HUM
časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru
osnivač i nakladnik
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
za nakladnika
Slavica Juka
uredništvo
Stipe Botica (Zagreb)
Boris Berić (Osijek)
Mirko Gojmerac (Zagreb)
Ruggero Cattaneo (Milano)
Serafin Hrkać (Mostar)
Božo Goluža (Mostar)
Antun Karaman (Dubrovnik)
Slavica Juka (Mostar)
Mile Mamić (Zadar)
Antun Lučić (Mostar)
Šimun Musa (Mostar)
Anto Mišić (Zagreb)
Robert Sullivan (Champaige)
Vladimir Pandžić (Zagreb)
glavni urednik
Šimun Musa
odgovorna urednica
Slavica Juka
tajnik
Ivica Musić
lektura i korektura
Ivica Musić
prijevod na engleski jezik
Ivana Zovko
naslovnica
Krešimir Ledić
grafička priprema i tisak
FRAM ZIRAL, Mostar
adresa uredništva
Matice hrvatske bb, 88000 Mostar
Telefon: +387/036/355-400
Faks: +387/036/355-401
E-mail: [email protected]
naklada
500 primjeraka
Časopis izlazi jednom godišnje (i po potrebi).
Mostar
2007.
br. 2
ISSN 1840-233X
str. 424
HUM
časopis Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Mostaru
Mostar, prosinca 2007.
Sadržaj
Urednikova riječ.........................................................................................................................7
Šimun Musa
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI............9
Jure Krišto
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA ŽIVOTA HRVATA U
HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE MONARHIJE.................................54
Tomo Vukšić
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918.
S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN..........................................................82
Božo Goluža
HRVATSKA PERIODIKA U VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE............ 114
Robert Jolić
“PRETPOVIJEST” TISKARSTVA U BIH: RUKOPISNA BAŠTINA
BOSANSKOHERCEGOVAČKIH FRANJEVACA.......................................................... 140
Pavao Knezović
ANTIČKO I GLAS HERCEGOVCA....................................................................................... 158
Marko Dragić
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I KNJIŽEVNOST U PERIODICI I
MONOGRAFIJAMA OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA................................. 181
Marija Majić
NAŠA OGNJIŠTA – PRVI KATOLIČKI LIST U BOSNI I HERCEGOVINI
POSLIJE DRUGOGA SVJETSKOG RATA....................................................................... 208
Zoran Tomić • Zdeslav Milas • Siniša Kovačević
MODELI ODNOSA S JAVNOŠĆU.................................................................................... 224
Ilija Musa
ZAKONSKA REGULATIVA TISKA U BIH OD 1907. DO 1940.................................. 243
Branko Hebrang
POKUŠAJI STVARANJA HRVATSKE NACIONALNE INFORMACIJSKE AGENCIJE.............................................................................................256
Irina Budimir
JEZIK OSVITA – Pravopisne, grafijske i jezične (ne)dosljednosti u Osvitu.................283
Katica Krešić
ODREĐENJE OPĆEJEZIČNIH POJMOVA I JEZIKOSLOVNO NAZIVLJE U
NOVOJ SLOVNICI TALIANSKOJ FRANJE MILIĆEVIĆA........................................... 302
Ljiljana Kolenić
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM JEZIKOSLOVNIM ČLANCIMA......................... 320
Frano Musić
SUZANA ČISTA MAVRE VETRANOVIĆA ................................................................... 346
Sanja Runtić
REMAPPING THE BOUNDARIES: THE NOVELISTIC LANDSCAPE
OF LESLIE MARMON SILKO’S STORYTELLER..............................................................359
Ivica Glibušić
HSS-OV PRINOS SMANJENJU GLADI U HERCEGOVINI........................................372
Šimun Musa
LJUDEVIT JONKE, ŽIVOT I DJELO (U povodu stote obljetnice rođenja)................393
DEKLARACIJA
O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA 1967.–2007. . ...402
PRIKAZI I OSVRTI
Hrvatska književnost u Zadru u 19. st................................................................................ 405
Hrvatski kao povijesni jezik..................................................................................................408
Metonimija – moćno sredstvo književne riječi................................................................. 411
Izići na svjetlo...........................................................................................................................416
Zbornik 140 godina Župe Čerin............................................................................................419
NAPUTCI AUTORIMA ZA SURADNJU................................................................................ 423
Urednikova riječ
Poštovani čitatelji,
Pred vama je drugi broj Huma, časopisa koji se istom treba afirmirati
kao respektabilna znanstvena publikacija s međunarodnom recenzijom.
Cjelokupan trud ovoga uredništva usmjeren je upravo k tom cilju, što se,
vjerujemo, dalo vidjeti već iz prvoga broja koji je naišao na dobar prijam akademskoga općinstva, ali i najšire čitateljske javnosti. Ohrabreni
tom spoznajom, za ovu smo godinu priredili čak dva broja koji raznovrsnošću tema, kakvoćom, metodološkom i tehničkom opremljenošću
predstavljaju korak naprijed. Tomu nesumnjivo pridonosi činjenica što
je većina članaka ovdje objavljenih proistekla iz konferencijskih priopćenja s Međunarodnoga znanstvenog skupa u povodu 135. obljetnice
tiskarstva u Mostaru i 90. obljetnice rođenja filozofa Kvirina Vasilja, s
dvije tematske cjeline: I. hrvatska novinarska i literarno-publicistička
tradicija u Bosni i Hercegovini i II. hrvatska filozofska tradicija u Bosni i Hercegovini, koji je u organizaciji Filozofskoga fakulteta Sveučilišta
u Mostaru i Instituta za hrvatski jezik, književnost i povijest uspješno
održan 23. svibnja 2007.
Radovi u ovim dvama brojevima zauzimaju mjesto sukladno tematskoj raspodjeli i redoslijedu izlaganja na spomenutom skupu. Tako se
u broju što ga upravo držite u rukama nalaze članci vezani za hrvatsku
novinarsku i literarno-publicističku tradiciju. Riječ je o trinaest tematski vrlo raznorodnih uradaka koji s različitih vidika obrađuju ovu veoma
kompleksu, zanimljivu i poprilično neistraženu problematiku. Tu je i
pet članaka koji nisu vezani uz rečeni znanstveni skup, ali koji svojom
kvalitetom zasigurno zaslužuju biti publicirani.
Nismo zaboravili ni na dvije iznimno važne obljetnice. Ove se godine
naime navršava sto godina od rođenja prof. dr. Ljudevita Jonkea, jednoga od najuglednijih jezikoslovaca kroatistike i neumornoga kulturnog
pregaoca. Godina 2007. ujedno je i pedeseta obljetnica glasovite Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika koju su 1967.
godine hrabro potpisali predstavnici hrvatskih kulturnih i znanstvenih
ustanova i organizacija te ju podnijeli Saboru SRH, Saveznoj skupštini i
cjelokupnoj tadanjoj hrvatskoj i jugoslavenskoj javnosti.
Svim suradnicima iskreno zahvaljujemo i pozivamo ih na daljnju suradnju. Također pozivamo sve vas, cijenjeni čitatelji, da svojim prilozima pridonesete kvaliteti našega časopisa. Nadamo se da ćete poticaj za
to pronaći upravo na stranicama ovoga broja.
Šimun Musa
Šimun Musa
Filozofski fakultet u Mostaru
UDK [655.1+070](497.6 Mostar)(091)
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 5. XI. 2007.
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA
POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
Sažetak
U drugoj polovici 19. stoljeća u Hercegovini vidno slabi turska vlast da
bi svoju konačnu propast doživjela 1878. godine, kada dolazi nova, austrougarska uprava. I ova, po svemu tuđinska vlast, kalkulira na račun
svoje sebičnosti, doduše na novim buržoaskim načelima te uz niz protunarodnih, pa i represivnih mjera uvodi i neke napredne poteze što se
pozitivno odražavaju i na gospodarskom i na kulturnom planu. Podižu
se mostovi, grade ceste, osnivaju trgovine i banke, škole, knjižnice, nacionalne i kulturne udruge, otpočinje s radom prva tiskara u Mostaru
(Tiskara poslanstva katoličkog u Hercegovini, 1872.), javlja se nakladnički
rad te publicističko-novinarska djelatnost u vidu prvih novina u Bosni i
Hercegovini na hrvatskom jeziku kao što su Hercegovački bosiljak, Novi
hercegovački bosiljak, Glas Hercegovca i Osvit.
Navlastite zasluge za pokretanje tiskare i nakladničko-publicistički rad,
kao što je tiskanje prvih novina te objavljenje prvih djela s područja
književnosti, etnologije, teologije, jezikoslovlja itd., pripadaju fra (don)
Franji Milićeviću, čelniku hrvatskoga narodnog preporoda u Mostaru i
Hercegovini koji, obrazovan u krilu zapadnoeuropske kulture, a nacionalno svjestan i politički zreo i tijesno povezan s onodobnim gibanjima u
matičnoj zemlji Hrvatskoj, cijeloga sebe daruje nacionalnom i kulturnoprosvjetnom napretku Hrvata i drugih naroda koji s njima žive na ovim
prostorima.
Ključne riječi: tiskara, nakladništvo, književnost, novinarstvo, publicistika, prosvjeta, knjiga, jezik, kultura.
Šimun Musa
1. Povijesni okvir
Negdašnja turska provincija Bosna i Hercegovina, iako duboko uvučena u europski zapad, bila je zapravo stoljećima odvojena od njega,
pa je i u 19. stoljeću ostala nerazvijenom u gospodarskom i kulturnom
pogledu. Nije imala gotovo nijedne prosvjetno-kulturne ustanove osim
pokojega vakufa. Sve vidike mogućega izbavljenja prekrivala je feudalna oligarhija. Zapravo, Turska je poslije Bečkoga rata (1683.-1699.) vrlo
oslabila, pogotovo kao vojna sila, te su svi sultanovi pokušaji da reformama osnaži državu ostali uzaludni.
U to se vrijeme na području Bosne i Hercegovine dogodilo nešto od
presudne važnosti: za vezira je godine 1830. izabran Husein-beg Gradaščević protiv kojega je zaratio Ali-aga Rizvanbegović iz Stoca pa se Husein-beg morao vratiti u Bosnu. Zbog vojnih zasluga Carigrad je Rizvanbegovića odlikovao i udovoljio njegovoj molbi da Hercegovinu odijeli
od Bosne te ga postavio za upravitelja Hercegovine kojom je samostalno
vladao od 1833. do 1851. godine. O aginu ushićenju zbog dobivene časti
najbolje govori njegova izjava pri prvom dolasku u Mostar: “Evo vam
Stambol Mostar, evo vam i cara u Mostaru!” Rizvanbegović je silnički
vladao Hercegovinom okrutno se odnoseći prema raji o čemu svjedoči i
fra Petar Bakula u svojim stihovima:
“Jednom umriet to bi lakše bilo,
Neg’ zulume podnositi težke
Hali-Paše novoga Vezira.”
No, koliko god bio silnik, Rizvanbegović je imao napredne ideje u pogledu gospodarstva. Razvijao je poljoprivredu i graditeljstvo, posebno je
gradio ceste i mostove, a donekle je imao razumijevanja i za prosvjetne
i kulturne vrijednosti. Prisiljavao je raju na sadnju kultura koje su u hercegovačkim krajevima mogle uspijevati, a svatko je morao saditi duhan
i vinovu lozu kao i murve, šipke i drugo voće:
10
Usp. Andrija Nikić, “Kulturne prilike u Hercegovini zadnjih desetljeća turske vladavine
(1823-1878)”, Kačić, 8, Split, 1976., str. 194.
Petar Bakula, Hercegovina za devetnaest godina vezirovanja Hali-pašina, Beč, 1863., str. 8.
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
Od vremena Ali-paše Rizvanbegovića svaka je kuća u Hercegovini sadila
duhan bar za svoju vlastitu potrebu. U većoj količini i za izvoz sadili su
duhan u Brotnju, Bekiji i oko Trebinja (...) duhan se prodavao u turama
10 – 12 groša po 1 oki. Pušili su samo oženjeni ljudi, i to na čibuk (lula i
kamiš) i takum.
Činjenica da je u to vrijeme u Rami, uz ostale pothvate, otvoren rudnik zlata govori kako je Ali-paša bio vrlo zainteresiran za gospodarski
razvoj. Kada je 1851. godine po naredbi Omer-paše Latasa Rizvanbegović pogubljen, Hercegovina je ponovno pripojena Bosni. Doduše, i
Ali-pašini su nasljednici nastavili poslove u građevinarstvu, prometu,
školstvu, trgovini; uspostavio se bankarski i poštanski sustav. Tako je
u Mostaru 1856. godine osnovana Narodna blagajna (zadružna štedionica), a 1867. banka i pošta. Otvaranje škola u Mostaru sve od 1852.
godine posebna je odlika toga razdoblja. Dok su neke škole bile izrazito
vjerskoga karaktera i dijelile se na muslimanske, katoličke i pravoslavne,
druge su bile okrenute općoj izobrazbi puka.
Niz reformâ nije posebno popravio položaj raje. Život se i dalje odvijao u primitivnim feudalnim okvirima, bez bržega i vidljivijega prodora kapitalističkih odnosa. Bila je to samo jedna etapa neuspješna prilagođavanja dok je u stvarnom životu vladala teška situacija poticana
jazom između begova i raje. Zapravo, podčinjeni su morali davati još
veće namete, što je godine 1859. i ozakonjeno. Svim poteškoćama unatoč, ipak su se nazirali i pomaci. Kršćanski se narod nadao obećavanim
reformama te je uz gospodarske i političke počeo izražavati i planirati i
kulturno-prosvjetne zadaće.
Ustupci vlasti prema raji, koji su se primjećivali u doba reformâ, izazvali su još veću netrpeljivost muslimana prema kršćanima i ti su sukobi na lokalnom planu trajali sve do dolaska Austrougarske Monarhije.
Dakle, teško podnoseći turski zulum, narod je tražio poboljšanje svoga
Dominik Mandić, “Hercegovački duhan”, Mostar i Hercegovina, Beograd, 1937., str. 223.
Usp. Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1900., str.
55-183.
Usp. A. Nikić, nav. dj., str. 196 s.
Usp. isto, str. 199.
Šimun Musa, Franjo Milićević i hrvatski kulturni preporod u Hercegovini, Mostar, 1992., str.
24 s.
prosinca 2007.
11
Šimun Musa
položaja utječući se za pomoć i Rimu, i Beču, i Carigradu. Udovoljavajući zahtjevima naroda, a posebno molbi biskupa Barišića, katolici su
dani pod zaštitu Beča, o čemu svjedoče mnogi izvori. Iako su katolici u
pravima bili barem formalno izjednačeni s muslimanima, praktično se
stanje nije promijenilo za još nekoliko desetljeća.
Nezadovoljstvo je eskaliralo u pravi bunt raje. Tako je u Hercegovini
19. lipnja 1875. podignut ustanak. Ustanak se zametnuo u Gabeli pod
vodstvom don Ivana Musića, župnika iz Ravna, i proširio se na obje strane Neretve.
Pokušaj turske vlasti da silom i novim obećanjima unese mir u Hercegovinu ostali su bez željenog uspjeha, jer nisu se ispunili zahtjevi ustanika.
Razvoj ustanka, uz tadašnje poznate sukobe pojedinih država s Turskom,
zainteresirao je velike sile. Hercegovački ustanak trajao je tri godine. Po
zapadnoj Hercegovini organizirali su ga i podržavali franjevci: fra Pavo
Petrović u Klobuku, fra Paško Ćužić u Veljacima, fra Filip Čutura u Posušju, fra Ivo Bagarić u Duvanjskom kraju, a fra Božo Šarić, rodom iz
Drežnice, imao je čak svoju četu i tri godine skrivao se u Kamešnici. Problemi koji su doveli do ustanka i stanja u Bosni i Hercegovini dospijevaju
godine 1878. na Berlinski kongres.
Dakle, Berlinskim kongresom 1878. godine Bosna i Hercegovina dolazi pod austrougarsku upravu čime započinje novi, istina strogo nadzirani, ekonomski i obrazovni napredak. No, i do dolaska austrougarske
vlasti u BiH je bilo nekoliko zapaženih pomaka u gospodarstvu i kulturi,
posebno u vrijeme Ali-paše Rizvanbegovića, kako je i spomenuto. Prema povjesničarima školstva u Hercegovini (Vojislav Bogičević, Hajrudin
Ćurić, Mitar Papić, Esad Peco i dr.), o čemu u svojoj sintezi piše i A.
Nikić,10 godine 1852. osnovana je Slavljanska narodna učiona u Vukodolu (Mostar), a do 1878. godine u Hercegovini je otvoreno još trinaest
hrvatskih škola (učiona). Škole su otvarali franjevci po hercegovačkim
župama: Gorici, Veljacima, na Humcu, u Duvnu, Širokom Brijegu, u
Gradnićima i Posušju, a zatim u Gabeli te još po jednu na Humcu i Širokom Brijegu, a ubrzo i u Konjicu. Na zahtjev biskupa fra Anđela Kra Usp. Radoslav Glavaš, Život i rad fra Rafe Barišića, Mostar, 1900., str. 23-25.
A. Nikić, “Franjevci u Hercegovini od 1878. do 1892. godine”, Kačić, 10, Split, 1978., str. 176.
10 Usp. A. Nikić, “Kulturne prilike…”, str. 199-205.
12
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
ljevića 1872. godine u Mostar su došle časne sestre milosrdnice sv. Vinka
i otvorile Katoličku žensku školu, po mišljenje uglednih povjesničara
školstva u BiH, najbolju odgojno-obrazovnu ustanovu toga doba u Hercegovini. Sestre milosrdnice su 1884. godine otvorile školu i u Duvnu,
a zatim na Humcu kod Ljubuškog. Škole su imale posebno značenje za
žensku mladež koja je do tada u obrazovanju bila potpuno zapostavljena. Koliku su važnost franjevci pridavali sveopćoj izobrazbi, posebno
hrvatskom jeziku, vidljivo iz njihova obraćanja hrvatskim majkama u
listu Glas Hercegovca:
Narodni je jezik vremena svakog i u naroda svakog ono bio, što je najviše
prigledao, u koji sve sile uma svoga uložio, sve darova srca svoga izlio
kao zenicu duha svoga, kao dušu vlasti svoje, kao proroka slave svoje,
za koji i oružja se hvatio, vojevao i umirao kao poklad, koji kada jednom
straćen, nebude povraćen. Zatareš li narodni jezik, zatro si narod... Ostani kost i mozak, ostani krv i koža naroda koga ista: KAKO JEZIK MJENJA – DRUGO MU IME DAJTE, NIJE NAROD ISTI. PO JEZIKU NARODI VJEKUJU I GOSPODUJU: KAKO IM GA OTMEŠ – SLUGUJU
(verzal autorov). Neplašite se truda i napora, na znojnom čelu se lovor
list najljepše zeleni (...) Prava Hrvatica deset dobrih Hrvata osigurava, a
tih nam u ovo doba očajne borbe, u ovo doba borbe protiv onima, koji
nam svetinje naše krne, a krvlju posvećena prava naša podlom svojom
nogom gaze; nasuprot jedna odmetnica desetoricu za sobom povuče (...)
Ja kucam, na vaša srca, ja molim za moju, za našu domovinu.11
U to su se doba otvarale i prve hrvatske knjižnice i čitaonice, a najpoznatija je bila ona smještena u Hindinu hanu, pod Jusovinom, koja
je osnovana 1861. godine.12 Osnivanjem Katoličkoga pjevačkog društva
“Kosača” 1875. godine otvorena je i knjižnica, a kada se godine 1888.
osnovalo i Narodno, odnosno, Hrvatsko pjevačko društvo “Hrvoje”, sav
knjižni fond premješten je u njegove prostorije. Uprava je redovito nabavljala nove knjige pa je knjižnica ubrzo bila opremljena svim važnijim
djelima hrvatskih književnika, ali i periodikom, novinama i zabavnom
literaturom. Međutim, bojeći se buđenja nacionalne misli, državne su
vlasti sva “nepoćudna” djela otpremile u “ralje nezasitnog ognja”. Knjiž11 A. A., “Hrvatskim gospojam”, Glas Hercegovca, Mostar, 8(1891.), 86, str. 1.
12 Usp. S. Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, Zagreb, 1931.,
str. 26.
prosinca 2007.
13
Šimun Musa
nične čitaonice također su bile strogo nadzirane, a čitateljski repertoar
precizno propisivan.13
Prema istim izvorima, osim čitaonice uz Hrvojevu knjižnicu, prije
toga uz knjižnicu u Hindinu hanu, oko 1890. godine otvorena je i čitaonica na Humcu (već 1884. osnovan je Muzej – spomenik na Humcu,
prvi u Hercegovini, za što zasluga pripada fra Anđelu Nuiću). U čitaonicama su se održavala i predavanja, organizirane su zabave i predstave, a
vođeni su i politički razgovori.
No, presudan događaj za kulturno-prosvjetni preporod predstavlja
otvaranje tiskare 1872. godine koja je djelovala u vlasništvu franjevaca, a
pod ravnanjem Franje Milićevića. Tada je pokrenut publicističko-novinarski rad, objavljivana je nužna udžbenička literatura “za pučke učione”, beletristika, ali i svekolika druga literatura.
Kada je 1. kolovoza 1878. austrougarska vojska iz Vrgorca prešla na
turski teritorij (u Hercegovinu), ljubuški je kraj taj događaj dočekao kao
svoje oslobođenje.14 Istoga je dana provincijal franjevački s Humca poslao brzojav caru Franji Josipu, kojega je smatrao zaštitnikom svoga naroda, pozdravivši ga: “Živio nam naš hrvatski kralj na mnoga ljeta.” Već
je 5. kolovoza 1878. austrougarska vojska na čelu s generalom Jovanovićem ušla i u Mostar. Kako bilježi kroničar, cijeli je grad bio na nogama
da bi dočekao vojsku:
Cijeli se grad uzeo pripremati, da ga (generala Stjepana Jovanovića) sjajno dočeka, jedni od veselja, a drugi jer im nije moglo biti drugačije. Za
doček je valjalo postaviti slavoluk na Velikoj Tepi. Kad su stali kititi ovaj
slavoluk raznim barjacima, nastade veliki metež među građanima radi
barjaka i natpisa...15
Oduševljenje novom vlašću nije dugo potrajalo. Dominik Mandić u
knjizi Etnička povijest Bosne i Hercegovine piše kako je Austrougarska
sustavnim programom nastojala stvoriti posebnu naciju u Bosni i Hercegovini – “Bošnjaci i Hercegovci” – te uvesti “bosanski zemaljski jezik”
13 Usp. Š. Musa, nav. dj., str. 21-23.
14 Usp. A. Nikić, “Ulazak austro-ugarske vojske u Hercegovinu”, Marulić, 13(1980.), br. 1, str.
51-66.
15 Martin Đurđević, Memoari sa Balkana 1858.-1878., Sarajevo, 1910., str. 186.
14
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
čemu su se suprotstavljali svi svjesni Hrvati, a u toj borbi prednjačili su franjevci ističući protivljenje navlastito u Milićevićevu listu Glas
Hercegovca. Taj je tjednik imao presudnu ulogu u buđenju i njegovanju
nacionalne svijesti hrvatskoga i muslimanskoga naroda. Njegova je pravaško-starčevićanska orijentacija osuđivala sva tuđinska nasilništva nad
hrvatskim nacionalnim bićem, a posebno se suprotstavljala velikosrpskim zanosima raspirivanim geslom “Srbi svi i svuda”. Opće je poznato kako je Austrougarska zabranjivala svaki spomen hrvatskoga imena.
Hrvatsko se ime moralo prešućivati i u politici i u školstvu, a zabrana
nacionalnoga jezika bila je posebna mjera režima. Bilo je gore nego u
doba turske vlasti:
Naše je stanje vehoma kukavno i žalosno. Istina je pod turskom smo
vladom trpili i patili, ali ona nikad nije ni pokušala, da nas iznarodi. Mi
u svojoj Bosni, van hrvatskoga, nismo čuli drugoga jezika, a danas bih
čovjek rekao, da je u njemačkom gradu: upravo zavladao njemački jezik.
Dok se to radi, s druge strane vlada hoće da podupre turski živalj.16
I usprkos svim poteškoćama što ih je nametala tuđinska vlast, jačanje
nacionalne svijesti nije se moglo spriječiti. Hrvatski se narod promišljenim metodama i potvrđenim sredstvima odlučno otimao primitivizmu
kako je to nalagao i duh zapadnoeuropske tradicije. Da je narodni otpor
prema svakom tuđinskom utjecaju bio vrlo izražen, a nacionalna ideja
samobitnosti uvriježena u svakom Hrvatu, s ponosom je u pismu doktoru Isi Kršnjaviju naglasio fra Didak Buntić:
Zublja narodne svijesti hrvatske, starčevićanstvo, nije došlo iz Slavonskog Broda u Bosnu nego iz Hercegovine, napose iz kamenitog Mostara,
koji je zadržao svoj narodni karakter naproti malom Berlinu – Sarajevu.17
Upravo ta ideja bila je neiscrpnim poticajem i u stvaralaštvu Franje
Milićevića. U kulturnoj pustoši i gospodarskoj zaostalosti Hercegovine
19. stoljeća, kada je turska vlast napokon skapavala u svojim mukama,
16 Arhiv P., Svaštenjak, 32-33, citati iz Narodnog lista, “Povijest”, sv. 3, str. 453.
17 Oton Knezović, Život i rad fra Didaka Buntića, Zagreb, 1938., str. 57.
prosinca 2007.
15
Šimun Musa
a nova austrijska uprava licemjerno kalkulirala u račun svojih interesa,
našlo se nekoliko odvažnih, mudrih i učenih domaćih sinova, iskrenih
domoljuba, odlučnih u svojoj nakani duhovnoga i materijalnoga izbavljenja hrvatskoga naroda. Franjo Milićević, “apostol hrvatstva i čelik karakter”, kako mu je napisano na nadgrobnoj ploči, jedan je od tih
velikana hercegovačke kulturne baštine. Njegove su najveće zasluge u
tiskarstvu: prije sto trideset pet godina, 1872. godine, sa svojim je suradnicima u Mostaru osnovao Tiskaru katoličkog poslanstva (Typographia
Missionis Catholicae in Hercegovina), prvu hrvatsku tiskaru u Bosni
i Hercegovini i prvu tiskara u Hercegovini uopće. Tiskarskom djelatnošću Milićević je našu baštinu obogatio poučno-vjerskim knjigama,
školskim udžbenicima i priručnicima, od kojih su neki doživjeli i dvadesetak izdanja, te kalendarima i novinama. Bio je to prvi hrvatski tisak u
Bosni i Hercegovini, bogata sadržaja, u službi odgoja i obrazovanja, zabave, buđenja nacionalne svijesti, materijalnoga napretka i političkoga
osmišljavanja nacionalne sudbine. Pothvat je to preporodna značenja za
Hrvate, ali i za druge narode u Mostaru i Hercegovini. Poštujući hrvatsko duhovno nasljeđe i domete zapadnoeuropske kulture, Milićević se
vješto prilagođavao okolnostima u kojima je djelovao. Svjestan prilika u
matičnoj zemlji, politički zreo i nacionalno svjestan, cijeloga je sebe žrtvovao za dobrobit naroda iz kojega je potekao. Usprkos svemu, njegova
je tiskara ubrzo postala ishodištem svekolika kulturno-prosvjetnog rada
i u kontinuitetu je djelovala gotovo do kraja stoljeća.18
2. Početci tiskarstva i nakladništva
U kulturnoj prošlosti Hercegovine i Mostara, pa i cijele Bosne i Hercegovine, djelo Franje Milićevića19 ima temeljno značenje i presudnu
18 Usp. Ivan Alilović, Tri zaboravljena imena, Zagreb, 1974., str. 16.
19 Rođen je 10. listopada 1835. u Donjem Velikom Ograđeniku od oca Franje i majke Kate, rođene Pehar. Krsno ime bilo mu je Marijan. Nakon što im je u požaru 1842. godine izgorjela
kuća, preselili su se u Mostar gdje je Marijan u fratara pohađao osnovnu školu. U sjemenište
je stupio 1852. godine, a 1855. obukao je franjevački habit dobivši redovničko ime Franjo. U
Italiji je studirao filozofiju i bogosloviju. Za svećenika je zaređen 1860. godine, ali je i dalje
nastavio studij. Kratko je boravio i u Dubrovniku u samostanu Male braće odakle ga je
franjevačko starješinstvo pozvalo u Hercegovinu na dužnost. U srpnju 1861. položio je pre-
16
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
ostale ispite na studiju te u Veljacima dobio svećeničku službu. Tu je ostao do svibnja 1863.
kada je prešao u Gradniće na dužnost kapelana koju je obavljao do 1864. godine. Potom je
otišao za župnika u Zavojane u Dalmaciji, a odatle na Brač u Sumartin gdje je imenovan župnikom i gvardijanom. Na vlastiti zahtjev 1868. godine imenovan je za župnika u Igranima.
U Mostar se vratio 1871. godine.
Iako je već za boravka u Italiji živo pratio društvena i kulturna gibanja učvršćujući spoznaju o prijekoj potrebi prosvjetiteljskoga djelovanja u svome narodu, boravak u Dalmaciji
omogućio je Milićeviću pobliže upoznavanje s kulturnim zbivanjima u Hrvatskoj, posebno
s hrvatskim narodnim preporodom. Ideje hrvatskoga narodnog preporoda već su odranije
uhvatile maha u Bosni i Hercegovini, poglavito u djelima fra Ivana Franje Jukića i fra Grge
Martića, što se u određenoj mjeri odražavalo na fra Petra Bakulu i na Franju Milićevića.
Iako je cijenio mnoge tečevine ilirskoga pokreta, posebno su ga oduševljavali nacionalno
buđenje i književni prinos, Milićević nije prihvaćao ideju južnoslavenstva (ilirstva), a ni jezik
iliraca, što je vidljivo po odbacivanju fonetskoga pravopisa i izgovora glasa ě (jat). Osjetljivim odabirom prihvatljivih mu elemenata hrvatskoga narodnog preporoda u povezanosti s
pravaštvom, Milićević je odredio smjer svoga djelovanja.
Na poziv biskupa fra Anđela Kraljevića i redodržavnika fra Petra Kordića, Milićević se
1871. godine vratio u Mostar spreman na službovanje svome narodu: prosvjećivanje, nacionalno i kulturno osvješćivanje hercegovačkoga puka postalo je njegovom životnom zadaćom. Naime, kada je 1868. godine biskup fra Paškal Vujičić predložio da se osnuje Književno
društvo redovnikah sv. Frane u državi bosanskoj, tomu se priključila i Hercegovina na čelu s
biskupom Kraljevićem koji je pozvao Milićevića znajući za njegove sklonosti i interese. Razgovarajući sa subraćom franjevcima, Milićević je poticao kulturno-prosvjetne aktivnosti.
Posebno je isticao potrebu pokretanja tiskarstva, izdavaštva i novinstva. Sve su prilike da je
baš on kreator ideje o pokretanju tiskare kao preduvjeta za sav ostali kulturološki rad.
Od godine 1861., kada se vratio sa studija iz Italije, pa do svoje smrti, 1903., uz službeno
redovničko izbivanje u Dalmaciji, u dva je navrata boravio u Hercegovini, najviše u Mostaru
gdje je uz pastoralni rad obavljao niz drugih važnijih poslova kulturno-prosvjetne naravi. Za
to je vrijeme učiteljevao u Veljacima, Gradnićima i Vukodolu u Mostaru te je napisao prve
pučkoškolske udžbenike: bukvar za odrasle u gotovo 20 izdanja, gramatiku talijanskoga jezika, molitvenike. Utemeljio je tiskarstvo i izdavaštvo u Hercegovini, pokrenuo je novinskopublicističku djelatnost (Hercegovački bosiljak prvi je nezavisni i ujedno književni list u BiH,
a Glas Hercegovca prvi politički list hrvatskoga određenja u Bosni i Hercegovini), proučavao
je nacionalnu prošlost, skupljao narodno blago, pokrenuo poznate kalendare.
Važno je spomenuti da je Milićević svoju tiskaru vodio vrlo brižno vodeći računa i o
radničkim pravima. Njegova su Pravila rada za tiskaru Don Franje Milićevića u Mostaru
zapravo prva radnička tarifa uopće u Bosni i Hercegovini što ima povijesno značenje za
radnički i sindikalni pokret.
Zbog jake nacionalne angažiranosti, navlastito u prosvjeti i kulturi, bio je mrzak austrijskim vlastima, a ni Turci ga nisu mazili: imao je nekoliko nesporazuma s njihovom upravom. No, pred vlastima nije uzmicao. Iako su mu postavljane razne zaprjeke i ucjene, nije
nasjedao dnevnopolitičkim smicalicama niti se dao zavesti konformističkim napastima.
Kada je kao direktor tiskare izgubio biskupovu podršku, ostao je bez pomoći i suradnje
većine subraće. Nije klonuo duhom ni kada je ostao sam sa svojom svetom zadaćom. Čak i
po cijenu istupanja iz franjevačkoga reda i sekularizacije nije ostavio tiskaru jer ju je smatrao
temeljem kulturnoga i prosvjetnoga rada. Uporno se obraćao franjevcima, čak i Rimu, da
prosinca 2007.
17
Šimun Musa
ulogu za hrvatski narod. Svojom angažiranošću i rezultatima svoga rada
postao je najznamenitija osoba druge polovice 19. stoljeća ističući se poglavito utemeljenjem tiskare i grafičko-nakladničkom djelatnošću kao i
prosvjetnim, književnim i općekulturnim prinosima.
Inače, kada je o ovoj djelatnosti riječ, potrebno je naglasiti kako se suvremeni pojam tiskarstva (koji obuhvaća kompleksan posao proizvodnje
knjiga, časopisa, novina, slika, plakata i raznih vrsta tiskanica) razlikuje od onodobnoga, još osnaženoga autoritetom i odgovornošću kolektivnoga prosvjećenja. Tu važnost tiskana riječ ima od samoga početka.
Prema relevantnoj literaturi,20 otiskivanje je bilo poznato već u Kini početkom nove ere kada su se izrađivali pomični znakovi (ideogrami) od
gline, a u 14. stoljeću izrađivali su se lijevani metalni znakovi. Novi tip
tiskarstva pokrenuo je Johann Gutenberg koji je 1455. u Mainzu dovršio
otiskivanje Biblije. Otad je tiskarska tehnika vrlo uznapredovala, a svoj
procvat doživjela je u 19. i 20. stoljeću. Otkrićem tiskarstva otpočelo je
novo razdoblje čovječanstva.
I Hrvati su vrlo brzo spoznali važnost tzv. crne umjetnosti. Prema
hrvatskom istraživaču Zvonimiru Kulundžiću,21 prva tiskara na slavenskom jugu formirana je 1482. godine u mjestašcu Kosinj u Lici. Godine
mu uz franjevačku redovničku službu omoguće i rad u tiskari, ta ona je u vlasništvu Provincije, no nijedan od nadređenih nije mu uslišao molbu. Ogorčen njihovim nerazumijevanjem, uzeo je “privremenu” sekularizaciju. Kada ga je prihvatio šibenski biskup, ostavio je
Mostar i tiskaru koju je smjestio kod brata Šimuna, trgovca, davši mu upute za održavanje
kontinuiteta rada. Godine 1878. otišao je za župnika u Piramatovce kod Skradina.
U Mostar se vratio 1882. godine i otada se isključivo bavio tiskarstvom i novinskim radom. To je najplodnije razdoblje njegova djelovanja, a trajalo je sve do 1896. godine kada
su ga austrijske vlasti, ogorčene njegovim političkim djelovanjem izraženim u Glasu Hercegovca, ostavile bez ičega. Milićević je i dalje bio aktivan, zadovoljan što je na vrijeme odnjegovao nastavljače časne mu zadaće koji će i politički i prosvjetiteljski i kulturno bogatiti
svoj narod. Svakako će sinovac mu Ivan Aziz Milićević prednjačiti na tom putu. Nezbrinut,
star i umoran, odlukom biskupa Buconjića don Franjo je 1889. godine imenovan župnikom
franjevačke župe u Blagaju.
Umro je 8. veljače 1903. u bolnici u Mostaru te pokopan na groblju Šoinovac. Đuro Džamonja, urednik Osvita, s nekoliko prijatelja podigao mu je spomenik na kojemu je zapisano:
“Pod ovim kamenom otkinutim s hercegovačke hridi leži don Franjo Milićević, apostol hrvatstva i čelik karakter komu Glas Hercegovca raznese i sačuva slavu i harno ime hrvatskom
narodu.”
20 Usp. Enciklopedija Leksikografskog zavoda, sv. 7, Zagreb, 1964., str. 316.
21 Usp. Zvonimir Kulundžić, Kosinj, kolijevka štamparstva slavenskog juga, Zagreb, 1960.
18
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
1483. glagoljicom je tiskan Misal po zakonu rimskoga dvora i to je prva
hrvatska tiskana knjiga. Ne zna se točno gdje je Misal tiskan, ali svega
desetljeće nakon glagoljskoga prvotiska s radom je započela senjska tiskara: godine 1494. i u Senju se prvo tiskao Misal. Senjsku je zamijenila
riječka tiskara, a osim liturgijskih knjiga objavljivala je djela teološkoga i
svjetovnoga karaktera. Također je poznato da je i u Crnoj Gori na Obodu 1483. godine otvorena tiskara.
Prva tiskara na području Bosne i Hercegovine osnovana je 1529. godine nedaleko od Goražda, a njezin je utemeljitelj Božidar Goraždanin,
nadstojnik mjesnoga manastira sv. Đorđa. Ta je tiskara radila vrlo kratko, ugasila se već 1531. godine.22
Nakon prestanka rada, unatoč velikim nastojanjima, poglavito franjevaca, više od tri stoljeća nije dopušteno otvaranje takve ustanove u
Bosni i Hercegovini. U 17. stoljeću poznati je hrvatski prosvjetitelj i književnik fra Matija Divković nastojao osnovati tiskaru u Bosni, ali mu turske vlasti nisu dopustile. Franjevci su još nekoliko puta pokušali osnovati
tiskaru, ali su svaki put bili onemogućeni. Ponesen idejom romantizma
i značenjem hrvatskoga narodnog preporoda, poznati hrvatski književnik Ivan Franjo Jukić također se trsio osnovati tiskaru kako bi brže širio
kulturu i nacionalno osvješćivanje u narodu. I taj su pokušaj onemogućile turske vlasti. I fra Grgo Martić, pjesnik i prosvjetitelj – preporoditelj, također je uzaludno nastojao ostvariti tu zamisao.
Istom po dolasku novoga vezira Topal Šerif-paše na čelo bosanskoga vilajeta (1861.-1869.) donesen je novi ustavni zakon koji je napokon
reformirao obrazovanje i pravosuđe, a dopušteno je i osnivanje tiskara.
Topal Šerif pozvao je iz Zemuna tiskara Sopranija koji je 1866. godine u
Dugom sokaku u Sarajevu otvorio tiskaru zvanu Sopranova pečatnja. Ta
je tiskara po naredbi paše iste godine postala Vilajetska štamparija u kojoj izlaze prve bosanskohercegovačke novine Bosanski vijestnik (1866.),
a potom i službeni list Bosna. Kako je bilo predviđeno da u uporabi budu
naš i turski jezik, trebalo je naći slagara i nabaviti turska slova. Iz Turske
je stigao Kadri-efendija za slagara, a odmah za njim i slova. Sva su glasila
tiskana na turskom i našem jeziku, ćiriličnim i turskim slovima. Novine
22 Usp. I. Alilović, nav. dj., str. 18.
prosinca 2007.
19
Šimun Musa
je uređivao Šaćir Kurtčehajić, prvi domaći novinar u Bosni. Među prvim
knjigama tiskanim u toj tiskari bio je Početni zemljopis Grge Martića.
Dolaskom austrougarske vlasti tiskara je prešla u njezino vlasništvo, a
Kadri-efendija otišao u Tursku.
Od osnutka prve tiskare u Hercegovini 1872. godine prošlo je, evo, 135
godina.23 To je obljetnica istinskoga utemeljenja kulturne i prosvjetne
djelatnosti u Hercegovini. Naime, poticajem biskupa Vujičića na osnivanje Književnoga društva redovnikah sv. Frane u državi bosanskoj, fra
Grgo Martić obratio se biskupu Kraljeviću koji je tu ideju prihvatio i 16.
studenoga 1868. odgovorio:
Ja bih htio uvesti ovde tipografiju. Ovdje bi bilo misto bivših ova rezidencija dosta prostrana. Ima ovdje jedan fratar (Franjo Milićević, nap.
a.) koji bi mogao biti direktor iste...24
Tim se dokumentom prvi put spominje nakana osnutka tiskare, što
će se uskoro i ostvariti. U sporazumu s redodržavnikom fra Petrom Kordićem te znamenitim piscem i preporoditeljem fra Petrom Bakulom, a
prije toga i s Milićevićem, Kraljević je u franjevačkoj zajednici planirao
osnovati tiskaru koja bi omogućila bolji rad školstva i napredak kulture
uopće. Da je Franjo Milićević o tiskarstvu razmišljao prije svih u Hercegovini, u svom Šematizmu svjedoči Petar Bakula, suvremenik i Franjin
suradnik:
Franjevci su u Hercegovini odavno uperili sve sile da se osnuje tiskara
u svrhu širenja prosvjete u narodu, nu da su tu nakanu ometale siromaština fratara, kao i vlada. Nu rad pobjeđuje sve. Franjevci su uspjeli
pod vodstvom fra Frane Milićevića u ovoj stvari. Ovaj naime, fra Frano,
svojom odlučnošću i radom, iznad nade očekivanja uspio je kod dobročinitelja, da se napokon otvorila tiskara u Mostaru.25
23 Podatke o utemeljenju tiskare u Mostaru vidi u Hamdija Kreševljaković, Štamparije u
Bosni i Hercegovini za turskog vremena od 1529.-1878., Gradnja za povijest hrvatsku i književnost, knj. 9, Zagreb, 1920. i I. Alilović, nav. dj., str. 18-27.
24 Anđeo Kraljević, “Pismo fra Grgi Martiću”, Ostavština fra Grge Martića, Mostar, 1868.
25 P. Bakula, Schematismus topographico..., Mostar, 1873./74., str. 51.
20
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
U nabavci tiskare, osim fratara, istaknuo se austrijski konzul u Mostaru Pavao Relja koji se založio u traženju odobrenja za rad od turskoga
Ministarstva prosvjete u Carigradu.
Nakon povratka u Mostar (1871.) Milićević je, prema navedenim
izvorima, počeo s pripremama za nabavku i rad tiskare te je iste godine
otišao u Zadar kod tiskara Spiridona Artala na obuku. Kada su izvršene
pripreme i osiguran novac za kupovinu, tiskara je na zahtjev biskupa
Kraljevića poručena iz Beča. Iste je godine (1871.) i isporučena. Tiskara
je u Mostar došla u ožujku 1872., ali su je odmah zaplijenile turske carinske vlasti. Nakon upornih molba konzula Relje i biskupa Kraljevića, Carigrad je dao potvrdu za rad uz nekoliko uvjeta: da se svaki put po tiskanju knjige ili lista jedan primjerak dostavi u Carigrad, Carskoj biblioteci,
a da obvezno prije tiskanja vlast prekontrolira pripremljeni materijal.
Prihvativši uvjete, tiskara je dopremljena u Vukodol, u biskupsku rezidenciju, u prostorije Pučke učione koja će biti premještena u franjevačku kuću. Počela je djelatnost pod firmom Tiskara katoličkog poslanstva
u Hercegovini (Typhographia Missionis Catholicae in Hercegovina).
Direktor, odgovorni urednik i glavni urednik bio je Franjo Milićević. U
poslu su mu pomagali časna sestra Klotilda Skamperle, Marko Šešelj,
tipograf Josip Depolo i prvi šegrt Ivan Šimunović. U izboru materijala
za tisak pomagali su mu fra Grgo Gavran i fra Martin Ljubić. Biskup
Kraljević vršio je nadzor nad tiskarom sve do 1876. godine. Na početku
rada objavljeni su: Pravopis za nižje učione katoličke u Hercegovini Franje Milićevića, Schematismus franjevački fra Petra Bakule te Milićevićev
kalendar Mladi Hercegovac. Kako te knjige nisu zadovoljavale grafičkim
kvalitetama, i slova su bila loša, novi dio opreme naručen je u Trstu.
Poslije obnove tiskara je radila kvalitetno i za ono doba – mnogo, a djela
nisu objavljivali samo Hrvati nego i pripadnici drugih naroda. Uz latinicu kao ustaljeno pismo u određenoj se mjeri rabila i ćirilica, o čemu
svjedoče kalendari, a kasnije i novine Franje Milićevića (Hercegovački
bosiljak, 1883./84., Novi hercegovački bosiljak, 1884./85., i Glas Hercegovca, 1885.-1896.).
Za vrijeme svojega rada tiskara je, uz drugi materijal, objavila 77 knjiga.
Za to je vrijeme nekoliko puta mijenjala naziv. Upravo te izmjene pokazuju
prosinca 2007.
21
Šimun Musa
Milićevićev odnos prema tiskari, redovničkoj franjevačkoj zajednici i crkvenim vlastima uopće, pa i prema državnim vlastima: Tiskara katoličkog
poslanstva u Hercegovini, Franjevačka tiskara, Franjevačka pečatnica, Tiskara fra Franje Milićevića, Tiskara don Franje Milićevića, Brzotisak don
Franje Milićevića, Tiskara “Glas Hercegovca”, Hrvatska dionička tiskara.
S obzirom na receptivnu moć čitateljske publike, ponudu autora za tiskanje knjiga, tehničku razinu strojeva, ograničenost kvalitetom i količinom tiskarskoga materijala, Milićevićevo je tiskarstvo bilo iznenađujuće
uspješno. Njegov entuzijazam, ustrajnost i hrabrost, i kada je ostao sam,
napušten i od subraće, omogućili su mu stvaranje velikoga djela. Upravo
tim djelom postavljeni su temelji kulture i prosvjete u Hercegovini. Taj
“apostol hrvatstva i čelik karakter”, kako je napisao Đuro Džamonja u
njegovu epitafu, svojom je tiskarom i sveukupnim angažmanom potaknuo i omogućio buđenje izdavačke, novinske, književne, publicističke,
pedagoške, pa i političke i sveopće kulturne djelatnosti u Hercegovini.
Zahvaljujući njemu, Mostar je na prijelazu stoljeća postao poznatim
kulturnim središtem ne samo u Bosni i Hercegovini.
Tiskara je stvorila temelje izdavačke djelatnosti i opće kulture svih triju vjerskih i narodnih skupina u Hercegovini. Bez nje je teško shvatiti
onako bogatu... aktivnost kojom je Mostar koncem prošlog i početkom
ovog stoljeća postao jače kulturno središte od većine ovdašnjih gradova
na Balkanu. Za potvrdu te tvrdnje nek posluži samo jedan podatak: od
1880. do 1920. u glavnom gradu Hercegovine izlazilo je povremeno dvadesetak glasila i tiskano oko 600 knjiga (knjižica).26
Znajući za Franjine podvige u poslu, njegovu čestitost i vjernost Crkvi, korektnost prema biskupu, subraći i puku, čudnim se doima njihovo
uzvraćanje prema njemu. Već je rečeno da se upravo biskup zalagao za
osnutak tiskare i pozvao Milićevića da radi i upravlja. Godine 1876. biskup
se naglo odmakao od tiskare koja je ostala u vlasništvu franjevačke zajednice. No, i franjevačka se zajednica već sljedeće godine odrekla tiskare.
Otpočele su velike poteškoće u njezinu radu, a Milićevića su pratile svakodnevne neugodnosti. Iako u Franjinoj “Autobiografiji” u Osvitu iz 1903.
26 Žarko Ilić, “Franjo Milićević”, Kršni zavičaj, 17, Drinovci, 1984., str. 57.
22
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
godine postoje svojevrsna obrazloženja, ona su vrlo blijeda i neuvjerljiva.
Ostalo je nejasno zašto je biskup Kraljević naglo okrenuo leđa i ostavio
Milićevića bez ikakve potpore. Zašto su ga ostavili subraća i franjevački
poglavar fra Paškal Buconjić kada su i sami surađivali s njim? Zar je morao
biti sekulariziran kada je tiskara bila u vlasništvu biskupa i franjevaca, zatim samih franjevaca, a Franjo žarko želio ostati redovnikom bez ikakvih
pretenzija na vlasništvo nad tiskarom? Zar nije bilo sluha kada je razborito i dobronamjerno zahtijevao neka drukčija, za sebe prihvatljivija, a za
crkvene vlasti jednako moguća rješenja? Odgovori su izostali!
Glavni događaj tih godina (1875.-1878.) bio je hercegovački ustanak.27
Lokalni feudalci toliko su se osilili da nisu slušali naloge iz Carigrada. Da
bi očuvali carevinu, sultani su često udovoljavali raji i tako izbjegavali pobunu. Međutim, domaći Turci uporno su i bezobzirno progonili narod pa
su i Carigradu i Zapadu svakodnevno upućivani zahtjevi za milost. Istim
je povodom i franjevački poglavar fra Paškal Buconjić napisao knjižicu
Kratak osvrt na glavne uzroke ustanka kršćanskog pučanstva u Hercegovini, tiskanu 17. rujna 1875. u tiskari kojom je upravljao Milićević. Kada je
1876. godine došlo do sastanka konzula Austrije, Njemačke, Rusije, Italije, Francuske i Engleske sa Sever-pašom koji je stigao iz Carigrada da bi
dogovorio smirivanje ustanka, Buconjić i Kraljević uručili su im tu knjižicu. Knjižica nije nosila ime autora (fra Paškal Buconjić), ali jest mjesto
i nadnevak objavljivanja. Budući da su se iz knjižice jasno vidjeli uzroci
ustanka, konzuli su tražili autonomiju Bosne i Hercegovine i zaštitu kršćanskoga naroda. Sever-paša bio je prisiljen obećati novi ustav čime bi se
poboljšao i položaj raje. Ustav nije donio vidniji napredak pa se ustanak i
dalje širio. Tada se iz Sarajeva u Mostar premjestio dio Vilajetske tiskare,
a 1876. godine pokrenute su novine Neretva. Cilj je bio smiriti ustanak
kontroliranim informiranjem. Makar u zapadnom dijelu i nije bilo većih
sukoba, u istočnoj Hercegovini nije bilo mira. Smatra se da je na smirenje
u zapadnoj Hercegovini utjecao biskup Kraljević i da ga je sultan odlikovao “zato što kršćani njegova vikarijata nisu sudjelovali u ustanku”. Očito
je da su biskup Kraljević i kustos Buconjić iznad svega štitili narod i vjeru izbjegavajući otvoren sukob s vlastima. Zar je slučajno ona knjižica o
27 Usp. A. Nikić, “Kulturne prilike…”, str. 195.
prosinca 2007.
23
Šimun Musa
uzrocima ustanka ostala bez imena autora?! Štoviše, biskup je Kraljević i
odlikovan s vlastita odnosa naspram turskoj vlasti.28
Za sve vrijeme Milićević se u svojim nakanama nije libio. Otvoreno
je iznosio istinu, budio i prosvjećivao puk, bez obzira na stalne pritiske službene vlasti. Neprijeporno je da su i Buconjić i Kraljević radili
za dobrobit naroda, u interesu vjere i krajnjega oslobađanja, ali su se od
Milićevića razlikovali u metodama i postupcima. “Ako će tiskara nametati konflikte s vlastima ili otežavati neka moguća rješenja, bolje se distancirati od nje, pa ako treba i rad joj onemogućiti”, vjerojatno su mislila
dvojica starješina. Međutim, tiskara je bila Milićevićeva sudbina. Bio joj
je jednako odan kao vjeri i Crkvi kojima se zakleo, no crkvene su ga vlasti, izgleda, smatrale nepokornim. Previše je bio zaokupljen tiskarstvom
i izdavaštvom. Nikakvim kompromisima nije htio oskvrnuti uzvišenost
svoga cilja. Nije bio sklon ustupcima, nije podnosio dodvoravanje i licemjerstvo. Da bi izbjeglo neugodu sukoba s vlastima, starješinstvo se od
njega distanciralo. Odjednom mu nije bilo mjesta u franjevačkoj zajednici, ne samo u Hercegovini nego i u Bosni, čak i u Dalmaciji, a ako je
i dalje želio raditi u tiskari, morao se sekularizirati. Milićević nije želio
postati vlasnikom tiskare nego je samo bio zainteresiran održati nastavak njezina rada.
Dana 17. siječnja 1877., prema Aliloviću, pismom se obratio franjevačkim vlastima u Rimu i zamolio da mu se udovolji jednom od triju
zahtjeva: 1. da ostane u Mostaru i nastavi rad u tiskari, 2. da prijeđe u
Makarsku i isti posao obavlja u krugu tamošnje franjevačke provincije,
3. da ode u Sarajevo u bosansku franjevačku zajednicu i tamo prenese tiskaru. Iz Rima su mu 5. veljače 1877. odgovorili da mu se ne može
udovoljiti prvom zahtjevu zbog mišljenja franjevačkoga starješinstva iz
Hercegovine, a drugi i treći zahtjev bit će riješeni ako nađe zajednicu
koja će ga primiti. No, nijedan franjevački provincijal nije prihvatio njegovu zamolbu. Milićević se opet obratio Rimu i zamolio da mu se dopusti premještanje tiskare kod brata Šimuna u Mostaru ili pak u Metković,
a za sebe osobno zatražio je sekularizaciju ako nema drugoga načina da
ostane u franjevačkoj zajednici. I 25. rujna 1877. dopuštena mu je jedino
28 Usp. nav. mj.
24
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
sekularizacija, ito ako sam nađe biskupa koji će ga prihvatiti. Makar nevoljko, prihvatio je “privremenu” sekularizaciju te 1878. godine odlazi za
župnika u Piramatovce kod Skradina. Prema Franjinim uputama tiskaru
je vodio njegov brat kod kojega je bila smještena i, ne prekidajući kontinuitet, dočekala Franjin povratak u Mostar krajem 1882. godine.
Poslije 1882. godine nastupilo je novo razdoblje u radu tiskare Franje
Milićevića koje će trajati sve do 1896. kada je tiskara i službeno prestala s
radom, odnosno kada je zabranjeno daljnje izlaženje lista Glas Hercegovca. U tom se razdoblju, po dolasku iz Dalmacije, Milićević sav posvetio
tiskarstvu i izdavaštvu. Tada je sastavio i prvu radničku tarifu u Bosni i
Hercegovini – Pravila za tiskaru Don Franje Milićevića u Mostaru. Još
za vrijeme studija u Italiji Milićević je shvatio da posao može napredovati samo na temelju pravila i prihvatljivijih odnosa između radnika i
poslodavaca. U svojoj je tiskari nastojao zavesti red i pisanim normama
osvjedočiti pravedan i poticajan rad: od radnika je tražio rad, disciplinu
i odgovornost; radno vrijeme trajalo je deset i pol sati, prekovremeni
je rad bio obvezatan ako su to potrebe nalagale; rad je bio plaćen po
učinku, složenosti i kvaliteti, radnik se nije mogao otpustiti s posla bez
dokazane krivnje...
To je prva tiskara u Bosni i Hercegovini koja je imala radnička pravila
(tarifu) i u kojoj su radni odnosi sređeni prema zapadnoeuropskim načelima. Grafičari su inače kao obrazovani radnici prednjačili u stjecanju
i očuvanju radničkih prava i isticali se u organiziranju radničkih i sindikalnih akcija. Zbog Franjine stručnosti, korektnosti, dobronamjernosti i
otvorena duha, tiskara mu je bila omiljenom školom mnogih grafičara,
ne samo katolika nego i muslimana i pravoslavaca.
Njegovi protivnici, u prvom redu austrijska vlast, nisu mu dali mira.
Stalno su ga sprječavali, da bi mu na kraju sve oduzeli. Naime, političkim je smicalicama u uredništvo lista Glas Hercegovca uključen novinar
Nedjeljko Radičić koji je trebao iz tiskare istisnuti Milićevića. Stručan i
predan radu, Radičić je lako prevario stara i bolesna čovjeka te preuzeo tiskaru uređujući list do polovice 1896. godine.29 Kako je Radičić umro vrlo
29 Todor Kruševac, Bosansko-hercegovački listovi u 19. veku, Sarajevo, 1978., str. 279.
prosinca 2007.
25
Šimun Musa
mlad, list je prestao izlaziti. Makar je prijevara sudski dokazana, austrijske
vlasti nisu dopustile obnavljanje lista Glas Hercegovca, a ni rad tiskare.
Franjo je i nadalje bio aktivan u kulturnom životu: na sinovca Aziza
Milićevića prenio je ideju o osnivanju nove tiskare i pokretanju novina. Nakon uporna zahtijevanja, vlasti su 1898. godine dopustile otvaranje tiskare Hrvatsko dioničko društvo i pokretanje novoga lista Osvit.30
Uređivao ga je Ivan Aziz Milićević potpomognut svesrdnom stričevom
potporom i suradnjom.
3. Književno-jezična i publicističko-nakladnička djelatnost
U svom radu Milićević je povezao nekoliko raznorodnih, ali jednako
bitnih elemenata. Uz spomenuto tiskarstvo bavio se i književno-jezičnim, publicističko-nakladničkim, novinskim i pedagoškim radom. Istina, i prije Milićevića hercegovački su fratri dali znatan prinos kulturnoprosvjetnom životu, ali u prilikama gospodarske i kulturne zaostalosti,
u općoj neprosvijećenosti, njegovo djelo i sveukupna njegova angažiranost donijeli su buđenje, zapravo preporod hrvatskoga naroda u Mostaru i Hercegovini u drugoj polovici 19. stoljeća.
Milićević se javio godine 1867. pjesmama “Tursko nasilje” i “Momak
i djevojka” koje su izišle u zadarskom Narodnom kalendaru, a sljedeće
godine u istom kalendaru objavio je pjesmu “Sunčeva ženidba”. U tim se
pjesmama osjeća epska podloga, narodni kolorit i bukolička razigranost
gdje se snaga ljubavi, pravde i ćudoređa pojavljuju kao osnovni motivi u
čovjekovu životu.
Zatim je u Slavjanskom jugu 1868. godine objavio članak “Hercegovina i Hercegovci” u kojemu je progovorio o teškim prilikama u svom zavičaju. Godine 1870. napisao je knjigu Ženidba s podnaslovom Broćanska župa u Hercegovini koja je objavljena istom 1915. godine u Zborniku
za narodni život i običaje južnih Slavena, u nakladi JAZU, knjiga XX.,
svezak 2., zajedno s prilozima još nekih autora.
Tu je pučka ženidbena svečanost prikazana u svim sastavnicama, faktografski vjerno, dojmljivo i sve je umješno uklopljeno u prepoznatljiv
30 Isto, str. 279.
26
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
hercegovački ambijent osobitih folklorno-etnoloških značajkâ (pjesma,
igra, zabava, nazdravljanje, gošćenje, odijevanje itd.), navlastito narodnoga ćudoređa, vjere, ustrajnosti, marljivosti, susretljivosti, zapravo jedan jedinstven život.
Iste godine u Zagrebu mu je izišao svojevrstan molitvenik Perivoj
darovah nebeskih. Po otvaranju tiskare u Mostaru objavio je još dva slična djela: Kita bogoljubnosti (1876.) i Misnik u svojoj službi (1885.). Te su
knjižice u prvom redu imale vjersko-poučnu zadaću, ali i posebno značenje u širenju pismenosti.
Posebno mjesto u onodobnom tiskarstvu pripada kalendarima. Već
je Matija Divković u svoj Nauk krstjanski (1611.) uvrstio kalendar objavljen još u glagoljskom Misalu iz 1483. godine. Poslije toga izlazili su kalendari na narodnom jeziku, primjereni potrebama najširega puka. Uz
franjevce pisali su ih Pavao Ritter Vitezović i Tomo Mikloušić, s ilirskim
pokretom izlazi Danica zagrebačka, zatim Danica horvatsko-slavonska
i dalmatinska i do danas kontinuitet toga kalendara održava Hrvatsko
književno društvo Ćirila i Metoda u Zagrebu.
Kalendari Franje Milićevića nisu samo knjige poredanih dana po
mjesecima s imenima katoličkih svetaca nego su to prve sustavne upute
o vjeri, kulturi i životu uopće. Čim se otvorila tiskara, Franjo je objavio Mladi hercegovački kalendar, novi i stari, za puk, s nadometkom
štokakovi poučni zabavah za prostu godinu 1874. I sljedećih jedanaest
godina, sve do 1885. godine, izlazio je Mladi Hercegovac ili Koledar
hercegovački.
U 1875. i 1878. godini objavio je Mali stolitnjak ili Koledar za sto
godina.
Taj je kalendar u svim godištima u dva niza donosio nadnevke s imenima katoličkih svetaca: lijeva strana nosila je hrvatsko nazivlje mjeseci
s novim, gregorijanskim redom, a desna latinska imena mjeseci sa starim, julijanskim kalendarom, pisanim ćirilicom od petoga pa do posljednjega broja. Svaki je broj imao po jednu stranicu naslovljenu “Ćirilica
istomačena latinicom”. Zasebno su stajale upute, napomene o vremenu,
zanimljivosti iz astrologije, poučna štiva iz povijesti, zemljopisa i poljo-
prosinca 2007.
27
Šimun Musa
djelstva, članci iz kulture, religije, mnoštvo demografskih podataka kao
i mnogi drugi zapisi važni u prosvjećivanju puka.
Navlastito je zanimljiva rubrika o gospodarstvu pod nazivom “Seljakov, težakov ili gospodarstveni koledar”. Rubrika je donosila upute o
uzgoju voća i povrća, pripremanju jela i pića, o sjetvi i berbi, o uzgoju
žitarica te niz savjeta o naprednijem uzgoju domaćih životinja i njihovu
liječenju. Jedna rubrika nosila je naziv “Poučni kalendar” sa sadržajem
iz prirodnih znanosti i uputama o uljudnom ili pristojnom ponašanju,
dakle svojevrstan bonton pod nazivom Hrvatski uljudnik koji je kao prilog izišao za godinu 1879. Postojala je i rubrika narodnoga blaga (priče,
pjesme, poslovice, zagonetke), a u kasnijim godištima naći ćemo i književnoumjetničke tekstove važnijih autora.
Kalendar je uglavnom prilagođen interesima najširih narodnih slojeva, a osim vjerskoj tematici posebna je pozornost posvećena člancima
prosvjetiteljskoga sadržaja na planu opće kulture i gospodarstva. Kvaliteta tiska oscilirala je, a uz tehničke našlo bi se i pravopisnih, stilskih i
drugih manjkavosti.
Uza sve nedostatke književne i tehničke naravi Mladi Hercegovac je sigurno pripremio čitalačko općinstvo za prihvaćanje prvih novina u Hercegovini. I njih će pokrenuti Franjo Milićević. Ali zbog prezaposlenosti
oko njih morat će odstupiti od kalendara.31
Pogledamo li Milićevićev jezik, zapazit ćemo da se uporno borio
protiv tuđica njegujući čisti hrvatski izričaj. Redovito je rabio hrvatsko
nazivlje mjeseci, ali i državoslovlje umjesto politologija, tvorivo za materijal, ćudoređe za moral, pozornost umjesto pažnje, redodržava umjesto
provincije, brzojav umjesto telegram, novačenje za regrutiranje, proračun za budžet itd.
Čitajući njegovu Skladnju (sintassu) ili slovnicu taliansku i Pravopis
za nižje učione katoličke, uočava se da je sintaksu zamijenila skladnja,
riek rečenicu, piknja je interpunkcija, dovršnica je nastavak, pridavnik
je pridjev. Terminologija mu je svježa i čista, daleko od neprirodnoga jezičnog čistunstva: danomice znači iz dana u dan, zvjezdoslovac astrolog,
31 Ž. Ilić, “Franjo Milićević”, Kršni zavičaj, 18, Drinovci, 1985., str. 34.
28
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
težak zemljoradnik, zračište je atmosfera, a možda je jedino nespretno
uzeo vrijemokaz za vremensku prognozu.
Sve to ukazuje na solidnu jezičnu izobrazbu i poznavanje jezičnih
načela. Rečenice su mu pravilne i jasne, kratke i logično utemeljene, a
značenjem zgusnute. Milićević se služi ikavsko-ijekavskim izgovorom
jata (ě), a pravopis mu je pretežito fonološki.
Imamo li k tome pred očima književno-jezičnu pustoš i pustinju u kojoj
je Milićević tako brižno njegovao svoj književno-jezični cvjetnjak, onda
njegove zasluge na tom području dobivaju još veću vrijednost (...) odnosio se prema svom materinskom jeziku kao prema svetinji, pa je zato i
ostvario zamjerne književno-jezične uspjehe.32
S obzirom na uporabu štokavskoga govora i ikavsko-ijekavskoga izgovora glasa jat, njegovo jezično poimanje kao i neka druga jezična i
politička rješenja vrlo su slična gledanju predstavnika Zadarske filološke
škole, posebice mišljenju Ante Kuzmanića (1807.-1879.), glavnoga urednika Zore dalmatinske, pokrenute 1844. godine. Dakako, kao izvorni
štokavac iz Hercegovine, Milićević dosljedno poštuje akcenatski sustav
što se vidi i u njegovim knjigama. Upravo je Šime Starčević (1784.-1859.),
opet iz zadarskoga kruga, “prvi i shvatio i bilježio četiri naša akcenta a
ta je činjenica čekala čitavo stoljeće da bude konstatirana o stogodišnjici Starčevićeve Ričoslovice”.33 Da je Starčević u svojoj Ričoslovici iliričkoj (1812.) razlikovao četiri novoštokavska akcenta, prvi je zapazio prof.
Branko Vodnik, a prof. Stjepan Ivšić reći će kako je Starčević “mnogo
prije Vuka i Daničića (...) shvatio dobro sva četiri štokavska akcenta”.34
Predstavnici Zadarske filološke škole, kao i Milićević iz Mostara, u
mnogim se pogledima nisu slagali sa zagrebačkim ilircima, pogotovo u
odabiru pisanih tema jer, za razliku od iliraca koji su bili “odviše svjetovni” i preliberalni, ovi su se više bavili nabožnim sadržajima pišući katekizme, molitvenike, govore te različite publikacije, navlastito kalendare
s praktičnim poukama u gospodarstvu, kućanstvu i osnovama kulture.
32 Jakov Bubalo, “Književno-jezikoslovne zasluge Franje Milićevića”, Kršni zavičaj, 16, Drinovci, 1983., str. 39.
33 Zlatko Vince, Putovima hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, 2002., str. 423.
34 Stjepan Ivšić, “Akcent u gramatici I. A. Brlića”, Rad JAZU, knj. 194., Zagreb, 1912., str. 67.
prosinca 2007.
29
Šimun Musa
Iz navedenih činjenica valja shvatiti kako je hrvatski narodni preporod svojim kompleksnim zamahom i u južnoj Hrvatskoj, a ne samo u
Zagrebu i sjevernim dijelovima, zarana i konkretnim prinosima pomagao našem jezikoslovlju u formiranju zajedničkoga jezičnog standarda
za sve Hrvate na ovim prostorima. Dakako, ta zbivanja što su aktivno
vođena i suživljeno praćena, uz ostala područja i u Mostaru, stalno su
poticana i nacionalno-političkim procesima usmjerenim na sjedinjenje
svih hrvatskih krajeva u jednu državnu cjelinu. To se posebno vidi u
novinama Franje Milićevića.
4. Novinska djelatnost
Kulturnom, društvenom, političkom i gospodarskom preporodu
Hercegovine nemjerljiv su prinos dale novine što ih je objavljivao Milićević. Riječ je o Hercegovačkom bosiljku, Novom hercegovačkom bosiljku, Glasu Hercegovca, Osvitu.
4. 1. Hercegovački bosiljak
Za vrijeme službovanja u Piramatovcima kod Skradina35 Milićević je
planirao povratak u Mostar. Vjerojatno se o toj nakani dogovarao sa svojim
starješinama. Po povratku poslao je zahtjev austrougarskim vlastima da
mu odobre izlaženje jednih novina. Zamolbi je udovoljeno 26. srpnja 1882.
rješenjem kojim se propisuju i uvjeti pod kojima može izlaziti zahtijevani
list Hercegovački bosiljak: da novine izlaze dva puta mjesečno, ne smije se
zadirati u političke i vjerske teme te da list ne će imati potporu vlasti. Kako
je cenzura bila vrlo oštra, list je bio prihvaćen istom poslije trećega preslaganja. Najposlije je dobio koncesiju Rješenjem Zemaljske vlade, br. 12260
od 13. srpnja 1883., a izašao je 1. rujna 1883.36 Hercegovački bosiljak bile su
novine za “zabavu, pouku i književnost”, u vlasništvu i pod uredništvom
Franje Milićevića, a upraviteljem je označen Stjepan Dragoni.
35 Usp. I. Alilović, nav. dj., str. 27.
36 Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo, br. 10 092/Pol. 23. VI. 1879.; R. Besarović, Kultura i
umjetnost u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, Građa, Sarajevo, 1967., str. 422.
30
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
List je tiskan latinicom, a neki dijelovi i ćiriličnim pismom što se vidi
već u naslovu, ali i u nekim člancima. Makar je bio vrlo otvoren, list
je ipak bio naglašeno hrvatski usmjeren: donosio je članke iz povijesti,
književnosti, dosjetke i narodne umotvorine, ali i gospodarske savjete.
Nakana mu je istaknuta u prvom broju:
Bosiljak Hercegovački bit će perivoj njegovališta starih i prastarih spomenika, a naročito u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji (...) Uredništvo i vlasništvo žrtvovat će svoj trud i svoje sile, a čitatelji nek žrtvuju predbrojom svoju potporu. Uvijek ćemo imati pred očima svoju zemlju i svoj narod, kakav
je bio i kakav će biti. S toga pogleda je namjera ‘Bosiljka Hercegovačkog’
sabirati povijest bosansku, hercegovačko-dalmatinsku i to iz povijesti, pak
po predajah i iz današnjeg položaja, sakupljati starine, dostavljati vremenopis, i priobćavati viesti iz svieta što bi moglo pružiti pomoć književnosti
(...) ‘Bosiljak Hercegovački’ će donašat pouku polodjelcima o obrađivanju
njihova vinograda, njiva, vrtala, dokazivat će dobu u kojom se mora sijati,
rasađivati, priobćit će mjesne viesti, koje će državna vlada izdavati...37
Iako su prihvaćeni uvjeti što ih je vlada ponudila da bi list mogao
izaći i iako su posebno zabranjene političke teme, Milićević je već u petom broju formirao rubriku “Što se čuje nova u politici?”. Prekoračivši
ovlasti, list je došao u nemilost vlasti. Konkretan povod zabrani bila je
vijest izišla u 23. broju, 14. srpnja 1884., pod naslovom “Tajni odbor”
gdje piše da je u Mostaru formiran neki tajni odbor koji je već prikupio
20 tisuća forintâ, a nakana još nije poznata. Ta se vijest u narodu pronijela kao priprema na pobunu. Odmah su se umiješale vlasti i Milićević
je saslušan u Kotarskoj oblasti, a list je zaplijenjen. Dva je primjerka ipak
izvukao slagar Grgo Miloš pa je tako vijest raznesena po gradu. Nikada
nije utvrđena službena istina o tom događaju. Naravno, vlada je odmah
donijela represivne mjere:
PREČASTNOM GOSPODINU: DON FRANJI MILIĆEVIĆU, VLASNIKU I UREDNIKU HERCEGOVAČKOG BOSILJKA U MOSTARU
Odpisom svojim od 22. juna 1884. broj 746/res. Obnaša je Visoka zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu ustegnuti Vam dozvolu za izdavanje zabavnog, poučnog i književnog lista pod naslovom “Hercegovački
37 Franjo Milićević, Hercegovački bosiljak, Mostar, 1, 1. 9. 1883., str. 1.
prosinca 2007.
31
Šimun Musa
bosiljak” podieljenu Vam riešenjem svojim od 13. jula 1883. 12260, i s
razloga, što ste raspored u broju 23 od 14. juna 1884. prekoračili, te ima
svako daljnje izdavanje pomenutog lista današnjim danom prestati.
U MOSTARU, dne 25. juna 1884.
KOTARSKI PREDSTOJNIK:
(potpis nečitljiv)
Dopisom od 22. lipnja 1884. oduzeta je koncesija i izrečena je zabrana izlaženja lista. Već 25. lipnja Zemaljska je vlada izvjestila i Zajedničko ministarstvo za financije da se don Franji Milićeviću oduzima
koncesija.38
4. 2. Novi hercegovački bosiljak
Odmah sutradan Milićević je uložio žalbu Visokom zemaljskom guberniumu iznoseći razloge o potrebi za jednim novinama u Mostaru i
navodeći mnoge društvene i osobne razloge. List bi se zvao Novi hercegovački bosiljak, a odrekao bi se i političkih i vjerskih tema. Milićević
je želio što žurnije nastaviti s izlaskom lista, no uzastopnim i hitnim
zamolbama još je više potaknuo sumnje te se ponovno povela istraga o
spomenutom tajnom društvu. Međutim, Okružna oblast nije našla nikakvih krivnjâ u uredniku Hercegovačkoga bosiljka.39
Zemaljska vlada 13. kolovoza 1884. udovoljila je Franjinoj zamolbi i
dala mu koncesiju za list, a Ministarstvo mu je 19. kolovoza dalo odobrenje ističući uvjete rada.40 Prvi broj Novoga hercegovačkog bosiljka izišao
je 23. kolovoza 1884., a vlasnik, urednik i upravitelj ostali su isti. List je
bio tehnički kvalitetniji, nešto većega forma, bez oznaka rubrika ispod
natpisa i bez prijašnjih ćiriličkih natpisa, iako je i dalje donosio tekstove
na ćirilici. List je izlazio tjedno, “svake subote navečer”, a sadržaj je bio
raznovrsniji nego prije – i dalje hrvatski usmjeren.
38 Arhiv Bosne i Hercegovine, navedeni spis, str. 421-425.
39 Isto, str. 424 s.
40 Arhiv Bosne i Hercegovine, Zajedničko ministarstvo financija, br. 723, Pr. BH, 1884.
32
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
4.3. Glas Hercegovca
Milićević je 4. srpnja 1885. od vlade zatražio proširenje lista i političkim temama i već 23. srpnja dobio odobrenje.41 U 35. broju Novoga hercegovačkog bosiljka objavljen je članak “Naš program” u kojemu između
ostaloga piše:
Nastala je nužda i kod nas, kao kod svih slobodnih naroda, da misli koje
hoće da zbiljimice prodru u narod, late se novinskog i osobito državničkog ratila: koje će okupiti narod, spravljat događaje umjetnom poukom i
mudrim razlaganjem, navađajuć ga na misli i da djela sebi najprikladnija
i najkorisnija (...) ‘Glas Hercegovca’ skupljat će po narodu našemu zakopano bogatstvo našeg milozvučnog jezika, te narodne pjesme, pripovjedke itd. priobćavat će u podlistku (...) u svim plemenitim čežnjama za
moralno i materijalno stanje naše postojbine, mi ćemo vladu podupirati,
eda čim prvo izvede djelo našeg preporoda.42
Objavivši zahtjev i program, izdavač je dao do znanja da će list donositi i političke teme. Nastala je nova društvena klima i austrougarske
vlasti nisu zabranjivale politiku u novinama, pa ni političke listove. Međutim, vlasti nisu žurile s izdavanjem rješenja na podneseni zahtjev za
politički list. Kao razlog odugovlačenju spominjalo se vladino nastojanje
da Sarajevo umjesto Mostara postane glavno središte i hrvatskoga naroda pa stoga središnja vlast nije dala da takve novine izlaze u Mostaru. Ne zna se ni je li vlada tražila nekoga drugog urednika političkih
novina u Mostaru te je zbog toga duljila s rješenjem. No, istina je da se
Milićević nije sviđao austrougarskim vlastima; maltretiran cenzurom i
drugim državnim mjerama, samo je gubio vrijeme dok su se troškovi
stalno uvećavali.
U članku “Naš program” budući list Glas Hercegovca proglasio se političkim iako je još izlazio pod nazivom Novi hercegovački bosiljak. Kada
su nejasnoće i nesporazumi uklonjeni, prema navedenim spisima ABH,
26. kolovoza 1885. Milićević je podnio zahtjev za promjenu naziva lista,
što je mostarska Okružna oblast odmah poslala Zemaljskoj vladi koja je
već 5. rujna dala pozitivno rješenje i list je preimenovan u Glas Herce41 Arhiv Bosne i Hercegovine, Zajedničko ministarstvo financija, br. 4436, Pr. BH, 1885.
42 F. Milićević, “Naš program”, Novi hercegovački bosiljak, Mostar, 29. VIII. 1885., str. 1.
prosinca 2007.
33
Šimun Musa
govca. Tim novinama vlast je postigla potrebnu nacionalnu ravnotežu
između Srba, Hrvata, pa i Muslimana; već su izlazili muslimanski list
Vatan, srpska Prosvjeta i prvi politički list u BiH Bosnische Post. Tako su
vlasti uspostavljale “balans” među narodima u Bosni i Hercegovini.
Novi je list trebao paziti na političku prikladnost sadržaja jer je cenzura ispravljala, dotjerivala i dopunjavala pojedina mjesta. Po političkoj
orijentaciji i privrženosti narodnoj tradiciji, jeziku i drugim značajkama,
vidjelo se da će novi list biti hrvatskoga usmjerenja, makar to nigdje nije
eksplicitno rečeno.
Glas Hercegovca pojavio se 19. rujna 1885. kao 38. broj dotadašnjega
lista. Urednik i vlasnik bio mu je Franjo Milićević, a tiskao se u njegovoj
tiskari u Mostaru. List je analizirao svjetsku politiku, a posebno se zadržavao na pojedinim austrougarskim krajevima. Preuzimao je i članke iz
domaćih novina, posebno one koji su se odnosili na teme s domaće političke scene. Tako je primjerice iz splitskoga Naroda preuzet prilog pod
naslovom “Spojenje Bosne” u kojemu se izražava dugogodišnji interes
naroda za pripajanje Herceg-Bosne Hrvatskoj.
U listu je surađivalo nekoliko franjevaca, no većina ih je željela ostati
anonimnima. Isticao se fra Josip D. Božić koji je objavljivao odlomke
iz svoga djela Arbanija. I muslimani su često surađivali u Glasu Hercegovca: Ahmet-beg Defterdarević, đak, koji je objavio pripovijetku, a
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak objavio je pjesmu u čast dolaska
prijestolonasljedničkoga para u Bosnu. Desna ruka u poslovima tiskare
i novina Franji Milićeviću bio je sinovac mu Ivan Aziz. On bi preuzimao
i upravljanje tiskarom u vrijeme stričeve nenazočnosti. Za list je pisao
pripovijesti i pjesme (“Sonet u povodu smrti don Mihovila Pavlinovića”), prevodio je s talijanskoga, poljskoga i njemačkoga, pisao povijesne
rasprave, prikaze i osvrte. Njegovu raspravu o prezimenima, objavljenu
u Glasu Hercegovca, zapazio je veliki hrvatski jezikoslovac Tomo Maretić i o tome pisao u zagrebačkom Viencu, da bi poslije o tome objavio
rad u Radu JAZU.
Glas Hercegovca izlazio je punih jedanaest godina kao jedino glasilo
Hrvata u Bosni i Hercegovini. Koliko god je austrijskim vlastima radi
uspostavljanje ravnoteže prema Srbima odgovarao takav hrvatski poli34
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
tički list, ipak je između Milićevića kao urednika i vlasti bilo nesporazuma. Iako je mostarska vlast, stalno ga nadzirući i vršeći cenzuru, imala
izravan utjecaj na uređivanje lista, Milićević je vješto izmicao nadzoru
i svakim danom samostalnije vodio novine njegujući hrvatsku nacionalnu svijest. Bilo je to vrijeme narodnoga osvješćivanja i “odrastanja
naroda u naciju”. Milićević nije propuštao priliku da o tom društvenom
procesu piše u Glasu Hercegovca. Kontinuirano je isticao potrebu hrvatskoga narodnog jedinstva kako bi se ostvarila stoljetna težnja ovoga
naroda da zagospodari svojom sudbinom i u političkom, i u kulturnom,
i u gospodarskom pogledu. I dok su te teme sve više iritirale državnu
vlast, list je među čitateljstvom bio sve popularniji pa je od 1. kolovoza
1890. izlazio dva puta tjedno. Sve se češće pisalo o pravaškoj politici koja
je u to doba bila raširena u Hrvatskoj, a otvoreno se napadalo Austriju
što nije rješavala nagomilane probleme državnopravnoga sustava. Zbog
takvih je sadržaja Milićević imao velikih problema, ali i cenzori su imali
pune ruke posla. Prema vladinu mišljenju trebalo je onemogućiti zahuktalu ideju nacionalnoga buđenja Hrvata koja je smetala i listovima
srpske provenijencije kao što su sarajevska Bosanska vila, Branik, Delo,
Zastava, Srbobran, Srpski list – svi su oni bili opsjednuti velikosrpskim
pretenzijama.
Afirmirajući pravaštvo kao ideologiju i političku perspektivu, Milićević je neumorno radio na nacionalnom jedinstvu i samostojnosti svoga
naroda. Na tome mu putu nisu smetale zaprjeke. “Bio je odlučan, postojan, tvrd i nesalomljiv u svemu što je zamislio i kanio učiniti”, svjedočit
će njegov sinovac Ivan Aziz.43
Franjini istupi ponekad su bili puni ogorčenja prema austrijskim vlastima, a neke su rubrike otvoreno izražavale protudržavno stajalište.
Stoga je cenzura odbacivala mnoge članke u Glasu Hercegovca pa je list
ponekad izlazio s podosta praznih stranica. Međutim, ta pojava nije odbijala čitateljstvo; naprotiv, time se u narodu razabirao stav austrijskih
vlasti i politička orijentacija lista. Iako je Milićević mudro izmicao državnim vlastima, zbog političke orijentacije lista najprije mu je smanje43 Ivan Aziz Milićević, “Tiskara don Frane Milićevića u Mostaru, Mostar i Hercegovina”,
Glasnik Jugoslavenskog profesorskog društva, Beograd, XVII(1973.), 11-12, str. 1054.
prosinca 2007.
35
Šimun Musa
na, a potom i ukinuta subvencija. List je zapao u materijalne poteškoće,
ali je Milićević hrabro čitateljstvu dao do znanja:
Ni bure ni oluje koje je naš list ove godine pretrpio nijesu učinile da
smalakšemo. Nas sve to nije smutilo ni oslabilo. Mi smo se pokoravali
udarcem okolnosti, ali nismo nikada gubili nadu u bolju budućnost i potporu, sa strane čitatelja. Nadamo se pouzdano da će rodoljubi, a u prvom
redu čitaonice po Hercegovini i Bosni, po Banovini i Dalmaciji priskočiti
predplatom nama u pomoć, da osijeguramo obstanak lista.44
Unatoč odlučnosti, list je izlazio još dvije-tri godine teško podnoseći
materijalnu oskudicu i maltretiranja cenzure. U stalnom sukobu s vlastima Milićević je ponekad znao nadmudriti cenzuru tiskajući članke
koji su već bili zabranjeni. Zbog jednoga takvog ekscesa vlada je prenijela preventivnu cenzuru iz Mostara u Sarajevo. To je izazvalo velike
probleme, posebno stoga što je bez novčane potpore list počeo neredovito izlaziti. Sve Franjine molbe vlastima, čak i ona da tiskaru preseli u
Sarajevo, ostale su neuslišane. Završni udarac došao je kada se uz pomoć smicalica državnih vlasti u uredništvo ubacio spomenuti Dominik
Nedjeljko Radičić, novinar koji je surađivao u splitskom Jedinstvu pa
prešao u sarajevsku Nadu. Radičić se pokazao vrijednim i pouzdanim
radnikom, što je Milićević cijenio. No, Radičićeva namjera nije bila postati novinarom nego prvim čovjekom lista i tiskare. Vlast mu je udovoljila svim zahtjevima jer je radio na korist države iznoseći proaustrijske
ideje, a dana mu je i materijalna pomoć za obnovu tiskare i opremanje
lista. Učinjeno je sve da se Milićević udalji iz lista i tiskare. Ubrzo su se
promijenili urednički i vlasnički odnosi te je 11. prosinca 1895. Radičić
postao glavnim urednikom i suvlasnikom tiskare. Očito je da je Milićevića trebalo potpuno skloniti i iz tiskare i iz lista, što se i dogodilo:
u 1896. godini Radičić je stekao vlast nad Glasom Hercegovca postavši
vlasnikom i lista i tiskare. Svega nekoliko mjeseci poslije Radičić je umro
pa je početkom srpnja 1896. list prestao izlaziti.45
44 F. Milićević, “Našim čitateljima”, Glas Hercegovca, 81, 28. prosinca 1892., str. 9.
45 T. Kruševac, nav. dj., str. 223.
36
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
Unatoč sudskom postupku kojim se utvrdilo da je pravi vlasnik ipak
Franjo Milićević, nije dopušteno daljnje izlaženje Glasa Hercegovca, a
ni rad tiskare. Sve su molbe bile uzaludne. Na kraju je Milićević svoju
tiskaru premjestio u samostanski podrum gdje je trebala dočekati bolje
dane. Njegov sinovac Ivan Aziz Milićević, još uvijek uz stričevu potporu, nastavit će časno djelo. Sveukupnim svojim radom značio je glavnoga nositelja narodnoga preporoda u Hercegovini, a Glas Hercegovca bio
je političkim putokazom hrvatskomu narodu.
4.4. Osvit
Budući da vlasti Franji Milićeviću nisu dopuštale vođenje tiskare i
uređivanje novina, dogovorili su se da to učini Ivan Aziz Milićević, već
afirmirani novinar i književnik. Do tada je radio kao član uredništva Hrvatske, lista Hrvatske stranke prava, i u Glasu Hercegovca gdje je uz novinarski rad zamjenjivao urednika, a surađivao je i u više drugih listova.
U suradnji s piscem Osmanom Nuri Hadžićem (Osman-Aziz) stvorio je nekoliko književnih djela s temom iz muslimanskoga života. Ta su
djela promicala ideju o hrvatskom jedinstvu i slozi s “braćom muslimanske vjere”, a skoro sva ih je objavila zagrebačka Matica hrvatska.
Zaokupljen idejom pokretanja Osvita, zapostavio je književni rad
smatrajući da će kao novinar najviše pomoći oživotvorenju svoga pravaškog određenja i tako pridonijeti hrvatskomu nacionalnom boljitku.
Na tom je putu posebno njegovao hrvatsko-muslimanske odnose. Putujući kao novinar, nailazio je na upite o Glasu Hercegovca, što ga je
potaknulo na pokretanje novoga lista. Godine 1897. sastavio je pravila
Hrvatske dioničarske tiskare, što su 1898. vlasti i odobrile, te formirao
Dioničko društvo i 2. listopada 1897. podnio zahtjev da mu se odobri rad
tiskare i izdavanje lista za politiku, pouku i zabavu. List bi uređivao i za
nj odgovarao Ivan Aziz Milićević, a izlazio bi dva puta tjedno, srijedom
i subotom. U zakonskoj proceduri zamolba je brzo riješena. Već je 17.
studenoga Zemaljska vlada predložila Zajedničkom ministarstvu financija da se odobri zahtjev Mostaraca.46 Osnivačka skupština nove tiskare
46 Isto, str. 283-290.
prosinca 2007.
37
Šimun Musa
održana je 14. kolovoza 1898. Nakon prve skupštine Dioničko se društvo
upisalo u Trgovački registar u Okružnom sudu u Mostaru i otada djeluje kao vlasnik tiskare i lista Osvit. Prvi broj novoga lista Osvit izišao je
27. srpnja 1898., imao je osam stranica, nije imao nikakvih podnaslova
ni oznaka, jedino su se kao moto isticali stihovi Safvet-bega Bešagića,
Nevesinjca:
...Hrvatskog jezika šum
Može da goji
Može da spoji
Istok i Zapad, pjesmu i um!
I tehnički i sadržajno list je značio velik napredak u novinarstvu. Osvit
je bio nezavisno glasilo s izrazitim hrvatskim obilježjem. Zapravo, list će
biti hrvatsko političko glasilo sve do 1906. godine kada izlazi Hrvatski
dnevnik.
Apsolutistička vlada nije omogućavala kritičke osvrte na režim, a
zbog nacionalne netrpeljivosti Srba list je više radio na nacionalnom
osvješćivanju i sveukupnom jačanju identiteta hrvatskoga naroda. List
je izlazio deset godina, do 1907., a Ivan Aziz, nakon što je utemeljio i
utro put novinama, otišao je 1899. godine u državnu službu, ali se nikad
nije odrekao novinskoga i kulturnoga rada. Za nasljednika (urednika)
ostavio je kolegu i vršnjaka Stjepana Radulovića. Orijentacija koju je
Aziz dao Osvitu bila je duhovni putokaz narodu. U Osvitu se 1901. godine otvorila posebna rubrika za prikupljanje pomoći siromašnim đacima
i studentima, a na toj se osnovi 1902. godine osnovalo Hrvatsko podporno društvo za pomoć đacima i studentima u Mostaru koje se 1907. pripojilo Hrvatskom društvu Napredak (Sarajevo). Dakle, u Milićevićevu
Osvitu zametnula se klica Napretka, odnosno, još prije toga, Hrvatskoga
podpornog društva.
Osvit je izravan proistjek tiskarstva Franje Milićevića, njegova upornog novinskog rada, političke orijentacije i sveukupnost duhovnoga angažmana, a njegov osnivač, Ivan Aziz, i krvlju i idejom i sklonošću i
obrazovanjem Franjino je dijete.
38
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
Dodatak
Bibliografija knjiga objavljenih u tiskari Franje Milićevića i
njegovih nastavljača (1873.-1900.)
1873.
- Milićević, Franjo, Pravopis za nižje učione katoličke u Hercegovini, u Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog u Hercegovini,
1873., str. 23 + 1, 19 x 3.
- Kalendar, Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari za puk s dodatkom štokakvi poučni zabavah za prostu godinu
I-1874, u Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog u Hercegovini,
1873., str. 31, 17 x 11.
- Molitvenjak, Mostarini, Mostar, Typis missionis Hercegovinae,
1873.
- Bakula, Petar, Schematismus topographico-historicus vicariatus
apostolici custodinae provincialis franciscanico-misionariae in
Hercegivinae Pro anno Domini 1873, Mostar, Typis missionis cathol. in Hercegovina, 1873./74., str. 267 + 1, 23 x 15.
1874.
- Izvjestje, Izvjestje prihodah i rashodah o ustanovljenju Štamparije
katoličke u Hercegovini, u Mostaru, Tisak poslanstva katoličkog,
1874., str. 7, 21 x 14.
- Kalendar, Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari
za puk s dodatkom štokakovi poučni zabavah za II-1875, u Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog, 1874., str. 48, 14 x 11.
- Katekizam, Katekizam mali, Mostar, Tiskom poslanstva katoličkog, 1874., str. 45, 20 x 13.
- Katekizam, Katekizam veliki, Mostar, Tiskom poslanstva katoličkog, 1874., str. 60, 22 x 16.
prosinca 2007.
39
Šimun Musa
- Kraljević, Anđeo, Zabava duhovna za dicu školsku, uredio fra
Anđeo Kraljević, Mostar, Tiskom poslanstva katoličkog, 1874., str.
156, 15 x 10.
- Matić, Ambroz, Pravopis za nižje učione katoličke u Hercegovini,
Mostar, Tiskom poslanstva katoličkog, 1874., str. 50, 15 x 10.
- Matić, Ambroz, Slovinski bukvar za nižje učione katoličke u Hercegovini, Mostar, Tiskom poslanstva katoličkog, 1874., str. 46, 14 x
11.
- Milićević, Franjo, Nauk katolički za II razred pučkih učionica u
Hercegovini, u Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog, 1874., str.
101, 19 x 12.
- Milićević, Franjo, Nova slovnica talianskim u malo vrimena.
Mladeži hercegovačkoj posvećena, u Mostaru, Tiskom poslanstva
katoličkog, 1874., str. 114 + 4, 15 x 11.
- Milićević, Franjo, Novi bukvar ili početnica za pučke učionice u
Hercegovini, u Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog, 1874., str.
56, 15 x 11.
- Nauk, Nauk krstjanski za katoličke pučke učione u Hercegovini, u
Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog, 1874., str. 35, 19 x 12.
1875.
- Buconjić, fra Paškal, Kratak pregled pritužaba glavnih povod
ustanakah kršćanoskog puka u Bosni i Hercegovini, u Mostaru,
Tiskom poslanstva katoličkog, 1875., str. 29, 20 x 14.
- Buconjić, fra Paškal, Un canno cemplice sulle cause principeli...,
u Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog, 1875., str. 29, 18 x 12.
- Defoe, Daniel, Robinson Crusoe, s francuskog preveo Jovo Ljepava, u Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog, 1875., str. 240, 18 x
12.
- Gavran, fra Grgo, Spomenik života krstjanskoga. Uređen i na svitlost izdan na spasonosno življenje krstjana pred licem Gospodina Boga.l S nadometkom jutarnje i večernje molitve i preporukom
40
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
-
-
-
-
-
-
-
umirućih, u Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog, 1875., str.
VIII + 250.
Kalendar, Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački stari i novi
za puk s dodatkom štokakvi poučni zabavah za god. III-1876, u
Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog, 1875., str. 45 + (2), 17 x
11.
Kalendar, Novi Hercegovac ili kalendar hercegovački stari i novi
za god. 1876, u Mostaru, Tiskom franjevačkim, sastavio i izdao o
svom trošku Marko Šešelj, 1875.
Kalendar, Stolitnjak-kalendar, uredio Franjo Milićević, Mostar,
Tiskom poslanstva katoličkog, 1875.
Kraljević, fra Anđeo, Molitvenik za dicu, u Mostaru, Tiskom
poslanstva katoličkog, 1875.
Kraljević, fra Anđeo, Zabava duhovna za školsku dicu, napisao
fra Anđeo Kraljević, drugo izdanje, Mostar, Tiskom poslanstva
katoličkog, 1875., str. 165, 15 x 10.
Marić-Tomašić, Stijepo, Skup bogoljubnije djelah za doba četrdeset urah pred presvetim Sakramentom postavljenim na oltaru,
u Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog, 1875., str. 8 + 104, 15 x
10.
Šešelj, Marko, Na prostu službu, (napisao) Marko sin Vidaka Šešelja slovopečetara Hercegovca, u Mostaru, Tiskom poslanstva
katoličkog, 1875., str. 46, 22 x 14.
1876.
- Kalendar, Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari
za puk s dodatkom štokakvi poučnih zabavah za god. IV-1877, u
Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog, 1876., str. 47 + 1, 13 x 11.
- Milićević, Franjo, Kita bogoljubnosti u skupštini bratovštine prisvetoga Isusa i Marije s dokazom proštenja njojzi polenih, sa dozvolom vikariata apostolskoga u Hercegovini, u Mostaru, Tiskom
poslanstva katoličkog, 1876., str. 63, 16 x 10.
prosinca 2007.
41
Šimun Musa
- Šimović, Nikola, Kratka računica. Uređena za malu djecu školah
hercegovačkih, napisao Šimović Nikola, u Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog, 1876., str. 21, 17,5 x 11,5.
1877.
- Kalendar, Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari
za puk s nadometkom štokakvi poučni zabavah za prostu 1878,
u Mostaru, Tiskom poslanstva katoličkog, 1877., str. 52 + (1), 17 x
11.
- Kalendar, Novi Hercegovac ili koledar hercegovački stari i novi za
prestupnu 1878, u Mostaru, Štamparija Don Franje Milićevića,
1877., str. 70, 20 x 14.
- Knežević, Petar, Muka Gospodina našeg Isukrsta i plač matere
njegove. Složen O. f. Petra Kneževića iz Knina, reda S. O. Franceska
od odsluženja Deržave prisvetoga Otkupitelja, najnovije izdanje, u
Mostaru, Tiskom franjevačkim, 1877., str. 29, 30 x 13.
- Koledar, Soko uz Mladog Hercegovca ili koledar istočne crkve za
1878, u Mostaru, Pečatnicom franjevačkom, 1877., str. 37, 17 x 11,
tekst ćirilicom.
- Milićević, Franjo, Nova slovnica talianska ili početnica slovnice
talianske zauzeta s iskustvom naukoslovnih uređena, štiti, pisati i
govoriti jezikom talianskim u malo vrij., drugo izdanje ispravljeno
i umnoženo, u Mostaru, Tiskom franjevačkim, 1877., str. 118, 25 x
13.
- Schematismus almae missionariae provinciae Bosna Argentinne
Ordinis Fratrum Minorum Observentium pro anno MDCCCLXXVII, Mostaruni, Typograohiae franciscana, 1877., str. 156 + 2.
1878.
- Kalendar, Mali Stolitnjak ili koledar za sto godinah u tri dijela
složen izrađen i protumačen za puk. S nadometkom vjekovitog
kalendara mijenah, iznašastjah uskrsa kojeg mu drago godište,
42
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
iznašastjah godišnjeg, rimsko, dade, svetkovinah vjekovitih, sgođaja, godšinje dobi itd. Razjašnjen i uređen po Franji Milićeviću, u
Mostaru, Tiskom Franje Milićevića, 1878., str. VIII + 248, 17 x 12.
- Kalendar, Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari
za prestupnu godinu 1879. (god. VI.), u Mostaru, Tiskom Don Franje Milićevića, 1878., str. 60, 17 x 11.
- Milićević, O. Franjo, Skladnja (sintassa) ili druga strana slovnice talianske uređena štiti, pisati i govoriti jezikom talianskim za
porabu učionah, u Mostaru, Tiskom Franje Milićevića, 1878., str.
68, 21 x 14.
1879.
- Čović, fra Pile, Piesme prosto spievane, Od prostog guslara Hercegovca prikazane Don Ivanu Musiću, vojvodi dolnje Hercegovine
od fra Pile Čovića, Mostar, Tiskara Don Franje Milićevića, 1879.,
str. 16, 20 x 14.
- Kalendar, Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari
za prestupnu godinu 1880. (god. VII.), u Mostaru, Tiskom Don
Franje Milićevića, 1879., str. 44, 21 x 14.
1880.
- Kalendar, Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari
za prestupnu godinu 1881. (god. VIII.), u Mostaru, Tiskom Don
Franje Milićevića, 1880., str. 46, 21 x 14.
1881.
- Bošković, Anica, Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodina
od Anice Boškovićeve Dubrovkinje, uredio po izvornom rukopisu
Vid Vuletić Vukasović (namijenjeno za siromašne Zagrebčane), u
Mostaru, Tiskom Don Franje Milićevića, 1881., str. 90. 16 x 11.
- Bukvar, Bukvar za nauk male djece hercegovačke, u Mostaru, Tiskom Don Franje Milićevića, 1881., str. 24, 20 x 14.
prosinca 2007.
43
Šimun Musa
- Kalendar, Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari za puk s nadometkom štokakovi zabavah za prestupnu godinu
1882. (god. IX.), u Mostaru, Tiskom Don Franje Milićevića, 1881.,
str. 64, 21 x 14.
- Schematismus, Schematismus almae custodiae provincialia sanctissimae, Assumptionis B. M. V. iz Hercegovine Fratrum Minorum Observantium, Francisci Christi MDCCCLXXXI, Mostarini,
Typis Don Francisci Milićević, 1881., str. 93 + (1), 20 x 15.
1882.
- Kalendar, Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari
za prostu 1883. (god. X.), u Mostaru, Tiskom Don Franje Milićevića, 1882., str. 60, 21 x 14.
- Kalendar, Stolitnik-kalendar, uredio i izdao Franjo Milićević, Mostar, Tiskom Don Franje Milićevića, 1882.
- Mikulić, Martin, Schematismus almae custodiae provincialis
sanctissimae, Assumptionis B. M. V. iz Hercegovina Fratrum Minorum Observantium s. Francisci ad annum Christi MDCCCLXXXII (1882.), Mostarini, Typis Don Francisci Milićević, 1882.,
str. 93 + 1, 20 x 16, Dispositor Marinus Mikulić.
- Milićević, Ivan, Pjesme, Mostar, Tiskom Don Franje Milićevića,
1882., str. 62, 19 x 11.
1883.
- Kalendar, Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari
za prostu godinu 1884. (god. XI.), u Mostaru, Tiskom Don Franje
Milićevića, 1883., str. 72, 20 x 14.
- Šešelj, Marko G., Kitica božićnih pjesama za nekoliko običajnih
crkvenih pjesmica, priredio i izdao za mladež hercegovačku M. G.
Šešelj (drugo povećano izdanje), u Mostaru, Tiskom Don Franje
Milićevića, 1883., str. 16, 14 x 19.
44
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
- Zubac, Augustin, Discorus sur Tiers ordre Franciscain..., Mostar,
Typis Don Francisci Milićević, 1883., str. 12.
1884.
- Kalendar, Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari
za puk s nadometkom štokakovi poučnih zabavah za prostu godinu 1885. (god. XII.), u Mostaru, Tiskom Don Franje Milićevića,
1884., str. 44, 22 x 15.
- Kalendar, Novi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari za
prestupnu godinu (god. XII.), u Mostaru, Štamparija Franje Milićevića, !884., str. 72, 20 x 14.
- Š. K. D., Opis u spomen proslave blagoslovljenja nove crkve rimokatoličke u Trebinju 6. lipnja 1884. svečano objavljeno po pres. G.
Mati Vodopiću biskupu dubrovačkom i upravitelju A. P. biskupije
Mrkano-Trebinjske od Š. K. D., Mostar, Tiskom Don Franje Milićevića, 1884., str. 38, 18 x 12.
- Kalendar, Mladi Hercegovac ili koledar hercegovački novi i stari
za prostu godinu 1885. (god. XIII..), u Mostaru, Tiskom Don Franje Milićevića, 1884., str. 44, 19 x 13.
1885.
- Krauss, Friedrich – Pandžić, Huso – Pavečić, Luka, pobra,
Pjesan naših muhamedovaca, zabilježio dr. Friedrich Krauss, Mostar, tisak i naklada Don Franje Milićevića, 1885., str. 36, 18 x 10.
- Krauss, Friedrich, Tri riječi Hercegovca, zabilježio dr. Friedrich
Krauss, u Mostaru, Štampa Don Franje Milićevića, str. XII + 39 +
2, 17 x 10.
- Misnik, Misnik u svojoj službi (s dozvolom crkvene vlasti), Mostar,
Tiskom i nakladom Don Franje Milićevića, 1885., str. 112, 13 x 9.
- Poznanović, Milivoj, Dvije tragedije, Tvrdicina i smiješna dvoznačnost u devetnaest prizora, s talijanskoga prosto zvao Milivoj
Poznanović, u Mostaru, Tiskom i nakladom Don Franje Milićevi-
prosinca 2007.
45
Šimun Musa
ća, 1885., str. 58, 15 x 11 (naslov s korica), preštampano iz Hercegovačkog bosiljka.
- Red, Red za fijakere i omnibuse u Mostaru, Mostar, Tiskom Don
Franje Milićevića, 1885., str. 12, 15 x 10.
1888.
- Božić, Dobroslav, U spomen otkrivanja obeliska u Bos. Brodu
dne 16. rujna 1883. godine povodom dolaska njeg. Veličanstva, Po
podacih “Glasa Hercegovca”, u Mostaru, Tiskom i nakladom D.
Franje Milićevića, 1888., str. 32, 20 x 12.
- Pravila, Pravila na narodno pjevačko društvo u Mostaru, Mostar,
Tiskom Don Franje Milićevića, 1888., str. 32, 19 x 11.
1889.
- Schematismus, Schematismus almae custodinae provincialis sanctissimae, Assumptionis B. V. Mariae Hercegovina, Ordinis Minorum Observantium ad annum Christi MDCCCLXXIX (1889.),
Mandetrii, Velocibus typis D. Franjo Milićević, 1889., str. 51 + (1),
18 x 12.
1890.
- Istina, Istina ili hrvatski jezik, Mostar, iz Tiskarnice Don Franje
Milićevića, 1890., str. 32, 14 x 11.
1891.
- Štatut, Općinski štatut sa izbornim redom za grad Mostar, odobren previšnjim rješenjem obnarodovan po zemaljskoj vladi, Mostar, Tiskom Don Franje Milićevića, 1891., str. 59, 15 x 10.
1892.
- Buconjić, fra Paskal, Okružnica o kršćanskoj ženidbi, Mostar, Tiskom “Glasa Hercegovca”, 1892.
46
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
- Narodne pjesme bosanske i hercegovačke, sabrali fra Frano Iv. Jukić, fra Grgo Martić, Junačke pjesme, svezak I, pretiskao Marko
Šešelj, I sv., Životopis Fr. F. Jukoća od Lj. – o – Mostar, Tiskarna
“Glasa Hercegovca”, 1893., str. VII + 208, 19 x 13.
- Narodne pjesme bosanske i hercegovačke, sabrali Ivan Franjo Jukić
i Fra Grgo Martić, drugo izdanje, II. svezak, Mostar, Tiskara “Glasa Hercegovca”, 1892., str. 209–405, 19 x 13.
- Nuić, fra Arhangjeo, Molitvenik, prvo izdanje, Mostar, Tiskara
“Glasa Hercegovca”, 1892.
- Schematismus..., Imenik svećenstva i župa biskupija Mostarskoduvanjska i Trebinjska za godinu 1892, Mandetrii, Typographia
“Glas Hercegovca”, str. 82, 19,5 x 13.
- Štatuta, Štatuta particularia Fratrum Minorum regularis observantiae almae provinciae in Hercegovina, 1892, Mandetrii, Typographia “Glas Hercegovina”, str. 42 + 2, 19 x 12.
1893.
- Ljubić, fra Martin, Razbistrimo. Crtice iz prošlosti i sadašnjosti
za budućnost, Mostar, izdaje Uredništvo “Glasa Hercegovca”, Tiskom i nakladom “Glasa Hercegovca”, 1893., str. XII + 139 + 3.
- Povijest, Povijest Bosne i Hercegovine, Mostar, Tiskara “Glasa Hercegovca”, 1894., preštampano iz “Glasa Hercegovca”.
- Slova, Uzor slova Tiskarne “Glasa Hercegovca”, u Mostaru, Tiskara “Glasa Hercegovca”, 1894., str. 28.
1898.
- Božić, Josip Dobroslav, U spomen otkrivanja obeliska u Bosanskom Brodu, dne. 16. rujna 1883. godine povodom dolaska njeg. Vel.
Franje Josipa po podacih “Glasa Hercegovca”, napisao i za tisak
priredio Josip Dobroslav Božić, u Mostaru, Tiskom i nakladom
Don Franje Milićevića, 1898., str. 32, 17,5 x 12.
prosinca 2007.
47
Šimun Musa
- Bukvar, Bukvar za samouke, Mostar, Brzotiskom “Osvita”, 1898.,
str. 36, 19 x 11.
1899.
- Nuić, fra Anđeo, Molitvenik, IV izdanje, Mostar, Hrvatska tiskara
F. P., 1899., podatak dobiven iz “Osvita”, god. 1899.
- Nović, Kuzma (Kuzmanović Adalbert), Lugom i perivojem, Mostar, tisak i naklada Hrvatska dionička tiskara, 1899., str. 98, 19 x
13.
- Pravila, Pravila Hrvatske dioničke tiskare u Mostaru, Mostar, tisak Hrvatske dioničke tiskare, 1899., str. 15 + 5, 19 x 12.
- Regula Fratrum Minorum, Mandetrii, Typis ephemeridum “Osvit”,
str. 15, 19 x 12,5 (Naslov s korica).
- Zovko, Ivan, Dvije islamske pjesme na hrvatskom jeziku, priopćio I. Zovko, Mostar, tisak Hrvatske dioničke tiskare, 1899., str. 84
+ 1, 14,5 x 11.
- Zovko, Ivan, Hrvatstvo Herceg-Bosne. Po narodnoj predaju i običajima, sabrao Ivan Zovko, Mostar, tisak Hrvatske dioničke tiskare, 1899., str. 64, 19,5 x 14.
- Zovko, Ivan, Hrvatstvo u narodnoj predaji i običajima po Herceg-Bosni, sabrao Ivan Zovko, Mostar, tisak Hrvatska dionička tiskara, 1899., str. 77 + 2, 18 x 12.
1900.
- Glavaš, Radoslav, Malo više istine ili odgovor nepoznatim sudijama, napisao Philadelphus Philatethez (Radoslav Glavaš), Mostar,
tisak Hrvatske dioničke tiskare, 1900., str. 97, 17 x 12.
- Glavaš, Radoslav, Život i rad fra Rafe Barišića naslovnoga biskupa i apostolskog namjesnika u Bosni i Hercegovini, Mostar, tisak
Hrvatske dioničke tiskare, 1900., str. 11 + 138 + 1, 24 x 17.
- Gržetić, Nikola Gašpićev, O vjeri starih Slovjena. Prema pravjeri starih Arijevaca i prasemita (Mithologia comparativa Slavo48
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
-
-
-
-
-
-
-
rum)..., I dio, u Mostaru, naklada pisca, tisak Hrvatske dioničke
štamparije, 1900., str. XXIII + 216, 28 x 17.
Hangi, Antun, Život i običaji muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, Mostar, tisak Hrvatske dioničke tiskare, 1900., str. 326 + 1, 17
x 11, preštampano iz “Osvita”.
Jukić, Ante, O snu, Mostar, tisak Hrvatske dioničke tiskare, 1900.,
str. (14) 23.
Miletić, Ambro, Rajski put kršćanskog mladića. Molitvenik za
mušku mladež, skitio A. Miletić, II. dopunjeno izdanje, naklada
Franj. bogosl. sjemeništa u Mostaru, Mostar, Hrvatska dionička
tiskara, 1900., str. 310 + (IX), 20 x 12.
Muka Gospodina n. Isukrsta, Mostar, Hrvatska dionička tiskara,
1900.
Pravila Hrvatske čitaonice u Duvnu, Mostar, Hrvatska dionička
tiskara, 1900., str. 17, 19 x 13.
Privremeni službeni red, Provisorische dienstbotten Ordnung,
Mostar, Hrvatska tiskara, 1900., str. 52, 18 x 11 (tekst latinicom i
ćirilicom).
Red privremeni službenički za grad Mostar, Mostar, Hrvatska dionička tiskarna, 1900., str. 52, 15 x 11 (tekst latinicom, ćirilicom i na
njemačkom).
Bibliografija novina objavljenih u tiskari Franje Milićevića i
njegovih nastavljača (1873.-1900.)
- Hercegovački bosiljak – list za zabavu, pouku i književnost, urednik don Franjo Milićević, izlazi dva puta mjesečno, Mostar, Tiskara Don Franje Milićevića, 1883.-1884., 40 x 30, god. I., br. 1/8. 9.
1883.
- Novi hercegovački bosiljak – list za zabavu, pouku i književnost,
izlazi nedjeljno jedanput, vlasnik Stjepan Dragoni, urednik don
prosinca 2007.
49
Šimun Musa
-
-
-
-
Franjo Milićević, Mostar, Tiskara Don Franje Milićevića, 1884.1885., 44 x 22.
Glas Hercegovca – političko-informativni list, izlazi svake srijede i subote, vlasnik i odgovorni najprije don Franjo Milićević, a
kasnije Nedjeljko Radičić i don Franjo Milićević, na kraju samo
Nedjeljko Radičić, Mostar, Tiskara Don Franje Milićevića, 1885.1896., 47 x 32.
Osvit – glasilo Hrvata iz Bosne i Hercegovine, izlazi svake srijede
i subote (I-IX) utorkom, četvrtkom i subotom (X-XI), uređivali
Ivan A. Milićević, Stjepan Radulović, Đuro Džamonja ..., vlasništvo i tisak “Osvita” (do br. 22., god. II), a Hrvatska dionička tiskara
u Mostaru od br. II 23. godine do kraja izlaženja, Mostar, tisak
“Osvita” i Hrvatske Dioničke tiskare u Mostaru, 1898.-1907., svaki
broj osam stranica, 47 x 36, god. I., br. 1/27, srpnja 1898.
Franjevački glasnik – poučni i pobožni list, izlazi 1. i 15. svakog
mjeseca, uređivali o. Ignacij Strukić i o. Arkanđeo Brković, Mostar, tisak Hrvatske dioničke tiskare, 1899.-1901., 26 x 19.
Kršćanska obitelj - poučni i zabavni list za hrvatski katolički puk,
izdaju učitelji Franjevačkog bogoslovnog sjemeništa u Mostaru,
izlazi jedanput mjesečno, uređivali o. Skender Musa, fra Radoslav
Glavaš, fra Ante Majić, dr. o. Ante Jelavić i dr. fra Vendelin Vasilj,
Mostar, Hrvatska tiskara F. P., 1900.-1901., 23 x 15.
Literatura
- Alilović, Ivan, Tri zaboravljena imena, Zagreb, 1974.
- Arhiv Franjevačke provincije u Mostaru, pojedini spisi
- Bakula, Petar, Hercegovina za devetnaest godina vezirovanja
Hali-pašina, spievao jedan Hercegovac, Beč, 1863.
- Bakula, Petar, Schematismus topographico historicus... pro anno
Domini 1873., Mostar, Typis Missionis catholicae in Hercegovina,
1873./74.
50
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
- Bašagić, Safvet-beg, Kratka uputa u prošlosti Bosne i Hercegovi-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
ne, Sarajevo, 1900.
Bašagić, Safvet-beg, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u
Turskoj Carevini, Sarajevo, 1931.
Bubalo, Jakov, “Književno-jezikoslovne zasluge Franje Milićevića”, Kršni zavičaj, 16, Hercegovina, 1983.
Ćurić, Hajrudin, “Škola milosrdnih sestara u Bosni i Hercegovini
za vrijeme Turske (1871. – 1878.)”, Naša škola, Sarajevo, 1953.
Đurđević, Martin, Memoari sa Balkana, 1858.-1878., Sarajevo,
1910.
Glavaš, Radoslav, Život i rad fra Rafe Barišića, Mostar, 1900.
Ilić, Žarko, “Franjo Milićević (uoči sto i pedesete obljetnice rođenja)”, Kršni zavičaj, 17, Drinovci, 1984.
Ivšić, Stjepan, “Akcent u gramatici I. A. Brlića”, Rad JAZU, knj.
194., Zagreb, 1912.
Kreševljaković, Hamdija, “Štamparije u Bosni i Hercegovini za
turskog vremena”, Građa za povijest književnosti hrvatske, JAZU,
Zagreb, 1920.
Kruševac, Todor, Bosansko-hercegovački listovi u 19. veku, Sarajevo, 1978.
Kulundžić, Zvonimir, Kosinj, kolijevka štamparstva slavenskog
juga, Zagreb, 1960.
Mandić, Dominik, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim,
1967.
Milićević, A. Ivan, “O hrvatskim društvima u Bosni i Hercegovini”, Kalendar Napredak, Sarajevo, 1929.
Milićević, A. Ivan, “Prije 50 godina”, Napredak, Sarajevo, 1934.
Milićević, A. Ivan, “Tiskara don Frane Milićevića u Mostaru,
Mostar i Hercegovina”, Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva, Beograd, 1937.
prosinca 2007.
51
Šimun Musa
- Nikić, Andrija, “Franjevci u Hercegovini od 1878.-1892.”, Kačić, X,
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
52
Split, 1978.
Nikić, Andrija, “Hercegovački ustanak u svjetlu novih izvora”,
ANUBiH, knjiga 30., Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 4., Sarajevo, 1977.
Nikić, Andrija, “Kulturne prilike u Hercegovini zadnjih desetljeća
turske vladavine (1823.-1878.)”, Kačić, VIII, Split, 1976.
Papić, Mitar, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske vlasti, 1878.-1918., Sarajevo, 1972.
Peco, Esad, Osnovno školstvo u Hercegovini za vrijeme austrougarske vlasti,1878.-1918., Sarajevo, 1971.
Pejanović, Đorđe, Bibliografija štampe u BiH, 1850.-1941., Sarajevo, 1961.
Petrović, Leo, “Prva hrvatska tiskara u BiH”, Kalendar Napredak
1938., Mostar, 1937.
Spomenica o 50. godišnjici franjevačke redodržave, Mostar, 1897.
Spomenica o 50. godišnjici Hrvatskog pjevačkog društva Hrvoje u
Mostaru, 1888.-1938., Mostar, 1938.
Štitić, Lina – Dizdar, Hamid, Bibliografija knjiga i periodičnih
izdanja štampanih u Hercegovini, 1873.-1941., Mostar, 1958.
Vince, Zlatko, Putovima hrvatskoga književnog jezika, Zagreb,
2002.
HUM 2
HRVATSKA NARODNOPREPORODNA POSTIGNUĆA U HERCEGOVINI
Šimun Musa
CROATIAN NATIONAL-REVIVAL
ACHIEVEMENTS IN HERZEGOVINA
Summary
The Turkish power in Herzegovina was becoming weaker and weaker in
the second half of the 19th century and it was destroyed in 1878, when the
new Austro-Hungarian government came. This foreign government calculated at the expense of its selfishness, indeed on new bourgeois principles. Besides many anti-people and repressive measures, they introduced
some progressive moves which were positively reflected in both economic
and cultural field. Bridges were built, roads were made, stores, banks,
schools, libraries, national and cultural associations were established, the
first printing-office in Mostar started with its work (Printing-office of the
Catholic mission in Herzegovina, 1872), the publishing work and publistic-journalistic activity in the form of the first newspapers in Bosnia and
Herzegovina in the Croatian language also appeared, e.g. “Herzegovinian basil”, “New Herzegovinian basil”, “The voice of a Herzegovinian” and
“Dawn”.
Special merits for starting the printing-office, publistic-journalistic work,
such as the first newspapers and the first published works in the area
of literature, ethnology, theology, philology etc. belong to Father Franjo
Miličević, leader of the Croatian national revival in Mostar and Herzegovina, who, educated in the West-European culture, nationally conscious, politically mature and closely connected with movements of that
period in the parent country Croatia, gave himself to the national and
cultural-educational progress of Croats and other nations who lived with
them in these areas.
Key words: printing-office, publishing trade, literature, journalism, publicist writing, education, book, language, culture.
prosinca 2007.
53
UDK 323(497.6=163.42)˝1878/1919˝
94(497.15)˝…/19˝
Pregledni članak
Primljeno: 4. VII. 2007.
Jure Krišto
Hrvatski institut za povijest u Zagrebu
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA
ŽIVOTA HRVATA U HERCEGOVINI U VRIJEME
AUSTROUGARSKE MONARHIJE
Sažetak
Nakon kratka i jezgrovita opisa opće situacije u Bosni i Hercegovini za
vrijeme turske vladavine, autor promatra političko organiziranje Hrvata
u Hercegovini od preuzimanja vlasti Austrougarske Monarhije u BiH do
Prvoga svjetskog rata. S ciljem što jasnijega osvjetljavanja toga problema,
razmatra širi kontekst u kojemu je BiH postala poprištem sukoba različitih političkih, nacionalnih, gospodarskih, religijskih, staleških i drugih
interesa. S tim u vezi ponajprije konstatira da je dolaskom Monarhije
u ovu u svim segmentima zaostalu provinciju unesena liberalistička ideja
koja je omogućila organiziranje drukčijih oblika socijalnoga, ekonomskog i
kulturnoga života. To su u hrvatskom korpusu iskoristili franjevci koji su
se nametnuli kao nezaobilazan činitelj društvenoga organiziranja, što će se
kasnije očitovati i na političkom planu. No, politički život u BiH bio je pod
snažnim utjecajem Mađara koji su ovu državu smatrali svojom interesnom
sferom. Njima je pak odgovaralo da se umjesto nacionalne nastavi tradicija
religijske identifikacije jer su se bojali snažne hrvatske strane u BiH koja bi
zagovarala ujedinjenje s drugim hrvatskim zemljama. Na drugoj su strani
Srbi radili na pripojenju BiH Srbiji. Muslimani su se tako našli u apsurdnoj
situaciji, osobito oni koji su prije uživali sve privilegije i koji su uzaludno
čekali povratak Osmanskoga Carstva.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Austrougarska Monarhija, Tursko Carstvo, Hrvati, Srbi, Muslimani, Mađari, interesi, politika, franjevci, Stadler.
54
HUM 2
Uvod
Kako se Turska pokazala nesposobnom ispuniti obećanja o provedbi
reforme u carstvu kao i u smirivanju nezadovoljnih naroda u Bosni i
Hercegovini, Austrija je na Berlinskom kongresu 4. srpnja 1878. dobila mandat da okupira tu zemlju. Austrija nije dugo čekala s izvršenjem
toga mandata; general Josip Filipović predvodio je 29. srpnja 1878. carsku vojsku pri ulasku u Bosnu sa sjevera, dok je general Stjepan Jovanović zauzeo Hercegovinu. Od tada do propasti Monarhije, 1918. godine,
dakle tijekom četrdesetogodišnjega razdoblja, u BiH se odvija proces
susreta dviju civilizacija sa svim njihovim popratnim sadržajima.
Obično se na taj susret gleda kao na sukob, no njega bi se zasigurno dalo promotriti i s gledišta međusobnih obogaćivanja. No, ovdje će
ipak najviše riječi biti o identitetu Hrvata u Hercegovini, što znači da će
se promatrati u kontrastima s drugim dvjema identitetskim skupinama
(Srbima i Muslimanima – Bošnjacima) te će, dosljedno, biti nužno isticati razlike.
1. Kulturološko naslijeđe Turskoga Carstva
1.1. Dolazak islama i privilegije muslimana
U Turskom je Carstvu islam bio ne samo dominantna religija nego je
država bila strukturirana na njegovim premisama, što znači da je Carstvo bilo teokratska država. Očekivano, pristaše islama (muslimani) bili
su privilegirani segment toga teokratskog društva pa je velik broj krstjana (pristaša Crkve bosanske) i kršćana (katolika i pravoslavaca) prelazio na islam. Suvremene kontroverze o navodnom masovnom prelasku
krstjana na islam besplodne su jer nema čvrstih povijesnih uporišta za
bilo kakvo odlučnije zaključivanje. Uostalom, toj se vjerskoj skupini,
Opširnije vidi Andrija Nikić, “Ulazak austro-ugarske vojske u Hercegovinu”, Marulić,
13(1980.), br. 1, str. 51-66.
Usp. László Hadrovics, Srpski narod i njegova Crkva pod turskom vlašću, Nakladni zavod
Globus, Zagreb, 2000.; Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1992.
Usp. S. M. Džaja, nav. dj., str. 23-28; Tomo Vukšić, Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini (1878.-1903.), Mostar, 1994., str. 35-37, 46 s.
prosinca 2007.
55
Jure Krišto
čini se, daje veće značenje nego ga je objektivno mogla imati. Vjerojatno
je to posljedica precijenjene važnosti crkvenih inkvizicijskih izvora. U
organizacijskom smislu, osobito ako se prihvati utemeljeno mišljenje da
se radilo o zajednicama redovničkoga ustroja, po svoj je prilici bila riječ
o malom broju pripadnika. Stoga je još problematičnija interpretacija
novijega datuma kako se radilo o državnoj Crkvi odijeljenoj i neovisnoj
o Rimu. Takav je zaključak vjerojatno više odraz suvremenih političkih
prilika u BiH nego novoga čitanja postojećih povijesnih pokazatelja.
Suvremene političke prilike također su odgovorne za ponovno posezanje nekih bošnjačkih autora za tezom o masovnom prijelazu krstjana na
islam ili čak o postojanju islama u BiH i prije dolaska Turaka. Važniji je
prijelaz dijelova bosanskoga plemstva na islam ili barem njihovih poto-
Za izvore vidi Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, Barbat, Zagreb, 2003.
Usp. Imre Boba, “Djelovanje slavenskih apostola s. Konstantina i Metoda i početak Bosanske biskupije”, Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije, zbornik, priredili Želimir Puljić i Franjo Topić, Vrhbosanska
visoka teološka škola, Sarajevo, 1991., str. 125-142.
Usp. S. M. Džaja, nav. dj., str. 23-28.
Usp. Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti: (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska): 1387.-1463., Synopsis, Zagreb, 2006., passim.
Usp. Ante Škegro, “Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine ili o najnovijim krivotvorinama u bošnjačkoj historiografiji”, Naučni skup: Istorijska nauka o Bosni
i Hercegovini u razdoblju 1990-2000., Sarajevo, 30. i 31. oktobar 2001., Akademija nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2001., str. 21-29.
Usp. Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana), Sarajevo, 1974.; M. Hadžijahić, “O nestajanju Crkve bosanske”, Pregled,
65(1975.), br. 11-12, str. 1309-1328; M. Hadžijahić, “Bogumilstvo i islamizacija”, Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977., str. 39-52; M. Hadžijahić, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo, 1990. (osobito poglavlje: “Nestanak bogomilstva i islamizacija”,
str. 37-114); Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997., str. 24-25. Za pregled
bošnjačke historiografije i publicistike o problemu Crkve bosanske i njezine navodne veze s
islamizacijom u BiH vidi Zlatko Matijević, “Nekoliko primjera nacionalnog i političkoga
posvajanja Crkve bosanske u srpsko/srbijanskoj i muslimansko/bošnjačkoj historiografiji i
publicistici XIX. i XX. stoljeća (od Petranovića do interneta)”, Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, zbornik radova, Institut za istoriju – Hrvatski institut za povijest,
Sarajevo – Zagreb, 2005., str. 335-350 (osobito str. 342-348). Obnovitelj ideje bošnjaštva kao
nacionalnoga identiteta bio je Adil Zulfikarpašić, dok je još bio u emigraciji, vidi Šaćir Filandra – Enes Karić, Bošnjačka ideja, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2002.
