MARIJA MEÐU NAMA
Informativni list Školskih sestara franjevki Krista Kralja
Bosansko-hrvatske provincije
Godina XLI, Sarajevo, listopad 2011, br. 3/147
Izdaje: Provincijalat ŠSFKK Bosansko-hrvatske provincije
BiH - 71000 SARAJEVO, Bjelave 43,
Tel:+387/33/225-137; tel/fax: 208-629
E-mail: [email protected]
Urednica: s. Kata Karadža, provincijska tajnica
Lektura: s. Dražana Radman
Odgovara: s. Ivanka Mihaljević, provincijska predstojnica
1
SADRŽAJ
IZ GENERALATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Predstavljanje Zaključnog dokumenta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Obavijest o imenovanju vrhovne tajnice i ekonome . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
Zahvala s. Natalije Palac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
IZ PROVINCIJALATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
Pismo provincijske predstojnice za Sv. Franju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
Duhovnost i trajni odgoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Zaključni dokument 14. redovitog vrhovnog kapitula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
OBAVIJESTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
SLAVLJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
Provincijsko zborovanje sestara: Kloštar Ivanić/Bugojno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
Doživotni zavjeti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
Prvi zavjeti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
Obnova zavjeta, ulazak u novicijat i postulaturu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
ŽIVOT NA DLANU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49
Drinske mučenice proglašene blaženima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49
O 25. obljetnici Duha Asiza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52
Pismo Konferencije franjevačke obitelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53
Otvorena mrežna stranica KVRPP-a BiH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
Susret mladih u Madridu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56
NAŠI POKOJNICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60
Zagledana u Kristovo lice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60
PRILOZI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
Zajedno, bilten VFZ-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
2
Molitva
Gospodine Bože,
Ti si svoje službenice
Julu, Berhmanu, Krizinu,
Antoniju i Bernadetu
obdario milošću
redovničkog zvanja
i snagom da svoju vjernost
i ljubav prema tebi
potvrde prolijevanjem krvi.
Udijeli i nama postojanost u vjeri
da se, ni uz cijenu trpljenja,
ne odijelimo od tebe.
Daj da nam njihov primjer i zagovor
pomažu u životnim borbama
i postizanju vječnoga spasenja.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen.
3
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Br.1317/2011.
Svim sestrama Družbe
Drage sestre!
U ozračju svetkovine Duhova, od 29. svibnja do 12. lipnja ove godine slavile smo u
Grottaferrati 14. redoviti vrhovni kapitul naše Družbe. Osobito mi je zadovoljstvo predstaviti i svakoj od vas udijeliti njegov zaključni dokument U nadi budite radosni (Rim
12,12) s odlukama i preporukama. Ovaj dokument nije plod rada samo sestara okupljenih
na kapitulu. Njegovu oblikovanju doprinijele ste sve vi, sve naše zajednice, svaka na svoj
način. Radni tekst u kojem su sabrana zapažanja i prijedlozi sestara iz cijele Družbe i
izvješće o stanju u našoj Družbi uvelike su nam pomogli u sagledavanju cjelokupne naše
stvarnosti te u promišljanjima i traženju odgovora na izazove vremena u kojem živimo.
Zaključni dokument u prvom dijelu usmjerava prema radosnoj nadi posvećenoga života. U toj perspektivi razotkriva najočitije znakove pomanjkanja nade u našem osobnom
i zajedničkom životu. Istinsko sagledavanje situacije ne dopušta nam mirenje s postojećim
stanjem. Naprotiv, budi u nama nadu. A nada pokreće, upućuje na novo, obećano, pokreće
dinamiku života, pokreće duhovnost, pokreće na izgradnju zajedništva, na djelovanje. Ili
pak upućuje na ono bitno što bismo u našem životu trebale probuditi, ponovno oživjeti,
oslonjene u vjeri da Bog „snagom djelatnom može učiniti mnogo izobilnije negoli mi
moliti ili zamisliti“ (Ef 3,20). Dokument predlaže hod koji bismo trebale poduzeti.
Drugim dijelom dokumenta odzvanja poziv da širom otvorimo vrata svoga srca i svojih zajednica nadi koja oživljava, Kristu uskrslom. U svakoj životnoj dobi, kao posvećene
žene koje imaju čvrstu i pouzdanu nadu, pozvane smo biti vjerodostojne nositeljice nade
u ovome svijetu, osobito onima koji iz bilo kojega razloga nemaju nade.
Svakoj od vas, drage sestre, povjeravam ovaj dokument da ga odgovorno promičemo i ostvarujemo u svojim zajednicama. Osobito na zajedničkim sastancima možemo,
u otvorenosti Duhu Svetomu, iznalaziti načine njegove primjene u konkretnoj situaciji,
razabirući „što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“ (Rim 12,2) i otkrivajući
nove horizonte nade u svakodnevnom životu.
Posebno preporučujem da sadržaj dokumenta promatramo u vidu što plodonosnijeg
apostolata mladeži i brige za zvanja, da mladima koji danas tragaju za postojanom nadom,
riječima i životom navijestimo nadu u ljubavi i budemo spremne dati im obrazloženje
nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3,15).
″A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom
Duha Svetoga″ (Rim 15,13).
Grottaferrata, 29. srpnja 2011.
4
S. Klara Šimunović
vrhovna predstojnica
IZ GENERALATA
S. M. Klara Šimunović
vrhovna predstojnica
S. M. Klara Šimunović rođena je 19. listopada 1961. godine u Sinju. U Družbu školskih
sestara franjevki Krista Kralja, u Provinciju Presvetog Srca Isusova stupila je u Splitu
1978. U novicijat je primljena 1981. Prve redovničke zavjete položila je 1982. a doživotne
1986. godine u Splitu.
Studij pedagogije završila je na Papinskom sveučilištu Salesianum u Rimu, a studij
teologije na Filozofsko-teološkom institutu DI u Zagrebu. U Zajednici je vršila službu
odgajateljice kandidatica, postulantica, novakinja i sestara s privremenim zavjetima. Bila
je vjeroučiteljica u srednjoj školi u Splitu. Službu provincijske predstojnice vršila je od
2004. do 2010. godine. Nakon toga predvodila je duhovne obnove za mlade i odrasle u
samostanu sestara u Zadru.
Dana 10. lipnja 2011. na 14. redovitom vrhovnom kapitulu izabrana je za vrhovnu
predstojnicu Družbe u narednom šestogodištu.
5
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Prot. n. 1328/2011
Grottaferrata, 27. kolovoza 2011.
Svim sestrama Družbe
Predmet: Obavijest o imenovanju vrhovne tajnice i ekonome
Drage sestre!
Ovim vas izvješćujem da su na prvoj sjednici Vrhovnoga vijeća, održanoj u generalnoj
kući 22. kolovoza ove godine, imenovane:
s. M. Angela Zanjkovič (Mariborska provincija) za vrhovnu tajnicu, sukladno čl. 122. Konstitucija;
s. M. Gregorija Susnik (Provincija Argentina-Urugvaj) za vrhovnu ekonomu,
sukladno čl. 123. Konstitucija.
Neka Gospodin daruje svoju mudrost i snagu ovim sestrama koje su prihvatile odgovorne službe za dobro cijele naše Družbe!
Mir i dobro svima!
S. M. Klara Šimunović
vrhovna predstojnica
6
IZ GENERALATA
Svim sestrama Kongregacije
Drage sestre!
S jučerašnjim sastankom s novoizabranim Vijećem i primopredajom dužnosti vrhovnoj predstojnici i formalno sam završila sve obveze vezane za moju dosadašnju službu.
Stoga bih vas željela sve zajedno i svaku napose pozdraviti i izreći riječi zahvalnosti.
Prije svega, zahvaljujem Gospodinu koji mi je pomogao doći do ovog trenutka zahvale, koji mi je dao iskusiti njegovu blizinu svakog dana, osobito u teškim trenucima.
Zahvaljujem vrhovnim savjetnicama, tajnicama i ekonomama na pomoći i suradnji kroz
ova dva šestogodišta.
Tijekom ove službe imala sam sestrinsku i otvorenu suradnju s provincijskim predstojnicama i vijećima (bivšim i sadašnjim), na čemu svima odsrca zahvaljujem. I svima
vama, sestre, koje sam susretala u provincijama zahvaljujem za sve što jeste i za dobro
koje činite. Među vama sam se osjećala kao jedna od vas, a tako sam bila i prihvaćana, na
čemu posebno zahvaljujem. Vi mnoge učinile ste me dionicom vaših radosti i nadanja,
vaših problema i očekivanja. Na taj način ste me obogatile, ali i osigurale trajno mjesto u
mojoj svagdanjoj molitvi i sjećanju.
Zahvalna sam na osobit način svima vama koje ste me pratile svojom molitvom tijekom ovih godina.
S riječima zahvale dolaze i riječi isprike za sve što nije bilo dobro: za možebitne uvrede, za
propuste osobne i službene, za sve što sam mogla, makar nehotice, učiniti na vašu štetu.
Još jednom hvala svima za sve!
U svoju Provinciju vraćam se 17. kolovoza i bit ću u zajednici u Bijelom Polju kod Mostara.
Povezana sa svima vama molitvom i mislima, srdačno vas pozdravljam Franjinim riječima: Gospodin vam dao mir!
Grottaferrata, na blagdan Sv. Klare 2011.
S. M. Natalija Palac
7
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Br. 226/2011
Sarajevo, o svetkovini Sv. Franje 2011.
Svim sestrama Provincije Prečistog Srca Marijina
Drage sestre!
Još nam je svježe sjećanje na radosni događaj provincijskoga zborovanja sestara, najprije u Kloštru Ivaniću na blagdan Porcijunkule, a onda i u Bugojnu na blagdan Sv. Klare
Asiške. Vaš odaziv, sudjelovanje i angažiranost u pripravi ovoga provincijskog susreta i
slavlja izraz su zahvalnosti i pripadnosti Zajednici kojoj smo se predale cijelim srcem.
Franjevačka obitelj obilježava Jubilarnu godinu Sv. Klare Asiške, prve franjevke, koja
se prije 800 godina pridružila Sv. Franji Asiškom. Poziv i poslanje Sv. Klare su jedinstveni,
ali se na neki način i ponavljaju u povijesti, i to svaki put kada pozvana osoba u dubini
vlastitoga bića odluči slijediti Krista. Svaka od nas je na poseban način doživjela svoj duhovni poziv, zapravo ga uvijek iznova doživljava i odgovara na njega. Odaziv na Kristov
poziv je nešto što traje, što ne prestaje. Prilika da provjerimo što je s našim odgovorom na
poziv Ljubavi jesu i obljetnice poput ove Klarine. Ova provjera će ponekad zahtijevati da
zastanemo podno križa i upitamo: Gospodine, što mi je činiti, ovdje gdje jesam, u svojoj
svakodnevici.
Proslava beatifikacije Drinskih mučenica velik je događaj za našu Crkvu. Vjerujem da
smo sve mogle prepoznati s jedne strane zahtjevnost vjernog nasljedovanja Krista, ali isto
tako duboku radost predanja i vjernosti dokraja, do mučeničke smrti.
Uoči smo svetkovine Sv. oca Franje. Najbolji način njegove proslave u našim zajednicama i u našim osobnim životima bit će vjerno oživljavanje baštine što nam ju je ostavio,
a koja se može najjednostavnije izreći: slušati i prihvatiti u nama Isusovo evanđelje.
Živjeti ga vjerodostojno.
Životopisci nam svjedoče da životi Sv. Franje i Sv. Klare nisu bili lišeni trenutaka nerazumijevanja, poteškoća i bolesti. Ali oni su sve podnosili s mirom, zahvalno i Bogu
predano. Svoj križ sa svim nesigurnostima i nemirima stavljali su pred Kristov križ. Križ
im je progovarao. I upravo pod križem doživljavali su duboko jedinstvo s Bogom. A to se
jedinstvo ne razvija samo od sebe. Ono raste u pojedincu i tako se prenosi na zajednicu
kojoj pripadam. Snažan odnos s Ocem razlog je da je Sv. Franjo bio kadar gledati sve
ljude i sva stvorenja kao svoje sestre i braću. U Bogu je – kako nas i sam Isus poučava
– prepoznavao Onoga koga je nazivao Oče. Križ i danas govori. Po Njegovoj riječi sve
postaje novo!
Ovih dana, kada obilježavamo 25. obljetnicu Duha Asiza, aktivno se uključimo u promicanje mira među ljudima s kojima živimo, i šire.
Dok svakoj od vas, drage sestre, upućujem čestitku o svetkovini Sv. Franje, pozivam vas
da se u molitvama sjetimo jedne drugih. Zahvalimo Bogu za našu Provinciju, sve pokojne
sestre koje su nam prethodile i od kojih toliko toga baštinimo. Zahvalimo za sestre koje su
ovih dana položile svoje zavjete, za naše najmlađe i za sve koje nam Gospodin dade.
Molim da Gospodin bude uvijek s nama i mi s njime!
S. Ivanka Mihaljević
provincijska predstojnica
8
IZ PROVINCIJALATA
Sarajevo, 3. listopada 2011.
Br: 233/2011
Predmet: Duhovnost i trajni odgoj
Svim sestrama Provincije Prečistog Srca Marijina
Drage sestre!
Na sjednici Povjerenstva za duhovnost i trajni odgoj, održanoj 13. rujna 2011. u Varešu, osvrnule smo se na protekle važnije susrete i događaje na razini Provincije te planirale
redovite zajedničke susrete za sljedeću godinu. Događaj kojim smo označile kraj prethodne školske godine je zborovanje sestara u Kloštru Ivaniću na blagdan Porcijunkule
i u Bugojnu na blagdan Sv. Klare Asiške. Odaziv i angažiranost sestara u pripravi ovoga
provincijskog susreta i slavlja, na oba mjesta, izraz je našega zajedništva i ljubavi prema
Zajednici.
S obzirom da smo prošle godine započele trogodišnji ciklus duhovnih vježbi na temu
redovničkih zavjeta i razmatrale o siromaštvu, tema duhovnih vježbi sljedeće godine je
Živjeti zavjet čistoće danas. Raspored terminā i voditeljā dostavljen je svakoj zajednici.
Prema mjesečnim duhovnim obnovama pokušajmo se odnositi odgovorno. Ponajprije, nastojmo danima duhovne obnove pristupiti kao vremenu koje nam je darovano
kako bismo ostavile sve te zajedno i pojedinačno molile i primile darove odozgor, toliko
potrebne za naš zajednički hod. U godini smo kada cjelokupna franjevačka obitelj slavi
jubilarnu 800. obljetnicu pridruženja Sv. Klare Asiške Franjevačkom redu. Koliko poznajemo ovu veliku ženu Crkve, prvu franjevku?
Preporučujemo da tijekom ove školske godine u dane duhovnih obnova s posebnim
naglaskom razmatramo život i spise Sv. Klare. U tome će nam pomoći sestre koje će
pripremiti razmatranja na teme koje vam dostavljamo. Također, proslava beatifikacije
Drinskih mučenica je velik događaj za našu Crkvu. Neka i nama, danas Bogu posvećenim
ženama, svetost bude ideal i izazov.
Lectio divina i dan pustinje neka nam budu privilegirano vrijeme duhovne okrpe i
obnove. Prakticirajmo ih i dalje slijedeći liturgijsku godinu. Sestre iz manjih zajednica,
ukoliko žele, u dogovoru s predstojnicama, na dan duhovne obnove mogu se pridružiti
većim zajednicama.
Neka svaka sestra prouči zaključni dokument vrhovnog kapitula U nadi budite radosni
kako bismo na odgojno-informativnim mjesečnim sastancima u njegovu svjetlu mogle
promišljati našu stvarnost. Dostavljamo vam prijedlog rasporeda tema kojeg možete prilagoditi svome kalendaru.
Duh koji je nadahnjivao Sv. Franju i Sv. Klaru neka nadahnjuje i nas kako bismo kroz
naš svakodnevni život i naše susrete bile osjetljive na Božji govor i tražile lice njegovo.
Mir vam i dobro!
S. Ivanka Mihaljević
provincijska predstojnica
9
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Sarajevo, 3. listopada 2011.
Br. 232/2011
Predmet: Duhovne vježbe 2012.
Svim sestrama Provincije Prečistog Srca Marijina
Drage sestre!
Tema duhovnih vježbi 2012. je Živjeti zavjet čistoće danas. Dostavljamo vam termine
i molimo vas da se u tajništvo Provincije prijavite do 15. studenog 2011.
Mir i dobro!
S. Ivanka Mihaljević
provincijska predstojnica
Termin
Mjesto održavanja
Voditelj
3 - 9. veljače
Bugojno
fra Anto Gavrić, OP
23 - 29. veljače
Kloštar Ivanić
o. Mato Anić, DI
2 - 8. ožujka
Tučepi
fra Ivan Dugandžić, OFM
16 - 22. ožujka
Bugojno
fra Josip Jozić, OFM
9 - 15. travnja
Bugojno
o. Zdenko Križić, OCD
20 - 26. travnja
Tučepi
o. Dominik Magdalenić, OCD
4 - 10. svibnja
Tramošnica
fra Miro Jelečević
11 - 17. svibnja
Tučepi
fra Ivo Plenković, OP
30. lipnja - 6 . srpnja
Bugojno
fra Darko Tepert, OFM
10
IZ PROVINCIJALATA
ODGOJNO-INFORMATIVNI SASTANCI 2011/12.
Zaključni dokument vrhovnog kapitula
U nadi budite radosni (Rim 12,12)
rujan
Kućni kapitul
listopad
PREMA RADOSNOJ NADI POSVEĆENOG ŽIVOTA
Ponovno oživjeti želju za Bogom
studeni
Sestrinsko zajedništvo kao znak nade
prosinac
Prijeći od ljudske nemoći do Božje svemoći
Okružnice vrhovne i provincijske predstojnice
siječanj
Aktualnosti – revizija života (osvrt)
veljača
ŠIROM OTVORIMO VRATA NADI
Klice i znakovi nade za radosno svjedočenje
ožujak
Posvećena žena – učiteljica nade
travanj
USKRS – blagdan NADE
Okružnice vrhovne i provincijske predstojnice
svibanj
Pozvane odgovoriti s nadom na izazove našega vremena
lipanj
Kućni kapitul
11
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
MJESEČNE DUHOVNE OBNOVE 2011/12.
Predlažemo sljedeće teme za mjesečne duhovne obnove. Susreti se mogu organizirati
po regijama, a kućne predstojnice neka se pobrinu za animatorice. Kroz sve ostale mjesece prakticirati lectio divina i dan pustinje, vodeći računa o liturgijskoj godini.
12
listopad
lectio divina/dan pustinje
studeni
lectio divina/dan pustinje
prosinac
Isus Krist i Sv. Franjo u životu Sv. Klare
siječanj 2012.
lectio divina/dan pustinje
veljača
lectio divina/Dan posvećenog života
ožujak
Sestrinstvo u životu i spisima Sv. Klare
travanj
lectio divina/dan pustinje
svibanj
Siromaštvo – put Klarina nasljedovanja Krista
lipanj
lectio divina/dan pustinje
IZ PROVINCIJALATA
Sarajevo, 29. rujna 2011.
Br. 236/2011
Predmet: Zaključni dokument 14. redovitoga vrhovnog kapitula
Svim sestrama Provincije Prečistog Srca Marijina
Drage sestre!
Kako nam je već poznato, u Grottaferrati je od 29. svibnja do 12. lipnja slavljen 14.
redoviti vrhovni kapitul na temu Nadom se veselite (Rim 12,12).
Vrhovna predstojnica s. Klara Šimunović uputila je dopis Svim sestrama Družbe (Br.
1317/2011) u kojem predstavlja zaključni dokument kapitula U nadi budite radosni s
odlukama i preporukama. Dokument je plod rada sestara okupljenih na kapitulu, ali i svih
sestara i zajednica naše Družbe uključenih u pripremu rada kapitula.
Na godišnjem sastanku kućnih predstojnica s provincijskom predstojnicom, 7-8. listopada u Bugojnu i 21-22. listopada u Zagrebu, bit će predstavljen zaključni dokument.
Kućne predstojnice predstavit će ga sestrama u svojim zajednicama. Neka svaka sestra
prouči dokument kako bismo na odgojno-informativnim mjesečnim sastancima u njegovu svjetlu mogle promišljati našu stvarnost.
Marija, majka nade, neka nas svojim zagovorom prati kako bismo otkrivale nove horizonte nade u svakodnevnom životu.
Gospodin vam dao mir.
S. Ivanka Mihaljević
provincijska predstojnica
13
OBAVIJESTI
Provincijsko zborovanje sestara
Na Porcijunkulu, 2. kolovoza, održano je zborovanje sestara u Kloštru Ivaniću. Svečano euharistijsko slavlje u 11 sati u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Kloštru Ivaniću
predslavio je mons. Vlado Košić, biskup sisački.
Na blagdan Sv. Klare, 11. kolovoza, održano je zborovanje sestara u Bugojnu. Svečano
euharistijsko slavlje u našoj kapeli predslavio je mons. Marko Semren, pomoćni banjolučki
biskup. Tom prigodom blagoslovljena je naša obnovljena kuća i kapela Sv. Klare.
S. Ana Antolović vrhovna savjetnica
Dana 4. kolovoza s. Ana Antolović otišla je u našu generalnu kuću u Grottaferrati gdje
će kroz sljedeće šestogodište obnašati službu vrhovne savjetnice. U Rim su je otpratile
s. Anđelka Jukić i s. Marija Mihaljević.
Svjetski dan mladih
Od 16. do 21. kolovoza u Madridu je održan 26. svjetski dan mladih pod geslom
Ukorijenjeni i nazidani na Kristu, učvršćeni vjerom. Na susretu mladih s papom Benediktom XVI. sudjelovale su i naše dvije sestre: s. Ivana Džambas i s. Maja Ivković.
Imenovanje vrhovne tajnice i ekonome
Na prvoj sjednici Vrhovnoga vijeća, održanoj u generalnoj kući 22. kolovoza, za
vrhovnu tajnicu imenovana je s. M. Angela Zanjkovič (Mariborska provincija), a za vrhovnu ekonomu s. M. Gregorija Susnik (Provincija Argentina-Urugvaj).
Povratak s. Jele Piljić
Nakon šestogodišnjeg obnašanja službe vrhovne tajnice u generalnoj kući u Grottaferrati kraj Rima s. Jela Piljić se 26. kolovoza vratila u Provinciju. Namještena je u zajednici
sestara u Sarajevu (Bjelave 43).
Susret vjeroučitelja Banjolučke biskupije
Dana 27. kolovoza u Duhovno-pastoralnom centru Banjolučke biskupije Sv. Josip
u Župi Lištani kod Livna održan je susret vjeroučitelja Banjolučke biskupije na temu
Duhovnost vjeroučitelja. Predavač je bio prof. dr. Ante Mateljan iz Splita. Sudjelovale su
i naše sestre katehistice.
Katehetsk dan Vrhbosanske nadbiskupije
Dana 31. kolovoza, u organizaciji Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije, u prostorijama Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu održan je 15. Katehetski dan
na temu: Zakonodavstvo o vjeronauku u školi. Sudjelovale su i naše sestre katehistice.
Međunarodni kongres Renovabisa
U organizaciji Renovabisa, fondacije Njemačke biskupske konferencije, od 1. do 3.
rujna u Freisingu kraj Münchena održan je 15. međunarodni kongres na temu Ruralni
prostori u promjeni – izazov u Srednjoj i Istočnoj Europi. Iz naše Provincije sudjelovale
su s. Ivanka Mihaljević i s. Jela Marijić.
14
OBAVIJESTI
Obnova zavjeta
U župnoj crkvi Svete Marije Anđeoske u Gornjoj Tramošnici 16. rujna zavjete
su obnovile sestre juniorke: s. Kristina Marijanović, s. Maja Ivković, s. Andrijana
Dankić i s. Nikolina Mišković. Zavjete je primila provincijska predstojnica s. Ivanka
Mihaljević, a svečano euharistijsko slavlje u 18 sati predslavio je fra Anto Zrakić,
župnik.
Doživotni zavjeti
U župnoj crkvi Svete Marije Anđeoske u Gornjoj Tramošnici doživotne zavjete položila je 17. rujna s. Ivana Pavla Dominković. Zavjete je primila provincijska predstojnica s.
Ivanka Mihaljević. Svečano euharistijsko slavlje u 11 sati predslavio je fra Lovro Gavran,
provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Povratak u zajednicu s. Batistine Pavić
Dana 21. rujna, nakon godine izbivanja, u Zajednicu se vratila s. Batistina Pavić.
Namještena je u zajednicu sestara u Sarajevu (Bjelave 43).
Primanje u novicijat i postulaturu
Provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević primila je u novicijat 21. rujna u Kloštru Ivaniću postulantice Slađanu Radovac i Slađanu Ivanović, a u postulaturu Katarinu
Dunđer.
Drinske mučenice proglašene blaženima
Izaslanik pape Benedikta XVI. kardinal Angelo Amato predslavio je 24. rujna u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu svečano euharistijsko slavlje u 11 sati, na kojemu je pet
sestara Kćeri Božje ljubavi proglasio blaženima. U sklopu toga dana održan je i Redovnički dan u Bosni i Hercegovini.
Zatvorena podružnica Kraljeva Sutjeska
Dana 1. listopada naše sestre Alojzija Antunović, Marija Mlakić i Mirja Kepić otišle
su iz Franjevačkog samostana Sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci, sukladno odluci
o zatvaranju ove podružnice. S. Marija Mlakić bit će u zajednici sestara u Visokom te će
nastavi obavljati subotom i nedjeljom poslove sakristanske službe u Kraljevoj Sutjesci.
S. Alojzija je namještena u zajednicu sestara u Jajcu, a s. Mirja odlazi na ispomoć sestrama
u Tršćansku provinciju.
Prvi zavjeti
Dana 2. listopada u Župi Uznesenja BDM u Jajcu prve zavjete položile su naše četiri
novakinje: s. Nevenka Mijatović, s. Petra Jozić, s. Nevenka Jelica i s. Marina Jurišić.
Zavjete je primila provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević. Svečano euharistijsko slavlje u 11 sati predslavio je fra Josip Jozić, član Franjevačke provincije Bosne
Srebrene.
Sestra Nevenka Mijatović i s. Petra Jozić namještene su na Gorici u Livnu, a s. Nevenka
Jelica i s. Marina Jurišić u zajednicu sestara u Kloštru Ivaniću.
Sestra Nevenka Mijatović i s. Nevenka Jelica imendan slave 5. kolovoza, s. Petra 29.
lipnja, a s. Marina 12. rujna.
15
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Susret kućnih predstojnica
Susret Provincijske uprave s kućnim predstojnicama s područja Bosne održan je 7-8.
listopada u našoj kući u Bugojnu, a za sestre predstojnice s područja Hrvatske i inozemstva
susret je održan 21-22. listopada u Zagrebu (Držićeva 31/2). Na susretima je predstavljen
zaključni dokument 14. vrhovnog kapitula U nadi budite radosni (Rim 12,12).
Tema susreta bila je Uloga i značenje poglavarice u zajednici danas. Voditelj
susreta u Bugojnu bio je dr. fra Ivan Šarčević, OFM, a u Zagrebu dr. s. Nela Gašpar,
FDC.
Seminar za medicinske sestre
U organizaciji Povjerenstva za medicinske sestre pri HUVRP-u, od 7. do 9. listopada
organiziran je seminar za medicinske sestre u Domu pastoralnih susreta u Lovranu na temu:
Oproštenje – put duhovnog sazrijevanja. Voditelj seminara bio je karmelićanin dr. o. Dario
Tokić, OCD. Iz naše Provincije sudjelovale su s. Aleksandra Baotić, s. Ankica Tomas, s.
Jozefina Franjković, s. Ružica Oršolić, s. Mislava Lovrenović i s. Gabrijela Tomas.
Nova kandidatica
Na sjednici Provincijske uprave održanoj 24. listopada u Zagrebu u kandidaturu je
primljena Anđelka Ivančić iz Župe Svih svetih u Livnu.
Međuprovincijski susret sestara juniorki
Od 14. do 16. listopada održan je međuprovincijski susret sestara juniorki u Repnju
u Sloveniji. Na temu Karizma franjevačkih redova braće i sestara govorio je fra Miran
Špelič, OFM, a o našoj karizmi govorila je s. Aleksandra Kuri. Na susretu su sudjelovale
naše sestre juniorke s odgajateljicom s. Ivkom Lučić.
Susret animatora za duhovna zvanja
Od 20. do 22. listopada, u organizaciji Vijeća za sjemeništa i duhovna zvanja HBK-a,
održan je susret animatora za duhovna zvanja u Duhovnom centru Dom sv. Anđele u
Varaždinu. Tema susreta bila je Mladi – znak i izazov pastorala duhovnih zvanja. Iz
naše Provincije sudjelovala je s. Ljubica Stjepanović.
Tjedan međureligijskog dijaloga u Duhu Asiza
Prigodom 25. godišnjice Duha Asiza Vijeće franjevačkih zajednica, Franjevački institut
za kulturu mira i Centar Hrvatski areopag organizirali su od 21. do 27. listopada Tjedan
međureligijskog dijaloga u duhu Asiza. Program Tjedna odvijao se u Zagrebu, svaki
dan na drugome mjestu: u katoličkim crkvama i dvoranama, sinagogi Bet Israel, dvorani
zagrebačkoga Islamskog centra. Sudjelovale su i naše sestre.
Predstavnica HKVRPP-a u Republici Hrvatskoj
Sveta Stolica je odlukom od 12. veljače 2011. osnovala Hrvatsku konferenciju viših
redovničkih poglavara i poglavarica i odobrila njezin Statut. Prema novome Statutu, za
redovničke kuće u Republici Hrvatskoj koje nemaju višega poglavara u toj državi, član je
Konferencije jedan mjesni poglavar kojega odredi njegov viši poglavar (čl. 8). U skladu sa
spomenutom odredbom s. Ljubica Stjepanović imenovana je predstavnicom naše Zajednice u Republici Hrvatskoj, koja će biti članica Konferencije.
16
OBAVIJESTI
Stipendija s. Kristini Marijanović
S. Kristina Marijanović zimski semestar akademske godine 2011/12. provest će na
Sveučilištu u Münchenu (Ludwig-Maximilians-Univesrität). Stipendiju je dobila u sklopu
studijske razmjene studenata (ERASMUS). Stanovat će kod naših sestara (Thalkirchen,
Münchnerstr. 26, 81379, München).
S. Samuela Klaić na studiju u Rimu
Na Fakultetu odgojnih znanosti Papinskoga salezijanskog sveučilišta s. Samuela Klaić
upisala je diplomski studij Pedagogije zvanja sa specijalizacijom iz Formacije odgajatelja
i animatora za zvanja.
Započele školovanje
Ove jeseni s. Andrijana Dankić upisala je redovni stručni studij sestrinstva na Zdravstvenom
veleučilištu u Mlinarskoj u Zagrebu, a s. Nikolina Mišković studij teologije na KBF-u u Zagrebu.
Naknadni premještaji
S. Radmila Ilinović je iz naše kuće na Remetama premještena u Župu Predragocjene
Krvi Isusove u Kozari Boku gdje obnaša službu sakristanke u župi i vjeroučiteljice u
Osnovnoj školi Vinka Žganca u Zagrebu.
S. Nikolina Mišković je iz Kloštra Ivanića premještena u Zagreb (Držićeva 31/2),
odakle će pohađati teološki studij.
S. Julijana Damljanović je zbog zdravstvenih razloga premještena iz Župe Ljubunčić
kraj Livna u našu kuću u Zagreb (Pašmanska 32), a s. Kerubina Kapular iz Župe Podhum
kraj Livna u našu kuću u Jajce.
60. i 50. obljetnica zavjeta
U Kloštru Ivaniću na blagdan Bezgrešnog začeća BDM, 8. prosinca, 60. obljetnicu
zavjeta obilježit će s. Klara Turalija, a 50. s. Zvonimira Zubak, s. Augustina Suša, s. Beata
Mandić i s. Vida Marijan.
