justina Petrik i Jožef i Verona Petrik, ekipa Đurđina: Kalo i Marija Horvacki i Geza i Klara Vojnić, ekipa Kelebije: Milojko i Giza Slavnić i Antal Šomođi i Etela Ečedi, ekipa Male Bosne: Blaško i Tona Sarić i Ivan Kopilović i Roza Ivković, ekipa Šupljaka: Janoš i Julijana Kočmar i Ištvan i Eržebet Birkaš, ekipa Tavankuta:: Pere Benčik i Kata Vajhand i Kalo Muranji i Đula Ivandekić i ekipa Žednika: Pere Sedlak i Manda Stantić i Antun Sedlak i Kata Lazić. Pobjednici su bili risari Šupljaka. Za najbolji risarski par i bandaša i bandašicu proglašeni su Kalo i Marija Horvacki, a za najbolju risarušu pak Etela Ečedi. Posjetitelja je bilo oko 5.000.31 Treba još spomenuti da je za narednu godinu najavljeno međunarodno takmičenje risara i da će se na sudjelovanje pozvati ekipe đetelaca iz Banata, Srijema, Slovenije, Mađarske i Rumunjske32. Druga priredba Dužijance ‘69. bile su KONJIČKE TRKE33 koje su u organizaciji Konjičkog kluba «Bačka» u Subotici, održane 15. kolovoza 1969. s početkom u 15 sati. Priredba je bila dobro organizirana, a i posjet je bio veći 31 a) J. (Josip) Stipić, EKIPA ŠUPLJAKA – PRVAK ● Kalo i Marija Horvacki iz Đurđina izabrani za bandaša i bandašicu Dužijance ‘69. ● Etela Ečedi sa Kelebije najbolja je risaruša ● Takmičenje risara posmatralo oko 5.000 gledalaca, Subotičke novine, 26., 11. juli 1969., 9. b) M. V. (Miroljub Vučinić), Sa risarima na risarskom ručku • Hleb sam zarađivao kao risar ... • Zamenili mesta • Igubio sam moral, Subotičke novine, 26., 11. juli 1969., 9. 32 Grgo Bačlija: Iduće godine −međunarodno takmičenje risara? Subotičke novine, 27, 18. juli 1969., 9. 33 a) M. V. (Miroljub Vučiniić), Konjičke trke u avgustu. Subotičke novine, 25., 11. juli 1969., 9. b) Anonim, Pripreme za konjičke trke teku prema predviđenom planu 8. avgust krajnji rok podnošenja prijava za takmičenje, Subotičke novine, 29., 1. avgust 1969., 9. 22-44 nego 1968., prema procjeni bilo je oko 12.000 posjetitelja. Tome je zacijelo pridonijelo to da je bila pravovremeno i vešekratno najavljivana. Nažalost obećanje da će se u okviru programa te priredbe održati i neka od službenih natjecanja nije ostvareno. Treća priredba Dužijance ‘69. KOLO s izborom bandaša i bandašice održana je na nogometnom igralištu FK Bačka 15. kolovoza 196934. Ovogodišnjoj priredbi dano je daleko veće značenje nego u 1968. godini, jer je uočeno da za tu priredbu vlada veliko zanimanje. Stadion je bio bolje osvijetljen i ozvučen i izveden je bogatiji folklorni i glazbeni program, a osiguran je i veći broj ugostiteljskih objekata za pružanje ugostiteljskih usluga. Predviđeni glazbeni program nije u cijelosti ostvaren, jer nije nastupio prvoplasirani tamburaški orkestar na Memorijalu Pere Tumbas-Haje STD Pajo Kolarić iz Osijeka, ali nastupili su drugoplasirani tamburaški orkestar OKUD Mladost iz Subotice pod vođstvom Laze Malagurskog i trećeplasirani Tamburaški orkestar Bisernica iz Šapca pod vođstvom Dimitrija Stankovića, a folklorni ansambl KUDŽ Bratstvo-jedinstvo iz Subotice izveo je splet bunjevačkih narodnih plesova. Izbor bandaša i bandašice izazvao je zanimanje mladih preko očekivanja. Potrebno je istaći da su svi kandidati za izbor bandaša i bandašice bili obučeni u bunjevačke narodne nošnje, što je osobito bila značajka grupe mladića i djevojaka koja je bila prikupljena i opremljena od aktivista KUD Matija Gubec iz Tavankuta. I posjet priredbe bio je preko očekivanja. Prema procjenama bilo je više od 6.000 posjetilaca, pa su i ugostitelji trljali ruke. Posebno priznanje zavrijedili su voditelj programa glumac Geza Kopunović i tamburaški orkestar OKUD Mladost, koji je svirao za zabavu posjetitelja skoro do zore. Sukladno utvrđenim propozicijama, Žiri je izvršio izbor banadaša i bandašice i izabrani su Tavankučani Stipan Babić za bandaša i Marica Cvijanov za bandašicu, a za njihove pratitelje izabrani su i to prvi par Željko Skenderović i 34 Anonim, Propozicije za izbor bandaša i bandašice, Subotičke novine, 29., 1. avgust 1969., 9. 37 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance Kata Matković i drugi par Nikola Nimčević i Giza Mačković. Četvrta i to nova priredba Dužijance ‘69, bila je veliki tamburaški festival MEMORIJAL PERE TUMBAS − HAJE. Veliki koncert održan je u nedjelju, 10 kolovoza 1969., na Stadionu malih sportova u Subotici uz sudjelovanja tamburaša:35 Po prethodno utvrđenom programu memorijala obvezna jhe bila skladba Pere Tumbas-Haje: Marš željezničara 36. − Tamburaški orkestar KUD Matija Gubec iz Tavankuta – Tamburaški orkestar KUDŽ Bratstvo-jedinstvo iz Subotice − Tamburaški orkestar OKUD Mladost iz Subotice − Tamburaški orkestar KPD Matija Gubec iz Rume – Tamburaški orkestar Slavonskog tamburaškog društva Pajo Kolarić iz Osijeka − Tamburaški orkestar Bisernica KUD Abrašević iz Šapca i − Tamburaški orkestar Bártok Bela iz Čantavira. U drugom, revijalnom, dijelu programa sudjelovao je i Tamburaški orkestar Radio Novi Sad sa solistima, pod vodstvom Save Vukosavljeva. Peta priredba Dužijance ‘69. SKUPŠTINA RISARA, koja se trebala održati u večernjim satima 16. kolovoza i za koju je prema utvrđenom scenariju predviđen bogat program, a kao posebna atrakcija u nastavku i nastup Folklornog ansambla Lado iz Zagreba, nije održana na improviziranom salašu zbog kiše. Priredba je nešto skraćena održana u dvorani Narodnog pozorišta u Subotici. Budući da takva mogućnost nije bila predviđena i nisu obavljene potrebne pripreme za priredbu u dvorani Narodnog pozorišta stvorena je neopisiva gužva pri ulazu, pa je ušao i veći broj posjetilaca od dozvoljenoga. Program Lada bio je na zavidnoj artistiš35 a) Anonim, Od sutra U PRODAJI ULAZNICE ZA MEMORIJAL, Subotiče novine, 29., 1. avgust 1969., 9. b) Anonim, Memorijal Pere Tumbas Haje, U nedelju na Stadionu malih sportova U organizaciji Subotičkih novina FESTIVAL TAMBURAŠA, Subotičke novine, 30.,- 8. avgust 1969., 6. i 7. 36 N. N. (Nada Nađ), Memorijal Pere Tumbas Haje u organizaciji Marš željezničara obavezna kompozicija, Subotičke novine, 9., 7. mart 1969., 9. 22-44 koj razini, šarolik, i oduševio je sve posjetitelje te priredbe. Priredbe, održavanje kojih je planirano dana 15. i 16. kolovoza – Konjičke trke, Kolo s izborom bandaša i bandašice i Sklupština risara, kao i završna svečanost 17. kolovoza najavljene su i plakatom, autorica kojega je bila mlada slikarica Ružica Rozenfeld. MIMOHOD i ZAVRŠNA SVEČANOST Dužijance ‘69. održani su u svemu prema prethodno utvrđenom programu u nedjelju, 17 kolovoza 1969.37 u nešto izmijenjenom i obogaćenom programu, u odnosu na program 1968. i u 1969. godini na čelu mimohoda jašili su graničari i u prvom dijelu prikazana je bunjevačka narodnan nošnja, u drugom dijelu pod nazivom Čovjek i priroda prikazani su poljoprivredni radovi u svezi s proizvodnjom i preradom pšenice u naturalnom domaćinstvu i brojne alatke i oprema, pa i nekoliko poljoprivrednih strojeva, ali nije bilo stare vršalice, što je bilo planirano i najavljeno. A u trećem dijelu mimohoda prikazana je dužijanca − bandaš i bandašica i njihovi pratioci te žitna kruna i druga pletiva od pšenične slame i klasja. Veoma je malo programom predviđenih slika koje nisu ostvarene i prikazane u mimohodu, ali bilo je i slika koje nisu bile predviđene, ali su uvrštene budući da je došlo više sudiomika u dobro kompletiranim nošnjama i s posebnim obilježjima, npr. dvije mlade žene nosile su rozoliju, druge dvije žene nosile su svatovsku tortu i slično. Na završnoj svečanosti podijeljene su diplome proizvođačima pšenice koji su ostvarili najveće prinose38. Sve priredbe Dužijance ‘69. veoma su lijepo primljene od brojnih posjetitelja, a s najviše oduševljenja pozdravljeni su MIMOHOD i program ZAVRŠNE SVEČANOSTI. Prema grubim procjenama bilo je preko osamdeset tisuća promatrača39. I izvješća u tiskovinama i drugim sredstvima javnog priopćavanja bila su 37 Anonim, Dužijanca ‘69, SPEKTAKL NA ULICAMA, Subotičke novine, 32., 22. avgust 1969., 1. i 9. 38 Anonim, Dodeljene plakete najboljim proizvođačima pšenice u ovoj godini Lazar Ivandekić i Agrokombinat – pobednici, Subotičke novine, 32., 22. avgust 1969., 9. 39 Isto kao pod 38 38 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance brojna. Osim Subotičkih novina izvijestili su i drugi dnevni listovi i radio postaje, a u okviru programa Filmskih novosti izvješteno je i u kinima u Filmskom žurnalu40. DUŽIJANCA ‘ 70. Na početku 1970. godine, nakon što je u 1969. neposredno prije održavanja osnivačke skupštine osujećeno osnivanje Ogranka Matice hrvatske u Subotici41 na Osnivačkoj skupštini 18. siječnja 1970. održanoj u Velikoj vijećnici Doma kulture u Subotici, uz sudjelovanje 354 osnivača i u nazočnosti brojnih gostiju, predstavnika vlasti i društveno-političkih organizacija Subotice i javnih djelatnika, osnovano je Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Bunjevačko kolo42. Ubrzo nakon osnivanja društvo Bunjevačko kolo organizirano u više sekcija razvija bogatu kulturnu djelatnost. Već 1970. ono postaje i organizator proslave Dužijance ‘70, a i slijedeće godine Dužijance ‘71. te obnovljenoga Velikoga prela, koje je 30. siječnja 1971. održano u Sajamsko−športskoj hali u Subotici u nazočnosti više od 2.000 posjetitelja i uz bogat folklorni i glazbeni program. »Bunjevačko kolo« organiziralo je Veliko prelo i iduće godine, a održano je 5. veljače 1972. u istoj dvorani. Organiziralo je i svečanu akademiju u povodu proslave 100. godišnjice Bunjevačkih i šokačkih novina, koje je 1970. pokrenuo biskup Ivan Antunović. Svečana akademija održana je u velikoj dvorani subotičkoga Narodnog pozorišta – Nép szinház 14. ožujka 1971. Ovo je društvo bilo sudionikom i u programu svečanosti u povodu otkrivanja poprsja hrvatskoga prepo40 M. V. (Miroljub Vučinić), I prošle kao i ove godine završni defile Dužijance izazvao je najviše oduševljenja među brojnim posmatračima. Iza kulisa dve dužijance ● Gde su se i kako stvarali šaroliki i raskošnii ukrasi žitne krune, panoi, venci i nošnje praznika žetve ● Ko su anonimni «režiseri» ove zanimljive priredbe ● Dvorište pretvoreno u radionicu, Subotičke novine, 33. − 29. avgust 1969., 9. 41 Naco Zelić: Navedeno djelo pod 1 42 M. S. V. (Miroljub S. Vučinić), U prisustvu blizu 400 članova i gostiju osnovano novo kulturno-umetničko društvo, Novo društvo nosi naziv Hrvatsko kulturnoumetničko društvo «Bunjevačko kolo» i ima za cilj: «Razvijanje, njegovanje i širenje kulturnih, umjetničkih i naučnih vrednota i unapređivanja društvenog života prvenstveno Hrvata, radi doprinosa općem razvoju kulture naroda i narodnosti Jugoslavije», Subotičke novine, 3., 23. januar 1970., 7. 22-44 roditelja Ambrozija-Boze Šarčevića (1820.– 1899.), koje je izradio veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović, a postavljeno je u Nazorovoj ulici u Subotici 4. travnja 1971., koje je organizirala Općinska zajednica kulture Subotica43. S pripremama programa Dužijance ‘70. počelo se pravovremeno. Turistički savez Općine Subotica, kao nositelj poslova organizacije Dužijance ‘70, već 25. veljače 1970. na sjednici svojega predsjedništva otpočeo je s pripremama. Budući da je netom prije toga u Subotici osnovano Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Bunjevačko kolo, koje formira Sekciju za Dužijancu (34 člana) i iskazuje spremnost da sudjeluje u pripremi i organiziranju priredbi Dužijance ‘70. dio poslova pripreme i organiziranja Dužijance ‘70. povjeren je tom društvu i odvijao se kroz rad te sekcije društva44. U Organizacijski odbor Dužijance ‘70. imenovani su svi kao i 1969. osim Miroljuba Vučinića, budući da je on imenovan u Organizacijski odbor Memorijala Pere Tumbas-Haje. U Organizacijski odbor Memorijala Pere Tumbasa-Haje imenovani su: Nada Nađ, novinar, Josip Klarski, novinar, Miroljub Vučinić, novinar, Marko Peić, potpredsjednik SO Subotica, Matija Sedlak, direktor SDK, Peter Varga, profesor i dirigent, Bela Tikvicki, glazbeni djelatnik, Milan Asić, dirigent, Mirko Molnar, profesor Muzičke škole, Aleksandar Jančikin, sekretar OKUD Mladost, Dragiša Radonjić, upravnik Centra za program Subotice, Ivo Popić, književnik i Ferenc Markuš, upravitelj NU Čantavir. Djelatni suradnici Organizacijskog odbora Dužijance ‘70. u svezi s organiziranjem pojedinih priredbi bili su Općinsko vijeće narodne tehnike Subotice, Gradski muzej u Subotici i Historijski arhiv u Subotici. 43 Naco Zelić: Navedeno djelo pod 1 44 a) Anonim, Odbor Dužijance u stalnom zasedanju, Subotičke novine, 27., 10. jul 1970. 9. b) Anonim, Utvrđen program Dužijance ‘70, Povorka veličanstvenija od prethodnih, Subotičke novine, 27., 10. jul 1970., 9. 39 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance 22-44 U okviru programa proslave Dužijanca ‘70 održane su priredbe, i to: −Takmičenje risara (u Đurđinu, 12. srpnja)45 − Otvaranje izložbi u Domu kulture u Subotici: «Od klasja do pogače» i «100 godina Bunjevačko-šokačkih novina» (u Subotici, 26. srpnja).46 − Općinska smotra narodne tehnike (u Đurđinu, 1. kolovoza), − Memorijal Pere Tumbas-Haje (u Subotici, 1. kolovoza),47 – Skupština risara (u Subotici, 1. kolovoza) i − Završna svečanost Dužijance ‘70: Mimohod i Svečanost Dužijance na salašu i večernji folklorni program na salašu (u Subotici, 2 kolovoza). Prva priredba svečanosti Dužijance ‘70. kao i prethodnih godina bila je TAKMIČENJE RISARA, a održana je u nedjelju, 12. srpnja 1970. u Đurđinu na njivi Stipana Milodanovića i Jose Ivandekića. U natjecanju je sudjelovalo 16 risarskih parova sa subotičkog područja − iz Bajmoka: Antun Pokornić i Anica Nimčević i Stipan i Mila Skenderović, iz Bikova: Stipan i Liza Tikvicki i Jašo i Marija 0Pećerić, iz Čantavira: Janoš Varga i Ilona Vukelić i Jožef Patrik i Etela Sabo, iz Đurđina. Kalo i Marija Horvacki i Marko Francišković i Matija Pokornić, iz Kelebije: Gojko i Giza Slavnić i Antal Šomođi i Etela Tašković, iz Male Bosne: Grgo i Vita Đukić i Blaško Sarić i Roza Bukvić, iz Tavankuta: Gabor Elek i Manda Rudić i Antun Pavluković 45 O. S. (Obrad Suvajdžić), Dvanaestog jula u Đurđinu, Takmičenjem risara počinje Dužijanca ‘70, Subotičke novine, 26., 3. jul 1970., 9. 46 N. (Nada) N. (Nađ): U toku Dužijance ‘70, Dve interesantne izložbe, Izložbe Od klasja do pogače i Sto godina Bunjevačkih i šokačkih novina, održaće se u Domu kulture, Subotičke novine, 28., 17. jul 1970., 9. 47 a) Nada Nađ, U susret Memorijalu Pere Tumbas Haje, Memorijal veći i atraktivniji. Subotičke novine, 27., 10. jul 1970., 7. b) Nada Nađ, Dve nedelje pred Memorijal Pere Tumbas Haje, Biće veselo ... Subotičke novine, 28., 17. jul 1970., 6. c) Anonim, Pod pokroviteljstvom Subotičkih novina i u organizaciji Doma kulture Pet novih kompozicija na memorijalu Pere T. Haje, Subotičke novine, 29., 24. jul 1970., 4. d) Anonim, U nedelju uvečer na Salašu na Trgu Slobode Veliki koncert tamburaške muzike, Na ovogodišnjem, drugom Memorijalu Pere Tumbas Haje, koji se održava u okviru Dužijance ‘70, učestvovaće osam amaterskih orkestara i Tamburaški orkestar Radio Novog Sada, Subotičke novine, 30., 31. jul 1970., 7. Pavao Bačić, Pero Tumbas Hajo umjetnik tamburice, Subotica, 1969. i Kata Vajhand i iz Žednika: Pere Sedlak i Manda Stantić i Antun Vojnić i Marija Kovač te dva para žetelaca iz Šapca. Po treći put za najbolji risarski parb proglašenu su domaćini, đurđinčani Kalo i Marija Horvacki i Marko Francišković i Matija Pokornić48. Organizacija je bila izvanredna, bila je dobro odabrana parcela za takmičenje, takmičari su dobro organizirani i stručni žiri je dobro obavio svoju zadaću, a i prostor za kultuno-umjetnički 48 a) Anonim: Risari prvi na potezu, Veliko takmičenje žetelaca održaće se u nedelju 12. jula u Đurđinu. Ovim takmičenjem otvaraju se žetvene svečanosti Dužijance ‘70, Subotičke novine, 27., 10. jul 1970., 9. b). J. (Josip) Stipić: Risarska svečanost u Đurđinu Klasje na spomenik palim borcima, Subotičke novine, 28., 17. jul 1970., 4. c). J. (Josip) Stipić, Zrno slame vredi k’o i zrno žita, Subotičke novine, 28., 17. jul 1970., 9. d) J. (Josip) Stipić: Zabeleženo na Takmičenju risara, Kakav si ti Subotičanin? Subotičke novine, 28., 17. jul 1970., 7. e) Anonim, Žetelački dan veseli, Subotičke novine, 29., 24. jul 1970., 7. 40 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance program bio je dobro uređen i ozvučen, ugostiteljski objekti su dobro funkcionirali, bile su pripremljene nagrade i sve drugo što je trebalo za nesmetano odvijanje programa. Poznate i popularne slikarice slamarke, članice likovne kolonije tavankutskog društva »Matija Gubec«, đurđinčanke Kata Rogić i Marija Ivković Ivandekić i Nina Poljaković, naivna slikarica, s više žena i djevojaka isplele su veliki broj žitnih perličiica, koje su djevojke u bunjevačkoj narodnoj nošnji iz posebno ukrašenih korpica zajedno s prospektom Dužijance ‘70. dijelile posjetiteljima. Kulturno umjetnički program izveo je ansambl KUD Matija Gubec iz Tavankuta, a tijekom prijepodnevnog programa nastupila je i pionirska folklorna grupa iz Đurđina, koju je pripremila Nina Poljaković. Voditelj programa bio je popularni glumac Geza Kopunović. Program priredbe počeo je oko 6 sati pletenjem uža, a završio je općim veseljem kasno u noć . Na priredbi je bilo oko 5.000 posjetilaca, a osim gostiju iz Šapca, koji su pratili svoje risare, bila je i grupa turista iz Švedske. Druga priredba, u stvari priredbe, bilo je otvorenje izložbi u nedjelju, 25. srpnja 1970. , u 11 sati u Domu kulture u Subotici, i to: OD KLASJA DO POGAČE Izložbu je organiziralo Etnografsko odjeljenje Gradskog muzeja u Subotici, a bila je otvorena u Vestibilu Doma kulture do 13. rujna 1970. Tema izložbe bila je uloga poljoprivrede i poljoprivrednih proizvoda u narodnom životu ljudi ovoga kraja, a posebno uloga dana je kruhu. Prikazani su i karakteristični kultni kolači naroda ovoga kraja, a na brojnim fotografijama prikazan je proces pripremanja kruha i kolača. Izložbu je posjetilo 2.580 osoba. 100 GODINA BUNJEVAČKIH I ŠOKAČKIH NOVINA Izložbu je organizirala Gradska biblioteka u Subotici u suradnji s Gradskim muzejom i Istorijskim arhivom u Subotici, a organizirana je u predvorju Velike vijećnice Doma kulture u Subotici. Na izložbi su prikazani primjerci BunjevačkIh i šokačkih novina i Bunjevačke i šokačke vile te Subotičkih novina, Nevena i dru- 22-44 gih, s nizom drugih publikacija, koje osvjetljavaju razdoblje nacionalnog preporoda Hrvata − Bunjevaca. Treća priredba. KONJIČKE TRKE, održana je na Gradskom hipodromu 15. kolovoza 1970. a trke je vladalo veliko zanimanje i za sudjelovanje u natjecanjima prijavljeno je 75 konja 49. Četvrta priredba Dužijance ‘70. bila je KOLO s izborom bandaša i bandašice, održana je 26. srpnja, kao i godine 1968. i 1969. na nogometnom igralištu FK BAČKA Folklorni i glazbeni program izveli su HKUD Bunjevačko kolo i OKUD Mladost, razveselio je i zabavio sve nazočne, a i ugostitelji imali bogatu i kvalitetnu ponudu. Izmežu brojnih kandidata, koji su sudjelovali u revijskom nastupu i natjecanju za bandašicu je izabrana Marija Bašić, a za bandaša Marinko Prćić. Peta priredba bila je Opštinska smotra narodne tehnike, a održana je u Đurđinu 1. kolovoza 1970. s početkom u 9 sati., u okviru koje je održano takmičenje traktorista Foklorni program na toj je priredbi izveo KPD Jovan Mikić iz Tavankuta. Šesta, posebno vrijedna priredba, koja je prvi put uvrštena u program Dužijance ‘69. Memorijal Pere Tumbas- Haje, održana je 1. kolovoza 1970. s pošetkom u 18 sati u Domu kulture Subotica 1. kolovoza 1970. s početkom u 18 sati −Takmičenje orkestara), a u završnom koncertu održanom na salašu, na Trgu Slobode, s početkom u 20,30 sati, sudjelovali su tamburaški orkestri: Bisernica“ KUD Abrašević, Šabac, KUD Bartók Bẻla, Čantavir, KUDŽ Bratstvo-jedinstvo, Subotica, KPD Matija Gubec, Ruma, OKUD Mladost, Subotica, STD Pajo Kolarić, Osijek, Tamburaški orkestar Melenci, KUD Vatroslav Lisinski, Ilok i Tamburaški orkestar Radio Novog Sada sa solistima, pod vodstvom Save Vukosavljeva50. 49 a) Anonim, U subotu velike konjičke trke. Startuje 40 grla, Subotičke novine, 24. jul 1970., 7. b) Konjićke trke 15. avgusta u organizaciji Dužijance ‘70.. Subotičke novine, 7. avgust 1970., 7. 50 a) M. B. (Milenko Brustulov), Na ovogodišnjem Memorijalu Pere Tumbas Haje učestvovalo sedam amaterskih tamburaških orkestara i Tamburaški orkestar Radio Novog Sada. Osječani najbolji, Subotičke novine, 7. avgust 1970., 7. b) Anonim, U nedelju uveče na stadionu Bačke Veliko 41 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance Sedma priredba Skupština risara i 1970. godine održana je uoči dana završne svečanosti Dužijance ‘70. u subotu 1. kolovoza, u večernjim satima (s početkom u 19 sati). U programu su uz brojne risare iz Bajmoka, Đurđina i Žednika, sudionike Takmičenja risara, sudjelovali i tamburaški orkestri sudionici Memorijala Pere Tumbas-Haje, a folklorni program izvela su subotička društva KUDŽ Bratstvo-jedinstvo, HKUD Bunjevačko kolo i OKUD Mladost. Mimohod i Završna svečanost Dužijance ‘70.51 održani su u nedjelju, 2. kolovoza 1970. I pored natmurenog neba i pljuska koji je pratio sudionike mimohoda i završne svečanosti na putu od Bajmoka, Đurđina, Male Bosne, Tavankuta i Žednika i drugih naselja i salaša, kao i goste, mimohod je bio kompletan, bogat, raznovrstan i zanimljiv. Naime, tijekom pripreme programa Mimohoda Dužijance ‘70. nastojalo se program obogatiti uvrštenjem novih slika 52 te uvrštenjem brojnih gostiju, koji su činili četvrti dio mimohoda − KUD Bartók Béla, Čantavir, KPD Matija Gubec, Ruma, KUD Vatroslav Lisinski, Ilok, STD Pajo Kolarić, Osijek, KUD Abrašević, Šabac, KPD Silvije Kranjčević, Bački Breg (Bereg) i Šokci iz Santova (Herczegszánto) u Mađarskoj. Televizija Zagreb već slijedećeg dana nakon završne svečanosti Dužijance ‘70. snimila je u Đurđinu, u režiji Nikše Fulgozija, dokumentarni film Dužijanca ‘70, u trajanju od 17 minuta. Film je prikazan u programu TV Zagreb 14. srpnja 1971. DUŽIJANCA ‘ 71. Glavni organizator priredbi Dužijance ‘71. kao i 1970. bilo je HKUD Bunjevačko kolo. S pripremama za organiziranje Dužijance ‘71 počelo se praktički odmah nakon završetka svečanosti Dužijance ‘70 i podnošenja izvješća o organizaciji tih svečanosti. Utvrđeno je da će se programi Dužijance ‘71. kolo, Subotičke novine, 24. jul 1970., 7. 51 Anonim, U Svečanoj povorci - 1200 učesnika, Spektakl kakav još nije viđen u Subotici, Subotičke novine, 7. avgust 1970., 6. 52 a) O. S. (Obrad Suvajdžić), Atrakcija na defileu Dužijance ‘70, Petopreg lipicanera u povorci. Subotičke novine, 3. jul 1970., 9.2. O. S. (Obrad Suvajdžić), Svečani defile Dužijance ‘70, u nedelju 2. avgusta, Spektakularnija i sadržajnija povorka, U svečanom defilau učestvovaće preko 1200 žitelja Subotice i njihovih gostiju, Subotičke novine, 31. jul 1970., 7. 22-44 održati u vremenu od 16. srpnja (Takmičenje risara u Bajmoku). do 1. kolovoza (Završna svečanost)53. Prva, u nizu priredbi Dužijance ‘71. Takmičenje risara održana je u Bajmoku 11. srpnja 1971. na parceli Zemljoradničke zadruge Ravnica, a bogat folklorni program izveden je na mjesnom športskom stadionu. I te godine risari – natjecatelji bili su brojni. Prvo mjesto i nagradu od 1.500 dinara osvojila je ekipa Bajmoka – Liza Vlaović, Antun Pokornić, Mila i Stipan Skenderović, drugo mjesto i nagradu od 1.000 dinara osvojila je ekipa Starog Žednika – Antun Sedlak, Lozika Bačlija, Pere Sedlak i Manda Stantić, a treće mjesto i nagradu od 500 dinara osvojila je ekipa Čantavira – Eržebet i Imre Nađ i Piroška Vukelić i Ferenc Vilagoš. Te godine je prvi put izabran i najbolji natjecateljski par, a to su bili Etela Tašković i Antal Šomođi, članovi risarske ekipe Kelebije. Njih je zagrebački Večernji list nagradio ručnim satovima i putovanjem u Beč.54 Druga u nizu priredbi Dužijance ‘ 71. Konjičke trke držana je dana 24. srpnja 1971. na Gradskom hipodromu. U natjecanju je sudjelovalo skoro osamdeset grla. I broj posjetilaca bio je velik, bilo ih je više od 12.000. Najzanimljivija trka vodila se na 2.000 metara. Grlo Limija, vlasnika Miška Oračića iz naselja Klisa, stiglo je prvo i njemu je pripao pehar NIP Subotičke novine55. Treća priredba održana istoga dana u večernjim satima na stadionu Bačka KOLO s izborom bandaša i bandašice u svemu je uspjelo56. 53 Anonim, U susret Dužijanci ‘71. Utvrđen folklorni program Subotičke novine, 25. jul 1971., 7. 54 a) N. N. (Nada Nađ), Na takmičenju risara u Bajmoku. Pobednici putuju u Beč. Za najbojii risarski par proglašeni su takmičari sa Kelebije ETELKA TAŠKOVIĆ i ANTAL ŠOMOĐI, a za najbolju ekipu BAJMOČANI, Subotičke novine, 16. jul. 1971., 1. b) N. N. (Nada Nađ), Dužijanca se pretvorila u narodno veselje, Bajmočke oranice bile su u nedelju, 11. jula, prekrivene automobilima, kamionima, autobusima i konjskim zapregama, Subotičke novine, 16. jul 1971., 7. c) N.N. (Nada Nađ), Razgovaramo sa pobedničkim parom risara Od uzbuđenja ostali bez reči, Subotičke novine, 16. jul 1971., 7. 55 F. (Franjo) Ružinski, U okviru proslave Dužijance održane konjičke trke Smotra rasnih konja, Subotičke novine, 30. VII. 1971. 56 N. N. (Nada Nađ), Sutra u Subotici, u okviru 42 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance U programu su sudjelovali HKUD Bunjevačko kolo, KUDG Bosa Milićević i Tamburaški orkestar OKUD Mladost, svi iz Subotice. Izveden je bogat folklorni program, a Tamburački orkestar Laze Malagurskog svirao je za zabavu i ples sve do 2 sata iza ponoći, a nakon toga veselje je nastavljeno u ugostiteljskim objektima do zore. Za izbor bandaša i bandašice i njihovih pratilaca prijavila se 21 osoba, a izabrani su: Kata Matković za bandašicu i Nikola Nimčević za bandaša te pratiteljski parovi i to za prvi par Dara Budanović i Marko Tikvicki, a za drugi Jelica Vizin i Mate Dulić. Večernji list iz Zagreba dodijelio je nagrade bandaškom paru, i to bandašici pozlaćeni sat «Ledi 71.» s ugraviranom posvetom, a bandašu pozlaćeni sat «Lord 71.» s graviranom posvetom te sedmodnevno nagradno putovanje u Beč. Četvrta priredba Dužijane ‘71 Skupština risaram održana je, kao što je ubočajeno, dan prije završne svečanosti, u subotu, 31. srpnja, u večernjim satima, na salašu, na Trgu Slobode. Peta, Završna svečanost Dužijance ‘71. održana je prema utvrđenom programu u nedjelju, 30. srpnja 1971. a u svemu je ocijenjena u superlativima.57 I mimohod i folklorni program završne svečanosti na salašu oboćeni su sudjelovanjem brojnih gostiju. Organizatori svečanosti dužijance željeli su prikazati narodni običaj proslave završetka žetve pšenice i drugih naroda i tu su svrhu pozvali društvo Gradićanskih Hrvata u Austriji Hrvatsko kulturno društvo iz Eisenstadt-a, da prikažu svoj narodni običaj proslave završetka žetve pod imenom doženjka i društvo Ceska Obec iz Bjelovara, kao predstavnika Čehoslovačkog saveza iz Dužojance ‘71, Posle konjičkih trka - Kolo. Subotičke novine, 23. VII 1971., 1. 57 a) Priredio D. Lipić – Snimci D. Lipić, Žetvene svečanosti Dužijanca, Večernji list, Zagreb, 3. VIII. 1971., 12. b) N. N. (Nada Nađ), Završena Dužijanca ‘71. Veličanstvena povorka prošla gradom. Završeni «zlatni» praznici, Subotičke novine, 6. VIII 1971., 13. c) D. M. Snimke, Željko Pajvot Dužijanca – Žetvena svečanost Bunjevaca ove godine ljepša nego ikad, KRUNA OD ŽITA, Kad padne i posljednji klas žita na plodnim poljima oko Subotice, a trudni ljudi odahnu od silna posla, ulicama grada krenu rijeke djevojaka i mladića, prikazujući živopisne i neobične narodne nošnje, Arena, Zagreb, 555., 13. VIII. 1971. 22-44 Daruvara da prikažu svoj narodni običaj pod imenom Obžinkovne slavnosti. Zbog kasno upućenoga poziva predstavnici Gradišćanskih Hrvata nisu se odazvali, a Česka Obec iz Bjelovara se odazvala i uspješno je prikazala narodni običaj proslave završetka žetve i Čeha i njihove narodne, nošnje i folklor. U programu su još sudjelovali KUD Milica Križan iz Osijeka, KUD Sloga iz Kešinaca, KUD Gorjanac iz Gorjana, ZKUD Bartok Bela iz Čantavira, KPD Bratstvo iz Horgoša i KPD Silvije Kranjčević iz Bačkog Brega (Berega) te Centralni folklorno ansambl DSJS iz Budimpešte. U ljeto 1972. TV Beograd snimila je u Tavankutu, po scenariju dr. Dragoslava Devića dokumentarni film koji je prikazan u programu TV Beograd 25. veljače 1973. pod naslovom: Putem melografa, Dužijanca − emisija o žetvenim običajima Bunjevaca u Bačkoj. * Osim svečanosti Dužijance ‘71. bilo je više značajnih događanja u kulturom i društvenom životu bačkih Hrvata u Subotici58. Prvo, obnovljena je tradicionalna priredba Veliko prelo, koje je održano u Sajamsko-športskoj hali u Subotici 30. siječnja 1971. u nazočnosti više od 2000 posjetitelja i uz bogat folklorni i glazbeni program59. Drugo, HKUD Bunjevačko kolo organiziralo je svečanu akademiju u povodu stote obljetnice Bunjevačkih i šokačkih novina i narodnog preporoda bačkih Hrvata, koja je održana u velikoj dvorani subotičkoga Narodnog pozorišta-Népszinház 14. ožujka 1971. i u svezi s tim i u povodu stopedesete obljetnice rođenja narodnog preporoditelja Ambrozije Boze Šarčevića (1820.−1899.) 4. travnja 1971. u Nazorovoj ulici u Subotici otkriveno je njegovo poprsje, koje je izradio veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović60. U Tavankutu je pak održan svečani program u okviru proslave 25. obljetnice osnutka tada Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Matija Gubec (1946.-1971.)61 i 58 Naco Zelić, Hrvatsko proljeće i bački Hrvati, Subotica, 2009., 26.-27. 59 Grgo Bačlija, Obnovljeno Veliko prelo. Rekordan broj posetilaca, Subotičke novine, 5. II. 1971., 10. 60 a). J. Č. (Janoš Červenak), Subotica: Akademija Bunjevaca, Večernji list, Zagreb, 15. ožujka 1971., 10. b) Geza Kikić, Ambrozije Boza Šarčević (1820−1899), Hrvatski tjednik, Zagreb, I., 1, 16. travnja 1971., 11. c) Anonim, Otkrivena spomen-bista Bozi Šarčeviću, Subotičke novine, 9. IV. 1971., 1. 61 Anonim, Kronika KUD «Matija Gubec» Tavankut, 43 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Naco Zelić, Javna proslava Dužijance prva godišnja skupština Hrvatskoga kulturno umjetničkoga društva Bunjevačko kolo u Subotici, održana 21. ožujka 1971. u Velikoj vijećnici Doma kulture u Subotici, uz sudjelovanje velikoga broja članova društva i gostiju, među kojima su uz brojne predstavnike društveno-političkih i kulturnih organizacija Subotice sudjelovali i gosti iz Zagreba u ime Matice hrvatske i to g. Mladen Iveković, predsjednik i g. Miroslav Vaupotić, potpredsjednik62. U Nacionalnom oživljavanju i suradnji između svećenika i bunjevačko-hrvatskih književnika i drugih u svezi s organiziranjem javne proslave dužijance, među kojima su, uz vlč. Ivana Kujundžića, sudjelovali i mlađi svećenici Blaško Dekanj, Andrija Kopilović, Bela Stantić i drugi, obnovljeno je i izdavanje katoličkoga kalendara 1970. i tiskana je SUBOTIČKA DANICA KALENDAR 1971. 22-44 dina u organiziranim priredbama od dužijance nije ostalo ni «d» i pazilo se na to i organizirane proslave više nisu bile proslava žetvenog običaja bunjevačkih Hrvata dužijance već su to bile Žetvene svečanosti naroda i narodnosti! Još treba spomenuti i to da je i Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Bunjevačko kolo doživjelo sudbinu brojnih starijih hrvatskih društava u Bačkoj. Godine 1972. iz imena mu je brisan atribut hrvatski i od tada je sve do 1995. djelovalo pod imenom Kulturno umetničko društvo Bunjevačko kolo, kada je promijenilo ime u Hrvatski kulturni centar Bunjevačko kolo. Uvjerenje je otpisanih 1972. da su i organiziranjem javne proslave dužijance 1968. do 1971. dali nekoliko vrijednih kamenčića u veliki mozaik crkvene i javne proslave dužijance koja se slavi već više od 100 godina i da sve spoznaje o tom trebaju uramiti u najvrjedniju ramu, u svoja srca! ZAKLJUČAK – U zaključku treba pripomenuti da je Organizacioni odbor Dužijance ‘71. u suradnji s HKUD Bunjevačko kolo do proljeća 1972. obavio sve potrebne radnje u svezi s organiziranjem proslave Dužijance ‘72. te pozvao i brojne goste, među kojima i goste iz Poljske. Ali Karađorđevo prekida sve! Sjednica Izvršnoga komiteta Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu u prosincu 1971. s odlukama donesenim glede hrvatskoga proljeća, koje su značile smjenu dijela političkoga rukovodstva Hrvatske predvodnika masovnoga pokreta s drastičnim posljedicama za veliki broj aktivista, posebice matičara, odrazila se i na bačke Hrvate, osobito u Subotici. U Subotici su prema tzv. matičarima poduzete vrlo rigorozne mjere. Progoni koji su uslijedili i ukidanje svega što je hrvatsko, potom iseljavanje, montirani sudski procesi, nasilna asimilacija i represija tijekom slijedećih dvadeset godina, čine ovo razdoblje u povijesti bačkih Hrvata jednim od najtežih i većina članova Organizacijskoga odbora dužijance, koji su bili članovi Matice hrvatske u Zagrebu, početkom 1972. isključeni su, kao i iz HKD Bunjevačko kolo i više nisu sudjelovati u organiziranju proslava dužijance, kao ni u drugim društvenim aktivnostima. Narednih goProgram proslave. Subotiča Danica, kalendar 1972., Subotica,1971, 145. 62 Hrvoje Iveković, Pozdravni govor, na Godišnjoj skupštini Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva «Bunjevačko kolo» u Subotici, 21. ožujka 1971. Hrvatski tjednik, Zagreb, I, 16. travnja 1971., 22. Plakat /:Program Dužijance, žetelačke zahvalne svečanosti,. koju je Katoličko Divojačko Društvo priredilo 8-og kolovoza 1920. godine... 44 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Marko Gregur, Praznina 45-47 Praznina MARKO GREGUR Moj je otac pokopan u gradu u kojem sam začet. Poginuo je u ratu prije nego što sam se rodio. To da je umro prije mojeg rođenja bilo je sve što sam do jučer o njemu znao. Osim toga, bio je junak. Ja sam ga takvim stvorio u mašti. «Moj je otac poginuo u Vukovaru», rekao bih kad bi mi djeca povela raspravu o ratu i onda bih bio glavni. Nitko od mojih zagrebačkih prijatelja nije u ratu ostao bez roditelja. Jednome je poginuo polustric, i to je bilo sve. Jučer mi je bio 18. rođendan, a to je kao važno. Jučer sam saznao da u gradu u kojem sam začet postoji grob moga oca. Odrastao sam s majkom i bakom u stanu od 30 kvadrata, s čijih sam prozora vidio čitav grad. Ljudi bi ponekad pitali majku kad ćemo od Ministarstva obrane dobiti veći stan, a majka bi kratko odgovorila da ne zna i skrenula temu. A kad sam s bakom sjedio pred zgradom susjede bi je često pitale zašto majka ne uzme muževu vojnu mirovinu, umjesto što se u tvornici muči za siću. «Što vi znate?» Odgovorila bi baka. Sad mi je jasno da su znale dosta toga, iako možda nisu bile sasvim sigurne, kao i da je baka, koja mi se onda činila nadmoćnom, znala da znaju. Mami i baki kao da se nije dalo ni sa kime družiti i uglavnom su same sjedile u stanu. Nitko nam nije dolazio, izuzev stričeka Franje, kojeg sam se ja riješio. Jedne sam večeri nakon što je Franjo otišao načuo razgovor u kojem je baka rekla mami kako neće zauvijek ostati mlada i znao sam da ga se moram riješiti. «Kako si mogla zaboraviti na tatu?» pitao sam mamu. Ona je plakala i znao sam da sam u pravu, da nešto misli s Franjom pa sam stalno iznova postavljao isto pitanje. Na koncu je u sobu ušla baka, rekla da ostavim majku na miru i na silu me odvela iz sobe. Vozimo se prema Vukovaru. Nešto me tjera vidjeti grob. Kao da ću onda moći završiti priču. Mislio sam da ću jutro nakon punoljetnosti mamuran spavati do podneva, a ne voziti se prema grobu oca kojeg nikad nisam upoznao. Za kojeg nisam znao čak ni kako se zove. Čudno, ali ne mislim toliko na oca, koliko na majku i stričeka Franju. «Mama, jesam li ja kriv što nije išlo između tebe i stričeka Franje?» pitam je kao da ne znam, dok prolazimo kroz polja žita. «Nisi.» «Mislim, da nije bilo mene, sve bi bilo drugačije, zar ne?» «Prestani», kaže majka. «Ti si najvrjednije što imam.» Ipak, znam da sam ja kriv što je ostala sama. Zbog tankih zidova čuo sam razgovore čak i kad ih nisam želio čuti. «Reci mu tko je otac, reci mu istinu», govorila je baka misleći na Franju. «Ne mogu. Ne mogu pričati o tome, kako ne razumiješ?» odgovorila je majka i zaplakala. Opet. Stalno je plakala i zbog toga mi je išla na živce. Prijatelje nisam dovodio u stan da ne pomisle da mi je mama luda. U školskom je imeniku na mojoj stranici pod imenom oca stajala praznina. Djeca iz razreda brzo su je postala svjesna, a nešto kasnije razumjela su, bolje od mene, jer njima je imao tko objasniti, i što ona znači. Bili su tako dobri pa su i meni pojasnili. Tuckali smo se za sličice nogometaša i moja se kolekcija prilično popravljala kad se jedan od njih, kojem sam pokupio najviše sličica, razljutio. «Varaš!» optužio me. «Ovo ne vrijedi», rekao je i krenuo mi uzeti sličice koje sam okrenuo. «Nisam varao», branio sam se, čvrsto držeći sličice. «Jesi, okrenuo si ih prstom, a ne dlanom!» Prepirali smo se, a onda sam prvi put čuo tu riječ. «Faćuk! Ti si faćuk i nije ni čudo da varaš.» 45 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Marko Gregur, Praznina 45-47 Dječaci i djevojčice okupljeni oko nas na školskom dvorištu počeli su se smijati i ponavljati tu riječ. «Čak te ni tvoj otac nije htio. Zato i imaš mamino prezime.» «Moj je tata poginuo u ratu!» povikao sam u suzama. Nastavnica je zvala baku da dođe po mene. Hodali smo kući i isprva me tješila, a onda je postala ljuta jer nisam prestajao plakati i ljudi su gledali u nas. Majka je došla ranije s posla. Ušla je u moju sobu i sjela na krevet. «Sve će biti u redu», rekla je i zagrlila me. «Mama, što je to faćuk?» Rekla je da ne zna. «Je li to dijete koje ne zna tko mu je otac?» pitao sam jer su mi tako objasnili u školi. «Tvoj je otac bio divan čovjek», rekla je da me utješi. «Reći ću ti sve o njemu kad dođe vrijeme.» «A kad će to biti?» «Hajde, pokušaj malo odspavati.» Moj je otac pokopan u gradu u kojem sam začet, tako mi je rekla. Prišla mi je, čestitala rođendan i rekla da sam sad odrastao čovjek. Moj je otac bio njena prva simpatija i on je taj kojem može zahvaliti što je živa. Nije mi bilo jasno zašto mi to nije mogla ranije reći i opet sam je zbog oca počinjao mrziti. «Moj je otac mojoj majci spasio život!» mogao sam onog dana ispuniti, nadomjestiti, prazninu u imeniku. Prazninu koje sam se riješio prije dva mjeseca zalupivši zauvijek školskim vratima. Izlazili su nekoliko mjeseci kad joj je bilo 15 godina. Tu su joj već suze navrle na oči. Bio je pet godina stariji i nije bila spremna za njega. Pobjesnio je kad mu je rekla da ga ostavlja. Vikao je kako će ga još moliti da mu se vrati. Sad je počela plakati. Nisam joj rekao da prestane. Ni ljuto, ni nježno. U sljedećim godinama rijetko ga je susretala. Onda je došao rat. Bilo joj je 20 godina. «Možda ti to ne bih trebala govoriti, ali moram ti reći. Ono što zauvijek moraš upamtiti je da te volim više od života.» Pomislio sam da dramatizira i skoro sam joj hladno rekao: hvala!, ali sam pregrizao jezik. Na grad su svakodnevno padale granate. Ljudi su počeli odlaziti. Baka i ja također smo se spremale na odlazak. Onda su nam jedne noći trojica naoružanih muškaraca upala u podrum i izvela nas van. Razdvojili su nas, stare na jednu, mlade na drugu stranu, i potrpali u kamione. Dugo smo se vozili. Ili mi se samo tako činilo, ne znam. U kamionu je bilo mračno. Neke su žene plakale. «Stigle su ustaške kurve!» čula sam kako netko viče kad se kamion zaustavio. Nastala je dernjava, muškarci su vikali što će nam sve raditi, izvikivali su najodvratnije prostote i ispaljivali rafale. Potom su maknuli ceradu i ugledali smo dvojicu četnika koji su rekli da izađemo. Djevojke koje su nespretno silazile povukli bi dolje za kosu. Kamion je bio parkiran u dvorištu obiteljske kuće po kojem su gorjele vatre, a oko svake je sjedila hrpa vojnika. Muškarci su okružili kamion. Postrojili su nas u red, a oni su nas grubo dirali, udarali po stražnjicama i grudima. Ona dvojica koja su nam naredila da izađemo iz kamiona pokušavala su ih u tome spriječiti. Zatim su iz kuće izašla trojica muškaraca i shvatila sam da su to nekakvi zapovjednici. Počeli su nas birati, kao stoku. Svaki je odabrao po tri – četiri žene. «Ima nas još unutra, sve ćete da budete zadovoljene! Nema da brinete», rekao je jedan od njih i dvorištem se prolomio smijeh praćen povicima odobravanja. Tu se slomila. Više nije mogla govoriti. Primio sam je za ruku i tako je držao. «Sve će biti u redu», rekao sam, kao i ona meni onog dana kad sam još bio dijete. Malo iza podneva parkiram auto pred grobljem. Parkiralište je prazno. Vruće je i nigdje nikog nema. Spokojna tišina ljeta u gradu i poljima koja ga okružuju, žuta i zelena. Ili zlokobna? Znoj mi curi niz lice i kralježnicu, ali ostajemo u tišini sjediti u autu. Mislim na oca. Na onaj dan kad sam majci opet i opet ponavljao pitanje: «Kako si mogla zaboraviti na tatu?» Osjećam neizmjernu ljubav prema majci. Pitam se koliko je podsjećam na njega? Glasom, pokretom, načinom na koji prstima prolazim kroz kosu. Mislim na dan kad sam začet. Do smrti ću pamtiti svaku riječ koju mi je rekla jučer. Ušli smo u kuću i uveli su nas u jednu prostoriju koja je bila namještena kao ured. Za stolom je sjedio mlad muškarac. Unatoč bradi, odmah sam ga prepoznala. Pogledom je prelazio po ženama i zaustavio se na meni. Odmjerio me 46 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Marko Gregur, Praznina 45-47 od glave do pete i nasmiješio se. Prstom je pokazao na mene. «Ova ostaje, a drugima se slobodno poslužite. I nemoj da mi k’o opet ulazi!» Ostali smo sami u prostoriji. Stajala sam nasred prostorije, a on je ustao i obilazio oko mene. Potom je stao pred mene, sasvim blizu, mogla sam mu osjetiti dah, i rekao: «Nadam se da si sada spremna za mene.» Bez riječi me počeo skidati. Stajala sam gola, a on me promatrao. Nakon nekog vremena rastvorio je rasporak i rekao mi da kleknem. «Imaš sreće da si me opet srela. Tko zna kako bi inače završila», rekao je kad se skinuo s mene i počeo oblačiti. Nijemo sam ležala na stolu. Vani su odjekivali pucnjevi. Bilo mi je svejedno hoću li umrijeti, no on je odlučio poštedjeti mi život. Zapovjedio je da me odvedu do naših. Dva mjeseca kasnije saznala sam da sam trudna. Savjetovali su mi da pobacim, ali nisam mogla. Time bih bila ista kao i oni. Izlazimo iz automobila i ulazimo na groblje. Primam majku pod ruku jer vidim da je slaba. Ne mogu ni zamisliti trenutak kad je od prvih povratnika slučajno čula da je on ovdje pokopan. Trenutak kad se došla uvjeriti da je to istina. Zaustavljamo se pred jednom grobnicom. Gledam u slova na nadgrobnoj ploči koja mi ne znače ništa. I da znam ćirilicu ništa mi ne bi značila. Jer to nisam ja. On nije ja. Ja sam nešto sasvim drugo. On je tek praznina koja zjapi u imeniku. 27. lipnja 2013. MARKO GREGUR, rođen je u Koprivnici, 1982. Član je Društva hrvatskih književnika, dosad je objavio dvije knjige Lirska grafomanija (2011.), pjesme i Peglica u prosincu (2012.), proza. Dobitnik je brojnih nagrada za svoje pisanje u Hrvatskoj i u svijetu od kojih je posljednja najznačajnija Prozak za najbolji rukopis mladoga autora. Vrijedno stvara i objavljuje u brojnim časopisima. Članovi Katoličkog divojačkog društva u Subotici pripremaju krunu i ukrase za proslavu Dužijance u Subotici 1927. Bandašica je bila Gabrijela Skenderović – djevojka koja drži žitnu krunu. Fotograf nepoznat, Subotica, 1927. 