56
HUM 2
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA ŽIVOTA HRVATA U HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE MONARHIJE
maka, osobito onih koji su bili odvedeni i trenirani za janjičare, iako se
ni tu ne može govoriti o masovnim prijelazima.10
Bilo kako bilo, uopće ne čudi što se skupina krstjana ubrzo poslije
dolaska Turskoga Carstva raspršila, možda i utopila u franjevačkoj zajednici.11 No, dugo poslije njezina nestanka, sve do danas, ostale su u bosanskom društvu, osobito kod pravoslavaca i katolika, vrijednosti koje je
ta skupina zagovarala. Te se vrijednosti posebno izražavaju u asketskim
navikama tamošnjega kršćanskog stanovništva (propisi vezani za post,
primjerice), što također upućuje na zaključak da pristaše Crkve bosanske nisu prešle na islam. Potrebno je istaknuti da se ta asketska tradicija
kršćanskoga dijela bosanskoga društva održava usprkos uspostavi islamiziranih bosanskih institucija tijekom 15. i 16. stoljeća.12
Iako je u vrijeme osmanskoga zauzeća pripadnika muslimanske
vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini bilo vrlo malo,13 s vremenom su
prelasci na islam bili sve brojniji.14 Intenzivnija islamizacija ostvarila se
tijekom 16. stoljeća te svoj vrhunac dostiže polovicom toga stoljeća.15
Islamizacija se odvijala u nekoliko pravaca i iz nekoliko “izvora”. Jedan
izvor bio je odvođenje dječaka u janjičare (devširma), no važniji udio
imali su “prijelazi”. Veći broj prelazaka zbio se iz starosjedilačkih katoličkih, ali i iz doseljenih vlaških krugova,16 a poticaji sežu od poreznih
olakšica i drugih privilegija “ekonomske” prirode do laksnoga shvaćanja
pripadanja islamu.17 S tim u vezi ne treba zanemariti velik broj nominalnih prijelaza na islam (promjenom imena, odjeće i sl.) i potajnoga
nastavljanja kršćanskih vjerskih i običajnih praksa. Turski izvori takve
nazivaju “poturama”. Postoje indicije da ih je bilo mnogo.18
10 Usp. S. M. Džaja, nav. dj., str. 32 s.
11 Džaja sugerira da je borba nekih franjevačkih predstavnika (Jakov Markijski) u Bosni protiv
“patarena” zapravo borba protiv konventualske (laksnije) struje unutar franjevaštva (usp. S.
M. Džaja, nav. dj., str. 164).
12 Usp. isto, str. 36.
13 Usp. isto, str. 50 s.
14 Usp. isto, str. 54 ss.
15 Usp. isto, str. 69.
16 Usp. isto, str. 71 s.
17 Usp. isto, str. 79 s.
18 Usp. isto, str. 58 s., 76.
prosinca 2007.
57
Jure Krišto
Sa slabljenjem Osmanskoga Carstva i njegovih središnjih institucija
te njegovom izloženošću vojnim intervencijama i planovima sa Zapada,
jača značenje i moć bosanskih muslimanskih krugova, osobito vojnih.
S time ujedno jača muslimanska, ali i bošnjačka svijest u islamiziranom
dijelu BiH.19
1.2. Jačanje pravoslavlja i njegove uloge u
nacionalnom osvješćenju
Prema religijama koje je susretalo na svojim vojnim pohodima, osobito prema onima koje su baštinile Objavu ili Knjigu, Osmansko se
Carstvo odnosilo u duhu islama i teokratskoga ustroja društva što ga je
islam nalagao. Ako su predstavnici tih religija izjavljivali vjernost, sultan
im je ne samo udjeljivao povlastice nego je na njih prenosio i dio državnih prerogativa.20 Carstvo se dakako najprije susrelo s pravoslavljem, a
nakon osvojenja BiH moralo se odrediti i prema tamošnjim franjevcima
kao jedinim zastupnicima katolicizma.
Neki autori zastupaju mišljenje kako je srpski nacionalizam “utemeljen” pod osmanskom vlašću te kako je pravoslavni kler u tome imao
odlučujuću ulogu.21 Proces preuzimanja glavne uloge pravoslavnoga
klera u formiranju nacionalnoga identiteta pojačao se nestankom srpske države.22 U nedostatku drugih nositelja nacionalnoga identiteta (primjerice plemstva) te u skladu s parametrima što ih je uspostavila nova
vlast, svećenstvo je ubrzo i trajno preuzelo središnju ulogu u prenošenju
nacionalnoga identiteta.23 U početku to je bila Grčka pravoslavna crkva
koja je postala nositeljicom grčke nacionalne svijesti, ali je Srpska pravo19 Usp. isto, str. 86.
20 Usp. Radoslav Katičić, “Pogovor”, u L. Hadrovics, nav. dj., str. 151; S. M. Džaja, nav. dj.,
str. 113 ss.
21 Usp. R. Katičić, nav. dj., str. 145-167; Mladen Ančić, “Rekonstrukcija ili de(kon)strukcija.
Izgledi Bosne i Hercegovine u svjetlu iskustva raspada Jugoslavije”, Globalizacija i identitet:
rasprave o globalizaciji, nacionalnom identitetu i kulturi politike, uredili Miroslav Tuđman i
Ivan Bekavac, Udruga za promicanje hrvatskog identiteta i prosperiteta, Zagreb, 2004., str.
133-172.
22 Usp. S. M. Džaja, nav. dj., str. 98-125.
23 Usp. L. Hadrovics, nav. dj., passim.
58
HUM 2
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA ŽIVOTA HRVATA U HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE MONARHIJE
slavna crkva iskoristila prvu priliku i stavila se na čelo afirmacije srpske
nacionalne svijesti.24
Poslije pada BiH pod Osmanlije postupno se povećava udio pravoslavnoga stanovništva u odnosu na katoličko i muslimansko. U tom
jačanju presudnu su ulogu imala iseljavanja, protjerivanja ili premještanja u istočne dijelove Carstva dotada najmnogobrojnijega, katoličkog stanovništva na čije su se posjede doseljavali Vlasi pravoslavnoga
vjerozakona.25
U ovom kontekstu važno je istaknuti da su pravoslavni crkveni predstavnici (kler) dosljedno primijenili tursko načelo milleta na etničku zajednicu: svi sljedbenici pravoslavnoga vjerozakona Srbi su.26 Primjena
toga načela ima dalekosežne posljedice. Iz njega naime izvire mandat
da se država širi do granica prebivališta ili grobova pravoslavnih stanovnika ili do granica srpske pravoslavne patrijaršije.27 U tom je smislu
zanimljivo stalno proširivanje titula srpskih patrijarha na nove teritorije
i zemlje.28
Svećenstvo, osobito patrijarh, zadržali su tu identitetsku ulogu u vezi
sa srpstvom sve do stvaranja srpske elite u 18., a posebno 19. stoljeću
s interesima različitim od interesa pravoslavnoga svećenstva. Umjesto
zajedništva religije, ta je elita inzistirala na zajedništvu jezika. Ni tada
se kler nije odricao te nacionalne uloge, ali se donekle pomirio kada je
uvidio da srpska svjetovna elita usvaja samo modificirani oblik postojeće tradicije te da zajedništvo jezika znači kako svi stanovnici koji govore štokavskim narječjem govore srpskim jezikom i pripadaju srpskoj
državi.
24 Usp. S. M. Džaja, nav. dj., str. 118-120.
25 Usp. isto, str. 45-48.
26 Usp. isto, str. 79 s. Čini mi se da Ančić nepotrebno ističe kao razlikovnu osobitost srpskoga
nacionalizma u odnosu na hrvatski to što je “oblikovan u sklopu izgradnje nacionalne države” (M. Ančić, nav. dj., str. 140) jer je svojstvo svakoga nacionalizma, štoviše sastavnica
je nacionalnoga identiteta, da teži stvaranju države te je to osobitost i hrvatskoga nacionalizma. Srpski se nacionalizam razlikuje od hrvatskoga u načinu ostvarenja države i njezina
teritorija.
27 Taj su proces vrlo dobro opisali Ivo Pilar i László Hadrovics (L. v. Südland, Južnoslavensko
pitanje: prikaz cjelokupnog pitanja, Zagreb, 1943., pretisak, Varaždin, 1990.; L. Hadrovics,
nav. dj., passim).
28 Usp. S. M. Džaja, nav. dj., 99 ss.
prosinca 2007.
59
Jure Krišto
1.3. Slabljenje katoličanstva i jačanje franjevaštva
Mnoge osobitosti katoličanstva u BiH za vrijeme Turskoga Carstva
izgubile su se. Tomu je uzrok iseljavanje, “danak u krvi”, prijelaz na islam,
pravoslavno prisvajanje i progon te osebujnim katoličkim miljeom stvorena ekskluzivna prisutnost franjevaca na cjelokupnu prostoru.
Turska je vlast i na katolike primijenila isto teokratsko načelo po kojemu se vjerskim predstavnicima daju i neke državne ovlasti. No, kako
u BiH nije zatekla crkvenu strukturu najvišega ranga (redovitu crkvenu hijerarhiju) nego redovničku zajednicu franjevaca, vlast je prihvatila
franjevce kao legitimne predstavnike katoličkoga puka, osobito kada joj
je njihov predstavnik fra Anđeo Zvizdović iskazao odanost i poslušnost.
Vodeći se istim teokratskim načelima, sultan je i franjevcima dodjeljivao ovlast da budu carski upravni dužnosnici i sudci svojemu puku. To
je pravi smisao navodne ahdname franjevcima u Bosni i Hercegovini o
čuvanju njihovih crkava i o dopuštenju da mirno žive u Carstvu.29 Treba
ipak imati na umu da franjevci, zbog lojalnosti rimskome papi, nisu poput predstavnika pravoslavnoga puka mogli iskazivati vjernost sultanu,
a ni turska ih vlast nije držala jednako vjernim podanicima,30 no franjevci zbog toga nisu držali da je njihova uloga u sustavu Osmanskoga
Carstva manja. Slično pravoslavnom patrijarhu, franjevci su se smatrali
vlasnicima bosanskohercegovačkoga katoličkog puka i suverenim gospodarima na područjima koja su pastorizirali. Odatle trajna napetost i
neizostavni sukobi s biskupima koji su pokušavali primijeniti odredbe
raznih crkvenih sabora o podčinjavanju redovnika biskupima.31
Također je razumno pretpostaviti da su franjevci preuzeli i ulogu u
vezi s čuvanjem i promicanjem hrvatskoga identiteta, sličnu ulozi koju
su imali predstavnici Pravoslavne crkve prema čuvanju i promicanju
srpskoga nacionalnog identiteta.32 Ipak, treba imati na umu da je pre29 Usp. R. Katičić, nav. dj., str. 151, 153. Postojeća Fojnička ahdnama falsifikat je iz 16. ili 17.
stoljeća, navodno na temelju pokazatelja o njezinu stvarnom postojanju. Vidi S. M. Džaja,
nav. dj., str. 152 ss.
30 Usp. S. M. Džaja, nav. dj., str. 154-161.
31 Usp. Mato Drljo, Obnova redovne crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini i pitanje pravnog uređenja župa, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 2001., str. 39-46.
32 Usp. F. Šanjek, nav. dj., str. 263.
60
HUM 2
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA ŽIVOTA HRVATA U HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE MONARHIJE
dosmanska Bosna bila u sustavu zapadnoga feudalnog ustroja u kojemu
je nositelj narodnoga identiteta bilo plemstvo, dok je svećenstvo imalo
drugotnu ulogu.33 Dakle, franjevci u novim prilikama nisu sebe smatrali odgovornima za očuvanje etničkoga (nacionalnog) identiteta onako
kako su to srpski patrijarh i njegovo svećenstvo shvaćali s obzirom na
srpski identitet. Osim toga, Bosna je uvijek ostala politički izolirana, nepovezana sa Zapadom, osobito s Hrvatskom.34 Nije nevažno istaknuti
da se čak i nekoliko generacija nakon turskih osvajanja na popisu pratitelja spahija poimence navodi gotovo 20% Hrvata.35
No, franjevci će u sustavu osmanske vlasti preuzeti važnu ulogu koju
će sačuvati do austrijskoga zauzeća BiH i uvođenja redovite crkvene
hijerarhije.
2. Hercegovački Hrvati u Austrougarskoj Monarhiji
Poslije zauzeća, BiH je postala poprištem sukoba različitih političkih,
nacionalnih, ekonomskih, religijskih, staleških i drugih interesa. Na tim
su se pitanjima ujedno učvršćivali zasebni identiteti. Hrvatski i srpski
identiteti do tada su bili dovoljno razvijeni da su ih interesna sučeljavanja samo učvršćivala. U muslimana se pak razvijao i učvršćivao identitet
bošnjaštva i muslimanstva kao identitetske osobine.
2.1.Nacionalni interesi u procijepu između austrijskih
i mađarskih političkih interesa
Kako bi izbjegli međusobne sukobe, Austrijanci i Mađari dogovorili su se da upravljanje BiH bude povjereno Zajedničkom ministarstvu
vanjskih poslova pri kojemu je poslije bila osnovana Bosanska komisija
(Bosnische Komission) sa samo savjetodavnom ulogom. General Filipo33 Usp. M. Ančić, Putanja klatna: Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću,
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – ZIRAL, Zagreb – Zadar – Mostar, 1997.; M.
Ančić, Na rubu Zapada: tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Hrvatski institut za povijest
– Dom i svijet, Zagreb, 2001.; R. Katičić, nav. dj. O stanju plemstva nakon osmanlijskoga
osvajanja Bosne vidi S. M. Džaja, nav. dj., str. 28-36.
34 Usp. M. Ančić, Na rubu Zapada, passim.
35 Usp. S. M. Džaja, nav. dj., str. 30.
prosinca 2007.
61
Jure Krišto
vić ustanovio je pokrajinsku vladu (Landesregierung – Zemaljska vlada). Iako je Filipović pazio na brojčane odnose triju religijskih zajednica,
ubrzo su monarhijski interesi razgradili ono što je on uspostavio. Beč ga
je povukao iz Sarajeva, a umjesto Hrvata u upravnim tijelima (Nikole
Badovinca i Vladimira Mažuranića) imenovao je Srbina Fedora Nikolića, unuka nekadašnjega kneza Srbije Miloša Obrenovića (1886. godine
zamijenio ga je Hugo Kutschera).36 Time su monarhijski vrhovi obznanili svoje političke interese. S jedne strane bilo je očito da su željeli skresati hrvatske političke apetite u vezi s priključenjem BiH Hrvatskoj te
ujedinjenjem hrvatskih zemalja, a s druge strane htjeli su upregnuti lokalne političke snage u ostvarenje svojih interesa, što je opet značilo zadovoljiti većinsko srpsko-pravoslavno stanovništvo (stoga imenovanje
uglednoga Srbina) te posjedovnu premoć muslimanskoga stanovništva
na štetu najmalobrojnijega i najsiromašnijega, hrvatskog dijela stanovništva. Još tijekom vojnih operacija oko zauzeća zemlje, a i poslije, hrvatski su političari poduzimali korake koji se nisu sviđali monarhijskim
vrhovima. Hrvatski je sabor 28. rujna 1878. caru Franji Josipu “izrazio
nadu” u što skorije pripojenje BiH Hrvatskoj. Zbog toga je car prekorio bana Ivana Mažuranića (1873.-1880.) tvrdeći da je Sabor prekoračio
svoje ovlasti.37 To se zasigurno nije svidjelo Mađarima koji su BiH smatrali svojom interesnom sferom i koji su možebitno brojčano povećanje slavenskoga elementa u Monarhiji smatrali opasnim. Stoga im je
bio zazoran i hrvatski zahtjev da se Vojna krajina pripoji Hrvatskoj,
zbog čega su tražili ostavku bana Mažuranića. Sve su to razlozi zašto
je na čelo Bosanske komisije 4. lipnja 1882. imenovan Mađar Benjamin
Kállay (1839.-1903.) koji će tijekom sljedećih 20 godina biti apsolutni
gospodar BiH, iako je najviše boravio u Beču. U Sarajevu je imao civilnoga pobočnika (adlatus) koji je provodio njegove odluke.
36 Usp. T. Vukšić, nav. dj., str. 13 s.
37 Vidi Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb, 1962., str. 458 s.; Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, Zagreb, 1936., str. 283. U istom zahtjevu Hrvatski je sabor
tražio konačno političko sjedinjenje Dalmacije, Vojne krajine i grada Rijeke s ostalim hrvatskim područjima.
62
HUM 2
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA ŽIVOTA HRVATA U HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE MONARHIJE
2.2. Tradicijske vrijednosti i novi izazovi
I u spomenutim prilikama vidljivi su tragovi susreta Istoka i Zapada
te različita odnosa lokalnoga stanovništva prema vrijednostima koje su
te dvije tradicije nudile. Usprkos percepciji o tromosti i zatvorenosti,
Austrougarska je Monarhija donijela nova rješenja i dinamičan odnos
prema društvu. Gradnjom cesta i željeznice, dotada nepristupačni bosanski klanci i hercegovačke vrleti postali su prohodni. Iako su rađene
od kamena i zemlje, ceste su bile dobro projektirane i napravljene tako
da su služile svrsi sve do gradnje suvremenih prometnica. Uz prometnice, Monarhija je podizala i prve industrijske pogone te poticala obrtništvo. Možda su se najimpresivniji pomaci dogodili u sređivanju katastra
i zemljišnih knjiga. Izgrađivani su i moderni gradovi s vodovodom, bolnicama i drugim modernim dostignućima. To govori kako je Monarhija
imala sposobno i efikasno činovništvo, što znači da se u BiH doselio
određen broj činovničkoga, vojnog, industrijskog i općenito poduzetničkoga stanovništva.38
Jednako impresivne pomake monarhijske su vlasti napravile u školstvu. Prije austrougarskoga zauzeća BiH kakve-takve škole bile su organizirane u okrilju Katoličke crkve. Prvu pučku školu u Hercegovini
otvorio je biskup fra Rafo Barišić 1852. godine uz biskupsku rezidenciju
u Mostaru. Poslije nje otvorene su sljedeće škole: Gorica (1853.), Veljaci
(1860.), Široki Brijeg i Duvno (1866.), Posušje, Gradinići i Humac (1867.)
te (nedugo prije okupacije) u Konjicu.39 Godine 1872. u Hercegovinu iz
Zagreba dolaze sestre milosrdnice te u Mostaru otvaraju prvu žensku
školu, ali već se sljedeće godine u nju upisuju i dječaci tako da ta škola
postaje i prvom mješovitom pučkom školom.40
38 Usp. A. Nikić, “Političko-pastoralno i prosvjetno-karitativno djelovanje hercegovačkih franjevaca od 1878. do 1918. godine”, Katolička crkva u Bosni i Hercegovini u XIX i XX stoljeću,
priredili Petar Babić i Mato Zovkić, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1986., str.
221-258. Autor je u ovom radu bio pod dojmom tadašnje historiografije koja je gledala na
Austrougarsku Monarhiju kao eksploatatorsku državu. Također treba imati na umu da se
katoličko činovništvo najvjerojatnije identificiralo s hrvatstvom.
39 Usp. A. Nikić, “Kulturne prilike u Hercegovini zadnjih desetljeća turske vladavine”, Kačić,
zbornik franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, 8/1976., str. 42.
40 Usp. isto, str. 52.
prosinca 2007.
63
Jure Krišto
Međutim, austrougarske su vlasti školstvo postavile na druge temelje te su nastojale oko njegova uređenja u cijeloj BiH.41 Odmah poslije
preuzimanja vlasti u zemlji, 1878. godine, nova je uprava izdala odredbu
po kojoj su politički predstavnici trebali pomoći konfesionalnim školama da što prije ponovno počnu s radom. Također je poticala uprave tih
škola da u svoje klupe prime djecu drugih konfesija. Vojnim je vlastima
preporučeno da u onim mjestima gdje nije bilo nikakve škole potraže
odgovarajuće prostorije u kojima bi se mogla održavati nastava.42
Zemaljska je vlada 6. lipnja 1879. izdala odredbu o uređenju školstva
te izradila program uspostave interkonfesionalnih škola u BiH. Prema
tom programu u novim područjima Monarhije sve osnovne škole moraju biti interkonfesionalne.43 Sljedeće je godine Zemaljska vlada izradila
projekt prema kojemu bi se državnim vlastima i općinama omogućilo
osnivanje i uzdržavanje državnih škola.44 Projektu je nedostajalo novca, ali je već 1880. godine bilo otvoreno 36 novih “narodnih” škola.45 U
zemlji je trebalo biti uvedeno obvezno školovanje. No, ta obveza nije
odmah uvedena jer nije bilo dovoljno školskih zgrada koje bi primile svu
djecu. Kako obvezatno školovanje nije moglo biti provedeno posvuda,
obveza se odnosila na svu djecu čija je kuća bila udaljena od škole do
četiri kilometra.46
41 O školstvu u BiH vidi Mitar Papić, Hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine,
Sarajevo, 1982.; Vojislav Bogićević, Razvitak osnovnih škola u Bosni i Hercegovini od 14631918. godine, Sarajevo, 1965.; V. Bogićević, Pismenost u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1975.;
Rastislav Drljić, “Kratak pregled katoličkog školstva u Bosni kroz XIX vijek”, Kalendar sv.
Ante, godina 1942.; Hajrudin Ćurić, “Osnovne škole milosrdnih sestara u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turske (1871-1878)”, Naša škola, Sarajevo, 1954.; Esad Peco, Osnovno školstvo
u Hercegovini 1878-1918. za vrijeme austro-ugarske vladavine, Sarajevo, 1971.; Pavo Jurišić,
“Pismenost u Bosni i Hercegovini i razvoj školstva u duvanjskom kraju”, Duvanjski zbornik,
uredio Jure Krišto, Zagreb – Tomislavgrad, 2000., str. 227-248; Hamid Begić, “Kratak historijski razvitak školstva u Duvnu”, Srednjoškolski centar Duvno 1960-1980. (monografija),
Duvno, 1980., str. 15-54; Robert Jolić, Duvno kroz stoljeća, Tomislavgrad – Zagreb, 2002.,
str. 430-463.
42 Opširnije vidi P. Jurišić, nav. dj., str. 227-247; T. Vukšić, nav. dj., str. 94 s.
43 Usp. T. Vukšić, nav. dj., str. 94.
44 U stvarnosti, školska obveza uvedena je istom 1911. godine.
45 Usp. T. Vukšić, nav. dj., str. 95.
46 Usp. P. Jurišić, nav. dj., str. 227-247.
64
HUM 2
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA ŽIVOTA HRVATA U HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE MONARHIJE
Uz škole, monarhijske su vlasti osnivale i prve znanstvene i kulturne ustanove od općega značenja, poput Zemaljskoga muzeja u Sarajevu
koji je izdavao i svoj časopis.
Različite vjerske i narodnosne skupine u BiH različito su se odnosile
prema inovacijskim pothvatima novih vlasti. Najotvorenijima su se pokazali Srbi, barem što se tiče poduzetništva i stjecanja kapitala. No, ni
Hrvati nisu ostali po strani. Odgajani manje-više u katoličkom ozračju,
Hrvati su sve te inovacije prihvaćali otvorena srca i pameti. Napose je
to važilo za obrazovanje koje su držali sastavnim dijelom svoga svjetonazora, osobito stoga što su i službeni katolički predstavnici (franjevci
i časne sestre) sudjelovali u projektima naobrazbe. Ne iznenađuje stoga
što se među Hrvatima uvijek nalazilo pismenih seljaka koji su osnivali
neke svoje “selilačke” škole za opismenjivanje suseljana.47 Ne čudi također ni to što su prve službene škole u Hercegovini osnovane u okrilju
Katoličke crkve.
Zanimljivo je da su i neke uglednije muslimanske obitelji prihvaćale
inovacijske pothvate monarhijskih vlasti te iskoristile mogućnost školovanja svoje djece u katoličkim školama. To je bilo lako prihvatiti onima koji su se osjećali pripadnicima hrvatskoga narodnog korpusa, ali je
participacija u hrvatskim odgojnim projektima ujedno osnaživala njihov
osjećaj pripadnosti. Ipak, treba istaknuti kako je većina muslimanskoga
puka bila protiv inovacija, a sami tim i protiv školovanja svoje djece.
Pravoslavci su također bili protiv katoličkih škola jer su bili uvjereni
da se preko njih širi i pravaška ideologija koja muslimane prihvaća kao
dio hrvatskoga korpusa, a BiH smatra sastavnim dijelom hrvatskoga
kraljevstva, što je smetalo širenju velikosrpskih ideja.48 Treba ipak naglasiti da su pravoslavci znatno više cijenili naobrazbu od muslimana te
da su imali gotovo isti broj škola kao i katolici.49
Bilo bi pogrješno zaključiti da su Hrvati u BiH bili oduševljeni pristaše Austrougarske Monarhije.50 Imali su oni teških prigovora i zamjeraka
monarhijskim vlastima. Jedna od težih bio je osjećaj zapostavljenosti
47
48
49
50
Usp. A. Nikić, “Kulturne prilike u Hercegovini”, str. 204.
Usp. T. Vukšić, nav. dj., str. 61 s.
Usp. P. Jurišić, nav. dj., str. 46.
Vidi A. Nikić, “Političko-pastoralno…”, str. 223.
prosinca 2007.
65
Jure Krišto
usprkos najočitijoj lojalnosti vlastima zbog čega su ih drugi smatrali produženom rukom Austrije.51 Ta se zapostavljenost odražavala u zabrani
uporabe hrvatskoga imena u nazivima ustanova, glasila, organizacija i
sl.52 Istom će potkraj stoljeća ta zabrana biti prešutno stavljena izvan
snage. Druga bolna točka bosanskohercegovačkih Hrvata bilo je otezanje s provedbom agrarne reforme i porezni nameti, osobito desetina.53
Poslije se ispostavilo da je provedba te reforme bila spojena s velikim
financijskim izdatcima, na što vlasti nisu mogle pristati.54 Treći potez
monarhijske vlasti koji su Hrvati smatrali štetnim za svoje interese, ali o
kojemu nisu smjeli glasno govoriti, bio je program stvaranja bošnjaštva
kao nove nacionalne kategorije. Vjerojatno su monarhijske vlasti nastojale stvoriti muslimansko-hrvatski savez, kao što će Zapad to i poslije
pokušavati, a to su vjerojatno htjeli izvesti favoriziranjem muslimana,55
što s pravom nije odgovaralo Hrvatima.
2.3. Staleški interesi
Odmah nakon zauzeća Austrougarska je Monarhija nastojala što prije
uvesti redovnu crkvenu hijerarhiju. Crkvene katoličke prilike prije toga
bile su daleko od zadovoljavajućih. Sveta je Stolica još od 1735. godine
imenovala biskupe, apostolske vikare za BiH, zemlju koja je od 1622. godine bila pod jurisdikcijom Kongregacije de propaganda fide. Na službu
vikara redovito je biran netko od bosanskih franjevaca.56 Zanimljivo je
međutim da je i u takvu aranžmanu dolazilo do nesuglasica između franjevačke uprave i franjevca koji je postao biskupom. Najžešći prijepor
zbio se kada je fra Rafo Barišić (1832.-1846.) postao bosansko-hercego51 Usp. T. Vukšić, nav. dj., str. 60.
52 Usp. Zoran Grijak, Političko djelovanje vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Hrvatski
institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 2001., str. 154-156.
53 Usp. A. Nikić, “Političko-pastoralno…”, str. 226 s.
54 Usp. Z. Grijak, nav. dj., str. 115.
55 Usp. isto, str. 163 s.
56 Usp. Ivan Jablanović, “Apostolski vikari u Bosni i Hercegovini (od god. 1735. do god.
1881.)”, Vrhbosna, 52(1938.), br. 6-7, str. 128-135; br. 8-9, str. 161-164; br. 10, str. 207-215; br. 11,
str. 243-249; br. 12, str. 271-277; Petar Vrankić, Religion und Politik, str. 787-789; Z. Grijak,
nav. dj., str. 616, bilj. 246; Andrija Zirdum, “Predgovor”, Pisma bosanskih franjevaca 1850.1870., Slovoznak, Plehan, 1996., str. 5-33.
66
HUM 2
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA ŽIVOTA HRVATA U HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE MONARHIJE
vačkim vikarom.57 Nakon međusobnih optužaba i sudovanja, biskup je
napustio Bosnu i odselio se u Hercegovinu gdje je 1846. godine ustanovljen novi vikarijat za zapadnu Hercegovinu. Na tom će istom području
1852. godine biti uspostavljena Hercegovačka franjevačka kustodija.
Ugovorom između Svete Stolice i Monarhije od 8. lipnja 1881. stvorene su pretpostavke za uvođenje redovne hijerarhije.58 Ona je uistinu bila
uspostavljena iste godine papinom bulom Ex hac augusta od 5. srpnja
1881.59 Ujedno je izvršena crkvena teritorijalna podjela u tim zemljama. U
sastavu Vrhbosanske metropolije sa sjedištem u Sarajevu bile su: Banjalučka (Banja Luka), Mostarsko-duvanjska (Mostar) i Trebinjska (Trebinje) biskupija. Trebinjskom je biskupijom upravljao dubrovački biskup,
a pod upravu mostarsko-duvanjskoga biskupa došla je 1890. godine.
Prvi biskup te zemlje postao je profesor zagrebačkoga teološkog fakulteta Josip Stadler.60 Odmah po dolasku u Sarajevo i intronizaciji, 15. siječnja 1882., Stadler se latio uređenja nove crkvene pokrajine. Dao se na
podizanje školstva i opće materijalne i duhovne razine katolika. Pozvao
je isusovce da u Bosni budu njegovi pomagači i odgojitelji njegova klera.61 Uz odgojni rad u sjemeništu i bogosloviji u Travniku te u bogosloviji
u Sarajevu,62 isusovci su postali poznati voditelji Marijinih kongregacija
57 Usp. Radoslav Glavaš, Život i rad fra Rafe Barišića, Mostar 1900.; Julijan Jelenić, Kultura i
bosanski franjevci, sv. 1-2, Sarajevo, 1912.-1915., sv. 2, str. 24-70; A. Nikić, “Osnivanje apostolskog vikarijata u Hercegovini”, Croatica christiana periodica, 3(1979.), str. 21-50; Petar Vrankić, La Chiesa cattolica nella Bosnia ed Erzegovina al tempo del vescovo Raffaelle Barišić,
Roma, 1984.; Bono Vrdoljak, “Apostolski vikarijat u Bosni 1735.-1881.”, Plodovi ljubavi i
žrtve, Livno, 2005., str. 17-128; M. Drljo, nav. dj., str. 50-53.
58 Talijanski tekst ugovora i hrvatski prijevod u knjizi Berislava Gavranovića, Uspostava
redovite katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881. godine, Beograd, 1935., str. 199-202;
usp. također M. Drljo, nav. dj.
59 Usp. Acta Sanctae Sedis, XIV, Rim, 1896., str. 97-112.
60 O imenovanju Stadlera i o njegovu odnosu sa Strossmayerom vidi Petar Babić, “Nadbiskup
Stadler u svjetlu rimskih arhiva od 1881. do 1903.”, Katolička crkva u Bosni i Hercegovini,
str. 61-90; Andrija Šuljak, “Biskup J. J. Strossmayer i nadbiskup Stadler”, Katolička crkva u
Bosni i Hercegovini, str. 121-136; Josef Haltmayer, “Nadbiskup Stadler i austrijska vlada”,
Katolička crkva u Bosni i Hercegovini, str. 193-196. Također Želimir Puljić (ur.), “Josip Stadler. Prilozi za proučavanje duhovnog lika prvog vrhbosanskog nadbiskupa”, Studia Vrhbosnensia, 3, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1989.
61 Opširnije vidi Z. Grijak, nav. dj., passim; P. Babić, “Nadbiskup Stadler”, Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890-1990., Sarajevo – Bol, 1993.
62 Vidi Vrhbosanska katolička bogoslovija, passim.
prosinca 2007.
67
Jure Krišto
te širitelji različitih pobožnosti, osobito prema Srcu Isusovu.63 Stadler
je 1892. godine pokrenuo duhovni časopis Glasnik Srca Isusova koji su
1894. preuzeli isusovci (urednik Josip Celinščak), da bi uredništvo kasnije preneseno u Zagreb.
Prvim biskupom Mostarsko-duvanjske biskupije imenovan je fra
Paškal Buconjić (1834.-1910.) koji je malo prije toga izabran za apostolskoga vikara Hercegovine.64
Iako bi bilo normalno očekivati da je uvođenjem redovite crkvene
hijerarhije učinjen korak naprijed, dolaskom nadbiskupa i njegova svećenstva nastali su nepremostivi problemi. Problem je ponajprije nastao
zbog staleških interesa. Franjevci, dotada jedina crkvena hijerarhija u
BiH, pobojali su se istiskivanja sa župa i prisile da žive u nekoliko samostana koje su imali,65 dok je nadbiskup istom morao osigurati župe
za svoje svećenstvo. No, problem je bio dublji, a generiran je odnosom
osmanskih vlasti prema franjevcima te dugom poviješću u kojoj su franjevci bili jedina crkvena struktura na području BiH. Već je spomenuto
kako je osmanska vlast, na temelju teokratskoga načela o ustroju Carstva, prenosila dio carskih ovlasti na franjevce kao legitimne i jedine
predstavnike Katoličke crkve. Franjevci su bili predstavnici katoličkoga
milleta u Carstvu, a s predstavništvom sve je dublje oživljavala misao da
su katolici njihova baština nad kojom imaju pravo gospodariti. U tom
raspoloženju učvršćivala ih je i rimska administracija izdajući im potvrde o pravima na upravljanje župama.66 Stoga su franjevci u Bosni i prije
uspostave redovite hijerarhije imali prijepore oko župa i sličnih pitanja
s biskupskim vikarima koji su najčešće bili birani između njihove subraće.67 Dosljedno tomu, nije bilo logično očekivati da ne će doći do suko63 Vidi Mijo Korade, “Djelovanje hrvatskih isusovaca u Vrhbosanskoj bogosloviji”, Vrhbosanska katolička bogoslovija, str. 91-100 (osobito 95 s.).
64 Usp. Radoslav Glavaš, st. (al. Philadelphus Philalethes), Biskup o. Paskal Buconjić pri­godom
tridesetogodišnjice biskupovanja, 1880.-1910., Mostar, 1910.; Marko Perić, “Život i rad mostarsko-duvanjskih i trebinjsko-mrkanskih biskupa u zadnjih 100 godina”, Katolička crkva
u Bosni i Hercegovini, str. 275-281.
65 Usp. Ignacije Gavran, “Franjevačka provincija Bosna Srebrena od 1881. do 1918.”, Katolička
crkva u Bosni i Hercegovini, str. 197-220.
66 Usp. M. Drljo, nav. dj., str. 34-46.
67 Usp. isto, str. 46-59.
68
HUM 2
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA ŽIVOTA HRVATA U HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE MONARHIJE
ba između lokalnih franjevaca i novodošle redovite crkvene hijerarhije.
Sukobi su ponovno počeli oko raspodjele župa, ali su se odražavali na
cjelokupan život hrvatskoga katoličkog puka u toj zemlji sve do propasti
Monarhije, pa i do danas.
Iz prethodnoga se izlaganja ne bi smjelo zaključiti da je vladao sklad
i suglasnost između bosanskih franjevaca i osmanskih gospodara te da
franjevci nisu imali prigovora carskoj politici, osobito onoj koju su vodili lokalni moćnici.68 Istina je upravo suprotna. Pojedini su se franjevci
u različitim vremenima stavljali na čelo narodnih pobuna protiv muslimanskih gospodara.69 Njihovi su se prosvjedi u Hercegovini s vremenom sve više umnožavali.70
2.4. Ideološke i političke razmirice
U historiografiji se nedovoljno posvećivala pozornost činjenici da je
s dolaskom Austrougarske Monarhije stubokom promijenjen politički
život u BiH i odnos tamošnjih naroda prema Carstvu, ali i jednih prema
drugima. Bila je to inovacija koju odmah nisu iskoristili pojedini politički čimbenici i sudionici političkoga života.
Dovoljno je istaknuto da se u BiH sukobio hrvatski i srpski nacionalizam, no taj se sukob i previše ocjenjivao iz ideološke perspektive
i aktualnih političkih previranja i interesa. Tako se nije dovoljno jasno
uočilo da je na djelu bio sukob dvaju različitih nacionalizama izraslih i
odnjegovanih u posve različitim podnebljima. Dok je srpski nacionalizam plod bizantsko-turske tradicije, hrvatski je posljedica zapadnjačke
tradicije.
Na osmanskoj milletskoj tradiciji zajedništva srpska je intelektualna
elita s Vukom Stefanovićem Karadžićem na čelu u 19. stoljeću razvila
68 Usp. A. Nikić, “Političko-pastoralno…”, str. 228-232; Marko Karamatić, Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878.-1914., Svjetlo riječi, Sarajevo, 1992., str.
37-43.
69 Usp. J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, sv. 2, str. 197 s.; Vicko Kapitanović, “Franjevački apostolat i moderne ideje sekularizacije u 19. stoljeću”, Kačić, 14(1982.), str. 49; [Antun
Knežević], Krvava knjiga ili spomenik na 405 godina poslije propasti slavnoga kraljevstva
bosanskoga, Zagreb, 1869.
70 Usp. A. Nikić, “Političko-pastoralno…”, str. 228-232.
prosinca 2007.
69
Jure Krišto
ideju o jezičnom zajedništvu. Ta je ideja uključivala sve one na europskom jugoistoku koji su govorili štokavskim narječjem. Taj novi model
nacionalizma bio je agresivniji od religijskoga jer se nije zaustavljao na
pravoslavnom vjerozakonu ni na prostorima na kojima se našlo pravoslavaca, nego je na načelu govora od tradicionalno katoličkoga i muslimanskoga življa prisilno tvorio srpsku naciju, a na prostore na kojima
su se našli proširivao srpsku državu. Ta se agresivnost nije zadovoljavala ideološkim izričajem i uvjeravanjima niti je zazirala od zagovaranja
potrebe “čišćenja” i eliminacije remetilačkih elemenata unutar religijski
osmišljene državne zajednice. Remetilački su elementi dakako bili katolici i muslimani koji nisu prihvaćali pripadnost srpskoj naciji. Samo
je u takvoj tradiciji nacionalizma mogao nastati Vukov ideološki program (“Srbi svi i svuda”), Garašaninov velikodržavnički srpski projekt,
kao i kasnije varijacije nekih drugih, te Stojanovićev (“do istrage vaše ili
naše”) upućen Hrvatima – u njihovoj zemlji. U vizuri takvoga nacionalizma Bosna i Hercegovina, s najbrojnijim pravoslavnim stanovništvom,
srpska je zemlja, a ostali su također Srbi katoličke i islamske vjeroispovijesti. U bližoj ili daljoj budućnosti ta će zemlja biti uključena u srpsku
državu primjenom svih sredstava, uključujući i nasilnih.
Hrvatski nacionalizam, s druge strane, izrastao je iz srednjovjekovne
plemenitaške tradicije čuvanja natio croatica i obrane plemenitaških,
a onda i državnih prava. Na tu se tradiciju nadogradilo liberalističko
načelo osobne i nacionalne slobode. Temelji su to na kojima su Antun
Starčević i Eugen Kvaternik u 19. stoljeću izradili ideologiju pravaštva s
političkim programom ujedinjenja hrvatskih zemalja i formiranja suverene hrvatske države. U takvoj ideološkoj vizuri BiH je hrvatska zemlja,
što se dokazivalo historijskim argumentima, ali se nikada nije pozivalo
na argument sile. Hrvatski intelektualci u Hrvatskoj i BiH tamošnje su
muslimane nastojali uvjeriti da su etnički dio hrvatskoga naroda i da njihova islamska vjera ne može biti u neskladu s pripadnošću hrvatskom
narodnom korpusu. Taj je nacionalizam po svojoj naravi bio pasivan,
što je vidljivo i iz činjenice da nije prelazio granice predmnijevanoga
teritorija “hrvatske zemlje” BiH, osim kratkotrajna Starčevićeva izleta u
70
HUM 2
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA ŽIVOTA HRVATA U HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE MONARHIJE
“svehrvatstvo”, što je više reakcija na Vukovo “svesrpstvo” negoli ozbiljan
ideološki stavak.
Ovakav tip hrvatskoga nacionalizma snažno se nametnuo među
Hrvatima u BiH krajem 19. stoljeća. Štoviše, njega je zastupao i nadbiskup Stadler. U bosanskohercegovačkih franjevaca proces prihvaćanja
pravaške ideologije bio je postupan i prošao je nekoliko faza. Velik broj
bosanskih franjevaca prihvatio je ideje i uključio se u aktivnosti vezane
za hrvatski narodni preporod (“ilirski pokret”). Pristaše toga pokreta zanosili su se idejama “ilirstva” koje su trebale okupiti ne samo sve Hrvate
nego i druge narodnosne skupine na europskom jugu. No, usprkos toj
namjernoj internacionalnosti, sudionici su gajili nacionalne osjećaje te
tako pridonosili hrvatskom identitetu. Među bosanskim franjevcima u
pokretu su se isticali: Jako Baltić, Blaž Josić, Ivan F. Jukić, Lovro Karaula,
Stjepan Marijanović, Grga Martić, Martin Nedić, Marijan Šunjić, Anto
Tuzlančić i drugi.71
Od dolaska Josipa Jurja Strossmayera na đakovačku biskupsku stolicu te njegova mecenaškog djelovanja, njegove su ideje o južnoslavenstvu sve više utjecale i na bosanskohercegovačke franjevce. Biskupova
misao kako bi za ciljeve južnoslavenskoga okupljanja najbolje bilo da
BiH pripadne Srbiji (tu će misao napustiti) utjecala je i na tamošnje
franjevce, ali je unijela i ideološke podjele među njih. Neposredno prije austrougarske okupacije BiH među njima su se iskristalizirale tri
opcije. Manjina je bila za to da bosanskohercegovački teritorij dođe
pod upravu Srbije i Crne Gore. Anto Knežević oko sebe je okupio također manju skupinu koja je zagovarala samostalnost Bosne i Hercegovine na temelju njezina “bošnjačkog” karaktera. Treća, možda najjača jezgra mlađih franjevaca zagovarala je, pod utjecajem đakovačkoga
biskupa Josipa Jurja Strossmayera, preuređenje same zemlje tako da se
eliminira potreba intervencije Austrougarske Monarhije.72 No, kada su
bosanskohercegovački franjevci shvatili da Srbija uistinu traži Bosnu
i Hercegovinu za sebe, jednodušno su se priklonili ideji da Austro71 Usp. J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, sv. 2, str. 164-184.
72 Usp. Z. Grijak, nav. dj., str. 29 s.
prosinca 2007.
71
Jure Krišto
ugarska Monarhija zauzme Bosnu i Hercegovinu te zatražili zaštitu
habsburške kuće.73
Ipak, treba istaći da je južnoslavenska (jugoslavenska) ideja među bosanskim i hercegovačkim franjevcima ostala snažno ukorijenjena i poslije austrougarske okupacije. To je vidljivo već iz naziva časopisa koji su
bosanski franjevci pokrenuli 1887. godine (Glasnik jugoslavenskih franjevaca).74 Ali i prve novine u Hercegovini, Hercegovački bosiljak (1883.1884.), koje je u svojoj tiskari uz pomoć biskupa fra Paškala Buconjića
pokrenuo don Franjo Milićević, bile su uređivane u istom strossmayerovskom duhu.75 Nije moglo biti drukčije ni s Novim hercegovačkim bosiljkom (1884.-1885.) koji je Milićević pokrenuo odmah poslije zabrane
prvoga. Valja naglasiti kako Milićević ne bi mogao izdavati novine bez
suradnje hercegovačkih franjevaca i materijalne pomoći biskupa Buconjića. No, s trećim Milićevićevim pokušajem, Glasom Hercegovca (1885.1896.), već je bilo drukčije.76 U tim je novinama hrvatska orijentacija bila
posve jasna.77 Ta je orijentacija bila još određenija u Osvitu (1898.-1907.)
koji su pokrenuli hercegovački franjevci uz Milićevu suradnju. To je i razumljivo jer je u to vrijeme pravaška misao snažno nadirala iz Hrvatske i
Dalmacije te se potkraj 19. stoljeća ustalila u hercegovačkim intelektualnim krugovima, a monarhijske su vlasti 1897. godine dopustile uporabu
hrvatskoga imena u Bosni i Hercegovini.78
Otvaranje mogućnosti slobodnijega političkog života i prodiranje liberalnih ideja iz Hrvatske uzrokovale su nesuglasice među Hrvatima u
BiH. Koliko god se činilo da su one proizvod lokalnih prilika, pomnije propitivanje nadaje zaključak da su problemi Hrvata u BiH zapravo
odraz istih problema u Hrvatskoj i Dalmaciji. Liberalno načelo prema
73 Usp. J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, sv. 2, str. 237-239; M. Karamatić, nav. dj., str.
38-43.
74 Promijenio je ime 1895. u Franjevački glasnik.
75 A. Nikić tvrdi da je tiskara nabavljena posredovanjem franjevačkoga biskupa fra Anđela
Kraljevića i drugih franjevaca te predana franjevcima na uporabu, ali da je otvorena u Vukodolu, dakle pri biskupskoj rezidenciji. Nikić ipak ističe da je tiskara često mijenjala ime,
ali ne kaže da je mijenjala i vlasnike. (Usp. A. Nikić, “Političko-pastoralno…”, str. 247).
76 Usp. T. Vukšić, nav. dj., str. 208.
77 Usp. A. Nikić, “Političko-pastoralno…”, str. 241.
78 Usp. V. L. Đaković, Političke organizacije, str. 156-159.
72
HUM 2
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA ŽIVOTA HRVATA U HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE MONARHIJE
kojemu je religija privatna stvar pojedinca, “stvar duševnosti”, kako se
znalo govoriti, otvorilo je katolicima u BiH, osobito pristašama pravaških ideja, rješenje za katoličko-muslimansko organiziranje. Nadbiskup
Stadler preferirao je zasebno organiziranje katolika i muslimana koji bi
surađivali na projektima od nacionalne važnosti. Nadbiskupu je naime
bilo stalo do toga da društva katolika zadrže i neke katoličke osobine.
Različitost shvaćanja uzrokovala je nesuglasice i podvajanja. Primjerice,
kada je Hrvatsko pjevačko društvo “Trebević”79 1900. godine organiziralo svečano uvođenje barjaka, N. Mandić, predsjednik, i Jozo Sunarić,
ugledni član Upravnoga odbora, zagovarali su jednostavnu ceremoniju bez katoličkoga blagoslova. Takvo su mišljenje podržali i franjevci.
S druge strane, predstavnici Vrhbosanskoga kaptola predlagali su da to
bude svečani vjerski obred. Javnim glasovanjem pobijedila je laičko-franjevačka opcija, što je sarajevskoga nadbiskupa toliko ozlojedilo da je
zahtijevao povlačenje njegova svećenstva iz društva, što je i učinjeno.80
No, razvoj političkih prilika u Hrvatskoj i Dalmaciji početkom 20.
stoljeća produbio je nesuglasice među Hrvatima i u BiH. Mlađi naraštaj političara uputio se “novim kursom”, uvjeren kako može dobiti savezništvo s Mađarima protiv Beča i s hrvatskim Srbima za ujedinjenje
hrvatskih zemalja. Ta su savezništva imala svoje cijene. Mađari se nisu
odricali svojih nacionalističkih težnjâ,81 a hrvatski su Srbi zahtijevali
izjednačavanje s Hrvatima u državotvornom smislu te odustajanje od
zahtjeva da se i BiH ujedini u jedinstvenu hrvatsku jedinicu. Ta je politika od početka bila najmanje razumljiva i prihvatljiva bosansko-hercegovačkim Hrvatima, na što je upozoravao i Osvit.82
U historiografiji se gotovo uopće ne ističe činjenica da je upravo takva
hrvatska politika bila razlogom političkoga organiziranja bosansko-hercegovačkih Hrvata i osnivanja Hrvatske narodne zajednice (HNZ) koje
se dogodilo 15. kolovoza 1906. u Docu kraj Travnika (HNZ je odobren
79 Usp. isto, str. 168 s.
80 Usp. isto, str. 168-174; 181 s.
81 Inzistiranje monarhijskih vlasti u BiH na vjerskoj organizaciji društva umjesto na nacionalnoj bilo je u suglasju s mađarskim nacionalističkim programom.
82 Usp. Osvit, 4. veljače, 4. ožujka i 29. travnja 1905.
prosinca 2007.
73
Jure Krišto
10. studenoga 1907.).83 Bitna poruka hrvatskoga političkog organiziranja
bila je pripojenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj u okviru Monarhije.84
No, zbog sve jačih utjecaja iz Hrvatske, zbog odluke Monarhije o
aneksiji BiH, ali i zbog Stadlerove političke uskogrudnosti, HNZ nije zadržao svoj početni kurs. Hrvatski ban Pavao Rauch (imenovan početkom
1908. godine) odobravao je, s osloncem na Frankovu Čistu stranku prava,
predstojeću aneksiju BiH,85 što je izazivalo bijes hrvatsko-srpske koalicije
koja je bila na vlasti u Hrvatskoj.86 I Stadler je odobravao aneksiju i nadao se
da će Monarhija barem u toj novoj konstelaciji ujediniti hrvatske zemlje. I
to je izazivalo snažan bijes njegovih lokalnih protivnika, mahom suglasnih
s protivnicima monarhijske politike u Hrvatskoj. Čak su se i muslimani
u BiH sve više priklanjali hrvatskoj političkoj opciji te je na proljetnim
izborima 1908. godine pobijedila hrvatsko-muslimanska koalicija s kandidatom N. Mandićem.87 No, Stadler je ustrajao na tvrdom stajalištu neodobravanja katoličkih organizacija koje bi djelovale u “interkonfesionalnom
duhu”. To pak znači da je bio protiv stvaranja katoličko-muslimanske koalicije. U tom se smislu može razumjeti prigovor njegovih protivnika kako
nije bio sposoban razlučiti nacionalne od katoličkih organizacija. Možda
bi bilo bolje reći da je toliko želio zadržati kontrolu nad katoličkim organizacijama te nije mogao dopustiti da one budu (samo) nacionalne.88 Stadler
je u tome bio toliko odlučan da je nakon poraza svojih ideja 18. siječnja
1910. osnovao alternativnu Hrvatsku katolička udrugu.89
U međuvremenu se hrvatska politika sve više okretala Kraljevini Srbiji
kao osloboditeljici južnoslavenskih naroda koje su sve više percipirali kao
jedan i jedinstven narod. Zapravo su prihvatili ideju o istosti naroda na
83 Usp. Hrvatski dnevnik, 18. i 20. kolovoza 1906.; Mirjana Gross, “Hrvatska politika u Bosni i
Hercegovini od 1878-1914.”, Historijski zbornik, XIX-XX(1966.-1967.), str. 9-68. U glavni odbor bili su izabrani isključivo laici: N. Mandić, J. Sunarić, St. Kukrić, I. Pilar i Đ. Džamonja.
84 Usp. Hrvatski dnevnik, 1. ožujka 1908.; L. Đaković, nav. dj., str. 229 s.
85 Usp. Jaroslav Šidak – Mirjana Gross – Dragovan Šepić, Povijest hrvatskog naroda 1860.-1914.,
Zagreb, 1968., str. 239.
86 Usp. Pokret, 5(1908.), br. 84, str. 1.
87 Usp. M. Gross, nav. dj., str. 30.
88 Usp. L. Đaković, nav. dj., str. 271-275.
89 Usp. “Šta hoćemo u HKU”, Vrhbosna, 1909., br. 2 (20. siječnja); L. Đaković, nav. dj., str. 306310. Zbog njegova pravaškog programa Zemaljska vlada nije odobrila HKU do ljeta 1911.
godine.
74
HUM 2
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA ŽIVOTA HRVATA U HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE MONARHIJE
slavenskom što ju je tvrdoglavo i nedosljedno propagirala Monarhija. Prve
pobjede Srbije, Bugarske, Grčke i Crne Gore u Balkanskom ratu protiv
Turske bile su pak pokretačke sile koje su ujedinile osobito mlađi svijet, do
tada nepomirljivih ideoloških nazora, u duhovnom uvjerenju da su južnoslavenski narodi zapravo jedan narod i u političkom zahtjevu da taj narod
živi u državnoj zajednici okupljenoj oko Kraljevine Srbije. Protivni glasovi
poput Stadlerova i njegova kruga već su bili toliko slabi da se nisu ni čuli.
Kraj višestoljetne Monarhije već se nazirao, a polovicom rata svjetskih
razmjera koji je uslijedio bio je posve siguran.
Zaključak
Sintetičko promatranje pitanja političkoga organiziranja Hrvata u Hercegovini od preuzimanja vlasti Austrougarske Monarhije u BiH do Prvoga
svjetskog rata nakon analize vodi do nekoliko zaključaka.
Prvo, politički život u uobičajenom značenju u BiH bio je omogućen
dolaskom zapadne političke tradicije. U Osmanskom Carstvu država je
počivala na islamskim temeljima, a društvo je bilo organizirano prema
teokratskom načelu po kojemu je religija temeljna odrednica društva.
Religijski je millet okosnica društvene organizacije u kojoj religijski predstavnici obnašaju važne državne funkcije. Dolaskom Monarhije unesena
je i liberalistička ideja prema kojoj se politički život organizira oko zaštite
nekih zajedničkih, gospodarskih, ideoloških, kulturnih i nacionalnih interesa. Vjerski su interesi također mogli doći u obzir, ali oni više nisu bili u
fokusu političkoga organiziranja.
Drugo, organiziranje političkoga života u BiH nužno je bilo obilježeno zatečenim teokratskim osmišljanjem društvenoga života, što znači
da je religijska pripadnost i dalje ostala važna identitetska odrednica. U
hrvatskom korpusu franjevaštvo se nametnulo kao nezaobilazan čimbenik društvenoga organiziranja. To će se kasnije očitovati i u političkom
organiziranju. Franjevci su s druge strane zadržali i nasljeđivali tradiciju
“vlasništva” nad katoličkim pukom u zemlji. S novom crkvenom organizacijom na cjelokupnu području BiH, uz franjevački red, snažnije je na
vidjelo izišla interesna skupina redovite crkvene hijerarhije. Važnije od
prosinca 2007.
75
Jure Krišto
skupnih interesa bio je odnos prema liberalističkom shvaćanju politike.
Neki crkveni krugovi, kako u BiH tako i u Hrvatskoj, teško su prihvaćali
misao da političko organiziranje ne štiti religijske interese.
Treće, politički život u BiH bio je pod snažnim utjecajem interesnih
strana u Monarhiji. Kako su Mađari Bosnu i Hercegovinu smatrali svojom interesnom sferom, tako se monarhijska politika podređivala mađarskim političkim interesima u tom dijelu Monarhije. Upravo je Mađarima
odgovaralo da se nastavi tradicija religijske identifikacije jer bi nacionalni
identitet neovisno o religijskoj pripadnosti, što je zagovarala hrvatska politička misao, stvarao prejaku hrvatsku stranu u BiH, a to bi bilo protivno
mađarskim planovima o mađarizacije Hrvatske.
Četvrto, politički život u BiH bio je nedjeljiv od političkoga života u
susjedstvu. Hrvati su svoj politički život organizirali s pogledom na Hrvatsku i s nadom u ujedinjenje BiH s drugim hrvatskim zemljama. Srbi su pak
živjeli političkim životom u Srbiji i radili na tome da BiH pripoje Srbiji.
To je ozračje stvaralo apsurdnu situaciju za muslimanski živalj, osobito za
onaj većinski dio koji nije politički razmišljao i koji je htio ostati u političkom limbu te čekao povratak Osmanskoga Carstva koje će im vratiti privilegirani položaj. Povijesni razvoj nije dao za pravo ni jednoj od tih triju
identitetskih skupina. Štoviše, išao je suprotno njihovim težnjama prisiljavajući ih na zajednički život. To prisilno zajedništvo bilo je tragično za sve
tri identitetske skupine, ponajviše za muslimansku. Ishod dosadašnjega
povijesnog razvoja takav je da se i nadalje ne nazire izlaz iz limba u koji su
zapale sve tri identitetske skupine. Možda ovo osvjetljavanje razvojnoga
puta političkoga života u BiH barem malo doprinese spoznaji kako samo
maksimalno zadovoljenje želje za nacionalnom posebnošću može osigurati bolju budućnost tim skupinama.
76
HUM 2
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA ŽIVOTA HRVATA U HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE MONARHIJE
Literatura
- Acta Sanctae Sedis, XIV, Rim, 1896.
- Ančić, Mladen, “Rekonstrukcija ili de(kon)strukcija. Izgledi Bosne i Hercegovine u svjetlu iskustva raspada Jugoslavije”, Globalizacija i identitet: rasprave o globalizaciji, nacionalnom identitetu
i kulturi politike, uredili Miroslav Tuđman i Ivan Bekavac, Udruga
za promicanje hrvatskog identiteta i prosperiteta, Zagreb, 2004.,
str. 133-172.
- Ančić, Mladen, Na rubu Zapada: tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 2001.
- Ančić, Mladen, Putanja klatna: Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i
Bosna u XIV. stoljeću, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
– ZIRAL, Zagreb – Zadar – Mostar, 1997.
- Begić, Hamid, “Kratak historijski razvitak školstva u Duvnu”,
Srednjoškolski centar Duvno 1960-1980. (monografija), Duvno,
1980., str. 15-54.
- Boba, Imre, “Djelovanje slavenskih apostola s. Konstantina i Metoda i početak Bosanske biskupije”, Kršćanstvo srednjovjekovne
Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske
biskupije, zbornik radova, priredili Želimir Puljić i Franjo Topić,
Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991., str. 125-142.
- Bogićević, Vojislav, Pismenost u Bosni i Hercegovini, Sarajevo,
1975.
- Bogićević, Vojislav, Razvitak osnovnih škola u Bosni i Hercegovini od 1463-1918. godine, Sarajevo, 1965.
- Ćurić, Hajrudin, “Osnovne škole milosrdnih sestara u Bosni i
Hercegovini za vrijeme Turske (1871-1878)”, Naša škola, Sarajevo,
1954.
- Drljić, Rastislav, “Kratak pregled katoličkog školstva u Bosni kroz
XIX vijek”, Kalendar sv. Ante, godina 1942.
prosinca 2007.
77
Jure Krišto
- Drljo, Mato, Obnova redovne crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini i pitanje pravnog uređenja župa, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 2001.
- Džaja, Srećko M., Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1992.
- Filandra, Šaćir – Karić, Enes, Bošnjačka ideja, Nakladni zavod
Globus, Zagreb, 2002.
- Gavranović, Berislav, Uspostava redovite katoličke hijerarhije u
Bosni i Hercegovini 1881. godine, Beograd, 1935.
- Glavaš, Radoslav, st. (al. Philadelphus Philalethes), Biskup o. Paskal Buconjić pri­godom tridesetogodišnjice biskupovanja, 1880.1910., Mostar, 1910.
- Glavaš, Radoslav, Život i rad fra Rafe Barišića, Mostar, 1900.
- Grijak, Zoran, Političko djelovanje vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb,
2001.
- Gross, Mirjana “Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 18781914.”, Historijski zbornik, XIX-XX(1966.-1967.), str. 9-68.
- Hadrovics, László, Srpski narod i njegova Crkva pod turskom
vlašću, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2000.
- Hadžijahić, Muhamed, “Bogumilstvo i islamizacija”, Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977., str. 39-52.
- Hadžijahić, Muhamed, “O nestajanju Crkve bosanske”, Pregled,
65 (1975.), br. 11-12, str. 1309-1328.
- Hadžijahić, Muhamed, Od tradicije do identiteta (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana), Sarajevo, 1974.
- Hadžijahić, Muhamed, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo, 1990.
- Horvat, Josip, Politička povijest Hrvatske, Zagreb, 1936.
- Hrvatski dnevnik, 1. ožujka 1908.
- Hrvatski dnevnik, 18. i 20. kolovoza 1906.
78
HUM 2
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA ŽIVOTA HRVATA U HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE MONARHIJE
- Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997.
- Jablanović, Ivan, “Apostolski vikari u Bosni i Hercegovini (od
god. 1735. do god. 1881.)”, Vrhbosna, 52(1938.), br. 6-7, str. 128-135;
br. 8-9, str. 161-164; br. 10, str. 207-215; br. 11, str. 243-249; br. 12, str.
271-277.
- Jelenić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci, sv. 1-2, Sarajevo,
1912.-1915.
- Jolić, Robert, Duvno kroz stoljeća, Tomislavgrad – Zagreb, 2002.
- Jurišić, Pavao, “Pismenost u Bosni i Hercegovini i razvoj školstva
u duvanjskom kraju”, Duvanjski zbornik, uredio Jure Krišto, Zagreb – Tomislavgrad, 2000., str. 227-248.
- Kapitanović, Vicko, “Franjevački apostolat i moderne ideje sekularizacije u 19. stoljeću”, Kačić, 14(1982.), str. 49.
- Karamatić, Marko, Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878.-1914., Svjetlo riječi, Sarajevo, 1992.
- Katolička crkva u Bosni i Hercegovini u XIX i XX stoljeću, priredili
Petar Babić i Mato Zovkić, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1986.
- [Knežević, Antun], Krvava knjiga ili spomenik na 405 godina poslije propasti slavnoga kraljevstva bosanskoga, Zagreb, 1869.
- Lovrenović, Dubravko, Na klizištu povijesti: (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska): 1387-1463, Synopsis, Zagreb, 2006.
- Matijević, Zlatko, “Nekoliko primjera nacionalnog i političkoga
posvajanja Crkve bosanske u srpsko/srbijanskoj i muslimansko/
bošnjačkoj historiografiji i publicistici XIX. i XX. stoljeća (od Petranovića do interneta)”, Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj
Bosni i Humu, zbornik radova, Institut za istoriju – Hrvatski institut za povijest, Sarajevo – Zagreb, 2005., str. 335-350.
- Nikić, Andrija, “Kulturne prilike u Hercegovini zadnjih desetljeća
turske vladavine”, Kačić, zbornik franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, 8(1976.), str. 42.
prosinca 2007.
79
Jure Krišto
- Nikić, Andrija, “Osnivanje apostolskog vikarijata u Hercegovini”,
Croatica christiana periodica, 3(1979.), str. 21-50.
- Nikić, Andrija, “Ulazak austro-ugarske vojske u Hercegovinu”,
Marulić, 13(1980.), br. 1, str. 51-66.
- Papić, Mitar, Hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Sarajevo, 1982.
- Peco, Esad, Osnovno školstvo u Hercegovini 1878-1918. za vrijeme
austro-ugarske vladavine, Sarajevo, 1971.
- Puljić, Želimir (ur.), “Josip Stadler. Prilozi za proučavanje duhovnog lika prvog vrhbosanskog nadbiskupa”, Studia Vrhbosnensia, 3,
Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1989.
- Šanjek, Franjo, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima,
Barbat, Zagreb, 2003.
- Šidak, Jaroslav – Gross, Mirjana – Šepić, Dragovan, Povijest hrvatskog naroda 1860.-1914., Zagreb, 1968.
- Šišić, Ferdo, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb, 1962.
- Škegro, Ante, “Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine ili o najnovijim krivotvorinama u bošnjačkoj historiografiji”, Naučni skup: Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u razdoblju
1990-2000., Sarajevo, 30. i 31. oktobar 2001., Akademija nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2001., str. 21-29.
- Vrankić, Petar, La Chiesa cattolica nella Bosnia ed Erzegovina al
tempo del vescovo Raffaelle Barišić, Roma, 1984.
- Vrdoljak, Bono, “Apostolski vikarijat u Bosni 1735.-1881.”, Plodovi
ljubavi i žrtve, Livno, 2005., str. 17-128.
- Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890-1990., Sarajevo – Bol, 1993.
- Vrhbosna, 1909., br. 2 (20. siječnja).
- Vukšić, Tomo, Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni
i Hercegovini (1878.-1903.), Mostar, 1994.
- Zirdum, Andrija, “Predgovor”, Pisma bosanskih franjevaca 1850.1870., Slovoznak, Plehan, 1996., str. 5-33.
80
HUM 2
SUSRET CIVILIZACIJA: POČETCI POLITIČKOGA ŽIVOTA HRVATA U HERCEGOVINI U VRIJEME AUSTROUGARSKE MONARHIJE
Jure Krišto
ENCOUNTER OF CIVILIZATIONS: BEGINNINGS OF
THE POLITICAL LIFE OF CROATS IN HERZEGOVINA
DURING THE AUSTRO-HUNGARIAN MONARCHY
Summary
After short and concise description of the situation in Bosnia and Herzegovina during the Turkish reign, the author observes the political organization of Croats in Bosnia and Herzegovina from the date when AustroHungarian Monarchy took charge in BiH till the First World War. With a
goal of enlightening that problem he examines the wider context in which
BiH became the battle-field of different political, national, economic, religious, class and other interests. In relation to that it is firstly concluded
that the arrival of Monarchy in this underdeveloped province brought
the liberalistic idea which enabled organizing of different forms of social,
economic and cultural life. In the Croatian corpus that was used by the
Franciscans who intruded themselves as the unavoidable factor of social
organizing, which was later manifested in the political plan. But, political
life in BiH was under the strong influence of Hungarians who considered
this country as their sphere of interest. The most convenient for them was
that the tradition of religious identification was being continued instead
of national identification, because they were afraid of the strong Croatian
side in BiH who advocated integration with other Croatian countries. On
the other side Serbs worked on the integration of BiH and Serbia. In that
way Muslims were in absurd situation, especially those who had all the
privileges and who waited vainly for the return of the Ottoman Empire.
Key words: Bosnia and Herzegovina, Austria-Hungary, the Ottoman
Empire, Croats, Serbs, Muslims, Hungarians, interests, politics, Franciscans, Stadler.
prosinca 2007.
81
UDK 050(497.6=163.42)˝1878/1918˝
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 23. V. 2007.
Tomo Vukšić
Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U
BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM
NA ČASOPIS BALKAN*
Sažetak
U radu se najprije donosi pregled svih periodičnih izdanja na hrvatskom
jeziku koja su se pojavila na prostoru Bosne i Hercegovine u razdoblju od
1878. do 1918. godine. Prema nekima riječ je o ukupno 23 periodike, dok
drugi spominju njih 29. Autor ovoga članka međutim poimence navodi
naslove 32, odnosno 43 lista pokrenuta u spomenutom razdoblju. Prva
brojka vrijedi ako se primijeni metodologija prema kojoj se računa samo
jedno periodično izdanje, bez obzira koliko je puta ono mijenjalo svoj naziv i nastavljalo izlaziti pod drugim imenom. Druga se pak brojka dobiva
ako se primijeni pravilo da je svaka pojava novoga imena periodičnoga
izdanja ustvari kraj jedne i početak nove publikacije.
U drugom dijelu rada predstavljen je široj javnosti malo poznat teološki
časopis Balkan koji je pokrenuo sarajevski nadbiskup Josip Stadler i koji
je izlazio dva puta godišnje od 1896. do 1902. godine. Osnovna preokupacija ovoga časopisa bila je ponovna uspostava jedinstva među kršćanima,
osobito između Katoličke i Pravoslavne crkve. No, Stadlerov ekumenski
apeli nisu nailazili na plodno tlo kod tadašnjih pravoslavnih metropolita
i svećenika.
Ključne riječi: periodika, Crkva, katolici, pravoslavci, papa, Stadler, jedinstvo, ekumenizam, Balkan.
∗
82
Prikazani rezultati proizišli su iz znanstvenoga projekta "Katolicizam, islam i pravoslavlje u
identitetskim procesima u BiH", provođenoga uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske.
HUM 2
Uvod
U razdoblju između 1878. i 1918. godine, odnosno u vrijeme austrijsko-mađarske uprave Bosnom i Hercegovinom, tiskan je relativno velik
broj naslova katoličke i hrvatske periodike. Ustvari, to je bilo vrijeme
kada, zajedno sa širenjem lanca škola i porastom pismenosti, dolazi do
nagloga porasta kulture pisane riječi u ovim krajevima uopće, pa i periodike kao takve.
Iako je tematika periodičnih izdanja u BiH prilično dobro proučena
te su objavljene i neke bibliografije, ipak u svim dosadašnjim studijama, pa i onim najozbiljnijima, ima ozbiljnih previda koje treba popraviti.
Tako ni jedan od dosadašnjih popisa periodike u BiH uopće ne spominje
primjerice godišnjak Napredak – hrvatski narodni kalendar čiji se
prvi broj za 1907. pojavio krajem 1906. godine i koji je redovito izlazio
sljedećih 10 godina, a onda, poslije prekida zbog Prvoga svjetskog rata,
nastavio redovito izlaziti od 1922. do 1948. godine. Isto tako, samo jedan
autor, ito u svome dopunjenom izdanju, zna za znanstveni teološki časopis Balkan – Jedinstvu o bratskoj slogi (1896.-1902.), koji je cijelo vrijeme svoga izlaženja pripreman i dva puta godišnje u obliku knjige tiskan
u Zagrebu. No, tiskan je u Zagrebu samo zato što je tamo živio njegov
glavni urednik, ali ga je pokrenuo sarajevski nadbiskup Josip Stadler, a
svojim su ga radovima redovito punili znanstvenici iz Sarajeva. Upravo
Usp. npr. Đorđe Pejanović, Štampa Bosne i Hercegovine 1850-1941, Sarajevo, 1949.; Todor
Kruševac, Bosansko-hercegovački listovi u XIX veku, Sarajevo, 1978.; Slavko Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike u Bosni i Hercegovini do 1976.”, Nova et vetera, 1(1977.), str.
171-214; Ivica Puljić, “Kroz povijest katoličkog tiska u Bosni i Hercegovini”, u Ivo Balukčić
– Franjo Topić, Stoljeće Vrhbosne 1887-1987., Sarajevo, 1996., str. 7-32.
Usp. www.napredak.com.ba – “Napredak – hrvatski narodni kalendar” ne spominje ni
predsjednik Napretka; usp. Franjo Topić, “Hrvatski tisak u Bosni i Hercegovini od početka
do 1941. godine”, Vrhbosnensia, 2(2003.), str. 469-484. A oni koji uopće spominju periodična izdanja Napretka netočno tvrde da je 1907. godine počeo izlaziti “Napredak. Glasilo
Hrvatskog kulturnog društva ‘Napredak’ u Sarajevu” jer se prvi broj ove publikacije pojavio
u Sarajevu istom 1926. godine. Tvrdeći tako, poistovjetili su dva različita izdanja čija je prva
riječ u naslovu bila ista, jedno koje je započelo 1907. i drugo koje se pojavilo 1926., a koja su
nakon 1926. godine izdavana usporedo i tako posvema zaboravili “Napredak – hrvatski
narodni kalendar”.
Usp. Đorđe Pejanović, Bibliografija štampe Bosne i Hercegovine 1850-1941., Sarajevo, 1961.
Ovdje citirano prema: <www.openbook.ba>, drugo (elektronsko) izdanje. Prema prvom izdanju: Sarajevo, 1961. – Pejanović pod br. 59 samo spominje Balkan.
prosinca 2007.
83
Tomo Vukšić
će zato, nakon kratkoga podsjećanja na druge periodične katoličke publikacije do kraja Prvoga svjetskog rata, ovaj prikaz biti posvećen spomenutom Balkanu čija je osnovna preokupacija bila ponovna uspostava
jedinstva među kršćanima.
Međutim, ovdje u uvodu treba primijetiti da je potencijalna moć
prijama periodike na hrvatskom jeziku bila još manja od postotka pismenih osoba zato što se u broju pismenih katolika nisu nalazili samo
domaći Hrvati nego i svi doseljeni katolici, pripadnici različitih naroda
u Monarhiji koji su u međuvremenu ovamo došli zbog različitih razloga:
Austrijanci, Česi, Mađari, Poljaci, Talijani, Ukrajinci itd.
Najveća preprjeka širenju pisane riječi u to doba bila je vrlo velika
zaostalost društva te vrlo visok stupanj nepismenoga stanovništva. Naime, prema službenim podatcima objavljenim poslije državnoga popisa
pučanstva iz 1910. godine u Bosni i Hercegovini te je godine bilo samo
oko 23% pismenih katolika. Odnosno, tada je bilo još točno 77,45% nepismenih katolika naspram 89,92% nepismenih pravoslavaca i čak 94,65%
nepismenih muslimana. Među njima osobito je velik broj žena. Naime,
rezultati toga popisa stanovništva pokazuju sljedeći odnos pismenih
muškaraca i žena:
vjere
pismeni muškarci
pismene žene
svega
muslimani
24.568
637
25.205
pravoslavci
50.038
13.167
63.205
katolici
49.468
26.375
75.843
Velika nepismenost i opća zaostalost društva imale su za posljedicu
nisku nakladu svih periodičnih izdanja. K tome, svi pretplatnici nisu bili
iz BiH. Štoviše, prema službenim izvješćima čak oko 40% bilo ih je iz
drugih krajeva. Naime, u Izvještaju o upravi Bosne i Hercegovine za 1906.
godinu, koji je priredilo Zajedničko ministarstvo financija, navedeno je
Usp. Die Ergebnisse der Volkszählung in Bosnien und der Herzegowina vom 10. Oktober 1910,
Sarajevo, 1912., str. XLVI.
Usp. isto, str. 22, 32.
84
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
da je krajem 1905. godine u BiH izlazilo 19 listova, ali svi zajedno u samo
20292 primjerka, a broj pretplatnika bio je 16260. Od tih 16260 pretplatnika iz BiH ih je bilo svega 9809, dok ih je 6451 bilo iz Austrije i drugih
zemalja. Odnosno, ilustracije radi, među 1568092 stanovnika u BiH te
godine bilo je 9809 pretplatnika raznih listova, što je iznosilo samo nešto
više od pola postotka. Prema istom izvoru, među katoličkim listovima
najtiražniji su bili Vrhbosna, koja je te godine tiskana u 1800, i Kršćanska
obitelj, u 1000 primjeraka, a svi ostali u nakladi od oko 500 primjeraka.
1. Pregled katoličke i hrvatske periodike
Budući da je kod nekih periodičnih izdanja vrlo teško utvrditi jesu
li samo “katolička” ili su i “hrvatska” (jer su najčešće istodobno bila i
jedno i drugo), u nastavku će biti spomenuta sva periodična izdanja na
hrvatskom jeziku koja su se u BiH pojavila od 1878. do 1918. godine. Razvrstana su u tri grupe: najprije crkveni listovi, zatim listovi za politiku,
prosvjetu, radništvo, kulturu i gospodarstvo i, na kraju, listovi katoličke
mladeži. Glede broja naslova katoličke i hrvatske periodike ovdje treba
spomenuti kako neki tvrde da ih je pokrenuto ukupno 23, a drugi ih
nalaze 29. Međutim, kako proizlazi iz ovoga prikaza koji poimence spominje naslove svih listova, u spomenutom razdoblju hrvatski su katolici
u BiH pokrenuli najmanje 32 ili 43 periodična naslova, ovisno o načinu
brojanja. Prva brojka vrijedi ako se primijeni metodologija prema kojoj
se računa samo jedno periodično izdanje, bez obzira koliko je puta ono
Usp. Đ. Pejanović, nav. dj. On piše da je krajem 1905. godine stanje bilo ovako: “Najveći
tiraž i najveći broj pretplatnika imali su listovi za zabavu, pouku i književnost. Njih pet na
broju štampano je u 7.300 primjeraka, prosječno po 1.460 na jednoga. Sedam političkih listova
štampano je u 7.050 primjeraka, prosječno po 1.000 na jednoga. U većem broju štampani su i
dijecezanski, crkveni i vjerski listovi: njih 4 u 3.702 primjerka, prosječno po 925 na jednoga.
- Uopšte te godine otpadalo je na jedan list prosječno po 900 pretplatnika.
U najviše primjeraka štampana je ‘Srpska riječ’ (3.000), pa ‘Bosanska vila’ (2.500), ‘Težak’
(2.000), ‘Vrhbosna’ (1.800), ‘Kršćanska obitelj’, ‘Mala biblioteka’ i ‘Pokret’ (u 1.000 primjeraka), ‘Bošnjak’ (u 900 primjeraka), ‘Učiteljska zora’, ‘Osvit’, ‘Behar’, ‘Školski vjesnik’ i ‘Glas
zemaljskog muzeja’ po 800 primjeraka, ‘Sarajevski list’ (zvanični) u 686 primjeraka. Ostali
listovi štampani su u manjem broju, oko 500 primjeraka.”
Usp. Đ. Pejanović, nav. dj., str. 25; I. Puljić, nav. dj., str. 14; F. Topić, nav. dj., str. 475.
Usp. S. Kovačić, nav. dj., str. 173.
prosinca 2007.
85
Tomo Vukšić
mijenjalo svoj naziv i nastavljalo izlaziti pod drugim imenom. A druga se
brojka dobiva ako se primijeni pravilo da je svaka pojava novoga imena
periodičnoga izdanja ustvari kraj jedne i početak nove publikacije. Odnosno, u prvom slučaju bilo ih je najmanje 32, a u drugom barem 43.
1.1. Crkvena periodična izdanja većega odjeka
1. Srce Isusovo, s podnaslovom Službeni list za Vrhbosansku
nadbiskupiju, izlazilo je u Sarajevu svakoga mjeseca redovito od
početka 1882. do kraja 1886. godine. Pokrenuo ga je sarajevski
nadbiskup Josip Stadler. Ovo je prva katolička i hrvatska periodična publikacija tiskana u BiH uopće!
Vrhbosna se pojavljuje na početku 1887. godine nakon što je
Srce Isusovo promijenilo ime te je njegov nastavak. Otada je imalo
podnaslov Katoličkoj prosvjeti i tiskano je dvotjedno. Pokrenuo ga
je također sarajevski nadbiskup Stadler, a izlazi i danas pod istim
imenom.
Ova dva naslova može se, ovisno o pristupu, smatrati jednim
službenim glasilom Sarajevske nadbiskupije ili dvama službenim
glasilima.
2. Bosanac, s podnaslovom Zabavno-poučni nedjeljnik, pokrenuo je Ivan Lepušić, župnik u Brčkom. List je tiskan tjedno u Vinkovcima od 1883. do 1884. godine. Prvi put izišao je 9. lipnja 1883.
Ovo je prvi katolički i hrvatski tjednik u BiH uopće!
3. Hercegovački bosiljak, s podnaslovom Povijesno književni list, izlazio je u Mostaru 1883. i 1884. godine svakih 15 dana latinicom i ćirilicom. Pokrenuo ga je svećenik don Franjo Milićević.
Novi hercegovački bosiljak s podnaslovom Povijesni
književni list – (List za zabavu, pouku i književnost), nastavak
Hercegovačkoga bosiljka, tiskan je tjedno u Mostaru latinicom i ćirilicom godine 1884. i 1885. Pokrenuo ga je don Franjo Milićević.
Glas Hercegovca, s podnaslovom Političko-informativni
list, nastavak Novoga hercegovačkoga bosiljka, tiskan je u Mostaru
86
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
latinicom dva puta tjedno od 1885. do 1896. godine. Pokrenuo ga
je don Franjo Milićević.
Ova tri naslova ustvari su jedne novine koje su mijenjale ime zbog
problema s državnom cenzurom ili zbog promjene programa.
4. Glasnik jugoslovenskih franjevaca, s podnaslovom
Poučni i religiozni list, pokrenuli su bosanski franjevci, a započeo
je izlaziti 1887. godine mjesečno u Sarajevu.
Glasnik bosanskih i hercegovački franjevaca, s
podnaslovom Poučni i religiozni list, naslov je koji se pojavljuje
već u 2. broju jer državna vlast nije dopuštala tiskanje pod prvim naslovom. Pod ovim naslovom mjesečnik je tiskan kroz cijelu
1887. godine, a na početku 1888. vraćen mu je prvi naslov: Glasnik
jugoslovenskih franjevaca te pod tim imenom izlazi do kraja 1894.
godine.
Franjevački glasnik, s podnaslovom Poučni i nabožni list,
naziv je mjesečnika koji se, kao nastavak Glasnika bosanskih i
hercegovački franjevaca, pojavljuje na početku 1895. i traje do kraja 1901. godine.
Serafinski perivoj, s podnaslovom Poučni nabožni list
– Glasilo hrvatskih franjevaca, kao nastavak Franjevačkoga glasnika, pojavljuje se na početku 1902. i pod tim naslovom kao mjesečnik izlazi do kraja 1913. godine.
Naša misao, s podnaslovom Poučno-religiozni list, kao nastavak Serafinskoga perivoja, mjesečno su izdavali hrvatsko-slovenski franjevci od 1914. do 1919. godine.
Ovih pet naslova zapravo su jedno glasilo koje je zbog različitih
razloga mijenjalo naziv i nastavljalo izlaziti.
5. Kršćanska obitelj, s podnaslovom Poučni i zabavni list za
hrvatski katolički puk, pojavio se u Mostaru 1900. godine, a tiskali su ga hercegovački franjevci, najprije polumjesečno, a kasnije
mjesečno. Na kraju 1918. godine prestao je izlaziti da bi se ponovno pojavio 1938. godine.
prosinca 2007.
87
Tomo Vukšić
6. Glasnik sv. Ante Padovanskog, s podnaslovom Vjerski
mjesečnik za hrvatski katolički puk, koji su pokrenuli bosanski
franjevci, izlazio je mjesečno u Visokom (1906.-1908.) i Sarajevu
(1908.-1945.).
7. Glasnik presvetog srca Isusova, s podnaslovom Vjersko-prosvjetni list, pokrenuo je sarajevski nadbiskup Josip Stadler
1892. godine. Izlazio je kao mjesečnik u Sarajevu i Travniku do
1895. godine, a onda je uredništvo preneseno u Zagreb gdje i danas izlazi.
8. Novi prijatelj Bosne, s podnaslovom List književno-poučno-zabavni, izlazio je povremeno na Plehanu kod Dervente. Koliko je poznato, tiskana su četiri sveska: za godine 1888., 1890., 1894.
i 1896.
9. Balkan, s podnaslovom Jedinstvu i bratskoj slogi, bio je teološki
znanstveni časopis koji je dva puta godišnje tiskan u Zagrebu od
1896. do 1902. godine. Pokrenuo ga je sarajevski nadbiskup Josip
Stadler.
1.2.Listovi hrvatskih katolika za politiku, prosvjetu,
radništvo, kulturu i gospodarstvo
10.Trgovačka knjižnica bio je list za pouku o trgovini, prometu i narodnom gospodarstvu. Izlazio je dva puta mjesečno u
Sarajevu od listopada 1899. do veljače 1902. Bio je to prvi list u
BiH koji se stručno bavio knjigovodstvom, trgovačkim dopisivanjem, trgovačkim računima i privredom općenito.
11. Osvit je bilo glasilo Hrvata iz BiH. Pokrenuo ga je 1898. godine
intelektualni krug oko don Franje Milićevića u Mostaru. Vlasnik
mu je bila Hrvatska dionička tiskara, a prvi urednik don Franjin
nećak, hrvatski književnik Ivan A. Milićević. Izlazio je dva puta
tjedno do 1907. godine.
88
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
12.Hrvatski dnevnik, s podnaslovom Za interese bosanskohercegovačkih Hrvata, pokrenuo je sarajevski nadbiskup Josip
Stadler 1906. godine. Izlazio je u Sarajevu svaki dan osim nedjeljom i blagdanom sve do 1918. godine.
Hrvatski branik, s podnaslovom Političko-vjerski list bosanskih Hrvata, nakratko se pojavljuje u Sarajevu 1918. godine kao nastavak Hrvatskoga dnevnika koji je nova državna vlast zabranila.
13.Napredak, s podnaslovom Hrvatski narodni kalendar, pokrenulo je i izdavalo u Sarajevu Hrvatsko kulturno društvo “Napredak”. Prvi svezak ovoga godišnjaka pojavio se za 1907. godinu, a
tiskan je krajem 1906. Izlazio je idućih 10 godina, da bi nakon
prekida zbog Prvoga svjetskog rata ponovno nastavio izlaziti od
1922. godine.
14.Hrvatska zajednica bio je list za prosvjetu, pouku i narodno gospodarstvo. Izlazio je u Sarajevu dva i tri puta tjedno od
1909. do 1912. godine te nakon prekida od dvije godine još i 1914.,
a vlasnik mu je bio dr. Jozo Sunarić.
15.Hrvatska Bosna bila je pučko glasilo, “poučno-politički list
za težaka, radnika i male obrtnike”. Izlazila je u Sarajevu od 1909.
do 1910. godine dva puta mjesečno.
16.Hrvatska svijest bila je političko-prosvjetni list. Izdavao ga
je i uređivao konzorcij “Hrvatska svijest” u Sarajevu od 1913. do
1914. godine.
17.Hrvatska narodna zajednica bila je revija za prosvjetu
i gospodarstvo te organ Hrvatske narodne zajednice. List je izlazio u Sarajevu dva puta mjesečno od 1913. do 1918. godine.
18.Radnička odbrana bila je politički list i organ hrvatske
radničke organizacije. Izlazila je u Mostaru 1908. godine tri puta
mjesečno.
prosinca 2007.
89
Tomo Vukšić
19.Hrvatska obrana bila je list za politiku, gospodarstvo i zabavu. Izlazila je u Sarajevu od 1908. do 1910. godine četiri puta
mjesečno.
20.Radnički list bio je organ za zaštitu radnika Hrvata u BiH.
Vlasnik mu je bila Matica radnika Hrvata. Izlazio je u Sarajevu
jednom tjedno 1910. godine.
Radnička sveza nastavak je Radničkoga lista koji je nakon
20. broja promijenio ime. Otada se naziva glasilom za probitke
hrvatskoga radništva te izlazi sve do 1914. godine.
1.3. Listovi katoličke mladeži
21.Glas kmetičke vile (Kmetička vila), s podnaslovom
List đaka seminarista travničke gimnazije, izlazio je u Travniku
od 1894. do 1895. godine.
22.Polet, s podnaslovom Književno-poučni list, izdavao je u Livnu
zbor franjevačkih bogoslova “Jukić”, povremeno od 1899. do 1909.
godine.
23.Narodno blago, s podnaslovom Poučno-zabavni list, izdavali su učenici franjevačke gimnazije u Visokom školske godine
1903./1904.
24.Češagija, s podnaslovom Đački šaljivi list, izdavali su učenici franjevačke gimnazije u Visokom vjerojatno prije Narodnoga
blaga.
25.Polet, s podnaslovom Književno-poučni đački list, izdavali su školske godine 1905./1906. učenici franjevačke gimnazije u
Visokom.
Cvijet, s podnaslovom List za pouku i zabavu, izdavali su učenici franjevačke gimnazije u Visokom i nastavak je Poleta. Izlazio
je od 1907. do 1912., a obnovljen je 1925. godine.
90
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
26.Smilje, s podnaslovom Literarno-poučni list, izdavala je povremeno organizacija sjemeništaraca “Akademija sv. Ivana Zlatoustoga” u Travniku od 1906. do 1908. godine.
27.Travnički gjak, s podnaslovom List gimnazista kongegista
– List vanjskih učenika Travničke gimnazije, izdavala je u Travniku Organizacija srednjoškolske katoličke omladine povremeno
1906. i 1908. godine.
Travanjsko smilje, s podnaslovom Literarno-poučni đački
list, nakon prestanka Smilja i Travničkoga gjaka, počinje izlaziti
1908. i pojavljuje se povremeno do 1913. godine, a izdavala ga je
“Akademija sv. Ivana Zlatoustoga” u Travniku.
28.Mladost, s podnaslovom Srednjoškolski literarno-zabavni list,
periodično je u Mostaru izdavala Organizacija srednjoškolske katoličke omladine “Radikal” od 1908. do 1910. i od 1917. do 1921.
godine.
29.Ruža, s podnaslovom List za zabavu i pouku, izdavala je mjesečno Organizacija katoličke bogoslovske mladeži u Mostaru od
1909. do 1913. godine.
30.Vjesnik, s podnaslovom Omladinski književni list, izdavalo je
povremeno Akademsko katoličko društvo “Martić” u Sarajevu od
1910. do 1913. godine.
31.Luč, s podnaslovom Poučno-religiozni list, izdavao je povremeno
Zbor franjevačkih bogoslova “Jukić” u Sarajevu od školske godine
1910./1911. do 1911./1912.
32.Rad, s podnaslovom Katolički gjački list, povremeno su izdavali
katolički đaci u Banjoj Luci 1914. godine.
prosinca 2007.
91
Tomo Vukšić
2. Časopis Balkan od nastanka do prestanka
2.1. Crkvene okolnosti nastanka časopisa
Papa Leon XIII. (1878.-1903.) objavio je 20. lipnja 1894. apostolsko
pismo Praeclara gratulationis kojim se obratio narodima svijeta i njihovim vođama. Među njima izričito je progovorio i slavenskim narodima
pozivajući ih na sjedinjenje s Katoličkom crkvom.
Primivši apostolsko pismo, sarajevski nadbiskup Josip Stadler dao ga
je prevesti na hrvatski jezik i odmah tiskati u službenom vjesniku Sarajevske nadbiskupije Vrhbosni.10 Dva mjeseca poslije, na sjednici Nadbiskupskoga ordinarijata 20. rujna, Stadler je zamolio kaptol, koji je bio
vlasnik Vrhbosne, da mu daruje deset primjeraka broja Vrhbosne u kojemu je bilo tiskano apostolsko pismo Praeclara gratulationis kako bi
sedam primjeraka mogao poslati pravoslavnoj metropolitanskoj kuriji
u Sarajevo, a tri primjerka metropoliji u Tuzli čija su se sjedišta nalazila
na području katoličke Sarajevske nadbiskupije.11 Dobivši deset primjeraka, Stadler ih je, kako je bio zamislio, 23. rujna stvarno poslao dvjema
pravoslavnim metropolitanskim kurijama. Nadodao je i svoje popratno
pismo dvojici pravoslavnih metropolita – Đorđu Nikolajeviću iz Sarajeva i Nikoli Mandiću iz Tuzle.12
Papa Leon XIII., pisao je Stadler u svome pismu, kako se približava
kraju svoga života, sve se više sjeća vremena kada su istočna i zapadna
Crkva u jedinstvu hvalile trojedinoga Boga. Prije negoli drugima, papa
se obraća onoj Crkvi koja nam je najbliža ne samo po vjeri i raznim
ustanovama nego i po krvi. Braća koja se razlikuju po drukčijem razumijevanju Kristove vjere morala bi biti prožeta njegovim Duhom. Ako
Usp. Leonis XIII Pontificis Maximi Acta, sv. XIV, Roma, 1895., str. 202-203.
10 Usp. “List apostolski Leona Pape XIII”, Vrhbosna 14(1894.), str. 209-215. Ovaj broj Vrhbosne
nosi nadnevak od 15. srpnja 1894.
11 Usp. Arhiv Sarajevske nadbiskupije, br. 795/1894.
12 Usp. Arhiv Sarajevske nadbiskupije, br. 729/1894. – Stadlerovo pismo dvojici pravoslavnih
metropolita kasnije je tiskano u Katoličkom listu 43(1894.), str. 357-358 s naslovom “S bosanske medje”. Vrhbosna međutim, vjerojatno zbog državne cenzure, nikada nije objavila
ovo pismo iako ima pisaca koji su tvrdili da su ga vidjeli u njoj. Usp. Franjo Ham(m)erl,
“Dr. Josip Stadler prvi nadbiskup vrhbosanski”, Spomenica vrhbosanska 1882-1932, Sarajevo,
1932., str. 41.
92
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
to budemo tražili, pisao je dalje, dobri će Otac učiniti da će se Crkve
sjediniti po tom i u tom Duhu.
U nastavku je Stadler izložio svoja načela koja bi trebala ravnati promicanje jedinstva Crkve. Njegovo prvo načelo glasilo je: sjediniti se po
Duhu u molitvi. Drugo načelo: nadići nacionalnu pripadnost i nikako ju
ne poistovjećivati s vjerom jer je Isus sve narode pozvao u svoju vjeru.
Treće: da bi se promicalo jedinstvo, u Crkvi se mora razlikovati bitne
stvari od onih koje to nisu. Ustvari, budući da je Krist ustanovio Crkvu
za sve narode, normalno je da je svaki narod u Crkvu donio nešto od
svoga: primjerice, i na Istoku i na Zapadu nastali su različiti liturgijski
obredi. Četvrto: Stadler je pravoslavnim metropolitima predložio susret
“naših i vaših” stručnjaka gdje bi se na temelju sadržaja Svetoga pisma
i crkvenih otaca nastojalo doći do odgovora na pitanje kakvu je Crkvu
Isus ustanovio te koji su prepoznatljivi znakovi Crkve. Ova vrsta susreta
mogla bi, prema Stadlerovu mišljenju, najviše pomoći sjedinjenju Crkava. Stoga je molio pravoslavne metropolite da iskažu svoja mišljenja i da
predlože način i mjesto susreta. Ako to učinimo, nastavljao je Stadler,
imat ćemo mnogo neprijatelja, no ne treba se osvrtati na ono što ljudi
govore. Treba slijediti volju Božju.
Završavajući svoje pismo, govorio je kako se nada da će pravoslavnim
metropolitima biti jasno zašto on nikada nije bio konfesionalno nezainteresiran iako je istodobno činio dobro svima, pa čak i samim pravoslavnim metropolitima. Još jednom pozivajući pravoslavce da se “sjedine s
nami”, pisao je kako je spreman položiti i vlastiti život ako bi to pomoglo
sjedinjenju Crkava. Na kraju je još jednom naglasio važnost molitve i
znanstvenih rasprava, ali samo u ljubavi i bez vrijeđanja.
Pravoslavni metropoliti međutim nikada nisu poslali nikakva odgovora. Iako su ignorirali Stadlerove prijedloge, ipak su se, prema vladinim
tajnim informacijama, namjeravali sastati 3. studenoga 1894. u Sarajevu
da bi, vjerojatno, sastavili odgovor na Stadlerovo pismo kako bi se bolje
informirali o apostolskom pismu Praeclara gratulationis i kako bi proučili mogućnost izjave o nespremnosti za sjedinjenje, barem ne u Bosni i
Hercegovini.13 No, usprkos takvim planovima, nema nikakvih podataka
13 Usp. Arhiv BiH, ZMF BH Pr., br. 1222/1894.
prosinca 2007.
93
Tomo Vukšić
koji bi potvrdili da su se metropoliti doista i sastali. Ni Istočnik nije nikada objavio bilo kakav odgovor, vjerojatno zato što ni Stadlerovo pismo
nikada nije objavljeno u Vrhbosni.
Iako nema dokaza, ipak je moguće da vladina cenzura nije dopustila
tiskanje ni Stadlerova pisma ni mogući odgovor metropolita. Međutim,
najvjerojatnije metropoliti nikada nisu ni sastavili nikakva odgovora.
S druge strane, vladini su ljudi bili koliko iznenađeni toliko zabrinuti
Stadlerovom inicijativom. U Beču su doznali za nju istom 27. listopada
1894. iz Neue Freie Presse koji ju je preuzeo iz zagrebačkoga Katoličkoga
lista. Zato je ministar Kállay 29. listopada od vlade iz Sarajeva tražio da
ga odmah izvijesti jer on ništa nije znao o ovoj Stadlerovoj akciji.14
Šaljući ministru Kállayu povjerljivo izvješće koje ima nadnevak samo
listopad 1894., civilni adlatus Kutschera pisao je da je Stadler, prema
nekim novinama, pisao svoj trojici pravoslavnih metropolita u BiH što,
kako se već vidjelo, ne proizlazi iz dokumentacije Nadbiskupskoga ordinarijata iz Sarajeva.15
Iz Kutscherina izvješća Kállayu također se doznaje da se sarajevski
metropolit Nikolajević u danima kada je stiglo Stadlerovo pismo nalazio
u kanonskom posjetu raznim župama izvan Sarajeva. U nenazočnosti
metropolita njegov vikar arhimandrit Magarašević pokazao je Kutscheri
Stadlerovo pismo. K tomu, još prije nego se Nikolajević vratio u Sarajevo
isti je Magarašević predao original Stadlerova pisma vladinim ljudima koji
su ga, pošto su ga kopirali, istoga dana ponovno vratili Magaraševiću. Na
kraju svoga izvješća Kutschera je tražio instrukcije kako se treba ponašati
pokrajinska vlada iz Sarajeva u ovom konkretnom slučaju.
U svom odgovoru od 3. studenoga ministar Kállay iznosi mišljenje da
je Stadlerov poziv pravoslavnim metropolitima bio potaknut odozgo, tj.
inicijativama samoga pape. Ministar je smatrao da se radi o isključivo
crkvenom pitanju te je pokrajinskoj vladi savjetovao da se ne miješa, a
posebice da se ne stavlja na stranu jedne Crkve. A ako bi vlada mogla
predusresti i usprotiviti se pojavi sličnih pokušaja, bilo bi to poželjno.
No, ako bi pravoslavni metropoliti pitali vladu kako će se ponijeti, mo14 Usp. Arhiv BiH, ZMF BH Pr., br. 1200/1894.; 1206/1894.; 1210/1894.
15 Usp. Arhiv Sarajevske nadbiskupije, br. 729/1894.
94
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
glo im se reći da je stvar svakoga pojedinog od njih hoće li odgovoriti na
Stadlerovo pismo, prešutjeti ga ili ga poslati natrag Stadleru.16
Tražeći dodatne podatke o tomu kako se Magarašević mogao ponijeti na opisani način, Kállay je zahtijevao od vlade BiH da samom Magaraševiću prepusti da sa Stadlerovim pismom čini kako mu se čini pravo.
Ustvari, ministru Kállayu nije bilo jasno kako je arhimandrit Magarašević tjednima mogao držati u sebe službeni dokument. Na kraju je Kállay
nadodao da svaki dodir s pravoslavnim metropolitima u vezi s ovim slučajem mora biti samo usmen. Ta posljednja Kállayeva napomena najvjerojatniji je razlog zašto danas nema dovoljno dokumentacije o svemu
ovomu.
2.2.Stadler – papinski delegat za jedinstvo Crkava
i osnivanje časopisa Balkan
Poslavši pismo pravoslavnim metropolitima 23. rujna 1894., Stadler
je odmah izvijestio i papu Leona XIII. o onomu što je učinio, a papa
mu je odgovorio već 12. listopada iste godine pismom Quae doctrinae.17
Već poznatim Stadlerovim zaslugama, pisao je papa, nadodalo se i lijepo pismo pravoslavnim metropolitima koje je pratilo hrvatski prijevod
apostolskoga pisma Praeclara gratulationis. Hrabrio je zatim Stadlera
da nastavi svoj rad na jedinstvu Crkava. Zato mu kao vlastitu zadaću
(munus proprium) povjerava pomirenje Crkava u tim narodima (in istis
gentibus). Prepuštao je međutim Stadleru biranje najboljih putova i, naravno, mogućnost obraćanja u Rim radi raznih savjeta. Pri završetku
svoga pisma Leon XIII. preporučio je Stadleru također da napiše štogod
o problematici koja dijeli dvije Crkve te da širi te spise – sve međutim
neka bude obilježeno ljubavlju kao Stadlerovo pismo upućeno pravoslavnim metropolitima 18
Sa svoje strane Stadler nije nimalo čekao s provođenjem papine želje.
Prema nekim autorima, u Sarajevu je osnovao Odbor za sjedinjenje,19 ali
16
17
18
19
Usp. Arhiv BiH, ZMF BH Pr., br. 1215/1894.
Usp. Leonis XIII Pontificis Maximi Acta, vol XIV, Roma 1895., str. 342-344.
Usp. nav. mj.
Usp. Ivan Marković, Slaveni i Pape, sv. I, Zagreb, 1903., str. XXXV. Prema Markovićevu
prosinca 2007.
95
Tomo Vukšić
postojanje takva odbora ne proizlazi ni iz jednoga dokumenta koji mi je
na raspolaganju.
Sigurno je međutim da je otada učestalo Stadlerovo dopisivanje s Nicolausom Nillesom, poznatim stručnjakom za istočne liturgije, koji je
živio u Innsbrucku. Stadler je od Nillesa zapravo tražio savjete i suradnju. U svom dugom odgovoru Stadleru od 17. siječnja 1895.20 Nilles mu
je predložio da novo izdanje njegova (Nillesova) Kalendarium manuale
utriusque Ecclesiae orientalis et occidentalis, koji je upravo pripravljao,
bude tiskano pod Stadlerovom zaštitom. Tako bi odmah bila ispunjena
papina želja da Stadler objavi štogod o spornim crkvenim pitanjima (de
dissidii capitibus). Stadler, ne mogavši poželjeti ljepšu priliku, nije mogao
propustiti takvu ponudu za početak ostvarivanja papina naloga. Tako je
sljedeće godine novo izdanje spomenutoga djela uistinu bilo tiskano “na
poticaj apostolskoga komesara” (auspiciis commissarii apostolicis). Uvod
u obama svescima ovoga djela napisao je Stadler osobno.21 U njemu je naglasio kako se Crkve, prije nego se pomire, moraju dobro poznavati. Proučavanje se mora činiti izbjegavajući polemiku i mirno. Zato se uz njegovu
želju i poticanje, pisao je, odlučilo ponovno tiskati ovo djelo čije je prvo
izdanje naišlo na brojne simpatije također i među nekatolicima.
U spomenutom pismu Stadleru, kao i u još jednom napisanom istoga dana, Nilles naziva Stadlera Commissarius Apostolicus, a područje
koje mu je povjereno Commissariatus apostolicus,22 ali nikako nije jasno
zašto ih naziva tim imenima. Nilles naziv “apostolskoga komesara” upotrebljava i u naslovu uvoda u svoju knjigu koji je napisao Stadler iako
je papa Leon XIII. pisao samo o Stadlerovu munus proprium. Usto, i
sam će se Stadler nazvati tim imenom u spomenutom uvodu Nillesovoj
pisanju članovi ovoga odbora bili su Andrija Jagatić, Antun Bonaventura Jeglič i Franjo Hammerl. Drugi pisci koji spominju ovaj odbor, ali ne i imena njegovih članova, jesu: Franjo
Ham(m)erl, “Dr. Josip Stadler prvi nadbiskup vrhbosanski”, str. 42; Anto Paradžik, Dr. Josip Stadler prvi vrhbosanski nadbiskup, Sarajevo, 1968., str. 79; Juraj Kolarić, “Ekumenska
djelatnost nadbiskupa Stadlera”, u Petar Babić – Mato Zovkić (pr.), Katolička crkva u Bosni
i Hercegovini u XIX i XX stoljeću, Sarajevo, 1896., str. 152.
20 Usp. Arhiv Sarajevske nadbiskupije, Prezidijal, kuverta: Unija (Nillesova pisma).
21 Usp. Nicolaus Nilles, Kalendarium manuale utriusque Ecclesiae orientalis et occidentalis,
sv. I, Insbruck, 1896. (Stadlerov uvod na str. VII-VIII), sv. II, Insbruck, 1897. (Stadlerov uvod
na str. VII-VIII).
22 Usp. Arhiv Sarajevske nadbiskupije, Prezidijal, kuverta: Unija (Nillesova pisma).
96
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
knjizi, a područje koje mu je povjereno, iako ga papa nije pobliže odredio (in istis gentibus = u tim narodima), i on će nazvati Commissariatus
apostolicus.
Papino in istis gentibus, prema Nillesovu mišljenju, odnosilo se na
sve istočne nekatoličke kršćane. A upravo zato što, objašnjavao je Nilles
Stadleru u jednom pismu iz 1895. godine, ne postoji neki drugi “apostolski komesar” osim Stadlera, svi spomenuti kršćani ulazili bi u područje
apostolskoga komesarijata.23 No, očito nezadovoljan takvim tumačenjima, Stadler je u svibnju 1895. zatražio da sam papa razriješi ovu sumnju,
ali tijekom sedam sljedećih mjeseci nije dobio odgovora. Da bi ga ubrzao, 18. siječnja 1896. pisao je vatikanskom državnom tajništvu.24
Istom 11. ožujka odgovorio mu je državni tajnik kardinal Rampolla25
priopćujući da je papa, povjerivši Stadleru kao zadaću promicanje jedinstva, mislio samo na područje Sarajevske nadbiskupije.
2.3.Osnivanje časopisa Balkan
Stadler, koji je vrlo ozbiljno shvatio i papin poziv da piše i širi ponešto
de dissidii capitibus, ubrzo dolazi na pomisao osnivanja časopisa koji
bi bio potpuno posvećen promicanju jedinstva Crkava. Njegov prijatelj
Nilles nije bio baš oduševljen ovom inicijativom u prvom redu zato što
mu nije bilo jasno kako financirati takav časopis koji će biti tiskan na
jeziku koji zna malo ljudi.26
No, sljedećih mjeseci 1895. godine Stadler je budući časopis nazvao
Balkan i istodobno mu tražio glavnoga urednika. U tom su trenutku među katoličkim hrvatskim orijentalistima postojala dva ugledna
teologa i pisca: Anton Franki (1844.-1908.)27 i Ivan Marković (1839.1910.).28 Franki je međutim zbog svoga političkog i nacionalnoga hr23 Usp. Arhiv Sarajevske nadbiskupije, Prezidijal, kuverta: Unija (Nillesova pisma).
24 Usp. Arhiv Sacra Congregazione per gli Affari Ecclesiastici Straordinari, Austria-Ungheria,
Pos. 728, fasc. 319, f. 34rv.
25 Usp. Arhiv Sarajevske nadbiskupije, Prezidijal, kuverta: Unija (Nillesova pisma).
26 Usp. isto.
27 Antun Franki je između ostaloga objavio: Dvie poslanice dvaju pravoslavnih episkopa u
Dalmaciji, Zadar, 1881.; Slavenski apostoli Kiril i Metodije i istina pravoslavlja, Zadar, 1882.
28 Između ostaloga, Marković je napisao: Papino poglavarstvo u Crkvi za prvih osam vjekova,
prosinca 2007.
97
Tomo Vukšić
vatskog usmjerenja pao u nemilost Khuena-Hédervárya koji ga je 1891.
godine zbog toga maknuo sa službe sveučilišnoga profesora u Zagrebu. A kako je već na sami časopis Balkan vlada gledala kao na moguću
opasnost, Stadler nije smio riskirati još i s Frankijem koji je u svojim
spisima bio vrlo tolerantan prema pravoslavcima, a sada djelovao kao
župnik u Istri.
Zato se Stadler 1895. godine obraća fra Ivanu Markoviću koji je, za
razliku od Frankija, bio vrlo polemičan s pravoslavcima. Na Stadlerov
prijedlog da se prihvati službe glavnoga urednika Balkana Marković
je odgovorio 17. lipnja da ne može prihvatiti ponuđenu službu zato što
Stadler traži da se u Balkanu piše pomirljivo. Marković je naime smatrao da se ne može pisati o razlikama, a uvijek izbjeći polemiku. K tomu,
ni u jednom članku Balkana koji bi on uređivao Pravoslavna crkva ne
bi smjela biti nazvana pravoslavna. Još manje bi se u njegovu Balkanu
smjelo napisati da je Pravoslavna crkva sačuvala pravu vjeru.29
Tako se Stadler morao odreći i Markovića koji je ustvari, unatoč uvjetima koje je bio postavio, ipak očekivao da će baš njemu biti povjereno
uredništvo Balkana.30
Tada se nadbiskup Stadler obratio Aleksandru Bresztyenszkom (1843.1904.),31 laiku, saborskom poslaniku u Zagrebu, bivšem profesoru i rektoru magnificusu Sveučilišta u Zagrebu. Naime, njega je 1894. godine, kada
je imao samo 50 godina, državna vlast otpustila sa Sveučilišta i umirovila
zato što se te godine posebno istaknuo u organiziranju sjedinjenja hrvatske
opozicije u borbi protiv Khuena-Hédervárya. Bresztyenskoga se često sjećaju i po tomu što je mnogo učinio da se susretnu Strossmayer i Starčević
te da se, nakon mnogo vremena, na neki način pomire kako bi se hrvatska
politička oporba mogla sjediniti u borbi protiv Khuena-Hédervárya.
Zbog nedostatka dokumentacije ne zna se točno kada je Bresztyenszky prihvatio uredništvo Balkana. No, u Stadlerovu pismu kardinalu
Zagreb, 1883.; Cezarizam i bizantinstvo, sv. I-II, Zagreb, 1891.; O evkaristiji s osobitim naglaskom na epiklezu, Zagreb, 1893.; Gli Slavi ed i Papi, Zagreb, 1897. itd.
29 Usp. Petar Berković, “Pitanje unije i franjevac I. Marković”, Nova revija, 1(1927.), str. 45 s.
30 Usp. Arhiv Sarajevske nadbiskupije, Prezidijal, kuverta: Unija (Nillesova pisma).
31 Usp. Juraj Kolarić, “Veliki pomiritelj”, Veritas, 2(1974.), str. 26 s.; “Ekumenski entuzijast”,
Veritas, 3(1974.), str. 26 s.; “Svjedok vjere”, Veritas, 4(1974.), str. 26 s.
98
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
Rampolli od 18. siječnja 1896. piše da je Bresztyenszky ne samo već imenovan urednikom nego i da će prvi broj Balkana uskoro izići iz tiska.32
Taj podatak dopušta da se imenovanje urednika smjesti barem koji mjesec dana unatrag, tj. u ranu jesen 1895.
Biskup Strossmayer bio je vrlo zainteresiran za ovaj Stadlerov pothvat. Slagao se sa sarajevskim nadbiskupom i u tomu da Balkan mora
biti pomirljiv, a ne polemičan.33 Zato je novi časopis bio česta tema njihova dopisivanja tih godina.
Prvi broj Balkana, koji je prema Stadlerovu pisanju imao “težak porod”, trebao se pojaviti krajem travnja 1896., no do čitatelja je došao
istom krajem svibnja te godine.34 Međutim, Stadler se nadao da će već u
ožujku u rukama imati prvi broj časopisa jer je 12. ožujka poslao okružnicu svim dekanima svoje nadbiskupije s molbom da upoznaju svećenike kako će se za nekoliko dana pojaviti časopis Balkan čija je svrha
promicanje jedinstva Crkava. Istom okružnicom svim je župnicima dopustio da nabavljaju Balkan na trošak župne kase kako bi se, čitajući
ga, u njima probudila ljubav prema jedinstvu Crkava.35 Istoga je dana
Stadler pisao i svojim sufraganima u Mostar i Banju Luku moleći ih da
i oni pozovu svoje svećenike na isti način kao i Stadler tako da pomogne nastojanju oko sjedinjenja. No, “veliko djelo sjedinjenja” ponajprije
mora biti praćeno molitvom vjernika.36
32 Usp. Arhiv Sacra Congregazione per gli Affari Ecclesiastici Straordinari, Austria-Ungheria,
Pos. 728, fasc. 319, f. 34rv.
33 Usp. Arhiv Sarajevske nadbiskupije, kuverta: Stadler-Strossmayer.
34 Usp. Arhiv Đakovačke biskupije, br. 554/1896. – U svom pismu Strossmayeru Stadler je
25. travnja 1896. pisao ovako: “Naš Balkan ima, kako se vidi, težak porod. Primih jučer pismo, da će svakako još ovaj mjesec ugledati svjetlo.” – Franjo Hammerl, “Eine südslawische
Unions-Zeitschrift“, Zeitschrift für katholische Theologie XX(1896.), str. 752; -r-, „‘Balkan‘,
njegovo jedinstvo i bratska sloga“, Srpski Sion, VI(1896.),378-381. Ovaj broj Srpskog Siona je
od 2. lipnja 1896.
35 Usp. Arhiv Sarajevske nadbiskupije, br. 214/1896.
36 Usp. Arhiv Sarajevske nadbiskupije, br. 215/1896. Nakon što ih je sve pozvao na molitvu,
Stadler je ovako završio pismo svojim sufraganima: “Tomu pozivu Božjemu, a u najnovije vrieme i pozivu slavno vladajućeg pape Leona XIII. udovoljit ćemo dobrano i tim, ako
budemo rado čitali i promicali ‘Balkan’ jer u njem će se u prijateljskoj i ljubežljivoj formi
otkrivat bludnje, rješavat dvojbe, razjašnjavat prieke, bistrit pojmovi, odstranjivat mržnja i
širit međusobna ljubav i tim utirat put do sjedinjenja u jednoj pravoj Kristovoj Crkvi.”
prosinca 2007.
99
Tomo Vukšić
Tako je nastao časopis koji je u tome času bio jedinstvena pojava u
katoličkom svijetu jer je nastao u vjerski složenoj sredini gdje je kršćanstvo na poseban način osjećalo teret podijeljenosti na katoličanstvo i
pravoslavlje.
2.4.Pogled na sadržaj Balkana
Budući da ovdje nije moguće predočiti svih sedam godišta ovoga
znanstveno-teološkoga časopisa, čini mi se korisnim ukratko opisati
plan i sadržaj barem onoga broja Balkana kojim se časopis predstavio
javnosti. Prvi broj ima 125 stranica. Glavni je urednik na prvim stranicama objavio programski tekst “Zadaća ‘Balkana’”. Zatim pokretač časopisa, nadbiskup Stadler, piše pismo Srbima pravoslavcima: protumačio im
je svoje viđenje promicanja jedinstva i pozvao ih na suradnju u Balkanu.
Slijedi potom Lectorov članak “Istočni obredi i Sveta Stolica”. Pišući o
brizi Svete Stolice za istočne obrede, pod pseudonimom Lector krio se
Andrija Jagatić (1850.–1901.)37 koji je bio jedan od kanonika Saajevske
nadbiskupije. Nakon toga jedan od najplodnijih i najstručnijih suradnika Balkana Antun Bonaventura Jeglič (1850.-1837.),38 sarajevski kanonik, Stadlerov pomoćni biskup, a kasnije biskup u Ljubljani, objavljuje
tekst s naslovom “Leo papa XIII i Antim patrijarh carigradski”. U njemu
donosi dio apostolskoga pisma Praeclara gratulationis Leona XIII. te
cijelu okružnicu Antima VII. iz 1895. koju Jeglič pobija točku po točku.
Slijedi potom tekst s naslovom Putna crtica. Po mome mišljenju, autorstvo se može pripisati Vincenciju Palunku (1842.-1921.), najprije kanoniku dubrovačkom, zatim sarajevskom, pa od 1904. godine pomoćnom
biskupu u Splitu.39 Naime, na isti su način napisani svi tekstovi koje je
Palunko potpisao, a koji su objavljeni i kao knjiga.40 Osim toga, članak je
napisan narječjem tipičnim za područje Dubrovnika otkuda je Palunko
37 Usp. Ivan Šarić, “Dr. Andrija Jagatić”, Vrhbosna, 11(1901.), str. 161-165. – Andrija Jagatić
bio je svećenik Zagrebačke nadbiskupije, sarajevski kanonik i urednik Katoličkoga lista i
Vrhbosne.
38 Usp. Jože Jagodic, Nadškof Jeglič – majhen oris velikega življenja, Celovec, 1952.
39 Usp. “Posvećen biskup Vincencij Palunko”, Vrhbosna, 13(1904.), str. 225-227.
40 Bratski razgovor o grčkom odijeljenju ili poziv na sjedinjenje, I, Zagreb, 1897.; O prvenstvu sv.
Petra, II, Zagreb, 1908.
100
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
bio podrijetlom. “Ustrojstvo Crkve Isusove u prva dva vijeka” naslov je
sljedećega članka čiji je autor Jeglič. “Prijegled istočne Crkve u Austrougarskoj monarhiji” naslov je statističkoga članka koji obuhvaća samo
nekoliko stranica, kao i tekst poslije njega: “Crkveni obredi i kršćanski
običaji”. Slijedi zatim kratka “Autonomija srpsko-pravoslavne Crkve u
Hrvatskoj i Ugarskoj” kojom završava sadržaj prvoga broja časopisa.
Vrhunac Stadlerova nastojanja oko jedinstva Crkava svakako je dostignut osnivanjem časopisa Balkan koji je bio posvećen isključivo “jedinstvu i bratskoj slogi”, kako je kazivao njegov podnaslov. Balkan je
na početku bio tiskan usporedo na latinici i ćirilici. Urednik, suradnici
kao i sam Stadler žarko su priželjkivali suradnju i pravoslavnih autora.
No, iako svi pisci koji su se dosada doticali ove problematike tvrde suprotno,41 ipak je istina da ni jedan pravoslavni autor nije surađivao u
Balkanu. Ustvari, drugi su pisci dovedeni u zabludu člankom objavljenim u Balkanu 1899. godine te srpsko-pravoslavnim imenom i prezimenom potpisanoga pisca igumana Teofila Stevanovića42 koji je u trenutku
objavljivanja toga teksta bio katolik jer je upravo tada na neko vrijeme
bio prešao iz pravoslavlja43 u Katoličku crkvu.
Usprkos svim problemima koji su nastali oko Balkana te usprkos činjenici da je časopis relativno brzo prestao izlaziti (1902.), ipak je istina
da je Balkan predstavljao vrlo znakovitu pojavu uopće u cijeloj kršćanskoj periodici onoga vremena. A kako je bio tiskan u viševjerskom okruženju kojemu se i obraćao, časopis je predstavljao jedinstvenu pojavu u
svjetskoj periodici toga doba. Na njegovim stranicama ne može se naći
ni jedan članak koji sadržajno nije povezan s međusobnim odnosima
Katoličke i Pravoslavne crkve. Balkan je nastojao izbjeći svaku polemiku sjećajući se s velikom gorčinom nepotrebnih rasprava kroz prošlost.
Sam je Stadler već u prvom broju Balkana u svom poznatom pismu Srbima napisao kako “odustati treba već jednoć od toga, da članovi jedne
41 Usp. F. Ham(merl), “Dr. Josip Stadler…”, str. 43; A. Paradžik, Dr. Josip Stadler…, str. 80; J.
Kolarić, “Ekumenaka djelatnost…”, str. 152. Ovaj posljednji pisac izričito tvrdi da je Teofilo
Stevanović, jedan od suradnika Balkana, bio pravoslavac.
42 Usp. Teofil Stevanović, “Blagovjest”, Balkan, 4(1899.), str. 3-37.
43 Međutim, Teofil Stefanović je u Pravoslavnoj crkvi bio poznat i kao pisac. Usp. “Velikoposne i vaskršnje svečanosti u Jerusalimu”, Istočnik, 2(1895.), str. 73-75; 3(1895.), str. 105-107;
4(1895.), str. 139-142; 5(1895.), str. 192-195; 6(1895.), str. 217-220.
prosinca 2007.
101
Tomo Vukšić
crkve upravo traže i pronagju, što da drugoj crkvi predbace, pa se valja
dati na istraživanje svih onih točaka, što nas mogu zbližiti, sjediniti i
svakoj oporbi kraj učiniti”.44
U sedam godina njegova postojanja (1896.-1902.) bilo je tiskano 19
brojeva s više od 2000 stranica teksta. Obrađivana problematika vrlo je
široka, a teološka je tematika najčešća. Osim teologije, brojne su i povijesne teme iz međusobnih odnosa dviju Crkava za vrijeme prvoga tisućljeća kršćanske povijesti. Usto, studiralo se liturgiju i obrede, razmišljalo
se o jedinstvu Crkava, o sredstvima za postizanje jedinstva, raspravljalo
se o društvenim i političkim razlozima podjele Crkve te o kalendaru
dviju Crkava. Kroz cijelo vrijeme utemeljitelj i urednik ovoga časopisa
inzistirali su da se međucrkvena problematika komentira u duhu ljubavi
i pomirenja.45 Taj će duh Balkan sačuvati sve dok bude tiskan.
2.5.Stajališta franjevaca i isusovaca
Uz jedan jedini samostan trapista u blizini Banje Luke, franjevci i isusovci bili su jedini redovnici u BiH cijelo vrijeme austrijsko-mađarske
uprave. Bosanskohercegovački su franjevci s jedne strane baš u doba
nastanka Balkana imali svojih unutarnjih problema vezanih uz pokret i
postupak obnove reda koji su bili u tijeku, a s druge razilazili su se s nadbiskupom Stadlerom i Svetom Stolicom oko pitanja preustroja pastoralnoga rada u BiH. Sve ih je to naravno odvodilo od suradnje u Balkanu.
Međutim, glavni razlog izostanka suradnje najvjerojatnije se nalazi u činjenici da franjevci u BiH tada nisu imali članova kvalificiranih u materiji međucrkvenih odnosa. Naime, u Bosni su franjevci od 1887. godine
tiskali Glasnik, a u Hercegovini od 1900. Kršćansku obitelj uz koje su se,
naravno, osjećali povezaniji nego i uz jedan drugi časopis.
No, ni u Glasniku jugoslavenskih franjevaca nema mnogo građe koja
bi nas ovdje mogla zanimati. Ipak, godine 1895. bosanski franjevac Kosta
Bralić (1863.-1901.) u toj je reviji u 13 nastavaka objavio tekst o teološkim
44 Josip Stadler, “Josif, nadbiskup vrhbosanski i Apostolski komisar, Srbima: braći od nas
vjerom rastavljenoj bratski pozdrav!”, Balkan, 1(1896.), str. 11.
45 Usp. Dr. Bonaventura, “Leo papa XIII i Antim patrijarh carigradski”, Balkan, 1(1896.),
str. 34.
102
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
pretpostavkama sjedinjenja Crkava koji je godinu dana poslije tiskan i
u obliku knjige.46 Godine 1896. u hrvatskom prijevodu djelomično je tiskana enciklika pape Leona XIII. Satis cognitum o sjedinjenju Crkava.47
Godine 1897. Glasnik je pisao o vjerskom stanju u Rusiji u perspektivi
sjedinjenja.48 I to bi bilo sve. Ovdje još treba istaknuti da je franjevački
Glasnik 1896. godine svojim čitateljima preporučio Balkan kao važan i
uzvišen pokušaj.49
Ipak, jedan je franjevac više puta surađivao s Balkanom: bio je to fra
Vicko Tomašić iz Zadra.50
Za razliku od franjevaca, neki su isusovci surađivali u Balkanu. Međutim, ni oni nisu bili brojni. Tako je primjerice N. Nilles 8. lipnja 1896.
iz Innsbrucka pisao u Sarajevo Franji Hammerlu, jednom drugom isusovcu, da za njihov časopis iz Innsbrucka napiše prikaz prvoga broja
Balkana kako bi se čitatelji u Njemačkoj i Americi upoznali s novom
revijom.51 Hammerl, koji je bio rektor i profesor Visoke teološke škole
u Sarajevu, to je doista i napravio, a poslije je i u Balkanu objavio jedan
članak.52 Osim Hammerla koji bi bio član i sarajevskoga Odbora za sjedinjenje, samo su još dva isusovca – Ilija Gavrić i Maksimilijan Hormann
– pisali za Balkan.53 Sve u svemu, nije bila česta ni suradnja isusovaca.
Rijetka suradnja isusovaca koji su u svim Stadlerovim pothvatima bili
njegova “desna ruka” dade se objasniti velikim poslovima koje su morali obavljati ustrojavajući dva nova sjemeništa Vrhbosanske metropolije
46 Usp. Stjepan Kosta Bralić, Skromni nazori o sjedinjenju crkava rimo-katoličke i grčkoiztočne, Sarajevo, 1896.
47 Usp. “Okružnica sv. Otca pape Leona XIII o jedinstvu crkava”, Franjevački glasnik, 18(1896.),
str. 281-287.
48 Usp. Cherubin Šegvić, “Vjerski položaj u Rusiji prama ideji ujedinjenja crkava”, Franjevački
glasnik, 13(1896.), str. 193-195; 14(1896.), str. 209-211.
49 Usp. “Književnost”, Franjevački glasnik, 13(1896.), str. 208. Ovaj broj nosi nadnevak od 1.
srpnja 1896.
50 Usp. Balkan, 1(1898.), str. 52-72; 3(1899.), str. 28-63; 2(1900.), str. 48-85; 1(1901.), str. 24-49;
2(1901.), str. 5-23.
51 Usp. Arhiv Sarajevske nadbiskupije, Prezidijal, kuverta: Unija (Nillesova pisma).
52 F. Hammerl, “Eine südslawische Unions-Zeitschrift“, str. 751-753; Hamerl – Njaradi,
“Dvie tri o liturgičkim knjigama istočne crkve”, Balkan, 1(1902.), str. 50-54.
53 Usp. Ilija Gavrić, “O stanju duša pravednih prije sudnjeg dana”, Balkan, 3(1899.), str. 327; Maksimilijan Hormann, “Naš zajednički neprijatelj i naše zajedničko oružje”, Balkan,
1(1902.), str. 39-49.
prosinca 2007.
103
Tomo Vukšić
(malo sjemenište s gimnazijom u Travniku i bogosloviju s visokim filozofsko-teološkim studijem u Sarajevu) i nedostatkom kvalificiranoga
kadra na području međucrkvene problematike. No, kako je već rečeno,
nisu stajali potpuno po strani ni kada se radilo o pothvatu Balkan.