Nove adrese i kontakti
S. Samuela Klaić
Via dei Colli della Farnesina 140, I-00135 Roma
Tel: 0039/06/36304-658; e-mail: [email protected]
S. Mirja Kepić
Via don Bosco,66; 34170 Gorizia, Italia
Tel: 0039/0481/530341
Sestre Siget
Trg sv. Križa 1, HR-10020 Novi Zagreb
Sestre München
Thalkirchen Münchnerstr. 26; D-81379 München
Tel: 0049/89/785 76 99 10
17
PROVINCIJSKO ZBOROVANJE SESTARA
KLOŠTAR IVANIĆ
Gospodin bio uvijek s vama, o da i vi budete uvijek s njime
U jubilarnoj 800. obljetnici pridruženja Sv. Klare Asiške Franjevačkom redu u našoj je
Provinciji održano zborovanje sestara. Pod geslom Klarinih riječi Gospodin bio uvijek
s vama, o da i vi budete uvijek s njime upriličeni su susreti sestara u Kloštru Ivaniću 2.
kolovoza te u Bugojnu 11. kolovoza.
Zborovanjima su prethodile mnoge pripreme. Ako je istinita izreka Sv. Augustina Tko
pjeva, dvaput moli, onda su sestre uoči zborovanja poprilično molile. Naime zbor sestara
pod ravnanjem s. Fabiole i Lucijane Bobaš u Hrvatskoj, te s. Mire Bliznac i s. Ružice Marijić u Bosni sastajao se nekoliko puta tjedno te pripremao pjesme franjevačke tematike
kako bi cjelokupni program zborovanja bio prožet melodijama nadahnutim Franjom i
Klarom. U Bugojnu je nastupio i Dječji župni zbor pod ravnanjem s. Mire Bliznac s
pjesmom Zdravo, zaručnice Kristova.
Zborovanje je službeno započelo pozdravom provincijske predstojnice s. Ivanke Mihaljević koja nas je, zahvalna Bogu za ove susrete održane na velike franjevačke blagdane,
pozvala da poput Klare slijedimo stope Isusa Krista. Multimedijalna prezentacija Kad
te ljubav zove, koju su pripremile s. Kata Karadža i s. Dražana Radman, imala je za cilj
zaustaviti nas pred nama samima, okrenuti pogled svake od nas u vlastitu nutrinu kako
bismo u kontekstu Klarina života i poslanja razmislile o svome vlastitom. Još su mi pred
očima riječi s dvaju slajdova te prezentacije: da siromaštvo počinje našom čežnjom za
Bogom te da je neživljeni život jedan od najvećih grijeha.
Promatrajući život i iskustvo Sv. Klare, s. Kata Karadža nam je u svome predavanju
Sv. Klara Asiška – novo proljeće Crkve ponudila smjernice kako i mi možemo naučiti
mnogo o radikalnom siromaštvu, hrabrosti da se nakon obraćenja krene novim putem,
vjernosti vlastitoj zajednici te o živom odnosu s Bogom koji Klaru preko čitanja Svetog
pisma i kontemplacije vodi do svetosti. Navodeći i tumačeći tri dimenzije Klarina života
– osobnu, društvenu i povijesnu – s. Kata nas je pozvala na novo otkrivanje veličine Sv.
Klare, jer dublje poznavanje njezina života pruža bogatstvo životu Crkve.
Euharistijsko slavlje bilo je središnji dio zborovanja. Okupljene oko stola Gospodnjega doživjele smo ostvarenje Klarinih riječi: Gospodin bio uvijek s vama, o da i vi budete
uvijek s njime! Biskup Vlado Košić potaknuo nas je u Kloštru Ivaniću i na zahvaljivanje
Gospi od Anđela što nam je izmolila i omogućila da u Franjevačkom redu, u jednostavnosti i siromaštvu, u poniznosti i ljubavi kakvu je imala samo Blažena Djevica Marija,
a što su tako odano nasljedovali i Sv. Franjo i Sv. Klara, budemo i mi vrijedne anđeoske
službe u njezinu poslanju. A u Bugojnu nam je biskup Marko Semren progovorio o
veličini Sv. Klare te naglasio važnost odnosa Sv. Franje i Sv. Klare, koji služi za izgradnju
cijele Crkve. Na kraju euharistijskog slavlja biskup Semren je blagoslovio obnovljenu
kapelu i kuću posvećene Sv. Klari Asiškoj.
Nakon svete mise, na oba mjesta, uslijedilo je zajedničko druženje za ručkom. Budući
se na zborovanjima okupilo puno sestara, sa svih strana gdje živimo i radimo, razgovara
nije nedostajalo kao ni pjesme, a i lijepo vrijeme je doprinijelo da ovi susreti prođu lijepo
i ugodno. Meni, koja prvi put sudjelujem na provincijskom zborovanju, bilo je drago
18
SLAVLJA
promatrati kako se starije sestre raduju međusobnim susretima i razgovorima. Ako ni
zbog čega drugog, onda je ovo zborovanje vrijedilo upravo zbog toga.
U drugom dijelu zborovanja sestre juniorke, novakinje i postulatnice izvele su scenski
prikaz Klara, koji su pripremale tri mjeseca pod vodstvom svojih odgajateljica s. Ljubice
Stjepanović i s. Ivke Lučić. Brojne probe, duge replike, uživljavanje u nimalo jednostavne
uloge, osmišljavanje koreografije urodile su trudom. Biskup Marko Semren je na koncu
predstave rekao da su sestre u ovom scenskom prikazu uspjele prikazati bitnu tematiku
Klarina života. Zaista, prikazavši najznačajnije događaje iz života Sv. Klare, potaknule su
nas na razmišljanje o našem življenju u zajednici.
Na završetku provincijskog zborovanja sestara nazočnima se riječima zahvale obratila
s. Ivanka. Zahvalila je svima koji su na bilo koji način sudjelovali u svemu što je bilo
potrebno pri organizaciji ovih susreta. Zahvalivši dragom Bogu za ove dane, zaželjela je
sestrama obuzetost Nadom koja će ih usmjeravati i otvarati za Boga kako bi po primjeru
Sv. Franje i Sv. Klare u današnjem svijetu bile glasnice nade.
S. Maja Ivković
19
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Pozdrav provincijske predstojnice
Predrage mi sestre!
Sve vas najiskrenije pozdravljam i dobro došle na ovo naše provincijsko zborovanje.
Gospodin bio uvijek s vama, o da i vi budete uvijek s njime – riječi su Sv. Klare Asiške,
prve franjevke, koje smo odabrale za geslo ovoga današnjeg događaja.
S poštovanjem i osobitom radošću čast mi je pozdraviti ovdje nazočnoga mons. dr.
Vladu Košića, sisačkoga biskupa. Oče biskupe, sestre Bosansko-hrvatske provincije
Prečistog Srca Marijina više od pet desetljeća žive i djeluju na ovim prostorima. Vaš
velikodušni odaziv na ovo naše slavlje doživljavamo kao ohrabrenje, ali i kao određeno
priznanje našoj franjevačkoj zajednici za sve što je činila i čini za Kristovu Crkvu na ovim
prostorima. Počašćene smo Vašom nazočnošću te Vam uime svih sestara najsrdačnije
zahvaljujem.
Iz praktičnih razloga, nakon savjetovanja i promišljanja Provincijske uprave, odlučeno
je da se ovogodišnje provincijsko zborovanje sestara održi na blagdan Porcijunkule u
Kloštru Ivaniću te na blagdan Sv. Klare u Bugojnu.
Radosna sam da se ovo naše zborovanje događa upravo na današnji dan kada cjelokupna franjevačka obitelj slavi blagdan Marije Anđeoske – Porcijunkulu, koju mnogi
nazvaše kolijevkom Franjevačkoga reda. Okupile smo se upravo u ovoj jubilarnoj godini
800. obljetnice pridruženja Sv. Klare Franjevačkom redu. Proslava ovoga velikog jubileja
ne ograničava se tek na spomen toga značajnog događaja u Klarinu životu, nego i nas
danas poziva da po primjeru Sv. Franje slijedimo stope Isusa Krista.
U tom duhu započnimo ovaj susret. Neka nas program koji slijedi potakne na još veću
zauzetost i autentičnije življenje franjevačkoga poslanja. U ovom današnjem susretu i
uvijek neka nas prati i nadahnjuje Trojedini Bog, izvor svake nade i svakoga zajedništva!
Kloštar Ivanić, na blagdan Porcijunkule 2011.
S. Ivanka Mihaljević
20
SLAVLJA
PROPOVIJED MONS. BIKUPA KOŠIĆA
Proslava Porcijunkule
Drage sestre franjevke, na čelu s mnogopoštovanom provincijskom predstojnicom s.
Ivankom, njezinom zamjenicom, sestrama kućnim predstojnicama i članicama Družbe
školskih sestara franjevki iz samostana u Republici Hrvatskoj te pristiglim sestrama iz
Bosne i Hercegovine - želim vam svima čestitati i zaželjeti ugodnu i radosnu svetkovinu
Gospe od Anđela! Želim da vam vaše godišnje zborovanje – koje ove godine održavate ovdje u Kloštru Ivaniću, u Sisačkoj biskupiji – bude na obogaćenje kako vašega
redovničkog poziva tako i vaše osobnosti naprosto i produbljenje vašega kršćanskog
života. A to je upravo i smisao proslave blagdana Porcijunkule i primanje porcijunkulskog oprosta, u duhu kako je to zamislio veliki i dragi naš svetac Sv. Franjo, asiški
siromašak.
Gospa od Anđela slavi se 2. kolovoza. Ta svetkovina potječe iz prvih franjevačkih
dana. Na ovaj dan se prisjećamo obraćenja Svetog oca Franje koje se dogodilo upravo
2. kolovoza 1208. u malenoj crkvici Svete Marije od Anđela, podno grada Asiza, a u franjevačkoj povijesti ta crkva je poznata kao Porcijunkula. Ovo je i dan potpunog oprosta,
tzv. porcijunkulskog oprosta. U povodu blagdana Gospe od Anđela, u svim franjevačkim
crkvama diljem svijeta – pa tako i u ovoj u kojoj se sada nalazimo – vjernici mogu dobiti
porcijunkulski ili potpuni oprost od vremenitih kazni. Taj oprost vjernici mogu dobiti od
1. kolovoza u podne do 2. kolovoza u ponoć ako se ispovjede, pričeste, pohode franjevačku crkvu ili župu te izmole Vjerovanje, Očenaš i pomole se na nakanu Svetog Oca.
Oprost je godine 1216. Sv. Franjo izmolio od pape Honorija III, koji je odredio poseban
oprost svima onima koji pohode crkvicu Porcijunkulu… Slaveći Gospu od Anđela, dobivamo također i poticaj da se sjetimo svoga anđela čuvara, da mu uputimo zahvalnost
za sve trenutke kada nas je štitio i čuvao, a nismo ni znali kako se to dogodilo. Blagdan
Gospe od Anđela, kada se franjevci spominju obraćenja Sv. Franje koje se dogodilo u
Porcijunkuli, postao je važnim trenutkom pomirbe za vjernike, da poput Franje svi mogu
doživjeti Gospodinovo milosrđe.
Kad razmišljamo o Božjoj riječi koju smo pročitali, vjerujmo da je ona kadra i nas
– kao što je to učinila sa Sv. Franjom – obratiti, donijeti nam nove poglede i dati novu
snagu da mijenjamo svoj život, da ga upriličimo Božjoj volji.
U Knjizi Sirahovoj čuli smo riječ o Mudrosti. U starozavjetnoj mudrosnoj literaturi
mudrost ima više značenja. Svakako, prvi neposredni smisao je da je mudrost Božje svojstvo, značajka Božje moći. Bog je jednostavno mudar jer je Stvoritelj svega i održavatelj i
neprestani stvaratelj svega što je stvorio. Pa ipak, od početka Novog zavjeta crkveni su oci
tumačili da je personifikacija Mudrosti o kojoj se govori u današnjem odlomku Knjige Sirahove govor o vječnom Božjem Logosu, Sinu Božjemu koji je odvijeka kod Oca i u Ocu,
po kome je sve stvoreno (Credo). Takvoj mudrosti naš svetopisamski odlomak daje govoriti te ona kaže: Iziđoh iz usta Svevišnjeg. A što izlazi iz usta ako ne Riječ? Evo, Mudrost
je dakle Riječ koja bijaše kod Boga... i Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama
(Iv 1,2.14). Ovdje Mudrost govori o sebi da je pokrila zemlju (Sir 24,3), raširila grane
svoje (ib,16). K tome sapijencijalna literatura često u mariološkim raspravama u Mudrosti
vidi sliku Marije. Marija je prijestolje mudrosti, kako je zovu Litanije. U njoj je čovjekom
postao i po njoj zavladao Krist Kralj koji se često od starine prikazuje kako sjedi u njezinu
21
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
krilu i u ruci drži žezlo te vlada cijelim svijetom. Doista, Marija nam je donijela Spasitelja,
tako da – osobito u našem jeziku gdje je mudrost ženskog roda – Mudrost o kojoj govori
Pismo može označavati Blaženu Djevicu Bogorodicu Mariju.
A po nauku Drugoga vatikanskog sabora Marija je slika i uzor Crkve (LG 65), tako
da ono što Crkva gleda u Mariji i sama treba nasljedovati i postati. Nije li i prvi dar Duha
Svetoga upravo mudrost? A Duh je Sveti onaj koji je rodio i rađa Crkvu. Po Marijimudrosti rođen je Božji Sin-Mudrost (usp. 1 Kor 1,24) kao čovjek da bismo mi ljudi
također bili ispunjeni mudrošću i, po primjeru Bogorodice, mudrošću, tj. Isusom našim
Spasiteljem ispunili ovaj svijet, svoje odnose, naš život i cjelokupno naše društvo. To je
naša zadaća.
Sv. Pavao u Poslanici Galaćanima (Gal 4,3-7) govori o ženi od koje je rođen Sin Božji,
što znači da se On doista utjelovio, postao pravi čovjek (od žene bi rođen), i to u židovskom narodu (Zakonu podložan). Bog je želio postati doista jedan od nas, živjeti našim
ljudskim životom, biti Emanuel – s nama Bog. To je Bogu omogućila Blažena Djevica
Marija, koju danas štujemo i kojoj zahvaljujemo za njezinu poslušnost Bogu i suradnju s
Duhom Svetim.
U Lukinu evanđelju danas se doista pojavljuje Marija kao Gospa od Anđela. Zapravo,
Luka prikazuje susret Marije s anđelom Gabrijelom. On je pozdravlja: Zdravo, milosti
puna!. Zapravo je to poziv na radost jer grčki izvornik donosi riječi: Haire, keharitomene!
– što doslovno znači: raduj se, ti preobilno ispunjena milošću. Zašto je potrebno Mariju
poticati na radost? Zašto joj Gabrijel daje tako uzvišen naslov? Jer se Marija prepala na te
riječi koje nije razumjela. Anđeo je ohrabruje i tumači joj to riječima: Ne boj se, Marijo,
jer našla si milost u Boga.
Nije li naš dragi Sveti otac Franjo bio veliki štovatelj upravo Presvete Bogorodice? Pa
zašto bi inače on izabrao crkvicu Gospe od Anđela, tzv. Porcijunkulu, za svoju najdražu
crkvu? On je tu osjećao osobitu zaštitu Presvete Djevice i njoj se rado utjecao. Dapače,
izmolio je kod pape i potpuni oprost – i to ne za sebe, nego za hodočasnike, da i oni ovdje
dožive što je on doživio, obraćenje srca, promjenu života, zaljubljenost u Boga i snagu da
poput Presv. Bogorodice sve daruje Kristu.
Kad se danas spominjemo tzv. potpunog oprosta, koji će danas dobiti u toj franjevačkoj crkvi, majci svih franjevačkih crkava, ali i u ostalim franjevačkim crkvama, mnogi
hodočasnici, i mi budimo ponizni hodočasnici te zatražimo za svoje bližnje – po uzoru
na sv. Franju, koji je više negoli na sebe mislio na svoje bližnje – potpuni oprost kao
posebnu Božju milost, milost posebne Božje ljubavi, da danas zagrli one za koje molimo
i da ih nikada ne napusti, da ih vodi putem vječnoga života i da ih dovede u nebo. Sv. je
Franjo upravo to poručivao: Želim sve dovesti u nebo! Prema nauku Crkve taj oprost se
ne odnosi na grijehe koje nam Bog prašta u sakramentu pomirenja ili ispovijedi, nego na
posljedice tih grijeha, koje često rane naše bližnje i koje trebaju dugo vrijeme i mnogo
strpljivosti da se izliječe. Dapače, uz sav naš trud – koji smo dužni učiniti da bismo
povratili red, koji smo narušili, u naše međuljudske odnose i u zajednice u kojima živimo
– potrebna nam je Božja milost koja je jedina kadra ukloniti sve te negativnosti koje su
nastale našim grijesima. Upravo za to molimo i to nam se dariva po ovom porcijunkulskom ili potpunom oprostu.
Ova je godina, drage sestre, proglašena Godinom Svete Klare jer slavimo 800. obljetnicu utemeljenja Drugog franjevačkog reda, Reda Sv. Klare. Mogli bismo reći kako je
ta činjenica, da je Sv. Franjo primio Sv. Klaru u svoj Red, odnosno da joj je omogućio
22
SLAVLJA
poseban, Drugi franjevački red, bila velika novost i uzdignuće žene u Crkvi. Kao što
mogu braća nasljedovati Krista, tako mogu i sestre. Do posvemašnjega predanja!
Kada danas promatramo Bogorodicu Mariju, upravo vi sestre lakše u njoj nalazite
svoj uzor i primjer za nasljedovanje. Ona je kao žena bila izabrana da bude Posrednica
spasenja, ona je svojom ženstvenošću i svojim osobitim darovima bila spremna odgovoriti Gospodinu na njegov poziv i otvoriti mu srce i dušu, dapače i tijelo, da je on posve
obuzme i da tako njemu posluži – za spasenje svijeta.
Možda biste i vi, drage sestre, trebale zahvaljivati Gospi od Anđela što je i vama ona
izmolila i omogućila da – u Franjevačkom redu, u jednostavnosti i siromaštvu, u poniznosti i ljubavi kakvu je imala samo Blažena Djevica Marija, a što su tako odano nasljedovali
i Sv. Franjo i Sv. Klara – budete vrijedne anđeoske službe u njezinu poslanju. Zapravo,
vi i jeste anđeli Crkve - Sv. Ivan u Otkrivenju čak i za biskupe kaže da su anđeli, kao što
su to bili na svoj način i Sv. Franjo i Sv. Klara, tako da je Gospa od Anđela Marija, majka
Gospodinova, okružena vama kao svojim anđelima, koji poput anđela Gabrijela trebate
donositi svima Radost, pozivati ljude da se ne boje, tješiti i pokazivati živoga Krista Gospodina. Amen.
23
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Predavanje s. Kate Karadže održano na Provicijskom zborovanju sestara
Klara Asiška: novo proljeće Crkve
Osnovna obilježja našega vremena jesu brzo življenje te brze i brojne promjene. Uslijed
toga ne uspijevamo pratiti i promišljati događaje, zaustavljati se i proživljavati ono što se
oko nas događa. Uz to smo izloženi opasnosti zaborava, jer ono što se jučer dogodilo više
nije tako važno za naše konkretno danas. Upravo zato još nas više iznenađuju obljetnice
i spomeni koji prizivlju u našu svijest osobe koje su živjele u dalekoj prošlosti. Pitanje
koje se gotovo spontano nameće jest: Zar oni nama, ljudima ovoga vremena, imaju što
reći?
Upravo ove godine na poseban način sjećamo se jedne od takvih osoba. Naime na
Cvjetnicu 17. travanja otvorena je Jubilarna godina Sv. Klare Asiške, i trajat će do njezina
blagdana, 11. kolovoza sljedeće godine. Ovom se jubilarnom godinom želi obilježiti 800.
obljetnica utemeljenja Siromašnih sestara Sv. Klare. Prigoda je ovo da se osvrnemo na
put koji je prijeđen kako bismo sigurnije i odvažnije, osluškujući Klarine poruke, usmjerili
pogled k budućnosti.
Što ukratko reći o vremenu u kojemu je Klara živjela?! Bilo je to vrijeme velikih previranja u Crkvi, vrijeme velike krize. Crkveni su se službenici uvelike okrenuli stjecanju
materijalnoga; dobivanje titula postala je prvotna preokupacija, a istinsko zalaganje za
Božju stvar gotovo je potpuno iščezlo. Zato će se ljudi poput Sv. Franje i Sv. Klare doživljavati kao čudaci, gotovo kao heretici, jer svojim životom, zajednicama koje osnivaju i
svojom radikalnošću ne samo da izlaze izvan okvira nego usmjeravaju svoj pogled prema
evanđelju. Oni postaju glasnici jednoga novog proljeća Crkve.
Iako spomen na Sv. Klaru nije tako raširen, zapisano je da je upravo ona jedna
od najpredanijih osoba među Kristovim sljedbenicima u posljednja dva tisućljeća. A u
povijesti redovništva ona je uzor kontemplativne redovnice. Da bi se razumjela kontemplativna dimenzija unutar redovništva, nužno smo upućeni na promatranje ovoga velikog,
a opet tako jednostavnog lika u povijesti Crkve.
Franjo i Klara - zajednički poziv i poslanje
Susret sa svakim svetačkim životom susret je s jednim misterijem. Nikada u potpunosti nećemo moći dokučiti tajnu života jednoga sveca jer je ono što se događa u
dubini čovjekova srca nedostupno i nikada u potpunosti shvatljivo. Često se dubina i
značenje takvih susreta otkriva preko plodova koji iz te duboke unutarnje povezanosti
proizlaze.
Božje se djelovanje gotovo redovito odvija posredstvom drugoga čovjeka, druge osobe. Zato i nije čudno da ćemo u povijesti svetaca naići na razne slučajeve u kojima postaje
vidljivo kako Bog pobuđuje jednu osobu primjerom, životom i djelovanjem drugoga.
Ne možemo ne primijetiti da je život i poziv Sv. Klare usko vezan za život i poziv Sv.
Franje. To je naglasio i sada Blaženi Ivan Pavao II. riječima: Zaista je teško ova dva imena
- Franju i Klaru - odvojiti jedno od drugoga. To su dva fenomena. To su dvije legende.
Kad slavite obljetnicu svete Klare, morate to svečano činiti. Teško je njihova imena
24
SLAVLJA
odvojiti jedno od drugoga. Istaknuo je također da je potrebno nanovo otkriti veličinu
Sv. Klare jer je to obogaćenje za život Crkve (Klara, Nova žena 5).
Otkrivanje lika Sv. Klare je veoma važno i jer se time ističe značenje prisutnosti žene
već u samim počecima franjevačkoga pokreta, o čemu se baš puno i ne govori!
Život i djelo Sv. Klare
Promatrajući ovu ženu 13. st., uočavamo nekoliko dimenzija njezina života o kojima
ovom prigodom želim ukratko progovoriti: osobna, društvena i povijesna.
Osobna dimenzija - Klara i njezina karizma
Klara se rodila 1194. u Asizu, od oca Offreducia i majke Hortolane, u obitelji Faverone
koja je pripadala aristokratskom staležu, i to onima koji su se nazivali majores (veći), u
odnosu na obični puk minores (manji). Krista je susrela po autentičnoj vjeri svoje majke.
U obitelji prima kršćansku naobrazbu, njeguje vjeru, produbljuje molitvu i brine se za
siromahe.
Kada je imala 12 ili 13 godina, u njezinom mjestu Asizu dogodio se jedan veoma neobičan događaj. Jedan se mladić gotovo protestno odriče svega onoga što mu je garantiralo
i omogućavalo uspješnu karijeru, bogat i siguran život. I ne samo da se toga odriče nego
se i, nakon što ga se njegov otac Petar Bernardone javno odrekao i nakon čega je on simbolično pred oca odložio odijelo, odlučuje se za neobičan život radikalnoga siromaštva.
Možemo samo pretpostavljati kako se ta gesta i taj događaj komentirao u Asizu, kako se
to doživjelo u Klarinoj obitelji i kako je sama Klara to doživjela. Da je taj događaj nije
ostavio ravnodušnom, nego da se duboko urezao u njezin život, vidimo po onome što je
i sama kasnije učinila: prodala je vlastiti miraz i novac podijelila siromasima.
Dakle Klara se odlučuje za siromaštvo, i to ono radikalno. Napušta svoj obiteljski dom
i odlazi u malu crkvu u podnožju brežuljka na kojem se nalazi grad Asiz – Porcijunkulu,
kolijevku franjevačkog iskustva. Pred oltarom Sv. Marije Anđeoske odriče se svih bogatstava i oblači siromašno pokorničko odijelo u obliku križa. Ubrzo nakon toga dolazi u
tada još mali samostan Svetoga Damjana gdje joj se uskoro pridružuje njezina sestra Janja
i druge djevojke koje su željele na potpuniji način živjeti evanđelje. U tom samostanu
Klara će ostati sve do svoje smrti, 11. kolovoza 1253.
Kako razumjeti ovakvu odluku? Ovdje se susrećemo s jednim korakom bez kojega je
nemoguće razumjeti Klarinu odluku i put nasljedovanja – obraćenje, i to obraćenja od
statusa. Međutim da bismo bolje shvatili ovaj prevažni korak u njezinu životu, potrebno
je zastati i istaknuti neke karakteristike njezina obraćenja.
Samu riječ obraćenje u njezinim spisima nalazimo šest puta: tri puta se odnosi na
Franjino, a tri puta na njezino obraćenje. Zanimljivo, ali sam Franjo nije nikada u svojim
spisima upotrijebio riječ obraćenje, već govori o vršenju pokore. Klara je shvaćala obraćenje kao prekid jednoga života, ali i kao početak jednoga potpuno drugačijeg. Zbog toga
u njezinim spisima obraćenje znači novo rođenje, novi početak.
Ali obraćenje je tek početak. Klara ne bi dosegla vrhunce da to temeljno usmjerenje
nije pratio stalni rast u duhovnom životu. Da se njezino obraćenje dogodilo upravo na
Cvjetnicu ima duboko teološko značenje. Otada pa nadalje Klara se odlučuje nasljedovati
25
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
siromašnoga Krista na njegovu putu križa. Ona je učila postupno, iskustveno. Kako je
rasla i napredovala, tako je otkrivala svoje osobno poslanje, svoj put – kako konkretno
živjeti evanđelje.
Društvena dimenzija - Klarise i njihova karizma
Za Klaru je zajednica bila veoma važna. Bez dimenzije zajedništva nikako se ne bi
moglo razumjeti njezino poslanje i ono što je ona ostavila svojim riječima i primjerom.
Rasti u duhovnom životu znači u isto vrijeme napredovati i u zajedničkom življenju.
Želja i potreba zajedničkoga života, bilo da se radi o braku ili redovništvu, otkriva
duboku čovjekovu potrebu i želju koju jednostavno možemo izraziti: biti s drugima.
Ne treba li i čitav ljudski život promatrati upravo pod ovim vidom, tj. tražiti drugoga i
druge tijekom cijeloga života. Bez drugih čovjek sam sebe ne može razumjeti, on raste i
sazrijeva upravo s drugima i uz druge. Međutim koliko je god takvo zajedništvo potrebno,
ono često i nije lako ostvarivo. Ne čude stoga riječi talijanskoga svećenika i psihologa
Giuseppea Colombera: Znati živjeti zajedno ili umijeće ljudskosti, kako su ga ranije
nazivali, najteži je predmet i ne može ga se nikad do kraja naučiti.1
Klara je u određenom trenutku svoga života spoznala da je njezin osobni poziv živjeti
u zajednici s drugima, i to konkretno s onima koje su - poput nje - sve ostavile i pridružile
joj se. Življenjem zajedništava i njoj će samoj njezin vlastiti poziv postati jasniji. Život u
zajednici pretpostavlja da svaka od sestara daje svoj doprinos, da sudjeluje u životu te s
drugima dijeli ono što je učila. Ovakvo zajedništvo postaje mjesto gdje je Klara zajedno
sa sestrama oblikovala vlastitu karizmu.
Druga važna karakteristika Klarina života i ujedno života cjelokupne zajednice je
čitanje i razmatranje Sv. pisma, u kojemu Klara prepoznaje Božji govor. Čitanje i razmatranje Sv. pisma nije samo izričaj površne ljubavi prema Pismu, nego je to stalna izmjena,
interakcija, neprestani živi odnos s Bogom. Bog progovara, a čovjek, slušajući Boga,
mijenja život, o čemu Klara govori u svojoj Oporuci: Svevišnji se Otac nebeski udostojao
rasvijetliti moje srce (OKl 24). To se rasvjetljenje događa upravo čitanjem i razmatranjem
Sv. pisma. Klara je ustrajno meditirala riječ Božju. Ono što je čitala ili čula o Bogu ona je
pohranjivala, čuvala u svome srcu i o tome razmišljala, poput Marije; zapravo, ona je učila
od Marije: Što god vam rekne, učinite! (Iv 2,5).
Treća karakteristika života kako same Klare tako i njezine zajednice je kontemplacija.
Kontemplacija je život sjedinjenja s Bogom. To znači imati srce okrenuto Gospodinu
(NPr 22,19.25), ili, kako će to istaknuti Sv. Klara: staviti dušu, srce i um u Ogledalo, u
Krista (usp. 3PAg 12sl), sve dok se posve na preobrazi na sliku njegova božanstva (usp.
3PAg 13).
Dva su izvora kontemplacije: riječ Božja i liturgija. Riječ Božja je, bez sumnje, glavni
izvor molitve Sv. Franje i Sv. Klare. Psalmi i biblijski kantici nadahnjuju i hrane njihovu
molitvu do te mjere da oni uranjaju u adoraciju i pohvale.
Liturgija je povlašten izvor franjevačke kontemplacije. To je redoviti kanal, put prihvaćanja Božje riječi. Naime riječ Božja nije samo predmet meditacije - nešto što bi se
stavilo ispred nas - nego je u prvom planu slavljenje i aktualizacija - riječ koja se pretvara
1 Giuseppe Colombero, Od suživota do bratstva, Teovizija, Zagreb, 2005, str. 14.
26
SLAVLJA
u djelovanje. Liturgijom se intenzivno živi i proživljava ono što se u sakramentima aktualizira. Osobito treba spomenuti otajstva utjelovljenja i muke, koja zauzimaju središnje
mjesto u Klarinoj kontemplaciji. Treba također reći da je Klara izgradila svoju metodu,
svoj put kontemplacije. Riječ je o vrlo jednostavnoj metodi koja izvire iz njezina vlastitoga iskustva. Ta se metoda može sažeti u tri glagola koja se pojavljuju u Klarinu Drugom
pismu Janji Praškoj: gledati (promatrati), meditirati i (kontemplirati) motriti (usp. 2PAg
20; 4PAg 19-23).
A kontemplacija na poseban način uključuje srce. Ono je za Klaru mjesto saveza sa
Zaručnikom, izražava radikalnost odgovora, potpuno predanje, zajedništvo koje omogućuje uživanje u Bogu. S druge strane kontemplacija zahtijeva čistu (usp. PrKl 10,10),
potpunu okrenutost Gospodinu. Kontemplacijom je moguće gledati drugim, Božjim očima, promatrati na različit način, pronicati u dubinu. Kontemplirati, kako će to Sv. Pavao
reći u Poslanici Filipljanima, znači imati Kristove osjećaje (usp. Fil 2,5), ili, na drugom
mjestu, obući se u Krista (usp. Gal 3,27; Ef 4,24). Kontemplirati znači otvoriti se Duhu
koji obnavlja, preobražava i dovodi do svjedočenja, do cilja svake kontemplacije.
Gledati - meditirati – motriti (kontemplirati), više nego stupnjevi, to su dimenzije jednog te istog procesa koji se ne svodi na čisto intelektualno promatranje, nego je iskustvo
koje zahvaća cijelu osobu u svim njezinim dimenzijama: duhovnoj, intelektualnoj, afektivnoj i osjetilnoj.
Ono što je razlikovalo samostan Sv. Damjana od drugih samostana toga vremena
jest upravo neposjedovanje bilo kakvih dobara. Čitav svoj život Klara je insistirala na
zajedničkom siromaštvu, na neposjedovanju zemlje ili drugih dobara. Zbog toga se Klara
morala boriti s institucijama Crkve, koja je teško prihvaćala novi i radikalni način života
koji se provodio u Sv. Damjanu. Poznato nam je da je Klara jedina žena u to vrijeme koja
je napisala vlastito Pravilo za sebe i svoje sestre, a koje je nakon dugogodišnje upornosti
potvrđeno tek dva dana prije njezine smrti.
