ZBORNIK RADOVA ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA U ZENICI ILUM ZBORNIK RADOVA ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA U ZENICI ISSN 1840-4448 UDK/UDC 2 UDK/UDC 3 UDK/UDC 8 Godište 9, br. 9, Zenica, decembar 2011. Izdavač: Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici Urednik: Mejra Softić Uređivački kolegij: Mujo Slatina, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu Mawil Yousif Izzi Dien, University of Wales – United Kingdom Esam Al-Ghareb, Kuwait University – Kuwait Šefik Kurdić, Islamski pedagoški fakultet u Zenici Šukrija Ramić, Islamski pedagoški fakultet u Zenici Edina Vejo, Islamski pedagoški fakultet u Zenici Nusret Isanović, Islamski pedagoški fakultet u Zenici Lektor: Amina Pehlić (bosanski) Prijevod: Lejla Žunić (engleski) Midhat Jugo (arapski) DTP: Izet Pehlić Adresa Redakcije: Juraja Neidharta 15, 72000 Zenica, Bosna i Hercegovina Tel/fax: 00387 32 402-919 E-mail: [email protected] Web: www.ipf.unze.ba Zbornik izlazi godišnje ISLAMSKI PEDAGOŠKI FAKULTET UNIVERZITETA U ZENICI ZBORNIK RADOVA ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA U ZENICI Zenica, decembar 2011. ISLAMIC PEDAGOGICAL FACULTY OF THE UNIVERSITY IN ZENICA PROCEEDINGS OF THE ISLAMIC PEDAGOGICAL FACULTY IN ZENICA Zenica, December 2011 SADRŽAJ UVODNA RIJEČ ....................................................................... 11 VJERSKE ZNANOSTI Zuhdija Adilović METODOLOŠKE SMJERNICE ZA PRAVILAN ODNOS PREMA ZAPADNOJ MISLI ..................................................... 17 Šefik Kurdić BOŠNJACI I HADISKA ZNANOST U OSMANSKOM PERIODU .................................................................................. 41 Šukrija Ramić MOGUĆNOST RASPRAVE O KONSENZUSU (IDŽMĀ'U) ISLAMSKIH UČENJAKA U SAVREMENOM DOBU............. 61 Halil Mehtić ZASTUPLJENOST KIRAETA U HANDŽIĆEVOM KOMENTARISANJU KUR’ANA ............................................. 79 Safvet Halilović PROBLEM OVISNOSTI IZ OBZORJA KUR'ANSKE ANTROPOLOGIJE.................................................................... 95 Esmir M. Halilović ASHABI ALLAHOVOG POSLANIKA, S.A.V.S. ................... 119 SOCIJALNA ISTRAŽIVANJA Almira Isić KANONIČKI ODNOS RELIGIOZNOSTI I BRAČNOG KVALITETA ........................................................................... 135 Šaćira Mešalić, Izet Pehlić, Muharem Adilović INKLUZIJA U PRAKSI IZ PERSPEKTIVE OSNOVNOŠKOLSKIH NASTAVNIKA................................. 153 Suada Buljubašić RECIDIVIZAM U MALOLJETNIČKOJ DELINKVENCIJI ....173 Azemina Durmić KONCEPT RIZIČNIH I ZAŠTITNIH FAKTORA U PREVENCIJI POREMEĆAJA U PONAŠANJU ......................189 Anela Hasanagić PERCIPIRANA RODITELJSKA PODRŠKA KAO FAKTOR U SPREČAVANJU NEPRILAGOĐENIH OBLIKA PONAŠANJA U ADOLESCENCIJI.........................................207 MENADŽMENT KVALITETA U RELIGIJSKOJ EDUKACIJI Admir Čerim RELIGIJSKI ODGOJ U ŠKOLSKIM SISTEMIMA NEKIH EVROPSKIH ZEMALJA I BOSNE I HERCEGOVINE ...........225 JEZIK I KNJIŽEVNOST Amna Brdarević-Čeljo KRATKA ANALIZA SUBJEKATSKIH I NESUBJEKATSKIH WH-PITANJA U ENGLESKOM JEZIKU U OKVIRIMA ANALIZE PF STAPANJA .......................................................239 Mejra Softić REČENICA U ARAPSKOM JEZIKU – NEKA ZAPAŽANJA O KRITERIJIMA SAVREMENIH PODJELA I KLASIFIKACIJA .....................................................................261 OCJENE I PRIKAZI Bilal Hasanović SABRANI RADOVI HIFZIJE SULJKIĆA – Prikaz djela: Hifzije Suljkića "Sabrani tekstovi" ...........................................281 CONTENS PREFACE .................................................................................. 12 RELIGIOUS SCIENCES Zuhdija Adilović METHODOLOGICAL GUIDELINES FOR A RIGHT ATTITUDE TOWARDS WESTERN THOUGHT ..................... 17 Šefik Kurdić THE BOSNIAKS AND HADITH STUDIES IN THE OTTOMAN PERIOD ..................................................................................... 41 Šukrija Ramić POSSIBILITY OF DEBATE ON CONSENSUS (IJMĀ’) OF ISLAMIC SCHOLARS IN THE CONTEMPORARY AGE ....... 61 Halil Mehtić PRESENCE OF KIRA’AT IN HANDŽIĆ’S ANNOTATION OF THE QUR’AN ........................................................................... 79 Safvet Halilović THE PROBLEM OF ADDICTION FROM THE PERSPECTIVE OF QUR`ANIC ANTROPOLOGY ............................................ 95 Esmir M. Halilović COMPANIONS OF THE PROPHET, S. A. W. S..................... 119 SOCIAL RESEARCH Almira Isić CANONICAL RELATION BETWEEN RELIGIOSITY AND MARITAL QUALITY ............................................................. 135 Šaćira Mešalić, Izet Pehlić, Muharem Adilović INCLUSION IN PRACTICE ACCORDING TO ATTITUDES OF TEACHERS ....................................................................... 153 Suada Buljubašić RECIDIVISM AND JUVENILE DELINQUENCY ..................173 Azemina Durmić CONCEPT OF RISK AND PROTECTIVE FACTORS FOR PREVENTION OF BEHAVIORAL DISORDER .....................189 Anela Hasanagić PERCEIVED PARENTAL SUPPORT AS A FACTOR OF PREVENTING MALADJUSTED BEHAVIOUR IN ADOLESCENCE......................................................................207 MANAGEMENT OF QUALITY IN RELIGIOUS EDUCATION Admir Čerim RELIGIOUS UPBRINGING IN SCHOOLING SYSTEMS OF SOME EUROPEAN COUNTRIES AND OF BOSNIA AND HERZEGOVINA......................................................................225 LANGUAGE AND LITERATURE Amna Brdarević-Čeljo BRIEF ANALYSIS OF SUBJECT AND NON-SUBJECT WHQUESTIONS IN THE ENGLISH LANGUAGE UNDER PF MERGER ANALYSIS .............................................................239 Mejra Softić SENTENCE IN THE ARABIC LANGUAGE- SOME REMARKS ON CRITERIA OF MODERN DIVISIONS AND CLASSIFICATIONS ................................................................ 261 BOOK REVIEWS Bilal Hasanović COLLECTED PAPERS OF HIFZIJA SULJKIĆ– Book review: Hifzija Suljkić "Collected papers" ............................................281 ﻓﻬﺮﺱ ﺍﳌﻮﺿﻮﻋﺎﺕ ﻛﻠﻤﺔ ﳉﻨﺔ ﺍﻟﺘﺤﺮﻳﺮ 13............................................. ................................ ﺍﻟﻌﻠﻮﻡ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ﺃ .ﺩ .ﺯﻫﺪﻱ ﻋﺎﺩﻟﻮﻓﻴﺘﺶ ﺍﻟﺘﻮﺟﻴﻬﺎﺕ ﺍﳌﻨﻬﺠﻴﺔ ﳌﻮﻗﻒ ﺳﻠﻴﻢ ﲡﺎﻩ ﺍﻟﻔﻜﺮ ﺍﻟﻐﺮﰊ 17 ................................. ﺃ .ﺩ .ﺷﻔﻴﻖ ﻛﺮﺩﻳﺘﺶ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﻮﻥ ﻭﻋﻠﻢ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﰲ ﺍﻟﻌﻬﺪ ﺍﻟﻌﺜﻤﺎﱐ 41 ........................................ ﺃ .ﺩ .ﺷﻜﺮﻱ ﺭﺍﻣﻴﺘﺶ ﺇﻣﻜﺎﻧﻴﺔ ﻃﺮﺡ ﺍﳌﻨﺎﻗﺸﺔ ﻋﻦ ﺇﲨﺎﻉ ﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ ﺍﳌﺴﻠﻤﲔ ﰲ ﺍﻟﻌﺼﺮ ﺍﳊﺎﺿﺮ 61..................... ﺩ .ﺧﻠﻴﻞ ﻣﻬﺘﻴﺘﺶ ﻭﺟﻮﺩ ﺍﻟﻘﺮﺍﺀﺍﺕ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﺍﻟﻘﺮﺍﻥ ﳍﺎﳒﻴﺘﺶ 79.................................................. ﺃ.ﺩ .ﺻﻔﻮﺕ ﺧﻠﻴﻠﻮﻓﻴﺘﺶ ﻣﺸﻜﻠﺔ ﺍﻹﺩﻣﺎﻥ ﻣﻦ ﻣﻨﻈﻮﺭ ﺍﻷﻧﺜﺮﻭﺑﻮﻟﻮﺟﻴﺎ ﺍﻟﻘﺮﺁﻧﻴﺔ 95......................................... ﻡ .ﺃﲰﲑ ﺧﻠﻴﻠﻮﻓﻴﺘﺶ ﺻﺤﺎﺑﺔ ﺭﺳﻮﻝ ﺍﷲ )ﺻﻠﻰ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ( 119................................................... ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﻭ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﺩ .ﺃﳌﲑﺓ ﺇﻳﺴﻴﺘﺶ ﻋﻼﻗﺔ ﺍﻟﺘﺪﻳﻦ ﺍﻟﻘﺎﻧﻮﻧﻴﺔ ﻭﺟﻮﺩﺓ ﺍﻟﻌﻼﻗﺔ ﺍﻟﺰﻭﺟﻴﺔ 135............................................. ﺷﺎﻛﺮﺓ ﻣﺸﺎﻟﻴﺘﺶ ,ﻋﺰﺕ ﻠﻴﺘﺶ ,ﳏﺮﻡ ﻋﺎﺩﻟﻮﻓﻴﺘﺶ ﺍﻟﺪﻣﺞ ﰲ ﺍﻟﺘﻄﺒﻴﻖ ﻭﻓﻖ ﻣﻮﺍﻗﻒ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ 153 ............................................. ﺩ .ﺳﻌﺎﺩ ﺑﻮﻟﻮﺑﺎﺷﻴﺘﺶ ﺍﻻﻧﺘﻜﺎﺱ ﰲ ﺍﻻﳓﺮﺍﻑ ﺍﻟﺴﻠﻮﻛﻲ ﻟﺪﻯ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ 173 ............................................ ﺩ .ﻋﺎﺯﻣﻴﻨﺎ ﺩﻭﺭﻣﻴﺘﺶ ﻣﻔﻬﻮﻡ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺒﺎﻋﺜﺔ ﻭﺍﳌﺎﻧﻌﺔ ﰲ ﺍﻟﻮﻗﺎﻳﺔ ﻣﻦ ﺍﻻﺿﻄﺮﺍﺑﺎﺕ ﰲ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ 189 .................... ﺩ .ﺁﻧﻠﺔ ﺣﺴﻨﺎﻏﻴﺘﺶ ﺗﺄﻳﻴﺪ ﺍﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﻛﻌﺎﻣﻞ ﰲ ﻣﻨﻊ ﺍﻷﺷﻜﺎﻝ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ ﰲ ﺍﳌﺮﺍﻫﻘﺔ 207 .................. ﺇﺩﺍﺭﺓ ﻣﻘﺎﻳﻴﺲ ﺍﳉﻮﺩﺓ ﰲ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﺍﻟﺪﻳﲏ ﻡ .ﺃﺩﻣﲑ ﺗﺸﺮﱘ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ﰲ ﺍﻟﻨﻈﻢ ﺍﳌﺪﺭﺳﻴﺔ ﻟﺒﻌﺾ ﺍﻟﺪﻭﻝ ﺍﻷﻭﺭﻭﺑﻴﺔ ﻭﺍﻟﺒﻮﺳﻨﺔ ﻭﺍﳍﺮﺳﻚ 225 ........... ﻋﻠﻮﻡ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﻭ ﺁﺩﺍﺎ ﺁﻣﲎ ﺑﺮﺩﺍﺭﻭﻳﺘﺶ – ﺗﺸﻠﻮﺍ ﺍﻟﺘﺤﻠﻴﻞ ﺍﻟﻮﺟﻴﺰ ﻝ -whﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻭﻏﲑ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﰲ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻹﳒﻠﻴﺰﻳﺔ ﰲ ﺇﻃﺎﺭ ﲢﻠﻴﻞ pfﺍﻹﻧﺪﻣﺎﺝ 239 .................................................. ................................ ﺩ .ﻣﺮﱘ ﺳﻮﻓﺘﻴﺘﺶ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ – ﺑﻌﺾ ﺍﳌﻼﺣﻈﺎﺕ ﻋﻦ ﳏﺎﻭﺭ ﺗﻘﺴﻴﻤﻬﺎ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮ ﻭﺗﺼﻨﻴﻔﻬﺎ 261 ............... ﺍﺳﺘﻌﺮﺍﺽ ﺍﻟﻜﺘﺐ ﺃ.ﺩ .ﺑﻼﻝ ﻫﺎﺳﺎﻧﻮﻓﻴﺘﺶ ﳎﻤﻮﻋﺔ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﳊﻔﻈﻲ ﺳﻮﻟﻜﻴﺘﺶ -ﺍﺳﺘﻌﺮﺍﺽ ﺍﻟﻜﺘﺎﺏ ﳊﻔﻈﻲ ﺳﻮﻟﻜﻴﺘﺶ "ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﺍﻤﻮﻋﺔ" 281 ...................... ................................ ................................ UVODNA RIJEČ Poštovani čitaoci, Zbornik radova nastavnika i saradnika Islamskog pedagoškog fakulteta Univerziteta u Zenici je svojim kontinuiranim publikovanjem, postavljanjem i poštivanjem visokih standarda u izradi i odabiru radova, zadobio status respektabilne serijske publikacije na Univerzitetu u Zenici i šire. Stoga je i ovaj deveti broj Zbornika prilog našem velikom nastojanju da, uz poštivanje i primjenu izdavačkih standarda propisanih za serijske publikacije, uspješno privedemo kraju trogodišnji proces njegove evaluacije, indeksacije i uvršavanja u relevantnu bibliografsku bazu podataka EBSCO (Publishing – Business Source Complete). Zahvaljujući kvalitetu prethodnih izdanja, s ponosom možemo istaknuti i to da je Zbornik ove godine uspješno uvršten i u CEEOL (Central and Eastern European Online Library) bazu podataka. Shodno svojoj strukturi, radovi koje objavljujemo u ovom broju mogu se situirati u naučno-istraživačke oblasti unutar kojih ovaj fakultet uglavnom i razvija svoju naučno-istraživačku djelatnost, a to su: Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji, Socijalna istraživanja, Vjerske znanosti, Jezik i književnost i Islamska misao i civilizacija. Poseban kvalitet devetog broja Zbornika ogleda se u činjenici da je najveći broj ovih radova od strane recenzenata ocijenjen kao naučni radovi. Stoga se iskreno nadamo da će oni svojim kvalitetnim sadržajem zadovoljiti potrebe i znatiželju dobronamjernih čitalaca, te ih podstaknuti na dublje promišljanje određene tematike i njezinu dalju razradu. Srdačno se zahvaljujemo svim autorima radova, našim uvaženim recenzentima, Redakciji Zbornika i svim drugim saradnicima koji su svojim predanim i odgovornim radom pomogli pojavljivanju novog broja Zbornika radova koji će, nadamo se, opravdati svoju namjenu i kod čitalaca biti prihvaćen. Urednica: Vanr. prof. dr. sc. Mejra Softić 11 PREFACE Dear readers, The Proceedings of the Islamic Pedagogical Faculty of the University of Zenica have gained a status of respectful serial publication at the University of Zenica and broader, with its continuous publishing, and by setting and obeying high standards of doing and selecting papers. That is why the ninth issue of the Proceedings is a contribution to our great effort to successfully finalize the threeyear process of its evaluation, indexation and entrance into the relevant bibliography database- EBSCO Publishing- Business Source Complete, by observing and applying publishing standards of serial publication. Thanks to the quality of previous editions, we can proudly point out that the Proceedings have been included in CEEOL (Central and Eastern European Online Library) database as well. In respect to its structure, published papers of this issue can be categorized in scientific-research fields within which the Faculty develops its scientific-research work, and those fields are: Religious-education quality management, Social research, Religious sciences, Language and literature, and Islamic thought and civilization. A special quality of the ninth issue of the Proceedings is the fact that most of the papers were verified as scientific papers by reviewers. Therefore, we sincerely hope that their quality content will satisfy needs and curiosity of wellintentioned readers, and inspire them to ponder and further elaborate particular subject matters. We want to express our sincere gratitude to the authors, respected reviewers, Editorial Board, and to all other associates whose dedicated work enabled the publication of the new issue of the Proceedings for which we hope to be recognized and accepted by readers. Editor: Mejra Softić, Ph.D. 12 ﻛﻠﻤﺔ ﳉﻨﺔ ﺍﻟﺘﺤﺮﻳﺮ ﺍﻟﺴﺎﺩﺓ ﺍﶈﺘﺮﻣﲔ، ﻧﺎﻟﺖ ﳎﻠﺔ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﺍﻟﻌﻠﻤﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﻳﻜﺘﺒﻬﺎ ﻭﻳﻘﺪﻣﻬﺎ ﺃﺳﺎﺗﺬﺓ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﲜﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﻭﺍﳌﺘﻌﺎﻭﻧﲔ ﻣﻌﻬﺎ ـ ﺑﺎﺳﺘﻤﺮﺍﺭ ﻧﺸﺮﻫﺎ ﻭﺍﺣﺘﺮﺍﻣﻬﺎ ﳌﻌﺎﻳﲑ ﺍﻟﻨﺸﺮ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ ﺑﺎﺷﺘﺮﺍﻁ ﺍﳌﻘﺎﻳﻴﺲ ﺍﻟﻌﺎﻟﻴﺔ ﰲ ﻛﺘﺎﺑﺔ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﻭﺻﺮﺍﻣﺘﻬﺎ ﰲ ﺍﺧﺘﻴﺎﺭ ﻣﺎ ﺗﻨﺸﺮﻩ ﻣﻨﻬﺎ ـ ﻋﻠﻰ ﻣﻘﺎﻡ ﻋﺎﻝﹴ ﻭﲰﻌﺔ ﺭﻓﻴﻌﺔ ﻭﺍﻧﺘﺸﺎﺭﻋﻠﻰ ﻧﻄﺎﻕ ﻭﺍﺳﻊ ،ﺿﻤﻦ ﺍﻹﺻﺪﺍﺭﺍﺕ ﺍﻟﺪﻭﺭﻳﺔ ﳉﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ. ﻭﻧﺮﺟﻮ ﺃﻥ ﻳﻜﻮﻥ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﻌﺪﺩ) ﺍﻟﺘﺎﺳﻊ (ﺇﺳﻬﺎﻣﺎ ﻣﻦ ﺍﻠﺔ ﰲ ﺳﻌﻴﻬﺎ ﺍﻟﺪﺍﺋﻢ ﻟﻠﺘﻘﻴﺪ ﺑﺸﺮﻭﻁ ﺍﻟﻨﺸﺮ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ ﺍﻷﻛﺎﺩﳝﻲ ﺍﻟﱵ ﺗﻄﺒﻖ ﻋﻠﻰ ﺍﻼﺕ ﺍﳌﻨﺘﻈﻤﺔ ﻭﺍﻷﺧﺬ ﺎ ﻓﻴﻤﺎ ﺗﻨﺸﺮﻩ ﻣﻦ ﲝﻮﺙ ﻭﺩﺭﺍﺳﺎﺕ .ﻭﺇﻧﻨﺎ ﻧﻨﻬﻲ ﺑﻨﺠﺎﺡ ﻣﺪﺓ ﺛﻼﺙ ﺳﻨﻮﺍﺕ ﻣﻦ ﺗﻄﻮﻳﺮ ﺍﻠﺔ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ ﻓﻬﺮﺳﺘﻬﺎ ﻭﺇﺩﺧﺎﳍﺎ ﰲ ﻗﺎﻋﺪﺓ ﺍﳌﻌﻠﻮﻣﺎﺕ ﺍﻟﻌﺎﳌﻴﺔ ﺍﳌﻌﺮﻭﻓﺔ .EBSCOﻭﺑﻨﺎﺀ ﻋﻠﻰ ﺟﻮﺩﺓ ﺍﻹﺻﺪﺍﺭﺍﺕ ﺍﻟﺴﺎﺑﻘﺔ ﻧﻌﻠﻦ ﻋﻦ ﻓﺨﺮﻧﺎ ﻭﺍﻋﺘﺰﺍﺯﻧﺎ ﺑﺄﻥ ﺍﻠﺔ ﺃﺩﺧﻠﺖ ﺑﻨﺠﺎﺡ ﰲ ﻗﺎﻋﺪﺓ ﻣﻌﻠﻮﻣﺎﺕ ﺍﳌﻜﺘﺒﺔ ﺍﳌﺒﺎﺷﺮﺓ)ﻋﻠﻰ ﺍﻹﻧﺘﺮﻧﺖ( ﻷﻭﺭﻭﺑﺎ ﺍﻟﻮﺳﻄﻰ ﻭﺍﻟﺸﺮﻗﻴﺔ .CEEOL ﻭﻭﻓﻘﺎ ﻟﺘﻨﻈﻴﻢ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﻌﺪﺩ ﻣﻦ ﺍﻠﺔ ﻭﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﺍﳌﻨﺸﻮﺭﺓ ﻓﻴﻪ ،ﳝﻜﻦ ﺗﺼﻨﻴﻒ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﰲ ﺍﺎﻻﺕ ﺍﻟﱵ ﻛﺎﻧﺖ ﺍﻟﻜﻠﻴﺔ ﺗﺴﻌﻰ ﺇﱃ ﺗﻄﻮﻳﺮ ﺍﻟﻌﻤﻞ ﺍﻟﺒﺤﺜﻲ ﻓﻴﻬﺎ ،ﻭﻫﻲ :ﺇﺩﺍﺭﺓ ﻣﻘﺎﻳﻴﺲ ﺍﳉﻮﺩﺓ ﰲ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﺍﻟﺪﻳﲏ ,ﻭﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻴﺔ ،ﺍﻟﻌﻠﻮﻡ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ,ﺍﻟﻠﻐﺔ ﻭﺁﺩﺍﺎ ,ﺍﻟﺜﻘﺎﻓﺔ ﻭﺍﳊﻀﺎﺭﺓ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ .ﻭﳑﺎ ﳝﻴﺰﻫﺬﺍ ﺍﻟﻌﺪﺩ ﺍﻟﺘﺎﺳﻊ ﻣﻦ ﺍﻠﺔ ﺍﳋﺎﺹ ﺑﺎﳉﻮﺩﺓ ﺃﻥ ﺃﻏﻠﺐ ﻫﺬﻩ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﰎ ﺗﻘﻴﻴﻤﻬﺎ ﻣﻦ ﻗﺒﻞ ﺍﶈﻜﻤﲔ ﻛﺒﺤﻮﺙ ﻋﻠﻤﻴﺔ. ﻭﻟﺬﺍ ﻧﺮﺟﻮ ﺃﻥ ﺗﻠﺒﻲ ﻫﺬﻩ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﲟﺤﺘﻮﺍﻫﺎ ﺍﳌﻤﻴﺰ ﺭﻏﺒﺔ ﺍﻟﻘﺮﺍﺀ ﺍﳌﻌﻨﻴﲔ ،ﻭﺃﻥ ﺗﻜﻮﻥ ﻋﻨﺪ ﺣﺴﻦ ﻇﻨﻬﻢ .ﻭﺃﻥ ﲡﺪ ﻋﻨﺪﻫﻢ ﻛﺬﻟﻚ ـ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ ﺍﶈﺘﻮﻯ ﻭﺍﻹﻋﺪﺍﺩ ـ ﺻﺪﻯ ﲨﻴﻼ ،ﻭﺃﻥ ﺗﻼﻣﺲ ﻟﺪﻳﻬﻢ ﺃﻓﻜﺎﺭﺍ ﻋﻤﻴﻘﺔ. ﻭﺍﻟﺸﻜﺮ ﺍﳉﺰﻳﻞ ﳉﻤﻴﻊ ﺍﻟﻜﹸﺘﺎﺏ ﻭﺍﶈﻜﻤﲔ ،ﻭﻷﻋﻀﺎﺀ ﳉﻨﺔ ﺍﻟﺘﺤﺮﻳﺮ ،ﻭﻟﻜﻞ ﻣﻦ ﺳﺎﻫﻢ ﲜﻬﺪﻩ ﺍﳌﺨﻠﺺ ،ﻭﳌﻦ ﺳﺎﻋﺪ ﰲ ﺇﺧﺮﺍﺝ ﺍﻟﻌﺪﺩ ﺍﳉﺪﻳﺪ ﻣﻦ ﺍﻠﺔ ،ﺍﻟﺬﻱ ﻧﺄﻣﻞ ﺃﻥ ﻳﱪﺭ ﻏﺎﻳﺘﻪ ﻭﳚﺪ ﻣﻜﺎﻧﻪ ﻋﻨﺪ ﺍﻟﻘﺮﺍﺀ. ﺭﺋﻴﺴﺔ ﳉﻨﺔ ﺍﻟﺘﺤﺮﻳﺮ: ﺍﻟﺪﻛﺘﻮﺭﺓ ﻣﺮﱘ ﺳﻮﻓﺘﻴﺘﺶ 13 14 VJERSKE ZNANOSTI Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Izvorni naučni rad Zuhdija Adilović1 METODOLOŠKE SMJERNICE ZA PRAVILAN ODNOS PREMA ZAPADNOJ MISLI Sažetak Dominacija zapadne civilizacije na svjetskom planu, predstavlja veliki problem za manje narode i kulturne zajednice. Taj problem se naročito ističe u svjetlu globalizacije kada mnogi narodi i nacije, gotovo u potpunosti, gube svoj identitet. Ostati privržen svojoj tradiciji i kulturi, a usvojiti pozitivne tokove savremenog doba jeste formula uspjeha koje su danas mnogi svjesni. Međutim, odgovor na pitanje kako doći do tog spoja na kvalitetan način, tako da on ne bude na štetu nijedne od spomenutih komponenti, još nije u potpunosti definisan. Jedan od važnih segmenata akademskog djelovanja je naučnoistraživački rad koji ima svoju metodologiju. Nažalost, kao i u ostalim segmentima života na ovom planu dominira zapadni koncept koji se nameće kao vodeći. Danas su veoma rijetki muslimani istraživači koji su uspjeli da usvoje pozitivne aspekte te metodologije i da se oslobode njene obojenosti zapadnim pogledom na svijet, koji je u suprotnosti sa islamskim. Ovaj rad ima za cilj da ukaže na osnovne metodološke smjernice koje će pomoći muslimanu istraživaču u području vjerovanja, kako bi ostao na istini, a ujedno uvažio naučnu metodologiju istraživanja. Kada je riječ o islamu, on polazi od činjenice da sve što je definisano Kur’anom i vjerodostojnim hadisom u području vjerovanja, bez obzira da li se to odnosi na gajb (metafiziku), kao što je pitanje Božanstva, onoga svijeta i nastanka čovjeka, ili se radi o generalnim postavkama, kao što je savršenost vjere islama i njeno počivanje na jednoći Stvoritelja (tewhidu), narušavanju 1 Vanredni profesor, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected] Rad autora je dostavljen 02.06.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 24.10.2011. godine. 17 Vjerske znanosti vjerovanja (imana) slijeđenjem nekih drugih vjerovanja mimo islama i sl., jeste sušta istina koja se niukom slučaju ne može dovesti u sumnju, ili biti prevaziđena. A kada je riječ o zapadnoj misli, njenim filozofskim i vjerskim predstavama, moralnim vrijednostima, spoznajnim i društvenim sistemima, ona je rezultat ljudskog napora2 i samim tim podložna i grešci. Međutim, činjenica da je ona nastala nevezano za istinsku vjeru, usljed raznih društvenih i civilizacijskih kretanja nevjerničkih naroda, ne znači da je ona u potpunosti neispravna i da automatski mora biti odbačena. Ključne riječi: savremena misao, tradicija, kultura, islamski koncept Uvod Dominacija zapadne civilizacije na svjetskom planu, predstavlja veliki problem za manje narode i kulturne zajednice. Taj problem se naročito ističe u svjetlu globalizacije kada mnogi narodi i nacije, gotovo u potpunosti, gube svoj identitet. Ostati privržen svojoj tradiciji i kulturi, a usvojiti pozitivne tekovine savremenog doba jeste formula uspjeha koje su danas mnogi svjesni. Međutim, odgovor na pitanje kako doći do tog spoja na kvalitetan način, tako da on ne bude na štetu nijedne od spomenutih komponenti, još nije u dovoljnoj mjeri definisan. Jedan od važnih segmenata akademskog djelovanja je naučnoistraživački rad koji ima svoju metodologiju. Nažalost, kao i u ostalim segmentima života na ovom planu dominira zapadni koncept koji se nameće kao vodeći. Danas su veoma rijetki muslimani istraživači koji su uspjeli da usvoje pozitivne aspekte te metodologije i da se oslobode njene obojenosti zapadnim pogledom na svijet, koji je u suprotnosti sa islamskim. Ovaj rad ima za cilj da ukaže na osnovne metodološke smjernice koje će pomoći muslimanu istraživaču u području 2 Možda će neko reći da savremena misao obuhvata i vjerske predstave i moralne principe zasnovane na judaizmu i kršćanstvu, pa kako se može kazati da je sve to samo rezultat ljudskog napora. Istina je da su te predstave i moralni principi iskrivljeni i izmijenjeni do te mjere da je nemoguće prepoznati osnovu koja je objavljena od onoga što su ljudi dodali. Zbog toga se i na njih odnosi prethodni stav, iako to ne negira činjenicu da u njima ima ostataka objavljene istine. 18 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. vjerovanja, kako bi ostao na istini, a ujedno uvažio naučnu metodologiju istraživanja. 1. Ideološki pristup Istraživač musliman uvijek polazi od unaprijed definisanih globalnih premisa u području vjerovanja koje mu trebaju poslužiti za prezentaciju islamskog vjerovanja i kritiku savremenog mišljenja. Kada je riječ o islamu, on polazi od činjenice da sve što je definisano Kur’anom i vjerodostojnim hadisom u području vjerovanja, bez obzira da li se to odnosi na gajb (metafiziku), kao što je pitanje Božanstva, onoga svijeta i nastanka čovjeka, ili se radi o generalnim postavkama, kao što je postavljanje čovjeka za Allahovog namjesnika na Zemlji, savršenost vjere islama i njeno počivanje na jednoći Stvoritelja (tewhidu), narušavanju vjerovanja (imana) slijeđenjem nekih drugih vjerovanja mimo islama i sl., jeste sušta istina koja se ni u kom slučaju ne može dovesti u sumnju, ili biti prevaziđena. Ovo pravilo temelji se na dvije stvari: Činjenici da je Objava proistekla iz Allahovog, dž.š., sveobuhvatnog znanja u kojem nema greške ni manjkavosti. Da je Allah, dž.š., zadovoljan sa islamom kao našom vjerom do Sudnjega dana, a Allah je daleko iznad toga da bude zadovoljan sa neistinama i pretpostavkama. A kada je riječ o savremenoj misli, njenim filozofskim i vjerskim predstavama, moralnim vrijednostima, spoznajnim i društvenim sistemima, ona je rezultat ljudskog uma 3 i samim tim podložna grešci. Međutim, činjenica da je ona nastala nevezano za istinsku vjeru, usljed raznih društvenih i civilizacijskih kretanja nevjerničkih naroda, ne znači da je ona u potpunosti neispravna i da automatski mora biti odbačena. 3 Možda će neko reći da savremena misao obuhvata i vjerske predstave i moralne principe zasnovane na judaizmu i kršćanstvu, pa kako se može kazati da je sve to samo rezultat ljudskog uma. Istina je da su te predstave i moralni principi iskrivljeni i izmijenjeni do te mjere da je nemoguće prepoznati osnovu koja je objavljena od onoga što su ljudi dodali. Zbog toga se i na njih odnosi prethodni stav, iako to ne negira činjenicu da u njima ima ostataka objavljene istine. 19 Vjerske znanosti S druge strane, činjenica da je savremena misao rezultat dugogodišnjeg iskustava čovječanstva i zrelih umova, gledano sa civilizacijskog aspekta, ne znači da ona sadrži apsolutnu istinu kojoj se drugi moraju povinovati i utopiti u njenim valovima. Isto tako, ne mora da znači da ona predstavlja krajnje dostignuće svog vremena, jer iako ona kod njenih pobornika predstavlja najviši stepen istine do kojeg je moguće doći u ovom vremenu, za vjernika muslimana koji posjeduje Objavu proizašlu iz Allahvovog sveobuhvatnog znanja, koje je prethodilo ljudskom znanju, savremena misao je nazadna u odnosu na Allahovo znanje, koje je korektor ljudskog znanja, slično kao što znanje potonjeg vremena preispituje prijašnje nauke u svjetlu svojih otkrića i novih mogućnosti. Bilo koji drugi stav muslimana prema savremenoj misli bio bi u suprotnosti sa njegovim imanom. Muslimanski mislilac koji prihvata postavke ove civilizacije koja je suprotna islamu kao istinite, ustvari, demantuje svoje uvjerenje da islamsko učenje sadrži apsolutnu istinu i on može da bira između dvije mogućnosti: ili da te teorije koje savremena civilizacija nudi kao činjenice, kod njega postanu relativne i samo teorije i pretpostavke koje on prihvata i odbacuje po kriterijumu istina svoje vjere, i to je ispravan stav kojeg zagovaram pri bilo kojem pristupu akaidskog istraživanja danas, ili da te teorije veliča i prihvati kao jedinu istinu i onda se vrati svojoj vjeri pa je posmatra na osnovu tih teorija i uzima i odbacuje od vjere ono sto je u skladu sa njima. U tom slučaju on je žrtvovao svoju vjeru islam. Ovo je jedna od najvećih kriza muslimanskih intelektualaca. Oni su u dilemi između vjerovanja (koje je većinom tradicionalno) i savremene naobrazbe i zbog toga žive u veoma teškom idejnom i psihičkom stanju. Oni žive između dvije suprotnosti i u većini slučajeva prevlada(va) moderna misao, naročito kod onih koji od svoje vjere znaju samo ono što su kao mali naučili od svojih roditelja, bez prave pedagoške naobrazbe koja usađuje vjerovanje u njihove duše, a zatim ono postaje osnova njihovog razmišljanja pomoću kojeg se suočavaju sa savremenom misli i odolijevaju njenim izuzetno razvijenim metodama kritike svega. Ovakav “ideološki” pravac je izuzetno osuđen od strane intlektualne elite, jer je, po njihovom shvatanju, oprečan nepristrasnosti i objektivnosti koja od istraživača traži da se 20 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. oslobodi bilo kakvih unaprijed zauzetih stavova pa makar oni bili i vjerski. Od njega se traži da se prilikom svog istraživanja rukovodi isključivo razumskim argumentima, koji predstavljaju suštinu ili dušu znanosti. (Ash-Shunyātiy, 1970:164) Često muslimani intelektualci – neislamisti, islamiste opisuju kao iracionaliste i neobjektivne, jer se oni rukovode unapred zauzetim stavovima i ideološkim opredjeljenjima. Tako jedan od njih kaže: “Radovi islamista o savremenoj misli nemaju nikakvu znanstvenu vrijednost jer oni predstavljaju ideološke pokušaje pobune koji su usmjereni ka određenoj kategoriji muslimana koje oni žele upregnuti u svoje projekte.” (Ridwān as-Seyyid, 1988: 353) Međutim, ispravan metod izučavanja zapadne misli od strane muslimana jeste onaj koji sam maloprije spomenuo. To je logičan i objektivan stav jer je utemeljen na vjerovanju u Allaha i Poslanika, u Objavu, koju on prihvata s čvrstim ubjeđenjem kao nepobitni argument. Isto tako, svi stavovi koji se temelje na Objavi za njega su naučni. Naravno, ovo će razumjeti vjernik u islam, a onaj koji na islam gleda kao na civilizacijsko naslijeđe on je sasvim drugi slučaj kojeg trenutno ne tretiramo. 2. Pouke iz negativnih posljedica iskustva apologetičara Odnos muslimana prema savremenoj misli kroz prizmu islama, kao što je briga današnjih muslimana, isto tako bila je briga muslimana u prijašnjim vremenima. To je iskustvo prepuno pouka i lekcija. Musliman današnjice bi trebao da te lekcije nauči kako bi se sačuvao sličnih grešaka i imao veću priliku za uspjeh. Sa početkom nestanka ashaba, r.a., počele su se javljati idejne slabosti muslimana vezane za njihovo vjerovanje. Takve ideje promovisali su pojedini smutljivci i tako ih prenijeli na veliki broj muslimana. Zatim su se među muslimane uvukli pojedini vjerski i filozofski elementi drugih civilizacija, kao što je grčka filozofija sa svojim predstavama o kosmosu i postojanju i sa svojom logikom. Određene grupacije muslimanske uleme pale su pod utjecaj te filozofije na području vjerovanja, iz čega nastaje velika i dobro poznata znanost pod nazivom ilmul-kelam. Ukazat ću samo na neke od posljedica ilmul-kelama, koje bi trebale da posluže kao pouka istraživačima na polju islamskog vjerovanja danas, kako bi se sačuvali od sličnih grešaka: 1. Ilmul-kelam je doprinio cijepanju islamskog koncepta, 21 Vjerske znanosti kada je istinsko živo i djelotvorno vjerovanje koje se direktno reflektovalo na ljudska djela pretvorio u određen broj teoretskih razmatranja koje čovjek izučava bez ikakve veze sa njihovom praktičnom primjenom. Savremeni istraživač islamskog vjerovanja trebao bi izučavati pitanja vjerovanja u kontekstu drugih aspekata islama, tako da sačinjavaju temelj i osnovu za ibadet (obredoslovlje), moral i društveni sistem. Također, potrebno je prevazići tu suhoparnost (ilmul-kelama) u kojoj su pitanja vjerovanja pretvorena u matematičke formule. Ona se moraju povezati sa značenjima vezanim za osjećaje ljubavi i odbojnosti, nade i straha, skrušenosti i kajanja i tome slično. (Al-Muntedā al-'Islāmi, 1410. god. po H., 44) 2. Prvi izvor islamskog vjerovanja jesu šerijatski citati za koje treba da se veže onaj koji želi doći do istine i iz njih izvodi istine vjere. Međutim, ilmul-kelam u kojem se puno spominju posebni termini, logički principi, pretpostavke i racionalni odgovori na njih u skladu sa metodologijom tadašnje misli, zapostavio je šerijatske citate i obezvrijedio njihov položaj u odnosu na racionalne principe. Zato djela ilmul-kelama oskudjevaju kur'ansko-hadiskim citatima, a i ono malo citata koji se navode izgube se u opširnim tvrdnjama zbog kojih se ti citati i navode, samo kao njihova potvrda. Zato je obaveza muslimana koji se bavi istraživanjem na polju islamslog vjerovanja da kur’anske ajete i hadise stavi u prvi plan i da mu bude cilj da ljude veže za njih kako bi istine vjere ostvarile što veći efekat na ponašanje ljudi. 3. Ilmul-kelam je, kao što se da zaključiti iz razloga njegovog nastanka, imao za cilj da daa argumentovanu podršku temeljima islamskog vjerovanja i odbrani ih od njihovih neprijatelja koji su ih nijekali. Nastojao je da to uradi putem argumenata i logike koju su koristili pobornici tih filozofija. Pobornici ilmul-kelama su na putu ostvarenja tog cilja koristili razna sredstva i koristili se pravilima i premisama koje su počesto bile nerealne i netačne i to su smatrali ustupcima u raspravi. Međutim, ilmul-kelam je naposlijetku sa svojim pravilima i logičkim zaključcima postao jedini legitiman predstavnik islama, kako smatraju njegovi pobornici, pored vidnih odstupanja od temeljnih odrednica islama. 22 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Ovakav stav prema ilmul-kelamu sa sobom nosi dvije velike greške: Prva je oslanjanje na te relativne premise i utemeljenje vjerovanja na njima, tako što se ti temelji jednostavno sruše kada se otkrije neosnovanost pravila na kojima počivaju. Primjer za to je teorija o nedjeljivom atomu (djeliću) na osnovu koje su ustvrdili Allahovo postojanje. Druga je prihvatanje tih premisa i pravila, koje, kako kaže Ibn Tejmijje, ne podržava ni razum ni Objava, kao osnova islamskog učenja. Zato je musliman istraživač u ovom vremenu dužan da izbjegava građenje temelja vjerovanja na teorijama savremene misli i njenih relativnih dokaza. Isto tako mora izbjegavati pripisivanje tih relativnih teorija islamu. 3. Definicija razuma, metodologije i terminologije Postoje temeljne stvari koje treba definisati prije ulaska u polje naučnog rada. Ukoliko se one ne definišu, istraživač će biti u situaciji da zapadne u idejne labirinte i “naučne” zablude koje mogu njegovo vjerovanje odvesti u propast. Potrebno je definisati sljedeće: A) Razum Postoje dvije vrste razuma: Urođeni, koji se temelji na neophodnim primarnim spoznajama i stečeni, koji se ogleda u mišljenjima koja se dešavaju u urođenom razumu, a koja crpi izvana, ili svojim promišljanjima iznutra. Nema sumnje da su primarna saznanja istinita, jer ona predstavljaju razum, pa ako bi bila lažna, onda bi razum bio neispravan, kao što je, naprimjer, nemogućnost spoja dvije suprotnosti. Isto tako, nema sumnje da su stečene ideje razuma, ukoliko su nastale na osnovu primarnih saznanja, istinite i ispravne. Međutim, isto tako nema sumnje da razum može prihvatiti neispravna mišljenja koja su rezultat raznih faktora vezanih za vlasnika razuma lično i koji odgovaraju mišljenjima koja su već bila prisutna kod njega. Vlasnik razuma smatra da su to logična mišljenja koja su utemeljena na razumskim istinama koje su neupitne, iako ona nisu takva. Iz tog razloga je nastao toliki razlaz među pobornicima ilmul-kelama oko mišljenja na osnovu kojih su htjeli graditi istine vjerovanja. To su bile kontradiktorne ideje, a 23 Vjerske znanosti svaki od njih je tvrdio da su njegove ideje utemeljene na neupitnim razumskim principima. To je dokaz da razumski principi, ili neki od njih, sigurno nisu bili ispravni i sitiniti, jer nema kontradiktornosti među činjenicama. Iz tog razloga će temelji sagrađeni na tim premisama biti sagrađeni na neistini i grešci. Razlog zapadanja u ovaj veliki i opasni ćorsokak je taj što su pobornici ilmul-kelama, kako kaže Ebul-Hasan en-Nedewi, “zanemarili oružje koje je trebalo biti najubojitije, a to je definicija razuma i sredstava spoznaje”. (An-Nedevī, 1398. god. po H.: 23) Musliman je dužan prije nego što krene sa istraživanjem, naročito na polju vjerovanja koje je izuzetno osjetljivo, a u sjeni savremene misli, da odredi granice koje razum ne bi smio prelaziti, jer njegove mogućnosti to ne dozvoljavaju i da ostane u okvirima koji su mu primjereni, naprimjer: 1. S obzirom na izmiješanost ispravnih ideja u ljudskom razumu sa pogrešnim koje su se zbog dugotrajnog druženja s njima već odomaćile, čovjek, uistinu, ne bi trebao svoje ideje postavljati kao osnovu za Objavu. 2. Razum je dužan da se odnosi prema Objavi kao prema profesoru od kojeg uči, a ne kao profesor koji diktira. 3. Razum, s obzirom da su mu kapaciteti ograničeni vremenski i prostorno, nije u stanju da dokuči ispravnu predstavu o onome što izlazi iz okvira svijeta kojem on pripada. On na to gleda logično komparirajući ga sa stanjem u svom svijetu, upotrebljavajući logiku tamo gdje je ona nemoguća. Zato je čovjek dužan da ne prelazi granice svoga razuma i da ne pokušava prodrijeti u suštinu neviđenog (metafizike). U vjerodostojnom hadisu se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Razmišljajte o Allahovim stvorenjima, a ne o Njegovom biću pa da stradate.” (Al-Albānī, bez god. izdanja: 1/1788) B) Metodologija Ispravnost ili pogrešnost metodologije odražava se na teme koje se putem nje istražuju. Greška ilmul-kelama je u osnovi bila metodološka greška. Na to su upozorili velikani islama među kojima je i Ibn Tejmijje, koji se bavio ovim pitanjem u svom čuvenom djelu Otklanjanje kontradiktornosti između razuma i Objave. 24 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Istraživač na polju islamskog vjerovanja dužan je da traga za ispravnom metodologijom koja će mu garantovati ispravno korištenje razuma, ispravne rezultate istraživanja i privrženost islamu u njegovim intelektualnim aktivnostima. Naprimjer: Mora se upoznati sa metodologijom ehlis-sunneta prilikom traganja za istinom, koja se, kako je Ibn Tejmijje ukratko pojasnio, sastoji u sljedećem: “Istinski neosporivi dokazi, bez obzira bili oni utemeljeni na Objavi ili razumu, ne mogu biti međusobno kontradiktorni, a ukoliko se relativni dokaz suprotstavi neosporivom, prednost se daje neosporivom bez obzira iz kojeg izvora dolazi, a ukoliko se kontradiktornost pojavi između dva relativna dokaza, tražit će se razlog davanja prednosti jednog nad drugim.” B. Tajmijjah, 1399. god. po H.: 1/433. Isto tako, dužan je uvažavati ispravnu logiku, koja kaže da pojedinačna pravila moraju biti u skladu sa općim. Tako, temelji vjerovanja predstavljaju osnove iz kojih se izvode mnogi detalji. Vjerovanje u Allaha, dž.š., Njegovog Poslanika i da je Kur'an Allahov govor, podrazumijeva potpunu predanost svemu što se u njemu nalazi i njegovo prihvaćanje kao apsolutne istine koja je mjerilo po kojem se ravna. Međutim, vjerovati u Kur'an, a zatim sumnjati u istinitost bilo čega iz Kur'ana, ili ispravnost pojedinih njegovih propisa, predstavlja kontradiktornost za kojom se musliman ne bi smio povoditi, nego bi trebalo da poveže detalje sa općim pravilima kako bi prestala sumnja oko detalja ili se ispravila predstava o temelju. C) Terminologija Jezik je posuda misli, jer se riječima izražavaju značenja termina. To je razlog da terminologija bude najpodesnije sredstvo za kulturološki kolonijalizam. Dovoljno je kolonijalnoj sili da pokorenu naciju filuje svojim terminima i izrazima da bi ova druga postala idejno ovisna o prvoj. Jedan od razloga idejne nejasnoće i anarhije koju je prouzrokovao ilmul-kelam među muslimanima bili su pojmovi koje je pozajmio od stranih ideologija i poistovijetio ih sa arapskim terminima ugrožavajući njihova originalna značenja. To je mnoge zbunilo i dezorijentisalo. O tome je imam Šafija, r.a., upozaravajući na važnost terminologije i miješanja njihovih značenja, kazao: 25 Vjerske znanosti “Ljudi su postali neznalice i razišli se samo zbog toga što su zapostavili arapski jezik, a naklonili se prema jeziku Aristotelisa.” (As-Sujūti, bez godine izdanja: 15) Mnogi mladići muslimani koji su poslati na studije na Zapad, pod uticajem stranog jezika na kojem su studirali, donijeli su u arapski jezik mnoge termine koji su akaidski veoma opasni. To su termini koji u sebi sadrže značenja i aspekte koje nikako ne može iskazati arapska riječ kojom je žele izraziti. To se desilo bez naučnih temelja i prouzrokovalo je idejnu anarhiju i dezorijentiranost u značenjima. To se jasno vidi u književnosti, društvenim naukama i slično. Istraživač na polju akaida istražuje pitanja vjerovanja i nevjerovanja, sunneta i novotarije i bit će suočen sa raznim terminima iz te oblasti, zato je prinuđen da se pridržava jasno definisanih termina u svojim istraživanjima. Zaista postoji prijeka potreba za preciznim definicijama termina vezanih za šerijatske znanosti urađenim od strane stručnog tima, kao što je institut za jezička pitanja, naročito iz oblasti akaida, kako bi se izbjegle razne smutnje koje mogu nastati zbog razlaza u definicijama i dovesti do potpuno različitih stavova. 4. Logika pražnjenja i punjenja (rušenja i izgradnje). Nisam htio te dvije operacije (koraka) nazvati rušenjem i izgradnjom, već pražnjenjem I punjenjnem, zato što rušenje podrazumijeva potpuno uništavanje, a, s druge strane, pražnjenje podrazumijeva čišćenje mjesta od štetne prljavštine, o čemu i jeste riječ u ovom slučaju. A) Pražnjenje Pod pražnjenjem ovdje mislim na čišćenje savremenog ljudskog života od svih vidova krivovjerstva u različitim segmentima i kritiku savremene misli, koja je najveći nosilac takvih pojava. Metodologija kritike Da bismo nešto mogli kritikovati moramo to dobro poznavati, stoga je neophodno dobro upoznati savremenu misao, naročito u onim segmentima u kojima se kritikuje, a da bismo dobro upoznali zapadnu misao nije dovoljno pročitati samo nekoliko kritičkih članaka, ili opći prikaz, ili, pak, opća djela zapadne misli, zato što 26 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. sve spomenuto pruža samo površan uvid, koji se, uglavnom, svodi na stav onih koji su ih napisali. Onaj koji želi da savremenu misao Zapada temeljito prouči dužan je da studiozno izučava zapadne teorije i glavnu problematiku zapadne misli, uvažavajući društvene prilike u kojima su te teorije nastale, te metodološke smjernice putem kojih su nastale, kako bi kritika bila duboka i sveobuhvatna. Kao primjer uzet ćemo poznatu teoriju o evoluciji, koju su mnogi islamski mislioci kritikovali. Poznato je da teorija o evoluciji tvrdi da sve neprestano evoluira ka boljem. Jedan od praktičnih primjera evolucije jeste evolucija živih bića, koja su nastala od jednoćelijskog organizma i evoluirala do čovjeka. Potaknuti činjenicom da je ova teorija u potpunoj kontradiktornosti sa islamskim vjerovanjem o stvaranju čovjeka, oni je opovrgavaju samo u tom segmentu previđajući činjenicu da ta teorija sadrži još mnogo segmenata koji su daleko opasniji od spomenutog. Teorija o evoluciji tvrdi da je evolucija ka boljem zakonitost koja se odnosi na sve, pa čak i na vjeru i moral, na budući svijet, tako da evolucionisti pobijaju postojanje džehennema kao krajnje instance, jer je to suprotno sa zakonom o konstantnoj evoluciji ka novom i boljem. Po njima, onaj ko vjeruje u budući svijet može vjerovati samo u Džennet, koji predstavlja vrhunac ljudske evolucije. Također, moramo razumjeti ambijent u kojem su nastale ideje zpadne misli. To je ambijent slobode i potpune samostalnosti u mišljenju, te uvjerenje da je sredstvo za razmjenu kultura diskusija i sukob mišljenja u ambijentu apsolutne slobode, a nikako pod torturom ili diktaturom jednog mišljenja, koje se nameće kao jedino ispravno, koje je došlo “odozgo”. “Potpuno je jasno da su izazovi zapadne misli nastali kao rezultat apsolutne slobode mišljenja i nemoguće je odgovoriti na njih bez uvažavanja te činjenice.” (Wehīdud-dīn Hān, 1987: 18) Kura'nska metoda kritike Ovdje ne mislim na to da se samo citiraju kur’anskosunnetski citati koji su od Boga objavljeni kao argumenti za tretiranu problemtiku, nego želim da istaknem metod koji je Kur’an slijedio tretirajući akaidske probleme vremena u kojem je objavljivan. Kur’an se koristio sa nekoliko metoda, od kojih su najznačajnije: Obraćanje urođenoj ljudskoj naravi: Kur’an ne ulazi u teške 27 Vjerske znanosti filozofske rasprave, nego akcenat daje na jasne misaone premise koje čovjek vrlo lahko spoznaje po svojoj urođenoj naravi i pokazateljima koji ga svakodnevno okružuju. Realnost: Kur’an, kada tretira bilo koji problem veže ga za ljudsku stvarnost, oslanja se na najnovija dostignuća ljudskog razuma u toj oblasti i ne ograničava se samo na teoretsku kritiku, nego otkriva štetne posljedice tog problema u ljudskoj stvarnosti. Otvorenost: Misli se na otvorenost u otkrivanju grešaka i poremećaja koji ukazuju na nedostatke ove civilizacije i pogrešne plodove njene koncepcije, bez imalo ustručavanja i ublažavanja koje samo još više u zabludu odvodi njene sudionoke. Allah, dž.š., govoreći o mušricima, kaže: “A kada im se rekne: 'Slijedite Allahovu Objavu!' – oni odgovaraju: 'Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.' – Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kada nisu na pravom putu bili?!” (Kur'an, Lukman: 31) O jevrejima koji su se nalazili u medinskom društvu za vrijeme objave, kaže: “Oni kojima je naređeno da prema Tevratu postupaju, pa ne postupaju, slični su magarcu koji knjige nosi. O kako su loši oni koji poriču Allahove ajete! – A Allah neće ukazati na pravi put narodu koji neće da vjeruje.” (Kur'an, El-Džumu'a: 5) – Uvažiti ono što je u skladu sa islamom, a ne poentirati samo ono što mu je oprečno. Kao pojašnjenje ove metode navest ćemo jedan kur'anski primjer koji tretira pitanje koje je danas aktuelnije nego ikada prije, a to je pitanje empirijske znanosti. Allah, dž.š., kaže: “Obećanje je Allahovo, a Allah će obećanje Svoje ispuniti, ali većina ljudi ne zna; oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.” (Kur'an, Er-Rum: 6-7) Kur'an priznaje da to što ljudi znaju jeste znanje, ali im otkriva činjenicu da je to samo djelimično, spoljašnje i ograničeno znanje. A što se tiče znanja u njegovom istinskom i sveobuhvatnom značenju oni ga nemaju, a to je znanje o vjeri, akaidu i Šerijatu. Da li se onaj koji je daleko otišao u istraživanju svemira i fizičkih zakona, te spoznao kretanje nebeskih tjela, ili funkcionisanje krvotoka, elemente od kojih se sastoji zemlja, bilje i slično, a ne poznaje razlog stvaranja svemira i svega što je u njemu, 28 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. niti poznaje svijet koji postoji izvan njega, čak ne poznaje ni samoga sebe, razlog svog stvaranja i kuda ide poslije smrti, niti poznaje ispravan odnos prema životu i drugima, može smatrati znalcem? Ovo je samo jedan primjer, a mnoge teme savremenog doba mogu se tretirati na isti način, kao što je pitanje slobode, pravde i slično. Parcijalnost i sveobuhvatnost Kritika ima dvije strane: Parcijalnost, tj. kritika pojedinih ideja zapadne civlizacije, ili otkrivanje pozitivnog i negativnog u svakoj od njih, što predstavlja prvi korak. Sveobuhvatnost, koja se ogleda u globalnom pogledu na tu civilizaciju na temelju parcijalne kritike i otkriva da ta civilizacija vodi čovječanstvo u pogrešnom smjeru, te da se radi o rušilačkoj civilizaciji, i pored svih njenih pozitivnih aspekata koje obuhvata, i koja će čovječanstvo odvesti u propast. Ovakav pristup zapadnoj civilizaciji nemaju samo muslimani. Naprotiv, s njima se slažu mnogi zapadni mislioci koji su i sami sinovi te civilizacije. Među njima je Karlil autor djela Čovjek ta nepoznanica, Rene Debo, autor djela Humanost čovjeka i mnogi drugi. Među posljednjima koji su pisali na tu temu jesu Robert M. Grosi i Džordž Stansije, koji su u svojoj poznatoj knjizi Nauka u novom ruhu, izdatoj prije 10 godina, dolaze do zaključka da je “zalazak (kraj) svijeta u savremenoj filozofiji apsolutan i definitivan”. (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409. god. po H.: 107) Međutim, problem kod zapadnih mislilaca je u tome šta poslije? Mnogi od njih ostaju zbunjeni ili se vežu za maštu po kojoj će ljudska znanost uspjeti da spozna tajnu postojanja i suštinu čovjekovog bića, te će na osnovu te spoznaje izgraditi kulturu i civilizaciju koja će biti humanija i sigurnija, kao što tvrdi Alexis Karlil. Autori knjige Nauka u njenom novom ruhu, pokušali su da iskoriste najnovija naučna istraživanja vezana za svemir i čovjeka, koja tvrde da postoji izlaz iz ovog ćorsokaka u kome se našla savremena civilizacija. Oni kažu: “U savremenoj filozofiji vidan je preokret ka novoj teoriji koja počiva na povratku civilizacije u 29 Vjerske znanosti vjerovanje u Jednog Jedinog Boga, te ponovni naglasak duhovnog aspekta u čovjekovom biću, otklanjajući tako uzroke nesreće i besmisla svrsishodnošću, ljepotom, duhovnošću i dostojanstvom čovjeka.” (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409god. po H.: 147) Iako ova nova teorija, prema kojoj se okreće savremeni svijet, kako spomenuti autori tvrde, predstavlja divan korak naprijed u odnosu na ogoljelu i bezdušnu materijalističku teoriju, ipak, ona ostaje bez jasnih temelja i predstavlja samo bijeg od ubitačnog toka materijalizma. Ovdje se završava kritika vlastite kulture i civlilizacije od strane zapadnjaka.4 Ljudi ostaju privrženi svom načinu života i razmišljanja, pa čak i kada se uvjere da je on pogrešan, sve dok ne pronađu alternativu koja će ih izbaviti iz takvog stanja. Zato što pojedinac, kako kaže Jurij Glazov, iako je ubijeđen u neispravnost onoga na čemu jeste, “osjeća neuobičajen strah od toga da se ne nađe u velikoj praznini bez ikakve ideologije ili teorije, jer on nema ništa što bi zamijenilo njegovo postojeće stanje, nema nikave prihvatljive i dokazane teorije, niti nekog globalnog svjetskog viđenja koje posjeduje takve karakteristike”. (Robert Grosi i Džordž Stansije, 1409. h.g.: 144) Jedini put spasenja je islamski pogled na postojanje, svemir, čovjeka i život, koji je alternativa pogrešnim predstavama zpadne civilizacije, uz uvažavanje svih njenih korisnih dostignuća na materijalnom ili humanom planu. Ovdje, ustvari, počinje proces punjenja. B) Punjenje Uspostava sistema života ljudi na božanskom programu koji se temelji na vjerovanju. Ovaj proces podrazumijeva dva koraka: Prvi korak: Povezivanje ljudi sa islamom, jer njihova odlučnost da napuste zabludu ne podrazumijeva njihovu opredijeljenost za islam. Mnogobrojni su oni koji ljudima nude razne filozofije i pravce koji imaju za cilj da ih zadrže u okvirima nevjerstva. Pozivanje ljudi u islam kao istinu koja im nedostaje, na prirodno logičan način. 4 To je maksimum do kog može doprijeti ljudski razum. Čovjek po svojoj urođenoj naravi i konkretnoj praksi prepoznaje neuspjeh nevjerstva i zablude. Međutim, on nije u stanju ponuditi Pravi put. Na istom stepenu bilu su hanifije (pravovjerni) pred dolazak Poslanika, s.a.v.s. 30 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Vjerniku u Allaha ne priliči da smatra da je Allah, dž.š., ostavio čovječanstvo da luta u tminama zablude, bez ikakve svrhe. Vjerovanje u Allaha i Njegovu mudrost podrazumijeva čvrsto ubjeđenje da je Allah, dž.š., poslao poslanike koji su ljude upućivali na Pravi put: “Jevreji ne poznaju Allaha kako treba – kad govore: 'Nijednom čovjeku Allah nije ništa objavio!' (Kur'an, ElEn'am: 91) Priznavanje Objave, svakako će čovjeka dovesti do posljednje Objave Muhammedu, s.a.v.s., koja je derogirala sve prethodne, a ona ostala sačuvana do Sudnjega dana. Ovo je samo jedan primjer kako bi trebalo učiniti prvi korak u povratku ka islamu, a putevi su mnogobrojni. Drugi korak: Pojašnjenje islamskog vjerovanja u njegovoj sveobuhvatnosti utemeljenog na vjerodostojnim citatima, u svjetlu razumijevanja prve generacije muslimana. Uloga misionara je samo u njegovom pojašnjenju i praktičnoj primjeni. Mi smo svjedoci da se većina povratnika u islam na Zapadu preobrazila na osnovu Kur'ana. Istraživač islamskog vjerovanja metodologijom pojašnjenja i približavanja slijedi Kur'an i sunnet, pojednostavljujući njihov prikaz kosmosa i postojanja i njegov uticaj na život pojedinca i zajednice. On se u svemu tome rukovodi jasnim citatima Kur'ana i sunneta i ne izlazi iz njihovih okvira, kako bi bio siguran da neće napraviti metodološku ili praktičnu grešku koja se lahko desi onome koji svome razumu dopusti da se umiješa i pređe granice dopuštenog. Najveća greška na ovom polju je da se bavi pitanjima akaida a njegova misao je okupirana reakcijama na određene stavove koji su oprečni islamskom vjerovanju a sastavni su dio savremene misli. U tom slučaju će biti u situaciji da odabere jedan od dva ekstremna stava: - Prilagođavanje akaidskih pitanja tokovima moderne misli, kao što je bio slučaj sa ilmul-kelamom i savremenim racionalistima. - Obaranje tih teza i zauzimanje suprotnog stava kao islamskog u vezi s tim pitanjima, kao što je učinio El-Eš'ari u vezi s pitanjem uzročnosti, ljepote i ružnoće i utjecaju čovjeka na svoja djela nasuprot mišljenju filozofa i mu'tezila. Ne bih želio da se razumije da su (zdrav) razum i (ispravna) znanost oprečni kur'anskom konceptu. Naprotiv, razum je Allahov dar čovjeku, koji mu pomaže u razumijevanju istinske vjere. Međutim, razum i znanje, kao produkt razuma, relativni su i 31 Vjerske znanosti razlikuju se od čovjeka do čovjeka s obzirom na razliku u načinu sticanja znanja, ambijent i razne druge psihološke i društvene faktore koji su utjecali na vrstu i način spoznaje. Kako se, onda, može razum uzeti kao oslonac, ili koji razum da uzmemo kao mjerodavan? (Mehdī Fadlullāh, 1401. god. po H.: 201) Zato razum mora biti usmjeren šerijatskim citatima iz kojih će izvlačiti istine ispravnog vjerovanja i tako će se ostvariti ispravnost vjerovanja i dosljednost razuma. 5. Pitanja i obilježja Pitanja: Već sam rekao da postoje određena pitanja koja su predmet kritike savremene misli, kako od strane islamskih tako i neislamskih mislilaca, iz razloga što je metod rušenja i sumnjičenja otvoren za sve, muslimane i nemuslimane, čak se musliman može koristiti dostignućima drugih iz ovog područja. Međutim, istraživač musliman mora biti drugačiji od ostalih, pa čak i na ovom tako otvorenom polju, kao što je nepovođenje za tezama za koje nema valjanog dokaza, provjeravanje podataka prije nego što ih uzme u obzir, nemiješanje istine sa neistinom, prihvatanje istine pa makar ona bila i suprotna njegovim željama i slično, što spada u osnove islamskog metoda. A – Sveobuhvatno formulisanje islamskog vjerovanja koje ima za cilj da čovjeka upozna sa postojanjem kroz prizmu Kur'ana koja se temelji na dva osnovna stuba: kosmosu i čovjeku. “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?” (Kur'an, Fussilet: 53) Od svemira sa svim njegovim specifičnostima do Tvorca svemira i čovjeka, Njegovih imena i osobina i temelja imana, porijekla čovjeka, suštine njegovog bića, svrhe postojanja, različitih relacija prema drugima, srčanih značenja i njihovog uticaja na praksu čovjeka, kroz ibadete i moral kao potvrdu njegovog vjerovanja - iz svega toga formira se imanska građevina, sa sveobuhvatnim značenjem vjerovanja koje obuhvata ubjeđenje, govor i djela, koja je komletna i kompaktna, te njen vlasnik osjeća potpunu idejnu, psihičku i ideološku neovisnost. 32 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. B – Temeljna akaidska pitanja savremene civilizacije tretirati s mjerom koja im pripada u sklopu islamskog vjerovanja, bez uveličavanja ili minimiziranja.5 Pojašnjenje tih pitanja mora biti kroz prizmu citata Objave, a nikako putem njihovog značaja i važnosti u zapadnoj misli, pa da nas to odvede od ispravnog načina razmišljanja. C – Nakon pojašnjenja islamskog stava o tim pitanjima i ukazivanja na njihovu saglasnost ili kontradiktornost sa islamskim konceptom, ukratko spomenuti svako od tih pitanja u svjetlu savremene misli. Sve to uraditi bez povođenja za emocijama, jer izljev emocija prema nečemu odražava čovjekovu slabost i njegovu nemogućnost da se tome suprotstavi, a to ne smije biti slučaj sa muslimanom koji ozbiljno proučava svoje vjerovanje. U svemu tome trebamo se pridržavati kur'anskog metoda izlaganja oslanjajući se na jake i konkretne argumente, u svjetlu razumijevanja prve generacije sa cjelovitim i sistematskim obrazloženjem. Nema sumnje da se sposobnosti istraživača na ovom osjetljivom području veoma razlikuju, ali ćemo jedinstvenom metodologijom sigurno brže stići do najboljih rješenja, uz Allahovu, dž.š., pomoć. Primjer takvog nastojanja u savremenom dobu jeste dr. Sulejman al-Eškar u svome serijalu Akaid u svjetlu Kur'ana i sunneta, Sejjid Kutb u svom djelu Glavne potke i karakteristike islamskog koncepta i Muhammed el-Mubarak u Nizamul-islamu i svojim drugim djelima. Zaključak – Obilježja Ovdje nas zanimaju strateška obilježja, kao što su: materijalizam, ideologija, empirizam i pozivanje na historiju ljudskog roda. Najvažnije što ukratko možemo reći o njima jeste da se ove teorije moraju naučno i kritički obraditi sa stanovišta islama i precizno pojasniti ono što je neispravno i odvojiti ga od onoga što je prihvatljivo, tako da te teorije poprime islamski obris i budu upotrebljive u akaidskoj i svim drugim oblastima, bilo da se radi o kritici ili promociji. 5 Suprotno racionalističkim metodama koji ta pitanja preuveličavaju do te mjere da ih smatraju temeljnim pitanjima vjerovanja oko kojih se sve ostalo vrti, ili ih minimiziraju bojeći se sukoba sa suprotnim mišljenjem. 33 Vjerske znanosti U svakoj od spomenutih teorija naći ćemo nešto što ima islamsko uporište i čak se koristi u obrazlaganju islamskog vjerovanja. Ako samo malo bolje promotrimo, naprimjer, emprijski pravac, koji se danas smatra zapadnim, vidjećemo da se za njega uporište nalazi u Kur'anu i sunnetu, koji su usmjerili ljudski razum da proučava svemir i da njegove blagodati koristi. Kur'an upućuje razum na činjenicu da se kosmos kreće po strogo preciziranim zakonima koji se ne mijenjaju, da je Allah, dž.š., čovjeku u kosmosu podario sve što mu je potrebno za njegov opstanak i razvoj civilzacije i društva. Dao mu je sve što mu je potrebno da bi bio zdrav i da bi se izliječio ako se, i pored toga, razboli. Na njemu je samo da traži i naći će, kao što je rekao Poslanik, s.a.v.s., “Allah je dao i bolest i lijek. On je svakoj bolesti dao lijek. Zato se liječite, ali se nemojte liječiti haramom.” (Tirmidhi, 1389. god. po H.: 512)6 Muslimani su upotrijebili empirijski pravac u izučavanju svemira i prirodnih pojava kako bi otkrili zakonitosti po kojima se odvijaju i u izučavanju stanja društva da bi otkrili razloge slabosti. Zatim su zapadnjaci preuzeli ovaj pravac i istražili ga kroz prizmu svog sekularističkog pogleda na svijet, pa su ga ogolili od svih imanskih sastojaka, kako bi im poslužio kao sredstvo u isključivo materijalnom napretku. Uloga ovovremenih muslimana, kada je u pitanju ovaj pravac, jeste da ga vratimo islamskom konceptu sa svim imanskim i šerijatskim segmentima prije nego što ga upotrijebimo, uz prihvatanje svih pozitivnih poboljšanja do kojih je ovaj pravac stigao kroz zapadnu civilizaciju putem mnogobrojnih eksperimenata. Tako treba uraditi i sa svim ostalim teorijama i pravcima savremenog doba. Literatura: Al-Jezeri, M. (1389. h.) Jāmi'u al-usūl fī e hādithi ar-resūl. Al-Albāni, N. (bez godine izdanja) Silsiletu al-Ehādithi as-sahī ha, Al-Mektebu al-islāmiyy. An-Nedewi, A. (1938. h.) Bejne ad-dīn vel-medeniyye. As-Seyyid, R. (1988) As-Sahwetu al-Islamiyye fil-wetani al'arabiyy. As-Suyūti, J. (bez godine izdanja) sawnul-mantik wel-kelām, Bejrut: Dāru al-kutubi al-'arabiyye. 6 Vidjeti: Jāmi'u al-usūl fī ehādithi ar-resūl, Mejdu ad-Dīn b. al-Athīr al-Jezeri, 1389. god. po H., 7/512. 34 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Ash-Shunyāti, M. (1970) Osnove logike i naučne metodologije, Dāru an-nehda al-'arabiyye. Al-Muntedā al-islāmiyy, (1410. h.) At-Tejdīdu fī al-islām, AlMektebetu as-selefiyye. Fadlullāh, M. (1401. h.) Arā' nakdiyye fī mushkilāti ad-dīn welfelsefe wel-mantik, Dāru al-endelus. Robert, A i Džorđ, S. (1409. h.) Nauka u svom novom ruhu, 'Alemu al-m'arife. Wehidu ad-dīn, H. (1987) Al-Islāmu fī al-'asr al- hadīth, AlMukhtār al-islāmi. 35 Vjerske znanosti Original scientific article METHODOLOGICAL GUIDELINES FOR A RIGHT ATTITUDE TOWARDS WESTERN THOUGHT Zuhdija Adilović, Ph.D. Abstract Domination of Western Civilization globally presents a great problem for small nations and cultural communities. That problem is especially noticeable in the light of globalization when many peoples and nations almost completely lose their identity. The formula of success many people are aware of today is to remain devoted to one’s own tradition and culture, and to acquire positive streams of contemporary times. However, the answer to the question how to achieve that in a quality manner, so that it is not detrimental to either of the components, is not yet completely defined. One of important segments of academic work is scientificresearch work that has its own methodology. Unfortunately, as in other segments of life, western concept is the one that dominates. It is a rarity today to find Muslim researchers that manage to adopt positive aspects of the methodology and to liberate themselves from its colouration by Western view that is contrary to Islamic view. The aim of this paper is to specify broad methodological guidelines that will help Muslim researchers in the field of their faith, so that they remain on the right path, and accept scientific methodology of research at the same time. When Islam is concerned, it is based on the fact that everything in terms of faith defined by the Qur’an and the authentic hadith is the bare truth that cannot be doubted in any case and that cannot be outdated ; regardless if it is related to ghaib (metaphysics), as the matter of the Divinity, hereafter and the origin of man, or to general postulates as the perfection of Islam and its foundation on oneness of the Creator (tawheed), or to disrupting one’s belief (iman) by following some other faiths apart from Islam, etc. And when Western thought is concerned, its philosophical and religious conceptions, moral values, cognitive and social 36 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. systems, it is a result of human effort7 and by that it is subject to correctness and mistake. Nevertheless, the fact that it was developed without any connection to the true faith, due to various social and civilization movements of unbelieving peoples, does not mean that it is completely inaccurate and that is has to be dismissed automatically. Keywords: contemporary thought, tradition, culture, Islamic concept 7 Someone might say that Contemporary thought encompasses both, religious conceptions and moral principles based on Judaism and Christianity, so how can it be said that it is all a result of human effort only? The truth is that those conceptions and moral principles are distorted and altered so much that it is impossible to differ between the original revelation from what was added. That is why the previous relates to them as well, even though it does not negate the fact that there are some reminiscents of the revealed truth. 37 Vjerske znanosti ﺃ .ﺩ .ﺯﻫﺪﻱ ﻋﺎﺩﻟﻮﻓﻴﺘﺶ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﰲ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﺍﻟﺘﻮﺟﻴﻬﺎﺕ ﺍﳌﻨﻬﺠﻴﺔ ﳌﻮﻗﻒ ﺳﻠﻴﻢ ﲡﺎﻩ ﺍﻟﻔﻜﺮ ﺍﻟﻐﺮﰊ ﺍﳋﻼﺻﺔ: ﺳﻴﻄﺮﺓ ﺍﳊﻀﺎﺭﺓ ﺍﻟﻐﺮﺑﻴﺔ ﻋﻠﻰ ﺍﳋﺮﻳﻄﺔ ﺍﻟﻌﺎﳌﻴﺔ ﲤﺜﻞ ﻣﺸﻜﻠﺔ ﻛﺒﲑﺓ ﻟﺸﻌﻮﺏ ﺻﻐﲑﺓ ﻭﳉﻤﺎﻋﺎﺕ ﺛﻘﺎﻓﻴﺔ .ﻭﺗﱪﺯ ﺗﻠﻚ ﺍﳌﺸﻜﻠﺔ ﰲ ﺿﻮﺀ ﺍﻟﻌﻮﳌﺔ ﺧﺼﻮﺻﺎ ,ﻭﻻ ﺳﻴﻤﺎ ﺣﻴﻨﻤﺎ ﲣﺴﺮﺷﻌﻮﺏ ﻭﺟﻨﺴﻴﺎﺕ ﻛﺜﲑﺓ ﻫﻮﻳﺘﻬﺎ ﺗﻜﺎﺩ ﺑﺎﻟﻜﺎﻣﻞ. ﺍﻟﺘﻤﺴﻚ ﺑﺎﻟﺘﺮﺍﺙ ﻭﺍﻟﺜﻘﺎﻓﺔ ﻭﺗﺒﻨﻲ ﺍﻻﲡﺎﻫﺎﺕ ﺍﻹﳚﺎﺑﻴﺔ ﻣﻦ ﺍﻟﻌﺼﺮ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﻫﻮ ﳕﻮﺫﺝ ﺍﻟﻨﺠﺎﺡ ﺍﻟﺬﻱ ﻳﺪﺭﻛﻪ ﺍﻟﻜﺜﲑﻭﻥ ﺍﻟﻴﻮﻡ . ﺃﻣﺎ ﺍﻹﺟﺎﺑﺔ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﺴﺆﺍﻝ ﻋﻦ ﻛﻴﻔﻴﺔ ﺍﻟﻮﺻﻮﻝ ﺇﱃ ﺫﻟﻚ ﺍﻟﺘﻮﺍﻓﻖ ﺑﻄﺮﻳﻘﺔ ﳑﻴﺰﺓ, ﻋﻠﻰ ﺃﻻ ﺗﻜﻮﻥ ﺿﺪ ﺃﻱ ﻋﻨﺼﺮ ﻣﺬﻛﻮﺭ ﺳﺎﺑﻘﺎ ,ﻓﻠﻢ ﻳﺤﺪﺩ ﺑﻌﺪ .ﺇﻥ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ ﲟﻨﻬﺠﻴﺘﻪ ﺍﳌﻘﺮﺭﺓ ﳝﺜﻞ ﺃﺣﺪ ﺃﻫﻢ ﻋﻨﺎﺻﺮﺍﻟﻌﻤﻞ ﺍﻷﻛﺎﺩﳝﻲ .ﻭﻟﻸﺳﻒ ,ﻛﻤﺎ ﰲ ﺑﺎﻗﻲ ﳎﺎﻻﺕ ﺍﳊﻴﺎﺓ ,ﻳﺴﻴﻄﺮﺍﻟﻨﻤﻮﺫﺝ ﺍﻟﻐﺮﰊ ﺍﻟﺬﻱ ﻳﻔﺮﺽ ﻧﻔﺴﻪ ﰲ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺼﺪﺩ .ﻭﻻ ﻳﺰﺍﻝ ﺍﳌﺴﻠﻤﻮﻥ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﳒﺤﻮﺍ ﰲ ﺗﻄﺒﻴﻖ ﺗﻠﻚ ﺍﻷﺳﺲ ﺍﻹﳚﺎﺑﻴﺔ ﰲ ﻣﻨﻬﺠﻴﺔ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ ﻗﻠﻴﻠﲔ ,ﻭﺧﺎﺻﺔ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﺍﺳﺘﻄﺎﻋﻮﺍ ﺃﻥ ﻳﺘﺤﺮﺭﻭﺍ ﰲ ﺃﲝﺎﺛﻬﻢ ﻣﻦ ﺍﻟﻨﻈﺮﺓ ﺍﻟﻐﺮﺑﻴﺔ ﲡﺎﻩ ﺍﻟﻌﺎﱂ .ﻋﻠﻤﺎ ﺑﺄﻥ ﺫﻟﻚ ﺍﻟﺘﺼﻮﺭ ﻳﻨﺎﻗﺾ ﺍﻟﺘﺼﻮﺭ ﺍﻹﺳﻼﻣﻲ. ﻳﻬﺪﻑ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺇﱃ ﺃﻥ ﻳﺸﲑ ﺇﱃ ﺍﻟﺘﻮﺟﻴﻬﺎﺕ ﺍﳌﻨﻬﺠﻴﺔ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﺳﻮﻑ ﺗﺴﺎﻋﺪ ﺍﻟﺒﺎﺣﺚ ﺍﳌﺴﻠﻢ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﺘﻤﺴﻚ ﺑﺎﻻﻋﺘﻘﺎﺩ ﺍﳊﻖ ,ﻭﰲ ﺍﻟﻮﻗﺖ ﻧﻔﺴﻪ ,ﺗﻄﺒﻴﻖ ﻣﻨﻬﺠﻴﺔ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ. ﺃﻣﺎ ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻓﻬﻮ ﻳﺒﺪﺃ ﻣﻦ ﺣﻘﻴﻘﺔ ﺃﻥ ﻛﻞ ﻣﺎ ﺟﺎﺀ ﰲ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﻭﺍﻷﺣﺎﺩﻳﺚ ﺍﻟﻨﺒﻮﻳﺔ ﺍﻟﺼﺤﻴﺤﺔ ﰲ ﺍﻟﻌﻘﻴﺪﺓ ,ﺳﻮﺍﺀ ﺇﻥ ﺩﻝﹼ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﻐﻴﺐ ﰲ ﻣﺴﺄﻟﺔ ﺍﻹﳍﻴﺔ ,ﻭﻋﺎﱂ ﺍﻟﻐﻴﺐ, 38 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. ﻭﺧﻠﻖ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ,ﺃﻭ ﻛﺎﻧﺖ ﻟﻪ ﻋﻼﻗﺔ ﺑﺎﻷﺳﺎﺳﻴﺎﺕ ﺍﻟﻌﺎﻣﺔ ﻣﺜﻞ :ﻛﻤﺎﻝ ﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﻟﺬﻱ ﻳﺆﺳﺲ ﻋﻠﻰ ﺗﻮﺣﻴﺪ ﺍﳋﺎﻟﻖ ,ﺃﻭ ﻧﻘﺾ ﺍﻹﳝﺎﻥ ﺑﺎﺗﺒﺎﻉ ﺍﳌﻌﺘﻘﺪﺍﺕ ﺍﻷﺧﺮﻯ ﺩﻭﻥ ﺍﻹﺳﻼﻡ ,ﺇﱃ ﺁﺧﺮﻩ .ﺇﻥ ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻫﻮ ﺍﳊﻖ ﺍﳋﺎﻟﺺ ﺍﻟﺬﻱ ﻻ ﻳﺪﺧﻠﻪ ﺍﻟﺸﻚ ﻭﻻ ﳝﻜﻦ ﲡﺎﻭﺯﻩ ﺑﺄﻱ ﺷﻜﻞ. ﺃﻣﺎ ﺍﻟﻔﻜﺮ ﺍﻟﻐﺮﰊ ﻭﻣﻈﺎﻫﺮﻩ ﺍﻟﻔﻠﺴﻔﻴﺔ ﻭﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ﻭﻗﻴﻤﻪ ﺍﻷﺧﻼﻗﻴﺔ ﻭﻧﻈﻤﻪ ﺍﻟﻨﻈﺮﻳﺔ ﻭﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻴﺔ ﻓﻬﻮ ﻧﺘﻴﺠﺔ ﺍﻬﻮﺩ ﺍﻹﻧﺴﺎﱐ ,ﻭﻣﻦ ﺃﺟﻞ ﻫﺬﺍ ,ﻓﻬﻮ ﻣﻌﺮﺽ ﻟﻠﺨﻄﺄ ﺃﻭ ﺍﻟﺼﻮﺍﺏ .ﻭ ﺗﺪﻝ ﺍﳊﻘﻴﻘﺔ ﻋﻠﻰ ﺃﻥ ﻭﺟﻮﺩ ﺍﻟﻔﻜﺮ ﺍﻟﻐﺮﰊ ﻻ ﻳﺘﻌﻠﻖ ﺑﺎﻟﺪﻳﻦ ﺍﻟﺼﺤﻴﺢ ﻷﺟﻞ ﺗﺄﺛﲑ ﺗﻄﻮﺭﺍﺕ ﺍﻟﺸﻌﻮﺏ ﺍﻟﻜﺎﻓﺮﺓ ﻭﺍﻟﺘﻄﻮﺭﺍﺕ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻴﺔ ﻭﺍﳊﻀﺎﺭﻳﺔ ﻓﻴﻪ ,ﺇﻻ ﺃﻧﻪ ﻻ ﻳﻌﲏ ﺃﻥ ﺍﻟﻔﻜﺮ ﺍﻟﻐﺮﰊ ﻏﲑ ﺻﺤﻴﺢ ﻋﻠﻰ ﺍﻹﻃﻼﻕ ,ﻭﻻ ﻳﻌﲏ ﺃﻧﻪ ﻻ ﺑﺪ ﺃﻥ ﻳﻜﻮﻥ ﻣﺴﺘﺒﻌﺪﺍ. ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ :ﺍﻟﻔﻜﺮ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮ ,ﺍﻟﺘﺮﺍﺙ ,ﺍﻟﺜﻘﺎﻓﺔ ,ﺍﻟﺘﺼﻮﺭ ﺍﻹﺳﻼﻣﻲ. 39 Vjerske znanosti 40 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Izvorni naučni rad Šefik Kurdić1 BOŠNJACI I HADISKA ZNANOST U OSMANSKOM PERIODU Sažetak Rijetke su islamske znanosti u čijem razvoju i profiliranju i Bošnjaci nisu dali svoj značajan doprinos. Iako se naučnoistraživački napor Bošnjaka na području hadisa čini neznatnim dijelom u ukupnom naučno-teorijskom iskustvu muslimanskog svijeta uopće, on, ipak, predstavlja, značajan doprinos tom iskustvu. Ovaj tekst pokušava osvijetliti angažman Bošnjaka na polju hadisa i hadiskih disciplina u osmanskom periodu. On dokazuje da Bošnjaci, iako mali narod, ne zaostaje iza ostalih naroda u periodu osmanske vladavine, u pogledu zainteresiranosti za islamske discipline, napose hadis, njegovo očuvanje i prenošenje na generacije koje kasnije dolaze. Ključne riječi: hadis, hadiske znanosti, Bošnjaci, osmanski period. 1. Uvod Iako su dolaskom Osmanlija i islamizacijom Bosne hadis i hadiska znanost definirani u potpunosti, gledano kroz prizmu napisanih djela o teoriji hadisa, hadiskoj terminologiji, završetku brojnih zbirki hadisa i drugog, ipak se bošnjački intelektualci nisu time zadovoljili, već su svojom znatiželjom i intelektualnim potencijalima dali svoj doprinos i u ovoj znanstvenoj oblasti. Značajno je naglasiti da je naša domovina iznjedrila značajan broj učenjaka u ovoj oblasti. Ako analiziramo Handžićevo djelo AlGawhar al-asna fi taragim 'ulema wa šu'ara al-Bosna, u kojem on navodi biografije 220 bošnjačkih učenjaka koji su iza sebe ostavili djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, doći ćemo do 1 Vanredni profesor, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected] Rad autora je dostavljen 27.07.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 24.10.2011. godine. 41 Vjerske znanosti fascinantnih podataka. Dobar broj njih se zanimao za hadis i iza sebe ostavio djela iz ove discipline. Ako se uzme u obzir postojanje respektabilnog broja hadiskih škola u našim krajevima, poput onih u Livnu, Pruscu, Mostaru, Sarajevu, Nevesinju i Banjaluci, nesumnjivo se dolazi do konstatacije do koje je došao i Evlija Čelebija, zaključivši da je i u Bosni postojao, kao i u svim muslimanskim zemljama, veliki broj hadiskih institucija, zvanih Dar al-hadith, u kojima se čitao i tumačio tekst pojedinih hadiskih zbirki. (Čelebija, 1967:109, 133 i 412; Nakićević, 1986:67 i Kurdić, 1997:233-238) Iako Tajjib Okić smatra da su Bošnjaci, kada je u pitanju ovaj drugi izvor islama, zauzeli najskromnije mjesto, ipak se iz navedenog može doći do zaključka, da ni Bošnjaci nisu puno zaostajali za drugim dijelovima islamskog svijeta. Bošnjački muhaddisi: Muhammad al-Bosnawi (umro 1572. god.), Ahmad Wali (1598), Muhammad b. Musa al-Bosnawi as-Sarayi, zvani Allamak (1635), Darwiš 'Ali b. Mustafa al-Bosnawi al-Hanafi alHalwati (1640), Osman b. Ibrahim al-Bosnawi, Abdullah b. Muhammad Muhtašim Šaban-zada al-Bosnawi, Ahmad al-Mostari (17-18. stoljeće), Mustafa Pruščak (1755) i drugi iz osmanskog perioda, kao i Muhammed Tufo, Tajjib Okić i Mehmed Handžić iz novijeg perioda, na najbolji način demantiraju mišljenje Tajiba Okića. Međutim, mora se priznati da njihov doprinos u ovom domenu nije do sada dovoljno istražen niti je istinski valoriziran. Dr. Safvet-beg Bašagić, Mehmed Handžić, Tajjib Okić, dr. Hazim Šabanović, dr. Omer Nakićević, dr. Adnan Silajdžić, dr. Zuhdija Hasanović i dr. osvijetlili su, svojim radovima, neke segmente doprinosa bošnjačkih intelektualaca očuvanju i pravilnom interpretiranju drugog izvora šerijatskog prava. S pravom je očekivati da će mlađi istraživači otići još korak dalje u detaljnijem rasvjetljavanju ovog, ne malog doprinosa bošnjačkih znanstvenika ukupnoj hadiskoj znanosti. 2. Bošnjaci i hadiska znanost Budući da su sva hadiska djela, posebno hadiske zbirke, u vrijeme Osmanlija već bile sakupljene i valorizirane, onda nije bilo posebne potrebe za tom vrstom aktivnosti. Otuda u osmanskom periodu nalazimo najviše autora koji prave izbor iz već valoriziranih hadiskih zbirki, uglavnom zbirke 42 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. od četrdeset hadisa, a nakon toga najviše se angažiralo na prevođenju hadisa s arapskog jezika ili njegovom komentiranju. Možemo slobodno kazati da su Bošnjaci, podjednako sa ostalim narodima u Osmanskoj imperiji, bili angažirani u čuvanju, njegovanju i prenošenju drugog izvora šerijatskog prava. Njihova briga na prenošenju ove znanosti na generacije iza njih najbolje ilustriraju brojni primjeri mnogih Bošnjaka koji su bili profesori hadisa u raznim specijaliziranim školama ili stalni predavači hadisa u najpoznatijim džamijama Osmanske imperije. a) Originalna hadiska djela Na temelju dosadašnjih istraživanja, Bošnjaci su, iz oblasti hadisa, napisali sljedeća originalna djela, i to na arapskom jeziku: – Zbirka četrdeset hadisa. Autor je Mehmed ili Muhammad al-Bosnawi. Umro krajem XVI stoljeća, 980/1572. godine. (Handžić, 1999:I/271 i Hasanović, 2006:163) – Ahadith arba'in. Autor je Muhammad 'Ayna Ruri alBosnawi Za njega se zna samo da je živio krajem XVI stoljeća i da je napravio izbor četrdeset hadisa koje prenosi 'Ali b. ebi Talib, r.a.2 Svaki hadis je naveo u originalu, na arapskom jeziku, a onda je sve to preveo na turski jezik. (Šabanović, 1973:68) – Zbirka čestrdeset hadisa. Autor je Muhammad sin Musaov al-Bosnawi al-Sarayi. Umro je 1045/1635. godine. (Kurdić, 1997:170) – Zbirka četrdeset hadisa. Autor je Hasan sin Nasuhov AdDamnawi al-Bosnawi. Autor je ovo djelo napisao i preveo na turski jezik 1173/1760. godine.3 To temeljimo na završetku njegove zbirke u kojoj je on svojom rukom napisao te podatke. (Kurdić, 1997:170-171) – Fadail al-gihad. Autor je 'Ali b. Al-Hagg Mustafa alBosnawi. Umro je 1640. godine u Sarajevu, gdje je vršio službu šejha u Gazi Husrev-begovom hanikahu. Djelo tretira borbu na Allahovom putu i definira položaj i poziciju borca na Allahovom putu, na temelju hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Sastoji se od 110 stranica i podijeljeno je na uvod i tri poglavlja. U prva dva 2 Ovaj rukopis pohranjen je u biblioteci u Bratislavi: TF 42 list, 31b-33b. Prepisao ga je Mustafa sin Salihov an-Na'imi iz Mostara 1162/1748. godine u Istanbulu. 3 Rukopis ove zbirke od četrdeset hadisa pohranjen je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu pod brojem 2162/2 i sadrži 11 rukom pisanih lista. 43 Vjerske znanosti poglavlja nalazi se po čestrdeset hadisa a u trećem navodi sedam pjesama i deset priča koje afirmiraju džihad i borca na Allahovom putu. (Hasanović, 2006:163) Dr. Smail Balić navodi da od ovog istog autora postoje i dvije zbirke po četrdeset hadisa. (Balić, 1994:93) Međutim, očito se radi o tom jednom te istom djelu, koje u sebi sadrži u dva poglavlja po 40 hadisa. 4 – Zikr istilahat ashab al-hadith. Autor je Ahmed al-Mostari. Djelo je napisano na arapskom jeziku i tretira hadisku terminologiju. Ovo je djelo, koliko je poznato, prvo iz oblasti osnova hadisa i hadiske terminologije, koju je jedan Bošnjak napisao.5 Djelo sadrži dvadeset poglavlja u kojima autor govori o osnovnoj hadiskoj terminologiji i temeljnim hadiskim disciplinama. Ne zna se precizno kada je živio ovaj mostarski muhaddis, ali na temelju njegovih pisanih dokumenata o svom radu iz 1133/1720. godine, zaključujemo da je živio koncem XVII i početkom XVIII stoljeća. (Nakićević 1986:168-169 i Kurdić, 1997:154-155) b) Prevedena hadiska djela Bošnjaci su, uglavnom, prevodili s arapskog na turski jezik, zato što su mnogi Bošnjaci razumijevali turski jezik a posebno intelektualci tog vremena. Poznata zbrika četrdeset hadisa iz tog perioda na turskom jeziku bila je: – Hadith-i arba'in manzumasi. Autor prijedvoda je Ahmad iz Novog Pazara, poznat pod pjesničkim imenom Ahmad Wali. Bio je po zanimanju kadija. Umro je u N. Pazaru 1007/1598. godine. Svi autori ga spominju kao vrsnog pjesnika. Dr. Hazim Šabanović, citirajući turskog autora Rizaa, opisuje Walija kao vladara u carstvu znanosti i umjetnosti. (Šabanović, 1973:87) Poznat je njegov divan pjesama6 a i jedan hronostih Mehmed-paši Sokoloviću. (Bašagić, 1986:57-58) 4 Ovo djelo je čuvano u Orijentalnom institutu u Sarajevu pod rednim brojem 489, ali uništavanjem Orijentalnog instituta, u posljednjoj agresiji na BiH, uništen je i ovaj rukopis. 