47 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Matija Ivačić, Znam, ne znam 48-49 Znam, ne znam MATIJA IVAČIĆ Teško je dočarati dosadu te sobe, gustu nit dima koja se iz svijeće penjala prema plafonu ili recimo prizor kaljeve peći u kutu, koja je podsjećala na neka druga vremena, kad su baka i djed bili živi i kad su prema objektivu obiteljskog fotoaparata okretali svoja namještena lica. Kao kulisa iz nekog jeftinog filma: uramljena slika na komodi; obrijani tipovi s tetoviranim podlakticama (Mi smo frendovi, promrmljali su); smiješno debela svijeća nabodena na svijećnjak koji je baki donijela sestra iz nekog zabačenog kuta svijeta; ostakljena gornja polovica istočnog zida, a iza njega, s druge strane ceste, ulična svjetiljka u čijoj su žutoj svjetlosti lelujale rijetke pahulje snijega; na zidovima tapete s uzorcima koji su i prije nekoliko desetljeća bili demode, iznad velikog ovalnog stola drveni sat s kukavicom, još iz doba AustroUgarske. Sve skupa toliko nespojivo s dječačkim licem na slici pored svijeće. U kuhinji je odjeknula lomljava porculana. Još jedna mala obiteljska smrt, ali njih odavno nitko ne broji: mama je razbila posljednja dva tanjura koja je baka kao miraz donijela u ovu kuću. A onda prigušeni muški glas, i premda se njegov vlasnik trudio govoriti šaptom, bilo je jasno da je posijedi prijekor. Tata je graknuo na mamu. Nakon dugo vremena pružila mu se jedinstvena prilika da to učini, i bio je dovoljno glup i naivan da je ne propusti. Tipovi koji su sjedili za ovalnim stolom u boravku prenuli su se iz totalne dosade, izmijenili su tupe upitne poglede i šutke tražili objašnjenje, bez uspjeha, ne, ništa. Mama je promucala, nisam htjela, oprosti, nisam htjela, i za razliku od zbunjenih lica za stolom, mene tatin odgovor nije iznenadio. Ti si za sve kriva, rekao je, ali onda je valjda shvatio da je pretjerao pa je brže-bolje pokajnički dometnuo, nema više maminih tanjura. Nije ga to spasilo. Ma nemoj, a gdje si ti bio svih ovih godina?! rekla je mama teatralno, kao da deklamira Sha- kespeareove stihove, jebite se i ti i tvoji tanjuri. Ništa spektakularno nije uslijedilo. Nikakav veliki izgred. Baš ništa. Pa ipak dovoljno da se tata slomi. A to je već bilo pravo iznenađenje, jer tata nije plakao. Niti onda kad smo otišli od mame i Robija, niti kad je umrla Marija, njegova druga žena. Ali sad je cmizdrio kao mali odrpanac. Tu tragikomičnu scenu bilo je lako zamisliti: tata rida, a mama ga promatra i na neki uvrnuti način uživa, prvi puta nakon što je otišao od nje i Robija i uzeo joj mene, moju malu Niku. Kad se tata pribrao, izgovorio je jedva jedvice, što mu se dogodilo? Mamu kao da je tada nešto presjeklo, glas joj je postao još grublji, rekla je: Pitaj njih. Mislila je na zagonetne tipove za stolom koji su sad panično ustajali, svjesni neugodnosti koja im prijeti. Pokupili su svoje jakne i svoje mišiće i nabrekle vratove, i u manje od pola minute isparili su iz kuće. A nekoliko trenutaka kasnije mama i tata bespomoćno su stajali ispred mene, kao da čekaju pokoru ili kaznu, bilo što. Mama je rekla, reci nam, što mu se dogodilo? Ne znam, odgovorila sam sjedeći na kauču. Moja mala osveta. Znala sam. Robi je krenuo na faks, prve dvije godine sve je bilo dobro, upisao je treću, a onda je otkazao stan i vratio se doma. Grom iz vedra neba. Tatu je skoro strefio novi infarkt. Njegovi snovi o sinu arhitektu raspali su se takoreći preko noći. Mama je rekla, nešto mora biti, sigurno nešto znaš, nitko se iz čista mira ne…, progutala je posljednju riječ i zagnjurila lice u dlanove. Robi se tada vratio doma s luđačkom idejom: da zapapri starcima. Kao što su oni to i nama učinili kad su nas kao klince razdvojili. Ponavljala sam mu da nije normalan i da je to besmisleno, ali Robi se glupavo smijuljio. Vratio se mami koju je izbjegavao i tati kojeg je prezirao. U rekordno kratkom vremenu okružio se hrpom sumnjivih tipova. Izbacivačima, prekupcima, dilerima na sitno, lovcima na kamate. Počeo je zarađivati sumnjivo puno novaca na sumnjiv način. Za godinu dana Robi- 48 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Matija Ivačić, Znam, ne znam 48-49 jevo ime znali su svi u gradu i izgovarali su ga s nekom stravičnom strepnjom. U svemu tome bilo je zrno divlje, neopisive, gotovo filmske privlačnosti: Robi, znaš Robija, onaj Robi. Robi je kupio novu uglancanu mečku, Robi je kupio apartman na moru, oko Robija su se motale najfinije drolje, Robi je imao sve, a ipak… Tata je opet bio sretan. Njegov sin postao je uspješan moderan muškarac. Pravi tatin sin. Ali sin je postao kamatar i sijao je strah. Kako to nisu vidjeli? Kako nisu vidjeli da to više nije Robi kojeg su poznavali? Da je preko noći postao idol kvartovskim klincima koji su stasali u razbijače i prije nego što su prve sjene noćnih čudovišta isplazile na zidove njihovih dječjih soba? Kako to da mama nije primijetila pištolj koji je Robi nosio sa sobom? Robi je lomio kosti maminim i tatinim školskim prijateljima i uzimao im stanove, aute, živote. Cijeli grad je o tome brujio. Zašto su u Robiju još uvijek vidjeli onog uštogljenog štreberskog klinca? Zurili su u mene čekajući valjda slamku spasa. Nisam im je pružila. Pogled mi se zaustavio na Robijevu licu na slici. Ti si moja mala klinka, znaš? napisao mi je u posljednjem sms-u, nedugo prije nego što ga je mama našla kako leži na podu. Znam, odgovorila sam. Kad sam sat vremena kasnije uzela njegov mobitel sa stola, vidjela sam da je moja poruka ostala nepročitana. Po gradu su kasnije pričali da je Robi pukao. Robi je pobijedio. Sudionici proslave Dužijance u Subotici 1927.: Marko Budinčević, bandaš i Gabrijela Skenderović, bandašica. Fotograf nepoznat, Subotica, 1927. 49 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Božica Jelušić, Jato čvoraka, barnagorska jesen 50-51 Jato čvoraka, barnagorska jesen BOŽICA JELUŠIĆ Jesen u Barnagoru: mnogo oraha popadalih na zemlju poslije kiše i cijele plahte orahova lišća,pokislog, mokrog, crnog kao kolomaz, koje ništi bljedunjavu travu u dvorištu. Na smrekama se sastalo jato čvoraka, možda njih stotinjak: poslali su izvidnike u obližnje vinograde, da bi po njihovu povratku vijećali kome će «pomoći» obrati zrelo grožđe, besplatno. Blaženi izabrani, malo će posla imati ove godine! Obrezala sam ruže, grančice, suhe listove gladiola i perunika, te ocvale glavice ivančica i rudbekija, takozvanih «vražjih očiju.» Asteri se žare ljubičasto, kao zadnji gospodari prostora, u kome već prevladava sveopće tuberansko žutilo. I dunje su žute i piknjave, tamo u travi, stare i nepobrane i ove godine, podsjećajući na neku neuzvraćenu ljubav. Fascinantna je upornost gljiva, tog blijedog, podzemnog naroda, koji nadire sa svih strana imanja. Osim jestivih, poput sunčarki, puza, bukovača i gnojištarki, namnožile su se i neke male, opskurne «uvlakuše», pa ih ima čak i dnu škrinje u atelieru, odakle ih skidam oštrim skalpelom. Baš su lijepo izrasle između sitnih cigli iz bivše štale, koje ostavih iz sentimentalnosti na prolazu između dva kućna krila!I ponovo, dakle: 1:0 za prirodu, sve dok utakmica traje! Ma kakve promjene i usavršavanja napravili, kuća će mirisati na dim, gljive, stare krpe, crvotočinu i konjski urin, u njoj će biti bjelouški pod podnicama i voluharica u zidovima, da se prehrani obitelj sova u visokom, malo naherenom dimnjaku, njihovom nasljednom posjedu. Takva je karma dvora, ukoliko i kuće imaju karmu. Silazim s brijega na putu u seoski dućan. Obilate su kiše razrovale put, otkrivši žuto bilogorsko blato, prošarano dravskim oblutcima. U razderotini puta mali je kostur krtice, kao dirljiv prizor žrtve kišonosnim bogovima. Sada bi trebalo proći po klancu i vidjeti što je sve ta bujica doplavila: komade otkinuta drva, prirodne oblike, koje bi trebalo samo podići, malo izbrisati i od njih načiniti nešto lijepo, upravo u slavu prirode. Imam jednu zamisao, o zbirci drvenih ptičica, nazvanoj «Ptičice Barnagorčice» koje bi krasile okoliš čak i po zimi, kad sve zabijeli. Po povratku stojim pod nadstrešnicom vrtne kućice, gledajući kako javor žuti i kako prekonoć gubi svoju nazubljenu zelenu krunu, na koju smo oboje bili ponosni. Kako je brzo prošla sezona listanja i cijela ova godina! Iskreno govoreći, volim samoću dvora, a nenajavljenim se posjetiteljima baš ne radujem. Volim kad dođu kosovi ili vjeverice, koje sad popunjavaju zalihe, časteći se mojim lješnjacima, do kojih ne mogu doprijeti, jer su grmovi obrasli u gustu travu, oštru poput kožnih bičeva. Uzalud molim za jesenju košnju, koja je još važnija od proljetne, jer se lišće zapliće u guste vlati, plodovi trunu, koštunjičavo voće propada. Nikome ne treba trava, selo živi u drugom ritmu i po novim navadama. No, još i takvo, razbarušeno i napola održavano, imanje znade biti lijepo kad ogrije kasno sunce, pružajući tankovlase zrake, nježne kao svila, blijede i prozirnoplave, po krpicama paučine nabranim na šimširovoj živici ili po kupinjaku nabranom na samom rubu šume. Tada bih doista voljela da me posjeti naočiti gospodin Alphonse Daudet, nekadašnji stanovnik staroga mlina u Provansi, čije su me priče poput «Koze gospodina Seguina», «Tajne djeda Cornillea», «Staraca» i «Pjesnika Mistrala», zanosile cijelo moje djetinjstvo. Još i danas, pola stoljeća kasnije, svaku bih od njih znala prepričati do sitnih pojedinosti. A meštra Daudeta sigurno bih prepoznala izdaleka: zamršena, poluduga kosa, visoko blijedo čelo, svedene obrve nad melankoličnim bademastim očima, povijen hrbat nosa, usta skrivena gustim brkom i raščešljanom bradom, progrušanom 50 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Božica Jelušić, Jato čvoraka, barnagorska jesen 50-51 sjedinama. Nosio bi samtasti kaputić ms ukrašenim gumbima, okruglasti pusteni klobuk, mekane hlače od zelenkaste čohe i dobre putničke cipele sa šarenim vezicama, pogodne za duga hodanja po rosi, blatu i kvrgavom šljunku. Ne bi to bio onaj lavovski Alphonse mladih, muževnih godina, kad je nastajao slavni «Tartarin Taraskonac», već melankolični ždral, koji će preminuti prije šezdesete, ostavivši svijetu možda najupečatljivije stranice «pokrajinske proze», nastale na rubovima okorjelog velegrada, gdje se nakuplja gusta i natrunjena pjena postojanja, kompost i riječni mulj prigušenih želja čovječanstva. Da, voljela bih da svrati taj osjetljivi gentleman, koji bi jedini bio kadar opisati moju «frajlicu Mary» , bivšu vlasnicu imanja, u njenim poznim godinama, kako umotana u atlasni šlafrok na krupne cvjetove, preko kojega je prebacila čipkasti rubac, objesivši na njega dvije goleme, u zlato ulivene kameje, pobire orahe u olupani lončić, baš tu, na ovoj promenadi … Ide frajlica, poskakujući sitnim koracima, sva poput malenog pekinezera, s nabranom gornjom usnom dok njene prozirne, velike, vodnjikavo plave oči, brižno premjeravaju krajolik ispjegan sjenama, osijedjelu livadu, šumarak i okolne vinograde, gdje se karminsko lišće doima poput pečata osušene krvi, iza neke davno prohujale bitke. I čvorci, ti gizdavi lopovi, odlučni da sve odnesu sa sobom, putem oblaka … Doista, nitko tko nije boravio u pravoj staroj kući, s nabrojenim stoljećem, osluškujući njene šumove i motreći rasapnu snagu vremena na svakom koraku, ne može pojmiti kako ljudi i nastambe dijele sudbinu, stare usporedno, a da ni jednima ni drugima u zemaljskom okrugu nema spasa. Nabrala sam neki čudnovat poljski buket piskavca, komorača, mjehurice, vodopije i zlatne šipke, pa se s s njim polako penjem uz brijeg, boreći se za dah. Starim: fali mi željezo, zglobovi škripaju pri većem naporu. I radujem se stoga što će kroz šumu, polazeći od donje livade, uskoro ići drvene stepenice, poduprijete bagremovim stupovima i rukohvatima,o kojima je također pisala Mary u svome dnevniku. Te iz njena vremena, u međuvremenu propale, bile su, veli ona, obrubljene ciklamama, tvoreći «ljubičasti put» do sjevernoga ulaza. Za divno čudo, ciklame su preživjele. Nema ih u negdaš- njem obilju, no ono što presadih kad smo popravljali betonsko stubište i trijem, primilo se za treset i sada ponovo raste, šireći jedan opojni, onostrani miris, i sjećajući nas Domjanića: «… čisto se čoveku smililo bilo na tle se stati …». BOŽICA JELUŠIĆ, Pitomača, 16. prosinca 1951. hrvatska pjesnikinja. Završila je studij hrvatskoga i engleskoga jezika. Bavila se pedagoškim radom, novinarstvom, kulturnom animacijom i galerijskom djelatnošću. Od mladosti piše poeziju i prozu. Objavila je četrdesetak knjiga poezije, proze, eseja i knjiga za djecu za što je dobila brojne nagrade od kojih se može izdvojiti 7 sekretara SKOJ-a ( za zbirku Riječ kao lijepo stablo), Galovićeva nagrada (za najbolje djelo zavičajne književnosti), 12 nagrada za kajkavsku poeziju na Recitalu Dragutin Domajnić Zelina, nagrada Pasionske baštine za duhovnu poeziju, poeta oliveatus na manifestaciji «Croatia rediviva:Ča, Kaj, Što - baštinski dani» 1994., nagrada Zvonimir Golob 2011. za pjesmu Žeđ. Program KONJSKIH TRKA, koji je priredio Konjički klub «Bačka» u Subotici, u okviru programa priredbi Dužijance '68. održanih na Gradskom hipodromu u Subotici 15. kolovoza 1968. 51 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Marko Kolar, Deo gratis 52-54 Deo gratis MARKO KOLAR Kad sam konačno diplomirao … Što «konačno»? Eh, i sâm sam nesvjesno preuzeo retoriku svojih roditelja koji su mi stalno zaprdavali pitanjem «kad buš konačno diplomiral?» … Nije to ništa «konačno», diplomirat ću kad ću diplomirati. Dobro, trajalo je duže nego bi to čovjek očekivao, ali Bože moj, što ćete, takav je život. Malo društvo, malo cure, malo izlasci, malo putovanja, malo ovo, malo ono i vrijeme prođe. I, dakako, knjige. Ali ne one za ispite, nego one koje su me zanimale. Vidi paradoks: gotovo sam ostao vječni student zbog knjiga – taj status, inače, obično dostignu oni koji ne čitaju knjige, a ne oni koji ih previše čitaju. No, što je tu je. Krenimo s pričom ispočetka. Kad sam diplomirao, želio sam svoju radost podijeliti sa cijelim svijetom pa sam, još pravo ni ne izašavši iz prostorije u kojoj sam se obranio od povjerenstva za prosudbu kvalitete mojeg diplomskog rada, objavio na jednoj društvenom mreži poruku «Deo gratis!» U žurbi i ekstazi – primijetili ste – ispustio sam slovo «a» u drugoj riječi, trebalo je pisati «gratias». No, to sam tek kasnije primijetio, kad je već bilo prekasno. Latinski mi, doduše, nikad baš nije išao, u gimnaziji sam jedvice navukao neku labavu trojčicu, no ovaj puta u pitanju nije bilo neznanje, nego žurba i košmar u mozgu kojima gramatika i pravopis nisu bili na prvom mjestu. Tko bi mi mogao i zamjeriti – nakon deset godina riješio sam se velikog tereta na leđima. Ta je objava vjerojatno začudila veći broj mojih prijatelja i pogotovo «prijatelja» na toj društvenom mreži jer sam zbilja rijetko što objavljivao. Više sam društvene mreže koristio za čitanje tuđih objava, i to ne toliko ljudi koje poznajem, koliko kojekakvih oglašivača. Da, zna se naći na društvenim mrežama i štošta korisnoga. Znao sam, npr. naići na pozivnice za zanimljive događaje, znao sam pronaći informacije o kojekakvim proizvodima, oglase o sniženjima, akcijama i rasprodajama itd. Pratio sam, a ponekad i komentirao, i objave svojih prijatelja, poznanika i znanaca, ali to mi nije bilo posebno važno jer sam s pravim prijateljima dovoljno komunicirao osobno, a za one druge me ionako nije bilo briga što objavljuju, odnosno što rade. Čak kad sam ponešto i objavio na društvenim mrežama redovito sam postavljao ograničenje da to mogu vidjeti samo određeni prijatelji, a to su uglavnom bili oni koji su to vidjeli i uživo, tako da te objave i nisu imale previše smisla. Inače, čudili su me ljudi koji svako malo nešto objavljuju na društvenim mrežama. Hoćeš ujutro, hoćeš navečer, u radno vrijeme, noću, uvijek. Pa kad ti rade, spavaju, igraju nogomet, čitaju? Vjerojatno nikad. Ili na društvenim mrežama objavljuju paralelno kad rade nešto drugo? Još gora opcija. Posebno me fascinirao, ali u negativnom smislu, jedan poznanik s društvene mreže koji valjda sve što radi objavljuje na mreži. 7.05 h: «Dobro jutro :))) opet vrlo malo spavanja ali odmoran» 7.32 h: «ah kava :o» 8.43 h: «Ljepo je dok te na poslu dočeka brdo papira ugrhhhhh :/» 10.01 h: «Pauza!!! :P» i link na Mucalovu pjesmu «Radnička klasa se odmara». 12.07 h: «Nemrem belivit. Broj nezaposlenih narasel u mjesec dana za 1.000!!! » 15.40 h: «Konačno doma :)))))» 17.03 h: «Na šišanju :D» i priložena fotografija sa šišanja 19.35 h: «Ovi političari nisu normalni …» 22.12 h: link na Severininu pjesmu «Dobro došao u klub» uz komentar «Fala! ;) » 01.27 h: «U noći probudi žena supruga. –Dragi… – Kaj očeš? – Jel čuješ miša kak cvili? – Čujem, i kaj sad, da ga ulovim i podmažem? :)))))) LoL» 3.00 h: «Ajde noćas barem nisam zaspal s mobom u ruci. laku noč!» 52 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Marko Kolar, Deo gratis 52-54 7.35 h: «uf morm požurti bum zkasnil na pos» Itd. Dobro da svekoliko općinstvo ne obavijesti i kako mu radi probava, kada ide na ono mjesto na koje i kralj ide sam i sl. Ali kako bi rekla moja baka, «saki bedak ima svoje veselje». Najviše me ipak iznenade objave nastale kada si u društvu s nekim, npr. taj i taj je na kavi s tim i tim. Baš me zanima kako to izgleda u stvarnosti? Dođe ovisnik o društvenim mrežama u kafić, vidi svojega prijatelja i sjedne za njegov stol. «Bok, sori kaj kasnim, zadržal sam se na internetu», veli prijatelju koji baš ne voli dok netko kasni, pogotovo zbog tako «važnih» razloga. «Ah, već sam se naviknul da kasniš … E, bumo sutra kod tebe gledali tekmu, znaš da ja nemam satelitsku, a ovi naši dubidusi ne prenose?» sugovornik se oraspoložio kad se sjetio sutrašnjega «El Classica». «Može, može … E, samo malo da nekaj uploadam», ovisnik tipka po mobitelu objavu na društvenoj mreži da je s prijateljem u kafiću i opet izaziva prijateljevo strpljenje koje je ionako već bilo načeto. Natipka objavu i nastavi razgovor. «Kaj si ono pital … », i iako se sada tobože posvetio sugovorniku, cijelo vrijeme ustvari jednim okom škica na mobitel da vidi je li netko u međuvremenu možda komentirao njegovu objavu... Uglavnom, koliko god ne volio i bio svjestan paradoksalnosti objava na društvenim mrežama, ovoga za mene posebnog dana odlučio sam ipak objaviti «inkriminirajući» izrijek. Nisam ga, kao ostale svoje objave, zaštitio da ga mogu vidjeti samo neki, nego sam dozvolio da ga može vidjeti bilo tko zato što sam htio da svi vide moje veselje, ali i zahvalnost Onomu Bez Kojega Se Ništa Ne Događa, pa tako niti sretan završetak moje studentske odiseje. Oni koji su se potrudili prevesti si moju gramatički neispravnu latinsku objavu, uz uvjet da su znali da sam danas imao obranu diplomskog rada, vjerojatno su shvatili što sam i zašto napisao pa su jednostavno označili da im se moja objava sviđa. No, objavu su vidjeli i oni koji nisu zadovoljili niti jedan od tih preduvjeta pa je nastala zanimljiva rasprava na mojem profilu na društvenoj mreži. To jest na profilu «Zinea Ivanovskog», jer sam se na mrežu pri- javio, dakako, pod pseudonimom. Zašto pod pseudonimom? Pa tko bi ozbiljan, molim vas, na internetu koristio svoje pravo ime. Znam da to nije najpoštenije, čak je i pomalo kukavički, ali u zemlji u kojoj je sloboda govora ipak samo načelna ponekad treba možda pribjegavati i takvim metodama. Nitko vas, doduše, neće tužiti ako ga kritizirate, ali će vam zato život zagorčati na druge, još gore načine, pogotovo u malim sredinama kakva je moja u kojoj lokalni šerifi diktiraju sve živo. Uglavnom, s obzirom na pobrojano, redovito sam u cyber svijetu koristio pseudonime, odnosno zamjenske identitete. Kao predloške za imena u tim elektroničkim identitetima koristio sam imena omiljenih pisaca, likova, nogometaša, pjevača, glumaca i slično, dodajući im kojekakve dodatke. Bilo bi neobično da se registriram npr. kao Zinedine Zidane, uostalom to je i kažnjivo, pa sam se registrirao kao Zinedin Zidan i slično. Kako se, međutim, tih elektroničkih identiteta sve više nakupljalo (mail, društvene mreže, internetske trgovine …), s vremenom sam iscrpio sva imena omiljenih mi poznatih osoba i likova pa sam ih počeo kombinirati. Uzeo bih na primjer ime omiljenog lika i dodao mu prezime omiljenog nogometaša. U drugom slučaju, imenu omiljenog pjevača dodao bih prijevod prezimena omiljenog lika iz televizijske serije, a u trećem bih imenu tog lika dodao prevedeno prezime omiljenog pisca. U četvrtom slučaju prezime omiljenog pjevača postalo bi ime mojeg novog identiteta kojem bih dodao prezime omiljenog književnog lika … I tako su nastajali začudni identiteti: Amadej Zidane, ZlAtAn KuĆa, greg_the_pigeon, Stipisha Zlatanich, Zine Ivanovski itd. Upravo sam posljednje spomenuti identitet koristio na ovoj društvenoj mreži. Evo rasprave na mojem profilu. Zine Ivanovski: «Deo gratis!» Sinisa Sinisa: «i ja to velim … ej, kakve su to objave, kaj ti to znači?» Marks Filipovich: «kaj se to dobi gratis? :))))))» Nikky Skrlec: «Brijem da je mislil na deo-stick?? ha?» Đoni Bravo: «A gdje su to stikovi gratis????? kaj se mora kupit da bi jih se dobilo ... baš bi mi jedan dobro došeL ;))» Mujo iz Doboja: «i ja bi stik i ja bi stik» Nikky Skrlec: «Zine, Zine čekamo odgovor» 53 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Marko Kolar, Deo gratis 52-54 Đoni Bravo: «hoćemo stik, hočemo stik» Mare de la Mare: «Ljudi, kam ste vi otišli. Kaj ne znate latinski: Deo, Deus, m. = Bog >:|» Nikky Skrlec: «Bog je gratis?? :O» Mujo iz Doboja: «??» Pretpostavivši da se rasprava niti uz moje eksplicitno objašnjenje prvotne objave ne bi vratila na pravi put, odnosno da njezini sudionici ne bi shvatili njezin pravi smisao niti da im ga nacrtam, prihvatio sam ton diskusije i zaključio je pomirbenom konstatacijom: Zine Ivanovski: «Da, Bog je gratis!» MARIO KOLAR (Molve, 1981.) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je studij kroatistike, slavistike (2008) i bibliotekarstva (2011) te doktorirao iz područja kroatistike (2013). Radi na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Objavljuje pjesme i priče te studije, eseje i kritike. Do sada je objavio knjigu kritika Nuspojave čitanja (2014.). Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu (2006) te Književne nagrade Ivan vitez Trnski Podravsko-prigorskog ogranka Društva hrvatskih književnika (2013). Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog knjižničarskog društva i Matice hrvatske. Dužijanca '69. Folklorni program na salašu.u okviru programa završne svečanosti 54 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Sunčica Orešić, Zdelka prnjava 55 Zdelka prnjava SUNČICA OREŠIĆ Zdavna v peći ogenj zgasel, rast je novi pak narasel. I pred sebom gledi Dravu, premenila, je opravu. Spušća se noć. Gledi v Dravu na srdito. I ona je štela biti lepa kak Drava. Štela je da joj veter splete zlatno listje vu futu, kak je brezi splel. Negda se noć s Dravom i pomeni, gda je ona dobre vole. Neje noć glasna kak Drava, ne popeva i ne veseli se. Njejine zvezde jenu večer se spale vu vodu, a mesec se spustil tak nisko i nekaj šeptal Dravi. – A gdo bu šeptal nekaj lepoga, nebu? – pitala je noć i itila crni vunjenaš na Dravu. – Ajd’ Cifra, ajd’ Cveta! - I tak su prešle, zime i leta. Zible se seno, mokro je skroz, zible se seno, seno vu voz… – Pazi Ivina, voz se bu oprčil! Bum dole opala! Ivina! – još navek čuje matere glas. I godine su prešle. Na pol kujine, stoji pak Ivina. Gledi na zidu paučinu okolo slik. Pruži ruku i dotekne tak lepo lice svoje matere. – Mamo, ne plači, bum ti suze obrisal! – vadi stari rupčec koji je negda mati naštikala i briše joj suze. Polek slike obrisač visi. Njega je tkala njejina mati. A, se je bilo puno prašine, pak se je Ivina dosetil, da bi metlu zel i malko počistil. I gda je štel okolo slike paučinu omesti, steklo je puklo i slika je opala dole! – Pazi Ivina, kaj delaš? Ivina… – Pak je čul njejin glas. Steklo pod nogami popucalo, Ivina opal vu Dravu, a bila je jaka zima. Neje on štel taj dan iti na Dravu. Ali je tu bilo društvo i tak su ga nabrkali i … A on si neje ništ štel zeti, samo kist, steklo i plavu boju. Navek je to v rukami nošal. I stol je v kujini negda narisal i spackal. Na njemu je bila još navek dundača nad poljem šenice. Al’ kaj je, tu je. Gda god si je sel da si počine, ruka je sama počela risati. – Ivina, zakaj ti ništ ne delaš? Idi jocu pomogni v štali! Donesi friško mleko, bum skuvala trenca! – pak on čuje dragi glas. I tak je Ivina sel za stol. Na stolu zdelka prnjava. Polek nje, kruv zgorjeni, čanđavi. Jena šnita. A glad je bila tak opaka, kak mačaja mu se grozila saki den. Taj den je zađnji put donel mleko, kak mu je mati rekla. Moral je fletno nekaj narisati i otiti v strani svet. Tu, v kujini, za stolom, negda je narisal okolo zdelke vrbe. Zelene lasi prale v Dravi. Po njema pometal zvezde, kaj su bile na vodi. I najenput je tak jako zagrmelo… Zdelka se oprčila na pod, mleko ž nje scurelo, a mati je srdito v njega gledela. Ivina je skočil, zel zdelku prnjavu i ž njom odbežal van. Vani je bilo nevreme! Drava je narasla, poplavila je žita. Slameni krovi nesu zdržali, precureli su… – Mamo, gleć, v zdelki ti nosim Dravu! – rekel je Ivina, a mati se je rasplakala. Ivina joj suze obrisal z naštikanem rupčecom. Bil je bel, kak padani sneg. A veter je zimu najavil. Na obloku cvetja više neje bilo. Srež se vlovil gde god je stigel. Na stekla sneg Božić narisal. Jeno lane zalutalo prek noći i v štali spalo. I poradi njega, se slike kaj su dalje bile, imale su jelene i črne tiće na sebi. To je tak potrajalo se dok neje prvi, beli cvet, v šumi digel glavu. I Ivina je nazaj odbežal k Dravi, da ž njom boje i kist podeli. Zdavna je to bilo, al’ kak da je sad, tu… Si su tu, v maloj hiži polek Drave. Papa, mati, braća… I ruže još navek isto diše. Obrasle celu hižu, neje se od cveta vidla. Otrgel je jenu, crlenu… Nek’ na grobu diši. Tam su si njegvi, počivaju polek Drave. Zdavna v peći, ogenj zgasel. Rast je novi, pak narasel. Gdo vu zdelki Dravu nosi? Gdo od mati, oprost prosi? SUNČICA OREŠIĆ, Rođena je u Leskovcu, 1969. godine, živi i stvara u Kalinovcu. Članica je Podravsko-prigorskog ogranka DHK (članica suradnica). Objavljuje u časopisima za djecu Smib, Modra Lasta i Zvrk poeziju i prozu za mlade. Za priču Zdelka prnjava dobila je prvu nagradu na natječaju za kratku priču Fran Galović. Objavila je proznu knjigu Na valovima emocija (2011.). 55 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Darko Pero Pernjak, Hrvatski kraljevi 56-57 Hrvatski kraljevi DARKO PERO PERNJAK Vijest kako je norveški kraljevski par stigao u Hrvatsku zatekla je Vida. Baš je dizao rolete poslagujući značenja riječi jutarnjih vijesti u prazni prostor bunovnog sivila kad je shvatio u kakvom se blagoslovljenom trenutku života našao. Sunčeve zrake raznijele su sumračne aveti namještajem natrpanog stana, više ništa nije bilo kao prije. Kraljevski norveški par samo dva puta godišnje je išao u kraljevske posjete van države. Posebnom svjetlošću obasjana pukotina na spoju rigipsa i zida privukla mu je pažnju. Podbuhao sloj boje samo što se nije odvojio, već je mjesecima smišljao što mu je činit. Marica je u kupaonici izvlačila trepavice. Nije mogla znati kako joj je već skuhao kavu i kako kralj Harold stiže u Hrvatsku. Prvo je srknuo njenu kavu da provjeri je li dovoljno slatka, zatim je otpio u dugom srku prvi gutljaj svoje kave. Bez šećera. U životu jedne kraljevske obitelji nije bilo potrebno ništa uljepšavati. Ti sretnici zapravo nikad niti nisu izašli iz bajke, živjeli su još od nekada dugo i sretno; zauvijek. Maričin magazin za životni stil i ženska pitanja, koji on naravno nije čitao, pratio je te kraljeve, kraljice i kraljevne, princeze i prinčeve, članove kraljevske obitelji sve do koljena sedmog iz broja u broj. Neosporno su odisali dubokim unutarnjim zadovoljstvom dok su s balkona raskošnih vila ili nakićenih dvoraca preko prostranih zelenih perivoja domahivali paparazzima. «Dobro jutro, moj narode. Dobar dan, moj narode. Laku noć, moj narode.» Svako malo bi netko od preostale europske kraljevske loze posjetio afričke izbjegličke kampove. Crnoj djeci velikodušno bi dijelili sućutne poglede, ponekog sretnika dotakli vrškom svojeg kraljevskog prsta po obrazu. Plavoća njihove krvi bi u takvim klasično crno-bijelim tehnikama dolazila najviše do izražaja. – Marice, znaš li da nam kraljevski par danas stiže u Hrvatsku? – obavijesti ju čim je izašla iz kupaonice. – Isso!? Kate i William? Zar već?! Kaj su možda k nama na more došli na medeni mjesec? – Ma- rica je razrogačila oči zastavši nasred kuhinje podbočenih ruku na bokove. – Ma ne oni, norveški kralj i kraljica danas dolaze u Zagreb. Kad bi živjeli u dobra stara vremena sad bi se mi kao pravi kumeki u lajbecima i cifrastim prslucima okupili u špaliru na Gornjem gradu i lijepo ga s cvijećem dočekali. Mislim, ne, ipak je on jedan kralj – smijuljio se Vid. – To uopće nije smiješno! Lijepo od njega što nas je uopće posjetio. Što god ti mislio o tome, ipak se to ne događa svaki dan – otpuhnula je Marica. Vrijeme kraljevskog vjenčanja stoljeća tek što je minulo, a Hrvatima je u posjetu došao već drugi kralj. Svaki Hrvat trebao je danas biti ponosan što se oko njega vrti toliko kraljeva. Ona jadna baka iz Slavonije pisala je kraljici Elizabeti osobno kako bi ju izmolila za mjesto u crkvi ili negdje u prvom redu gdje bi princa i princezu uz puno sreće čak i dotakla. Njezino veličanstvo joj je osobno odgovorilo kako je primila njeno pismo. To je bilo dovoljno da baka istog dana postane glavna senzacija u Hrvatskoj. Zlatar iz Velike Gorice proizveo je repliku kraljevskog zaručničkog prstena, narudžbe su odmah počele prštati sve u šestnaest. Sve televizijske kuće koje imalo drže do sebe poslale su svoje ponajbolje reportere u London na lice mjesta. Okretao je Vid glavu od stvarnosti misleći kako je sve to s kraljevima i kraljevskim vjenčanjima samo cirkus, zabava od pola sata koja se u idućih pola sata potpuno zaboravi. Prije nekoliko dana je tako bježeći od stereotipnih televizijskih emisija klizio po izborniku satelitskih programa i na BBC – iju nabasao na igranu seriju pod nazivom «Kate and …». Zadnji dio naslova se nije vidio. Odmah je prebacio program na puni ekran; «Kate and William», serija se zvala po princezi i princu, po djevojci i momku koji tek što su se upoznali, a još je dva dana nedostajalo do njihovog pravog kraljevskog vjenčanja! Koji su bili pravi? Sustav televizijskog showa 56 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Darko Pero Pernjak, Hrvatski kraljevi 56-57 «veliki brat» dobio je sasvim novu dimenziju. TV sapunica pratit će njihov život u stopu, producenti i dramski pisci dahtat će im za vratom. Paparazzi koji su Williamovu majku Dianu došli glave djelovali su poput bezopasnih mušica naspram moćne mašinerije BBC-ija. Onda si Vid pomisli kako pretjeruje, kao i obično. Sve je to naposljetku samo dobar biznis, a mladi prinčevski par izvrstan izvozni brand. I bi mu žao Marice, onako stvarno, kao jedne prosječne Hrvatice koja se nikad istinski neće moći usporediti s prosječnom Engleskinjom. Svaka Hrvatica je već od samog rođenja bila zakinuta za san. Za san kako bi jednog dana mogao po nju doći princ na bijelom konju. Za Hrva- te vrijeme kraljeva prošlo je gotovo prije tisuću godina. Davne 1102. godine naši preci nisu htjeli Hrvata za kralja, a gle sad! Sad bi nam bio izvrsni izvozni proizvod! Htjedne to reći Marici, objasniti kako razumije tu hrvatsku žensku tisućljetnu frustraciju, ali ona se ustane, okrene mu leđa i obje šalice bez osjećaja strovali u sudoper. – Vid, pa mi kasnimo na posao! DARKO PERO PERNJAK, rođen je u Koprivnici, 1967. godine, u kojoj i dalje živi i stvara. Bavi se isključivo pisanjem proze, svoju prvu knjigu objavio je 1996., otada je objavio ukupno osam naslova što romana, što zbirki priča. Đurđiska ekipa risara – Risari pobjednici na Takmičenju risara u okviru programa DUŽIJANCE ' 70.: Kalo i Marija Horvacki, Marko Francišković, Matija Pokornić i drugi. Fotograf nepoznat, Đurđin, 1970. 57 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Petko Vojnić Purčar, Bijeg iz Čikaga 58-64 Bijeg iz Čikaga PETKO VOJNIĆ PURČAR Marko V. P. opazi taxi kako se približava zgradi, zapravo iziđe najprije gospodična Ljuba (to je u redu, pomisli on), a onda trapavi, izgužvani (s otvorenim šlicom taksist – voajer?), te i on počne čitati naziv ulice i brojeve obližnjih vila; oko sokolovo, sam sebi zatepa Marko V. P. i on sam iziđe na terasu, a zatim i do samog ulaza kada se pojave i njih dvoje; što vi hoćete? Pita tiho, na uho nepoznatog taksistu, da uđete? u redu, ako možete izdržati pet minuta pod morskom vodom, u redu, i ovaj se i ne osvrne i zaždi niz ulicu sa svojom školopocijom na nesreću nije mu uspio zapisati ni broj ali mu je zapamtio facu; izvolite, gospodična, Ljuba, izvolite, u naš skroman vilajet; gospodična Ljuba zanjiše svojim bokovima kao renesansna galija i uputi se ravno u šefovu kancelariju; odakle je znala gdje se ona nalazi?; slučajnost; da, da, slučajnost, jer ne treba biti ni paranoik i stalno svuda vidjeti neprijatelja i potencijalnog ubojicu; ne, to nikako. Ni u snu ni na javi. Gospodin Miše ćaskao je s prijateljicom svoje kćeri i veoma se iznenadi kada vidje da mu je došla Ljuba (pocrveni, osjeti to), a i kako ne bi pocrvenio pred ovim raskošnim stvorenjem (ipak on zreloj ženi daje prednost uprkos svim čarima mlade mladosti, naročito kod žena koje mnogo prije negoli muškarci sazriju); -Koje vas dobro donosi, gospodična Ljuba? – pita Miše, Michel, i prevrće očima namjerno kao da afektira (Jutros je pročitao u jednom Balzakovom romanu kako njegovi likovi iz srednje više klase «zauzimaju pozu» dok govore); kako bi izgledala ta poza – morat će upitat nekog stručnjaka za koreografiju – oni to sigurno znaju a negdje su o tome ostali i zapisi, zar ne?; - Dosađivala sam se i onda se sjetila Vašeg poziva kod vas – reče dosta ozbiljno Ljuba – A zašto Vaš čovjek nije pustio i taksistu koji me je dovezao? - Sigurno je u pitanju obična zabuna, zar ne, Marko? - Obična zabuna, šefe – reče Marko V. P. i otvori šampanjac s pucnjem – Ako želite možemo toki vokijem javiti taxi stanici da ga pošalju amo... sigurno bi mu bilo milo i da se «okupa», mi, naime, grijemo morsku vodu u bazenu... - Ali zaboravila sam mu ime – reče veselo Ljuba – Možda se zove baš Marko kao vi. Ili Miše kao gospodin iz Čikaga... - Ne spominjite mi Čikago – reče veselo i Miše – Ja sam sada apsolutno Velemještanin a američki grad mi je ostao samo u melankoličnoj uspomeni (što je bilo dosta točno, jer melankolija može biti i slatkasta i gorka; ali što je doista ostalo od tog američkog grada u njegovom pamćenju?); - Nećemo se baviti onim što je bilo već samo što je danas – kako bi rekla naša braća Amerikanci, je li? – reče Ljuba i kucne se čašom s Mišeom a djevojka pokraj njega nazdravi s čašom nekog zelenkastog napitka vjerojatno od mente što je ponekad bila i ona sama u svojoj usidjeličkoj samoći. Kako se svijet brzo vrti a onda stane da predahne. Poput čigre – mislila je Ljuba i prepuštala se pjenušcu i ispijala ga kao da je izvorska voda koja krijepi... Plan Marka V. P. bio je da podnapije lijepu gospodičnu i da olakša svome šefu pristup toj hirovitoj ženi (Zar doći nenajavljen u nečiju kuću po prvi put – je li to normalno? Pa možda i jeste u današnjem svijetu dosta razularena ponašanja – ali ostavimo mi to za druge firme – u našoj će biti po našem – pomisli Marko V. P. i naspe joj još jednu (treću ili četvrtu čašu pjenušca?); -Sada nas ostavite svi na miru – reče Miše i diskretno pokaza kako želi ostati sam s gospodičnom Ljubom – Nema uvrede kad se ljudi dogovore... Sada već može ostati s njom nasamu – neće ni kukučkovati – zvirkati kroz ključanice, jer to nije potrebno, pomisli Marko V. P. i diskretno izvodi prijateljicu Mišeove kćerke zapravo njenu sparing partnericu u badmintonu. On čak ode u sobu da se presvuče i otpliva desetak puta po bazenu, a onda može u podru- 58 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Petko Vojnić Purčar, Bijeg iz Čikaga mu da ispuca svojih pedeset metaka koliko mu trening i kondicija to nalažu. *** Ne zna što joj je to došlo da mora škakljati Mišea, Michela, ali to i učini; pitala ga najprije je li golicav – a kad joj on ne odgovori da nije – ona poče svoju radnju – golicala ga a on se smijao kao luđak na brašno (ipak je bio golicav); Marku V. P. se činilo da se oni dobro zabavljaju i smiju nekoj zgodnoj šali; možda su čitali Kunderu čiji je roman on osobno išao kupiti svome šefu; da sigurno se smiju Kunderinom tekstu – i on zadovoljno otpliva svojih desetak krugova, iziđe iz morske vode i protrlja kosu i ramena i leđa frotirskim ručnikom i presvuče se i ode u podrumsku dvoranu da se ispuca; bam, bam, bam, odjekivalo je u Sali, ha-ha-ha- zrcalio se smijeh u dnevnoj sobi njihova šefa; i tako netko j doli a netko gori i kada se sve spoji i presječe – gdje je zlatna sredina? Sada i Miše prijeđe u kontranapad i zapita Ljubu je li ona škakljiva? Nije? E sad će to vidjeti na djelu. I Ljuba je bila golicava i smijala se punim grudima i ponekad bi ciknula – što je pomoćnik Marka V. P. protumačio isuviše erotski i seksi. Gazda se dobro zabavlja, pomisli taj jednostavni i snažni čovjek koji je ležao na ležaljci u hodniku; malecki gušter mu se popne na ležaljku i poče zijevati; on u njemu ne prepozna svog prijatelja s posla već samo guštera i zamahne dlanom i ulovi mu jednu crnu muhu a gušter je capi svojim čeljustima i proguta; činilo se u slast a to nije bilo toliko u slast koliko refleksno, jer gušteri imaju nevjerojatan refleks u gutanju muha; kako se osjećao čovjek u liku guštera i u ulozi gutača muha – nećemo sada o tome – ali se Markov pomoćnik osmjeli i pomiluje guštera po glavi; nije ga mogao uvećati u mislima za tisuću puta niti za dvije hiljade puta, jer bi to bio opasan gmaz što bi ga pojurio po kući kao da su u kamenom dobu a nisu – doba je elektronike, ekologije, nove sinteze, tako nečega, promrlja mladi snažni čovjek koji se sjeti naslova jednog časopisa za kulturu, etnologiju i ekologiju. Ljuba je bila škakljiva ali stisne zube i stoički izdrži golicanje po cijelom tijelu – ČAS GOLICANJA. No tiho dobovanje prstima po grudima i boko- 58-64 vima Ljubinim osta ne zadugo ljubavno milovanje i čas golicanja preraste u čas milovanja; povlačeći prste po njezinu tijelu ne osta bez posljedica ni po Mišeovu hladnokrvnost ... Prvi cjelov utisne Ljubi u razgolićeno rame a drugi poljubac Miše joj utisne u vrat; Ljuba uzdrhti i Miše kao zaražen drhtavicom također zadrhti skupa s njom: Kultura, etnologija, ekologija, pomisli Markov pomoćnik i zaspi; iz susjedne sobe smijeha je nestalo te se tiho šušori i uzdiše; zadovoljan Mišeom tjelohranitelj motrio je svoga šefa Marka V. P. u bazenu i osluškivao svoga glavnoga šefa u dnevnoj sobi; za pretpostaviti je da je on s gospodičnom na kauču; on je naizmjenično drijemao i naizmjenično gledao i tonuo u san pokraj sunčana krajolika i bazena koji je na vrelom suncu odsijevao staklinu; Ima li smisla podati se i ovom muškarcu, mislila je Ljuba dok je izdržavala dobovanje Mišeovih prstiju i vrele cjelove po ramenu i vratu; nema smisla, reče ona u sebi i odgurne od sebe starijeg gospodina koji si sebi suviše dozvoljava; - Mister Miše – reče Ljuba mazno i odlučno – Mister Miše, držim da je dosta ljubakanja za danas; a vi ste bili i na ronjenju? Tek sada otkri njegovo gumeno ronilačko odijelo. - Hoćemo li nastaviti s golicanjem? - Ni s golicanjem niti s poljupcima. Nećemo nastaviti. Možda drugom prilikom. Gdje sam pogriješio? Upita se Miše uzbuđen preko mjere. Glas mu je treperio. - Šefe – utrča u sobu dosta netaktično Marko V. P. Šef Mišeove sigurnosti – Izgleda da je stigao gospodin gradonačelnik s njegovom rodicom koja se danas onako nesretno napila vode kod ronjenja... - Nevaljalče – reče Mišeu na uho Ljuba i povuče ga za donji kraj desnog uha – Tebe izgleda zanimaju samo djevojke i neudate djevojke kao ja. Miše je patio. Nije znao što da joj odgovori. Da prizna? Ispast će smiješni stari razvedeni i razdrndani raspuštenik. Ali on se tako ne osjeća. I što da joj prizna? Igru škakljanja ona je prva započela. To je opet ženska taktika – napad je dobra odbrana. Neće na to nasjesti. -Jeste, šefe, to je gradonačelnik i njegova rodica – reče Marko V. P. bez dvogleda – oko sokolovo – Sad ću se ja obući i biti vam na usluzi (usput cimne nogom svoga zamjenika da se i on razbudi, ustane i bude od koristi). 