Povijesna dimenzija – Klara kao putokaz našemu vremenu
Klaru i njezino djelo ne promatramo samo kroz njezin ovozemaljski život, nego i kroz
njezinu karizmu, kroz zajednicu koja živi do naših dana. Je li i koliko je Klarina karizma
aktualna danas i u čemu nas ona danas nadahnjuje?
Generalni ministar Carballo u svom pismu Klarisama povodom 750. obljetnice Klarine
smrti kaže: Današnji svijet od nas glasno traži da mu pokažemo Isusa. To zahtijeva kontemplativni život, život u kojem – stavljajući svoj duh i svoje srce u zrcalo, koje je Krist i
odstranivši svaku zapreku i zapostavivši svaku zaokupljenost – možemo ljubiti, častiti i
štovati Gospodina Boga srcem i duhom čistim (NPr 22,26). Muškarci i žene našega doba
traže od nas da potpuno ljubimo Onoga koji nam se potpuno predao, tako da se, poput
Franje i Klare, preo­brazimo na taj način u ikonu Ljubljenoga, u živu sliku Isusa Krista
(usp. Rim 8,29), da se život Isusov u nama očituje (usp. 2Kor 4,10).
Kontemplacija je učinila od Franje novoga čovjeka, a od Klare izvor svjetla. Svojim pogledima i svojim srcima okrenu­tim Gospodinu Klara i Franjo pozivaju nas da se ne prepustimo
žurbi, aktivizmu, buci i površnosti. I mi smo pozvani blagoslivljati i sla­viti Gospodina (OKI
22), uroniti svoj duh, dušu i srce u Isusa Krista kako bismo se preobrazili u Njega.2
2 Usp. fra Jose Rodriguez Carballo, Pismo za 750. obljetnicu smrti Sv. Klare i odobrenja njezinog Pravila.
27
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Klara Asiška je pravo svjetlo za budućnost, i to ne samo za Klarise nego i za sve
članove franjevačke obitelji. Evo kako je papa Aleksandar IV. protumačio što znači da je
neka osoba svjetlo: Svjetlo je osoba koja nas nadahnjuje ili kojoj se divimo zbog uzorna
života, osoba koja je put rasvjetljenja, ispunjena duhovnom sigurnošću, ona koja je na
putu traženje.
Događaji i čuda koji su obilježila Klarin život, ali i vrijeme poslije njezine smrti, potaknuli su istoga papu da ovu Asižanku već dvije godine nakon smrti, 1255, proglasi
svetom, napisavši tom prigodom pohvalu u buli kanonizacije: Kako je samo živa snaga
toga svjetla i kako samo snažno taj svijetli izvor blješti! Doista, to je svjetlo bilo zatvoreno
u skrovitosti života u klauzuri, a izvana je zračilo silnom snagom; skupilo se u prostoru
skromnog samostana, a izvana se širilo koliko je širok svijet. Klara je šutjela, ali se glas
o njoj snažno pronosio (FF, 3284). Sveci mijenjaju svijet nabolje, trajno ga preobražavaju
unoseći u njega energije koje samo ljubav nadahnuta evanđeljem može pobuditi.
Današnjem čovjeku – koji, kako smo na početku istaknuli, živi brzo i kojemu gotovo
stalno vrijeme izmiče – možda upravo Klarino življenje vremena puno govori. Naime
ona vrijeme doživljava kao svojevrsnu milost i prigodu za spasenje. Njezin život je bio
hodočašće prema apsolutnoj ljubavi koja je Bog. Živjela je iz nade da stalno napreduje
prema konačnom susretu  s Bogom i u njemu sa svim ljudima i svim stvorenjima. Upravo
joj je ta nada davala dovoljno snage i svjetla da na istinski i konkretan način susreće sve
ljude, sva stvorenja i događaje. To ju je ujedno ispunjalo iskrenim povjerenjem prema
svima i prema svemu.
Klara je razumjela da je njezin vlastiti poziv – biti ogledalo i uzor – poziv na duhovnu
povezanost, povezanost koja vodi k Bogu. Stoga su i razumljive Klarine riječi iz njezine
Oporuke: Naime, sam Gospodin nas je postavio ne samo da drugima budemo lik, uzor
i ogledalo nego i našim sestrama koje će Gospodin pozvati na naš način življenja, da bi
i one bile ogledalo i uzor onima koji žive u svijetu (OKl 19-20).
Da bismo mogli ponirati u misterij povezanosti i usmjerenosti prema Bogu, trebamo
šutnju i samoću kako ne bismo postali i bili žrtve aktivizma, što je također jedna od
stvarnih opasnosti u mnogim našim samostanima. Bog uvijek govori, i kad šuti.3
Osoba uronjena u kontemplaciju i predana Bogu, poput Klare, je svjetlo i ogledalo
koje usmjerava, privodi k Bogu. A Klara to ostvaruje u tišini, u trenucima dubokoga
zajedništva s Bogom.
I naše je vrijeme puno svjedoka ovakvoga načina života. I naše vrijeme obiluje onima
koji postaju svjetlo za drugoga, koji privode k Bogu. I naše vrijeme ne samo da žeđa nego
i obiluje osobama koje proživljavaju duboko zajedništvo s Bogom. Neka se i danas osjeti
ljepota takvoga života u dubini radosti i snazi svjedočanstva. Bog koji je duboko djelovao
u životu Sv. Klare neka osnaži i naša srca za ljepotu poziva, za istinsku radost i iskreno
zajedništvo.
U povodu 800. obljetnice reda Siromašnih sestara Sv. Klare
S. Kata Karadža
3 Usp. Pismo generalnog ministra Manje braće fra Josea Rodrigueza Carballa klarisama, 13. lipnja 2010.
28
SLAVLJA
BUGOJNO
Iz pozdrava provincijske predstojnice
Predrage mi sestre!
Dobrodošle na ovo naše provincijsko zborovanje. Gospodin
bio uvijek s vama, o da i vi budete
uvijek s njime – riječi su Sv. Klare
Asiške, prve franjevke, koje smo
odabrale za geslo ovoga današnjeg
događaja.
S poštovanjem i osobitom radošću
čast mi je pozdraviti ovdje nazočnoga mons. dr. Marka Semrena,
pomoćnoga banjolučkog biskupa.
Oče biskupe, Vaš velikodušni odaziv
na ovo naše slavlje doživljavamo kao
bratsku podršku. Počašćene smo
Vašom nazočnošću te Vam uime svih sestara najsrdačnije zahvaljujem.
Radosna sam da se ovo naše zborovanje događa upravo na današnji dan kada Crkva, a na
osobit način cjelokupna franjevačka obitelj, slavi blagdan Sv. Klare Asiške. Okupile smo se
upravo u ovoj jubilarnoj godini 800. obljetnice pridruženja Sv. Klare Franjevačkom redu. Proslava ovoga velikog jubileja ne ograničava se tek na spomen toga značajnog događaja u Klarinu
životu, nego i nas danas poziva da po primjeru Sv. Franje slijedimo stope Isusa Krista.
Uz već spomenuta obilježja, danas će uz svečano euharistijsko slavlje u 11 sati biskup Semren blagosloviti našu obnovljenu kuću i kapelu posvećene Sv. Klari Asiškoj. Neizmjerno
smo zahvalne dobročiniteljima koje je Božja providnost uvijek stavljala na naš put.
Sestre su u Bugojno došle 1963, a već 1967. kupile su kuću od Franjevačkog samostana
u Fojnici, koja je prvenstveno služila za odgoj kandidatica. S vremenom, kuća je postala
skroman ali drag provincijski duhovni centar gdje su sestre cijele Provincije nalazile oazu
mira i duhovnu okrepu. Vrlo je bogato apostolsko djelovanje koje je za Provinciju, ovaj
grad i Crkvu u Bosni iznjedrila naša Mala kuća: brojne duhovne vježbe, seminari, duhovne obnove, razni susreti duhovnog karaktera, i to ne samo za sestre nego i za djecu, mlade
te ostale dobne i druge skupine. S pravom možemo reći da je naš skromni duhovni centar
u Bugojnu mjesto milosti. Za nas je Bugojno Porcijunkula. Franjo, koji je posebno volio
Porcijunkulu, govorio je braći: Čuvajte, braćo, da nikada ne napustite ovo mjesto. Sve
za čim žeđate, ovdje ćete naći. Braćo moja, dostojno se odnosite prema mjestu Božjega
boravka i na tom mjestu predanjem srca iskazujte čast Bogu.
U tom duhu započnimo ovaj susret. Neka nas program koji slijedi potakne na još veću
zauzetost i istinitije življenje franjevačkoga poslanja. U ovom današnjem susretu i uvijek
neka nas prati i nadahnjuje Trojedini Bog, izvor svake nade i našega zajedništva!
S. Ivanka Mihaljević
29
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
PROPOVIJED MONS. MARKA SEMRENA
Sv. Klara Asiška (1193-1253)
Kao povijesna bića živimo iz sjećanja i iz nade. Sjećanje i nada se uzajamno uključuju.
Tko je sposoban za istinsko sjećanje, sposoban je i za nadu. Istinsko sjećanje nas ne zatvara u prošlost, nego otvara novoj budućnosti. Kršćanstvo je upravo religija sjećanja i nade.
U tom duhu i slavimo 800. obljetnicu ulaska Sv. Klare u Franjevački red. I Franjo i Klara
upućuju nas na samoga Krista, središte Crkve i povijesti, kojega trebamo upoznati, ljubiti,
nasljedovati i drugima životom i riječju naviještati - nova evangelizacija. Krist je most
kojim dolazimo u mir i zanos te uživamo u promatranju beskrajne Božje veličine. Htjeti
blagosloviti jednu kapelu znači htjeti da ta kapela bude u službi Bogu, da u njoj ljudi slave
Boga, Božju svetost. Mi smo kršćani istodobno sveti i grešni. Sveti smo ukoliko živimo
u skladu s Božjim Duhom, a grešni ukoliko živimo protivno Božjem Duhu. Ta linija
između svetosti i grešnosti prolazi kroz srce svakog kršćanina, a tako i kroz srce svakog
redovnika i redovnice.
Sv. Klara je duša blizanka Sv. Franje. Bila je vrlo lijepa 18-godišnja djevojka kada je u
noći 18. 3. 1212, klečeći pred oltarom male, tamne, siromašne crkvice Sv. Marije Anđeoske, dala odsjeći plave pramenove kose i izgovorila čvrstim glasom tri zavjeta poslušnosti,
siromaštva, čistoće. Sv. Franjo joj je stavio na leđa krutu kutu i u dubokoj noći odveo je
u benediktinski samostan Sv. Pavla, kako bi izbjegao bijes ujaka Monalda koji ju je htio
vratiti kući. Ali Klara nije dugo ostala u tom samostanu. S njom je Franjo imao svoje planove i ona je postala prva žena njegova Drugog reda, za koji je on rezervirao malen i vrlo
siromašan samostan Svetog Damjana, utvrdu Gospođe Siromaštine. Zavjeti poslušnosti,
siromaštva i čistoće nisu prestrašili srednjovjekovnu ženu i duhovnu djevojku kakva je
bila Klara. Ona je osobito njegovala siromaštvo, apsolutno i trajno. Uporna je i ponosna
u tome zavjetu pa je zbunjivala čak i vrlo stroge ljude. Sv. Franjo nalazi u njoj neustrašiva
tumača svog asketskog ideala. Spavala je na gomili loze i za jastuk imala trupac drveta.
Jela je komadiće isprošenoga kruha, odjenuta bila u krutu odjeću, s oštrom kostrijeću.
Za sebe i za svoje susestre nije tražila ništa drugo doli privilegij siromaštva. Da bi ga
dobila, molila je i borila se čitav život. Sam papa Inocent IV. posjetivši samostančić Sv.
Damjana ostao je gotovo užasnut krajnjom bijedom Sv. Klare i Siromašnih gospođa.
Želio ih je dispenzirati od zavjeta apsolutnog siromaštva, ali Klara na to odgovori: Sveti
Oče, odriješite me od mojih grijeha, ali ne od zavjeta siromaštva komu sam bila i bit
ću uvijek vjerna. Od 25. srpnja 1253. nije više uzimala hranu, ali nije ni umirala. Tek
na samrti je dobila i odobrenje Pravila i privilegij siromaštva 9. kolovoza 1253. To je
najveće blago koje je željela ostaviti u nasljedstvo svojim sestrama. Stisnula je pergament
odobrenja na grudi, s osmijehom na usnama i radošću u srcu prešla je svom Gospodinu.
Taj osmijeh ostao je na njezinim usnama za svu vječnost, kao osmijeh malenosti, čistoće i
siromaštva, prihvaćenih iz ljubavi prema Kristu na način Sv. Franje (P. Bargellini, Mille Santi del
giorno, Vallecchi Editore. Firenze 1994, 447-448).
Klara je razumjela da je nasljedovanje Krista „ići za onim koji je bio bogat i postao siromah“; da je siromaštvo „izabrano mjesto za utjelovljenje Gospodina, gospodara neba i
30
SLAVLJA
zemlje, sve do toga da je stavljen u jasle“, da je „Krist siromašan živio na zemlji i gol ostao
na križu“; da samo „goruća želja za Raspetim siromahom“ može podržati ovo služenje
Gospodinu. Siromaštvo sestara Sv. Damjana je njihova tajna, njihov neodrecivi poziv,
životna jezgra njihova evanđeoskog života, njihova posebnost u redovničkom životu.
Klara nije živjela za siromahe, nego kao siromasi jer je Kristova učenica, jer je Franjina
učenica. Željela je ustrajati u svetom siromaštvu jer se slobodno sa susestrama obavezala svojoj Gospođi: presvetoj siromaštini. Zar nije bila njezina zajednica malo stado Sv.
Damjana, “željeno i rođeno od Svevišnjeg Boga Oca, kako bi nasljedovali siromaštvo i
(poniznost) malenost njegova preljubljenog Sina i njegove slavne Majke”? U Klari, kao
i u Franji, siromaštvo je bilo prvi uvjet za oblikovanje njihova života prema Evanđelju. (Monah zapadne crkve, u: Comunite monastica di Bose, Lellure dei giorni, Piemme, 1994,
759-760).
Krist je pozvao Franju a potom Klaru da ga nasljeduje na Franjin način. Gospodin ih je
pozvao da zajedno zažive isto duhovno iskustvo, ako ne posve usporedno, a ono svakako
komplementarno. Klara je na svoj način zaživjela svu Franjinu avanturu koja se izražava u
istim iskustvima, a to su: pokora, Evanđelje, najviše siromaštvo, život u bratstvu/sestrinstvu, vjernost Crkvi. Klara više u kontemplaciji, Franjo više u akciji, pa se tako suobličuju
Kristu koji u isto doba propovijeda mnoštvima, a da ne prekida svoj stalni razgovor s
Ocem. Uza sve to kao da su im pozivi vrlo različiti, a opet lako razabiremo u Klari odraz
Franje u samoći, a u Franji Klaru po putovima svijeta.
To je na svoj način izrekao papa Ivan Pavao II. kao asiški hodočasnik 14. ožujka 1982.
godine: Doista, teško je razdvojiti imena Franje i Klare, tih dviju pojava, tih dviju legendi, legendi svetosti. Među njima ima nešto duboko, što se može shvatiti samo mjerilima
franjevačke, kršćanske i evanđeoske duhovnosti. To se ne može razumjeti ljudskim
mjerilima. Dvojstvo Franjo-Klara je stvarnost koja je razumljiva samo u kršćanskim,
duhovnim i nebeskim kategorijama. Ali je to i stvarnost ove zemlje, ovoga grada, ove
Crkve. Sve se utjelovilo ovdje. Ne radi se o čistom duhu; oni nisu bili čisti duhovi. Bili
su tijela, bili su osobe, bili su duhovi. Ali u živoj predaji Crkve cijeloga kršćanstva i
čovječanstva ne ostaje samo legenda. Ostaje način Franjina gledanja na svoju sestru,
način kako se on zaručio s Kristom. Sama sebe je gledao u njezinoj slici, zaručnici Kristovoj, mističnoj zaručnici kojom je oblikovao svoju svetost. Sama sebe je promatrao
kao brata, siromaška u svetačkoj slici te prave Kristove zaručnice. U njoj pronalazi lik
najsavršenije zaručnice Duha Svetoga, presvete Marije... U našem je vremenu potrebno
nanovo otkriti svetu Klaru, jer je to važno za život Crkve; potrebno je ponovno otkriti
onu karizmu i onaj poziv. Potrebno je ponovno otkriće Franjine i Klarine božanstvene
legende, (Ivan Pavao II, Con Francesco nella Chiesa, 116).
Ono što je za Franju bilo vrlo nježno, poštovano, vjerno uzima uvijek lice ženstvenosti. Bio je uvijek uslužni vitez, dvorski pjesnik odan ženi svojih misli. Ona s kojom se on
oženio zvala se Gospođa Siromaština. Gledao ju je više očima duše nego tjelesnim.
Klara se pojavljuje u Franjinu životu u vrlo važnom trenutku u trenutku u kojem je
njegovo poslanje priznato i odobreno u Rimu, to mu je dalo sigurnost u samoga sebe i u
ono što bi se u svakom drugom životu zvalo trijumf. Od ovog trenutka, blizu ili daleko,
Klara će uvijek biti kao Franjina sjena, još bolje, svjetlo. Njoj će se utjecati u danima
sumnje i na kraju života donijet će joj u Sv. Damjan njegovo smrtno tijelo prije pokopa.
Promatrajući odnos jedino ljudskim očima, naklonost koja veže jedno i drugo stvorenje
je čista od svake mrlje, od najmanjeg kontrasta, kao najljepše moralno ujedinjenje koje
31
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
se može zamisliti. Povjerenje i nježnost, vjernost i odanost, uzajamno divljenje, nijedan
od idealnih osjećaja zaručnice za zaručnika, sestre za brata, djeteta za oca nije odsutan u
ovom susretu dviju duša. Čini se da Klarina naklonost sažima sve utjehe srca koje vraća
Franji, koji se tako kruto odvojio, to je najčišće razmišljanje o sreći koje se odrekao. Ova
ljubav slijevala se u Boga. Klara i Franjo ostvarivali su jednu vrstu idealnog žara.
Čelanski ističe izričito ljubav u Duhu Svetom koju je Franjo imao uvijek za sestre, a
želio je da je i braća imaju uvijek za njih, jer je isti Duh Sveti i jedne i druge pozvao na
redovnički život. Objašnjavajući svoju rijetku fizičku prisutnost među klarisama, želio je
braći dati primjer i služenje sestrama koje povjerava samo duhovnim osobama, prokušanim u redovničkom životu. On obećava da će se uvijek brinuti za Klaru i njezine sestre,
jer slijedeći njegov primjer, postale su siromašne kao i on po božanskom nadahnuću,
te su postale kćeri i službenice najvišeg Kralja, Oca nebeskog i zaručile su se s Duhom
Svetim, izabrale su živjeti prema savršenstvu svetoga Evanđelja.
S Klarine pak strane, čini se da joj naklonost i prijateljstvo prema Franji nisu stvarali
problem u savjesti. Ona i njezine sestre često su željele vidjeti i osjetiti svoga oca, a i sama
braća su se s tim slagala. Franjo je pobijeđen tim željama prihvatio doći među njih, ali je
učinio čudne geste, posuo se pepelom i molio Psalam 50. Smiluj mi se, Gospodine, time
je naglasio poniznost grešnika u svima nama i potrebe čistoće, čiji je pepeo bio simbol.
Klara je razumjela lekciju i najiskreniji napor. Naime kako bi uvijek volio više nju i njezine
sestre, Franjo se malo-pomalo udaljavao fizički od njih i time ojačao svoju skrb ljubeći ih
još više u Duhu Svetom.
Klara, kada je teško oboljela, bila je slomljena i rasplakana, bez mira, misleći kako
neće više vidjeti Franju, svoga jedinog oca poslije Boga, njega koji ju je jačao u duhu i
tijelu. Obavijestila je Franju o svojoj tjeskobi. Franjo je bio dirnut jer je volio Klaru i njezine sestre očinskom ljubavlju, poslao joj je Pjesmu utješnicu, koju su joj braća otpjevala,
kako bi je utješio. Budući da se i on nalazio na smrtnom času, obećao im je da će ga još
jednom vidjeti i da će doživjeti veliku utjehu.
Klara, toliko stroga prema samoj sebi u siromaštvu i pokori da je i sam Franjo posredovao da to ublaži, čini se u svom prijateljstvu prema njemu u vedroj i zreloj ravnoteži, kao
svjetlo u noći, bistra voda bez nabora, sestra naša majka zemlja, dok je Franjo, hodočasnik Apsolutnog ili neumorni obnovitelj samoga sebe, više kao goruće sunce, vjetar-oluja,
oganj koji proždire. Ali je našao kod Klare u Sv. Damjanu sklad protivnosti: brat i sestra,
otac i majka, pjevajući Pjesmu stvorova.
Kritičari i simpatizeri su zbunjeni i smeteni. Kritičari susreću teškoću jer ne vjeruju da
nebeska ljubav može biti stvarna kao zemaljska ljubav. Prijateljstvo između Klare i Franje
bilo je vrlo uspješno, svjetlo i potpora jedno za drugo, jer ih je ujedinjavalo dubinsko prijateljstvo u Bogu. Franjo je volio Djevicu Sv. Damjana: za to se ima intuicija u onom stajalištu
trajne privrženosti, služenja, povjerenja, koji se pokazuju u mnogim okolnostima.
Imamo izričito Klarino svjedočenje kada poziva sestre da meditiraju o bezbrojnim
dobročinstvima primljenim od Boga, posebno onima po svojem sluzi, ljubljenomu našemu ocu, blaženomu Franji. Bog se udostojao u nama djelovati ne samo nakon našega
obraćenja nego i dok smo bile u bijednoj ispraznosti svijeta. Klara je voljela Sv. Franju,
što se vidi iz njezine Oporuke, gdje nakon Bogu zahvaljuje himnom i Sv. Franji i izlijeva
svoje osjećaje jer je baštinica Franjina duha.
Odnosi Klare s Franjom poprimaju različite uloge i stajališta ovisno o osobnom razvoju i razvoju reda od njih utemeljenog. U svojoj Oporuci Klara ističe posebno: dok još
32
SLAVLJA
nije imao braće niti drugova, to znači da se ona drži prvorođenom od Franje. Klara se
definira u svojim spisima biljčiconi Franjinom, tj. predmetom njegove brige kao duhovnog vrtlara. Biljčica raste i Franjo joj povjerava odgovornost vodstva sestara skupljenih u
Sv. Damjanu. Tako ona postaje sestra Franjina u pravom smislu te riječi, dijeleći u prvoj
osobi odgovornost za Red koji je još bio jedan i nedjeljiv. Od toga trenutka prva Franjina
braća obraćaju se njoj kao majci i naći će se uz nju i na samrtnom času kao i sestre Sv.
Damjana. Klara je također prijateljica, Franjina povjerenica, žena na koju uvijek može
računati, jer je posve vjerna njegovu idealu. Franjo traži savjet od Klare i brata Silvestra
koji život živjeti: život akcije ili kontemplacije, i po njihovu savjetu odlučuje živjeti život
akcije, a oni su se molili da im Bog pokaže koji je plan života koji ima s Franjom. Znači
Franjo u Klari nalazi i potporu i utjehu kada se vraća s La Verne stigmatiziran. S bolovima
u tijelu i srcu dolazi u Sv. Damjan gdje nalazi utočište te sastavlja i pjeva Pjesmu stvorova
(M. Semren, Franjevaštvo u spisima Klare Asiške, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2006,
170-174).
Drage sestre, u 800. obljetnici Sv. Klare i Franjo i Klara pozivaju nas da i mi danas
obogatimo franjevačku baštinu svojom kreativnom vjernošću franjevačkom pozivu i
poslanju.
33
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Draga s. Ivanka, drage sestre!
Čestitka
Danas, na blagdan Svete Klare Asiške, u prigodi provincijskog zborovanja sestara i
blagoslova obnovljene kapele i kuće u Bugojnu upućujemo vam najiskrenije čestitke.
Molimo Božji blagoslov i zagovor Svete Klare vama, drage sestre, i svima koji su danas s vama, svima koji su uložili svoje znanje, ljubav i trud u obnovi duhovnog centra.
Neka obnovljeni prostor i nadalje bude mjestom istinskih susreta s Bogom i međusobno,
neka odiše toplinom i mirom koje daruje samo Bog.
Želimo da sve ono što će se danas događati, sve što ćete čuti i doživjeti ponesete u svoju
svakodnevicu, prebirete u svome srcu i živite svoje poslanje radosno i predano poput
Marije i Klare koje su Krista uvijek nosile u svome srcu.
Gospodin bio uvijek s vama, o da i vi budete uvijek s njime! (Sv. Klara)
Sestrinski vas pozdravljamo
S. Klara Šimunović, vrhovna predstojnica
S. Ana Antolović
S. Jela Piljić
Grottaferrata, 11. kolovoza 2011.
Zahvala
Drage sestre!
Naše Provincijsko zborovanje, ovaj - vjerujem svima nama - ugodan i drag susret
približava se svome kraju. Zahvaljujem dobrome Bogu za milost susreta.
Želim odsrca zahvaliti svima koji su na bilo koji način sudjelovali u organizaciji današnjega događaja.
Na poseban način zahvaljujem zajednici sestara u Kloštru Ivaniću i u Bugojnu za
doživljaj sestrinstva koji su nam priredile i nadasve za trud koji su uložile pripremajući
ove susrete.
Zboru sestara pod ravnanjem s. Fabiole i s. Lucijane Bobaš u Kloštru Ivaniću, te
zboru sestara u Bugojnu pod ravnanjem s. Mire Bliznac i s. Ružice Marijić srdačno zahvaljujem. Hvala s. Kati Karadži za obogaćenje održanim predavanjem. Kako smo čuli,
tema predavanja Sv. Klara Asiška: novo proljeće Crkve budi mnoga pitanja i otvara nove
perspektive našega franjevačkog života i poslanja.
Našoj mladosti: juniorkama, novakinjama i postulanticama, zajedno s njihovim odgajateljicama, zahvaljujem za pripremu i izvedbu scenskog prikaza Klara. Želim da i ovo naše
vrijeme, u kojem, kao nasljedovateljice Sv. Klare, osjećamo potrebu zalaganja, davanja
i žrtvovanja za čovjeka, bude vrijeme novoga poleta. Po primjeru Sv. Franje i Sv. Klare
dopustimo da nas Krist osvoji kako bismo u današnjem svijetu bile glasnice nade.
Na završetku provincijskoga zborovanja želim nam obuzetost nadom koja će nas
usmjeravati i otvarati za Boga, poticati na preispitivanje vlastitoga života te ohrabrivati u
radosnome svjedočenju Njegove ljubavi i dobrote čovjeku i svijetu.
S. Ivanka Mihaljević
provincijska predstojnica
34
SLAVLJA
DOŽIVOTNI ZAVJETI
Odluka za Krista
U današnje se vrijeme često spominje riječ kriza.
Zavladala je ekonomska kriza, gospodarstvo je u
krizi, kriza je zbog klimatskih promjena, kriza je u
politici, kriza je… Riječ ne tako mila uvukla se i u
naše zajednice. Tako ćemo danas često razgovarati o
krizi duhovnih zvanja, o krizi identiteta, o krizi ovoj
ili onoj. Kao da više nije ni važno o čemu se govori,
važnom postaje samo činjenica da se svi nalazimo u
nekim krizama. Onaj tko to nije kao da je izgubio
osjećaj za stvarnost te živi u oblacima. Poticaj da
ovako započnem ove retke nađoh za vrijeme jedne
propovijedi u kojoj je svećenik lijepo i poučno govorio upravo o krizama, i to o krizama riječi, krizama
odluka i krizama dosljednosti. Kad se govori o krizi
riječi, nedvojbeno se misli na izgovaranje mnoštva
nepotrebnih riječi. Nakon što bivaju izgovorene, vrlo
često se događa da govornik napravi odmak od vlastitih izjava. Time se gubi dosljednost u onome što se
govori, a na taj način i naše odluke koje se zasnivaju
na riječima postaju nevažne. Ukratko rečeno, gubi se
dosljednost u obećanju. Koliko je izgovorena ili napisana riječ snažna, jasno je i iz ovih nekoliko redaka
koje upravo čitate, a koji su poprimili već negativnu
notu te su dijelom utjecali i na vaše mišljenje.
Međutim događaji koji su se zbivali u Gornjoj
Tramošnici sredinom rujna niti su dio bilo kakvih kriza niti bilo kakvih negativnosti. Dapače,
radi se o snazi riječi, snazi odluka i snazi dosljednosti. Krenimo stoga nekim redom. U poslijepodnevnim satima 16. rujna u dvorani u sestarskoj kući mi juniorke imale smo zajednički
susret sa s. Ivkom Lučić, odgajateljicom. Riječ je bila o prepoznavanju Božjeg davanja u
jednoličnosti i često sivilu svakodnevnice. Svijest o darovanom bogatstvu prilika je za punije
življenje svagdašnjice. Susret i predavanje bili su samo uvertira u slavlje obnove privremenih
zavjeta sestara juniorki (s. Kristine Marijanović, s. Maje Ivković, s. Andrijane Dankić i s.
Nikoline Mišković), koje je primila provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević. Večernje
misno slavlje u crkvi Gospe od Anđela predvodio je župnik fra Anto Zrakić, u zajedništvu s
provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovrom Gavranom. Najljepši čovjekov dar Bogu jest predanje, istaknuo je fra Anto u svojoj propovijedi. Obnovom zavjeta
postajemo svjesniji što obećavamo. Život u redovničkoj zajednici po redovničkim zavjetima
siromaštva, poslušnosti i čistoće nije za svece, ali ni za slabiće, našalio se na kraju homilije
fra Anto želeći time ukazati na važnost svakodnevnog opredjeljenja za Krista. Nakon mise
uslijedila je večera i zajedničko druženje uz pjesmu u sestarskoj kući.
Sutradan 17. rujna, na blagdan Rana Sv. Franje Asiškoga, u istoj crkvi zbilo se nešto što
se događa otprilike svake godine u isto vrijeme, ali nas uvijek iznova ostavlja bez daha i
35
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
kao skamenjene upravo pred snagom izgovorenih riječi. Ovoj se redovničkoj obitelji predajem cijelim srcem i doživotno, izjavila je naša sestra Ivana Pavla Dominković. Svečano
euharistijsko slavlje u 11 sati tijekom kojeg je sestra položila doživotne zavjete predslavio
je, u zajedništvu s deset drugih svećenika, fra Lovro Gavran, provincijal Bosne Srebrene.
Zavjete je primila s. Ivanka Mihaljević. U propovijedi je fra Lovro govorio o značenju
zavjeta, predanju Bogu osvrnuvši se pritom na novozavjetne ulomke koji govore o predanju Njemu i nošenju vlastitoga križa. Osvrnuo se i na život i djelo Blaženoga Ivana
Pavla II. čije ime je sestra odabrala. Istaknuo je znakovitost da s. Ivana Pavla polaže svoje
doživotne zavjete upravo u godini u kojoj su papu proglasili blaženim.
Kao što stoji u obrascu redovničkog zavjetovanja, potaknuta božanskim nadahnućem, u nazočnosti sestara, s. Ivana Pavla izrekla je pred provincijskom predstojnicom
svoje obećanje da će se truditi živjeti u potpunom predanju Kristu po Pravilu braće
i sestara Trećega samostanskog reda Sv. Franje Asiškoga i po Konstitucijama Družbe
školskih sestara franjevki Krista Kralja. Izgovarajući te riječi, sestra se obvezala na radosno služenje Bogu i ljudima. Svjesna ljepote zajedništva, ali i zahtjevnosti svakodnevnice
odabrala je biblijski citat kojim daruje svoju volju u Njegove ruke: Oče! Ne moja volja,
nego Tvoja neka bude! (Lk 22,42). Prisutnost brojne rodbine i prijatelja, mnogih sestara i
braće svećenika neka joj posvjedoči da nije sama na putu kojim se zaputila.