5 Rukopis ovog djela čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, pod brojem 4652 i sadrži 13 listova. 6 Rukopis ovog njegovog Divana pjesama nalazi se u Biblioteci Topkapi Saray Muzesi br. 1026/2, list 33-88. 44 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. c) Komentiranje hadiskih zbirki Pored komentiranja Kur'ana i kur'anskog teksta, islamski učenjaci su uložili veliki trud u komentiranju osnovnih hadiskih zbirki, želeći riječ i djelo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., približiti čovjeku. Ugledajući se na poznate muhaddise koji su protumačili brojne hadiske zbirke i Bošnjaci su se u Osmanskom periodu odvažili komentirati pojedina hadiska djela. Između ostalih spomenut ćemo sljedeće: – Ahsan al-ahbar min kalam sayyid al-bašar (Najljepše vijesti iz govora Prvaka čovječanstva). Autor ove zbirke hadisa je Abdullah sin Muhammedov Šabanović. On je komentirao četrdeset Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., hadisa, spomenuvši biografiju svakog prenosioca hadisa. Jedan primjerak ovog djela nalazi se u Biblioteci Esad-efendije u Istanbulu. (Handžić, 1999:I/225-226 i Hasanović, 2006:160) – Tahqiq an-niyyat (Realiziranje namjera). Autor je Osman Bošnjak, sin Ibrahimov, koji je komentirao hadise Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kojima se tretiraju namjere. Ovo djelo autor je poklonio Hekim-oglu Ali-paši. (Handžić, 1999:I/232-233 i Hasanović, 2006:160) – Targamai arba'in hadith. Autor je Sabit Užičanin. Ovo djelo predstavalja prijevod i komentar četredeset hadisa u prozi i stihu. Autor je djelo napisao 1708/09. i prikazao ga sultanu Ahmedu III, koji je vladao u periodu od 1703. do 1730. godine. (Hasanović, 2006:160) d) Predavanja iz hadisa i hadiskih znanosti Brojni Bošnjaci širom Osmanske imperije bili su predavači hadisa i hadiskih disciplina u najpoznatijim džamijama i u prestežnim školama. Tako brojni autori spominju sljedeće Bošnjake koji su bili eksperti u ovoj oblasti i koji su to znanje prenosili generacijama koje dolaze nakon njih. – Mehmed Qassam al-Bosnawi. Porijeklom je iz Tešnja. Obrazovanje je stekao u Istanbulu. Asistirao je brojnim istanbulskim učenjacima toga vremena. Kasnije je predavao hadis i hadiske znanosti u Centru za izučavanje hadisa u Aja Sofiji i Sulejmanijji. Nakon toga bio je imenovan kadijom u Siriji i Mekki. Umro je 1104./1692. godine. (Handžić, 1999:I/270 i Kurdić, 1997:99). 45 Vjerske znanosti – Ibrahim al-Bosnawi. Početno znanje stekao je u rodnom kraju u Bosni, a nakon toga otputovao u Istanbul, gdje je nastavio školovanje pred eminentnim učenjacima sve do 1099/1688. godine, kada je postao profesor u Centru za izučavanje hadisa i hadiskih znanosti u Istanbulu. Umro je 1106/1695. godine. (Handžić, 1999:I/79 i Kurdić, 1997:99) – Sulaiman al-Bosnawi. Bogato islamsko obrazovanje, posebno iz hadisa i pravnih znanosti, stekao je u Istanbulu. Nakon završetka studija, predavao je hadis i hadiske znanosti u Centru za izučavanje hadisa. Kasnije je radio i kao kadija. Umro je 1124./1712. godine. (Handžić, 1999:I/181 i Kurdić, 1997:99) – Šaih Osman al-Bosnawi al-Sarayi. Islamske znanosti izučavao je u svom rodnom mjestu i u Istanbulu. Držao je redovna predavanja iz oblasti tefsira i hadisa u brojnim velikim džamijama u Istanbulu, kao što su Aja Sofija, Džamija sultana Mehmeda elFatiha, Bajazidova i Džamija Sulejmana Veličanstvenog. Treba napomenuti da je šejh Osman pripadao nakšibendijskom derviškom redu i da je predvodio zikr u brojnim poznatim istanbulskim džamijama. Umro je 1074/1663. godine. (Handžić, 1999:I/233 i Kurdić, 1997:100) – Fazlullah, sin Isaov al-Bosnawi. Dobro obrazovanje stekao je u Bosni, nakon čega je bio postavljen na položaj muftije u Beogradu. Iz Beograda je otišao na hadž, pa se u povratku s Kabe 1020/1611. nastanio u Damasku. Tu je predavao u Aminiyya medresi a zatim je preuzeo glasovitiju medresu od Šihaba Aysawija. Smjestio se u blizini Omejevićke džamije, gdje je organizirao specijalistička predavanja iz oblasti filozofije, hadisa i drugih tradicionalnih znanosti. Njegove metode predavanja bile su prepoznatljive u tom vremenu, tako da je postao poznat po izuzetno uspješnom prenošenju znanja iz ovih oblasti na svoje učenike i simpatizere znanosti. Dugo vremena je bio muftija u Damasku čije su fetve bile izuzetno respektirane. Pripadao je halvetijskom derviškom redu. Sagradio je džamiju u naselju Hasudiyya u blizini Damaska i organizirao uz nju dobrotvorna društva. Uz Aminiyya medresu uvakufio je brojne prodavnice i tako, na najbolji način, osigurao rad odgojno-obrazovnih institucija u Damasku. Fazlullah al-Bosnawi rođen je u Sarajevu 999/1588, a umro u Damasku 1039/1629. i ukopan u blizini mezara poznatog ashaba 46 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Bilala al-Habašija, r.a. (Handžić, 1999:I/251-252 i Kurdić, 1997:98) – Muhammad Šams al-Din b. Ahmad al-Halabi – alDimiškqi. Porijeklom je Bošnjak. Bio je poznat pod nadimkom Kawlaksaz. Posebno je bio poznat kao vrsni poznavalac šerijatskog prava sa težištem na svim pitanjima imama Ebu Hanife. Pored šerijastskog prava, izučavao je i postao veoma poznat u oblasti tefsira, hadisa, logike, retorike i stilistike. Hadis je izučavao kod šejhu-l-islama i kod glasovitog halepskog učenjaka Nagma al-Hanbalija a Buharijinu zbirku hadisa je posebno izučavao pred poznatim Nurom al-Nasafijem. Iako je bio izvanredan poznavalac brojnih islamskih disciplina, posebice hadisa i šerijatskog prava, nije zabilježeno da je bio na položaju muftije, kadije ili predavača u nekoj specijalističkoj hadiskoj školi, koje su u to vrijeme bile poznate. Ali, zato je bio i ostao izvor za napajanje brojnih generacija znatiželjnika koji su se zanimali za hadis i šerijatsko pravo. Umro je u Damasku 1021/1612. godine. (Ibn Fadlullah, 3/355; Al-Husaini, 4/29; Handžić, I/275-276 i Kurdić, 1997:97.) – Šaih Mustafa al-Bosnawi. Obrazovanje je stekao u Bosni i u Istanbulu. Poznat je bio kao vrstan predavač iz oblasti tefsira i hadisa u brojnim velikim istanbulskim džamijama. Umro je 1127/1715. godine, a njegovu smrt poznati pjesnik Kaimija zabilježio je hronostihom: Nek prijestolje Bosneviji budu Adna perivoji. (Handžić, 1999:I/294 i Kurdić, 1997:100). 3. Najizrazitiji bošnjački predstavnik hadiske škole u osmanskom periodu – Mustafa b. Muhammad al-Aqhisari al-Bosnawi: Rođen u Pruscu, nekada zvanom Akhisar,7 i to u njegovom Novom Naselju, zvanom Nevabad. 8 Rođen je, po mnogima, krajem sedamnaestog stoljeća, s obzirom da se nigdje ne precizira godina njegovog rođenja. Ako se 7 Aqhisar je turski prijevod Biograd, srednjovjekovni naziv za Prusac, koji je pripadao nekadašnjoj župi Uskoplje. Padom pod tursku upravu, krajem XV stoljeća, Prusac se spominje u nahiji Skoplje. (Vidi: N. Šukrić, cit. izvor, str. 156) 8 Nevabad na perzijskom jeziku znači novo naselje. Nastalo je u Pruscu za života Hasana Kjafije Pruščaka (1544-1615) Evlija Čelebija navodi da je to naselje za svoje učenike i prijatelje podigao Hasan Kjafija Pruščak i nazvano je Nevabad. (Vidi: Putopis, str. 133) 47 Vjerske znanosti zna da je diplomu na kraju školovanja u Egiptu dobio 1115/1721. god., a u to vrijeme, kako navodi Emin Muhammed Dizdar, školovanje je trajalo od 12-16 godina, pa uz tri godine provedene u mektebu, proizilazi da je rođen krajem 17. ili na samom početku 18. stoljeća. (Dizdar, 1987:48-49 i Šukrić, 1987:69) Očito je da je Mustafa Pruščak početno obrazovanje stekao u rodnom mjestu, koje je bilo, u to vrijeme, jedan od poznatih znanstvenih centara u koji se odlazilo radi slušanja intelektualnih velikana, poput Ajvaz-dede, Hasana Kjafije Pruščaka, Ibrahima Pruščaka, Sulejman-age Pruščaka, Ahmeda Pruščaka i dr. Otuda je i Mustafa Pruščak iskoristio prisustvo dobrog broja učenih ljudi toga mjesta i završio škole koje su postojale u to vrijeme. U Pruscu su 1660. god., kako navodi Evlija Čelebija, postojale sljedeće obrazovne institucije: tri osnovne škole – mekteba, medresa, škola za izučavanje hadisa – Dar al-hadith, osam džamija i tri tekije. (Čelebija, 1967:132-133) Ako se uvaže spomenuti podaci, koje je naveo Evlija Čelebija, onda se, spravom, može zaključiti da je Mustafa Pruščak, doista, imao gdje i imao šta naučiti. Nakon školovanja u rodnom mjestu on odlazi u Egipat, gdje je na Skender-pašinoj medresi i Al-Azharu nastavio školovanje. (Nakičević, 1986:14) To se vidi na temelju njegovih bilješki zapisanih na marginama djela koja je prepisao za vrijeme studija. Tako se na kraju djela nepoznatog autora Risala fi al-'amel bi alustrulab/Rasprava o rukovanju astrolabiumom navodi da ga je prepisao Mustafa b. Muhammad b. Ahmad al-Bosnawi al-Akhisari na Al-Azharu, u Kairu 24. redžeba 1132. god. po Hidžri, odnosno 1720. god. po rođenju Isa, a.s. Na kraju matematičkog djela Al-Lama'a al-mardiniyya fi šarh al-yasminiyya/Komentar na Yaseminiyyu od Muhammada b. Muhammada Sibta al-Maridinija (umro 902/1496) stoji da ga je prepisao Mustafa Pruščak, između podne i ikindije 12. ramazana 1132/1720. u Skender-pašinoj medresi u Egiptu. (Rukopis u GHB br. 551 i Dobrača, 1963:I/327) Svoje školovanje on je dopunio u Mekki, što se zaključuje na temelju bilješke na rukopisu koji je prepisao u ovom gradu. Naime, 48 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. radi se o prepisivanju zbirke četrdeset hadisa pod nazivom AlMubayyin al-mu'in li fahm al-arba'in od Ali b. Sultana Muhammada al-Qari'a al-Harawija (umro 1014/1605) (Kurdić, 2003:353) Ovo djelo Pruščak je prepisao u Mekki 1135/1722-23. god. (Šukrić, 1987:158) Također, u kolofonu jedne fikhske rasprave pod nazivom AlAhkam al-mulahhasa fi hukm me'a al-hummasa, Abu al-Ihlasa Hasana b. 'Ammara al-Šurunbulalija (umro 1069/1658), stoji da ju je prepisao Mustafa Pruščak, u rebi'u-l-evvelu 1135/1723. god. (OI, kodeks br. 4599; Dobrača, 1963:327, br. 1766/2 i Šukrić, 1987:159) Dr. Hazim Šabanović jedini navodi da je Pruščak visoko obrazovanje postigao u Istanbulu, što se ne navodi ni u jednom drugom izvoru. Međutim, on za tu tvrdnju ne navodi nikakav pisani trag niti materijalni dokaz, kao što je slučaj sa prethodnim mjestima. (Šabanović, 1973:471) Među znanstvenim centrima u kojima je ovaj naš učenjak mogao stjecati znanje navodi se i Medina, grad Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Naime, mr. Nijaz Šukrić, obrađujući Pruščakov Traktat o samilosti i sažaljenju spram živih stvorenja navodi, u formi vjerovatnoće, da je Pruščak stjecao znanje, pored ostalih znanstvenih centara, i u Medini. (Šukrić, 1987:159) Diploma/idžazetnama Nakon odslušanih predavanja na Skender-pašinoj medresi u Egiptu, Pruščak je 3. zu-l-ka'dea 1133/1720. god. dobio idžazetnamu, koja se u to vrijeme dobivala od pojedinaca a ne od institucija, kao što je praksa u našem vremenu. Zna se da je takve diplome dobio u oblasti racionalnih znanosti od šaiha Muhammada Dibagija i u oblasti tradicionalnih znanosti od Mustafe Arzunije Rumije Uskudarije. (Rukopis GHB br. 530/2, Dobrača 1963:I/325 i Nakićević, 166) Šaih Mustafa Arzuni ar-Rumi u diplomi koju je uručio našem Mustafi Pruščaku, između ostalog, kaže: Hadis je kod mene učio kompletni učenjak, plemeniti samopregalac i najuspješnija osoba, koja je u sebi sintetizirala tradicionalne i racionalne znanosti, glavne i sporedne, u cjelini i do sitnih detalja, Mustafa b. Muhammad al-Bosnawi al-Akhisari al-Nawabadi. Po okončanju studiranja kod mene, zatražio je da mu dodijelim 49 Vjerske znanosti diplomu/idžazetnamu za hadis, kao i predmete iz drugih oblasti koje je učio kod mene. On je polagao još neke discipline kod mene, kao što su tefsir Kur'ana i čitanje i izlaganje hadisa i hadiskih djela preda mnom, pa sam mu, nakon toga, uz dovu Allahu, izdao diplomu da može predavati hadis prema sljedećim djelima: Sahih Buharije i Muslima i ostala djela iz Al-Kutub al-sitta, zatim Kanz ad-daqaiq fi furu' al-hanafiyya Abdullaha al-Nasafija, Al-Quduri Ahmada b. Muhammada al-Qudurija, Al-Wiqayu Muhammada b. Sadru al-Šari'a al-Awwala, kao i sve drugo što je meni dozvoljeno da predajem, a koje sam izučavao metodama slušanja ili čitanja i izlaganja, da predaje racionalne i tradicionalne znanosti, sporedne i glavne metodama uručivanja ili korespondencije. (Rukopis u GHB br. 551/2) Ako se Idžazetnama pažljivo pročita, onda se dolazi do saznanja da je ovaj učenjak našem Pruščaku dao pravo da, pored hadisa, predaje i tefsir, kiraete, gramatiku arapskog jezika, sintaksu, stilistiku, retoriku i poetiku. Logično je da je Mustafa Pruščak, s obzirom na zavidno znanje koje je postigao van granica svoje domovine, našao načina da to znanje prenese i na druge generacije. Izvori koji govore o njegovom životu ne daju dovoljno preciznih informacija da je on, doista, to znanje na institucionalan način, putem medresa, hadiskih i drugih škola, kao i kružoka u džamijama, prenosio na mlađe generacije. Uz funkciju muftije, koju spominju brojni izvori, on je bio i profesor, najvjerovatnije u medresi u Pruscu, koju je, kako navodi dr. Hazim Šabanović, osnovao Hasan Kjafi Pruščak krajem 16. stoljeća, ili, kako pretpostavlja rahm. N. Šukrić, u stručnoj hadiskoj školi/Daru al-hadith u Pruscu. (Bašagić, 1986:198; Šabanović, 1973:470; Okić, 1982:31; Kadić, 1987:20 i Kurdić, 2003:357) Ova činjenica temelji se na jednom pisanom tragu koji je sam Mustafa Pruščak ostavio u jednom rukopisu u kome kaže da je jedan svoj rad napisao na traženje nekog svog učenika. (Šabanović, 1973:470) Dakle, nema sumnje da je bio i profesor i da je, doista, imao mehanizme preko kojih je svoje ogromno znanje prenosio na buduća pokoljenja, ali na kojoj obrazovnoj instituciji je predavao, bar za sada, može se samo nagađati. 50 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Prva strana Idžazetname, koju je Mustafa Pruščak dobio u Egiptu Djela Mustafa Pruščak zauzima jedno od istaknutih mjesta među bosanskohercegovačkim autorima koji su ostavili djela na orijentalnim jezicima. Prvi koji su dali značajne priloge o ovom našem autoru bili su: dr. Safvet-beg Bašagić, 9 Mehmed Handžić,10 9 Radi se o djelu Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1986., str. 196-198 i 403. 51 Vjerske znanosti Muhammed Tajjib Okić11 i dr. Hazim Šabanović,12 dok su cjelovite prijevode rasprava čiji je autor Mustafa Pruščak objavili: mr. Nijaz Šukrić,13 mr. Muharem Omerdić, 14Azra Kadić15 i Nevena Krstić.16 Dr Omer Nakićević ga je predstavio kao vrsnog poznavaoca hadisa i hadiskih znanosti, kroz analizu njegovog djela Al-Radi li almurtedi. Uz to je u svom djelu namijenjenom studentima FIN-a donio kraću biografiju o ovom muhaddisu. (Nakićević, 1986:166167) Autor ovog rada je, također, donio nešto opširniju biografiju ovog bošnjačkog muhaddisa u doktorskoj disertaciji, odbranjenoj 1997. god. na tuniskom univerzitetu Al-Zaituna.17 Navest ćemo do sada poznata djela ovog učenjaka: – Tabšir al-guzzat (Blagovijest gazijama). Djelo je podijeljeno na uvod, 23 poglavlja i zaključak, a završeno je 1150/1738. god. Povod pisanja ovog djela je provala Austrijanaca u Bosnu 1736. ili 1737, koje je svojom hrabrošću porazio tadašnji bosanski namjesnik Hakimoglu Ali-paša, pa je ovo djelo bilo, na neki način, podsticaj Bošnjacima na odbranu domovine i pohvala Ali-paši, čije junaštvo i pravednost autor na samom početku ističe i pohvaljuje. Uz ostale pojedinosti u ovoj knjizi su obrađene teme o: vrlinama džihada, obavezi odlaska u džihad, vremenu ratovanja, načinu ratovanja, poticajima na džihad, čuvanju od izdajstva, 10 Radi se o djelu na arapskom A-lGawhar al-asna fi taragim ‘ulema wa šu’ara al-Bosna, obrada i komentar: Sayyid Kisrawi Hasan, Dar al-kutub al-‘ilmiyya, Bairut, 1993. i na bosanskom jeziku Književni rad bosanskohercegovačkih muslimana, Sarajevo, 1933, str. 17. i 112. 11 Radi se o djelu Islamska tradicija (preštampano iz Gajretovog kalendara za 1937. god.), Sarajevo, 1936. god., str. 31-32 (štampano ćirilicom). 12 Radi se o knjizi Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973., str. 470-479. 13 Etika milosrđa ili Traktat o samilosti i sažaljenju spram živih stvorenja od h. Mustafe sina Muhammada Pruščaka, Zbornik radova Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, II/1987, str. 155-204. 14 Traktat o vrlinama džemata hadži Mustafe Pruščaka, Anali GHB, XI-XII, 1987, str. 68-84 i Traktat o postu šest dana mjeseca ševvala h. Mustafe Pruščaka, Anali GHB, br. XV-XVI, 1990, str. 163-168. 15 Rasprava o posjećivanju grobova od Mustafe Pruščaka, Islamska misao, br. 136, 1990, str. 20-30. 16 Mustafa b. Muhammed el-Akhisari (Pruščanin): Rasprava o kafi, duvanu i pićima, POF (Sarajevo), XX-XXII (1970-1971), str. 71-107. 17 Disertacija je odbranjena 1997. godine na najstarijem islamskom univerzitetu Az-Zaituna u Tunisu. Naziv doktorskog rada je bio Al-'naya bi al-hadith fi alBosna munzu fathiha ila avahir al-qarn al-'išrin/Izučavanje hadisa u Bosni od dolaska islama do kraja XX stoljeća, str. 80-89. 52 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. džihadu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, te junačke pripovijetke i dr. (Bašagić, 1986:196-198; Handžić, 1993:193; Šabanović, 1973:471-474 i Kurdić, 358-359). Rukopis ovog djela čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu i u OZJA-u u Zagrebu. 18 – Al-Radi li al-murtadi (Korist onom ko traži zadovoljstvo). Djelo je vjersko-didaktičkog karaktera, koje kroz 112 poglavlja teži izgraditi uzornu ličnost sa islamskog gledišta. Mustafa Pruščak obrađuje brojne teme u ovom djelu, kao što su: zikr, zahvala Allahu, istigfar, donošenje salavata na Poslanika, s.a.v.s, dova, abdest, kupanje, namaz, noćni namaz, učenje Kur'ana, učenje uopće, post, hadž, ekonomisanje, programiranje, strpljivost, iskrenost, čednost, pravednost, poslušnost roditeljima, pružanje pomoći ugroženom, hranjenje gladnog, napajanje žednog, davanje milostinje, konsultovanje, zaštita prava radnika i dr. Sve to čini citirajući brojne hadise Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Uz to, djelo je pisano takvim stilom da bude dostupno širokim masama, kako bi se oni koji ga čitaju što više okoristili. (Nakićević, 1985:6-14 i Kurdić, 2003:359). Tajjib Okić smatra da je ovo Pruščakovo djelo, ustvari, komentar na djelo Al-Hadi li muhtadi (Uputstvo za onoga koji želi da bude na Pravom putu), Muhammada b. abi al-Hasana alMagribija al-Tilmisanija, koje je on još proširio brojnim hadisima uzetim iz Sujutijevog Al-Gami' as-sagira, Nawawijevog AlArba'una i Al-Qarijava Al-Hisn al-hasina. (Okić, 1982:31-32) To Pruščakovo djelo u rukopisu čuva se u Gazi Husrevbegovoj biblioteci. 19 – Risala fi al-marhama wa al-šafaqa 'ala al-halk (Traktat o samilosti i sažaljenju spram živih stvorenja).20 Ovaj traktat Pruščak je završio u mjesecu rebi'u-l-evvelu 1154/1741. godine. Mr. Nijaz Šukrić je ovo djelo preveo na bosanski jezik, uz uvod, u kojem se govori o autoru, i uz veoma koristan komentar na ovo djelo. (Šukrić, 1987:155-204) 18 Rukopis u GHB je pohranjen pod br. 2.507 i ima 114 lista, a rukopis u OZJA-u u Zagrebu je pod br. 1.402 i pretstavlja prepis iz 1217/1802. god. 19 Djelo je pohranjeno pod br. 5754. 20 Rukopis ovog traktata čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu i registrovan je pod brojem 761/3 od fol. 7a-14b. 53 Vjerske znanosti – Risala az-zakir fi ziyara ahl al-maqabir (Rasprava pobožnog o posjećivanju kabura). 21 Ovo djelo nastalo je na molbu jednog učenika, kako i sam Pruščak kaže u uvodu ovog traktata: Kada me je jedan moj učenik zamolio da mu objasnim smisao posjećivanja kabura i druga pitanja vezana za umrle, uključujući najbolje dane kada je najprikladnije posjetu učiniti, napisao sam ovu raspravu, podijelio je na uvod, pet poglavlja i razna pitanja. U uvodu se razjašnjava namaz i sadaka živih za umrle. Prvo poglavlje govori o izražavanju saučešća, drugo o iskatu, treće o talkinu, četvrto o načinu na koji se obavlja zijaret kaburistanu a peto poglavlje tretira pitanje učenja Kur'ana na kaburu. (Kadić, 21) – Risala fi fadail al-gama'a (Rasprava o vrijednostima skupnog obavljanja namaza). Ovo je jedna mala rasprava o značaju skupnog obavljanja namaza. Sastoji se od uvoda, dva poglavlja i pogovora.22 – Risala fi savm al-sitti min šawwal (Rasprava o postu šest dana ševvala).23 Ovo je kratka rasprava, ali veoma značajna, jer se u njoj tretiraju razilaženja islamskih pravnika u vezi sa postom u ševvalu. Navedeni su hadisi koji se odnose na tu temu, a autor tome dodaje i svoje stavove.24 – Risala fi hukm al-qahwa wa al-duhan wa al-ašriba (Rasprava o upotrebi kahve, duhana i opojnih pića).25 Pruščak u tom djelu, pored vjerskih argumenata, spomenutom problemu prilazi i sa zdravstvenog i medicinskog aspekta. Navodeći argumente za i protiv kahve, koju donekle tolerira, jer razbija san, odbija brige, aktivira čovjeka da izvršava islamske obaveze, olakšava probavu i varenje, olakšava odstranjivanje nepotrebnih količina hrane i drugo, on posebno potcrtava štetnost duhana sa zdravstvenog i socijalnog stanovišta: beskorisno trošenje novca, 21 Djelo (nepotpuno) čuva se u rukopisu u GHB u Sarajevu, pod br. 761, dok se kompletno djelo čuva u Univerzitetskoj biblioteci u Bratislavi, pod br. 153, fol. 29b-41b. 22 Ovu raspravu je preveo i obradio mr. Muharem Omerdić. (Vidi: Anali GHB, XIII-XIV, 1987, str. 68-84) 23 Rukopis ove rasprave se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod br. R 761. 24 Tu raspravu je preveo i obradio mr. Muharem Omerdić. (Vidi: Anali GHB, br. XV-XVI, 1990, str. 163-168) 25 Rukopis tog djela je pohranjen u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, pod br. 761, 4. fol. 15a-21a. 54 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. neugodan zadah iz usta pušača i nabraja još sedamnaest štetnih posljedica koje duhan uzrokuje. 26 Zanimanje za hadis Očito je da se Mustafa Pruščak već od školskih dana izuzetno zanimao za hadis i hadiske znanosti, iz kojih je, još kao student, stekao zavidno znanje. Napomenuli smo da je Pruščaku njegov učitelj dozvolio da predaje hadis iz brojnih hadiskih zbirki, što eksplicite upućuje na njegovu vanrednu upućenost u tu oblast. Međutim, ako osluhnemo posljednju misao koju je učitelj Mustafe Pruščaka naveo u diplomi koju mu je uručio u Egiptu, nakon završetka njegovog izučavanja van domovine, onda će nam, doista, biti jasno da je ovaj naš učenjak postigao zavidno znanje upravo iz te oblasti. Naime, njegov profesor Mustafa Arzuni al-Rumi navodi, pored ostalog, u diplomi: Hvala Allahu, što nam je omogućio da imamo u 12/18. stoljeću ovako pouzdanih učenjaka u hadiskoj znanosti!27 Iz same Idžazetname primjećuje se da njegov profesor posebno potcrtava hadis, što upućuje na hadis kao užu Pruščakovu specijalnost. Ako, pak, analiziramo njegova djela, uočit ćemo, doista, veliki broj hadisa koje je koristio, bolje rečeno, oni dominiraju svakim njegovim djelom. Citiranje brojnih hadisa, uz navođenje imena ashaba koji određeni hadis prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, navođenjem hadiske zbirke u kojoj se nalazi taj hadis i, veoma često, sa ocjenom hadisa, na najupečatljiviji način govori o Pruščakovoj stručnosti u ovoj oblasti. Da je hadis bio i ostao preokupacija ovog učenjaka, najbolje ilustruju riječi koje on navodi u uvodu knjige Al-Radi li almurtada. On ističe: Ja, siromašni Mustafa sin Muhammada, Bosanac, Pruščanin, namjeravam da uz svako poglavlje djela ElHadi li al-muhtedi dodam po nekoliko časnih hadisa, izreka ashaba i tabi'ina i poučnih priča, a sve to radi Allahovog zadovoljstva. Želja mi je da budem proživljen u društvu imama muhaddisa i 26 Tu raspravu je prevela i obradila Nevena Krstić. (Vidi: POF, XX-XXII, 19711972, str. 71-107) 27 Navedeni rukopis, br. 551, str. 115. Uporedi, također: dr. O. Nakićević, Muhaddis Mustafa Pruščak, Anali GHB, XI-XII, 1985, str. 16. 55 Vjerske znanosti iskrenih osoba koji su se zanimali za hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s. (Nakićević, 1985:16) Smrt Svi autori slažu se da je Mustafa Pruščak umro 1169. god. po Hidžri, odnosno 1755. god. po Isau, a.s. u rodnom Pruscu. (AlBaghdadi, II/460; Handžić, 193; Šabanović,470 i Nakićević, 166) Dr. Safvet-beg Bašagić napominje da je Mustafa Pruščak umro kao muftija u rodnom mjestu i da je bio veoma ugledan u narodu i respektiran kao učen i pobožan učenjak. (Bašagić, 198) 4. Zaključak Na temelju izloženog, dolazi se do zaključka da je doprinos Bošnjaka hadisu i hadiskoj znanosti bio značajan i dragocjen. Ovo je jasan pokazatelj da su Bošnjaci bili svjesni da je hadis, kao drugi izvor šerijatskog prava, itekako značajan za cjelovito razumijevanje i primjenu islama. Analizirajući brojne autore koji su valorizirali doprinos Bošnjaka u ukupnom znanstvenom opusu u osmanskom periodu, posebno Bašagića, Handžića i Šabanovića, primjećujemo da su brojni Bošnjaci napisali značajan broj originalnih djela, a uz to prevodili s arapskog na druge jezike hadiska djela i, komentirajući ih, učinili ih dostupnim i razumljivim za širu čitalačku publiku. Kada znamo, na temelju relevantnih izvora, koliki broj Bošnjaka je predavao upravo ovu znanost na brojnim školama, posebno hadiskim specijaliziranim školama – Dar al-hadith i u najvećim džamijama u raznim krajevima Osmanske imperije, poput Istanbula, Damaska, Mekke, Medine i dr., onda vidimo da Bošnjaci, bar kada je hadis u pitanju, nisu imali podređenu ulogu. Još kada tome dodamo koliko su Bošnjaci u tom periodu prepisali djela, posebno iz hadisa i hadiskih disciplina, kako nas uvjerava dr. Muhamed Ždralović, onda tek dobijamo potpunu sliku o stvarnom doprinosu Bošnjaka na ovom polju. Literatura: a) Knjige Al-Baghdadi, I. (1982) Hadiyya al-'arifin. Bairut: Dar al-fikr. Balić, S. (1994) Kultura Bošnjaka, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. 56 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Bašagić, S. (1986) Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Sarajevo: Svjetlost. Čelebija, E. (1967) Putopis. Sarajevo: Svjetlost. Dobrača, K. (1963) Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa. Sarajevo: Starješinstvo IZ-e u BiH. Ibn Fadlullah, M. Hulasa al-asar fi a'yan al-qarn al-hadi ašar, Bairut: Maktaba Hiyat. Handžić, M. (1993) Al-Gawhar al-asna' fi taragim 'ulama wa šu'ara al-Bosna. Bairut: Dar al-kutub al-'ilmiyya. Handžić, M. (1999) Izabrana djela, Sarajevo: Ogledalo. Handžić, M. (1934) Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana. Sarajevo: Državna štamparija. Hasanović, Z. (2004) Rad h. Mehmed ef. Handžića na polju hadiskih znanosti s osvrtom na djelo Izharu-l-behadže bi šerh Sunen Ibn Madže, Sarajevo: FIN i El-Kalem. Al-Husaini, M. Silak ad-durar fi a'yan al-qarn al-sani ašar, Baghdad: Maktaba al-Musanna. Kurdić, Š. (2003) Velikani hadiskih znanosti, Zenica: Islamska pedagoška akademija. Kurdić, Š., Al-'Inaya bi al-hadith fi al-Bosna munzu fathiha ila awahir al-qarn al-'išrin, doktorska disertacija odbranjena na Islamskom univerzitetu Al-Zaituna u Tunisu 1997. godine. Nakićević, O. (1986) Uvod u hadiske znanosti. Sarajevo: Fakultet islamskih nauka. Okić, T. (1982) Islamska tradicija. Sarajevo: Gazi Husrev-begova medresa. Terminologija hadisa, (2006) hrestomatija iz hadisa, priredio: mr. Aid Smajić, Sarajevo: FIN. Šabanović, H. (1973) Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima. Sarajevo: Svjetlost. Ždralović, M. (1988) Prepisivači knjiga u arabičkim rukopisima. Sarajevo: Svjetlost. b) Rukopisi Zikr istilahat ashab al-hadith Ahmada al-Mostarija, rukopis u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, pod rednim brojem 4652. Zbirka četrdeset hadisa Hasana b. Nasuha ad-Damnawija alBosnawija, rukopis u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu, pod red. br. 2162/2, L. 54B-60B. 57 Vjerske znanosti Tebširu-l-guzzat, Mustafe Pruščaka, rukopis u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu, pod red. br. 2507. Idžazetnama Mustafe Pruščaka, rukopis u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, pod red. brojem 530/2, L. 112-114. c) Periodika Zbornik radova Islamskog teološkog fakulteta, br. II, Sarajevo, 1987. Prilozi za orijentalnu filologiju, XX-XXII, Sarajevo, 1970-1971. Anali GHB, br. XIII-XIV, Sarajevo, 1987. Spomenica Gazi Husrevbegove četiristogodišnjice, Sarajevo, 1932. Takvim, 1982. 58 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Original scientific article THE BOSNIAKS AND HADITH STUDIES IN THE OTTOMAN PERIOD Šefik Kurdić, Ph.D. Abstract It is a rarity to find Islamic studies whose development and profiling was not significantly contributed by the Bosniaks. Even though scientific-research efforts of the Bosniaks in the field of Hadith seem an insignificant part of the entire scientific-theoretical experience of the Muslim world in general, it still represents significant contribution to that experience. This paper tries to enlighten the Bosniaks’ engagement in the field of Hadith and disciplines of Hadith in the Ottoman period. It proves that the Bosniaks, although a small ethnic group, were not lagging behind other peoples in the period of Ottoman rule, in terms of their interest for Islamic disciplines, particularly Hadith, its preservation and passing it on to generations that were to come. Key words: hadith, hadith studies, the Bosniaks, the Ottoman period 59 Vjerske znanosti ﺃ .ﺩ .ﺷﻔﻴﻖ ﻛﺮﺩﻳﺘﺶ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﰲ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﻮﻥ ﻭﻋﻠﻢ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﰲ ﺍﻟﻌﻬﺪ ﺍﻟﻌﺜﻤﺎﱐ ﺍﳋﻼﺻﺔ: ﺃﺳﻬﻢ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﻮﻥ ﰲ ﺗﻄﻮﻳﺮ ﺍﻟﻌﻠﻮﻡ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺍﻟﻜﺜﲑﺓ ﻭﺗﻘﺪﳝﻬﺎ ﺇﺳﻬﺎﻣﺎ ﻗﻴﻤﺎ. ﻭﺭﻏﻢ ﺃﻥ ﺟﻬﺪﻫﻢ ﰲ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ ﰲ ﺣﻘﻞ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﻳﻌﺪ ﻗﻠﻴﻼ ﰲ ﺇﻃﺎﺭ ﺍﻟﺘﺮﺍﺙ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ ﺍﻟﻨﻈﺮﻱ ﰲ ﺍﻟﻌﺎﱂ ﺍﻹﺳﻼﻣﻲ ﻋﻤﻮﻣﺎ ,ﺇﻻ ﺃﻧﻪ ,ﻭﺭﻏﻢ ﻣﻦ ﻗﻠﺘﻪ ,ﳝﺜﻞ ﺇﺿﺎﻓﺔ ﻓﺎﻋﻠﺔ ﺇﱃ ﺗﻠﻚ ﺍﳋﱪﺓ. ﳛﺎﻭﻝ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺃﻥ ﻳﱪﺯ ﺟﻬﻮﺩ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﲔ ﰲ ﺣﻘﻞ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﻭﻓﻨﻮﻧﻪ ﰲ ﺍﻟﻌﻬﺪ ﺍﻟﻌﺜﻤﺎﱐ .ﻫﻮ ﻳﺪﻝ ﻋﻠﻰ ﺃﻥ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﲔ ﻭﺭﻏﻢ ﺃﻢ ﺷﻌﺐ ﺻﻐﲑ ,ﻻ ﻳﺘﺄﺧﺮﻭﻥ ﻋﻦ ﺑﺎﻗﻲ ﺍﻟﺸﻌﻮﺏ ﰲ ﺍﻟﻌﻬﺪ ﺍﻟﻌﺜﻤﺎﱐ ﰲ ﺍﻫﺘﻤﺎﻣﻬﻢ ﲡﺎﻩ ﺍﻟﻔﻨﻮﻥ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﻭﺧﺼﻮﺻﺎ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﺍﻟﺸﺮﻳﻒ ﰲ ﺣﻔﻈﻪ ﻭﻧﻘﻠﻪ ﺇﱃ ﺍﻷﺟﻴﺎﻝ ﺍﻟﻘﺎﺩﻣﺔ. ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ :ﺍﳊﺪﻳﺚ ,ﻓﻨﻮﻥ ﺍﳊﺪﻳﺚ ,ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﻮﻥ ,ﺍﻟﻌﻬﺪ ﺍﻟﻌﺜﻤﺎﱐ. 60 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Izvorni naučni rad Šukrija Ramić1 MOGUĆNOST RASPRAVE O KONSENZUSU (IDŽMĀ'U) ISLAMSKIH UČENJAKA U SAVREMENOM DOBU Sažetak Ovaj rad prezentira razmišljanja autora o mogućnosti propitivanja konsenzusa (idžmā'a) islamskih učenjaka, validnosti tih konsenzusa i vjerodostojnosti navoda o konsenzusima koji se susreću u islamskoj literaturi. Na kraju rada su, u tom pogledu, date osnovne smjernice koje mogu biti od velike pomoći savremenim islamskim učenjacima da kvalitetno izgrade svoj odnos prema trećem po redu izvoru Šerijata i da taj izvor kvalitetno koriste u argumentaciji i rješavanju savremenih pravnih pitanja. Ključne riječi: konsenzus (idžmā'), šerijat, idžtihād 1. Uvod Govoreći o izvorima Šerijata islamski učenjaci ih dijele, između ostalog, na one oko kojih postoji razilaženje i one oko kojih se učenjaci slažu da su izvori Šerijata. U one oko kojih se učenjaci slažu da su izvori islamskog prava uvrštavaju se Qur'ān i sunnet, kao dva osnovna izvora, te idžmā' (konsenzus) i qijās (analogija) kao sporedni izvori. Dakle, učenjaci su saglasni2 da je i konsenzus (idžmā') izvor šerijatskog prava. Međutim, oni se razilaze po pitanju mogućnosti uspostave konsenzusa, s obzirom da se islamski učenjaci nikada nisu nalazili na jednom mjestu, te uvjetima koje jedan konsenzus treba da ispunjava. Uprkos tome, u izvorima koji tretiraju različite islamske nauke, autori često navode konsenzuse 1 Vanredni profesor za užu oblast Islamsko pravo, Islamski pedagoški fakultet, Univerzitet u Zenici, [email protected] Rad autora je dostavljen 27.09.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 24.10.2011. godine. 2 Mišljenja onih koji odbacuju idžmā' i qijās kao izvore su, po meni, toliko slabi da ih ne treba uzimati u obzir. 61 Vjerske znanosti islamskih učenjaka i te konsenzuse koriste u argumentaciji pravnih propisa. Neki učenjaci su, čak, napisali djela o konsenzusima, što jasno govori o postojanju konsenzusa, njihovoj brojnosti i značaju. Kada se islamski učenjaci jednoga vremena slože u tumačenju određenog propisa postavlja se pitanje da li kasnije generacije mogu tumačiti drugačije, da li one taj konsenzus mogu postaviti kao predmet daljnjeg istraživanja itd. O tome i nekim drugim sporednim pitanjima biće riječi u istraživanju koje slijedi. 2. Definicija idžmā'a Autor riječnika Lisānu-l-'arab navodi dva značenja ove riječi: a) Džeme'a emrehū, edžme'ahu i edžme'a 'alejhi, što znači: Donio je odluku (o tome), b) el-ittifāq, što znači: jedinstven stav, slaganje. (Ibn Menzūr, bez godine izdanja: 8/57) Idžmā' o kojem je riječ u ovom istraživanju je onaj koji znači usaglašenost i jedinstven stav, jer u njemu učestvuje više osoba, dok se prvo značenje može realizirati od strane samo jedne osobe. Najprisutnija terminološka definicija koju navodi veliki broj učenjaka kaže da je idžma konsenzus mudžtehida3 jednog vremena po određenom pitanju, nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s. (ElĀmidī, 1404. po H.:1/257) 3. Značaj idžmā'a u savremenom dobu Pitanje konsenzusa (idžmā'a) islamskih učenjaka značajno je i interesantno za naučnike i institucije i u ovom našem vremenu, posebno otkako su muslimani počeli da bivaju faktor zbivanja na svjetskoj ekonomskoj i političkoj sceni. Zašto je pitanje idžmā'a toliko bitno? Odgovor je u činjenici da je konzensus (idžmā') treći izvor Šerijata i da se na osnovu idžmā'a mogu donijeti mnoga pravna rješenja koja određuju i utiču na svakodnevni život muslimana i njihovih institucija, kao i njihov odnos prema drugima. “Prema pravnoj snazi u hijerarhiji preferiranja šerijatskih izvora, a i historijskim nastankom i pojavom, konsenzus slijedi prva dva izvora, odnosno Kura'an i sunnet.” (Štulanović, 2004:49) On je, shodno stavu većine4 muslimanskih učenjaka (džumhūru-l'ulemā'), validan šerijatski argument kojeg je dužnost primjenjivati 3 Mudžtehid je osoba koja je ovladala šerijatskopravnim i drugim znanostima koje joj daju sposobnost da derivira pravne propise iz parcijalnih dokaza. 4 El-Āmidī navodi da šije, khavāridž i En-Nazzām (mu'tezilijski učenjak) ne smatraju idžmā' šerijatskim argumentom. (El-Āmidī, 1404. po H.:1/257) 62 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. svakom muslimanu. (El-Āmidī, 1404. po H.:1/257) Po stavu većine, odstupanje od idžmā'a je strogo zabranjeno (harām). (Vidi: El-Gazali, 1413. po H.:154) Kolika je snaga idžmā'a u pravnoj praksi, najbolje govori činjenica da ukoliko bi sud presudio suprotno idžmā'u, presuda bi bila poništena. (Izz Ibn Abdusselām, bez godine izdanja:2/57) Iz predhodnog razumijemo da mnoge odluke različitih tijela i institucija u jednoj muslimanskoj državi, pa i same muslimanske države mogu ovisiti o idžmā'u. Štaviše, zbog činjenice da sve veći broj muslimana živi u nemuslimanskim zemljama značaj idžmā'a se širi i na te zemlje. Njihova integracija u društvu i aktivna participacija u društvenim zbivanjima može uveliko zavisiti o nekom tumačenju zasnovanom na tom izvoru Šerijata. U eri globalizacije, ekonomske, političke, pa i kulturne i sportske saradnje sa muslimanskim zemljama idžmā' može biti od velikog značaja, jer, recimo, o tumačenju utemljenom na idžmā'u može ovisiti međudržavna ili međuinstitucionalna saradnja. Nadalje, s obzirom da idžmā' u praksi može biti jači od tumačenja utemeljenim na Kur'anu i sunnetu5, njegov značaj još više dobiva na težini. Pitanje idžmā'a značajno je i zbog toga što je njegovo poznavanje neophodno za instituciju idžtihāda i što iznošenje stavova, koji su u suprotnosti s idžmāom, po mišljenju većine učenjaka, strogo je zabranjeno (harām). Opće je poznato pravno pravilo koje glasi: “Nije pokuđeno neslagati se s onim oko čega postoji razilaženje, nego je pokuđeno neslagati se s onim oko čega postoji konsenzus. " وإﻧﻤﺎ ﯾﻨﻜﺮ اﻟﻤﺠﻤﻊ ﻋﻠﯿﮫ، "ﻻ ﯾﻨﻜﺮ اﻟﻤﺨﺘﻠﻒ ﻓﯿﮫ (http://ar.wikipedia.org/wiki/ﻗﺎﻋﺪة_ﻓﻘﮭﯿﺔ/ Pristupljeno: 20. 09. 2011.) Ipak, s obzirom da idžmā' predstavlja interpretaciju i razumijevanje određenog pitanja od strane islamskih učenjaka, postavlja se pitanje da li je njegova ispravnost uvijek neupitna i može li se uspostavljeni konsenzus (idžmā') ikada dovesti u pitanje. Isto tako, postavlja se pitanje uspostave i prenošenja idžmā'a, da li i to može biti dovedeno u pitanje. Nadalje, može se postaviti pitanje da li se jedan idžmā' uvijek odnosi na sva vremena, sve prostore i sve okolnosti u kojima ljudi žive. Sve navedeno govori nam o 5 Naime, idžmā' je utemeljen na Qur'ānu i sunnetu i uz to učenjaci jednog vremena slažu se u tumačenju teksta Qur'āna i sunneta o određenom pitanju, dok samo tumačenje zasnovano na Qur'ānu i sunnetu, oko kojeg nema konsenzusa, logično je slabije. 63 Vjerske znanosti potrebi da se o ovim pitanjima raspravlja na osnovu relevantnih argumenata koje nam nude savremene mogućnosti, a koje u prošlosti nisu bile dostupne učenjacima i da se o aplikaciji idžmā'a na savremeno vrijeme i prostor govori u duhu općeprihvaćenih šerijatskih principa. 4. Fenomen prenošenja idžmā'a U literaturi iz islamskog prava (fiqha), tumačenja Qur'āna (tefsīra) i drugih znanosti, učenjaci često, u vezi s različitim pitanjima, navode primjere idžmā'a (konsenzusa) islamskih učenjaka. Neke od tih knjiga su u upotrebi više od hiljadu godina. Kroz taj dugi period one su doživjele historijsku valorizaciju u tolikoj mjeri da se slobodno može postaviti pitanje ima li neko pravo da nakon njihove višestoljetne upotrebe postavi pitanje ispravnosti nekog od navoda idžmā'a koji se u njima spominju. Nadalje, imaju li učenjaci našeg vremena uopće pravo na preispitivanje konsenzusa (idžmā'a) nastalih u prijašnjim vremenima? Isto tako, može se s pravom zapitati da li preispitivanje idžmā'a islamskih učenjaka nastalih u prošlosti, namjerno ili ne, u sebi nosi opasnost potkopavanja temelja islama i njegovih institucija? Sve su to velika i interesantna pitanja. Kvalitetni odgovori na njih mogu biti od velike koristi za muslimane i ljudsku zajednicu. 5. Ispravnost navoda idžmā'a Analizom uspostavljenih konsenzusa islamskih učenjaka (idžmā'a) koji se spominju u knjigama fiqha, tefsīra, hadītha i drugim, lahko se može uočiti da njihova snaga nije uvijek na istom nivou. Naprimjer, kada se kaže da postoji konsenzus o obavezi namaza, posta, hadža, zekata, zabrani bluda itd., osjeća se da je to neupitan konsenzus i da oko tih pitanja ne može biti razilaženja u islamu, jer je to bit i suština islama. Međutim, kada se govori o konsenzusu po pitanju da li je dozvoljeno u periodu pričeka indirektno zaprositi pušćenicu koja se nakon isteka pričeka ne može vratiti mužu koji ju je razveo, osjećaji se mijenjaju i prvi utisak je da bi u vezi s jednim takvim pitanjem moglo biti više mišljenja, uprkos činjenici da neki od učenjaka navode konsenzus. Što se više udubljuje u problematiku konsenzusa i istražuju navedeni primjeri konsenzusa, otkriva se da, uistinu, mnoga pitanja za koja je rečeno da su predmet konsenzusa, ustvari su pitanja oko 64 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. kojih ne postoji jedinstven stav islamskih učenjaka. Najbolji dokaz za to jesu naučna djela koja su napisana upravo s ciljem da opovrgnu tvrdnju da su određena pitanja predmet konsenzusa. Tako je Ibn Tejmijje napisao djelo Naqdu Merātibi-l-idžmā', u kojem je kritički govorio o nekim6 navodima idžmā'a spomenutim u knjizi Ibn Hazma Merātibu-l-idžmā'. Dakle, kada se u knjigama iz oblasti fiqha, tefsīra itd., naiđe na navod o konsenzusu o određenom pitanju, to se ne može uvijek uzeti kao nepobitna istina i dozvoljeno je da to pitanje bude predmet dodatnih istraživanja, provjere i valorizacije, uzimajući u obzir intencije (meqāsid) i druge principe Šerijata. 6. Razlozi zbog kojih je dodatno istraživanje neophodno S obzirom da su danas učenjacima pri ruci nove mogućnosti i s obzirom na činjenicu da navedeni konsenzusi ne predstavljaju uvijek jedinstven stav islamskih učenjaka, nema sumnje da vrata njihove valorizacije ostaju otvorena i da postoji opravdanost dodatnog istraživanja. Dodatno istraživanje svoje opravdanje posebno nalazi u sljedećim činjenicama: a) Većina učenjaka, kada navodi konsenzus, navodi ga u smislu da oni u tom trenutku nisu znali da postoji neko ko ima drugačiji stav. Ibn Tejmijje o tome eksplicitno govori pa kaže: “Onaj ko uzme idžmā' kao argument u smislu da ne zna da se s tim neko ne slaže, taj slijedi put imama i to je idžmā' koji su oni uzimali kao argument u pitanjima sličnim ovim.” (Ibn Tejmijje, 1998:302) Eksplicitan je i Ibn Hazm, koji kaže: “Osnovno svojstvo idžmā'a je da je to ono o čemu se stekne ubjeđenje da se oko njega ne razilaze učenjaci islama.” (Ibn Hazm, 1998:28) Isto se implicitno može razumjeti iz govora drugih učenjaka poput Ibn ElMundhira: “I saglasni su svi čije mišljenje mi je poznato...” (Ibn ElMundhir, 1999:181) Ibn Rušd kaže: “...a što se tiče idžmā'a, u tom pogledu, uistinu, nije preneseno razilaženje.” (Ibn Rušd ElQurtubī, 1982:1/7) Prema tome, oni, ustvari, ne tvrde da ne postoji razilaženje, odnosno ne tvrde da je navedeni konsenzus nepobitan, nego tvrde da ne znaju za drugačije mišljenje. Shodno tome, realno je da postoji neko drugačije relevantno mišljenje koje je utemeljeno na kvalitetnim argumentima, što otvara mogućnost dodatnog 6 Ibn Tejmijje ističe da je on analizirao samo neke navode. (Ibn Tejmijje, 1998:302) 65 Vjerske znanosti istraživanja o pitanjima koja neko od učenjaka navodi u smislu konsenzusa. Ibn Tejmijje veli: “Oni koji imaju znanja i vjere ne inate se. Međutim, može neko smatrati da za nešto postoji konsenzus, za šta, ustvari, ne postoji. To je zbog toga što razilaženje do njega nije došlo.”(Ibn Tejmijje, 1998:286) b) Mnogi primjeri konsenzusa, koje su naveli učenjaci, argumentirano su opovrgnuti od strane drugih učenjaka. Tako, naprimjer, Ibn Hazm navodi konsenzus koji kaže da je dozvoljeno indirektno zaprostiti ženu u periodu pričeka, nakon kojeg ona nema pravo da ostane s mužem koji ju je razveo, kao i u situaciji kada je priček zbog smrti muža. (Ibn Hazm, 1998:122) Ibn Tejmijje je opovrgao ovaj konsenzus navodeći da o tom pitanju postoje tri različita mišljenja. (Ibn Tejmijje, 1998:294) Imam En-Nevevī prenosi od Ibn Džerīra da je rekao: “Složili su se da kada bi (žena) vidjela hajz na samo jedan trenutak, koji bi potom prestao, to se ne bi smatralo hajzom.” Ovaj konsenzus ne postoji jer Malikov mezheb kaže da je najmanje trajanje hajza jedno poticanje krvi. (En-Nevevī, 1997:2/381) Ibn Abudulberr kaže: “Ibn Huvejz Mindād je spomenuo kako se uspostavio konsenzus ashāba o obaveznosti gusula nakon dodira spolnih organa (muža i žene), a kod nas nije tako... Kako se može govoriti o konsenzusu ashāba u pogledu bilo čega o ovom pitanju, uz ono što smo naveli u ovom poglavlju i uz ono što je naveo 'Abdurrezāq od Ibn 'Ujejnea, a koji prenosi od Zejda ibn Eslema, on od 'Atā'a ibn Jesāra, on od Zejda ibn Khālida, koji je rekao da je čuo petericu prvih muhādžira, među kojima i Aliju ibn Ebū Tāliba, kako kažu da voda ide s vodom”7, dakle da je gusul obavezan samo ukoliko dođe do snošaja. (Ibn 'Abdulberr, 1387. po H.:23/113-114) Ibn El-Mundhir prenosi konsenzus o neprihvatanju ženskog svjedočenja u hudūdima8 pa kaže: “Složili su se (edžme'ū) da se njihovo svjedočenje ne prihvata u hudūdima.” (Ibn El-Mundhir, 1999:89) Ibn 'Abdulberr prenosi konsenzus da se njihovo svjedočenje ne prihvata ako se radi o bludu, rekavši: “Tako su se učenjaci složili da je dokaz u pogledu zinaluka od strane četiri svjedoka, muškarca, pravedna... I kod svih njih, u tom pogledu, ne prihvata se 7 Dakle, obaveza kupanja vodom je tek onda kada potekne voda, dakle nakon snošaja. 8 Precizno definiranim kaznama u Qur'ānu. 66 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. svjedočenje žena.” (Ibn 'Abdulberr, 2000:7/485) Međutim, kada se pažljivo pročitaju tumačenja drugih učenjaka postaje očito da tu, ipak, nema konsenzusa. Ibn Qudāme veli: “U pogledu zinaluka se ni u jednoj situaciji ne prihvata svjedočenje žena i u tom pogledu ne poznajemo razilaženje, osim nešto što se prenosi od 'Atā'a i Hammāda da se u tom pogledu prihvata svjedočenje trojice muškaraca i dvije žene.” (Ibn Qudāme, 1405. po H.:9/64) Es-San'ānī bilježi u El-Musannefu od Ibn Džurejdža da je on upitao 'Ātā'a bi li se prihvatilo kada bi svjedočilo šest žena, a on je odgovorio: “Ne, nego trojice muškaraca i dviju žena.” (Es-San'ānī, 1403:7/332) c) Neki učenjaci nisu smatrali relevantnim mišljenja drugih, bilo zbog njihove metodologije u derivaciji pravnih normi, nekvalificiranosti ili nepravednosti, tako da su navodili konsenzus, iako nije postojao jedinstven stav o datom pitanju. To se jasno može vidjeti u njihovim stavovima. Tako Eš-Šāšī kaže: “U obzir se u ovom poglavlju uzima konsenzus (idžmā') mislilaca i učenjaka. Ovdje se ne uzima u obzir mišljenje neukih, niti prenosilaca hadītha koji ne razumiju i ne poznaju metodologiju islamskog prava (usūli fiqh).” (Eš-Šāšī, 1402:291) En-Nevevī kaže: “Da se prvo pere desna ruka, sunnet je po konsenzusu i nije vādžib po konsenzusu. Ibn Mundhir veli da nema obnavljanja za onog ko je prvo počeo prati lijevu. Isto je prenesen konsenzus od drugih. Neki naši učenjaci su prenijeli od šiija da je vādžib počinjati pranje desne ruke, međutim, u pogledu konsenzusa stav šiija se ne uzima u obzir.” (En-Nevevī, 1997:1/444) On, također, kaže: “Propis o ovom pitanju jeste da nije ispravno uzimanje abdesta i gusula osim vodom. To je naš medhheb i kod nas nema razilaženja u vezi s tim. To je stav većine ranijih i kasnijih učenjaka među ashābima i onih koji su došli poslije njih. Naši učenjaci su prenijeli od Muhammeda ibn Abdurrahmāna ibn Ebū Lejle i Ebū Bekra El-Esamma da je dozvoljeno uzeti abdest i gusul i ukloniti nečistoću sa svakom čistom tečnošću.(...) Što se tiče mišljenja El-Gazālija da je po konsenzusu učenjaka, uzimanje abdesta i gusula moguće samo vodom, to se tumači time da do njega nije došao stav Ibn Ebū Lejle, ukoliko je to preneseno vjerodostojno, a što se El-Esamma tiče, njegovo razilaženje se ne uzima u obzir.” (En-Nevevī, 1997:1/138-139) Govoreći o tome da je žena dužna napostiti propuštene dane hajza, ali nije dužna naklanjavati propuštene namaze Eš-Ševkānī, 67 Vjerske znanosti kaže: “To je poznato iz vjerodostojnih dokaza. Po tome se postupalo u vremenu Poslanika, s.a.v.s., i poslije. Po tome su se saglasile prve i potonje generacije ovoga ummeta i o tom pitanju se nije čulo drugačije mišljenje bilo kojeg islamskog učenjaka. A što se kharidžija tiče, oni su džehennemski psi i nisu od onih koji zaslužuju da se spominje njihovo razilaženje nasuprot stavu svih muslimana, niti oni mogu promijeniti da pitanja o kojima postoji konsenzus to više ne budu.” (Eš-Ševkānī, 1405. po H.:1/148) d) Ponekad učenjaci navode konsenzus uprkos činjenici da znaju za drugačija mišljenja relevantnih učenjaka9. To prepoznajemo po tome što oni navode drugačije mišljenje i pobijaju ga. Razlog takvog postupka je u činjenici da oni smatraju kako su drugačija mišljenja neadekvatno utemeljena na argumentima, te se stoga ne mogu uzimati u obzir. Tako, naprimjer, Ibn Qudāme navodi konsenzus (idžmā') da ubica s predumišljajem ne može naslijediti ubijenog i navodi suprotno mišljenje Se'īda ibn Musejjeba i Ibn Džubejra. Iako se ovdje radi o dvojici ashāba čija se mišljenja, zasigurno, uzimaju u obzir kada se radi o konsenzusu, on ih je u vezi s ovim pitanjem zanemario, jer je njihov stav toliko slabo utemeljen, da se ne može uzeti u obzir. (Ibn Qudāme, 1405. po H.:6/244) e) Nesigurnost predanja preko kojeg je prenesen određeni stav relevantnog učenjaka, ili nevjerovatnoća da takav učenjak zauzme takav stav zbog slabosti tog stava ili njegove kontradiktornosti s općeprihvaćenim dokazima, često su razlog da prenosilac konsenzusa određeni stav ne uzme u obzir, tako da ustvrdi postojanje konsenzusa, iako zna za stav koji takav konsenzus osporava. Tako hanefijski pravnik Es-Serakhsī navodi konsenzus o zabrani ženidbe muslimana sa medžusijkom (obožavateljkom vatre), a potom kaže: “Ako neko kaže kako možeš tvrditi da postoji konsenzus da muslimanima nije dozvoljeno da se žene medžusijkama10, kad se zna da su se neki ashabi njima oženili, reći će mu se da takve tvrdnje nisu ispravne i nisu uzete iz vjerodostojne predaje, nego je vjerodostojno, a Allah najbolje zna, da se Huzejfe oženio Jevrejkom i da se Talha ibn 'Abdullāh oženio Jevrejkom.” (Es-Serakhsī, bez godine izdanja:7/23) 9 Dakle, ovdje se radi o neprihvatljivosti mišljenja, a ne osobe koja je dala to mišljenje. 10 Medžusije su obožavaoci vatre. 68 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Ibn 'Abdulberr kaže: “Namasko vrijeme je farz namaza i namaz nije ispravan ako se obavi prije svoga vremena. U vezi s ovim nema razilaženja među učenjacima, izuzev što se nešto prenosi od Ebu Musā'a El-Eš'arija i nekih tābi'īna. Međutim, konsenzus je uspostavljen suprotno njihovom mišljenju, tako da ne vidimo smisla da ta mišljenja spominjemo, jer, prema mome mišljenju, ona nisu od njih vjerodostojno prenesena.” (Ibn 'Abdulberr, 2000:1/23) En-Nevevī u Šerh Sahīhi Muslimu veli: “Početni tekbir u namazu je stroga dužnost po Māliku, Thevriju, Šāfiji, Ebū Hanīfi, Ahmedu i svim učenjacima iz redova ashāba, tābi'īna i onih koji su došli poslije njih, izuzev što prenosi kadija 'Ijād i skupina drugih od Ibn El-Musejjeba, Hasana, Zuhrija, Qatāde, Hakema i Evzā'īja, da je on sunnet, a ne vādžib, te da je za ulazak u namaz dovoljan nijet. Ne mislim da je ovo vjerodostojno preneseno od ovih velikih učenjaka, pored ovih vjerodostojnih hadisa.” (En-Nevevī, 1929:4/96) f) Postoji realna mogućnost, jer je to neodvojivo svojstvo svakog čovjeka, da je prenosilac konsenzusa zaboravio relevantno mišljenje koje narušava taj konsenzus. El-Kermānī je naveo konsenzus da nije dužnost osobi koja klanja, a na sebi ima odjeću iz jednog dijela, da nešto stavi i preko ramena. Ibn Hadžer to komentira tvrdeći da je on to naveo kao konsenzus zato što je zaboravio da postoji razilaženje o tom pitanju, s obzirom da je on lično jedno poglavlje naslovio Kada klanja u odjeći od jednog dijela, neka nešto stavi preko ramena. (Ibn Hadžer: 1421. po H.:1/562) g) Izostavljanje i nespominjanje nekih ograničenja i izuzetaka pri prenošenju konsenzusa zbog toga što prenosilac ima osjećaj da se, shodno njegovoj metodologiji i načinu izražavanja, to podrazumijeva. Upravo zbog toga Ibn Hazm upozorava da oni koji budu čitali njegovu knjigu Merātibu-l-idžmā', vode računa o svakoj riječi, jer nijedna riječ nije bez razloga navedena. (Ibn Hazm, 1998:273) Ibn Nudžejm veli: “Uopćeni govor pravnika, u većini situacija, ograničen je ograničenjima koja prepoznaje onaj ko posjeduje zdravo razumijevanje i ko ima praksu u metodologiji i parcijalnim pitanjima. Oni (učenjaci) prešućuju ta ograničenja oslanjajući se na ispravnost razumijevanja onoga ko traži (nauku).” (Ibn Nudžejm, bez godine izdanja:1/5) 69 Vjerske znanosti Primjer za to možemo naći u konsenzusu kojeg prenosi Ibn El-Mundhir kada kaže: “Saglasni su o pitanju zabrane prodaje onog što je uginulo.” (Ibn El-Mundhir: 1999:128) Ibn Hadžer je to pojasnio napomenuvši da se to ne odnosi na uginule ribe i skakavce. (Ibn Hadžer, 1421. po H.:4/424) Jasno je da Ibn ElMundhir ne ubraja u navedeni konsenzus ribe i skakavce, jer je općepoznato, shodno vjerodostojnim hadiskim predanjima, da su oni izuzeti. Ibn Hadžer se suprostavio konsenzusu kojeg prenosi Ibn EtTīn da je dozvoljeno povesti oružanu pobunu protiv vladara koji poziva u novotarije. On je pojasnio da je novotarija zbog koje je to dozvoljeno ograničena i da se odnosi na one koje vode u jasno nevjerstvo (kufr sarīh). (Ibn Hadžer, 1421. po H.:13/116) h) Pretpostavka prenosioca konsenzusa da ne postoji drugačije relevantno mišljenje. Može se desiti da prenosilac konsenzusa ne uloži dovoljno truda u istraživanje predmeta konsenzusa, tako da ga navede kao konsenzus, a on to, ustvari, nije. Naravno, teško je odrediti granicu koja omeđava potrebni trud i napor, nakon kojeg bi učenjak imao pravo da nešto proglasi konsenzusom. Štaviše, da li je tako nešto uopće moguće, imajući na umu teškoću komunikacije u ta davna vremena. Zbog toga, ne čudi stav nekih učenjeka koji sumnjaju u mogućnost uspostave konsenzusa općenito i ne čude riječi Ahmeda ibn Hanbela, koje parafrazira Ibn Hazm, da onaj ko tvrdi postojanje konsenzusa ne govori istinu, jer kako će znati da se ljudi nisu razišli. (Ibn Hazm, 1998:28) Uprkos velikom oprezu Ibn Hazma, upravo se njemu desilo da ustvrdi postojanje konsenzusa o nekim pitanjima oko kojih postoje razilaženja. Tako je on ustvrdio da postoji konsenzus ashāba o obaveznosti gusula petkom. (Ibn Hazm, 1348:2/16-17) Međutim, većina učenjaka11 smatra da je kupanje petkom, za onog ko je obavezan ići na džumu, sunnet, a ne stroga dužnost. Jedan od jakih dokaza da je kupanje petkom sunnet jeste Poslanikov, s.a.v.s, hadis u kojem gusul nije spomenut: “Ko lijepo uzme abdest, a zatim ode na džumu i pažljivo sasluša hutbu, bude mu oprošteno između dvije džume i još tri dana.” (Muslim, bez godine izdanja:2/588) 11 Hanefije, malikije i šafije smatraju kupanje petkom sunnetom, a to je i hanbelijski mezheb. (El-Kāsānī, Bedai'us-sanāi', bez godine izdanja:1/269, Ibn Qudāme, 1405.H:2/98) 70 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Jedan drugi hadis je o tom pitanju eksplicitan: “Ko uzme abdest za džumu, to mu je dovoljno, a ko se okupa, to je bolje.” (Et-Tirmidhī, bez godine izdanja:2/1357) 7. Pravni status prenošenja i citiranja idžmā'a u naše vrijeme Ukoliko bismo praksu prijašnjih učenjaka stavili na vagu pravnih principa u metodologiji islamskog prava, moglo bi se zaključiti da je njihov postupak u tretiranju i prenošenju konsenzusa sasvim logičan, korektan i naučno ispravan. Shodno tom zaključku i prethodno navedenim razlozima koji otvaraju put valorizacije njihovih navoda, bilo bi naučno neispravno sve njihove navode tretirati kao nepobitne činjenice. U duhu ovih konstatacija postavlja se pitanje dozvoljenosti prenošenja i citiranja konsenzusa od strane savremenih učenjaka, bez prezhodno uloženog maksimalnog napora u njihovoj valorizaciji. Iz prethodnih objašnjenja može se razumjeti da svi konsenzusi koje navode učenjaci nisu na istom stepenu, jer postoje oni koji su, uistinu, neupitni konsenzusi oko kojih ne može biti razilaženja, te oni oko kojih ima razilaženja, bilo da su ona više argumentirano utemeljena ili manje. Ukoliko se radi o konsenzusu oko kojeg nema i ne može biti razilaženja, zbog jačine i jasnoće argumenata na kojima su utemeljeni (qat'ijjetuththubūti ved-delāleti), kao što su pitanja za koja se nužno zna da su sastavni dio islama (el-ma'lūm mined-dīni bid-darūre), poput pet dnevnih namaza, zabrane bluda i slično, takve konsenzuse je, bez sumnje, dozvoljeno prenositi, bez bilo kakvih ograničenja. Međutim, ako se radi o konsenzusima oko kojih postoji mogućnost pojave različitih mišljenja, tada imamo situaciju da su neki konsenzusi uistinu takvi jer oko njih nema razilaženja, oko nekih postoje razilaženja, a oko nekih postoje različita mišljenja pravnika, da li se radi o konsenzusu ili ne, jer se pravnici razilaze u osnovi oko uvjeta koje zahtijevaju za uspostavu konsenzusa. Dakle, ti konsenzusi su na nivou pretpostavke ili jake pretpostavke. Uprkos toj činjenici smatram da nema smetnje da se oni navode kao konsenzus, jer je dozvoljeno šerijatske propise graditi na takvim argumentima. Neki pravnici ističu da je većina šerijatskih propisa, upravo, uspostavljena na pretpostavkama. Ibn Qudame veli: “Činjenica da preneseni konsenzusi u pitanjima o kojima postoji razilaženje pružaju pretpostavku, ne zabranjuje da se oni 71 Vjerske znanosti prenose i da se njima argumentira u smislu da o određenom pitanju postoji konsenzus. To ima status ostalih dokaza koji pružaju pretpostavku (el-edille ez-zannijje) imajući u vidu da je većina dokaza za pravne propise zannijje.” Ibn Qudāme, da mu se Allah smiluje, je rekao: “Većina njih je utvrđena na osnovu zunūna.”' (Ibn Qudāme, 1977:197-198) Islamski učenjaci su uvijek, kroz dugu historiju, kao i naši savremenici imali i imaju praksu da prenose i navode konsenzuse u svojim knjigama i da njima argumentiraju pravne propise, uprkos činjenici da su znali i da znaju za mogućnost da postoji razilaženje o pitanjima koja se navode kao konsenzus. Taj njihov postupak upućuje nas na dozvolu da se konsenzusi prenose i da se koriste u argumentaciji. U tom pogledu ne znam da neki učenjak ima drugačije mišljenje, tako da možemo ustvrditi da i u tom pogledu postoji konsenzus. Ipak, uprkos toj činjenici, u cilju jačanja institucije konsenzusa, u cilju povećanja sigurnosti u argument koji on pruža, potrebno je, posebno u naše vrijeme koje daje mogućnost uvida i analize svih tumačenja prijašnjih i savremenih učenjaka, utvrditi određena ograničenja koja će ojačati preneseni i navedeni konsenzus i dati mu dodatnu sigurnost. Ta ograničenja mogu biti sljedeća: a. Provjera i utvrđivanje vjerodostojnosti i ispravnosti navoda o konsenzusu. Savremni učenjaci imaju kvalitetniju mogućnost istraživanja i njegova utvrđivanja od bilo koje prijašnje generacije jer su im dostupni elektronski pretraživači, a dostupni su im i gotovo svi izvori u kojima se oni prenose. Zbog toga se danas preporučuje istraživanje postojećih konsenzusa, kako bi se dobila vjerodostojnija slika o njihovom postojanju. b. Ukoliko postoji dovoljno jakih argumenata, korigovati prenosioca konsenzusa s obzirom da je očito, iz primjera koji su prethodno navedeni, da su mnogi zabilježeni konsenzusi, ustvari, pitanja oko kojih ne postoji jedinstven stav. Isto tako, iz primjera se vidi da su oni izostavljali neka ograničenja i izuzetke koji u konačnici utiču na postojanje ili nepostojanje konsenzusa. c. Navođenje imena učenjaka koji prenosi konsenzus i, po mogućnosti, citiranje njegovih riječi kojima to prenosi. Navođenjem imena učenjaka prenosi se odgovornost na njih. Ovo je posebno važno kada su u pitanju učenjaci koji su olahko govorili o uspostavi konsenzusa, kao što je Ibn 72 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. 'Abdulberr i koji su puno griješili. El-Hattāb veli: “Upozorili su na konsenzuse (koje navodi) Ibn 'Abdulberr, slaganja (koja navodi) Ibn Rušd i razilaženja (koja navodi) El-Bādžī.” (El-Hattāb, 1398:1/522) Ibn Tejmijje kaže: “Nije isti onaj ko je poznat po prenošenju mnoštva konsenusa za koje se zna da ne postoje i onaj koji nije prenio nijedan konsenzus za koji se utvrdilo da nije postojao.” (Ibn Tejmijje, bez godine izdanja:19/272) Također, navođenjem imena učenjaka daje se sigurnost da onaj ko to navodi poznaje materiju o kojoj govori. Citiranjem se izbjegava eventualna greška u tumačenju, jer vrlo je moguće da je učenjak mislio drugačije, da je, recimo, mislio na konsenzus učenjaka u svome medhhebu ili na konsenzus četverice pravnika itd. Na to eksplicitno upozorava Ibn Bedrān kada kaže: “Koliko je pitanja u kojima se prenosi konsenzus, a onaj ko je to rekao mislio je na konsenzus u svome medhhebu, ili konsenzus četverice imama, ili konsenzus stanovnika Medine. Zbog toga, na to treba obratiti pažnju.” (Ibn Bedrān, 1401. po H.:372) Da postoji mogućnost drugačijeg razumijevanja, jasno je svakom ko se upuštao u tumačenje i razumijevanje tekstova. Zbog toga Ibn Hazm daje uputu čitaocima svoje knjige o konsenzusu, da obrate pažnju na svaku riječ, jer nijedna riječ nije bez razloga kazana. (Ibn Hazm, 1998:273) 8. Zaključak 1. Konsenzus islamskih učenjaka je, nesumnjivo, izvor šerijatskog prava i on po svojoj snazi nadmašuje sve ostale izvore, jer, kako je prethodno naglašeno, ima utemeljenje u dva osnovna izvora Qur'ānu i sunnetu i uz to se učenjaci slažu u vezi s pitanjem tumačenja argumenata na koje se konsenzus oslanja. 2. Neophodno je koristiti konsenzuse koje navode provjereni autori u argumentiranju pravnih normi, jer, čak, i kada se ne radi o istinskom konsenzusu, nesumnjivo je da je veliki broj učenjaka zastupao takvo tumačenje, što govori o njegovoj snazi. 3. Imajući u vidu da u naše doba postoji veća mogućnost, u odnosu na bilo koji period u prošlosti, uvida u mišljenja i tumačenja islamskih pravnika nastalih kroz dugu historiju 73 Vjerske znanosti islamskog prava, preporučuje se, prije korištenja konsenzusa u bilo kojoj argumentaciji, dodatna provjera u pogledu njegova prenošenja i uspostave. Nadati se da će neka naučna institucija uzeti kao projekat provjeru svih navoda konsenzusa. 4. Konsenzusi o pitanjima za koja se nužno zna da su dio islama nema potrebe dodatno provjeravati. 5. Navodi konsenzusa u knjigama, koji to, ustvari nisu, prihvatljiva je pojava. Čak, iako se ne radi o konsenzusu, nego o pitanju oko kojeg postoji razilaženje, nesumnjivo je da se radi o jakom mišljenju iza kojeg stoji veliki broj učenjaka. 6. Da bi se savremeni učenjak zaštitio od greške koju je učinio njegov prethodnik, potrebno je dodatno istraživanje i preispitivanje navedenih konsenzusa ili u najmanju ruku navođenje izvora i učenjaka koji je taj konsenzus spomenuo. Literatura: Ibn 'Abdulberr, Ebū 'Umer Jūsuf ibn 'Abdullāh (2000) El-Istidhkār el-džāmi' limedhāhibi fuqahāi-l-emsār, Dāru-l-kutub el'ilmijje, Bejrut. Ibn 'Abdulberr, Ebū 'Umer Jūsuf ibn 'Abdullāh (1387. h.) EtTemhīd lima fi-l-Muvettai mine-l-me'ānī ve-l-esānīd, Vizāretu 'umūmi-l-evqāf veš-šu'ūni el-islāmijje, Maroko,. god. po H. El-Āmidī, 'Ali ibn Muhammed (1404. h.) El-Ihkām fī usūli-lahkām, Dāru-l-kitāb el-'arabī, Bejrut. Ibn El-'Arabī, Ebū Bekr Muhammed ibn 'Abdullāh (bez godine izdanja) Ahkāmu-l-Qur'ān, Dāru-l-fikri littiba'atī ven-nešr, Bejrut,. Ibn Bedrān, 'Abdulqādir Ed-Dimešqī (1401. h.) El-Medkhal ilā medhhebi imāmi Ahmed ibn Hanbel, Muesseseturrisāle, Bejrut. El-Gazālī, Ebū Hāmid Muhammed ibn Muhammed (1413. h.) ElMustesfā, Dāru-l-kutub el-'ilmijje, Bejrut. Ebū Habīb, Sa'dī (1997) Mevsū'atu-l-idžmā' fi-l-fiqh el-islāmī, Dāru-l-fikr el-mu'āsir, Bejrut,. Ibn Hadžer, Ahmed ibn 'Alī ibn Hadžer El-'Asqalānī (1421. h.) Fethu-l-Barī šerhu Sahīh El-Bukhārī, Privatno izdanje princa Sultāna ibn 'Abdul'aziza. El-Hattab, Ebū Abdullāh Muhammed ibn Abdurrahmān (1398. h.) El-Magribī, Mewāhibu-l-Dželīl li-šerhi Mukhtesari Khalīl, Dāru-l-fikr, Bejrut. 74 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Ibn Hazm, Ebū Muhammed 'Alī ibn Ahmed ibn Se'īd (1998) Merātibu-l-idžmā' fi-l-'ibādāti ve-l-mu'āmelāti ve-l-i'tiqādāti, Dār Ibn Hazm littibā'ati ven-nešri, Bejrut. Ibn Hazm, Ebū Muhammed 'Ali ibn Ahmed ibn Se'īd (1348. h.) El-Muhallā, Idāretuttibā'a el-mūnīrijje, Bejrut. El-'Izz ibn 'Abusselām (bez godine izdanja) Qavā'id el-ahkām fī mesālih el-enām, Dāru-l-kutub el-'ilmijje, Bejrut. El-Kāsānī, 'Alāuddīn Ebū Bekr ibn Mes'ūd (bez godine izdanja) Bedāi'ussanāi', Dāru-l-kutub elílmijje, Bejrut. Ibn Menzūr, Ebu-l-Fadl Džemāluddin Muhammed ibn Mukrim, Lisānu-l-'arab, Dāru Sādir, Bejrut, bez godine izdanja. Muslim, Ebū El-Husejn Muslim ibn El-Hadždžādž El-Qušejrī EnNejsābūrī (bez godine izdanja) Sahīhu Muslim, Dāru ihjāi etturāth el-'arabijj, Bejrut. En-Nevevī, Ebū Zekerijja Jahja ibn Šeref (1997) El-Medžmū', Dāru-l-fikri, Bejrut. En-Nevevī, Ebū Zekerijja Jahja ibn Šeref (1929) Sahīhu Muslim biš-šerh En-Nevevī, El-Matba'a el-Misrijje bi El-Ezher, Kairo. Ibn Nudžejm, Zejnuddīn (bez godine izdanja) El-Bahrurraiq, Dārul-ma'rife, Bejrut. Ibn Qudāme, Ebū Muhammed 'Abdullāh ibn Ahmed (1405. h.) ElMugnī, Dāru-l-fikr, Bejrut. Ibn Qudāme, Ebū Muhammed 'Abdullāh ibn Ahmed (1977) Revdatunnāzir ve džennetu-l-menāzir, Džāmi'atu-l-imām Muhammed ibn Sa'ūd, Rijad. El-Qurtubī, Ebū El-Velīd Muhammed ibn Ahmed ibn Muhammed ibn Rušd (1982) Bidājetu-l-mudžtehid ve nihājetu-l-muqtesid, Dāru-l-ma'rife, Bejrut. Es-San'ānī, Ebū Bekr 'Abdurrezzāq ibn Humām (1403. h.) ElMusannef, El-Mekteb el-islāmi, Bejrut. Es-Serakhsi, Šemsu El-E'immeti Ebū Bekr ibn Muhammed ibn Ahmed ibn Ebī Sehl, El-Mebsūt, Dāru-l-ma'rife, Bejrut, bez godinje izdanja. Es-Subkī, 'Ali ibn 'Abdu-l-Kāfī (1404. h.) Al-Ibhādž fī šerhi ElMinhādž, Dāru-l-kutub el-'ilmijje, Bejrut. Eš-Šāšī, Ahmed ibn Muhammed ibn Ishāq (1402. h.) Usūl Eš-Šāšī, Dāru-l-kitāb el-'arebī, Bejrut. Eš-Ševkānī, Muhammed ibn 'Alī ibn Muhammed (1992) Iršād elfuhūl ilā tahqīqi 'ilmi-l-usūl, Dāru-l-fikr, Bejrut. 75 Vjerske znanosti Eš-Ševkānī, Muhammed ibn 'Alī ibn Muhammed (1973) Nejlu-levtār šerhu Munteqā-l-ahbār, Dāru-l-džīl. Eš-Ševkānī, Muhammed ibn 'Alī ibn Muhammed (1405. h.) EsSejlu-l-džerrār el-mutedeffiq 'alā hadā'iqi-l-ezhār, Dāru-lkutub el-'ilmijje, Bejrut. Štulanović, dr. Muharem (2004) 'Urf – Običaj kao pomoćni izvor šerijatskog prava s osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Islamska pedagoška akademija, Bihać. Ibn Tejmijje, Ebū el-'Abās Ahmed ibn 'Abdu-l-Halīm (bez godine izdanja) Medžmū'u el-fetāvī, Posebno izdanje kralja Fahda. Ibn Tejmijje, Ebū El-'Abbās Ahmed ibn 'Abdulhalīm (1998) Naqdu Merātibi-l-idžmā', Dāru Ibn Hazm littibā'ati ven-nešri vettevzī', Bejrut. Et-Tirmidhī, Ebū 'Īsā Muhammed ibn 'Īsā Sūre (bez godine izdanja) Es-Sunen, Dārutturāth, Kairo. Internet stranice: http://ar.wikipedia.org/wiki/ﻗﺎﻋﺪة_ﻓﻘﮭﯿﺔ/ 76 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Original scientific article POSSIBILITY OF DEBATE ON CONSENSUS (IJMĀ’) OF ISLAMIC SCHOLARS IN THE CONTEMPORARY AGE Šukrija Ramić, Ph.D. Abstract This paper presents the author’s ideas about a possibility of questioning consensus (ijmā’) of Islamic scholars, validity of those consensuses and authenticity of statements found in Islamic writings. In that sense, broad guidelines are presented at the end of the paper. Those guidelines can be of great help to contemporary Islamic scholars for building their relationship with the third source of Shari´ah and for using that source in a quality manner for argumentation and solving contemporary legal issues. Keywords: consensus (ijmā’), Shari’ah, ijtihād 77 Vjerske znanosti ﺃ .ﺩ .ﺷﻜﺮﻱ ﺭﺍﻣﻴﺘﺶ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﺇﻣﻜﺎﻧﻴﺔ ﻃﺮﺡ ﺍﳌﻨﺎﻗﺸﺔ ﻋﻦ ﺇﲨﺎﻉ ﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ ﺍﳌﺴﻠﻤﲔ ﰲ ﺍﻟﻌﺼﺮ ﺍﳊﺎﺿﺮ ﺍﳋﻼﺻﺔ: ﻳﻘﺪﻡ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺁﺭﺍﺀ ﺍﳌﺆﻟﻒ ﺣﻮﻝ ﺇﻣﻜﺎﻧﻴﺔ ﻃﺮﺡ ﺍﻟﺘﺴﺎﺅﻝ ﻋﻦ ﺇﲨﺎﻉ ﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ ﺍﳌﺴﻠﻤﲔ ,ﺷﺮﻋﻴﺔ ﺗﻠﻚ ﺍﻟﻔﺘﺎﻭﻯ ﺍﳌﺒﻨﻴﺔ ﻋﻠﻰ ﺍﻹﲨﺎﻉ ,ﻭﺻﺤﺔ ﺍﻷﻗﻮﺍﻝ ﺍﳌﻮﺟﻮﺩﺓ ﰲ ﺍﻟﻜﺘﺐ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﻋﻦ ﺗﻠﻚ ﺍﻟﻔﺘﺎﻭﻯ ﺍﻟﻨﺎﲨﺔ ﻋﻦ ﺇﲨﺎﻉ ﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ .ﰲ ﺎﻳﺔ ﺍﻟﺒﺤﺚ ,ﻭﰲ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺼﺪﺩ ,ﻗﺪﻣﺖ ﺗﻮﺻﻴﺎﺕ ﺃﺳﺎﺳﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﳝﻜﻦ ﺃﻥ ﺗﻜﻮﻥ ﻣﺴﺎﻋﺪﺓ ﻛﺒﲑﺓ ﻟﻠﻌﻠﻤﺎﺀ ﺍﳌﺴﻠﻤﲔ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮﻳﻦ ﻟﻴﺘﺒﻨﻮﺍ ﺳﻠﻮﻛﺎ ﻓﺎﻋﻼ ﲡﺎﻩ ﺍﳌﺼﺪﺭ ﺍﻟﺜﺎﻟﺚ ﰲ ﺍﻟﺸﺮﻳﻌﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ,ﻭﺃﻥ ﻳﺴﺘﺨﺪﻣﻮﺍ ﺫﻟﻚ ﺍﳌﺼﺪﺭﺍﺳﺘﺨﺪﺍﻣﺎ ﺟﺎﺩﺍ ﰲ ﺇﻗﺎﻣﺔ ﺍﳊﺠﺔ ﻭﺇﳚﺎﺩ ﺍﳊﻠﻮﻝ ﺍﻟﺸﺮﻋﻴﺔ ﻟﻠﻘﻀﺎﻳﺎ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮﺓ. ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ :ﺍﻹﲨﺎﻉ ,ﺍﻟﺸﺮﻳﻌﺔ ,ﺍﻻﺟﺘﻬﺎﺩ. 78 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Pregledni naučni rad Halil Mehtić1 ZASTUPLJENOST KIRAETA U HANDŽIĆEVOM KOMENTARISANJU KUR’ANA Sažetak Mehmed ef. Handžić (1906-1944) jedan je od najznačajnih bosanskih alima. S obzirom na kratkoću njegovog života može se kazati da je najplodotvorniji bosanski alim, koji je iz sebe ostavio impozantan spisateljski opus iz različitih znanosti. Ono što Handžića čini posebnim i originalnim među bosanskom uelemom jeste činjenica da je on jedini u novijoj povijesti Bošnjaka pisao komentare Kur’ana časnog na arapskom jeziku. Predmet njegovog interesiranja bili su posebno ajatul-ahkam, ajeti sa šerijatskopravnom pozadinom. Najznačajniji njegovi komentari iz ove oblasti su tumačenja sure El-Bekare i En-Nisa’. Detaljnijom analizom tumačenja ovih dviju sura, možemo ustvrditi da se on uveliko služio tefsirskim djelima eminentnih mufessira poput: Taberija, Džessasa, Ibnul-‘Arebija, Kurtubija, Alusija, Zamahšerija, Razija, Bejdavija, Ibn Kesira, Dželalejna, Nesefija i dr. Osim tefsirskim djelima služio se, također, i drugim izvorima, kao što su hadiska, fikhska i lingvištička djela. Iščitavajući Handžićeve tefsirske tekstove, pouzdano se može kazati da je on, po uzoru na ranije predstavnike tradicionalnoracionalne metode tumačenja Kur’ana, uz ostale elemente svoga komentarisanja, koristio i kiraete, kao dodatnu argumentaciju za osnaženje svojih stavova i kao argument u iznalaženju odgovora na neka fikhska pitanja. U ovom radu, pored ostalog, navest ćemo nekoliko citata iz kojih se razumije Handžićevih poimanje važnosti kiraeta pri komentarisanju Kur’ana, kao i nekoliko konkretnih primjera iz 1 Docent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected] Rad autora je dostavljen 29.09.