59 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Petko Vojnić Purčar, Bijeg iz Čikaga *** Vratimo se dva tri sata ranije: kod gradonačelnika je rodica prvi puta doživjela šok: film joj se odmotao unatrag i shvatila je da su je neki ljudi htjeli utopiti; - Mon oncle, moj striče, mene su htjeli danas utopiti! - Tko, dušo? - Zli ljudi. - Gdje? - U moru. - Govoriš li istinu? Nisu li to bili zli demoni u tvojoj mašti? - Nisu. Sada sam tek svjesna toga. - I tko te je spasio? - Mister Miše. To je tako divan čovjek. - Ne znam puno o njemu, ali držim da je veoma bogat i dosta dobar. - Jeste, mon oncle. On je veoma dobar čovjek. Čovječan. - Pa imamo poziv kod njega, te ćemo ga onako uzgred, da ne bude napadno, priupitati, jesi li stvarno bila u opasnosti ili ti se samo pričinilo. U redu? - U redu – reče krotko rodica Pavlova Guberinova poput lika iz romana Dostojevskog.. Marko V. P. ih sačeka u predvorju vile još s mokrom kosom i gradonačelnikova rodica se zagleda u njega, ali ga ne prepozna; u moru je bio s maskom a na kopnu, kada je izišla iz mora, već je uhvatilo blago podrhtavanje i prvi šok je nailazio te su joj se slike ljudi mutile; -Dobro nam došli u naš dom, gradonačelniče Guberina, stojimo Vam na usluzi kao građani pokorni – Reče Marko V. P. nimalo snishodljivo, jer ako želiš da se osjećaš dobro moraš poštovati prvog domaćina tog mjesta – a to je gradonačelnik ili dizdar po staroperzijskom nazivu što podrazumijeva i utvrdu. Ljuba se iskrala na sporedna vrata jer nije željela susreta s gradonačelnikom a i njene «mušice» su proradile u glavi; pomoćnik Marka V. P. telefonira taksistima i ubrzo se jedan stvori i kao igrom slučaja to je bio Ljubin miljenik od nedavno; -Odbacite gospodičnu do njezine kuće – reče pomoćnik Marka V. P. i izvadi novčanice od tristo šilinga i strpa mu ih u mali džep na sakou; taksist se snebivao, radovao i bojao (samo kad nije onaj tu što je htio da roni pet minuta 58-64 u bazenu bez maske i kisika, samo da nije taj, hvalim te, Bože); - Bit će kako vi kažete – promeketa taksist i oblizne se po usnama – Izvolite, gospodična. Ljuba je sjela na zadnje sjedište i činilo joj se da će odmah zaspati; samo da što prije stigne kući i legne spavati; taksist se zapanji što ga motri prozirno – kao da je on od stakla ili od planktona; Ljuba je zijevala i odista nije primjećivala vozača koji se vrpoljio na svome sjedalu za volanom ne bi li izazvao pažnju; ništa od svega toga; Ljuba je zaspala kao mali plišani zec... No vratimo se u Mišeovu vilu i njegovim gostima. Sve ih je osobno posluživao Marko V. P.; Sok? Viski? Šampanjac? Sve se to pilo: gradonačelnik Pavao Guberina ispijao je viski kao da je to rakija a onda prijeđe na šampanjac iliti pjenušac; imao je podlogu od nekoliko jutrošnjih bogatih sendviča i sad će ih zaliti viskijem i šampanjcem; rodica Pavla Guberine pila je samo sokove; sjedila je kao na fakirskim iglicama i očekivala kada će upitati Mišea o mogućem njenom topljenju i tko bi to mogao biti tako zao da je utopi? Radi čega? Ili se to netko sveti njezinim roditeljima preko nje? Prebirala je po mislima i razmatrala sve mogućnosti – otac i majka žovjeli su joj mirno i povučeno i nije moguće da su nekoga povrijedili koji bi im se tako okrutno svetio; a nije moguće ni da se netko sveti Pavlu Guberini, jer je on najpopularnija ličnost u Velom Mjestu; no nikad se ne zna: možda su to neki računi otprije? I onda bi se i njezini roditelji pobunili protivu Pavla Guberine optužujući ga da je bio nehajan i da je nije čuvao kao što treba i kao što se čuva netko kome je ona povjerena; jer ona je povjerena Pavlu G. gradonačelniku i to bi onda njena smrt bila na teret njemu; koja bi to bila kompromitacija! Nijedna voda ga ne bi sprala; a vođa ronilaca, s ožiljkom, samo joj se đavolasto smješio kao da je u njoj vidio podbuli leš i nanovo rođenu djevojku; - Zar je moguće, mister Miše, da je danas moju rodicu neki manijak želio upokojiti kod ronjenja? – upita gradonačelnik i sav se smrkne; - Ne bih znao što da kažem – odgovori Miše – Pitat ću svoga čovjeka koji je zadužen za poslove osiguranja i sigurnosti. Marko se pravio nevješt i posluživao je goste uslužno kao da nije obratio pozornost na tu opasku i to pitanje; 60 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Petko Vojnić Purčar, Bijeg iz Čikaga - Što ti misliš Marko o utapanju gradonačelnikove rodice? – pita Miše i ne sluteći kako će se njegov čovjek-službenik igrati detektivskim smicalicama; - Ako je cijev za kisik bila loše pričvršćena onda je to tvornička greška – reče Marko V. P. – Ako pak nije tvornička greška onda je moguć zamor materijala i morali bismo se upitati koliko li je ta flaša bila u moru i koliki li je salinitet koji bi tako mišije izgrickao gumenu cijev i ostavio je glatkom kao da ju je figarovski brijač recnuo? I treće gdje bi bio taj nevidljivi ubojica koji se pojavi, recne i nestane u plavim dubinama Jadranskog mora? - Je li vi pišete detektivske romane? – upita ushićeno Pavao Guberina – Ako ih ne pišete promašili ste profesiju. To vam velim ja, Pavao Guberina, skromni vođa ovog našeg lijepog mjesta. Svi se nasmiješe i ušute. Svatko misli o trima mogućnostima – kao kada šahist odabere tri varijante obrane i razrađuje mogućnosti prvih poteza i eventualno središnjice u partiji; -Imala sam dojam da mi se zaljuljalo okolo glave kada je, recimo, puknula cijev za dovod kisika ili kada je netko recnuo moje crijevo i sklonio se ne u dubinu već iza koraljnog grebena. - Jeste li vidjeli nekoga... – prošaputa Marko V. P. te to svi protumače kao njegovo uživljavanje u detektivsku pripovijest ili njegovo diskretno šegačenje s dramatičnim događajem; jer nije šala šaliti se bez kiseonika na dubini od dvadeset, dvadeset i pet metara dubine. – No jeste li nazreli nekog ili ga vidjeli? Makar neki detalj? - Nisam ništa vidjela, ali sam osjetila blagi udar i vrtlog kao neku eksploziju, takvo što – reče nesigurno gradonačelnikova rodica, jer sada ni sama nije sigurna što bi to moglo biti – jer ako je zamor materijala, koliko se ona razumije, moralo bi se otkinuti i na neki način «eksplodirati», zar ne? A ako je ubojica došao s leđa onda je morao biti tako vješt da je to uradio za nekoliko sekundi i opet nestao; ali kamo? Iza koraljnog grebena? U dubini mora? Sada već doista ne zna što da misli. - Zanemarili smo psihološki moment cijelog tog događaja – reče Marko V. P. – Jer u strahu kada se to odigralo su četvore oči i četvore uši. A tek mašta... Tu se rodica uvrijedi i naduri i izlazi kao da nije imala nesretni doživljaj namjeran ili nenamje- 58-64 ran, svejedno, ali ona sigurno ne izmišlja. Na sreću, Miše, Michel, nije se udubljivao u analizu svega toga, jer je ispao poluheroj toga dana budući da je svesrdno pomogao djevojci da što brže ispliva na površinu i ne popije više slane vode negoli što je popila. - Bilo pa prošlo – reče Miše – ja nisam vidio ništa. A mome oku, da je bilo nešto sumnjivo, ne bi promaklo. - U pravu ste, šefe – reče Marko V. P. i naspe novu turu gostima i domaćinu. – Zaboravimo taj nemili događaj ili kao što reče mister Michel – bilo pa prošlo. Ne povratilo se... (Morat će se pripaziti da ne brzaju s odlukama i s «neprijateljima» njihovom gazdi, pomisli Marko V. P.). *** Marko V. P. od šefa policije Velog Mjesta sazna da je stigao iz Čikaga detektiv koji se raspitao u turističkom birou o boravištu mister Mišea, Michela, a zatim te navode provjerio u policijskoj postaji; Marko se obuče šareno američki i pođe u omanji hotel u kojem je dotični privatni detektiv odsjeo; za svaki slučaj povede sa sobom i svoga pomoćnika snagatora i razbijača (nosioca crnog pojasa četvrtog dana); zauzeli su poziciju u ljetnjem restaurantu tik ispod sobe naivnog detektiva – jer toliku halabuku dići – turistički biro, zatim policijska stanica – to ti je kao kad se puran udvara tukama – ćurkama – i širi krila i rep preko svake mjere – naivko – ili se varaju? Takve tragove ostavljaju samo naivni ili oni koji su veoma sigurni u sebe – a došao je ipak s jednim delikatnim zadatkom i poslom – naplatiti ono što je već isplaćeno i naplaćeno s debelom kamatom kakvu ni jedna banka na svijetu ne bi platila; da ga mlatnem i strpamo u avion i pošaljemo do New York); Ili da mu pokažu ljudski profesionalno uplatnice s kojima je gazda Miše, Michel, uplaćivao i otplaćivao i otplatio ono što je bio dužan – jedino mu ne smije pokazati pismo koje ih upozorava i na detektiva i na profesionalnog ubojicu; ili je to jedna te ista osoba? Ne. Pisalo je jasno da je prvi profesionalac u detektivluku a drugi u slanju na onaj svijet; znači to su dvije osobe – on je, detektiv naravski, na njihovu vrućem terenu i sad je pitanje što je njima činiti; mogu ga njam, njam pojesti, mogu ga kvrcnuti po glavi i otposlati tamo odakle je 61 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Petko Vojnić Purčar, Bijeg iz Čikaga došao (a to je Čikago) a mogu mu i pokazati kopije od čekova kojima su isplaćene oštećene firme i podmiren račun i ako je normalan shvatit će da je vrag odnio šalu i da bi mu bolje bilo da nestane u vidu lastinog repa (jer će ostati bez svoje repine ako se uzjoguni); Čovjek je puno mlađi nego što su očekivali a već ga bije glas da je detektiv i pol – kako li izgleda tek plaćeni ubojica – bez ijednog promašaja (kao VMRO makedonska tajna organizacija – koja šalje na onaj svijet usred Francuske jednog kralja i ministra domaćina kao da su suhe šljive i orasi na jeftinoj tezgi); suhe šljive i orasi, o moj, dragi gdje si? Zapjevuši Marko V. P. i pipne svoj pištolj ispod tankog platnenog sakoa i popravi svoju šarenu košulju; pogleda u svoga pomoćnika, gorostasa koji je odrezao gradonačelnikovoj rođaki crijevo za kisik dok si rekao keks; a nije, na sreću, do dana današnjeg napravio nijedan ozbiljni kiks; (u kik boksu slaže svoje protivnike nogama kao širokom lopatom – u snoplje); - Što bi gospoda željela popiti? – pita uljudno istarski kelner. - Coca colu i jedan džus s ledom za mog kolegu – reče Marko V. P. Samo vani, u restaurantima, Marko V. P. pije napitak za mlade, jer se i on premda prešišavši trideset i sedmu godinu osjeća još uvijek mladim – Dakle, Coca cola i džus. Čikaški detektiv je izišao iz restauranta ali se Marko i pomoćnik ne pomjere (važno je znati da je on tu odsjeo – a skakanje i njegovo praćenje odmah bi otkrio – Marko V. P. se sakri iza svojih mutno zelenih naočara a pomoćnik iza platnena bijela kačketa); plan za danas je ispunjen; vidjeli su ga, snimili ga malom kamerom sa zumom u kutiji za bombone (koje i povremeno jedu) i upamtili mu lik. To je dovoljno za jedan dan i za cijeli život Šefov ukoliko je taj prethodnica onoga koji će doći... *** Mišeova kćerka Tonka bila je dobre volje – dobila je novi reket koji reže lopticu od badmingtona kao da je teniska – s felšom. Mlada generacija je malo zanima – od silnih treninga i učenja što joj je ostalo od života? Otac je pazi i njeguje, majka i ne haje za njih, ali oni su izgradili kompelatn život i življenje na jakoj osnovi; stupove su postavili tako da se njihova kuća ne 58-64 ljulja; kao i svaka dobra porodična i obiteljska kuća; hamletovsko je pitanje – biti ili ne biti – oni su razriješili to; da budu i opstanu; tašnar joj napravi tašnu za rekete i loptice u odnosu crvene prema crnoj boji sa sivim rubovima – siva boja uokviravala je crvenu i crnu i davala im je štimung vječnosti ili sugestiju vječnosti; - Prijateljice moja – pita Tonka svoju sportsku partnericu – jesi li umorna ili da sutra nastavimo trening? - Bit ću ti zahvalna ako bi to moglo biti sutra. - U redu. Neka to bude onda sutra. Prionut ćemo na posao i danas što je eventualno izgubljeno – sutra ćemo nadoknaditi. Ta upornost mazge (križanca konja i magarice) je ono što je održalo njen rejting na vrhu svjetske rang liste; a kakav je to rejting? Klizna skala – bolje rečeno. Ako nemaš dosta turnira i ako nisi u reprezentaciji za olimpijski tim – onda si nitko i ništa; ona jeste netko i nešto – ali samo zahvaljujući svojoj mazgastoj upornosti i velikoj brizi i financijskoj potpori svoga oca (majka joj je uvijek slala telegrame podrške i to ne kada je pobjeđivala već onda kada bi izgubila u polufinalu ili finalu – kada joj je podrška bila najpotrebnija); otac je teže podnosio njezine poraze i sav bi se svinuo kao kukuruz na sparnoj žegi; no već kod narednog turnira i naredne pobjede u finalu zaboravljao bi na njen poraz; majka pak ostajala je dosljedna i slala joj je telegrame samo onda kada bi gubila – i to duge telegrame s nekoliko bitnih riječi – nije ni analizirala njihov sadržaj ali joj se činilo da nikad nije uzimala neki kliše osim vjerojatno ponekad u velikoj žurbi ili psihičkoj ne-kondiciji; osim toga spomenula bi i mjesto u kojem se tada nalazila i jednom će ona, njena zahvalna kći, morati napraviti mapu s pobodenim zastavicama da bi vidjela odakle joj se sve majka javljala da je utješi i ohrabri; otac, Miše, Michel, bio je nepravedan misleći da je to samo trik ili trikovi da se ona približi njoj u tuzi i preko tuge (jer odista kada pobijedi nahrupe telegrami sa svih strana – očev je tu najbrži – Bože, kako taj čovjek voli njezine pobjede a kako teško podnosi njezine poraze! - ) i tako je priveže na njenu, majčinsku stranu. *** Prešla je rukom preko svoga stomaka i grudi; sve tvrdo nabijeno kao da bilduje a ne bilduje 62 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Petko Vojnić Purčar, Bijeg iz Čikaga samo igra badminton i pomalo trči, pravi kolute (čak i na travi preko puta američke ambasade u Parizu kada je tamo imala turnir) i diže tegove s nekoliko kilograma koje mogu dizati i djeca od deset dvanaest godina; prijeđe rukom po stomaku i zadrži prste ispod pupka; erotizira li je to? I da i ne. Nema vremena da razmišlja o svojim erogenim zonama – kako se to popularno danas naziva; možda je ona princeza iz nekog ranijeg milenija? Tko to zna. I sada živi u vremenu kada joj je ljubav prema ocu i majci sve – ljubav prema badmingtonu također; jer trening je trening, ali da nema i ljubavi u tome ne bi mogla izdržati... i skine svoju ruku sa svog stomaka i ode se otuširati hladnjikavom vodom i možda zaplivati u domaćem bazenu? *** Spisateljica Ruža, Rose, Rozsa, dobila je virus mrzovolje od svoje nećake Ljube i prenijela ga na svog supruga Matiju, Matu; on se nije izjašnjavao, samo je šutio ali se vidjelo da je i njega okrznuo virus mrzovolje (samo je gužvao papir sa malim crtežima i bacao ih u korpu za otpatke – lukava Ljuba ih je kasnije vadila iz korpe, izglačala peglom i dobila lijepu mapu crteža koji nisu završili na smetlištu već u njezinu albumu koji joj je baš on, Matija, Mateo, poklonio); Ruža je bila loše volje i s nadobudne visine je odgovarala; kada je Ljuba upitala: - Ima li još hladnog ovčijeg kiselog mlijeka? Ona Ruža, Rose, samo je odgovorila: -Ako ga i trenutno nema kod nas ono se prenosi na onoj sivkastoj planini iza naših leđa i sutra će ga biti nanovo... – a kiselog ovčjeg mlijeka je bio pun frižider i s toplim kruhom moglo bi se jesti po vascijeli dan; Slikar Matija, Mateo, kidao je bijele stranice iz svoje sveske i brzo u krokijima crtao baš tu planinu iza njegovih leđa a na spomen ovaca stao je slikati i ovce na padini; Ljuba je motrila iza zavjese u stolici za ljuljanje i brojala koliko li je listića potrgao da bi kasnije toliko njih i potražila; - Zar tu nema više sokova? – prozbori Mateo i zatvori bijesno nervozno hladnjak – Idem pa ću ih ja kupiti i napuniti njima frižider. - Ne, ja ću otići kupiti sokove – reče Ljuba i iskoči iz pletene stolice za ljuljanje i odleprša da kupi i sokove i margarin i mlijeko i suhe smokve koje je voljela najviše od svega (svježe smokve 58-64 je također voljela ali osušene su joj bile milije – valjda radi prirodnog šećera). *** Ljuba je šetala obalom lijeno mačkasto s tamnim naočarima; vidjelo se da se dosađuje a u stvari se veselila ovom kratkom izlasku; sokove je kupila od kupina i višnje i margarin i mlijeko i suhe smokve; otvorila je paketić i pažljivo ih jela; ritualno; jedan mladić je zaustavi i zapita gdje je Preradovićeva ulica; ulica pjesnika bila je nedaleko i Ljuba ga tamo uputi; pamtila je ulice, samo jedanput joj je bilo potrebno da joj se kaže i ona bi tu ulicu dugo nosila u svojoj memoriji; kao slon; kao sovuljaga; mladić je bio u svijetlo plavoj majici i zategnutim crnim čistim hlačama; ostavljao je dojam; a i ona je izgleda na njega ostavila dojam jer zazvižduka kada se okrene i pođe u pjesnikovu, Preradovićevu, ulicu; -Samo idite pravo i druga ulica s desne strane je Preradovićeva ulica. Samo naprijed – ovaj pjesnik nema pjesmu «Naprijed», ali jedan drugi koji cijeni i voli Preradovića je ima. Mladić je cimao glavom i zviždukao i nešto pjevušio; u melodiju se Ljuba nije puno razumijevala i nije je prepoznavala; Rok? Pank? Tko to zna? Ova mlada generacija je pomiješala sve žanrove – od roka, klasike do narodnjaka... I narodnjake dosta mladih sluša ali ih ima dosta i u srednjoj generaciji kojoj je i ona pripadala dušom i tijelom... Pomisli – zar dušom i tijelom? Što da se kaže o ukusu muzičkom iz ovog vremena s kraja dvadesetoga stoljeća i svršetka drugog milenija? Ništa, treba to vrijeme proživjeti na najpuniji način. Vraćala se kući poskakujući od plime raspoloženja i od nekog unutarnjeg dobrog pozitivnog raspoloženja; virus mrzovolje kojim su se svi ukućani inficirali nestao je bez traga i glasa; hvala Bogu; još samo da to provjeri na ostalim ukućanima; -Hej, hej – vikne Ljuba za jednom ženom i kada se ova okrete spazi da je ne poznaje – stavi ruke na usta i ispriča se; kakav promašaj, prokomentira u sebi, ali se ne pokaja jer ova žena doista tako sliči na njenu znanicu kao da su bliznakinje jednojajčane; Cinci linci zvonila su kola sa sladoledom i to privuče Ljubinu pažnju; oblizivala je sladoled u 63 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Petko Vojnić Purčar, Bijeg iz Čikaga tri bitne boje – plavoj, žutoj i crvenoj; cinci linci čula je iza sebe kolica a ona je odgrizala i gutala sladoled kao dijete iz osnovne škole; cincilinci odjekivalo je ali sve više u ehu i pamćenju; – Čar pripovijedanja je u isprijedanju povijesti o jednom događaju i više ličnosti – s uzvišenim patosom je govorio Pripovjedač koji se naselio u ljetnim mjesecima u ovaj mediteranski grad – Zar je to lik – pitat će se pažljivi slušatelji – Da – odgovaramo mi – to je naš junak i pripovjedačev omiljeni lik i ličnost koja tek u priči zadobiva svoj puni identitet... Ovaj kao da je studirao književnost, pomisli Ljuba i počeka da vidi hoće li prepoznati pripovijest i začudo prepoznala je – Obradovala se kao da je razriješila križaljku ili enigmatski problem; bilo je to iz jedne moderne priče zapravo novele o čovjeku koji je svuda nosio sa sobom stolicu za ljuljanje – taj je otišao dalje od Čehovljevih i Mopasanovih pripovijesti – pomisli Ljuba i krene dalje niz ulicu (da ne zaboravimo ostavila je u platneni Pripovjedačev šešir novca dovoljno za jedan bogat kornet sa sladoledom); oh, kako se radovala što je pogodila ime autora pripovijesti tu na trgu mediteranskog grada; Tu na trgu mediteranskoga grada jedan kutak zauzeo je i dreser zmija i uz tihu lelujavu glazbu izvijale su se zmije iz duboke kotarice; kao da je negdje u Cazablanci ili Marakešu ili u Asuanu; naime iz tih mjesta je samo dokumentarne fotografije gledala ali su joj se urezale u sjećanje; kad će poći tamo; pa kada bi njezina tente, tetka, krenula tamo i nju bi povela – sigurno; njen prijatelj koji je posjetio tri spomenuta grada joj je pričao o sitnoj puderastoj prašini koja izbija s vrha zemlje (samo se ne sjeća na koji se to grad afrički odnosilo); i dječak naiđe što prodaje vodu (ovaj kraj je bogat ali je to vjerojatno turistički biro dozvolio da se ovdje napravi arabljanska atmosfera); dječak s vodom je prolazio a njegovo zvonce se čulo s više strana – i dok su zmijovodac i Pripovjedač bili statični dotle je dječak s šarenom kofom za vodu i lončićem i plastičnim čašama pokraj (ukoliko je netko želio izvorske vode popiti iz svoje vlastite čaše) šetao i sa svih strana se među svijetom čulo: cin – cin, cin – cin, kao da je misa na otvorenom prostoru; a to je bila i misa i pohvala danu što je naišao 58-64 *** u kojemu radi već punih dvanaest godina: zar se toliko nakupilo u njemu nervoze, ljutnje, neke bezrazložne upornosti, da bi mogao potegnuti i oružje, običan talijanski revolver kojega rijetko, doista rijetko nosi sa sobom i u Americi: ili se zasitio posla koji radi: nadziranje: prebiranje po hartijama koje sadrže dokumenta, ili, dokumentaciju, što bjelodano pokazuje da li je njihov klijent izmirio svoje financijske obaveze, a koji još nije, ili uopće nije uplatio ništa: nije se još javio kompaniji za koju radi: nije se javio svojoj kćerci: desetogodišnjoj: supruzi nije ostavio telefon da ga ne bi zvala kada je na terenu: u akciji: o velikoj sumi se radi: koja nije namirena: ili je, možda, namirena, ali on to ne zna, zasada: i to ispituje: izdaleka: kolega, koji također radi u kompaniji osiguravajućeg društva, detektiv kao on, rekao je – bolje ponesi hekler – misleći na mutan slučaj koji mora raspetljati tamo, u Evropi, u nepoznatom gradu, s nepoznatim ljudima, koji govore jezik za koji ni on ni njegov kolega još nisu čuli: pomoli se Bogu prije puta, savjetovao ga je kolega: a šef, što mu ima reći šef: uradi posao kako treba i što brže možeš vrati se na posao u Čikago: što bi mu drugo i rekao: zna se tko je zadužen za planiranje, i naređivanje, a tko, opet, za operativni rad na terenu: te još i na drugome kontinentu: baš ludo: blesavo: dokle će tako izdržati: tu mu ne pomaže ni veliko iskustvo u poslu osiguranja, tu mu, izgleda, ne pomaže niti filozofija života, filozofsko životno iskustvo koje je njegovo, i, možda, odnjegovao u čvrste principe, i zakonitosti – da bi lakše živjeo: koliko bi čovjeku trebalo vremena da zaspi kada ga tako namuči promjena klimatskog okoliša, i kada ga toliko namuče nepoznanice ovoga, trenutačnog, posla? Kada ga okonča, možda će promaći novi posao sa manje izazova, rizika, i posvetiti se više svojoj mladoj supruzi i kćerci koja češće viđa učitelja u privatnoj školi nego njega u domu. Razmislit će o tome još jednom. Kada bude smiren. 64 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? 65-72 Što je to s tim kazalištem? MILOVAN MIKOVIĆ 1. Kada si počeo objavljivati prikaze kazališnih predstava u Subotičkim novinama, časopisu Rukovet i drugdje, tvoja bliska rođaka Magda, saznavši za ovo, nije mogla skriti iznenađenje, a naskoro je imala i komentar, razumije se u svom stilu, izrečen pred nekim daljnjim rođacima, koji do danas već posve iščeznu u pastišu obiteljske izmaglice, u kojoj se toliko toga zna izgubiti, kao da od svega nikada ništa nije ni bilo. – Uopće ne shvaćam zašto ti muški iz naše uže i šire obitelji (istina, samo poneki), svako malo, šize za tim kazalištem? Uostalom, što je to s tim kazalištem? Što ti pizdeki kane s njime postići? Rekla bih, većini je ljudi, pa i meni osobno, sto puta, draže kino, a ako je o nekakvu nastupu riječ, onda je iznad svega cirkus! Cirkus je zakon! I neizreciva je šteta, a i sramotno je, što su gostovanja uglednih cirkuskih trupa, do danas već, ovdje postala prava rijetkost, premda su po mišljenju mnogih njihovi nastupi bili događaj za pamćenje, mnogim naraštajima. – Započne Magda svoje omiljeno razmatranje, saplećući jedne, uzdizanjem drugih, glasom djevojački zvonkim, koji prema kraju tirade, redovito zna zabrzati i zatreperiti, pa i zadrhtati autoritarnom dikcijom (kao da već istupa pred mnoštvom, što bi se jednom i u rulju moglo izmetnuti). Ta se svršena studentica žurnalistike na FPZ, među prvima prihvatila, u nas, tada još, posve novog zanimanja; biti glasnogovornicom. Zapadne joj za oko dobrostojeća Svinjofarma koja dospije na glas prema rezultatima u selekciji i uzgoju, čije su se oranice rasprostirale od salaša nadomak Slobodnog kraljevskog Kotar Grada, čak do Hrvatskog majura, i sve to na prvoklasnom zemljištu, poslije Drugog rata, oduzetom od velikih gazda, dekretom vlasti postavši mjestom znanstveno osmišljenog uzgoja svinja, gotovo posve lišenih masti, navodno štetne po ljudsko zdravlje, na što su starci većinom vrtjeli glavom u nevjerici, mjesto na glasu u cijeloj onoj zemlji, od koje će se krojiti manje, kada nastupi onaj čas, što su ga jedni priželjkivali, dočim su drugi od njega zebli. – A što se tiče tih kritičarskih pisanija o kazalištu, iz njih se baš i ne može bogznašto razabrati. – Trla je Magda omiljene svoje feferone, a zna ona i zašto je tomu tako. Izlazila je ona, prije mnogo godina (još studenticom) neko vrijeme s jednim od tih teatrologa i valjda kritičara i može posvjedočiti, kad nije prikriveno podbunjivao puk i poticao ga protiv vlasti, njoj je to njegovo mrčenje po papiru, samo pro forma u povodu kazališne igre, više sličilo ispraznom baljezganju, bezveznom zamlaćivanju sa samim sobom i uzaludnom prosipanju odasvud napabirčenih «mudrosti», jalovom mrsomuđenju, o nečemu što ne žulja nikoga, osim, možda samoga, «prepametnoga» tekstopisca … – potapala te je pred rodbinom Magda (koju su neki nazovi prijatelji zvali; Magda Zelena), iz rečenice u rečenicu, uvećavajući odmak i pooštravajući kriterije ograđivanja od tebe, u ovom obezakonjenom svijetu, šireći mogući krug onih koji su stjecali pouzdan uvid u tvoje pisano djelo i prije no što su ga eventualno pročitali. – Sve u svemu, bolje bih se osjećala, ukoliko moj mladi rođak ne bi pošao tom kazališnokritičarskom stranputicom! – Nastavi odašiljati poruke kroz razvedene obiteljske ešalone što se lelujaju nekamo, neznano gdje, kroz zelenu panonsku izmaglicu, putovima danju pustim, noću tamom obavijenim, utvarnim. – Ja uvijek, svakome i pred svima velim; ništa bolje od cirkusa! Tamo nema preseravanja, ni za ove, ni protiv ovih. Ni za one, ni protiv onih. Ni za naše, ni za vaše, ni za njeve! Politika se, pod tom šatrom, nemož kalamit i ne prima se! I bit će da smo sami krivi, ne uspijemo li ondje prepoznati prolaze i vrata prema čudesnom svijetu složene cirkuske izvođačke umjetnosti, gdje su utkani i pokret i slika i glazba i pjesništvo i mistično razumijevanje i znanje mađioni- 65 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? čarskih vještina. Kolikogod se u tami pozadine, sve one, na plemenit i uzvišen način provlače, ipak ih srce, oči i uši mnogih ne razabiru, što je velika šteta i gubitak za sve strane. I to – nenadoknadiv! – Ovo ti se neće dogoditi samo ako si prvi među prvima u onome što radiš, a tko je taj bohoc med bohocima, odmah pada u oči u svakom boljem cirkusu. – Da je znala za ovu lucidnu i smjelu tvrdnju Loška Legende, mogla se mirne duše poslužiti njegovim proročkim riječima, toga bokca, pače prvaka među bokcima, glasovitog ubogara s bačkih ravni i prašnjavih sokaka Slobodnog kraljevskog Kotar Grada, neprikosnovenog cara-kralja onih kojima su majke i očevi, jamačno, bili bliski srodnici, što se ili nije znalo, ili se tomu među pukom nije poklanjala potrebna pozornost (a tek među plemstvom, na posjed vazda pohlepnom!). Pa, tu doista ili jesi ispao, nekim čudom, onaj pravi i najbolji, ili nisi. A tko nije takav, u cirkusu mu, razumije se, i nema mjesta, teatralno bi razglabao Loško. Najmanje je ondje potrebno (i dovoljno) kočiti se zarad vlastite (umišljene) veličine. «U cirkusu se ne možeš uspinjati i opstajati kao budžetski potpomognuta (manjinska) moralna vertikala. I kraj priče» – zapiše jednom prigodom Magda, zvana Magda Zelena, na poleđini nalaza Radničke kontrole, misao što joj bljesne, tragom Loškovih nasumičnih nabadanja, i nakon toga više nije imala oko čega razbijati glavu. Prepuštajući sugovornicima da se domišljaju komu je otrov njezinih strjelica namijenjen. I je li, uopće, bila u pravu? U času, dok je izgovarala ovu svoju od Loška posuđenu prosudbu, dijagnozu, što li je (zar taj lupljen?) je li njome plamtjela vanvremena vatra žamora, prostrujao svevremeni poticaj uzvika i ushita iz grla tisuća gledatelja Circusa Maximusa, s njegovih za svjetinu priređivanih predstava u drevnom Rimu? Je li joj srce, adrenalinom preplavljeno, tuklo već sinkopom kopita razularenih konjskih utrka? Je li slutila kolika je bila udivljenost prostotom toga mnoštva, ponesenog krvoločnom zaigranošću divljih i dresiranih životinja i smrću što vreba s vrhova mačeva i koplja u gladijatora! Istina, sve je to do nje moglo doprijeti, i na drugi način, posredstvom putujućih družina plesača, pjevača, gutača mačeva i vatre, i surovih 65-72 igara s medvjedima, uz zvuke talambasa, kroz smijeh potaknut gegovima klauna crvena nosa i pajaca tužna lika, s nacrtanom velikom suzom – postavši bezazleno uzvišeni teatar šarenila i veselja, u kojem do izražaja dolaze umijeće ljudi, sve rjeđe udruženo s instinktom zvijeri, budući da je hodanje po užetu ili žici, uz prijeteće režanje lavova i tigrova, ili skladni nastup dresiranih pasa i njihovi skokovi kroz upaljene obruče, do danas već, moralo postati dio prošlosti, na zahtjev sve glasnijih udruga za zaštitu životinja. Kako je moguće, pitali su se mnogi građani, da je ovaj trend, prvi među žiteljima Slobodnog kraljevskog Kotar Grada, prepoznao baš Loško Legenda, postavši tako predšasnikom, ako ne i mjerom mnogočemu, glasno i odlučno izričući sumnju u opravdanost daljeg izdavanja dozvola za nastup, «tim nikim furtom sve novim i novim cirkusanerima, kad niko ni ne zna ko su ni otkaleg su», žestio se, vidno uznemiren, bezmalo živčano rastrojen njihovim ponudama, šireći paničnu nesnošljivost, glede svake najave nastupa ma i internacionalno proslavljenih, glasovitih trupa, poput Continentala, Medrana, Orfeusa … Loško se, iz nekog razloga, nikom znanog, a ni shvatljivog, do te mjere okrene protiv svih tih cirkusarija da na kraju odlučno zaprijeti nadležnima kako će on pred licem javnosti razotkriti ne samo odakle dolaze i kamo nestaju zecovi i golubovi iz šešira, već puno više od toga, pogotovu glede neobičnog putešestvija svežnjeva novčanica, kojima se treba učvrstiti uzajamno povjerenje, uz nužno razumijevanje i potporu nadležnih, kako bi se naivna publika mogla diviti vještinama mađioničara dok se oslobađaju od čeličnih lisica, šeću po vodi, hvatajući metak ustima, ili, na koji im način karta sama od sebe izlazi iz špila, te kako druga karta prolazi kroz debelo staklo, pa onda kojim se trikom služe da pred zapanjenim gledalištem iz arene nestanu živi konj, kamila ili automobil, i gdje dospijeva glava onoj ljepotici što ju je tobože odrubila giljotina, ili kako kasnije, toj istoj asistentici, u crni sanduk zguranoj, testera rasijeca trup, razdvojivši ga bez i kapi krvi, a onda ju mađioničar spaja pod crnim velom s riječima hokus-pokusa i mahanjem čarobnog štapića, nadalje, kako uspijeva proći čelični zid, i uz pomoć čega lebdi u zraku iznad zblanutog 66 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? gledateljstva, a potom vozi bicikl pod kupolom duž razvučenog kabla, te kako kamion, petotonac, pred zgranutim gledalištem, bez ikakvih posljedica prelazi preko mađioničareva tijela ne povrijedivši ga, uz brojne druge još trikove i opsjene što ih je on Loško Legenda sve redom prokužio, jer ti mađioničari uspijevaju zavarati samo oči starima i od svega već umornima, ali ne i srca djece i njihovu sposobnost slobodnog promatranja i uočavanja. Pred napadima na gradske čelnike i pozivima na oprez zbog neobjašnjivo tajanstvenih i neizrecivih opasnosti koje svi ti cirkuski nastupi skrivaju, najzad pošastima što ih ovamo donose i kradomice unose među čestitu čeljad, skoro nitko ne ostane ravnodušan, ali većina ne dopusti da se ovo primijeti, šaleći se na Loškov račun, posprdno komentirajući ton i sadržaj njegovih upozorenja, a samo ih oni najtvrđi proprate hinjenim, uvrjedljivim ravnodušjem, rječitim bezrječjem, valjda sa ruba samih olimpijskih visina … I ovom se prigodom iznimkom pokaže samo tvoja uvijek budna i osjetljiva rodica, na braniku roda svoga malenoga, tananoga, a u povodu Loškova bešćutnoga i lajavoga diskursa, više puta javno upućujući prijekor njegovoj rodbini, netaktično joj, pače bezobzirno spočitnuvši sva stajališta Loška, ona bi se, ipak, usudila dometnuti; Lupljenoga (premda je, po njoj, posve svejedno je li opaučen mokrom čorapom, ili mokrim obojcom), zbog čega su dužni nešto poduzeti i postarati se za nj, jer je to njihova, naposljetku i zakonska obveza. «Nije on kriv … siroma, dosta je njemu što je taki, kaki je …» I da sada ne samo ona već i mnogi drugi ne mogu biti na čisto zalaže li se taj Loško (ili bi možda, ipak, trebalo govoriti o onima koji se iza njega skrivaju?) za šuplju blagdansku dosadu raskoši klasične opere, ili mogu otrpjeti i lumpenproletersku, kudovsku, pače birtašku zdrmanost tamburaškog rock-koncerta, ne baš valjda i same rock-opere?, pošto im je očito mrska i sama pomisao na zaštitu izmaltretiranih životinja. Ta svi već vide, pa i zadnji jugonostalgičari i komuno-sindikalci) da se velike cirkuske trupe danas sve češće smanjuju u korist darovitih uličnih performera, koji su svoje izvedbe, u urbanom okružju, doveli do savršenstva. Do danas već nadomak urbanih 65-72 polubogova. Glede cirkusa, u krizu je zapala zaposlenost ljudi, a ne životinja. Ne zadugo diljem Slobodnog kraljevskog Kotar Grada prostruji glas da je tvoja rodica Magda, zvana Magda Zelena, glasnogovornica Svinjo-farme, firme uzorite, upisala poslijediplomski studij, tijekom kojega se kani posvetiti dubljem izučavanju stanovitih društvenih aspekata djelovanja cirkusa kroz povijest (neki bi na ovo odmah, spremno dodali – i šire!), što on danas donosi u javni prostor, pogotovu siromašnijim i razmjerno manje obrazovanim slojevima? Smanjuje li se u mediju cirkusa, ili uvećava, društvena napetost, neravnopravnost, nepravda? Navodno, ni sama više nije načisto, premda je, tolike godine s dječjim udivljenjem gledala klasične cirkuske vještine, ne razmišljajući (tada i pri tom) u kojoj je mjeri predstava dio komunikacije s drugima, pogotovu kada i sami hoće proniknuti vlastitu poziciju. No, premda ne očekuje da bi mogla razotkriti složenost čarobne formule cirkusa, u cjelini, ipak se nada da bi svojim istraživanjem i pisanim radom mogla makar vidno pridonijeto da se što potpunije znanstveno obujmi raskoš ove suvremene bajke za djecu i odrasle u kojoj se sa koncepcijom klasičnog cirkusa, isprepleću elementi baleta, glazbe i opere, koji se poput pjene uzdižu iz ovoga šarenoga spoja, u čemu posebice prednjače emigrantske elite iz svih svjetskih kultura, itd. 2. Dočim bi se svijet, onaj običan, na vijest o dolasku cirkuske trupe, tijekom popodneva i večeri, odasvud sjatio na Hipodrom, gdje se, oni koji se ne znaju, učine jedni drugima odnekuda poznati, iz viđenja, iz meteža s pijace, ili navečer s Korza, možda tijekom mimohoda nakon mise, u nedjeljna prijepodneva, gdje sada svi oni radoznalo odmjeravaju strance i bagažiju im što su ju sa sobom dovukli i donijeli u svojim vozilima, tim kućama na kotačima, u kojima su neki od njih i rođeni, ne bi li iz broja i rasporeda cirkuskih kola za ljude, zvjerad i opremu, prema veličini, čvrstini i broju kaveza za životinje, ushodanosti njihovih čuvara i dresera, jahača lipicanaca i žonglera, prema premetanju gimnastičara i akrobata, gutača mačeva i vatre, poskakivanju cirkuskih artista i harlekina, koji su se u krugu kola, svaki 67 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? za sebe, očito već zagrijevali, uvježbavajući nastup – stekli uvid u to što im nudi pristigla trupa. U tom se, svima tjerajući inat, odnekuda oglasi i onaj Loško sa svojom opetovanom, zloslutnom, prijetnjom nadležnima da će on već razotkriti sve ono o zecovima i golubovima, i svakojakim trikovima koji bez po muke kroz sve šešire prolaze i kase otvaraju, pa se kroz sve zidove s lakoćom promeću i ovamo i onamo, «ne triba tima takima ni password». No, ovaj put, činilo se, Loškine prijetnje izazovu uglavnom sprdnju i podsmijeh. – U Engleza, najviši viteški red je glasoviti Red podvezice, znak kojega su nosili njegovi pripadnici na lijevoj nozi, ispod koljena. Uz kralja Edwarda III. bilo ih je još dvadeset i petero i sve ih je suveren trebao lupiti mačem po ramenu, a u nas si legenda čim te po glavi dovate mokrom čarapom ili obojkom – pokuša Loškine prijetnje (glede gibanja novca i vlastite zebnje?) okrenuti na smiješno, kotargradski čelnik, član Gradskog vijeća, u čiju nadležnost spadaju cirkusi i druga pitanja iz ove osjetljive oblasti. Postupno, sred sve te gungule na Hipodromu što ju izazvaše pridošlice, uvaženo općinstvo počne polagano nazirati kakva im se (a po svemu sudeći – izuzetna i vrhunska!) predstava sprema, zahvaljujući probranoj internacionalnoj skupini vodećih cirkuskih zvijezda koja ih je počastila svojim dolaskom. Među njima se izdvajaju akrobatkinje Tamara, Tünde, Slavica i Maraska, sestre Shu-Li i Shu-Jang, nadalje bračni par patuljaka (oboje na kotačima rođeni) Nirmala i Otto Wanderberg, sa svojim specijalnim programom, pa onda mađioničari Sylvester i Fernandes, njega inače svi zovu Gepard, zanosna i izazovna ljepotica Rosita, u najboljim ženskim godinama, suvlasnica cirkusa i njen nevjenčani suprug, direktor i umjetnički vođa cijele trupe dr. Felix Martin, za koga se pronese glas da je to zapravo stanoviti Mártonyi, odnekuda iz ovih krajeva, dok je Loško Legenda uporno ponavljao kako je taj tobožnji dr. Martin Mártonyi, pravim imenom Zukan Hećo, jamačno iz Bosne, jedno vrijeme bio na tjeralici Interpola – uz cijeli niz još poznatih imena, sada već plakatiranih i posvuda izlijepljenih, a i na letku, također, što ih se neštedimice izbacuje nad gradom, iz dvokrilca za zaprašivanje komaraca. 65-72 Kao kruna i potvrda opravdanog iščekivanja, da se i ovdje, konačno, upriliči nesvakidašnji događaj, pred svima se, iz prašine, sred sve veće napetosti uznojenog mnoštva, uzdigne golemi kružni šator, poput Feniksa, zagospodarivši središnjim prostorom kotargradskog Trkališta. Ondje će, dupkom puno gledalište, uzvicima straha, užasom preplavljeno, propratiti akrobacije spretnih i dražesnih vježbačica, visoko u kupoli, dok ispod njih prijeteći zjapi zloslutna dubina, bez zaštitne mreže, sve do žutog, sipkog pijeska, koji bi očas mogao neželjeno promijeniti boju, ledeći svima krv u žilama. Do zore će šator okružiti i krtičnjaci, zadnja je pojedinost što ti bljesne u polusnu, dok si se ti već započeo seliti iz kuća u kojima si ostavljao uspomene, zapise, snimke, mirise odrastanja, znake samoće, njihovu promjenljivost, prijevarnu pretvorbu … Izroniš i ti iz oceanskih dubina sna, zbunjen, zvjeraš lijevo-desno, a sve što si ostavio iza sebe, postupno prestaje postojati i vraća se onamo odakle je poteklo, u materinstvo praznine, s gostima nedozvanim, nedohodnim. 3. I tebi je samome, vlastita opsjednutost kazalištem, bila (i ostala?) upitna, povremeno bezmalo neprirodna, budući da ti preci mahom potječu od puka razboritoga, okrenutoga zemlji, posjedu, zadovoljstvu brzoga a trajnoga stjecanja, zadovoljstvima općenito. Prije toga se održavajući vještinom jahanja i skidanjem glava Osmanlijama uz, razumljivo je, zasluženo prisvajanje njihovih opljačkanih dobara, a u nepovoljnim razdobljima, kada se ovo nije moglo provesti, suludim bijegom ispred njih. A kad je to vrime i prilika, ne smiš čerez sebe ni sjašit, jer kako čučneš, mož otić glava. Nije jedan tako osto čučnut, a glava mu se skondrljala, prid njeg, da iz trave gledi ga vikovično. I čemu kazalište tomu svijetu koji je stoljeća proveo između pukovnika i pokojnika (ne i pokajnika!), dok se svi ne presele u ovu pitominu što ih otada troši i pustoši, lapće, ždere i probavlja I, što bi mogao taj teatar da im pokaže? Koga? Čega? Komu? Zašto? Kamo? Pitanja, za tebe, do danas, i te kako, umjesna? Toliko toga se moralo promijeniti da bi uzmoglo ostati isto što je bilo. Ovo je, dabogme, ma- 68 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? lokome razumljivo. Otuda si, po tko zna koji put, prematajući po glavi epizodu s prabakom Dalmom i djedom Jakovom (i odavde, i odande), sve češće gledao na nju kao na nekakvu, u sjećanju lijepu, a za prilike stvarnosti slijepu uličicu, nego li na raskošno osvijetljen bulevar, gdje si se utopio u šaroliku mnoštvu, dok riječima pokušavaš pronaći luminozna mjesta prostora zauvijek nestaloga u mraku, iz kojega si ponikao. I premda ni sada, nakon tolikih godina, još uvijek nisi u stanju procijeniti koliko je sve navedeno pridonijelo tvojoj opsjednutosti rečenicom: NE MOGU DULJE OVDJE OSTATI, i njenoj artikulaciji, zacijelo je u tome prevagu odnijelo, ponajmanje ono što ti je znano. Sumanuto si je ispisivao u svakom svojem prikazu, a opet (gotovo si posve siguran!), nitko ju nikada nije zapazio, jer se oduvijek najbolje skriva ono što svi mogu vidjeti. I gledaju! Pače, u što bulje širom otvorenih očiju! Budući da nitko nije ni pomislio kako je u tekst upisan uvijek isti, nevidljiv kod (password za njim i Loško traga?), zapravo svima javno dostupna (i valjda posve razumljiva?) tvrdnja! Njezinu skrivenost i moguća značenja, ovisno o tome tko ju čita, nije zapazila ni brižna, nad sudbinom režima neskriveno nadnesena i zauzeta lektorica Slavislava Čičak, a ni previjani redaktorsko-urednički dvojac (s kormilarom), njih ne želiš uspoređivati baš s Guildensternom i Rosencrantzom, tim u motrenju združenim liscima, jer bi tada sam morao zauzimati prezahtjevna hamletovska stajališta. Ispisivao si tu rečenicu protiv uvijek budnih i tankoćutnih, onih vazda na oprezi, u dubine posve povučenih, naročito biranih i od sjene tiših Neznanih Čitatelja, u kojih je godinama razvijana visokoutrenirana osjetljivosti, naspram zastranâ svih mogućih boja, fela i usmjerenja. Makar je ona, ta rečenica sa svim njenim značenjima u tome trenu, bila ondje, pred svima njima, dostupna im u tekstu, funkcionirajući poput mini sustava od dvadeset i jednog slovnog znaka, iz kojega izranja najmanje dvadeset i jedna rečenica, ili pasus, što li, gdje velika početna slova daju onu skrivenu rečenicu, budući da si njome uvijek postavljao vlastitu (ne) vidljivu matricu: NE MOGU DULJE OVDJE OSTATI. Nalik strategu koji ne zna svoj naredni, taktički potez – dodajući (samo)zadanom nizu 65-72 početnih slova, sve aspekte prikaza bilo koje kazališne predstave, umišljajući da ti odlučuješ kada ćeš igrati po pravilima, a kada ćeš ih kršiti, dok se gledalištem još razlijegao omamljujući, gromki pljesak, poput onih kadgodašnjih lupanja dlanom o dlan, čim bi netko važan, pače prevažan, održao govor na kakvom partijskom forumu, iz vremena kada se vodila borba na život i smrt sa izmišljenim opakim neprijateljem, koji je u međuvremenu postao – stvaran. Stvarniji i od stvarnosti. 4. Nesvakidašnja je energija uložena u prošlotjednu premijeru Macbetha, tragediju častohleplja, zločina, ludila i poraza. Ekipa glumaca sakupljena iz više domaćih kazališta, pružila nam je bolni uvid u našu svakodnevicu, ispitujući djelo napisano 1606. ili 1607. godine. Možda bi se moglo reći, kako je ovo okupljanje na sceni pružilo mnogo više no što su, po svoj prilici, mogli pretpostaviti i sami njegovi protagonisti. Ovome su ponajviše pridonijele odlučno pomjerene težišne točke u postavci dva središnja lika: lady Macbeth i Macbetha. Glob je, slijedom ove smjele odluke postao, ne toliko mjestom intelektualno kancerozne, zločinačke nadmoćnosti lady Macbeth, koja je ideolog zavjere i ubojstva, nego puko stratište, krvavi parlog kojim dominira ambiciozna supruga, premda nalik kućanicama iz susjedstva, ipak, na sve spremna kako bi se dočepala vlasti i moći. Utoliko je palićki Macbeth, koji se kod Shakespearea znatno duže kreće u prostoru između upitanosti nad dobrom i zlom, što čovjeku omogućuje da se bez ostatka propita od kakvog je testa pripravljen i za kakva djela, brzo i bez ostatka preobraća u sirovog i ne pretjerano zbunjenog čovjeka, sa jasno izraženim credom: vlast, vlast i samo vlast. Da bi ispao muškarčina koja zna što hoće, premda ne zna za razloge i čemu sve to, što hoće, energično ispunjava sve preduvjete koji ga, gle, nezadrživo guraju prema vrhu stepeništa. Utoliko je Macbeth viđen na palićkoj sceni, ako ništa drugo, otjelovljenje ideje o heroju, uistinu bezdušniku i nitkovu koji sasvim lako obara i 69 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? ubija protivnike, ali i nedužne, ostvarujući svoj naum. Ljubavi ovdje nema mjesta, a ni spomena, čak ni u tragovima. Emocija je u ovoj predstavi svedena na stanje visoke uzbuđenosti i/li uznemirenosti, čisti je adrenalin što ga poduže već i sama pomisao na vlast, njezina dohvatljiva blizina, mogućnost njezina upražnjavanja, a ponajviše panični strah od njezina gubitka. Ovaj je stav pridonio kreiranju takvoga Macbetha koji se na mahove doima somnambulnim medijem u čijem se vidnom polju susreću ovozemaljska prizemnost ali i metafizički um, pretvarajući se u sudbinski, uvezan par, polaritet što unekoliko narušava polaznu koncepcijsku postavku predstave, i dovođenjem u pitanje – nastoji propitati. Vjerojatno je upravo ova odluka pridonijela tomu što ostvareni scenski spoj nema dovoljnu dubinu iracionalne tajnovitosti, smanjujući moguća i očekivana višestruka značenja. Djelo ovo radi toga nije još jedna propuštena šansa za otvaranje onih pitanja koja su u korijenu svijeta, života i smrti. Je li tome pridonijela, i koliko, odluka redatelja i glumaca koji su se odlučili unijeti u igru relacije temeljem kojih je ledi Macbeth u određenim situacijama i jedna od suđaja-vještica, čime je donekle korigirana prvobitna interpretacija ovog lika. Epizoda u kojoj se Macduff pojavljuje kao vještica, a Malcolm (logično?) i kao ubojica, tako će upotpuniti i zaokružiti ovo stajalište. Otuda se, nema sumnje, isti glumac smjenjuje u liku časnika, vratara i ubojice, itd. Sklopivost, pak, prividno različitih polazišta u scensku cjelinu podarila nam je takva glumačka ostvarenja koja su, uz predstavu Titusa Andronikusa, jamačno bez premca na Glob-festu. Strasti i snage pun, nijansirao je Enver Petrovci je lik Macbetha, krećući se u rasponu od zasljepljujuće, nagonske, sirove snage do fine samoironije. Banquo Tanasija Uzunovića bio mu je, u tom kolopletu, druga strana, neka vrsta pravde, bez šansi. Taj lik perfidna Malcolma, koji polako i sigurno grabi ka vlasti i jedini prolazi kroz cilj, u tumačenju Dragomira Pešića osigurao je svu mjeru perverzije i nadutosti, dok je Mihajlo Pleskonjić do detalja sastavio lik čovjeka-stepenice, preko 65-72 kojeg se svako može popeti na tron, zaigra, li na njegovom suženom registru. A darovitoj Gordani Gadžić, i na neki način predodređenoj za ulogu ledi Macbeth, nije ostavljeno dovoljno prostora, budući da je ostalo očito kako bi znala pružiti i više no što joj je bila glumačka zadaća. Tempu ove predstave, toga dojmljivoga scenskoga ostvarenja koje kod publike neće potonuti u zaborav čim napusti gledalište, zacijelo su pripomogle «male», ali pomno izrađene uloge Ferenca Aroka (Duncan, vještica) Želimira Novkovića (časnik, vratar, ubojica) Luke Piljagića (stjuard, ubojica), i Edit Farago (lady Macduff, vlastelinka). U predstavi još učestvuju djeca: Stevan Pupavac, Milena Medić i Miloš Pušin, te glazbenici Robert Đivanović, Darko Tikvicki i Pál Zsiga. Vrijedi još istaći uspjele kostime Bjanke Adžić Ursulov, koja nas iz predstavu u predstavu uvjerava u svoje nepresušno i visoko majstorstvo. Ovog puta uredila je i scenu. I na kraju, potrebno je istaknuti izvanrednu, upečatljivu glazbu Davora Rocca, koja osigurava samosvojan zvučni znak, dograđujući scensku igru i koreografiju Nade Kokotović, koja u sceni borbe između Macbetha i Macdafa razlaže čovjekov pokret vodeći ga do njega samoga, onakvog kakav jeste: prepunog buke, pomame i bijesa, do časa kad u smrti se izvjetri. 