Na kraju svečanoga euharistijskog slavlja, nazočnima, a na poseban način slavljenici,
obratila se s. Ivanka rekavši: “Radosna sam što si dopustila Bogu da uđe u Tvoj život i da
u njemu prebiva. Odvažila si se slijediti Krista po primjeru Sv. Franje. Čestitam ti na toj
odvažnosti. Raduje nas da si izabrala baš našu Zajednicu i da si se danas po svojim doživotnim zavjetima cijelim srcem predala ovoj franjevačkoj obitelji, u kojoj ćeš, zajedno s
nama, unatoč našim slabostima, hoditi Kristovim putem i na taj način, sa svim onim što
jesi, obogatiti naše sestrinstvo.” Svima je zahvalila i s. Ivana Pavla. U poslijepodnevnim
satima uslijedio je ručak i zajedničko druženje u župnoj dvorani.
S. Kristina Marijanović
36
SLAVLJA
Pozdrav provincijske predstojnice
Mnogoštovani oče provincijale fra Lovro, poštovani svećenici, poštovani roditelji i
rodbino, drage mi sestre, napose draga s. Ivana Pavla!
Uime naše Zajednice sestara franjevki sve vas srdačno i toplo pozdravljam.
Danas smo došle ovdje kako bismo zajedno s vama proslavile svečani a ujedno hrabri
korak naše s. Ivane Pavle, polaganje doživotnih zavjeta. Danas ovdje slavimo događaj
jednoga Božjeg poziva i jednog odaziva. S pravom se možemo radovati jer ovo nije samo
ljudski već i Božji čin.
Draga s. Ivana Pavla, znakovito je da svoje doživotne zavjete polažeš u godini kada
cjelokupna franjevačka obitelj obilježava jubilarnu 800. obljetnicu Sv. Klare Asiške, prve
franjevke. Želja mi je da poput nje slijediš stope Isusa Krista te se svojim življenjem suobličiš slici Isusa Krista kako je to učinio i Sv. Franjo po svojim svetim ranama čiji blagdan
upravo danas slavimo.
Sestro Ivana Pavla, radosna sam što si dopustila Bogu da se uplete u tvoj život. Odvažila si se slijediti Krista po primjeru Sv. Franje. Čestitam ti na toj odvažnosti. Raduje nas
da si izabrala baš našu Zajednicu i da si se danas po svojim doživotnim zavjetima cijelim
srcem predala ovoj obitelji, u kojoj ćeš, zajedno s nama, unatoč našim slabostima, hoditi
Kristovim putem i na taj način, sa svim onim što jesi, obogatiti naše sestrinstvo.
I vama, dragi roditelji, Martine i Kato, čestitam! Vama je najbolje znano s koliko ste
ljubavi, ali i zebnje pratili kako odluku tako i hod svoje Jelene, iako oni, promatrajući ih u
današnjem okruženju, možda nisu bili uvijek lako shvatljivi. Ipak, vjerujem da ste danas
radosni. Vaša je Jelena naslutila izvor života i odabrala najbolji dio. Nema u životu ništa
većeg i ljepšeg nego biti Božji. Molite joj ustrajnost i radost na Kristovu putu.
Dragi vjernici! Bog doista svakome govori. Taj je govor tih, nama ljudima ponekad
i teško razumljiv. Naša Ivana Pavla je njegov govor čula i u njemu prepoznala poziv da
svoju lađu ostavi žalu i krene kamo je šalje Bog. Sve vas pozivam da je pratite svojom
molitvom i da molite za one koji su na Kristovu putu, kao i za nova duhovna zvanja.
Zahvaljujem svima koji su s. Ivanu Pavlu pratili na životnom putu i opredjeljenju. Na
poseban način hvala sestrama odgajateljicama.
Svima vama koji ste svojom nazočnošću uzveličali ovo slavlje najsrdačnije zahvaljujem.
Iskrena hvala župniku fra Anti Zrakiću za gostoprimstvo i bratsku otvorenost te svjedočanstvo istinskog zajedništva sa sestrama. Hvala župnom zboru iz Župe Sv. Luke evanđelista iz
Josipovca pod ravnanjem s. Jelice Dolić, koji su svojim pjevanjem uzveličali ovo slavlje.
Odsrca zahvaljujem sestrama koje su na bilo koji način bile uključene u organizaciju
ovoga slavlja. Zajednici sestara ovdje u Gornjoj Tramošnici na čelu sa s. Arkanđelom
Tadić, kućnom predstojnicom, najsrdačnije zahvaljujem.
Osobita hvala Vama, mnogopoštovani oče provincijale fra Lovro. Hvala Vam što ste
se unatoč mnogim obavezama odazvali našem pozivu i predvodili ovo euharistijsko slavlje s obredom polaganja doživotnih zavjeta. U tom prepoznajemo znak naše upućenosti
jednih prema drugima i želju za življenjem našega zajedničkoga franjevačkog poslanja.
I na kraju, još jednom obraćam se tebi, draga s. Ivana Pavla, s čestitkom i željom da
tvoje blago bude predanost Bogu i čisto srce, kako i zapisa blaženi Ivan Pavao čiji ime
nosiš od svojih prvih redovničkih zavjeta. Neka se i po tvom životu proslavi Bog.
S. Ivanka Mihaljević
37
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Provincijalova propovijed
Cijenjene časne sestre franjevke i sve druge redovnice, dragi vjernici Župe G. Tramošnica, dragi gosti, dragi vjernici, braćo i sestre!
Kad je umro blagopokojni papa Ivan Pavao II, 2. travnja 2006, vjerni Božji puk tražio
je od nadležnih crkvenih vlasti da ga odmah proglase svetim, noseći brojne transparente
s natpisom: Santo subito (Svetac odmah), iako je svakome bilo jasno da je nemoguće
nekoga po kratkom postupku proglasiti svetim jer za to se traži stroga i dugotrajna pravna
procedura. Pa ipak je njegov nasljednik, današnji papa Benedikt XVI, dosta skratio predviđeno vrijeme čekanja za otvaranje procesa beatifikacije, a i sam proces je tekao brzo
jer je bio dobro pripremljen i jer je bilo na raspolaganju mnoštvo dokaza papine svetosti,
tako da je papa Ivan Pavao II. proglašen blaženim već 1. svibnja 2011, tek pet godina
nakon svoje smrti, što je u povijesti Crkve rijedak slučaj, a to je ujedno bio i prvi slučaj da
jedan papa proglašava blaženim svoga izravnog prethodnika.
Bog je dao pa se sve ovo izvanredno lijepo poklopilo s procesom redovničke formacije
Jelene Dominković, kćeri Martina i Kate r. Vincetić iz Tolise, koja je u vrijeme papine
smrti bila u novicijatu pa je na svojim prvim zavjetima promijenila svoje krsno ime i uzela
novo redovničko ime: Ivana Pavla – u čast pokojnog pape. I Bog joj dade još jedan dar:
da u godini njezinih doživotnih zavjeta papa Ivan Pavao II. bude proglašen blaženim, a
nadamo se da će uskoro biti proglašen i svetim!
To je izvanredan Božji dar, za onoga tko ima oči da vidi. Nijemci bi rekli, a to je i naše
zajedničko iskustvo, da dar nikad ne dolazi sam. Svaki je dar ujedno i obaveza: Gabe
und Aufgabe - dar i zadaća! Svaki govor zahtijeva odgovor, svako pravo pretpostavlja i
dužnost, svaki dar očekuje i uzdarje.
Bog nam je dao sve što jesmo i što imamo. Što možemo uzvratiti Gospodinu za sve
što nam je dao? Sigurno je da se naše uzdarje Bogu ne može mjeriti s veličinom Njegova
dara. On nam je darovao sav naš život i cijelo naše biće. Darovao nam je roditelje, rodbinu, prijatelje, zdravlje, razne sposobnosti, nebo i zemlju, ali i samoga sebe. Kako da mu
uzvratimo?
Mi smo premaleni u odnosu na Boga. Jasno nam je da se ne možemo natjecati s Bogom
u veličini dara, pa čak ni u veličini ljubavi, ali Bog od nas to i ne očekuje. Bog je zadovoljan
ako mu mi uzvratimo svojom ograničenom ljubavlju i onim darovima koje nam je on sam
dao – kao što je i svaki roditelj presretan ako ga njegovo dijete voli i ako mu se raduje, pa
makar i ne bilo sposobno tu svoju ljubav i radost izraziti na najbolji način.
Dakle mi Bogu možemo uzvratiti samo svojom ljubavlju i vjernošću, a u znak zahvalnosti za njegove darove možemo mu uzvratiti samo ono što nam je on sam dao. Pravi
vjernici to nastoje i učiniti: sve što im je Bog dao nastoje posvetiti Bogu ili blagosloviti
Božjom riječju te upotrebljavati njegove darove u skladu s njegovom voljom. Takvo ponašanje je izraz i svjedočanstvo vjere i iskrene ljubavi prema Bogu.
Međutim koji je najveći dar koji čovjek može dati Bogu kao uzdarje za Njegov dar života, zdravlja, ljubavi i sreće te za dar opravdanja i spasenja Kristovom smrću na križu?
Nije to dar materijalnih dobara niti slavljenje određenih svetkovina, pa ni posveta
određenih trenutaka života, kao što su rođenje, krštenje, pričest, krizma, vjenčanje i sl. Ne
žrtvovanje janjeta, jareta, bika, hrane ili novca, kao što je to bio običaj u Starom zavjetu,
niti žrtvovanje jednog dijela svoga vremena službi Božjoj prigodom velikih svetkovina i
svetih vremena, niti privremeno žrtvovanje svojih želja i potreba, kao prigodom tjelesnog
38
SLAVLJA
posta, hodočašća itd. Jer sve što prolazi, iako ima svoju vrijednost, ima i jedan velik nedostatak: nedostaje mu punina i trajnost. A ljubav ne priznaje nikakve granice - ni prostora,
ni vremena. Ljubav teži prema sveobuhvatnosti i prema vječnosti.
Stoga najveći dar Bogu jest dar vlastitog života, jer to je ono najvrednije što imamo i
bez čega nas ne bi bilo, ili ne bismo bili ono što jesmo. To je dar naše ljubavi, slobode,
vjernosti i služenja do konca života.
Ne pruža nam se uvijek prigoda za takvu žrtvu, ali u svakom životu se nađe takvih
prigoda, kad se u trenutku života moramo opredijeliti ili za Boga i njegovu volju ili za svoj
ljudski interes. Takve su prigode izvrsno iskoristili Kristovi svjedoci, mučenici, ali i drugi
veliki sveci.
Takvih prigoda je bilo i u posljednjem ratu, kad je prijatelj žrtvovao svoj život za svoga
prijatelja, otac za svoju obitelj, mladić za svoju domovinu. Time je ujedno prinio i Bogu
žrtvu cijeloga svog života: žrtvovao je sve što je imao!
No većina ljudi nije u takvoj situaciji, da mora baš poginuti za svoje ideale, pa ipak i
živi i umire za njih. Takve su sve one majke koje rađaju i odgajaju svoju djecu, ne samo
toliko djece koliko njima godi i koliko je u njihovu ljudskom interesu, nego koliko im ih
Bog dadne i kako to Bog želi, pa su radije spremne i umrijeti u porodu nego abortirati,
odnosno ubiti nerođeno dijete.
Takvi su i oni vrijedni muževi koji žive u skladu s Božjom voljom i žrtvuju svoje
osobne prohtjeve za dobro obitelji, Crkve i naroda: ne opijaju se, ne kartaju, ne troše
novac uzalud, ne koriste čak ni godišnje odmore, samo kako bi svojoj djeci omogućili što
sretniju budućnost, a sve to poštujući Božji zakon, pomažući rado bližnjemu u nevolji, ne
žaleći ni vremena ni truda za molitvu, za nedjeljnu misu i za druge vjerske dužnosti. Sve
su to svjedočanstva vjere i posveta vlastitog života.
Ali posebna posveta cijeloga svog života događa se u svećeničkom i redovničkom
staležu. Tu se čovjek za cijeli život odriče ne samo onoga što ima nego i onoga što bi s
pravom mogao imati kao pošten čovjek i dobar vjernik. Redovnik i redovnica ne odriču
se samo zla i grijeha. Zla i grijeha se odriče svaki vjernik prije svoga krštenja! Redovnik
i redovnica odriču se vremenitih dobara, koja bi mogla na bilo koji način usporiti njihov
put prema Bogu ili ograničiti njihovu slobodu potpunog predanja u volju Božju. Odriču
se ne samo materijalnih dobara nego i onih mnogo važnijih, kao što su vlastita obitelj,
prijatelji, ženidba, udaja, djeca, društvena i politička karijera. Sve bi to na neki način
moglo obratiti našu pažnju na sporedne stvari i manje važne ciljeve, a naš je cilj: potpuna
posveta Bogu i služenje njegovu Kraljevstvu ovdje i u vječnosti.
Zato je s. Ivana Pavla krenula u samostan. Zato je uzela i ime blaženoga pape koji je
bio uzor sveta života. Zato je provela predviđeno vrijeme kušnje u raznim redovničkim
zajednicama. I zato danas polaže svoje doživotne zavjete. Podržimo i nju i sve ostale
časne sestre, redovnike i svećenike u njihovu zvanju svojim molitvama, žrtvama i dobrim
primjerom! Sestri Ivani Pavli čestitamo i želimo joj sreću i ustrajnost do konca u ovom
svetom zvanju koje je po milosti Božjoj primila i s ljubavlju prihvatila. Velika hvala njezinim roditeljima, Martinu i Kati, na ovako vrijednom daru Bogu i Crkvi. Iskrene čestitke
i njima i cijeloj Bosansko-hrvatskoj provinciji Školskih sestra franjevki Krista Kralja, a i
svima vama koji ste došli na ovu svečanost doživotnog zavjetovanja.
Bog vas sve trajno pratio svojom milošću i obilnim blagoslovom! Amen.
Fra Lovro Gavran
39
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Riječ zahvale
Draga s. Ivanka, drage sestre, draga moja obitelji,
rodbino i prijatelji, mnogopoštovani fra Lovro, draga braćo i sestre!
Duboko sam ganuta ljubavlju dobroga Boga koja me
je dovela do ovoga časa. Ta ljubav me često, a na osobit
način danas, ostavlja bez riječi. Doista, Njegova ljubav
je čudesna i našem razumu nedokučiva i neshvatljiva,
često je nelogična, a katkad nam se čini čak i ludom. Ali
upravo ta i takva ljubav odvela je Boga do ludosti križa.
Danas, na jedan drugačiji način, bili smo svjedoci te ludosti Božje ljubavi, ljubavi kojom je pozvao mene, svoju
neznatnu službenicu i iskazao mi svoje povjerenje.
Mi ljudi, kada želimo nekome povjeriti nešto vrijedno i dragocjeno, ne dajemo to bilo
kome, nego biramo osobe u koje imamo povjerenje, osobe za koje znamo da mogu i znaju
čuvati to naše blago. Ili kad nekome želimo povjeriti neku važnu zadaću ili posao, tražimo one
koji su za to sposobni, one koji su za taj posao pripremljeni i za koje smo sigurni da taj posao
mogu izvršiti i da nas neće iznevjeriti. No Božja logika je potpuno drugačija. Pogledajte što je
Bog danas učinio! Nešto sasvim suprotno: svoje blago položio je u ovu krhku posudu. Tako
važnu i zahtjevnu zadaću povjerava meni koja sam ga toliko puta zatajila i iznevjerila.
Ipak, On me ne ostavlja samu, nego mi dariva sve vas. Zajedno sa Sv. Franjom mogu
uskliknuti: Gospodin mi je dao braću i sestre! Gospodin mi je darovao moje sestre, darovao mi je predivnu obitelj, rodbinu i prijatelje. Gospodin mi je darovao vas!
Teško mi je, ili bolje rečeno nemoguće, riječima iskazati svoju zahvalnost svima onima
kojima bih željela, ali se nadam i molim da ću to moći učiniti svojim životom. Želim i
molim da moj život postane pjesma zahvalnica najprije svevišnjem i svemogućem Bogu,
a onda i svim njegovim divnim stvorenjima, svima vama. Jer ako sâm naš život nije jedno
veliko HVALA, ništa ne vrijede ni sve najljepše riječi ovoga svijeta.
Svakoga od vas Bog je doveo na moj put i po vama blagoslovio moj život, krijepio
me, snažio, oblikovao me i klesao. Bez vas ne bih bila ono što jesam. Bez mnogih od vas
ne bih sada bila ovdje. Hvala svakome od vas što ste bili suradnici tê silne Božje ljubavi
u mome životu. Duboko i iskreno sam zahvalna za svu ljubav i pažnju koju mi je dobri
Bog po vama iskazao. Hvala vam za vaš trud, napor, trpljenje i molitve. Zahvaljujem
Presvetom Trojstvu za ovaj predivan dan i za sve vas koji ste svojom prisutnošću i svojim
zalaganjem uzveličali ovo slavlje. Iskreno zahvaljujem i za sve one koji danas nisu mogli
biti ovdje, za sve koji me prate svojom molitvom na zemlji i za sve one koji su se preselili
u vječnost te me danas zagovaraju pred Božjim licem.
Iskrena hvala za sve što ste kroz ove dane i kroz sav moj život učinili za mene. Sâm Bog
bio vam nagrada ovdje na zemlji i u vječnosti. Nosim vas u srcu i molim za sve vas…
Neka vas Gospodin blagoslovi i neka vas čuva!
Neka vas licem svojim obasja, milostiv neka vam bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na vas i mir vam podari!
Mir i dobro!
40
S. Ivana Pavla Dominković
SLAVLJA
PRVI ZAVJETI
Znam kome sam povjerovala!
Pogledamo li malo oko
sebe, poslušamo li malo pažljivije razgovore u kojima
sudjelujemo, lako ćemo uočiti koliko često se izgovaraju
riječi poput: vjerujem ti…,
imam povjerenja u nju…,
možeš mi vjerovati… No
koliko se to zaista ostvaruje
u našim svakodnevicama?
Nakon nekog vremena ljudi zapravo izgube povjerenje
ne samo u druge, nekoga ili
nešto nego i u sebe, u Boga i
sve što ima ikakve veze s njim. Postaju razočarani pojedinci u traženju osobnog ostvarenja, u traženju nekoga ili nečega vrijednog pažnje. Kad pogledamo na drugu stranu, ipak
postoje, iako su rijetki kao dragocjeni biseri, oni koji shvaćaju da je onaj koji nam vraća
izgubljeni smisao samo Bog, onaj koji nas je sazdao, po kom postojimo.
Unatoč ovako ne baš optimističnim stavovima sredine kojom se krećem neizmjerno
sam radosna, kao i cijela naša Zajednica, što su naše četiri novakinje, Nevenka Jelica,
Nevenka Mijatović, Marina Jurišić i Petra Jozić, odabrale ono najvrednije, dale svoje povjerenje i cijele svoje živote Onome koji nas nikada iznevjeriti neće. To su posvjedočile
i polaganjem prvih redovničkih zavjeta 2. listopada 2011. godine u župnoj crkvi u Jajcu
u nazočnosti brojnih sestara, rodbine i prijatelja te vjernika jajačkoga kraja, kraja koji je
iznjedrio mnoga redovnička i svećenička zvanja, kako reče provincijska predstojnica s.
Ivanka M. u svojoj čestitci novozavjetovanim sestrama. Misno slavlje predvodio je fra
Josip Jozić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, u koncelebraciji mnoge braće
svećenika.
Velik je ovo događaj danas kad vlada čuđenje zbog odabira redovničkoga puta. Svjedoci smo dviju krajnosti u životima današnjih mladih. S jedne strane smo suočeni s bijegom
od nemilosrdnog svijeta punog duhovne i materijalne krize, a s druge strane pitanjima
isplativosti rada u Božjem vinogradu, naglasio je fra Josip u propovijedi. Kako odoljeti
svim ponudama koje pružaju ostvarenje uspješne osobe iza koje stoji karijera? Ili kako se
odreći mogućnosti pružanja ljubavi samo jednoj osobi umjesto svakom bratu i sestri na
jednak način – potpuno?! Kako se odreći vlastite volje? Kako učiniti nešto protiv same
prirode ljudskog bića? No Isus nam kaže da je Bogu, i onima koji mu se svim srcem
predaju, sve moguće! Važno je stoga prebirati sve što se krije u našim srcima, obrađivati
vinograd ne brinući se što nam je plaća svima jednaka, jer ionako je sve što jesmo i što
imamo samo djelo milosti Božje.
Naše su novozavjetovane sestre, kao i druge dvije novakinje i postulantica, upravo
na duhovnim vježbama koje im je u sestarskoj kući u Bugojnu održao fra Josip u tjednu
prije zavjeta imale priliku dublje zahvatiti u svoju dušu i pronaći izvore žive vode kako
41
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
bi se njome napojile i krenule novim putem! Na tom putu pratimo ih, i pratit ćemo, svi
mi svojim molitvama, podrškom u svakom danu. Sestre je posebno ohrabrila s. Ivanka
izrazivši im čestitku uime cijele Zajednice.
Sveta misa bila je središnji događaj ovoga dana u Jajcu, početak i kruna slavlja koje se
nastavilo uz objed i druženje u kripti župne crkve. Pjesmom, plesom, molitvom, riječima zahvale novozavjetovanih, ali i drugih sestara, ispunili smo ne samo ovu dvoranu i
dvorište nego i duše nahranili. Nastojat ćemo ovo slavlje pretočiti u svakodnevni život
i moliti da nam Bog i dalje rasvjetljuje tamu srca kako bismo mogle donijeti više svjetla
Kristovoj Crkvi i svojoj zajednici. Molimo da nam dadne čvrstu vjeru, sigurnu nadu,
savršenu ljubav, duboku poniznost, osjet i spoznaju da izvršimo njegovu svetu i istinitu
volju te nikad ne zaboravimo riječi Sv. Pavla koje su bile moto ovih sestara: Znam komu
sam povjerovao! U toj sigurnosti kročimo svakim, pa i nepoznatim putem.
S. Andrijana Dankić
42
SLAVLJA
Pozdrav provincijske predstojnice
Poštovani gvardijane i župniče fra Niko, cijenjeni svećenici, dragi roditelji i rodbino,
poštovani vjernici, drage mi sestre, napose novozavjetovane: s. Nevenka J., s. Petra, s.
Nevenka M. i s. Marina!
Uime naše Zajednice sestara franjevki sve vas u ovom svečanom i za nas radosnom
slavlju srdačno pozdravljam. Došle smo danas u ovu jajačku župnu crkvu Uznesenja
BDM proslaviti, zajedno s vama, polaganje prvih redovničkih zavjeta naših sestara. Ovo,
usuđujem se reći, sveto jajačko podneblje iznjedrilo je brojna duhovna zvanja, od kojih
su većina članovi naše franjevačke obitelji. Unatoč ratnim i poratnim nedaćama koje su
ovdje ostavile nemile tragove, jajački kraj i njegovi ljudi ostali su čuvari svetoga. To danas
potvrđuju i ove novozavjetovane sestre od koji su čak tri kćeri ovoga kraja. Dragi Jajčani,
sestre naše Provincije više od četrdeset godina prisutne su u vašem kraju. Danas smo
ovdje i molimo za vas, za vaše obitelji, da ono plemenito i sveto nikad ne izgubite.
Želim izraziti radost, ali i duboku zahvalnost Bogu što je od danas naša Zajednica
bogatija za četiri sestre. Milosni je to Božji dar za našu Provinciju i za cijelu Crkvu.
Drage mi sestre, danas ste odjenule franjevačko odijelo i položile svoje prve zavjete.
Znakovito je da se to dogodilo pred svetkovinu Sv. oca Franje, i to u godini kada franjevačka obitelj obilježava jubilarnu 800. obljetnicu kako se Sv. Klara Asiška, prva franjevka,
pridružila Franjevačkom redu. Sv. Franjo i Sv. Klara svojim životima su posvjedočili da
onaj tko ima Boga ima sve. Zato je Franjo i klicao: Deus meus et omnia – Bog moj i sve
moje. Poučili su nas Franjo i Klara kako bez Boga ne možemo učiniti ništa (usp. Iv 15,5),
te da naš život i poslanje ne mogu biti plodni bez svakidašnjeg susreta s Gospodinom,
bez trajne okrenutosti našega srca prema Njemu. Kao što loza ne može donijeti rod sama
od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni (Iv 15,4).
Vama, dragi roditelji, iskreno čestitam. Sigurna sam da s posebnim ganućem, ali i ponosom doživljavate zavjetovanje svoga djeteta. Bog zove kad hoće i koga hoće. Zove na
način na koji hoće. Odabrao je vašu obitelj, izabrao i pozvao vaše dijete. Blagoslov je to.
Što ima veće i ljepše od predanja Onome koji nam je darovao život i poziva nas da otkrivamo život u punini. Danas vam zahvaljujem, dragi roditelji, što ste nesebično darovali
svoju kćer Bogu, Crkvi i našoj Zajednici, iako ponekad nije lako shvatiti i prihvatiti Božje
naume. Vjerujemo da ćete molitvom, roditeljskom brigom i ljubavlju i dalje pratiti svoje
dijete Bogu posvećeno, blagoslivljati mu pute, kako bi u životu moglo ispuniti ono što je
Bogu i ovoj franjevačkoj obitelji danas obećalo.
Zahvaljujem svima koji su naše novozavjetovane sestre na životnom i redovničkom
putu pratili, napose sestrama odgajateljicama.
Najsrdačnije zahvaljujem Vama, dragi vjernici, koji ste svojom nazočnošću uzveličali
ovo slavlje. I sve vas pozivam da molite za naše sestre, za ustrajnost svih onih koji su
već krenuli Kristovim putem, ali i za nova zvanja, za nove navjestitelje i svjedoke Božje
ljubavi.
Iskrena hvala braći franjevcima ovoga samostanskog bratstva zajedno s gvardijanom
fra Nikom Petonjićem za gostoprimstvo i bratsku otvorenost.
Hvala župnom zboru pod ravnanjem s. Anđelke Mlakić koji je uzveličao ovo euharistijsko slavlje.
Odsrca zahvaljujem sestrama koje su na bilo koji način uključene u organizaciju današnje proslave, osobito zajednici sestara u Jajcu i kućnoj predstojnici s. Lidiji Jurišić.
43
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Hvala fra Josipu Joziću, profesoru na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, koji je ovih
dana predvodio duhovne vježbe našim sestrama novakinjama, a danas predslavio euharistijsko slavlje.
I na kraju obraćam se vama, drage novozavjetovane sestre: s. Nevenka, s. Petra, s.
Nevenka i s. Marina. Kao moto svoga zavjetovanja izabrale ste Apostolove riječi: Znam
komu sam povjerovao. Rastite u toj vjeri i povjerenju da vam se ništa u životu ne može
dogoditi što zajedno s Bogom ne možete proći. Neka Bog pošalje svoje anđele čuvare da
vas čuvaju i prate na svim vašim putovima.
Mir vam i ustrajnost!
S. Ivanka Mihaljević
Propovijed fra Josipa Jozića
Drage sestre franjevke, dragi jajački puče, mlade sestre koje stojite pred svojim prvim
zavjetima!
Ovo je vaš dan, dan u kojem ćete Bogu reći: Da. Komu ili čemu danas reći da? Doživjet ćete da je danas u svijetu možda veći naglasak stavljen na to isplati li se raditi
nego na to da se uopće nešto radi. Doživjet ćete da ljudi veći naglasak stavljaju na ono
što je rentabilno, što se rentira, isplati i prije nego si uopće posvijeste što čine, za što se
odlučuju, čemu se nadaju i što vole. Možda je danas veći naglasak stavljen na rentabilnost
riječi, odluke, nade ili ljubavi nego na samu riječ, odluku nadu ili ljubav. Vi pak pokazujete
svojim životnim primjerom nešto drugo, želite svjesnom održati vašu odluku znajući
što odlučujete, znajući u koga vjerujete, a ne zbog čega ili s kojim interesom odlučujete i
vjerujete.
Ovih smo dana zajedničkim snagama razmišljali o temama koje nâs redovnike prate
kroz cijeli život. Razmišljali smo o odlukama uopće, o Abrahamu kao primjeru odlučivanja, o slobodi ljudskog duha i povjerenju u stvarnost u kojoj živimo. Tematizirali smo naše
redovničke zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće. Govorili smo o trima kardinalnim
krepostima kršćanskog života i komentirali ih na jednostavan način i na jednostavnim
primjerima: o vjeri na primjerima vjere u obične stvari i bližnjega, o nadi kao radosti u
svakodnevnom životu i o ljubavi kao ljubavi među prijateljima. Jedan opći zaključak na
sva naša razmišljanja bio je sljedeći: nemoguće je donijeti odluku ako ostanem zatvoren
u samome sebi, nemoguće je živjeti zavjete ako nisam pošten, otvoren drugome i nemam
razumijevanja za druge, nema ni vjere ni nade ni ljubavi ako nismo spremni na gubitak
koji je ipak u Božjim očima nešto sasvim drugačije od onog što mi smatramo gubitkom.
Bog kroz sve ove spomenute pojmove traži našu suradnju – kao što nema ljubavi bez
osobe koju voliš, kao što nema nade same po sebi ako se ne nadaš nečemu, kao što ni vjere nema ako u nešto ili nekog ne vjeruješ, tako će teško biti živjeti i ostati u redovničkom
životu bez reference ili paralele našem osobnom životu. I današnje Evanđelje ne govori
ni o čemu drugom doli o suradnji između Boga i čovjeka, i to na jednom vrlo napornom
terenu – u vinogradu.
Čuli smo u prvom čitanju priču o vinogradu u koji je uloženo puno truda. Obrađivan
je, ustajalo se rano ujutro, provodilo se sate obrađujući svaki dio za sebe. Pristupalo mu
se otvoreno, s ljubavlju, možda više s ljubavlju nego s ciljem da donese dobar plod.
Zaključak je čitanja očajan: vinograd rađa vinjagom, a ne plodom, što, naravno, izaziva
44
SLAVLJA
razočaranje kod onoga koji je dane i čitavu sezonu proveo radeći u njemu. U Evanđelju
je slična priča, s jednim drugim naglaskom. Isus priča prispodobu o zlim vinogradarima
(na mjestima doslovce citirajući dijelove iz Proroka), koje je vlasnik ostavio u vinogradu
da ga obrađuju i u svoje vrijeme plod donesu. Kad se navršilo vrijeme za skupljanje
plodove, dolazi jedan vlasnikov sluga da obiđe vinograd, no ovi ga pogubiše. On odluči
poslati i drugog, a njega kamenovaše. Misleći da njegovu sinu neće nauditi, posla vlasnik
sina svoga kao treću osobu da vidi plodove vinograda. Razmišljajući o tome kako bi se
mogli obogatiti nakon što i sina ubiju, zli vinogradari odlučiše i sina ubiti nadajući se da
će nakon njegove smrti cijeli vinograd u baštinu dobiti.
U prvom čitanju vinograd ne donosi ploda jer zemlja sama od sebe nije bila rodna
uza sav trud vinogradara; u Evanđelju nema blagoslova u plodu jer su vinogradari zli, ne
trude se i ne zanima ih vinograd kao takav. S jedne strane imamo dakle trud i neuspjeh
radnika, a s druge rodnu zemlju i neradnike. Da bi vinograd uspio, moraju biti obje strane
pripravne i rodne: i radnik i zemlja. Bez suradnje sa zemljom nema roda, bez truda i rada
nema roda, drukčije rečeno: tko s Bogom ne surađuje, neće donijeti ploda, tko se ne nada
i ne vjeruje u Boga kao u rod zemlje, neće mu život donijeti ploda.
Drage novozavjetovanice, očito je glavna tema ovoga Evanđelja rad i suradnja u radu
u Božjem vinogradu. Vi ste pozvane da radite u Božjem vinogradu. Uspjeh vašega rada
ovisit će o tome što vi smatrate pod radom. Očito je u prvom čitanju velik trud uložen,
a u drugom gotovo nikakav. Ili je možda ipak bio neki trud u pitanju u Evanđelju?! Da,
možda trud oko zlih namjera. I na zlu se može raditi. Što je to rad, što danas podrazumijevamo pod radom, što mnogi ljudi podrazumijevaju pod radom? Danas se pod radom
svašta podrazumijeva. Zarada, stjecanje novca, namakanje para iz različitih budžeta jest
nešto što karakterizira današnje društvo. I krađa i lopovluk smatraju se radom i zaradom.
