POMOĆ EVROPSKE UNIJE / CARDS PROGRAM ZA
BOSNU I HERCEGOVINU
TEHNIČKA POMOĆ ZA PO TETEHTTTTTTTTTTNIČKA POMOĆ SEKTORU
ENERGHNIČKA POMOĆ ZA PODRŠKU
Tehnička pomoć Sektoru energetike Ministarstva vanjske /
spoljne trgovine i ekonomskih poslova BiH –TASED projekat
Zadatak 4:
RAZVOJ KAPACITETA U OBLASTI ODRŽIVE ENERGIJE
2
Tema 1:
MEĐUNARODNI GLOBALNI I REGIONALNI SPORAZUMI O
ENERGETSKOJ EFIKASNOSTI, KORIŠTENJU OBNOVLJIVE
ENERGIJE I ZAŠTITI OKOLINE – ZNAČAJ MEĐUNARODNE
SURADNJE ZA BOSNU I HERCEGOVINU
3
SADRŽAJ
1. MEĐUNARODNI GLOBALNI I REGIONALNI SPORAZUMI O
ENERGETSKOJ EFIKASNOSTI, IZVORIMA I KORIŠTENJU IZVORA
OBNOVLJIVE ENERGIJE I ZAŠTITI OKOLINE – ZNAČAJ
MEĐUNARODNE SURADNJE ZA BOSNU I HERCEGOVINU
1. 1. Uvod u energetiku, EE, IOE i aspekti zaštite okoline
1.1.1. Osnovne informacije
1.1.2. Ključna politička sredstva
1.1.3. Osnovni politički trendovi u EU i BiH
1.2. Međunarodni multilateralni sporazumi / ugovori i izvršni programi
– suradnja BiH sa izvršnim tijelima i fondovima kod provođenja
ovih sporazuma / ugovora
1.2.1. Ženevska konvencija o dalekosežnom prekograničnom zagađenju zraka /
vazduha
1.2.2. Bečka konvencija o zaštiti ozonskog omotača i Montrealski protokol o
supstancama koje oštećuju ozonski omotač
1.2.3. UN Okvirna konvencija o klimatskim promjenama i Kyoto protokol
1.2.4. Kjoto Mehanizam čistog razvoja (Clean Development Mechanism - CDM)
1.2.5. Štokholmska konvencija o postojanim organskim polutantima (POPs)
1.3. Evropski multilateralni energetski ugovori, ugovori o zaštiti
okoline - providbeni programi i saradnja BiH sa:
1.3.1. Energetska povelja i PEEREA
1.3.2. Sporazum o osnivanju Energetske zajednice Jugoistočne Evrope
1.3.3. Približavanje EU i direktorati i programi EZ
1.3.4. Evropska agencija za okolinu (EEA)
1.4. Globalni fond za okolinu (GEF) i programi i projekti za Bosnu i
Hercegovinu
1.4.1. Struktura GEF i njeno funkcioniranje
1.4.2. GEF programi i projekti - iniciranje, priprema, nominacija, procedure
odobravanja i finansiranje GEF projekata
1.4.3. Izvori finansiranja projekata
4
1.4.3. Projekti u BiH u oblasti energetike i zaštite okoline
1.4.4. Postupci i procedure pripreme, kandidiranja i odobravanja projekata
1.5. Međunarodni ugovori, organizacije i sheme, te usklađivanje
zakonodavstva BiH sa međunarodnim pravilima i standardima
energetskog sektora i pripadajuće zaštite okoline
1.5.1. Međunarodna agencija za energiju (eng. kratica IEA)
1.5.2. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD)
1.5.3. Kjoto Mehanizam čistog razvoja - CDM i potencijalna korist za EE/RE
projekte
1.5.4. Međunarodni multilateralni okolinski sporazumi i energetski sektor
•
Montrealski protokol
•
Kyoto protokol
•
LRTAP
•
Bazelska konvencija
5
1. MEĐUNARODNI GLOBALNI I REGIONALNI SPORAZUMI O
ENERGETSKOJ EFIKASNOSTI, IZVORIMA I KORIŠTENJU IZVORA
OBNOVLJIVE ENERGIJE I ZAŠTITI OKOLINE – ZNAČAJ
MEĐUNARODNE SURADNJE ZA BOSNU I HERCEGOVINU
Predgovor
Projekt “Tehnička pomoć u podršci Odsjeku za energetiku pri MVTEO u Bosni i
Hercegovini” (“TASED projekt”) finansira EU u okviru EuropeAid Programa. Jedan od
glavnih zadataka TASED projekta je Program izgradnje kapaciteta. Dio tog programa se
fokusira na energetsku efikasnost (EE), izvore obnovljive energije (IOE) i
pripadajuću problematiku zaštite okoline. Ovo je u skladu sa međunarodnim
obavezama BiH i sve većem značaju, koji međunarodni donatori, Evropska komisija i
lokalne – BiH institucije pridaju EE, IOE i zaštiti okoline.
Prva tema „Međunarodni globalni i regionalni sporazumi o energetskoj
efikasnosti, korištenju obnovljive energije i zaštiti okoline-značaj međunarodne
suradnje za Bosnu i Hercegovinu“ koja se razmatrala na prvom od tri izvedena
seminara i okrugla stola, daje pregled međunarodnih globalnih sporazuma, programa i
projekata međunarodnih organizacija – donatora u oblasti EE, IOE i zaštite globalne
okoline i pruža uvid u važnost međunarodne suradnje za BiH.
1. 1. Uvod u energetiku, EE, IOE i aspekti zaštite okoline
1.1.1. Osnovne informacije
Svjetski ekonomski, okolinski i socio-ekonomski uvjeti se nalaze u odlučujućoj
fazi. Ekonomska kriza popraćena je čestim turbulentnim promjenama cijena energenata
i nesigurnošću te neodrživim trendovima u opskrbi energijom, kao i velikim varijacijama
potrošnje energije.
Energetika, zaštita okoline i ekonomski razvoj su međusobno usko povezana
pitanja. Međunarodna agencija za energetiku (IEA) 1 ističe da “budućnost ljudskog
napretka ovisi o tome koliko se uspješno pozabavimo sa dva centralna izazova u
energetici s kojima se danas suočavamo“:
•
Osiguravanje zaleđa i priuštive opskrbe energijom i
•
Provođenje brze transformacije u sistem opskrbe energijom koji se odlikuje
niskim količinama emisije ugljen dioksida CO2), energetskom efikasnošću i
povoljnim uticajem na okolinu.”
Do sada poduzete političke akcije u oblasti energetike i zaštite okoline nisu bile
dovoljne. Na međunarodnoj ravni, kreiraju se odlučnije politike, imajući na umu
slijedeće:
1. Energija je od vitalnog značaja za ekonomski razvoj svake zemlje, pa i svjetske
ekonomije, u cjelosti;
1
Svjetski energetski pregled za 2008. godinu
6
2. Nafta i ostala fosilna goriva će ostati daleko najbitniji izvor energije još mnogo
godina, čak i u okviru najoptimističnijih scenarija razvoja alternativnih izvora
energije.
3. Pritisak u pravcu drastičnog smanjenja emisija stakleničkih gasova stalno će
rasti, kako bi se spriječilo nanošenje katastrofalne štete globalnoj okolini i
prouzrokovale značajnije i brže klimatske promjene. Prema sada preovladajućim
trendovima, emisije ugljendioksida (CO2) i drugih stakleničkih gasova, koje
nastaju u kontekstu proizvodnje energije će rasti, dovodeći tako, dugoročno, do
povećanja prosječne globalne temperature za čak i do 6°C, u narednih 100
godina.
4. Regulativa u oblasti zaštite okoline, a za čistu i efikasnu proizvodnju električne
energije, koja nije ograničena samo na redukciju –smanjenje emisije stakleničkih
gasova, postaje restriktnija, kompleksnija i zahtjevnija, u smislu razvoja budućih
investicija, uopće, a posebno investicija u energetskom sektoru.
Za osiguravanje opskrbe energijom i ubrzavanje tranzicije ka energetskom
sistemu sa niskim količinama emisije ugljikovih oksida, potrebne su radikalne akcije
vlada – na nacionalnim i lokalnim ravnima, te kroz učešće u koordiniranim
međunarodnim mehanizmima i aktivnostima.
EE i IOE i pripadajuća problematika zaštite okoline, prepoznati su kao prijeko
potrebni elementi bilo koje razvojne strategije, uključujući i Strategiju razvoja EU, budući
da oni promoviraju ključne ciljeve, kao što su unaprjeđenje konkurentnosti i sigurnosti
opskrbe energijom, te smanjenje negativnog utjecaja privrednih aktivnosti na okolinu.
1.1.2. Ključna politička sredstva
Nakon što se definiraju strateški i politički ciljevi, zasnovani na prioritetima i
potrebama, kao i međunarodnim obavezama, uspjeh jedne energetske/okolinske
politike zavisi od kombinacije dobrovoljnih, obaveznih i promotivnih mjera koje se
odabiru za svaki pojednačni slučaj.
Glavna politička sredstva koja se primjenjuju širom svijeta uključuju:
• Obavezne mjere (npr. energetsko certificiranje postojećih objekata, obavezne
energetske revizije, ograničenje emisija CO2, CO ili C, itd.)
• Dobrovoljne mjere (npr. podsticaji za kogeneraciju, grantovi za investicije u
energetsku efikasnost, koje naprave veliki potrošači. itd.)
• Promocija i tehnička podrška (npr. javne kampanje, besplatne energetske revizije,
uspostavljanje informacionih centara za potrošače, itd.)
• Energetska legislativa i mjere određivanja cijena (razvoj neophodnog
zakonodavnog okvira i institucionalne infrastrukture, političke mjere određivanja
cijena energije, itd.)
7
1.1.3. Osnovni politički trendovi u EU i BiH
Najveći izazovi današnjice s kojima se danas susrećemo, naročito u EU, ali i globalno,
su klimatske promjene, rastuća ovisnost o uvozu, ograničenje energetskih resursa i
pristupa priuštivoj i sigurnoj energiji za sve potrošače.
EU priprema ambicioznu energetsku politiku – koja obuhvata puni spektar izvora
energije od fosilnih goriva (nafta, gas i ugalj), do nuklearne energije i izvora obnovljive
energije (solarna, vjetroenergija, biomasa, geotermalna energija, hidroelektrična i
plimna energija) – u namjeri da pokrene novu industrijsku revoluciju iz koje će proizaći
nisko-energetska ekonomija, tako čineći energiju za upotrebu EU sigurnijom,
konkurentnijom i održivijom.
Od kasnih 90-ih, energetska politika EU se suočava sa tri strateška izazova:
•
da obezbjedi sigurnost opskrbe energijom kroz upravljanje rastućom vanjskom
ovisnošću Unije u ovom sektoru
•
da olakša bližu integraciju energetskih tržišta Zajednice
•
da implementira energetsku politiku kompatibilnu sa razvojnom politikom Unije,
posebice kroz racionalniju upotrebu energije i razvoj obnovljivih izvora;
Tekuća EU politika, koju je usvojio Evropski parlament u decembru 2008. je akcija u
oblasti klime, Energija za svijet promjena ima za cilj tri 20-ice do 2020., odnosno:
•
20% smanjenja emisija stakleničkih gasova,
•
20% smanjenja potrošnje koje proističe iz inicijativa u oblasti energetske
efikasnosti i
•
20% energije proizvedene iz obnovljivih izvora u ukupnom energetskom bilansu.
BiH je jasno orijentirana u pravcu EU integracija. Vođena uglavnom učešćem u
Sporazumu o uspostavljanju Energetske zajednice jugoistočne Evrope (ECT SEE), BiH
je načinila neke jako važne korake u prilagođavanju svog energetskog sistema i tržišnih
mehanizama međunarodnim zahtjevima koji su navedeni u međunarodnim
sporazumima, politikama i najboljim praksama.
Pored ECT SEE koji, između ostalog, zahtjeva usvajanje određenih Direktiva EU za
energetski sektor, BiH je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA) sa EU,
8
Ugovor o Energetskoj povelji (ECT) i prateći Protokol o energetskoj efikasnosti i
pripadajućim problemima okoline (PEEREA), pristupila Kjoto protokolu, kao i prihvatila
razne druge međunarodne multilateralne sporazume iz oblasti zaštite okoline.
Neke aktivnosti i projekti međunarodnih donatora se implementiraju ili su predviđeni za
provođenje u sektorima energetike i zaštite okoline, uključujući Instrument
predpristupne pomoći EU (IPA), UNDP, Svjetsku Banku, EBRD, KfW, bilateralne
projekte tehničke pomoći, itd.
Međutim, preostaje da se uradi još mnogo toga, naročito u oblastima EE, IOE, okoline,
statistike, rezervi nafte, gasa, itd., kako bi se ispunile već preuzete međunarodne
obaveze BiH. To obuhvata, ali ne ograničava se na, zakonodavne, regulatorne i
institucionalne reforme kao i politike implementacije koje će podstaći njihovo
sprovođenje i stvarni razvoj tržišta. Jaz, koji treba premostiti kako bi se dostigli
“međunarodni standardi” je veoma velik. Ako se ne poduzme snažna akcija, ovaj jaz će
postajati sve veći kako većina učesnika bude napredovala i intenzivirala svoje
napore da odgovore na izazove iz oblasti energetike i zaštite okoline.
Postepeno usvajanje i harmonizacija sa međunarodnim politikama, regulativama i
praksama prilagođeno domaćim uvjetima je siguran put ekonomskog razvoja BiH.
Međunarodne politike i standardi odražavaju dugo akumulirano iskustvo na
međunarodnom nivou od kojeg BiH može imati koristi. S druge strane, neuspjeh
u praćenju trendova svjetskih politika dovodi do velikog rizika od izolacije,
poteškoća u učešću na međunarodnim tržištima i privlačenju investicija.
1.2. Međunarodni multilateralni sporazumi / ugovori i izvršni programi
– suradnja BiH sa izvršnim tijelima i fondovima kod provođenja
ovih sporazuma / ugovora
Forsirani industrijski i poljoprivredni razvoj u svijetu, naročito u 20. stoljeću,
zanemarivanje problematike narušenih ekosistema i prirodne ravnoteže u njihovom
funkcioniranju, stvaranih na Zemlji milionima godina, već sada se naziru, a ako se u
širim razmjerama i ubrzano, u sklopu šire međunarodne zajednice, ne poduzmu
sveobuhvatne i racionalnije mjere u korištenju prirodnih resursa i zaštite okoline /
životne sredine, katastrofalne posljedice za zdravi život na Zemlji bit će sve izraženije.
Nekoliko, dole navedenih, međunarodnih multilateralnih sporazuma / ugovora o
globalnoj zaštiti okoline / čovjekove životne sredine, a time i održivog zdravog biljnog,
životinjskog i ljudskog života i zaštiti zdravlja stanovnika planete Zemlje, koje je
međunarodna zajednica zaključila u drugoj polovini 20. stoljeća, čine ključne faktore u
borbi za održivi globalni razvoj na našoj planeti.
Bosna i Hercegovina, kao južno-evropska i mediteranska zemlja, nemože obstati
kao neko „izolovano ostrvo“ u međunarodnim odnosima i borbi za zdravu i čovjeku
prikladnu životnu sredinu, pa i u prihvaćanju i doprinosu u provođenju nekoliko ključnih
međunarodnih sporazuma i njihovih programa u oblasti globalne zaštite okoline,
odnosno životne sredine u ovom prostoru, kojem pripadamo.
Energetski sektor, odnosno industrija energije, naročito električna energija dobivena
iz fosilnih goriva, odnosno energetska efikasnost u sveri proizvodnje, pretvorbe i
potrošnje, je jedan od ključnih faktora, koji utječu na zagađenost cjelokupnog životnog
prostora: zraka, vode i zemljišta, te poremećaja nastalih u prirodnoj ravnoteži i
procesima ekosistema.
9
1.2.1. Ženevska konvencija o dalekosežnom prekograničnom zagađenju zraka /
vazduha
(engl: Geneva Convention on Long-range Transboundary Air Pollution-LRTAP)
Ženevska konvencija o dalekosežnom prekograničnom zagađenju zraka je
jedan od osnovnih i prvih međunarodnih globalnih multilateralnih sporazuma / ugovora o
zaštiti okoline / životne sredine, odnosno zaštiti ljudskog zdravlja na planeti Zemlji. Od
usvajanja ove konvencije (1979 godine u Ženevi /Geneva/, Švicarska), pokrenuo se
čitav spektar naučnih istraživanja i dokazivanja pogubnog djelovanja nekontroliranog
industrijskog razvoja u svijetu, na zagađenje čovjekove životne sredine i ugrožavanje
budućnosti zdravog života na planeti Zemlji. Ova konvencija je bila prvi međunarodni
pravni akt / instrument za rješavanje sve aktualnije problematike, na široj-regionalnoj
osnovi, u vezi zagađenja zraka u atmosferi Zemlje, prije svega radi sve češćeg
nastanka „kiselih kiša“, koje prouzrokuju prijenosi zagađenog zraka, putem emisije
zagađujućih materija / polutanata na velike udaljenosti, naročito Sumpordioksida-SO2
industrijskog porijekla (dalekosežno prekogranično zagađenje zraka).
Prvi i osnovni polutant, koji tretira LRTAP, u bazičnoj-prvoj varijanti Konvencije iz
1979. godine, bio je Sumpordioksid (SO2). Kasnije, kroz usvajanje (i stupanje na snagu)
8 Protokola ove konvencije, zvanično su registrirani, kao „dalekosežni prekogranični
polutanti“ (zagađujuće materije i organski spojevi, antropogenog porijekla - koje je
proizveo čovjek, emitovani iz industrijskih postrojenja pojedine zemlje), koje putem
strujanja i kovitlanja zraka – vjetrova, prelaze granice pojedinih zemalja, i čije
ograničavanje proizvodnje, redukcije emisije u atmosferu, pa i zabrane korištenja su
definirali ovi protokoli, kao što su: dušikovi oksidi, nepostojani organski spojevi /
jedinjenja, teški metali (kadmij, olovo, živa), postojani organski polutanti (među kojima je
i PCB, do tada često korišten, kao poboljšivač izolacionih sposobnosti ulja u
energetskimm transformatorima).
Kasnije, u Štokholmu (Stockholm), Švedska usvojena je potpuno nova
„Konvencija o postojanim organskiom polutantima-POPs“, čiji je potpisnik, između 50
država, članica Ujedinjenih Nacija / Naroda, bila i Bosna i Hercegovina.
Ciljevi i zadaci Konvencije
Osnovni ciljevi LRTAP konvencije, uključujući i njene protokole su, između ostalog i:
-
Trajno praćenje kvaliteta zraka u svakoj zemlji-stranki, kroz uspostavljanje
nacionalnih sistema za upravljanje kvalitetom zraka (engl.: Air Quality
management) i razmjena informacija između stranki i Izvršnog tijela Konvencije
(engl.: Executive Body)
-
Monitoring emisija glavnih polutanata / zagađivača zraka i permanantno mjerenje
njihove koncentracije u životnom ambijentu na Zemlji, naročito sumpordioksida
(SO2) i drugih jedinjenja sumpora (a kasnije, dopunjenih i drugih „polutanata, sa
dalekosežnim dometom emisije“, definiranih u nekoliko usvojenih protokola uz
Konvenciju;
-
Razvoj edukacije i programa obuke širih slojeva stanovništva, koji se odnose na
okolinske aspekte zagađenja zraka sa česticama sumporovih jedinjenja i drugim
glavnim zagađujućim materijama, opasnim po ljudsko zdravlje;
10
-
Poduzimanje ekonomskih, društvenih i okolinskih mjera za postizanje glavnih
ciljeva nacionalne okolinske politike, uključivo smanjenje dalekosežnog
prekograničnog zagađenja zraka, odnosno smanjenje emisije prekograničnih
zagađujućih materija, kroz uvođenje pro-ekoloških tehnologija, posebno u
sektoru proizvodnje energije (iz fosilnih goriva i biomase), te industrije, sa
najvećom emisijom osnovnih polutanata, koji doprinose dalekosežnom
(prekograničnom) zagađenju zraka;
Usvajanje i implementacija Konvencije
Ženevska konvencija je usvojena u novembru / studenom 1979 godine, a stupila
je na snagu 1983 godine. U periodu 1984, pa do 1999 godine, u međunarodnoj
zajednici, jako intezivno se radilo na dogradnji i razvoju njenih osnovnih ciljeva, te je
usvojeno 8 protokola o i zmjeni i dopuni Konvencije. Zadnji protokol iz 1999 godine
stupio je na snagu 2005. godine.
-
BiH je, po osnovu sukcesije bivše SFR Jugoslavije pristupila (ratificirala) ovu
konvenciju i status punopravne stranke joj se priznaje od 06.03.1992. godine.
Bosna i Hercegovina nije ratificirala (prihvatila ili odobrila) niti jedan od 8
usvojenih protokola uz ovu konvenciju, pa tako bh. implementacija i suradnja sa
zemljama strankama Konvencije i njenim izvršnim organima, u operativnom
provođenju Konvencije i njenih protokola, nema praktično međunarodnog
značaja, niti vidljivih aktivnosti u tom pravcu. Nažalost, nema ni izvjesnih
naznaka, da se u BiH poduzimaju ili provode aktivnosti na ratifikaciji navedenih
protokola, ili bar nekih ključnih od njih, značajnih za razvoj njene međunarodne
suradnje u ovoj oblasti u zaštiti od prekomjerne emisije „zagađujućih materija sa
dalekosežnim dometom“, niti poduzimanje koraka za uspostavljanje jedinstvenog
sistema monitoringa kvaliteta i kontrole zagađenja zraka, na nacionalnoj /
državnoj ravni, što je jedna od osnovnih obavbeza svake stranke konvencije.
1.2.2. Bečka konvencija o zaštiti ozonskog omotača i Montrealski protokol o
supstancama koje oštećuju ozonski omotač
(engl: Vienna Convention for the protection of the Ozone Layer and the Montreal
Protocol on Substances that Deplate the Ozone Layer)
Ciljevi i zadaci Bečke konvencije i Montrealskog protokola
„Bečka konvencija o zaštiti Ozonskog omotača“ postiče međunarodnu
suradnju pri istraživanju i praćenju promjena Ozonskog omotača, te razmjenu podataka
i saznanja o procesima u atmosferi i stratosferi. Stranke (članice) Bečke konvencije su
se obvezale, da će poduzeti mjere za zaštitu ljudskog zdravlja i okoline, sprečavanjem
ili ograničavanjem i smanjenjem aktivnosti, koje koje dovode do oštećenja Ozonskog
omotača. Bečka konvencija je okvirni sporazum i ne sadrži operativne mjere za zaštitu
Ozonskog omotača.
16 septembra / rujna 1987 godine, u Montrealu, Kanada je, od strane zemalja
članica UN-a, koje su ratificirale Bečku konvenciju (zemlje - stranke Bečke konvencije),
usvojen Protokol o materijama / tvarima (supstancama) koje oštećuju ozonski
omotač (engl.: Ozone Layer Depleting Substances, u svijetu poznate po skraćenoj
oznaci - ODSs). Ovaj osnovni međunarodni dokument, koji je stupio na snagu (kada ga
je prihvatilo-ratificiralo prvih 30 zemalja-stranki), predstavlja pravnu osnovu svjetskih
11
napora, koji se poduzimaju za očuvanje Ozonskog omotača. Ovim dokumentom je
detaljno utvrđena i prva lista poznatih ODS-a. U međunarodnim razmjerama poznat kao
Montrealski protokol (engleski: Montreal Protocol), ovaj osnovni sporazum je,
odlukom zemalja članica-stranki ovog sporazuma, do sada izmijenjen i dopunjen pet
puta - Amandmani Montrealskog protokola: London (1990), Kopenhagen (1992), Beč
(1995), Montreal (1997) i Peking (1999).
Protokolom iz Montreala su određene konkretne mjere i rokovi za postepeno
ukidanje proizvodnje i korištenja supstanci koje oštećuju Ozonski omotač u svijetu, te
obveze i prava zemalja koje su pristupile Montrealskom protokolu. Također su definirani
prvi programi pomoći zemljama u razvoju za lakše savladavanje vlastitih problema u
provođenju Protokola, prije svega u transferu novih tehnologija i tehnološkom
restrukturiranju svojih industrijskih kapaciteta, odnosno uvođenju adekvatnih zamjena
za ODS supstance, kao i u razvoju institucionalnih kapaciteta i obuci kadrova.
Generalna skupština Ujedinjenih naroda je, rezolucijom 49/114, usvojenom 19.
decembra/prosinca 1994. godine, proglasila 16. septembar / rujan (dan kada su 1987.
godine, u Montrealu, 22 države svijeta potpisale Montrealski protokol) – kao
Međunarodni dan zaštite Ozonskog omotača. Do danas (mart / ožujak 2009.
godine), je Montrealski protokol usvojila (ratificiral, ili mu pristupila) 191 država, članica
UN-a.
Usvajanje i implementacija Konvencije i Protokola
•
Bečka konvencija je usvojena 22. marta / ožujka 1985, a stupila na snagu 22.
septembra / rujna 1988 godine;
•
BiH je ratificirala ovu konvenciju, po osnovu sukcesije bivše SFR Jugoslavije,
a status punopravne stranke joj je priznat od 09. septembra / rujna 1992.
godine;
•
Montrealski protokol je usvojen 16. septembra / rujna 1987. godine a stupio je
na snagu 01. januara / siječnja 1989. godine;
•
BiH je, po osnovu sukcesije, ratificirala Montrealski protokol, a status
punopravne stranke ovog međunarodnog ugovora joj je priznat od 09.
septembra / rujna 1992. godine
Rokovi ukidanja potrošnje ODS-a
Zemlje (uglavnom visoko ili srednje razvijene), sa većom potrošnjom supstanci iz
Aneksa A - Montrealskog protokola (više od 0,3 kg/stanovniku), odnosno 0,2
kg/stanovniku supstanci iz Aneksa B, su već ukinule potrošnju halona do 1994. godine,
te CFC-a, karbontetraklorida i metil kloroforma do 1996. godine. Potrošnju metil
bromida ukinut će do 2005. godine, a zabrana korištenja HCFC-a (za sada dozvoljenih,
tzv. «prelaznih supstanci»), slijedi 2020. godine. Ostale zemlje, sa manjom potrošnjom
ODS-a po stanovniku, od navedene (pretežno zemlje u razvoju i zemlje u ekonomskoj
tranziciji) imaju obavezu ukinuti potrošnju CFC-a, halona i karbontetraklorida do 2010.,
metil kloroforma i metil bromida do 2015., a HCFC-a do 2030. godine.
12
Provođenje Bečke konvencije i Montrealskog protokola
Obzirom da su Bečka konvencija o zaštiti Ozonskog omotača Planete Zemlje i
Montrealski protokol o materijama koje oštećuju ozonski omotač, te njihove strukture
(organi) prva i najbolje organizirana međunarodna ustrojstva iz oblasti globalne zaštite
okoline u svijetu, uopće, sa stečenim velikim praktičnim iskustvom (već 15 godina
djelovanja) u monitoringu implementacije gore navedenih sporazuma i međunarodne
suradnje u ovom segmentu, skoro su do savršenstva razvili i unaprijedili Montrealski
protokol (5 amandmana – izmjena i dopuna u periodu 1990-1999 god). Organizaciona
struktura i programi djelovanja su uspostavljeni, kako na globalnoj ravni međunarodnih
odnosa, tako i na nacionalnoj (državnoj) ravni pojedinih zemalja.
Ove programe, koji su prije svega razvijeni u sklopu vlastitih programa pojedinih
zemalja («Country Programme») ili u sklopu okruženja regionalnih integracija (Evropska
unija), karakteriziraju osnovni pragmatični pristupi i postupci u implementaciji, kao što
su:
•
Izrada detaljnih – dugoročnih programa, akcionih planova i operativnih radnih
planova sa vlastitim kadrovima, uz tehničku pomoć međunarodnih eksperata;
•
Jačanje (ljudskih i organizacionih) kapaciteta u zemljama u razvoju za rješavanje
problematike zaštite okoline, kroz uspostavljanje i jačanje sistema edukacije i
obuke kadrova, te razvoja svijesti širih slojeva stanovništva o potrebi širih
aktivnosti u uređenju i zaštiti okoline/životne sredine od sve veće i sve
bezobzirnije degradacije;
•
Implementacija programa – smanjenje i postepeno isključivanje iz upotrebe OD
supstanci, najvećim dijelom, posebno u zemljama u razvoju, kroz projekte
(pretežno investicione) tehnološkog restrukturiranja proizvođača i korisnika ODSa – sa uvođenjem novih, suvremenih tehnologija (uglavnom proizvodnih), uz
zamjenu ODS-a sa supstancama koje su bezopasne po Ozonski omotač i
zdravlje ljudi i životinja na zemlji;
•
Transfer (nekomercijalni grant) novih tehnologija iz razvijenih zemalja u zemlje u
razvoju (korisnicima projekata), kroz gore navedene projekte;
•
Uvođenje suvremenih tehnologija i opreme, kakve koriste i razvijene zemlje, a
koju dobivaju, na grant osnovi, korisnici projekata iz zemalja u razvoju,
povećavaju šansu da svojim novim proizvodima i uslugama izađu, ne samo na
vlastito nego i na svjetsko tržište.
Sve su to značajni faktori, koji u sebi imaju elemente razvoja, kako korisnika
(nosilaca) projekata koje finansira Multilateralni fond, tako i zemalja, kojima se ta pomoć
pruža iz fonda, u kojeg ulažu razvijeni.
„Montrealski protokol je, možda, najuspjeliji međunarodni sporazum koji je do
danas proveden“ (Izjava: Gosp. Kofi Annan, bivši Generalni sekretar UN-a, povodom
20-godišnjice usvajanja Montrealskog protokola i „Međunarodnog dana Ozonskog
omotača“-16. septembra / rujna 2007. godine
Obaveze i prava BiH, kao stranke Bečke konvencije i Montrealskog protokola
Bivša zajednička država SFR Jugoslavija je ratificirala Bečku konvenciju i Montrealski
protokol 1989. godine i tako postala tzv. «zemlja prema članu 5 Montrelaskog protokola» - dakle
država, koja je, obzirom na pripadanje zemljama u razvoju i sa relativno malom godišnjom
13
potrošnjom materija (supstanci) koje oštećuju Ozonski omotač (ODS) po glavi stanovnika,
stekla pravo na međunarodnu pomoć u njihovom postepenom izbacivanju iz upotrebe.
Bosna i Hercegovina je, po osnovu sukcesije međunarodnih sporazuma bivše
zajedničke države, postala stranka Bečke konvencije i Montrealskog protokola
stjecanjem svoje samostalnosti, dakle 6. aprila 1992. godine, kada ju je, kao neovisnu
državu, priznala međunarodna zajednica. BiH je time preuzela obaveze i prava kao
supotpisnica gore navedenih međunarodnih sporazuma (ugovora).
Godine 1998., uz pomoć eksperata UNIDO-a, grupa bh. Stručnjaka, koje je kao
konsultante angažirao UNIDO, je napravila prvu verziju «Državnog programa za
postepeno isključivanje supstanci koje oštećuju Ozonski omotač». Iako, zvanično, ovaj
program nisu razmatrale niti usvajale vlade entiteta, niti je bio predmet razmatranja i
usvajanja bilo kojeg organa ili institucije države BiH, nakon njegovog prihvaćanja na
upravo formiranom međuentitetskom «Koordinacionom odboru za okoliš/životnu
sredinu», dostavljen je, putem UNIDO-a «Multilateralnom fondu za implementaciju
Montrealskog protokola», koji ga je registrirao kao državni program («Country
programme»).
Zbog toga što niti jedna državna institucija, niti bilo koje koordinaciono tijelo na
ravni države nije preuzelo brigu o provođenju ovog programa u BiH, sve do januara
2001. godine, odnosno do formiranja «Ozonske jedinice Bosne i Hercegovine»,
praktično nije bilo nikakvih aktivnosti na provođenju navedenog programa i gore
navedenih međunarodnih akata, iako je to bila jasna međunarodna obaveza države,
odnosno njenih entiteta.
Formiranje Ozonske jedinice BiH i pokretanje implementacije Bečke konvencije i
Montrealskog sporazuma)
Na inicijativu UNIDO-a, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH
je, u nedostatku Ministarstva za okolinu na državnoj ravni, preuzelo inicijativu za
pripreme formiranja Ozonske jedinice BiH i pokretanje aktivnosti provođenja vlastitog
programa države BiH u zaštiti Ozonskog omotača. Ovakve institucionalne i radno
operativne strukture su već bile formirane u preko 90% (od njih oko 80) tzv. «zemalja
stranki po članu 5 Montrealskog protokola».
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je, uz suradnju vlada oba entiteta, usvojilo
projekt institucionalnog jačanja «Uspostavljanje Ozonske jedinice BiH», kroz koji se,
najvećim dijelom, realizira provođenje organizacionih aktivnosti Ozonske jedinice i
realiziranje “Državnog programa za postepeno isključivanje iz upotrebe materija koje
oštećuju Ozonski omotač”, uz punu suradnju, kako institucija na državnoj, tako i na
entitetskoj ravni, nevladinih organizacija, kao i asocijacija privrede (državnog i privatnog
sektora), koji se bave problematikom zaštite okoliša i privrednim djelatnostima.
Potpisivanjem ugovora / projektnog dokumenta/ u novembru 2000. god. o
uspostavljanju Ozonske jedinice BiH, zaključenog između Vijeća ministara BiH i
UNIDO-a (kao UN agencije, ovlaštene od strane Multilateralnog fonda za
implementaciju Montrealskog protokola), formirana je prva institucionalna struktura u
BiH, na državnoj ravni, za koordinaciju i operativnu realizaciju vlastitih programa i
međunarodnu suradnju u oblasti okoline / životne sredine, konkretno za provođenje
međunarodnih sporazuma u zaštiti Ozonskog omotača.
Ozonska jedinica BiH, čije je (institucionalno) sjedište u Ministarstvu vanjske
trgovine i ekonomskih odnosa, sa dva odjela locirana u entitetskim ministarstvima,
nadležnim za problematiku okoline (Ministarstvo prostornog uređenja i okoliša FBiH i
14
Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju
RS), počela je sa djelovanjem i aktivnostima 01. januara 2001. godine.
Programi i projekti BiH za provođenje Montrealskog protokola
Bosna i Hercegovina je, kao zadnja evropska zemlja (prije nas su to, nekoliko
godina ranije, učinile i zemlje kao što su Albanija, Belorusija, Gruzija...) pristupila
pripremi i realizaciji vlastitog programa zaštite Ozonskog omotača.
Nakon svog osnivanja, Ozonska jedinca je, u toku 2001. godine, sa vlastitim
stručnim kadrovima uradila detaljnu reviziju «Državnog programa» (praktično je urađen
novi !) sa Akcionim planom i planom projekata. Ovaj (revidirani) «Državni program», koji
je dobio nepodijeljenu podršku, kako domaćih institucionalnih struktura, tako i ključnih
faktora međunarodne zajednice koja djeluje u BiH (OHR, EU-EC, UNDP, WB, UNIDO),
je sada osnova za cjelokupno naše djelovanje u BiH, i u suradnji sa međunarodnim
strukturama (prije svih Sekretarijat Bečke konvencije i Montrealskog protokola (Najrobi,
Kenija), Multilateralni fond (Montreal, Kanada) i UNIDO (Beč), za provođenje Bečke
konvencije i Montrealskog protokola u BiH.
Na osnovu Akcionog plana i operativnih (godišnjih) planova Ozonske jedinice
BiH, realizirane su, i dalje se realizuju mnoge aktivnosti i akcije kao što su:
-
Kreiranje, razvoj, usvajanje i provođenje sistema monitoringa korištenja, sistema
licenciranja uvoznika, sistema kvota za uvoz, praćenje i kontrola potrošnje ODS-a u
BiH, kao i sistema obaveznog izvještavanja domaćim i međunarodnim faktorima.
U sklopu ovih aktivnosti Ozonske jedinice BiH uspostavljen je sistem
izvještavanja međunarodnim organima o korištenju i procesu postepenog isključivanja
ODS-a u BiH i već dvije godine praktično funkcionira kao jedini sistem izvještavanja (i
razmjene podataka između zemalja članica – stranki konvencija) organima
međunarodnih (globalnih) konvencija o zaštiti okoline u BiH.
1.2.3. UN Okvirna konvencija o klimatskim promjenama i Kyoto protokol
(engl: United Nations Frame Convention on Climte Change -UNFCCC and Kyoto
Protocol)
Ciljevi i zadaci u implementaciji UNFCCC
•
Osnovni cilj Konvencije je: „stabilizacija koncentracije stakleničkih gasova u
atmosferu, na ravni koja će spriječiti štetne antropogene promjene klimatskog
sistema, uzrokovane ljudskim djelatnostima, kako bi se ekosistemi, u određenom
vremenu prirodno prilagodili klimatskim promjenama, te da ne bude ugrožena
proizvodnja hrane i omogući se ekonomski razvoj na održiv način – održivi
ekonomski razvoj“;
•
Osnovne (suštinske) obaveze „stranki konvencije“:
- redovno podnošenje periodičnih izvještaja o provođenju UNFCCC –promjeni klime i
nacionalnih programa („National communications“), koji će sadržavati i inventru
(procjenu - izračunom ) stakleničkih gasova,
- izrada i usvajanje nacionalnih / državnih programa za ublažavanje utjecaja klimatskih
promjena,
- razvoj strategije procjene i prilagođavanja utjecajima klimatskih promjena,
15
- uzimanje u obzir nastajućih i budućih klimatskih promjena kod kreiranja i planiranja
društvene, ekonomske i okolinske politike (održivog razvoja),
- transfer (od strane razvijenih) ili pristup (zemalja u razvoju) „okolinski podrživim
tehnologijama“,
- provedba regionalnih i nacionalnih programa i mjera za smanjenje emisija stakleničkih
gasova.
Staklenički gasovi (GHG), izvori i potencijal globalnog zagrijavanja zemljine
atmosfere (GWP)
Staklenički gasovi (engl. Green House Gases-GHG) su gasovi/plinovi, prirodno
nastali na Zemlji i proizvedeni-emitirani u atmosferu usljed djelatnosti čovjeka, sa
utjecajem na „efekt staklenika“. Koncentracija ovih gasova u zemljinoj atmosferi
spriječava „povratak“ dijela energije sunčevog zračenja, prispjelog u toku dana na
površinu Zemlje i toplotnog, kratkotalasnog zračenja, sa Zemlje, te se ova energija
zadržava u sistemu Zemlja-atmosfera i pretvara u toplotu-utječe na povećano
zagrijavanje ovog sistema, što se naziva „efekt staklenika“.
Potencijal globalnog zagrijavanja, GWP (engl. Global Warming Potential) neke
supstance (izražen u relativnom broju), je njen relativni utjecaj na stvaranje efekta
staklenika u odnosu na utjecaj CO2. Kao referentna vrijednost uzeto je djelovanje CO2
(GWP=1), jer se ovaj gas u atmosferu emitira u najvećim količinama.
• GHG gasovi, sa najznačajnijom koncetracijom u zemljinoj atmosferi i sa značajnim
GWP, koji nastaju u prirodi su: vodena para, ugljikov dioksid, dušikov oksid, metan i
ozon;
• GHG proizvedeni ljudskom djelatnošću, sa najvećom koncetracijom u zemljinoj
atmosferi, koji najznačajnije utječu na stvaranje „efekta staklenika“, su:
ugljikodioksid (CO2), metan, dušikovoksid, halogenirani ugljikovodici (freoni), haloni,
ozon, zatim razna organska otapala / spojevi i sumporheksaflorid.
Tabela: GHG, njihova izvorišta / emiteri i „globalni potencijal zagrijavanja“ (GWP):
Staklenički gas
Značajna antropogena izvorišta
100-godišnji GWP
(relativan broj)
Ugljikodioksid (CO2)
Izgaranje fosilnih goriva, uništavanje
šuma*
1,0
Metan (CH4)
Prerada fosilnih goriva, odlagališta
čvrstog otpada, izgaranje bio mase,
rudnici fosilnih goriva*
6,5
Dušikov oksid (N2O)
Umjetna gnojiva - poljoprivreda
170
Halogenirani ugljikovodici
Industrija rashladnih uređaja
(freoni:HFC, HCFC, PFC)
od 20 (R600a)
do 11.700 (HCFC-23)
Haloni: Haloni -1211, 1301
Uređaji i oprema kod gašenje požara
Ozon (O3)
Hemijska i mašinska industrija
Organska otapala / čistila
Hemijska, mašinska i elektro industrija
16
Sumporov heksaflorid (SF6)
Elektro industrija
23.900
Napomena: * emisija GHG-a iz izvorišta, tokom proizvodnje energije
Usvajanje i implementacija Konvencije i Protokola
•
UNFCCC je usvojena 1992 god, na Svjetskoj konferenciji „Samit o planeti
Zemlji“ u Riu de Ženeiru (Rio de Janeiro), Brazil; stupila je na snagu 1994.
godine;
•
BiH je ratificirala (po instrumentu pristupa-accession) UNFCCC septembra
2000., a punopravna stranka postala decembra 2000. godine;
•
Kyoto Protokol (ili: Protokol iz Kjota), kao izvršni dokument za provođenje
osnovnih načela UNFCCC u praksi, usvojen je na trećoj Konferenciji stranki
UNFCCC-a 11 decembra / prosinca 1997 u Kjotu (Kyoto), Japan, a stupio je
na snagu 16. februara / veljače 2005. godine (kada ga je na osnovu
regularnih instrumenata: ratifikacije, prihvatanja, odobrenja ili pristupa
Protokolu – prihvatilo (najmanje) 55 zemalja-stranki UNFCCC, sa (najmanje)
55% od ukupno registrirane emisije CO2 1990. godini u zemljama-strankama,
„koje tvore listu Stranki u Aneksu I Konvencije“
•
BiH je prihvatila Protokol iz Kjota (prema instrumentu: „pristup“ (eng.:
Accession) 16.04.2007, koji je stupio na snagu 15.07.2007. godine.
1.2.4. Kjoto Mehanizam čistog razvoja (Clean Development Mechanism - CDM)
Tržišni mehanizmi Protokola iz Kjota
Protokolom iz Kjota uvedena su 3 tržišna mehanizma, to jest:
•
Međunarodna trgovina emisijama (International Emission Trade-IET) (član 17.
Protokola)
•
Zajednička implementacija (Joint Implementation - JI) (član 6. Protokola)
•
Mehanizam čistog razvoja (Clean Development Mechanism - CDM) (član 12.
Protokola)
Prva dva mehanizma (IET i JI) odnose se na strane koje su preuzele obaveze u
okviru Protokola iz Kjota (Aneks B Zemlje Protokola) i.e. industrijalizirane zemlje koje su
prihvatile ciljeve za ograničenje ili smanjenje emisija stakleničkih gasova (GHG).
U okviru IET-a, industrijski razvijenim zemljama je omogućeno da svoje obaveze,
u smanjenju emisija GHG-a, u odnosu na baznu – 1990. godinu, ispune tako što će
između sebe kupovati ili prodavati kredite za prekomjerne emisije. Stvaranjem
finansijske vrijednosti za kredite emisija, predviđa se da će tržišne snage obezbijediti
dovoljno poticaja u gotovini za vlade i industriju, kako bi se iste prebacile na čišća goriva
i industrijske procese, s ciljem da postignu zadane ciljeve emisija i idu u pravcu održivog
razvoja.
JI-instrument dozvoljava industrijaliziranim zemljama da, kroz suradnju, provode
projekte koji će smanjiti emisiju stakleničkih gasova. Investitor iz neke zemlje dobije
kredite za emisije u iznosu koji je jednak iznosu emisija koje su smanjene ili kod kojih
17
nije došlo do povećanja, zahvaljujući tom projektu. Zemlja korisnik (strana domaćin)
dobiva stručnost i znanje iz nove tehnologije.
Mehanizam čistog razvoja (CDM), omogućava da zemlje, koje imaju obavezu
smanjenja ili ograničenja emisija prema Protokolu iz Kjota (Strana Aneksa/Priloga B) da
projekat smanjenja ili ograničenja emisija provode u zemljama u razvoju, kao što je BiH,
koje nemaju obavezu smanjenja ili ograničenja emisija. Takvi projekti mogu zaraditi
kredite za emisije, koje zemlje, koje spadaju pod Aneks B, mogu iskoristiti kako bi
ispunile svoje ciljeve iz Kjota. Ciljevi CDM-a su da se održivi razvoj promovira u
zemljama u razvoju, te da se industrijaliziranim zemljama omogući da zarade emisije za
kredite iz njihovih investicija u projekte smanjenja emisija u zemljama u razvoju, dajući
industrijaliziranim zemljama određenu fleksibilnost u načinu na koji ispunjavaju svoje
ciljeve smanjenja ili ograničenja emisije.
1.2.5. Štokholmska konvencija o postojanim organskim polutantima (POPs)
Osnova i sadržaj Štokholmske konvencije
Međunarodni globalni sporazum / ugovor, nazvan po mjestu usvajanja:
„Štokholmska konvencija o postojanim organskim zagađujućim materijama / tvarima“
(engl.: „Stokholm Convention on Persistent Organic Polutants“ – POPs) je usvojena 22.
maja / svibnja 2001. godine u Štokholmu (Stockholm), Švedska od strane delegacija
(122) zemalja – članica Ujedinjenih Naroda, je jedan od značajnih međunarodnih
multilateralnih globalnih sporazuma / ugovora o zaštiti ljudskog zdravlja i čovjekove
životne sredine, za koji je inicijativa pokrenuta na Svjetskom samitu o Planeti Zemlji,
održanom 1992. godine u Rio de Ženeiru (Rio de Janeiro), Brazil.
Konvencija je stupila na snagu 17 maja / svibnja 2004. godine (90 dana, nakon
ratifikacije zadnje od 50 zemalja potpisnica).
Ova konvencija tretira neke od hemikalija (do sada evidentiranih 12), koje je
čovjek proizveo i stavio u upotrebu u periodu 1920 – 1959.g., a spadaju među
najotrovnije hemikalije, jako opasne po ljudsko zdravlje.
Ovih hemikalija, koje su, po svojoj prirodi i hemijskom sastavu dugotrajno
postojane (nerazgradljive godinama, pa i decenijama), se koriste kao hemikalije u
industriji i energetici (3) ili kao pesticidi u poljoprivredi (9), sa nekoliko stotina
mješavina).
Od 3 POPs-a, koji se koriste u industrijskom sektoru, najpoznatiji su PCB
supstance – polihlorirani bifenili (engl.: PCBs-Polychlorinated Biphenyls), koji se
prvenstveno koriste kao poboljšivači izolacionih karakteristika i stabilnost kvaliteta ulja u
energetskim transformatorima, te u sistemima hidraulike (hidraulična ulja) i sistemima
prijenosa toplote, kao i u industriji papira, plastike i boja i vodozaptivanju. Prema
(obaveznim, za svaku zemlju-stranku Konvencije, koje je trebala da sačini i usvoji, na
državnoj ravni) „Nacionalnim programima implementacije“, PCB supstance su se
trebale zbrinuti i staviti, u svakoj zemlji, pod jedinstven nadzor i uništiti do kraja 2009.
godine.
Istraživanje koja se vrše na nekim drugim hemijskim supstancama, a koja
podržavaju organi ove konvencije i GEF finansijski mehanizam, će vjerovatno uvećati
utvrđenu listu ovih opasnih otrova, a neke će biti preuzete sa liste opasnih hemikalija
fokusiranih u drugim Globalnim konvencijama i protokolima i dokumentima, kao što su:
LRTAP, Protokol o postojanim organskim zagađujućim materijama, te UN Ekonomska
komisija za Evropu (UNECE).
18
Štetno djelovanje POPs-a na žive organizme i ljudsko zdravlje
Ukratko, POPs su hemikalije – supstance, koje se stalno akumuliraju u živim
organizmima (biljnim i životinjskim – ribe, sisari, ptice), a preko njih i ljudski organizam,
u kojem može nastati i njihova koncentracija i do 70.000 puta (!!) veća od one u
prirodnom ambijentu (bio-akumulacija). Prirodni tokovi ishrane živih bića: biljke –
životinje – ljudi samo povećavaju te koncentracije. Štetno djelovanje POPs-a
(akumuliranih u ljudskom organizmu) na ljudsko zdravlje, karakteriziraju, u najkraćem:
pojava raka, oštećenje centralnog i perifernog nervnog sistema, smanjenje
reproduktivne sposobnosti i razaranja imunitetskog i hormonalnog sistema, koji
se prenose na slijedeće generacije.
Ciljevi i instrumenti implemenhtacije Stokholmske konvencije
Osnovni cilj Štokholmske konvencije je zaštita ljudskog zdravlja i okoline
od štetnog djelovanja POPs-a i poduzimanje mjera uz međunarodnu suradnju za
potpuno isključivanje iz upotrebe ovih opasnih hemikalija, koje je proizveo
čovjek.
Ovaj cilj je, prema odredbama ove konvencije, moguće ostvariti samo
postepenim smanjenjem i konačnom eliminacijom proizvodnje i upotrebe ovih supstanci
u svijetu, uz uvođenje novih tehnologija sa korištenjem drugih – bezopasnih materija,
kao supstitucija za POPs-e.
Svjesni činjenice, da nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju ne mogu same, bez
tehničke i finansijske pomoći razvijenih zemalja, provoditi ovu konvenciju, već u startu,
kao jedan od instrumenata njene implementacije, je definirano i usvojeno uspostavljanje
međunarodne pomoći, ovaj put putem uključivanja GEF finansijskog mehanizma, koji
prati implementaciju Štohkolmske konvencije. U provođenju ove konvencije je, pored
UN agencija za implementaciju i izvršenje programa GEF-a (UNEP, UNIDO, UNDP,
WB, EBRD, FAO), uključena i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO).
Jedan od ciljeva Konvencije je uspostavljanje tzv. okolinskog upravljanja u
odlaganju otpada, koji sadržava POPs-e. Sadržaj POPs-a u ovom otpadu treba da bude
uništen / neutralizovan, zamijenjen ili, u ograničenim slučajevima, odložen (deponovan)
na ekološki prihvatljiv način, u koordinaciji sa preporukama Bazelske konvencije (za
transport i odlaganje opasnog otpada). Štokholmska konvencija, propisuje i pravila
međunarodne trgovine sa POPs materijama i striktna ograničenja u tom pravcu.
Ova Konvencija, također, poziva na suradnju i akciju državne, regionalne i
privredne strukture, te nevladine organizacije i privatni sektor u definiranju i provođenju
državnih i regionalnih programa, sa ciljem potpunog izbacivanja ovih supstanci iz
upotrebe za sve namjene.
Kako provoditi Štokholmsku konvenciju u zemljama u razvoju? – međunarodna
pomoć i suradnja
Kao što je navedeno ranije, GEF finansijski mehanizam i stručna osposobljenost
UN specijaliziranih agencija (UNEP, UNIDO, FAO, SVJETSKA BANKA) pomaže
zemljama u razvoju, kroz regionalne i nacionalne (državne) programe u slijedećim
poduhvatima, usmjerenim ka eliminaciji POPs-a iz proizvodnje i upotrebe:
19
•
Razvoj i jačanje vlastitih kapaciteta (institucionalnih i ljudskih), koji će djelovati u
provođenju Štokholmske konvencije, kroz pripremu i realizaciju vlastitog
(državnog) programa «za omogućavanje aktivnosti», u kojem se angažiraju
isključivo domaći kadrovi, pod stručnim monitoringom međunarodnih eksperata;
•
Osnovne aktivnosti kroz specifične poduhvate i provođenje mjera, na nacionalnoj
i/ili regionalnoj ravni, uključivo razvoj kapaciteta i realizaciju investicionih
projekata, sa finansiranjem iz GEF fonda.
U praksi, za svaku (odobrenu) zemlju - korisnicu ove pomoći to znači:
•
Pripremiti, uz pomoć stručnjaka iz odabrane UN nadležne agencije (UNEP,
UNIDO, UNDP, WB ili FAO), vlastiti program tzv. «Omogućavanje aktivnosti»
(Enabling Activities), kroz čiju realizaciju treba da se omogući: skupljanje
osnovnih informacija o korištenju POPs-a u zemlji, da bi se sačinili: vlastita
strategija njihove eliminacije u određenom periodu, kreiranje i dinamika
realizacije akcija – mjera, uključivo identificiranje prioriteta i potrebnih projekata
(institucionalnog jačanja, razvoja svijesti i investicija).
Sve ove aktivnosti treba kreirati u «Državnom planu implementacije» (eng.:
National Implementation Plan – NIP), kao i «Planu akcija za izgradnju kapaciteta za
podršku u njegovom provođenju» (engl.: «Capacity Building Support for Enabling
Acitivities»).
Bosna i Hercegovina i Štokholmska konvencija o POPs-u
Bosna i Hercegovina je jedna od 122 inicijalnih zemalja, koja je (parafirajući
izjavu o prihvaćanju Konvencije od strane BiH Delegacije –na konferenciji u Štokholmu,
maja 2001.god.), stekla pravo da se uključi u njenu implementaciju, pa i na inicijalnu
finansijsku pomoć.
BiH još nije (mart 2009. god.) ratificirala Štokholmsku konvenciju, te prema tome još nije
postala punopravna «Stranka konvencije», sa svim pravima i obavezama, koji iz toga
proizlaze.
To je i sasvim prirodno, potrebno je prvo odraditi dobar dio NIP-a, da bi se
utvrdilo, koliko naša država realno može, sa svim preuzetim obavezama, po odredbama
Konvencije, istu, uz međunarodnu podršku i implementirati.
Vijeće ministara je, u sklopu svoje odluke (maj 2002) za «uređenje institucionalne
i organizacione infrastrukture za upravljanje okolinom i GEF programima u Bosni i
Hercegovini», između ostalog, usvojilo uspostavljanje Pod-komiteta za POPs, sa
njegovim sekretarijatom, čije je sjedište u Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih
odnosa, te usvojilo odluku, da GEF (Nacionalni) Operativni Focal Point (središte) za
POPs bude u istom ministarstvu.
20
1.3. Evropski multilateralni energetski ugovori, ugovori o zaštiti
okoline - providbeni programi i međunarodna saradnja BiH
1.3.1. Energetska povelja i PEEREA
Proces o Energetskoj povelji započeo je kao evropska inicijativa početkom 90-tih,
ali je prerastao u forum na globalnom nivou za saradnju u energetskom sektoru.
Politička deklaracija Energetske povelje potpisana je na početku, u Hagu,
decembra 1991. Politička deklaracija o Energetskoj povelji bila je političko opredjeljenje
za saradnju u energetskom sektoru, s ciljem da se uvedu općeprihvatljiva pravila
saradnje u energetskoj oblasti između proizvođača energije (uglavnom bivše zemlje
bivšeg SSSR-a) i neto uvoznika iz Zapadne Evrope. Inicijativa je usvojena i deklaraciju
EC potpisale su brojne zemlje svijeta. Nakon što je svoj potpis u avgustu 2006. stavio
Afganistan, ovu političku deklaraciju sada je potpisalo pedeset i šest zemalja, uključujući
Sjedinjene Države i Kanadu.
Zasnovan na političkoj deklaraciji EC iz 1991., Ugovor o energetskoj povelji
(ECT) potpisan je u decembru 1994. U isto vrijeme, 1994. je potpisan “Protokol o
energetskoj efikasnosti i pripadajućim problemima okoline” (PEEREA). Osim evropskih
zemalja, Rusija i pet država centralne Azije (Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan,
Turkmenistan, Uzbekistan), Australija i Japan su potpisnice i osnivačice ECT-a te
aktivni učesnici u procesu Energetske povelje.
ECT i PEEREA stupile su na snagu u aprilu 1998., nakon što je ratifikaciju
završilo prvih trideset država-članica. Usvojena je i Trgovinska izmjena – izmjena
odredbi Ugovora koje se odnose na trgovinu, čime su iste usklađene sa pravilima
Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Revizija i analiza procesa o Energetskoj povelji
okončana je u decembru 2004.
BiH je članica Konferencije o Energetskoj povelji te potpisnica Ugovora o
energetskoj povelji (ECT) i Protokola o energetskoj efikasnosti i pripadajućim
problemima okoline (PEEREA).
Ciljevi i glavni elementi Ugovora o energetskoj povelji
ECT je dokument koji je pravno obavezujući za sve potpisnice. Svrha ovog
dokumenta jeste da se uspostavi pravni okvir kako bi se promovirala dugoročna
saradnja u oblasti energije, zasnovana na komplementarnostima i uzajamnoj koristi, u
skladu sa ciljevima i principima Energetske povelje. Stvaranjem stabilnog,
sveobuhvatnog i nediskriminatornog pravnog osnova za prekogranične odnose u
energetskom sektoru, ECT smanjuje političke rizike koji su vezi sa ekonomskim
aktivnostima u ekonomijama u tranziciji. To stvara ekonomske saveze između zemalja
koje imaju različit kulturni, ekonomski i pravni milje, ali su udružene u svojoj
opredijeljenosti da ostvare zajedničke ciljeve:
•
Obezbijediti otvorena tržišta energije, te osigurati i diverzificirati snabdijevanje
energijom;
•
Stimulirati prekogranične investicije i trgovinu u energetskom sektoru;
•
Pomoći zemljama u ekonomskoj tranziciji u izradi njihovih energetskih strategija,
odgovarajućeg institucionalnog i pravnog okvira za energiju, te poboljšanju i
modernizaciji njihovih energetskih industrija.
21
Privlačenje stranih investicija s ciljem promocije proizvodnje energije na
održiv način, kao i razvoj sigurnih i raznovrsnih izvora uvoza energije predstavljaju
pitanja koja zahtijevaju hitno rješavanje u mnogim zemljama. ECT nudi važne
mehanizme za rješavanje ovih prioritetnih zadataka kroz multilateralnu saradnju.
Osnovni elementi ECT-a su sljedeći:
•
Zaštita investicija (npr. tako što će se investitorima omogućiti nediskriminatoran
tretman– državni tretman i tretman najpovlaštenije države – kompenzacija u
slučaju eksproprijacije ili drugih gubitaka, slobodan transfer kapitala)
•
Trgovina energijom, energetskim proizvodima i opremom koja se odnosi na
energiju, na osnovu pravila WTO-a
•
Sloboda tranzita energije
•
Poboljšanje energetske efikasnosti
•
Međunarodno rješavanje sporova, uključujući arbitražu između investitora i
države i arbitražu između država
•
Poboljšana zakonska transparentnost.
Osim ovih najvažnijih elemenata, ECT sadrži preuzete obaveze i opredijeljenost
na saradnju vlada, naprimjer u pogledu transfera tehnologija, otvaranja finansijskih
tržišta te unaprjeđivanja pravila konkurencije.
Učešćem u ECT-u, BiH stvara pogodno okružje za investicije u energetski sektor.
Organizacija i Sekretarijat ECT-a
Konferencija o Energetskoj povelji osnovana je Ugovorom kao njegovo glavno
institucionalno tijelo. Konferencija ima političku odgovornost za provedbu Energetske
povelje, ECT-a i pripadajućih instrumenata. Konferencija je oformila nekoliko radnih
grupa i ad hoc odbora koji djeluju pod njenim nadzorom. U okviru Energetske povelje,
1996. osnovan je Sekretarijat s ciljem da služi kao podrška Konferenciji i njenim
zemljama članicama.
Energetska efikasnosti i PEEREA
ECT zahtijeva da ugovorne strane teže tome da na ekonomski učinkovit način
minimiziraju štetne utjecaje na okoliš koji su posljedica aktivnosti koje se odnose na
energiju, a provode se na njihovim teritorijima. Protokol o energetskoj efikasnosti i
pripadajućim problemima okoliša (“PEEREA”) promovira principe “ukupni iznos
troškova/ukupna cijena”, “isplativost” i “održivi razvoj”.
PEEREA je strukturirana u pet dijelova, to jest, područje primjene i ciljevi, osnovni
principi politike, međunarodna saradnja, pravni aranžmani i završne odredbe.
Konkretno, Protokol:
•
Definira principe politike za promociju energetske efikasnosti;
•
Pruža okvir za razvoj kooperativne i koordinirane saradnje;
•
Pruža usmjeravanje u razvoju programa energetske efikasnosti; i
•
Ukazuje na područja moguće saradnje.
22
Protokol obuhvaća konkretna opredjeljenja koja su od suštinskog značaja u poboljšanju
energetske efikasnosti i smanjenja štetnog utjecaja na okoliš. Protokol izričito propisuje
da vlade moraju:
•
Formulirati ciljeve i strategije politike
•
Uvesti politike
•
Izraditi, provesti i ažurirati programe
•
Stvoriti neophodno zakonsko, regulatorno i institucionalno okruženje i
•
Sarađivati/pomagati na međunarodnom nivou.
Nakon što je PEEREA stupila na snagu, Konferencija o energetskoj povelji izradila je
procedure s ciljem da se olakša monitoring provođenja PEEREA-e te da se zemljama
pruži podrška u provođenju njenih odredbi i identificiranju područja saradnje. U isto
vrijeme, oformljena je Radna grupa za Energetsku efikasnost i pripadajuće probleme
okoliša. Radna grupa se redovno sastaje kako bi rješavala prioritetna pitanja, analizirala
napredak, te razgovarala o mogućim planovima za akciju. Radna grupa je svoje
aktivnosti pokrenula i razradila u dva područja:
•
Ocjena napretka u provođenju PEEREA-e i poboljšanju energetske efikasnosti
•
Razrada aktivnosti koje podržavaju dijalog između zemalja članica i olakšavaju
provedbu Protokola.
Proces ocjene i analize oslanja se na dvije komplementarne aktivnosti:
•
Redovne ocjene/analize i
•
Temeljite i opsežne kritičke ocjene energetske efikasnosti.
Svrha redovnih ocjena jeste monitoring provedbe PEEREA-e. Zasnivaju se na
dogovorenom obrascu i obliku (sadrže kako kvantitativne tako i kvalitativne informacije).
BiH je prošle godine podnijela svoju Redovnu ocjenu.
Temeljite i opsežne kritičke ocjene energetske efikasnosti se obavljaju na osnovu
ocjene od strane sebi jednakih, nakon što izaslanstvo ode u zemlju koja je domaćin, a u
što su uključeni predstavnici nekoliko zemalja. Kao rezultat procesa temeljite i opsežne
ocjene daju se preporuke vladi domaćinu, koje prihvata Konferencija o povelji. Do sada
su zemlje domaćini ove vrste ocjena bile Bugarska, Mađarska, Litvanija, Poljska,
Republika Slovačka i Rumunija.
1.3.2. Sporazum o osnivanju Energetske zajednice Jugoistočne Evrope
25. oktobra, 2005. godine, Sporazum o uspostavljanju Energetske zajednice
između EU i JIE (ECTSEE) potpisali su Evropska zajednica i tadašnjih 9 Ugovornih
strana iz JIE: Albanija, Bugarska, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša
Jugoslovenska Republika Makedonija, Rumunija, Srbija i Crna Gora i Specijalni
predstavnik Generalnog sekretara u ime Privremene misije Ujedinjenih naroda na
Kosovu. Bilo koja zemlja članica Evropske unije može dobiti status Učesnice. Zaključno
s martom 2009., 14 zemalja članica bile su Učesnice u Sporazumu, u koje spadaju i
Bugarska i Rumunija čiji pravni status je promijenjen sa ‘Ugovorna strana’ na ‘Učesnica’
nakon njihovog pristupanja EU.
Bilo koja susjedna treća zemlja može biti prihvaćena kao Posmatrač u ECTSEE.
Do sada je pet zemalja prihvaćeno u svojstvu Posmatrača.
23
Fokus Energetske zajednice je kreiranje stabilnog regulatornog i tržišnog okvira
sposobnog za privlačenje investicija u mrežnu energiju i proizvodnju energije, u cilju
osiguravanja svim stranama pristupa stabilnoj i kontinuiranoj opskrbi energijom što
predstavlja ključni uslov za ekonomski razvoj i socijalnu stabilnost.
Ciljevi Sporazuma i obaveze Ugovornih strana
Cilj Energetske zajednice je da organizira odnose između Ugovornih strana i
stvori zakonodavni i ekonomski okvir za izvršenje slijedećeg:
•
Kreiranje stabilnog regulatornog i tržišnog okvira sposobnog za privlačenje
investicija u gasne mreže, proizvodnju električne energije, te prenosne i
distributivne mreže;
•
Kreiranje jedinstvenog regulatornog prostora za trgovinu Mrežnom energijom
koji mora biti usklađen sa geografskim razmjerama tržišta datih proizvoda;
•
Jačanje sigurnosti opskrbe jedinstvenog regulatornog prostora;
•
Poboljšanje stanja okoliša u vezi sa Mrežnom energijom i pripadajućom
energetskom efikasnošću, promoviranje upotrebe obnovljivih izvora energije, i
određivanje uvjeta trgovine energijom u okviru jednistvenog regulatornog
prostora;
•
Razvoj konkurencije na tržištu mrežnom energijom u širem geografskom
smislu i iskorištavanje prednosti tzv. ekonomija veličine.
U smislu obaveza koje preuzimaju strane iz Sporazuma o Energetskoj
zajednici, one su okvirno kalsificirane u tri strukture:
1. Proširenje Pravne stečevine EZ (Acquis Communautaire) (Naslov II
Sporazuma): Ugovorne strane su dogovorile da će implementirati ključne dijelove
Pravne stečevine EZ, kako one specifične za pojedine sektore , tako i one od opće
važnosti. U Naslovu II se od Ugovornih strana također traži da usvoje razvojne
planove u cilju usklađivanja njihovih energetskih sektora sa općeprimjenjivim
standardima EZ. Ukratko:
•
Acquis o električnoj energiji obuhvata Direktivu 2005/89/EZ (mjere zaštite
sigurnosti opskrbe električnom energijom i investicija u infrastrukturu), Direktiva
2003/54/EZ (opća pravila za unutrašnje tržište električnom energijom) i Propis
1228/2003/EZ (uslovi pristupa mreži za prekograničnu razmjenu električne energije).
Početni rok za transponiranje Direktive 2003/54 i Propisa 1228/2003 bio je juli
2007.godine. U decembru 2007., Ministarsko vijeće je donijelo odluku o produženju
roka za implementaciju Direktive 2005/89 do 31. decembra, 2009.
•
Acquis o gasu obuhvata Propis (EZ) br. 1775/2005 (uslovi pristupa prenosnoj
mreži za prirodni gas), Direktivu 2004/67/EZ (mjere zaštite sigurnosti opskrbe
prirodnim gasom) i Direktivu 2003/55/EZ (opća pravila za unutrašnje tržište
prirodnim gasom i opoziv Direktive 98/30/EZ).
Rok za transponiranje Direktive 2003/55 u nacionalno zakonodavstvo bio je 1. juli,
2007. Sporazum također namećeobavezu Ugovornim stranama da otvore tržište
gasa potrošačima koji nisu domaćinstva do januara 2008. Kao i u slučaju Direktive
za električnu energiju, u decembru 2007., Ministarsko vijeće donijelo je odluku da
24
uspostavi novi rok za Direktivu 2004/67/EZ i Propis 1775/2005 do 31. decembra,
2009.
•
Acquis o obnovljivim izvorima energije obuhvata Direktivu 2003/30/EZ
(promoviranje upotrebe biogoriva ili drugih obnovljivih goriva za transport), i Direktivu
2001/77/EZ (električna energija koja se proizvodi iz obnovljivih izvora energije).
Uspostavljen je rok od jedne godine nakon datuma stupanja Sporazuma na snagu.
•
Acquis o okolišu i konkurenciji će se implementirati utoliko koliko imaju utjecaj
na mrežnu energiju i trgovinu energijom među Ugovornim stranama. Među
najvažnijim direktivama za okoliš su Direktiva 2001/80/EZ o ograničenju emisija
određenih polutanata u zrak iz velikih elektrana na sagorijevanje (usaglašen je
prelazni period do 31. decembra, 2017.), i Direktiva 1999/32/EZ o smanjenju
sadržaja sumpora u određenim tečnim gorivima (do 31. decembra, 2011.).
U skladu sa članom 13. Sporazuma, Ugovorne strane prepoznaju važnost Kjoto
protokola i nastojat će da mu pristupe. Ugovorne strane će također nastojati da
implementiraju Direktivu Vijeća 96/61/EZ od 24. septembra, 1996 o integriranoj
prevenciji i kontroli zagađenja (IPPC).
2. Drugi krug obaveza odnosi se na “Mehanizam za djelovanje tržišta mrežne
energije” (Naslov III Sporazuma). Odnosi se na Ugovorne strane i zemlje
učesnice iz EU. Sadrži odredbe o kreiranju mehanizama za transport mrežne
energije na velikim udaljenostima, usvajajući izjave o sigurnosti opskrbe. Također
poziva na hitno usklađivanje tržišnih projekata, međusobno priznavanje licenci i
promoviranje slobodnog uspostavljanja kompanija, promoviranje razvoja u oblastima
obnovljivih izvora energije i energetske efikasnosti, kao i pružanje okvira za zaštitne
mjere u slučaju neočekivanih kriza.
3. Treći krug obaveza se odnosi na “Uspostavljanje jedinstvenog energetskog
tržišta” (Naslov IV Sporazuma) i obuhvata Ugovorne strane, kao i čitavu Evropsku
zajednicu. U osnovi, zagovara slobodno kretanje mrežne energije i dozvoljava
poduzimanje daljih mjera u cilju uspostavljanja jedinstvenog energetskog tržišta.
Pored toga, naslov IV uspostavlja politiku vanjske trgovine energijom i obezbjeđuje
mehanizam međusobne pomoći među Stranama u slučaju poremećaja opskrbe
energijom.
Institucionalna struktura
Institucionalno ustrojstvo Energetske zajednice počelo se razvijati s početkom Atinskog
procesa 2002. godine. Sporazumom o uspostavljanju Energetske zajednice utvrđene su
konačne strukture institucija 2005. godine. Shodno tome, proces donošenja odluka u
okviru Energetske zajednice obuhvata slijedeća tijela:
•
Ministarsko vijeće: je glavna institucija za donošenje odluka u Energetskoj
zajednici. Donosi ključne političke odluke i usvaja pravila i procedure Energetske
zajednice.
•
Stalna grupa na visokom nivou (PHLG): Sačinjavaju je visoki dužnosnici iz
svake od Ugovornih strana i EU. Ona osigurava kontinuitet političkih sastanaka
ministara i popratna dešavanja, te u određenim slučajevima donosi odluke o
implementaciji pojedinih mjera.
•
Regulatorni odbor: Sastoji se od regulatora iz svake od Ugovornih strana I
zvaničnika iz Evropske komisije. Pruža savjete Ministarskom vijeću i PHLG-u o
25
detaljima statutornih, tehičkih i regulatornih pravila i daje preporuke u slučaju
prekograničnih sporova između regulatora.
•
FORUMI: Forumi imaju zadatak da pružaju savjete Energetskoj zajednici. Jedan
Forum okuplja sve zainteresirane učesnike iz oblasti industrije, regulatore,
predstavnike industrije i potrošače, i njime predsjedava Evropska komisija.
Njihovo zaključci, do kojih se dolazi konsenzusom, predstavljaju se PHLG-u.
•
Sekretarijat: je nadležan za svakodnevne aktivnosti Energetske zajednice, što
se naročito odnosi na redovan pregled ispunjenja obaveza iz Sporazuma svih
Ugovornih strana i iniciranje procedura za sprovođenje Sporazuma.
Trenutna situacija u BiH po pitanju implementacije ECT SEE
Bosna i Hercegovina ratificirala je Sporazum o uspostavljanju Energetske
zajednice (ECT SEE) odlukom Predsjedništva Bosne i Hercegovine o ratifikaciji
Sporazuma o uspostavljanju Energetske zajednice
(„Službeni glasnik
BiH –
Međunarodni ugovori” br. 9/06), donesenom 27. jula, 2006. godine.
Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa (MVTEO) odgovorno je za
ispunjavanje obaveza preuzetih potpisivanjem ECT SEE-a u ime BIH. Ministarstvo
efikasno sarađuje s institucijama Energetske zajednice. Sekretarijat Energetske
zajednice utvrdio je trenutno stanje i mjere koje je neophodno poduzeti za usklađivanje i
implementaciju legislative BiH sa regulativom EU koja se tiče uspostavljanja
odgovarajuće strukture i djelovanja tržišta električne energije i gasa u BiH.
Mape puta za implementaciju ECT SEE za gas, električnu energiju i sigurnost
opskrbe su izrađene i usaglašene.
Do sada je znatan napredak postignut u elektroenergetskom sektoru, ali jednak
uspjeh nije postignut kada je riječ o gasu i drugoj problematici.
Odnedavno je tu i jedan bitan dokument u vezi sa energetskom politikom i
razvojem energetike pod nazivom „Sporazum o osnovnim principima u cilju nezavisne i
sigurne opskrbe energijom na području BiH“. Ovaj Sporazum su potpisali entitetski
premijeri, i do sada ga je usvojila Vlada FBiH. On pruža glavna usmjerenja i opće
principe u slijedećim sektorima:
-
nafta i naftni derivati;
-
trgovina, transport i distribucija gasa;
-
proizvodnja, prenos i distribucija električne energije i obnovljivi izvori energije
Među posljednjim dešavanjima je i “Strateški plan i program za razvoj
energetskog sektora u FBiH” koji je izrađen za period septembar 2007 – mart 2009.
„Energetska strategija RS“ i „Zakon o energiji u RS“ su u pripremi. Također, „Propis o
obnovljivim izvorima energije u FBiH“ je u pripremi. Zakon o gasu je usvojen u RS-u u
septembru 2007. godine, dok je „Uredba o gasu“ usvojena u FBiH u novembru 2007.
U skladu sa posljednjim izvještajem koji je pripremio Sekretarijat Energetske
zajednice, situacija u novembru 2008 u Bosni i Hercegovini je kako slijedi:
Dok se obaveze iz Sporazuma odnose na Bosnu i Hercegovinu (na državnom
nivou), pitanje podjele nadležnosti među entitetima, kao i između entititeta i
državnog nivoa ostaje otvoreno i nije došlo do stvaranja jasnog i usklađenog
zakonodavnog okvira.
26
Koraci strateške prirode – Određeni koraci strateške prirode, koji naglašavaju
trendove u razvoju, usvojeni su u ovom periodu (Indikativni plan proizvodnje 2008. –
2017.; Program socijalne zaštite ugroženih potrošača električne energije; Izjava o
organizaciji sektora prirodnog gasa u Bosni i Hercegovini);
Operativa pitanja u vezi sa razvojem tržišta - Tokom 2008. zabilježeni su
problemi u radu prenosne kompanije na nivou BiH (Elektroprijenos), uzrokovani
nedovoljno razvijenim zakonodavnim okvirom, kao i nedostatkom konsenzusa i
suboptimalnog djelovanja upravne strukture do čega je došlo uslijed sukoba interesa
između dva entiteta. Konsolidacija rada, dalja komercijalizacija i politički nezavisno
rukovodstvo kompanije, kao i odgovarajuće izmjene i dopune pripadajućeg Zakona,
sprovođenje nezavisnog regulatornog upravljanja od strane DERK-a i poboljšanje
saradnje sa NOS-om (Nezavisi operator sistema u BiH) trebali bi biti uzeti u obzir kao
hitni koraci za postizanje održive sigurnosti opskrbe i razvoja tržišta električne energije u
skladu sa Sporazumom.
Zakonodavstvo – Od sredine 2008. godine Federacija Bosne i Hercegovine
(FBiH) pokušava izmijeniti svoj Zakon o električnoj energiji. Hitno je potreban usklađen
zakon na federalnom nivou. Federalna regulatorna komisija za električnu energiju
(FERK) regulira samo pitanja električne energije na nivou FBiH; potreban je dalji razvoj
zakonodavnog okruženja u ovom entitetu.
Razdvajanje – Obje elektroprivrede u FBiH (Elektroprivreda – Hrvatska
zajednica Herceg-Bosna i Elektroprivreda BiH) trenutno idu ka pravnom razdvajanju
između aktivnosti proizvodnje, distribucije i opskrbe i transformaciji u holding kompanije,
što je planirano za kraj 2008. godine. EP-HZHB je izvršila računovodstveno razdvajanje,
EP BiH planira učiniti isto do kraja 2008. Monitoring računovodstva se dalje
unaprijeđuje. U RS-u, Elektroprivreda RS je već obavila pravno razdvajanje proizvodnje
od distribucije i opskrbe na sličan način. U oba entiteta nezavisnost u donošenju odluka
mora se sprovoditi putem 'compliance' programa.
Nezavisni operator prenosnog sistema (NOSBIH) treba dodatno jačati –
naročito po pitanju usmjeravanja njegovih rukovodnih struktura – u smislu njegovog
punog učešća u regionalnim strukturama za kooperaciju između TSO-a;
Elektroprivreda Brčko Distrikta (koje je administrativna oblast unutar BiH) je i
dalje potpuno uvezani pravni subjekt; ne postoji legislativa kojom se sprovodi bilo kakva
vrsta razdvajanja, nema nezavisnog regulatornog tijela, ni zakonodavnog okvira za
sprovođenje bilo kakve regulatorne prakse;
Zaštita potrošača – Sheme univerzalne usluge i socijalne zaštite u oblasti
opskrbe električnom energijom su većim dijelom implementirane, dok u FBiH za njih
postoji podrška, ali su još u izradi. Oblast javnih usluga treba biti bolje obrađena u
entitetskom zakonodavstvu;
Tarife i pravila – Nakon objavljivanja tarifa za distributivnu mrežu i tarifa za
maloprodajnu opskrbu za FBiH početkom 2008., u maju 2008. FERK je također usvojio
nova Opća pravila za opskrbu električnom energijom. Pravila konekcije za Distribuciju
EP-HZHB, uključujući novu metodologiju određivanja troškova, su u fazi javne rasprave.
Još nije izrađen jedinstven Distributivni kodeks u FBiH. U RS-u, RERS je usvojio
Distributivni mrežni kodeks krajem 2007; Uslovi za opskrbu električnom energijom su
već izrađeni i u primjeni. Nove tarife za distrubutivnu konekciju su u izradi (septembar
2008.);
Pristup treće strane – stanje u ovom pogledu se popravlja na entitetskom nivou,
novi računovodstveni podaci dobijeni u procesu razdvajanja bi trebali poboljšati
27
odražavanje troškova. Tarife za pristup prenosnoj mreži su jos nerazdvojene i potrebno
je njihovo dodatno razmatranje od strane DERK-a;
Otvaranje tržišta električnom energijom – proces se pravilno sprovodi i ima
podršku, ali je implementacija slaba. Došlo je do poboljšanja transparentnosti u smislu
kvalitete općeraspoloživih podataka. Odgovornosti nadgledanja tržišta zahtijevaju jaču
saradnju između regulatornih tijela i dalji razvoj Tržišnih pravila i regulatornih praksi.
Prekogranična pitanja u oblasti električne energije – Implementacija Propisa
1228/2003 je djelimično postignuta i u toku je, pripadajuće regulatorne prakse moraju
biti unaprijeđene u smislu podjele nadležnosti među regulatorima. Razmjena podataka
između NOS-a i Elektroprijenosa je nedovoljna. Regulatorno tijelo na državnom nivou
(DERK) je izradio Pravila o dodjeli interkonekcijskih kapaciteta zasnovanoj na
principima konkurentnosti, međutim ista još čekaju na usvajanje od 2007. godine zbog
nedostatka konsenzusa. Efikasan i nezavisan rad DERK-a treba i dalje unaprijeđivati.
Njegova saradnja sa entitetskim regulatornim tijelima također treba jačanje i podršku.
Legislativa u oblasti gasa – Po pitanju gasa nije bilo napretka od posljednjeg
perioda izvještavanja; međutim, nacrt zakona o gasu je izrađen i podnešen Sekretarijatu
na komentar. Postoji Zakon o gasu u Republici Srpskoj, te Uredba o pitanjima gasa u
Federaciji Bosne i Hercegovine. Oba pomenuta dokumenta ne ispunjavaju neke od
ključnih zahtjeva Direktive 2003/55/EZ (odnosno, Regulatorno tijelo, Obaveza javne
usluge, Pristup treće strane, Monitoring sigurnosti opskrbe, Razdvajanje i Otvaranje
tržišta). Stoga je hitno potrebno uspostavljanje usklađenog zakonodavnog okvira u
Bosni i Hercegovini.
Gas – Operativni koraci – Ekspertna grupa radi na zajedničkom rješenju u cilju
razvija i prijedloga odgovarajućeg okvira za sektor gasa u BiH – u skladu sa zahtjevima
Direktive 2003/55/EZ. Do sada nije postignut potreban konkretni napredak jer je proces
kompleksan i sporo napreduje zbog specifične političke strukture. Potrebni su dodatni
napori u izradi i implementaciji, a najviše u vezi sa dodjeljivanjem nadležnosti
regulatornim tijelima, u proceduri autorizacije, u oblasti zaštite potrošača, naročito
ugrožene kategorije potrošača, te su hitno potrebni u oblasti razdvajanja.
Gas - Propis 1775/2005 – Po pitanju Propisa 1775/2005/EZ može se reći da se
na ispunjavanju njegovih zahtjeva radi – zajedno sa pravilima Direktive 2003/55/EZ – u
okviru ekspertne grupe, ali je naravno, potrebna valjana implementacija Direktive
2003/55/EC za dalji čvrst napredak.
Okoliš – Nije postignut značajan napredak po pitanju implementacije Direktive o
procjeni uticaja na okoliš u Federaciji Bosne i Hercegovine. Implementacija člana 4.(2.)
Direktive o divljim pticama je tek u začetku u FBiH. Dva rezervata su uspostavljena u
okviru RAMSAR konvencije (po jedan u svakom entitetu).
Konkurencija – Zakon o konkurenciji i njegovo sproovđenje nisu napredovali u
BiH. Uprkos činjenici da je modeliran po pristupu tri stuba EU, legislativa o konkurenciji i
dalje zahtjeva zakonodavne napore kako bi se postigla potpuna usklađenost sa acquisom. Bosna i Hercegovina i dalje nema Zakon o državnoj pomoći ni infrastrukturu za
monitoring.
Izvori obnovljive energije – Od jula 2007. tj. usvajanja planova o implementaciji
Direktive 2001/77/EZ i Direktive 2003/30/EZ, poduzeto je vrlo malo koraka na realizaciji
planova do sada. Nedavno pokretanje tehničke pomoći od strane španske ambasade
za rješavanje određenih institucionalnih pitanja vezanih za OIE – iza koje će uslijediti
određivanje indikativnih ciljeva i izrada strategije za OIE – je bitan korak naprijed, ali ne i
dovoljan u smislu blagovremenog ispunjavanja obaveza navedenih u planovima.
28
1.3.3. Približavanje EU - direktorati i programi EZ
Uvod u problematiku približavanja EU
BiH je jasno izrazila svoj strateški cilj da postane članica EU. U junu 2008.
godine, Bosna i Hercegovina (BiH) je, nakon finaliziranih pregovora započetih 2005.
godine, potpisala sa EU Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA), kao i Privremeni
sporazum o trgovini trgovinskim pitanjima. Iako SAA ne vodi direktno ka članstvu u EU,
on predstavlja važnu prekretnicu koja obilježava novu fazu u BiH/EU odnosima, i put ka
eventualnom kanididiranju za članstvo u EU.
Potpisivanjem SAA, BiH preuzima odgovornost da uskladi svoju legislativu sa
legislativom EU. Čak i prije SAA, BiH je imala obaveze da transponira osnovne direktive
za energetski sektor, koje su proizašle iz njenog učešća u Sporazumu o uspostavljanju
Energetske zajednice jugoistočne Evrope (ECTSEE).
Smatramo bitnim da su sve strane uspostavile zajedničko viđenje, te da su
svjesne zahtjeva za približavanje EU. Odlomci koji slijede ukratko predstavljaju proces
približavanja EU koji bi trebalo slijediti u svim sektorima, uključujući energiju, EE i RE.
Približavanje može uslijediti samo ako određena zemlja zadovolji sve kriterije
približavanja. Ovi kriteriji su političke i ekonomske prirode i tiču se sposobnosti zemlje
da preuzme obaveze članstva, kao i usvajanja Acquis Communautaire-a (Evropske
pravne stečevine) i njegove efikasne implementacije kroz odgovarajuće administrativne
i sudske strukture.
Jedna od ključnih obaveza koje zemlje kandidati moraju ispuniti kako bi postale
članice EU je da postignu približavanje zakonodavstva, što znači da inkorporiraju u
svoje nacionalne zakone, pravila i procedure kompletno tijelo EU legislative sadržano u
Acquis-u.
Približavanje zakonodavstva nije ograničeno samo na zakonodavne aktivnosti.
Ono također zahtijeva osiguravanje institucija i budžeta neophodnih za
omogućavanje implementacije (sprovođenja) zakonskih odredbi, kao i
omogućavanje neophodnih kontrolnih i kaznenih mjera u cilju osiguravanja potpunog i
valjanog djelovanja u skladu sa zakonom, odnosno sprovođenje zakona.
Legislativa Zajednice na snazi, prije svega se bazira na nizu članova iz
Sporazuma o uspostavljanju Evropske zajednice koji određuju opće principe, a zatim i
na Sekundarnoj legislativi na snazi koja se bavi specifičnim pitanjima. Sekundarna EU
legislativa obuhvata Direktive, Propise, Odluke, Rezolucije i Preporuke.
•
Direktive su obavezujuće za Zemlje članice ali su izrađene tako da budu
dovoljno fleksibilne da u obzir uzmu i uvjete koji se razlikuju od zemlje do zemlje.
Svaka Zemlja članica obavezna je da transponira Direktive u vlastito
zakonodavstvo. Zemlje kandidati moraju usvojiti Direktive EU prije nego postanu
punopravne članice.
•
Propisi su direktno obavezujući za Zemlje članice i zamjenjuju bilo kakve
protivrječne zakone u zemlji. Zemlje članice možda i ne transponiraju odredbe
propisa u svoje nacionalno zakonodavstvo. Propisi većim dijelom nisu dio
procesa približavanja i stupaju na snagu u zemljama kandidatima odmah nakon
njihovog postizanja punog članstva. Unatoč tomu, institucionalni i administrativni
okvir potreban za implementaciju propisa trebao bi postojati prije približavanja.
29
Stoga zemlje kandidati moraju poduzeti administrativne korake kako bi bile
spremne za implementaciju propisa kada postanu punopravne članice.
•
Odluke su zasebni zakonodavni akti. Razlikuju se od propisa i direktiva po tome
što su obično veoma specifične po prirodi. Odluke, kao i propisi, nisu dio procesa
približavanja, ali zemlje kandidati moraju biti spremne za njihovo sprovođenje,
ako je to u njihovom slučaju primjenjivo, odmah nakon postizanja punopravnog
članstva.
•
Preporuke i rezolucije nisu obavezujuće za zemlje članice, ali daju uvid u
buduće trendove u Evropskoj politici.
Pored gore navedenih, niz drugih neobavezujućih informativnih dokumenata, kao
što su radni dokumenti Komisije, 'Komunikacije', itd, pružaju veoma korisne informacije i
prijedloge za buduću legislativu i politike.
Iskustvo iz procesa približavanja novih zemalja članica EU standardima pokazuje
da pitanjima energetike i zaštite okoliša pripada naročit značaj i težina. Treba primjetiti
da se dobar dio acquis-a o zaštiti okoliša odnosi na proizvodnju i upotrebu energije.
Kada je riječ o približavanju legislativi EU u oblasti energetike i zaštite okoliša,
zemlje kandidati se moraju suočiti sa tri podjednako važna i međusobno povezana
izazova:
•
Zakonodavni izazov: koji predstavlja transponiranje acquis-a zajednice u
nacionalno zakonodavstvo. To je jedan dugotrajan proces koji bi trebao biti
zasnovan na sveobuhvatnoj analizi praznina u zakonodavstvu, kao i na detaljno
razrađenom rasporedu aktivnosti transponiranja.
•
Institucionalni izazov: Implementacija i sprovođenje legislative zahtijeva nove ili
reorganizirane institucije, jasnu raspodjelu nadležnosti između nacionalnih,
regionalnih ili lokalnih vlasti, dovoljne količine tehničke infrastrukture i obučenih
ljudi. Ovi napori zahtijevaju značajne finansijske i ljudske resurse.
•
Finansijski izazov: razrada strategija finansiranja predstavlja trenutni prioritet
budući da su potrebne znatne investicije za infrastrukturu, kao i za jačanje
administrativnih struktura.
Pored toga, postoje izazovi koji su specifični za određene sektore koji se mogu
razlikovati od zemlje do zemlje.
Okvir za zemlje zapadnog Balkana na putu njihovog budućeg približavanja je
Proces stabilizacije i pridruživanja. Evropska komisija odlučila je kreirati jedinstveni
Instrument predpristupne pomoći (IPA) za period koji obuhvata naredne Finansijske
perspektive (2007.-2013.). On zamjenjuje predpristupne finansijske instrumente
PHARE, ISPA, SAPARD, CARDS, itd iz perioda 2000. – 2006.
IPA obuhvata zemlje zapadnog Balkana koje imaju status kandidata (to su
trenutno Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Turska) i status
potencijalnog kandidata (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija uključujući i Kosovo u
skladu sa UNSCR 1244 i Albanija).
30
Evropska komisija (EC) i Generalni direktorati (DGi)
Evropska komisija (EC) (bivša Komisija Evropskih zajednica) je izvršni ogranak
Evropske unije. Ovo tijelo je zaduženo za predlaganje legislative, implementaciju
odluka, podržavanje sporazuma Unije i općenito svakodnevno rukovođenje Unijom.
Komisija je podijeljena na odsjeke poznate kao Generalni direktorati (DGi). Svaki
od njih pokriva specifičnu oblast politike ili službu. DGi su podijeljeni u četiri grupe: DGi
za političke odnose, DGi za vanjske odnose, DGi za opću službu i DGi za unutarnju
službu.
Među Generalnim direktoratima za političke odnose, najvažniji u smislu
energetike i zaštite okoliša su slijedeći:
•
Generalni direktorat za energiju i transport (DG TREN): bavi se izradom politika EU
u sektorima energetike i transporta i upravlja pripadajućim programima finansiranja.
•
Generalni direktorat za okoliš (DG Environment): odgovoran za politike Evropske
unije u oblasti zaštite okoliša.
Među Generalnim direktoratima za vanjske odnose, najvažniji za odnose sa BiH su
slijedeći:
•
Generalni direktorat za proširenje odgovoran za proces proširenja Evropske unije.
•
Ured za saradnju EuropeAid (Generalni direktorat Evropske komisije): implementira
instrumente vanjske pomoći Evropske komisije, koji se finansiraju iz budžeta
Evropske zajednice i Evropskog razvojnog fonda.
•
Generalni direktorat za vanjske odnose (DG RELEX): odgovoran za vanjsku politiku.
Ima preko 120 delegacija i ureda širom svijeta.
Slijedeće poglavlje pruža dodatne informacije o Generalnom direktoratu za energiju i
transport.
Generalni direktorat za energiju i transport (DG TREN)
DG TREN djeluje od 1. januara, 2000. godine. Nastao je spajanjem Generalnog
direktorata za transport sa Generalnim direktoratom za energiju. U junu 2002. godine,
Euratom Ured zaštite postao je sastavni dio DG TREN-a.
DG TREN je odgovoran za izradu i implementaciju Evropskih politika iz oblasti
energetike i transporta. Njegov zadatak je da se pobrine da politike iz oblasti energetike
i transporta budu kreirane u korist svih sektora društva. DG TREN izvršava ove zadatke
putem prijedloga legislativa i upravljanja programima, uključujući finansiranje projekata.
Trenutni ciljevi DG TREN-a su:
•
Završavanje kreiranja unutrašnjeg tržišta u oblasti energetike i transporta
•
Osiguravanje održivog razvoja transporta i energetike
•
Upotreba glavnih mreža u Evropi
•
Upravljanje prostorom, odnosno upravljanje zagušenjem zračnog saobraćaja
•
Poboljšanje sigurnosti u oblasti transporta i energetike
•
Postizanje proširenja
•
Razvoj međunarodne saradnje
31
Generalni direktorat za energiju i transport ima preko 1000 uposlenika u deset
direktorata smještenih u Briselu i Luksemburgu.
Izvršna agencija za inteligentnu energiju, koja implementira programe finansijske
pomoći u energetskom sektoru i Agencija za opskrbu Euratom, koja vrši nadzor uvoza
nuklearnih materija, također podnose izvještaje Generalnom direktoratu.
Program Inteligentna energija Evrope (IEE)
IEE pruža finansijsku pomoć u energetskom sektoru u ime Evropske komisije.
Njegov cilj je da doprinese sigurnoj i održivoj opskrbi energijom za Evropu po
konkurentnim cijenama, kroz slijedeće akcije:
•
poticanje energetske efikasnosti i racionalnog korištenja energetskih resursa;
(SAVE)
•
promoviranje novih i obnovljivih izvora energije i podrška energetskoj diverzifikaciji;
(ALTENER)
•
promoviranje energetske efikasnosti i upotrebe novih i obnovljivih izvora energije u
transportu. (STEER)
Investicije “hardverskog” tipa, kao što su demonstrativni projekti ili projekti
tehničkog istraživanja i razvoja u oblasti energetske efikasnosti i obnovljivih izvora
energije se ne finansiraju.
Program inteligentne energije finansira samo aplikante iz EU i par drugih evropskih
zemalja. Učešće pravnih subjekata osnovanih u drugim zemljama može biti prihvaćeno
samo pod uslovom da je ta zemlja poduzela neophodne korake za pridruživanje
Programu IEE. BiH se još nije pridružila Programu IEE i nije kvalificirana za finansiranje.
Sedmi okvirni program
“Okvirni programi” (FPi) su glavni finansijski instrumenti putem kojih Evropska
unija pruža podršku aktivnostima istraživanja i razvoja koje obuhvataju gotovo sve
naučne discipline.
Dio FP7 koji se odnosi na Evropsku zajednicu organiziran je u četiri programa u
skladu sa četiri osnovne komponente evropskog istraživanja:
Fokus energetskih istraživanja i demonstracionih aktivnosti u okviru FP7 bit će na
ubrzavanju razvoja jeftinih tehnologija za što održiviju energetsku privredu za Evropu ( i
ostatak svijeta) i osiguravanju mogućnosti uspješnog konkurisanja evropske industrije
na globalnoj sceni. Zemlje članice EU i Evropski parlament su odredile ukupno 2,35
milijardi eura za finansiranje ove teme tokom perioda trajanja FP7. Naglasak će biti
stavljen na slijedeće aktivnosti:
•
Ćelije vodika i goriva
•
Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora
•
Proizvodnja goriva iz obnovljivih izvora
•
Obnovljivi izvori energije za grijanje i hlađenje
•
Tehnologije skladištenja i čuvanja CO2 za proizvodnju električne energije sa nula
emisija
•
Tehnologije čistog uglja
•
Pametne mreže energije
32
•
Energetska efikasnost i štednja
•
Znanje za izradu energetskih politika
Bilo koja kompanija, univerzitet, istraživački centar, organizacija ili jedno lice,
zakonom osnovano u bilo kojoj zemlji, može učestvovati u projektu saradnje. Za
aktivnosti istraživanja i tehnološkog razvoja, finansijski doprinos Zajednice može
maksimalno doseći iznos od 50% od ukupnih dozvoljenih troškova. Međutim, za
korisnike koji su neprofitne javne institucije, srednjoškolske i visokoškolske obrazovne
ustanove, istraživačke organizacije, te mala i srednja preduzeća, taj iznos može biti
maksimalno 75% od ukupnih dozvoljenih troškova. Za aktivnosti koordinacije i podrške,
finansijsko učešće Zajednice može doseći maksimum od 100% od ukupnih dozvoljenih
troškova.
Kada je riječ o BiH, Memorandum o razumijevanju sa Evropskom komisijom,
koji će omogućiti puni pristup Sedmom okvirnom programu za istraživanje (FP7)
Evropske zajednice koji traje od 2007. do 2013. godine, potpisan je krajem 2008.
godine. Ovaj „pridruženi status“ će omogućiti BiH da učestvuje u svim javnim pozivima
za davanje prijedloga i da se natječe na jednakom nivou sa zemljama članicama EU i
drugim pridruženim zemljama za aktivnosti saradnje i podrške u oblasti istraživanja koje
se finansiraju u okviru FP7, od januara 2009. godine. Ovaj sporazum je bitan korak u
integraciji BiH u Evropsku istraživačku oblast i u predpristupni proces za članstvo u
Evropskoj uniji. Bosna i Hercegovina je dvanaesta zemlja pridružena programu FP7.
1.3.4. Evropska agencija za okolinu (EEA)
Evropska agencija za okoliš (EEA) je jedna od agencija Evropske Unije. Zadatak
joj je da pruža pouzdane i nezavisne informacije o okolini. Predstavlja bitan izvor
informacija za subjekte koji učestvuju u izradi, usvajanju, implementaciji i evaluaciji
politika za zaštitu okoline, kao i za širu javnost. Trenutno, EEA broji 32 zemlje članice.
Evropska Unija je usvojila Propis o uspostavljanju EEA 1990. godine. Stupio je
na snagu krajem 1993. odmah nakon donošenja odluke o smještanju EEA u
Kopenhagen. Sa konkretnim radom se počelo 1994. Istim propisom je uspostavljena
Evropska informacijska i promatračka mreža za okoliš (Eionet).
Mandat EEA čine:
•
Pomoć Zajednici i njenim zemljama članicama da donose odluke zasnovane na
pouzdanim informacijama o unaprijeđenju zaštite okoline, ugrađivanju pitanja
zaštite okoline u privrednu politiku i kretanju ka održivosti
•
Koordinacija Evropske informacijske i promatračke mreže za okoliš (Eionet)
33
Slika 3.1: Zemlje članice i saradnice EEA
Glavni klijenti EEA su institucije Evropske unije (Evropska komisija, Evropski
parlament, Vijeće) i njene zemlje članice. EEA također pruža svoje usluge drugim
institucijama EU kao što su Ekonomski i socijalni komitet i Komitet regija.
Poslovna zajednica, akademske ustanove, nevladine organizacije i ostali dijelovi
civilnog društva su također važni korisnici informacija koje pruža EEA. Agencija nastoji
postići dvosmjernu komunikaciju sa svojim klijentima kako bi pravilno utvrdila njihove
potrebe za informacijama, te se pobrinula da su pružene informacije isti shvatili i
apsorbirali.
Aktivnosti EEA
Cilj EEA je da se pobrine da donosioci odluka i šira javnost budu informirani o
stanju okoline. Ona ima viziju da postane prepoznatljiva kao vodeća svjetska institucija
za pružanje pravovremenih, važećih i pristupačnih podataka, informacija, znanja i
procjena iz oblasti zaštite okoline na nivou Evrope.
Suštinski cilj EEA je da proizvede evropske, panevropske i regionalne integrirane
setove podataka i indikatora, procjena i tematskih analiza iz oblasti zaštite okoline, u
svrhu pružanja čvrste osnove za donošenje odluka za politike okoline u EU i zemljama
članicama, te za saradnju sa zemljama kandidatima i potencijalnim kandidatima, kao i
onim zemljama obuhvaćenim Evropskom politikom susjedstva.
Strategija EEA za period 2009.-2013. iznosi svoje planove za narednih pet
godina. Oblikovana je na osnovu postojećih i budućih potreba za informacijama sa
sveukupnim naglaskom na mnogo širu upotrebu podataka o okolišu koji se prikupljaju.
Agencija usmjerava svoje aktivnosti, kreirajući nove načine rada i razvijajući nove
metode uključenja načina mišljenja fokusiranog na okoliš u glavne tokove izrade
privrednih i socijalnih politika.
34
Strategija je zasnovana na tri glavne aktivnosti:
•
Nastavak zadovoljavanja potreba za informacijama opisanim u EU i
međunarodnom zakonodavstvu iz oblasti okoline, što se posebno odnosi na šesti
Akcioni program za okoliš;
•
Pružanje više pravovremenih procjena o tome kako i zašto se okoliš mijenja i da
li su politike zaštite okoline, uključujući šesti Akcioni program za okoliš, Strategija
održivog razvoja EU i politike u pripadajućim oblastima efektivne;
•
Poboljšanje koordinacije i širenja podataka i znanja o okolišu širom Evrope.
Strateški dokument opisuje aktivnosti EEA u četiri oblasti:
•
teme vezane za okoliš;
•
presječne(cross-cutting) teme;
•
integrirana procjena stanja okoline;
•
informacijske službe i komunikacije.
Dvije dodatne strateške oblasti obuhvataju rad, administraciju i upravljanje EEAom. Strategija će također dovesti do formiranja Zajedničkog okolišnog informacijskog
sistema (SEIS).
1.4. Globalni fond za okolinu (GEF) - programi i projekti za Bosnu i
Hercegovinu
1.4.1.
Struktura GEF i njeno funkcioniranje
Šta je to GEF i kako funkcionira u međunarodnoj suradnji i pomoći zemljama u
razvoju?
GEF (engl.: Global Environmental Facility) ili Globalni fond za okolinu je
uspostavljen 1991. godine, kao međunarodni finansijski mehanizam – fond za (tehničku
i finansijsku) pomoć zemljama u razvoju za postizanje njihovih ciljeva u provođenju
nekoliko ključnih međunarodnih globalnih sporazuma / ugovora, odnosno konvencija,
koji imaju za cilj zaštitu zdravlja ljudi i globalnu zaštitu okoline / životne sredine na
planeti Zemlji.
GEF je, nakon 10-tak godina funkcioniranja, isključivo ka finansijski mehanizam /
fond za pomoć zemljama u razvoju i ekonomskoj tranziciji, u provođenju njihovih
međunarodnih obaveza, tokom prve dekade ovog stoljeća, prerastao u “globalno
partnerstvo“ između preko 170 zemalja-članica, , dakle samostalnih, međunarodno
priznatih država, članica Ujedinjenih nacija / naroda, međunarodnih institucija i
organizacija, nevladinih organizacija i privatnog / privrednog sektora, u podržavanju
održivog razvoja u zemljama članicama.
GEF, kao finansijski mehanizam, sa uspostavljenom upravljačkom strukturom
(generalnom i izvršnom), je ustvari finansijski fond, koji uključuje razvijene zemlje
(donatore) i zemlje u razvoju i ekonomskoj tranziciji (korisnice pomoći), na principu
partnerstva i zajedničkog upravljanja ovim fondom.
35
GEF finansijski mehanizam je osnovan, prvenstveno radi provođenja „Agende 21“,
usvojene na samitu u Riu.
Osnivanje GEF-a i područje djelatnosti GEF-a
GEF je, u oktobru / listopadu 1991. godine osnovan u sklopu Svjetske banke
(engl. The World Bank), ali je, 1994. godine, na „Svjetskom samitu o planeti Zemlji“,
održanom u Rio de Ženeiru (Rio de Jeneiro), GEF je restrukturiran i uspostavljen kao
samostalna institucija Ujedinjenih Nacija, povjerena na tehničko upravljanje trima
organizacijama / programima Ujedinjenih Nacija: Svjetska Banka (WB), Razvojni
program Ujedinjenih Nacija (UNDP) i Program Ujedinjenih Nacija za okolinu (UNEP).
Od svog osnivanja (1991), pa do završnog restrukturiranja (2003 godine), GEF daje
podršku i finansijsku pomoć zemljama korisnicama u oblasti provođenja slijedećih
međunarodnih globalnih multilateralnih sporazuma / ugovora:
- UN konvencija o klimatskim promjenama (UNFCCC),
- UN konvencija o biološkoj raznolikosti / raznovrsnosti (CBD)
- UN konvencija o zaštiti ozonskog omotača (Bečka konvencija i Montrealski
protokol),
- UN konvencija o postojanim organskim polutantima (Štokholmska konvencija o
POPs) i
- UN konvencija o borbi protiv dezertifikacije i degradacije zemljišta (UNCCD), od
2005. godine i
- Održivo upravljanje regionalnim sistemima međunarodnih voda (koje tretira i
sadrži međunarodne aktivnosti i međunarodnu suradnju) UN konvencija o zaštiti
međunarodnih voda i vodotokova, u saradnji sa drugim međunarodnim - regionalnim
sporazumima i protokolima za zaštitu međunarodnih voda i zaštitu / konzervaciju
regionalnih eko sistema.
Dakle, GEF prvenstveno sufinansira aktivnosti kojima je cilj da se spriječi ili umanji
utjecaj na:
•
•
•
•
•
•
utjecajni faktori koji ubrzavaju klimatske promjene na Zemlji,
gubitak u biološke raznolikosti / raznovrsnosti,
degradacija / zagađenje međunarodnih voda i vodotokova,
razrjeđenje / oštećenje ozonskog omoitača,
eliminacija proizvodnje i upotrebe POPs hemikalija, opasnih po život ljudi i
degradacija zemljišta / tla.
Organizaciona struktura i princip upravljanja u GEF-u
Za uključivanje u suradnju sa GEF-om, kao i za korištenje mogućnosti podrške
nacionalnim ili regionalnim programima i projektima GEF-a i njegovih instrumenata, od
izuzetne je važnosti poznavanje funkcionoiranja struktura GEF-a i sistema odlučivanja
u ovom najvećem i najsnažnijem finansijskom sistemu za pomoć u provođenju
međunarodnih okolinskih ugovora.
Vijeće GEF-a (engl.: GEF Council), je glavni upravljački organ GEF-a. Ono
funkcionira kao neovisni odbor direktora (eng.: Bord of Directors). Njegova osnovna
funkcija i odgovornost je: razvoj, usvajanje i ocjena GEF programa. Vijeće GEF-a broji
36
32 člana (16 iz razvijenih zemalja, 14 iz zemalja u razvoju i 2 člana iz zemalja u
ekonomskoj tranziciji). Odluke usvaja konsenzusom.
Skupština GEF-a broji onoliko članova, koliko je zemalja članica - dakle, po jedan
predstavnik iz savake zemlje članice. Skupština je nadležna za kreiranje i usvajanje
generalne politike GEF-a, i usvajanje instrumenata i propisa za operativno djelovanje
GEF-a.
GEF Sekretarijat je lociran u Vašingtonu (Washington) D.C. Sekretarijat GEF-a
neposredno koordinira pripremu i odobravanje projekata, nadgleda njihovu
implementaciju i provođenje propisa i pravila GEF-a u praksi.
GEF Agencije (poput već akreditiranih i zvaničnih „Međunarodnih agencija za
implementaciju projekata GEF“, ka o što su WB, UNDP, UNEP), ovlaštenje GEF-a da
mogu pripremati, u ime zemlje – kandidata, predlagati, pripremati i provoditi
implementaciju projekata, dobile su i druge međunarodne strukovne i finansijske
organizacije, kao što su: UNIDO, FAO, EBRD i druge).
1.4.2. GEF programi i projekti - iniciranje, priprema, nominacija, procedure
odobravanja i finansiranje GEF projekata
Korisnici GEF mehanizma i kriteriji za izbor projekata
GEF sredstva su, u principu, dostupna vladinim (državnim) agencijama /
institucijama, UN specijaliziranim agencijama, nevladinim organizacijama i privatnom
(privrednom) sektoru, a za tzv. “GEF male grant projekte” mugu konkurisati i lokalne
zajednice. Za ovakve projekte (do 50.000 US$ granta), u ime GEF-a, zadužen je UNDP.
Glavni kriteriji za odobrenje grant sredstava za projekte, koje podnosilac
zahtjeva, mora ispunjavati (tzv. „Kriteriji podobnosti“-engl.: „Criteria for eligibility“) su:
•
•
•
•
Projekat mora obuhvatati jedu od područja GEF-a;
Projekat mora odgovarati nacionalnim / državnim programima za postizanje
globalnih ciljeva i koristi;
Projekat mora rješavati globalna pitanja zaštite okoline / životne sredine, koja su
finansirana iz sredstava GEF-a;
Projekat mora sadržavati učešće / participaciju učesnika –korisnika projekta
Kategorije projekata finansiranih ili kofinansiranih od GEF-a
Projekti su podijeljeni u deset kategorija poznati kao Operacioni programi.
Ovi operacioni projekti mogu biti prošireni uključivanjem drugih područja i integrirani
kroz višestruka područja djelovanja. Od ukupno 10 osnovnih kategorija projekata, tri se
odnose na klimatske promjene, odnosno energetsku efikasnost. To su:
•
Uklanjanje barijera za očuvanje energije i energetske efikasnosti
Prvi od dugoročnih operativnih programa na području klimatskih promjena
”Uklanjanje barijera za očuvanje energije i energetske efikasnosti”, fokusira se na
projekte očuvanja energije koje općenito nisu poduzeti zbog barijera u provođenju.
37
Projekti u ovoj kategoriji analiziraju zašto energetska efikasnost ili aktivnosti očuvanja
(koje su većinom profitabilne ili (win-win programi 2) nisu implementirani i potom
nađeni načini da se otklone identificirane barijere. Primjeri uključuju projekte koji
ojačavaju institucije vezane za energetsku efikasnost: poboljšavanje standarda
građenja i kodekse; uspostavljanje kompanija za pružanje energetskih usluga i
obezbjeđenje ograničene demonstracije poboljšanja energetske efikasnosti.
•
Promocija prihvatanja korištenja obnovljivih energetskih izvora
uklanjanjem barijera i smanjenjem troškova implementacije
Drugi program, ”Podrška prihvatanja obnovljive energije - uklanjanje barijera i
smanjivanje troškova implementacije” je kreiran da potakne investiranje u obnovljive
energente. Projekti u ovoj kategoriji uključuju promociju solarnih fotonaponskih ćelija;
biomase; metana iz otpada; energije vjetra; i hidroelektrane male snage.
•
Smanjenje dugoročnih troškova energetskih tehnologija sa niskom
emisijom stakleničkih gasova
Treći program, ”Smanjenje dugoročnih troškova energetskih tehnologija sa
niskim emisijama stakleničkih gasova” je kreiran da poveća proizvodnju pogodnih
tehnologija kojima se obezbjeđuje karbon-neutralna energija. Porastom zahtjeva za
ovakvim tehnologijama, ovi projekti podržavaju ekonomiju u proizvodnji kroz ponovljene
investicije u tehnologije sa niskim emisijama stakleničkih gasova koje još nisu
komercijalno primjenjive. Primjeri koje su podržane tehnologija uključuju: gorivo na bazi
bio mase za napredne gasne turbine; bazično korištenje snage vjetrova iz snažnih farmi
vjetrova uz prenos na velike udaljenosti; fotonaponske tehnologijea; i proizvodnja
solarne termalne energije.
1.4.3. Izvori finansiranja projekata
Operacioni program se finansira kroz pet finansijskih izvora, kako slijedi:
•
•
•
•
•
Operacioni programi (engl.: Operational Programmes) su dugoročni (3-7
godina) projekti velikih iznosa (preko 1 milion US$). Imajući u vidu velike napore
za pripremu i dobijanje dozvola za jedan od ovih projekata, predlagači često
traže grant od Fonda za razvoj projekta (PDF)
Fond za razvoj projekta (engl: Project Development Facility - PDF) podržava
razvoj u širokom razmjeru projekata GEF-a od stepena koncepta do u potpunosti
potvrđenih dokumenata. Postoje tri veličine PDF granta: Blok A do 25.000 US$,
Blok B do 350.000 US$ i Blok C do 1 milion US$ za projekte razvoja.
Projekti srednje veličine (engl: Medium size Projects) pripremljeni i odobreni
procesi za grant od 1 milion US$. Za projekte ispod 750.000 $ ne traži se
prihvatanje od strane Savjeta.
Programi malih grantova (engl: The Small Grants Programme) predviđaju
grantove do 50.000 US$ za inicijative grupa iz lokalnih zajednica. Tako do juna
1997, 45 država sudjeluje u programima malih grantova.
Omogućavanje aktivnosti (engl: Enabling Activities) podržava napore država
da pripreme strategije, planove djelovanja i izvještaje kako bi ispunile obaveze
38
proizašle iz međunarodnih okolinskih konvencija. Prijedlozi Omogućavanja
aktivnosti se vode direktno između vladinih agencija i UNDP-GEF-a.
1.4.4. Projekti u BiH u oblasti energetike i zaštite okoline
Projekti GEF-a predstavljaju značajne dopune za podstrek održivog razvoja
države i obezbjeđuju značajna grant sredstva ili ko-finansiranje dijelova projekta koji
predstavljaju globalnu korist.
Projekti u implementaciji u BiH
U BiH se implementiraju sledeći projekti, finansirani (grant sredstvima) GEF-a i /
ili iz sredstava međunarodnih GEF agencija / organizacija:
•
„Procjena vlastitih kapaciteta za upravljanje globalnom okolinom / životnom
sredinom“ (engl: „National Capacity Self Assessment for Global
Environmental Management“)
Cilj projekta je da identifikuje prioritete i potrebe, na državnom nivou za izgradnju
kapaciteta za određena globalna pitanja životne sredine, naročito jačanje kapaciteta BiH
za ispunjavanje postojećih obaveza koje su vezane za sledeće konvencije: UNFCCC,
UNCBD, UNCCD i Konvencija o vodama.
Implementacija projekta se vrši od strane GEF agencije UNEP.
Nacionalna izvršna agencija projekta je Nacionalni komitet za životnu sredinu i održivi
razvoj.
•
“Priprema inicijalnog nacionalnog izvještaja za UN okvirnu konvenciju o
klimatskim promjenama“ (engl: „Preparation of the Initial National
Communication to the United Nations Framework Convention on Climate
Change – UNFCCC”
Ciljevi projekta su :
-
Razvoj prvobitne „nacionalne komunikacije” u skladu sa UNFCCC
-
Izrada izvještaja o provođenju UNFCCC- promjeni klime i nacionalnih
programa koji će sadržavati inventru stakleničkih gasova
-
Priprema programa koji sadrže mjere pomoći adekvatnoj adaptaciji na
klimatske promjene
-
Priprema programa koji sadrže mjere ublažavanja klimatskih promjena
-
Procjena prepreka i praznina koje su vezane za finansijske potrebe i
razvoj kapaciteta
Ovim projektom bi se utvrdila inventura emisije stakleničkih gasova u energetici,
industriji i poljoprivredi, njegova asposrpcija u sektoru šumarstva, te efekti uticaja
klimatskih promjena, i na kraju identifikacija mjera sanacije uticaja, odnosno adaptacije
/prilagođavanja privrede zbog uticaja klimatskih promjena. Invebtura emisije stakleničkih
gasova treba da posluži i za stvaranje uslova za pristupanje Aneksu 1 UNFCC
Konvencije, što bi u određenom trenutku mogao biti jedan od uslova za
pristupanje BiH Evropskoj uniji.
39
Realizacija projekta vrši se preko UNDP-a, kao GEF-agencije, a partneri u
realizaciji projekta su: Međuentitetsko koordinaciono tijelo za životnu sredinu i
Minisratstvo prostornog uređenja, građevinarstva i ekologije Republike Srpske (kao
nacionalni - BiH „Focal Point“ za UNFCCC.
Nominovani GEF regionalni projekti u čijoj realizaciji učestvuje i BiH
Projekti koji su odobreni za finansiranje od strane GEF-a su:
•
„Promocija energetske efikasnosti u graditeljstvu-zgradarstvu“
(engl.: „Promoting Energy Efficiency in Buildings“)
Cilj projekta je smanjivanje energetske potrošnje u izgradnji, preko promovisanja
tehnologije energetske efikasnosti i primjene u sektoru građenja.
Energetska efikasnost u domaćinstvima je isplativ način redukcije emisije CO2 i
velika korist za povratnike koji mogu da smanje račune za potrošnju enrgije i poboljšaju
standard života.
GEF agencija za realizaciju projekta je UNDP.
•
„Energija biomase –projekat za zapošljavanjnje i obezbjeđenje energije“
(engl: „B&H Biomass Energy for Employment and Energy Security
Project”)
Cilj projekta je da se uklone prometne barijere pri usvajanju održivog servisa
energije biomase u ruralnom području B&H i isto tako poveća kreiranje posla i
redukciju siromaštva u lokalnim zajednicama.
Biomasa je veliki resurs u B&H, naročito u ruralnim područjima gdje je cijena
grijanja visoka. U većini slučajeva biomasa će zamjeniti ugalj kao izvor
zagrijavanja. Biomasa je obnovljiva u B&H i može da ima veliki uticaj na
redukciju emisija.
Realizacijom ovog projekta izbjegla bi se emisija 120.000 tona CO2 za 15
godina, tako što bi se instalirali kotlovi za grijanje na biomasu u 20 škola. GEF
MSP će biti integrisan u UNDP SRRP projekat „ Obnavljanje šumarstva i klastera
prerade šume u regionu Srebrenice“. GEF agencija za realizaciju projekta je
UNDP.
1.4.5. Postupci i procedure pripreme, kandidiranja i odobravanja projekata
Prvi korak u ulvođenju u ciklus projekata UNDP-GEF-a je da se preda Koncept
projekta, na dvije do tri strane, lokalnom uredu UNDP-a u datoj zemlji. Ako je projekat
pripremljen, predlagač može predati molbu za PDF grant u cilju da razvije koncept u
Prijedlog projekta, za pregled vijeću GEF-a. Deset do petnaest stranica Prijedloga
projekta elaborira sadržaj projekta, pristup, metodologiju, važnost i budžet, zajedno sa
očekivanim rezultatima. (Opšte crte za sve gore pomenuto možete pronaći u drugom
dijelu). Takođe treba biti propraćeno Pismom o namjerama od strane vlade domaćina.
Ukoliko Vijeće GEF-a odobri Prijedlog projekta, sredstva se rezervišu za projekat, i on
se smatra dijelom radnog programa GEF-a. Proces se potom nastavlja ka razvoju
40
punog Dokumenta projekta, koji mora biti odobren prije nego projekat uđe u
implementaciju. Na svakom nivou nakon odobrenja koncepta, predlagač projekta dobije
smjernice i dalje radi u tjesnoj saradnji sa osobljem GEF Agencije za implementaciju.
Novi projekat kategorije srednje veličine ima skraćeni ciklus razvoja projekta od
kojeg se očekuje da omogući brže odobrenje projekta za budžetom manjim od 1 milion
US$. Prikladan koncept projekta srednje veličine se razvija u sažetak projekta i odlazi u
druge agencije za implementaciju na odgovarajuću skupštinu, kao i GEF-ova naučna i
tehnička savjetodavna tijela. Projekti srednje veličine ispod 750.000 US$ se smatraju
brzim (fast-track) pošto ih može odobriti CEO (Chief Excutive Officer-CEO - Glavni
izvršni dužnosnik) i ne zahtijevaju odobrenje Vijeća.
1.5. Međunarodni ugovori, organizacije i sheme, te usklađivanje
zakonodavstva BiH sa međunarodnim pravilima i standardima
energetskog sektora i pripadajuće zaštite okoline
1.5.1. Međunarodna agencija za energiju (eng. kratica IEA)
Međunarodna agencija za energiju (IEA) jeste međuvladina organizacija koja
djeluje u svojstvu savjetodavnog tijela za energetske politike za 28 zemalja članica, u
njihovim nastojanjima da svojim građanima osiguraju sigurnu, pistupačnu i čistu
energiju.U radu IEA-e učestvuje i Europska komisija. BiH još nije postala članica IEA-e,
ali učestvuje u razgovorima o energiji na globalnom planu koje vodi IEA.
IEA je osnovana za vrijeme naftne krize 1973.-74., a njena prvobitna uloga bila je
da koordinira mjere u vrijeme kriznih situacija. Kako su se mijenjala tržišta energije, tako
se mijenjala i IEA. Njen mandat je proširen da bi obuhvatio tri elementa izbalansirane
izrade energetskih politika: energetsku sigurnost, ekonomski razvoj i zaštitu
okoliša.
Trenutne aktivnosti usmjerene su na politike vezane za klimatske promjene,
reformu tržišta, saradnju po pitanju energetske tehnologije, te ostvarivanje saradnje sa
ostatkom svijeta, posebice sa glavnim potrošačima i proizvođačima energije kao što su
Kina, Indija, Rusija, te zemlje OPEC-a.
Sa oko 190 zaposlenih, uglavnom stručnjaka za energiju i statističara koji dolaze
iz pomenutih 28 zemalja članica, IEA provodi široki program istraživanja energije,
prikupljanja podataka, izdavanja publikacija, te širenje informacija vezanih za
najrecentnije analize energetskih politika i preporuke o dobrim praksama.
Organizacija i sekretarijat IEA-e
IEA jeste autonomna agencija, sa sjedištem u Parizu, koja je povezana sa
Organizacijom za ekonomsku saradnju i razvoj (eng. kratica OECD). Glavno tijelo za
donošenje odluka u okviru IEA-e jeste upravni odbor koji sačinjavaju ministri energije
svake zemlje članice ili visoki dužnosnici koji predstavljaju ta ministarstva. Sekretarijat,
u kojem su natječajem uposleni stručnjaci za energiju koji dolaze uglavnom iz zemalja
članica OECD-a, podržava rad kako upravnog odbora, tako i podređenih tijela.
Sekretarijat IEA-e prikuplja i analizira podatke o energiji, organizira radionice o novim
temama na visokom nivou u kojima učestvuju svjetski stručnjaci, ocjenjuje državne
41
energetske politike i programe u zemljama članicama i zemljama koje nisu članice, radi
na izradi energetskih projekcija na globalnom nivou zasnovanim na različitim mogućim
scenarijima, te priprema studije i vladama daje konkretne preporuke vezane za politike
o ključnim energetskim temama.
Područja djelovanja IEA-e
Djelovanje IEA-e usmjereno je na slijedeća područja:
•
Pripravnost za krizne situacije: Mehanizmi za reagiranje u kriznim situacijama
IEA-e uspostavljeni su Sporazumom o međunarodnom energetskom programu
(eng. kratica I.E.P.) iz 1974.. Sporazum omogućava koordinirano, zajedničko
djelovanje na taj način što se od zemalja IEA-e zahtjeva da imaju zalihe nafte
koje odgovaraju neto uvezenoj količini nafte za najmanje 90 dana, te da zalihe
puste u prodaju, ograniče potražnju, pređu na druga goriva, povećaju domaću
proizvodnju, i da, ukoliko bude neophodno, u slučaju značajnog poremećaja u
snabdjevanju naftom blagovremeno i koordinirano dijele naftu koja je na
raspolaganju
•
Tržišta nafte (www.oilmarketreport.org): IEA provodi stalne analize i praćenje
kratkoročnog i srednjoročnog razvoja događaja na međunarodnom tržištu nafte
da bi vladama članicama pomogla da predvide, te da na brz i efikasan način
reaguju na promjene uvjeta na tržištu. U svome Oil Market Report (Izvještaju o
tržištu nafte), IEA veliki dio ove svoje uporedne analize čini dostupnim vladama,
industriji i javnosti, a nudi i pogled na narednih pet godina u svom novom,
redovnom Medium-Term Oil Market Report (Srednjeročnom izvještaju o tržištu
nafte).
•
Tržišta gasa: IEA je inicirala izdavanje godišnjeg pregleda tržišta prirodnog gasa
pod nazivom Natural Gas Market Review koji se bavi razvojem događaja i daje
procjene trendova na međunarodnim tržištima gasa.
•
Analiza politika i saradnja: Zemlje članice IEA-e sarađuju u cilju povećanja
svoje zajedničke energetske sigurnosti kroz diverzificiranje izvora energije i
povećanje energetske efikasnosti, istovremeno obezbjeđujući ekonomsku
konkurentnost i zaštitu okoliša. Politike pojedinačnih zemalja članica se svake
četiri godine detaljno preispituju i razmatraju.
•
Svjetski energetski pregled: Godišnji Svjetski energetski pregled (eng. kratica
WEO) jeste vodeći izvor za srednjeročne i dugoročne projekcije tržišta energije,
iscrpne statističke podatke, analizu i savjete kako za vlade, tako i za kompanije
koje se bave energijom. To omogućava onima koji se bave izradom politika da
ocijene svoj trenutni pravac, koristeći referentni scenario koji nije temeljen na
promjenama u aktuelnim politikama. WEO je takođe izradio i scenario
alternativne politike koji pokazuje kakva poboljšanja mogu unijeti nove politike.
•
Razgovori o energiji na globalnom nivou: Ova aktivnost je posebno zanimljiva
za BiH. Sve veća ekonomska međuovisnost, tržište energije koje postaje sve
globalnije, te okolišna pitanja daju posebnu važnost odnosima IEA-e sa
zemljama koje nisu članice i sa međunarodnim organizacijama. IEA je razvila
bliske odnose radne saradnje sa glavnim potrošačima i ključnim proizvođačima
energije. Istraživanja energetskog sektora koja provodi IEA uključuju sve veću
listu zemalja koje nisu članice. Ova agencija povremeno organizira multilateralne
sastanke na tehničkom nivou između stručnjaka iz zemalja potrošača i zemalja
proizvođača u svrhu podsticanja razumijevanja i komunikacije, te takođe
42
organizira seminare/radionice na konkretne teme kao što su politike reagiranja u
kriznim situacijama, energetska efikasnost, te regulatorna pitanja sa zemljama
koje nisu članice.
•
Energetska tehnologija: Podupiranje inovacija u energetskoj tehnologiji ključni
je segment djelovanja IEA-e. Ovaj cilj je posebno naglašen zahtjevom lidera G8,
na samitu održanom u Gleneaglesu, da IEA dā preporuke za trasiranje puta
prema “čistoj, pametnoj i konkurentoj energetskoj budućnosti.” Inicijative koje su
uslijedile, a koje se oslanjaju na ključne djelatnosti agencije, uključuju drugo
izdanje publikacije Perspektive energetskih tehnologija: Scenariji i Strategije do
2050 objavljene 2008. godine u kojoj se pokazuje da je održivija energetska
budućnost na dohvat ruke, a da je tehnologija od ključne važnosti za to.
•
Mreža energetske tehnologije: Mrežu energetske tehnologije IEA-e sačinjava
41 Provedbeni sporazum po ključnim područjima energetske tehnologije.
Učestvuje više od 5000 stručnjaka iz zemalja članica IEA-e, zemalja koje nisu
članice, te iz industrije. Sporazumi pružaju fleksibilan okvir za međunarodnu
koordinaciju u nauci, istraživanju i razvoju, te demonstriranje i uvođenje
energetskih tehnologija. Pojedinosti o radu i članovima svakog od provedbenih
sporazuma, te kontakt informacije, mogu se naći u publikaciji Energy
Technologies at the Cutting Edge, a informacije o najnovijim događajima
dostupni su u elektronskom biltenu OPEN Bulletin.
•
Energetska efikasnost: Energetska efikasnost je jedno od šest širokih područja
na koje je usmjeren IEA-in Program G8 Gleneagles. IEA promovira politiku
energetske efikasnosti i energetski efikasnu tehnologiju u izgradnji objekata, u
uređajima, prijevozu i industriji. Analizom se prepoznaju najbolje prakse, te se
naglasak stavlja na mogućnosti poboljšanja energetske efikasnosti i pristupa u
politikama u svrhu ostvarivanja punog potencijala za energetsku efikasnost
zemalja članica IEA-e.
•
Energija i okoliš: Uključenost agencije u rad na pitanjima okoliša se stalno
povećavala tokom prošlog desetljeća. Stav IEA-e jeste da je energija “dio
problema”, pa prema tome more biti “dio rješenja”. IEA ulaže velike napore u
analiziranje i tumačenje opcija tehnologija i politika koje bi se mogle provesti da
bi se ublažile klimatske promjene. Agencija izrađuje godišnji statistički izvještaj o
Emisijama CO2 nastalim sagorijevanjem goriva (CO2 Emissions from Fuel
Combustion) koji pokriva preko 130 država i regija.
•
Energetska statistika (www.iea.org/statistics): IEA je vodeći svjetski izvor po
pitanju energetskih statistika. Sastavlja godišnje, tromjesečne i mjesečne
izvještaje o nafti, gasu, uglju, električnoj energiji i obnovljivim izvorima energije,
kao i o ukupnom snabdjevanju, potrošnji energije, cijenama i porezima. Deset
godišnjih i dvije tromjesečne statističke publikacije, kao i dvanaest godišnjih,
tromjesečnih i mjesečnih elektronskih izdanja sa podacima čine IEA-u
jedinstvenim izvorom koji ima autoritet. IEA takođe aktivno radi na promoviranju
međunarodne saradnje u svrhu još boljeg kvaliteta, blagovremenosti i
obuhvatnosti državne, regionalne i globalne energetske statistike. Statističke
publikacije koje izdaje agencija proizvod su iscrpnog sistema prikupljanja
informacija koji se osmišljen na takav način da služi vladama i javnosti.
BiH trenutno zvanično ne šalje podatke o energetskoj statistici IEA-i. Međutim,
IEA, putem svojih istraživanja, objedinjuje određenu energetsku statistiku o državi, tj.
energetske bilance. Naravno, kako ovi statistički podaci nisu zvanično poslani od strane
43
BiH, nedostaje im onaj autoritet i zvaničnost kakvu imaju statistički podaci koji su
objedinjeni na osnovu informacija poslanih zvaničnim putem od strane drugih država.
Energetske statistike, posebice podaci vezani za energetske bilance, trenutno se
šalju godišnje, na osnovu 5 standardiziranih upitnika (nafta, ugalj, gas, električna
energija i grijanje i obnovljivi izvori energije), koje također redovno koriste Eurostat i
UNECE za prikupljanje podataka za njihove energetske bilance i baze podataka.
Treba napomenuti da je u decembru 2008. na snagu stupila, Uredba EZ
1009/2008 o energetskoj statistici. Ova Uredba (pravno obavezujuća samo za zemlje
članice EU) nalaže slanje, između ostalih, godišnjih energetskih podataka, koji su
upravo oni podaci uključeni u upitnik koji koriste IEA/Eurostat/UNECE. Od zemalja
članica se traži da, od početka 2009., prikupljaju sve podatke jasno navedene u Uredbi.
1.5.2. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD)
OECD jeste forum, u kojem vlade 30 država zajednički rade na suočavanju sa
izazovima globalizacije – ekonomskim, socijalnim, te izazovima adekvatnog upravljanja,
kao i načinima iskorštavanja prilika koje globalizacija pruža. BiH nije članica OECD-a,
ali u određenim slučajevima učestvuje u programima OECD-a.
OECD pruža okruženje u kojem vlade mogu uporediti svoja iskustva vezana za
politike, tražiti odgovore na zajedničke probleme, prepoznavati primjere dobre prakse i
koordinirati između državnih i međunarodnih politika. Donosi instrumente, odluke i
preporuke, za koje postoji međunarodna saglasnost, za ona područja gdje je
multilateralni sporazum neophodan da bi pojedinačne države napredovale u
globaliziranoj ekonomiji. Zemlje koje nisu članice pozvane su da potpišu ove sporazume
i ugovore.
OECD je već više od 40 godina jedan od svjetskih najvećih i najpouzdanijih
izvora usporedivih statističkih, ekonomskih i socijalnih podataka. Baze podataka OECDa sadržavaju široki spektar područja poput nacionalnih računa, ekonomskih indikatora,
trgovine, zaposlenosti, migracija, obrazovanja, energije, zadravlja i okoliša.
Tokom prošlog desetljeća, OECD se pozabavio brojnim ekonomskim, socijalnim
i okolinskim pitanjima, istovremenno produbljujući odnos sa biznisima, sindikatima i
drugim predstavnicima civilnog društva. Pregovori unutar OECD-a o oporezivanju i
transfernim cijenama otvorili su put bilateralnim ugovorima o oporezivanju širom svijeta.
Organizacija OECD-a
Organizacija OECD-a uključuje komisije, sekretarijat, te vijeće.
Postoji oko 200 komisija, radnih grupa i ekspertnih grupa. Nekih 40.000 visokih
zvaničnika iz državnih uprava svake godine zatraže, preispitaju ili doprinesu naporima
koje poduzima sekretarijat OECD-a.
Vijeće OECD-a ima ovlasti donošenja odluka. Sastoji se od po jednog
predstavnika svake zamlje članice, a tu je i predstavnik Europske komisije.
Sekretarijat OECD-a u Parizu broji oko 2500 zaposlenih i podupire aktivnosti
komisija.
OECD finansira 30 zemalja članica. Iznos budžeta OECD-a – oko 340 miliona EUR
godišnje. Vijeće određuje program rada.
44
Djelovanje OECD-a
OECD pruža okruženje za promišljanje i diskusiju, zasnovane na istraživanju i analizi
politike što državama pomaže da osmisle politike koje će dovesti do formalnog
sporazuma među vladama članicama ili u skladu sa kojima bi se postupalo u drugim
državnim i međunarodnim forumima. Za razliku od Svjetske banke i Međunarodnog
monetarnog fonda, OECD ne daje novac.
OECD-ov način rada predstavlja jedan jako efikasan proces koji počinje sa
prikupljanjem podataka i analizom, pa se potom prelazi na zajedničke diskusije o
politici, a onda na donošenje odluka i provedbu.
Diskusije u okviru OECD-a ponekad prerastu u pregovore u kojima se zemlje
OECD-a dogovaraju o pravilima igre međunarodne saradnje. Oni mogu rezultirati
formalnim sporazumima, na primjer o borbi protiv podmićivanja, izvoznim kreditima ili o
kretanju kapitala, a mogu rezultirati i izradom standarda i modela za međunarodno
oporezivanje, te preporuka i smjernica koje se odnose na korporativno upravljanje ili
okolišne prakse.
1.5.3. Kjoto Mehanizam čistog razvoja - CDM i potencijalna korist za EE/RE
projekte
Procedure CDM -a
Projekti CDM-a, kako je ranije navedeno, mogu zaraditi kredite za certificirano
smanjenje emisije (CER), gdje je svaki kredit ekvivalent jednoj toni CO2. Krediti se
mogu prodavati ugovornim stranama u okviru Aneksa/Priloga B Protokola iz Kjota.
Da bi zaradio kredite prema CDM-u, projekat mora dokazati i imati verificirano tj.
ovjereno da su smanjenja stakleničkih gasova stvarna, mjerljiva i da predstavljaju
dodatni element (dodatak) onima koji bi se inače pojavili da nije bilo tog projekta. Kako
bi se osiguralo ispunjavanje ovih obaveza, za odobrenje projekta, a u konačnici, i za
izdavanje CER-ova, primjenjuju se institucionalne strukture i strogo određene procedure
i metodologije.
Cjelokupna aktivnost u okviru CDM-a u zemlji “domaćinu” (zemlji u razvoju)
dodjeljuje se Imenovanom državnom tijelu (engl: Designated National Authority DNA). Ocjenu i odobrenje prijava za CDM, koje podnosi korisnik projekta, provodi
Odbor CDM-a. Ukratko, procedure projekta CDM predstavljene su na Slici 2.
45
Slika 2: Projektni ciklus CDM-a
1. Project Development
2. Project Approval
3. Validation and Registration
4. Monitoring
5. Verification and Certification
6. Issuance of CERs
1. Izrada projekta
2. Odobrenje projekta
3. Validacija i registracija
4. Monitoring
5. Verifikacija i certifikacija
6. Izdavanje CER-a
Potencijalne ekonomske koristi za projekte CDM-a
Većina investicija u okviru energetske efikasnosti - EE i obnovljivih izvora
energije – RE, jasno ispunjavaju kriterije za CDM projekte, budući da doprinose
smanjenju stakleničkih gasova.
Međutim, u finansijskom i ekonomskom smislu nije jednostavno odrediti
potencijalnu korist mehanizma čistog razvoja (CDM-a) iz EE/RE projekata. Tržišna
vrijednost CER-ova varira zavisno od uslova ponude i potražnje. Općenito je cijena
CER kredita znatno niža od kredita kojima se trguje u okviru mehanizma međunarodnog
trgovanja emisijama (između zemalja koje su strane u Prilogu B), u čemu se ogleda veći
rizik CDM projekata.
Na Slici 3, predstavljeno je kretanje cijena ugljika u periodu od februara 2007. do
februara 2008. Cijena CER kredita je varirala između 12 i 18 €/t CO2. U slučaju CDM
investicija, korist od CER-ova se raspodjeljuje između učesnika u projektu tj. vlasnika
projekta i kupca CER-a 3. Obično kupac CER-a finansira dio investicija i zauzvrat prima
dio ili sve CER-e izdate tokom nekog vremenskog perioda. Međutim, projekat može
razraditi i finansirati samo vlasnik projekta s tim da kupac CER-a bude uključen u
kasnijoj fazi. U svakom slučaju, odluku o raspoređivanju koristi od CER-a između
učesnika u projektu isključivo donose sami učesnici, na osnovu njihovog trgovinskog
sporazuma. Dio u iznosu od 2% od odobrenih CER-ova se odbija kako bi se pomoglo
zemljama u razvoju, koje su posebno osjetljive na štetne utjecaje klimatskih promjena,
da podmire troškove prilagođavanja.
3
Kupci CER-a su fondovi za ugljik, trgovci emisijama, komunalna poduzeca i industrijske korporacije
aktivne u zemljama u okviru Priloga B, a koje trebaju kredite kako bi pokrile svoje emisije, itd.
46
Slika 3: Cijene ugljika (€/t CO2e)
Cijene ugljika – povrat na nivo iz sredine januara
Cijena u decembru 2008. – ECX
Cijena CER-a u decembru 2008. - Reuters
CDM u BiH
BiH je stranka UNFCCC-a od 2000. godine, a Protokolu iz Kjota je pristupila 2007.
godine (pristup je stupio na snagu 15.7.2007). Imenovan je Nacionalni predstavnik
zemlje (National Focal Point), ali još nisu uspostavljeni Imenovano državno tijelo (DNA)
i Odbor CDM-a.
BiH je obavezna da vrši monitoring te izvještava UNFCCC o pitanjima koja se odnose
na klimatske promjene, uključujući informacije kako o ublažavanju tako i prilagođavanju
na klimatske promjene kroz podnošenje “nacionalne komunikacije”. Projekat UNDP-a bi
u ovome trebao pomoći.
Osim gore navedenog, da bi mogla učestvovati u CDM-u, BiH će morati uvesti
neophodnu administrativnu strukturu a pogotovu uspostaviti Imenovano državno tijelo
koje će odobravati odgovarajuće aktivnosti CDM projekta.
1.5.4. Međunarodni multilateralni okolinski sporazumi
Montrealski protokol
Bazične zakonske osnove za provođenje Montrealskog protokola u BiH i
uspostavljanje nacionalne zakonske regulative, prema pravnim uzansama za
zaključivanje i izvršavanje međunarodnih ugovora i obaveza Bosne i Hercegovine
pokazuju, da je:
- Bivša zajednička država SFR Jugoslavija, čija je Republika Bosna i Hercegovina jedna
od država sukcesora, pristupila je Bečkoj konvenciji 14.09.1990 godine, a
Montrealskom protokolu 03.01.1991. godine.
47
- Republika Bosna i Hercegovina, čije nasljeđe, prema Dejtonskom Ustavu za BiH
(Aneks 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma), baštini država Bosna i Hercegovina, je
zvanično pristupila Bečkoj konvenciji i Montrealskom protokolu, po osnovu
međunarodnih pravila sukcesije bivše zajedničke države (SFRJ), te joj je priznat status
punopravne stranke ova dva medjunarodna ugovora od 01.09.1992. godine;
- Bosna i Hercegovina je, prema postupku i proceduri propisanim u osnovnom
zakonodavnom aktu „Zakonu o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih
ugovora“ („Sl. Glasnik BiH”, br. 29/00), zvanično prostupila Amandmanima
Montrealskog protokola (iz Londona, Kpenhagena i Montreala) 11.08.2003. godine
- Da je prema Zakonu o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine („Službeni Glasnik BiH“
br. 30/03 i 42/03), „Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa je nadležno i za
obavljanje poslova i zadataka iz nadležnosti BiH koji se odnose na definiranje politike,
osnovnih principa, koordiniranje djelatnosti i usklađivenje planova entitetskih tijela vlasti
i institucija na međunarodnom planu u područjima:
.....- zaštita okoliša, razvoja i korištenja prirodnih resursa“;
Uspostavljanje zakonske regulative za provođenje Montrealskog protokola uBiH