5. Do sada baš i nisi previše lupao glavu o tome je si li zadovoljan što ni jedan među tvojim čitateljima nije uspio razabrati (u pletivu) svima dostupnu i vidljivu rečenicu NE MOGU DULJE OVDJE OSTATI. Niti im je njena upletena likovnost postala slikom i porukom. Najmanje to! A tako zbiljska i tako istinita! I svima pod nosom! Na mjestu gdje svačija sadašnjost pronalazi svoj životni prostor. Vlastitost i tradiciju. Pa si tako i ti tražio mjesto za vlastite kazalištarije. Počevši od prvoga objavljenoga prikaza isječke iz tiska i periodike odlagao si u kožnu kutiju za šešire Dalme Kék-Kujundžić, ondje gdje je i ona svojedobno, nakon svake premijere ostavljala afiše, isječke iz novina, poneku fotografiju na čijoj bi poleđini sitnim svojim, prelijepim i besprijekorno urednim rukopisom navodila nadnevak, prigodu, uz poneku pregnantnu zabilješku o viđenom. Hutschachtel bake Dal- 70 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? me Kék-Kujundžić, postao je postupno tvoja početnica, prva prava kazališna čitanka. Ondje nađene listove počeo si čitati ne tražeći bilo kakav smisao u neskladu različitih motrišta njezinih suvremenika. Iz bakine si okrugle klobučare, kao iz kakva bezdana zdenca, počeo crpsti podatke do kojih se nije moglo doći u uvijek oskudnom kazališnom dokumentariju, na Znanstvenom odjelu Gradske knjižnice, ili među bolje upućenim piscima kronologija, a gdjekada ni među rijetkim, ovjerovljenim, kazališnim znalcima. U tom ti se, ukaže sada već pokojna rodica – ispred korintskih stupova kazališne zgrade, gdje si se sve češće u javnosti skrivao, izložen miholjskom suncu, s kojega te je svaki čas mogla pokupiti vojna policija, uhititi i na frontu poslati, gdje bi, prije no što te upucaju, trebao pucati na svoje – stavljajući predate Zelena ta Magda stranicu Kronen Zeitunga. Pri dnu stranice ugledaš žutim flomasterom istaknutu vijest, instruktivna nadnaslova: Gospodarska kriza uzdrmala i kuće ljubavi. U naslovu, pak: Sve za 70 eura. Tekst: Suočena sa globalnom krizom, koja je smanjila njenu klijentelu za oko 25 posto, jedna je javna kuća u Budimpešti lansirala novu formulu ponude – all inclusive. Za 70 eura mušterije u ovom lokalu dobit će ne samo stanovite usluge već i neograničene količine jela i pića. U toj se cijeni, po dogovoru, može angažirati i sama vlasnica lokala, pristala dama najboljih godina, koju odlikuje i bogato životno iskustvo. Ovo se, inače, omiljeno svratište i mnogih turističkih grupa nalazi u svima znanom glasovitom kvartu … – Evo, dakle, jednog možda malenog i neznatnog, ali se ipak nadam i korisnog, a valjda i upotrebljivog priloga, od mene, za onu tvoju građu iz koje, kažu, sve crpiš. I još nešto, u ovom gradu što sada stenje pod mrazem, nikada ne smiješ previdjeti, a ni zaboraviti «… da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega. Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega1» … Što to ona tebi kani reći, pitaš se, dok u orkestraciji jezika, nepca i nosa pokušavaš dokučiti otpijaš li gutljaj najboljeg crnog vina s Pelješca 1 1 Kor 6, 9, 10 65-72 ili običan težački bućkuriš (Zar je novi gazda Cafea kod korintskih stupova sklon proigrati povjerenje stalnih gostiju)? I kakve su to sad djetinjarije slabokrvnih vampirica, valjda ona ne misli na sve koji imaju pouzdan uvid u tvoje književno djelo i prije no što su ga pročitali, budući da te nisu uspjeli protjerati kroz tijesne prolaze vlastite nacionalne i kulturne egide. 6. Kad rodica Magda, zvana Magda Zelena, shvati da je pretjerala u svom protukazališnom zagovoru i opadanju tvojih tekstova, «što si ih njemu u korist mrčio», počne ti donositi, prasetinu, ili mladu svinjetinu, utorkom i petkom, kada su na Svinjo-farmi bili dani klanja «škarta», ne bi li se tako iskupila. Jednom but i dio leđa, drugi put hrptenjaču u komadu (skinutu s kosti ili na krmenadle isječenu), a nekada biftek ili plećku. Po pol sata bi se znala ispričavati onih dana kada bi joj iz nekog razloga dotekli samo komadi podplećke, vrata i grudi, ili tek rebra i koljenice. Uzalud se ti hvalio baš te dijelove, pred njom se preslišavajući najprikladnijih načina pripreme upravo tih komada. Dočim je za blagdane, redovito donosila pol praseta (što ga je «žive vage» moglo biti i do 15 kg.), a kao rezultat «preventivnog klanja», jer bi se i prasad i nazimad izlučena iz priploda, baš tih dana, po riječima mesara, učestalo međusobno povređivala, lomila noge i sl. Nakon nekog vremena zajedeš se svega svinjskoga. No, uzalud si odvraćao Magdu od njezina ritualnog darivanja mesa utorkom i petkom. Počneš tada meso davati susjedima. Isprve nije išlo. Tko još danas, samo onako, nizašto razdaje svježe meso? Zar nekakav kazališni kritičar? Vjerojatno samozvani! Svašta! Svijet je otišao u … mal ne rekoh gdje! Ma, i reći ću … u 3LPM! Onda ponudiš meso udovici umirovljenog profesora književnosti i matematike, koji ti je i jedan i drugi predmet predavao, ona samo pokatkad prihvati tek dva-tri manja komada, liječnik joj brani svinjsko, zbog visokog tlaka i kolesterola, dočim se supružnici Horvacki Horvat isprve bezmalo uvrijede, kada im, onako besplatno, ponudiš meso (pa ne misliš ti valjda da su njihovi prihodi do te mjere bijedni), no, nešto kasnije se ipak predomisle i gotovo skrušeni, dođu po cijeli but, još danas će ga češnjakom špikati ... 71 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Milovan Miković, Što je s tim kazalištem? – Ma, što reći, meso je prelijepo već i ovako na oko, a očito je i svježe (gle, pa još je vruće!), šteta bi bilo baciti ga, nedajbože, a ako ga se stavi u duboki zamrzivač, kasnije to više neće biti onaj okus … – Sutra im baš dolaze djeca s unucima, a plaća kolika god bila, ovdje je svakako nedostatna … Poslodavci mogu plaćati zaposlenike, kako oni odluče, mimo svega, ma i od oka, ako tako hoće … država više ne skrbi za radnika! Ne kažu ljudi, uzalud; lakše je tu zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma … 7. Neznanci se kucnu, otpiju po dobar gutljaj vina razrijeđenog soda-vodom, iz čaša za «dugi korak», pa se još jednom ovlašno kucnu, prije no što ih odlože preda se na stol. – Misliš da je uočljiv stupanj demencije rukovodećeg sastava jedne od ovdašnjih stranaka rezultat tek puke slučajnosti, nakon što su se ondje okupljeni likovi, naprosto tako stekli, a potom međusobno snjušili? – pita, u poluglasu, niži Neznanac višeg Neznanca. – Ili je, možda, ipak, na djelu stjecaj ni malo slučajnih datosti tragom kojih smo postali svjedoci kakvim rezultatom može uroditi promišljeno sinkroniziran utjecaj i izravni upliv dva ili više odjela Ud-be bre, nakon obazrivo provedene višegodišnje selekcije putem novinskih kuća, škola, fakulteta, banaka, različitih tvrtki, crkvi i sekti, kudova i sportskih klubova, udruženja građana, luksuznih budoara, jeftinih i kolodvorskih svratišta …. – I ne zaboravimo, također – zavergla nakon kraće stanke iz iste intonacije – kako je u pojedinim razdobljima, od presudnog značaja bio prinos odjela kemijsko-biološke provenijencije koji obogaćuje ponudu i sastav ila i pila ciljeva, uvođenjem ovoga ili onoga u jelovnik i pićovnik, što prema potrebi može poprimiti opis ove ili one bolesti, uz možda (ne)očekivano dramatičan nastup promjena vezanih uz starost, itd. Mogućnosti su razne i znatne, ratne i neratne. No, kako god okreneš, sve je to skupa, ipak suha već drekovina! Barem što se mene tiče. – Ne misliš valjda i ti – uzvrati mu viši Neznanac, ponešto zamišljen, ili još prije će biti, neskriveno zgađen – da se Ud-bi dovijeka i proizvoljno mogu pripisivati sve one ovozemaljske pojave, kojima se ne uspijeva, iz prve, i bez ikakve muke pronaći razjašnjenje? 65-72 – Čuj stari, ja se ne opterećujem time, tko tu što čini; kome, zašto i pošto – spremno će niži Neznanac – ali svaki put kada zapazim pojačano djelovanje te udbovine-babovine-sabljovine, neovisno o njezinu pojavnom obliku, u raznoraznih likova (pojedinih novinara i njihovih ravnatelja, odvjetnika i njihovih odvjetnika, znanstvenika i njihovih svećenika, ili obrnuto …), znam da su u tijeku nečega, ili se intenzivno sprema njihovo djelovanje, što očito je ne uspijevaju baš uvijek i u cijelosti prikriti, ma koliko se i kako skrivali u neznatnostima. Neznanci ušute. U narednih pola sata samo lagano otpijaju svoj «dugi korak», uživajući u poznatom okusu. Onda poruče još po jednu turu. I nastave šutjeti. Novopečeni gazda Cafea kod korintskih stupova, kojega od stalnih gostiju zna tek nekolicina, smatra da su ta dvojica likovi iz jedne suvremene drame, (nije zapamtio koje) što će se u ovdašnjem kazalištu – tek igrati, a režirat će je, onaj, ma, kako li se zove …? Bandaš Grgo Kujundžić i bandašica Mirjana Dulić 72 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Igor Šipić, Otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana 73-77 Otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana Igor Šipić Sanja Knežević, Mediteranski tekst hrvatskoga nog u hrvatskoj mediteranskoj baštini i sadašnjosti funkcioniranja socijalnog kapitala. pjesništva, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013. Još jednom Aretuza Ženska odnosno rodna strana mediteranskog univerzuma posljednjeg je desetljeća doživjela pravu znanstvenu ekspanziju. Na tom polju nastaju znanstvene institucije koje u svojim istraživačkim i obrazovnim programima povezuju srodna područja istraživanja, inače povezana sa ženom Mediterana, poput reprodukcije, patrijarhalnosti, migracije, gospodarstva, religije i slično. Hrvatska nije imala niti jedne istraživačke organizacije ili programa na tim područjima, ni istraživačkog projekta koji bi se, posebice na toposu hrvatskog Mediterana, posvetio rodnim odnosno ženskim studijama, sve do 2006. kad Filozofski fakultet u Splitu nadležnom Ministarstvu RH podnosi elaborat o osnivanju međunarodnog Sveučilišnog studijskog centra za interdisciplinarna istraživanja STUDIA MEDITERRANEA. Iz elaborata o utemeljenju centra doznajemo da je tu neopravdanu prazninu s jednim od dvanaest projekata programa (Penelopa – ženska strana mediteranskoga univerzuma) pokušao zatvoriti istraživanjem roda (rodno se odnosi na konstelaciju pravila, uloga i identiteta koji propisuju što i kako činiti pojedincima u njihovim socijalnim ulogama «žena» i «muškaraca») i ženske strane antropologije Mediterana te ključne uloge žena u formiranju socijalnog kapitala (ON je plovio, ribao, odlazio u svijet, (na)vraćao u stari kraj, mijenjao navike, društva; ONA je ostajala, održavala potrebnu mrežu lokalnih i obiteljskih odnosa). Međutim, od dvanaest, među pet odbijenih projekata programa, nije prihvaćen u nadležnim institucijama upravo projekt koji svojom eksploracijskom i deskriptivnom ambicijom popisuje i formulira neistražene probleme kako bi se pristupilo sistematskim istraživanjima rod- Sedam godina poslije, javljanjem knjige Sanje Knežević Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva (Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.), shvaćamo golemost štete po takvu odluku, no i usmjerava nas na autonomno rješavanje problema: može li se na njega takvog, muškog, uopće gledati bez uloge i utjecaja žene? Čini se da ne, jer što bi to značilo? Gledati kako se mitovi i legende pretvaraju u stvarnost, a ne priznati autorstvo potpisa ženske ruke. Ne! Nismo za nikakve konstrukte, pred nama je knjiga čista kao suza, jedna od rijetkih knjiga s naslovnicom, doslovnim licem Mediterana, kakvo ono jest u svojoj ontofilogenezi, umjetnički dotjerano do savršenstva arhaičnog obruba, nesagledivih, nepotrošivih granica doticanja. Autorica se odlučila kazati dosta! kopnenoj statičnosti i hrabro ušla u svoj vlastiti izboj, ono što zauvijek od mita ostaje, «kad pretvorena u vrelo svoj protok kroz morske tmine pronađe i ode, a on je stiže, da s njom smiješa vode» (Bijesni Orlando, Lodovico Ariosto). Kako inače objasniti anatemu vode kao odnosa Alfeja i Aretuze. Thales iz Mileta imenuje upravo vodu elementom koji je u osnovi svega što jest. Pet rijeka je ukleto da bi se ispunio još jedan obrazac mediteranizma – dakle, onoga što stalno preživljava svoju prošlost i izdvojeno je iz povijesti kao ukupne dinamike nestajanja. Taj maximus razvio se na osjetljivosti obala, kao da sjedimo na rubu jedne velike spolnosti koja se otvara i zatvara na načelu međusobnih dodira. Stoga nam nije cilj navoditi razloge reinvestiranja u petoricu pjesnika. Nije svrha ni dopravak, dogradnja više nego briljantnih teorijsko-analitičkih ekspertiza svakog pjesnika pojedinačno, njegove introdukcije i rasta spram jezičnog materijala i metodskog alata. Nije niti pisanje ozbiljne znan73 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Igor Šipić, Otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana stvene recenzije, autorica je svoju tezu uspješno obranila. Čini se najpristalijim potražiti odgovor što je onih pet uvodnika, serpentina do očaranosti smislom dekadencije jednog morskog superega koji to nije prestao biti ni u svojoj dubokoj prošlosti kad se dijelila spolnost izabravši druge puteve opstanka. Zapravo se pitamo: je li poiesis trajan ispravak ljudske nemoći da se suprotstavi silama prirodnih zakonitosti. Ta nit nikada nije prekinuta na Mediteranu, i kao što svako stablo u jesen odbaci svoje potrošene listove, jezik uvijek nanovo zazeleni, zaplavi svoje vjetrodare, iskonske stubove plavih pučina, jedra čovjekove sudbine. Sadržaj ove knjige bio bi disonantan jedino kad bi čovjek (čitatelj) bio nespreman za traume plovidbe. Na otvorenom moru to bi predmnijevalo neznanje na području stelarne navigacije. Kazao je Numenije, «kormilar, kada plovi preko širokog mora, sjedi visoko iznad kormila i vodi brod pomoću njegove drške, ali su mu oči i um napeti izravno prema nebu, gledajući stvari visoke, jer njegov kurs prolazi preko neba iznad, dok on plovi po moru ispod.» A budući to navodimo simbolički, čitajući knjigu, iz stranice u stranicu, s vala na val, tematizirajući zvijezde «kao nedohvatne svjetleće nebeske bisere», naprosto osjećamo sigurnost u vođenju broda, ne samo zbog argole, koju autorica drži čvrsto u svojoj ruci, nego i kursa plovidbe koji ponajviše erogeno utječe na privid mora («...krećemo stoga iz orijentacijsko-plovidbene perspektive Sredozemlja, »krstareći« s Juga» 35). Didaktički gledano, ploveći po zvijezdama, pošla je po naslov u starim okvirima (po)morskog sučeljavanja – Luko Paljetak, Jakša Fiamengo, Arsen Dedić, Tomislav Marijan Bilosnić, Boris Domagoj Biletić, kontra amalgama živog Sredozemlja. Svojom koherencijom, a ipak do u jednu različitost, petorica pjesnika do kraja će predstavljati ona jadranska ishodišta koja će svojom foničnošću znati nadomjestiti stvarnost transponibilnosti kontinentalnih gradova. Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar i Pula, poput otočja obmane, zajedno na starom povijesnom plovidbenom putu hrvatskom obalom, pet zvijezda, pet rijeka koje proganjaju svoj izvor, nimfu koja će im, i sama se pretvorivši u vodu, dati vodeni oblik. «Bogovi vode uvijek traže sjedinjenje s izvorom», što je zrcalno perspektivna imaginacija «sna o Picassu»; sva zapravo i jest u rukama mediteranskog slikara: 73-77 Mediteranske oči Tvoja ruka otkriva Mirisne boje. (S. Knežević, San o Picassu, Zadar, 2004.) Uvod u geografiju poezije Ukazujući na činjenicu kako na Mediteranu nije moguće provesti jezični apsolutizam, i kao haiku pjesnikinja Sanja nam sugerira životnu iskru kao umijeće kontinuuma što vodi u sarkazam odgovora zašto je u njemu sve tako strasno a nedostupno. Poručuje nam danteovski – svatko treba računati na kratkovječnost. Na toj objekciji počiva njena izbornička uloga u kojoj se autorstvom razliježu osjećaji sjedinjenja s čovjekom, koliko i s potrebom znanstvenog valoriziranja i sveučilišnog zauzimanja za fenomene mediteranske kulture poput toposa ili maricentrizma. Zato aktualno djelo, i mimo književnog sudioništva, ima golemu važnost. Ono podiže razinu zemljopisnosti naše obale do najviše skale europskog humanizma. Pored toga što izborom petorice pjesnika ne diskriminira postojeći poetsko-književni prostor Dalmacije, Primorja i Istre, pače, naglašava potrebu širenja sličnih istraživanja i na druge književne žanrove i podvrste, unosi u hrvatsku književnost još jedan vrijedan povijesno-znanstveni prinos. Osvjetljava nama nerazumnu i politički nametnutu geografsku zapuštenost i marginaliziranost kao svjetonazorsku laž historiografije na tragu blistave Valéryjeve esejistike ili još snažnog patosa Kulundžićevih riječi kako su «naši historičari književnosti i naši bibliolozi silom zatvarali oči jer ih nikako nisu mogli strpati u svoju shemu o nama samima kao srednjovjekovnim barbarima koji bi bez Rima i dalje ostali gdje su i bili.» (Z. Kulundžić, Tragedija hrvatske historiografije, Zagreb, 1970.) Opservirajući pet kompleksnih biografija kao asinkrone dijelove njihova opusa, Kneževićka se koristi golemim kontrategom poznavanja teorijskih cjelina da bi kroz analitiku puteva dopremanja materijala dokazala suprotivost kao funkciju ravnopravnih obala i time logičnu uključenost u sustav mediteranske kulturne zajednice. Mikrokozmos Jadrana preuzak je okvir za distribuciju pjesnika izraslih na djelima velikana starije hrvatske književnosti, kao što golemost Sredozemlja uvijek navraća i u najmanje džepove matrixa 74 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Igor Šipić, Otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana svoje slobode, poput Jadranskog zaljeva. Jer medijator je zastalno more. Držimo to izuzetno bitnim dijelom disertacije, koliko god da je teza kročena samokritičnošću, u kojoj je i određene količine kombinatorske sposobnosti, igre fantazije, intuicije i invencije (conditio sine qua non). Od onog dosada neuočenog znanstveno i do tog momenta znanstveno neiskorištenog, izvornim postupanjem, fenomenima mitsko-simboličkog (Bilosnić), intertekstualno-ludističkog (Paljetak), popularno-kulturnog (Fiamengo, Dedić) i hermetičko-palimpsestnog (Biletić) modusa pjesničkoga mediteranizma, osigurala je poveznice iz poetskog u geografsko, iz geografskog u tradicijsko, s vječitom težnjom k rekonstrukciji obnovljivih izvora nostalgije. Razvidno je, navodi autorica, da je mediteranski tekst u svom kontinuiranom razvoju potpuna i autentična slika hrvatske moderne i postmoderne umjetnosti. Ono što je u trosloju prostor – povijest – baština započelo s Kranjčevićem, Nazorom i Ujevićem, nostalgičnim su povratkom rekonstrukciji tradicije zatvorili postmoderni »Jadranci«. I to nam se čini arhitravom kronoloških mogućnosti analitičara, od dosada nesagledanog golemi spomenik ne samo petorice sretnika, nego i naše drevne prošlosti, tako rječit i monumentalan, da ga možda neće shvatiti i priznati kao književno-povijesnu činjenicu samo oni koji na našu prošlost još uvijek gledaju kroz «zamagljene tuđinske naočari». Autorica je bez zadrške jasna «što je to znanstvena istina i način mišljenja, a što kruhoborstvo» (Z. Kulundžić). Aristotelovski kazano: drag joj je Platon, ali joj je draga i istina. Prema stilu i načinu na koji interpretira pjesničku građu, ova knjiga je klasični periplus ako na mediteranski tekst petorice pjesnika motrimo s aspekta živčane stanice, dakle onog što pulsira u njihovoj ambijentalnoj muskulaturi, ali također je i kompas ako ih uvrstimo u astralni atlas za sigurnu plovidbu pod ovom kapom nebeskom. Ergo, nije im udarila žig dugovječnosti, jer ona to i ne može, ali je sad povijesti književnosti predala argolu u ruke. U nezasitnom mediteranskom ekspresionizmu suptilna duša nad probirom hrvatskoga dužobalnog pjesništva ovdje je iskaz bitnih razlika u načinu i metodi pronalaska puta do znanstvene istine, što je potvrdila i mentorica mlade znanstvenice Dubravka Oraić Tolić riječima kako se radi o osobitostima i originalnostima pristupa interpretacijama i analiza- 73-77 ma koje nadilaze u znanosti uobičajene prakse. Od zapadnih elidskih luka do Ortigije doista se plovi na 37. stupnju sjeverne geografske širine. S tom paralelom Sanja Knežević otvorila je nove mogućnosti u pristupu do geografije poezije, povezala je pjesničku suvremenost i tradicijsku antropomorfnost pjevanja u skladnim metričkoritmičkim rasponima i rimama na ovim povijesnim prostorima. Habemus papam Insinuacije ovdje ne pomažu, razgovor između podcrtanoga i nekritičkoga potpuno je otvoren: s nakanom ogledavamo ulogu i utjecaj žene na mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva, anabaze koje same pronalaze put do kroćenja poetske mašte, u kumulusu univerzalizma govora slijede put rezonance duha jezika spram misli pjesnika, iz predikalnog revindicirajući se u predikativno, što maestrira i senzibilizira se, poglavito kod Paljetka («Paljetak kao istinski Mediteranac u prirodi i zemlji vidi ženu, očekujući i tražeći tajnu vječne žene, odnosno tajnu svijeta stvorenoga na dihotomiji muškoga i ženskoga prepoznavanja i sjedinjenja.» 47), Fiamenga i Bilosnića, kao zatvorenost i sigurnost svake zaštićene luke, svakog dobrog sidrišta. S pozicije «eshatološke misli koja se sjedinila s ekološkom osviješćenošću», jedina je izgledna mogućnost da se sačuva mediteranski svijet i njegova dokaziva eksponencijalnost. Upravo kako i terasastim zabilježbama bivaju aktualni pjesnici dok nam drugi život daju uzimajući od onoga što u sebi je ono sâmo, da bi mnome bilo. («Pjesnici Mediteranci kao da se samodopadno kupaju unutar bujnosti vlastitih riječi, živosti slika, uglazbljenosti stiha.» 55). Pjesnici su kolateralne žrtve psihoanalitike i bioanalitike Mediterana, oni bježe u njegove svijetle trenutke, uvlače se u njegove modre rukavce da bi zaboravili na zbilju tamnog doba koja ga svom silinom i danas protresa («...upravo bijeg od zbilje postao dominantna označnica mediteranskog postmodernizma.» 45). Međutim, kristalizacija svake sjajne ideje odgađa svjetlost. Poput polarne noći, svaka je utišanost gromoglasno iščekivanje. Zato ovim poetama («pišući o ženi i moru kao vječnom usudu čovjeka» 57) odzvanjaju mediteranske sinteze kao udarci bata o trezore mjedene. Može li se prići bliže trudovima rodilje? Platonska žena u prozirnoj je halji – prostoru ljubavi koji u poeziji nije ravno75 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Igor Šipić, Otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana pravan partner. Ono što ispišemo u službi zvučnosti stiha i slikovitosti kao vječitom čežnjom, učas nam vrati neslobodom kao izgubljenom «slikom vječne žene, za kojom tragamo kao za vlastitim ispunjenjem». Do u takvu potankost odlazi autorica po svoju samosvijest o čistoći poezije. Servirajući stol za dvoje u Paljetkovoj «Kući», i sama ispisuje bitnu simboličku topografiju Mediterana – «kao žene i kao običnosti svakodnevnog života». Suvremena kritika ilustrativni je iverak spram neumoljivosti mediteranske uspostavljene tipično hidrografski kao poveznice dubina i svjesnosti života na nultoj točki čovjekova postojanja i opstanka. Morskom površinom, čistim palimpsestnim izrazom, ne da se manipulirati, niti joj se dodvoravati. Ovo djelo je literalizacija ideje o povezivanju pet luka-pjesnika kao mjere života da bi se ostvario habemus, komunikacijsko sredstvo, ispravak vrijednosti, koji će povratiti vjeru u vrelo pisane riječi prije nego se Mediteran odvojio od svoga tijela. Izgubljenog u svekolikom kaosu postpostmodernističkog multistresa, više nego ikada, danas osjećamo njegovu distorziju kroz začudne pjesničke slike, ali i istodobnu prepoznatljivost kritičke misli zapadnoeuropskog kulturnog kruga. Pro memoria Moderan mediteranski tekst nastao je u neznanju kao objedinjeno živi graditelj i rušitelj, zlatousni polivalent odčitavanja «žene koja se otvara oslobađajući svoju kosu». To zvuči strašno freudovski, «ništa se u tijelu ne događa što nije povezano sa seksualnošću», ili, pak, blochovski, «povijest dostojnija tog imena od naših stidljivih eseje na koje nas danas svode naše mogućnosti, napravit će mjesta avanturama tijela». Tijelo je uistinu središte, centar glazbe, jezika, začudnosti slika, u kojima prepoznajemo svu tradiciju i kulturu iz koje izrastaju, u potpunosti izgrađeni na mehanizmima arhetipskih shvaćanja dijelova jednog te istog morskog «bića», živog, njegove filogeneze, ontogeneze, njegovog zasebnog bića, koje je u stanju «sve izjednačiti», poistovjetiti more, ali i diversificirati ga «u ruhu ženskoga, koje jedino može promijeniti svijet i vratiti ga u sklad s prirodom.» Muška je to slika plovidbe kao muškog principa pod kojim će prostori biti podčinjeni bez ostvarenja vlastita života. Onaj koji nikada nije upravljao brodom ne može zna- 73-77 ti što je to materinstvo pod našim nogama. Na tom melodramskom odnosu, poput lika Majke Lactans, počiva i bit Mediterana – genitalnog oca jezika – stigme odrezanih mošnji Urana bačenih oceanu u veliki izazov i iskorak Afroditina rođenja. Pa ako bismo htjeli donijeti opći sud o aktualnom djelu kazali bismo: otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana. Danas, u njegovoj dubokoj starosti, minuciozno analiziranje umjetnosti poetike potvrđuje potrebu pribjegavanja genitalnoj kreativnosti Sandora Ferenczija. Tim lakše nam je razumjeti kreature autorice u lukovski melioriranoj mekoći kojom gazimo petrarkistički idiličnošću vječnog mediteranskog krajobraza do »malih gospodarica«. Bile bi to mnogo osiljenije figure da s druge strane nije motiva mita i legende. Nije li se sve to i dogodilo? Koliko je tu simbolizma kreature, a koliko suvremeno neuvjetne stvarnosti, koju Kneževićka nalazi u punoj opunomoćenosti bilosnićevskih Vila: pokazati da je prostor obrnuta, zrcalna avitalistička slika koja porađa terminologijom duhovnosti i same mrtve prirode. Anakreontika je tu tek usputan, prateći menadski manifest. Mi se trebamo u toj slici, u njoj jestvo ostvarujemo, traganje koje će tek smrt razlučiti, udvojiti se na metempsihotičnoj Teslinoj svjetlosti («I zapamtite: nijedan čovjek koji je postojao, nije umro. Pretvorili su se u Svjetlost i kao takvi postoje i dalje.») na ono što je u nama mrtva priroda, i ono što je i njoj priroda božanskog. Znanost je neumoljiva, Sanja Knežević zapalila je sporogoreći fitilj – ontofilogenetsku vezu čovjeka i mora trajno zapisanu u poetici petorice «Jadranaca». Od Dedića, koji snaša odnos predgrađa (provincije) i intelektualnog centra, čija je šansona, svjedok i slikar vremena, preko Fiamenga koji se izgubi u vrevi kapitala jer ulice tamo ne vode k moru, do hermetista Biletića u funkciji harmonizacije svih sudionika u njihovoj temperamentno-hereditarnoj razlici. Kako Dedić ne može bez drame onog što je transmisija od grla punog tragedije, melankolije, nostalgije, do «ljubavi koja se ne konzervira u hladnom» (Edith Piaf), tako ni Biletić ne propušta priliku relativiziranja zbilje i ispisivanja identiteta. Naprotiv, demaskeracija mediteranizma odvija se «glazbom koja može reći isto koliko i riječi». Sva njegova dugovječnost stane u jedan plavi dan: «Ljubav nije pitanje vremena, to je pitanje ko- 76 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Igor Šipić, Otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana ličine. Ja ne bih mogla voljeti više u deset godina nego u jednom danu.» Da nije u pitanju monohemerična, nego ponovno metatonična mediteranska skliskost potvrdila je legendarna Edith i u svojoj vertikali: «Vi ne razumijete moju pjesmu. Ja pjevam iz najdubljih dubina moje duše, moj glas i krik dolazi iz mene iznutra, iz svakog dijela mog organizma, od nožnog prsta, vagine i trbuha do grla. Ja proživljavam dramu pjesme dok pjevam.» Naravno da poratno razdoblje dovodi šansonu na pijedestal recitala ljubavne i socijalne pjesme udaljenu od svog središta, duboko mediteranskoga, genitalno-ferenczijevskog, onog što trajno evocira trijumf ljubavi, s jedne strane, s druge, grubost sudbine, dahćuću tjeskobu vlakova kad odlaze na sjever, ili radost svjetlosti, fatalnost srca, kad se vraćaju k jugu «najviših nota, jasnih i čistih tipki poput božanskih poteza kista, koji se pojavljuju u mračnim temama Francisca Goye ili Eugènea Delacroixa.» Pro patria Aktualnom knjigom naprosto tutnji zajedništvo nadnacionalno-entitetskog integriteta prostora sredozemnog Jadrana i pentaloške kompozicije povezane jedinstvom opće zamisli sindroma glaukovski raspoloženog jezika. Njegovi odjeci sežu do Sètea Paula Valéryja (otac Korzikanac, majka đenoveško-istarskih korijena), do Unamunova lučkog Bilbaoa i obale Egipata Rifaata Sallama. Upravo se poetski tekst potonjeg «proširuje kako bi sadržavao mnoštvo glasova što se prostiru kroz vrijeme i zemljopisne prostore». More gospodarom je, obala pjesnikom je. Premda je rađena na gradaciji teoretsko-modusne raznovrsnosti spram ekvivalenta navigacijske longitudinale, epicentričnost nam ipak dopušta da diskretno presložimo građu tako da poveže sve bitne komponente povijesne dezintegracije i istodobno civilizacijske ustrojbe prostora naviknutog na ona rješenja koja preslagivanjem, od rane mitologije do renesansne i barokne revitalizacije, nisu gubila mnogo od razračunavanja s maritimnom prošlošću. Ponajprije bismo zapodjenuli za pojas centralnu jadransku poziciju Šibenika, grada Petra Krešimira IV. (sad je bitna i posveta malom Petru Krešimiru), potom, na jednakoj udaljenosti, Splita i Zadra, te, konačno, Dubrovnika i Pule. Simetrične udaljenosti od šibenskog epicentra četvorice pjesnika, zacijelo 73-77 najsnažnijih imena i njihovih područnih književnih sektora, prenose jasnost poruke prostorne i jezične interpolacije: povratak tradiciji, vrijednostima domovinstva, mediteranstvu kakvog poznaju i antika i rano kršćanstvo i renesansnobarokno stvaralaštvo u Hrvata, što nikako nije u protimbi sa srednjoeuropskim književnim kontaktima. To je potpuno jasno i iz samog naslova knjige (mediteranski... / hrvatskoga...): diversifikacija nacionalnih vrednota bitna je isto koliko i njihova homogenizacija. S tim se procesima moramo suočiti, naučiti se nositi s pravim vladarima svih početaka – talasokratskim južinama Raguse i pučinama Comeze, Krešimirovom niveletom i starom jezgrom ravnokotarskom, zapusima Hiperboreje. Početak je uvijek na kraju. Kao i dosada, brodovi će nadživjeti i grobove, jer uvijek im preostaje ono krajnje – ploviti po zvijezdama. A tada je bitno biti pjesnikom. Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva, Sanje Knežević, dobar je razlog za revitalizaciju danas već zabrinjavajuće zamrle ideje o Hrvatskoj kao maritimnoj mediteranskoj zemlji s najdužom morskom obalom na Mediteranu i zadnjim nedevastiranim arhipelagom u Europi. Danas je Mediteran mitologem kolektivne europske nostalgije za izgubljenim zavičajem – otok mora u oceanu kopna, čija likvidna narav jest njegova bit iz koje se mogu deducirati mnoge pojavnosti na svim razinama interpretacije. (J. Božanić) Takve spoznaje do danas nisu utjecale na razvojne hrvatske potencijale. Hrvatska treba na europskoj i svjetskoj razini valorizirati sve svoje resurse kako bi opstala i sačuvala svoj identitet u procesu europske integracije i globalizacije. A postmoderno pjesništvo hrvatskoga dužobalja u tom procesu kapitalno je i rudimentarno vrelo sredozemne pismenosti, koju više nije moguće opovrći niti na političkoj sceni. Zar je to više zahtjevno od mogućnosti da se Alfej preobrazio u Odiseja, ili manje, da je Odisej postao Alfej. 77 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića 78-92 Veličina biskupa Ivana Antunović ĐURO VIDMAROVIĆ Andrija Anišić, Vjersko-moralna obnova braka i obitelji. Model opstanka i napretka naroda u djelima Ivana Antunovića, Subotica 2013. Biskup Ivan Antunović veliki je preporoditelj Hrvata Bunjevaca, ali i veliko ime u kulturnoj povijesti cjelokupnoga hrvatskog naroda. Do sada se manje znalo o temi koju je obradio Andrija Anišić u svojoj doktorskoj disertaciji, kako stoji u naslovu ove knjige. Djelo je objavio Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost «Ivan Antunović» iz Subotice. Riječ je o znanstvenom radu ali pisanom akribijom i elokvencijom, tako da je pristupačno i širem čitateljskom krugu. Kako autor naglašava «drago mi je da možemo o 125. obljetnici njegove smrti njegovim, još uvijek brojnim poštovateljima pružiti i ovu knjigu. Uvjeren sam, nastavlja autor, da je ova knjiga najbolja zahvala biskupu Ivanu Antunoviću, tom velikanu hrvatskoga naroda – bunjevačkog roda, za sve ono što je učinio za svoj narod svojim nadahnutim i neumornim radom». Recenzenti knjige koju predstavljamo su ugledni profesori iz Zagreba, prof. dr. sc. Stjepan Baloban i prof. dr. Vladimir Dugalić. Njihove su recenzije priložene kao pogovori. Prof. Baloban o radu dr. Anišića piše: «Andrija Anišić u ovoj knjizi ukazuje na važno socijalno djelovanje Ivana Antunovića koji u nepismenosti, ravnodušnosti i nezainteresiranosti dijela intelektualne i političke elite, te osobito u siromaštvu i problemu vlastitog jezika vidi uzroke narodnog propadanja odnosno ‘gubitka identiteta’ svoga naroda. (…) Ovom knjigom Ivan Antunović dobiva značajno mjesto među pastoralnim djelatnicima- teolozima koji su ujedno i prosvjetitelji svojeg naroda, ovdje Hrvata – Bunjevaca i Šokaca». Prof. Dugalić piše: «Prije svega, potrebno je ukazati na zahtjevni posao kompletiranja gotovo cjelovitog pisanog opusa Ivana Antunovića koji do sada nije učinjen. Doktor Andrija Anišić to je učinio na zaista izvrstan način te, ne samo da je na znanstven i istraživački način pristupio obradi bibliografije Ivana Antunovića, već je sam istražio do sada neistražena djela Ivana Antunovića te ispravio krive podatke koji su se do sada često pojavljivali u literaturi. (…) Osim toga, problematika s kojom se susretao Ivan Antunović na određeni je način prisutna i danas. Na osobit način proročke su bile riječi Ivana Antunovića kada se prepoznao komunizam, a potom liberalizam, kao ideologije koje razaraju obitelj i istovremeno narodnu dušu. Istodobno, autor ukazuje i na važno socijalno djelovanje Antunovića jer je u nepismenosti, ravnodušnosti i nezainteresiranosti jednog djela intelektualne i političke elite, problemu jezika, a osobito siromaštvu vidio glavne uzroke narodnog propadanja. Stoga, Antunovićevo djelovanje bitno je obilježeno promicanjem duhovne obnove i vjere koje mora vodi izgradnji obiteljskih i socijalnih kreposti. Znakovite su s toga neke Antunovićeve tvrdnje: nema napretka naroda bez školovanja, te slobodne Crkve u slobodnoj državi». Andrija Anišić je pomnim proučavanjem ostavštine biskupa Antunovića došao do spoznaje kako mnogi stavovi ovoga crkvenog prelata koji je živio u drugoj polovici XIX. stoljeća (Kunbaja, 19. lipnja 1815. – Kalača, 13. siječnja 1888.) aktualni su i u naše vrijeme. Posebice 78 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića se to odnosi na Antunovićevo učenje o obitelji kao osnovnoj ćeliji svakoga društva. Stjepan Beretić u svojoj recenziji s pravom zaključuje: «Gledajući s jedne strane važnost obitelji, a s druge strane njezinu ugroženost, Andrija Anišić polazi od dva Antunovićeva glavna teološka djela: ‘Bog s čoviekom na zemlji’ i ‘Čovik s Bogom u svoji molba i prošnja’. Ta djela je posebno obradio u svom magistarskom radu, u doktorskom radu obuhvaća Antunovićevu misao o braku i obitelji u svim njegovim djelima a napose u brojnim novinskim člancima u kojima je posao o toj problematici». Kako nadalje zapaža mons. Stjepan Beretić, «Antunović s jedne strane kritizira izbjegavanje ženidbe, a s druge strane ukazuje na moralni pad tadašnjega plemstva, za kojim se povode službenici i obrtnici. Opasnost za ženidbu predstavljaju i bračni drugovi birani po ljepoti i bogatstvu. Bračni drugovi koji su u prvim godinama braka imali više djece bili su izvrgavani ruglu, kao i žene koje su rodile poslije četrdesete godine života. Za kasno rođenu djecu se nitko nije htio starati. Brojna se obitelj smatrala izvorom siromaštva, a Antunović piše: ‘Što god su više diece imale to su mogućnijima bivale a one s malo diece ostale su s malom imovinom ili baš i propale’. Neke su obitelji propadale zbog alkohola, koji je uzimao sve više maha. Propast obitelji Antunović pripisuje i bogopsovci. (…) Tadašnji brak je ugrožavalo i praznovjerje: ‘prostodušnost našeg puka širom otvara vrata praznovierstvu, što uporablja laži, varke da ga uvede u svako zlo, koje drukčie naš puk nikad ne bi učinio’ (…) Obitelj je patila i od krivog odgoja – kad se djeci dopušta alkohol. Premda ne odbacuje kažnjavanje djece, Antunović uvjerava roditelje da je bolje s djetetom razgovarati, a ‘počinjeno zlo trieba tako predočiti i opisati da ono samo uvidi i prizna da je u istinu kaštige zavriedilo’». U navedenim riječima osjeća se snažan duh kršćanskog morala koji je univerzalan i vrijedno ga je prihvatiti i u naše vrijeme. Živimo u desetljeću kada se brak kao naravna veza muža i žene nastoji, kao nikada do sada, obezvrijediti i relativizirati, a umjesto njega instalirati brak koji se temelji na nenaravnim potrebama. S toga je vrijedno poslušati što je mudri biskup Antunović pisao o braku: «Ženidba žilama svojim dopire u temelj svakog ljudskog odnošaja, 78-92 stablom uzdržaje državu i Crkvu a krunom dostiže u visinu neba». Biskup je obitelji i braku posvetio Biblijom nadahnute i poučne molitve u svom molitveniku «Čovik s Bogom». Svaka ta molitva ima i katehetski karakter. Ženidbu je Antunović visoko cijenio: «U cijelom društvenom životu čovječanstva nema važnijega dogadjaja od ženitdbe (…) U obitelji leži izvor, vrilo, gnjizdo, ognjište svakog blaženstva ali i nesriće po ljudstvo». Ovo su samo neki ulomci iz Antunovićevih djela, a sve što je on o ovoj problematici napisao trebalo bi pomno pročitati. Osobito je dalekovidno ono što je biskup pisao o opstanku i napretku naroda, a što i mons. Stjepan Beretić u svome pogovoru naglašava: «Da bi narod opstao i napredovao Antunović preporuča školovanje, promiče gospodarski napredak (…) Za narodni preporod Antunović je uzaludno očekivao pomoć tadašnje već odnarođene inteligencije». Knjiga «Vjersko- moralna obnova braka i obitelji» obimno je znanstveno djelo s oko tristo stranica teksta. Doktor Anišić je pridodao knjizi popis svih radova koje je napisao biskup Antunović, ali i literaturu o velikome biskupu. Na taj način ova bibliografija omogućiti će nekom budućem istraživaču lakši pristup fenomenu biskupa Antunovića». Dok sam autor ovoga djela dr. Andrija Anišić, u zaključku među ostali zapisuje: «Proučavanje cjelokupne relevantne pisane baštine naslovnog biskupa Ivana Antunovića otkriva nam svijetli lik velikana hrvatskoga naroda, bunjevačkog roda. Otkriva nam njegovu ljubav i izgaranje za narod iz kojeg je potekao i za Crkvu kojoj je pripadao. Otkriva nam i specifični način njegova djelovanja. Nakon proučavanja njegovih novinskih članaka knjiga i pisama može se zaključiti da se kao zlatna nit u njima provlači Antunovićeva teološka stručnost i dobro poznavanje mentaliteta naroda kojem pripadao i za kojeg je radio i živio. (…) Može se nakon svega ustvrditi da je Antunović cijelim svojim svećeničkim životom i radom, koji se oslikava i u njegovom plodnom spisateljskom djelu, želio ‘dvoriti svoj narod’, tj. pomoći mu svojim poukama, savjetima i porukama da se opredijeli za prave vrjednote». Djelo Andrije Anišića vrijedan je prilog proučavanju zaostavštine biskupa Ivana Antuovića. 79 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića Slažemo se s autorovom tezom da veliki bunjevačko-hrvatski biskup, premda nije bio rezidencijalni već naslovni, svojim radom, vizijama, kršćanskom etikom i hrvatskim rodoljubljem natkriljuje mnoge suvremenike, posebno inteligenciju koja je zbog socijalne promocije bježale od narodne samobitnosti i prihvaćala mađarizaciju. Nakon nestanka Austro-Ugarske Monarhije umjesto mađarizacije slijedit će serbizacija. Nažalost, u posljednjem desetljeću našeg stoljeća dio te inteligencije u cijelosti se odrekao se svoga etnosa, svoga hrvatskoga naroda kao dio vlastitoga identiteta i inaugurirao bunjevštinu kao novi etnos, ne shvaćajući da je to siguran put u asimilaciju. Nacionalni relativizam bunjevačko-hrvatske inteligencije, hvala Bogu ne u većini, na koji je upozoravao biskup Antunović zadržao se kao njezino trajno obilježje. Doktor Andrija Anišić, svećenik Subotičke biskupije, istaknuti je pripadnik inteligencije, a time i etničke elite Hrvata Bunjevaca koji se nije odrekao vlastite etničke samobitnosti. Poželimo mu puno uspjeha kao znanstveniku, svećeniku i društvenom djelatniku časnoga bunjevačko-hrvatskoga roda. ROMAN O HOLOKAUSTU Ivan Klarić, Henok, Naklada Bošković, Split 2012. Hrvatskoj književnoj kritici kao da je promakla vrijedna knjiga autora Ivana Klarića, književnik koji živi u Šibeniku. Pod efektnim, mističnim, naslovom «Henok», a u nakladi izdavačke kuće «Bošković» iz Splita objavio je vrlo dobar roman s tematikom stradanja Židova u Drugome svjetskom ratu. Riječ je o vrlo nadahnutom i književno relevantnom ostvarenju. Ivan Klarić pripada srednjem naraštaju hrvatskih književnika. Rođen je u Šibeniku 1972. godine. Do sada je objavio dvije zbirke pjesama «Ruže i ništavilo» i «Mjesečeva kuća». Klarićevi prilozi objavljivani su u najuglednijih 78-92 hrvatskim književnim glasilima kao što su Forum koji izdaje HAZU i Republika koju izdaje Društvo hrvatskih književnika. Radnja romana «Henok»1 zbiva se u Pragu u vremenu između 1938. i 1944. godine. Kroz životopis glavnog junaka autor je pokušao odgovoriti na teško pitanje, zbog čega su Židovi bez panike gotovo mirno dočekali nacističku vlast, a s njome i holokaust. Prag je odabran s pravom jer nas podsjeća na Kafku i njegov «Proces» u kojem je na epohalan način opisana sudbina i fatum maloga čovjeka u vrtlogu velikih političkih silnica. Naš junak, Izak Perlberg, novinar je, pjesnik i ljubitelj glazbene umjetnosti. On nije politički djelatan. Nikome ste strane nije mogao biti smetnja. Izak u romanu o sebi kaže: «Već sam u kasnim dvadesetima osjećao kako me društvo zamara. Ponekad, kada razmišljam o svojoj ljubavi prema samoći, pomišljam kako su se sve samoće mojih predaka slile u meni i kako žive poput pijeska kojeg je rijeka nanosila stotinama godinama. Malo razgovaram s ljudima. Imam svega nekoliko prijatelja. Život sam posvetio pisanju. Valjda zato jer je pisanje najugodniji oblik smrti. Montesquieu je u pravu kada kaže da je piščeva bolest pisati knjige kojih se poslije stidi. U tom grozničavom poslu, jedina utjeha piscu je to što je taj stid ipak manje neugodan od smrti i što ga može zamijeniti za neproživljeni život. Nisam napisao mnogo. Tek tridesetak pjesama i esej u dva toma: O tajnom biću povijesti, koji je naišao na osudu akademske zajednice. Ne želim da me smatrate mislećim strojem koji unutar zidova jedne od praških kuća promišlja svijet. Ja sam novinar Praške riječi. Ulični prašinar koji je dobro upoznao život». 1 Henok ili Henoh (hebr. ְךֹונ ֲח, grč. Ενώχ,arap. ))سيرد, po biblijskoj tradiciji sedmi po redu patrijarh, sin Jeredov i otac Metušalahov (Post 5,18-24). Drugi je Henok bio Kajinov sin. Iako se samo kratko spominje u Knjizi postanka, Henok je postao neizostavan dio židovskog, a posredno a djelomično i kršćanskog misticizma. Za njega se u Bibliji kaže da je bio pravedan («hodio je s Bogom»), a ne spominje se da je umro, nego ga je «Jahve uzeo k sebi». O njegovom uznesenju na nebo gdje je, prema tradiciji, otkrio tajne zagrobnog života, opisao anđele, mesijanska viđenja i posljednji sud, nastale su drevne legende. Henok je glavni lik hebrejske apokrifne apokaliptične književnosti. Pripisuje mu se apokrifni spis Henokova knjiga, napisana vjerojatno u 2. st. pr. Krista, a sačuvana u etiopskom prijevodu i grčkim fragmentima. 