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 24.10.2011. godine. 79 Vjerske znanosti kojih se vidi zastupljenost kiraeta u njegovom tumačenju Kur’ana časnog. Ključne riječi: Handžić, tefsir, tumačenje, kiraeti Uvod Budući da kiraeti bitno utječu na značenje Kur'ana, u ovom odjeljku bit će riječi o kiraetima, ponajprije s aspekta tefsirske znanosti, koja više od ostali opslužuje znanstvenike pri proučavanju i razumijevanju poruka Kur'ana. Riječ ﻗﺮﺍﺁﺕ- ( ﻗﺮﺍﺋﺔkiraet-kiraeti) u arapskom jeziku znači čitanje, i engleska orijentalistika tu riječ prevodi riječju reading (čitanje), što čine, npr. A. T. Welch, Richard Bell i drugi. (Karić, 1981: 126) Veliki autoritet u kiraetima, Ibnul-Džezeri, kiraete definiše kao ﺃﻱ ﺇﻥ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﻌﻠﻢ ﻳﺘﻌﻠﱠﻖ, " ﻭﹺ ﺍﻟﻨﺎﻗﻠﺔﺰ ﺑﻜﻴﻔﻴﺔ ﺃﺩﺍﺀ ﻛﻠﻤﺎﺕ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﻭﺍﺧﺘﻼﻓﻬﺎ ﺑﹺﻌﻋﻠﻢ ﻭﺍﺧﺘﻼﻑ ﺍﻟﻮﺟﻮﻩ ﰲ ﺍﻷﺩﺍﺀ ﺍﳌﻨﻘﻮﻝ, ﺩ ﺍﻟﻄﺮﻕ ﻣﻊ ﺗﻌﺪ, ﺑﻄﺮﻳﻘﺔ ﺍﻟﻨﻄﻖ ﻷﻟﻔﺎﻅ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﺍﻟﻜﺮﱘ .ﺮﺍﹰ ﻋﻦ ﺍﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢﺼﺣ “nauku o načinu artikuliranja kur'anskih riječi s njihovim odstupanjem u odnosu na ono što se u predaji smatra izvornim» drugim riječima to je nauka koja se bavi načinima izgovaranja riječi Kur'ana časnog, pojavljivanjem većeg broja načina i različitih vidova izgovaranja, koji se prenose isključivo od Vjerovjesnika, s.a.v.s.” (Ez-Zuhajli, 1988: 27) Kiraeti su još od Poslanikovog, s.a.v.s., vremena nudili višestruka značenja Kur'ana. Različitim vokaliziranjem teksta Kur'ana dobijaju se različita značenja, odnosno različitim vokaliziranjem određuje se jedan od sedam ili više raznolikih značenja Kur'ana. Evo jednog primjera. Ajet ﺍﻟﺴﻤﺎﻭﺍﺕ ﻭﺍﻷﺭﺽﻮﺭ ﺍﷲ ﻧovakvom vokalizacijom u riječi nur nudi sljedeće značenje: da je “Allah je svjetlost nebesa i Zemlje.” (En-Nur, 35) Ako riječ nur vokaliziramo ovako: ﺍﻟﺴﻤﺎﻭﺍﺕ ﻭﺍﻷﺭﺽﺭﻮ ﺍﷲ ﻧ, značenje će se promijeniti i ajet će glasiti: “Allah je osvijetlio nebesa i Zemlju.” (Ibn Kesir, 3/387) Učenjaci su jasno definirali pravilo na osnovu kojeg se prepoznaju pouzdani (el-kiraatus-sahihatul-mutevatire) od netačnih i neprihvatljivih kiraeta (el-kiraatuš-šazzetul-merdude). To pravilo 80 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. glasi: “Svaki kiraet – čitanje saglsno s pravilima arapskog jezika i jednim od primjeraka osmanovog mushafa, ukoliko je potvrđeno mutevatir predajom, kiraet - čitanje je koje treba prihvatiti i ubraja se u jedno iz skupine sedam harfova (seb'atu ahruf) na kojem je objavljen Kur'an. Ukoliko nije ispunjen samo jedan a pogotovo svi uvjeti, takav kiraet je neprihvatljiv. Bitno je znati da je najvažniji treći uvjet, jer ukoliko je lanac prenosilaca mutevatir, kiraet – čitanje je samim tim saglasno s arapskim jezikom i jednim od primjeraka Osmanovog mushafa. (El-Kadi, 1401/1981: 7-10) Na osnovu navedenoga može se zaključiti da su se kiraeti prenosili kao i mutevatir hadisi. Kao što su učenjaci za izvođenje šeriatskih propisa morali imati predaje s pouzadnim lancema prenosilaca isto tako su i kiraeti nekog karije morali imati neprekinuti lanc prenosilaca koji seže do ashaba koji je takvo učenje preuzeo izravno od Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Svakako da je interesantno saznati šta na ovu temu kaže naš Mehmed ef. Handžić, rahmetullahi alejh. U svom kratkom i sažetom djelu Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, on za razliku od drugih tema, ovoj temi posvećuje neuobičajeno dosta prostora, što upučuje na zaključak da je nauku o kiraetima smatrao jako važnom disciplinom u okviru tefsira. On kaže: “Pod kiraetima se misle razni načini čitanja Kur'ana. Kiraeta ima više, a dijele se na «mutevatir kiraete» i «šaz kiraete» ﺍﻟﻘﺮﺍﺁﺕ ﺍﳌﺘﻮﺍﺗﺮﺓﹸ ﻭﺍﻟﻘﺮﺍﺁﺕ ﺍﻟﺸﺎﺫﱠﺓﹸMutevatir kiraeti su oni kiraeti koji su usmenom predajom preneseni preko tolikog broja ljudi da uopće ne možemo posumnjati u njihovu vjerodostojnost, jer se toliki broj ljudi ne može složiti na nešto što nije tačno i ispravno. Još je uvjet da se ti kiraeti slažu s pismom onih mushafa što ih je hazreti Osman sa ostalim učenim ashabima dao prepisati i u razne pokrajine poslati. Kiraeti koji ne sadrže ovih uvjeta zovu se šaz kiraetima. Po ovakvim kiraetima nije dozvoljeno Kur'an učiti niti u namazu niti izvan namaza. Oni nam mogu poslužiti, kada budu preneseni preko vjerodostojnih ljudi, kao ahad hadisi tj. možemo se tim šaz kiraetima poslužiti kod dokazivanja pojedinih fikhskih pitanja. Poznatih deset kiraeta su mutevatir. Od tih deset kiraeta na glas je izašlo sedam kiraeta, kojima su učili sedam glasovitih kiraetskih imama. Ovo sedam kiraeta nije ni u kom slučaju sedam spomenutih harfova. Krupna je pogreška što neki, koji nisu upućeni u samu stvar, smatraju da je sedam kiraeta isto što i sedam harfova, ali ipak nema sumnje u tome da i ovo sedam kiraeta pa i onih deset i 81 Vjerske znanosti više, spadaju u ono sedam harfova iako ta dva pojma nisu identična. Izbor sedam kiraeta nastao je iza 300. godine po Hidžri. Prvi je izabrao tih sedam kiraeta Ebu Bekr Ahmed bin Musa bin Abbas bin Mudžahid2 (umro 324. god.) Neki ga kritikuju stoga što je izabrao broj sedam, a ne koji drugi, te je time neke bacio u sumnju da je to sedam kiraeta isto što i sedam harfova. Svaki se kiraaet pripisuje naročitom imamu, a svaki taj imam opet ima više ravija koji od njega prenose taj kiraet. Učenjaci kiraeta su običavali da od ravija pojedinih imama izaberu po dvojicu najglasovitijih. Zato ćemo i mi ovdje nabrojati sedam poznatih imama u kiraetu sa po dvojicom njihovih ravija, a onda ćemo spomenuti ostalu trojicu imama čiji kiraeti sa kiraetima prvih sedam sačinjavaju deset mutevatir kiraeta el-kiraatul-ašrulmutevatire. Prije toga treba zapamtiti da se razilaženje samih imama naziva «kiraetima», razilaženje njihovih ravija naziva se «rivajetima», a ostala razilaženja nazivaju se «vedžhovima». 1. Nafi' El-Medeni Običaj je kod kiraetskih učenjaka da na prvom mjestu spominju Nafi'a, kiraetskog imama iz Alejhisselamova grada Medine. Pravo mu je ime Nafi' bin Abdurrahm,an bin Ebi Nuajm el-Lejs el-Medeni. Rodom je iz Isfahana. Rođen je oko sedamdesete godine po Hidžri. Kur'an je učio pred sedamdesetoricom tabi'ina. U svoje vrijeme slovio je u Medini kao najbolji poznavalac kiraeta u Medini, gdje je predavao kiraet više od sedamdeset godina. Umro je u Medini 169. g. po H. Od njegovih ravija su: 1. Osman bin Seid el-Misri zvani «Verš», umro 197. godine. 2. Isa bin Mina zvani «Kalun», umro 220. godine. 2 Ahmed bin Musa bin el-‘Abbas et-Tejmi, Ebu Bekr bin Mudžahid (245324/859-936), istaknuti karija i učenjak u kiraetima u svoje vrijeme, muhaddis i gramatičar. Poticao je iz Bagdada i odlikovao se pobožnošću i lijepim vladanjem. Napisao je sljedeća djela: “Kitabu kira’atil-kebir”, “Kitabuš-ševaz fil-kira’at”, “Kitabu infiradatil-kurrais-seb’a”, “Kiraetu ibn Kesir”, “Kiraetu Ebi ‘Amr”, “Kiraetu ‘Asim”, “Kiraetu Nafi’ ”, “Kiraetu Hamza”, “Kiraetul-Kisai”, “Kiraetu ibn ‘Amir”, “Kiraetun-Nebijji, s.a.v.s.” , ”Kiraetu ‘Ali bin Ebi Talib” i dr. (“El-E’alam” 1/261, “Mu’džemul-muellifin”, 315) 82 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. 2. Ibn Kesir el-Mekki Na drugom se mjestu spominje karija Mekke, Ibn Kesir. Pravo mu je ime Ebu Ma'bed Abdullah bin Kesir bin Amr ElMekki. Rodom je Perzijanac. Rođen je 45, a umro 120. godine po H. U svoje vrijeme je slovio u Mekki kao najbolji poznavalac kiraeta. Među njegove ravije, koji od njega direktno ne prenose, nego preko većeg broja ljudi ubrajaju se: 1. Ebul-Hasan Ahmed bin Muhammed «El-Bezzi» el-Mekki, umro 250. godine. 2. Ebu Umer Muhammed bin Abdurrahman el-Mahzumi elMekki zvani «Kunbul», umro 291. godine. 3. Ebu 'Amr ibnul-Ala' Pravo mu je ime Ebu 'Amr Zebban bin Ala' el-Mazini el-Basri. Rođen je 68. godine, a umro, prema mišljenju većine historika, 154. godine. Kur'an je učio pred mnoštvom učitelja, a slovio je vrstan učenjak u znanostima arapskog jezika. Od njegovih ravija koji preko jednog čovjeka prenose njegov kiraet su: 1. Ebu Umer Hafs bin Umer «ed-Duri» el-Bagdadi, umro 246. godine. 2. Ebu Šu'ajb Salih bin Zijad «es-Susi» er-Rekki, umro 261. godine. 4. Ibnu 'Amir Ime mu je Ebu 'Imran Abdullah bin Jezid el-Jahsubi eš-Šami. Rođen je 21, a umro je 118. godine po H. On spada u tabi'ine i računa se među ugledne učenjake prvog stoljeća. Dugo je godina bio imam u Umejevićkoj džamiji u Damasku prije i poslije hilafeta Omera bin Abdulaziza. Za njim je klanjao i sam halifa učeni Omer bin Abdulaziz. Kasnije je bio i kadija Damaska, tadašnje islamske pristonice, u kojoj je tada bilo bezbroj učenjaka. Od njegovih ravija, koji ne prenose direktno od njega, nego preko više ljudi, su: 1. Ebul-Velid Hišam bin Ammar es-Sulemi ed-Dimiški, umro 245. godine. 2. Ebu 'Amr Abdullah bin Ahmed bin Bišr “bin Zekvan” elKureši ed-Dimiški, umro 242. godine. 83 Vjerske znanosti 5. Asim Ebu Bekr Asim bin Ebin-Nedžud Behdele el-Esedi el-Kufi. Učio je Kur'an pred Ebu Abdurrahmanom es-Sulemijem i Zirrom ibn Hubejšom, koji su učili pred Alejhisselamovim drugovima. Računa se među tabi'ine, a umro je 127. godine. Iza Ebu Abdurrahmana es-Sulemije slovio je u Kufi kao najglasovitiji karija. Pred njim su Kur'an učili njegove ravije: 1. Ebu Amr “Hafs” bin Sulejman bin el-Mugire el-Esedi elKufi umro 180. godine. 2. Ebu Bekr “Šu'be” bin Ajjaš el-Esedi el-Kufi, umro 193. godine. 6. Haamza Ebu Ammar Hamza bin Habib el-Kufi ez-Zejjat. Rođen je 80 a umro 156. Godine po H. Poslije Asima slovio je u Kufi kao najbolji poznavalac kiraeta. Osim toga, bio je poznat učenjak i u ostalim vjerskim naukama. Od njegovih ravija, koji ne prenose direktno nego preko jednog čovjeka, su: 1. Ebu Isa “Hallad” bin Halid eš-Šejbani el-Kufi, umro 220. goddine. 2. Ebu Muhammed “Halef” bin Hišam el-Bezzar el-Bagdadi, umro 229. godine. 7. Kisai Ebul-Hasan Ali bin Hamza bin Adillah el-Kisai el-Kufi. Kur'an je učio pred Hamzom i drugim učenim karijama. U svoje vrijeme je slovio kao imam u kiraetu. Poznat je i kao učenjak u svim jezičkim znanostima. Umro je 189. godine u Rejju istog dana kada je umro Muhammed bin Hasan eš-Šejbani, učenik Ebu Hanife. Tom priliko je rekao halifa Harun er-Rešid: “U Rejju smo ukopali i fikh i znanosti arapskog jezika.” Kada je umro, bilo mu je sedamdeset godina. Od njegovih ravija, koji su od njega direktno učili Kur'an, su: 1. Ebu Umer Hafs bin Abdulaziz “ed-Duri”, koga smo spomenuli među ravijama Ebu Amr bin Alaovim. 2. Ebul-Haris «Lejs» bin Halid el-Bagdadi, umro 240. godine. 84 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. 8. Ebu-Dža'fer Ebu Dža'fer Jezid bin el-Ka'ka' El-Mahzumi el-Medeni računa se među tabi'ine. Živio je u Medini i slovio u svoje vrijeme kao imam u kiraetu. Umro je u Medini 130. Godine po H. 9. Ja'kub Ebu Muhammed Ja'kub bin Ishak el-Hadremi el-Basri bio je imam glavne džamije u Basri i poslije Ebu Amra bin Alaa slovio je u Basri kao najsposobniji karija. Stoga se u Basri bio raširio njegov kiraet i svi imami basranske džamije učili su po njegovu kiraetu. Bio je na glasu i po poznavanju arapske sintakse. Umro je 205. Godine po H. u 88. godini života. 10. Halef Halef je spomenut kao ravija Hamzin. On se u kiraetu slaže sa karijama grada Kufe. Od spomenutih sedam imama u kiraetu jedan je iz Medine, jedan iz Mekke, jedan iz Basre, trojica iz Kufe I jedan iz Šama. Stoga se ove karije, često u tefsirima spominju po mjestima iz kojih su bili, pa se kaže: Mekki, Medeni, Kufi itd. Kada se spomene Kufi, onda se misli na sve trujicu karija iz Kufe, osim ako je koji izuzet. 3 Islamski učenjaci i dans uče i čuvaju svih deset pa i više kiraeta, te tako ti kiraeti među naučnim krugovima žive i danas. U pravom smislu žive samo tri kiraeta, tj. tim kiraetima uče i učenjaci i obični svijet nekih islamskih zemalja. Ta tri kiraeta su kiraet Asimov, kiraet Nafi'ov i kiraet Ebu Amrov. Kiraet Asimov prema “rivajetu Hafsovu” je najrašireniji. Po njemu uči većina muslimana na cijeloj Zemlji. 4 Stanovnici Sjeverne Afrike izuzevši Misir uče kiraetom Nafiovim, a “rivajetom Veršovim”. Ima i štampanih mushafa koji su udešeni prema ovom kiraetu. Po Sjevernoj Africi raširen je mezheb imamaMalika, a imam Malik se vrlo povoljno izrazio o kiraetu Nafi'ovu. Nafi’ je kao i Malik, bio iz Medine, te su stoga 3 U sastavu ove teme, u uvodnom dijelu, neophodno je bilo istaknuti predstavnike dest priznatih kiraeta (el-kiraatul-mutevatire). Umjesto da u fusnotama navedemo njihove kraće biografske podatke, iz drugih izvora, smatrali smo svrsishodnijim da ih spomenemo u samom tekstu, onako kako ih je Mehmed ef. Handžić spomenuo u svom “Uvodu u tefsirsku i hadisku nauku”. 4 Muslimani Bosne i Hercegovine, Kur’ani-kerim uče po Asimovom kiraetu i Hafsovom rivajetu. 85 Vjerske znanosti Malikije odabrali kiraet Nafi'ov. Kiraet Ebu Amrov očuvao se još u praksi u jednom dijelu Sudana. Ostali kiraeti, kako rekoh, žive samo u naučnim krugovima. (Handžić, 1972: 20-25) U poglavlju Kako su nastali kiraeti Handžić veli: “Kako smo vidjeli govoreći o hadisu u kome se kaže da je Kur'an objavljen na sedam harfova, 5 Alejhisselam je na više načina učio Kur'an. Hazreti Osman je dao prepisati više primjeraka mushafa i poslati u razne islamske pokrajine da posluže kao osnova za prepisivanje i učenje Kur'ana. Ti mushafi što ih je poslao hazreti Osman bili su pisani kao i ostalo tadašnje arapsko pismo bez vokala i bez tačaka. U pokrajinama u koje su poslani ti mushafi živjelo je dosta Alejhisselamovih drugova, a i drugih ljudi koji su predajom naučili čitanje Kur'ana. Tada je svaka pokrajina čitala onako kako je čula od Alejhisselamovih drugova obazirući se pri tome i na samo pismo mushafa koji je poslao hazreti Osman. Tako su nastali razni kiraeti. Prema ovome, kiraeti su, uglavnom, jedan dio od sedam harfova. Kur'an nije dozvoljeno na temelju samih pravila arapskog jezika čitati drugačije nego što je Alejhisselam čitao, a njegovi drugovi nama pouzdanom predajom dostavili. I sam Alejhisselam je jedino na temelju objave na razne načine čitao Kur'an, kao što smo to ranije naglasili. To mislimo kada kažemo da su kiraeti «tevkifijje» ﻴﺔﹲﻗﻴﻔﻮﺗ tj. tako da su objavljeni Alejhisselamu, a Alejhisselam ih je tako svojim drugovima kazao. Ni u kojem slučaju ne smije se razumjeti da su te kiraete imami u kiraetu ili drugi pojedinci prije ili poslije njih od sebe postavili. Ovo se dade razumjeti iz riječi hazreti Omera, Zejd bin Sabita, 'Urve bin Zubejra, Omer bin 'Abdulaziza Ša'bije i drugih islamskih velikana iz prvog doba islama, koji su običavali reči: ﻝﹺ ﻋﻦﹺ ﺍﻷﻭﺮﺬﹸﻫﺎ ﺍﻵﺧﺔﹲ ﻳﺄﺧﺍﻟﻘﺮﺋﺔﹸ ﺳﻨ .ﻠﱢﻤﺘﻢﺅﺍ ﻛﻤﺎ ﻋ« ﻓﺎﻗﹾﺮKiraet je sunnet i običaj, koji treba mlađi od starijeg da nauči, pa učite samo onako kako su vas naučili!” Doslovan tekst hadisa glasi: ﻑﺮ„ ﺃﻧﺰﻝ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﻋﻠﻰ ﺳﺒﻌﺔ ﺃﺣKur'an je objavljen na sedam harfova (dijalekata).“ (Hadis je muteffekun alejh, dakle bilježe ga: Buhari u „Sahihu“, hadis br. 2241, 4608, 4609 i 6995, i Muslim u „Sahihu“, hadis br. 1354, 1356,1357, u sklopu dužeg hadisa: „Zaista je ovaj Kur'an objavljen na sedam dijalekata, pa učite iz njega što vam je najlakše.» ﺇﻥ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﺃﻧﺰﻝ ﻋﻠﻰ ﺳﺒﻌﺔ ﺃﺣﺮﻑ . ﻓﺎﻗﺮﺃﻭﺍ ﻣﺎ ﺗﻴﺴﺮ ﻣﻨﻪ 5 86 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Priča se da su Nafi' i Ebu 'Amr rekli: ﺃﹶ ﺇﻻ ﲟﺎ ﺃﹸﻗﹾﺮﹺﺋﹾﺖ ﱄ ﺃﻥ ﺃﻗﹾﺮﻪ ﻟﻴﺲ ﻻ ﺃﻧﻟﻮ . ﻛﺬﺍ ﻭﻛﺬﺍ ﻛﹶﺬﺍ ﻭﻛﺬﺍ ﻭﻛﺬﺍ ﻭﺣﺮﻑﺮﻑ ﺣﺃﺕ“ ﻟﻘﺮDa mi nije zabranjeno, da učim Kur'an drugačije nego kako su me učitelji naučili, ja bih tu i tu riječ iz Kur'ana tako i tako, a tu riječ, tako tako i tako proučio.” Islamski učenjaci su uvijek oštro ustali i osudili onaoga ko bi prema svom razumijevanju bez predaje stvarao nove kiraete. Tako se dogodilo sa Ebu Bekr Muhammed bin Hasan bin Miksem ElBagdadijem6 koji je bio sposoban u arapskoj sintaksi, a tvrdio je da se Kur'an može učiti na razne načine koje dopušta arapska sintaksa makar oni nemali oslonca u predaji. On je pozvan na odgovornost, te se javno pokajao i dao pismeno obećanje da to više neće tvrditi. Slično se dogodilo sa Ibn Šenbuzom Ebul-Hasen Muhammed bin Ahmed bin Ejjub bin Šenbuz El-Mukri7 (umro 328.) u Bagdadu, koji je smatrao da se Kur'an može učiti po kiraetima, koji nemaju svih uslova vjerodostojnosti koje traže islamski učenjaci. Radi ovog je pozvan službeno na odgovornost, gdje je pred skupinom bagdadskih učenjaka i karija javno izjavio da se kaje i dao pismeno obećanje da se neće više laćati takvog, vjerom nedozvoljenog, posla. Primjedba. “Učiti pojedini ajet iz Kur'ana odjedanput na sve moguće načine kiraeta, kako je običaj kod nekih hafiza u nekim islamskim zemljama, nije dozvoljeno. To je u Egiptu, gdje se vodi naročiti nadzor nad štampanjem, pamćenjem i učenjem Kur'ana, službeno zabranjeno.” (Handžić, 1972:25-27) U nastavku, u poglavlju Kratak pregled razvoja nauke o kiraetu, Handžić vrlo argumentirano govori o nastanku i razvoju ove naučne discipline iznoseći imena i osnovne biografske podatke 6 Ebu Bekr bin Muksim El-Mukri’, Muhammed bin El-Hasen bin Ja’kub bin Muksim el-Bagdadi el-‘Attar (265-324) učio je pred Idrisom el-Haddadijem i Ebu Muslimom el-Kedždžeijem (ﻲ)ﺍﻟﻜﹶﺠ, i isticao u se u gramatici kufanske škole. Napisao je nekoliko djela. Učio je pokuđenim kiraetom, s kojim se nisu slagali ostali. (“Šezeratuz-zeheb”, 4/286) 7 Muhammed bin Ahmed bin Ejjub Ebul-Hasen Ibn Šenbuz (( )ﺷﻨﺒﻮﺫ...-328/...939) jedan je od velikih karija u Bagdadu. Upotrebljavao je šaz kiraete i po njima učio u mihrabu. Npr., umjesto ﻭﻛﺎﻥ ﻭﺭﺍﺋﻬﻢ ﻣﻠﻚ ﻳﺄﺧﺬ ﻛﻞ ﺳﻔﻴﻨﺔ ﻏﺼﺒﺎon je učio ﻭﻛﺎﻥ . ﻢ ﻣﻠﻚ ﻳﺄﺧﺬ ﻛﻞ ﺳﻔﻴﻨﺔ ﻏﺼﺒﺎﻬ ﺃﻣﺎﻣili ﺖ ﻳﺪﺍ ﺃﰊ ﳍﺐ ﻭﻗﺪ ﺗﺐ ﺗﺒili ﻭﺗﻜﻮﻥ ﺍﳉﺒﺎﻝ ﻛﺎﻟﺼﻮﻑ ﺍﳌﻨﻔﻮﺵitd. Napisao je nekoliko djela iz ove oblasti, kao: «Ihtilaful-kurrai» i «Ševazulkurrai». Na ovim je osnovama podučavao učenju Kur'ana vezira Ibn Mukallu, koji je jednom suoči njega i nekoliko ostalih karija i kad je vidio da ga je pogrešno učio, naredio je da ga bičuju. («El-E'alam», 5/309) 87 Vjerske znanosti o najistaknutijim učenjacima iz oblasti kiraeta. Ovo poglavlje on završava riječima: “Ni izdaleka nijesmo nabrojili najznamenitije pisce o kiraetskoj nauci. To je svakako zadatak posve stručnih djela kao što su «Tabekatul-kurra» od Zehebije i Ibnul-Džezerije. Jedino ćemo još istaknuti da su u ovoj nauci danaas najpoznatija i najraširenija djela Ebu Amr ed-Danija, kojeg smo ranije spominjali, djela EbulKasim Kaim bin Firruh bin Halef eš-Šatibija (umro 590. god.), a naročito njegov spjev u 1173 dvostiha koji je poznat pod imenom «Eš-Šatibijje» ili «Hirzul-emani ve vedžhut-tehani» i djela Šemsudin Ebul-Hajra Muhammed bin Muhammeda, zvanog IbnulDžezeri (umro 833. god.), a naročito «En-Nešu fi kiraatil-ašri» i «Et-Takrib».” (Handžić, 1972: 27-28) Kiraeti u Handžićevom tumačenju Kur’ana Čitalac Handžićevog komentarisanja sure El-Bekare i EnNisa' primjetit će da su njegovu pažnju, privlačili kiraeti i njihove različitosti. Doduše, to oslanjanje na kiraete nije bilo izraženo u nekoj velikoj mjeri ali je ipak bilo prisutno u znatnom broju protumačenih ajeta. Kao i stariji predstavnici tradicionalnoracionalne metode tumačenja Kur'ana, i Handžić u kiraetima nalazi čvrstu povezanost s komentarisanjem Kur'ana, posebice fikhskog komentarisanja, koje je dominantno u njegovom tefsiru. Njegovo iznošenje kiraeta je uglavnom u funkciji njihovog utjecanja na izvlačenje različitih propisa, što korespondira sa mišljenjima jednog broja učenjaka koji kažu, kao, npr., Es-Sujuti, da «različiti kiraeti (učenja) rezultiraju različite propise.»8 U većini slučajeva, oslanjajući se na kiraete, Handžić ne spominje imame u kiraetima, već se zadovoljava time da kaže «čita se», nakon čega izlaže čitanje s njegovim karakterističnim obilježjima. Evo nekoliko primjera. Prvi primjer U vezi s riječima Uzvišenog “i onome što je bilo objavljeno dvojici meleka, Harutu i Marutu u Babilonu” (El-Bekare, 102), Handžić kaže: “Postoji kiraet u kojem se uči melikejni (lam sa kesretom) umjesto melekejni. Prema tome to nisu bili meleki, nego 8 Vidjeti: Es-Sujuti, “El-Itkan fi ulumil Kur’an”, 1/141. 88 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. dvojica uglednih ljudi knezova (vladara).”9 Ovo je verzija koju Handžić navodi u tefsiru ovog ajeta na bosanskom jeziku, dok u verziji na arapskom samo kaže: ﺑﻜﺴﺮ ﺍﻻﻡ ﻗﺮﺍﺀﺓ ﺷﺎﺫﱠﺓtj. «Čitanje (ove riječi) sa kesrom smatra se šazz kiraetom10, tj. neprihvatljivim čitanjem.» Drugi primjer I u narednom primjeru u komentaru riječi Uzvišenog: «A ako muškarac ili žena ne budu imali ni roditelja ni djeteta, a budu imali brata ili sestru, onda će svako od njih dvoje dobiti – šestinu», Handžić se upušta u analizu riječi juresu s aspekta kiraeta, ne spominjući kako su je pojedini imami u kiraetu učili. On doslovno kaže: “Riječ ﺙﹸ( ﻳﻮﺭjuresu) (koji se nasljeđuje), upotrebljena u ovom ajetu je pasiv od glagola ﺙ ﻭﺭverese. Po drugom kiraetu ona se čita u aktivnom obliku: ﻳﻮﺭﹺﺙﹸjurisu (koji ostavlja u nasljedstvo), od četvrte vrste glagola. Po trećem kiraetu ova riječ se čita ﺙﺭﻮﻳ juverrisu (koji ostavlja u nasljedstvo), što je aktivni oblik druge vrste glagola. Oblik ﺙﹸ ﻳﻮﺭjuresu može biti i pasivni oblik od četvrte vrste istog glagola i u tom slučaju on označava onoga koji nasljeđuje. Međutim, ispravan je prvi oblik, inša Allah.” 11 Treći primjer Tumačeći riječi Uzvišenog «i ne prilazite im dok se ne okupaju» (El-Bekare, 222), Handžić spominje imama Hamzu, a svoj komentar započinje sljedećim riječima: ﻥﹶﺮﻄﹾﻬﻰ ﻳ( ﺣﺘSve dok ne postanu čiste). Na ovome mjestu Hamza i drugi uče: ﻥﹶﺮﻄﱠﻬ( ﺣﱴ ﻳdok se ne očiste). Po mišljenju mufessira svaki od ova dva kiraeta podnosi dva značenja, a to je: prestanak hajda i čišćenje i kupanje poslije toga. Ova oba značenja mogu se uzeti za oba kiraeta.”12 9 Interesantno je napomenuti da neki učenjaci čitanje ove riječi sa kesrom (melikejni) smatraju korektnim argumentirajući to činjenicom da su je tako učili Ibn Abbas, Dahhak i El-Hasen. Opširnije o ovome vidjeti: Muhammed bin ‘Ašur, “Et-Tahrir vet-Tenvir”, Ed-Darut-Tunisijje lin-nešr”, Tunis , bez god. izd. str.1/639-641, Taberijin i Kurtubijin tefsir 102. ajeta sure El-Bekare. 10 Uporediti: “Izabrana djela”, 4/48. i rukopis br. 6967, list br. 1/A. 11 Vidjeti: Rukopis br. 996, list br. 17. 12 Vidjeti: “Izabrana djela” 4/120, i Rukopis br. 6967, list br. 15/B. 89 Vjerske znanosti Četvrti primjer U narednom i jedinom primjeru on se poziva na više autoriteta u kiraetu kad tumači riječi Allaha, subhanehu ve teala «majka ne smije da trpi štetu zbog djeteta svoga, a ni otac zbog svog djeteta» (El-Bekare, 233) rekavši: ﻀﺎﹶﺭ( ﻻﹶ ﺗsa dammetom) uče Ebu Amr i Ibn Kesir, a ﻀﺎﺭ( ﻻﹶ ﺗsa fethom) Nafi', Kisaija, Hamza i Asim. La tudarre sa fethom je nehj, a sa dammom je habr-nefj. I haber po obliku je po značenju, također, nehj. Oboje podnosi po svom obliku da budu i aktiv i pasiv. Ako uzmemo da je aktiv, onda će značenje biti: «Neka majka ne šteti svome djetetu na takav način da zanemari odgoj djeteta, da mu uskrati u hrani itd., a ni otac nek mu ne šteti na isto tako sličan način.» U ovom slučaju bi je došlo na objekat. Ako uzmemo da bi nije došlo na objekat, nego da ono pokazuje samo sredstvo, onda će ajet značiti: «Neka majka ne šteti ocu pomoću djeteta na taj način da od dječijeg oca traži nafaku i izdržavanje više nego što ima pravo, ili da djete zanemaruje i time ocu zadaje brigu, a neka ni otac ne šteti (majci) pomoću djeteta, primjerice na taj način, što bi bespravno oduzeo djete od nje ili što bi joj uskratio nešto na što ona ima pravo.”13 Zaključak Uvidom u iznesene primjere, jasno se može uočiti da je Mehmed ef. Handžić pri komentarisanju ajeta sa šerijatskopravnom pozadinom (ajatul-ahkam), koristio kiraete. Kompariranjem njegovih rukopisa, na arapskom jeziku, komentara sure El-Bekare i En-Nisa’, sa kasnijim prijevodima njegovih komentara na bsanski jezik, možemo konstatirati da se prijevod u mnogim detaljima razlikuje od rukopisa na arapskom jeziku. Prijevod na bosanski jezik je znatno opširniji i s više korisnih podataka. Budući da je Handžić predavao Tefsir na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi u Sarajevu, njegov rukopis tumačenja spomenutih sura služio mu je kao koncep za predavanja, a kasnijim prijevodom na bosanski jezik, koji je opširniji, želio je sistematizirati održana predavanja i to ponuditi kao skriptu studentima. Po uzoru na ranije mufessire, predstavnike tradicionalnoracionalne tefsirske škole, Handžić se, pored ostalih disciplina, 13 Vidjeti: “Izabrana djela”, 4/143-144. i Rukopis br. 6967, list br. 21/B. 90 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. služio i kiraetima kako bi dodatno osnažio svoja stajališta koja je iznosio pri tumačenju ajatul-ahkam iz sura El-Bekare i En-Nisa’. Poredeći njegovo komentarisanje Kur’ani-kerima s tefsirima iz klasičnog doba ove kur’anske znanosti, možemo konstatirati da ono ispunjava nužne uvjete za tradicionalno-racionalnu metodu, koja se u tefsirskoj znanosti smatra najprimjerenijom metodom tumačenja i razumijevanja Božije Riječi. Literatura: El-Kadi (1401/198) El-Kiraatuš-šazze ve tevdžihuha min lugatilareb, dodatak djelu El-Buduruz-zahire fil-kiraatil-ašere Elmutevatire, Bejrut: Darul-kitabil-arebi. Es-Sujuti, Dž. (bez god. izd.) El-Itkan fi ulumil Kur’an, Kairo: Mektebetu Darit-turas. Ez-Zirikli, H. (1992) El-E’alam, 9. Izd. Bejrut: Darul-‘ilmi lil melajin. Ez-Zuhajli, M. (1988) Ta’rifun ‘ammun bil-‘ulumiš-šer’ijje, Damask:. Daru Talas. Handžić, M. (1972) Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, III izdanje. Sarajevo: Gazi Hurev-begova medresa. Handžić, M. (bez g. izd.) Tefsiru ajatil-ahkami min suretin-nisa’: autograph broj 996, koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Srajevo. Handžić, M. (bez g. izd.) Mukaddimetul-hadisi vet-tefsiri: autograph broj 6967, koji se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Sarajevo. Ibn Kesir, I. (1994) Tefsirul-Kur’anil-azim. Rijad - Damask: Mektebetu Daris-selam. Ibnul-‘Imad, H. (1989) Šezeratuz-zeheb fi ahbari men zeheb. Damask - Bejrut: Daru Ibn Kesir. Karić, E. (1995) Tefsir. Sarajevo: Bosanska knjiga. Karić, E. (1999) Izabrana djela Muhameda Handžića: tefsirske i hadiske rasprave, knjiga IV. Sarajevo: Ogledalo. Muhammed bin ‘Ašur, (bez godine izdanja) Et-Tahrir vet-Tenvir. Tunis: Ed-Darut-Tunisijje lin-nešr. 91 Vjerske znanosti Review article PRESENCE OF KIRA’AT IN HANDŽIĆ’S ANNOTATION OF THE QUR’AN Halil Mehtić, Ph.D. Abstract Mehmed Handžić (1906-1944) is one of the most significant Bosnian alims (scholars). Even though he lived shortly, he is the most prolific Bosnian alim that left us imposing literary work from various studies. What makes him unique and original among the Bosnian ulama is the fact that he was the only one, in the modern history of the Bosniaks, who wrote a commentary of the Noble Qur’an in Arabic. He was especially interested in ayatul-ahkam, ayats with Shari’ah (legal) themes. The most significant annotations from this field are: surahs Al-Baqarah and An-Nisa’. By detailed analysis of the interpretations of these two surahs, it can be concluded that he relied greatly on tafsir works of eminent mufassirs such as: Tabary, Jassas, Ibn al-‘Arabi, Kurtuby, Alusy, Zamakhshary, Razy, Baydavy, Ibn Kathir, Jalalayn, Nasafy, etc. In addition to works of tafsir, he also used other sources such as hadith, fikh and linguistic works. When reading Handžić’s tafsir works, one can say with certainty that he used kira’ats for additional argumentation of his attitudes and as arguments for answers to some fiqh questions, in addition to other resources of his interpretation, thus following the practice of former proponents of traditional-rational method when interpreting the Qur’an. This paper also includes some quotes that illustrate how Handžić considered kira’at as being important in the interpretation of the Qur’an, as well as some concrete examples that show presence of kira’at in his interpretation of the Noble Qur’an. Keywords: Handžić /tafsir/ interpretation/ kira’ats/ 92 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. ﺩ .ﺧﻠﻴﻞ ﻣﻬﺘﻴﺘﺶ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﻭﺟﻮﺩ ﺍﻟﻘﺮﺍﺀﺍﺕ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﺍﻟﻘﺮﺍﻥ ﳍﺎﳒﻴﺘﺶ ﺍﳋﻼﺻﺔ: ﻣﻬﻤﺪ ﺃﻓﻨﺪﻱ ﻫﺎﳒﻴﺘﺶ ) (1944-1906ﺃﺣﺪ ﺃﺑﺮﺯﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﲔ .ﻭﺑﺎﻟﺮﻏﻢ ﻣﻦ ﻗﺼﺮ ﺣﻴﺎﺗﻪ ﳝﻜﻦ ﺍﻟﻘﻮﻝ ﺇﻧﻪ ﺃﻛﺜﺮ ﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﲔ ﺗﺄﻟﻴﻔﺎ ﺣﻴﺚ ﺗﺮﻙ ﻭﺭﺍﺀﻩ ﻋﺪﺩﺍ ﻛﺒﲑﺍ ﻣﻦ ﺍﳌﺆﻟﻔﺎﺕ ﰲ ﳐﺘﻠﻒ ﺍﻟﻌﻠﻮﻡ .ﻭﺗﺘﺠﻠﻰ ﺧﺼﻮﺻﻴﺔ ﻫﺎﳒﻴﺘﺶ ﻭﺃﺻﺎﻟﺘﻪ ﺑﲔ ﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﻴﲔ ﰲ ﺃﻧﻪ ﺍﻟﻮﺣﻴﺪ ﺧﻼﻝ ﺍﻟﺘﺎﺭﻳﺦ ﺍﻟﺒﻮﺳﲏ ﺍﳉﺪﻳﺪ ﺍﻟﺬﻱ ﻛﺎﻥ ﻳﻜﺘﺐ ﺗﻔﺎﺳﲑ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﺍﻟﻜﺮﱘ ﺑﺎﻟﻠﻐﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ .ﻭﻛﺎﻥ ﺍﻫﺘﻤﺎﻣﻪ ﺑﺂﻳﺎﺕ ﺍﻷﺣﻜﺎﻡ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﻮﺟﻪ ﺍﳋﺼﻮﺹ .ﻭﺃﺑﺮﺯ ﺗﻔﺎﺳﲑﻩ ﰲ ﻫﺬﺍ ﺍﺎﻝ ﻫﻲ :ﺗﻔﺴﲑ ﺳﻮﺭﰐ ﺍﻟﺒﻘﺮﺓ ﻭﺍﻟﻨﺴﺎﺀ .ﻭﺑﺘﺤﻠﻴﻞ ﺩﻗﻴﻖ ﻟﺘﻔﺴﲑ ﻫﺎﺗﲔ ﺍﻟﺴﻮﺭﺗﲔ ﳝﻜﻦ ﺃﻥ ﻧﺆﻛﺪ ﺃﻧﻪ ﻛﺎﻥ ﻳﺴﺘﻔﻴﺪ ﻛﺜﲑﺍ ﻣﻦ ﺃﻋﻤﺎﻝ ﺍﳌﻔﺴﺮﻳﻦ ﺍﻷﺟﻼﺀ ﻣﺜﻞ :ﺍﻟﻄﱪﻱ ,ﻭﺍﳉﺼﺎﺹ ,ﻭﺍﺑﻦ ﺍﻟﻌﺮﰊ ,ﻭﺍﻟﻘﺮﻃﱯ ,ﻭﺍﻵﻟﻮﺳﻲ, ﻭﺍﻟﺰﳐﺸﺮﻱ ,ﻭﺍﻟﺮﺍﺯﻱ ,ﻭﺍﻟﺒﻴﻀﺎﻭﻱ ,ﻭﺍﺑﻦ ﻛﺜﲑ ,ﻭﺍﳉﻼﻟﲔ ,ﻭﺍﻟﻨﺴﻔﻲ ,ﻭﻏﲑﻫﻢ .ﻭﻻ ﻳﻜﺘﻔﻲ ﺑﻜﺘﺐ ﺍﻟﺘﻔﺴﲑ ﻓﻘﻂ ﺑﻞ ﻛﺎﻥ ﻳﺴﺘﺨﺪﻡ ﻣﺼﺎﺩﺭ ﺃﺧﺮﻯ ﺃﻳﻀﺎ ﻣﻨﻬﺎ :ﻛﺘﺐ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﻭﺍﻟﻔﻘﻪ ﺇﺿﺎﻓﺔ ﺇﱃ ﺍﳌﺼﺎﺩﺭﺍﻟﻠﻐﻮﻳﺔ. ﻭﺑﺎﺳﺘﻘﺎﺭﺍﺀ ﻧﺼﻮﺹ ﺗﻔﺎﺳﲑ ﻫﺎﳒﻴﺘﺶ ,ﳝﻜﻦ ﺍﻟﻘﻮﻝ ﺩﻭﻥ ﺷﻚ ,ﺇﻧﻪ ﺍﻗﺘﺪﻯ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ﲟﻤﺜﻠﻲ ﻣﺪﺭﺳﺔ ﺍﻟﺘﻔﺴﲑ ﺑﺎﳌﺄﺛﻮﺭ ﻭﺍﻟﺘﻔﺴﲑﺑﺎﻟﺮﺃﻱ .ﻭﺇﺿﺎﻓﺔ ﺇﱃ ﻣﺼﺎﺩﺭﻩ ﺍﻷﺧﺮﻯ ﰲ ﺗﻔﺴﲑﻩ ﻛﺎﻥ ﻳﻮﻇﹼﻒ ﺍﻟﻘﺮﺍﺀﺍﺕ ﻛﺤﺠﺔ ﺇﺿﺎﻓﻴﺔ ﰲ ﺗﻘﻮﻳﺔ ﻣﻮﺍﻗﻔﻪ ,ﻭﺣﺠﺔ ﰲ ﺍﻛﺘﺸﺎﻑ ﺇﺟﺎﺑﺎﺕ ﻋﻠﻰ ﺑﻌﺾ ﺍﻟﻘﻀﺎﻳﺎ ﺍﻟﻔﻘﻬﻴﺔ. ﻭﺳﻨﻮﺭﺩ ﰲ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﻋﺪﺓ ﺍﻗﺘﺒﺎﺳﺎﺕ ﻣﺎ ﻳﻔﻬﻢ ﻣﻨﻬﺎ ﺇﺩﺭﺍﻙ ﻫﺎﳒﻴﺘﺶ ﻷﳘﻴﺔ ﺍﻟﻘﺮﺍﺀﺍﺕ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ,ﻭﻛﺬﻟﻚ ﺑﻌﺾ ﺍﻟﻨﻤﺎﺫﺝ ﺍﻟﺒﺎﺭﺯﺓ ﺍﻟﱵ ﺗﺒﻴﻦ ﻋﻦ ﻭﺟﻮﺩ ﺍﻟﻘﺮﺍﺀﺍﺕ ﰲ ﺗﻔﺴﲑﻩ ﻟﻠﻘﺮﺁﻥ ﺍﻟﻜﺮﱘ. ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ :ﻫﺎﳒﻴﺘﺶ ,ﺍﻟﺘﻔﺴﲑ ,ﺍﻟﻘﺮﺍﺀﺍﺕ. 93 Vjerske znanosti 94 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Prethodno saopćenje Safvet Halilović1 PROBLEM OVISNOSTI IZ OBZORJA KUR'ANSKE ANTROPOLOGIJE Sažetak Prema naučavanjima Kur'ana, islam je, prije svega, predanost Uzvišenom Allahu i dobrovoljna potčinjenost Njegovoj volji i zakonima. Kur'an ističe da su sve neprijatnosti sa kojima se čovjek susreće rezultat ljudske djelatnosti koja nije usklađena s Božijim redom i zakonima koje je On propisao. Islamski propisi i odredbe su koncipirani tako da čovjeku, ukoliko ih redovno i pravilno obavlja, obezbjeđuju duhovni mir, stabilnost i unutarnje zadovoljstvo. Islam nudi takvu koncepciju života gdje se čovjek, živeći u skladu sa islamskim principima, afirmiše kao zdrava, kreativna i uravnotežena ličnost koju krase visoke moralne osobine. Poznato je da islam od svojih sljedbenika zahtijeva da obavljaju namaz. Svi islamski učenjaci su saglasni da je namaz jedna od temeljnih i najvažnijih islamskih dužnosti. Obavljanjem namaza čovjek stalno osvježava vezu sa svojim Stvoriteljem a učestalost namaskih vremena ima za cilj da čovjek nikada ne zaboravi svrhu i zadatak svog života u vrtlogu ovosvjetskih kretanja i aktivnosti. I druge islamske odredbe, poput posta, zekata, hadža, institucije zikra (stalnog spominjanja i veličanja Allaha), dove (neposrednog i poniznog obraćanja Stvoritelju) imaju jedinstven cilj, a to je formiranje zdrave i uravnotežene ličnosti, koja će biti svjesna svoje zadaće u životu i koja neće dozvoliti da postane rob (ovisnik) razuzdanim strastima niti bilo kakvim porocima koji narušavaju ljudsko zdravlje i život. Dakle, iskrena vjera u Jedinog Boga, na način kako to islam određuje, predstavlja moćno sredstvo u borbi čovjeka za puno oslobođenje 1 Vanredni profesor, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected] Rad autora je dostavljen 14.05.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 24.10.2011. godine. 95 Vjerske znanosti od svih vrsta otuđenja i ovisnosti. Onaj ko istinski vjeruje u Jednog i Jedinog Boga i povezuje se s Njim putem obavljanja namaza pet puta dnevno, uz izvršavanje drugih odredbi koje su ustanovljene na osnovu Božije Objave i sunneta (prakse) Božijeg Poslanika, nema potrebe da poseže za bilo kakvim opojnim sredstvima koja čovjeka pretvaraju u ovisnika. U slučaju da je čovjek već zagazio u to područje, Kur'an naučava da su vrata tevbe (pokajanja) širom otvorena, a i tada temeljne islamske dužnosti su od suštinskog značaja u tretmanu liječenja ovisnika jer je islam, zapravo, put ka istinskom očovječenju čovjeka i njegovom oslobađanju od svih ovisnosti i robovanja. Ključne riječi: čovjek, Kur'an, islam, kur'anska antropologija, ovisnost, namaz, zikrullah Uvod Kur'anska antropologija je, barem kada je u pitanju naše govorno područje, nova naučna oblast. Kao nastavni predmet uvedena je na Odsjeku za socijalnu pedagogiju Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici i ovo je šesta generacija studenata koja izučava taj predmet. Cilj predmeta Kur’anska antropologija je upoznati studente sa osnovama kur'anskog učenja o biti čovjeka, o njegovoj ulozi i položaju u svijetu i o smislu njegovog postojanja. Čovjek (ar. insan) jedna je od središnjih tema Kur'ana časnog i zbog toga se o toj temi govori u brojnim kur'anskim tekstovima. Štaviše, cijelo jedno poglavlje (sura) nosi naziv Al-Insan, što znači Čovjek. Kur'an časni upućuje na definiciju čovjeka u dva odvojena, ali unutrašnje najtješnje povezana aspekta: zemaljska egzistencija, sa svojom vrijednošću i značenjem, te društvenim i moralnim mogućnostima za čovjeka i vječni svijet (ahiret) u kojem se, konačno, osmišljava čovjekov poziv i njegova najbolja stremljenja. Zagovara se, dakle, koherencija čovjekova bića i opstanka, sa transcendentnom perspektivom. Polazna tačka kur'anske antropologije je ideja integralnog čovjeka, kojeg idealno predstavlja posljednji Božiji vjerovjesnik Muhammed, a.s. To nije statička kategorija, već ostvarenje: čovjekova cjelokupna zemaljska egzistencija prostor je na kojem se to djelo mora esencijalno postići. 96 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Antropološko određenje čovjeka dopunjuje se i psihološkim aspektom pitanja ličnosti, o kojem Kur'an daje mnoge i različite dokaze. U tom pogledu, na osnovama kur'anskih sadržaja, govori se i ovim temama: duša (ar. nefs, ruh) i njeno božansko porijeklo; nefs kao princip čovjekove svijesti koji je odgovoran za čovjekova djela; qalb kao sjedište čovjekovih intelektualnih i moralnih kvaliteta. Ukratko, smisao antropološkog plana Kur'ana ogleda se u sljedećem: čovjekov život je zadatak, a ne svakodnevno bivanje; to je zadatak čovjeka da se ostvari u onome što ga određuje čovjekom, stičući svijest o sebi, o svrsi i Istini života. U ovom radu govori se problemu ovisnosti iz obzorja Kur'anske antropologije i mogućnostima koje nudi islam u prevenciji i liječenju tog problema. Čovjek iz obzorja Kur'ana Kur'an časni koristi pojam INSAN kao temeljni naziv za čovjeka. 2 Interesantna je etimologija tog pojma. Poznati arapski rječnici iznose dvije mogućnosti kada je u pitanju porijeklo riječi insan: prvo, UNS – što znači: druževnost, druželjublje, društvenost, prisnost, ljubaznost, prijaznost; drugo, NISJAN – sa značenjem: zaborav, zaboravnost. (Al-Fayyumi, 1987:10; Al-Fayruzabadi, 1994:683; Al-Asfihani, bez godine izdanja:24; Muftić, 1997:51) Prema prvoj etimologiji insan je društveno biće, tj. biće koje je upućeno na druge insane (ljude) i koje ne može živjeti samo. To znači da je čovjek podložan utjecaju okoline, dakle na njega utječu ljudi, sredina, kao i životne okolnosti, a i on može utjecati na druge. Prema drugoj etimologiji, čovjek (insan) je biće sklono zaboravu. U prilog tome ide i kur'anski ajet u vezi s prvim čovjekom: A Ademu smo odmah na početku naredili; ali on je zaboravio (fa nasiya), i nije odlučan bio. (Ta Ha, 115) Iz navedenog proističe da je čovjek biće koje treba podsjećati i opominjati. Sam Kur'an nalaže Poslaniku, a.s.: A ti opominji (doslovno: podsjećaj), tvoja opomena će uistinu koristiti 2 U Kur’anu se koriste i drugi nazivi za čovjeka, poput: bešer, al-ins i an-nas. Međutim, ti nazivi se koriste za čovjeka kao vrstu, tako npr. naziv al-ins uvijek dolazi u poređenju sa pojmom al-džinn (džini) da bi se ukazalo na to da su ljudi vrsta koja je različita od džina. Bešer se također spominje u značenju vrste, odnosno bića ili stvorenja kojima je zajedničko to da jedu, piju, spavaju, hodaju itd. Dakle, taj pojam se koristi da bi se ukazalo na bešerijjet Božijih poslanika, tj. da su oni ljudska bića kojima nije imanentno ništa od Božijih svojstava. (Bint ašŠati, 1999:15-21) 97 Vjerske znanosti vjernicima. (Adh-Dhariyat, 55) Na nekoliko mjesta u Kur'anu ističe se da je Kur'an zikr, tj. opomena, podsjećanje. Porijeko čovjeka je suštinsko pitanje svakog pogleda na svijet. Razmatranje o tome kako čovjek treba da živi uvijek nas vraća na pitanje otkuda on dolazi. Kada je u pitanju porijeklo čovjeka, Kur'an je sasvim jasan i precizan: čovjek je Božije stvorenje i nije produkt slučaja ili, pak, djelovanja slijepih sila prirode. U više kur'anskih tekstova ističe se da je Allah Uzvišeni stvorio čovjeka i podredio mu sve što je na nebesima i Zemlji. 3 U Kur'anu se, dakle, naglašava da je čovjek stvorenje, poput svih ostalih koje je stvorio Allah Uzvišeni. Razlika je u tome što je čovjek, u odnosu na druga stvorenja, odlikovan time što je Allah Uzvišeni davši mu oblik, udahnuo u njega od Svoga ruha. O tome Kur'an časni govori na više mjesta. (Vidjeti npr. Al-Hidžr, 28-29, As-Sadžda, 6-9) Na osnovu navedenog čovjek je, dakle, biće koje je konstituisano od tijela i duše. Tijelo je sastavljeno od materijalnih elemenata i ono je predmet proučavanja mnogih znanosti. Zahvaljujući toj činjenici čovjek posjeduje ogromno znanje o svome tijelu, njegovim organima i funkcijama. Međutim, tijelo je samo jedan aspekt čovjekovog bića. Čovjek ima i dušu, a duša je ono što ga čini posebnim u odnosu na druga stvorenja. Po slovu Kur'ana, duša (ar. ruh) udahnuta je u čovjeka od Allahovog ruha. Pitanje duše spada u red kur'anskih učenja koja se odnose na ono što se naziva 'alam al-gayb (svijet gajba). To je područje transcendentnog i nadosjetilnog i ono je nedostupno ljudskom razumu. Vjerovanje u gajb je jedno od temeljnih pitanja islamskog vjerovanja ('aqida) i o tom svijetu govori se u brojnim kur'anskim i hadiskim tekstovima. Duša je elemenat koji čovjek zadobiva u jednom trenutku i udahnjivanje duše (nafkh ar-ruh) predstavlja čin sjedinjavanja onog što je nebesko, vanmaterijalno s onim što je zemaljsko, materijalno, i to je, zapravo, početak ljudskog života. Duša tijelu daje život, osjećaje i pokretljivost i dok je ona prisutna tijelo je živo. Duša spada u kategoriju Allahovog emra (emrullah) u kojoj vladaju posebne zakonitosti. To je kategorija koja se dešava trenutačno, tj. Allahovom stvaralačkom riječju „Kun – Budi!“, a ne procesualno, 3 Vidjeti npr. sljedeće kur'anske tekstove: Al-Džathiya, 13, Ar-Rahman, 1-4, AlBaqara, 28-29. 98 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. kao što je slučaj kod stvaranja općenito, gdje su prostor i vrijeme bitni elementi, zapravo odlike tog stvaranja. (Al-Džawziyya, 2003:6) Interesantna su razmišljanja o duši koja je iznio veliki islamski mislilac 20. stoljeća, 'Abbas al-'Aqqad, u djelu Al-Insan fi al-Qur'an (Kur'ansko učenje o čovjeku). 'Aqqad polazi od postavke da je ljudsko biće jedno veoma složeno zdanje koje regulišu tri sile: nefs, 'aql i ruh. O tome su, ističe on, govorili još i mudraci antičke Grčke. Nakon iznošenja sličnosti i razlika između tih sila koje su razmatrali veliki umovi drevne Grčke, 'Aqqad u vezi s ruhom (dušom) veli: “Na osnovu onoga što je navedeno u Kur'anu časnom može se razumjeti da je ruh ona komponenta koja je najbliža Vječnom životu i koja je najskrivenija ljudskim čulima. To je ona komponenta o kojoj je Svevišnji Bog znanje zadržao za Sebe, ne otkrivši ga ni Svojim vjerovjesnicima, budući da se radi o samoj biti vječnosti, koju ograničeni ljudski um nije kadar obuhvatiti i pojmiti, izuzev njemu primjerenom aluzijom i aproksimacijom. Pitaju te o duši. Reci: "Šta je duša - samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja!" (Al-Isra', 85) Što se pak tiče uma ('aql) i nefsa, u kur'anskom diskursu nefs bi bio komponenta najbliža ovom svijetu, ili drugačije rečeno, to je životna sila koja obuhvaća volju kao što obuhvaća i nagon, koja djeluje i svjesno i nesvjesno. Ona se na mnogim mjestima u Kur'anu navodi kao sinonim za silu koju obuzima san, koju neutralizira ubistvo, koja osjeća užitak i patnju, koja se može nadahnuti razvratnošću i bogobojaznošću, koja će biti pitana za dobro i loše djelo koje uradi. To je, dakle, sila koja djeluje i želi, koja postupa po nalogu uma ili koja se povodi za nagonima naravi i strasti i koja će na Sudnjem danu biti nagrađena shodno onome što je činila.“ „Prema tome“, zaključuje 'Aqqad, „čovjek se svojim umom ('aql) uzdiže nad svojim nefsom, dok se nad svojim umom uzdiže svojim ruhom. Na taj način čovjek je nefsom povezan sa snagama životinjskih nagona i poticajima tjelesnog života, dok je ruhom povezan sa svijetom vječnosti i suštinom trajnog bitisanja o čemu znanje posjeduje samo Allah Uzvišeni. Pravo je razuma da shvati sve ono što može shvatiti u svojoj ograničenosti. Međutim, razum ne može shvatiti svu realnost u njezinoj apsolutnosti; to može učiniti samo imanom i nadahnućem!“ (Al-'Aqqad, 2005:28-31) Definisati čovjeka je izuzetno težak zadatak. Čovjek je višedimenzionalno biće, a svaka njegova dimenzija je izuzetno 99 Vjerske znanosti složena i predstavlja neku čovjekovu specifičnost u odnosu na druga živa bića. To dodatno usložnjava zadaću definisanja čovjeka. S obzirom da je čovjek biće koje traga za svojim korijenima, smislom i značenjem, on je oduvijek tražio odgovor na pitanja: «Odakle je? Zašto je ovdje? Gdje ide? I ko je on, zapravo?» Naučnici raznih profila nastojali su da daju odgovore na navedena pitanja. Pokušali su da definišu čovjeka. Opisivali su ga kao biološko, psihološko, razumno, političko, ekonomsko, moralno, religiozno, tehničko, povijesno, utopijsko, estetsko, nedovršeno, otvoreno, tragično, nesigurno biće. Čovjek je opisivan i kao biće koje razmišlja, koje govori, koje se buni, koje stvara simbole, koje troši, koje se smije, sumnja, prilagođava se, igra se, biće koje uspostavlja odnose, koje obećava i zaboravlja. O čovjeku se može govoriti i kao o biću koje ima savjest, ili, pak, biću koje postavlja pitanja i daje odgovore. I moglo bi se tako u nedogled nabrajati pojmove koji su izrečeni o čovjeku tokom povijesti. Sve navedeno ukazuje da je čovjek veoma zagonetno biće. Svaki od spomenutih pojmova izražava poneku njegovu mogućnost, ali sve to zajedno ne obuhvaća čovjeka u potpunosti. Ukratko, čovjek izmiče znanstvenim formulacijama i ostaje velika nepoznanica. Interesantno je da su veliki svjetski umovi pisali knjige o čovjeku kao nepoznanici. Jedan od njih je i Alexis Carrel, istaknuti hirurg, biolog i eugeničar francuskog porijekla, koji je napisao knjigu Čovjek nepoznanica. 4 Carrel konstatuje da se o čovjeku malo zna, a da bi se on upoznao potrebno je proučavati ne samo čovječije tijelo već i njegov duhovni život. Između ostalog, on poručuje: “Odista naše neznanje seže duboko. Najveći dio pitanja, koja su sebi postavili istraživači čovjekove biti, ostao je bez odgovora. Čitava područja nešeg unutrašnjeg života još su uvijek nepoznata.. Znamo da smo tvorevina iz tkiva, organa, sokova i svijesti. Odnos između svijesti i moždanog staničja međutim još je uvijek za nas tajna.” (Carrel, 1941:28) 4 Alexis Carrel (1873-1944) rođen je u Lyonu (Francuska), a živio je u SAD-u gdje je predavao na Univerzitetu Chicago i Rockefeller Institutu. Godine 1912. dobio je Nobelovu nagradu za doprinos medicinskoj znanosti. Razvio je nove tehnike u šivanju krvnih žila i bio je pionir transplantacije i torakalne hirurgije. Njegova knjiga Čovjek nepoznanica je, zapravo, velika kritika savremene zapadne civilizacije. Carrel piše o unutarnjem vremenu ljudskoga bića i o tome kako bi se zapadni čovjek, koji je pošao putem propasti, mogao obnoviti i vratiti u pravi život, jer taj čovjek, prema njemu, još nije istinski čovjek. 100 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Čovjek je, dakle, nepoznanica ili tajna koju treba otkriti. Neki istraživači su, pokušavajući da odgonetnu tu tajnu, razmišljali o čovjeku polazeći od nekih njegovih vidljivih obilježja. Na temelju njegove tjelesne strukture nazivali su ga «homo somaticus», a na temelju razuma «homo sapiens». Budući da je obdaren slobodnom voljom «homo volens», a na temelju njegova načina govora «homo loquens». Zbog njegove društvene dimenzije nazvaše ga «homo socialis», a na temelju kulture i velikog kulturnog nasljeđa «homo culturalis». Temeljem rada i tehnike postade «homo faber», a zbog potrebe za igrom i zabavom «homo ludens». Na temelju njegove otvorenosti transcedenciji opisaše ga kao «homo religiosus», a zbog njegove sposobnost razgovora, dogovora i pregovara dobi i ovaj naziv: «homo dialogans», tj. biće dijaloga ili biće u dijalogu. (Puljić, 2006) Čovjek, bez obzira iz kojeg ugla i sa kakvih polazišta ga posmatrali, predstavlja najsloženiju kategoriju postojanja u pojavnom svijetu. Zato neki autori s pravom ističu da je čovjek više od onoga što sve nauke zajedno mogu o njemu da kažu. (Izetbegović, 1988:26) Vjerovatno je to bio razlog zbog kojeg su neki zapadni naučnici pisali knjige o čovjeku kao velikoj nepoznaninci. Interesantno je da su te studije pisane u 20. vijeku, tj. u vremenu ekspanzije nauke i tehnologije u svim područjima ljudske egzistencije. No, i pored toga, čovjek je i dalje ostao nepoznanica. Razloge treba svakako tražiti u složenosti ljudske prirode: čovjek je jednim svojim dijelom (tijelom) vezan za zemlju, tj. materijalni svijet, dok je drugim dijelom (dušom) vezan za viši, duhovni svijet. Kur’an časni tu istinu jasno iznosi kada kaže da je Allah Uzvišeni stvorio čovjeka od zemlje a zatim u njega udahnuo dio Svoga ruha. Na taj način se ukazuje na veoma čudnu i složenu ljudsku prirodu koja je rezultat dva sasvim suprotna elementa, materije i duha, tijela i duše. Tu i leži najveća zagonetka i najsloženija tajna čovjeka. (Đozo, 1998; Al-'Attas, 2003) Ako se ima u vidu navedeno postaje jasnije zašto nauka ne može definisati čovjeka. Naime, nauka izučava materijalni svijet, odnosno pojave i procese u tom svijetu. Nauka ne ide van granica pojavnog svijeta. Ona samo otkriva strukturalni vid neke pojave i opisuje njene vanjske manifestacije, ne ulazeći, ili bolje reći, nemajući mogućnosti dubljeg prodiranja u suštinu stvari. Posmatrajući kako se jedna pojava pod istim uvjetima uvijek ponavlja, putem nauke se dolazi do zaključka o postojanju zakona 101 Vjerske znanosti koji upravljaju procesima. Prema tome, nauka nije u mogućnosti da riješi integralni problem čovjeka; ona ješava samo problem njegovog fizičkog postojanja. Međutim, čovjek nije samo tijelo, nije samo materija; on ima i dušu. U slučaju da bude sveden samo na tijelo i njegove materijalne potrebe, čovjek bi bio izjednačen sa životinjom. Čovjek, dakle, nije samo tijelo; on je nešto što je mnogo veće i uzvišenije od puke materije. Ono što ga odvaja od životinje i što ga čini čovjekom jeste njegovo duhovno biće i duhovno postojanje. To duhovno postojanje omogućeno je udahnjivanjem duše, koja nije ograničena kategorijama vremena, prostora i materije. Zbog toga ona ne podliježe zakonima pojavnog svijeta koji su predmet izučavanja raznih naučnih oblasti. Za definisanje čovjeka neminovno je potrebna Božija Objava. Tek tada se može shvatiti ko je, zapravo, čovjek, odakle on dolazi, kuda ide i šta je cilj njegova postojanja. To su osnovna pitanja u vezi s čovjekom i bez Objave čovjek će biti prepušten beskrajnom lutanju i velikim zabludama. Kur’an časni, kao posljednja Božija Objava, daje jasne odgovore na spomenuta pitanja. Prema islamskom učenju čovjek je ešreful-mahlukat, tj. stvorenje kojem su ukazane najveće počasti. Čovjeku je povjerena misija namjesništva na Zemlji (al-istihlaf fi al-ard) i, kao takav, on predstavlja najveću vrijednost. U pojavnom svijetu čovjeku pripada dominantno mjesto: povjerava mu se uprava i korištenje svih dobara svijeta, sve mu je potčinjeno i stavljeno na raspolaganje. Kur’an časni naglašava: On (Allah Uzvišeni) je za vas (ljude) stvorio sve što postoji na Zemlji. (Al-Baqara, 29) Sintagma “za vas” u ovom ajetu ima, prema riječima istaknutog savremenog muslimanskog mislioca Sayyida Qutba, duboki smisao i nagovještaj. Ona je kategorička naznaka da je Allah stvorio čovjeka radi nečega velikog. Stvorio ga je da bude namjesnik (halifa) na Zemlji, gospodar svega što je na njoj, da bude aktivan i djelotvoran faktor na Zemlji, najvažnije biće u ovom prostranom svijetu… Nikakva materijalna vrijednost ne smije biti iznad ljudske vrijednosti, niti se smije dopustiti da ga potčini do te mjere da dominira njim. Svaki cilj koji ima za tendeciju umanjiti vrijednost čovjeka, bez obzira kakve materijalne vrijednosti on nudio, protivi se cilju ljudskog postojanja. Dostojanstvo čovjeka ima prioritet, dominacija čovjeka nad materijom, također. Tek onda dolazi materijalna vrijednost. (Qutb, 1999:I,66) 102 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Kur’an ističe da čovjek ima misiju i razlog svoga postojanja. Ljudi su stvoreni da bi spoznali Allaha, svoga Stvoritelja, i činili Mu ibadet, naglašava se u 56. ajetu sure Adh-Dhariyat. Ibadet je složen pojam i obuhvata cijeli ljudski život i aktivnosti. Čineći ibadet čovjek, pored toga što se približava svome Stvoritelju i postiže Njegovo okrilje, uspostavlja red na Zemlji i postiže mir, ravnotežu i zadovoljstvo. Prema Kur’anu, čovjek je došao na ovaj svijet kako bi činio dobra djela i izgrađivao svijet shodno Božijem planu i nakani. Allah, dž.š., u Kur’anu za Sebe kaže: Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast – On sve može! Onaj koji je stvorio smrt i život da bi vas iskušao ko će od vas bolje postupati; On je Silni, Onaj koji prašta. (Al-Mulk, 1-2) Čovjek je, kako naučava Kur’an, na ovom svijetu privremeno i njegova fizička smrt nije kraj puta; to je samo preseljenje iz kuće prolaznosti (ad-dunya) u kuću vječnosti (al-ahira). Smrt (kur’anski mevt) je povratak Allahu radi polaganja računa za ono što je čovjek uradio za vrijeme svog dunjalučkog života. Duša je besmrtna i ona će ponovo biti spojena s tijelom, nakon njegovog proživljenja u svijetu vječnosti. Takvo razumijevanje života i smrti na čovjeka djeluje podsticajno i usmjerava ga ka tome da bude uistinu čovjek (insan) i svoj život provede u činjenju onoga što je dobro, čovječno i korisno. Vrijeme ovisnosti Danas se u svijetu mnogo govori o ovisnosti i ovisnicima. Savremeni način života, u kojem je vjera u Svevišnjeg Boga i Budući svijet ili sasvim potisnuta ili, u znatnoj mjeri, marginalizirana, doprinio je da ljudi lahko postaju žrtve raznih ovisnosti. Do modernih vremena mnogi ljudi su bili ovisni kao robovi, kmetovi ili podanici u autokratskim društvima u kojima su ljudima nametana životna rješenja, tako da čovjek nije mogao samostalno da odlučuje o svome životu, namjerama i postupcima. Danas, kada su ljudi slobodni, oni, nažalost, sami sebe "zarobljavaju" priklanjanjem strastima i postupcima koji ih vode u porobljenost. Ovisnost je stanje nezaustavljive potrebe za nečim, čemu se téži cijelom dušom i čini se sve da se to ostvari. Ovisnost označava podložnost nečemu; na taj način čovjek od subjekta koji vodi svoj 103 Vjerske znanosti život postaje objekt, predmet neke spoljašne sile koja rukovodi njegovim mislima i djelovanjem i kojoj on podređuje puno toga ili sve. Ovaj pojam označava nesamostalnost, uslovljenost, ne od sebe već od nečeg drugog, a karakteristika ovisnosti je ograničenost djelovanja tuđom voljom i uticajem. (Temkov, 2003) Ovisnosti o kojima se najviše govori u savremenom dobu su: ovisnosnost o duhanu (nikotinomanija ili pušenje), ovisnost o alkoholu (alkoholizam) i ovisnost o drogi (narkomanija). U novije vrijeme se sve češće govori i o drugim ovisnostima, poput npr. ovisnosti o televiziji, mobitelu, internetu itd. Pušenje je jedna od najraširenijih ovisnosti. Duhanski proizvodi u sebi sadrže nikotin, supstancu koja u tijelu izaziva zavisnost i potrebu za njenim stalnim konzumiranjem. Nikotin je veoma štetan po zdravlje pušača (godišnje u svijetu umre nekoliko miliona ljudi zbog bolesti uzrokovanih pušenjem), a pušenje, kao i sve druge ovisnosti, povređuje i nanosi štetu i onima koji se nalaze u blizini pušača. Alkoholizam je ovisnost od alkoholnih pića, posredstvom kojih se u organizam unose materije koje sadrže alkohol, a koje izazivaju određene efekte zadovoljstva, euforije, udaljenosti od stvarnosti (pijanstva), zaboravljanje, iluziju veličine i slobode. Narkomanija je ovisnost o drogi i to je, bez dvojbe, najopasnija vrsta ovisnosti. Ta pojava uzela je maha diljem svijeta, a sve više je prisutna i na našim prostorima. Narkomanija ili drogiranje pojava je na koju treba stalno ukazivati, zbog njenog izuzetno štetnog ili, bolje reći, pogubnog djelovanja na psihu i zdravlje ljudi. Poznato je da postoje "lakše" i "teže" droge, ali ono u što nema sumnje je činjenica da je svaka droga opasna, jer svojim djelovanjem smanjuje sposobnost za rad i koncentraciju, pojavljuju se priviđenja, sklonost za (samo)ubistva i aktivira pojavu skrivenih duševnih bolesti. Nakon dužeg uzimanja "lakših" droga javlja se potreba za "težim" drogama, kao što su kokain, heroin i morfij. Droge se uzimaju najčešće injekcijama, pa izazivaju AIDS, žuticu, trovanje krvi i slično, a izuzetno razorno djeluju i na psihofizičko stanje korisnika. Osobe koje koriste drogu su narkomani i čine to zbog neizdrživo jakog nagona za uzimanjem droge. Narkoman u društvu živi kao nametnik, pošto sve uzima, a ništa ne daje. Svi njegovi interesi su u vezi s drogom – kako i gdje je nabaviti!? On osjeća nesavladivu žudnju i neodoljivu potrebu da nabavi i konzumira 104 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. drogu, uz tendenciju povećavanja količine droge koju unosi u organizam. Zbog toga je narkoman spreman da narušava sve životne i moralne principe i to je veoma teško promijeniti. On propada, uz iluzornu svijest da tako želi i da ne može ništa drugo da učini. Time sebe oslobađa za činjenje raznih negativnih djela i zločina (laž, prevara, krađa, pljačka, neodgovornost prema sebi i drugima, varanje, nasilje, ubistva itd.). Potrebno je znati "da je uzimanje droge jedina forma ljudskog života u kojoj nije moguće da se razvije ljubav, već to ubija i postojeću ljubav. Samoživost narkomanske ličnosti je apsolutna, njoj niko nije potreban, osim droge kao predmeta požude i samog čina drogiranja, pri čemu ona napušta i sve oblike ljudskog odnosa, tako što se isključuje iz zajednice i iz normalnog života". (Temkov, 2003:175) Problem ovisnosti o drogi postao je globalni (planetarni) problem. Prema nekim procjenama, više od dvije stotine miliona ljudi u svijetu su ovisnici o drogi. (Bašić, 1999) Danas su ovi podaci već jako zastarjeli, jer narkomanska plima, koja je uveliko zahvatila cijeli svijet, svakoga dana se širi i povećava. Zbog toga je problem ovisnosti postao multidisciplinarni problem. To je društveni, psihološki, pedagoški, zdravstveni, porodični, kriminološki, ekonomski i, naravno, vjerski problem, pa ga je potrebno posmatrati sa svih tih aspekata. Shodno tome, smatramo veoma bitnim sagledavanje tog problema iz obzorja kur'anskog učenja o čovjeku. Islam kao moguće rješenje problema ovisnosti Stručnjaci za probleme narkomanije i ovisnosti ističu da postoji nekoliko linija odbrane u borbi protiv droge i ovisnosti, a to su: 1. roditelji (porodica), 2. škola, 3. mediji, 4. zakonske sankcije. (Halilović, 2009:171) Smatramo da bi se tome, svakako, trebalo da pridoda još jedna, vrlo značajna linija odbrane a to je vjera u Svevišnjeg Allaha. Naime, razloge zbog kojih se ljudi okreću drogi i drugim opojnim sredstvima te postaju ovisnici, trebalo bi, svakako, tražiti i u moralnoj eroziji koja je zahvatila ljudski rod, a koja je, opet, rezultat potiskivanja vjere u Stvoritelja iz života ljudi. Evidentno je da se u modernom dobu univerzalne vrijednosti relativiziraju, što za posljedicu ima eskalaciju zločina, nemorala, bluda, pornografije, alkohola i drugih poroka koji se, čak, i javno promoviraju! Zbog 105 Vjerske znanosti toga je, na izvjestan način, i normalno očekivati da će u takvom ambijentu duhovne izobličenosti i moralnog sunovrata sve veći broj ljudi, a naročito mladih, tražiti utočište u drogi i drugim narkoticima. Iskreno vjerovanje u Svevišnjeg Allaha, Koji je stvorio ovaj svijet, Koji nad njim bdije i Kojem će se sve vratiti, veoma je važna i efektivna linija odbrane u borbi protiv ovisnosti. Istinska i čvrsta vjera u Allaha Uzvišenog nudi velike mogućnosti u suzbijanju i liječenju ovog zla. U ovom radu je već isticano da je čovjek stvorenje kojem su ukazane velike počasti; štaviše, prema naučavanju Kur'ana sve što postoji stvoreno je radi čovjeka, a on (čovjek) stvoren je radi spoznaje Allaha i robovanja samo Njemu. Čovjekov život, dakle, nije puko prebivanje, već zadaća i misija koju treba ispuniti. Za ispunjenje te misije polagat će se račun izravno pred Allahom Uzvišenim, Koji je čovjeku darovao život i sve ostale blagodati. To je srž kur'anskog učenja o čovjeku. Čovjekov život na ovom svijetu je samo jedna faza, nakon toga dolazi budući svijet (ahiret) koji je vječan a čovjekovo mjesto i status u svijetu vječnosti zavise od toga kakav je bio u životu na ovom prolaznom svijetu. Prema naučavanjima Kur'ana, islam je, prije svega, predanost Uzvišenom Allahu i dobrovoljna potčinjenost Njegovoj volji i zakonima. Kur'an ističe da su sve neprijatnosti sa kojima se čovjek susreće rezultat ljudske djelatnosti koja nije usklađena s Božijim redom i zakonima koje je On propisao. Islamski propisi i odredbe su koncipirani tako da čovjeku, ukoliko ih redovno i pravilno obavlja, obezbjeđuju duhovni mir, stabilnost i unutarnje zadovoljstvo. Islam nudi takvu koncepciju života gdje se čovjek, živeći u skladu sa islamskim principima, afirmiše kao zdrava, kreativna i uravnotežena ličnost koju krase visoke moralne osobine. Poznato je da islam od svojih sljedbenika zahtijeva da obavljaju namaz. Svi islamski učenjaci su saglasni da je namaz jedna od temeljnih i najvažnijih islamskih dužnosti. Zbog toga su svaki musliman i muslimanka dužni da pet puta dnevno klanjaju namaz. Obavljanjem namaza čovjek stalno osvježava vezu sa svojim Stvoriteljem a učestalost namaskih vremena ima za cilj da čovjek nikada ne zaboravi svrhu i zadatak svog života u vrtlogu ovosvjetskih kretanja i aktivnosti. Redovno i prospisno obavljanje namaza čovjeku pribavlja brojne koristi. S obzirom da je to veoma opširno područje, ovom prilikom bismo spomenuli samo neke aspekte, tj. one koji su u 106 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. izravnoj vezi s pitanjem prevencije i liječenja bolesti ovisnosti. U tom pogledu poslužit ćemo se razmatranjima prof. dr. Izeta Pajevića, profesora psihopatologije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, koji je aktivno uključen u tretmane liječenja ovosnika o drogi. U jednoj svojoj studiji naslovljenoj Kako religija može pomoći u borbi protiv osvisnosti, profesor Pajević konstatuje da je namaz sigurna i provjerena metoda. U obrazloženju, on potom ističe: „Namaz je najuzvišeniji doživljaj u kojem se čovjek najneposrednije približava Apsolutnoj Istini, to je momenat kada se božanski dio u njemu spaja sa svojim Izvorom i kada najdublje čovjek osjeća neizmjernu ljepotu te blizine i tog kontakta. Namaz ujedno predstavlja za čovjeka najveću čast i razvija i jača u njemu najsnažniji osjećaj ponosa i ljudskog dostojanstva, jer mu omogućava da se direktno, bez posrednika, obraća Bogu i doživljava ljepotu Njegove blizine. Namaz je kao sredstvo duhovnog uzdignuća normalni životni čin pomoću kojeg malo ostrvo naše ličnosti iznenada otkriva da je smješteno u većoj životnoj cjelini... Salat (namaz) je središnji dio i moralni osnov svih djelatnosti koje islam zahtijeva od čovjeka. On u sebi sadrži niz aspekata koji utječu na ljudsko ponašanje i korekciju ljudskog ponašanja, kao regulator i kao motiv. 'Namaz, zaista odvraća od razvrata i svega što je ružno.' (Kur'an, Al-'Ankebut, 45). One koji ga redovno izvršavaju izravno mimoilazi slabost, malodušnost, očaj, egoizam, lijenost, dvoličnost i on ih odvraća od sramotnih, nejasnih i sumnjivih radnji. Namaz uzdiže svijest, ojačava savjest, bistri um, neutralizira unutarnje konflikte, motiviše na dobra i pozitivna djela, daje snagu da se vlada stvarima i situacijama, čisti i oslobađa ljudsku psihu od svih faktora koji sprečavaju da se ispolje i razviju zdravi kvaliteti ličnosti. Redovno obavljanje namaza, u određeno vrijeme, uz potrebnu pravilnost vršenja, stvara od vjernika disciplinovanu, karakternu i stabilnu ličnost. Namaz direktno sudjeluje u očuvanju mentalne strane ljudskog zdravlja jačanjem čovjekove volje, uključivanjem razmišljanja i koncentracijom, te buđenjem pozitivnih emocija u njemu. Islamska molitva se sastoji od mentalne koncentracije i tjelesnih pokreta, zato što je sam ljudski život takvog sastava i što se od nas očekuje da se Bogu približimo cjelinom svojih sposobnosti kojima nas je obdario.“ (Pajević, 2001:222) 107 Vjerske znanosti U navedenoj studiji se potom spominju i brojne druge psihofizičke koristi koje donosi obavljanje namaza. To se može sagledati u sljedećem: – namaz neutralizira emocionalne konflikte, što najbolje ilustruje životna praksa Muhammeda, alejhisselam, koji je, kako predaja bilježi, u stanjima žalosti, tegobe, uzbuđenja i uznemirenosti pribjegavao namazu (idha hazabahu amrun salla); – pravilno i skrušeno klanjanje namaza s osjećajem bogobojaznosti čini pravu ugodnost i najviše duševno uživanje čovjeka; zbog toga je Muhammed, a.s., govorio „da je namaz njegova najveća radost“ (wa džu'ilat qurretu 'ajni fi as-salat); – nakon obavljenog namaza, usljed popuštanja i smanjenja psihičke napetosti, objektivno se stvara mogućnost da čovjek znatno plodotvornije i uspješnije obavlja svakodnevne poslove, te da lakše, spontanije i toplije komunicira s drugim ljudima; – naredba o obavljanju namaza u precizno određenim vremenskim periodima ne dozvoljava čovjeku da se nekontrolisano i nekritički prepusti mnogobrojnim ispraznim zadovoljstvima, devijantnim nagonskim iživljavanjima i bavljenjem društveno nekorisnim aktivnostima; – istraživanja pokazuju da je kod osoba koje redovno prakticiraju obavljanje namaza pet puta dnevno više izgrađen osjećaj samokritičnosti i spremnosti na korekciju. Također, takve osobe pokazuju i viši nivo samopoštovanja, a sve navedeno su odlike zdrave i zrele ličnosti. – namaz se sastoji od elemenata koji navode na razmišljanje, budnost svijesti, meditaciju, simetričnost i sistematičnost pokreta, koji prirodno prenose onoga ko namaz obavlja iz jednog stanja u drugo stanje; – namazom se postiže duševni mir i spokojstvo, a to je, opet, najbolji odmor za mozak i živčani sistem. Za mnoge psihičke probleme savremenog čovjeka kao najuspješnije metode liječenja pokazali su se razni vidovi relaksacije i opuštanja. Ako se pažljivo analiziraju te metode liječenja, postaje jasno da je to zapravo pokušaj stvaranja atmosfere koju čovjeku pruža namaz. Islam je, dakle, svojim sljedbenicima davno propisao permanentnu fizičku i psihičku relaksaciju; – namaz se sastoji od pokreta tijela i koncentracije misli. Da bi čovjek obavio jedan namaz, on treba u prosjeku obaviti 25 raznovrsnih, precizno ustanovljenih i sistematizovanih pokreta, a za obavljanje svih dnevnih namaza (sabah, podne, ikindija, akšam i 108 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. jacija) potrebno je, otprilike, oko 1,5 sati vremena, ukoliko se propisno klanjaju svi rekati (farzi i sunneti). To znači 1,5 sati osobite fizičke aktivnosti, koja uz umni angažman i koncentraciju misli, što je sastavni dio namaza, klanjaču pribavlja istinsko duhovno i tjelesno blagostanje; – uzimanje abdesta, koji je uvjet za ispravnost namaza, također je veoma korisna radnja. Uzimanje abdesta (što podrazumijeva pranje vodom šaka i ruku do iza lakata, lica i nogu do iza članaka, zatim ispiranje nosa i usta, te potiranje mokrom rukom vrata, ušiju, tjemena i potiljačnog dijela glave) pojačava cirkulaciju i nadražljivost senzitivnih i motornih živaca i poprečnoprugaste muskulature, stimuliše tijelo, smanjuje mišićni tonus, reducira zamor, djeluje stimulativno na centralni nervni sistem i psihu, a povrh svega izaziva osjećaj svježine; – obavezni tjelesni pokreti tokom obavljanja namaza (dizanje ruku, pregibanje na ruku'u, stavljanje lica na tle prilikom sedžde, kao i propisno sjedenje i stajanje) su svojevrstan obavezni islamski tjelesni odgoj kojim vjernik postiže živost, čvrstinu, izdržljivost i pokretljivost cijelog organizma. Ti pokreti doprinose održavanju i povećavanju snage mišića, pokretljivosti zglobova, koordinacije pokreta, te lokalne i opće izdržljivosti. Time se, također, povećava lokalna cirkulacija i metabolički procesi, ishrana i trofika tkiva, ventilacija pluća, motorna i sekretorna funkcija želuca i žučnih puteva, a pospješuju se i oksidativni procesi u organizmu. Ukratko, svrha namaza je da razvija duhovnu stranu čovjeka, a pokreti u namazu, iako simbolični, vode jačanju tijela i stvaranju psihofizičke ravnoteže. – zajedničko obavljanje namaza, u džematu, u islamskoj tradiciji ima posebnu vrijednost, takav namaz je 25 puta vredniji od pojedinačnog klanjanja. Zajednički namaz kod vjernika razvija osjećaj skromnosti, jednakosti i ravnopravnosti sa ostalim klanjačima, te jača povjerenje u ljude oko sebe. U džematu se ostvaruje susret generacija jer u njemu učestvuju i odrasli i djeca, stariji i mlađi, muškarci i žene. Tu se sreću ljudi različitih zanimanja i struka, što otvara put za razmjenu ideja, iskustava i međusobnu saradnju. Obavljanje namaza u džematu otklanja izolovanost, osamljenost i društvenu otuđenost, što opet generira zdrav društveni milje. (Pajević, 2001:224-226) Svi navedni elementi jasno potvrđuju da islamska odredba o obaveznosti klanjanja namaza pet puta dnevno donosi velike koristi čovjeku. Skrušeno i propisno obavljanje namaza je, uistinu, izvrsno 109 Vjerske znanosti sredstvo u prevenciji i liječenju bolesti ovisnosti. Klanjanjem namaza postiže se blizina s Allahom Vječnim, što čovjeku daje osjećaj unutarnje sigurnosti i mira. Namaz neutralizira psihičke konflikte i dovodi do tjelesnog, mentalnog, moralnog i duhovnog pročišćenja, a sve to je izuzetno važno u liječenju i preveniranju problema ovisnosti. Također, i druge islamske odredbe, poput posta, zekata, hadža, institucije zikra (stalnog spominjanja i veličanja Allaha), dove (neposrednog i poniznog obraćanja Stvoritelju) imaju jedinstven cilj, a to je formiranje zdrave i uravnotežene ljudske ličnosti, koja će biti svjesna svoje zadaće u životu i koja neće dozvoliti da postane rob (ovisnik) razuzdanim strastima niti bilo kakvim porocima koji narušavaju ljudsko zdravlje i život. Iskrena vjera u Jedinog Boga, na način kako to islam određuje, predstavlja najmoćnije sredstvo u borbi čovjeka za puno oslobođenje od svih vrsta otuđenja i ovisnosti. Onaj ko istinski vjeruje u Jednog i Jedinog Boga i povezuje se s Njim putem klanjanja namaza pet puta dnevno, uz izvršavanje drugih propisa i odredbi koje su ustanovljene na osnovu Njegove nepogrešive Objave i sunneta (prakse) Njegova Poslanika, alejhisselam, takva osoba nema potrebe da poseže za bilo kakvim opojnim sredstvima koja čovjeka pretvaraju u ovisnika. U slučaju da je čovjek već zagazio u to područje, Kur'an naučava da su vrata tevbe (pokajanja) širom otvorena, a i tada temeljne islamske dužnosti su od suštinskog značaja u tretmanu liječenja ovisnika jer je islam, zapravo, istinski put ka očovječenju čovjeka i njegovom oslobađanju od lažnih ovisnosti i robovanja. Vjernik i vjernica dok obavljaju namaz, na svakom rekatu obavezo izgovaraju riječi Fatihe: Iyyake na'budu wa iyyake nasta'in! – Samo Tebe, o Allahu obožavamo (tj. samo Tebi robujemo) i samo od Tebe pomoć tražimo. Potrebno je znati da islam svojim sljedbenicima zabranjuje israf, prekomjerno uživanje, čak i u onome što je dozvoljeno, što uveliko pomaže čovjeku da (na)uči kontrolisati svoje strasti i prohtjeve. Također, islam je kategoričan u zabrani svih alkoholnih pića i svih vrsta droga. Ono što opija u većim količinama, njegovo konzumiranje je zabranjeno i u najmanjoj mogućoj mjeri, kaže poznato fikhsko pravilo (ma uskira kathiruhu faqaliluhu haram). Ovdje se očituje velika mudrost islama u izričitoj zabrani droge, alkohola i drugih supstanci koje pretvaraju čovjeka u ovisnika; prvi korak je najvažniji jer tek kada čovjek nije probao prvu kap 110 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. alkohola ili prvi „joint“ – tek tada može biti siguran da neće biti ovisnik o drogi, alkoholu ili nekom drugom zlu. Onaj ko tolerira zlo u početnoj fazi i ko ga dopušta u malim količinama on je, bez dvojbe, njegov presudni podržavatelj i saučesnik u njemu. Imajući u vidu ovu činjenicu postaje jasno zašto zapadnjački model u borbi protiv ovisnosti polučuje slabe rezultate; taj model potcjenjuje moć početka i previđa da je u prvom koraku na putu zla već samo zlo, da je u njemu već sadržano cjelokupno putovanje najčešće na putu bez povratka. U takvoj konstelaciji ne iznenađuje činejnica da je, i pored ogromnih sredstava i stručnjaka raznih profila koji su uključeni u projekte liječenja ovisnosti, broj ovisnika svake godine sve veći. U posljednje vrijeme i savremeni zapadnjački mislioci sve češće uviđaju pogubne posljedice odsustva vjere u Boga iz života čovjeka našega doba. Neki od njih upozoravaju da nevjerovanje u Boga ima za neizbježnu posljedicu propast čovjeka u smislu da ono ruši ili lišava smisla sve ono što smo smatrali suštinom čovječanstva, kao što je traganje za istinom, razlikovanje dobra i zla, polaganje prava na dostojanstvo, polaganje prava na građenje nečega što odolijeva trošivosti vremena. (Isanović, 2003) Zaključak Islam je program života u skladu sa zakonima prirode, koje je Allah Uzvišeni odredio Svome stvaranju; njegovo vrhunsko dostignuće je potpuna koordinacija duhovnih i materijalnih aspekata ljudskog postojanja, tj. uspostavljanje ravnoteže između materije i duha, tijela i duše. U učenjima islama oba ova aspekta ne samo da su pomirena jedan s drugim, već se insisitira na činjenici njihove koegzistencije i stvarne nerazdvojivosti kao prirodnog temelja života. Kao očit primjer te koordiniranosti može poslužiti upravo oblik islamske molitve (namaza) u kojoj su duhovna koncentracija i određeni tjelesni pokreti međusobno koordinirani. To je, ustvari, odraz samog sastava ljudskog života u kojem su duhovni i tjelesni elementi međusobno isprepleteni. Čovjek je biće sazdano od tijela i duše a svrha ljudskog postojanja je stalno obožavanje Allaha Plemenitog u svim raznolikim aktivnostima ljudskog života. Shodno temeljnom antropološkom planu Kur'ana, čovjek je stvoren da bi spoznao svoga Gospodara i istinski Mu robovao. Dakle, prema islamskom učenju, čovjek treba nastojati da izgradi 111 Vjerske znanosti svijest o tome da je on ovisan jedino o Allahu i da ta ovisnost prevladava svaku drugu ovisnost. Tamo gdje nema priznavanja ovisnosti o Allahu moguće su razne druge ovisnosti, koje svjedoče o ljudskoj degradaciji i njegovom padu u podljudskost, ili, kako bi rekao veliki učenjak Ebu Hamid el-Gazali, to je čovjekov pad na nivo obične životinje, ili, što je još pogubnije, divlje životinje – zvijeri, ili, čak, sotone! Onaj ko postane ovisan samo o Allahu, Stvoritelju i Uzdržavatelju svih univerzuma i svega što u njima postoji, svaka druga ovisnost bit će isključena, što podrazumijeva i ovisnost o drogi, akoholu i drugim porocima. Literatura: Al- 'Aqqad, A. M. (2005) Al-Insan fi al-Qur'an. Kairo: Nahdatu Misr, četvrto izdanje. Al-Asfihani, R. (n.d.) Al-Mufradat li alfaz al-Qur'an. Bejrut: Dar al-fikr. Al-Attas, S. M. N. (2003) Islam i sekularizam. Sarajevo: Bosančica, s engleskog preveo Džemaludin Latić. Al-Džawziyya I. Q. (2003) Knjiga o duši. Sarajevo: Novi Kevser, s arapskog preveo Mustafa Prljača. Al-Fayyumi (1987) Al-Misbah al-munir. Bejrut: Maktaba Lubnan. Al-Fayruzabadi (1994) Al-Qamus al-muhit. Bejrut: Muassasa arrisala, četvrto izdanje. Bašić, M. (1999) Ovisnosti – problem u razvoju, Didaktički putokazi, br. 14. Zenica. Bint aš-Šati, A. A. (1999) Al-Qur’an wa qadaya al-insan. Kairo: Dar al-ma’arif. Carrel, A. (1941) Čovjek nepoznanica. Zagreb. Đozo, H. (1998) Islam u vremenu. Novi Pazar. Halilović, S. (2009) Kur'anska antropologija. Zenica: Islamski pedagoški fakultet. Isanović, N. (2003) Predanost Bogu kao mogućnost prevladavanja ovisnosti o drogi, Preporod – islamske informativne novine. Sarajevo: Islamska zajednica u BiH. Izetbegović, A. (1988) Islam između Istoka i Zapada. Beograd: Nova. Qutb, S. (1999) U okrilju Kur’ana. Sarajevo: Fakultet islamskih nauka. Muftić, T. (1997) Arapsko-bosanski rječnik. Sarajevo: El-Kalem. 