Menadžerske sposobnosti pojedinih ljudi smatraju se uspjehom, velikim trudom, radom,
a u pozadini leži nešto što graniči s čistim moralom. Stjecanje novca i uspjeh nisu glavni
smisao rada, kao što nam to čitanja današnjega dana govore. Može se novac steći i uspjeh
postići i na nemoralan način. To nije smisao rada. Smisao rada nije dakle ni uspjeh, ni
novac ni zarada, nego, kao što to vidimo iz primjera naših čitanja, suradnja ili povjerenje
u onoga koji nam je sâm povjerio svoj vinograd i svoje resurse. Zato radite ne zbog slave,
moći, veličanja ljudskih djela, ne zbog zarade i uspjeha, nego iz povjerenja u onoga koji
mi je poklonio radno mjesto, a to je redovnički život.
Druga jedna tema koju oslovljavaju ova čitanja jest, bez sumnje, tema vremena. Posao
u vinogradu ne može uspjeti bez stalne pažnje, bez stalnog nadzora, bez vremena provedenog u vinogradu. Vi znate, a i vinogradari će vam to potvrditi: posao je u vinogradu
težak i zahtjevan. On traži ne samo puno vremena nego i duhovnu spremnost za takav
rad, psihički napor i odricanje od drugih stvari. Da bi vinograd uspio, moramo ga obrađivati sada, kad je sezona, u ovo vrijeme. On ne može uspjeti samo od dobre želje da ga
se obrađuje, niti može uspjeti ako posao u njemu odgađamo. On zove na trenutan rad,
na trenutno zauzimanje. Sve nas to podsjeća na naš poziv. Njega se ne može živjeti ni u
prošlosti ni u budućnosti, nego upravo sada. Ne može se biti redovnica samo željom ili
odgađajući to za neko drugo vrijeme. Ovo nam je vrijeme darovano i u njemu treba raditi.
Zato ne razmišljajte puno o tome kako se stekao poziv, gdje je želja nastala da postanem
to što jesam, ne razmišljajte o tome kako će se život, radna sezona okončati, kakvi će
plodovi uroditi, živite u sadašnjosti u svome vinogradu i radite onda kada je vrijeme za to.
A to je za vas upravo sada, kada ulazite s novim korakom u vaš novi životni stadij.
45
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Čuli smo u Evanđelju kako su oni zli sluge razmišljali da ubiju i sina vlasnika vinograda. I učinili su to, ali ne zbog vinograda, nego zbog vlastitog interesa. U dubini zle namisli
ležao je interes da se dokopaju nasljedstva i baštine vinograda. Čuli smo i kako se priča
završila. Neslavno, dakako. Nisu oni ti koji odlučuju o nasljedstvu, nego vlasnik vinograda. Tema je dakle nasljedstvo, a mogli bismo je proširiti i na vrlo aktualnu temu koja se
često spominje u našim redovničkim krugovima, na temu o podmlatku i novim snagama
unutar Reda, Kongregacije... Često govorimo o tome kako nas je malo, kako se rijetko tko
odlučuje biti časna sestra, biti fratar. Ponekad čak i sebi za to pripisujemo krivnju tražeći
razloge u nama samima, u našem životnom stilu ili u životnom standardu. Sve od ovoga
navedenog može biti jednim dijelom razlog, ali osnovno pravilo za pitanje nasljedstva,
podmlatka, baštine leži u povjerenju u Boga. Nisu vinogradari oni koji mogu raspolagati
nasljedstvom, nego netko drugi. Nismo mi oni koji odlučuju hoće li biti kongregacije ili
neće. Ona leži u Božjim rukama. Mi se moramo potruditi oko nje, pošteno, a ne kao zli
vinogradari. Što će Bog od nje napraviti, to nek’ nam bude najmanja briga.
I još jedna tema koja u Evanđelju bode u oči i para uši. To je tema zla. Čuli smo puno
zla u ovoj prispodobi. Jedno ubijanje, zatim kamenovanje, zatim zatiranje traga i ubijanje
baštinika vinograda. Zlo nije, prema Evanđelju, nešto što je samo po sebi razumljivo. Ovi
vinogradari su uvjereni da čine dobro samima sebi ako poubijaju sve one koji se približe
vinogradu. Oni žele ostvariti vlastiti interes na temelju zlih namjera, oni, izgleda, čine zlo
ne uviđajući da to čine. Zlo treba prepoznati! Ni danas nismo izuzeti od zlih situacija. I
danas se puno zla događa među ljudima. Događa i određena inverzija dobra i zla: dobro
se proglašava zlim, nevaljanim ili neobaveznim, dok će se zlo uzveličati, njemu će se klicati i uprisutnjivati ga se u svakodnevnom životu. Sv. Pavao govori danas u svojoj Poslanici
Filipljanima vrlo jasno što je to dobro: sve ono što je časno, pošteno, istinito, pravedno...
Taj osjećaj za dobro svima nam je poznat. Pokušajmo ga slijediti svojom savješću i uvijek
se suprotstaviti svakome zlu, osobito onom koje nastaje iz interesa.
Drage sestre, želim vam dakle da po primjeru Svetog pisma, a osobito Evanđelja, znate
pošteno i časno raditi u Božjem vinogradu, uvijek na vrijeme i s puno truda biti prisutne
tamo gdje ste potrebne, da se ne brinete oko budućnosti kao vašega djela te da mognete
prepoznati svako dobro ovoga svijeta. Amen.
Fra Josip Jozić
46
SLAVLJA
Riječ zahvale
Sv. Franjo je neprestano zahvaljivao Bogu za sva njegova stvorenja. Tako bih i ja željela
uime s. Nevenke, s. Petre, s. Marine i svoje osobno zahvaliti za vas, drage naše sestre,
braćo svećenici, roditelji, braćo i sestre, rodbino i prijatelji. Hvala vam što ste bili uz nas i
pomogli nam da dođemo do ovoga trenutka.
Posebna hvala Vama, s. Ivanka, što ste nas s tolikom radošću i povjerenjem primili u
ovu Zajednicu. Hvala i našim sestrama odgajateljicama za iskazan trud, razumijevanje i
strpljivost. Hvala svakoj pojedinoj sestri za svaki pogled, pozdrav, riječ ili bilo koji drugi
znak pažnje. Hvala vama, drage sestre koje ste danas došle s nama podijeliti radost naših
zavjeta i biti svjedokinje našega predanja. Čast nam je zvati se sestrama franjevkama.
Dragi roditelji, hvala vam za svaku žrtvu i odricanje koje ste činili za nas. S našom
braćom i sestrama dijelile smo prve korake svoga djetinjstva i već tada naučile što je
to bratska i sestarska ljubav. Od srca vam hvala za to. Draga naša rodbino i dragi naši
prijatelji, hvala vam što ste bili uz nas ne samo danas nego i onda kada smo odabirali svoj
životni put. Hvala i što ste nam otkrili ljepote prijateljstva i života za druge.
Hvala tebi, fra Josipe, što si svoje dragocjeno vrijeme dijelio s nama u duhovnim vježbama kao i za današnje predslavljenje sv. mise. Hvala župnicima župa iz kojih smo došle u
samostan jer su nam bili podrška u našoj odluci. Hvala i vama, braćo svećenici koji ste se
odazvali pozivu da budete dionici našeg slavlja. Posebna hvala gvardijanu fra Niki i svim
fratrima ovoga samostana, koji su nam velikodušno otvorili vrata. Velika nam je radost
što smo mogle svoje prve zavjete proslaviti u gradu u kojem smo s. Nevenka, s. Marina i
ja rođene, a s. Petra je oduševljena njegovim ljepotama.
I na kraju, hvala svima vama koji ste na bilo koji način doprinijeli da za ovaj dan
možemo zahvaljivati Bogu.
S. Nevenka Mijatović
47
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Ulazak u novicijat i postulaturu
Na blagdan Sv. Mateja apostola i evanđelista, 21. rujna, u našem sestarskom samostanu
Sv. Franje Asiškoga u Kloštru Ivaniću, za vrijeme molitve Srednjega časa, upriličen je
obred primanja u novicijat i postulaturu.
Provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević u novicijat je primila postulantice Slađanu Radovac (iz Župe Sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju) i Slađanu Ivanović (iz Župe Sv.
Ante u Busovači), a u postulaturu Katarinu Dunđer (iz Župe Uznesenja BDM u Osovi).
Nakon otpjevanih psalama uslijedilo je prozivanje novakinja. Na pitanje provincijske
predstojnice što traže od naše Zajednice, odgovor je bio: Želimo pristupiti ovoj redovničkoj obitelji, da upoznamo vaš način života, kako bismo savršeno slijedile Krista.
Nakon toga s. Ivanka je prigodnim riječima predala novakinje njihovoj odgajateljici s.
Ivki Lučić, a postulanticu njezinoj odgajateljici s. Ljubici Stjepanović. Potom se obratila
svim sestrama istaknuvši da je upravo zajednica privilegirano mjesto odgoja te da je svaka
sestra, izravno ili neizravno, uključena u taj proces.
Molitvom i pjesmom obilježen je ovaj radosni događaj. Kućna predstojnica s. Martina
Dragičević čestitala je novakinjama i postulantici uime sestara u Kloštru, uputila im riječi
poticaja, te zaželjela mir, ustrajnost i radost na odabranom putu.
S. Andrijana Dankić
48
SLAVLJA
ŽIVOT NA DLANU
Drinske mučenice proglašene blaženima
SARAJEVO (KTA) – Tijekom misnog slavlja 24. rujna
u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu Papin izaslanik kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za proglašenje
svetih, proglasio je svetim Drinske mučenice, pet sestara
Kćeri Božje ljubavi: s. Mariju Julu Ivanišević, s. Mariju
Berchmanu Leidenix, s. Mariju Krizinu Bojanc, s. Mariju
Antoniju Fabjan i s. Mariju Bernadetu Banju.
Pozdrav predslavitelju euharistije kardinalu Amatu i svim nazočnima uputio je nadbiskup i metropolit vrhbosanski kardinal
Vinko Puljić. Pozdravio je i nadbiskupa i metropolita zagrebačkog
kardinala Josipa Bozanića, prisutne apostolske nuncije: domaćeg nuncija u BiH i u Crnoj Gori
nadbiskupa Alessandra D’Errica, nadbiskupa Roberta Maria Cassarija iz Hrvatske i nadbiskupa
Petra Rajiča iz Kuvajta, kao i predsjednike Biskupske konferencije BiH, Hrvatske biskupske konferencije i Međunarodne biskupske konferencije Sv. Ćirila i Metoda: biskupa banjolučkog Franju
Komaricu, nadbiskupa i metropolita đakovačko-osječkog Marina Srakića i nadbiskupa barskog
Zefa Gashija te sve nadbiskupe i biskupe iz BiH, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Mađarske,
Makedonije i Albanije, kao i biskupske delegate. Poseban pozdrav uputio je biskupima i svim
članovima biskupijskih zajednica iz kojih dolaze Drinske mučenice: mons. Andreju Glavanu iz
Novog Mesta; mons. Antunu Škvorčeviću iz Požege i mons. Vjekoslavu Huzjaku iz Bjelovara,
odnosno Križevaca te predstavnicima Bečke nadbiskupije. Pozdravio je i oko 450 svećenika
suslavitelja te oko 700 časnih sestara, među kojima najveći broj redovnica Kćeri Božje ljubavi.
Uputio je pozdrav i svim političkim strukturama, državnim, kulturnim i znanstvenim predstavnicima te veleposlanicima i diplomatima, među kojima i veleposlanici BiH pri Svetoj Stolici Jasni
Krivošić-Prpić. Najiskreniji pozdrav i dobrodošlicu uputio je hodočasnicima - njih oko 18.000
- iz mjesnih crkava BiH, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Mađarske i drugih zemalja. Zahvalio
je svima koji su udomili hodočasnike i svima koji su pomogli u organizaciji: službenicima, čuvarima reda i sigurnosti, volonterima, kao i domaćinima koji su otvorili vrata i srce da Olimpijska
dvorana Zetra bude toga dana najveća crkva u Bosni i Hercegovini. Zahvalio je i medijima koji
su omogućili da mnogi saznaju za divan primjer ljubavi pet sestara mučenica.
Na početku mise kardinal Puljić i postulator Tomić zamolili su kardinala Amata da, po odobrenju i nalogu pape Benedikta XVI, među blaženice ubroji pet službenica Božjih iz Družbe
kćeri Božje ljubavi, u narodu poznatih pod zajedničkim imenom Drinske mučenice: s. Mariju
Julu Ivanišević, s. Mariju Berchmanu Leidenix, s. Mariju Krizinu Bojanc, s. Mariju Antoniju
Fabjan i s. Mariju Bernadetu Banju. Potom je kardinal Puljić u kratkim crtama prikazao život
ovih pet sestara, rodom iz današnje Hrvatske, Slovenije i Austrije, koje su se ratne 1941. našle
zajedno u samostanu na Palama, nedaleko od Sarajeva, nesebično i požrtvovno služeći ljudima
raznih vjera i nacija. Podsjetio je da su 11. prosinca 1941. nasilno odvedene s Pala put Goražda, s tim da je 76-godišnja s. Berchmana ostavljena i kasnije ubijena u Sjetlini. Ostale četiri
sestre odvedene su u Goražde i smještene u vojarnu uz rijeku Drinu odakle su, braneći svoje
zavjete, iskočile kroz prozor. Nakon toga su izbodene i bačene u rijeku Drinu. Spomenuo je da
je postupak za njihovo proglašenje blaženima otvoren u središtu Vrhbosanske nadbiskupije, u
49
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Sarajevu 4. prosinca 1999. te da je u siječnju 2011. papa Benedikt XVI. ovlastio Zbor za proglašenje svetih u Rimu da proglasi dekret o mučeništvu službenica Božjih Drinskih mučenica,
čime je odobrio i odredio njihovo proglašenje blaženima 24. rujna 2011. u Sarajevu.
Potom je kardinal Amato izgovorio sljedeće riječi proglašenja: „Sveti otac Benedikt
XI, udovoljavajući želji vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kardinala Puljića te brojne druge
braće u biskupstvu, sestara Kćeri Božje ljubavi i mnogih vjernika, pošto je razmotrio
mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Njegovom apostolskom vlašću dopustio je da se
pet službenica Božjih iz Družbe kćeri Božje ljubavi, u narodu poznatih pod zajedničkim
imenom Drinske mučenice: s. Mariju Julu Ivanišević, s. Mariju Berchmanu Leidenix, s.
Mariju Krizinu Bojanc, s. Mariju Antoniju Fabjan i s. Mariju Bernadetu Banju odsada
naziva blaženicama i da se svake godine na dan njihova rođenja za nebo, 15. prosinca,
može slaviti njihov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim
propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Nakon svečanoga proglašenja blaženima
s. M. Ozana Krajačić, vicepostulatorica postupka beatifikacije, otkrila je sliku blaženih
Drinskih mučenica koju je naslikao akademski slikar Ante Mamuša. S. Ivanka Mihaljević,
predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH, i s. Ana Marija
Kustura, predsjednica Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica, u procesiji su donijele
pred sliku dva svijećnjaka kao dar redovnica Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske;
s. M. Davorka Šarić donijela je vodu iz rijeke Drine koja simobolizira grobove pet sestara;
kopije dokumenata preostalih iza Drinskih mučenica donijele su s. M. Slavica Buljan, s.
M. Elvira Tadić, s. M. William iz Sjeverne Amerike, S. M. Benwenuta Kaczcha iz Poljske
i s. M. Nivalda Montenegro iz Brazila; sestre Kćeri Božje ljubavi iz Albanije donijele su
pepeo sa zgarišta spaljenog samostana na Palama, a vrhovna glavarica Kćeri Božje ljubavi
s. Lucyna Mroczek ciborij nađen na ruševinama spaljenoga samostana na Palama.
U prigodnoj propovijedi kardinal Amato je istaknuo da je „mučeništvo pet sestara Družbe kćeri
Božje ljubavi tragična, ali slavna stranica Katoličke crkve u plemenitom narodu Bosne i Hercegovine“ te da „njihova pobjeda ima značenje mučenika prvih stoljeća, kada su poganski idoli zahtijevali
nevine žrtve za nastavak njihova prolaznog i nesigurnog postojanja“. Podsjetio je da je samostan
katoličkih redovnica Marijin dom na Palama bio poznat po njihovim djelima ljubavi prema svima,
djeci i potrebitima svih jezika i vjera, katolicima, pravoslavnima, muslimanima, te da je s. Jula bila
Hrvatica, s. Berchmana Austrijanka, s. Krizina i s. Antonija Slovenke, a s. Bernardeta Mađarica. „I
pored toga što su pripadale različitim narodnostima i tradicijama bile su udružene svojim redovničkim pozivom u ljubavi prema siromašnima i potrebnima, živeći kao žive slike Krista Otkupitelja,
svoga Gospodina i Učitelja“, kazao je kardinal Amato te naglasio herojsko ponašanje pet sestara
Kćeri Božje ljubavi. „Pred sudom povijesti pet slabašnih i nezaštićenih žena postadoše jake heroine
i pobjednice u zaštiti nepovredljivosti njihova redovničkog identiteta i dostojanstva žene… Danas
Crkva veliča ove svoje kćeri, istinske kćeri Božje ljubavi, koje su svojom mukom pokazale da su
ljubav i praštanje puno jači od mržnje i okrutnosti. Kalvarija njihove patnje postala je Tabor njihove
slavne preobrazbe“, kazao je kardinal Amato naglasivši da Crkva pozna i veliča ove svoje neustrašive sinove i kćeri te zaključio da je „svijet mučenika“ poziv „da se trgnemo iz letargije i reagiramo
onim nepobjedivim duhovnim oružjem - vjerom i ljubavlju“.
Molitvu vjernika molile su sestre na raznim jezicima: iz Hrvatske, Slovenije, Austrije,
Mađarske; iz Engleske, iz Brazila i Poljske. Darove na oltar prinijela je jedna štovateljica
Drinskih mučenica iz Župe Granešina kod Zagreba, sestre klarise iz Brestovskog kod
Kiseljaka, vjernici iz Godinjaka, rodnog mjesta s. M. Jule Ivanišević, te sestra iz Slovačke
i djevojka iz Češke. Prineseni su sljedeći darovi: hostije u čestičnjaku, koje su za misno
50
ŽIVOT NA DLANU
slavlje pripremile i darovale klarise iz Brestovskog; kalež, dar Župe Staro Petrovo Selo u
Požeškoj biskupiji; vino i voda; monstranca, dar Služavki malog Isusa.
Na kraju mise vrhovna glavarica Družbe kćeri Božje ljubavi s. Lucyna Mroczek uputila je
riječi zahvale: ponajprije Trojedinom Bogu, papi Benediktu XVI, kardinalu Angelu Amatu,
svima koji su neumorno radili tijekom biskupijskoga i rimskoga dijela postupka, posebno
relatoru, postulatorima i vicepostulatorici, kao i svima koji su dali svoj doprinos u organizaciji
beatifikacije i njezinome slavlju, sestrama Provincije Božje providnosti, kojoj su pripadale
naše blaženice. „Beatifikacija naših sestara Mučenica milosni je dar ne samo našoj Družbi i
ovoj mjesnoj Crkvi nego i cijeloj Crkvi. Karizmu naše Družbe: ljubav nevidljivoga Boga činiti
vidljivom svim ljudima, koju nam je u svetu baštinu ostavila naša utemeljiteljica, službenica
Božja majka Franziska Lechner, svaka je od njih ostvarivala, daleko od doma i domovine,
konkretnim djelima ljubavi prema svima potrebitima, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Zato su primjer vjernosti redovničkome posvećenju i karizmi, odanosti Crkvi,
nesebičnoga i samoprijegornoga služenja dobrobiti bližnjega“, kazala je vrhovna glavarica.
Misa je završena pjesmom Tebe Boga hvalimo na hrvatskom, slovenskom i njemačkom jeziku i svečanim blagoslovom.
Tijekom mise pjevao je veliki mješoviti zbor sastavljen od oko 1.200 pjevača iz više
od 30 zborova iz BiH i Hrvatske pod ravnanjem maestra vlč. Marka Stanušića, dok je za
orguljama bio prof. Danijel Žontar.
Pet sestara
Drinskim mučenicama
Pet sestara, pet dragulja
na obzorju našem blista.
Na oltar je uzdigla ih
prema Bogu ljubav čista.
Grobnica ih prekrila je
plahovita, hladna Drina.
Niz valovlje plovila je
i njihova krv nevina.
Na okrutnom mučilištu
procvjetalo pet je ruža.
K njima danas pobožno se
naš zahvalni pogled pruža.
Vi i nama pokažite
put kroz sjajne rajske dveri.
Vi, blažene mučenice.
Vi, ljubavi Božje kćeri.
L. Fišić
51
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
O 25. OBLJETNICI DUHA ASIZA
Papa: Odsutnost Boga dovodi do propadanja čovjeka i čovječanstva
Asiz, (IKA) - Na 25. obljetnicu povijesnog
susreta održanog u Asizu 27. listopada 1986.
po želji blaženog Ivana Pavla II. papa Benedikt
XVI. sazvao je za danas Dan razmišljanja, dijaloga i molitve za mir i pravdu u svijetu. Papa
je osobno hodočastio u grad svetog Franje i
ponovno pozvao da mu se pridruže na tome
putu braću kršćane različitih vjeroispovijesti,
predstavnike religija čitavoga svijeta i sve ljude
dobre volje. Geslo susreta bilo je “Hodočasnici istine, hodočasnici mira”. Papa i članovi
delegacija različitih religija su se u Asiz uputili
zajedno vlakom koji je krenuo s vatikanske
željezničke postaje. Tijekom putovanja vlak je usporio u postajama Terni, Spoleto i Foligno. Po dolasku u Asiz delegacije su se uputile u Baziliku sv. Marije Anđeoske, gdje je
upriličena komemoracija na prethodne susrete i produbljena tema Dana. Nakon uvodnog
obraćanja predsjednika Papinskog vijeća za pravdu i mir kardinala Petera Kodwo Appiah
Turksona, govorili su predstavnici prisutnih delegacija. Po završetku Svjedočanstva za
mira Papa je uputio govor u kojem je podsjetio na susret predstavnika različitih religija
prije 25 godina i teške povijesne okolnosti u kojima je održan, napose podjelu svijeta
na dva politička bloka. Nažalost, primijetio je Papa, ne možemo reći da od tada stanje
u svijetu karakteriziraju sloboda i mir. Premda prijetnja rata danas nije na vidiku, ipak je
svijet i nadalje pun nesloge. Sloboda je veliko dobro. Ali svijet slobode se velikim dijelom
pokazao lišen smjerokaza i mnogi slobodu pogrešno shvaćaju kao slobodu za činjenje
nasilja. Nesloga poprima nova i zastrašujuća lica i borba za mir mora potaknuti na nov
način sve nas. Prema Papinom mišljenju, postoje dvije različite tipologije novih oblika
nasilja koje su dijametralno suprotne u svojim motivacijama i očituju se zatim u vrlo
različitim inačicama. Tu je u prvom redu terorizam u kojem se, namjesto velikog rata,
vode točno ciljani napadi koji moraju na razoran način pogoditi neprijatelja u najvažnijim
točkama, bez obzira koliki će nevini u njima stradati. Znamo da je često terorizam motiviran religijski i da upravo religijski karakter napada služi kao opravdanje za nemilosrdnu
okrutnost. Religija ovdje nije u službi mira, već opravdanja nasilja. Zato je zadaća svih
onih koji snose neku odgovornost za religiju, a Papa je tu posebno spomenuo kršćansku
religiju, čistiti je neprestano polazeći od same njezine srži i istinske naravi, da bi - usprkos
ljudskoj slabosti - ona doista bila sredstvo Božjeg mira u svijetu.
Druga tipologija nasilja, nastavio je Papa, ima potpuno oprečnu motivaciju: to je
posljedica odsutnosti Boga, njegova nijekanja i gubljenja čovjeka koje s tim ide u korak.
Neprijatelji religije vide u tome obliku primarni izvor nasilja u čovječanstvu i zahtijevaju
zato nestanak religije. Ali “ne” Bogu prouzročio je besprimjerne okrutnosti i nasilja, koji
su bili mogući samo zato jer čovjek ne priznaje više nikakvu normu i bilo kakvog suca
iznad sebe, već je uzimao za normu jedino samog sebe. Užasi koncentracijskih logora
pokazuju u svoj jasnoći posljedice odsutnosti Boga. Ali, snažno je upozorio Benedikt
52
ŽIVOT NA DLANU
XVI., odsutnost Boga dovodi do propadanja čovjeka i čovječanstva. Ali gdje je Bog?
Poznajemo li ga i možemo li ga iznova pokazati svijetu i tako udariti temelje istinskom
miru?, zapitao se Sveti Otac. U odgovoru na to pitanje Papa je primijetio da pored dviju
stvarnosti religije kao opravdanja nasilja i anti-religije u svijetu u kojem se sve više širi
agnosticizam postoji još jedna temeljna orijentacija: osobe kojima nije dan dar da mogu
vjerovati a ipak traže istinu, u potrazi su za Bogom. One pate zbog njegove odsutnosti
i, tražeći istinu i dobro, u svojem duhu kroče mu ususret. To su “hodočasnici istine,
hodočasnici mira”. Te osobe traže istinu, traže pravoga Boga, čija slika je u religijama,
zbog načina na koji su nerijetko prakticirane, nerijetko sakrivena. To što one ne uspijevaju
naći Boga duguje se također vjernicima i ograničenom pa i izobličenom slikom Boga koju
pružaju. Tako je njihova nutarnja borba i njihovo propitkivanje ujedno poziv za vjernike
da pročiste vlastitu vjeru, da Bog - pravi Bog - postane dohvatljiv, rekao je Papa u svom
govoru u Bazilici svete Marije Anđeoske.
Nakon susreta u Bazilici delegati su se okupili u blagovaonici porcijunkulskog samostana gdje su objedovali. Nakon ručka sudionici su se povukli u tišinu, razmišljanje i
molitvu.
Pismo Konferencije franjevačke obitelji
Draga braćo i sestre!
Neka vam Gospodin daruje svoj mir!
Već više od godinu dana Konferencija franjevačke obitelji (CFF) razmatra kako bi
se moglo proslaviti 25. obljetnicu Svjetskog dana molitve za mir. Prvi molitveni susret
održan je u Asizu 27. listopada 1986. godine. Ivan Pavao II. je, pripremajući ovo slavlje,
popularizirao ideju Duha Asiza, ideju kojom su bila nadahnuta brojna nastojanja oko promicanja mira i dijaloga tijekom posljednjih četvrt stoljeća. Želimo ojačati našu zauzetost
za mir i dijalog poticanjem čitave franjevačke obitelji na obilježavanje ove važne obljetnice. Naši JPIC-animatori i oni koji su u službi dijaloga uključili su se u ovu komunikaciju
zajedno s drugima zainteresiranima za ovaj događaj.
Mi franjevci prepoznajemo da se svijet uvelike promijenio u posljednjih 25 godina. Naše
nastojanje oko različitih dimenzija dijaloga s pripadnicima drugih religija i dalje se nadahnjuje
vjernim naviještanjem radosne vijesti koju je propovijedao Isus Krist. Istovremeno pojavile su
se nove okolnosti koje su zaprijetile zajedništvu ljudskog roda, njegovu blagostanju i egzistenciji. One su izazov snagama Crkve i našoj franjevačkoj obitelji da budemo djelotvorni znaci
zajedništva. Brojna kretanja ljudi preko tradicionalnih zemljopisnih granica prouzrokovala su
sukobe i zaprijetila društvenoj stabilnosti. Ta kretanja povećala su pritisak na svjetski okoliš,
a rastuće siromaštvo zaoštrilo je ovo stanje. Raste svijest o potrebi stvaranja novih putova
međureligijskog dijaloga i ojačavanja postojećih da bi se promicao mir, pomirenje, skrb za
stvoreno i razvoj čitavog čovječanstva, posebno onih koji su obespravljeni.
U tom smislu pozivamo čitavu franjevačku obitelj da pripremi proslavu ove važne
obljetnice. Svjesni smo da mnogi od vas već godinama promoviraju godišnjicu sjećanja
na ovaj događaj i potičemo vas da tako činite i dalje.
53
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Sretni smo što vas možemo obavijestiti da se sve odvija po planu i da se proslava ovog
događaja promovira širom našega franjevačkog svijeta.
Ubrzo ćete dobiti paket materijala koji vam može pomoći prilikom organizacije proslave u vašoj zemlji, kongregaciji, regiji, lokalnoj zajednici, župi, školi ili bilo kojem drugom
mjestu na kojem smo kao franjevci prisutni. Ovo slavlje možete planirati na dan obljetnice (27. listopada 2011) ili bilo koji drugi dan koji je prikladniji za vaše prilike. Paket
sadrži edukativni materijal, molitve, prijedloge za čitanja i dr. Također uključuje pozivnicu
lokalnim umjetnicima da izrade umjetničko djelo na temu dijaloga za mir. Nadajmo se
da će ta djela nadahnuti svakoga da razmisli o problemima s kojima se suočavamo u
današnjem svijetu i da tražimo putove kako unaprijediti interkulturalni dijalog kao način
prianjanja uz njih.
U kontaktu sa Svetom Stolicom i mjesnim biskupom razmatramo mogućnosti proslave u samom Asizu. Čim dobijemo informacije, proslijedit ćemo ih.
Braćo i sestre, Franjino i Klarino naslijeđe navelo je Sv. Oca da izabere Asiz kao mjesto
prvotnog događaja koji je postao poznat kao Duh Asiza. Molimo da nas za vrijeme proslave ove obljetnice osnaže naši sveti utemeljitelji i vode nas k zacjeljivanju rana kojima
je opterećen današnji svijet. Neka nam proslava 25. obljetnice Duha Asiza pomogne
oživjeti naš život i službu, da poput Klare i Franje budemo ozareni svjedoci i službenici
u izgradnji pravednijeg i mirnijeg svijeta. 
Fr. José Rodríguez Carballo, OFM
Fr. Marco Tasca, OFMConv.
Fr. Mauro Jöhri, OFMCapp
Fr. Michael Higgins, TOR
Fr. James Puglisi, SA, CIF-TOR
Encarnación del Pozo OFS, generalna ministra
54
ŽIVOT NA DLANU
Otvorena mrežna stranica
Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH
SARAJEVO (KTA) - Na
blagdan Imena Marijina, 12.
rujna, otvorena je novoizrađena web-stranica Konferencije
viših redovničkih poglavara
i poglavarica BiH na adresi
http://www.redovnistvo.ba.
Na predstavljanju stranice u
sjedištu Konferencije u Sarajevu s apostolskim nuncijem
u BiH, nadbiskupom Alessandrom D’Erricom, koji je
na simboličan način otvorio
web-stranicu, okupili su se
realizatori toga projekta, suradnici, i predstavnici medija. Stranicu je kreirao gosp. Davor
Herceg iz kreativnog studija Creative 24/7 d.o.o. iz Sarajeva, a idejno osmislila s. Jadranka Obućina, tajnica KVRPP-a, prema smjernicama s. Ivanke Mihaljević, predsjednice
KVRPP-a BiH.
S. Ivanka je na početku uputila riječi dobrodošlice i zahvale za dolazak nadbiskupu
D’Erricu te pozdravila nazočne: fra Lovru Gavrana, provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene, s. Tereziju Karača, provincijsku glavaricu Sestara milosrdnica
Provincije Majke Divne, s. Anu Mariju Kesten, zamjenicu provincijske glavarice
sestara Služavki Malog Isusa, s. Jelenku Puljić, izaslanicu Školskih sestara franjevki
Provincije Svete Obitelji, mons. Ivu Tomaševića, generalnog tajnika BK BiH, fra
Slavka Topića, delegata za redovništvo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji te ostale uzvanike. Izrazivši zadovoljstvo zbog otvaranja portala KVRPP-a BiH, na kojem će biti
moguće dobiti važne podatke o radu i svim zajednicama koje čine ovu Konferenciju,
kazala je da na ovaj način Konferencija prerasta u jednu ozbiljniju instituciju unutar
Crkve u BiH.