80 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića Glavi junak naše priče, premda bez ikakve krivnje, završio je u nacističkome koncentracijskome logoru. Zapravo, cijeli roman je sjećanje njegove duše na posljednje godine života. U logoru je bio i njegov prijatelj, Čeh Beneš, antinacist, zbog letaka kojeg je Gestapo pronašao u njegovom stanu. Vrlo je potresan razgovor između njih: «– Tukli su me danima, ali nisam nikoga odao – rekao mi je Beneš, snažno stišćući mišiće čeljusti. Zagrlio sam ga i potapšao po ramenima. – Reci mi, Izak, vjeruješ li još u Boga? – Vjerujem. – I nakon svega? Kimnuo sam glavom. – Znaš što, Izak. Ja mislim da nas je taj tvoj Bog stvorio i da ga više za nas nije briga. A možda je to najviše što je mogao učiniti za nas». Na ovo za Židove strašno pitanje, Ivan Klarić odgovara već naslovom svoga romana. Glavni junak Izak je zapravo neuništivi Henok. «Odjednom se preda mnom pojavljuje Henok, božanski namjesnik, biće iznad svih ljudi i anđela, i šapuće mi tri riječi kojima je otpočeto stvaranje (…) Već u ranoj mladosti počela su me opsjedati bića iz prošlosti … Upoznavši ih, shvatio sam kako ona već stoljećima tumaraju između života i smrti i kako se više ne snalaze ni u jednom od svjetova». Tada radnja ulazi u sferu misticizma: «Sjedim u dnu kozmičkog drveta i listam Evanđelje po Elohimu …2 Na samom kraju knjige pronašao sam podatak koji me užasnuo. Autor jednog poglavlja, jer ni jedno poglavlje nije napisala ista osoba, tvrdi kako je Evanđelje po Elohimu između 1247. i 1258. napisao neki tkalac ćilima iz Smirne koji je pred kraj života oslijepio … U crkvenim krugovima, taj je spis bio poznat kao Elohimov apokrif. U bijesu rimske oligarhije, koji je pokrenuo biskup Laurentije iz Padove, spaljeno je nekoliko tisuća primjeraka rukopisa, ali je nekim čudom nekoliko primjeraka ipak sačuvano i navodno se rukopis opet pojavio u Bavarskoj u 17. st. Od tada mu se gubi 2 «Evanđelje po Elohimu» ne postoji. Rječnik božanstva i demona u Bibliji definira Elohim kao množina eloah, proširenom obliku zajedničke semitske imenica «‘Il» (‘EL). Riječ Bog je množina od EL (ili eventualno od ELOAH) i prvi je naziv za Boga. «U početku, Bog (Elohim) stvori nebo i zemlju». (Post. 1:1) 78-92 svaki trag. Jedan nepotpisani autor iz 15. st. tvrdi kako je Evanđelje potom skrivano u dvorcu Patricka Dukasa, plemića s juga Francuske. Dukas je bio pjesnik koji je u Evanđelju pronalazio nadahnuće za svoje stihove što ga je na koncu odvelo na lomaču zbog optužbi za sotonizam i herezu. Drugi su autori opovrgavali autentičnost Evanđelja po Elohimu, navodeći kako povijesne ličnosti koje su u njemu opisane nikad nisu postojale. I već kad sam pomislio kako je Evanđelje vješta krivotvorina koja mi je pomutila razum pronašao sam druga svjedočanstva koja su potvrđivala da su povijesne nedosljednosti u Evanđelju plod grešaka prepisivača, i da je tijekom godina rukopis znatno mijenjan, i da su neki dijelovi odbacivani, a drugi dopisani». Završetak romana «Henok» potresno je svjedočenje o transcendentnosti poezije. «Ulazeći u plinsku komoru izgovorio sam stihove koje sam začuo u vihoru božanskog smijeha … Ponekad u svibnju, oblaci mi zalaze u disanje. Tamo gore, visoko iznad mene, ono što me čini boljim, plavet je. Svila nekog utihlog svijeta. U nebeskoj svjetlosti, ništa nije ostavilo trag». Međutim, slijedi mudra, premda i mistična tvrdnja: «Čovjek postaje čovjek tek kad prepozna smrt u grudima drugo čovjeka». Henok nam poručuje: «Ljudi ne umiru odmah. Za to je potrebno vrijeme. Njihovi predmeti su brana koja odbija da prihvatimo njihovu smrt. Želimo se preliti u prostor u kome oni borave. Ali nešto nas priječi. (…) Zlo se prikriva. Ono otvoreno pokazuje svoje gnjilo carstvo svima koji mu žele služiti. Poslije će mnogi osakaćeni žigom poraza cviliti kako su bili prevareni, ali to je samo njihov kukavičluk koji im ne dopušta priznati da su željeli biti dio te crvljive gomile (…) Nema ničega izvan umjetnosti. Sve ostalo je tlapnja, grčevito udaranje o sjenovite zidove, gušenje, bauljanje među fantazmagoričnim likovima koji grme, urlaju, ali ne govore ništa. (…) Ako je poezija magija koja sudjeluje u stvaranju svijeta, onda je novinarstvo tamna sila koja ga ruši. Božica Kali umočena u crnilo tiska». Ostaje nam tajanstveno zbog čega je ovo literarno gledajući vrijedno djelo, a sadržajem vrlo poticajno, pa i aktualno, ostalo neprepoznato od hrvatske književne javnosti, pa čak i izvan 81 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića 78-92 dosega židovskih čitatelja u Hrvatskoj. Javno se hvale često puta loša ostvarenja, pa čak i ona koja spadaju u političku promičbu, dok se jedno ovako vrijedno djelo ubija ignoriranjem. A romana poput «Henoka» nema mnogo. Stoga zaslužuje našu pohvalu i želju da za njega sazna šira čitateljska javnost. MUDRE MISLI IZ SUBOTICE Lazar Francišković, Eseji, NIU Hrvatska riječ, Subotica, 2012. U nakladi NIU Hrvatska riječ koja djeluje u Subotici kao jedna od institucija tamošnjih Hrvata, objavljena je 2012. vrlo poticajna knjiga eseja književnika Lazara Franciškovića, pod jednostavnim naslovom «Eseji». Knjigu je uredio i eseje izabrao poznati hrvatski književnik iz Subotice Milovan Miković. S posebnom radošću prikazujemo svako književno ostvarenje koje dolazi iz pera hrvatskih pisaca što žive u Srbiji kao pripadnici tamošnje hrvatske nacionalne manjine. Obaviješteni smo o brojnim teškoćama s kojima se suočavaju ovi autori, kao i cijela tamošnja hrvatska zajednica. Kao prvo, Miloševićev režim, a zatim i sve srbijanske Vlade koje su došle nakon «vožda», poticale su razbijanje hrvatskoga etničkog korpusa u Vojvodini, atakiranjem na ogranak poznat pod subetnonimom Bunjevci. Hrvati Bunjevci su hrvatska starina, potomci migracije iz hrvatskih dinarskih krajeva u 17. stoljeću. Preselili su se u Bačke i Banatske prostore nakon što su ovi oslobođeni od Otomanske okupacije. Na tim prostorima zatekli su staru hrvatsku populaciju koja je ondje živjela od doseljenja etnosa u 7. stoljeću (V: radove akademika A. Sekulić). Ova se populacija sjedinila s došljacima. U vrijeme mađarske dominacije nad Banatom i Bačkom vršena je žestoka dekroatizacija Bunjevaca zbog čega je njihov plemićki stalež pretočen u Mađare, a i veći dio inteligencije prihvaćao je mađarizaciju. Nakon raspada Austro-Ugarske monarhije i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ( koja se 1929. preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju) umjesto mađarizacije uslijedila je serbizacija i tzv. jugoslavenizacija. Srpska imperijalna politička elita i znanstvenici koji su se upregnuli u kola veliko- srpske etnocentrične politike, otpočeli su pisati knjige sa pseudoznanstvenim tezama o bunjevačkim Hrvatima najprije kao Srbima katoličke vjere, a potom kao o posebnome slavenskome etnosu. Na žalost, tek nakon uspostavljanja suverene Hrvatske države i uspostave njezinih punih diplomatskih odnosa s Republikom Srbijom, ostvaruje se ovaj naum. Dio bunjevačke inteligencije prihvaća državnu politiku i proglašava se posebnim slavenskim narodom, s oštrom antihrvatskom retorikom. Ovakvo nasilje nad jednom miroljubivom i kulturno visoko razvijenom nacionalnom manjinom prošlo je mimo ušiju europskih demokrata, ali, na žalost, nije izazvalo gotovo nikakve potrese niti u politici Zagreba prema Beogradu. SEOBE HRVATA BUNJEVACA Izdizanje nekoga subetnonima na razinu etnonima moglo bi se razumjeti u 19. stoljeću. U 21. stoljeću to je teško razumljivo. Nešto slično desilo se s Mađarima u Erdelju gdje se subetnonim Sekelji nameće kao etnonim, ali nešto radikalnije desilo se Rumunjima u Moldaviji gdje se subetnonim Moldavani izdigao političkom intervencijom iz Moskve na razinu etnonima. Lazar Francišković je Hrvat Bunjevac rođen u Subotici 4. srpnja 1948. godine. Pjesnik je, esejist i romanopisac. Od sedamdesetih godina 20. stoljeća objavljuje u časopisima Rukovet, Polja, Dometi, Klasje naših ravni i drugdje. Njegove radove karakterizira povezivanje hrvat- 82 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića skoga književnog standarda s rodnim bunjevačkim ikavskim narječjem. Do sada je objavio sljedeća djela: – Zov reči (1977); – Utva bez krila (1980); – Stara crkva (2000); – Hodočasnik (2003); – Hodočasnik II (2006); – Prelistali smo za vas (2007); – Graal (2008); – Di, čuje pisma divojačka i pokoja suza (2009); – Eseji (2012). U knjizi koju predstavljamo Lazar Francišković u žarište stavlja pojedinca koji sa svojom intimom biva skriven od očiju takozvane velike javnosti i kao takav traži uporišta za svoj život. Autor nastoji pronaći vezu tradicijskog poimanja i mišljenja svijeta sa suvremenošću u kojoj živi. Milovan Miković u pogovoru ističe: «Moglo bi se reći kako Fracišković nastoji uspostaviti vlastito, sebi primjereno shvaćanje o lijepom i poetološkom u pjesništvu. I jer je odlučan, svojim kako sam kaže, nedopisperom, obraniti i očuvati grad, koji očito je – voli, do kojega mu je stalo, radi kojega i kojemu ispisuje svoju lapidarnu, suspregnutu liriku, prozu, eseje …» Kako bi smo čitateljima pokazali specifičan Franciškovićev književni diskurs navodimo ulomak iz eseji pod nazivom «Salaši»: «Galebovi u valu sutona načas umiju pod nebom ravnice da razbiju tajanstvene sjene plaveti ove gotovo svime i svačim prenapučene besputi. Hodoljubna slutnja govori da u nekom zatonu ovoga kraja i bili salaša, koje širine putova obilaze, tinja i prah civilizacije. Debela hladovina vječnosti dotiče vrijeme zemlje. Neponovljivi u žitu njišu laki neprohod trajanja. Sa jarom srpnja tajom se utapaju u paorski raskoš mitova. I tako netko, u potrazi za njom, na gradini, čovjek uronio u mirno svanuće pustare. Tu i tamo kroz teleobjektiv kino-kamere prilaze neobuzdani vidici zelenila, sve dalja i dalja iskušenja pohoda. Mirno modrilo rita svjetluca poput nevinih medaljona u očima djevojke. Skoro izbrisani nogom nepohoda, prema doljnjaku negdje hiti kolski put i poneki otok. U vlazi pohodnice u prasak, kao kada oluja uznemiri savršenu ljepotu žetve, zalepečeozlačeno klupko, fazan se kotrlja u nepomična jedra mladih topola. Iz gustiša gledaju pelikan, roda, čaplja, kormorani i srna na pojilu. Sasvim gori u zamahu svjetla, pršte sivo-bijeli galebovi možda sa rijeke Thames dolje prate bućkanje riba i gnjuraca. Sa crvenim lahorom pupa-bulki odmiče pozna žega ceste i otkriva tko zna 78-92 kada pometene, šipražjem kiše nabijene razvaline još uvijek rascvale zemlje. (…)». Zbirka «Eseji» Lazara Franciškovića vrijedan je prilog suvremenoj hrvatskoj prozi. Ovom se knjigom autor priključuje krugu hrvatskih književnika iz Vojvodine. Prilika je spomenuti, s posebnom radošću, što ovdje, u dijaspori, bez odgovarajuće podrške kako države većinskog naroda tako i države matičnog naroda živi nekoliko autora koje možemo smatrati, odnosno uvrstiti među najbolja pera suvremene hrvatske književnosti. To su, da nabrojim samo njih nekoliko, Petko Vojnić Purčar, Jasna Melvinger, Milovan Miković i Tomislav Žigmanov. KNJIGA KOJA BI TREBALA POBOLJŠATI ODNOSE REPUBLIKE HRVATSKE I RUSKE FEDERACIJE Riješen slučaj ubojstva ruskih novinara 1991. godine nedaleko Kostajnice Vladimir Mukusev: Crna mapa. Priča jedne novinarske istrage, Nakladnici : Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata – ogranak Selište Kostajničko i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata Zagreb, Selište Kostajničko , 2012. U Domovinskom ratu pored hrvatskih novinara poginula su, nažalost, i dva ruska novinara: Viktor Nogin i Genadij Kurinoj. Njihova se smrt dugo vremena pripisivala Hrvatima i srpski su je propagandisti obilno zloupotrebljavali. Istina je bila drugačija: navedene novinare ubili su pobunjeni Srbi. O tome je knjigu napisao Vladimir Mukusev, istaknuti ruski novinar koji je 20 godina vodio vlastitu istragu o ovoj tragediji. Mukusev je bio i zastupnik u parlamentu Ruske federacije 1990. do 1993. godine. Uvodni tekst knjizi koju predstavljamo napisali su dr. sci. Ante Nazor, Ivan Panđa Orkan, Anri Vartanov, televizijski kritičar iz Moskve, i sam autor Vladimir Mukusev. Djelo je u izvorniku 83 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića objavljeno na ruskome jeziku 2011. godine. Na hrvatski knjigu je prevela Jana Pešić, istaknuta predstavnica etničke elite ruske narodne manjine u RH. U uvodnome tekstu istaknuti povjesničar Ante Nazor piše: «Dakako, objavljivanje knjige ‘Crna mapa’ izazvalo je reakciju na srpskoj strani. Tako je bivši dužnosnik bivše samoproglašene ‘Republike srpske krajine’ Savo Štrbac u svojoj knjizi ‘Rat i riječ’ (Banja Luka, 2011, str. 61.) priznao da su ruske novinare ubili Srbi, ali je pokušao ‘objasniti’ da su za njihovu smrt odgovorni Hrvati, jer su naoružanim Srbima u zasjedi na cesti iz Kostajnice prema Petrinji ‘dojavili da su u autu hrvatski novinari’ (!?) Svaki komentar ovakve konstrukcije, jednog u nizu pokušaja zamagljivanja činjenica tzv. ‘borca za istinu’ suvišan je!» Vrlo zanimljivo svjedočenje autora knjige o tijeku istrage koju je vodio, kako bi otkrio gdje su stradali njegovi kolege i tko ih je usmrtio. Njegovo svjedočenje otkriva prljavu igru sa zločinom. Oni koji su novinare ubili prebacili su krivnju na hrvatsku stranu nastojeći, ne samo zataškati zločin, već postići uz to o sjajne političke, odnosno propagandne poene. Stravično je i to što u svemu tome sudjeluje tadašnji vojni i obavještajni vrh Jugoslavenske armije, zajedno sa svojom ekspoziturom u Kninu, te Veleposlanstvo Ruske Federacije kojem nije bilo u interesu doći do stvarne istine. Riječi koje slijede zvuče potresno, tim više što dolaze iz pera Rusa, odnosno prijatelja ubijenih novinara: «Nalazili smo se u Ruskom veleposlanstvu u Beogradu, (op. a.), u odvojenoj ‘tajnoj’ sobi bez prozora. U ušima je kontinuirano i ravnomjerno zujao prigušivač koji je osiguravao prostor od bilo kojeg prisluškivanja. Vani je bilo zagušljivo vruče, ljetno sunce obasjalo je Beograd svjetlom koje su oči jedva mogle podnijeti, a ovdje je bilo tiho, mračno i prohladno. Pričali su mi o onome što se dogodilo. U glavi mi je bila samo jedna misao: da smo putovali zrakoplovom, stigli bi smo svjedoka vidjeti živim (…) Priča o svjedoku je stvarno bila čudna. Nekoliko dana prije našeg dolaska, u Veleposlanstvo se javila žena koja je rekla da je supruga čovjeka koji bi mogao ispričati o tragediji nestalih novinara. Ona je razgovarala s našim ‘diplomatom’ iz Veleposlanstva i pitala ga: – Još uvijek tražite naše novinare? Moj suprug Stevan Borojević, 78-92 nešto zna o tome. On je bio tamo i sve vidio … Stevan je spreman dati informaciju. Naravno, ne besplatno, već za novac. Hoćete platiti? Jeli to moguće? Morate nas razumjeti, mi jako riskiramo … Rekli su joj da će Veleposlanstvo odlučiti o skorom vremenu. To je mogla biti obična iznuda i prijevara ( kao što se dešavalo u ovoj priči više puta) ili čak direktna provokacija, prema tome nisu žurili brzo odgovarati. Međutim, čekati se nije smjelo, iskazi realnog svjedoka bi mogli biti vrlo korisni. Ženu su ‘otpratili’ kući tako da ona nije niti primijetila da su postavili vanjski nadzor i utvrdili da u kući sa ženom stvarno živi čovjek koji se zove Stevan Borojević. Kad su potvrdili riječi te žene, stupili su s njom u kontakt. – Spremni smo se sastati s Vašim mužem. Kod njega će doći grupa u kojoj će osim predstavnika Veleposlanstva i sigurnosnih službi biti i snimatelj s kamerom. Ne morate se brinuti, film ćemo odmah uzeti i odnijeti u Veleposlanstvo. – Slažete li se s našim uvjetima? Hoće te li nam platiti? – Da. Ali i Vi se morate složiti s našim uvjetima. Kao prvo, razgovor će se snimati, a za to su nam potrebi novinari. Kao drugo, vaš nam suprug mora nacrtati kartu lokacije na kojoj se dogodila tragedija i pokazati gdje su pokopani poginuli novinari … Sastanak je bio održan. Stevan Borojević je detaljno ispričao o svemu što se dogodilo u blizini Kostajnice. Nemarnim pokretom ruke nacrtao je kartu, križićem označio mjesto gdje su pokopana tijela: – Pokazat ću vam kasnije gdje se to točno nalazi … Ovaj crtež je samo otprilike. Pričao je kako je bio šokiran zbog ubojstva ruskih novinara na cesti iz Beograda za Zagreb, kako su ga nakon toga ‘maknuli’ , jer je prigovarao zbog ubojstva. Ispričao je kako se ipak uspio vratiti iz zatvora, a obilazeći kuće kolega utvrdio je da je većina specijalaca koji su bili toga dana kod Kostajnice mrtva. Nitko od njih nije umro prirodnom smrču, nitko nije ubijen u oružanom sukobu, a da neki svjedok nije vidio ubojstvo. Netko je nestao pod nerazjašnjenim okolnostima, nekome je nepoznati počinitelj zabio nož u leđa. Bili su slučajevi i da je netko posve zdrav preminuo zbog srčanog udara ili čudnih glavobolja … Dakle, sve su smrti bile tajanstvene i izazivale mnogo pitanja. 84 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića – A ja želim živjeti – dodao je svjedok na kraju razgovora – kada dobijemo novac, odlazimo odavde … Ispričao sam svu istinu. Poslije toga u ruskom je Veleposlanstvo opet svratila njegova supruga. Ona je dolazila s ciljem da se sastavi kratak dokument čija se kopija sačuvala u mojoj crnoj mapi. ( …) Žena je uzela ‘honorar’ i nestala. Sljedećeg je dana Stevan Borojević ubijen pucnjem u glavu. Trag nije bio prekinut budući da su sačuvane karte koju je svjedok nacrtao i snimka razgovora s njim. Držao sam u rukama tu kartu, više sam puta pregledao ovu videosnimku. Sve što sam vidio i čuo na snimci stvaralo je sve jasniju sliku, ali nije moglo odgovoriti na glavno pitanje: zašto? Tko bi mogao imati korist od Viktorova i Gennadijeva ubojstva? ( … ) Neke stvari Borojević nije mogao znati sigurno, samo je mogao pretpostavljati ( npr. da su Nogin i Kurinnoj neko vrijeme proveli na prvoj crti bojišnice, najvjerojatnije radili na području koja je kontrolirala Hrvatska vojska, snimali stanje na bojišnici i neke detalje položaja vojske, ali to je tek hipoteza), ali tragediju koja se dogodila tog davnog 1. rujna 1991. u razgovoru s istražiteljima opisao je zastrašujuće jasno. U stvarnosti, tog je dana na području od Kostajnice koju su kontrolirali Hrvati, bila složena situacija dvostruke vlade: položaji Hrvata nalazili su se u nizini, a na nedalekom brdu bili su Srbi koji su se spremali za napad. Kad su naši novinari završili snimanje i krenuli za Zagreb na izlazu iz grada čekala ih je zasjeda. Međutim – ovo je vrlo važno za razumijevanje svega što slijedi – u zasjedi nisu bili vojnice srpske paravojske, već specijalna operativna grupa koja je bila izravno podređena Milanu Martiću. Nakon dvije godine, kada je naša komisiju vodila istragu, Martić je već bio ministar unutarnjih poslova samoproglašene Republike Srpske Krajine, a od 1994. godine predsjednik iste. Danas služi zatvorsku kaznu od 35 godina na koju ga je osudio Međunarodni sud u Haagu zbog mnogobrojnih teških ratnih zločina. 1991. godine, kada su nestali Nogin i Kurinnoj, ovaj je čovjek praktički bio terenski zapovjednik kao što je vođa čečenskih pobunjenika Basajev, a ipak se nalazio na viskom državnom položaju. U ratno vrijeme uvijek ima potražnje za takvim ljudima. … 78-92 Kad se plavi opel ruskih novinara približio grupi od petnaest ljudi koja ga je čekala, vojnici su, po naredbi svog zapovjednika Ranka Borojevića (prezimenjaka našeg svjedoka ) počeli pucati. Kasnije sam na trupu izgorjelog automobila dobro vidio da su meci ušli dovoljno nisko, otprilike u razini nogu putnika u automobilu. Novinari su vjerojatno bili ranjeni, ali živi, i sve je moglo završiti manje tragično da nije bilo zle volje onih koji su unaprijed odlučili o njihovoj sudbini. Po inerciji se opel nastavio kretati još nekoliko desetaka metara, a čim je došao do početka uzvisine na cesti, zaustavio se. Ranko Borojević je prišao, otvorio prednja vrata automobila i zatražio dokumente. Vozač (najvjerojatnije Vitja Nogin) mu je pružio putovnicu i novinarsku akreditaciju. Zapovjednik je uzeo i pregledao putovnicu Gene Kurinnoja, okrenuo se prema vojnicima i uvjereno naredio: – To su hrvatski špijuni. Vatra! Trenutak kasnije sve je bilo gotovo. Najviše od svega su me pogodile zadnje Viktorove riječi koje je stignuo viknuti prije nego što su ga ubili i o kojima je govorio Stevan Borojević: – Ne pucajte, mi smo vaša braća! (ove riječi je kasnije potvrdio još jedan svjedok zločina, kojeg smo pronašli i o kojem ću pričati kasnije ). Međutim s ubojicama se ne može dogovoriti i riječ brat njima – za razliku od normalnih ljudi – ništa ne znači. Ova riječ govori o životu i toplini i nema nikakvog značenja smrti. Oni koji su pucali u Nogina i Kurinoja predstavljali su smrt. Plavi je opel bio opljačkan: vojnici su u svoj auto stavili sve što su našli u Opelu, snimljene video kazete koje su omotali polietilenskom folijom predali su svom zapovjedniku. Njihov auto je odmah otišao na položaje srpske vojske – možda su upravo ove proklete videokazete bile razlog ubojstva. … Videokamera ruskih novinara bila je prodana jednom od lokalnih stanovnika i poslije se pojavila tijekom istrage, ali ništa nije mogla ispričati o razlozima ubojstva. Automobil su polili benzinom i potom zapalili zajedno s tijelima ubijenih novinara. Naš svjedok kojeg smo pronašli i zatim opet izgubili ispričao je kako je bilo odlučeno konačno sakriti tragove zločina; bilo je potrebno maknuti opel da ga nitko ne pronađe. Jednom od vojnika, lokalnom traktoristu, naređeno je 85 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića da odvuče olupinu izgorjelog opela zajedno s tijelima ubijenih novinara nekoliko kilometara dalje, do obližnjeg sela Kukuruzari koje se nalazi na obali rječice. Uz pomoć susjeda koji je imao dizalicu izgorjeli je automobil Zoran Pralina (tako se zvao traktorist) bacio u vodu. Međutim, rijeka nije željela štititi ubojice. Bila je preplitka i olupina je isplivala, a prizor je bio stravičan. Kako bi potopili ovaj simbol zločina Borojevićevi su vojnici morali olupinu automobila prignječiti žlicom bagera. Ova pojedinost iz priče svjedoka konačno je objasnila zašto je opelpronađen u takvom unakaženom stanju; prije toga službena verzija istrage nije mogla dati jasan odgovor na ovo pitanje. (…) Kad je u Srpsku Krajinu došla prva grupa istražitelja iz Moskve, njima su s hvalisavim ponosom za izvršeni profesionalni posao pokazali rezultate istrage Vojnog tužiteljstva. Ovo je izgorjeli novinarski automobil … Ah, rat … Ovo su ostaci nekih Hrvata koji su ubili ruske novinare i koji su automobil zatim koristili u vlastite svrhe. Što bi vi htjeli? Podlaci, ubojice … Ustaše ( … ) Ova je verzija davala Srbima mogućnost da nemaju veze s ubojstvom i prebaciti krivnju na Hrvate. Pritom su sebe predstavili kao junake, istovremeno uništivši ugled svojih vječnih povijesnih neprijatelja u očima Rusije. Za rusku stranu dublje istraživanje izgleda bi značilo riskirati odnose sa Srbima koji su uvijek bili prijatelji i braća. Balkansko je pitanje uvijek bilo delikatno pitanje i vlasti nisu željele baciti sjenu na odnose između Moskve i Beograda. Stoga su rezultati srpskih istražitelja potpuno zadovoljili Rusko tužiteljstvo. Naše grupe, među kojima su bile i televizijske, dolazile su dosta često u Kostajnicu i svima njima su sa žaljenjem demonstrirali izgorjeli opel, pokazivali rezultate ekspertiza, toplo ih častili jelom i pićem (svakako poznatom rakijom), poklanjali im suvenire i uvjeravali ih u vječno prijateljstvo. Moram zapravo priznati da se u slučaju nestanka Nogina i Kurinnoja dosta dugo vremena davala prednost upravo hrvatskom tragu. Taj se trag temeljio ne samo na dobro izvedenim predstavama, već i na podacima obavještajnih službi različitih država, rezultatima operativnih radnji, izjavama svjedoka. … ( …)» Poznati skupljač povijesne građe o zločinima na području Banije i Korduna Martićeve vojske i paravojnih snaga poslanih iz Srbije, Ivica Pan- 78-92 đa poznat pod imenom Orkan koji je dobio kao dragovoljac Domovinskog rata, zaslužan je za objavljivanje ove knjige. O tome on sam piše: «Viktor Nogin i Gennadij Kurinnoy, ubijeni su početkom rujna 1991. u selu Panjani kod Hrvatske Kostajnice. Od 1990. – piše Panđa – skupljao sam informacije o ovom slučaju ali te 2006., iz intervjua Berislava Jelinića objavljenog u tjedniku Nacional saznao sam da u dalekoj Rusiji bivši ruski deputat u Velikom Sovjetu i bivši šef Istražnog povjerenstva Ruskog parlamenta Vladimir Mukusev, već dvadeset godina istražuje ovaj slučaj, najprije službeno u ime države Rusije, a potom privatno». Pukovnik Orkan je nakon otkrića mjesta pogibije ruskih novinara 2010. uputio dopis Hrvatskom novinarskom društvu, Nacionalnoj zajednici Rusa u RH i Hrvatsko-ruskom društvu prijateljstva s prijedlogom da se podigne spomen obilježje na mjestu pogibije ruskih novinara. S tom je inicijativom upoznao i ‘dvojcu djelatnika’ Veleposlanstva Ruske federacije u Zagrebu. «Odmah nakon objavljenih razgovora u Zagrebu – nastavlja Panđa – sjetio sam se Vladimira Mukuseva iz daleke Rusije, bivšeg deputata i bivšeg šefa istražnog povjerenstva ruskog parlamenta te člana Saveza novinara Rusije, akademika euroazijske akademije za televiziju i radio, docenta Univerziteta televizije SanktPeterburg, doktora političkih znanosti i dobitnika nagrade Američke nacionalne televizijske akademije EMMY. Odlučio sam ga potražiti, a u s pomoć dobrih ljudi u Hrvatskoj i Rusiji to mi je uspjelo (…) Nakon internetskog upoznavanja napravili smo spomenik na mjestu ubojstva u Panjanima i svečano ga otkrili 21. svibnja 2011. na Svjetski dan kulturne različitosti». Ono 86 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića što izaziva nedoumicu jest tekst koji slijedi: «Na skupu nije bilo predstavnika službene Rusije i Hrvatske, a Vladimir i ja napravili smo što smo naumili». Ivica Panđa Orkan svoj predgovor završava apelom: «Slobodan sam na kraju svog predgovora u Vladimirovo i svoje ime reći: Neka se Pokrenu pravosuđa Rusije, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine u cilju pronalaženja i kažnjavanja počinitelja ovoga ratnog zločina, neka se pronađu kosti Viktora i Gennadija i neka se dostojno pokopaju u Ruskoj zemlji». Ubijeni ruski novinari Na našu sramotu poginuli ruski novinari nisu uvedeni u spisak žrtava, niti se traže njihovi posmrtni ostaci. Na sramotu njihove Domovine to se prešućuje i ondje. Politika se nehumano ponaša prema ljudima koji su časno obavljali novinarski posao. Vladimir Mukusev u svome tekstu priznaje: «Nakon nekoliko sam godina, vodeći novinarsku istragu, polako gubio nadu, ali moja profesionalna i ljudska dužnost je bila da dođem do istine, riješim zagonetku njihovog nestanka i ispričam kako je bilo u stvarnosti. Da, i to isto, ali zašto sad, proživjevši život, ja uporno unatoč svima i svemu, nastavljam potragu? Prošlo je dvadeset godina, puno toga se promijenilo. Oni su bili prvi, ali nipošto nisu zadnji u tom tužnom popisu sovjetskih (a poslije ruskih) novinara koji su nestali, zarobljeni ili su ih ubili nepoznati počinitelji… Već je davno završio taj, ne baš balkanski rat. Ne postoji Državna radio televizija SSSR koja je poslala Viktora Nogina i GennadijaKurinnoya na zadnji poslovni put u njihovom životu. Nema ni države koju su oni predstavljali na Balkanu kao «ruski novinari». Knjiga «Crna mapa» izuzetno je potresno i vrijedno novinarsko djelo. Ono postavlja pred nas u Hrvatskoj, kao i pred sve odgovorne ljude u Rusiji nekoliko važnih pitanja: Kada će se pronaći posmrtni ostaci poginulih ruskih novinara?, do kada će srpska propaganda njihovu smrt pripisivati Hrvatima s ciljem izazivanja protu-hrvatskog raspoloženja među ruskim novinarima i u ruskoj javnosti?, kada će se službeni predstavnici obiju država dogovoriti i otići na mjesto pogibije kako bi na taj način odali počast poginulim novinarima, a njihovu pogibiju isključili iz politikantskih igara?. 78-92 KULTURNA BAŠTINA HRVATA U BOKI KOTORSKOJ Vinicije B. Lupis, Baštinske teme Boke Kotorske, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Dubrovnik i Gospa od Škrpjela – Perast, Dubrovnik-Zagreb, 2013. Povjesničar i književnik iz Dubrovnika dr. sc. Vinicije B. Lupis jedan je od najboljih poznavatelja kulturne baštine Hrvata u Boki Kotorskoj. Godine 2013. Objavio je vrlo vrijednu zbirku vlastitih znanstveno istraživačkih radova pod naslovom «Baštinske teme Boke kotorske» . Izdavači ovog djela su Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu - Područni centar u Dubrovniku (kojem je dr. Lupis na čelu) i izdavača kuća «Gospa od Škrpjela» iz Perasta (vlasništvo Župe u Perastu koju vodi agilni svećenik Srećko Majić) u Boki kotorskoj. Recenzenti zbirke istaknuta su imena hrvatske kulture i znanosti, dr. sc. Hrvojka Mihanović – Salopek i dr. sc. Branko Matulić. Njihove su recenzije objavljene kao dodatak knjizi. Dr. Hrvojka Mihanović – Salopek u svojoj recenziji ističe sljedeće vrijednosti knjige koju predstavljamo: « U novoj knjizi Vinicija B. Lupisa Baštinske teme Boke Kotorske ujedinjen je niz studija i znanstvenih radova te kritičkih prikaza vezanih uz povijesnu, povijesno-umjetničku i književno-povijesnu baštinu Boke kotorske, stvorenu tijekom stoljeća unutar autohtone hrvatske zajednice, koja danas pripada teritoriju Crne Gore». U zaključku recenzentica piše: «Možemo zaključiti da knjiga Vinicija B. Lupisa pruža važno vrelo pomno istraženih arhivskih podataka, koja autor uklapa u sintezu multidisciplinarnog poučavanja bokokotorskog područja, pružajući nam na uvid potpuno nove činjenice ili dovodeći postojeću poznatu građu u iscrpne komparativne odnose europskoga umjetničkog civilizacijskog kruga i konteksta. Budući da je bokokotorsko područje 87 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića još uvijek nedostatno proučavano od hrvatskih znanstvenika, tim više je ova knjiga s obiljem novoistražene i višestruko proučene tematike dragocjena i iznimno potrebna». Dr. Matulić u svojoj recenziji naglašava: « U ovoj knjizi sažeto je tako puno: u njoj se isprepliću osobe i položaji, sveci i božanstva, mjesta i razmeđa, putovi i stranputice, pravda i intrige, kultovi i vjerovanja, mitovi i povijest, sudbine i stradanja, ljubavi i nadanja, znanost i umjetnost, građevine i vrtovi, slike i kipovi, tvarnost i opsjena, ideja i mimezis, teze i hipoteze, riječi i glazba, proza i stihovi. (…) No njezina najveća vrijednost je ta da se između njezinih korica osjeća duh Dalmacije kakva je nekad bila, i kakve više biti neće. Opojna zrioba Mediterana, prožeta hrvatskim kulturnim identitetom koji prihvaća i sublimira, razlaže i poštuje sve koji mu hoće dobro, ali ne bez reda i ustroja, jer slavne Bokeljske mornarice ne bi bilo bez jasnih zaduženja i odgovornosti te pravedne pripadajuće slave». Pisac ovih redaka, nakon što je pročitao navedenu knjigu kao cjelinu, slaže se s ocjenama recenzenata. K tome bi dodao da je Lupisova knjiga na određeni način ne samo znanstvena i stručna valorizacija kulturne baštine Hrvata u Boki Kotorskoj, već je ova knjiga i dokaz kulturnog jedinstva hrvatskoga naroda bez obzira unutar čijih je granica bio prinuđen živjeti. Ona je krik protiv zaborava, protiv prešutnog prihvaćanja zabacivanja hrvatskog predznaka kulturnoj baštini Hrvata u Boki. Ona ima stoga važne historiografske, sociopsihološke, identitetske i političke konotacije. Treba znati da kulturna baština Hrvata u Boki kotorskoj čini 60 % ukupne baštine države Crne Gore. U ne tako dalekim vremenima ova se baština prikazivala kao srpska ili «jugoslovenska», ili neutralno, ali svakako izvan hrvatskoga etničkoga konteksta. U najnovije vrijeme svjedoci smo kako se kulturna baština bokeljskih Hrvata stavlja unutar crnogorskoga konteksta bez jasnog razmeđenjaetnikuma i države. Stoga smijemo govoriti o pokušajima crnogorizacije hrvatske kulturne baštine u Boki Kotorskoj. Na to treba upozoravati prije nego što bude prekasno. Dr. Vinicje B. Lupis znanstvenim i multidisciplinarnim pristupom dokazao je kako je kulturna baština Hrvata Boke kotorske istovjetna kulturnoj baštini Hrvata u Dalmaciji, a šire od toga 78-92 kulturi cijeloga Hrvatskog naroda, te mediteranskoga uljudbenog kruga. Npr. tropruti pleter nađen u Lepetanima, istovjetan je onome nađenom na arheološkom nalazištu u Loboru. Zbirka studija i eseja:«Baštinske teme Boke kotorske» vrijedno je znanstveno i stručno djelo i stoga ga treba popularizirati i čitati. Mišljenja smo kako je na djelu, na žalost i proces prešućivanja jer do sada nismo pročitali znanstveni i kritički osvrt na ovu knjigu, premda i autor i knjiga zaslužuju laude. Prešućujemo djelo koje nas identificira kao povijesno relevantan kulturni etnos na Medireanu, kao da se radi nečemu što opisuje kulturnu baštinu Portorika, a ne hrvatskog naroda. Dr. Lupis je dokazao da kulturna baština Hrvata u Boki Kotorskoj traje u kontinuitetu od doseljenja etnosa u ovaj kraj. A ne kao što tvrde neki srpski povjesničari iz Boke kotorske, kako se ovdje Hrvati ne spominju sve do dolaska Austrijanca, koji su pokatoličili srpski pravoslavni živalj i nametnuli mu hrvatski etnonim. Neki aspekti bokokotorske hrvatske kulturne baštine predstavljaju najvrjednije što je genije hrvatskoga naroda stvorio. Po nama tu je riječ poglavito o blistavoj urbanoj civilizaciji mediteranskog i kršćanskog uljudbenog kruga. Uz to ide arhitektura, sakralna i profana, književnost, slikarstvo, i t. d. Veliki je zadatak na hrvatskoj znanosti da, pomognuta od hrvatske Države nastavi istraživanja u Boki na način kako je to činio i čini dr. Lupis, ali, prije svega, potrebno je popisati tu baštinu, jer mi u Hrvatskoj uopće ne znamo što se sve u Boki kotorskoj sačuvalo. Čestitamo doktoru Lupisu i njegovim izdavačima. RAZOTKRIVANJE TOTALITARIZMA Ivan Grljušić: Komunističke priče, Istarski ogranak DHK, Pula, 2013. U nakladi vrlo agilnog istarskog ogranka DHK objavljena je zbirka pripovijedaka Ivana Grljušića, «Komunističke priče», s predgovorom Stjepana Čujića. Ivan Grljušić je poznati hrvatski književnik – pjesnik, esejist, romanopisac, kritičar, dramski pisac, antologičar i nakladnik. Rodio se 6.srpnja 1953. u Poljicima. Jedan je od malobrojnih hrvatskih književnika koji živi kao samostalni umjetnik, dakle, isključivo od svojeg književ- 88 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića nog rada. Vrlo je marljiv, produktivan i samozatajan. Pojedinačna djela prevedena su mu na nekoliko svjetskih jezika. Pripada skupini osebujnih i vrijednih hrvatskih književnih stvaralaca. Potpuno je logično što je predgovor zbirci «Komunističke priče» napisao jedan od najpoznatijih hrvatskih književnika, Stjepan Čujić, poznat po djelima «Staljinova slika i druge priče» (1971.) i »Orden» (1981.) . U navedenim se knjigama Čuić bavio sličnim temama kojima se bavi Grljušić u knjizi koju predstavljamo. Čujić u predgovoru ističe kako je «svaki rukopis u kojem se govori o boljševičkim temama dobrodošao». U nastavku oštro zasijeca, kao skalpelom, u našu, hrvatsku, društvenu, političku i psihosocijalnu zbilju: « U nas postoje naročite škole neoboljševizma među politolozima, sociolozima, povjesničarima, novinarima…Te su škole planski razmještene kako po lokaciji, tako po utjecaju na javo mnijenje. Izmjenjuju se samo kad trebaju što reći ili komentirati njihovi predstavnici. Govore – oni! Pitaju – oni!. Komentiraju – oni. Riječ je o zatvorenom krugu obmana i prijevara. (…) Zato je svaki rukopis u kojem se kritički govori o boljševičkim temama dobrodošao, a naročito u nas. Naš se boljševizam balkanskoga tipa kao tema osobito zaobilazi. Svi ga zaobilaze, nasjedajući na tzv. ‘historijsko ne’ kad se 1948. Josip Broz Tito, vođa jugoslavenskih boljševika razišao za Staljinom. Broz se sa Staljinom razišao, ali je sustav ostao isti. Organiziran je gulag na Golom otoku, postojale su samice u staroj Gradiški, Lepoglavi, Bileći i na mnogim drugim mjestima! Postojali su prijeki sudovi, čak i ‘administrativne’ kazne. Kao da se o tome ništa ne zna. Neznanje o boljševičkom razdoblju i nepoznavanje boljševizma postalo je prirodno stanje. Imale su mu se samo pjevati laude. Kako drukčije protumačiti da su veliki slikari i kipari portretirali Broza, a pjesnici mu pjevali ode – od diletanata do nadarenih (Nazor, Milj- 78-92 ković…), i to u vrijeme kad su preko noći nestajali ljudi?! U tom je smislu dobrodošla knjiga ‘Komunističke priče’ Ivana Grljušića kao prinos osvjetljivanju komunističke prijevare, odnosno komunističkog sustava koji je nemilice, tvarno i duhovno, desetljećima uništavao nacije i zemlje u kojima je bio jedini model vladanja, kao i prinos osvjetljivanju tipično jugoslavenskog komunizma». Sam autor Ivan Grljušić u pogovoru vlastitoj knjizi podcrtava: «Priče iz komunizma – mogli smo ih tako nasloviti – prate taj vjerojatno najperverzniji, a sigurno najsmrtonosniji, sa stotinjak milijuna žrtava, pokret u povijesti: od početka u XIX. stoljeću ( ‘Zdravica Romanovima’) , njegovoj okultnoj pozadini s mrakom, kaosom i smradom tajne historije, preko ostvarenja (‘Lenjinovo božićno zavijanje’, ‘Rusko zlato’, ‘Zašto nisam posjetio SSSR’) u prvoj zemlji komunizma i, naravno, u Hrvatskoj (‘Kas bijelih konja iznad Biokova’, ‘Beretta’…. Taj totalitarni pokret nije samo oblik vlasti u kojem smo odrastali i kroz koji smo prošli, već je ostavio, čini se, neizbrisiv trag u našoj svijesti (glavama, genima, ponašanju, načinu života, navikama…) . Premda komunizma u Europi formalno više nema, Hrvatska kao da je ostala najkomunističkija zemlja kontinenta, izuzimajući možda Rusiju, koja je ionako većim dijelom u Aziji.» Vrlo je poticajno ono što autor Grljušić piše o današnjoj Republici Hrvatskoj i totalitarizmu koji još prožima društveni i politički život ove srednjoeuropsko-mediteranske zemlje. «Što se to dogodilo s Hrvatima»? – pita se autor. I nastavlja: « Još otprije započet, proces je u komunizmu konačno dozrio. No poslužimo se riječima jednog od likova: Na Hrvatima su se zbile genetske promjene mnogo, mnogo prije i svake pomisli na genetski inženjering, a kamoli njegove primjene. Možda su nam ucijepili gen psa, ili smo se sami izrodili u tom smjeru, stoga je taj ulizički most tako izražen. Kad bi smo evolucijski još malo napredovali / nazadovali ( u tim stvarima nikad ne možeš biti siguran što je što) do razine repa, to bi tek bilo pravo. A tko zna, možda bi smo i sada ispod nekih sukanja ili hlača pronašli dobar komad repa, uredno podvijena, naravno. Ono što genetičari pokušavaju umjetno i ubrzano, nama je magistra povijest ( brez države tisuć godišta, 89 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića pa katkada i bez imena, pretopljena u tko zna što uime Viših Ciljeva, Napretka, Novoga Kopna, Poretka, Bratstva i Jedinstva, Demokracije, Tajnih Strateških Ciljeva itd.) napravila prirodno i sporo; pa je naš čovo, dobroćudni , homocroaticussimplex, smislilvu svojoj premudroj: ‘Viš, vrag ga zel, i tak se more, Bok i bogme, lepoživeti. Zakajbu se rital? Kričal i beštimal! Zač…? More i brez pipe, cara mia! Morti bismo mogli napisati i neke nove štatute, nešto kao svojevrstno slugansko «evanđelje» po Hrvatima: Jer kto jednom služit staje, prez prestanka hrleć tomu, slugan biti ne prestaje, i služit će bilo komu. U vse vike vika, amen! Urođeni nagon za samoučenjem i samoprokazivanjem u trku najizražajnije (ili samo najvidljivije ) u priopćavalima ( mediji). Desetljećima stvarana negativna selekcija, kad se tražila poslušnost prema ‘gospodarima’ (iz Beča, Pešte, ili Beograda – svejedno), od najvećega dijela novinara stvorila je psiće (koji i danas zanosno, zaljubljeno i čeznutljivo okreću glavu prema istoku, zapadu, ili nekoj drugoj strani svijeta), dresirane da laju i nam spomen hrvatskoga imena: onda u ime bratstva i jedinstva, sada u ime demokracije, Europe, ili vrag zna čega. Može se prijetiti i to da su u ime nekih ‘viših’ ciljeva svakoga dana sve nepismeniji». Ivan Grljušić pogovor svojoj zbirci zaključuje tvrdnjom koja djeluje zastrašujuće - zbog toga što je istinita : « Još uvijek vrlo dobro funkcioniraju neimenovani cenzori i liste, osobito na TV postajama; još uvijek je bitnije ime od čina. Kao da se obistinila parola što ju je neki robijaškomunist napisao na zidu kaznionice: Živjela sovjetska Hrvatska». Zbirka «Komunističke priče» Ivan Grljušića, bez obzira na političku aktualnost i društvenu provokativnost sadržaja vrijedno je književno ostvarenje. Autorov stil je dinamičan, precizan i gorak jezik mu je bogat, gibak i melodiozan. Ovu knjigu treba preporučiti kao udžbenik koji će pomoći razumijevanju mnogih nedoumica i dramatičnih trenutaka u našoj današnjoj Republici Hrvatskoj. Stoga iskrene čestitke autoru Ivanu Grljušiću i uredniku knjige, dr. sc. Borisu Domagoju Biletiću. 