112 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Pajević, I. (2001) Kako religija može pomoći u borbi protiv ovisnosti, u Zborniku: Ovisnost o drogama, uzroci i posljedice, prevencija i liječenje, multidisciplinarni pristup. Tuzla: Behram-begova medresa i Medicinski fakultet u Tuzli, 211-231. Puljić, Ž. (2006) Čovjek – biće u dijalogu, predavanje održano na Sveučilištu u Dubrovniku, 18. januara 2006, posredstvom web-sajta: www.dubrovnik.hbk.hr. Temkov, K. (2003) Etika za mlade. Niš. 113 Vjerske znanosti Preliminary note THE PROBLEM OF ADDICTION FROM THE PERSPECTIVE OF QUR`ANIC ANTROPOLOGY Safvet Halilović, Ph.D. Abstract According to the teaching of the Qur`an, Islam is, primarily, obedience to Allah and voluntary subordination to His will and regulations. The Qur`an points out that all the unpleasant things which man experiences in his life are results of his misdoings, which are as such, inconsistent with Allah's order and the laws prescribed by Him. Islamic injunctions and regulations are designed in such a way that as long as man fulfils them regularly and properly, that will bring him spiritual peace, stability and internal contentment. Islam offers such a concept of life whereby man, by living in agreement with Islamic principles, affirms himself as sound, creative and balanced creature, adorned with high moral qualities. It is well known that Islam demands from its followers to perform salat. All Islamic scholars agree that salat is one of the fundamental and most important obligations. Through continuous performance of salat man continually refreshes contact with his Creator, and the frequency of Salat times is aimed at helping him to not ever forget the purpose and main task of his life in the whirlpool of the mundane movements and activities. The other Islamic injunctions, like fasting, zakat, hajj, concept of remembrance of Allah, supplications and glorification of Allah, have unified objective and that is to form a healthy and balanced person, which will be aware of its mission in life and which will not allow itself to become a slave of dissolute passions or any other vices which harm human health and life. Consequently, sincere belief in One God, Allah, the way Islam enjoins, represents a powerful means in man's endeavour to achieve a complete liberation from all kinds of alienation and addiction. The one who earnestly believe in One and the only God, Allah, and keeps contact with Him through observance of salat five times a day, along with observance of other duties instituted on the basis of the Revelation of Allah and the sunnah of His Prophet, has no need to resort to any kind of intoxicant means which transform 114 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. man into an addict. In case a man has already fallen into that condition, Qur`an teaches that the door of tawbah (repentance) is widely open, and in that situation the fundamental Islamic duties are still of essential significance in the treatment of addicts, because Islam is, in fact, the way towards real humanization of man and his liberation from all kinds of additions and slavery. Keywords: man, the Qur'an, Islam, Qur`anic anthropology, addiction, salat, remembrance of Allah 115 Vjerske znanosti ﺃ.ﺩ .ﺻﻔﻮﺕ ﺧﻠﻴﻠﻮﻓﻴﺘﺶ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﻣﺸﻜﻠﺔ ﺍﻹﺩﻣﺎﻥ ﻣﻦ ﻣﻨﻈﻮﺭ ﺍﻷﻧﺜﺮﻭﺑﻮﻟﻮﺟﻴﺎ ﺍﻟﻘﺮﺁﻧﻴﺔ ﺍﳋﻼﺻﺔ: ﰲ ﺿﻮﺀ ﺍﻟﺪﺭﺍﺳﺎﺕ ﺍﻟﻘﺮﺁﻧﻴﺔ ,ﻓﺈﻥ ﺍﻹﺳﻼﻡ ,ﻗﺒﻞ ﻛﻞ ﺷﻲﺀ ,ﻃﺎﻋﺔ ﷲ ﻭﺍﺗﺒﺎﻉ ﺍﺧﺘﻴﺎﺭﻱ ﻹﺭﺍﺩﺗﻪ ﻭﻗﻮﺍﻧﻴﻨﻪ .ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻳﺆﻛﺪ ﺃﻥ ﺍﻷﻣﻮﺭ ﺍﻟﺴﻴﺌﺔ ﺍﻟﱵ ﻳﻼﻗﻴﻬﺎ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﻫﻲ ﻧﺘﻴﺠﺔ ﻟﻌﻤﻞ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﺍﻟﺬﻱ ﻻ ﻳﺘﻄﺎﺑﻖ ﻣﻊ ﺍﻟﻨﻈﺎﻡ ﺍﻹﳍﻲ ﻭﻗﻮﺍﻧﻴﻨﻪ ﺍﻟﱵ ﻓﺮﺿﻬﺎ ﺍﷲ ﻟﻪ .ﺃﻭﺍﻣﺮ ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻭﻓﺮﺍﺋﻀﻪ ﻭﺿﻌﺖ ﻟﻺﻧﺴﺎﻥ ,ﻭﺇﻥ ﻳﻄﺒﻘﻬﺎ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﺑﺎﻧﺘﻈﺎﻡ ﻭﺍﺳﺘﻤﺮﺍﺭ ﺿﻤﻨﺖ ﻟﻪ ﺍﻟﺴﻜﻮﻥ ﺍﻟﺪﺍﺧﻠﻲ ﻭﺍﻻﺳﺘﻘﺮﺍﺭ ﻭﺍﻟﺜﺒﺎﺕ ﻭﺍﻟﺮﺿﺎ ﺍﻟﻨﻔﺴﻲ .ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻳﻘﺪﻡ ﺗﺼﻮﺭ ﺍﳊﻴﺎﺓ ﲝﻴﺚ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ,ﻓﺈﻥ ﻛﺎﻥ ﻳﺘﻤﺜﻞ ﺍﳌﺒﺎﺩﺉ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﰲ ﺣﻴﺎﺗﻪ ,ﻳﺜﺒﺖ ﻛﺸﺨﺼﻴﺔ ﺳﻠﻴﻤﺔ ﻭﻣﻨﺘﺠﺔ ﻭﻣﺘﺰﻧﺔ ,ﺍﻟﺸﺨﺼﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﺗﺘﺤﻠﻰ ﺑﺎﻟﺼﻔﺎﺕ ﺍﻷﺧﻼﻗﻴﺔ ﺍﻟﻌﺎﻟﻴﺔ. ﻭﻣﻦ ﺍﳌﻌﺮﻭﻑ ﺃﻥ ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻳﻄﻠﺐ ﻣﻦ ﺃﺗﺒﺎﻋﻪ ﺇﻗﺎﻣﺔ ﺍﻟﺼﻼﺓ .ﻭﻳﺘﻔﻖ ﲨﻬﻮﺭ ﺍﻟﻌﻠﻤﺎﺀ ﻋﻠﻰ ﺃﻥ ﺍﻟﺼﻼﺓ ﺃﺣﺪ ﺃﻫﻢ ﺍﻷﻭﺍﻣﺮ ﻭﺍﻷﺭﻛﺎﻥ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ .ﺇﻗﺎﻣﺔ ﺍﻟﺼﻼﺓ ﺑﺎﺳﺘﻤﺮﺍﺭ ,ﲡﺪﺩ ﻋﻼﻗﺔ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﲞﺎﻟﻘﻪ .ﻭﻟﺘﻜﺮﺍﺭ ﺃﻭﻗﺎﺕ ﺍﻟﺼﻼﺓ ﻏﺎﻳﺔ ﻭﻫﻲ ﺃﻻ ﻳﻨﺴﻰ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﻏﺮﺿﻪ ﻭﻭﻇﻴﻔﺔ ﺣﻴﺎﺗﻪ ﰲ ﺩﻭﺍﻣﺔ ﺍﻷﺣﺪﺍﺙ ﺍﻟﻌﺎﳌﻴﺔ ﻭﻧﺸﺎﻃﻬﺎ .ﻭﻟﻸﻭﺍﻣﺮ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺍﻷﺧﺮﻯ ﻛﺎﻟﺼﻮﻡ ,ﻭﺍﻟﺰﻛﺎﺓ ,ﻭﺍﳊﺞ ,ﻭﺍﻟﺬﻛﺮ ) ﺫﻛﺮ ﺍﷲ ﻭﺗﺴﺒﻴﺤﻪ( ,ﻭﺍﻟﺪﻋﺎﺀ ) ﺍﻟﺘﻮﺟﻪ ﺇﱃ ﺍﷲ ﻣﺒﺎﺷﺮﺓ ﻭ ﲞﺸﻮﻉ( ﻫﺪﻑ ﻭﺣﻴﺪ ﻭﻫﻮ ﺗﻜﻮﻳﻦ ﺷﺨﺼﻴﺔ ﺳﻠﻴﻤﺔ ﻭﻣﺘﺰﻧﺔ ﺗﻜﻮﻥ ﻭﺍﻋﻴﺔ ﺑﻮﻇﻴﻔﺘﻬﺎ ﰲ ﺍﳊﻴﺎﺓ ,ﺍﻟﺸﺨﺼﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﻻ ﺗﺴﻤﺢ ﺃﻥ ﺗﻜﻮﻥ ﻋﺒﺪﺍ ﻟﻸﻫﻮﺍﺀ ﻭﺍﻵﻓﺎﺕ ﺍﻟﱵ ﺗﻀﺮ ﺻﺤﺘﻬﺎ ﻭﺣﻴﺎﺎ .ﻭﺑﺎﻟﺘﺎﱄ ,ﻳﻜﻮﻥ ﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﳋﺎﻟﺺ ﷲ ﻭﺣﺪﻩ ,ﻣﻦ ﺧﻼﻝ ﻃﺮﻕ ﺷﺮﻋﻬﺎ ﺍﻹﺳﻼﻡ ﳝﺜﻞ ﺃﺩﺍﺓ ﻓﻌﺎﻟﺔ ﰲ ﳎﺎﻫﺪﺓ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﻟﺘﺤﺮﻳﺮﻩ ﺍﻟﻜﺎﻣﻞ ﻣﻦ ﻛﻞ ﺃﻧﻮﺍﻉ ﺍﻻﻏﺘﺮﺍﺑﺎﺕ ﻭﺍﻹﺩﻣﺎﻧﺎﺕ .ﻭﻣﻦ ﻳﺆﻣﻦ ﺑﺎﷲ ﺍﻟﻮﺍﺣﺪ ﺍﻷﺣﺪ ﺑﺈﺧﻼﺹ ,ﻭﻳﻜﻮﻥ ﻣﻌﻪ ﺑﺈﻗﺎﻣﺔ ﺍﻟﺼﻼﺓ ﲬﺲ ﻣﺮﺍﺕ ﻳﻮﻣﻴﺎ ﻭﺃﺩﺍﺀ ﺍﻷﻭﺍﻣﺮ ﺍﻷﺧﺮﻯ ﺍﳌﻜﺘﻮﺑﺔ ﻋﻠﻰ ﺃﺳﺎﺱ ﻭﺣﻲ ﺍﷲ ﻭﺳﻨﺔ ﺭﺳﻮﻝ ﺍﷲ -ﺻﻠﻰ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ ,ﺫﻟﻚ ﺍﻟﺸﺨﺺ ﻻ ﳛﺘﺎﺝ ﺇﱃ ﺃﻳﺔ ﻣﺴﻜﺮﺍﺕ ﲡﻌﻞ 116 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﻣﺪﻣﻨﺎ .ﻭﺇﺫﺍ ﺩﺧﻞ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﺇﱃ ﺗﻠﻚ ﺍﻟﺴﺎﺣﺔ ﻓﺎﻟﻘﺮﺁﻥ ﻳﻌﻠﻤﻪ ﺃﻥ ﺑﺎﺏ ﺍﻟﺘﻮﺑﺔ ﻣﻔﺘﻮﺡ .ﻭﰲ ﺫﻟﻚ ﺍﻟﻮﻗﺖ ,ﲤﺜﻞ ﺍﻷﺭﻛﺎﻥ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺃﳘﻴﺔ ﺣﻘﻴﻘﻴﺔ ﰲ ﺷﻔﺎﺀ ﺍﳌﺪﻣﻨﲔ, ﻷﻥ ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻃﺮﻳﻖ ﺇﱃ ﺃﻧﺴﻨﺔ ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ﺍﳊﻘﻴﻘﻲ ﻭﲢﺮﻳﺮﻩ ﻣﻦ ﺇﺩﻣﺎﻧﻪ ﻭ ﻋﺒﺎﺩﺗﻪ. ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ :ﺍﻹﻧﺴﺎﻥ ,ﺍﻟﻘﺮﺁﻥ ,ﺍﻹﺳﻼﻡ ,ﺍﻷﻧﺜﺮﺑﻮﻟﻮﺟﻴﺎ ﺍﻟﻘﺮﺁﻧﻴﺔ ,ﺍﻹﺩﻣﺎﻥ, ﺍﻟﺼﻼﺓ ,ﺫﻛﺮ ﺍﷲ. 117 Vjerske znanosti 118 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Prethodno saopćenje Esmir M. Halilović1 ASHABI ALLAHOVOG POSLANIKA, S.A.V.S. ( ﺍﻟﺼﺤﺎﺑﺔili )ﺍﻷﺻﺤﺎﺏ Sažetak U ovom radu se govori o ashabima – drugovima i savremenicima Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Cilj ovoga rada jeste da se skrene pažnja na važnost poznavanja ashaba kako u hadiskoj terminologiji tako i u cijeloj islamskoj misli. Oni su bili ljudi koji su prvi povjerovali i ponijeli teret misije islama u njeno najteže vrijeme. Bili su to ljudi koji su odgajani uz Knjigu i uz praktično vođstvo najodabranijeg Allahovog stvorenja, Muhammeda, s.a.v.s. Sve ih to posebno izdvaja među svim ljudima koji će doći poslije njih. Poznavati ashabe jedan je od bitnih segmenata proučavanja hadisa i hadiskih znanosti. Ključne riječi: ashab(i), Poslanik, s.a.v.s., hadis, sunnet Uvod Riječ sahabe potječe od riječi – ﺍﻟﺼﺤﺒﺔšto znači druženje. Jednina od riječi ( ﺍﻷﺻﺤﺎﺏal-ashab – ar. prijatelji) je ( ﺍﻟﺼﺤﺎﰊassahabij) ili ( ﺍﻟﺼﺎﺣﺐas-sahib) što znači prijatelj, drug. Prema terminološkoj definiciji ashab je onaj ko je sreo Poslanika, s.a.v.s., kao musliman i umro kao musliman. (Tahhan, 1996) Imam Buharija je kazao: „Ko se, od muslimana, družio sa Poslanikom, s.a.v.s., ili ga vidio, ubraja se u njegove ashabe.“2 (Ibnus-Sallah, 2002:395) 1 Viši asistent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected] Rad autora je dostavljen 11.06.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 24.10.2011. godine. 2 Ovom definicijom imam Buharija je veoma blizak stavu fakiha koji kažu da je potrebno, da bi se neko ubrojao u ashabe Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da se s njim družio izvjesno vrijeme. (Okić, 1936) 119 Vjerske znanosti Poznavanje ashaba je jedno od najvažnijih poglavlja u hadiskim disciplinama. Oni su ti koji su prenijeli hadise narednim generacijama muslimana. Pomoću njih razlikujemo i muttasil ()ﺍﳌﺘﺼﻞ od mursal ( )ﺍﳌﺮﺳﻞpredaja. Kako se prepoznaju ashabi? O tome ko je ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u hadiskoj nauci saznajemo na jedan od sljedećih načina (Ibnus-Sallah, 2002): Mutevatir predajama, na osnovu kojih saznajemu da su ashabu, naprimjer: Abu Bakr, r.a., Omar, r.a., Osman, r.a., ‘Alija, r.a., i ostalih šest od deset ashaba koji su obradovani Džennetom. Na osnovu brojnih predaja koje ne dostižu stepen tevatura (mustefid ili mešhur predaje), zatim općepoznatosti i spominjanja u hadisima. Tako zaključujemo da su, naprimjer, ashabi: ‘Ukaše b. Mihsan, r.a., Dimam b. Sa’lebe r.a.. Da se o tome očituje određeni ashab o drugom ashabu, naprimjer: „Bili smo ja i taj i taj kod Poslanika, s.a.v.s. i sl. Tako se Abu Musa al-Eša’ari, r.a., zakleo da je Hamam b. Abi Humam ed-Devsi, r.a., jedan od ashaba. Da nas o tome obavijeste pouzdani tabi’ini. Da nas o tome obavijesti sam ashab, a to je moguće provjeriti na neki od načina hadiske znanosti, kao što su poznavanje biografija, povoda nastanka hadisa i sl. Pravednost i poštenje Svi ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., tretiraju se kao pošteni i povjerljivi prenosioci u hadiskoj nauci. (Kurdić, 2007) Ovo o ashabima svjedoči i Kur'an: ﺎﺱﹺﻠﻨ ﻟﺖﺮﹺﺟ ﺃﹸﺧﺔ ﺃﹸﻣﺮﻴﻢ ﺧ ﺘﻛﹸﻨ „Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio.” (Kur'an, 3:110) Svi komentatori Kur’ana slažu se da se ovo posebno odnosi na ashabe Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a potom i na njegov Ummet. (Ibnus-Sallah, 2002) Također, Uzvišeni Allah kaže: ﺎﺱﹺﻠﹶﻰ ﺍﻟﻨﺍﺀَ ﻋﺪﻬﻮﺍ ﺷﻜﹸﻮﻧﺘﻄﹰﺎ ﻟﺳﺔﹰ ﻭ ﺃﹸﻣﺎﻛﹸﻢﻠﹾﻨﻌ ﺟﻚﻛﹶﺬﹶﻟﻭ 120 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. „I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi.” (Kur'an, 2:143) ﻢﻬﻋﻨ ﺍﻟﻠﱠﻪﺿﻲ ﺭﺎﻥﺴ ﺑﹺﺈﹺﺣﻢﻮﻫﻌﺒ ﺍﺗﻳﻦﺍﻟﱠﺬﺎﺭﹺ ﻭﺼﺍﻟﹾﺄﹶﻧ ﻭﺎﺟﹺﺮﹺﻳﻦﻬ ﺍﻟﹾﻤﻦﻟﹸﻮﻥﹶ ﻣﺎﺑﹺﻘﹸﻮﻥﹶ ﺍﻟﹾﺄﹶﻭﺍﻟﺴﻭ ﻴﻢﻌﻈ ﺍﻟﹾﺯ ﺍﻟﹾﻔﹶﻮﻚﺍ ﺫﹶﻟﺪﺎ ﺃﹶﺑﻴﻬ ﻓﻳﻦﺪﺎﻟ ﺧﺎﺭﻬﺎ ﺍﻟﹾﺄﹶﻧﻬﺘﺤﺮﹺﻱ ﺗﺠ ﺗﺎﺕﻨ ﺟﻢ ﻟﹶﻬﺪﺃﹶﻋ ﻭﻪﻨﻮﺍ ﻋﺿﺭﻭ „Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime: za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.”(Kur'an, 9:100) Ovi ajeti, kao i brojni hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., govore nam da sa sigurnošću možemo tvrditi da niko od njih nikada ne bi namjerno slagao na Poslanika, s.a.v.s., niti bi iskrivio Poslanikove, s.a.v.s., riječi. Štaviše, islamski Ummet je saglasan u ovome stavu. (Ibnus-Sallah, 2002) Zbog toga se njihove riječi i rivajeti prihvataju bez obaveze da se raspituje o njihovom adaletu i sl. Što se tiče nesretnih događaja “fitne”, tj. smutnje koja je kasnije nastala i među ashabima, smatramo da je to idžtihad svakoga od njih i svako će biti nagrađen po svome idžtihadu. Oni su ljudi koji su prenijeli Šerijat i najbolja su generacija koja je ikada živjela na ovome svijetu. (Kurdić, 2009) Najpoznatiji prenosioci hadisa među ashabima Sedam ashaba koji najviše prenose hadise su: 1) Abu Huraira, r.a., koji prenosi 5374 hadisa. Od njega prenosi preko 300 prenosilaca. Od tog broja u Musnedu Ahmada b. Hanbela se nalazi 3847 hadisa. Buharija i Muslim od njega prenose 325 hadisa. Na osnovu broja prenesenih hadisa on je prvak među ashabima. Rodom je iz plemena Devs. U Medinu je došao sedme godine po Hidžri i učestvovao sa Božijim Poslanikom, s.a.v.s., u bici na Haybaru. Od tog vremena pa do preseljenja Muhammeda, s.a.v.s., na ahiret neprestano je bio s njim, slušao njegove riječi i memorisao ih. Poslanik, s.a.v.s., je za njega učio posebnu dovu da ga Allah obdari znanjem koje se ne zaboravlja. Svoje noći dijelio je na tri dijela: jedan za spavanje, drugi za ibadet, treći za učenje. Nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s., postavljen je za namjesnika 121 Vjerske znanosti 2) 3) 4) 5) Bahrejna, a za vrijeme prvih umejadskih halifa bio je namjesnik Medine. Umro je 59/678. godine u 78. godini. Abdullah b. Omar, r.a., prenosi 2630 hadisa. Ahmad b. Hanbal u svom ‘Musnedu’ bilježi 2019 njegovih rivajeta. Buharija od njega prenosi 81 hadis, a Muslim 31 hadis. Po broju prenesenih hadisa on dolazi odmah iza Abu Huraira, r.a. Sin je drugog halife Omara ibn al-Hattaba, r.a. Islam je primio zajedno sa svojim ocem, a zajedno s njim je i učinio Hidžru u Medinu. Učestvovao je u većini bitaka za vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., prva od njih bila je Bitka na Hendeku, a i u kasnijim ratovima u Mezopotamiji, Perziji i Egiptu, ali nije učestvovao ni u jednom sukobu među muslimanima. Umro je u Mekki 74/692. godine u 87. godini života. Poznat je po striktnom pridržavanju sunneta Muhammeda, s.a.v.s. Kad bi prenosio hadis, oči bi mu se suzama napunile. Anas b. Malik, r.a., koji prenosi 2286 hadisa. Buharija i Muslim od njega prenose 168 hadisa. A u ‘Musnedu’ Ahmada ibn Hanbala nalazi se 2178 njegovih rivajeta. Kada je imao 10 godina, njegova majka, Ummu Sulejm, dovela ga je Božijem Poslaniku, s.a.v.s., po samom njegovom dolasku u Madinu, da ga služi. Za vrijeme hilafeta Omara, r.a., otišao je u Basru da podučava njene stanovnike, gdje je i dočekao kraj ovosvjetskog života. Umro je 93/711. god. kada je imao 103 godine. Posljednji je ashab koji je umro u ovom gradu. Majka vjernika – hazreti Aiša, r.a., prenijela je 2210 hadisa. Buharija i Muslim od nje prenose 174 hadisa. U ‘Musnedu’Ahmada ibn Hanbela njene predaje se nalaze u desetom tomu od 29. do 282. stranice. Ona je jedina među časnim suprugama Vjerovjesnika, s.a.v.s., koju je oženio kao djevojku. Umrla je 57/ 676. god. u 65. godini života. Dženazu joj je klanjao Abu Huraira. Ona ne samo da je zapamtila veliki broj hadisa od svog supruga, s.a.v.s., nego je bila i izuzetan kritičar slabih predaja i vrlo često je ispravljala pogrešno razumijevanje pojedinih predaja od ashaba. Veoma je veliki broj tabi’ina koji prenose hadise od nje. Abdullah b. ‘Abbas, r.a., prenio je 1660 hadisa. Bio je amidžić Allahovog Poslanika, s.a.v.s.. Buharija i Muslim od njega zajedno prenose 95 hadisa, Buharija mimo 122 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Muslima prenosi 120, a Muslim 49 hadisa koje nije prenio Buhari. (Okić, 1936:6) Rođen je tri godine prije Hidžre a umro 68/687. godine u 71. godini života u Taifu. 6) Džabir b. ‘Abdullah, r.a., je prenio 1540 hadisa. Od tog broja Ahmad b. Hanbal bilježi 1206 hadisa, dok Buharija bilježi 26, a Muslim 126 hadisa. Jedan je od prvih muslimana Madine koji se sa Poslanikom, s.a.v.s., susreo na drugom sastanku na Akabi. Učestvovao je u 18 bitaka. Na Siffinu je bio uz ‘Aliju r.a. Pred kraj života je oslijepio. Umro je u Madini 74/693. godine u 94. godini života. Posljednji je ashab koji je umro u gradu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.. Prenosio je hadise ne samo od Muhammeda, s.a.v.s., nego i od drugih poznatijih ashaba, kao što su Abu Bakr, r.a., Omar, r.a. i dr., pa čak i od tabi’ina, između ostalih, i od Ummu Kulsum, kćerke Abu Bakra. 7) Abu Said al-Hudri, r.a., prenosi 1170 hadisa. Ahmad b. Hanbel bilježi 958 njegovih rivajeta. Buharija od njega bilježi 26 hadisa, a Muslim 52 hadisa. Jedan je od prvih stanovnika Madine koji je primio islam. Otac mu je ubijen na Uhudu. Sam je učestvovao u 12 bitaka za života Muhammeda, s.a.v.s.. Umro je u Madini 74/693. godine, a živio je 86 godina. Poput Abu Huraira i on je živio na sofi džamije Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Hadise je slušao kako direktno od Muhammeda, s.a.v.s., tako i od ashaba: Abu Bakra, Omara, Zayda b. Sabita i dr. Smatra se jednim od najboljih pravnika među mlađim ashabima. Najviše fetvi se prenosi od Ibn ‘Abbasa, r.a., a potom od šest velikih fikhskih stručnjaka iz reda ashaba: Omara, r.a., ‘Alije, r.a., Ubajja b. Ka’ba, r.a., Zayda b. Sabita, r.a., Abu Derdaa, r.a., i Ibn Mas’uda, r.a. ()ﻋﻤﺮ ﻭﻋﻠﻲ ﻭﺃﰊ ﺑﻦ ﻛﻌﺐ ﻭﺯﻳﺪ ﺑﻦ ﺛﺎﺑﺖ ﻭﺃﰊ ﺍﻟﺪﺭﺩﺍﺀ ﻭﺍﺑﻦ ﻣﺴﻌﻮﺩ. Abdullah al-Madini je rekao: „Među ashabima niko nije imao drugove koji su postupali po njihovim mišljenjima u fikhu, osim ove trojice: Abdullaha b. Mas'uda, r.a., Zayda b. Sabita r.a. i Ibn Abbasa, r.a. Svaki od njih je imao drugove (učenike) koji su postupali po njihovim stavovima i po tome davali fetve ljudima.“ (Ibnus-Sallah, 2002:400) 123 Vjerske znanosti Ko su abadili ( )ﺍﻟﻌﺒﺎﺩﻟﺔmeđu ashabima? Među ashabima je bilo oko 300 ashaba koji su nosili ime ‘Abdullah. Zajedničko ime za više ‘Abdullaha je Abadili, i uglavnom se misli na četvericu istaknutih ashaba, a to su: ‘Abdullah b. Omar, r.a. ‘Abdullah b. ‘Abbas, r.a. ‘Abdullah b. Zubair, r.a. ‘Abdullah b. ‘Amr, b. As, r.a. Karakteristika ovih ashaba, pored toga što svi nose isto ime, jeste i ta da su svi živjeli dosta dugo nakon Poslanika, s.a.v.s., i svi su dobro poznavali fikhske propise te se za one propise o kojima su se oni usaglasili kaže da je to stav Abadila ()ﻫﺬﺍ ﻗﻮﻝ ﺍﻟﻌﺒﺎﺩﻟﺔ. Broj ashaba Nažalost ne postoji precizna statistika po kojoj bi bilo moguće kazati tačan broj onih koji su živjeli u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i bili muslimani, te kao takvi preselili na ahiret. Ipak, većina učenjaka iz oblasti islamske historije tvrdi da ih je bilo nešto više od 100.000. Jedno od najpoznatijih mišljenja je ono od Abu Zur’ea er-Razija, koji je rekao: ﻗﺒﺾ ﺭﺳﻮﻝ ﺍﷲ ﺻﻠﻲ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ ﻋﻦ ﻣﺎﺋﺔ ﺃﻟﻒ ﻭﺃﺭﺑﻌﺔ ﻋﺸﺮ ﺃﻟﻔﺎﹰ ﻣﻦ ﺍﻟﺼﺤﺎﺑﺔ ﳑﻦ ﺭﻭﻱ ﻋﻨﻪ ﻭﲰﻊ ﻣﻨﻪ “Umro je Allahov Poslanik, s.a.v.s., a iza njega je ostalo 114.000 ashaba, koji su ga slušali i od njega prenose hadise.” 3 Kategorije ashaba Postoji nekoliko načina podjele ashaba. Neki su za osnov uzeli činjenicu o tome ko je među njima prije prihvatio islam, ili ko je prije učinio hidžru, ili ko je učestovao u odlučujućim bitkama i sl. Ibn Sa’d ih je podijelio u pet kategorija, a Imam Hakim u 12 kategorija. Hakimova podjela najviše je prihvaćena i korištena među hadiskim učenjacima. 3 Et-Takrib me'a et-tedrib, 2/2201. 124 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Hakimova kategorizacija ashaba Imam Hakim je napravio jednu od najpoznatijih kategorizacija ashbaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Ona izgleda ovako: 1. Ashabi koji su prvi primili islam u Mekki. Najpoznatiji među ovima su 10 ashaba nazvanih “al-ašeretulmubeššere”. Među njima se nalaze prva četverica halifa (Abu Bakr, r.a., Omar, r.a., Osman, r.a., ‘Alija, 4r.a.), a ostalih šest ashaba su slijedeći: Sa’d b. Abi Vekas, r.a., Said b. Zayd, r.a., Talha b. Ubejdullah, r.a., Zubayr b. Avvam, r.a., ‘Abdurrahman b. Avf, r.a., Abu Ubejde Amir ibnu-l- Džerrah r.a. 2. Darun-nedva, stanovnici Mekke koji su dali bej’at Muhammedu, s.a.v.s., poslije primanja islama Omara, r.a. 3. Ashabi koji su učinili hidžru u Abesiniju. 4. Ashabi koji su učinili bej’at (zakleli se na vjernost) Muhammedu, s.a.v.s., na prvom sastanku na 'Akabi, i oni se zovu „'akabij“. 5. Ashabi koji su učinili bej’at (zakletvu) Muhammedu, s.a.v.s., na drugom sastanku na Akabi, i većina ih je od ensarija. 6. Ashabi – prvi muhadžiri koji su se pridružili Poslaniku, s.a.v.s., dok je bio u mjestu Kuba, nadomak Madine, prije ulaska u Madinu i prije izgradnje prve džamije i koji su do tada učinili hidžru. 7. Ashabi koji su učestvovali u bici na Bedru, i za koje je Poslanik, s.a.v.s., rekao da im je Allah rekao: „Radite šta hoćete – oprostio sam vam!“ (Buharija) 8. Ashabi koji su učinili hidžru između Bitke na Bedru i mirovnog sporazuma na Hudejbijji. 9. Ashabi koji su na bunaru Hudejbijje ispod jednog drveta učinili bej’at Poslaniku, s.a.v.s., o kojima je Allah dž.š., objavio: „Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli.“ (Kur'an, 48:18) 4 Interesantno je spomenuti da imam Hakim tvrdi da nema razilaženja među učenjacima biografija ashaba u pogledu toga da je Alija, r.a., prvi primio islam. O ovoj tvrdnji je bilo velikih rasprava. Imam Hakim, „Ma'rifetu 'ulumil-hadis“, str. 23. 125 Vjerske znanosti 10. Ashabi koji su učinili hidžru između Hudejbijje i oslobođenja Mekke, među te ashabe spadaju Halid ibn Velid, r.a., ‘Amr ibn As, r.a., Abu Huraira, r.a. 11. Kurejšije koji su na dan oslobođenja Mekke primili islam. 12. Ashabi koji su na dan osvajanja Mekke i HadždžetulVedaa vidjeli i čuli Poslanika, s.a.v.s., a i djeca koja su se tu nalazila, kao: Saib b. Jezid, r.a., Abdullah b. Sa'lebe, r.a., Abu Tufejl 'Amir b. Vasil, r.a. i Abu Džuhejfe Vehb b. Abdullah, r.a., koji su vidjeli Poslanika, s.a.v.s., kako čini tavaf i pored izvora Zemzem. (Hakim, 1977) Najvredniji ashabi Najvredniji ashab je Abu Bakr, r.a., potom ga slijede Omar, r.a., i u ovome je saglasan cjelokupni ehli sunnet val-džema’at, potom Osman, r.a., pa ‘Alija, r.a., kako kaže velika većina sunnetskih učenjaka. Zatim slijede preostala šesterica od deseterice kojima je obećan Džennet 5, pa učesnici Bedra, učesnici Uhuda, potom učesnici Prisege na Ridvanu. (Tahhan, 1996) Ko je prvi primio islam6? Od slobodnih ljudi islam je prvi primio Abu Bakr, r.a. Od djece je prvi islam primio ‘Alija, r.a. Od žena prva je islam primila Hatidža, r.a. Od štićenika je prvi islam primio Zejd b. Harise, r.a. Od robova je prvi islam primio Bilal b. Rebbah, r.a. Od svih ashaba najkasnije je umro Abut-Tufejl Amir b. Vasile al-Laysi r.a. Umro je 100. god. po Hidžri u Mekki. Nešto prije njega na ahiret je preselio Enes b. Malik, r.a., koji je umro 93. god. po Hidžri u Basri. (Handžić, 1972) 5 Deseterica kojima je obećan Džennet za njihova života nisu jedini ashabi kojima je obećan Džennet od strane Poslanika, s.a.v.s.! Naprotiv, oni se nazivaju desetericom kojima je obećan Džennet zbog toga što su njih deseterica spomenuta u jednom hadisu. Njih deseterica su: Abu Bekr, Omer, Osman, Alija, Talha, Zubejr, Sa'd b. Abi Vekkas, ‘Abdur-Rahman b. Avf, Abu 'Ubejde i Se'id b. Zejd. ( ﺃﺑﻮ ﺑﻜﺮ- ﻋﻤﺮ- ﻋﺜﻤﺎﻥ- ﻋﻠﻲ- ﻃﻠﺤﺔ- ﺍﻟﺰﺑﲑ- ﺳﻌﺪ ﺑﻦ ﺃ ﰊ ﻭﻗﺎﺹﻭﺃﺑﻮ ﻋﺒﻴﺪﺓ –ﻭﻋﺒﺪ ﺍﻟﺮﲪﻦ ﺑﻦ ﻋﻮﻑ- ﻭﺳﻌﻴﺪ ﺍﺑﻦ ﺯﻳﺪ. ) 6 Veoma interesantna mišljenja o ovome mogu se naći kod Ibnus-Sallaha, nav. djelo, str. 402-403. 126 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Gdje su sve živjeli ashabi? Prof. Tajjib Okić, u svome vrijednom dijelu – Bazi hadis meseleleri uzurinde tetkikler, obavještava nas o mjestima u kojima su ashabi živjeli pa konstatuje da je Madina bila centar sunneta i mjesto gdje je najviše bilo ashaba7. Međutim, on spominje i druge gradove gdje su oni živjeli te navodi da su: U Mekki živjeli: Haris b. Hišam, Ikrime b. Abi Džehl, ‘Abdullah b. es-Sa’ib al-Mahzumi, Osman b. Talha, Safvan b. Umejje i dr. U Egiptu su živjeli: ‘Amr b. al-Ass, Ukbe b. Amir alDžuheni, ‘Abdullah b. ‘Amr, Haridže b. Huzafe, Muaz b. Enes alDžuheni i dr. U Basri su živjeli: Enes b. Malik, 'Utbe b. Gazevan, Abu Zejd al-Ensari, Hišam b. Amir, Selman b. Amir i dr. U Kuffi su živjeli: 'Alija b. Abi Talib, Sa’d b. Abi Vekkas, Se'id b. Zejd, ‘Abdullah b. Mes’ud, Selman al-Farisi, Huzejfe b. Jeman, Ammar b. Jasir, Abu Musa al-Eš’ari i brojni drugi. Većina ovih ashaba ukopana je upravo u Kufi. (Hakim, 1977) U Alžiru su živjeli: Adij b. 'Amayre al-Kindi, Al-Velid b. Ukbe b. Abi Mu’ayt i dr. U Siriji su živjeli: Abu Ubayde b. al-Džarrah, Ubade b. esSamit, Muaz b. Džebel, Sa’d b. 'Ubade, Abu Darda, Halid b. Velid, Muaviya b. Abi Sufyyan i dr. Djeca i potomstvo ashaba i istaknutih prenosilaca U veoma kvalitetnom djelu „Ma'rifetu ulumil-hadis“, Imam Hakim posvećuje značajnu pažnju i ovom dijelu hadiske nauke, tj. poznavanju djece i potomaka ashaba. „Ko ne bude poznavao ovu vrstu (hadiske znanosti) bit će mu nejasni mnogi rivajeti“ – kaže imam Hakim. (1977:49) Najvažnije u ovoj oblasti je poznavati rodoslove i potomstva pojedinih ashaba, od kojih se prenose hadisi. Prije svega, ova oblast obuhvata poznavanje Poslanikovog, s.a.v.s., potomstva i onih potomaka koji prenose hadise. Imam Hakim kaže da broj hadisa koji govore o tome da je Poslanik, s.a.v.s., uzeo Aliju, r.a., Fatimu, r.a., Hasana i Husejna na dan Mubahele pa je rekao: „Ovo su naši sinovi, i mi i naše žene, pa dođite i vi sa svojim sinovima i svojim 7 Imam Hakim navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., preporučio ashabima da ostanu živjeti u Medini. Vidi: Imam Hakim, nav. djelo, str. 190. 127 Vjerske znanosti ženama pa da pristupimo mubaheli, a da zatražimo Allahovo prokletstvo na one koji lažu!“ – dostiže broj mutevatira! (Hakim, 1977:50) Hazreti Alija, r.a., je rekao: „Nisu me Hasan ni Husejn nikada zovnuli: 'O oče!' sve dok nije umro Allahov Poslanik, s.a.v.s.! Oni su Poslaniku, s.a.v.s., govorili: 'O oče! O oče!' A Hasan mi je govorio: 'O oče Hasanov!' a Husejn mi je govorio: 'O oče Husejnov!'“(Hakim, 1977:50) Iz Poslanikove, s.a.v.s., porodice nešto više od 200 potomaka prenose hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s.! Iz Abu Bakrove, r.a., porodice, imam Hakim navodi sedam direktnih potomaka koji prenose hadise Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Iz Omarove, r.a., porodice tj. potomstva, hadis prenosi preko 400 sigurnih prenosilaca! Ova oblast izučava i potomstva uglednih učenjaka. Tako saznajemo da: Malik b. Enes nije imao drugo dijete osim Jahjaa b. Malika. Es-Sevri nije ostavio djece iza sebe. Sin Šu'be b. Al-Hadždžadža je Se'id b. Šu'be. Sin Abdur-Rahmana b. Amra al-Evza'ija je Muhammed b. al-Evzai' (i nije imao više djece). Abu Hanife nije imao drugog sina osim Hammada b. Abi Hanifu. Imam Šafija je imao sinove Osmana i Muhammeda. Ahmad b. Hanbel je ostavio iza sebe Saliha i Abdullaha. Abdullah b. Mubarek nije ostavio potomstva iza sebe. Jahja b. Me'in nije ostavio muškog potomstva, kao ni Buharija ni Muslim. Najpoznatija djela o ashabima – ﺍﻹﺻﺎﺑﺔ ﰲ ﲤﻴﻴﺰ ﺍﻟﺼﺤﺎﺑﺔod Ibn Hadžera al-Askalanija – ﺃﺳﺪ ﺍﻟﻐﺎﺑﺔ ﰲ ﻣﻌﺮﻓﺔ ﺍﻟﺼﺤﺎﺑﺔod ‘Alije b. Muhammeda alDžezerija, poznatog kao Ibnul-Esir. U ovom djelu autor je napisao oko 7500 biografija ashaba. (Handžić, 1972) – ﺍﻻﺳﺘﻴﻌﺎﺏ ﰲ ﺃﲰﺎﺀ ﺍﻷﺻﺤﺎﺏod Ibn ‘Abdul-Berra. 128 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Literatura: Et-Tahhan, M. (1415. god. po H.) Tejsiru mustalehil-hadis. Aleksandrija: Merkezul-huda lid-dirasat. Et-Tahhan, M. (1996) Tejsiru mustalehil-hadis. Rijad: Mektebetulme’arif linnešr vet-tevzi’. Hakim, N. (1397/1977) Ma'rifetu 'ulumil-hadis. Bejrut, „Darulkutubil-'ilmijje“ i Medina: „Mektebetul-'ilmijje“, II izdanje. Handžić, M. (1972) Uvod u tefsirsku i hadisku nauku. Sarajevo: Gazi Husrev-begova medresa. Ibnus-Sallah, (2002) Ma’rifetu enva’i ‘ilmil-hadisi. Bajrut: Darulkutubil-’ilmijje 'Itr, N. (1997) Menhedžun-nakd fi ulumil-hadis. Damask: DarulFikr, treće izdanje. Kurdić, Š. (2009) Metode ashaba u prenošenju istine. Novi Pazar: ID „Al-Kelimeh. Muslim, H. Sahihu Muslim. Bejrut: Darul-ihjait-turasil-Arabi Okić, M. T. (1936) Islamska tradicija (prilog izučavanju izvora šeriatskog prava). Sarajevo: Gajretov kalendar za 1937. god. Šerif, A. (2002) Mukaddime fi ulumil-hadis – al-mustaleh val-džerh vet-ta’dil I, II i III dio. Univerzitet u Kataru, broj izdanja: 401217. 129 Vjerske znanosti Preliminary note COMPANIONS OF THE PROPHET, S. A. W. S. Esmir M. Halilović, M.A. Abstract This paper deals with companions - comrades and contemporaries of Allah’s Prophet, s.a.w.s. The aim of the paper is to draw attention to the importance of knowing companions, both in relation to hadith terminology, and to entire Islamic thought. They were the ones who first believed and carried the burden of Islamic mission in its most difficult time. Those were the men who were educated by the Book and by practical leadership of the chosen Allah’s creature, Muhammad, s.a.w.s. All that distinguishes them among all other people that were to come after them. Knowing companions is an important segment of studying hadith and hadith studies. Keywords: companion(s), the Prophet, s.a.w.s., hadith, sunnah 130 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. ﻡ .ﺃﲰﲑ ﺧﻠﻴﻠﻮﻓﻴﺘﺶ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﺻﺤﺎﺑﺔ ﺭﺳﻮﻝ ﺍﷲ )ﺻﻠﻰ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ( ﺍﳋﻼﺻﺔ: ﻣﻮﺿﻮﻉ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺻﺤﺎﺑﺔ ﺍﻟﺮﺳﻮﻝ -ﺻﻠﻰ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ -ﻭﳌﻦ ﻋﺎﺵ ﻣﻌﻪ ﰲ ﻋﻬﺪﻩ .ﻳﻬﺪﻑ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺇﱃ ﺗﺄﻛﻴﺪ ﺍﻻﻫﺘﻤﺎﻡ ﲟﻌﺮﻓﺔ ﺍﻟﺼﺤﺎﺑﺔ ﻭﺩﻭﺭﻫﻢ ﰲ ﻋﻠﻢ ﻣﺼﻄﻠﺢ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﻭﰲ ﺍﻟﺜﻘﺎﻓﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺑﺼﻔﺔ ﻋﺎﻣﺔ .ﻛﺎﻧﻮﺍ ﻣﻦ ﺃﻭﺍﺋﻞ ﺍﻟﻨﺎﺱ ﺇﳝﺎﻧﺎ ﻭﲪﻠﻮﺍ ﻋﺐﺀ ﺍﻟﺮﺳﺎﻟﺔ ﰲ ﺃﺷﺪ ﺍﻷﻭﻗﺎﺕ .ﻛﺎﻧﻮﺍ ﺭﺟﺎﻻ ﺗﺮﺑﻮﺍ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﻜﺘﺎﺏ ﻭ ﻃﺒﻘﻮﻩ ﻣﻘﺘﺪﻳﻦ ﰲ ﺫﻟﻚ ﲞﲑ ﺧﻠﻖ ﺍﷲ ﳏﻤﺪ -ﺻﻠﻰ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ .ﻛﻞ ﻫﺬﺍ ﻳﻀﻊ ﳍﻢ ﺍﳋﺼﻮﺻﻴﺔ ﺑﲔ ﲨﻴﻊ ﺍﻟﻨﺎﺱ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﻳﺄﺗﻮﻥ ﺑﻌﺪﻫﻢ .ﺇﻥ ﻣﻌﺮﻓﺔ ﺍﻟﺼﺤﺎﺑﺔ ﺃﺣﺪ ﺃﻫﻢ ﺍﻷﺳﺲ ﰲ ﺩﺭﺍﺳﺔ ﺍﳊﺪﻳﺚ ﻭﻋﻠﻮﻣﻪ. ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ :ﺍﻟﺼﺤﺎﺑﺔ ,ﺍﻟﺮﺳﻮﻝ -ﺻﻠﻰ ﺍﷲ ﻋﻠﻴﻪ ﻭﺳﻠﻢ ,ﺍﳊﺪﻳﺚ ,ﺍﻟﺴﻨﺔ. 131 Vjerske znanosti 132 SOCIJALNA ISTRAŽIVANJA Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Izorni naučni rad Almira Isić1 KANONIČKI ODNOS RELIGIOZNOSTI I BRAČNOG KVALITETA Sažetak U ovom naučnom radu predstavljeno je istraživanje usmjereno na utvrđivanje kanoničkog odnosa dimenzija religioznosti i dimenzija bračnog kvaliteta. U istraživanju je sudjelovalo 120 ispitanika ili 60 heteroseksualnih bračnih parova islamske vjeroispovijesti, čija se starosna doba kretala u rasponu od 30 do 55 godina. Od istraživačkih instrumenata primijenjen je Upitnik o religioznosti i njenom utjecaju na svakodnevni život (Ćorić, 1998), Upitnik intrinzične/ekstrinzične religiozne orijentacije (revizija IES, autora Feagin, 1964 i revizija AU, autora Gorsuch i Venable, 1983) i Skala prilagodbe u dijadi (Spanier, 1976). Odnos religioznosti i bračnog kvaliteta razmatran je unutar bračnog para kao jedinice, a ne s obzirom na spol, jer je utvrđeno t-testom da ne postoji statistički značajna razlika između muškaraca i žena. Rezultati kanoničke korelacijske analize ukazali su da je zajednički prostor dimenzija religioznosti i dimenzija bračnog kvaliteta parova islamske vjeroispovijesti određen sa dva kanonička para faktora. Prvi kanonički par faktor ukazao je da je neprihvatanje opće religioznosti bračnih partnera u pozitivnoj povezanosti sa neprilagođenosti i neslaganjem u braku (tj. nezadovoljstvom bračnim odnosima zbog čestih konflikata i napetosti u odnosima, nespremnosti bračnih partnera na izražavanje emocija, sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima kao i na konsenzus pri rješavanja raznih životnih pitanja). Kanonička korelacija između drugog para faktora ukazala je da je ekstrinzična religiozna orijentacija muslimanskih bračnih partnera u pozitivnoj povezanosti sa neprilagođenosti i neslaganjem u braku 1 Docent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected] Rad autora je dostavljen 22.09.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 23.11.2011. godine. 135 Socijalna istraživanja (tj. nespremnosti partnera na konsenzus prilikom rješavanja raznih životnih pitanja, na sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima, otvoreno izražavanje emocija i bračnim nezadovoljstvom zbog učestalih konflikata i napetosti u odnosima). Ključne riječi: dimenzije religioznosti, intrinzična i ekstrinzična religiozna orijentacija, bračni kvalitet, kanonička korelacijska analiza 1. Uvod Brak je institucija koju odlikuje cirkularna dinamika međusobnih odnosa, komunikacije i prilagođavanja bračnih partnera. O kvalitetu odnosa, komunikacije i međusobnog prilagođavanja bračnih partnera zavisi i kvalitet bračnog odnosa. Partneri se u braku nadopunjuju kroz osjećaj ljubavi, sigurnosti i uzajamnu podršku. Preduvjeti kvalitetnog braka su prihvatanje međusobne različitosti, osvješćivanje zajedničkog nesvjesnog, prakticiranje bračnog dijaloga, konkretno izražavanje osjećanja, međusobno uvažavanje i prihvatanje te iskrenost. Vrlo često u braku je teško održati kvalitet te su prisutni nesporazumi, konflikti, razočarenja pa i prekidi odnosa. Na temelju rezultata istraživanja utvrđeni su brojni korelati bračnog kvaliteta koji se odnose na: osobine bračnih partnera (dob stupanja u brak, ličnost bračnog partnera, bračni lokus kontrole, religioznost, konzumiranje alkohola, zdravstveno stanje bračnih partnera, dugotrajno odsustvovanje od kuće i iskustvo predbračnog udvaranja), karakteristike braka (trajanje braka i bračne etape, predbračna trudnoća, predbračna kohabitacija i sudjelovanje u odlučivanju), bračne procese (ljubav među partnerima, vještina komuniciranja, seksualno zadovoljstvo u braku, raspodjela kućanskih poslova, interakcije među bračnim partnerima, partnerska potpora, međupartnersko zlostavljanje) i bračno okruženje (struktura porodice u kojoj su bračni partneri proveli djetinjstvo, roditeljski bračni odnosi, odnosi privrženosti u ranom djetinjstvu, djeca u braku, ekonomski i životni stres). U naučnom radu nastojalo se utvrditi, da li religioznost kao osobina bračnih partnera determinira i njihovo ponašanje u braku. Psiholozi su još davno pretpostavili da religiozni pojedinci drugačije percipiraju braku i ponašaju se u braku od nereligioznih pojedinaca (Kunz i Albrecht, 1977). U svijetu je relizirano niz naučnih studija o odnosu religioznosti i bračnog kvaliteta. Međutim, na prostoru Bosne i Hercegovine nisu 136 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. realizirana slična istraživanja. Shodno tome, nastojao se definirati odnos između religioznosti i bračnog kvaliteta na uzorku parova islamske vjeroispovijesti. U naučnom radu religioznost i bračni kvalitet su ispitani i mjereni kao multidimenzionalne varijable. U definiranju bračnog kvaliteta zastupljena su tri pristupa: bračni kvalitet kao bračno zadovoljstvo, međusobno prilagođavanje partnera te procjena partnerskih odnosa. Na temelju teorija bračnog kvaliteta Ruben Hilla (1949), Thibaut-Kelley (1959), Bowlby (1969), Levingera (1976) te metaanalize 110 istraživanja, Karney i Bradbury (1995) predložili su novi teorijski model bračnog i porodičnog kvaliteta. Naime, ukazali su da je bračni kvalitet pod utjecajem slijedećih faktora: trajne ranjivosti (rano iskustvo, ličnost, obrazovanje bračnih partnera itd.), stresnih događaja kojim se bračni partneri izloženi kao i njihovih adaptivnih resursa u suočavanju sa istim. Autori su ukazali da osobe čiji su roditelji imali loše bračne odnose prema bračnom partneru se ponašaju na način kako su opažali i doživljavali odnose svojih roditelja (Griffin, 1993; Karny, Bradbury, Fincham i Sullivan, 1994). Takvi pojedinci u odrasloj dobi imaju slabije razvijene socijalne vještine i brojne poteškoće u komunikaciji s bračnim partnerom, što se neposredno odražava i na njihov bračni kvalitet (Franz, McClelland i Weinberger, 1991). Na bračni kvalitet utječu i razni stresni događaji u braku ili izvan njega (npr. gubitak posla, loša ekonomska situacija, različiti neugodni doživljaji izvan porodice itd.). Stresni događaji djeluju na bračni kvalitet, ali uvijek u interakciji s adaptivnim resursima. Naime, ista ili slična trajna ranjivost i isti ili slični stresni događaj djelovat će različito na bračni kvalitet, ovisno o adaptivnim reursima bračnih partnera. U kontekstu naučnog rada, bračni kvalitet je ispitan i mjeren kao prilagođenost i slaganje bračnih partnera (Spanier, 1976), tj. kroz njihovu spremnost na konsenzus prilikom rješavanja raznih životnih pitanja, zadovoljstvo bračnim odnosima, izražavanje emocija te bračnu koheziju ili čvrstoću. Religioznost je osobina imanenentna samo čovjeku i može se definirati u širem i užem smislu. Religioznost u širem smislu je ljudska usmjerenost na samonadilaženje i negiranje tvrdnje da je ljudski život raspon od rođenja do smrti, jer čovjekovo biće „bezuvjetno teče u Boga.“ Religioznost u užem smislu je stav pojedinca i uvjerenje da Bog postoji te da ovozemaljski život treba biti prožet religijskim načelima i vrijednostima (Psihološki rječnik, Dragan Krstić, 1996). Na multidimenzionalan pristup prilikom 137 Socijalna istraživanja ispitivanja i mjerenja religioznosti veliki utjecaj je dao Glock (1962), koji je ukazao da je za stjecanje cjelovite slike religijskog pripadanja nužno utvrditi različite načine na koji su pojedinci religiozni. Naime, ukazao je na pet dimenzija religioznosti: ideološka dimenzija (osnove vjerovanje), ritualna dimenzija (prakticiranje vjerskih obreda), iskustvena dimenzija (religiozna osjećanja), intelektualna dimenzija (stepen poznavanja principa i postulata vjere) i posljedična dimenzija religioznosti. U kontekstu naučnog rada na uzorku ispitanika ispitana je i mjerena iskustvena dimenzija religioznosti (postojanje i način percipiranja Boga), privatna pobožnost (spremnost na obavljanje molitve/namaza), usvajanje vjerskog znanja i uvjerenja (spremnost na čitanje i upoznavanje sa osnovnim principima i postulatima islama), kognitivni nivo vjerskog znanja i uvjerenja (stepen internaliziranosti vjerskih postulata i vjerovanja u Boga), življenje prema vjerskim propisima koji se odnose na međuljudske odnose te zrela ili integrirana religioznost. Pored navedenih dimenzija religioznosti, u naučnom radu je razmatran i ispitan Allportov (1966) dvodimenzionalni koncept intrinzične i ekstrinzične religiozne orijentacije, tj. odnos između intrinzične/ekstrinzične religiozne orijentacije i bračnog kvaliteta parova islamske vjeroispovijesti. Ekstrinzična (vanjska) religiozna orijentacija zasniva se na stjecanju lične i društvene dobrobiti (reduciranju straha i napetosti, pronalaženju smirenosti i utjehe, društvenog statusa itd.), a ne duhovnog zadovoljstva i samoostvarenja. Predstavlja najniži stepen religioznog rasta i razvoja. Razvija se u djetinjstvu i ima ulogu sredstva za zadovoljenje vitalnih potreba, koje podrazumijevaju redukciju egzistencijalnog straha i identifikaciju s jednim „religijskim sistemom“ u cilju ostvarenja socijalne orijentacije. Nasuprot tome, intrinzična (unutrašnja) religiozna orijentacija proizlazi iz iskrenog vjerovanja i ljubavi prema Bogu te je kao takva sama po sebi vrhunska vrijednost. Prilikom koncipiranja istraživačkog nacrta uzeta su u obzir i dosadašnja relevantna empirijska saznanja o odnosu između religioznosti i bračnog kvaliteta. Istraživači Khodabakhsh Ahmadi, Esfandiar Azad-Marzabadi i Seyed Mahdi Nabipoor Ashrafi (2008) na uzorku od 660 heteroseksualnih bračnih parova u Teheranu utvrdili su statistički značajnu pozitivnu povezanost između religioznosti i nekih aspekata bračnog odnosa (komunikacija, rješenje konflikata, upravljanje finansijama, seksualni odnosi, roditeljstvo, zajedničke aktivnosti i interesi u slobodnom vremenu). 138 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Zatim, u ovom istraživanju Anka Pokeržnik (2007) utvrdila je da bračni parovi visokog intenziteta religioznosti imaju nizak stepen selfizma, visok stepen na skali bračnog kvaliteta i skali bračnog konsenzusa, u odnosu na bračne parove niskog stepena religioznosti. Istraživači Olga S. Hünler i Tülin Gençöz (2005) na uzorku od 92 bračna para utvrdili su pozitivno djelovanje religioznosti na bračno zadovoljstvo. Oslanjajući se na mnoga istraživanja Mahoney, Jewel, Swank, Scott i saradnici (1999), utvrdili su da religioznost djeluje pozitivno na bračnu privrženost i bračno zadovoljstvo. Sullivan (2001) je utvrdio da religioznost djeluje neposredno i povoljno na bračnu privrženost i negativno na stavove o razvodu, čime se smanjuje vjerovatnost razvoda i čini brak stabilnijim, a veća stabilnost djeluje i na bračno zadovoljstvo. 2. Metod Cilj istraživanja odnosio se na utvrđivanje kanoničkog odnosa religioznosti (nezavisna varijabla) i bračnog kvaliteta (zavisna varijabla). Budući da su varijable multidimenzionalne, nastojao se utvrditi zajednički kanonički prostor između dimenzija religioznosti (lično iskustvo Boga, privatna pobožnost, usvajanje vjerskog znanja i uvjerenja, kognitivni nivo vjerskog uvjerenja, življenje prema vjerskim propisima, zrela religioznost te intrinzična i ekstrinzična religiozna orijentacija) i dimenzija bračnog kvaliteta (bračni konsenzus, bračno zadovoljstvo, izražavanje emocija i bračna kohezija) parova islamske vjeroispovijesti. Pretpostavilo se da ne postoji statistička zajednička kanonička povezanost između religioznosti i bračnog kvaliteta parova islamske vjeroispovijesti. Istraživački uzorak činilo je 120 ispitanika ili 60 heteroseksualnih bračnih parova islamske vjeroispovijesti iz Zenice, Sarajeva, Zavidovića, Žepča, Tuzle i Travnika. Starosna dob ispitanika kretala se u rasponu od 30 do 55 godina. Izbor statističkog postupka bio je uvjetovan vrstom dobijenih podataka na mjernim skalama. Obrada podataka obavljena je u SPSS programskom paketu 17. Za utvrđivanje spolnih razlika između bračnih partnera korišten je t-test za nezavisne uzorke, a za utvrđivanje odnosa između religioznosti i bračnog kvaliteta Hotellingova kanonička korelacijska analiza. Od istraživačkih instrumenata primijenjen je Upitnik o religioznosti i njenom utjecaju na svakodnevni život (Ćorić, 1998), 139 Socijalna istraživanja Upitnik intrinzične/ekstrinzične religiozne orijentacije (revizija IES, autora Feagin, 1964 i revizija AU, autora Gorsuch i Venable, 1983) i Skala prilagodbe u dijadi (Spanier, 1976). 3. Rezultati istraživanja Odnos religioznosti i bračnog kvaliteta razmatran je unutar bračnog para kao jedinice, a ne s obzirom na spol, jer je utvrđeno ttestom da ne postoji statistički značajna razlika između muškaraca i žena u ukupnom stepenu religioznosti (F=0,924;p>0,01), kao ni unutar pojedinih subskala religioznosti. Nakon utvrđivanja spolnih razlika, shodno postavljenom cilju i hipotezi istraživanja, uslijedila je statistička obrada podataka. Naime, utvrđeni su osnovni statistički parametri (aritmetička sredina i standardna devijacija) i parametri deskriptivne statistike (minimalni i maksimalni rezultat, mjera asimetrije-Skewness i mjera zakrivljenosti-Kurtosis), a potom kanoničke relacije religioznosti i bračnog kvaliteta. Tabela 1. Osnovni statistički parametri i parametri deskriptivne statistike utvrđeni pri ispitivanju religioznosti bračnih parova islamske vjeroispovijesti Religioznost (nezavisna varijabla) Lb Pb UVz KNvu ŽVp Zr Ir Er OR A.S. Min Max s.d. 24,64 28,43 26,54 24,91 11,92 11,46 20,10 30,65 99,14 16 20 14 8 9,5 7 15 16 64 32 33 36 32 16 15 45 60 135,5 2,53 2,90 4,46 3,66 1,20 1,44 3,59 6,26 12,35 Legenda: A.S. - aritimetička sredina, Min - minimalni rezultat, Max maksimalni rezultat, s.d. - standardna devijacija, Lb - lično iskustvo Boga, Pb privatna pobožnost, Uvz - usvajanje vjerskog znanja i uvjerenja, Knvu kognitivni nivo vjerskog uvjerenja, ŽVp - življenje prema vjerskim propisima, Zr - zrela religioznost, Ir -intrinzična religioznost, Er - ekstrinzična religioznost, OR - opći stepen religioznosti Osnovni statistički parametri i parametri deskriptivne statistike utvrđeni pri ispitivanju religioznosti bračnih parova islamske vjeroispovijesti predstavljeni su u tabeli 1. Vrijednost osnovnih statističkih parametara na upitniku religioznosti iznosi: 140 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. OR (A.S.=99,14 i s.d.=12,35). Vrijednost odstupanja dobijenih rezultata na upitniku religioznosti u odnosu na Gausovu krivulju ukazuje na negativno odstupanje (Sk=-0,369) i platikurtičnost (Ku=0,306). Međutim, Kolmogorov-Smirnovim testom utvrđeno je da distrubucija rezultata na upitniku religioznosti bračnih parova ne odstupa statistički značajno od normalne raspodjele. Tabela 2. Osnovni statistički parametri i parametri deskriptivne statistike utvrđeni pri ispitivanju bračnog kvaliteta parova islamske vjeroispovijesti Bračni kvalitet (zavisna varijabla) Bkz Bz Ie Bkh BKV A.S. Min Max s.d. 33,39 20,17 8,92 15,05 101,23 21 10 6 2 69 62 49 12 24 142 8,01 6,04 1,48 3,74 10,24 Legenda: A.S. - aritimetička sredina, Min - minimalni rezultat, Max maksimalni rezultat, s.d. - standardna devijacija, Bkz - bračni konsenzus, Bz bračno zadovoljstvo, Ie - izražavanje emocija, Bkh - bračna kohezija, BKV bračni kvalitet Osnovni statistički parametri i parametri deskriptivne statistike utvrđeni pri ispitivanju bračnog kvaliteta predstavljeni su u tabeli 2. Vrijednost osnovnih statističkih parametara na Skali bračnog kvaliteta iznosi: BKV (A.S.=101,23 i s.d.=10,24). Vrijednost odstupanja dobijenih rezultata na skali u odnosu na Gausovu krivulju ukazuje na negativno odstupanje (Sk=-0,401) i platikurtičnost (Ku=0,323). Kolmogorov-Smirnovim testom utvrđeno je da distrubucija rezultata na skali bračnog kvaliteta ne odstupa statistički značajno od normalne raspodjele. Rezultati predstavljeni u tabeli 3. ukazuju da je zajednički kanonički prostor religioznosti i bračnog kvaliteta parova islamske vjeroispovijesti određen sa dva kanonička para faktora uz pogrešku zaključivanja od 1% (p<0,01) i 5% (p<0,05). U interpretaciji značajnosti povezanosti varijabli sa kanoničkim faktorom uzeta je vrijednost veća od 0,30. Dimenzije religioznosti i dimenzije bračnog kvaliteta su tako orijentirane (skalirane) da negativna povezanost dimenzija religioznosti i dmenzija bračnog kvaliteta sa kanoničkim faktorom ne označava slabiju vrijednost rezultata postignutih u toj dimenziji religioznosti i dimenziji bračnog kvaliteta, već ukazuje da što je niža vrijednost te dimenzije 141 Socijalna istraživanja ostvaruje se postizanje većeg rezultata na izdvojenom faktoru. Prvi kanonički faktor lijevog seta varijabli određen je negativnom povezanosti sa dimenzijom religioznosti koja opisuje življenje prema vjerskim propisima (r=-0,749), kognitivni nivo vjerskog uvjerenja (r=-0,701), privatnu pobožnost (r=-0,688), usvajanje vjerskog znanja i uvjerenja (r=-0,670), intrinzičnu religioznost (r=-0,626), zrelu religioznost (r=-0,421) i lično iskustvo Boga (r=0,328). Izdvojeni faktor je u negativnoj povezanosti sa navedenim dimenzijama religioznosti i ukazuje na neprihvatanje opće religioznosti. Prvi kanonički faktor desnog seta varijabli određen je negativnom povezanosti sa dimenzijom bračnog kvaliteta koji opisuje zadovoljstvo bračnim odnosima (r=-0,770), izražavanje emocija (r=-0,630), bračni konsenzus (r=-0,439) i bračnu koheziju (r=-0,314). Tabela 3. Kanonički odnos dimenzija religioznosti i dimenzija bračnog kvaliteta parova islamske vjeroispovijesti LIJEVI SET VARIJABLI (dimenzije religioznosti) Lično iskustvo Boga Privatna pobožnost Usvajanje vjerskog znanja i uvjerenja Kognitivni nivo vjerskog uvjerenja Življenje prema vjerskim propisima Zrela religioznost Intrinzična religioznost Ekstrinzična religioznost DESNI SET VARIJABLI (dimenzije bračnog kvaliteta) Bračni konsenzus Bračno zadovoljstvo Izražavanje emocija Bračna kohezija TESTIRANJE ZNAČAJNOSTI Kanonička korelacija (R) Korijeni kanoničke korelacije (R2) hi-kvadrat test (÷Χ2) Pogreška zaključivanja (p) KAN 1 KAN 2 -0,328 -0,688 -0,670 -0,701 -0,749 -0,421 -0,626 0,214 KAN 1 -0,489 -0,329 -0,361 -0,601 -0,420 -0,451 -0,322 0,549 KAN 2 -0,439 -0,770 -0,630 -0,314 -0,609 -0,585 -0,373 -0,642 0,536 0,287 62,863 0,000 0,368 0,135 22,434 0,028 Legenda: KAN 1- prvi kanonički faktor, KAN 2- drugi kanonički faktor Izdvojeni faktor ukazuje na neprilagođenost i neslaganje bračnih partnera. Kanonička korelacija između prvog para 142 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. faktora iznosi R=0,536;p<0,01, objašnjava 29 % zajedničke varijanse, i ukazuje da je neprihvatanje opće religioznosti (življenja prema vjerskim propisima koje se odnosi na pravilno ophođenje prema ljudima, internaliziranog vjerovanja u Boga, iskrene molitve, usvajanja vjerskog znanja i uvjerenja, intrinzične religiozne orijentacije, zrele religioznosti, postojanja i pozitivne percepcije Boga) bračnih partnera u pozitivnoj povezanosti sa neprilagođenosti i neslaganjem u braku (tj. nezadovoljstvom bračnim odnosima zbog čestih konflikata i napetosti u odnosima, nespremnosti bračnih partnera na izražavanje emocija, sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima kao i na konsenzus prilikom rješavanja raznih životnih pitanja). Unutar prvog para faktora utvrđeno je da varijable lijevog seta objašnjavaju oko 14% varijanse prvog kanoničkog faktora desnog seta varijabli, dok varijable desnog seta objašnjavaju 13% varijanse prvog kanoničkog faktora lijevog seta varijabli. U tabelarnom prikazu također, može se uočiti da zajednički kanonički prostor dijele sve dimenzije religioznosti i dimenzija bračnog kvaliteta. Međutim, najveći stepen kanoničke povezanosti manifestira se u nespremnosti muslimanskih bračnih partnera na življenje prema vjerskim propisima, internalizirano vjerovanje u Boga, obavljanje iskrene molitve i usvajanje vjerskog znanja i uvjerenja, koji shodno tome smanjuju spremnost supružnika na prilagođenost u braku. Neprihvatanje ostalih dimenzije religioznosti, također je u negativnoj povezanosti sa navedenim dimenzijama bračnog kvaliteta, ali u manjem stepenu. Prvi izdvojeni faktor iz lijevog seta varijabli zbog negativne povezanosti sa dimenzijama religioznosti ne ukazuje samo na neprihvatanje opće religioznosti, već i na činjenicu da karakteristike religioznosti određuju njen smjer djelovanja na kvalitet bračnog odnosa. Shodno tome, konstatirano je da određene karakteristike religioznosti prvenstveno ublažavaju i reguliraju napetost u bračnim odnosima, uslijed čega se povećava bračna stabilnost i smanjuje vjerovatnost razvoda braka, zatim razvija spremnost na izražavanje emocija, učvršćuje bračna zajednica kroz zajedničke interese i aktivnosti te razvija spremnost bračnih partnera na konsenzus prilikom rješavanja raznih životnih pitanja. Rezultati kanoničke korelacijske analize, prije svega, ukazali su na karakteristike religioznosti koje potiču prilagođenost i slaganje u braku, tj. na činjenicu da je potrebno utvrditi stepen vjerske zrelosti, stepen razumijevanja i internaliziranja vjerskih postulata i vjere u Boga, karakteristike molitve, način percipiranja 143 Socijalna istraživanja Boga i religioznu orijentaciju bračnih partnera, jer oni određuju smjer djelovanja religioznosti na bračni kvalitet. Naime, prilagođenost i slaganje u braku potiče zrela religioznost bračnih partnera zasnovana na konzistentnom življenju prema vjerskim propisima, spremnosti ka upoznavanju i razumijevanju vjerskih postulata islama, pozitivnoj percepciji Boga, internaliziranom vjerovanju u Boga, iskrenoj molitvi i intrinzičnoj religioznoj orijentaciji, nasuprot nezrele religioznosti zasnovane na nekonzistentnom življenju prema vjerskim propisima, negativnoj percepciji Boga, neinternaliziranom ili formalnom vjerovanju u Boga, neiskrenoj molitvi i ekstrinzičnoj religioznoj orijentaciji, koja djeluje negativno na dimenzije bračnog kvaliteta (bračni konsenzus, zadovoljstvo bračnim odnosima, izražavanje emocija i bračnu koheziju). Zrela religioznost ne zavisi od stepena religioznosti bračnih partnera kao niti od sigurnosti vjerovanja, već od načina na koji su religijski postulati inkorporirani u strukturu njihove ličnosti. Odlikuje je kritičko ispitivanje religijskih uvjerenja i prakse u cilju njihovog adekvatnijeg razumijevanja, humanističke ideje, priznavanje demonskih sila, ali bez opsesivnosti, njegovanje lične slobode i odgovornosti, zastupljenost religioznosti u svim aspektima života, konzistentnost u moralnom djelovanju, pozitivan odnos s drugim ljudima, pozitivna percepcija Boga, intrinzična religiozna orijentacija itd. Internalizirani vjerski postulati podrazumijevaju da su bračni partneri usvojili religijska uvjerenja i postulate kao vlastita uvjerenja i vrijednosti i koji kao takvi utječu na njihovo kognitivno strukturiranje te ponašanje i djelovanje u skladu s tim. Prilagođenost i slaganje u braku potiče i spremnost bračnih partnera na obavljanje iskrene molitve. Molitva je religiozno motivirajuća aktivnost u kojoj se učvršćuje vjerovanje i ljubav prema Bogu. U islamu molitva se naziva namaz, i predstavlja drugi stub vjere. Iskrena molitva podrazumijeva pozitivnu percepciju Boga i vjerovanje u njegovu moć. Lični odnos prema Bogu je srž istinske molitve. Ukoliko nedostaje takav odnos prema Bogu, molitva nije učinkovita. U iskrenoj molitvi intenzivira se svjesnost o postojanju Boga, pronalazi duhovno zadovoljstvo i oslonac te učvršćuje vjerovanje u Boga. Pod pozitivnom percepcijom Boga u islamu podrazumijeva se percepcija zanovana na najljepšim Božijim svojstvima i imenima. Islam ukazuje da ljudska percepcija Boga treba biti zasnovana na opisima utemeljenim u Kur'anu: „Allah ima svoja lijepa imena, pa Ga po 144 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. njima zovite.“ (El - Earaf, 180) Intrinzična religiozna orijentacija bračnih partnera zasniva se na ostvarivanju duhovnog zadovoljstva, jedinstva s Bogom i samoostvarenja, a ne koristoljublja i kao takva djeluje pozitivno na sve dimenzije bračnog kvaliteta. Drugi kanonički faktor lijevog seta varijabli određen je negativnom povezanosti sa dimenzijom religioznosti koja opisuje kognitivni nivo vjerskog uvjerenja (r=-0,601), lično iskustvo Boga (r=-0,489), zrelu religioznost (r=-0,451), življenje prema vjerskim propisima (r=-0,420), usvajanje vjerskog znanja i uvjerenja (r=-0,361), privatnu pobožnost (r=-0,329), te pozitivnom povezanosti sa ekstrinzičnom religioznosti (r=0,549). Izdvojeni faktor ukazuje na ekstrinzičnu religioznu orijentaciju. Drugi kanonički faktor desnog seta varijabli određen je negativnom povezanosti sa dimenzijom bračnog kvaliteta koja opisuje bračnu koheziju (r=-0,642), bračni konsenzus (r=-0,609), bračno zadovoljstvo (r=-0,585) i izražavanje emocija (r=-0,373). Izdvojeni faktor ukazuje na neprilagođenost i neslaganje bračnih partnera. Kanonička korelacija između drugog para faktora iznosi R=0,368;p<0,05, objašnjava 13% zajedničke varijanse, i ukazuje da je ekstrinzična religiozna orijentacija bračnih partnera u pozitivnoj povezanosti sa neprilagođenosti i neslaganjem u braku (tj. nespremnosti partnera na konsenzus prilikom rješavanja raznih životnih pitanja, na sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima, otvoreno izražavanje emocija i bračnim nezadovoljstvom zbog učestalih konflikata i napetosti u odnosima). Unutar drugog para faktora utvrđeno je da varijable lijevog seta objašnjavaju 7% varijanse drugog kanoničkog faktora desnog seta varijabli, dok varijable desnog seta objašnjavaju 5% varijanse drugog kanoničkog faktora lijevog seta varijabli. Ekstrinzična religiozna orijentacija predstavlja najniži stepen religioznog rasta i razvoja. Razvija se u djetinjstvu i ima ulogu sredstva za zadovoljenje vitalnih potreba, koje uključuju redukciju egzistencijalnog straha i potrebu identifikacije s jednim „religijskim sistemom“ u cilju ostvarenja socijalne orijentacije. Sa aspekta islama, ekstrinzična religiozna orijentacija naziva se neiskrenim vjerovanjem. Kada čovjek izjavljuje da vjeruje u temeljne istine vjere (imanski šarti), ali svojim životom i svojim djelima ne pokazuje i dokazuje da ozbiljno tako misli, da to stvarno tako doživljava, da je svjestan težine vlastitih riječi, on, ustvari, zavarava samog sebe. U Kur’anu Allah, dž.š., ukazuje: “Ima ljudi koji govore: ׳Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!, ׳a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one 145 Socijalna istraživanja koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava, njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (El-Bekare, 8-10) Svako čovjekovo neiskreno djelo, lažni pokušaji približavanja Allahu, koji ljudima mogu izgledati kao visok stepen religioznosti i dokazivanja vjere, kod Allaha mogu biti zabilježena kao pokušaj prevare. Takvog čovjeka ljudi mogu smatrati dobrim i velikim vjernikom, ali isti kod Allaha je prevarant i smutljivac. Drugi izdvojeni kanonički par faktora ukazao je da ekstrinzična religiozna orijentacija negativno djeluje na kvalitet bračnih odnosa supružnika islamske vjeroispovijesti. 4. Zaključak Rezultati kanoničke korelacijske analize ukazali su da je zajednički kanonički prostor religioznosti i bračnog kvaliteta parova islamske vjeroispovijesti određen sa dva kanonička para faktora. Kanonička korelacija između prvog para faktora iznosila je R=0,536;p<0,01, objasnila 29% zajedničke varijanse, i ukazala da je neprihvatanje opće religioznosti bračnih partnera islamske vjeroispovijesti u pozitivnoj povezanosti sa neprilagođenosti i neslaganjem u braku, (tj. bračnim nezadovoljstvom zbog čestih sukoba i napetosti u odnosima, nespremnosti bračnih partnera na izražavanje emocija, sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima te na konsenzus prilikom rješavanja raznih životnih pitanja). Varijable lijevog seta objasnile su oko 14% varijanse prvog kanoničkog faktora desnog seta varijabli, dok su varijable desnog seta objasnile 13% varijanse prvog kanoničkog faktora lijevog seta varijabli. Kanonička korelacija između drugog para faktora iznosila je R=0,368;p<0,05, objasnila 13% zajedničke varijanse, i ukazala da je ekstrinzična religiozna orijentacija muslimanskih bračnih partnera u pozitivnoj povezanosti sa neprilagođenosti i neslaganjem u braku (tj. nespremnosti partnera na konsenzus prilikom rješavanja raznih životnih pitanja, na sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima, otvoreno izražavanje emocija i povećanom napetosti u bračnim odnosima). Varijable lijevog seta objasnile su 7% varijanse drugog kanoničkog faktora desnog seta varijabli, a varijable desnog seta 5% varijanse drugog kanoničkog faktora lijevog seta varijabli. 146 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Rezultati kanoničke koralacijske analize ukazali su da je za razumijevanje relacija religioznosti i bračnog kvaliteta parova islamske vjeroispovijesti, prije svega, nužno utvrditi karakteristike religioznosti bračnih partnera, jer oni određuju smjer djelovanja religioznosti na bračni kvalitet. Naime, prilagođenost i slaganje u braku potiče zrela ili integrirana religioznost bračnih partnera zasnovana na konzistentnom življenju prema vjerskim propisima, spremnosti ka upoznavanju sa principima i postulatima islama, internaliziranim vjerskim postulatima i vjerovanju u Boga, pozitivnoj percepciji Boga, iskrenoj molitvi i intrinzičnoj religioznoj orijentaciji, nasuprot nezrele religioznosti zasnovane na nekonzistentnom življenju prema vjerskim propisima, negativnoj percipciji Boga, neinternaliziranom ili formalnom vjerovanju u Boga, neiskrenoj molitvi i ekstrinzičnoj religioznoj orijentaciji, koja djeluje negativno na prilagođenost i slaganje partnera u braku. Literatura: Brajša, P. (1998) Umijeće življenja udvoje. Pula: C.A.S.H. Brajša, P. (2009) Brak naš svagdašnji. Zagreb: Glas Koncila. Brajša, P. (2009) Brak i obitelj iz drugog kuta. Zagreb: Glas Koncila. Clark, D. (1975) Understanding caninical correlation analyses. London: Heineman. Ćorić, Š. Š. (1998) Psihologija religioznosti. Zagreb: Naklada Slap, Jastrebarsko. Ćorić, Š. Š. (2006) Zdrava i nezdrava religioznost. Mostar Zagreb: Fram ziral, Glas Koncila. Dizdarević, J. (2008) Psihologija svakodnevnih problema. Sarajevo: Avaz-roto press. Donahue, M. J. (1985) Intrinsic and Extrinsic Religiousness: Review and Meta Analyses, Journal and Personality and Social Psychology. (48-2), 400-419. Dragun, A. (2007) Povezanost religiozne orijentacije, seksualnosti i prosocijalnosti. Diplomski rad, Zagreb: Filozofski fakultet. Fulgosi, A. (1985) Psihologija ličnosti. Zagreb: Školska knjiga. Glasser, W., i Glasser, C. (2001) Naći se i ostati zajedno. Zagreb: Alinea. Gorsuch, R. L., & McPherson, S. (1989) Intrinsic/Extrinsic Measurement: I/E- Revised & Single- Item Scales, Journal for the Scientific Study of Religion. (28-3), 348-354. 147 Socijalna istraživanja Hünler, S. O., i Gençöz, T. (2005) The Effect Of Religiousness On Marital Satisfaction: Testing The Mediator Role Of Marital Problem Solving Between Religiousness And Marital Satisfaction Relationship. Contemporary family therapy, 27 (1), 123-136. Jerotić, V. (2006) Psihoterapija i religija. Beograd: Ars Libri. Kamenov, Ž. (2002) Povezanost religioznosti, samopoštovanja i lokusa kontrole. Diplomski rad, Zagreb: Filozofski fakultet. Khodabakhsh, A., Esfandiar, A.M., i Seyed, M. N. (2008) The influence of religiosity on marital satisfaction. [On-line serijska publikacija]. Journal of Social Sciences, 4, 103-110. Krstić, D. (1996) Psihološki rječnik. Beograd: Savremena administracija. Kuburić, Z. (2009, januar) Slika o Bogu u stavovima opšte populacije na Balkanu. [25-45]. Religija i tolerancija [Online serijska publikacija], VII (11). Dostupno na e - mail: http://www.nikodimljutic.com/ceir/download/Religija%20i% 20tolerancija%20br.11.pdf Kur'an (prijevod Besim Korkut). (1995) Zenica: Islamska pedagoška akademija u Zenici. Loewenthal, M. K. (2000) The Psychology of religion. Oxford: Oneworld. Milas, G. (2005) Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima. Zagreb: Naklada Slap. Obradović, J., i Obradović-Čudina, M. (2006) Psihologija braka i obitelji. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga. Obradović, J., i Obradović-Čudina, M. (2006, mart) Marital partner's income as a determinant of marriage quality. (117139). Društvena istraživanja [On-line serijska publikacija], 15 (1-2). Dostupno na e-mail: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik =28208 Milas, G. (2005) Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima. Zagreb: Naklada Slap. Petz, B. (1985). Osnovne statističke metode za nematematičare. Zagreb. SNL. Pokeržnik, A. (2007) Kvalitet braka i selfizam kod bračnih parova visokog i niskog stepena religioznosti. U Zborniku treće Konferencije Dani Primijenjene Psihologije u Nišu (56-57). Niš: Filozofski fakultet. 148 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Pranjić, M. (2000) Psihologija religioznog ponašanja. Zagreb: Editio. Subota, T. (2007) Ličnost, sociodemografske karakteristike i kvalitet braka. Diplomski rad, Zagreb: Filozofski fakultet. Suzić, N. (2007) Primijenjena pedagoška metadologija. Banja Luka: XBS Banja Luka. Szentmartoni, M. (1997) Psihologija duhovnog života. Zagreb: Filozofsko-teološki institut družbe Isusove. Szentmartoni, M. (2009) Osjetljivost za čovjeka. Zagreb: Glas Koncila. Tokič, A. (2006) Pozitivna iluzija u ljubavnim vezama i njezina povezanost sa zadovoljstvom, kvalitetom i stabilnošću veze. Diplomski rad, Zagreb: Filozofski fakultet. Turjačanin, V., i Čekrlija, Đ. (2006) Osnovne statističke metode. Banja Luka: Centar za kulturni i socijalni popravak. Vrhovski, T. (2004) Kvalitete braka i neke sociodemografske varijable. Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet. Zrinčak, S., Črpić, G., i Kušar, S. (2000, decembar) Vjerovanje i religioznost. (233-255). Bogoslovska smotra [On-line serijska publikacija], 70 (2). Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/31161 149 Socijalna istraživanja Original scientific article CANONICAL RELATION BETWEEN RELIGIOSITY AND MARITAL QUALITY Almira Isić, Ph.D. Abstract This scientific paper presents the research of canonical relation between dimensions of religiosity and marital quality. The research included 120 participants (60 Muslim heterosexual married couples, ranging in age from 30 to 55 years). Research instruments used were the Questionnaire on Religiosity and its influence upon daily life (Ćorić, 1998), the Questionnaire on Intrinsic/Extrinsic Religious Orientation (revision IES by Feagin, 1964 and revision AU, by Gorsuch and Venable, 1983), and the Dyadic Adjustment Scale (Spanier, 1976). Relation between religiosity and marital quality was investigated within the married couple as a unit, rather than in terms of gender, since it was determined with t-test that there is no difference of statistical significance between males and females. The results of canonical correlation analysis indicated that a mutual space of dimensions of religiosity and marital quality of Muslim couples was determined by two canonical pairs of factors. The first canonical pair of factors indicated that nonacceptance of general religiosity of spouses was in positive correlation to maladjustment and disagreements in marriage (i.e. dissatisfaction with marital relations due to common conflicts and tension in relations, unwillingness of partners to express their emotions, participate in mutual activities and reach consensus when dealing with various life dilemmas. Canonical correlation between the second pair of factors indicated that extrinsic religious orientation of Muslim married couples was in positive correlation to maladjustment and disagreements in marriage (i.e. unwillingness of partners to reach consensus when dealing with various life dilemmas, to participate in mutual activities, to express their emotions and marital dissatisfaction due to common conflicts and tension in relations). Keywords: religiosity dimensions, intrinsic and extrinsic religious orientation, marital quality, canonical correlation analysis 150 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. ﺩ .