Na entitetskoj ravni:
U oba entiteta su usvojeni i na snazi su zakoni o zaštiti okoliša (FBiH) i zaštiti
životne sredine (RS), kao i zakoni o zaštiti zraka (FBiH), odn. zaštiti vazduha (RS), koji
jednim dijelom, pokrivaju i oblast zaštite atmosfere, u koju spada i zaštita Ozonskog
omotača planete Zemlje. Kasnijom razradom operativnih propisa u oba BiH entiteta,
pripremljeni su i usvojeni i dodatni pod-zakonski akti, koji pobliže definiraju procedure i
postupke u provođenju gore navedenih zakona o zaštiti zraka / vazduha, u kojima je
detaljnije definirana operativna problematika provođenja Montrealskog protokola i
operativno provođenje BiH programa postepenog isključivanja iz upotrebe supstanci
koje oštećuju ozonski omotač (SOOO), na entitetskoj ravni, i to:
„Pravilnik Federalnog ministarstva prostornog uređenja o postepenom isključenju
supstanci koje oštećuju ozonski omotač“- Sl. Novine FBiH br. 39/05 i „Uredba Vlade
Republike Srpske o postepenom isključenju supstanci koje oštećuju ozonski omotač“Sl. Glasnik RS br. 94/05).

Na državnoj ravni:
Okvirni zakoni, na državnoj ravni: „Zakon o vanjskotrgovinskoj politici BiH“ i
„Zakon o carinskoj politici BiH“ te „Zakon o carinskoj tarifi BiH“, usvajani su ili izmijenjeni
u parlamentarnoj proceduri u BiH, u periodu 1998-2008. godine. Ovi zakoni su u skladu
sa ekonomskim promjenama i reformama u BiH, te su usklađivani sa adekvatnim
propisima i regulativom Evropske Unije i preporukama WTO (Svjetska trgovinska
organizacija), pa se mogu, jednim dijelom, primjenjivati i na uređenje trgovine (uvoza /
izvoza i unutarnjeg tgovinskog prometa) sa SOOO u / iz BiH, što je jedna od
najznačajnije politike u kontroli trgovine sa SOOO, koju zahvata i Montrealski protokol.
ODLUKOM Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, od 16.11.2006, „o uvjetima i
načinu provođenja Montrealskog protokola i postepenog isključivanja iz upotreba
supstanci koje oštećuju ozonski omotač u Bosni i Hercegovini“ (Sl. glasniku BiH od
15.05.2007 godine), precizno se, između ostalog određuju i “uvjeti i način postepenog
smanjivanja potrošnje supstanci koje oštećuju Ozonski omotač (u daljem tekstu: SOOO)
48
i njihovog postepenog isključenja iz upotrebe, kao i postupanja sa ovim supstancama i
proizvodima koji sadrže te supstance u Bosni i Hercegovini“
Posebno se ODLUKOM Vijeća ministara određuju:
a) Uvjeti za uvoz i izvoz SOOO, (sistem licenciranja uvoznika, odobravanje godišnjih
kvota za uvoz i izvoz ovih supszanci, te procedura odobravanja i izdavanje
uvoznih dozvola);
b) Uvjeti za uvoz i izvoz proizvoda, koji sadrže, kao ugrađene ili koji funkcionalno
koriste SOOO;
c) Praćenje i kontrola uvoza i izvoza SOOO supstanci i proizvoda, koji sadrže ili
koriste ove supstance, kao i izvještavanje relevantnih domaćih i međunarodnih
institucija, organizacija i organa, o uvozu / izvozu i godišnjoj potrošnji ovih
supstanci u BiH.
Ovom ODLUKOM se, također, utvrđuje Program i rokovi za postepeno isključivanje iz
upotrebe SOOO u Bosni i Hercegovini, odnosno najznačajnijih supstanci, svrstanih po
osnovnim grupama, definiranim u aneksima Montrealskog protokola i odlukama
Konferencije stranki Montrealskog protokola, koje obavezuju Bosnu i Hercegovinu, kao
stranku ovog međunarodnog multilateralnog sporazuma / ugovora.
Kyoto protokol
Prihvatanje, odnosno pristup Bosne i Hercegovine protokolu iz Kjota, otvorila
mogućnosti da BiH smanji emisije stakleničkih gasova i mobiliše resurse za čiste
tehnologije, te da tako doprinese održivom razvoju zemlje.
Pristupanjem protokolu iz Kjota omogućeno je, da zemlje stranke Aneksa 1
Konvencije mogu ulagati sredstva u smanjenje emisije stakleničkih gasova u zemljama
koje nisu stranke Aneksa (zemlje u razvoju i ekonomskoj tranziciji), pri čemu se efekat
smanjenja emisije dodaje na plafon zemlje ulagača. Zasnivanje projekata (ugovaranje)
se vrši kroz državni imenovani organ – CDM biro / odn. CDM komitet. Osnovni zadatak
ovog biroa je, u svakoj „Zemlji-ne-stranki Aneksa 1 Kjoto protokola“, pa tako i u BiH:
prikupljanje ponuda iz inostranstva za investiciona ulaganja, kroz projekte za smanjenje
emisije stakleničkih gasova, prikupljanje interesa i ponude iz BiH, odobravanja i
certificiranje postignutog sniženja. Shodno tome, BiH u narednom periodu treba da
uspostavi CDM biro i sistem korištenja CDM fleksibilnog mehanizma inostrane podrške
za implementaciju projekata u BiH.
Nakon formiranja CDM biroa u BiH potrebno je razviti politiku za podsticanje
proizvodnje i korištenje energije iz obnovljivih izvora uz međunarodnu podršku (putem
CDM fleksibilnog mehanizma i kroz CDM biro) kroz izradu odgovarajućih uputstava za
poduzetnike, kao i za preduzeća koja imaju velike emisije gasova koji izazivaju efekat
staklene bašte / staklenika.
U BiH još nije usvojen ni jedan zakonski ili podzakonski akt, koji se odnosi na
institucionalno ustrojstvo i operativnu implementaciju Kjoto protokola.
LRTAP
BiH je sukcesijom predhodne SFRJ postala stranka Konvencije EEK UN o
prekograničnom zagađivanju zraka na velike udaljenosti (LRTAP). U skladu sa
prihvaćenim ovim međunarodnim ugovorom – konvencijom, u Bosni Hercegovini su, na
nivou entiteta, donešena slijedeća zakonska i podzakonska akta, kojia se mogu koristiti,
kao uređena zakonska regulativa za njeno provođenje u praksi:
49

Republika Srpska: Zakon o zaštiti vazduha; Pravilnik o graničnim vrijednostima
kvaliteta vazduha; Pravilnik o graničnim vrijednostima emisija u vazduh iz
postrojenja za sagorijevanje; Pravilnik o emisiji isparljivih organskih jedinjenja;
Pravilnik o monitoringu kvaliteta vazduha; Pravilnik o monitoringu emisija
zagađujućih materija u vazduh.