78-92 KOTOR U ŽIVOTU OBITELJI JAKLIN Nevenka Nekić: Kotorska trilogija, Zagreb, 2013. U nakladi Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 iz Zagreba i Hrvatskoga građanskog društva Crne gore iz Kotora , objavljena je 2013. godine knjiga memoarskog karaktera poznate hrvatske književnice Nevenke Nekić, pod naslovom «Kotorska trilogija». Nevenka Nekić iskoristila je činjenicu što je njezin pokojni otac s majkom dio svojega života proveo u Kotoru kao građu za romansiranu biografiju ne samo članova svoje obitelji već i Kotora, odnosno Boke kotorske. Ovo neveliko djelo koje je prije toga izlazilo u nastavcima u reviji «Hrvatski glasnik» koji izdaje Hrvatskog građansko društvo Crne gore iz Kotora, podijeljeno je u tri dijela: «Tajne» , «Skadar» i «»Povratak u Itaku». Autorica nije uspjela u obiteljskoj pismohrani pronaći razloge zbog kojih je njezina baka Elizabeta - Liza krenula iz Siska u daleki Kotor i ondje kao samohrana majka provela dio svojega života. Bilo je to 1900. Godine . «Moj se otac, piše autorica, rodio 15.prosinca1899. godine, dobio ime Ivan i kao maleni putnik od tri mjeseca stigao u Kotor. Donijela ga je prijateljica njegove majke, naše bake Lize, meni nepoznata osoba». Autorica s pravom piše , imajući na umu starost bebe koja je krenula na tako dalek i u to vrijeme neizvjestan put: «Ne znam mogu li zamisliti taj put od Siska do Kotora 1900. godine! Putovalo se kočijama, presjedalo i noćilo u raznim postajama. Gostionice su za putnike imale obično dvije-tri sobe na katu, vjerojatno su putovali i brodom od Dubrovnika do Kotora, a sam dolazak u Kotor otac dakako ne pamti». U Kotoru, tada snažnom građanskom središtu Hrvata Boke kotorske i važnoj pomorskoj luci austrougarske mornarice, autoričina je baka otvorila hotel «StadtWien». Vrijeme provedeno 90 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića u Kotoru za Nekićkinog djeda Ivana bilo je najljepše razdoblje u njegovom životu. Ona vrlo dojmljivim stilom i s puno nježnosti opisuje siječanja svoga oca na lijepi i legendarni Kotor. Njezin opis je historiografski autentičan. Tko dođe u Kotor može se uvjeriti u to, jer ondje još uvijek povijest živi u očuvanoj arhitekturi i jedinstvenome ambijentu Boke kotorske. Opis grada Kotora Nekićka je obogatila s vrlo mnogo prigodnih fotografija od koje mnoge imaju dosege povijesnih dokumenata. Kotor je u vrijeme koje opisuje bio lučki grad u sastavu Austrougarske monarhije kojemu su Hrvati kao domicilno pučanstvo tijekom 14 stoljeća svoga boravka dali poseban ugođaj i snažne sadržaje urbanog života mediteranskog uljudbenog kruga. Naporan ali sadržajan život u Kotoru Elizabete Jaklin i njezina sina Ivana prekinuo je atentat na miroljubivog kraljevića Franju Ferdinanda i njegovu trudnu ženu, izveden u Sarajevu 1914., u režiji srbijanske terorističke skupine «Mlada Bosna». Atentat je bio povod za izbijanje Prvoga svjetskog rata. Baka Elizabeta i njezin sin Ivan morali su napustiti Kotor. U tome trenutku kao da se prst sudbine upleo u njihove živote. Trebali su otploviti tada poznatim putničkim parobrodom «Barun Gautsch». «Brod je ulijevao povjerenje svojom veličinom i slavom. Bio je ponos austrijske mornarice: saloni, blagovaonice, luksuz, elegancija, snaga». Kao što je poznato ovaj brod je nedaleko od Maloga Lošinja 13.kolovoza 1914. naišao na minu. Od velikoga broja putnika spasilo se njih tridesetak, dok je preostalih 274. putnika progutalo more. Elizabeta i Ivan, ponovno stjecajem sretnih okolnosti, doputovali su u Skadar, tada značajno kulturno i vjersko središte albanskog naroda. Nevenka Nekić na osnovu povijesnih dokumenata vrlo klasično opisuje ovaj drevni grad. U to vrijeme,piše autorica, u Skadru je bio bujan školski život katolika, crkve su bile pune vjernika, mnoge časne sestre skrbile su o napuštenoj djeci, a u višenacionalnom gradu nije bilo međuetničkih nemira. U Skadru je Ivan pohađao školu, te naučio osim talijanskoga, grčki, latinski i francuski jezik. Nakon što se raspala Austrougarska monarhija 1918. povratak u Kotor za baku Lizu i njezina sina Ivana bio je nemoguć. Stvorena je Kraljevina SHS s prevalencijom srpske građanske 78-92 klase, te vojnog i političkog staleža. Boka kotorska postala je dio te Države u sastavu Zetske oblasti, kasnije Banovine. Nestalo je i Crne Gore kao nezavisne zemlje. Srpska ju je vojska okupirala i uključila u velikosrpske imperijalne apetite. Našim je junacima preostala kao jedina mogućnost povratak u Zagreb. Godine 1920. Ivan se oženio autoričinom majkom Julijanom. No, Kotor mu je ostao u duši kao dragi zavičaj. Posjećuje ga s mladom suprugom 1922., čim su se stekli uvjeti za tako daleko putovanje. Vrijeme je protjecalo. Konačno, Ivan Jaklin kao bolestan čovjek i umirovljenik odluči prije smrti ponovo posljednji puta vidjeti voljeni Kotor. Bilo je to 1950. godine. Ivana je ovoga puta pratila kćerka Nevenka, tada maturantica. Stoga su u trećem dijelu ove knjige opisana njezina vlastita siječanja na putovanje i grad. Vrlo potresno svjedoči o snažnoj vezanosti svoga oca uz grad njegovoga djetinjstva: «Koliko god je vremena prošlo od toga rastanka s Kotorom, otac se uvijek osjećao Bokeljom, Kotoraninom koji je kao dijete primio u dušu sve suprotnosti koji je taj kraj čuvao u sebi». Autorica svoje viđenje Kotora opisuje sljedećim riječima «Ja sam uzimala slobodu da sama prošećem vijugavim ulicama i popijem limunadu u nekom skromnom ljetnom restorančiću. Zavirila sam nekoliko puta u Svetoga Tripuna i sjedila na stubištu u predvorju, ližući sladoled. Pričinjalo mi se da moja baka Liza, upravo sada prolazi pjacetom i svojem crnom šeširu i dugačkoj haljini koja seže do gležnja, a na nogama joj cipele na visoki šnir. Oh, kako bi ona sada beskrajno uživala». U svojoj trilogiji Nevenka Nekić se prisjetila i slavnih hrvatskih književnika Viktora Vide i Frana Alfirevića. Kao završetak svojoj knjizi objavila je Franovu pjesmu «Spomen na Boku». U njoj prvi stihovi glase: «Nikad ti ne bi moga reći zbogom, Zemljo neizrecive ljepote, Dok samac u daljini kročim trudnom nogom I svaki dan tvoj žutim što mi ga udes ote. Nikada ti ne bi mogao reći zbogom.» Kotor i Hrvati Boke kotorske nisu česta tema u hrvatskoj književnosti, dakako, ako izuzmemo pisce koji su ondje rođeni, ili su u Boki živjeli. Stoga je knjiga Nevenke Nekić korisna ne 91 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Đuro Vidmarović, Veličina biskupa Ivana Antunovića samo kao literarno štivo, već i kao omaž gradu u kojem su Hrvati nekada bili većinsko pučanstvo, gdje su stvorili blistavu kulturu čini počeci sežu u vrijeme doselidbe i čarobne predromanike s siagnifikantnimtroprutim pleterom. Danas kada je hrvatski narod u Boki sveden na ugroženu manjinu, na ovo treba iznova podsjećati. SVIJETLI STIHOVI IZ DALEKE VARNE Elka Nyagolova: Bijela kuća, Koprivnica 2013. U nakladi Društva hrvatskih književnika, odnosno njegovoga Podravsko-prigorskog ogranka iz Koprivnice, objavljena je vrlo vrijedna zbirka stihova poznate bugarske pjesnikinje Elke Nyagolove, pod naslovom Bijela kuća. Prijevod s bugarskog jezika učinila je Ivana Primorac, dok je stihove pjesnički obradila pjesnikinja EnerikaBijač, koja je i glavna urednica biblioteke «Rukopis» u kojoj je objavljena ova zbirka. U bilješci o autorici stoji da je Elka Nyagolova osnivačica i predsjednica «Slavenske književne i umjetničke akademije», glavna urednica časopisa za književnost, umjetnost i društvo «Znaci», direktorica «Međunarodne asocijacije književnika i publicista za Balkan», te članica Upravnog odbora Saveza bugarskih pisaca. Autorica je 19 zbirki pjesama i jednog romana. Pjesme su joj prevedene na ruski, ukrajinski, engleski, njemački, francuski, srpski, rumunjski, makedonski, grčki, hrvatski i mađarski jezik. Dobitnica je prestižnih nacionalnih nagrada među kojima ističemo Puškinovu medalju. Živi i radi u crnomorskome gradu Varni. Zahvaljujući Elki Nyagolovoj nekoliko je hrvatskih književnika gostovalo u Bugarskoj, prevedeno na jezik ovoga naroda i ondje steklo važna književna priznanja. Među njima su Maja Gjerek i Diana Burazer. 78-92 Bugarska poezija u Hrvatskoj nedovoljno je poznata, premda se radi o vrlo bogatoj književnosti (neki kažu i najjačoj poslije ruske). Opijenost južnoslavenskim ideologemom naših brojnih utopista, nije uključivala i Bugare, premda su najbrojniji južnoslavenski narod. Zbog toga ovakav hijatus u međusobnom kulturnom poznavanju i prožimanju Hrvata i Bugara. Knjiga koju predstavljamo otkriva pjesnikinju snažnog senzibiliteta i istančanog osjećaja za ljepotu jezika. Autorica, oslanjajući se na govor kao na kuću bitka, vrlo vješto, gotovo filozofski otkriva nam iz stiha u stih bogatstvo materinske riječi, svoj svjetonazor, svoje bugarsko rodoljublje, dileme i ushite sebe kao žene i kao pjesnikinje, te poetsko uspinjanje od pojedinačnog do univerzalnog. Očito da je ovu poeziju bilo teško prevoditi jer se na mnogim mjestima pjesnikinja poziva, neposredno ili aluzijama, na povijest, vjeru i kulturu svoga bugarskog naroda. U koliko bi smo smjeli tražiti nešto što karakterizira Elkinu knjigu, bilo bi to poetsko otvaranje lirskih dveri u pjesnički svijet nove harmonije i nove poezije kao nove stvarnosti ispunjene Svijetlom. To znači kako za ovu autoricu postoji svijet ispred ovih vrata i egzistencija iza njih. Otvoriti ih autorici nije lagano jer, kako piše u pjesmi «Vrata» «izgubih teški ključ ka srcu/ Sad stoji zaključano, ukleto i vreba». U pjesmi «Pčela» Nyagolova otkriva egzistenciju iza, u Svijetlu. Ovdje ona razgovara svojim pjesničkim jezikom s Bogom, a sebe poistovjećuje sa pčelom, tim snažnim vjerskim i umjetničkim simbolom i plemenitim bićem za koje kažemo, jedino uz čovjeka, da umire, a ne ugiba. Pjesnička zbirka Elke Nyagolove podijeljena je u pet tematskih cjelina. To su : «Nastao je Put» ; «Bliska obala» ; «U grlu dunja» ; «Razvija se put» i «Nulta grupa». Posljednja zbirka protkana je snažnim refleksivnim sadržajima. Na momente njezin je sadržaj kristocentričan . Elka Nyegolova je na dobar način predstavila suvremenu bugarsku poeziju. Stoga objavljivanje njezine zbirke Bijela kuća ima važnu ulogu u daljnjem produbljivanju hrvatsko-bugarskih književnih veza. U tom smislu treba odati visoko priznanje Podravsko-prigorskom ogranku DHK-a, poglavito gospođi Eneriki Bijač. 92 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Nevenka Nekić, Istra u sjećanju učiteljice 93-94 Istra u sjećanju učiteljice NEVENKA NEKIĆ Ana Došen, istarska učiteljica, Uspomene iz Zone B, Zagreb, Naklada P.I.P. Pavičić, 2014. Ljudi vole čitati memoare. To je uvijek otvaranje nečije intime koja ovisno o autoru, ima granice u javnome, ili privatnome poniranju. Ovaj ispovjedni tekst pisan u trećem licu više se bavi javnim društvenim zbivanjima, ali uvijek kroz povećalo osobnoga pogleda na svoj položaj i fizičko-psihički doživljaj. Nikada ne prelazi granicu one intime koju neki današnji kritičari pa i čitatelji grozničavo traže po stranicama ovakve ili druge literarne vrste. Ana Došen dostojanstvena je i unatoč poodmaklim godinama ne misli da treba otkrivati mladenačke posve intimne misli i događaje. Važno je kakva je bila ta draga i uništena Istra, u koju je došla, u vrlo nemilo vrijeme, kao hrvatska učiteljica poslije odlaska fašista. Knjiga se čita kao roman jer se u njemu događaju neprestani pokreti glavne junakinje, iz mjesta u mjesto, iz jedne bijedne sobice u drugu, iz jedne životne situacije u novu. Ono što je neprekinuto u iskazu je toplina i dobrota koja uvijek nosi mladu djevojku diljem zgažene zemlje Istre. Znakovito je kako nenametljivo donosi istinu o raspoloženju stanovnika Istre koji u njenom prvom mjestu učiteljevanja Španidigi pjevaju te 1945.: «Mi smo pa Istrani, Hrvati pravi. Ma kano lavi svoju zemlju branimo ...» Moja sjećanja dok sam čitala ovu vrijednu knjigu dopiru tek u 1948. kad sam kao učenica prvoga razreda ljetovala u Istri i stojeći na povišenom mjestu pjevala: «Istro mila, Istro ti slavenska ... », nikada ne spominjući hrvatsko ime. Pa i danas neki zastupnici u Hrvatskom saboru boje se riječi hrvatska Istra kao vrag tamjana, govoreći uporno Istrijani, ili neki drugi nacionalni epitet, samo da se ne spomene toliko im mrsko ime. Čak ni Istarska enciklopedija koja je nedavno otisnuta ne spominje dr. Franju Tuđmana! Ali zato spominje izrazito fašistički nastrojene likove čija imena i danas nose ulice po istarskim gradovima i selima. A nacionalne manjine, koja nije nasljednica onih škvadra između 1920. i 1943., ima svega 4 posto ... Putovi kojima prolazi mlada učiteljica onih poslijeratnih godina posuti su turobnim fizičkim i više nego skromnim materijalnim dobrima. Od spavanja na podovima i knjigama, do malih obroka i samoće u počecima rada. To se polako mijenja, a ponajviše njenim ulaskom u pretužna sjećanja ovoga puka. Trebalo je naučiti dijalekte raznih mjesta, spoznati gorke uspomene i poniženja fašističkih nasilja: mijenjali su prezimena i imena stanovnika nasilnim putem, čekićima otukli natpise na grobovima, zabranili hrvatski jezik u školama, pa i na javnim mjestima, napajali neposlušne ricinusovim uljem, protjerivali hrvatsko stanovništvo, (samo u Zagreb doselilo se u vrijeme talijanske fašističke vlasti između dva rata oko 30.000 Istrana!) i ubijali kao konačno rješenje otporu potalijančivanja. U takvu Istru koja nije 25 godina smjela imati hrvatski identitet, došla je Ana Došen da uspostavi kao hrvatska učiteljica zgaženi duh koji je ipak tinjao pod pepelom. Zapanjuje njeno sjećanje koje se ne ograničava na opću sliku, nego vrlo precizno pamti mjesta, kuće, ljude, imena kolega, jela, običaje i povijest gotovo svakoga značajnijega prostora pa i dvorišta. Pamti i ANDITO (prolaz, hodnik) kako se zvalo neprikladno i hladno mjesto gdje je jednom morala spavati. Zamalo je proglašena opasnom što nije imalo nikakve osnove. Ali strahovi su još vrludali zaraštenim stazama i Istra se oporavljala od jednoga nasilja, da bi upala u drugo. (Sjetimo se baš u to vrijeme zaklanoga mladoga svećenika Miroslava Bulešića!) O nasiljima Ana nije voljela pisati, nastojala ih je previdjeti, smatrajući da je veća korist od novoga režima negoli je šteta. Ona ponegdje navodi lažne politikantske manevre: «Izbori su uvijek završavali onako kako se željelo. Makar, 93 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Nevenka Nekić, Istra u sjećanju učiteljice ponegdje, uz pomoć kamionom dovezenih ljudi. Otkud? Kao da je to pitanje tada bilo uopće važno. Važno je bilo stvoriti potrebno biračko tijelo». Srastanje sa stanovnicima njenih radnih mjesta, učenje dijalekata, ulazak u pisanje najprije za vlastite potrebe, pa onda i u listu Hrvatski glas, ostat će zabilježen u Aninim autorskim tekstovima, duhovitim dijalozima Jurine i Franine, dva dobroćudna istarska starca, težaka koji u dijalektu s Materaštine na jednostavan način komentiraju događaje. Možda se baš tu nalazi središte Anina razumijevanja i ljubavi prema Istri. Javljala se i u drugim listovima, napredovala u službi, upoznala veliki i raznoliki svijet intelektualaca, osobito političara i spisatelja, prisustvovala značajnim događajima: Prvi festival hrvatske kulture na Bujštini 1947. godine gdje se pjevalo: «A pole ste nas još tukli, /I u koparske pržune vukli ...» Pamti Ana svoje dugačke staze, bezbrojne kilometre prehodane Istrom kada nije imala prijevoza, uvijek nošena nekim vjetrom ljubavi i čudesne snage koju daje mladost puna ideala. Koliko li se trebalo boriti za običnu domaću riječ nakon silnoga nasilja Talijana! A danas, kaže Ana, prođeš našim naseljima i ugledaš samo strane natpise: «Nije li američki vau stekao ponegdje svoje mjesto i kao usklična riječ čuđenja. Nekad je to bilo:o, ma gle! Ili : joj! A vau je bio i ostao onomatopejska riječ za lavež pasa.» Pojam SLAVA(schiavi, robovi) sačuvao se do danas u glavama ponekih iredentista. Ne će više javno ispisivati po zidovima istarskih gradića ROMA DOMA (Rim kroti!), kao da smo divlje zvijeri, ali primisli i poniženja nisu posve iščeznula. (Domovinski rat pamti ih !) Propala je ideja da se Zona A i Zona B pripoje Jugoslaviji. U Buje je došao maršal Tito 1954. godine. Već je bilo dogovoreno Londonskim sporazumom da se Zona A preda Italiji, a Zona B Jugoslaviji. Sve će završiti tek 1975. godine Osimskim sporazumom. Dio Zone B pripojen je Hrvatskoj i manji dio Sloveniji. Svečanost Titovoga dolaska bila je najveći događaj onoga doba u Bujama: Ana čuva sliku kako sjedi u drugom redu odmah iza Tita i Kardelja na svečanoj priredbi. Anin zbor otpjevao je Titu himnu slobodi, ali ne onu Gundulićevu, «idiličnu i slatku», kaže Ana, nego gorku i krvavu Drage Gervaisa i Ivana Matetića Ronjgova. Bila je prikladnija. 93-94 Intimno se Ana priklanja na kraju knjige onoj Gundulićevoj, jer donosi mir i ljubav. Valja napomenuti da je rodno mjesto Ane Došen selo Krnjeuša o kojem ne piše ništa osim jedne rečenice: «O krvavim kolovoškim događajima 1941. u krnjeuškom kraju dovoljno se govorilo». Piscu ovih redaka ne čini se tako. Vjerujem da danas osim nekoliko preživjelih i povjesničara nitko ne zna što se tamo dogodilo toga strašnoga dana 2. kolovoza 1941. Krnjeuša i Vrtoče, dva hrvatska sela u zapadnoj Bosni, doživjela su totalno uništenje toga kobnoga dana. U Krnjeušu s dvanaestak hrvatskih kuća i osamdeset stanovnika upalo je oko 1.000 četnika i izvršilo pokolj. Dakako, po svom običaju koji nije zaboravljen ni do Domovinskoga rata, najprije su sve opljačkali, onda zapalili. Pokolj nad gotovo svim stanovnicima vršen je neopisivo okrutno i do prije stvaranja nove nezavisne Hrvatske države, o tome se nije smjelo ni govoriti, a kamoli javno pisati. Tako i na sličan način likvidirani su Boričevac, Zrin, Lastve, Tovarnik, desetkovana Donja Motičina kao i mnoga druga mjesta. Imena ubojica ponavljaju se i u Domovinskom ratu. Ponavljaju se i postupci, pa tako i paljenje crkve. Preda mnom stoji popis ubijenih u Krnjeuši toga dana pa i Došenovi. Činjenica je da u Krnjeuši nije bilo hrvatske vojske. Ne čudim se da učiteljica Ana Došen ne želi pisati o tim događajima. Cijela knjiga je zabilježena sine ira et studio. Preživjela rodbina završila je u izbjeglištvu u bjelovarskom kraju. Mnogi su poslije ostavili drage i humane tragove u Aninu životu koji je u dvadeset i prvoj godini bio prelomljen, kako kaže.Osobito se rado sjeća časnih sestara koje su ulazile u njenu životnu priču kao biserje koje vrijedi sačuvati. To ova knjiga i čini. Hvala nakladniku koji se brine da se memoarskom prozom sačuvaju važne uspomene, ne samo za pojedinca, nego i povijesne, općeljudske. 94 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ljiljana Žegarac-Tenjović, U krhotinama sjećanja95-100 U krhotinama sjećanja LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ MATIJA MOLCER: IVERJE, SUBOTICA, 2013. Zbirka pjesama Iverje Matije Molcera svjedočanstvo je pjesnikovih napora da se svakodnevno postojanje, implicitno shvaćeno kao čudesno, fiksira i zabilježi kao sadržaj trenutka pojedinačne i kolektivne svijesti. U najširem smislu, osnovno tematsko područje ove poezije je ono što je svakodnevno, bilo da Molcer prizore iz svakodnevice smješta u prostore unutarnjeg pejzaža lirskog subjekta ili ih sagledava u širem kontekstu (političkom, ekonomskom, kulturnom) suvremene zbilje. Tako zbirkom pjesama Iverje Matija Molcer još jednom potvrđuje usmjerenost svog stvaralačkog zanimanja na stanje svijesti čovjeka današnjice i stanje duhovne kulture suvremenog društva. Široki motivski spektar ove poezije objedinjuje pjesnikov doživljaj urbane svakodnevice, njenih socijalnih, političkih, uopće, kulturoloških osobitosti. Pjesme iz zbirke Iverje donose nam prije svega bodlerovski intoniranu, namah ciničnu i tamnu ispovijed lirskog subjekta – «svakidašnju jadikovku» urbanog umjetnika izloženog zamkama suvremene civilizacije, nemoćnog pobunjenika prepuštenog samoći i vlastitim snatrenjima … Otuda je za poziciju lirskog subjekta karakteristično usamljeničko promatranje treperenja sadržaja vlastite svijesti i suočavanje sa halucinantnim slikama vlastite podsvijesti. Taj pogled iznutra, katkad neosjetno, klizi ka vanjskom, objektivnom svijetu i obratno, od vanjskog ka unutarnjem, osnažujući implicitno paralelizam između stanja svijesti lirskog subjekta i i njegovih suvremenika – između pojedinačne i kolektivne svijesti. Pri tom prizori iz svakodnevice i slike unutarnje zbilje nastaju pred začudnim pogledom dnevnog snivača ili onog koji snatri na javi, u mračnoj sobi, najčešće u sumraku, kada se stvari predočavaju u neodređenom, deformiranom obliku, a sadržaji svijesti lako osamostaljuju … To je začetak udvajanja lirskog subjekta koje je često praćeno kolebanjem između vizual- nih obmana i stvarnosti, između života i smrti, između jave i sna: između sna i jave kao da sam nekako u detinjstvu, nešto me vodi za ruku, kao da nikad ničeg nije bilo, između života i smrti, na nekadašnjoj kočiji, pored kočijaša, ja sedim u idilističkoj prolaznosti To varljivo podvostručavanje lirskog subjekta podupiru motivi odraza – prije svega motivi senke i ogledala, koji nas u svojoj arhetipskoj dimenziji pozivaju na put samospoznaje i podsjećaju na to ko smo zaista: «u pustoj ulici zatičem sebe / koji nisam ja, /ali meni se čini /da nisi ni ti, /sigurna smrt označava / koliko je sati … ugledavši / svoju veliku senku / dvoumim se, / to sam ja, / ta velika praznina, / trebalo bi otići /na vreme.» Zrcalo i sjene nametnuli su oneobičajen, izokrenut poredak opažanja u kome se gube jasni obrisi između jave i sna, života i smrti, bića i nebića, između prošlosti, sadašnjosti, budućnosti: «stalno se budim, / gde sam na putu, / ne znam, / kao da se ono što je prošlo / nastavlja uzalud»; «podela beskraja /zalazak sunca, / sve je mračnije, / zvezdana tišina, / praznina napolju, /praznina unutra, / senku meseca /ne primećujemo ...»; «ništa,/ ništa, / ništa,/ praznina, / mir, odjednom čudna pojava: /veliki prasak svesti, /prividni haos se širi, / prevaren vremenom / sužava se u prazninu, /i / ništa, / ništa, / ništa»; «sutra je bilo / kao jučer, /iznenada /evo me danas ...» Opažajni život lirskog subjekta, i njegovih čula i njegovog tijela, redovito se povezuje sa njegovom egzistencijom, što ukazuje na to da je ponašanje čula bitno strukturno svojstvo ove 95 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ljiljana Žegarac-Tenjović, U krhotinama sjećanja95-100 poezije. Opažanje lirskog subjekta izuzetno je dinamizirano: živo ljudsko tijelo, njegovi pokreti i damari, odbljesci svakidašnjih refleksija pred našim očima se osamostaljuju i opredmećuju – najčešće u mjeri u kojoj se čula gase, umrtvljuju. Trenuci kada čula zamiru oblikuju se pak kao jedna vrsta smrti lirskog subjekta nasuprot trenucima kada su ona ustreptala a lirski subjekt uznesen u jedno posebno stanje. Pri tome, momenti prelaska iz jedne u drugu (književnu) hipostazu praćeni su slutnjom ili objavom jednog drugačijeg sveta u koji pjesnikov pogled ponire («ulovljen sam / u razlivenim bojama, / iza ugla velegrad, / živim prizemno, / terapija pokreta: / natrag do neba»; «i tako, / krenuh nekud, / u plavoj daljini, / hteo, ne hteo, / koračam / na zamišljenom koloseku, / do viđenja vreme!») ili, češće, zloslutnim nagoveštajem bliske smrti («čekić bez gospodara / kopka iznad moje glave, / slutim, /da doktor tišine /secira vreme ...»; «zaokruži te letom jedna lastavica, / prolazi vreme, / pre zime / trebalo bi poć»), najavom apokaliptične budućnosti («... na sve većoj vatri, / pristojno gori budućnost / komad po komad / protest / održava vatru ... ») ili pak melankoličnim mirenjem sa tragikom životnih neminovnosti: pored mene neka drhtava ruka, niko ne zna čija, bejah slab, još uvek ne znam šta tražim, šta je preostalo? ćutanje i sećanje Pri tom, variranje istorodnih motiva usmjereno je ka njihovom pojačavanju: njihova ponavljanja potiču proces unazadne, regresivne simbolizacije. Tako senka sve više dobiva simboličko značenje: sve je manje običan odraz onoga što predmet ili lik baca, a sve više znak zlokobnih nagovještaja, prijetećeg mraka i ništavila: «...u toj ulici /gdje su prozori /zatvoreni / a kapije mrtve, / ugledavši / svoju senku /dvoumim se... »; «vanbračna svetlost /u pukotini zida /znatiželjno istražuje senke/ kurvinskog bombardovanja, / lažnog, histeričnog zemljotresa...»; «senka aviona /na tren /zaustavlja dah, /sećanje na / američko bombardovanje»; «igra senke / u zamračenoj sobi, / prolaze automobili – /performans na stropu»; «tajne senke, / šta će biti sa mnom, / ne znam, / u snu, bio sam/ zavesa»; «na oronulim zidovima / senke prošlosti»; «promrzla sena / prolaznika / u ništavilo.» Motiv zrcala isprve je samo odraz unutrašnje dezintegracije: «u slomljenom ogledalu / vežbati nestanak, / tražiti tuđe telo, / nove pokrete, / skraćene misli / pomažu zaborav, / gde si u svakidašnjim pokretima?» Docnije, zrcalo postaje paradoksalni odraz nepostojanja vlastitog identiteta, njegovog postupnog iščezavanja do mjere kada se gubi u potpunom samozaboravu: «u ogledalu / nepoznato lice, / nešto nerazumljivo / artikulira, / nešto je ostavljeno / za zaborav, / u ogledalu.» Potraga za središtem psihe i njenom cjelovitošću, pokušaj integracije njenih krhotina u cjelinu Sopstva, njena autentična realizacija u ambijentu dehumanizirane svakodnevice i egzistencijalnog bespuća nameće nam se kao duboko smislena, nasušna potreba čovjeka današnjice: «gradiš dom, /gradiš život, / gradiš budućnost,/ vidiš li put? / znaš li gde si u vremenu?/ ti, koji si / najbeznačajniji, značajan»; unutrašnja svetlost, sivilo svakidašnjice, da li znaš ko su ti, koji stanuju u nama? stalno se budim, gde sam na putu, ne znam, kao da se ono što je prošlo nastavlja uzalud Otuda je simbolizmu dezintegracije, krhkosti bića suprotstavljen simbolizam psihološke cjelovitosti i stabilnosti (najčešće u oblicima arhetipske slike kamena) ili pak simbolizam unutrašnje, prosvijetljene spoznaje (kakav nalazimo u lajtmotivskoj slici svjetlosti): «sve dok nisam bio, / sve dok nisi bila, / titrajuća svetlost na površini reke, / okrugli kamen na dnu, / koji spava, / očekuje / okrugli svet /koji je već odavno četvrtast»; «sam u mračnoj noći, 96 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ljiljana Žegarac-Tenjović, U krhotinama sjećanja95-100 / u nejasnoj daljini / neka nejasna svetlost, / čas se vidi, / čas se ne vidi, /ja sam ta svetlost.» Zbirka pjesama Matije Molcera predočava nam razne vidove procesa rastakanja: gubitak identiteta, razaranje ličnosti, tjelesno i mentalno, uopće, egzistencijalno raspadanje, razbijanje postojećeg vremenskog i prostornog ustrojstva ... Pjesnik nas uvodi u svijet u kome nema ni razumnog poretka ni čvrstog, koherentnog sustava. Raspali su se svi sustavi koji su čovjeku davali neko značenje i smisao njegovom životu: «...ništavni su / minuli dani, / prosečan čovek / muči samo napred, / u njegovoj mašti / nazire se / marksistička / budućnost, / crv lakovernosti likuje»; ekonomisti čupaju travu mudrosti, glasovi gusaka iz beskonačnih daljina oplakuju metafizičko samoupravljanje... Suvremenu epohu bitno obilježava odsustvo čvrstog ideološkog, religioznog, uopće, kulturnog uporišta, tj. jedinstvene, čvrste slike svijeta koja bi čovjeku današnjice osigurala osjećanje punoće i smisla postojanja. Otuda je proces dezintegracije (dekonstrukcije) jedna od najmarkantnijih osobina suvremene kulture ... Ovakva deziluziona perspektiva bitno obilježava i Molcerovog radoznalog promatrača suvremene zbilje: svijet se promatra iz perspektive čovjeka lišenog svih iluzija, vjerovanja, ideologija ... U nizu pjesama Molcer nam predočava stanje duhovne obamrlosti i praznine kao oblik smrti u životu i «dijagnozu» duhovnog stanja čovjeka današnjice. Slike nutarnje zbilje ne posvjedočuju očaj ili pesimizam već tiho, beživotno plutanje na površini sadašnjosti. Osjećanja su stišana, smirena. Nema straha, nema bola od starih rana ... Pogled se zamutio a horizont pred njim je prazan ... Na toj nultoj točki «zaleđene» egzistencije duh i tijelo svode se na jedno: na pokret kao prvi i posljednji znak života. Upravo taj posljednji znak života potresa pjesnikovo biće kao znamenje njegove osjetljivosti koja još uvijek živi i htjela bi da se posvjedoči u svakidašnjim manifestacijama i u svojoj umjetničkoj artikulaciji: «početak kraja, / kraj početka, / moja ruka miruje / na tipkama klavira, / dok iz njega / izviru čudesne melodije»; .... gde si u svakidašnjim pokretima? još uvek praviš desnom rukom leve stvari, reči i ruka, ruka i reči, reči na papiru, izdate reči I ovdje, kao i u Molcerovom ciklusu slika «Memento mori», tijelo i njegova zagrobna perspektiva predočavaju nam ugao iz kojeg se promatra čovjek i mjeru kojom se odmjerava njegov život i sve ono što je u tom životu stvoreno. Lirski subjekt (poput stanovnika Danteovog čistilišta ali i Molcerovih likova iz spomenutog ciklusa slika) lebdi između dva svijeta: između svog postojanja u vremenu i svog života u večnosti. Dogodilo se sve što se moglo dogoditi – ostalo je samo tijelo čija trošnost baca surov i ironičan pogled na sve ono što je predstavljao jedan život. U tom smislu izdvajaju se pjesme koje posvjedočuju pogled na čovjeka karakterističan za kršćansku antropologiju od samog njenog početka, u kojem se kod čovjeka naročito ističe ono što je podložno patnjama i prolaznosti (tzv. kreaturalno promatranje čovjeka, kako ga je odredio Erich Auerbach u svojoj glasovitoj knjizi Mimesis): «održavam red / kako-tako, / pijem najgoru kafu, / neprimetna paučina / u meni sugeriše: / dođite sutra»; «silovana hartija, / na zamišljenom krajoliku /crno-bele misli, / sve više i više taloga, / pokorno javljam: /sve ptice su odletele, / još su vidljivi / tragovi sreće»; suton, slab vetrić ne pokreće zavese u nama, starost, loš kuhinjski vonj, nikako da se setiš da li si ugasio svetlo u sebi, poluglasno pitaš: da li znate koliko je sati? a koji je dan? 97 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ljiljana Žegarac-Tenjović, U krhotinama sjećanja95-100 »možda i to znate, ko sam bio ja ... Snažno osjećanje prolaznosti, krhkosti i privida svega ovozemaljskog inicira čitav katalog demoniziranih slika stvarnosti: svijet noćne more, gluhih prostora prošlosti, ruševina i spomenika ljudskoj gluposti i sujeti: «zavija noć, / nema kuda da beži, /ćutim, /više ne dolazim»; «slomljena svetlost / u napuštenoj ulici /moga detinjstva ... porušene kuće /koje su preživele / bombardovanje, / sada odišu prazninom»;«na uklesanom kamenu, / između redova, / krije se misao ... današnji varvarin / ponosno gleda – / bio sam neko»... Demonizovani svet zbilje, upornošću nesnosne letnje vrućine, opseda pesnikovu svest i iznuđuje pesnikov «svakidašnji obračun sa prolaznošću» – imaginativni iskorak u tajanstvene prostore onostranog ili pak u sakralizovane oaze prošlosti, u kojima je smešten čitav jedan afektivni kompleks, iznova oživljen svet iz detinjeg albuma: otvaram kutiju napunjenu izbledelim fotosima, moji sumnjivi preci poziraju u trenutku prolaznosti, trajna tajna – vekovečnost ... Na ovaj način Molcerova poezija u negativu afirmira one vrijednosti nad čijim odsustvom žali. Razni vidovi demonizacije i dehumanizacije svakidašnjice suvremenog čovjeka u isti mah prizivaju jače i duhovno značajnije vidove života, da bi se snagom kontrasta osvijetlila duhovna dubina ponora u koji je čovjek današnjice pao: «koncert muzikanata / u nepoznatom gradu /... škripajuća muzika / limenih duvača / para uši,/ izgleda, / to nisam ja»; «trubama i dobošima / razbijamo tišinu, / bez maštanja, / u zamračenoj sobi / tišina se za časak /miri sa depresijom.» Motiv deziluzije, i ovde kao i u Molcerovoj poeziji uopšte, naglašeno je prisutan u pesmama sa socijalnom i političkom tematikom. Sa pozicija rezigniranog duhovnog samotnika lirski subjekat se bolno ironično distancira od sumorne društvene svakodnevice i njenih socijalnih i političkih devijacija. Tako zapaža- mo ironijsko-humorni otklon od nacionalne i ideološke ostrašćenosti, političkog beskičmenjaštva, ispraznosti demagogije, privida demokratije, slavoljublja, nehata prema čovekovom okruženju, destruktivne delatnosti političara ... U ovom ironijsko-humornom tonu naslućujemo rezignaciju i povlačenje individue koja se svesno distancira od društva, razočarana u njegove institucije, ideologiju, moral, ideale: «ne vidi se više / dečji crtež na zidovima, /samo pribrana nemoć /urla sa grafita, / klonovska tačka nacionalizma»; «gutaj, /gutaj, / probuđenu prašinu, / na stolu, / u flašama / i čašama, / pametna prašina, / na jednom izgaženom / papiriću / dečji crtež / o čuvanju čovekove sredine»; dobrovoljna glupost kruži u skupštini mudrih, zabezeknuti vitraži gledajući unazad povezuju sadašnjost sa baukom nad Evropom, sa ritualom apstraktnog tucanja nastavlja se pljačka budućnosti, a razum? krije se u zahodu Uočavamo u ovom tematskom krugu i motive usamljenosti jedinke u urbanom miljeu, dehumanizacije međuljudskih odnosa, nedoučenosti suvremenih tumača umjetnosti i prizemnosti suvremenih umjetnika, motive iz života socijalno marginaliziranih likova i one karakteristične za dehumanizirani urbani pejzaž: «da bi izbegao greh, / čovek gradi ogradu, / postigavši privatnost / oseća olakšanje / proboden / rogovima samoće»; «samo vruća stvarnost / ulazi kad otvorim vrata, / letnje popodne – / vruć vazduh, / poštar hladnokrvno / uručuje čekove za uplatu»; «...jezik komunikacije / je problem, / fraze propovednika su /skrivanje postupaka, / u praznom prostoru / istoričari umetnosti / plešu na sliku Van Goga, / mudruju na muziku Baha, / konkretiziraju poeziju, itd. / itd. / neki put (su) / zarobljeni / u nacionalnoj istoriji»; «nemilosrdna vrućina, / sunce obasjava guberanta / dok se hrani / iz kontejnera, / psi zavidno gledaju;» 98 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ljiljana Žegarac-Tenjović, U krhotinama sjećanja95-100 ispred naše zgrade glêda kontejnera, razbacano smeće smrdi u vrućini, usred noći urnebesni lavež uličnih kerova, seoska idila u Subatici U pjesmama ovog tematskog kruga desakralizacija svakidašnjice doseže vrhunac, a elementi groteske izmeću se u satiru i njoj blisku parodiju na aktualna društvena zbivanja i probleme, sa naglašenom metaforičkom demonizacijom protagonista suvremene društveno-političke scene («uzaludni poliptičari», «očajnički spasitelji», «pljačkaši vremena», «tela bez kostura», «punoglavaši» ...): «zaseda ukleti skup spasitelja, / nad njima, ograničenost kruži / u telu crnog gavrana / sve niže i niže, / kratkovečnost vladavine / očajničkih spasitelja /garantuje utočište /svakodnevnih duša»; «samoobmana najumnijih, / pod velikim lukom /slavoluka, / deblja se laskanjem / dupelizaca, / u gluvo doba noći / stidi se večiti plamen, /ne želi biti putokaz / lakovernicima»; parada zarđalih rečenica nekih poliptičara – mučna praznina, tela bez kostura pevaju psalme, dok se svakodnevna nevolja uvlači u prizemno mudrovanje, konkretna obećanja jadikuju na papiru, optimistični smešak na kristalnim čašama na banketu punoglavaša, raste kulja, raste pritisak, znojava prolazna slava napola je iskorišćena, aleluja! ima još nade Desakralizacija svakodnevice, mitova pojedinačne i kolektivne svijesti data je sredstvima ironijske i groteskne stilizacije. Realistični detalj, katkad groteskno stiliziran, ironično poentira cijelu «priču» u pjesmi. Lirizam je uzdržan, prigušen ironijskim ili crnohumornim poigravanjima. Tako pjesnik izrazito lirski motiv obezvređuje smještajući ga u kontekst banalne svakidašnjice ili pak izrazito trivijalni motiv svakidašnjice dobiva književni dignitet u kontekstu širih filozofskih razmatranja: «zalazak sunca, / spremaju se za pohod / pljačkaši plodova, / krompir, paprika, šargarepa /i dozrela šljiva ih dočekuju»; «očekujući / letnji lahor / otvaram prozore, / ulazi smrad hamburgera»; ispražnjen dan, u tami, među vlažnim zidovima, moja istina je čuvana tajna koja ne postoji, učim govor zalutalih komaraca: kako rešavati razliku između živih bića? na belim zidovima sve više se umnožavaju krvave mrlje Time je omogućen jedan oneobičen, pjesnički osvježen pogled na prizore iz urbane svakodnevice na koje se obično ne osvrćemo (ili nam oni u našim svakidašnjim bitkama izmiču), na naše «svakidašnje jadikovke» o koje se saplićemo propuštajući da se zagledamo u ljepotu jednog običnog trenutka u sebi, oko sebe, u drugima ... Izrazito lirske minijature, koje se umnožavaju se na završnim stranicama ove zbirke, iako malobrojne, osiguravaju prikriven komentar glavnoj temi zbirke: iskorak iz svijeta otuđene i kaotične urbane svakodnevice moguć je u oazama duhovnog smiraja što ga donose trenuci intenzivnog doživljaja jednog prizora iz prirode ili pak trenuci imaginativne ekstaze u kojima se ostvaruje dodir sa bićima i prizorima iz tajanstva onostranog ili iz dubina iščezlog vremena: «dojurit će glasnici, / javit će: / prinče, /rađa se novi dan»; «letnja noć, / lavež, / u ružičnjaku / miris mesečine»; «pahuljasta jesen / stiže kroz zlatna / kukuruzna polja»; «pozdravlja te / pozlaćeni dan, / nasmejan»; 99 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Ljiljana Žegarac-Tenjović, U krhotinama sjećanja95-100 u predvečerje, lahor prošlosti miluje ti obraz rakija, šta ćeš više Matija? Brzo i naglo smjenjivanje lirskih i ironijskihumorno oblikovanih motiva, smjenjivanje rečenica različite emotivne obojenosti, upotreba kolokvijalnih i stilski markiranih izraza (najčešće sa pejorativnim značenjem), udvajanje putem senke i sklonost ka kolektivnom portretu – otkrivaju nam isti postupak umjetničkog oblikovanja za koji je karakteristično suzbijanje sentimentalnih i patetičnih efekata. Primjenom ovog postupka Molcer je ostvario ironično-humornu relativizaciju kako prizora iz svakodnevice tako i sadržaja vlastite i kolektivne svijesti. Ironija je pri tom usmjerena i prema predmetu estetičke percepcije lirskog subjekta i prema samom lirskom subjektu: «vrati mi se, / o mladosti, / da te dobro išamaram / za učinjene gluposti»; Dvostrukost u izboru stilskih sredstava postaje razumljiva na fonu autorove slike sveta koja počiva na polariziranoj vrijednosnoj orijentaciji: ona postoji u onoj meri u kojoj lirski elementi u izgradnji pjesničke slike sveta postaju nosioci izvornih, autentičnih životnih sadržaja i vrijednosti, a epski elementi bivaju usmjereni ka obezvređivanju ustoličenih vrijednosti pojedinačne i kolektivne svijesti. Karakteristična je u tom smislu naporednost između lirskih «medaljona» koji u duhu japanskog haiku sažimaju doživljaj jednog prizora iz prirode i dužih pjesama, sa razvijenim narativnim elementima, u kojima pjesnik oblikuje cjelovitu, najčešće ironijski-humorno intoniranu «priču» iz njegove svakodnevice ili iz nostalgičnog albuma njegove mladosti. Tako je i stilskim sredstvima ostvarena pjesnička evokacija dezintegriranog svijeta urbane svakodnevice, kao svjedočanstvo duhovne egzistencije suvremenog čovjeka, ali i njegove iskonske potrage za izgubljenim duhovnim zavičajem. kafu mi, draga, ispeci, kulturno, u džezvi, ratluk, cigara, Dužijanca '69. – Bandaški par: Marija Cvijanov i Stipan Babić, noseći žitni simbol dolaze na salaš. Iza njih sa žitnim vijencima na glavama salašu prilaze pobjednici na Takmičenju risara – Marija i Kalo Horvacki iz Đurđina 100 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Nedim Sejdinović, Povjeruj na trenutak u poeziju 101-102 Povjeruj na trenutak u poeziju NEDIM SEJDINOVIĆ Zvonko Sarić, Povjeruj u vlastitu smrt, Cenzura, Novi Sad 2013. Kada sam prvi put, telefonom, razgovarao sa Zvonkom Sarićem o objavljivanju ove knjige u «Cenzurinom» izdanju – bio sam rezerviran i nepovjerljiv. Naravno, ne prema Zvonku i njegovom književnom radu, već prema potrebi i mogućnosti da se «Cenzura», koja se već na neki način profilirala kao nakladnička kuća koja izdaje publicistiku, (angažiranu) prozu i esejistiku – upusti u avanturu zvanu «izdavanje zbirke poezije». Kada sam, međutim, pročitao rukopis koji sam dobio e-mailom, predomislio sam se, i odlučio, na trenutak, ponovno povjerovati, bar na trenutak, u poeziju. Povjerovati u to da oni koji pišu poeziju i onih nekoliko koji je (još) čitaju – nisu baš u potpunosti mrtvi ili da bar nisu povjerovali u vlastitu smrt. A onda sam shvatio da bi zapravo sasvim logično bilo da nakladnička kuća sa imenom «Cenzura» objavljuje i poeziju, jer nisu ovdje cenzurirani samo oni koji bi da misle svojom glavom već i oni koji bi da «pjevaju» vjerujući u pravdu i planetarnu svijest. Poezija je cenzurirana u vremenu viška riječi i vihora fraza, PR stručnjaka i marketinških istina. Čitajući Sarićevu poeziju, prepustio sam se prije svega uživanju u lutanju. Tome što me autor nenametljivo, ali brzo i pouzdano, stihovima šeće kroz daleku prošlost i neočekivanu budućnost, kroz intimu i globalne fenomene, što sa njim prepoznajete u upoznajete subotički lokalni kolorit i uživate u njemu, ali i osjetite kako pjesnik «dlanom miluje svijet», smatrajući ga svojim, mada ponekad tako dalekim i tuđim. Poezija je to koja na trenutak ima esejistički žar za razumijevanjem svijeta, a istovremeno se očituje u ironiji, simbolima, signalima i detaljima. Ovom knjigom se, imenovani ili ne, muvaju Shakespeare, Rimbaud i Toma Akvinski, Brechtov prijatelj Kurt Weill, T. S. Eliot, talijanski zlatar i kipar Cellini, James Joyce, Arthur Schnitzler i mnogi, mnogi drugi. Hodimo tako od Auschwitza do Subotice, od Londona do Berlina ili Beča, gledamo «Mućke» ili «Širom zatvorenih očiju» ... Prepoznajemo zapravo žeđ za životom, za saznanjima, strast osvajanja kompleksnosti svijeta koji nas okružuje, fascinaciju velikim gradovima i velikim djelima, ali istovremeno i fascinaciju najmanjim, ljudskim, tako običnim a znakovitim detaljima, koji iz sebe spontano zrače umjetnost. Pjesnik koji osjeća, ali i promišlja svijet nekako je uvijek ljevičar, to je tako logično. Ali, on je istovremeno svjestan – i osjeća to na svojoj koži, jer je toliko puta do sada, kao i svi mi, doživio poraz – da se ideje pravednosti teško ili nikako ostvaruju, a da nepravda uvijek poprima nove, zanimljive, šarene oblike koji se ljudima čine primamljivim, i koji ih kupuju na dug, na rate, do kraja godine, do kraja sljedeće godine, do kraja života, poslije smrti. Pjesnik je individualist, on i kada hoće, ne može povjerovati masovnim htijenjima, izdaleka promatra, iz prikrajka, pomalo uplašen, pomalo zgađen, one koji u redu, s pretrpanim kolicima kupuju prazninu i «hrane se iluzijom / vlastite egzistencije». I to je taj «prijepor», s jedne strane ljevičar, koji vidi i osjeća nepravdu, ponekad čak mašta o tome da će grupe, mase, klase, potlačeni, moći da se izbore za neki drugačiji pravedniji svijet, a onda biva duboko uvjeren u nemoć ljudskog roda da ovaj svijet pretvori u pristojno mjesto za život ili za smrt. U moć da se pronađe život prije smrti prije nego što se počne tragati za životom poslije smrti. U moć da se povjeruje u život kako bi se na kraju povjerovalo u smrt. I obrnuto, da se povjeruje u smrt kako bi se povjerovalo u život. Ne spominjem one pjesnike koji su teleportirani u 18. stoljeće i kojima se tamo (tada) podsmijevaju. Već one koji su izgubili nadu. Pokatkad se pjesnik – koji je za razliku od Sarića izgubio svaku nadu – nađe na strani onih moćnih koji također sa visine, takoreći filozof- 101 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Nedim Sejdinović, Povjeruj na trenutak u poeziju ske daljine promatraju svijet, prezirući one koji su ispod njih. Jer svaka ljudska vlast, kako je to pisao Márai, sadrži izvjestan prijezir prema onima kojima se vlada. I ponekad pjesnik i moćnik dijele isti prijezir, onaj prijezir koji moćnicima preko je potreban da bi vladali ljudskim dušama a kod pjesnika je posljedica htijenja i moći da se bude drugačiji. Taj prijezir možemo nazvati i cinizmom, a vjeru u poeziju poljuljala je i misija «pjesnika ovdašnjih» koji su se stavili u službu vlasti i zla. A ljudi su, oko nas, mrtvaci koji hodaju i kupuju. Dok «pažljivo čitaš i pomno pregledaš akcijske letke tržnih centara», «čekajući da počne reality show», ti vjeruješ zapravo u besmrtnost. Da li bi bilo bolje «rulji» koja «hoda u tržnim centrima» da na trenutak povjeruju u vlastitu smrt, odbacujući «jake ublaživače» smrti, skupo plaćajući «prazninu»? Da li bi bilo realno, čak i u mašti, pomisliti da neko danas, i ovdje, može bar na trenutak povjerovati u poeziju? Jer, poezija ima prizvuk smrti čak i onda kada je prepuna života. Pokojni Vojislav Despotov je «uglazbio» jedan svoj esej u poemu «Neočekivan čovjek», koristeći jednostavan kompjuterski program, tamo negdje polovicom devedesetih, uz pomoć kojeg je razbio eseje u stihove. Esejistička poezija koja pokušava odgonetnuti odgovor na pitanje kakvog je to čovjeka proizvela tehnološka revolucija i demokratska evolucija. Rodio se «neočekivan čovjek», koji ne vjeruje u vlastitu smrt, ali zato vjeruje u svemoć strojeva, vjeruje da će tehnologija ispuniti besmisao njegovog života. U oruđu se traži smisao, a sva ta umjetna inteligencija i strojevi koji imaju moć učenja ne nude odgovor na pitanje kuda ide «neočekivan čovjek». Ili kod Sarića: «ljudska priroda se promijenila / koncem drugog milenija, / ali bilo koji stroj / nikada neće raspoznati smisao». Tu je i ta vječita dilema, kuda se sakriti, kako se skloniti od damara potrošačkog bjesnila, da li pristati na eskapizam ili zasukati rukave. Da li ćemo «ikada stići / u naš dom / na snažan izvor / istinskog zavičaja», jer nam se ovaj svijet katkad čini tako tuđ, dalek i bespotreban, ili se suočiti sa stvarnošću u pokušaju da se ona promijeni, «bez velikog očekivanja» (Sarić)? Djelovanje bez očekivanja, kako je to nazivao Lao Ce. 101-102 Ili smo pak svi licemjeri. Sarić kaže: «umnožit će se nepravde / koje već postoje / istina je vidljiva, / ali skrećemo poglede / kako bi se dopali Komisiji, / jer nas privlače / tuđi zalogaji». I tako, dok Komisija odlučuje o našim sudbinama, u ovoj predizbornoj tišini, preostaje nam da povjerujemo u vlastitu smrt, jer je ona «predznak Ničega». Kao što je sve ovo naše vrijeme – bilo i ostalo «predznak Ničega». Kada vam se učini da je ono što se oko vas dešava jako interesantno i dramatično, pomislite na to što će se od svega toga izdvojiti u vašem sjećanju. 