Iako je Balkan često ostajao bez suradnika koji su bivali imenovani
biskupima (Jeglič u Ljubljanu, Palunko u Split) te premještani iz BiH
(Jagatić u Zagreb), što je zapravo bio jedan od glavnih razloga prestanka
izlaženja časopisa, Balkan je posvuda u katoličkim krugovima bio primljen s velikim simpatijama koje su ga pratile sve dok je bio tiskan.54
2.6.Reakcije pravoslavaca
Nakon objave enciklike Grande munus pape Leona XIII., biskup
Strossmayer svoju je korizmenu poslanicu za 1881. godine posvetio
svetoj braći Ćirilu i Metodiju i jedinstvu Crkava.55 Iste je godine organizirao i hodočašće hrvatskih katolika u Rim. No, na dva spomenuta
teksta – papinu encikliku i Strossmayerovu poslanicu – već o Uskrsu
1881. godine reagirao je okružnicom kotorski pravoslavni biskup Gerasim Petranović (1874.-1906.). Prije Duhova iste godine pojavile su se
još dvije okružnice pravoslavnih biskupa. Bile su uistinu pune uvreda
na račun Leona XIII. i Strossmayera. Jednu je napisao zadarski pravoslavni biskup Stefan Knežević (1853.-1890.), a drugu biskup Gornjih
Karlovaca (ne poistovjetiti sa Srijemskim Karlovcima!) Teofan Živković (1874.-1890.).56
Dvojici dalmatinskih pravoslavnih biskupa, Gerasimu i Stefanu,
ubrzo je odgovorio Antun Franki objavivši čak knjigu u kojoj je pomirljivo dokazivao neutemeljenost optužaba dvojice spomenutih bisku54 Usp. npr. Katolički list 22(1896.),str. 170-172; Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, 10(1896.),
str. 102; Vrhbosna, 12(1896.), str. 190-192.
55 Usp. Josip Juraj Strossmayer, “Okružnica”, Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, 4(1881.),
str. 25-53.
56 Usp. “Duovska besjeda episkopa gornjo-karlovačkog Teofana Živkovića”, Katolički list,
31(1881.), str. 244 s.; 32(1881.), str. 251-253; “Okružnica zadarskoga episkopa grčko-iztočne
crkve”, Katolički list, 37(1881.), str. 294-295; 38(1881.), str. 301-303; “Okružnica kotorskoga
episkopa grčko-iztočne crkve”, Katolički list, 39(1881.), str. 309 s.
104
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
pa.57 No, već prije Frankija na dvije pravoslavne okružnice svojom je
okružnicom odgovorio katolički nadbiskup Zadra Petar Dujam Maupas
(1862.-1891.).58 Tada je u polemiku ušao i arhimandrit Nikodim Milaš,
budući pravoslavni biskup u Zadru (1890.-1910.) objavivši cijelu knjigu.59
Izravno optužen, još se jednom javio Strossmayer velikom korizmenom
okružnicom za 1882. godinu.60 Ljut na sve katoličke sudionike ove pelemike zato što su previše popustljivi, fra Ivan Marković počinje pisati
i objavljivati krenuvši s odgovorima Milašu. Polemika između Milaša i
Markovića potrajala je potom godinama jer su obojica pisali mnogo, a
bili vrlo žestoke naravi.61
Nema nikakve sumnje da je ova polemika između pravoslavnih i katoličkih teologa, koja je potrajala petnaestak godina, uvjetovala jednoznačne reakcije pravoslavaca na pojavu Balkana: odbijali su svaki dodir
s ljudima iz časopisa i s “apostolskim komesarom”.
Odmah poslije pojave prvoga broja Balkana sarajevski je pravoslavni Istočnik priopćio kako pravoslavci BiH žele da ih se ostavi na miru
jer se ne osjećaju spremni za duboku teološku raspravu niti su spremni
na sjedinjenje.62 Sljedeći brojevi Istočnika prenijeli su dva pravoslavna
odgovora na prvi broj Balkana: jedan je preuzet iz Glasnika Zadarske
biskupije, a drugu iz Srpskoga Siona, vjesnika metropolije iz Srijemskih
Karlovaca.63 Autor članka iz Glasnika, najvjerojatnije Nikodim Milaš,
objašnjavao je kako su pravoslavci spremni na sjedinjenje svih kršćana,
ali samo u Pravoslavnoj crkvi, dok sjedinjenje s Katoličkom crkvom pra57 Usp. A. Franki, Dvie poslanice dvaju…
58 Usp. “Okružnica zadarskoga nadbiskupa”, Katolički list, 32(1881.), str. 315-319.
59 Usp. Nikodim Milaš, Slavenski apostoli Kiril i Metodije i istina pravoslavlja, Zadar, 1881.
Ova je knjiga kasnije bila prevedena na talijanski jezik s naslovom Gli apostoli slavi Cirillo e
Metodio e la veritŕ dell’ortodossia, Trieste, 1886.
60 Usp. J. J. Strossmayer, “Okružnica”, Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, 3(1882.), str.
17-58.
61 Usp. npr. N. Milaš, Propaganda, njezin postanak i današnja uredba, Beograd, 1889.; Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901.; Ivan Marković, Lav Veliki i Grgur Veliki o prvenstvu
svoje stolice, Zadar, 1883.; Papino poglavarstvo…; Cezarizam i…; O Evkaristiji…; Gli Slavi ed
i Papi… – Polemikom ove dvojice poznatih osoba bavio se Dušan Moro u svojoj doktorskoj
disertaciji Il “Munus” del vescovo di Roma nel confronto ecumenico-dottrinale di I. Markovic
e N. Milas, Roma, 1986.
62 Usp. “Balkan, jedinstvu i bratskoj slozi”, Istočnik, 5(1896.), str. 171 s.
63 Usp. “Odgovori rimokatoličkom ‘Balkanu’”, Istočnik, 7-8(1896.), str. 258-263.
prosinca 2007.
105
Tomo Vukšić
voslavcima uopće nije potrebno. Takvo sjedinjenje ne bi bilo ni zakonito
jer se Katolička crkva udaljila od prave vjere. Takvo sjedinjenje, osim
toga, ne bi bilo ni bratsko jer ne bi bilo nadahnuto kršćanskim duhom
nego glađu za vlašću.
Članak koji je preuzet iz Srpskoga Siona64 definirao je Balkan glasnikom rimskoga “papstva”, diktatom rimske propagande i novim sredstvom stare borbe Rima. No, usprkos tomu, autor ne skriva iznenađenje
što u Balkanu nije našao izraza kao što su “heretik” ili “šizmatik” kojima
se nekada označavalo i pravoslavce.
Jednostavno rečeno, Balkan je za Srpski Sion bio obično sredstvo
unijatizma koji nije ništa drugo nego trgovina s Kristovom Crkvom i
njegovim naukom jer pred očima gospode oko Balkana nije bio Krist
nego rimski papa. Zato se s takvom “braćom” ne smije imati dodira jer
su duhovni robovi papinskoga apsolutizma. Balkan zbog toga, prema
istom članku, nije glasnik kršćanske ljubavi i bratske sloge nego sijač
nesloge i nemira.
S druge strane, iako Balkanovi tekstovi nisu pisani u duhu današnjega ekumenskog pokreta, ipak je velik dio njegovih zamisli uistinu bio
ekumenski. Tako se na stranicama ove revije doista ne može naći riječ
“šizmatik” koji bi se izravno odnosio na pravoslavce. Umjesto toga pojma upotrebljavani su izrazi “rastavljena braća” i “sestrinske Crkve”, što
nikako nije bila samo igra riječi jer se smatralo da se tadašnji pravoslavci
nalaze in bona fide.65 Upravo je zato, tražeći putove prema sjedinjenju,
Balkan predlagao molitvu, susrete i dijalog, nastojanje da se uklone sve
umjetne ili mislene zaprjeke sjedinjenju te da se otvoreno i s velikim
uzajamnim poštivanjem raspravlja o bitnim problemima.
Na taj, za ono doba stvarno ponizan, stav Balkana najgore je reagirao zagrebački Srbobran u kojemu je neki Siniša 1896. godine u nastavcima tiskao svoj “Odgovor rimskoj propagandi...” koji se malo poslije
pojavio i u obliku knjige. Iz njega kao ilustraciju preuzimamo sljedeći
odlomak:
64 Usp. -r-, “’Balkan’, njegovo jedinstvo i bratska sloga”, Srpski Sion, 23(1896.), str. 378-381.
65 Usp. Vicko Palunko, “Bratski razgovor o Grčkom odijeljenju ili Poziv na sjedinjenje”, Balkan, 1(1899.), str. 6.
106
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
Ovdje mi pade na um priča o jednom veziru, koji je iz Stambula došao u Bosnu, pa počem je oglasio tvrdu volju sultanovu, da će raja pod
njim uživati jednaka prava s Turcima, pa poslje nekojeg vremena sakupio
kmetove i knezove u Travnik, pa ih zapitao: ‘E rajo, de biva kažite po
duši, koji vam je vezir do sad bio najbolji?’ - Sve umuče a vezir će opet:
‘De nemojte mrdati, nego govorite slobodno, ja vam sile učiniti neću.’
Nato će nekakav starodrevni kmet: ‘Čestiti veziru, kad ćeš da ti po duši
rečemo, znaj! najbolji je po nas bio onaj koji je iz Stambula k nama pošao,
a uzgred vrat slomio, te do nas nije došao.’ Uprav takav odgovor zaslužuje papin komisar: tornjaj se ti sa tvojima
dušolovcima od nas, jer od kada se vi među nas naseliste, naselilo se i sve
zlo među nama.66
Kao što nije odgovarao na optužbe pravoslavaca iz BiH i Hrvatske,
Balkan nije odgovarao ni na optužbe iz Srbije i Vojvodine koje su nastajale uglavnom pod patronatom beogradskoga metropolita Mihaila.
Prema njegovu mišljenju, upravo je Katolička crkva u BiH bila najveći
neprijatelj pravoslavlja. To zato što taj neprijatelj navodno propovijeda
samo “papstvo” služeći se “jezuitskim” novcem i unijatizmom. K tomu,
hrvatstvo bi bilo magarac na kojemu je jašio katolicizam kroz najljepšu
srpsku zemlju – Bosnu i Hercegovinu.67
Ipak, najjači pravoslavni udarac pothvatu Balkan zadao je sarajevski
pravoslavni metropolit Nikola Mandić 23. siječnja 1898. Toga je dana
odaslao okružnicu svećenstvu svoje biskupije kojom svećenicima i vjernicima zabranjuje svaki dodir s časopisom nazvavši ga sredstvom katoličke propagande. Štoviše, inzistirao je da svi primjerci Balkana budu
poslani natrag izdavaču u Zagreb ili da budu uništeni pred narodom.68
Postojala je još jedna činjenica koja je bitno utjecala na zauzimanje
ovakva stava pravoslavaca prema Balkanu. Bila je to poznata borba bo66 Siniša, Odgovor rimskoj propagandi na njen “Balkan jedinstvu i bratskoj slozi, izdao uz sudjelovanje mnogih prijatelja sjedinjenja crkava dr. Aleksandar Brešćenski, Sveska I.”, Zagreb,
1896., str. 9 s. – Iza pseudonima Siniša, prema nekim istraživanjima, krio se “pukovnik u
penziji Simeon Bogdanović”. Usp. Mato Artuković, Ideologija srpsko-hrvatskih odnosa.
(Srbobran 1884-1902), Zagreb, 1991., str. 29.
67 Usp. P. M. Tomić, Pravoslavlje u Bosni i Hercegovini, drugo izdanje, München, 1954., str.
15-55.
68 Usp. Nikola Mandić, “Okružnica prečasnom srpsko-pravoslavnom sveštenstvu Dabro-bosanske eparhije”, Istočnik, 3(1898.), str. 39 s.
prosinca 2007.
107
Tomo Vukšić
sanskohercegovačkih pravoslavaca za crkveno-školsku autonomiju koja
je vođena od 1896. do 1905. godine. U temelju to je ipak bila političkocrkvena borba srpskoga građanstva iz BiH protiv austrijsko-mađarske
nazočnosti u tim krajevima, a nju je hranila ideja o političkom sjedinjenju svih Srba u jednu državu. Budući da je u to vrijeme u BiH bilo
zabranjeno svako izravno političko djelovanje, kao izgovor Srbima, koje
su predvodili G. Jeftanović, V. Šola i K. Kujundžić, izvrsno je poslužilo dokazivanje nezakonitosti ugovora između patrijarha iz Carigrada i
cara iz Beča iz 1880. godine. Tim je ugovorom ustvari nepravoslavnom
poglavaru bilo dopušteno imenovati pravoslavne hijerarhe u BiH iz čega
su kao posljedice proizlazila razna miješanja države u crkvene i vjerskoškolske poslove Srba. U funkciji te borbe austrijsko-mađarska je vlast
optuživana za sve, također i za tajno programirani unijatizam. Nije nedostajalo optužaba ni na račun Katoličke crkve da podržava takva državna nastojanja.
Uz vođe ovoga autonomističkog pokreta svrstali su se i brojni pravoslavni svećenici iz BiH. Pravoslavni metropoliti, sada svi srpske narodnosti, u toj su borbi ponajprije vidjeli opasnost laicizacije Crkve pa
su zato bili rezervirani prema vjerskim autonomističkim programima.
S druge strane, dobro su pazili da se i njih ne optuži za unionistička
nastojanja.
Borba za crkveno-školsku autonomiju završava 1905. godine kompromisnim rješenjem: ugovor iz 1880. godine nije bio dokinut, ali su
pravoslavci dobili doista široku samostalnost u crkvenoj upravi i školstvu.69 No, politička borba Srba iz BiH nije završila 1905. godine nego
se nastavila i dalje. Pojačana je osobito nakon političke aneksije BiH
(1908.). Degenerirajući u terorizam, kulminirala je ubojstvom Franza
Ferdinanda u famoznom sarajevskom atentatu 1914. godine.
Usprkos svemu, bilo je i pravoslavnih Srba koji nisu posvuda vidjeli
rimsku opasnost. Npr. Čedo Mijatović, srpski kraljevski poslanik u Londonu, na zamolbu urednika Istočnika da surađuje u ovom glasilu godine 1898. objavio je članak u kojemu je zanijekao postojanje bilo kakve
69 Usp. Božo Madžar, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samoupravu,
Sarajevo, 1982.
108
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
izravne katoličke propagande u BiH. Prema njegovu mišljenju, Katolička crkva odlazi među narod, zanima se za svakoga pojedinca, organizira dobrotvorstvo za bolesne i siromašne, organizira poučavanje, što
Pravoslavna crkva naprotiv ne čini. Zato je prirodno da takvo djelovanje
neizravno pomaže širenje katolicizma. Stoga, umjesto da nepravedno
optužuje katolike, Pravoslavna bi crkva morala dokazati kako i ona voli
i Boga i čovjeka koji trpi.70
Zaključak
Kao dio nove kvalitete društvenoga i kulturnoga života u BiH, nakon
1878. godine došlo je do nagloga porasta periodičnih izdanja i tiskarstva
uopće. Budući da je o tome već na više strana pisano te nema potrebe
ponavljati, ovdje se zadržavam samo na Balkanu koji kao pojavu u prvom redu treba smjestiti u okvir teološkoga razmišljanja u Katoličkoj crkvi i teologiji koje se zove “ćirilo-metodijanska ideja”. Iako je taj teološki
pravac, i časopis71 i ideja72, u teološkim krugovima već proučavan, ipak
je znanstvenim krugovima izvan Crkve posebice časopis Balkan ostao
skoro nepoznat te je potrebno predstaviti ga široj javnosti.
O razlozima njegova nastanka i prestanka već je naširoko raspravljeno. No, ovdje treba dodati još sljedeće: naišavši na gotovo opće odbijanje pravoslavaca, a osobito poslije poznatoga srpskog poziva iz Beograda 1902. godine na opću borbu protiv Hrvata “do istrage naše ili vaše”,
koji je odmah pretiskao zagrebački Srbobran,73 što je u Zagrebu izazvalo
70 Usp. “Pismo Čede Mijatovića”, Istočnik, 13(1898.), str. 203.
71 Usp. knjige i članke autora ovoga teksta o časopisu Balkan i međuvjerskim odnosima u BiH
na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće: Tomo Vukšić, I rapporti tra i cattolici e gli ortodossi nella
Bosnia ed Erzegovina dal 1878 al 1903. Uno studio storico-teologico, Rim, 1991.; Međusobni
odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini (1878.-1903.). Povijesno-teološki prikaz,
Mostar, 1994.; “Josip Stadler – ‘jedinstvu i bratskoj slogi’”, Crkva u svijetu 4(1992.), str. 223 s.;
“Josip Stadler: all’unione e alla concordia fraterna”, u Ratko Perić (prir.), Homo imago et
amicus Dei. Miscellanea in honorem Ionanis Golub, Rim, 1991., str. 473-484; “Nadbiskup Josip Stadler (1881.-1918.) i Srbi”, Crkva u svijetu 1(1999.), str. 35-60 (isto u Pavo Jurišić /prir./,
Josip Stadler. Život i djelo, Sarajevo, 1999., str. 351-372); J. Kolarić, “Ekumenska djelatnost
nadbiskupa Stadlera”.
72 Geert van Dartel, Ćirilo-metodska ideja i svetosavlje, Zagreb, 1984.
73 Usp. Mato Artuković, Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884-1902), Zagreb,
1991.
prosinca 2007.
109
Tomo Vukšić
burne demonstracije, Balkan više nije imao mnogo razloga za postojanje. Budući da je već s mukom nalazio suradnike, a da bi se izbjeglo
još veće probleme, časopis je prestao izlaziti upravo te godine iako je
to zapravo bilo protiv želje urednika Bresztyenszkoga kao i nadbiskupa
Stadlera.
Neobično je ipak za ono vrijeme da Balkanovi suradnici nikada nisu
odgovarali na provokacije. Naprotiv, povremeno su pisali takve ekumenske testove koji čitatelja tjeraju na čuđenje da su nastali prije više
od stotinu godina.
Izvori i literatura
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
110
Arhiv BiH
Arhiv Đakovačke biskupije
Arhiv Sacra Congregazione per gli Affari Ecclesiastici Straordinari
Arhiv Sarajevske nadbiskupije
Svi brojevi Balkana
Katolički list, Vrhbosna, Nova et vetera, Istočnik, Srpski Sion – brojevi iz vremena izlaženja Balkana
Artuković, Mato, Ideologija srpsko-hrvatskih odnosa (Srbobran
1884-1902), Zagreb, 1991.
Berković, Petar, “Pitanje unije i franjevac I. Marković”, Nova revija, 1(1927.), str. 45-46.
Bralić, Stjepan Kosta, Skromni nazori o sjedinjenju crkava rimokatoličke i grčko-iztočne, Sarajevo, 1896.
Die Ergebnisse der Volkszählung in Bosnien und der Herzegowina
vom 10. Oktober 1910, Sarajevo, 1912.
Ham(m)erl, Franjo, “Dr. Josip Stadler prvi nadbiskup vrhbosanski”, Spomenica vrhbosanska 1882-1932, Sarajevo, 1932.
Hammerl, Franjo, “Eine südslawische Unions-Zeitschrift“, Zeitschrift für katholische Theologie, XX(1896.), str. 752.
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
- Jagodic, Jože, Nadškof Jeglič – majhen oris velikega življenja, Celovec, 1952.
- Kolarić, Juraj, “Ekumenska djelatnost nadbiskupa Stadlera”, u
Petar Babić – Mato Zovkić (pr.), Katolička crkva u Bosni i Hercegovini u XIX i XX stoljeću, Sarajevo, 1896.
- Kruševac, Todor, Bosansko-hercegovački listovi u XIX veku, Sarajevo, 1978.
- Leonis XIII Pontificis Maximi Acta, sv. XIV, Roma, 1895.
- Madžar, Božo, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samoupravu, Sarajevo, 1982.
- Marković, Ivan, Lav Veliki i Grgur Veliki o prvenstvu svoje stolice, Zadar, 1883.
- Marković, Ivan, Slaveni i Pape, sv. I, Zagreb, 1903.
- Milaš, Nikodim, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901.
- Milaš, Nikodim, Propaganda, njezin postanak i današnja uredba, Beograd, 1889.
- Milaš, Nikodim, Slavenski apostoli Kiril i Metodije i istina pravoslavlja, Zadar, 1881.
- Nilles, Nicolaus, Kalendarium manuale utriusque Ecclesiae orientalis et occidentalis, sv. I, Insbruck, 1896.
- Paradžik, Anto, Dr. Josip Stadler prvi vrhbosanski nadbiskup, Sarajevo, 1968.
- Pejanović, Đorđe, Bibliografija štampe Bosne i Hercegovine 18501941., Sarajevo, 1961.
- Pejanović, Đorđe, Štampa Bosne i Hercegovine 1850-1941, Sarajevo, 1949.
- Puljić, Ivica, “Kroz povijest katoličkog tiska u Bosni i Hercegovini”, u Ivo Balukčić – Franjo Topić, Stoljeće Vrhbosne 1887.-1987.,
Sarajevo, 1996., str. 7-32.
prosinca 2007.
111
Tomo Vukšić
- Siniša, Odgovor rimskoj propagandi na njen “Balkan jedinstvu i
bratskoj slozi, izdao uz sudjelovanje mnogih prijatelja sjedinjenja
crkava dr. Aleksandar Brešćenski, Sveska I.”, Zagreb, 1896.
- Strossmayer, Josip Juraj, “Okružnica”, Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, 3(1882.), str. 17-58.
- Van Dartel, Geert, Ćirilo-metodska ideja i svetosavlje, Zagreb,
1984.
- Vukšić, Tomo, “Josip Stadler – ‘jedinstvu i bratskoj slogi’”, Crkva
u svijetu, 4(1992.), str. 224-223.
- Vukšić, Tomo, “Josip Stadler: all’unione e alla concordia fraterna”,
u Ratko Perić (prir.), Homo imago et amicus Dei. Miscellanea in
honorem Ionanis Golub, Rim, 1991., str. 473-484.
- Vukšić, Tomo, “Nadbiskup Josip Stadler (1881.-1918.) i Srbi”, Crkva u svijetu, 1(1999.), str. 35-60
- Vukšić, Tomo, I rapporti tra i cattolici e gli ortodossi nella Bosnia
ed Erzegovina dal 1878 al 1903. Uno studio storico-teologico, Rim,
1991.
- Vukšić, Tomo, Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni
i Hercegovini (1878.-1903.). Povijesno-teološki prikaz, Mostar, 1994.
- www.napredak.com.ba
112
HUM 2
PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918. S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN
Tomo Vukšić
REVIEW OF THE CATHOLIC AND CROATIAN
PERIODICALS IN BIH FROM 1878 TO 1918 WITH
A SPECIAL REFERENCE TO THE JOURNAL CALLED
BALKAN
Summary
The paper firstly gives the review of all periodical publications in the Croatian language which appeared in the area of Bosnia and Herzegovina in
the period from 1878 to 1918. According to some people there are 23 periodicals, but some other mention that there are 29 of them. The author
of this article mentions 32 titles, or 43 papers initiated in the mentioned
period. The first number is valid if we apply the methodology according to
which only one periodical publication is counted regardless of how many
times it changed its name and was published under another name. The
second number is obtained if we apply the rule that every emergence of a
new name of the periodical is in fact the end of one and beginning of the
new publication.
Not so known theological journal Balkan was presented in the second part
of the paper. It was activated by Archbishop Josip Stadler from Sarajevo
and was being published twice a year from 1986 to 1902. The main preoccupation of this journal was the reestablishment of unity among Christians,
especially between Catholic and Eastern Orthodox Church. But, Stadler’s
ecumenical appeals were not productive for the Eastern Orthodox metropolitans and priests of that period.
Key words: periodical, Church, Catholics, Eastern Orthodox Christians,
Pope, Stadler, unity, ecumenism, Balkan.
prosinca 2007.
113
Božo Goluža
Filozofski fakultet u Mostaru
UDK 070(497.1=163.42)˝1918/1941˝
Pregledni članak
Primljeno: 6. VI. 2007.
HRVATSKA PERIODIKA U VRIJEME
MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE
Sažetak
U članku je iznesen kratak pregled društvenih prilika u monarhističkoj
Jugoslaviji (1918.-1941.), s posebnim osvrtom na situaciju u medijskom
prostoru u Bosni i Hercegovini. Nameće se zaključak da ustavom proklamirane slobode općenito nisu zaživjele u praksi. Kako svako nedemokratsko društvo najprije udari na medije, tako je bilo i u toj državi. Listovi
koji nisu bili režimu po volji praćeni su budnim okom cenzora, a nerijetko
su i ugašeni. Najveći dio prostora, uostalom to mu je i svrha, ovaj članak
posvećuje pregledu hrvatskoga i katoličkoga tiska u prvoj Jugoslaviji. Već
letimičnim pogledom upada u oči prilično velik broj (69) tih glasila. Ali
pozornu čitatelju ne će promaknuti činjenica da su mnogi od tih listova
veoma kratko bili aktivni. Uz državni pritisak na medije, razlozi njihove
kratkovječnosti često su bili financijske i kadrovske naravi.
Ključne riječi: list, tisak, politički, informativni, hrvatski, katolički, vjerski.
Umjesto uvoda
Kako je Bosna i Hercegovina zbog višestoljetne turske okupacije u
svemu uvelike zaostajala za zapadnom Europom, tako je i kultura općenito, pa onda i novinstvo na ovom prostoru, bila daleko od onoga što je
na tom polju imala većina zapadnoeuropskih zemalja. Poslije prestanka
114
HUM 2
turske i dolaskom austrougarske okupacije stanje se donekle promijenilo, ali ni izdaleka kako bi se moglo očekivati. Naime, i sama je Austrija u
izdavaštvu zaostajala za nekim drugim europskim zemljama. Tako godine 1882. Austrija ima i do pet puta manje katoličkih tiskovina negoli
Njemačka. Sve je to utjecalo na činjenicu da je tisak u BiH i za vrijeme
Austrougarske ostao na prilično nisku stupnju, a stanje se nije odveć
popravilo ni u vrijeme monarhističke Jugoslavije.
Smatramo vrijednim u uvodu donijeti 13. članak tzv. Vidovdanskoga
ustava koji je proglašen na Vidovdan po Julijanskom kalendaru 28. lipnja
1921.:
Štampa je slobodna.
Ne može se ustanoviti nikakva preventivna mera koja sprečava izlaženje,
prodaju ili rasturanje spisa i novina. Cenzura se može ustanoviti samo
za vreme rata ili mobilizacije i to za stvari zakonom unapred predviđene. Zabranjuje se rasturanje i prodavanje novina ili štampanih spisa, koji
sadrže: uvredu Vladaoca ili članova Kraljevskog Doma, stranih državnih
poglavara, Narodne Skupštine, neposredno pozivanje građana da silom
menjaju Ustav ili zemaljske zakone, ili sadrže tešku povredu javnoga morala. Ali u tim slučajevima, vlast je dužna za 24 časa po izvršenju zabrane
sprovesti delo sudu, a ovaj je dužan takođe za 24 časa osnažiti ili poništiti
zabranu. U protivnom slučaju smatra se, da je zabrana dignuta. Redovni
sudovi odlučuju o naknadi štete nezavisno od sudske odluke o poništenju zabrane.
Za krivice štampom učinjene odgovaraju: pisac, urednik, štampar, izdavač i rasturač. Naročitim zakonom o štampi odrediće se, kad će i u kojim
slučajevima koje od napred pobrojanih lica i na koji način odgovarati za
krivice štampom učinjene. Sve krivice štampom učinjene sudiće redovni
sudovi.
Kako se iz ustavnoga članka vidi, tisak je u monarhističkoj Jugoslaviji
deklarativno bio slobodan. Međutim, već u ovoj ustavnoj odredbi može
se jasno naslutiti da je bilo vrlo lako doći na udar državnih organa gonjenja jer se u ovom zakonu više govori o tomu kako će biti sankcionirani
Usp. Ivica Puljić, “Kroz povijest katoličkog tiska u Bosni i Hercegovini”, Stoljeće Vrhbosne,
1887-1987, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1996., str. 11.
Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Državna štamparija, Beograd, 1921., član 13.
prosinca 2007.
115
Božo Goluža
oni koji budu eventualno prekršili zakon negoli o tomu što je zadaća i
koja je uloga tiska u društvu.
Publikacije obrađene u ovome radu poredane su po vremenu nastanka, a ako su nastale iste godine, onda unutar te godine abecednim redom. Jedan dio njih nastao je još za vrijeme austrougarske okupacije pa
su nastavile izlaziti i u monarhističkoj Jugoslaviji, a druge su nastale i
djelovale u vremenskom okviru te države. Dio tiskovina koje ovdje donosimo nisu imale isključivo hrvatski karakter, nego su bile općedruštvene, ali su im barem vlasnici ili urednici bili Hrvati. Za te listove dopuštamo da ih smatraju svojima i drugi narodi koji su imali udjela u
njihovoj izradbi.
Pregled publikacija
Vrhbosna
Podnaslov joj je bio Katoličkoj prosvjeti (1887.-1931.), zatim Svećenička revija (1932.-1937.) te Katoličkoj akciji (1937.-1945.). Izdavač je najprije bio Vrhbosanski kaptol (1887.-1931.), a onda akademija “Regina apostolorum” (Kraljica apostola) (1932.-1945.). Urednici su naizmjence bili
Juraj Pušek (1887.), dr. Andrija Jagatić, kanonik (1887.-1896.), dr. Ivan Ev.
Šarić (1896.-1908.), dr. Ivan Dujmušić (1908.-1913.), dr. Antun Buljan
(1913.-1915.), dr. Marko Alaupović (1918.-1931.), dr. Đuro Gračanin (1933.1937.), dr. Ante Livajušić (1937.-1945.). Izlazila je jedanput mjesečno ili
dva puta mjesečno od 1887. do 1945. godine. Vrhbosna je nastavak lista
Srce Isusovo koji je kao službeno glasilo Vrhbosanske nadbiskupije izlazio od 1882. do 1886. godine. List je ostao vjeran proklamiranom načelu:
Akademiju je osnovao vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Šarić 1932. kao katoličku kuću dobroga tiska stavivši joj u zadatak da uz Vrhbosnu izdaje također Katolički svijet i Katolički tjednik. (Usp. Mato Zovkić, “Izdavač i urednici ‘Vrhbosne’ od 1887. do 1945. godine”, Stoljeće
Vrhbosne, 1887-1987, str. 33.)
Usp. Tomo Vukšić, “Nadbiskup Ivan Šarić kao suradnik i urednik Vrhbosne”, Ivan Šarić,
vrhbosanski nadbiskup, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 2007., str. 179-240.
Usp. M. Zovkić, nav. dj., str. 39-64.
Pejanović ovdje pogrješno navodi da je Vrhbosna izlazila do 1941. godine (Đorđe Pejanović, Štampa Bosne i Hercegovine, 1850-1941, ćiril., Svjetlost, Sarajevo, 1949., str. 51).
116
HUM 2
HRVATSKA PERIODIKA U VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE
Instaurare omnia in Christo. Vrhbosna pripada rijetkim listovima koji
su bez prekida izlazili i održali se više od 50 godina, što je u tadašnjim
prilikama “predstavljalo začuđujuću postojanost, nedostižnu za druge bosanskohercegovačke listove (izuzevši jedino ‘Glasnik Zemaljskog
muzeja’)”.
Kršćanska obitelj
Nosila je podnaslov Poučni i zabavni list za hrvatski katolički puk. Izdavali su je profesori Franjevačkoga bogoslovnog sjemeništa u Mostaru.
Uređivali su je naizmjence profesori bogoslovije: fra Radoslav Glavaš,
st. (1900.-1904.), fra David Nevistić (1905.), fra Skender Musić (1906.1909.), fra Ante Majić (1910.-1914.), dr. fra Ante Jelavić (1914.-1920.). Tiskana je u Mostaru u Hrvatskoj dioničkoj tiskari, a izlazila je jedanput
mjesečno od 1900. do 1920. godine.10 To prvo razdoblje izlaženja obično
se naziva “starija Kršćanska obitelj”. Ponovno pokretanje ovoga lista uslijedilo je 1938., a izlazio je do 1944. godine.11 Taj period izlaženja autori
zovu “mlađa Kršćanska obitelj”.12 U tom razdoblju imala je podnaslov:
Za vjerski odgoj i prosvjetu hrvatskog katoličkog naroda, a urednikom joj
je bio dr. fra Vendelin Vasilj.
10
11
12
Anto Slavko Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike u Bosni i Hercegovini do 1976.”,
Nova et vetera, 27, Sarajevo, 1977., str. 178-180.
Todor Kruševac, Bosansko-hercegovački listovi u XIX veku, Veselin Masleša, Sarajevo,
1978., str. 144.
Usp. Draženko Tomić, “Kršćanska obitelj. Prikaz, mudroslovice, događajnica, I.”, Franjevačka knjižnica i arhiv u Mostaru, Mostar, 2001., str. 26-32.
Kruševac i Puljić netočno navode da je “prvo izlaženje” Kršćanske obitelji prestalo 1918.
godine (T. Kruševac, nav. dj., str. 158; I. Puljić, nav. dj., str. 18).
U nekih autora možemo naći i pogrješno navođenje godine prestanka izlaženja ovoga lista.
Tako Štitić – Dizdar navode da je Kršćanska obitelj prestala izlaziti 1901. godine (Usp. Lina
Štitić – Hamid Dizdar [sastavili], Bibliografija knjiga i periodičnih izdanja štampanih u
Hercegovini [1873-1941], Mostar, 1958., str. 124.) Očito je ovdje došlo do tiskarske pogrješke,
misleći na 1941. godinu. Bez obzira što oni obrađuju stanje do 1941. godine, podatak nije
točan.
Usp. D. Tomić, nav. dj., str. 9-61.
prosinca 2007.
117
Božo Goluža
Bosansko-hercegovački težak
Glasilo Centralnoga pčelarskog društva i podružnica u Bosni i Hercegovini. Izdanje i naklada Centralnoga pčelarskog društva u Sarajevu.
Odgovorni urednici: Ljubomir Stjepanović i dr. Josip Andrić. Tiskano
je u Sarajevu mjesečno jedanput. Izlazilo je 1902.-1915. i od 1920.-1923.
godine.13
Učiteljska zora
Imao je podnaslov List za narodno školstvo. Glasilo Saveza učiteljskih društava Bosne i Hercegovine. List je bio namijenjen učiteljima i
školstvu općenito. Vlasnik je bilo Učiteljsko društvo narodnih osnovnih
škola okružja mostarskog. Urednici naizmjence: Stjepko Ilijić i Ante Jukić. Glasilo je tiskano u Hrvatskoj dioničkoj tiskari u Mostaru od 1905.
do kraja 1910., a u Sarajevo je list prenesen 1911. gdje je izlazio do 1921.
godine, mjesečno jedanput.14
Glasnik sv. Ante Padovanskog
Imao je podnaslov Vjerski mjesečnik za hrvatski katolički puk. Ovaj
se podnaslov pojavljivao u više varijacija.15 Izdavač: Starješinstvo Bosne
Srebrene. List je izlazio mjesečno u Visokom (1906.-1908.) i Sarajevu
(1908.-1945.).16 Uređivali su ga naizmjence: fra Anđeo Bašić, fra Leonard
Čuturić, fra Miron Kozinović i fra Eugen Matić, fra Nedjeljko Dugonjić-Vrhovčić, fra Marijan Jakovljević, fra Arkanđeo Grgić, fra Vitomir
Jeličić, dr. fra Eduard Žilić, fra Stanko Vujica, fra Bono Šapina i fra Vjekoslav Zirdum. Od 1910. godine imao je dodatak “Ljiljan sv. Ante”.17
13 Đ. Pejanović, nav. dj., str. 56.
14 L. Štitić – H. Dizdar, nav. dj., str. 124; Đ. Pejanović, nav. dj., str. 58.
15 Usp. A. S. Kovačić, Bibliografija franjevaca Bosne srebrene. Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture, Svjetlost – Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine –
Franjevački provincijalat “Bosne srebrene”, Sarajevo, 1991., str. 418 s.
16 Pejanović pogrješno navodi da je ovaj list izlazio do 1941. godine (Đ. Pejanović, nav. dj.,
str. 59 s.).
17 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 186 s.; A. S. Kovačić, Bibliografija
franjevaca Bosne Srebrene..., str. 418 s.
118
HUM 2
HRVATSKA PERIODIKA U VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE
Hrvatski branik
Iste godine kad je zabranjen list Hrvatski dnevnik,18 koji je izlazio od
1906. do 1918. godine, počeo je kao njegov nastavak izlaziti Hrvatski
branik, koji se također vrlo brzo ugasio.19
Cvijet
List za pouku i zabavu. Izdavali su ga đaci Franjevačke klasične gimnazije u Visokom od 1907. do početka Prvoga svjetskog rata te od
1925. do 1945. godine. Prvi urednik bio mu je fra Kazimir Ivić. Najprije
je izlazio u jednom primjerku pisan krasopisom, a poslije šapirografom.
Od 1925. do 1945. godine list je izlazio redovito dva puta tijekom školske
godine.20
Napredak
Glasilo Hrvatskoga kulturnog društva “Napredak” u Sarajevu. Vlasnik i izdavač: Hrvatsko kulturno društvo “Napredak”. Uređivalo uredništvo (u posljednje vrijeme Ilija Brđanović i Ante Martinović). Izlazilo u Sarajevu mjesečno jedanput s prekidima: 1907.-1914.; 1921.-1922. i
1926.-1941. godine.21
Hrvatski narodni kalendar
Vlasnik i izdavač: Hrvatsko kulturno društvo “Napredak”. Izlazio u
Sarajevu godišnje od 1908. do 1947. godine.22
18 Đ. Pejanović, nav. dj., str. 60 s.; A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 188.
19 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 190; usp. Grad na Gori. Almanah
bogoslovskog zbora “Stadler” (1896-1926), Sarajevo, 1926., str. 28.
20 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 185 s. Pejanović pogrješno navodi da
je list izlazilo od 1920. do 1941. godine.
21 Đ. Pejanović, nav. dj., str. 61 s.
22 Usp. Vjesnik, Zagreb, 10.-11. 3. 2007., str. 27.
prosinca 2007.
119
Božo Goluža
Mladost
Srednjoškolski literarno-zabavni list. Izdavala ga je periodično rukopisom Organizacija srednjoškolske katoličke omladine “Radikal” u Mostaru od 1908. do 1910. te od 1917. do 1921. godine.23
Travničko smilje
Literarno-poučni đački list. Nekadašnji list Travanjsko smilje koji je
izlazio od 1908. do 1913. godine. Poslije Prvoga svjetskog rata mijenja
ime u Travničko smilje i izlazi od 1918. do 1934. Bio je glasilo učenika
gimnazije u Travniku.24 Neko vrijeme urednik mu je bio Ivan Tomas,
kasnije svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije.25
Ruža
List za zabavu i pouku. Izdavala ga je Organizacija katoličke bogoslovske mladeži “Polet” u Mostaru. Izlazio je i prije Prvoga svjetskog
rata od 1909. do 1913., a onda je ponovno pokrenut 1928. i izlazio je do
1934. godine. U listu su objavljivani prozni sastavi, pjesme, feljtoni, vijesti te prikazi knjiga.26
Naša misao
Poučno-religiozni list. Izdavali su ga i uređivali franjevci s dopuštenjem crkvene vlasti. Sarajevo – Visoko, izlazio je mjesečno dva puta od
1914. do 1919. godine.27 Odgovorni urednik bio je dr. fra Augustin Čičić.
Ovaj je list izrastao iz Glasnika bosanskih i hercegovačkih franjevaca,
(1887.-1888.) koji je više puta mijenjao ime. Nakon toga prvog naslova
slijede naslovi: Glasnik jugoslavenskih franjevaca, (1888.-1894.); Franje23 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 188; usp. Grad na Gori..., str. 119.
24 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 190.
25 Usp. Ratko Perić, “De viris illustribus Vrhbosanske bogoslovije”, Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890-1990., Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo – Bol, 1993., str. 337.
26 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 188.
27 I ovdje Pejanović pogješno stavlja da je ovaj list izlazio do 1922. godine (Đ. Pejanović,
nav. dj., str. 77).
120
HUM 2
HRVATSKA PERIODIKA U VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE
vački glasnik, (1895.-1901.); Serafinski perivoj, (1902.-1913.); Naša misao,
(1914.-1919.); Franjevački vijesnik, (1927.-1941.).28
Glasnik biskupije banjalučke
Službeni list biskupije u Banjoj Luci. Izlazio je najprije godišnje, a
onda polugodišnje, od 1918. godine do kraja Drugoga svjetskog rata.29
Jugoslavenski list
Podnaslov: Nezavisni hrvatski list – Demokratsko-liberalno glasilo
(od 1923. godine nema toga podnaslova). Političko-informativni list.
Vlasnik: konzorcij “Jugoslavenskog lista” (Ivan Peserle, Antonije i Ivo
Stražičić). Glavni i odgovorni urednik: Ivan Peserle. Poslije smrti Peserlea (srpanj 1932.) direktor i odgovorni urednik jest Ivo Stražičić. Od prve
polovice 1937. godine odgovorni je urednik Ljudevit Čermak. Izlazio je u
Sarajevu svakoga dana osim ponedjeljka i dana nakon praznika. Počeo je
izlaziti 23. studenoga 1918., a prestao 12. travnja 1941. Nakon uspostave
Nezavisne Države Hrvatske nastavio je izlaženje s nazivom Sarajevski
list, a poslije Hrvatski Sarajevski list. Prestao je izlaziti 9. svibnja 1941.30
Jugoslavija
List je imao podnaslov Glasilo Hrvata za politiku i gospodarstvo.
Osnovao ga je nadbiskup Šarić.31 Vlasnik konzorcij “Jugoslavija”, urednik dr. Zvonko Šprajcer. List je izlazio u Sarajevu kao dnevnik od kraja
studenoga 1918. do kraja prosinca 1920.32
28 Usp. A. S. Kovačić, Bibliografija franjevaca Bosne Srebrene..., str. 417; T. Kruševac, nav.
dj., str. 145-148.
29 Usp. A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 190, 199 s.; Đ. Pejanović, nav.
dj., str. 115; I. Puljić, nav. dj., str. 23. Kovačić kaže da je izlazio i za vrijeme rata 1941.-1945.
godine, a poslije Druga svjetskog rata s naslovom Službeni vjesnik Banjalučke biskupije.
Pejanović stavlja da je izlazio 1928.-1941., što je očito tiskarska pogrješka umjesto 1918. stoji
1928. godina.
30 Đ. Pejanović, nav. dj., str. 80.
31 Usp. Spomenica vrhbosanska, 1882.-1932., Sarajevo, 1932. str. 163.
32 Đ. Pejanović, nav. dj., str. 79.
prosinca 2007.
121
Božo Goluža
Narodna sloboda
Glasilo Hrvatske pučke stranke za Hercegovinu. Urednici Ivo Franje
Knaflič, Marijan Hrkać i dr. fra Dominik Mandić. Izlazila dva puta tjedno, ito 1918.–1919. redovito, a neredovito za vrijeme izbora 1923., 1925. i
1927., a od 1927. do 1932. godine opet redovito. Tisak: Hrvatska tiskara
u Mostaru.33
Bosilje
Literarno-zabavni list učiteljskih pripravnica Zavoda sv. Josipa u Sarajevu. Uređivala ga je Katica Višović i ostale. Tiskan je u Štampariji
Bosanske pošte u Sarajevu periodično 1919.-1920. godine. Ispod naslova
stajalo je “Istina i ljubav narodu našem”.34
Hrvatska obnova
Političko-informativni list. Glasilo Hrvata demokrata u Bosni i Hercegovini. Uređuje uredništvo. Sarajevo, jednom tjedno. Izlazila 1919.1920. godine.35
Hrvatska sloga
Političko-informativni list. Glasilo Hrvatske težačke stranke. Vlasnik
i izdavač Hrvatska težačka stranka. Uređuje uredništvo (dr. R. Smoljan,
dr. Juraj Šutej i profesor Odić). Od 3. svibnja do 14. kolovoza 1923. izlazila je kao izvanstranački hrvatski list za politiku, prosvjetu i gospodarstvo i nosila podnaslov: Informativan hrvatski list za politiku, prosvjetu
i narodno gospodarstvo. Taj broj (3. svibnja 1923.) bilježi se kao prvi broj
prve godine. Vlasnik i izdavač “Hrvatska sloga”. Sarajevo, dnevnik. Prvi
broj 1. listopada 1919., posljednji 14. kolovoza 1923.36
33
34
35
36
122
L. Štitić – H. Dizdar, nav. dj., str. 125; Đ. Pejanović, nav. dj., str. 80 s.
A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 191; Đ. Pejanović, nav. dj., str. 85.
Đ. Pejanović, nav. dj., str. 82.
Isto, str. 84.
HUM 2
HRVATSKA PERIODIKA U VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE
Novi život
Podnaslov: Hrvatski nedjeljni list za politiku, prosvjetu i gospodarstvo. Glasilo Hrvatske narodne zajednice. Odgovorni urednik Husejin
Šigić. Banja Luka, jednom tjedno. Počeo izlaziti 1. veljače 1919., a prestao
29. studenoga 1919.37
Život
Uredništvo i uprava: Katoličko sjemenište u Sarajevu. Urednik Miroslav Vanino. Izlazio je u Sarajevu školske godine 1919./1920., a poslije
toga nastavio je izlaziti u Zagrebu.38
Palangar
Ozbiljno-šaljivi ili slatko-gorki list. Izlazi kad se što uhvati na udicu.
Vlasnik Redakcijski odbor. Tisak Hrvatska dionička tiskara u Mostaru.
Izlazio u Mostaru 1919.-1920. Od 1921. do 1922. godine spojio se s Osom
pa je izlazio u Sarajevu kao Palangar – Osa. Izlazio je kao tjednik. List
je ponovno pokrenut i izlazio je u Mostaru 1924.-1925. godine s imenom
Novi palangar.39 Kao urednici potpisivani su ljudi koji nisu imali veze s
uređivanjem lista. Uredništvo bi ponešto platilo nekomu da ga stavi za
urednika, policija bi toga uhitila i vidjevši da on nije stvarni urednik,
pustila bi ga nakon nekoliko dana.
Hrvatski težak
Novine Hrvatske težačke stranke u Mostaru. Odgovorni urednik Josip Merdžo Mijatov. List je tiskan u Hrvatskoj dioničkoj tiskari, a izlazio
je kao tjednik od 1920. do 1921. godine.40
37 Isto, str. 82.
38 Đ. Pejanović, nav. dj., str. 85. Kovačić pogrješno navodi da je ovaj list u Sarajevu izlazio do
1922. godine i da je nosio podnaslov Katolički omladinski list za unutarnju kulturu (A. S.
Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 191). Međutim, u vrijeme njegova izlaženja u Sarajevu nije imao nikakva podnaslova.
39 U navođenju vremena trajanja izlaženja ponekad se razlikuju Štitić – Dizdar od Pejanovića.
Budući da je do nekih publikacija gotovo nemoguće doći, ne može se ni provjeriti što je istinito. (Usp. L. Štitić – H. Dizdar, nav. dj., str. 125 s.; Đ. Pejanović, nav. dj., str. 81 s, 93, 101.)
40 L. Štitić – H. Dizdar, nav. dj., str. 125.
prosinca 2007.
123
Božo Goluža
Putokaz
Imao je podnaslov: Riječ našim pitomcima. Izlazio je godišnje u šest
brojeva. Vlasnik mu je bilo Sirotište sv. Bernarda “Marija Zvijezda” u
Delibašinom Selu kod Banje Luke. Urednik mu je bio Marijan Soče, učitelj sirotišta. Izlazio je od 1920. do 1928. godine.41
Hrvatske pučke novine
Glasilo Hrvatske pučke stranke u Bosni i Hercegovini. Političko-informativni list. Vlasnik Hrvatska pučka stranka. Odgovorni urednici
naizmjence Janko Šimrak i Ilija Gavrić. Novine su izlazile u Sarajevu
kao tjednik od 1921. do 1923. godine.42
Mali žurnal
Političko-informativni list. Uz Satir, kao njegov sastavni dio, izlazio
od 11. prosinca 1921. do 10. lipnja 1923. Vlasnik konzorcij Jugoslavenskoga lista. Glavni i odgovorni urednik Ivo Stražičić.43
Satir
Političko-humoristički list. Vlasnik “Jugoslavenski list”. Uređuje
uredništvo. Izlazio je u Sarajevu kao tjednik od 1921. do 1941. godine.
Od 1926. godine ne izlazi kao zaseban list nego kao tjedni prilog Jugoslavenskom listu.44
Večernja pošta
Političko-informativni list. Izlazio u Sarajevu svakoga radnog dana.
U uredništvu i vlasništvu stalne promjene. Vlasnik konzorcij “Večernja
pošta”, a glavni i odgovorni urednik, pa i vlasnik, najduže je bio Jozo Sironić. Prvi broj izišao je 1. srpnja 1921., a posljednji 21. veljače 1933.45
41
42
43
44
45
124
A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 191.
Đ. Pejanović, nav. dj., str. 90.
Isto, str. 91.
Isto, str. 90 s.
Đ. Pejanović, nav. dj., str. 92.
HUM 2
HRVATSKA PERIODIKA U VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE
Nada
List izvanjskih đaka Travničke gimnazije. Bio je to nastavak nekadašnjega lista Travniški gjak koji je izlazio 1906. i 1908. godine.46 Izdavala ga
je organizacija srednjoškolske katoličke omladine u Travniku od 1922.
do 1928. godine.47
Nedjelja
Katolički tjednik. Moto lista bio je: U ovom ćeš znaku pobijediti. Vlasnik i izdavač bio je Vrhbosanski kaptol. List je tiskan u Hrvatskoj tiskari
u Sarajevu, a izlazio je od 1922. do 1925. godine. Glavni i odgovorni urednik bio je mons. Karlo Cankar. U prvom uvodniku rečeno je da će list
biti “daleko od svake politike”, ali će upozoravati “naš svijet sa istinama
i ljepotama naše svete katoličke vjere”. Bez obzira na ovu proklamaciju,
Nedjelja je zabranjena upravo zbog političkih razloga.48 Prave razloge
njezine zabrane malo kasnije objašnjava Katolički tjednik: “Našu dragu ‘Nedjelju’ zabranile su nam vlasti, jer im se nije svidjela. Bila preveć
katolička.”49
Sarajevski športski list
Službeno glasilo Društva planinara za Bosnu i Hercegovinu, Društva
prijatelja prirode i Lovačkoga društva. Urednik Ivica Koletić. List je izlazio u Sarajevu kao tjednik od 1922. do 1923. godine.50
Sloga
Političko-informativni list. Vlasnik i urednik dr. Lazar Marković.
Izlazila je jednom tjedno, a mjesto izdavanja bio je Mostar – Dubrovnik.
List je tiskala Hrvatska dionička tiskara u Mostaru i “Jadran” u Dubrov46
47
48
49
50
A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 187.
Isto, str. 192.
Isto, str. 192; Đ. Pejanović, nav. dj., str. 95.
Usp. I. Puljić, nav. dj., str. 25.
Đ. Pejanović, nav. dj., str. 95.
prosinca 2007.
125
Božo Goluža
niku. Izlazio je od 1922. do 1929. godine, ito neredovito. Jedno vrijeme
bio je vlasnik, izdavač i urednik Nikola P. Kojaković.51
Večernje novosti
Večernje izdanje Jugoslavenskoga lista. Vlasnik konzorcij “Jugoslavenski list”. Glavni i odgovorni urednik Ivo Stražičić. List je izlazio u Sarajevu kao dnevnik od 1922. do 1925. godine. Imao je pokatkad i ilustrirani
prilog.52
Hercegovački slobodni dom
Novine Hercegovačke republikanske seljačke stranke. Glavni urednik Matej Kordić, Petrov. Odgovorni urednik Matiša Mlinarević, Stipin.
Vlasnik Grga Macan, Jozin. Tiskan u Hrvatskoj dioničkoj tiskari u Mostaru od 1923. do 1924. godine.53
Izborni glasnik
Izborni politički list. Vlasnik i urednik dr. Ivan Pavičić. Izlazio je u Sarajevu povremeno za vrijeme izbora. Izišla četiri broja u vrijeme izbora
1923. godine.54
Mostarski odjek
Informativno-politički list. Izlazio je tjedno 1923. godine. Odgovorni
urednik bio je Miše L. Bona. Tiskan je u Hrvatskoj dioničkoj tiskari, a
posljednji broj u Jugoslavenskoj tiskari u Dubrovniku.55
51
52
53
54
55
126
L. Štitić – H. Dizdar, nav. dj., str. 125; Đ. Pejanović, nav. dj., str. 95.
Đ. Pejanović, nav. dj., str. 96.
L. Štitić – H. Dizdar, nav. dj., str. 125.
Đ. Pejanović, nav. dj., str. 98.
L. Štitić – H. Dizdar, nav. dj., str. 125.
HUM 2
HRVATSKA PERIODIKA U VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE
Sarajevski izvjestitelj
List za oglašavanje. Vlasnik i izdavač Josip Grgić. Izlazio je u Sarajevu
polugodišnje, 1923.-1924. godine.56
Katolički tjednik
List za katoličku obnovu i preporod. Javlja se kao nasljednik zabranjenih listova Nedjelja i Križ. Bez obzira što je u naslovu i podnaslovu jasno istaknuto da je ovaj list isključivo katolički, već nakon prvoga broja
stalno ga prati državna cenzura. U početku ga izdaje kanonik dr. Stjepan
Hadrović, a poslije akademija “Regina Apostolorum” čije je interese zastupao mons. dr. Smiljan Čekada. Uređivali su ga naizmjence: Dragutin
Kamber, Smiljan Čekada,57 Dragutin Jurić, Andrija Kordić i Franjo Kralik. Izlazio je u Sarajevu od 1925. do 1945. godine.58
Križ
Vjersko-prosvjetni list. Kada je 1925. godine zabranjena Nedjelja,
Vrhbosanski je kaptol odmah pokrenuo tjednik Križ kao njezinu zamjenu. I urednik je ostao isti, mons. Karlo Cankar. Tiskan je u Hrvatskoj
tiskari u Sarajevu. Ali je već prvi broj zaplijenjen i list obustavljen.59
Kalendar svetoga Ante
Izdavao ga je Zbor franjevačkih bogoslova “Jukić” (1926.-1932.) i uprava Glasnika sv. Ante Padovanskog (1933.-1945.). Izlazio je u Sarajevu, a
56 Đ. Pejanović, nav. dj., str. 99.
57 Usp. Tomo Vukšić, “Katolički tjednik (1922-1945) i njegov ‘ponajbolji i glavni suradnik’
Čedomil Čekada”, Život u službi riječi, Čedomil Čekada, Vrhbosanska katolička teologija,
Sarajevo, 1977., str. 139-158.
58 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 192 s.; I. Puljić, nav. dj., str. 25 s. Kod
Pejanovića ima nekoliko netočnosti u vezi s ovim listom. Tako kaže da je izlazio do 1941.
godine (Đ. Pejanović, nav. dj., str. 105 s.).
59 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 193; Đ. Pejanović, nav. dj., str. 104;
I. Puljić, nav. dj., str. 25.
prosinca 2007.
127
Božo Goluža
urednici su mu bili Srećko Perić, Vitomir Jeličić, Eduard Žilić, Stanko
Vujica i Bono Šapina.60
Misijski vjesnik
List je povremeno izdavala Misijska sekcija travničkoga sjemeništa u
školskoj godini 1926./1927.61
Naša domovina
Omladinska revija. List za prosvjećivanje i opisivanje. Nastavak lista
koji je s gornjim naslovom izlazio u Karlovcu od 1922. do 1926. godine.
Urednik u Sarajevu bio je Jakša Kušan. Izlazio je kao mjesečnik, a u Sarajevu su izišla samo tri broja 1926. godine.62
Franjevački vijesnik
Vjersko-prosvjetni list. Izdavali su ga bosanski franjevci. Uredništvo
i uprava bila je u Visokom (Franjevačka klasična gimnazija). Izlazio je
kao mjesečnik s dopuštenjem crkvene vlasti. Urednici su naizmjence
bili: Kazimir Ivić, Bonifacije Badrov i Gavro Gavranić. Izlazio je od 1927.
do 1941. godine. Tiskan je u Hrvatskoj tiskari u Sarajevu (1927.-1931.),
u Narodnoj štampariji u Beogradu (1932.-1934.) te u Štampariji Dragomira Popovića u Beogradu. I ovaj je list izrastao iz Glasnika bosanskih
i hercegovačkih franjevaca (1887.-1888.) koji je nekoliko puta mijenjao
ime. List se javlja s naslovima: Glasnik jugoslavenskih franjevaca (1888.1894.), Franjevački glasnik (1895.-1901.), Serafinski perivoj (1902.-1913.),
Naša misao (1914.-1919.), Franjevački vijesnik (1927.-1941.).63
60 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 193 s.; A. S. Kovačić, Bibliografija
franjevaca Bosne Srebrene..., str. 425-428.
61 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 193; usp. Grad na Gori..., str. 126.
62 Đ. Pejanović, nav. dj., str. 106 s.
63 Usp. A. S. Kovačić, Bibliografija franjevaca Bosne Srebrene..., str. 417; A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 194; T. Kruševac, nav. dj., str. 145-148; I. Puljić, nav.
dj., str. 24.
128
HUM 2
HRVATSKA PERIODIKA U VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE
Naše ljepote
“Revija za propagandu naših ljepota i širenje planinarstva”. Glasilo
Planinarskoga društva “Romanija”. Odgovorni urednik i izdavač Josip
Grgić. List je izlazio u Sarajevu kao tjednik od 1928. do 1930. godine.64
Tercijansko kolo
List visočkih seminaraca. Izdavali su ga đaci trećega razreda Franjevačke klasične gimnazije u Visokom 1928./1929. godine.65
Zvijezda
Literarno-zabavni đački list. Izdavali su ga đaci Franjevačke klasične
gimnazije u Visokom u školskoj godini 1928./1929. S istim nazivom kao
ilustrirani mjesečnik petoškolaca Franjevačke klasične gimnazije u Visokom list je izišao i 1936./1937. godine.66
Unutrašnje vijesti
List visočkih seminaraca. Zvao se još i Sekstan. Izdavali su ga đaci
šestoga razreda Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Izlazio je
povremeno.67
Glas ferijalca
Izdavala ga je Sarajevska sekcija ferijalaca. Uređivao ga je Jakša Kušan, a izašao je u Sarajevo samo jedan broj 1930. godine.68
64 Đ. Pejanović, nav. dj., str. 114.
65 A. S. Kovačić, Bibliografija franjevaca Bosne Srebrene..., str. 433; A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 195.
66 A. S. Kovačić, Bibliografija franjevaca Bosne Srebrene..., str. 434; A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 194.
67 A. S. Kovačić, Bibliografija franjevaca Bosne Srebrene..., str. 433; A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 195.
68 Đ. Pejanović, nav. dj., str. 118.
prosinca 2007.
129
Božo Goluža
Jugoslavenska revija
Mjesečnik za kulturne probleme. Izdavali su ga i uređivali Ilija Kecmanović i Nikola Milićević. Mjesto izlaska navodi se Sarajevo – Split, a
izlazio je kao mjesečnik 1930.-1931. godine.69
Monda kuriero (Svjetski glasnik)
Ilustrirani časopis za obrt, industriju i sve grane ekonomije. Vlasnik
dr. Ante Šimunković. Urednik Nikola Lisac. Izlazio je u Sarajevu na esperanto jeziku kao tjednik od 1930. do 1931. godine.70
Katolički svijet
Imao je podnaslov: Hrvatskom katoličkom životu. Izdavala ga je akademija “Regina Apostolorum”. Uređivali su ga dr. Čedomil Čekada, Božidar
Brale i dr. Ante Livajušić. Izlazio je u Sarajevu kao ilustrirani mjesečnik od
1932. do 1941. godine. Prvi svezak posvećen je “Svetoj katoličkoj crkvi i našoj
miloj Hrvatskoj domovini”, a drugi Euharistijskom kongresu u Sarajevu.71
Ljiljan
List za književnost i pouku. Izdavali su ga vanjski učenici konvikta
Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu. Izlazio je šapirografirano, ito
periodično od 1932. do 1933. godine.72
Narod
Hrvatski dnevni list. Pokrenuo ga je nadbiskup dr. Ivan Šarić, a urednik
je bio dr. Dragutin Kamber.73 Izlazio je samo dva mjeseca 1932. godine.
69 Isto, str. 118.
70 Isto, str. 119.
71 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 195 s.; I. Puljić, nav. dj., str. 26; Đ.
Pejanović, nav. dj., str. 121. Pejanović pogrješno navodi da je izlazio tjedno.
72 L. Štitić – H. Dizdar, nav. dj., str. 126; A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”,
str. 195.
73 Usp. R. Perić, nav. dj., str. 325-329.
130
HUM 2
HRVATSKA PERIODIKA U VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE
Kada je prvi put izašao, nadbiskup Šarić preporučio ga je svomu svećenstvu i rekao da će taj list “stajati na braniku i Crkvi i našim najljepšim
kulturnim tradicijama”.74 List je u javnosti bio toplo primljen. Ali već od
prvoga dana državne su vlasti nastojale uništiti ovo djelo. To se i dogodilo. Dnevnik Narod prestao je izlaziti nakon dva mjeseca zbog zabrane
beogradskoga režima.75 Nemilosrdno ga je plijenila državna cenzura, čak
su na udaru bili i “članci” o muhama jer je i u njima cenzor vidio opasne
aluzije na državnu vlast.76
Svijet – Sedam dana
List su uređivali dr. Marko Alaupović i dr. Čedomil Čekada. Izlazio je
u Sarajevu 1932.-1934. i 1936.-1938. godine.77
Vrela i prinosi
U nadnaslovu je stajalo: Fontes et studia historiae Societatis Iesu in
finibus Croatorum (Zbornik za povijest isusovačkoga reda u hrvatskim
krajevima). Urednik je bio dr. Miroslav Vanino. Zbornik je izlazio u
Sarajevu jedanput godišnje od 1932. do 1941. godine. Svrha mu je bila
“objavljivanje arhivske građe kao i studija i članaka o djelovanju isusovaca u hrvatskom narodu, te hrvatskih isusovaca u drugim zemljama”.78
Glas sviju
Informativni list, osobito za komunalna pitanja. Izdavao ga je u Sarajevu konzorcij “Glas sviju”. Izišla su samo dva broja 1933. godine. Urednik mu je bio Josip Engel.
74 Usp. “Petnaesta dekanska konferencija”, Vrhbosna, 5, Sarajevo, 1933., str. 101.
75 Usp. Rudimir Rotter-Progonski, “Naš jubilarac i novinarstvo”, Vrhbosna, 6-7, Sarajevo,
1938., str. 136.
76 R. Perić, nav. dj., str. 326.
77 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 196.
78 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 195; I. Puljić, nav. dj., str. 24; Đ.
Pejanović, nav. dj., str. 119. Pejanović stavlja da je Zbornik počeo izlaziti 1930. godine.
prosinca 2007.
131
Božo Goluža
Jutarnji glas
Informativni list. Za vlasnika i uredništvo Antun Karaman. Izlazio je
u Sarajevu najprije svakoga dana osim ponedjeljka, a poslije tjedno, ito
od 1. siječnja do 23. travnja 1933.79
Stopama otaca
Almanah. Književni list izdavala je Hercegovačka franjevačka sveučilišna omladina predvođena Zborom franjevačke bogoslovne mladeži
“Bakula” u Mostaru. Prvi broj izišao je školske godine 1934./35. Ukupno
je do 1938. godine tiskano pet svezaka toga almanaha. Osim književnih
sastava mladeži, u njemu su surađivali i neki profesori.80
Vjesnik zavjetne crkve sv. Josipa
Informativno-službeni vjerski list. Vlasnik crkva sv. Josipa u Sarajevu. Izlazio je periodično 1934.-1945. godine. Urednik mu je bio kanonik
Marko Nedić.81
Hercegovina franciscana
List za nutarnji život i veze članova Hercegovačke franjevačke provincije. Tiskan je u Hrvatskoj tiskari u Mostaru. Izlazio je od 1935. do
1944. godine. Posljednje godište posvećeno je stogodišnjici hercegovačke franjevačke provincije (1844.-1944.).82
79 Đ. Pejanović, nav. dj., str. 121 s.
80 Usp. www.franjevci.info, Stopama otaca, (12. 4. 2007.); Kovačić pogrješno navodi ime almanaha “Stopa otaca” (A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 196).
81 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 196; Đ. Pejanović, nav. dj., str. 125.
Pejanović pogrješno donosi da je izlazio do 1941. godine.
82 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 196; I. Puljić, nav. dj., str. 23.
132
HUM 2
HRVATSKA PERIODIKA U VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE
Vjesnik dekanije usorske
Informativno-vjerski list. Izdavao ga je župni ured u Bežlji kod Teslića. Odgovorni urednik bio je Ambrozije Benković. Izlazio je povremeno
od 1935. godine.83
Kulturni kurir
Književni list. Izdavala ga je 1936. godine mjesečno jedanput skupina
mladih književnika u Sarajevu. Urednik mu je bio E. Treml. U uredništvu su radili: Andrija Vežić, Stefan Linger, Zvonimir Banić i Olga
Majstorović.84
Svijest
Hrvatski omladinski list. Izlazio u Sarajevu kao mjesečnik 1936. godine. Urednik mu je bio Kazimir Grulić.85
Vjesnik župe svetoga Josipa u Gornjoj Zenici
Informativno-vjerski list. Prvi mu se broj pojavio za Josipovo 1936.
godine. Koliko je izlazio, ne znamo.86
Vrtić
Mjesečnik za dobru djecu. Izdavač: akademija “Regina Apostolorum”.
Urednici Franjo Kralik i Ivan Starčević. List je tiskan u Sarajevu jedanput mjesečno od 1936. do 1941. godine. Prije je izlazio u Zagrebu. Bio je
namijenjen đacima osnovnih škola, ali su ga rado čitali i odrasli.87
83 Kovačić navodi da je ovaj list izlazio do 1945. godine (A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke
periodike...”, str. 196), a Puljić kaže da je izlazio do 1937. godine (I. Puljić, nav. dj., str. 27).
Zasada ne možemo provjeriti koji je od ovih podataka točan.
84 Đ. Pejanović, nav. dj., str. 129.
85 Isto, str. 127.
86 Puljić kaže da se ovaj list pojavio kad i Vjesnik župe u Doboju, tj. 1940. godine (I. Puljić, nav.
dj., str. 27), što Kovačić demantira izjavom tamošnjega župnika da ima fotokopiju prvoga
broja iz 1936. godine (A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 198).
87 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 197; Đ. Pejanović, nav. dj., str. 127.
prosinca 2007.
133
Božo Goluža
Glas omladine svetog Ante (O.S.A.)
Katolički omladinski mjesečnik. Izdavao ga je Savez omladine sv. Ante
u Sarajevu od 1937. do 1941. godine. Urednik mu je bio dr. Eduard Žilić.88
Hrvatica
Ženski ilustrirani časopis. Izdavala ga je i uređivala književnica Marija Jurić Zagorka. Izlazio je u Sarajevu periodično od 1939. do 1941.
godine.89
Vjesnik župe u Doboju
Informativno-vjerski list. Vlasnik i izdavač bio je dr. Dragutin Kamber. Izlazio je u Doboju poriodično 1940. godine, a tiskan je u Slavonskom Brodu.90
Umjesto zaključka
Potkraj Prvoga svjetskog rata na jugoslavenskom teritoriju izlazilo je
ukupno (svjetovnih i crkvenih) 85 listova, od toga u Bosni i Hercegovini
8, a već 1921. godine na tom istom prostoru bilo je 218 listova, od čega 25
u Bosni i Hercegovini.91 Znatan dio ovoga tiska (možda ne po broju koliko po kvaliteti) bio je katolički. Neke od tih crkvenih novina postojale
su i prije Prvoga svjetskog rata, a neke su nastale u poslijeratnom razdoblju. Još i danas može se čuti kako je Sarajevo u vrijeme monarhističke
Jugoslavije bilo središtem katoličkoga novinstva u hrvatskom narodu.
Želeći potvrditi novi polet na području pisane riječi, južnoslavenski
su katolički biskupi okružnicom iz travnja 1920. potaknuli i preporučili svim srcem promidžbu tiska među vjernicima.92 Iste godine biskup
Šarić, kao kapitularni vikar, šalje okružnicu vrhbosanskomu kleru gdje
88 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 197 s.; Đ. Pejanović, nav. dj., str.
130.
89 Đ. Pejanović, nav. dj., str. 131.
90 A. S. Kovačić, “Bibliografija katoličke periodike...”, str. 198.
91 Usp. Nova Evropa, 13, Zagreb, 1921., str. 496.
92 Usp. Vrhbosna, 9-10, Sarajevo, 1923., str. 78.
134
HUM 2
HRVATSKA PERIODIKA U VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE
upozorava svećenstvo da je najjače oružje kojim neprijatelji vjere i Crkve
u svojoj borbi protiv Kristovih načela raspolažu njihov bezbožni tisak
kojim truju javni život, ubijaju vjeru u Boga i šire moralnu pokvarenost
te osvajaju škole i sveučilišta, stječu političku moć, što se posebno odražava u zakonodavstvu “gdje im je prva i jedina briga, da stvaraju zakone,
naperene protiv Crkve i protiv kršćanskog odgoja mladeži. Jedino sredstvo, kojim možemo ustati protiv ovih neprijatelja Crkve i kršćanskog
puka, jest dobra katolička štampa”.93
Čitajući ove natuknice o našim dnevnicima, tjednicima, mjesečnicima
ili godišnjim almanasima, njih 69, lako će se steći dojam da je većina listova bila kratka daha: godinu, dvije, tri. Začuđujuće djeluje činjenica da je
rijetko koji spomenuti list izlazio u punom vremenskom rasponu između
dvaju ratova, od 1919. do 1941. godine, pa ni od 1920. do 1940. godine.
Osim uzorne Vrhbosne, koja je od 1887. do 1945. godine izlazila pod različitim naslovima, najustrajniji je bio Katolički tjednik, od 1922. do 1945. godine. Razlozi su sigurno višestruki: uredništva, suradništva, vlasništva, financijska sredstva, čitateljstvo, državna cenzura i tako redom. Ali na ovim
prostorima i države su kratka vijeka, pa kako onda ne će i periodika!
Od samoga nastanka Kraljevine SHS državne su vlasti htjele, ako ne
baš potpuno onemogućiti hrvatski i katolički tisak, onda ga barem staviti
pod svoju kontrolu. U tu svrhu promicano je i protežirano sokolstvo kao
antiklerikalno društvo. Taj antiklerikalizam u praksi je zapravo značio antikatolicizam,94 pa i antihrvatstvo. Sokolstvo je od samoga početka ušlo u
žestok boj s Katoličkom crkvom, a ne samo sa svojim konkurentom – katoličkim orlovima. Zbog toga su katolički biskupi u više navrata žestoko
reagirali protiv pristupa školske ili starije katoličke mladeži u organizaciju
Sokola.95 Nažalost, bilo je katolika koji su, zbog neupućenosti, podupirali
sokolsku organizaciju. Stoga je vjernicima trebalo dobro razjasniti namje93 Usp. Ivan Šarić, “Dan dobre štampe”, Vrhbosna, 9-12, Sarajevo, 1920., str. 125.
94 “Kad dakle naše Sokolstvo proglasuje, da se Sokolstvo i klerikalizam isključuju, tada to znači, da se sokolstvo i katolicizam isključuju. I naš Soko proglasuje svojom lozinkom: Dalje od
Rima! Tko je katolik, taj ne može biti Soko!” (Katolički list, 44, Zagreb, 1920., str. 341.)
95 Usp. “Jugoslavenski katolički episkopat svojim vjernicima”, Vrhbosna, 9-12, Sarajevo, 1921.,
str. 111.
prosinca 2007.
135
Božo Goluža
re tih društava. Dakako, ovu je zadaću imao katolički tisak pa se po novinama mogu često naći napisi koji govore o duhu sokolstva.96
Svi su hrvatski i katolički listovi imali naglašenu cenzuru. Oni koji su
iskakali iz okvira koje je zacrtao beogradski režim brzo su bili ugašeni.
Usprkos tomu, uočljiv je poprilično velik broj tiskovina među Hrvatima
katolicima u ono vrijeme. Ovo pogotovo valja naglasiti jer je stupanj pismenosti toga pučanstva bio veoma nizak. Ipak, s obzirom na okolnosti,
slobodno se može reći da je hrvatski i katolički tisak u Bosni i Hercegovini u vrijeme monarhističke Jugoslavije držao vrlo snažnu poziciju te je
odigrao veliku ulogu u očuvanju vjerničke i nacionalne svijesti Hrvata
katolika.
Literatura
- Alilović, Ivan, Bioblibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986.
- Alilović, Ivan, Biobliografija hrvatskih pisaca Bosne i Herecegovine između dvaju ratova, HKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1989.
- Grad na Gori. Almanah bogoslovskog zbora “Stadler” (1896-1926),
Sarajevo, 1926.
- “Jugoslavenski katolički episkopat svojim vjernicima”, Vrhbosna, 912, Sarajevo, 1921., str. 111.
- Hrvatski biografski leksikon, I.-V., Zagreb, 1983.
- Katolički list, 44, Zagreb, 1920., str. 341.
- Kovačić, Anto Slavko, Bibliografija franjevaca Bosne srebrene.
Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture, Svjetlost - Narodna
i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine - Franjevački provincijalat “Bosne srebrene”, Sarajevo, 1991.
- Kovačić, Anto Slavko, “Bibliografija katoličke periodike u Bosni i Hercegovini do 1976.”, Nova et vetera, 27, Sarajevo, 1977., str.
171-214.
96 Usp. “Iz našega Orlovstva”, Katolički tjednik, 10, Sarajevo, 1925., str. 1.
136
HUM 2
HRVATSKA PERIODIKA U VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE
- Kruševac, Todor, Bosansko-hercegovački listovi u XIX veku, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.
- Nova Evropa, 13, Zagreb, 1921., str. 496.
- Pejanović, Đorđe, Štampa Bosne i Hercegovine, 1850-1941, (ćiril.),
Svjetlost, Sarajevo, 1949.
- Perić, Ratko, “De viris illustribus Vrhbosanske bogoslovije”, Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890-1990., Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo – Bol, 1993., str. 311-347.
- “Petnaesta dekanska konferencija”, Vrhbosna, 5, Sarajevo, 1933.,
str. 101.
- Puljić, Ivica, “Kroz povijest katoličkog tiska u Bosni i Hercegovini”, Stoljeće Vrhbosne, 1887-1987, Vrhbosanska visoka teološka
škola, Sarajevo, 1996., str. 7-32.
- Rotter-Progonski, Rudimir, “Naš jubilarac i novinarstvo”,
Vrhbosna, 6-7, Sarajevo, 1938., str. 136.
- Spomenica vrhbosanska, 1882.-1932., Sarajevo, 1932.
- Šarić, Ivan, “Dan dobre štampe”, Vrhbosna, 9-12, Sarajevo, 1920.,
str. 125.
- Štitić, Lina – Dizdar, Hamid (sastavili), Bibliografija knjiga i
periodičnih izdanja štampanih u Hercegovini (1873-1941), Mostar,
1958.
- Tomić, Draženko, “Kršćanska obitelj. Prikaz, mudroslovice, događajnica, I.”, Franjevačka knjižnica i arhiv u Mostaru, Mostar, 2001.
- Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Državna štamparija,
Beograd, 1921.
- Vjesnik, Zagreb, 10.-11. 3. 2007., str. 27.
- Vrhbosna, 9-10, Sarajevo, 1923., str. 78.
- Vukšić, Tomo, “Katolički tjednik (1922-1945) i njegov ‘ponajbolji i glavni suradnik’ Čedomil Čekada”, Život u službi riječi, Čedomil Čekada, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 1977., str.
139-158.
prosinca 2007.
137
Božo Goluža
- Vukšić, Tomo, “Nadbiskup Ivan Šarić kao suradnik i urednik
Vrhbosne”, Ivan Šarić, vrhbosanski nadbiskup, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 2007., str. 179-240.
- www.franjevci.info, Stopama otaca, (12. 4. 2007.)
- Zovkić, Mato, “Izdavač i urednici ‘Vrhbosne’ od 1887. do 1945.
godine”, Stoljeće Vrhbosne, 1887-1987, Vrhbosanska visoka teološka
škola, Sarajevo, 1996., str. 33-66.
138
HUM 2
HRVATSKA PERIODIKA U VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE
Božo Goluža
CROATIAN PERIODICALS IN THE TIME OF
MONARCHIC YUGOSLAVIA
Summary
In the article, short review of social circumstances in monarchic Yugoslavia (1918-1941) was presented with special overview to the situation
in media space of Bosnia and Herzegovina. It is easy to conclude that
freedom guaranteed by the Constitution was not applied in reality. Every
non-democratic society first attacks the media, so the same situation was
in that country. Newspapers, which were not in fond of the regime, were
supervised by the censors, and they were often closed. This article mostly
pays attention to the review of the Croatian and Catholic press in the first
Yugoslavia. Going quickly through it you can notice a huge number of
those organs (69). All careful readers will not miss the fact that many of
those papers were very shortly active. Except the state pressure, the main
reasons of their short duration were financial and staff problems.
Key words: newspapers, press, political, informative, Croatian, Catholic,
religious.
prosinca 2007.
139
Robert Jolić
Tomislavgrad
UDK 655.1(497.6)(091)
930.85(497.6)
Pregledni članak
Primljeno: 23. V. 2007.
“PRETPOVIJEST” TISKARSTVA U BIH:
RUKOPISNA BAŠTINA
BOSANSKOHERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
Sažetak
Prvu hrvatsku tiskaru u Bosni i Hercegovini kupili su hercegovački franjevci 1872. godine. Proradila je 1873. godine u Mostaru. Do tada su bosanskohercegovački franjevci svoja djela tiskali izvan Bosne i Hercegovine. No, mnoštvo je građe ostalo neobjavljeno: čuva se u arhivima u svijetu
(osobito u vatikanskom arhivu Propagande) te u bosanskim i hercegovačkim samostanskim i župnim arhivima. Autor obrađuje upravo tu građu
iz “predtiskarskoga” razdoblja. Dijeli je u tri velike skupine: spise (acta),
ljetopise bosanskih franjevaca i župne matične knjige. Budući da je velik
dio građe iz prvih dviju skupina već objavljen i dostupan javnosti, pogotovo ljetopisi, autor naglasak stavlja na istraživanje i obradbu matičnih
knjiga kao neiscrpna vrela podataka o životu katolika tijekom turskoga i
kasnijih razdoblja.
Ključne riječi: franjevci, arhivi, spisi, biskupska izvješća, ljetopisi, matice.
140
HUM 2
Uvod
Prije 135 godina franjevci su u Mostaru, još pod turskom vlašću, pokrenuli svoju vlastitu tiskaru. Strojevi za tiskaru dovezeni su u Mostar u
pratnji fra Petra Bakule 1872. godine, ali je dozvola od turskih vlasti isposlovana istom nekoliko mjeseci kasnije, tako da je tiskara proradila 1873.
godine. Za njezino pokretanje najzaslužniji su bili biskup fra Anđeo
Kraljević te franjevci Petar Bakula, Petar Kordić i Franjo Milićević. Bila
je to prva hrvatska tiskara u Bosni i Hercegovini. Do tada su franjevci i
drugi (rijetki) pismeni ljudi svoja djela tiskali izvan Bosne i Hercegovine:
u Zagrebu, Splitu, a pogotovo u Italiji.
Pa ipak, i prije i poslije 1873. godine brojni su spisi ostali u rukopisu: zapravo, slobodno možemo reći da je najvrjednija građa, barem za
povjesničare, upravo ona koja se čuva u raznim arhivima, kako onim
rimskim tako samostanskim i župnim u Domovini. Valja odmah na početku napomenuti da je mnoštvo građe neprocjenjive vrijednosti bilo,
nažalost, uništeno, poglavito za vrijeme rušenja najvećega broja franjevačkih samostana što su ga provodile osmanlijske vlasti ili neodgovorni
pojedinci. Također je brojna pisana baština nestala u plamenu prilikom
požara samostana ili župnih kuća: samostani su u najvećoj mjeri bili sagrađeni od drveta, a župne kućice, više nego jadne, prekrivene slamom
tako da je vatra, upaljena najčešće iz nepažnje, u kratko vrijeme gutala
sve pred sobom. Bolju su sudbu doživjeli oni spisi koji su imali sreću prijeći preko mora ili općenito u neturska područja. Tako vatikanski arhiv
do danas čuva iznimno vrijednu građu, različite dopise i izvješća. Poglavito su vrijedna izvješća biskupa ili apostolskih vikara s njihovih pastoralnih pohoda iz kojih se može odlično iščitati kako moralno stanje
vjernika tako i patnje kroz koje su prolazili, ali i demografski procesi na
određenom prostoru. Valja odmah napomenuti da je velik dio izvješća
s pastoralnih pohoda koji se čuva u vatikanskom arhivu već objavljen i
tako dostupan široj javnosti. U vatikanskim i drugim arhivima nalazi se i
Ž. Ilić, “Frano Milićević (uoči sto i pedesete obljetnice rođenja)”, Kršni zavičaj, br. 17, Hercegovina, 1984., str. 50-57. Do tada je u cijeloj BiH postojala samo jedna, državna tiskara,
zvana Vilajetska, u Sarajevu. Pokrenuo ju je bosanski vezir Osman Topal-paša 1866. godine
(usp. M. Babić, “Političke i kulturne prilike u BiH u doba fra Grge Martića”, Fra Grgo Martić
i njegovo doba, Zagreb, 1996., str. 27).
prosinca 2007.
141
Robert Jolić
građa iz predturskoga razdoblja koja je također u znatnom dijelu objavljena i dostupna javnosti.
Od onoga što je sačuvano u franjevačkim samostanima u Bosni i
Hercegovini, osmi službenih spisa, želim posebno istaknuti franjevačke
ljetopise vezane uglavnom za pojedine preživjele samostane u Bosni te
matične knjige pojedinih župa. Najistaknutiji ljetopisi također su u novije vrijeme objavljeni, ito u izdanjima prilagođenima širem čitateljskom
krugu, dok je rad na maticama, nažalost, tek u povojima tako da su najstarije matice još uvijek potpuna tajna za ljubitelje povijesne baštine. A
upravo one nude iznimno vrijedne podatke, ponajprije o životu “maloga
čovjeka” u osmanskom i austrougarskom razdoblju.
Nakon općenitoga prikaza službene građe koja se čuva u stranim i
domaćim arhivima, detaljnije ću se pozabaviti ljetopisima franjevaca
provincije Bosne Srebrene, a onda još iscrpnije stanjem matičnih knjiga
na prostoru Bosne i Hercegovine – upravo zato što su matice još uvijek
gotovo potpuna nepoznanica, čak i znanstvenoj javnosti.
1. Acta
Među spisima koji se čuvaju u vatikanskom arhivu posebno valja
istaknuti izvješća s pastoralnih putovanja biskupa koji su vršili službu na
području pod otomanskom vlašću. U Bosni kroz više desetljeća biskupa
uopće nije bilo: nije se usuđivao iz Đakova prijeći Savu i obići puk koji
mu je bio povjeren, ili su njegovi pohodi bili tajni i o njima nisu sačuvana
opširna izvješća. Hercegovina je, barem od početka 17. stoljeća, bila bolje sreće. Naime, nakon obnove Makarske biskupije (1615.) makarski su
biskupi redovito ili povremeno pohađali i prostor nekadašnje Duvanjske
biskupije te su o svojim pohodima slali izvješća novoosnovanoj Kongregaciji za raširenje vjere (Propagandi) koja je bila mjerodavna za misijska
područja, dakle i za Bosnu i Hercegovinu. Makarski biskupi redovito su
dolazili do Matine vode u Buškom blatu, a samo u iznimnim prilikama
i sjevernije od toga. Dolazili su dakle na staru granicu Duvanjske bi
142
Više o Bosanskoj biskupiji i nedolasku biskupa u Bosnu vidi M. Vidović, Povijest Crkve u
Hrvata, Split, 1996., str. 288-292.
HUM 2
“PRETPOVIJEST” TISKARSTVA U BIH: RUKOPISNA BAŠTINA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
skupije koja je sa Splitskom nadbiskupijom nekoć graničila upravo tu:
livanjski kraj u staro je vrijeme pripadao Splitskoj nadbiskupiji. Danas je
to granica između Mostarsko-duvanjske i Banjalučke biskupije. K tomu,
makarski su biskupi pohađali cijelu zapadnu Hercegovinu. Njihova izvješća u najvećoj su mjeri već objelodanjena.
Prvi biskup obnovljene Makarske biskupije fra Bartul Kačić-Žarković poslao je Kongregaciji pet izvještaja: 1626., 1630., 1636., 1640. i 1644.
godine. Na području koje mu je bilo povjereno župe su služene iz pet franjevačkih samostana: Makarska, Živogošće, Zaostrog, Imotski i Rama.
Samostani na području Hercegovine (Konjic, Mostar, Ljubuški, možda i
Duvno) bili su već uništeni, u 16. stoljeću, pa su skrb za vjernike preuzeli
franjevci iz drugih samostana. Inače su franjevci u to vrijeme bili gotovo
isključivi pastoralni kler, uz neznatan broj svjetovnih svećenika zvanih
popovi glagoljaši. Biskup fra Marijan Lišnjić također je poslao iznimno
zanimljiva izvješća o svojim pohodima 1670. i 1671. godine, kao i biskup
don Nikola Bijanković s više pohoda početkom 18. stoljeća.
Posljednji makarski biskup koji je pohodio Hercegovinu i o tome ostavio vrlo zanimljiv dnevnik bio je don Stjepan Blašković, 1735. godine.
Iste te godine Kongregacija je odlučila u Bosni i Hercegovini osnovati
poseban apostolski vikarijat, neovisan kako o (bosanskim) biskupima u
Đakovu tako i o makarskim biskupima ili bilo kojim drugim biskupima
sa strane. Od toga doba izvješća u Rim slali su bosanski apostolski vikari: fra Mato Delivić (1735.-1740.), fra Pavo Dragićević (1740.-1768.), fra
O njemu je objavljen vrijedan zbornik radova, N. Anić (ur.), Makarski biskup fra Bartul
Kačić-Žarković (Brist, 1572 – Sućuraj, 1645): život – djelo – vrijeme, Sućuraj, 1999.
Izvješća su objavili: S. Kovačić, Najstariji izvještaji o stanju Makarske biskupije u tajnom
vatikanskom arhivu (1626.-1658.), Split, 1975.; B. Pandžić, “Izvještaji Makarske biskupije sačuvani u tajnom vatikanskom arhivu”, Nova et vetera, 1(1980.), str. 139-192; B. Rupčić, “Makarska biskupije i zapadna Hercegovina do g. 1735.”, Nova et vetera, XXXI, sv. 1-2(1981.), str.
107-136; S. Kovačić (priredio i preveo), “Službeni izvještaji Svetoj Stolici o stanju Makarske
biskupije”, Makarski biskup fra Bartul Kačić-Žarković, zbornik, str. 265-286.
B. Pandžić, “Marijan Lišnjić makarski biskup (1609-1686)”, Nova et vetera, XXVII, 1(1977.),
str. 23-55.
M. Mikulić, Izbor izvornih spisa o Nikoli Biankoviću biskupu makarskom (1645-1730), Portland, 1978.; M. Vidović, Nikola Bijanković splitski kanonik i makarski biskup 1645-1730,
Split, 1981.
Dnevnik je u pomalo čudnoj kombinaciji doslovnoga prijevoda i opisa objavio A. Nikić,
Dnevnik makarskog biskupa Stjepana Blaškovića iz 1735., Mostar, 1994.
prosinca 2007.
143
Robert Jolić
Marijan Bogdanović (1768.-1772.), fra Marko Dobretić (1772.-1784.), fra
Augustin Botoš-Okić (1784.-1798.), fra Grgo Ilijić (1797.-1813.), fra Augustin Miletić (1813.-1831.) i fra Rafo Barišić (1831.-1847.). Od 1846./47.
godine biskup Barišić rezidira u Hercegovini gdje je osnovan poseban
apostolski vikarijat – kao posljedica dugogodišnjega sukoba između biskupa Barišića i uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Ovdje posebno valja istaknuti tri popisa katoličkoga pučanstva iz 18. i
s početka 19. stoljeća. To su ujedno i najstariji popisi za područje Bosne
i Hercegovine koji su uopće sačuvani. Popise su načinili apostolski vikari fra Pavo Dragićević (1741.-1743.) i fra Marijan Bogdanović (1768.).10
Treći popis načinio je apostolski vikar fra Augustin Miletić 1813. godine.
Njegovo izvješće vrlo je sažeto i važno, ali ne donosi detaljan popis katoličkih obitelji kako to čine dva prije spomenuta popisa.11
Njihova izvješća objavili su, dijelom ili potpuno: J. Jelenić, Spomenici kulturnoga rada franjevaca Bosne Srebreničke, Mostar, 1927. passim; M. V. Batinić, Djelovanje franjevaca u Bosni
i Hercegovini, sv. III, Zagreb, 1887., passim; M. Bogdanović, Ljetopis kreševskog samostana
(1765-1817), Sarajevo, 1984. (Prilozi, str. 221-292); M. Džaja, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Doba fra Grge Ilijića Varešanina (1783-1813), Zagreb,
1971., passim; A. Nikić, “Regesta dokumenata Kongregacije de propaganda fide (1)”, Bosna
franciscana, br. 9, Sarajevo, 1998., str. 256-276; J. Jelenić, Izvori za kulturnu povijest bosanskih
franjevaca, Sarajevo, 1913., passim; B. J. Barun, Dušobrižnički rad biskupa fra Augustina Miletića (1763.-1831.), Novigrad, 1998., passim; D. Kamber, “Patnje i poteškoće katoličkog klera
(prema izvještaju biskupa Miletića godine 1815.)”, Vrhbosna, Sarajevo, 1942., str. 5-15, 58-62, 92103; B. M. Vrdoljak, “Apostolski vikarijat u Bosni 1735.-1881.”, Plodovi ljubavi i žrtve, Livno,
2005., str. 17-130, passim. Posebno ističem djelo Acta franciscana Hercegovinae, objavljeno u
tri sveska. Prvi svezak, pod naslovom Acta franciscana Hercegovinae provinciarumque finitimarum tempore dominationis Othomanae, priredio je i objavio D. Mandić (Mostar, 1934.).
Obuhvaća razdoblje do 1699. godine. Njegovo je djelo nastavio i dovršio B. Pandžić, ali nakon
punih 70 godina. Pandžić je priredio i objavio dva sveska dokumenata: Acta franciscana Hercegovinae, sv. II. (1700.-1849.) i sv. III. (1850.-1892.), Mostar – Zagreb, 2003.
Više o tom sukobu i osnutku vikarijata u Hercegovini vidjeti J. Jelenić, Kultura i bosanski
franjevci, sv. II, Sarajevo, 1915., str. 24-70; R. Glavaš, Spomenica pedesetogodišnjice Hercegovačke Franjevačke Redodržave, Mostar, 1897.; R. Glavaš, Život i rad fra Rafe Barišića,
Mostar, 1900.; J. Baltić, Godišnjak događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni
1754-1882, Sarajevo, 1991., passim; I. Kecmanović, Barišićeva afera, Sarajevo, 1954.
10 Popise je objavio D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus
annis 1743 et 1768 exaratis, Chicago – Roma, 1962. Dragićevićev popis s faksimilom izvornika, u računalnoj obradbi, objavio je L. Đaković, Prilozi za demografsku i onomastičku
građu Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1979.
11 D. Kamber, “Stanje župa i duša apostolskog vikarijata u Bosni srebreničko-otomanskoj
prema popisu izvršenom 1813.”, Franjevački vjesnik, Beograd, 1931. (str. 369-376) i 1932. (str.
22-25, 57-59, 83-88, 111-121).
144
HUM 2
“PRETPOVIJEST” TISKARSTVA U BIH: RUKOPISNA BAŠTINA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
Od 1836. godine počinju izlaziti franjevački šematizmi koji daju sažete prikaze župa i katoličkoga pučanstva u Bosni i Hercegovini, pa tako
na neki način “zamjenjuju” izvješća biskupa i apostolskih vikara, točnije
daju nam prilično precizne podatke o katolicima na tome području. Prvi
šematizam provincije Bosne Srebrene (kojoj je tada pripadala i Hercegovina) objavio je fra Andrija Kujundžić 1836. godine u Budimu. Godine
1840. tiskan je drugi šematizam, a hercegovački franjevci od svoga “odcipljenja” (1844.) i pravnoga osamostaljenja (1852.) počinju tiskati vlastite šematizme. Prvi je izišao 1853., a posljednji 1977. godine.12
U samoj Bosni i Hercegovini čuva se također veoma vrijedna građa,
naravno ono što nisu uništili požari, razbojnici i nasilnici. Najvrjedniji
su dakako arhivi triju jedino “preživjelih” samostana kroz tursko razdoblje: Kreševa, Fojnice i Kraljeve Sutjeske. U novije vrijeme i ta je građa u najvećoj mjeri složena i sortirana po arhivarskim pravilima. To se
odnosi na samostane u Kreševu13 i Kraljevoj Sutjeski,14 dok se fojnički
samostan obnavlja, pa arhiv i knjižnica još nisu uređeni. Arhiv provincije Bosne Srebrene kompletno je presnimljen na mikrofilmove.15 Tu se
ipak ne nalazi najvrjednija građa (jer je ona u tri spomenuta samostana),
nego tek korespondencija Provincijalata počevši od 1834. godine, uz poneki dokument iz starijega razdoblja.16
Potrebno je istaknuti da i arhiv Hercegovačke franjevačke provincije
u Mostaru, iako je znatno mlađi, čuva bogatu građu. O tome je brigu
vodio najprije fra Andrija Nikić koji je sastavio sumarni prikaz arhivske građe.17 U novije vrijeme Arhiv je u rukama fra Ante Tomasa koji je
odradio golem posao: u računalnom je programu obradio preko 80.000
12 Usp. P. Knezović, “Duvanjski kraj u franjevačkim šematizmima”, Duvanjski zbornik, Zagreb – Tomislavgrad, 2000., str. 195-212.
13 Pismohrana franjevačkoga samostana sv. Katarine i župe Blažene Djevice Marije u Kreševu
(“našastar” uredio dr. Stjepan Razum, rujan 2002.). Kopija u mom posjedu.
14 Pismohrana franjevačkoga samostana sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjeski: “Našastar”
(inventar) – uredio dr. Stjepan Razum, srpanj 1999. Kopija u mom posjedu.
15 A. Cvitković, “Uređen Arhiv Provincije”, Svjetlo riječi, Sarajevo, rujan 2002., str. 74.
16 Prema usmenom priopćenju arhivara provincije fra Ante Cvitkovića, 4. svibnja 2007.
17 A. Nikić, Regesta Franjevačkog arhiva u Mostaru 1556.-1862., Mostar, 1984.
prosinca 2007.
145
Robert Jolić
dokumenata iz toga arhiva i tako nevjerojatno olakšao služenje arhivskom građom.18
Osim toga, i u samostanima u okolnim krajevima koji (danas) nisu u
Bosni i Hercegovini čuva se građa koja se barem dijelom odnosi na naše
prostore, primjerice u dalmatinskim samostanima.19 Isto tako, građa
koja se barem dijelom odnosi na naše prostore čuva se i u državnim arhivima, primjerice u Dubrovniku, Zadru, Zagrebu, ali i izvan hrvatskih
područja: u Beču, Carigradu i drugdje – što izlazi izvan okvira ovoga
rada.
2. Ljetopisi
Franjevački su ljetopisi prikazi svakodnevice franjevaca provincije Bosne Srebrene i puka njima povjerena. U vrijeme osnutka tiskare
u Mostaru ti su ljetopisi bili skriveni od očiju javnosti i dostupni vrlo
uskom krugu franjevačkih povjesničara. Ipak, početkom 20. stoljeća fra
Julijan Jelenić pokušao je nešto od toga i objaviti. Važan je njegov pokušaj objavljivanja Ljetopisa fra Nikole Lašvanina, najprije u Glasniku
Zemaljskog muzeja u BiH, 1914./1915. godine, a potom i kao samostalnoga djela.20 Taj njegov pokušaj, koliko god bio dobro isplaniran, ipak nije
spomenuti ljetopis znatno približio običnom čitatelju. Naime, Jelenić je
Ljetopis samo “prepisao” bosančicom, kako je izvorno i bio pisan, s latiničnim tekstovima na latinskom jeziku, kakav je slučaj i u izvorniku.
Isti je slučaj bio s Ljetopisom kreševskog samostana: Jelenić ga je najprije
objavio u Glasniku Zemaljskog muzeja (1917.), a potom i separatno (Sarajevo, 1918.). Donio je cijeli tekst prvoga, Bogdanovićeva dijela, drugi
dio samo u izvadcima, a treći je jednostavno preskočio. Dijelove Ljetopisa sutješkog samostana Jelenić je objavio u Glasniku Zemaljskog muzeja
u nastavcima tijekom 1923., 1924., 1925., 1926. i 1927. godine.
18 A. Tomas, “Izvješće o Arhivu Hercegovačke franjevačke provincije za Kapitul 2007.”, Kapitul 2007. (materijali za privatnu uporabu), str. 68-70.
19 Samo za primjer navodim građu primorskih samostana (Makarska, Zaostrog, Živogošće i
dr.) kojom se služio fra Karlo Jurišić te tako došao i do brojnih podataka vezanih za hercegovačko područje (K. Jurišić, Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba
turske vladavine, Zagreb, 1972.).
20 Dr. fra J. Jelenić, Ljetopis fra Nikole Lašvanina, Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1916.
146
HUM 2
“PRETPOVIJEST” TISKARSTVA U BIH: RUKOPISNA BAŠTINA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
Ipak je pravi posao, dakle objavljivanje potpunih tekstova svih triju
spomenutih ljetopisa, uslijedio znatno kasnije, počevši od 1979. godine.
Te je naime godine izdavačka kuća “Veselin Masleša” u Biblioteci “Kulturno nasljeđe” objavila Ljetopis sutješkog samostana, autora fra Bone
Benića. Djelo je priredio, latinske i talijanske tekstove preveo na hrvatski
jezik te uvod i bilješke napisao prof. dr. Ignacije Gavran, bosanski franjevac. Djelo je istom tada, osim što je objavljeno cjelovito, bilo dostupno
široj čitalačkoj javnosti jer su svi tekstovi bili na hrvatskom jeziku, pisani
latiničnim pismom. Fra Ignacije je u uvodnom dijelu dao pojašnjenja
vezana za Kraljevu Sutjesku, pisca fra Bonu Benića kao i za sami izvornik Ljetopisa. Uskoro potom svjetlo dana ugledao je i Ljetopis fra Nikole
Lašvanina (IRO “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1981.). Fra Ignacije Gavran
i ovaj je ljetopis uredio na isti način kao i Benićev. Godine 1984. izišao je
i Ljetopis kreševskog samostana (1765-1817) koji je u najvećoj mjeri pisao
fra Marijan Bogdanović. Opet je glavninu poslao odradio fra Ignacije
Gavran i tako zadužio pokoljenja koja dolaze, ne samo među crkvenim
ljudima i ne samo među povjesničarima nego i među svima onima koji
vole povijesnu baštinu. Osim tri gore spomenuta ljetopisa “Veselin Masleša” kasnije je objavio i ljetopis koji je vodio fra Jako Baltić u najvećoj
mjeri u samostanu Guča Gora sagrađenome počevši od 1857. godine
(upravo mu je Baltić položio kamen temeljac!). Naslov Ljetopisa preuzet
je iz izvornika: Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni 1754-1882. Prvi dio Ljetopisa Baltić je preuzeo iz Ljetopisa
fra Ive Mirčete 1758.-1784., a kasnije se služio još nekim franjevačkim
ljetopiscima, primjerice Kristićevim Enhiridionom. Iako mlađi, Baltićev je ljetopis vrijedan prinos poznavanju prilika o otomanskoj Bosni u
19. stoljeću, kada je Otomansko Carstvo bilo na izdisaju – sve do 1878.
godine kada je i izgubilo vlast nad Bosnom i Hercegovinom. Baltićev
ljetopis priredio je, latinske i talijanske dijelove preveo na hrvatski jezik
te napisao uvod i bilješke dr. fra Andrija Zirdum. Već prije je u Biblioteci “Kulturno nasljeđe” (1977.) izišlo djelo fra Filipa Laštrića-Oćevca
Pregled starina Bosanske provincije, ali to nije ljetopis u pravom smislu,
nego prije Laštrićev pokušaj prikaza povijesti Franjevačke provincije
Bosne Srebrene.
prosinca 2007.
147
Robert Jolić
Nedavno je izišlo i drugo izdanje svih pet gore navedenih knjiga – ljetopisa, u izdanju izdavačke kuće Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003. Suizdavači su Svjetlo riječi (Sarajevo) i Naša ognjišta (Tomislavgrad).
Na ovome mjestu ne može se ne spomenuti još jedan ljetopis koji,
istina, nije nastao na području Bosne i Hercegovine, ali u dobroj mjeri
ocrtava situaciju na našim prostorima u 17. stoljeću. Radi se o ljetopisu
fra Pavla Šilobadovića koji je boravio i pisao u makarskom samostanu.
Opisuje teško vrijeme (od 1662. do 1690. godine) Kandijskoga i Bečkomorejskoga rata, uskočke upade na tursko područje, pljačke, ubijanja,
odvođenje u ropstvo, krvave obračune između kršćana i muslimana.
Neka naselja na hercegovačkom, pa i bosanskom području prvi se put
spominju u sačuvanim izvorima upravo u Šilobadovićevu Libretinu.21
3. Matice
Osobitu pozornost želim posvetiti starijim matičnim knjigama. Jer,
dok je znatan dio izvorne građe (I.) i ljetopisa (II.) već dostupan široj
čitalačkoj publici, ili barem znanstvenicima, dotle su matice, poglavito u
Bosni i Hercegovini, još uvijek velika tajna, u najvećoj mjeri potpuno neistražene i daleko od očiju javnosti. A činjenica je, u što sam se osobno
osvjedočio, da matične knjige nerijetko pružaju neponovljive podatke o
životu jedne zajednice – župe ili pojedinog sela, kao i o životu “maloga
čovjeka” kojega povijesni prikazi redovito zaobilaze u širokom luku. A
da matice doista daju podatke iznimne vrijednosti, stručnjaci u Europi
otkrili su već odavno. I u Republici Hrvatskoj istraživanja matica u velikom su zamahu. U nas tek u povojima.
Neke odredbe o vođenju matica donesene su već na Lateranskom
koncilu 1217. godine, osobito u vezi s vjenčanjima i mogućim zloporabama. Te su odluke potvrđene i na Firentinskom koncilu 1517. godine.
Osobito je pak važan bio Tridentski koncil (1545.-1563.). Na njemu su
(1563.) donesene ili službeno potvrđene uredbe o vođenju matica krštenih i vjenčanih. Kasnije je papa Pavao V. (1614.) odredio da se trebaju vo21 Libretin je najprije objavio S. Zlatović, “Kronaka o. Pavla Šilobadovića o četovanju u Primorju (1662-86)”, Starine JAZU, knj. 21, Zagreb, 1889., str. 86-115. Ponovno, bolje izdanje
objavio je J. A. Soldo, Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća, Split, 1993., str. 19-68.
148
HUM 2
“PRETPOVIJEST” TISKARSTVA U BIH: RUKOPISNA BAŠTINA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
diti i matice umrlih. Otada se u Katoličkoj crkvi vodi pet vrsta matičnih
knjiga: krštenih, vjenčanih, umrlih, krizmanih i stanje duša.22
Najstarija sačuvana matica u Hrvatskoj jest matica krštenih župe
Umag: potječe iz 1483. godine. Zatim slijedi matica krštenih na Hvaru
iz 1516., a iz 16. stoljeća potječu i još neke matice, osobito u dalmatinskom priobalju i na otocima: Pupnat (Korčula), Pazin, Labin, Mandalina
(Šibenik), Zadar, Rijeka, Pučišta (Brač), Trogir, Rab, Split, Dubrovnik,
glagoljske matice iz Neviđana (Pašman), Silbe i Oliba. U unutrašnjosti
Hrvatske matice su novijega datuma: Zagreb 1640., Osijek 1691., Varaždin 1707. godine. Te se matice različito upotrebljavaju, u brojnim vrstama istraživanja (primjerice za istraživanje medicinske baštine, filološka
istraživanja, izvorna povijesna otkrića i sl.).23
U odnosu na ostalu Europu, pa i Hrvatsku, matične su knjige u BiH
relativno novijega datuma. Većina starih župa imala je matice počevši
od 18. stoljeća. Jedine su iznimke samostanska župa Kraljeva Sutjeska i
župa Vareš koje posjeduju matice od 1641., odnosno 1643. godine.24 To
naravno ne znači da i druge župe nisu posjedovale tako stare matice.
One su međutim često stradale u požarima župnih kuća ili su uništene
na druge načine. (Sjetimo se da su franjevci, koji su vodili te matice,
živjeli u nemogućim uvjetima, uz svakodnevne progone, bez ikakve sigurnosti, a najčešće i bez stalnih župnih stanova.) Tako se matice nisu
mogle ni voditi, a pogotovo kvalitetno čuvati. Fra Petar Bakula u svome
je Šematizmu (1867.) zabilježio kako, primjerice, župa Blato (danas Široki Brijeg) “radi požara kuće, ili kakva drugoga nama danas nepoznatoga
uzroka (…) ima matice tek od godine 1753.”; za župu Gradnići u Brotnju:
“Zbog ponovljenih požara kuće ova župa ima župske matice samo od
g. 1775.”; za župu Roško Polje: “Ona je jedna od najstarijih župa u Her22 S. Bertoša, Život i smrt u Puli: starosjeditelji i doseljenici od XVII. do početka XIX. stoljeća,
Pazin, 2002., str. 27 s.
23 V. Stipetić – N. Vekarić, Povijesna demografija Hrvatske, Zagreb – Dubrovnik, 2004., str.
28-31.
24 Prvi svezak Matice krštenih župe Kraljeva Sutjeska obuhvaća razdoblje od 1641. do 1727.
godine (na temelju usmene obavijesti dr. Stjepana Razuma iz Hrvatskoga državnoga arhiva). Za župu Vareš podatak u A. Nikić, Katolici u Varešu do 2002. godine, Mostar – Vareš,
2003., str. 242.
prosinca 2007.
149
Robert Jolić
cegovini, ali zbog požara stare kuće nema matica nego od god. 1773.”.25
Matice župe Duvno izgorjele su u požaru župne kuće u Seonici 1821.,26
župe Livno u požaru župne kuće u Vidošima 1802.,27 a župe Kupres u
ratnim rušenjima 1942. godine.28 Tragičan je pak i nečuven način na koji
su se komunističke vlasti odnosile prema povijesnoj i kulturnoj baštini.
One su naime neke matice koje su se čuvale u samostanu na Širokom
Brijegu, s brojnim drugim vrijednim knjigama, u ožujku i travnju 1947.
(dakle dvije godine nakon što je završio rat!) planski spalile na lomači.29
Mnoge su matice stradale ili barem oštećene (primjer župe Roška Polja)
nakon što su komunisti naredili oduzimanje matica iz župnih ureda i
prenošenje na uporabu u novoosnovane matične državne urede.30
Znanstvena istraživanja matica započela su najprije u Francuskoj.
Popularnost matica valja promatrati u općem ozračju francuske “nove
historije”, nastale oko časopisa Annales i struji oko Analâ – kojoj pripada
možda i najveći povjesničar 20. stoljeća Fernand Braudel (1902.-1985.).
Ta se struja sve više usmjeruje na istraživanje svakodnevnih životnih
činjenica – namjesto do tada sveprisutne povijesti velikih događaja, likova, obrata. Pristupa se “rekonstrukciji obitelji”, uglavnom na razini
pojedinih sela ili skupina sela (recimo, jedne župe) te se utvrđuje kretanje rođenja, vjenčanja, plodnosti, smrtnosti. Takva “mala” historija, o
malim sredinama, pojedincima, marginalnim događanjima, još uvijek je
iznimno zanimljiva i privlačna.31
Istraživanja demografskih kretanja, pa tako i na temelju crkvenih
matica, u Republici Hrvatskoj već su prilično odmakla. O tim je istraživanjima objavljena i specijalizirana studija autora Vladimira Stipetića i
25 P. Bakula, Hercegovina prije sto godina (ili: Šematizam fra Petra Bakule iz 1867.), Mostar,
1970., str. 68, 90, 141.
26 R. Jolić, Život i smrt u Duvnu: demografska kretanja u Duvnu od 18. do 20. stoljeća na temelju crkvenih matičnih knjiga, Tomislavgrad, 2005., str. 26-27.
27 T. Perković, Stanovništvo Livanjskog polja u 18. i 19. stoljeću, Livno, 2003., str. 116.
28 M. Džaja – K. Draganović, Sa kupreške visoravni, 2. izdanje, Baško Polje – Zagreb, 1994.,
str. 257.
29 A. Nikić, “Povijest matičnih knjiga”, Kršni zavičaj, br. 30, Humac, 1997., str. 84-86.
30 Usp. R. Jolić, Župa Seonica: spomen-knjiga prigodom 200. obljetnice premještanja sjedišta
duvanjske župe u Seonicu (1806.-2006.), Tomislavgrad, 2006., str. 21 s.
31 M. Gross, Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja, 2. izdanje, Zagreb,
2001., str. 237-265.
150
HUM 2
“PRETPOVIJEST” TISKARSTVA U BIH: RUKOPISNA BAŠTINA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
Nenada Vekarića. Matične knjige mogu biti, kako zaključuju autori, ne
samo “suhoparni upisnici rođenih, vjenčanih i umrlih, nego jedna vrsta
kronike u kojoj će se naći nebrojeno mnogo različitih životnih situacija”,
kako je to zorno pokazao Slaven Bertoša u obradbi pulskih matičnih
knjiga.32 U Bosni i Hercegovini, koliko mi je poznato, jedini dosadašnji
pokušaj obradbe matičnih knjiga moj je magistarski rad na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu, a radi se o obradbi maticâ stare duvanjske župe sa
sjedištem u Seonici. Taj je rad, u proširenom obliku, tiskan u nakladi
Naših ognjišta pod naslovom Život i smrt u Duvnu te podnaslovom Demografska kretanja u Duvnu od 18. do 20. stoljeća na temelju crkvenih
matičnih knjiga (Tomislavgrad, 2005.), 294 str. Ima i drugih pokušaja, ali
još nisu dovedeni do kraja. Tako je Tomislav Perković započeo istraživanja livanjskih matica. Zasada je u računalo prenio tisuće podataka, od
čega su osobito vrijedni upisi pisani bosančicom. To pismo danas jedva
da još tkogod poznaje. Stoga je nadasve potrebno da se što više ljudi
s njim upozna kako nam povijesna baština ne bi neiskorištena stajala
pred očima samo zato što je ne znamo pročitati. Računalne prijepise iz
livanjskih matica Perković je objavio u posebnoj studiji (Stanovništvo Livanjskog polja u 18. i 19. stoljeću, Livno, 2003.). Ipak, istom sad predstoji
pravi posao, tj. obradba podataka u svrhu spoznavanja demografskih
procesa na livanjskom području počevši od početka 19. stoljeća.
Matice stare župe Veljaci, dakle ljubuški kraj, obrađuje Vlado Pavičić.
Mnogo je prepisao, ali pravi posao također istom predstoji. Za tisak je
pripremio obradbu najstarije veljačke matice krštenih. Starim maticama župe Ravno u istočnoj Hercegovini bavi se Marinko Marić. U tijeku
je prepisivanje matičnih knjiga stare župe Brotnjo/Gradnići u računalo.
To radim uz pomoć suradnika, a u svrhu izradbe doktorske disertacije.
Broćanske su matice inače najstarije u kontinuitetu sačuvane matice u
Hercegovini (od 1775. godine do danas).
Ovdje posebno želim istaknuti neizmjeran trud koji je u proučavanje
matica uložio gosp. Nikola Mandić. On je rukom prepisao desetine tisuća podataka iz matica raznih župa u Hercegovini te na temelju tih podataka objavio nekoliko knjiga s rodoslovljima pojedinih župa ili mjesta
32 V. Stipetić – N. Vekarić, nav. dj., str. 31.
prosinca 2007.
151
Robert Jolić
u Hercegovini.33 Mandić matice nije rabio ni u kakva druga istraživanja
osim rodoslovna, ali i to je velik prinos proučavanju, štoviše popularizaciji matica.
Da bi se maticama moglo kvalitetno i potpuno služiti, valja ih najprije
prepisati u računalni sustav, ito u onaj koji omogućuje sortiranje podataka. To je ujedno najteža i najvažnija faza u proučavanju matica. Potom
slijedi sortiranje podataka i njihova obradba. Takvu mogućnost pružaju
različiti kompjutorski programi, pa tako i običan excelov program u kojem sam i ja radio. A do kakvih se sve izvanrednih otkrića može doći,
najzornije može pokazati Bertošina knjiga o Puli: to je rudnik, doista
neiscrpno vrelo za najrazličitije pristupe vremenu koje je minulo, za
“mikroanalizu” života 18. i 19. stoljeća, za “historiju mentaliteta” i svega
onoga što uz to ide.
Zaključak
Svrha ovoga rada bila je pokazati kako je pismena djelatnost franjevaca Bosne Srebrene bila živa i razvijena i u “predtiskarsko” doba, dakle
kroz čitavo vrijeme turske okupacije. Ne treba zaboraviti da su franjevci
kroz duga stoljeća bili gotovo jedini obrazovani sloj u Bosni i Hercegovini, školovani redovito na visokim učilištima u inozemstvu. Uz velike poteškoće neki među njima tiskali su svoja djela, redovito poučna sadržaja,
u inozemstvu, neka i na hrvatskom jeziku, za što je bilo potrebno najprije izliti bosanička slova. Ipak, najveći dio građe ostao je u arhivima. Unatoč tome što je nemalo građe na različite načine tijekom stoljeća bilo
uništeno (požari samostana i župnih kuća, namjerno uništavanje što su
ga provodili silnici, stradavanje spisa prilikom prijenosa na odredišta i
slično), ipak su do danas sačuvani brojni spisi, kako u domaćim tako u
stranim arhivima (osobito u arhivu Propagande u Rimu), matične knjige
33 N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Konjicu i okolici, Mostar, 2000.;
N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru, Mostar, 1999.; N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Kruševu kod Mostara, Mostar, 1997.; N.
Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Čapljini i okolici, Mostar, 2003.; N.
Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar, 2001., N. Mandić,
Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Mostar, 2002.; N.
Mandić, Podrijetlo hrvatskih rodova sjeverne okolice Mostara, Mostar, 2005.
152
HUM 2
“PRETPOVIJEST” TISKARSTVA U BIH: RUKOPISNA BAŠTINA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
koje su preživjele sve vihore i oluje kao i iznimno vrijedni i živopisni
ljetopisi što su ih vodili franjevci u samostanima koji su preživjeli turska
razaranja i paljenja (Kreševo, Fojnica i Kraljeva Sutjeska). Dio spomenute baštine dijelom je već dostupan širem čitateljskom krugu, osobito ljetopisi koji su objavljeni u “popularnim” izdanjima. Naglasak stoga danas
valja staviti na istraživanje matičnih knjiga koje u Bosni i Hercegovini
skoro još nije ni započelo.
Literatura
- Babić, M., “Političke i kulturne prilike u BiH u doba fra Grge Martića”, Fra Grgo Martić i njegovo doba, Zagreb, 1996.
- Bakula, P., Hercegovina prije sto godina (ili: Šematizam fra Petra
Bakule iz 1867.), Mostar, 1970.
- Baltić, J., Godišnjak događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni 1754-1882, Sarajevo, 1991.
- Barun, B. J., Dušobrižnički rad biskupa fra Augustina Miletića
(1763.-1831.), Novigrad, 1998.
- Batinić, M. V., Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, sv. III,
Zagreb, 1887.
- Bertoša, S., Život i smrt u Puli: starosjeditelji i doseljenici od
XVII. do početka XIX. stoljeća, Pazin, 2002.
- Bogdanović, M. Ljetopis kreševskog samostana (1765-1817), Sarajevo, 1984.
- Cvitković, A., “Uređen Arhiv Provincije”, Svjetlo riječi, Sarajevo,
rujan 2002., str. 74.
- Džaja, M. – Draganović, K., Sa kupreške visoravni, 2. izdanje,
Baško Polje – Zagreb, 1994.
- Džaja, M., Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu
iz 18. u 19. stoljeće. Doba fra Grge Ilijića Varešanina (1783-1813),
Zagreb, 1971.
prosinca 2007.
153
Robert Jolić
- Đaković, L., Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 1979.
- Glavaš, R., Spomenica pedesetogodišnjice Hercegovačke Franjevačke Redodržave, Mostar, 1897.
- Glavaš, R., Život i rad fra Rafe Barišića, Mostar, 1900.
- Gross, M., Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja, 2. izdanje, Zagreb, 2001.
- Ilić, Ž., “Frano Milićević (uoči sto i pedesete obljetnice rođenja)”,
Kršni zavičaj, br. 17, Hercegovina, 1984., str. 50-57.
- Jelenić, J., Izvori za kulturnu povijest bosanskih franjevaca, Sarajevo, 1913.
- Jelenić, J., Kultura i bosanski franjevci, sv. II, Sarajevo, 1915.
- Jelenić, J., Ljetopis fra Nikole Lašvanina, Sarajevo, 1916.
- Jelenić, J., Spomenici kulturnoga rada franjevaca Bosne Srebreničke, Mostar, 1927.
- Jolić, R., Život i smrt u Duvnu: demografska kretanja u Duvnu od
18. do 20. stoljeća na temelju crkvenih matičnih knjiga, Tomislavgrad, 2005.
- Jolić, R., Župa Seonica: spomen-knjiga prigodom 200. obljetnice
premještanja sjedišta duvanjske župe u Seonicu (1806.-2006.), Tomislavgrad, 2006.
- Jurišić, K., Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području
u doba turske vladavine, Zagreb, 1972.
- Kamber, D., “Patnje i poteškoće katoličkog klera (prema izvještaju biskupa Miletića godine 1815.)”, Vrhbosna, Sarajevo, 1942., str.
5-15, 58-62, 92-103.
- Kamber, D., “Stanje župa i duša apostolskog vikarijata u Bosni
srebreničko-otomanskoj prema popisu izvršenom 1813.”, Franjevački vjesnik, Beograd, 1931. i 1932.
- Kecmanović, I., Barišićeva afera, Sarajevo, 1954.
154
HUM 2
“PRETPOVIJEST” TISKARSTVA U BIH: RUKOPISNA BAŠTINA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
- Knezović, P., “Duvanjski kraj u franjevačkim šematizmima”, Duvanjski zbornik, Zagreb – Tomislavgrad, 2000., str. 195-212.
- Kovačić, S. (priredio i preveo), “Službeni izvještaji Svetoj Stolici
o stanju Makarske biskupije”, Makarski biskup fra Bartul KačićŽarković, zbornik, str. 265-286.
- Kovačić, S., Najstariji izvještaji o stanju Makarske biskupije u
tajnom vatikanskom arhivu (1626.-1658.), Split, 1975.
- Makarski biskup fra Bartul Kačić-Žarković (Brist, 1572 – Sućuraj,
1645): život – djelo – vrijeme, zbornik radova, uredio N. Anić, Sućuraj, 1999.
- Mandić, D., Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis, Chicago – Roma, 1962.
- Mandić, N., Podrijetlo hrvatskih rodova sjeverne okolice Mostara,
Mostar, 2005.
- Mandić, N., Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar, 2001.
- Mandić, N., Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Čapljini i okolici, Mostar, 2003.
- Mandić, N., Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Konjicu i okolici, Mostar, 2000.
- Mandić, N., Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Kruševu kod Mostara, Mostar, 1997.
- Mandić, N., Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru, Mostar, 1999.
- Mandić, N., Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Mostar, 2002.
- Mikulić, M., Izbor izvornih spisa o Nikoli Biankoviću biskupu
makarskom (1645-1730), Portland, 1978.
- Nikić, A., “Povijest matičnih knjiga”, Kršni zavičaj, br. 30, Humac,
1997., str. 84-86.
prosinca 2007.
155
Robert Jolić
- Nikić, A., “Regesta dokumenata Kongregacije de propaganda fide
(1)”, Bosna franciscana, br. 9, Sarajevo, 1998., str. 256-276.
- Nikić, A., Dnevnik makarskog biskupa Stjepana Blaškovića iz
1735., Mostar, 1994.
- Nikić, A., Regesta Franjevačkog arhiva u Mostaru 1556.-1862., Mostar, 1984.
- Nikića, A., Katolici u Varešu do 2002. godine, Mostar – Vareš,
2003.
- Pandžić, B., “Izvještaji Makarske biskupije sačuvani u tajnom vatikanskom arhivu”, Nova et vetera, 1(1980.), str. 139-192.
- Pandžić, B., “Marijan Lišnjić makarski biskup (1609-1686)”, Nova
et vetera XXVII, 1(1977.), str. 23-55.
- Perković, T., Stanovništvo Livanjskog polja u 18. i 19. stoljeću, Livno, 2003.
- Rupčić, B., “Makarska biskupije i zapadna Hercegovina do g.
1735.”, Nova et vetera XXXI, 1-2(1981.), str. 107-136.
- Soldo, J. A., Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća, Split, 1993.
- Stipetić, V. – Vekarić, N., Povijesna demografija Hrvatske, Zagreb – Dubrovnik, 2004.
- Vidović, M., Nikola Bijanković splitski kanonik i makarski biskup
1645-1730, Split, 1981.
- Vidović, M., Povijest Crkve u Hrvata, Split, 1996.
- Vrdoljak, B. M., “Apostolski vikarijat u Bosni 1735.-1881.”, Plodovi
ljubavi i žrtve, Livno, 2005., str. 17-130.
- Zlatović, S., “Kronaka o. Pavla Šilobadovića o četovanju u Primorju (1662-86)”, Starine JAZU, knj. 21, Zagreb, 1889., str. 86-115.
156
HUM 2
“PRETPOVIJEST” TISKARSTVA U BIH: RUKOPISNA BAŠTINA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
Robert Jolić
“PREHISTORY” OF TYPOGRAPHY IN B&H:
HAND-WRITTEN HERITAGE OF THE BOSNIANHERZEGOVINIAN FRANCISCANS
Summary
The first printing house in Bosnia and Herzegovina was bought by the
Herzegovinian Franciscans in 1872.It started with its work in 1873 in Mostar. Till that moment the Bosnian-Herzegovinian Franciscans had printed their works outside of Bosnia and Herzegovina. But, many materials
stayed unpublished: they are kept in the world archives (especially in the
Vatican archive Propagande) and in the Bosnian and Herzegovinian monastic and parish archives. The author analyzes the materials from that
“pre-printing” period. He divides them in three big groups: documents,
Bosnian Franciscans’ chronicles and parish registers. Since a big part of
the materials from the first two groups have already been published and
made available for the public, especially chronicles, the author emphasizes research and analysis of parish registers as they are inexhaustible
sources of data about the lives of Catholics during the Turkish and later
periods.
Key words: Franciscans, archives, documents, Episcopal reports, chronicles, head-quarters.
prosinca 2007.
157
Pavao Knezović
Hrvatski studiji u Zagrebu
UDK 050(497.6) Glas Hercegovca
811.124’04:050(497.6) Glas Hercegovca
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 13. VIII. 2007.
ANTIČKO I GLAS HERCEGOVCA
Sažetak
Kao i u ostalim tadašnjim hrvatskim listovima, antičko se u Glasu Hercegovca može razvrstati u dvije skupine. Prvu tvore povijest i civilizacija
Grčke i Rima u starom vijeku, a drugu raznovrsna uporaba latinskoga
jezika. Druga je kudikamo zastupljenija u mostarskom glasilu, a obje su
rabljene u svrhu objašnjavanja suvremene situacije kao najjači i najuvjerljiviji argumenti ili kao najbolji primjeri, osobito domoljublja. Uporaba sentencija, dosjetaka, fraza i citata na latinskom jeziku tekstu daje
i stilsku markiranost.
Ključne riječi: Glas Hercegovca, antičko, Grčka, Rim, latinski jezik, sentencija.
U Mostaru je od 1885. do 1896. godine dva puta tjedno izlazio Glas
Hercegovca. Pregledao sam tih nepunih dvanaest godišta s namjerom
vidjeti što je čitatelj mogao doznati o religiji i kulturi, znanosti i književnosti, povijesti i društvenom poretku, umjetnosti i arhitekturi antike u
prvom redu mediteranskoga bazena. Sve informacije o antici i njezinoj
civilizaciji što ih je donio Glas Hercegovca mogu se podijeliti u dvije
skupine: jednu cjelinu tvore obavijesti o kulturi i povijesti grčko-rimskoga svijeta od 8. stoljeća prije Krista do propasti Zapadnoga Rimskog
Carstva, a drugu latinski jezik i njegova mnogostruka uporaba. Razno158
HUM 2
vrsna uporaba latinskoga jezika u pojedinim prilozima pridonosi njihovu stilskom markiranju koje najčešće pojačava njegovu persuazivnost i
kredibilitet argumentacije. S obzirom na sve to, mostarsko se glasilo ne
razlikuje od ostalih tadašnjih hrvatskih listova.
1.