Zahvalivši s. Ivanki na riječima dobrodošlice i na pozivu za službeno otvaranje webstranice Konferencije, nuncij D’Errico istaknuo je dragocjeni doprinos redovničkih
zajednica rastu Crkve u BiH. Govoreći o inicijativi za pokretanje ovoga projekta, naglasio je kako je ona u skladu s pozivima Svetog Oca i Papinskog vijeća za društveno
priopćavanje, koji su više puta ponovili potrebu stručnoga korištenja modernih sredstva
društvenog priopćavanja. Prepoznavši u ovom projektu želju da se ide ususret današnjem čovjeku, nuncij D’Errico uputio je čestitku s. Ivanki, kao i cijeloj redovničkoj
zajednici u BiH, koja se, kako je kazao, uvijek odlikovala revnom i nesebičnom brižljivosti kojom se zalagala za svakoga, za sve društvene slojeve, bez razlike na društveni
položaj, narodnost ili vjeru.
55
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
SUSRET MLADIH U MADRIDU
Bili smo svi kao jedno
U jutarnjim satima 13. kolovoza nakon sv. mise u Župi Sv. Obitelji uputile smo se
s. Maja Ivković i ja s mladima iz Zagreba na susret mladih sa Svetim Ocem u Madrid.
Naše prvo odredište bio je Lurd, a ujedno i naša prva postaja gdje smo molili Blaženu
Djevicu Mariju da blagoslovi mlade, da nas sačuva na našem putu. Uz molitvu, pjesmu i
zajedničko druženje upoznavali smo jedni druge dijeleći svoja iskustva. Iz Lurda smo se
uputili prema svetištu Santiago de Compostela. To je, poslije Jeruzalema i Rima, najveće
hodočasničko mjesto na svijetu. Posjetili smo svetište Sv. Jakova, gdje smo imali i sv.
misu. Obogaćeni novim iskustvom i ljepotom uputili smo se prema Madridu. Ovi dani
bili su ispunjeni različitim programom, mogli smo uživati i obogatiti se novim zrakama
španjolskoga sunca.
Provesti te dane u Madridu stvarno je bio poseban doživljaj. Susreli smo različite ljude,
kulturu, običaje, mnoštvo različitosti, a samo Netko sve to može okupiti na jednome
mjestu. Dijeliti vjeru s nekim nepoznatim i dalekim, a ipak tako bliskim veliko je obogaćenje za svakoga. Suvremeni grad se otvorio suvremenoj mladosti, a mladost je taj
grad učinila još posebnijim. Jako me se dojmilo bdijenje s Papom, koje ni strašna oluja
nije mogla omesti. Vrhunac susreta mladih bila je sv. misa koju je predvodio Sveti Otac.
Pozvao nas je da budemo novi evangelizatori svijeta, što je uistinu jako važno poslanje.
Impozantno društvo mladih oduševljeno je prihvatilo Papu i pozorno slušalo njegove
poruke. Papa nam je poručio da se ne bojimo budućnosti, svojih planova za život, da se
usudimo biti i dalje u službi života. Budući da smo svi tragači istine, pozvani smo svim
ljudima naviještati istinu.
Sve što je lijepo, kratko traje. Završili smo susret puni dojmova i razdragana lica nastavili
dalje posjećivati marijanska svetišta. Tako smo posjetili Zaragozu, koja je hodočasničko
mjesto Majke Božje od Pilara. Tu se Majka Božja ukazala Sv. Jakovu. Zatim smo posjetili
Montserrat, meni osobno najljepše svetište, koje me podsjetilo na La Vernu; to je mjesto
gdje se susreću nebo i zemlja, gdje vlada mir, ljubav i dostojanstvo nebeske Majke.
Putovanje smo dalje nastavili prema prekrasnoj Barceloni u kojoj smo mogli vidjeti
impozantnu baziliku Sv. Obitelji. Ona je još u gradnji, a zamislio ju je i započeo tragično
stradali arhitekt A. Gaudi. Bili smo i u Avignonu. Ondje smo razgledali Papinsku palaču
i katedralu. Zatim smo posjetili Marseille, gdje smo slavili misu u bazilici Notre Dame de
la Garde (Naša Gospa Čuvarica).
Nakon Španjolske i Francuske, ponovno Italija. U srcu grada Milana posjetili smo
najveću svjetsku katedralu gotičkog stila. Slijedi Padova i razgledavanje prekrasne bazilike
Sv. Antuna - omiljenoga sveca cijeloga svijeta - u kojoj se nalaze njegove relikvije i grob.
Potom smo slavili misu zahvalnicu za ovo hodočašće na grobu oca Leopolda Mandića.
Zahvalna srca i ispunjena duha vratili smo se kući.
Mislim da će ovaj susret, koji nas je jako obogatio, biti izvor novih ideja u evangelizaciji mladih. Zahvaljujemo za pruženu mogućnost da sudjelujemo na jednome ovakvom
susretu s mladima i Sv. Ocem.
S. Ivana Džambas
56
NAŠI POKOJNICI
† S. M. Vendelina Vasilj, živjela 72 godine, u Družbi 50 godina, preminula u Mostaru 9. srpnja 2011.
† S. M. Amalija Zupanc, živjela 94 godine, u Družbi 74 godine, preminula u Trstu
16. srpnja 2011.
† S. M. Linda Boudreau, živjela 60 godina, u Družbi 41 godinu, preminula u Palos
Heightsu, Illinos, 21. srpnja 2011.
† S. M. Emilija Tapolčanji, živjela 84 godine, u Družbi 58 godina, preminula u
Zemunu 24. srpnja 2011.
† S. M. Jerneja Anžel, živjela 84 godine, u Družbi 51 godinu, preminula u Ljubljani
22. kolovoza 2011.
† S. M. Dionizija Balajić, živjela 86 godina, u Družbi 68 godina, preminula u Splitu
24. kolovoza 2011.
† S. M. Bonicija Primorac, živjela 71 godinu, u Družbi 51 godinu, preminula u
Čitluku 15. rujna 2011.
† S. M. Terezika Kupek, živjela 84 godine, u Družbi 63 godine, preminula u Ljubljani 8. listopada 2011.
Članovi obitelji naših sestara
† Marija Lozuk, sestra s. Antonije Rehlicki
† Marija Mršić, sestra s. Kristine Svalina
† Draško Jukić, brat s. Anđelke Jukić
† Cela Dalić, sestra s. Ljudevite Dalić
† Anđa Sabolski, sestra s. Marte Kurtić
57
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
ZAHVALA
† Marija Lozuk
Na blagdan Gospe Karmelske, 16. srpnja, Gospodin je došao i uzeo k sebi našu sestru
Mariju. U 88. godini života umrla je u naručju svoje kćeri Mire i unuka Domagoja.
Svaki rastanak je bolan, a posebno onaj kad nas odijeli smrt. Iako ga očekujemo cijeli život, ipak
nas uvijek teško pogodi. Međutim tješi nas nada susreta u vječnosti. Marija, doviđenja u nebu!
Zahvaljujem s. Tihomiri Kljajić, kućnoj predstojnici, koja mi je omogućila neko vrijeme biti uz nju, a zatim je povremeno posjećivati. Hvala i sestrama Ivanki i Zvonimiri koje
su me pratile na tim posjetima.
Hvala i sestrama koje su uime Provincijske uprave te onima iz naše kuće u Kloštru
Ivaniću došle na pokop i s nama molile za dušu naše sestre.
Hvala provincijskoj predstojnici s. Ivanki Mihaljević za izraz sućuti. Hvala sestrama i
svima koji su svojom prisutnošću, riječima, molitvama ili na neki drugi način suosjećali s
nama i bili uz nas.
I dalje preporučujemo u vaše molitve našu sestru Mariju.
S. Antonija i fra Kazimir Rehlicki
† Draško Jukić
Dobrota koja dolazi iz vjere vidi sve u jednom drugom svjetlu. Ove mi se riječi nekako
čine prikladnima za izraziti bol i tugu zbog gubitka dragoga mi brata Draška. Na blagdan
Uzvišenja sv. križa prestalo je kucati njegovo srce u nemoći i borbi za život. Molimo
Gospodina da mu iskaže svoje milosrđe i daruje mu vječni mir.
Uime moje obitelji i rodbine te u svoje osobno ime zahvaljujem svim sestrama, svećenicima, prijateljima koji su došli ispratiti na vječni počinak našega dragog Draška, kao i
onima koji su na bilo koji način bili uz nas i mole za snagu i milost.
S. Anđelka Jukić
† Cela Dalić
Dana 22. rujna 2011. Gospodin je uzeo k sebi moju sestru Celu u 86. godini života.
Imala je težak i mukotrpan život, ali i hrabrost i predanje volji Božjoj, mir, strpljivost. S
krunicom u ruci nosila je i podnosila svaki dan svoga života.
Zahvaljujem Bogu za dar života moje Cele i za sve njezine patnje. Posebno zahvaljujem
s. Ani Antolović, s. Ružici Oršolić, s. Suzani te cijeloj Upravi, koja je uvidjela potrebu i s
ljubavlju mi izišla ususret smještajući moju sestru u starački dom u Tomislavgradu. Zahvaljujem s. Celini i s. Lidiji, sadašnjoj provincijskoj predstojnici s. Ivanki M. i cijeloj Upravi.
Zahvalna sam s. Anđi i cijeloj mojoj zajednici, gvardijanu fra Anđelku i svećenicima koji su
nalazili vrijeme da me odvezu k njoj, s. Anđelki Jukić i svim sestrama koje su je posjećivale i
obdarivale. Hvala i mojoj rodbini. Hvala svima koji su je ispratili na vječni počinak.
S. Ljudevita Dalić
58
ŽIVOT NA DLANU
U SPOMEN
S. Kristofora (Janja) Perko
(1923-2004)
Služeći kao kućni liječnik Franjevačkog samostana i gimnazije u
Visokom skoro trideset godina, prijateljevao sam i živio s mnogim
dobrim ljudima, profesorima, sestrama i đacima, a neke životne
istine i mudrosti koje sam ondje naučio vjerojatno ne bih stekao ni
u jednoj drugoj školi na svijetu. Jedna od tih osoba zaslužuje posebnu pozornost. To je sestra Kristofora Perko. Sve čega se sjetim
i napišem o ovoj plemenitoj ženi malo je - ona je zaslužila puno
više - ali neki umni ljudi davno su rekli: za najveće istine potrebne
su najjednostavnije riječi. I ja se toga gesla u životu držim.
Sestra Kristofora rođena je 23. prosinca 1923. u Vrtačama, u
Sloveniji. U samostan je stupila s nepunih 17 godina i otada pa sve
do svoje smrti vjerno je služila Bogu i narodu - pune šezdeset i četiri godine, a u Visokom,
radeći u velikoj bašči, dvadeset i pet godina. Njezina jedina titula - sestra baščovanka,
vrijedila je, čini mi se, isto kao profesor, general ili akademik. Poznavali su je mnogi ljudi,
svi oni koji su voljeli povrće, voće i cvijeće. A u samostanskoj bašči bilo je svega - povrća,
voća i cvijeća neobične ljepote - i sve zasađeno u savršenom redu, pod konac. Teško da
su i u koga u okolici salata, paradajz, paprike ili krastavci prispijevali ranije nego u sestre
Kristofore. Uzgajala je i presadu povrća za svoje potrebe, a višak davala svakome tko je
tražio - besplatno. Na riječi zahvale odgovarala bi kratko: Bogu hvala!
Ustajala je u pet ujutro, a odlazila na počinak u deset navečer. Tijekom dana nije se odmarala, izuzev što bi onako, u radnoj odjeći, malko prilegla na sećiji u baščenskoj kućici, koja joj
je služila i kao sklonište od nevremena. Navečer je redovito zapisivala što je toga dana radila
i kakvo je vrijeme bilo. Od nje sam naučio mnoge tajne, pravila i mudrosti vrtlarskoga posla:
ne diraj mokru zemlju - bolje je zasaditi u prašinu pa zaliti; nadam se mrazu do 25. svibnja;
sitni kamenčići čine zemlju rastresitijom; i krtice u bašči su korisne itd.
Pognuta od dugogodišnjeg rada, uglavnom je tako i hodala po bašči, s posla na posao.
Kad bih je pitao zašto se malo ne uspravi, odgovarala je: “Mogu se ja ispraviti, ali zaboravim!” I u ratu je bašča bila posve obrađena unatoč gotovo svakodnevnoj snajperskoj
pucnjavi. Ranjenici i bolesnici u ratnoj bolnici jeli su sestrino povrće, a pomagale su joj i
žene iz susjedstva. Jednom prilikom kažem joj: “Sestro, zašto se ne sklonite u kućicu kad
puca?” Njezin odgovor bio je: “Pa, sklonim se ja pod najlon u plasteniku!”
O sestri Kristofori kao pacijentici ne mogu reći gotovo ništa. Rijetko je bila bolesna.
Za moga službovanja mirovala je svega nekoliko dana zbog gripe, a išla je u bašču uvijek
prije nego bi se posve oporavila.
Narušena zdravlja od godina neumorna i predana rada premještena je u Bugojno, a
zatim na Goricu kraj Livna. Ondje je dočekala smrt. Bog ju je pozvao k sebi 9. rujna 2004.
Otišla je, VJERUJEM, u najljepše rajske bašče da ondje nastavi svoj plemeniti posao.
Neka joj je laka zemlja bosanska, koju je toliko godina marljivo, pažljivo i predano
obrađivala.
Enver Bektaš
Objavljeno u Svjetlu riječi, XXIX, broj 342, Sarajevo, rujan 2011.
59
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
Zagledana u Kristovo lice
Jedan student izjavio je: …nikad nisam mislio da mogu težiti kontemplaciji. Mislio
sam da je kontemplacija za posebne ljude, ne za obične kao što sam ja. Njegova mu je profesorica odgovorila: …nijedan čovjek nije previše običan za kontempliranje, motrenje,
promatranje Boga. Bitno je živjeti kršćanski život. Ovakvo shvaćanje bilo je potpuno
novo otkriće za ovoga studenta kao i za mnoge druge: svatko je pozvan promatrati,
kontemplirati. Ići franjevačkim putem znači slijediti put kontemplativne molitve. Rast u
molitvi koji vodi kontemplaciji počinje promatranjem raspetoga Krista i širi se do prožimanja spoznaje da moje srce ima mjesta u Kristovu srcu. Kontemplativni život dovodi do
preobrazbe, do ljubavi. Takva ljubav ne samo da omogućuje drugima da jasnije i dublje
vide, tj. proniknu u dubinu Zaručnika, u srce Kristovo, nego i da osjećaju i kušaju skrovitu slatkoću koju je sâm Bog od početka pridržao svojim ljubiteljima (usp. 3PJ 14).
Franjino i Klarino kontemplativno motrenje
U Prvoj opomeni Franjo opisuje kontemplaciju kao gledanje Boga u Kristu očima
Duha. On opisuje kontemplaciju kao pronicavost Božje poniznosti. Otac koji prebiva u
neugasivoj svjetlosti ponizno je prisutan u Sinu po ljubavi Duha. To je značenje Utjelovljenja koje susrećemo u euharistiji: “Evo, svaki se dan ponizuje kao kad je s kraljevskih
prijestolja sišao u Djevičinu utrobu; svaki dan on sam dolazi k nama u poniznu obličju”
(OP I, 16-17). Za Franju i Klaru kontemplacija je gledanje u dubinu stvari.
Klarino kontemplativno motrenje počinje u ogledalu raspetoga Krista. To je molitveni
način na koji ona savjetuje Janju da se oglēda svaki dan u tom ogledalu. Klara zagovara
svakodnevnu molitvu pred križem - nešto što svaki čovjek može učiniti. Prihvatiti Boga
u Raspetom znači prihvatiti Boga u vlastitom životu. Prihvatiti Boga znači prihvatiti sebe,
tko sam i što želim. Klara povezuje odnos između kontemplacije i vlastitog identiteta. Što
više kontempliramo tajnu Krista promatrajući Raspetoga, to više otkrivamo vlastiti identitet. Možemo reći da je križ najočitiji odraz nas samih. Kada promatramo ogledalo križa,
ne vidimo samo tko je Bog, samopredajna ljubav, nego nas promatranje Boga ponizne
ljubavi vodi da razmišljamo o vlastitom životu. Tako promatranje znači samoreflektiranje,
suobličenje. Raspeti Krist je slika u kojoj smo stvoreni i u kojoj je temelj našeg identiteta.
Ako naše promatranje postane stil života, doći će do novog stupnja samospoznjanja, do
novog shvaćanja samih sebe. Takvo shvaćanje postat će kreativno jer preoblikuje onoga koji promatra ogledalo križa u refleksiju svoje slike. To jest, što više kontempliramo
Krista promatrajući ga na križu to mu više postajemo slični. Ova se slika Boga objavljuje
u onome koji promatra ogledalo Raspetoga te se odražava kao novo rođenje Krista u
vjerniku. Smjestiti se u ogledalo križa znači izložiti se radosti i žalosti Zaručnika prezrenog, izudaranog, i bičevanog (2PJ 20). Klara poziva Janju da kontemplacijom svu sebe
preobrazi u sliku njegova božanstva (3PJ 12-13).
Klara je imala posebnu pronicavost prema slici Božjoj. U Četvrtom pismu Janji Klara
povezuje odnos između kontemplacje i čovjekova lica: “On je sjaj vječne slave, odsjev
vječne svjetlosti i zrcalo bez ljage. Stoga, svednevnice motri to zrcalo, ti kraljice, zaručnice
60
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
Isusa Krista, i u njem se sveudilj ogledaj, da se sva, iznutra i izvana, uresiš haljinama
zlatom izvezenima, od veza šarena, cvijećem i odjećom svakovrsnih vrlina, kako dolikuje,
o predraga kćeri i zaručnice višnjega Kralja. U tom zrcalu sjaji blaženo siromaštvo, sveta
poniznost i neizreciva ljubav, kako ćeš s Božjom milošću moći to promatrati u cijelom zrcalu” (4PJ 14-16). Dakle Klara opisuje kontemplaciju kao obraćenje putem nasljedovanja
Krista. Klara je uvjerena da samo takva preobrazba može zauzeti mjesto u ogledalu križa.
Ona govori o čovjekovu licu kao znaku preobrazbe jer lice otkriva čovjeka na poseban
način i odražava osobni identitet. Lice simbolizira čovjeka, osobu, ono odrazuje osobu,
pokazuje tko je zapravo ona i skriva njezinu unutarnju dubinu. Razmatranje lica na križu
utječe na oblikovanje života. Lice je Bogojavljenje.
Ako je kontemplacija razmatranje lica u ogledalu križa, onda je ona put samopostignuća
slike Božje. Razmatrati lice na križu znači pitati se tko sam i što sam, što me dijeli, što me
razlikuje? Prema Klari, ne možemo odgovoriti na temeljna pitanja bez promatranja ove
sliku u ogledalu križa. Biće nije materija odvojena od Boga, nego je stvoreno u odnosu s
Bogom. Spoznati tko smo znači otkriti blago u svakome od nas, sliku Boga na koju smo
stvoreni i s kojom smo neprestano u odnosu s njime.4
Identitet je oblikovanje pojedinca kao slike Božje, to je prepoznavanje da se sav kao
pojedinac nalazim u Bogu. Dakle ako želim uživati puninu svoje čovječnosti, moram
pronaći Boga u sebi. Klarinim riječima, to je nalaženje neusporedivog blaga skrivenog u
njivi svijeta i ljudskih srdaca (3PJ 7). Molitva koja vodi kontemplaciji raspetog Zaručnika
dovodi nas do spoznanja tko smo u ogledalu Raspetog, koje se odražava u onome što postajemo lice (slika Božja). Što više dolazimo do spoznaje tko smo pozvani biti u odnosu s
Bogom, to se Bog više pokazuje jedinstvenim u stvaranju. Biće koje se sjedinjuje s Bogom
u ljubavi jest pojedinac koji je slika Božja. Utjelovljenje Boga u životu po kontemplaciji je
temelj preobrazbe, preobrazba je obnova Krista u svijetu.
Dakle križ je središte u Klarinoj duhovnosti, koja nije duhovnost grijeha i krivnje, nego
duhovnost slobode i preobrazbe. Križ je zrcalo istine pred koje dolazimo vidjeti sebe,
ogledati se, te se prihvatiti i ljubiti u vlastitim slabostima. S Klarina gledišta prihvaćanje
tko smo sa svim svojim snagama i slabostima je oslobađajuće. Prebivati u ogledalu raspetoga Krista vodi do unutarnje slobode, slobode koja je rođena s radošću Duha (usp.
4PJ 4) i sjedinjenjem sa Zaručnikom (usp. 4PJ 10). Kada Klara govori Janji: razmatraj
njegovo lice svaki dan, ona je potiče na preoblikovanje u sjedinjenju s onim koga ljubi.
Za Klaru je preoblikovanje nasljedovanje sve dok Krist ne oživi u našim životima. Kada
težimo raspetom Zaručniku cijelim svojim srcem, tada možemo ugostiti Božji Duh u
našim srcima, dopuštajući mu da nas preoblikuje u ljubav. Dakle neprestano gledanje,
promatranje i kontemplativno motrenje raspetog Zaručnika vodi do nasljedovanja (usp.
2Pj 20).
Klarino shvaćanje kontemplacije upotpunjuje Franjino. On kontemplaciju opisuje kao
promatranje duhovnim očima (OP I,20). Po njemu, mora se imati Duha Gospodnjega.
Ovo je i Klarina ideja. Onaj koji se pridruži Kristu ima Kristov duh i nasljeduje Krista,
i to se odražava na licu. Duh je taj koji suobličuje Kristu i omogućuje pojedincu da vidi
u dubinu. Dar Duha je plod siromaštva po kojem osoba može prihvatiti Božju ljubav u
prihvaćanju raspetoga Krista. Nasljedovanje Krista ne može se smjestiti daleko od kontemplacije jer kontemplacija uključuje cjelovitu osobu ili prihvaćanje sebe u odnosu s
4 Bonaventura, Put duha k Bogu, pog. 3-4.
61
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Bogom. Što osoba više dolazi u dublju istinu same sebe u odnosu s Bogom, to je više
ispunjena Duhom Božjim. Duh je taj koji dopušta da netko vidi, gleda srcem i kontemplira druge dubokim promatranjem. U tom svjetlu Klara piše: “Stoga je samo ogledalo,
stavljeno na drvo križa, opominjalo prolaznike što treba promatrati govoreći: ‘O svi vi
koji putem prolazite, pogledajte i vidite postoji li bol kao bol moja!’” (Tuž 1,12; 4PJ 25).
Teško je razumjeti patnju druge osobe ako nismo označeni vlastitim iskustvima patnje.
Ne možemo jasno vidjeti istinu drugih ako nismo vidjeli istinu u samima sebi. Siromaštvo
u duhu naše živote može dovesti do poniznog mjesta samoprihvaćanja, gdje vidimo sami
sebe onakvima kakvi smo uistinu. Kada su duhovne oči srca otvorene za poznavanje samog sebe, tada one mogu vidjeti u dubinu drugih, naših bližnjih, sestre i brata. Gledati u
dubinu drugih znači gledati druge onakvima kakvi su oni uistinu, slika Božja. Ako vidimo
Božje svjetlo u drugima radije nego njihove mane i nedostatke, tada ćemo ih moći ljubiti
još više. Ne možemo ljubiti druge jednostavno da zadovoljimo svoje vlastite potrebe,
nego ih trebamo ljubiti zbog njih samih i dijeliti s njima patnje. Klara govori Janji: Dakle,
ovim se, o kraljice Kralja nebeskoga, neprestano sve više raspaljuj žarom ljubavi! (4PJ
27). Ona naglašava da kontemplacija nije uvodni korak preoblikovanja/nasljedovanja,
nego radije nastojanje i trud oko preoblikovanja u Kristu kako bismo kontemplirali istinu,
dubinu Kristovu. Ne možemo vidjeti istinu Božje dobrote u drugima ako ne vidimo
Božju dobrotu unutar samih sebe. Ako to uspijemo, onda smo na putu preoblikovanja.
Odnos između kontemplacije i preoblikovanja uključuje prihvaćanje siromaštva našega
ljudskoga stanja. Kako se nastavljamo preobličivati u Kristu, tako se kontemplacija produbljuje, dolazimo do istine vlastitog identiteta.
Dok Klara povezuje kontemplaciju s poznavanjem samoga sebe i identitetom,
Bonaventura opisuje kontemplaciju kao sjedinjenje spoznaje i ljubavi, tj. postignuće, nadarenost, sposobnost mudrosti. Prema Bonaventuri, kontemplacija je sastavni dio puta
k Bogu. Čovječanstvo je imalo mogućnost kontemplirati tu ljepotu prije pada grijeha.
Na početku je čovječanstvo stajalo uspravno u vrtu raja i bilo je sposobno kontemplirati
svjetlost božanske mudrosti odražene u ogledalu stvaranja. Bonaventura tvrdi da je Adam
bio kadar kontemplirati Boga bez zapreke u ogledalu stvaranja jer ogledalo nije bilo još
zamagljeno utjecajem grijeha. 5
U svemu stvorenom stvorenja su mogla razaznati odraz Stvoritelja. Čovječanstvo koje
je stvoreno na sliku Božju bilo je upravljeno k Bogu preko dara milosti. S Bonaventurina gledišta, biće je u prirodi moglo kontemplirati Boga jer smo mi prirodno upravljeni,
upućeni k Bogu. Dakle zbog grijeha se čovječanstvo uhvatilo u stupicu tame i neznanja
te izgubilo put kontempliranja Boga. Bonaventura piše: “Prema prvotnome stanju naravi,
čovjek je bio stvoren sposobnim za mir kontemplacije; zato ga je Bog stavio u vrt užitaka. No kad se čovjek odvratio od prave svjetlosti k promjenjivome dobru, on je vlastitom
krivnjom zgrbljen prema zemlji, te isto tako sav njegov rod po istočnome grijehu koji
je dvostruko zarazio ljudsku narav: duh neznanjem, a tijelo požudom. Tako oslijepljen
i zgrbljen sjedi on u tminama i ne vidi nebesku svjetlost ako mu ne pritekne u pomoć
milost s pravednošću protiv požude, a znanje s mudrošću protiv neznanja. Sve to biva po
Isusu Kristu, koji nam od Boga posta i mudrost i pravednost i posvećenje i otkupljenje.”6
Molitva je bitna za ponovno uspostavljanje, nadoknadu našega cijelog čovječanstva jer
5 Usp. Bonaventura, II Sent. D. 23.
6 Bonaventura, Put duha k Bogu, 1.7.
62
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
molitva traži milost koja će dovesti dušu do mjesta gdje će se potpuno orijentirati prema
Bogu. Bonaventura piše: “Kako pak do mudrosti nitko ne dolazi drukčije doli po milosti,
pravednosti i znanju, tako se i do kontemplacije dolazi samo po dubokom razmatranju,
po svetom ophođenju s drugima i po smjernoj molitvi.”7
Bonaventurino shvaćanje kontemplacije
U svom djelu Put duha k Bogu Bonaventura razrađuje putovanje prema kontemplaciji
kroz jedinstvenu sintezu mistične teologije i primjera Franje Asiškoga. On počinje s redoslijedom stvaranja i njegovom ljepotom jer stvaranje nam govori o Bogu. Promatranje
stvaranja izaziva u nama unutarnje traženje Boga koje nas vodi do poznavanja samih
sebe i spoznaje Boga. Kako smo duboko uronjeni u tajnu Boga u Kristu i njegovu sliku
u kojoj smo stvoreni, tako smo vođeni u dubinu Trojstva. Mudrost je dar Duha. To je
plod sjedinjenja koji vodi do pravog odnosa s Bogom i stvorenjem. Onaj koji je došao do
dubokog odnosa s Bogom, u kojem prevladava Božja milost, dolazi do mudrosti jer takvo
srce nije više usmjereno na sebe, nego na Boga. Iako se Bonaventurin nauk kontemplacije
može činiti spekulativnim, on je zaista iskustven. Jer Krist je mudrost Božja. On opisuje
da oblik sjedinjenja koji vodi kontemplaciji jest sjedinjenje s raspetim Kristom. Njegova
teologija je pavlovska: križ je knjiga u kojoj je cjelokupna Kristova mudrost napisana.
Bonaventurino shvaćanje kontemplacije upotpunjuje Klarino učenje. Za Bonaventuru i
Klaru kontemplacija je plod sjedinjenja s raspetim Kristom. Bonaventura opisuje Franjin
susret s Raspetim na La Verni kao susret s ljepotom božanske mudrosti. Izvanjski lik
raspetog serafa koji je Franjo vidio pojavljuje se unakažen i izgrđen, ali unutarnji lik bio je
obasjan (usp. LM XIII.10). Kristove rane koje je Franjo primio bile su dokaz da je kršćanska mudrost bila utisnuta u (Franjino) tijelo prstom živoga Boga (usp. LM XIII.10,5). To
našoj vjeri daje čvrstoću i pruža vjerodostojno svjedočanstvo.
Prema Bonaventuri, Franjo dostiže vrhunac kontemplacije preko siromaštva i poniznosti. On je u sjedinjenju s Bogom obnovljen kao voljeno biće. Postao je osoba mudrosti.
Ovo Kristovo nasljedovanje dovelo je Franju do vrhunca kontemplacije i zahvaljivanja.
U svome govoru Bonaventura tvrdi da je ljubav vodila Franju do vrhunca kontemplacije.
Posebno je sućutna ljubav krčila put Franji prema liku Krista. Ljubav izvire iz njegova
neprestanog promatranja raspetog Krista.
Za Bonaventuru je goruća ljubav kvaliteta srca. I što jače ljubav gori u ljudskom srcu, to su snažnija i kreposnija njegova djela. Kao što se željezo zagrijava do određene
temperature kako bi se u njega utisnula zabilješka ili znak, tako srce može primiti utisak
raspetoga Gospodina ili njegov križ. Ovo je ono što se dogodilo sa svetim Franjom.
Duh sućutne ljubavi rastao je u Franji kroz život neprestane molitve i promatranje
vlastite bezvrijednosti pred sućutnom i milosrdnom Božjom ljubavlju. Bonaventura piše:
“… on je uvijek molio, i toliko je plakao da je izgubio vid.”8 A Čelanski: “Nešto kasnije
se ljubav srca očitovala po ranama tijela... i na sav glas je oplakivao Kristovu muku kao da
mu je bila neprestano pred očima” (2 Čel 6.11).
Kontemplacija je plod sjedinjenja u ljubavi. To je slika zaljubljenika koji promatra
ljubljenoga. Franjini životopisci govore nam o njemu nakon što je susreo Boga sućutne
ljubavi u vidljivom liku raspetoga Krista. Franjina vizija počinje se mijenjati. Duh preobli7 Isto 1.8.
8 Bonaventure, Sermon of the Feast of the Transferal, Engl. Trans. FA: ED II, 744.
63
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
kuje predodžbu srca i vidi nevidljivu Božju prisutnost skrivenu u dubini stvarnosti. Kada
je Franjo uzišao na brdo ljubavi u sjedinjenju s Kristom, počeo je gledati svijet oko sebe
drugačije - gubavac postaje njegov brat, siromašni i bolesni bili su vidljivi izrazi preobilne
Božje ljubavi. Kako je Franjo kontemplirao Božju dobrotu u krhkom čovječanstvu, tako
je ono što mu je u početku bilo gorko postalo slatko.