25 godina života na ovim prostorima mogu se prepričati u dvije-tri dosadne rečenice i da ništa ne ostane propušteno. A djelovali su nam kao nešto bitno, i sami smo sebi djelovali kao bitni. Kupovali smo prazninu i kupovat ćemo šljašteću prazninu, tako radosni jer smo dobili popust, jer smo naletjeli na akciju, jer smo dobili odloženo plaćanje. I nismo naučili, niti ćemo, da povjerujemo u vlastitu smrt, jer nismo nikada ni živjeli. (Bandašica Mirjana Dulić i bandaš Grgo Kujundžić s Krunom DUŽIJANCE '68) 102 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Dragan Rokivć, Zasaditi raskošni vrt za plodne kiše 103-104 Zasaditi raskošni vrt za plodne kiše DRAGAN ROKVIĆ Zvonko Sarić, «Povjeruj u vlastitu smrt», pjesme Knjige obično nagone čovjeka na razmišljanje, pa bile dosadne, bile zabavne za čitanje. Malo je, naravno onih koje djeluju i kao inspiracija. U tom pogledu, knjiga mog prijatelja, pjesnika i esejista, romanopisca, Zvonka Sarića pod naslovom «Povjeruj u vlastitu smrt», koja se pojavila u izdanju izdavača pod provokativnim naslovom «Cenzura», spada svakako u one knjige koje nagone na razmišljanje i inspiriraju. Ova knjiga ne zahtijeva od nas neposredni odgovor o uspjelosti ili neuspjelosti pojedinih pjesama, već o jednom posebno nam ponuđenom svjedočanstvu o vremenu i posebno, prostoru Subotice, čiju prošlost Sarić «ponavlja na svoj način» usprkos «riječima koje se mrve,utapaju ipak»! Nesumnjivo je sudbina ovoga našega pjesnika tijesno povezana sa sudbinom vremena, društva, svakog čovjeka toga vremena jer ... «mnogo je otisaka Božjih prstiju na retrovizorima ljudskih života» i na toj jednostavnoj poetici izrasta pred nama jedinstveno, rekao bih, do sada potpuno novo i autentično svjedočanstvo uobličeno u zbirku pjesama pod naslovom «Povjeruj u vlastitu smrt». U svakoj od pjesama provijava Sarićeva nepomirljiva zapitanost u kojoj je on, ničim omeđen, slobodan i sav nepomirljiv, kao i uvijek buntovno raspoložen, i usprkos svemu, još uvijek nepobijeđen, ponekad još uvijek u nedoumici, upitan, zaludan, radoznao da nam ponudi riječi dragocjene jer, kako reče «riječi su naš zalog, jer riječi drže sve i kada ih više ne bi bilo bio bi oboren svaki alibi za postojanje ovoga svijeta». Zanimljiva su i, kao što rekoh,i inspirativna poetska hodočašća pjesnikova. Cijela ova zbirka pjesama predstavlja u stvari veliku pobunu, pobunu protiv svega onoga što nas osiroma- šuje i uništava, pobunu koja još nije okončana i koja još dugo neće biti okončana, sve dok se nastavlja ova naša «ljudska drama», a Sarićeve pjesme više upozoravaju nego što predviđaju mogući ishod. «Umnožit će se nepravde, koje već postoje, istina je vidljiva, ali skrećemo poglede, kako bi se dopali Komisiji». Zanimljivi su ti rečenični i misaoni obrti sa kojima se Sarić poigrava pred našim očima. Svakodnevno smo u prilici, putem raznoraznih sredstava masovnih komuniciranja pratiti nastajanja kovanica slogana, fraza, rečeničnih konstrukcija, neke vrste općeg i novog slenga koji gubi individualna obilježja i iskonsku mogućnost izražavanja stanja ljudske svijesti pretvara u univerzalni, svima dostupni, bezlični sustav znakova sporazumijevanja (kojeg, gle čuda, pjesnik izvrgava ruglu), sustav u kome riječi postupno – kako bi rekao Jean-Paul Sartre – gube svoju nevinost i počinju – po mišljenju Brisa Parena – da nas izdaju točno onoliko koliko i mi izdajemo njih. Dozvolite na kraju da se sjetim jedne jedine rečenice iz Andrićevog «Pisma iz 1920. godine» gdje on veli «ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje čudne glasove sarajevske noći» i da je upotrijebim sada govoreći o pjesmama Zvonka Sarića, subotičkog pjesnika, te ponovim «ko u Subotici provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje čudne glasove subotičke noći». U tim noćnim satima našu maštu pohode duhovi, imamo svoje želje i svoja kajanja, u taj mukli čas dok «ulicama promiču utvare prokletih tražeći sugovornike među živima» dobro je da je među nama ovaj naš pjesnik utjehe naše, dobro nam stižu stihovi njegovi, kako veli «dođe mir na mir i spokoj na spokoj», valjaju nam ovakvi među nama koji još umiju «zasaditi raskošni vrt za plodne kiše», dobro je znati da ima nekoga ko će «ispod okupirane kože Grada Subotice, grižene, sječene, milovane, lizane, pljuvane, gažene, ljubljene, 103 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Dragan Rokivć, Zasaditi raskošni vrt za plodne kiše štipane od artiljeraca koji prolaze» načiniti stihove, dobro je što ima među nama onih «koji se sjećaju na naše odluke u dobrim vremenima», da ima onih koji ne zaboravljaju. Reći ću još i ovo: kako razumijemo druge ljude i što vidimo kada se pogledamo u ogledalu zavisi od toga što znamo o svijetu, što vjerujemo da je moguće, kakva sjećanja imamo i da li smo odani prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Stihovi pjesama u zbirci «Povjeruj u vlastitu smrt» nagone nas da pomislimo kako još uvijek za sve nas, u ovome malenome gradu, nije još sve izgubljeno, da još postoji mogućnost da niknu malena, diskretna bratstva onih koji vjeruju u riječi, i onih koji vjeruju u iscjeliteljsku ulogu poezije, na način kako to čini subotički pjesnik Sarić. Međutim, ni samo djelo, ni istina za kojom se traga unutar djela, ne donose spokoj. Djelo je igra, sudbinska doduše, ali je ipak samo igra. A u igri «kao i u svakoj umjetnosti čovjek gubi sve». U tome nema mnogo uspjeha bilo kakvo prikrivanje a Sarić je iskren i njegovi stihovi su oštri poput žileta. Završit ću kao i on, stihovima, svoju tananu i lirsku, dragocjenu riznicu – «zavirimo u noć – i 103-104 dalje pada snijeg – sve više sniježi – neonskim svjetlima – ulašteni bijeli pokrov svjetluca – u mrzloj hladnoći – čekaju nas duga bdijenja – ali, ponovno će doći vrijeme – kad ćemo otvoriti – vrata i prozore – i radosno izaći – u beskrajnu knjigu riječi – novog početka – svijet je u nama – sada je zima – i čeka me nevjesta – da je pokrijem – zagrljajem u predvečerje». Slutim da je pjesnik Sarić ovom zbirkom težio naći izlaz i izvuče živu glavu iz mračnog života u koji je bio bačen. Upravo u tome vidim univerzalnost njegovog stvaranja i opojnu ljepotu njegovih stihova koji su u traganju za istinskim vrijednostima svakodnevnog života. Ova naša proturječna, snažna, pomalo trapava i neuništiva Subotica, spomenimo i to, za našeg pjesnika doima se krucijalna točka svijeta, pred nama se redaju moderni stihovi koji nose novi urbani duh što će nas vjerojatno danassutra uvesti u europski horizont iščekivanja, a nosiće u sebi osobenosti i ljepotu našega duha koji je tako efektno i dopadljivo predstavio pjesnik Sarić. U Subotici, 14. 3. 2014. Dužijanca '69. Bandaš i bandašica Marija Cvijanov i Stipan Babić predaju domaćinima salaša, Gezi Kopunoviću i Katarini Bačlija, glumcima subotičkoga Narodnoga pozorišta – žitni simbol. 104 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Zvonko Sarić, Snajperska proza 105-106 Snajperska proza ZVONKO SARIĆ MIRKO KOPUNOVIĆ, MRVLJENJE MRVE NEBA, NIU HRVATSKA RIJEČ, SUBOTICA, 2013. Bolje nekome dati štap i naučiti ga loviti ribu, nego mu je dati ulovljenu, stara je izreka. No, većina junaka iz zbirke pripovijedaka Mirka Kopunovića Mrvljenje mrve neba nisu imali pogodnost da im netko nešto daruje u vidu materijalnog dobra, dok su neki od njih ipak dobili salaš ili komad zemlje, mada je to samo značilo glede egzistencije: «Imalo se od čega početi, samo je trebalo raditi od jutra do mraka». Međutim, ni jednima, ni drugima, nisu dani u njihovim obiteljima i u životnom prostoru općenito, u vremenu jednoumne projekcije stvarnosti pod manipulacijskim plaštom socijalizma države SFRJ i početkom rata devedesetih godina na prostorima tada raspadajuće te iste države, usred ideologijskog licemjerja dominantnih diskursa stvarnosti, dakle u vremenskim razdobljima u kojima se odvijaju Kopunovićeve pripovijetke, ti čežnjutljivi štapovi za pokušaj duhovnoga ulova, saznavanja vrednota koje sadrže energiju svjetonazora i intelektualne svijesti u prostoru kulture jedne Mittel Europe koje bi bile putokazi, potpora ili nagovijesti trajnog smisla u kovitlacu života, čime bi se poslužili i učili u potrazi za puninom svijeta. Također, nije im darovana čak ni vedrina pogleda u svakodnevlju od njihovih bližnjih, a kojima se ispisuju svjetlopisi, kako se ne bi našli u mraku situacije straha i slutnje Jozefa K., da će skončati kao pas u finalu romana Franza Kafke. Unatoč tome, Kopunovićevi junaci u ovim pripovijetkama traže mogućnost spoznaje u mnogoznačnim strujama života u kojima se peru rane i blaže boli, ali se i raduje u okrepljujućoj svježini voda, kada im se dogodi prilika da ruku provuku u osvježavajućoj, autentičnoj vodi života, a to je prilika koja rađa želju da se zapliva u toj rijeci. ali i kada se zapliva, u notornoj nemoći stradaju individualiteti koji su zapi- sani u ovim pripovijetkama. Tako su Kopunovićevi književni junaci oslonjeni na sebe, na svoje snage, u nastojanjima da sudjeluju u punini svijeta i divnom koloritu bogatstva životnog podneblja. U tim potragama, poklekli pod teretom svojih sudbina, zbog neostvarenosti tog sudjelovanja u punini svijeta, umjesto da i dalje nastoje obrađivati svoje životne vrtove, čak i nakon određenih neuspjeha, oni se predaju i dopuštaju bujanje duhovnog korova, postajući kao osobe zbroj raznih duševnih boli, srdžbe, konflikata, gorčine, nostalgije, depresivnih snatrenja i samoubojstvenih poriva. Pri tome, ostavljaju i svoje bližnje i voljene osobe bez podrške i ljubavi, makar i oni sami, uzročno, ostali bez te iste podrške i ljubavi, prepuštajući se i postajući tako dio užasa ritualnog naprezanja za daljnje otaljavanje života u duhovnoj pustoši, sve dok ne dođe »Ona«, kako kaže Jakov u pripovijetki »Mrvljenje mrve neba«, misleći pri tome na smrt. Nelagoda svakodnevnice izbija iz ovih priča kao hladnoća i vonj memle iz apatičnih podruma iznevjerenih nada i izgubljenih ljubavi. Pripovijetke Mirka Kopunovića mogu se okarakterizirati odrednicom neorealizam u postmoderni, kao što je to proza Eduarda Galeana, Roberta Bolanoa, Raymonda Carvera, Marka Vidojkovića, Mihajla Spasojevića ili Marka Pogačara. U pitanju je snajperska proza. Kopunovićev prozni iskaz je sveden, bez stilskih ukrasa, odsječan, a izražajna sažetost i jasnoća izraza, precizno ciljajući, pogađa u središte upečatljivih sudbina i karaktere Kopunovićevih likova, uvlači čitatelje u djelo, upečatljivo i potresno otkrivajući i predočavajući frustracije, razočaranja, otuđenja, ali i prijateljstva i težnje junaka ovih pripovijetki da pronađu ljubav. A ta imenica – mjesto, jer su u ovome književnom pismu to konkretno toposi Subotice i mjesta pokraj Dunava, postala je za mene intrigantna riječ kao čitatelju ove knjige, jer je ne osje- 105 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Zvonko Sarić, Snajperska proza ćam kao neutralan termin. A zbog čega? Jedno je to da je Subotica mjesto u kojem živim, a da su mjesta uz Dunav ta koja sam posjećivao, ali prije svega radi se o konkretnom doživljaju tih mjesta pisca Kopunovića, osnovice i temelja za gradnju priča, a potom čitateljskom praksom i našeg doživljaja tih mjesta, a koja oblikuju i utječu na junake ovih priča, zrcaleći društvenu zbilju. A kako? Junaci ovih pripovijetki, kako zbog formiranih mentaliteta, tako i zbog društvenog konteksta, a riječ je uglavnom o bunjevačkim Hrvatima, egzistiraju u sklopu starih, tradicijskih vrednota, tradicijskih modela života, ali i u kontekstu stvarnosti za njih nove komunističke ideologijske zbilje, dakle u kulturno-religijskoj i ideološkoj usložnjenosti toponima u kojoj su smještene priče u ovoj knjizi, a Kopunović ne promašuje značenjski spektar duha tih mjesta. Jezični znaci se u dinamici jezične prakse pisca sklapaju u točki te imenice – mjesto, kao jezgra usložnjavajućih odnosa dvaju polova: zijeva praznine koji je nastanjiv za osjećaj ljudskog, duhovnog trajanja, ali se Kopunovićevi junaci sapleću na putevima k mjestima intimnih utočišta, dok žele graditi vlastite stilove života, ne snalazeći se u komešanju vanjskog svijeta, a gluhi su za bezglasne razgovore pod nebeskim visinama, a s druge strane čine zbroj u kulturnoj, jezičnoj, povijesnoj pripadnosti pojedinca mjestu življenja, u kojemu se odvijala prošlost, koja supostoji zahvaljujući kulturnoj memoriji i gdje se ostvaruje sadašnjost, koja već stremi k budućnosti tih mjesta egzistencijalnosti. Nema u ovim pripovijetkama velikih zapleta u rasvjetljavanju motiva ljudskih postupaka, a »nisu ni potrebni«, kao što je to rekao Eugene O’Neill za svoje dramsko djelo »Ledadžija dolazi«, jer: »Dovoljan je čovjek«. Junaci Kopunovićeve knjige, čiji jezici ostaju slani, ne ostvaruju životne uspjehe u prenapregnutoj borbi za opstanak ili u nastojanjima za ostvarenje snova o plemenitom postojanju – da parafraziram pjesnika Yeatsa, a za utjehu im ostaju tek molitvenici ili kantorovo pjevanje prilikom sprovoda, dok traže mir za svoje pomućene duše. I dok otkrivamo prešutne snage u malom broju rečenica u ovim pripovijetkama, možda ovu knjigu trebamo čitati i kao putopis kroz nas »same« – koliko smo težili i koliko smo uspjeli biti dobri u dobrome, ali i koliko smo često zbog sujete, zavisti, zlobe, glupo- 105-106 sti, moralnog lopovluka i obijesti, nanosili zlo, kako sebi, tako i drugima. Uvjeren sam da je za Mirka Kopunovića pisanje čin nade u njegovoj osjetljivosti za bitak i pismo, a što još ostaje za nas, čitatelje ovoga teksta? Odgovorit ću odmah. Za nas čitatelje ove pripovijetke su mogućnost susreta i međuprožimanja putem teksta s onim što je istinski autentično. Ilustrirani kolor prilog o proslavi «DUŽIJANCE 69» I MEMORIJALA PERE T: HAJE objelodanjen je u 8.000 primjeraka u dodatku «Subotičkih novina», Subotica, broj 30. - 8. avgust 1969. 106 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti 107-118 Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti* SNEŽANA ILIĆ Demokratski princip odlučivanja i organiziranja vlasti u multietničkim društvima mora biti zasnovan na konsenzusu etno-nacionalnih zajednica. Jedino na taj način može se ići k ostvarivanju etno-kulturalne pravde i stvaranju multikulturalnog građanstva. Multikulturalizam kao projekt moderniteta pruža obećavajuću, korisnu matricu za uređenje odnosa unutar multietničkih društava. Sam pojam građanstvo, povijesno gledano, svojevrsna je novina moderne političke teorije, ukoliko se promatra sa stajališta suvremenih političkih društava, njihovih različitih poželjnih vizija, obrazaca legitimiranja, pa i načina osporavanja. Pojam građanstvo zadobiva posebnu važnost kao najmlađi član ključnog pojmovnog trokuta čije okosnice čine znatno stariji i podrobnije problematizirani pojmovi pravde i demokracije. On se ovdje koristi u onom smislu u kome ga koristi Milan Podunavac, kao derivat pravde i demokracije. Perspektiva koja posebnu važnost pridaje pojmu građanstvo može se koristiti za osporavanje multikulturalističke zamisli, kao što čine Habermas, Barry ili Marshall, ali i za njeno razvijanje, u kom slučaju je najpoznatije Kymlickino stanovište. I zaista, ključni predmet spora, odnos individualnih i kolektivnih prava, najjasnije se izražava kroz naziv Kymlickine knjige – Multikulturalno građanstvo. Taj naziv ukazuje na predmet analize jednako kao i na ideal kojem stremi većina suvremenih društava. U ovim razmatranjima može se poći od same jezgre osnovnog problema: sociolozi su zaključili da Srbija ostaje multietnička, ali da je sve manje multikulturalna, u smislu da je sve manje lokalnih zajednica u kojima ljudi razumiju i koriste jezike svojih susjeda drugih nacionalnosti. Novosadski sociolog Ljubinko Pušić u svom istraživanju zapaža da je poznavanje jezika manjine, što je pretpostavka komunikacije, danas sve rjeđe. (Pušić, 2008) Prikazujući jedno istra- živanje i politolog Dušan Pavlović ističe kako multilingvalna slika Vojvodine ne može, na žalost, pružiti poticaj za održivu multikulturalnost. (Pavlović, 2003-2004: 182) Pavlović zapaža da najveći broj ispitanika svih starosnih grupa ne govori nijedan od jezika nacionalnih manjina, a koji nije i njihov materinji jezik. Pavlović također zaključuje da mlađi ljudi u Vojvodini sve manje osjećaju potrebu učiti manjinske jezike, da starosjedioci nešto češće od doseljenika znaju komunicirati na nematerinjim jezicima, te da apsolutna većina ispitanih Srba smatra da Srbi ne trebaju učiti jezike manjina. (Pavlović, 2003-2004: 184; 187) Ipak, država Srbija je, kao što će se vidjeti, odlučna u primjeni manjinskih prava, te u provedbi kompleksne politike multikulturalnog građanstva. No, koji je opći domet tih politika? Multikulturalno građanstvo ili življenje paralelnih života – Promatrano iz šire perspektive, neki autori ukazuju na rezultate koji se mogu ostvariti provođenjem politika multikulturalnog građanstva. George Schoepflin npr. markira važan problem kada tvrdi da u Istočnoj i Srednjoj Europi postoji endemska slabost države, i da je stoga u njima teško nametnuti vladavinu prava i liberalizam. On tvrdi da se pripadnici različitih etničkih zajednica susreću na površnoj razini, kroz ritualne ljubaznosti, i na tome ostaju. Ne postoji dublja komunikacija ili razumijevanje, da ne spominjemo «razmjenu» koja je multikulturalistima toliko na srcu. Primjeri Mađara u Transilvaniji ili Rusa u Estoniji vrlo dobro ilustriraju taj proces. Kontakti između Mađara i Rumunja su minimalni, uglađeni i površni. To se odnosi i na one prostore u kojima bi se mogli očekivati intenzivniji kontakti, primjerice na Sveučilište u Kluju, gdje se nastava odvija i na mađarskom i na rumunjskom. (Šeflin, 2002: 122-123) Terenska iskustva iz multietničkih općina u Vojvodini potvrđuju 107 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti ovakvu ocjenu, premda ne bez ostatka. U Senti, u kojoj je 2005. provedeno kompleksno terensko istraživanje o lokalnim politikama u multietničkim zajednicama, moglo se zapaziti ne samo življenje paralelnih života građana različitih nacionalnosti, nego i uspješan savez etničkih elita na razini općine, kako u vlasti, tako i u opoziciji. Izrazito nacionalno usmjerene stranke, poput Građanskog pokreta vojvođanskih Mađara (bez obzira na ime, ova stranka je bila znatno radikalnija od najjače mađarske stranke, Saveza Vojvođanskih Mađara, SVM) i DSS, mnogo su bliže jedna drugoj nego strankama iz vlastitih nacija koje su sudjelovale u vlasti na općinskoj razini (kao što su bile SVM ili DS). Zamjetno je iz ovog primjera da etnička solidarnost nestaje kada se suoči sa stranačkim nadmetanjima. Schoepflin ipak smatra da je trend povoljan. Po njemu, u Istočnoj Europi podstiče se od strane Zapada uklapanje međuetničkih odnosa u nešto što naliči demokratskim okvirima, iako daleko od idealnog; generalno, kreće se prema (često nevoljnom) prihvaćanju međuetničkih i unutaretničkih različitosti, premda rat na Kosovu 1999. godine predstavlja upadljivu iznimku. (Šeflin, 2002: 123) Usprkos tome, Schoepflin zaključuje kako je zbog naslijeđa skorašnje i davne prošlosti, negativne prakse komunizma, opasnosti od neočekivanog razvoja u prijelaznom prostoru između demokracije i autoritarnih sistema, u Srbiji i dalje potreban veći oprez. (Šeflin, 2002: 124) Kao ilustracija utemeljenosti Schoepflinova pogleda mogu poslužiti rezultati istraživanja podijeljenosti stanovništva Vojvodine po etničkom principu i na mikrorazini. Na primjer, nacionalni korpusi u Temerinu, gradiću u južnoj Bačkoj, vrlo su jasno prostorno locirani. Samo u nekim dijelovima Temerina javna upotreba mađarskog jezika ne doživljava se kao problem niti kao rizik. Javna događanja u jednom dijelu toga gradića ostaju nezamijećena od stanovnika drugog dijela. Slično vrijedi i za potpunu prostornu segregaciju na etničkoj osnovi između stanovnika srpskog i slovačkog dijela Aradca, sela u Banatu. Mještani kažu da je prisutan ne samo odvojeni život pripadnika različitih nacionalnosti, nego i osjećaj nelagode i neizvjesnosti. Ovo navođenje primjera iz društvenog života u etnički miješanim mjestima ne služi samo kao ilustracija Schoepflinovih pogleda: ono pokazuje da ure- 107-118 đenje multikulturalnih odnosa u bitnome zavisi i od običnih građana, a ne samo od nacionalnih (odnosno etničkih) elita. Koliko god bile opterećene različitim problemima, zemlje Istočne Europe suočavaju se sa politikama multikulturalnog građanstva, a ne samo sa međusobnim odnosima različitih elita. Osvrćući se na studiju Willa Kymlicke i Magde Opalski o mogućnostima primjene multikulturalističkih politika u Istočnoj Europi, letonski političar Boriss Cilevičs procjenjuje da je na tom prostoru prisutan obrazac koji se često pojavljuje - proglašavanje liberalnih zakona, ali uz implementaciju kontradiktornih vladinih uredbi, kao i nedostatak efikasnih mehanizama provođenja zakona u praksi. (Cilevičs, 2002: 150) Sve ono što se događalo u Srbiji prethodnih nekoliko godina – donošenje Ustava i mnogih zakona bez šire javne rasprave, diskriminatorski Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama i još restriktivniji podzakonski Pravilnik o njihovoj registraciji, uvođenje vjeronauka 2001. vladinom uredbom bez konzultiranja zakonodavnog tijela i javnosti, višegodišnje izbjegavanje donošenja Zakona o nacionalnim savjetima, obavezujuća uputa Republičke radio-difuzne agencije Srbije (RRA) koja zabranjuje prikazivanje protestantskih «netradicionalnih» vjerskih zajednica («sekti») na javnom medijskom servisu, sustavno izbjegavanje obaveze da se pri donošenju za manjine relevantnih zakona konzultiraju nacionalni savjeti nacionalnih manjina – sve to upućuje na točnost Cilevičseve procjene. Zapažanja Grahama Smitha pokazuju kako politička vodstva etničke većine, odnosno «državne nacije», primjenjuju uvjetovanje, odnosno korupciju, kako bi držala manjine pod kontrolom. Dominantan model u Istočnoj Europi je, prema Smithu, onaj prema kojem manjinama ne treba uskraćivati da uživaju svoju kulturu i koriste svoj jezik, ali to smiju isključivo unutar svojih «vlastitih» izoliranih okruženja. Svatko mora imati pravo pjevati svoje pjesme i plesati tradicionalne plesove, ali na razini javnog svi moraju u potpunosti prihvatiti socijetalnu kulturu većine. (Smith, 2002: 153) Dekorativni i prigodni karakter ovakvog izolacionističkog multikulturalizma odgovara onome što je Alpár Losoncz, jedan od najrespektabilnijih recipijenata multikulturalističke teorije u Srbiji, opisao kao manjinsku «agrarno-ontološku usidrenost u 108 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti ruralnom zaboravu» i što je Branimir Stojković nazvao jedva-multikulturalizmom. Smith piše da prema federalizmu i teritorijalnoj autonomiji postoji velika sumnjičavost u ovom dijelu Europe. Slična sumnjičavost postoji i u Srbiji, s tim što u njoj dodatni problem stvara postojanje Autonomne Pokrajine Vojvodine, koja nije zasnovana na etničkom principu i koja baš stoga samim svojim postojanjem otežava kontrolu nad manjinama u mjeri u kojoj njena administracija ima određene nadležnosti. Što se tiče Smitha, on je, bar kad je riječ o sadašnjem vremenu, izravno suprotstavljen Kymlickinoj verziji multikulturalizma, odnosno njenoj primjeni na zemlje Istočne Europe. On smatra da se može pretpostaviti da će federalizam i autonomija postajati sve efikasniji s liberalno-demokratskim razvojem društava Srednje i Istočne Europe. U međuvremenu bi ih prerano uvođenje ovih principa moglo diskreditirati. (Smith, 2002: 154) Uopćeno govoreći, Smith smatra da su u Istočnoj Europi titularne političke elite sklone isključivanju manjina, i da teže klasificirati manjine na «nacionalne» (tradicionalne) i imigrantske zajednice na osnovi arbitrarnih, ideoloških i politiziranih kriterija. Drugim riječima, ova klasifikacija može izgledati kao razlika između «dobrih» i «loših» manjina sa stajališta tekućeg režima, bez obzira na to koliko su one ukorijenjene u društvu, i druge objektivne faktore. (Smith, 2002: 156) Smithovo zapažanje bar donekle objašnjava odnos vlasti Srbije prema Albancima, Hrvatima i Bošnjacima tokom devedesetih godina. Ključni aspekt, prema Smithovom viđenju, jest taj postoji li stvarni zahtjev za manjinskim pravima, kao i to postoji li objektivna mogućnost da se tim zahtjevima udovolji. Ovdje, kada je riječ o Srbiji, treba spomenuti slučaj vlaške nacionalne manjine. Na popisu stanovništva 1991. bilo je oko 20.000 Vlaha, a na popisu 2002. dvostruko više. Broj Vlaha na posljednjih nekoliko popisa varira od 1.500 do 102.000, što govori o utjecaju državne politike na slobodu njihovog izjašnjavanja. Smith je svjestan da se sve manjine ne mogu podvesti pod isti kriterij i da stoga treba uzeti u obzir osobenosti ove ili one manjine. Na primjer, židovski identitet je prije svega zasnovan na religiji, dok je jezik mnogo manje važan. Zbog toga židovske škole obično usvajaju službeni jezik države kao jezik nastave za sve predmete koji nisu izravno vezani uz židov- 107-118 sku religiju ili povijest. Nasuprot tome, smatra Smith, jezik predstavlja srž identiteta ruske manjine, dok je religija manje važna. Sigurno je da je u današnjoj Srbiji srž nacionalnog identiteta bošnjačke manjine konfesionalna pripadnost i prakticiranje određenih kulturnih obrazaca, a ne jezik. Isto vrijedi i za nacionalno deklarirane Muslimane u Crnoj Gori. Boriss Cilevičs je izveo zaključak da je Kymlickina klasifikacija na nacionalne i imigrantske manjine primjenjiva i u Istočnoj Europi, ali da je praktično rizična, zbog sklonosti većina da podvajaju manjine i da neke od njih doživljavaju kao prijetnju u procesu građenja većinske nacije. Sam Kymlicka je istodobno i optimist i suzdržan kada je u pitanju mogućnost proširivanja njegove zamisli multikulturalnog građanstva na Istočnu Europu. On piše: «Pokazat ću da su predstavnička i polietnička prava suglasna sa integracijom manjinskih grupa, i da zapravo mogu pomoći toj integraciji. Samoupravna prava, s druge strane, predstavljaju ozbiljnu prijetnju jedinstvu društva, budući da potiču nacionalne manjine da sebe vide kao zaseban narod s inherentnim pravom da vlada sam sobom.» (Kimlika, 2002a: 26) Kymlicka je ovdje vrlo oprezan kad procjenjuje mogućnost primjene samoupravnih prava za nacionalne manjine. Bit će zanimljivo usporediti njegovo stajalište sa Losonczevim razmatranjem razloga pro et contra teritorijalne autonomije, jer ovaj drugi autor mnogo bolje poznaje stvarnost Istočne Europe. Za Kymlicku je važno da manjine budu predstavljene kao grupe, jer grupno predstavljanje nadilazi sustavno uskraćivanje i osigurava samoupravu. Na sličan način je i Lijphart zagovarao jedan drugi mehanizam očuvanja manjinskih grupnih prava: naime, pravo na veto u područjima posebno osjetljivim za manjine. (Lijphart, 1992: 23-30) Kada su u pitanju mehanizmi očuvanja manjinskih prava, bilo da se radi o samoupravi, pravu na veto ili teritorijalnoj autonomiji, jedan od vodećih anglo-američkih političkih teoretičara, Brian Barry, javlja se kao njihov najpoznatiji kritičar. Prema njegovom mišljenju, osnovna pogreška u projektu politike priznanja Charlesa Taylora sadržana je i u naslovu zbornika tekstova koji je uredio Will Kymlicka: The Rights of Minority Cultures. Barry smatra da kulture jednostavno nisu vrsta entiteta kojima se prava mogu pripisati. Zajednice definirane nekim zajedničkim kulturnim 109 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti obilježjima (primjerice, jezikom) mogu u nekim okolnostima imati valjane zahtjeve, no isključivo zahtjeve koji proizlaze iz legitimnih interesa članova skupine. (Barry, 2006: 79) Ili, dalje, o kolektivnim pravima: «Ta perverzija zdravog razuma dogodi se uvijek kad se cilju kulturnog opstanka dâ status samosvrhe. Ljudska bića tada postaju samo brojke, koje se mobiliziraju kao sredstva nekog transcendentnog cilja.» (Barry, 2006: 80) Barry ovdje previđa činjenicu da se neka individualna prava mogu ostvariti samo u zajednici s drugim ljudima, i da ih je onda teško razlikovati od «grupnih» prava. Na primjer, pravo na obrazovanje na manjinskom jeziku ne može se ostvariti izvan grupe. Ovu činjenicu ne ugrožava jedna uistinu «etnopoduzetnički» obojena posljedica, naime, sužavanje kruga aspiranata na određene prestižne položaje na članove neke kulturne grupe. Iako jednostran, Barry je poticajan i kad se razmatraju teorijska rješenja multikulturalizma i kad se ispituju politike multikulturalnosti. On otvara jedan vrlo važan problem kada kaže da postoje brojni razlozi zbog kojih bi trebalo nastojati uspostaviti geografski utemeljene upravne jedinice koje presijecaju granice zajednica. (Barry, 2006: 106) U ljeto 2009. Albanci iz tri općine na jugu Srbije izrazili su želju da dobiju «svoju» regiju, koja bi bila nefunkcionalna u svakom pogledu. Miloševićeva podjela Srbije na okruge imala je za cilj kontrolu manjinskih etnokulturalnih zahtjeva: i danas se tri bačke općine s većinskim mađarskim stanovništvom nalaze u Sjeverno-Banatskom upravnom okrugu, sa sjedištem u Kikindi, protivno svakoj funkcionalnoj ekonomskoj ili prometnoj logici. Osnovni zahtjev mađarskih autonomista je sjedinjavanje te tri općine (i još nekih) s općinama SjevernoBačkog okruga; time bi se dobio jedan većinski mađarski okrug u Srbiji, sa sjedištem u Subotici, a rijeka Tisa bi ponovo bila prirodna granica između Banata i Bačke. Problemi vezani za praktične politike multikulturalnog građanstva – Kada razmatra praksu, Barry je trpeljiviji prema multikulturalizmu nego kada vodi čisto teorijsku polemiku. To je posve razumljivo jer sama praksa ima svoje zahjteve i ograničenja koje strane sučeljene u polemici moraju uvažavati. Barry priznaje pravo jezičnim zajednicama da komuniciraju na vlastitim jezi- 107-118 cima, ali upozorava da se za to plaća cijena u funkcioniranju demokratskog režima. Prema njegovim riječima, čak i kada se uvažavaju sve jezične skupine, kao u Švicarskoj, Belgiji i Kanadi, jezične zajednice i dalje vode paralelne razgovore ograničene uglavnom na njihove vlastite pripadnike. Potencijal za raspad koji to nosi trenutačno se vidi u Belgiji i Kanadi. (Barry, 2006: 271) Ipak, tamo gdje već postoje povijesne zajednice utemeljene na jeziku, nema zadovoljavajuće alternative njihovom priznavanju kao političkih zajednica, u svakom slučaju ondje gdje zauzimaju zemljopisno kompaktna područja. (Barry, 2006: 272) Ovo je vrlo delikatna točka cele multikulturalističke debate: Barry priznaje pravo nacionalnih manjina da se konstituiraju kao političke zajednice, ali odmah upozorava da je jasno da zemlje koje tvore jedinstvenu jezičnu zajednicu imaju jake razloge da pokušaju spriječiti razvoj zasebnih jezičnih zajednica unutar svoga teritorija. Suočen sa zamršenošću problema, Barry ovu temu zatvara vrlo problematičnim zaključkom da demokratske države koje još imaju otvorenu budućnost imaju sve razloge da idu pravcem koji vodi jezično homogenoj političkoj zajednici. (Barry, 2006: 272-273) Barryjevo pozivanje na homogenost kao na cilj izaziva gotovo iracionalan otpor budući da se na europskom kontinentu, za razliku od anglofonih zemlja, ideal homogenosti manje vezuje za klasičnog liberala Johna Stuarta Milla, a više za nacizmu bliskog Carla Schmitta. Dakle, Barry ne nudi rješenje za upotrebu manjinskih jezika, bez koje nema multikulturalnosti. Ogroman dio stanovništva Istočne Srbije u privatnom životu govori vlaški jezik kao materinji, a postoje i sela zemljopisno udaljena od općinskih centara u kojima stariji ljudi ne razumiju srpski jezik. Nijedna od primjenjivanih politika multikulturalnog građanstva, osim faktičke izolacije, nije prikladna da njihovim potrebama izađe u susret: oni su prestari za asimilaciju u smislu enkulturacije, a još više za integraciju. U manje zabačenim krajevima Srbije, tradicija multikulturalne politike «nacionalnog ključa» omogućuje preživljavanje jezika manjinskih etnokulturnih zajednica, makar i uz osipanje broja pripadnika tih zajednica kroz vrijeme. Nova rješenja uspostavljaju se postupno i uz određene nesuglasice i nepotrebno oklijevanje. 110 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti Razmatrajući probleme multilingvalnih politika u Istočnoj Europi, Will Kymlicka nedvosmisleno tvrdi da jedna od najvažnijih odrednica hoće li neka kultura preživjeti jest činjenica da je njen jezik službeni jezik – odnosno da se njen jezik koristi u javnom školstvu, sudovima, zakonodavstvu, javnim i zdravstvenim službama itd. Posjedovanje javno ustanovljenog obrazovanja na materinjem jeziku je po Kymlicki presudno, budući da jamči prenošenje jezika i njemu pridruženih tradicija na sljedeće generacije. (Kimlika, 2002b: 31) Ova Kymlickina tvrdnja potpuno odgovara stvarnosti. Njegov stav se, bar kada je Srbija u pitanju, može diferencirati u sljedećem smislu: obrazovanje na manjinskom jeziku omogućuje opstanak nacionalnih manjina, a tek raširena javna i službena upotreba manjinskih jezika u lokalnoj zajednici omogućuje istrajavanje multikulturnog karaktera same sredine. Ovo je važno razlikovanje: pripadnici nacionalnih manjina žive i opstaju u svom grupnom identitetu na znatno širem geografskom području od onog koje sačinjavaju stvarno multikulturalne zajednice. Naime, višejezičnost je u Vojvodini ograničena na sjever pokrajine i na općine Kovačica i Bački Petrovac. Rezultati ranije spomenutih istraživanja Ljubinka Pušića i Dušana Pavlovića također pokazuju da Vojvodina, kao najizrazitija multikulturalna oblast u Srbiji, u svojim velikim dijelovima više nije multikulturalna. Manjinski jezici se široko upotrebljavaju, mnogo više na javnom nego na službenom planu, samo u općinama gde pripadnici manjina čine većinu stanovništva. Ako se stvarno stanje promotri u svjetlu Kymlickine definicije socijetalne kulture, kao teritorijalno koncentrirane kulture okupljene oko zajedničkog jezika koji se koristi privatno i u javnom životu (Kimlika, 2002b: 31), tada značajni etnički miješani dijelovi Srbije, odnosno oni gde su manjine prisutne u velikom ali ne i u dominantnom broju, ostaju lišeni multikulturalnosti. Prema Kymlickinom mišljenju, suočene sa mogućnošću marginalizacije, manjine imaju četiri mogućnosti: mogu masovno emigrirati, naročito ako u susjedstvu imaju naprednu matičnu državu koja će ih prihvatiti; mogu prihvatiti integraciju u većinsku kulturu, tražeći pregovore o boljim ili pravednijim uvjetima integracije; mogu tražiti pravo na samoupravu koja im je potrebna da bi očuvali vlastitu socijetalnu kulturu, to jest, da bi 107-118 stvorili vlastite ekonomske, političke i obrazovne institucije na svom jeziku; mogu prihvatiti trajnu marginalizaciju, tražeći da budu ostavljeni na miru na marginama društva. (Kimlika, 2002b: 36) Kymlicka smatra da posljednja opcija, prihvaćanje marginalizacije, može biti privlačna samo etnoreligijskim zajednicama čija vjera zahtijeva izbegavanje svakog kontakta s modernim svetom. (Kimlika, 2002b: 36) Za razliku od navedenog mišljenja, Kymlicka ponekad tvrdi i nešto što se može osporavati, naime, da iza svake problematične manjine trebamo potražiti problematičnu državu koja je vršila pritisak na manjine. (Kimlika, 2002b: 62) Pobune kosovskih Albanaca 1968. i 1981. nisu bile izazvane nikakvim tada aktualnim državnim pritiscima; prije bi se moglo govoriti o agrarnoj prenaseljenosti i etničkom suparništvu u borbi za mjesta u aparatu uprave i samouprave, ne zaboravljajući pritom ni izrazito veliku nezaposlenost na Kosovu. Federalizacija kao rješenje? – Kymlicka izrijekom tvrdi da i Istočna Europa treba prihvatiti federalne ili kvazifederalne oblike teritorijalne autonomije. (Kimlika, 2002b: 74) On napominje da većina istočnoeuropskih država ima teritorijalno koncentrirane nacionalne manjine. Istodobno primjećuje otpore federalizaciji država u ovoj regiji, pa navodi da je Rusija jedina država u regiji koja je dobrovoljno usvojila višenacionalni federalizam sa značajnom teritorijalnom autonomijom. Kymlicka ponekad pokazuje da nedovoljno poznaje situaciju u ovoj regiji – on Vojvodinu tretira kao manjinsku teritorijalnu autonomiju, spominjući da je Srbija ukinula autonomiju Kosova i Vojvodine, Gruzija je ukinula autonomiju Abhazije i Osetije, Azerbajdžan je ukinuo autonomiju Nagorno-Karabaha. (Kimlika, 2002b: 75) Točno je, međutim, njegovo zapažanje da države mijenjaju svoje unutarnje granice kako bi onemogućile usvajanje autonomije i u budućnosti. „Slovačka je izmijenila svoje unutarnje granice kako etnički Mađari ne bi činili većinu ni u jednoj od administrativnih jedinica, i stoga ne bi imali polazište za traženje autonomije; Hrvatska je izmijenila unutarnje granice u Krajini i Zapadnoj Slavoniji kako bi razrijedila područja nastanjena Srbima.» (Kimlika, 2002b: 75) Već je bilo riječi o okruzima u Miloševićevoj 111 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti Srbiji koji su imali u osnovi istu funkciju administrativnog razjedinjavanja nacionalnih manjina. Kymlickino upozorenje o rizicima manjinskog građenja nacije i o «unutarnjim manjinama» detaljnije razrađuje norveški stručnjak za Istočnu Europu Pal Kolsto. On upozorava da u Istočnoj Europi nove manjine imitiraju stare većine gdje god za to imaju priliku. Drže se principa da pobjednik uzima sve: «To znači da tko god pobijedi na izborima ima pravo sve prestižne i dobro plaćene poslove u državi popuniti svojim sljedbenicima i raspustiti službenike ako ne pripadaju istoj etničkoj zajednici. U politici autonomije to znači da tko god dobije kontrolu u određenoj oblasti, prisvaja pravo da da preferencijalni tretman svojoj zajednici, ne samo kulturalno, nego i politički i ekonomski.» (Kolsto, 2002: 196) Kolsto smatra da teritorijalne autonomije ipak imaju neke prednosti. Naime, u njima je lakše primjenjivati kulturna prava nego na raspršenom području države. Drugim riječima, «najvažniji argument u korist teritorijalne autonomije nad ostalim vrstama zaštite manjina, onako kako ga ja vidim, sastoji se u tome da teritorijalna autonomija daje manjinama čvrsta jamstva protiv svih vrsta zloupotreba većinske populacije koji nijedan drugi režim zaštite manjina ne može omogućiti.» Kolsto zaključuje isto što i mađarski političari u Srbiji, naime, da teritorijalne i neteritorijalne sheme manjinske zaštite nisu uzajamno isključive, već se mogu simultano upotrebljavati. (Kolsto, 2002: 198) On u tom smislu daje primjer Finske i švedske manjine na Alandima, koja je praćena švedskom jezičnom autonomijom u cijeloj Finskoj: Ovaj aranžman je, prema njemu, omogućio Šveđanima da nikad ne prestanu sebe identificirati s finskom državom, kao i visok stupanj uzajamnog povjerenja između dvije jezične zajednice. Kymlicka je u svom uvidu u složenost multikulturnih odnosa u Istočnoj Europi pokazao senzibilitet koji mnogim istočnoeuropskim proceduralistima (izraz je skovan da bi se označili oni koji nekritički preuzimaju prakse iz drugih krajeva sveta ili koji su neprestano začuđeni nepodudaranjem norme i stvarnosti) nedostaje. Kymlicka piše: «Kako Varadi primjećuje, dodatna komplikacija sastoji se u tome da čak najbolje kreiranim i primijenjenim pravnim pravilima često nedostaje sposobnost da zamijete i spriječe mnoge od uobičajenih načina na osnovi kojih 107-118 većina može u svoju korist podesiti procedure odlučivanja. Zakoni se mogu baviti jedino određenim formalnim i strukturnim pitanjima, ostavljajući dosta prostora za diskreciju javnih službenika. Varadi smatra da je nepravdu prema manjinama moguće ograničiti jedino u državi čija senzibilnost prema etničkim grupama počiva na neformalnim kodovima ili konvencijama etničkog fer-pleja.» (Kimlika, 2002c: 313) I Varady i Kymlicka su ovde u pravu, a ovo pitanje je jedno od ključnih, jer dotiče realističnost stvaranja mehanizama integriranog multikulturalnog društva koje ne podliježe iskušenjima asimilacije, izolacije i ekskluzije. Sažeto rečeno, danas je nemoguće zamisliti da bi predstavnik Albanaca u parlamentu Srbije mogao postati predsjednik Srbije; ali, etnički Mađar je bio potpredsjednik Vlade, a dvojica Bošnjaka su i danas ministri. Etnički fair play je funkcionirao desetljećima u vrijeme komunističke vlasti i građanima Srbije on nije nepoznat; druga je stvar u kojoj ga meri danas prihvaćaju. Kao opća pravilnost može se istaknuti da pripadnici bilo kojeg većinskog etniciteta prihvaćaju etnički fair play obrnuto razmjerno s osećajem vlastite nacionalne ugroženosti. Onoliko koliko se Srbi u Srbiji osjećaju ugroženima kao nacija, utoliko su manje spremni prihvatiti Varadyjeve «neformalne kodove». Kymlicka stavlja jednu ogradu, koja potvrđuje navedenu pravilnost: piše da je Varady u ovoj stvari u pravu za neke zemlje, ali da u drugim zemljama neformalni kodovi odlučivanja funkcioniraju tako što isključuju manjine. Navodi primjer Letonije koja nije imala nijednog etničkog Rusa u nacionalnom televizijskom vijeću, iako Rusi čine 40% populacije te države. Otvara se, dakle, pitanje širine mogućnosti primjene nekih rješenja, i to ne samo Varadyjevih, nego i Kymlickinih. Teritorijalne autonomije? – Kada je riječ o u Europi osjetljivom pitanju manjinske teritorijalne autonomije, Kymlicka podsjeća da je Visoki povjerenik za nacionalne manjine OSCE Max van der Stoel bio protiv manjinske teritorijalne autonomije u Istočnoj Europi, smatrajući da će takav zahtjev izazvati vrlo velik otpor. Stoga Kymlicka upozorava da on ne brani apriorno teritorijalnu autonomiju, ali je brani ako je ona mehanizam za postizanje etnokulturalne pravde. U tom smislu, ovaj tvorac koncepcije multikulturalnog građanstva odbacuje činjenicu izmiješanosti 112 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti stanovništva na istoku Europe kao argument protiv teritorijalne autonomije, navodeći da je i u Kataloniji bila uspostavljena manjinska teritorijalna autonomija u vrijeme kada je u njenom stanovništvu bilo samo 52% etničkih Katalonaca. Prema njegovim riječima, unutarnje manjine i manjinske dijaspore mogu se naći u praktično svakom zapadnom slučaju teritorijalne autonomije, i tu nema razlike između Istočne i Zapadne Europe. Pritom Kymlicka navodi tri razloga u prilog teritorijalne autonomije za pripadnike nacionalnih manjina. Različita rješenja, odnosno različiti oblici autonomije, nisu uzajamno isključivi: na primjer, frankofoni stanovnici Kvebeka imaju određena neteritorijalna prava bez obzira na to gdje žive u Kanadi (...) ali ta prava su kombinirana s posebnim zaštitama koja uporište imaju u teritorijalnoj autonomiji Kvebeka. (Kimlika, 2002c: 316) Teritorijalna autonomija također indirektno koristi manjinskoj dijaspori koja živi izvan njenog teritorija. Kymlicka naglašava da se frankofoni Kanađani izvan Québeca uvijek mogu osloniti na jaki Québec s njegovim zakonodavstvom, televizijom i institucijama na francuskom jeziku. U Srbiji bi takvo rješenje samo ubrzalo asimilaciju nacionalnih manjina izvan teritorijalnih autonomija, a može se dodati i da bi ono potaknulo migraciju manjina k autonomnim teritorijama, a pripadnika etničke većine iz njih. U svakom slučaju, već je bilo riječi o tome da su manjinske stranke sa najrazvijenijim programima autonomije (DZVM i SVM) u svom zalaganju za višestupanjsku (regionalnu, lokalnu i personalnu) autonomiju dosljedno koristile Kymlickine argumente. U tom smislu, kada se uspoređuju rezultati glasanja Mađara na sjeveru i jugu Vojvodine, odnosno u krajevima gdje su etnički Mađari većina sa onima gde čine manjinu u općinama, pokazuje se da pripadnici manjina koji žive izvan granica zahtijevane teritorijalne autonomije glasaju nerazmjerno malo za etničke stranke koje takvu autonomiju zahtijevaju. Kymlicka naglašava da neteritorijalna autonomija nekad ne uspijeva sačuvati članove manjina izvan samoupravnih područja od tihe asimilacije: «Jezične zajednice mogu prosperirati jedino ako imaju jake institucije, a institucije mogu preživjeti jedino ako su etničke grupe koncentrirane.» (Kimlika, 2002c: 317) Praksa najčešće potvrđuje ovakav stav, iako ima i suprotnih primjera. Albanci u Preševu 107-118 i Bujanovcu ne samo što nisu asimilirani, iako nemaju teritorijalnu autonomiju, nego postaju sve brojnija većina u tim općinama. A u sklopu jedne