Tijekom jedanaest i pol godina izlaženja Glasa Hercegovca tiskano
je oko 1250 brojeva, no tek šesnaest brojeva donosi priloge u kojima se
nalazi neka informacija o svijetu antike i njezinim znamenitim osobama. To je posve zanemarivo, osobito kada se pomisli na ukupan broj
objavljenih priloga u ovom listu. Mostarsko glasilo dakle nije privlačila
antika. Ipak su ti malobrojni prilozi zanimljivi i donekle vrijedni.
Prva vijest odnosi se na Pirinejski poluotok, a objavljena je 26. rujna
1885. pod naslovom “Španija”. Tu se vrlo kratko spominje kako je Kartaga u njoj osnivala svoje kolonije i razvijala trgovinu, a pod vodstvom
Hanibala, Hazdurbala i Hamilkara Kartažani su s obale prodrli u unutrašnjost poluotoka.
Ali sudbina Kartagine bijaše po udarcim drugog neprijatelja, da pane
jer Rim nju svlada i morala se je nakon slavne obrane predati svomu
rimskom gospodaru, nu ipak izgled Virijata i dogadjaj Numancije obilno
su dokazali Rimljanima da za mnogo i mnogo doba njihovo osvojenje
nemogaše se reći ni dovršeno ni mirno. Rimsko gospodstvo trajalo je
dobra četiri vjeka pod republikom i do cara Onorija i kad porušivi zvuk
oružja divljačkih naroda pogubi Rimljane u španjolskoj zemlji. (GH, II.,
1885., 40, [1].)
Ovdje se lako može uočiti prikrivena usporedba sudbine bosanskohercegovačkoga puka pod osmanskom i austrougarskom vlašću s usudom španjolskih zemalja (tj. naroda) pod punskim i rimskim jarmom.
Druga vijest objavljena je iduće godine u reportaži “Osvrt na Malu
Aziju” koja je izlazila u sedam brojeva (GH, III., 1886., 44-50), ali se antičkoga razdoblja dotiče samo u 44. i 46. broju. Tu kaže da su u Scitiji
“vile i junaci činili čudnovate zgodnetke” i da su “Omer, koji spjeva ona
prosinca 2007.
159
Pavao Knezović
junaštva, umni Talet, dostjni(!) Ezop, Herodot, Apek sinovi Male Azije”
(GH, III., 1886., 44., [1]). Malo dalje, opisujući grčko tlo u Europi, kaže:
Ova je pokrajina glasovita s pogleda ratovah izmedju iztoka i zapada,
koji dokazuju velike zgode i nesgode povjestničke. Još kad no kršćanska
svjetlost prosja cieli sviet, ova zemlja otrese se Olimpijskih bogova, te
prigrli novu svjetlost, tamo su Pavao i sv. Barnaba propoviedali evandjelje i više puta proputovali Grčku u svakom smislju(!). (GH, III., 1886.,
44., [1].)
Pisac ne navodi nijedno grčko mjesto niti osobu nego samo podsjeća
da su se tu vodili grčko-perzijski ratovi, odnosno “ratovi između istoka
i zapada”, što je fina aluzija na ratove s Osmanlijama na europskom tlu.
Još više je to potencirano u sljedećoj rečenici gdje ističe pobjede kršćanstva nad poganskim ili olimpijskim bogovima. Usto, još se spominje da
su Grčkom vladali rimski carevi među kojima se ističe Dioklecijan kao
najžešći i posljednji progonitelj kršćana. U trećemu nastavku piše da su
Rim i Carigrad “gotovo sasvim nakitili svoje spomenike samo pribavljanjem spomenikah iz Male Azije” (GH, III., 1886., 46., [1]). Zatim piše
o amfiteatru u Nikeji (u Bitiniji, danas Iznik) povezujući ga s Plinijem
Mlađim i carem Trajanom:
Teatar Nicenski suvremeni je mladom Pliniju, koji u svojim dopisim
upravljenim na cesara Trajana nješto ob ovoj sgradnji napominje, a u
sadanje doba najti ćeš ga sasvim izpetljana svodovim i stubam u velikim
stećkim izradjenm izmedju kojih podiže se bujno bilje. (Glas, III., 1886.,
46., [1].)
Točno nakon dvije godine (tj. 1888.) pojavljuje se članak “Rim i rimska
prošlost” iz kojega se jedino može doznati da je “u prastaro doba, kadno
Rim cvataše u najbujnijem cvatu neznabožtva, tamo svevišnji(!) posla
svoja dva miljenika Petra i Pavla da u onom svietskom gradu sagrade
crkvu katoličku i utemelje kraljevstvo” i “da je sav rimski narod, sa svim
svojim vladaocim na čelu, bio ustao protu ovoj dvojici miljenika božiji,
Plinije Mlađi u 39. pismu desete knjige Pisama Trajanu opisuje tadašnje stanje nicejskoga
amfiteatra (“Theatrum, domine, Nicaeae maxima iam parte constructum...” C. Plinii Caecilii
Secundi Epistularum liber decimus ad Traianum imperatorem cum eiusdem responsis, 39, 1).
160
HUM 2
ANTIČKO I GLAS HERCEGOVCA
da njih i njihov nauk u mračilo stave” (GH, V., 1888., 46., [1]). Taj je članak manje razočaranje nego upozorenje na jaku razliku romantičarskoga krtistocentričkog poimanje Rima i rimske povijesti od suvremenoga.
Donekle se to prešućivanje poganskoga razdoblja rimske prošlosti može
opravdati jer se pisac usredotočio na proslavu slavenskih apostola, svete
braće Ćirila i Metoda u Rimu.
U sedmom godištu (1890.) jedino se susreće prijevod pripovijetke
Mudra Penelopa Antonija Canofila s talijanskoga, ali ta Penelopa s poznatom nam vjernom Odisejevom suprugom nema ništa zajedničkoga
osim imena.
U rugalici “Posrbici Anti Stražičiću” spominju se muze i otac povijesti Herodot u izrazitoj vezi sa suvremenim događajima. Usto, čitatelj
Glasa Hercegovca mogao je doznati dvije čudne tvrdnje o Aleksandru
Velikom. Josip Dobroslav Božić spominje ga kao kralja Armenije, Ibernije, Albanije i Armenije. A drugi put već u naslovu “Aleksandar Veliki
– Srbin”, kako piše Glas Hercegovca, to je tvrdio neki profesor u vinkovačkoj gimnaziji.
Čestitajući imendan fra Grgi Martiću 1892. godine, fra Alojz Petrić
spominje hrabroga Leonidu i pjesnika Homera:
GH pogrješno navodi autorovo prezime: “Ova pripoviest uzeta iz talijanskog djela: Il lucidarie evangelice discorsi predicabili dal P. Antonio Confile Venetia 1676.” (GH, VII., 18890.,
8., [1-2].) To je zbirka propovijedi: Antonio Canofilo, Il Lucidario Evangelico. Discorsi
Predicabili. Sopra lo quatro Domeniche dell` Avvento, le sei dopň l`Epifania, le cinque dopo
Pasqua, e le Ventiquattro dopo la Pentecoste. Venetia, Pezzana, 1676., 477 str. 8°.
“Kako nekoć kad ga dvore Herodota starog Muze, | Povjestnika sviju oca; od radosti liju
suze, | Jer su našle opet muža kojega su vriedne one, | Jer su našle tebe muža – Stražičiću, oj
Antone. | Hosana Stražičiću!” (GH, VIII., 1891., 23., [1].)
“Kralj kavkaza, Armenije, Ibenrine (Iberia), Albanije i Armenije imenom Aleksandro Veliki
učinio je da vlada Ibeima i Albanasima (322 g. pr. Kr.) njegov general Azod, al s naročitom
zapovjedi da se ta plemena klanjaju suncu, mjesecu i zviezdama stajačicama (5 planeta) i da
priznaju jednog nevidljivog stvorca.” (GH, VIII., 1891., 4., [2].)
“Pišu ‘Hrvatskom Branku’ iz Vinkovaca da je njeki ondašnji profesor na ondašnjoj gimnaziji
predavao svojim djacima da je i Aleksandar Veliki bio Srbin. Na to je ustao njeki djak i upitao ga: A kako to gospodine profesore može biti, kad je Aleksandar Veliki živio 300 godina
prije Hrista, a Srbi 700 godina poslije poroda Hristova dodjoše ovamo! Nu tome profesor
odreza: Ti mene nemaš za to pitati, već imaš slušati, što ja kažem! To može samo kosovski
doseljenik prof. reći, pa da onda zaista nije živa istina da već kosovski doseljenici ne znadu
što čine, nego da upravo lududu (sic!).” (GH, X., 1893., 4., [1].)
prosinca 2007.
161
Pavao Knezović
Mi se radujemo ovoj sgodi kao ozebnik sunčevu sjaju, kao bilje zlato- i
srebro-likoj rosi. Ti božanski naš Omiru, ti divni pjevče naših Leonida
jesi za nas sunce jarko, jer ko što ono ogrieva žarkim zrakama svakog
ozebnika, tako i ti svojim krilatim riečima, svojom bogoduhom poezijom ogrievaš sve nas, a na osob duhove što su vilam miljenici. (GH, IX.,
1892., 21., [2].)
Poput Petrića, oduševljen je i urednik Glasa Hercegovca uspoređujući snagu i ljepotu latinskoga izraza u enciklici pape Lava XIII. gdje
rabi “slog božanstvenog Platona” i harmonizira Ciceronovu eleganciju i
Tacitovu jezgrovitost s izrazom prvih otaca svete Crkve i zato “ta te latinština začarava”. Te laskave epitete – Platon, Ciceron, Tacit i Homer
– ne duguju autorovu uvjerenju koliko papi i Martiću koje on s njima
uspoređuje.
Najkonkretnije priznanje grčke mudrosti i razboritosti nalazi se
u člancima “Perom i olovkom” Ivana Milićevića. U prvom izrijekom
tvrdi:
Grci bijahu najmudriji od svih naroda ali ujedno i najrazboritiji. Razboritost nalazimo kod svih veleuma ma kojega vieka i naroda pa bili oni
medju sobom posve različiti, npr. Sokrates i Shakespeare, Gundulić i
Preradović, Starčević i Strossmayer. (GH, XI., 1894., 32., [1].)
Pozivajući se na Schillera, u nastavku uspostavlja jednakost između
razumnosti i Grka, odnosno grčtva:
Heleni su dakle razumni; narod taj bijaše mudar i uvidjavan. Imade pravoga grčtva i pseudogrčtva. ‘Grčtvo što bijaše ono? Razum i umjerenost
i bistrina’, kaže Schiller. To je pravo grčtvo, jer se temelji na razumu. U
ovom pogledu i pravcu moramo sliediti Grke.
I odmah pojašnjava drugi pojam:
“Jezik je latinski, ali slog božanstvenog Platona i Lava XIII. U latinštini enciklike harmoniziraju Cicero, Tacit i prvi otci svete crkve. Ta te latinština začarava. Tko pozna latinski, a traži
prevod ove enciklike, taj grieši. Prievodi, koje smo pročitali, nisu nego bliedi odsjevi one
veličanstvene, incisive, elegantne jezgrovitosti, kojim je papa zaodjenuo svoje velike, duboke
i evangjeoske misli.” (GH, VIII., 1891., 37., [1].)
162
HUM 2
ANTIČKO I GLAS HERCEGOVCA
Graeca fides, nulla fides, to je ono pseudogrčtvo, ovoga grčtva imademo
i kod nas, jer se kaže: Ni u tikvi suda, ni u vlahu druga. Otresimo ga se!”
(GH, XI., 1894., 33., [1].)
Pohvale grčkoj umnosti i razboritosti rabe se za snažno poticanje na
prekidanje svih odnosa sa svima onima koji posjeduju osobinu “pseudogrčtva”. Autor priloga jasno se distancira od iluzija romantičara i zagovara realizam u političkom životu, a možda i u književnosti jer se zalaže
da se u svemu slijedi razum. Ivan Milićević pripada onoj mladoj generaciji koja je bila kadra javno spaliti mađarsku zastavu ne predajući pred
svemoćnim Kuhenom i Kallayem.
Od svih grčkih i rimskih znamenitih likova jedino je osobitu pozornost mostarskoga glasila privukao Lucije Kvincije Cincinat, prototip
domoljuba u službi naroda, kojega je svojim čitateljima predstavilo u
pjesmi znakovita naslova “Slavni orač” (GH, VIII., 1891., 32., [2]-[3]).
Pjesma od 20 kvartina u šestercima ispjevao je neki slabiji stihotvorac
potpisan pseudonimom Odisej i popratio je zanimljivom bilješkom u
kojoj je biranim riječima pojasnio okolnosti i vrijeme odvijanja radnje
u pjesmi. Pjesnik iznad svega ističe Cincinatovu skromnost, čestitost i
beskompromisnu ljubav prema domovini. Kada se Rim našao u strašnoj
opasnosti, senat je Cincinata imenovao diktatorom i poslao glasnika po
njega. Došavši u neko selo u koje su ga naputili, glasnik se čudi da u tako
zabačenom i zapuštenom selu živi tako važna osoba koja jedina zna i
može spasiti državu.
Realizam u hrvatskoj književnosti vezan je s usponom pravaštva u osamdesetim godinama.
Usp. Ježić, 1993., 266-278; Solar, 2003., 264.
Lucija Kvincija Cincinata (Lucius Quinctius Cincinatus), prema legendi koja se nalazi kod
Tita Livija u djelu Ab Urbe condita (lib. 3, c. 12, 19-20 i 26), pozvali su s oranja da se primi
diktature jer su 458. prije Krista Ekvi opkolili rimsku vojsku. Obavivši uspješno povjereni
zadatak za 16 dana, odrekao se diktature. Ponovno je izabran za diktatora 439. prije Krista
kada su patriciji optužili bogatoga plebejca Spurija Melija da se želi dokopati vlasti.
“Kad su Ekvi, da osvete svoje saveznike Volsce obkolili rimsku vojsku na gori Algidu god.
458. pr. Kr. tada se Rimljani silno prepadoše, te izaberu za diktatora vrsnoga ali skromnoga
Lucija Kvintija Cincinata. Glasnik, koji mu tu vijest imao javiti, zateče ga kako ore svoju
malu oranicu. Čim Cincinat shvati da se radi o opasnosti mile domovine pohiti brže bolje u
Rim – sabere vojsku na Martovu polju, iznebuha napadne neprijatelje i hametom ih potuče.
Poslije slavne pobjede ugje (sic!) u Rim kao triumfator – a za time se vrati na svoje malo
imanje te se lati obradjivanja svoje njivice.” (GH, VIII., 1891., 32., [2-3].)
prosinca 2007.
163
Pavao Knezović
Rekoše mi kuća
Tude ima jedna,
Cincinata kuća
Čestita i vrjedna.
3.
“Poslaše me do njeg
Da mu javim glasa
Izabra ga senat
Da Rimu dâ spasa.”
6.
“Velidu da nikog
Takog neimade,
Da kao Cincinat
Rim spasiti znade. “
8.
Kad su došli blizu
Do onoga mjesta,
Do koga je mogla
Ić i ljepša cesta.
9.
Zapitaše jednog
Oro njivu što je
Cincinata kuća
Da im kaže – ko je?
10.
Pridigne se orač
Otre lice znojno,
Pa im onda reče
Mirno i spokojno:
11.
“Eto, ljudi, šta je
Pitate li za me,
Koja dobra sreća
Uputi vas na me?”
12.
Obojica oni –
Ostadoše tudi
Zapanjeni kao
Da su čisto ludi.
13.
Istina je n’jesu
Nadali se sjaju,
Al im ni to nebje
Umu ni na kraju.
(GH, VIII., 1891., 32., [2-3].)
Kada je Lucije Kvint shvatio zbog čega je glasnik došao i što se od
njega očekuje, ostavi plug i “Na brzu se ruku / Na kljuse povadi” i već
isti dan bijaše u Rimu.10 I, hametice porazivši neprijatelje, oslobodi Rim i
10 “I odkasa, vrcem / Put viečitog grada / Uprav stiže tamo, /Kad sunce zapada.” (GH, VIII.,
1891., 32., [2-3].)
164
HUM 2
ANTIČKO I GLAS HERCEGOVCA
milu domovinu od opasnosti. Tada se odreče diktatorske vlasti i ponovno se vrati u svoje selo k svojoj njivi i prihvati se seoskih poslova:
Za tijem se lijepo
Svojoj kući vrati,
Omiljenog pluga
Iznova se lati.
Mostarsko je glasilo svojim čitateljima predočilo Lucija Kvincija Cincinata kao uzor iskrene ljubavi prema domovini, a samo nekoliko brojeva prije narugalo se oholom i nemoralnom posrbici Anti Stražičiću koji
nije prezao poslužiti se svim nedopuštenim i nemoralnim sredstvima da
bi se dokopao visokih položaja vlasti “usred Sarajgrada, u stolici Bosne
mile” (GH, VIII., 1891., 23., [1]).
2.
Drugu cjelinu tvori raznovrsna uporaba latinskoga jezika i znatno je
obimnija od spomena na svijet antike. U Glasu Hercegovca na latinskom
se jeziku mogu pročitati naslovi članaka, mudre izreke, fraze, stručni
termini, naslovi djela i razni citati koji se donose kao dokazi iznesenih
tvrdnjâ te tuđice što su nastale iz latinskoga i grčkoga jezika. Međutim,
najneočekivaniji su stihovi i zgodne šale na latinskome, a i toga ima.
Doduše, te veze s antikom nisu frekventne kao u Katoličkoj Dalmaciji u
kojoj se mogu naći gotovo čitave stranice otisnute na latinskom jeziku.
Za naslove pojedinih članaka devet su puta uporabljene sentencije
na latinskome. Pišući o provali neke četice Crnogoraca u kotar Bileće,
za naslov rabi Horacijevu11 izreku: Parturiunt montes nascetur ridiculus
mus jer “iz male ove čete proizvadja ista [tj. Neue Freue Presse] čitavu
vojsku” (GH, V., 1888., 22., [1-2]). U tri broja iz 1892. urednik (?) se lista
obračunava s nekim Bošnjakom pod naslovom “Doksomanija ili Vanitas Vanitatum” (GH, IX., 1892., 71-73, [2-3]) naglašavajući time njegovu
bolesnu težnju da se pod svaku cijenu istakne, a to je taština nad taština11 Horatius Flaccus, Quintus: Ars poetica, 139.
prosinca 2007.
165
Pavao Knezović
ma.12 Vrlo žučan članak, a takvih je u Glasu Hercegovca ponajviše, kojim
polemizira s Bošnjakom naslovio je modificiranom izrekom Non verba
sed facta, a završava ga rečenicom:
Kad se to dogodi uvjereni smo nestat će ‘Bošnjaka’ na isti način kao i brata mu famoznoga ‘Napredka’, a dotle ako ‘Bošnjak’ baš želi lomiti koplje
s nama, slobodno mu; nu uz taj uvjet da budu non verba sed facta,13 t.j.
da netjera sofizam nego neka donese u obranu svoje povjestne činjenice,
istinite i neopovržive, a ne trice i kučine efemernih i dvojbenih osoba.
Toliko za ovaj put. (GH, X., (1893., 9, [1-2].)
Polemiku oko srpskoga imena naslovio je “Psychopatia Serbica” (GH,
X., 1893., 80., [1]), dok izvješće o stanju u Srbiji ima naslov “Serbicae res”,
a zaključuje ga riječima: “Srbija s dana na dan koraca konačnoj svojoj
propasti.” (GH, XII., 11895., 86., [1].)
Obavijest o smrti pruskoga kralja i njemačkoga cara Vilima II. Hohenzollerna donosi pod naslovom “Et mortuus est” (GH, V., 1888., 12.,
[1]), dok o proslavi rođendana cara Franje Josipa I. izvješćuje pod njegovim geslom “Viribus unitis” (GH, V., 1888., 35., [1]). Još se u pripovijesti
“Učiteljeva kći” nalazi podnaslov “Evangelium aeternum” koji spisateljica14 na početku objašnjava: “Vi razumijete ono drevno evangjelje o
svemogućnosti majke – prirode, o kojoj nam govori zvuk vihora, žubor potoka, veličajnost nebeskoga svoda i kucaj našega srca?” (GH, VII.,
1890., 51., 52. i 54., [2].)
U životopisu “Ferdinand Lesseps” uzeta je kao moto fraza: Tempora
mutantur... (GH, X., 1893., 19., [2]) dok je u reportaži “Poslije dubrovačke slave” moto: Quousque tandem... (GH, X., 1893., 80., [1]). Time
autor retorički pita Srbe kada će već prestati svojatati pjesnika Ivana
Gundulića i Dubrovnik, kao što je na početku prvoga govora In Catilinam Ciceron doviknuo Katilini dokad će iskušavati strpljivost rimskoga
konzula, senata i naroda. U svakoj uporabi sentencije stvaraju dodatno
12 Propovjednik svoj proslov počinje riječima: “Vanitas vanitatum...” (Prop 1,1).
13 Izreka zapravo glasi: “Res, non verba.” Autor je obrnuo dijelove izreke jer njegovi protivnici
samo iznose tvrdnje bez valjanih dokaza.
14 Ida Marie Louise Friederike Gustava Gräfin von Hahn, poznatija kao Ida von Hahn-Hahn
(1805.-1880.), njemačka pjesnikinja i spisateljica.
166
HUM 2
ANTIČKO I GLAS HERCEGOVCA
stilsko obilježje i obogaćuju ga specifičnom figurom učenosti koju rado
konzumira čitateljstvo jer u njega nešto novo (možda i nerazumljivo)
pobuđuje osjećaj da je to i uzvišeno. Tako ti prilozi sa sentencijama, koje
su redovito i vrstom tiskanih slova markirane, privlače veću pozornost
čitateljstva i time ostvaruju svoj glavni cilj: da ih se pročita i da prenesu
poruku.
U Glasu Hercegovca urednikovi su polemički prilozi najčešće protkani mudrim izrekama na latinskom jeziku. Tako u rubrici “Razbistrimo”
br. XVIII dva puta upotrebljava izreku: De mortuis nihil nisi bene (GH,
VIII., 1891., 11., [1]).15 Ta se izreka pripisuje Hilonu, a zapisao ju je prvi
Diogen Laertski od koga su je prenijeli Demosten i Plutarh, a potom
Ciceron i Valerije Maksim. Iz članka se doznaje da ta izreka vrijedi za
svakoga preminula čovjeka, ali se ne može reći za don Mihovila Pavlinovića “jer je Pavlinović još živ, dakako da je živ, jer sa svojom značajnošću i sa svojim neumrlim djelima živiće do vjeka”. Tim je paradoksom
još više naglašena suprotnost između navodnoga “životinjskog govora”
Naprednjakovića o “jednom uzor čovjeku i pravom ljudskom značaju
našem nezaboravnom Pavlinoviću” jer je ovaj drugi postajao besmrtan
dok je taj “veleučeni djetić Naprednjaković još krmelje otirao i golokrak
u zapećku po prašini puzao”.
U članku “Spomen prijatelju – pravno historička razprava” moglo bi
se reći da se autor, mladi Ivan Milićev[ić] upravo razmeće uporabom
latinskih mudrih izreka jer ih u kratkom tekstu donosi čak pet, a nijednu nije preveo: Eligit quia placet (Izabrao je jer mu se sviđa), Non!
Quia non placet! (Ne! Jer mu se ne sviđa), Mus ridiculus! (Smiješni miš!),
zatim Historia[e] est prima lex, ne quid falsi ducatur (Prvi je zakon povijesti, da se nešto lažno ne navodi.) i De gustibus non est disputandum!
(O ukusima ne treba raspravljati!), a tu su još i pojmovi: gordijski čvor,
fantastične nauke, historični podatci, tlo kulturne Europe, zlatne Cice15 “Red dodje i na Vuka, ali ne mislite na onog nedužnoga vuka u gori zelenoj, nego na onoga
drugoga velikoga Vuka. (...) Da zbilja kada smo tu moramo kazati, kako nas je liepo gosp.
Naprednjak poučio u jednom svojem broju: De mortuis nihil nisi bene. To smo mi znali još
onda dok je veleučenjak Naprednjaković krmelje otirao i golokrak u zapećku po prašini
puzao...” (GH, VIII., 1891., 11., [1].)
prosinca 2007.
167
Pavao Knezović
ronove riječi, parcijalist, historik itd.16 Ogorčen pogubnim i fantastičnim naukama i kontradiktornim raspravama oko hrvatske narodnosti u
Hrvatskoj, a posebice u Bosni, autor je više godina pažljivo proučavao
“naše najbolje istorike i razlučio dobro od zla, istinu od laži” pa iz dna
svoga srca savjetuje Hrvatima u Hrvatskoj i Bosni da “prigrle ono što je
Hrvat i ništ[a] više!”. Neka se ugledaju na ostale europske narode koji
“jednodušno brane i štite svoju milu narodnost i svim ju srcem kako
svoje najdragocienije blago čuvaju, te ne imaju nikakvih medjusobnih
razmirica, ne samo historičnimi podaci, nego i narodnom tradicijom,
da moraju biti ono, što su i što im zdrav razum kazuje” (GH, VIII., 1891.,
22., [1]). Nasuprot tome, “u nas Hrvata svakim danom sve to veće razmirice bivaju glede naše mile narodnosti, te tim ciepaju svoj mili narod
na više česti, što je pogubno!”. U Bosni je stanje još gore jer je tamo to
“jedan gordijski čvor zabludjenim fanaticim, koji kao zasliepljene krtice
ništa ne pripoznaju od svoga gusta (Eligit quia placet.) Oh to je grozno!”.
Zato ih podsjeća na zlatne Ciceronove riječi: “Historia[e] est prima lex,
ne quid falsi ducatur”17 jer su “zavedeni mitom i čašću skrenuli s puta
istine” (GH, VIII., 1891., 22., [1]). I sam autor naglašava da “Bosna u današnjem vremenu jest u sredini političkog razvitka”.
16 “A Bosna? O tom je razgovor! O tom je jedan gordijski čvor zabludjenim fanaticim, koji kao
zasliepljene krtice ništa ne pripoznaju od svoga gusta (Eligit quia placet.) Oh to je grozno!
Mnogi svjetski historici sve svoje sile upotrebiše da razrieše taj gordijski čvor, ali žalibože,
od tih, mnogi, ol su bili parcialiste, te više naginjali na svojakanje tudjih prava, koji su ga i
prilično razriešili, a to sliepe krtice ne pripoznaše, nego samo odgovoriše: Non! Quia non
placet! (Mus ridiculus!) - Istina, da je suvišno ob ovoj stvari pisati, jer čovjek, ako je iole
iskren, to mora primiti ono, što mu razlog nalaže! Ove moje rieči želio bi da unidju u srce
svakom čovjeku, bilo panbošnjaku ili nadrisrbiću; jer uprav prozhode iz dna moga mladenačkog srca i jer smo ob ovoj stvari za sigurno osvjedočen baveć se i prosudjujuć kroz više
godina naše najbolje istorike i razlučujuć dobro od zla, laž od istine, itd. - Bosna u današnjem vremenu jest u sredini političkog razvitka, naginjajući sad na srbsku, sad na bosansku,
sad opet na hrvatsku! Nu, mnogi historici pišući o toj, toli znamenitoj stvari, nisu se u strogom smislu držali one zlatne Ciceronove: Historia[e] est prima lex, ne quid falsi ducatur,
nego zavedeni mitom i čašću skrenuli su s puta istine, a i nadalje su se kitili i dičili imenom
‘historik’, ali ob ovim ću samo reći: De gustibus non est disputandum! Pa čitatelju dobro sudi
i misli! - Narod se jedan od drugog razlučuje jezikom, običaji i medjusobni odnošaji...” (GH,
VIII., 1891., 22., [1].)
17 U Cicerona taj postulat zapravo glasi: “Nam quis nescit primam esse historiae legem, ne
quid falsi dicere audeat.” De oratore, 62.
168
HUM 2
ANTIČKO I GLAS HERCEGOVCA
Latinski se dakle u suvremenim raspravama rabi kao najuvjerljivija
argumentacija.
Pitanja narodnosti najčešća je tema priloga u Glasu Hercegovca. Osobito se žučno reagiralo na “fantazije pok. fra Ante Kneževića o kojazih
bosanstva” (GH, IX., 1892., 10., [1]). Kada je netko ustvrdio da se na “bosanskoj vjeri” može “osnivati narodnost”, uredništvo lista odgovara:
Mi samo na ovo ovliko odgovaramo. I Atenska i spartanska prošlost bijaše slavna i kud i kamo više nego li bosanska, ali ni jednim ni drugim
nepade na um, da sebi stvore atensku ili spartansku narodnost, nego oni
uviek ostadoše vjerni svojoj grčkoj narodnosti i svome elenskom imenu.
(GH, VIII., 1891., 14., [2].)
Drugi put za osporavanje takve ideje citira fra Marijana Šunjića:
Šunjić priznaje da smo mi u Bosni, kao Hrvati, sklopili s ugarskim kraljem Kolomanom ugovor 1102. kada piše: ‘Tercenti et septuaginta jam
sunt anni, Imperator semper Auguste Vosque Inclyti feluces Hungariae
Ordines! Quod pars Vestri fausta esse desierimus (sic!)’.18 Tude dakle piše
fratar biskup na cara Franju I. i to 1834. da i mi spadamo na krunovine sv.
Stjepana… (GH, IX., 1892., 10., [1].)
U istom se članku citira i tri stiha iz pjesme “Elegia in novo anno” fra
Blaža Josića.19 U tome broju nalazi se pismo koje je potpisao Kallisthene, a upućeno je “Sinu ponosne Bosne iz Bihaća na njegov dopis u br. 9
‘Bošnjaka’ o. g.”. Tu već na početku piše: “smatram dužnošću da izrečem
18 Kovačić među Šunjićevim djelima navodi: “Augusto Austriae impertori regique apostolico
Francisco primo et nobili Pannoniae genti a Provincia Bosna Argentina grati testificatio
exhibita xenii adinstar recurre anno Domini MDCCCXXXIV, Budae, Typis Regiae scientiarum universitatis Hungaricae, [1833].” Kovačić,1991., 309.
19 “Josić u svojih Elegijah, prem opjeva poviest i žalosnu sudbinu Bosne, ipak se ne zove Bošnjakom, već onako kako se onda i Hrvati nazivaše, jer je znao da smo isti narod s njimi; on
dapače ne pozna razlike ni medju Srbstvom i Hrvatstvom, to je njemu svejedno, on pjeva:
‘Non agimus nos de discrimine nominis istihic: | Illyrus anne forem? Serbne vocandus ero? |
... Cuilibet hinc Nomen: quod quis amat, sit ei!’ - fra Blaž Josić, naš latinski pjesnik, je odviše
liberalan prema srbstvu i da sad tako piše, mi bi ga odpravili u ‘bzorašku’sektu; ama on ipak
priznaje, da su se dva, samo dva, poviešću razlučena, a inače ista naroda biva u pravu Srbiju,
te ostale naše pokrajine naselili.” (GH, IX., 1892., 10., [1].)
prosinca 2007.
169
Pavao Knezović
svoje duboko sažaljenje, što ‘sin ponosne Bosne’ onako neponosno piše”.
Potom nastavlja:
Knežević [tj. fra Ante] kategorično izjavljuje da neki ‘dična imena Bosne
i Bošnjaka’ pogrdjuju, a nije dokazao, koji su to ‘neki’, i u kojem se smislu
odbacuje ime Bosne i Bošnjaka. Filozof veli: Qui bene distinguit, bene
docet. Ne tako, gospodo! Vi kad nam to predbacujete činite falaciju, što
ju logika zove a dicto secundum quid, ad dictum simpliciter. Mi štujemo
ime Bosne i Bošnjaka kao pokrajinsko, ali kao narodnostno, jer ga poviest i tradicija zabacuju, odbacujemo i preziremo, kao komentum iznašast
na zavaravanje i upropašćivanje milog nam naroda. (GH, IX., 1892., 22,
[2].)
S pitanjem narodnosti najtješnje je povezano određivanje granica za
koje urednik Glasa Hercegovca kaže:
Granice domovine ne leže samo na zemljovidu, granice domovine rišu se
krvlju, u osjećajima naroda, charta cordis odlučuje a ne charta atlantis.
Ona prva dalje dopire kod nas Hrvata nego ova druga. Nastojmo da ova
druga dostigne onu prvu. Čim prije, tim bolje”. (GH, XI., 1894., 31., [2].)
Bile su to vrlo mučne i žučne razmirice, pa i svađe i politikantska
nadmetanja oko utvrđivanja jasnih sastavnica koje tvore pojam narodnosti, a poznato je da je Kallay na sve moguće načine htio na prostoru
Bosne i Hercegovine uspostaviti naciju Bošnjaka.
3.
Najobimniji tekstovi tiskani u Glasu Hercegovca na latinskom jeziku, osim pjesme fra Mate Prskala, citati su dokumenata i djela najuglednijih autora.20 U životopisu hrvatskoga epskog pjesnika Franje
20 Uz Pjesme Mate Kapora u pjesnikovu životopisu za dokaz o tome kada je i gdje rođen citira
maticu krštenih župe Korčule: “V. Bapt. – Anno Dni 1789. Die prima Mensis Mag, Matheus,
Maria Alojsius filius Mri Marci Antonii Capor filii qu. Doni Joannis et Joannae filiae qu.
Prottomri Joannis Lovrichevich conjugum hujus civitatis hodie portatus fuit ad hanc cathedralem Aecclesiam (sic!) eique suepletae (sic!) fuerunt reliquiae sacrao (sic!) baptismales
Coeremoniae p. Rum Dnum Archidiaconum Can.um Dominicum Beor vicarium eplem. qui
tamen infans die prima prox. Prae. Mensis Januarii et eadem die baptizatus fuit ob iminens
mortis periculnm (sic!) in domo ab adm. Dno. Mansionario Cosma Andrijch – Assisten-
170
HUM 2
ANTIČKO I GLAS HERCEGOVCA
Wernera21 “Murad Efendi” donosi natpis sa “zlatne kolajne što mu je
holandezki kralj dao na čast kovati u težini od 55 dukata sa njegovim
likom” 1881. godine: “Viro illustri Murad Efendi Imp. Turcarum Legato qui cuncta sua opera dramatica Lugduni Batavorum una edidit
dd. Rex anno MDCCCLXXXI...” (GH, XI., 1894., 4., [1]). Latinski tekst
nije pravilno predočen čitateljstvu jer ga je trebalo otisnuti kapitalom,
a ne običnim slovima. Taj je tekst upotrijebljen samo da bi stvorio začudnost jer se njime ne povećava brojnost informacija nego samo daje
lažna patina arhaičnosti.
U prikazu povijesti franjevačkoga samostana u Kreševu (“Povjestničke crtice o Kreševu i samostanu sv. Katarine dj. i muč.”), kako bi čitatelja
uvjerio u tvrdnje da je u tome samostanu 1141. godine bila i biskupska
stolica biskupa Vladislava, pisac prikaza posegnuo je za glasovitim djelom Illyricum sacrum Daniela Farlatija pa citira:
Farlati Illy. Sacr. t. IV. p. 43. Sedem episcopalem (Vladislaus) ut reperio
in adversis Mss. Riceputi, apud Krescevum constituit, in urbe Verbasio
et Bosnae amnibus fere intermedia, quae tunc numero tectorum et incolarum frequentia copiaque divitiarum florebat. (GH, XIII., (1896), 50.,
[2].)
Međutim, tjedan dana poslije taj se isti biskup nalazi na kraljevskoj
skupštini održanoj u Konjicu 1446. godine:
tes dictis Coeremoniis fuerunt Mansionarius supradictus et Nobi. Dna. Magdalena Armeni
uxor Nob. Dni. Jacobi Spanich filii spect. Nob. Dni. Francisci de comitib. Spanich. Ita est.
– Ego Can. Dni. Petrovich Parochus.” (GH, III., 1886., 34., [1].)
21 “Mnogo hvaljeni hrvatski i epski pjesnik, inače Franjo Werner rodio se 20. svibnja 1836. u
Zagrebu od otca Franje Wernera i majke Eleonore rodj. Pfeifer. (...) Nauke učio u Zagrebu i
Beču. Vratio se u Zagreb zahtjevaše od otca da ga dade u ljekarnu (...) ali nemirna duha ostavi ju [ljekarnu] i posveti se slikarstvu. Otac ga dade opet u Beč. (...) Ali ne minu ni pola druge
godine etoti ocu molbe da mu se dozvoli asentovati u Kaiserhusare. Otac potpisa revers. (...)
Kadet dodje u Zagreb na dopust, pa se pokaže u krasnoj uniformi. U to doba bio u Zagrebu
Circus Careé. On se zaljubi u jednu liepu jahačicu, zaboraviv na stroge vojničke propise, i
pobježe š njom u Carigrad. Potucav se od nemila do nedraga, lati se u Carigradu ozbiljno
posla. Poturči se i dobije ime Murad. Znajući šest jezika znadjaše doći u sultanovu milost i
postade instruktorom. (...) i tako je napredovao da je postao tajnikom ministra za unutarnje
poslove, a potom bio konzul u Palermu i poslanik u Temišvaru. Od godine 1874. do 1877. bio
je turskim generalnim konzulom u Draždjanih, a onda je došao kao ministerresident u Haag
gdje je 12. rujna 1881. na griži umro.” (GH, XI., 1894., 4., [1].)
prosinca 2007.
171
Pavao Knezović
U skupštini koja se je pod presedanjem samoga kralja Stjepana Pome
(sic!)22 na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja obdržavala u Konjicu god. 1446.
desiše se tada uz njega i velmože iz sve Bosne, medju kojima se je uz časne u Isusu otce franjevce23 nalazio sâm ‘poštovani u Isukrstu otac gosp.
Vladimir Vladmirović,24 kreševski biskup i neretvanske crkve grčkoga
obreda, naš dvorski tajnik grčke književnosti i zakona naučitelj (doctor)
i vjerni naš... (GH, XIII., (1896), 52., [1]).
Iako nitko iole razuman ne može povjerovati da je isti čovjek, pa bio
on i biskup, sjedio na biskupskoj stolici od 1141. do 1446. godine, ipak
pisac prikaza citira povelju koju je izmislio fra Luka Vladmirović. Da
bi čitatelja uvjerio u nevjerojatno, poziva se na uglednoga povjesničara
crkvene povijesti Daniela Farlatija. Vrlo čudan previd uredništva, blago
rečeno.
Kada je urednik radi liječenja kostobolje bio u toplicama u Topuskom
1887. godine, prelistao je album lječilišta i iz njega prepisao neke pjesmice i zanimljivije dojmove napisane na hrvatskome, njemačkome i latinskome. Tako je u rubrici “S moga putovanja” objavio i epigram sastavljen u elegijskim distisima na latinskome. Taj prigodni epigram ispjevao
je i u album zapisao 14. srpnja 1865. pravnik Antun Molnar (“Topuskae
die 14. 7. 1865 Dr Ant. Molnar / Juris prof. Zagrab”), a glasi:
Cisternes olim celebrem tennere (!) Topuskam
Antea Romanae gloria gentis erat!
Nunc veteris molis tantummodo rudera monstrat;
Est clarum a thermis nunc quoque nomen habet. (GH, IV., 1887., 43.,
[1].)
22 Najvjerojatnije je tiskarskom pogrješkom otisnuto Poma umjesto Toma. Međutim, bosanski
kralj 1441. nije bio Stjepan Tomaš Ostojić nego Stjepan Tvrtko II. koji je kraljevao do listopada 1443.
23 U bilješci dodaje: “Farlati Illyr. sacr. t. IV. p. 69. Praesentibus Reverendis in Christo ac clarissimis Patribus ordinis s. Francisci Michaele Jadrensi, vicario Bosnae fratrum praedicti
Ordinis.” (GH, XIII., (1896), 52., [1].)
24 U bilješci donosi: “Idem ibidem: Datum Cognitii per manus Reverendi P. in Christo D. Villemiri (sic!) Vladimirovich, episcopi Krescoviensis et Narentinarum Ecclesiarum Graecanici
ritus, aulae nostrae secretarius et graecanicarum litterarum ac legum Doctoris et fidelis
nostri.” (GH, XIII., (1896), 52., [1]).
172
HUM 2
ANTIČKO I GLAS HERCEGOVCA
Zgodna latinska pjesmica najvjerojatnije je plod školskih vježbâ25 na
kojima stihotvorac i nije najbolje svladao metriku.
U Glasu Hercegovca tiskani su prijevodi Tugomira Alaupovića prigodnih pjesama fra Ive Mihailovića iz Požege i fra Petra Lipanovića iz
Fojnice koje su na latinskom jeziku ispjevali prigodom izbora za biskupa
fra Jeronima Lučića iz Vareša. Pjesme su zajedno s Pisankom Augustina
Vlastelinovića26 bile tiskane 1637. godine u Rimu. Tu vrlo rijetku knjižicu
pronašao je negdje u Rimu fra Euzebije Fermendžin i prijepis dostavio
uredništvu Franjevačkoga glasnika. Urednik glasnika fra Ignacije Strukić objavio je 1895. godine kompletnu knjižicu s Alaupovićevim prijevodom i Fermendžinovim bilješkama, a Glas Hercegovca prenio je samo
Vlastelinovićevu Pisanku i prijevode pjesama Mihailovića i Lipanovića
(GH, XII., 1895., 22-23), dok one fra Martina Brguljanina i fra Tadije Vukušića nije objavio iako je iz bilježaka nedvojbeno da je fra Tadija Vukušić (vjerojatnije Vukšić) Hercegovac.27 Uredništvo vjerojatno nije htjelo
opterećivati čitateljstvo nešto dužim pjesmama na latinskome, zato je
izostavilo fra Tadijine elegije čiji naslov glasi: “In gratitudinis memoriam
pangebat Reverendus pater fr. Thadaeus Wcvscich ord. min. de obs.
Prov. Bosnae Argentinae olim custos” (“Iz harnosti spjevao o. fra Tadija
Vukušić Reda sv. Frane Prov. Bosne srebrene njegda kuštod”)28 i ostale
tri pjesme. S toga gledišta iznimka je prigodnica fra Mate Prskala29: De
25 Usp. “Sequente elucubrationes poeticae eiusdem P. Ignatii Giorgi extemporaneae sunt, quas
currenti calamo pro rhetorices auditoribus, cum in Societate Iesu essent, exarabat.” Đurđević, 1956., 250-272.
26 U naslovu je otisnuto: Pisanka g. Augustina Vlastelinovića iz Sarajeva složena na čast i
poštenje prisvitlom G. F. Jerolimu Lucichu, Varešaninu, biskupu Drivatskomu, Vladaocu Bosanskomu Skradinskomu i Posavskomu, stricu svomu poljubljenomu (GH, XII., 1895., 22., [2]
i Franjevački glasnik, IX., 1895., 6., 57).
27 U bilješci Fermendžin navodi: “Brguljanin fra Martin i fra Tadija Vukušić, prvi Bošnjak, a
drugi Hercegovac, proslavljaju si domovinu pod slikom Ilirije...” Franjevački glasnik, IX.,
1895., 6., 90.
28 Usp. Franjevački glasnik, IX., Sarajevo, 1895., 6., 91-92.
29 U potpisu prigodnice stoji: “P. Matthaeus Prskalo Parochus in Gradac”. Fra Mate Bulić Prskalo (Gradnići, 1825. – Mostarski Gradac, 16. siječnja 1900.) habit je obukao 16. listopada
1843. u Kreševu odakle su on i fra Andrija Šaravanja kao novaci, nekoliko sjemeništaraca i
meštar fra Jure Budimir 19. svibnja 1844. krenuli u Hercegovinu, a na putu ih je vodio fra
Mate Ćorić. Iz kreševskoga samostana došli su u Mostarski Gradac (usp. Pandžić, 2001,
46). Bio je od 1864. do 1865. gvardijan na Širokom Brijegu, a sve ostalo vrijeme kapelan
ili župnik na mnogim hercegovačkim župama: u Gorici, Ljutom Docu, Bukovici, Posušju,
prosinca 2007.
173
Pavao Knezović
fausto adventu in neo-erectam Provinciam Hercegoviensem Reverendissimi Patris ALOYSII de PARMA Ministri Generalis totius ordinis Minorum S. Patris Francisci et dignisrimi(sic!) Praesidis Capituli Provincialis
in Bosnia celebrati in ipsa Provincia anno 1894. carmen (GH, XI., 1894.,
30., [1]), dakle prigodom dolaska generala franjevačkoga reda Alojzija de
Parma30 u Bosnu i Hercegovinu. Pjesma ima 18 kvartina, a nije ispjevana
u klasičnim metrima nego u nekoj neobičnoj kombinaciji srednjovjekovnih rimovanih pjesama i hrvatskih pjesama u osmercima.31
Uz poeziju na latinskom jeziku, u Glasu Hercegovca najsimpatičnije
je pročitati zgodne šale na latinskome koje su vrlo rijetke, zapravo pronašao sam samo dvije. Do jedne je došlo prilikom susreta vođa engleskoga tima lorda Beanconsfielda i ruskoga Gorčakova na Berlinskom
kongresu 1871. godine, kada se lord snažno usprotivio da crnomorska
luka Batum pripadne Rusiji zbog interesa Turske, zbog čega su Englezi
zaposjeli Cipar. Kako se ubrzo nakon toga lord razbolio, posjetio ga je
Gorčakov i tom ga prilikom pozdravio riječima: “Vaša preuzvišenost za
stavno bit će se odveć napila Cipra, a to nije dobar liek.” Lord mu odgovori: “Dapače, vrlo dobar liek probatum est (pro Batum est).” Autor
članka još dodaje: “Ta dosjetica tada se je pronosila kroz sav svijet preko
novinarstva, a donosila je politički sadržaj i važnost znamenite luke Batum na Crnom moru” (GH, III., 1886., 29., [1]).
Zgodna dosjetka nalazi se u crtici “Pismo iz uže Hrvatske” koja govori o riječkom župniku i prepoštu Gaetanu Bediniju, a taj je “tvrdoglavi,
samosvojni, mušičavi čovjek drmao čitavom biskupijom” i nije podnosio
nikoga tko bi ga mogao ugroziti na bilo koji način, a osobito nije podnosio bistrije klerike i sjemeništarce. Kada bi se neki zbog toga požalili
biskupu Juraju Posiloviću, on bi odgovorio: “Ništa zato, ako se je takva
mladića materijalno, moralno i intelektualno pri tom sasvim i uništilo –
Mostarskom Gradcu i tu je 1895. sagradio crkvu. Umro je od kapi, nađen je mrtav u postelji,
a pokopan je u mjesnom groblju. Iskreno zahvaljujem fra Anti Mariću koji mi je dao ove
podatke.
30 Luigi Canali da Parma (Aloysius de Parma), 1836.-1905., bio je general franjevačkoga reda od
1889. do 1897.
31 Za primjer navodim prvu strofu: “Sancti Sabbae quondam captiva. | Et a quatuor jam saeculis | Sub immani degens hoste | Gaude nostra Provincia!” Jedino 12. strofa ima tri stiha. Vrlo
su rijetki stihovi koji imaju devet slogova.
174
HUM 2
ANTIČKO I GLAS HERCEGOVCA
ništa za to, jer finis sanctificat media.”32 Pisac članka dodaje: “Sve za veću
slavu i korist gospodina Bedini-a! Melior vivus asinus, quam mortuus
philosophus!” (GH, XI., 1894., 78, [1].)33 Jedan od tih “filozofa mrtvih” bio
je i Silvije Strahimir Kranjčević.
4.
Sumiraju li se svi prilozi u Glasu Hercegovca, uključivši i one najsitnije poput latinizama,34 neodoljivo se nameće zaključak da se bogata kulturna i civilizacijska baština antike nalazila na margini vidokruga
zadatakâ koje je sebi postavilo mostarsko glasilo. Na desetogodišnjicu
izlaženja urednik jasno naznačuje zadaću lista:
Nama kao hrvatskome neovisnom glasilu, koje ne pozna šurovanja s narodnim protivnicima i neprijateljima jedna je podloga, jedino upozorište, sama naša mila domovina, sam hrvatski narod. (...) Mi danas izjavljujemo da je naš list priredjeno gumno za hrvatsku poviest, na koje svi
hrvatski rodoljubi mogu iznositi hrvatsku poviest i njom se kititi, a mi
im obećajemo vazda biti na ruku, u koliko naše sile budu moćne. (GH,
XI., 1894., 1., [1])
32 Autor te rečenice španjolski je isusovac Antonio Escobar y Mendoza (1589.-1669.).
33 Vjerojatno je ta sarkastična dosjetka nastala prema biblijskom: Melior est canis vivus leone
mortuo – Bolji je živ pas nego mrtav lav. Prop 9, 4.
34 Glas Hercegovca s rubrikom “Književni izpravci” započeo je u 2. broju 1889. “obračun” s
uporabom tuđica pod motom: “Čovjek, koji ne štuje svog jezika, on ne zna za svoju narodnost”. Objašnjujući svrhu uvođenja te rubrike, uvodničar piše: “Ne za to što nam je draga
književna prepirka (polemika) ili što nas vuče osobna mržnja i zavist, nego željni da nam se
svaka stvar, koja nam se nameće, dobro promozga i razbistri, evo pišemo nekoliko redaka
na korist našeg hrvatskoga jezika. (...) Da bar do nekle našoj književnoj različitosti u kraj
stanemo, evo pružamo književnikom malešan i potreban abecedni, naručni (sic!) rječnik,
bolje rekav dajemo im ‘književne izpravke’ ili tumač nekih poznatijih tudjih rieči.” Evo nekoliko primjera: “Asolutan (sic!) lat. – savršen, podpun; Agitator lat. – pokretač česa; Agonija
grč. – borba života sa smrti, a može se upotriebiti i u prenešenom smislu; Akcisis, akciz lat.
porez na robu; Appetit lat. – tek, slast” (GH, VI., 1889., 2., [3]). Rubrika je izlazila 1889. godine u brojevima: 2. od riječi Aba do Appetit, 3. od Adlatus do Behar, 11. od Belletristika do
Ćustek, 13. od Dahija do Eksekutor, 17. od Ekspedicija do Hator, 25. od Hazna do Kidisati,
28. od Kijamet do Memorandum, 29. od Merdevine do Okupacija, 34. od Rabiti do Sibijan i
u 39. od Vabiti do Žurnalistika.
prosinca 2007.
175
Pavao Knezović
Da bi se mogao prosuditi odnos Glasa Hercegovca prema antici, bilo
je nužno steći uvid kakav su stav prema svijetu antike zauzimali ostali
naši tadašnji listovi. U tu sam svrhu pozornije prelistao nekoliko istovremenih godišta splitskoga Naroda, zadarske Katoličke Dalmacije i zagrebačkoga Vienca, uzora svih tadašnjih listova, te sarajevske Nade.
U splitskom Narodu na latinskome se može pročitati, ito vrlo rijetko, pokoji naslov, pokoja mudra izreka i stručni pojam ili odulji citat
te novopostavljeni natpis, zatim naslovi djela napisanih na latinskome
te papinskih enciklika.35 Usto, u nekoliko se priloga spominju i dijelovi
Dioklecijanove palače.36
Kada je počeo izlaziti Glas Hercegovca, tada je Katolička Dalmacija
imala već petnaestogodišnje iskustvo. Na njezinim se stranicama moglo
pročitati po više stupaca latinskoga teksta, a to su razna papina pisma,
35 Npr. Miroslav Milomorski, “Audiatur et hoc tintinabulum – Nova početnica”, Narod, VII.,
Split, 1890., 1., [1-2]: Mihajlo Kraljičić, “Quanto mutati – slika iz mladoga svijeta”, Narod, VIII., Split, 1891., 65., [1-2]. U rubrici “Split” pod naslovom “Česma Franje Josipa” piše
o njezinu otvaranju i donosi natpis koji se nalazi s južne strane: “FRANCISCUS JOSEPH
I IMPERATOR ET REX FONTEM HUNC PERFECTUM AQVA JADRI FLUMINIS IN
EVUNDEM INDUCTA”, zatim natpis s “burne strane”, tj. sa sjevera: “FRAC. JOSEPHINVM (sic!) EX SVO AVG. NOMINE APPELLARI BENIGNE CONCESSIT VIII ID. JUN.
MDCCCLXXXIX”, Narod, VII. (Split, 1890)., 80., [2]. Dujam Srećko Karaman, Gaudenzio
Petar (Radovčić), piše: “Ljubitelj svoga naroda i jezika, prevede za puk u narodni jezik djelo:
Expositionem Symboli Apostolici Roberti Cardinalis Bellarmini, te i drugo djelo istoga Bellarmina: De ascensione mentis in Deum, tractatum de contritione Marci Antonii Olivae e
Societate Jesu – Societas et Communio Spiritualis R. P. Dominici de Jesu Maria. Ova djela
budu objelodanjena u tiskarnici Rimske Propagande godine 1662.” Narod, VII., (Split, 1890),
77., [1].
36 Dušan Dujmović, u prilogu “Na Sfingi” daje kratku povijest i opis sfinge: “Rjetki će biti našinci, koji nijesu čuli za glasovitu egipatsku sfingu, te se nalazi s podnevne strane u peristilu
starih Dioklecijanovih dvorova, prema današnjoj stolnoj crkvi sv. Dujma u Spljetu. Kamena
neman sasvim je dobro sačuvana, samo što je pukla po sred života. Leži potrbuške, a prednjim šapama poravnava njekakav kolut, tako da svijet veli: mjesi pogaču. Valja da je tvrda ta
pogača, koja se mjesi više hiljada godina. Ima starica, koje su spravne zakleti se, da kad gogj
prijeti kakova pogibao, glad ili morija, uvijek sfinga o ponoći ispušta mukao pakleni glas; a
kada je na domaki koja radost ili veselje, onda zvuči, kano najljepše zvono. Neke bi dapače
htjele da je ova neman starješica svim vješticama i morinama, i da je po oluji nije nikada na
mjestu, nego se uzvitla zrakom, kano lagano perce. Ja nisam ni čuo ni vidio ništa od svega
toga, pa vam stoga ne ću ni pripovijedati, što ne mogu duševno posvjedočiti. Moja je današnja pripovijest do dlake istinita, te me nije strah da će me ko s nje prekoriti...” Narod, VII.,
Split, 1890., 1., [1].
176
HUM 2
ANTIČKO I GLAS HERCEGOVCA
govori koji su izrečeni u audijencijama kod pape, pisma upućena papi,37
a najobimniji su tekstovi papinih enciklika koje su izlazile u nastavcima.38 Uz te specifične tekstove na latinskom jeziku, u Katoličkoj Dalmaciji donose se brojni i prilično veliki citati na latinskome u mnogim
prilozima (biskupskim okružnicama, raznim teološkim i filozofskim raspravama). Međutim, u zadarskom listu nema ništa antičkoga niti bilo
kakva spomena antike.
Svijet antike, njezine umjetnosti, književnosti, kulturne i političke
povijesti svom je čitateljstvu najbolje predočio sarajevski list Nada – pouci, zabavi i umjetnosti koji izlazi od 1895. godine.39 Vjerojatno je tomu
najviše pridonio S. S. Kranjčević, ali to je već doba koje je imalo posve
drugo poimanje antike i njezine goleme baštine.
37 “Sv. O. Papa kinezkomu caru”, Katolička Dalmacija, XVI., Zadar, 1885., 23., [2]. Uz članak “Sv
O. Papa i utemeljitelj Malih sestara za siromahe” donosi čitavi breve. Katolička Dalmacija,
XVI., Zadar, 1885., 85., [1-2]. Papino pismo ktanskom nadbiskupu. Katolička Dalmacija,,
XVIII., Zadar, 1887., 14., [2-3]. List bečkog nuncija Sv. O. Papi Katolička Dalmacija, XVIII.,
Zadar, 1887., 42., [1]. U članku “Niemci katolici pred papom” donosi govor na koji je papa
odgovorio, a njegov odgovor na latinskom zaprema cijeli stupac. Katolička Dalmacija, XVI.,
Zadar, 1885., 33., [2]. Zatim donosi “List Nj. Preuzvišenosti biskupa Strossmayera”. Pismo je
datirano “Diakovae, 8. Septembris 1885.”. Katolička Dalmacija, XVI., Zadar, 1885., 64. [1].
38 Usp.: “Sanctissimi domini nostri Leonis Divina providentia Papae XIII Epistola encyclica De
civitatum constitutione Christiana”. Katolička Dalmacija, XVI., (Zadar, 1885,), 76-82. [1]. U
tim brojevima latinski tekst zaprema od tri do pet stupaca.
39 U 4. broju tiskana je pjesma A. Tresića-Pavičića “Platonska ljubav” koja ima moto: “Revela
oculos meos et considerabo mirabilia de lege tua” (Ps. 118,9), zatim prilog Milana Ivančevića
“Na Piazza della Navona – silueta iz rimskih uspomena”. Usp. Nada, I., Sarajevo, 1895., 4,
61-62 i 74-75. U 5. broju objavljeni su natpisi s rimskih spomenika pronađenih u Sarajevu
i na Ilidži, a Sabić u 6. broju citira četiri heksametra nekoga srednjovjekovnog njemačkog
pjesnika u kojima veli da bi mu bilo premalo čitavo nebo i sva mora kad bi htio na njima
zapisati sve zamke i načine na koje sve žene love srca mladića. Nada, I., Sarajevo, 1895., 6,
135. U 9. broju tiskana je Kranjčevićeva pjesma “Heronejski lav” s bilješkom: “Nakon bitke
kod Heroneje g. 338. pr. Hr. podigoše zahvalni potomci, u slavu poginulim borcima protiv
Filipa, na bojnome polju spomenik: lava od mramora. Taj proslavljeni preostatak klasičnog
doba oborio se tečajem dugih stoljeća, a ruševine nalaze se kraj sela Kaprene, gdje je također
i grob svete čete Tebanaca, koji padoše za svoju domovinu sve i jedan, kako se i zavjeriše.
Grčka vlada pozvala je nedavno u poslu Partenona profesora Durma u Atinu, a tom zgodom
uznastojalo je i grčko arkeološko društvo, da opet uspostavi onog lava kod Heroneje. Srećna
Helado, kraj ovakijeh uspomena!” Nada, I., Sarajevo, 1895., 69, 173.
prosinca 2007.
177
Pavao Knezović
***
Iz navedenih primjera uporabe uzora iz antičkoga svijeta što ih je
svojim čitateljima ponudio Glas Hercegovca povezujući ih s aktualnim
prilikama, može se reći da je ovaj list vrlo oprezno i mudro u najtežim
trenutcima posegnuo i iz prebogate škrinje antičke povijesti i civilizacije izvukao najuvjerljiviji egzemplar za svoj cilj. Najočitiji je primjer
pjesma “Slavni orač” kao primjer najljepšega domoljublja. Uporaba latinskih sentencija relativno je česta i raznovrsna. Njih su pisci priloga
rabili ponajprije kao najjači argument kredibilnosti iznesenih tvrdnjâ ili
kao učenu doskočicu, a one su istodobno dodatno stilski obilježavale te
tekstove i davale im patinu drevnosti koja per se persuazivno djeluje na
čitatelja. Zanimljivo je da Glas Hercegovca nigdje i ni na koji način nije
pokazao interes da svoje čitatelje upozna s golemom hrvatskom književnošću napisanom na latinskom jeziku. Doduše, spominjao je elegiju
fra B. Josića i pjesme Mihailovića i Lipanovića kada mu je bilo najgušće
i njima se poslužio za dokaz davnašnjega izjašnjavanja hrvatske narodnosti u Bosni i Hercegovini. Objavljivanje Prskalove prigodnice prava je
iznimka do koje su doveli usko lokalni razlozi. Na kraju, ma koliko Glas
Hercegovca bježao od svega antičkoga zbog svoje opijenosti romantizmom i pravaštvom, ipak je u svojim glavnim zadatcima, a to je u prvom
redu obrana hrvatstva i svega hrvatskoga, posezao za antikom i iz nje
donosio primjere i argumente kao krunske dokaze ispravnosti svojih
stavova i tvrdnjâ.
178
HUM 2
ANTIČKO I GLAS HERCEGOVCA
Literatura
- Đurđević, Ignjat (1956.), Latinske pjesni razlike, JAZU – Hrvatski
latinisti, knjiga 4, Zagreb.
- Glas Hercegovca, I.-XII., Mostar, 1885.-1896.
- Ježić, Slavko (1993.), Hrvatska književnost od početaka do danas
1100-1941., 2. izdanje, GZH, Zagreb.
- Solar, Milivoj (2003.), Povijest svjetske književnosti, Golden marketing, Zagreb.
- Pandžić, Bazilije (2001.), Hercegovački franjevci sedam stoljeća s
narodom, ZIRAL, Mostar – Zagreb.
- Šematizam Hercegovačke franjevačke provincije (1977.), Mostar.
prosinca 2007.
179
Pavao Knezović
ANCIENT AND THE VOICE OF A HERZEGOVINIAN
Summary
As in other Croatian newspapers of that time, the ancient in the Voice of
a Herzegovinian can be classified in two groups. The first one is consisted
of history and civilization of Greece and Rome in the Ancient Age, and
the second one of heterogeneous usage of the Latin language. The second
one is more represented in Mostar’s paper, and both were used in purpose
of explaining contemporary situation as the strongest and most convincing arguments or as the best examples especially of patriotism. Usage of
maxims, witty remarks, phrases and quotes in Latin gives stylistic features to the text.
Key words: The Voice of a Herzegovinian, antique, Greece, Rome, Latin
language, maxim.
180
HUM 2
Marko Dragić
Filozofski fakultet u Splitu
UDK 398(=163.42)˝18/19˝
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 19. VIII. 2007.
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I
KNJIŽEVNOST U PERIODICI I MONOGRAFIJAMA
OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA
Sažetak
Hrvatska tradicijska kultura i književnost svjedoče o trinaeststoljetnom
životu Hrvata u zemljama u kojima i danas obitavaju. Narodni obredi i običaji, usmena književnost i jezik kojim se ostvarivala i prenosila
najzaslužniji su za očuvanje hrvatskoga identiteta. U tradicijskoj kulturi
i književnosti Hrvata opažaju se utjecaji slavenskih i drugih europskih
naroda.
Prvi je hrvatski folklorist Petar Hektorović (1568.) u svomu Ribanju i ribarskom prigovaranju izvorno zabilježio dvije bugaršćice, tri počasnice i
jednu baladu. Sustavnije zapisivanje i proučavanje hrvatskih narodnih
običaja i usmene književnosti počelo je 1813. godine “Okružnicom” zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca koji je pozvao na zapisivanje i
skupljanje usmene književnosti i starih rukopisa. Matica je hrvatska 1877.
godine uputila “Poziv za sabiranje hrvatskih narodnih pjesama” te je do
prosinca 1896. sabrala 157 zbornika s preko 24500 pjesama.
Usmenoj književnosti Hrvata, kao i Srba i Bošnjaka, divili su se i prevodili je mnogobrojni europski filolozi i književnici, primjerice: Johan Wolgang
Goethe, Iochan Gotfried von Herder, Johanes von Müller, braća Jakob i
Wilhelm Grimm, Therese Albertine Luise von Jakob pod pseudonimom
Talvj, Prosper Mérimée, Walter Scott, John Bowring, Adam Mickiewicz,
Aleksandar Sergejevič Puškin, Alphonse de Lamartine. Na ovim prostorima boravili su i istraživali usmenu književnost: Alberto Fortis, Ludvik
Kuba, Millman Parry i Albert Bates Lord i dr.
prosinca 2007.
181
Marko Dragić
Hrvatska tradicijska kultura i književnost ponovni su procvat doživjele
početkom devedesetih godina 20. stoljeća, a od tada do naših dana publicirano je pedesetak monografija iz hrvatske etnologije i usmene književnosti.
Ključne riječi: etnologija, Hrvati, identitet, narodni obredi i običaji,
usmena književnost.
Uvod
Najstarije su civilizacije poznavale narodne obrede i običaje te usmenu književnost. Neki suvremeni običaji i obredi, kao i motivi i teme, svoje podrijetlo baštine od drevnih kultura Bliskoga i Dalekoga istoka. Ta se
kultura kroz minula tisućljeća modificirala i oikotipski širila. Velik broj
primjera hrvatske tradicijske kulture i književnosti sadrži arhetipske elemente koji su bili u izvedbi staroegipatske, sumersko-asirsko-babilonske, indijsko-sanskrtske, antičke grčke i rimske te drugih civilizacija.
Najstarije podatke o Hrvatima donosi bizantski car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet u znamenitom djelu De administrando imperio
(949.). Nezaobilazan je i Ljetopis popa Dukljanina (12. stoljeće). Mnogi
povjesničari književnosti Petra Hektorovića (Stari Grad, 1487. – Stari Grad, 1572.) smatraju prvim znamenitijim hrvatskim folkloristom.
Hektorović je u svom Ribanju i ribarskom prigovaranju (1568.) zabilježio dvije bugaršćice, tri počasnice i jednu baladu. Važno je istaknuti da
su ti zapisi izvorni i njima je Hektorović pokazao kako treba zapisivati
usmenoknjiževne oblike.
Skoro dva stoljeća poslije fra Andrija Kačić Miošić (Brist kraj Makarske, 1704. – Zaostrog, 1760.) u svoj znameniti Razgovor ugodni naroda
slovinskoga (1756., 1759.) ugradio je usmene pjesme i priče. J. G. Herder
u svoj Volkslieder (1778. i 1779.) uvrstio je Götheov prijevod “Hasanaginice” kao i tri Kačićeve pjesme. Alberto Fortis istraživao je Dalmaciju
182
Folklor = narodno znanje.
HUM 2
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I KNJIŽEVNOST U PERIODICI I MONOGRAFIJAMA OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA
i Dalmatinsku zagoru i rezultate svoga rada publicirao u djelu Put po
Dalmaciji (1744.).
Hvalevrijedan je rad Đura Ferića Gvozdenice (Dubrovnik, 1739. – Dubrovnik, 1820.) koji je na latinski jezik prevodio hrvatske pjesme, a više
je njegovih zapisa u rukopisnoj zbirci Popievke Slovinske. Ferićev učenik
Marko Bruerović (Lion, oko 1770. – Cipar, 1823.) u Bosni je, vjerojatno
u Travniku gdje je bio francuski konzul, krajem 18. stoljeća zapisao pjesmu “Sidila moma kraj mora”.
Međutim, istom za vrijeme narodnoga preporoda počinje sustavnije
zapisivanje, sabiranje i proučavanje hrvatske tradicijske kulture i književnosti. Veliko zanimanje za hrvatsku tradicijsku kulturu i književnost
pobudio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac svojom “Okružnicom” 1813. godine. Matica je hrvatska godine 1876. uputila “Poziv za sabiranje hrvatskih narodnih pjesama”. Paradigmatsko je djelo Antuna Radića Osnova za sabiranje građe o narodnom životu koje je objavio 1903.
godine u ZZNŽO JS (Zagreb) čiji je bio urednik. Na važnost narodne
kulture ukazivali su najveći hrvatski umovi kao što su Ante Starčević,
August Šenoa, Silvije Strahimir Kranjčević, Ksaver Šandor Đalski, Antun Gustav Matoš, Antun Branko Šimić, Ivo Andrić, Miroslav Krleža i
mnogi drugi.
Usmenoj književnosti Hrvata, kao i Srba i Bošnjaka, divili su se i prevodili je mnogobrojni europski filolozi i književnici. Primjerice: Johan
Wolgang Goethe, Iochan Gotfried von Herder, Johanes von Müller, braća Jakob i Wilhelm Grimm, Therese Albertine Luise von Jakob pod pseudonimom Talvj, Prosper Mérimée, Walter Scott, John Bowring, Adam
Mickiewicz, Aleksandar Sergejevič Puškin, Alphonse de Lamartine. Na
ovim prostorima, osim Fortisa, boravili su i istraživali usmenu književnost: Ludvik Kuba, Millman Parry i Albert Bates Lord i dr.
Velik prinos hrvatskoj usmenoj književnosti dao je liječnik, glazbenik i pisac Julije Bajamonti (Split, 1744. – Split, 1800.) koji se bavio proučavanjem Morlaka. (Neki navode da je
Bajamonti svoj zapis “Hasaaginice” dao Fortisu.)
Dragocjen je dakle Fortisov Put po Dalmaciji (1774.) kao i djelo njegova osporavatelja Ivana
Lovrića (Sinj, oko 1754.-? 1777.).
Usp. Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine: lirika, epika, retorika, priredio Marko Dragić, Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u sto knjiga, knj. 5, MH, HKD Napredak, Sarajevo, 2006., str. 169.
prosinca 2007.
183
Marko Dragić
Hrvatska je tradicijska kultura i književnost svoj procvat doživjela
u vrijeme romantizma i od tada do Drugoga svjetskog rata bila je dominantna u odnosu na pisanu književnost, a stagnirala je u pedesetim
godinama 20. stoljeća.
U ovome radu, sukladno tradicionalnoj dijakronijskoj klasifikaciji,
navode se djela hrvatske tradicijske kulture i književnosti.
1. Romantizam
Svojom “Okružnicom” iz 1813. godine zagrebački je biskup Maksimilijan Vrhovac (Karlovac, 1752. – Zagreb, 1827.) potaknuo zapisivanje
i skupljanje usmene književnosti i starih rukopisa. I zbog njegova poticaja u hrvatskom narodnom preporodu dolazi do procvata hrvatske
usmene književnosti i u izvedbi i u zapisima.
U Danici ilirskoj tiskano je 1836. godine desetak zapisa usmene epske poezije. Intenzivnije zapisivanje epske poezije započinje polovicom
19. stoljeća. U Zori dalmatinskoj 1845. i 1846. godine objavljeno je više
usmenih epskih pjesama koje su zapisivali Hvaranin Šime Ljubić i dr. I
u pretežito lirskoj zbirci Pesme Ivana Kukuljevića Sakcinskog (Varaždin,
1816. – Puhakovec, Hrvatsko zagorje, 1889.) ima nekoliko epskih pjesama. U Makarskom primorju epsku poeziju i balade zapisivali su Ante
Franjin Alačević i njegovi sinovi Frane i Jerko te unuk Miroslav.
Stanko Vraz (Cerovec kraj Ljutomera u Sloveniji, 1810. – Zagreb,
1851.) upozorava 1842. godine u Kolu da narodne usmene umotvorine
treba zapisivati “onako kako izviru iz ustiuh naroda”. Vraz je u Kolu (knj.
III. 1843.) objavio 19 usmenih lirskih pjesama. Prvi je hrvatski folklorist
Petar Hektorović (1568.) ukazao na takvo zapisivanje usmenoknjiževnih
oblika, a Josip Kekez to je nazvao “Hektorović-Vrazovim zakonom”.
U Osijeku je 1842. godine objavljena zbirka hrvatskih narodnih pjesama Tamburaši ilirski…, sv. I. Vraz u Kolu (br. 5., 1847.) piše o vilama.
Ivan Kukuljević Sakcinski u Danici (1847.) piše o vilama. Nekoliko je au-
184
Josip Kekez, “Usmena književnost”, u Zdenko Škreb – Ante Stamać, Uvod u književnost,
teorija, metodologija, četvrto, poboljšano izdanje, Globus, Zagreb, 1986., str. 136.
HUM 2
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I KNJIŽEVNOST U PERIODICI I MONOGRAFIJAMA OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA
tora koji pišu o pričama svoga kraja (Lovreć, Makarska, Varaždin, Ivanić
Grad, Karlovac, Lonja).
U to doba velik je interes za sve vrste narodnih priča. Tako Đuro Ferić
Gvozdenica u svoja djela uvrštava mnoge narodne basne, a za naslove
svojih latinskih basnâ uzima hrvatske poslovice.
Luka Ilić Oriovčanin (Oriovac, 1817. – Novska, 1878.) objelodanio je
1844. godine Slavonske varoške pjesme, sv. I. i sv. II., a 1847. i III. i IV. svezak tih pjesama. Oriovčanin je 1846. godine objavio iznimno dragocjenu
knjigu Narodni slavonski običaji u kojoj su opisi narodnih običaja i 137
hrvatskih lirskih usmenih pjesama, priča, zdravica i drama.
Književnik, povjesničar i političar Ivan Kukuljević Sakcinski (Varaždin, 1816. – Puhakovec, Hrvatsko zagorje, 1889.) u svojim je Pjesmama
objavio (1847.) štokavske, čakavske i 77 kajkavskih pjesama. Sakcinski je
utemeljio časopis Arkiv za povestnicu jugoslavensku u kojemu su dragocjeni podatci o folklornom kazalištu i izvedbama u raznim prigodama.
Fra Ivan Franjo Jukić (Banja Luka, 1818. – Beč, 1857.) u Kolu i Bosanskom prijatelju objavljivao je lirske i epske pjesme, priče, poslovice
i zagonetke. (Jukić je prepravljao priče, a nije navodio mjesto, vrijeme
zapisa i kazivače.) Dragocjeni su međutim Jukićevi zapisi poslovica i zagonetaka. Ivan Franjo Jukić u Bosanskom prijatelju objavio je 863 poslovice i 329 zagonetaka.
Pravnik Luka Marjanović (Zavalje kod Bihaća, 1844. – Zagreb, 1920.)
objavio je u Zagrebu 1864. godine Hrvatske narodne pjesme što su se
pjevale u Gornjoj Hrvatskoj, Krajini i u Turskoj Hrvatskoj. (Marjanovićevi zapisi pripadaju bošnjačkoj usmenoj književnosti.)
Polovicom 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini usmene pjesme, osim
Ivana Franje Jukića, zapisivali su i sabirali fra Grgo Martić (Rastovača
kod Posušja, 1822. – Kreševo, 1905.) i fra Marijan Šunjić (Bučići kraj
Travnika, 1798. – Beč, 1860.) te ih objavljivali u Kolu i Bosanskom prijatelju. Godinu dana poslije smrti Ivana Franje Jukića objavljena je zbirka
Usmene pripovijetke i predaje, priredila Maja Bošković-Stulli, SHK, MH, Zagreb, 1997., str.
27 s.
J. Kekez, nav. dj., str. 177.
prosinca 2007.
185
Marko Dragić
usmenih epskih pjesama Narodne pjesme bosanske i hercegovačke koje
su prikupili Ivan Franjo Jukić i Grga Martić.
Ljudevit Gaj (Krapina, 1809. – Zagreb, 1872.) bilježi predaju o braći
Čehu, Lehu i Mehu koji su stolovali u Krapini. Kada im je otac umro,
odlučili su zbaciti rimski jaram. Njihova sestra Vilina bila je zaljubljena
u rimskoga namjesnika i izdala mu je braću. Čeh, Leh i Meh zazidaju
sestru u toranj koji se i danas zove Vilin toranj. Braća pobjegnu na sjever
i tako Čeh osnuje Češku, Leh Lešku (Poljsku), a Meh Mešku (Rusiju).
Prvu je pravu zbirku narodnih usmenih priča iz Varaždina i okolice objelodanio Matija Valjevac 1858. godine. Od mnogobrojnih pisaca
koji su ukazivali na ljepotu i značenje usmene lirike spomenimo Nikolu
Tommasea (Šibenik, 1802. – Firenca, 1874.). On je prikupio 57 pjesama
koje su ostale u rukopisu br. 77. Paradigmatske su njegove riječi:
Pjesme naše pjevaju junaštvo i ljubav, naravni duh u njima živi. Ne znadu
zlatna pera onako pisati, kako javorove gusle gude (…) Ne leži naša vila
u velikim posteljama, kod gospodskih trpeza ne sjedi; žedna i gladna trči
kroz gore i što više trpi, sve ljepša postaje, i glas njezin puniji izlazi iz
prsiju golih i hlepećih. (Iskrice III.)
Pjesme su povijest naša, u njima tražimo dobro i zlo svoje. Drugi puci
štiju ih, prevode i čude se njima, a mi ih se sramimo i još ismijavamo
svojim prosvijećenim barbarstvom. Pokupimo, braćo, pokupimo svoje
blago, prije nego ga vjetar vremenâ ne pogubi. Hljeb je iz zemlje, lijepost
iz puka; puk nam je otac, a zemlja majka naša. (Iskrice XVIII.)10
Zapisivanjem i prikupljanjem poslovica bavio se i Tomo Mikloušić
(Jastrebarsko, 1767. – Jastrebarsko, 1833.).
O Čehu i Lehu pisao je Mavro Orbini u svome djelu Kraljevstvo Slavena (1601.), ali i drugi
autori.
Otac mu je Talijan, a majka Hrvatica iz Šibenika. Majka Vladimira Nazora iz obitelji je
Tommaseo.
10 Navodim prema djelu Zlatna knjiga hrvatske narodne lirike, sastavio Krešimir Mlač, MH,
Zagreb, 1972., str. 5 (stranica nije paginirana).
186
HUM 2
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I KNJIŽEVNOST U PERIODICI I MONOGRAFIJAMA OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA
2. Predrealizam i realizam
August Šenoa (Zagreb, 1838. – Zagreb, 1881.) u svom paradigmatskom članku Naša književnost (1865.) i u svojim književnim djelima ističe snagu i važnost narodnoga duha.
Godine 1867. u Zagrebu je osnovana Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti te su u njezinim publikacijama objavljivali ugledni
znanstvenici: Vatroslav Jagić, Franjo Rački, Tomo Maretić, Stjepan Banović i dr.
Filolog Vatroslav Jagić (Varaždin, 1838. – Beč, 1923.) u svojoj Historiji
naroda hrvatskoga i srpskoga (1867.) prvi se sustavnije bavio interferencijama hrvatske usmene i pisane književnosti. Jagić je skrenuo pozornost na bosanske fratarske knjige.11
Fra/don Franjo Milićević (Veliki Ograđenik kod Čitluka, 1835. – Mostar, 1903.) napisao je 1870. godine djelo Ženidba (broćanska župa u
Hercegovini) koje je posthumno objavljeno u Zborniku za narodni život
i običaje Južnih Slavena (JAZU, knj. XX., sv. 2., 1915.). Matica hrvatska
u Mostaru to je djelo objavila 1998. godine. Uz svadbene običaje djelo
donosi nekoliko usmenih lirskih pjesama i poslovica.
Zbor redovničke omladine bosanske u Đakovu prikupio je i 1870. godine objavio prvi svezak Bosanskih narodnih pripovijedaka.
Važnija djela hrvatskih poslovica u 19. stoljeća jesu: “Tumačenje narodnih frazah i poslovicah” (Bosiljak, Zagreb, 1864.-1865.), Mijata Stojanovića (Babina Greda, 1818. – Zagreb, 1881.); “Narodne poslovice” (Dragoljub, Zagreb, 1868.), Ljudevita Vukotinovića (Zagreb, 1813. – Zagreb,
1893.); Narodne poslovice i zagonetke… (Senj, 1879.), Ivana Radetića te
“Etički sadržaj narodnih poslovica” (Rad, JAZU, Zagreb, 1889.), Franje
Markovića (Križevci, 1845. – Zagreb, 1914.). Karizmatični vrhbosanski
nadbiskup dr. Josip Stadler (Brod na Savi, 1843. – Sarajevo, 1918.) u Danici je 1873. godine objavio “Poslovice: pučka mudrost”.
Povjesničar, književnik, liječnik, arhitekt, profesor fra Petar Bakula
(Batin kod Posušja, 1816. – Mostar, 1873.) na temelju predaja i legendâ
latinskim je jezikom napisao Šematizam hercegovačke franjevačke pro11 Maja Bošković-Stulli, Narodne pripovijetke, PSHK, 26., Matica hrvatska, Zagreb, 1963.,
str. 11.
prosinca 2007.
187
Marko Dragić
vincije (1867., 1873.). Bakula je dakle sažeo predaje i legende i preveo
ih na latinski jezik. Važan je njegov rad na prikupljanju i zapisivanju
mudroslovica.
Godine 1877. Matica hrvatska uputila je “Poziv za sabiranje hrvatskih
narodnih pjesama”. Do prosinca 1896. Matica je sabrala 157 zbornika s
preko 24500 pjesama.12
Don Mihovil Pavlinović (Podgora, 1831. – Podgora, 1887.) iznimno
je ime među hrvatskim etnografima. Njegovi rukopisi od 1860. do 1875.
godine (br. 58 i 63) obuhvaćaju 1653 pjesme iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine i drugih krajeva.13 Iako je don Mihovil Pavlinović uglavnom
zapisivao i sabirao usmene pjesme, u svom djelu Puti navodi i etiološku
predaju o kultnom mjestu Petričevac u Banjoj Luci. Predaju su mu kazali Muslimani koji su iznimno štovali to sveto mjesto. (Na tome je mjestu
Sveti Otac Ivan Pavao II. 2003. godine beatificirao Ivana Merza.)
Fra Jeronim Vladić (Ustirama kraj Prozora, 1848. – Šćit, 1923.) u svom
djelu Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu (1882.) kazuje povijesne predaje o stradanjima crkve i samostana na Šćitu, u Rami,
o bijegu u Cetinsku krajinu (1687.) Ramaca koji su sa sobom ponijeli
Gospinu sliku (današnju čudotvornu sliku Gospe Sinjske).
Svećenik Nikola Tordinac objavio je 1883. godine Hrvatske narodne
piesme i pripoviedke iz Bosne. Iako je vršio manje jezične preinake, njegova je zbirka (62 str.) do danas jedina prava zbirka usmenih priča bosanskohercegovačkih Hrvata. Tordinac je zabilježio i hrvatske narodne
običaje, pjesme i pripovijetke iz Pečuha.
Kamilo Blagajić objavio je u Zagrebu 1886. godine Hrvatske narodne
pjesme i pripovijetke. (Blagajićevi zapisi pripadaju bošnjačkoj tradicijskoj kulturi.)
Ksaver Šandor Đalski (Gredice kraj Zaboka, 1854. – Gredice, 1935.) u
svoju je pripovijest “Legenda iz K. Br. 15.” utkao legendu o dvoje siročadi
koja se smrzla pokraj jezera u kojemu se njihov otac utopio. Siročad
12 Zlatna knjiga hrvatske narodne lirike, str. 11.
13 Izbor Pavlinovićevih zapisa za tisak je priredio Stipe Botica, a knjiga čeka izdavanje u Književnom krugu u Splitu.
188
HUM 2
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I KNJIŽEVNOST U PERIODICI I MONOGRAFIJAMA OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA
je otišla u kraljevstvo Božje, a na mjestu njihove tragedije pojavila se
crkva.14
Fra Jakov Baltić (Bukovica kod Travnika, 1813. – Ovčarevo, 1887.) u
svome Godišnjaku navodi legendu o čudotvornom fojničkom križu te
predaje o kćeri Huseina Bungurovića koja je pobjegla s Matijom Perkovićem iz Uskoplja, o domaćim Muslimanima koji su pomogli fojničkim
katolicima itd.
Svećenik, Andro Murat (Šipan, 1862. – Dubrovnik, 1952.) predao je
1886. godine Matici hrvatskoj rukopis narodnih pjesama iz Luke na Šipanu. U toj je zbirci 69 epskih pjesama, 32 poskočice i 48 zdravica koje je
Andro Murat izvorno zapisao od svoje majke Kate. Neke od tih pjesama
potječu iz Bosne i Hercegovine. Rukopis Andra Murata priredila je Tanja
Perić Polonijo, a objavila ga je Matica hrvatska u Zagrebu 1996. godine.
Valja spomenuti svećenika, župnika u župi Ravno, pomoćnoga biskupa vrhbosanskoga (u vrijeme legendarnoga nadbiskupa Josipa Stadlera) i splitsko-makarskoga nadbiskupa, skupljača i zapisivača narodnoga
blaga – Vinka Palunka. (V. Palunko ujak je A. Muratu.)
Marijan je Vuković u Zagrebu 1890. godine objavio Zbirku zagonetaka. Rijetke su otisnute knjige narodnih zagonetaka.
Ivan Zovko (Mostar, 1864. – Mostar, 1900.) zapisao je tisuću (hrvatskih i muhamedanskih) predaja koje je prikupio i 1893. godine dostavio
Matici hrvatskoj (rkp. 34.). Zapisao je i predaju o kraljici Bugi. Uspomenu na ovu kraljicu čuvaju trinaest stoljeća toponimi Bužana grad i Buško
blato u livanjskom kraju, prezime Bužana i predaja koju bilježimo 2004.
godine. Zovko bilježi i legendu o Radobolji te demonološke predaje o
vukodlacima. (Šteta je što je svoje zapise mijenjao, a nije navodio mjesto, vrijeme ni kazivače.)
3. Moderna
Na svom đačkom putu Stjepan Štrodl Srijemac (1901.) zapisao je legende o sv. Dujmu u Splitu i o propasti Gavanovih dvora na mjestu da14 Vidi Ksaver Šandor Đalski, “Legenda iz dvorišta kbr. 15”, Ksaver Šandor Đalski II, PSHK,
knj. 50, Matica hrvatska, Zora, Zagreb, 1964., str. 204.
prosinca 2007.
189
Marko Dragić
našnjega Boračkoga jezera kod Konjica. Njegov je zapis predaje o vrelu
Bune, u Blagaju kod Mostara, nadahnula Dinka Šimunovića da napiše
antologijsku pripovijest “Kukavica”.
Antun Radić (Trebarjevo kod Siska, 1868. – Zagreb, 1919.) objavio je
1903. godine Osnovu za sabiranje građe o narodnom životu. A. Radić bio
je urednikom ZZNŽO JS (Zagreb). Taj časopis ima golemo značenje za
očuvanje i promicanje hrvatske usmene književnosti.
Svećenik Frano Ivanišević (Jesenice u Poljicima, 1863. – Jesenice u
Poljicima, 1947.) u Zagrebu je od 1903. do 1906. godine u Zborniku za
narodni život i običaje južnih Slavena objavljivao etnološko-filološkoteološke zapise “Poljica – narodni život i običaji”. Književni krug (Split,
1987.) objelodanio je reprint izdanja JAZU-a iz 1906. godine i neobjavljenu građu.15
Josip Pasarić (Pušća, 1860. – Zagreb, 1937.) književni kritičar, profesor u Zagrebu i Osijeku, a od 1906. godine ravnatelj Klasične gimnazije
u Zagrebu, sljedbenik “zdravoga realizma” Franje Markovića (Križevci,
1845. – Zagreb, 1914.) objavio je 1923. godine Hrvatske narodne šale (sv.
1.) koje je započeo Nikola Andrić (Vukovar, 1867. – Zagreb, 1942.).
Pjesnik, romanopisac, etnograf i povjesničar Nikola Buconjić (Neum,
Klek, 1865. – Sarajevo, 1947.) u Sarajevu je 1908. godine objavio djelo Život i običaji Hrvata katoličke vjere u Bosni i Hercegovini. Buconjić navo15 Na početku opsežne knjige autor piše o zemljopisnom položaju Poljica i nastavlja meteorološkim i agronomskim karakteristikama te karakterologijom tamošnjih žitelja i jezikoslovnim značajkama. Riječ je nadalje o kulturi stanovanja i života te o gastrološkim karakteristikama i stilu odijevanja. Velika je pozornost posvećena narodnom liječenju u koje se ubrajalo
i bajanje. Autor piše i o oruđu, oružju, lovu te težačkim i kućnim poslovima. U posebnom
je poglavlju riječ o životu u zadruzi i obitelji, odlascima u daleke prekooceanske zemlje,
školi te pravu i obvezama. Dragocjeni su podatci navedeni u poglavlju “Običaji, Svagdašnji
običaji, Običaji kod poslova i rada”. Godišnji su običaji vjerno prikazani od Svih svetih koji
su smatrani prvim čelom Božića, preko došašća, Badnjaka, božićnih blagdana (od Božića,
preko Nove godine do Sveta tri kralja). Ivanišević piše i o Sv. Anti opatu (17. siječnja), Sv.
Vabljanu (20. siječnja), Sv. Pavlu obraćeniku (25. siječnju), Kalandori (2. veljače), Sv. Blažu (3.
veljače), Sv. Agati (5. veljače), Sv. Apoloniji (9. veljače), Sv. Valentinu (14. veljače), Sv. Matiji
(24. veljače). Posebna je pozornost posvećena pokladama, korizmi, Velikom tjednu i Uskrsu.
Nadalje su navedeni svi blagdani kroz godinu te su prikazani narodni običaji vezani uz njih.
Slijede poglavlja: “Poezija (Pjesme)”, “Šale”, “Rugalice o susjedima”, “Zagonetke”. U poglavlju
“Vjerovanja” navedeno je nekoliko mitskih, demonskih, povijesnih, etioloških predaja. Na
kraju su knjige: “Gatanja”, “Čarolije, bajanje”, “Iskustvo, znanje, mudrovanje”.
190
HUM 2
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I KNJIŽEVNOST U PERIODICI I MONOGRAFIJAMA OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA
di 61 usmenu lirsku svjetovnu pjesmu te nekoliko molitvenih pjesama. U
Mostaru je Matica hrvatska 1999. godine objavila pretisak toga djela.
Hrvatske narodne poslovice ponajbolja je monografija iz hrvatske paremiologije, a priredio ju je Vicko Skarpa u Šibeniku 1909. godine.
Najeminentniji strani etnograf i melograf Ludvik Kuba (1863.-1956.)
u 14 je navrata boravio u Bosni i Hercegovini te zabilježio 1127 usmenih
lirskih pjesama Hrvata, Bošnjaka i Srba. Kuba je Pjesme i napjeve iz BiH
objavio u GZM BiH (god. XIX.–XXII.) u Sarajevu 1906.-1909. godine.
Drugo izdanje pripremio je, dopunio neobjavljenim pjesmama i dodao
indekse Cvjetko Rihtman uz suradnju Ljube Simić, Miroslave Furlanović-Šošić i Dunje Rihtman-Šotrić, a objavila ga je izdavača kuća “Svjetlost Sarajevo” 1984. godine. Čeh Ludvik Kuba navodio je mjesta zapisa,
a nije navodio kazivače i vrijeme zapisivanja. Za svoj izniman prinos
višestruko je nagrađivan: izabran je za člana JAZU u Zagrebu (1935.), za
počasnoga doktora Karlovoga univerziteta u Pragu (1936.), za redovitoga člana Češke akademije znanosti i umjetnosti (1937.), za Narodnoga
umjetnika imenovan je 1945. godine.16
U rujnu 1912. Stjepan je Banović u zaostroškom Brdu od Mate Banovića Trliša zapisao najdulju hrvatsku usmenu epsku pjesmu “Kako je
Ilija Primorac postrijeljao ženine prosce” (1635 stihova). U ožujku 1999.
Petar Gudelj tu je pjesmu popratio zanosnim predgovorom i u reprezentativnom izdanju objavio naslovivši je Hrvatska Odiseja.
Filolog i književnik Rudolf Strohal (Lokve, Gorski Kotar, 1856. – Zagreb, 1936.) objavljuje u tri sveska kajkavske i čakavske priče (19./20.
stoljeće). Strohal je 1916. godine “na svijet izdao” Cvet vsake mudrosti.
Basne su također bile predmet njegova znanstvenog istraživanja.17
Dr. Nikola Andrić (Vukovar, 1867. – Zagreb, 1942.) iznimno je ime u
hrvatskoj kulturi. Tvorac je Zadružne teorije o nastanku usmene književnosti; jedan je od utemeljitelja zagrebačke Glumačke škole (1898.) i
osječkoga HNK (1907. godine prvi intendant); osnovao je i vodio Zabavnu biblioteku (1917.-1942., preko 600 svezaka). Bio je predsjednikom
16 Ludvik Kuba, Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1984., str. 12 s.
17 Rudolf, Strohal, “Poganica (Sali u Dalmaciji)”, Zbornik za narodni život i običaje Južnih
Slavena, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, urednik dr. B. Boranić, knjiga XXV,
Zagreb, 1924., str. 379-381.
prosinca 2007.
191
Marko Dragić
Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika. Priredio je 6 svezaka
Hrvatskih narodnih pjesama za ediciju Matice hrvatske.
Ksaver Šandor Đalski u svoj je književni opus utkao i hrvatske narodne običaje i obrede.18
***
Šteta je što su Ivan Franjo Jukić, Nikola Tordinac, Ivan Zovko i drugi
vršili preinake svojih zapisa. I. F. Jukić, I. Zovko, Franjo Miličević i neki
drugi nisu navodili mjesto niti vrijeme nastanka zapisa kao ni kazivače.
4. Međuratna književnost
O tisućgodišnjici hrvatskoga kraljevstva u Zagrebu su 1926. godine
objavljene Narodne pjesme (svezak II.) koje sadrže 274 lirske pjesme.
Među najvažnijim zapisivačima, skupljačima te znanstvenicima koji su
se bavili poslovicama u prvoj polovici 20. stoljeća bili su: Stjepan Ivšić
(Orahovica, 1884. – Zagreb, 1962.), Ivan Kasumović (Mezinovac kraj
Perušića, 1872. – Zagreb, 1945.); Vatroslav Jagić (Varaždin, 1838. – Beč,
1923.); Ante Šimčik.
Dr. Branko Vodnik (Drechsler) (Varaždin, 1879. – Zagreb, 1926.) u
Zagrebu je 1924. godine priredio Narodne pjesme (srpsko – hrvatske),
IV. izdanje – I. dio junačke pjesme. Junačke narodne pjesme (hrvatske i
srpske) priredio je dr. Milan Strašek, a objavilo je 1925. godine u Zagrebu
Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora. Povodom tisućite godišnjice kraljevstva Hrvatske u Zagrebu su 1926. otisnute Narodne pjesme
(herojske) koje sadrže 48 usmenih epskih pjesama. Nepotpisani je priređivač uvrstio najviše pjesama o Marku Kraljeviću.19 Povjesničar književnosti David Bogdanović (Brod na Savi, 1869. – Zagreb, 1944.) priredio je
18 Vidi npr. K. Šandor Đalski, “Badnjak”, Ksaver Šandor Đalski I, PSHK, knj. 50, Matica
hrvatska, Zora, Zagreb, 1964., str. 96.
19 Marko Kraljević (?-Rovine, 1335.) sin je srpskoga kralja Vukašina kojega je na vrelu, dok
je pio vodu, umorio njegov sluga kako bi se dokopao zlatnoga lančića koji je kralju visio o
vratu. Poslije Vukašina za kralja Srbije, Bosne i Zapadnih strana okrunjen je Tvrtko Kotromanić, ban (1353.-1377.) te kralj (1377.-1391.). Marko Kraljević poginuo je boreći se na strani
Osmanlija na Rovinama 1395. protiv rumunjskoga vojvode Mirče.
192
HUM 2
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I KNJIŽEVNOST U PERIODICI I MONOGRAFIJAMA OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA
Izabrane narodne pjesme hrvatske i srpske koje je 1930. godine u Zagrebu
objelodanila Knjižara Kraljevskog sveučilišta Jugoslavenske akademije.
Među najvećim terenskim istraživačima hrvatske i srpske usmene
epike jest profesor praškoga sveučilišta, Slovenac, Matija Murko koji je
od 1909. do 1932. godine više puta boravio u središnjoj Hrvatskoj i Dalmaciji te fonografski snimao epske pjesme. Taj je rad rezultirao dvosveščanim djelom Tragom srpsko-hrvatske narodne epike (1951.). Njegov su
rad nastavili Millman Parry i Albert Bates Lord.
Golem je prinos zapisivača Stjepana Grčića (Sinj – Podvaroš, 1879.
– Radunić, Zlopolje kod Muća, 1932.) i Silvestra Kutleše kao i kazivača
Bože Domnjaka (Potravlje kod Sinja, 1844. – Potravlje, 1922.). Od njega
je S. Grčić zapisao tridesetak tisuća stihova i nekoliko priča.
Zanimljiv je rad Alije Ćatića koji je 1928. godine u ZZNŽO JS pisao o
božićnim običajima Muslimana u Prozoru (u Bosni).20
Bard hrvatske etnologije Milovan Gavazzi (Gospić, 1891. – Zagreb,
1992.) objavio je 1939. godine kultno djelo Godina dana hrvatskih narodnih običaja u kojemu piše o hrvatskim narodnim obredima, običajima, vjerovanjima (praznovjerjima), proricanjima uz određene dane
kroz godinu. Djelo je napisano znanstveno-publicističkim stilom pa je
razumljivo i korisno i znanstvenicima i čitateljima. Temeljem toga djela
mogu se rekonstruirati iščezli hrvatski narodni običaji. Velika je vrijednost djela i u tome što je Gavazzi podjednako obuhvatio i hrvatsku tradicijsku kulturu iz svih krajevima gdje žive Hrvati. Također je naveden i
kontekst drugih slavenskih, europskih i inih civilizacija. Gavazzi piše da
su Srbi u Lici koledali Hrvatima za katolički Božić, a Hrvati Srbima za
pravoslavni Božić.21
Dragocjen je prinos usmenoj lirici dao melograf Vladimir (Vladoje)
Bersa (Zadar, 1864. – Zadar, 1927.) koji je zapisao 476 primjera narodne
glazbe iz srednje Dalmacije (Zbirka narodnih popjevaka iz Dalmacije,
Zagreb, 1944.). Iste je godine u Zagrebu tiskana knjiga Razvoj hrvatskog
20 Alija Ćatić, “Božić kod muslimana, (Prozor u Bosni)”, Zbornik za narodni život i običaje
južnih Slavena, knjiga XXVI, urednik dr. D. Boranić, Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti, Zagreb, 1928., str. 379 s.
21 Milovan Gavazzi, Godina dana hrvatskih narodnih običaja, 3. izdanje, Hrvatski sabor kulture, Zagreb, 1991., str. 128 s.
prosinca 2007.
193
Marko Dragić
narodnog pjesničtva (književno – poviestne razprave), Petra Grgeca (Kalinovec kraj Đurđevca, 1890. – Zagreb, 1962.). Godinu dana prije, 1943.,
Petar Grgec objavio je Hrvatske narodne pjesme.
Uz ZNŽO JS važan je i Napretkov Kalendar (Sarajevo) u kojemu nalazimo i dokonice (šale, anegdote i viceve). Zbornik Prvi hrvatski kralj
Tomislav (povodom tisućite godišnjice krunidbe kralja Tomislava) sadrži nekoliko povijesnih predaja.
5. Suvremena književnost
Balint Vujkov objavio je tri zbirke usmenih Bunjevačkih pripovijedaka (Subotica, 1951., knjiga prva).
Spominjemo samo neka vrjednija izdanja hrvatske usmene lirike. Godine 1963. u ediciji PSHK Olinko Delorko (Split, 1910. – Zagreb, 2000.)
priredio je Narodne lirske pjesme (knj. 23.). Krešimir Mlač sastavio je
1972. godine Zlatnu knjigu hrvatske narodne lirike. Godine 1973. Anđelko Mijatović objavio je 3. izdanje Ganga, a 1996. Stipe je Botica u ediciji
SHK priredio Usmene lirske pjesme. Godine 1964. Vinko Žganec priredio je lirske pjesme Jačkar (hrvatske narodne jačke iz Gradišća) koje je
sabrao Martin Mešić. Knjiga sadrži 217 lirskih pjesama te melodije za
nekoliko pjesama.
U ediciji Bosansko-hercegovačka književna hrestomatija objavljena
je 1972. godine knjiga II. pod naslovom Narodna književnost koju su priredili dr. Hatidža Krnjević, Đenana Butorović i dr. Ljubomir Zuković. U
toj su knjizi usmenoknjiževni oblici Hrvata, Bošnjaka i Srba.
Velik su prinos hrvatskoj usmenoj lirici knjige: Ljubi dragi ne žali me
mladu (ljubavni običaji, pjesme i igre duvanjskoga kraja), 1989., Ljube
Đikić, Biserno uresje (1990., 1994. i 1998.), Hrvatska usmenoknjiževna
čitanka (1995.) i Lijepa naša baština (1998.) Stipe Botice. Pridodajmo
tomu već spomenute Narodne pjesme iz Luke na Šipanu (1996.) i antologiju usmene lirike iz Dalmacije Tanahna galija Tanje Perić Polonijo;
knjige Ramo moja (1992.), Tuj tunja, tu jabuka (hrvatske narodne lirske
pjesme iz Rame), 1995., i Duša tilu besidila (hrvatske katoličke molitve-
194
HUM 2
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I KNJIŽEVNOST U PERIODICI I MONOGRAFIJAMA OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA
ne pjesme iz Bosne i Hercegovine), 1997., Marka Dragića kao i Molitvice
(nabožne pjesme u selu Kijevu), 2001., Ante Jurića Arambašića.
Najvažnija izdanja Hrvatske usmene književnosti u drugoj polovici
20. stoljeća objavila je Matica hrvatska u edicijama Pet stoljeća hrvatske književnosti i Stoljeća hrvatske književnosti. (Uz Maticu hrvatsku i
Zora je nakladnica za PSHK.) Uz njih ide i edicija Hrvatska književnost
Bosne i Hercegovine u sto knjiga kojima je nakladnica Matica hrvatska.
Olinko Delorko (Split, 1910. – Zagreb, 2000.) u PSHK knj. 24. priredio je 1964. godine Narodne epske pjesme I. Iste je godine i u istoj ediciji
(knjiga 25.) Maja Bošković-Stulli priredila Narodne epske pjesme II.
U Zagrebu je 1969. godine Anđelko Mijatović priredio Narodne pjesme o Mijatu Tomiću. Godine 1975. u Zagrebu su objavljenje Narodne
pjesme iz Hercegovine i duvanjsko-livanjskog kraja koje je priredio Anđelko Mijatović.
Književni krug u Splitu objavio je 1990. godine Epske pjesme Bože
Domnjaka, priređivača Ivana Mimice. Isti je izdavač 1992. godine objavio djelo Zmaj, junak, bila. Antologija usmene epike iz Dalmacije koju je
odabrao i uredio Davor Dukić.
U ediciji SHK objavljena su 2004. godine dva sveska Usmenih epskih
pjesma koje je priredio Davor Dukić.
Znameniti arheolog Pavao Anđelić (Sultići kraj Konjica, 1920. – Sultići, 1985.) u rodnom je mjestu 1957./1958. godine zapisao 22 pjesme od
kojih je 4 naznačio kao nedovršene.22
U drugoj polovici 20. stoljeća velik prinos na prikupljanju i zapisivanju usmenih drama dao je Nikola Bonifačić Rožin s dvadesetak studija i
članaka objavljivanih u Narodnoj umjetnosti i drugdje te dvjema knjigama Narodne drame, poslovice i zagonetke (1963.) i Gajuša (1973.)
Augustin Kristić dao je značajan prinos hrvatskoj tradicijskoj kulturi
u Kreševu.23 Dragocjeno je djelo Vjerski život i običaji Zapadne Hercegovine koje je napisao Jerko Suton. Djelo se nalazi u Franjevačkoj knjiž22 Ta je knjiga objavljena 2006. godine, a priredili su je mr. sc. Tomislav Anđelić i dr. sc. Marko
Dragić.
23 Usp. Augustin Kristić, Crkveno-narodni običaji Kreševa, (posebno otisnut otisak iz Dobrog
pastira), god. VII, Sarajevo, 1956.
prosinca 2007.
195
Marko Dragić
nici u Mostaru.24 Slobodan Zečević je 1973. godine u Zenici publicirao
dragocjeno djelo Elementi naše mitologije u narodnim obredima uz igru
u kojemu se interpretiraju “Kolede”, “Kraljice”, “Dodole” “Lazarice”. I u
tom se djelu piše o mitologiji Srba, Hrvata, Bošnjaka i drugih slavenskih
naroda.
Zapisivanjem folklornih drama među Bunjevcima bavio se Milivoj
Knežević (Kragujevac, 1899. – Kragujevac, 1973.). Prinos usmenoj narodnoj teatrologiji dao je Tvrtko Čubelić (Bihać, 1913. – Zagreb, 1995.),
skupljač djela hrvatskih usmenih drama. Foklorno su kazalište u BiH
istraživali Jelena Dopuđa i Đenana Buturović. Istraživanjem usmenoga
narodnog teatra u Hercegovini bavi se Mile Palameta.25
U proučavanju folklornoga kazališta u Hrvata najviše je doprinio
Ivan Lozica. Paradigmatsko je njegovo mišljenje glede povijesti te vrste
umjetnosti: “Kazalište nije rođeno samo jednom, a nije rođeno ni samo
dvaput. Kazalište se neprestano rađa i postoji kao prikazivanje (predstavljanje, prezentacija) nasuprot kazivanju (naraciji, literaturi).”26
Folklorno kazalište Hrvata Bosne i Hercegovine nedostatno je istraženo. Neki istraživači nisu navodili vrijeme, mjesto i kazivače usmenih
drama te je nepouzdano baviti se tim zapisima.
U drugoj polovici 20. stoljeća velik prinos paremiologiji dali su Nikola Bonifačić Rožin i Zdenko Škreb (Zagreb, 1904. – Novi Vinodolski,
1985.).
24 U poglavlju “Narodna psiha” Suton piše o vjerovanjima zapadnohercegovačkih Hrvata i
pripovijedanjima o vilama, vukudlacima, morama, usudu te vjernosti Crkvi i tradiciji, franjevcima i pučkoj pobožnosti. Iznimno je dragocjeno poglavlje “Svagdanji život” u kojemu
se navode dnevni poslovi te običaji: kod rođenja, u ranoj mladosti, djetinjstvu, mladosti.
Posebno su zanimljiva poglavlja: “Mladić i djevojka”, “Silo”, “Prošnja”, “Svadba”. Suton piše i
o bolesti i smrti kao i karakterologiji i tradiciji Hercegovaca. Drugi je dio rukopisa nazvan
“Religiozne vrednote”, a treći je dio naslovljen “Moralne vrednote” među kojima su posebno
istaknute: poštovanje imena Božjega, svetkovine nedjelje i blagdana, postovi, pravednost,
bračni moral, hrabrost, umjerenost, razboritost. Iznimna je pozornost pridavana poštivanju
starijega: Tko ne sluša svoga starijega, ne sluša ni Boga velikoga. U tom je poglavlju riječ i o
eshatologiji. Četvrti je dio etnološki najvrjedniji, a u njemu se govori o molitvenom životu,
običajima i obredima kroz liturgijsku godinu.
25 Mile Palameta je pod mentorstvom prof. dr. Tvrtka Čubelića napisao i obranio magistarski rad koji je 1996. godine u Mostaru publicirao pod nazivom Usmeni narodni teatar u
Hercegovini.
26 Folklorno kazalište, priredio Ivan Lozica, SHK, MH, Zagreb, 1996., str. 21.
196
HUM 2
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I KNJIŽEVNOST U PERIODICI I MONOGRAFIJAMA OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA
Maja Bošković-Sttuli bila je dugogodišnja ravnateljica Instituta za etnologiju i folkloristiku, redovita je članica HAZU-a, a neizmjeran je njezin prinos u prikupljanju, zapisivanju i proučavanju hrvatskih usmenih
priča.27 Maja Bošković-Sttuli i Divna Zečević napisale su, a izdavačka
kuća “Liber Mladost” publicirala 1978. godine važno djelo pod naslovom
Usmena i pučka književnost.28
Tvrtko Čubelić (Bihać, 1913. – Zagreb, 1995.) bio je dugogodišnji šef
Katedre za narodnu usmenu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a njegov je velik prinos u proučavanju narodne teatrologije i retorike.29
Josip Kekez (Katuni, 1937. – Zagreb, 2003.) naslijedio je Čubelića na
dužnosti šefa Katedre, a njegov znanstveni rad odlikuju uzorne raščlambe interferencija usmene i pisane književnosti te poslovice, zagonetke i
usmenogovornički oblici.30
Stipe Botica višegodišnji je čelnik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a
na mjestu šefa Katedre naslijedio je Kekeza. Njegov znanstveni interes
karakteriziraju biblijska provenijencija hrvatske usmene književnosti,
usmena lirika i usmenoknjiževni sitni oblici.31
Velik je prinos u zapisivanju i proučavanju tradicijske kulture i književnosti Hrvata Bosne i Hercegovine dao Vlajko Palavestra istražujući
hrvatsku tradicijsku kulturu i književnost na području Širokoga Brijega,
27 Među njezinim najvažnijim djelima su: “Usmena književnost”, Povijest hrvatske književnosti,
knj. 1.; Narodna predaja o vladarevoj tajni, Zagreb 1967.; Narodne pripovijetke PSHK, 26.,
Matica hrvatska, Zagreb, 1963.; Usmena književnost kao umjetnost riječi, Mladost, Zagreb,
1975.; Usmeno pjesništvo u obzorju književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb,
1984.; Usmene pripovijetke i predaje (priredila Maja Bošković-Stulli), SHK, MH, Zagreb,
1997.
28 Vidi Maja Bošković-Sttuli – Divna Zečević, “Usmena i pučka književnost”, Povijest hrvatske književnosti, knjiga 1., Liber Mladost, Zagreb, 1978.
29 Najvažnija su mu djela: Povijest i historija usmene narodne književnosti, Zagreb, 1990.;
Usmena narodna retorika i teatrologija, Zagreb, 1970.
30 U njegovom znanstvenom opusu izdvajaju se: Prva hrvatska rečenica, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1988.; “U svjetlu hercegovačkih legenda i predaja”, Osvit, 2-3, Mostar,
1999; Poslovice, zagonetke i govornički oblici, SHK, MH, Zagreb, 1996.
31 Među mnogobrojnim Botičinim monografijama i radovima izdvajam: Biblija i hrvatska
kulturna tradicija, Vlastita naklada, Zagreb, 1995.; “Hrvatska usmena književnost iz BiH u
zapisima studenata kroatistike Pedagoškog fakulteta u Mostaru”, Motrišta, br. 16, Mostar,
2000.; Hrvatska usmenoknjiževna čitanka, Školska knjiga, Zagreb, 1995.; Usmene lirske pjesme, SHK, MH, Zagreb, 1996.
prosinca 2007.
197
Marko Dragić
Livna, Neuma, Fojnice i Drežnice.32 Vrijedi spomenuti i Irmu Čremošnik,33 Huseina Đogu,34 Radmilu Fabijanić.35 Nada Milošević Đorđević
piše o “bogatom Gavanu” i tradiciji o njemu (njegovoj propasti zbog zloće, škrtosti i oholosti zbog koje je sve njegovo imanje propalo u zemlju,
a na tome mjestu pojavilo se jezero). Ta je legenda biblijske provenijencije; ishodište joj je u priči o propasti Sodome i Gomore.36 Vrijedni su i
etnografski zapisi Radmile Kajmaković koja je istraživala Široki Brijeg,
Livno i okolicu Neuma.37
U zapisivanju i proučavanju bajalica velik su prinos dali Danka Ivić38
i Vlajko Palavestra.39
Antun Barac (Kamenjak kraj Crikvenice, 1894. – Zagreb, 1955.) u
književno-znanstvenu problematiku ulazio je preko zagonetaka.
U drugoj polovici 20. stoljeća za hrvatsku tradicijsku kulturu najvažniji su časopisi Narodna umjetnost (Institut za etnologiju i folkloristiku,
Zagreb) i Glasnik zemaljskoga muzeja Bosne i Hercegovine (Sarajevo).
32 Najvažniji su mu radovi: “Narodne pripovijetke i predanja iz okolice Lištice”, GZM BiH NS.
sv. XXIV/XXV, Sarajevo, 1969./70.; “Narodne pripovijetke i predanja iz Drežnice”, GZM,
BiH, Etnologija, NS, sv. 37., Sarajevo, 1982.; Narodne pripovijetke, (Livno — nap. a.), GZM
BiH, Etnologija, NS, sv. XV/XVI, Sarajevo 1961.; Narodne pripovijetke GZM BiH, Etnologija, NS, sv. XVII, Sarajevo, 1962.; Historijska narodna predanja i toponomastika u Fojnici i
okolini GZM BiH, NS, sv. XXVII/XXVIII, Sarajevo, 1972/73.; Narodne pripovijetke (Neum
— nap. a.), Etnologija, NS, sv. XXIV/XXV, Sarajevo, 1969/70.
33 Vidi Irma Čremošnik, “Izvještaj o iskopinama u Rogačićima kod Blažuja”, GZM BiH, NS,
sv. VIII., Sarajevo, 1953.
34 Husein Đogo u kalendaru Napredak za 1931. godinu, u članku “Tradicija o Mijatu harambaši” piše da je Mijat poginuo unatrag 100 ili 130 godina objašnjavajući to predajom: “Mijata
hajduka je ubio rob (Arap) porodice Hadžizukića iz Konjica, koji su izginuli od Mijatove
družine, kada su potjerali ranom zorom stoku prema Bjelemiću.”
35 Radmila Filipović-Fabijanić, “Narodne pripovijetke i predanja iz Bosnaske Posavine”,
GZM BiH, NS, sv. XV./XXI., Sarajevo, 1966.
36 Vidi Nada Milošević-Đorđević, u Đ. Butorović – V. Palavestra, Narodna književnost, IP “Svjetlost”, Sarajevo, 1974.
37 Radmila Kajmaković, “Božićni običaji”, Etnologija, Glasnik zemaljskog muzeja, NS, sv.
XV-XVI, 1961., str. 221-227; “Maskirani ophodi”, Etnologija, Glasnik zemaljskog muzeja, NS,
SV. XV-XVI., Sarajevo, 1961., str. 229-231; “Narodni običaji stanovništva Lištice”, Etnologija,
Glasnik zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, NS, sv. XXIV/XXV, Sarajevo, 1969./1970.,
str. 299-318.
38 Vidi Danka Ivić, “Bajalice i bajanja kao dio etnotvorevine u Brotnju”, Hercegovina, časopis
za kulturno i istorijsko nasljeđe, br. 5, Mostar, 1986., str. 139-165.
39 Vlajko Palavestra, “Drežnica u Hercegovini (Zabilješke o prošlosti i narodnoj kulturi)”,
Hercegovina, br. 2, Mostar, 1982., str. 91-114.
198
HUM 2
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I KNJIŽEVNOST U PERIODICI I MONOGRAFIJAMA OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA
Tragove narodnoga blaga uočavamo u katoličkoj periodici: Svjetlo riječi, Kalendar Sv. Ante, Dobri pastir, Bosna Franciscana (Sarajevo), Naša
ognjišta (Tomislavgrad) itd. Vrijedni su etnološki radovi publicirani u
Godišnjaku Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (Sarajevo) te časopisu Hercegovina (Mostar). U istom smislu važni su časopisi
Matice hrvatske u BiH Motrišta (Mostar) i Hrvatska misao (Sarajevo).
Etnolog Vitomir Belaj objavio je 1998. godine monografiju Hod kroz
godinu u kojoj komparativnom metodom interpretira hrvatske narodne
običaje i obrede. Jasna Čapo Žmegač je 1997. godine u Zagrebu publicirala monografiju Hrvatski uskrsni običaji, korizmeno-uskrsni običaji
hrvatskoga puka u prvoj polovici XX. stoljeća: svakidašnjica, pučka pobožnost, zajednica. Dunja Rihtman Auguštin publicirala je 1995. godine
u Zagrebu drugo dopunjeno izdanje djela Knjiga o Božiću: Božić i božićni običaji u hrvatskoj narodnoj kulturi.
U ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u sto knjiga objelodanjene su monografije: Hrvatska usmene književnost Bosne i Hercegovine: lirika, epika, retorika, knj. br. 4 (2006.) i Hrvatska usmena
književnost Bosne i Hercegovine: proza, drama i mikrostrukture knj. 5.
(2005.) koje je priredio autor ovoga teksta.
***
Hvalevrijedan je terensko-istraživački rad studenata kroatistike filozofskih fakulteta u Zagrebu, Mostaru, Splitu, Osijeku, Zadru i Rijeci koji
su zapisali mnogobrojne usmene epske pjesme. Među tim je pjesmama
i “Pogibija Nakića svatova” (586 stihova) zapisana u Vinovu Gornjem
2004. godine.40
6. Interferencije usmene i pisane književnosti i povijesti
Najveći su hrvatski pjesnici i književnici svoja epska djela pisali po
uzoru na hrvatske usmene epske pjesme. Spomenimo samo neke: Mir-
40 Usp. M. Dragić, Književna i povijesna zbilja, Napredak, Split, 2005., str. 214-232.
prosinca 2007.
199
Marko Dragić
ko Bogović, Ivan Mažuranić, August Šenoa, Luka Botić, Josip Eugen Tomić, Grga Martić (Ljubomir Hercegovac), Silvije Strahimir Kranjčević.
Elemente folklornoga kazališta sadrže i tekstovi pučkih igrokaza:
Graničari (1857.) Josipa Freundereicha (Nova Gradiška, 1827. – Zagreb,
1881.), Saćurica i šubara (1864.) Ilije Okrugića Srijemca (Srijemski Karlovci, 1827. – Petrovaradin, 1897.), Posljednji Zrinski (1897.) Higina Dragošića (Varaždin, 1845. – Varaždin, 1926.), Ladanjska opozicija (1908.)
Marijana Derenčina (Rijeka, 1836. – Zagreb, 1908.), Lajtmanuška deputacija (1911.) Ferde Becića (Poljska, 1844. – Zagreb, 1916.) i Ladanjska opozicija (1917.) Marije Jurić Zagorke (Negovac kraj Vrbovca, 1873.
? – Zagreb, 1957.).
Cijela je plejada velikana pisane riječi koji su u svoja djela utkali usmeno-književne oblike i pisali o značenju usmene književnosti. Uz spomenute navodimo i Antuna Gustava Matoša, Dinka Šimunovića, Božu
Lovrića, Milutina Cihlara Nehajeva, Vladimira Nazora, Antuna Branka
Šimića, Ivu Andrića, Miroslava Krležu, Novaka Simića, Mehmedaliju
Maka Dizdara, Dubravka Horvatića, Ivana Aralicu, Stjepana Džaltu,
Jozu Vrkića, Petra Gudelja...
Među mnogim povjesničarima i arheolozima u čijim djelima nalazimo usmenu prozu jesu: Tadija Smičiklas, Ferdo Šišić, Vjekoslav Klaić,
Ćiro Truhelka, Hašim Šerić, Julijan Jelenić, Nikola Bilogrivić, Marko
Perojević, Milenko S. Filipović, Pavao Anđelić, Krunoslav Draganović,
Miroslav Džaja, Ignacije Gavran, Ljubo Lucić, Andrija Nikić, Franjo Šanjek i drugi.
7. Prevođenje hrvatske, srpske, bošnjačke i crnogorske
usmene poezije na strane jezike
Početkom 20. stoljeća povjesničar književnosti dr. Đuro Šurmin
ustvrdio je da se svijet zanosi našom narodnom epikom, ali se divi nježnim ženskim pjesmama.41
Sustavnije prevođenje hrvatskih kao i srpskih i bošnjačkih pjesama počinje s Albertom Fortisom i njegovim djelom Put po Dalmaciji
41 Đuro ŠURMIN, Povijest književnosti hrvatske i srpske, Zagreb, 1908., str. 19.
200
HUM 2
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I KNJIŽEVNOST U PERIODICI I MONOGRAFIJAMA OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA
(1774.). Baladu o “Hasanaginici” najprije je na njemački jezik preveo Johan Wolgang Goethe (1749.-1832.). Već je rečeno kako je J. G. Herder
(1744.-1803.) u svoj Volkslieder (1778. i 1779.) uvrstio Goetheov prijevod
“Žalosne pjesamce o Asanagici” kao i tri pjesme iz Kačićeva razgovora
ugodnoga. Od tada se naše usmene pjesme prevode najprije u Francuskoj, a potom u mnogim drugim zemljama.
Đuro Ferić Gvozdenica (Dubrovnik, 1739. – Dubrovnik, 1820.) hrvatske usmene pjesme prevodio je na latinski jezik. U Njemačkoj su poslije
Goethea prevodili Johanes von Müller, braća Jakob i Wilhelm Grimm,
a W. Gerhard je objavio zbirku usmenih pjesama Hrvata, Srba i Bošnjaka. Po Goetheovom nagovoru Therese Albertine Luise von Jakob pod
pseudonimom Talvj prevela je i objavila Vukove42 pjesme pod naslovom
Volkslieder der serben (I. 1825., II. 1826. godine).43
Fortisov Put po Dalmaciji nakon Goetheova prijevoda preveden je
na francuski jezik. Prosper Merimee (1803.-1870.) iz Herderova je Volksliedera preveo na francuski jezik Kačićevu pjesmu o Milošu Kobiliću i
objavio u svom djelu La guzla (1840.) (Gusle).44 Walter Scott (1771.-1823.)
je prema Goetheovu prijevodu na engleski jezik preveo Asanaginicu. Na
engleski je jezik prevodio i John Bowring.
Na ruski jezik prvi je prevodio Aleksandar Sergejevič Puškin (1799.1837.). Puškin se divio junaštvu harambaše Stanka Sočivice iz Imotskoga.
(U njegovoj je hajdučkoj četi jedno vrijeme bio i hajduk Roša harambaša/Ivan Bušić). Ivo Andrić u svojoj pripovijesti Ispovjed piše o Roši harambaši. (Međutim, fabula Andrićeve priče ne odgovara stvarnoj smrti
Roše harambaše. Roša se 1782. godine nakon višegodišnjega izbivanja
vratio u Dalmaciju i udružio se s trojicom drugova. Ivan Vekić, jedan od
42 Vuk Stefanović Karadžić bio je kontroverzna osoba. Dao je golem prinos reformi srpskoga
jezika. Međutim, njegova krilatica “Srbi svi i svuda” predvodila je velikosrpsku ideologiju
po kojoj su Hrvati – Srbi katoličke vjere. Sukladno tomu, on je i hrvatske usmene pjesme
svrstavao u srpske. Imao je svoje pristaše u Hrvatskoj, među kojima su Matija Ban (1818.1903.), Medo Pucić (1821.-1882.), Ivo Ćipiko (1863.-1923.). U filološkom pogledu Karadžićev
je slijednik i Tomo Maretić (1854.-1938.).
43 Junačke narodne pjesme (hrvatske i srpske), priredio dr. Milan Strašek, Izdanje hrvatskih
srednjoškolskih profesora, Zagreb, 1925., str. VIII.
44 S. Botica, Andrija Kačić Miošić, Školska knjiga – Filozofski fakultet Zagreb – Zbornik
Kačić, Zagreb, 2003., str. 118.
prosinca 2007.
201
Marko Dragić
te trojice drugova, izdao ga je i ubio Rošu 1. travnja 1783.) Nakon Puškina na ruski su jezik naše pjesme prevodili Berg, Vostokov i dr.
Poljak Adam Mickiewicz (1798.-1855.) u Parizu je predavao o našim
narodnim pjesmama. Mnogi su Poljaci prevodili našu poeziju, a poslije
Drugoga svjetskog rata objavili su zbirku naših narodnih pjesama.
Šibenčanin Nicolo Tommaseo sakupljao je hrvatsku liriku i prevodio je na talijanski jezik. U Padovi je 1949. godine objelodanjena zbirka
naših narodnih pjesama koju je uredio Arturo Cronia. Naše su narodne
pjesme prevodili i: Česi, Slovaci, Rumunji, Mađari, Šveđani i dr.
Francuski pjesnik, političar i povjesničar Alphonse de Lamartine
(1790.-1869.), nadahnut junaštvom Stojana Jankovića, napisao je djelo
La Chute d`un Age.
U 20. stoljeću golem prinos našoj usmenoj poeziji dali su Millman
Parry i Albert Bates Lord koji je 1953. godine na hrvatskom (i srpskom)
i engleskom jeziku objavio zbirku naše usmene poezije.45 A. B. Lord je s
prekidima prikupljao i proučavao usmene pjesme u Bosni i Hercegovini
i u 70-im godinama 20. stoljeća.46
Zaključak
Hrvatska tradicijska kultura i književnost doživjele su procvat od romantizma do kraja Drugoga svjetskog rata. U tome je razdoblju usmena
književnost prevladavala u odnosu na pisanu. Do stagnacije hrvatske
tradicijske kulture i književnosti dolazi u pedesetim godinama 20. stoljeća, a višestruki su razlozi za to. Jedan je od uzroka represivna politika
tadašnjih vlasti koje su zabranjivale rad kulturnoumjetničkih društava
koja su njegovala drevnu kulturu i usmenu književnost. (Slično je i s
bošnjačkom, srpskom i crnogorskom tradicijskom kulturom i književnošću.) Drugi je razlog u moderniziranom potrošačkom mentalitetu
života.
45 Najveći dio podataka o prevođenju usmene poezije na strane jezike navodim prema: Tvrtko
Čubelić, Povijest i historija usmene narodne književnosti, Zagreb, 1990., str. 123 s.
46 Narodna književnost, Bosansko-hercegovačka književna hrestomatija, knjiga II., dr. Hatidža
Krnjević, Đenana Butorović, dr. Ljubomir Zuković, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1972., str. 9.
202
HUM 2
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I KNJIŽEVNOST U PERIODICI I MONOGRAFIJAMA OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA
Pogrješno je shvaćanje da su se ta kultura i književnost razvijale i
njegovale isključivo u ruralnim sredinama. Golem broj starih i suvremenih zapisa zorno svjedoči da su se tradicijska kultura i književnost
podjednako razvijale i njegovale i u ruralnim i u urbanim sredinama, a
njezini su nositelji različitih životnih doba (ima ih od desetogodišnjaka
do stogodišnjaka) kao i naobrazbe (ima ih od nepismenih do visokoobrazovanih i doktora znanosti).
U člancima i monografijama publiciranim od kraja Drugoga svjetskog rata do devedesetih godina 20. stoljeća ideologija je imala presudnu ulogu pa se kadšto teško može razaznati kojim su kulturama pripadali navođeni i interpretirani usmenoknjiževni oblici, običaji i obredi.