Ljubav je opkolila Franju stvorenim stvarima i otvorila mu oči istine Božje u svemu
stvorenom. On dolazi do spoznaje da je Božje utjelovljenje posvetilo cjelokupno stvaranje. Ne samo da se u Isusu nastanila punina božanstva nego i cjelokupno stvaranje. Kako
se Franjino srce otvaralo preobilnoj Božjoj dobroti, tako je počelo gledati Božju dobrotu
utjelovljenu u Kristu, u svakom aspektu stvaranja. Franji je sve govorilo o beskonačnoj
Božjoj ljubavi. Drveća, stabla, crvi, cvijeće - svi su za njega bili sveti jer je u njima promatrao
Božje lice. Sve stvoreno, čitav svijet postao je mjesto traženja Boga. Franjo je oživotvorio i
realizirao blizak odnos sa svim stvorenim. Bonaventura opisuje Franju kao biće koje čini sve
stvoreno ljestvama na koje se on može uspeti i zagrliti ljubljenog. On piše: “A da bi ga sve
poticalo na Božju ljubav, radovao se svim djelima Gospodinovih ruku i po promatranju se
divnih prizora uzdizao do smisla i uzroka sviju stvari. Među lijepim je stvarima motrio Najljepšega i po stopama, utisnutim u stvari, posvuda je slijedio Ljubljenoga. Od svega je sebi
pravio ljestve po kojima se uspinjao da zagrli onoga koji je sav poželjan” (LM IX,1). Franjo
je vidio Boga kako se odražava u svakom stupnju stvaranja, od zvijezda do sunca i mjeseca,
do sitnih glista i janjadi, do svoje braće fratara i brata gubavca. On otkriva da je svijet Božji
jer svaka pojedina stvorena stvar ima jedinstven odnos s Bogom i odražava snagu, mudrost
i dobrotu Božju. On dolazi do spoznaje da je stvaranje teofanija, Božje očitovanje. Svijet je
ispunjen Božjom dobrotom i veličanstvom. Sve se poklanja pred božanskim.
Franjo je živio u ljubavi ljubeći stvorenja, da budu ono što jesu, ohrabrujući ih u napredovanju i rastu njihove jedinstvenosti, dijeleći s njima njihovo biće. Bonaventura tvrdi
da je Franjo posebnom nježnošću prilazio onima koji su pogođeni bilo kakvom tjelesnom
nedaćom. Bio je pogođen patnjom drugih i suosjećao je s njima. “Nije štedio baš nijedne
stvari: ni ogrtače, ni tunike, ni knjige, ni ures oltara, a da sve to ne bi, kad bi mu se pružila
prilika da izvrši obvezu ljubavi, udijelio potrebnicima” (LM VIII,1). Otkrio je da je njegov
život nepotpun bez odnosa čak sa najsitnijim stvorenjima svega stvorenoga. Bonaventura
piše “Promatrajući Boga kao prvi početak svega, ispunjen silnom ljubavlju, i najneznatnije bi stvorove nazivao imenima brata i sestre. To je činio zato što je znao da kao i oni ima
istoga zajedničkog početnika - Boga”. (LM VIII.6). Sve stvoreno Franji govori o Bogu.
Upravo onako kako je bio impresioniran sućutnom Božjom ljubavlju u njegovu susretu
s Raspetim, tako vidi da ista ljubav impresionira svaki stupanj svega stvorenoga. Franjo
se našao u bliskom, prirodnom odnosu sa stvorenjem izričući: brat jaganjac, sestre ptice
brat zrikavac. (LM VIII.6.; VIII.9). Preobilna Božja dobrota prožima sve stvoreno.
U Pjesmi stvorova Franjo slavi i veliča Boga po prirodnim silama svemira podsjećajući
nas da smo kao bića ovisni o prirodnim silama stvaranja kao što su one ovisne o nama.
Sa svojim predivnim poštovanjem stvorenja svih vrsta Franjo spoznaje da sva ona daju
slavu Bogu. Sunce veliča Boga i zvijezde blistaju po nebu slaveći ga, jer svaka zvijezda
isijava Božju dobrotu. Možemo reći da je Franjo poštivao cijeli svemir kao izvanrednu,
zapanjujuću sliku Boga. Možemo čitati Franjinu Pjesmu stvorova kao nagovještaj novoga
stvaranja, gdje ćemo se naći u odnosu sa svim stvarima u duhu pomirenja i mira. Pjesma
stvorova doziva u svijest da je sve stvoreno ispunjeno dobrotom Božjom, tako da će, čak
u vječnom životu, stvorenja hvaliti, veličati i slaviti Svevišnjega.
64
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
Krist je omogućio Franji da vidi istinu stvarnosti, da je sve usađeno i ucijepljeno u
Božjoj dobroti. Pokora, siromaštvo, poniznost i sućut bile su vrijednosti koje su Franju
vukle naprijed prema kozmičkom bratu, koji je bio okrenut i u odnosu sa svim stvorenjima i svim stvorenim. Putem pokore Franjo je shvatio svoju grešnost i potrebu za
obraćenjem. Putem siromaštva uvjerio se u ljudsku sklonost i težnju za posjedovanjem te
je shvatio svoju radikalnu ovisnost o svim stvarima. Poniznošću Franjo je realizirao svoju
solidarnost sa stvorenjima. Sućuti Franjo je suosjećao sa zemaljskim stvarima, uključujući
i ona najsitnija stvorenja. Sve stvoreno postalo je ljestve kojima se Franjo može uspinjati
k Bogu. Jer s prihvaćanjem dobrih stvari stvaranja Franjo je potpuno prihvatio Krista koji
je Riječ Očeva. Franjo je shvatio svoj odnos sa drugim stvorenjima zbog svoga bliskog
odnosa s Kristom. Susret s Kristom kao sakramentom Božje ljubavi omogućio je Franji
kontempliranje Božje ljubavi u svakom pogledu stvaranja. Odnos između vidjeti i ljubiti,
koji je očigledan u Franjinim i Klarinim spisima, je vrsta kontemplacije koja je odlikovala
franjevački evanđeoski život (NPr 17.3; OP I). Kontemplacija nije samotan i pust bijeg
Bogu ili intelektualno sjedinjenje, nego duboko promatranje drugih i sebe, drugih kao
onih u kojima je Bog postao čovjek i sebe kao onoga koji je sposoban sjediniti se s Bogom.
Dakle kontemplacija je prihvaćanje drugih, prihvaćanje Boga koji nam dolazi u krhkosti
čovječanstva i krhkim stvarima stvaranja. To je pronalaženje istine o onom tko smo u
odnosu na utjelovljenju Božju Riječ i otjelovljavajući Riječ u naše vlastite živote. Netko
tko obuče Krista u svoj vlastiti život i vidi Kristovu patnju u drugima mora ljubiti kao
Krist - sućutnom ljubavi. Kontemplacija znači gledati očima srca. To je viđenje nekoga
tko je našao težište u Bogu. Ući u ljubav kontemplativnog sjedinjenja znači usredotočiti
srce na Boga. Ljubiti ga potpuno. Bonaventura, u djelu Put duha k Bogu piše: “Umrimo,
dakle, i uđimo u tamu, nametnimo šutnju brigama, požudama i maštarijama; prijeđimo s
raspetim Kristom iz ovoga svijet k Ocu, da bismo s Filipom mogli reći kada nam bude
pokazan Otac: Dosta nam je; Ti si Bog mojega srca, moja baština dovijeka.”9
Gledati, ljubiti i postati ono što ljubimo jest plod kontemplacije koja može biti ostvarena kada prihvatimo siromaštvo ljudskog bića i, u tom siromaštvu, prihvatimo zagrljaj
Božje ljubavi. Klara je prepoznala veličanstveno dostojanstvo ljudskosti kada piše: “Evo,
već je jasno da je duša vjerna čovjeka - najdostojnija od svih stvorenja - po milosti Božjoj
veća od neba, budući da nebesa s ostalim stvorovima ne mogu obuhvatiti Stvoritelja, a
sama vjerna duša ipak je njegov stan i sjedište, i to samo po ljubavi koje nemaju bezbožnici” (3PJ 21-22).
Ono što Klara ovdje pokazuje jest da je kontemplacija vezana s preobrazbom. Ne
možemo dugo gledati i promatrati Raspetog bez promjena. I ova promjena, promatranje
Boga samodarovane ljubavi, mora poticati na ljubav i na samopredanje. Na ovaj način
shvaćamo veličinu svoga zvanja i poziva nositi Krista, postati Kristovo biće. Samo u i
putem ove kristifikaciju vidimo svijet kao Božji sakrament i sve stvoreno kao sveto tlo.
Angažman s drugima postaje angažman s Bogom. Kontemplacija nije upravljena prema
nebu, nego prema punini Utjelovljenja. Klara nas podsjeća da smo Tijelo Kristovo i da
smo pozvani živjeti u tajni Kristovoj kao suradnici Božji: “Smatram te suradnicom samoga Boga i podražavateljicom klonulih udova njegova neizrecivoga tijela”(3PJ 8). Kao
što Bog vidi krhkost čovječanstva i veže se za njega, tako čini i čovjek. Jer kontemplacija
se temelji u konkretnoj stvarnosti, onaj koji kontemplira mora djelovati na nov način
9 Bonaventura, Put duha k Bogu, 7.6.
65
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
prema onome što vidi. Kao Franjo, onaj koji promatra sućutnu Božju ljubav kadar je
vidjeti patnju drugih, osjećati s njima u njihovim borbama i naporima i, u tom viđenju i
osjećanju, djelovati prema zakonu ljubavi.
Kontemplirati znači rasti u ljubavi, rasti u dubini odnosa ljubavi. Kontemplacija je u
relaciji jer u gledanju Božje dobrote u drugima vidimo vlastitu istinu: vlastitu dobrotu,
ali i slabosti i pogreške. To je razlog zašto je ogledalo križa središte istinskog odnosa s
Bogom. U križu vidimo tko smo, trudimo se prihvatiti vlastiti identitet, što svakoga od
nas čini jedinstvenim. Promatranjem Raspetog shvaćamo da nas Bog ljubi onakve kakvi
smo, s našim dobrim i lošim stranama. Kada prihvatimo Božju ljubav u sebi, onda je
možemo promatrati i u bližnjima, braći i sestrama, svemu stvorenome: suncu, mjesecu i
zvijezdama, pa čak i svojim neprijateljima.
Ovaj franjevački put kontemplacije neophodan je današnjem svijetu. Kako se sve više
susrećemo s velikom patnjom i širokom ekološkom krizom, još uvijek živimo, u našoj
zapadnoj kulturi, s naglaskom na racionalnost, razboritost red i pamet. Jer naše ja je
odvojeno od svijeta oko nas, borimo se biti utjelovljeni ljudi i vidjeti svijet prožet božanskom dobrotom. Ne uspijevamo kontemplirati Božju ljubav izlivenu na stvorenja. U
svojoj knjizi Put duha k Bogu Bonaventura ostavlja oštre riječi za one koji ne žele vidjeti
preobilnu Božju dobrotu u svakom stupnju stvaranja: “Slijep je, dakle, onaj koji nije prosvijetljen tolikim sjajem stvorenih stvari; gluh je onaj koji nije probuđen tolikom vikom;
nijem je onaj koji ne hvali Boga sa svih tih učinaka; lud je onaj koji ne opaža Prvo počelo
na temelju tolikih pokazatelja. Stoga otvori oči, usmjeri uši svojega duha, razveži svoja
usta i prikloni svoje srce, da u svim stvorenjima gledaš, slušaš, hvališ, ljubiš i poštuješ,
veličaš i častiš Boga svojega, da ne bi možda protiv tebe ustao sav krug zemaljski.”10
Franjevački put k Bogu poziva da promatramo raspetoga Krista i u njemu poniznu
Božju ljubav, tako da možemo, kao Franjo, učiti vidjeti i ljubiti prisutnost preobilne Božje
dobrote skrivene, i objavljene, u čudesnim i divnim raznolikostima stvaranja, svega stovrenoga. Onaj tko kontemplira Boga zna da je svijet ispunjen Božjim sjajem, veličanstvom i
raskoši. Kontemplacija vodi solidarnosti sa svim stvorenim. Čovjek koji kontemplira vidi
nit preobilne Božje ljubavi koja povezuje sve stvoreno u mrežu beskonačne ljubavi. Pozvani smo dublje gledati kako bismo više ljubili te se u velikoj ljubavi radovati preobilnoj
Božjoj dobroti.
Priredila: S. Kata Karadža
(Prema tekstu Ilie Delio, Franciscan prayer, St. Anthony Messenger Press, 127-143)
10 Isto, 1.15.
66
PRILOZI
Glasilo Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
Godina 35.
Ljeto 2011.
Broj: 34
Petar i njegova služba u Crkvi
Početkom lipnja ove godine Hrvatsku je posjetio Petar naših dana - papa Benedikt XVI.
Donio nam je radost, bogatstvo riječi, puninu zajedništva. Cijela je Crkva, simbolizirana i koncentrirana u Petrovu nasljedniku, nakratko bila u Zagrebu. Sve su važnije tiskovine te radijske i
televizijske postaje prenijele općinstvu do pojedinosti Papine nastupe, susrete i govore. Često su
i prokomentirale odjeke njegova posjeta u nas i u svijetu. Nemoguće je u skučenom prostoru
ovoga glasila ponovno iznositi sve te stvari, kojih je mnogo, a neprimjereno je prijeći preko tako
važnog događaja bez ikakva osvrta. Stoga se čini da je naprikladnije obilježiti taj događaj ustupanjem ovog kutka kratkom općenitom razmišljanju o Petru/Papi i njegovoj službi u Crkvi.
U poklad naše vjere spada i to da vjerujemo da Krist svoju Crkvu vodi preko Petra
i njegovih nasljednika nepogrešivo njezinu cilju. Bog piše i po krivim linijama pravo, i
po grešnim ljudima vodi nepogrešivo. Papin posjet može nam biti povod da se upitamo
jesmo li svjesni tog dara u svojoj Crkvi i cijenimo li ga dovoljno.
Ako pogledamo prvog čovjeka postavljenog za papu, Petra, ne zapažamo na njemu
ništa osobito. Nije najbolji u krugu apostola. Nije ni najobrazovaniji. Danas bi se jedva
mogao upisati u neku gimnaziju. Brži je šakom i mačem nego blagom riječju. Ne krasi
ga nježnost, više je za grube poslove. Na tržištu rada zapalo ga je da bude ribar. Premda
tjelesno nije slabašan, strašljiv je kad se radi o vlastitoj koži: čak pred slabijim spolom
niječe da je ikada poznavao Nazarećanina. Boji se patnje: na Gospodinov nagovještaj
muke reagira s: Bože sačuvaj! Tebi se takvo što ne smije dogoditi! (Mt 16,22b). Tko da na
prvi mah ne pomisli: što bijaše Gospodinu da baš njega postavi za stijenu svoje Crkve?
Ali poznamo Petra i u drugome izdanju. Takvog je Petra imao Krist u vidu kad
ga je postavljao za vidljivu glavu svoje Crkve i kad mu je govorio: ...kad se jednom vratiš
k meni, učvrsti svoju braću! (Lk 22,32). Prvi dio ove rečenice razni prevoditelji, doduše,
prevode različito (jedni: kad se jednom vratiš k meni, drugi: kad dođeš k sebi, treći: kad se
(ponovno) obratiš...), a prijevod druge rečenice kod svih je jednak: učvrsti svoju braću!.
No iz cjeline teksta posve je jasno ovo: na Petru se najprije mora dogoditi bitna promjena
da bi on mogao učvršćivati svoju braću u vjeri. Za tu je promjenu trebalo vremena. Petar
je morao proći intenzivnu školu. Nije slučaj da je prvenstvo u Crkvi, obećano u Cezareji
Filipovoj (usp. Mt 16,18-19), dobio tek od proslavljenog, a ne od preduskrsnog Gospodina. Morao je imati iskustvo cjelovitog Krista, patnika i proslavljenog, da bi ga cjelovito
mogao naviještati svojoj braći. Tek za takvog će Petra u svim razmiricama u Crkvi moći
vrijediti: Roma locuta, causa finita - Kad je Rim (Papa) rekao svoje, slučaj je okončan.
67
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
U biblijskim tekstovima o Petru otkrivamo u čemu se sastojala ta promjena koja se na
njemu morala dogoditi. Prvo, morao je naučiti ljubiti više nego ovi (Iv 21,15). Morao je znati
ljubiti kako ga je Gospodin učio ljubiti: bezuvjetno, svakoga i uvijek! Drugo, morao je bitno
promijeniti svoj prijašnji (sotonski) stav prema križu i patnji. Gospodin je išao bez protivljenja na križ, kao janje na klanje, i on je morao u patnju ići spremno, morao je raširiti ruke
i pustiti da ga drugi vode kamo oni hoće (usp. Iv 21,18b). Da se takva preobrazba - veća
od preobrazbe gusjenice u leptira! - stvarno i dogodila, imamo potvrdu i kod samog Petra
i od Gospodina. Dok se prvotni Petar zgraža već nad Gospodinovom najavom patnje,
preobraženi Petar poziva na dragovoljnu patnju: ... radujte se što ste dionici u Kristovim
patnjama... Blago vama ako vas pogrđuju zbog Kristova imena….Nitko od vas neka ne
trpi kao ubojica ili kao lopov, kao zločinac ili kao onaj koji se miješa u tuđe poslove! Ali
ako trpi kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka hvali Boga tim imenom... (1 Pet 4,13-16).
A Gospodin je promjenu potvrdio time što je apostolskom prvaku dao novo ime. Od svih
učenika samo je njemu dao novo ime. I ne baš slučajno ime Stijene. Promijeniti nekome ime
u Bibliji znači promijeniti njegovu bit, dati mu sasvim novo poslanje.
Svaki se papa prije svoga izbora, vjerujem, našao s Gospodinom u nekoj Cezareji
Filipovoj da položi jedan dio ispita za papu, čuje obećanje buduće službe i dobije pitanje
za glavni dio ispita - onoga o patnji. Svaki je nakon nekog doručka s proslavljenim Gospodinom čuo njegove riječi: Pasi jaganje moje… Pasi ovce moje! (Iv 21.15.17). Svaki je
morao doživjeti i petrovsku preobrazbu. Jer Gospodin nema drugih ljudi osim grešnih. Iz
njihovih redova mora uzimati pojedince i od njih tesati kamenje za svoju Crkvu.
Papu se s pravom naziva najvećim moralnim autoritetom na svijetu. Njegova riječ
dopire danas do milijunskog slušateljstva. Živimo u vremenu velikih papa. Gospodin ih je
prekalio u raznim sustavima, odgojio u svojoj školi ljubavi i patnje te obogatio snažnom
riječju. Zato Papinu riječ valja ne samo čuti nego i poslušati.
Iz Tajništva:
Nova vrhovna uprava Školskih sestara franjevki Krsta Kralja
Na redovitom vrhovnom kapitulu Školskih sestara franjevki Krista Kralja u Grottaferrati u Rimu izabrana je 10. lipnja 2011. nova vrhovna uprava te Družbe.
Za vrhovnu predstojnicu izabrana s. M. Klara Šimunović.
Za vrhovnu zamjenicu izabrana je s. M. Maryann Dosen, a za vrhovne savjetnice izabrane su s. M. Angela Zanjkovič, s. M. Eva Arevalos Coronel i s. M. Ana Antolović.
S. Klara je u svojoj matičnoj provinciji (Splitskoj provinciji Presv. Srca Isusova) obnašala službu provincijske predstojnice od 2004. do 2010. godine.
Nova uprava Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda
Trećeg dana zasjedanja 38. provincijskog kapitula Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i
Metoda pod predsjedanjem generalnog vizitatora fra Marka Mrše, 27. travnja 2011, izabrana je
nova uprava Provincije. Za provincijskog ministra izabran je (ponovno) fra Željko Železnjak, za
vikara Provincije fra Dragutin Bedeničić, a za definitore izabrani su fra Milan Krišto, fra Zvonimir
Bibić, fra Venancije Mihaljević, fra Miroslav Tandarić, fra Josip Koren i fra Antun Jasenović.
68
PRILOZI
Nova uprava Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića
Na XV. provincijskom kapitulu Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana
Mandića izabrana je 16. lipnja 2011. nova uprava Provincije.
Za provincijala je izabran fra Ante Logara.
Za definitore su izabrani: fra Anto Barišić (ujedno i provincijski vikar), fra Mirko Kemiveš, fra Mirko Varga-Ljubić i fra Juro Šimunović.
Novo Nacionalno vijeće Franjevačkoga svjetovnog reda u Bosni i Hercegovini
Na redovitoj izbornoj nacionalnoj skupštini Franjevačkog svjetovnog reda u Bosni i
Hercegovini, održanoj u Kući mira na Šćitu u Rami, kojoj su predsjedali br. Benedetto
Lino, delegat generalne ministre En-carnacion del Pozo, i fra Ivan Matić OFM, generalni
duhovni asistent FSR-a i FRA-ME, izabrano je 14. svibnja 2011. novo Nacionalno vijeće
FSR-a u BiH.
Za nacionalnu ministru izabrana je (pono-vno) s. Nives Kanevčev (Sarajevo-Bistrik).
Doministra je s. Ankica Zelenika (Mostar), nacionalna tajnica je s. Aleksandra Slokar
(Sarajevo-Bistrik), nacionalni rizničar je br. Ivan Šekelja (Rama-Šćit), s. Milenka Knezović (Humac-Ljubuški) voditeljica je formacije, s. Marija Kolobarić (Široki Brijeg) je prva
nacionalna povjerenica za FRAMU, s. Marijana Bošnjak (Široki Brijeg) je međunarodna
vijećnica, a br. Željko Majdandžić (Busovača) zamjenik je međunarodne vijećnice.
Svim članovima novih uprava od srca čestitamo i želimo da poput Franje i Klare budu
blagoslov za svoje zajednice!
69
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
ZAPISNIK
Sjednice Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, održane u
Zagrebu, Ulica sv. Leopolda B. Mandića 41,
20. lipnja 2011. s početkom u 9 sati
Na sjednici su sudjelovali sljedeći poglavari i poglavarice franjevačkih zajednica:
fra Ivan Sesar OFM (provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja
BDM, Mostar), predsjednik Vijeća, s. M. Ivanka Mihaljević (provincijska predstojnica
Školskih sestara franjevki Krista Kralja, Bosansko-hrvatska provincija Prečistog Srca
Marijina, Sarajevo), potpredsjednica Vijeća, fra Ljudevit Maračić OFMConv (provincijal
Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Zagreb), član Predsjedništva
Vijeća, fra Lovro Gavran OFM (provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo), fra Željko Železnjak OFM (provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila
i Metoda, Zagreb), fra Josip Sopta OFM (provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima
u Dalmaciji i Istri, Zadar), fra Ante Logara OFMCap (provincijal Hrvatske kapucinske
provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, Zagreb), fra Ivan Paponja TOR (provincijal
Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša sv. Jeronima, Zagreb), s. M. Nevenka Grgat (vrhovna poglavarica Družbe sestara franjevki od Bezgrješne, Šibenik), s.
Franciska Molnar (provincijska predstojnica Milosrdnih sestara sv. Križa, Đakovo), s. M.
Leonka Bošnjak Čovo (provincijska predstojnica Školskih sestara franjevki Krista Kralja,
Provincija Presvetog Srca Isusova, Split), s. M. Franka Bagarić (provincijska predstojnica
Školskih sestara franjevki Krista Kralja, Provincija Svete Obitelji, Mostar), s. M. Anica Jureta (provincijska predstojnica Sestara franjevki misionarki iz Asiza, Hrvatska provincija
sv. Maksimilijana Kolbea, Zagreb), s. M. Slavica Vicić (zamjenica s. M. Nelije Pavlović,
provincijske predstojnice Družbe kćeri milosrđa TSR sv. Franje, Hrvatska provincija
Krista Kralja, Zagreb), br. Stjepan Kelčić (nacionalni ministar Franjevačkoga svjetovnog
reda u Hrvatskoj, Zagreb), i s. Albina Zec (regionalna predsjednica Male franjevačke
obitelji, Regija Hrvatska-Slovenija, Rijeka).
Odsutni su bili sljedeći članovi Vijeća:
fra Željko Tolić OFM (provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja,
Split), s. M. Marijana Merdita (provincijska predstojnica Crnogorske provincije franjevki
Bez-grešnog Začeća, Cetinje), s. Ružica Barić (vrhovna poglavarica Sestara franjevki Bezgrješ-nog Začeća iz Dubrovnika, Dubrovnik), s. Nives Kanevčev (nacionalna ministra
Franjevač-koga svjetovnog reda u BiH) i s. Dragica Petrović (odgovorna grupe Svjetovnog instituta Misionarki Kristova kraljevstva, Zagreb).
Sjednica je imala sljedeći sazivni
Dnevni red:
1.Molitva
2. Pozdravna riječ predsjednika VFZ-a
3. Zapisnik Plenarne sjednice VFZ-a od 28.siječnja 2011.
4. Projekt “Franjevački izvori” (izvješće fra Pere Vrepca, koordinatora)
5. Molba fra Mije Džolana, ravnatelja FIKM-a
6. Rasprava o održavanju Studijskih dana o Spisima sv. Klare
70
PRILOZI
7. Usvajanje programa Povjerenstva za “Zlatnu harfu” za narednu godinu
8. Rasprava i donošenje zaključka o prijedlogu provincijala Bosne Srebrene fra Lovre Gavrana s prošle sjednice VFZ-a da se na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu uvede
Franjevački studij
9. Molba sestara klarisa iz Požege (za pomoć u gradnji samostana)
10. Liturgijski kalendar za 2012.
11. Naša izdavačka djelatnost
12. Nekoliko tajnikovih obavijesti i zamolbi
13.Razno
Nakon molitve Srednjeg časa sjednicu je otvorio dr. fra Ivan Sesar, predsjednik Vijeća.
Riječima dobrodošlice pozdravio je sve nazočne, dok je na poseban način uputio pozdrav
novoizabranom provincijalu braće kapucina fra Anti Logari te fra Željku Železnjaku,
ponovno izabranom provincijalu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.
Uslijedilo je usvajanje Dnevnog reda, koji je jednoglasno usvojen s tim da je u točku
Razno dodan prijedlog Hrvatskog areopaga u svezi s obilježavanjem 25. godišnjice jubileja “Duha Asiza”.
3. Zapisnik Plenarne sjednice VFZ-a od 28.siječnja 2011.
Na Zapisnik nije bilo primjedbi te je on jednoglasno usvojen.
4. Projekt “Franjevački izvori” (izvješće fra Pere Vrepca)
U Polugodišnjem izvješću o Franjevačkim izvorima fra Pere Vrepca, kaoordinatora
za izdavanje “Franjevačkih izvora” istaknuto je sljedeće: sva su djela prevedena, dovršena
je biblijska, franjevačka i jezična lektura, obavljeno je ujednačavanje tekstova, u tijeku je
korektura, a onda slijedi unošenje ispravaka. Krajem srpnja mogao bi početi prijelom
teksta, za što će trebati oko dva mjeseca. U tijeku je izrada kazala: biblijskog, imenskog,
mjesnog i pojmovnog. Djelo će biti izdano u jednom svesku s oko 2000 stranica, oblika
sličnog talijanskom izdanju, na finom biblijskom papiru, sa zaštitnom kutijom tvrdog
uveza, s dvjema smeđim vrpcama, s dvjema karticama (na jednoj hrvatske i latinske kratice djela na drugoj sadržaj knjige), a uz knjigu bit će izdana i elektronička verzija na CD-u.
Tiskanje je povjereno Tiskari ZRINSKI. Djelo će se tiskati u 4.000 primjeraka. Sveukupni
troškovi ovoga velikog i važnog projekta iznosit će oko 100.000,00. Ako sve bude išlo
po predviđenom planu, tiskanje će biti obavljeno do kraja 2011. Budući da je premašena
novčana svota koju je VFZ dobio od Hrvatske vlade za ovaj projekt, jednoglasno je
odlučeno da otkupna cijena već naručenih primjeraka bude 5,00 €, kako bi se mogla
nadoknaditi spomenuta novčana razlika između dobivene donacije i realnih troškova.
Također je predloženo da sve zajednice revidiraju (povećaju) svoje narudžbe od prošle
sjednice. Predsjednik je pozvao sve zajednice da otkupni iznos za svoje primjerke čim
prije doznače na račun VFZ-a, a tajnik da obavijesti odsutne članove da revidiraju svoju
narudžbu (ako žele) i da za naručene primjerke čim prije doznače novac.
5. Molba fra Mije Džolana, ravnatelja FIKM-a
Fra Mijo je na Vijeće uputio molbu u kojoj traži da se gospođi Mirjani Maras Žuro,
koja od svibnja 2010. privremeno zamjenjuje tajnicu FIKM-a, gospođu Ljubicu Ćurković
71
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
(koja ostaje na porodiljnom dopustu do 2013.), produlji radni odnos za godinu dana ili
na neodređeno vrijeme. Jednoglasno je odlučeno produljenje radnog odnosa gospođi
Mirjani Maras Žuro na određeno vrijeme.
6. Rasprava o održavanju Studijskih dana o Spisima sv. Klare
Pročelnik Povjerenstva za duhovnost fra Mirko Kemiveš bio je zadužen da dogovori
sa sestrama klarisama detaljniji program glede održavanja Studijskih dana o Spisima sv.
Klare. S obzirom na to dostavio je Vijeću pismeni odgovor sestara klarisa iz Zagreba,
potpisan od s. Tarzicije Čičmak, u kojem između ostalog stoji da sestre klarise odustaju
od održavanja Studijskih dana o Spisima sv. Klare. S ovom temom spaja se i uzima na
razmatranje još jedna druga tema pristigla u zamolbi sestara klarisa iz Zagreba, potpisana
od s. Alojzije Bevanda, opatice, a to je da Vijeće izda CD-mjuzikl Chiara di Dio (autor
Carlo Tedeschi). Dogovoreno je da sestre klarise do siječnja 2012. dostave potrebne pojedinosti o mjuziklu.
Nakon duže rasprave odlučeno je da fra Pero Vrebac napravi, do sljedeće sjednice u
siječnju 2012, prijedlog predstavljanja nekih djela iz Franjevačkih izvora s naglaskom na
proslavi jubilarne godine sv. Klare.
7. Usvajanje programa Povjerenstva za “Zlatnu harfu” za narednu godinu
Pročitan je dopis fra Petra Kinderića, pročelnika Povjerenstva za “Zlatnu harfu”. Predloženi program jednoglasno je prihvaćen.
8. Rasprava i donošenje zaključka o prijedlogu provincijala Bosne Srebrene fra Lovre
Gavrana s prošle sjednice Vijeća da se na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu uvede Franjevački studij
Nakon duže rasprave zaključeno je da u ovom trenutku nisu ispunjeni uvjeti za organizaciju i pokretanje ovoga projetka.
9. Molba sestara klarisa iz Požege
Pročitan je dopis sestara klarisa, u kojem mole za pomoć pri obnovi samostana. Nakon
kraće diskusije jednoglasno je odlučeno da se ova tema razmotri na siječanjskoj sjednici,
kada se raspoređuju novčana sredstva.
10. Liturgijski kalendar za 2012.
Predsjednik je pozvao članove Vijeća da pozorno pregledaju ovogodišnji Kalendar
te uočene moguće propuste ili pogreške jave u Tajništvo najkasnije do konca kolovoza.
Pozvao je i da svaka zajednica na vrijeme (do kraja kolovoza) naruči u Tajništvu VFZ-a
potrebni broj Kalendara za iduću godinu.
11. Naša izdavačka djelatnost
U zalihama imamo tri knjige, koje nam zauzimaju raspoloživi skladišni prostor:
a) “Iuridica franciscana”: ima ih još 322.
b) “Hrvatski franjevački biografski leksikon”: ima još oko 140 komada. Za arhiv
treba ostaviti 30-40 komada, ostalo neka preuzmu zajednice.
c) “27 godina Zlatne harfe”: ima još više od 620 komada.
Predsjednik je pozvao članove Vijeća da svatko preuzme nešto od toga.
72
PRILOZI
12. Nekoliko tajnikovih obavijesti i zamolbi
Tajnik VFZ-a, g. Anto Matković, priopćio je da je Tajništvo nakon isteka ugovora o
telefonskim i internetskim uslugama s Hrvatskim Telekomom u travnju 2011. prešlo na
ugovor s Iskon Internet d.d.
Također je zamolio sve članove Vijeća da mu šalju izvješća o izborima i promjenama u
svojim zajednicama (glasila, tabule), što uvelike olakšava poslovanje Tajništva.
13. Razno
a) Prijedlog Hrvatskog areopaga, Centra za međureligijski dijalog, Zagreb, Sveti Duh
31, da se svečanije obilježi 25. godišnjica “Duha Asiza”
Fra Ljudevit Maračić je pročitao tekst što ga je u ime Hrvatskog areopaga poslao Vijeću
fra Josip Blažević OFMConv. Fra Josip predlaže da se, osim uobičajenog godišnjeg obilježavanja “Duha Asiza” jednodnevnim molitvenim programom 27. listopada, ovogodišnji
jubilej proslavi jednotjednim programom u zajedničkom aranžmanu. Hrvatski areopag
ima razrađen nacrt programa proslave kao i predavače pa predlaže da se 28. lipnja 2011.
sastanu svi zainteresirani i dogovore detalje. Mogu se uključiti i drugi predavači.