Federacija BiH: Zakon o zaštiti zraka; Pravilnik o uvjetima za rad postrojenja za
spaljivanje otpada; Pravilnik o emisiji isparljivih organskih jedinjenja; Pravilnik o
graničnim vrijednostima kvaliteta zraka; Pravilnik o graničnim vrijednostima emisije
u zrak iz postrojenja za sagorjevanje; Pravilnik o monitoringu emisija zagađujućih
materija u zrak; Pravilnik o monitoringu kvaliteta zraka.
Za operativno provođenje ove konvencije i izvršavanje međunarodnih obaveza BiH u
njenom provođenju u praksi, u narednom periodu potrebno je preduzeti sledeće korake:
- Određivanje i osposobljavanje focal-pointa za Konvenciju LRTAP,
- Prihvatanje-pristup najznačajnijim protokolima ove konvencije, a posebno pristup
protokolima o ograničavanju emisije SO2 i NOx uz Konvenciju LRTAP
U FBiH, kao i u RS predstoji izgradnja značajnog broja novih blokova termoelektrana na
ugalj. Prvi korak u politici regulisanja emisije tzv. „kiselih gasova“ iz novih i postojećih
termoelektrana, je određivanje emisionih plafona za SO2 za BiH (te ih podijeliti na
entitete, jer oni izdaju okolinske / ekološke dozvole). Na osnovu ovih podataka vidjeće
se koliki je prostor za gradnju novih termoelektrana, odnosno, kolike mogu biti emisone
kvote SO2 i NOx za pojedine termoelektrane.
Uporedo sa pristupanjem Konvenciji o prekograničnom zagađivanju zraka na velike
udaljenosti (LRTAP), BiH je po istom mehanizmu postala i stranka prvog protokola uz
konvenciju
- Saradnja u okviru monitoring sistema - EMEP. Mada se ovaj protokol odnosi na
veći broj zagađujućih materija, u uslovima BiH, on je najznačajniji za problematiku
emisije iz velikih ložišta (termoelektrane). BiH treba aktivno da se uključi u sistem, da
vrši razmjenu informacija i učestvuje u finansiranju sistema. Posebno je značajno
obavljanje validacije i verifikacije podataka koji se šalju Evropskoj agenciji za okolinu
(EEA).
- Izrada studije graničnih vrijednosti SO2 za TE na liniji emisionih plafona LRTAP
Konvencije za BiH, direktive 2001/80/EC za velika ložišta i uslova održivog razvoja BiH.
Potrebno je odrediti granične vrijednosti emisije SO2 i NOx za nove i postojeće
termoeolektrane kako bi se uklopili u emisione plafone iz Protokola LRTAP konvencije, i
bili na liniji direktive EU, te posebno uvažili pravila održivog razvoja BiH (koliki su
prihvatljivi troškovi odsumporavaja dimnih gasova koji će se odraziti na cijenu energije
za privredu i domaćinstva).
Bazelska konvencija
Bazelska „Konvencija o nadzoru prekograničnog prometa opasnog otpada i
njegovom odlaganju” usvojena je 22.03.1989 god. u Bazelu (Švajcarska). Bosna i
Hercegovina je pristupila Bazelskoj konvenciji 2000. godine. Ovaj međunarodni
50
multilateralni sporazum / ugovor, je odgovor međunarodne zajednice na probleme
izazvane globalnim proizvođenjem i prenosom opasnog otpada - koji je opasan za ljude
i životnu sredinu jer je štetan, otrovan, eksplozivan, korodirajući, zapaljiv, eko-štetan ili
infektivan. Konvencija je izrasla iz brige o pošiljkama opasnog otpada iz industrijskih
zemalja u zemlje u razvoju i uglavnom je posvećena uspostavljanju sistema kontrole za
prekogranični promet opasnog otpada baziran na predhonom pismenom obavještenju.
Sveukupno, konvencija pruža okvir za: identifikaciju, obavještenje i kontrolu upravljanja
opasnim otpadom prihvatljivo sa aspekta životne sredine.
U kontekstu provođenja Bazelske konvencije, u BiH donešena je sledeća zakonska i
podzakonska regulativa, na nivou entiteta:
- Republika Srpska: Zakon o upravljanju otpadom; Pravilnik o kategorijama otpada sa
katalogom; Pravilnik o kategorijama otpada, karakteristikama koje ga svrstavaju u
opasni otpad, djelatnostima povrata komponenti i odlaganja otpada; Pravilnik o
finansijskim garancijama kojima se može osigurati prekogranično kretanje otpada;
Pravilnik o transportu opasnog otpada.
- Federacija BiH: Zakon o upravljanju otpadom; Pravilnik o kategorijama otpada sa
listama; Pravilnik koji određuje postupanje sa opasnim otpadom koji se ne nalazi na listi
otpada ili čiji je sadržaj nepoznat; Uredba o financijskim garancijama kojima se može
osigurati prekogranični promet otpada.
51
Tema 2:
ENERGETSKA EFIKASNOST, IZVORI OBNOVLJIVE ENERGIJE I
OKOLINSKA PROBLEMATIKA
(ODRŽIVA ENERGIJA)
52
SADRŽAJ
2. ENERGETSKA EFIKASNOST, IZVORI OBNOVLJIVE ENERGIJE
I OKOLINSKA PROBLEMATIKA
(ODRŽIVA ENERGIJA)
2.1. Energetska efikasnost
2.1.1. Terminologija i indikatori
a) Opšta terminologija, definicije i pojmovi
b) Kriteriji energetske efikasnosti
c) Indikatori energetskog inteziteta
2.1.2. Direktive Evropske Unije i BiH legislativa
a) Pregled legislative EU, regulatornog okvira i okvira politika
b) Potencijalna problematika– usklađivanje BiH propisa sa legislativom EU u oblasti
energetske efikasnosti i standarda zaštite okoline
2.1.3. Energetska efikasnost u sferama proizvodnje i potrošnje energije
a) Pregled energetske efikasnosti u proizvodnji, prenosu i distribuciji električne energije
u BiH – poređenje sa zemljama EU
b) Pregled energetske efikasnosti u industriji i zgradarstvu
2.1.4. Mogućnosti za povećanje energetske efikasnosti i proizvodnje „zelene
energije“ u Bosni i Hercegovini
a) Energetska efikasnost – mogućnosti provedbe u BiH
b) Zelena energija i zeleni certifikati
2.1.5. Kogeneracija
a) Kogeneracijske tehnologije
b) Kogeneracija i EC Direktive
53
2.2. Obnovljiva energija
2.2.1. Terminologija, definicije i termini
a) Bioenergija (biomasa i biogoriva)
b) Energija vjetra
c) Solarna energija
d) Energija vodnih snaga
e) Geotermalna energija
2.2.2. Potencijali obnovljive energije u BiH
a) Male hidroelektrane
b) Potencijal biomase
c) Potencijal solarne energije
e) Potencijal geotermalne energije
f) Potencijal energije iz otpada
2.2.3. Obnovljiva energija – Direktive EU i sheme podrške
2.2.4. Razvoj, održivo upavljanje i politika u sektoru obnovljive energije
a) Razvoj i unapređenje legislative u BiH vezano za sektor obnovljive energije –
Promocija potencijala za investiranje
b) Izrada i unaprjeđenje BiH propisa koji se odnose na sektor obnovljive energije –
Promoviranje potencijala za investiranje
c) Integralno i održivo upravljanje prirodnim energetskim resursima i politika investicija
na bazi koncesija u BiH
54
2.1. Energetska efikasnost
Efikasno korištenje energije, jednostavno nazvano energetska efikasnost,
predstavlja skupih svih odgovora društva na održavanju istog nivoa energetskih usluga
sa što manjom utrošenom količinom energije za njihovo osiguranje, odnosno povećanje
i unaprjeđenje tog istog nivoa uz korištenje nepromijenjene količine energije.
2.1.1. Terminologija i indikatori
a) Opšta terminologija, definicije i pojmovi
U oblasti energetske efikasnosti, tako i u domenu efikasnosti proizvodnje,
prijenosa i distribucije energije susrećemo se sa sljedećim osnovnim pojmovima:
Primarna energija predstavlja čistu energiju sadržanu u gorivima, bez prethodno
provedene njene transformacije u neki drugi oblik.
Potrošnja finalne energije
transportovana do krajnjeg korisnika.
je
ukupna
količina
svih
oblika
energije
Energetski intenzitet (intezitet) je tehničko – ekonomski pojam koji pokazuje
koliko se primarne i sekundarne energije troši po jedinici nacionalnog (društvenog)
proizvoda po stanovniku neke države ili područja. Manji intezitet znači bolje
iskorištavanje energije.
Gubici u proizvodnji električne energije nastaju prilikom transformacije
hemijske energije goriva u transformisani oblik energije.
Stepen korisnog dejstva termoenergetskog bloka predstavlja parametar koji
odgovara odnosu količine električne energije na pragu bloka i ukupno utrošene
hemijske energije goriva. Izražava se u procentima.
Specifična potrošnja je parametar koji pokazuje koliko se energije goriva utroši
u termoenergetskom postrojenju po jediničnoj dobivenoj količini električne energije.
Izražava se u kJ/kWh.
Gubici u prijenosu električne energije nastaju prilikom transporta električne
energije od praga elektrane do postrojenja za naponsku transformaciju za distributivnu
potrošnju.
55
Gubici na distributivnoj mreži nastaju usljed transporta i naponske
transformacije na distributivnoj mreži. Mogu biti tehničke i komercijalne prirode.
Indikatori energetske efikasnosti ili energetski broj predstavljaju godišnju
potrošnju energije po korisnoj jedinici grijane površine. Jedinica je kWh/m2 godišnje.
Održiva gradnja je energetski efikassan način proizvodnje i korištenja energije
koji ima malo štetnog uticaja na okolinu i zadovoljava današnje potrebe, bez
ugrođavanja mogućnosti da i buduće generacije ostvare svoje potrebe, bez smanjenja
kvaliteta gradnje i stanovanja. Ona je jedan od značajnih segmenata održivog razvoja, a
uključuje: upotrebu građevnih materijala koji nisu štetni, energetsku efikasnost zgrada i
upravljanje otpadom od gradnje i rušenja građevine.
Energetski menadžment predstavlja kompletnu organizacionu, tehničku i
finansijsku strukturu usmjerenu na povećanje energetske efikasnosti unutar domene od
interesa.
b) Kriteriji energetske efikasnosti
Nije moguće dati doprinos razvoju sa aspekta energetske efikasnosti bez
shvatanja osnovnih kriterija. Kriteriji koji se odnose na energetsku efikasnost su
tehničke i netehničke prirode. Kriteriji netehničke prirode odnose se na energiju, oblike
energije, moguće načine prenošenja toplote, nosioce energije i posljedice korištenja
energije i energenata. Tehnički kriteriji se odnose na definisanje energetske efikasnosti i
svih tehničkih parametara koji imaju veze sa njom.
Pojam energetska efikasnost se najčešće susreće u dva moguća značenja, o
kojih se jedno odnosi na uređaje, a drugo na mjere i ponašanja. Pod energetski
efikasnim uređajem smatramo onaj koji ima veliki stepen korisnog djelovanja (male
gubitke prilikom transformacije jednog vida energije u drugi). Kada je riječ o mjerama
pod energetskom efikasnošću podrazumijevamo mjere koje se primjenjuju u cilju
smanjenja potrošnje energije. Bez obzira da li je riječ o tehničkim ili netehničkim
mjerama ili promjenama u ponašanju, sve mjere podrazumijevaju isti, ili čak i veći,
stepen ostvarenog komfora i standarda.
Energetski efikasni uređaji u domaćinstvima, kao što su hladnjaci, zamrzivači,
pečnice, mašine za pranje veša, mašine za pranje suđa, itd., troše znatno manje
energije nego neke njihove starije izvedbe. Na primjer, moderni hladnjak za
domaćinstva troši i do 40 procenata manje energije nego njegova izvedba iz 2001.
godine. Također, neki moderni uređaji posjeduju vremenski određenu automatsku
opciju za uštedu energije isključivanjem ili uključivanjem nisko-energijskog režima rada.
U većini zemalja energetski efikasni uređaji u domaćinstvima se deklarišu „Energy Star“
etiketom.
Energetska efikasnost u zgradarstvu podrazumijeva skup mehanizama
održive gradnje i održavanja rezidencijalnih, javnih i poslovnih objekata, a što
predstavlja energetski efikasan i okolinsko prihvatljiv način proizvodnje i korištenja
energije u zgradama.
Energetska efikasnost u industriji predstavlja skup mjera na ostvarivanju što
manjeg udjela troškova za energiju u ukupnoj cijeni proizvoda. Mjere energetske
56
efikasnosti u industriji tretiraju mehanizme korištenja kako električne tako i toplotne
energiju, te načine korištenja „otpadne“ energije.
Energetska efikasnost u saobraćaju podrazumijeva upotrebu energetski
efikasnih prevoznih sredstava što umnogome ovisi od modernih tehnoloških rješenja
koja na tržište uvode sami proizvođači.
c) Indikatori energetskog inteziteta
Energetski intenzitet predstavlja odnos ukupne finalne potrošnje energije i bruto
nacionalnog dohotka (GDP) u državi na godišnjem nivou. To je mjera potrošnje energije
za ekonomiju i cijelu ekonomsku efikasnost. Visok energetski intenzitet znači da je
energetska efikasnost jako mala. Finalna potrošnja energije se računa kao zbir
potrošnje energije: čvrstog goriva, električne energije, nafte, prirodnog plina i obnovljivih
izvora energije. Bruto nacionalni dohodak GDP je jedna od mjera nacionalnog prihoda.
On se definiše kao ukupna tržišna vrijednost sve proizvedene robe i usluga unutar
zemlje u određenom vremenskog razdoblju (obično je to u jednoj kalendarskoj godini).
Najlakši način shvatanja GDP-a je formula:
GDP = POTROŠNJA + UKUPNA INVESTICIJA +TROŠKOVI VLADE + (IZVOZ - UVOZ)
Potrošnja energije se mjeri u kgoe (kilogram ekvivalentne nafte), a GDP u 1000$.
Odnos utrošene energije i GDP-a se izražava u kgoe/1000$. Osnovni energetski
podaci 4 za Bosnu i Hercegovinu za period 2000 – 2005. godina su dati u donjoj tabeli.
Tabela 2.1.1: Osnovni energetski podaci za BiH, period 2000-2005. god, (izvor:4)
Mtoe
1990
2000
2001
2002
2003
2004
2005
Ukupna proizvodnja
primarne energije 5
6,590
3,454
3,611
3,518
3,919
3,963
4,074
Neto uvoz energije
2,775
1,393
1,175
1,174
1,003
1,287
1,424
9,382
4,864
4,775
4,680
4,955
5,212
5,505
5,698
3,263
3,286
3,148
3,301
3,529
3,818
1,074
1,010
0,940
0,957
0,948
0,938
0,721
0,695
0,633
0,638
0,642
0,651
Ukupna primarna
energija 6 (TPES)
Ukupna finalna
potrošnja 7 (TFC)
TPES/GDP
(toe/000 USD)
Energetski intenzitet
TFC/GDP
(toe/000 USD)
4
PEREEA Report, 2008
5
Int. Total Primary Energy Production
6
Int. Total Primary Energy Supply
7
Int. Total Final Consumption
57
Ukupna potrošnja
električne energije
0,889
0,667
0,693
0,688
0,741
0,780
0,831
0,263
0,418
0,503
0,372
0,402
0,531
0,531
1,094
0,936
1,026
0,926
1,073
1,028
1,129
Električna energija
iz izvora obnovljive
energije
Toplota iz iz izvora
obnovljive energije
Nivo energetskog intenziteta u Bosni i Hercegovini, zaključno sa 2005. god je
iznosio 0,651 toe/000USD sa manjim varijacijama u prethodne tri godine. Međutim, u
poređenju sa vrijednošću indikatora za 2000. godinu, primjetno je poboljšanje vrijednosti
indikatora za skoro 10%.
Bosna i Hercegovina ima vrlo visoku energijsku intezitet – iznad svjetskog
prosjeka i više od prosjeka država u razvoju. Ovo je posljedica niskog nivoa razvoja,
niske energetske efikasnosti na strani potrošnje energije, a i neracionalne potrošnje
energije, kako u industriji, tako i u komunalnom sektoru. Posljedice su višestruko
nepovoljne – potreba za proizvodnjom i uvozom većih količina energije, a i veće emisije
štetnih materija u zrak. Da bi se smanjila energetska intezitet potrebno je podsticati
racionalizaciju potrošnje energije putem povećanja energetske efikasnosti.
Tabela 2.1.2: Energetski intezitet 2006. 8 u drugim zemljama [tona ekv. nafte po 1.000 US$
Švajcarska
0,10
Poljska
0,46
Italija
0,16
Gruzija
0,70
Njemačka
0,17
Hrvatska
0,37
USA
0,21
Kazahstan
1,85
Zemlje OECD
0,19
Rusija
1,81
SVIJET
0,31
Uzbekistan
2,62
Latinska Amerika
0,30
Turkmenistan
2,72
Slovenija
0,30
Ukrajina
2,84
Iako je energetska intezitet u Bosni i Hercegovini pokazala trend opadanja za
između 2000. i 2005. godine, zapažen je rezultat povećanja GDP-a za 66,1% u istom
periodu. Potrošnja energije u Bosni i Hercegovini je opadala do 2002. godine, kada je
zabilježena intenzivno povećanje potrošnje energije. Ovo je jasan indikator da se
mnogo više pažnje treba posvetiti smanjenju energetskog inteziteta putem ostvarivanja
državne strategije koja će imati fokus na smanjenju potrošnje energije u privrednim
djelatnostima, industriji, saobraćaju sektoru stanovanja, kao i povećanju energetske
efikasnosti u svim sektorima.
8
Internationa Energy Agency, IEA Statistics for 2006.
58
2.1.2. Direktive Evropske Unije, i BiH legislativa
a) Pregled legislative EU, regulatornog okvira i okvira politika
Evropska Unija je poduzela značajne inicijative u oblasti energetske efikasnosti (EE) što
je rezultiralo usvajanjem specifičnih direktiva, kao i niza mjera u okviru politika.
Pored legislative, EZ 9 je objavila niz važnih dokumenata o politikama, od kojih je
najnoviji Akcioni plan za energetsku efikasnost: Ostvarivanje potencijala [Izvještaj
Komisije COM(2006)545 konačna verzija od 19.10.2006., kao i Zelena knjiga (Green
Paper) o evropskoj strategiji za održivu, konkurentnu i sigurnu opskrbu energijom
[COM(2006) 105 konačna verzija od 8.3.2006.]
Akcioni plan za EE određuje okvir politika i mjera u cilju intenziviranja procesa
ostvarivanja potencijala procijenjenog na više od 20% uštede u godišnjoj potrošnji
primarne energije u EU do 2020.
U okviru Akcionog plana naročita važnost pridaje se:
• Mobiliziranju šire javnosti i kreatora politika na svim nivoima vlasti, zajedno sa
učesnicima na tržištu, i
• Transformaciji unutrašnjeg energetskog tržišta na način kojim će se građanima EU
omogućiti u energetskom smislu globalno najefikasnija infrastruktura, zgrade, uređaji,
procesi, sredstva transporta i energetski sistemi.
S obzirom na važnost ljudskog faktora u smanjenju potrošnje energije, Akcioni
plan također podstiče građane da koriste energiju na najracionalniji mogući način. U
njemu je prepoznato da energetsku efikasnost čini izbor informiranih pojedinaca, a
ne samo propisi.
U svrhu omogućavanja što bolje integracije mjera iz oblasti energetske
efikasnosti u nacionalne propise svake od zemalja članica EU, Evropska komisija je
predložila nekoliko direktiva koje su usvojene i u međuvremenu su stupile na snagu.
One obuhvataju širok spektar oblasti u kojima postoji potencijal za uštedu energije.
Postoji više od 25 direktiva i propisa koje se direktno odnose na energetsku
efikasnost. U svrhu implementacije ovih direktiva, izrađene su desetine Tehničkih
standarda (EN, PrEN). U slijedećem tekstu ukratko su predstavljeni najvažniji
dokumenti legislative EU iz oblasti energetske efikasnosti.
Direktiva o energetskoj efikasnosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama
(2006/32/EZ)
Direktiva postavlja niz obaveznih zahtjeva kao što je usvajanje Akcionih planova
energetske efikasnosti (EEAP), mjera za javni sektor, obaveza za distributere energije,
itd. Ona predstavlja temelj za izradu Zakona o energetskoj efikasnosti. Zakon o
energetskoj efikasnosti nije eksplicitan zahtjev Direktive, ali predstavlja najprihvatljiviji
način njenog transponiranja u državno zakonodavstvo. Za implementaciju ove Direktive
potrebno je usvojiti veliki broj propisa i obaviti niz pratećih aktivnosti, koje obuhvataju, ali
se ne ograničavaju, na:
Direktive i dokumenti o politikama se mogu naći na web stranici EZ
http://ec.europa.eu/energy/demand/index_en.htm
9
59
• Akcione planove energetske efikasnosti sa konkretnim ciljevima u smislu uštede
energije i imenovanje/uspostavljanje institucije sa odgovarajućim kapacitetom i
ovlaštenjima (tj. Agencije za energetsku efikasnost) koja će biti zadužena za izradu,
koordinaciju i nadzor Akcionih planova energetske efikasnosti i vršiti ocjenu
postignutih ciljeva.
• Regulativu sa metodologijom za izračunavanje indikativnih ciljeva uštede energije na
državnom nivou, te za mjerenje i verifikaciju ušteda energije.
• Uspostavljanje obaveznog mehanizma za prikupljanje podataka i izvještavanje o
implementaciji akcionih planova energetske efikasnosti, kao i baze podataka za
prikupljanje podataka i izvještavanje.
• Uspostavljanje Fonda za energetsku efikasnost iz kojeg će se finansirati aktivnosti
• Akcioni plan za energetsku efikasnost u javnom sektoru i imenovanje/uspostavljanje
institucije (tj. Agencije za energetsku efikasnost) koja će biti zadužena za
administraciju, upravljanje i implementaciju
• Regulatorni zahtjev za uvođenje kriterija za energetsku efikasnost u javne nabavke;
Objavljivanje/distribucija smjernica
• Zahtjev kojim se omogućava ugovaranje u oblasti energetske efikasnosti,
finansiranje od treće strane, itd., u javnom sektoru; Objavljivanje/distribucija modela
ugovora koji mogu poslužiti kao primjer
• Zahtjev o obavezi distributera / maloprodajnih dobavljača o pružanju ili
omogućavanju energetskih usluga ili energetskih revizija, ili o doprinosu fondu za
energetsku efikasnost; uspostavljanje mehanizma za izvještavanje/nadzor/verifikaciju
u svrhu osiguravanja usklađenosti
• Izmjene i dopune zakona/ propisi kojima će se ukloniti prepreke aktivnostima
kompanija specijaliziranih za energetske usluge (ESCO-a)
• Podsticaji za uspostavljanje, razvoj i opremanje ESCO-a, uslužnih i konsalting biroa
za energetsku efikasnost, itd.
• Uspostavljanje akreditacionog tijela i/ili kvalfikacione sheme za energetske revizore,
itd.; Propisi kojima se određuju kvalifikacije i odgovornosti energetskih revizora,
subjekata koji vrše instalacije, itd. i procedura njihove akreditacije. Specifikacije za
energetske revizije, mjerenja potrošnje energije, instalaciju opreme, itd.
• Kampanje širenja informacija za širu javnost i specifične ciljne grupe
• Zahtjev za individualno mjerenje potrošnje energije za nove zgrade; Propis kojim će
se odrediti pravila u slučaju zasebnog mjerenja potrošnje energije i način na koji se
dijele zajednički troškovi izmjereni kolektivnim brojilima;
• Zahtjevi za pružanje informacija potrošačima o njihovoj energetskoj učinkovitosti uz
dostavljene račune, itd.
Direktiva o energetskim karakteristikama zgrada (EPBD) 2002/91/EZ
Direktiva 2002/91/EZ je također poznata kao EPBD. Ona uvodi koncept
sveukupne energetske efikasnosti zgrada koji prevazilazi tradicionalne zahtjeve
toplotne izolacije. Glavni koncepti EPBD-a su slijedeći:
• Uspostavljanje minimalnih zahtjeva za energetske karakteristike zgrade kao cjeline,
uzimajući u obzir sve vrste upotrebe energije u toj zgradi kao što su grijanje,
60
ventilacija, rashlađivanje, topla voda za domaćinstvo, rasvjeta, primjena izvora
obnovljive energije, itd. i
• Energetsko certificiranje zgrada
Energetska kriza
Vrste zahtijeva
Prije usvajanja EPBD-a, mnoge zemlje EU su postepeno unaprijedile
tradicionalne propise za toplotnu izolaciju zgrada. Na slici S 2.1.1. koja slijedi,
predstavljena je evolucija standarda i normi u oblasti energetskih karakteristika zgrada u
Njemačkoj.
Potrebe
primarne
energije za
grijanje +
srednja U
vrijednost
Neto
energetske
potrebe za
grijanje +
srednja U
vrijednost
Srednja U vrijednost
Potrebe
primarne
energije
za KGH +
srednja U
vrijednost
EPBD
Komponentna U
vr. ili srednja U
vrijednost
Regulative iz oblasti zaštite zdravlja i sigurnosti
vrijeme
1952
1973
1977
1. WSVO
1995
1984
2. WSVO
3. WSVO
2001
1. EnEV
2006
2. EnEV
Slika S 2.1.1: Standardi i norme u oblasti energetskih karakteristika zgrada u Njemačkoj
Kao što je prikazano na slici S 2.1.1, tradicionalni propisi kojim su definirani
zahtjevi toplotne izolacije građevinskog materijala i zgrade kao cjeline (slični onima koji
su primjenjivani u bivšoj Jugoslaviji) modifikovani su u Njemačkoj 1995. godine
dodavanjem zahtjeva za maksimalnu potrošnju mrežne energije za grijanje. 2001.
godine, u cilju promoviranja izvora obnovljive energije (IOE), maksimalna potrošnja
energije za grijanje izračunavala se na osnovu potrošnje primarne energije (tj. postojalo
je ograničenje potrošnje konvencionalnih goriva, ali ne i IOE). Nakon implementacije
Direktive EPDB 2006. godine, dolazi do ograničenja maksimalne potrošnje primarne
energije za grijanje, hlađenje, ventilaciju, rasvjetu i toplu vodu za domaćinstva, kao i
ograničenja sveukupne U-vrijednosti (koeficijenta transfera toplote) zgrade. Projektant
zgrade ima slobodu da bira između materijala i sistema (u skladu sa ostalim
sigurnosnim i građevinskim propisima) koji ispunjavaju zahtjeve energetske efikasnosti.
Za nove zgrade (naročito za zgrade sa ukupnom korisnom podnom površinom preko
1000 m2), postoji obaveza uvođenja alternativnih sistema, kao što su npr.
decentralizirani sistemi opskrbe energijom koji se baziraju na obnovljivoj energiji,
kogeneraciji, daljinskom ili lokalnom grijanju ili hlađenju, kao i toplotnim pumpama pod
određenim uslovima.
Slika S2.1.2. predstavlja uticaj gore navedenih mjera na godišnju potrošnju toplotne
energije jedne tipične kuće u Njemačkoj.
61
Slika S 2.1.2.: Smanjenje godišnje potrošnje toplotne energije (kWh/m2a) u jednoj kući koje
nastaje kao rezultat relevantnih propisa uvedenih u Njemačkoj
Energetski certifikat pokazuje koliko je neka zgrada energetski efikasna.
Uvođenje „energetskog certificiranja zgrada“ u skladu sa Direktivom EPBD
2002/91/EZ, jeste tržišni mehanizam usmjeren prije svega na stimulaciju privatnih
investicija u EE u zgradama u cilju povećanja njihove komercijalne vrijednosti i
postizanja koristi od olakšica (u slučaju da je to primjenjivo).
Implementacija Direktive je dugotrajna i zahtjevna procedura koja se provodi u
fazama. Među pitanjima na koja treba obratiti pažnju istaknuta su slijedeća:
• Uspostavljanje upravljačke i administrativne sheme za implementaciju Direktive
• Propisi kojima se definira metodologija izračunavanja energetske efikasnosti zgrada;
Priprema standardnih formi obračuna i izvještaja o studijama energetske efikasnosti;
Kursevi obuke za inžinjere u cilju njihovog osposobljavanja za korištenje nove
metodologije
• Usvajanje Standarda na kojima će se bazirati metodologija (postoje desetine
Tehničkih standarda koji se odnose na Direktivu EPBD – više od 2000 strana)
• Regulativa za određivanje minimalnih zahtjeva energetske efikasnosti za različite
tipove novih zgrada
• Uspostavljanje/ jačanje mehanizama za provedbu u svrhu osiguranja da se novi
propisi primjenjuju
• Regulativa kojom se definira metodologija certifikacije energetske efikasnosti,
standardi rangiranja za različite tipove zgrada (nove i postojeće) i liste za provjeru
certifikacije/ obračunske forme
• Uspostavljanje mehanizama za provedbu uključujući verifikaciju/ provjeru izdatih
certifikata
• Regulativa kojom se definira metodologija inspekcije bojlera i sistema rashladnih
uređaja, kvalifikacije inspektora i procedure akreditacije, kodeks prakse, itd.
• Uspostavljanje akreditacionog tijela i/ili kvalifikacione sheme za certifikatore i
inspektore, itd.
• Organizacija kurseva za obuku i ispita za certifikatore i inspektore
62
• Izrdada baze podataka koja će sadržavati listu certificiranih revizora/inspektora,
podatke o certifikatima izdatim za nove i postojeće zgrade, podatke o postojećim
velikim zgradama za javne usluge koje obavezno moraju biti certificirane, itd.
Ostale direktive u oblasti energetske efikasnosti
Okvir EU koji se odnosi na energetsku efikasnost sastoji se iz niza drugih
direktiva navedenih u odlomcima koji slijede:
• Označavanje energetske efikasnosti kućanskih aparata: (Krovna direktiva
92/75/EEZ o energetskom označavanju i direktive „kćerke“ o označavanju specifičnih
uređaja). Njima se određuje obaveza zemalja članica da uvedu označavanje
specifičnih kućanskih aparata kao što su mašine za pranje veša, električne sušilice,
kombinirane mašine za veš/sušilice, mašine za suđe, kućanske lampe, itd.
• Minimalni zahtjevi za energetsku efikasnost uređaja: Ove direktive određuju
specifične zahtjeve za performanse i efikasnost novih bojlera, kućanskih električnih
frižidera i zamrzivača, te balasta za fluorescentnu rasvjetu. EZ planira uspostavljanje
minimalnih zahtjeva za energetsku efikasnost niza novih uređaja u bliskoj
budućnosti.
• Eko-dizajn: Ima za cilj poboljšanje okolišne efikasnosti proizvoda tokom životnog
vijeka kroz sistematsku integraciju okolinskih aspekata (kao što je energetska
efikasnost) u najranijoj fazi dizajniranja proizvoda.
Glavne politike i legislativa EU u oblasti standarda zaštite okoline vezanih za
energetiku
Pored legislative EU koja se direktno odnosi na EE, postoji niz drugih okolinskih
direktiva i propisa koji se indirektno odnose na EE i tiču se, između ostalog, kvalitete
goriva i emisija iz velikih postrojenja sa sagorijevanjem. U tekstu koji slijedi dat je kratak
opis najvažnijih direktiva za BiH.
Direktiva 1999/32/EZ o smanjenju sadržaja sumpora nekih tečnih goriva, izmijenjena i
dopunjena Direktivom 2005/33/EZ
Direktiva 1999/32/EZ treba biti transponirana u zakonodavstvo BiH do 31.
decembra, 2011. godine. Ova obaveza je rezultat učešća BiH u Sporazumu o
Energetskoj zajednici jugoistočne Evrope.
Glavni cilj Direktive 1999/32/EZ je smanjenje emisija sumpor dioksida koje
nastaju sagorijevanjem određenih tipova tečnih goriva, i samim tim smanjenje štetnih
uticaja takvih emisija na čovjeka i njegovu životnu sredinu. Direktivom je određen
maksimalan sadržaj sumpora za teško loživo ulje, gasno ulje i brodska goriva. Ova
direktiva se ne odnosi na dizel goriva koja su obuhvaćena drugom Direktivom 98/70/EZ
o kvaliteti bezina i dizel goriva.
Osnovne obaveze određene Direktivom su:
• Od 1. januara, 2003., zabraniti upotrebu teških loživih ulja ukoliko njihov sadržaj
sumpora premašuje 1% mase.
• Osigurati da postrojenja sa sagorijevanjem, koje koriste teška loživa ulja sa
koncentracijom sumpora većom od 1% mase, rade sa dozvolama u kojim je jasno
navedeno ograničenje emisija. Takva postrojenje su uglavnom velika postrojenja sa
sagorijevanjem koja su obuhvaćena Direktivom 2001/80/EZ (vidi slijedeći odlomak).
63
• Ograničenja sadržaja sumpora i vremenski rokovi za ostale tipove tečnih goriva.
Ključni zahtjevi nadzora implementacije su:
• Provjera, putem uzimanja uzoraka, da je sadržaj sumpora u gasnim uljima koja se
koriste na datoj teritoriji u skladu sa zahtjevima direktive.
• Uspostavljanje procedura uzimanja uzoraka i referentnih metoda za određivanje
sadržaja sumpora, uključujući metodu arbitraže i statističku interpretaciju verifikacije
sadržaja sumpora.
Pored gore navedenog, Direktiva predviđa efektivne kaznene mjere u slučaju
neusklađenosti sa važećim zahtjevima, kao i redovno podnošenje izvještaja EZ o
obavljenim testovima i njihovim rezultatima.
Direktiva 2001/80/EZ o ograničenju emisija nekih zagađujućih materija u zrak iz velikih
postrojenja sa sagorijevanjem
BiH, kao Ugovorna strana Sporazuma o Energetskojzajednici jugoistočne
Evrope, ima obavezu da u potpunosti implementira Direktivu 2001/80/EEZ do 31.
decembra 2017.
Ova Direktiva se odnosi na postrojenja sa sagorijevanjem projektovana za
proizvodnju energije sa toplotnim unosom jednakim ili većim od 50 MW, bez obzira na
tip goriva koje se koristi (čvrsto, tečno ili gasno).
Njen cilj je da ograniči količine sumpor dioksida, nitrogen oksida i prašine koji se
ispuštaju iz velikih postrojenja sa sagorijevanjem svake godine.
Velika postrojenja sa sagorijevanjem su klasificirana u skladu sa datumom
dobijanja njihove dozvole za rad. Za svaku od kategorija postrojenja primjenjuju se
različita ograničenja emisija.
•
Postrojenja koja su dobila dozvolu za rad između 1. jula, 1987. i 27. novembra,
2002. i stavljena u pogon najkasnije do 27. novembra, 2003.
•
Postrojenja koja su dobila dozvolu za rad nakon 27. novembra, 2002. (poslije
objavljivanja Direktive).
Direktiva također zahtijeva znatno smanjenje emisija iz „postojećih postrojenja“ ,
odnosno postrojenja koja su dobila dozvolu za rad prije 1. jula, 1987.. Prema Direktivi,
ova smanjenja treba postići do 1. januara, 2008.:
•
bilo kroz postizanje usklađenosti, svakog postrojenja ponaosob, sa ograničenjima
emisija koja su primjenjiva na postrojenja koja su dobila dozvolu za rad u periodu
između 1. jula, 1987. i 27. novembra, 2002. ili
•
putem nacionalnog plana smanjenja emisija koji će biti primjenjiv na ukupnu količinu
emisija postrojenja koja su njime obuhvaćena, koji ima jednake rezultate u
smanjenju emisija.
Direktiva dozvoljava da „postojeća postrojenja“ budu oslobođena obaveze
usklađivanja sa ograničenjima emisija pod uslovom da se operater obaveže da
postrojenje neće raditi više od 20.000 sati u periodu između 1. januara, 2008. i 31.
decembra, 2015.
Pored toga, Direktiva dozvoljava odstupanje od usklađenosti sa ograničenjima
emisija za postrojenja koja nisu u funkciji više od određenog broja sati godišnje ili
64
koriste specifične tipove goriva (sopstvene) ili u slučajevima kada je riječ o kvaru
opreme za smanjenje emisija.
Metode mjerenja emisija i učestalost vršenja nadzora, kao i pravila o
uspostavljanju i vođenju inventura godišnjih emisija za velika postrojenja sa
sagorijevanjem su također opisani u Direktivi.
b) Potencijalna problematika– usklađivanje BiH propisa sa legislativom EU u
oblasti energetske efikasnosti i standarda zaštite okoline
BiH ima međunarodnu obavezu da promovira politike energetske efikasnosti (EE)
kao članica Protokola Energetske povelje o energetskoj efikasnosti i pripadajućim
aspektima zaštite okoline (PEEREA) u okviru Sporazuma o Energetskoj povelji. Još ne
postoji bilo kakva eksplicitna međunarodna obaveza BiH da implementira direktive EU u
oblasti EE (Direktiva o energetskoj efikasnosti u krajnjoj potrošnji i energetskim
uslugama 2006/32/EZ, Direktiva o energetskim karakteristikama zgrada (EPBD)
2002/91/EZ, Direktive o označavanju energije, itd.). Međutim, s obzirom na rastući
značaj energetske efikasnosti za EU, implementacija ovih direktiva je već dio programa
saradnje između EU i BiH. Radna grupa za EE uspostavljena je u okviru Sporazuma o
Energetskoj zajednici jugoistočne Evrope u svrhu promoviranja implementacije direktiva
u oblasti EE. BiH uzima učešće u ovoj radnoj grupi.
Bez obzira na međunarodne obaveze BiH, transponiranje i sprovođenje direktiva
u oblasti EE u BiH predstavlja najprihvatljiviji i najefikasniji način promoviranja EE u
zemlji iz slijedećih glavnih razloga:
•
EE je od suštinske važnosti za unaprijeđenje konkurentnosti ekonomije,
sigurnosti opskrbe energijom i smanjenja uticaja na okoliš
•
Unaprijeđenje EE u oblasti potrošnje smanjuje potrebu za skupim investicijama u
infrastrukturu u oblasti opskrbe i poboljšava pouzdanost sistema
•
Najbolji način unaprijeđenja EE u zemlji i svakom pojedinom sektoru je da se
iskoristi dugo sticano međunarodno iskustvo, naročito u EU. Legislativa i
propisi EU u oblasti energetske efikasnosti predstavljaju ishod decenija
ulaganja napora, naučenih lekcija i postignutih značajnih uspjeha. Stoga je
transponiranje Direktiva EU u oblasti EE u nacionalno zakonodavstvo i usvajanje
uspješne dobre prakse prilagođene domaćim uslovima logičan proces za
promoviranje EE u zemlji.
•
Transponiranje i implementacija legislative EU u oblasti EE je dio procesa
pristupanja EU.
•
Usklađivanje tehničkih standarda i propisa u oblasti EE sa propisima EU omogućava
proizvođačima opreme, dobavljačima, građevinskim kompanijama, davaocima
usluga energetske efikasnosti i ostalim učesnicima na tržištu pristup velikom
tržištu EU, kao i tržištima zemalja jugoistočne Evrope koje postepeno usvajaju
standarde EU.
Proces kompletnog usvajanja i implementacije čitave pravne stečevine (acquis
communautaire) u oblasti EE zahtjeva mnogo napora, vremena i resursa. Indikativno,
samo za implementaciju Direktive EPBD 2002/91/EZ, bilo je potrebno 5 godina
intenzivnih napora u Irskoj i drugim zemljama. Dakle, potrebno je uspostaviti prioritete i
akcione planove.
65
U tekstu koji slijedi, u svrhu diskusije uvodimo određene logične prioritete u
skladu sa međunarodnom praksom.
Izrada Energetske strategije (na entitetskom i državnom nivou) koja će u
najmanju ruku:
•
Prepoznati značaj EE i definirati osnovne prioritete za EE
•
Predvidjeti izradu strategija i politika u oblasti EE
•
Predvidjeti usvajanje osnovnog zakonodavnog i regulatornog okvira, te
uspostavljanje institucionalnih struktura za EE
•
Predvidjeti mehanizme i strukture za uklanjanje prepreka za razvoj tržišta EE.
Iako svaki od entiteta može izabrati najprikladnije institucionalne strukture za
promoviranje EE, od ključne važnosti je da svi propisi, metodologije, tehnički standardi,
sistemi za prikupljanje statističkih podataka i nadzor, kao i podsticajne mjere za EE
budu u potpunosti usklađeni među entitetima, ako ne i identični. Ovo će omogućiti
konsolidaciju podataka i uspjeh na državnom nivou koji je na kraju nadležan za
pregovore i podnošenje izvještaja međunarodnim organizacijama, te omogućiti
izbjegavanje problema u funkcioniranju tržišta. Ako entiteti odluče da uspostave
Agencije za EE ili druge tipove institucija za EE na entitetskom nivou, odgovarajuća
institucija za EE na državnom nivou je neophodna. To bi mogla biti Agencija za EE na
državnom nivou ili jedinica za EE u okviru Odsjeka za energetiku Ministarstva vanjske
trgovine i ekonomskih odnosa BiH (MVTEO BiH) (pod uslovom da se MVTEO-u
obezbjedi dodatno osoblje i resursi).
Osnovna legislativa, regulatorni i institucionalni okvir
Pod ovim se obično podrazumijeva:
•
Usvajanje specijalnog Zakona o energetskoj efikasnosti. Taj Zakon će, između
ostalog, definirati terminologiju u oblasti EE, pružiti pravnu osnovu za
uspostavljanje jedne ili više centralnih institucija za EE (Agencija za EE ili
jedinica za EE u okviru MVTEO) koje će imati vodeću ulogu u promociji EE i
fonda/fondova za EE. Njime će također biti transponirane glavne odredbe
Direktive EU 2006/32/EZ o energetskoj efikasnosti u krajnjoj potrošnji i
energetskim uslugama, i isti će uvesti koncepte ostalih bitnih direktiva (EPBD,
obilježavanje energije, Direktiva o kogeneraciji, itd.).
•
Uspostavljanje i izgradnja kapaciteta centralne institucije/centralnih institucija za EE i
uspostavljanje fond(ov)a za EE.
•
Izrada i usvajanje Strategije za energetsku efikasnost i Akcionih planova za EE
uključujući specijalne Akcione planove za javni sektor.
•
Uspostavljanje sistema za prikupljanje statističkih podataka, nadzor i informiranje u
oblasti EE u svrhu olakšavanja planiranja i nadzora, koji će služiti kao instrument
za izvještavanje.
•
Promoviranje međunarodne saradnje u oblasti EE.
•
Promoviranje primjenjenog istraživanja i razvoja, te transfera tehnološkog znanja i
iskustva u oblasti EE, kao i razvoja domaće proizvodnje opreme i materijala za
EE.
66
Energetska efikasnost zgrada i uređaja
•
Hitne mjere za sprovođenje postojećih propisa o termalnoj izolaciji uz paralelnu
implementaciju kampanja širenja informacija u javnosti među potencijalnim
vlasnicima i stanarima u svrhu stvaranja potrebe tržišta i pritiska za izgradnju
energetski efikasnih zgrada i sistema.
•
Izrada novog regulatornog okvira uz usvajanje koncepta sveukupnih „zahtjeva
energetskih karakteristika“ zgrada, a u drugoj fazi „certifikata o energetskim
karakteristikama“ u skladu sa Direktivom o energetskim karakteristikama
zgrada (2002/91/EZ).
•
Uvođenje shema za obilježavanje energije i minimalne zahtjeve energetske
efikasnosti za uređaje i opremu koji troše energiju.
•
Propisi za uvođenje individualnog mjerenja i distribucije troškova energije u skladu
sa stvarnom potrošnjom.
•
Mjere za promoviranje nisko-energetskih zgrada i ugrađivanje izvora obnovljive
energije (naročito pasivnih i aktivnih solarnih sistema) u energetske sisteme
zgrada.
Javni sektor
•
Uvođenje shema za upravljanje energijom i planova za EE na lokalnom nivou i u
javnim ustanovama, u kombinaciji sa obukom i pilot-projektima, te uspostavljanje
centralne sheme nadzora/ uvođenja poboljšanja (benchmarking-a).
•
Implementacija investicija u EE i uvođenje grant shema za EE za širi javni sektor.
•
Regulatorno uspostavljanje kriterija za EE u javnim nabavkama.
•
Regulatorne i druge mjere za omogućavanje ugovaranja u oblasti energetske
efikasnosti, finansiranja od treće strane i drugih alternativnih mehanizama
finansiranja u javnom sektoru.
•
Certificiranje energetske efikasnosti javnih zgrada.
Svi sektori
•
Specijalne studije za identifikaciju EE potencijala i odgovarajuće mjere
•
Promoviranje razvoja domaćih kapaciteta u oblasti energetske revizije, upravljanja
energijom, itd., kao i usluga konsaltinga/inžinjeringa u oblasti EE.
•
Uklanjanje barijera i promoviranje alternativnih mehanizama finansiranja (ugovaranje
u oblasti energetske efikasnosti, finansiranje od treće strane, itd.) i promoviranje
kompanija specijaliziranih za energetske usuge (ESCO-a).
•
Subvencioniranje energetskih revizija za kompanije i studija izvodljivosti investicija u
EE i korištenja izvora obnovljive energije; omogućavanje finansijskih olakšica,
tehničke pomoći, obuke i širenja informacija, fokusiranja na specifične sektore i
intervencija u oblasti EE po potrebi.
•
Postepeni rast cijena iz tarifnog sistema kako bi se dostigao nivo tržišnih cijena,
dajući prave signale za EE potrošačima (paralelno sa mjerama podrške socijalno
ugroženim kategorijama stanovništva).
67
•
Javne kampanje o „načinima štednje energije“ namjenjene široj javnosti; Štednju
energije u domaćinstvima trebalo bi podsticati kroz besplatno pružanje savjeta o
energiji.
•
Mjere za promoviranje EE u transportu (obuka vozača, efikasno održavanje vozila,
sheme energetski efikasnog održavanja voznih parkova u javnom transportu, itd.).
c) Usklađivanje politika i legislative, vezanih za energetiku, sa standardima zaštite
okoline
Direktiva 1999/32/EZ o smanjenju sadržaja sumpora u nekim tečnim gorivima
(izmijenjena i dopunjena Direktivom 2005/33/EZ)
Implementacija Direktive 1999/32/EZ (kao i Direktive 98/70/EZ o kvaliteti benzina
i dizel goriva) između ostalog zahtjeva:
•
Imenovanje tijela i drugih organizacija zaduženih za regulaciju kvaliteta goriva koja
se koriste na njihovoj teritoriji.
•
Uspostavljanje regulatornog sistema u svrhu osiguranja usklađenosti.
•
Uspostavljanje sistema i procedure nadzora sadržaja sumpora u gorivima
(uključujući imenovanje i kontrolu laboratorija u privatnom i/ili javnom sektoru).
•
Pružanje odgovarajuće obuke u oblasti procedura vršenja nadzora.
•
Uspostavljanje sistema (npr. jedne baze podataka) za prikupljanje rezultata
uzimanja uzoraka i analize goriva.
•
Pripremu i objavljivanje smjernica za procedure vršenja nadzora koje u sebi sadrže
ISO metodu 8754 i ISO standarde 4259.
Kada je riječ o proizvodnji goriva sa sadržajem sumpora koji je u skladu sa
zahtjevima, to je pitanje investiranja u Rafineriju Bosanski Brod. U toku je izrada
investicionog programa.
Direktiva 2001/80/EZ o ograničenju emisija određenih zagađujućih materija u zrak iz
velikih postrojenja sa sagorijevanjem
Za implementaciju ove Direktive potrebne su znatne investicije u postojeća velika
postrojenja sa sagorijevanjem do kraja 2017. god., kada će Direktiva biti u potpunosti
implementirana u BiH, kao i propisi i mehanizmi za vršenje nadzora u svrhu
osiguravanja da sva nova postrojenja budu izgrađena korištenjem najboljih raspoloživih
tehnologija koje su u okviru granica zaštite okoline koje postavlja Direktiva i koje
istovremeno imaju visok stepen energetske efikasnosti.
2.1.3. Energetska efikasnost u sferama proizvodnje i potrošnje energije
Mehanizmi uspostave energetski efikasnih načina korištenja izvorne energije kao
sastavnog dijela prirodnih resursa su veoma kompleksne prirode. U sebi sadrže
cjelokupan proces niza transformacija energije do same faze njenog korištenja od
strane korisnika. Sam pojam energetska efikasnost tretira mehanizme njenog korištenja
na strani potrošača, mada za kompletan ciklus su veoma bitni gubici nastali u samom
68
procesu generisanja, prenosa i distribucije. Jedan od najbitinijih oblika transformisane
energije za Bosnu i Hercegovinu je električna energija, te poseban osvrt treba dati na
odgovarajuće gubitke koji se stvaraju do praga samog korisnika.
a) Pregled energetske efikasnosti u proizvodnji, prenosu i distribuciji električne
energije u BiH – poređenje sa zemljama EU
Ciklus transformacije hemijske energije osnovnog energenta u električnu, te njen
transport do samog potrošača prati pojava gubitaka energije, te je prisutna težnja da se
ovi gubici svedu na što manju mjeru. Kako bi se imao uvid u veličinu nastalih gubitaka
data je procjena po različitim segmentima proizvodnje i transporta električne energije u
BiH.
Gubici u proizvodnji električne energije
Gubici u proizvodnji električne energije se dominantno javljaju kod
termoenergetskih postrojenja, dok su gubici hidroenergetskih postrojenja zanemarljivi,
tako da nisu sastavni dio proračuna ukupnih gubitaka u proizvodnji električne energije u
sastavu date procjene.
U Federaciji Bosne i Hercegovine trenutno je u pogonu 7 termoenergetskih
blokova, i to Tuzla G3 instalisane snage 85 MW, Tuzla G4 (175 MW), Tuzla G5 (180
MW), Tuzla G6 (190 MW), Kakanj G5 (95 MW), Kakanj G6 (85 MW) i Kakanj G7 (205
MW), svi u nadležnosti Javnog preduzeća Elektroprivreda BiH d.o.o. Sarajevo.
Prema zvanično objavljenim podacima godišnja proizvodnja električne energije iz
navedenih 7 blokova, u periodu 2005 – 2007, se kretala od 4.219 GWh u 2005. god., te
5.365 GWh u 2007. god. Većina proizvodnje, oko 70%, se obavlja u blokovima Tuzla
G4 (pušten u pogon 1971.), Tuzla G6 (1978), i Kakanj G7 (1988), osim u 2005. god.,
kada je posljednji bio van funkcije zbog remonta. Vrijeme izlaska iz pogona ovih blokova
je predviđeno za 2018. (Tuzla G4), odnosno iza 2020. god (Tuzla G6 i Kakanj G7).
Ugalj sa najvećom toplotnom moći, 16.062 kJ/kg, je mrki ugalj koji se sagorijeva u bloku
Tuzla G6, dok ostali blokovi sagorijevaju kombinaciju lignita i mrkog uglja kod kojih se
toplotna moć kreće 10.000 kJ/kg, te isključivo mrki ugalj sa toplotnom moći u rasponu
od 11.000 – 13.000 kJ/kg. Ovisno o dinamici rada pojedinih blokova po godinama,
odnosno specifičnoj godišnjoj potrošnji (kJ/kWh), prosječna toplotna moć sagorijelih
ugljeva u svih 7 blokova se kreće u vrijednostima oko 12.500 kJ/kg.
O nivou efikasnosti transformacije navedenih blokova govori parametar
specifične godišnje potrošnje, izražen u kJ/kWh, te predstavlja omjer utrošene energije
uglja za dobivanje jedinične količine električne energije. U periodu navedene tri godine,
za koje postoje zvanični podaci, najnepovoljnija situacije je bila sa blokom Tuzla G3, koji
je u ukupnoj proizvodnji učestvovao sa oko 10%, te se specifična potrošnja kretala na
nivou od preko 14.000 kJ/kWh, što je preuzrokovalo relativno nizak stepen korisnog
dejstva bloka od oko 25%. Posmatrajući samo posljednju godinu, najbolju vrijednost
ovog parametra su imali blokovi Tuzla G4, Tuzla G6, Kakanj G5 i Kakanj G7 (nakon
remonta), i to u vrijednostima od oko 11.700 kJ/kWh, što je osiguralo stepen korisnog
dejstva blokova nešto veći od 30%.
69
Tabela 2.1.3: Proizvodnja električne energije iz TE u FBiH za 2005-2007. god, sa procjenom
korisnog dejstva
2005
2006
2007
4.219
4.812
5.365
4.326.730
4.753.509
5.443.859
Prosječna toplotna moć uglja (kJ/kg)
12.639
12.454
12.315
Ukupni stepen korisnog dejstava (%)
27,75
29,24
28,79
Ukupna proizvodnja (GWh)
10
Ukupni utrošak uglja (1000 t)
11
Ukupno gledajući, stepen korisnog dejstva svih 7 posmatranih termoenergetskih
blokova u FBiH se kretao u vrijednostima 27,75% u 2005. god., 29,24% (2006), te
28,79% (2007).
U Republici Srpskoj u pogonu su dva termoenergetska bloka, i to TE Gacko i TE
Ugljevik. Navedenim termoelektranama upravlja Elektroprivreda RS. Raspoloživa snaga
ovih termoelektrana iznosi 497 MW. Pri tome treba imati u vidu da je projektirana snaga
na pragu TE Ugljevik 280 MW, ali je zbog tehničkih problema moguće postići tek oko
250 MW. Za postizanje projektirane snage potrebna je rekonstrukcija kotla. TE Gacko i
TE Ugljevik predviđene su za revitalizaciju čime će se produžiti životni vijek i ispuniti
okolinske norme u pogledu emisije onečišćujućih tvari (čestice, sumpor, NOx).
Očekivana godina izlaska iz pogona revitaliziranih jedinica je nakon 2020. godine.
Posljednji zvanični podaci 12 govore o planiranim parametrima rada navedenih
termoelektrana za 2009. god.. Plan je da navedena dva termoenergetska bloka u 2009.
god. proizvedu 3.035 GWh električne energije, sa prethodno planiranom vrijednosti
specifične potrošnje od 11.400 kJ/kWh. Za ovu proizvodnju potrebno je sagoriti
3.735.176 t uglja (mrki – TE Ugljevik, lignit – TE Gacko) sa prosječnom toplotnom moći
od 9.340 kJ/kg. Realizacijom gore navedenih parametra osigurao bi se nivo stepena
korisnog dejstva navedenih blokova u vrijednosti od 31,29%.
Također, prema podacima za neke ranije godine 13, period 2000 – 2005. god.,
godišnja proizvodnja u ove dvije termoelektrane se kretala između 2.214 GWh u 2001. i
2.571 GWh u 2005. godini, uz stepene korisnog dejstva termoenergetskih blokova od
29,12% u 2001., do 34,82% u 2002. godini.
Najveći uticaj na nivo stepena korisnog dejstva termoenergetskih blokova imaju
trenutno stanje, tehničke karakteristike samih kotlova i pratećih izmjenjivača toplote, dok
same turbine i generatori imaju znatno manji uticaj. Ovaj parametar služi kao osnovni
indikator u utvrđivanju efikasnosti rada bloka, te ukazuje na potrebne zahvate kako bi se
napravila poboljšanja u njegovom radu.
10
Godišnji izvještaji 2005-2007, JP Elektroprivreda BiH d.o.o. Sarajevo
11
Preračunata vrijednost na osnovu specifične potrošnje i proizvodnje
12
Elektroenergetski bilans Republike Srpske za 2009. God., Trebinje, oktobar 2008.
13
Studija energetskog sektora u BiH, Modul 1, Knjiga A – Povijesne energetske bilance, Energetski institut „Hrvoje
Požar“, Hrvatska
70
Gubici u prijenosu i distribuciji električne energije
Gubici na prijenosnoj i distributivnoj mreži predstavljaju neizbježan faktor u
ukupno elektroenergetskom bilansu. Prema uzroku nastanka, gubitke u
elektroenergetskim mrežama možemo podijeliti u dvije osnovne grupe, tehničke i
netehničke (komercijalne) gubitke. Tehnički su određeni stanjem i nivoom održavanja
elektroenergetskog sistema (konfiguracijom mreže, brojem sistema transformacije,
parametrima vodova i transformatora, strukturom i lokacijom izvora i potrošača,
strukturom potrošnje, i sl.) i predstavljaju neizbježnu posljedicu fizičkog procesa u
elektroenergetskim vodovima i transformatorskim stanicama. Netehnički (komercijalni)
gubici su posljedica nelegalnih priključenja na distributivnu mrežu, ali i nepreciznosti
mjerenja (očitanja).
Prema podacima 14 za 2007. god., ukupna proizvodnja električne energije u BiH je
iznosila 12.161 GWh, uključujući proizvodnju iz termoelektrana (66%), hidroelektrana
(33%), te malih hidroelektrana i industrijskih elektrana (1%). Ukupni gubici na
prijenosnom sistemu su iznosili 312 GWh, tj. oko 2,6% ukupno proizvedene količine.
Prema istom izvoru, ukupno preuzimanje za distributivnu potrošnju je iznosilo
10.883 GWh, od čega je najviše preuzela Elektriprivreda BiH (4.081 GWh), zatim
Elektroprivreda RS (3.119 GWh), Elektroprivreda HZHB (2.846 GWh), Aluminij Mostar
kao kvalifikovani kupac (548 GWh), te elektrodistribucija u Distriktu Brčko (290 GWh).
Kada je riječ o gubicima na distributivnoj mreži u BiH, zvanično objavljeni podaci
Elektroprivrede BiH 15 govore da je bruto distributivna potrošnja električne energije u
2007. godini iznosila 3.809 GWh od čega je neto distributivna potrošnja bila 3.462 GWh
sa gubicima na distributivnoj mreži od 347 GWh, što predstavlja 9,1% ukupne
distributivne potrošnje. Prema istom izvoru, gubici na prijenosnoj mreži za isti period su
iznosili 156 GWh. Ukupni gubici na prijenosnoj i distributivnoj mreži Elektroprivrede BiH
su za 2007. godinu iznosili 475 GWh, odnosno 8,2% ukupno realizovane isporuke
električne energije za isti period.
Elektroprivreda HZHB je u 2007. godini imala proizvodnju od 1.124,07 GWh
električne energije 16, te za isti period osigurala 1.728,41 GWh iz kupoprodaje i
razmjene, što je stvorilo raspoloživu količinu električne energije u iznosu od 2.856,1
GWh. Potrošnja na distributivnoj mreži i ostalim potrošačima na 35 kV je iznosila
1.467,16 GWh, dok su direktni potrošači na 110/220 kV mreži potrošili 1.338,03 GWh, a
na pumpni rad HE Čapljina se utrošilo 10,86 GWh. Gubici na prijenosnoj mreži su u
2007. godini iznosili 40,46 GWh. Objavljeni podaci o gubicima na distributivnoj mreži
objedinjuju tehničke i ekonomske gubitke te su iznosili u prosjeku prema distributivnim
područjima 16,6%.
Prema podacima 17 za 2007. godinu, u Republici Srpskoj je ostvarena ukupna
potrošnja u iznosu od 3.264,72 GWh električne energije, sa pratećim gubicima na
distributivnoj mreži (tehnički i komercijalni) u iznosu od 541,24 GWh. Za razliku od
gubitaka iz 2004. god. koji su iznosili 643,99 GWh, napravljen je značajan napredak u
njihovom smanjenju, te je planirano da oni u 2009. god. budu na nivou od 474,79 GWh.
Ispunjenje plana za 2009. godinu bi ostvarilo učešće gubitaka u bruto distributivnoj
potrošnji (bez potrošača na 110 kV) od 14%. Za 2008. godinu, NOS je procijenio
14
Izvještaj o tokovima električne energije u BiH za 2007. godinu, NOS BiH, Sarajevo, mart 2008.
15
Godišnji izvještaj 2007, JP Elektroprivreda BiH d.o.o. Sarajevo
16
Godišnje izvješće 2007, JP Elektroprivreda HZHB d.d. Mostar
17
Elektroenergetski bilans Republike Srpske za 2009. godinu, Trebinje, oktobar 2008.
71
ukupne gubitke na prijenosnoj mreži koja pripada Elektroprivredi RS na 95,91 GWh, te
je ista količina električne energije bilansirana kao pripadajuća za 2009. godinu.
Praveći poređenje sa vrijednostima gubitaka u prijenosu i distribuciji električne
energije u drugim zemljama, zaključuje se da Bosna i Hercegovina na svjetskom nivou
zauzima prosječnu poziciju, dok u poređenju sa zemljama EU poprilično zaostaje.
Tabela 2.1.4: Indikator gubitaka na prijenosu i distribuciji električne energije u svijetu za 2004.
Država
Procjena gubitaka na
prijenosu i distribuciji
Država
Procjena gubitaka na
prijenosu i distribuciji
Bosna i Hercegovina
15,83%
Luksemburg
1,42%
Srbija i Crna Gora
16,24%
Izrael
2,82%
Makedonija
20,66%
Finska
3,45%
SAD
6,39%
Holandija
4,29%
Kanada
6,56%
Belgija
4,8%
Francuska
5,66%
Austrija
4,93%
Švajcarska
6,25%
Slovenija
5,56%
Švedska
7,21%
Njemačka
5,6%
Prema gore navedenom (izvor: 15), nivo gubitaka na prijenosnoj i distributinvnoj
mreži Bosne i Hercegovine, u 2004. godini je iznosio 15,83% od ukupne raspoložive
električne energije. U poređenju sa zemljama EU ova vrijednost je još uvijek daleko od
zadovoljavajuće.
b) Pregled energetske efikasnosti u industriji i zgradarstvu
Najveće udjele u finalnoj potrošnji energije u Bosni i Hercegovini imaju sektori
industrije i zgradarstva. Prema podacima za 2005. god. stambeni sektor učestvuje sa
49,7% u finalnoj potrošnji energije, dok na industriju otpada 21,5%. Potencijal
industrijske potrošnje je mnogo veći od potrošnje u 2005. koja je iznosila 822,8 ktoe, a
obzirom da je predratna industrijska potrošnja u 1990. god iznosila 2.337,4 ktoe i
učestvovala sa oko 41% u ukupnoj finalnoj potrošnji BiH. Svi sektori bilježe blagi rast
finalne potrošnje energije u periodu 2000-2005. god, ali je to još uvijek značajno ispod
nivoa potrošnje iz 1990. godine, najviše zbog relativno niske zastupljenosti industrijskog
sektora.
72
Tabela 2.1.5.: Finalna potrošnja energije po sektorima u BiH 18
Finalna potrošnja energije (ktoe)
Sektor
1990
2000
2001
2002
2003
2004
2005
Rezidencijalni
2.049,6
1.607,9
1.704,6
1.638,6
1.754,1
1.737,9
1.898,6
Industrija
2.337,4
664,9
607
571,6
566,2
715,7
822,8
Usluge
211,2
193,6
202
209,6
209,9
217,4
233
Transport
775,3
676
657,8
607,3
638,5
707,2
697,2
Poljoprivreda
136,6
70,3
67,2
64,7
66,9
77,2
75,3
Ostalo
187,9
50,3
47,4
56,2
64,4
73,6
91,1
Ukupno
5.698
3.263
3.286
3.148
3.300
3.529
3.818
sektor
Energetska efikasnost u industriji
Primjena energetske efikasnosti u industriji odnosi se prvenstveno na uštedu
električne i toplotne energije. Kod industrijskih sektora razlike u načinima korištenja
energije su velike, a tako i mogućnosti povećanja efikasnosti i ostvarenja ušteda.
Primjenjive metode su ovisne o prirodi procesa. Najveći potencijali se javljaju u uštedi
toplotne energije – primarno u iskorištenju otpadne toplote – i u znatnom broju slučajeva
mogu se postići uštede i do 30%. Na uštedu električne energije utječe se raznim
mjerama efikasnosti potrošnje i zahvatima na trošilima. Bosna i Hercegovina se pored
neodgovarajuće i zastarjele tehnologije, susreće i sa nedostatkom organiziranog
pristupa, savremenih saznanja sa ovog područja i nedotatkom efikasne razmjene
informacija. Pored prethodno navedenog, BiH se susreće i sa brojnim teškoćama
uzrokovanim ratnim djelovanjima – oštećena industrijska postrojenja i infrastruktura.
Prema anketnim podacima 19 za 2005. godinu, finalna potrošnja energije u sektoru
prerađivačke industrije u BiH iznosila je 32,65 PJ (779,8 ktoe), od čega je FBiH
učestvovala sa 65%, RS sa 35%, dok je procijenjena potrošnja industrije u Distriktu
Brčko bila vrlo mala te ne ulazi u ukupni bilans. Energetski najjača industrijska grana je
industrija metala sa 59% udjela u ukupnoj industrijskoj finalnoj potrošnji energije.
Na osnovu prikupljenih podataka za svrhu analize gore navedeni izvor navodi da
je ukupna netoplotna potrošnja, potrošnja električne energije u industriji bez generisanja
toplote, u BiH za 2005. god. iznosila 12,67 PJ (303,3 ktoe), odnosno 38,9% ukupne
finalne potrošnje, dok je iskorištenje energije u industriji za toplotne namjene iznosilo
19,98 PJ (477,2 ktoe), odnosno 61,1%. Energija za netoplotne namjene je po
iskorištenju više zastupljena u FBiH sa 77%, dok je kao toplinska energija podjednako
raspoređena između FBiH i RS. Netoplotne namjene energije se uglavnom odnose na
industriju prerade metala, čak 77% ukupne finalne potrošnje.
S druge strane, korisna energije, za razliku od finalne potrošnje pokazuje stvarno
potrebnu količinu energije koja se koristi u procesima proizvodnje kada se eliminiraju
18
19
PEREEA Report, 2008
Studija energetskog sektora u BiH, Modul 1, Knjiga B – Energetske rezerve, proizvodnja, potrošnja i trgovina,
Energetski institut Hrvoje Požar, Hrvatska
73
gubici potrošnje. Odnos količine dobivene korisne energije i utrošene finalne energije
predstavlja efikasnost transformacije u korisnu energiju. Provedene analize za 2005.
god. pokazuju bilansu potrošnje korisne energije za industriju u BiH u vrijednosti od
25,06 PJ (598,5 ktoe).
Tabela 2.1.6: Bilansa finalne potrošnje energije u industriji u 2005. u BiH 20
PJ
Ukupno
Toplotna energije
Netoplotna energija
Federacija BiH
21,18
10,32
10,86
Republika Srpska
11,34
9,57
1,77
Distrikt Brčko
0,13
0,09
0,04
Bosna i Hercegovina
32,65
19,98
12,67
Tabela 2.1.7: Bilansa potrošnje korisne energije u industriji u 2005. u BiH 21
PJ
Ukupno
Toplotna energije
Netoplotna energija
Federacija BiH
17,42
6,56
10,85
Republika Srpska
7,54
5,77
1,77
Distrikt Brčko
0,1
0,07
0,03
Bosna i Hercegovina
25,06
12,41
12,65
Tabela 2.1.8: Odnos korisne energije i finalne potrošnje energije u industriji u BiH za 2005. god.
Ukupno
Toplotna energije
Netoplotna energija
Federacija BiH
82,25%
63,57%
99,91%
Republika Srpska
66,49%
60,29%
100,00%
Distrikt Brčko
76,92%
77,78%
75,00%
Bosna i Hercegovina
76,75%
62,11%
99,84%
Tehnički nivo pogona za transformaciju energije pri industrijskim postrojenjima u
BiH u 2005. god. je osigurao da se 76,75% ukupno utrošene finalne energije iskoristi u
tehnološkim procesima. Ovaj procent je nešto viši u FBiH obzirom da se većina energije
utroši u industriji metala gdje je vrlo zastupljeno korištenje električne netoplotne
energije, kod koje se neznatni gubici pri transformaciji.
Bez obzira na poduzimanje mjera na smanjenju gubitaka energije pri
transformaciji koji ovise od tehničkih karakteristika i stanja pogona za transformaciju,
racionalizacija potrošnje u industrijskim postrojenjima se može provesti i na način da se
iskoristi otpadna energije. Različite upotrebe korisne energije u sklopu jednog
postrojenja daju mogućnost kombiniranja njenog korištenja, pogotovo kada je riječ o
korištenju otpadne toplote, koja se trenutno ispušta neiskorištena.
20
Studija energetskog sektora u BiH, Modul 1, Knjiga B – Energetske rezerve, proizvodnja, potrošnja i trgovina,
Energetski institut Hrvoje Požar, Hrvatska
21
Studija energetskog sektora u BiH, Modul 1, Knjiga B – Energetske rezerve, proizvodnja, potrošnja i trgovina,
Energetski institut Hrvoje Požar, Hrvatska
74
Energetska efikasnost u zgradarstvu
Ukupni stambeni fond na području Bosne i Hercegovine je u 2005. godini iznosio
1.097.200 stambenih jedinica 22 odnosno 97,8 miliona m2 stambene površine. Procjena
je da su od ukupnog stambenog fonda 70% porodične kuće, a 30% stanovi. Također,
ove procjene govore da je prosječna godišnja specifična potrošnja energije u
domaćinstvima u Republici Srpskoj iznosila 214,07 kWh/m2, dok je situacija u FBiH
nešto bolja i iznosila 196,33 kWh/m2, što je mnogo lošije od europskih standarda. S
druge strane, procijenjeno je da prosječna površina objekata uslužnog javnog sektora 5
m2 po stanovniku, što preračunato iznosi 17,8 miliona m2 za čitavu BiH.
Tabela 2.1.9: Finalna potrošnja energije u stambenom sektoru po izvorima u BiH za 2005. g. 23
Finalna potrošnja energije u stambenom sektoru (ktoe)
1990
2000
2001
2002
2003
2004
2005
Finalna
potrošnja
2.049,6
1.607,9
1.704,6
1.638,6
1.754,1
1.737,9
1.898,6
Električna
energija
274
303,8
304,4
310,9
324
333,1
352,9
Toplotna
energija
528,7
73,4
79,6
83,6
88,3
90,1
92,5
Nafta i naftni
34,4
128,3
137,1
121,7
97,9
99,3
97,1
Prirodni plin
33,1
33,7
32,8
30,3
37,1
38,1
45,9
Ugalj
188,4
162
153,9
193,2
160,6
180,9
215,3
Biomasa
991
906,5
996,7
899
1.046,3
996,3
1.094,8
derivati
Prema navedenim podacima, jedinična finalna potrošnja energije u
rezidencijalnom sektoru po jednoj stambenoj jedinici je iznosila 1,734 toe, odnosno
0,0194 toe po m2 stambene površine. Najviše finalne energije se utroši korištenjem
drvne biomase.
22
Studija energetskog sektora u BiH, Modul 12 – Upravljanje potrošnjom, štednja energije i obnovljivi izvori energije,
Energetski institut Hrvoje Požar, Hrvatska
23
PEREEA Report, 2008
75
Tabela 2.1.10: Finalna potrošnja energije u javnim i uslužnim objektima po izvorima u BiH za
2005. god. 24
Finalna potrošnja energije u javnim i uslužnim objektima (ktoe)
1990
2000
2001
2002
2003
2004
2005
Finalna potrošnja
211,2
193,6
202
209,6
209,9
217,4
233
Električna energija
53,6
120,6
127,2
130,4
138,9
142,7
150,3
Toplotna energija
113,3
16
17,6
18,2
18,3
19,1
19,6
Nafta i naftni derivati
6,2
23,9
25,7
22,5
17,8
18,3
17,5
Prirodni plin
4,9
4,3
4,5
4,3
6,5
5,4
7,6
Ugalj
33,2
28,6
27,2
34,1
28,3
31,9
38
Biomasa
Finalna potrošnja energije u javnim i uslužnim objektima u BiH u 2005. god. je
iznosila 233 ktoe, odnosno 0,774 toe po uposleniku javnog i uslužnog sektora, što je
oko 8 puta manje od finalne potrošnje u stambenom sektoru u istom periodu. U
poređenju sa predratnim periodom, ukupna finalna potrošnja se nije mnogo promijenila,
osim što je došlo do znatne izmjene u njenoj strukturi, obzirom na znatno povećanje
udjela korištenja električne energije i energije dobivene iz nafte i naftnih derivata, a
smanjenja udjela direktnog korištenja toplotne energije iz sistema centralnog grijanja.
2.1.4. Mogućnosti za povećanje energetske efikasnosti i proizvodnje „zelene
energije“ u Bosni i Hercegovini
Pred Bosnom i Hercegovinom stoji niz mogućnosti za smanjenje energetskog
intenziteta i povećanje udjela obnovljive energije u ukupnoj njenoj proizvodnji i potrošnji.
Međutim, realizacija očiglednih mogućnosti je vrlo složen i dugotrajan proces.
a) Energetska efikasnost – mogućnosti provedbe u BiH
Energetska efikasnost je danas postala najsnažniji i najdjelotvorniji način
postizanja ciljeva održivog razvoja. Njeni instrumenti su orjentisani na postizanje čistije
okoline, boljeg standarda života i sigurnije opskrbe energijom. Ipak, mjere energetske
efikasnosti je teško provesti i u oblasti proizvodnje i potrošnje energije. Zato je potrebno
pažljivo planirati politiku energetske efikasnosti kojom bi se uklonile barijere koje
usporavaju implementaciju energetske efikasnosti. Najveći izazov je pronalazak mjera
koje će dati najveće uštede i na taj način najbolje postići ciljeve energetske efikasnosti.
Energetski sektor u Bosni i Hercegovini se suočava sa velikim problemima, sa
poremećajima u snabdijevanju energijom, rastom cijena nafte i naftnih derivata,
političkim nestabilnostima u zemljama koje vrše opskrbu prirodnim plinom, ali i
činjenicom da su postojeća postrojenja za proizvodnju elektrine energije imaju jako mali
24
PEREEA Report, 2008
76
stepen iskorištenja, a i dostigla su kraj svog životnog vijeka. Energetska efikasnost u
BiH ne bi se trebala oslanjati na najnovija tehnološka rješenja već bi trebala iskorištavati
i prihvatati dostupna rješenja i usvajati odgovarajuće obrasce ponašanja, uz
ispunjavanje uslova troškovne efikasnosti.
Energetski intezitet u BiH u 2005. godini je iznosio 0,65 toe/1000$ (2000.). Ovo je
2,1 puta veća vrijednost od svjetskog prosjeka, a 3,4 puta veća od razvijenih evropskih
zemalja. Ovo je jedan od indikatora da postoji veliki potencijal za poboljšanje
energetske efikasnosti u BiH.
Uspješnost, odnosno razvijenost tržišta energetske efikasnosti ocjenjuje se
prema ostvarenim energetskim uštedama i mogućnostima ostvarivanja ovih ušteda.
Postoji veliki broj barijera u BiH koje je potrebno ukloniti kao bi se omogućio razvoj
projekata iz oblasti energetske efikasnosti i industriji, saobraćaju i kućanstvima. Ključne
tržišne barijere mogu se svrstati u tri grupe:
-
Nedovoljne informacije i znanje o energetski efikasnim rješenjima. Ovo je
barijera koja uzrokuje opšti nedostatak potražnje za energetski efikasnim
projektima, što je situacija karakteristična za trenutno stanje na tržištu energetske
efikasnosti u BiH. Većina populacije u BiH nije svjesna ili je vrlo malo svjesna
mogućnosti za poboljšanje energetske efikasnosti i koristi koje to sa sobom
donosi.
-
Nedovoljno tehničko znanje. Ova barijera se javlja i na strani potražnje i
ponude tržišta energetske efikasnosti. Prisutan je nedostatak stručnosti i znanja
za razvoj isplativih projekata na strani potražnje (krajnji potrošači nemaju
dovoljno znanja da razmišljaju i energetskoj efikasnosti, upraviteljima objekta nije
stalo do smanjenja gubitaka jer razmišljaju „to nije moje“, itd.), ali istodobno
nedostaje znanja i sposobnosti za ocjenu i provođenje projekata na strani
ponude (u BiH ne postoji niti jedna ESCO kompanija, i sl).
-
Finansijske barijere. Finansijske barijere su razlog zakazivanja funcionisanja
tržišta, na strani ponude i potražnje. Na strani potražnje javlja se problem visokih
investicijskih troškova (npr. visoka cijena štednih sijalica). Slaba kupovna moć
potpomognuta je nedostatkom znanja o finansijskim koristima poboljšane
energetske efikasnosti. To je razlog zašto se investicijske odluke donose na
temelju kriterija najnižih inicijalnih troškova, a ne da se procjenjuju troškovi cijelog
životnog ciklusa proizvoda.
Kako bi se prevazišle sve navedene glavne barijere na smanjenju energetskog
intenziteta u BiH potrebno je uvesti efikasan sistem energetskog menadžmenta na