Općenito se može reći da je od demokratskih promjena u devedesetim godinama 20. stoljeća do ovih dana došlo do ponovnoga procvata
hrvatske tradicijske kulture i književnosti. Tada naime strani filolozi, etnolozi i antropolozi istražuju našu tradiciju. Golem je interes turista za
duhovnom baštinom pa stoga turistički vodiči upoznaju tradiciju kako
bi im je mogli prenijeti. Poslije osamostaljenja Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine mnogobrojna su kulturnoumjetnička društva obnovljena i osnovana te vjerno njeguju drevne običaje.
Unatoč velikom broj znanstvenika i njihovih publikacija, hrvatska je
duhovna baština još uvijek nedostatno istražena. Velik broj rukopisa također čeka svoju znanstvenu obradbu.
Hrvatska tradicijska kultura i usmena književnost, koje su se prenosile
hrvatskim narodnim jezikom, najzaslužnije su u očuvanju nacionalnoga
i vjerskoga identiteta Hrvata kroz trinaest proteklih surovih stoljeća.
Literatura
- Bošković-Sttuli, Maja – Zečević, Divna, “Usmena i pučka
književnost”, Povijest hrvatske književnosti, knjiga 1, Liber Mladost, Zagreb, 1978.
- Bošković-Sttuli, Maja, Narodne pripovijetke, PSHK, knj. 26.,
Matica hrvatska, Zagreb, 1963.
prosinca 2007.
203
Marko Dragić
- Botica, Stipe, Andrija Kačić Miošić, Školska knjiga – Filozofski
fakultet Zagreb – Zbornik Kačić, Zagreb, 2003.
- Čubelić, Tvrtko, Povijest i historija usmene narodne književnosti,
Zagreb, 1990.
- Ćatić, Alija, “Božić kod muslimana (Prozor u Bosni)”, Zbornik za
narodni život i običaje južnih Slavena, knjiga XXVI, urednik dr. D.
Boranić, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb,
1928., str. 379-380.
- Dragić, Marko, Književna i povijesna zbilja, Napredak, Split,
2005.
- Đalski, Ksaver Šandor, “Badnjak”, Ksaver Šandor Đalski I, PSHK,
knj. 50., Matica hrvatska, Zora, Zagreb, 1964.
- Đalski, Ksaver Šandor, “Legenda iz dvorišta kbr. 15”, Ksaver Šandor Đalski II, PSHK, knj. 50., Matica hrvatska, Zora, Zagreb,
1964.
- Folklorno kazalište, priredio Ivan Lozica, SHK, MH, Zagreb, 1996.
- Gavazzi, Milovan, Godina dana hrvatskih narodnih običaja, 3.
izdanje, Hrvatski sabor kulture, Zagreb, 1991.
- Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine: lirika, epika,
retorika, priredio Marko Dragić, Hrvatska književnost Bosne i
Hercegovine u sto knjiga, knj. 4, MH, HKD “Napredak”, Sarajevo,
2006.
- Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine: proza, drama
i mikrostrukture, priredio Marko Dragić, Hrvatska književnost
Bosne i Hercegovine u sto knjiga, knj. 5, MH, HKD “Napredak”,
Sarajevo, 2005.
- Ivanišević, Frano, Poljica, narodni život i običaji, reprint izdanja JAZU iz 1906. i neobjavljena građa, Književni krug Split, Split,
1987.
- Ivić, Danka, “Bajalice i bajanja kao dio etnotvorevine u Brotnju”,
Hercegovina, časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, br. 5, Mostar,
1986., str. 139-165.
204
HUM 2
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I KNJIŽEVNOST U PERIODICI I MONOGRAFIJAMA OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA
- Junačke narodne pjesme (hrvatske i srpske), priredio dr. Milan Strašek, Izdanje hrvatskih srednjoškolskih profesora, Zagreb, 1925.
- Kekez, Josip, “Usmena književnost”, u Škreb, Zdenko – Stamać,
Ante, Uvod u književnost, IV. poboljšano izdanje, Globus, Zagreb,
1986.
- Kristić, Augustin, Crkveno-narodni običaji Kreševa, posebno
otisnut otisak iz Dobrog pastira, god. VII., Sarajevo, 1956.
- Kuba, Ludvik, Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, Svjetlost,
Sarajevo, 1984.
- Narodna književnost, Bosansko-hercegovačka književna hrestomatija, knjiga II., dr. Hatidža Krnjević, Đenana Butorović, dr. Ljubomir Zuković, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1972.
- Palavestra, Vlajko, “Drežnica u Hercegovini (Zabilješke o prošlosti i narodnoj kulturi)”, Hercegovina, časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, br. 2, Mostar, 1982., str. 91-114.
- Strohal, Rudolf, “Poganica (Sali u Dalmaciji)”, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, urednik dr. B. Boranić, knjiga XXV, Zagreb, 1924.,
str. 379-381.
- Suton, Jerko, Vjerski život i običaji Zapadne Hercegovine, Mostar,
1968. (Umnožen rukopis. Primjerak se nalazi u Franjevačkoj knjižnici Mostar, inv. br. 3912, sign. 39.)
- Šurmin, Đuro, Povijest književnosti hrvatske i srpske, Zagreb,
1908.
- Usmene pripovijetke i predaje, priredila Maja Bošković-Stulli,
SHK, MH, Zagreb, 1997.
- Zlatna knjiga hrvatske narodne lirike, sastavio Krešimir Mlač,
MH, Zagreb, 1972.
prosinca 2007.
205
Marko Dragić
Marko Dragić
CROATIAN TRADITIONARY CULTURE AND
LITERATURE IN PERIODICALS AND MONOGRAPHS
FROM ROMANTICISM UP TO DATE
Summary
Croatian tradition culture and literature witness about the thirteen-century life of the Croats. Folk rituals and customs, oral literature and the
language of the people that formed and handed it down, are the most
deserving for the preservation of the Croatian identity. In the tradition
culture and literature of the Croats one can observe the influences of Slavic and other European peoples.
The first Croatian folklorist Petar Hektorović in his Fishing and Fishermen’s
Talk (1568) originally recorded two bugarshtitsas (popular quindecasyllabic / hexadecasyllabic ballads), three odes and one ballad. A more systematic recording and study of the Croatian folk customs and oral literature started in 1813 with “Circular” of the bishop of Zagreb, Maksimilijan
Vrhovec, who called to recording and gathering of oral literature and old
manuscripts. In 1877 the Central Croatian Cultural and Publishing Society (Matica hrvatska) sent out a “Call for Gathering of Croatian Folk
Songs” and by December 1896 it had gathered 157 anthologies with more
than 24500 songs.
The oral literature of the Croats, as well as that of the Serbs and Bosniacs,
was admired and translated by many European philologists and writers,
such as: Johann Wolfgang von Goethe, Johann Gottfried von Herder, Johannes von Müller, brothers Jacob and Wilhelm Grimm, Therese Albertine
Luise von Jacob under the pseudonym of Talvj, Prosper Mérimée, Walter
Scott, John Bowring, Adam Mickiewicz, Aleksandar Sergejevič Puškin,
Alphonse de Lamartine. The following people spent some time in Croatia,
Bosnia and Herzegovina, Montenegro and Serbia where they researched
oral literature: Alberto Fortis, Ludvik Kuba, Millman Parry, Albert Bates
Lord and others.
The Croatian tradition culture and literature experienced their new
206
HUM 2
HRVATSKA TRADICIJSKA KULTURA I KNJIŽEVNOST U PERIODICI I MONOGRAFIJAMA OD ROMANTIZMA DO NAŠIH DANA
flourishing in the early 1990s. Since that time up to our days some fifty
monographs from the Croatian ethnology and oral literature have been
published.
Key words: ethnology, Croats, identity, folk rituals and customs, oral literature.
prosinca 2007.
207
Marija Majić
Tomislavgrad
UDK 050(497.6) Naša ognjišta
Pregledni članak
Primljeno: 29. V. 2007.
NAŠA OGNJIŠTA – PRVI KATOLIČKI LIST U BOSNI I
HERCEGOVINI POSLIJE DRUGOGA
SVJETSKOG RATA
Sažetak
Rad prikazuje pokretanje, odnosno razloge nastanka Naših ognjišta kao
prvih katoličkih novina u Bosni i Hercegovini poslije Drugoga svjetskog
rata. Ukratko se osvrće na stanje u novinstvu i katoličkom tisku prije i
tijekom izlaska Naših ognjišta s posebnim osvrtom na ljude koji su pokrenuli i očuvali list, na njegovu zabranu i preimenovanje u Svetu baštinu
te ponovno vraćanje imena. Potom se govori o izdavačkoj djelatnosti ove
nakladničke kuće. K tomu, rad nastoji propitati stanje i sadašnji trenutak
kako Naših ognjišta tako i katoličkoga tiska općenito te dati neke smjernice za budućnost.
Ključne riječi: katolički tisak, Naša ognjišta, Sveta baština, rubrike, franjevci.
Uvod
Uz mnogobrojne publikacije, župne listove, godišnjake i biltene koje
izdaje Katolička crkva u Bosni i Hercegovini, danas redovito izlaze četiri mjesečnika i jedan tjednik: Crkva na kamenu, Svjetlo riječi, Glasnik
mira, Naša ognjišta i Katolički tjednik. Tema su ovoga rada Naša ognjišta, odnosno prve katoličke novine koje izlaze poslije Drugoga svjetskog
rata u Bosni i Hercegovini. Rad nastoji prikazati uvjete u kojima je na208
HUM 2
stao ovaj mjesečnik, zatim probleme s kojima se susretao tijekom trideset šest godina svoga postojanja te ljude koji su ga pokrenuli i uređivali.
Tu je i nekoliko zapažanja o koncepciji lista te o izdavačkoj djelatnosti
ove kuće.
Katoličke su tiskovine danas premalo sustavno analizirane. Teško se
može naći popis katoličkih tiskovina od 70-ih godina prošloga stoljeća
naovamo, kao i neka detaljnija analiza pojedine tiskovine ili usporedba među njima. Svako uredništvo u vrijeme kakve obljetnice ponešto o
svom listu i napiše, ali sustavnije analize i usporedbe među njima nema.
Zanimljivo je da se lakše mogu pronaći zapisi i analize katoličkoga tiska
iz austrougarskoga doba ili doba Jugoslavije negoli današnji. Kao što nedostaju zapisi o katoličkom tisku općenito, tako isto manjkaju sustavnije
analize i o Našim ognjištima. Ponešto je pisano tek pri obradbi drugih
tema.
U srpnju 1971. iz tadašnjeg su Duvna u tisak poslane katoličke novine
znakovita naziva Naša ognjišta. Za takav je čin u doba komunističke
diktature uistinu trebalo hrabrosti. To s vremenskoga razmaka od punih
trideset šest godina s pravom možemo tvrditi.
Naša su ognjišta i izdavačka kuća koja je godine 1972. osnovala i knjižnicu pod istim imenom, ništa manje važnu od samoga lista. Do sada je
objavila dvjestotinjak naslova.
1. Nastanak, zabrana i opstanak Naših ognjišta
1.1. Katolički tisak u Drugom svjetskom ratu
Autori Priloga za Povijest novinarstva Hrvata u Bosni i Hercegovini
pišu:
U Bosni i Hercegovini od 1918. do 1941. godine pokrenuto je i izdavano
419 listova i časopisa. Pred Drugi svjetski rat u BiH su izlazila: 2 dnevnika, 2 službena tjedna lista, 7 političko informativnih tjednika, 2 stručno
Usp. Robert Jolić – Gabriel Mioč – Marija Vukadin, Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik,
spomenica, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2005.; Robert Jolić – s. Ancila Bubalo, Fra Jakov
Bubalo – umjetnik riječi, spomenica, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2006.; Petar Mamić, Bibliografija članaka “Naših ognjišta” i “Svete baštine” 1971.-1991., Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1993.
prosinca 2007.
209
Marija Majić
sindikalna mjesečnika, 6 glasila vjerskih organizacija, 2 zadružna mjesečnika, 3 sportska glasila, 5 kulturnih mjesečnika, 1 ilustrirani tjednik,
2 glasila stručnih udruženja, 1 vojno-stručni mjesečnik i 3 glasila kulturno-prosvjetnih društava.
Početkom Drugoga svjetskog rata velik broj tih tiskovina, zasigurno
zbog ratnih okolnosti, prestao je izlaziti. “Periodika Hrvata za vrijeme
Drugog svjetskog rata danas je nedovoljno istražena. Sigurno je na takvo
stanje utjecalo nekoliko elemenata, a prije svega nedostupnost građe za
izučavanje. Gotovo svi autori koji su se bavili poviješću periodike u BiH
završili su svoje radove s godinom 1941.” Temeljitijim istraživanjem ove
tematike koješta bi se dalo iščitati o životu te o društvenim i političkim
prilikama toga vremena.
Katolička je crkva na ovim prostorima od pamtivijeka bila i ostala
ustrajna čuvarica pismenosti i kulture. I u teškom razdoblju tijekom
Drugoga svjetskog rata ostala je vjerna toj svojoj ulozi:
Iz dostupne literature i građe danas se sa sigurnošću može kazati da su
tijekom Drugog svjetskog rata u BiH izlazili određeni listovi vjerskog
karaktera. Tako su u ovom razdoblju nastavili s izlaskom katolički listovi:
Katolički svijet, Vrhbosna, Glasnik bl. Nikole Tavelića, Kalendar sv. Ante,
Bosna Srebrena, Kršćanska obitelj, Konviktorac, Glasnik žive krunice,
Službeni vjesnik Banjolučke biskupije, Vjesnik dekanije Usorske, Hrvatska svijest, Vjesnik zavjetne Crkve sv. Josipa u Sarajevu i drugi listovi.
Poslije Drugoga svjetskog rata i dolaskom komunista na vlast većina
se ovih listova prestaje tiskati, što zbog zabrane, što zbog poteškoća s
financiranjem. Jedine katoličke publikacije u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji
bile su Blagovest, koja je izlazila u Beogradu, te revija i kalendar Dobri
pastir, koji su izlazili u BiH.
Marko Sapunar – Zoran Tomić – Iko Skoko, Prilozi za povijest novinarstva Hrvata u Bosni
i Hercegovini, Sveučilište u Mostaru, Centar za studije novinarstva, Mostar, 1999., str. 11.
Isto, str. 93.
Nav. mj.
Usp. Anđelko Barun, “Povijest izdavačke djelatnosti Bosne Srebrene”,
<www.bosnasrebrena.ba>.
210
HUM 2
NAŠA OGNJIŠTA – PRVI KATOLIČKI LIST U BOSNI I HERCEGOVINI POSLIJE DRUGOGA SVJETSKOG RATA
1.2. Pokretanje Naših ognjišta
U knjizi Štampa naroda i narodnosti u SFRJ 1945.-1973., koja donosi
podroban prikaz dnevnih, tjednih, periodičnih, vjerskih i drugih tiskovina u bivšoj Jugoslaviji u tridesetogodišnjem razdoblju od 1945. do 1973.
godine, zapisano je: “Poslednje poređenje uzeli smo u 1972. godini. Tada
je bio ukupan prosečan tiraž svih dnevnih listova u Jugoslaviji 1,818.000
primeraka, dok je u SR Bosni i Hercegovini ovaj prosek iznosio 87.000
primeraka. U ukupnom prosečnom tiražu svih dnevnih listova u Jugoslaviji SR Bosna i Hercegovina učestvuje sa 5 procenata.” Za usporedbu
navodimo da su po podatcima iz iste knjige SR Hrvatska i SR Srbija u
objavljivanju dnevnih listova u ukupnoj nakladi svih listova u Jugoslaviji
sudjelovale s 26,5% i 55,6%.
U takvu ozračju, tj. u okruženju oskudne, gotovo nikakve kulture pisanja i čitanja, pokrenute su 1971. godine u tadašnjem Duvnu prve katoličke vjerske novine u Bosni i Hercegovini poslije Drugoga svjetskog
rata. U impresumu prvoga broja stoji da je izdavač “Župski ured Duvno
u zajednici sa župama duvanjskog, i posuškog dekanata”. Bilo je to vrijeme vrlo znakovito za hrvatski narod, doba pritisaka komunističke vlasti
na sve što je hrvatsko i katoličko, ali i vrijeme hrvatskoga proljeća kada
je hrvatska inteligencija pokušavala u takvu sustavu izboriti barem malo
slobode i prava za svoj narod.
Takva kretanja i buđenje nacionalne svijesti odrazila su se i na događaje u tadašnjem Duvnu. I upravo tada, a zasigurno ne slučajno, vizionar
svoga doba, hercegovački franjevac fra Ferdo Vlašić, spoznavši koliko je
značenje pisane riječi u dušobrižništvu, oživotvorio je naum o pokretanju katoličkih novina. Djelujući kao župnik i gvardijan u Austriji, u
župi Frohnleiten pokraj Graza (1968.-1970.), spoznao je moć novinske
informacije i uvidio da svećenik preko župnoga lista može svakodnevno
biti nazočan u domovima svojih vjernika. Poslije povratka u domovinu
1971. godine u duvanjskom je samostanu braći franjevcima predložio
pokretanje župnoga lista po uzoru na Frohnleitenerblatt koji je uređivao
K. Živorad Stoković, Štampa naroda i narodnosti SFRJ 1945-1973. (Građa za istoriju štampe), Jugoslavenski institut za novinarstvo, Beograd, 1975., str. 19.
Naša ognjišta, br. 1., srpanj 1971., str. 2.
prosinca 2007.
211
Marija Majić
za boravka u Austriji. Osim duvanjskih, ramskih, posuških i livanjskih
franjevaca koji su zdušno prihvatili tu zamisao, pokretanje župnoga lista
podržali su i ondašnji duvanjski intelektualci jer su tadašnje političke
okolnosti to dopuštale. Tu posebno treba spomenuti nekoliko profesora
iz ondašnjega duvanjskog srednjoškolskog centra koji su fra Ferdi pružili svesrdnu podršku. Mnogima je vjerojatno znano da su isti profesori za
vrijeme hajke na Naša ognjišta, njihove zabrane te progona i zatvaranja
urednika i članova uredništva također platili cijenu svojega angažmana
u ovome listu, no o toj temi ovdje ne će biti detaljnijega govora.
Prvi broj tiskan je 20. srpnja 1971. u pet tisuća primjeraka. O izboru imena lista u jubilarnom broju iz 1995. godine fra Ferdo Vlašić
napisao je:
…na sjednici novouspostavljenog Uredničkog vijeća zaključeno je da će
list nositi ime Naša ognjišta. Time smo željeli oživotvoriti ljubav i odanost prema našim iskonskim obiteljskim ognjištima, koja su nekoć ižarivala toplinu obiteljskog sklada i zajedništva, poštenja i ćudoređa, kršćanske vjere i kršćanske ljubavi.
Jedan od motiva izbora imena bio je i fenomen koji je tada poprimao
široke i zabrinjavajuće razmjere: raseljavanje i odlazak ljudi na privremeni rad u inozemstvo. Pokretanjem lista franjevci su nastojali dušobrižništvo protegnuti i na njih i stvoriti im poveznicu s domom:
U Proslovu prvoga broja rekli smo da ime lista nije slučajno odabrano.
To i danas ponavljamo. Ognjište nije samo znamen topline i vatre, već i
nepresušno vrelo toplog obiteljskog ozračja, radosti i ljubavi. To će najbolje oćutjeti oni kojima je hladna tuđina skamenila život. Svjesni smo
toga i mi. Zbog toga se konačno i rodio ovaj naš list.
Naša su ognjišta najprije zamišljena kao župni pa onda dekanatski
list, ali su ubrzo prekoračila te granice, pa i granice Bosne i Hercegovine. Tako su ove katoličke novine počele izlaziti i širiti se među pukom.
Čitateljstvo ih je dobro prihvatilo. To potvrđuju i mnogobrojna pisma
Naša ognjišta, br. 221, srpanj – kolovoz 1995., str. 10.
Naša ognjišta, br. 19., siječanj – veljača 1974., iz teksta na naslovnici.
212
HUM 2
NAŠA OGNJIŠTA – PRVI KATOLIČKI LIST U BOSNI I HERCEGOVINI POSLIJE DRUGOGA SVJETSKOG RATA
koja su pristigla u Uredništvo poslije izlaska prvoga broja: samo pojavljivanje lista dočekano je s radošću; čitatelji hvale tehničku opremu, sadržaj, odaju priznanje ljudima kojima to ipak nije struka, zadovoljni su
povezivanjem iseljeništva s domom…10
1.3. Zabrana lista
Nerijetko su vizionari bili i veliki patnici. Tako je i fra Ferdo Vlašić
zbog Naših ognjišta u komunističkim tamnicama odležao četiri i pol
godine. Ali ne samo zbog Naših ognjišta. Naime, desetljeće nakon pokretanja lista, u jeku komunističke strahovlade, na scenu stupa Međugorje i cijeli koloplet događaja oko njega. Fra Ferdo je stao u obranu Međugorja, a na stranicama Naših ognjišta od samoga im početka davao
prostora, što se nastavilo do danas u stalnoj rubrici “Međugorje iz dana
u dan”.11 Valjda bojeći se u puku iznimno omiljene katoličke tiskovine
koja je, naravno, unaprijed bila proglašena neprijateljskom,12 vlast je počela zabranjivati tiskanje Naših ognjišta i proganjati članove uredništva.
Do koje je mjere vršila pritisak na uredništvo, najbolje je u povodu 250.
broja Naših ognjišta objasnio sadašnji ravnatelj lista fra Gabrijel Mioč:
“Kuća-samostan u kojemu se pripremalo svih 250 brojeva, od 1972. do
1984. više je puta do temelja pretresan da bi se otkrio kakav neprijateljski-protudržavni spis. Spletkama je smjenjivano Uredništvo, pa konačno 1981. osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne. Potom su slijedila
bezbrojna saslušanja urednika i suradnika...”13 A fra Ferdo Vlašić, glavni
urednik, te fra Jozo Križić, tajnik lista, osuđeni su na duge zatvorske
kazne. Šest mjeseci nakon njihova suđenja list je zabranjen. Zbog Naših
ognjišta fra Ferdo je bio u zatvoru od 1981. do 1986. godine. “U namještenom procesu fra Ferdo je osuđen na osam, a fra Jozo Križić na pet i
pol godina zatvora. Kazne su im poslije smanjene, fra Ferdi konačno na
četiri i pol, a fra Jozi na dvije i pol godine zatvora. Zatvorsku su kaznu
10 Usp. Naša ognjišta, br. 2., kolovoz – rujan 1971., str. 2.
11 Ova se rubrika prvi put pojavljuje u Svetoj baštini, br. 47., veljača 1987., str. 9.
12 Usp. Informativni bilten okružnog javnog tužilaštva Mostar, br. 14.: “Informativno-vjerski
list ‘Naša ognjišta’ iz Duvna finansiran, inspirisan i usmjeravan od strane fašističkih emigrantskih krugova iz inostranstva.”, travanj 1982., str. 7.
13 Naša ognjišta, br. 250., lipanj 1998., tekst na naslovnici.
prosinca 2007.
213
Marija Majić
izdržali u KPD Foča.”14 Fra Ferdo je iz zatvora izišao u ožujku 1986., vratio se u duvanjski samostan i tamo ostao do smrti koja ga je pohodila u
listopadu 1995., u 76. godini života.
Dok su dva člana uredništva tamnovala, a komunisti smatrali kako je
s obezglavljenim Našim ognjištima gotovo, fra Gabrijel Mioč i fra Marinko Leko kao odgovorni i glavni urednik, uz suglasnost franjevaca u
duvanjskom samostanu, posebno gvardijana fra Ante Perkovića, spašavaju situaciju mijenjajući ime lista u Sveta baština.
Sadržajno, tematski i izgledom list je ostao isti. Makar u uvodniku
prvoga broja zbog razumljivih razloga nisu bili napisani stvarni razlozi
promjene imena,15 čitatelji su znali o čemu se radi te su prihvatili Baštinu kao što su bili prihvatili i prisilno ugašena Ognjišta. Prvi broj Svete
baštine tiskan je u svibnju 1982., a izlazi sve do 1990. godine kada se listu
vraća staro ime. Iako se Sveta baština već snažno ukorijenila u puku,
raspadom Jugoslavije i početkom demokratskih promjena listu je vraćeno staro ime. U članku “Naš list vratio ime”,16 lektor lista fra Jakov
Bubalo obznanjuje da je on napisao članak pod naslovom “Naš list promijenio ime” u prvom broju Svete baštine te podrobno objašnjava kako
se sve zbilo i zašto je uredništvo na to bilo prisiljeno:
Ali sve je to prošlo. I sve se na kraju dobro završilo. Raspršile su se mnoge tmine i mučnine, a prosjale vedre zore slobode i nade u slobodu. Kako
napisa Kuma Manda, Sveta baština sačuvala je Naša ognjišta. A sad će
valjda novouskrsla Naša ognjišta moći sačuvati sama sebe. I novom toplinom grijati ljude oko sebe.17
Ovdje je zanimljivo spomenuti da je poslije promjene imena list sadržajno, tematski i izgledom ostao potpuno isti, a da komunisti više nisu
na nj onako otvoreno vršili pritisak. Jesu li se smirili zabranom Naših
ognjišta i zatvaranjem glavnoga urednika i tajnika ili je riječ o nečemu
drugome? Budući da o odnosu vlasti prema Svetoj baštini nema pisa14 R. Jolić, “Fra Ferdo Vlašić: neustrašivi svjedok (kratki životopis)”, R. Jolić – G. Mioč – M.
Vukadin, nav. dj., str. 19 s.
15 Vidi Sveta baština, br. 1, svibanj 1982., tekst na naslovnici potpisan s “Izdavač”.
16 Naša ognjišta, br. 169, siječanj – veljača 1991., str. 2.
17 Fra Jakov Bubalo, ‘’Naš list vratio ime’’, Naša ognjišta, br. 169, siječanj – veljača 1991., str. 2.
214
HUM 2
NAŠA OGNJIŠTA – PRVI KATOLIČKI LIST U BOSNI I HERCEGOVINI POSLIJE DRUGOGA SVJETSKOG RATA
nih dokumenata niti pisanih tragova u tisku, poslužit ćemo se usmenim
svjedočanstvom tadašnjega i današnjega odgovornog urednika fra Gabijela Mioča. Naime, odmah nakon izlaska prvoga broja Svete baštine (svibanj 1982.), fra Gabrijel je pozvan u Sarajevo na tzv. obavijesni razgovor
u Udbu. Izrijekom mu je zabranjeno u sljedećim brojevima objavljivati
šaljivu priču “Kuma Manda” i bilo što vezano za događaje u Međugorju.
Osim toga, nekoliko je puta pretresan u župnom uredu u Bukovici gdje
je tada bio na službi.
Iz toga vremena još jedna zanimljivost. Nakon izlaska listopadskoga
broja 1981. godine u uredništvo u nekoliko navrata pristižu prigovori
pretplatnika iz inozemstva koji negoduju jer nisu dobili novi broj. A broj
je poslan. Odmah je bilo jasno da je netko pošiljku zaustavio. Poslije
nekoliko godina doznaje se da je cijela pošiljka toga broja za inozemstvo
zaplijenjena u mostarskoj pošti i zapaljena. Uposlenici pošte svjedoče
da su došli djelatnici Udbe i zaplijenili sve primjerke iz toga mjeseca
zbog objavljenoga prosvjednog pisma biskupa Pavla Žanića tadašnjem
predsjedniku Predsjedništva Sergeju Kraigheru u kojemu prosvjeduje
“protiv proširenih neistinitih tvrdnji i optužbi u vezi događanja u Međugorju”.18 Biskup u tom pismu brani sebe i dva franjevca, Jozu Zovku
i Ferdu Vlašića, od nanesenih im kleveta na RTV-u Sarajevo i u Večernjem listu. Ali, valja spomenuti da osim pritisaka na pojedince u vrijeme
izlaženja Svete baštine pretresa uredništva nije bilo.
1.4. Djelatnici Naših ognjišta
U dosadašnjih trideset šest godina kroz ovu izdavačku kuću prošlo je
mnoštvo vrijednih i znamenitih ljudi čiji je rad imao neke opće ciljeve:
približavanje vjernika Crkvi i poticanje njihova vjerskog i nacionalnog
osvješćivanja, ustrajno promicanje hrvatske kulture, hrvatske književne
riječi i čuvanje povijesne baštine. Neki su se tu zadržali kratko, a nekolicina je ostala i po nekoliko desetljeća. Osim glavnih urednika koji su uvijek bili članovi Hercegovačke franjevačke provincije, svoj su obol ovim
novinama dale i tajnice, časne sestre Radoslava Poljak, Ancila Bubalo i
18 Sveta baština, br. 8, listopad 1981., str. 2.
prosinca 2007.
215
Marija Majić
Aleksija Krišto te brojni novinari – suradnici, dobročinitelji i ljudi koji
su na bilo koji način pripomogli opstanku i djelovanju Naših ognjišta.
Fra Ferdo Vlašić bio je glavnim urednikom lista u dva navrata; prvi
put od srpnja 1971. do siječnja 1982. Broj za siječanj 1982. uređuje uredničko vijeće, a fra Ferdo ostaje u zatvoru do 1986. godine. U ožujku 1982.,
u jeku komunističkih napada na list, mjesto glavnoga urednika preuzima fra Marinko Leko i ostaje do rujna 1988. kada je imenovan župnikom
u Posušju. Uredništvo do rujna 1989. preuzima fra Viktor Nuić. Iako je
fra Ferdo Vlašić iz zatvora izišao 1986. godine, u listu nije pisao zbog
zabrane iz presude prema kojoj nije smio javno objavljivati tri godine
po izlasku iz zatvora. Redovito počinje objavljivati od proljeća 1989. i
objavljuje sve do smrti. Na svoju veliku radost, 1990. godine opet preuzima uredničku palicu – nastavlja tamo gdje je nasilno zaustavljen 1981.
godine. Na mjestu glavnoga urednika ostaje sve do svoje smrti u listopadu 1995.
Od rujna 1995. pa do kolovoza 2005. uredničko vodstvo preuzeo je
prvi tajnik lista i dugogodišnji odgovorni urednik fra Gabrijel Mioč. Pod
njegovim vodstvom list obujmom, sadržajem i grafičkim izgledom napreduje. Od rujna 2005. Naša ognjišta preuzima fra Robert Jolić koji ih
od informativnoga nastoji pretvoriti u formativni list.
Naša su ognjišta pastorizirala, kultivirala i u jeziku odgajala ovdašnji
hrvatski narod. Njegovanje i očuvanje hrvatskoga jezika s vremenom je
postalo prepoznatljivost lista. U dugogodišnjem lektorskom i uredničkom radu nemjerljiv je prinos Našim ognjištima dao veliki znalac i zaljubljenik u riječ pokojni fra Jakov Bubalo. Poslije njegove smrti zamijenio
ga je prof. Vlade Lozić koji je za dugogodišnjega rada u Ognjištima njegovao osebujan stil pisanja prepoznatljiv po čišćenju hrvatskoga jezika
od suvišnih tuđica.
2. Koncepcija lista
2.1.Rubrike
Prvi su brojevi uglavnom bili ispunjeni vijestima iz života bližih župnih zajednica, tj. duvanjskoga i posuškoga kraja na početku, a kasnije
216
HUM 2
NAŠA OGNJIŠTA – PRVI KATOLIČKI LIST U BOSNI I HERCEGOVINI POSLIJE DRUGOGA SVJETSKOG RATA
ramskoga, livanjskoga i šire. Osim članaka s crkvenoga i vjerskoga područja, koji su uvijek činili okosnicu lista, na stranicama Naših ognjišta
objavljeno je mnogo povijesnih i literarno vrijednih priloga. Uz teološke
i duhovne teme koje su za Naša ognjišta pisali poznati teolozi, u početku
dr. fra Ivan Dugandžić, zatim već dulje vrijeme dr. fra Tomislav Pervan,
neke su rubrike prisutne od samoga početka. List naime od svoga početka ustrajno njeguje reportažu kao već pomalo zaboravljenu novinarsku
formu. Do kraja svibnja 2007., tj. tiskanjem 340. broja, Naša su ognjišta
na svojim stranicama objavila 325 reportažnih zapisa.19 Obrađivala su
najčešće hercegovačke župe (i po nekoliko puta), potom bosanske, kao
i brojne župe u Hrvatskoj te hrvatske katoličke misije i zajednice iseljenika u svijetu.20
List je godinama objavljivao šaljivu priču pisanu izvornom ikavicom
koja se osvrtala na političke, gospodarstvene i društvene teme. Dugo su
izlazile priče potpisane pseudonimima “Jakiša Kijamet” i “Matiša Salamet”. Potom su pod prepoznatljivim naslovom “Kuma Manda” objavljivane šaljive priče koje su bile rado čitane jer su svojim satiričnim i
vedrim stilom nepogrješivo “ubadale” u tom trenutku osjetljive teme, ne
štedeći pritom ni političke ni crkvene vlasti.21 Godine 1997. objelodanjena je i knjiga istoga naslova koja je napokon otkrila ime autorice Kume
Mande – riječ je o odnedavno pokojnoj časnoj sestri Ancili Bubalo.
Od samoga početka izlaženja list donosi vijesti iz tuđine prateći
događanja u iseljeništvu, osobito u hrvatskim katoličkim misijama. U
proslovu prvoga broja iz srpnja 1971. na naslovnoj stranici zapisano je:
“Prepušteni svjetskoj vjetrometini zbivanja i selenja i ne slutimo kako se
polako ali sigurno udaljavamo od svoje osobne biti, od svoje domovine,
od svojih ognjišta…” To nam govori da je, kako je već spomenuto, jedan
od razloga pokretanja lista zasigurno bila i nakana da se održi veza s iseljenicima. Kroz rubriku “Iz inozemstva” iz 1973., preko “Mi i tuđina” do
19 Osim reportaža na duplericama koje su od početka tiskanja lista zadržane sve do danas,
u ovu sam rubriku uvrstila i reportažne zapise koji su na jednu stranicu donosili opširnije
prikaze župa, mjesta, događaja.
20 U Našim ognjištima, zaključno sa svibanjskim brojem 2007. (br. 340), objavljena su: 92 reportažna zapisa iz Republike Hrvatske, 225 iz Bosne i Hercegovine i 28 iz inozemstva.
21 Prvi put se “Kuma Manda” javlja u 62. broju Naših ognjišta iz travnja 1982.
prosinca 2007.
217
Marija Majić
“Naši u tuđini”, koja se prvi put javlja u 55. broju iz 1979. godine, Naša su
ognjišta prenijela mnoštvo vijesti, ljudskih sudbina i priča postavši tako
iseljenicima i njihovim obiteljima kod kuće prijatelj i sugovornik.
Kao što je već navedeno, prvi broj Naših ognjišta tiskan je u 5000
primjeraka. Drugi je već narastao na 6000, a naklada sljedećega, predbožićnog broja popela se na 12000.22 Dakle, naklada je iz broja je u broj
rasla tako da je 1988./89. godine postigla rekordnu brojku od 25000
primjeraka. Početkom Domovinskoga rata i prekidom veza s brojnim
čitateljima u Domovini i svijetu naklada nažalost opada, da bi se danas ustalila na otprilike 15000 primjeraka. Naša ognjišta šalju se na sve
kontinente; zanimljivo je spomenuti da je neko vrijeme jedan primjerak
slan čak u Japan.
2.2. Koncepcijske faze i ciljna skupina
Analizom sadržaja primjećuju se tri koncepcijske faze u razvoju lista
koje ćemo imenovati i kratko okarakterizirati:
1. lokalna koncepcija – prevladavaju lokalne teme bliže domaćem
čitateljstvu; objavljuju se vijesti koje najviše prate događaje u duvanjskom kraju i Hercegovini. Vrijeme je to od osnutka do početka 90-ih godina prošloga stoljeća.
2. šira koncepcija – Naša ognjišta u pravom smislu postaju hrvatski
katolički mjesečnik prateći informacije iz Slavonije, Dalmacije,
Zagorja, Hercegovine, Bosne. Osobito se to očitovalo na reportažama. Radi se o vremenskom rasponu od devedesetih godina 20.
stoljeća do kraja 2005. godine.
3. formativna koncepcija – od informativnoga list se pretvara u formativni, s manje vijesti a više analitičkih i općenitijih tema. Prednost dobivaju članci odgojne naravi u širem smislu te riječi. Vijesti
i reportaže iz bliže su zajednice i tu se list donekle vraća izvornoj
koncepciji. Vrijeme: od početka 2006. godine i dalje.
22 Usp. “Iz izvještaja samostana u Duvnu”, Mir i dobro, br. 1., 1972., str. 36.
218
HUM 2
NAŠA OGNJIŠTA – PRVI KATOLIČKI LIST U BOSNI I HERCEGOVINI POSLIJE DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Koja je ciljna skupina, komu se list obraćao? Po raznovrsnosti priloga objavljenih u Našim ognjištima u trideset šest godina, po njihovu
stilu, pristupu, ‘’težini’’, nadaje se zaključak da novine nisu imale jasno
razrađen strateški plan ni precizno definiranu ciljnu skupinu čitatelja,
nego je napor dugo bio usmjeren na preživljavanje novina, odnosno na
nastojanje da iziđe sljedeći broj. Na samom početku Naša ognjišta odišu
amaterizmom i nesnalaženjem u novinarskom zanatu, što je i razumljivo ako imamo na umu vrijeme kada su nastala te činjenicu da nitko od
urednika prije toga nije posebno učio novinarski zanat.
Kao i većinu katoličkih tiskovina, još jedan problem prati Naša ognjišta. Još uvijek se naime radi po modelu koji je nekada bio opravdan,
ali je danas opterećujući: cjelokupan rad na izdavanju novina obavljaju
dvije-tri osobe, rad koji inače u profesionalnom novinarstvu obavlja cijela skupina ljudi, stručnjaka za različita područja vezana za pripremu
i izlazak novina. Ako su nekada isti ljudi bili i utovarivači, dostavljači,
novinari, korektori te priređivači knjiga i drugoga materijala koji nekako
treba prodati i time olakšati tiskanje i distribuciju lista, treba im se diviti
jer su godine života i rada uložili u ovaj projekt, održali ga i doveli dotle
da još uvijek ide naprijed i nada se boljemu. No, vrijeme svaštarenja
prošlo je pa katolički tisak, želi li opstati na tržištu, svakako organizaciji
posla mora pristupiti ozbiljnije.
Jesu li Naša ognjišta uspjela pobjeći od “ponekad tužne slike crkvenih novina koje kao ciljanu publiku imaju crkvene poglavare te na nepristupačan način izlažu teme koje bi mogle razumjeti samo klerici”?23 Odgovor na ovo pitanje zahtijeva studiozniju analizu sadržaja lista. Naša
su ognjišta na svojim stranicama donosila priloge za različite čitateljske profile. Ali, bilo je tu priloga koji zasigurno potvrđuju i gornju tezu.
Ovdje možemo postaviti pitanje omjera društvenih naspram crkvenih
tekstova: često se zna čuti tvrdnja da je crkveni tisak daleko od realnoga života, od svakodnevnice. Jesu li se Naša ognjišta uspjela oduprijeti
tomu, tj. koliko je njihov sadržaj zanimljiv prosječnu čitatelju?
Počesto se Naša ognjišta nisu uspjela osloboditi tipično crkvenoga
šablonskog poimanja nekih crkvenih događaja: primjerice proslava blag23 Mirko Filipović, “Dvadeset stoljeća Svjetla riječi”, <www.svjetlorijeci.ba>.
prosinca 2007.
219
Marija Majić
dana nekih svetaca koje se svake godine odvijaju na isti način, citiranja
propovijedi, izjava s crkvenih skupova, protokolarnih posjeta i prijama
crkvenih poglavara, suhoparnih vijesti o nekim obljetnicama itd. Oslobađanje od ovakvih stereotipa umnogome ovisi o svjesnosti uredništva
o tom problemu, ali i o brojnosti ekipe koja novine stvara, a to opet uvjetuje veće troškove, što svakako otežava funkcioniranje novina.
2.3. Izdavačka djelatnost
Godine 1972., tek godinu nakon pokretanja novina, krenulo se i s izdavanjem knjiga. Pokrenuta je Knjižnica Naših ognjišta. Franjevci su zapravo i preko knjiga nastojali njegovati hrvatski jezik i očuvati identitet
hrvatskoga naroda na ovim prostorima. Radilo se i stvaralo gotovo u
nemogućim uvjetima, kako zbog tehničkih i novčanih teškoća koje su
umnogome otežavale ovakav posao tako još više zbog pritisaka tadašnje
vlasti na Crkvu i svećenike.
Do svibnja 2007. ova je izdavačka kuća u vlastitoj nakladi i u suizdavaštvu objelodanila preko 200 naslova. Dvije stotine objavljenih knjiga
pravo je bogatstvo. Uz redovito tiskanje i po nekoliko naslova godišnje,
od 1972. godine Naša ognjišta tiskaju i jednolisni katolički kalendar koji
se u tisućama primjeraka dijeli prilikom blagoslova kuća po katoličkim
obiteljima diljem Hercegovine, Bosne i svijeta. Usto, Naša su ognjišta
objavila nekoliko audio i videokaseta, dvanaestlisnih kalendara, molitvenika i sl.
Zbog ograničenosti prostora, tj. nemogućnosti da ovdje navedemo
naslove svih do sad objelodanjenih knjiga u izdanju Naših ognjišta, navest ćemo tek tematske skupine po kojima su knjige razvrstane: filozofija, teologija i duhovnost, liturgija, Međugorje, povijest, monografije,
etnologija i narodno stvaralaštvo, poezija, romani, pripovijesti, drame te
posebna izdanja. Osobita je pozornost posvećena Duvnu i Duvnjacima:
objavljeno je preko dvadeset naslova o temi Duvna i Duvnjaka.
220
HUM 2
NAŠA OGNJIŠTA – PRVI KATOLIČKI LIST U BOSNI I HERCEGOVINI POSLIJE DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Zaključak
Pripremiti novine za tisak i otisnuti ih samo je pola posla. Druga je
polovica privući čitatelje i novine pravodobno dostaviti do njih. Pred
Našim je ognjištima u prvom redu rad na poboljšanju sadržaja, a potom
i izgleda lista, čime će se povećati interes čitatelja. To zahtijeva suvremeniji pristup novinarstvu, razlučivanje uposlenih na one koji će pisati i
raditi u uredništvu i one koji će stručno raditi na distribuciji i promidžbi
lista. Jasno je da to traži dodatna ulaganja za koja je teško naći razumijevanje više crkvene strukture koja još uvijek nije svjesna značenja medija
u društvu.
Ovako gledano, sadašnji situacija Naših ognjišta nije sjajna, no za katolički tisak postoje itekakve mogućnosti koje treba znati prepoznati i
iskoristiti i pri tom poštivati zasade novinarske struke i istraživačkoga novinarstva. U vremenu kada je najtraženija vijest negativna vijest,
upravo katolički tisak može čitateljima pozitivnim primjerima buditi
volju za životom te argumentiranim i, kada ustreba, kritičkim analizama
tema ponuditi zdravu alternativu. To zasigurno od Naših ognjišta s pravom očekuju svjesniji čitatelji koji iz mjeseca u mjesec posežu upravo za
ovim novinama.
Literatura
- Barun, Anđelko, Povijest izdavačke djelatnosti Bosne Srebrene,
<www.bosnasrebrena.ba>.
- Filipović, Mirko, Dvadeset stoljeća Svjetla riječi,
<www.svjetlorijeci.ba>.
- Informativni bilten okružnog javnog tužilaštva, Mostar br. 14, travanj 1982.
- Jolić, Robert – Bubalo, s. Ancila, Fra Jakov Bubalo – umjetnik
riječi, spomenica, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2006.
- Jolić, Robert – Mioč, Gabrijel – Vukadin, Marija, Fra Ferdo
Vlašić – vizionar i patnik, spomenica, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2005.
prosinca 2007.
221
Marija Majić
- Mamić, Petar, Bibliografija članaka “Naših ognjišta” i “Svete baštine” 1971.-1991., Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1993.
- Mir i dobro, br. 1., 1972.
- Naša ognjišta, br. 1., srpanj 1971.
- Naša ognjišta, br. 169, siječanj – veljača 1991
- Naša ognjišta, br. 19. siječanj – veljača 1974.
- Naša ognjišta, br. 2., kolovoz – rujan 1971.
- Naša ognjišta, br. 250., lipanj 1998.
- Naša ognjišta, br. 62, travanj 1982.
- Sapunar, Marko – Tomić, Zoran – Skoko, Iko, Prilozi za Povijest novinarstva Hrvata u Bosni i Hercegovini, Sveučilište u Mostaru, Centar za studije novinarstva, Mostar, 1999.
- Stoković, K. Živorad, Štampa naroda i narodnosti SFRJ 19451973. (Građa za istoriju štampe), Jugoslavenski institut za novinarstvo, Beograd, 1975.
- Sveta baština, br. 1, svibanj 1982.
- Sveta baština, br. 47., veljača 1987.
- Sveta baština, br. 8, listopad 1981.
222
HUM 2
NAŠA OGNJIŠTA – PRVI KATOLIČKI LIST U BOSNI I HERCEGOVINI POSLIJE DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Marija Majić
OUR HOMES – THE FIRST CATHOLIC NEWSPAPER
IN BOSNIA AND HERZEGOVINA AFTER THE
SECOND WORLD WAR
Summary
The paper presents the initiation or reasons for making Our homes as
the first catholic newspaper in Bosnia and Herzegovina after the Second
World War. It gives a short review of the situation in journalism and catholic press before and after Our homes was published with a special reference to people who had initiated and preserved it, then to its prohibition
and renaming into Holy heritage and renewed returning of the name. It
also speaks about the publishing business of this publishing company. The
paper endeavors to query the current state of Our homes and catholic
press in general and give some guidelines for the future.
Key words: catholic press, Our homes, Holy heritage, columns, Franciscans.
prosinca 2007.
223
UDK 659.44
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 15. XI. 2007.
Zoran Tomić • Zdeslav Milas • Siniša Kovačević
Zagreb
MODELI ODNOSA S JAVNOŠĆU
Sažetak
Odnosi s javnošću disciplina je društvenih znanosti koja se danas brzo
razvija. No, ona je imala svoj evolutivni razvoj. Američki znanstvenici
James Gruing i Tod Hunt (1984.) istražili su modele razvoja odnosa s javnošću i utvrdili četiri modela primjene. Prvi model jest model tiskovne
agenture koji nastoji osigurati publicitet za klijenta pri čemu istina nije
uvjet za dobru priču. Drugi je model javnoga informiranja. Njegova je
bit angažiranje tvorničkih novinara koji informiraju javnost. Treći je
dvosmjerni asimetrični model koji uključuje i povratnu informaciju ili
dvosmjernu komunikaciju. Asimetričan je zbog toga što je neuravnotežen
jer se cilja na promjenu stavova ili ponašanje publike, a ne na promjenu organizacije. Četvrti je model dvosmjerno simetrični i on se ponekad
opisuje idealnim modelom ili čistim modelom odnosa s javnošću. U komunikaciji sudjeluju subjekti s jedne i druge strane i oni međusobno razmjenjuju komunikaciju poštujući obostrane interese. Uz navedena četiri
Gruing-Huntova modela razmatraju se i model izvrsnosti kao i otvoreni
i zatvoreni model odnosa s javnošću.
Ključne riječi: odnosi s javnošću, modeli, komunikacija, informiranje,
manipulacija, mediji, tisak, publicitet, javnost.
Uvod
Različiti pogledi na odnose s javnošću odražavaju evolutivni razvoj
ove djelatnosti kroz povijest. Promotre li se modeli razvoja odnosa s
224
HUM 2
javnošću detaljnije, može se zapaziti da su u svom povijesnom razvitku
prošli kroz tri faze:
1) Manipulacija. Odnosi s javnošću preuzimaju odgovornost za
uporabu bilo kojega komunikacijskoga kanala za postizanje željenoga javnog mišljenja. Praktičari ove vrste odnosa s javnošću
tradicionalno se nazivaju tiskovni agenti.
2) Informacija. Odnosi s javnošću smatraju se “dovodnom cijevi” za
informaciju koja teče iz organizacija prema javnosti. Praktičari
ove forme nazivaju se agenti za publicitet.
3) Uzajamno djelovanje i razumijevanje. Na tom najnovijem stupnju odnosi s javnošću prihvaćaju odgovornost, ali također nude
informacije i savjetuju menadžment. Praktičari koji slijede ovaj
pristup nazivaju se savjetnici za odnose s javnošću iako svatko tko
preuzme i ima ovo zvanje nije dostojan toga zvanja.
Osim teorija, i modeli nas upućuju u bolje razumijevanje odnosa
s javnošću u teoriji i praksi. U ovom radu posebna će pozornost biti
usmjerena na Gruing-Huntove modele odnosa s javnošću: model tiskovne agenture, model javnoga informiranja, dvosmjerni asimetrični model i dvosmjerni simetrični model. Uz četiri najcitiranija modela, ukazat
ćemo na model izvrsnosti kao i model otvorenoga sustava. No, prije nego
istaknemo najvažnija obilježja navedenih modela, ukazat ćemo na definiciju, funkcije i podjele modela koji se najčešće pojavljuju u literaturi.
Modelom (lat. modulus – obrazac, mjera) smatramo materijalnu ili
misaonu reprodukciju nekoga originala (objekt, proces, pojava, mišljenje i sl.). M. Kunczik i A. Zipfel citiraju Gerharda Maletzhea (1986.) prema kojemu se model može definirati kao “pojednostavljenu, apstrahiranu reprezentaciju područja realiteta radi isticanja relevantnih aspekata
za neki određeni postavljeni problem kako bi se on učinio preglednim”.
S tim u vezi model ispunjava dvije funkcije:
M. Kunczik – A. Zipfel, Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, FES, Zagreb, 2006.,
str. 19.
prosinca 2007.
225
Zoran Tomić • Zdeslav Milas • Siniša Kovačević
1. funkciju organizacije (integrira pojedinačne oblike u ukupni
kontekst)
2. heurističku funkciju (stjecanje novih uvida; heuristika je skup
znanja o metodama otkrivanja i utvrđivanja novih činjenica i
spoznaja).
Prema Marku Žaji, proces modeliranja star je koliko i ljudski rod, a
korijeni modeliranja temelje se na spoznajama o sličnosti pojava i stvari
u prirodi. Budući da se modeli sustava mogu izraditi na različite načine, iz raznovrsnih elemenata i za posebne svrhe, njihovo se usustavljivanje može provesti s raznih stajališta. S tim u vezi modeli se mogu
podijeliti:
• prema svojstvima modela (fizički, grafički, verbalni i formalni
modeli)
• prema odnosu s originalom (modeli funkcije, modeli strukture i
modeli ponašanja)
• prema namjeni modela (demonstracijski model, eksperimentalni i
model odlučivanja).
1. Gruing-Huntovi modeli odnosa s javnošću
Povijesno gledano, odnosi s javnošću razvijaju se kroz četiri modela koja se mogu promatrati i kao povijesni razvoj propagande, javnoga
informiranja, asimetričnih i simetričnih odnosa s javnošću. Ova klasifikacija potječe od američkih znanstvenika Jamesa E. Gruinga i Todda
Hunta. Prema njima četiri modela su:
1. model tiskovne agenture i publiciteta
2. model javnoga informiranja
3. dvosmjerni asimetrični model i
4. dvosmjerni simetrični model.
M. Žaja, Poslovni sustavi, Školska knjiga, Zagreb, 1993., str. 63.
Isto, str. 65 s.
J. Gruing – T. Hunt, Managing of Public Relations, Thomson–Wadswortgh, Belmont,
1984., str. 13.
226
HUM 2
MODELI ODNOSA S JAVNOŠĆU
1.1. Model tiskovne agenture i publiciteta
Sustavni pokušaji privlačenja ili odvraćanja pozornosti javnosti stari
su koliko i pokušaji uvjeravanja i propagiranja. Tiskovna agentura javlja
se još u vrijeme pokušaja promidžbe naseljavanja Divljega zapada, a neki
se elementi mogu pronaći i u brojnim današnjim programima za odnose s javnošću. Tiskovna agentura, čiji je najvažniji predstavnik Phineas
Taylor Barnum, služi se oglašavanjem i propagandom. Propaganda i publicitet, prema J. Gruingu, opisuju propagandističke javne odnose koji
na sve načine traže pozornost medija. Prema njemu, organizacije prakticiraju više modela, a model propagande/publiciteta najpopularniji je.
Razvojem željeznice u SAD-u velepoduzetnici su shvatili da moraju
“namamiti” ljude na ta područja. Stvaranje “romantične vizije Divljega
zapada” bila je zadaća tiskovnih agenata.
U posljednja dva desetljeća 19. stoljeća tiskovna se agentura sve više
razvija i u šou-biznis. Širenje područja djelovanja pridonijelo je sve većem broju tiskovnih agenata, a njihovo djelovanje postajalo je sve bezočnije. Bilo je logično očekivati da će urednici prema njima zauzeti nepovjerljiv, pa i neprijateljski stav te da će na njihovu aktivnost, kako kažu
S. Cutlip i suradnici, “biti bačena ljaga”.
S obzirom na praksu, ovaj se model može ilustrirati odnosom subjekta i javnosti. Budući da je “princ prijevare” rabio tisak i publicitet za
postizanje svojih ciljeva (S), javnost (J) bila je podređena. Izostanak povratne informacije dovodio je javnost u položaj objekta u komunikaciji.
Komunikacija je jednosmjerna.
S
S je subjekt komunikacije (tiskovni agent)
J
J je javnost, objekt komunikacije
The Press Agentry/Publiciti Model.
J. Gruing – T. Hunt, nav. dj., str. 27.
Phineas T. Barnum (1810.-1891.) bio je najglasovitiji tiskovni agent 19. stoljeća. Prema nekim
autorima bio je najveći šoumen i novinski agent u povijesti, a za druge majstor halabuke.
Sam Barnum sebe je zvao princem prijevare. Govorio je kako mu je svejedno napadaju li ga
ili ne. Važno je samo da mu je ime točno napisano.
prosinca 2007.
227
Zoran Tomić • Zdeslav Milas • Siniša Kovačević
Da ovaj model još uvijek ima primjenu, piše Johana Fawkes u knjizi
Alison Theaker, Priručnik za razumijevanje odnosa s javnošću. Prema
autorici, Barnumov nasljednik danas je Max Clifford koji uživa začuđujući ugled zbog osiguravanja naslovnica klijentima iako tvrdi da njegov
rad podrazumijeva držanje klijenta podalje od novina. Obje bi aktivnosti bile tipične za tiskovne agente koji se uvijek ne brinu o činjeničnoj
točnosti osigurane informacije.
1.2.Model javnoga informiranja10
Promotori svjetske izložbe o Columbu u Chicagu 1893. godine utemeljili su Odjel za publicitet i promidžbu te su angažirali novinare “da
iskoriste tisak na svaki mogući način”. Model javnoga informiranja također je upotrebljavao novinare za komunikaciju, posebno, kako piše J.
Gruing, “lokalne novinare” koji šire ono što je općenito točno, ali nerado
daju negativne informacije.
Najvažnije ime iz ovoga razdoblja jest Ivy Ledbetter Lee. Ivy Lee je
bio diplomant s Princetona i novinar specijaliziran za poslovno organiziranje.11 Nakon što je napustio suradnju s Nacionalnim odborom Demokratske stranke i suradnju s Georgeom Parkerom, Ivy Lee je postao
prvi agent za promidžbu Pensilvanijske željeznice.12
Leejeva filozofija imat će velik utjecaj na razvoj odnosa s javnošću.
Naime, on je smatrao da javnost više ne smije biti ignorirana kao u tra
10
11
12
David i Victoria Becham još su jedan primjer proizvodnje publiciteta. Poznato je da njihovim imidžom i publicitetom upravljaju brojne agencije odnosa s javnošću. To potvrđuje da
odnosi s javnošću slavnih osoba bitno utječu na sadržaj vijesti u dnevnim novinama i elektroničkim medijima.
J. Fawkes, “Što su odnosi s javnošću?”, u A. Theaker, Priručnik za razumijevanje odnosa s
javnošću, HUOJ, Zagreb, 2007., str. 22.
The Public-Information Model.
J. Grunig – T. Hunt, nav. dj., str. 31.
Ivy Ledbetter Lee (1887.-1934.) rođen je u Cedartownu, američkoj saveznoj državi Georgija.
Uvelike je zaslužan za utemeljenje suvremene PR prakse. Među prvima je shvatio kako je
pogrješna ona promidžba koju ne podržavaju dobri poslovi i proizvodi (“PR nikada nije
prodao loš proizvod”). U odnosima s javnošću proveo je 31 godinu. I danas se citira njegova
Deklaracija načela (Declaration of Principles) objavljena 1906. godine. Dovodi ga se u vezu s
podrškom Hitleru. Naime, Lee je zastupao “German Dye Trust” i za vrijeme dolaska na vlast
Hitlerovih nacionalsocijalista. Umro je 1934. godine radeći za Rockefellera.
228
HUM 2
MODELI ODNOSA S JAVNOŠĆU
dicionalnoj poslovnoj praksi. Naprotiv, ona mora biti informirana. Taj
povijesno važan i nov pristup Lee je primijenio tijekom štrajka rudara.
Novinarima koji su izvješćivali o štrajku posao je bio olakšan jer su komunikacijski kanali bili znatno otvoreniji. “Novinari nisu smjeli prisustvovati sastancima, ali im je Lee osigurao izvještaj sa svakog sastanka.”13
Model javne informacije najpopularniji je u vladinim organizacijama,
posebno u agencijama.
O
O je organizacija, subjekt u komunikaciji
J
J je javnost, objekt komunikacije
Prije nego ukažemo na značajke drugih dvaju komunikacijskih modela, ukazat ćemo na razmišljanje Jamesa Gruinga koji u radu pod naslovom “Symmetrical Presuppositions as a Framework for Public Relations
Theory” (1989.) ističe kako su model tiskovne agenture (model propagande i publiciteta) i model javnoga informiranja modeli “jednoga puta”
jer praktičari koji ih slijede daju informacije za javnost o organizaciji,
ali ne traže informaciju od javnosti istraživanjem ili neformalnim metodama. J. Gruing agenturu i dvostrano asimetrični model alternativno
opisuje kao “zanat”, a model javne informacije kao “novinarski model”.
1.3. Dvosmjerni asimetrični model14
Nastanak ovoga modela veže se za ime Edwarda L. Bernaysa,15 autora prve knjige o odnosima s javnošću (Cristillizing Public Opinion13 S. Cutlip – A. Center – G. Broom, Odnosi s javnošću, Mate, Zagreb, 2003., str. 117.
14 The Two-Way Asymmetric Model.
15 Edward L. Bernays (1891.-1995.) rođen je u Beču. Jedan je od najznačajnijih praktičara i teoretičara javnih odnosa. Usto što je napisao prvu knjigu iz ovoga područja, Bernays je prvi
držao kolegij iz odnosa s javnošću na Sveučilištu u New Yorku. Oženio se s Doris Fleischman 1922. s kojom je utemeljio tvrtku “Savjetništvo za odnose s javnošću”. Uvršten među
100 najpoznatijih Amerikanaca 20. stoljeća, Bernays je umro u 103. godini života.
prosinca 2007.
229
Zoran Tomić • Zdeslav Milas • Siniša Kovačević
Oblikovanje javnog mišljenja) i predavača na prvom kolegiju iz odnosa
s javnošću.16
Pojava prvih knjiga o javnom mišljenju (Walter Lippman – Javno
mnijenje iz 1922.) i razvoj sofisticiranih metoda mjerenja javnoga mišljenja naveli su Bernaysa da postavi tezu kako je ljude moguće uvjeriti
u nešto samo ako je to u njihovom interesu. Zbog poštovanja povratne
veze (feedback) komuniciranja i prilagođavanja odnosa s javnošću reakcijama primatelja poruke, Bernaysov model komuniciranja nazivamo
dvosmjerni asimetrični model.17 Asimetričan je zato što je javnost još
uvijek u podređenom položaju, što je manipulirana, a kod Bernaysa ta
riječ ima pozitivno značenje.
O
O je organizacija (subjekt u komunikaciji)
J
J je javnost, objekt komunikacije i ona je manipulirana
U radu pod naslovom “Symmetrical Presuppositions as a Framework
for Public Relations Theory”18 J. Gruing navodi osnovne pretpostavke
na kojima se temelje asimetrični odnosi s javnošću:
• interna orijentacija – gleda se samo iz perspektive organizacije prema vani, a ne vidi se organizacija iz perspektive vanjske javnosti
• zatvorenost sustava – informacije teku samo iz organizacije, a ne i
u organizaciju
• djelotvornost – niski troškovi i djelotvornost važniji su od inovacija
16 D. Wilcox – P. Ault – W. Agee – G. Cameron, Essentials of Public Relations, New York,
2000., str. 36 s.
17 J. Grunig – T. Hunt, nav. dj., str. 42.
18 J. Gruing, “Symmetrical Presuppositions as a Framework for Public Relations Theory”, Public Relations Theory, /ed./ Bolton, C. i Hazleton, V., LEA Pub., Mahwah, 1989., str. 32.
230
HUM 2
MODELI ODNOSA S JAVNOŠĆU
• elitizam – pretpostavlja se da je vodstvo organizacije najbolje upućeno u sve probleme
• konzervativizam – promjene se smatraju nepoželjnima
• tradicija – pretpostavlja se da tradicija organizacije djeluje stabilizirajuće i da pomaže održavanju kulture i identiteta
• centralizacija autoriteta – moć treba biti koncentrirana u nekolicine vrhunskih menadžera; zaposlenici trebaju imati malu autonomiju, što znači da organizaciju treba ustrojiti hijerarhijski.
Temeljne pretpostavke asimetričnoga modela odražavaju konzervativne vrijednosti. No, Gruing smatra da će i liberalne skupine i organizacije prakticirati asimetrični model kada se radi o zastupanju njihovih
interesa.19
1.4. Dvosmjerni simetrični model20
Razvojem dvosmjernoga simetričnog modela komuniciranja javljaju
se i suvremeni odnosi s javnošću. To je vrijeme širenja globalne informacije koje započinje sredinom 1960-ih godina. Od tada odnosi s javnošću
postaju sve složeniji i važniji. Javni poslovi postaju najvažnijom zadaćom odnosa s javnošću. U odnosu na treći, asimetrični, u dvosmjernom
simetričnom modelu još su jače naglašene povratne (feedback) veze.
Komunikacija se dakle izvodi u oba smjera i ravnopravno.
Uloga stručnjaka za odnose s javnošću u ovom je modelu praktički uloga medijatora između organizacije i njezine javnosti ili, kako piše
J. Fawkes, uloga “pregovarača između interesa organizacije i interesa
određene javnosti”.21 Osnovni je cilj međusobno razumijevanje između
javnosti i institucije ili organizacije, pri čemu se češće rabi komunikacija
u odnosu na persuaziju. Zbog toga je dvosmjerno simetrični model u
praksi moralniji i efikasniji, smatra J. Grunig i navodi dva primjera istraživanja koja podržavaju ovu tvrdnju.
19 Isto, str., 33.
20 The Two-Way Symmetric Model.
21 J. Fawkes, nav. dj., str. 26.
prosinca 2007.
231
Zoran Tomić • Zdeslav Milas • Siniša Kovačević
Prvo je L. Grunig (1986.) istraživala kako organizacije rade sa skupinama aktivista. Zaključila je da organizacija od njih nije pokušala uspostaviti dvosmjerno simetričan model. U svakom drugom slučaju modeli
nisu uspjeli riješiti sukob. Rezultat je obično bilo parničenje ili kontinuirani konflikt. Tako je Gruing zaključila da je zbog ukupnoga neuspjeha drugih modela samo dvosmjerno simetrični model davao nadu za
uspjeh.
Drugo, J. V. Turk je u radu “Information subsidies and media content:
A study of public relations influence on the news” (1986.) objavila da je
samo jedna državna agencija koju je ona proučavala u Louisiani upotrebljavala dvosmjerni simetrični model. Drugi modeli nisu djelovali.
Zaključila je da državne agencije koje se oslanjaju na službenike javnih
informacija možda precjenjuju sposobnost tih službenika u stvaranju
slike agencije koju oslikavaju masovni mediji.
J. Gruing22 piše o temeljnim pretpostavkama simetrične koncepcije
odnosa s javnošću. Prema njemu to su:
• holizam – sustavi se s jedne strane sastoje iz podsustava, a s druge
se strane interpretiraju kao sastavni dijelovi nadsustava; pretpostavlja se da je cjelina više od zbroja njezinih dijelova i da svaki dio
sustava utječe na sve druge njegove dijelove
• uzajamna ovisnost – budući da sustavi imaju granice, drugi sustavi
prelaze te granice, što znači da se sustavi međusobno prožimaju
• otvorenost sustava – informacije se razmjenjuju s drugim
sustavima
• tekuća ravnoteža – pretpostavlja se da sustavi teže ravnoteži s
drugim sustavima iako se to rijetko ostvaruje
• jednakost – ljudi se trebaju jednako tretirati; to znači da se pretpostavlja funkcionalni autoritet tako da svatko svojim sposobnostima može pridonijeti postizanju cilja sustava
• autonomija – ljudi su inovativniji i konstruktivniji kada mogu autonomno određivati svoje ponašanje
22 Isto, str. 38.
232
HUM 2
MODELI ODNOSA S JAVNOŠĆU
• inovacija – naglašene su nove ideje i fleksibilno mišljenje, suprotno tradiciji i učinkovitosti
• decentralizacija menadžmenta – menadžment nastave na kolektivnoj osnovi; smisao je da menadžeri više koordiniraju, a manje
kontroliraju
• odgovornost – ljudi i organizacije moraju se baviti posljedicama
svoga ponašanja na druge i nastojati izbjeći, odnosno minimalizirati negativne učinke
• rješavanje sukoba – sukobi se trebaju rješavati pregovorima, komunikacijom ili kompromisima, a ne silom, manipulacijom ili prisilom
• liberalizam internih skupina – političkim sustavom upravlja natjecanje između internih skupina; građanske inicijative smatraju
se skupinama koje zastupaju interese običnih građana u odnosu
prema upravljačkim strukturama vlasti i poduzeća.
Kao što se vidi, dvosmjerni se simetrični model u većoj mjeri sastoji
od dijaloga. Dakle, on polazi od međusobnog razumijevanja i tu se apsolutno približava i postaje model suvremenih odnosa s javnošću.
S
S
S je pošiljatelj, ali i primatelj poruke, dakle subjekt komunikacije (odnosi s javnošću).
S je javnost, primatelj poruke, ali i pošiljatelj. Nalaze se u međusobnom, jednako vrijednom odnosu.
James Gruing i Todd Hunt23 analizirali su četiri navedena modela odnosa s javnošću s obzirom na značajke, svrhu, prirodu komunikacije,
komunikacijske modele, prirodu istraživanja, gdje se upotrebljavaju danas, postotak organizacija koje ih danas upotrebljavaju te s obzirom na
protagoniste tih modela.
23 J. Gruing – T. Hunt, nav. dj., str. 22.
prosinca 2007.
233
Zoran Tomić • Zdeslav Milas • Siniša Kovačević
MODEL
ZNAČAJKA
Press agent/
publicitet
javno
informiranje
dvosmjerni
asimetrični
dvosmjerni
simetrični
svrha
propaganda
širenje
informacije
znanstveno
uvjeravanje
obostrano
razumijevanje
priroda
komunikacije
jednostrana:
potpuna istina
nije bitna
jedan govori;
istina važna
dvosmjerna;
neuravnoteženi
učinci
dvosmjerna;
uravnoteženi
učinci
komunikacijski
model
izvor  primatelj
izvor 
primatelj
izvor 
primatelj
reakcija
skupina 
skupina
priroda
istraživanja
malo; ‘poslovnica’
malo;
zanimljivost,
čitateljstvo
formativni;
procjenjivanje
stavova
formativni;
procjenjivanje
razumijevanja
vodeće povijesne
ličnosti
P. T. Barnum
Ivy Lee
Edward L. Bernays Bernays
gdje se
upotrebljavaju
danas
šport, kazalište,
promocija
proizvoda
vlada,
neprofitna
udruženja,
biznis
natjecateljski
biznis,
agencije
regulirani
biznis; agencije
procijenjeni
postotak
organizacija koje
ih rabe danas
15%
50%
20%
15%
Tablica 1: karakteristike četiriju modela odnosa s javnošću.
2. Zašto organizacije prakticiraju modele
Istraživanje Jamesa Gruniga i Larisse Grunig iz 1989. godine pokazalo
je da četiri modela točno opisuju praksu odnosa s javnošću u realnom
svijetu. Međutim, starija istraživanja nisu zadovoljavajuće objasnila zašto organizacije prakticiraju četiri modela. U početku je J. Gruing (1984.)
razvio teoriju nepredvidivosti koja je ukazivala da bi organizacije trebale
prakticirati model javnih odnosa koji najbolje pristaje njihovoj sredini.
Međutim, ideja nepredvidivosti nije funkcionirala. James i Larisse Grunig
234
HUM 2
MODELI ODNOSA S JAVNOŠĆU
zaključili su da modeli više funkcioniraju kao normativna teorija (što bi
organizacija trebala činiti) nego kao deskriptivna (što one, u stvari, čine).
Najnovija istraživanja J. Grunig i L. Grunig pokazala su da organizacije upotrebljavaju modele na dva načina. Prvo, modeli funkcioniraju kao
situacijske strategije koje organizacije rabe za različite probleme javnosti
i odnosa s javnošću. Drugo, preferiranje određenih modela u funkciji je
ideologije organizacije. Gruingovi pokazuju da se razlozi zašto ovi modeli postaju dio ideologije organizacije i zašto su ih organizacije izabrale
kao situacijske strategije mogu objasniti konceptima moći organizacije,
kulture organizacije i vještine menadžera za odnose s javnošću.
Istraživanje Grunigovih kazuje da dominantna koalicija organizacije,
njezina elita moći, identificira stratešku javnost u okolini. Dominantna
koalicija tada predaje problem menadžeru za odnose s javnošću i nameće model odgovarajuće strategije. Model koji dominantna koalicija bira
ovisi o tome podudara li se taj model s organizacijskom kulturom i ima
li menadžer za odnose s javnošću sposobnost realiziranja modela.
Vjerojatnije je da će menadžer za odnose s javnošću koji radi sa sofisticiranijim dvostranim modelima biti dio dominantne koalicije gdje
može utjecati na kulturu, izabranu stratešku javnost i situacijski model
koji treba primijeniti.
Sada kada su ideologija i kultura postale primarne, predviđene varijable preferiranja modela poprimaju veću važnost. Danas još uvijek
mali broj organizacija prakticira dvosmjerni simetrični model jer njihov
pogled na svijet odnosa s javnošću ne uključuje taj model i rijetko imaju
stručnjake za odnose s javnošću s iskustvom da bi ga mogli provoditi.
Da bi pak došlo do promjene načina na koji organizacija prakticira odnose s javnošću, moraju se promijeniti dominantna shvaćanja o važnosti
i ulozi odnosa s javnošću.
3. Model izvrsnosti
Fondacija za istraživanje Međunarodnoga udruženja poslovnih komunikatora24 financirala je studiju izvrsnosti kojoj je na čelu bio James E.
24 IABC – The International Association of Business Communicators.
prosinca 2007.
235
Zoran Tomić • Zdeslav Milas • Siniša Kovačević
Grunig, profesor sa Sveučilišta u Marylandu. Zajedno s Larissom Gruing i Davidom Dozierom (1996.), a na temelju opsežne studije o profesionalnom stanju u odnosima s javnošću, istraživači su razvili situacijski
model izvrsnih odnosa s javnošću koji se u određenom smislu navezuje
na četiri modela odnosa s javnošću. Komunikacijska izvrsnost (Communication excelence) opisuje idealno stanje u kojemu upućeni komunikatori sudjeluju u sveukupnom strateškom upravljanju organizacijama
tražeći simetrične odnose pomoću upravljanja komunikacijom s ključnim javnostima o kojima ovisi opstanak i rast organizacije.25
Izvrsni odnosi s javnošću uglavnom su usmjereni na simetričnu komunikaciju kao na “etički sustav odnosa”, ali ovisno o okolnostima služe
se različitim taktikama. Kada kažemo da su izvrsni odnosi “uglavnom”
usmjereni na dvosmjernu – simetričnu komunikaciju, to ne znači da se
primjenjuju samo simetrični odnosi s javnošću. To implicira da neke
organizacije primjenjuju i asimetrični model komuniciranja, kada je
to potrebno, kako bi se izgradilo win-win odnos između organizacije i
javnosti.
Vjeruje se da su znanje i ekspertiza komunikatora potrebni za izvrsne
odnose s javnošću. No, autori studije izvrsnosti zaključuju kako znanje
i ekspertiza nisu dovoljni za izvrsnost: komunikacijska izvrsnost opisuje razumijevanje i ponašanje izvršnih direktora i dominantnih koalicija kao i komunikatora. S tim u vezi, izvrsne sposobnosti u odnosima
s javnošću samo su nužan, ali ne i dostatan uvjet za izvrsne odnose s
javnošću. Odjeli za odnose s javnošću ne postoje odvojeno od ostatka
organizacije, nego “kultura” koja postoji u dotičnoj organizaciji utječe i
na odnose s javnošću.26
D. Verčić, L. i J. Gruing (1996.) saželi su devet općevažećih načela
izvrsnosti međunarodnih odnosa s javnošću:
1. uključivanje odnosa s javnošću u strateško upravljanje
2. odnosi s javnošću trebaju dobiti više moći u dominantnoj koaliciji organizacije, odnosno imati izvrsnu vezu sa “seniorskom
upravom”
25 M. Kunczik, Odnosi s javnošću – koncept i teorije, FPZ, Zagreb, 2006., str. 160.
26 Isto, str. 161.
236
HUM 2
MODELI ODNOSA S JAVNOŠĆU
3. integrirana funkcija odnosa s javnošću – to znači jedinice odnosa
s javnošću ujedinjene su u jednom odjelu, odnosno razvijeni su
koordinacijski mehanizmi
4. odnosi s javnošću kao upravljačka funkcija neovisni su o drugim
upravljačkim odjelima
5. praktičari odnosa s javnošću imaju dvije uloge: kao strateški planeri i kao “praktičari”
6. izvrsni odnosi s javnošću djeluju ponajprije prema simetričnom
modelu, no rabe se i simetrični model u obliku “mixed-motive”
modela
7. interni odnosi s javnošću vode se simetrično, što znači da zaposlenici mogu sudjelovati u donošenju odluka
8. izvrsni odnosi s javnošću zahtijevaju dobro obrazovane djelatnike
9. različitost uloga odnosa s javnošću (to znači kompleksnost relevantnih okolina) treba biti vidljiva u sustavu odjela za odnose s
javnošću.27
4. Model otvorenih sustava
Svi sustavi (mehanički, organski i društveni) mogu se, prema S. Cutlip i suradnicima,28 klasificirati prema prirodi i količini razmjene s okolinom. Neprekidnost (kontinuum) varira od zatvorenoga do otvorenoga
sustava. Zatvoreni sustavi imaju nepropusne membrane, što znači da
ne mogu razmjenjivati materiju, energiju ili informaciju sa svojom okolinom. Otvoreni sustavi razmjenjuju inpute i outpute preko propusnih
membrana. Treba reći da društveni sustavi ne mogu biti posve zatvoreni
ili potpuno otvoreni pa su oni relativno otvoreni ili relativno zatvoreni.
Stupanj zatvorenosti nekoga sustava označuje njegovu neosjetljivost
na okolinu. Zatvoreni sustavi, smatraju Cutlip i suradnici, ne adaptiraju
se na vanjske promjene. Otvoreni pak sustavi reagiraju na promjene u
27 Isto, str., 165 s.
28 S. Cutlip i sur., nav. dj., str. 234.
prosinca 2007.
237
Zoran Tomić • Zdeslav Milas • Siniša Kovačević
okolini. Oni se prilagođuju i adaptiraju kako bi se suprotstavili promjenama u okolini ili kako bi im se prilagodili.29
Odnosi s javnošću upotrebljavaju i otvorene i zatvorene sustave. S
obzirom na programe kojima se služe, djelatnici odnosa s javnošću rabe
termin “reaktivni” i “proaktivni” odnosi s javnošću.
Reaktivni programi odnosa s javnošću jesu oni koji podrazumijevaju
pristupe relativno zatvorenih sustava u planiranju programa i u menadžmentu. Proizvodnja brojnih priopćenja za javnost i ostalih tradicionalnih reakcija upućuje na to da se neka organizacija služi načinom razmišljanja zatvorenoga sustava. Reaktivni odnosi s javnošću aktiviraju se
samo u slučaju uznemiravanja. Prema S. Cutlip i suradnicima reaktivni
program odnosa s javnošću temelji se na dvjema pretpostavkama:
1) odnosi s javnošću imaju jednu jedinu svrhu (izazivanje promjena
u okolini, i još gore od toga)
2) organizacije imaju moć promijeniti svoju okolinu čime se lišavaju
potrebe da promijene same sebe; djelatnici u odnosima s javnošću koji upotrebljavaju model zatvorenoga sustava nastoje održati status quo u organizaciji i istodobno pokušavaju promijeniti
okolinu.30
Suprotno reaktivnom, proaktivni programi rabe svoje “radare” za
rano upozoravanje kako bi prikupili informacije, prilagodili se i inicirali
unutarnje i vanjske aktivnosti te spriječili ili izbjegli probleme. Takav
odnos spram promjena i okoline čini model otvorenoga sustava odnosa
s javnošću. Ovaj model upotrebljava pristupe dvosmjerne simetrije, što
znači da je komunikacija dvosmjerna.
Pristup otvorenoga sustava u odnosima s javnošću podrazumijeva
svrhovitu prosudbu okoline radi predviđanja i otkrivanja promjena koje
utječu na odnos organizacije i njezine javnosti. S. Cutlip i suradnici ističu kako otvoreni model može potaknuti i popravne akcije unutar organizacije i usmjeravati programe kojima se utječe na znanje, sklonosti i ponašanje unutarnjih i vanjskih javnosti. Dakle, organizacije koje
29 Nav. mj.
30 Isto, str. 238-242.
238
HUM 2
MODELI ODNOSA S JAVNOŠĆU
provode odnose s javnošću otvorenoga sustava održavaju svoje odnose
prilagođavajući se i adaptirajući sebe i svoje javnosti na društvenu, političku i ekonomsku okolinu podložnu stalnoj promjeni.
struktura,
planovi i
programi
organizacije
povratna informacija
(informacije o odnosima s javnošću:
željeni odnosi nasuprot uočenim odnosima)
(unutarnji: održavanje ili
redefiniranje željenih odnosa)
rezultat
(vanjski: akcija
i komunikacija
usmjerene prema
javnostima)
željeni odnos s
javnostima
(opći i specifični
ciljevi)
ulog
(akcija javnosti
ili informacije o
javnosti)
znanje, sklonosti
i ponašanje
javnosti
Slika 1: model otvorenih sustava za odnose s javnošću prema S. Cutlipu i sur.
Zaključak
Povijesno gledano, odnosi s javnošću prošli su kroz tri faze razvoja:
fazu manipulacije, informacije i uzajamnoga djelovanja i razumijevanja.
Ove faze najsustavnije su istražili američki znanstvenici James Gruing
i Todd Hunt. Prema njima, praksa i razvoj odnosa s javnošću prošli su
kroz četiri različita načina primjene. U knjizi Managing Public Relation
prosinca 2007.
239
Zoran Tomić • Zdeslav Milas • Siniša Kovačević
(1984.) ove faze predstavili su pomoću modela odnosa s javnošću. To
su: model tiskovne agenture, model javnoga informiranja, dvosmjerni
asimetrični model i dvosmjerni simetrični model.
Nakon što su ih definirali, američki su znanstvenici ove modele opisali ističući im svrhu i narav, zatim vodeće povijesne osobe koje su ih
zastupale te područja njihove primjene. Na kraju su dali procjenu koliko
organizacije (1984.) primjenjuju navedene modele.
Služeći se navedenim istraživanjima koja ukazuju na karakteristike
modela, vrijedno je primijetiti kako se četvrti model, uz to što se predstavlja kao čisti ili idealni model odnosa s javnošću, još uvijek dominantno ne rabi u praksi. Naime, Gruing i Hunt ustvrdili su da se on primjenjuje (samo) 15%, dok je dominantan model javnoga informiranja koji je
u organizacijama prisutan oko 50%. Druga dva modela (tiskovna agentura i dvosmjerno simetrični model) u praksi se primjenjuju po 15%.
No, ovako selektivan pristup može stvarati određene poteškoće u
razumijevanju suvremenih odnosa s javnošću. Treba istaknuti da ovi
modeli ne predstavljaju “stvarni” svijet. Oni ne postoje izolirani jedni
od drugih. L. Gruing i J. Gruing (1989.) u dodatnim su istraživanjima
naglasili da organizacije obično rabe više modela istodobno. Ovi autori
smatraju da se organizacije mogu služiti različitim modelima kao strategijama postupanja s različitim javnostima ili pri rješavanju različitih
problema u odnosima s javnošću.
Neki su teoretičari iznijeli više argumenata protiv navedenih četiriju
modela, no većina praktičara smatra da nam ti modeli pomažu razumijeti različite vrste odnosa s javnošću u teoriji i praksi. U tom pogledu
vrlo su važni i model izvrsnosti kao i model otvorenih sustava.
Literatura
- Baskin, O. – Arnoff, C. – Lattimore, D., Public Relations –
The Professiopn and the Practice, McGraw Hill, Boston, 1997.
- Cutlip, S. – Center, A. – Broom, G., Odnosi s javnošću, Mate,
Zagreb, 2003.
240
HUM 2
MODELI ODNOSA S JAVNOŠĆU
- Fawkes, J., “Što su odnosi s javnošću?”, u Theaker, A., Priručnik
za razumijevanje odnosa s javnošću, HUOJ, Zagreb, 2007.
- Gruing, J. – Hunt, T., Managing of Public Relations, Thomson
– Wadswortgh, 1984.
- Gruing, J., “Symmetrical Presuppositions as a Framework for Public Relations Theory”, Public Relations Theory, /ed./ Bolton, C. i
Hazleton, V., LEA Pub., Mahwah, Belmont, 1989.
- Harrison, S., Public Relations–An Introdaction, International
Thomson Business Press, London, 2000.
- Heath, R. – Coombs, T., Today’s Public Relations – An Introduction, Sage pub., Thousand Oaks, 2006.
- Kunczik, M. – Zipfel, A., Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, FES, Zagreb, 2006.
- Kunczik, M., Odnosi s javnošću – koncept i teorije, FPZ, Zagreb,
2006.
- Sapunar, M., Teorijski aspekti novinarstva, ITG, Zagreb, 2001.
- Skoko, B., Priručnik za razumijevanje odnosa s javnošću, MPR,
Zagreb, 2006.
- Theaker, A., Priručnik za odnose s javnošću, HUOJ, Zagreb,
2007.
- Tomić, Z., “Glasnogovorništvo”, Vitko, br. 9, Matica Hrvatska, Široki Brijeg, 2006.
- Tomić, Z., “Odnosi s javnošću i izvršna vlast”, Pregled, br. 3-4,
Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 2005.
- Verčić, D. i dr., Odnosi s medijima, Masmedia, Zagreb, 2004.
- Wilcox, D. – Ault, P. – Agee, W. – Cameron, G., Essentials of
Public Relations, New York, 2000.
- Žaja, M., Poslovni sustavi, Školska knjiga, Zagreb, 1993.
prosinca 2007.
241
Zoran Tomić – Zdeslav Milas – Siniša Kovačević
MODELS OF PUBLIC RELATIONS
Summary
Public relations are a discipline of social sciences which develops very fast
today. But it had its evolutional development. American scientists James
Gruing and Tod Hunt (1984) explored the models of public relations and
determined four models of usage. The first model is the model of press
brokerage which endeavors to ensure publicity for a client by which truth
is not a condition for a good story. The second model is the model of public
informing. Its essence is engagement of factory journalists who inform the
public. The third is a two-way asymmetric model which includes both
feedback and two-way communication. It is asymmetric because of the
fact that it is unbalanced. It aims at the change of attitudes or behavior of
public and not at the change of organization. The fourth model is the twoway symmetrical model and it is sometimes described as an ideal model
or the pure model of public relations. Subjects from both sides participate
in the communication and mutually exchange communication respecting
common interests. The excellence model, open and closed model are also
considered.
Key words: public relations, models, communication, informing, manipulation, media, press, publicity, public.
242
HUM 2
Ilija Musa
Filozofski fakultet u Mostaru
UDK 070(497.6)(094.5)˝1907/1940˝
351.751(497.6)(094.5)
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 7. XI. 2007.
ZAKONSKA REGULATIVA TISKA U BIH
OD 1907. DO 1940.
Sažetak
Ovim člankom obrađuje se problematika pravnoga statusa tiska, tiskarstva i nakladništva u Bosni i Hercegovini od 1907. do 1940. godine. U
tekstu se prikazuje kako zakonodavci pristupaju pravu na slobodu izražavanja, slobodu mišljenja, obvezi i pravu radnika i poslodavaca u toj
djelatnosti. Donose se i odredbe kojima se dopušta ili zabranjuje objavljivanje tiskovina. Iz Zakona o tisku iz 1907. godine navodi se da nakladnik
mora biti državljanin Bosne i Hercegovine, njime se određuju posebne
jamčevine u slučaju novčanih kaznâ, uvodi se pravo na ispravak i odgovor i sl. Autor obrađuje i Obznanu, Zakon o zaštiti države iz 1921. i Ustav
Kraljevine SHS iz 1921., Zakon o tisku iz 1925., Uredbu o uređenju odnosa
između novinara i vlasnika listova iz 1926., Zakon o izmjenama i dopunama zakona o tisku iz 1929. godine. Obznana, uz ostalo, donosi razloge
zbog kojih se može zabraniti izdavanje tiskovina, ali sankcije kojima se
kažnjava “nepodobno” pisanje i tiskanje. Zakonom o tisku iz 1925. godine
reguliraju se kaznena djela klevete i uvrede. Uredbom iz 1926. godine vidno se poboljšava status novinara tako što im se određuju godišnji odmor,
otpremnine, otkazni rokovi, a utemeljen je i mirovinski fond za novinare.
Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o tisku iz 1929. godine zabranjuje se izdavanje oporbenih tiskovina, a i sva prava novinara i nakladnika znatno su ograničena.
Ključne riječi: pravo, ustav, zakon, izražavanje, jamčevina, tisak, nakladnik, novinar, kazneno djelo.
prosinca 2007.
243
Ilija Musa
Uvod
Da bi se razjasnile okolnosti u kojima su doneseni prvi pravni akti
vezani uz medije u BiH, u ovom slučaju tiskovine, treba se osvrnuti i na
neke događaje i uvjete koji su tomu prethodili. Dakle, u vrijeme Turskoga Carstva javljaju se prve tiskare i prvi časopisi, a za vladavine Topal
Šerif-paše Bosanskim vilajetom (1861.-1869.) donesen je Ustavni zakon
kojim se reformira obrazovni sustav, pravosuđe, ali se njime, što je vrlo
bitno, omogućuje i osnivanje tiskarskih ustanova.
Godine 1866. osniva se Sopranova pečatnja – Vilajetska štamparija i
ona je prva tiskara u Bosni i Hercegovini koja izdaje novine. U početku
je izdavala Bosanski vijestnik, a potom i službeni list Bosna. U Hercegovini je prva tiskara bila Tiskara katoličkog poslanstva u Hercegovini koja
je osnovana 1872. godine.
Nažalost, ni dolaskom austrougarske vlasti nije došlo do znatnoga poboljšanja stanja u nakladništvu i tiskarstvu u odnosu na prethodno razdoblje. Istom 1907. godine, donošenjem Zakona o tisku za BiH, zakonodavac
omogućuje izdavanje tiskovina bez posebne policijske koncesije.
Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o tisku iz 1929. godine
zabranjuje se djelovanje oporbenih glasila; prava novinara ograničuju se
na razne načine; zabranu izlaska tiskovina izvršava vlast pismenim rješenjem protiv kojega nije bilo pravnoga lijeka. Ukazom od 3. rujna 1931.
objavljen je Ustav Kraljevine Jugoslavije kojim se donekle omogućuje
pokretanje novih listova, a istom krajem 1934. godine, nakon raspisivanja izbora za Narodnu skupštinu, omogućuje se ponovni rad političkih
stranaka, a samim time i oživljavanje stranačkoga tiska.
1. Zakon o tisku iz 1907. godine
Previšnjim rješenjem od 13. siječnja 1907., objavljenim 2. ožujka 1907.
u Glasniku Zakona i naredaba za BiH, donesen je Zakon o tisku. Ovaj
je zakon prvi pravni akt kojim se sustavno rješava pravna problematika tiska nakon dolaska austrougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu. Uz
ostalo, zakon određuje i uvjete izdavanja periodičnih tiskovina. Ti uvjeti
navedeni su u članku 9.:
244
HUM 2
ZAKONSKA REGULATIVA TISKA U BIH OD 1907. DO 1940.
Onaj, koji hoće da izdaje kakav periodični štampani spis, treba da je pripadnik ovijeh zemalja ili austrijski ili ugarski državljanin. On valja da
prijavi svoju namjeru onoj redarstvenoj vlasti, u čijem području leži ono
mjesto, gdje će štampani spis izlaziti, najmanje osam dana prije nego što
će izdati prvi broj štampanog spisa.
Ovim člankom propisano je i polaganje kaucije uz prijavu za izdavanje tiskovina (člancima 11.-14. određuje se visina kaucije, u kojem obliku
se polaže, u kojim se slučajevima kaucija vraća, za što točno služi kaucija
te koje je točno tiskovine moraju položiti), u kojim se rokovima moraju
prijaviti promjene vezane uz bilo koju točku prijave ako se ona dogodi
za vrijeme izdavanja tiskovine, ali se već u ovom članku nalazi i mogućnost obustave izlaska tiskovine “dok se ne ispune zakoniti uslovi”, a tu
bi obustavu, kao i u većini država gdje ne postoji potpuna sloboda tiska,
izvršavala redarstvena vlast. Od stupanja na snagu ovoga zakona potrebna je redarstvena dozvola za “izvješavanje” spisa na nekom javnome
mjestu.
Uz članak 1. Zakona o tisku iz 1907. godine, kojim se kaže da je “štampa u granicama zakona slobodna”, članci 19. i 20. donijeli su najveće promjene u pogledu pravnoga statusa tiska i tiskovina. Naime, ovim člancima uvodi se današnji institut prava na ispravak i odgovor. Tako u članku
19. stoji: “Odgovorni urednik periodičnog štampanog spisa dužan je,
ako to ustraži vlast ili neka privatna osoba kao učesnik, primiti svaki
ispravak, ako on označuje tamo saopćene činjenice kao neistine.” U sljedećem članku određuje se da će odgovorni urednik koji ne primi ispravak ili ga pravodobno ne objavi biti novčano kažnjen. Članak 28. navodi:
“Oglašavanje očito izmišljenih i posve neistinitih vijesti i glasova u zloj
namjeri, da se time uznemiri javno mnijenje biće kažnjeno novcem...”
Sljedeći, 29. članak određuje novčane i zatvorske kazne u slučaju narušavanja sigurnosti časti. Ovim se zakonom uz kazneni postupak vezan
za djelokrug tiska posebno obrađuju, što je vrlo bitno, i rokovi zastare.
Zakon o tisku, Glasnik Zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, 2.ožujka 1907.
Isto.
Isto.
Isto.
prosinca 2007.
245
Ilija Musa
2. Obznana, Zakon o zaštiti države i
Ustav Kraljevine SHS iz 1921. godine
Iako ni Obznana, ni Zakon o zaštiti države, a ni Ustav Kraljevine SHS
iz 1921. godine nisu akti koji se odnose samo na tisak i tiskarstvo, te
usprkos tomu što je Zakon iz 1907. godine još uvijek jedini zakon o tisku, oni znatno ograničuju slobodu govora, prava nakladnika i novinara,
ali i distribuciju tiskovina.
“Iako je Obznana bila neustavna, većina će je političkih stranaka u
Ustavotvornoj skupštini ozakoniti izglasavanjem Zakona Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca o zaštiti javne sigurnosti i poretka u državi koji
je poznatiji kao Zakon o zaštiti države.” Obznana koja je bila Vladina
naredba, nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu, poslužila je kao akt
kojim će se do konstituiranja Skupštine zabraniti svaka komunistička
propaganda, zbog straha Vlade da KPJ planira državni udar. Ova naredba znatno je utjecala i na tisak jer se njome ukidaju socijalistički i
radnički listovi, vrši se pljenidba listova, a novinari i nakladnici odreda
se uhićuju.
I sami Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji petim člankom
jamči osobne slobode, u 13. članku, stavak 2 i 3, kaže:
Ne može se ustanoviti nikakva preventivna mera koja sprečava izlaženje,
prodaju i rasturanje spisa i novina. Cenzura se može ustanoviti samo za
vreme rata ili mobilizacije i to za stvari zakonom unapred predviđene.
Zabranjuje se rasturanje i prodavanje novina ili spisa koji sadrže: uvredom Vladaoca ili članova Kraljevskog Doma, stranih državnih poglavara, Narodne Skupštine, neposredno pozivanje građana da silom menjaju
Ustav, zemaljske zakone ili sadrže tešku povredu javnog morala. U tim
slučajevima vlast je dužna u 24 časa po izvršenju zabrane sprovesti delo
sudu, a ovaj je dužan takođe za 24 časa osnažiti ili podignuti zabranu.
U protivnom slučaju smatra se da je zabrana dignuta. Redovni sudovi
odlučuju o naknadi štete nezavisno od sudske odluke o poništenju zabrane.
Zakon je izglasan 2. kolovoza 1921. u Ustavotvornoj skupštini K SHS.
Marko Sapunar – Zoran Tomić – Iko Skoko, Prilozi za povijest novinarstva Hrvata u
Bosni i Hercegovini, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 2002., str. 77.
Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Zbornik zakona i naredaba za BiH 1921. godine,
str. 146.
246
HUM 2
ZAKONSKA REGULATIVA TISKA U BIH OD 1907. DO 1940.
Ovim Ustavom taksativno su nabrojane i osobe odgovorne za kaznena djela počinjena tiskarskom djelatnošću, a odgovorni su: pisac,
urednik, tiskar, nakladnik i distributer, a o kaznama odlučuju redovni
sudovi.
Stupanjem na snagu Zakona o zaštiti države počinje još teže razdoblje za sve ljude povezane s tiskom, nakladništvom i novinarstvom. Već
u prvom članku ovaj Zakon donosi:
Kao zločinstvo u smislu kaznenog zakonika smatrat će se i ova dela: pisanje, izdavanje, štampanje i rasturanje: knjiga, novina, plakata ili objava
kojima se ide na to da se ko podstrekne na nasilje prema državnim vlastima predviđenim Ustavom ili u opšte da se grozi javni mir ili dovede
u opasnost javni poredak. Ovo važi i za svaku pismenu ili usmenu komunističku ili anarhističku propagandu ili ubeđivanje drugih da treba
promeniti politički ili ekonomski poredak u državi zločinom, nasiljem ili
ma kojom vrstom terorizma.
Kao što se vidi, ovaj zakon zabranjuje pravo na političko djelovanje,
političke stavove, slobodno mišljenje, slobodno izražavanje, a sve pod
krinkom mogućega dovođenja u opasnost državnoga poretka. Da je opstojnost državnoga poretka samo izgovor za uništenje svake oporbe, vidi
se po članku 2. Zakona kojim se za kaznena djela navedena u 1. članku
određuje čak smrtna kazna ili kazna zatvora do 20 godina.
Od donošenja ovoga zakona teška vremena za tisak i izdavačku djelatnost općenito postaju još teža. Novinarima, nakladnicima, piscima i
svima koji su imali bilo kakve stavove suprotne stavovima vlastodržaca ne preostaje ništa drugo do djelovanje u ilegali i iščekivanje boljih
dana.
3. Zakon o tisku iz 1925. godine
Sve do 1925. godine, dakle punih osamnaest godina na snazi je bio
austrougarski Zakon o tisku iz 1907. godine. Iako su neki zakoni Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca što su se ticali tiska, nakladništva i njima
Zakon Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca o zaštiti javne bezbednosti i poredka u državi,
Zbornik zakona i naredaba za BiH 1921. godine, str. 271.
prosinca 2007.
247
Ilija Musa
srodnih djelatnosti bili nepovoljniji za samu struku, novi Zakon o tisku
Kraljevine SHS iz 1925. godine bio je liberalniji od prije navedenih zakona iako ni on nije dopuštao primjerice pripadnicima Komunističke
partije obavljati ikakvu javnu službu, čime im je bilo zabranjeno baviti
se novinarskom ili nakladničkom djelatnošću.
Ovim zakonom predviđena je sloboda tiska pa je u članku prvom
navedeno: “Sloboda tiska sastoji se u nesprečenom iskazivanju misli u
novinama ili drugim štampanim predmetima…” Drugim člankom dopušta se nesmetana distribucija tiska i ne može se ustanoviti nikakva
preventivna mjera koja bi sprječavala izlaženje spisa i novina, osim u
slučajevima koji su Ustavom određeni. I treći je članak ovoga zakona
vrlo važan jer se njime, za razliku od svih ranijih akata vezanih uz tiskanje novina i spisa, ne traži polaganje određene svote novca koja bi
značila kauciju u slučajevima pravnih sporova.
Članak osmi Zakona o tisku navodi da se na vrhu ili kraju lista mora
navesti ime izdavača, tiskare i urednika zajedno s njihovim zanimanjem
i mjestom prebivališta. Ovdje se nalaže izdavaču da dostavi pet primjeraka lista mjesnoj državnoj policijskoj kancelariji ili državnom tužitelju.
“Jedan primjerak novina zadržavan je za sebe, jedan je primjerak za Narodnu biblioteku u Beogradu, jedan Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu,
treći primjerak je za Državnu biblioteku u Ljubljani i peti mjesnoj državnoj ili javnoj biblioteci.”10
Zakonom se na neki način sprječava i sukob interesa tako što se narodnim zastupnicima za vrijeme trajanja mandata ne dopušta da budu
urednicima novina. Također je uređeno i da urednik novina mora stanovati u mjestu u kojemu novine izlaze, a osim osoba koje ne stanuju u
mjestu izlaska tiskovine, pa zbog toga ne mogu biti urednici, ni osobe
koje su osuđene za kakav zločin ili prijestup, osobe koje su u istražnom
pritvoru te osobe koje su na izdržavanju zatvorske kazne također ne
mogu biti urednici novina. Po ovom zakonu slobodan je ulazak stranih
tiskovina u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, osim ako spisi sadrže
neko kazneno djelo ili su protivni interesima države. Zabranu bi izricalo
Zakon o tisku, Narodno jedinstvo, br. 99, Sarajevo, 5. rujna 1925.
10 M. Sapunar – Z. Tomić – I. Skoko, nav. dj.. str. 80.
248
HUM 2
ZAKONSKA REGULATIVA TISKA U BIH OD 1907. DO 1940.
“Ministarstvo unutrašnjih dela”. Na ovu zabranu po članku 22. Zakona
mogla se žaliti oštećena strana. Ova zakonska mogućnost žalbe ostaje na snazi do šestosječanjske diktature, a ukinuta je novim Zakonom
o izmjenama i dopunama zakona o tisku. Glava VIII. regulira kaznena
djela protiv općih interesa, protiv časti i čisto tiskarske prirode, a s tim u
vezi regulirana su i kaznena djela klevete i uvrede. Ovdje se navodi da je
kleveta neistinita tvrdnja, štetna za čast, društveni ugled ili gospodarsku
reputaciju, koja se iznosi o nekoj pravnoj ili fizičkoj osobi, a njome se toj
osobi želi nanijeti određena šteta. Kao kleveta tumači se i svaki pretisak
nekih spisa kojima se oklevetani prikazuje kao nemoralan. Kleveta po
Zakonu postoji i kad oklevetani nije imenovan, a jasno je označen.
Zakonom je određeno i da je “urednik dužan primiti i oštampati u
novinama svaki ispravak o činjenicama iznetim u njegovu listu koju mu
pošalju vlasti”. I ispravak koji mu pošalju fizičke ili pravne osobe kao
i ispravke koje mu pošalju vlasti urednik mora objaviti u roku od dva
dana ili u prvom ili drugom broju od nadnevka kada je urednik primio
ispravak. Ukoliko ne postupi sukladno zakonu, urednik se kažnjava novčanom kaznom.
Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona
o tisku od 26. kolovoza 1925., koji je stupio na snagu 6. siječnja 1929.,
mnoge odredbe Zakona o tisku iz 1925. godine mijenjaju se ili ukidaju.
Tako se određuje zabrana ulaska svih stranih tiskovina iz neprijateljskih
zemalja, a određeno je i da se takvi predmeti ne mogu u zemlju unijeti
ni željeznicom, ni parobrodom, ni poštom, ni ostalim prijevoznim sredstvima, a ako ih policijska vlast pronađe, uvijek ih može oduzeti. Ovim
zakonom i izmjenama i dopunama zakona iz 1925. godine ukidaju se
mnogi vrlo važni članci staroga zakona, kao primjerice članak 2., 22.,
25., 72. i tako redom, a ukoliko su neke od odredaba članaka 34. do 39.
Zakona o tisku iz 1925. godine u suprotnosti s člankom 11. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tisku iz 1925., onda prestaju vrijediti.
Tako novim zakonom nije omogućena žalba na zabranu ulaska stranih novina; njime se uvodi cenzura i u domaćem tisku. Sada umjesto
svih ispravaka urednik bezuvjetno mora tiskati samo one ispravke koje
mu vlast pošalje, ito u prvom sljedećem broju. Zabranu izlaska novina
prosinca 2007.
249
Ilija Musa
vlast može odrediti ako se tiskaju u prvom sljedećem broju ispravke koje
su vlasti poslale, ako su novine bile u roku mjesec dana pod nekom zabranom ili ako odgovorna osoba u roku od tri dana ne plati novčanu kaznu koja joj je određena. “Pod zabranom izlaženja novina razumijeva se
stvarana zabrana izlaženja novina tj. zabranjuje se izlaženje novina, pa
ma one pod prikritim oblikom spoljno i drugojačije izgledale, nego novine kojima je izlaženje zabranjeno.”11 Također, umjesto krivice za koju
je posljedice snosio samo jedan od njih, prema Zakonu za kaznena djela
učinjena tiskom zajedno odgovaraju pisac, urednik, tiskar i distributer.
Ovdje valja istaknuti i to da se, ukoliko su kazne prema Zakonu o tisku
blaže, primjenjuju kazne propisane Zakonom o zaštiti javne sigurnosti
i poretka u državi.
Iako je Zakon o tisku iz 1925. godine nastao kao liberalan i moderan zakon, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona sve te moderne
odredbe bivaju ili ukinute ili znatno izmijenjene. Ove izmjene išle su za
tim da vlasti mogu tumačiti zakon onako kako im je u danom trenutku
odgovaralo. A te proizvoljne ocjene tumačenja i primjene zakona dovele su do gotovo potpunoga uvođenja cenzure (raznih vidova “diskrecijskoga prava”), što zapravo predstavlja ugrozu svakoga legaliteta (pa i
moraliteta).
4. Uredba sa zakonskom snagom u pogledu uređenja
odnosa između novinara i vlasnika listova
Ova je uredba bila usmjerena uređenju odnosa između vlasnika listova i osoba koje su stalno zaposlene u novinskim poduzećima, a novinarski im je posao stalno zanimanje i glavni izvor prihoda. Ona je prvi
pravni akt kojim se formalno uređuju odnosi između novinara i vlasnika
listova. Njome su prava novinara zaštićena bolje nego ikada dotada, a
položaj novinara postao je gotovo jednako povoljan kao i položaj novinara u razvijenim demokratskim zemljama. Člankom drugim određeno
je da novinar mjesec dana nakon stupanja u službu novinskoga poduze11 Zakon o izmjenama i dopunama zakona o štampi, Službene novine Kraljevine SHS, Sarajevo,
1926.
250
HUM 2
ZAKONSKA REGULATIVA TISKA U BIH OD 1907. DO 1940.
ća mora dobiti službeni ugovor sklopljen između njega i vlasnika. Tim
se ugovorom određuju visina plaće, otkazni rok i godišnji odmor. Ako bi
pak vlasnik novina odbio ponuditi i potpisati ovakav ugovor, Inspekcija
rada primijenila bi prema njemu odgovarajuće pravne sankcije. Trećim
člankom rečeno je da novinar koji u poduzeću radi duže od jedne godine ima pravo na mjesec dana godišnjega odmora, a novinari sa stažom
duljim od deset godina na čak mjesec i pol godišnjega odmora. Za to
vrijeme primaju punu plaću.
U sljedećem članku navodi se da je obostrani rok tri mjeseca, s tim
da u tom roku novinar ne smije raditi u drugom poduzeću. Za novinare
koji su radili u nekom poduzeću preko deset godina, a od vlasnika dobiju
otkaz, vrijedi članak peti kojim dobivaju uz tri otkazne plaće još onoliko
plaća koliko su godina preko deset proveli radeći za to poduzeće. Ovaj
zakon također odgovornom uredništvu jamči da sve materijalne obveze
koje proistječu iz odgovornoga uredništva padaju na teret vlasnika te da
vlasnik ne može izgubiti radno mjesto ako je na odsluženju kazne koja
je posljedica odgovornosti u novinama.
Sedmi je članak vrlo važan za prava novinara:
Obustavi li vlasnik izlaženje lista mora prema novinaru održati otkazni
rok. U slučaju da vlasnik padne pod stečaj ili umre pa se list obustavi
zbog njegove smrti, potraživanja novinara imaju prema stečajnoj masi ili
ostavštini prvenstvo pred svim drugim potraživanjima.12
Članci koji slijede nakon ovoga govore o dužnostima i obvezama vlasnika listova u slučaju bolesti, u slučaju nezgoda na radu i slučaju smrti
novinara zaposlenih u njihovim listovima. Navodi se i da je Braniteljski
sud mjerodavan za sve sporove iz zaposleničkoga odnosa koji nastanu
između novinara i vlasnika listova. U glavi II. riječ je o osiguranju novinara za slučaj starosti i slučaj invaliditeta. Mirovinski fond novinara
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca osnovan je člankom 14. koji glasi:
12 Uredba sa zakonskom snagom u pogledu uređenja odnosa između novinara i vlasnika novina, Narodno jedinstvo, Sarajevo, 13. prosinca 1926.
prosinca 2007.
251
Ilija Musa
Dana 1. siječnja 1927. godine osniva se Mirovinski fond novinara Kraljevine SHS sa sjedištem u Beogradu, koji služi osiguranja u starosti i za
slučaj onesposobljenosti za rad davanjem i obiteljske mirovine, odnosno
invalidske pomoći. Ovaj će se fond obrazovati iz doprinosa novinara i
vlasnika listova, za svakog pojedinog novinara, prema njegovoj plaći i
godišnjoj pomoći države.13
Uredba donosi načine uplaćivanja kako novinara tako i vlasnika listova u Mirovinski fond; objašnjava se da su redoviti izdatci Fonda mirovine, invalidnine, plaće zaposlenika u fondu itd. te se iznosi plan rada
fonda po kojemu će ga sufinancirati Kraljevina, a nakon roka od pet
godina financirat će se od uplata novinara i vlasnika listova, kamata neprikosnovene glavnice te od čistoga prihoda Novinarskoga udruženja.
Člankom 27. određuje se doplatak za suprugu umrloga novinara koji bi
bio jednak mirovini da ju je novinar doživio. Također se i djeci umrloga
aktivnog novinara daje doplatak do njihove 21. godine života. Ako bi se
supruga umrloga novinara udala, prestalo bi joj pravo na doplatak, dok
bi djeci to pravo ostalo. Stupanjem na snagu ove uredbe svi do tada sklopljeni ugovori postali su nevažeći te su se trebali sklopiti novi, sukladni
ovoj uredbi.
5. Akti Kraljevine Jugoslavije vezani za tisak
Samim Ustavom Kraljevine Jugoslavije proglašenim 3. rujna 1931.
dopušta se ponovno pokretanje novih listova i časopisa. Sloboda tiska
temelji se na članku 12. Ustava Kraljevine Jugoslavije koji ističe da je
sloboda izražavanja mišljenja dopuštena svakome u granicama zakona. Krajem 1934. godine, nakon ubojstva kralja Aleksandra, raspisani
su izbori za Narodnu skupštinu što je omogućilo ponovni rad političkih
stranaka, a time i oživljavanje stranačkoga tiska. Makar je bilo najavljivano da će biti donesen i novi zakon o tisku, to se nije dogodilo sve do
početka Drugoga svjetskog rata. Dakle, iako je stanje u tisku bilo nešto
povoljnije nego do 1934. godine, vlasti su i dalje raznim pritiscima i ucjenama gušile razvoj tiska, posebno onoga stranačkoga.
13 Isto.
252
HUM 2
ZAKONSKA REGULATIVA TISKA U BIH OD 1907. DO 1940.
Zaključak
Trenutak otvaranja prve tiskare u Hercegovini “znači i početak izdavaštva u Hercegovini, početak novinstva, udžbeničke literature, riječju
utemeljenje kulturno prosvjetnog rada”.14 Tadašnje tiskarstvo, novinarstvo i nakladništvo uopće nije moglo napredovati željenom brzinom
zbog nedostatka pravnoga akta kojim bi se uredili međusobni odnosi
novinara, nakladnika i vlasnika novina. Istom 1907. godine, kada je donesen prvi zakon o tisku, na ovim prostorima prava nakladnika, novinara i svih ostalih osoba koje su na bilo koji način povezane s izdavaštvom
znatno su ojačana, a i sam sustav novinstva artikuliran je i uređen slično
kao u ostatku Zapadne Europe.
Iako položaj novinstva ni do nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nije bio na nekoj zavidnoj razini, nastankom ove državne tvorevine cijeli sustav novinstva skoro je potpuno srušen. Obznana, Zakon
o zaštiti države, Ustav Kraljevine SHS iz 1921., Zakon o tisku iz 1925.,
Zakon o izmjenama i dopunama zakona o tisku iz 1925. godine, kao i
većina pravnih akata donesenih za trajanja ove državne zajednice nisu
uopće dopuštali izlazak oporbenih tiskovina, a i sve ostale tiskovine koje
su bile imalo suprotstavljene politici tadašnje vlasti dovođene su na sam
rub opstanka, a mnogo ih je i ugašeno. Jedina svjetla točka u vrijeme
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca vezana za tisak jest Uredba sa zakonskom snagom kojom se uređuje odnos između novinara i vlasnika
listova.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a posebno od 1934. godine, položaj
tiska bitno se popravio, makar i dalje traju pritisci i ucjene kojima se
tada dopuštena oporbena glasila dovode u nezavidan položaj. Iako se
očekivalo da će biti donesen i novi zakon o tisku, to se nije dogodilo sve
do Drugoga svjetskog rata.
14 Šimun Musa, Franjo Milićević i hrvatski kulturni preporod u Hercegovini, HKD “Napredak”,
Mostar, 1992., str. 23.
prosinca 2007.
253
Ilija Musa
Literatura
- Musa, Šimun, Franjo Milićević i hrvatski kulturni preporod u Her-
-
-
-
-
-
-
254
cegovini, HKD Napredak, Mostar, 1992.
Sapunar, Marko – Tomić, Zoran – Skoko, Iko, Prilozi za povijest novinarstva Hrvata u Bosni i Hercegovini, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 2002.
Uredba sa zakonskom snagom u pogledu uređenja odnosa između
novinara i vlasnika novina, Narodno jedinstvo, Sarajevo, 13. prosinca 1926.
Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Zbornik zakona i naredaba za BiH 1921. godine, Sarajevo 1921.
Zakon Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca o zaštiti javne bezbednosti i poredka u državi, Zbornik zakona i naredaba za BiH 1921.
godine, Sarajevo, 1921.
Zakon o izmjenama i dopunama zakona o štampi, Službene novine
Kraljevine SHS, Sarajevo 1926.
Zakon o tisku, Glasnik Zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo 1907.
Zakon o tisku, Narodno jedinstvo, br. 99, Sarajevo, 5. rujna 1925.
HUM 2
ZAKONSKA REGULATIVA TISKA U BIH OD 1907. DO 1940.
Ilija Musa
LEGAL REGULATION OF THE PRESS IN B&H
FROM 1907 TO 1940
Summary
This article deals with problems of the legal status of press, printing and
publishing industry in Bosnia and Herzegovina from 1907 to 1940. The
text shows the ways in which legislators approach to the right to freedom
of speech, freedom of thinking, duties and rights of employees and employers in that activity, but also the regulations which allow or forbid publishing. From the Law on press from 1907 it is mentioned that the publisher
has to be a citizen of Bosnia and Herzegovina, it defines special bails in
the case of money punishments, it introduces the right to correction and
answer, etc. The author also deals with the Proclamation, State protection law from 1921 and Constitution of the Kingdom of Serbs, Croats and
Slovenes from 1921, Law on press from 1925, Regulation about defining
relations between journalists and owners of newspapers from 1926, Law
on amendments of Law on press from 1923. The Proclamation talks about
the way in which publishing can be forbidden, but also about the way
in which “inappropriate” writing and printing are punished. The Law on
press from 1925 regulates criminal offences such as slanders and insults.
Regulation from 1926 significantly improves the status of journalists. It
defines their paid vacations, redundancy payments, period of notice and
it established the pension fund for journalists. The Law on amendments
of Law on press from 1929 forbids publishing the opposition papers and all
the rights of journalists and publishers are significantly limited.
Key words: law, constitution, expression, bail, press, publisher, journalist,
criminal offence.
prosinca 2007.
255
Branko Hebrang
Zagreb
UDK 070.431.2(497.5)˝19/20˝
Pregledni članak
Primljeno: 3. IX. 2007.
POKUŠAJI STVARANJA HRVATSKE
NACIONALNE INFORMACIJSKE AGENCIJE
Sažetak
U članku se ukazuje na povezanost hrvatske državotvorne misli i potrebe za pokretanjem nacionalne informacijske agencije. Neposredno poslije
proglašenja Republike Hrvatske, 22. prosinca 1990., ponovno su stvoreni
uvjeti za pokretanje nacionalnih agencija: osnovane su Hina u Hrvatskoj
i Habena u Bosni i Hercegovini. Autor je istražio čimbenike koji su odredili razvoj Hine i ukazao na dva paralelna procesa koja su usporila prijelaz
od političko-promidžbene agencije k agenciji demokratskoga građanskog
društva: prvi kao neobično aktivno zanimanje politike za zadržavanje
kontrole nad agencijom unatoč promjeni Zakona o Hini kojim je onemogućena izravna kontrola i sporu promjenu novinara od ideološkoga
koncepta društveno-političkoga radnika u profesionalnoga novinara.
Ključne riječi: mediji, novinarstvo, nacionalna informacijska agencija,
politička promidžba, profesionalno novinarstvo, osiguranje kakvoće informacija.
Uvod
U suvremenom informacijsko-komunikacijskom sustavu još uvijek i na
globalnoj i na lokalnoj razini jednu od ključnih uloga imaju informacijske
(novinske) agencije. Obilje obavijesti koje okružuju čovjeka 21. stoljeća
agencijama je dalo dodatnu važnost, podiglo ih je gotovo na razinu medij-
256
HUM 2
skih institucija zbog pretpostavljenih visokih stručnih, a dijelom i znanstvenih procedura u obradbi obavijesti i kao jedini medij koji nije pod
izravnim utjecajem komercijalnih poruka (u informacijskim servisima).
Takvu medijsku prodornost i informacijsku važnost rado uporabljuje
i politika za odašiljanje poruka javnosti, raznim specijaliziranim službama, od diplomatskih do obavještajnih i gospodarskih. Nove države
u pravilu nastoje pokrenuti nacionalnu agenciju, dočim su države s duljom tradicijom već zauzele agencijski položaj u informacijsko-komunikacijskom prostoru.
Nepostojanje nacionalne države i česte mijene političkoga i društvenoga uređenja onemogućile su dulju tradiciju informacijskih agencija u
hrvatskom informacijsko-komunikacijskom prostoru, iako je prva hrvatska agencija utemeljena 1906. godine. U državama Srednje Europe
agencije imaju stoljetnu tradiciju. Bilo je nekoliko hrvatskih novinskih
agencija koje su bile povezane i s nastojanjima stvaranja hrvatske države, ali je istom 1990. godine utemeljena hrvatska nacionalna agencija
Hina kao atribut mlade Republike Hrvatske. Ubrzo je prema modelu
Hine pokrenuta i Habena u Mostaru koja je nažalost ubrzo izbrisana s
karte informacijskih agencija.
1. Određenje i funkcija informacijske agencije
Suvremena informacijska agencija organizacija je za legalno prikupljanje, obradbu, enkodiranje i odašiljanje informacija o zbivanjima,
novinama, magazinima i periodičnim publikacijama, radiju, televiziji,
vladinim agencijama i uredima, raznim organizacijama, internetskim
medijima, diplomatskim predstavništvima, kompanijama, pojedincima
i ostalim korisnicima.
Agencijski komunikacijski iskaz pripada redu nefikcijske publicistike
u funkciji slobodne i javne razmjene obavijesti o zbivanjima, a javni
Izraz informacijsko-komunikacijski prostor (sustav) rabimo namjesto publicistika, komunikacijska znanost, novinska ili medijska znanost jer oni označavaju samo područje javnoga
komuniciranja. Smatramo da na oblikovanje obavijesti i formiranje znanja utječu i zatvoreni komunikacijski procesi (unutar korporacije, uredništva, političke stranke, obavještajne
službe itd.).
Sva zbivanja mogu se svrstati u pojave, događaje, ponašanje i akcije. Pojava označava sve što
prosinca 2007.
257
Branko Hebrang
mediji ovise o informacijskim uslugama agencija. Informacijske agencije nazivaju se još novinske agencije, tiskovne agencije (udruženja) i
telegrafska ili izvjestiteljska služba.
Općeprihvaćeni izraz novinska agencija (Press Agency) termin je iz
ranoga razdoblja života agencija kada su postojale jedino novine kao
masovni medij. Novinski nakladnici bili su i pokretači niza agencija pa
je taj naziv pustio korijene. Pojavom radija, televizije i interneta, navlastito širenjem usluga i na nemedijsko područje, novinskoj agenciji više
pristaje ime informacijska (za što se mi zalažemo) ili izvještajna agencija
jer su suvremene agencije posvećene proizvodnji obavijesti u svim formatima (pisane, audio-vizualne, grafičke), a novine su ostale samo jedan
od klijenata.
U skladu s promjenom tržišnih okolnosti i promjenama u tehnologiji agencijskoga posla, Europsko udruženje novinskih agencija (Press
Agencies) promijenilo je ime 2002. godine u Europsko udruženje informacijskih agencija (European Alliance of News Agencies).
Postoji na tisuće malih agencija specijaliziranih za pojedina područja, samostalnih ili pridruženih nekomu mediju, ali Europsko udruženje
okuplja samo 30 nacionalnih agencija.
Informacijske agencije zadržale su osnovnu funkciju: danonoćno prikupljanje, obradba i odašiljanje obavijesti pretplatnicima uglavnom u
obliku vijesti. Agencije su nametnule i neka načela koja su postala općeprihvaćeno dobro medijskoga komuniciranja:
1. agencije su imale najjači formativni utjecaj na razvoj koncepta tzv.
objektivne obavijesti (poštene) kao vrijednosti misije novinarstva;
se događa u društvenoj i prirodnoj sferi, događaj je društvena pojava, ponašanje i akcije označuju ono što ljudi čine. M. Stanfrod, “The Nature of Historical Knowledge”, Oxford UK
– Cambridge USA, Blackwell, 1995. u M. Tuđman, Prikazalište znanja, Hrvatska sveučilišna
naklada, Zagreb, 2003., str. 37.
Usp. Encyclopćdia Britanicca, <www.britannica.com>.
Prvu novinsku agenciju pokrenuo je “otac globalnoga novinarstva” Charles-Louis Havas
1935. u Parizu. Od 1944. godine Agence France-Presse (AFP).
Andreas Christodoulides, predsjednik EANA-e. “Kada je udruženje osnovano prije gotovo
50 godina bilo je vjerojatno točno nazvati udruženje novinskih agencija, ali danas je točnije
članice nazvati informacijske agencije jer obavijestima opskrbljuju različite medije i ne-medijske klijente.” <www.pressalliance.com/news.htm> (17. svibnja 2007.)
Prema B. Hebrang, Informacijske (novinske) agencije, Jarbol, Zagreb, 2006., str. 7 s.
258
HUM 2
POKUŠAJI STVARANJA HRVATSKE NACIONALNE INFORMACIJSKE AGENCIJE
to je bio rezultat napora da različitim medijima i drugim klijentima zadovolje informacijske potrebe u doba stasanja agencijskoga
posla, u drugoj polovici 19. stoljeća
2. kako bi standardizirali obavijest, a time i povećali njezin prijam,
agencijsko novinarstvo razvilo je princip piramide kao temelj
izvješćivanja: najvažnije je na prvome mjestu; filozofija agencijskoga posla nametnula je uvod (lead) kao temeljnu formu koja je
održana do suvremenoga novinarstva; kratak uvod treba opisati
neko zbivanje tako da i samostalno može figurirati kao vijest, što
je sukladno i današnjim formama internetskoga novinarstva i višemedijalnih poruka
3. vodeće svjetske, međunarodne i nacionalne agencije svakodnevno važu i utvrđuju koja su zbivanja najvažnija pa tako utječu na
izbor informacija u medijima, a posredno i na formiranje stavova
primatelja obavijesti i formiranje znanja
4. informacijske agencije uglavnom nastoje zadržati stvaranje obavijesti bez znatnijih utjecaja politike, gospodarstva ili raznih organizacija i grupa za pritiske; agencijski novinari obavijesti stvaraju
po metodologiji, gotovo proceduri, s naznačenim izvorom obavijesti, pa uživaju povjerenje usluge s markom – i u medijima i
među korisnicima medija (stanovništvom).
U načelima agencijskoga novinarstva na prvom je mjestu vjerodostojnost, moralnost i pošten odnos prema izboru i izvoru informacija,
strukturiranju sadržaja agencijskih usluga i izvještajnoj formi. Profesionalno novinarstvo tu znači: pošteno, nepristrano, točno, cjelovito i
dovoljno brzo. Interpretativni okvir i znanstvenu aparaturu agencijsko
Znanje tvori spoznajna, komunikacijska i informacijska funkcija. U komunikacijskom procesu svaki simboličan iskaz mora zadovoljiti tri implicitna zahtjeva: iskazano mora biti istina, iskazivanje mora biti ispravno s obzirom na neki normativni kontekst, simboličan iskaz
treba biti relevantan. Usp. M. Tuđman, Obavijest i znanje, Zavod za informacijske studije,
Zagreb, 1990., str. 90-95. Osim na području znanja, mediji utječu i na opažanje primatelja
obavijesti, ponašanje i postupanje. Više o tome vidjeti u H. Puerer, Uvod u publicističku
znanost, Zagreb, 1996., str. 33-37.
prosinca 2007.
259
Branko Hebrang
me novinarstvu osigurava metodologija traženja odgovora na sedam
pitanja: tko, što, kada, kako, gdje, zašto i vrelo podataka/obavijesti.
Dopuštena je reducirana primjena ovoga načela, ali svako odstupanje
umanjuje informacijsku vrijednost obavijesti, dok manipuliranje vodi
negaciji informacije (pogrješna obavijest ili protuobavijest).10
2. Mreža agencija
Spirala agencijskih informacija najčešće počinje od nacionalnih informacijskih agencija koje svoje informacijske servise prodaju međunarodnim i svjetskim agencijama u kojima urednici prema kriterijima relevantnosti, ali i neobičnosti, nastranosti, senzacije i nerijetko promidžbe
biraju vijesti kojima počinju radijske i televizijske informativne emisije
ili ih rabe za otvaranje novina.
Prema području djelovanja temeljnu agencijsku komunikacijsku
mrežu tvore svjetske agencije, međunarodne i nacionalne informacijske
agencije. Komplementarno djeluju televizijske i fotografske agencije,
specijalizirane agencije poput Bloomberga, medijske agencije koje posluju pri većim nakladničkim kućama kao što su agencijske službe New
York Timesa News Service, koji objavljuje informacije iz NYT, i najveći
dopunski američki informacijski servis LAT-WP, agencija Los Angeles
Timesa i Washington Posta.11
U Hrvatskoj novinarstvo i javni mediji pripadaju području društvenih znanosti, polju informacijske znanosti, grana 5.04.07 i 5.04.08. (Pravilnik o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama, NN 76/2005.) Obje grane uređene su Ustavom RH, propisima,
etičkim kodeksima, moralnim normama i međunarodnim pravilima struke.
Jednostavnija je Lasswellova formula 5W, prema engleskomu: Who, What, Whom, Which,
What. Usp. H. D. Lasswell, The Structure and Function of Communication in Society, u
M. Kunczik, A. Zipfel, Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada F. Ebert,
Zagreb, 1998., str. 34.
10 Pogrješna obavijest nije vjerodostojna, ali ne mora nastati samo s namjerom da zavede korisnika. Protuobavijest (dezinformacija) treba navesti primatelja da prizna kao valjan određeni opis zbivanja, povoljan za pošiljatelja koji ga je predstavio kao pouzdanu i provjerenu
informaciju. Svrha je dezinformacije svjesno varanje pa je ona mnogo više od jednostavnoga
izobličavanja neke informacije. Usp. P. Breton, Izmanipulisana reč, Clio, Beograd, 2000.,
str. 62.