Nakon rasprave jednoglasno je prihvaćeno da Vijeće bude suorganizator u tome. Odlučeno je da na dogovoreni sastanak (28. lipnja) s Hrvatskim areopagom bude pozvano
Povjerenstvo za duhovnost.
b) Ponuda “Kršćanske sadašnjosti” za tiskanje Časoslova
Nakon što je razmotrena ponuda “Kršćanske sadašnjosti” za tiskanje Časoslova rimskog obreda, članovi Vijeća su se izjasnili da žele od KS naručiti Časoslov rimskog obreda
+ Franjevački časoslov. Budući da je KS zatražio broj željenih primjeraka Časoslova,
odlučeno je
da svaka zajednica dostavi u Tajništvo VFZ-a podatke o broju potrebnih primjeraka
Časoslova, nakon čega će KS odlučiti o eventualnom tiskanju istih.
c) Sljedeća sjednica Vijeća
Dogovoreno je da se sljedeća Plenarna sjednica VFZ-a održi 27. - 28. siječnja 2012. u
Zagrebu, u samostanu braće kapucina ( Ul. Sv. Leopolda B. Mandića 41).
d) Obilježavanje dolaska sv. Franje u naše krajeve
Uz suradnju fra Josipa Sopte i fra Ljudevita Maračića dogovoreno je da se do siječnja
2012. oformi odbor, koji bi pripremio proslavu obilježavanja dolaska Sv. Franje u naše
krajeve.
Sjednica je završena u 12.13 sati.
Zapisao:
Anto Matković, tajnik Vijeća
Odobrili:
1. Fra Ivan Sesar OFM, predsjednik Vijeća
2. S. Ivanka Mihaljević ŠSF, potpredsjednica Vijeća
73
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
U Brestovskom otvorena 800. obljetnica utemeljenja Reda siromašnih sestara Sv. Klare
Svečanim misnim slavljem na blagdan Cvjetnice, 17. travnja 2011, provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran otvorio je u župnoj crkvi Rođenja
Blažene Djevice Marije u Brestovskom proslavu 800. obljetnice utemeljenja Drugog
franjevačkog reda, Siromašnih sestara Sv. Klare.
Ovaj važni jubilej cijele franjevačke obitelji okupio je članove triju franjevačkih redova
koji djeluju u Bosni i Hercegovini. Franjino usklađivanje molitve i djelovanja (akcije i
kontemplacije) nezaobilazni je put života svakog franjevca i franjevke.
U prigodi ovog velikog jubileja sestrama klarisama obratio se predsjednik Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dr. fra Ivan Sesar. Čestitajući jubilej
izrazio je sestrama blizinu svekolike franjevačke obitelji te zahvalio na svemu što čine za
Crkvu, svijet i naš narod, preporučujući sve nas u njihove molitve. Kao franjevci i franjevke, želimo obnavljati kuću Kristovu. Sveukupno življenje franjevačke karizme želimo
doživljavati kao jedan od načina življenja evanđelja i nasljedovanja Krista. Pozvani smo
živjeti Kristovu ljubav, koja bi trebala biti princip našeg djelovanja, naglasio je fra Ivan.
Nakon blagoslova grančica ispred samostana sestara klarisa i svečane procesije euharistijsko
slavlje u župnoj crkvi predslavio je fra Lovro Gavran u koncelebraciji fra Ivana Sesara, provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, fra Mate Topića, definitora franjevačke provincije Bosne
Srebrene, fra Nikice Vujice, župnika i gvardijana franjevačkog samostana Sv. Duha u Fojnici, fra
Josipa Ikića, gvardijana Franjevačkog samostana sv. Bonaventure u Visokom, fra Slavka Topića,
gvardijana Franjevačkog samostana Sv. Petra i Pavla u Sarajevu, te još nekoliko braće franjevaca.
U propovijedi fra Lovro je govorio o životu i duhovnosti sv. Klare Asiške. Naglasio je kako
se sv. Klara upravo na blagdan Cvjetnice pridružila sv. Franji i odrekla se svega prolaznoga.
Nasljedovati Božjeg Sina, koji je postao naš put, za Klaru je podrazumijevalo da ne želi drugo
osim utonuti s Kristom u iskustvo radikalne poniznosti i siromaštva, istaknuo je fra Lovro.
Euharistijsko slavlje uz pjevanje Muke Gospodnje uzveličao je župni zbor pod ravnanjem s. Dragice Ljubos, školske sestre franjevke.
Slavlju otvaranja jubileja nazočile su i mnoge sestre redovnice među kojima su bile: s. Ivanka Mihaljević, predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica u BiH i
provincijska predstojnica Školskih sestra franjevki Sarajevo, s. Franka Bagarić, provincijska
predstojnica Školskih sestara franjevki Mostar, s. Terezija Karača, provincijalna glavarica sestara milosrdnica Provincije Majke Divne, te predstavnice zajednice sestara Kćeri Božje ljubavi.
Uime Župe Rođenja BDM u Brestovskom, u kojoj se nalazi samostan sestara klarisa,
čestitku za početak Jubileja uputio je župnik fra Mato Popović. Zahvalu sestrama klarisama za molitvu i svekoliku prisutnost izrekao je fra Vinko Tomas, duhovnik sestara.
Nakon euharistijskog slavlja uslijedio je svečani ručak, gdje su čestitke sestrama klarisama izrekli provincijali i provincijalke, a po tom se nazočnima obratila časna majka s. M.
Ivana Šuljić OSC, koja je uputila riječi pozdrava i izrazila radost zajedništva te zahvalnost
svima koji su došli uzveličati slavlje otvaranja ovoga velikog i značajnog Jubileja.
Župa Rođenja BDM u Brestovskom jedina je župa na području Bosne i Hercegovine u kojoj
zajedno žive i djeluju tri franjevačka reda: franjevci Bosne Srebrene, Školske sestre franjevke
Bosansko-hrvatske provincije te sestre klarise, koje su u Brestovsko došle 1989. godine.
Slavlje Jubileja započelo je na Cvjetnu nedjelju, 17. travnja, a završit će svetkovinom sv.
Klare Asiške 11. kolovoza 2012. godine.
S. Kata Karadža, ŠSF
74
PRILOZI
KONGREGACIJA ZA KLERIKE (4. dio)
Euharistijsko klanjanje za posvećenje svećenika i duhovno majčinstvo
Prijevod 2. njemačkog izdanja iz 2009. godine
Službenica Božja Consolata Betrone (1903-1946)
Žrtve i molitve svećeničke majke koriste prije svega onim Bogu posvećenim osobama,
koje su zalutale ili već napustile svoj poziv. Na to je Isus pozvao u Svojoj Crkvi nebrojene
žene-moliteljice kao na primjer kapucinsku klarisu Consolatu Betrone iz Torina. Njoj je
Isus rekao: „Tvoja životna zadaća namijenjena je tvojoj braći. Consolata, i ti ćeš biti
dobri pastir i ići ćeš u potragu za braćom te ćeš Mi ih dovesti natrag.“
Za tu „svoju braću“, svećenike i Bogu posvećene osobe u duševnoj nevolji, Consolata je
činila sve. Neprestano je pri kuhinjskom radu molila svoju molitvu srca: „Isuse, Marijo, ljubim
vas, spasite duše!“ te je i najmanju službu i svoje dužnosti svjesno činila žrtvom tako da je Isus
o tome rekao: „Sve su to beznačajne stvari, ali jer Mi ih prinosiš s velikom ljubavlju, dajem
im neizmjernu vrijednost i činim da kao milosti obraćenja struje dolje na nesretnu braću.“
Često su njezinom samostanu povjeravani telefonom ili pismeno sasvim konkretni teški
slučajevi, za koje je Consolata svaki puta zastupnički preuzimala odgovarajuće patnje. Tako
je ponekad tjednima i mjesecima trpjela suhoću, napuštenost, besmislenost, unutarnju tamu,
osamljenost, sumnje i grješna stanja svećenikâ. U toj je borbi jednom napisala svom duhovnom vođi: „Koliko ipak stoje ta braća!“ Ali Isus joj je dao ovo veličanstveno obećanje: „Nije
samo jedan brat, kojeg ćeš dovesti natrag Bogu, nego svi. Obećajem ti: Darovat ćeš mi tu
braću, jednog za drugim.“ Tako je i bilo! Sve svećenike koji su joj bili povjereni uzmogla je
natrag pridobiti za ispunjeno svećeništvo. Mnogi od tih slučajeva točno su posvjedočeni.
Berthe Petit (1870-1943)
Berthe Petit velika je belgijska mističarka, ali malo poznata kao davateljica zadovoljštine za druge. Isus joj je jasno pokazao svećenika, za kojeg je ona trebala napustiti svoje
osobne planove, i čak ju je povezao s njim.
„Cijena“ za svetog svećenika
Kao petnaestogodišnja djevojka Berthe je već kod svake misne žrtve molila za cele-branta: „Isuse
moj, ne daj da Ti se Tvoj svećenik ne sviđa!“ Kad je imala 17 godina, njezini su roditelji zbog jednog
jamstva izgubili sav imetak. 8. prosinca 1888. godine duhovni vođa je izjavio da Berthin poziv nije
samostan, nego da se kod kuće brine za svoje roditelje. Teška srca djevojka je prihvatila tu žrtvu.
Ipak, molila je Majku Božju za milost da Isus umjesto njezinog žrtvovanog samostanskog poziva
daruje Crkvi jednog revnog, svetog svećenika. „Bit ćete uslišani“, zajamčio joj je ispovjednik.
A ono što ona nije mogla znati dogodilo se već 16 dana kasnije: jedan dvade-setdvogodišnji
mladi pravnik, dr. Louis Decorsant, molio je pred kipom Majke od žalosti. Iznenada i sasvim
neočekivano imao je pritom unutarnju sigurnost da nije njegov poziv da uzme za ženu djevojku koju je volio i etablira se kao bilježnik. Čak više, sasvim jasno je razumio da ga Bog poziva
za svećenika. Taj zov bio je tako jednoznačan i uporan da ni trenutka nije oklijevao te je odmah
sve ostavio. Nakon studija u Rimu, gdje je doktorirao, primio je 1893. godine svećeničko
ređenje u Parizu. Berthi su tad bile 22 godine. Iste godine slavio je taj dvadesetsedmogodišnji
mladomisnik ponoćku u predgrađu Pariza. Ova činjenica tako je značajna zbog toga što je
Berthe Petit u istom satu na ponoćki u jednoj drugoj župi svečano obećala Gospodinu: „Isuse,
želim biti žrtva za svećenike, za sve svećenike, a posebno za svećenika svog života.“
75
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
Kad je onda izložen Presveti Sakrament, djevojka je odjednom ugledala pred sobom
velik križ sa Spasiteljem, po njim Marija, a lijevo od križa Ivan. Pritom je čula riječi:
„Tvoja je žrtva primljena, tvoja molitva uslišana. Evo tvog svećenika ... Jednog dana
ćeš ga upoznati.“ I Berthe vidje kako je sv. Ivan nosio crte lica jednog njoj nepoznatog
svećenika. Taj svećenik bio je nitko drugi nego abbé Decorsant. Ali tek 1908, dakle 15
godina kasnije, ona će ga susresti i ponovno prepoznati njegovo lice.
Susret koji je Bog želio
Za vrijeme jednog hodočašća u Lurd Berthe je već kao zrela žena čula riječi Majke
Božje: „Sad ćeš vidjeti svećenika, za kojeg si se Bogu molila prije 20 godina. Uskoro ćeš
ga susresti.“ Ipak, trebalo je potrajati još nekoliko mjeseci, dok ga je osobno upoznala.
Kad je iste godine sa svojom prijateljicom ponovno putovala u Lurd, ušao je na pariškom
kolodvoru Austerlitz u njihov odjel jedan svećenik da potraži mjesta za neku bolesnicu.
Bio je to abbé Decorsant. Nosio je crte sv. Ivana, kako ga je Berthe vidjela prije 15 godina
i za kojeg je već prikazala tako mnoge molitve pa i tjelesne patnje. Ali nakon nekoliko
prijaznih riječi on je napustio vlak. Točno mjesec dana kasnije knačno je i sam abbé
Decorsant poduzeo hodočašće u Lurd, kako bi Majci Božjoj povjerio svoju svećeničku
budućnost. Natovaren svojim kovčezima, ponovno je u Lurdu susreo Berthe i njezinu
prijateljicu, ponovno je prepoznao te dvije žene i pozvao ih na svetu misnu žrtvu. Kad je
abbé Decorsant podigao Hostiju, Isus je na unutarnji način rekao Berthi: „To je svećenik,
za kojeg sam primio tvoju žrtvu.“ Nakon sv. Mise Berthe je ustanovila da je „svećenik
njezinog života“, kako ga je ona otad nazivala, bio smješten čak u njezinom pansionu.
Zajednička zadaća
Berthe mu je otvorila svoj unutarnji život i svoje poslanje za posvetu Prežalosnom i
Prečistom Srcu Marijinu. Abbé Louis Decorsant sa svoje strane je razumio da mu je tu
dragocjenu dušu Bog povjerio. Prihvatio je jedno mjesto u Belgiji te za Berthe Petit
postao svet duhovni vođa i neumorna potpora pri provođenju njezinog poslanja. Kao
izvrstan teolog bio je idealan posrednik za Berthinu mistiku kod nadležnih mjesta u Rimu
i kod crkvene hijerarhije. 24 godine, sve do svoje smrti, pratio je Berthe Petit, koja je kao
davateljica zadovoljštine bila mnogo bolesna te je osobito trpjela i za svećenike koji su
napustili svoje zvanje.
Časna službenica Conchita iz Meksika (1862-1937)
Maria Conception Cabrera de Armida, Conchita,supruga i majka brojne djece,
jedna je od onih modernih svetica, koje je Isus godinama pripravljao za duhovno
majčinstvo za svećenike. Ona će ubuduće biti od velikog značenja za cijelu Crkvu.
Jednom je Isus izjavio Conchiti: „Ima duša, koje su posvetom primile svećeničko pomazanje. Ali ima ... također svećeničkih duša, koje, iako nemaju ni svećeničkog dostojanstva
ni svećeničke posvete, imaju svećeničko poslanje. One se žrtvuju sjedi-njene sa Mnom ...
Te duše sasvim snažno pomažu Crkvi u duhovnom smislu. Ti ćeš biti majka velikog
broja duhovne djece, ali ona će tvoje srce stajati tisuću mučeničkih smrti.“
„Prinesi se kao žrtveni dar za svećenike. Sjedini se s Mojom žrtvom, kako bi za njih
76
PRILOZI
dobila milosti ... Ponovno želim doći na ovaj svijet ... po Svojim svećenicima. Želim obnoviti svijet očitujući se u Svojim svećenicima. Želim Svojoj Crkvi dati snažan impuls
izlijevajući na Svoje svećenike Duha Svetoga kao na neke nove Duhove... Crkva i svijet
trebaju nove Duhove, svećeničke Duhove, unutarnje Duhove.“
Kao djevojka Conchita je prilikom posjeta Presvetomu često molila: „Gospodine, osjećam se tako nesposobna da Te ljubim, stoga bih se željela udati. Daj mi mnogo djece tako
da Te ona ljube više od mene.“ Iz njezinog nadasve sretnog braka proizašlo je devetero
djece, dvije djevojčice i sedam dječaka, koje je ona sve posvetila Majci Božjoj: „Poklanjam
ti ih sasvim kao tvoju djecu. Ti znaš da ih ne mogu odgojiti, premalo razumijem što to
znači biti majka. Ali ti, ti to znaš.“ Morala je doživjeti smrt svoje četvero djece, koja su
sva svetački umrla. Conchita je smjela i sasvim konkretno postati na duhovan način majka
za svećeništvo svog tjelesnog sina, o kojem je napisala: „Manuel je rođen istog sata kad
je umro svećenik José Comacho. Kad sam to čula, molila sam Boga da moj sin zamijeni
ovog svećenika na oltaru ... Kad je mali Manuel počeo govoriti, zajedno smo molili za
tu veliku milost svećeničkog poziva ... Na dan njegove prve sv. Pričesti i na sve velike
svetkovine obnovio je on tu molitvu ... Sa 17 godina stupio je u Družbu Isusovu.“
Kad joj je Manuel (rođ. 1889), treći po starini, 1906. godine priopćio iz Španjolske
odluku da želi postati svećenik, napisala mu je: „Daruj se Gospodinu svim srcem, ne
uskraćujući Mu se! Zaboravi stvorenja i zaboravi prije svega sebe samoga! Ne mogu si
zamisliti Bogu posvećenog čovjeka koji nije svetac. Ne smije se čovjek darovati Bogu
samo polovično. Budi prema Njemu velikodušan!“ 1914. godine Conchita se posljednji
put susrela s Manuelom u Španjolskoj, jer se on nikad više nije vratio u Meksiko. Tada je
pisao: „Draga moja mala mama, ti si mi pokazala put. Na svoju sreću odmalena sam
na tvojim usnama čuo zahtjevni i spasonosni nauk o križu. Sad ga želim pretvoriti
u djelo.“ I majka je osjetila to odricanje: „Odnijela sam tvoje pismo pred tabernakul i
rekla Gospodinu da čitavom svojom dušom prihvaćam tu žrtvu. Sljedećeg dana nosila
sam pismo na svojim prsima i tako sam primila sv. Pričest, kako bih obnovila svoju
posvemašnju žrtvu.“
Mama, nauči me biti svećenik
23. srpnja 1922, tjedan dana prije svog svećeničkog ređenja, tridesettrogodišnji Manuel
je molio: „Mama, nauči me biti svećenik! Pričaj mi o neizmjernoj radosti da čovjek može
slaviti sv. Misu. Sve vraćam u tvoje ruke, onako kako si me kao malo dijete stavljala na
svoja prsa, da me učiš lijepom imenu Isusovom i Marijinom, da me uvedeš u tu tajnu.
Doživljavam se stvarno poput dojenčeta, koje te moli za svjetlo, za tvoje molitve i za
tvoju žrtvu. Čim postanem svećenik, poslat ću ti svoj blagoslov, a onda ću na koljenima
primiti tvoj.“
Kad je Manuel 31. srpnja 1922. godine u Barceloni ređen za svećenika, u isto je vrijeme
u Meksiku ustala njegova majka - zbog vremenske razlike kod nje je još bila noć - da bi na
duhovan način sudjelovala u njegovom svećeničkom ređenju. Pri tome, sasvim ganuta, bila
je svjesna: „Majka sam svećenikova ! ... Mogu samo plakati i zahvaljivati ! Pozivam cijelo
nebo da umjesto mene zahvaljuje, jer sam nesposobna činiti to, ja, koja sam tako jadna.“
Deset godina kasnije pisala je svom sinu: „Ne mogu si zamisliti svećenika koji nije Isus,
pogotovo ne u Družbi Isusovoj. Molim za tebe da se tvoje pretvaranje u Krista, polazeći
od sv. Mise, ispuni, da dan i noć budeš Isus (17. svibnja 1932.). „Što bismo radili bez križa?
Bez bolova - koji ujedinjuju, posvećuju, čiste i stječu milosti - život bi bio nepodnosiv“ (10.
77
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
lipnja 1932.). Sa 66 godina o. Manuel je 1955. godine umro na glasu svetosti. Gospodin je
dao Conchiti da za svoj apostolat razumije: „Povjerit ću ti još jedno drugo mučeništvo: ti
ćeš otpatiti ono što svećenici poduzimaju protiv Mene. Doživjet ćeš i prikazat ćeš njihove
nevjernosti i jadnosti.“ To duhovno majčinstvo za posvećenje svećenika i Crkve potpuno
ju je istrošilo. Conchita je umrla 1937. godine u starosti od 75 godina.
Moje svećeništvo i jedna nepoznata osoba
Wilhelm Emmanuel Freiherr von Ketteler (1811-1877)
Poznati „socijalni biskup“ Ketteler, vodeća ličnost u njemačkom episkopatu 19. stoljeća i istaknuti utemeljitelj katoličkog Socijalnog nauka, zahvaljuje svoj poziv molitvi i
žrtvi jedne jednostavne redovnice.
Godine 1869. sjedio je dijecezanski biskup jedne njemačke biskupije jedne večeri zajedno
sa svojim gostom biskupom Kettelerom iz Mainza. U toku razgovora dijecezanski je biskup
počeo govoriti o nadasve blagoslovljenom djelovanju svoga gosta. Ali biskup Ketteler je
objasnio svome domaćinu: „Sve što sam postigao s Božjom milošću zahvaljujem molitvi i
žrtvi jedne meni nepoznate osobe. Mogu samo toliko reći: znam da se netko cijelim svojim
životom žrtvovao za me dragom Bogu, a toj žrtvi imam zahvaliti da sam uopće postao
svećenik.“ I nastavio je: „U početku nisam bio određen za svećenika. Položio sam svoj
državni ispit iz pravnih znanosti i samo sam mislio na to kako što prije da napredujem,
da dobijem značajno mjesto u svijetu te da steknem čast, ugled i novac. Jedan izvanredan
događaj zaustavio me na tom putu i usmjerio je moj život na sasvim drugu putanju.
Jedne večeri bio sam sâm u sobi i prepuštao se svojim častoljubivim snovima i budućim
planovima. Ne znam što se tada dogodilo. Jesam li bio budan ili sam spavao, jesam li vidio
u stvarnosti ili u snu ? Ali jedno znam: ono što sam vidio prouzročilo je zaokret u mojem
životu. Sasvim bistro i jasno promatrao sam kako Krist stoji iznad mene u sjajnom oblaku
i pokazuje mi svoje Presveto Srce. Pred njim je klečala neka redovnica, koja je usrdno moleći
dizala prema njemu svoje ruke. Iz Njegovih sam usta čuo riječi: „Ona bez prestanka moli za
tebe!“ Vidio sam sasvim jasno lice moliteljice, a njezine crte lica tako su mi se utisnule da ih
još i danas imam u sjećanju. Izgledalo je da je ona sasvim obična sestra. Odjeća joj je bila vrlo
sirotinjska i gruba, ruke su joj bile kao od teškog rada zacrvenjene i žuljave. Bilo to kako mu
drago, bilo to snovi-đenje ili ne, u svakom slučaju za mene je to bilo izvanredno, jer me to do
srži potreslo da sam od tada odlučio posve se posvetiti Bogu u svećeničkoj službi.
Povukao sam se u jedan samostan da obavim duhovne vježbe i o svemu tome porazgovarao sam sa svojim ispovjednikom. Onda sam s trideset godina počeo studirati teologiju.
Ostalo znadete. Pa ako pak mislite da se po meni na neki način događa dobro, sad znadete
i tko je zapravo za to zaslužan. To je ona redovnica koja je za mene molila, možda i ne
poznajući me. Naime, ja sam uvjeren da se za mene molilo i da se još u skrovitosti moli, i da
bez te molitve ne bih dosegao cilj koji mi je Bog posta-vio.“ - „Imate li pojma gdje i tko je za
Vas molio?“, upitao je dijecezanski biskup. „Ne. Mogu samo svaki dan moliti Boga da ju - ako
je još na Zemlji - blagoslovi i tisućostruko joj plati za ono što mi je učinila.“
Sestra štalarica
Sljedećeg dana biskup Ketteler je posjetio obližnji sestarski samostan i tamo je u kućnoj
kapeli služio sv. misu. Prilikom dijeljenja sv. pričesti već je bio došao do kraja posljednjeg
reda, kad mu se pogled iznenada zaustavi na jednoj redovnici. Duboko bljedilo proširi se
78
PRILOZI
po njegovom licu. Stajao je tu ne mičuću se s mjesta. Ipak se pribrao i podijelio sv. pričest
redovnici koja je pobožno klečala i nije ništa primijetila od njegovog oklijevanja. Onda je
mirno završio sv. misu.
Za doručak došao je u samostan i biskup, kojemu je on bio gost. Nakon doručka
biskup Ketteler je zamolio predstojnicu da mu predstavi sve sestre iz te kuće, i nakon
kratkog vremena sve su se one bile skupile. Dvojica biskupa zaputili su se k njima, a biskup Ketteler je pozdravljajući i tražeći pogledom preletio sve redove sestara. Ali izgledalo
je da ne nalazi ono što je tražio. Potiho je upitao predstojnicu: „Jesu li stvarno sve sestre
tu?“. Ona pogledom preleti mnoštvo sestara, a onda reče: „Vaša biskupska Milosti, ja
sam dala sve pozvati, ali stvarno nedostaje jedna sestra.“ „A zašto ona nije došla?“ „Ona
se“, odgovori predstojnica, „brine za štalu, ali na tako uzoran način da u svojoj revnosti
ponekad zaboravi druge stvari.“ „Želim vidjeti tu sestru“, zamoli biskup. Nakon nekog
vremena uđe pozvana sestra. On ponovno problijedi, a nakon nekoliko riječi upućenih
svima sestrama zamoli da ga ostave nasamo s tom sestrom.
„Poznate li me?“, upita je on. „Vašu biskupsku Milost nisam nikad vidjela.“ „Jeste li
nekad molili ili prikazali dobra djela za mene?“, želio je znati biskup. „Nisam svjesna
da sam ikad čula za Vašu biskupsku Milost.“ Biskup je stajao nekoliko trenutaka šuteći,
a onda je iznenada upitao dalje: „Koju pobožnost obavljate najradije i najčešće?“ „Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu“, bio je odgovor. „Izgleda da imate najteži posao u
samostanu“, nastavi on. „O, ne, Vaša biskupska Milosti,“ uzvrati sestra, „ali ne mogu
nijekati da mi je on oduran.“ „A što činite, kad Vam dođu takve napasti?“ „Navikla sam
se da se svih stvari koje me stoje nadvladavanja prihvatim iz ljubavi prema Bogu upravo
rado i marljivo. I ja to onda prikazujem za jednu dušu na ovom svijetu. Onome kome
dragi Bog želi za to biti milostiv, to sam posve pripustila njemu i ne želim znat tko je to. I
sat klanjanja pred Presvetim Sakramentom svaku večer od osam do devet sati prikazujem
na tu nakanu. „A kako dolazite na tu pomisao da sve svoje zasluge prikazujete za neku
sasvim nepoznatu dušu?“ „To sam se navikla već dok sam još bila vani u svijetu“, glasio
je odgovor. „Naime, u školi nas je učio gospodin župnik da treba moliti i prikazivati žrtve
za svoju rodbinu i kako to treba raditi. Osim toga, tako je on mislio, treba puno moliti i za
druge, koji su u opasnosti da se izgube. A budući da samo Bog zna kome je molitva posebno potrebna, da je najbolje svoje zasluge staviti na raspolaganje Presvetom Srcu, kako
bi koristile onome, za koga Njegovo sveznanje i njegova mudrost smatraju da je dobro.
Tako sam to ja radila“, završi ona, „i uvijek mislila da će Bog već naći pravu dušu.“
Rođendan i dan obraćenja
„Koliko imate godina?“, želio je znati Ketteler. „Tridesetitri godine, Vaša biskupska
Milosti“, bio je odgovor. Biskup, zbunjen, zastade za trenutak. Onda reče: „Kad ste rođeni?“ Sestra reče taj dan. Biskupu se tad ote uzvik. Njezin dan rođenja bio je dan njegovog
obraćenja! Onoga dana vidio ju je pred sobom točno takvu kakva sad stoji pred njim.
„I uopće ne znate da li su Vaša molitva i Vaša žrtva imale uspjeha?“, pitao je on dalje.
„Ne, Vaša biskupska Milosti.“ „I ne želite to znati?“ „Dragi Bog zna, ako se nešto dobro
dogodi, i to je dovoljno“, bio je jednostavni odgovor. Biskup je bio potresen. „Onda
nastavite u Božje ime s tim djelom“, reče on.
A sestra kleknu odmah do njegovih nogu i zamoli njegov blagoslov. Biskup podiže
svečano svoje ruke te s dubokom potresenošću i ganućem izgovori: „Blagoslivljam Vas
snagom i vlašću koju ima biskup za blagoslivljanje. Blagoslivljam Vašu dušu, blagosliv79
Marija među nama, listopad 2011, br. 3/147
ljam Vaše ruke i njihov rad, blagoslivljam Vašu molitvu i žrtvu, Vaše nadvladavanje i
slušanje. Sasvim osobito blagoslivljam Vas za posljednji čas i molim Boga da Vam bude
na pomoći svom svojom utjehom.“ „Amen“, odgovori sestra mirno, podiže se i otiđe.
Pouka za cijeli život
A crkveni knez, potresen u najdubljoj dubini, pristupi prozoru i pogleda van, boreći
se za prisebnost. Malo potom oprostio se od predstojnice i vratio u stan svog biskupskog
prijatelja. Njemu je povjerio: „Sad je nađena ona, kojoj zahvaljujem svoj poziv.To je
posljednja i najsiromašnija sestra u samostanu. Ne mogu dovoljno zahvaliti Bogu za
njegovo milosrđe, jer sestra moli za mene već gotovo dvadeset godina. A Bog je već
unaprijed primio njezinu molitvu te još onog dana, kad je ugledala svjetlo svijeta, izveo
moje obraćenje, znajući unaprijed za njezina zagovorna djela i molitve. Kakva pouka
i opomena za mene!“, dodao je on. „Ako bih ikad došao u kušnju da zbog stanovitih
uspjeha i zbog svog djelovanja postanem pred ljudima
tašt, onda moram zbog istine
stalno si držati pred očima: to zahvaljuješ molitvi i žrtvi jedne siromašne službenice
u samostanskoj štali. A ako bi mi neki mali i neznatni rad izgledao manje vrijednim,
onda mi ta ista činjenica kaže: to što ova službenica čini i žrtvuje se u poniznoj poslušnosti prema Bogu toliko je vrijedno pred Gospodinom Bogom da su te zasluge probudile
Crkvi jednog biskupa.“
(nastavlja se)
Iz odabranih misli Sv. Arškog župnika Ivana Marije Vianneya
Čovjek je stvoren iz ljubavi te bez ljubavi ne može živjeti. Ili će ljubiti Boga ili će ljubiti
svijet. Tko ne ljubi Boga, vješa svoje srce o stvari, koje prolaze poput dima.
Što više upoznajemo ljude, to manje ih ljubimo. Kod Boga je obrnut slučaj: što ga više
upoznajemo, to više ga ljubimo. Ta spoznaja zapaljuje u našoj duši takav oganj ljubavi da
duša ne može ništa drugo ljubiti jače nego Boga i ni za čim drugim ne može jaše čeznuti
nego za Bogom... Ljubav prema Bogu predokus je neba. Kad bismo je mogli iskusiti, o
kako bi nas to činilo sretnima ! To što se osjećamo tako nesretnima dolazi odatle što ne
ljubimo Boga.
Podosta ljudi, koji ne ljube Boga i ne mole mu se, ipak ima sreće i uspjeha u životu.
To nije dobar znak. Oni su pored mnogog zla činili i dobro. Za to im pravedni Bog
nadoknađuje već u ovom životu.
(Preveo a.m. iz: J. Frossard, Ausgewählte Gedanken des hl. Pfarrers von Ars, str. 63)
Izdaje:
Vijeće franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
Tajništvo: Prilaz Gjure Deželića 75, HR-10000 Zagreb, tel.: (01) 3765-061, faks: (01)
3765-062, mob.:098/9244-901,
e-mail: [email protected]
Odgovara: dr. fra Ivan Sesar OFM, predsjednik Vijeća
Uređuje: Anto Matković, tajnik Vijeća
80

smrt nije kraj - Zupa

Uspon, listopad 2013. - Karmelićanke Božanskog Srca Isusova

Marija među nama, listopad 2010

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke

TEODICEJA - Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu

Poštovane kolegice i kolege, naš Zavod u suradnji s istim društvima

MARIJA MEĐU NAMA Informativni list Školskih sestara franjevki

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke

Priče o ljubavi (kraj)

NE BOJ SE! SAMO VJERUJ!

marija među nama