promišljene nacionalne politike, Nacionalni savjet mađarske nacionalne manjine dobro je shvatio Kymlickine poruke: prije četiri godine su u oblasti gdje je koncentrirana mađarska nacionalna zajednica u Vojvodini otvorene dvije «specijalne gimnazije za talente», jedna u Subotici, druga u Senti. Te gimnazije, međutim, ne mogu u strogom smislu riječi biti gimnazije za talente, s obzirom na to da je prema istraživanjima pedagoške psihologije udio istinski talentiranih đaka u ukupnom broju učenika toliko mali da populacija od nepune tri stotine tisuća Mađara u Vojvodini ne bi mogla dati potreban broj izrazito talentirnaih učenika za otvaranje specijalne gimnazije. Neke druge nacionalne manjine, premale ili previše raspršene da bi tražile teritorijalnu autonomiju, primjenjuju drukčija rješenja. Zavod za kulturu vojvođanskih Rumunja osnovan je 2008. u Zrenjaninu u Srednjem Banatu, a ne i u Pančevu, Alibunaru ili Vršcu u Južnom Banatu, bez obzira na to što Rumunja i razmjerno i u apsolutnom broju ima više u Južnobanatskom nego u Srednjobanatskom okrugu. Čini se da je Nacionalni savjet rumunjske nacionalne manjine želi da smiještanjem Zavoda u Srednji Banat omogući lakše istrajavanje malobrojnijim i kulturno slabijim pripadnicima svoje nacionalne zajednice u tom okrugu u očuvanju nacionalnog identiteta. Svojevrsnu spontanu strategiju očuvanja nacionalnog identiteta desetljećima su uspješno primjenjivali vojvođanski Slovaci kroz endogamiju. Tek je na posljednjem popisu stanovništva 2002. zamijećeno da se i ta nacionalna manjina počinje brojčano osipati. Prije pedesetak godina u Vojvodini je živio otprilike podjednak broj Slovaka i Rumunja. Broj prvih je tek nešto opao, a broj drugih se prepolovio, što govori o nužnosti promišljanja mikropolitika, posebno kada je riječ o malim manjinama. Kymlicka spominje endemsku sumnju vlada zemalja Istočne Europe i država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza u lojalnost manjina. On zapaža da se države Istočne Europe suprotstavljaju konsocijaciji koja bi manjine priznala kao suosnivače i suvlasnike države. U nekim zemljama, kao što je Kazahstan, zakonom je zabranjeno da bilo tko iznosi zahtjeve za teritorijalnom 113 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti autonomijom. (Kimlika, 2002c: 319) Kymlicka jezgrovito kaže da se u većini istočnoeuropskih zemalja od manjina zahtijeva da odustanu od bilo kakvog zahtjeva kojim bi se država definirala kao višenacionalna. (Kimlika, 2002c: 320) Neprestana sumnja u lojalnost nacionalnih manjina dovela je do toga da one ne smiju zahtijevati federalizam ni teritorijalnu autonomiju. Kako Kymlicka piše, etničke većine su spremne da u Istočnoj Europi ponude osnovne škole na materinjem jeziku i simbolične oblike neteritorijalne političke reprezentacije. Čak i «najnacionalističkije vlade, kao ona Tuđmanova, ili Mečijareva u Slovačkoj, bile su spremne prihvatiti takve zahtjeve manjina. Oni su usvajani zato što su bili suglasni s ciljevima dugoročne asimilacije manjina.» (Kimlika, 2002c: 320) Na žalost, ovdje se vidi i doseg međunarodnog upliva na ostvarivanje prava manjina: Tuđman je prihvaćao zahtjeve Okvirne konvencije koja, premda zahtjevnija od bilo kojeg drugog međunarodno prihvaćenog dokumenta, ni na koji način ne sprječava nenasilnu asimilaciju. Kymlickin rječnik ponekad je i grub, ali time nije manje istinit: «Osiguravajući osnovno obrazovanje na materinjem jeziku, država osigurava paravan tolerancije, ali nije sposobna i ne namjerava obrnuti ili usporiti proces manjinske giljotine.» (Kimlika, 2002c: 321) Neke manjinske grupe, kao što su u Srbiji Vlasi, nemaju ni najelementarnije pravo na obrazovanje na materinjem jeziku. Prema Kymlickinoj ocjeni, Istok i Zapad kreću se u različitim pravcima – Zapad sve više prihvaća federalizam, a na Istoku ima manje autonomije nego prije 30 ili 50 godina. Ovo je za Kymlicku vrlo važno jer, prema njegovom mišljenju, teritorijalna je autonomija jedno od sredstava kojima se osigurava da manjina neće biti preglasavana u pitanjima koja su temeljna za opstanak njene kulture i zajednice. Teritorijalna autonomija u određenim okolnostima može biti zamijenjena drugim mehanizmima zaštite manjinskih prava, kao što su pravo manjina da vladaju vlastitim institucijama, ili pravo na veto u zajedničkim institucijama. Prema Zakonu o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (2002), težište osiguravanja manjinskih prava stavljeno je upravo na «pravo manjina da vladaju sopstvenim institucijama». Na žalost, nacionalni savjeti nacionalnih manjina privremeno su izgubili legitimitet, jer im je većinom istekao 107-118 mandat, a financiranje im je u 2009. smanjeno za tri četvrtine u odnosu na 2008. godinu. Najjaču međunarodno-pravnu podršku manjinskoj teritorijalnoj autonomiji Kymlicka pronalazi u neobvezujućoj preporuci Parlamentarne Skupštine Vijeća Europe broj 1201 iz 1993, koja sugerira da u regijama u kojima predstavljaju većinu, osobe koje pripadaju nacionalnoj manjini trebaju imati pravo na odgovarajuću lokalnu ili autonomnu vlast, ili imati poseban status koji odgovara specifičnoj povijesnoj i teritorijalnoj situaciji, a koji je u skladu s domaćim zakonodavstvom te države. Prema Kymlickinoj ocjeni, Okvirna konvencija je u ovom pogledu slabija, budući da se uopće ne poziva na ideju samouprave, sveučilišta na materinjem jeziku, statusa službenog jezika niti na konsocijaciju. (Kimlika, 2002c: 326) Isto vrijedi i za preporuke OSCEa. OSCE i Vijeće Europe udaljili su se od ideje o pravu na teritorijalnu autonomiju i spominju je samo kao jednu od mogućih praksi, ostavljajući državama da je usvoje ili ne. To pravo je u dokumentima međunarodnih organizacija zamijenjeno Haškim preporukama o jezičnim pravima 1996, preporukama iz Osla o obrazovanju nacionalnih manjina iz 1998, i preporukama iz Lunda o pravu na efikasnu zastupljenost 1999. godine. U složenoj situaciji ostvarivanja prava nacionalnih manjina i stalnog preoblikovanja stanja međuetničkih odnosa u Srbiji rizično je izvoditi općenite zaključke. Ali, ako je nezahvalno izvoditi zaključke, to ne znači da neka svjedočenja nisu sama po sebi zaista informativna. Opći je dojam da u općinama u kojima pripadnici etničkih manjina čine većinu stanovništva, poseban problem stvara otežana mogućnost upotrebe jezika u službenoj komunikaciji s organima samouprava i uprave, bilo zbog nepoznavanja jezika pripadnika manjinskih zajednica, bilo zbog nedostatka formulara. Ostvarivanje ovog prava varira od jedne do druge općine. Česta je praksa da se izvodi iz matičnih knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih ne izdaju na jezicima nacionalnih manjina. Vrlo često se pripadnicima manjina dokumenti izdaju na srpskom jeziku i na ćirilici, jer su formulari istovjetni za cijelu državu. Zakonom zajamčeno pravo na službenu upotrebu jezika i pisma se, dakle, ne primjenjuje dosljedno, niti u potpunosti. 114 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti Na planu ostvarivanja prava na informiranje na materinjem jeziku, već godinama se osjećaju pojačane napetosti, prije svega unutar pojedinih nacionalnih manjina. Prema mišljenju Foruma novosadskih civilnih mađarskih organizacija nastavlja se razgrađivanje informiranja na mađarskom jeziku u Vojvodini i u tome su prisutni i znaci nakane. Treba imati u vidu da je udio programa na mađarskom jeziku na TV Novi Sad pao s oko 20% u 1990. na malo iznad 3% u 2005. U Savetu RRA nema nijednog predstavnika nacionalnih manjina. Namjere sadašnje Vlade Srbije da očuva sustav informiranja na jezicima nacionalnih manjina kroz mogućnost da nacionalni savjeti nacionalnih manjina budu njihovi osnivači veoma oštro osporavaju novinarske udruge, budući da u tome vide nagovještaj «etatizacije» cijele sfere javnog informiranja. Stanje na planu prakse ostvarivanja manjinskih prava uistinu je konfuzno, što se može objasniti i svojevrsnom dezorijentacijom stanovništva Srbije, izmorenog ratovima, nesigurnošću i siromaštvom. S obzirom na ekonomsko nazadovanje i raslojavanje, ne postoji mogućnost da se provjeri utemeljenost Razovog mišljenja da će smanjivanje socijalnih razlika i razlika u kvaliteti života pojačati empatiju između pripadnika različitih grupa. (Raz, 1998: 203) U Srbiji ostvarenje liberalnog pluralizma podrazumijeva ne samo prosvjećivanje, nego i primjenu državne represije kao odgovora na nasilje nad manjinama, odnosno, upravo ono od čega politički filozof Joseph Raz i drugi zagovornici autonomije kao, po njima, ključne liberalne vrijednosti, možda i najviše zaziru. Da bi se ostvario Razov ideal autonomije potrebno je koristiti i državnu prisilu od koje Raz strahuje, i koristiti je doslednije nego dosad. No, bez toga nema ostvarivanja autentičnosti, pa ni individualiteta, i to ne samo grupnog, nego i individualnog. Charles Taylor, oslanjajući se na Raza, smatra da je individualni identitet vjernost samom sebi. Za etničke incidente usmjerene protiv osoba koje se razlikuju svojim identitetom doskora se u Srbiji sudilo samo prekršajno; kada je policija počela podnositi kaznene prijave, tužilaštva su dugo odbijala postupiti po službenoj dužnosti i tek se u posljednjih godinu dana situacija mijenja nabolje. Podjela na stare i nove manjine (nekadašnje narode u Jugoslaviji) sporo se nadilazi, pa ove druge imaju slabiju infrastrukturu na planu ob- 107-118 razovanja i informiranja od prvih. Romska nacionalna manjina je potpuno specifična i u svojim pravima uskraćena koliko i u drugim istočnoeuropskim zemljama. Kada se ima u vidu raširen rasistički stav prema Romima i sadržajima njihove kulture, lakše je razumjeti stavove radikalnih multikulturalista poput Taylora koji tvrdi da sve ljudske kulture koje su inspirirale čitave zajednice tokom dužeg vremenskog perioda imaju nešto važno da kažu svim ljudskim bićima. (Tejlor, 2003: 63). Prema mišljenju međunarodnih organizacija, posebno loš položaj ima vlaška nacionalna manjina (CoE, 2003). Ovo mišljenje i dalje vrijedi, i Vijeće Europe ga je potvrdio u rezoluciji svoje Parlamentarne Skupštine 1. listopada 2008. Općenito govoreći, kada je rađena sekcija o položaju nacionalnih manjina u okviru obimnog monitoringa procesa približavanja Srbije Europskoj Uniji, zaključeno je da se Zakon o manjinama provodi krajnje selektivno. (Jelinčić, Lukšić-Orlandić i Đurović, (ur.) 2007: 117) Većina problema, odnosno manjkavosti, koji karakteriziraju provođenje manjinske politike, kao i šire politike multikulturalnosti, generira se iz središta državne vlasti i izvozi u Vojvodinu i u druga područja naseljena manjinskim stanovništvom. (Ilić, 2008: 211-214) Situacija je u Vojvodini, u odnosu na druge krajeve, nešto zamršenija, jer u njoj postoji relativno jak autonomistički blok. Razbijanje tog bloka putem manjinskih teritorijalnih samouprava prisutno je kao latentna mogućnost već dvadesetak godina. Teritorijalne autonomije, ponovo: zaoštravanje argumentacije – Stječe se dojam da se znatan dio prakse ostvarivanja manjinskih prava, pa i međugrupnih odnosa u Srbiji uopće, odvija u priželjkivanju manjinskih teritorijalnih autonomija ili u strahu od njih. Ovu temu je kod nas najiscrpnije obradio Alpár Loszonc i njegovo shvaćanje, s obzirom na značaj same teme, treba opširno prikazati. Loszoncev temeljni stav je da «ne postoji apstraktan odgovor s obzirom na alternativu (...) teritorijalno ili kulturno. Naprotiv, konkretan odnos zavisi od sledećih dimenzija: odnosa između većinskih i manjinskih elita, društveno-ekonomske situacije u datoj zemlji, kapaciteta vlasti da se bavi konfliktima i institucionalizacije odnosa između većine i manjina.» (Lošonc, 2007: 21) Ovaj autor podsjeća da zahtjevi za autonomi115 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti jom nadilaze zahtjeve za decentralizacijom jer zahtijevaju transfer određenih državnih funkcija i prava, a da ovo vrijedi i za kulturnu, a ne samo za teritorijalnu autonomiju. To je i vidljivo iz sadržaja takozvanog Omnibus zakona iz 2002. Prema Loszoncevim riječima, autonomija nikako nije epifenomen u teorijama multikulturalizma, premda ostaje dvojba je li autonomija zavisna ili nezavisna varijabla. (Lošonc, 2007: 22) Loszonc navodi četiri moguća prigovora ideji manjinske teritorijalne autonomije: 1. izazivanje strahova većine od toga da je riječ o stepenicama koje vode do secesije; 2. stvaranje dodatnih manjina, kada u okviru teritorijalne autonomije manjina postane većina (na primjer većinski srpska općina Novi Kneževac); 3. iskustva etnoregionalizma iz Europe pokazuju da stvaranje manjinskih teritorijalnih autonomija generira društvenoekonomske nejednakosti; 4. teritorijalna autonomija funkcionira samo ako postoji stabilnost teritorijalne strukture. (Lošonc, 2007: 28) U vezi sa ovim posljednjim treba podsjetiti da je u Srbiji otvoreno pitanje ustavnog položaja Vojvodine. Kao moguće argumente u prilog teritorijalnoj autonomiji Loszonc navodi: 1. širenje kompetencije manjina s domena kulturne reprodukcije na polje socijalnih i drugih aranžmana; 2. omogućivanje korištenja materinjeg jezika preko njegove sustavne uporabe na danom teritoriju; 3. teritorijalna autonomija može se uklopiti u sistem ostalih federativnih struktura; 4. manjinske političke elite koje nisu usmjerene samo na kulturnu reprodukciju, nego ostvaruju veći broj ne samo kulturnih, nego i ekonomskih funkcija, mogu razvijati veću otvorenost nego manjinske političke elite koje su pupčanom vrpcom vezane isključivo za kulturni identitet. Ovdje se mogu iznijeti neke napomene povodom prva dva argumenta: proširivanje kompetencija organa teritorijalne manjinske samouprave intenzivira međuetničko nadmetanje oko resursa kao što su radna mjesta i rukovodeći položaji. Ti će položaji zasigurno biti popunjavani na način koji nije «etnokulturno neutralan», jer, kako Kymlicka primećuje, što vrijedi za nacionalnu većinu vrijedi i za lokalne većine i njihov odnos prema «unutarnjim manjinama». Osim toga, može doći do neplodnog pa i rizičnog nadmetanja između pojedinih centara teritorijalne autonomije, kao što je bio slučaj s napetostima unu- 107-118 tar mađarske manjine u Rumunjskoj u krugovima koncentriranim u Kluju (Kolozsváru) i Târgu Mureşu (Marosvásárhely). (Bardi, 2000:22-23) Kada Loszonc spominje omogućivanje korištenja materinjeg jezika preko njegove sistematske upotrebe na datoj teritoriji treba imati u vidu vezu koja postoji između ostvarivanja jednog prava manjina i ostvarivanja ostalih prava. Manjinska prava nisu međusobno izolirana. U krajevima gdje je manjinsko stanovništvo u većini, u lokalnoj zajednici jezik sredine (manjine) često se javlja kao glavni problem, jer ga ne poznaju ljudi iz glavnih državnih službi (sudstvo, policija, pošta). Sustavna upotreba manjinskog jezika otvara pripadnicima manjina vrata k djelotvornom sudjelovanju u javnom životu. A promatrano na drugoj razini, ako obrazovanje na materinjem jeziku znači mogućnost preživljavanja nacionalnih manjina, onda sustavna uporaba njihovog jezika predstavlja jedini način očuvanja stvarne multikulturalnosti pojedinih sredina, u kojima će manjine biti uistinu priznate, a ne samo trpljene. Koje je zaključke Losoncz izveo iz svoje analize razloga pro et contra manjinske teritorijalne autonomije? Prije svega, opredijeljenost za određene forme autonomije zavisi od političkih odnosa između manjinskih i većinskih političkih elita. Doista, Slobodan Milošević nastojao je podijeliti mađarsku elitu, a kasnije je Vojislav Koštunica podijelio Bošnjake u Sandžaku odbijajući da u skladu sa zakonom posreduje između dviju frakcija Islamske zajednice i dviju s njima povezanih bošnjačkih političkih stranaka. I pored toga, Losonczevo inzistiranje na važnosti manjinskih elita treba dopuniti ukazivanjem na važnost djelovanja «običnih» pripadnika većinske i manjinskih zajednica. Svi članovi mađarske političke elite u Srednjebanatskom okrugu bili su smijenjeni u jednom danu1, a da poslije te smjene nisu zamijećene nikakve značajnije posljedice po položaj niti po djelotvornost političke mobilizacije Mađara u tom kraju. Losoncz smatra da centralizam većinskih elita pospješuje teritorijalnu orijentaciju manjinskih elita, i ovde je vjerojatno u pravu. Ipak, kad je o današnjoj Srbiji riječ, stranačke elite etničke većine prije svega su u sprezi s tajkunima i stranim kapitalom, a ne s manjinskim nacionalnim elitama. Losoncz daje rješenje kada piše da «političke orijentacije 1 1. februar 2009. 116 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti koje ovdje analiziram zavise od socio-kulturne i socio-ekonomske konstelacije koja vlada u toj zemlji.» U zemljama poput Srbije, pobjednik na izborima dobiva sve i provodi raspodjelu prestižnih poslova. To je ono što Kymlicka naziva važenjem pravila zero sum game u Istočnoj Europi. To povećava zahtjeve za teritorijalnom autonomijom nacionalnih manjina, pogotovo u Srbiji gdje partokracija monopolizira vlast. Mišljenje Venecijanske komisije o Ustavu i progress reports Europske Komisije iz rujna 2008. i listopada 2009. nedvosmisleno govore o kontroli stranačkih rukovodstava ne samo nad izvršnom, nego i nad zakonodavnom i sudbenom vlašću. U svojoj analizi utjecaja etničkih elita Losoncz naglašava važnost modaliteta njihova nastupa. Naime, u određenim teorijama, od kojih je Barryjevo stajalište najpoznatije, manjinske elite se pojavljuju kao svojevrsni poduzetnici. Što više ulože u troškove izborne kampanje, poraz na izborima bit će veći gubitak. Prema znatno svestranijem Losonczevom viđenju, i teritorijalna i kulturna autonomija zahvaćaju problematiku odnosa solidarnosti i etničkog diverziteta. Država je svakako obavezna da i ekonomski slabim manjinama osigura minimum javnih dobara, ali pitanje je koliko će ona to biti spremna učiniti, osobito u uvjetima ekonomske krize. Kada su u pitanju etničke elite, Kymlickina zamisao u čijoj je osnovi multikulturalno građanstvo, a ne dogovor elita, i dalje je izvor korisnih poticaja. Kymlicka je ukazivao na problem nerazvijenosti institucija za provođenje politika multikulturalnog građanstva u Ukrajini i Rusiji. Losoncz to isto čini u vezi sa Srbijom: ukazuje da razvijenost institucija slabi potencijal za sukobe, a da su u Srbiji institucije deficitarne i s nedovoljnim kapacitetima. Na kraju svoje analize i Losoncz na velika vrata multikulturalne politike uvodi građane: «Bez obzira na budućnost različitih autonomija u ovom delu Evrope, mišljenja sam da se mogu izreći normativni argumenti u prilog određenih konsocijalnih elemenata (pravo veta, zagarantovana mesta u parlamentu, garancije za koalicionu vlast). Pri tome, očigledno da mislim da konsocijalne oblike koji se ne mogu pojednostaviti na dogovore političkih elita, jer takvi socijalni mehanizmi su dosad otkrivali mnogobrojne nedostatke i ostavili su široke slojeve građana bez mogućnosti uvida u iste do- 107-118 govore.» (Lošonc, 2007: 21) Ovo zapažanje je i veoma važno i veoma poticajno. Umjesto zaključka – Demokratizacija ili prava manjina, prava građana ili kolektivna prava, teritorijalna ili neteritorijalna rešenja, savez odnosno sukob elita ili građanska participacija – to su dvojbe koje oblikuju i multikulturalističku raspravu u političkoj misli današnje Srbije i planiranje i primjenu važnih praktičnih rješenja. Na dubljoj filozofskoj razini morala bi se ispitati veza sučeljenih stanovišta sa komunitarizmom odnosno liberalizmom; na historijskoj razini nameće se potreba za poređenjem politike nacionalnog ključa, zalaganja za konsocijativnu demokraciju i novih multikulturalističkih rješenja. Sve to prelazi okvire ovoga teksta. Srbija se, zbog osobitih opterećenja nedavne prošlosti, kreće putem koji zaslužuje da, kao i onaj njemački od pre nekoliko desteljeća, bude nazvan Sonderweg. Ono što je nužno, to je racionalizacija i političke misli i normativnih rješenja i praktičnih politika. Svaki kritički doprinos u ovom smislu je više nego poželjan. * Napomena: Tekst je nastao 2009. godine i objavljen je u časopisu zagrebačkog Instituta za migracije i narodnosti (IMIN) Migracijske i etničke teme 25 (2009), 4: 363–386 LITERATURA: Bardi, Nandor, 2000, Cleavages in Cross-Border Magyar Politics, 1989-1998, Regio, no. 1 Barry, Brian, 2006, Kultura i jednakost – egalitarna kritika multikulturalizma, Naklada Jesenski i Turk: Zagreb Ciljevič, Boris, 2002, Nove demokratije u Starom svetu: zapažanja o pristupu Vila Kimlike o građenju nacije u postkomunističkoj Evropi, u: Vil Kimlika i Magda Opalski, Može li se izvoziti liberalni pluralizam? Zapadna politička teorija i etnički odnosi u Istočnoj Evropi, Beograd: Beogradski centar za ljudska prava www.coe.int, Opinion of the Advisory Committee, 27. November 2003 Ilić, Snežana, 2008, Ka efikasnoj manjinskoj politici, u: Multietnički identitet Vojvodine: izazovi u 2007-2008, Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji Jelinčić, Jadranka, Lukšić-Orlandić Tamara i Đurović, Srđan, (ur.) 2007, Evropeizacija Srbije - Ljuska prava, prava manjina i inkluzija Roma, Beograd: Fond za otvoreno društvo 117 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Snežana Ilić, Srbija između multietičnosti i multikulturalnosti Kimlika, Vil, 2002a, Multikulturalno građanstvo (Liberalna teorija manjinskih prava), Novi Sad: Centar za multikulturalizam Kimlika, Vil, 2002b, Zapadna politička teorija i etnički odnosi u Istočnoj Evropi, u: Vil Kimlika i Magda Opalski, Može li se izvoziti liberalni pluralizam? Zapadna politička teorija i etnički odnosi u Istočnoj Evropi, Beograd: Beogradski centar za ljudska prava Kimlika, Vil, 2002c, Odgovor i zaključak, u: Vil Kimlika i Magda Opalski, Može li se izvoziti liberalni pluralizam? Zapadna politička teorija i etnički odnosi u Istočnoj Evropi, Beograd: Beogradski centar za ljudska prava Kolsto, Pal, 2002, Teritorijalna autonomija kao režim manjinskih prava u postkomunističkim društvima, u: Vil Kimlika i Magda Opalski, Može li se izvoziti liberalni pluralizam? Zapadna politička teorija i etnički odnosi u Istočnoj Evropi, Beograd: Beogradski centar za ljudska prava Lijphart, Arend, 1992, Demokracija u pluralnim društvima, Zagreb: Globus Lošonc, Alpar, 2007, Aspekti teritorijalnih i kulturnih autonomija: za i protiv, Habitus, no. 14 Plakat – Autor Marija Beneš udana Vojnić 107-118 Mesić, Milan, 2006, Multikulturalizam - društveni i teorijski izazovi, Zagreb: Školska knjiga Pavlović, Dušan, 2003-2004, Zastupljenost etničkih manjina u predstavničkim telima, Habitus, 9-10 Pušić, Ljubinko, 2008, Jedna slika multikulturalnosti u Vojvodini: jezik kao pretpostavka za komunikaciju, Sociologija, Vol. L, No.2 Joseph Raz, 1998, Multiculturalism, Ratio Juris, no.11 Samardžić, Miroslav, 2002, Tranzicija i manjine u Vojvodini, u: Miroslav Samardžić, Zaštita nacionalnih manjina, Beograd: CAA Smith, Graham, 1996, The Ethnic Democracy Thesis and the Citizenship Question in Estonia and Latvia, Nationalities papers, 24/2 Šeflin, Džordž, 2002, Liberalni pluralizam i postkomunizam, u: Vil Kimlika i Magda Opalski, Može li se izvoziti liberalni pluralizam? Zapadna politička teorija i etnički odnosi u Istočnoj Evropi, Beograd: Beogradski centar za ljudska prava Tejlor, Čarls, 2003, Politika priznanja, u: Gatman, Ejmi (ur.) Multikulturalizam – ispitivanje politike priznanja, Novi Sad: Centar za multikulturalnost. Prospekt DUŽIJANCE '69 Autor: Marija Beneš udana Vojnić 118 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Marijana Kovač, Martina Mihaljević i Tamara Rumbak, Uspomene s terenske nastave... 119-120 Uspomene s terenske nastave u Hrvatskom Zagorju MARIJANA KOVAČ, MARTINA MIHALJEVIĆ i TAMARA RUMBAK Studenti Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, pod vodstvom prof. dr. sc. Sanje Vulić, a u okviru nastavnoga predmeta Hrvatska dijalektologija, posjetili su 4. i 5. travnja Hrvatsko zagorje. Ovaj sjeverozapadni kraj Hrvatske – bajka na dlanu i kolijevka čovječanstva – obiluje kulturno-povijesnim spomenicima (najveća koncentracija dvoraca na maloj površini u svijetu) i prelijepom, netaknutom prirodom. Obilazak smo započeli posjetom glasovitomu hrvatskomu arboretumu i istoimenomu dvorcu Opeka u općini Vinica. Nažalost, dvorac je danas u ruševnom stanju. U Svetom Iliji u Varaždinskoj županiji dočekali su nas ravnateljica i učenici Osnovne škole „Vladimir Nazor“. Nakon tople dobrodošlice, učenici su nam pročitali svoje radove na zavičajnom govoru. Predstavili su nam i hvalevrijedan projekt izradbe dijalektološkoga terminološkog rječnika, naslovljenoga «Tragom konja». Projekt je pokrenut prije godinu dana pod vodstvom profesorice hrvatskoga jezika Maje Prihler. U župnoj crkvi ugostio nas je mjesni župnik Izidor Ferek koji je rekao nekoliko riječi o povijesti mjesta, crkve, ali i škole čije početke vežemo uz samu crkvu. Na putu prema Velikomu Taboru, studentica Eva Hursa pobliže je upoznala ostale kolege sa svojim rodnim krajem, Krapinsko-zagorskom županijom, te nam pokazala zagorsku narodnu nošnju. Pri predstavljanju Velikoga Tabora ispričala je i nezaobilaznu legendu o nesretnoj ljubavi Veronike Desinićke i Fridriha Celjskoga. Apsolventica kroatologije Mateja Pondeljak bila nam je vodič kroz Veliki tabor, kojega su vlasnici bile za ovaj kraj važne plemićke obitelji – Celjski i Rattkayi. U Vinagori smo razgledali crkvu specifičnu po cinktoru s kapelama sv. Roka i sv. Florijana. U Pregradi smo posjetili muzej grada Pregrade «dr. Zlatko Dragutin Tudjina», kojega stalni postav čine tri zbirke: numizmatička, rudarska i ljekarnička. Zahvaljujući obitelji Thierry, Predgrada je poznata i po prvoj industrijskoj proizvodnji lijekova u Hrvatskoj. Preko puta muzeja smještena je crkva Uznesenja BDM, zvana još i «zagorska katedrala» (jedina crkva u Zagorju s dva tornja). Prvi dan putovanja zaokružen je posjetom dvorcu Bežanec koji je 1990. godine preuzeo Siniša Križanec te samostalno proveo temeljitu obnovu, i preuredio dvorac u hotel, što mu donosi mnoge probleme i sporove koji još uvijek traju. Nakon noćenja u Lepoglavi, putovanje se nastavlja u susjednoj općini Bednja. Na etno imanju Podsečki u Rinkovcu dočekali su nas vlasnik imanja Joža Podsečki i načelnik općine Bednja Mirko Bistrović. Gospodin Joža ukratko je ispripovijedao o povijesti općine Bednja i ispričao nekoliko priča na bednjanskom govoru koji je proglašen zaštićenom nematerijalnom kulturnom baštinom, a danas njime govori oko 3700 govornika. Kako bi se govor očuvao, napravljen je zvučni zapis koji je na nosaču zvuka načelnik darovao svim sudionicima terenske nastave. U samom centru Bednje posjetili smo crkvu Uznesenja BDM u kojoj je prilikom posljednje obnove otkrivena freska koje restauracija ne će biti provedena jer zahtijeva značajna ulaganja. Uz crkvu se nalaze grobovi grofova Dragutina i Ivana Draškovića te grofice Julijane Drašković. Joža Podsečki i načelnik Mirko Bistrović uprizorili su dio bednjanske svadbe i tako nam dali još veći uvid u govor i običaje bednjanskoga kraja. Nedaleko od Bednje nalazi se dvorac Trakošćan – jedan od najatraktivnijih i najposjećenijih dvoraca u Hrvatskoj. Dvorac je podignut u 13. stoljeću kao manji burg, a od 16. stoljeća posjeduju ga Draškovići, u čijem je posjedu bio oko 400 godina. Riječ je o najočuvanijem dvorcu u Hrvatskoj, a sobe su uređene po stil119 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Marijana Kovač, Martina Mihaljević i Tamara Rumbak, Uspomene s terenske nastave... skim razdobljima i opremljene predmetima iz obitelji Drašković. Nakon Trakošćana, posjetili smo župnu crkvu Bezgrješnoga začeća BDM u Lepoglavi. Crkva je dio bogate lepoglavske kulture i bila je dijelom nekadašnjega pavlinskog samostana. Zidove i svod svetišta freskama je oslikao Ivan Krstitelj Ranger. Specifičnosti lepoglavskoga govora imali smo priliku čuti od autohtonih stanovnica Lepoglave – sestara Josipe Svetec i Magdice Ježek, koje su otpjevale i nekoliko pjesama. Blizu crkve smještena je i Galerija Lepoglavske čipke. Lepoglavska je čipka uvrštena na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne ba- 119-120 štine, a svake se godine u rujnu održava i manifestacija «Međunarodni festival čipke». Smatra se da su vještinu čipkarstva u Lepoglavu donijeli pavlini, ali je ona ostala dio lepoglavske tradicije sve do današnjih dana. Putovanje je završeno odlaskom u klet obitelji Polančec, gdje smo uživali u prekrasnom krajoliku te hrani i vinu, čijom se proizvodnjom ova obitelj bavi. Ova nam je terenska nastava još više ukazala na jezične raznolikosti kojima Hrvatska obiluje i približila nam kulturnu baštinu Zagorja, a sve su upotpunili gostoljubivi Zagorci. 120 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni 121-124 Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni ANTONIJA ČOTA REKETTYE XXIII. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 14. - 23. IV. 1978. 14. IV. 1978. Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, Golgota, rd. Mladen Škiljan, sc. Berislav Deželić, ks. Ika Škomrlj, sp. Miljenko Vikić, asg. Zoran Juranić, a.r. Vjenceslav Kapural, Miro Šegrt ULOGA: Pavle, Radnik VIII. - Zvonimir ZORIČIĆ, Pavle, Radnik VIII. - Mustafa NADAREVIĆ, Kristijan, Radnik VII. - Zlatko CRNKOVIĆ, Kristijan, Radnik VII. - Mirko ŠVEC, Klement, Radnik II. - Ivo KADIĆ, Klement, Radnik II. - Petar DOBRIĆ, Petar - Matko RAGUŽ, Ivan, Radnik XI. - Miro ŠEGRT, Ivan, Radnik XI. - Danko LJUŠTINA, Toma, Crvena maska - Vjenceslav KAPURAL, Toma, Crvena maska - Đuro ROGINA, Andrej - Duško GOJIĆ, Ksaver - Kruno VALENTIĆ, Ksaver - Jurica DIJAKOVIĆ, Žena Ksaverova - Ivka DABETIĆ, Žena Ksaverova - Eta BORTOLACI, Žena Kristijanova - Minja NIKOLIĆ, Žena Kristijanova - Eliza GERNER, Radnik I., Radnik V. - Branko BONAĆI, Radnik I., Radnik V. - Pavle BOGDANOVIĆ, Radnik III. - Franjo FRUK, Radnik IV., Doktor - Tonko LONZA, Radnik IV., Doktor - Zvonko STRMAC, Radnik VI., Radnik X - Franjo ŠTEFULJ, Radnik VI., Radnik X. - Ivan KATIĆ, Radnik XIV. - Tomislav RALIŠ, Figura; Starac - Špiro GUBERINA, Figura, Starac -Ljudevit GALIC, Nadglednik - Jovan LIČINA, Nadglednik - Dragan MILIVOJEVIĆ. 23. IV. 1978. Narodno kazalište, Prag (ČS), Gospoda Glembajevi (izvan konkurencije), pr. Irena Venigova, rd. Vaclav Hudeček, sc. i ks. Adolf Venig ULOGE: Ignjat Glembaj - Martin RUŽEK, Barunica Kasteli-Glembaj - Jarmila KRULIŠOVA, Dr. fil. Leone Glembaj - Ludek MUNZAR, Sestra Angelika Glembaj - Jana HLAVAČOVA, Tit Andronik Fabrici-Glembaj, Oliver Glembaj - Milan STEHLIK, Dr. juris Puba Glembaj - Petar KOS- TKA, Dr. med. Paul Altman - Radovan LUKAVSKI, Dr. teol. i fil. Alojzije Zilberbrant - Vaclav ŠVORC, Ulanski oberlajtnant Baločanski - Petar ŠTEPANEK, Agata Agramerova-Murakeozy Luba SKORŽEPOVA/Johan -Mihael TARANT. Nagrade: Zlatko CRNKOVIĆ za ulogu Kristijana u predstavi Golgota, HNK, Zagreb. XXIV. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 13. - 20. IV. 1979. 15. IV. 1979. Narodno kazalište, Zenica, Legenda, rd. Slobodan Unkovski, sc. Meta Hočevar, ks. Vesna Karaus ULOGE: Isus iz Nazareta - Zdenko JELČIĆ, Sjena Isusa iz Nazareta - Žarko MIJATOVIĆ, Lazar - Salko AVDIĆ, Marija - Anka POPOV, Žena iz Pereje - Sanda ŠTORF, Farizej - Slavko MIHAČEVIĆ, Žena iz Jeruzalema - Milka FILIPOVIĆ, Ushićeni mladić - Boško MARIĆ, Sjedobradi starac - Faruk ZADIĆ, Drugi farizej - Branko PETKOVIĆ, Žena iz Betanije - Senada KRGO, Druga žena - Olivera VUKOVIĆ-TRIFUNOV, Neki tužni glas - Ivica KUKIĆ, Čovjek iz Jeruzalema - Borislav CVETKOVIĆ, Netko iz Nazareta - Dragan MILANOVIĆ, Drugi starac - Ibro KARIĆ, Radoznala žena - Smilja MILOJKOVIĆ, Mlada žena - Šefika KORKUT-ŠUNJE, Žena iz Galileje - Vilma MIHALJEVIĆ, Juda iz Kheriota - Predrag JOKANOVIĆ, Ivan Zebedaeus - Miodrag TRIFUNOV, Simon Kephas - Adnan PALANGIĆ. Nagrade: Meta HOČEVAR za scenografiju. XXVII. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 26. V. - 5. VI. 1982. 26. V. 1982. Hrvatsko narodno kazalište, Split, Golgota, ad. i rd. Marin Carić, sc. i ks. Marin Goce, asg. Frano Parać, sp. Damir Zlatar Frej 121 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni ULOGE: Pavle, Doktor - Stanko BOGOJEVIĆ, Kristijan - Vanja DRAH, Klement; Doktor - Aleksandar ČAKIĆ, Ivan, Doktor - Vasja KOVAČIĆ, Toma, Doktor - Ranko TIHOMIROVIĆ, Andrej; Doktor - Božidar ALIĆ, Ksaver, Doktor - Josip GENDA, Žena Ksaverova - Zoja ODAK, Žena Kristijanova - Neva BULIĆ, Dečko Ksaverov - Dragan LUKIĆ, Stari radnik - Sava KOMNENOVIĆ, Stari radnik - Pero VRCA, Mladi radnik - Tomislav MARTIĆ, Mladi radnik - Nenad SRDELIĆ, Mladi radnik - Ivica BEATOVIĆ, Mladi radnik Ana PRIJIĆ, Mladi radnik - Sanja MATIJAŠEVIĆ, solista baleta - Dunja NJEGOVAN. 5. VI. 1982. Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, Banket u Blitvi (izvan konkurencije, u čast nagrađenih), ad. i rd. Georgij Paro, sc. Zlatko Kauzlarić Atač, ks. Zlatko Bourek, asg. Neven Frangeš, lk. Đurđa Škavić, tonski efekti Dragutin Klobučar ULOGE: Nils Nilsen, Fortunato Jorik - Zvonimir ZORIČIĆ, Portir - Zvonimir STRMAC, Masnov - Damir MEJOVŠEK, Kristijan Barutanski; Doktor Faust - Miodrag KRIVOKAPIĆ, Flaming Sandersen, Prvi agent - Marko BAĆOVIĆ, Georgis - Danko LJUŠTINA, Olaf Knutson - Boris BUZANČIĆ, Bonaventura Baltrušajtis, Anđeo Gospodnji - Božidar SMILJANIĆ, Klement, Pogrebnik - Ljudevit GALIC, Sluga - Nikola LOVREKOVIĆ, Kantorovic - Zlatko CRNKOVIĆ, Age Kolins - Mirko ŠVEC, Burgvaldsen - Tomislav RALIŠ, Kerinis - Ivo KADIĆ, Rafaelo Mazurski, Čovjek - Dušan GOJIĆ, Patricije Baltik, Glas - Amir BUKVIĆ, Mazurkinis - Tomislav STOJKOVIĆ, Gorostas - Franjo ŠTEFULJ, Pantelejmon, Kiparis - Ivan KATIĆ, Karina Mihelson - Marija PARO, Jan - Miljenko BRLEČIĆ, Ingrida Barutanski - Branka CVITKOVIĆ, Egon Blitvic-Blithauer, Đavo - Vanja DRAH, Drugi agent - Nikola ŠOLIĆ, Rejkjavis - Dragan MILIVOJEVIĆ, Glas pevačice - Mira FURLAN. XXIX. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 26. V. - 4. VI. 1984. 29. V. 1984. Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, Gospoda Glembajevi, rd. Petar Veček, sc. Meta Hočevar, ks. Ika Škomrlj, Danica Dedijer, asg. Jelka Kušelj, lk. Đurđa Škavić, Nikica Petrak, Vlado Rupčić, ar. Mira Muhoberac, Nina Kleflin ULOGE: Naci/Ignjat/Žak Glembaj - Krešimir ZIDARIĆ, Barunica Kasteli-Glembaj - Dubrav- 121-124 ka MILETIĆ, Dr. fil. Leone Glembaj - Rade ŠERBEDŽIJA, Sestra Angelika Glembaj - Vlasta KNEZOVIĆ, Titus Andronikus Fabrici-Glembaj - Pero KVRGIĆ, Dr. juris Puba Fabrici-Glembaj Božidar ALIĆ, Dr. med. Paul Altman - Josip MAROTI, Dr. teol. i fil. Alojzije Silberbrandt - Zlatko VITEZ, Oliver Glembaj - Marko TORJANAC, Ulanski oberlajtnant fon Baločanski - Milan PLEĆAŠ. Nagrade: Predstava u cjelini Petar VEČEK za režiju Rade ŠERBEDŽIJA za ulogu Leonea Glembaja, Meta HOČEVAR izvanredna nagrada - za scenografiju Nagrada okruglog stola kritike redatelj - Petar VEČEK XXX. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 26. V. - 3. VI. 1985. 26. V. 1985. Narodno kazalište, Sarajevo, Sprovod U Theresienburgu, dm. i rd. Miroslav Belović, sc. Drago Turina, ks. Helena Uhlik-Horvat, asg. Zoran Hristić, sp. Slavko Pervan, ss Marijan Matković, dm. Zehra Kreho, lk. Miroslav Avram, Ljiljana Avram, Kazuko Cuzurahara, Snježana Cigoj, ar. Mladen Jeličić ULOGE: Pukovnik Warronnig - Josip PEJAKOVIĆ, Barunica Warronnig - Nisveta OMERBAŠIĆ, Laura - Asja PAVLOVIĆ, Marcel Faber - Vanja ALBAHARI, Željko KECOJEVIĆ, General von Schwartner - Vlado JOKANOVIĆ, Mizzi Schwartnerova, Rita - Josipa MAURER, General Dravecky - Zoran SIMONOVIĆ, Gospođa Draveczky-Draveczka, Sonja - Olivera KOSTIĆ, Gospođa Fuchs - Etela PARDO, Emina MUFTIĆ, Gospođa Schredle, Lujza - Džemila DELIĆ, Grofica Hollos, Greta - Irena MULAMUHIĆ, Ramong Gejza - Goran SAVIĆ, Kallay Bandi - Zoran BEČIĆ, Ađutant Lendway - Branko LIČEN, Hercog od Mantove - Aleksandar MIČIĆ, Oberlajtnant Redl - Tahir NIKŠIĆ, Ritmajstor Dobrentay - Aleksandar DŽUVEROVIĆ, Ramong Aurel - Reihan DEMIRDŽIĆ, Grof Fudschi Hasegava - Miljenko ĐEDOVIĆ, Admiral Vatanaba - Aleksandar SIBINOVIĆ, General Pei Lin-Tsi - Miodrag BREZO, Adela - Etela PARDO, Emina MUFTIĆ, Pijanista - Ognjen BOMOŠTAR. XXXII. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 26. V. - 3. VI. 1987. 122 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni 26. V. 1987. Hrvatsko narodno kazalište, Osijek, Put u raj, ad. i rd. Georgij PARO, sc. Zlatko KAUZLARIĆ Atač, ks. Marija ŽARAK, asg. Neven FRANGEŠ, lk. Vanja DRAH, ar. i sp. Miljenko VIKIĆ, likovni suradnik Stjepan GRAČAN ULOGE: Bernardo - Zvonimir ZORIČIĆ, Trafikantica, Medicinska sestra, Rajska djeva - Ljiljana KRIČKA, Fratar, Nostradamus - Augustin HALAS, Kadet Riesling, Prvi ordinarijus, Gospodin Alighieri - Velimir ČOKLJAT, Telefonist, Bolničar, Marcus Junius Brutus - Ivan BRKIĆ, Zastavnik Bandera, Drugi ordinarijus, Paracelzo - Damir LONČAR, Ritmajstor Bramarbas - Ico TOMLJENOVIĆ, Mlada gospođa - Dubravka CRNOJEVIĆ, Solvejga - Mira KATIĆ, Ministrant, Trabant - Davor PANIĆ, Žena - Radoslava MRKŠIĆ, Pacijent, Galilej - Đorđe BOSANAC, Primarijus - Dragan MILIVOJEVIĆ, Madam Primarijus, Klotilda - Jasna ODORČIĆ, Pacijentkinja, Rajska djeva - Anita ŠMIT, Magistar, Gaj Julije Cezar Zdravko PAVLOVIĆ, Kasirica u apoteci - Slavica BENEVREKIĆ, Orlando - Vanja DRAH, Marijana - Ana STANOJEVIĆ, Rektor magnificus - Milenko OGNJENOVIĆ, Orlandov pacijent - Mile PEŠUT, Amalija - Vlasta RAMLJAK, Barun Silvestar - Franjo MAJETIĆ, glas megafona - Oliver MLAKAR. XLVII. STERIJINO POZORJE, 1. - 9. V. 2002. 9. V. 2001. Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, Gospoda Glembajevi (izvan konkurencije, u čast nagrađenih), rd. i sg. Egon Savin LIV. STERIJINO POZORJE 26. V. – 4. VI. 2005. Kazalište Ulysses, Brijuni, Balade Petrice Kerempuha, red. Darko Rundek i Rade Šerbedžija Kazalište Ulysses, Brijuni, Pijana noć 1918., tekst M. Krleža i Ivo Štivčić, red. Lenka Udovički, predstava u čast nagrađenih. POZORIŠNI MARATON SOMBOR Kao jedinstven kazališni festival trodnevnog, danonoćnog bdenja Maraton je nastao 1992. godine u Somboru. Tijekom godina mijenjao je svoju koncepciju, od prvobitno zamišljenog kao prikazivanje premijerno izvedenih predstava somborskog kazališta u toj sezoni prerastao je u festival najboljih kazališnih ostvarenja 121-124 i nagrađivanih predstava kazališta u Republici Srbiji, da bi vremenom dobio i međunarodni karakter, prvo gostovanjem kazališta i kazališnih trupa iz regiona (Hrvatska, Bosna i Slovenija), a zatim i drugih kazališta iz inozemstva. Na kazalištu se dodjeljuje nagrada Nikola Peca Petrović, nagrada za najboljeg menagera u Srbiji, a ime je dobila po istaknutom redatelju, ravnatelju kazališta Jazavac (Zagreb), Srpskog narodno pozorište Novi Sad i somborskog kazališta. IX. POZORIŠNI MARATON, SOMBOR, (od 28. do 30. VI. 2001.) 28. VI.2001. Atelje 212, Leda, red. Dejan Mijač, sc. Juraj Fabri, ks. Bojana Nikitović, asg. i aranger: Isidora Žebeljan, sp. i ples: Sonja Vukičević, as.k. i autor detalja: Snežana Pešić, pom..r. Dragutin Marjanović, a.r. Slađana Kilibarda, or. Goran Ilić IZVOĐAČI GLAZBE: Bojana PANTIĆ, violina, Nenad PETROVIĆ, saksafon, Vladimir KORNETIĆ, truba, Isidora ŽEBELJAN, klavir, Siništa JOVIĆ, bubnjevi, Nebojša IGNJATOVIĆ, kontrabas, Petar MARIĆ, glazba. ULOGE: Vitez Oliver Orban-Svetozar CVETKOVIĆ, Klanfar – Nenad ĆIRIĆ, Melita – Radmila TOMOVIĆ GRENWOOD, Aurel – Nenad JEZDIĆ, Klara – Jelena Đokić, Fanny – Jelena STUPLJANIN, Prva dama – Gorica POPOVIĆ, Druga dama- Milica MIHAJLOVIĆ, Gospodin – Vlastimir STOJILJKOVIĆ, Madam – Sonja VUKIČEVIĆ. X. POZORIŠNI MARATON, SOMBOR, (od 29. do 30. VI. 2002.) 27. VI. 2002., Fakultet dramskih umjetnosti Beograd, Maskerata, rd. sc. i sg. Aleksandar.Božina, ks. Mirna Ilić, lk. Slađa Kilibarda, ms. Dragana Sarić ULOGE: Kolombina - Jelena ILIĆ, Pierrot - Ivan TOMIĆ, Don Quixote - Radivoje BUKVIĆ FESTIVAL KLASIKE I NOVE KLASIKE VRŠAČKA POZORIŠNA JESEN VRŠAC IX. FESTIVAL KLASIKE I NOVE KLASIKE VRŠAČKA POZORIŠNA JESEN, VRŠAC Leda, Atelje 212, Beograd, red. Dejan Mijač Nagrade: Dejan MIJAČ – nagrada za najbolju režiju 123 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014. Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni Radmila TOMOVIĆ GRINVUD – za ulogu Melite i Svetozar CVETKOVIĆ – za ulogu Olivera Urbana X. FESTIVAL KLASIKE I NOVE KLASIKE VRŠAČKA POZORIŠNA JESEN, Vršac Gospoda Glembajevi, red. Egon Savin, SNP, Novi Sad. Nagrade Kostimograf- Bojana NIKITOVIĆ Predrag EJDUS za ulogu Ignjata Glembaja i Boris ISAKOVIĆ, za ulogu Leona Glembaja XIV. MEĐUNARODNI KAZALIŠNI FESTIVAL VRŠAČKA POZORIŠNA JESEN, Vršac, 16. – 22. X. 2006. Vučjak, red. Anđelka Nikolić, Narodno pozorište Kikinda Nagrade Grand Prix za najbolju predstavu Anđelka NIKOLIĆ za režiju i Slobodan BEŠTIĆ za ulogu Krešimira Horvata III. DRUGI FESTIVALI PROFESIONALNIH I AMATERSKIH KAZALIŠTA U VOJVODINI Od ostalih brojnih kazališnih festivala koji se održavaju (su se održavali) u Vojvodini kazališne predstave po djelima Miroslava Krleže izvođene su još i na Festivalu Majske igre koji se održava u Bečeju, a utemeljen je 1957. godine, a Novosadsko pozorište – Ujvideki sinhaz (kao gost majskih igara) izvelo je na XXII. Majskim igrama (25. – 31. V. 1979.) predstavu Agonia na mađarskom jeziku – red. Želimira Oreškovića. Amaterski kazališni život u Vojvodini je vrlo bogat i razvijen. U Vojvodini djeluje više od 15 amaterkih kazališta i gotovo isto toliko dramskih scena pri kulturno umjetničkim udrugama. Amaterka scena nacionalnih zajednica, napose je dobro razvijena te se organiziraju i susreti amaterskih kazališnih društava. Smotra slovačkih amaterskih kazališnih udruga djeluje od 1969. godine i obuhvata 11-ak dramskih trupa (Bački Petrovac, Aradac, Pančevo, Boljevci, Kisač, Pivnice, Padina, Lalić, Erdevik, Kovačića, 121-124 Crvenka); Smotra kazališnih dana Rumunja u Vojvodini utemeljena je 1972. godine i obuhvata 9 kazališnih trupa (Straža, Uzdin, Begejci, Kuštij, Banatsko Novo selo, Sutjeska, Vršac, Novo selo, Nikolinci); Dramski memorijal Petra Rizniča Đađe, Ruski Krstur utemeljen je 1968. godine i na njemu predstave na rusinskom jeziku izvodi oko 6 dramskih trupa ove nacionalne zajednice (Ruski Krstur, Kucura, Kula, Novi Sad, Vrbas, Đurđevo), a Susret amaterskih kazališta Mađara Vojvodine postoji od 1995. godine i u okviru ove nacionalne zajednice djeluje 20-ak dramskih scena (Kikinda, Zrenjanin, Feketić, Toba, Bajmok, Sivac, Kupusina, Tornjoš, Senta-Gunaroš, Senta, Senta-Čoka, Novi Sad, Debeljača, Mužja, Subotica, Sombor, Rusko selo, Bačko Gradište, Skorenovac). Osim spomenutih postoje još i Susreti amaterskih kazališnih društava Vojvodine koji se od 1962. godine održavaju u Staroj Pazovi, Fedras – Festival dramskih amatera sela Vojvodine (selekcija za Vojvodinu), Sečanj utemeljen 1990., Trema Fest, Ruma (1997.) i drugi. Hrvatska i bunjevačka nacionalna zajednica također ima nekoliko dramskih scena, ali nisu izašli iz lokalnih okvira. Iako nije oobičajeno, ali predstave rađene po dramskim tekstovima Mirolava Krleže našle su se i na repertoaru nekolicine amaterskih dramskih kazališta: Amatersko kazalište iz Kule izvelo je predstavu Golgota 1972. godine. Amatersko kazalište Madacs, Zrenjanin, U agoniji, red. István Varga, predstava je izvedena i na na XVII. susretima amaterskih kazališnih društava Vojvodine koji su održani od 15. do 31. svibnja 1976. Amatersko kazalište Stevan Sremac iz Crvenke, izvelo je predstavu U agoniji, red. Istvána Varge na XVIII. susretima amaterskih kazališnih društava Vojvodine 1977. godine. Omladinsko amatersko kazalište „Dramska radionica centar“ na XXIV. Susretima amaterskih kazališta Vojvodine održanim u Kikindi od 7. do 12. svibnja 1983. i od 13. do 18. svibnja u Staroj Pazovi, prikazalo je Glembaj vežba, radionicu po motivima Gospoda Glembajevi red. Miodraga Martinova. 124 Klasje naših ravni, 1.-4., 2014.
© Copyright 2024 Paperzz