11 EPH, najveći hrvatski medijski nakladnik, najavio je potkraj 2006. godine da će pokrenuti
nacionalnu novinsku agenciju. Pretpostavljamo da će to biti korporativna agencija. U nekoj
državi u pravilu postoji samo jedna nacionalna agencija.
260
HUM 2
POKUŠAJI STVARANJA HRVATSKE NACIONALNE INFORMACIJSKE AGENCIJE
Od približno 140 nacionalnih informacijskih agencija, samo 15%
posluje bez potpore državnoga proračuna; to su one koje se smatraju
financijski neovisnima i profitabilnima. Bez ekonomske neovisnosti
ne može biti ni uređivačke, pa većina informacijskih agencija pripada
promidžbenoj paradigmi, u demokratskim državama ponajviše javnoj
diplomaciji.12
Višestruka je važnost agencijske obavijesti, a za male narode najvažnija je njezina medijska prodornost: u današnjem svijetu agencijska obavijest lakše nego bilo koji drugi proizvod prelazi bez kontrole državne
granice i za nekoliko trenutaka može doprijeti do udaljenih kutaka Zemlje gdje nastavlja život u javnome mediju, obrađena i strukturirana i u
bazama podataka za bezvremensku uporabu. Tako ove sažete obavijesti
o zbivanjima širom Zemlje utječu na formiranje zabilježenoga znanja, u
određenoj mjeri utječu na ponašanje odredišta (primatelja informacije)
i dugoročno pamćenje.
Suvremeni globalni i informacijsko-komunikacijski sustav počiva na
obavijestima koje odašilju tri svjetske (globalne) agencije: Agence France-Presse (AFP, Francuska, utemeljena 1835. godine), Associated Press
(AP, SAD, 1848.) i Reuters (Velika Britanija, 1851.)13 koje su povezane s
mnoštvom manjih, navlastito nacionalnih agencija. To su vodeće agencije, po mjerilima zapadnoga civilizacijskoga kruga, pa njima treba dodati
agencije koje pobuđuju zanimanje i povećavaju utjecaj, poput kineske
agencije Xinhua (1944.), japanske Kyodo (1945.) i Central News Agency
(Indija, CNA, 1936.).
12 Izraz javna diplomacija odnosi se na objavljivanje vjerodostojnih obavijesti, ali u nečiju
korist. Prvi je taj izraz rabio Edmund Gullion, dekan Fletcher School of Law and Diplomacy 1965. godine prilikom osnivanja Centra za javnu diplomaciju Edward R. Murrow. Usp.
<www.publicdiplomacy.org> (15. 5. 2007.).
13 Svjetsku dominaciju zadržale su agencije velesila. Uz ove tri, nekad su globalnim informacijsko-komunikacijskim sustavom upravljale još International News Service (INS, SAD, 1909.),
United Press Associations (UP, SAD, 1907., danas UPI) i Telgrafnoie Agenstvo Sovietskavo
Soiuza (TASS, SSSR: The St. Petersburg Telegraph Agency - SPTA 1904., od 1918. Russian
Telegraph Agency-ROSTA, 1925. TASS, 1992. ITAR-TASS). Više o tome O. Boyd-Barrett,
News Agencies, Their Structure and Operation, Greenwood Press, New York, 1969., str. 3562 i dopune autora.
prosinca 2007.
261
Branko Hebrang
Tablica 1: Tri vodeće svjetske informacijske agencije14
broj
AP
Reuters*
AFP
dopisništva
243
131
110
5
18
6
3000 (4000)
2400 (16800)
3250 (4000)
20
3
2
jezici objavljivanja
zaposlenih novinara (ukupno)
objavljenih riječi/dan u mil.
Izvor: D. K. Thussu, International Communication – Continuity and change, Arnold,
London, 2002., str. 151 i autor, stanje 2007. godine.
Svaka država nastoji imati nacionalnu informacijsku agenciju iako
nema pisanih pravila koja agencija treba biti nacionalna i treba li uopće nekoj državi nacionalna agencija. Zbog prodornosti, isprepletenosti
agencijskoga posla s telekomunikacijskim sustavima i povezanosti s medijima, novinske agencije postale su nezamjenjiv atribut države. Agencije su često za nove, male, nerazvijene i udaljene države jedini izlaz u
svjetsku informacijsku mrežu pa ih države rado financijski podupiru.15
3. Hrvatske informacijske agencije
Razvoj hrvatskih informacijskih novinskih agencija i onih na području Hrvatske možemo podijeliti na:
14 To su najveće agencije po formativnom utjecaju na globalnu informacijsko-komunikacijsku
mrežu. Po broju zaposlenih najveća je kineska Xinhua s više od 20.000 namještenika.
* Nakon što je Thomson ove godine preuzeo Reuters, nova agencija Thomson Reuters ima
49.000 zaposlenih i godišnji prihod od 12 milijardâ dolara.
15 Aktivisti za tzv. slobodu medija agitiraju za privatizaciju medija jer će navodno tako biti otklonjena mogućnost utjecanja države na medijsku političku promidžbu. Za Hinu rado ističu
da je državna agencija, ali kada navode AFP ili BBC kao izvor, ne rabe pridjev državni. Ove
dvije medijske institucije uspjele su ustrojiti relativno pošten medijski sustav i zato uživaju
dobar glas.
262
HUM 2
POKUŠAJI STVARANJA HRVATSKE NACIONALNE INFORMACIJSKE AGENCIJE
a) agencije u razdoblje bez nacionalne države: 1) do 1918. godine, 2)
od 1. prosinca 1918. do 9. travnja 1941., 3) od 10. travnja 1941. do 8.
svibnja 1945. i 4) od 9. svibnja 1945. do 30. svibnja 1990.
b) agencije u Republici Hrvatskoj od 1990. godine.
3.1. Razdoblje bez nacionalne države
1) do 1918. godine. Prvu hrvatsku agenciju osnovao je 1906. godine
Milan Grlović. Ona je dnevnim zagrebačkim novinama dostavljala izvješća o saborskim sjednicama. Od 1910. godine zagrebačkim dnevnicima domaće vijesti dostavljala je Zagrebačka korespondencija, agencija
koju je utemeljio Dragutin Oršanić.
2) do 1941. godine. Skromno tržište, a još više raspad Austrougarske Monarhije (1867.-1918.) utjecali su na nestanak hrvatskih novinskih
agencija čiji je rad zamijenila telegrafske agencija Avala (1919.-1941.) koja
je imala i zagrebačku podružnicu (dopisništvo). Avalu je kao privatnu
kompaniju utemeljio francuski novinar Albert Mousset 1919. godine, a
od 1927. godine prisvojila ju je država i pretvorila u promidžbenu agenciju Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije s potpunim monopolom nad medijskim obavijestima, navlastito iz inozemstva. Hrvatske
novine primale su tada agencijske obavijesti na srpsko-hrvatskome, a i
za vrijeme kratkotrajne Banovine Hrvatske (1939.-1941.) zagrebačka podružnica Avale bila je podvrgnuta cenzuri iz Beograda, baš kao i kasnije hrvatsko dopisništvo Tanjuga za vrijeme druge Jugoslavije: vijesti iz
inozemstva putovale su samo preko Beograda, a domaće su bile podvrgnute cenzuri.16 Prije zatvaranja Avala je imala 130 novinara i razvijenu
suradnju s drugim agencijama.
3) do 1945. godine. Vlasti NDH zatvorile su dopisništvo Avale i odmah osnovale novinsku agenciju Velebit. Pri Predsjedništvu Vlade NDH
16 U Kraljevini Jugoslaviji postojao je Centralni pres-biro koji je iz Beograda uredništvima
dostavljao upute “pod prijetnjom obustave lista ili zatvora odgovornih osoba”. F. Ademović,
Novinstvo i ustaška propaganda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Sarajevo, 2000., str. 80. Za
Banovine Hrvatske djelovali su banovinski cenzori, a za vrijeme druge Jugoslavije vrlo oštru
cenzuru provodili su KPJ, obavještajne službe, sudstvo i urednici (zapravo društveno-politički radnici).
prosinca 2007.
263
Branko Hebrang
osnovan je 29. listopada 1941. Hrvatski dojavni ured Croatia koji je naslijedio poslove agencije Velebit. Agencija Croatia djelovala je do sloma
NDH u Radićevoj ulici 32 u Zagrebu, imala je 80 zaposlenih i tridesetak
dopisnika iz inozemstva. Preuzimala je vijesti njemačke agencije DNB,
talijanske Stefani, francuske Havas, britanskoga Reutersa, ruske TASS i
drugih manjih agencija. Tijekom noći novinari su pripremali biltene za
novine, a dostavljali su ih i nekim državnim uredima. Među suradnicima
Croatije bili su i Josip Horvat (1896.-1968.) te Tin Ujević (1981.-1955.).17
Bila je to tipična politička promidžbena novinska agencija s utvrđenim
načinom i okvirom rada, koja je imala novinsku i burzovno-gospodarsku službu.
Smatramo da je pogrješno među novinske agencije NDH uvrstiti i
Hrvatsku izvještajnu službu (HIS) kao što je to učinio Božidar Novak
u izlaganju prilikom proslave 15. obljetnice Hine.18 Hrvatska izvještajna
služba nije imala obilježja novinske nego obavještajne agencije: s dobrom tehničkom opremom bilo joj je omogućeno slušati strane radiopostaje i prisluškivati radiokomunikacije.
Hrvatski partizanski pokret proglasio je 9. svibnja 1944. Federalnu
Državu Hrvatsku u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije. Poneseni iluzijom ostvarenja nacionalnoga programa, vodstvo ZAVNOH-a
pokrenulo je u drugoj polovici 1944. godine osnivanje Telegrafske agencije Hrvatske (TAH).19 Agencija je trebala biti okosnica hrvatskoga partizanskog informacijskog sustava, navlastito radi političke promidžbe
na hrvatskom jeziku, nasuprot Telegrafskoj agenciji nove Jugoslavije
(Tanjug), osnovane 5. studenoga 1943. u Jajcu, koja je u komunikaciji
rabila srpski jezik.
17 HDA, fond 1561, kut. 44. Propaganda i štampa u NDH
18 Usp. B. Novak, “O ulozi i važnosti Hine u hrvatskom medijskom prostoru”, Medijska istraživanja, br. 1., Zagreb, 2006., str. 117-121.
19 Treće zasjedanje ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, od 25. srpnja 1945. Narodni Sabor Hrvatske) bilo je u Topuskom od 8. do 9. svibnja
1944. U okviru nacionalnoga programa, predvođenoga komunistima, ZAVNOH je doživljen
kao partizanski višestranački Hrvatski sabor, usvojena je Deklaracija o osnovnim pravima
naroda i građana demokratske Hrvatske i odlučeno je o slobodi tiska i drugim građanskim
pravima (vjeronauk, ćirilica i drugo).
264
HUM 2
POKUŠAJI STVARANJA HRVATSKE NACIONALNE INFORMACIJSKE AGENCIJE
Istom što je počela raditi, telegrafska agencija Hrvatske doživjela je
tvrdu osudu boljševičkoga dijela KPJ pa ju je u rujnu 1944. zabranio JBT.
U pisamcu od 17. rujna 1944. JBT je napisao Andriji Hebrangu, partijskom tajniku i jednom od osnivača ZAVNOH-a, sljedeće:
Smjesta obustavite rad te vaše tzv. Telegrafske agencije TAH. Što to uopće znači. Klizite punom parom u separatizam. Zar ne vidite da i federalno uređene države imaju jednu službenu telegrafsku agenciju. Neka vam
primjer bude Sovjetski Savez ako nitko drugi. Tražimo najhitnije odgovor po pitanju vaše odluke o vjeronauku i kao obvezatnom predmetu u
školama. Mislim da se je moglo odgovoriti već jučer i ne čekati toliko.20
Težnju za formiranjem partizanskoga obavijesnog sustava na hrvatskom jeziku najbolje ilustriraju riječi Vladimira Nazora, predsjednika
ZAVNOH-a, upućene u rujnu 1944. Prvoslavu Vasiljeviću, šefu tiskovnoga ureda Povjereništva NKOJ-a21 za informacije:
Ja sam te pozvao da razgovaramo o jednom veoma važnom pitanju, preko koga ja kao Hrvat i predsjednik hrvatske države ne mogu da prođem
šutke. Vi ste u biltenu zaveli jezik beogradske ćaršije, vi ga namećete i
pored toga što se nalazite na teritoriji hrvatske države. Nas Hrvate to
vrijeđa i mi nećemo jezik beogradske ćaršije. Dok ste ovdje na našoj teritoriji imate da pišete hrvatski, a kad dođete u Srbiju pišite i govorite kako
god hoćete, mene se to ništa ne tiče.22
Umjesto TAH-a, u Topuskom je tada osnovana podružnica Tanjuga.
4) do 1990. godine. Punih 46 godina hrvatski mediji preuzimali su
obavijesti isključivo od Tanjuga sa sjedištem u Beogradu, promidžbene
novinske agencije KPJ/SKJ.23 Jedino je Tanjug imao ekskluzivno pravo
na primanje agencijskih obavijesti (servisi vijesti) iz svijeta od stranih
agencija (AFP, Reuters, AP, UPI, TASS, DPA i drugih) koje je prerađivao
20 Izvori za istoriju SKJ: sednice Centralnog komiteta KPJ (1948-1952). Serija A: Dokumenti
centralnih organa KPJ/SKJ, knjiga 17, Beograd, 1986., str. 13 i 425, u N. Kisić Kolanović,
Hebrang: iluzije i otrežnjenja, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1996., str. 115.
21 Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, osnovan 30. studenoga 1943.
22 N. Kisić Kolanović, nav. dj., str. 83.
23 U Jugoslaviji pod nedemokratskom vlašću Komunističke partije Jugoslavije 1920.-1952. i Saveza komunista Jugoslavije 1952.-1990. godine.
prosinca 2007.
265
Branko Hebrang
i propuštao u skladu s uređivačkom ideologijom. Niti jedan medij nije
smio direktno primati vijesti stranih agencija. U stvaranju vijesti iz Jugoslavije sudjelovala su Tanjugova republička dopisništva. Dopisništvo
Tanjuga iz Hrvatske sve je obavijesti moralo slati na glavni stol24 gdje su
obrađivane i na srpskome dostavljane hrvatskim medijima. Prevođenje
je moralo biti obazrivo jer su postojali cenzori koji su pratili pisanje medija pa su na temelju simboličnoga izraza (riječi) sastavljali politički profil autora. Proganjane su riječi, osobito tzv. hrvatski arhaizmi te osobna
imena “narodnih neprijatelja”. Na dubinu te paradigme ukazuje jedan
pokušaj prevođenja mjeseca maj u svibanj. Dežurni urednik u osječkom
Glasu Slavonije25 uoči 1. svibnja 1976. za vrijeme dežurstva u dogovoru
s glavnim urednikom Petrom Požarom (1946.-2005.) promijenio je ime
mjeseca maj u svibanj na svim stranicama, i na glavnoj paroli na prvoj
stranici. Nekih pola sata nakon imprimatura, dok još grafičari nisu potpuno niti prilagodili boju na rotaciji, Požaru su iz Gradskoga komiteta
SK naredili vraćanje svibnja u – maj.
Republičko dopisništvo Tanjuga radilo je u Zagrebu do kraja travnja 1991. na Marulićevom trgu 16, a šef dopisništva bio je Mirko Bolfek.
Dopisništvo nije ukinuto nego se raspalo jer su novinari prešli na rad u
Hinu, ali je Tanjug zadržao dopisnika u Hrvatskoj.
3.2.Nacionalna agencija u Republici Hrvatskoj
3.2.1. Prvo razdoblje
Konstituiranjem višestranačkoga Hrvatskoga sabora 30. svibnja
1990., u kojemu su većinu držale nekomunističke stranke, bili su stvoreni preduvjeti za intervencijom u hrvatskom informacijsko-komunikacijskom prostoru. Političko vodstvo (navlastito dr. Franjo Tuđman, tada
predsjednik Predsjedništva SRH) vrlo je brzo uočilo i potrebu za medijskim probojem u javnost, što novoj vlasti nisu osiguravali postojeći javni
24 Mjesto na koje se slijevaju sve vijesti nazvano je desk (engl. stol). Taj se izraz i danas simbolički rabi iako digitalizirane obavijesti ne dolaze na stol nego u bazu podataka (redakciji
informacijski sustav).
25 Noćni dežurni urednik bio je Branko Hebrang.
266
HUM 2
POKUŠAJI STVARANJA HRVATSKE NACIONALNE INFORMACIJSKE AGENCIJE
mediji. Nije prošlo niti dva mjeseca od prvoga iskoraka u demokraciju,
višestranačkoga Sabora, kada je 26. srpnja 1990. na sjednicama Vijeća
općina i Društveno-političkoga vijeća prihvaćen Zakona o Hrvatskoj
izvještajnoj novinskoj agenciji “HINA”, koji je objavljen 28. srpnja 1990.
(NN, 31/1990.).26
U skladu s potrebom jake promidžbe procesa stvaranja demokratske
Hrvatske, ali još uvijek u okvirima Socijalističke Republike Hrvatske,27
Hina je u 13 članaka Zakona utemeljena kao pravna osoba: “Radi obavljanja novinsko-agencijskih poslova od važnosti za ostvarivanje zadaća
Republike utemeljuje se republička organizacija Hrvatska izvještajna
novinska agencija ‘HINA’” (čl. 1. Zakona o Hini).
U četvrtom članku utvrđeno je da Hina obavlja sljedeće poslove od
važnosti za ostvarivanje zadaća Republike:
… prikuplja, obrađuje i raspačava informacije o radu republičkih organa
te drugih organa i organizacija; prikuplja, obrađuje i raspačava informacije o gospodarstvenim, političkim, kulturnim, športskim i drugim
događajima i pojavama u Republici, drugim republikama i pokrajinama i inozemstvu: za potrebe informiranja tuzemne javnosti prikuplja,
obrađuje i raspačava informacije o životu hrvatskoga iseljeništva, a za
potrebe iseljeničkih javnih glasila o događajima i pojavama u Republici;
prikuplja, obrađuje i raspačava informacije o člancima odnosno emisijama tuzemnih i inozemnih javnih glasila o događajima i pojavama u
Republici, drugim republikama i pokrajinama i inozemstvu; surađuje s
tuzemnim i inozemnim informativnim organizacijama; obavlja druge
novinsko-agencijske poslove za potrebe republičkih organa.
U petom članku Hina je i tržišno određena:
Hrvatska izvještajna novinska agencija “HINA” može, u okviru svoga
djelokruga, obavljati uz naknadu novinskoagencijske poslove za organe,
poduzeća, organizacije, zajednice i građane. Visina naknade za obavljanje poslova iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje se ugovorom između Hr26 Prema dostupnim vrelima čini se da je Vladimir Pavlinić (1929. – novinar, slikar i grafički
dizajner), povratnik iz Londona, na poziv predsjednika Tuđmana napisao prvi nacrt ustroja
hrvatske novinske agencije 1990. godine. Usp. V. Pavlinić, Stil i jezik novinara, UDD, Zagreb, 2001., str. 104.
27 Sve do raskida svih državnopravnih sveza sa SFRJ, 8. listopada 1991., zapravo do primjene
Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991.
prosinca 2007.
267
Branko Hebrang
vatske izvještajne novinske agencije “HINA” i korisnika usluga. Hrvatska
izvještajna novinska agencija “HINA” samostalno raspolaže sredstvima
ostvarenima vlastitom djelatnošću...
Zakon o Hini odredio je agenciju kao “republičku organizaciju” i tako
joj nametnuo dominantan utjecaj politike. To samo po sebi nije trebalo
biti loše u prvim godinama nastajanja agencije, u ratnim uvjetima, kada
je Hrvatska bila u posvemašnjoj političkoj i materijalnoj blokadi.28 Takav
položaj omogućio je i rješavanje poslovnoga prostora i donekle stabilno
financiranje. Već u drugoj polovici devedesetih sredstva iz proračuna
iznosila su između 45 i 50% ukupnoga prihoda Hine, a ostalo je bio prihod od prodaje usluga.
Brze društvene mijene izvan konstruktivnih demokratskih procesa
prisilile su Hinu da samo tri tjedna poslije zakonskoga utemeljenja iz
improviziranoga uredništva na zagrebačkome Trgu sv. Marka 3 pošalje
17. kolovoza 1991. obavijest za medije o početku rada i prvu obavijest
– izvješće sa sjednice hrvatske Vlade:29
HNA8170001:1
17.08.1990 /:0
VLADA-SJEDNICA
kategorija=P,PL
HRVATSKA VLADA O TZV. SRPSKOJ AUTONOMIJI
VLADA- SJEDNICA+PU 13/HR HR
HRVATSKA VLADA O TZV. SRPSKOJ AUTONOMIJI
Posljednja točka za novinare otvorenog dijela sjednice hrvatske Vlade,
koja je održana danas pod predsjedanjem Stipe Mesića, bila je izvješće
Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske o poduzetim mjerama u vezi s održavanjem samozvanog srpskog sabora, inicijativom za
stvaranje zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like provođenjem najavljenog referenduma o tzv. srpskoj autonomiji. Republička upravna inspekcija nije utvrdila da se u državnim organima vrše bilo kakve priprave za referendum odnosno izjašnjavanje građana srpske nacionalnosti,
nego se o svemu doznaje uglavnom iz tiska. Potpredsjednik Vlade Milan
28 Primjerice, početkom devedesetih bio je onemogućen uvoz neke informatičko-komunikacijske opreme hrvatskim trgovcima pa je Hina modeme morala ilegalno nabaviti. Braća
Glibota kupili su modeme u Parizu u vrijednosti približno 25000 DM i darovali ih Hini, a u
Hrvatsku ih je potajno donio Vice Vukojević.
29 HIB Eva, <www.hina.hr>
268
HUM 2
POKUŠAJI STVARANJA HRVATSKE NACIONALNE INFORMACIJSKE AGENCIJE
Ramljak primijetio je da se mnogo više može doznati iz beogradskih novina nego iz nalaza ministarstava. Iznio je da su “Narodne novine” br. 33,
od 17. kolovoza donijele rješenje Ustavnog suda Hrvatske o obustavi od
provedbe svih akata i čina usmjerenih na stvaranje spomenute zajednice
općina. Glede neposrednog izjašnjavanja srpskog pučanstva u Hrvatskoj
koje je 15. kolovoza najavio predsjednik Skupštine općine Knin Milan
Babić, pozivajući se na odredbu čl. 232. Ustava Republike Hrvatske, Ramljak je ustvrdio da ni u tom niti u bilo kojem drugom članu Ustava
nema nikakve podloge za to. Naprotiv po čl. 284. Ustava građani svoja
prava i slobode mogu ostvarivati samo na način propisan zakonom, a
ovo “izjašnjavanje” nema veze ni sa zakonom ni s bilo kakvom logikom.
Budući da Amandman 25 izrijekom zabranjuje izjašnjavanje građana o
bilo čemu na nacionalnoj osnovi, “to što se radi može se podvesti pod
krivično djelo, u skladu s odredbama Krivičnog zakona”, zaključio je Ramljak. Josip Boljkovac, ministar unutrašnjih poslova ustvrdio je da je riječ o protuustavnom aktu rušenja društvenog poretka, no da za umjetno
stvorenu nervozu nema previše razloga…
170000 MET aug 90
Hina je vrlo brzo, krajem siječnja 1991., počela nuditi informacijske
usluge na tržištu. U idućim dvjema godinama u Hini su pisaći strojevi
zamijenjeni računalima i uveden je improvizirani redakcijski računalno-komunikacijski sustav.30
Vlada RH imenovala je prvoga ravnatelja agencije Josipa Šentiju31 31.
srpnja 1990., a prvi glavni urednik bio je Vjekoslav Krsnik. Zanimljivo je
da u trenutku odašiljanja prve vijesti Hina još nije imala glavnoga urednika. Krsnik je prvo imenovan zamjenikom direktora 31. srpnja 1990.
(NN, 32/1990.), a glavnim i odgovornim urednikom32 istom 22. kolovoza
30 Budući da hrvatske novine u to vrijeme još nisu imale integrirane informacijske sustave,
Hina im je na svoj trošak davala na korištenje računala za prijam servisa vijesti. U Hini je
projekt informatizacije pokrenuo Branko Hebrang 1991. godine, vodeći vanjski projektant
bio je Predrag Pale, a prvo računalo donirao je Đuro Sesar iz zagrebačke kompanije Informatika S.I.S.T.E.M.I.
31 Imenovanje je objavljeno u NN 32/1990. Zamijenio ga je Milovan Šibl 4. ožujka 1991., NN
12/1991.
32 Dodatak “i odgovorni” ostao je sve do novoga Zakona o Hini 2001. godine. Bilo je to naslijeđe
pojmovne strukture iz Jugoslavije kada je na tom poslovnom položaju trebalo biti naglašeno
da glavni urednik i “odgovara” onome tko ga je imenovao (KPJ), a ne propisima i pravilima
struke.
prosinca 2007.
269
Branko Hebrang
1990. (NN, 35/1990.). Krsnika je na mjestu glavnoga urednika zamijenio
Mirko Bolfek 1. svibnja 1991. (NN, 23/1991.).
Evo kako je Krsnik doživio te prve dane rada Hine:
Hina je počela emitirati 17. kolovoza 1990, točno na dan kada je u Kninu
počela tzv. balvan-revolucija. Tog smo dana dr. Ivo Sanader i ja putovali
iz Zagreba prema Splitu, prošli smo prve balvane kod Plitvica, a onda
smo bili zaustavljeni od četnika desetak kilometara prema Gračacu, u
kojemu je već bila napadnuta policijska postaja i počela pobuna hrvatskih Srba. Hina je s oskudnom opremom i poluprofesionalnim kadrom
kako-tako počela emitirati, ali ja sam kao glavni urednik nakon deset
mjeseci, jer nisam htio da se pretvori u hrvatski Tanjug, došao u sukob sa
Šentijom, koji se kao direktor nikako nije mogao osloboditi svojega skojevskog mentaliteta. Nakon deset mjeseci, kada je za direktora, budući
da je Šentija prešao u Ured predsjednika Tuđmana, došao Milovan Šibl,
ja sam dobio otkaz i od tada sam slobodni novinar.
A obrazloženje zašto ste smijenjeni?
— Nikakvo. To su bila vremena kada se nisu davala obrazloženja.
I počeli su raditi mnogi koji se nisu htjeli odreći Tanjuga?
— Da. Danas je ravnatelj Hine Mirko Bolfek, kojega je predložio Josip
Šentija. Mirko Bolfek tipični je novinar društveno-politički radnik, koji
se u redakciji u Beogradu bojao reći da je Hrvat. Sjećam se njegova teksta iz Beča o pravu hrvatske manjine na uporabu hrvatskoga jezika u
Austriji. U tekstu je sve učinio samo da ne spomene hrvatski jezik. Takav
je bio tada, a takav je i danas. Poslije, kada sam došao u Kanadu, saznao
sam da je odluku o mojem smjenjivanju za jednim stolom u Torontu
donijelo sedam ljudi bliskih Udbi.33
U proljeće 1991. Hina se preselila u zgradu na Marulićevom trgu 16, u
čijem se prizemlju još nalazilo dopisništvo Tanjuga. Novi je glavni urednik brzo povukao u Hinu sve novinare dopisništva Tanjuga koji su ubrzo
preuzeli većinu uredničkih poslova. Niti jedan od poznatijih novinara
nije se htio zaposliti u Hini. Direkcija Tanjuga ucjenom je prisilila upravu Hine na plaćanje 20000 DM za mirno napuštanje prizemlja zgrade
jer bi u suprotnome prerezali više od stotinu telefonskih parica, komunikacijske veze s telefonskom centralom HPT-a.
33 Vijenac, br. 245-246, Zagreb, 24. srpnja 2003.
270
HUM 2
POKUŠAJI STVARANJA HRVATSKE NACIONALNE INFORMACIJSKE AGENCIJE
Bilo je to još vrijeme kada su svi hrvatski mediji bili priključeni na
Tanjug i kada su urednici zbog prelaska na novo društveno uređenje
trebali primjenjivati demokratsku medijsku paradigmu. Budući da se radilo o dubokim društvenim promjenama, ali i drastičnim promjenama
medijske kulture (ili je tako trebalo biti), urednici i novinari bili su zbunjeni i prestrašeni mijenama koje su nosile neizvjesnost. Kako više nije
bilo crvene linije KPJ, neizvjesnost i ideološka rigidnost utjecala je da
su neki novinari sami napustili hrvatsko novinarstvo; neki su selektivno
prihvatili preobrazbu, neki su ostali odani sustavu vrijednosti bivšega
društva bez prihvaćanja vrijednosti građanskoga društva i pretpostavljene nove medijske kulture.34
Smatramo da su to bili i temeljeni razlozi zašto se malo novinara
odlučilo prijeći na rad u nacionalnu agenciju Hinu. Iskusniji novinari
nisu htjeli pristupiti Hini jer je bilo teško odlučiti se i napustiti uhodana
uredništava, početi pionirski agencijski posao u improviziranim uvjetima s nekoliko telefona i telefaksa, posao koji ne donosi slavu poput televizijskoga novinarstva, bez klijenata i jasne perspektive stvaranja nove
države.
Kako je proizvodnja vijesti tražila sve više novinara, primane su osobe koje prije nisu radile u novinarstvu i koje su u radu učile od urednika,
bez sustavnoga internog školovanja. Na prve ponude Hininih informacija direktori medija i glavni urednici različito su reagirali. Bez velike
dileme suradnju su prihvatili u osječkom Glasu Slavonije, koji je u to
vrijeme i prednjačio u digitalizaciji novina, riječkom Novom listu i splitskoj Slobodnoj Dalmaciji. Najteže je bilo pridobiti Hrvatsku radioteleviziju i zagrebački Vjesnik.
Donekle je bilo razumljivo početno nepovjerenje u Hinu jer je dnevno objavljivala trećinu vijesti u odnosu na Tanjug pa u dijelu uredništva
nisu imali viziju kako će raditi bez Tanjuga. Zato su uredništva nekoliko mjeseci paralelno primala i Hinu i Tanjug. Mediji su pristali platiti
Hinine usluge proporcionalno opsegu servisa vijesti, trećinu cijene koju
34 Za vrijeme Jugoslavije svi su urednici i novinari u pravilu bili članovi KPJ, mnogi su završili
partijske političke škole koje su negirale nacionalno pitanje, građansko društvo i ljudska
prava, zauzimali su pozicije partijskih sekretara pa sve do članova Centralnoga komiteta
SKJ/SKH.
prosinca 2007.
271
Branko Hebrang
su plaćali Tanjugu.35 U nekim uredništvima dugo su trajale pripreme za
prekid primanja Tanjuga, no sve je bilo riješeno prekidom telefonskih
veza s Beogradom 30. rujna 1991.36 U to je vrijeme Hina već imala za
ratne prilike dobro organizirane informacijske usluge na hrvatskom,
engleskom i njemačkom jeziku, otvorila je uslugu telefonskih vijesti na
govornom automatu HPT-a i u suradnji s Hrvatskim informacijskim
centrom objavljivala je posebne biltene za strane novinare.
Hina je brzo uspjela proširiti mrežu klijenata izvan Hrvatske što je
bilo važno radi uspostavljanja kakve-takve ravnoteže u informacijskom
ratu.37 Radio i televizija Slovenije reagirale su na prvu ponudu i kupile
Hinin servis vijesti. Radio Sarajevo također je odmah prihvatilo suradnju jer je htio čuti i drugu stranu. Jutel s otvorenim promidžbeno-jugoslavenskim programom i glavnim urednikom Goranom Milićem (i vrlo
aktivnom Silvijom Luks) nije 1991. godine htio niti razgovarati s predstavnikom Hine.38
Pojava hrvatske agencije u medijskom prostoru bivše Jugoslavije i
ulazak u svjetsku mrežu informacijskih agencija utjecali su i na stvaranje nove percepcije zbivanja u Hrvatskoj. Primjerice, u informacijskom
ratu protiv Hrvatske pogriješila je i vrlo profesionalna Britanska agencija Reuters kada je 20. studenoga 1991. objavila tri protuinformacije u
kojima su hrvatski vojnici navedeni kao ubojice 41 djeteta u Vukovaru.39
U rano jutro 21. studenoga hrvatska Vlada opovrgnula je te obavijesti,
35 Za vrijeme Jugoslavije Tanjug je osim pretplate na Servis vijesti godišnje dobivao i približno
tri milijuna eura (šest milijuna DM) iz republičkoga proračuna.
36 Hina je, uz još neke službe, i dalje radi kontrole primala servis vijesti Tanjuga.
37 Ovdje mislimo na informacijsko ratovanje pomoću javnih medija kada se rabe informacije
i protuobavijesti za napad ili obranu poricanjem, iskrivljavanjem, obmanjivanjem, zloporabom podataka i obavijesti radi nanošenja štete suprotnoj strani.
38 Jutel (Jugoslovenska televizija) emitirao je program od 1990.-1992., imao je sjedište u Beogradu, potom u Sarajevu. Bio je to posljednji javni pokušaj promidžbenoga upravljanja
društvom pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije, JNA i obavještajnih službi u jugoslavenskome medijskom prostoru.
39 Vijest o ovom proizvedenom događaju pričinila je nepopravljivu štetu Hrvatskoj. Za rasprave na suđenju Miloševiću na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu francuski komunikolog Renaud de la Brosse objasnio je da je Reuters bez provjere objavio lažne informacije;
naveo je primjer Politike koja je poreknuće obavijesti objavila na posljednjoj stranici čime se
nije mogao poništiti učinak proizvedene obavijesti. Usp. <www.un.org/icty> i B. Hebrang,
nav. dj., str. 95 s.
272
HUM 2
POKUŠAJI STVARANJA HRVATSKE NACIONALNE INFORMACIJSKE AGENCIJE
a posredstvom Hine to je preuzeo Reuters. U popodnevnim satima Reuters je priznao da je objavio dezinformacije, povukao je sporne obavijesti i otpustio novinara (autora) Vjekoslava Radovića iz beogradskoga
dopisništva Reutersa (poslije toga Tanjug ga je zaposlio kao dopisnika iz
New Yorka).
Promjene je u hrvatskome medijskom prostoru zabilježilo i glasilo
JNA Naroda armija:40
U propagandnom pritisku na Armiju do krajnosti je eksploatirana u tko
zna čijoj kuhinji iskonstruirana teza da je Jugoslavenska naroda armija
u ratu s Hrvatskom. Njezinu operacionalizaciju dosljedno su ostvarila
dirigirana hrvatska sredstva javnog informiranja, na čelu s Hinom.
Poslije razdoblja uspješnoga rasta, neodgovarajuća poslovna i uređivačka politika Hine potkraj devedesetih, oslonjena isključivo na političke
snage, utjecala je na pogoršanje položaja na medijskom tržištu i nesnalaženje u novim okolnostima.41 Osobito je nepovoljan bio politički utjecaj na izbor nekih ravnatelja i glavnih urednika koji su nastavili razvijati
koncepciju promidžbeno-političke agencije, što je bilo pogubno za kakvoću informacijskih usluga i njezin razvoj. Smatramo da je prijelomni
trenutak u razvoju Hine bio onaj kada je spriječeno da trajnije upravljačke funkcije preuzmu osobe koje su dio života provele u demokratskim
državama s jakim osobnim građanskim svjetonazorom, bez povezanosti
s političkim krugovima bivše Jugoslavije. Mr. sc. Branko Salaj, povratnik
iz Švedske, bio je nakratko ravnatelj od 11. studenoga 1997. do 19. veljače 1999. Potkraj 1998. godine za glavnoga je urednika predložio Vladimira Pavlinića, pokretača i prvoga urednika Glasa Koncila. O izboru
glavnoga urednika po Zakonu o Hini trebala je odlučivati Vlada RH (čl.
11), ali je u prethodnim konzultacijama predsjednika Tuđmana savjetnik
obavijestio da je Pavlinić britanski agent (sic!).42 Za glavnoga urednika
Vlada je tada postavila Benjamina Tolića (od 22. listopada 1998. do 13.
40 Naroda armija, 28. siječnja 1991.
41 Ovdje mislimo nakon kraja Domovinskoga rata (1990.-1998.) i rada sukladno Uredbi o informativnoj djelatnosti za vrijeme ratnoga stanja ili u slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske. (NN, 57/1991.)
42 Izjava Branka Salaja autoru u studenome 1998.
prosinca 2007.
273
Branko Hebrang
srpnja 2002.), osobu bez ikakva znanja o funkcioniranju medija, a Salaj
je zbog toga odstupio 19. veljače 1999. (NN, 19/1999.).43
Po uzoru na Hinu, 27. kolovoza 1993. utemeljena je Herceg-bosanska
novinska agencija Habena, sa sjedištem u Mostaru, kao nacionalna agencija Hrvata u Bosni i Hercegovini. S radom je počela 30. kolovoza, ali je
njezino djelovanje bilo kratkotrajno jer je 2001. godine integrirana u Fenu.
Samo je dijelom, navlastito interno, zadržala atribute hrvatske informacijske agencije. Neutraliziranje Habene može imati dugoročne nepovoljne posljedice za hrvatsku medijsku kulturu u Bosni i Hercegovini.
3.2.2. Drugo razdoblje
Od 15. studenoga 2001. Hina djeluje kao javna ustanova, što je utvrđeno novim Zakonom o Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji (NN,
96/2001.). Redefinirana je uloga agencije i u skladu s demokratskim načelima postavljeni su zakonski temelji za profesionalniji rad Hine. U trećem članku određen je djelokrug rada:
Djelatnost Hine je prikupljanje i razašiljanje što potpunijih činjeničnih
i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbivanjima u Republici
Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga,
političkoga, kulturnog i gospodarskog života.
Iako utvrđenje djelatnosti nije suvremeno, obuhvatno ni dovoljno
stručno,44 posebno su važni članci pet i šest koji bi, pošteno primijenjeni, Agenciji osigurali profesionalni status:
43 Zbog nekompetentnoga glavnog urednika, ali i zbog neprofesionalnoga rada uredništva,
Hina nikada nije objavila vijest o smrti prvoga hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana,
nego je sa 46 minuta zakašnjenja 11. prosinca 1999. objavila: “Umro je predsjednik Republike
Hrvatske dr. Franjo Tuđman, objavila je jutros u 2 sata Hrvatska televizija.” Svjetske agencije, umjesto da se pozivaju na vijest nacionalne agencije, ponavljali su kao izvor obavijesti
Hrvatsku televiziju. Prema HIB Eva i autor.
44 U opisnu djelatnosti izostavljena je najsloženija faza posla – obradba obavijesti – jer u koncepciji političko-promidžbene agencije prevladava razašiljanje obavijesti, a ne profesionalna obradba. (U prvom Zakonu to je bilo utvrđeno u čl. 4.) U tom kontekstu Hina je samo
distributer obavijesti. Izostanak medijskih stručnjaka u pisanju Zakona očigledan je jer su
rabljeni izrazi izvan komunikološkoga diskursa, poput “objektivnih” namjesto “poštenih”
informacija (koji jednoznačno određuje metodologiju reinterpretacije zbivanja jer “objek-
274
HUM 2
POKUŠAJI STVARANJA HRVATSKE NACIONALNE INFORMACIJSKE AGENCIJE
Hina djeluje po načelima neovisnoga, nepristranog i profesionalnoga
(istaknuo autor) novinsko-agencijskog izvještavanja. Hina ne smije biti
izložena bilo kakvim utjecajima koji bi mogli ugroziti točnost, objektivnost ili vjerodostojnost njezinih informacija. Hina ne smije, faktički ili
pravno, doći pod vlasničku ili drugu interesnu kontrolu neke ideološke,
političke ili ekonomske skupine. (...) Hina je samostalna. Samostalnost
Hine ogleda se posebno: u pravu Hine da samostalno obavlja djelatnost
radi koje je osnovana; u financijskoj samostalnosti u skladu s ovim Zakonom, Statutom i ugovorima…
Tako je stvoren okvir za profesionalno djelovanje Hrvatske izvještajne novinske agencije, što su uprava i Upravno vijeće trebali iskoristiti za
zaokret od tipične političke promidžbene agencije prema agenciji građanskoga, javnog novinarstva.45 Profesionalno djelovanje Hine trebalo
bi značiti da u procesu obradbe obavijesti primjenjuje pravila struke,
etička i moralna načela poštene obradbe i reinterpretacije zbivanja – što
nije obuhvaćeno u trećem članku Zakona. Samostalnost Hine navlastito
znači da ne smije biti pod nikakvim pritiscima, a osobito ne političkim,
pa ravnatelja bira Upravno vijeće, a ne više Hrvatski sabor, odnosno
Vlada RH. Ta je formula preuzeta iz Zakona o AFP-u iz 1957. godine
radi smanjenja utjecaja države (politike) i hibridnoga rješenja vlasničkoga statusa agencije: državno vlasništvo s javnom upravom, poslove
s državom agencija ugovara, ali – za razliku od Hine – u Upravnom
vijeću sjede i predstavnici medija, što omogućuje samostalniju poslovnu i uređivačku politiku. Polovično primijenjen francuski model dao je
i polovična rješenja u Hininu slučaju: u Upravnom vijeću nije bilo, a
nema ni sada, predstavnika medija pa u poslovnoj politici nisu uvedeni
i primijenjeni barem najniži standardi demokracije: poštivanje zakona,
struke (znanja) i procedure.
tivna” interpretacija ne mora nužno biti i poštena), “novinsko-agencijskih informacija”, što
je nevjerodostojno jer Hina od 1991. godine priprema obavijesti i za audio-vizualne medije,
za internet, a od 1997. godine za pokrete telefonske uređaje.
45 Političko promidžbena agencija služi pojedincima ili skupinama, a posebno je to značajka
raznih totalitarističkih režima (komunizma/boljševizma, fašizma, nacionalsocijalizma ili
vlasti vojne hunte). Građansko ili javno novinarstvo služi promicanju ciljeva općega dobra i
koristi za sve. To je temeljna funkcija javnih medija koja je obnovljena osamdesetih godina
prošloga stoljeća u SAD-u: treba pisati o problemima koji su od životne važnosti za građane,
a ne proizvoditi samo obavijesti po ukusu političara.
prosinca 2007.
275
Branko Hebrang
Prvo Upravno vijeće Hrvatski je sabor potvrdio na prijedlog Vlade
RH 24. svibnja 2002. (predsjednik dr. sc. Jadranko Crnić, članovi mr. sc.
Ivan Rusan, Davorka Stanešić, dr. sc. Nada Zgrabljić i Davor Vašiček,
NN 64/2002.). Vijeće je prilikom izbora ravnatelja između dvaju programa (M. Bolfeka i B. Hebranga) odabralo onaj u kojemu je ponuđena
zamisao agencije političke paradigme (što samo po sebi uključuje i političku promidžbu) nasuprot programu s idejom o nacionalnoj agenciji
u funkciji javnoga dobra i koristi za sve (orijentacija prema javnosti). U
prihvaćenoj Koncepciji rada i razvoja Hine naznačeno je: “Ti su servisi
(servisi vijesti) po samoj svojoj definiciji neprofitni. Radi se u biti o političkom informiranju javnosti (birača).”46 Orijentacija prema političkom
informiranju birača ne zadovoljava koncept nacionalne agencije građanskoga društva kojoj je misija komuniciranje za sve građane.
Vijeće je primijenilo strategiju nejednakoga postupanja (diskriminacija) jer nije razmatralo drugu i drukčiju zamisao programa rada; programe nije vrjednovalo niti je pozvalo na razgovor drugoga kandidata
(suprotno Ustavu RH, čl. 22., 35., 44. i 45., NN, 28/2001. i potrebi primjerenoga rada javne ustanove), što upućuje na političku korupciju.47 U to
je vrijeme predsjednik vlade bio Ivica Račan. Članovi Vijeća percipirani
su kao pripadnici tzv. lijeve političke orijentacije, lobiranje je bilo skriveno, a mediji su sve popratili šutnjom.
Drugo Upravno vijeće Hine, izabrano 13. srpnja 2006. (predsjednik
mr. sc. Ivan Rusan, članovi mr. sc. Dijana Katica, mr. sc. Božo Skoko i
Dražen Jović, NN 82/2006.), ponovno nije imalo predstavnike medija,
bilo je pod velikim političkim i medijskim pritiskom.48 U konkurenciji
više kandidata Upravno vijeće izabralo je program osobe koja nije udovoljila jednom od ključnih uvjeta natječaja – potrebnom radnom isku46 M. Bolfek, Koncepcija rada i razvoja Hine, Zagreb, 2. kolovoza 2002., Arhiv Hine.
47 Od korumpirati, dati ili davati kome novac ili druga materijalna dobra, privilegije i sl. s
namjerom da onaj koji prima čini ili djeluje onako kako želi onaj koji daje. V. Anić, Rječnik
hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb, 1991., str. 280.
48 U informacijskom ratu u hrvatskim je medijima objavljeno na desetine medijskih tekstova o nemjerodavnosti članova jer je većina članova percipirana kao tzv. desni (za predsjedanja Vladom Ive Sanadera). Tome se pridružila i hrvatska Misija OESS-a, što je političkoj kampanji dalo i međunarodni značaj, sve nasuprot odredbe Zakona o Hini – “Hina je
samostalna”.
276
HUM 2
POKUŠAJI STVARANJA HRVATSKE NACIONALNE INFORMACIJSKE AGENCIJE
stvu – što je u natječaju za mjesto ravnatelja Hine utvrđeno kao “najmanje pet godina odgovarajućeg radnog iskustva”.49 U političko-medijskim
pritiscima tijekom natječaja promidžbenom tehnologijom namještanja
igre50 (kao da je riječ o političkoj funkciji, ne radnoj), političari i novinari
zalagali su se za kandidata koji ima staž u novinarstvu a ne u upravljanju
kako bi istisnuli nepoželjne kandidate koji su zadovoljavali sve uvjete
natječaja. Ravnateljska je pozicija upravljačka, a za poziciju glavnoga
urednika odlučujuće je iskustvo u novinarstvu, još bolje u upravljanju
redakcijama.51 Ovo Upravno vijeće odlučivalo je bez petoga člana, predstavnika radnika Hine, što je predsjednik Vlade RH ocijenio kao “demokratski deficit”, pa su članovi Vijeća u prosincu 2006. razriješeni (NN,
133/2006.).
Odluke toga Vijeća nisu poništene. Natječaj za glavnoga urednika
objavljen je 11. listopada 2006. (NN, 111/2006.) s rokom prijave od 15
dana. Do 1. kolovoza 2007. glavni urednik nije izabran jer se čekaju izbori za Hrvatski sabor potkraj ove godine, natječaj nije poništen.
U veljači 2007. izabrano je treće Upravno vijeće (predsjednik dr. sc.
Srećko Lipovčan, članovi Aleksandar Adler, Gordana Carević, mr. sc.
Damir Pavuna i Vladimir Lulić, NN, 22/2007.), a procedura izbora predstavnika radnika Hine Vladimira Lulića nije zadovoljila zakonske i demokratske kriterije, produbila je podjelu uredništva na tzv. lijeve i tzv.
49 Izabrana je Smiljana Škugor Hrnčević. Takvu formulaciju u Statutu Hine odredio je prijašnji
ravnatelj Mirko Bolfek jer nije imao potrebno iskustvo upravljanja ekonomskim sustavom, a
prihvatilo je prvo Upravno vijeće. Upravno vijeće nikada nije propisalo kriterije za vrjednovanje ove odredbe Statuta.
50 Namještanje igre (Card Stacking) komunikacijska je vještina u kojoj se propagandist služi
svim mogućim načinima obmane primatelja obavijesti kako bi osigurao podršku sebi, politici, svojoj naciji, grupi, vjerovanjima, idealima, dogmi. On namješta igru protiv istine,
manipulira činjenicama prenaglašavajući ili nedovoljno jasno prikazujući neki podatak s
nakanom zbuniti primatelja i proizvesti pozitivan efekt za svoju stvar. Posljedica takve komunikacije jest razmatranje nametnutih podataka i obavijesti, onih koji su u funkciji cilja
izvorišta, a ne razmatranje vjerodostojnih informacija koje su u skladu s javnim dobrom i
općom koristi. Usp. “Kako otkriti promidžbu”, Propaganda Analysis, V1, Institute for Propaganda Analysis, New York, 1938., str. 5-8.
51 U natječaju za glavnoga urednika određeno je “najmanje pet godina radnog iskustva na
novinarskim poslovima u javnim glasilima, od čega najmanje dvije godine na uredničkim
poslovima”. Usp. B. Hebrang, “Kako ubiti Hinu”, Novinar, br. 11/12, 2006.
prosinca 2007.
277
Branko Hebrang
desne.52 Ovdje ne možemo u tančine obrazložiti sve elemente političke
korupcije u postupku izbora ravnatelja Hine, no možda je o tome najbolje posvjedočio umirovljenik Dražen Budiša:
Kad je to prije otprilike godinu dana čuo predsjednik Vlade Ivo Sanader
(da je u mirovini, nap. aut.) ponudio mi je neka atraktivna mjesta poput
mjesta ravnatelja NSK i ravnatelja Hine.53
Snažan utjecaj politike, koja nije slijedila načela općega dobra nego
zasebnih interesa, odrazila se i na poslovanje i temeljnu misiju Hine:
vjerodostojno izvještavanje o zbivanjima. Dosad je napisana samo jedna kvalitativna analiza sadržaja vijesti – Procjena stupnja profesionalne
obrade Hininih informacija54 kao studija primjera namjerno izabranoga
skupa od 108 obavijesti. Primjenu profesionalnih standarda pisanja obavijesti autor je procijenio pomoću sedam čimbenika procjene kakvoće
koji su utvrđeni kao odstupanja od očekivanih vrijednosti profesionalnih internih i strukovnih standarda obradbe obavijesti (kontrola štete):
Tablica 2: Interpretacija rezultata učestalosti čimbenika kakvoće (N=108)
Rb. čimbenici kakvoće
oznaka
učestalost
posto
1.
bez dodatnih informacija
BDI
51
47,2
2.
izbjegavanje druge strane
IDS
25
23,1
3.
nevjerodostojnost
NEV
53
49,1
4.
slabost izvora
SI
30
27,8
52 Odabir V. Lulića proveden je bez prethodnoga postupka unutar agencije (skupa radnika), a
predsjednik Radničkoga vijeća Vladimir Lulić predložio je sam sebe za člana Upravnoga vijeća i krivotvorio zapisnik da je izabran jednoglasno (od mogućih triju, dobio je glas jednoga
člana i svoj - sic!). Na sjednici Vlade RH predsjednik Ivo Sanader zaključio je: “Poslušali smo
i mislimo da je to demokratski bio sasvim u redu, ono što je predložio dakle skup radnika
(naglasio aut.), zaposleničko vijeće, koji su predložili gospodina Vladimira Lulića.” M. Curać, “Kandidat spoticanja”, Hrvatsko slovo, 20. listopada 2006., Zagreb, str. 4.
53 “Mesić se treba povući s dužnosti predsjednika”, Večernji list, Zagreb, 29. srpnja 2007., str.
11.
54 Ovdje je korišten nalaz studije B. Hebranga Procjena stupnja profesionalne obrade Hininih
informacija: analiza primjera u razdoblju od 11. listopada 2004. do 31. ožujka 2005., Hina,
Zagreb, 2005., arhiv Hine. Zbog složenosti medijske interpretacije nekoga zbivanja istodobno postoji više varijablâ kakvoće i/ili odstupanja od kakvoće informacije – čimbenici
kakvoće u Tablici 2.
278
HUM 2
POKUŠAJI STVARANJA HRVATSKE NACIONALNE INFORMACIJSKE AGENCIJE
5.
slabost jezika
SJ
79
73,1
6.
slabost stila
SST
75
69,4
7.
slabost uvoda
SU
66
61.1
Niti jedan čimbenik kakvoće ne bi trebao imati učestalost veću od
nule jer takva odstupanja od metodologije obradbe obavijesti (osiguranje kakvoće) nije predviđena u teoriji agencijskoga komuniciranja. Neka
odstupanja od standarda donekle bi se mogla prihvatiti (npr. slabost stila, bez dodatnih informacija), ali nevjerodostojnost (pogrješne obavijesti ili protuobavijesti) nije dopustiva.
Zbog nestručnoga upravljanja sredstvima, opremom i ljudima, na
poslovnom je planu od 2002. do 2006. godine ukupni prihod Hine stagnirao uz porast od 12,9% (BDP imao je rast od 24,3%), uz porast broja
zaposlenih za 27%. Plaće nisu linearno povećane od 1989. godine pa su
realno smanjene za približno trećinu, što je utjecalo na osiromašenje intelektualnoga kapitala Hine.55 Zbog stagnacije prihoda, nema dovoljno
sredstava za profesionalno upravljanje Hinom i izvršavanje ciljeva postavljenih Zakonom o Hini, posebno za uspostavljanje profesionalnoga
novinarstva i razvijanje mreže dopisništava.
Zaključak
Pokrenuto je nekoliko hrvatskih novinskih agencija, ali bez nacionalne države ni jedna se nije uspjela održati. U demokratskoj Republici
Hrvatskoj pokrenuta je, ab initio, Hrvatska izvještaja novinska agencije
koja je u prvom razdoblju (1990.-2000.) dala zapažen prinos u informacijskom ratu protiv Hrvatske. U drugom razdoblju, nakon prerastanja
iz političko-promidžbene u javnu ustanovu (2001.), Hina je sukladno
Zakonu o Hini trebala prerasti u informacijsku agenciju primjerenu
demokratskom građanskom društvu. Međutim, spori prijelaz novinara
iz koncepta društveno-političkoga radnika u profesionalnoga novinara
koji će pronositi vrijednosti građanskoga društva teče odviše sporo kao i
nepromijenjeno htijenje vlasti u zadržavanju čvrste kontrole nad Agen55 Podatci prema financijskim izvješćima računovodstva Hine i HNB-a.
prosinca 2007.
279
Branko Hebrang
cijom, unatoč promjeni zakonskih uvjeta njezina rada te unatoč njezinu
približavanju matici demokracije Europske unije. Neprofesionalni novinari tvore agencijske informacijske usluge bez profesionalne kakvoće
(vidi Tablicu 2) što je u suprotnosti s temeljnom svrhom informacijske
agencije. Neodgovarajuća pak poslovna politika Agenciju je dovela u stanje vegetiranja, bez dovoljno prihoda za rad profesionalnoga pogona.
Pokazali smo da je izbor Upravnoga vijeća i ravnatelja Hine pratilo
niz nedemokratskih i nevjerodostojnih postupaka, što također podsjeća
na model ponašanja prije pada Berlinskoga zida. Upravno vijeće jest izbor politike u ime vlasnika (što nužno ne znači da treba birati samo podobne, a ne i sposobne), ali izbor ravnatelja agencije sukladno Zakonu
o Hini trebao bi biti izvan dosega politike i politikanata. Visokim stupanjem vjerodostojnosti u postupcima izbora Upravnoga vijeća i ravnatelja, koji bira glavnoga urednika, bio bi omogućen slobodan izbor (bez
straha podanika zbog političke korupcije) najboljega programa rada,
što bi vodilo slobodi djelovanja i odgovornosti za rad nacionalne informacijske agencije. Bez vjerodostojne uprave ne može biti vjerodostojna
ni nacionalna informacijska agencija, a to nadalje nepovoljno utječe na
hrvatski informacijsko-komunikacijski prostor, nacionalne interese i
ugrožava održiv razvoj agencije.
Izvori i literatura
- Hrvatski državni arhiv, Zagreb, “Propaganda i štampa u NDH”
(fond 1561)
- Ademović, F., Novinstvo i ustaška propaganda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Sarajevo, 2000.
- Anić, V., Rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb, 1991.
- Boyd-Barrett, O., News Agencies, Their Structure and Operation, New York, 1969.
- Breton, P., Izmanipulisana reč, Clio, Beograd, 2000.
- Hebrang, B., Informacijske (novinske) agencije, Jarbol, Zagreb,
2006.
280
HUM 2
POKUŠAJI STVARANJA HRVATSKE NACIONALNE INFORMACIJSKE AGENCIJE
- Hrvatsko slovo, 20. listopada 2006.
- Kisić Kolanović, N., Hebrang: iluzije i otrežnjenja, ISP, Zagreb,
1996.
- Kunczik, M. – Zipfel, A., Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zagreb, 1998.
- Medijska istraživanja, br. 1, Zagreb, 2006.
- Naroda armija, 28. siječnja 1991.
- Narodne novine, razni brojevi
- Novinar, br. 11/12, 2006.
- Pavlinić, V., Stil i jezik novinara, UDD, Zagreb, 2001.
- Propaganda Analysis, V1, Institute for Propaganda Analysis, New
York, 1938.
- Puerer, H., Uvod u publicističku znanost, Zagreb, 1996.
- Thussu, D.K. International Communication – Continuity and
change. London, 2002
- Tuđman, M., Obavijest i znanje, Zavod za informacijske studije,
Zagreb, 1990.
- Tuđman, M., Prikazalište znanja, Hrvatska sveučilišna naklada,
Zagreb, 2003.
- Večernji list, Zagreb, 29. srpnja 2007.
- Vijenac, br. 245-246, Zagreb, 2003.
- www.britannica.com
- www.hina.hr
- www.pressalliance.com
- www.publicdiplomacy.org
- www.un.org/icty
prosinca 2007.
281
Branko Hebrang
EFFORTS TO CREATE CROATIAN NATIONAL
NEWS AGENCY
Summary
The article presents connection of the Croatian nation-building thought
and needs for the establishment of the national news agency. Right after
the Republic of Croatia became independent, on December 22, 1990, conditions have been created again for the initiation of national agencies: in
the Republic of Croatia HINA has been established and Habena in Bosnia and Herzegovina. Author researched factors which have determined
the development of HINA and he implied two parallel processes which
slowed down the transition of political-propaganda agency towards news
agency of democratic and civil society: the first of them as unusual active
interest of politics for maintaining the control over the agency in spite of
the change of Law on HINA. That law prevented the direct control and
sluggish change of a journalist from the ideological concept of sociopolitical employee to the professional journalist.
Key words: mass media, journalism, national news agency, political propaganda, professionally journalism, insurance of quality of information.
282
HUM 2
Irina Budimir
Filozofski fakultet u Mostaru
UDK 811.163.42’35:050(497.6)Osvit
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 19. VIII. 2007.
JEZIK OSVITA
Pravopisne, grafijske i jezične
(ne)dosljednosti u Osvitu
Sažetak
Tiskara katoličkoga poslanstva u Hercegovini pod vodstvom, a kasnije i
vlasništvom fra Franje Milićevića bila je jedina nakladnička kuća u Hercegovini u 19. stoljeću. Tiskarska djelatnost ove institucije otvorila je put
izdavaštvu, novinarstvu, književnosti, publicistici te pedagoško-prosvjetnoj osviještenosti Hercegovine. Uz razvoj i modernizaciju tiskare, koja
je od svoga osnutka do gašenja promijenila čak 8 naziva, tiskano je 77
knjiga, a razvijali su se i mijenjali novinski listovi vjerskoga i političkoga sadržaja: Hecegovački bosiljak (1883./84.), Novi hercegovački bosiljak
(1884./85), Glas Hercegovca (1885./1896.) i Osvit (1898./1908.).
U ovom se radu posebna pozornost daje jeziku Osvita kao novinskoj djelatnosti. S obzirom da ovaj list izlazi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i da
su okolnosti njegova nastanka, kako političke tako i jezične, bitno odredile
povijest rada tiskare, u radu su prikazane značajke jezika Osvita koji se
pridržavao normâ zagrebačke filološke škole onoliko koliko je to bilo moguće. Ovdje su prikazane pravopisne, grafijske i jezične (ne)dosljednosti u
odnosu na jezični standard kojemu su se uredništvo i suradnici vodili kao
i razlozi njihova pojavljivanja.
Ključne riječi: Osvit, pravopisne, grafiske i jezične (ne)dosljednosti.
prosinca 2007.
283
Irina Budimir
Uvod
Godina izlaženja Osvita 1898. može se povezati s već skoro riješenim problemom pravopisne i jezične ujednačenosti te aktivne i jasne
standardizacije jezika u susjednim zemljama. Jezična su kolebanja standardizacije u BiH krajem 19. stoljeća bila skoro riješena utjecajem velikih urbanih središta u regiji. Osvit se pojavljuje u vrijeme koje se u
hrvatskom jezikoslovlju naziva prijelomom hrvatske jezične norme, a
koji vremenski odgovara i prijelomu stoljeća – posljednjem desetljeću
19. i prvom desetljeću 20. stoljeća. To je razdoblje poznato po smjenjivanju dviju normâ – norme zagrebačke filološke škole koja je u potpunosti uobličila hrvatski književni jezik tijekom druge polovice 19. stoljeća i norme hrvatskih vukovaca koja oživljuje u posljednjem desetljeću
19. stoljeća. U ovom će se radu prikazati pravopisne, grafijske i jezične
(ne)dosljednosti toga hercegovačkog lista u odnosu na navedene norme
kao i dotadašnju jezičnu tradiciju.
1. Nastanak i uredništvo Osvita
Kao prvi urednik Osvita upisuje se Ivan Aziz Milićević, sinovac tada
poznatoga fra Franje Milićevića koji je aktivni sudionik u kreiranju uređivačke politike lista, a “Osvit je proistek njegovog tiskarstva, novinskog
rada, političke orijentacije i sveukupnog kulturnog rada” (Musa, 1992.,
72). U znatno boljim političkim okolnostima nego njegov stric (fra Franjo), I. A. Milićević s puno zanosa radi na novom listu. Poznat ne samo
kao novinar nego i kao prvo pero Hercegovine toga doba, ovaj književnik svoja književna djela potpisuje pseudonimom Osman-Aziz. Kao
pisac kratke proze objavljuje nekoliko kratkih priča (Bez svrhe, 1897.,
Na pragu novog doba, 1986., i Bez nade, 1895.) zajedno s Osman Nuri
Hadžićem, dugogodišnjim prijateljem i suradnikom u muslimanskom
(Behar) i hrvatskom (Osvit) listu.
Nastanak se Osvita može povezati s činjenicom da kraj 19. stoljeća u
BiH bilježi izlaženje nacionalnih listova. U Mostaru izlaze Srpski vjesnik
kao glasilo Srba, Behar kao muslimanski list, a Hrvati poslije dvogo-
284
HUM 2
JEZIK OSVITA Pravopisne, grafijske i jezične (ne)dosljednosti u Osvitu
dišnjih zabrana i cenzura dobivaju Osvit. Što je prethodilo takvu stanju
nacionalnih listova u BiH?
Nastanak Osvita kao hercegovačke svjetovne publikacije na hrvatskom jeziku prati uobičajen put cenzura i političkih pritisaka austrougarske vlasti na tadašnje bilo kakvo izražavanje nacionalnih obilježja.
Godine 1883. izlazi Hercegovački bosiljak, povijesno-književni poučni
list pod uredništvom fra Franje Milićevića. Budući da je zbog svoga
nekada i prkosnoga ponašanja prema austrougarskom režimu pišući o
političkim pitanjima fra Franjo Milićević prelazio granice odobrenoga,
izgubio je koncesiju za rad. Moleći Zemaljsku vladu za nastavak tiskanja
lista i priznajući pogrješku zbog objavljivanja vijesti političkoga sadržaja, fra Franjo je ponovno dobio dopuštenje za objavljivanje tiskovine,
ali sad pod drugim imenom, Novi hercegovački bosiljak, list za zabavu,
pouku i književnost.
Budući da se u BiH pojavljuju srpski i muslimanski politički listovi, fra
Franjo Milićević u želji da raspravlja o političkim temama dobiva odobrenje od austrougarskih vlasti za proširenje sadržaja i mijenja Novi hercegovački bosiljak u Glas Hercegovca (političko-informativni list). Veliku
pozornost urednik posvećuje nacionalnom pitanju obilježavajući svoju
hrvatsku orijentaciju po ugledu na pravaški tisak u Dalmaciji i Hrvatskoj.
S takvim stavovima i pisanjem vlast često nije bila zadovoljna, tim više
što su neki stavovi sve očitije odstupali od tadašnjega javnog režimskog
mišljenja. Izgubivši podršku vlasti, list se našao u velikim neprilikama, a
za glavnoga urednika dolazi Nedjeljko Radičić koji stječe velik ugled i u
međuvremenu stječe vlasnička prava na list. Zbog iznenadne bolesti Radičić umire i Glas Hercegovca prestaje izlaziti. Dvije godine Hrvati u BiH
nemaju političkoga glasila, zapravo nikakvoga. Zemaljska vlada s naklonošću je gledala na pokretanje novoga lista zato što bi on bio protuteža
Srpskom vjesniku koji je izlazio u Mostaru, a čije su težnje bile “srpska
zemlja i narod” (Kruševac, 1978., 287). “Austrougarska je vlast pokušala u novome hrvatskom listu naći saveznika, što je otvoreno pokazivala
bivajući svjesna antagonističkih međunacionalnih odnosa” (Kruševac,
1978., 289). I. A. Milićević postaje glavni urednik i uređujući građanski list
hercegovačkih Hrvata provodi i brani hrvatska prava i interese.
prosinca 2007.
285
Irina Budimir
2. Jezik Osvita
Kada je riječ o jeziku Osvita s kraja 19. stoljeća, veliku ulogu u njegovu određivanju predstavlja jezična tradicija. Kao hrvatski svjetovni list
Osvit se pridržavao normâ zagrebačke filološke škole onoliko koliko je
to bilo moguće. Na njegov je jezik prilično utjecao organski idiom kao i
jezična franjevačka tradicija.
Na fonološkoj su razini posebice zanimljivi refleks jata, šćakavizacija
i nedosljednosti u bilježenju fonema /đ/ i /dž/, /h/ , pisanje grecizama te
primjeri riječi pisanih etimološkim pravopisom.
2.1. Bilježenje jata
Pisanje jata razlikuje se u dugim (kao ie) i kratkim (kao je) slogovima.
U pisanju dugoga oblika jata starije slovopisno pravilo glasilo je /ie/, ali
urednik ili suradnici nisu dosljedni u njegovoj primjeni: sliep ili slijep,
lier ili lijer; dvie ili dvije, bijele ili biele.
U nekim se oblicima glagola uopće ne rabi oznaka dugoga oblika jata
prema starijem pravilu kao u primjerima: umrijeti, ulijevati (ulije), u
čemu se jasno vidi prijelaz jezične norme. U nekim su pak oblicima
vidljiva odstupanja koja se mogu pripisati dijalektu, a i danas se osjećaju
Kuna, 1991., 146-158: “…o dosljednosti u tom pravcu ne može biti govora, jer se tomu
vrlo snažno protivi živi jezik i saradnika i ostalih sudionika u formiranju lista.”
“…tkogod prati vaš rad, može, ako nije sliep kod zdravih očiju, uvidjeti vaše izkrene težnje…”
(1904., 24, 1.) // “…ne treba mu daleko tražiti razlog, neka samo pogleda oko sebe, pa će
odmah viditi (sic!), ako nije slijep (sic!) kod zdravih očiju” (1902., 98, 6).
“…u drugoj je opet kući samac k’o drvo osječeno, ne može tako živiti (sic!) i prinudjen je, da
se ženi...” (1901., 37, 4.) // “…nikola je ostao sa svoje dvie sirote uprav kao drvo osječeno…”
(1901., 57, 7.)
“...ne ćemo ovim, da ovaj priručnik omalovažujemo, ali što je pravo i bogu je drago, pa ako
hoće da to bude pravi adresar, onda ni po babi ni po stričevima…” (1901., 34, 4.) // “…da se
naime prigodom popisa desetine ne bi zastranilo na štetu naroda, nego da se po mogućnosti
ide pravim putem, po onoj: a ne po babu i po stričevima, već pravdi boga istinitoga, te da se
odmjerom ne pregoni…” (1901., 55, 5.) // “...jest, dušnje (sic!) mi, sviet ovaj udario kao na bielu vranu, pa brzo živi, tu grade i zgrade i palače, tu ti niču i sela i gradovi, tu izbija trgovina
i zanat, da se prilagodit moraš...” (1901., 4, 4.)
“…sve će se s toga izbjegavati da ne ulije ulje na oganj…” (1903., 40, 1.)
286
HUM 2
JEZIK OSVITA Pravopisne, grafijske i jezične (ne)dosljednosti u Osvitu
u mostarskom govoru. Radi se o nekim oblicima zamjenica (jednijeh) i
glagola (htjeo).
Iako je pisanje dugoga i kratkoga oblika jata u većoj mjeri dosljedno
tadašnjoj normi, ipak se u potvrdama bilježi nekoliko odstupanja koja
se mogu pripisati dijalektu, odnosno ijekavskom govoru ili su ti oblici
hiperijekavizirani, pa tamo gdje se po normi bilježi kratki oblik jata, u
tekstu se nalazi dugi i obratno.
Normirano /ie/ u tekstu /je/: zahtjevaju, mješala, osvjetljeno.10
Normirano /je/ u tekstu /ie/: posliednji,11 promiena,12 ždriebad,13 griešnika,14 zaprieke.15
2.2. Fonem /đ/
Bilježenje fonema /đ/ prema normi zagrebačke filološke škole moguće je na dva načina kao /dj/ i /gj/, “samo što se gj piše u tudjih riječi”
(Ham, 1989., 137). U većini slučajeva dvoglas /dj/ zamjenjuje današnji
fonem /đ/ npr.: oglodjane, odredjuje, medju, prodje, tvrdjava, Magjari… Pisanje dvoglasa /dj/ također u nekim primjerima nije ujednačeno
prema pravilu, pa se u hrvatskim riječima zamjenjuje dvoglasom /gj/.
“…Lazara Gajića zna, brate, svo selo. Čojk (sic!) pošten, dobričina, ma nikom, ni crno ti je u
oku. Ne ima ti u njega ko u jednijeh (sic!) vako i nako, osim što mu je na srdcu to mu je i na
jeziku” (1900., 8, 6).
“…kad je cienjeni dopisnik već o tome što pisat htjeo (sic!), zašto nije zavist metnuo pod
papuču i pisao pravo i stvarno…” (1903., 20, 3.)
“…eto što oni od nas zahtjevaj (sic!), a može li Hrvat tu i za dlaku popustiti…” (1903., 12, 4.)
“…svatko ju je živ u Tuzli proklinjao, svi su je držali vješticom i da - budi Bog s nama - sa
sotonom posla imade, vele bablji jezici, da je s vragom kašu mješala (sic!)…” (1900., 8, 6.)
10 “…Bijaše osvjetljeno (sic!) od vatre kao u podne…” (1901., 44, 5.)
11 “…Na to je rekao lolumašir: - manite se ljudi ćorava posla: Bezbeli (sic!) bi bolje bilo, da je i
on kao i vi u svom poslu prvi, a ne posliednji (sic!)…” (1902., 27, 9.)
12 “…Ta, evo, mi, u ovim zemljama jedva, što no rieč, iz povoja izašli, pa tako velika promiena…” (1904., 45, 4.)
13 “…ždriebad je trčala brzo ko striela…” (1901., 32, 6.)
14 “…od sovika do zalika, svagdje ima griešnika i dužnika. Stopanica cvili s djecom, a domaćin
kućna dobra po mehanam dieli.” (1904., 3, 5.)
15 “...dvoje se mladih milovalo, pa kad nabasaše na zaprieke, a oni put pod noge pak spram
Dalmaciji…” (1900., 36, 4.)
prosinca 2007.
287
Irina Budimir
Primjerice, dogje (u šake), ali i dodje; medju, ali i megju; vidja, ali i vigja;
nagrgjen; nagjen, ali i nadje,16 djavle,17 ali i gjavle.18
Rječica god zabilježena u obliku gogj19 napisana je u duhu idiolekta
(gdje gogj/gdje gođ). Isti način bilježenja ima i riječ gdjegje.20
Riječ anđeo u časopisu se bilježila dvojako: kao angjeo i kao andjeo,
iako bi ta riječ prema pravilu zagrebačke filološke škole bila stranoga
podrijetla te bi se trebala pisati dvoglasom /gj/.
2.3. Fonem /dž/
Hrvatska norma u slovopisnom i fonološkom popisu nije imala fonema /dž/, a kako se alofonski ostvaruje na granici morfema, hrvatski
ga etimološki pravopis nije imao potrebu bilježiti. Ipak se u korpusu u
frazemu džon obraz bilježi kao džon,21 a ne gjon niti djon i sl. Vjerojatno
je to utjecaj Vuletićeve gramatike bosanskoga jezika koja se pojavljuje u
doba izlaženja Osvita. “Znak za ovaj suglasnik uveo je u današnju ćirilicu Vuk Stefanović Karadžić, u latinici se piše dž. Piše se obično u tudjim
riječima, n. pr. džamija, hodža (…) U domaćim riječima piše se samo
onda, kad stoji mjesto č ispred jasna samoglasnika…” (Ham, 1989., 110.)
Hrvatski jezični purizam nije dopuštao turcizme koje i sam Vuletić
smatra tuđicama.
Pisanje domaćih riječi bez /dž/: otačbenička stvar;22 svedočbom
zrelosti.23
16 “…Eto mi nismo pozvani da o sebi sudimo, sebi gaće krojimo, jer smo ko još u povojim, nego
se nadje pametnih ljudi…” (1901., 46, 4.)
17 “...žao joj bilo stati na put jedinici i sreću joj mrsiti, a još žalije, udati je, činilo se, preko biela
svieta. Ne lezi djavle, valjo biti po čistu i maštat živjet po grofovsku...” (1901., 30, 6.)
18 “…što ćeš sada? Reda je slušati, jer tko s gjavlom tikve sadi, o glavu mu pucaju, mjesto tikava
mogle biše biti šake moje kokane, pa kud onda?” (1901., 30, 7.)
19 “…i da se u mutnom riba lovi, gdje gogj (sic!) mogu, ako nikako drugačije onda gledaju…”
(1901., 60, 1.)
20 “…pa je gdjegje i težko da se mogne i sjeme izvući i to kako, kao ovas šturo... “ (1901., 47, 4.)
21 “…komu je Hrvatu palo na um, da tu kugu goni sa svog praga, da odgovara sviet od plaćenih
novina, kojima je obraz džon (sic!), a umjesto njih da nabavlja i preporučuje one česke (sic!)
novine, koje drže do stida, pristojnosti i ljube istinu…” (1902., 6. i 7., 2.)
22 “...Pitam i zapitkujem, pa vidim, odakle vjetar puše. Ovdje u Brodu nadjoh nekoliko naših
ljudi, Hrvata kremenjak, Hrvata koji kao baje šute, ama rade kao mravi za otačbeničku stvar,
te ne žale ni troška, ni muke, ni vremena...” (1903., 11, 3.)
23 “…da sretno ostavi gimnazijalske klupe, te sa svedočbom zrelosti podje, ako bog da, na dalj-
288
HUM 2
JEZIK OSVITA Pravopisne, grafijske i jezične (ne)dosljednosti u Osvitu
2.4. Fonemi /h/ i /f/
Od svih fonema jedino je pisanje fonema /h/ dosljedno, a razlog tomu
jest utjecaj dijalektalne jezične situacije, tj. kajkavskih i čakavskih govora i
tadašnje standardnojezične orijentacije. U većini primjera fonem /h/ zadržan je na svim mjestima u riječi: na početku, sredini i kraju. Broj primjera s
ispuštenim fonemom /h/ neznatan je i kolokvijalnog je karaktera.24
Primjeri su neetimološkoga /h/ u sredini riječi također neznatni i njihova
je primjena moguća izravnim ugledanjem na hrvatske listove u Hrvatskoj
ili otvorenosti prema fonološkom sustavu navedenih dijalekata. Najviše primjera u kojima je pogrješno bilježen fonem /h/ odnose se na sredinu riječi
kao oblik popunjavanja hijata i gubljenja suglasnika, a neki su primjeri izrazito kolokvijalnoga karaktera: lahak stih (1903., 38, 1); lahka mu bila zemljica (1903., 38, 4); mehka;25 vehnuti;26 olahkotio sam (1903., 21,3); olahoćena;27
dobrahano;28 truhnem;29 kahva;30 kahvana;31 zahman;32 krehnuti.33
Zamjena je fonema /h/ fonemom /v/ i /j/ relativno rijetka. U korpusu,
tj. u potvrdama pronađen je samo jedan oblik supstitucije /h/ u /j/: kijati.34
nje nauke na sveučilište…” (1901., 42, 4.)
24 Ja bi (1898., 22, 6), ajde (1900., 5, 4), uapšena (1905., 24, 3), opet bi napomenuo na jednu, kao
baba na uštipke, da se otvori još koja škola u Bekiji (1901., 23, 5).
25 “…preko plota pukla livada, zeleni se trava, mehka kao svila…” (1901., 62, 4.)
26 “…ali priroda je to udesila tako, da i onom u ljetu razvijenom proljetnom pupu dodje sudnji
danak pa čim jesen se počme približavati, a ljeto izmicati, stane lišće kovijati i vehnuti (sic!)
kao da ga nikad bog ni dao nije…” (1902., 9, 4.)
27 “…nabava kamena, sumpora, štrcaljka, doduše olahkoćena (sic!) je, jer nam visoka vlada
daje na odplatu, ali na koncu konca- dodje jesen, moraš to platiti, pa skrštenih ruku gledati
šuplje ispod neba…” (1902., 33, 4.)
28 “…da je u kulturi dobrahano (sic!) pokročio, jer hoćeš nećeš u kulturnom svietu znači nešto
izdavati list od šesnaest stranica dva puta na mjesec…” (1902., 35, 3.)
29 “…te sam danas zdrava i čila kao rosna kaplja, mjesto da truhnem (sic!) u hladnom grobu…”
(1902.,2, 7.)
30 “…U tišini samostanskoj, u svojoj sobi, pijuć crnu kahvu, protežuć dimove na dugi čibuk,
sjedi Martić, na koljenu mu komad papira i kliče bielu vilu na gudalo…” (1902., 10, 1.)
31 “...nije baš najljepše, kad se komu rekne (sic!), da pomaže ženi kudelju presti. Za ljude je
boravak medju ljudima i s ljudima, Ako (sic!) su ljudi zanačije, sastaju se svetkovinom i
neradnim, a osobito zimskim danima po kahvanama (sic!) i mehanama…” (1904., 57, 10.)
32 “…Ivanova Janja miešala je svaki dan kao travu, ama sve zahman, ali je venuo kao mrazom
oparen…” (1901., 28, 1.)
33 “…A, ovdje ondje krehnu (sic!) k’o grom iz kubure, a uz njen tutanj se nadoveže podeik (sic!)
i pjesma…” (1901., 52, 6.)
34 “…pomirišeš li moraš kijati (sic!), a kamo li se s njime zasipati ko s´ kokuruzom (sic!)…” (1901., 33, 4.)
prosinca 2007.
289
Irina Budimir
Primijećeno je bilježenje /hv/ u /f/: faliti,35 ali se bilježe i primjeri poput turcizma kafez.36 Supstitucija je fonema /f/ i /p/ poznata na širem području
štokavskih govora, a u našem je korpusu potvrđena u antroponimu Pilipova37 ili Pilip.38
Alternacija ae posebice je vidljiva kod prijedloga prama/prema.39 Gubljenje samoglasnika karakteristično je u prijedloga med.40 Elizija ili ispuštanje samoglasnika provodi se u pisanju veznika k’o41 i nit42 te priloga odkle
(1900., 4, 5) i uprav.43 Bilježe se i kolokvijalni oblici vako, nako44 i tude.45
Sažimanje i asimilacija samoglasnika na kraju glagolskoga pridjeva radnog stilski je obilježena i dijalektalnoga je karaktera jer završava samoglasnikom /o/. Ovakvi oblici nalaze se u pričama i šaljivim tekstovima: došo,46
reko,47 otro suze (1905., 3, 4), mogo,48 dočeko.49
35 “Nemojmo se mi faliti (sic!) onim, što je prošlo, a nemojmo ni sada pustiti ruke niza se, pa
uzbijati tudje poslove i sjećati se prošlih dana, pa se pustiti k’o tikva niz vodu…” (1901., 34, 6.)
36 “...zar sam ja za to postao car, da me držite kao u kafezu (sic!)...” (1901., 13, 6.)
37 “...jesi li ti odavno kod štacije, pa znaš li, po Bogu, jesu li prošla Pilipova kola?” (1900.,18, 1.)
38 “…a naš prakaratur Pilip? e, da pukneš od smieha našem gosp. Jurišiću, kako on to umije…”
(1903., 33, 4.)
39 “...hrlimo na glas zvona, što nas srdcu potresa, u crkvu, da s toplom molitvom uzdignemo
srdca prama (sic!) onom, koji vedri i oblači, u čijim je rukama naša sreća, blaženstvo duše
naše...” (1901., 1, 2.)
40 “…brže bolje izleti i u tren oka eto je u prostranom podrumu med (sic!) velikim brojem bačava praznih poredanih…” (1902., 25, 2.)
41 “…Ivo se osušio k’o drvo, kršćanka mu ojačala…” (1901., 37, 6.)
42 “...ne ćemo ovim, da ovaj priručnik omalovažujemo, ali što je pravo i Bogu je drago, pa ako
hoće da to bude pravi adresar, onda nit po babi nit po stričevima…” (1901., 34, 4.)
43 “…to je rak rana koja Hrvatstvu (sic!) uprav užasno škodi…” (1901., 22, 1.)
44 “…Lazara Gajića zna, brate, svo selo. Čojk (sic!) pošten, dobričina, ma nikom, ni crno ti je u
oku. Ne ima ti u njega ko u jednijeh (sic!) vako i nako, osim što mu je na srdcu to mu je i na
jeziku.” (1900., 8, 6.)
45 “…pa vidje onu hrvatsku slavu, gdje čovjeku srdce puca od milina, kad vidih svu koliku braću Hrvate, koji dodjoše tude (sic!)… “ (1901., 48, 5.)
46 “…Ko došli pokladi - a došo (sic!), brate i vakat, što no se kod nas prije zborilo - kad švabo
pobudali. Nije ti to sada tako, jer ne znaš tko više pobudali. Mužki udarili u frakove i vragove, Bog s nama budi!” (1902., 13, 4.)
47 “…reko bi sad će progovorit Ja kakov je, vesela ti majka, žuti se kao dukat, reko (sic!) bi sad
će progovorit…” (1901., 33, 4.)
48 “…Baba Joka, borme, živi ko jedan po jedan. Prije trošna kolibara (sic!), u kojoj nijesi mogo
sjesti, a sad liepa okrečena kuća (…) sama bi sebi znala reći: došlo ko riba iz vode…” (1900.,
86, 7.)
49 “…čekam i dočeko sam opet ćušku po ćelavici, jer dodjoše mjesni pjevači…” (1901., 48, 5.)
290
HUM 2
JEZIK OSVITA Pravopisne, grafijske i jezične (ne)dosljednosti u Osvitu
Sažimanje se provodi i u nekih imenica, primjerice orô,50 ali je zabilježen i slučaj gdje do sažimanja dolazi poslije ispadanja suglasnika
/j/. Bilježi se jedan takav slučaj ispadanja /j/ između dva /i/, ali zbog
ortografske nepouzdanosti nije jasno ima li pisanje dvaju uzastopnih /i/
fonološku vrijednost /iji/. U potvrdama je zabilježeno trostruko pisanje
jedne riječi u kojoj je u dvama oblicima izvršeno sažimanje: Osmanliama,51 Osmanlijama52 i Osmanliiama.53
Neki oblici glagola imati u negaciji zadržavaju fonem /i/ i pišu se
sastavljeno: neima,54 neimaš,55 neimamo,56 dok se ostali primjeri bilježe
bez /i/.
Svakako sukladno normama zagrebačke filološke škole, ali nesumnjivo pod utjecajem franjevačke jezične tradicije jest pisanje i usvajanje
latiniziranih grecizama (latinski ch > k). Tako se opća vjerska terminologija bilježi fonemom /k/: kršćanstvo, kršćani… Ako se u tekstu ti primjeri bilježe fonemom /h/ ili on uopće ne postoji na početku riječi kao
hršćanstvo57 i rišćani,58 onda su oni semantički obilježeni i odnose se
isključivo na pripadnike pravoslavne vjeroispovijesti.
U pisanju naziva nositelja muslimanske vjeroispovijesti (Kuna, 1983.,
55) također je zabilježena nedosljednost jer se rabe oblici i prema zapad50 “…i zaista Šimić izgleda kao orô polomljenih krila. Posjetili smo ga; staračac (sic!) je dosta
iztrošen, ali oko, ono, oštro i hitra pogleda…” (1902., 1, 6.)
51 “...bolje bi bilo da se Malumatov političar iz Bosne kane ćorava posla i nekakve sljeparske politike, kojom se Osmanliama sipa lug u oči obzirom na naše narodnostne politike…”
(1900., 27, 2.)
52 “...pa i godine 1850. naš ponosni Alipaša Rizvanbegović i drugi digoše i kuku i motiku pro i
(sic!) Osmanlijama...” (1900., 27, 2.)
53 “…Osmanliiama (sic!) sipa lug u oči obzirom na naše narodnosne prilike…” (1900., 27, 2.)
54 “…da, u tom grmu leži zec! Što se toga tiče, to neima (sic!) u A.-u ‘ni vraga’…” (1902., 11, 9.)
55 “...ako imaš to, e, onda se možeš ženiti; neimaš (sic!) li toga, a ti se ne ženi ni za živu glavu…”
(1901., 36, 5.)
56 “…Mi ne vodimo aktivne politike na iztoku i neimamo ni za koga da na Balkanu vadimo
kestenje iz vatre…” (1903., 25, 3.)
57 “…ko ne bi poznao hrišćane (sic!) u dušu, morao bi se čuditi ovoj taktici… (1900., 106, 3),
hrišćanski (…) s drugim opet pošao u hrišćansku školu, učili da su nam oči pucale…” (1901.,
6, 2.)
58 “…Rišćani ih vode za nos, te se opaža kako neki Turci dobivaju sve dulje nosove...” (1903., 16,
2) ili “…liepe oranice prelaze u posjed drugih, najviše u ruke rišćana. Ljudi svašta nagadjaju.
(…) A rišćani? Kao svuda tako i ovdje vrtaju im u glavu njihovi sveštenici srbofilstvo. Bog bi
znao, kuda i kamo će dovesti to neoprezno vrtanje seljaka rišćana!” (1903., 28, 4.)
prosinca 2007.
291
Irina Budimir
noeuropskoj praksi: muslimani,59 Muhamedova60 i prema tursko-arapskoj orijentaciji: muslomana,61 muslomanske62 i Jerusolim.63
Etimološki pravopis zagrebačke filološke škole ne bilježi jednačenje
šumnika po zvučnosti i izgovornome mjestu, ni ispadanje ni sažimanje
zatvornika. Primjerice, pisanje prefiksa /iz/: izpasti, izpiti, izčekivati,
izpod, izkrivljeno, izteklo, Iztok, izkvarenost; prefiksa /raz/: razkošnost,
razsadnjak, raztužiti, razširiti, razsvjeta, razkralj, razplesti; prefiksa /s/:
sbijati, sdogovoriti, sgodno i ostali oblici: obće, glasbeno, francuzko, izdatci, slastnih, eneržija, srdce, težko, nizko, obkoljen, podpuno, družtvo,
seljačtvo.
2.5. Jotacija
Jotacija, tj. stara i ponovljena jotacija bilježi se refleksom /št/ što je
jasno u nekim primjerima šćakavizama koji su dio organskoga idioma,
tj. dijalekta: popušćanje,64 pušćaju,65 osvješćivao,66 ištu.67 Šćakavizacija je
također dio vrlo stare franjevačke jezične tradicije.68
59 “…tako se shvaća pobratimstvo hrišćana (sic!) i muslimana, koje su kršćanski i visoki političari metnuli na veliki bubanj, spekulirajući u svojoj bizanštini…” (1902., 25, 8.)
60 “...Latini su i Grci jako proganjali Bogumile, pa je vjera Muhamedova došla Bogumilim u
sgodan čas, da vrate jednim i drugim milo za drago - šilo za ognjilo...” (1900., 24, 1.)
61 “…taj ti ‘Vrač’ izporedjuje rimskog papu s nekakvom kožom, čašom šampanjca i vrag ti ga
znaj, a polumjesec, znak muslomana (sic!) stavlja na nečastno mjesto…” (1902., 25, 8.)
62 “…dovoljno je upozoroti (sic!), da u Sarajevu ima 800 muslomanske (sic!) djece na liskanju,
koja ne idu ni u školu ni na zanat…” (1901., 53, 1.)
63 “…Kad to čujem, ronim suze kao jeremija nad razvalinama Jerusolima (sic!)…” (1901., 23, 6.)
64 “…Pa su oni iz našeg popušćanja (sic!) zidali svoje kule, iz kojih će pucati…” (1901., 45, 1.)
65 “…oni pušćaju (sic!) svoju djecu u svako družtvo bez ikakva nadzora, pa eto uzroka, da su i
mostarska djeca postala liske i lole.” (1901., 22, 3.)
66 “...i on je radio kao crv za moralno i materijalno dobro hrvatskog naroda, osvješćivao ga,
putio ga, kako će se osoviti na svoje noge, da ne ovisi o kojekakvim lihvarima, pa je on kao
pučki učo više učino (sic!), nego svi oni bogataši i imućnici...” (1901., 19, 1.)
67 “...šta je i kako je do toga došlo, ne će nitko ništa da kaže doli- djeca gladna ištu kruha. Pa zar
bi to bilo za ćuhanja? Svatko od nas skucat krajcaru (sic!) za kruha mora, ali njemu se to ne
dade… (1901., 26, 6.)
68 Kuna, 1983, 78: “…očit je trend prema istočnohercegovačkom štakavizmu, čemu ne mora
biti jedini uzrok ugledanje na već pomenutu normu, jer je tendencija štakavizacije vrlo stara
i u bosanskoj franjevačkoj literaturi …”
292
HUM 2
JEZIK OSVITA Pravopisne, grafijske i jezične (ne)dosljednosti u Osvitu
U kratkim oblicima jata jotacija se nesumnjivo vršila, ali je u nekim
primjerima vidljiv i kolokvijalni oblik: njakih69 od njekih /e//a/. Također je dio organskoga idioma oblik u kojemu nije izvršena jotacija, kao
zanimiva.70
Pravopisom se iz 19. stoljeća niječna čestica piše odvojeno od oblika
pokraćenoga prezenta glagola htjeti (Ham, 1998., 136), ali u listu se bilježi dvojako i kao ne ću i kao neću.71 Međutim, niječna se čestica uz druge
glagole, prema pravopisnoj normi iz 19. stoljeća (Ham, 1998., 171), piše
sastavljeno. I za ovo su pravilo također pronađena odstupanja. Tako se
u samo nekoliko primjera potvrđuje navedeno pravilo: nesmieš,72 nemože,73 nedali,74 neboj.75
List bilježi oba oblika pridjeva sav/vas koja su u starijoj normi bila
dopuštena kao metateza (premetanje), s tim da je vas stariji oblik.76
Starija hrvatska norma dopušta oba oblika pokaznih zamjenica na
–ov, -av (kakov/kakav; takov/takav), a koji se jednako rabe u potvrdama
69 “…ama šta ćeš, kad nekim zaprlo u grlu – našlo se njakih (sic!) lola - a bilo ih je iz Sarajeva i
iz Pešte, pa zadrieli ko vlah s koca, da otmu nevjestu – ali zahman (sic!) ‘jer vuk vij, kad ga
hrdja bije’…” (1900., 50, 4.)
70 “…nadao sam se da ću čuti koju zanimivu (sic!), a pun ih je kao šipak, a on će potegnuv dva,
tri put, duboko na kamiš…” (1901., 56, 3.)
71 Primjerice: “…a sve se boje da ne izadju posve crna obraza iz južno-afričkog zapletaja, jer
Boeri ne će ni da čuju za kakvu podložnost Englezima…” (1902., 4 i 5, 4) ili “…pregovaraju
o miru, da im ne ostane crn obraz, kako im je na bojištu crn…” (1901., 50, 2); “…neće biti
iznenađena kad na crni glas, da File više među živim nije…” (1900., 51, 5.)
72 “…gdje ima rada tu ima i napredka, nesmieš (sic!) uzeti ni tanke dlake ako nisi zaradio…”
(1900., 11, 4.)
73 “…dakako da ovakvo zaklonište nemože (sic!) da tu sirotinju obrani od nepogode, od vjetra
i kiše i s toga umiru djeca i slabe ženskinje (sic!) u sav mah.” (1902., 27, 3.)
74 “…gojili je, pazili i držali kao kap na dlanu. Nedali (sci!) ni muhi pasti na nju dražili i čuvali
je kao staklenu čašu, da vjetar ne zapuhne. Uz taku zebnju i brigu raslo diete kao zlatna
jabuka…” (1901., 27, 6.)
75 “...ako se bojiš svieta da Ti reci na bubanj ne izlaze, a Ti piši meni ko starom jaranu pa se
neboj dalje nikoga.” (1901., 23, 4.)
76 Primjerice: “...Gruntovno povjerenstvo radi na vas mah, zasjeda svake hefte po jedan, a po
potrebi i dva dana. Oni prouče, upute stranke, prime njihove ugovore i molbe za provodenje
u gruntovnici…” (1901., 14, 3.) // “…dakako da ovakvo zaklonište nemože (sic!) da tu sirotinju
obrani od nepogode, od vjetra i kiše i s toga umiru djeca i slabe ženskinje (sic!) u sav mah.”
prosinca 2007.
293
Irina Budimir
lista.77 U nekim primjerima vidljiv je utjecaj organskoga idioma pa se
susreću oblici kao što su takih ili onaki.78
2.6. Glagoli
Iako bi suvremena norma oblike tipa vrtiti,79 oslabiti,80 razumiti,81 samliti,82 zaboliti83 itd. smatrala ikavizmima (dijalektizmima) koji su i dio
idiolekta autora određenoga teksta, predstavnici zagrebačke filološke
škole ove oblike ili oblike tipa sio84 i viditi85 smatraju pravilnim oblicima.
Dakle, pisanje dvoglasnika dvojako je, a stara je norma bila kolebljiva
(neki su oblici pisanja dvoglasa dubletni: viditi i vidjeti,86 sititi ili sjetiti,87
pa se u istom tekstu mogu naći i jedni i drugi oblici.
77 Primjerice: “…prenimo se dakle, odpočnimo svojski, s takovim radom i nastojanjem uhvatiti
(sic!) ćemo duši mjesta - a u potomstvu harnu uspomenu…” (1903., 38, 2); “…mi Macedonci
ne popuštamo, ne damo se smesti, mi se ne plašimo nikakovih sredstava, ni okrunjenih
glava ne ćemo štedjeti – samo, da svoj cilj polučimo…” (1901., 23, 2).
78 Primjerice: “…tko hoće tamo da ide, treba mu dobra kesa, ama u nas nema takih kesa, pa bi
bolje bilo ostati u ‘Dinari’...” ili “…vas se sviet promienio, a mi ostali onaki isti kao što smo bili
prije više vjekova, konzervatici od glave do peta (sic!)…” (1901., 23, 2).
79 “…pošto joj sve po ćudi stizali odgovori, vrtila (sic!) se kao kalajdžija po kotlu i ne znala, šta
će...” (1901., 29, 6.)
80 “...ako ti je kesa krcata ne boj se gladi, a ako ti je prazna, pritegni dobro pas jer će ti brzo
oslabiti (sic!)…” (1904., 10, 7.)
81 “…ako bi imali što primietiti, bilo bi pozornici, koja je dosta slabo dekorirana bila, ali lako
je izpričati ‘Posavca’, njega od suviška glava ne boli, on neima (sic!) nikakove podpore osim
ono prihoda od koncerta, pa se sasvim lako može razumiti (sic!) da se to sve od jednoč (sic!)
nemože nabaviti…” (1902., 13, 7.)
82 “…Koliko muke te dangube stoje, dok se do komada kruha dodje, najbolje osjeća jadna sirotinja. Mnogo je bilo, pa je gladovao kod gotova žita. Nije mogao samliti (sic!) ili što su
mlinici tako daleko ili što siromak (sic!) nije imao s čime platiti…” (1902., 6, 5.)
83 “…ne pitaj brate Jefto, već pomozi ako za sv. Savu znaš, srdce me zabolilo (sic!), pa ni živjeti
ni umrijeti (sic!)…” (1900., 93, 7.)
84 “…u kutu je sio (sic!) pjevač, ziba se simo i amo, udešava svoju tamburu…” (1902., 99, 5.)
85 “…ne treba mu daleko tražiti razlog, neka samo pogleda oko sebe, pa će odmah viditi (sic!),
ako nije slijep (sic!) kod zdravih očiju…” (1902., 98, 6.)
86 “…nemoj brate griešiti duše! Otkle i kako je ona ono zakurlala to će se vidjeti najposlije…”
(1900., 79, 7.)
87 “…možda će se i sad popo sjetiti, da nije ni gjavao onako crn, ko što vele- biti će makar ikoja
biela pjega na njemu…” (1900., 74, 6.)
294
HUM 2
JEZIK OSVITA Pravopisne, grafijske i jezične (ne)dosljednosti u Osvitu
U potvrdama se bilježe glagolski dijalektizmi koji se temelje na jotaciji prezenta glagola ići (idje88) ili analogijskom /m/ (započmu89). Bilježe
se glagoli koji imaju dubletne oblike u prezentu I. i V. vrste: znadu,90
imadeš,91 kao i glagola IV. i V. vrste, npr. uzimlju.92
Većina primjera glagolskoga priloga sadašnjega i prošloga ima standardne nastavke –ći i –vši, međutim odstupanja se odnose na redukciju
završnoga –i /ći/ u /ć/ i /vši/ u /v/, a danas je ova pojava stilski obilježena: pijuć, potežuć,93 stvarajuć,94 uzdajuć,95 odkidajuć,96 bježeć,97 sjetiv,98
potegnuv.99 Inače, stalna uporaba glagolskih priloga naslijeđe je franjevačke literarne tradicije (Kuna, 1983., 131).
Zabilježen je oblik imperativa projdi.100
88 “…Gledajući hrvatski otačbenici Herceg-Bosne, kako se agitacijom i štampom iz tudje njive
u našu uvlače tudji kukolj, a idje s tim, da se narod otudji svom imenu i svojoj prošlosti, pa
dušu mu i srdce izkvari…” (1900., 25, 2.)
89 “…Malena je rasta, okoštanih obraza, brci mu posiedili, stoji kô ukočen. Ali ako se započme
(sic!) razgovor, kao što smo…” (1902., 1, 6.)
90 “…jok brate, kako s toga - poče Mujaga, već ću ti ja kazati, koji malo po bolje znadu i od
mene i od tebe, pa ako ti i oni ne kažu, da je ovako, pljuni mi u obraz…” (1901., 34, 5.)
91 “…ta eto, bože ti zdravlje, imadeš dosta svega pa će iza tebi ostat dosta djeci…” (1901., 42, 7.)
92 “…imade ljudi u pokrajni, koji ne će da dadu vriednost ovim sastancima, jer ne haju za
obćim dobrom naroda, ili uzimlju (sic!) za šalu svaki rodoljubni pokret...” (1901., 32, 5.)
93 “…U tišini samostanskoj, u svojoj sobi, pijuć crnu kahvu, protežuć dimove na dugi čibuk,
sjedi Martić, na koljenu mu komad papira i kliče bielu vilu na gudalo…” (1902., 10, 1.)
94 “…mi dakle - stvarajuć strančarstvo - narod i materijalno slabili, ogriešili bi se dakle i o njegovu eksisitenciju, a prije nego to budemo činiti, bolje bi bilo da svežemo mlinski kamen o
vrat, pa da utonemo u more zaboravi…” (1900., 35, 1.)
95 “…i je li vlada na sve to hladna srdca, eto ti ih samih s narodom, te narodnim žuljevima,
uzdajuć se u se i u svoje kljuse, osnivaju narodna družtva…” (1900., 80, 1.)
96 “…a i mnogom je zemljaku utro suzu siroticu, odkidajuć od sebe i šaljuć podpomoć…”
(1900., 12, 3.)
97 “…zec naglo bježeć, dotrča taman k stieni, za kojom sam ja čučao, skoči na vrh nje (…) ja se
bojah lovca, pa udri ispred kera i njega i što no rieč (sic!) - sam pao sam se ubio, kud me vrazi
na taj put natjeraše…” (1900., 68, 1.)
98 “…presv. g. Nikolaj Mandić uz asistenciju i izrekao tužno slovo, sjetiv se druga u radu za
boljak (sic!) crkve…” (1903., 19, 3.)
99 “…nadao sam se da ću čuti koju zanimivu (sic!), a pun ih je kao šipak, a on će potegnuv dva,
tri put, duboko na kamiš…” (1901., 56, 3.)
100“…dao Bog dobro, teto, projdi me se, opet zijan, svu noć obio i tražio, ne bih li se sletio, pa
ni za liek…” (1900., 58, 7.)
prosinca 2007.
295
Irina Budimir
Na morfološkoj se razini posebno može istaknuti pisanje imenica bez
morfemskoga nastavak –ah, uporaba imenica muškoga roda i sinkretizam padeža.
2.7. Množina
I u pisanju množine imenica muškoga roda vlada neujednačenost,
tj. šarenilo u izboru duge i kratke množine tih imenica. Iako tadašnja
norma zagrebačke filološke škole prednost daje kratkoj množini, neki
oblici frazemskih sastavnica ili leksema u tekstu imaju dvojake oblike, što se može pripisati dijalektu: gostovi,101 hirima,102 klipe/klipove,103
dlani/dlanovi.104
2.8. Padeži
Norma 19. stoljeća zagovarala je uporabu genitivnoga nastavka –ah.
Za razliku od svih svojih prethodnika, Osvit imenice u genitivu množine ne bilježi završnim morfemom –a(h) iako je ono prema tadašnjoj
normi bilo pravopisno a ne izgovorno. Ovo je još jedan primjer da jezik
lista ima pravopisne karakteristike normâ na prijelazu jer ne bilježi riječi
u duhu pravopisa norme zagrebačke škole. Zbog nesinkretiziranih padežnih nastavka u jeziku zagrebačke filološke škole mogu se razlikovati
dativ i lokativ u množini, ne samo sa stalnim prijedlozima nego i prema
padežnim nastavcima.
101 “ …na Ilidži imaju gostovi uviek zabave.” (1903., 38, 2.)
102“…ali što koristi, kad u tom trijumfu djeluju i elementi koji će u danoj im sgodi sve to u blato
baciti - sve blatom zapečatiti, ako ne budu odgovarali njihovim hirima i taštini…” (1900., 51,
1.)
103 “...ništa ne raditi i biti Hrvat imenom, a onom poštenom radniku baca klipe pod noge i gleda
zavrnuti vratom…” (1900., 51, 1.) // “…valjalo se k njemu približiti, a ne baciti mu klipove pod
noge.” (1900., 83, 2.)
104“…dok seljak toliko novca zasluži, treba pošteno ožuljati dlanove i dugo raditi…” (1903., 14,
1.) // “…otcu i materi zemlju ostavljaš suze na očima i da pušu u prazne dlane, a usrećuješ
samo soje nezasitljive grobodere!” (1904., 8, 4.)
296
HUM 2
JEZIK OSVITA Pravopisne, grafijske i jezične (ne)dosljednosti u Osvitu
Osvit bilježi uporabu prijedloga proti s dativom: proti sebi,105 proti
onim sunardonjacim,106 proti materi,107 dok je oblik kao protiv onih108
zabilježen s genitivom.
Prijedlog prema/prama/pram uvijek dolazi uz dativ, a prijedlog u dolazi s lokativom: u tudjem jeziku.109
Prijelazni oblici padežnih nastavaka javljaju se i u primjerima: po mehanam,110 po prstim, prama krvnicim, dati tabanim.111
Budući da starija norma nema navezaka ili pokretnih samoglasnika,
u nekim frazeološkim potvrdama Osvita vidljivo je odstupanje ili mješavina pravila uporabe (padeža i navezaka). Navedeni primjeri s prijedlogom proti pokazuju tu nedosljednost u uporabi kao što je u primjeru
s navedenom imenicom u dativu množine koja ima navezak –a (proti
slučajnim nesrećama).
Da se u jeziku Osvita osjećaju tragovi tradicionalne franjevačke književnosti, može se vidjeti iz uporabe prijedloga po umjesto na s akuzativom.112
2.9. Futur I. i kondicional
U većini slučajeva kada je pomoćni glagol iza infinitiva, infinitiv se
nalazi u krnjem obliku: spomenut ću.113 Ovakvo je pisanje futura suklad105 “…Narod (…) čini tim, po mojem dubokom uvjerenju, najveći grieh proti (sic!) sebi; on počinja tim grieh stalnosti, grieh, koji djeluje, koji se vuče od koljena do koljena…” (1901., 4, 2.)
106“…morali su (…) milom ili silom spustiti svoj glas, kad je došao govor za to, da sude o izgredima proti onim sunarodnjacima, koji ne samo, tako rekuć, čine jednu državu u državi…”
(1902., 82, 3.)
107“…proti materi je radi slabe pažnje dana prijava; u Beču i Pešti iznese zakonska osnova o
osiguranju pomoraca i ribara proti slučajnim nesrećama i proti starosti…” (1903., 32, 1.)
108“…kako su naši stariji imenito muslimani sudili, pisali i borili protiv onih koji su nauku zabacivali i željeli, da im pečeni vrabci sami u usta padaju…” (1902., 45, 6.)
109“…I vrieme je, jer ako išta, to je bilo sbilja nesnosno, da je hrvatski težak u Dalmaciji dobivao
pozive i ine uredovne odluke u tudjem jeziku, te je morao trčati od Poncija do Pilata, da mu
tko pročita, što mu se crno na bielu piše…” (1903., 81, 5.)
110 “…od sovika do zalika, svagdje ima griešnika i dužnika. Stopanica cvili s djecom, a domaćin
kućna dobra po mehanam dieli…” (1904., 3, 5.)
111 “…obično za vremena DAO TABANIM VATRU, te na taj način umakao zasluženoj kazni…”
(1901., 59, 3.)
112 “…jer knez hoće po svaki način…” (1903., 32, 1.)
113 “…spomenut ću jednu sgodu ili bolje nesgodu, koja opet baca crnu tamu na nas, mjesta
svjetla i napredka…” (1901., 43, 5.)
prosinca 2007.
297
Irina Budimir
no kako tadašnjoj tako i današnjoj hrvatskoj pravopisnoj normi. Međutim, u korpusu je pronađen jedan primjer sastavljenoga pisanja futura I.
(biće114), ali se bilježi i oblik tipa biti će.115
Pisanje kondicionala, tj. njegova pomoćnog glagola biti odlikuje se
dijalektalnim jezičnim svojstvima. Aoristni oblik pomoćnoga glagola
u 3. osobi množine svojstven je većini bosanskohercegovačkih govora:
biše biti.116
Hrvatski jezični purizam nije dopuštao turcizme koji su se u starijom
jezičnoj normi smatrali tuđicama, no Osvit njima obiluje, što je još jedan
pokazatelj utjecaja organskoga idioma. Na leksičkoj razini Osvit obiluje
turcizmima, ali s obzirom na područje na kojemu se pojavljuju, može se
govoriti o dijalektizmima. Ovdje se navode samo neki turcizmi pronađeni u analiziranoj periodici, bez njihove detaljnije podjela na skupine: bizmećarica, šenluk, eškija, čardak, arpadžik, budžak, zejtin, fajda, bešika,
mazija, tufan, tarhan, aršin, ćebe, kijamet, kafez, jagma, kadifa, čibuk,
šejtan, subaša, šeher, medžidije, ćeif, hidžret, zijafet, aščinica, aščija, merak, granap, zijan, hefta, fajda, kalif, bašča, behar, hasna i dr.
Zaključak
Budući da je uređivačka politika Ivana Aziza Milićevića bila slična
dotadašnjoj tradiciji uređivanja listova u nakladništvu Hrvatske dioničke tiskare (nekadašnje Tiskare katoličkoga poslanstva u Hercegovini),
dakle zaštita hrvatskih prava i interesa, u jeziku je lista jasan utjecaj tadašnje franjevačke jezične tradicije, jezik suradnika lista i zagrebačke
filološke škole.
Jezik Osvita oslanja se na stariju franjevačku literaturu kada je riječ
o uporabi refleksa jata određenih glagola; uglavnom su to ikavski oblici tipa viditi, želiti, kao i uporabe prijedloga i prijedložnih izraza. Šćakavizirani oblici glagola, uporaba glagolskih priloga, bilježenje vjerske
114 “…Muka je to kazat vama, jer ćete vi opet u svoje diple i biće kako vi kažete…” (1903., 25, 6.)
115 “…možda će se i sad popo sjetiti, da nije ni gjavao onako crn, ko što vele- biti će makar ikoja
biela pjega na njemu…” (1900., 74, 6.)
116 “…što ćeš sada? Reda je slušati, jer tko s djavlom tikve sadi, o glavu mu pucaju, mjesto tikava
mogle biše biti šake moje kokane, pa kud onda?” (1901., 30, 7.)
298
HUM 2
JEZIK OSVITA Pravopisne, grafijske i jezične (ne)dosljednosti u Osvitu
terminologije pokazuju snažan duh jezika bosanskih franjevaca. Iako je
norma zagrebačke filološke škole zagovarala pisanje genitivnoga nastavka –ah i iako je ono prema tadašnjoj normi bilo pravopisno a ne izgovorno, Osvit ne bilježi riječi u duhu pravopisa norme zagrebačke škole,
što je pokazatelj da jezik lista ima pravopisne karakteristike normi na
prijelazu. Potvrda za to može se naći i u pisanju čestice ne. Etimološki pravopis zagrebačke filološke škole ne bilježi jednačenje šumnika po
zvučnosti i izgovornome mjestu, ispadanje i sažimanje zatvornika, a tih
se pravila drže i autori Osvitovih tekstova. Iako tadašnja norma prednost daje kratkoj množini imenica, Osvit bilježi dvojake oblike, što je
odlika i dijalektalnoga obilježja jezika.
Dijalektalnih svojstava ima u pisanju pomoćnoga glagola biti: ja bi,
biše biti… kao i u pisanju refleksa jata, fonema đ, dž i h i pokazanih
zamjenica.
S obzirom na način nastanka Osvita i njegovu borbu za održanjem
(obilježio je desetljeće novinske djelatnosti u Hercegovini), razumljiva
su sva tri utjecaja na njegov jezik, a posebice velik trag ostavlja franjevačka jezična tradicija.
Osvit je, kao posljednji list tiskan u nakladništvu Hrvatske dioničke
tiskare, nastavak već tada desetljećima objavljivane javne hercegovačke
riječi čijem su sadržaju i obliku poseban pečat dali njegovi urednici i
kao takav predstavlja zanimljiv i izazovan materijal kako s lingvističkoga
tako i s publicističkoga i kulturološkoga aspekta.
Literatura
- Gabrić-Bagarić, Darija (2004.), Primjeri bosanskohercegovačke
pismenosti i književnosti od 11. do 19. stoljeća, HKD Napredak, Zagreb, pp. 17-22.
- Gabrić-Bagarić, Darija (1983.), Jezik “Bosanskog prijatelja” – prvog bosanskohercegovačkog časopisa, Svjetlost, Sarajevo.
- Gabrić-Bagarić, Darija (1989.), Između Vuka i Gaja, Sarajevo.
prosinca 2007.
299
Irina Budimir
- Kruševac, Todor (1978.) (II), Bosanskohercegovački listovi u 19.
veku, Veselin Masleša, Sarajevo.
- Kuna, Herta (1983.), “Neki problemi jezičke standardizacije u Bosni i Hercegovini krajem XIX vijeka na materijalu jezika štampe”,
Književni jezik, 12/3, Filozofski fakultet, Sarajevo.
- Musa, Šimun (1992.), Franjo Milićević i hrvatski kulturni preporod u Hercegovini, Mostar.
- Okuka, Miloš – Ljiljana, Stančić (1991.), Književni jezik u Bosni i
Hercegovini od Vuka Karadžića do kraja austrougarske vladavine,
München.
- Osvit 1898. (III) – 1908. (VIII) (urednik Ivan Aziz Milićević).
- Rizvić, Muhsin (1985.), Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo.
- Samadžija, Marko (1997.), “O službenome statusu hrvatskoga
standardnog jezika potkraj XIX. i u početku XX. stoljeća”, Iz triju
stoljeća hrvatskoga standardnog jezika, MH, Zagreb, pp. 88-99.
- Tafra, Branka (1995.), “Obilježja hrvatske gramatičke norme do
kraja 19. stoljeća”, Filologija, 24/25, pp. 349-354.
- Vince, Zlatko (1982.), “Norma u hrvatskom književnom jeziku
potkraj 19. stoljeća”, Jezik, XXX, num. 2, 33-64, Zagreb, pp. 51-57.
300
HUM 2
JEZIK OSVITA Pravopisne, grafijske i jezične (ne)dosljednosti u Osvitu
Irina Budimir
LANGUAGE OF THE “DAWN”
Ortographic, graphic and language
(in)consistencies in the “Dawn”
Summary
The printing house of the catholic mission in Herzegovina which was managed by owner friar Franjo Milićević was the unique publishing house in
the 19th century in Herzegovina. The publishing activities of this institution
paved the way to the journalism, literature, publicist writing and pedagogic- education awareness in Herzegovina. The printing house, from the
time of establishment to the apprehension, changed 8 titles and in that
period, 77 books were printed as well as newspapers of the religious and
political content: Hecegovački bosiljak (1883/84), Novi hercegovački bosiljak (1884/85), Glas Hercegovca (1885/1896) and Osvit (1898/1908).
This paper deals with the language of the newspapers Osvit. Regarding
the fact that this newspapers has been published in Mostar in the late
19th and early 20th century and the political as well as language circumstances of its establishment caused the interesting fragments in history of
the printing house activity, this paper deals with the features of the Osvit
language. This newspapers observed the standard language of the philology school of Zagreb in the way it was possible. The orthography, graph
and language consistencies and discrepancies as well as the reasons of
their appearance were analyzed in detail concerning the language standard which was used by the editor and the associates.
Key words: newspapers Osvit, orthography, graph and language consistencies and discrepancies.
prosinca 2007.
301
Katica Krešić
Filozofski fakultet u Mostaru
UDK 811.163.42’35/’36(075)
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 16. VIII. 2007.
ODREĐENJE OPĆEJEZIČNIH POJMOVA I
JEZIKOSLOVNO NAZIVLJE U NOVOJ SLOVNICI
TALIANSKOJ FRANJE MILIĆEVIĆA
Sažetak
U radu se uz kratak opis sadržajne strukture analiziraju općejezični pojmovi i predstavlja osnovno jezikoslovno nazivlje Nove slovnice talianske Franje Milićevića koja je objavljena 1874. godine Tiskom poslanstva
katoličkog u Mostaru. Pravopisnom i gramatičkom normom Slovnica
predstavlja nastavak gramatičarske tradicije bosanskih franjevaca, ali
proučavanjem njezina sadržaja, deskriptivnih definicija, naziva i načina
oblikovanja gramatičke građe uočavaju se značajke koje je odvajaju od
starijih gramatika nastalih u BiH. Pojava Slovnice, kao i sličnih tekstova
sedamdesetih godina 19. stoljeća, označila je početak ozbiljnijih jezikoslovnih zanimanja i aktivnosti u Hercegovini.
Ključne riječi: Slovnica, deskriptivne definicije, jezikoslovno nazivlje,
utjecaji, tradicija, Hercegovina.
Uvod
U drugoj polovici 19. stoljeća Hercegovina doživljava važne društvene, političke i gospodarske promjene. Zahvaljujući ponajviše političkom
i crkvenom osamostaljenju, hercegovački franjevci, iako zauzeti pastoralnim obvezama i vjerskom obnovom, počinju s kulturnim i književnim
aktivnostima. Pri tomu se Mostar vrlo brzo izdvaja kao glavno kulturno
302
HUM 2
središte s raznovrsnim preporodnim aktivnostima, zahvaljujući maru i
snažnoj volji hercegovačkih franjevaca. Otvaranje prve hrvatske tiskare
u Hercegovini jedan je od važnijih njihovih pothvata, a njezin početak
vezuje se za nastojanja biskupa Anđela Kraljevića, fra Petra Bakulu i fra
Franju Milićevića. Bila je oživotvorenost ideje Grge Martića i Frane Jukića. Među prvim tiskanim knjigama pojavile su se početnice, kalendari,
šematizmi, molitvenici. Od posebne su važnosti prva jezikoslovna djela
tiskana u Hercegovini čije se autorstvo pripisuje uredniku i najsvestranijem djelatniku u tiskari – Franji Milićeviću: Pravopis za nižje učione
u Hercegovini, 1873., Nova slovnica talianska, prvo izdanje 1874., drugo
izdanje 1877., Novi bukvar, 1874., Skladnja ili druga strana slovnice talianske, 1878. godine.
Iako bi se s obzirom na političku izoliranost Hercegovine moglo reći
da sve onodobne hercegovačke aktivnosti počinju bez književne i jezične tradicije, upravo proces izdvajanja Hercegovine, veza s dalmatinskim
franjevcima, izravna upućenost na talijansku kulturu preko studija kao
i posredna veza bosanskih franjevaca s preporodnim žarištem u Hrvatskoj objašnjavaju tragove različitih utjecaja u književnim i jezikoslovnim
djelima u Hercegovini od 70-ih godina 19. stoljeća.
U ovom je radu riječ o Novoj slovnici talianskoj Franje Milićevića koja
je objavljena u mostarskoj tiskari 1874. godine, a njezino se drugo izdanje pojavilo 1877. godine. Uzimajući u obzir sadržaj pisan hrvatskim
jezikom, poseban je osvrt napravljen na određenje općih gramatičkih
pojmova, definicije i opise vrsta riječi i njihovih kategorija kao i na jezikoslovno nazivlje u okvirima skromnoga bosanskohercegovačkog onodobnog jezikoslovnog konteksta.
1. Gramatike bosanskih franjevaca
Gramatike bosanskih franjevaca su gramatike stranih jezika pisane
hrvatskim jezikom počevši od Babićeve i Šitovićeve s početka 18. sto
Tomo Babić, Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis accomodata, Venecija,
prvo izdanje 1712., drugo izdanje 1745.
Lovre Šitović, Grammatica latino-illyrica, Venecija, prvo izdanje 1713., drugo izdanje
1742., treće izdanje 1781.
prosinca 2007.
303
Katica Krešić
ljeća. Ove su alvaresovske preradbe prethodile grigelyevskim preradbama bosanskih franjevaca, ito dvjema gramatikama Stjepana Marijanovića (1822. i 1823.), gramatici Filipa Kunića (1857.) te Anđela Kraljevića
(1863.), hercegovačkoga franjevca. Bosanski su franjevci napisali hrvatskim jezikom preradbe Grigelyeve gramatike za praktičnu primjenu.
Imale su u prvom redu udžbenički karakter. Jedini autor iz Hercegovine
bio je fra Anđeo Kraljević. O raširenoj uporabi ove gramatike svjedoči
podatak iz Biobibliografije franjevaca Bosne Srebrene Ante Slavka Kovačića koji govori o gramatikama što su se rabile na području BiH do
pojave gramatike fra Anđela Kraljevića 1863. godine.
Kraljevićev suvremenik i suradnik, posebice u tiskarskim poslovima,
u Mostaru bio je fra (don) Franjo Milićević. U njegovim se životopisima
mogu naći podatci o “običnome fratru” koji je “učinio velike stvari na
kulturnom polju i tako postao najznačajnija osoba druge polovice 19. st.
u BiH” (Alilović, 1980., 26).
Uz uredničke, tiskarske, literarno-publicističke i, svakako, pastoralne
poslove, pozornosti su vrijedni i njegovi udžbenički i filološko-priručnički prinosi hrvatskom jezikoslovlju: Početnica, dva izdanja Slovnice,
Skladnja i Pravopis.
U razdoblju nakon političkoga i crkvenoga osamostaljivanja, kulturnoga i gospodarskoga napretka u duhu preporodnih refleksija iz Hrvatske, ponajprije u cilju buđenja nacionalne svijesti, pojava spomenutih udžbeničko-priručničkih tekstova i njihovo tiskanje u Hercegovini
predstavljaju pionirske korake u jezikoslovlju na spomenutom prostoru.
Istodobno su navedena djela prema normativnim i metodološko-udžbeničkim značajkama nastavak koncepcija bosanskih franjevaca u istovrsnim aktivnostima iz prethodnih desetljeća.
Milićevićevi napori pokazuju snažnu želju za prosvjetiteljskim procvatom Hercegovine i znanstvenim i stručnim proučavanjem jezika
Stjepan Marijanović, Instituiones grammaticae latinae illyrico proposita ac ad usum iuventuti provinciae Bosnae argentinae compilatae…, Split, 1822.; S. Marijanović, Syntaxis
linguae iuventuti Provincia Bosnae Argentinae accomodata, Venecija, 1823.; Filip Kunić,
Slovnica jezika latinskoga ilirski istumačena za potrebe mladeži bosanske, Beč, 1857.; Anđeo
Kraljević, Grammatica latino-illyrica, Rim, 1863.
Vidi Kovačić, 1991., 204.
Puni su nazivi navedeni u uvodnom dijelu rada.
304
HUM 2
ODREĐENJE OPĆEJEZIČNIH POJMOVA I JEZIKOSLOVNO NAZIVLJE U NOVOJ SLOVNICI TALIANSKOJ FRANJE MILIĆEVIĆA
usprkos skromnom jezikoslovnom predznanju. No, to ne umanjuje važnost ni vrijednost njegovih autorskih tekstova.
Dijeleći sudbinu većine hercegovačkih franjevaca s obzirom na svestrane aktivnosti na koje su tjerale (ne)prilike, Franjo Milićević je “nastavljao sudbine franjevačkih književnika iz prethodnih stoljeća i predstavljao je bitnu strukturnu vezu između starije hrvatske književne
tradicije i onoga hrvatskog stvaranja koje će se razvijati u novim okolnostima austrougarske vladavine” (Rizvić, 1985., 118).
2. Nova slovnica talianska
Nova slovnica talianska prva je gramatika pisana hrvatskim jezikom
tiskana u Hercegovini, a njezin puni naziv glasi Nova slovnica talianska
ili početnica slovnice talianske. Dio su naslova i odrednice koje slijede
– zauzeta s iskustvom naukoslovnim uredjena štiti, pisati, i govoriti jezikom talianskim u malo vriemena, mladeži ercegovačkoj posvećena. Riječ
je o talijanskoj početnici koja je namijenjena učenicima Hercegovačke
franjevačke kustodije. Drugo izdanje izpravljeno i uzmnožano pojavilo se 1877. godine Tiskom franjevačkim u Mostaru. Zanimljivo je napomenuti da je naslov ove slovnice napisan hrvatskim jezikom dok su
prethodne gramatike bosanskih franjevaca (izuzimajući Kunićevu) bile
naslovljene latinskim jezikom, tj. jezikom čija se pravila predstavljaju u
gramatikama. Također se rabi naziv slovnica, što je u duhu zagrebačke
filološke škole.
Objašnjenja i definicije u Slovnici napisane su hrvatskim jezikom,
primjeri talijanskim, a stručni nazivi dvojezično.
Sadržaj obaseže IV+114 stranica, a počinje predgovorom u kojemu se
naglašava važnost učenja inostranskih jezika te njezina praktična strana
jer “u drugim slovnicam teoretičarim treba voditelj” (3). Ova je gramati “Jezikoslovci koji slijede zagrebačku školu dosljedno u naslovima svojih djela imaju naziv
slovnica…” (Ham, 2006., 66).
“Kod naših deda, pradjedah i tako nazad, bi u velikoj procieni učiti inostranske jezike; a kod
sadašnji još je u većoj, jerbo ovi još bolje uvidiše, da je od velike važnosti, dočim uviereni
ostaše, da nauk jezikah, jest temelj svakog ugodnog znanjstva; i zato mnogi ljudi podadoše
se, da što izvrstniji način izvedu ovog nauka; uvidjajući da bez znanjstva jezikah, prosvieta i
poznanjstvo naukah, jest medju ubožnim miestim” (Milićević, 1874., 3).
prosinca 2007.
305
Katica Krešić
ka drukčija od onih koje su joj prethodile u BiH i po tomu što nije pisana
u obliku pitanja i odgovora, iako je isti autor prije Slovnice u Mostaru
objavio Pravopis za nižje učione dajući pravopisna pravila kroz odgovore na postavljena pitanja. Također, nema uobičajen početak u kojemu se
izravno ili na osnovi postavljenoga pitanja određuje pojam gramatike.
U Slovnici sadržaj nije razdijeljen po tematskim cjelinama nego je,
vjerojatno zbog praktične namjene, predstavljen kroz trideset i tri zadaće. Iako nije sustavno razdijeljena, mogu se oblikovati sljedeće cjeline
prema sadržaju trideset i triju zadaća: glasovi i njihov izgovor, vrste riječi i njihove kategorije i pravopis. Sintaksa je samo djelomice unesena
u drugo izdanje, a 1977. godine pojavila se u zasebnoj knjizi Skladnja ili
druga strana slovnice talianske.