ﺃﳌﲑﺓ ﺇﻳﺴﻴﺘﺶ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﻋﻼﻗﺔ ﺍﻟﺘﺪﻳﻦ ﺍﻟﻘﺎﻧﻮﻧﻴﺔ ﻭﺟﻮﺩﺓ ﺍﻟﻌﻼﻗﺔ ﺍﻟﺰﻭﺟﻴﺔ ﺍﳋﻼﺻﺔ: ﻗﺪﻣﺖ ﰲ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﻟﻌﻠﻤﻲ ﺍﻟﺪﺭﺍﺳﺔ ﻣﻮﺟﻬﺔ ﰲ ﲢﺪﻳﺪ ﻋﻼﻗﺔ ﺍﳉﻮﺍﻧﺐ ﺍﻟﻘﺎﻧﻮﻧﻴﺔ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ﲜﻮﺍﻧﺐ ﺍﳉﻮﺩﺓ ﺍﻟﺰﻭﺟﻴﺔ. ﻭﰲ ﺇﳒﺎﺯ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺷﺎﺭﻙ ﻣﺎﺋﺔ ﻭﻋﺸﺮﻭﻥ ﻣﺴﺘﺠﻮﺑﺎﹰ ﺃﻭ ﺳﺘﻮﻥ ﺯﻭﺟﺎ ﳐﺘﻠﻒ ﺍﻷﺟﻨﺎﺱ ﻣﻦ ﺍﻟﺪﻳﺎﻧﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺗﺮﺍﻭﺣﺖ ﺃﻋﻤﺎﺭﻫﻢ ﻣﻦ ﺛﻼﺛﲔ ﺇﱃ ﺳﺘﲔ ﻋﺎﻣﺎ .ﻭﻣﻦ ﻭﺳﺎﺋﻞ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﺳﺘﺨﺪﻡ ﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﺍﻟﺘﺪﻳﻦ ﻭﺃﺛﺮﻩ ﰲ ﺍﳊﻴﺎﺓ ﺍﻟﻴﻮﻣﻴﺔ ) ﺗﺸﻮﺭﺗﺶ, ,(1998ﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﺍﻟﺘﻮﺟﻪ ﺍﻟﺪﻳﲏ ﺍﻟﺪﺍﺧﻠﻲ ﻭﺍﳋﺎﺭﺟﻲ ) ﻣﺮﺍﺟﻌﺔ ,IESﳌﺆﻟﻒ ﻓﻴﻐﻴﲔ, 1964ﻭﻣﺮﺍﺟﻌﺔ ,AUﳌﺆﻟﻔﻲ ﻏﻮﺭﺷﻮﺯ ﻭﻭﻧﺎﺑﻞ (1983ﻭﻣﻘﻴﺎﺱ ﺍﻟﺘﻮﺍﻓﻖ ﰲ ﺩﻳﺎﺩﺍ)ﺳﺒﺎﻧﲑ.(1976 , ﻋﻼﻗﺔ ﺍﻟﺘﺪﻳﻦ ﻭﺍﳉﻮﺩﺓ ﰲ ﻋﻼﻗﺔ ﺍﻟﺰﻭﺟﻴﺔ ﻋﻮﳉﺖ ﰲ ﺇﻃﺎﺭ ﺍﻟﺰﻭﺟﲔ ﻛﻮﺣﺪﺓ ,ﻻ ﻋﻠﻰ ﺃﺳﺎﺱ ﺍﳉﻨﺲ .ﻭﻗﺪ ﺃﻛﺪ -tﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﻋﻠﻰ ﻋﺪﻡ ﻭﺟﻮﺩ ﻓﺮﻕ ﺇﺣﺼﺎﺋﻲ ﻣﻠﺤﻮﻅ ﺑﲔ ﺍﻟﺮﺟﻞ ﻭﺍﳌﺮﺃﺓ .ﻭﺗﺸﲑ ﻧﺘﺎﺋﺞ ﺍﻟﺘﺤﻠﻴﻞ ﺍﻟﻘﺎﻧﻮﱐ ﺍﳌﺸﺘﺮﻙ ﺇﱃ ﺃﻥ ﳏﻴﻂ ﺑﻌﺪ ﺍﻟﺘﺪﻳﻦ ﺍﳌﺸﺘﺮﻙ ﻭﺑﻌﺪ ﺍﳉﻮﺩﺓ ﺍﻟﺰﺟﻴﺔ ﻷﺯﻭﺍﺝ ﺍﻟﺪﻳﺎﻧﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﳏﺪﺩ ﺑﻌﺎﻣﻠﻲ ﺍﻟﺰﻭﺝ ﺍﻟﻘﺎﻧﻮﻧﻴﲔ .ﺍﻷﻭﻝ ﻣﻨﻬﻤﺎ ﺃﺷﺎﺭ ﺇﱃ ﺃﻥ ﻋﺪﻡ ﻗﺒﻮﻝ ﺍﻟﺪﻳﻦ ﻣﻦ ﺍﻟﺰﻭﺟﲔ ﻟﻪ ﻋﻼﻗﺔ ﻭﻃﻴﺪﺓ ﻣﻊ ﻋﺪﻡ ﺍﻟﺘﻮﺍﻓﻖ ﰲ ﺍﳊﻴﺎﺓ ﺍﻟﺰﻭﺟﻴﺔ ) ﺃﻱ ,ﻋﺪﻡ ﺍﻟﺮﺿﺎ ﰲ ﺍﻟﺘﻌﺎﻣﻼﺕ ﺑﲔ ﺍﻟﺰﻭﺟﲔ ﻷﺟﻞ ﺍﳌﺸﺎﻛﺴﺎﺕ ﺍﻟﻜﺜﲑﺓ ﻭﺍﻟﺘﻮﺗﺮ ﰲ ﺍﻟﺘﻌﺎﻣﻼﺕ ,ﻋﺪﻡ ﺍﺳﺘﻌﺪﺍﺩ ﺍﻟﺰﻭﺟﲔ ﰲ ﺍﻟﺘﻌﺒﲑﻋﻦ ﺍﻟﻌﻮﺍﻃﻒ ,ﺍﻟﺘﻌﺎﻭﻥ ﰲ ﺍﻟﻨﺸﺎﻃﺎﺕ ﺍﳌﺸﺘﺮﻛﺔ ﻭﺍﺗﻔﺎﻗﻬﻤﺎ ﰲ ﺣﻞ ﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳊﻴﺎﺓ(. ﻭﺛﺎﱐ ﺍﻟﻌﺎﻣﻠﲔ ﺃﺷﺎﺭ ﺇﱃ ﺃﻥ ﺗﻮﺟﻪ ﺍﻟﺘﺪﻳﻦ ﺍﳋﺎﺭﺟﻲ ﻷﺯﻭﺍﺝ ﺍﳌﺴﻠﻤﲔ ﰲ ﻋﻼﻗﺔ ﻭﻃﻴﺪﺓ ﻣﻊ ﻋﺪﻡ ﺍﻟﺘﺄﻗﻠﻢ ﻭﺍﻟﺘﻮﺍﻓﻖ ﰲ ﺍﳊﻴﺎﺓ ﺍﻟﺰﻭﺟﻴﺔ ) ﺃﻱ ﻋﺪﻡ ﺍﺳﺘﻌﺪﺍﺩ ﺍﻟﺰﻭﺟﲔ ﻟﻼﺗﻔﺎﻕ ﰲ 151 Socijalna istraživanja ﺣﻞﹼ ﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳊﻴﺎﺓ ﻭﺍﻟﺘﻌﺎﻭﻥ ﰲ ﺍﻟﻨﺸﺎﻃﺎﺕ ﺍﳌﺸﺘﺮﻛﺔ ,ﻭﺍﻟﺘﻌﺒﲑ ﺍﻟﻮﺍﺿﺢ ﻋﻦ ﺍﻟﻌﻮﺍﻃﻒ ﻭﻋﺪﻡ ﺍﻟﺮﺿﺎ ﳑﺎ ﻳﺴﺒﺐ ﺍﳌﺸﺎﻛﺴﺎﺕ ﺍﻟﻜﺜﲑﺓ ﻭﺍﻟﺘﻮﺗﺮﺍﺕ ﰲ ﺍﻟﺘﻌﺎﻣﻞ ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ(. ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ :ﺑﻌﺪ ﺍﻟﺘﺪﻳﻦ ,ﺗﻮﺟﻪ ﺍﻟﺘﺪﻳﻦ ﺍﻟﺪﺍﺧﻠﻲ ﻭﺍﳋﺎﺭﺟﻲ ,ﺟﻮﺩﺓ ﺍﻟﻌﻼﻗﺔ ﺍﻟﺰﻭﺟﻴﺔ ,ﺍﻟﺘﺤﻠﻴﻞ ﺍﳌﺸﺘﺮﻙ ﺍﻟﻘﺎﻧﻮﱐ. 152 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Izorni naučni rad Šaćira Mešalić 1, Izet Pehić2 & Muharem Adilović3 INKLUZIJA U PRAKSI IZ PERSPEKTIVE OSNOVNOŠKOLSKIH NASTAVNIKA Sažetak Cilj ovog istraživanja bio je da se ispitaju stavovi osnovnoškolskih nastavnika prema inkluziji imaju, te utvrdi eventualno postojanje razlike u stavovima prema odgojnoobrazovnoj inkluziji. Uzorkom je obuhvaćeno 202 nastvanika razredne i predmetne nastave jedanaest redovnih škola sa općine Zenica, dvije škole sa općine Kakanj i jedna škola sa općine Maglaj. U istraživanju je korišten upitnik za nastavnike o uključivanju učenika s posebnim potrebama u redovne škole (Mešalić i Halilović, 2006). Razlike u stavovima između ispitanika izračunate su uz pomoć Anove i T-testa. Rezultati istraživanja su pokazali da 52,5% ispitanika ima pozitivan stav prema inkluzivnom obrazovanju. S druge strane, 92,6% nastavnika smatra da je inkluzivno obrazovanje moguće provesti uz pomoć defektologa. Također, pokazale su se statistički značajne razlike u stavovima nastavnika u odnosu na lokalnu zajednicu u kojoj se škola nalazi (grad, prigradsko naselje, selo) i aktivnosti koje obavljaju razredna, odnosno predmetna nastava, kao i u stavovima nastavnika koji u svojim razredima imaju učenike sa posebnim potrebama i nastavnika koji ih nemaju u razredu. Nastavnici iz gradskih škola su se izjasnili za inkluziju 59,7%, u prigradskim taj postotak je iznosio 39,1%, dok je u seoskim školama 37,8% nastavnika za uvođenje inkluzije. 1 Redovna profesorica, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected] 2 Docent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected] 3 Viši asistent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected] Rad autora je dostavljen 04.05.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 28.10.2011. godine. 153 Socijalna istraživanja Nastavnici smatraju da bi inkluzija imala veće efekte ukoliko bi se osigurala stručna pomoć defektologa. Ključne riječi: inkluzija, potrebama, predrasude integracija, učenici s posebnim 1. Uvod O inkluziji raspravljalo na nivou brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova, donesen je jedn broj zakona i zakonskih akata, ipak, promjene sistemu školovanja djece i omladine sa posebnim potrebama sporo se realizuju u Bosni i Hercegovini. Može se, također, konstatovati da još uvijek nisu ostvarene značajne pretpostavke za inkluziju kao što su: pripremljenost škola, nedostatak stručnog kadra, te edukacija postojećeg nastavnog kadra za uspješno prihvatanje i rad sa djecom koja imaju posebne potrebe. Stoga se promjene u ovom dijelu školskog sistema ne odvijaju onim tempom, intezitetom i sveobuhvatnošću kako bi bilo za očekivati. Krupne promjene treba da se ostvare donošenjem zakonskih akata, koji obavezuju škole na uvođenje inkluzije, ali i da se osiguraju nužne subjektivne, objektivne i organizacijske mogućnosti za realizaciju inkluzije. Promjene koje treba da uslijede u "specijalnom odgoju i obrazovanju" u narednom periodu su veoma značajne i predstavljaju važan dio reforme u sistemu obrazovanja. Sve promjene u ovom dijelu školskog sistema će se rješavati u sklopu promjena u cjelokupnom odgojno-obrazovnom sistemu, koje će omogućiti jednake mogućnosti za školovanje djece bez obzira na njihove različitosti. To će uvjetovati afirmaciju različitih pristupa u radu, promjene u društvenom položaju ovih lica, promjene odnosa i stavova društvene zajednice prema osobama sa posebnim potrebama. Interes šire javnosti za rješavanje njihovih problema je sve veći, kao i broj "popularizatorskih, stručnih i znanstvenih radova s područja problematike osoba s teškoćama socijalne integracije" koja se elaboriraju i uopćavaju u inter i transdisciplinarnom, odnosno strukturnom, multivarijatnom i kibernetičkom pristupu (Kovačević i sar., 1988). Jedan od važnih preduvjeta jesu i stavovi nastavnika. prema inkluziji. 1.1. Terminološka distinkcija Problem terminološkog određenja osoba sa posebnim potrebama se različito definiše u zemljama sa različitom kulturom, 154 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. jezikom, društvenim razvojem, i sl. Veliki broj rasprava vođenih na različitim stručnim, ali i na znanstvenim skupovima išao je u pravcu rješavanja zajedničkog pojmovnog i terminološkog određenja ovog društvenog fenomena. Veliki broj različitih definicija ostavlja prostor da se definicije i dalje dograđuju, proširuju, i to ne samo s defektološko-znanstvenog nego i praktičnog značenja. Ipak, značaj ovog problema i različiti pristupi pomogli su da se suština pojave svestranije sagleda i da se utvrdi važnost uvođenja inkluzije u školama. Savremeni pristupi u određivanju pojma teškoća u razvoju usmjereni su na ono što je i pored oštećenja ostalo zdravo i na koji se preostali potencijal može računati u re/habilitaciji. Teškoće u razvoju sagledavaju se “multidimenzionalno”, kao jedinstvo čitavog niza karakteristika među kojima je i teškoća u razvoju sa svojim posljedicama“ (Soldo, 1986). Pod pojmom "učenici sa teškoćama u razvoju" misli se na djecu koja bilo u fizičkom, intelektualnom, emotivnom, govornom, socijalnom ili nekom drugom razvojnom području tako izrazito odstupaju od onog što smatramo standardnim rastom i razvojem, te im je neophodna stručna pomoć s ciljem maksimalnog razvoja njihovih potencijala (Zovko, 1996). U Bosni i Hercegovini je još uvijek u upotrebi veliki broj termina koji se odnose na djecu i omladinu sa posebnim potrebama. Prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije u populaciji djece 7-8% pokazuju teškoće u razvoju (Stefanović, 1980). 1.2. Rezultati ranijih istraživanja Inkluzija ne znači uključivanje sve djece s teškoćama u razvoju u redovne škole. Za neke je ovisno o stupnju teškoće, nužan tretman u posebno prilagođenim ustanovama. O istraživanjima u Hrvatskoj u okviru pripreme za inkluziju, kao i samog provođenja inkluzije i njenoj uspješnosti pisali su: Stančić,V (1985); Mavrin-Cavor i Levandovski (1986); Mavrin-Cavori sar., (1977); Stančić, Z. (1988) ; Stančić, Z., i Škrinjar, J.(1992) Mel, i sar., (1999); Stančić, Z. .(2001). Fulgosi – Masnjak, (2001); Ova istraživanja dala su opće rezultate slične rezultatima u svijetu, ali i ukazala na nove kvalitete i konkretne nalaze na osnovu kojih je predložen veći broj preporuka za samu školsku praksu. U Sloveniji se takođe provodi inkluzija, a Sitar-Žerdin (1985) ističe da težnja ka zajedničkom školovanju datira još od 1972 godine. Istraživanja Ainscow & Haile-Giorgis (1999) ukazuju da postoje značajne 155 Socijalna istraživanja razlike širom regiona, ali kontinuitet stare prakse je veoma evidentan u mnogim zemljama, a nedostatak podrške za razvoj predstavlja društveni problem. Danas se inkluzija u odgoju i obrazovanju shvaća kao težnja za ostvarivanjem odgoja i obrazovanja kao kontinuum koji je sve prisutniji u različitim zemljama koje nastoje ostvariti savremeni odgoj, obrazovanje i re/habilitaciju djece i omladine sa posebnim potrebama. Javile su se mnoge rasprave od kojih neke idu u prilog segregacijskom, a neke integracijskom pristupu u odgoju i obrazovanju djece i omladine s teškoćama u razvoju. Puno više je argumenata koji govore u prilog integracije (Stančić, 1985a). Proteklih četrdeset godina, otkako je integracija intezivnije uvođena u redovne školske sisteme, u svijetu je publiciran veliki broj znanstvenih studija, znanstvenih i stručnih radova, kritika i osvrta koji su ovo pitanje rasvjetljavali, davali veliki broj različitih sugestija, uputstava, i rješenja za najrazličitija pitanja vezana za problematiku inkluzije: Stančić i Škrinjar, J (1992); Fulgosi-Masnjak (2001); Mel i Memmenasha (1999), Stančić, Z. (2001); Sizar, Ž, T. (1982); Ainscow, M. & HaileGiorgs, M. (1999); Turnbull, A. P. And Schultz, J. B. (1997); Saraason, S.B. (1999). Ova i druga istraživanja mogu biti značajna i za uspješno uvođenje inkluzije u Bosni i Hercegovini. Istraživanja Pavelić-Dalić, (2002), prema (Dmitrović, 2004) pokazuju da ukoliko su "specijalni nastavnici" imali različite stavove, nastavnik iz redovnog razreda je imao sličan stav onom nastavniku iz "specijalne nastave" sa kojim je direktno sarađivao. Današnju inkluziju, treba posmatrati i kao pedagoški i humanistički pokret, koji teži ravnopravnosti svakog učenika, prvenstveno u obezbjeđivanju uvjeta koji bi mu omogućili optimalni razvoj u skladu sa njegovim mogućnostima. 1.3. Stavovi nastavnika prema ikluziji Spremnost nastavnika da prihvate osobe sa posebnim potrebama, poznavanje i analizu njihovih stavova, želju da učestvuju u pronalaženju najprimjerenijih oblika odgoja i obrazovanja u procesu inkluzije, nalazimo u mnogim istraživačkim radovima sa prostora bivše Jugoslavije: Kovačević i sar. (2004); Vicić (1996); Kiš-Glavaš (1999); Igrić, Kiš-Glavaš (1999); Hatibović (2003); Iličković (2004); Vukajlović (2004); Mešalić i sar. (2002); Vukajlović i Mešalić (2004); Galušić i sar. (2004); Mavrin-Cavor, Levandovski (1977); Vicić (1996); Kiš-Glavaš 156 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. (1999); Hatibović (2003); Vukajlović (2004); Mešalić i sar. (2002); Vukajlović i Mešalić (2004); Galušić i sar. (2004). Mnogi autori su istraživali i uticaj dodatne edukacije nastavnika na razvijanje pozitivnih stavova prema integraciji djece sa posebnim potrebama u redovna odjeljenja: Johnsen (2001) Igrić, Kiš-Glavaš (1999); Hrnjica, (2004); Mešalić i sar. (2007), Šakotić i sar. (2009), te ustanovili da dodatna edukacija utiče na razvoj pozitivnih stavova u tom smjeru. Nezavisno od toga koliko je jasno da su potrebne promjene u školama i programima, službama, uspjeh zavisi od stavova, znanja, iskustva i razumijevanja svih onih koji su u svakodnevnom kontaktu sa djecom (Levin (1992). Ličnost nastavnika značajno utiče na atmosferu u razredu, pa i na odnose sa učenicima, ali i odnos učenika prema nastavniku. Pozitivni stavovi prema djeci uopće, prilagođenost nastavnika i emocionalna toplina imaju pozitivno dejstvo na odnos prema učenicima, dok emocionalna hladnoća, autoritarnost, anksioznost, agresivnost i depresivnost imaju negativno dejstvo na sve aspekte nastavne, kako odgojne tako i obrazovne (Hrnjica, 1997). Ako je nastavnik dobro pripremljen za rad sa djecom koja imaju posebne potrebe i ima pozitivan stav prema ovoj vrsti pedagoškog rada, biće u stanju da razvije osjetljivost i za male znake koji ukazuju da je dijete počelo da uspješnije razvija svoje potencijale. Nastavnik tada može da djeluje preventivno na nastajanje sekundarnih posljedica postojećih teškoća, a pomagaće učeniku da u granicama svojih sposobnosti savlada individualni nastavni program, te će mu razvijati radne navike i motivaciju za učenje i pomagaće mu u uspostavljanju dobrih odnosa sa vršnjacima. 2. Metode rada Ciljevi ovoga istraživanja su: 1. Ispitati kakve stavove imaju nastavnici razredne i predmetne nastave, pedagozi, psiholozi, defektolozi i socijalni pedagozi osnovnim školama prema odgojnoobrazovnoj inkluziji 2. Utvrditi da li postoji razlika u stavovima između nastavnika razredne i predmetne nastave prema inkluziji 3. Utvrditi da li postoji razlika u stavovima prema inkluziji između nastavnika s obzirom na gravitacijsko obilježje – mjesto u kojem se škola nalazi (selo, prigradsko naselje i grad). 157 Socijalna istraživanja Na osnovu definiranih ciljeva postavljene su hipoteze: H-1 Pretpostavlja se da nastavnici razredne i predmetne nastave, pedagozi, psiholozi, defektolozi i socijalni pedagozi imaju pozitivne stavove prema odgojno-obrazovnoj inkluziji u osnovnoj školi H-2 Ne postoje statistički značajne razlike u stavovima nastavnika razredne i predmetne nastave prema odgojnoobrazovnoj inkluziji u osnovnoj školi H-3 Pretpostavlja se da ne postoje statistički značajne razlike u stavovima prema inkluziji kod nastavnika s obzirom na gravitacijsko obilježje – mjesto u kojem se škola nalazi (selo, prigradsko naselje i grad). Uzorak je izabran metodom slučajnog izbora, a čini ga 202 nastavnika razredne i predmetne nastave i to: muških je 57 (28,2%) i ženskih 145 (71,8%). Nastavnici su iz 11 osnovnih škola sa općine Zenica, 2 škole sa općine Kakanj i 1 škola sa općine Maglaj. Prema lokaciji u kojoj je škola broj ispitivanih nastavnika je: iz gradskih škola 124 (61,4%), prigradskih 46 (22,8%) i seoskih 32 (15,8%), a prema vrsti angažmana u školi uzorak sačinjavaju: 93 (46%) nastavnika razredne nastave, 102 (50,5%) nastavnika predmetne nastave i 7 (3,5%) pedagoga, psihologa, defektologa, socijalnih pedagoga. U istraživanju je korišten upitnik za nastavnike o uključivanju učenika s posebnim potrebama u redovne škole (Mešalić, Š. & Halilović, Z., 2006). Upitnik za nastavnike pored općih podataka o ispitanicima sadrži 30 ajtema u formi stavova datih u obliku tvrdnje (ispitanici su odgovarali sa: slažem se, neodlučno i ne slažem se). Jedan broj tvrdnji dat je u inverziji, a razlike u stavovima između ispitanika izračunate su uz pomoć Anove ili t-testa (tabela 1). 3. Rezultati istraživanja i diskusija Rezultati istraživanja stavova nastavnika prema odgojnoobrazovnoj inkluziji predstavljeni su u tabeli 1. Naveden je nivo njihovog slaganja s postavljenim tvrdnjama brojem stavova i procentualno. Rezultati istraživanja su pokazali kako se 97.5% slaže da djeci sa posebnim potrebama treba prilagoditi programe prema vrsti i stepenu ometenosti. Također, 97% nastavnika smatra da nastavnici i roditelji djece sa posebnim potrebama moraju čvršće sarađivati i razvijatimeđusobne kontakte. 158 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Tabelela 1. Stavovi nastavnika o inkluziji 1. Odvajanje učenika u specijalne skole je štetno i nehumano. 2. Ne mogu raditi zajedno učenici sa i bez posebnih potreba. 3. Redovne škole moraju primati djecu sa posebnim potrebama. 4. Nastavnici koji rade sa učenicima sa posebnim potrebama treba da imaju dodatno obrazovanje. 5. Jedan ili dva učenika sa posebnim potrebama nisu problem u razredu. 6. Nastavnici trebaju biti veoma tolerantni u radu sa učenicina sa posebnim potrebama. 7. Ucenici brzo prihvataju vrsnjake sa posebnim potrebama. 8. Djeci sa posebnim potrebama treba prilagoditi programe njihovim sposobnostima. 9. Djeca sa posebnim potrebama brže uče i razvijaju se u redovnim skolama. 10. Nastavnici u radu sa učenicima sa posebnim potrebama trebaju biti tolerantni u ocjenjivanju. 11. Nastavnici koji rade sa učenicima sa posebnim potrebama trebaju dodatnu edukaciju. 12. Svaka škola u kojoj ima učenika sa posebnim potrebama mora imati defektologa. 13. Nemoguce je raditi u odjeljenjima u kojima ima učenika sa posebnim potrebama. 14. Djecu sa posebnim potrebama treba odgajati i školovati samo u specijalnim školama. 15. U redovne škole ne treba upisivati ucenike sa posebnim potrebama, jer negativno utječu na ostale učenike. 16. Učenici sa posebnim potrebama mogu uspješno savladati prilagođene programe. 17. Učenici sa posebnim potrebama ometaju razvoj redovnih učenika. 18. Nemoguce je raditi ako je u odjeljenju prisutan učenik sa posebnim potrebama. 19. Od nastavnika zavisi kako ce učenici prihvatiti vrsnjaka sa posebnim potrebama. 20. Nastavnici nisu pripremljeni za rad sa učenicima sa posebnim potrebama. 159 Nivo slaganja nastavnika s tvrdnjama A B C N % N % N % 73 36,1 71 35,1 58 28,7 52 25,7 58 28,7 92 45,5 132 65,3 41 20,3 29 14,4 183 90,6 10 5,0 9 4,5 95 47,0 43 21,3 64 31,7 189 93,6 10 5,0 3 1,5 93 46,0 70 34,7 39 19,3 197 97,5 4 2,0 1 0,5 46 22,8 96 47,5 60 29,7 173 85,6 24 11,9 5 2,5 151 74,8 28 13,9 23 11,4 187 92,6 11 5,4 44 21,8 44 32,7 92 45,5 37 18,3 37 18,3 57 28,2 108 53,5 12 5,9 44 21,8 146 72,3 142 70,3 39 19,3 21 10,4 30 14,9 47 23,3 125 61,9 17 8,44 38 18,8 147 72,8 143 70,8 32 15,8 27 13,4 123 60,9 56 27,7 23 11,4 Socijalna istraživanja 21. Učenici sa posebnim potrebama ce 44 21,8 103 pozitivno djelovati na ostale učenike u nastavi. 22. Učenici sa posebnim potrebama se 70 34,7 97 bolje osjećaju i imaju bolje rezultate u redovnoj školi. 23. Većina nastavnika ima negativan 19 9,4 41 odnos prema ucenicima sa posebnim potrebama. 24. Učenici sa posebnim potrebama ne 42 20,8 54 treba integrirati u redovne škole. 25. Brže i bolje učenici prihvataju 60 29,7 67 vršnjaka sa poseb. potrebama nego neki nastavnici. 26. Ja ni po koju cijenu ne želim 8 4,0 20 prihvatiti ucenika sa posebnim potrebama. 27. Ako bih imao u porodici dijete sa pp 27 13,4 22 nikda ga be bih upisivao u bilo kakvu školu. 28. Školase mora prilagođavati 164 81,2 29 svakodnevnim i posebnim potrebama djece. 29. Nastavnici su najveći oslonac djeci sa 145 73,8 38 posebnim potrebama i njihovim roditeljima. 30. Nastavnici i roditelji djece sa pos. pot. 196 97,0 4 moraju bolje saradjivati i razvijati kontakte. LEGENDA: A „ slažem se“, B „neodlučno“, C „ne slažem se“ 51,0 55 27,2 48,0 35 17,3 20,3 142 70,3 26,7 106 52,5 33,2 75 37,1 9,9 174 86,1 10,9 153 75,7 14,4 9 4,5 18,8 15 7,4 2,0 2 1,0 Da svi nastavnici koji rade sa učenicima sa posebnim potrebama moraju biti veoma tolerantni smatra 93,6% nastavnika. Do sličnih rezultata u svom istraživanju došle su Mešalić i Hadžihalilović, (2003) u ispitivanju stavova nastavnika u nekim školama na području Tuzle. Da svaka škola u kojoj ima učenika sa posebnim potrebama mora imati defektologa smatra 92.6% nastavnika. Pored toga, 92,6% nastavnika smatra da nastavnici koji rade sa učenicima sa posebnim potrebama treba da imaju dodatno obrazovanje. Nastavnici, njih 81,2%, smatraju kako se škola mora prilagođavati djeci sa posebnim potrebama. Visok procenat ujednačenosti stavova imaju nastavnici i u odgovoru na tvrdnje 10, 11, 16, 19. i 29. (tabela 1). Prema navedenim stavovima može se konstatirati da nastavnici dobro razumiju inkluziju, shvataju njen značaj, ali i teškoće koje je nužno otkloniti s ciljem njeneog temeljitijeg implementiranja u našoj školskoj praksi. Samo 4% nastavnika smatra da ni po koju cijenu ne želi prihvatiti učenika sa posebnim 160 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. potrebama. Moguće razloge otkrivamo u pozitivnom odgovoru 5,9% nastavnika koji se slažu da u redovne škole ne treba upisivati učenike sa posebnim potrebama jer negativno utječu na ostale učenike. Drugu razlog nalazimo u pozitivnom odgovoru 8,44% nastavnika kako je nemoguće raditi u odjeljenju u kome je prisutan učenik sa posebnim potrebama. Situacija je jasnija ako navedemo stav po kojem 14,% nastavnika pozitivno odgovara na tvrdnju da učenici sa posebnim potrebama ometaju razvoj drugih učenika. Ove rezultate interpretiramo u kontekstu hitne potrebe edukacije nastavnika za rad s djecom s posebnim potrebama. Prema rezultatima istraživanja vidljivo je da se veliki broj nastavnika slaže da se uvede inkluzija u škole, pa i u stavovima koji su dati u inverziji. Tako 21,8% nastavnika smatra kako će učenici sa posebnim potrebama u nastavi pozitivno djelovati na redovne učenike. To je bilo i za očekivati s obzirom da svi nastavnici nisu jednako informirani i educirani o inkluziji. Na tom tragu, pozitivan je signal kako se samo 9,4% nastavnika slaže s tvrdnjom kako većina nastavnika ima negativan odnos prema učenicima sa posebnim potrebama. Nastavnici su u najvećoj mjeri neodlučni, njih 51%, u odgovoru na tvrdnji kako će učenici sa posebnim potrebama pozitivno djelovati na ostale učenike u nastavi. To potvrđuje kako veliki broj nastavnika nije siguran u ovu tvrdnju, jer nisu dovoljno informisani ili nemaju nikakvog iskustva u radu sa učenicima koji imaju posebne potrebe. Također je vidljivo da su nastavnici u velikom procentu neodlučni u ogvoru na tvrdnje 22. (48%) i 09. (47%). Izdvojit ćemo neodlučni stav 45,5% nastavnika o tvrdnji kako će učenici sa posebnim potrebama pozitivno djelovati na ostale učenike u nastavi. Dakle, nastavnici suštinski ne prepoznaju pozitivne efekte uključivanja učenika s posebnim potrebama u redovnu nastavu. Za "neodlučan" stav odlučio se veći procenat nastavnika u odgovoru na tvrdnje 1. (35,1%) i 07. (34,7% nastavnika). Nastavnici su najmanje neodlučni bili, njih 2%, u tvrdnji da djeci sa posebnim potrebama treba prilagoditi programe prema vrsti i stepenu teškoće, što ukazuje da su nastavnici razumiju da su za ove učenike neophodni prilagođeni programi, kao što su čvrstog stava da treba razvijati dobru saradnju i razvijanje međusobnog povjerenja između njih i roditelja njihovih učenika. Također, samo je 5% nastavnika neodlučno u stavu da nastavnici koji rade sa učenicima sa posebnim potrebama treba da imaju dodatno obrazovanje, ali i nagrađivanje, te stavu da svi nastavnici 161 Socijalna istraživanja moraju biti veoma tolerantni u radu sa učenicina sa posebnim potrebama. Ohrabrujući je rezultat istraživanja po kojem se 86% nastavnika ne slaže s tvrdnjom da ni po koju cijenu ne želi prihvatiti učenika sa posebnim potrebama, te stavu 75% nastavnika ako bi imali u porodici dijete sa posebnim potrebama da ga nikada be bi upisivali u bilo kakvu školu. Također 72,3% nastavnika ne smatra da je nemoguce raditi ako je u odjeljenju prisutan učenik sa posebnim potrebama. Pored toga, 72,3% nastavnika ne slaže se s tvrdnjom da u redovne škole ne treba upisivati učenike sa posebnim potrebama, jer negativno utječu na ostale učenike. Indikativan je stav neodlučnih 53,5% nastavnika na tvrdnju da djecu sa posebnim potrebama treba odgajati i školovati samo u specijalnim školama. Ovaj podatak ukazuje da su nastavnici jasnog opredjeljenja da je inkluzija imperativ, te da u implementaciji ideje treba uraditi temeljitije pripreme i na odgovarajući način educirati nastavnike koji rade s djecom s posebnim potrebama i omogućiti im neposredniju stručnu pomoć u konkretnim razrednim socijalnim situacijama. Svi navedeni istraživački rezultati su potvrda potrebe uključivanja djece s posebnim potrebama u redovne razrede, ali po prilagođenim programima i uz neposrednu stručnu pomoć i profesionalnu edukaciju. Tabela 2. Rezultati Anove o razlici stavova ispitanika u odnosu na spol nastavnika za varijable za koje se pokazalo postojanje statistički značajne razlike Varijable 8. Djecu sa posebnim potrebama treba prilagoditi programe prema vrsti posebne potrebe 12. Svaka škola u kojoj ima učenika sa posebnim potrebama mora imati defektologa 23.Većina nastavnika ima negativan odnos prema učenicima sa posebnim potrebam Spol muski zenski 63 152 Aritm. sredina 1.0952 1.0132 muski zenski 62 153 1.2419 1.0261 .56352 .16009 18.809 .000 muski zenski 61 153 2.8197 2.5229 .42849 .71713 9.132 .003 N 162 SD F Sig. .38997 .11433 5.605 .019 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Rezultati Anove pokazuju da je utvrđena statistička značajnost razlika u stavovima između nastavnika muškog i ženskog spola u tri varijable (od ponuđenih 30 varijabli). Nastavnici muškog spola imaju statistički značajno pozitivnije stavove u tvrdnjama 8, 12. i 23. nego nastavnici ženskog spola (tabela 2). Drugi istraživački zadatak bio je da se ustanovi da li postoji razlika u stavovima između nastavnika razredne i predmetne nastave prema inkluziji. Rezultati istraživanja su pokazali kako generalno ne postoji statistički značajna razlika u stavovima nastavnika razredne i predmetne nastave prema inkluziji. Jedino je ustanovljeno da postoji statistički značajna razlika između njih u tvrdnji da brže i bolje učenici prihvataju vršnjaka sa posebnim potrebama nego neki nastavnici. Naime, istraživački rezultati (tabela 3) potvrđuju kako nastavnici predmetne nastave u statistički značajno većoj mjeri od nastavnika razredne nastave, pedagoga, psihologa, defektologa i socijalnih pedagoga smatraju da će brže i bolje učenici prihvatiti vršnjaka sa posebnim potrebama nego neki nastavnici. Ovaj istraživački rezultat razumijevamo u kontekstu činjenice da su nastavnici predmetne nastave više fokusirani na realizaciju nastavnih sadržaja iz predmeta koji predaju, nego na sve nivoe odgojnog rada sa učenicima. Nažalost, obrazovni sistem je konstruiran tako da je bitnije realizirati planirane sadržaje, nego uvažiti individualne razlike među učenicima. Također, rezultat razumijevamo i u kontekstu nespremnosti za uvođenje promjena. Tabela 3. Rezultati Anove o razlici stavova između kategorija uzorka u odnosu na vrstu angažmana u skoli za varijablu za koju se pokazalo postojanje statistički značajne razlike na cijelom uzorku Varijable 25. Brže i bolje učenici prihvataju vršnjaka sa posebnim potrebama nego neki nastavnici Vrsta angazmana Nastavnici razredne nastave Nastavnici predmetne nastave Pedagog, psiholog, defektolog, socijalni pedagog N 98 Mean 1.9898 S.D. .81853 107 2.1963 .81772 9 1.5556 .72648 163 F 3.549 Sig. .030 Socijalna istraživanja Treći zadatak istraživanja bio je da se ustanovi da li postoji razlika u stavovima prema inkluziji između nastavnika s obzirom na gravitacijsko obilježje – mjesto u kojem se škola nalazi (selo, prigradsko naselje i grad). Rezultati istraživanja su pokazali kako postoji statistički značajna razlika u stavovima nastavnika koji dolaze iz različitih škola (gradska, prigradska, seoska) o implementaciji inkluzije. Naime, istraživački rezultati dobiveni primjenom Anove (Tabela 4) potvrđuju kako nastavnici iz gradskih škola smatraju u statistički značajno većoj mjeri nego nastavnici iz prigradskih i seoskih škola kako djecu s posebnim potrebama treba odgajati i školovati samo u specijalnim školama. Ne smatramo da su nastavnici iz gradskih škola manje humani. Pretpostavljamo da se nastavnici iz gradskih škola oslanjaju na iskustva i prednosti u radu specijalnih škola koje se nalaze u gradskoj sredini, dok nastavnici prigradskih i seoskih škola pozadinu svoga stava vide u činjenici da su te mogućnosti manje pristupačne u njihovim sredinama, te da bi bilo bolje omogućiti učenicima da pohađaju individualno prilagođene programe u svojoj sredini. To potvrđuje i činjenica da nastavnici gradskih škola smatraju u statistički značajno većoj mjeri nego nastavnici iz prigradskih škola da učenici sa posebnim potrebama treba da pohađaju specijalne školu i da ih ne treba integrirati u redovne škole (Tabela 4). S druge strane, nastavnici iz seoskih škola u statistički značajno većoj mjeri od nastavnika gradskih škola smatraju da većina nastavnika ima negativan odnos prema učenicima sa posebnim potrebama (Tabela 4). To je suprotno od prethodnih rezultata. Pretpostavljamo da se radi o tome da ovi nastavnici deklarativno daju socijalno poželjne odgovore, a u samoj implementaciji nailaze na teškoće zbog nepripremljenosti za rad sa djecom s posebnim potrebama u praksi razvijaju negativan odnos prema učenicima sa posebnim potrebama. Utvrđenu statistički značajnu razliku u stavovima nastavnika iz seoskih škola i nastavnika iz gradskih škola trebalo bi detaljnije ispitivati i utvrditi da li je opća klima u školama u seoskim sredinama možda odraz općih stavova seoske lokalne zajednice, ili slabije informiranosti nastavnika koji rade u seoskim školama o mogućnostima i sposobnostima učenika sa posebnim potrebama. 164 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Tabela 4. Rezultati Anove o razlici stavova između ispitanika u odnosu na lokaciju škole za varijable za koje se pokazalo postojanje statistički značajne razlike na cijelom uzorku Varijable 14.Djecu sa posebnim potrebama treba odgajati i školovati samo u spec. školama 23.Većina nastavnika ima negativan odnos prema učenicima sa posebnim potrebama 24. Učenici sa posebnim potrebama treba da pohađaju specijalne školu i ne treba ih integrirati u redovne škole Lokacija škole gradska prigradska seoska N Mean 130 46 38 2.4846 2.0217 2.2368 gradska prigradska seoska 133 46 36 gradska prigradska seoska 129 46 37 S.D. F Sig. .71782 .85607 .71411 6.939 .001 2.5564 2.5435 2.8889 .72209 .62206 .31873 3.997 .020 2.4264 2.0870 2.1351 .76827 .83868 .78748 4.157 .017 Scheffe – Multiple Comparisons (J) Lokacija Dependent Variable (I) Lokacija skole skole 14. Djecu sa gradska posebnim potrebama treba odgajati i prigradska školovati samo u spec školama seoska 23.Većina nastavnika gradska ima negativan odnos prema učenicima sa posebnim potrebama prigradska seoska 24. Učenici sa gradska posebnim potrebama treba da pohađaju spec. školu i ne treba prigradska ih integrirati u redovne škole seoska Mean Differ. (I-J) Std. Error Sig. .46288* .12847 .002 .24777 .13809 .202 gradska -.46288* .12847 .002 seoska -.21510 .16415 .425 gradska -.24777 .13809 .202 prigradska .21510 .16415 .425 prigradska .01291 .11132 .993 * .12227 .026 gradska -.01291 .11132 .993 seoska -.34541 .14482 .060 gradska .33250* .12227 .026 prigradska .34541 .14482 .060 prigradska .33940* .13519 .045 prigradska seoska seoska seoska -.33250 .29122 .14681 .142 gradska -.33940* .13519 .045 seoska -.04818 .17385 .962 gradska -.29122 .14681 .142 .04818 .17385 .962 prigradska *. The mean difference is significant at the 0.05 level. 165 Socijalna istraživanja 4. Umjesto zaključka Subjektivni faktori imaju veliki značaj za uvođenje inkluzije u škole. U ovom radu smo pošli od pretpostavke da stavovi nastavnika mogu bitno utjecati na realizaciju inkluzivnog obrazovanja s obzirom da se pojavljuju kao osnovni nosioci odgojno-obrazovnog procesa, odnosno prihvatanja djece sa posebnim potrebama u redovna odjeljenja. Rezultati ovog istraživanja koji se temelje na stavovima nastavnika, samo su segment iz niza ostalih pretpostavki za provođenje odgojno-obrazovne inkluzije u školama. Na osnovu rezultata ovog istraživanja zaključujemo slijedeće: 1. Nastavnici, uglavnom, imaju pozitivne stavove prema odgojno-obrazovnoj inkluziji. 2. Razlike koje su utvrđene između isptanika u odnosu na vrstu angažmana u skoli su prisutne, zbog toga što su nastavnici samo u nekim školama dovoljno informirani, pa i educirani za prihvatanje i rad sa učenicima koji imaju posebne potrebe. 3. Buduće odgojno-obrazovne akcije treba usmjeriti prema informiranju i edukaciji nastavnika u školama o potrebama i mogućnostima zajedničkog školovanja za sve učenike bez obzira na različitosti, te kreiranje pretpostavki za nesmetano uključivanje učenike s posebnim potrebama u redovne škole. Literatura: Ainscow, & Haile-Giorgis (1999) Educational arrangements for children categorized as having special needs in Central and Eastern Europe. London: European Journal of Special needs in Education Kogan Page 14, 2, 103-121. Dmitrović, P. (2004) Edukacija nastavnika za inkluzivno obrazovanje i vaspitanje; u zborniku radova: Inkluzija u školstvu Bosne i Hercegovine. Sarajevo: TEPD i Filozofski fakultet u Sarajevu Fulgosi-Masnjak, R. (2001) Ispitivanje stavova roditelja prema integraciji učenika usporenog kognitivnog razvoja u redovnu osnovnu školu Zagreb: Defektologija 25, 2, 195-201. Galušić, B, Mešalić, Š. & Nikolić, M. (2004) Odnos nastavnika prema integraciji učenika s posebnim potrebama s obzirom na lokalnu zajednicu. Defektologija, 9-10: 139-146 166 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Hatibović, Ć. (2003) Kongruencija latentne strukture stavova prema inkluzivnom obrazovanju, Defektološki fakultet, Doktorska disertacija. Hrnjica S, (2004) Škola po meri deteta – Priručnik za rad sa učenicima osnovne škole ometenim u razvoju. Beograd: Institut za psihologiju Filozofskog fakulteta; Save The Children UK, Kancelarija u Beogradu. Igrić, Kiš-Glavaš, (1999) Istraživanja o integraciji u Hrvatskoj, Integracija i inkluzija kao oblici školovanja učenika usporenog kognitivnog razvoja. Zbornik radova međudržavnog seminara. Johnsen, H.B. (2001) Educational Policies and Debate concerning the School for All and Special Needs Education. National Perspective: The Situation in Norway. Education-Special Needs Education an Introduction Kiš-Glavaš L. (1999) Promjena stavova učitelja prema integraciji, djece usporenog kognitivnog razvoja, Disertacija, Zagreb; Kovačević J, Andrejević D i Mešalić Š (2004). Stavovi nastavnika redovnih osnovnih škola o inkluzivnom obrazovanju. U: Zbornik radova sa simpozijuma sa međunaronim učešćem «Interdisciplinarni aspekti u edukaciji i rehabilitaciji», Tuzla, str. 85-94. Kovačević, V. Stančić, V. Mejovšek, M. (1988) Osnovni problem defektologije kao znanstvenog područja. U: Stančić, V. ur. Osnove teorije defektologije. Zagreb: Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu. Levin, (1992). The case for "special" children. In: Aiello B.(ed): Making it work: Practical ideas for integrating exeptional children info regular classees. Boston,Virginija: The Council for Exeptional Children. Mavrin-Cavor, Lj. Levandovski, D. (1986) Lako mentalno retardirani učenici s dodatnim oštećenjima i njihova odgojnoobrazovna integracija. Reforma odgoja i obrazovanja djece s teškoćama u razvoju Zagreb: Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu. Mavrin-Cavor, Levandovski, Kovačević, (1977) Stavovi roditelja prema svojoj djeci koja su dijagnosticirana kao lako mentalno retardirana i kao granični slučajevi, a polaze specijalnu osnovnu školu; u: Savezno savjetovanje "Integracija graničnih slučajeva u redovnu osnovnu školu", Savez društava defektologa Hrvatske, Zagreb; 167 Socijalna istraživanja Mel, A. & Memmenasha H. Giorgs (1999) Educational arangementis for children categorized as having special needs in Central and Eastern Europe, European Journal of Special Needs Education 14, 2, 103-122. Mešalić, Š., Mahmutagić, A. & Hadžihasanović, H. (2004) Edukacija i socijalizacija učenika usporenog kognitivnog razvoja. JU Univerzitet u Tuzli: Defektološki fakultet Mešalić, Š. Šakotić, N. Nikolić, M. (2007) Pristup inkluzivnoj praksi u vaspitanju i obrazovanju. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica. Mešalić Š, Hadžihalilović, J. (2003) Stavovi nastavnika u nekim školama na području Tuzle i defektologa prema odgojnoobrazovnoj integraciji. Defektologija, 8: 139-145. Mešalić, Š. Halilović Z, (2006) Upitnik za nastavnike o uključivanju učenika s posebnim potrebama u redovne škole, Diplomski rad. JU Univerzitet u Tuzli, Edukacijskorehabilitacijski fakultet Tuzla. Saraason, S. B. (1999) The predictable failure of educational reform, Remedial and Special Education 12,4,8-22. Sitar-Žerdin (1985). Integracija mejnih in lazje umsko manj razvitih učencev v osnovne škole, Defektologija, 18,1-2,269273 Soldo, N. (1986) Odgojno-obrazovna integracija djece s tjelesnom invalidnosti, Zagreb: Savez SIZ-ova odgoja i osnovnog obrazovanja SR Hrvatske, Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu, Savez slijepih Hrvatske Stančić, V. (1985) Evaluacija socijalizacijskih i obrazovnih efekata odgoja, obrazovanja i rehabilitacije djece usporenog kognitivnog razvoja, Zagreb: Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu Stančić, V. (1985a) Metoda opservacije-dijagnostika u djece; u Odgoj, obrazovanje i rehabilitacija djece i omladine s teškoćama u razvoju, Zagreb: Zavod za prosvjetno-pedagošku službu SR Hrvatske, Biblioteka unapređivanja odgoja i obrazovanja 2,47-57 Stančić, Z. (1988) Sociometrijski položaj učenika usporenog kognitivnog razvoja i neke njegove hipotetičke determinante, Zagreb: Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu. Magistarski rad. 168 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Stančić, Z. (2001) Iskustva u svezi s edukacijskom integracijom djece i mladeži s posebnim potrebama u Republici Hrvatskoj, Defektologija, 5, 5, 37-42. Stančić, Z. Škrinjar, J. (1992) Razlike u procjeni roditelja i nastavnika o ponašanju učenika s mentalnom retardacijom Zagreb: Defektologija, 28,1i2 (supl.) 63-75. Stefanović, D. (1980) Mjesto i uloga zdravstvenih ustanova u ranom otkrivanju i ranoj rehabilitaciji djece ometene u razvoju. U Zdravković, M. (ur.). Metodologija rane dijagnostike i rehabilitacije djece ometene u psihofizičkom razvoju, Niš: Institut za dokumentaciju zaštite na radu "Edvard Kardelj" Beograd: Redakcija izdavanja za zdravstvenu problematiku 15-32. Šakotić, N., Mešalić, Š. & Hrnjica, S. (2009) Inkluzivno vaspitanje i obrazovanje u osnovnoj školi – Priručnik za nastavnike i stručne saradnike. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica. Turnbull, A. P. & Schultz, J. B. (1997) Mainsteaming handicapped students: A guide for the classroomteacher, Boston- LondonSydney: Allyn and Bacon Inc. Vicić, (1996) Objektivni i subjektivni uvjeti integracije lako mentalno retardarine djece i omladine u redovne oblike odgoja i obrazovanja; U: Reforma odgoja i obrazovanja djece s teškoćama u razvoju, Zagreb: savez društava defektologa Hrvatske 55-61; Vukajlović, M. B. (2004) Uključivanje djece sa posebnim potrebama u redovna odjeljenja, Defektološki fakultet u Beogradu, Magistarski rad. Vukajlović, B. & Mešalić, Š. (2004) Defektolog – član tima u inkluzivnom obrazovnaju. U: Zbornik radova sa simpozijuma sa međunaronim učešćem «Interdisciplinarni aspekti u edukaciji i rehabilitaciji», Tuzla:137-142 Zovko, G. (1996) Smetnje u razvoju. U: Pranjić, M (ur). Odgoj izuzetne djece. Zagreb: Hrvatska akademija odgojnih znanosti 169 Socijalna istraživanja Original scientific article INCLUSION IN PRACTICE ACCORDING TO ATTITUDES OF TEACHERS Šaćira Mešalić, Ph.D., Izet Pehlić, Ph.D., Muharem Adilović, M.A. Abstract Subjective factors have great significance for introducing inclusion into schools. The hypothesis of this paper is that teachers’ attitudes can have great impact on the realisation of inclusive education since they are the main bearers of upbringing and educational process, and of admitting children with special needs in regular classes. The aim of the research was to examine teachers’ attitudes towards inclusion in some regular primary schools, and to determine differences in attitudes towards educational inclusion The research was carried out on a sample of eleven regular schools in the Municipality of Zenica, two schools in the Municipality of Kakanj and one school in the Municipality of Maglaj. The sample included 202 examinees (teachers of class and subject teaching). The questionnaire on inclusion of students with special needs into regular schools was used to examine teachers (Mešalić, Š., Halilović Z., 2006). The questionnaire for teachers, in addition to basic information about examinees, included indicators of attitudes (I agree, Not sure, I disagree). Some of the statements were given in inverted sentence forms, and different attitudes of examinees were evaluated with Anova or t-test. The research findings indicated that the majority of examinees 106 (52,5%) had positive attitude towards inclusive education, whereas 187 (92,6%) teachers believe that inclusive education is possible with help of special education teachers. Additional data analysis provided statistics for local community of a school (a town, suburb, and village) and for activities performed in the class and subject teaching and for teachers that teach students with special needs, and teachers that do not teach those students. Inclusion was supported by 59, 7% of teachers from town schools, 39,1% of teachers from suburban schools, and 37,8% of teachers from village schools. In general, teachers would support inclusive education with the help of special education teachers. Keywords: inclusion, integration, students with special needs, prejudices, teachers’ attitudes 170 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. ﺷﺎﻛﺮﺓ ﻣﺸﺎﻟﻴﺘﺶ ,ﻋﺰﺕ ﻠﻴﺘﺶ ,ﳏﺮﻡ ﻋﺎﺩﻟﻮﻓﻴﺘﺶ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﺍﻟﺪﻣﺞ ﰲ ﺍﻟﺘﻄﺒﻴﻖ ﻭﻓﻖ ﻣﻮﺍﻗﻒ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ ﺍﳋﻼﺻﺔ: ﻟﻠﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺸﺨﺼﻴﺔ ﺃﳘﻴﺔ ﻛﺒﲑﺓ ﰲ ﺇﺩﺧﺎﻝ ﺍﻟﺪﻣﺞ ﰲ ﺍﳌﺪﺍﺭﺱ .ﺍﻧﻄﻠﻘﻨﺎ ﰲ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﻣﻦ ﻓﺮﺿﻴﺔ ﺃﻥ ﻣﻮﺍﻗﻒ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ ﳝﻜﻦ ﺃﻥ ﺗﺆﺛﺮ ﰲ ﻋﻤﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﺍﳌﺪﻣﺞ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ ﺇﻇﻬﺎﺭﻫﺎ ﻛﻌﻮﺍﻣﻞ ﺃﺳﺎﺳﻴﺔ ﰲ ﻋﻤﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﺍﻟﺘﺮﺑﻮﻱ ,ﻭﻗﺒﻮﻝ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ﺑﺬﻭﻱ ﺍﻻﺣﺘﻴﺎﺟﺎﺕ ﺍﳋﺎﺻﺔ ﰲ ﺍﻟﻔﺼﻮﻝ ﺍﳌﻨﺘﻈﻤﺔ. ﻫﺪﻑ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺭﺅﻳﺔ ﻣﻮﺍﻗﻒ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ ﳓﻮ ﺍﻟﺪﻣﺞ ﰲ ﺑﻌﺾ ﺍﳌﺪﺍﺭﺱ ﺍﻻﺑﺘﺪﺍﺋﻴﺔ ﺍﳌﻨﺘﻈﻤﺔ ﻭﲢﺪﻳﺪ ﺍﻻﺧﺘﻼﻓﺎﺕ ﺑﲔ ﻣﻮﺍﻗﻔﻬﻢ ﲡﺎﻩ ﺍﻟﺪﻣﺞ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻤﻲ ﺍﻟﺘﺮﺑﻮﻱ .ﺗﻀﻤﻨﺖ ﺍﻟﻌﻴﻨﺔ ﻋﻠﻰ ﺇﺣﺪﻯ ﻋﺸﺮﺓ ﻣﺪﺭﺳﺔ ﻣﻨﺘﻈﻤﺔ ﻣﻦ ﺑﻠﺪﻳﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ,ﻣﺪﺭﺳﺘﲔ ﻣﻦ ﺑﻠﺪﻳﺔ ﻛﺎﻛﺎﻥ ﻭﻣﺪﺭﺳﺔ ﻣﻦ ﺑﻠﺪﻳﺔ ﻣﺎﻏﻼﻱ .ﻗﺪ ﺗﻀﻤﻨﺖ ﺍﻟﻌﻴﻨﺔ ﻋﻠﻰ ﻣﺎﺋﺘﲔ ﻭﺍﺛﲏ ﻣﺸﺎﺭﻙ ) ﻣﺪﺭﺳﻲ ﺍﳌﺪﺭﺳﺔ ﺍﻻﺑﺘﺪﺍﺋﺔ ﻭﺍﳌﺘﻮﺳﻄﺔ(. ﻭﺍﺳﺘﺨﺪﻡ ﰲ ﻏﺮﺽ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ ﻋﻦ ﺩﻣﺞ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ﺫﻭﻱ ﺍﻻﺣﺘﻴﺎﺟﺎﺕ ﺍﳋﺎﺻﺔ ﰲ ﺍﳌﺪﺍﺭﺱ ﺍﻻﺑﺘﺪﺍﺋﻴﺔ ) .ﻣﺸﺎﻟﻴﺘﺶ ﺵ ,.ﺧﻠﻴﻠﻮﻓﺘﺶ ﺯ, . .(2006ﺍﻻﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﻟﻠﻤﺪﺭﺳﲔ ﺍﻟﺬﻱ ﳛﺘﻮﻱ ﺑﻴﺎﻧﺎﺕ ﺍﳌﺸﺎﺭﻛﲔ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ ﻭﻣﺆﺷﺮﺍﺕ ﺍﳌﻮﺍﻗﻒ ﺍﳌﻘﺪﻣﺔ ﰲ ﺷﻜﻞ ﺇﺛﺒﺎﺕ ) ﻣﻮﺍﻓﻖ ,ﻣﺘﺮﺩﺩ ,ﻻ ﺃﻭﺍﻓﻖ( .ﺟﺎﺀ ﻋﺪﺩ ﻣﻦ ﺍﻹﺟﺎﺑﺎﺕ ﻣﻘﻠﻮﺑﺎ ,ﻭﺍﻟﺘﻤﺎﻳﺰ ﰲ ﺍﳌﻮﺍﻗﻒ ﺑﲔ ﺍﳌﺸﺎﺭﻛﲔ ﳏﺴﻮﺏ ﻋﻠﻰ ﺃﺳﺎﺱ ﺁﻧﻮﻓﺎ ﺃﻭ -tﺍﺧﺘﺒﺎﺭ. ﺃﻇﻬﺮﺕ ﺍﻟﺒﻴﺎﻧﺎﺕ ﺃﻥ ﺃﻏﻠﺐ ﺍﳌﺸﺎﺭﻛﲔ ﰲ ﺍﻻﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﳍﻢ ﻣﻮﻗﻒ ﺇﳚﺎﰊ ﳓﻮ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﺍﳌﺪﻣﺞ ﻭﺑﻠﻎ ﻋﺪﺩﻫﻢ . (52,5)106ﻓﻴﻤﺎ ﻳﺮﻯ (92,6)187ﻣﻦ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ ﺃﻥ ﺍﻟﺪﻣﺞ ﰲ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﳝﻜﻦ ﺗﻄﺒﻴﻘﻪ ﲟﺴﺎﻋﺪﺓ ﺍﳌﺨﺘﺺ ﺑﻌﻴﻮﺏ ﺍﻟﺘﻌﻠﹼﻢ .ﻭﺑﺘﺤﻠﻴﻞ ﺍﻟﺒﻴﺎﻧﺎﺕ ﺍﻹﺿﺎﰲ ﻭﺟﺪﺕ ﻣﻌﻠﻮﻣﺎﺕ ﺇﺣﺼﺎﺋﻴﺔ ﻣﻬﻤﺔ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ ﺍﳉﻤﺎﻋﺔ ﺍﶈﻠﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﻭﺟﺪﺕ ﻓﻴﻬﺎ ﺍﳌﺪﺭﺳﺔ 171 Socijalna istraživanja ) ﺍﳌﺪﻳﻨﺔ ,ﻭﻣﺸﺎﺭﻑ ﺍﳌﺪﻳﻨﺔ ,ﺍﻟﻘﺮﻳﺔ( ﻭﻛﺬﻟﻚ ﺍﻟﻨﺸﺎﻃﺎﺕ ﺍﻟﱵ ﺗﺆﺩﻳﻬﺎ ﺍﳌﺪﺭﺳﺔ ﺍﻻﺑﺘﺪﺍﺋﻴﺔ ﻭﺍﳌﺘﻮﺳﻄﺔ ﰲ ﺍﻟﻔﺼﻞ ,ﻭﺍﳌﺪﺭﺳﻮﻥ ﰲ ﺍﻟﻔﺼﻮﻝ ﺍﻟﱵ ﻳﻮﺟﺪ ﻓﻴﻬﺎ ﺍﻟﺘﻼﻣﻴﺬ ﻣﻦ ﺫﻭﻱ ﺍﻻﺣﺘﻴﺎﺟﺎﺕ ﺍﳋﺎﺻﺔ ﻭﺍﳌﺪﺭﺳﻮﻥ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﻟﻴﺲ ﰲ ﻓﺼﻮﳍﻢ ﺗﻼﻣﻴﺬ ﺫﻭﻱ ﺍﻻﺣﺘﻴﺎﺟﺎﺕ ﺍﳋﺎﺻﺔ .ﺣﻴﺚ ﺗﺒﻠﻎ ﻧﺴﺒﺔ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﻳﺮﻏﺒﻮﻥ ﰲ ﺩﻣﺞ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﻣﻦ ﻣﺪﺍﺭﺱ ﺍﳌﺪﻳﻨﺔ ,59,7ﻭﺗﺒﻠﻎ ﻧﺴﺒﺘﻬﻢ ﻣﻦ ﺟﻮﺍﺭ ﺍﳌﺪﻳﻨﺔ ,39,1ﻭﺗﺒﻠﻎ ﻧﺴﺒﺘﻬﻢ ﰲ ﻣﺪﺍﺭﺱ ﺍﻟﻘﺮﻯ .37,8ﻭﻳﺸﺘﺮﻁ ﺍﳌﺪﺭﺳﻮﻥ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﻳﺆﻳﺪﻭﻥ ﺩﻣﺞ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻢ ﺑﺼﻔﺔ ﻋﺎﻣﺔ ﻭﺟﻮﺩ ﺍﳌﺨﺘﺺ ﺑﻌﻴﻮﺏ ﺍﻟﺘﻌﻠﻢ. ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ :ﺍﻟﺪﻣﺞ ,ﺍﻻﻧﺪﻣﺎﺝ ,ﺍﻟﺘﻼﻣﻴﺬ ﺫﻭﻭ ﺍﻹﺣﺘﻴﺎﺟﺎﺕ ﺍﳋﺎﺻﺔ ,ﺣﻜﻢ ﺳﺎﺑﻖ ,ﻣﻮﺍﻗﻒ ﺍﳌﺪﺭﺳﲔ. 172 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Pregledni naučni rad Suada Buljubašić 1 RECIDIVIZAM U MALOLJETNIČKOJ DELINKVENCIJI Sažetak Maloljetnička delinkvencija je jedan od ozbiljnijih problema u našem društvu. Među maloljetnim delinkventima sve je izraženiji problem recidivizma (povratništva). Uzroke recidivizma treba tražiti među faktorima koji dovode do pojave maloljetničke delinkvencije. Potrebno je ukazati i na (ne)odgovarajuću društvenu reakciju na maloljetničku delikvenciju. Najčešće se za ozbiljno suočavanje sa ovim problemom okrivljuje nedostatak odgovarajućih ustanova, posebno zatvora za maloljetnike. Međutim, nema ozbiljnih rasprava o funkcionisanju postojećih ustanova i efektima resocijalizacije. Podaci pokazuju da je u 2010. godini broj recidivista povećan za 13,4% u odnosu na 2007. godinu. Približavajući se standardima visokorazvijenih zemalja u društvenoj reakciji na maloljetne učinitelje krivičnih djela u naše krivično zakonodavstvo uvedene su odgojne preporuke kao diverzioni model, odnosno model preusmjeravanja. Svrha ovog modela je da se različitim mjerama reaguje na maloljetnog delinkventa u cilju njegove resocijalizacije, ali bez uvođenja maloljetnika u krivični proces, čime se izbjegava stigmatizacija. Međutim, u praksi, postoje brojne teškoće u primjeni ovog modela. Ključne riječi: maloljetnička delinkvencija, recidivizam, krivična djela, društvena reakcija, porodica, odgojne preporuke, krivične sankcije, resocijalizacija, maloljetnici, krivično neodgovorne osobe Uvod U savremenoj literaturi iz oblasti kriminalistike, prava, sociologije, pedagogije, psihologije i socijalnog rada maloljetnička 1 Vanredni profesor, Fakultetu političkih nauka Univerziteta Sarajevo, [email protected] Rad autora je dostavljen 20.05.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 16.12.2011. godine. 173 Socijalna istraživanja delinkvencija zauzima sve više prostora. Svjedoci smo da ona vrlo često predstavlja i temu dana, naročito poslije teških krivičnih dijela koja učine maloljetnici. Ova socijalno-patološka pojava već dugi niz godina postala je predmet preokupacije raznih nacionalnih i međunarodnih susreta i institucija. 2 To je prvenstveno uslovljeno činjenicom što je u pitanju pojava socijalne patologije među mladom generacijom, što se ta pojava nalazi u porastu u nizu zemalja, što ona predstavlja najčešći rezervoar iz koga se regrutuju kriminalci među odraslim osobama, pa zato preventivne akcije protiv općeg kriminaliteta moraju biti skoncentrisane u svim zemljama na ovaj problem. (Milutinović, 1990) Za uspješnu borbu protiv maloljetničke delinkvencije neophodno je dobro poznavanje rizičnih i zaštitnih faktora, kako onih koji su vezani za ličnost maloljetnika tako i onih koji su vezani za njegovo okruženje. Pojava recidivizma ili povrata u činjenju krivičnih djela naročito je opasna i traži odgovarajuću društvenu reakciju. U stručnoj literaturi (Milutinović, 1976, Singer, 1996, Lakićević, 2000, Buljubašić, 2008) pojava recidivizma među maloljetnim delinkventima označava se kao sigurni pokazatelj neuspjeha mjera resocijalizacije ili izostanka odgovarajuće društvene reakcije, jer zajednička spoljna karakteristika svih recidivista, bez obzira na druge podjele, ogleda se u tome što prema njima krivična sankcija ili drugi, alternativni, oblik društvene reakcije za prvo ili ranije izvršena krivična djela nije dala pozitivne rezultate, i oni su i dalje nastavili sa delinkventnim ponašanjem i činjenjem krivičnih djela. Jedan od razloga što se problemu recidivizma među maloljetnicima mora posvetiti puno veća pažnja jeste činjenica da znatan broj njih nastavi sa kriminalnim ponašanjem i nakon punoljetstva. Tako Singer ističe: „Provjerena iskustva brojnih kriminoloških istraživanja pokazala su da se znatan dio kriminalnih povratnika, pogotovo onih višestrukih, regrutira od osoba koje su već prije osamnaeste godine dolazile u sukob sa zakonom.“ (Singer, 1996:216) Fenomenu recidivizma među maloljetnicima u Bosni i Hercegovini, posebno u postratnom tranzicijskom periodu, u naučnom smislu, ne pridaje se dovoljno pažnje, što se ogleda u nepostojanju relevantnih istraživanja ove problematike, što je, opet 2 Brojni kongresi UN-a o kriminalitetu i prevenciji kriminaliteta. 174 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. dovelo do izostanka šire društvene akcije s ciljem rješavanja ovog problema. U želji da se istraži fenomen recidivizma među maloljetnim delinkventima provedeno je istraživanje na području Kantona Sarajevo. Svrha istraživanja je da se utvrde uzroci velikog učešća recidivista među maloljetnicima, a jedan od ciljeva je da se istraži koliko društveno reagovanje ili nereagovanje doprinosi porastu recidivizma. Istraživanje je provedeno uz dosljednu primjenu osnovnih metodoloških principa i korištenja različitih metoda i tehnika. Za prikupljanje podataka korišteni su anketni upitnik i intervju, te sekundarni izvori podataka. Među njima su zvanični podaci i izvještaji MUP-a Kantona Sarajevo, zakoni i propisi koji tretiraju ovu problematiku. Od metoda korištenih u istraživanju najviše su zastupljene metoda analize sadržaja, komparativna i statistička metoda. U istraživanju je učestvovalo 50 profesionalaca zaposlenih u Kantonalnom centru za socijalni rad, Zavodu za mušku djecu i omladinu „Hum“ Sarajevo i MUP-u Kantona Sarajevo. U ovom radu predstavljen je samo dio istraživanja, i to onaj koji se odnosi na uzroke i rasprostranjenost recidivizma, te društvenu reakciju na kriminalitet maloljetnika. Recidivizam kao ozbiljan društveni problem U razvijenim zemljama recidivizam je često predmet istraživanja u području kriminologije i drugih naučnih oblasti. (Palmer i Carlson, 1976; Gottferson i sar. 1978, prema Blumsten i sar., 1986; Capaldi i Petterson 1996; Olson i Stalans, 2001; DeLisi i Conis 2008; Polachek i Calvert 2009) Među istraživanjima na prostoru bivše države značajna su istraživanja Milutinovića (1976, 1990) i Singera (1996). Recidivisti su posebno opasna kategorija delinkvenata jer su učinili više krivičnih djela. Jedna od karakteristika recidivista, prema autoru teorije kriminalnog životnog stila, jeste izrazito nepoštivanje i kršenje socijalnih i društvenih pravila, što je dobar pokazatelj da će se takvo ponašanje nastaviti i u budućnosti. (Bonta, 1997) Za recidiviste su karakteristične stečene navike i izražene sklonosti ka hroničnom vršenju krivičnih djela. Milutinović ističe „da je navika osnovna komponenta u nastajanju recidivizma, da usled nje, kao stereotipnog oblika reagovanja, recidivisti padaju lako pod udar izazivanja sa strane i stalno vrše 175 Socijalna istraživanja krivična djela“. (Milutinović, 1976:195) Na naviku u stalnom vršenju krivičnih djela mogu utjecati i drugi faktori koji se vežu za patološke osobine ličnosti. Recidivizam je vezan za brojne unutrašnje i spoljne faktore. Ovi faktori mogu djelovati sa manjim ili slabijim intenzitetom, povremeno ili stalno. Najčešće kod jednog maloljetnika nailazimo na istovremeno negativno djelovanje više faktora. Recidivizam maloljetnih delinkvenata ukazuje i na trajniju neprilagođenost učinilaca krivičnih djela društvenoj sredini i njenim normama. Povratnici u kriminal često su psihopatski strukturirane ličnosti, koje su bezosjećajne, emotivno labilne i povodljive. Najčešće ove osobe imaju negativan odnos prema radu i karakteriše ih odsustvo radnih navika. (Ajduković, 2000) U pogledu vremenskog proteka opasnost od povratka u kriminalno ponašanje najveća je u prvo vrijeme, odnosno u prvih nekoliko godina poslije izvršenog krivičnog djela. Protekom dužeg vremenskog perioda u kojem jedna osoba nije ponovo učinila krivično djelo može se smatrati uspjehom u pogledu primijenjenih mjera resocijalizacije. Međutim, ako osoba u vrlo kratkom vremenskom periodu, nakon učinjenog ranijeg djela, pokaže ponovno kriminalno ponašanje, to je siguran pokazatelj da su se kriminalne sklonosti više razvile i da su dimenzije opasnosti, posebno one vezane za ličnost, znatno veće. Sklonosti ka vršenju krivičnih djela povećavaju se sa svakim novim učinjenim krivičnim djelom. Recidivisti koji u kratkom vremenskom periodu učine veliki broj krivičnih djela često se nazivaju i hroničnim recidivistima. To su, ustvari, osobe kojima je životni stil postao činjenje krivičnih djela. U kategoriji punoljetnih recidivista znatan je broj onih koji su prva krivična djela izvršili kao maloljetne osobe. Milutinović ističe da „intenzitet kriminalnog ponašanja ispoljavaju više oni koji su u mladosti počeli da vrše krivična dela nego stariji izvršioci tih dela“. (Milutinović, 1976:195) Raspravljajući o ovom problemu Singer kaže: „Provjerena iskustva brojnih kriminoloških istraživanja pokazala su da se znatan dio kriminalnih povratnika, pogotovo onih višestrukih, regrutira od osoba koje su već prije osamnaeste godine dolazile u sukob sa zakonom.“ (Singer, 1996:216) To je jedan od razloga što se na delinkvenciju maloljetnika i djece mora reagovati adekvatnim mjerama resocijalizacije kako bi prihvatili društvene norme i vrijednosti i prestali sa delinkventnim aktivnostima. Izostanak odgovarajuće društvene reakcije višestruko 176 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. povećava rizik od pojave recidivizma i nastavka vršenja krivičnih djela i kad maloljetni delikventi postanu punoljetne osobe. Rasprostranjenost recidivizma U raspravi o rasprostranjenosti recidivizma među maloljetnim delinkventima mora se poći od činjenice da maloljetnici imaju poseban položaj u krivičnom pravu i da on nameće i neke specifičnosti pri definisanju pojma recidivizma. Kod punoljetnih učinitelja krivičnih djela najčešće se recidivistom smatra osoba kojoj je za učinjeno krivično djelo već bila izricana neka sankcija. Ovu definiciju ne možemo u potpunosti preuzeti u slučaju maloljetnika. Za to postoji više razloga. Prvi razlog je poseban položaj maloljetnika u krivičnom pravu jer „u maloljetnoj delinkventnoj populaciji vrlo uspješno djeluju neki normativni selekcijski mehanizmi zbog kojih tek oko 1/5 maloljetnih počinitelja krivičnih djela bude izvedena pred sud radi izricanja neke sankcije“. (Singer, 1996:216) Drugi razlog je što se prema jednom broju maloljetnika ne može primijeniti bilo kakva mjera od strane tužitelja ili sudije jer u vrijeme izvršenja krivičnog djela nisu imali navršenih četrnaest godina života i po odredbama krvičnog zakonodavstva spadaju u kategoriju djece, odnosno krivično neogovornih osoba. Treći razlog je što se u kategoriji krivično odgovornih maloljetnika, odnosno osoba u dobi od 14 do 18 godina života vrlo često primjenjuje načelo oportuniteta. Singer (1996) ističe da se ovo načelo primjenjuje i povodom prijave, pri odlučivanju povodom dovršenog pripremnog postupka, pa i u trenutku vijećanja o sankciji koju bi trebalo izreći. Zato, ako bismo recidivistima smatrali samo one maloljetnike kojima je izrečena neka sankcija, dobili bismo potpuno pogrešnu sliku o rasprostranjenosti recidivizma među maloljetnicima. Veoma je važno, kad raspravljamo o recidivizmu među maloljetnicima, sve ovo imati u vidu. Maloljetnici kojima je izrečena neka od krivičnih sankcija ili odgojnih preporuka predmet su našeg interesovanja, ali ćemo morati uzeti u obzir i one maloljetnike (i djecu) koji su već dva ili više puta prijavljivani bez obzira na daljni tok prijave. „Realan uvid u stanje i kretanje pojave kriminalnog povrata kod maloljetnih počinitelja krivičnih djela dobit ćemo ako povrat promatramo u odnosu prema ukupno prijavljenima, a ne samo prema pravomoćno osuđenim maloljetnicima, i ako k tome pojam povrata definiramo 177 Socijalna istraživanja ekstenzivno, te povratnicima ne smatramo samo one koji su ranije osuđeni, već i one koji su samo prijavljeni.“ (Singer, 1996:217) Kao što je već istaknuto, među maloljetnicima koji su učinili krivično djelo značajan je broj i recidivista. Istraživanje provedeno u Republici Hrvatskoj (1980) pokazuje da je prosječan procenat recidivista 20,2%, s tim da je u gradu Zagrebu najviši i iznosi 30,4%. (Singer, 1996:152) Rezultati istraživanja provedenog na području Kantona Sarajevo pokazuju da se učešće recidivista u ukupnom broju maloljetnika, koji su učinili krivično djelo u vremenskom periodu od 1997. do 2004, kretalo u rasponu od 21,36% do 47,23%. (Buljubašić, 2005:214) Ovako visoko učešće recidivista u urbanim sredinama je dodatna potvrda da je kriminalitet više izražen u ovim u odnosu na ruralne sredine. Na osnovu naprijed navedenog proizilazi da se realno stanje o rasprostranjenosti recidivizma može steći na osnovu uvida u službene podatke Ministarstava unutrašnjih poslova jer oni raspolažu relevantnim podacima o ovoj problematici. Zato ćemo se u daljnoj raspravi o rasprostranjenosti recidivizma među maloljetnicima poslužiti zvaničnim podacima MUP-a Kantona Sarajevo. Tabela br.1: Podaci o maloljetnim učiniocima krivičnih djela Period Ukupan broj Maloljetnih učinilaca Ukupan broj krivičnih djela 2007. 303 693 2008. 263 448 2009. 262 574 2010. 161 427 Izvor: Podaci MUP-a Kantona Sarajevo Prosječan broj k. d. po maloljetniku 2,28 1,74 2,19 2,65 Recidivisti % 93 85 99 71 30,69 32,31 37,78 44,09 Prema podacima MUP-a Kantona Sarajevo o ukupnom broju maloljetnih učinilaca krivičnih djela, broju učinjenih krivičnih djela i broju recidivista, evidentno je da je problem recidivizma izuzetno izražen. Daljnja analiza ovih podataka pokazuje da među maloljetnim učiniocima krivičnih dijela recidivisti su u stalnom porastu. Učešće recidivista u 2007. godini iznosilo je 30,69%, u 2008. godini 32,31%, u 2009. godini 37,78%, a u 2010. godini čak 44,09%. Među recidivistima ima i višestrukih povratnika, a neki od njih učinili su više od 10 krivičnih djela. U sagledavanju ukupnog broja krivičnih djela koja su učinili maloljetnici neophodno je imati 178 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. u vidu činjenicu da je jedan broj ovih djela, iz različitih razloga, ostao neotkriven i da je ostao u kategoriji tamne brojke. Tabela br. 2: Starosna dob maloljetnih učinilaca krivičnih djela Djeca Ml. do maloljet. Period % 14 14 – 16 god. god. 2007. 303 63 20,79 133 2008. 263 50 19,01 110 2009. 262 33 12,59 112 2010. 161 19 11,80 76 Izvor: Podaci MUP-a Kantona Sarajevo Ukupan broj k.d % 43,89 41,82 42,74 47,20 Star. malolj. 16 – 18 god. 107 103 117 66 % 35,31 39,16 44,65 40,99 U ukupnom broju maloljetnika koji su učinili krivična djela najviše ih je u dobnom uzrastu od 14 do 16 godina života koji spadaju u kategoriju mlađih maloljetnika, izuzev u 2009. godini kada je broj starijih maloljetnika uzrasta od 16 do 18 godina bio nešto veći. Ono što posebno zabrinjava je činjenica da su među maloljetnim učiniocima krivičnih djela zastupljene i osobe mlađe od 14 godina života koje, kako je već istaknuto, po odredbama krivičnog zakonodavstva spadaju u kategoriju krivično neodgovornih osoba, odnosno djece. Za resocijalizaciju djece koja su učinila krivično djelo nadležan je centar za socijalni rad. Uzroci recidivizma U literaturi (Milutinović, 1976, Singer, 1996, Ajduković, 2000) navodi se da se u pogledu uzroka recidivizma ne može govoriti o nekoj posebnoj etiologiji, koja izlazi iz okvira opće etiologije kriminaliteta. U principu se može reći da je kriminogeza recidivizma i kriminaliteta uopće zajednička. To znači da se i kod utvrđivanja uzroka recidivizma moraju sagledati elementi društvene sredine i ličnosti. Međutim, kod utvrđivanja uzroka recidivizma moraju se sagledati i neke specifičnosti koje se odnose na subjektivna obilježja i uzrok recidivizma, kao što su, npr., izražene sklonosti i navike za delinkventno ponašanje, te sociogenu etiologiju. Istraživanja pokazuju da se recidivizam javlja veoma često u neadekvatnim porodičnim prilikama, u uslovima koje karakteriše siromaštvo, nezaposlenost i drugi loši materijalni uslovi. (Milutinović, 1976, Jašović, 1991, Singer, 1996, Buljubašić, 2005) Kao neadekvatne porodične prilike u literaturi se najčešće 179 Socijalna istraživanja navode poremećena porodična struktura, poremećeni porodični odnosi, nasilje u porodici, asocijalna ponašanja članova porodice, loš socio-ekonomski status porodice. Poremećena porodična struktura, odnosno nepotpunost, može imati više uzroka koji se direktno odražavaju na funkcionisanje porodice. Nepotpunost porodice koja je rezultat utjecaja koji su van moći porodice, kao što su smrt jednog od roditelja ili dugotrajno odsustvo zbog liječenja, imaju slabije nepovoljno dejstvo. S druge strane, porodice čija je struktura poremećena pretežno subjektivnim slabostima roditelja, kao što su razvod, vanbračnost, te drugi razlozi odvojenog života roditelja, imaju daleko teže posljedice po djecu i njihov razvoj. Tako je istraživanje koje je rađeno u Beogradu pokazalo da 30% mladih sa delinkventnim ponašanjem potiče iz porodica razvedenih roditelja. (Jašović, 1991:341) Narušeni porodični odnosi u velikoj mjeri su povezani sa devijacijama u ponašanju djece i mladih. Porodice sa formalno očuvanom strukturom, ali sa poremećenim porodičnim odnosima, rizičnije su za pojavu delinkvencije u odnosu na porodice sa poremećenom strukturom. Među brojnim nepovoljnim elementima u porodici najteže posljedice imaju loši međusobni odnosi roditelja, nasilje u porodici, loš kvalitet i način odgoja, negativan odnos roditelja prema društvenim vrijednostima i propisima koje te vrijednosti štite, što se izražava preko kriminaliteta i drugih asocijalnih oblika ponašanja roditelja. (Buljubašić, 2005) Međutim, kada govorimo o porodici u našem društvu, neophodno je da se ona posmatra u kontekstu brojnih problema koji su prisutni u društvu i koji se u većoj ili manjoj mjeri odražavaju na njeno normalno funkcionisanje. Teška ekonomska situacija koja u našoj zemlji traje dugi niz godina posebno se odražava na porodicu i njeno funkcionisanje. Nezaposlenost kao generator siromaštva i brojnih socijalnih problema odražava se i na normalno funkcionisanje brojnih porodica. Ona naročito teško pogađa roditelje, posebno očeve s obzirom na njihovu tradicionalnu ulogu u porodici u pogledu osiguranja finansijskih sredstava. Nezaposlenost, posebno dugotrajna, može prouzrokovati brojne probleme na individualnom, porodičnom i društvenom nivou. Psihički problemi i mentalni poremećaji, gubitak samopoštovanja i samoidentiteta, reduciranje socijalnih uloga i odnosa sa drugim ljudima, socijalna isključenost, osiromašenje i siromaštvo, poremećaj porodičnih odnosa i funkcija, često su uzrokovani nezaposlenošću roditelja. Ono što posebno zabrinjava je činjenica da nezaposlenost proizvodi kod roditelja osjećaj nemoći i 180 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. nesposobnosti da budu dobri i odgovorni roditelji, jer nisu u stanju da zadovolje sve potrebe djece, često ni one najosnovnije, te da ne mogu biti dobri primjeri svojoj djeci. Govoreći o maloljetničkoj delinkvenciji i uzrocima recidivizma ne smije se zanemariti i utjecaj medija, posebno zbog činjenice što su mediji odavno postali dio naših života. Mediji su naročito značajni za svako društvo i ne treba posebno isticati kolika je njihova moć. Međutim, analizom svakodnevnih medijskih sadržaja odmah je uočljiv nedostatak obrazovne funkcije medija, koja se u teoriji smatra jednom od glavnih medijskih funkcija. Razlog tome svakako treba tražiti i u činjenici da je veliki broj medija u privatnom vlasništvu, te da gledanost i tiraž imaju prednost u odnosu na kvalitet sadržaja. Pored toga, često smo svjedoci da ljudi sa kriminogenom prošlošću ili oni koji su na samoj granici sa zakonom zauzimaju veliki dio medijskog prostora, te da ih značajan broj medija predstavlja kao uzorne članove društva. Sve ovo doprinosi tome da se stvara pogrešna slika o pravim društvenim vrijednostima i ove osobe u većini slučajeva služe mladim osobama kao uzor. (Buljubašić, 2008) Recidivizam se, kao što je već istaknuto, dovodi u vezu sa efektima društvene reakcije prema maloljetnicima koji su učinili krivično djelo. Shodno odredbama krivičnog zakonodavstva u našoj zemlji, društvena reakcija može se kretati od nepokretanja postupka prema maloljetnicima primjenom načela oportuniteta, preko primjene odgojnih preporuka, do izricanja krivičnih sankcija. Odgojne preporuke u naše krivično zakonodavstvo uvedene se u poslijeratnom periodu. Njihovo uvođenje je u direktnoj vezi sa odredbama UN-ove Konvencije o pravima djeteta i drugih međunarodnih dokumenata i standarda u oblasti maloljetničke delinkvencije i pravosuđa jer insistiraju na uvođenju jednog novog, alternativnog modela reakcije na delinkvenciju maloljetnika. Suština ovog modela je da maloljetnik ne ulazi u sistem krivičnog pravosuđa uvijek kada je to moguće, i da primjenom mjera koje ne dovode do stigmatizacije utječu na maloljetnika da više ne čini krivična djela. Ovaj model se zove diverzioni model ili model preusmjeravanja. Istraživanja, u zemljama koje imaju diverzioni model, pokazuju da maloljetnici koji su preusmjereni od formalnog sudskog procesa znatno manje čine nova krivična djela. (Roy, 2001:10) To znači da samo mali broj maloljetnika ponovo učini krivično djelo nakon diverzije, za razliku od maloljetnika koji se suočavaju sa sudom. 181 Socijalna istraživanja Jedan od razloga primjene diverzionog modela je činjenica da maloljetnici koji su jednom obilježeni kao delinkventi prolazeći kroz sudski krivični proces, nastavljaju sa činjenjem krivičnih djela i kao punoljetne osobe. Praksa zemalja koje imaju dugi niz godina diverzioni model pokazuje da on daje dobre rezultate naročito kod primarnih učinitelja krivičnih djela. (Roy, Wong, 2004) U nekim zemljama postoje dosta široka lepeza različitih diverzionih mjera i mogu ih, pored tužitelja i sudije, primijeniti i profesionalci iz drugih oblasti, najčešće policije i službi socijalne zaštite. Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da recidivizam pored zajedničkih uzroka sa kriminalitetom uopće ima i neke specifičnosti u pogledu endogenih i egzogenih faktora. U daljoj raspravi o uzrocima recidivizma među maloljetnim delinkventima predstavit ću rezultate istraživanja koje je provedeno na području Kantona Sarajevo među profesionalcima koji se bave problemom maloljetničke delinkvencije. Tabela br. 3: Uzroci recidivizma Uzroci recidivizma Problemi u porodici Izostanak društvene reakcije Nedostatak ustanova za resocijalizaciju Loša kaznena politika Poremećaj društvenih i tradicionalnih vrijednosti Poremećaji ličnosti Negativan utjecaj mas-medija Broj odgovora 39 24 40 24 12 10 8 % 78 48 80 48 24 20 16 U ovom anketnom pitanju bio je moguć višestruk odgovor. Tako rezultati istraživanja pokazuju da su uzroci recidivizma, po mišljenju profesionalaca, kompleksni. Kao najčešći uzroci pojave recidivizma među maloljetnim delinkventima navode se nedostatak ustanova za resocijalizaciju i problemi vezani za porodicu. Pored toga, skoro polovina ispitanika je kao uzroke recidivizma označila i izostanak odgovarajuće društvene reakcije i lošu kaznenu politiku. Dakle, i nalazi ovog istraživanja pokazuju da problemi u porodici mogu rezultirati pojavom recidivizma kod njihovih mladih članova. I kod sljedećeg anketnog pitanja bio je moguć višestruk odgovor. U pogledu rizičnih faktora u porodici, skoro svi ispitanici (96%) istaknuli su da su poremećeni porodični odnosi i nasilje u porodici uzrok pojave recidivizma među maloljetnim delinkventima. Ispitanici su mišljenja da su poremećeni porodični 182 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. odnosi i nasilje u porodici najrizičniji faktor za pojavu recidivizma među maloljetnom populacijom. Veliki broj ispitanika (68%) misli da je faktor rizika i postojanje asocijalnih pojava među članovima porodice. Nezaposlenost roditelja je prema mišljenju više od polovine ispitanika (56%) faktor rizika za pojavu recidivizma među maloljetnicima. Najmanji rizični faktor je siromaštvo (32%). Tabela br. 4: Rizični faktori u porodici Rizični faktori u porodici Poremećeni porodični odnosi i nasilje u porodici Narušena porodična struktura Asocijalne pojave članova porodice Nezaposlenost roditelja Siromaštvo Broj odgovora 48 23 34 28 16 % 96 46 68 56 32 Komparirajući ove rezultate sa rezultatima drugih istraživanja vidljivo je da su porodični odnosi, nasilje u porodici, asocijalne pojave kod članova porodice i drugi problemi sa kojima se suočava veliki broj porodica istaknuti kao glavni faktori rizika u porodici. Tabela br. 5: Izbor i primjena odgojnih preporuka Odgojne preporuke su: Dobro odabrane i primjenjive Dobro odabrane, ali postoje teškoće u njihovoj primjeni Dobro odabrane, ali neprimjenjive Nisu dobro odabrane, ali su primjenjive Nisu dobro odabrane i neprimjenjive su Broj odgovora 6 30 9 4 1 % 12 60 18 8 2 U pogledu izbora i primjene odgojnih preporuka, kao alternativnog oblika društvene reakcije na maloljetničku delinkvenciju, rezultati istraživanja pokazuju da većina ispitanika smatra da su one dobro odabrane, ali postoje teškoće u njihovoj primjeni (60%). Ako ovome dodamo još i mišljenja ispitanika da su odgojne preporuke dobro odabrane ali neprimjenjive (18%), sa sigurnošću možemo reći da u njihovoj primjeni postoji dosta teškoća. Odgojne preporuke, kao vid alternativne reakcije na maloljetničku delinkvenciju, u krivično zakonodavstvo FBiH uvedene su 1998. godine, a Vlada FBiH tek je u januaru 2009. godine donijela Uredbu o primjeni odgojnih preporuka prema maloljetnicima (Službene novine Federacije BiH, broj 6/09), na osnovu koje je federalni ministar rada i socijalne politike donio Pravilnik o utvrđivanju općih kriterija za izbor odgovarajućih 183 Socijalna istraživanja preduzeća, organizacija i ustanova u javnom i društvenom sektoru u kojima će se provoditi odgojna preporuka izrečena maloljetniku. Ovaj pravilnik donesen je u julu 2010. godine. Sve ovo govori da se primjeni odgojnih preporuka u praksi nije pristupilo krajnje ozbiljno. Odgojne preporuke se u praksi dosta rijetko primjenjuju i uglavnom su reducirane na one za čije provođenje ne trebaju posebni uslovi. Neke od ogojnih preporuka koje postoje u krivičnim zakonima BiH i nisu baš dobro odabrane, jer za njihovu primjenu nema pretpostavki. Zato bi bilo nužno neke od njih zamijeniti novim, koje se mogu primijeniti. Zaključak Rezultati istraživanja pokazuju da je fenomen recidivizma među maloljetnim delinkventima veoma izražen u našem društvu. Imajući u vidu činjenicu da veliki broj maloljetnih recidivista nastavlja sa kriminalnim radnjama i nakon punoljetstva, ovaj problem ne treba marginalizovati i treba mu se posvetiti znatno više pažnje. Naročita pažnja mora se posvetiti društvenoj reakciji koja bi se trebala ogledati u izgradnji ustanova za resocijalizaciju maloljetnih delinkvenata, a naročito pretpostavki za primjenu odgojnih preporuka, posebno zbog činjenice što se one primjenjuju bez uvođenja maloljetnika u krivični postupak i izbjegava se stigmatizacija. Literatura: Ajduković, M. (2000) Ekološki multidimenzionalni pristup sagledavanja činitelja rizika i zaštite u razvoju poremećaja u ponašanju djece i mladeži. U: Bašić, J., Janković, J. (ur.); Rizični i zaštitni čimbenici u razvoju poremećaja u ponašanju djece i mladeži, Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladeži i zaštitu djece s poremećajima u ponašanju, Zagreb. Blumstein, A., et al (1986) Criminal Carees and „Carees Criminal“, Volume I, National Academy Press, Washington, D.C. Bonta, J. (1997) Predicting adult offenders recidivism, Correctional Research and Development, 2, (2), 1-3. Buljubašić, S. (2005) Maloljetnička delinkvencija, Arka Press, Sarajevo. Buljubašić, S. (2008) Maloljetnička delinkvencija – II dopunjeno izdanje, DES, Sarajevo. 184 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Capaldi, D. M., Patterson, G. R. (1996) Can Violent Offenders be Distinguished from Frequent Offenders: Prediction from Childhood to Adolescence, Journal of Research in Crime and Delinquency, 33 (2), 206-231. Delisi, M., Conis, P. J. (2008) Violent Offenders: Theory, Research, Public Policy and Practice, Jones & Barlett Publishers, Inc., USA Gidens, A. (2003) Sociologija, Ekonomski fakultet, Beograd. Jašović, Ž. (1991) Kriminologija maloletničke delinkvencije, Naučna knjiga, Beograd. Lakićević, M. (2000) Metode i tehnike socijalnog rada III, Fakultet političkih nauka u Beogradu i Udruženje stručnih radnika socijalne zaštite Republike Srbije, Beograd. Milutinović, M. (1976) Kriminologija sa osnovima kriminalne politike i penologije, Savremena administracija, Beograd. Milutinović, M., (1990) Kriminologija. Šesto izdanje, Savremena administracija, Beograd. Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Izvještaji o radu za 2007, 2008, 2009. i 2010. godinu Olson, D. E., Stalans, L. J., (2001) Violent Offenders on Probation: Profile, Sentence and Outcame Differences Among Domestic Violence out Other Violent Probationers, Violence Against Women, 7, (10), 1164-1185 Polashek, D. L. L., Calvert, S. W. (2009) Linking Violent Thinking, Journal of Interpersonal Violence, 24 (1) 75-96. Roy, N. (2001) Pravosudni sistem za maloljetne prestupnike, prezentacija, interni dokument Save the Children. Roy, N., Wong, M. (2004) Maloljetničko pravosuđe Savremeni koncept rada sa djecom u sukobu sa zakonom, Save the Children, Sarajevo. Singer, M. (1996) Krimonologija drugo izdanje, Globus, Zagreb. Singer, M., Mikšaj-Todorović, Lj. (1989) Delinkvencija mladih, Globus, Zagreb. Uredba o primjeni odgojnih preporuka prema maloljetnicima (Službene novine Federacije BiH, broj 6/09) 185 Socijalna istraživanja Review article RECIDIVISM AND JUVENILE DELINQUENCY Suada Buljubašić, Ph.D. Abstract Juvenile delinquency is one of serious problems in our society. The problem of recidivism (reversion) is becoming more present among juvenile delinquents. Causes of recidivism should be sought among factors that lead to juvenile delinquency, but in/appropriate social reaction should be pointed out as well. The reason for not facing this problem more seriously is usually found in a shortage of adequate institutions, particularly juvenile prisons. However, there are no serious debates on the functioning of current institutions and on effects of resocialisation. The data indicate that a number of recidivists grew for 13.4% in 2010, compared with 2007. Our criminal justice introduced pedagogical recommendations such as the diversion program, i.e. redirection program, by which it is becoming closer to standards of developed countries in respect to their social reaction to juvenile offenders. The purpose of the program is to deal with a juvenile delinquent with different measures in order to resocialize him/her, but without criminal procedure, by which stigmatization is avoided. Nevertheless, there are numerous obstacles for practicing this program. Keywords: juvenile delinquency, recidivism, criminal offences, social reaction, family, pedagogical recommendations, criminal sanctions, resocialisation, juveniles, criminally irresponsible persons 186 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. ﺩ .ﺳﻌﺎﺩ ﺑﻮﻟﻮﺑﺎﺷﻴﺘﺶ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﺍﻻﻧﺘﻜﺎﺱ ﰲ ﺍﻻﳓﺮﺍﻑ ﺍﻟﺴﻠﻮﻛﻲ ﻟﺪﻯ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ﺍﳋﻼﺻﺔ: ﻳﻌﺪ ﺍﳓﺮﺍﻑ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ﺳﻠﻮﻛﻴﺎ ﻣﺸﻜﻠﺔ ﺣﻘﻴﻘﻴﺔ ﰲ ﳎﺘﻤﻌﻨﺎ ,ﺣﻴﺚ ﺇﻥ ﺍﻻﻧﺘﻜﺎﺱ) ﺍﻟﱰﻋﺔ ﻟﻠﻌﻮﺩﺓ ﺇﱃ ﺍﻹﺟﺮﺍﻡ( ﺑﲔ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ﺫﻭﻱ ﺍﻻﳓﺮﺍﻑ ﺍﻟﺴﻠﻮﻛﻲ ﻳﻌﺪ ﻣﺸﻜﻠﺔ ﻭﺍﺿﺤﺔ, ﻭﻟﺬﺍ ﻳﻨﺒﻐﻲ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﻋﻦ ﺃﺳﺒﺎﺏ ﺍﻻﻧﺘﻜﺎﺱ ﻣﻦ ﺧﻼﻝ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﱵ ﺗﺆﺩﻱ ﺇﱃ ﻇﻬﻮﺭ ﺍﻻﳓﺮﺍﻑ ﻋﻨﺪ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ,ﻭﻛﺬﻟﻚ ﺑﻴﺎﻥ ﺭﺩ ﺍﻟﻔﻌﻞ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻲ )ﻏﲑ( ﺍﳌﻼﺋﻢ .ﻭﰲ ﺃﻏﻠﺐ ﺍﻷﺣﻴﺎﻥ ﻋﻨﺪ ﻣﻮﺍﺟﻬﺔ ﺣﻘﻴﻘﺔ ﻫﺬﻩ ﺍﳌﺸﻜﻠﺔ ﻳﻜﻮﻥ ﻫﻨﺎﻙ ﺍﺎﻡ ﺑﻨﻘﺺ ﺍﳌﺆﺳﺴﺎﺕ ﺍﳌﻨﺎﺳﺒﺔ ,ﻭﺧﺼﻮﺻﺎ ﻧﻘﺺ ﺍﻟﺴﺠﻮﻥ ﻟﻸﻃﻔﺎﻝ .ﻭﻟﻜﻦ ﻟﻴﺴﺖ ﻫﻨﺎﻙ ﻣﻨﺎﻗﺸﺎﺕ ﺟﺎﺩﺓ ﺣﻮﻝ ﻋﻤﻞ ﺍﳌﺆﺳﺴﺎﺕ ﺍﳌﻮﺟﻮﺩﺓ ﻭﻗﺪﺭﺎ ﻋﻠﻰ ﺇﻋﺎﺩﺓ ﺩﻣﺞ ﺍﻟﻔﺮﺩ ﰲ ﺍﺘﻤﻊ .ﺗﻈﻬﺮ ﺍﻟﺒﻴﺎﻧﺎﺕ ﺃﻧﻪ ﰲ ﺳﻨﺔ 2010ﺯﺍﺩ ﻋﺪﺩ ﺍﳌﻨﺘﻜﺴﲔ ﺏ13,4ﰲ ﺍﳌﺎﺋﺔ ﻣﻘﺎﺭﻧﺔ ﺑﺴﻨﺔ .2007ﻭﲟﻘﺎﺭﺑﺔ ﺇﱃ ﻣﺴﺘﻮﻳﺎﺕ ﻣﻦ ﺍﻟﺪﻭﻝ ﺍﳌﺘﻘﺪﻣﺔ ﺍﻟﻌﻈﻤﻰ ﺍﻗﺘﺼﺎﺩﻳﺎ ﺍﻟﱵ ﺃﺩﺧﻠﺖ ﺗﻮﺻﻴﺎﺕ ﺗﺮﺑﻮﻳﺔ ﰲ ﺷﺄﻥ ﺭﺩ ﺍﻟﻔﻌﻞ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻲ ﻛﻨﻤﻮﺫﺝ ﻋﻜﺴﻲ ﺃﻱ ﳕﻮﺫﺝ ﺇﻋﺎﺩﺓ ﺍﻟﺘﻮﺟﻪ ﰲ ﺍﻟﻘﺎﻧﻮﻥ ﺍﳉﻨﺎﺋﻲ ﻋﻠﻰ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ﺫﻭﻱ ﺍﻷﻋﻤﺎﻝ ﺍﻹﺟﺮﺍﻣﻴﺔ. ﻳﻬﺪﻑ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﻨﻤﻮﺫﺝ ﺇﱃ ﺍﻟﺘﺄﺛﲑﻋﻠﻰ ﺍﻟﻄﻔﻞ ﺍﻟﺬﻱ ﺍﳓﺮﻑ ﰲ ﺳﻠﻮﻛﻪ ﺑﺈﺟﺮﺍﺀﺍﺕ ﳐﺘﻠﻔﺔ ﻣﻦ ﺃﺟﻞ ﺇﻋﺎﺩﺓ ﺩﳎﻪ ﰲ ﺍﺘﻤﻊ ,ﻟﻜﻦ ﺩﻭﻥ ﺇﺩﺧﺎﻝ ﺍﻟﻄﻔﻞ ﺍﳌﻨﺤﺮﻑ ﰲ ﻓﻌﻞ ﺟﻨﺎﺋﻲ ﲡﻨﺒﺎﹰ ﻟﺘﻤﻴﻴﺰﻩ ,ﺃﻣﺎ ﺗﻄﺒﻴﻖ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﻨﻤﻮﺫﺝ ﻋﻤﻠﻴﺎ ﻓﻔﻴﻪ ﺻﻌﻮﺑﺎﺕ ﻋﺪﻳﺪﺓ. ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ :ﺍﳓﺮﺍﻑ ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ ﺳﻠﻮﻛﻴﺎ ,ﺍﻻﻧﺘﻜﺎﺱ ,ﺍﻷﻋﻤﺎﻝ ﺍﻹﺟﺮﺍﻣﻴﺔ ,ﺭﺩ ﺍﻟﻔﻌﻞ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻲ ,ﺗﻮﺻﻴﺎﺕ ﺗﺮﺑﻮﻳﺔ ,ﺍﻟﻌﻘﻮﻳﺎﺕ ﺍﳉﻨﺎﺋﻴﺔ ,ﺇﻋﺎﺩﺓ ﺩﻣﺞ ﺍﻟﻔﺮﺩ ﰲ ﺍﺘﻤﻊ, ﺍﻷﻃﻔﺎﻝ -ﱂ ﻳﺒﻠﻎ ﺳﻦ ﺍﻟﺮﺷﺪ. 187 Socijalna istraživanja 188 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Pregledni naučni rad Durmić Azemina 1 KONCEPT RIZIČNIH I ZAŠTITNIH FAKTORA U PREVENCIJI POREMEĆAJA U PONAŠANJU Sažetak Ovaj rad bavi se konceptom rizičnih i zaštitnih faktora u njihovoj relaciji sa prevencijom poremećaja u ponašanju. U središtu ovog koncepta nalazi se činjenica kako identificiranje rizičnih i zaštitnih faktora te prepoznavanje njihovog međuodnosa pretpostavlja temelj dobro kreiranih prevencijskih programa. Rizični faktori se označavaju kao sve one unutrašnje i okolinske prilike pojedinca koje povećavaju vjerovatnost pojave poremećaja u ponašanju, dok se, s druge strane, zaštitni faktori označavaju kao sve one unutrašnje i okolinske prilike pojedinca koje smanjuju vjerovatnost pojave poremećaja u ponašanju. Koncept rizičnih i zaštitnih faktora jedan je od najčešće primjenjivanih koncepta u prevenciji poremećaja u ponašanju, te neizostavan elemenat svih koncepata prevencije poremećaja u ponašanju počevši od koncepta otpornosti pa sve do novijeg koncepta promocije mentalnog zdravlja. Ključne riječi: koncept rizičnih i zaštitnih faktora, prevencija, poremećaji u ponašanju Uvod Prevencija kao znanstvena disciplina i prevencija kao proces i akcija je društveno neophodna zbog njene usmjerenosti na sprečavanje javljanja i ponavljanja neželjenih posljedica. Prevencija (predupređivanje, preduhitrivanje, nešto preteći) odnosi se na proces koji se javlja prije nego se desi neki problem (i kome je cilj da na vrijeme spriječi pojavu neželjene situacije. 1 Asistent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected] Rad autora je dostavljen 15.09.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 22.12.2011. godine. 189 Socijalna istraživanja Međutim, “prevencija se ne odnosi samo na intervencije koje se javljaju prije inicijalnog početka poremećaja nego i na intervencije koje preveniraju komorbiditet, relaps, nesposobnost i posljedice težih mentalnih oboljenja porodice“ (NIMH, 1998, prema Samsha, 2002)2. Ovo možemo prepoznati u nivoima preventivnog djelovanja: primarnoj, sekundarnoj, tercijarnoj prevenciji, odnosno noviji sistem poznaje univerzalne, selektivne i indikovane preventivne intervencije, dok prevencijsku usmjerenost na snage i sposobnosti pojedinca možemo primijetiti kroz koncepte: koncept rizičnih i zaštitnih faktora, koncept otpornosti i rizika, model razvojnih prednosti, koncept pozitivnog razvoja te promociju mentalnog zdravlja. Ovaj rad donosi pregled najčešće primjenjivanog preventivnog koncepta, odnosno koncepta koji se fokusira na prepoznavanje rizičnih i zaštitnih faktora i to u njegovoj relaciji sa poremećajima u ponašanju. U literaturi postoje široka i obimna definiranja i klasifikacije rizičnih i zaštitnih faktora, ali ovaj rad donosi jednu od podjela, s obzirom da se sam koncept više fokusira na važnost prepoznavanja specifičnosti, multidimenzionalnosti i interaktivnosti rizičnih i zaštitnih faktora. Rad, također, sadrži neke od glavnih principa primjene preventivnih programa koji su fokusirani na rizične i protektivne faktore. Ovovremeno definiranje prevencije „Prevencija je multidisciplinarna znanost koja se bavi temeljnim i primijenjenim istraživanjima provedenim u mnogim područjima, kao što su javno zdravstvo, epidemiologija, obrazovanje, medicina, razvoj zajednice, psihologija“ (Durlak, 1995, prema Bašić 2009, str. 95). Ona, ustvari „integrira istraživanja o čovjeku kroz njegovo odrastanje – razvojnu epidemiologiju u zajednici i s tim u vezi preventivne intervencije“ (Kellam i Rebok, 1992, prema Bašić i saradnici, 2007, str. 23). Epidemiološki podaci su prijeko potrebni za prevenciju, a epidemiološka podloga prevencije se ogleda u odgovoru na pitanje o prevalenciji3 i incidenciji4. 2 http://www.samhsa.gov/reports/congress2002/chap3up.htm Ukupni broj slučajeva u jednom određenom vremenu 4 Broj novih slučajeva 3 190 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Ustvari, može se reći da je prevencija bolesti izazov ne samo klinika i njihovih pacijenata već cijele zajednice (Committee on the Prevention of Mental Disorders and Substance Abuse Among children, Youth, and Young Adults: Research Advancesand Promising Interventions, 2009). Prevencija tako postaje široko ukomponirana u sve segmente jedne društvene zajednice, odnosno postaje „dužnost“ cijele zajednice, a ne samo institucija koje su se vijekovima skrbile o poboljšanju psihofizičkog zdravlja ljudi. Prevencija kao proces kroz svoju povijesnu dimenziju prošla je put od izgrađivanja različitih mjera i aktivnosti koje su se primarno fokusirale na „patologiju i nedostatke“ (Bašić, 2009, str. 15) pa sve do ovovremenog pristupa gdje se mjere i aktivnosti usmjeravaju prema „snagama pojedinca i njegove okoline“ (Bašić, 2009, str. 15). Znači, prevencija je i dalje zadržala svoj glavni cilj, koji se ogleda u sprečavanju javljanja i širenja neželjenih pojava, međutim, put kojim se usmjerava prema zadanom cilju promijenjen je od direktnog, koji je fokusiran na nedostatke i patologiju ka indirektnom, koji je fokusiran na snage i mogućnosti. Tako se sada prevencija određuje kao proces koji kao cilj ima stvaranje uslova koji će omogućiti i podstaći pravilan socijalni razvoj individue praćen formiranjem i učvršćivanjem prosocijalnih oblika ponašanja, čime će se indirektno djelovati na sprečavanje javljanja i ponavljanja poremećaja u ponašanju (NIDA, 2003; Gardner i sar., 2001; Brounstein i sar., 2000; Catalano, Hawkins, 2000; OASAS, 2000; Paglia, Room, 1998; Reynolds i sar., 1997; Coie i sar., 1993; DRP, 1993, prema Popović-Ćitić i ŽunićPavlović, 2005). Prevencija se tako u tom ozračju oslanjanja na pozitivne snage svakog pojedinca definira kao “proces koji ljudima pruža mogućnost (pomoć i potporu) potrebne za suočavanje sa stresnim životnim uvjetima i potrebama, kako bi izbjegli ponašanja koja bi mogla dovesti do negativnih fizičkih, psihosocijalnih ili socijalnih posljedica. To su: poticanje znanja, kompetencija i vještina, poticanje samopoštovanja i samopouzdanja, poticanje vještina nošenja sa životnim situacijama, poticanje sustava potpore u okruženju obitelji, škole, radnog mjesta i zajednice, poticanje zdravog okruženja u zajednici“ (The Wisconsin Department of Public Instruction, 1995, prema Bašić, 2009, str. 95) ili se označava kao „proaktivan proces kojim se osnažuju pojedinci i sustavi kako 191 Socijalna istraživanja bi se nosili s životnim izazovima, događajima i tranzicijama, stvarajući i podupirući uvjete koji će promovirati zdrava ponašanja i zdrave životne stilove“ (Prevention Terms Glossary, Suthwest Prevention Center, prema Bašić, 2009, str. 95). Prevencija poremećaja u ponašanju Poremećaji u ponašanju5 se najčešće definiraju kao sve one „pojave biološke, psihološke i socijalne geneze koje manje ili više pogađaju pojedinca i nepovoljno djeluju na njegovu aktivnost i reaktivnost te neugodno ili, čak, štetno i opasno utječu na druge pojedince i društvene organizacije – obitelj, dječije ustanove, školu, užu i širu zajednicu“ (Dobrenić i Poldrugač, 1974 prema Bouillet i Uzelac, 2007, str. 130). Kada se govori o prevenciji poremećaja u ponašanju, onda je riječ „o intervencijama, postupcima i kontinuiranim, katkada i dugotrajnim, sustavnim djelovanjima/akcijama, kojima se nastoji otkloniti, poništiti ili kompenzirati djelovanje rizičnih faktora te implementirati, razviti i ojačati zaštitne faktore, kako bi se spriječio nastanak i razvoj određenih poremećaja, bolesti ili neželjenih pojava“ (Bašić, 2009, str. 97). U tom duhu smanjenja utjecaja rizičnih faktora i jačanja zaštitnih, Gibbs i Bennet (1990, prema Bašić, 2009, str. 98) navode da se „prevencija može definirati kao saradnički proces (škole i zajednice) planiranja i primjene mnogostrukih strategija koje: – smanjuju specifične rizike povezane sa problemima ponašanja mladih, – jačaju zaštitne faktore koji osiguravaju zdravlje mladih ljudi i njihovu dobrobit.“ Promjena fokusa prevencije od patologije i nedostataka ka snagama pojedinaca jasno se očituje kroz današnje primijenjivane prevencijske koncepte/strategije/modele: 1. Koncept rizičnih i zaštitnih faktora 2. Koncept otpornosti i rizika 3. Model razvojnih prednosti 4. Koncept pozitivnog razvoja 5 Jedna od najčešćih socijalnopedagoških podjela poremećaja u ponašanju jeste ona podjela na externalizirane, problem ponašanja koja su usmjerena ka drugome (neposlušnost, agresivnost, destrukcija, bježanje od kuće, delinkvencija) i internalizirane, ponašanja usmjerena prema samoj individui (plašljivost, povučenost). 192 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. 5. Promocija mentalnog zdravlja Bitno je naglasiti da se strategije usmjeravaju prema kombinaciji navedenih koncepata/modela te da se tako najčešće koristi koncept rizičnih i zaštitnih faktora pri planiranju preventivnih intervencija koje imaju za cilj reduciranje rizičnog ponašanja, djelujući na rizične faktore, koristeći pri tome snagu zaštitnih faktora (Bašić i saradnici, 2007). Koncept rizičnih i zaštitnih faktora Koncept rizičnih i zaštitnih faktora jedan je od prevencijskih koncepata koji ima najdužu tradiciju i najširu primjenu. Delaronde (1999, prema Popović-Čitić i Žunić-Pavlović, 2005) naznačava da su postavke ovog koncepta poslužile kao osnova za izgradnju sistema prevencije čitavog niza zdravstvenih problema i bolesti. Međutim, ubrzo je ovaj koncept našao uporište i u drugim područjima prevencije pa je „prvobitno bio primijenjen u oblasti prevencije zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, da bi se kasnije njegova primjena proširila i na područja među kojima su napuštanje škole, maloljetnička trudnoća, nasilje i kriminalitet“ (Catalano i saradnici, 1998, prema Popović-Čitić i Žunić-Pavlović, 2005, str. 29). Prevencijski model rizičnih i zaštitnih faktora počiva na jednostavnoj premisi prema kojoj, da bi se prevenirali problemi, moramo identificirati faktore koji povećavaju rizik da će se problemi razvijati i onda pronaći način kako da se reduciraju ti rizični faktori. Identificirajući rizične i protektivne faktore u populaciji, prevencijske inicijative se mogu implementirati i time smanjiti utjecaj rizičnih faktora i unaprijediti protektivne faktore. Naprimjer, ako je školski neuspjeh označen kao povećani rizik u zajednici, onda mentorstvo, učitelji, povećane prilike i nagrade za aktivno učešće u nastavi mogu osigurati poboljšanje akademskog postignuća (Nebraska Risk and Protective Factor Student Survey Results, 2003). Koegh i Weisner (1993) navode četiri modela koja su se povijesno izdiferencirala u proučavanju i pristupu rizičnim faktorima: 1. Model utjecaja (engl. Main-Effect model) – najjednostavniji model koji pretpostavlja direktni linearni utjecaj rizičnih uslova na budući razvoj. Ovaj model ima 193 Socijalna istraživanja svoje korijene u medicinskoj tradiciji, te su kliničke implikacije ovog modela fokusirane na biološke varijable. Psihološke i edukacijske implikacije ovog modela pretpostavljaju da određeni uslovi djeteta vode ka predvidiljivim ponašajnim, adaptivnim problemima i problemima u učenju (npr. oštećenje mozga vodi ka poremećaju percepcije). 2. Zbrojni model (engl. Additive Model) – navodi da pojedinačni faktori predviđaju samo ograničeni broj (obično nekoliko) problema. Predstavnici ovog modela govore o tome da je više zbroj rizičnih faktora povezan sa negativnim posljedicama nego specifične rizične okolnosti. 3. Multipli model (engl. Multiplicative Model) – počiva na tome da je relacija između rizičnih faktora više multipla nego zbrojna. Tako, npr., ako je kod individue identificirano 5 rizičnih faktora, u okviru Zbrojnog modela ima skor od 5 (1+1+1+1+1), dok u okviru Multiplog modela ima skor od 120 (1x2x3x4x5) rizičnih uslova. 4. Model kompenzacije (engl. Compensatory Model) – ovaj model uključuje moguće pozitivne, zaštitne uslove. U istraživanjima se pokazalo (Anthony 1974; Werner i Smith 1982; Rutter 1979, prema Koegh i Weisner, 1993) da neka djeca, iako odrastaju u rizičnim uslovima, ipak dobro funkcionišu i postižu solidne, pozitivne razvojne i personalne izlaze. Tako se nametnuo zahtjev da se uzme u obzir moguća kompenzacija ili „protektivni“ faktori koji smanjuju utjecaj potencijalnih negativnih rizičnih uslova. Pojam i klasifikacija rizičnih faktora Kraemer, Kazdin i saradnici (1997, prema Committee on the Prevention of Mental Disorder and Substance Abuse Among Children, Youth, and Young Adults, 2009) navode da je rizični faktor mjerljiva osobina subjekta koja prethodi i u vezi je sa problem posljedicama. Rizični faktori se mogu pojaviti na multiplim nivoima, uključujući biološke, psihološke, porodične, društvene i kulturne nivoe. Oni razlikuju rizične faktore koji se mijenjaju tokom vremena (promjenljivi rizični faktori) od onih koji se ne mijenjaju (npr. spol, etnicitet, genotip – fiksirane oznake). 194 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Mrazek, Haggerty (1994, prema Bašić, 2009, str. 170) definiraju rizične faktore kao “karakteristike, varijable ili opasnosti koje ako su prisutne za određenog pojedinca, postoji veća vjerovatnost da će on, prije nego neko drugi iz opće populacije, razviti poremećaj“. Međutim, jako je važno naglasiti da prisustvo rizičnih faktora ne znači direktnu i nepobitnu pojavu poremećaja u ponašanju, već, kako kaže Keogh (2000, prema The University of Maine 6), „rizik je tvrdnja probabiliteta. Rani individualni i okolinski uslovi se koriste da se predvide budući izlazi. Rizik je koristan termin, ali on ne implicira nužno prisustvo deficita ili nesposobnosti, već sugerira samo mogućnost kasnijih problema. Protektivni faktori često mogu moderirati ili čak u nekim slučajevima odbaciti utjecaje rizičnih faktora od djece, te kao i rizični faktori mogu biti različiti tokom razvojnog perioda i mogu biti povezani sa spolom”. Poznavanje prirode i osobina rizičnih faktora jedan je od važnih preduslova za preciznije planiranje preventivnih strategija. Međutim, s obzirom da je oblast rizičnih faktora široko područje, u nastavku će biti ukratko izložene osnovne poznanice o rizičnim faktorima (Shonert Reichl, 2000): 1. Status rizika bi se trebao posmatrati kao niz stupnjeva duž kontinuuma – status rizika se ne bi smio posmatrati kao jedinstvena kategorija, već kao serija koraka duž kontinuuma, rangirana od niskog do visokog rizika. 2. Rizični faktori su multidimenzionalni i interaktivni – status rizika je dinamičan i ovisan o okolini, nije fiksiran jer može varirati kroz vrijeme, okolnosti i kontekst. Djeca i mladi žive i odrastaju u multiplim kontekstima: porodica, vršnjaci, škola, susjedstvo, zajednica i kultura. Štaviše, djeca i mladi, njihove porodice, zajednice i društvo u cjelini pokazuju sistematične i uspješne promjene tokom vremena. Promjene koje se javljaju moraju se posmatrati kao međusobno zavisne, a ne u izolaciji jedna od druge: promjene koje se javljaju na jednom nivou organizacije su recipročno povezane sa promjenama u sklopu drugih nivoa. 3. Termin u riziku nagovještava predikciju – biti u riziku nije ekvivalent poremećaju u ponašanju, već samo vjerovatnost pojave poremećaja u ponašanju. 6 http://www.umaine.edu/issar/sardoc/Section%20II.pdf) 195 Socijalna istraživanja 4. Rizik je „zbrojan“ – izloženost multiplim rizičnim faktorima povećava vjerovatnost negativnih posljedica. 5. Priroda i vrijeme javljanja rizičnih faktora mogu različito utjecati na posljedice – izloženost rizičnim faktorima može biti štetnija u određenim fazama razvoja čovjeka nego u drugim fazama razvoja. 6. Skolonost riziku je povećana za vrijeme razvojnih prijelaza (engl. transition) – prijelazi se u ovom kontekstu definiraju kao specifične stresne razvojne tačke zato što zahtijevaju reorganizaciju bilo na strukturnom ili funkcionalnom nivou. Naprimjer, rana adolescencija (prijelaz iz ranog djetinjstva u osnovnu školu) je kritična prijelazna tačka zbog mnoštva brzih promjena koje se javljaju na nekoliko područja i konteksta. Takve promjene nesumnjivo izazivaju povećani vulnerabilitet, ali isto tako predstavljaju posebne prilike za intervencije i za trasiranje razvojnih puteva u pravcu pozitivnih izlaza. Klasifikacijski moduli rizičnih faktora su mnogobrojni i izvedeni za različite problem-izlaze, kao npr. rizični faktori za delinkvenciju, za depresiju, za pokušaje suicida, za zloupotrebu psihoaktivnih supstanci i sl., međutim većina tih podjela prepoznaje sljedeće kategorije rizičnih faktora (Popović-Čitić i ŽunićPavlović, 2005): 1. Rizični faktori koji djeluju na nivou lokalne zajednice (dostupnost psihoaktivnih supstanci i vatrenog oružja, zakoni i norme zajednice koji favorizuju zloupotrebu psihoaktivnih supstanci, medijska slika upotrebe nasilja, tranzicija i mobilnost, nizak nivo povezanosti susjedstva i dezorganizacije lokalne zajednice, ekstremna socijalna i ekonomska deprivacija) 2. Rizični faktori koji djeluju u školskoj sredini (rano i učestalo antisocijalno ponašanje, školski neuspjeh, nedovoljna posvećenost školi i školskim obavezama) 3. Rizični faktori koji djeluju u porodičnoj sredini (porodična historija problema u ponašanju, problemi u funkcioniranju porodice, porodični konflikti, stavovi roditelja koji favorizuju antisocijalna ponašanja) 4. Rizični faktori koji djeluju u vršnjačkim grupama ili unutar same individue (otuđenje, buntovništvo, nedostatak vezanosti za zajednicu, prijatelji koji su skloni problem-ponašanju, stavovi koji favorizuju problem196 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. ponašanja, rana inicijacija poremećaja u ponašanju, konstitucioni faktori: pol, temperament, inteligencija, slaba kontrola impulsa, nizak nivo samopoštovanja) Pojam i klasifikacija zaštitnih/protektivnih faktora Prethodno je u okviru Modela kompenzacija naglašeno da je u istraživanjima rizičnih faktora uočeno da su pojedina djeca koja su živjela u rizičnim uslovima ipak postigla pozitivne razvojne i personalne izlaze (Koegh i Weisner, 1993). Tako da je „izučavanje tih karakteristika djece i mladih, odnosno tzv. karakteristika psihološke neranjivosti7, dovelo do novog pojma – otpornosti i proučavanje njegova značaja u relacijama rizik-zaštita“ (Bašić, 2009, str. 178). Fraser (1997, prema Doležal 2006) zaštitne faktore definira kao „unutarnje i vanjske snage koje pomažu djeci oduprijeti se ili umanjiti utjecaj rizičnih faktora“. Za Ruttera (1987, prema Bašić, 2009, str. 178) zaštitni faktori „kompenziraju8 početak delinkvencije kroz glavne procese: smanjujući rizik, smanjujući negativne lančane reakcije, razvijajući samopouzdanje i samoučinkovitost te otvarajući mogućnosti“. Protektivni faktori vrše pozitivni utjecaj ili zaštitu protiv negativnih utjecaja rizika, čime reduciraju vjerovatnost da će mladi biti uključeni u problem ponašanja. Protektivni faktori koji su identificirani u okviru istraživanja Hawkinsa i Catalano9 uključuju: – povezanost sa porodicom, školom, zajednicom, i vršnjacima; – zdrava vjerovanja i standarde ponašanja te 7 Termin psihološka neranjivost korišten je prije, a danas je prikladniji termin otpornost jer ne pobuđuje neodgovarajuću asocijaciju koju pobuđuje „naranjivost“, a to je da djeca/mladi nisu pogođeni negativnim događajima (Ajduković, 2001, prema Doležal, 2005). 8 Zbog toga se zaštitni faktori nazivaju i kompenzacijski faktori. 9 Dr. J. David Hawkins je profesor prevencije i osnivački direktor Social Development Research Group, School of Social Work, Univerzitet u Washingtonu, Seattle. Njegova istraživanja se fokusiraju na razumijevanje i prevenciju zdravlja i poremećaja u ponašanju djece i omladine kroz identificiranje i razumijevanje interakcije rizičnih i protektivnih faktora. Richard Catalano je profesor i direktor Social Development Research Group, School of Social Work. Dvadeset i pet godina je vodio istraživanja i razvojne programe za promociju pozitivnog razvoja mladih i prevencije poremećaja u ponašanju. 197 Socijalna istraživanja – individualne karakteristike, kao što su samopouzdanje, kognitivne sposobnosti i sl. (Nebraska Department of Health and Human Services and the Nebraska Department of Education, 2003). Garmezy (1985, prema Bašić, 2009) opisuje tri kategorije zaštitnih faktora: dispozicijska obilježja (temperament, socijalna orijentacija i odgovor na promjene, kognitivne sposobnosti, vještine suočavanja), obiteljsko okruženje (pozitivan odnos s barem jednim roditeljem, kohezija, toplina, harmonija, odsutnost zanemarivanja), obilježja vanjskog okruženja (dostupnost vanjskih resursa i široke socijalne podrške). Suoodnos rizičnih i zaštitnih faktora I rizični i protektivni faktori mogu biti individualni, porodični, socijalni, ekonomski i okolinski u svojoj prirodi. Uglavnom je riječ o kumulativnom efektu prisustva multiplih rizičnih faktora, manjku protektivnih faktora i međusobnom djelovanju rizičnih i protektivnih situacija koje predisponiraju pojedince od zdravih uslova ka povećenom vulnerabilitetu te ka pojavi poremećaja (A Report of the World Health Organization, Department of Mental Health and Substance Abuse in collaboration with the Prevention Research Centre of the Universities of Nijmegen and Maastricht, 2004). Također u okviru prevencije mentalnih poremećaja spominju se još i opći rizični i zaštitni faktori te na bolest specifični rizični i protektivni faktori. Opći rizični i zaštitni faktori su oni faktori koji su uobičajeni većem brojem mentalnih problema i poremećaja. Intervencije koje su adresirane na takve opće faktore mogu generirati širok spektar preventivnih efekata. Naprimjer, siromaštvo i zlostavljanje djeteta su uobičajeni kod depresije, anksioznosti i zloupotrebe droga. Za intervencije koje su adresirane na siromaštvo i zlostavljanje djeteta može se očekivati da će imati utjecaj na sva tri poremećaja. Na bolest specifični rizični i protektivni faktori su oni koji su uglavnom povezani sa razvojem određenog poremećaja. Naprimjer, negativno mišljenje je specifično povezano sa depresijom, a teška depresija je specifično povezana sa samoubistvom (A Report of the World Health Organization, Department of Mental Health and Substance Abuse in collaboration with the Prevention Research Centre of the Universities of Nijmegen and Maastricht, 2004). 198 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Postoje tri konceptualna modela koja opisuju moguće načine dinamičkih relacija između rizičnih i zaštitnih faktora (PopovićČitić i Žunić-Pavlović, 2005): Model kompenzacije ili kompenzatorni model ističe da zaštitni faktori svojim djelovanjem jednostavno neutrališu utjecaje rizičnih faktora (npr. zaštitni faktori koji se ogledaju u pozitivnoj porodičnoj atmosferi i kvalitetnoj komunikaciji između članova porodice mogu neutralisati negativne efekte rizičnih faktora koji se ogledaju, npr., u dostupnosti psihoaktivnih supstanci) . Model izazova ukazuje da rizični faktori predstavljaju neku vrstu izazova za razvijanje i jačanje zaštitnih faktora (školski neuspjeh djeteta može biti svojevrstan izazov roditeljima da preduzmu čitav niz aktivnosti kako bi pružili pomoć djetetu da prevaziđe probleme u školi, te kako se ne bi javili i drugi problemi). Zaštitni model predstavlja sintezu, modifikaciju i proširivanje postavki kompenzatornog modela i modela izazova te ističe da zaštitni faktori djeluju na dva načina: prvo, ako zaštitni faktori ne mogu u potpunosti umanjiti efekte rizičnih faktora, onda ih mogu modifikovati ili smanjitit i drugo, zaštitni faktori djeluju kao neka vrsta katalizatora ili barijere, koja svojim postojanjem između mladih ljudi i rizičnih faktora doprinosi razvijanju i jačanju individualne otpornosti mladih. Praktične implikacije prevencije usmjerene na rizične i zaštitne faktore Jedan od važnih ciljeva prevencije usmjerene na rizične i protektivne faktore jeste da promijeni balans između rizičnih i zaštitnih faktora i to na taj način da zaštitni faktori svojim efektima dominiraju nad rizičnim faktorima. Postoje različiti principi kojim se treba rukovoditi pri kreiranju preventivnih programa i oni polaze od raličitih kriterija klasifikacije. Međutim, većina klasifikacijskih okvira prepoznaje četiri ključna principa (Popović-Čitić i Žunić-Pavlović, 2005): – prvi princip naglašava podjednako usmjeravanje preventivnih aktivnosti na neutralisanje i eliminisanje negativnih utjecaja rizičnih faktora te razvijanje i jačanje protektivnih faktora 199 Socijalna istraživanja drugi princip ističe imperativ uvažavanja specifičnih potreba populacije na koju su preventivni programi usmjereni – treći princip se temelji na djelovanju unutar svih životnih područja u kojima je osjetan utjecaj rizičnih i zaštitnih faktora – zahtjev četvrtog principa se odnosi na primjenu multipreventivnih strategija Specifičniji principi primjene preventivnih programa naznačani su u okviru prevencije zloupotrebe droga, a u nastavku slijedi modificirana verzija nekih od važnih principa po područjima (National Institute on Drug Abuse, 2003): Na porodicu usmjereni programi treba da budu fokusirani na: – učenje roditelja kvalitetnijim komunikacijskim vještinama u porodici, – treningu odgovarajućih stilova discipline djece, – čvrstom i konzistentnom provođenju pravila, – unapređenje porodičnih odnosa i povezanosti članova porodice kroz trening vještina, unapređenja roditeljske podrške djeci, unapređenja komunikacije roditelji – djeca i roditeljske uključenosti u život njihove djece, – razvoj roditeljskog monitoringa i supervizije kroz vještine uspostave pravila, tehnike monitoring-aktivnosti, razvoj senzibilnosti roditelja za primjenu pohvale za odgovarajuće ponašanje njihove djece. Na školu bazirani preventivni programi trebali bi biti fokusirani na: – Period predškolskog uzrasta: rana identifikacija i intervencija rizičnih faktora, kao što su: rano agresivno ponašanje, siromašni odnosi sa vršnjacima i poteškoće učenja. – Period osnovne škole: razvoj vještina samokontrole, emocionalne svijesti, komunikacije, uspješnog rješavanja problema socijalnih odnosa te akademska podrška, naročito pri počecima čitanja. – Period srednje škole/fakulteta: preventivni programi bi trebali biti usmjereni na razvijanje kompetencija: učenja/studiranja i akademska podrška, socijalnih i akademskih vještina, unapređenja vršnjačkih međuodnosa, komunikacije i samokontrole. – 200 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Prevencijski programi bi po mogućnosti trebali biti integrisani u školske akademske programe, jer je školski neuspjeh označen kao jedan od snažnih rizičnih faktora. Na zajednicu usmjereni programi treba da budu fokusirani na rad sa civilnim, religioznim, pravnim i drugim ne/vladinim organizacijama za unapređenje prosocijalnog ponašanja. Ovi programi najčešće uključuju razvoj pravnih regulativa, masmedijske napore te duge programe „osvještenja“ zajednice. Također, znatno efektivnijim programima pokazali su se oni koji su kombinirali više preventivnih programa (na porodicu/na školu usmjereni programi) te ako svi oni šalju konzistentnu poruku. Također, Rutter (prema Committee on the Prevention of Mental Disorder and Substance Abuse Among Children, Youth, and Young Adults, 2009) navodi pet procesa, pomoću kojih se mogu reducirati rizični faktori, a koji mogu biti meta/fokus preventivnih programa: 1. mijenjati doživljaj rizičnih faktora (npr. sposobnosti copinga); 2. mijenjati izloženost rizičnim faktorima (npr. roditeljski nadzor nad djetetom kako ne bi bilo uključeno u vršnjačke grupe koje ispoljavaju antisocijalna ponašanja); 3. otkloniti negativne lančane reakcije (npr. kada strogo roditeljstvo vodi ka otporu djeteta što dalje vodi ka povećanom konfliktu); 4. jačajući zaštitne faktore (npr. sampouzdanje, adaptivna vjerovanja) te 5. putem prekretnica, gdje dolazi do totalne promjene konteksta, što omogućava nove mogućnosti razvoja (npr. promjena iz institucionalne njege u pozitivno školsko okruženje). Svi navedni principi pred stručnjake stavljaju potrebu i odgovornost uvažavanja složenosti rizičnih i zaštitnih faktora koja mora biti uvažena kao takva i to prije svega kroz sistem jasnog prepoznavanja dejstva rizičnih i zaštitnih faktora na svim područjima, pa sve do multiprogramskog, multidomenskog i multistrategijskog preventivnog djelovanja. Zaključak Koncept rizičnih i zaštitnih faktora usvojen je kao koncept koji se najviše primjenjuje ali i koncept koji je neophodan za provođenje svih preventivnih modela, kao npr. u okviru koncepta otpornosti jedan od temeljnih elemenata jeste prepoznavanje rizičnih i zaštitnih faktora. Međutim, koncept se ne zadržava na pukom prepoznavanju rizičnih i zaštitnih faktora, nego ide korak dalje uz naglašavanje 201 Socijalna istraživanja bitnih dinamičkih relacija dva spomenuta faktora. Promišljanje o suodnosu rizičnih i zaštitnih faktora nam tako daje dobar temelj za ostvarivanje novijeg preventivnog imperativa a koji se ogleda u činjenici da se trebamo okrenuti snagama i sposobnostima koje posjeduje pojedinac, a ne slabostima. Rizični i zaštitni faktori nisu nezavisno prisutni u životu pojedinca, oni stupaju u presudnu interakciju od koje zavisi budući razvoj mlade osobe. Da li će se kod mlade osobe javiti ili zadržati poremećaj u ponašanju ne zavisi od pukog zbrajanja rizičnih i zaštitnih faktora nego od njihovog međusobnog odnosa koji ide od one snage efekata zaštitnih faktora da neutrališu ili modifikuju efekte rizičnih faktora pa do nadmoćnog djelovanja rizičnih faktora. Kako efekti rizičnih faktora ne bi ostvarili svoju „prevlast“, neophodno je preventivne programe kreirati tako da: – prepoznaju osobenosti i specifičnosti dinamičkih relacija identificiranih rizičnih i zaštitnih faktora; – idu dalje od pukog zbrajanja rizičnih i zaštitnih faktora, odnosno da svaki posmatraju u njihovoj osobenosti i međusobnoj zavisnosti; – posebnu pažnju posvete razvojnim prijelazima koji predstavljaju povećani rizik, ali i priliku za trasiranje pozitivnih razvojnih izlaza; – u fokus akcije postave unapređenje zaštitnih faktora te njihovo snažno djelovanje neutralizacije/smanjenja i modifikacije rizičnih faktora; – ukombiniraju različite preventivne programe (na porodicu/školu/zajednicu bazirane programe). U društvu narastajućih problema, naročito onih u koje su uvučeni djeca i mladi, ogledaju se sve veće potrebe preventivnog djelovanja, koje ne smije imati prepreke društvene zajednice, naročito ne one finansijske prirode, jer su prednosti koje prevencija nosi sa sobom ogromne: „veća produktivnost mladog naraštaja, smanjeni troškovi tretmana, manje patnje i prerane smrtnosti, kohezivnije porodice, odnosno sretniji, bolje adaptirani mladi ljudi“ (prema Committee on the Prevention of Mental Disorder and Substance Abuse Among Children, Youth, and Young Adults, 2009). 202 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Literatura: Bašić, J. (2009) Teorije prevencije: prevencija poremećaja u ponašanju i rizičnih ponašanja djece i mladih, Zagreb: Školska knjiga. Bašić, J., Ferić-Šlehan, M. i Kranželić-Tavra, V. (2007) Zajednice koje brinu I, Pula – Zagreb: Istarska županija. Bašić, J., Ferić-Šlehan, M. i Kranželić-Tavra, V. (2007), Zajednice koje brinu II, Pula – Zagreb: Istarska županija. Bašić, J., Ferić-Šlehan, M. i Kranželić-Tavra, V. (2001), Od primarne prevencije do ranih intervencija, Zagreb: Eduakcijsko-rehabilitacijski fakultet. Boillet, D. i Uzelac, S. (2007) Osnove socijalne pedagogije, Zagreb: Školska knjiga. Committee on the Prevention of Mental Disorders and Substance Abuse Among Children, Youth, and Young Adults: Research Advancesand Promising Interventions (2009) Preventing Mental, Emotional,, and Bihevioral Disorders Among Young People: Progress and Posibilities [online], Washington DC : The National Academies Press. Dostupno na: http://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK32778/. [23.01.2011] Doležal, D. (2006) Otpornost i prevencija poremećaja u ponašanju, Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja [online], Vol. 42, br. 1, str. 87-102. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/search/?q=otpornost+i+prevencija+porem e%C4%87aja+u+pona%C5%A1anju [15.03.2011] Koegh, B. K. i Weisner, T. (1993) An Ecocultural Perspective on Risk and Protective Factors in Chidren‘s Development: Implications for Learning Disabilities. Learning Disabilities Research and Practice [online], 8(1), 3-10. Dostupno na: http://www.tweisner.com/yahoo_site_admin/assets/docs/Keo gh_Weisner_19938_Ecocultural_learning_disabilities_A27.2 31155348.pdf. [21.01.2011] National Institute on Drug Abuse, (2003) Preventing Drug Use among Children and Adolescents: a research-Based Guide for Parents, Educators and Community Leaders-second edition [online]. Dostupno na: http://www.drugabuse.gov/pdf/prevention/InBrief.pdf. [23.01.2011] 203 Socijalna istraživanja Nebraska Department of Health and Human Servicesand the Nebraska Department of Education (2003) Nebraska Risk and Protective Factor Student Survey Results [online]. Dostupno na: http://www.nebraskaprevention.gov/pdf/Region%201.pdf. [25.01.2011] Popović-Čitić, B. i Žunić-Pavlović, V. (2005), Prevencija prestupništva dece i omladine, Beograd: Ministarstvo prosvete i sporta Republike Srbije i Pedagoško društvo Srbije. Samsha (2002),Report to Congress [online]. Dostupno na: http://www.samhsa.gov/reports/congress2002/chap3up.htm [05.03.2011] Shonert Reichl, K. (2000) Children and Youth at risk: Some Coceptual Consideration, Canada: Canadian Education Statistics Council with the assistance of Human Resources Development. Paper prepared for the Pan-Canadian Education Research Agenda Symposium, “Children and Youth At Risk [online],” April 6th and 7th, 2000, Ottawa. Dostupno na: http://educ.ubc.ca/research/ksr/docs/schonertreichl_childrenatrisk2000.pdf. [23.01.2011] The University of Maine (2000), Students at risk: Who are they [online]. Dostupno na: http://www.umaine.edu/issar/sardoc/Section%20II.pdf) [23.01.2011] Žižak, A., Koller, N. i Lebedina, M. (2001) Od rizika do intervencije, Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. 204 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Review article CONCEPT OF RISK AND PROTECTIVE FACTORS FOR PREVENTION OF BEHAVIORAL DISORDER Azemina Durmić, Teaching Assistant Abstract This paper treats a concept of risk and protective factors and their relation to prevention of behavioral disorders. The core of the concept is the fact that identifying risk and protective factors and recognizing their interrelation is the basis of well created prevention programs. Risk factors are all inner and environmental circumstances of an individual that increase the probability of developing behavioural disorders, whereas protective factors are all inner and environmental circumstances of an individual that decrease the probability of developing behavioral disorders. The concept of risk and protective factors is one of the most commonly used concepts for prevention of behavioral disorders, and an essential element of all concepts for prevention of behavioral disorders starting with the concept of resilience to the newer concept of mental health promotion. Keywords: concept of risk and protective factors, prevention, behavioral disorders 205 Socijalna istraživanja ﺩ .ﻋﺎﺯﻣﻴﻨﺎ ﺩﻭﺭﻣﻴﺘﺶ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﻣﻔﻬﻮﻡ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺒﺎﻋﺜﺔ ﻭﺍﳌﺎﻧﻌﺔ ﰲ ﺍﻟﻮﻗﺎﻳﺔ ﻣﻦ ﺍﻻﺿﻄﺮﺍﺑﺎﺕ ﰲ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﺍﳋﻼﺻﺔ: ﻣﻮﺿﻮﻉ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﻫﻮ ﺩﺭﺍﺳﺔ ﻣﻔﻬﻮﻡ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺒﺎﻋﺜﺔ ﻭﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﳌﺎﻧﻌﺔ ﻭﻋﻼﻗﺘﻬﻤﺎ ﺑﺎﻟﻮﻗﺎﻳﺔ ﻣﻦ ﺍﻹﺿﻄﺮﺍﺑﺎﺕ ﺍﻟﺴﻠﻮﻛﻴﺔ .ﻭﻳﺘﻨﺎﻭﻝ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺘﺼﻮﺭ ﻣﻨﺎﻗﺸﺔ ﻛﻴﻔﻴﺔ ﺗﻌﻴﲔ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺒﺎﻋﺜﺔ ﻭﺍﳌﺎﻧﻌﺔ ﻭﺍﻟﺘﻌﺮﻑ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﻌﻼﻗﺔ ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ .ﻭﻛﻞ ﻫﺬﺍ ﳝﺜﻞ ﺃﺳﺎﺳﺎ ﻟﻠﱪﺍﻣﺞ ﺍﻟﻮﻗﺎﺋﻴﺔ ﺍﳌﺒﺪﻋﺔ .ﺗﺪﻝ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺒﺎﻋﺜﺔ ﻋﻠﻰ ﻇﺮﻭﻑ ﺍﻟﻔﺮﺩ ﺍﻟﺪﺍﺧﻠﻴﺔ ﻭﺍﳋﺎﺭﺟﻴﺔ ﻛﻠﻬﺎ ﺍﻟﱵ ﺗﺰﻳﺪ ﻣﻦ ﺍﺣﺘﻤﺎﻝ ﻇﻬﻮﺭ ﺍﻻﺿﻄﺮﺍﺏ ﰲ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ .ﺃﻣﺎ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﳌﺎﻧﻌﺔ ﻓﺘﺪﻝ ﻋﻠﻰ ﻇﺮﻭﻑ ﺍﻟﻔﺮﺩ ﺍﻟﺪﺍﺧﻠﻴﺔ ﻭﺍﳋﺎﺭﺟﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﺗﻘﻠﻞ ﻣﻦ ﺍﺣﺘﻤﺎﻝ ﻇﻬﻮﺭ ﺍﻻﺿﻄﺮﺍﺏ ﰲ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ .ﻳﻌﺪ ﻣﻔﻬﻮﻡ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺒﺎﻋﺜﺔ ﻭﺍﳌﺎﻧﻌﺔ ﺃﺣﺪ ﺃﻛﺜﺮ ﺍﳌﻔﺎﻫﻴﻢ ﺍﳌﻄﺒﻘﺔ ﰲ ﺍﻟﻮﻗﺎﻳﺔ ﻣﻦ ﺍﻻﺿﻄﺮﺍﺑﺎﺕ ﺍﻟﺴﻠﻮﻛﻴﺔ ,ﻭﻫﻮ ﺍﻟﻌﻨﺼﺮﺍﻟﺬﻱ ﻻ ﳝﻜﻦ ﺇﻏﻔﺎﻟﻪ ﰲ ﻛﻞ ﺑﺮﺍﻣﺞ ﺍﻟﻮﻗﺎﻳﺔ ﻣﻦ ﺍﻻﺿﻄﺮﺍﺑﺎﺕ ﺍﻟﺴﻠﻮﻛﻴﺔ ,ﺑﺪﺀﺍ ﻣﻦ ﺗﺼﻮﺭ ﺍﳌﻘﺎﻭﻣﺔ ﻓﺈﱃ ﺍﳌﻔﻬﻮﻡ ﺍﳉﺪﻳﺪ ﺍﻟﺬﻱ ﻳﺪﻋﻮ ﻟﻠﺼﺤﺔ ﺍﻟﻌﻘﻠﻴﺔ. ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ :ﻣﻔﻬﻮﻡ ﺍﻟﻌﻮﺍﻣﻞ ﺍﻟﺒﺎﻋﺜﺔ ﻭﺍﳌﺎﻧﻌﺔ ,ﺍﻟﻮﻗﺎﻳﺔ ,ﺍﻻﺿﻄﺮﺍﺑﺎﺕ ﰲ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ. 206 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Pregledni naučni rad Anela Hasanagić1 PERCIPIRANA RODITELJSKA PODRŠKA KAO FAKTOR U SPREČAVANJU NEPRILAGOĐENIH OBLIKA PONAŠANJA U ADOLESCENCIJI Sažetak Socijalna podrška se odnosi na dobiti koje je neka osoba u stanju izvući iz odnosa sa drugima. Porodica kao primarna zajednica je ta koja bi trebala da bude najveći izvor svih oblika socijalne podrške. Međutim, nekada mlade osobe nemaju osjećaj da je njihova porodica izvor takvog oblika podrške, pa se može reći da percipirana i stvarna podrška nisu jedno te isto. Percipirana podrška je subjektivni osjećaj koji ima neka osoba, i koji ne mora biti (i obično nije) u skladu sa stvarnom podrškom koju nam drugi ljudi nude. Tako da je percipirana podrška zapravo ono što bi trebalo da bude podvrgnuto mjerenju, jer na osnovu takve percepcije osoba stiče dojam o tome koliko se može osloniti na druge i šta može od koga očekivati, što opet, s druge strane, nesumnjivo determinira njeno ponašanje. Cilj ovog istraživanja je bio ustanoviti u kakvoj su vezi percipirana roditeljska podrška i pojava neprilagođenih oblika ponašanja kod adolescenata – učenika srednje škole. Uzorak je sačinjen od 110 učenika srednje škole na kojima je primijenjen Upitnik neprilagođenih oblika ponašanja, Upitnik socijalne podrške, Upitnik prošlih odnosa sa majkom i ocem i Upitnik sadašnjih odnosa sa roditeljima. Rezultati istraživanja ukazuju na to da su pojava neprilagođenih oblika ponašanja i podrška koju adolescenti percipiraju da primaju od roditelja u negativnoj korelaciji u smislu da je percipirana roditeljska podrška manja kod adolescenata koji pokazuju više neprilagođenih oblika ponašanja. Također, rezultati 1 Docent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected] Rad autora je dostavljen 10.06.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 23.11.2011. godine. 207 Socijalna istraživanja ukazuju i na činjenicu da percipirana podrška od oca i od majke u odnosu na neprilagođene oblike ponašanja pokazuju isti smjer povezanosti, s tim što je percipirana podrška koju adolescenti primaju od oca u nešto većoj korelaciji nego što je to percipirana podrška od majke, što navodi na zaključak da je za prevenciju neprilagođenih oblika ponašanja značajan faktor percipirana roditeljska podrška oba roditelja, a u nešto većoj mjeri percipirana podrška oca. Ključne riječi: percipirana neprilagođeni oblici ponašanja. roditeljska podrška, porodica, Uvod Havelka (1998) socijalnu podršku definira kao svaku vrstu uzajamne pomoći koju članovi jedne primarne skupine dijele među sobom. Pri tom se pod pojmom „primarna“ smatraju prirodne skupine i zajednice čiji članovi imaju svoju zajedničku prošlost, zajedničke životne probleme, te zajedničku budućnost. Prototip takvih skupina je obitelj, rodbinske mreže, seoske zajednice, krugovi bliskih prijatelja, krug bliskih znanaca s posla i sl. Socijalna podrška definira se kao "postojanje ili dostupnost osoba na koje se oslanjamo, koje nam daju do znanja da o nama brinu, vole nas i cijene“ (Sarason i saradnici, 1983, prema ŽivčićBećirević, 1995/96). Socijalna podrška djeluje na cjelovito zdravlje duž tri glavne odrednice (Havelka, 1998) : – kroz socijalne uzore u obitelji i zajednici, – kroz prisnu međuljudsku komunikaciju u zajednici i – kroz povratne obavijesti stručnjaka i drugih vanjskih autoriteta Također, istraživanja su utvrdila da postoji pet kvalitativno različitih vrsta socijalne podrške (Havelka, 1998): 1. protjecanje obavijesti kroz prirodne socijalne mreže (obavijesti o poslu, poslovni kontakti, obavijesti o prilikama stanovanja), 2. druženja (spontano posjećivanje u slobodno vrijeme, rasprave o različitim temama, nešto raditi zajedno, formalno organizirane zajedničke akcije), 3. emotivna podrška (sitna emotivna pomoć poput slušanja nečijih pritužbi, savjetovanje o obiteljskim problemima, izražavanje solidarnosti u teškom stresu, krupne usluge), 208 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. 4. neformalne usluge (sitne usluge i znakovi pažnje, posuđivanja kućnih alata i potrepština, krupna pomoć u domaćinstvu, pomoć u organizaciji), 5. oblici uzajamne novčane podrške i pomoći (velike ili male svote novca, materijalna ulaganja u kućanstvo, domaćinstvo i sl.). Socijalna podrška neophodna je u procesu psihosocijalnog razvoja djeteta, ali i u svakodnevnom funkcioniranju odraslog čovjeka. Ona nam pomaže u svladavanju raznih problema i poteškoća s kojima se susrećemo, u donošenju bitnih odluka, u stvaranju stavova o životu, te u poimanju vlastitog selfa. Prvi i temeljni izvor socijalne podrške s kojim se dijete susreće su njegovi roditelji, koji mu po njegovu rođenju svojom pažnjom, ljubavlju te sposobnošću odgovora na njegove potrebe osiguravaju opstanak. Daljnjim djetetovim razvojem vrste i izvori socijalne podrške mijenjaju se, šire i nadopunjuju. Javlja se potreba za utjehom i jačanjem osjećaja samopoštovanja (emocionalna podrška), praktičnom pomoći u rješavanju zadataka (instrumentalna podrška), informacijama i savjetima (informacijska podrška), te druženjem, odnosno zajedničkim aktivnostima (podrška druženjem). Osim roditelja, socijalnu podršku tada pružaju i braća i sestre, djedovi i bake, drugi rođaci, odgajateljice u vrtiću, učitelji, vršnjaci i prijatelji, odnosno sve djetetu bliske osobe s kojima se identificira, te od kojih očekuje potvrđivanje, poticaj i podršku u svemu što čini. Međutim, iako se djetetova socijalna podrška mijenja s dobi, te su socijalna mreža starije djece i izvori podrške obično mnogo širi i različitiji nego u mlađe djece i uključuju više osoba izvan obitelji, posebno vršnjaka – primarna obitelj tokom cijelog života ostaje temeljni dio socijalne mreže i važan izvor socijalne podrške (Furman i Buhrmester, 1992). Dijete, dakle, odrastajući u zdravoj obitelji u kojoj vladaju skladni odnosi, ljubav i tolerancija, od najranije dobi uči kako primati, kao i kako pružati socijalnu podršku. Kvantiteta socijalne podrške manje je važna od kvalitete, a zasigurno određenu ulogu u funkcioniranju djece igra i struktura socijalne podrške. Socijalna podrška u pravilu sadrži dva osnovna međusobno neovisna elementa: dovoljan broj dostupnih drugih osoba na koje se možemo osloniti u slučaju potrebe i stupanj zadovoljstva koji pruža dostupna podrška. 209 Socijalna istraživanja Havelka (1998) navodi da se mjerila socijalne podrške mogu svrstati u 4 skupine: 1. Strukturna mjerila socijalnih mreža. To su najstarija mjerila koja se temelje na pitanjima poput: „Nabrojite osobe koje su vam značajne u svakodnevnom životu! Nabrojite rođake, susjede, prijatelje ili koga god želite, kojima možete izložiti i s kojima možete dijeliti vaše osobne ili obiteljske probleme!“ 2. Mjerila prosocijalnih transakcija. To su mjerila kojima se nadopunjuju podaci i zaključci iz skupine strukturalnih mjerila. Riječ je o mjerilima oblika ponašanja kroz koje članovi jedne socijalne mreže pružaju, obuzdavaju ili kažnjavaju posebne komunikacije svojih članova u pružanju pomoći jednih drugima. 3. Mjerila percipirane podrške. Sama riječ „percepcija“ znači subjektivno spoznavanje i vrednovanje od strane primatelja pomoći i podrške. Bitno i zajedničko ovim mjerilima je naglasak na psihološkim (očekivanim), a manje na aktuelno primljenim vrstama i količinama socijalne podrške. Uostalom, novija istraživanja jasno pokazuju da percipirani/očekivani oblici i količine socijalne podrške imaju značajniju ulogu u psihosocijalnoj regulaciji cjelovitog zdravlja i prilagodbenih kapaciteta negoli vrste i količine stvarno primljene podrške. Tipični stavci za mjerenje socijalne podrške iz ove skupine mjerila jesu: „Imamo osjećaj zajedništva u obitelji“, „Neko će se uvijek naljutiti ako nešto prigovaraš svojoj obitelji“, „Prijatelji mi pružaju svestranu moralnu podršku koju trebam“, „Ljudi oko mene pokazuju interes i razumijevanje jedni za druge“. 4. Mjerila „kritičnih slučajeva“. U zadnje vrijeme, istraživači sve manje gledaju na socijalnu podršku kao na nekakvu trajnu osobinu ličnosti ili skupine, već kao na složeni proces odgovora socijalne sredine na nečije nedaće. U sklopu šireg konstrukta socijalne podrške jeste i percepcija socijalne podrške za koju većina istraživanja pokazuju da subjektivna procjena o pruženoj socijalnoj podršci, odnosno percipirana adekvatnost imaju značajniju ulogu u reagiranju osobe na stresnu situaciju nego što je stvarno dostupna ili pružena podrška (Barrera i Ainlay, 1983; Sarason i sar., 1983; Robins i 210 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Block, 1989; Parker i sar., 1990; Watt i sur., 1990; Vaux i sar., 1986; prema Živčić-Bećirević, 1995/96). Pretpostavlja se da percepcija socijalne podrške u većoj mjeri određuje dječiji doživljaj blagostanja i osobne karakteristike od objektivnih karakteristika socijalne mreže (Watt i sar., 1990; prema Živčić-Bećirević, 1995/96). Pojam socijalne podrške podrazumijeva širok spektar «usluga» - ljubav, pažnja, potvrđivanje, poticaj, savjeti, pomoć, osjećaj sigurnosti, druženje i sl. Djeca koja su navedeno doživjela u okviru vlastite obitelji i najbližeg okruženja svakako bolje funkcioniraju i pravilnije se razvijaju, ostvaruju bolje školske rezultate, otvorenija su u interakciji s vršnjacima, sretnija i zadovoljnija nego djeca koja imaju sasvim različita iskustva. U kontekstu toga postavilo se i pitanje da li se percipirana socijalna podrška može dovesti u vezu sa pojavom neprilagođenih oblika ponašanja, odnosno da li mladi ljudi – adolescenti, ukoliko prepoznaju da imaju dovoljno socijalne podrške od strane roditelja nastoje da usmjere svoje ponašanje ka socijalno prihvatljivom, u odnosu na one koji percipiraju da nemaju dovoljno podrške od roditelja, pa su skloni da pribjegnu neprilagođenim oblicima ponašanja. Ovo je problem koji se nastojao ispitati ovim istraživanjem. Metodologija istraživanja Ispitanici: Uzorak je sačinjen od 110 učenika srednje škole – MSŠ “Nordbat-2” u Varešu, pri čemu se vodilo računa o tome da se obuhvate različite struke i razredi, dakle uzeta su raspoloživa odjeljenja: PTT tehničari, ekonomisti, saobraćajna stručna škola, ali i gimnazijalci – učenici od II do IV razreda srednje škole. Ispitivanje je bilo anonimno i nije se vodilo računa o spolnoj zastupljenosti. Instrumentarij: Skala neprilagođenih oblika ponašanja –konstruirana je za potrebe ranijih istraživanja. Jednostavna je za upotrebu, s obzirom da je anonimna, očekuju se iskreni odgovori od ispitanika. Ima 18 čestica i od ispitanika se traži da procijeni svoje ponašanje na skalo od 0 – nikad, do 2 – često. Ukupan rezultat je linearna kombinacija (zbir) svih čestica. 211 Socijalna istraživanja Upitnik socijalne podrške - također sačinjen kao skala na kojoj ispitanik procjenjuje količinu podrške koju dobija iz različitih izvora u različitim situacijama – emocionalna socijalna podrška, instrumentalna socijalna podrška i zadovoljstvo sa druženjem sa pojedinim osobama. Te osobe su osim roditelja i vršnjaci, braća i sestre, nastavnici i sl. Ovu skalu je primjenjivao Siedman sa saradnicima 1995. godine u svojim istraživanjima socijalne podrške. Upitnik prošlih odnosa sa roditeljima - ispituje odnos sa majkom i ocem u prvih 15 godina života, što je jasno definirano uputom u upitniku. Skala se sastoji od 42 tvrdnje i procjenjuje se učestalost javljanja određenog ponašanja oca i majke. Upitnik sačinjavaju tri subskale: a) subskala brige – upućuje na percepciju roditeljske brige, topline i prihvaćanja, ljubavi, razumijevanja, podrške, osjetljivost za potrebe djeteta, te podržavanje samostalnosti djeteta; čini je 23 čestice, maksimalan skor je 92; b) subskala kontrole – upućuje na percepciju većeg roditeljskog nametanja, sputavanja, uvjetovanog prihvaćanja, te kontroliranja i zaštićivanja, i čini je 11 čestica, te je maksimalan skor 44, c) subskala odbacivanja – percepcija češćeg kažnjavanja od strane roditelja i hostilan odnos, i čini je 5 čestica, a maksimalan skor je 14. Upitnik percepcije sadašnjih odnosa sa roditeljima – ispitanici procjenjuju sadašnji odnos sa majkom i ocem. Na skali Likertovog tipa, procjenjuje se u kojoj mjeri tvrdnja opisuje oca i majku, odnosno njihove sadašnje osjećaje prema ocu i majci. Skala se sastoji od 42 čestice i dvije subskale: a) subskala negativnih odnosa sadrži najviše tvrdnji koje se odnose na tzv. konfliktnu nezavisnost i otuđenje, i čini je 28 čestica, a maksimalan skor je 112; b) subskala podrške sadrži čestice povjerenja i afektiviteta, čini je 13 čestica, dakle maksimalan skor je 52. Postupak: Istraživanje je sprovedeno u MSŠ “Nordbat-2” u Varešu. Kako je već navedeno, istraživanje je bilo anonimno, nije se vodilo računa o spolnoj, ekonomskoj i drugoj pripadnosti ispitanika. Nastojalo se samo odgovoriti na postavljeni cilj istraživanja. S 212 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. obzirom da je istraživanje anonimnog karaktera, saglasnost se tražila od direktora i pedagoga škole, a samo istraživanje u razredima sproveli su predmetni profesori koji su učenicima podijelili upitnike. Rezultati istraživanja: Tabela 1. Deskriptivna statistika zavisnih varijabli N Min. Max. neprilagođeni oblici ponašanja 110 1 18 M St. dev. 9,40 3,623 upitnik socijalne podrške negativni odnosi otac 110 110 1 0 12 7,55 97 27,93 2,910 23,140 negativni odnosi majka podška otac 110 110 0 0 93 32,07 50 28,02 20,462 17,354 podrška majka briga otac 110 110 3 0 52 38,11 92 53,20 9,756 29,982 briga majka kontrola otac 110 110 7 0 92 69,89 37 16,91 15,595 10,673 kontrola majka odbacivanje otac 110 110 0 0 45 23,15 11 2,53 8,649 2,923 odbacivanje majka Valid N (listwise) 110 110 0 12 3,421 3,31 a) Razlika u percepciji odnosa adolescenta sa ocem i sa majkom Tabela 2: Deskriptivna statistika prema uparivanju M N St. dev. St.pogr.M Pair 1 negativni odnosi otac 27,93 110 23,140 2,206 negativni odnosi majka 32,07 110 20,462 1,951 Pair 2 podrška otac 28,02 110 17,354 1,655 podrška majka 38,11 110 9,756 ,930 Pair 3 briga otac 53,20 110 29,982 2,859 briga majka 69,89 110 15,595 1,487 Pair 4 kontrola otac 16,91 110 10,673 1,018 kontrola majka 23,15 110 8,649 ,825 Pair 5 odbacivanje otac 2,53 110 2,923 ,279 odbacivanje majka 3,31 110 3,421 ,326 213 Socijalna istraživanja Tabela 3: Korelacije varijabli koje ukazuju na procjenu odnosa ocem i sa majkom N Pair 1 negativni odnosi otac & negativni odnosi majka 110 Pair 2 podrška otac & podrška majka 110 Pair 3 briga otac & briga majka 110 Pair 4 kontrola otac & kontrola majka 110 Pair 5 odbacivanje otac & odbacivanje majka 110 adolescenta sa r ,456 ,454 ,477 ,551 ,400 Sig. ,000 ,000 ,000 ,000 ,000 Tabela 4: T test između varijabli koje ukazuju na procjenu odnosa adolescenta sa ocem i majkom Pair 1 Pair 2 Pair 3 Pair 4 Pair 5 negativni odnosi otac - negativni odnosi majka podrška otac - podrška majka briga otac - briga majka kontrola otac - kontrola majka odbacivanje otac - odbacivanje majka t df -1,902 -6,797 -6,635 -7,009 -2,343 109 109 109 109 109 Sig. (2-tailed) b) Korelacije između zavisnih varijabli Tabela 5: Interkorelacijska matrica neprilagođenih oblika ponašanja, Upitnika socijalne podrške i pojedinih skala Upitnika prošlih odnosa sa roditeljima 1 2 3 4 5 6 7 8 ** * * * ** 1 r 1 -,341 -,213 -,192 ,031 ,212 ,276 ,215* 2 r -,341** 1 ,695** ,410** ,432** -,065 ,164 -,203* 3 r -,213* ,695** 1 ,477** ,706** ,193* ,217* -,104 4 r -,192* ,410** ,477** 1 ,287** ,245** -,101 -,402** ** ** ** 5 r ,031 ,432 ,706 ,287 1 ,551** ,569** ,060 6 r ,212* -,065 ,193* ,245** ,551** 1 ,249** ,307** 7 r ,276** ,164 ,217* -,101 ,569** ,249** 1 ,400** 8 r ,215* -,203* -,104 -,402** ,060 ,307** ,400** 1 **. Korelacija značajna na nivou 0,01 (dvosmjerno). *. Korelacija značajna na nivou 0.05 (dvosmjerno). LEGENDA: 1. neprilagođeni oblici ponašanja 5. kontrola otac 2. upitnik socijalne podrške 6. kontrola majka 3. briga otac 7. odbacivanje otac 4. briga majka 8. odbacivanje majka 214 ,060 ,000 ,000 ,000 ,021 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Tabela 6: Interkorelacijska matrica neprilagođenih oblika ponašanja, Upitnika socijalne podrške i pojedinih skala Upitnika sadašnjih odnosa sa roditeljima 1 2 3 4 5 6 1 2 r r 3 4 r r 5 6 r r 1 -,341** ,473** ,558** -,559** -,488** -,341** 1 -,335** -,384** ,474** ,273** ,473** -,335** ,558** -,384** ** -,559 -,488** ** ,474 ,273** 1 ,796** ,796** 1 -,224* -,226* -,253* -,374** -,224* -,253* -,226* -,374** 1 ,746** ,746** 1 **. Korelacija značajna na nivou 0,01 (dvosmjerno). *. Korelacija značajna na nivou 0.05 (dvosmjerno). LEGENDA: 1. skala neprilagođenih oblika ponašanja 4. negativni odnosi majka 2. skala socijalne podrške 5. podrška otac 3. negativni odnosi otac 6. podrška majka Rasprava i zaključci Rezultati dobiveni ovim istraživanjem omogućavaju odgovor na postavljeno pitanje i problem samog istraživanja, ali i na još neka druga pitanja koja su se pojavila tokom ocjenjivanja upitnika. Subjektivni dojam istraživača bio je, da se rezultati u procjeni odnosa sa majkom i ocem dosta podudaraju, te se zbog toga uradila i statistička analiza povezanosti, odnosno razlika u percepciji prošlih i sadašnjih odnosa sa majkom i sa ocem. Prije svega, rezultati korelacija (tabela 3) ukazuju da postoje statistički značajne i srednje velike povezanosti između odnosa adolescenta sa ocem i sa majkom. Tako je korelacija odbacivanja od oca i odbacivanja od majke 0,4, a korelacija kontrole oca i kontrole majke 0,551. Ovakvi rezultati ukazuju da među roditeljima postoji saglasnost u odgoju i odgojnom stilu, na što aludiraju pedagozi i savjetovatelji kada govore o roditeljstvu. Zaista jedno vrijeme je vladao trend o kojem se dosta govorilo, a taj trend je išao u pravcu da je jedan roditelj „zadužen“ za odgoj, a drugi za „popuštanje“ i „maženje“. Obično je popustljivija bila majka, a oca se trebalo bojati. Međutim, iako postoje korelacije u percepciji podrške, negativnih odnosa, brige, kontrole i odbacivanja adolescenta u odnosu na oca i na majku, ipak metodom t-testa pokazuje se da postoje i statistički značajne razlike u ovim varijablama između oca i majke. T-test pokazuje statistički značajne razlike u odnosu percepcije podrške oca u odnosu na majku u smjeru da su majke te 215 Socijalna istraživanja koje statistički značajno pružaju više podrške adolescentu nego otac. Također, isti smjer razlika je i kad govorimo o brizi, gdje je dobiveno da majke pružaju više brige nego očevi, ali i kontrole i odbacivanja. S obzirom da su skorovi koje su dobile majke i kod negativnih i kod pozitivnih subskala uglavnom veći, može se ustanoviti da su majke te koje su prisutnije u odgoju djece, i adolescenta, što je u skladu sa stereotipom da su majke te koje su češće na roditeljskim sastancima, informacijama o svojoj djeci, više se „unose“ u problem odgoja djeteta nego očevi, koji, su, kako istraživanje pokazuje prisutni i njihove metode prate (u korelaciji su) sa metodama odgoja majke. Nadalje, rezultati istraživanja ukazuju da su neprilagođeni oblici ponašanja u negativnoj korelaciji sa rezultatima dobivenim Upitnikom socijalne podrške, što znači da percepcija veće socijalne podrške od strane roditelja znači i prisustvo manje neprilagođenih oblika ponašanja. Ovi rezultati su potvrđeni ukoliko se obrati pažnja na korelaciju neprilagođenih oblika ponašanja i subskalu Upitnika o sadašnjim odnosima sa majkom i ocem, gdje je ta negativna korelacija još veća, -0,559 kad se govori o podršci oca i 0,488, kad se govori o podršci majke. Ovakvi rezultati nedvosmisleno odgovaraju na pitanje o povezanosti percipirane socijalne podrške od strane roditelja i pojave neprilagođenih oblika ponašanja. Iako se rezultati dobiveni korelacijskim istraživanjima ne mogu i ne smiju tumačiti uzročno-posljedično ovdje bi se moglo pretpostaviti šta je uzrok i šta posljedica, te time i unaprijediti rad, odnosno sugerirati odgojne postupke roditelja, koji mogu dovesti do manjeg broja neprilagođenih oblika ponašanja. U ovoj situaciji može se sugerirati srednjim školama da putem radionica za roditelje i putem roditeljskih sastanaka osvijeste kod roditelja značaj i sam pojam socijalne podrške koju adolescenti trebaju od strane roditelja, te da na taj način doprinesu boljem prilagođavanju adolescenata, odnosno smanjenju neprilagođenih oblika ponašanja. Rezultati Brajše-Žganec i saradnica (2000) pokazuju da percipirana socijalna podrška od učenika i/ili prijatelja značajno pridonosi pozitivnijoj slici o sebi na svim ispitivanim dimenzijama. Roditeljska podrška značajni je prediktor većega općeg samopoštovanja, dok podrška od učitelja značajno pridonosi pozitivnijoj slici o vlastitom ponašanju. Roditeljska podrška se može smatrati značajnom u različitim aspektima i u slici o sebi, odnosno razvoju samopoimanja i u, kako vidimo, sprečavanju neprilagođenih oblika ponašanja. 216 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Također, tabela 5. ukazuje na povezanost i prošlih odnosa sa roditeljima i pojave negativnih oblika ponašanja. Korelacije su nisu tako visoke, ali su značajne, posebno korelacija između odbacivanja oca i pojave neprilagođenih oblika ponašanja, ali, također, značajne su i korelacije odbacivanja od majke, kao i kontrole majke, dok su značajne a negativne korelacije brige majke i brige oca. Ovakvi rezultati govore u prilog značaju prošlih odnosa na pojavu neprilagođenih oblika ponašanja u adolescentnoj dobi, odnosno govore u prilog činjenici koliko je značajan pozitivan, brižan i topao odnos rodtelja prema djetetu i u najranijem djetinjstvu jer je „dijete otac odraslog“. Sličan je zaključak i autora sličnih istraživanja. Tako B. Sladović – Franc i Đ. Mujkanović (2003) ukazuju na potrebu za unapređivanjem socijalne podrške u dječijim domovima, odnosno ukazuju na razlike u percepciji socijalne podrške kod djece u udomiteljskim obiteljima i kod onih koji žive u domovima. Zapravo sličnost ova dva istraživanja jeste u tome što se socijalna podrška vidi kao faktor koji može dovesti do sprečavanja nepoželjnih oblika ponašanja. Logički zaključak koji se ovdje nameće jeste da u prevenciji neprilagođenih oblika ponašanja, roditeljstvo i stil roditeljstva igra značajnu ulogu. Govoriti o stilu roditeljstva roditeljima nije dovoljno, ali raditi s roditeljima i razvijati u njima „vještine roditeljstva“, koje uključuju pokazivanje ljubavi, emocionalne topline, vedrine, brige, bezuvjetne podrške i ljubavi, trebalo bi uroditi plodom kad je u pitanju sprečavanje pojave neprilagođenih oblika ponašanja. Literatura: Havelka M. (1998) Zdravstvena psihologija, Jastrebarsko, Naklada Slap, Corsini R. J. (1998) Concise encyclopedia of psychology, New York, John Wiley &Sons, Živčić- Bećirević, I. (1995/96) Konstrukcija skale percipirane socijalne podrške za djecu. Godišnjak Zavoda za psihologiju. Rijeka: Pedagoški fakultet Sveučilišta u Rijeci, 91-98. Sladović Franz B., Mujkanović Đ., (2003) Percepcija socijalne podrške djeci u dječijim domovima i u udomiteljskim obiteljima, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Studijski centar socijalnog rada. 217 Socijalna istraživanja Efendić-Spahić T. (2009) Osobine ličnosti roditelja kao determinanta percepcije kvaliteta porodičnih interakcija od strane njihove djece adolescenata; doktorska disertacija, Sarajevo. 