nivou države, uključujući sve bitne faktore za njegovu implementaciju. Postoji veliki
potencijal, potrebna je što bolja organizovanost svih nivou vlasti te uključivanje stručnog
kadra iz ove problematike. Primjer infrastrukture energetskog menadžmenta je
strateškim planiranjem predložen za FBiH 25, ali se može primijeniti i na čitavu Bosnu i
Hercegovinu. Neki njeni elementi su sljedeći:
25
Strateški plan i program razvoja energetskog sektora Federacije BiH, FMERI 2008.
77
ESCO kompanije
ESCO-kompanije (engl: ESCO - Energy Servicing Company - Kompanije za pružanje
energetskih usluga) su najnoviji fenomen u razvoju biznisa u oblasti povećanja
energetske efikasnosti, To su kompanije sa prvenstvenim opredjeljenjem pružanja
energetskih usluga, koje će dovesti do povećanja energetske efikasnosti u
srednjeročnom i dugoročnom periodu (7-20 godina), prije svega pružanje usluga u
razvoju projektovanju i finansiranju projekata iz oblast energetske efikasnosti, uključivo
realizaciju tih projekata, ugradnju opreme i kasnije njihovo održavanje. Ova vrsta
biznisa predstavlja poseban oblik tržišnog posredništva prema korisnicima energije, ali
isključuje prodaju-trgovinu energijom. Aktivnosti ovih kompanija predstavljaju
kombinaciju informisanja, obuke, identifikacije projekata, finansijske i tehničke analize,
finansiranja, usluga ugovaranja, instalisanja i monitoringa projekata, te mjera za uštedu
energije. Ovaj isključivo tržišni pristup prema korisnicima energije, preko ESCO
kompanija, koje posjeduju veliki stručni i finansijski potencijal, omogućava povećanje
energetske efikasnosti u državi ili nekom projektu. U BiH trenutno ne postoji nijedna
ESCO kompanija (domaća ili strana), koja djeluje na ovom polju.
Energetski audit
Ova vrsta audita (revizije) predstavlja ocjenu (evaluaciju) kako menadžment nekog
preduzeća ili ustanove upravlja, sa aspekta korištenja, energijom. U nekim državama je
implementacija energetskog audita zakonska obaveza, kako za industrijska postrojenja
tako i za objekte u javnom i uslužnom sektoru, te predstavlja vrlo važan i efikasan alat
vlasnika firmi i menadžmenta ustanova u smanjenju udjela troškova za energiju u cijeni
proizvoda, odnosno ukupnih troškova za energiju. Trenutno, ovaj instrument
energetskog menadžmenta nema uporište u BiH, osim naznaka njegovog uvođenja u
obliku energetskog audita u zgradama, putem harmonizacije domaće legislative sa
zahtjevima EU direktiva.
EE oznake
Vrlo važna komponenta energetskog menadžmenta su oznake energetske efikasnosti
proizvoda i zgrada, te certificiranje opreme i zgrada. EU je donijela čitav niz direktiva
vezanih za energetske oznake. U BiH ne postoji sistem označavanja energetske
efikasnosti, pa je stoga potrebno donijeti čitav niz propisa i standarda na bazi prakse iz
EU.
Info sistem
Upravljanje energijom nije moguće bez kvalitetnog mjerenja bitnih energetskih
parametara, te obrade podataka u svrhu proračuna pokazatelja situacije u energetskom
sektoru. Na osnovu egzaktnih pokazatelje moguće je u svakom trenutku reagovati i
usmjeravati aktivnosti na povećanju energetske efikasnosti.
Legislativa
Uspostava i održavanje energetskom menadžmenta u državi treba da ima zakonsko
uporište. Radi se o vrlo složenom pravnom sistemu kojim se uređuju sve aktivnosti
vezane za upravljanje energijom, s posebnim naglaskom na uspostavu mehanizama na
povećanju energetske efikasnosti.
78
U Federaciji BiH su u sklopu strateškog planiranja sektora zaštite okoline 26
predviđene mjere za smanjenje energetske intezivnosti, kao jedne od mjera za zaštitu
okoline. Utvrđeno je devet prioritetnih mjera, a to su:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
Donošenje i implementacija programa obuke u privredi i obuke građana
Osnivanje savjetovališta za energiju
Uvođenje sistema označavanja energetske efikasnosti tehničkih proizvoda
Donošenje propisa za energetsku efikasnost u zgradarstvu, te uvođenje
sistema označavanja energetske efikasnosti zgrada
Popularizacija osnivanja ESCO kompanija
Uvođenje instituta energijskog menadžmenta za budžetske ustanove
Uvesti sistem energijskog audita u privredi (dobrovoljni mehanizam)
Uvesti zanimanje Suradnik za energiju i vodu
Uključiti se u međunarodne programe za podsticanje snižavanja energetskog
intenziteta.
Implementaciji sličnih mjera na smanjenju energetskog intenziteta u BiH zahtijeva
kvalitetnu koordinaciju svih nivoa vlasti te uključivanje postojećeg stručnog kadra, kao i
obuku novi stručnjaka koji će na sebe preuzeti ovaj izuzetno kompleksan zadatak.
b) Zelena energija i zeleni certifikati
Termin „Zelena energija“ se koristi kod energije koja se dobija iz okolinski
prihvatljivih izvora. Ovi izvori se smatraju „zelenim“ jer osiguravaju niži nivo emisije
stakleničkih gasova, te manje zagađuju okoliš. Najčešće se pomenuti termin koristi u
kontekstu električne energije, mehaničke energije, toplote i kogeneracije toplotne i
električne energije. Širi krug potrošača imaju mogućnost korištenja „zelene energije“, te
na taj način podržavaju buduće aktivnosti na smanjenju okolinskog uticaja kojeg
stvaraju konvencionalne tehnologije proizvodnje električne energije. Također, smatrajući
izvore obnovljive energije lokalno dostupnim, koristeći „zelenu energiju“ potrošači na
neki način podržavaju energetsku neovisnost svojih država.
Historijski gledano, većina energetskih tehnologija koje su se pojavljivale na
tržištima su primale različite vrste subvencija i podrške za proboj na tržištu. Glavni
principi podrške novim energetskim sistemima, u ovom slučaju proizvodnji električne
energije iz izvora obnovljive energije su sadržani u nekoliko osnovnih modela podrške,
a to su:
• „Feed-in“ tarife: ovaj model dugoročno garantira minimalnu cijenu električne
energije dobivene iz izvora obnovljive energije, te obavezuje sistem operatora da
vrši otkup iste. Model je uveden u nekim zemljama EU, kao što su Češka
Republika, Danska, Njemačka i Austrija, te se pokazao kao vrlo djelotvoran
26
Federalna strategija zaštite okoliša, FMOIT 2008.
79
metoda. Na ovaj način cijena je diktirana, a zadatak tržišta je da osigura
potrebne količine.
• Subvencije kod investicija: model isključivo daje podršku izgradnji i puštanju u
pogon novih elektrana za proizvodnju električne energije iz izvora obnovljive
energije. Generalno, ova vrsta podrške nije usmjerena direktno na proizvodnju te
se zbog toga smatra ekonomski neopravdanom.
• Tender sistem: ovaj model je razvijen i prvi put oproban u Velikoj Britaniji. U
okviru tog sistema raspisuju se tenderi za otkup neke ograničene količine
električne energije iz izvora obnovljive energije. Ponuđaču sa najnižom
ponuđenom cijenom se dodjeljuje ugovor.
• Trgovina certifikatima: proizvođači električne energije iz izvora obnovljive
energije od njene prodaje imaju ukupan prihod sačinjen od tržišne cijene
električne energije uvećan za tržišnu cijenu zelenog certifikata čije izdavanje prati
proizvodnju električne energije. Obično, jedan certifikat se dobije za 1 MWh
proizvedene električne energije. S druge strane, cijena zelenog certifikata
predstavlja dodatni trošak na kupovinu ove vrste energije u poređenju sa nekim
drugim konvencionalnim izvorima. Zeleni certifikati imaju međunarodnu
vrijednost, te postoji namjera da se njima može trgovati na međunarodnom
tržištu.
• Kvota sistem: pod ovim modelom vlasti postavljaju kvotu o obaveznom udjelu
električne energije iz izvora obnovljive energije u ukupnom snabdijevanju
električnom energijom. Količina električne energije je diktirana, a na tržištu je da
uspostavi cijenu.
Praktično, u primjeni su najčešće modeli koji sadrže kombinaciju elemenata gore
navedenih osnovnih modela.
EU je lansirala različite instrumente za osiguranje povećanja udjela „zelene
energije“ u ukupnoj proizvodnji i potrošnji energije. Utvrđeni su mehanizmi direktne
finansijske podrške za investiranje u obnovljivu energiju, koja se plasira preko
određenog broja fondova i programa. Osim toga donesena je direktiva EU koja tretira
udjele korištenja obnovljive energije, EU Direktiva o električnoj energiji iz obnovljive
energije 27. Direktiva prvenstveno definiše izvore obnovljive energije, a potom utvrđuje
obaveze zemalja članica po pitanju udjela „zelene energije“ u ukupnoj količini električne
energije do 2010. godine, u kojima se nalaže da ukupan udjel „zelene energije“ u
električnoj bude na nivou od 22,1% (EU-15, do 2004. god.), odnosno 21% (EU-25).
Također, Direktiva donosi principe podrške nacionalnim sistemima „zelene energije“, te
zahtijeva uvođenje garantiranja originalnog porijekla električne energije iz obnovljivih
izvora energije. Pojedini nacionalni ciljevi u EU su prikazani u donjoj tabeli.
27
Direktiva 2001/77/EC od 27. septembra 2001 o električnoj energiji proizvedenoj iz izvora obnovljive energije
80
Tabela 2.1.11: Nacionalni ciljevi za učešće obnovljive električne energije do 2010 god. 28
Proizvodnja obnovljive električne
energije (TWh)
Bugarska
1999
2010
(%)
(%)
---
0,05
11,0
Češka Republika
2,36
3,8
8,0
Estonija
0,02
0,2
5,1
Mađarska
0,22
0,7
3,6
Latvija
2,76
42,4
49,3
Litvanija
0,33
3,3
7,0
Poljska
2,35
1,6
7,5
Rumunija
---
---
22,0
Slovačka
5,09
17,9
31,0
Slovenija
3,66
29,9
33,6
EU 25
355,2
12,9
21,0
Najvažniji mehanizam u dostizanju zacrtanih ciljeva je sistem zelenih certifikata
koji predstavlja dokaz o porijeklu električne energije iz izvora obnovljive energije. Iako
postoje određene razlike u definisanju koja vrsta energije se može smatrati obnovljivom,
i što ovisi od pojedinačnih nacionalnih sistema trgovanja zelenim certifikatima, mogu se
nabrojati osnovni izvori obnovljive energije, a to su:
•
•
•
•
•
•
Energija vjetra
Solarna energija (fotonaponska i termalna)
Energija valova i energija plime i oseke
Geotermalna energija
Hidroenergija
Biomasa
Generalno gledajući, zeleni certifikati predstavljaju okolinsku vrijednost električne
energije proizvedene iz izvora obnovljive energije. Sistem certifikata se može tretirati
odvojeno od same proizvodnje energije. Umjesto već sad konvencionalnih metoda
podrške investiranju projekata obnovljive energije, kao što su „feed-in“ tarife, nekoliko
zemalja je u tu svrhu uvelo sisteme zelenih certifikata, zasnovane na tržišnoj ekonomiji.
Ovakvi nacionalni tržišni sistemi već postoje u zemljama EU, kao što su Poljska,
Švedska, velika Britanija, Italija i Belgija.
U Velikoj Britaniji dobavljači električne energije su zakonski obavezani (RO29) da
uključe određeni udio električne energije iz izvora obnovljive energije. Ovaj obavezujući
28
Izvor: Austrian Energy Agency
81
udio je u periodu 2006-2007. godina iznosio 6,7%, iako je inicijalno, u periodu 20022003. godina bio manji i iznosio 3%. Plan podizanja zakonski utvrđenih udjela je da u
periodu 2011-2012. god. bude na nivou od 10,4%, a nakon toga sa godišnjim rastom od
1% za narednih pet godina. Dobavljači električne energije ispunjavaju svoje zakonske
obaveze prezentirajući zelene certifikate (ROCs30). U slučaju da pojedini od njih
nemaju dovoljno certifikata da pokriju svoje obaveze plaćanje se vrši prema fondu sa
posebnom namjenom (Buy-out fund), po fiksnoj cijeni po MWh pokrivanog nedostatka.
Prihod ovog fonda se vraća u iznosu proporcionalnom broju certifikata koje su dostavili
za protekli period. Na primjer, ako je jedna dobavljačka kompanija dostavila 5% od
ukupnog broja dostavljenih certifikata, primit će povrat sredstava u istom procentu od
ukupno prikupljenog iznosa u fondu. Na taj način se podstiču dobavljači električne
energije da više investiraju u izvore obnovljive energije.
2.1. 5. Kogeneracija
a) Kogeneracijske tehnologije
Kombinirana proizvodnja toplotne i električne energije (CHP) predstavlja važnu
tehnologiju za uštedu energije. Kogeneracija se može koristiti gdje god postoji dovoljno
potrošnje toplotne energije. Proizvedena električna energija služi za vlastitu potrošnju u
postrojenjima vlasnika ili se prodaje mreži. Proizvedena toplotna energija može se
koristiti za zagrijavanje prostorija (uključujući i hlađenje apsorpcijskim uređajima),
pripremu tople vode, kao i u industrijskim procesima. Kao što je prikazano na Slici S
2.1.3., kogeneracija proizvodi električnu i toplotnu energiju sa sveukupnim stepenom
energetske efikasnosti višim nego pri odvojenoj proizvodnji.
Postojeća
konvenioncionalna
odvojena proizvodnja
(ukupna efikasnost 49%)
Kogeneracija
proizvodi električnu i
toplotnu energiju iz
istog goriva
Kogeneracija (ukupna
efikasnost 75%)
Slika: S 2.1.3 CHP nasuprot odvojenoj proizvodnji toplotne i električne energije
29
Renewables Obligatio (RO),
http://www.ofgem.gov.uk/Sustainability/Environment/RenewablObl/Pages/RenewablObl.aspx
30
Renewables Obligation Certificates (ROCs)
82
Postoji mnoštvo tipova instalacija – od malih postrojenja u pojedinačnim
zgradama do velikih postrojenja koja opslužuju velika urbana područja. U skladu sa
Drektivom EZ o kogeneraciji (vidi slijedeće poglavlje), tehnologije kogeneracije
klasificirane su na slijedeći način:
•
Kombinirani ciklus gasne turbine sa povratom toplote
•
Parna protutlačna turbina
•
Kondenzaciona turbina sa ekstrakcijom
•
Gasna turbine sa povratom toplote
•
Mašine sa unutrašnjim sagorijevanjem
•
Mikroturbine
•
Stirling mašine
•
Gorive ćelije
•
Parne mašine
•
Organski Rankineovi ciklusi
•
Ostali tipovi
U tekstu koji slijedi predstavljen je koncept nekih karakterističnih sistema
kogeneracije.
Parne turbine (protutlačne)
Postoji nekoliko konfiguracija sistema kogeneracije sa parnim turbinama.
Najjednostavnija konfiguracija je sistem parne protutlačne turbine. Para izlazi iz
turbine pod pritiskom većim ili barem jednakim atmosferskom pritisku, što zavisi od
potreba toplotnog opterećenja. Također, moguća ekstrakcija pare iz međufaza parne
turbine pod pritiskom i pri temperaturi koji odgovaraju toplotnom opterećenju (slika 2.2).
Nakon izlaza iz turbine, para se koristi za pokrivanje toplotnih opterećenja i kondenzat
se vraća u sistem.
Slika S2.1.4: Sistem kogeneracije sa parnom protutlačnom turbinom
83
Gasne turbine (otvoreni jednostavni ciklus)
Kako u otvorenom, tako i u kombiniranom ciklusu, gasne turbine predstavljaju
najčešće korištenu tehnologiju u novijim sistemima kogeneracije srednje do visoke
snage. Većina trenutno raspoloživih sistema gasnih turbina funkcionira na principu
otvorenog ciklusa (slika 2.3). Ovo je praktično sistem povrata toplote iz izduvnih
gasova. Kompresor dovodi zrak pod visokim pritiskom do gorionika gdje sagorijeva
prirodni gas. Izduvni gasovi pri visokoj temperaturi i pod visokim pritiskom pokreću
gasnu turbinu koja proizvodi električnu energiju. Pri temperaturi od 450-600°C, izduvni
gasovi iz turbine prolaze kroz generator pare sa povratom toplote (Heat Recovery
Steam Generator - HRSG) koji proizvodi paru za upotrebu u industrijskim procesima.
Slika S2.1.5: Sistem kogeneracije sa gasnom turbinom (otvoreni ciklus)
Mašine sa unutrašnjim sagorijevanjem
Mašine sa unutrašnjim sagorijevanjem imaju visok stepen efikasnosti, čak i kada
je riječ o malim mašinama. Postoji širok spektar tih mašina (75 kW – 50 MW) koje
dolaze u raznim veličinama. Mogu koristiti širok spektar gasnih i tečnih goriva,
uključujući biogas. Ove karakteristike ih čine prvim izborom kada je riječ o primjeni
kogeneracije u bolnicama, komercijalnom i stambenom sektoru.
Slika S2.1.6: Sistem kogeneracije sa mašinama sa unutrašnjim sagorijevanjem
Povrat toplote se vrši uglavnom iz rashlađivača ulja i vode i izduvnih komora.
84
b) Kogeneracija i Direktiva EC
Svrha Direktive o kogeneraciji (Direktiva 2004/8/EZ o promociji kogeneracije
bazirane na potrošnji korisne topline u okviru unutrašnjeg energetskog tržišta) je
povećanje energetske efikasnosti i poboljšanje sigurnosti opskrbe kroz uspostavljanje
okvira za promociju i razvoj visoko-efikasne kogeneracije toplotne i električne energije.
Direktiva o kogeneraciji nastoji promovirati kogeneraciju kroz sistematičnu identifikaciju i
progresivnu relizaciju nacionalnih potencijala za visoko-efikasnu kogeneraciju,
uspostavljajući općenitu definiciju i uklanjajući barijere.
Direktiva predviđa:
• Usklađene definicije koje se odnose na kogeneraciju, električnu energiju
proizvedenu iz kogeneracije, visoko-efikasne kogeneracije, male i mikro
kogeneracije, itd.
• Usklađeni kriteriji efikasnosti kogeneracije (ukupna godišnja efikasnost od
najmanje 75% ili 80% u zavisnosti od tehnologije)
• Garancije porijekla za električnu energiju proizvedenu
kogeneracije, uzajamno priznate među zemljama članicama
iz
visoko-efikasne
• Procjena nacionalnog potencijala za kogeneraciju i obaveze za njegovo
određivanje
• Sheme podrške mogu obuhvatati prioritetni pristup mreži, 'feed-in' tarife (garantirane
poticajne otkupne cijene), direktno subvencioniranje investicionih troškova, poreske
olakšice, itd.
• Mjere u cilju osiguravanja da su tarife za kupovinu električne energije uspostavljene
na osnovu objavljenih tarifa i uslova korištenja.
• Pitanja vezana za pristup elektroenergetskim mrežama,
procedura izdavanja dozvola i smanjenje barijera, itd.
pojednostavljivanje
Zemlje mogu uvesti sheme podrške za kogeneraciju, ali nisu obavezne to učiniti. U
svakom slučaju, bilo kakav vid podrške se ne smije koristiti za subvencioniranje grijanja.
Pored toga, u Direktivi nema nacionalnih ciljeva za kogeneraciju. Međutim,
strategija Evropske komisije za kogeneraciju iz 1998. godine imala je za cilj porast
učešća kogeneracije u ukupnoj proizvodnji električne energije u EU sa 9% u 1994. na
18% do 2010.god. Akcioni plan za energetsku efikasnost „Ostvarivanje potencijala” (19.
oktobar, 2006.), naglasio je da je u 2006. god. kogeneracija činila samo 13% ukupne
električne energije potrošene u EU. Stoga je Evropska komisija predložila izmjene i
dopune postojeće Direktive za kogeneraciju kao što su:
• ubrzavanje procesa usklađivanja metoda obračuna za visoko-efikasne kogeneracije,
• uspostavljanje Evropske norme (EN) za certificiranje glavnih inžinjera za postrojenja
kogeneracije,
• postizanje dogovora o usklađenoj elektronskoj garanciji porijekla,
• prijedlog da se od zemalja članica traži da identificiraju potencijal proizvodnje
toplotne energije iz otpada,
• prijedlog minimalnih zahtjeva energetske efikasnosti za centralno grijanje baziranih
na novim normama,
85
• usvajanje Evropske norme i zahtjeva za minimalan stepen efikasnosti za mikro
kogeneracije.
Osnovni zahtjevi za implementaciju Direktive za kogeneraciju uključuju:
• Dodjeljivanje jednom tijelu (Odsjeku u okviru ministarstva ili Agenciji za energetsku
efikasnost) nadležnosti za transponiranje Direktive, nadzor implementacije i
izvještavanje
• Zakon o kogeneraciji (ili ugrađivanje pripadajućih odredbi u druge zakone) sa
sekundarnom legislativom o metodologijama i regulatornim pitanjima, uključujući
uspostavljanje kriterija za utvrđivanje i procjenu energetske efikasnosti kogeneracije,
metode za obračun i utvrđivanje količine električne energije proizvedene iz
kogeneracije, itd. Potrebne su također odredbe za osiguravanje sigurnog protoka
pripadajućih podataka.
• Regulativa/ dopune i izmjene propisa iz oblasti električne energije za definiranje
garancija porijekla i tijela za nadzor implementacije.
• Regulativa/dopune i izmjene propisa iz oblasti električne energije kojima se definira
usklađenost sa odredbama Direktive, pristup mreži i uklanjanje barijera u
procedurama izdavanja dozvola za kogeneraciju.
• Studija za procjenu potencijala za kogeneraciju i Akcioni plan.
• Uspostavljanje sistema prikupljanja podataka i izrada baze podataka.
• Uspostavljanje nadzora – procedure ocjenjivanja i izvještavanja.
• Uvođenje mehanizama podrške, uključujući objavljivanje smjernica, tehničku pomoć i
finansijske olakšice.
• Aktivnosti širenja informacija među učesnicima na tržištu.
Postoji nekoliko kogeneracijskih postrojenja u BiH. Neki blokovi u TE Tuzla,
Kakanj i Ugljevik imaju kogeneraciju sa toplotnom energijom koja se koristi u sistemima
centralnog grijanja. Također, nekoliko industrijskih kompanija (Natron-Hayat, Global
Ispat koksna industrija, Krivaja, Incel, rafinerije benzina i nafte, tvornica glinice Birač,
itd.) imaju kogeneraciju sa toplotnom energijom koja se koristi u industrijskim procesima
i za grijanje.
Ipak, ne postoji sistematičan okvir za podršku kogeneraciji, kao ni nadzor
efikasnosti. Implementacija koncepata Direktive za kogeneraciju u BiH uveliko bi
doprinijela promoviranju visoko-efikasne kogeneracije u zemlji.
2.2. Obnovljiva energija
2.2.1. Terminologija, definicije i termini
Obnovljiva energija sve više dobijaju na značaju u svijetu, s obzirom na sve veće
globalne potrebe za energijom, te izvjesnost ograničenosti resursa fosilnih goriva na
kojima je danas zasnovana energetska privreda u svijetu. Poseban značaj obnovljive
energije daje EU koja je odredila ciljeve u pogledu učešća primjene obnovljive energije
u ukupnoj potrošnji energije zemalja članica EU. Pored neuporedivo manjeg uticaja na
okoliš, obnovljiva energija ima još jednu značajnu prednost da se mogu primjeniti kako
86
za gradnju velikih energetskih sistema, tako i za vrlo male sisteme (pa i domaćinstva) te
da se mogu kombinovati s primjenom fosilnih goriva.
Većina obnovljive energije potiće direktno iz energije sunca. Sistem zemljaatmosfera je u ravnoteži tako da je toplota zračenja u prostor jednaka dolazećoj solarnoj
radijaciji, a rezultujući nivo energije u okviru sistema zemlja-atmosfera može grubo biti
opisan kao zemljina klima. Hidrosfera (voda) absorbuje glavni dio dolazeće radijacije.
Većina radijacije se absorbuje na niskim nadmorskim visinama oko ekvatora, ali ova
energija se disipira (rasipa) oko zemlje u formi vjetra i oceanskih struja. Kretanje talasa
može igrati ulogu u procesu transferiranja mehaničke energije između atmosfere i
oceana preko vjetra. Solarna energija je takođe odgovorna za distribuciju padavina koje
se koriste u hidroelektričnim projektima, i za rast biljaka korištenih za proizvodnju
biogoriva. Tokovi obnovljive energije uključuju prirodne fenomene kao sunčeva
svjetlost, vjetar, talase i geotermalnu toplotu. Postoji više definicija obnovljivih izvora
energije, a ovdje se navode dvije:
•
•
Obnovljiva energija se dobija iz prirodnih procesa koji se ponavljaju (obnavljaju)
konstantno. U svojim različitim formama, ona se dobija direktno od sunca, ili
toplote generisane duboko u zemlji. U ovu definicju je uključena električna
energija i toplota dobijena od sunca, vjetra, okeana, vodenih snaga, biomase,
geotermalnih resursa, i biogoriva i hidorgena dobijenih iz obnovljivih resursa. 31)
- Obnovljivu energiju predstavljaju obnovljivi izvori energije koji nisu u krutom
stanju (vjetar, sunčeva energija, geotermalna energija, valovi, energija plime,
hidoenergija, biomasa, plin nastao pri nasipanju otpada, plin iz postrojenja za
tretiranje kanalizacije, kao i bioplinovi) 32)
U nastavku su dati osnovni pojmovi i karakteristike svih oblika obnovljivih izvora
energije
a) Bioenergija (biomasa i biogoriva)
Bioenergija je najčešće korištena riječ za energiju povezanu s biomasom, a
odnosi se na tehničke sisteme kroz koje se biomasa proizvodi ili sakuplja, transformiše i
koristi kao izvor energije. Biomasa je opći termin za materijal dobijen iz biljaka ili
životinjskog đubriva i odnosi se na sve materijale koji su dobijeni direktno ili indirektno
reakcijama fotosinteze. Biomasa ne obezbjeđuje samo hranu, već takođe konstrukcione
materijale, vlakna, lijekove i energiju. Postoji veliki broj načina konverzije biomase
kojima se dobijaju različita biogoriva u čvrstoj, tečnoj ili gasovitoj formi. Ova biogoriva
predstavljaju energente u kojima je solarna energija pohranjena kao hemijska energija,
a oni služe za dobijanje svih tipova finalne energije potrebne za tržište: toplota,
električna energija i transport.
Bioenergija već obezbjeđuje većinu obnovljivih energija širom svijeta i smatra se
da ima potencijal da obezbjedi veliki udio u snadbijevanju energijom u svijetu kroz ovo
stoljeće. U isto vrijeme, ako se sistemi koji koriste biomasu koriste ispravno, bioenergija
će doprinijeti ispunjavanju zahtjeva za redukcijom karbonskih emisija.
31)
IEA
32)
EU Direktiva 2001/77/EC
87
U EU-25, bioenergija doprinosi samo sa 3.7% u ukupnoj primarnoj potrošnji
energije, iako ona igra značajnu ulogu u nekoliko EU zemalja kao što su npr. Finska i
Švedska, gdje doprinos bioenergije iznosi 20 %, odnosno 16 % u bruto domaćoj
potrošnji energije.
Postoji veliki broj definicija biomase, a ovdje je navedeno nekoliko.
•
Biomasa predstavlja materijal biološkog porijekla, isključujući materijal ugrađen u
geološkim formacijama i transformiran u gorivo 33)
•
Biomasa predstavlja biorazgradive dijelove proizvoda, otpada i poljoprivrednih
ostataka (uključujući biljne i životinjske sastojke), šumarske i sličnih industrija,
kao i biorazgradivi dio industijskog i gradskog otpada 34)
•
Biomasa predstavlja nefosilni i biorazgradivi organski materijal, porijeklom iz
biljaka, životinja i mikroorganizama. Ovo uključuje takođe proizvode, nusproizvode, ostatke i otpad iz poljoprivrede, šumarstva i sličnih industrija, kao i
nefosilni i biorazgradivi organski dio industrijskog i komunalnog otpada. 35)
•
Biomasa predstavlja proizvod iz poljoprivrede, šumarstva, ostaci iz poljoprivrede,
šumarstva i industrijske proizvodnje hrane, ostaci iz neobrađenog drveta, ostaci
pluta i sl. 36)
Resursi biomase mogu biti klasificirani prema sektoru u kojem nastaju, kako je
prikazano u tabeli 2.1.12.
Tabela 2.1.12: Resursi biomase
Sektor
Tip
Primjer
Šumarstvo
“Namjensko”
šumarstvo
Brzo-rastuće plantaže (npr. vrbe, topole, eukaliptusa)
Nus-proizvodi
šumarstva
Drvni “blokovi”, sječka
Suhi lignocelulozni
energetski usjevi
Usjevi trava
Uljarice, šećerni
usjevi, i usjevi koji
sadrže škrob
Uljarice za metilestere (npr. uljana repica, suncokret)
Poljoprivreda
Šećerni usjevi za etanol (npr. šećerna trska)
33)
CEN TC 335 – Čvrsta biogoriva
34)
EU Direktiva 2001/77/EC
35)
EU Odluka 29/01/2004 Smjernice za monitoring i izvještavanje o emisijama stakleničkih gasova
36)
Odluka o metodologiji utvrđivanja nivoa otkupnih cijena električne energije iz obnovljivih izvora energije do 5 MW,
Sl. novine FBiH, br. 32/2002.
88
Usjevi koji sadrže škrob, za etanol (npr. kukuruz, pšenica)
Industrija
Ostaci iz
poljoprivrede
Slama, granje od potkresavanja vinograda i voćnjaka
Otpad s farmi
Vlažno i suho đubrivo
Ostaci iz industrije
Industrijsko otpadno drvo, piljevina iz pilana
Vlaknasti otpad biljnog porijekla iz industrije papira
Otpad
Suhi lignocelulozni
otpad
Ostaci iz parkova iz vrtova (npr. granje, trava)
Kontaminirani
otpad
“Uništeno” drvo
Organski dio komunalnog čvrstog otpada
Biorazgradivi deponijski otpad, deponijski gas
Otpad (talog) iz kanalizacije
b) Energija vjetra
Primarni razlozi kretanja zraka u atmosferi, ili vjetra su zagrijavanje Zemlje uslijed
solarne radijacije i rotacija Zemlje. Razlike u absorpciji solarne radijacije na površini
zemlje i transfer nazad u atmosferu uzrokuje razlike u temperaturi atmosfere, gustini, i
pritisku, koje proizvode sile koje pokreću vazduh s jednog mjesta na drugo. Naprimjer:
Kopno i voda duž obale absorbuju radijaciju različito, i to je dominantan uzrok laganog
vjetra koje se uobičajeno nalazi duž obale.
Vazdušna struja može biti korištena da pokreće vjetroturbine. Moderne
vjetroturbine se rade u rasponu snaga od 600 kW do 5 MW, iako najčešći izlaz za
komercijalne svrhe je između 1.5 – 3 MW. Izlazna snaga turbine je funkcija “kuba”
brzine vjetra, tako da s povećanjem brzine vjetra, izlazna snaga se povećava
dramatično. Područja gdje su vjetrovi jači i konstantni, kao otvoreno more i mjesta s
višom nadrmorskom visinom se preferiraju kao lokacije za farme vjetroelektrana.
S obzirom da brzina vjetra nije konstantna, godišnja proizvodnja energije
vjetroelektrane nikada ne može biti veća od sume snage generatora pomnožene sa
ukupnim brojem sati u godini. Stepen aktuelne produktivnosti u jednoj godini u odnosu
na teoretski maksimum se naziva faktor kapaciteta. Tipičan faktor kapaciteta je 20 – 40
%, sa višim vrijednostima na posebno povoljnim mjestima.
Naprimjer: Vjetroturbina snage 1 MW sa faktorom kapaciteta od 35 % neće proizvoditi
8,760 MWh, već samo 0,35 x 24 x 365 = 3,066 MWh, usrednjeno na 0,35 MW.
Globalno gledano, dugoročni tehnički potencijal energije iz vjetra se vjeruje da
iznosi 5 puta više od globalne proizvodnje energije, ili 40 puta više od sadašnjih potreba
za električnom energijom. Ovo bi moglo zahtjevati velike površine zemljišta (kopna) za
njihovu gradnju, posebno u područjima sa visokim resursima vjetra. Iskustvo s
korištenjem offshore resursa govori da je srednja brzina vjetra 90 % veća od one na
89
kopnu, tako da bi offshore resursi mogli doprinijeti održivosti više energije. Ovaj broj bi
mogao porasti sa vjetroelektranama na kopnu na višim nadmorskim visinama.
Energija vjetra je obnovljiva i ne proizvodi gasove stakleničke bašte za vrijeme
pogona, kao CO2.
Postoje pretpostavke da je prva mašina na vjetar bila izgrađena prije 2000
godina, ali nema dokaza koji bi to potrvdili. Međutim, postoje dokazi da je prva
vjetrenjača bila izgrađena u Perziji između 640 i 900 godine.
c) Solarna energija
Solarna energija se odnosi na energiju koja se sakuplja iz sunčeve svjetlosti.
Postoje različiti primjeri primjene solarne energije za proizvodnju toplotne i električne
enrgije, ali je još uvijek dominantna primjena solarne energije u solarnim kolektorima za
proizvodnju toplotne energije. Ova primjena je danas jedna od najkonkurentnijih
tehnologija, a ključne prednosti te primjene su:
•
reducira zavisnost o uvoznim gorivima,
•
poboljšava diverzifikaciju snabdijevanja energijom,
•
doprinosi očuvanju prirodnih resursa,
•
indirektno utiće na smanjenje CO2 emisije,
•
- postoje dokazana i pouzdana rješenja za primjenu,
•
- raspoloživa je odmah,
•
- vlasnici takvih sistema postižu značajne uštede u svom budžetu,
•
kreira lokalne poslove i stimuliše lokalnu privredu,
•
nepresušan je izvor energije.
Trenutno, najšira primjena solarne termalne energije je fokusirana skoro
isključivo na zagrijavanje bazena, pripremu tople vode za domaćinstva i zagrijavanje
prostora, dok je njena primjena u uslužnom sektoru i industriji skoro zanemarljiva. S
druge strane, industrijski sektor u zemljama OECD-a računa na veliki udio potrošnje
solarne termalne energije u ukupnoj potrošnji energije (do 30 %), jer značajan udio
potreba za toplotnom energijom u industriji pada u temperaturnom intervalu koji je
kompatibilan sa solarnim kolektorima. Od ukupnih potreba za toplotnom energijom u
komercijalnom sektoru i industriji za proizvodne procese, 30 – 50 % se odnosi na
temperature ispod 250 0C.
Pored primjene toplotne energije, dobijene solarnim kolektorima, za grijanje i
pripremu sanitarne vode u zgradarstvu i uslužnom sektoru, solarna energija se koristi za
hlađenje, procesnu industrijsku toplotu, primjenu za zagrijavanje bazena, itd. Postoje
takoder različiti sistemi za proizvodnju električne energije na bazi solarne energije.
Ukupno gledano, solarna enrgija može biti korištena na mnogo različitih načina,
uključujući:
•
grijanje vode ili vazduha za sanitarnu toplu vodu i grijanje prostora korištenjem
solarnih termalnih panela,
•
grijanje zgrada, direktno primjenom konstrukcija pasivnih solarnih ugrada,
90
•
grijanje i hlađenje zraka primjenom solarnih dimnjaka,
•
solarno kondicioniranje zraka,
•
proizvodnju električne energije koristeći fotonaponske solarne ćelije,
•
proizvodnju električne enrgije koristeći koncentriranu solarnu snagu,
•
proizvodnja električne energije zagrijavanjem vazduha koji pokreće turbine u
solarnom tornju,
•
proizvodnja hidrogena koristeći fotoelektrohemijske ćelije.
d) Energija vodnih snaga
Energija u vodi (u formi kinetičke energije, temperaturnih razlika ili gradijenta
saliniteta) može biti obuzdana i korištena. S obzirom da je voda oko 800 puta gušća
nego zrak, čak i spori tok struje vode, ili obuzdavanje morskih talasa može dati
značajan iznos energije.
Uobičajeno je korištenje energije vodnih snaga u malim ili velikim
hidrocentralama, ali pored toga postoje i drugi oblici vodene energije. Ovdje su
nabrojani svi do sada poznati načini korištenja energije iz vodnih snaga:
•
Hidroelektrična energija je termin koji se obično koristi za velike hidroelektrane s
branom.
•
Mikro hidro sistemi predstavljaju hidroelektrična postrojenja i instalacije koji
tipično imaju proizvodnju do 100 kW snage. Postoji veoma veliki broj ovakvih
postrojenja širom svijeta.
•
Hidro sistemi bez brana “izvlače” kinetičku energiju iz rijeka i okeana bez
korištenja brana.
•
Energija okeana opisuje sve tehnologije za korištenje energije iz okeana i mora.
•
Energija dobijena uslijed gradijenta saliniteta je energija dobijena iz razlike u
koncentraciji soli između morske vode i riječne vode. Reverzna elektrodijaliza u
fazi istraživanja i testiranja.
•
Energija vrtloga se dobije postavljanjem prepreka u rijekama da bi se
prouzrokovalo formiranje vrtloga koji se onda mogu koristiti za dobijanje energije.
•
Hlađenje vodom iz dubokih jezera, iako tehnički nije metod za dobijanje energije,
može uštedjeti mnogo energije ljeti. On koristi cijevi kao toplotne ponore za
sisteme klimatizacije. Voda na dnu jezera, tokom cijele godine ima konstantnu
temperaturu oko 4 0C.
e) Geotermalna energija
Riječ geotermalna dolazi iz kombinacije grčkih riječi “geo”, što znači Zemlja, i
“thermos”, što znači toplota. Jednostavno rečeno, geotermalna energija je energija
Zemlje. Geotermalna energija je korištena za grijanje prostora i banje još od antičkih
vremena, ali danas je bolje poznata za proizvodnju električne energije. Oko 10 GW
kapaciteta za proizvodnju električne energije širom svijeta je bilo instalirano u 2007.
god., proizvodeći 0.3 % od ukupnih potreba za električnom energijom. Dodatnih 28 GW
91
kapaciteta je instalirano za sisteme daljinskog grijanja, grijanje prostora, industrijske
procese, desalinaciju i primjenu u poljoprivredi. Geotermalna energija je jeftina,
pouzdana i okolinski povoljna, ali je geografski ograničena na područja u blizini granica
tektonskih ploča. Razvoj tehnologija u posljdnje vrijeme je dramatično proširio interval i
veličinu primjene raspoloživih resursa, posebno za direktne primjene, kao što su grijanje
domaćinstava.
Izgradnja energetskog postrojenja s geotermalnom energijom je skupa, ali su
troškovi pogona veoma niski što rezultira niskim troškovima energije za određena
mjesta. Geotermalna energija iz zemljinog jezgra je bliže površini u nekim područjima
nego u drugim. Tamo gdje se podzemna para ili topla voda može dovesti na površinu
ona se može koristiti za proizvodnju električne energije. Stoga, izvori za geotermalna
postrojenja postoje u izvjesnim geološki nestabilnim dijelovima svijeta kao što su Čile,
Island, Novi Zeland, SAD, Filipini i Italija. Island proizvodi 170 MW u geotermalnim
postrojenjima i zagrijava geotermalnom energijom 86% od ukupnog broja domaćinstava
u 2000. god.
Potencijal za dobijanje geotermalne energije postoji i iz toplih suhih stijena. Rupe,
najmanje 3 km duboke, se buše u zemlji. Neke od ovih rupa pumpaju vodu u zemlju,
dok druge rupe pumpaju toplu vodu vani. Geotermalni izvor za proizvodnju električne
energije sadrži tri glavna elementa: toplotu, zadovoljavajuću propusnost rezervoara i
vodu.
1. Toplota je iz razumljivih razloga prvi element za komercijalnu proizvodnju električne
energije. Temperatura izvora je dobar indikator ekonomske isplativosti.
2. Propusnost objašnjava spsobnost rezervoara fluida (voda ili para) da teče kroz
formaciju stijene.
3. Voda je fluid za proizvodnju električne energije iz geotermalnih izvora. Ona se može
izvući na površinu iz jednog ili nekoliko geotermalnih polja.
2.2.2. Potencijali obnovljive energije u BiH
U okviru ovog poglavlja se posebno obrađuju potencijali obnovljive energije, tj. male
hidroelektrane, energija biomase, solarna energija, energija vjetra, geotermalna
energija, kao i energija, koju je moguće dobiti iz otpada.
a) Male hidroelektrane
Male hidroelektrane, pored biomase, trenutno predstavljaju najznačajnu obnovljivu
energiju u BiH, i njihov razvoj bi trebao predstavljati prioritet prilikom definisanja
sektorske politike i strategije za oblast obnovljive energije. Postoje različite procjene o
potencijalu malih HE i te procjene nemaju značajnija međusobna odstupanja. U
prethodnim studijama JP EPBiH (rađenim do 1992. godine) govori se o teoretskom
hidro-potencijalu u BiH od cca. 99.256 GWh/g, tehničkom potencijalu od cca. 23.395
GWh/g, od čega otpada 2.599 GWh/g na male hidroelektrane sa ukupnom instaliranom
snagom cca 700 MW koji bi se mogao iskoristiti izgradnjom preko 800 malih
hidroelektrana različitih pojedinačnih snaga do maksimalno 5 MW.
Prema informacijama EPBiH, tehnički potencijal vodenih tokova pogodan za gradnju
malih hidroelektrana iznosi 100 MW ili 12.64% od ukupnog hidro-potencijala u BiH.
Prema izvorima EPRS, potencijal malih hidroelektrana u pogledu godišnje proizvodnje
električne energije iznosi cca. 1.430 GWh/g.
92
Prema ADEG, potencijal pogodan za gradnju malih hidroelektrana u BiH iznosi
1.004,63 MW ili 3.519,74 GWh. Od toga, FBiH ima na raspolaganju oko 2.090 GWh, a
Republika Srpska 1.430 GWh. Također, prema ADEG, urađena je studija za cca. 160
lokacija za male hidroelektrane, a predviđeni kapacitet tih postrojenja je oko 122 MW,
odnosno 552 GWh godišnje proizvedene energije.
U tabeli 2.13 je data lista malih hidroelektrana (prema slivovima rijeka) za koje je
urađena studija (neke od malih hidroelektrana iz tabele 2.13 su već izgrađene ili su u
izgradnji, a koncesija je izdata za skoro sve te lokacije).
Tabela 2.1.13: Potentijal gradnje malih hidroelektrana u BiH (FBiH i RS)
Riječni sliv
Kapacitet (kW) Neto dobijena energija (GWh)
Riječni sliv Bila - 20 malih HE
12.447
61.965
Riječni sliv Drežanka – 12 malih HE
12.696
49.694
Riječni sliv Ljuta - 14 malih HE
6.337
33.730
Riječni sliv Neretvica - 17 malih HE
16.585
75.440
Riječni sliv Osanica i Kolina - 9 malih HE
6.337,2
24.369
Riječni slivovi u US Kantonu - 17 malih HE
16.538
106.687
Riječni sliv Spreča - 11 malih HE
2.890
8.954
Riječni sliv Trešanica - 5 malih HE
3.398
16.008
Riječni sliv Una - 3 male HE
624
2.536
Riječni sliv Vrbas – 16 malih HE
9.760
47.577
Riječni sliv Bosna – 9 malih HE
7.072
36.810
Riječni sliv Gostović – 25 malih HE
27.487
91.816
Ukupno u FBiH
122.171
551.786
Riječni sliv Bosna – 13 malih HE
83.450
472.400
Riječni sliv Sana– 2 male HE
7.000
45.000
Riječni sliv Vrbas– 40 malih HE
70.100
270.540
Riječni sliv Trebišnjica– 1 mala HE
0.5
0.4
Riječni sliv Drina– 72 male HE
253.140
1.110.000
Ukupo u RS
413.690
1.887.940
93
Sveukupno u BiH
535.861
2.439.726
b) Potencijal biomase
Najznačajniji izvor biomase za proizvodnju energije je drvna masa porijeklom iz
šumarstva (ogrjevno drvo, šumski ostatak) i drvni otpad iz drvne industrije. Međutim,
ostaci biomase iz poljoprivrede takođe predstavljaju značajan energetski potencijal u
regionu sjeverne, centrale i južne BiH. Prije 1991. godine, velike firme za preradu drveta
u BiH su sagorijevale svoj drvni otpad u vlastitim kotlovnicama za proizvodnju
tehnološke pare za svoje potrebe. U međuvremenu, ova postrojenja su postala stara 15
do 40 godina i rade sa velikim gubicima (stepen iskorištenja, 30-50 %), ili su potpuno
izvan pogona.
Napravljeno je nekoliko procjena potencijala biomase u BiH, a najdetaljnija analiza je
urađena kroz EU/FP6/INCO/ADEG projekat, i u tabeli 2.14 su prikazani potencijali
dobijeni tim istraživanjem (57 % ovog potencijala se odnosi na FBiH, a 43 % na RS).
Pored ovih procjena, vrijedi pomenuti i procjene koje iznose samo za otpad iz
šumarstva, cca. 4,45 mil. m3 (41,4 PJ), odnosno 3,92 mil. m3 (36,5 PJ), takođe samo
biomasa porijeklom iz šumarstva. Ipak, treba napomenuti da niti jedna procjena
(urađena do sada) nije jasno definisala o kojem se potencijalu biomase radi, tj.
teoretskom, tehničkom, ekonomskom ili ekološkom (osim procjene urađene u okviru
projekta ADEG gdje je navedeno da se radi o tehničkom potencijalu).
Tabela 2.1.14: Ukupni potencijal energije iz biomase u BiH
Raspoloživa
Energetski
biomasa
porijeklo
potencijal (PJ)
Biogas s farmi
20.000.000 m3
0,51
poljopr.
Otpad iz voćarstva
211.257 t
0,74
poljopr.
Ostaci žitarica
634.000 t
8,88
poljopr.
Leguminoze i ostaci uljarica
3.858 t
0,04
poljopr.
Drvni otpad iz industrije
Ogrjevno drvo
Drvni otpad u šumi
Ukupni tehnički potencijal
1.142.698 m3
7,53
šumarstvo
3
13,20
šumarstvo
3
2,62
1.466.973 m
599.728 m
-
33,518
-
Do sada je samo mala količina biomase bila korištena (17 PJ/g), uglavnom kao
ogrjevno drvo i briketi za grijanje u domaćinstvima. Postoji nekoliko kogeneracijskih
postrojenja u okviru drvne industrije (koja su uglavnom izvan pogona), brojna
industrijska postrojenja za grijanje i tehnološke procese, ali ne i sistemi centralnog
grijanja na biomasu (u toku je gradnja takvih postrojenja u Gračanici, a planirana je
takođe i u Livnu i Vitezu).
c) Potencijal solarne energije
BiH ima u prosjeku godišnje 1.840,9 sunčanih sati, dok taj broj na jugu zemlje
dostiže vrijednost i do 2.352,5 h/g. Teoretski potencijal sunčeve energije u BiH iznosi
94
67,2 PWh, uz pretpostavku da svakog dana u godini na svaki kvadratni metar
horizontalne površine u prosjeku “padne” energija zračenja od 3,6 kWh. Ova vrijednost
višestruko premašuje ukupnu energetsku potrošnju u BiH. Prema sadašnjem stanju u
BiH, od ukupno raspoložive energije sunčevog zračenje preuzima se samo skromnih
3,3 GWh (12 TJ) godišnje i to uglavnom za zagrijavanje sanitarne vode. Na slici 2.5. je
data prosječna godišnja suma zračenja na horizontalnu površinu (kWh/m2), a na slici
2.6, isoterme prosječnog godišnjeg globalnog zračenja (Wh/m2d).
Slika S2.1.7: Prosječna godišnja suma
zračenja na horiz. površinu(kWh/m2)
Slika S2.1.8: Isoterme prosječnog
godišnjeg globalnog zračenja (Wh/m2d)
Realna je pretpostavka da bi, s obzirom na trend opadanja investicionih troškova,
broj instalisanih kolektorskih površina u BiH do 2015. godine mogao dostići vrijednost
od 50 000 m2. Preko ove površine moglo bi se uzimajući u obzir prosječnu godišnju
vrijednost energije zračenja u BiH od 3,6 kWh/m2, kao i prosječnu godišnju efikasnost
kolektora (50 %), koristiti približno 33 GWh toplote u toku godine.
d) Potencijal energije vjetra
U periodu 1999 - 2008. god., napravljena je preliminarna selekcija potencijalnih
lokacija za gradnju vjetroelektrana u BiH (uglavnom u FBiH). Trenutno, 16 makro
lokacija su preliminarno označene kao pogodne za gradnju vjetroelektrana u FBiH, i to
12 lokacija koje su definisane do 2004. godine: 1. Podveležje (210-260 MW); 2.
Mostarsko Blato (60-90 MW); 3. Ugrovača (60-90 MW); 4. Duvanjsko Polje (50 – 80
MW); 5. Raško Polje (60 – 90 MW); 6. Kočerin (20 – 30 MW); 7. Udrežnje (60 – 80
MW); 8. Dabarsko Polje (60 – 80 MW); 9. Hutovo (20 – 30 MW); 10. Popovo Polje (50 –
60 MW); 11. Ivan Sedlo (20 – 30 MW); i 12. Bjelašnica (20 – 50 MW) – slike 2.7 i 2.8, te
4 lokacije definisane nakon 2004. godine, u zapadnom i sjeverozapadnom dijelu
BiH/FBiH: 13. Drvar (Prekaja-Poljice-Savići), 14. B. Petrovac (Bjelajsko polje-VrtačaMedeno polje), 15. Bihač (Ripač-Lipa-Prkosi) i 16. B. Grahovo (Grahovsko polje).
Ukupni procjenjeni instalisani kapacitet za ove lokacije je 720 – 950 MW, s godišnjom
proizvodnjom od 1.440 – 1.950 GWh, dok određene procjene pominju i 2.000 MW
instalisane snage. Detaljna studija o izboru mikro-lokacija za vjetroelektrane još uvijek
95
nije urađena (iako su vršena ili planirana mjerenja na 33 mikrolokacije), niti postoji tzv.
“vjetrena” karta BiH. U dosadašnjem periodu su obavljene aktivnosti mjerenja na nekim
od navedenih lokacija. Dobijeni rezultati mjerenja su obečavajući na nekoliko lokacija
(Podveležje, Duvanjsko polje, itd.), i u međuvremenu su izdate koncesije investitorima
na nekolko lokacija u području Mostara (Podveležje), kao i Tomislavgrada i Livna.
U RS nije bilo značajnijeg istraživanja o potencijalu energije vjetra, ali se to očekuje
u narednom periodu s obzirom da postoji interes investitora.
Slika S2.1.9: Regioni s dobrim
potencijalom za korištenje energije vjetra
u BiH
(definisani regioni do 2004. godine)
Slika S2.1.10: Makro-lokacije s dobrim potencijalom
za korištenje energije vjetra u BiH; (1. Podveležje;
2. Mostarsko Blato; 3. Ugrovača; 4. Duvanjsko
Polje; 5. Raško Polje; 6. Kočerin; 7. Udrežnje; 8.
Dabarsko Polje; 9. Hutovo; 10. Popovo Polje; 11.
Ivan Sedlo; 12. Bjelašnica)
e) Potencijal geotermalne energije
U BiH je oblast geotermalne energije nedovoljno istražena, iako su različiti autori
izračunavali potencijal sistema geotermalne energije u BiH. Posebno je neistražena
mogućnost proizvodnje električne energije iz geotermalnih izvora. Takođe se može reči
da se geotermalna energija još uvijek praktično ne koristi, izuzimajući skromna
korištenja u balneologiji. Rezultati dobijeni izračunavanjem su ohrabrujući ali je ipak
potrebna potvrda svih dosadašnjih izračunavanja sa istražnim bušotinama.
Sumirajući potencijal FBiH i RS, izračunat je ukupni potencijal izvora geotermalne
energije u BiH. Taj ukupni mogući instalisani kapacitet geotermalnih izvora na 42
lokacije iznosi 9,25 MWt, ako se uzme u obzir samo grijanje prostora, ili 90,2 MWt, ako
bi se uzela u obzir I primjena geotermalne energije za rekreativne i balneološke svrhe.
Koristeći sve raspoložive resurse sa stepenom iskorištenja 0,5, moguće bi bilo
proizvesti 145,75 TJ/g energije samo za grijanje prostora, odnosno ukupno 1421,75
TJ/g energije za grijanje prostora, rekreativne i balneološke svrhe. Prema raspoloživim
studijama, BiH ima potencijal geotermalne energije od 33 MWth. Treba napomenuti da
su temperature na poznatim lokacijama u Bosanskom Šamcu (85°C), Kaknju (54°C),
Sarajevu (58°C) i Gračanici preniske za proizvodnju električne energije, i to je razlog da
96
se rezerve geotermalne energije razmatraju samo za eksploataciju u termalnim
postrojenjima (za sada nisu pronađene lokacije s temperaturama vode iznad 100 0C).
Trenutne aktivnosti vezano za geotermalnu energiju su ograničene na termalnu
primjenu, npr. razmatra se grijanje grupe zgrada na Ilidži, sa sistemima na geotermalnu
energiju. Ukoliko bi bile otkrivene više temperature geotermalnih izvora, postoje planovi
za parcijalnu konverziju u električnu energiju. Danas se geotermalna energija u BiH
koristi u banjama za grijanje i različite vrste tretmana.
f) Potencijal energije izčvrstog otpada
Strategija o upravljanju čvrstim otpadom u BiH, pripremljena u augustu 2001.
godine i prihvaćena o strane entitetskih vlada, predstavlja glavni korak naprijed prema
poboljšanju sadašnje situacije u BiH. Strategija uspostavlja osnovne smjernice i ciljeve
koji se trebaju postići u oblasti upravljanja otpadom. Strategija takođe daje 5-, 10-, i 25godišnje procjene količina industrijskog i opasnog otpada koji će nastati u BiH. (slika
2.9.) Ova strategija predlaže dvije opcije za formiranje regionalnih centara za
upravljanje otpadom na 16 (entitetska opcija) ili 14 (među-entitetska opcija) lokacija, koji
bi na kraju rezultirali dugoročnim rješenjem od 5 glavnih centara za upravljanje otpadom
u BiH. Koncept takvih centara za upravljanje otpadom uključuje prikupljanje i transport
otpada, mjesta za prenos i lokacije gdje bi otpad konačno mogao biti lociran sa
postojećih nelegalnih odlagališta. Lokacije za inicijalnu fazu su, Banja Luka, Tuzla,
Mostar, Bijeljina, Bihać i Livno.
200000
m3/day
180000
160000
FBiH
140000
RS
120000
BiH
100000
80000
60000
40000
20000
0
1996
1999
2005
2010
Slika S2.1.11: Procjenjena
nastajanja industrijskog otpada
2020
količina
Slika S2.1.12: Pojedinačne centri za
upravljanje otpadom po entitetima
97
Tabela 2.1.15: Godišnja produkcija komunalnog i industrijskog otpada u BiH, po regionima (sa
slike 2.10)
Br.
centra
za upr.
otpad.
Kategorija nastalog otpada
Prosječna stopa
nastaja. otpada
t/osoba/god.
Nastali otpad
t/god.(2001)
t/god. (2020)
1
dom. + komercijalni/Industr.
0,59
178.428
322.240
2
dom. + komercijalni/Industr.
0,58
147.991
267.273
3
dom. + komercijalni/Industr.
0,74
295.847
534.300
4
dom. + komercijalni/Industr.
0,74
295.847
534.300
5
dom. + komercijalni/Industr.
0,55
96.561
174.389
6
dom. + komercijalni/Industr.
0,76
153.990
278.105
7
dom. + komercijalni/Industr.
0,72
240.314
434.007
8
dom. + komercijalni/Industr.
0,67
240.580
434.488
9
dom. + komercijalni/Industr.
0,64
172.069
310.756
10
dom. + komercijalni/Industr.
0,61
178.879
323.056
11
dom. + komercijalni/Industr.
0,64
54.981
99.296
12
dom. + komercijalni/Industr.
0,80
169.979
306.983
13
dom. + komercijalni/Industr.
0,66
137.508
248.339
14
dom. + komercijalni/Industr.
0,56
104.350
188.456
15
dom. + komercijalni/Industr.
0,75
182.040
328.765
16
dom. + komercijalni/Industr.
0,73
109.057
196.567
2.758.421
7.375.611
Ukupno
Od ukupno prikazanih količina otpada u BiH (tabela 2.15), i potencijala za
proizvodnju deponijskog gasa, proizvodnju električne i toplotne energije (tabela 2.16),
na FBiH otpada 2/3 tog potencijala.
98
Tabela 2.1.16: Prognoza godišnje produkcije komunalnog i industrijskog otpada u BiH u 2020 g.
Proizvodnja
deponijskog Potencijalna
gasa koji može biti iskorišten proizvodnja
električne energije
Potencijalna
proizvodnja toplotne
energije
t/god.
1000 mn3/god.
GWh/god.
GWh/god.
1
322.240
12.889,60
18,80
26,85
2
267.273
10.690,92
15,59
22,27
3
299.687
11.987,48
17,48
24,97
4
534.300
21.372,00
31,17
44,53
5
174.389
6.975,56
10,17
14,53
6
278.105
11.124,20
16,22
23,18
7
434.007
17.360,28
25,32
36,17
8
434.488
17.379,52
25,35
36,21
9
310.756
12.430,24
18,13
25,90
10
323.056
12.922,24
18,84
26,92
11
99.296
3.971,84
5,79
8,27
12
306.983
12.279,32
17,91
25,58
13
248.339
9.933,56
14,49
20,69
14
188.456
7.538,24
10,99
15,70
15
328.765
13.150,60
19,18
27,40
16
196.957
7.878,28
11,49
16,41
295.024,44
430,24
614,63
Region Produkcija
br.
otpada
Ukupno 7.375.611
99
Tabela 2.1.17: Količina i energetski potencijal otpadnog ulja i starih guma u BiH u 2002
Raspoloživi iznos (t)
Energetski potencijal (PJ)
Otpadno ulje
18 000 – 20 000
0.72 - 0.80
Stare gume
10 000 – 14 000
0.30 – 0.42
Napomena: Strategijom zaštite okoline otpadne gume nisu predviđene za spaljivanje
(iako su pojedini industrijski subjekti imali namjeru koristiti gume za spaljivanje u svojim
energanama, odnosno procesima), pa su one ovdje navedene samo s aspekta njihovog
količinskog obima i uticaja na zagađenje okoline.
2.2.3. Obnovljiva energija – Direktive EU i sheme podrške
Izvori obnovljive energije (IOE) – vjetroenergija, solarna energija (termalna i
fotovoltažna), hidro-električna energija, energija plime, geotermalna energija i biomasa
– predstavljaju osnovnu alternativu fosilnim gorivima. Korištenjem ovih izvora
potpomaže se ne samo smanjenje emisija stakleničkih gasova uslijed proizvodnje i
potrošnje energije, već i smanjenje ovisnosti Evropske unije (EU) o uvozu fosilnih
goriva, posebno nafte i gasa. U cilju postizanja ambicioznog cilja od 20% udjela
energije proizvedene iz izvora obnovljive energije u sveukupnoj energetskoj mješavini,
EU usmjerava napore na sektore električne energije, grijanja i hlađenja, kao i na
biogoriva. U oblasti transporta, koji je skoro isključivo ovisan o nafti, Evropska komisija
očekuje povećanje trenutno ciljanog udjela biogoriva u ukupnoj potrošnji goriva od
5,75% do 2010. na 10% udjela do 2020. godine.
EU pruža podršku obnovljivoj energiji kroz politike, legislativu, finansiranje i
istraživanje od 1980-ih. Mjere koje su već na snazi obuhvataju legislativu o električnoj
energiji proizvedenoj iz izvora obnovljive energije i biogorivima i odredbu o mogućim
smanjenjima ili oslobađanjima od poreza za izvore obnovljive energije.
Direktiva 2001/77/EZ o promoviranju električne energije proizvedene iz izvora
obnovljive energije na unutrašnjem tržištu električne energije i pripadajućim shemama
podrške
Implementacija Direktive 2001/77/EZ, koja je također poznata pod nazivom
'Obnovljiva direktiva', je obaveza BiH kao Strane iz Sporazuma o Energetskoj
zajednici JI Evrope. Međutim, prema posljednjem izvještaju Evropske komisije, u tome
nije zapažen značajan napredak.
Direktiva je uslijedila nakon Bijele knjige iz 1997. godine [Izvještaj komisije
COM(97) 599, konačna verzija] o izvorima obnovljive energije koja je postavila za cilj
12% bruto domaće potrošnje energije proizvedene iz IOE za EU-15 do 2010. godine.
Direktiva 2001/77/EZ postavlja indikativni cilj od 21% udjela električne energije
proizvedene iz IOE u ukupnoj potrošnji električne energije Evropske zajednice do 2010.
Ova Direktiva uvela je indikativne nacionalne ciljeve za promoviranje električne
energije proizvedene iz IOE, uspostavila okvir za nacionalne sheme podrške,
uspostavila mehanizam garancije porijekla i obradila pitanja prepreka za ulazak na
tržište s kojima se suočava električna energija proizvedena iz IOE.
100
Nacionalni ciljevi za potrošnju električne energije proizvedene iz IOE do 2010.
usvojeni su od strane svih zemalja članica i objavljeni u jednom izvještaju, u kojem je
također prikazano koje mjere su poduzete ili tek trebaju biti, u cilju ispunjavanja
indikativnih ciljeva koje je postavila svaka od zemalja članica.
Trenutno je u 27 zemalja članica u upotrebi 27 različitih nacionalnih shema
podrške. Ovako različite nacionalne sheme podrške nastale su dijelom zbog toga što je
podrška bila povezana sa drugim nacionalnim prioritetima kao što su zapošljavanje i
regionalni razvoj, kao i zbog toga što sama nacionalna tržišta električne energije i dalje
imaju veoma različite karakteristike, te su i dalje nacionalno segmentirana.
Ove sheme podrške mogu se u širem smislu klasificirati u četiri grupe: feed-in
tarife (garantirane poticajne otkupne cijene), zeleni certifikati, sistemi provođenja
tendera i poreske olakšice. Međutim, u većini zemalja članica su u upotrebi dvije
sheme podrške: feed-in tarife i zeleni certifikati.
Feed-in tarife postoje u većini zemalja članica. Ove sisteme karakteriše
specifična cijena, obično određena za period od nekoliko godina, koju elektroenergetske
kompanije (obično su to distributeri) plaćaju domaćim proizvođačima 'zelene' električne
energije. Dodatne troškove ovih shema plaćaju dobavljači srazmjerno obimu njihove
prodaje i onda se prosljeđuju potrošačima električne energije u vidu premije na cijenu
za krajnje korisnike po kWh.
Ove sheme imaju prednost u smislu sigurnosti investicija za investitora i nude
mogućnost zemljama članicama EU da promoviraju srednjeročne i dugoročne
tehnologije na tržištu kroz „subvencioniranje“ prodajne cijene električne energije. S
druge strane, teško ih je uskladiti na nivou EU i uključuju rizik od prefinansiranja ako se
feed-in tarife pažljivo ne odrede.
U okviru sistema zelenih certifikata, električna energija proizvedena iz IOE
(IOE-E) se prodaje po cijenama kovencionalnog tržišta električne energije. U svrhu
finansiranja dodatnih troškova proizvodnje zelene električne energije i osiguranja
proizvodnje željene zelene električne energije, svi potrošači (a u nekim zemljama
proizvođači) obavezni su da kupe određen broj zelenih certifikata od proizvođača
električne energije iz IOE u skladu sa fiksnim postotkom ili kvotom njihove ukupne
potrošnje/proizvodnje električne energije. Plaćanje kazni za neusklađenost usmjerava
se na fond za istraživanje, razvoj i demonstraciju ili na opći budžet vlade. Budući da
proizvođači/potrošači žele da kupe ove certifikate po što povoljnijim cijenama,
uspostavlja se sekundarno tržište certifikatima gdje se proizvođači IOE-E međusobno
natječu u prodaji zelenih certifikata. Dakle, zeleni certifikati su instrumenti bazirani
na tržištu, koji, ako dobro funkcioniraju, imaju teoretski potencijal da osiguraju najbolju
vrijednost za investicije. Ovi sistemi bi mogli dobro funkcionirati na jedinstvenom
evropskom tržištu i u teoriji nose niži stepen rizika od prefinansiranja. Međutim, zeleni
certifikati mogu predstavljati viši rizik za investitore koji će oklijevati da investiraju u
dogoročne (trenutno skupe) tehnologije.
Pored toga, zemlje članice moraju implementirati sistem garancije porijekla
električne energije proizvedene iz IOE u svrhu olakšanja trgovine i transparentnosti
potrošača. Garancije porijekla ukazuju na izvor obnovljive energije iz kojeg je
proizvedena električna energija, kao i datum i mjesto proizvodnje, dok se u slučaju
hidroelektričnih instalacija navodi i kapacitet.
Električna energija proizvedena iz IOE i visoko-efikasne kogeneracije ima
prioritetni pristup mreži, odnosno operator elektroenergetskog sistema je obavezan
da kupi svu električnu energiju porizvedenu iz ovih izvora.
Velike hidroelektrane i veliki sistemi kogeneracije su isključeni iz shema podrške.
101
Nova Direktiva o promoviranju upotrebe energije proizvedene iz izvora obnovljive
energije (odobrena legislativnom rezolucijom Evropskog parlamenta od 17. decembra
2008.)
Ova Direktiva je u fazi objavljivanja u Službenim novinama EU. Ona uspostavlja
opći okvir za promoviranje energije proizvedene iz izvora obnovljive energije na nešto
više od 60 strana.
Njome su određeni obavezni nacionalni ciljevi za sveukupan udio energije
proizvedene iz IOE u bruto finalnoj potrošnji energije, te za udio energije proizvedene iz
IOE u transportu:
•
•
Cilj EU je da postigne 20% udjela obnovljive energije u sveukupnoj potrošnji
energije Evropske zajednice do 2020.
Svaka zemlja članica ima obavezan minimalni cilj od 10% udjela energije
proizvedene iz IOE u transportu do 2020.
Direktiva traži da svaka zemlja članica usvoji Akcioni plan za obnovljivu
energiju u kojem će biti navedeni ciljevi zemalja članica u smislu udjela energije
proizvedene iz IOE u 2020. godini, te da poduzme adekvatne mjere za postizanje ovih
ciljeva, uključujući nacionalne politike za razvoj postojećih i mobilizaciju novih resursa
biomase.
Njome su ustanovljena pravila vezana za niz pitanja kao što su transferi
statističkih podataka za IOE između zemalja članica, zajednički projekti između zemalja
članica i sa trećim zemljama, garancije porijekla, administrativne procedure, širenje
informacija i obuka, te pristup elektroenergetskoj mreži za energiju proizvedenu iz
izvora obnovljive energije, itd. Direktiva također uspostavlja kriterije održivosti za
biogoriva i druge biolikvide.
Garancije porijekla su, pored električne energije prozvedene iz IOE, proširene na
grijanje i hlađenje za čiju proizvodnju se koriste IOE.
Sheme certifikacije moraju biti na raspolaganju instalerima bojlera i peći na
biomasu malih razmjera, solarnih fotovoltažnih i termalnih sistema, plitkih geotermalnih
sistema i toplotnih pumpi.
Tehničke specifikacije moraju biti jasno definirane, a oprema i sistemi obnovljive
energije ih moraju zadovoljavati kako bi imali koristi od shema podrške.
Direktiva također predviđa verifikaciju usklađenosti sa kriterijima održivosti za
biogoriva i ostale biolikvide (kako bi se biogoriva proizvodila bez štetnih uticaja na
okoliš).
Direktiva 2003/30/EZ o promoviranju upotrebe biogoriva ili drugih obnovljivih goriva za
transport
Ova Direktiva ima za cilj promoviranje upotrebe biogoriva ili drugih obnovljivih
goriva kao zamjene za dizel goriva ili naftu u transportu, u svrhu doprinosa ciljevima kao
što su ispunjavanje obaveza po pitanju klimatskih promjena, sigurnosti opskrbe koja
povoljno djeluje na okoliš i promoviranje izvora obnovljive energije.
Direktiva jasno navodi da zemlje članice treba da osiguraju minimalni udio
biogoriva i ostalih obnovljivih goriva koji će se plasirati na tržište i da u tu svrhu
postave nacionalne indikativne ciljeve.
102
Date su referentne vrijednosti ovih ciljeva, a izračunate su na osnovu
energetskog sastava, kako slijedi:
•
2% od ukupnog benzina i dizela za transport plasirano na njihovim tržištima do 31.
decembera 2005.;
5,75% od ukupnog benzina i dizela za transport plasirano na njihovim tržištima do
31. decembra 2010.
•
10. januara, 2007., Evropska komisija je podnijela izvještaj o napretku po pitanju
upotrebe biogoriva u zemljama članicama EU. U ovom izvještaju Komisija:
•
•
navodi da udio biogoriva u 2005. godini nije premašio 1% (u odnosu na cilj od 2%)
zaključuje da cilj od 5,75% biogoriva do 2010. najvjerovatnije neće biti postignut i
smatra (na osnovu postojećih politika i mjera) da će udio biogoriva u 2010. iznositi
do 4%.
Akcioni plan za biomasu – Strategija za biogoriva
Evropska komisija objavila je Akcioni plan za biomasu [COM(2005) 628, konačna
verzija], naglašavajući potrebu za koordiniranim pristupom politikama za biomasu. Ovaj
akcioni plan određuje mjere za povećanje proizvodnje energije biomase iz drveta,
otpada i poljoprivrednih usjeva putem kreiranja podsticaja baziranih na tržištu za njenu
upotrebu i uklanjanjem prepreka razvoju tržišta.
Strategija za biogoriva EU [COM(2006) 34, konačna verzija] objavljena 2006.
godine nadopunjava Akcioni plan za biomasu.
2.2.4 Razvoj, održivo upavljanje i politika u sektoru obnovljive energije
a) Razvoj i unapređenje legislative u BiH vezano za sektor obnovljive energije –
Promocija potencijala za investiranje
Legislativa kojom je (bar djelomično) uređena problematika obnovljive energije u
BiH (njena proizvodnja, kvalitet proizvoda, utvrđivanje cijena, koncesije za korištenje i
izvora obnovljive energije) se može podijeliti u dva dijela:
Legislativa, na entitetskoj ravni, koja se direktno odnosi na obnovljive izvore
energije, odnosno na gorivo iz obnovljivih izvora energije:
•
Odluka (Vlade Federacije BiH iz 2002. godine) o metodologiji utvrđivanja nivoa
otkupnih cijena električne energije iz obnovljivih izvora energije do 5 MW,
•
Uredba (Vlade Federacije BiH iz 2008. godine) o vrstama, sadržaju i kvaliteti
biogoriva u gorivima za motorna vozila (FBiH), i
•
Uredba (Vlade Republike Srpske iz 2007. godine) o vrstama, sadržaju i
kvalitetu biogoriva za motorna vozila (RS)
i
Legislativa koja se indirektno odnosi na korištenje obnovljivih izvora energije.
U nastavku je dato više detalja o oba dijela ove legislative.
103
Odluka o metodologiji utvrđivanja nivoa otkupnih cijena električne energije iz obnovljivih
izvora energije do 5 MW 37)
•
Ovom odlukom definiraju se metodologija utvrđivanja nivoa otkupnih cijena i
uslovi preuzimanja električne energije iz obnovljivih izvora instalirana snage do 5
MW u elektroenergetski sistem na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, koju
preuzimaju elektroprivredna društva iz FBiH: JP “Elektroprivreda BiH” Sarajevo i
JP “Elektroprivreda HZ Herceg-Bosne”, d.o.o. Mostar od proizvođača električne
energije iz obnovljivih izvora instalirane snage do 5 MW
Uredba o vrstama, sadržaju i kvaliteti biogoriva u gorivima za motorna vozila (FBiH)
Predmet Uredbe je propisivanje naziva vrsta biogoriva, granične vrijednosti
biogoriva, kvalitet i dokazivanje, udio biogoriva i monitoring, obaveze dobavljača i
nadzor nad provođenjem Uredbe. Ova Uredba sadrži slijedeća poglavlja:
Ova uredba ima značaj u tome, što jasno propisuje vrste biogoriva koje mogu biti
predmet prometa / prodaje na području FBiH, zatim, definiranje i dokazivanje kvaliteta
bio goriva, kao i izvjesne naznake-planove za povećanje učešća bio goriva u ukupnoj
potrošnji goriva u FBiH do m2010. godine:
- 2,00% do kraja 2008. godine
- 3,00% do kraja 2009. godine i
- 5,75% do kraja 2010. godine“
Pitanje je, da li su ovi planovi realno postavljeni i da li ih je moguće ispuniti, s obzirom
na raspoloživost biogoriva u BiH i u okruženju
Uredba o vrstama, sadržaju i kvalitetu biogoriva za motorna vozila (RS)
Predmet Uredbe je propisivanje minimalnog sadržaja biogoriva u gorivima za
motorna vozila; vrste biogoriva i svojstva kvaliteta biogoriva koja se stavljaju u promet
na domaće tržište, te način utvrđivanja kvaliteta biogoriva. Uredba takođe ima za cilj
propisivanje uslova za stavljanje u promet na domaće tržište biogoriva i drugih
obnovljivih goriva za potrebe saobraćaja kao zamjene za dizel gorivo ili benzin, i
podsticanje korištenja biogoriva i druge obnovljie energije u sektoru prevoza.
Ova Uredba ima sličan sadržaj, kao i Uredba u FBiH, također ima identične planove
povećanja sadržaja bio goriva u ukupnoj prodaji goriva za motorna vozila u RS-u
Pored navedene legislative za obnovljivu energiju, treba napomenuti da se u
FBiH nalazi u pripremi „Uredba o obnovljvim izvorima energije“, a u RS „Zakon o
energetici“ (koji će obuhvatiti i obnovljive izvore energije).
Ostala legislativa koja se indirektno odnosi na obnovljivu energiju
Legislativa u Republici Srpskoj
37
•
Zakon o koncesijama (Sl. glasnik RS, br. 25/02 i 91/06),
•
Dokument o politici dodjele koncesija (Sl. glasnik RS, br. 31/06),
) Sl. novine FBiH, br. 32/2002.
104
•
Koncesije u odredbama drugih sektorskih zakona (24 tačke, koje obuhvataju
predmete koncesija),
•
Poslovnik o radu Komisije za koncesije Republike Srpske (Sl. glasnik RS, br.
77/04),
•
Uputstvo za procjenu postojanja javnog interesa (Sl. glasnik RS, br. 103/05),
•
Pravilnik o utvrđivanju kriterijuma za određivanje visine koncesione naknade (Sl.
glasnik RS, br. 45/07, 63/07 i 101/07),
•
Pravilnik o prenosu ugovora o koncesiji i/ili promjeni strukture vlasništva – u
proceduri donošenja,
•
Zakon o uređenju prostora (Sl. glasnik RS, br. 84/02),
•
Zakon o zaštiti životne sredine – prečišćeni tekst (Sl. glasnik RS, br. 28/07 i
41/08),
•
Zakonom o vodama
•
Uredba o projektima za koje se sprovodi procjena uticaja na životnu sredinu i
kriterijumima za odlućivanje o obavezi sprovođenja i obimu procjene uticaja na
životnu sredinu (Sl. glasnik RS, br. 7/06),
•
Uredba o postrojenjima koja mogu biti izgrađena i puštena u pogon samo ukoliko
imaju ekološku dozvolu (Sl. glasnik RS, br. 7/06),
Može se zaključiti da u Republici Srpskoj, u najvećoj mjeri, postoji zakonska
regulativa za oblast obnovljive energije, posebno za gradnju malih hidroelektrana, ali su
prepoznati i određeni problemi, koji su prisutni u praksi kod realizacije gradnje ovih
objekata. To se, prije sega odnosi na:
•
preklapanje pojedinih nivoa odlučivanja i neusklađenost odluka raznih nivoa