Primjeri u zadatcima rečenice su iz razgovornoga jezika, što u tipičnim početnicama ima važnu ulogu, ali s obzirom na prostor koji dobivaju primjeri u Slovnici, književnoumjetnički tekstualni predlošci zanemarivi su.
Kao i starije hrvatske gramatike, ni Slovnica nema rječnika, pravopis
je dio sadržaja, a glagoli zauzimaju najviše prostora. Početni se sadržaj
odnosi na glasove i izgovorne vrijednosti pojedinih fonema (1-8) i ima
najmanje komparativnih sadržaja s hrvatskim jezikom. Središnji i najopsežniji dio Slovnice zauzima morfologija (8-111 str. od ukupno 114 str.).
Ovaj je dio naslovljen “O riečma” i odnosi se na određenje vrsta riječi i
njihovih kategorija. Pojam se rieči u Slovnici uporabljuje dvoznačno: sa
značenjem pojedine vrste (kao i u suvremenom jeziku) i sa značenjem
glagola. Navodi se devet vrsta riječi: ime (imenica), spolnik (član), pridavnik (pridjev), zaimenik (zamjenica), rieč (glagol), predlog (prijedlog),
prislov (prilog), umetak (uzvik) i veznik.
Definicije su najčešće opisnoga karaktera, što je vjerojatno početnicima bila olakotna okolnost u učenju stranoga jezika.
Značenje imenica objašnjava se preko njihovih vrsta, a najprije se
predstavljaju imenice s obzirom na čovjekov dodir s onim što znače
pa se dijele na istinite, tj. stvarne ili konkretne i imena zamišljenosti, tj.
apstraktne ili nestvarne. Glavna su vrsta imenica stvarne imenice koje
Vidi Ham, 2006., 66.
306
HUM 2
ODREĐENJE OPĆEJEZIČNIH POJMOVA I JEZIKOSLOVNO NAZIVLJE U NOVOJ SLOVNICI TALIANSKOJ FRANJE MILIĆEVIĆA
izrazuju osobe, živine, stvari i sami osebi obstoje (8). Govoreći o gramatičkim obilježjima imenica, autor polazi od plemena (roda) imenica, ito
najprije s obzirom na spol, ali govori o životinjama, a ne spominje osobe:
“Živine ol su muške il su ženske: Odtud imena biše razlučena na muška i
ženska plemena” (10). Pojam spola često se pogrješno uporabljuje; miješa se semantičko značenje spola i gramatička kategorija roda.
Nadalje, imena bića, životinja i stvari dijele se na posebna, obća i zadružna. Pojedinačne definicije vrsta imenica značenjski ne odstupaju
od definicija istih vrsta u suvremenom standardnom jeziku.10
Govoreći o plemenu (rodu) imenica, spominje pojam plemena obćeg
za ime koje je prikladno plemenu muškom i ženskom (10), pri čemu ne
navodi primjer.
Pridjevi i imenice ne definiraju se na početku, nego se odmah govori
o njihovoj podjeli.
Predavnici se dijele na pridavnike sposobnosti i pridavnike pokazne
(20). Nakon podjele izvedena je definicija: “pridavnici su odredjeni za
preinačivati ime” (21). Od gramatičkih kategorija pridjeva predstavlja se
stepen (stupanj), ito stalni (pozitiv), sravnaći ili sravnatelj (komparativ)
i superlativ. Naslov poglavlja “O stepenu pridavnika sposobnoga” (24)
ograničuje stupnjevanje na kvalitativne pridjeve.
Nakon jednostavne definicije zamjenica (“Zaimenak jest jedna rieč
koja se postavlja mjesto imena”, 26) detaljno se predstavljaju osobne zamjenice po paradigmama, tj. zaimenak sobstveni u jednobroju i višobroju. Osobne se zamjenice za 1., 2. i 3. lice u jednini značenjski određuju
kao u suvremenom standardnom jeziku, tj. zamjenica za 1. lice u svim
sborim, osoba koja sbori (upućuje na osobu koja govori), 2. lice osoba
koja sluša (kojoj se govori), a 3. lice sobstvo upućuje na osobu okojojsesbori (26). Kao posebno pravilo izdvaja se pisanje osobne zamjenice za 2.
lice mn. kao riječi iz počasti. U neslužbenoj komunikaciji, u svakodnevnom obraćanju uporabljuje se zamjenica ti, što je i uobičajeno, ali autor
takvu uporabu opisuje ovako: “S riečju ti, upotrebljuje se i u dubokom
“Imena carstavah, kraljevinah, državah, riekah, dovršujući na a, jesu ženskog, a kad na drugo glasovito, tad su muškog spola…” (Milićević, 1074., 11).
10 Npr. definicija zbirnih ili kolektivnih imenica: “Zadružna su imena, ako označuju više osobah, živinah oli stvarih, u jedno sdruženih: puk, skupština, krdo” (Milićević, 1874., 9).
prosinca 2007.
307
Katica Krešić
općinstvu, ali kada jedna odlična osoba zbori s jednim prostakom” (31).
Duboko općinstvo podrazumijeva razgovor bliskih osoba. Postoji gradacijski odnos mogućih situacija u komunikaciji: “općenje s prostakom,
srednje opčinstvo i govorenje k jednoj odličnoj osobi” (31). U prvom se
slučaju rabi zamjenica ti, a u preostalim dvama slučajevima zamjenica
Vi. Od ostalih se vrsta obrađuju pokazne zamjenice, tj. zaimenci dokaziteljni, a u odjeljku “Drugi zaimenci” navode se i objašnjenja i pojedinačni primjeri za složene neodređene zamjenice. Uloga je zamjenica dakle
samo zamjenjivanje, a ne i upućivanje, što će u drugom izdanju Slovnice
biti dopunjeno.11
Kao što je uvodnom dijelu ovoga rada naglašeno, glagolima je u Slovnici ostavljeno najviše prostora.
Rieči (glagoli) “su besjede koje izrazuju bitnost prostu oli preinačenu
bitja označenog imenom”, pri čemu se “bitnost prosta” izražava glagolom biti, a preinačenu izražavaju oni “glagoli koji s jednom istom riječi
označuju rieč i svojstvo” (36). Glagol biti označuje postojanje predmeta i
zove se prosti glagol, a ostali glagoli označuju i svojstvo i zato su i sastavljeni jer se njima imenuje nešto više od postojanja predmeta. Svojstveni
ili samostalni su predikativni glagoli koji sami tvore predikat rečenice.
Odmah se glagoli razvrstavaju prema prijelaznosti glagolske radnje,
a zatim se predstavljaju gramatičke kategorije glagola s obzirom na oblikotvorne morfeme, odnosno “vlastite dovršnice polak osobe, polak broja, polak vriemena” i “polak načina”.
Uz primjere promjene po licima kroz vremena prema konjugacijama
talijanskoga jezika pomoćnih i nepravilnih glagola spominju se korijenski i sufiksalni morfemi, ali ne suvremenim jezikoslovnim nazivima,
nego se govori o korjenu i dokončanici. Iz definicije “korien izrazuje prostu bitnost, oli preinačenost a dovršnica izrazuje razni odnošaj sobstva,
broja, načina i vriemena” (50) jasno se raspoznaje da autor upućuje na
korijenski morfem koji sadrži leksičko značenje (jer je tako određeno
značenje glagola u gramatici) i gramatički, funkcionalni morfem. U
ovom dijelu napominje da dovršnica uvijek ne pokazuje ista gramatička
11 “Zaimenak jest jedna rieč koja pokazuje osobu, živinu, ili koju drugu stvar, pak još stoji
mjesto imena” (Milićević, 1877., 28).
308
HUM 2
ODREĐENJE OPĆEJEZIČNIH POJMOVA I JEZIKOSLOVNO NAZIVLJE U NOVOJ SLOVNICI TALIANSKOJ FRANJE MILIĆEVIĆA
obilježja glagola “jer imade vriemena riečljivi koji su sastavljeni, i sadrže
se iz pričestnicah prošasti, i druge rieči, koja se nazivlje pomoćljiva. A
ove su imati i biti” (50). Dakle, riječ je o složenim glagolskim oblicima u
kojima se mijenja oblik pomoćnoga glagola, a glavni glagol u svim licima
jednine odnosno množine ostaje isti. Glagolski oblici, njihova značenja i
tvorba nisu obrađeni pojedinačno nego se prikazuje promjena po licima
i broju kroz vremena.
Također se često govori o slaganju subjekta i predikata jer glagol
“mora biti istog broja i istog sobstvenog imena” kao subjekt, a slaganje
subjekta i predikata naziva se “sudaranje rieči s podmetom”.
Iako je sažeto i jednostavno predstavljanje prijedloga, ni po definiciji
(“izrazuje razmierje postojeće iz medju imena i druge stvari”, 93), podjeli kao ni po navedenim primjerima ne odstupa od istovrsnih sadržaja
u gramatikama suvremenoga hrvatskog jezičnog standarda. Određuju
se kao odnosne riječi, a dijele se na proste i sastavljene. Posebice detaljno razgraničuje prijedloge prema značenju unutar vrste, npr. mjesni – “izrazuju bitovanje u miestu, medju, unutra, gori, doli, kod, blizu,
sdvora, daleko, napred, na sred, poslije, kod, blizu, na pram, okolo, ondale, ovdale, na ledjačko…” (93, 94).
Nespretnost u opisnim definicijama dolazi do izražaja primjerice
kada se određuju prilozi (prislovi). Definiraju se s nekoliko rečenica s
ponavljanjem: “Prislov jest rieč koja izrazuje jedno razmierje odlučno
dopunjenja u njem zauzetog. Prislovi preinačuju svojstvo zauzeto u zauzetnosti, oli drugu pripisnost koja se nalazi u našem govoru. I jesu obilne izreke jednog pridavnika, u njegovom dopunjenju” (99).
Ni u definiciji ni u daljnjem tekstu ne spominju se prilozi kao bliža
odredba glagola niti koje druge vrste riječi osim pridjeva.
Veznik je određen kao riječ koja sklapa predloge (rečenice) i “izrazuje
odnošaj” (105), što znači da autor zanemaruje ili ne prepoznaje ulogu
veznika u povezivanju dijelova rečenice. Međutim, predstavljajući pojedine vrste veznika, objašnjava ih kao veze među riječima (veznik i jest
nazvan vežući jerbo izrazuje prost vez medju dvama predlogim, oli medju dvama dielim istog predloga sastavljenog, 105), iako im tu ulogu ne
spominje u osnovnoj definiciji.
prosinca 2007.
309
Katica Krešić
Uzvici – umetci ili medjumetci posljednja su vrsta riječi koja se određuje i primjerima predstavlja. Dijele se na vlastite i nevlastite. Vlastiti su
uzvici, oni kojima se iskazuje zvuk kojim se izražavaju različita osjećanja;
nevlastiti se izriču različitim vrstama riječi koje služe za zapovijedanje,
poticanje i sl. Glavni su oni kojima se upućuje na česta duševna stanja:
“veselje, radost, razžalenje, srdžba, strah, želja, začudjenje, preziranje,
odobrenje, vikanje, ponutkovanje” (107).
Slovnica sadrži i kratko poglavlje o pravopisu. Predstavljeno je sedam
rečeničnih znakova i pravila njihove uporabe: crknja (zarez), piknja i
crknja (točka sa zarezom), dvi piknje (dvotočje), stavna piknja (točka),
piknja upitna (upitnik), piknja klikovna (uskličnik), zaporka (zagrade).
Za razliku od ostalih sadržaja koje prati obilje primjera, dio o pravopisu
nema niti jednoga primjera uporabe rečeničnoga znaka.
Kao većina starijih gramatika, Slovnica završava kratkim pismima, Primjer Listnicah. Riječ je o osam kratkih pisama na talijanskom jeziku.
3. Jezikoslovno nazivlje
Jezikoslovno se nazivlje u Novoj slovnici talianskoj bitno ne razlikuje
od onoga koje susrećemo u gramatikama što su joj prethodile u BiH, ali
i onim koje su nastajale u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća.
Ako se usporede nazivi osnovnih gramatičkih pojmova Milićevićeve
Slovnice s nazivima u Kraljevićevoj i Marijanovićevoj gramatici, pa čak
i s onim u starijim – Babićevoj i Šitovićevoj, uočava se znatan broj istih
naziva, tj. Milićevićevo preuzimanje nazivlja iz spomenutih gramatika,
a najvjerojatnije iz njemu najbliže, Kraljevićeve.12
Bez obzira što je ova gramatika talijanska, definicije i kategorijalna
određenja odnose se općenito na pojam koji se određuje. Popunjavanje
praznina u nazivlju i u ovoj se gramatici rješavalo uvođenjem višečlanih, obično dvočlanih naziva, opisno, zbog čega se današnji nazivi bitno
razlikuju. Jasnijem predstavljanju Nove slovnice pridonosi popis jezikoslovnih naziva koje je autor uzimao u obzir:
12 Usporedbu jezikoslovnoga nazivlja u Marijanovićevoj, Šitovićevoj i Relkovićevoj gramatici
vidi Pranjković, 2000., 131-135, 136-138.
310
HUM 2
ODREĐENJE OPĆEJEZIČNIH POJMOVA I JEZIKOSLOVNO NAZIVLJE U NOVOJ SLOVNICI TALIANSKOJ FRANJE MILIĆEVIĆA
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
buduće došasto – futur I.
buduće prošasto – futur II.
crknja – zarez
dostavak – nastavak
dopunitba – dopuna
došasto – futur
dovršenje – nastavak
dvi piknje – dvotočje
dvoglasak – dvoglas
dvoslovčani – dvoslov
glasnik – glas
glasovito – samoglasnik
ime – imenica
ime zadružno – zbirna imenica
izbitno ime – ime osobe, bića
izlazeći glas – završni glas
jednobrojni – jednina
jednoslovnik – jednosložna riječ
konačno dovršenje – nastavak
kondicionalni – kondicional
medjumetak – uzvik
mimošlo – pretprošlo vrijeme, pluskvamperfekt
nadglasak – naglasak
nadglasno – naglašeni glas
nazov – naziv
neodlučni – neodređeni
nesobstvena rieč – bezlični glagol
piknja upitna – upitnik
pleme – rod
prosinca 2007.
311
Katica Krešić
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
312
pomoćljiva rieč – pomoćni glagol
poseno ime – vlastita imenica
pravoriek – pravogovor, ortoepija
predavnik – pridjev
predlaziti – predlagati
predlog – prijedlog
pričestnici – glagolski pridjevi
priemet su glasja – premetanje, metateza
pridavnik – pridjev
pridavnik izustni – glagolski pridjev
pridavnik dokaznosti – pokazni pridjev
pridavnik sposobni – opisni pridjev
pridavnik sposobnosti – opisni pridjev
pridavnik pokazni – pokazni pridjev
pridavnik posjedovanja – posvojni pridjev
pripisnost – svojstvo, obilježje
prislov – prilog
prislov kolikoće – količinski prilog
prislov redni – redni prilog
prislov zanikljivi – niječni prilog
prošasto – prošlo vrijeme
razlaganje – raščlamba, analiza
razmiena – promjena
rieč – glagol
rieč pomoćljiva – pomoćni glagol
rieč trećeg sobstva – bezlični glagol
sadanje – prezent
samostavni – imenica
sastavljene rieči – složeni glagoli
HUM 2
ODREĐENJE OPĆEJEZIČNIH POJMOVA I JEZIKOSLOVNO NAZIVLJE U NOVOJ SLOVNICI TALIANSKOJ FRANJE MILIĆEVIĆA
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
sastvorenje – tvorba
sastvoreni – složeni
sklonjenje – sklonidba
sobstvo – lice
spolnica – član
spolnik – član
spolnik odlučni – određeni član
spolnik neodlučni – neodređeni član
sprežanje – sprezanje
sravnaći – komparativ
sravnatelj – komparativ
stalni – pozitiv
sudaranje – sročnost, kongruencija
suprotivni veznik – suprotni veznik
trpeći – trpni (pasivni) glagol
tvorni – radni (aktivni) glagol
ukazateljni – indikativ
ukaziteljni – indikativ
umetak – uzvik
upadak – padež
uvjetni – pogodbeni način
vešebrojni – množina
vezni – konjunktiv
vežući veznik – sastavni veznik
višeslovnik – višesložna riječ
višobrojni – množina
vlastitost – svojstvo, kategorija
vrieme nesvršeno – imperfekt
zadružno ime – zbirna, kolektivna imenica
prosinca 2007.
313
Katica Krešić
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
združeno ime – zbirna, kolektivna imenica
zaimenak – zamjenica
zaimenak sdružujući – složena zamjenica
zaimen – zamjenica
zaimenik – zamjenica
zaimenci dokaziteljni – pokazne zamjenice
zaklučak – završni glas
zanikljivi – niječni
zaporka – zagrade
zapovidateljni – zapovjedni način
značajnost – značenje.
Od navedenih se naziva u Kraljevićevoj gramatici pojavljuju: ime, došasto, jednobroj, pleme, pridavnik, rieč, stepen, vlastitost. U još starijoj
Marijanovićevoj gramatici pojavljuju se također sljedeći nazivi: došasto,
ime, međumetak, pleme, rič.
Neki nazivi imaju drukčije tvorbene sastavnice u odnosu na nazive
iz prethodnih gramatika: ukaziteljni – indikativ (Kraljević i Marijanović
– ukazujući), vezni – konjunktiv (Kraljević – vežući, Marijanović – sastavljajući), zaimen – zamjenica (Kraljević – zaimenak).
Iako se ugledao na starije sastavljače gramatika na bosanskohercegovačkim prostorima, Milićević je unio i neka drukčija rješenja: pripisnost
– osobina, svojstvo (Kraljević i Marijanović – vlastitost), sobstvo – lice
(Kraljević i Marijanović – kip), tvorni – aktiv (Kraljević i Marijanović
– činljivi), višobroj – množina (Kraljević - većostruki i većebroj, Marijanović – većostruki).
Zaključak
U ovom su se radu, uz kraći opis sadržajnoga ustroja, analizirale definicije općejezičnih pojmova u Novoj slovnici talianskoj Franje Milićevića. Kako najopsežniji dio Slovnice pripada morfologiji, najbrojnije se
314
HUM 2
ODREĐENJE OPĆEJEZIČNIH POJMOVA I JEZIKOSLOVNO NAZIVLJE U NOVOJ SLOVNICI TALIANSKOJ FRANJE MILIĆEVIĆA
definicije odnose na vrste riječi i njihove kategorije. U radu je dan popis
jezikoslovnoga nazivlja koje je autor rabio u Slovnici po čemu se vidi da
je nastavio tradiciju bosanskih franjevačkih gramatičara koji su uglavnom preuzimali jedni od drugih temeljno gramatičko nazivlje. Iako je
riječ o talijanskoj gramatici, ne samo što su opisana brojna pravila nego
su općejezični pojmovi, opisani na početku nove cjeline, definirani na
hrvatskom jeziku. Stoga nam takav sadržaj implicitno i eksplicitno daje
osnovna pravila hrvatskoga jezičnog ustroja, a uređen i pripremljen za
udžbeničku svrhu, učenicima je omogućavao utvrđivanje znanja o hrvatskoj gramatici.
Kao što je bilo uobičajeno za onodobne gramatike, definicije su deskriptivne, a neke, iako malobrojne, ne razlikuju se od onih koje nalazimo u gramatikama hrvatskoga suvremenog jezika. Prema pravopisnoj i
gramatičkoj normi koja se opisuje i očitava u sadržaju Slovnice, može se
uočiti da je riječ o nastavku franjevačke literarnojezične tradicije u BiH
koja se posebice učvrstila od sredine 19. stoljeća raznovrsnim literarnim
i jezičnim aktivnostima bosanskih i hercegovačkih franjevaca.
Iako je u cijelosti kratak tekst Slovnice pisan hrvatskim jezikom, ne
mogu se zanemariti nedostatci i nespretnosti u definiranju, objašnjenju, među primjerima i u nazivlju, primjerice određenje priloga samo
uz pridjeve a ne uz glagole i druge vrste, veznici povezuju rečenice a ne
i dijelove rečenica, pravopisna pravila su bez primjera, izbor višečlanih
naziva kao što su rieči trećeg sobstva – bezlični glagoli, dvoznačan naziv
rieči i sl.
Nastala u Mostaru 70-ih godina 19. stoljeća, Slovnica nije samo potvrda velikoga mara njezina autora koji je, predan tiskarstvu, publicistici
i politici, smjelo ušao u jezikoslovlje; označila je početak snažnijih jezikoslovnih zanimanja u Hercegovini, što potvrđuju druga istovrsna djela
objavljena u tiskari do kraja stoljeća.
Budući da je njezin nastanak obilježen posebnim društvenim i kulturološkim kontekstom, i osim nastavljanja franjevačke gramatičarske
tradicije, Nova slovnica talianska važan je prinos filološkopriručničkoj
tradiciji kao i razvoju školstva u Hercegovini.
prosinca 2007.
315
Katica Krešić
Literatura
- Alilović, Ivan (1980.), Tragom hrvatske kulturne baštine u Hercegovini, Zagreb.
- Babić, Marko (1996.), “Političke i kulturne prilike u Bosni i Hercegovini u doba fra Grge Martića”, Fra Grgo Martić i njegovo doba,
zbornik, Zagreb, pp. 21-32.
- Bogićević, Vojislav (1975.), Pismenost u Bosni i Hercegovini. Od
pojave slovenske pismenosti u IX v. do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918, Sarajevo.
- Brozović, Dalibor (1972.), “Uloga bosanskohercegovačkih franjevaca u formiranju jezika hrvatske književnosti i kulture od Divkovića do fra Grge Martića”, Jezik, XX, Zagreb, pp. 37-51.
- Brozović, Dalibor (2003.), “Genetskolingvistički i sociolingvistički kriteriji u sistematizaciji južnoslavenskih idioma, s posebnim obzirom na Bosnu i Hercegovinu”, Jezik, 1,1-40, Zagreb, pp.
1-6.
- Bubalo, Jakov (1982.), “Zasluge franjevaca za hrvatski književni
jezik u 19. st. “, Kačić, Split, pp. 341-352.
- Gabrić-Bagarić, Darija (1986.), “O tipu književnog izraza u franjevačkim ljetopisima (na primjeru Ljetopisa sutješkog samostana
fra Bone Benića)”, Književni jezik, 15/2, Sarajevo, pp. 127-140.
- Ham, Sanda (1998.), Jezik zagrebačke filološke škole, Osijek.
- Ham, Sanda (2006.), Povijest hrvatskih gramatika, Zagreb.
- Jelenić, Julijan (1915.), Kultura i bosanski franjevci, II. svezak,
Sarajevo.
- Jonke, Ljudevit (1971.), Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća,
Zagreb.
- Knezović, Pavao (2002.), “Njegovanje hrvatskog u gramatikama
latinskog jezika (17. i 18. st.)”, Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini
– jučer i danas, zbornik, Mostar, pp. 53-69.
316
HUM 2
ODREĐENJE OPĆEJEZIČNIH POJMOVA I JEZIKOSLOVNO NAZIVLJE U NOVOJ SLOVNICI TALIANSKOJ FRANJE MILIĆEVIĆA
- Kovačić, Anto Slavko (1991.), Biobibliografija franjevaca Bosne
Srebrene, Sarajevo.
- Kraljević, Anđeo (1863.), Grammatica latino-illyrica, Rim.
- Kuna, Herta (1971.), “Jezik bosanske franjevačke književnosti XVII
i XVIII vijeka u svjetlosti književno- jezičkog manira”, Zbornik za
filologiju i lingvistiku, XIV/1, Novi Sad.
- Kuna, Herta (1972.), “O jeziku bosanske franjevačke književnosti”,
Pregled, LXII, Sarajevo, pp. 539-547.
- Kuna, Herta (1976.), “Jezik Bosanskog prijatelja, Sarajevo, 1883.
Književna koine u relaciji prema predstandardnim idiomima
i standardnom jeziku”, Književni jezik, god. V, 1-2, Sarajevo, pp.
9-20.
- Milićević, Franjo (1874. et 1877.), Nova slovnica talianska ili
početnica slovnice talianske zauzeta s iskustvom naukoslovnim,
Mostar.
- Musa, Šimun (1992.), Franjo Milićević i hrvatski kulturni preporod u Hercegovini, Mostar.
- Nikić, Andrija (2002.), Kratka povijest Bosne i Hercegovine,
Mostar.
- Pandžić, S. Bazilije (2003.), Hercegovački franjevci sedam stoljeća
s narodom, Mostar – Zagreb.
- Pandžić, Vlado (1995.), “Hrvatski jezikoslovac i prosvjetitelj Stjepan Marijanović”, Bosna franciscana, III/3, Samobor, 1995., str.
115-130.
- Pandžić, Vlado (1993.), “Pismo i grafija hrvatskih školskih knjiga
u Bosni i Hercegovini u prvoj polovici 19. st.”, Radovi Zavoda za
Slavensku filologiju, 28-29, Zagreb, pp. 29-56.
- Pranjković, Ivo (2000.), Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene, Zagreb.
- Pranjković, Ivo (2006.), Hrvatski vjekopisi, Zagreb.
prosinca 2007.
317
Katica Krešić
- Rizvić, Muhzin (1985.), Pregled književnosti naroda BiH,
Sarajevo.
- Rizvić, Muhzin (1988.), “Hercegovina i Bosna u matici Vukova
jezika”, Život, 37, Sarajevo, pp. 545-549.
- Samardžija, Marko (2002.), Nekoć i nedavno, Rijeka.
- Samardžija, Marko (2006.), Hrvatski kao povijesni, Zagreb.
- Šarić, Ljiljana – BRLOBAŠ, Željka (2002.), “Gramatika fra Anđela Kraljevića”, Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini – jučer i danas,
(zbornik), Mostar, pp. 81-97.
- Vince, Zlatko (1978.), Putovima hrvatskoga književnog jezika,
Zagreb.
318
HUM 2
ODREĐENJE OPĆEJEZIČNIH POJMOVA I JEZIKOSLOVNO NAZIVLJE U NOVOJ SLOVNICI TALIANSKOJ FRANJE MILIĆEVIĆA
Katica Krešić
DEFINING OF GENERAL LANGUAGE TERMS AND
LINGUISTIC TERMINOLOGY IN NEW ITALIAN
GRAMMAR BOOK BY FRANJO MILIČEVIĆ
Summary
Besides the short description of the content structure the paper also analyzes general language terms and presents linguistic terminology of New
Italian grammar book by Franjo Miličević which was published in 1874 by
the Catholic legation press in Mostar. With the orthographic and grammatical norm the Grammar book presents the continuation of the Bosnian Franciscans grammatical tradition. The characteristics set it apart
from the older grammar books made in BiH care noticed by studying its
content, descriptive definitions, names and ways of forming grammatical materials. Emergence of the Grammar book and similar texts in the
1870-ies marked the beginning of serious linguistic interests and activities
in Herzegovina.
Key words: Grammar book, descriptive definitions, linguistic terminology, influences, tradition, Herzegovina.
prosinca 2007.
319
Ljiljana Kolenić
Filozofski fakultet u Osijeku
UDK 811.163.42’373.7:050
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 26. III. 2007.
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM
JEZIKOSLOVNIM ČLANCIMA
Sažetak
Rad govori o frazemima u hrvatskim tekstovima jezikoslovne tematike.
U takvim su tekstovima najčešći frazemski konektori, poveznice tipa “budući da”, “s obzirom na”, “bez obzira na”, “u vezi s” i slični. Razgovorni su
frazemi vrlo rijetki, a frazemi književno-umjetničkoga stila još rjeđi. Frazeologija je hrvatskih jezikoslovnih tekstova prepoznatljiva, što znači da
su hrvatski jezikoslovci izgradili i stručnu frazeologiju.
Ključne riječi: frazemi, jezikoslovni tekstovi, konektori, stručna frazeologija.
Obično se funkcionalni stilovi u hrvatskom jeziku dijele na znanstveni, administrativni, književnoumjetnički, popularnoznanstveni, novinski te publicistički stil. U ovom ćemo članku govoriti o znanstvenom stilu. Budući da svaka struka ima uz uskostručnice i ostale riječi specifične
baš za tu struku, pretpostaviti je da svaka struka ima i svoju izgrađenu
frazeologiju. Za frazem uzimamo uobičajenu definiciju po kojoj je bitno
da je to: 1. ustaljena i prepoznatljiva sveza, 2. najmanje dviju riječi, 3. u
kojoj je došlo do preobrazbe značenja barem jedne sastavnice te sveze i
da se 4. frazem uklapa u kontekst kao njezin sastav dio. (Vidi npr. Menac, 1970., 1-4, Matešić, 1982., V-VI.)
320
HUM 2
Frazeologiji se u znanstvenom stilu u posljednje vrijeme ne posvećuje tolika pozornost kao frazeologiji u književnim djelima, medijima ili
pak u razgovornom stilu (tu uvršćujemo i frazeologiju naših dijalekata).
Antica Menac 1998. godine upozorava da općenito stilska klasifikacija
frazema u našem jezikoslovlju “gotovo sasvim izostaje” te stoga misli “da
će se naši frazeolozi morati ubuduće više pozabaviti problematikom stilističkih značenja frazema, što će onda povući za sobom i odgovarajuću
leksikografsku obradu” (Menac, 1998., 265).
Ovaj je rad pogled na frazeologiju u hrvatskim člancima s jezikoslovnim temama. Pri odabiru korpusa vodila sam računa: a) da bude zastupljeno što više jezikoslovaca hrvatoslovaca ili onih koji se bave i hrvatističkim temama, b) da budu isključivo znanstveni članci, a ne primjerice
znanstveno-popularni ili publicistički, c) da se bave različitim jezikoslovnim temama, ali ponajviše frazeološkim d) da svaki od navedenih
autora bude zastupljen samo s jednim člankom. Najviše je znanstvenih
članaka iz kojih sam ekscerpirala građu iz zbornika Riječki filološki dani
(2006.), ima tekstova iz Filologije, pa i iz osječke Književne revije iz 2005.
godine, upravo broja koji je podaren jezikoslovlju. Frazeme sam ekscerpirala iz članaka naših jezikoslovaca Stjepana Babića, Sande Ham, Lade
Badurine, Željke Fink, Sanje Holjevac, Marijane Horvat, Nade Ivanetić,
Ivana Jurčevića, Ljiljane Kolenić, Barbare Kovačević, Branka Kune, Ive
Lukežić, Blaženke Martinović, Mihaele Matešić, Antice Menac, Milice
Mihaljević, Josipa Miletića, Milana Moguša, Žarka Muljačića, Bernardine Petrović, Nede Pintarić, Ive Pranjkovića, Mirka Petija, Vlaste Rišner, Josipa Silića, Diane Stolac, Sanje Vulić i Marije Znika. Ovom sam
suvremenom korpusu u kojemu nema tekstova starijih od 1998. godine
dodala i svoja ranija zapažanja o frazeologiji jezikoslovaca i književnih
Vidi npr. Menac – Moguš, 1989., Menac, 1992., Moguš, 2001., Kolenić, 1998., Kolenić,
2006.
Vidi npr. Mihaljević – Kovačević, 2006.
Primjerice, u rječniku senjskoga govora Milana Moguša dobro su zastupljeni frazemi ovjereni u rečenicama živa govora (Moguš, 2002.). Objelodanjen je i frazeološki rječnik novoštokavskih ikavskih govora u Hrvatskoj Mire Menac-Mihalić (Menac-Mihalić, 2005.).
Birala sam one članke iz filologije što se bave leksikom i frazeologijom, ne starije od 1998.
godine. Časopis Filologiju izdaje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
Književni broj osječke književne Revije uredila je Sanda Ham 2005. godine.
prosinca 2007.
321
Ljiljana Kolenić
povjesničara s početka 20. stoljeća: Nikole Andrića, Vatroslava Jagića,
Branka Vodnika i Josipa Hama.
Po frazeologiji u velikoj mjeri možemo odrediti stil nekoga pisca, ali
možemo odrediti i funkcionalni stil (znanstveni, administrativni, novinarski, književni, razgovorni). Ako frazeologiju shvatimo u širem smislu,
u frazeme možemo uvrstiti i neke sveze za koje je do sada bilo upitno
možemo li ih uvrstiti u frazeme. Prema osnovnoj definiciji, frazemi su u
znanstvenom stilu i konektori (poveznice) tipa: s obzirom na, u skladu
s, budući da i sl. Budući da obično zamjenjuje veznik “kako”. Dakle, budući (glag. pril. sad. glagola biti) i da (veznik) imaju pojedinačno drugo
značenje nego u navedenoj svezi pa bismo trebali i takvu svezu uvrstiti
u frazeme. Ako bi prigovor bio da se ne radi o dvjema punoznačnicama,
mislim da se danas općenito frazeolozi slažu da ne moraju biti dvije punoznačnice u frazemu, a to mišljenje ponajprije zastupaju Antica Menac
i Željka Fink (Menac, 1978., 221; Fink, 2000.). U gramatici J. Silića i I.
Pranjkovića takvi se konektori zovu i “frazeologiziranim izrazima” (Silić – Pranjković, 2006., 377). Navedenu svezu riječi budući da koja se
javlja gotovo u svim jezikoslovnim tekstovima, ito više puta, nisam našla
u našim frazeološkim rječnicima makar mislim da bi s obzirom na to da
ima sva obilježja frazema trebala biti. Uz budući da gotovo svi navedeni
autori rabe više puta svezu biti riječ o. Zanimljivo je stoga da ni taj frazem nisam našla u našim frazeološkim rječnicima. Taj frazem možemo
protumačiti s “biti sadržajem, temom”. Dakle, došlo je do semantičke
preobrazbe sastavnice riječ u frazemu biti riječ o. Primjera je za navedene frazeme bezbroj, dajemo samo po jedan iz suvremenih tekstova:
... a sastavljeno i rastavljeno pisanje jedno je od razloga polemici; budući
da u radu raspravljam o pravopisnom načelu, a ne o kojem konkretnom
pravopisu, ne mogu raspravljati o PHJ jer ondje nije ni navedeno ništa o
tom kako i zašto frazemski prijedložni izrazi u frazemima srastaju, tek je
iz priloženoga rječnika jasno da se frazemski prijedložni izrazi smatraju
sraslima i kao takvi imaju status priloga.
Ako je riječ o leksemima koji ne pripadaju uskostručnome uporabnom
području, prevedenice će u načelu imati standardnojezični status.
322
HUM 2
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM JEZIKOSLOVNIM ČLANCIMA
Frazem biti riječ rabe i stariji jezikoslovci poput Josipa Hama i Vatroslava Jagića.
Pavičić mu je, kako je ranije istaknuto, posvetio opsežnu studiju, nastojeći svojim historijskim izvodima o kojima je već prije bila riječ, pribaviti
i jezičnu sankciju. (Josip Ham)
…ne može doista biti riječi ni o kakovu napretku u narodnom jeziku…
(Vatroslav Jagić)
Možemo reći da su frazemi biti riječ o i budući da konektori (poveznice). Konektor povezuje raniju rečenicu i misao s novom koja ju slijedi.
Kada govorimo o frazeologiji u jezikoslovnim djelima, onda ponajprije
govorimo o takvim svezama, konektorima. Po njima se članci prepoznaju i ti se konektori ponavljaju iz rada u rad. Jedan autor u članku može i
po desetak puta uporabiti sveze budući da, riječ je i slične.
Od konektora najčešći su u našem korpusu uz već navedeni budući
da još i s obzirom na. Konetkor s obzirom na može imati i oblik s obzirom da. Izričaj s obzirom na ima i svoj oprječni vid: bez obzira na koji
je također čest. Frazem bez obzira na ima i svoj kraći oblik, bez obzira.
Obzir je riječ česta u frazeološkim sklopovima znanstvenoga stila. Tako
je uz s obzirom na i bez obzira na vrlo čest i frazem uzeti u obzir što ga
rabe mnogi jezični znanstvenici:
Posuđenice mogu s obzirom na prilagođenost, proširenost i uporabu u
različitm jezičnim funkcionalnim stilovima imati različit jezični status.
S obzirom na to da rastavljeno/sastavljeno pisanje frazemskih prijedložnih izraza svi autori temelje isključivo na značenjskom kriteriju i ovaj će
se opis zadžati u tim okvirima, pa se naglasni kriterij ne uzima u obzir – u
radu se ne govori ni o naglasku prijedložnih izraza, ni složenih priloga.
Eufemizmi u javnoj komunikaciji s obzirom na pojavne oblike i načine
nastanka istovjetni su onima u privatnoj, no razlika je u uzrocima i učincima njihove uporabe.
Bez obzira na to imaju li ili nemaju sve kategorije riječi (vrste riječi) leksičko značenje…
Pravopisni priručnici, bez obzira za koje se pravopisno rješenje odlučuju,
ne upotrebljavaju naziv frazem (osim HP 2000.), ali je iz primjera jasno
da je riječ o frazemima i to o idiomatskim izrazima...
O tome što je konektor vidi npr. Velčić, 1987.; Stolac – Tribljaš, 1994.
prosinca 2007.
323
Ljiljana Kolenić
Uzete su u obzir i jedinice koje u svom sastavu sadrže i komponentu rat
i ratni.
Konektori spajaju ne samo rečenice nego i dijelove teksta. U hrvatskoj su znanosti o jeziku i književnosti česti konektori prema tomu(e),
valja/treba/zanimljivo je napomenuti/naglasiti/istaknuti/upozoriti/reći,
u vezi s, što se tiče, s jedne strane..., a s druge strane i sl. Navodim nekoliko
primjera.
Prema tomu, riječ je o: a) izvatku iz skladnje i b) dopuni upravo skladnje,
a ne morfologije.
Valja napomenuti da u Pacelovu tekstu ima i genitiva množine na –ah
(npr. jezikah, podnarječjah, i sl.), ali to Vežić ne spominje. Zanimljivo je
napomenuti da je iste 1853. godine jedan drugi član odbora koji je pratio rad na Šulekovu rječniku također objavio svoju analizu kemijskoga
nazivlja.
U vezi je s njime i imenica fabrika koja je nekoć značila “građevinu, zgradu, fond za građenje ili uzdržavanje crkve i sam posao popravka”, a danas
bismo je pisali velikim početnim slovom jer označava propalu Tvornicu
papira ili Harteru u kojoj su tijekom čitavoga 20. stoljeća radile generacije Grobničana.
Što se tiče prigovora da spomenuti sustav “opterećuje pamet”, Pacel ironično predlaže da se iz logike, odnosno metodologije izbaci sve ono što
uči o sustavnosti li da Glasonoša “ukaže novi kakov sustav”.
Hoće li to mjesto biti popunjeno, ovisi s jedne strane o leksičkosemantičkoj naravi glagola, a s druge strane o želji i volji govornika da…
Frazem s jedne strane..., a s druge strane može imati još dvije inačice.
Naime, neki autori rabe samo s druge strane, a neki samo s jedne strane. Rečenica koja počinje s druge strane suprotstavlja se onome što je u
ranijoj rečenici (misli) rečeno, a rečenica koja počinje s jedne strane u
drugom svom dijelu govori suprotno od onoga što je na početku rečenice rečeno. Navodim primjere za obje mogućnosti:
S druge strane, po mentalitetu su stariji stanovnici Velikoga Kukeda vrlo
slični starijem naraštaju današnjih gradišćanskih Hrvata…
Ono je potrebno s jedne strane za dopune dosadašnjim rječnicima, ali
jednako i za proučavanje leksičkih i tvorbenih obilježja i težnji ili razvojnoga smjera jednoga jezika.
324
HUM 2
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM JEZIKOSLOVNIM ČLANCIMA
Frazem s jedne strane..., a s druge (strane) javlja se i u starijim jezikoslovnim tekstovima, a on može glasiti i u jednu ruku..., a u drugu. Danas je
sveza s rukom kao sastavnicom rjeđa u jezičnoznanstvenim tekstovima.
Dosta se frazema javlja u različitih, pa i u istih autora s inačicama.
Nabrojit ću neke konektore koji se mogu pojaviti u različitim inačicama:
u vezi s/u svezi s /s tim/ s tim u vezi; prema tomu/tome; valja/treba/zanimljivo je napomenuti/istaknuti/reći/upozoriti/naglasiti; može se/valja/treba reći:
U vezi s drugim bečkim dokumentom valja se podsjetiti okolnosti i konteksta samoga događaja.
S tim u vezi, umjesto zaključka, navodimo riječi njemačkog pragmatičara Dietera Wunderlicha koji kaže kako je...
- posebnost značenjskih odnosa unutar frazeoloških sraslica i frazeoloških cjelina čijim su dijelom prijedložni izrazi, a u svezi s tim i propitati
mogućnost izdvajanja frazemskih prijedložnih izraza kao zasebnih leksičkih i gramatičkih jedinica – složenih priloga
Prema tomu, takvi se naglasci na imenicama u vokativu ostvaruju kao
silazni na unutarnjim slogovima i nisu u skladu s raspodjelom naglasaka
u hrvatskom standardnom jeziku.
Posuđenica bi prema tome bila svaka riječ stranoga podrijetla, bez obzira
na stupanj njezine prilagodbe i bez obzira na njezin standardni, odnosno
nestandardni jezični status.
Međutim, treba istaknuti razlike koje u hrvatskom naglasnom sustavu
postoje između jezika kao sustava i jezika kao standarda...
Ipak treba napomenuti da je u priloga bogzna srastanje još uvijek nepotpuno i nedovršeno jer sastavnice nisu u potpunosti okamenjene.
Na pitanje treba li takve sveze riječi (poveznice, konektore) tipa s jedne
strane..., a s druge strane, s obzirom na, bez obzira na, budući da i sl. držati frazemima, možemo odgovoriti da mi mislimo kako treba. Osim što
imaju sva obilježja frazema, te su sveze toliko prepoznatljive da ćemo ih
odmah prihvatiti kao ustaljene i sa značenjem koje one imaju kao cjelina.
U gramatikama se poveznice (konektori) često spominju u poglavlju
o veznicima. U Akademijinom gramatici skupine autora (Akademijina
gramatika, 1991.) primjerice piše: “Kao što primjeri pokazuju, veznici
mogu biti jednočlani i dvočlani, a kad službu veznika ima neki skup riprosinca 2007.
325
Ljiljana Kolenić
ječi, tada i više: osim toga što, zbog toga što, s obzirom na to da...” I dalje:
“U novijim se radovima nastoji prave i neprave veznike nazvati jednim
nazivom: konektor, a to bi se hrvatski moglo reći vezilo, vežnjak, poveznik, poveznica ili svezica.” (Akademijina gramatika, 1991., 733.)
Josip Silić u radu u kojemu govori o znanstvenom stilu spominje i
takve sveze koje služe kao konektori. On ih zove “frazeologiziranim
sintaktičkim konstrukcijama”. Za Silića “frazeologizirane konstrukcije”
služe kao veznici, odnosno kao “objašnjivači prethodnoga sadržaja i kao
zamjenjivači prethodnoga sadržaja, pa onda i kao sredstva povezivanja
jednoga sadržaja s drugim” (Silić, 1997., 407). Kasnije Josip Silić i Ivo
Pranjković u svojoj gramatici konektore zovu tekstnim veznim sredstvima (mislim da bi bolji bio jednočlani naziv, poveznice), a navedene
tipove konektora “frazeologiziranim izrazima” (Silić – Pranjković,
2006., 377). Same gramatike, dakle konektore ne zovu frazemima nego
skupom riječi ili “frazeologiziranim izrazima”. Silić u spomenutom radu
o znanstvenom stilu izrijekom kaže: “U znanstvenome stilu nema mjesta emocionalno-ekspresivnim frazama, jer su u suprotnosti s načelom
logičnosti znanstvenoga sadržaja i s načelom objektivnosti izražavanja
toga sadržaja. U njemu nema frazeologizama (frazema) tipa stati komu
na žulj.” (Silić, 1997., 405.) Frazemi tipa “stati komu na žulj” pripadaju
razgovornom, a ne znanstvenom stilu. Ako prihvatimo činjenicu da i
znanstveni stil ima svoju frazeologiju, u što nema sumnje, onda i navedene sveze riječi koje služe kao konektori valja držati frazemima. Neki
su od navedenih sveza što ih držimo ovdje frazemima i uvršteni u hrvatske frazeološke rječnike pa možemo reći da su i u tim rječnicima dobile
status frazema.
Usporedila sam popis svojih frazema s dvama frazeološkim rječnicima književnoga jezika, Hrvatskim frazeološkim rječnikom troje autora,
Antice Menac, Željke Fink-Arsovski i Radomira Venturina iz 2003. (kasnije Menac, 2003.) i Hrvatsko-njemačkim frazeološkim rječnikom skupine autora iz 1998. godine glavnoga urednika Josipa Matešića (kasnije
Matešić, 1998.). U Hrvatsko-njemačkom sam rječniku (Matešić, 1998.)
pronašla od sveza što ih držim frazemskim konektorima: bez obzira na,
s obzirom, s obzirom na, drugim riječima, u pravilu, po svoj prilici, samo
326
HUM 2
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM JEZIKOSLOVNIM ČLANCIMA
se po sebi razumije, u svakom slučaju, s jedne strane..., a s druge strane,
na prvi pogled itd. Neke od navedenih sveza zapisuje i Hrvatski frazeološki rječnik (Menac, 2003.): na prvi pogled, po svoj prilici, samo se po
sebi razumije, drugim riječima, uzeti u obzir, po svemu sudeći itd.
Sadržajno se frazemi jezikoslovnih tekstova mogu podijeliti u veće
skupine:
a) povezivanje misli, povezivanje s ranije rečenim/tekstom:
u vezi s, prema tomu/e, budući da, biti riječ o, s obzirom na, na taj
način, drugim riječima, dovoljno je spomenuti, s jedne strane..., a s
druge, u tom smislu
b) opseg teme, misli:
u dobroj mjeri, svesti na najmanju mjeru, širok raspon, dati prostora, posvećivati pozornost, cijeli niz, podnositi izvještaj, baciti
više svjetla, kazati izrijekom, u pravom smislu, puni smisao, privući pažnju/pozornost, do neslućenih razmjera
c) opreznost u iznošenju zaključaka:
koliko se čini, ne moći oteti se dojmu, na neki način, po svoj prilici,
ići u prilog,, samo se po sebi razumije, po mom sudu, po svemu
sudeći, na prvi pogled, u pravilu, polaziti od pretpostavke, povući
za sobom
d) postavljanje i rješenje problema:
dolaziti u pitanje, postavljati pitanje, biti u pitanju, odgovoriti na
pitanje, otvoreno pitanje, dati rješenje, poći za rukom, kako se tko
sjeti, sreća se osmjehnula, biti na tragu, ući u trag, doći na udar,
polučiti uspjeh, dostizati svoj vrhunac.
Iz ove se podjele vidi da je temeljno značenje frazema u jezikoslovnim
tekstovima ono što se odnosi na povezivanje teksta (rečenica, ulomaka)
i ono što se odnosi na samu temu rada, odnosno središnji problem i
njegovo rješenje.
Ranije su u jezikoslovnim raspravama bili česti navodi iz stranih jezika, posebno iz latinskoga. Nikola Andrić u Braniču jezika hrvatskoga
često umeće takve navode, primjerice Habeant sibi!, In hoc signo vinprosinca 2007.
327
Ljiljana Kolenić
cemus, ab ovo itd. (V. Kolenić. 2006., 182). U suvremenim člancima
nastalim u okviru posljednjega desetljeća našla sam u dvoje autora isti
frazem pars pro toto, i ni jedan drugi.
Stotinjak godina prije bilo je uobičajeno da se radi živosti i uvjerljivosti ubaci i pokoja narodna poslovica ili krilatica u jezikoslovne tekstove.
Tako je stil Vatroslava Jagića u njegovim člancima znatno obogaćen narodnom mudrošću i općenito mudrim izrjekama. On tako prestaje biti
monotonim i suhoparnim:
Frane Kurelac napisao knjigu; - al kod tog “piše, pisao, napisao” ne ima
knjizi ni traga; novom tome čudu što mu se još i o porodu sumnjalo, nisam dakako znao nit imena a još manje poznavao mu ćudi. Pobojah se da
tu ne bude mnogo zbora, a nikakva stvora: al tko čeka, dočeka.
Nije siromah onaj koji nikad ništa nije imao, nego onaj koji je imao pa
izgubio, veli mudro naša riječ: nu ako smo spali bili s mjesta na koje nas
prije dvjesta godina naši stari namjestiše, to se ipak već i preporodismo.
Al je tako vavijek na svijetu; štogod valjana teško si put krči; premda nisam ni ja željan kritika, a osobito onakih ne o kojih se daje reći: lasno je
govoriti, ma je teško tvoriti.
Ovako otprilike bijaše donekle, ali je sada posvema drugačije otkada sve
to bolje uviđamo da je istinita naša narodna poslovica: teško tome ko za
tuđom pameti ide.
Međutim, meni se vidi, Kurelac se više šali, ma u svakoj šali ima polovica
zbilje.
U suvremenim tekstovima uglavnom mudre izrjeke nisam našla. Čak
i u člancima koji su pisani nešto “lakšim” stilom obično nema mudrih
izrjeka, nego se više u njima rabi frazeologija razgovornoga stila, što
dakako nije isto.
Imenice koje se u suvremenim frazemima našega korpusa češće javljaju i koje većina autora rabi jesu: riječ (biti riječ, lijepa riječ, drugim riječima, ne naći ni riječi, u nekoliko riječi), pitanje (dolaziti u pitanje, biti
u pitanju, postavljati pitanje, odgovoriti na pitanje, otvoreno pitanje),
obzir (bez obzira na, s obzirom na, uzeti u obzir), smisao (u pravom smislu, u širem smislu, u tom smislu), strana (dobra strana, na sve strane, s
328
HUM 2
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM JEZIKOSLOVNIM ČLANCIMA
jedne strane..., a s druge strane, s jedne strane, s druge strane), pažnja/pozornost (privući/pokloniti/obratiti pozornost/pažnju).
Tekstovi na prijelazu stoljeća rabili su često riječ duh u različitim frazeološkim i nefrazeološkim svezama. Tako Branko Vodnik ima narodni
duh, duh priproste narodne pjesme, prodahnut istim duhom, sloboda
duha, kršćanski duh, duh jednostavnosti, duh njemačkog jezika, sredovječni duh, Božji duh, smionost duha, duh savremenog prosvjećivanja.
Dragutin Prohaska u Ilirizmu u Osijeku ima feudalni duh, domorodni
duh, duh latinski i klasični, stari duh, duh jednakosti i slobode, hrvatski
duh, duh novoga njemačkoga kurza. Dakle, imenica duh mogla se javiti
u različitim svezama, a značila je uglavnom obilježje, nastojanje. U suvremenim sam tekstovima tu imenicu zabilježila u manje članaka: duh
vremena i duh jezika. I u suvremenim tekstovima duh znači obilježje,
značajke:
Osobito se smatraju germanizmima izrazi i konstrukcije, koje su tuđe
duhu jezika, a nastale su doslovnim prevođenjem s njemačkoga kao što
su to npr. sjesti se: nj. sich setzen, mjesto pravilnoga sjesti.
Ta svjedočenja mogu biti vrlo osobna i odnositi se npr. na atmosferu i
duh jednog – sa stajališta aktualnog trenutka nastanka portreta – već
povijesnog vremena…
Bilo bi zanimljivo govoriti i o strukturi jezikoslovnih tekstova, no to
ovom prigodom nije tema. Osvrnut ću se samo na to da u pravilu svi
članci završavaju nekim zaključkom. Navest ću riječi, sveze riječi i rečenice kojima autori obično završavaju svoje članke: iz rečenoga izlazi, zaključno možemo reći ovo, možemo zaključiti, zaključak, može se
zaključiti, na temelju iznesenoga možemo zaključiti, moguće je, dakle,
zaključiti, umjesto zaključka, ukratko.
Na temelju iznesenoga možemo zaključiti da članci imaju dobro izgrađenu frazeologiju i po toj se frazeologiji mogu dobro prepoznati suvremeni hrvatski jezikoslovni tekstovi.
prosinca 2007.
329
Ljiljana Kolenić
Dodatak
Frazemi iz hrvatskih jezikoslovnih tekstova
- biti: budući da (jer)
Budući da je Pacel svoje gledište o prozodijskim pitanjima hrvatskoga jezika
obznanio u raspravi Naglas u rieči hrvatskoga jezika (Pacel 1864), ne iznenađuje
što je prozodijskim obilježjima dao prostora i u svojoj raspravi o sinonimima.
- bok: staviti uz bok (izjednačiti, usporediti)
Vinodolski zakon, kao uostalom i većina hrvatskih srednjovjekovnih statuta
može se s pravom staviti uz bok drugim europskim opsežnim srednjovjekovnim pravnim dokumentima pisanim na narodnom jeziku…
- broj: velik broj (mnogo)
U spomenutome Rječniku novih riječi nalazimo velik broj korisnih podataka,
ali on je usmjeren jednostrano…
- crta: u glavnim crtama (u temeljnoj zamisli, ukratko)
… on već ima dosta točnu zamisao o tome kakve će lekseme i frazeme uključiti
u taj rječnik i – u glavnim crtama – kako će ih obraditi.
- činiti: koliko se čini (izgledno je)
Koliko mi se sada čini, mogli bismo unutar tog perioda od ca. 50 godina identificirati tri faze koje bi se uvjetno mogle nazvati...
- dan: današnji dan (danas)
Iako je do današnjih dana ostao marginaliziran i zaboravljen, njegovi su radovi
važan prinos hrvatskoj znanstvenoj misli.
- djelo: život i djelo (životopis)
Izvještavanje o životu i djelu slavljenika čin je odavanja priznanja, a tekstovi uz
to često sadrže i tipične ekspresivne segmente…
- djelovanje: javno djelovanje (djelovanje u javnosti)
Ivo Pranjković, autor Ljetopisa Vinka Pacela, prvo njegovo javno djelovanje bilježi
uz proglas bečkih Slavena, koji je bio poziv Hrvatima da priznaju Ljudevita Gaja.
- doba: novo doba (društvene i gospodarske promjene)
U tom je pogledu papino pismo o kojemu ovdje raspravljamo početak jednoga
novoga doba.
Za svaki frazem uvrštena je samo jedna rečenica jednoga autora, iako se mnogi frazemi
pojavljuju u više autora i više puta u jednoga autora.
330
HUM 2
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM JEZIKOSLOVNIM ČLANCIMA
- doba: mračno doba (ratna vremena, teška vremena)
Takvoj neuvijenoj objedi političku težinu daju i aluzije na nacistička i ina mračna doba.
- dojam: ne moći oteti se dojmu (čini se, vjerojatno)
(Ne možemo se oteti dojmu da bi naše današnje pravopisne dvojbe iz ovih stavova mogle ponešto naučiti.)
- doprinos: dati svoj doprinos (pridonijeti)
Vidjeli smo da je upravo veći dio Šulekovih suvremenika rodom ili radom vezanih uz Primorje, posebno Rijeku, dalo svoj doprinos stvaranju hrvatskoga znanstvenoga nazivlja.
- duh: duh jezika (jezične značajke)
Osobito se smatraju germanizmima izrazi i konstrukcije, koje su tuđe duhu jezika, a nastale su doslovnim prevođenjem s njemačkoga kao što su to npr. sjesti
se: nj. sich setzen, mjesto pravilnoga sjesti.
- duh: duh vremena (obilježje vremena, obilježje doba)
Ta svjedočenja mogu biti vrlo osobna i odnositi se npr. na atmosferu i duh
jednog – sa stajališta aktualnog trenutka nastanka portreta – već povijesnog
vremena…
- duša: mirne duše (jednostavno, s lakoćom)
… mirne se duše može pretpostaviti utjecaj na istovrijedna rješenja u hrvatskom
jeziku.
- funkcija: staviti izvan funkcije (odbaciti, ne koristiti)
Tri frazema sadrže sastavnicu sa značenjem oružja koje se različitim postupcima stavlja izvan funkcije…
- interes: opći društveni interes (opće dobro)
Proširenost takvih posuđenica ovisi o općem društvenom interesu za pojmove
koje imenuju…
- izražaj: doći do izražaja (biti razvidno)
Nedovoljno jasno razlikovanje morfologije i sintakse najviše dolazi do izražaja
u opisu pojedinih glagolskih oblika, a posebno oblika konjunktiva.
- izvještaj: podnositi izvještaj (izvješćivati)
Na njima su bravari podnosili bratimima podroban izvještaj o svakome primitku i izdatku u proteklome razdoblju.
prosinca 2007.
331
Ljiljana Kolenić
- kazati: kazati izrijekom (kazati otvoreno, doslovce)
Također je bitno naglasiti da izrijekom kaže da se u opisu glagola i njihova značenja ugledao na Tkalčevićevu Skladnju i Kurelčeve zapise…
- kušnja: naći se na kušnji (biti upitnim)
… na kušnji će se naći sami kriteriji takve diobe…
- mjera: svesti na najmanju mjeru (najmanje koristiti)
Ekspresivni su dijelovi svedeni na najmanju mjeru i lišeni svake emocionalnosti.
- mjera: u dobroj mjeri (dosta, prilično)
… bit će blizu istine da on u dobroj mjeri odražava jezični ustroj organske grobničke čakavice druge polovine 16. i prve četvrtine 17. stoljeća…
- mjesto: naći svoje mjesto (smjestiti se, biti zapisani)
Navedeni frazemi koji još nisu našli svoje mjesto u frazeološkim, a ni općim
rječnicima…
- način: na neki način (uglavnom)
Oni se odnose na vojnike, odnosno ljude koji na neki način sudjeluju u ratnim
sukobima…
- način: na taj način (tako)
Na taj način nastaju skupovi rečenica.
- napomenuti: valja / treba / zanimljivo je napomenuti / istaknuti
/ reći / kazati (upozoravamo)
Valja napomenuti da u Pacelovu tekstu ima i genitiva množine na –ah (npr.
jezikah, podnarječjah, i sl.), ali to Vežić ne spominje. Zanimljivo je napomenuti
da je iste 1853. godine jedan drugi član odbora koji je pratio rad na Šulekovu
rječniku također objavio svoju analizu kemijskoga nazivlja.
- niz: cijeli niz (mnogo)
Cijeli niz proučavanih rječnika, budući da su pisani po principu razlikovnosti
prema književnom jeziku, nema velikog dijela traženih natuknica.
- obzir: bez obzira (iako)
Polusloženice, riječi koje se po pravopisu pišu sa spojnicom, bez obzira bile u
izvoru napisane sa spojnicom ili bez nje...
332
HUM 2
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM JEZIKOSLOVNIM ČLANCIMA
- obzir: bez obzira na (iako)
Bez obzira na to imaju li ili nemaju sve kategorije riječi (vrste riječi) leksičko
značenje…
- obzir: s obzirom da (glede)
… npr. nekih memorijala i dopisa upućenih raznim dužnosnicima i ustanovama
Rimske kurije, s obzirom da predstavljaju izvorne filološke raspravice (koje i
danas mogu biti poučne (...) S obzirom da među frazemima upotrijebljenim
za ovaj rad nije bilo takvih prijedložnih izraza, rekcijska će se neovisnost oprimjeriti složenim prijedlozima nastalim srašćivanjem prijedložnoga imeničkoga
izraza.
- obzir: s obzirom na (glede)
S obzirom na leksičku semantiku moguća bi bila i ovakva podjela glagola s obzirom na obaveznost objekta…
- obzir: uzeti u obzir (razmotriti)
To naravno ne umanjuje vrijednost Pacelovih priloga, jer svakako treba u obzir
uzeti činjenicu da su ti prilozi nastali cijelo jedno desetljeće prije objavljivanja
prvoga sveska prvoga hrvatskoga jednojezičnika…
- odnos: urediti odnose (dovesti u red, urediti)
Pravo nastoji urediti odnose u društvu.
- okvir: nadilaziti okvire (nadmašivati)
Sustavno i podrobno istraživanje o dvojezičnim i višejezičnim hrvatskim rječnicima čiji je leksički odabir mogao utjecati na Pacelova promišljanja o sinonimnome rječniku uvelike nadilazi okvire ovoga rada i svakako zaslužuje posebnu raspravu.
- ostalo: između ostaloga (između drugih mogućnosti)
To između ostaloga znači da među oblicima na –o u hrvatskom jeziku ima više
pridjeva nego priloga.
- pars: pars pro toto (dio umjesto cjeline)
Vjerojatno je po gubitku slavenske riječi preuzet u sustavu postojeći romanizam koji je po načelu pars pro toto proširio značenje.
- pitanje: biti u pitanju (biti upitnim)
Kad bi u pitanju bio ograničen broj riječi i neograničene mogućnosti, onda bi
na to pitanje bilo lako odgovoriti...
prosinca 2007.
333
Ljiljana Kolenić
- pitanje: dolaziti u pitanje (postati upitnim)
Kategorijalno se značenje “interjekcionalnost” može podudarati s kategorijalnim značenjem “propozicionalnost” pa u tom slučaju dolazi u pitanje pripadnost uzvika kategorijama (vrstama) riječi.
- pitanje: odgovoriti na pitanje (riješiti problem)
Kad bi u pitanju bio ograničen broj riječi i neograničene mogućnosti, onda bi
na to pitanje bilo lako odgovoriti...
- pitanje: otvoreno pitanje (još nerazjašnjeni problemi)
Iako je M. Stojković (1919) ukazao na brojna otvorena pitanja, Bartol Kašić je
preko pola stoljeća nakon te odlične monografije ostao, uz rijetke iznimke (Vanino, 1940) zaboravljen.
- pitanje: postavlja se pitanje (upitno je)
Odmah se postavlja pitanje kako ćemo odrediti novu riječ jer se već na početku
susrećemo s pojmom dosad nezabilježena riječ.
- pogled: na prvi pogled (naoko, od prve)
Iako se na prvi pogled doima da su te dvije kolokacije nastale supstitucijom
članova, semantička analiza pokazuje da se radi o dvjema potpuno različitim
kolokacijama…
- pošto: pošto-poto (pod svaku cijenu)
U tome je Pacel puno lutao, i što je za nj posebno karakteristično, često nastojao
biti pošto-poto originalan…
- potraga: dati se u potragu (istraživati)
Na moju zamolbu, obojica su se dala u potragu za Hrastincima koji još govore
hrvatski, a takve se na žalost više ne mogu nabrojiti niti na prste jedne ruke.
- povući: povući za sobom (izazvati)
Stoga mislim da će se naši frazeolozi morati ubuduće više pozabaviti problematikom stilističkih značenja frazema, što se onda povući za sobom i odgovarajuću
leksikografsku obradu.
- pozornost: posvećivati/posvetiti pozornost (upozoravati, pokazivati zanimanje za)
Autor priloga osobitu pozornost posvećuje komentarima Vatroslava Jagića, čija
neupitna stručna kompetencija i iz polemičkih razmjena mišljenja s Vinkom
Pacelom o kojima je ovdje riječ izranja u punom sjaju.
334
HUM 2
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM JEZIKOSLOVNIM ČLANCIMA
- pozornost: privlačiti/privući pozornost/pažnju (privući zanimanje)
… pa su stoga frazeološke igre posebno česte u naslovima čija je osnovna funkcija da privuku pozornost čitatelja... Česta uporaba frazema u medijima nije slučajna: osim obavijesti, oni nose i veliku ekspresivnost i specifičnost izraza, što
privlači pažnju gledatelja/čitatelja/slušatelja.
- pravilo: u pravilu (uglavnom)
Kao što je razvidno, u pravilu Vinko Pacel za sva vremena i načine ima hrvatski
naziv.
- pravo: dati za pravo (prihvatiti mišljenje)
Tu slijedi jedini Jagićev komentar u kojem se Pacelu posve daje za pravo, ali
ujedno jedan od rijetkih u cijelom Jagićevu polemiziranju s Pacelom…
- prema: prema tomu/tome (dakle)
Prema tomu, riječ je o: a) izvatku iz skladnje i b) dopuni upravo skladnje, a ne
morfologije. Posuđenica bi prema tome bila svaka riječ stranoga podrijetla, bez
obzira na stupanj njezine prilagodbe i bez obzira na njezin standardni, odnosno
nestandardni jezični status.
- pretpostavka: polaziti od pretpostavke (pretpostavljati)
Izraz kolokacija prvi je puta sredinom prošloga stoljeća uporabio britanski jezikoslovac John Rupert Firth koji polazi od pretpostavke da značenje pojedine
riječi ovisi o drugim riječima…
- prilika: po svoj prilici (vjerojatno)
Koliko god da jezična pragma olakšava, štoviše i omogućuje razumijevanje
iskaza poput netom navedenih, po svoj ćemo je prilici prepoznati i u leksičkom
dodiru…
- prilika: teške prilike (nepovoljno razdoblje)
Jer, prilike su tada bile iznimno teške za katolike na hrvatskome području.
- prilog: ići u prilog (koristiti, pogodovati)
Toj pretpostavci u prilog ide i stanje u ostalim gradišćanskohrvatskim
govorima.
- prostor: dati prostora (pozabaviti se, pisati o čemu)
Budući da je Pacel svoje gledište o prozodijskim pitanjima hrvatskoga jezika obznanio u raspravi Naglas u riječi hrvatskoga jezika (Pacel 1864), ne iznenađuje
što je prozodijskim obilježjima dao prostora i u svojoj raspravi o sinonimima.
prosinca 2007.
335
Ljiljana Kolenić
- put: prokrčiti put (probiti se)
No taj je znanstveni pristup nova stvar koja si tek treba prokrčiti put, a toga
nema bez borbe.
- račun: voditi računa o (znati, imati na umu)
Razlike u nazivlju postoje, ali valja voditi računa i o tome da je Vinko Pacel veliku pozornost posvećivao glagolima…
- rang: niži rang (niža vrijednost, manja vrijednost)
… kad se osoba niža rangom želi dodvoriti višoj iz svojih interesa…
- raspolaganje: biti na raspolaganju (biti dostupno)
Od dvojezičnika i višejezičnika kojima se mogao služiti bila su mu na raspolaganju raskošna djela starije hrvatske leksikografije…
- raspon: širok raspon (širina, raznolikost, mnogostrukost)
Sve to, s jedne strane, pokazuje koliko je ovaj svetac zbog svoga života i djela bio
poštovan a, s druge, govori o širokom rasponu kulturne i književne korespondencije na hrvatskom prostoru.
- razina: na istoj razini (paralelno, na isti način)
Savjetnik, iako izdvaja frazeme u zasebnu skupinu, opisuje ih na istoj razini
sa slobodnim prijedložnim izrazima jer se frazemska upotreba prijedložnih
izraza značenjski, pa onda i pravopisno, uspoređuje sa slobodnim prijedložnim
izrazima.
- razmjer: do neslućenih razmjera (beskonačno, mnogo, jako)
Uvođenje pragmatičke komponente u analizu jezika (upravo jezične djelatnosti)
razigrava te gotovo do neslućenih razmjera širi i pojam tekstnog konektora.
- razumjeti se: samo se po sebi razumije (razumljivo je, logično je)
Samo se po sebi razumije da hrastinski govor sadrži i niz leksema karakterističnih za hrvatski jezik općenito.
- reći: može se/valja/treba reći (ističemo, naglašavamo)
Možemo reći da je Vinko Pacel glagolima bio posebno zaokupljen (…) pa ako ih i
držimo neobičnima, valja reći da ipak nisu i sasvim originalni (…) Treba odmah
reći da ne postoji “korijenska osnova”.
- red: nije u redu (nije dobro, nije pošteno)
No nije u redu kad se kaže da “ima slučajeva gdje je sam korijen (bez nastavka)
gotova riječ”.
336
HUM 2
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM JEZIKOSLOVNIM ČLANCIMA
- red: u prvom redu (ponajprije)
Članovi su semantičkoga polja povezani značenjskim odnosima, u prvom redu
paradigmatskim…
- riječ: biti riječ (biti temom, radi se o)
Autor priloga osobitu pozornost posvećuje komentarima Vatroslava Jagića, čija
neupitna stručna kompetencija i iz polemičkih razmjena mišljenja s Vinkom
Pacelom o kojima je ovdje riječ izranja u punom sjaju.
- riječ: drugim riječima (naime)
Drugim riječima, imperfekt se, kao što je rečeno, tvori od svoje, tj. imperfektne,
osnove.
- riječ: lijepa riječ (pohvale)
O Pacelu čovjeku ostalo je puno lijepih riječi.
- riječ: ne naći ni riječi (ne biti govora o čemu)
U Vinodolskom zakonu nećemo naći ni riječi o dokaznom sredstvu nošenja usijanog željeza i drugim sličnim oblicima božjeg suda…
- riječ: u nekoliko riječi (ukratko)
U predgovoru prvome izdanju svoga Englesko-hrvatskog rječnika, 1955, Rudolf
Filipović napisao je i nekoliko riječi o povijesti englesko-hrvatskih rječnika.
- rješenje: dati rješenje (riješiti, odgovoriti)
Pokušavajući dati rješenje tim nedoumicama (između ostalih), iskristalizirale
su se i koncepcije prozodijske norme.
- rješenje: gotovo rješenje (pravilan odgovor, pravilno rješenje)
Lingvistička stilistika, kao mlada znanost, ne može uvijek ponuditi gotova i provjerena rješenja kao što ih nude npr. fonologija, morfologija i tvorba riječi...
- rod: biti rodom (potjecati)
Ukratko, nisam uspjela pronaći ni jednoga govornika hrvatskoga jezika, koji bi
bio rodom iz toga mjesta.
- ruka: nabrojiti na prste jedne ruke (biti u maloj količini, biti brojem manje od pet)
Na moju zamolbu, obojica su se dala u potragu za Hrastincima koji još govore
hrvatski, a takve se na žalost više ne mogu nabrojiti niti na prste jedne ruke.
- ruka: poći za rukom (uspjeti)
Meni je pošlo za rukom pronaći još tri analogna slučaja...
prosinca 2007.
337
Ljiljana Kolenić
- ruka: u najmanju ruku (ponajmanje)
Kažem da je to pretjerano ponajprije zato što “optativna uporaba dionika” posve mijenja njegovu narav, pa u najmanju ruku nije bez osnove smatrati optativ
posebnim glagolskim oblikom.
- sam: sam po sebi (po naravi stvari)
Iako je portret sam po sebi sredstvo odavanja priznanja, ono se nerijetko i eksplicitno iskazuje…
- sjaj: u punom sjaju (u cijelosti, u dobrom dojmu)
Autor priloga osobitu pozornost posvećuje komentarima Vatroslava Jagića, čija
neupitna stručna kompetencija i iz polemičkih razmjena mišljenja s Vinkom
Pacelom o kojima je ovdje riječ izranja u punom sjaju.
- slučaj: u svakom slučaju (svakako)
U svakom je slučaju ta njegova spoznaja starija od analogne spoznaje rimskog
Sudišta...
- slučaj: u tom slučaju (tada, onda)
Kategorijalno se značenje “interjekcionalnost” može podudarati s kategorijalnim značenjem “propozicionalnost” pa u tom slučaju dolazi u pitanje pripadnost uzvika kategorijama (vrstama) riječi.
- smisao: puni smisao (pravo značenje, smisao, značenje)
Da bi se shvatio puni smisao ovoga pisma, potrebno ga je filološki pročitati, tj.
nastojati povezati izraz i sadržaj.
- smisao: u pravom smislu (doista, uistinu)
Sudeći po primjerima, u 19. stoljeću možemo u pravom smislu govoriti o participu sadašnjega vremena (glagolskom pridjevu sadašnjem).
- smisao: u širem smislu (općenito, uopćeno)
Stoga Pacelovi prilozi u širem smislu nisu samo prinos hrvatskoj sinonimici, oni
su značajan i znatan prinos hrvatskoj semantici.
- smisao: u tom smislu/pogledu (tako, o tome)
Ladan u tom smislu govori o potvrđenim ili samo predlaganim zamjenbenicama. / U tom je pogledu papino pismo o kojemu ovdje raspravljamo početak
jednoga novog doba.
338
HUM 2
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM JEZIKOSLOVNIM ČLANCIMA
- snaga: biti na snazi/stupiti na snagu (djelovati, imati ovlast)
Iako nisu bili na snazi na području cijele Hrvatske, oni nepobitno svjedoče o
stoljećima kontinuiteta primjene kaznenog zakonodavstva na hrvatskom tlu i
uporabi hrvatskog jezika u praksi.
- spomenuti: dovoljno je spomenuti (ukratko)
Dovoljno je ovdje spomenuti bar dva: jedan je Istarski razvod, a drugi Vinodolski
zakon.
- sreća: sreća se osmjehnula (imati sreće, dobiti očekivano)
Dok smo vodili pravu utrku s vremenom, sreća nam se osmjehnula.
- stanje: loše imovno stanje (siromaštvo)
… kojim se određuje tko se ima smatrati “Ilirom” besplatno smješten kako bi
(ukoliko je lošeg imovnog stanja i dođe u Rim kao hodočasnik) mogao biti besplatno smješten...
- strana: dobra strana (dobra osobina)
Jedna od dobrih strana Pacelove rasprave smatra upravo to što se u njoj
pretpostavlja…
- strana: na sve strane (posvuda)
Koliko nam je poznato, iz toga rasadišta odlaze glagoljaški popovi na službu na
sve strane gdje postoji kult svetoga Jeronima, pa tako čak i na područja izvangradskih dubrovačkih župa.
- strana: ostaviti po strani
… ali to valja ostaviti po strani jer to prelazi okvir ove teme, zadržat ćemo se
samo na riječima.
- strana: s druge strane (usuprot tomu)
S druge strane, po mentaliteu su stariji stanovnici Velikoga Kukeda vrlo slični
starijem naraštaju današnjih gradišćanskih Hrvata…
- strana: s jedne strane (djelomice)
Ono je potrebno s jedne strane za dopune dosadašnjim rječnicima, ali jednako
i za proučavanje leksikčki i tvorbenih obilježja i težnji ili razvojnoga smjera jednoga jezika.
- strana: s jedne strane…, a s druge strane (djelomice jedno, djelomice drugo)
Hoće li to mjesto biti popunjeno, ovisi s jedne strane o leksičkosemantičkoj naravi glagola, a s druge strane o želji i volji govornika da…
prosinca 2007.
339
Ljiljana Kolenić
- sud: po sudu (prema mišljenju)
Jedino je problematična, bar po mom sudu, Kostićeva tvrdnja da sad i sada imaju različit naglasak.
- suditi: po svemu sudeći (vjerojatno)
… propustivši da ga usporedi s dva (mlađa) prijepisa koji su se tada čuvali u
Padovi, odnosno u Sarajevu (a koji, po svemu sudeći, danas više ne postoje).
- sukob: izgladiti sukob (pomiriti)
Godine 1861. Pacel je bio zastupnik grada Karlovca u Hrvatskome saboru, gdje
nije ostao zstupnikom dugo, ali je u to kratko vrijeme uspio izgladiti jedan, za
Rijeku značajan sukob.
- svjetlo: baciti više svjetla na (jasnije opisati)
U tom kontekstu valja baciti malo više svjetla na djelovanje jednoga od –neslužbeno – manje poznatih Šulekovih suvremenika, riječkoga profesora Vinka
Pacela.
- svjetlo: izaći na svjetlo (pojaviti se)
Zato on sada konačno smije – pa makar samo zakratko prilikom kakva značajna životnog jubileja – izići na svjetlo pozornice i javno…
- težina: dati težinu (dati značenje)
Takvoj neuvijenoj objedi političku težinu daju i aluzije na nacistička i ina mračna doba.
- ticati se: što se tiče (glede)
Što se tiče prigovora da spomenuti sustav “opterećuje pamet”, Pacel ironično
predlaže da se iz logike, odnosno metodologije izbaci sve ono što uču o sustavnosti ili da Glasonoša “ukaže novi kakov sustav”.
- tlo: plodno tlo (povoljne prilike)
Iz svega se ovoga, samo letimično naznačenog djelovanja može zamisliti iznimno bogata glagoljaška knjižarska djelatnost kao žetva jednog sretno i dalekovidno posijanoga zrna pape Inocenta IV. na plodno tlo Hrvata katolika, posebice na području senjske biskupije u doba njezina prvoga sveženika Filipa...
- trag: biti na tragu (biti u skladu s)
Teško bi bio ne zamijetiti da su najranija zanimanja za diskursne oznake
kao potvrde tekstne kohezije (…) sasvim na tragu naših određenja tekstnih
konektora…
340
HUM 2
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM JEZIKOSLOVNIM ČLANCIMA
- trag: ostaviti traga (odjeknuti)
Ovaj proglas nije ostavio značajnijega traga u hrvatskoj povijesti.
- trenutak: aktualni trenutak (trenutačno stanje)
Ta svjedočenja mogu biti vrlo osobna i odnositi se npr. na atmosferu i duh
jednog – sa stajališta aktualnog trenutka nastanka portreta – već povijesnog
vremena…
- trenutak: dani trenutak (u određenom vremenu)
… nešto što je u danom trenutku, razdoblju ili kolektivu nepristojno, neuljudno,
nazadno, a nerijetko takvi izričaji promjenom svjetonazara i jačanjem...
- udar: doći na udar (biti kritiziran, napadan)
U sklopu svih tih previranja na udar dolaze i hrvatski kazneni zakoni.
- um: imati na umu (misliti na, zapamtiti)
Pritom valja imati na umu činjenicu da je Jagić u vrijeme kad je pisao svoj
izvanredno promišljeni kritički osvrt na Pacelovu «razpravicu» Nješto o našem
glagolu imao samo 24 godine.
- uspjeh: polučiti uspjeha (uspjeti)
Njegove pripovijetke nisu polučile značajnijega uspjeha.
- veza: u (s)vezi s/ s tim u vezi (povezano s)
U vezi s drugim bečkim dokumentom valja se podsjetiti okolnosti i konteksta
samoga događaja. S tim u vezi, umjesto zaključka, navodimo riječi nejamačkoga
pragmatičara Deitera Wunderlicha koji kaće kako je...
- posebnosti značenjskih odnosa unutar frazeoloških sraslica i frazeoloških
cjelina čijim su dijelom prijedložni izrazi, a u svezi s tim i propitati mogućnost
izdvajanja frazemskih prijedložnih izraza kao zasebnih leksičkih i gramatičkih
jedinica – složenih priloga SH.
- vid: imati u vidu (znati, zapamtiti)
Pritom valja posebno imati u vidu gotovo nevjerojatan podatak da je u vrijeme
pisanja svoje kritike Pacelova “raspravice” Nješto o našem glagolu Jagić imao
samo 24 godine.
- vidjeti: kao što se vidi/kao što je razvidno (očito je)
Najčešći su mu primjeri rečenica za ilustraciju vremena i načina narodne poslovice, ali kao što se iz navedenoga vidi, nekada daje pokoju zanimljivu rečenicu iz
tadanjega svakodnevnoga riječkoga života. Kao što je razvidno, u pravilu Vinko
Pacel za sva vremena i načine ima hrvatski naziv.
prosinca 2007.
341
Ljiljana Kolenić
- vijek: radni vijek (vrijeme zaposlenosti, službe)
Sve se to moralo odraziti na Kašićeva razmišljanja u toku njegova radnog vijeka
(od 1598. kad je u Rimskom kolegiju počeo predavati latinski da bi 1599. počeo
predavati hrvatsku gramatiku, do doba kad se, najkasnije 1649. god., morao povući iz svake teže aktivnosti).
- više: više ili manje (donekle)
One su rezultat aktivna, stvaralačkog odnosa u jezičnom posuđivanju, spram
posuđenica kao više ili manje pasivnog prihvaćanja stranih utjecaja.
- vrhunac: dostizati svoj vrhunac (dostizati najbolje stanje)
Upravo od polovice 14. stoljeća i u 15. stoljeću dosiže glagoljica svoj vrhunac i u
umjetničkom smislu...
- vrijeme: slobodno vrijeme (vrijeme bez radnih obveza)
Budući da je kao vojni službenik Austro-Ugarske Monarhije boravio u Körmendu od 15. studenoga 1915. do 16. veljače 1916., u slobodno je vrijeme redovito
posjećivao hrvatska sela u okolici.
- vrijeme: u novije vrijeme (odnedavna)
… u novije se vrijeme umjesto fige rabi fraza: drži palce.
- vrijeme: voditi utrku s vremenom (raditi što na brzinu, biti ograničen vremenom)
Dok smo vodili pravu utrku s vremenom, sreća nam se osmjehnula.
- značiti: što znači da (tumačimo kao)
... što znači da tuđicama i internacionalizmima u vokativu treba dodavati –e.
- život: društveni/kulturni život (javno društveno djelovanje)
Odmah se uključio u društveni život grada na Riječini, pa je već 1852. godine
postao član Narodne čitaonice rijeke. Od dolaska u Zagreb još je prisutniji u
hrvatskome kulturnom životu.
342
HUM 2
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM JEZIKOSLOVNIM ČLANCIMA
Literatura
- Babić, Stjepan, Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku,
JAZU, Globus, Zagreb, 1986.
- Babić, Stjepan i dr., Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, HAZU, 1991. (U tekstu Akademijina
gramatika.)
- Bogović, Sanja, “Frazeologija u čakavskim dijalektološkim rječnicima”, Fluminensia, Rijeka, 1997., str. 121-132.
- Hausen, Renate i dr., Hrvatsko-njemački frazeološki rječnik,
Nakladni zavod Matice hrvatske – Zagreb i Verlag Otto Sagner
– München, 1988.
- Fink, Željka, “Tipovi frazema – fonetske riječi”, Riječki filološki
dani, Rijeka, 2000., str. 93-99.
- Kolenić, Ljiljana, Riječi u svezama: povijest hrvatske frazeologije,
Matica hrvatska, Osijek, 2006.
- Kolenić, Ljiljana, Riječ o riječima: iz hrvatske leksikologije i frazeologije 17. i 18. stoljeća, Osijek, 1998.
- Matešić, Josip, Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika,
Školska knjiga, Zagreb, 1982.
- Menac, Antica, “O strukturi frazeologizma”, Jezik, br. 1, Zagreb,
1970./71., str. 1-4.
- Menac, Antica, “Neka pitanja u vezi s klasifikacijom frazeologije”,
Filologija, br. 8, Zagreb, 1978., str. 219-225.
- Menac, Antica – Moguš, Milan, “Frazeologija Gundulićeva
‘Osmana’”, Forum, br. 7-8, Zagreb, 1989., str. 192-201.
- Menac, Antica, “Pitanja stilističke kvalifikacije u općim i frazeološkim rječnicima”, Filologija, 30-r1, Zagreb, 1998., str. 261-266.
- Menac, Antica, “Frazeologija Hektorovićeva ‘Ribanja i ribarskog
prigovaranja’”, Senjski zbornik, god. 18., Senj, 1991., str. 101-107.
- Menac, Antica – Fink-Arsovski, Željka – Venturin, Radomir,
Hrvatski frazeološki rječnik, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.
prosinca 2007.
343
Ljiljana Kolenić
- Menac-Mihalić, Mira, Frazeologija novoštokavskih ikavskih govora u Hrvatskoj, Školska knjiga – Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2005.
- Mihaljević, Milica – Kovačević, Barbara, “Frazemi u govornim i pisanim medijima”, Riječki filološki dani, Rijeka, 2006., str.
141-165.
- Moguš, Milan, Senjski rječnik, HAZU, Matica hrvatska, Zagreb
– Senj, 2002.
- “Osječki jezikoslovci hrvatisti”, priredila Sanda Ham, Književna
revija, 3-4, Ogranak Matice hrvatske Osijek, Osijek, 2005.
- Silić, Josip, “Znanstveni stil hrvatskoga standardnog jezika”, Kolo,
br. 2, Zagreb, 1997., str. 397-416.
- Silić, Josip – Pranjković, Ivo, Gramatika hrvatskoga jezika za
gimnazije i visoka učilišta, Školska knjiga, Zagreb, 2005.
- Stolac, Diana – Tibljaš, Verena, “Konektori u znanstvenome
stilu”, Fluminensia, Rijeka, 1994., str. 55-71.
- Velčić, Mirna, Uvod u lingvistiku teksta, Školska knjiga, Zagreb,
1987.
- Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa Riječki filološki dani, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, glavne urednice:
Silvana Vranić i Ines Srdoč-Konestra, Rijeka, 2006.
344
HUM 2
FRAZEOLOGIJA U HRVATSKIM JEZIKOSLOVNIM ČLANCIMA
Ljiljana Kolenić
PHRASEOLOGY IN THE CROATIAN
LINGUISTIC ARTICLES
Summary
The paper speaks about phrases in the Croatian texts with linguistic
themes. In such texts the most often phrases connections are “since”, “with
regard to”, “regardless of ”, “in relation to” etc. Colloquial phrases are very
rare and literary-artistic even more rare. Phraseology of the Croatian linguistic texts is recognizable, what means that the Croatian linguists have
made the technical phraseology too.
Key words: phrases, linguistic texts, connections, technical phraseology.
prosinca 2007.
345
Frano Musić
Zagreb
UDK 821.163.42.09 Vetranović M.
Pregledni članak
Primljeno: 10. X. 2007.
SUZANA ČISTA MAVRE VETRANOVIĆA
Sažetak
Budući da se Vetranovićevoj Suzani čistoj uglavnom pristupalo kao
“djetetu svoga vremena”, a ne kao djelu s univerzalnom porukom, autor
novim pristupom, sa “suvremene promatračnice”, u ovom prikazanju otkriva trajne vrijednosti koje nadilaze vremensko-prostorna obzorja i koje
su trajno aktualne. Preuzevši tematiku biblijskoga teksta, Vetranović je
nastojao humanistički i kršćanski angažirati čovjeka pokazujući mu da
razum, istina, čistoća i pravednost u konačnici uvijek pobjeđuju bezumnost, niske strasti i laž.
U članku su također istražene dramaturško-teatrološke, jezično-stilske i
ine osobitosti te pitanje autorstva ovoga djela. Iako se ne može potvrditi
da je Suzana čista izvođena na pozornici, u tekstu je vidljiva nakana
izvedbe. Što se pak autorstva tiče, ovaj se tekst uzima kao najmanje sporan u Vetranovićevu dramskom opusu prikazanjskih tekstova. O tome
svjedoči podrobnija jezična i stilska analiza.
Ključne riječi: Suzana, vrijednost, čistoća, pravednost, strpljivost, sreća,
autorstvo, jezik, stil.
Uvod
Zbog svoje svevremenske aktualnosti, biblijske su teme mnogim piscima poslužile kao predložak za njihova djela. Jedan je od takvih Mavro Vetranović. U Bibliji je pronalazio mnoštvo zanimljivih i jednako
aktualnih tema. Uz apokrifne tekstove Prikazanja od poroda Isuskrstova, Uskrsnutja Isusova, Posvetilišta Abrahamova, pa i Prikazanja kako
346
HUM 2
bratja prodaše Josefa, tu je Suzana čista. Daleko od toga da Vetranović
u Suzani čistoj doslovno slijedi biblijski predložak, ali su umetci i proširenja neznatna i u njoj je najmanje apokrifnih elemenata. Makar neki
autori, uspoređujući Vetranovićevu Suzanu čistu s Marulićevom Suzanom, ističu kako se Vetranović više udaljava od starozavjetnoga teksta.
U ovom će se radu pokušati pobliže obraditi Suzanu čistu ističući posebice ono što se držalo važnim. Prije same obradbe dramskoga teksta
istaknuti su najvažniji podatci iz pjesnikova života, stvarateljski opus i
veza s prethodnicima. Slijedi ukratko sažet biblijski tekst, pa Vetranovićev, s naglaskom na razlike. Potom govor o temeljnim vrijednostima
koje su prepoznatljive. Kako je riječ o dramskom tekstu, opisane su dramaturške i teatrološke odrednice. Zbog nedoumica u dvama sačuvanim
prijepisima oko autorstva, pristupilo se jezičnoj i stilskoj analizi koja
uvelike raspršuje sumnje da je Vetranović autor.
1. Život, stvaranje i veze s prethodnicima
U ovom dijelu nikako nije namjera zadržavati se samo na kronološkim
podatcima iz Vetranovićeva života, nego, kudikamo više, naglasiti važne
događaje koji su ga oblikovali kao osobu i kao pjesnika. Poglavito stoga
što “pjesnik mora crpsti građu iz života, iz života, kojim živi čovjek ili njemu poznata ili bar približno poznata bića. Pjesnik taj svijet i život, jedini
i jedinstveni ‘prerađuje’ u svojoj mašti, i utoliko taj svijet postaje njegov,
pjesnikov svijet. On, dakle, ne će crtati stvarnost, kakva ona jest, nego
kakvu on na temelju stvarnog svijeta stvori, pa će onda to biti pjesnička
stvarnost”. U tom svjetlu valja odmah reći kako su prilično oskudni podatci o Vetranoviću te su godine rođenja i smrti nesigurni. Pretpostavlja
se da je rođen 1482. ili 1483., a umro 1576. godine, makar se godina smrti
pomiče čak do 1593. jer se u Državnom arhivu u Dubroviniku spominje
kao prior na Sv. Andriji koji je 11. siječnja 1592. svjedočio na vjenčanju u
župnoj crkvi na otoku Šipanu. A u razdoblju od 1575. do 1592. godine ne
može se pronaći potvrda da je riječ o nekom drugom prioru.
Franjo Švelec, “Mavro Vetranović: književni rad i Pjesnik u svome vremenu”, Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, sv. 4-5, Zadar, 1959., str. 176.
prosinca 2007.
347
Frano Musić
U benediktinski je red stupio oko 1507. godine te se školovao na Mljetu, a potom u Monte Cassinu. Vraća se na Mljet 1515. godine, ali poslije
dvije godine s jednim benediktincem bježi u Italiju zbog čega je prognan
iz Dubrovačke Republike. Kazna mu je oproštena i već je 1522. godine
na Lokrumu te službuje u mnogim samostanima kao opat. Poslije 1545.
godine povlači se u samoću na otok Sv. Andrija gdje ostaje do smrti.
Na temelju njegovih djela može se reći kako je Vetranović dobar
poznavatelj klasičnih pisaca, Biblije, Dantea i Petrarke kao i talijanskih
pjesnika 15. i 16. stoljeća. Pjesnik velike i bogate književne kulture i načitanosti. Još za školovanja u Dubrovniku, uz latinski jezik i književnost,
upoznao je retoriku i filozofiju, a posebice kasnije u Monte Cassinu studirajući teologiju, filozofiju, povijest, umjetnost i prepisujući knjige klasičnih pisaca.
Vetranović je “ne samo plodan pisac lirskih, dramskih i epskih tekstova nego i osebujan i izvoran pjesnik”. Sačuvane su njegove tri knjige
stihova sa 132 pjesme, najveći dio su religiozne pjesme, i pet maskerata
(Pjesni razlike) – tri su zbirke pjesama izgubljene. Pisao je refleksivne
pjesme, duboko meditativne i prožete filozofskim promatranjima svijeta, političko-satiričke, rodoljubne pjesme. Tu su i poslanice (Petru Hektoroviću i Marinu Držiću), prigodnice i nadgrobnice (Marinu Držiću i
Nikoli Dimitroviću). U nepotpunu su prijepisu sačuvane dvije mitološko-pastoralne scenske igre, dva pastirska dramska prizora (Istorija od
Dijane i Lovac i vila), te mitološka drama Orfej i Euridika, četiri prikazanja: Prikazanje od poroda Isuskrstova, Uskrsnutje Isusovo, Posvetilište
Abrahamovo i Prikazanje kako bratja prodaše Josefa, biblijski dramski
tekst Suzana čista i nedovršen spjev Piligrin.
Nema nikakve sumnje da je Vetranović poznavao književnost
svojih prethodnika dubrovačkoga i dalmatinskoga kruga. Valja istaći
kako je do tada dubrovačka književnost gotovo isključivo bila prožeta
ljubavnom tematikom. Šiško i Džore Držić pjevali su o zanosnoj ljepoti gospoje i patili zbog neuslišane ljubavi. Vetranović donosi zaokret.
U središtu su njegova zanimanja društveni događaji u svim pojavcima;
Marin Franičević, Povijest hrvatske književnosti, knjiga 3, Liber, Zagreb, 1974., str. 111.
Usp. Leksikon hrvatskih pisaca, Školska knjiga, Zagreb, 2000., str.753-757.
348
HUM 2
SUZANA ČISTA MAVRE VETRANOVIĆA
odnos čovjeka prema društvu, o ratovima, o Crkvi i vrjednotama, o ekonomskim uvjetima, o prirodi, o smislu. U svojim je stihovima reagirao
gotovo na sve događaje obuhvaćajući najvažnije probleme tadašnjega
vremena. To ga čini bitno različitim od suvremenika. “Nitko prije njega
u Dubrovniku nije tako djetinjski naivno otvorio svoje oči i svoje srce
prirodi, nitko nije toliko uronio u nju, stopio se s njom, nitko nije tako
neposredno, tako prisno razgovarao sa ‘zvijerima i pticama’, sa ‘rascvilnom’ košutom, sa sitnim šturkom, s jaganjcem, sa grlicom – naoko daleko od poprišta života, a opet nitko prije njega nije tako bolno i s toliko
tuge motrio patnje malih ljudi u jadnom zemaljskom svijetu, gdje su
zli imali sve, što im je bilo ‘na volju’, a dobri patili i od ljudi i od višnjega”. Njegova je poezija svojevrsna pobuna, izraz duboka nezadovoljstva
i neslaganja s vremenom u kojemu vladaju ratovi i izopačenosti svake
vrste.
2. Suzana čista
Vetranoviću je kao predložak za njegovo djelo poslužila zgoda o Suzani iz knjige proroka Danijela. Valja ukratko usporediti njegov i biblijski tekst.
2.1. Biblijski tekst
Trinaesto poglavlje knjige proroka Danijela govori o bogobojaznoj i
veoma lijepoj ženi bogatoga Joakima. Upravo je zbog svoje iznimne ljepote upala u nevolje. Dvojica naime staraca koji bijahu sudci u narodu,
opijeni njezinom ljepotom i vidjevši je dok se kupa, poželješe je. Svaki
dan su, skrivajući se jedan od drugoga, dolazili gledati je u vrtu. Jedanput
se susretoše i otkriše da obojica dolaze zbog istoga razloga. Dogovore se
kako će vrebati priliku da je nađu samu i ostvariti svoje prljave namjere.
Čim im se takva prilika pružila, iskoče pred Suzanu i zaprijete joj da im
se poda. Ako ne učini tako, optužit će je lažnim svjedočenjem da su je
zatekli u preljubu s nekim mladićem. To je značilo smrt kamenovanjem.
F. Švelec, “Mavro Vetranović: književni rad i Pjesnik u svome vremenu”, Radovi Instituta
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, sv. 6-7, Zadar, 1960., str. 390.
prosinca 2007.
349
Frano Musić
Ne htjevši sagriješiti, dozivala je ukućane koji su se ubrzo skupili. Starci
lažno iznesu optužbe kako su je zatekli s nekim mladićem kojega nisu
uspjeli prepoznati jer je pobjegao. Sutradan pred narodom ponove lažna svjedočenja. Svi im povjerovaše i osudiše Suzanu na smrt. Ona se zaufano molila Bogu i dok su je vodili, Danijel, vidjevši bezumnost naroda
koji olako povjerova starcima, zatraži da se preispitaju svjedoci. Vratili
su se u sudnicu i Danijel je odvojeno ispitao starce. Pitao ih je pod kojim
su drvetom vidjeli Suzanu i mladića. Jedan je odgovorio pod “trišljom”, a
drugi pod “jasikom”. Jasan dokaz lažna svjedočenja. Osuđeni su kaznom
koju su namijenili Suzani.
2.2. Vetranovićev tekst
Vetranović je ne samo preuzeo tematiku biblijskoga teksta nego u
cijelosti slijedi njegov predložak. Ali dodaje mnogo toga što se ne nalazi u biblijskom tekstu. Ponajprije, dok se u biblijskom tekstu spominju
samo tri imena: Suzana, njezin muž Joakim i Danijel, Vetranović imenuje dvojicu staraca – rabi Izak i rabi Ilijakin – kao i odvjetnike Fanula i
Batuela, sudce Ezera i Dizona. On posve slobodno umeće nove dijelove i
tako pruža osobno viđenje stvarnosti i vrijednosti koje želi posebice naglasiti. U simbolici biblijske Suzane gleda vrijeme u kojemu živi i ljude
kojima je okružen; podmuklost, neiskrenost, lažno svjedočenje, razuzdanost i nedosljednost, pa i od onih koji bi svima trebali biti uzorima.
Sve to ipak nadvladava nevinost, pravednost, iskrenost i čistoća. Zato je
Suzana pravi simbol čistoće – ljiljan – kao što joj ime znači. A u prvim
kršćanskim vremenima čistoća je simbolizirala spašenu dušu. Otuda je
u Vetranovića jače izražena oprečnost između duše i tijela, duhovnoga i
tjelesnoga, niskih strasti i ideala čistoće. On sjedinjuje biblijsku poruku
u kojoj pravda i istina pobjeđuju i srednjovjekovno poimanje spašenosti
duše. Na svojstven način obrađuje biblijski tekst. Njegovi imenovani likovi nose i usmjeravaju radnju. Oni su djelatni dramski likovi.
U mnoštvu dijaloga od samoga početka, s neprestanim pitanjima i
odgovorima, optužbama i obranama, dominiraju stalni preokreti dramske radnje. Najprije rabi Izak i rabi Ilijakin pokušavaju zavesti Suzanu.
350
HUM 2
SUZANA ČISTA MAVRE VETRANOVIĆA
Kada im to ne uspije, pripremaju zavjeru protiv nje. Potom slijedi njezino uhićenje i osuda. Kako su dvojica rabija tužitelji i jedini svjedoci optužaba protiv Suzane, ustaje Danijel (u tekstu Danio) koji sumnja
u pravednost osude i ispituje svjedoke te optužuje dvojicu staraca jer
različito svjedoče. U njihovu obranu ustaje odvjetnik Batuel. Na kraju slijedi smrtna presuda kamenovanjem. Kao da se rasprava odigrava
“pred dubrovačkim sudištem, a čitav je tekst zapravo angažiran, upućen
starim ‘popovima i mahnitim’, te dubrovačkim sucima, u pravdu kojih je
sumnjao, čini se čitava života”.
3. Temeljne vrijednosti u Suzani čistoj
Vetranović je u biblijskom predlošku pronašao sadržaje koji su aktualni u svim vremenima. Vrijednosti koje ne prolaze. U tom svjetlu mogu
se izdvojiti četiri temeljne. Prva je čistoća, očitovana u Suzaninoj bračnoj vjernosti koja ne dolazi u pitanje ni pod prijetnjama optužbe i sigurnom kaznom smrću. Posebice je o tome riječ u dijalogu između Joakima
i Suzane o bračnoj ljubavi pred čin suđenja i smaknuća (više od pedeset
stihova). Joakim se obraća Suzani:
O draga Suzano, ljuvena i mila,
Vazda me s’ ufano i vjerno ljubila;
a ne vim, moj druže krasni i gizdavi,
tko mi ti toj uže na ruke postavi,
koji li jadan luk napeše zlotvori,
da mi te ovi puk bezgrešnu umori,
ter mi te tač vode zli svati na taj pir
užem u povode jaki no divju zvir.
To li se pristoji, uresu gizdavi,
da te sud razdvoji od moje ljubavi,
tiha golubice i draga i mila,
ter si sad sve lice suzami polila,
i plačna ostala, jadovna i ružna,
i taj trud poznala, time li bi dužna.
M. Franičević, nav. dj., str. 117.
prosinca 2007.
351
Frano Musić
Kamo tvoj dobri glas, moj cviete izabrani,
i tvoja slavna čas, s poštenjem ku sahrani?
Bila si zrcalo svih djevic i žena,
Gizdava ma hvalo, a sad si poražena.
Suzana nastavlja:
Ako me tko dili od tebe dragoga,
nu veće ne cvili, molim te rad boga;
er zaman cvili taj za drugom i muči,
kada ga smrtni vaj od druga razluči;
a za toj gorki plač i žalos ustavi,
nepravda kad nas tač prem sasma rastavi.
Nu moja ni zloba, a bog će viditi,
Za ku se podoba da budem umriti.
A ti znaš, moj druže, kako te ja ljubih
i vjerna do duše kako te ja služih.
Druga vrijednost koja ne potamnjuje ni u najtežim trenutcima jest
pravednost. Očituje se u Danijelovu liku. Kao Suzanin odvjetnik, smjelo
i bez kolebanja, trijezno i mudro ustaje u obranu iskrenosti i čistoće
razotkrivajući i kažnjavajući laž i nepoštenje, pa makar bila riječ o narodnim učiteljima i starješinama.
Danio:
Na pravdu svak sada opet se probudi,
Himbena er svada pravu krv osudi,
da joj se vrati čas, do čieme jes živa,
a znat’ će svaki vas da ništo nije kriva.
Kao treća temeljna vrijednost ističe se strpljivo podnošenje nevolja.
Suzana se u najtežim trenutcima, dok su je vodili na smaknuće, uzdala
u Božju pomoć i postojano se molila, što je nagrađeno. U ovome se,
Stari pisci hrvatski (SPH), knjiga IV, Zagreb, 1872., str. 366.
Isto, str. 367.
Isto, str. 373.
352
HUM 2
SUZANA ČISTA MAVRE VETRANOVIĆA
poznajući Vetranovićev životni put, može prepoznati njegovo životno
opredjeljenje.
Suzana:
Hvalu ću dat’ bogu i tvojoj ljubavi,
koji me nebogu od smrti izbavi;
i dokli na svitu živa sam neboga…
Posljednja, četvrta temeljna vrijednost vječna je sreća kao nagrada
pravednicima i onima koji pate zbog pravednosti – to je ovdje Suzana
– a istovremeno kazna onima koji su lažno svjedočili i optužili Suzanu.
Vetranović u Suzani čistoj produbljuje ova teološka pitanja upozoravajući na prolaznost i Božju nagradu i kaznu.
Upravo zbog vjerskog, didaktičkog izlaganja, u prikazanju je naglašena
moralno-religiozna nota. Stoga Vetranovića zaokupljenost duhovnim
pitanjima, u prvom redu humanistički i kršćanski angažirana čovjeka,
Suzanu više bliži srednjovjekovnom doživljavanju svijeta. Renesansni
novovjekovni čovjek ne krije se u liku Suzane, u vrijednosnom sustavu
renesansnih religiozno-etičkih načela (“Suzana čista”, “Suzana izabrana”,
“zrcalo svih djevic i žena”) nego u liku proroka Danijela. Danijel, možda
Vetranovićev “alter ego”, strogo racionalno poima svijet i iznalazi istinu.
U njegovim apologijama, u kojima se brani istina, razvidna je sentencioznost pučke filozofije. Sklon sakralizaciji misli koje su sročene u poslovicama, Danijel iznalazi istinu i pravdu. Neke od tih misli izdvajaju se i
kao prepoznatljivo Vetranovićevo razmišljanje o životu, koje je pogotovo
prisutno u njegovoj poeziji duhovnog i refleksivnog značaja. U Danijelovim izrekama krije se pjesnikova rezignacija, moral tog doba.10
4. Dramaturške i teatrološke odrednice
Suzana čista podijeljena je u četiri skazanja i govore, a sadrži 1308
dvostruko rimovanih dvanaesteraca.
Na početku stoji prolog (stihovi 1-48)
Prvo skazanje: na putu uz Suzanin perivoj (stihovi 49-378)
Drugo skazanje: Suzanino uhićenje (stihovi 379-766)
Isto, str. 385.
10 Dubravka Brezak Stamać, Dramsko djelo Mavra Vetranovića, Split, 2005., str. 125 s.
prosinca 2007.
353
Frano Musić
Treće skazanje: u sudnici (stihovi 767-1046)
Četvrto skazanje: presuda (stihovi 1047-1308)
Iako se ne može potvrditi da je Suzana čista izvođena na pozornici,
u tekstu je vidljiva nakana izvedbe. Radnja je podijeljena na skazanja i
govore. Mnoštvo je govora i dijaloga, isprepletenih pitanjima i odgovorima. Na početku je prolog u kojemu se pisac obraća publici i ukratko sažima problematiku prikazanja, upućuje u tijek drame. Obraćanje
završava preporukom publici da živi pravedno već na ovome svijetu,
a “neka ostali ki ostaju, ki će s pravdom sud činiti, ne budu se prihiniti
da pravednu krv izdaju”.11 U samom obraćanju publici vidi se namjera za scenskim osmišljavanjem drame. Publika ima važnu ulogu jer se
pojedini likovi, kao i pisac, izravno obraćaju puku koji prati zbivanja
od Suzanina uhićenja, suđenja, do izvršavanja presude. Rabi Izak tako
pred pukom iznosi optužbe protiv Suzane, da ju je vidio u vrtu s nekim
mladićem s kojim učini preljub, zatraživši da se kazni smrću kamenovanjem. Danijel se u obrani Suzane obraća puku pozivajući da pravedno
kazne lažne svjedoke. Suzanin muž Joakim za vrijeme suđenja zaziva
puk da mu bude utjeha u nevolji koja ih je snašla. Tu je i Nakor – lik iz
puka koji ispituje Danijela o njegovu poslanju.
Nadalje, sve je popraćeno preciznim i opširnim didaskalijama u kojima je naznačen tijek radnje kao i prostor u kojemu se radnja zbiva, od
puta u Suzanin perivoj do sudnice. U didaskalijama se također spominje
glazba, što najbolje svjedoči o scenskoj namjeni ovoga prikazanja jer se
običavalo prikazanja recitirati uz glazbenu pratnju ili bi se izmjenjivali
tekst i glazba.
5. Pitanje autorstva
Suzana čista sačuvana je u dvama različitim rukopisima. Prvi je Akademijin rukopis iz 1759. godine, pod brojem 153, vlasništvo isusovaca,
nastao sjedinjenjem dvaju nepotpunih prijepisa – pripadali su isusovcu
Đuri Mattei i gosparu Vlahu Martelliniu – koji su sjedinjeni i upotpu11 Stari pisci hrvatski, str. 342.
354
HUM 2
SUZANA ČISTA MAVRE VETRANOVIĆA
njeni. U tom sjedinjenom dijelu sporni su neki govori iz prvoga i drugoga skazanja. Drugi je rukopis Male braće u Dubrovniku, takozvani
Dubrovački rukopis 193 (31), vjerojatno s početka 19. stoljeća, vrlo važan
jer se u njemu još nalazi i jedan od četiri prijepisa Uskrsnutja Isukrstova
kao i jedna od četiri redakcije Posvetilišta Abrahamova. U Akademijinu
rukopisu uz naslov prikazanja na jednoj stranici stoji i ime autora: Suzana čista, prikazanje složeno po D. Mavru Vetrani Čavčiću Dubrovčaninu opatu Melitenskomu, dok na drugoj stranici stoji samo naslov bez
autora: Suzana čista, prikazanje, ispod Colleg(ii) Ragus(ini) S(ocietatis)
J(esu) 1759, a na drugoj strani toga lista istom rukom napisano Ko je tvorac i spjevalac ovega prikazanja nie mi bilo naći, nu tvrdo sumnjim da je
D. Mavro Vetrani Čavčić, kalugjer i opat Melitenski, ki priminu god(išta)
Gospod(inova) 1576… Rukopis Male braće u naslovu ističe da se ne zna
autor prikazanja: Suzana čista, prikazanje, nu nezna se po komu sklađeno. Možda su upravo ovakvi naslovi dali najviše povoda za sporenje oko
autorstva ovoga prikazanja. U predgovoru Vetranovićevim pjesmama i
prikazanjima Daničić navodi kako je Suzanu imao u dvama spomenutim rukopisima i zbog prevelike sličnosti misli da je Dubrovački rukopis
prijepis Akademijina.12
Kada je pak riječ o pitanju autorstva, Suzanu čistu se uzima kao najmanje sporan dramski tekst u Vetranovićevu dramskom opusu prikazanjskih tekstova. Uporište za takvo mišljenje leži u dubokoj i korijenitoj analizi teksta, metričkim i leksičkim te dramskim karakteristikama
svojstvenima Vetranoviću.
6. Jezik i stil
Prije svakoga govora o karakteristikama Vetronovićeva pjesništva
valja istaći kako je Vetranović jezično blizak renesansnim petrarkistima, posebice Menčetiću, što se najviše očituje u izboru jezičnih dubleta čakavski obojene štokavštine dubrovačkoga govora. Petrarkističkom
manirom, u traganju za prikladnim leksikom Vetranovića resi galantan
stil. Dvanaesterački su stihovi vezani dvostrukom rimom i sve joj je ne12 Usp. isto, str. VIII.
prosinca 2007.
355
Frano Musić
kako podređeno. Različiti su refleksi jata (ĕ) u službi rime i metrike, kao
i skraćivanje pojedinih slogova. U rimovanju na kraju stiha vidljivo je
čuvanje ikavizama, a također se određenim morfološkim inačicama,
zbog potrebna broja slogova, nastoji postići rima (npr. od glagola reći i
oblik riti/ rit’).13 Različito rabi infinitivne oblike isključivo radi rime (npr.
kraći oblici poć’/doć’ i duži oblici podji/dojdi). Na kraju stiha zadržava l
umjesto o tako da sinerezom dobiva željeni broj slogova jer l s vokalom
ispred sebe čini jedan slog. Željeni broj slogova dobiva i kraćenjem u
gramatičkome morfemu imperativnih množinskih oblika. Vetranović
radi rime rabi i dvostrukosti človik/čovjek, kao i pojedine čakavske množinske oblike s nultim morfemom (npr. u G. mn. djevic, sudac, otac…).
Uočljiva je i neujednačenost množinskih nastavaka dativa, lokativa i
instrumentala (-om, -ieh, -ami): k nebesom, grieseh, druzieh, s tugami.
Vetranović također rabi podosta talijanizama.
Zaključak
Biblijska tema o čistoj Suzani zasigurno zaslužuje veliku pozornost i
danas. Rekao bih, svevremenska je i uvijek aktualna. Vetranović slijedi
biblijski predložak, ali ne doslovno. Dodaje i imenuje pojedine likove
koji se u biblijskom tekstu ne spominju ili su bezimeni. Tijek je radnje
isprepleten mnoštvom dijaloga i govora. U njima se ponajviše vidi temeljna autorova namjera isticanja pojedinih vrijednosti. Tako je Suzana
čista aktualizacija temeljnih vrijednosti koje su zasigurno bile poljuljane u autorovo vrijeme. Izdvojene su četiri temeljne vrijednosti: čistoća, pravednost, strpljivo podnošenje nevolja i vječna sreća. Posebice je
vidljiva oprečnost tijela i duše – tjelesnoga i duhovnoga, otkuda izviru
zle namisli koje plode lažima. U takvoj zasljepljenosti nema mjesta za
razboritost i pravednost. U starosti dvojice rabija prikazana je ljudska
nakaza i izobličenost. Ali ne pobjeđuje bezumnost, niske strasti i laž
nego razum, istina, čistoća i pravednost zahvaljujući mladiću Danijelu.
Po nekima se upravo u Danijelovu liku krije sam autor.
13 Antun Djamić, “Dva problema iz stare hrvatske književnosti”, Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. XVIII. Zagreb, 1950., str. 146.
356
HUM 2
SUZANA ČISTA MAVRE VETRANOVIĆA
Makar se zbog različitih naslova u dvama sačuvanim rukopisima postavljalo pitanje o autorstvu, Suzanu čistu uzima se kao najmanje sporan
dramski tekst u Vetranovićevu dramskom opusu prikazanjskih tekstova. O tome svjedoči podrobnija jezična i stilska analiza.
Najposlije, zbog svoje univerzalne poruke nadahnute starozavjetnom
temom, Suzana čista nije obrađivana, gledana i vrjednovana s današnje
promatračnice. Kudikamo se više nastojalo shvatiti je iz vremenskoga i
prostornoga okvira u kojemu se rađala i u kojoj zipci je odzibana.
Izvori i literatura
- Bogišić, Rafo, O hrvatskim starim pjesnicima, Zagreb, Matica hrvatska, 1968.
- Brezak-Stamać, Dubravka, Dramsko djelo Mavra Vetranovića,
Split, 2005.
- Bratulić, Josip, “Mavro Vetranović između Biblije i apokrifa”, Filologija, 81(1980.), br. 10, str. 267-273.
- Djamić, Antun, Dva problema iz stare hrvatske književnosti, Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. XVIII., Zagreb, 1950.
- Leksikon hrvatskih pisaca, Školska knjiga, Zagreb, 2000., str.
753-757.
- Pavešković, Anton, Mavro Vetranović na tromeđi stilskih formacija, doktorska disertacija, Zadar, 1998.
- Povijest hrvatske književnosti, knjiga 3, Liber, Zagreb, 1974.
- Prosperov Novak, Slobodan, “Od humanističkih početaka do
Kašićeve ilirske gramatike 1604.”, Povijest hrvatske književnosti, sv.
2, Zagreb, 1997., str. 275-280.
- Stari pisci hrvatski (SPH), knjiga IV, Zagreb, 1872., str. 341-388.
- Švelec, Franjo, “Mavro Vetranović: književni rad i Pjesnik u svome vremenu”, Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti
i umjetnosti u Zadru; sv. 4-5, Zadar, 1959., str. 175-214 i sv. 6-7,
Zadar, 1960., str. 319-392.
prosinca 2007.
357
Frano Musić
SUZANA THE PURE BY MAVRO VETRANOVIĆ
Summary
Since Vetranović’s Suzana the pure was mostly approached to as the
“child of their time” and not as the work with a universal message, the author with a new approach, from the “contemporary observation post”, in
this presentation reveals the permanent values which exceed spatiotemporal visions and which are permanently topical. Taking over the theme
of Biblical text, Vetranović wanted to engage a man humanistically and
in the Christian way showing him that mind, truth, pureness and justice
eventually win irrationality, low passions and lies.
The article also explored the dramaturgical-theatrological, linguisticstylistic and other characteristics and question of the authorship of this
work. Although it cannot be confirmed that Suzana the pure was preformed on the stage, the intention of performance is visible in the text. As
far as the authorship is concerned this text is taken as the least debatable
in Vetranović’s drama opus of performing texts. More detailed language
and stylistic analysis gives good evidence for that.
Key words: Suzana, value, pureness, justice, patience, happiness, authorship, language, style.
358
HUM 2
Sanja Runtić
Filozofski fakultet u Osijeku
UDK 821.8.09 Silko L.
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 27. XI. 2007.
REMAPPING THE BOUNDARIES: THE NOVELISTIC
LANDSCAPE OF LESLIE MARMON SILKO’S
STORYTELLER
Summary
The paper examines the generic hybridity in Leslie Marmon Silko’s Storyteller (1981) as a tool for synchronizing the private and the public history,
emphasizing a synecdochic relationship between the individual and the
communal, as well as the necessity of the Western readers’ conceptual
reorientation for appreciating that relationship. Through its shift towards
oral discourse, Silko’s novel stretches the horizon of the Western genre,
challenging its narrative, authorial and receptional conventions, as well
as its epistemology of space and time. Infusing a sense of collectivity into
the traditional Western concept of personal narrative, Silko draws upon
Laguna sacred history, delineating the importance of storytelling in shaping and preserving the communal identity. Transgressing the border between the fictional and the real, the secular and the mythic, Storyteller
also conveys the power of storytelling to transcend material boundaries of
the real and shape them at the same time. The analysis pays special attention to permutations, as a stylistic device that converges postmodern
techniques with oral storytelling in order to exhibit the variability of the
oral discourse and translate it into written form.
Keywords: Leslie Marmon Silko, Storyteller, hybridity, border-crossing,
redefining the novelistic genre
prosinca 2007.
359
Sanja Runtić
Although it was published almost three decades ago, Silko’s novel
Storyteller (1981) still stands out as an emblematic Native American
text, perhaps one of the first that challenged the boundaries of Western
literary tradition in both its content and form. This is confirmed by the
still irremovable uncertainties related to the classification of this novel
– a pastiche of traditional beliefs, clan stories, family memoirs, photographs, private letters, poems and memories. Even more directly than
in her first novel Ceremony (1977), in Storyteller, Silko stretched the horizon of the novelistic genre, subjecting it to the conventions of oral
storytelling. Although Browdy de Hernandez finds that Silko does not
oppose the “Law of genre” directly, but situates her text beyond reach
of both Western and Native American conventions (34), she in many
ways, as Hochbruck observes, “indianizes the novel” (222), confirming
the thesis by Ashcroft, Griffiths and Tiffin that the interrelation of the
anticolonial language and oral traditions in postcolonial writing radically questions the established conceptions about the characteristics
and categorization of particular genres (181).
According to Brennan, unlike other fictional forms, the novel “neither comes from oral tradition nor goes into it”. Whereas in oral culture
the narrator retells not only his but also other people’s experience, a
novelist’s pursuit presupposes the introspection and isolation (55). Yet,
in Storyteller Silko completely denies such a novelistic construct. From
the very beginning her novel infuses the social into the private, the communal into the personal, intertwines the oral and the written, story and
history. Although some critics, like Owens, hold that the novelistic form
necessarily tends towards the “desacralization” of the oral-mythic material (11) and in spite of the fact that in the Pueblo culture “a written
speech or statement is highly suspect because the true feelings of the
speaker remain hidden… detached from the occasion and the audience”
(Silko, Yellow Woman 48), in this novel Silko solved the problem of incompatibility of the written and oral discourse and minimalized the loss
of the traditional meaning.
As Wong points out, unlike the novel Ceremony, which received considerable critical attention, Storyteller has been “virtually ignored” by the critics (187).
360
HUM 2
REMAPPING THE BOUNDARIES: THE NOVELISTIC LANDSCAPE OF LESLIE MARMON SILKO’S STORYTELLER
Erasing the boundary between the fictional and the real is one of
the recurring signals of her authorial strategy. Although the breakdown
of the border between fact and fiction and the tendency towards small
forms is one of the common traits of postmodern texts (Bradbury 202,
207, 209, 235, 237), as well as the tradition of female writing (cf. Baym
290), in Storyteller it primarily denotes a shift towards oral discourse.
The melting of the border between reality and fiction is most observable in the story “Yellow Woman” which draws upon the Laguna Yellow Woman story. Like in the traditional story, one random visit to the
river completely changes the life of the contemporary heroine, a young
married woman. She forgets about her family that is waiting for her in
the village, and goes away into the unknown with a stranger – Silva.
Although at first she thinks: “I don’t have to go. What they tell in stories
was real only then, back in time immemorial, like they say” (56), soon
she realizes that her own reality was conceived in the story: “This is the
way it happens in the stories, I was thinking…” (56). As Linda Danielson
observes, this story’s heroine reenacts the myth by living through the
experience, thoughts and feelings of the Yellow Woman (25). The porosity of the border between the Yellow Woman story and the text we are
reading is also revealed by a vague identity of its protagonists: “I was
wondering if Yellow Woman had known who she was – if she knew that
she would become part of the stories” (55). Although the contemporary
heroine doubts her connection to the Yellow Woman, “I’m not really her
– I have my own name…” (55), Silko hides her real name from us. The
mythological heroine exhibits the same trait: “Maybe she’d had another
name that her husband and relatives called her so that only the ka’tsina
from the north and the storytellers would know her as Yellow Woman”
(55). Silva’s identity is equally unclear. He perfectly masters the Pueblo
language, looks like a Navajo (58), but hides his origin very carefully.
Although in the archetypal Yellow Woman story the male character is a
ka’tsina, Silko’s protagonist exhibits many contemporary traits, such as
the Levi’s jeans and the 30-30 gun he is carrying. The concealing of the
border between the two stories is also emphasized stylistically:
prosinca 2007.
361
Sanja Runtić
As soon as Badger Crawled in, coyote blocked up the entrance with
rocks and hurried back to Yellow Woman/ ‘come here,’ he said gently./
He touched my neck and I moved close to him to feel his breathing and
to hear his heart. (55)
At this point Silko condenses the two stories, refusing to differentiate
between two different protagonists. Silva’s words “come” can also refer
to Coyote’s appeal to the Yellow Woman. Just a slight syntactical shift,
from the third to the first person singular of a possessive pronoun indicates a flexion from one narrative layer to another.
The domination of the story over reality is additionally stressed through
the corrosion of time, following the penetration of the legendary into the
contemporary story. After the heroine has left with the stranger, like Yellow Woman did before her, time disappears, and the sequence of events is
discernible only through spacial alterations: “I watched the change from
the cottonwood trees along the river to the junipers that brushed past us
in the foothills, and finally there were only pinnons, and when I looked up
at the rim of the mountain plateau I could see pine trees growing on the
edge” (56). Traveling, they orient themselves to the four directions. At the
beginning of the story the heroine is turned towards the East, watching
the rising sun (54). Then, when she attempts to leave Silva, she goes home
“following the river south the way we had come the afternoon before”
(54). The suppression of time is additionally stressed through the metaphorics of color. In congruence with the Laguna cosmology, in the first
part the colors denoting the nadir – brown, green and red predominate.
Silva and the contemporary Yellow Woman travel through the plains, surrounded by “brown water birds”, “green ragged moss and fern leaves”, “red
blanket on the white river sand” (54). As they travel toward the mountains, the colors turn to black, denoting the zenith: “dark lava hills”, “black
mountain dirt”, “black ants” (59). This narrative method completely confirms Murray’s thesis that in postcolonial texts “time broadens into space”
(qtd. in Ashcroft et al. 34). At the same time, such a correlation between
space and time keeps Silko’s novel apart from the contemporary Western
worldview. As Grossberg explains, modernity is strongly marked by the
“logic of temporality”, based on the assumption of the separability of time
362
HUM 2
REMAPPING THE BOUNDARIES: THE NOVELISTIC LANDSCAPE OF LESLIE MARMON SILKO’S STORYTELLER
and space and “privileging of time over space” (100). On the contrary, as
Silko reveals, in oral histories, “the precise date of the incident is often less
important than the place or location of the happening. ‘Long, long ago,’ ‘a
long time ago,’ ‘not too long ago’ and ‘recently’ are usually how stories are
classified in terms of time” (“Landscape, History…” – el. source). Similary,
the oral tradition does not divide the past from the present and frequently
connects events that happened at different places and times (de Ramirez,
“Storytellers…” – el. source, cf. Whorf 122). Whereas the prophane story’s
separation from the archetypal one is manifest through its temporalization, so that the part of the text in which the heroine doubts her connection to the Yellow Woman legend abounds in time adverbials: “I don’t
have to go. What they tell in stories was real only then, back in time immemorial, like they say” (56). “I am not Yellow Woman. Because she is
from out of time past and I live now” (56), melting the border between
the legendary and the real, Silko puts in the mythic chronotope. Caught
“in a liminal world between reality and dream” (Jaskoski 39), the heroine
herself becomes a part of the sacred history that projects the past into the
present and future and petrifies time: “You should understand/ the way it
was/ back then/ because it is the same/ even now” (94). The mythological
Yellow Woman pattern, thus, does not necessarily signify the postmodern intersection of codes, a “hybridizing mix where the borders are kept
clear” (Hutcheon 35), but it also cuts across the epistemological limits,
challenging Western assumptions of space and time.
Storyteller’s ontological shift is further accomplished through the
variable constitution of storytelling. According to Owens, the syncretism of the traditional storytelling confirms the dynamic nature of Native American cultures (9). Every new telling is not just a repetition but
is also a regeneration of the ritual-historical matrix. The retelling is an
integrative part of the story itself – explains Wong (192), and Krupat
confirms: “Each successive performance of traditional material ‘conveys’ that material, to be sure, but it is never purely a repetition of it…
the ‘conveyer’ is always an ‘interpreter’ as well… (12). Explaining the inevitability of the defocalization and contextual adaptation at transmit
My italics.
prosinca 2007.
363
Sanja Runtić
ting traditional Indian stories, Vizenor points out that creating the stories out of visual signs, “recollecting ‘multiple senses of an experience’
the narrators can tell a story from many points of view (qtd. in Jacobs
26). As Silko confirms, oral storytelling in the Pueblo culture usually
includes several, sometimes even conflicting, varieties of the same event
(Silko, “Landscape…” 85).
I’ve heard tellers begin the way I heard it was… and then proceed with
another story purportedly a version of a story just told but the story they
would tell was a wholly separate story, a new story with an integrity of
its own, an offspring, a part of the continuing which storytelling must
be. (227)
Even myths, Blumenberg argues, are not “sacred texts that cannot
be changed even one iota” (qtd. in Moss 10), as the ceremonial story is
continuously serving the development of an identity for both the community and an individual. Therefore, as Silko points out, “the story will
never be quite the same when told again because in some way the context will have changed” (Wright 86). Changeability and variablity of oral
storytelling is thus yet another argument proving the inferiority of the
written medium, as the fixity of the written word refuses the contextual
modalities of the storytelling.
According to Krumholz, Silko solves the problem of the textualization
of the oral discourse by blurring the border between stories and genres,
“between the stories and the material circumstances of the community,
between the old stories and the on-going creation of meaning” (el. source).