218 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Review article PERCEIVED PARENTAL SUPPORT AS A FACTOR OF PREVENTING MALADJUSTED BEHAVIOUR IN ADOLESCENCE Anela Hasanagić, Ph.D. Abstract Social support refers to the benefits one is capable of receiving from relationships with other people. Family as a primary unit is the one that should be the greatest source of all forms of social support. However, young people sometimes do not feel that their family is the source of that kind of support, so it could be said that perceived and actual support are not the same thing. Perceived support is the subjective sense one has, and it does not have to be (and it is usually not) in accordance with actual support others offer. Thus, perceived support should be measured, since based on that perception one gets the impression of how much one can rely on others and what can be expected from others, which on the other hand, undoubtedly determines one’s behaviour. The aim of the research was to determine a relationship between perceived parental support and appearance of maladjusted behaviour among adolescents (high-school students). The research was carried out on a sample of 110 high-school students that answered the Maladjusted Behaviour Questionnaire, the Social Support Questionnaire, the Former Relationship with Parents Questionnaire and the Current Relationship with Parents Questionnaire. The research results indicate that appearance of maladjusted behaviour and support adolescents perceive they receive from parents are in a negative correlation in the sense that perceived parental support is lesser with adolescents who show more forms of maladjusted behaviour. Further on, the results indicate that perceived parental support from the father and mother is in correlation to maladjusted behaviour, with the exception that perceived support adolescents receive from the father is in somewhat greater correlation than perceived support from the mother, which leads to the conclusion that perceived parental support of both parents is a significant factor for prevention of maladjusted behaviour, particularly perceived support of the father. Keywords: perceived parental support, family, forms of maladjusted behaviour 219 Socijalna istraživanja ﺩ .ﺁﻧﻠﺔ ﺣﺴﻨﺎﻏﻴﺘﺶ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﺗﺄﻳﻴﺪ ﺍﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﻛﻌﺎﻣﻞ ﰲ ﻣﻨﻊ ﺍﻷﺷﻜﺎﻝ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ ﰲ ﺍﳌﺮﺍﻫﻘﺔ ﺍﳋﻼﺻﺔ: ﻳﺘﻌﻠﻖ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻲ ﺑﺎﻟﻔﻮﺍﺋﺪ ﺍﻟﱵ ﳛﺼﻠﻬﺎ ﺷﺨﺺ ﻣﻦ ﺗﻌﺎﻣﻠﻪ ﻣﻊ ﺍﻵﺧﺮﻳﻦ. ﺍﻷﺳﺮﺓ ﻛﻮﺣﺪﺓ ﺃﻭﻟﻴﺔ ﻫﻲ ﺍﻟﻮﺣﺪﺓ ﺍﻟﱵ ﻳﻨﺒﻐﻲ ﺃﻥ ﺗﻜﻮﻥ ﺃﻋﻠﻰ ﻣﺜﺎﻝ ﻟﻜﻞ ﺃﺷﻜﺎﻝ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻲ .ﺑﻴﻨﻤﺎ ﺍﻷﺷﺨﺎﺹ ﰲ ﺍﻟﺼﻐﺮ ,ﰲ ﺑﻌﺾ ﺍﻷﺣﻴﺎﻥ ,ﻻ ﻳﺪﺭﻛﻮﻥ ﺃﻥ ﺃﺳﺮﻢ ﻣﺼﺪﺭ ﺫﻟﻚ ﺍﻟﺸﻜﻞ ﻣﻦ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ .ﻭﻟﺬﺍ ﳝﻜﻦ ﺍﻟﻘﻮﻝ ﺇﻥ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﻭﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳊﻘﻴﻘﻲ ﻟﻴﺴﺎ ﺷﻴﺌﺎ ﻭﺍﺣﺪﺍ .ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﺷﻌﻮﺭ ﺷﺨﺼﻲ ﳝﻠﻜﻪ ﺷﺨﺺ ﻭﻻ ﻳﻨﺒﻐﻲ ﺃﻥ ﻳﻜﻮﻥ -ﻭﻋﺎﺩﺓ ﻻ ﻳﻜﻮﻥ -ﰲ ﺗﻮﺍﻓﻖ ﻣﻊ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳊﻘﻴﻘﻲ ﺍﻟﺬﻱ ﻳﻘﺪﻣﻪ ﺇﻟﻴﻨﺎ ﺍﻵﺧﺮﻭﻥ .ﻭ ﻛﺬﻟﻚ ﻓﺈﻥ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﻫﻮ ﻣﺎ ﻳﻨﺒﻐﻲ ﺃﻥ ﻳﻜﻮﻥ ﻣﻌﺮﺿﺎ ﻟﻠﻘﻴﺎﺱ ,ﻷﻥ ﻋﻠﻰ ﺃﺳﺎﺱ ﺫﻟﻚ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﳛﺼﻞ ﺍﻟﺸﺨﺺ ﻋﻠﻰ ﺍﻧﻄﺒﺎﻉ ﺑﺬﻟﻚ ,ﺇﱃ ﺃﻱ ﺣﺪ ﳝﻜﻦ ﺃﻱ ﻳﺘﻜﺊ ﻋﻠﻰ ﺍﻵﺧﺮﻳﻦ ,ﻭﻣﺎﺫﺍ ﳝﻜﻦ ﺃﻥ ﻳﻨﺘﻈﺮ ﻣﻦ ﺃﺣﺪ ,ﻭﻣﻦ ﺟﺎﻧﺐ ﺁﺧﺮ ,ﻓﺈﻥ ﺫﻟﻚ ﻳﻌﲏ ﻣﻦ ﺩﻭﻥ ﺷﻚ ,ﺃﻧﻪ ﳛﺪﺩ ﺳﻠﻮﻛﻪ .ﻳﻬﺪﻑ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺇﱃ ﲢﺪﻳﺪ ﻋﻼﻗﺔ ﺗﺄﻳﻴﺪ ﺍﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﻭﻇﻬﻮﺭ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻢ ﻋﻨﺪ ﺍﳌﺮﺍﻫﻘﲔ)ﻃﻼﺏ ﺍﳌﺪﺭﺳﺔ ﺍﻟﺜﺎﻧﻮﻳﺔ(. ﻭﻗﺪ ﺃﺧﺬﺕ ﺍﻟﻌﻴﻨﺔ ﻣﻦ ﻣﺎﺋﺔ ﻭﻋﺸﺮﺓ ﻃﻼﺏ ﺍﳌﺪﺭﺳﺔ ﺍﻟﺜﺎﻧﻮﻳﺔ ﺍﳌﻄﺒﻖ ﻋﻠﻴﻬﻢ ﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﺃﺷﻜﺎﻝ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ ,ﻭ ﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﻻﺟﺘﻤﺎﻋﻲ ,ﻭﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﺍﻟﻌﻼﻗﺎﺕ ﺍﻟﺴﺎﺑﻘﺔ ﻣﻊ ﺍﻷﻡ ﻭﺍﻷﺏ ﻭﺍﺳﺘﺒﻴﺎﻥ ﺍﻟﻌﻼﻗﺎﺕ ﺍﳊﺎﻟﻴﺔ ﻣﻊ ﺍﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻦ. ﻧﺘﺎﺋﺞ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺗﺸﲑ ﺇﱃ ﺃﻥ ﻇﻬﻮﺭ ﺍﻷﺷﻜﺎﻝ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ ﰲ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﻭﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﻟﺬﻱ ﻳﺪﺭﻛﻪ ﻭﻳﻼﻗﻴﻪ ﺍﳌﺮﺍﻫﻘﻮﻥ ﻣﻦ ﻭﺍﻟﺪﻳﻬﻢ ﰲ ﺍﻟﻌﻼﻗﺔ ﺍﳌﺸﺘﺮﻛﺔ ﺍﻟﺴﻠﺒﻴﺔ ,ﲟﻌﲎ ﺃﻥ ﺗﺄﻳﻴﺪ ﺍﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻦ ﺃﻗﻞ ﻋﻨﺪ ﺍﳌﺮﺍﻫﻘﲔ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﻳﻈﻬﺮﻭﻥ ﺃﻛﺜﺮ ﺃﺷﻜﺎﻝ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ. 220 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. ﻭﻛﺬﻟﻚ ﺗﺸﲑ ﺍﻟﻨﺘﺎﺋﺞ ﺇﱃ ﺃﻥ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﻣﻦ ﺍﻷﺏ ﻭﻣﻦ ﺍﻷﻡ ﺑﺎﻟﻨﺴﺒﺔ ﺇﱃ ﺃﺷﻜﺎﻝ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ ﺗﻈﻬﺮ ﺍﻻﲡﺎﻩ ﻧﻔﺴﻪ ﻣﻦ ﺍﻻﺭﺗﺒﺎﻁ ,ﻋﻠﻰ ﺃﻥ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﺍﻟﺬﻱ ﳛﺼﻠﻪ ﺍﳌﺮﺍﻫﻘﻮﻥ ﻣﻦ ﺍﻷﺏ ﻫﻮ ﺃﻛﱪ ﰲ ﺍﻟﻌﻼﻗﺔ ﺍﳌﺸﺘﺮﻛﺔ ﻣﻦ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﺍﻟﺬﻱ ﻫﻮ ﻣﻦ ﺍﻷﻡ ,ﻣﺎ ﻳﺪﻝ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﻨﺘﻴﺠﺔ ﺃﻥ ﺍﻟﻌﻨﺼﺮ ﺍﳌﻬﻢ ﰲ ﺍﻟﻮﻗﺎﻳﺔ ﻣﻦ ﺃﺷﻜﺎﻝ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ ﻫﻮ ﺍﻟﺘﺄﻳﻴﺪ ﺍﳌﺪﺭﻙ ﻣﻦ ﺍﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻦ ﻛﻠﻴﻬﻤﺎ ,ﻭﻣﻦ ﺍﻷﺏ ﰲ ﺍﻟﻨﺴﺒﺔ ﺍﻷﻋﻠﻰ ﻣﻦ ﺍﻷﻡ. ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ :ﺗﺄﻳﻴﺪ ﺍﻟﻮﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﳌﺪﺭﻙ ,ﺍﻷﺳﺮﺓ ,ﺃﺷﻜﺎﻝ ﺍﻟﺴﻠﻮﻙ ﻏﲑ ﺍﳌﺘﻮﺍﺋﻤﺔ. 221 Socijalna istraživanja 222 MENADŽMENT KVALITETA U RELIGIJSKOJ EDUKACIJI Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Stručni rad Admir Čerim1 RELIGIJSKI ODGOJ U ŠKOLSKIM SISTEMIMA NEKIH EVROPSKIH ZEMALJA I BOSNE I HERCEGOVINE Sažetak U radu se problematizira pojam religijskog odgoja i njegovo prisustvo u školskim sistemima evropskih zemalja i školskom sistemu Bosne i Hercegovine. Nastavni predmet koji tretira religijsko odgojno područje u obrazovnim sistemima u Evropi ima različite nazive, a na našem govornom području taj predmet nosi naziv vjeronauka sa konfesionalnim prefiksom. Tradicija izučavanja predmeta vjeronauka u školama na području BiH datira još iz vremena prvih škola u kojima se organizirano izvodila nastava pa do danas. Ključne riječi: odgoj, religijski odgoj, školski sistem, vjeronauka Uvod Društvo kome pripadamo suočeno je s mnogim krizama, poput ekonomske, socijalne, društvene, ekološke i moralne krize. Od najvećih kriza svakako je i duhovna kriza u čijoj osnovi je ponajprije kriza vjerske svijesti. Savremeno doba će po mnogima biti obilježeno napetostima između religije i materijalističkih pogleda na život. Sukob i sučeljavanje između religije i materijalizma traje godinama, pa čak i stoljećima, premda se u novije vrijeme sve više javljaju međureligijski sukobi, ali i sukobi unutar samih religija. Riječ je prije svega o sektaštvu, vjerskoj mržnji, netoleranciji, terorizmu i drugim pojavama koje religija mora odstraniti i protiv kojih se mora boriti. Najefikasniji oblik borbe protiv ovih i ovakvih pojava jeste vjersko prosvjetiteljstvo i 1 Asistent, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected] Rad autora je dostavljen 02.10.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 19.10.2011. godine 225 Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji širenje spoznaja o osnovama kako religije kojoj pripadamo tako i drugih religija, jer je u osnovi svih religija ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku kao Božijem stvorenju. Ovim radom nastoji se dati doprinos širenju tih spoznaja imajući u vidu religijski pluralizam evropskih prostora kao i doprinos buđenju prosvjetiteljske vjerske svijesti koja je decenijama bila potiskivana iz javnog i društvenog života. Religijski odgoj bi svojim prisustvom u obrazovnom sistemu trebalo da ispuni očekivanja i opravda mjesto u nastavnim planovima i programima, a to je prije svega pravilno artikuliranje religioznih osjećanja i izgradnja moralnog pojedinca u moralnom društvu. 1. Pojam religijskog odgoja Pojam religijskog odgoja autori vrlo rijetko posebno objašnjavaju, jer se u svakodnevnom životu smatra da je svako objašnjenje suvišno. Možda se zbog toga religijski pedagozi ne mogu složiti u definisanju religijskog odgoja. Weber (1978) nailazi na problem razgraničenja religijskog odgoja od odgoja uopće. On smatra da je ''religijski odgoj jedna dimenzija općeg odgoja'' (Pranjić, 1996:215). Unatoč poteškoćama u definisanju pojma religijskog odgoja neki autori su ipak dali definicije koje barem približno određuju suštinu onoga što tretira religijsko odgojno područje. Tako, npr., Pranjić (1996:72) religijski odgoj podvodi pod sintagmu religiozni odgoj koji, definiše na sljedeći način: ''Religiozni odgoj jest programirani, nadzirani i vrednovani proces potpomaganja religioznog sazrijevanja kojemu je cilj maksimalno artikuliranje religioznih težnji u čovjeku i osposobljavanje za osobni stav naspram njih.'' Religiozni odgoj stoga nije samo pitanje tradicije, naslijeđa, običaja i okoliša premda i ti faktori igraju veliku ulogu u procesu religioznog dozrijevanja. Njegov je cilj, u konačnici, omogućavanje slobodnog, argumentiranog i kroz iskustvo stvorenog religioznog stava koji prožima sve i svaku pojedinu akciju religiozne osobe, a ne tek neki pripadajući dekor. Realizacija religijskog odgoja odvija se na tri nivoa i to kroz: a) religijski odgoj u porodici b) religijski odgoj u vjerskim ustanovama (mektepska i katehetska nastava) i c) religijski odgoj u školi 226 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Predmet našeg interesovanja u ovom radu, prije svega jeste religijski odgoj u školi te ćemo sva naša promišljanja ka tome i usmjeriti. 2. Religijski odgoj u školi Religijski odgoj je kroz historiju, zavisno od društvenog sistema, različito tretiran. U nekim sistemima bi bio potpuno prihvaćen pa bi cjelokupni obrazovni koncept imao religiozni predznak. Nasuprot tome, neki društveni sistemi bi religiju, pa tako i religijski odgoj, u potpunosti odbacivali, te bi obrazovni koncept bio fundiran na ateizmu odnosno negaciji vjere. Velikani pedagoške nauke, kao npr. Lock, Ruso, Pestaloci i Komenski u svojim promišljanjima o odgoju naročito ističu značaj vjerskog odgoja. U svom kapitalnom djelu ''Velika didaktika'' J. A. Komenski (1954) govori da omladina koja nema vjerski odgoj ''raste bez potrebne njege, baš kao šuma koju niko ne sadi, niti zalijeva'' (Komenski, 1954, prema: Ćatić, 2000:24). Ateizirani nastavni sistemi ne mogu da pruže dovoljno u odgoju učenika. Zanemarivanje profinjenosti duhovnog i izbrusivanja moralnog uskraćuje učenika za najčistiji i najpotpuniji odgoj. Stoga se odgojno-obrazovni rad u takvim sistemima svodi samo na obrazovanje stručnjaka. Slatina (2000:22) navodi da ''svaki pokušaj onemogućavanja uvida u religijski sistem vrednota, za nekoliko decenija, dovodi do moralnog siromaštva individualnog i društvenog ponašanja ljudi, do moralne pustoši u ljudskim dušama i do nemorala''. U tom smislu, školi pripada posebno mjesto u realizaciji religijskog odgoja. Škola mora iskoristiti sve mogućnosti koje religija osigurava. Religijski odgoj u školi treba da pomogne mladima da shvate i razumiju svijet i ljudsku egzistenciju, da ih moralno usmjeri, te da ljudsko biće učini čovjekom. Pedagoško utemeljenje školske vjeronauke, prema Pranjiću (1996) zasniva se na trostrukoj argumentaciji: a) kulturološkoj: učenici u školi trebaju biti upoznati sa svim onim sadržajima kojima je religija pridonijela općoj i nacionalnoj kulturi; b) antropološkoj: školska vjeronauka konstantnim suočavanjem s pitanjem smisla ljudskog života pomaže učenicima na putu njihova samoostvarivanja i očovječenja; 227 Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji c) društvenokritičkoj: vjeronauka pridonosi tome da škola ne postane samo reproduciranje i perpetuiranje postojećeg, nego da pridonosi i kritičkom osvješćivanju učenika odnosno njihovu osposobljavanju da relativiziraju sve ono što je trenutačno i prolazno (Pranjić, 1996:284). 2.1. Religijski odgoj u školskim sistemima Evrope Religijski odgoj u školi se u većini zemalja u svijetu ostvaruje kroz predmet koji pokriva ovo odgojno područje. U našoj zemlji se taj predmet naziva vjeronauka ili vjeronauk, dok u drugim zemljama predmet koji tretira religijsko odgojno područje ima različite nazive. Zapadne zemlje su nakon dugogodišnje prakse i ozbiljnih znanstvenih istraživanja usvojile sljedeće nazive za ovu disciplinu: – anglosaksonsko područje bez obzira na vjersko opredjeljenje zove ovu disciplinu religious education (religiozni odgoj); – njemačko jezično područje: Religions- unterricht (religijska nastava); – francusko jezično područje: enseignement religieux (religiozna nastava, pouka, obuka); – španjolsko govorno područje: ensenanza religiosa (religiozna nastava, pouka, obuka); – portugalsko govorno područje: ensino religioso (religiozna nastava, pouka, obuka) ili ensino da Igreja nas escolas (crkvena nastava), pouka, obuka u školama; – talijansko područje: insagnamento della religione (religijska nastava, pouka, obuka); – flamansko područje: schoolkatechese (školska kateheza) (prema: Pranjić, 1994). Religijska nastava je gotovo u svim evropskim zemljama sastavni dio nastavnih planova i programa u državnim kako osnovnim tako i srednjim školama. Status predmeta koji tretira religijsko odgojno-obrazovno područje u evropskom školstvu, idući od države do države, dosta se razlikuje. Stanje religijske nastave u evropskom školstvu prikazano je u tabeli 1. Interesantan je primjer Francuske gdje religijska nastava nije zastupljena u državnim školama, već samo u privatnim katoličkim 228 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. školama. Izuzetak čine pokrajine Alsace (Alzas) i Lorraine (Loren) u kojima je religijska nastava prisutna i u državnim školama. Tabela 1: Stanje religijske nastave u evropskom školstvu Država Model nastave Status predmeta Velika Britanija Nekonfesionalna obavezan predmet Njemačka Konfesionalna obavezan predmet s mogućnošću povlačenja Francuska Konfesionalna fakultativan predmet Španija Konfesionalna izborni predmet Italija Konfesionalna izborni predmet Austrija Konfesionalna izborni predmet Portugal Konfesionalna izborni predmet Grčka Konfesionalna izborni predmet Finska Nekonfesionalna izborno-obavezan predmet Danska Nekonfesionalna obavezan predmet Norveška Nekonfesionalna obavezan predmet Švedska Nekonfesionalna obavezan predmet Mađarska Konfesionalna fakultativan predmet Poljska Konfesionalna izborno-obavezan predmet Litvanija Konfesionalna izborni predmet Hrvatska Konfesionalna obavezan predmet Rumunija Konfesionalna obavezan predmet Bugarska Rusija Konfesionalna Konfesionalna izborni predmet izborno-obavezan predmet Religijsko obrazovanje, odnosno vjeronauka u školama u većini evropskih zemalja garantovana je ustavom, te nizom međunarodnih deklaracija o ljudskim pravima i pravima na slobodu vjere i vjersku naobrazbu. Deklaracija o eliminaciji svih oblika netrpeljivosti i diskriminacije po osnovu religije ili uvjerenja (Rezolucija Generalne skupštine UN 36/1955) u članu 5 određuje da je mogućnost djeteta da stiče religijsko obrazovanje u skladu sa željama roditelja. Međunarodna konvencija o građanskim i političkim pravima UN sa svoje strane traži ''poštivanje prava roditelja (...) da osiguraju da vjerska i moralna naobrazba njihove djece bude u skladu sa njihovim vlastitim ubjeđenjima (...)'' (član 18-4). Zaključni dokument OSCE-a iz Beča 1989. (parag. 16-17, 19. član 2 Prvog protokola Evropske konvencije o ljudskim 229 Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji pravima obavezuje države ''da respektuju pravo roditelja da svojoj djeci osiguraju obrazovanje u skladu sa njihovim ličnim vjerskim i filozofskim uvjerenjima''. U demokratskom društvu legitimna je samo ona škola koja je temeljena na načelima slobode, pluralnosti, demokratičnosti i otvorenosti. Dakle, škola koja osigurava uslove poštivanja vjerskih vrijednosti i na njima zasnovanog vjerskog odgoja. Stoga, u demokratskim društvima ''vjerski odgoj i obrazovanje nisu predmet razmišljanja i prakse samo vjerskih ustanova, vjerničkih obitelji i pojedinaca koji se osobno za njih zauzimaju, nego cjelokupnog društva, koje se na ovaj ili onaj način poziva na vjeru kao osobno uvjerenje, kao kulturogeni elemenat, kao ishodište etičkog, moralnog, ćudorednog, humanog i tradicijskog ponašanja'' (Pranjić, 1997:17). U prilog nadilaženju zabluda i gradnji istinite slike o mjestu vjeronauke u školskim odgojno-obrazovnim sistemima zapadnoevropskih društava, treba istaći činjenicu da je vjeronauka integralni dio školskog odgojno-obrazovnog procesa u svim pluralnim i demokratskim društvima. Za razliku od našeg društva, gdje se još uvijek vodi polemika o opravdanosti vjeronauke u školi, u naprednim demokratskim društvima već se otišlo daleko, a radi se o nastojanju da se školska vjeronauka utemelji ne samo teološki nego i pedagoški. O tome govori dokument zajedničke sinode njemačkih biskupija o školskom vjeronauku. 2 2.2. Religijski odgoj u školskom sistemu BiH Nastava vjeronauke u BiH sve do II svjetskog rata stalno je bila prisutna kako u privatnim tako i u javnim školama. Posebno dobar status vjeronauka je imala u vrijeme austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878-1918). O tome svjedoče brojni dokumenti (tabela 2). Vidimo da je predmet vjeronauka u tom nastavnom planu bila prisutna pod nazivom ''Nauka vjere'' i to u svim razredima sa po jedan sat. Godine 1912. izvršena je temeljita izmjena programa ove škole, pa je vjeronauka bila zastupljena dva sata sedmično. Hilić (2000) navodi da je sa po dva sata sedmično vjeronauka bila zastupljena i u Velikoj gimnaziji u Tuzli, Gimnaziji u Sarajevu, Državnoj gimnaziji u Bihaću, Vojnom dječačkom pansionatu u Sarajevu, Tehničkoj srednjoj školi u Sarajevu, u trgovačkim 2 Opširnije u: Zajednička sinoda biskupija Savezne Republike Njemačke, Vjeronauk u školi, Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 1995. 230 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. školama, višim djevojačkim školama, Zanatlijskoj školi u Sarajevu, Zanatlijskoj školi u Mostaru itd. Tabela 2: Nastavni plan Državne velike realke u Banjoj Luci krajem 19. vijeka (Prema: Filipović, 1978) Predmet 1. Nauka vjere I 1 II 1 III 1 IV 1 Razred V VI 1 1 2. Bosanski jezik 4 4 3 3 3 3. Njemački jezik 5 4 4 4 4. Francuski jezik - - 3 5. Zemljopis 3 2 6. Povijest - 7. Matematika 8. Pravopis VII 1 VIII 1 Svega 8 3 3 2 25 3 3 3 3 29 3 3 3 3 3 18 2 2 2 2 2 - 15 2 2 2 3 3 3 3 18 4 3 3 3 5 5 4 4 31 3 3 - - 2 2 2 2 14 9. Fizika - - 3 3 - - 4 5 15 10. Kemija - - - 3 2 2 2 - 9 11. Geometr. i geol. 12. Prostor. crtanje 13. Gimnastika - 3 3 3 3 3 3 3 21 4 4 4 4 4 4 2 2 28 2 2 2 2 2 2 2 2 16 - - - - - - - 3 3 14. Filozof. proped. U Naredbi zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 10. maja 1880, br. 9228, o ustrojstvu osnovnih škola, između ostalog stoji: ''U narodne osnovne škole slobodan je pristup djeci svake vjere u zemlji. O prisilnom školskom polasku za sada nema govora. Polazeći od tog načela, da školsku naobrazbu treba u zemlji što više širiti i unapređivati, neka političke vlasti zgodnim taktom o tome nastoje da što više roditelja ili njihovih zastupnika, koji stanuju u onom mjestu, gdje ima škola, ili ne više po milju odanle, svoju djecu ili štićenike šalju u osnovnu školu. Sposobnost za školsku nastavu otpočinje navršenom 6. godinom. U drugu ruku treba muhamedancima razložiti potrebu, da svoju djecu šalju u školu, pa ih zato treba pozvati, da se u velikom broju posluže dobročinstvom, koje im se nuđa. Vjeronauku treba da djeci svake vjere o sebi nastavlja dotični duhovni pastir ili onaj koga na to odredi dotična duhovna vlast, i to muhamedanskoj djeci u dotičnim mektebima, a 231 Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji pravoslavnoj i katoličkoj djeci u mjestima koja odredi duhovna vlast. Duhovni pastiri, odnosno duhovne vlasti raznih vjera vrše nadzor nad vjerskom nastavom svoje vjere. Školska vlast ima o tome nastojati, da djeca dolaze na vjeronauku svoje vjere. O tome naročito treba nastojati da duhovne vlasti prilježno sudjeluju pri unapređivanju osnovnih škola. Školska vlast neka o tome nastoji da se učenici kakim protivnim utjecajima ne odvraćaju od duhovnih vježba svoje vjere i neka naročitim taktom neprekidnom pažnjom sve nastoji ukloniti, što bi moglo poremetiti religiozni mir i probuditi nepouzdanje koje konfesije'' (Ibidem, 2000:89). Uredba o osnovnom školstvu razlikuje tri tipa škola: opće narodne škole, privatne škole i konfesionalne. Vjeronauka je bila zastupljena po dva sata sedmično u svakom razredu. Tabela 3: Nastavni plan osnovne škole iz 1880. godine (Prema: Hilić, 2000). RAZRED UČEVNI PREDMETI I II III IV Vjeronauka 2 2 2 2 Jezikoslovlje 14 10 7 7 Računstvo 5 5 5 5 Zemljopis i povijest - - 3 3 Prirodopisne nauke - - 3 3 Krasnopis - 4 2 2 Gospodarstvo i kućanstvo - - 1 1 Geometr. oblikovanje i crtanje - 1 1 1 Njemački jezik - - 2 2 Pjevanje 2/2 2/2 2/2 2/2 Gimnastika 2/2 2/2 2/2 2/2 UKUPNO 23 24 29 29 Sve do kraja drugog svjetskog rata vjeronauka je u našim školama bila ravnopravan predmet koji se izučavao po dva sata sedmično od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Nakon toga slijedi period u kome religiji, a time ni religijskom odgoju i obrazovanju nije bilo mjesta u društvenom životu. Takvo stanje 232 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. traje sve do devedesetih godina dvadesetog vijeka kada dolazi do zaokreta. Promjene na svjetskoj političkoj sceni krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća neminovno su uticale i na društveno-politički sistem bivše Jugoslavije. Padom komunizma gotovo sve zemlje Istočne Evrope (pa tako i BiH) prihvataju demokratsko društveno uređenje i na taj način omogućavaju ispoljavanje prava na mišljenje i slobodu vjeroispovijesti. Ove promjene neminovno su iziskivale promjene i u odgojnoobrazovnom sistemu naše zemlje. Demokratizaciju društva vjerske zajednice dočekale su spremno vodeći uspješnu kampanju za povratak vjeronauke kao predmeta koji je nepravedno bio izbačen iz nastavnih planova i programa nastojeći doprinijeti moralnoj revitalizaciji društva. Vjeronauka prema sadašnjim planovima i programima na području BiH ima izborno-obavezujući status i izučava se uglavnom dva sata sedmično (osim u prvom razredu osnovne škole u kom je vjeronauka prisutna jedan čas sedmično). 3. Zaključak Religijska sloboda je temeljno ljudsko pravo. U modernim demokratski organiziranim državama religijska sloboda je omogućena kao i svaki drugi posebni oblik slobode. Na našim prostorima religijska sloboda je dugo vremena bila sputavana. To je ostavilo veliki trag i na odgoj i obrazovanje. Religijski odgoj kao segment općeg odgoja upotpunjuje odgojne potrebe mladog čovjeka pogotovo na duhovnom i moralnom planu. Religijski odgoj pomaže mladima da shvate i razumiju svijet i ljudsku egzistenciju, da dobiju odgovore na pitanja na koja niti jedan drugi predmet u školi ne može odgovoriti. Religijski odgoj je prisutan u školskim sistemima gotovo svih demokratski uređenih zemalja u svijetu i ima različite nazive. U našoj zemlji kao i zemljama u okruženju predmet koji pokriva religijsko odgojno područje naziva se vjeronauka ili vjeronauk. Vjeronauka kao ravnopravan predmet u nastavnim planovima i programima na području BiH ima dugu tradiciju, a posebno dobar status imala je u vrijeme austrougarske okupacije što se vidi pri analizi tadašnjih nastavnih planova i programa. Nakon dugogodišnjeg odsustva, a pod uticajem demokratskih promjena u društvu početkom devedesetih godina dolazi do ponovnog vraćanja vjeronauke u školski sistem BiH. Ulaskom vjeronauke u škole učenicima se omogućilo sticanje temeljnih znanja kako o svojoj 233 Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji tako i o drugim vjerama, ali isto tako i razvijanje moralne svijesti i moralnog ponašanja djece i omladine. Literatura: Ćatić, R. (2000) Osnovni smisao religijskog odgoja. Didaktički putokazi (21), str. 23-26. Filipović, N. (1978) Didaktika I, Sarajevo: Svjetlost. Hilić, H. (2000). Vjeronauka u školama za vrijeme austro-ugarske u BiH. Muallim (2), str. 89-92. Pranjić, M. (1996) Religijska pedagogija. Zagreb: Katehetski salezijanski centar. Pranjić, M. (1997) Metodika vjeronaučne nastave. Zagreb: Katehetski salezijanski centar. Pranjić, M. (1994) Srednjoškolski vjeronauk u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Katehetski salezijanski centar. Slatina, M. (2000) Odgoj/obrazovanje između sekularizma i interkulturalizma. Muallim (1), str. 20-24. Zajednička sinoda biskupija Savezne Republike Njemačke (1995) Vjeronauk u školi. Zagreb: Katehetski salezijanski centar. 234 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Professional article RELIGIOUS UPBRINGING IN SCHOOLING SYSTEMS OF SOME EUROPEAN COUNTRIES AND OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Admir Čerim, M.A. Summary The paper treats the notion of religious upbringing and its presence in schooling systems of European countries and in the schooling system of Bosnia and Herzegovina. A school subject that treats the field of religious upbringing in educational systems in Europe has different names, and in our speaking area that subject is called ‘religious studies’ with a confessional prefix. Tradition of learning the subject of religious studies in schools of BiH dates back to times of the first schools where educational process was carried out in an organized manner, which has been kept to the present times. Keywords: upbringing, religious upbringing, schooling system, religious studies 235 Menadžment kvaliteta u religijskoj edukaciji ﻡ .ﺃﺩﻣﲑ ﺗﺸﺮﱘ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ﰲ ﺍﻟﻨﻈﻢ ﺍﳌﺪﺭﺳﻴﺔ ﻟﺒﻌﺾ ﺍﻟﺪﻭﻝ ﺍﻷﻭﺭﻭﺑﻴﺔ ﻭﺍﻟﺒﻮﺳﻨﺔ ﻭﺍﳍﺮﺳﻚ ﺍﳋﻼﺻﺔ: ﺗﻄﺮﺡ ﺍﻹﺷﻜﺎﻟﻴﺔ ﰲ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﻓﻜﺮﺓ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ﻭﻭﺟﻮﺩﻫﺎ ﰲ ﺍﻟﻨﻈﻢ ﺍﳌﺪﺭﺳﻴﺔ ﻟﻠﺪﻭﻝ ﺍﻷﻭﺭﻭﺑﻴﺔ ﻭﺍﻟﻨﻈﺎﻡ ﺍﳌﺪﺭﺳﻲ ﰲ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﺔ ﻭﺍﳍﺮﺳﻚ .ﺍﳌﺎﺩﺓ ﺍﻟﺪﺭﺍﺳﻴﺔ ﺍﻟﱵ ﺗﺘﻨﺎﻭﻝ ﳎﺎﻝ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ﰲ ﺍﻟﻨﻈﻢ ﺍﻟﺘﻌﻠﻴﻤﻴﺔ ﰲ ﺃﻭﺭﻭﺑﺎ ﳍﺎ ﺃﲰﺎﺀ ﳐﺘﻠﻔﺔ ,ﻭﰲ ﺣﺪﻭﺩ ﻟﻐﺘﻨﺎ ﺗﺴﻤﻰ ﺗﻠﻚ ﺍﳌﺎﺩﺓ ﻋﻠﻢ ﺍﻟﺪﻳﻦ )ﻭﻳﺮﻭﻧﺎﺅﻙ( ﻭﺗﺴﺒﻘﻪ ﺃﺩﺍﺓ ﺍﻟﺘﺼﺪﻳﺮﻟﻠﻄﺎﺋﻔﺔ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ﺍﳌﻨﺘﻤﻴﺔ ﺇﻟﻴﻪ. ﻳﺆﺭﺥ ﺗﺮﺍﺙ ﺗﻌﻠﻴﻢ ﻣﺎﺩﺓ ﻋﻠﻢ ﺍﻟﺪﻳﻦ ﰲ ﻣﺪﺍﺭﺱ ﺍﻟﺒﻮﺳﻨﺔ ﻭﺍﳍﺮﺳﻚ ﻣﻨﺬ ﺃﻭﻝ ﻣﺪﺍﺭﺱ ﲡﺮﻯ ﻓﻴﻬﺎ ﺍﻟﺪﺭﺍﺳﺔ ﺑﺼﻔﺔ ﻧﻈﺎﻣﻴﺔ ﻭﺇﱃ ﺍﻟﻴﻮﻡ. ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ :ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ,ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻟﺪﻳﻨﻴﺔ ,ﺍﻟﻨﻈﺎﻡ ﺍﳌﺪﺭﺳﻲ ,ﻋﻠﻢ ﺍﻟﺪﻳﻦ. 236 JEZIK I KNJIŽEVNOST Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Izvorni naučni rad Amna Brdarević-Čeljo 1 KRATKA ANALIZA SUBJEKATSKIH I NESUBJEKATSKIH WH-PITANJA U ENGLESKOM JEZIKU U OKVIRIMA ANALIZE PF STAPANJA Sažetak Pitanja sa upitnom riječju u engleskom jeziku se u okvirima generativne gramatike nazivaju wh-pitanja, budući da sve whriječi sa izuzetkom how počinju konsonantima 'wh' u pisanom engleskom jeziku. Nadalje se u okvirima analize wh-pitanja pravi distikcija između pitanja u kojima wh-riječ vrši gramatičku funkciju subjekta i onih u kojima wh-riječ vrši funkciju objekta ili adjunkta, tj. subjekatskih i nesubjekatskih wh-pitanja. Ta distinkcija je nužna u svakoj analizi wh-pitanja u engleskom jeziku, budući da je struktura ove dvije podvrste wh-pitanja znatno različita. Ova različitost se u površinskoj strukturi ovih pitanja posebno očituje kada je u tvorbi pitanja upotrijebljen samo glavni glagol. U tom slučaju se u tvorbi nesubjekatskih wh-pitanja upotrebljava pomoćni glagol 'do' (DO-potpora), dok se u tvorbi subjekatskih wh-pitanja 'do' ne uvrštava u strukturu i flektivni sufiksi se pripajaju glavnom glagolu (spuštanje afiksa). Ova osnovna distinkcija u strukturi subjekatskih i nesubjekatskih wh-pitanja ukazuje na to da se T-C pomjeranje glagolskog elementa, koje se nužno vrši u nesubjekatskim whpitanjima, ne vrši u subjekatskim wh-pitanjima. Stoga se postavlja pitanje da li su i ova pitanja CP projekcije kao i nesubjekatska whpitanja ili se pak projiciraju samo u TP. U skladu s tim, u ovom radu se vrši uporedna analiza nesubjekatskih i subjekatskih whpitanja, pri čemu se izlažu neki pristupi izučavanju strukture subjekatskih wh-pitanja i analiziraju njihovi nedostaci, pa se u konačnici pokušava ponuditi novo sveobuhvatno rješenje za obje 1 Viši asistent, Pedagoški fakultet u Zenici, [email protected] Rad autora je dostavljen 28.06.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 10.09.2011. godine 239 Jezik i književnost vrste wh-pitanja u engleskom jeziku primjenom analize PFstapanja susjednih elemenata. Ključne riječi: wh-pitanja, wh-pomjeranje, pomjeranje upravne riječi (T-C pomjeranje), [wh] obilježje, [EPP] obilježje, [TNS] obilježje, analiza PF-stapanja susjednih elemenata 1. Uvod Analiza subjekatskih i nesubjekatskih wh-pitanja u ovom radu bit će utemeljena na principima generativne gramatike Noama Chomskog, koja je osnova brojnih gramatičkih prikaza u svijetu i dominirajući pristup u analizi jezičkih fenomena još od pedesetih godina prošlog stoljeća. Odlučili smo da ovoj problematici pristupimo sa stanovišta novijeg pristupa na ovom polju, tj. minimalizma, koji je svoj puni značaj dobio 1995. godine objavljivanjem kapitalnog djela Noama Chomskog Minimalistički program (The Minimalist Program). U nastavku ćemo se ukratko osvrnuti na temeljne postavke minimalizma relevantne za ovaj rad. Naime, model gramatike u okvirima minimalističkog programa sadrži samo dva vanjska nivoa, tj. PF i LF, i leksikon. Prilikom građenja sintaksičkih struktura primjenjuju se dva osnovna sintaksička procesa, tj. stapanje (merge) i pomjeranje (move). U procesu stapanja dva sintaksička objekta uzeta iz leksikona spajaju se u veću cjelinu, tj. kompleksni sintaksički objekat koji ih zamjenjuje. S druge strane, procesu pomjeranja podvrgavaju se elementi koji su dislocirani u odnosu na prvobitnu poziciju koju zauzimaju u strukturi kreiranoj na osnovu numeracije. Kopija dislociranog elementa se, dakle, pomjera u ciljnu poziciju, u slučaju wh-pomjeranja to je spec-CP, a zatim se gornja kopija pomjerenog elementa fonetski realizira, a preostale kopije se brišu u PF komponenti i nemaju uticaja na izgovorni oblik iskaza. Nakon što su svi procesi završeni, derivacija dolazi do tačke razdvajanja, tj. spell-out, gdje se vrši odvajanje informacija relevantnih za PF komponentu od informacija relevantnih za LF komponentu. Ukoliko kreirana struktura u potpunosti zadovoljava princip ekonomičnosti i njegov temeljni princip potpune interpretacije na ovim nivoima, 2 derivacija konvergira (converge) i 2 Princip ekonomičnosti i princip potpune interpretacije su temeljni principi minimalističkog programa. Chomsky (1995: 27) ističe da derivacije i predstavljanja struktura moraju biti što ekonomičnije, bez suvišnih koraka u procesu derivacije i suvišnih elemenata u predstavljanju struktura jezika. Ovaj 240 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. struktura je gramatična. U suprotnom derivacija krahira (crash) i proizvodi negramatične strukture. U radu se polazi od osnovne pretpostavke da se rečenična struktura prikazuje u hijerarhijskom ustrojstvu osnovnih projekcija, tj. komplementizatorske sintagme CP, TP sintagme, kojom se izražava glagolsko vrijeme, i glagolske sintagme VP, tačnije [CP ... [TP ... [VP ... ]]], što je u potpunosti u skladu sa Chomsky (1995).3 U dosadašnjim pristupima analizi nesubjekatskih i subjekatskih wh-pitanja pokušalo se doći do zadovoljavajućeg rješenja u pogledu njihove asimetrije u T-C pomjeranju glagolskog elementa. Pri tome se prvobitno postulira da se subjekatska whpitanja projiciraju samo u TP, a nesubjekatska wh-pitanja, kao i dane pitanja, u CP. Međutim, takva neujednačenost u okvirima dvije podvrste iste vrste wh-pitanja nije u skladu sa stalnom težnjom ka univerzalnoj lingvističkoj teoriji, pa se stoga ostaje pri pretpostavci da su sve vrste upitnih rečenica u engleskom jeziku CP projekcije, pa samim tim i subjekatska wh-pitanja. Kao sljedeće moguće rješenje čini se pretpostavka da je komplementizator C suštinski različit u ovim podvrstama wh-pitanja u engleskom jeziku, te da C nesubjekatskih wh-pitanja posjeduje jako [TNS] obilježje i podstiče T-C pomjeranje, dok komplementizator C subjekatskih wh-pitanja posjeduje slabo [TNS] obilježje i ne može podstaći T-C pomjeranje. Ipak, ova suštinska razlika u komplementizatoru također nije prihvatljiva, budući da se radi o podvrstama iste vrste wh-pitanja, tj. nezavisnih inicijalnih wh-pitanja, pa se postulira da je komplementizator C i subjekatskih i nesubjekatskih wh-pitanja suštinski isti. Stoga ćemo u ovom radu razmotriti pristup koji pokušava pokazati da C posjeduje jako [TNS] obilježje, ali da ipak ne podstiče T-C pomjeranje u subjekatskim wh-pitanjima, a zatim pokušati ponuditi rješenje koje nam se u ovom trenutku analize čini prihvatljivim. Ono se temelji na analizi PF-stapanja susjednih elemenata koju Bošković (2001) predlaže za wh-pitanja u bugarskom, kao i zavisna i nezavisna nesubjekatska wh-pitanja u engleskom jeziku. princip ekonomičnosti zasnovan je na drugom pomenutom principu potpune interpretacije, po kome svaki element na PF i LF nivou mora biti na odgovarajući način interpretiran (Chomsky 1995: 27). 3 Dakle, u radu se neće uzeti u razmatranje prvobitno postulirana IP-projekcija umjesto sadašnje TP-projekcije, kao ni podijeljene IP-projekcije i podijeljene CP-projekcije. Više o tome vidjeti Pollock (1989) i Radford (2009a,b). 241 Jezik i književnost Prikaz strukture svih wh-pitanja u ovom radu vršimo upotrebom uglastih zagrada sa oznakama maksimalnih i srednjih projekcija (labelled bracketing), a zbog obima ovog rada ne posežemo za veoma rasprostranjenim prikazom rečenične strukture pomoću dijagrama stabla (tree). Bitno je istaći da se u radu navode primjeri iz govornog jezika, koji mogu biti upotrebljeni i u pisanom jeziku. Osim potpuno gramatičnih primjera, upotrebljavaju se i djelimično gramatični primjeri, koji su označeni upitnikom (?), kao i potpuno negramatični primjeri, koji su označeni zvjezdicom (*). 2. Nesubjekatska wh-pitanja u engleskom jeziku (1) (2) (3) What has she done? How does this machine work? Which book will you buy? U nesubjekatskim wh-pitanjima wh-sintagma se izvorno generira u poziciji komplementa ili adjunkta glagola u parafrazi date rečenice i u početnom stadiju derivacije stapa se sa glagolom i tvori glagolsku sintagmu. Nadalje, pomoćni ili modalni glagoli, kao i glagolski afiksi, izvorno se generiraju u poziciji T. (4) [TP She T has [VP done what]]? (5) [TP This machine T Af3sgPr [VP work how]]? (6) [TP You T will [VP buy which book]]? Ovako parafrazirane rečenice mogu vršiti funkciju ehopitanja, tj. wh-in-situ pitanja, u engleskom jeziku, ali ne i whpitanja sa primarnom interogativnom funkcijom. U inicijalnim whpitanjima, wh-konstituenti se iz svoje pozicije unutar glagolske sintagme pomjeraju na početak rečenice, dok se pomoćni ili modalni glagoli, kao i glagolski afiksi, pomjeraju u poziciju koja prethodi rečeničnom subjektu, tj. vrše inverziju sa rečeničnim subjektom (subject-auxiliary inversion, SAI). Budući da je CP projekcija ta koja se u hijerarhijskom ustrojstvu rečenice projicira iznad TP, postulira se da se wh-sintagma pomjera u poziciju specCP, stoga što su svi wh-izrazi maksimalne projekcije, a glagolski element iz pozicije T u poziciju komplementizatora C, upravne riječi CP sintagme, što je u skladu sa ograničenjem konstituentske strukture.4 Dakle, nezavisno nesubjekatsko wh-pitanje uvijek 4 Radford (2004: 143) formuliše ograničenje konstituentske strukture (Constituent Structure Constraint u Radford 2004: 143), koje glasi: Samo upravna riječ (tj. minimalna projekcija) može zauzeti poziciju upravne riječi. 242 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. uključuje dvije operacije pomjeranja u engleskom jeziku: (a) pomjeranje upravne riječi (T-C pomjeranje) i (b) wh-pomjeranje. Precizno formulisana pravila pomjeranja navedena su u (7a,b). (7) a. T-C pomjeranje: pomjeri vidljivo realiziran pomoćni/modalni glagol ili T-afiks u poziciju C da provjeri jako [TNS] obilježje afiksalnog Ø komplementizatora C. b. Wh-pomjeranje: pomjeri wh-konstituent u poziciju specCP da provjeri jaka [WH,EPP] obilježja komplementizatora C. Wh-pomjeranje omogućava da data rečenica bude interpretirana kao upitna u skladu sa uslovom interogativnosti (Interrogative Condition, IC) (Radford 2009a: 161), po kome se rečenica može interpretirati kao ne-eho pitanje samo ako je ona CP sa upitnim specifikatorom, tj. ukoliko poziciju specifikatora zauzima upitni element (wh-element).5 U nastavku ćemo razmotriti postupni proces derivacije primjera (1). Glagol done se stapa sa svojim komplementom what i tvori glagolsku sintagmu [VP done what]. Pomoćni glagol has se zatim stapa sa VP done what i kreira srednju T' projekciju [T' has done what].6 Zamjenica she se zatim stapa sa T' i tvori maksimalnu projekciju TP [TP she has done what]. Nulti upitni komplementizator C, koji posjeduje obilježja [TNS], [WH] i [EPP], se stapa sa TP i tvori srednju projekciju C' [C' C[WH,EPP,TNS] [TP she has [VP done what]]]. Nulti komplementizator C u nezavisnim Samo maksimalna projekcija može zauzeti poziciju specifikatora ili komplementa. 5 Ovaj uslov se može podvesti pod hipotezu o obilježavanju rečenica (Clause Typing Hypothesis), koju je predložila Cheng (1991: 29). Polazeći od pretpostavke da svaka rečenica mora biti obilježena, Cheng postulira da se obilježavanje wh-pitanja vrši kroz C na dva načina, tj. upotrebom wh-partikule u poziciji C ili pomjeranjem wh-elementa u spec-CP, gdje stupa u relaciju slaganja sa upravnom riječju C. 6 Potrebno je naglasiti da neki autori postuliraju da se glagol has može izvorno generirati u poziciji AUX unutar AUXP (Radford 2009a: 160), koja se u hijerarhijskom ustrojstvu rečenice nalazi između TP i VP, a zatim pomjeranjem dospijeva u poziciju T, gdje vrši provjeru svojih flektivnih obilježja sa Vobilježjima flektivnog elementa T. S druge strane, afiksi -en i -ing se uvode u derivaciju zajedno sa have i be, a zatim se na PF nivou stapaju sa susjednim glagolom. Međutim, u našoj analizi ćemo izostavljati sve one projekcije i procese koji nisu relevantni za naše izlaganje. Tako ćemo za pomoćne glagole have i be prihvatiti da se generiraju u poziciji T, dok za glavne glagole pretpostavljamo da u proces derivacije ulaze zajedno sa afiksima -en i -ing. 243 Jezik i književnost upitnim rečenicama u engleskom jeziku je afiksalan i mora se pridružiti odgovarajućem 'domaćinu' (host), u ovom slučaju glagolu. Afiks u poziciji C je 'jak' i posjeduje jako [TNS] obilježje u nezavisnim upitnim rečenicama, pa privlači konstituenta iz niže pozicije T, tj. glagol has, da mu se pridruži u poziciji C i na taj način izvrši provjeru [TNS] obilježja afiksalnog C. [TNS] obilježje potom prestaje biti aktivno i može biti obrisano. Nadalje, wh-izraz what u (1) se iz pozicije komplementa glagola done pomjera u poziciju specifikatora najviše projekcije CP da provjeri jaka [WH, EPP] obilježja komplementizatora C. Oba pomjeranja su vidljiva i dešavaju se prije spell-outa,7 jer jaka obilježja moraju biti provjerena i obrisana prije nego što struktura dospije na PF-nivo. U (8) je prikazana krajnja površinska strukturu rečenice (1). (8) U nastavku ćemo razmotriti derivaciju primjera (2). Naime, u numeraciji pomenutog pitanja sadržan je samo glavni glagol work, koji se generira u poziciji V. Postupna derivacija se odvija na sljedeći način: glagol work se stapa sa prilogom how i tvori glagolsku sintagmu [VP work how]. Ova VP se zatim stapa sa upravnom riječju T koja sadrži slabi T-afiks Af3sgPr i tvori T'. DP this machine se u daljnjem procesu derivacije stapa sa T' i tvori TP sintagmu [TP[DP this machine] T Af3sgPr [VP work how]]. TP se zatim stapa sa nultim upitnim komplementizatorom C sa [TNS, WH, EPP] obilježjima i tvori srednju projekciju C' [C' C[WH,EPP, TNS] [TP [DP this machine] T Af3SgPr [VP work how]]]. Jako [TNS] obilježje mora biti provjereno, pa C privlači T afiks da mu se pripoji u poziciji C. Pozicija T u engleskom jeziku sadrži je 'slaba'8 7 U minimalizmu se poseban značaj pridaje distinkciji između 'vidljivih' i 'prikrivenih' sintaksičkih operacija. Operacije koje se primjenjuju prije tačke razdvajanja, tj. spell-outa, su 'vidljive' (overt) i utiču na fonetsku realizaciju elemenata na PF nivou. Operacije primijenjene nakon spell-outa, tj. na LF nivou, su 'prikrivene' (covert) u sintaksi i nemaju uticaja na izgovorni oblik iskaza na PF nivou. One se primjenjuju samo da bi iskaz bio na odgovarajući način semantički interpretiran. 8 Pollock (1989) na temelju engleskog i francuskog jezika predlaže nekoliko testova za utvrđivanje da li jezik vrši pomjeranje glagola prije spell-outa ili ne, tj. 244 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. i ne može privući glavni glagol iz VP, pa V-T-C pomjeranje nije moguće, što možemo vidjeti iz negramatičnog primjera (9a) sa strukturom (9b). (9) S druge strane, ako se afiks iz pozicije T spusti na V, a zatim obriše, jako afiksalno C ne pronalazi 'domaćina' u svome domenu i njegovo [TNS] obilježje ne može biti provjereno, što možemo vidjeti iz negramatičnog primjera (10a) sa strukturom (10b). (10) Stoga se postulira da jaki nulti afiks iz C najprije privlači afiks iz pozicije T i s njim kreira kompleksnu cjelinu [Ø + Af3sgPr]. Kopija T-afiksa se potom briše, a ta kompleksna cjelina se na PF nivou realizira kao odgovarajući oblik glagola do. S druge strane, C da li pozicija T sadrži 'jaki' ili 'slabi' afiks. Prvi test jeste položaj VP-pripojenog (VP-adjoined) priloga, npr. priloga učestalosti often, u odnosu na glavni glagol. Ukoliko VP-prilog prethodi glavnom glagolu, smatra se da glavni glagol ne može izaći izvan okvira VP sintagme i izvršiti V-T pomjeranje, što nužno ukazuje na to da je T-afiks 'slabi' element, tj. posjeduje 'slaba' obilježja i ne može privući glavni glagol iz glagolske sintagme. Nemogućnost V-T pomjeranja u engleskom jeziku možemo ilustrovati primjerom (ib). a. He often eats fish. b. *He eats often fish. Drugi test kojim se može provjeriti da li se vrši pomjeranje glagola jeste upotreba negativne čestice not u odričnim rečenicama. U engleskom jeziku u negativnim rečenicama koje sadrže samo glavni glagol uvijek se primjenjuje dopotpora, kao u (iia), a primjer u kome not slijedi iza glagola je negramatičan (iib). a. He does not eat fish. b. *He eats not fish. U hijerarhijskom ustrojstvu rečenice TP projekcija se projicira iznad NegP, pa bi stoga glavni glagol trebao prethoditi not da bismo mogli tvrditi da je V-T pomjeranje u tom jeziku moguće. U skladu s tim, primjer (iib) jasno ilustruje da se glavni glagol ne može pomjeriti iz V u (Neg), a zatim u T u engleskom jeziku. 245 Jezik i književnost u svome c-domenu pronalazi wh-element how koji može provjeriti jako [WH] obilježje koje posjeduje, pa ga pomoću svoga [EPP] obilježja privlači da se pomjeri u poziciju njegovog specifikatora, tj. spec-CP, i izvrši provjeru obilježja. Na taj način tvori se krajnja struktura predstavljena u (11).9 (11) 3. Subjekatska wh-pitanja u engleskom jeziku Cjelokupna analiza u prethodnoj sekciji utemeljena je na pretpostavci da su wh-pitanja u engleskom jeziku CP sintagme sa komplementizatorom C koji posjeduje jaka [TNS], [WH] i [EPP] obilježja. Dakle, u nezavisnim nesubjekatskim wh-pitanjima C je uvijek jako i privlači sve što se nalazi u poziciji T, pa se od dvije moguće operacije procesa pripajanja afiksa (Affix Attachment)10 primjenjuje samo do-potpora, dok se primjenom operacije spuštanja afiksa kreira nekonvergentna struktura. Međutim, ukoliko razmotrimo nenaglašena wh-pitanja u kojima wh-riječ vrši funkciju subjekta rečenice, tj. subjekatska wh-pitanja, uočit ćemo 9 Već smo istakli da se kompleks Af3sgPr+ø na PF nivou realizira (spell-out) kao does. Za ovaj idiosinkretički proces upotrijebili smo učestali naziv do-potpora u skladu sa Radford (2004, 2009a). U literaturi se veoma često ovaj proces naziva i do-umetanje (do-insertion), jer se smatra da se semantički prazni glagol do uvrštava u poziciju T u upitnim rečenicama, gdje se spaja sa T-afiksom, a zatim se pomjera u poziciju C (Haegeman and Gueron 1999, Carnie 2006, Radford 1997). 10 Radford (2009a: 141) daje jednoobraznu definiciju za ove dvije komplementarne operacije Pripajanja afiksa: kada PF komponenta procesuira strukturu čija upravna riječ H sadrži slabi afiks, koji se mora pripojiti odgovarajućem glagolu (domaćinu), a nije prethodno pripojen glavnom ili pomoćnom glagolu, onda se dešava jedan od dva sljedeća procesa: a. Spuštanje afiksa: ako H ima kao svoj komplement sintagmu čija je upravna riječ glagol, afiks se spušta na njega; b. DO-potpora: ako H nema kao svoj komplement VP sa upravnom riječju V i afiks ne može pronaći domaćina, onda se on realizira kao odgovarajući flektivni oblik glagola do. 246 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. da se u ovoj vrsti pitanja ne primjenjuje do-potpora, već spuštanje afiksa. (12) a. Who ate my soup? b. *Who did eat my soup? (13) a. What caused the accident? b. *What did cause the accident? Istovremeno ćemo uočiti da je redoslijed riječi prije primjene procesa wh-pomjeranja identičan onom nakon primjene tog procesa, što možemo vidjeti iz struktura (14a,b). (14) a. [CP [TP Who ate my soup]] soup]] b. [CP who [TP who ate my Stoga se postavlja pitanje da li su i ova pitanja doista CP sintagme, tj. da li je potrebno primijeniti 'prazno' pomjeranje whsintagme iz spec-TP u spec-CP ukoliko ono nema odjeka na površinsku strukturu i da li C u ovim pitanjima posjeduje jako [TNS] obilježje. Ponuđena su dva moguća rješenja predstavljena u (15a,b). (15) a. [CP [TP Who ate my soup]] (utemeljeno na Chomsky 1986) b. [TP Who ate my soup] (utemeljeno na Radford 1997) Chomsky (1986) i Radford (1997) postuliraju da wh-izraz ostaje u svojoj in-situ poziciju, tj. spec-TP, i da se dalje ne pomjera u vidljivoj sintaksi. Međutim, dok u analizi subjekatskih wh-pitanja Chomsky (1986) postulira da se CP ipak projicira, pa se wh-izraz pomjera u poziciju njenog specifikatora na LF nivou kako bi rečenica mogla biti interpretirana kao upitna, Radford tvrdi da se subjekatska wh-pitanja u engleskom jeziku projiciraju samo u TP, a ne i CP. 11 Pošto wh-subjekat ostaje u spec-TP i pošto se samo TP projicira, pomjeranje glagola ili afiksa iz pozicije T se također ne dešava. Međutim, oba pristupa ostavljaju određene nedoumice. Po teoriji Chomskog o jakim i slabim obilježjima ostaje nejasno kako će jako C u subjekatskim wh-pitanjima, sa strukturom kao u (16a), provjeriti jako [WH] obilježje ukoliko se wh-izraz ne pomjeri u 11 Radford (1997: 293) predlaže alternativnu analizu upitnog specifikatora (alternative interrogative specifier analysis), po kojoj se rečenica može interpretirati kao upitna na LF nivou ukoliko sadrži upitni specifikator i ne mora se nužno projicirati u CP. Budući da subjekatsko wh-pitanje već u poziciji specTP sadrži wh-element i ispunjava sve uslove da bude interpretirano kao upitna rečenica na LF-nivou, Radford (1997) smatra da princip ekonomičnosti sprečava da se ta rečenica dalje projicira u CP. 247 Jezik i književnost poziciju njegovog specifikatora prije spell-outa. Ako pak postuliramo da C u ovim pitanjima sadrži slabo obilježje, tada je LF-pomjeranje wh-izraza moguće, ali teorija po kojoj je C nekada jako, a nekada slabo u jednoj vrsti pitanja, tj. wh-pitanjima, nije u skladu sa osnovnim postavkama minimalizma. S druge strane, ukoliko prihvatimo Radfordovu analizu subjekatskih pitanja, ponovno nismo u mogućnosti da kreiramo jedinstvenu teoriju za sva wh-pitanja u engleskom jeziku samim tim što tvrdimo da whpitanja mogu biti projicirana kao TP ili CP. Nadalje, nasuprot pomenutom alternativnom uslovu interogativnosti, u uslovu interogativnosti navedenom u Radford (2009a), kao i u hipotezi o obilježavanju rečenice, izričito je naglašeno da wh-pitanje mora biti CP sa wh-specifikatorom. Shodno tome, Cheng (1991) smatra da se i wh-subjekat nužno pomjera u spec-CP na nivou S-strukture u subjekatskim wh-pitanjima da bi takvo pitanje moglo biti interpretirano kao upitno. Osim Cheng, Radford (2004, 2009b) i drugi autori (Abgayani 2006) naknadno postuliraju da i ova whpitanja moraju biti analizirana kao CP sintagme sa jakim C. Razmotrimo strukturu rečenice (12a) u trenutku kada se TP [TP who Af3sgpast eat my soup] stapa sa komplementizatorom C. (16) [C' C[WH,EPP, TNS] [TP who T Af3SgPast [VP eat [DP my soup] ]]] I [TNS], [WH] i [EPP] obilježja moraju biti provjerena, pa [EPP] obilježje komplementizatora C najprije privlači who da se pomjeri u poziciju spec-CP i provjeri njegovo [WH] obilježje. Sljedeći korak bi bio da [TNS] obilježje privuče T-afiks i tvori kompleksnu cjelinu ø + Af3sgPast, koja se zatim na PF nivou realizira u odgovarajućem obliku glagola do, tj. did. Međutim, ovakva derivacija rezultira negramatičnom rečenicom (12b).12 Budući da se T-C pomjeranje i do-potpora ne primjenjuju u subjekatskim wh-pitanjima, ostaje nedoumica kako će jako [TNS] obilježje komplementizatora biti provjereno. U nastavku ćemo ukratko izložiti jednu veoma uvjerljivu analizu subjekatskih wh-pitanja,13 koja se temelji na pretpostavci da 12 Ukoliko želimo kontrastno naglasiti radnju izraženu glagolom, rečenica Who DID eat my soup? sa naglašenim did se smatra gramatičnom. 13 Osim ove analize veoma je interesantna i analiza koju izlaže Abgayani (2006). Ona je utemeljena na operaciji pomjeri obilježje (Move F) (Chomsky 1995), u kojoj se u procesu pomjeranja primarno pomjeraju obilježja (F), a ona zatim za sobom povlače leksičke elemente (α). Budući da zbog obima ovog rada nismo u 248 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. wh-element osim [WH] obilježja posjeduje i [TNS] obilježje (Pesetsky and Torrego 2001).14 Naime, ovi autori postuliraju da je padež nominativ realizacija uT obilježja (tj. u našoj analizi [TNS] obilježja) nominalnih izraza (u našem slučaju DP i PRN). Pomjeranjem wh-izraza u spec-CP, koji, dakle, posjeduje [TNS] i [WH] obilježja, mogu se provjeriti i [TNS] i [WH] obilježje, kao i [EPP] obilježje komplementizatora C, pa se T-C pomjeranje zbog ekonomičnosti neće ni izvršiti. Budući da je wh-riječ subjekat ove rečenice, ona nužno stupa u relaciju slaganja sa T-afiksom. U osnovi ovog pristupa jeste pretpostavka da isto tako kako nominalni izraz svoje obilježje lica i broja prenosi na T, tako i T kopira glagolsko obilježje na PRN who. Ovo glagolsko obilježje [TNS], tj. uT, nije vidljivo realizirano na PRN who, pošto je who nominalni izraz, a glagolski afiks se može pripojiti samo glagolu. Stoga se ovo glagolsko obilježje koga who posjeduje u subjekatskim wh-pitanjima morfološki manifestira kao padež nominativ. Dakle, wh-subjekat nosi [TNS] obilježje, tj. uT obilježje, koje zahtijeva da se wh-izraz realizira u padežu nominativu, tj. kao who, a ne u padežu akuzativu ili genitivu. Dakle, u strukturi prikazanoj u (16) C privlači who da se pomjeri u poziciju njegovog specifikatora. Na taj način [WH] i [EPP] obilježja C su provjerena i mogu biti izbrisana. Međutim, u ovoj vrsti pitanja nominativna wh-riječ who posjeduje [TNS] obilježje, što omogućava da se istovremeno provjeri i [TNS] obilježje komplementizatora. Dakle, pomjeranjem who u spec-CP provjerena su oba obilježja komplementizatora, pa se po principu ekonomije dodatno T-C pomjeranje neće primijeniti, već će se nepripojeni T-afiks spustiti na glagol unutar glagolske sintagme. (17) mogućnosti da ovu analizu u potpunosti izložimo, čitalac se upućuje na relevantnu literaturu. 14 Autori nazivaju [TNS] obilježje komplementizatora uT (uninterpretable Tfeatures) i dalje postuliraju da i nominativni wh-izraz posjeduje isto obilježje, tj. uT. Ovu pretpostavku prihvata i obrađuje i Radford (2004, 2009a), ali i on zadržava prvobitnu oznaku T-obilježja komplementizatora, tj. [TNS]. U skladu s tim, i mi ćemo zadržati oznaku [TNS] za ovo obilježje imeničkog izraza. 249 Jezik i književnost Premda je ovo objašnjenje asimetrije u T-C pomjeranju između nesubjekatskih i subjekatskih wh-pitanja sasvim uvjerljivo, dilemu stvara pretpostavka da wh-riječi posjeduju [TNS] obilježje, tj. glagolsko obilježje. 4. Primjena analize pf-stapanja susjednih elemenata u analizi nesubjekatskih i subjekatskih wh-pitanja Stoga ćemo u nastavku pokušati ponuditi odgovarajuću analizu subjekatskih i nesubjekatskih wh-pitanja utemeljenu na analizi PFstapanja susjednih elemenata (PF-merger under adjacency analysis) koju Bošković (2001, 2003) primjenjuje na primjerima iz bugarskog jezika. Bošković (2001, 2003) ukazuje na identičnost obilježja koja komplementizator C posjeduje u engleskom i bugarskom jeziku i postulira da se u ovim jezicima komplementizator C realizira kao PFafiks, koji se procesom PF-stapanja mora spojiti sa glagolskim elementom koji se nalazi u njegovoj neposrednoj blizini. U bugarskom jeziku glagol ne može vršiti T-C pomjeranje, već ostaje u poziciji T. Prema tome C ne može izvršiti PF-stapanje sa glagolom tako što bi se glagol (ili afiks) pomjerio iz pozicije T u poziciju C. Umjesto toga, Bošković postulira da se afiks iz pozicije C uvijek pripaja glagolu u poziciji T15 u bugarskom jeziku pomoću operacije spuštanja C-afiksa na PF-nivou. Međutim, ova operacija spuštanja afiksa će biti validna samo ukoliko su C i glagol u neposrednoj blizini na PF-nivou (uslov PF-blizine). U engleskom jeziku komplementizator C je također afiksalan, tj. C je PF-afiks, i zahtijeva glagolski element u svojoj neposrednoj blizini. Zahtjev C-afiksa da bude u neposrednoj blizini glagolskog elementa može biti ispunjen primjenom jednog od dva procesa, tj. (a) pomjeranjem elementa iz pozicije T u poziciju C ili (b) spuštanjem afiksa iz pozicije C na element u poziciji T. Proces (b) može biti izvršen samo ukoliko je uslov PF-blizine afiksa u poziciji C i elementa u poziciji T ispunjen. Ukoliko taj uslov nije ispunjen i između afiksa u poziciji C i elementa u poziciji T se nalazi fonološki realiziran element, tada se primjenjuje T-C pomjeranje. Dakle, u nesubjekatskim wh-pitanjima između C-afiksa i elementa u poziciji T se uvijek nalazi rečenični subjekat, pa uslov PF-blizine ova dva elementa (kao preduslov za PF-stapanje) može biti ispunjen samo 15 U svojoj analizi Bošković poseže za podijeljenom IP, ali ne naglašava eksplicitno u kojoj je upravnoj riječi od tri moguće sintagme (AgrsP, TP, AgroP) glagol smješten. Mi ćemo u skladu sa našom dosadašnjom analizom koristiti TP sintagmu kao sveobuhvatan naziv za tri prethodno pomenute sintagme, pa ćemo u skladu s tim glagol u bugarskom smjestiti u T. 250 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. pomjeranjem elementa iz pozicije T u poziciju C, gdje se pridružuje C-afiksu. S druge strane, u subjekatskim wh-pitanjima između Cafiksa i elementa u poziciji T ne nalazi se fonološki realiziran element, pa je tako uslov PF-blizine ova dva elementa (kao preduslov za PFstapanje) ispunjen, te se C-afiks može spustiti na element u poziciji T. U toku razrade ove postavke ćemo pokazati da je proces (b), tj. proces spuštanja C-afiksa, ekonomičniji od T-C pomjeranja i da se njemu daje prednost ukoliko su ostali uslovi ispunjeni. U nastavku ćemo navesti nekoliko nesubjekatskih i subjekatskih wh-pitanja radi njihove uporedne analize: (18) a. What has Mary done? (19) a. Who has done that? b. What did he eat? b. Who ate my soup? Naime, kao što smo već naglasili C je prazni PF-afiks u engleskom jeziku i on mora biti u neposrednoj blizini glagola, tj. C i glagolski element moraju zadovoljiti uslov PF-blizine da bi mogli biti podvrgnuti procesu PF-stapanja. Dakle, osnovni uslov jeste da se između glagolskog afiksa u poziciji C i modalnog ili pomoćnog glagola u poziciji T, ili pak T-afiksa smještenog u T, ne nalazi fonološki realiziran element. U skladu s tim, u nesubjekatskim whpitanjima C traga za glagolom u svojoj neposrednoj blizini da mu se pridruži i sa njim 'stopi', a pošto ga ne pronalazi, on privlači T-afiks, kao u primjeru (18b), ili pak modalni ili pomoćni glagol, kao u primjeru (18a), iz pozicije T da mu se pridruže u poziciji C kako bi uslov blizine bio zadovoljen kao preduslov za PF-stapanje.16 Ukoliko C ne privuče T u ovoj vrsti pitanja, kao u (20a), uslov PF-blizine ova dva elementa nije ispunjen, budući da se između njih ispriječio subjekat u poziciji spec-TP i i PF-stapanje nije moguće. (20) 16 Dakle, ovim T-C pomjeranjem je u oba primjera zadovoljen uslov PF-blizine. U skladu s tim, primjer (18a) može konvergirati. S druge strane, u primjeru (18b) se nakon izvršenog pomjeranja u poziciji C nalazi 'nepripojen' afiks (tačnije Tafiks+Ø), koji se zatim na PF-nivou pripaja semantički praznom 'domaćinu' do (do-support). 251 Jezik i književnost S druge strane, u subjekatskom wh-pitanju (19a) sa strukturom (21) afiks u poziciji C i glagolski element has u poziciji T zadovoljavaju uslov PF-blizine, jer se između njih ne nalazi fonološki realiziran element, pa PF-stapanje ova dva elementa može biti provedeno bez primjene dodatne operacije pomjeranja. Pri tome uzimamo u obzir da je kopija who prazni element koji nije fonetski realiziran. (21) Dakle, nakon što je wh-pomjeranje izvršeno i nakon što su [WH,EPP] obilježja komplementizatora provjerena, C traga za odgovarajućim glagolskim elementom da provjeri svoje jako [TNS] obilježje. U svojoj neposrednoj blizini pronalazi pomoćni glagol has i pošto se između C i has ne nalazi nikakav fonološki realiziran element, afiks iz C se spušta na glagol u poziciji T i stapa se sa njim. Na taj način je [TNS] obilježje C provjereno procesom PFstapanja. Na isti način možemo pojasniti zašto se do-potpora ne primjenjuje u (19b). Budući da su PF-afiks iz C i T-afiks na PF nivou neposredno jedan pored drugog i time zadovoljavaju uslov PF-blizine, oni se mogu podvrgnuti PF-stapanju bez primjene dodatne operacije pomjeranja. Premda se u poziciji T ne nalazi glagol, već glagolski afiks, smatramo da uslov PF-blizine, po kome komplementizator C mora biti neposredno uz glagol, može biti zadovoljen i na taj način. Nakon što je proces PF-stapanja primijenjen, jako obilježje C-afiksa je provjereno, kao u (22). (22) Budući da je jako [TNS] obilježje koje C posjeduje provjereno na ovaj način, T se ne pomjera u C i do-potpora se ne primjenjuje. T-afiks ne može ostati 'nepripojen' (stranded), pa se stoga primjenjuje komplementarna operacija spuštanja afiksa. Dakle, ovaj pristup podrazumijeva primjenu dvije sukcesivne operacije spuštanja afiksa. Prvo, afiks iz C se pridružuje T-afiksu da bi se mogao stopiti sa njim na PF-nivou i tako provjeriti svoje 252 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. [TNS] obilježje. Drugo, nakon primjene te operacije, T-afiks traži svog domaćina i spušta se na najbliži glagol u poziciji V. (23) Ono što ostaje nejasno u ovoj analizi subjekatskih wh-pitanja jeste činjenica da je u općeprihvaćenoj analizi T-C pomjeranje proces koji se dešava prije spell-outa, a PF-stapanje je PF operacija. Dakle, ovakav pristup podrazumijeva proces 'gledanja unaprijed' (lookahead), što djelimično dovodi u pitanje njegovu legitimnost. Međutim, po novijem pristupu Chomskog (u Bošković and Lasnik 2007) pomjeranje upravne riječi je PF-operacija. Na taj način svi procesi koji su uključeni u tvorbu subjekatskog wh-pitanja su PFoperacije izuzev samog wh-pomjeranja. Dakle, da bi [TNS] obilježje afiksa u poziciji C bilo provjereno kroz stapanje afiksa sa glagolskim elementom iz pozicije T (pomoćnim ili modalnim glagolom ili pak T-afiksom), ova dva elementa moraju biti u neposrednoj blizini na PF nivou. Postoje dva načina da afiks iz pozicije C dospije u neposrednu blizinu glagolskog elementa u poziciji T: (a) T-C pomjeranjem i (b) spuštanjem afiksa iz pozicije C na glagolski element u poziciji T. Prednost se u okvirima minimalizma uvijek daje 'ekonomičnijem' procesu, a to je u ovom slučaju proces (b), budući da on nema odraza na red riječi u krajnjoj površinskoj strukturi. Proces (a) je 'skuplji' jer uključuje 'vidljivo' pomjeranje elemenata i utiče na površinski red riječi u rečenici. Samim tim ono je podložno principu 'posljednjeg izlaza' i potrebno ga je primijeniti samo kada je to krajnje neophodno. Dakle, redoslijed mogućih operacija u derivaciji svih wh-pitanja u okvirima ovog pristupa bio bi kao u (24a,b): (24) 253 Jezik i književnost Postuliramo da se PF-stapanje vrši kroz dvije komplementarne operacije, spuštanje C-afiksa na glagol ili T-C pomjeranje. Uvijek se pokušava prvo izvršiti prva 'ekonomičnija' operacija za čije izvršenje je potrebno ispuniti uslov PF-blizine. Ukoliko primjena prvog procesa nije moguća, primjenjuje se drugi proces, tj. T-C pomjeranje. U nesubjekatskim wh-pitanjima uvijek se primjenjuje T-C pomjeranje, dok se u subjekatskim whpitanjima uvijek primjenjuje ekonomičnija operacija spuštanja Cafiksa na glagolski element u poziciji T. U daljnjem procesu derivacije može se primijeniti jedna od dvije komplementarne operacije pripajanja afiksa, tj. spuštanje T-afiksa na glagol u poziciji V ili do-potpora. Opcionost primjene ovih operacija naznačena je upotrebom malih zagrada i one se primjenjuju samo kada poziciju T zauzima afiks, tj. kada rečenica sadrži samo glavni glagol. Ukoliko sumiramo sve ono što je do sada rečeno, možemo ponuditi dvije moguće šeme za wh-pitanja: Nesubjekatska wh-pitanja: wh-pomjeranje → T-C pomjeranje → (do-potpora) (25) Subjekatska wh-pitanja: wh–pomjeranje → spuštanje C-afiksa → (spuštanje T-afiksa) (26) 254 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Zaključak U radu vršimo uporednu analizu nesubjekatskih i subjekatskih wh-pitanja isključivo sa stanovišta novijeg pristupa u okvirima generativne gramatike, tj. minimalizma. Pri tome se prvenstveno fokusiramo na strukturu ove dvije podvrste wh-pitanja i način njihove analize. Prvobitno vršimo analizu nesubjekatskih whpitanja i ukazujemo na to koje vrste pomjeranja se u njima odvijaju, a zatim se fokusiramo na subjekatska wh-pitanja i način njihove analize. U okviru sekcije o subjekatskim wh-pitanjima obrađujemo neke od dosadašnjih pristupa njihovoj analizi, sa posebnim osvrtom na veoma interesantnu analizu koju vrše autori Pesetsky i Torrego (2001). Naime, po ovim autorima nominativna wh-sintagma osim [wh] obilježja posjeduje i [TNS] obilježje, pa se, shodno tome, samo pomjeranjem ove sintagme može izvršiti provjera svih obilježja komplementizatora C, tj. [WH,EPP,TNS]. Međutim, nedoumicu stvara pretpostavka da nominalna wh-sintagma who posjeduje [TNS], tačnije glagolsko V-obilježje. Stoga na kraju rada pokušavamo ponuditi rješenje koje na odgovarajući način objedinjuje i subjekatska i nesubjekatska wh-pitanja i zadovoljava uslov za univerzalnom lingvističkom teorijom. Ono se temelji na analizi PF-stapanja susjednih elemenata koju Bošković (2001) predlaže za wh-pitanja u bugarskom, kao i zavisna i nezavisna nesubjekatska wh-pitanja u engleskom jeziku. Budući da je komplementizator C u wh-pitanjima u engleskom jeziku PF-afiks, on se mora procesom PF-stapanja spojiti sa glagolskim elementom koji se nalazi u njegovoj neposrednoj blizini. Da bi C bio u neposrednoj blizini glagolskog elementa u nesubjekatskim whpitanjima C, glagolski element se mora pomjeriti iz pozicije T u poziciju C, zato što bez tog pomjeranja C i glagolski element ne ispunjavaju uslov PF-blizine i ne mogu se podvrgnuti procesu PFstapanja. S druge strane, u subjekatskim wh-pitanjima komplementizator C se nalazi u neposrednoj blizini glagolskog elementa i može se podvrgnuti procesu PF-stapanja i bez primjene dodatnog procesa T-C pomjeranja. Literatura: Abgayani, B. (2006) Pied-piping, feature movement and whsubjects. In: Cheng, L. and Corver, N. (eds.), Wh-Movement: Moving on, Cambridge, Mass.: MIT Press, pp. 71-93. 255 Jezik i književnost Bošković, Ž. (2001) On the nature of the syntax-phonology interface: Cliticization and related phenomena. Amsterdam: Elsevier Science. Bošković, Ž. (2003) On PF Merger: Stylistic Fronting and Object Shift in Scandinavian. Gengo Kenkyu 123, pp. 5-45. Bošković, Ž. and Lasnik, H., eds. (2007) Minimalist Syntax: The Essential Readings. Blackwell. Carnie, A. (2006) Syntax: A Generative Introduction. 2nd edition. Oxford: Wiley Blackwell Publishers. Cheng, L. (1991) On the typology of wh-questions. PhD Thesis. MIT, Cambridge, Mass. Chomsky, N. (1986) Barriers. Cambridge, Mass.: MIT Press. Chomsky, N. (1995) The minimalist program. Cambridge: MIT Press. Chomsky, N. (2000) Minimalist inquiries. In: Martin, R., Michaels, D. and Uriagereka, J. (eds.), Step by Step: Essays on Minimalism in Honor of Howard Lasnik. Cambridge, Mass.: MIT Press, pp. 89-155. Haegeman, L. (1994) Introduction to Government and Binding Theory. 2nd edition. Oxford: Blackwell. Haegeman, L. and Gueron, J. (1999) English Grammar: A Generative Perspective. Oxford: Blackwell Publishers. Pesetsky, D. and Torrego., E. (2001) T-to-C Movement: Causes and Consequences. In: Kenstowicz, M. (ed.), Ken Hale: A Life on Language. Cambridge: MIT Press. Pollock, J.-Y. (1989) Verb Movement, Universal Grammar and the Structure of IP. Linguistic Inquiry 20, pp. 365-424. Radford, A. (1997) Syntactic Theory and the Structure of English. Cambridge: Cambridge University Press. Radford, A. (2004) Minimalist Syntax: Exploring the structure of English. Cambridge: Cambridge University Press. Radford, A. (2009a) An Introduction to English Sentence Structure. Cambridge: Cambridge University Press. Radford, A. (2009b) Analysing English Sentences: A Minimalist Approach. Cambridge: Cambridge University Press. 256 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Original scientific article BRIEF ANALYSIS OF SUBJECT AND NON-SUBJECT WHQUESTIONS IN THE ENGLISH LANGUAGE UNDER PF MERGER ANALYSIS Amna Brdarević-Čeljo, M.A. Summary In generative grammar, questions with wh-question word in the English language are usually named wh-questions, because all wh-words, with the exception of ‘how’, begin with consonants ‘wh’ in written English. However, a further distinction needs to be made between wh-questions in which wh-word has the grammatical function of being the subject and those in which whword fulfils the grammatical function of object or adjunct, i.e. subject and non-subject wh-questions. It is important to draw this distinction in every in-depth analysis of wh-questions in English, because the structure of these two types of wh-questions differs significantly. This difference is especially noticeable when only the main (lexical) verb is used in their formation, i.e. in auxiliariless questions. In that case, in the formation of non-subject whquestions the DO-support operation has to be applied and the auxiliary verb DO is used to support the stranded affix, while in the formation of subject wh-questions DO is not inserted into the structure and inflectional suffixes are lowered onto the main verb (Affix lowering). This essential difference in the structure of subject and nonsubject wh-questions shows that non-subject questions necessarily involve T-to-C movement operation of verbal element, while subject wh-questions do not. This raises the important question as to whether subject questions are CP-projections like non-subject wh-questions or whether they only project as high as TP. With respect to that, in the first two sections of this paper we carry out a comparative analysis of subject and non-subject wh-questions in English and briefly outline different approaches to the study of subject question structure and their deficiencies. In the concluding section of the paper we try to offer a new and comprehensive 257 Jezik i književnost solution for the asymmetry in T-to-C movement in these subtypes of wh-questions in English by applying the PF-merger under adjacency analysis. Key words: wh-questions, wh-movement, head movement (T-to-C movement), [wh] feature, [EPP] feature, [TNS] feature, PF-merger under adjacency analysis 258 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. ﺁﻣﲎ ﺑﺮﺩﺍﺭﻭﻳﺘﺶ – ﺗﺸﻠﻮﺍ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﺍﻟﺘﺤﻠﻴﻞ ﺍﻟﻮﺟﻴﺰ ﻝ -whﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻭﻏﲑ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﰲ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻹﳒﻠﻴﺰﻳﺔ ﰲ ﺇﻃﺎﺭ ﲢﻠﻴﻞ pfﺍﻹﻧﺪﻣﺎﺝ ﺍﳋﻼﺻﺔ: ﺗﺴﻤﻰ ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﺍﻟﱵ ﺗﺒﺪﺃ ﺑﻜﻠﻤﺔ ﺍﺳﺘﻔﻬﺎﻡ ﰲ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻹﳒﻠﻴﺰﻳﺔ ﰲ ﺇﻃﺎﺭ ﺍﻟﻨﺤﻮ ﺍﻟﺘﻮﻟﻴﺪﻱ ) -(whﺍﻷﺳﺌﻠﺔ .ﻋﻠﻤﺎ ﺃﻥ ﻛﻞ )-(whﻛﻠﻤﺎﺕ ﻣﺎ ﻋﺪﺍ ﻛﻠﻤﺔ) (howﺗﺒﺪﺃ ﺑﺎﻷﺻﻮﺍﺕ " "whﰲ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻹﳒﻠﻴﺰﻳﺔ ﺍﳌﻜﺘﻮﺑﺔ .ﻭﻛﺬﻟﻚ ﰲ ﺇﻃﺎﺭ ﲢﻠﻴﻞ )-(whﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﻳﻀﻊ ﺍﻟﺘﻔﺮﻳﻖ ﺑﲔ ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﺍﻟﱵ ﺗﺆﺩﻱ ﻓﻴﻬﺎ ) -(whﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﻭﻇﻴﻔﺔ ﺍﳌﺒﺘﺪﺃ ﰲ ﺍﻟﻨﺤﻮ, ﻭﻛﺬﻟﻚ ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﺍﻟﱵ ﺗﺆﺩﻱ ﻓﻴﻬﺎ ) -(whﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﻭﻇﻴﻔﺔ ﺍﳌﻔﻌﻮﻝ ﺑﻪ ,ﺃﻭ ﻭﻇﺎﺋﻒ ﺍﳌﻠﺤﻘﺎﺕ ﺃﻱ ﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻭﻏﲑ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ .ﺫﻟﻚ ﺍﻟﺘﻔﺮﻳﻖ ﺿﺮﻭﺭﻱ ﰲ ﻛﻞ ﲢﻠﻴﻞ ) -(whﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﰲ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻹﳒﻠﻴﺰﻳﺔ ,ﻋﻠﻤﺎ ﺑﺄﻥ ﺗﺮﻛﻴﺐ ﺑﻨﻴﺔ ﻫﺬﻳﻦ ﺍﻟﻨﻮﻋﲔ ﻣﻦ )(whﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﳐﺘﻠﻒ ﺇﱃ ﺩﺭﺟﺔ ﻣﺎ .ﻫﺬﺍ ﺍﻻﺧﺘﻼﻑ ﰲ ﺍﻟﺒﻨﻴﺔ ﺍﻟﺴﻄﺤﻴﺔ ﳍﺬﻩ ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﻳﺘﺒﲔ ﺧﺼﻮﺻﺎ ﻋﻨﺪﻣﺎ ﻳﻜﻮﻥ ﺍﻟﻔﻌﻞ ﺍﻷﺳﺎﺳﻲ ﻣﺴﺘﺨﺪﻣﺎ ﰲ ﺗﺸﻜﻴﻞ ﺍﻟﺴﺆﺍﻝ .ﰲ ﺗﻠﻚ ﺍﳊﺎﻟﺔ ﰲ ﺗﺸﻜﻴﻞ ) ( whﺃﺳﺌﻠﺔ ﻏﲑ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻳﺴﺘﺨﺪﻡ ﺍﻟﻔﻌﻞ ﺍﳌﺴﺎﻋﺪ "DO ) "do – ﺍﳌﺴﺎﻋﺪﺓ( ,ﰲ ﺣﲔ " "doﰲ ﺗﺸﻜﻴﻞ ) (whﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻻ ﺗﺪﺧﻞ ﰲ ﺍﻟﺘﺮﻛﻴﺐ ,ﻭﻟﻮﺍﺣﻖ ﺍﻟﺘﺼﺮﻳﻒ ﺗﻨﻀﻢ ﺇﱃ ﺍﻟﻔﻌﻞ ﺍﻷﺳﺎﺳﻲ ) ﺑﱰﻭﻝ ﺍﻹﺿﺎﻓﺎﺕ(. ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺘﻔﺮﻳﻖ ﺍﻷﺳﺎﺳﻲ ﰲ ﺗﺮﻛﻴﺐ ) (whﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻭﻏﲑﻫﺎ ﺗﺪﻝ ﻋﻠﻰ ﺃﻥ) T- (Cﺍﻟﺘﺤﺮﻛﺎﺕ ﻣﻦ ﺍﻟﻌﻨﺼﺮ ﺍﻟﻔﻌﻠﻲ ﺍﻟﺬﻱ ﻻ ﺑﺪ ﺃﻥ ﻳﻨﻔﹼﺬ ﰲ )(whﺃﺳﺌﻠﺔ ﻏﲑ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ,ﻭﻻ ﻳﻨﻔﺬ ﰲ ) (whﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ .ﻭﻟﺬﺍ ﻳﻄﺮﺡ ﺍﻟﺴﺆﺍﻝ ﻫﻞ ﻫﺬﻩ ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﻣﻦ ) (CPﺍﻟﻌﺮﺽ ﻣﺜﻞ ) – (whﺃﺳﺌﻠﺔ ﻏﲑ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﺃﻭ ﺗﻈﻬﺮﻓﻘﻂ ﰲ ) .(TPﻭﻭﻓﻘﺎ ﻟﺬﻟﻚ ﻳﺠﺮﻯ ﰲ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺒﺤﺚ ﺍﻟﺘﺤﻠﻴﻞ ﺍﳌﺘﻮﺍﺯﻱ ﻝ) (whﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻭﻏﲑﻫﺎ, 259 Jezik i književnost ﻭﺃﺛﻨﺎﺀﻩ ﺗﻌﺮﺽ ﺑﻌﺾ ﺍﻟﻄﺮﻕ ﻟﺪﺭﺍﺳﺔ ﺗﺮﻛﻴﺐ ) (whﺃﺳﺌﻠﺔ ﺍﳌﺴﻨﺪ ﺇﻟﻴﻪ ﻭﲢﻠﻞ ﻧﻮﺍﻗﺼﻪ .ﰒ ﰲ ﺍﻷﺧﲑ ,ﳛﺎﻭﻝ ﺗﻘﺪﱘ ﺍﳊﻞﹼ ﺍﻟﺸﺎﻣﻞ ﻟﻜﻼ ﺍﻟﻨﻮﻋﲔ ﻣﻦ ) (whﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ﰲ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻹﳒﻠﻴﺰﻳﺔ ﻣﻦ ﺧﻼﻝ ﺗﻄﺒﻴﻖ ﲢﻠﻴﻞ)-(PFﺍﻧﺪﻣﺎﺝ ﺍﻟﻌﻨﺎﺻﺮ ﺍﺎﻭﺭﺓ. ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ-(wh) :ﺍﻷﺳﺌﻠﺔ ,ﺍﻧﺘﻘﺎﻝ ﻛﻠﻤﺔ ﻋﻤﻮﺩﻳﺔ) T-Cﺍﻻﻧﺘﻘﺎﻝ((wh) , ﺍﳌﺆﺷﺮ (EPP) .ﺍﳌﺆﺷﺮ (TNS) ,ﺍﳌﺆﺷﺮ ,ﲢﻠﻴﻞ ) (PFﺍﻧﺪﻣﺎﺝ ﺍﻟﻌﻨﺎﺻﺮ ﺍﺎﻭﺭﺓ. 260 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Pregledni naučni rad Mejra Softić1 REČENICA U ARAPSKOM JEZIKU – NEKA ZAPAŽANJA O KRITERIJIMA SAVREMENIH PODJELA I KLASIFIKACIJA Sažetak Savremena sintaksička istraživanja kod Arapa pod velikim su uticajem tradicionalne gramatike. To za posljedicu ima različite metodološke pristupe u interpretacijama rečenice, njezinim definicijama i klasifikacijama. Iako neki klasični arapski gramatičari semantički razdvajaju termine ğumla i kelam, danas se oni, pod uticajem savremenih lingvističkih tokova poimaju kao sinonimi. Savremena arapska sintaksa ne definira strogo kriterije podjele arapske rečenice. Osim tradicionalne podjele na imensku i glagolsku, koju većina arapskih autora podržava i prihvata kao jedinu ili najznačajniju, ovi kriteriji variraju od jednog do drugog autora. Međutim, opažamo da se funkcionalni kriterij, kriterij predikativnosti, sastava i deklinabilnosti rečenice izdvajaju kao savremeni standardi u sintaksičkim klasifikacijama arapskog jezika. Orijentalistička literatura u klasifikacijama arapskih rečenica nerijetko koristi uzuse stranih jezika i primjenjuje kriterije koji nisu svojstveni arapskom jezika. Time se ne prenosi stvarna slika stanja u arapskoj sintaksi i istovremeno se umanjuju napori i doprinosi arapskih gramatičara u ovoj oblasti. Ključne riječi: arapska sintaksa, rečenica, podjele i vrste rečenica, orijentalistički stavovi, uporedna analiza 1. Uvod Bavljenje arapskih gramatičara rečenicom staro je koliko i njihova interesovanja za prve naučno utemeljene elaboracije karakteristika i specifičnih obilježlja maternjeg jezika. Ona sežu u 1 Docent, Islamski pedagoški fakultet u Zenici, [email protected] Rad autora je dostavljen 18.09.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 21.10.2011. godine 261 Jezik i književnost period prvih velikana arapske gramatike – Sibevejha, Ibn Džinija, Al-Feraija, Al-Zamahšerija, Al-Mubarrada, Ibn Ja‘iša, Ibn Hišama, Ibn Aqila i drugih jezikoslovaca, koji su u razumijevanju pojma rečenice, gramatičkih obilježja i funkcija najmanjih sintaksičhih jedinica, njihovih međusobnih odnosa i veza postavili standarde koji i danas uveliko diktiraju tokove savremenih sintaksičkih istraživanja kod Arapa. Tako je ovaj uticaj tradicionalne arapske gramatike na analizu rečenice s obzirom na njezine vrste, a koje se u savremenoj lingvistici obično utvrđuju na temelju sastava, funkcije ili komunikacijskog cilja koji se rečenicom želi postići, izuzetno snažan i za posljedicu ima nepostojanje jedinstvenog konsenzusa oko određivanja kriterija podjele i klasifikacije arapske rečenice, kako kod klasičnih, tako i kod savremenih arapskih gramatičara. Zbog toga se, i samo površnim upoređivanjem načina klasifikacija rečenice u klasičnim i savremenim izvorima, stiče dojam šarenila, prizvoljnosti i nedoslijednosti arapskih autora s jedne strane, što, s druge strane otvara put orijentalistima, da, usljed takvog stanja, vrste arapskih rečenica nerijetko utvrđuju i interpretiraju shodno sintaksičkim zakonitostima maternjeg jezika. Smatramo da se na taj način umanjuje autentičnost arapskog jezika, iskrivljuje slika o istinskim osobenostima njegove gramatike, a čitalac uskraćuje za saznanja o postojanju znatno drugačijeg i osobenijeg. Stoga ovaj rad ima za cilj da pokuša ukazati na dva bitna elementa u domenu interpretiranja vrsta rečenice u arapskom jeziku. Prvo, na temelju uporednih analiza klasičnih i savremenih izvora pokušat ćemo ukazati na modele i kriterije kojima se arapski autori tradicionalno rukovode u klasificiranju rečenice, kao i na njihova vrlo pozitivna pomjeranja prema savremenim uzusima sintaksičkih svrstavanja svojstvenih drugim skupinama jezika u svijetu. Drugo, nastojat ćemo ukazati i na modele podjele rečenica u savremenoj orijentalističkoj literaturi, a samim time i u našim gramatikama arapskog jezika, koja na kriterije klasifikacije rečenica u arapskom jeziku nerijetko preslikava pravila datog stranog jezika, odstupajući tako od interpretacija koje su vijekovima svojstvene arapskoj sintaksi i rečenici kao njezinoj osnovnoj jedinici. Smatramo da interpretacije vrsta rečenica od strane arapskih autora, ma koliko one bile, uslovno rečeno, formalno nesređene i u nesuglasju sa standardima moderne evropske lingvistike, odražavaju duh arapskog jezika te da svako 262 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. njihovo podešavanje uzusima stranih jezika ne odgovara njegovoj prirodi. 2. Razumijevanja rečenice i kriterija njezinih podjela kod arapskih gramatičara 2.1. Metodološki okvir Izučavanje rečenice u arapskom jeziku pripada veoma širokoj oblasti gramatike - ‘ilm an-nahw, koja se u našem jeziku prevodi kao sintaksa, ali je njezino razumijevanje i interpretiranje kod arapskih autora nešto drugačije i šire nego što je to uobičajeno u našoj gramatici. Iako je danas u lingvističkim krugovima moderno da se govori o sintaksi riječi (tagmemika), sintaksi spojeva (sintagmemika) i sintaksi rečenice (kontagmemika) (Pranjković, 1993), termin sintaksa još uvijek prvenstveno aludira na samu rečenicu, analizu funkcija njezinih sastavnih dijelova, njihovih međusobnih odnosa i veza, te, shodno tome, utvrđivanje različitih tipova rečenica. U arapskoj gramatici se, pod okriljem termina annahw, tradicionalno, i razumijevajući ih kao sastavne dijelove rečenice, na veoma detaljan način, interpretiraju sve tri vrste riječi – imena, glagoli, partikule – s obzirom na njihova i morfološka i sintaksička obilježja, ali i sami modeli sintaksičkog ustrojsta i podjela rečenice (Hiğāzī, 1973; Kalaf, 1994, Ar-Rāğihī, 1999, Talīmāt, 2000; An-Nādirī, 2010). Razlog tome svakako treba tražiti u tradicionalnom razilaženju arapskih gramatičara oko definiranja oblasti gramatike koja se interpretira pod terminom nahw. Na jednoj strani su oni koji smatraju da on obuhvata i morfološku i sintaksičku strukturu jezika, dok su na drugoj strani oni koji insistiraju na tome da se on treba vezivati samo za modele sintaksičkog ustrojstva arapskog jezika (Hiğāzī, 1973:60-61). Danas su zasebnī izvori, koji se bave isključivo analizom rečenice u arapskom jeziku, posebno prirodom gramatičkih odnosa koji se uspostavljaju među klauzama unutar rečenice, malobrojni i datiraju u posljednje dvije decenije. Ono što je zajedničko za većinu njih jeste da u svom naslovu uglavnom imaju decidan termin ğumla, te da analizama vrsta riječi prilaze isključivo s aspekta njihovih sintaksičkih funkcija (Aoun, Benmamoun, 2010; As-Samrrā’ī, 2007; Abū al-Makārim, 2007; Ğazīzān, 2005; ArRāğihī, 1999; Muktār i Al-Lātif, 1994; Cantarino, 1994). 263 Jezik i književnost 2.2. Ğumla ili kelam? U razumijevanju pojama rečenice (ğumla) arapski autori, tradicionalno, također imaju različita usmjerenja. Naime, jedna grupa autora termin ğumla semantički i funkcionalno poistovjećuje sa terminom kelam, smatrajući da se oni odnose na isto, dok su na drugoj strani autori koji diferenciraju značenja iskaza koja se podvode pod jedan ili drugi termin. Zagovornici prvog stava su predstavnici tradicionalne arapske gramatike poput Sibevejha, AlMubarrada, za kojeg se inače smatra da je prvi i upotrijebio termin ğumla,2 ibn Džinija, Az-Zamahšerija i drugih, koji u razumijevanju termina kelam i ğumla iznose identične stavove. Tako će Ibn Džini za kelam kazati da je to „(...) svaki samostalan iskaz koji ima potpuno značenje, a kojeg gramatičari nazivaju i ğumla (...)“ (Abū al-Makārim, 2007:22), ili Az-Zamahšeri koji smatra da je kelam“(...) složeni iskaz od najmanje dvije riječi koje stoje u predikativnom odnosu, (...) a naziva se i ğumla“ (As-Samrrā’ī, 2007:11). Ibn Hišam se smatra prvim klasičnim gramatičarem koji je ukazao na neophodnost razlikovanja ova dva termina. Naime, on smatra da se svaki kelam, kao jedna misaono završena cjelina, može interpretirti kao ğumla, ali ne i u obrnutom smjeru, budući da je potpuno značenje osnovni preduvjet da se iskaz interpretira kao kelam, za razliku od termina ğumla, koji prvenstveno pretpostavlja postojanje odnosa predikativnosti, ali ne obavezno i potpunog značenja, što se najčešće potkrepljuje primjerima uslovne ili relativne rečenice u arapskom jeziku (Ibn Hišam, 1994:192). Iako većina arapskih gramatičara podržava ovakve stavove Ibn Hišama (As-Samrrā’ī, 2007), savim je primijetno da se u savremenoj arapskoj, kao i orijentalističkoj literaturi, vrlo rijetko prave razlike između ovih termina te da se za oznaku rečenice jednako koriste tri termina: ğumla, kelam ili al-murakkab al-mufīd. Neki arapski autori smatraju da je to posljedica uticaja savremenih lingvističkih tokova koji definiranje iskaza pokrivenog terminom ğumla poistovjećuju sa definiranjem rečenice u stranim jezicima te ga, shodno tome, smatraju misaonom cjelinom koja ima svoje potpuno značenje, čime se on dakle izjednačava sa poimanjem termina kelam u tradicionalnoj arapskoj gramatici. Ar-Rāğihī 2 ٢ ﻴﺪ ﻋﻴﺴﺎﺋﻲ " ﺍﳉﻤﻠﺔ ﰲ ﺍﻟﻨﻈﺎﻡ ﺍﻟﻠﻐﻮﻱ ﻋﻨﺪ ﺍﻟﻌﺮﺏ " ﺹ ﻋﺒﺪ ﺍ, vidjeti na: www.dhifaaf.com/vb/showtred.php?t 264 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. (1999:85) će tako kazati da je rečenica (ğumla) „(...) kelam koji se sastoji od dvije ili više riječi koje imaju potpuno i nezavisno značenje“. 2.3. Kriteriji podjele rečenice Tradicionalna podjela rečenice isključivo na imensku ( ﺍﳉﻤﻠﺔ )ﺍﻹﲰﻴﺔi glagolsku ()ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻔﻌﻠﻴﺔ, koju je utvrdio Sibevejh, podržao i slijedio Al-Mubarrad i brojni drugi jezikoslovci iz perioda klasične arapske gramatike, ostala je najprepoznatljivije obilježje arapske sintakse općenito. Utvrđena prema čisto formalnom kriteriju, odnosno vrsti riječi kojom započinje rečenica – imenu ili glagolu, isključujući tako njezinu semantiku i vrstu predikata, koja je u ostalim jezicima temeljna odrednica za ovakvu podjelu, ona je oduvijek bila, i do danas ostala predmetom diskusija o njezinoj utemeljenosti. Razlog tome je i taj što su protagonisti dvije najpoznatije gramatičke škole, Basrijske i Kufijske, također različito interpretirali vrste rečenice tipa ﺪ ﻗﺎﻡ ﳏﻤi ﺪ ﻗﺎﻡﳏﻤ, pri čemu su prvi, rukovodeći se iskjučivo formalnim kriterijem, smatrali da je riječ o dvije različite rečenice - glagolskoj i imenskoj, dok su ih drugi, dajući prednost značenju nad formom, razumijevali kao čisto glagolske (Talīmāt, 2000). U korist prvog stava, pored Sibevejha i Al-Mubarrada, svoje mišljenje je iznosio i Al-Džurdžani, smatrajući da je rečenica tipa ﺪ ﻗﺎﻡ ﳏﻤsložena imenska rečenica u kojoj se na mjestu imenskog predikata nalazi cijela glagolska rečenica, dok su se drugi, u određivanju vrste rečenice, rukovodili isključivo glagolskom ili imenskom prirodom njezinog predikata. Ovakvi će raskoli odrediti i podijeliti stavove i samih savremenih arapskih gramatičara. Analizom novijih izvora arapske gramatike može se zaključiti da su Arapi u definiranju imenske i glagolske rečenice skloniji stavovima tradicionalne gramatike nego onima koji, u skladu sa savremenim evropskim lingvističkim učenjima, imenskom rečenicom smatraju samo predikativni spoj dvije ili više riječi imenskog značenja. Među glasnijim zagovornicima ovog posljednjeg učenja ističu se Mahdi Makzumi i Al-‘Allama al‘Hasri, koji su nerijetko predmet žestokih kritika nekih savremenih gramatičara.3 3 O ovme šire pogledati i elktronske publikacije : 265 Jezik i književnost U historijskom razvoju arapske sintakse prvobitna podjela arapske rečenice na imensku i glagolsku ostala je jedina konstanta, kojoj su, shodno pojedinačnim stavovima arapskih gramatičara, dodavane ili oduzimane druge vrste rečenica. Spoznajom da se određene vrste iskaza u arapskom jeziku ne mogu podvesti niti pod jednu od ove dvije vrste, Az-Zamahšeri je imenskoj i glagolskoj rečenici dodao još prilošku ( )ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻈﺮﻓﻴﺔi uslovnu rečenicu (( )ﺍﳉﻤﻠﺔﺍﻟﺸﺮﻃﻴﺔAs-Samrrā’ī, 2007, Abū al-Makārim, 2007). Za razliku od njega, Ibn Hišam rečenicu dijeli na imensku, glagolsku i prilošku rečenicu uz konstataciju da „ (...) uslovna rečenica ulazi u sastav glagolske rečenice“ (Ibn Hišam, 1994:492). Nadalje, Ibn Hišam je, s obzirom na sastav imenske rečenice, ustanovio i ovoj podjeli dodao i druge dvije vrste rečenica, tzv. al-ğumla as-suġrā i al-ğumla al-kubrā, pri čemu se prva odnosi na najjednostavniju imensku rečenicu sa imenskim predikatom, npr. ﻗﺎﺩﻡﻋﻠﻲ, a druga na imensku rečenicu koja u funkciji imenskog predikata ima imensku ili glagolsku rečenicu, npr. ﺃﺭﺷﺪ ﳒﺢ، ﺍﻟﻄﺎﻟﺐ ﻳﻜﺘﺐ ﺍﻟﺪﺭﺱ،ﺍﳊﺪﻳﻘﺔ ﺃﺯﻫﺎﺭﻫﺎ ﻣﻨﻔﺘﺤﺔ ( ﺍﺑﻨﻪAn-Nadiri, 2010:672), ili ( ﺯﻳﺪ ﺃﺑﻮﻩ ﻗﺎﺋﻢ – ﺯﻳﺪ ﻗﺎﻡ ﺃﺑﻮﻩIbn Hišam, 1994:493). Smatra, a to mišljenje zastupaju i kasniji autori, da alğumla al-kubrā može biti uvedena i nekim od pomoćnih glagola, npr. ﻛﺎﻥ ﳏﻤﺪ ﺃﺧﻮﻩ ﻣﻨﻄﻠﻖ، ﻇﻨﻨﺖ ﳏﻤﺪﺍ ﻳﺴﺎﻓﺮ ﺃﺧﻮﻩi sl. (Ibn Hišam, 1994:499), dijeleći dalje ovu vrstu imenske rečenice na ratu al-wağh, i ratu alwağheyn u kojima dolazi do izolacije subjekta šire imenske rečenice, kao što je u prethodnim primjerima (Ibn Hišam, 1994:499, 500). Ibn Hišam dijeli rečenice i prema kriteriju fleksije, odnosno njihove deklinabilne pozicije (mehall al-’i‘rāb) u rečenici, i to na rečenice koje su deklinabilne ( )ﺍﳉﻤﻞ ﺍﻟﱵ ﳍﺎ ﳏﻞﹼ ﻣﻦ ﺍﻹﻋﺮﺍﺏi one koje nisu (( )ﺍﳉﻤﻞ ﺍﻟﱵ ﻻ ﳍﺎ ﳏﻞ ﻣﻦ ﺍﻹﻋﺮﺍﺏIbn Hišam, 1994:500-558). Ovaj kriterij " ﺻﻼﺡ ﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﻟﺰﻋﻤﻼﻭﻱ " ﻓﻘﻪ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﳓﻮﻳﺎna www.forsanelhaq.com/showtred.php?t, ﻋﺒﺪ ﺍﷲ ﺣﺴﻦ ﺍﻟﺬﻧﻴﺒﺎﺕ " ﺃﺻﻞ ﺍﻟﺘﺮﺗﻴﺐ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔna www.alfusha.net/14012.html, " ﻴﺪ ﻋﻴﺴﺎﺋﻲ " ﺍﳉﻤﻠﺔ ﰲ ﺍﻟﻨﻈﺎﻡ ﺍﻟﻠﻐﻮﻱ ﻋﻨﺪ ﺍﻟﻌﺮﺏ ﻋﺒﺪ ﺍna www.dhifaaf.com/vb/showtred.php?t, ﺃﻧﻮﺍﻋﻬﺎ ﻭ ﺃﻏﺮﺍﺿﻬﺎ ﺍﻟﺒﻴﺎﻧﻴﺔ، ﺳﺎﻣﻲ ﻋﻄﺎ ﺣﺴﻦ " ﻣﻔﻬﻮﻡ ﺍﳉﻤﻠﺔna www.arabic.almanhj.net/text.php 266 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. predstavlja zasebnu specifičnost arapske sintakse, ali njemu orijentalistička literatura ne pridaje skoro nikakvu važnost. Naime, u obrazloženjima ovog kriterija arapski gramatičari pojašnjavaju da fleksija, kao morfološka kategorija, i nije svojstvo rečenice, nego riječi u njihovoj pojedinačnoj formi. Međutim, u određenim slučajevima, glagol u arapskoj rečenici može biti zamijenjen izvedenim glagolskim imenom identičnog značenja i funkcije. U ovisnosti od sintaksičke funkcije, ovo ime stoji u jednom od tri padeža te se za rečenicu sa takvom mogućnosti kaže da stoji na mjestu nominativa, genitiva ili akuzattiva i da je ona deklinabilna. Deklinabilnost rečenice se utvrđuje i na temenju njezinog zauzimanja pozicije određenog padeža u rečenici, a diktirana je vrstom agensa koji joj prethodi. Tako je, pod određenim uvjetima, u arapskoj gramatici utvrđeno sedam vrsta deklinabilnih rečenica, a to su : ( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻮﺍﻗﻌﺔ ﺧﱪﺍimenska ili glagolska rečenica u funkciji imenskog predikata), ( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻮﺍﻗﻌﺔ ﺣﺎﻻrečenica stanja), ( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻮﺍﻗﻌﺔ ﺻﻔﺔatributska, tj. neodređena odnosna rečenica), ( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻮﺍﻗﻌﺔ ﻣﻔﻌﻮﻻ ﺑﻪrečenica u funkciji direktnog objekta), ﺍﳉﻤﻠﻮ ﺗﻘﻊ ( ﻣﻀﺎﻓﺎ ﺇﻟﻴﻬﺎrečenica koja stoji kao drugi član aneksije, a uvedena je nekim od priloga), ( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﻭﺍﻗﻌﺔ ﺟﻮﺍﺑﺎ ﻟﺸﺮﻁ ﺟﺎﺯﻡuslovna rečenica uvedena česticama fa i ’irā fāğ’iyya) te ( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﳌﻌﻄﻮﻓﺔ ﻋﻠﻰ ﻣﺎ ﺳﺒﻖrečenica koja sa prethodnom stoji u sastavnom odnosu i tako prati njezinu deklinabilnost). Iako postoje razlike u mišljenju oko vrsta rečenica koje nisu deklinabilne, u arapskoj literaturi se uglavnom navode sljedeće: ( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻻﺑﺘﺪﺍﺋﻴﺔrečenica kojom započinje iskaz),ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﺘﻔﺴﲑﻳﺔ (eksplikativna rečenica, npr. namjerna), ( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﳌﻌﺘﺮﺿﺔumetnuta rečenica), ( ﲨﻠﺔ ﺻﻔﺔ ﺍﳌﻮﺻﻮﻝatributska određena rečenica), ﲨﻠﺔ ﺟﻮﺍﺏ ( ﺍﻟﺸﺮﻁuslovna rečenica koja nije uvedena česticama i ne može se mijenjati skraćenim načinom), ( ﲨﻠﺔ ﺟﻮﺍﺏ ﺍﻟﻘﺴﻢrečenica kojom se izriče zakletva) i ( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﳌﻌﻄﻮﻓﺔ ﻋﻠﻰ ﲨﻠﺔ ﻻ ﳏﻞﹼ ﳍﺎ ﻣﻦ ﺍﻹﻋﺮﺍﺏrečenica koja je u sastavnom odnosu sa nedeklinabilnom rečenicom) (Al-Sawadi i 267 Jezik i književnost Khayat, 1996:21-50; Ar-Rāğihī, 1999:330-356, ‘Afaš, 1993:387396; An-Nadiri, 1997:957-973; As-Samrrā’ī, 2007:187-201).4 Tradicionalna primjena kriterija deklinabilnosti u podjeli rečenice, arapskom jeziku daje veliku dozu osobenosti u odnosu na evropske jezike, a posebno u odnosu na naš jezik. Stoga se on, pored formalnog kriterija, primjenjuje u skoro svim savremenim arapskim gramatikama u kojima se govori o podjeli rečenica i u njegovim interpretacijama arapski autori su dosta detaljni. Kada je riječ o drugim vrstama kriterija, može se slobodno kazati da su oni neujednačeni i da variraju od jednog do drugog autora. Jedni u potpunosti slijede tradicionalne stavove, rukovodeći se samo formalnim kriterijem i rečenicu dijele isključivo na imensku i glagolsku, podvodeći sve druge vrste u njihov okvir (npr. Muktār i Al-Lātif, 1994; Emīn i Al-Ğāzim, 1999). Ar-Rāğihī (1999:85), u svojoj dosta osavremenjenoj gramatici, također smatra da, osim ove dvije, ne postoji treća vrsta rečenica u arapskom jeziku, a da njihov poseban stil, semantika i oblik omogućavaju da ih specifiziramo i shodno tome drugačije nazovemo, ali da, u suštini, one ostaju ili imenska ili glagolska. Stoga on svoje interpretacije rečenice pozicionira u dvije oblasti. Jednu naziva alğumla, a drugu šibh al-ğulma. U prvoj, pored imenske i glagolske, govori i o rečenicama koje se odlikuju posebnim stilom ( ﺍﳉﻤﻞ )ﺍﻷﺳﻠﻮﺑﻴﺔpodvodeći pod njih rečenicu izuzimanja, rečenicu dozivanja, imperativne rečenice, upitnu rečenicu, rečenicu čuđenja, hvale i kuđenja, uslovnu rečenicu i rečenicu zakletve. Rečenice klasificira i s obzirom na njihovu deklinabilnost, utvđuje njihove vrste i potkrepljuje ih velikim brojem primjera. U drugoj oblasti interpretira prilošku rečenicu izdvojenu još od strane klasičnih gramatičara, približivši se tako modelima podjele rečenica kod Ibn Hišama. Drugi, pak, uz imensku i glagolsku navode i uslovnu rečenicu, napominjući da ovu vrstu rečenice neki gramatičari svrstavaju u glagolsku, zatim prilošku (šibh al-ğulma) i rečenice s aspekta njihove deklinabilnosti (npr. ‘Afaš, 1993). U nekim izvorima (npr. Tashīl an-nahw, 1999; Arabic Tutor 4, 2004) prednost se daje značenjskom ili funkcionalnom kriteriju pa se sve 4 Veoma detaljan prikaz rečenica utvrđenih prema ovom kriteriju u arapskom jeziku daje se i u elektronskoj publikaciji " "ﺃﻧﻮﺍﻉ ﺍﳉﻤﻞ ﻭ ﻣﻮﺍﻗﻌﻬﺎ ﺍﻹﻋﺮﺍﰊobjavljenoj na stranici www.drmosad.com/index61.htm 268 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. rečenice dijele na ( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﳋﱪﻳﺔobavijesne rečenice u kojima navod može biti potvđen kao tačan ili netačan) i ( ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻹﻧﺸﺎﺋﻴﺔekspresivna rečenica u kojoj potvrda navoda kao tačnog ili netačnog nije moguća). U prvu grupu ulaze imenska i glagolska rečenica, dok se druga grupa odnosi na jedanaest različitih rečenica kojima se izražava naredba, zabrana, pitanje, želja, nada, dozivanje, zahtjev, zakletva, čuđenje, uslovnost i saglasnost ili dogovor (Arabic Tutor 4, 2004:174-178; As-Samrrā’ī, 2007:170-182). Jedan od novijih izvora koji se isključivo bavi analizom rečenice u arapskom jeziku jeste Al-Ğumla al-‘arabiyya (2007), ali u suštini ne donosi ništa novo s aspekta kriterija njezine podjele. Ona je na neki način kompilacija mišljenja i komentara klasičnih arapskih gramatičara oko ovih podjela i u njoj su utvrđene sljedeće vrste rečenica: a) ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻻﲰﻴﺔ ﻭ ﺍﻟﻔﻌﻠﻴﺔu čiji sastav ulaze uslovna i priloška rečenica; b) ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻜﱪﻯ ﻭ ﺍﻟﺼﻐﺮﻯc) ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﳋﱪﻳﺔ ﻭ ﺍﻻﻧﺸﺎﺋﻴﺔd) ﺍﳉﻤﻞ ﺍﻟﱵ ﻻ ﳍﺎ ﳏﻞ ﻣﻦ ﺍﻹﻋﺮﺍﺏ ﻭ ﺍﻟﱵ ﻻ ﳏﻞ ﳍﺎ ﻣﻦ ﺍﻹﻋﺮﺍﺏi e) ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﶈﻜﻴﺔ, koje su već spomenute u prethodnim podjelama. Međutim, u jednoj disertaciji iz 2005. godine, koja se bavi oblicima i semantikom umetnute rečenice u arapskom jeziku, 5 u podjeli rečenica se primjećuje jedan savremeniji metodološki pristup. Ono što ga čini osobenim jeste činjenica da se autor ne rukovodi modelima sintaksičkih analiza i podjela svojstvenih evropskim jezicima i njihovim apliciranjem na arapski jezik. On ove podjele utvđuje na temenju rezultata dosadašnjih istraživanja kod Arapa, definirajući i rangirajući kriterije podjele rečenice na jedan decidan i za arapski jezik logičan način. To su: a) kriterij predikativnosti ()ﳏﻮﺭ ﺍﻹﺳﻨﺎﺩ, prema kojem se rečenice dijele na imensku, glagolsku, prilošku i uslovnu; b) kriterij sastava rečenice ()ﳏﻮﺭ ﺍﻟﺒﺴﺎﻃﺔ ﻭ ﺍﻟﺘﺮﻛﻴﺐ, prema kojem one mogu biti proste i složene; c) funkcionalni kriterij ()ﺍﶈﻮﺭ ﺍﻟﻮﻇﻴﻔﻲ, prema kojem se utvrđuju obavijesne i ekspresivne rečenice; d) kriterij atribucije ()ﳏﻮﺭ ﺍﻟﻮﺻﻒ, koji utvđuje vrste odnosnih rečenica; d) kriterij deklinabilnosti )ﳏﻮﺭ (ﺍﻹﻋﺮﺍﺏ, kojim se utvrđuju vrste deklinabilnih i nedeklinabilnih rečenica. 5 Vidjeti dio elektronske www.lib.iium.edu.my/mom2/cm/content/view 269 publikacije na Jezik i književnost U novijim izvorima arapske lingvistike, u kojima se arapski jezik u određenim analizama često dovodi u korelaciju sa nekim evropskim jezicima, primjetna je i upućenost arapskih gramatičara u modele transformacione gramatike i primjenu formalizacija u sintaksičkim analizama te njihovo nastojanje da iste pojasne i primijene na primjerima maternjeg jezika (El-Shishiny, 1990; Talīmāt, 2000). Ovakve studije nisu česte, ali su jasan pokazatelj da se u promišljanjima arapske sintakse nastoji držati korak sa savremenim evropskim lingvističkim tokovima, što će sigurno donijeti novine u metodološkim pristupima analizi i podjeli rečenice u arapskom jeziku. 3. O orijentalističkim viđenjima rečenice u arapskom jeziku U poređenju sa dometima evropske lingvistike, sasvim je sigurno da je sintaksa rečenice u arapskom jeziku oblast koja će tek u dogledno vrijeme dosegnuti svoju puninu. Unutarnja logika ovog jezika, njegov gramatički, semantički i svaki drugi lingvistički potencijal idu u prilog ovakvoj hipotezi. U prilog tome idu i neki izvori iz pera pojedinih američkih i evropskih orijentalista koji na sintaksičke analize arapskog jezika vrlo uspješno primjenjuju najmodernije lingvističke standarde (npr. Ryding 2005; Aoun, Benmamouni, 2010). To upućuje na činjenicu da je struktura rečenice u arapskom jeziku, iako pripada potpuno drugoj grupi jezika, veoma pogodna za primjenu najsavremenijih kriterija analize rečenice svojstvenih savremenoj evropskoj i američkoj lingvistici, kao i za provjeru stepena njihove primjenljivosti. Međutim, konsultirajući ovakve izvore uporedo sa arapskim, sam čitalac zapada u određene dileme. Čitajući arapske izvore, stvara se jasnija predodžba o načinima analize i podjele rečenice kod arapskih autora. Iako su ti kriteriji ponekad proizvoljni i, u suštini, nisu uređeni strogim pravilima, kroz prethodne podjele smo vidjeli da ipak postoje određeni standardi svojstveni isključivo ovom jeziku i smatramo da se oni ne smiju zanemarivati, olahko dovoditi u pitanje, ispravljati i podešavati prema pravilima drugih jezika. S druge strane, ovi savremeni zapadnjački izvori skoro u potpunosti ignoriraju postojeće interpretacije arapske sintakse od strane arapskih autora, koje bez obzira na njihovu „lingvističku težinu“, ustvari jesu njegova bit, one jesu arapski jezik. U njima se ne navode postignuća arapskih autora, njihovi stavovi i dileme oko podjela i analiza rečenica, niti konačne vrste rečenica koje su 270 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. utvrđene u savremenoj arapskoj sintaksi. Iako su, uslovno rečeno, napredne, ove studije na izvjestan način derogiraju značajan dio napora klasičnih i savremenih arapskih lingvista da ukažu na stvarne osobenosti arapske sintakse. Tako je, npr. uobičajeno da većina stranih autora imensku rečenicu iz arapskog jezika izjednačava sa imenskom rečenicom u engleskom ili nekom drugom evropskom jeziku, jer se, prema njihovim navodima, stvara zabuna kada se rečenica smatra imenskom, a istovremeno sadrži glagol (Ryding, 2001:59; Cantarino I, 1974:2). Na ovakav način zaobilaze se brojne osobenosti koje sa sobom nosi ovakva jedna rečenica, a na neke od njih smo već prethodno ukazali. Većina zapadnjačkih izvora arapski jezik interpretira sa morfosintaksičkog nivoa, a kada se baziraju na interpretacije određenog tipa rečenice, tada se, pored imenske i glagolske, uglavnom odlučuju za relativnu, uslovnu i rečenicu stanja. Kada je riječ o interpretacijama arapske rečenice u našim gramatikama arapskog jezika (Sikirić, Božović, Begović i dr.), slobodno možemo konstatirati da su one daleko od izvornih arapskih interpretacija i da su bliže evropskim. Uz glagolske i imenske, a imenske se ponekad nazivaju i imensko-glagolskim, uglavnom se još analiziraju relativne, uslovne, priloške rečenice i rečenica stanja. Zbog svojih specifičnih obilježja, njima se pridaje posebno mjesto u orijentalističkoj literaturi i u pouci arapskog jezika kao stranog izučavaju se kao njegov zaseban ekskluzivitet. Teufik Muftić (1998), pak, daje najdetaljniji prikaz podjela rečenice u arapskom jeziku. Međutim, sve te brojne podjele imaju veoma malo zajedničkog sa pomenutim kriterijima koji su svojstveni savremenim arapskim gramatičarima, tako da se, na žalost, kroz ovu gramatiku ne stiče stvarna predodžba izvornog statusa i izvorne podjele rečenice u arapskom jeziku. U ovim podjelama, T. Muftić se uglavnom poziva na orijentaliste kao što su R. Blacher, Rekendorf, Caspary, C. Brockelmann i dr., i sasvim je evidentno da je ovim podjelama pristupio pod uticajem njihovog učenja. Iako je dao ogroman doprinos u razumijevanju arapske rečenice, analizirajući prirodu kriterija prema kojima ih on dijeli, stiče se dojam da se u tom smislu može staviti znak jednakosti između rečenice u bosanskom i arapskom jeziku i da skoro svaki model podjele rečenice u našem jeziku može biti primijenjen i u arapskom. S obzirom na razuđenu strukturu arapske rečenice, ne negiramo takvu mogućnost, ali ona nije svojstvena arapskom jeziku. Tako su prema sastavu, arapske rečenice podijeljene na 271 Jezik i književnost proste i složene; proste - prema funkciji - na uzvične, izjavne, upitne; složena na nezavisne i zavisne; nezavisne na sastavne, rastavne, isključne, zaključne; zavisne na brojne druge rečenice koje nećemo nabrajati (Muftić, 1998:594-655), uz napomenu da mnoge od njih arapski gramatičari sasvim drugačije kategorišu. Takva je, npr. uslovna rečenica koju T. Muftić interpretira u sastavu priloških rečenica, dok je arapski gramatičari, kao što smo vidjeli, zasebno pozicioniraju. Interesantno je da se i u ovoj gramatici ne spominju ustaljeni arapski modeli podjele rečenica. Neki od njih se mogu podvesti pod kriterije koje nabraja autor, ali se, npr., nikakva pažnja ne pridaje kriteriju deklinabilnosti, koji je, uz formalni kriterij i imensku i glagolsku rečenicu, konstanta arapske sintakse. Ne možemo negirati činjenicu da arapski gramatičari također dijele rečenice na proste i složene, ali se njihovo poimanje ovog kriterija, kao i modeli analize ovakvih rečenica, razlikuju od onoga što nam se nudi u orijentalističkoj literaturi. Međutim, kontrastivne analize ovih kriterija zahtijevaju zasebne studije. U svojim analizama rečenica, As-Samrrā’ī (2007:12) također navodi da arapski gramatičari rečenice dijele na ﺎ ﺍﳉﻤﻞ ﺍﳌﻘﺼﻮﺩﺓ ﻟﺬﺍ, pojašnjavajući da su to nezavisne rečenice ( )ﺍﳉﻤﻞ ﺍﳌﺴﺘﻘﻠﺔi ﺍﳉﻤﻞ ﺍﳌﻘﺼﻮﺩﺓ – ﻟﻐﲑﻫﺎzavisne rečenice ()ﺍﳉﻤﻞ ﻏﲑ ﺍﳌﺴﺘﻘﻠﺔ. Uz konstataciju da je većina rečenica u arapskom jeziku nezavisna, on postojeće zavisne rečenice dijele u tri vrste: one koje su zavisne po svom porijeklu, one čija je zavisnost uslovljena specifičnim položajem ili partikulom koja ih uvodi i one čija se zavisnost pojavljuje usljed izvještačenosti i nepravilnosti u formiranju određenog iskaza, podvodeći pod svaku vrstu određeni tip zavisne rečenice (AsSamrrā’ī, 2007:144-152). Ovakva interpretacija zavisnih rečenica, ili rečenice općenito, predstavlja samo jedan segment originalnosti arapskog jezika. Stoga bi se u njegovom poučavanju trebali strogo držati principa ustaljenih u arapskoj gramatici i u njihovom dovođenju u korelaciju sa maternjim jezikom i savremenim lingvističkim tokovima isticati ih kao zasebnu datost arapskog jezika. Zaključak Na temelju uporednih analiza klasičnih i savremenih arapskih izvora možemo zaključiti da arapski jezik, u poimanju rečenice i 272 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. njezinih klasifikacija, tradicionalno baštini određene kriterije koji su odraz njegove unutrašnje logike i koji ne odgovaraju kalupima evropskih lingvističkih učenja. U klasifikacijama rečenica danas kod arapskih gramatičara dominiraju dva kriterija. To su formalni kriterij, koji se kod mnogih prihvata kao jedini ispravan i drugi, kriterij deklinabilnosti rečenica kao zaseban specifikum arapske sintakse. Pojedini autori formalni kriterij podvode pod kriterij funkcionalnosti, uvrštavajući imensku i glagolsku u obavijesne rečenice. Priloške rečenice se, uz imenske i glagolske, najčešće interpretiraju kao zasebna vrsta rečenica. Iako ne postoji konačna suglasnost arapskih autora oko ovih klasifikacija, primijetno je i to da oni na sintaksičke analize veoma vješto primjenjuju modele transformacione gramatike, kao i principe formalizacija. U nastojanju da arapski jezik što više približe stranim studentima, savremeni orijentalisti su, u poimanju određenih vrsta rečenica, kao i njihovoj klasifikaciji, često vođeni pravilima maternjeg jezika, odstupajući tako od interpretacija koje su vijekovima svojstvene izvornoj arapskoj sintaksi i izostavljajući neke elemente koji se poimaju kao njeni stvari specifikumi. To je naročito vidljivo u klasifikacijama koje se utvrđuju shodno vrstama klauza unutar složene rečenice i ignoriranju klasifikacije utvrđene prema kriteriju deklinabilnosti. Podjela rečenica na proste i složene, na zavisne i nezavisne nije strana arapskoj sintaksi, ali njihove interpretacije moraju biti u duhu arapskog jezika. U suprotnom, kao učitelji i poznavaoci arapskog jezika, mi mu oduzimamo od njegovih izvornih vrijednosti po kojima se i izdvaja od ostalih jezika. Zato je jedan od ozbiljnijih zadataka nastavnika arabista da budućim generacijama ponude ozbiljnije djelo iz arapske sintakse koje će u potpunosti uzeti u obzir arapsko razumijevanje rečenice i koje će, utemeljeno na kontrastivnoj analizi sa bosanskim jezikom, istaknuti sve osobenosti arapskog jezika i u ovoj lingvističkoj disciplini. Literatura ’Abū al-Makārim, A. (2007) Al-Ğumla al-fi‘liyya. Kairo: Mu’assasa al-muktār. Aoun, J. i Benmamoun, E. (2010) The Syntax of Arabic. Cambridge: Cambridge University press. ‘Afaš, A. (1993) Mu‘īz tulāb fī qawā‘id an-nahw wa al-’i‘rāb. Bejrut: Dār aš-šarq al-‘arabī. 273 Jezik i književnost Arabic Tutor, I, IV (2000) Camperdown: Madrasa In‘āmiyya. Emīn, M. i Al-Ğārim A. (s.a) An-Nahw al-wādih fī qawā‘id al-luġa al-‘arabiyya. Kairo: Dār al-ma‘ārif. Ğazīzān, F. (2005) Al-Ğumla al-mu‘tarida wa dalālātuha fī alluġa al-‘arabiyya. PhD Thesis, University of Malaysia. Hiğāzī, F. (1993) ‘Ilm al-luġa al-‘arabiyya. Kuvajt: Wikāla almatbū‘at. Kalaf, A. (1994) Nahw al-luġa al-‘arabiyya. Kairo: Maktaba alādāb. Ibn Hišām, Ğ. (1992) Muġnī al-labīb. Bejrut: Dār al-fikr. Jahić, Dž., Halilović, S. i Palić, I. (2000) Gramatika Bosanskoga jezika. Zenica: Dom štampe Zenica. Muktār, U. i Abd al-Latīf (1994) An-Nahw al-’asāsī. Kuwajt: Dār as-salāsil. Muftić, T. (1998) Gramatika arapskoga jezika. Sarajevo: „Ljiljan“. An-Nādirī, A. (2010; 1997) Nahw al-luġa al-‘arabiyya. Bejrut: AlMaktaba al-‘asriyya. Pranjković, I. (1993) Hrvatska skladnja. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. Ar-Rāğihī, A. (1999) At-tatbīq an-nahwī. Rijad: Maktaba alma‘ārif. Ryding, C. (2010) A Reference grammar of Modern Standard Arabic. Cambridge: Cambridge University press. El-Shishiny, H. (1990) A Formal Description of Arabic Syntax in Definite Clause Grammer. U: Proceedings of the 13th conference on Computational linguistics. Kairo: IBM Scientific Center, str. 345-347. Al-Sawadi, A., Khayat, M. (1996) An End-Case Analyzer of Arabic Sentence. U: Computer ana Information, vol. 8. Rijad: King Saud University, str. 21-51. As-Samrā’ī, S. (2007) Al-Ğumla al-‘arabiyya ta’līfuha wa ’aqsāmuha. Oman: Dār al-fikr. Talīmāt, M. (2000) Fī ‘ilm al-luġa. Damask: Dār talās. Elektronske publikacije: – – – – " " ﻓﻘﻪ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﳓﻮﻳﺎ،ﺻﻼﺡ ﺍﻟﺪﻳﻦ ﺍﻟﺰﻋﻤﻼﻭﻱ <http://www.forsanelhaq.com/showtred.php?t/>, 28.08.2011. ; " " ﺃﺻﻞ ﺍﻟﺘﺮﺗﻴﺐ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ، ﻋﺒﺪ ﺍﷲ ﺣﺴﻦ ﺍﻟﺬﻧﻴﺒﺎﺕ, posted: 02.06.2011. <http://www.alfusha.net/14012.html/> ; 274 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. – – – – " " ﺍﳉﻤﻠﺔ ﰲ ﺍﻟﻨﻈﺎﻡ ﺍﻟﻠﻐﻮﻱ ﻋﻨﺪ ﺍﻟﻌﺮﺏ،ﻴﺪ ﻋﻴﺴﺎﺋﻲﻋﺒﺪ ﺍ <http:// www.dhifaaf.com/vb/showtred.php?t/>, 03.09.2011. ; ﺃﻧﻮﺍﻋﻬﺎ ﻭ ﺃﻏﺮﺍﺿﻬﺎ ﺍﻟﺒﻴﺎﻧﻴﺔ، " ﻣﻔﻬﻮﻡ ﺍﳉﻤﻠﺔ، ﺳﺎﻣﻲ ﻋﻄﺎ ﺣﺴﻦ <http://www.arabic.almanhj.net/text.php/> 05.09.2011. 275 Jezik i književnost Original scientific article SENTENCE IN THE ARABIC LANGUAGE- SOME REMARKS ON CRITERIA OF MODERN DIVISIONS AND CLASSIFICATIONS Mejra Softić, Ph.D. Abstract Modern syntactical researches conducted by Arabs are under great influence of traditional grammar. That as a consequence has various methodological approaches to interpretation of a sentence, its definitions and classifications. Even though some classical Arabic grammarians make semantic distinction between terms ğumla and kelam, today they are perceived as synonyms, under the influence of contemporary linguistic developments. Modern Arabic syntax does not strictly define criteria of classification of an Arabic sentence. In addition to traditional classification to a nominal and verbal sentence, the classification supported and accepted as the only or the most significant one by most Arabic authors, these criteria vary from one author to another. However, it is noticeable that the criterion of functionality, criterion of predicativity, structure and declinability of a sentence are distinguished as contemporary norms in syntactic classifications of the Arabic language. Oriental writings in classification of Arabic sentences often use conventions of foreign languages and apply criteria that are not characteristic of the Arabic language. That does not reflect the actual state of Arabic syntax and it also belittles efforts and contributions of Arabic grammarians in this field. Keywords: Arabic syntax, sentence, divisions and types of sentences, Orientalistic attitudes, comparative analysis 276 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. ﺩ .ﻣﺮﱘ ﺳﻮﻓﺘﻴﺘﺶ ﻛﻠﻴﺔ ﺍﻟﺘﺮﺑﻴﺔ ﺍﻹﺳﻼﻣﻴﺔ ﺟﺎﻣﻌﺔ ﺯﻧﻴﺘﺴﺎ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ – ﺑﻌﺾ ﺍﳌﻼﺣﻈﺎﺕ ﻋﻦ ﳏﺎﻭﺭ ﺗﻘﺴﻴﻤﻬﺎ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮ ﻭﺗﺼﻨﻴﻔﻬﺎ ﺍﳋﻼﺻﺔ ﺗﺘﺄﺛﺮ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﺍﻟﻨﺤﻮﻳﺔ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮﺓ ﻋﻨﺪ ﺍﻟﻌﺮﺏ ﺑﻨﺘﺎﺋﺞ ﺍﻟﺒﺤﻮﺙ ﺍﻟﺘﻘﻠﻴﺪﻳﺔ ﺗﺎﺛﹼﺮﺍ ﺟﺪﻳﺎ. ﻳﺴﺒﺐ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺘﺄﺛﺮﺍﺳﺘﻌﻤﺎﻝ ﺍﻷﺳﺎﻟﻴﺐ ﺍﳌﺨﺘﻠﻔﺔ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﻣﻌﲎ ﺍﳉﻤﻠﺔ ,ﺗﻌﺮﻳﻔﻬﺎ ﻭﺗﻘﺴﻴﻤﻬﺎ .ﺑﺎﻟﺮﻏﻢ ﻣﻦ ﺃﻥ ﺑﻌﺾ ﺍﻟﻨﺤﻮﻳﲔ ﺍﻟﻘﺪﺍﻣﻰ ﳝﻴﺰﻭﻥ ﺑﲔ ﻣﺼﻄﻠﺤﻲ ﲨﻠﺔ ﻭﻛﻼﻡ ﲤﻴﻴﺰﺍ ﻣﻌﻨﻮﻳﺎ ,ﺇﻤﺎ ,ﺑﺴﺒﺐ ﺗﺄﺛﲑ ﺍﻻﲡﺎﻫﺎﺕ ﺍﻟﻨﺤﻮﻳﺔ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮﺓ ,ﻳﻔﻬﻤﺎﻥ ﻣﺘﺮﺍﺩﻓﲔ .ﻻ ﳛﺪﺩ ﺍﻟﻨﺤﻮ ﺍﻟﻌﺮﰊ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮ ﺍﶈﺎﻭﺭ ﺍﳌﻌﻴﻨﺔ ﰲ ﺗﻘﺴﻴﻢ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ. ﳜﺘﻠﻒ ﺍﻟﻨﺤﺎﺓ ﻓﻴﻬﺎ ﺑﺎﺳﺘﺜﻨﺎﺀ ﺍﺗﻔﺎﻗﻬﻢ ﰲ ﺗﻘﺴﻴﻢ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺇﱃ ﺍﻹﲰﻴﺔ ﻭﺍﻟﻔﻌﻠﻴﺔ ﺍﻟﺬﻱ ﻣﺆﻳﺪ ﲟﻌﻈﻢ ﺍﻟﻨﺤﺎﺓ ﺍﻟﺬﻳﻦ ﻳﻔﻬﻤﻮﻧﻪ ﺗﻘﺴﻴﻤﺎ ﻻ ﺛﻼﺙ ﳍﺎ ﻭﺍﻷﻛﺜﺮ ﺍﻫﺘﻤﺎﻣﺎ .ﰲ ﻧﻔﺲ ﺍﻟﻮﻗﺖ ﻧﻼﺣﻆ ﺃﻥ ﺍﶈﻮﺭ ﺍﻟﻮﻇﻴﻔﻲ ,ﳏﻮﺭ ﺍﻻﺳﻨﺎﺩ ,ﳏﻮﺭ ﺍﻟﺒﺴﺎﻃﺔ ﻭﺍﻟﺘﺮﻛﻴﺐ ﻭﳏﻮﺭ ﺍﻹﻋﺮﺍﺏ ﺗﺘﻤﻴﺰ ﻛﺎﳌﻘﺎﻳﻴﺲ ﺍﳌﻌﺎﺻﺮﺓ ﰲ ﺗﻘﺴﻴﻢ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ ﻭﺗﺼﻨﻴﻔﻬﺎ. ﺃﻣﺎ ﻛﺘﺐ ﺍﻟﻨﺤﻮ ﺍﻟﻌﺮﰊ ﺍﻟﱵ ﻛﺘﺒﻬﺎ ﺍﳌﺴﺘﺸﺮﻗﻮﻥ ﻓﻬﻲ ﺗﺴﺘﻌﻤﻞ ﻗﻮﺍﻋﺪ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻷﺟﻨﺒﻴﺔ ﺍﳌﻌﻴﻨﺔ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﻫﺬﺍ ﺍﻟﺘﻘﺴﻴﻢ ﻭﺍﶈﺎﻭﺭ ﺍﻟﱵ ﻻ ﺗﻨﺎﺳﺐ ﻃﺒﻴﻌﺔ ﺍﻟﻠﻐﺔ ﺍﻟﻌﺮﺑﻴﺔ ﻭﺍﻟﻮﺿﻊ ﺍﳊﻘﻴﻘﻲ ﰲ ﺍﻟﻨﺤﻮ ﺍﻟﻌﺮﰊ .ﻭﻳﻼﺣﻆ ﺃﻥ ﻫﺬﺍ ﺍﻷﺳﻠﻮﺏ ﻳﺒﺨﺲ ﺟﻬﻮﺩ ﺍﻟﻨﺤﺎﺓ ﺍﻟﻌﺮﺏ ﻭﺇﺳﻬﺎﻣﻬﻢ ﰲ ﻫﺬﺍ ﺍﺎﻝ. ﺍﻟﻜﻠﻤﺎﺕ ﺍﻷﺳﺎﺳﻴﺔ :ﺍﻟﻨﺤﻮ ﺍﻟﻌﺮﰊ ,ﺍﳉﻤﻠﺔ ,ﺗﻘﺴﻴﻢ ﺍﳉﻤﻠﺔ ﻭﺃﻧﻮﺍﻋﻬﺎ ,ﻧﻈﺮﻳﺎﺕ ﺍﳌﺴﺘﺸﺮﻗﲔ ,ﺍﻟﺘﺤﻠﻴﻞ ﺍﳌﻘﺎﺭﻥ. 277 Jezik i književnost 278 OCJENE I PRIKAZI Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Prikaz knjige Bilal Hasanović1 SABRANI RADOVI HIFZIJE SULJKIĆA Prikaz djela: Hifzija Suljkić, Sabrani tekstovi (Bosanska medijska grupa – BMG – Tuzla; Medžlis Islamske zajednice Zvornik, 2007) Kratko o autoru edicije Hifzija Suljkić je rođen 1925. godine u Gvozdenovićima, općina Živinice. Behram-begovu medresu je završio u Tuzli, a Gazi Husrev-begovu u Sarajevu. Filozofski fakultet, arapski jezik, turski jezik i književnost, završio je u Prištini. Obavljao je imamsku dužnost u Zvorniku, gdje ga je zatekla i posljednja agresija na BiH. U toku svoje imamske karijere tri puta je hapšen i osuđivan (1949. i 1977). Posjedovao je jednu od najvećih privatnih biblioteka u Bosni i Hercegovini, sa preko 7000 naslova; štampanih djela, orijentalnih rukopisa i islamske periodike. Početkom rata 1992. godine biblioteka je od strane agresora odvezena u nepoznatom pravcu i do danas se za nju ništa ne zna. Boraveći u toku agresije u Tuzli, Hifzija Suljkić je ponovo pokušao da kompletira svoju biblioteku, ali je u tome samo djelimično uspio. Umro je u Tuzli 2002. godine. Hifzija Suljkić spada u istaknute imame, javne i kulturne radnike. Napisao je i preveo veliki broj stručnih i naučnih radova iz islamske i kulturne baštine, koje je, potshumno, zajedno sa njegovom porodicom i prijateljima, sabrala i objavila Bosanska medijska grupa (BMG) u Tuzli, uz suizdavaštvo Medžlisa IZ-e u Zvorniku. Za svoje životno djelo Hifzija Suljkić je 2007. godine potshumno nagrađen prestižnom „Poveljom Hasan Kaimija“. 1 Vanredni profesor, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, [email protected] Rad autora je dostavljen 18.09.2011. godine, a prihvaćen za objavljivanje 21.10.2011. godine 281 Prikazi Sabrani tekstovi Hifzije Suljkića Sabrani tekstovi su naziv edicije koja sadrži tri knjige, i to: knjiga I: - Islamske teme i narodne poslovice, knjiga II: - Islamska baština u Bosni i Hercegovini i knjiga III: - Islam u bošnjačkoj narodnoj poeziji. Recenzenti edicije su Adnan Jahić i Ismet Bušatlić. Edicija je, prema tome, doživjela svjetlo dana u tri srodno koncipirane knjige, u kojima je autor tokom četiri decenije svoga spisateljskog rada obilježio jedno vrijeme, odnosno dao svoj doprinos vjerskoj i kulturnoj baštini ovih prostora. Autor je za života zasebno štampao nekoliko svojih radova, kao što su: Kasidei burda, Božije jedinstvo u Kur'anu, Vaz libijskog muftije, Islam u narodnoj poeziji Bošnjaka i Poslovice, koji sada čine cjelinu ove edicije. Suljkić je svoje radove objavljivao u brojnim listovima i časopisima koji su u to vrijeme izlazili. Njegov spisateljski rad i izdavačka djelatnost praćeni su brojnim teškoćama i problemima; od onih materijalne naravi, pa do onih koji su podrazumijevali državnu cenzuru i stalno praćenje autora, zbog čega je u tri navrata osuđivan na višegodišnju zatvorsku kaznu. To je razlog zbog čega su njegove knjige štampane u malim tiražima, sa relativno slabim kvalitetom tehničke pripreme. U svojim tekstovima, koji su objavljeni u desetak listova, časopisa i godišnjaka, Suljkić svoju pažnju primarno usmjerava regiji sjevernoistočne Bosne „održavajući nit lokalnog interesovanja i neupitnu vezu sa sudbinom prostora ili naroda koji žive u Sjevernoistočnoj Bosni“, ali ne zanemarujući ni područja mimo nje, kao što su Bečkerek-Zrenjanin, Užice, Mađarska i dr., ističe u predgovoru novinar i književnik Hasan Pargan. U tim tekstovima Suljkić često govori o ličnostima koje su drugi izostavljali, zanemarivali ili im nisu pridavali određeni značaj. To se posebno odnosi na imame, muallime, vakife i dr. koji su dali značajan doprinos čuvanju i širenju islamske i kulturne tradicije na ovim prostorima. Suljkićevi tekstovi su najčešće nastajali u teškim uvjetima, praćeni strahom da se ne otkrije pravi autor, zbog čega je često pribjegavao pseudonimima (Ibn Hasan, Mustafa Sulejmanović i dr.). To je bio glavni razlog što su Suljkićevi radovi nerijetko štampani bez adekvatne redaktorske i lektorske intervencije, zbog čega su razne pravopisne i jezičke, a nerijetko, i suštinske greške 282 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. nalazile svoje mjesto u njegovim radovima. Autori pripreme edicije su zauzeli stav da se objave isključivo izvorni Suljkićevi radovi, intervenirajući samo u suštinskim propustima koje su pravile redakcije, tako da se „na polju jezika Sabrani tekstovi mogu djelimično smatrati nedovršenim i nedorečenim“. (M. Pargan, 2007, 7) Hifzija Suljkić je, radeći i boraveći u Zvorniku, najveći broj svojih radova upravo vezao za ovaj grad i ovo područje. Iako je u dva maha čak i od strane Islamske zajednice isključivan iz imamske službe, zbog svojih čvrstih i principijelnih stavova, uvijek je ostajao predan knjizi i nauci, boreći se i živeći u teškim materijalnim uvjetima. Pojava Suljkićevih Sabranih tekstova, pa makar i poslije njegove smrti, predstavlja značajan kulturološki događaj. Time je od zaborava otrgnuta mnoga građa sa velikim brojem činjenica i nepoznatih informacija sa područja sjeveroistočne Bosne, ali i šire. Treba naglasiti da je u posljednjoj agresiji na BiH uništeno veliko kulturno-historijsko bogatstvo Bošnjaka Podrinja, koji su u posljednjoj agresiji na BiH, skoro zbrisani sa ovih prostora. Iako se značajan broj njih vratio na svoje posjede, obnovivši svoje domove, džamije i turbeta, ipak je i dalje ostao prisutna strah i neizvjesnost za njihovu budućnost. Sabranim tekstovima Hifzije Suljkića sačuvana je kulturna supstanca bošnjačkog naroda ovog kraja, s tendencijom njenog postepenog širenja i unovljavanja. (M. Pargan, 2007, 8) Knjiga I: Islamske teme i narodne poslovice U Zapisu u povodu, pod naslovom: Kaimijini sljedbenici, književnik Nijaz Alispahić, uz uvodni citat Hasana Kjafije Pruščaka: „Kad učenjak prekorači prag nečije kuće, sva kuća je svjetlošću obasjana“, ističe niz vrlo bitnih kulturno-historijskih činjenica i opaski od kojih neke, zbog njihovog kulturnohistorijskog značaja, posebno naglašavamo i apostrofiramo: „Memleće Kula Grad i memleće Zvornik, dva su uresa podrinjska i bosanska. Oba i kula grad, i bedem i kapija i bijela tabija naše Bosne ponosne po ko zna koji put poharane. Zvornik i Kula Grad, a butum i bajkovito lijepo Podrinje naši su oteti zavičaji. Ovu bolnu ranu mi Bošnjaci nismo niti ćemo ikad moći preboljeti. U ovom stjecaju tragičnih historijskih okolnosti rodno je mjesto naše želje i odluke da se pokrene kulturno-vjerska 283 Prikazi manifestacija KAIMIJINI DANI, i to baš na Kula Gradu i Zvorniku. I pokrenuti su, prije tri godine (2004. op. a). I traju, rastu i razvijaju se. Za sada se događaju i u Zvorniku i na Kula Gradu, ali nisu samo zvornički i kuljanski. KAIMIJINI DANI su i podrijnski i bosanski.“ U Zapisu se zatim ističe da su Dani dobili naziv po šejh Hasanu Kaimiji i održavaju se u znak sjećanja i čuvanja pamćenja na ovu istaknutu historijsku ličnost, koja preko tri stotine godina živi u narodnom predanju i bošnjačkom duhovno-kulturnom naslijeđu. Hasan Kaimija je u narodu „i pravednik, i narodni tribun, i pjesnik, i draguljar riječi, i sufija, i mistik, i prosvjetitelj, i bundžija, i narodni liječnik, i učenjak, i na kraju, i opet po narodnom predanju, čovjek nadnaravnih sposobnosti“. Potom se govori o značaju i širokom smislu KAIMIJINIH DANA, jer se Bošnjaci svojim duhovno-kulturnim i vjerskim stazama vraćaju svome lijepom Podrinju i otetom zavičaju. Ova manifestacija, pored programskih sadržaja i aktivnosti (kulturnoumjetničkih, naučnih i vjerskih) ustanovila je dvije značajne nagrade: POVELJU HASAN KAIMIJA, koja se dodjeljuje zaslužnim Bošnjacima za ukupno životno djelo i NAGRADU HASAN KAIMIJA za najuspješnije djelo u oblasti književnosti, umjetnosti i nauke, koja se dodjeljuje svake kalendarske godine. Također je pokrenuta i edicija u kojoj će se objavljivti djela i radovi bošnjačkih autora, posebno onih koji za života to nisu imali priliku. Alispahić, zatim, iznosi kako se širina i raznolikost Suljkićevih interesovanja kreće „putanjom bošnjačke kulture i duhovnosti: od islamskih tema s raznolikim pitanjima i meditacijama, istraživanja islamske baštine u Bosni i Hercegovini, nerijetkih izleta i bavljenja istim temama i izvan Bosne, preko napisa o običajima i sakupljanja narodnih poslovica, društvenih tema sa širokim spektrom pitanja, radova iz oblasti književnosti, pa sve do istraživanja bosanske i bošnjačke prošlosti i islamske spomeničke kulture i sjećanja na znamenite Bošnjake merhume“. Tako je, npr., Suljkić objavio trideset četiri nekrologa – sjećanja o našim rahmetlijama: poznatim učenjacima, muderrisima, kadijama, hafizima, književnicima, vjerskim i kulturnim djelatnicima, mutevellijama i znamenitim Bošnjacima. Ovome svakako treba dodati i njegov nekrologij u kojem je zabilježio biografske podatke imama – vjerskih službenika Zvornika i okoline. Na kraju svoga Zapisa u povodu, književnik Nijaz Alispahić izriče: „I Kaimija i Budimlija, i pjesnik Husejn Hasković, i 284 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. književnik Nedžad Ibrišimović, i pisac ovih redaka, i potonji naši Bošnjaci koji će ponijeti Kaimijine povelje i nagrade – jesu i ostaće zapamćeni kao Kaimijini sljedbenici. Ove 2007. godine njima se pridružuje i rahmetli Hifzija Suljkić.“ Qasîde-i burda. Prijevodu i komentaru znamenite poeme Qasîde-i burde i njenom autoru, Suljkić je u ovoj knjizi posvetio stotinu stranica. Među arapskim pjesnicima koji su djelovali prije i poslije pojave islama, tzv. muhadremûnima, ističe se Ka'b ibn Zuhayr, koji je postao slavan po svojoj čuvenoj qasidi Bânet Su'âdu, čiji je dio spjevao u čast poslanika Muhammeda, a.s., u Medini, za što mu je Poslanik, a.s., darovao svoj ogrtač – burdu, po čemu je ona dobila naziv Qasîde-i burda. Nekoliko stoljeća kasnije (1297) Egipćanin Al-Busîri, spjevao je, u slavu poslanika Muhammeda, a.s., također, Qasîde-i burdu, nakon što mu se, kako je tvrdio, Poslanik, pojavio u snu i poklonio mu svoj ogrtač – burdu. Ova kasida je svojom slavom prevazišla svoju prethodnicu i postala najčuvenija kasida u slavu poslanika Muhammeda, a.s., u cijelom islamskom svijetu. U našim krajevima Qasîde-i burda je stoljećima budila interes i pažnju pripadnika islama, koji su njenim stihovima iskazivali svoju ljubav i poštovanje spram poslanika Muhammeda, a.s., što pokazuje veliki broj rukopisa, komentara i štampanih prijevoda ove kaside u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Prvi cjelovit prijevod Qasîde-i burde na našem jeziku, arapskim pismom, u stihovima, dao je Halil ibn Ali Hrle Stočanin (1868), na jeziku koji je bio u upotrebi u to vrijeme, s mnoštvom arhaizama, turcizama i arabizama. Međutim, najbolji i najdosljedniji bosanski prijevod ove kaside do sada dao je, upravo, Hifzija Suljkić (1973). Evo nekoliko stihova u njegovom prijevodu: Elahamdulillahi munši'i-halki min ademi Summes-salatu alel-muhtari fil kademi. Hvala Bogu, koji iz ništa uspostavi sve stvoreno, A zatim neka je blagoslovljen Odabranik u vječnosti. E min tezekkuri džîrânin bi zî selemi Mezedžte dem'an džerâ min mukletin bi demi. 285 Prikazi Jesi li zbog sjećanja na onog Voljenog (susjeda) iz Selema, S krvlju pomješao suze koje ti teku iz očiju. Em hebbetir-rîhu min tilkâ'i Kâzimeti Ve emda-berku fiz-zalmâ'i min Idami. Ili te možda puhanje vjetra od Kazime (gdje ti se nalazi Voljeni potsjeća na voljenu osobu), A sijevanje munje od Idama u tamnoj noći (osvjetljava ti dom Voljenog). U Suljkićevom komentaru ovih stihova pjesnik se rastaje od svoga „ja“ i pjeva u drugom licu, pitajući ga za uzrok prolijevanja suza pomiješanih sa krvlju. Da li je to, možda, zbog sjećanja na susjede iz Selema i druženja s njima u tom mjestu ili zbog puhanja vjetra od Kazime, jer zaljubljeni uvijek misli na onoga koga voli i u mašti mu lebdi lik voljene osobe, pa kad s te strane puhne vjetar, kao da mu donosi miris voljene osobe, i zbog sijevanja munje od Idama u tamnoj noći koja mu možda u toj tmini obasjava kuću voljene osobe. Qasîde-i burda je imala nemjerljiv utjecaj na mevludske spjevove u Bosni i Hercegovini, pa i šire. To je posebno naglašeno u mevludskim spjevovima dvojice naših istaknutih autora: Safvetbega Bašagića i Rešada Kadića. Safvet-beg Bašagić u svojim izuzetno emotivnim stihovima to svjedoči na sljedeći način: „Sjećaš li se jošte, Mirza, kad si bio d'jete malo, Kako bi ti mirno srce od miline zaigralo, Kad's iz usta svoga oca Kaside-i burde slušo, I poletnim mislima se do zanosa dizat kušo.“ U Mevludu našeg književnika i pjesnika Rešada Kadića se, pored ostalih, na arapskom i u prijevodu citiraju sljedeći stihovi: „Muhammed je odabran u svijeta dva, i ljudi i džina, I odabran u skupine dvije, arapske i nearapske! Gospodaru moj, blagoslove i mir prenesi, Muhammedu uvijek, zanavjek! Tvome miljeniku od svih stvorenja odličniku! 286 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. Naš vjerovjesnik i zapovijeda i zabranjuje, I niko od njega ne čini bolje kad rekne: Nemoj! i De! Poziva Bogu, pa koji uz Muhammeda pristanu, Uhvatili su se za sponu neprekidnu!“ Zato se, kako ističe Annemarie Schimmel (Šimel), „ne mogu ni izbrojati pjesme pisane za ovaj prigodni blagdan na svim islamskim jezicima. Sa krajnjeg istoka muslimanskog svijeta, do zapada, mevlud je izvanredna prilika pobožnima da svoju žarku ljubav iskažu prema Poslaniku u pjesmama, napjevima i molitvama“.2 Suljkić je svoj prijevod i komentar Qasîde-i burde predstavio u nekoliko poglavlja: O lirskom izljevu osjećanja: ljubavi, žaljenja i požrtvovanosti; Čuvanje od zlih strasti; Rođenje Muhammeda, a.s.; Hvaljenje Božijeg poslanika; O mudžizama Muhammeda, a.s.; O časnosti i važnosti Kur'ana, a.š.; Isra i miradž Božijeg poslanika; O borbama Božijeg poslanika Muhammeda,a.s.; O traženju posredstva Božijeg poslanika; O munadžatu (pjesmi posvećenoj Bogu, dž.š.), i poklon putnicima nevoljnicima. Suljkić je vrlo složene misaone i jezičke konstrukcije, da li sam ili uz stručnu asistenciju, vrlo uspješno prevodio, trudeći se, gdje god je to moguće, da sačuva poneku rimu, iako je prednost davao proznom izrazu. Evo nekih njegovih prijevoda i komentara: Jâ nefsu lâ taknetî min zelletin a'zumet, Innel-kebâ'ire fil-gufrâni kel-llememi. O dušo, ne padaj u očaj i ne gubi nadu zbog grijeha koji je velik, Jer su u pogledu oprosta i veliki grijesi kao i mali. Le'alle rahmete rabbî hîne yaksimuhâ, Te'tî alâ hasebil-isyâni fi-lkisemi. Možda će milost moga Boga, kad je bude dijelio, Biti dijeljena prema veličini grijeha. 2 Abdal-Hakim Murad, Pjesništvo u pohvalu Poslanika (s engleskog preveo Enes Karić) u: Kaside-i Burda (prijevod na bosanski), Gazi Husrev-begova biblioteka, 2000, str. 6. 287 Prikazi Nakon što je pjesnik, računajući na visoki stupanj plemenitosti Božijeg poslanika, umirio svoju dušu, koja je – time što ga je izvela iz pokornosti Svemogućem i gurnula u talase grijeha – bila gruba prema njemu, tješi je, veleći joj: „Ne žalosti se, ne padaj u očaj i ne gubi nadu u Božiju milost, zbog grijeha koje si počinila, pa ma koliki oni bili, On je Svemilostivi i Opći Dobročinitelj, nego se veseli Božijem daru i blagodatima koje će se izliti na te, kao kad se sruče obilne kiše na zamrlu zemlju i ožive je i očiste, jer je Allah Sebe opisao svojstvom „Gafûra“ (koji mnogo prašta) i Sebe zadužio milošću prema svakome ko se iskreno pokaje, ispravno uzvjeruje i bude radio dobra djela. On će Svojom dobrotom takvima zamijeniti njihove grijehe dobrim djelima, jer On u Kur'anu, a.š., kaže: I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; - a ako to radi iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova loša djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je; a onaj ko se bude pokajao i dobra djela činio, on se, uistinu, iskreno Allahu vratio.“ (Al-Furkân, 68-71) Kako Al-Busîrijeva Qasîde-i burda ima 162 stiha, autor prijevoda je morao uložiti veliki intelektualni napor, koji zajedno s komentarom čini impozantno djelo, što je polazilo za rukom samo rijetkim entuzijastima koji su snagom svoje erudicije mogli da približe ovu znamenitu poemu svim nivoima čitalaca. Hifzija Suljkić se svojim radom pridružio ovoj malobrojnoj eliti entuzijasta koji su svojim djelom zadužili mnoge generacije. Božije jedinstvo u Kur'anu naslov je sljedećeg Suljkićevog rada u ovoj knjizi (iako bi misaono i jezički adekvatnije bilo reći: Božija jedinost, s obzirom da „jedinstvo“ implicira sjedinjenje ili ujedinjenje više elemenata). Svrha rada, po autoru, je pregled kur'anskih citata i poimanje Boga prema kur'anskom učenju. „Temeljni princip islama je, ističe autor, istinska i osvjedočena spoznaja (îmân) jedinosti (tevhîda) Svemogućeg i Sveznajućeg Allaha, kao jedinog Tvorca i Gospodara svih svjetova. On je bez rivala i bez oblika. On je vječan i neograničen u Svome upravljanju. Sve se, svako ljudsko djelo, svaka prirodna pojava, zbiva i podvrgava Njegovoj volji, izraženoj u harmoničnoj stalnosti 288 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. i nepromjenljivosti prirodnih zakona... Uzvišeni Kur'an – a i jedan Goethe smatra da je „doista uzvišen“- dao nam je koncept o Bogu kao Stvoritelju svega, Univerzalnoj sili koja cio svemir i evoluciju drži u ravnoteži.“ Zatim slijede kur'anski citati koji direktno ili indirektno ukazuju na Allahovu jedinost, s kraćim komentarom pojedinih ajeta u podnožnim napomenama. Vaz libijskog muftije, zapravo, prijevod je prigodnog predavanja sa arapskog jezika koji je održao libijski muftija šejh Tahir Ez-Zâvi na otvaranju novosagrađene džamije u Gračanici kod Živinica 1972. godine. U govoru dominiraju elementi islamskog sadržaja; stvaranje ljudi kroz narode i plemena, međusobna komunikacija i povezanost ljudi, te predanost Allahu, kao najviši stupanj odanosti i pokornosti Stvoritelju. Među citiranim ajetima je i onaj koji govori o tome: „Kako je Allahu mrsko kad govorite riječi koje djela ne prate.“ (As-saff, 3) Poslovice su zbirka koja sadrži širok splet misli, kako iz narodne predaje, tako i misli velikih ljudi. Svrha je bila iz ovog blaga dati novu cjelinu, povezujući u nju istrgnute misli. Dosta toga priređivač je našao i odabrao iz Kapetanovićevog Narodnog blaga, kao i Istočnog blaga, zatim iz časopisa Behar i Novi behar, kalendara Narodna uzdanica, kao i Put(a) u život od Tolstoja. Evo nekoliko tih misli: - Život vrijedi toliko koliko se od njega uzima. - Ko tražu biser u more roni. - Svak se tuži na sreću a niko na pamet. - Čovjek najviše želi ono što mu je zabranjeno. - Da si jak kao slon, a žestok kao lav, opet je bolja nagodba. - Nema boljeg savjeta od vremena, a od neznanja težeg bremena. - Čovjeka više osvijesti jedna muka nego hiljadu savjeta. - Čovjek koji nikog ne voli, sam sebe mrzi. - Ko nije čovjek sobom nije ni po roditeljima. - Ko te često upozorava, bolji ti je prijatelj od onoga koji te često hvali... U drugom dijelu knjige Suljkić je pisao o Radu i sreći, te Ramazanu nakon ramazana, da bi zatim preostali dio posvetio biografijama jednog broja istaknutih alima, naučnih i javnih 289 Prikazi radnika zvorničko-tuzlanske regije i BiH, među kojima su muderris Hasan ef. Smajlović, Adem Bise, Mustafa ef. Redžić, Muhamed ef. Pandža, H. Mehmed ef. Handžić, H. Ibrahim ef. Čokić, Behaudin ef. Đozić, Hafiz Mehmed ef. Mulahalilović, Dževad Agić, Muhamed Hadžijahić i dr., kao i biografijama imama, hatiba i muallima zvorničkog područja. Knjiga II: Islamska baština u Bosni i Hercegovini i njenoj okolini Ovo je najobimnija knjiga ove trodijelne edicije (600 str.), u kojoj su sabrani mnogobrojni Suljkićevi radovi iz historijske, a posebno kulturno-prosvjetne oblasti. O širokom spektru pitanja i tema koje je on tretirao u svojim radovima najbolje govori sadržaj ove knjige, u kojem su evidentirana 82 naslova. Ti radovi su sadržajno vrlo bogati i zanimljivi. On piše o medresama, mektebima, džamijama, vakufima i vakufnamama, vjerskim i kulturnim običajima, kultnim mjestima, narodnoj tradiciji, dovama i dovištima, muslimanima u Užicu, Kratovu, Loznici, Smederevu, bogumulima i bogumilskoj književnosti i mnogim drugim temama i pitanjima, koja se rijetko susreću. Među tim radovima su: Četiri zvorničke džamije, Džamija na Kušlatu, Džamija na Diviču, Podrinjska medresa u Zvorniku, Medresa u Gornjoj Tuzli, Objekti islamske kulture u Višegradu, Bosnu Porta ne umiri, Darul Kurra u Seljublju, Divički splavari, Izgon muslimana iz Užica u Bosnu 1862., Islamski spomenici u Banjoj Luci, Iz prošlosti Loznice i njene okoline, Muslimanska društva u Tuzli, Muslimanske čitaonice (kiraethane) u Bosni i Hercegovini, Srednjevjekovna bogumilska književnost, Gračanlije – vrhovne šerijatske sudije... Knjiga III: Islam u bošnjačkoj narodnoj poeziji U svojoj uvodnoj besjedi književnik Husein Sušić će za Hifziju Suljkića i njegovo djelo izreći najljepše i najrealnije što ljudska misao može iznjedriti. Vjerovatno bi bila suvišna svaka druga priča i ocjena Suljkićevog djela pored ovih sjajnih Sušićevih riječi, koje nikog ne mogu ostaviti ravnodušnim. Pa da to prepustimo Sušiću i njegovoj književnoj erudiciji: „Rođen na rubu sprečanskog polja, on je rano osjetio sveukupnu ljepotu ovog kraja, razapetog na dva šiljka – od magle do mjesečine. Koliko je izazovan ovaj kontrapunkt, govore mnoge pjesme iz ovog kraja: Svu noć sjala mjesečina, a pred zoru magla 290 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. pala, Maglica se niz Spreču suče... One, na određen način, postaju životni ključ njegove životne svakodnevnice i neiscrpni seminarijum, koji će ga svojim bogatstvom i atraktivnošću odvesti u sufijsku zapitanost: Otkud? Kako? Zašto? Ko napisa taj neponovljivi i jedinstveni tekst pjesme bošnjačke. Nije on jedini ostao bez odgovora. Plejada je pisaca i zaljubljenika od De Fortisa, Langa, Safetbega Bašagića, Hamze Hume do Envera Mulahalilovića, koji su proučavali naš duhovni i kreativni sklop, našu usmenu književnost i prošlost, ostali su u čudu i bez odgovora... On nam skromnim analitičkim instrumentarijem prezentira jednu našu imanencu: duhovni identitet i individualitet, koji su toliko žestoki, da ni sami nismo mogli povjerovati kako je i to bio činilac odbojnosti i neviđenog zla zavidnika (kad zavidi), koji je sva blaga ljudska na ovim prostorima htio u vatru i dim da pretvori. A mi smo povrh svega bili spremni na suživot. Ovo neka se pamti. Pored ostalih atributa našeg postojanja za mnogo toga je „kriva“ i naša narodna pjesma, tanana lirska, buntovna epska i naš ukupni duhovni habitus. Zato ne iznenađuje što mi o sebi, o svojoj Bosni, imamo tako snažnu (do bolećivosti) predodžbu, koja nameće hitru transformaciju od privredne inercije do lahkoće u spremnosti da se za sve to i život dadne, bez lažne mitologije, odmazde i agresije u njoj. Jer, Bosna je nešto više i od života. Fenomenološki pristup Hifzije Suljkića našoj narodnoj poeziji, običajima i nošnji, otkriva jednu sjajnu potku, koja svemu tome daje uvjerljiv pečat i čvrstinu. A to je vjera. To je islam. Islam je u heretičnoj Bosni plemenitih Makovih Bošnjaka svojom univerzalnošću, tolerancijom i jasnim stavovima prema životu vrlo brzo pustio duboke korijene. On je oplemenio i našu pjesmu i naš običaj i, poput toplog mora, oblio svaki segment našeg življenja i trajanja. I naše budućnosti... Ova knjiga nas ponovo opominje pjesmom, zakletvom, aškom, da se ni pjesma nikad ne zaboravi, da se zapamti i da bude u funkciji protiv svega onoga što nas je po ko zna koji put zadesilo. Zato ovo djelo smatram golemim prilogom i doprinosom kulturnom blagu naše zemlje. Hifzija Suljkić svojim upornim i strpljivim istraživanjem otkida od zaborava čitavu jednu epistemiologiju našeg postojanja u svome i na svome, od kletve do zakletve, od abdesta do namaza, od Bajrama do Bajrama, od magle do mjesečine.“ 291 Prikazi Sadržaj ove knjige čine inserti iz narodne bošnjačke poezije kroz koju je došla do izražaja sva ljepota i veličina islamske spoznaje, kulture i tradicije. Suljkić je vrlo vješto pravio selekcije sadržaja koji govore o svim aspektima bošnjačkog muslimanskog života; od vjere, nauke, morala, roditelja, mekteba, džamije, do abdesta, ezana, namaza, ramazana, hadža, bajrama, selama, sunneta, dove, halala, kletve i zakletve, običaja, Bosne, dženneta i džehennema, naglašavajući elemente koji čine moralnu vertikalu bošnjačkog duhovnog i kulturnog bića. Uz to je svaki insert popratio kraćim ili dužim edukativnim sadržajem, što se rijetko bilježi u našoj kulturnoj historiji. S obzirom na brojnost i raznovrsnost sadržaja ovog dijela edicije, ograničit ćemo se samo na dva-tri primjera, koji indiciraju na mudrost, duhovnu snagu i misaonu vedrinu našeg čovjeka, bez obzira gdje i u kakvoj situaciji se našao: Majka sina u ruži rodila, ružica ga na list dočekala, bila vila u svilu povila, medna čela medom zadojila, lastavica ezan izučila. Što je ruža na list dočekala, nek je rumen k'o ruža rumena. Što je vila u svili povila, nek je hitar kao bila vila. Što ga čela medom zadojila, nek je sladak, slađi i od meda. Lastavica ezan izučila, neka uči kao lastavica. U komentaru ovih stihova se, između ostalog, kaže „da je svako novorođenče neispisan list i nevino biće, koje nije dodirnuto grijehom“. U hadisu stoji: Svako se dijete rađa u prirodnoj vjeri. Zato je Poslanik, a.s., preporučio da se prigodom nadijevanja imena novorođenčetu prouči nad uhom ezan, a muškom djetetu još i ikamet... Dijete tako stiče osjećaj Božije veličine i prisutnosti, a ezan ga vodi namazu i vršenju Allahovih odredbi. Delibaša do čadora dođe, Do čadora Gazi Husrev-bega, Pa uljeze begu pod čadore, Pa on begu turski selam viknu... 292 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. „...Selam, kako je bio običaj vjerovjesnika Muhammeda, a.s., tako je bio i običaj i svih drugih vjerovjesnika. Kur'an spominje da su meleki Ibrahimu, a.s., nazivali selam, a on njima isto selamom odvraćao. U Kur'anu stoji da će se ljudi koji zasluže i uđu u Džennet, pozdravljati selamom. Muhammed, a.s., u jednom hadisu veli da je selam pozdrav prvog čovjeka - Adema, a.s.“ Evo naske na islamu, babo, U nevolju Janković Stojana, Sve zajedno u jednoj odaji, Još nam glavi kidisali nisu, A mi vjere primili im nismo, Postili smo sedam ramazana. Islamska čvrstina i dosljednost bila je karakterna osobina mnogih Bošnjaka, pa makar i život bio u pitanju. Din je bio ispred svaga. Primjer za to su nam Poslanik, a.s., ashabi i sve generacija mudžahida i boraca koji su svojim životima svjedočili din i domovinu. Pjesma o tome vrlo ilustrativno govori. Dvi divojke na gradu klanjale, Klanjajući od Boga iskale: Daj nam, Bože, po jednog junaka, Po jednoga ama pametnoga, Koji čuva cara i zanata, a ne pije vina ni duhana. Od duhana kuća upljuvana, a od vina nije nikad mirna, od rakije uvijek poplakuje. „Iz prvog stiha vidimo da su djevojke na gradu klanjale, tj. na otvorenom prostoru, a bio je u nas običaj da se klanja na otvorenim prostorima, pa su u tu svrhu osnivane musalle. Po islamskom učenju svemir je otvoreni hram za svakog muslimana i muslimanku i treba ga ispunjavati ibadetom i zikrom. Harmonija u svemiru nije ništa drugo do smjerna molitva miliona zvijezda svome Stvoritelju...“ 293 Prikazi Konačno, bilo bi nedorečeno, ako se ne bi bar nešto reklo o posljednjem poglavlju ove knjige, pod naslovom: Pisma iz zatvora, odnosno Istina će pokazati svoje svjetlo. O ovom segmentu Suljkićevog dramatičnog dijela životnog puta sažet prilog dao je Ševko Sulejmanović, njegov prijatelj i mlađi kolega iz Tuzle, u kome on ističe: „Iz pisama, kao i sačuvanih fotografija, vidi se koliko je bio vezan za svoju porodicu. Pisma su puna topline i očinske brige, kada pominje svoje sinove, očito jako ponosan na njih... Jako je pažljiv prema svojoj supruzi Rasimi, zahvalan joj je za hranu koju mu sprema i donosi u zatvor, ali je ona i stub njegovog povjerenja i pouzdanja. Pisma nam otkrivaju i ljudske slabosti i govore nam koliko se možemo osloniti na ljude. Ponekad ljudi žive na našim nevoljama, ili se hrane našom nesrećom. Tako se mogu vidjeti i poteškoće, pa i razočarenja sa kojima se susreće Hifzija ef., kada mu je potrebna pravna pomoć od advokata... Neka od ovih pisama govore nam i o njegovim prijateljima i o tome koliko je bio cijenjen među velikim brojem uglednih i učenih ljudi. Sigurno je da su mu i oni bili velika podrška u teškim danima. Zato ni Hifzi ef. ne zaboravlja njih, kao ni svoje vjerne džematlije. Skoro da nema pisma iz zatvora u kojem ne pita za njih i ne propušta priliku da im uputi selame...“ Evo jednog od tih pisama: Rasima, Danas u nedjelju, prvi dan Bajrama, uzeh da vam čestitam, iako sa zakašnjenjem. Jučer sam saznao da je Bajram danas, pročitah u štampi da Sadat klanja Bajram u Kudusi-šerifu. Želim vam sretan ovaj Bajram i svako dobro u njemu. Znam da vam je bilo neugodno, žalosno i manjkavo što sam ja otsutan tih lijepih dana u svojoj porodici, džamiji i džematu, ali Bože zdravlje, istina će pokazati svoje svjetlo. Draga Rasima i dragi moji voljeni sinovi, selami vas vaš Hifzo. Tuzla, 5. XI 1977. O Suljkićevom životnom opusu možda je najbolji rezime dao jedan od recenzenata ove edicije – Adnan Jahić, koji će nam poslužiti mjesto zaključka: „Hifzija Suljkić, kao istraživač i publicista, poznavao je svoje stručne i naučne mogućnosti, ostajući u glavnini svoga opusa, na razini temeljne elaboracije predmetne materije, koristeći dostupne 294 Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici br. 9/2011. izvore u obliku članaka, brošura, studija i monografija, rjeđe objavljene službene izvore, bez pretenzije da se hvata u koštac sa izvorima prvog reda: dokumentima arhivskih fondova i zbirki. Iz tih razloga mnogi njegovi tekstovi su profilirani kao stručni radovi sa edukativnom svrhom – manje ili više izraženom, u zavisnosti od predmeta i sadržaja teme, ali i kvantiteta i kvaliteta izvora koji su korišteni... Izdavanje Sabranih tekstova Hifzije Suljkića predstavlja nesporno korisno i opravdano izdavačko i kulturno poduzeće, tim prije što je bosanskohercegovačka šira, ali i stručna i naučna javnost uglavnom uskraćena za sinteze u kojima se tretira bosanskohercegovačka kulturna historija, običaji, duhovnost i tradicija naših naroda, vjerske i kulturne ustanove koje su dugi niz godina bile značajan činilac prosvjetnog i društvenog razvoja ovih prostora.“ 295 Prikazi 296
© Copyright 2024 Paperzz