vlasti (entitetskih i opštinskih),
•
izrazito dugo vrijeme potrebno za dobivanje potrebnih dozvola, od 16-24
mjeseca,
•
značajna uloga “ekološkog aspekta” projekta, što u skladu sa zakonskim
procedurama značajno usporava projekat
Legislativa u Federaciji BiH
•
Zakon o koncesijama (Sl. novine FBiH, br. 40/02 i 61/06),
•
Zakoni o koncesijama kantona
•
Zakon o vodama (Sl. novine FBiH, broj 60/07)
•
Zakon o zaštiti okoliša (Sl. novine FBiH, broj 33/03)
•
Zakoni o zaštiti okoliša kantona
•
Zakon o zaštiti prirode (Sl. novine FBiH, broj 33/03)
•
Zakon o prostornom uređenju i korištenju zemljišta na nivou Federacije BiH (Sl.
novine FBiH, broj 2/06)
•
Zakoni o prostornom uređenju i građenju kantona
105
•
Zakon o električnoj energiji (Sl. novine FBiH, br. 41/02, 24/05, 38/05)
•
Zakon o upravnom postupku (Sl. novine FBiH, br. 2/98 i 48/99)
•
Pravila o postupku dodjele koncesija (Sl. novine FBiH broj 68/06)
•
Pravila o utvrđivanju naknada za koncesije (Sl. novine FBiH broj 67/06),
•
Odluka o usvajanju dokumenta o politici dodjele koncesija-I dio proizvodnja
električne energije (Sl. novine FBiH broj 64/05)
•
Pravilnik o sadržaju obliku, uvjetima i načinu izdavanja i čuvanja vodnih akata
(Sl. novine FBiH, broj 6/08),
•
Pravilnik o uslovima i kriterijima za pravna lica koja izrađuju dokumentaciju na
osnovu koje se izdaju vodni akti (Sl. novine FBiH, broj 17/08),
•
Pravilnik o pogonima i postrojenjima za koje je obavezna procjena uticaja po
okoliš i pogonima i postrojenjima koji mogu biti izgrađeni i pušteni u rad samo
ako imaju okolinsku dozvolu (Sl. novine FBiH, broj 19/04)
•
Uredba o građevinama i zahvatima od značaja za FBiH i građevinama,
djelatnostima i zahvatima koji mogu u znatnoj mjeri uticati na okoliš, život i
zdravlje ljudi Federacije BiH i šire, za koju urbanističku saglasnost izdaje
Federalno ministartsvo prostornog uređenja, (Sl. novine FBiH 85/07),
•
Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o građevinama i zahvatima od značaja
za FBiH i građevinama, djelatnostima i zahvatima koji mogu u znatnoj mjeri
uticati na okoliš, život i zdravlje ljudi Federacije BiH i šire, za koju urbanističku
saglasnost izdaje Federalno ministartsvo prostornog uređenja, (Sl. Novine FBiH,
broj 29/08”
U proteklom periodu vrlo malo je učinjeno u BiH po pitanju okvira za razvoj izvora
obnovljive energije (IOE). Kao i u slučaju energetske efikasnosti (EE), transponiranje i
sprovođenje direktiva za IOE u BiH zahtijeva ogromne količine napora, vremena i
resursa.
Najprihvatljiviji način usvajanja acquis-a EU u oblasti EE je da se uspostavi
osnovni zakonodavni, regulatorni i institucionalni okvir. Ovo obično podrazumijeva:
•
Usvajanje specijalnog Zakona o IOE (na državnoj ravni ili potpuno usklađenisinhronizirani zakoni, na entitetskoj ravni). Zakon (ili zakoni) ne bi trebao biti
baziran / bazirani samo na Direktivi 2001/77/EZ (o električnoj energiji proizvedenoj
iz IOE), već bi trebao biti u skladu i sa novom Direktivom o IOE. Tim zakonom bi,
između ostalog, trebalo definirati:
-
Definicije IOE u okviru Zakona: tipovi IOE koji će biti uvršteni i koji će biti
predmetom shema podrške predviđenih Zakonom, zajedno sa njihovim
ograničenjima (npr. proizvodni kapacitet),
-
Sheme podrške za IOE; pružanje podsticajnih mjera (prioritetni pristup mreži,
feed-in tarife, zeleni certifikati, sistemi provođenja tendera, poreske olakšice),
-
Principe metodologije za izračunavanje nivoa podsticajnih mjera i mehanizam
njihovih
izmjena
(npr.
izmjene
feed-in
tarifa)
tako
da
se
spriječi prefinansiranje i istovremeno obezbijede minimalni dugoročni prihodi za
investitora (što zauzvrat omogućava finansiranje iz banaka),
-
Izvore i procedure finansiranja gore navedenih podsticajnih mjera ,
106
-
Jasne, jednostavne i transparentne procedure davanja dozvola – koncesija za
svaki tip IOE,
-
Institucionalne aranžmane davanja koncesija/dozvola za investicije u IOE,
certifikata o porijeklu i nadzor aktivnosti - sa jasnim razdvajanjem uloga između
ministarstava, regulatornih tijela, operatora prenosnog sistema, itd,
-
Listu sekundarne legislative i propisa potrebnih za sprovođenje Zakona, itd.
•
Izradu i usvajanje Strategije i Akcionog plana za IOE koji će, između ostalog,
definirati ciljeve za svaki IOE, politike promoviranja, prihvatljivi stepen podrške za
svaki dio IOE, itd.
•
Uspostavljanje i izgradnja kapaciteta za centralnu instutciju / institucije u oblasti IOE
(npr. Agencija za IOE ili Agencija za energetsku efikasnost i IOE) koje će,
između ostalog, biti zadužene za upravljanje i nadzor Akcionim planom za IOE.
•
Uspostavljanje mehanizama za izdavanje i nadzor certifikata o porijeklu.
•
Uspostavljanje sistema za prikupljanje statističkih podataka, nadzor i širenje
informacija
•
Promoviranje primjenjenog istraživanja i razvoja, kao i transfer praktičnih iskustava i
znanja u oblasti IOE.
Nakon toga, potrebno je usvajanje velikog broja kodeksa, propisa i tehničkih standarda
za električnu energiju proizvedenu iz IOE, priključke na mrežu, ostale tipove IOE,
biogoriva, biomasu, itd.
b) Integralno i održivo upravljanje prirodnim energetskim resursima i politika
investicija na bazi koncesija u BiH
Tehnologije za proizvodnju obnovljive energije su odavno poznate i u BiH, te u
određenoj mjeri je vršena i njihova primjena u praksi. Bez značajnijeg državnog poticaja
(na BiH ili usklađenoj entitetskoj ravni), koji mora biti i finansijski-stimulativan za
proizvodnju i korištenje tzv. „zelene energije“, na račun proizvodnje i korištenja energije
iz fosilnih goriva–destimulativni instrumenti, uključujući i „penaliziranje“ proizvodnje
energije iz tzv. „zagađujućih izvora iz fosilnih goriva, te planiranja i ne na bazi najnovijih
tehnologija za njihovu primjenu. Postoji više razloga za to, a ovdje su nabrojani samo
osnovni:
•
tehnologije (i oprema) za proizvodnju i ekomičnu primjenu obnovljive („zelene“)
energije su relativno nove i još uvijek relativno skuplje od “standardnih”,
•
cijena gradnje energetskih sistema (uređaja i projekata) za proizvodnju i primjenu
„obnovljive energije“ je znatno viša od cijena gradnje energetskih sistema s
fosilnim gorivima,
•
ne postoje državna ili entitetske razvojne, niti energetske strategije, koja bi
promovirale i podržavale proizvodnju i primjenu obnovljive energije,
•
nedovoljna je istraženost potencijala obnovljive energije u BiH, odnosno najčešće
je poznat teoretski i tehnički potencijal pojedinih oblika obnovljive energije, ali ne i
potencijal, koji će uvažavati ekološke i ekonomske standarde za izgradnju
projekata za proizvodnju na bazi vlastitih (BiH) potencijala - izvora obnovljive
energije,
107
•
ne postoje dovoljno kvalitetni statistički podaci (prije svega istraživački – klimatski
za energiju vjetra i sunca, ), neophodni za veću i ekonomski podrživu, a na tržištu
održivu proizvodnju i primjenu obnovljive energije,
•
postoje različite barijere (prije svega administrativne i zakonodavne) za ozbiljnije
investicije (domaće i strane) u energetske sisteme i proizvođačke kapacitete na
bazi obnovljive energije.
Svi iznad nabrojani razlozi su doveli do toga da u BiH danas postoji jako mali broj
izgrađenih energetskih sistema (proizvođačkih kapaciteta pa i instalacija), na bazi
obnovljive energije (osim velikih hidroelektrana, koje se takodjer svrstavaju u “izvore
obnovljive energije”).
U nastavku je dat kratak osvrt na postojeće stanje, odnosno najčešće barijere za
značajniju primjenu obnovljive energije, kao i načine njihovog uklanjanja.
c) Infrastruktura potrebna za primjenu obnovljive energije u BiH-izazovi i
ograničenja
BiH ima značajne (teoretske i tehničke) potencijale za distribuiranu proizvodnju
električne energije posebno u malim hidroelektranama, vjetroelektranama i
kogenerativnim sistemima na biomasu. Općenito, ova vrsta proizvodnje ima pozitvne
efekte na elektroenergetski sistem, pošto predstavlja proizvodnju iz obnovljive energije.
Prva iskustva sa izgradnjom malih hidroelektrana ukazuju na veliki interes privatnih
investitora za ulaganja u ovaj sektor. Međutim, prva iskustva ukazuju i na probleme
(tehničke i ekonomske prirode), koji su se javili sa integracijom prvih malih
hidroelektrana u distributivnu mrežu. Problemi se obično javljaju u slučaju priključenja
relativno velikih snaga distribuiranih generatora ili grupe distribuiranih generatora na
električki slabu distributivnu mrežu. Prevazilaženje uočenih problema zahtijeva
dogradnju regulative, kako za fazu odobravanja priključenja distribuiranih generatora,
tako i za fazu eksploatacije distribuiranih generatora elektrana. Ukoliko u skorije vrijeme
nadležni državni organi i regulatorna tijela ne pristupe jasnom definisanju kriterija i
standarda integracije distribuiranih generatora, dalji stihijski rad i investiranje u ovom
sektoru može da izazove značajnije negativne efekte s dugoročnijim posljedicama na
razvoj ove vrste proizvodnje električne energije. Očigledno je da u sadašnjim uslovima
postoje i negativni uticaji rada distributivnih elektrana na distributivnu mrežu (trenutno u
okviru EP BiH, a isto bi se moglo desiti i s sistemom druge dvije elektroprivrede ukoliko
se ne bude na vrijeme vodilo računa o tome. Da bi se negativni uticaji ublažili ili potpuno
eliminisali potrebno je provođenje slijedećih mjera:
•
Uspostava pune funkciju Operatora distribucije, u skladu sa Zakonom i Mrežnim
pravilima distribucije.
•
Preciznije i snažnije definisanje nadležnosti Operatora distribucije (pravnom
regulativom, a prije svega kroz Mrežna pravila) u pogledu upravljanja
distributivnim elektranama, kao dijelovima distributivnog sistema, koji moraju raditi
u skladu sa tehničkim mogućnostima i potrebama sistema.
•
Distributivne elektrane u zavisnosti od uslova i karakteristika mreže, a po nalogu
Operatora
distribucije,
moraju
staviti
proizvodnju/potrošnju
reaktivne
snage/energije u funkciju QV regulacije, a sa ciljem održavanja napona u
granicama definisanim evrospkim standardima (EN 50 160).
108
•
Izrada jedinstvenih tehničkih uslova priključenja na distributivnu mrežu i
eksploatacionih uslova distributivnih elektrana na teritoriji BiH, sa preispitivanjem i
usklađivanjem svih dosadašnjih rješenja.
S druge strane, kada je u pitanju infrastruktura potrebna za priključenje
elektroenergetskih objekata na bazi obnovljive energije na distributivnu mrežu, tu se
prije svega podrazumijeva nerazvijenost distributivne mreže elektroenergetskog sistema
na kome se vrši priključenje takvih sistema na distributivnu mrežu, i to je zajedničko
pitanje za sve sisteme za proizvodnju električne energije na bazi obnovljive energije.
Također, postoje i pojedinačni infrastrukturni problemi koji su specifični za svaku
obnovljivu energiju i koji bi se planski mogli rješavati prije svega na lokalnom nivou, ali i
uz podršku viših državnih organa (npr. kod biomase to je «otvorenost» šumskih
područja za njeno prikupljanje, kod vjetroelektrana to je takođe putna infrastruktura, itd).
Početna iskustva u implementaciji distribuirane proizvodnje električne energije (u
ovom trenutku to je izgradnja malih hidroelektrana, a uskoro i vjetroelektrana), nameću i
neka otvorena pitanja u pogledu ograničenja kojima treba da se bave učesnici na
tržištu, regulatori i nosioci energetske politike u BiH uz maksimalno uključivanje struke i
pokretanje istraživačke aktivnosti, prema sljedećim aspektima (koji su od značaja za rad
na većoj integraciji distribuirane proizvodnje). To su prije svega:
•
regulacija elektroenergetskog sistema s obzirom na integraciju distribuirane
proizvodnje;
•
uticaj distribuiranih izvora električne energije na planiranje distributivnih i
prenosnih mreža;
•
integracija distribuiranih izvora električne energije u sistemu upravljanja
distributivnom i prenosnom mrežom;
•
distribuirani izvori električne energije i njihov uticaj na kvalitet isporučene
električne energije kupcima.
Sve ovo nameće potrebu za istraživanjem regulatornog, ekonomskog i tehničkog
aspekta ove problematike u elektroenergetskom sektoru u BiH. Prilikom razmatranja
ove oblasti potrebno je ostvariti globalni dijalog vezan za distribuiranu proizvodnju
električne energije između eksperata u javnom i privatnom sektoru što podrazumijeva
učešće eksperata iz: vladinog sektora, regulatora iz oblasti električne energije,
elektroprivrednih preduzeća, NOS-a BiH, Elektroprenosa BiH, kupaca, fakulteta,
instituta, nevladinog sektora, itd. U nastavku je data pojedinačna analiza primjene svih
oblika obnovljivih izvora energije u BiH.
Male hidroelektrane
Izgradnja malih hidroelektrana u BiH je, bez dilema, tržišno konkurentna sa
sadašnjim tehnologijama, i s najmanje izazova i ograničenja od svih obnovljivih
energija. S obzirom na tradiciju gradnje i eksploatacije hidroelektrane (malih i velikih) u
BiH, raspoloživi potencijal ovog izvora, kadrovsku osposobljenost elektroprivrednih i
građevinskih kompanija (s tradicijom gradnje ovih objekata), može se samo konstatovati
da je potrebno nastaviti trend istraživanja potencijalnih lokacija za gradnju malih
hidroelektrana, njihovu gradnju i eksploataciju. S druge strane, jedino što je u ovom
trenutku predvidivo, kao ograničenje kod gradnje malih hidroelektrana, bolje reći u
postupku odobravanja gradnje takvih objekata, to je (ne)transparentnost prema javnosti,
109
te izdavanje «upitnih» okolinskih dozvola i «upitno» poštivanje ekoloških kriterija
prilikom projektovanja i gradnje ovih objekata.
Pregled izdatih koncesija za male hidroelektrane u FBiH i RS i stepen njihove realizacije
je dat u narednoj tabeli 2.18.
Tabela 2.1.18: Pregled izdatih koncesija za male hidroelektrane u FBiH i RS
Raspisan tender za
lokacije
Ugovor o
koncesiji
Projekti u
razvoju
Objekti u
gradnji
Izgrađeni objekti
u pogonu
FBiH
202
116
50
10
20
RS
120
107
30
2
1
Problemi u realizaciji ugovora o koncesijama za izgradnju i korištenje malih
hidroelektrana u Repubici Srpskoj
Iako je namjera bila dobra, u projekat izgradnje malih hidroelektrana u RS se ušlo
previše ambiciozno, jer nisu bili stvoreni dovoljni preduslovi za njihovu realizaciju. U
realizaciji ugovora o koncesijama za male hidroelektrane u RS koncesionari nailaze na
razne barijere, od kojih se najčešće susreću slijedeće:
podaci i neadekvatna tehnička rješenja definisana u
•
nepouzdani hidrološki
postojećim aktima,
•
nepostojanje prostorno planske dokumentacije,
•
neusklađenost prostorno-planske dokumentacije, na osnovama Prostornog plana
RS; sporno je više od 80 lokacija, koje nisu uvrštene u dokument, lokacije za ove
male hidroelektrane se nalaze uglavnom unutar nacionalnih parkova, parkova
priorde ili zaštićenih područja,
•
jedan broj lokacija se nalazi u Nacionalnom parku Sutjeska, po nalogu
Ministarstva industrije, privrede i rudarstva iz 2006. godine, obustavljena je
njihova izgradnja, čeka se da Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo
i ekologiju definiše uslove za dalju izgradnju malih hidroelektrana,
•
neke od opština, prije svih Foča i Šipovo, ni nakon dvije godine, od zaključenja
ugovora o koncesijama ne izdaju potrebna dokumenta za izgradnju (urbanističke
saglasnosti, građevinske dozvole, itd.),
•
novelacija sliva rijeke Vrbas i njgeovih pritoka Vrbanje, Crne Rijeke, Ugra, Janj i
Plive nije urađena, pa samim time ni veći broj koncesionara na ovim lokacijama
ne može da dobije potrebnu dokumentaciju za izgradnju,
•
problemi kod izdavanja ekoloških dozvola («kasno» obraćanje Investitora
nadležnom ministarstvu, loše pripremljene stručne podloge, slaba komunikacija
Investitora i Ministarstva, odnosno ne poznavanje procedure i postupaka),
•
neusaglašenost prostornih akata,
•
nepostojanje adekvatne prenosne mreže,
•
niska cijena električne energije,
110
•
problem obezbjeđenja finansijskih sredstava za izgradnju objekata malih
hidroelektrana, uslijed nedostatka vlastitih sredstava, nedovoljnpg boniteta
koncesionih preduzeća za kreditna sredstva kod komercijalnih banaka,
nepostojanja odgovarajućih kreditnih linija u RS,
•
sporost i nedovoljna aktivnost koncesionara na realizaciji ugovora o koncesijama,
•
namjera od strane pojedinih koncesionara da se «trguje» koncesijama.
S ciljem rješavanja identifikovanih problema sa kojima se susreću koncesionari i
otklanjanja uočenih nedostataka, Vlada RS je u novembru 2007. godine donijela
određene zaključke i odredila nosioce aktivnosti za njihovu realizaciju. Navedenim
zaključcima je:
•
odobreno produženje rokova za izgradnju malih hidroelektrana,
•
definisano da se zemljište u vlasništvu RS dodjeljuje koncesionaru na korištenje
za period trajanja koncesije,
•
utvrđena obaveza izrade izmjene vodoprivredne osnove sliva rijeke Vrbas,
•
definisan način prevazilaženja
Nacionalnom parku Sutjeska,
•
definisan način prevazilaženja problema oko nepostojanja planskih akata.
problema
oko
dodjeljenih
koncesija
u
Međutim, ni nakon godinu dana od donošenja Zaključaka nije došlo do
značajnijeg napretka u realizaciji ugovora o koncesiji, te je Vlada RS u decembru 2008.
godine donijela nove Zaključke.
U usvojenim zaključcima, Vlada je još jednom potvrdila da je opšti interes RS
izgradnja malih hidroelektrana, naročito onih koji su ušli u viši nivo realizacije ugovora
(pribavljena urbanistička saglasnost i ekološka dozvola), bez obzira na definisane
rokove u ugovoru, pod uslovom da se ukupan koncesioni period ne smije mijenjati, te
obavezala nadležna ministarstva i lokalne zajednice da zahtjeve koncesionara urgentno
rješavaju. S ciljem stvaranja pretpostavki za bržu realizaciju zaključenih ugovora,
zaduženo je Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva da:
•
pozove koncesionare kod kojih je izvjesno da neće doći do realizacije ugovora iz
objektivnih razloga na sporazumni raskid ugovora,
•
upozori sve koncesionare kojima je dodijeljena koncesija za izgradnju malih
hidroelektrana u slivu rijeke Vrbas, a za čiju realizaciju nema smetnji u
Vodoprivrednoj osnovi, da hitno pristupe realizaciji ugovora uz obavezu
tromjesečnog izvještavanja ministarstva i Komisije za koncesije,
•
pozove sve koncesionare da u roku od tri mjeseca dostavi dokaz o svojoj
solventnosti te u suprotnom će se primjeniti odredbe o raskidu ugovora o
koncesiji.
U Ministarstvu industrije, energetike i rudarstva vode se razgovori sa
koncesionarima (prvenstveno tamo gdje su identifikovani mali ili nikakvi pomaci u
realizaciji ugovora) s ciljem da se tačno utvrdi stepen realizacije ugovora i činjenično
stanje na osnovu relevatne dokumentacije. Utvrđeno stanje biće oprdjeljujuće za dalju
realizaciju projekata izgradnje malih hidroelektrana ili raskid ugovora. Vlada RS će
nakon toga, ponovo razmatrati stanje dodjeljenih koncesija i konačno zauzeti stav po
pitanju dalje realizacije ovih projekata.
111
Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, zajedno sa konsultantima
Svjetske banke provodi aktivnosti u cilju izrade Plana integralnog upravljanja slivom
rijeke Vrbas. Ovim projektom biće obuhvaćen i energetski aspekt korištenja rijeke Vrbas
i njenih pritoka i sagledana nova tehnička rješenja koja predlažu koncesionari, ali vodeći
računa i o drugim korisnicima voda. Izradom ovog dokumenta biće konačno poznat
status malih hidroelektrana kod koji je Vodoprivrednom osnovom sliva rijeke Vrbas
(usvojena od strane Narodne skupštine) bilo definisano tehničko rješenje sa
akumulacijom, a koje zbog stvarnog stanja na terenu čini projekat neizvodjivim,
odnosno ekonomski neisplativim.
Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju zajedno sa
nadležnim opštinama i ministarstvima je pokrenulo izradu Regulacionog plana
posebnog područja «Gornja Drina sa studijom uticaja na okolinu». Izradom Plana
navedenog područja na kojem je prema ranijim podacima bila definisana izgradnja
velikog broja hidroelektrana, biće sveobuhvatno sagledan uticaj na okolinu i utvrđen
mogući broj za izgradnju, čime će biti stvorene pretpostavke za izdavanje potrebnih
dozvola za određeni broj objekata. Za rješavanje problema dodjeljenih koncesija u
Nacionalnom parku Sutjeska koji je takođe u zoni obuhvata područja Gornja Drina,
zaduženo je Ministarstvo za prostorno urerđenje, građevinarstvo i ekologiju.
Pored navedenih problema, postoji i niz drugih problema koji otežavaju
realizaciju dodjeljenih koncesija:
•
nedovoljna stručnost i poznavanje ove oblasti od strane organa i institucija,
uključujući lokalne zajednice,
•
nedovoljno poznavanje zakonske regulative i postupanje po istoj od strane
koncesionara,
•
neblagovremeno reagovanje svih učesnika,
•
nepostojanje volje za rješavanjem problema.
Neophodno promjeniti pristup u rješavanju problema i za njihovo rješavanje
iskoristiti postojeća zakonska rješenja. Za realizaciju potpisanih ugovora neophodno
maksimalno angažovanje učesnika u procesu. Da bi postupak dobijanja ekološke
dozvole tekao bez problema, potrebno je blagovremeno upoznavanje Investitora sa
pstupkom i detaljnim tehničkim preduslovima koje treba obezbijediti za dobijanje
ekološke dozvole.
Iskustva iz prakse i negativni primjeri kod gradnje malih hidroelektrana u FBiH
•
U F BiH postoji zakonska regulativa za ovu oblast, ali se u praksi dešava
preklapanje pojedinih instanci odlučivanja. Postoje određene nejasnoće, kada su
u pitanju nadležnosti pojedinih instanci. Tako je moguće da se desi da jedna
instanca (Kanton) izda koncesiju, dok druga instanca (općina, tj. općinsko vijeće)
istu poništi. Također se događalo, da jedna instanca izda okolinsku dozvolu, koja
je osporena od strane druge instance, ili da je projekt male hidroelektrane u
legalnoj zakonskoj proceduri dobio građevinsku dozvolu, koju je izdalo nadležno
Kantonalno ministarstvo, a koju je odlukom poništio federalni inspektor.
Radikalan primjer je da se nove Uredbe pokušavaju retroaktivno primjeniti na
projekte koji su već u fazi realizacije.
•
Usložnjene procedure dodjele koncesija – obaveznost dobijanja saglasnosti od
općinskih vijeća za početak procedure dodjele (ova izjašnjenja općinskih vijeća
112
se nekada čekaju i više od 6 mjeseci), kao i procesa za dobijanje urbanističke
saglasnosti i građevinske dozvole.
•
Kompleksnost tražene dokumentacije od Investitora unatoč potpisanom Ugovoru
o koncesiji.
•
Problematika priključka malih hidroelektrana na distributivnu mrežu nije u
potpunosti definisana zakonski, iako postoje pravila o tehničkom priključku malih
hidroelektrana na distributivnu mrežu.
•
Za dobivanje potrebnih dozvola, potrebno suviše dugo vremena (preko 12
mjeseci).
•
U FBiH je evidentan određen broj izgrađenih malih hidroelektrana, koje su
proizvele negativne efekte na vodotok i okoliš u cjelini i time izazvale otpor
lokalnog stanovništva, a aktuelne su predstavke predstavnika šumarstva. O tim
negativnim efektima se oglasio i odbor Akademije nauka BiH u 2007. godini
otvorenim pismom svim nadležnim organima i nivoima vlasti. Po ocjeni autora ovi
negativni efekti su posljedica neadekvatne gradnje, nepridržavanja uslova iz
vodnih akata u pogledu osiguranja ekološki prihvatljivog protoka (EPP) –
odnosno biološkog minimuma. Za eliminaciju negativnih efekata, neophodno je
osigurati mehanizme kontinuiranog praćenja ispuštanja biološkog minimuma i
sankcije za nepoštivanje.
•
Potrebno je dati veći značaj studiji ekonomske opravdanosti, analizi uticaja na
okolinu i hidrološkoj studiji o procjeni raspoožive količine vode za svaku malih
hidroelektrana pojedinačno i mjerama za eliminaciju štetnih uticaja na režim
voda, stanovništvo, biljni i životinjski svijet.
•
Potrebno je potpuno pridržavanje odredbi Zakona o vodama što osigurava
investitora da ne ulazi u investicione poduhvate na temelju nepouzdane
hidrologije, a društvu i lokalnoj zajednici da se negativni uticaji na okolinu usljed
izgradnje malih hidroelektrana svedu na prihvatljivu mjeru.
•
Potrebno jače djelovanje asocijacije proizvođača energije iz obnovljivih izvora.
S obzirom na broj do sada dodijeljenih koncesija za gradnju malih hidroelektrana,
potrebno je provesti istraživanje o stvarnom preostalom ekonomski i ekološki
iskoristivom potencijalu za gradnju malih hidroelektrana u BiH, ali također i preispitati
ispunjavanje preuzetih obaveza sadašnjih koncesionara u pogledu gradnje i
eksploatacije tih objekata. Dosadašnja praksa davanja koncesija u FBiH na gradnju
malih hidroelektrana (do 5 MW) od strane Kantona (ministarstva poljoprivrede,
šumarstva i vodoprivrede), bez konsultacija s federalnim ministarstvima energetike,
prostornog uređenja, okoliša i turizma, elektroprivrednim kompanijma, kao i
ministarstvima poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, odnosno energetike RS,
posebno kada je u pitanju davanje koncesija i gradnja malih hidroelektrana na slivovima
rijeka koje prolaze kroz oba entiteta, je neodrživa i treba je preispitati (kao posljedica
takve gradnje malih hidroelektrana bez dovoljne obrade raspoloživih proticaja i
uključenosti svih subjekata, česta je posljedica pojava isušenih korita i devastacija
vodnih resursa). Shodno Zakonu o vodama sve do sada izdate kao i planirane
koncesije za male hidroelektrane je potrebno dostaviti mjesno nadležnoj Agenciji za
vodno područje, a takođe obaveza koncesora (organa koji vodi postupak dodjele
113
koncesije) je da prije dodjele koncesije pribavi prethodnu vodnu saglasnost od
nadležnog organa (Agencija za vode ili kantonalno ministarstvo nadležno za vode) kao
vodni akt kojim se utvrđuje da li sa stanovišta voda postoje uslovi za izgradnju takvog
objekta na konkretnoj lokaciji. Ovim postupcima će se izbjeći situacija koju imamo
trenutno po predmetnoj problematici.
Biomasa
Potencijal biomase obezbjeđuje dobre uslove za proizvodnju električne i toplotne
energije iz dvrnog otpada. U BiH, korištenje drvnog otpada i biomase općenito za
proizvodnju toplotne i električne energije bi moglo biti intenzivirano, posebno za
primjenu u domaćinstvima (zgradarstvu). Pravni okvir za primjenu biomase djelimično
postoji, iako bi on trebao biti dopunjen, a prioritet treba dati decentraliziranim
postrojenjima kada je u pitanju primjena drvnog otpada i biomase općenito. Veličina
postrojenja, koja bi se gradila, ne bi trebala zavisiti samo od operativnih troškova i
efikasnosti već takođe i od socijalnog aspekta, kao što je transport, kontaminacija
terena, i regionalnih strategija šumarstva (snabdijevanje sirovinom/energentom u
budućnosti). Da bi došlo do značajnije primjene biomase u BiH potrebno je provesti
slijedeća istraživanja:
•
definisanje ciljnih područja u BiH gdje bi se trebala provesti detaljna istraživanja o
ekonomski i ekološki održivom korištenju biomase,
•
kvantifikacija različitih tokova ne korištene biomase u ciljnim područjima,
•
procjena troškova biomase kao goriva u budućnosti i komparativna analiza s
troškovima ostalih goriva,
•
identifikacija mogućnosti za pogodna, finansijski kompetitivna rješenja primjene
biomase,
•
identifikacija najpogodnijih tehnologija, načina investiranja i mjera poticaja za
izabrana rješenja primjene biomase,
•
identifikacija prepreka u legislativi i regulativi koje utiču na izbor tehnologija za
primjenu biomase u ciljnim područjima na najefikasniji način,
•
identifkacija institucionalnih prepreka za prihvatanje najefikasnijih rješenja za
gradnju sistema na biomasu za proizvodnju toplotne i/ili električne energije.
Provođenje iznad pomenutih koraka bi jasno pokazalo realni ekonomski i
ekološki potencijal i rješenja za primjenu postrojenja na biomasu u ciljnim područjima u
BiH, i pomoglo nadležnim vlastima da planiraju gradnju takvih postrojenja. Nabrojane
aktivnosti u velikoj mjeri zavise od strategije razvoja poljoprivrede i šumarstva i
ministarstvo energetike ih treba planirati i provoditi zajedno s nadležnim ministarstvima
za ove oblasti.
Gradnja postrojenja na biomasu u budućnosti bi mogla biti uglavnom vezana za
industriju, tj. gradnja postrojenja za proizvodnju električne i toplotne energije na bazi
drvnog otpada kao nus-produkta te industrije. BiH bi trebala posebno poticati gradnju
takvih industrijskih kapaciteta većih snaga pri čemu bi se višak toplotne energije koristio
za sisteme centralnog grijanja. U ovom trenutku nije moguće predvidjeti brzinu
ekspanzije takvih postrojenja (industrijske kogeneracije na biomasu), ali bi
elektroprivredna preduzeća u BiH trebali razmotriti mogućnost su-investiranja i u takva
postrojenja s obzirom da su obavezni preuzimati viškove električne energije iz takvih
postrojenja.
114
Vrlo važan projekat u pogledu korištenja biomase bi bio zamjena postrojenja (u
kotlovnicama) s lož-uljem, postrojenjima na biomasu. S obzirom na trend rasta cijena
uvoznog lož-ulja, te biomasu, kao domaći resurs, to je više nego dovoljan razlog da se
to provede što prije. Ovo bi se moglo provesti kod većine obrazovnih institucija u BiH,
uz pomoć i koordinaciju nadležnih vlasti.
Slijedeći važan segment primjene biomase je u sistemima daljinskog grijanja (po
mogućnosti gradnjom kogenerativnih postrojenja). Na ovom planu su već poduzete
određene aktivnosti, odnosno realiziran je projekat toplane na biomasu u općini
Gračanica, a očekuje se realizacija sličnih projekata u Vitezu i Livnu.
Na ovom mjestu treba pomenuti i mogućnost dobijanja i energetskog korištenja
biogasa iz različitih izvora (deponijski gas, gasifikacija biljnog i životinjskog otpada na
farmama, kao i gasifikacija drvnog otpada), tj. ovaj segment treba biti značajnije istražen
i ozbiljno uzet u obzir prilikom određivanja poticaja za gradnju takvih postrojenja.
Solarna energija
Pored primjene toplotne energije, dobijene solarnim kolektorima, za grijanje i
pripremu sanitarne vode u zgradarstvu, ovaj vid energije je takođe primjenjiv i za
hlađenje, procesnu industrijsku toplotu, primjenu za zagrijavanje bazena, itd. Svaka od
navedenih primjena je izvjesna u BiH, a intezitet te primjene je direktno zavisan od
Vladine politike podsticajnih mjera (na entitetskom nivou, a u FbiH i na kantonalnom).
Postoje, također, sistemi za proizvodnju električne energije na bazi solarne energije, a
danas su u primjeni najčešće: PV (fotonaponski) sistemi (za koje ne postoji realna
osnova za primjenu u BiH, naročito jedinica većih snaga – glavni razlog za to je
ogroman prostor koji potrebno „prekriti“ PV modulima), i solarne TE na bazi fokusacije
ogledalima (još uvijek u eksperimentalnoj fazi u svijetu i postoji samo nekoliko
demonstracijskih postrojenja). Realno je očekivati da u BiH u periodu do 2020. godine
neće biti značajnije primjene solarne energije za proizvodnju električne energije, izuzev
pojedinačne gradnje PV sistema male snage (zanemarive za energetski bilans BiH).
Postoji više ograničenja za to a osnovni su: nekonkurentnost takvih postrojenja,
nedostatak stimulativnih –poticajnih mjera i potrebna površina (prostor) za njihovu
gradnju.
U energetskim strategijama u BiH treba predvidjeti razvoj politike poticaja i stimulacije
za ugradnju soalrnih kolektora.
Energija vjetra
Izazove i ograničenja, kada je u pitanju gradnja vjetroelektrana u BiH, možemo
posmatrati s aspekta problema koji se javljaju, preporuka za prevazilaženje tih
problema, kao i tehničkih, tržišnih i regulatornih mjera za smanjenje rizika gradnje
vjetroelektrana. Glavni problemi za integraciju vjetroelektrana u elektro energetski
sistem su:
•
povećani gubici na mreži prenosa uslijed preopterećenja, kružnih tokova i
prenosa energije na velike udaljenosti,
•
povećana potrošnja reaktivne energije uslijed prenosa energije na velike
udaljenosti i povećanog faktora opterećenja vodova,
•
vjetroelektrane su osjetljive i na vrlo mala i kratkotrajna “propadanja” napona,
•
postoji znatan ekonomski uticaj vjetroelektrana na konvencionalnu proizvodnju.
115
Preporuke za prevazilaženje identifikovanih problema bi mogle biti:
•
izrada modela podrške obnovljivim izvorima, uključujući i vjetroelektrane,
•
ubrzanje procedura za izdavanje dozvola za novu mrežnu infrastrukturu,
•
harmonizacija i adaptacija “Mrežnih pravila” za obnovljive izvore,
•
harmonizacija i adaptacija “Tržišnih pravila” za balansiranje sistema,
•
donošenje odgovarajuće legislative za priključak proizvodnih kapaciteta, a
posebno vjetroturbina na mrežu prenosa,
•
preispitivanje pravila prioritetnog dispečiranja obnovljivih izvora energije.
Tehničke mjere za smanjenja rizika:
•
ojačavanje mreže (vodovi, transformatori, fazni invertori),
•
kompenzacija reaktivne energije,
•
promjena topologije mreže manipulacijama,
•
međusobna razmjena informacija vezano za prognozu vjetra,
•
stvaranje mogućnosti za daljinski monitoring i upravljanje vjetroelektranama,
•
korištenje PHE i HE s velikim akumulacijama,
•
mogućnost automatskog rasterećenja u slučaju ugroženosti sistema.
Tržišno-regulatorne mjere za smanjenja rizika:
•
re-dispečing proizvodnih jedinica,
•
ograničenje raspoloživih kapaciteta za trgovinu,
•
harmonizacija dizajna tržišta na regionalnom nivou,
•
harmonizacija i integracija balansnih tržišta.
Za većinu lokacija za vjetroelektrane su se pojavili zainteresirani strani investitori,
prije svega za istraživanje potencijala, odnosno veličine postrojenja koja bi se gradila.
Geotermalna energija
Procjena korištenja geotermalne energije za BiH u budućnosti je takva, da je
moguća tehnologija korištenja geotermalnih resursa u nekoliko oblasti, a to su:
•
u poljoprivredi za proizvodnju ekološki vrijedne hrane (agro i akvakultura),
•
u komunalnoj sferi za grijanje,
•
u zdravstvenoj industriji i industriji za njegu ljudskog tijela - balneoterapija,
•
u turističke svrhe, kao i za proizvodnju električne energije putem mini - elektrana.
Ipak, realno sagledavajući dosadašnja istraživanja potencijala ovog resursa u
BiH i sadašnje dostupne tehnologije za primjenu geotermalne energije, u periodu do
116
2020. godine, primjena geotermalne energije u BiH će biti ograničena na dosadašnje
sektore primjene (poljoprivreda, zdravstvo), eventualno za grijanje i u turistične svrhe, a
u ovom periodu nije očekivana primjena geotermalne energije za proizvodnju električne
energije. Postoji nekoliko razloga za to, a osnovni su: nedovoljna istraženost lokacija i
potencijala geotermalne energije, općenito, a posebno za te namjene, te cijena i
dostupnost tehnologija za primjenu geotermalne energije za proizvodnju električne
energije. Ukoliko bi se u periodu do 2020. godine istraživanjima pokazala značajnija
dostupnost geotermalnih izvora u BiH, te ukoliko bi tehnologije za primjenu geotermalne
energije u proizvodnji električne energije postale konkurentnije, od 2020 – 2030 bi
vrijedilo razmotriti tu primjenu i u BiH.
Možemo konstatovati da se ne očekuje značajnija gradnja energetskih objekata
na geotermalnu energiju u periodu do 2020. godine, a primjena ove oblasti obnovljive
energije u svrhu proizvodnje električne energije bi mogla ostati na nivou istraživanja u
ovom periodu
Energija iz čvrstog otpada
S obzirom na probleme koji prate provedbu nacionalnog akcionog plana za
okoliš, odnosno realizaciju gradnje regionalnih deponija za odlaganje otpada, teško je
povjerovati da će u periodu do 2020. godine doći do ozbiljnije primjene otpada
(industrijski i komunalni otpad, i deponijski gas) u svrhu proizvodnje toplotne i/ili
električne energije, bilo direktnim spaljivanjem u sistemima za daljinsko grijanje, ili
primjenom deponijskog gasa, dobijenog na odlagalištima otpada. Ipak, prema
potencijalu radi se o značajnoj količini toplotne i električne energije koja bi se mogla
dobiti i treba učiniti sve da bi se barem djelimično ovaj potencijal iskoristio.
Jedna od ključnih mjera koja bi doprinijela značajnijoj primjeni otpada za
proizvodnju toplotne i/ili električne energije je promocija čistih tehnologija za njihovu
primjenu, odnosno stvaranje pozitivnog uticaja (a realno prikazivanje negativnih uticaja)
kod stanovništva, kako bi to bilo pravilno shvaćeno i prihvaćeno. Stanovništvo je
značajan faktor prilikom klasifikacije komunalnog otpada radi njegove lakše primjene
(recikliranje, proizvodnja energije, odlaganje na deponije), a iskustva iz zapadne Evrope
samo to potvrđuju. Naime, klasifikacijom komunalnog otpada na njegovom “izvoru”, tj.
mjestu nastajanja, količine koje preostaju za deponovanje su se svele na ½ ukupnih
količina komunalnog otpada, a sve ostale količine se koriste za proizvodnju toplotne i/ili
električne energije, odnosno za recikliranje.
d) Perspektiva razvoja energetskih objekata na bazi obnovljive energije u BiH
Generalno, BiH nedostaje zakonska osnova i politička podrška za efikasno
odlučivanje i delegiranje odgovornosti u energetskom sektoru na različitim nivoima
vlasti, a što je posebno izraženo kod obnovljive energije i sektoru energijske efikasnosti.
Neki akcioni planovi za energetski sektor su pripremljeni, ali njihova implementacija, čak
i nakon prihvatanja se odvija vrlo sporo. Mnogi problemi u pripremi i prihvatanju nove
legislative u energetskom sektoru su prouzrokovani činjenicom da su aktivnosti
energetskog sektora podijeljene na entitete. Glavni problem u reformi energetskog
sektora bi mogao biti da se reforme ne mogu provesti kako je planirano uslijed
neefikasne administracije i nedostatka političke volje. Ne postoji poseban zakon u vezi
obnovljive energije u BiH, ali ohrabrivanje korištenja obnovljive energije, koji su
raspoloživi u BiH u značajnoj mjeri, moglo bi biti od pomoći, a sugerisano je i
117
srednjoročnom razvojnom strategijom PRSP (2003-2007). Kompanije iz nekoliko
evropskih zemalja su pokazale interes za izgradnju kapaciteta na bazi obnovljive
energije u BiH. Ne postoje raspoloživa sredstva finansiranja postrojenja s obnovljivu
energiju osim redovnih bankarskih kredita koji su vrlo skupi, i njihove kamate se kreću
od 6 – 12 %. Stoga, ne postoji značajniji interes kompanija koje bi prihvatile takve
uslove kreditiranja za realizaciju projekata s obnovljivom energijom. Na osnovu
navedenih činjenica, može se reči da postoji potencijal i potreba za uspostavljanje
kreditnih linija praćenih s “grant” sredstvima kao finansijskim poticajima krajnjim
korisnicima, kombinovano s uslugama tehničkog savjetovanja. Entitetske Vlade su
osnovale Fondove za zaštitu okoliša čija je namjena finansiranje i podrška projektima za
smanjenje emisije i poboljšanje stanja okoliša. Jedan dio sredstava fonda bi bio
namijenjen i za projekte s obnovljive energije i energetske efikasnosti. Predviđeno je da
Fondovi imaju prihode od naknada/taksi za zagađenje polutantima (vozila, industrija,
energetska postrojenja, itd).
Pravni okvir (legislativa i regulativa) za energetski sektor u BiH još uvijek nije
kompletan i to je razlog zašto obnovljiva energija nema širu primjenu. Odsustvo
istraživanja, što ima za posljedicu ne postojanje jedinstvene baze podataka o
količinama, strukturi i porijeklu obnovljivih energija i mogućnosti njihove primjene je
dodatni razlog za nezadovoljavajuće korištenje ovih resursa do sada.
Drugi razlozi za nezadovoljavajuću proizvodnju i korištenje obnovljve energije u BiH su
slijedeći:
•
nedostatak praktične realizacije pilot i demonstracijskih projekata s primjenom
adekvatnih tehnologija,
•
nedovoljno vlastito istraživanje u ovom polju,
•
nedovoljan osjećaj kompanija i lokalnih zajednica za vrijednosti obnovljive
energije i njihov ograničen uticaj,
•
nedovoljna znanja ljudi koji odlučuju u privredi o vrijednostima i prednostima koje
prositiču iz realizacije projekata s obnovljve energije,
•
nezadovoljavajuća makro-ekonomska politika u ovom polju, kao i
•
nedostatak direktnih transfera “know-how” iz razvijenih zemalja.
ZAKLJUČCI I PREPORUKE
Uzimajući u obzir činjenice navedene u ovom poglavlju, ali i u ostalim poglavljima
koja se bave obnovljivom energijom, neophodno je za nadležne institucije (svih nivoa
vlasti) izdvojiti slijedeće preporuke i prijedloge za kreiranje energetske politike i
planiranje budućih mjera iz oblasti obnovljive energije, a koje bi se trebale provesti u
periodu 2010 – 2015. god:
•
Potrebno je kompletirati zakonodavni okvir za obnovljive i/ili distribuirane izvore
električne energije kojim treba obraditi: pristup mreži, uvjete priključenja, naplatu
pristupanju i korištenju mreže, uticaj na povećanje troškova distribucije,
utvrđivanje tarifa za preuzimanje električne energije iz obnovljivih izvora, i sl.).
•
Potrebno je izraditi funkcionalan sistem subvencija (stimulacija), odnosno model
podrške (poticajnih mjera) za gradnju sistema na bazi obnovljive energije, kao i
za projekte energijske efikasnosti, uzimajući u obzir mogućnosti sadašnjih
118
entitetskih fondova za okoliš / ekologiju i eventualnog uspostavljanja sličnog
fonda na nivou BiH.
•
Strategiju gradnje energetskih postrojenja na obnovljivu energiju uraditi, uz
tijesnu suradnju s nadležnim institucijama za vodoprivredu, poljoprivredu i
šumarstvo, kako bi sistemi bili održivi sa svih aspekata - predvidjeti ravnopravan
tretman svih izvora obnovljivie energije (IOE), sukladno njihovom potencijalu, kao
i uslova za sve vrste modela investiranja.
•
Preispitati do sada definisane (a neizgrađene) lokacije za gradnju malih
hidroelektrana, te mikrolokacije, kao i snage hidroelektrana odrediti na osnovu
sagledavanja tih lokacija sa svih aspekata i uz dogovor s lokalnom zajednicom.
•
Potrebno je riješiti problem upravljanja malim hidroelektranama i
vjetroelektranama – konekcija na distributivnu mrežu elektroprivrednih preduzeća
– dispatching.
•
Potrebno je planirati i podsticati sistemsku supstituciju tečnih goriva sa
obnovljivim izvorima iz domaćih resursa, posebno u objektima javnih institucija
(škole, zdravstvene ustanove, zgrade vladinih institucija, ...), te poticati ugradnju
sistema s obnovljivom energijom kod gradnje novih objekata.
•
Potrebno je razmotriti mogućnost gradnje sistema daljinskog grijanja na biomasu
(eventualno u kombinaciji s čvrstim komunalnim otpadom), u mjestima s
razvijenom drvnom industrijom, zajedno s energanama industrijskih preduzeća.
•
Potrebno je ispitati mogućnost razdvajanja i spaljivanja «gorivog» dijela
komunalnog otpada u okviru energana za sisteme daljinskog grijanja, zajedno s
nadležnim ministarstvom za pitanja okoliša.
•
Potrebno je razmotriti mogućnost sadnje plantaža brzorastućih kultura na
šumskom zemljištu koje je trenutno nepošumljeno (golet), zajedno sa nadležnim
ministarstvom za oblast šumarstva.
•
Potrebno je raditi na stvaranju preduslova za implementaciju obaveza koje
prositiču iz Ugovora o energetskoj zajednici JIE, ugovora o energetskoj povelji i
drugih međunarodnih sporazuma koji su prihvaćeni u BiH. Posebno, kada je u
pitanju obnovljiva energija, treba inicirati izradu planova donošenja i provođenja
EU Direktiva 2001/77 i 2003/30 na nivou BiH, s obzirom da tu obavezu BiH ima
iz Ugovora o energetskoj zajednici JIE.
•
Potrebno je uvesti regulaciju svih energetskih djelatnosti, po mogućnosti kroz
jedinstveno regulatorno tijelo (električna energija, prirodni gas, toplotna energija,
eventualno tečna goriva).
•
Potrebno je zakonski riješiti problem prikupljanja, distribucije i obrade podataka
od značaja za proizvodnju, snabdijevanje i potrošnju svih vidova primarne i
finalne energije – razmotriti mogućnost korištenja Agencija za statistiku BiH, ili
budućeg Instituta za energiju
•
Uspostaviti mehanizam kontinuiranog istraživanja i analize energetskih potreba u
BiH, te blagovremenog planiranja gradnje novih objekata i uvođenja savremenih
tehnologija u sektor energetike i industrije – najbolja mogućnost za ovo je
eventualno osnivanje Instituta za energiju, kome bi Vlada FBiH mogla biti samo
suosnivač.
119
Tema 3:
EVROPSKE DIREKTIVE U SEKTORIMA ENERGIJE I OKOLINE I
PROGRAMI POMOĆI EVROPSKE UNIJE ZA ZEMLJE PRISTUPNICE
120
SADRŽAJ
3. EVROPSKE DIREKTIVE U SEKTORIMA ENERGIJE I OKOLINE I
PROGRAMI POMOĆI EVROPSKE UNIJE ZA ZEMLJE PRISTUPNICE
3.1.
Evropske Direktive u sektorima energije i okoline – njihov značaj za proces
BiH pristupa Evropskoj Uniji
3.1.1. Osnovni politički trendovi u EU i BiH
3.1.2. Primjena „Acquis Communautaire“ u oblasti energetike i zaštite okoline
3.1.3. Značaj primjene Direktiva EU u oblast energetike i zaštite okoline
3.2.
EU – Instrumenti za predpristupnu pomoć (IPA) i Programi Zajednice –
Institucionalni i infrastrukturni programi i projekti
3.2.1. IPA Programi projekti
•
•
•
•
•
Odobreni i tekući IPA projekti za BiH u sektorima energije i okoline
Procedure za iniciranje, pripremu / programiranje i nominiranje projekata
Struktura i sadržaj „Projektnog fišea“ / koncepta projekta
Procedure za pripremu „Projektnog dokumenta“
Implementacija projekta i koordinacija u BiH
3.2.2. Programi Evropske Zajednice
121
3.1. Evropske Direktive u sektorima energije i okoline – njihov značaj za proces
BiH pristupa Evropskoj Uniji
3.1.1. Osnovni politički trendovi u EU i BiH
Najveći izazovi današnjice s kojima se danas susrećemo u svijetu, globalno kako u
zemljama u razvoju, tako i u Evropskoj uniji, enormno zagađenje okoline, proisteklo iz
neizbalansiranog industrijskog razvoja i forsiranog korištenja energetskih izvora iz
fosilnih goriva, posebno u proteklom 20. stoljeću, a time sve intezivnije i prijeteće
klimatske promjene, rastuća ovisnost o uvozu proizvoda, naročito u zemljama u razvoju,
ograničenje energetskih resursa i pristupa ekološki podrživoj a ekonomski održivoj i
sigurnoj energiji za sve potrošače u svijetu.
Tekuća EU politika, koju je usvojio Evropski parlament u decembru 2008. godine je
akcija u oblasti klime. Energija za svijet promjena ima za cilj tzv. „tri 20-ice”, koje se
trebaju ostvariti do 2020:
•
20% smanjenja emisija stakleničkih gasova;
•
20% smanjenja potrošnje energije, koje treba da proistekne iz povećanja
energetske efikasnosti i
•
20% energije proizvedene iz obnovljivih izvora u ukupnom energetskom bilansu
u zemljama Evropske unije.
BiH je jasno orijentirana u pravcu EU integracija, a time spremna da prihvati sva
dostignuća i Pravno naslijeđe Evropske Unije i u oblasti energetike i zaštite okoline.
U oblasti energetike, vođena uglavnom učešćem u Sporazumu o uspostavljanju
Energetske zajednice jugoistočne Evrope (engl.:Energy Community of SouthEastern Europe-ECT SEE), BiH je načinila neke vrlo važne korake u adaptaciji svog
energetskog sistema i tržišnih mehanizama prema međunarodnim zahtjevima, koji su
sadržani u međunarodnim sporazumima, politikama i najboljim praksama.
Pored ECT SEE koji, između ostalog, zahtjeva usvajanje određenih Direktiva EU za
energetski sektor, BiH je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA) sa EU,
Ugovor o Energetskoj povelji (ECT) i prateći Protokol o energetskoj efikasnosti i
problematici okoline (PEEREA), pristupila Kjoto protokolu, a BiH je pristupila ili
ratificirala i razne druge međunarodne multilateralne sporazume iz oblasti zaštite
okoline.
Neke aktivnosti, programi i projekti međunarodnih donatora u oblasti energetike i zaštite
okoline se već implementiraju ili su odobreni za implementaciju u BiH, uključujući
Instrument predpristupne pomoći EU (IPA), UNDP, Svjetsku banku, EBRD, UNIDO,
UNEP, KfW, kao i bilateralne projekte tehničke pomoći BiH od strane nekih zemalja, itd.
Međutim, preostaje da se uradi još mnogo toga, naročito u oblastima povećanja
energetske efikasnosti (EE), razvoja proizvodnih kapaciteta i korištenja obnovljive
energije (OE), zaštite okoline, razvoja sistema statistike, povećanja rezervi nafte, gasa,
itd., kako bi se ispunile već preuzete međunarodne obaveze BiH.
To obuhvata, ali ne ograničava se na zakonodavne, regulatorne i institucionalne
reforme kao i politike implementacije, koje će podstaći njihovo provođenje i stvarni
razvoj tržišta. Jaz, koji treba premostiti, kako bi se dostigli “međunarodni standardi” je
još uvijek veoma velik. Ako se ne poduzme snažna akcija u bliskoj budućnosti, ovaj jaz
će postajati sve veći, kako većina učesnika bude napredovala i intenzivirala svoje
napore da odgovore na izazove iz oblasti energetike i zaštite okoline.
122
Postepeno usvajanje i harmonizacija bh. propisa sa međunarodnim politikama,
regulativama i dobrim praksama, prilagođeno domaćim uvjetima i mogućnostima, je
siguran put ka unapređenju ekonomskog razvoja BiH. Međunarodne politike i standardi
odražavaju dugo akumulirano iskustvo na međunarodnom nivou, od kojeg BiH, u
primjeni može imati zanačajne koristi. S druge strane, neuspjeh u praćenju trendova
svjetskih politika dovodi do velikog rizika od izolacije, poteškoća u učešću na
međunarodnim tržištima i privlačenju investicija.
3.1.2. Primjena „Acquis Communautaire“ u oblasti energetike i zaštite okoline
Strane iz Sporazuma o Energetskoj zajednici su se dogovorile da će implementirati
ključne dijelove „Acquis Communautaire“ (Pravnog naslijeđa / tekovina EZ), kako
one specifične za pojedine sektore, tako i one od opće važnosti. U Poglavlju II ovog
sporazuma, od Ugovornih strana se također traži da usvoje razvojne planove u cilju
usklađivanja njihovih energetskih sektora sa općeprimjenjivim standardima EZ.
Ukratko o nekim ključnim „Acquis“-ima u sektorima energije i okoline:
• Acquis o električnoj energiji obuhvata Direktivu 2005/89/EZ (mjere zaštite
sigurnosti opskrbe električnom energijom i investicija u infrastrukturu), Direktiva
2003/54/EZ (opća pravila za unutrašnje tržište električnom energijom) i Propis
1228/2003/EZ (uslovi pristupa mreži za prekograničnu razmjenu električne
energije).
Početni rok za transponiranje Direktive 2003/54 i Propisa 1228/2003 bio je juli
2007.godine. U decembru 2007., Ministarsko vijeće je donijelo odluku o
produženju roka za implementaciju Direktive 2005/89 do 31. decembra, 2009.
• Acquis o gasu obuhvata Propis (EZ) br. 1775/2005 (uslovi pristupa prenosnoj
mreži za prirodni gas), Direktivu 2004/67/EZ (mjere zaštite sigurnosti opskrbe
prirodnim gasom) i Direktivu 2003/55/EZ (opća pravila za unutrašnje tržište
prirodnim gasom i opoziv Direktive 98/30/EZ).
Rok za transponiranje Direktive 2003/55 u nacionalno zakonodavstvo bio je 1. juli,
2007. Sporazum također nameće obavezu Ugovornim stranama da otvore tržište
gasa potrošačima koji nisu domaćinstva do januara 2008. Kao i u slučaju
Direktive za električnu energiju, u decembru 2007., Vijeće ministara BiH je donijelo
odluku, da uspostavi novi rok za Direktivu 2004/67/EZ i Propis 1775/2005 do 31.
decembra, 2009.
• Acquis o obnovljivim izvorima energije obuhvata Direktivu 2003/30/EZ
(promoviranje upotrebe biogoriva ili drugih obnovljivih goriva za transport), i
Direktivu 2001/77/EZ (električna energija koja se proizvodi iz obnovljivih izvora
energije). Uspostavljen je rok od jedne godine nakon datuma stupanja Sporazuma
na snagu.
• Acquis o okolini će se implementirati utoliko, koliko imaju utjecaj na mrežnu
energiju i trgovinu energijom između Ugovornih strana.
BiH ima međunarodnu obavezu da promovira politike energetske efikasnosti kao
stranka Protokola Energetske povelje (engl.: Energy Charter) o energetskoj efikasnosti i
pripadajućim aspektima zaštite okoline (PEEREA), koji je usvojen u okviru Sporazuma o
Energetskoj povelji. Još ne postoji bilo kakva eksplicitna međunarodna obaveza BiH, da
123
u procesu evropskih integracija, gdje BiH sada ima status pred-kandidata za pristup
Evropskoj uniji, implementira direktive EU u oblasti energetske efikasnosti. Međutim, s
obzirom na rastući značaj energetske efikasnosti za EU i zemljama pristupnicama,
postepena implementacija ovih direktiva je vec dio programa saradnje između EU i BiH.
Radna grupa za EE je uspostavljena u okviru Sporazuma o Energetskoj zajednici
jugoistočne Evrope, u svrhu promoviranja implementacije direktiva u oblasti EE. BiH
uzima učešće u radu ove radne grupe.
Bez obzira na međunarodne obaveze BiH, transponiranje i sprovođenje direktiva
u oblasti EE u BiH predstavlja najprihvatljiviji i najefikasniji način promoviranja EE u
zemlji iz slijedećih glavnih razloga:
•
EE je od suštinske važnosti za unaprjeđenje konkurentnosti ekonomije,
sigurnosti opskrbe energijom i smanjenja uticaja na okolinu;
•
Unaprjeđenje EE u oblasti potrošnje smanjuje potrebu za skupim investicijama u
infrastrukturu u oblasti opskrbe energijom i poboljšava pouzdanost sistema
snabdijevanja;
•
Najbolji način unaprjeđenja EE u zemlji i svakom sektoru, je da se iskoristi dugo
stjecano međunarodno iskustvo, naročito iskustvo zemalja EU. Legislativa i
propisi EU u oblasti energetske efikasnosti predstavljaju ishod decenija
ulaganja napora, naučnih istraživanja i postignutih značajnih rezultata. Stoga
je uključivanje Direktiva EU u oblasti EE u nacionalno zakonodavstvo i usvajanje
uspješne dobre prakse, prilagođene domaćim uvjetima logičan proces za
promoviranje EE u zemlji.
•
Prenošenje u domaću legislativu i implementacija legislative EU u oblasti EE
je dio procesa pristupanja Evropskoj uniji svake zemlje- pristupnice.
•
Usklađivanje tehničkih standarda i propisa u oblasti EE sa propisima EU
omogućava proizvođačima i isporučiocima opreme, izvođačima radova graditeljskim
kompanijama, davaocima usluga u oblasti energetske efikasnosti, kao i ostalim
učesnicima na tržištu, pristup velikom tržištu EU, kao i tržištima zemalja
jugoistočne Evrope, koje postepeno usvajaju standarde EU.
Proces kompletnog usvajanja i implementacije sveobuhvatnog pravnog naslijeđa
EZ-a u oblasti EE zahtijeva mnogo napora, vremena, te ljudskih i finansijskih resursa.
Iako svaki od BiH entiteta može izabrati najprikladnije institucionalne strukture za
promoviranje EE, od ključne važnosti je da svi propisi, metodologije, tehnički standardi,
sistemi za prikupljanje statističkih podataka i nadzor, kao i podsticajne mjere za
unaprjeđenje EE budu u potpunosti usklađeni među entitetima, u sklopu usklađivanja
BiH regulative u ovoj oblasti sa regulativom EU. Ovo će omogućiti konsolidaciju
podataka i uspjeh na državnom nivou koji je na kraju nadležan za pregovore sa i
podnošenje izvještaja međunarodnim organizacijama, te omogućiti izbjegavanje
problema u funkcioniranju tržišta.
3.1.3. Značaj primjene Direktiva EU u oblast energetike i zaštite okoline
Kao što je već rečeno, Direktiva 1999/32/EZ treba biti prenešena u
zakonodavstvo BiH do kraja 2011. godine (obaveza koju je preuzela BiH u okviru
Sporazuma o Energetskoj zajednici jugoistočne Evrope). Stoga nije ostalo mnogo
124
vremena na raspolaganju za uspostavljanje cjelokupne regulatorne, organizacione i
administrativne strukture, kao i tehničke infrastrukture potrebne za implementaciju ove
Direktive.
Pored zahtjeva, koji se tiču uspostavljanja zakonodavstva, nedostatak i
malobrojnost adekvatno obučenog osoblja u BiH, za upravljanje provođenjem ovih
propisa, te za nadzor i izvještavanje o ovoj implementaciji, u skladu sa evropskim
standardima, jedna je od glavnih prepreka kojima se treba pozabaviti.
Obaveza BiH (kao Ugovorne strane u okviru Sporazuma o Energetskoj zajednici
jugoistočne Evrope) je da implementira gore navedenu Direktivu do kraja 2017. godine.
Država i entiteti trebaju napraviti plan za implementaciju Direktive koji bi između ostalog
obuhvatao:
•
Usvajanje izmjena na postojećoj BiH regulativi, usklađenih sa regulativom EU i
tehničkim standardima za metode nadzora / monitoringa emisija iz velikih
postrojenja sa sagorijevanjem;
•
Izdavanje okolinskih dozvola za rad postojećih i novih postrojenja, samo ukoliko
zadovoljavaju okolinske zahtjeve Direktive;
•
Uspostavljanje referentnih laboratorija i infrastrukture za nadzor/ocjenu provođenja
regulative;
•
Obuku adekvatnog osoblja za upravljanje okolinom / zaštitom okoline, u skladu sa
evropskim standardima;
•
Uspostavljanje sistema prikupljanja statističkih podataka i izvještavanja o istim
•
Ponovno preispitivanje i doradu/izmjene postojećih zakona (o zaštiti zraka, vode i
zemljišta), ekonomskih stimulativnih instrumenata i kaznenih mjera (zakoni o
ekološkom fondu) oba entiteta i Distrikta Brčko za osiguranje kvaliteta zraka,
kvaliteta vode i zaštitu zraka, koji se trenutno ne primjenjuju.
Postoji više direktiva i propisa koje se direktno odnose na energetsku efikasnost,
proizvodnju i upotrebu obnovljive energije. U svrhu implementacije ovih direktiva,
izrađene su desetine Tehničkih standarda (EN, PrEN).
Navest ćemo, ukratko, nekoliko najvažnijih dokumenata iz legislative EU iz
oblasti energetske efikasnosti, upotrebe obnovljive energije i zaštite okoline, čije
usvajanje i unošenje u zakonsku regulativu BiH, bi mogao biti jedan od najprioritetnijih
zadataka usklađivanja BiH propisa sa propisima EU u ovoj oblasti, koji treba realizirati u
toku procesa pristupa Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji.
Direktiva o energetskoj efikasnosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama
(2006/32/EZ)
Direktiva postavlja niz obaveznih zahtjeva kao što je usvajanje Akcionih planova
energetske efikasnosti (EEAP), mjera za javni sektor, obaveza za distributere energije,
itd. Ona predstavlja temelj za izradu Zakona o energetskoj efikasnosti. Zakon o
energetskoj efikasnosti nije eksplicitan zahtjev Direktive, ali predstavlja najprihvatljiviji
način njenog transponiranja u državno zakonodavstvo.
Direktiva o energetskim karakteristikama zgrada (EPBD) 2002/91/EZ
Direktiva 2002/91/EZ je također poznata kao EPBD. Ova Direktiva uvodi koncept
sveukupne energetske efikasnosti zgrada, koji prevazilazi tradicionalne zahtjeve
toplotne izolacije. Glavni koncepti EPBD-a su slijedeći:
125
• Uspostavljanje minimalnih zahtjeva za energetske karakteristike zgrade kao cjeline,
uzimajući u obzir sve vrste upotrebe energije u toj zgradi kao što su grijanje,
ventilacija, rashlađivanje, topla voda za domaćinstvo, rasvjeta, primjena obnovljive
energije idr...
• Energetsko certificiranje zgrada
Nova Direktiva o promoviranju upotrebe energije proizvedene iz izvora obnovljive
energije (odobrena legislativnom rezolucijom Evropskog parlamenta od 17. decembra
2008.) Ona uspostavlja opći okvir za promoviranje energije proizvedene iz izvora
obnovljive energije. Njome su određeni obavezni nacionalni ciljevi za sveukupan udio
energije proizvedene iz IOE u ukupnoj krajnjoj potrošnji energije, te za udio energije
proizvedene iz IOE u transportu: Direktiva traži da svaka zemlja članica EU usvoji
Akcioni plan za obnovljivu energiju.
Među najvažnijim tzv. „Okolinskim direktivama“ / direktivama za zaštitu okoline su:
Direktiva 2001/80/EZ o ograničenju emisija određenih polutanata / zagađujućih materija
u zrak iz velikih termo elektrana - na fosilna goriva (usaglašen je prelazni period do 31.
decembra, 2017.), i
Direktiva 1999/32/EZ o smanjenju sadržaja sumpora u određenim tečnim gorivima
Direktiva 1999/32/EZ treba biti inkorpurirana u zakonodavstvo BiH do 31. decembra,
2011. godine. Ta obaveza je rezultat učešća BiH u Sporazumu o Energetskoj zajednici
jugoistočne Evrope.
U skladu sa članom 13. Sporazuma, Ugovorne strane prepoznaju važnost Kjoto
protokola i nastojat će da mu pristupe.
Ugovorne strane će također nastojati da implementiraju Direktivu Vijeća 96/61/EZ o
integriranoj prevenciji i kontroli zagađenja (IPPC), od 24. septembra, 1996
Jedna od ključnih obaveza koje zemlje, kandidati za pristup EU moraju ispuniti, da bi
postale članice, je da izvrše usklađivanje svog zakonodavstva sa zakonodavstvom
Evropske unije, što znači da inkorporiraju u svoje nacionalne zakone, pravila i
procedure EU legislative, koji su sadržani u Acquis-u.
3.2. EU – Instrumenti za predpristupnu pomoć (IPA) i Programi Zajednice –
Institucionalni i infrastrukturni programi i projekti
3.2.1. IPA Programi i projekti
Mogućnosti korištenja predpristupnog finansijskog instrumenta IPA u oblastima
zaštite okoline i energetike i problematika u Bosni Hercegovini
BiH se, u procesu korištenja sredstava iz finansijskog instrumenta IPA, odmah na
početku, suočila sa nizom poteškoća, koje su značajno odgodile početak
implementacije projekata iz nacionalnog paketa za IPA 2007 i IPA 2008. Nastale
poteškoće su još jače istakle pitanje nepostojanja adekavtnih apsorbcionih kapacitata
za prihvatanje ovih projekata u BiH. Procesi ratifiakcije Okvirnog sporazuma, u kome
su navedeni svi principi i pravila vezano za IPA-u, su trajali 10 mjeseci, nakon čega je
trebalo donijeti amandmane na zakon o PDV-u , te promijeniti pravilnik o PDV-u, što je
odnijelo još tri dodatna mjseca.
Ovakva situacija oko ratifikacije sporazuma ne postoji ni u jednoj zemlji regiona i
to je nešto što je stvaralo poteškoće, da bi se blagovremeno moglo početi sa
implementacijom IPA projekata u BiH. Ovo je posebno potrebno imati u vidu, kada se
uzme u obzir ograničen vremenski period koji stoji na raspolaganju za povlačenje
sredstava IPA.
Tu je naravno, neizbježno i pitanje nedsostatka političke volje, da bi se određeni projekti
reaizovali, što značajno utiče na ostvarenje planiranih rezultata i specifičnih ciljava
projekata, te se stiče utisak, koji je naveden u izvještajima EK, da su projekti finansirani
od strane EK neodrživi, ili sa vrlo ograničenom održivošću, što onda dodatno dovodi u
pitanje duh i logiku cijelopkupne pomoći EU Bosni i Hercegovini. Konačno, nedostatak
političke volje se manifestuje i u nenominovanju ili kašnjenju sa nominovanjem
odgovornih osoba na čelo tijela i organizacija koje trebaju biti pokretači i vodeća snaga
u procesu Evropskih integracija.
IPA – Namjena i uspostavljanje programa pomoći zamljama pristupnicama EU
Evropska unija je za svoj budžetski period 2007-2013 kreirala novi instrument
predpristupne pomoći zemljama koje prolaze kroz proces evropskih integracija sa
krajnjim ciljem njihovog punopravnog članstva u Uniju. Ovaj instrument pomoći je
nazvan Predpristupni instrument pomoći (engl.: Instrument Pre-Accession
Assistance - IPA).
Iako postoje i neki drugi programi podrške Evropske unije, IPA predstavlja
ključni instrument podrške predpristupnom procesu, sa ciljem efikasnog i
blagovremenog provođenja institucionalnih, političkih i ekonomskih reformi uz podršku u
preuzimanju evropskog pravnog naslijeđa. Pored toga ovaj Instrument podržava
izgradnju nacionalnih tijela, potrebnih za korištenje evropskih kohezionih fondova.
IPA je uspostavljena posebnom Uredbom Vijeća Evropske zajednice-EZ br.
1085/2006. Uredba definiše cilj i korisnike, komponente pomoći, te pravila za planiranje,
programiranje, upravljanje i realizaciju ovog instrumenta. Na osnovu ove Uredbe,
Evropska Komisija je usvojila Uredbu br. 718/2007 o provođenju Uredbe Vijeća
Evropske zajednice. Uredbom Evropske Komisije se potvrđuju provedbena pravila o
dodjeli predpristupne pomoći. Ova Uredba reguliše sljedeće:
−
principe i okvire pomoći
127
−
−
zajednička pravila provedbe
pravila provedbe po pojedinim komponentama.
Da bi Bosna i Hercegovina mogla da koristi sredstva iz ovoga finansijskog instrumenta,
ona morala da zaključi i ratifikuje Okvirni sporazum o pravilima saradnje Evropske
komisje i Bosne i Hercegovine, koji se odnosi na finansijsku pomoć Evropske
zajednice u okviru pomoći instrumenta IPA, što je i učinjeno u novembru 2008. godine.
Komponente IPA
Predpristupni finansijski instrument Evropske unije IPA se sastoji od 5 komponenti i to:
Komponenta I: Institucionalna izgradnja i podrška u tranziciji,
Komponenta II: Prekogranična saradanja;
Komponenta III: Regionalni razvoj;
Komponenta IV: Upravljanje ljudskim resursima;
Komponenta V: Ruralni razvoj.
U ovom trenutku (maj / svibanj 2009. godine), Bosna i Hercegovina, kao zemlja
potencijalni kandidat za pristup Evropskoj uniji, ima pristup prvim dvjema
komponentama IPA.
Komponenta I daje podršku tranziciji zemlje i institucionalnoj izgradnji.
Zemlja dobija pomoć za izgradnju administrativnih i pravosudnih kapaciteta za
ispunjavanje političkih, ekonomskih kriterija i selektivnom usklađivanju zakonodavstva
BiH sa zakonodavtsvom Evropske unije. U okviru ove komponente, dosada su
izdvajana sredstva za izgradnju neophodnih kapaciteta institucija, koje su nadležne za
upravljnje sektorom okoline, kao i u elektroenergetskom sektoru.
Osnovni cilj ove komponente, čiji su glavni korisnici nevladine organizacije, organi
lokalne samouprave, te javna preduzeća, neprofitnog karaktera, je promoviranje
dobrosusjedskih odnosa, jačanje saradnje u pograničnim područjima među državama
putem jačanja zajedničkih inicijativa sa lokalnog i regionalnog nivoa, kao i realizovanje
ciljeva ekonomske i socijalne kohezije.
Kroz Komponentu II,
BiH ima pravo da učestvuje u šest programa
prekogranične saradnje, te se implementacija podnešenih projekata očekuje u
narednom periodu.
Sa sticanjem stausa zemlje kandidata BiH, kao i sa dodijelom akreditacije o
decentralizovanom načinu implementacije evropskih fondova, BiH će moći pristupiti
preostalim komponentama IPA. U tom pogledu, Komponenta III IPA ostavlja široke
mogućnosti za korištenje sredstava, kojima bi se pružila podrška manjem broju
velikih investicionih projekata u oblasti zaštite okoline i energije.
128
Programiranje pomoći iz instrumenta IPA za BiH
Proces programiranja
Proces programiranja u Bosni i Hercegovini se bazira na nekoliko nacionalnih
strateških dokumenata, kao i na strateškim dokumentima Evropske komsije. U ovim
dokumentima, koji se pripremaju na godišnjoj ili višegodišnjoj osnovi, kroz jedan
sveobuhvatan proces konsulatacija, EK određuje prioritete koji su od značaja za
napredak BiH na evropskom putu.
Konačno, Evropska komisija objavljuje Višegodišnji indikativni finansijski
okvir (engl: Multiannual Indicative Financial Framework-MIFF), po godinama i po
komponentama za BiH, u kojima su dati iznosi finansijskih sredstava, koji BiH stoje na
raspolaganju. Sredstava iz ovoga finansijskog okvira se raspoređuju na prioritetne
projekte iz gore navedenih strateških dokumenata.
Sam proces programiranja pomoći EU se realizuje putem mreže „Voditelja
projekata“ (ovlašteni predstavnici državnih institucija, koji na sektorskom nivou,
koordiniraju pripremu idejnih projekata). Direkcija za evropske integracije (DEI) pokreće,
usmjerava i vodi cijelokupan proces programiranja, a sve pod monitoringom Delegacije
Evropske Komsije (DEK). Krajnji rezultat procesa programiranja je izrada kompletnih
idejnih projekata, takozvanih „Project fichea“, koji svi zajedno predstavljaju nacionalni
paket za BiH.
Ovaj proces se obično realizuje kroz tri faze:



Identifikacija projektnih ideja,
Izrada logičkog okvira, te
Izrada punog teksta Idejnog projekta.
DEI, putem DEK-a osigurava tehničku pomoć u svima fazama izrade ovih idejnih
projekata.
Bitno je naglasiti, da kada se radi o projektima iz oblasti energije i zaštite okoline,
DEI također vrši monitoring procesa konsultacija između Voditelja projekata i nižih
(entitetskih) nivoa vlasti, čime se osigurava vlasništvo i nižih struktura vlasti nad
sadržajem projektne ideje.
Na kraju procesa programiranja, nakon što su svi idejni projekti pripremljeni, DEI
priprema informaciju sa listom zaključaka o završenom procesu programiranja, u kojoj
su navedeni svi projekti pojedinačno, i koja se usvaja od strane Vijeća ministara BiH.
Nakon toga, nacionalni paket, koji sadrži sve idejne projekte za određenu godinu, DEI
šalje EK na usvajanje. EK, nakon završenog procesa konsultacija, koji obično traje od 4
do 6 mjseci, na sjednici Upravnog odbora za IPA, usvaja nacionalni paket za tu
godinu.
Ključni dokumenti procesa programiranja
Ključni dokument EK u tom smislu predstavlja Višegodišnji indikativni planski
dokument (engl: Multiannnual Indicative Planning Document - MIPD), koji se radi
za period od tri godine i koji se naknadno nadopunjava svake godine, u skladu sa
ostvarenim napredkom u pojedinim oblastima. Zadnji usvojeni MIPD za BiH pokriva
129
period 2008-2010. godina. Ovaj dokument se sastoji od jednog opšteg dijela i obuhvata
četiri prioriretne oblasti / poglavlja i to:




Politički zahtjevi;
Ekonomski zahtjevi;
Sposobnost preuzimanja obaveza iz članstva;
Programi podrške.
Za svaku prioritetnu oblast su postavljeni ciljevi za realizaciju, te očekivani
rezultati sa pokazateljima. Na ovaj način, može se jasno sagledati šta to što EK, u
određenim oblastima, želi da vidi kao ostvaren napredak u BiH, u pojedinom sektoru ili
oblasti, te za šta je spremna da odvoji sredstva iz IPA.
Sektor energije i okoline se nalazi se u poglavlju: Sposobnost preuzimanja
obaveza iz članstva sa dole navedenim ciljem:
„IPA podržava razvoj i provođenje strategija i politika za približavanje pravnim
tekovinama Evropske unije u oblastima unutrašnjeg tržišta, sektorskih politika, pravde,
slobode i sigurnosti. Ovim je obuhvaćeno jačanje kapaciteta agencija i institucija BiH,
potrebnih za realizaciju i provođenje sektorskih politika, uključujući mehanizme za
potvrđivanje kompatibilnosti vladinih politika i nacrta zakona sa EU“. Iz ovoga je jasno
vidljivo, da EK namjerava da pruži podršku BiH u provđenju strategija i sektorskih
politika, koje uključuju i Strategije i politike energije i okoline.
Slijedeći očekivani rezultati indiciraju opredjeljenost EK, da pruži podršku BiH u
sektorima okoline i energije:
Zaštita okoline:

Usvajanje i provođenje državne strategije za zaštitu okoline,

Uspostavljenje i funkcioniranje BiH Agencija za zaštitu okoline,

Napredovanje i približavanje ovog sektora pravnim tekovinama Evropske unije,
koje se odnose na zaštitu okoline.

Instrumenti za određivanje prioriteta kod investicija u infrastrukturu zaštite okoline i
određivanje mjera za zaštitu okoline,

Napredovanje i stvaranje mehanizama za sufinansiranje infrastrukture zaštite
okoline,

Proširanje investicija u infrastrukturi zaštite okoline.
Energija:

Nastavak reforma energetskog sektora i usvajanje sveobuhvatne energetske
strategije i njena implementacija,

Napredak Bosne i Hercegovine prema ispunjavanju obaveza preuzetih u okviru
Sporazuma o energetskoj zajednici.
Pored MIPD-a, izuzeztno važan dokument predstavlja Evropsko partnerstvo
(EP), koji se radi od strane EK, u prosjeku svake dvije od tri godine. Zajedno sa MIFFom, Izvještajem o ostvarenom napretku u BiH, te Strateškim dokumentom za
proširenje, EK priprema Godišnji paket za proširenje. Evropsko partnerstvo određuje
130
prioritete za BiH u procesu pristupanja EU, te time usmjerava proces reformi u zemlji.
Taj u osnovi politički dokument se sastoji od dvije vrste prioriteta i to:
Kratokoročnih prioriteta, koji se definiraju period od jedne godine, te srednjoročnih
prioriteta, koji se definiraju za period od tri godine.
Kratkoročni prioriteti
Kao kratkoročni prioriteti iz Evropskog partnerstva, za sektor Okoline su
navedeni slijedeći:
• Usvojiti državni zakon o okolini, kako bi se stvorio okvir za harmoniziranu zaštitu
okoline u cijeloj zemlji,
• Nastaviti sa provedbom zakonodavstva o procjeni utjecaja na okolinu,
• Ratificirati i početi provedbu relevantnih međunarodnih konvencija, uključujući
Konvenciju iz Aarhusa i ESPOO konvenciju.
• Uspostaviti državnu agenciju za okolinu i osigurati njeno propisno funkcioniranje.
• Dalje jačati administrativni kapacitet institucija koje se bave okolinuem, posebno
na državnom nivou, te poboljšati komunikaciju i koordinaciju između tih institucija.
Kao kratkoročni prioriteti iz EP za oblast energije su navedeni slijedeći:
• Ispuniti obaveze koje proizlaze iz Ugovora o energetskoj zajednici od 1. jula
2007. godine u pogledu potpune provedbe Acquis–a o unutarnjem tržištu gasa i
električne energije, te prekogranične razmjene električne energije.
• Izraditi i usvojiti sveobuhvatnu energetsku strategiju.
Srednjeročni prioriteti
Kao srednjoročni prioriteti iz EP za oblast okoline su navedeni slijedeći:
• Nastaviti raditi na postepenom prenošenju Acquis-a, sa posebnim naglaskom na
upravljanje otpadom, kvalitet voda, kvalitet zraka, zaštiti prirode i sveobuhvatnom
sprečavanju i kontroli zagađenja.
• Provesti strateške planove, uključujući strategije investiranja, te povećati
investiranje u infrastrukturu za zaštitu okoline, sa posebnim naglaskom na
prikupljanje i obradu otpadnih voda, opskrbu pitkom vodom, te upravljanje
čvrstim otpadom.
• Osigurati da zahtjevi u pogledu zaštite okoline budu uključeni u definiranje i
provedbu drugih sektorskih politika.
Kao srednjoročni prioriteti iz EP za oblast energije su navedeni slijedeći:
• Ubrzati reformu energetskih komunalnih službi, posebno sektora električne
energije i gasa, provesti entitetske akcione planove za restrukturiranje sektora
električne energije, izraditi i provesti popratne planove u pogledu reforme sektora
uglja, ustanoviti operatere sistema prijenosa i sistema distribucije u sektoru gasa,
te razviti unutarnje tržište gasa.
131
•
Osigurati konsolidiran sistem regulacije električne energije i gasa, koji će biti u
mogućnosti da uključi druge energetske sektore, u skladu sa Ugovorom o
energetskoj zajednici, te paralelno s tim, osigurati rješavanje pitanja vezana za
socijalno ugrožene potrošače.
Na osnovu gore navdenih podsektora / pod oblasti, koji su pokriveni ovim
evropskim dokumentima, jasno je vidljivo da EK namjerava da snažno podrži reformu
ova dva sektora u BiH, kao i da namijerava da u tu svrhu pokrene značajan broj
aktivnosti.
Konačno, izuzetno važan dokument u procesu programiranja Instrumenta IPA,
predstavlja Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji je postao pravno valjan te
obavezujući za BiH sa momentom njegove ratifikacije u Bosni i Hercegovini. Obaveze
koje se odnose na ove dvije oblasti su navedene u poglavlju „Politike saradnje“.
Član 107 ovog sporazuma se odnosi na energiju, te se naglašava „da će BiH sarađivati
sa EU u primjeni pravne stečevine u oblasti energije“.
Član 108, koji se odnosi na okolinu, ističe „da će BiH sarađivati sa EU te uložiti sve
napore na zaustavljanju daljnje degradacije okoline“.
Ovaj Sporazum će sve više dobijati na značaju kod određivanja prioriteta za
finansiranje iz instrumenta IPA, što dosada nije bio slučaj, zbog toga što nije bio
ratifikovan, pa prema tome nije imao ni obavezujući karakter.
Odobreni i planirani projekti IPA za BiH
Odobreni projekti
Odobreni projekti iz IPA 2007:
Institucije BiH uz koordinaciju DEI su dosada učestvovale u tri procesa
programiranja (IPA 2007, IPA 2008, i IPA 2009), koji se odnose na projekte iz
Instrumenta IPA, te je u tu svrhu dosada pripremljeno 90 idejnih projekta u ukupnom
iznosu od 199,55 miliona EURA. Od toga, je 5 projekata iz sektora okoline u
ukupnom iznosu 24,2 miliona EUR, a iz sektora energije 3 projekta u ukupnom
iznosu od 9,75 miliona EUR.
Iz IPA 2007 u oblasti okoline su odobreni slijedeći projekti:
- Izgradnja sistema kanalizacione mreže u Živinicama; 1,5 milion EURA;
- Podrška BiH politici voda; 1 milion EURA;
- Podrška implementaciji Direktive “Integrisana prevencija i kontrola zagađenja”; 1,5
milion EURA.
Za ova tri projekta se očekuje da će biti ugovoreni do kraja ove (2009) godine, te da će
njihova implementacija otpočeti početkom slijedeće (2010) godine.
Iz IPA 2007 u oblasti energije je odobren jedan projekat:
- Podrška BiH u ispunjavanju zahtjeva Sporazuma o energetskoj zajednici za
Jugoistočnu Evropu - I faza ; 2,5 miliona EUR.
Odobreni projekti iz IPA 2008:
Iz IPA 2008 u oblasti okoline su odobreni slijedeći projekti:
132
- Jačanje institucija u BiH iz oblasti okoline, priprema za predpristupne fondove i
podrška razvoju okolinske infrastrukture; 4 miliona EUR. U ovome trenutku se izrađuje
projektni zadatak, nakon čega će se otpočeti sa tenderskom procedurom. Početak
implementacije ovog projekta se očekuje u toku 2010 godine.
Iz IPA 2008 u oblasti energije su odobreni slijedeći projekti:
- Podrška BiH u ispunjavanju zahtjeva Sporazuma o energetskoj zajednici za
Jugoistočnu Evropu – II faza; 1,75 miliona EUR.
Planirani projekti
Planirani projekti u IPA 2009:
Iz IPA 2009 u oblasti okoline su planirani slijedeći projekti:
Rehabilitacija i izgradnja projekta infrastrukture u oblasti vodosnadbijevanja i
sakupljanja otpadnih voda; 16, 5 miliona EUR;
Iz IPA 2009 u oblasti energije su planirani slijedeći projekti:
Izgradnja male hidro elektrane Cijevna III; 5,5 miliona EUR.
Ova dva projekta će biti razmatrana za odobrenje na sastanku Upravnog
odobora IPA, čije održavanje je planirano u julu 2009. godine. Potrebno je naglasiti, da
shodno istaknutim zahtijevima EK o neophodnosti preduzimanja značajnih koraka za
borbi protiv učinaka globalne eknomske krize, te u tu svrhu poduzimanja značajnih i
velikih investicinoih projekata, koji bi se dijelom finansirali iz nacionalne alokacije za
komponentu I, izrada „project fichea“ u oblasti okoline i energetike je urađena u skladu
sa odredbama instrumenta (Infrastructure project facility) IPF, i to njegovog dijela koji
se odnosi na „municipality window“. „Muncipality window“ kao dio instrumenta IPF
podazumijeva finansiranje projekata kroz kombinaciju grantova i iznosa velikih kredita
koje osiguravaju Međunarodne bankarske institucije. Shodno tome, još uvijek nije jasno
utvrđeno na koji način će se implementirati ovi projekti, da li u skladu sa prvilima EK, ili
sa pravilima velikih bankarskih institucija, koje osiguravaju najveći dio finansija za ove
projekte. Izvjesno je, da će se ova vrsta aranžmana koja se odnosi na kombinaciju
grantova i kredita nastaviti primjenjivati i u budućnosti, a što se odnosi i na projekte iz
oblasti okoline i energetike.
Struktura i sadžaj idejnog projekta / „Projekt fichea“
Proces nacionalnog programiranja za komponentu i po pojedinim godinama ima
za krajnji cilj da dovede da izrade „project fichea“, odnosno idejnih projekata, kojima se
pruža podrška određenom sektoru čije su reforme i efikasno funkcionisanje neophodni,
da bi se BiH kretala naprijed na evropskom putu. Drugim riječima, koristeći IPA projekte
BiH reformiše svoje institucije, pokreće svoje potencijale i riješava svoje poteškoće,
koristeći sredstva EU.
Ovi idejni projekti se pripremaju na obrascima sačinjenim od strane EK, koji se sastoje
od 6 poglavlja te 5 Aneksa.
U I. Poglavlju se daju osnovne informacije o korisniku, iznosu projekta, te
rokovima propisanim od strane EK u okviru kojih se projekt mora ugovoriti, te
implementirati, što, uobičajeno iznosi 2-3 godine, od momenta potpisivanja projektnog
ugovora.
133
U II. Poglavlju navode se krajnji cilj projekta i specifični cilj projekta, koji u stvari
predstavlja kvalitativnu promjenu stanja, koje je nastalo kao rezultat zajedničkog
djelovanja koristi koje je projekat ostvario. U ovome poglavlju se zahtijeva, da se
navede povezanost
projektne intervencije sa prioritetima iz ključnih strateških
dokumenta BiH, kao i EK, kao što su Srednjoročna razvojna strategija, MIPD, Evropsko
partnerstvo, itd.
III. Poglavlje predstavlja najvažniji dio projekta, u kojem se mora, jasno i
precizno-sažeto, obrazložiti situacija u datom sektoru, iz koje može zaključiti da postoje
problemi koji se mogu rješavati realizacijom ovog projekta. Pored toga, moraju se
obrazložiti očekivani projektni rezultati sa preciznim pokazateljima koji predstavljaju
opipljive i mjerljive koristi za ciljnu grupu, koje će biti stvorene aktivnostima ovoga
projekta. Potrebno je isto tako navesti aktivnosti, čija primjena omogućava postizanje
ovih rezultata, odnosno sticanje planiranih koristi. Ovi očekivani rezultati i njihovi
indiikatori, zajedno sa aktivnostima se nakon toga koriste za popunu logičke matrice,
koja predstavlja ključni analitičko-praktični instrument za analizu, planiranje, realizaciju i
praćenje realizacije projekta, te predstavlja ključni alat za monitore (one koje vrše
praćanje uspješnosti realizacije projekta).
Zatim je tu potrebno obrazložiti očekivane buduće katalizatorske efekte koje će
generisati ovaj projekat kroz čitav sektor, zatim kako osigurati njegovu održivost, te da li
postoje neki prekogranični efekti izazvani ovim projektom. Konačno, potrebno je navesti
na koji način će se primijeniti dosadašnja iskustva, zatim kako obrazložiti kako će se
osigurati komplementarnost sa ostalim projektima u ovome sektoru, te koje je
preduslove neophodno ostvariti da bi se realizovao ovaj projekat, te u kojim fazama.
IV Poglavlje predstavlja tabelu sa budžetom projekta gdje su jasno naznačeni
izvori sredstava s obzirom da IPA instrument zahtjeva sufinansiranje. Iznos budžeta je,
shodno pravilima iz IPA razbijen prema vrsti ugovora, a ugovori su grupisani po srodnim
aktivnostima.
U V poglavlju je predstavljena indikativna tabela finansijskih gotovinskih tokova,
iz koje se može zaključiti kakva će biti dinamika povlačenja sredstava, shodno vrsti
ugovora i trajanju projekta.
U VI poglavlju su data obrazloženja na koji način će projekat osigurati poštivanje
jednakopravnosti polova, ostvarivanje manjinskih prava, te kakav će biti uticaj na zaštitu
okoline.
U aneksima se daju opšti elmenti, kao što su institucionalni okvir, zakonski okvir,
broj ekperata itd. Aneksi također sadrže logičku matricu.
Dosadašnje iskustvo je pokazalo, da je izrada „Project fiche“ vrlo zahtjevan
proces, jer ovaj dokument treba obuhvatiti samo bitne informacije, imajući u vidu
ograničeni broj stranica. Konačno, izrada „Project fichea“ zahtijeva vrlo razvijenu
vještinu i sposobnost pojednostavljivanja vrlo kompleksnih zahtijeva i potreba korisnika.
S tim u vezi potrebne su kontinuirane obuke kadrova koji rade / i koji ce ubuduće raditi
na pripremi ovih projekata, te stručno iskustvo kako bi se efikasno primijenila novo
stečena znanja.
Proces implementacije i proces praćenja/monitoringa implementacije projekata
U ovom trenutku još nije počela implementacija niti jednog projekta iz IPA 2007,
niti iz IPA 2008, ali se njihova realizacija, kao što smo mogli vidjeti iz prethodnih
objašnjenja, očekuje već u toku 2010. godine S obzirom na dosadašnji način
implementacije projekata u BiH - (centralizovan - dekoncentrisan), DEK u Bosni i
134
Hercegovini predstavlja upravno tijelo Evropske komisije, preko kojeg su se do sada
implementirali i još uvijek se implementiraju projekti raznih programa Evropske unije
(CARDS i drugi), uključujući proces realizacije tenderskih procedura, potpisivanja
ugovora, te finansijskih transakcija, kao i monitoringa, odnosno praćenja realizacije
projekta.
S druge strane, imajuću u vidu zahtjeve EK, da institucije BiH uspostave
decentralizovani sistem implementacije, odnosno da one na sebe preuzmu odgovornost
i obavezu za realizaciju gore navedenih aktivnosti, kao i uzimajući u obzir ogromni
razvojni potencijal u vidu očekivanih velikih investicionih projekata, za čiju realizaciju bi
BiH bila na raspolaganju značajna finansijska sredstva, između ostalog i u sektoru
energetike i okoline, ova aktivnost je nešto čemu treba posvetiti pažnju od strane
najodgovornijih institucija u državi.
Sa realizacijom gore navedenih aktivnosti, institucije BiH, uključujući Ministarstvo
vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, DEI, druga relevantna ministarstva, državne
agencije i druge ključne državne faktore, bi preuzele na sebe značajne aktivnosti oko
realizacije tenderskih procedura, potpisivanja ugovora, finansijskih transakcija,
finansijske kontrole kao i monitoringa, odnosno praćenja realizacije projekata, čime bi
se postepeno nastavili izgrađivati kapaciteti, te nastavila dobivati neophodna iskustva
koja su neophodna u procesu EU integracija. Određene aktivnosti u tom smislu su već
sada u toku, ali zbog sporosti ključnih donosioca odluka ovaj proces se odvija vrlo
sporo. Zbog toga je bitno da se ovom problemu pristupi na pravi način ili će BiH
nastaviti da propušta prilike da unaprijedi rad svojih institucija kroz izgradnju
neophodnih kapaciteta, te na taj način da snažan poticaj svom razvoju.
3.2.2. Finansijski Instrument Evropske unije - IPF
Osnovne informacije
Donatorska zajednica, u saradnji sa EK je shvatila da zemlje kandidati i
potencijalni kandidati ne mogu postati članovi EU, te zadovoljiti Kopenhaške kriterije,
koji nalažu postojanje tržišne eknomije koja je u stanju izdržati pritiske vrlo jake
konkurencije, ukoliko te iste države nisu sposobne pokrenuti investicione cikluse i
podstaći značajan privredni rast. U tom smislu EK i donatorska zajednica su
prepoznale, da je finansiranje infrastrukture jedan od preduvjeta za socio-ekonomski
razvoj. U tu svrhu su pokrenute aktivnosti za uspostavljanje Infrastrukturnog okvira za
Zapadni Balkan do 2010 godine, sa ciljem daljeg poboljšanja suradnje u investicijama
koje doprinose socio-ekonomskom razvoju regije.
Jedan od instrumenata u okviru ove inicijative je i Infrastructure Project Facility
– IPF (Podrška infrastrukturnim projektima), čija je namjena, da se pomogne zemljama
kandidatima i potencijalnim kandidatima da lakše dođu do finansijskih sredstava za
infrastrukturne projekte od regionalnog, državnog / nacionalnog i općinskog / lokalnog
značaja. Ova podrška infrastrukturnim projektima se odnosi na: Albaniju, Bosnu i
Hercegovinu, Hrvatsku, Kosovo (UNSCR 1244), Crnu Goru, Srbiju, Tursku i
Makedoniju.
Finansijska sredstva u okviru IPF-a daju podršku kod pripreme i
implementacije infrastrukturnih investicijskih projekata iz slijedećih sektora:
1) Okolina – snadbijevanje pitkom vodom, tretman otpadnih voda, kanalizacioni
system, upravljanje čvrstim i opasnim otpadom, kontrola emisija;
135
2) Transport – putevi, željeznice, riječni saobraćaj, luke, aerodromi;
3) Energija – izvori obnovljive energije, proizvodnja električne energije, energetska
efikasnost, hidro-energija, gasovodi;
4) Socijalni sektor – škole, bolnice, zdravstvene ustanove, stambeni objekti
IPF se zasniva na suradnji zemalja korisnica pomoći sa međunarodnim
finansijskim institucijama (International Financial Institutions - IFIs), prvenstveno sa
Evropskom investicijskom bankom (EIB), Evropskom bankom za obnovu i razvoj
(EBRD), te sa Razvojnom bankom Vijeća Evrope (CEB) i njenim partnerom KfW. U
sufinansiranju projekata mogu učestvovati druge IFIs i međunarodni bilateralni donatori.
U okviru IPF postoje dvije vrste kriterija:
a) Kriterij podobnosti – komplementarnost sa IPA nacionalnim programom, budući da
su jedan od izvora sufinansiranja IPF projekata i IPA fondovi, te spremnost za brzu
realizaciju (postojanje zemljišnih i drugih dozvola, geoloških studija, itd.)
b) Kriteriji za prioritete – jasan tehnički opis projekata u skladu sa važećim tehničkim
standardima, dobri izgledi za finansiranje (krediti, grantovi), odnosno izražena
zainteresovanost međunarodnih finansijskih institucija, pozitivni utjecaji na društvo /
okolinu i postojanje regionalnog/prekograničnog utjecaja, jasan ekonomski doprinos
projekta u razvoju društva, pripadnost regionalnim mrežama.
U okviru instrumenta IPF, djeluju IPF-TA (Infrastructure Project Facility-Technical
Assistance - Podrška infrastrukturnim projektima–tehnička pomoć) i IPF-MW
(Infrastructure Project Facility-Municipal Window - Podrška infrastrukturnim projektima
na općinskom nivou).
Podrška infrastrukturnim projektima – tehnička pomoć (IPF-TA) se zasniva na
dodjeli grant sredstava Evropske unije. Grant sredstva su predviđena za: identifikaciju
projekata, izradu studije i pred-studije izvodljivosti, izradu procjene uticaja na okolinu i
društvenu zajednicu, kao i za analizu finansijske izvodljivosti, planiranje budžeta,
kompletan dizajn, pomoć kod pripreme tendera i za nadzor izvedbenih radova u okviru
projekta. Projekte kandiduju nadležna entitetska ministarstva zajedno i u suradnji sa
nadležnim / sektorskim ministarstvom na državnom nivou.
Proces kandidovanja projekata
Ukoliko je riječ o projektima koje kandiduju nadležna entitetska ministarstva, isti
se, putem nadležnih entitetskih ministarstava, dostavljaju nadležnom ministarstvu na
državnom nivou - elektronskim putem, na engleskom jeziku na posebno za to
predviđenim obrascima. Nakon usaglašavanja od strane nadležnog državnog
ministarstva, projekti se putem Ureda Državnog IPA koordinatora dostavljaju IPF Task
Manageru Evropske komisije, odnosno konsultantskoj firmi WYG International,
zaduženoj za implementaciju i pomoć nadležnim institucijama u procesu kandidovanja
novih projekata, sa regionalnim uredom u Sarajevu, na dalju razradu i komentare.
Nakon toga slijedi ponovno usaglašavanje nadležnog državnog ministarstva, njihovo
zvanično kandidovanje relevantnih projekata, te zvanična podrška Državnog IPA
koordinatora za kandidovane projekte, u ime BiH.
136
Kandidovani projekti u okviru IPF - TA
U okviru IPF-TA, do sada su održane 2 runde za kandidovanje projekata.
Bosni i Hercegovini su u okviru 1. runde odobrena četiri infrastrukturna projekta:
a) Projekat regionalnog vodosnadbijevanja Plava Voda
b) Projekat državnog zatvora
c) Izgradnja glavne ceste Foča – Hum
d) Koridor Vc – druga faza
Implementacija ovih projekata je od strane Brisela povjerena konsultantskoj firmi
WYG International, koja je, pored realizacije gore navedenih projekata, zadužena i da
pomogne nadležnim institucijama u procesu kandidovanja novih projekata.
U okviru 2. runde IPF-TA, BiH je odobren jedan projekat iz oblasti transporta:
a) Rekonstrukcija željezničke pruge Sarajevo–Podlugovi na pan-evropskom koridoru Vc
Podrška infrastrukturnim projektima - općinski nivo (IPF MW) je usmjerena ka
realizaciji infrastrukturnih projekata na općinskom nivou, a obuhvata istovremeno
dodjelu kredita i grantova zemljama korisnicima pomoći. U okviru IPF-MW se kandiduju
projekti koji već imaju spremnu svu tehničku dokumentaciju, radi pokretanja izvedbenih
radova. Projekti mogu obuhvatiti jednu ili više općina, a u proces pripreme projekata su
uključene međunarodne finansijske institucije, te korisnici projekta, koji i učestvuju u
njegovom sufinansiranju.
U prvoj fazi IPF-MW programa, prioritet je dat investicijama iz oblasti okoline,
posebno iz oblasti voda i upravljanje otpadom (vodosnadbjevanje, tretman otpadnih
voda, proširenje kanalizacione mreže), budući da takvi projekti doprinose smanjenju
nivoa zagađenosti, a time i poboljšanju zdravlja i životnih uvjeta stanovništva u regiji.
U skladu sa gore navednim prioritetom, Bosni i Hercegovini su, u okviru 1. runde
IPF-MW, odobrena tri projekta iz oblasti okoline:
a) Vodoopskrba i prikupljanje kanalizacije u Banja Luci
b) Projekat kanalizacije u Bijeljini – faza 2
c) Snadbijevanje vodom, kanalizacija i tretman otpadnih voda u Federaciji BiH.
3.2.2. Programi Evropske zajednice
Programi zajednice nisu dio predpristupnog paketa, i BiH ne može njima
pristupiti, kao što može koristiti instrumente IPA ili IPF. Ove programe, u principu, mogu
da koriste samo zemlje članice, te zemlje kandidati ili potencijalni kandidati pod
posebnim uvjetima, ali tek nakon što zadovolje određene preduvjete, i tek nakon što
dobro izvagaju i procijene kolike su koristi i prednosti od ovoga instrumenta.
Mogućnost učešća u Programima zajednice
Programi Evropske zajednice prvenstveno imaju za cilj, da podrže interne
politike Evropske unije kroz saradnju njenih zemalja članica u raznim oblastima:
sigurnost, transport, energija, fiskalna i carinska politika, zaštita okoline, kultura,
obrazovanje, zdravlje, politika potrošača, nauka, itd.
137
Međutim, odlukom Evropskog vijeća u Solunu 2003 godine, programi Zajednice
su postali otvoreni i za zemlje zapadnog Balkana, kako bi se podržao njihov put ka
evropskim integracijama. Pravni osnov za pristupanje zemalja zapadnog Balkana
programima Zajednice jesu Okvirni Sporazumi o opštim načelima za sudjelovanje u
programima Zajednice koje potpisuju zainteresovana zemlja i Evropska komisija.
Okvirni Sporazum između Evropske Zajednice i Bosne i Hercegovine o općim načelima
za sudjelovanje Bosne i Hercegovine u programima Zajednice je potpisan u novembru
2004 godine, a stupio je na snagu u januaru 2007 godine.
Selektivni pristup
Budući da su programi Zajednice prvenstveno namijenjeni zemljama članicama
EU, zemljama zapadnog Balkana se preporučuje selektivni pristup kod donošenja
odluka kojim programima pristupiti. Treba voditi računa o prioritetima i potrebama jedne
zemlje, te o ispunjavanju određenih uvjeta, kao što su izgradnja administrativnih i
institucionalnih kapaciteta, legislativnog okvira, izdvajanje određenih finansijskih
sredstava za plaćanje „ulazne karte“; također treba voditi računa i o uvjetima iz
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Memorandum o razumijevanju
Svoju zainteresovanost za pristupanju određenom programu, određena zemlja
iskazuje, putem nadležne institucije na državnom nivou, pismom interesa prema
Evropskoj komisiji u Briselu, odnosno prema nadležnom Generalnom direktoratu za
određenu oblast.
Nakon uvažavanja pisma interesa, EK priprema Memorandum o razumijevanju
(MoU), kojeg dostavlja zainteresovanoj zemlji na usaglašavanje. MoU se razlikuje od
programa do programa, ali u suštini sadrži obaveze zainteresovane zemlje, neophodne
administrativne i institucionalne kapacitete, finansijske odredbe (npr. godišnje iznose za
plaćanje „ulazne karte“). U slučaju BiH, nakon što nadležna institucija za određenu
oblast na državnom nivou dobije MoU, isti se prosljeđuje na usaglašavanje drugim
nadležnim institucijama. Nakon odobrenja od strane Vijeća ministara, koje ovlaštava
nadležno ministarstvo da u ime BiH potpiše MoU, isti se dostavlja Predsjedništvu BiH,
koje može donijeti Odluku o privremenom stupanju na snagu MoU, u očekivanju da ga
prihvati Parlament BiH.
Ulazna karta
Nakon stupanja na snagu MoU, zainteresovana država je dužna da uplati
sredstva na ime „ulazne karte“ za svaku godinu trajanja programa. Sredstva je moguće
obezbijediti iz državnog budžeta ili iz Instrumenta za pretpristupnu pomoć (IPA). Ukoliko
se traže sredstva u okviru IPA, u načelu najviši iznos koji se može tražiti za prvu godinu
pristupanja je 90%, a 10% je država dužna da osigura iz svog budžeta. Sa svakom
godinom, finansijski doprinos od strane zainteresovane zemlje se povećava i uplaćena
sredstva se ne mogu povratiti. Iznos ulazne karte zavisi od programa i obračuna se na
osnovu određenih formula koje obuhvataju GDP i broj stanovnika zainteresovane
zemlje, ali je moguće pregovarati o tačnom iznosu sa Evropskom komisijom.
Učešće aplikanata
Prilikom ulaska zemlje u određeni program, treba voditi računa, da se uplaćena
sredstva iskoriste na najbolji mogući način, jer se uplaćeni iznos za učešće u programu
138
ne može povratiti, ali uspješno pripremljeni i odobreni projekti od strane aplikanata
mogu povući i mnogo veće iznose nego što je iznos uplaćen na ime ulazne karte.
Prilikom kandidovanja projekata treba voditi računa, da većina projektnih
aktivnosti predviđa i finansijski doprinos potencijalnih aplikanata, uz određena grant
sredstava od strane Evropske komisije.
Na internet stranici svakog programa Evropska komisija objavljuje pozive za
dostavljanje projekata, u načelu dva puta godišnje, zajedno sa rokovima i smjernicama
za dostavljanje projektnih prijedloga. Također, jednom godišnje se objavljuju programi
rada za svaki program Zajednice posebno, koje potencijalni aplikanti trebaju uzeti u
obzir. Godišnji programi rada sadrže generalne informacije o određenom programu,
procedure i pravila za dostavljanje projektnih prijedloga, predviđene aktivnosti, kriterije
za evaluaciju, selekciju i odabir projektnih prijedloga.
Koristi i prednosti za BiH
Postoje potencijalne višestruke koristi od učešća u programima Zajednice.
Potencijalni aplikanti mogu da učestvuju kao partneri zemljama iz Evropske unije, sa
ciljem razmjene znanja, iskustava, dobijanja know-how i dr. Također se podržava
međunarodna suradnja između zemalja EU i zemalja zapadnog Balkana, organizacija i
učešće na seminarima, radionicama i obukama, te učešće na studijskim putovanjima
radi daljeg usavršavanja i unapređivanja znanja. Budući, da određeni programi
zahtijevaju učešće u projektima inovativnog karaktera, potencijalni aplikanti imaju
mogućnost razvoja inovativnosti i jačanja konkurentnosti u društvu. Također se pruža
mogućnost upoznavanja sa internim politikama Evropske unije, njenim standardima i
procedurama, kako bi se zemlje kandidati i potencijalni kandidati pravovremeno
pripremili za članstvo u Evropsku uniju.
Zaključak
Ukoliko namijerava postići veći i kvalitetniji napredak u procesu EU integracija,
BiH mora učiniti efikasnijim proces korištenja fondova EU, i to u svim njegovim
aspektima što uključuje neprekidno jačanje i uspostavljanje neophodnih kapaciteta,
promjenu relevantnog zakonodavstva, nominiranje odgovornih kompetentnih osoba na
rukovodeće položaje, izgradnju neophodne političke klime za realizaciju svih projekata,
a posebno onih budućih, koji će stajati na raspolaganju nakon postizanja statusa
kandidata i to nakon što se izgrade neophodni kapaciteti za dodijelu akreditacije o
uspostavljenom sistemu DIS-a. Ovi „budući” projekti imaju veliki investicioni potencijal, i
mogu pojedninačno i zajednički snažno podržati razvoj BiH. To je šansa koje se ne
smije propustiti i na čijoj realizaciji svi moraju, zajednički, raditi.
SKRAĆENICE:
IPA - Instrument za predpristupnu pomoć;
DEI - Direkcija za evropske integracije;
DEK - Delegacija evropske komisije;
MOFT - Ministarstvo finansija i trezora;
DIS - Decnetralizovani sistem implementacije fondova EU

„ŠTA ČLANOVI NADZORNIH ODBORA I UPRAVA TREBAJU ZNATI

Услови учешћа

ENERGETSKA EFIKASNOST U SKLADU SA EN ISO 50001

Boško Pribičević Rođen 20. siječnja 1962. godine u Vrbovskom

Svojstva obnovljivih izvora energije ne možemo

Primakonova metodologija implementacije Primavere

eu FondoVi u seKToru PoljoPriVrede i ruralnoG raZVoja!

ENERGETSKI SISTEMI - Sustainable Energy BiH

priopćenje za medije - Poticanje energetske efikasnosti u Hrvatskoj

Prosvjedno Pismo

magistarski rad