However, Silko solves the problem of recontextualization and variability
of storytelling through permutations, as well. As Lodge explains, permutations are one of the stylistic markers of postmodern writing. Yet, whereas in a postmodern text permutations signalize a refusal of the imperative
of choosing (274), in Storyteller they point at the synecdochic tie between
the life and the story. According to Vizenor, a people acquire their identity through a mass of little stories, “narrative wisps” - as he calls them,
“stories that sometimes let themselves be collected together to constitute
big stories” (227). Oral stories are “fragments of/in life, fragments that
364
HUM 2
REMAPPING THE BOUNDARIES: THE NOVELISTIC LANDSCAPE OF LESLIE MARMON SILKO’S STORYTELLER
never stop interacting while being complete in themselves,” says Minh-ha
(143). Similarly, the “Yellow Woman” story repeats several times through
its variations -- the stories “Storytelling”, “Cottonwood” – Part I (“Story
of Sun House”) and Part II (“Buffalo Story”), “Aunt Alice told my sisters
and me this story one time”, “Estoy-eh-Muut and the Kunideeyahs” and
the poems “What Whirlwind Man Told Kochininako, Yellow Woman”
and “Indian Song: Survival”. Although the characters surrounding Yellow
Woman and the settings vary, the trope of a heroine’s guiltlessness and
helplessness connects all of these versions of the original story. Whether
she has been abducted by a ka’tsina, or the Buffalo Man, or blinded by
the light coming from Sun Man’s eyes, Yellow Woman cannot “escape”
(69) the temptation of adultery. Such a reduction of the plot outcome additionally signalizes that we are reading permutations, not new stories.
Non-human and mythic elements, as well as the timelessness of the story she is a part of, serve as an alibi to the heroine’s rule-breaking. Even
though Kochininako betrays and leaves her husband, going to the Buffalo
Man’s people, her behavior benefits her tribe in form of fertility, earth
regeneration and social renewal:
And so the earth continued/ as it has since that time” (66) … “People
lived/ and they would bring home/ all that good meat./ Nobody would
be hungry then./ It was all because/ one time long ago/ our daughter, our
sister Kochininako/ went away with them. (76)
Although Silko stresses her role as a mediator between the oral tradition and the Western reader in form of metafictional comments: “You
can’t go on and on the way we do/ when we tell stories around here/
People who aren’t used to it get tired” (110), Storyteller equally contains
a number of receptional pitfalls. One can uncover them by comparing
the contemporary reader concept and the institution of the listener in
oral cultures. Whereas the reader of a postmodern text is invited into a
dialogue, and “in collusion with the writer” (Žmegač 389) brings about
the dynamic potential of a text (Iser 381-382, 385), the listeners of oral
storytelling “co-create stories as participants within the story, remem
My translation.
prosinca 2007.
365
Sanja Runtić
bering and “reuniting with the original” (Frey, qtd. in De Ramirez, “The
Resistance…” el. source). According to Ruoff and Ward, improvisation
-- one of the main characteristics of oral storytelling -- implies that the
material is known and mutually shared. Accordingly, a text that relies
on oral tradition at the same time denies some literary premises such as
the one that a literary work is a universe in itself whose meaning does
not “depend for fulfillment of its intentions on knowledge, ideas, images
that the text does not provide” (24, 25). Quite to the contrary, in Native
cultures the audience is always already familiar with the situations and
characters described in a story and it is therefore quite unnecessary to
introduce it to what is already known. The audience, therefore, brings
into a story all that is left unsaid, and that segment is crucial for the
natural course of a storytelling (cf. Kroeber 32). Repetition, therefore,
is not only a convention of composition but is also “the fundamental
principle of psychological and social order” (Ruoff and Ward 28). As
Owens (6), Lincoln (49) and Silberman (112) contend, the recipients of
a telling are not only witnesses to the stories’ creation process, an instance that shapes a meaning independently of the text and the author,
but are equal participants and creators of a storytelling who fill in the
storytelling’s synecdochic gaps. The receptional configuration in Storyteller very much resembles such a transaction storyteller-listener in
oral cultures. This is again observable from the “Yellow Woman” story,
which does not begin with a description of the heroine’s meeting with
Silva, since that is a common place that has already been known, but a
day after these events. A similar suppression of the story by the plot is
visible at the end, which reduces the description of the woman’s return
into her village to just a few words: “I decided to tell them that some Navajo had kidnapped me, but I was sorry that old Grandpa wasn’t alive to
hear my story because it was the Yellow Woman stories he liked to tell
best” (62). The Yellow Woman matrix is a semantical buffer to the story
“His wife had caught them together before”, as well. The title, which is
also the first sentence of the story, alludes that what we are going to
hear is just a repetition of an “old”, well-known theme that surprises
nobody anymore, not even the protagonist’s own wife. Filtered through
366
HUM 2
REMAPPING THE BOUNDARIES: THE NOVELISTIC LANDSCAPE OF LESLIE MARMON SILKO’S STORYTELLER
the mould of the “Yellow Woman” story, the deviant behavior of these
contemporary characters is again generalized and humanized. Accordingly, the reader is invited not to create the meanings, but to uncover
them by integrating new stories with those he read before. Like in oral
stories, the intricacy and fragmentation of Storyteller’s plot, therefore,
do not disintegrate the narration, but, quite to the contrary, point at
the wholeness and the communal nature of storytelling. Seen in that
light, permutations in Silko’s fiction are not the postmodern destruction
of narrativity, but, on the contrary, its rehabilitation, another strategy
which abrogates Storyteller’s Western features.
Like Grandmother Spider, who knows what is going on with Kochininako when Estoy-eh-muut asks her, but she still does not reveal anything, giving him the powder to help him learn the answer by himself
(143), infusing the legendary into the contemporary, Silko’s novel directs
the reader toward the oral substance necessary to its own decoding.
Like Old Man Badger, the protagonist of the story “The Skeleton Fixer”,
who instills new life to the bones that got lost and separated over time,
resurrecting fragments of ancient stories, Silko fostered the collective
architecture, vitality and resillience of her tradition and culture, remapping the limits of the Western form at the same time:
Because things don’t die
they fall to pieces maybe,
get scattered or separate,
but Old Badger Man can tell
how they once fit together.
Though he didn’t recognize the bones
He could not stop;
He loved them anyway. (243)
Significantly, permutations were one of the main targets of censorship in the first Native
American texts. Adapting the narrative material to the non-tribal logic, Anglo-American
editors refused to accept the semiotic system under which a work came to be (de Ramirez,
“The Resistance…” el. source), and, in accordance with Euro-American literary tradition,
often reorganized their material chronologically, distorting the content of the authentic text
(cf. Brumble 11, Bataille 15).
prosinca 2007.
367
Sanja Runtić
Works Cited
- Aschcroft, Bill – Griffiths, Gareth – Tiffin, Helen. The Empire Writes Back: Theory and Practice in Post-Colonial Literatures.
London: Routledge, 1989.
- Bataille, Gretchen. American Indian Women Telling Their Lives.
Lincoln and London: U of Nebraska P, 1984.
- Baym, Nina. “The Rise of the Woman Author.” Columbia Literary
History of the United States. Ed. Evory Elliott, Martha Banta et al.
New York/ Guildford: Columbia UP, 1988.
- Bradbury, Malcolm. The Modern American Novel. New York:
Viking, 1993.
- Brennan, Timothy. “The National Longing for Form.” Nation and
Narration. Ed. Homi Bhabha. 1990. London and New York: Routledge, 2002. 44-71.
- Browdy de Hernandez, Jennifer. “Laughing, Crying, Surviving:
The Pragmatic Politics of Leslie Marmon Silko’s Storyteller.” Autobiography Studies 9.1 (1994): 18-42.
- Brumble, David. American Indian Autobiography. Berkeley: U of
California P, 1988.
- Danielson, Linda. “The Storytellers in Storyteller.” Studies in
American Indian Literatures 1.2 (1989): 21-31.
- De Ramirez, Susan Berry Brill. “Storytelers and Their ListenerReaders in Silko’s ‘Storytelling’ and ‘Storyteller’.” The American Indian Quarterly 21.3 (1998): 333-358 <www.search.epnet.com>.
- De Ramirez, Susan Berry Brill. “The Resistance of American Indian Autobiographies to Ethnographic Colonization.” Mosaic. 32.2
(1999): 59-73. <www.lias.psu.edu>.
- Grossberg, Lawrence. “Identity and Cultural Studies – Is That
All There Is?.” Questions of Cultural Identity. Ed. Stuart Hall, and
Paul Du Gay. 1996. London: Sage Publications, 2000. 81-108.
368
HUM 2
REMAPPING THE BOUNDARIES: THE NOVELISTIC LANDSCAPE OF LESLIE MARMON SILKO’S STORYTELLER
- Hochbruck, Wolfgang. “I Have Spoken”: Die Darstellung und
ideologische Funktion indianischer Muendlichkeit in der nordamerikanischen Literatur. Tuebingen: Gunter Narr Verlag, 1991.
- Hutcheon, Linda. The Politics of Postmodernism. 2nd ed. London and New York: Routledge, 2002.
- Iser, Wolfgang. “The Reading Process: A Phenomenological Approach.” Twentieth Century Literary Theory: an Introductory Anthology. Eds. Vassilis Lambropulos and David Neal Miller. Albany:
State University of NY P, 1987. 381-400.
- Jacobs, Connie A. The Novels of Louise Erdrich: Stories of Her
People. New York: Peter Lang, 2001.
- Jaskoski, Helen. Leslie Marmon Silko: A Study of the Short Fiction. New York: Twayne Publishers, 1998.
- Kroeber, Karl. “Technology and Tribal Narrative.” Narrative
Chance: Postmodern Discourse on Native American Indian Literatures (American Indian Literature and Critical Studies, Vol 8).
1989. Ed. Gerald Vizenor. Norman: U of Oklahoma P, 1993. 17-39.
- Krumholz, Linda. “’To Understand This World Differently’:
Reading and Subversion in Leslie Marmon Silko’s Storyteller.” Ariel 25.1 (1994): 89-113. <www.lias.psu.edu>.
- Krupat, Arnold. “An Approach to Native American Texts.” Critical Essays on Native American Literature. Ed. Andrew Wiget. Boston: G.K. Hall & Co., 1985. 116-133.
- Lincoln, Kenneth. Native American Renaissance. Berkeley: U of
California P, 1983.
- Lodge, David. Načini modernog pisanja. Zagreb: Globus/ Stvarnost, 1988.
- Minh-ha, Trinh T. Woman, Native, Other: Writing Postcoloniality and Feminism. Bloomington and Indianapolis: Indiana UP,
1989.
prosinca 2007.
369
Sanja Runtić
- Moss, Maria. We’ve Been Here Before: Women in Creation Myths
and Contemporary Literature of the Native American Southwest.
Hamburg and Münster: LIT Verlag, 1993.
- Owens, Louis. Other Destinies. Norman, OK: U of Oklahoma P,
1992.
- Ruoff, LaVonne A. Brown, and Jerry W. Ward, eds. Redefining
American Literary History. New York: MLA, 1990.
- Silberman, Robert. “Opening the Text: Love Medicine and the
Return of the Native American Woman.” Narrative Chance: Postmodern Discourse on Native American Indian Literatures. Ed.
Gerald Vizenor. 1989. Norman: U of Oklahoma P, 1993. 101-121.
- Silko, Leslie Marmon. Yellow Woman and a Beauty of the Spirit:
Essays on Native American Life Today. Ed. Melody Graulich. New
York: Simon & Schuster, 1996.
- Silko, Leslie. “Landscape, History, and the Pueblo Imagination”
Antaeus 57 (1986): 83-94.
- Vizenor, Gerald. “Trickster Discourse.” American Indian Quarterly 14.3 (1990): 277-288.
- Whorf, Benjamin Lee. “An American Indian model of the Universe.” Teachings from the American Earth: Indian Religion and
Philosophy, eds. Dennis Tedlock and Barbara Tedlock. New York:
Liveright Press 1992. 121-129.
- Wong, Hertha D. “Contemporary Innovations of Oral Traditions:
N. Scott Momaday and Leslie Marmon Silko.” Sending My Heart
back across the Years: Tradition and Innovation in Native American Autobiography. Ed. Hertha Wong. New York: Oxford UP, 1992.
153-196.
- Wright, Anne, ed. The Delicacy and Strength of Lace. Leslie Marmon Silko and James Wright. Saint Paul: Graywolf Press, 1986.
- Žmegač, Viktor. Povijesna poetika romana. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1987.
370
HUM 2
REMAPPING THE BOUNDARIES: THE NOVELISTIC LANDSCAPE OF LESLIE MARMON SILKO’S STORYTELLER
Sanja Runtić
UCRTAVANJE GRANICA: NOVELISTIČKI PEJZAŽ
DJELA STORYTELLER SPISATELJICE LESLIE
MARMON SILKO
Sažetak
Ovaj rad propituje žanrovsku hibridnost u djelu Storyteller (1981.) indijanske spisateljice Leslie Marmon Silko kao sredstvo sinkroniziranja privatne i javne povijesti, stvaranja sinegdohijskoga odnosa između individualnoga i društvenoga te isticanja nužnosti konceptualne reorijentacije
zapadnoga čitatelja pri spoznaji toga odnosa. Svojim pomakom prema
usmenom diskursu Silkin roman širi obzor zapadnoga žanra propitujući
njegove pripovjedne, autorske i recepcijske konvencije te pripadajuću epistemologiju vremena i prostora. Ubrizgavajući oćut kolektivnosti u tradicionalni zapadni koncept osobne naracije, Silko poseže za svetom poviješću Laguna Pueblo naroda kako bi istaknula važnost pripovijedanja
pri oblikovanju i očuvanju identiteta zajednice. Prekoračenjem granice
između fiktivnoga i zbiljskoga, svjetovnoga i mitskoga, Storyteller upućuje
i na moć pripovijedanja koja istodobno transcendira i oblikuje materijalne granice zbilje. Analiza posebnu pozornost pridaje permutacijama
kao stilskom sredstvu koje prožimlje postmoderne tehnike s konvencijama usmenoga pripovijedanja kako bi se naglasila varijabilnost usmenoga
diskursa i omogućio njezin prijenos u pismeni oblik.
Ključne riječi: Leslie Marmon Silko, Storyteller, hibridnost, prelazak
granica, redefiniranje romanesknoga žanra.
prosinca 2007.
371
Ivica Glibušić
Filozofski fakultet u Mostaru
UDK 329(497.6) HSS˝1914/1929˝
364.2:613.2](497.6)˝1914/1929˝
Stručni članak
Primljeno: 17. XI. 2007.
HSS-OV PRINOS SMANJENJU
GLADI U HERCEGOVINI
Sažetak
U ovom se radu govori o djelovanju Hrvatske seljačke stranke (HSS) na
smanjenju gladi na području Hercegovine. Uz slabije ili jače manifestiranje u određenim razdobljima, glad nije prestajala od Prvoga svjetskog
rata pa sve do 1929. godine. Suša koja je uništila usjeve, nebriga državne vlast za stanovništvo koje nije dalo svoje glasove vladajućoj stranci
ili koaliciji te smanjenje kvota za sadnju duhana, glavni su razlozi tako
drastičnoj nestašici hrane. Po završetku Prvoga svjetskog rata i nakon što
je stvorena nova država stanovništvo se ponadalo da će od državne vlasti dobiti pomoć za ublažavanje posljedica suše i smanjenje gladi kako
bi se izbjeglo naglo povećanje broja umrlih. Budući da je odgovarajuća
pomoć iz Beograda izostala, glavnu brigu o prehrani stanovništva preuzima HSS. Djelovanje HSS-ovaca očitovalo se u prikupljanju pomoći za
gladno stanovništvo u Hercegovini i južnoj Dalmaciji. Prikupljena pomoć
dijeljena je besplatno. Također, HSS je uz pomoć svojih zaklada i bankovnih kredita kupovao kukuruz i žito koje je potom slano u Hercegovinu i
prodavano pod povoljnijim uvjetima od žita što su ga prodavali mjesni
trgovci ili državne organizacije.
Politički protivnici optužili su HSS da koristi glad kako bi pridobio podršku lokalnoga stanovništva na izborima. Nakon intervencije HSS-a
pomoć je stigla dijelom i od kotarskih pripomoćnih zadruga, Crvenoga
križa i središnje vlasti. Pomoć koju su državne vlasti uputile u Hercegovinu dijeljena je diskriminacijski. Naime, istočna je Hercegovina, pretežno naseljena srpskim stanovništvom, dobivala veću pomoć od središnje i
372
HUM 2
zapadne Hercegovine koja je naseljena hrvatskim stanovništvom. Nemar
državne vlasti u rješavanju problema gladi potvrđuju i brojna novinska
izvješća te izvješća kotarskih ureda.
Ključne riječi: Hrvatska seljačka stranka (HSS), Stjepan Radić, Mostarska oblast, Bosna i Hercegovina, Bariša Smoljan, Narodna skupština,
glad, kukuruz, žito.
Uvod
Na smanjenju gladi u Hercegovini tijekom Prvoga svjetskog rata radila je i Katolička crkva sa svojim duhovnim vođama među kojima se
najviše isticao fra Didak Buntić. Po završetku rata Hercegovina je očekivala veću državnu skrb, no ona je izostala. Stanovništvo je bilo prepušteno samo sebi, što su političke stranke iskoristile za svoju promidžbu
slanjem hrane na područje Mostarske oblasti. Tako je HSS preko svojih
članova slao pomoć u hrani i lijekovima kako bi se smanjile posljedice
gladi, razne bolesti i smrtnost. Stranačke novine Narodna sloboda, Slobodni dom (Dom) i Narodni val podrobno su izvješćivale o nedostatku
hrane kao posljedici suše, smanjenja sadnih kvota duhana i nebrige državne vlasti. Policijske su službe sprječavale da se u javnosti prezentiraju
izvješća o povećanom broju umrlih. Unatoč takvoj represiji, službena
kotarska izvješća ipak bilježe teško stanje na terenu upozoravajući da je
Hercegovina na rubu propasti.
U više se znanstvenih radova govori o djelovanju Katoličke crkve na
smanjenju gladi u Hercegovini, međutim manje se govorilo o HSS-ovu
prinosu kao i o djelovanju njegova vodstva u Mostarskoj oblasti. Neosporiva je činjenica da je HSS najugroženije hrvatsko stanovništvo, iz
glađu zahvaćenih područja Hercegovine, Dalmacije i Like, naselio na
područje istočne Slavonije. Tako se popravio i postotni udio Hrvata na
tom prostoru jer su radikali također na to područje naseljavali srpsko
stanovništvo iz siromašnijih krajeva.
Poseban problem bio je smanjenje sadnih kvota u mostarskom i ljubuškom kotaru. Zemlja je ostala neobrađena, a narod nije imao novca za
kupovinu hrane. Državni monopol i radikalistička politika učinila je od
prosinca 2007.
373
Ivica Glibušić
Hercegovine prosjačku provinciju. Pomoć Zagrebačke oblasne skupštine i HSS-a bila je od presudne važnosti za preživljavanje stanovništva na
području Mostarske oblasti. Dana 31. ožujka 1928. Narodna skupština
donosi odluku o oprostu svih monopolskih kazna za sadioce duhana te
određuje da im se isplati obustavljena otkupnina. Ta je odluka donekle
poboljšala stanje na terenu. Oblasna skupština Mostarske oblasti i njezino vodstvo predvođeno Barišom Smoljanom te su godine (1928.) dali
velik prinos na pronalaženju sredstava za kupovinu potrebnih količina
hrane. Skupštinsko je vodstvo svojim zalaganjem ishodilo odobrenje
povećanja sadnih kvota, što je ublažilo glad na području Hercegovine.
1. Hercegovina krajem Prvoga svjetskog rata
Ratno razdoblje od 1914. do 1918. godine u Hercegovini nije obilježeno samo mobilizacijom radno sposobnih muškaraca nego je doslovno
bilo vrijeme gladi. Mobilizacija muške radne snage, suša, oduzimanje
ljetine i životinjskoga priroda te opće poskupljenje namirnica doveli su
Hercegovinu u vrlo tešku socijalnu situaciju. Zbog pothranjenosti posebno su bila ugrožena djeca; loši higijenski uvjeti pogodovali su širenju
raznih zaraznih bolesti, što je povećalo smrtnost među najosjetljivijom
populacijom. Svemu tome treba dodati i nepostojanje zdravstvene zaštite po selima. Prvi slučajevi umiranja od gladi zabilježeni su na području Stoca u župi Prenj - Dubrave. Godine 1915. zabilježen je i slučaj
smrti od gladi u župi Mostarski Gradac. Sljedeće godine, 1916., smrtnost
kao posljedicu gladi bilježe i župe Donje Hrasno i Roško Polje te Humac i Gradnići. Fra Didak Buntić upozorava na situaciju u Hercegovini
i obraća se zemaljskom poglavaru Stjepanu Sarkotiću u Sarajevo te traži
pomoć u prehrani stanovništva. Pomoć je obećavana, ali obećanje nije
ispunjeno.
Posebno su bile teške godine 1916. i 1917. jer je ljetina 1916. godine
bila vrlo slaba pa se već početkom 1917. godine oskudica hrane osjećala
manje-više u svim mjestima. Glad i neimaština uvjetovali su da i Franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu, prije nego obično, privede kraju
374
Andrija Nikić, Godine gladi, Naša ognjišta, Duvno, 1974., str. 34.
HUM 2
HSS-OV PRINOS SMANJENJU GLADI U HERCEGOVINI
školsku godinu i pošalje đake svojim kućama. Nerodnu 1916. zamijenila
je sušna 1917. godina. Kiša nije padala od Uskrsa do 6. listopada. Posebno su stradavala djeca. Fra Didak Buntić kao mogućnost spašavanja
djece vidio je u njihovu prebacivanju u krajeve gdje ima hrane, Slavoniju
i Hrvatsku. Aktivirao je Središnji odbor za ratnu siročad preko kojega
su djeca u nekoliko skupina odlazila u Slavoniju. Prva skupina pošla je iz
Mostara 10. rujna 1917. godine, a drugu je skupinu već 26. rujna pratio
fra Dominik Mandić. Tako je spašeno i velike patnje pošteđeno više od
četiri tisuće djece. Da bi pomogli svome narodu, neki su župnici odlazili u sjeverne krajeve, skupljali hranu i slali je u gladna mjesta u Hercegovini jer je trebalo izdržati do ljetine 1918. godine.
U spašavanje i zbrinjavanje ugrožene djece uključio se i Đuro Basariček. Na njegovo zalaganje i uz potporu Pere Rogulja i Josipa Šilovića
te podbana Hrvatske i Slavonije Vinka Kriškovića Monarhija je otvorila
svoje granice. Uz dopuštenje vlasti Basariček je ugroženu djecu zapadno
od Drine privremeno smjestio u krajeve sjevernije od Save gdje je bilo
dovoljno hrane. Akcijom su bila obuhvaćena sva djeca bez obzira na
vjeru.
Zbog sve težega socijalnog stanja u Hercegovini mostarski se biskup
fra Alojzije Mišić 5. prosinca 1917. obratio zagrebačkom nadbiskupu Antunu Baueru zamolivši ga da pozove župnike svoje nadbiskupije na prikupljanje hrane za pomoć gladnoj Hercegovini. Nadbiskup je Bauer već
18. prosinca odgovorio na zamolbu i zatražio da biskup Mišić pošalje u
Hrvatsku jednoga ili dva svećenika koji će osobno prikupljati milodare
za žitelje Hercegovine.
Ipak, željno očekivana nova 1918. godina nije hercegovačkom puku
donijela boljitak pa je starješinstvo franjevačkoga samostana u Mostaru
25. travnja 1918. od Visoke zemaljske vlade zatražilo veću količinu hrane
kako bi se prehranili najteži slučajevi. Opskrbi kuhinja u župnim kućama i samostanima u Hercegovini pomagala je Marijina kongregacija iz
Bazilije Pandžić, Životopis fra Dominika Mandića, ZIRAL, Chicago, 1994., str. 22 s.
Mira Kolar-Dimitrijević, “Prilog poznavanju života i rada radićevca i humanitarca dr.
Đure Basaričeka (1884.-1928.)”, Podravski zbornik (23), Koprivnica, 1997., str. 87.
B. Pandžić, nav. dj., str. 23.
prosinca 2007.
375
Ivica Glibušić
Osijeka kao i osječke i valpovačke osnovne škole. Nakon mnogih pokušaja, hercegovačko franjevačko vodstvo odlučilo je zatražiti pomoć i u
Beču kako bi se problem riješio sustavno i kako narod više ne bi ovisio
o hrvatskoj milostinji.
Stanje gladi nisu ublažile ni povremene akcije podjele hrane. Jedna
takva bila je potkraj rata kada je 8. studenoga 1918. vojno skladište u Dubrovniku predano na upravljanje Gradskoj opskrbnoj poslovnici koja je
racionalnom podjelom hrane po nižim cijenama trebala osigurati barem
minimalne količine i tako stanovništvo zaštititi od prekupaca i raznih
malverzacija. Problemu opskrbe hranom i sveopćoj nestašici pridonijela
je i prometna izoliranost svih tih krajeva. Podjela hrane nije se odvijala prema potrebama naroda. Ozlojeđeno dugim iščekivanjem, nezadovoljno je stanovništvo u pojedinim mjestima nasilno otvorilo skladišta i
tako prisvojilo veću količinu hrane za manju skupinu ljudi.
2. HSS-ova pomoć Hercegovini
Po završetku rata Hercegovina se našla u novoj državi od koje je očekivala bolju skrb za svoje napaćeno stanovništvo. O stanju na terenu
govori i izvješće ispostave kotarskoga ureda u Posušju koje je 28. veljače 1923. upućeno velikom županu Mostarske oblasti. Izvješće govori
da je socijalno stanje i dalje loše, a svakim se danom i pogoršava, da je
stanovništvo hercegovačkih krajeva siromašno i bez ikakve mogućnosti
zarade te će biti prisiljeno u bescjenje prodavati i ono malo stoke kako
bi prehranilo svoje obitelji. Taj je ured od kotarske pripomoćne zaklade
nabavio pet vagona kukuruza, ali narod nema dovoljno novca i ne može
kupiti potrebno žito, nego krušarice najčešće zamjenjuje grahom koji je
poslao okružni potrošački savez. Stanje je sve gore jer dugotrajno kišno
razdoblje ne pogoduje ozimim usjevima koji zaostaju u rastu i propada-
A. Nikić, nav. dj., str. 46.
Franko Mirošević, “Prilike u južnoj Dalmaciji za vrijeme postojanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba”, Radovi, Zavod za hrvatsku povijest, vol. (26) , Zagreb, 1993., str. 266.
Arhiv Hercegovine, Posušje 1920.–1923., PU / K4-155. - 158.
376
HUM 2
HSS-OV PRINOS SMANJENJU GLADI U HERCEGOVINI
ju, a zbog kiše se nije obavilo ni proljetno oranje pa ni sjetva. Sve to još
više otežava ionako tešku situaciju.
Krajem svibnja 1923. posuški ured ponovno šalje izvješće mostarskom
županu i upozorava ga da se stanje pogoršava, da stanovništvo nema
ni hrane ni novca za njezinu nabavu, da se stoka prodaje u bescjenje.
Kotarska je pripomoćna zaklada za duhanare ljubuške i širokobriješke
ispostave namijenila podjelu 150 metričkih centi kukuruza s odgodom
plaćanja. Tako se nastojalo pomoći barem najsiromašnijima, ali ni ta
količina nije bila dostatna za podmirenje potreba stanovništva pa je zatraženo još 450 metričkih centi kukuruza kako bi se lakše dočekala nova
žetva početkom kolovoza.
Problema s prehranom stanovništva nije bila pošteđena ni Dalmacija.
Osim usitnjenih posjeda, još je veći problem bila marikultura vinograda koji su davali manje vina nego u kontinentalnoj Hrvatskoj. Krševita
zemlja, nepogodna za sjetvu žitarica, mogla je dati tek toliko žita da stanovništvo četiri mjeseca troši svoje zalihe krušarica. Ostatak se morao
nadoknaditi prodajom vina.10
U ožujku 1922. Politika je pisala o gladi u Dalmaciji. U napisima se
ističe potreba nastavka gradnje unske željeznice gdje bi se mnogi mogli
zaposliti i tako prehraniti svoje obitelji, a time bi se izbjeglo i iseljavanje
iz Dalmacije.11 U svibnju 1922. zabilježeno je da je na Pelješcu desetak
ljudi umrlo od gladi. Državne su vlasti silom preuzele svu brigu oko opskrbe Dalmacije hranom pa Hrvatsko seljačko gospodarsko društvo nije
moglo dobiti vagone za prijevoz hrane. Iako su vlasti iz Beograda htjele
spriječiti Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS) u prikupljanju i slanju pomoći u Dalmaciju, ta je stranka u jesen 1922. pokrenula
novu akciju za pomoć gladnima na tom području.12
Da bi ublažili glad u domovini, hrvatski su iseljenici u Americi na
poziv društva Hrvatska zajednica skupili oko četiri milijuna dinara. No Arhiv Hercegovine, PU/K4-151.
Arhiv Hercegovine, Posušje 1920.–1923., PU/ K4 – 155. - 158.
10 Branka Boban, “Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva 1920.-1923.”, Zbornik Dijalog
povjesničara, Beograd, 19.-22. listopada 2002., Friedrich Neumman Stiftung, br. 7, Zagreb,
2003., str. 134.
11 Isto, str. 135.
12 Isto, str. 136.
prosinca 2007.
377
Ivica Glibušić
vac je preko Hrvatskoga radiše poslan u Zagrebu, a Hercegovina je od
spomenute svote dobila dva milijuna i osamsto tisuća dinara.13 Da bi se
ta područja spasila od gladi koja je tjerala na iseljavanje, u organiziranju
pomoći za Hercegovinu i Dalmaciju angažirao se i HRSS i u povodu
odluka donesenih u Zagrebu 24. rujna 1922. o dodjeljivanju pomoći u
hrani dao priopćenje u kojemu se kaže da bi Hrvatska seljačka zadružna banka trebala osnovati svoju podružnicu za Hercegovinu.14 Slobodni
dom (glasilo HRSS-a) od 10. lipnja 1925. piše kako najvrjedniji narod
na svijetu gladuje zbog nevaljale državne uprave koja sprječava sadnju
duhana, a proizvedene količine otkupljuje po niskim cijenama. U Domu
(glasilo HRSS-a) donose i mišljenje dvojice Engleza koji su proputovali
Crnom Gorom, Hercegovinom, Dalmacijom i gornjom Hrvatskom – da
na svijetu nema radišnijih i snalažljivijih seljaka te da bi oni uz dobru
upravu mogli dobro živjeti. Takva radišnost i snalažljivost rezultat je i
stranačkoga organiziranja seljaka kao jedinoga načina i oblika suprotstavljanja državnoj upravi koja ih je mučila na svakom koraku i na sve
načine. “Učiniti tomu kraj, to je prva zadaća sporazuma seljačke i radikalne stranke, sporazuma koji baš time i postaje narodni sporazum, jer
se sklapa u prvom redu u korist naroda”, rekao je Radić.15
Đuro Basariček iskoristio je situaciju kada je Pavle Radić bio ministar
i u Slavoniji uspio osnovati 25 naselja s hrvatskim kolonistima. Tako je
mnoge spasio od sigurne smrti, ali i “popravio” slavonsku nacionalnu
sliku u korist Hrvata. S druge strane, beogradske su vlasti kolonizirale
određene slavonske krajeve kako bi se povećala zastupljenost srpskoga stanovništva.16 Unatoč narodnom sporazumu, narod Hercegovine
nastavlja gladovati. Poseban je problem ograničavanje sadnje duhana i
njegovo deklasificiranje. Narod ostaje bez novca za kupovinu hrane, a
trgovci više ne dijele žito s odgodom plaćanja nego za gotov novac koji
seljak nije imao.
13 Narodna sloboda, 1923., br. 14, str. 2.
14 Tomislav Išek, „Hrvatska republikanska seljačka stranka prema Bosni i Hercegovini i orijentacija Hrvata BiH do 1923,“ Prilozi – Institut za istoriju radničkog pokreta, br. II, Sarajevo,
1996., str. 108.
15 Dom, Zagreb, 10. lipnja 1925., br. 6. str. 3.
16 M. Kolar-Dimitrijević, nav. dj., str. 93.
378
HUM 2
HSS-OV PRINOS SMANJENJU GLADI U HERCEGOVINI
Narodna sloboda (glasilo Hrvatske pučke stranke) u broju 17 iz 1925.
godine piše da je reducirana sadnja duhana u mostarskom i ljubuškom
kotaru zbog čega je zemlja neobrađena, a narod očajan jer nema novca
za kupovinu hrane te vladaju glad i siromaštvo. Ljudi su pothranjeni,
slabo obučeni i prljavi jer nemaju vode, a ni novca za kupovinu novoga
odijela.17 Kako bi se promijenilo stanje u sadnji duhana, 22. travnja 1926.
u Beograd putuje izaslanstvo Udruženja sadilaca duhana u Hercegovini
pod vodstvom predsjednika dr. Dominika Mandića i potpredsjednika
Mate Zupca. Zatraženo je povećanje kvota u sadnji duhana, osobito u
Ljubuškom. Banka u Beogradu za Hercegovinu je doznačila 35 milijuna
dinara i 358 vagona kukuruza (Mostar 48 vagona, Široki Brijeg 44, Ljubuški 104, Čapljina 105, Stolac 40, Trebinje 12 i Ljubinje 5 vagona) koji
je duhanarima dan na povjerenje.18 Narodna sloboda u broju 45/1926.
godine optužuje Stjepana Radića da je kriv za sve probleme: glad, neisušena polja, malo novca za gradnju cesta, neostvarenje obećane republike, dok su Srbi u istočnoj Hercegovini sve to dobili.19 Osim toga, isti list
objašnjava da glavni uzrok današnje ekonomske krize u Hercegovini leži
u brzom porastu pučanstava i u naglom padu narodnih prihoda, posebno poslije rata, jer je Hercegovina, iako krševita, negda imala više rodne zemlje nego danas. Jedan od razloga teškoga stanja jest i izostajanje
novčane pomoći iz Amerike, što se poklopilo s prirodnim nepogodama.
Naime, mnogobrojne je vinograde iskorijenila bolest, a polja upropastila
dugotrajna suša koja se izmjenjivala s kišnim razdobljima. Ograničena
sadnja duhana i podcjenjivanje njegove kvalitete samo je zaokružilo niz
nepogoda koje su uništile hercegovački kraj. Zbog prezaduženosti seljaka znatno je smanjen stočni fond, što je uzrokovalo propast stočarstva.
Napadi na HSS bili su nemilosrdni, a najviše su dolazili iz redova HPS-a
(Hrvatska pučka stranka). Najprozvaniji je bio Stjepan Radić, ali i HSSovi zastupnici u stolačkom kotaru: Ivan Radić, Nikola Precca i Dervo
Hadžioman za koga su govorili da ga je podržavao jedino Radić.
17 Narodna sloboda, Mostar, 1925., br. 17, str. 2.
18 Narodna sloboda, 1926., br 18, str. 2.
19 Narodna sloboda, 1926., br 45, str. 1.
prosinca 2007.
379
Ivica Glibušić
Unatoč napadima pristaša HPS-a iz Hercegovine, Stjepan Radić i
njegova stranka nastojali su ublažiti situaciju koliko je god bilo moguće.
Kao predsjednik Odbora Zagrebačke oblasti, Radić je u svojim istupima upozoravao da se u jednoj državnoj zajednici ne smije dogoditi da
ljudi umiru od gladi, kao što je to bio slučaj u Hercegovini, a da državni
činovnik u svom izvješću ministarstvu kaže kako je “ovaj narod vičan
jesti korijenje i travu”. Na optužbe kako šalje kukuruz u Hercegovinu
samo da bi dobio glasačke kuglice, on odgovara protuoptužbom da narod umire od gladi, a Beograd šalje samo povjerenstva. No, njihovu su
akciju prikupljanja hrane za gladne otežavali mnogi, posebno državna
željeznica koja im je teško odobravala vagone za prijevoz, a ni jedan
novčarski zavod nije htio pomoći HSS-ovoj inicijativi za pomoć Hercegovini. Ta je pomoć stigla u posljednji čas, kada se već počelo umirati od
gladi.20 O tome je pisao i Josip Predavec, potpredsjednik HSS-a:
Čulo se već više o nevolji i gladi u Hercegovini i mi smo se već prije
nego su o tome novine pisale pobrinuli za gladne u Hercegovini. Obratili
smo se na 5 velikih banaka zagrebačkih i na jednu manju banku za zajam da možemo narodu kupiti kukuruz. Te su banke bile: Prva hrvatska
štedionica, Hrvatska eskomptna banka, Jugoslavenska banka, Gradska
štedionica i Srpska banka. Sve su te banke kazale da bi nam dale zajam
uz uobičajenu bankovnu garanciju, a vi znate što to znači. Kada smo to
vidjeli, onda smo skupili što se skupiti dalo. Seljačka zadružna banka
dala je zatraženu svotu na one garancije koje joj je oblasni odbor mogao
dati i mi smo se (30. travnja) odlučili za Seljačku zadružnu banku. Dana
13. svibnja oblasni je odbor, pregledavši odgovore tih banaka, uzeo zajam u Seljačkoj zadružnoj banci, te je nabavljeno 20 vagona kukuruza za
otpremu.21
I nakon te pomoći, ističe Predavec, narod je vapio za dodatnom pomoći pa je u Srijemskoj Mitrovici i Banatu nabavljeno još 20 vagona kukuruza. “Mi smo taj kukuruz podijelili narodu preko dr. Bariše Smoljana,
predsjednika mostarske oblasne Skupštine. Oni pak pišu u novinama da
smo taj kukuruz dijelili u korteške svrhe preko radićevaca. To nije istina,
20 M. Kolar-Dimitrijević, “Radićev sabor 1927.–1928.”, Zapisnici oblasne skupštine Zagrebačke oblasti, Zagreb, 1993., str. 131.
21 Isto, str. 132.
380
HUM 2
HSS-OV PRINOS SMANJENJU GLADI U HERCEGOVINI
mi smo htjeli pomoći najbjednijima Hrvatima i Muslimanima, jer se je
za srpski dio pobrinuo kako tako Beograd.”22
Kukuruz je podijeljen najvećoj sirotinji kao javni beskamatni trogodišnji zajam, a to što je seljaštvo radićevski orijentirano, prema Predavcu, puka je slučajnost: “Strašno je da nam prigovaraju da je od toga
imala korist Seljačka zadružna banka. No, oblasni odbor će snositi svu
odgovornost za to što su gladni narod nahranili, i to bez pomoći države.”23 Radić je podsjetio kako je država hercegovački duhan kupovala
po prosječnih pet dinara, a prodavala po 40, dok je monopolska uprava
predložila da se produkcija duhana smanji za 40% iako je pitanje slobodne sadnja duhana najživotnije pitanje za Hercegovinu, Dalmaciju i
Makedoniju.24
Oblasni odbor Zagrebačke oblasti, u kojemu je HSS imao većinu, prihvatio je novi zajam Hrvatske seljačke zadružne banke te je hitno zaključena nabavka 27 vagona kukuruza. Preko zagrebačkoga Trgovačkog
prometnog društva iz Srijema 10. svibnja 1927. jeftimbom je nabavljeno
10 vagona te žitarice. Devet vagona žurno je upućeno u Mostar, a jedan
u Hrasno. Sljedećih 10 vagona nabavljeno je preko Sveopćega trgovačkog društva u Zagrebu, devet vagona poslano je u Čapljinu, a jedan u
Hrasno; naposljetku je 2. lipnja 1927. preko zagrebačke trgovačke tvrtke
“t.t. Dragutin Baum” nabavljeno preostalih sedam vagona od kojih je pet
proslijeđeno u Travnički okrug, jedan u Split za Dalmatinsku zagoru, a
jedan vagon na otok Korčulu. Od tih 27 vagona 20 ih je doznačeno na
ime Bariše Smoljana, predsjednika oblasnoga odbora u Mostaru. Kukuruz se dijelio kao beskamatni trogodišnji zajam, a podjela po selima
bila je pod nadzorom oblasnih odbora Zagrebačke i Mostarske oblasti.
Diobi je nazočio i seoski poglavar te po dva predstavnika seljaka. Cijena
kilograma kukuruza kretala se između 1,87 i 2,2 dinara, što je ovisilo o
njegovoj nabavnoj cijeni i troškovima prijevoza. Nabavna cijena kukuruza kretala se za jedan vagon od 171,50 dinara do 187,50 dinara. Podjela
se vršila prema broju članova obitelji: jednočlana kućanstva imala su
22 Isto, str. 133.
23 Isto, str. 132.
24 Isto, str. 134.
prosinca 2007.
381
Ivica Glibušić
pravo na 10 kilograma, dvočlana na 15, peteročlane obitelji dobivale su
30 kilograma kukuruza, šesteročlane 35, odnosno po pet kilograma više
za svakoga člana obitelji. Dio kukuruza podijeljen je i u Bosni i u Dalmaciji. Na ovu se akciju osvrnuo i tisak želeći ju prikazati u stranačkom politikantsko-špekulantskom svjetlu.25 Tablični prikaz podataka o podjeli
kukuruza26 govori o mnogobrojnim obiteljima diljem Hercegovine koje
su zbog teške materijalne situacije ovisile o izvanjskoj pomoći.
područje
Drežnica
Mostar
Žitomislići
Posušje
Široki Brijeg
Hrasno
Čitluk
Ljubuški
Prozor
broj sela
3
31
10
13
17
21
15
30
36
broj obitelji
170
786
283
1.002
914
377
570
2005
577
količina podijeljenoga
kukuruza u kg
3.970
25.019
9.779
29.472
30.143
19. 298
19.900
59.658
20.160
Rudolf Bićanić u djelu Ekonomska podloga hrvatskog pitanja upozorava na činjenicu da je BiH bogata šumom i rudama, da je tuzlanski kraj
bogat solju i da su to sve prirodni resursi koji bi pod nadzorom države
mogli riješiti pitanje gladi jer bi njihova ekonomična eksploatacija državnom proračunu godišnje dala milijardske prihode. Budući da takve
brige nije bilo, narod je u Bosni i Hercegovini umirao od gladi.27 Da je
Hercegovina bila izrazito poljoprivredno zaostala, govori i podatak kako
je 1927. godine u Mostarskoj oblasti broj drvenih rala bio 44,9 puta veći
od broja plugova; u Bregalničkoj 9,9 puta; u Bihaćkoj 2,2 puta. I na razini
cijele Kraljevine SHS situacija je bila vrlo loša jer su bez drvenih rala bile
samo Ljubljanska i Mariborska oblast. Sve oblasti koje nisu proizvodile
25 Isto, str. 159.
26 Isto, str. 158.
27 Rudolf Bićanić, Ekonomska podloga hrvatskog pitanja, izdavač: dr. Vlatko Maček, Zagreb,
1938., str. 31.
382
HUM 2
HSS-OV PRINOS SMANJENJU GLADI U HERCEGOVINI
dovoljne količine žitarica za vlastite potrebe imale su status pasivnih
krajeva, a takvih je bilo mnogo. Taj je status imala cijela Hercegovina.
Iako su u raznim dijelovima Hercegovine uvjeti za stvaranje dohotka od
poljoprivrede bili osjetno različiti, nije bilo kraja u kojemu se tada moglo živjeti bez dodatnih prihoda ili intervencije države.
Na osnovi službenih statističkih i financijskih izvora, Rade Smoljan
izračunao je ukupne prihode i rashode naroda Hercegovine u 1926. godini te zaključio kako stanovništvo nije moglo podmiriti porezne obveze, a kamoli nabaviti dodatne potrepštine.28 Smoljan je smatrao da je
najveći problem Hercegovine ograničena sadnja duhana koji bi trebao
biti najvažniji izvor prihoda stanovništva. Zajedno s bratom, Rade Smoljan borio se protiv toga ograničenja osuđujući smanjenje i dopuštene
količine posađenoga duhana u selima u kojima je pobijedila opozicija. Na njegovu inicijativu mostarskom je oblasnom odboru podnesena
predstavka duhanara koji su bili nezadovoljni kategorizacijom duhana i
novim pravilnikom o otkupu.29
Iako je Smoljan ishodio odluku Narodne skupštine da se duhanarima oproste sve monopolske kazne, da se odmah svim saditeljima isplati obustavljena otkupnina i, s obzirom na tešku gospodarsku situaciju,
oproste pozajmice dane za berbu 1927./1928. godine te da se u idućoj
poljoprivrednoj godini broj sadnica poveća za 50 milijuna struka, te su
mjere bile samo privremeno rješenje problema koji su uništavali hercegovačka sela.30
HSS-ovo glasilo Narodni val 1927. godine piše kako mostarska Oblasna skupština upozorava da se mnogobrojne hercegovačke obitelji doslovno prehranjuju korijenjem i travom jer su, prema službenom izvješću oblasnog odbora u Mostaru, 75.744 osobe početkom 1928. godine
ostale bez zaliha hrane, a glad se širi munjevitom brzinom. Prema izjavama Bariše Smoljana, brojka gladnih u Hercegovini te se godine popela
na 110 tisuća osoba.31 Dana 4. siječnja 1928. Oblasna skupština Mostar28 Vlado Smoljan, …I ne samo advokati (o mostarskim odvjetnicima dr. Bariši Smoljanu i dr.
Radi Smoljanu), Mostar, 2001., str. 38.
29 Isto, str. 41.
30 Isto, str. 42.
31 Isto, str. 46.
prosinca 2007.
383
Ivica Glibušić
ske oblasti konstatira da uoči desetogodišnjice narodnoga ujedinjenja
Hercegovina umire od gladi. Pozvana je sva javnost da što brže i obilnije
pomogne hercegovačkom narodu. Državna pomoć od milijun dinara
dovoljna je tek za nekoliko dana jer se za taj iznos može kupiti tek 40
vagona kukuruza, što nije dovoljno ni za jednu općinu.32
Zagrebački je Oblasni odbor 10. siječnja 1928. na sjednici pod predsjedanjem Stjepana Radića ponovno raspravljao o pomoći gladnima u
Hercegovini. Radić je odbornicima priopćio da ga HSS-ove podružnice
iz Hercegovine izvješćuju o očajnom stanju, posebno u ljubuškom i mostarskom kraju. Odlučeno je da Oblasna skupština Zagrebačke oblasti
izdvoji 600 tisuća dinara na ime pomoći za Hercegovinu te da se pozove
narod na prikupljanje pomoći u hrani.33 Pristigla se pomoć dijelila uz
potpisivanje tiskanice i dva svjedoka čime se jamčilo da će se pomoć
vraćati kroz trogodišnji kredit. Neka su se domaćinstava izjasnila da se
mogu prehraniti bez dodjele pomoći pa je tako sirotinji podijeljeno više
kukuruza.34
3. Aktivnosti Oblasne skupštine Mostarske oblasti
Oblasna skupština Mostarske oblasti pod predsjedanjem Petra Kordića 4. siječnja 1928. upućuje pismo ministru poljoprivrede dr. Svetozaru
Stankoviću u kojemu upozorava na teško stanje u Hercegovini i kritizira
kotarske pripomoćne zaklade zbog obustave pomoći pod izgovorom da
seljaci nisu podmirili zaostala dugovanja. U pismu se moli da ministar
naloži kotarskim pripomoćnim zakladama nastavljanje podjele hrane
bez obzira na preostala dugovanja jer ih gladni narod ionako nema od
čega podmiriti. Oblasna skupština postavlja i pitanje odgovornosti za
nastalo stanje i smrtnost ljudi. Zahtjev za obustavom utjerivanja duga
zbog teške gospodarsko-društvene situacije primio je i zamjenik ministra financija dr. Mehmed Spaho.35 Stjepan Galić i njegovi suradnici iz
mostarske se Oblasne skupštine obraćaju Upravi državnih monopola i
32
33
34
35
Narodni val, Zagreb, 10. siječnja 1928., br. 7, str. 7.
Narodni val, 11. siječnja 1928., br. 8, str. 1-2.
Narodni val, 1928., br. 8, str. 2.
Narodni val, 1928., br. 8, str. 2.
384
HUM 2
HSS-OV PRINOS SMANJENJU GLADI U HERCEGOVINI
ministru financija u Beogradu sa zahtjevom da se poveća broj sadnica
duhana kako bi stanovništvo ostvarilo prihod za ublažavanje gladi.36
Na sjednici Oblasne skupštine Mostarske oblasti održanoj 9. siječnja
1928. glavna je tema bila kako pomoći narodu i olakšati teško stanje. O
proračunu je govorio predsjednik oblasnoga odbora dr. Bariša Smoljan
koji je tada bio zadužen i za oblasne financije. Smoljan je upozorio da
vlada u Beogradu do tada nije dostavila odobrenu svotu od milijun dinara. Mate Lovrenović, koji je voditelj poslova narodnoga gospodarstva,
obrta, industrije, zadrugarstva i opće statistike, rekao je: “Pomoć narodu
koji gladuje nije uvrštena u proračun, jer da se u tu svrhu odredi i svekolika svota oblasnog proračuna ne bi dotekla ni za djelomično rješenje
tog pitanja.”37 Na sjednici financijskoga odbora 22. ožujka 1928. dr. Bariša Smoljan podnio je prijedlog rezolucije u kojoj se tvrdi da je monopol
države na duhan kriv za rješavanje pitanja gladne Hercegovine. Zatražio
je da se monopolske krivice žurno ukinu do 31. ožujka 1928. Ministar
financija na kraju je prihvatio Smoljanov prijedlog.38
Glad nije poštedjela ni tzv. radikalni dio Hercegovine. Tako je u Trebinju 3. siječnja 1928. radikal Pero Ivanišević za Večernju poštu izjavio
da se takva situacija i mogla očekivati jer za prehranjivanje stanovništva
treba obraditi dva puta više oranica nego što ih Hercegovina uopće ima.
Zbog toga svake godine treba do 5000 vagona žita.39 Slično piše i Danilo Vuković iz Nevesinja; Hercegovini je neizostavno potrebna pomoć,
ali ovakvo pomaganje preko pripomoćnih zaklada nije pomaganje nego
odmaganje jer trgovci daju žito po 2,88 do 2,90 dinara, a zaklada po 3,30
i 3,50 po kilogramu. Narodu bi bilo najbolje da dobije novčani zajam i
sam nabavlja hranu preko trgovaca jer bi to bilo i jeftinije i korisnije. To
mišljenje zastupaju i oblasni zastupnici Danilo Vuković iz Nevesinja40
i Ratko Parežanin koji je potvrdio da je pomoć koju kralj i vlada daju
Hercegovini neznatna, da pomoć kasni te da je u svim hercegovačkim
kotarima stanje vrlo teško, a u Bileći najgore. Parežanin isto tako pro36
37
38
39
40
Narodni val, 1928., br. 9, str. 6.
Narodni val, 1928., br. 10, str. 6.
Narodni val, 1928., br. 70, str. 5.
Večernja pošta, 1928., br. 1953.
Večernja pošta, 1928., br. 1956.
prosinca 2007.
385
Ivica Glibušić
svjeduje tvrdeći da se “o jednom kraju voditi računa, a o drugom ne ili
misliti na svoje birače a ne na tuđe, nije samo bezdušno nego i skroz
nerazumno”.41 Da bi se ublažila glad, pripomoćna zadruga u Mostaru
dobila je od sarajevskoga Odjela za poljoprivredu sedam vagona kukuruza i devet vagona ječma. Žito je podijeljeno kao višemjesečni kredit.
Svaka obitelj mogla je dobiti najviše 500 kg kukuruza ili ječma, a s tim su
zalihama privremeno podmirene samo neke općine. Zbog gladi koja je
vladala gotovo u svim općinama mostarskoga kotara, a osobito u Blagaju, kotarska je pripomoćna zaklada uputila zahtjev da se pošalje još 500
vagona žita.42 Unatoč davanju žita na odgodu plaćanja, seljaci nisu mogli pratiti slijed prispjelih anuiteta pa je čapljinski Crveni križ predložio
da se pojedine kategorije domaćinstva oslobode novčanoga duga koji
će se odraditi kroz društveno korisne nadnice u svojim općinama, kroz
gradnju i popravak putova, kopanje bunara, krčenje kamenjara itd.43
Iako je Beograd obećavao pomoć, ona u Hercegovinu nije stizala. Bariša Smoljan demantirao je izjavu da je Ministarstvo socijalne politike
nabavilo 109 vagona pomoći i upozorio na udvostručenje broja umrlih
od gladi. Žandarmerija je prijetila i počela uhićivati sve koji su u javnosti
iznosili takve podatke. Kao posljedica dugotrajnoga siromaštva i neuhranjenosti, i tuberkuloza je uzimala svoj danak.44
HSS je po Hrvatskoj i Slavoniji pokrenuo akciju za prikupljanje pomoći. Na zasjedanju financijskoga odbora Narodne skupštine 19. siječnja 1928. u raspravi o proračunu Ministarstva šuma i rudnika dr. Juraj
Šutej rekao je: “Bosna i Hercegovina koja daje državi preko jedne milijarde i dvjesto milijuna dinara zarade na duhanu, a stanovnici te pokrajine čije šumsko i rudno bogatstvo podržava život ove države umiru od
gladi. To je jedno očajno stanje koje se ne može trpjeti.”45 Zanimljivo je
da je i u Ludbregu održana kotarska sjednica na čijem se dnevnim redu
našla i točka o prehrani gladnih u Hercegovini. Predsjednik Skupštine
41
42
43
44
45
Večernja pošta, 1928., br. 1957.
Večernja pošta, 1928., br. 1959.
Večernja pošta, 1928., br. 2002.
Večernja pošta, 1928., br. 2044.
Narodni val, 1928., br. 17, str. 4.
386
HUM 2
HSS-OV PRINOS SMANJENJU GLADI U HERCEGOVINI
Zagrebačke oblasti Križevčanin Franjo Petrović poslao je 1.000 dinara
na adresu zagrebačkoga oblasnog odbora.46
Iz mnogobrojnih hrvatskih sela počele su stizati vijesti o skupljenom
kukuruzu za Hercegovinu. U Ludbergu je mimo svakoga očekivanja prikupljeno 12 metričkih centi žita, u Lovasu 500 kg kukuruza, u Staroj
Gradiški pet metričkih centi kukuruza te u Prnjavoru, suši unatoč, 300
kg kukuruza. U prikupljanju su sudjelovali pristaše HSS-a i SDS-a (Samostalne demokratske stranke).47 Stjepan Radić u glasilu Dom od 11.
siječnja 1928. uputio je poziv za pomoć na koji se odazvala organizacija
HSS-a: kotar Đurđevac koji je prikupio 605 kg kukuruza; u Molvama se
prikupilo 305 kg, u Prugovcu 200 kg i u Kladari 100 kg kukuruza. Iako
se narod odazvao prikupljanju pomoći, bilo je i protivnika takvoga vida
prikupljanja pomoći jer se prema njihovim riječima tako prikupljala pomoć 1923. godine i za Dalmaciju, a narod je to žito morao platiti. Mato
Svoboda, predsjednik HSS-a u Kalincu, predložio je da u Đurđevac dođe
desetak ljudi iz hercegovačkih općina koji bi sudjelovali i u prikupljanju
i u podjeli pomoći.48
I pomoć Zagrebačke oblasti, gdje je HSS imao većinu, nije bila zanemariva; 17. veljače 1928. u Mostaru je održana konferencija oblasnoga
odbora Crvenoga križa na kojoj je predsjednik Spiro Dokić izvijestio da
je iz Zagreba dobio 18 vagona hrane namijenjene za podjelu stanovništvu. Izaslanik Danijel Zec izvijestio je da su knezovi i glavari često neobjektivni jer su se na popisima ugroženoga stanovništva našli i oni koji
su hranu mogli priskrbiti pomoću kredita. Glad i golotinja posebno su
zabilježeni u Bileći, Stocu i Ljubuškom.49 Dana 8. ožujka 1928. završena
je podjela 18 vagona kukuruza, koliko je Hercegovini poslano iz Zagrebačke oblasti, od čega je okolici Širokoga Brijega, kojoj gravitira oko 17
sela s približno 20.000 žitelja, podijeljeno pet vagona hrane. Ta pomoć
narodu došla je odmah iza pomoći koju je uputila Mostarska oblast.50
46
47
48
49
50
Narodni val, 1928., br. 17, str. 3.
Narodni val, 1928., br. 27, str. 2.
Narodni val, 1928., br. 29, str. 2.
Narodni val, 1928., br. 44, str. 7.
Narodni val, 1928., br. 63, str. 1.
prosinca 2007.
387
Ivica Glibušić
Josip Penavić, tajnik Crvenoga križa iz Širokoga Brijega, prigovorio
je da Crveni križ omalovažava prijedloge mostarskoga oblasnog odbora.
Na sjednici Crvenoga križa održanoj 12. ožujka 1928. u Mostaru, kojoj su nazočili predstavnici svih humanitarnih i kulturnih društava te
javnih ustanova, član oblasnoga odbora Mato Lovrenović prigovorio je
nepravednoj podjeli kukuruza. Naime, ni Crveni križ nije previše vodio
računa koliko je pomoći podijeljeno kojemu kotaru, bilo u novcu bilo u
kukuruzu, pa se dogodilo da Široki Brijeg nije dobio ni zrno kukuruza
od Crvenoga križa. Tome se čudio i Zečević, izaslanik Crvenoga križa iz
Beograda: “Krajevi sa desne obale Neretve žele da znaju kada je i kako
podijeljeno 60 vagona kukuruza Crvenoga križa.”51 Također je zapaženo
da su dijelovi Hercegovine sa srpskom većinom dobivali veću materijalnu i novčanu pomoć iako su siromaštvo i glad bili izraženiji u krajevima
s hrvatskim stanovništvom.
Stav državne vlasti prema gladi u Mostarskoj oblasti trebao je natjerati lokalno stanovništvo na distanciranje od HSS-a. Podržavanje stranaka naklonjenih beogradskom režimu i slanje veće pomoći istočnoj
Hercegovini, s većinskim srpskim stanovništvom, izazvalo je prosvjede
haesesovaca.
Zaključak
HSS-ova agitacija u Mostarskoj oblasti najviše se odnosila na rješavanje lokalnih problema, dok su visoku politiku uglavnom prepuštali
vodstvu iz Zagreba. Trebalo je riješiti nekoliko gorućih problema: težak
materijalni i socijalni položaj seoskoga stanovništva koje se doslovno
borilo s glađu te omogućiti povoljnije uvjete za sadnju i otkup duhana.
S druge strane, bilo je političko pitanje zastupljenosti Hrvata u tijelima
uprave prema ostvarenim izbornim rezultatima. U prvim desetljećima
20. stoljeća hercegovački je narod doslovno gladovao. Hercegovina se
od pamtivijeka prehranjivala sadnjom duhana koji je u tim krajevima
posebno dobro uspijevao i bio iznimno kvalitetan. Ograničenja duhanara u sadnji i (ne)isplate duhanskih otkupnina po najnižim cijenama do51 Narodni val, 1928., br. 70., str. 2.
388
HUM 2
HSS-OV PRINOS SMANJENJU GLADI U HERCEGOVINI
vele su Hercegovinu na rub propasti. Cijeli je jedan kraj postao socijalni
problem koji nije bilo lako riješiti. U rješavanje toga problema uključio
se i HSS koji se zalagao da se duhanari ne ograničuju sadnim kvotama.
Ovisno o HSS-ovim odnosima sa službenim Beogradom, povećavao se
ili smanjivao broj strukova duhana dopuštenih za sadnju na području
Mostarske oblasti. HSS-ova nastojanja da se smanji glad na području
Hercegovine rezultiralo je time da su hrvatski glasači svoje povjerenje
poklonili toj stranci. Rješavanje problema gladi u Hercegovini HSS je
u političkom smislu honorirao dobivši podršku hrvatskih glasača na
skupštinskim izborima 1923., 1925. i 1927. godine.
Izvori i literatura
- Arhiv Hercegovine u Mostaru: Zbirka dokumenata o Mostaru i
Hercegovini (1815.-1952.)
- Dom
- Narodna sloboda
- Narodni val
- Večernja pošta
- Bićanić, Rudolf, Ekonomska podloga hrvatskog pitanja, izdavač:
dr. Vladko Maček, Zagreb, 1938.
- Boban, Branak, “Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva
1920.- 1923.”, Dijalog povjesničara, zbornik, Beograd, 19.-22. listopad 2002., Friedrich Neumman Stiftung, br. 7, Zagreb, 2003.
- Išek, Tomislav, “Hrvatska republikanska seljačka stranka prema
Bosni i Hercegovini i orijentacija Hrvata BiH do 1923.”, Prilozi - Institut za istoriju radničkog pokreta, br. II, Sarajevo, 1996.
- Kolar-Dimitrijević, Mira, “Prilog poznavanja života i rada
radićevaca i humanitarca dr. Đure Basaričeka (1884.-1928.)”, Podravski zbornik (23), Koprivnica, 1997.
- Kolar-Dimitrijević, Mira, “Radićev sabor 1927.-1928.”, Zapisnici oblasne skupštine Zagrebačke oblasti, Zagreb, 1993.
prosinca 2007.
389
Ivica Glibušić
- Mirošević, Franko, Počelo je 1918. Južna Dalmacija 1918 - 1929.,
Školska knjiga, Zagreb, 1992.
- Nikić, Andrija, Godine gladi, Naša ognjišta, Duvno, 1974.
- Pandžić, Bazilije, Životopis fra Dominika Mandića, ZIRAL, Chicago, 1994.
- Smoljan, Vlado, I ne samo advokati (o mostarskim odvjetnicima
dr. Bariši Smoljanu i dr. Radi Smoljanu), Mostar, 2001.
390
HUM 2
HSS-OV PRINOS SMANJENJU GLADI U HERCEGOVINI
Ivica Glibušić
BEITRAG VON HSS ZUR VERMINDERUNG DES
HUNGERS IN HERZEGOWINA
Zusammenfassung
In dieser Arbeit wird über die Tätigkeiten der Kroatischen Bauernpartei an Verminderung des Hungers in Herzegowina gesprochen. Der Hunger dauerte mit größeren und kleineren Manifestierungen in bestimmten Zeiträumen von dem Ersten Weltkrieg bis zum Jahr 1929. Dürre,
die alle Saaten zerstört hat, Sorglosigkeit der staatlichen Regierung für
Bevőlkerung,die ihre Stimmen nicht der regierenden Partei oder Koalition gegeben hat, Verringerung der Quoten für Setzen von Tabakpflanzen-es sind die wichtigste Gründe für einen solchen Mangel an Nährung.
Nach dem Ersten Weltkrieg und nachdem der neue Staat gegründet worden ist hofften die Einwohner dass sie von der Regierung eine Hilfe für
die Milderung von Dürrenfolge und Verminderung des Hungers bekommen werden um die Todesfälle zu vermeiden. Da die entsprechende Hilfe
aus Belgrad von 1922 bis 1929, diese Zeitraum ist in dieser Arbeit befasst
worden, ausfiel, die richtige Sorge über die Ernährung der Bevölkerung
übernahm HSS ( Kroatische Bauernpartei). Einsetzen von Mitglieder der
Kroatischen Bauernpartei in Kroatien zeigte sich in Hilfesammlung für
die hungrige Bevölkerung in Herzegowina und Süddalmatien. Diese Hilfe wurde kostenlos verteilt. HSS hat auch mit Hilfe von Stiftungen und
Bankkrediten Mais und Getreide gekauft , die später nach Herzegowina
geschickt worden sind und unter günstigeren Bediengungen verkauft worden sind als Getreide das die őrtliche Verkäufer oder staatliche Organisationen verkauft haben.
Politische Gegner verklagten HSS dass sie den Hunger nutzt um die Unterstützung der lokalen Bevölkerung bei der Wahlen zu erreichen. Nach
der Intervention von HSS kam die Hilfe zur Teil von beistehenden Bezirksgenossenschaften, Rotem Kreuz und der mittleren Macht. Hilfe, die
von staatlichen Mächten nach Herzegowina gechickt wurde, wurde auf
diskriminierende Weise verteilt, so dass Ostherzegowina, meistens von
serbischen Bevölkerung besiedelt, die meiste Hilfe bekam als der mittlere
prosinca 2007.
391
und westliche Teil von Herzegowina, die am meisten von kroatishen Bevölkerung besiedelt sind, obwohl der Bevölkerungszahl kleiner war. Die
Lässigkeit von staatlichen Mächten bei der Lösung von Hungerproblemen
bestätigen auch in der Zeitung veröffentlichte zahlreiche Berichte und Berichte von Bezirkbüros.
Schlüsselwörter: Kroatische Bauernpartei (HSS), Stjepan Radić, Verwaltungsbezirk von Mostar, Bosnien und Herzegowina, Barisa Smoljan,
Volksversammlung, der Hunger, der Mais, das Getriede
392
HUM 2
UDK 811.163.42.09 Jonke Lj.
Stručni članak
Primljeno: 25. XI. 2007.
Šimun Musa
Filozofski fakultet u Mostaru
LJUDEVIT JONKE, ŽIVOT I DJELO
(U povodu stote obljetnice rođenja)
Sažetak
U radu se govori o prof. dr. Ljudevitu Jonkeu, jednom od najuglednijih
jezikoslovaca kroatistike, u povodu stote obljetnice njegova rođenja, koji
je kao najveći autoritet u standardardnojezičnom i jezičnopolitičkom području obilježio drugu polovicu 20. stoljeća.
Ključne riječi: hrvatski jezik, jezikoslovlje, standardni jezik, književnost,
kultura.
Ove godine, 29. srpnja, navršava se sto godina od rođenja prof. dr.
Ljudevita Jonkea, jednoga od najuglednijih jezikoslovaca kroatistike,
dugogodišnjega sveučilišnog profesora, predstojnika Katedre za suvremeni hrvatski jezik (Katedre za hrvatski standardni jezik) Odsjeka za
kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, urednika časopisa Jezik, direktora Instituta za lingvistiku Filozofskoga fakulteta i
dekana toga fakulteta, potpredsjednika i predsjednika Matice hrvatske,
direktora Instituta za jezik HAZU, akademika HAZU, neumornoga kulturnog pregaoca i, kako reče akademik Stjepan Damjanović, ustrajnoga
“učitelja i branitelja hrvatskoga jezika” koji je, kao najveći autoritet u
prosinca 2007.
393
Šimun Musa
standardardnojezičnom i jezičnopolitičkom području, obilježio drugu
polovicu 20. stoljeća.
Rođen je u Karlovcu gdje je završio pučku školu i klasičnu gimnaziju.
Godine 1925. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao je: “a) historiju
južnoslavenskih književnosti, b) hrvatski jezik sa staroslavenskim i c)
narodnu historiju, ruski i latinski jezik”, iz čega je 1929. godine i diplomirao. Nakon toga otišao je na dvogodišnji studijski boravak u Prag na
Karlovo sveučilište (1930.-1932.) gdje se uglavnom bavio prevođenjem s
češkoga te se usavršavao u slavistici, posebno u bohemistici.
Počeo je raditi u Gimnaziji na Sušaku kao profesor od 1933. gdje se zadržao do 1940. godine kada prelazi u Zagreb, da bi 1941. bio suradnikom u
“Hrvatskoj enciklopediji”, a 1942. izabran je za asistenta na Katedri za slavensku filologiju na Filozofskom fakultetu. Doktorsku disertaciju pod naslovom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića obranio je 1944. godine.
Od 1945. godine, nakon što mu je potvrđen izbor iz 1942., na Filozofskom
fakultetu nastavlja sveučilišnu karijeru. Zatim biva izabran za lektora češkoga jezika (1947.) pa za predavača češkoga jezika i književnosti, 1948.
Na prijedlog profesora Stjepana Ivšića i Mate Hraste izabran je za
predavača suvremenoga hrvatskog književnog jezika, 1950. postaje docentom, izvanrednim profesorom 1955., a redovitim 1960. radeći u tom
svojstvu sve do 1973. godine kada je prisilno umirovljen. Umro je 15.
ožujka 1979.
Jonkeove zasluge u proučavanju i poučavanju hrvatskoga jezika i jezikoslovlja, pogotovo izučavanju hrvatskoga jezika u 19. stoljeću, smatraju
se njegovim najvećim znanstvenim prinosima, a oni su sabrani u knjigama Hrvatski jezik u teoriji i praksi (1964. i odmah 1965. drugo izdanje) i
Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (1971.).
Pišući monografiju o Ljudevitu Jonkeu, prof. dr. Marko Samardžija
podijelio je Jonkeova istraživanja s područja 19. stoljeća na tri dijela: 1.
radovi koji se odnose na razvitak hrvatskoga standardnog jezika i proces
te standardizacije; 2. rasprave o gramatičkim i pravopisnim pitanjima
i 3. monografske obradbe pojedinih jezikoslovaca 19. stoljeća, napose
one Veberove zasluge za naš književni jezik i Šulekova briga o hrvatskoj
naučnoj terminologiji.
394
HUM 2
LJUDEVIT JONKE, ŽIVOT I DJELO (U povodu stote obljetnice rođenja)
Naime, Jonke nas uči da se na mnoga aktualna pitanja iz 20., pa i 21.
stoljeća ne može utemeljeno odgovoriti bez poznavanja jezikoslovnih
prilika u 19. stoljeću, štoviše “govoreći o 19. stoljeću mogao je ponešto
reći o dvadesetom što izravno na bi smio”, mudro zaključuje Damjanović
i dodaje: “Istina o devetnaestom pomogla je spoznavanju istine o dvadesetom stoljeću” (Hrvatsko slovo, 27. srpnja 2007.). Često bi u tim tekstovima isticao da u 19. stoljeću u jeziku nije postignuto jedinstvo kako
su to željeli Vuk i njegovi sljedbenici. Pri tome naglašava, posve utemeljeno, kako su velike zasluge u jeziku 19. stoljeća učinili predstavnici
zagrebačke filološke škole (A. V. Tkalčević i B. Šulek). Zapravo, “svojim
argumentiranim suprotstavljanjem Jonke je pokazao višu razinu razumijevanja tijekova jezične povijesti i istodobno štitio hrvatske vrednote
iz minulih vremena”.
Među brojnim Jonkeovim knjigama, studijama i raspravama posebno se ističe ona spomenuta pod naslovom Književni jezik u teoriji
i praksi. U toj su knjizi objavljene brojne studije koje se odnose i na
hrvatski standardni jezik u njegovu aktualitetu, kao i one jezikoslovne
teme posvećene hrvatskom jeziku u 19. stoljeću. Za izučavanje povijesti
hrvatskoga standardnog jezika osobito važnim smatra se njegovo stajalište da je 1836. godina značila prekretnicu u njegovu nastanku (a ne polovica 19. stoljeća kako su neki smatrali) jer su kajkavci upravo te godine
u Novinama ilirskim preuzeli štokavsko narječje kao temelj budućega
“općehrvatskog jezika”. Svakako, na Jonkeova istraživanja u lingvistici
utjecala su učenja praških strukturalista, navlastito ona koja govore o
“elastičnoj stabilnosti” – Princip elastične stabilnosti ili “gipkoj postojanosti“ – O slobodi i postojanju standardnoga jezika, kao i ona koja se
odnose na polifunkcionalnost standardnoga jezika – O raznolikoj službi
književnog jezika.
Ti utjecaji nisu slučajni. Naime, Jonke, poznat i priznat kao jedan od
naših najvažnijih kroatista, i prije, a i istodobno dok je bio zaokupljen
kroatističkim temama, bavio se i bohemistikom. Koliko je bogat njegov
prinos bohemistici, svjedoči prof. Dubravka Sesar, naša priznata bohemistica, koja kaže kako je bohemistika znanstveno područje za koje je
imao osobita dara i u kojemu je uživao. Kako su njegovi prijevodi s češprosinca 2007.
395
Šimun Musa
koga jezika pridonosili bogaćenju hrvatskoga jezika, smatraju se osobitim prinosom kroatistici.
Jonkeov književnoznanstveni rad često se prešućuje, kako onaj u bohemistici tako i onaj u kroatistici. Međutim, profesorica Sesar misli da
bi bez njegova “udjela u recepciji češke književnosti, posebice međuratne i poratne, taj kritički prostor u hrvatskoj književnosti ostao bitno
siromašniji”, jednako kao što bi i hrvatska književna znanost bila zakinuta bez njegove u znanstvenoj literaturi još uvijek relevantne studije
Mažuranićev ep i pjesme o smrti Smail-aginoj (1938.).
Jezikoslovnim temama počet će se intenzivnije baviti istom za vrijeme Drugoga svjetskog rata, nakon što je, po želji prof. Stjepana Ivšića,
proučio Patačićev rječnik i obranio disertaciju Dikcionar Adama Patačića. Prema Radoslavu Katičiću, Jonke bi ovim djelom, koje donosi vrijedne jezične i biografske podatke, “stekao ime u našoj filologiji i da nije
poslije ništa napisao”. Nizom utemeljenih zaključaka iznesenih u tom
djelu potvrdio je važnost znanstvene činjenice kako je druga polovica
18. stoljeća značila prekretnicu u stvaranju hrvatskoga jezičnog standarda čemu će kasnije, proučavajući tijekove jezične povijesti u Hrvata,
svoje priloge dati Herta Kuna, Dalibor Brozović i dr.
Ivo Pranjković ističe njegove sklonosti i prinose opisnoj sintaksi hrvatskoga jezika potvrdivši da je bio izniman znalac sintaktičkoga ustroja
hrvatskoga jezika, osobito s područja reda riječi. “Upravo je on hrvatsku
gramatiku vratio hrvatskoj književnosti jer je u sintaksi navodio primjere
iz djela hrvatskih književnika, što je bila novost i važno obilježje...”, reći
će S. Babić navodeći njegove zasluge za hrvatsko jezikoslovlje. Mnoge
zadaće na kulturnom polju koje je, uz znanstveno-nastavni, obavljao tijekom života priječile su ga da stvori još veće jezikoslovno djelo.
Brinući o hrvatskoj jezičnoj kulturi, Jonke je djelovao na brojnim poljima. Sedamnaest godina (od 1952. do 1970. godine) uređivao je Jezik,
časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, objavljivao savjetničke
tekstove u Telegramu i drugim listovima u kojima je, kako reče prof. Damjanović, “bio učitelj jezika, (kao) autoritet čija se riječ pažljivo sluša i kojoj se vjerovalo”. Njegovi studenti i danas ističu ispravnost njegova stava da
se književni jezik treba stalno učiti, a na sve pojave u jeziku – reagirati.
396
HUM 2
LJUDEVIT JONKE, ŽIVOT I DJELO (U povodu stote obljetnice rođenja)
U povodu stote obljetnice njegova rođenja cijeli je lipanjski broj časopisa Jezik posvećen Ljudevitu Jonkeu – Jezikovu uredniku i suradniku.
Koliko je Jonke za vrijeme svoga uredničkog staža od 17 godina bio pisac
suradnik u Jeziku, naglasio je njegov nasljednik i na Katedri, a i u časopisu prof. dr. Stjepan Babić, što je i objavio u Jeziku pobrojavši ukupno
141 njegov rad od kojih je 133 objavio kao urednik. Prof. dr. Sanda Ham,
nasljednica prof. Babića, aktualna urednica toga časopisa, u svom radu
napisanom u prigodi stote obljetnice Jonkeova rođenja također posebnu
važnost daje njegovim uredničkim sposobnostima, navlastito njegovu
poticanju mladih za skrb o jeziku, napose njegovim suradničkim prilozima u kojima je napisao vrijedne znanstvene i stručne radove koji su,
po njezinu mišljenju, bili od iznimne “koristi hrvatskoj kulturi i hrvatskom jeziku”. Ona naglašava:
Lj. Jonkea i Jezik ne valja gledati izvan povijesnog ozračja, a ne valja ni
to ozračje gledati kao puki izgovor za moguće unitarističke smjernice.
Valja pregledati Jezike (koji su dijelom Jonkeova ukupnoga stvaralaštva)
i na temelju građe koju oni donose, na temelju radova, autora, jezičnih
savjeta, osvrta i rasprava donijeti zaključke. Tako se pokazuje da je Jonkeov zaziv književnika na hrvatskoj i srpskoj strani formalne i deklarativne naravi, a sadržajno je Lj. Jonke s Jezikom na hrvatskoj strani. To
već obilato potvrđuje prvi Jezikov broj u kojem poslije Jonkeova programatskoga članka slijedi Skokov članak O jezičnoj kulturi. Misli su iz toga
članka po mnogom postale temeljne za hrvatsko jezikoslovlje i u njima
prepoznajemo građu za štit kojim se hrvatski jezik branio od unitarizma
u dolazećim godinama; taj članak na opširniji i drugačiji način iznosi iste
misli kao i Jonkeov programatski, uvodni članak – uredničko je umijeće
pokazalo svoje hrvatsko lice.
Da je na tom putu jačanja hrvatske kulture i hrvatskoga jezika Jonke
i kao čovjek i kao znanstvenik ostajao osamljen, a često i razočaran, govore događaji koji su slijedili nakon što je postao predavač suvremenoga
hrvatskog književnog jezika i glavni urednik Jezika. Naime, 1954. godine
bio je među potpisnicima Novosadskoga dogovora i njegovih zaključaka
poslije čega 1960. godine slijedi objavljivanje zajedničkoga pravopisa i
S. Ham, “Ljudevit Jonke kao Jezikov urednik i suradnik”, Jezik, 54, br. 3, Zagreb, 2007., str.
89-90.
prosinca 2007.
397
Šimun Musa
1967. zajedničkoga rječnika u čijem je sastavljanju i sam sudjelovao radeći u Komisiji za terminologiju. Upravo tada “unatoč partijskoj stezi,
polemike su buknule već u Novom Sadu. Opovrgavala se teza ne samo o
jedinstvenosti književnih jezika, nego i organskih podloga na kojima su
oni izgrađeni te se pozivom na već izgrađene republičke norme pokušao
onemo-gućiti prodor srpskog jezika na njihovo područje, sada skrivenog
pod etiketom srpskohrvatskoga naziva.” Jonke je hrvatski jezik pokušao
izbaviti iz “zamkâ” novosadskih zaključaka i normâ zajedničkoga pravopisa pozivajući se na obilježje elastične stabilnosti književnoga jezika
koje bi hrvatskom jeziku omogućilo povratak organskom razvitku. U
borbi protiv unitarizma i agresivnih srpskih jezikoslovaca Jonke je često
ostajao sam. “Što god učinio, nije to zadovoljavalo unitarističke čelnike
ni neupućene hrvatske rodoljube (...) a vrlo radikalno krenuti tim smjerom, značilo bi sići s javne scene i prepustiti važnu ulogu tko zna komu.
Trebalo je trpjeti kritike s desna i s lijeva i računati na povjerenje, strpljivost i podršku istinskih rodoljuba”, reći će Damjanović o toj fazi Jonkeova djelovanja koju je obilježila borba za očuvanje hrvatskoga identiteta i
opstojnost hrvatskoga književnog jezika kao posebnoga idioma.
Događaji koji su obilježili tu borbu kulminirali su poslije potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967.
godine. Deklaraciju su potpisali hrvatski znanstvenici okupljeni u 17
kulturnih i znanstvenih institucija kao što su Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, PEN-klub, Hrvatski centar, Hrvatsko filološko društvo, katedre za suvremeni hrvatskosrpski jezik i književnost
Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Zadru, instituti i sl. Iako Jonke nije
sudjelovao u njezinu sastavljanju, vlasti su ga osumnjičile. U protudeklaracijskoj kampanji, koju Dalibor Brozović naziva “jednom od najtragičnijih epizoda hrvatske moderne povijesti (...) i najsramotnijih mrlja u
modernoj Europi”, bezočno se udarilo na ime i djelo ovoga humanista i
znanstvenika u čemu je razlog i njegovu potiskivanju iz javnoga života,
prisilnu umirovljenju, rezignaciji u osamljeništvu, pa i samoj smrti.
N. Bašić, “LJ. Jonke i jugoslavenski jezični unitarizam”, Jezik, 54, br. 3, Zagreb, 2007., str.
164.
398
HUM 2
LJUDEVIT JONKE, ŽIVOT I DJELO (U povodu stote obljetnice rođenja)
Jonkeove knjige
- Dikcionar Adama Patačića. Studija iz kajkavske leksikografije, Odjel
za književnost, knj. II, JAZU, Zagreb, str. 1949, 1-111. (Također i u
Radu, knj. 275, str. 71-175.)
- Hrvatski književni jezik u teoriji i praksi, Znanje, Zagreb, 1. izd.
1964., str. 1- 286, 2. prošireno izdanje 1965., str. 1-471.
- Hrvatski književni jezik danas, Obzor – enciklopedija suvremenog znanja, Školska knjiga, Zagreb, 1971., str. 1-146.
- Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća, izvanredno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., str. 1-390.
Jonkeove važnije studije i rasprave
- “Mažuranićev ep i pjesme o smrti Smail-aginoj”, Rad JAZU, knj.
264, Zagreb, 1938., str. 97-122.
- “Jezikoslovni rad Blaža Tadijanovića”, Časopis za hrvatsku poviest,
jezik, književnost i umjetnost, knj. II, 1944.
- “Češki pripovjedači između dva rata”, Republika, god. II (1946.),
knj. 2, str. 636-646.
- “Životnost Nerudina djela”, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u
Zagrebu, knj. 1, Zagreb, 1951., str. 311-357.
- “Veberove zasluge za naš književni jezik”, Rad JAZU, knj. 309, Zagreb, 1956., str. 33-80.
Literatura
- Babić, S., “Zasluge profesora Ljudevita Jonkea za hrvatsko jezikoslovlje”, Jezik, god. 54., br. 3, Zagreb, 2007., str. 82-86.
- Bašić, N., “Ljudevit Jonke i jugoslavenski jezični unitarizam”, Jezik, god. 54., br. 5, Zagreb, 2007., str. 161-173.
- Damjanović, S., “Proučavatelj, učitelj i branitelj hrvatskoga jezika”, Hrvatsko slovo, 27. srpnja 2007., str. 11-13.
prosinca 2007.
399
Šimun Musa
- Ham, S., “Ljudevit Jonke kao Jezikov urednik i suradnik”, Jezik,
god. 54., br. 3, Zagreb, 2007., str. 86-93.
- Pranjković, I., Kronika hrvatskog jezikoslovlja, Matica hrvatska,
Zagreb, 1993., str. 135-146.
- Samardžija, M., Ljudevit Jonke, Zavod za znanost o književnosti
Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1990.
Ljudevit Jonke
400
HUM 2
LJUDEVIT JONKE, ŽIVOT I DJELO (U povodu stote obljetnice rođenja)
Šimun Musa
LJUDEVIT JONKE, LIFE AND WORK
(In the occasion of the hundredth
anniversary of his birth)
Summary
The paper speaks about Prof. Ljudevit Jonke, Ph.D., one of the most prominent philologists of the Croatian studies, in the occasion of the hundredth
anniversary of his birth, who, as the biggest authority in the standardlinguistic and linguistic-political area, marked the second half of the 20th
century.
Key words: Croatian language, philology, standard language, literature,
culture.
prosinca 2007.
401
DEKLARACIJA
O NAZIVU I POLOŽAJU
HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA
1967.-2007.
Potpisnici Deklaracije, hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije, smatraju nužnim sljedeće:
1. Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskog, hrvatskog, srpskog, makedonskog…
Dosadašnja ustavna odredba o “srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku” svojom nepreciznošću omogućuje da se
u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao
temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog jezika...
2. U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama,
novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se
god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni
jezik sredine u kojoj djeluju.
Ovu Deklaraciju podnosimo Saboru SRH, Saveznoj skupštini
SFRJ i cjelokupnoj našoj javnosti da se prilikom pripreme promjene Ustava izložena načela nedvosmisleno formuliraju i da se u
skladu s time osigura njihova potpuna primjena u našem društvenom životu.
402
PRIKAZI I OSVRTI
Hrvatska književnost u Zadru u 19. st.
Dr. sc. Zvjezdana Rados, autorica knjige Hrvatska književnost u
Zadru (19. st.), s podnaslovom Između nacionalne romantike i pučkoprosvjetiteljskog realizma (objelodanjene u nakladi Thema i.d., Zadar,
2007.), radi kao docentica za Noviju hrvatsku književnost pri Odjelu za
kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru, čiji je književnoznanstveni
interes umnogo vezan za zadarski književni krug 19. stoljeća, pogotovo za područje periodike, a što je zapravo u velikoj mjeri i tema ovoga
djela.
Nakon četiri stoljeća mletačke protunarodne vlasti Dalmacija se našla u okviru austrijske uprave (1797.-1805.) koja je tada za državno-upravne, pa i niz drugih poslova tražila službenike iz Italije jačajući tako još
više talijansku kulturu i jezik koji je i onako bio službeni jezik. Baš kao
što se u to doba u sjevernim dijelovima Hrvatske pomamljeno širi mađarizacija, isto je tako u Dalmaciji nesmiljeno išao val talijaniziranja, što
je dodatno gušilo u to doba obamrlu hrvatsku kulturu i jezik, odnosno
hrvatsko narodno biće u cijelosti.
Kada 1905. godine Austrija gubi Dalmaciju i Istru, koje potpadaju pod
vlast Napoleona (u sastavu Kraljevine Italije), i od kada francuska vojska stupa na tlo Dalmacije gdje vojnu upravu drži general Marmont, a
civilnu providur Vicenzo Dandolo (Mlečanin), kulturno-prosvjetiteljska
nastojanja bit će okrenuta još većoj talijanizaciji. Pa ipak, za vrijeme Dandolove uprave zbiva se presudan događaj: uvodi se hrvatski jezik u javni
život, što dakako svojom važnosti nadilazi okvire Dalmacije i Zadra.*
Uz svojevrsnu afirmaciju, pa i emancipaciju hrvatskoga jezika u javnom životu, bitan prinos preporodnom buđenju daju novine Il Regno
Dalmata – Kraljski Dalmatin (1806.-1810.), službeno glasilo na talijanskom i hrvatskom jeziku. Zapravo, to su prve novine na hrvatskom
jeziku, a suradnici koji se služe tim jezikom obavljaju pionirsku ulogu
∗
U 19. stoljeću Zadar je glavni grad Dalmacije, a nakon Zagreba i glavno središte političkoga,
kulturnog, književnog – navlastito preporodnoga života hrvatskih zemalja. Zbog osobitosti
i važnosti predpreporodnih i preporodnih zbivanja u Zadru, posebice pojave novina, više bi
se trebalo zadržati na ovom u odnosu na druge dijelove knjige.
405
u tvorbi nove terminologije sukladno potrebama znanosti, umjetnosti,
prosvjete, kulture i svim drugim oblicima tvarnoga i duhovnoga života
što ga donosi novo građansko društvo.
U snaženju preporodnih gibanja nakon toga lista bitnu ulogu ima
Gazzeta di Zara (1832.-1850.) koja je u pravilu tiskana na talijanskom,
ali se neki tekstovi pišu i na hrvatskom jeziku, a posebno je važno što se
objavljuju mnogi talijanski prijevodi s područja naše narodne književnosti, članci o pučkom životu u južnoj Hrvatskoj, kao i mnogi prilozi iz
folkloristike i etnologije, čak i o “ilirskom jeziku”, glagoljici, pa i jedan
važan članak Ante Kuzmanića, znamenita jezikoslovca i preporoditelja,
u kojemu govori o značenju hrvatskoga jezika. Iako je ovaj list službeno glasilo austrijske pokrajine Dalmacije, pretežito pisan na talijanskom
jeziku, Gazzeta di Zara jedini je medij kroz koji se, makar i prigušeno,
čuje narodni glas i osjeća preporodno bilo koje uspostavlja djelotvornu
rezonanciju s hrvatskopreporodnim sjeverom.
I po nastojanju i po rezultatima uspon preporodnoga pokreta u Zadru predstavljaju novine Zora dalmatinska (1844.-1849.). Iako se taj preporodni proces u odnosu na Zagreb odvija s kašnjenjem, to ne umanjuje
njegovo značenje ni na književnojezičnom, ni na općekulturnom, a ni
na jačanju svijesti o političko-integracijskom cilju ujedinjenja hrvatskih
krajeva u jedinstvenu hrvatsku državu. Ante Kuzmanić, kako rekosmo,
veliki kulturni pregalac, prvi urednik Zore dalmatinske, u zajednici sa
svojim suradnicima preporoditeljima odigrat će važnu ulogu, pogotovo
u njegovanju i razvitku hrvatskoga jezika koji on tako i službeno naziva,
napose u Zori dalmatinskoj.
Tako počevši od predpreporodnih, preporodnih zbivanja, odnosno
razdoblja predromantizma, romantizma, zatim predrealizma i realizma, sve do moderne, autorica iscrpno i sustavno prati razvoj hrvatske
književnosti u Zadru u 19. stoljeću, dakako s naglašenim interesom za
osobitosti zadarskoga kruga spram literaturi i kulturi u Zagrebu i drugim matičnim dijelovima kao, u određenoj mjeri, i spram tijekovima europske književnosti.
Kao vrijedna i zanimljiva književnopovijesna sinteza zadarskoga književnokulturnoga kruga 19. stoljeća, ova knjiga nastala je, kako to veli au406
torica, a o čemu svjedoče i recenzenti, s jedne strane na osnovi dosadašnjih znanstvenoknjiževnih dometa, ali i na temelju njezina samostalnog
znanstvenoistraživačkog postupka koji je donio nove prosudbe, drukčiji
način vrjednovanja pisaca, djela i književnih pojava, što se odražava i na
ljestvici njihova pozicioniranja.
Ostvarujući znanstveno utemeljen i vrijedan književnoznanstveni
rezultat, posebnu pozornost pritom pridajući novinama i časopisima te
najvažnijim djelima, autorima kao i kulturnim i jezikoslovnim zbivanjima, autorica u ovom djelu ne zanemaruje ni, barčevski rečeno, “veličinu
malenih”, pa ni podatke koji se ponekad čine uzgrednima, ali koji u povijesnom kontekstu imaju svoju vrijednost.
Pišući pregled hrvatske književnosti 19. stoljeća u Zadru, Zvjezdana
Rados znanstvenički odgovorno, disciplinirano i logički dosljedno, izoštrenim senzibilitetom i pouzdanim estetskim kriterijima uspijeva, služeći se raspoloživim izvorima, u postupku raščlanjivanja, povezivanja,
(pre)vrjednovanja i zaključivanja, jasno odvojiti bitno od nebitna i na
kraju ostvariti vrijedno književnoznanstveno djelo kao osobito koristan
prilog kroatistici i znanosti o književnosti uopće.
Šimun Musa
407
Hrvatski kao povijesni jezik
Prof. dr. sc. Marko Samardžija, vrstan jezikoslovac, proučavajući navlastito jezičnostandardološke teme, bavi se leksikološkim, leksikografskim, leksikostilskim, tekstološkim i jezičnopovijesnim temama. Napisao je brojne znanstvene i stručne radove te desetak knjiga među kojima
valja istaknuti monografiju Ljudevit Jonke (Zagreb, 1990.), Hrvatski jezik
u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (Zagreb, 1993.), Iz triju stoljeća hrvatskog standardnog jezika (Zagreb, 11997. i 22004.). Redoviti je profesor
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i višegodišnji predstojnik Katedre,
predstavnik Hrvatskoga slavističkog odbora u Međunarodnoj komisiji
za slavenske književne standardne jezike, dugogodišnji profesor i utemeljitelj Katedre za hrvatski standardni jezik pri Pedagoškom (sada Filozofskom) fakultetu Sveučilišta u Mostaru (zajedno s prof. dr. sc. Ivom
Pranjkovićem).
Njegova posljednja knjiga Hrvatski kao povijesni jezik (Zaprešić,
2006.), vlastito izdanje, obaseže 216 stranica, a sastavljena je iz triju dijelova, ito: “Stalnice i promjenljivke hrvatskog standardnog jezika”, “Hrvatski jezik i njegovi dijalekti” te “Ljudikanja, prigovaranja i spominjanja
u hrvatskome i u vezi s njim” (tu su i Predgovor, Bibliografske napomene, Kazalo imena i Bilješka o autoru).
Dakle, u ove tri cjeline skupljeni su radovi, sadržajno poprilično različiti, koji obrađuju različita razdoblja u formiranju hrvatskoga standardnog jezika pokazujući se kao vrijedni prilozi u stjecanju znanja i
formiranja svijesti o hrvatskome kao povijesnom jeziku. Zapravo, po
ontološkom određenju jezik je živa supstancija, biće u neprestanim gibanjima i mijenama, pa će po svojoj naravi stoga nositi niz neujednačenih strukovnih rješenja, nesuglasica, dvojba i upita, “što zbog neprestana mijenjanja komunikacijskih potreba hrvatske jezične zajednice, što
zbog njima poticane gipke postojanosti hrvatskog standardnog jezika”,
govori autor naglašavajući: “Znatno je korisnije govornicima hrvatskoga
usvijestiti potrebu (zapravo, obvezu) o učenju vlastitoga standardnog
jezika, dakle potrebu o znanju jezika koji udruženo sa znanjem o jeziku
408
utire put do kompetentna korisnika svjesna kako suvremene razgođenosti, tako i povijesne protežnosti vlastitoga jezika.”
Autor u početku ističe da bi se za prosječna izvornoga govornika hrvatskoga jezika, jezika koji ima kompleksnu i vijugavu povijest, moglo
reći da zna kako su njezini početci već od 9. stoljeća, zatim kako su sva
tri njegova narječja nekada bila književni jezici pisani trima pismima.
Isto tako, taj su jezik i njegovi govornici i stranci različito imenovali i
zajedničkim imenima – slovinski, slovenski, ilirski, ilirički, ali i regionalnim nazivima – dalmatinski, slavonski, bošnjački, bosanski, dubrovački, kao i imenima – naškim, našim, narodnim, a “najčešće adiectivum
proprium – zabilježen u desetak pravopisnih, fonemskih i prozodijskih
inačica: hrvatski, hrvacki, hrvaski, harvatski, hervatski, hervacki, hervaczki, horvatski, horvaczki, arvacki, rvacki”.
Sve te spomenute razlike kao i regionalne osobitosti hrvatskoga jezika, jezičnopolitičke tendencije oko njegova rastakanja, a ni njegova
dugo razvijana i kultivirana funkcionalnostilska raznolikost, nisu u suprotnosti s odabranim nazivom ove knjige Hrvatski kao povijesni jezik.
To autor pokazuje već u prvom članku u kojemu govori o povijesti hrvatskoga jezika služeći se jednim dijelom i poimanjem i terminologijom
rumunjsko-njemačkoga jezikoslovca Eugena Coserina kako je hrvatski
jezik sveukupnost “povijesno zavisnih jezičnih sustava” i, bez obzira na
razlike i podudarnosti s dugim jezicima, ima sve značajke povijesnoga
jezika. Jer “jezik se ne može zamisliti bez onih, koji govore, kao što se
ni govor (dijalekt) ne može zamisliti bez tla, na kojem je nikao”, riječi su
Stjepana Pavičića, našega jezikoslovca.
Autor naglašava da se zajednica koja hrvatski jezik smatra svojim i
koja njime govori zove hrvatska jezična zajednica, a ona živi na području što se zove hrvatsko jezični područje. Budući da su i ljudska zajednica
i jezično područje po svojoj naravi podložni stalnim mijenama, aktualno
se stanje u hrvatskom jeziku razlikuje od stanja bivših etapa u povijesti
hrvatskoga jezika.
Stoga se u radovima ove knjige i govori o kompleksnosti, bogatstvu
u raznolikosti sastavnica hrvatskoga jezika, njegovu krivudanju i vrludanju kroz povijesni razvitak, o koristi poznavanja te i takve prošlosti,
409
o uporabi hrvatskoga jezika i u okviru hrvatskoga jezičnog područja i
izvan njega, zatim o društvenim, političkim i inim utjecajima na prilike
u jeziku, o dijalektalnim osobitostima i njihovoj krepkosti u bogaćenju
jezika, o demografskim činiteljima koji također imaju određenu važnost
u sudbini naroda i jezika.
U posljednjem, trećem, dijelu knjige pod naslovom “Ljudikanja, prigovaranja i spominjanja o hrvatskome i u vezi s njim” (tri su riječi na
početku naslova što pripadaju trima hrvatskim narječjima – veli autor)
tri su zanimljiva razgovora s prof. Samardžijom koji je uvijek pripravan
mjerodavno, utemeljeno i razgovijetno raspravljati o jeziku.
Uz niz problema u jeziku i oko jezika, navlastito u današnjim prilikama, na koje upozorava u ovim razgovorima tumačeći određene pojave,
znalački rješavajući dvojbe i nudeći odgovore, autor, i kad je zapljusnut
mnoštvom upita, problema i dilema, i zbog “nepravde velikih” koji odlučuju, zbog nedostatka stručnih ustanova pa i zakona o jeziku, zbog niza
otvorenih normativnih pitanja, zbog opće nebrige o jeziku itd., unatoč
svemu, optimistično gleda na hrvatski jezik i njegov razvitak usmjeren
potpunoj emancipaciji. I pored činjenice da ga govori svega 4,5 milijuna stanovnika, on je među europskim jezicima negdje oko dvadesetoga
mjesta (zajedno s danskim, slovačkim, finskim) pa se stoga, veli autor,
“može nazvati srednje veliki jezikom – jer je od njega po broju govornika u Europi manje 50 jezika”.
Ako je “hrvatski jezik dio strateških interesa Republike Hrvatske”,
kako se često čuje u posljednjih 17-18 godina, onda skrbimo o njemu europski, kao odrastao i sebesvjestan europski narod “kako se to radi npr. u
Republici Mađarskoj i Republici Sloveniji”, poziva nas prof. Samardžija.
Šimun Musa
410
Metonimija – moćno sredstvo književne riječi
Antun Lučić, Veze ljudi, životinja i stvari, Knjižnica Suodnosi, knjiga
47., urednik Andrija Vučemil, recenzenti Dubravko Jelčić i Stipe Botica,
Naklada DHK HB – ERASMUS Naklada, Mostar – Zagreb, 2007., str.
1.-388.
Već otprije su nam poznati znanstveni prinosi Antuna Lučića (Bugojno, 13. lipnja 1958.), sveučilišnoga profesora iz Mostara: knjige Tečevina
i otklon (2002.), Dodiri, smjene (2005.) te monografija S Napretkom kroz
stoljeće (2006.), potom oveći niz samostalnih izvornih radova tiskanih u
književnoj periodici, također i urednički poslovi u časopisu Osvit. Knjiga Veze ljudi, životinja i stvari prijelomno je djelo književnoteorijskih
postignuća hrvatske znanosti o književnosti, nastala na predlošku autorove disertacije, zapravo temeljita znanstvenikova usustavljena promišljanja o metonimiji, dominantnoj sastavnici uporabe jezika, zapravo
cjelokupne retorike, estetike i poetike, ovjerene, doživljene i prepoznate
u epskom proznom izrazu te lirskoj poeziji Vitomira Lukića (Zelenika
pokraj Herceg Novoga, 24. rujna 1929. – Sarajevo, 30. svibnja 1991.). U
središnjem dijelu otvoren je novi pogled u proučavanju literarnosti na
predlošcima književnoga barda, kako tvrdi autor, dosad slabije poznatoga široj javnosti i još uvijek ne na pravi način vrjednovanoga književnika,
ali zanimljivoga i u estetskom pogledu uzornoga pjesnika, pripovjedača,
romanopisca, putopisca i esejista. Lučić istražuje topose Lukićevih dodira i prožetosti, sveza i suodnosa u širokom kontekstu i s europeiziranih
motrišta, njegovih ulaza u misleno, filozofsko, kao i odnosa prema tradiciji, oslonivši se na već zadane konvencije, ali i na utjecaje i oponašanja
na nacionalnoj razini u recepcijskim odjecima koje je prepoznao.
Nizom osamostaljenih pristupa Lukićevim prozama koje navodimo
autorovim nizom: “Soba za prolaznike”, “Album”, “Praznik stvari”, “Zaustavljeni kalendar”, “Životinje/ljudi”, “Sanovnik nasmijane duše”, “Seansa”, “Hodnici svijetloga praha”, Lučić ovjerava istraživanja i teorijska
promišljanja na posve novim razinama interpretacije kojima pribavlja
čvrsti oznakovljeni, semiotički pogled i pregled temeljen na metonimičnosti, a nastao sustavnim proučavanjem najvažnijih svjetskih prinosa
411
retorici i poetici, od Aristotela do Luke Zime i Borislava Kneževića. U
Lučićevu duhovnom ozračju udomaćili su se Aleksandr Birih, Keneth
Burke, Jonathan Culler, Umberto Eco, Pierre Fontanier, Northrop Frye,
D. Geeraerts, Génette Genette, Michel Le Guern, Albert Henry, H. Kubczak, J. Kuryowicz, David Lodge, Christian Metz, P. Schifko, Peter Schofer, Donald Rice, Ryszard Tokarski, P. Trost, Aleš Ušeničnik, Willem
Westseijn... U navedenom su nizu samo autori koji su metonimiju istaknuli već u naslovu svojih znanstvenih rasprava, ali je prostor proučene
literature znatno veći i premašuje mogućnosti navoda u ovom prikazu,
ali tragom citirane literature, popraćene sustavnim pregledom bilježaka
s 843 navoda, spomen zaslužuju Vladimir Biti, Terry Eagleton, Rudolf
Filipović, Roman Jakobson, Matija Petar Katančić, Ferdinand de Saussure, Emil Staiger, Dubravko Škiljan, Zdenko Škreb, Josip Užarević i
mnogi drugi, a dužni smo posebno istaknuti Antu Stamaća, voditelja pri
izradi disertacije.
Nepobitno je, Antun Lučić podignuo je standarde književnoteorijskih promišljanja o metonimiji proučivši obimnu stručnu literaturu s
90 naslova domaćih i stranih autora, u prijevodima ili pak u izvorniku
na njemačkom, engleskom, francuskom, talijanskom, poljskom, slovenskom, češkom i ruskom jeziku. Ključna razmatranja donose usustavljeni
spoznajni semiotički pregled Lukićevih književnih sastavnica koje anticipiraju aktancijalnost svedenu na odnose i suodnose ljudi, životinja
i stvari. Lučić iznosi usustavljene spoznaje o metonimičnosti Lukićeva
sloga i o svrhovitosti uloga u metonimiju kojom se stiže do literarnosti;
o čovjekovu bljesku u vremenu, o ljudskom tijelu i samoći, o nasilju i
raščovječenju, o kultu obitelji kao izdancima metonimičnih premještaja.
U odjeljku o životinjama zagledava u indijsku filozofsku misao, aktualizira dramu spasenja, razmatra motivacijska čvorišta o životinjama u
drugih pisaca; opisuje i tumači životinjsko u ljudskom; potom razmatra
ulogu stvari u povijesnom hodu duha, razmatra umnožene veze čovjeka
i stvari, odstvarenje, tj. katarzu samih stvari, zaumni jezik stvari, mjesta koja su stvari zaposjele u našim svjetovima, u mašti, u čovjekovim
odisejama.
412
U zaključnom razmatranju autor se upušta u razdiobu, raščlambu
Lukićeva književnog djela. Navodi četiri stvaralačka razdoblja, četiri
uvjetne skupine: realističnu, meditativnu, fantastičnu te intelektualnu;
pridružuje im naslove književnih djela. Iako priznaje kako je riječ o
književniku nepredvidljive vokacije, upozorava na naglašenu liričnost,
zatim na dominantni prozni diskurs prema predstavljačkoj biti i unosu
kritike u poprište svega; kao i na izmjenjivu napetost, unutarnji nemir
i sukobe čovjeka sa svijetom, u čemu je Lukić dramatičar. O fenomenološkim odnosima i suodnosima razmatra vrlo kratko na iskustvenoj
razini, potom ih se ubrzo oslobađa, preuzima ono bitno, koliko mu je
potrebno pri određenju, definiranju pojave, potom je na tragu smislenih
preobrazba, stalno u odsjaju i odjecima metonimijskoga sloga, u neobičnom motrištu premještanja jezičnih oprjeka.
Autor je knjizi priskrbio iscrpnu bibliografiju s popisima radova o teoriji metonimije, popis djela Vitomira Lukića, onih u periodici i drugim
izdanjima, rukopisnih djela u ostavštini, i na kraju literaturu o Lukićevu djelu, sažetke na hrvatskom i engleskom jeziku te bilješku o autoru
knjige. Ne bismo htjeli pametovati, tražiti propuste ili slabosti, dobitak
je prevelik posebno za retoriku, za poetiku, i ne samo za teoriju književnosti, nego i za cjelokupnu znanost o književnosti, ali htjeli bismo
upozoriti kako je Lučićevo motrište na metonimiju naglašeno iznutra,
kako je teorija metonimičnosti osamostaljena i neovisna o metaforici
kojoj je, tvrdi autor, kompatibilna, pri čemu je metonimija u Lučićevu
sustavu ne samo moćno sredstvo govora, retoričkih vještina, nego i opisa i pripovijedanja, bitno sredstvo u strukturi proze, ali i u pjesničkom
jeziku, što smo doživjeli kao pravu novost, te je stoga autor raspoređuje
u istom zviježđu sa sinegdohom, metalepsom i perifrazom, ironijom,
inopijom i eufemizmom. Posebno je važno istaknuti kako Antun Lučić
istražuje učinke metonimije na razini izraza, sintagme ili pak rečenice,
a ne na granicama riječi kako se to dosad isticalo u književnoteorijskim
pregledima.
Svojim ulazom u književnoteorijska istraživanja i razmatranja kojima je, što osobito želimo naglasiti, prvotna svrha i cilj proučavanje literarnosti i stvaralačkih dosega Vitomira Lukića, Lučić je u knjizi Veze
413
ljudi, životinja i stvari svojom metodologijom temeljenom na teorijskim odrednicama novoretoričkih strukturalističko-semiotičkih pristupa tekstu, a na tragu tekstološkoga dekonstrukcionizma, oprezno
i vrlo, vrlo odvažno, stvorio vlastiti put u proučavanju književnosti,
važan pomak u našoj praksi i tako, obogativši postulate književne teorije, poigrao se i poljuljao općevažeći književnopovijesni sustav, dosad
tako čvrst, pretjerano opterećen pozitivizmom. Metodologiju utemeljenu na lingvostilističkom proučavanju metonimije kao dominantne
sastavnice te interpretaciju u njezinu zrcalu Lučić je iskušao i ovjerio na Lukićevoj pripovjednoj i romanesknoj prozi, ali i na pjesništvu,
što smo doživjeli iznenađujućim. Time je, moramo priznati, učvrstio
i naš stav povjerenja prema metonimiji koja je zadugo bila u sjenci
metafore.
Antun Lučić ostavlja otvorenom primjenu poetike metonimizacije
u tekstovima koji nisu njome zasićeni; i tako, svjestan metonimijskih
ograničenja, oprezno ističe da svaki istraživač bira metodu ovisno o
predmetu istraživanja, o osobnom sudu, doživljaju i širem dojmu kako
bi postigao, kako tvrdi, “tumačenje i razumijevanje semantički visokog učinka”, svjestan kako je njegov pristup književnom djelu Vitomira
Lukića samo jedan od mogućih, širih i drukčijih poetoloških gledanja. Preciznim teorijskim opisom metonimijske strukture i njezinih
odrednica, njezinih ključnih sastavnica i književnih činjenica u kojima
je prepoznao i pojave i prostor metonimičnosti u odnosu na ostale
trope i figure, istraživši njihovu primjenu i učinke, sveze i razvedenosti, smislene preobrazbe i premještaje kroz jezične oprjeke, Lučić je
uspio promaknuti vlastiti put u proučavanju, i drugačiji, vlastiti način
mišljenja, interpretacije i tumačenja činjenica književnopovijesnih i
književnoteorijskih.
Knjigom Veze ljudi, životinja i stvari Antun je Lučić doista nadmašio
sva obzorja očekivanja; nadmašio je i potisnuo, učinio manje važnima
sve dosadašnje prinose napisane o metonimiji. Autor je visoko porastao
u našim očima, nametnuvši se darovitošću, imenom i znanjem, savršenim osjećajem za literarno, silinom erudicije i odnjegovanom senzibilnošću, kojima je izgradio sustav književnoteorijskih spoznaja, svojih,
414
lučićevskih, nezaobilaznih i obvezujućih svima koji se ubuduće zametnu
zadaćom tumačenja književnih pojmova i pojava, kao i u njihovoj primjeni u lingvostilističkim istraživanjima te interpretacijama, kojima je
otvorio nove poticaje i mogućnosti.
Miljenko Buljac
415
Izići na svjetlo
Prof. dr. sc. Helena Peričić profesorica je na Odjelu za kroatistiku i
slavistiku Sveučilišta u Zadru, a kao komparatist suradnica je i na drugim sveučilištima i znanstvenim ustanovama. Uz znanstvene radove i
publicistiku objavila je prozu i poeziju te dramske tekstove.
Izići na svjetlo (Gradska knjižnica Zadar, 2005.) njezina je zbirka četiriju drama (sve su jednočinke) – Magdalena Francisca Illyrica, Soror
Mea, Izgaranje ili Ratni profiteri, Izići na svjetlo, koje govore o sudbini žene na njezinu putu, sve u želji i nastojanju da se odupre zlokobnu
udesu i iziđe iz toga prokletstva i mraka na svjetlo. Ovi su dramski tekstovi pisani u razdoblju od desetak godina (1993.-2002.), a povezani su
temom rata: dva su prva utemeljena na povijesno-faktografskim činjenicama, pretežito životopisne naravi, koji govore najprije o Magdaleni
Franscisci, nazvanoj Illyrica, a drugi o Čiki i njezinim kćerima što osnovaše čuveni benediktinski samostan sv. Marije u Zadru.
Sljedeća dva teksta (Izići na svjetlo i Izgaranje ili Ratni profiteri) donose ratna zbivanja, traume i tjeskobe što su zapravo na određen način
i bez obzira na vrijeme i prostor važne odrednice i onih naprijed navedenih drama. Dakle, ti su protagonisti i njihove sudbine tematizirane ratom bile osobe iz daleke prošlosti, što je slučaj u prvoj jednočinki
– “lutkarskom komadu” – Magdalena Francisca Illyrica, gdje se događa individualna tragedija u raljama kolektivna udesa, ratnih, povijesnih
okolnosti u 17. stoljeću ili, slično tomu, u “povijesnom dramskom kolažu
u osam slika” – Soror Mei, gdje su u vidu svojevrsna pregleda dani isječci
iz davnih vremena zadarskih benediktinki od 13. stoljeća do naših dana
bili iz suvremenosti, kako je to u dramama Izići na svjetlost i Izgaranje
ili Ratni profiteri – “farsi za čitanje i razbibrigu”.
Rat je “okvir prokletstva” i sila koja upravlja sudbinama ovih “heroina”, iznimno jakih žena, ali one, istodobno i pobunjene i razigrane i
povrijeđene, postaju “žrtve ratnih profitera”, veli Hemingway u dijalogu
s Marijom (Izgaranje ili Ratni profiteri) kada ona govori skamenjena od
boli: “Nemam više sućuti... jer svako odlamanje od mene znači komad
manje u meni.”
416
Žrtvu i požrtvovanje posve različito poimaju Marija iz suvremene
drame i Magdalena iz povijesnih vremena koja će, nakon što ju starac
Martin upozorava kako je umorna i da treba predahnuti, reći: “Umorna?
Ujače, ta još toliko toga valja učiniti. Toliko ljubavi i skrbi udijeliti.”
Dakle, Marija, prevarena i ostavljena žena, koja sve dublje tone u
mraku i koja se nakon Petrova odlaska s drugom ženom opet odlučuje
na pogrešan korak – odlazeći u rat u znak prijezira, ionako tragična
i promašena života, skapava u mukama svoga bezizlaza. Pa i Ana, iz
jednočinke Izići na svjetlo, također je tragična zato što joj sin, kročivši iz tame na svjetlo dana “samo na pet minuta”, odmah biva ubijen, a
svjetlost je, koliko god pokušavala doprijeti do nje, sinovljevom smrću
zauvijek utrnuta za Anu.
Nasuprot njima, odabravši pravi put, bez obzira što je prate mrak i
svakojake kušnje, Magdalena se ne gubi u potrazi za svjetlom nego odvažno i dosljedno, vođena dobrotom, altruizmom i istinom – spremna
na svaku žrtvu, traga i pronalazi ono za čim očajnički i uzaludno vape
druge junakinje, a to je ljubav.
Dok Marija i Ana, suvremene junakinje, buneći se i u toj borbi ljubav i sreću traže u stjecanju, posjedovanju (npr. muškarca) i vladanju
– dakle u imati, uvjerene da dajući, darujući i praštajući – gube, dotle
će junakinje drama s tematikom daleke prošlosti (Magdalena, pa i Domnana iz Soror Mei) u svojoj “pobuni”, nakon svega, nošene sebedarivanjem i požrtvovnošću radi Drugoga, doseći ljubav – “čuvaricu svjetlosti”
i istinsku sreću ustrajno težeći za onim – biti.
Ove četiri drame ženskih individualnih sudbina, zapravo četiri zasebna putovanja za “izlaskom na svjetlo” – u potrazi za srećom – odvijaju se
na pozornici kolektivne destrukcije u zajedničkoj drami zla, kada je “vrijeme nevrijeme”, kada strahote rata postaju okvir i opća odrednica koja
upravlja svime, kako se to često događalo i Zadru, povijesnom gradu.
Dakle, ti se ženski likovi na svojim putovima bune, očajavaju, zapadaju u rezignaciju, ali pronalaze izlaz, pod uvjetom da su učinile pravilan
odabir, pa ih njihove uistinu zanimljive sudbine i osobine povezuju više
negoli sami rat.
417
Predstavljajući tako sudbinu žene u povijesnim relacijama kroz zanimljivo i moderno oblikovanje ovih jednočinkâ, slijedeći suvremeni
trend kratkih drama, autorica gradi osobit dramski svijet opečaćen vlastitom istinom.
Šimun Musa
418
Zbornik 140 godina Župe Čerin
Jedna mudroslovica kaže: “Ako se nikad ne osvrnu na svoje pretke,
ljudi se ne će radovati svojim potomcima.” (E. Burke) Ova izreka izvrsno
sažima tisućljetno iskustvo o čovjekovu duhovnom ustroju i njegovoj
ukorijenjenosti u određeni povijesni i kulturni ambijent koji ga bitno
obilježava. Istina je to koja izvrsno nadopunjuje onu što ju je izrazio
John Donn napisavši da “nitko nije otok dostatan sam sebi, svaki je čovjek dio kontinenta, dio cjeline”. Imajući to u vidu, lako je razumjeti čovjekovu potrebu za istraživanjem onoga što je bilo prije njega.
Zbornik 140 godina Župe Čerin plod je upravo te nutarnje pobude da
se važni događaji iz prošlosti dostojno obilježe i da se zaslužnim osobama naše povijesti oda primjerena počast. Riječ je naime o publikaciji koja u nakladništvu Župnoga ureda Čerin i Matice hrvatske Čitluk
sa znatnim kašnjenjem (kolovoz 2007.) donosi radove prezentirane na
znanstvenom skupu održanom 2004. godine u povodu obilježavanja jubilarne obljetnice Župe Čerin, točnije 140 godina od njezina osnutka.
Radi se o deset članaka koji na 163 stranice, s različitih aspekta, stručno tretiraju društveno-povijesnu i gospodarsku problematiku vezanu
uz gornjobroćanski kraj s nužnom eksplikacijom širega historijskoga
konteksta.
Na samom početku, kao odgovarajuća zamjena predgovoru i kao
primjeren uvod u rečenu problematiku, nalazi se rad fra Mate Dragićevića naslovljen “Župa Čerin”. U njemu autor, služeći se arhivskom građom Hercegovačke franjevačke provincije te njezinim šematizmima iz
različitih razdoblja, donosi osnovne podatke o župi Čerin – o njezinu
osnutku, o izgradnji župne kuće koju je obilježila domišljatost i hrabrost
prvoga čerinskog župnika fra Marijana Miletića, o izgradnji školskih,
odnosno vjeronaučnih prostorija, župne crkve te filijalnih crkava u
Blatnici, u Donjem Velikom i Donjem Malom Ograđeniku, o podizanju spomenika poginulim braniteljima i svim žrtvama Prvoga i Drugoga
svjetskog rata, o grobljima na području župe. Tu su i vrijedni statistički
podatci o broju stanovnika te popis pastoralnih djelatnika od osnutaka
župe do danas.
419
Drugi članak s naslovom “Brotnjom od pretpovijesti do srednjega
vijeka” potpisuje prof. dr. sc. Ante Škegro. U osam poglavlja obilno potkrijepljenih odgovarajućim izvorima i literaturom te ilustriranih fotografijama vrijednih arheoloških predmeta autor donosi jezgrovit presjek
glavnih zbivanja na području današnjega Brotnja od predrimskoga doba
do srednjega vijeka. Njegov je zaključak kako skromna arheološka istraživanja potvrđuju “relativnu napučenost Brotnja kako tijekom brončanoga, odnosno željeznoga doba tako i u vrijeme rimske antike” (str. 37).
Isto je bilo i u srednjem vijeku iako se ni u jednom razdoblju Brotnjo nije
uspjelo razviti u važnije gospodarsko i urbano središte.
Fra Kornelije Kordić autor je rada pod naslovom “Povijesnoarheološki
lokaliteti u Župi Čerin”. Pozivajući na čuvanje, vrjednovanje i istraživanje mjesta na kojima “diše prošlost naših krajeva”, fra Kornelije ukratko
prikazuje 32 lokaliteta na području čerinske župe koja su u Arheološkom
leksikonu Bosne i Hercegovine registrirana kao vrijedna arheološka nalazišta. Porazna je činjenica da od spomenutih lokaliteta osim Bakri (Visočica) i korita u Hamzićima nijedan nije detaljnije ispitan i obrađen.
Slijedi članak prof. dr. sc. Šimuna Muse “Prosvjetno-kulturne i društvene prilike u Hercegovini u drugoj polovici 19. stoljeća”. Tu se govori o
snažnom odjeku hrvatskoga narodnog preporoda u svim krajevima gdje
obitavaju Hrvati, pa tako i u Hercegovini gdje je preporodni narodni
duh stvorio ozračje za promjene na svim područjima života. Otvarane
su škole, utemeljena je tiskara, pokrenuti su kalendari, novine, osnivala
su se glazbena, literarna, kazališna i športska društva, uspostavljale su
se trgovačke, financijske, građevinske, liječničke, ljekarničke i ine ustanove. Osobito je važna činjenica što su preporoditelji u Hercegovini i
Mostaru u novinama, društvima i ustanovama njegovali hrvatski jezik
čime su našemu narodu podigli svijest o vlastitim korijenima.
Služeći se arhivskom građom različitih provenijencija, kronikama te
drugom suvremenom literaturom, prof. dr. sc. fra Andrija Nikić u radu
pod naslovom “Kretanje katoličkoga pučanstva u Čerinu posljednjih 260
godina” donosi statističke podatke u vremenskom razdoblju od 1742. do
2004. godine. Autor upozorava na smanjenje broja rođenih u posljednjih
pedesetak godina te kontinuirano iseljavanje, što je vrlo zabrinjavajuće.
420
Prof. Emil Raspudić u članku “Povijest školstva u župi Čerin” pokušava rekonstruirati bitne događaje vezane uz otvaranje i funkcioniranje
škola u ovoj župi. Prema njegovu navodu, potkrijepljenom Šematizmom
Hercegovačke provincije iz 1972., početak organiziranoga osnovnog školstva u Čerinu može se uzeti godina 1881., kada je stara bogomolja pretvorena u školu gdje su fratri bili učitelji sve do 1906. kada je sagrađena
i otvorena državna škola.
Doc. dr. sc. Ivica Šarac autor je članka “Gornje Brotnjo u različitim
sociopolitičkim kontekstima 20. stoljeća”. Riječ je o znanstveno-stručnoj
eksplikaciji s primjesama osobnoga doživljaja i viđenja burne prošlosti
ovoga kraja, čija su obilježja diskontinuitet vlasti, trajna nestabilnost te
potlačenost goleme većine stanovnika.
U kratkom radu pod naslovom “Opća obilježja geološke građe župe
Čerin” dipl. ing. Zoran Prusina govori o istraživanju rudnih ležišta na
području ove župe, a njegov prezimenjak magistar Tihomir ukratko prikazuje žilavku i blatinu kao osnovni brend te sinonim Brotnja.
U posljednjem članku ovoga zbornika fra Vendelin Karačić iscrpno
opisuje tijek događaja vezanih uz podizanje spomenika braniteljima i
ratnim žrtvama na Čerinu – od same odluke o podizanju, preko idejnoga rješenja, do finalizacije te nekih propusta pri gradnji. Prema autoru,
čerinski je spomenik “najmonumentalniji od svih koji su podignuti u
organizaciji neke župne zajednice unutar hrvatskih domovinskih prostora” (str. 160).
Uz sve vidljive nedostatke, u prvom redu tehničke naravi, ovaj je
zbornik vrijedna publikacija koja zaslužuje pohvalu i priznanje. On bi
trebao biti poticaj na još angažiranije i zauzetije istraživanje i obilježavanje važnih događaja iz naše bliže i daljnje prošlosti, što će biti jamstvo
očuvanja svijesti o vlastitim korijenima.
Ivica Musić
421
NAPUTCI AUTORIMA ZA SURADNJU
Opće upute
HUM – časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru znanstvena je
publikacija koja objavljuje recenzirane radove te one koji ne podliježu recenzentskom postupku. Recenziji podliježu članci koji se prema općim standardima dijele u četiri kategorije: izvorni znanstveni članak, prethodno priopćenje, pregledni članak, stručni članak.
Primaju se samo neobjavljeni rukopisi. Kategoriju članka predlaže autor,
a konačan sud donosi urednik na prijedlog recenzenata rada. Prihvaćanje kategoriziranih radova za objavljivanje obvezuje autora da isti članak ne smije
objaviti na drugom mjestu bez dopuštenja uredništva Časopisa.
Nekategorizirani radovi (recenzije, prikazi i slično) ne podliježu recenzentskom postupku, tj. urednik i tajnik prihvaćaju ih na temelju svojih uvida.
Oprema rukopisa
a) Poželjan opseg znanstvenih i stručnih članaka jest 16 do 20 autorskih
kartica (jedna kartica sadrži 30 redaka sa 60 znakova u retku), a recenzijâ, prikazâ te drugih priloga od 2 do 6 kartica. Tu su uračunate bilješke
te sažetak na hrvatskome i na jednom stranom jeziku te literatura koju
je nužno navesti zasebno. U sažetku – opsega do 12 redaka – treba skraćeno predstaviti sadržaj članka te prezentirati glavne rezultate i zaključke istraživanja. Pisati valja u trećemu licu i izbjegavati pasivne glagolske
oblike. Uz njega treba navesti oko pet ključnih riječi, odnosno pojmova
koji pomažu u klasifikaciji rada.
U dogovoru s urednikom opseg članka, iznimno, može biti i veći.
b) Naslovi knjiga i zbornika te nazivi časopisa pišu se ukošenim pismom
(kurziv, italik). Dijelovi knjiga (npr. pojedine rasprave iz znanstvenoga
djela) pišu se u navodnicima. Naslovi članaka pišu se u navodnicima.
Istaknuta mjesta u tekstu valja označavati kosim slovima (kurzivom)
ili masnim slovima (boldom), a nikako velikim slovima ili podvučeno,
osim ako za to ne postoje posebni razlozi.
Ako unutar navoda treba nešto ponovno označiti navodnicima, onda
valja rabiti tzv. polunavodnike (‘unutarnji navod’).
423
c) U pisanju pozivnih bilježaka autor se može služiti europskim ili američkim sustavom, ali njihovo kombiniranje nije dopušteno.
Tehničke upute
Budući da se u postupku slaganja ovoga časopisa rabe ujednačeni formati
za sve članke, molimo autore da nam olakšaju postupak na sljedeći način:
a) Svi prilozi moraju biti pisani na računalu, u nekoj od inačica programa
MS Word (od verzije MS Word 6.0 nadalje), ili u nekom od programa
kompatibilnih s MS Word, te trebaju biti snimljeni u formatu MS Word
dokumenata (**.doc).
b) Obvezna je uporaba fonta Times New Roman (odnosno Times New Roman CE) – kako bi se izbjegli problemi s hrvatskim znakovljem!
c) U tekstu priloga veličina slova treba biti 12, a prored 1,5 (srednji). U bilješkama veličina slova jest 10, a prored jednostruki (single).
d) Nije poželjno da prijelom već bude obavljen. Zato je najbolje tekst predati odvojen od ostalih priloga (ako ih ima). Crteže i grafike (slike) treba
dostaviti posebno, kao samostalne papire ili datoteke, i obilježiti ih (npr.
rednim brojevima). U tekstu jasno treba naznačiti gdje prilozi dolaze.
e) Rad se dostavlja Uredništvu u dva primjerka, otipkana s jedne strane
papira A4, te na magnetskom mediju (disketi, CD-u i sl.). Može biti
dostavljen i elektroničkom poštom (e-mailom).
Priloge treba slati poštom na adresu: Filozofski fakultet (za Časopis), Matice hrvatske bb, 88000 Mostar, ili e-mailom na adresu: [email protected],
ili predati osobno. Molimo autore da uz ime i prezime, akademski stupanj (ili
profesionalnu titulu) te puno ime institucije u kojoj rade – naznače telefon,
adresu i e-mail radi kontakta.
Rukopisi se ne vraćaju. Uredništvo pridržava pravo rukopis redakcijski prilagoditi propozicijama Časopisa i standardima hrvatskoga književnog jezika.
Molimo sve suradnike da se dosljedno pridržavaju navedenih naputaka.
Uredništvo
424

“Mostar je podijeljen grad, ali takvih podjela ima u - Media

2014-01 Newsletter AHK Bosnien und Herzegowina

Peti dani BHAAAS, sestrinski simpozij iz zdravstvene njege, Mostar

Male zagrebaÀke balerine i baletani zaplesali s Carskim ruskim

Opširnije! - "ŠIROKI BRIJEG"

KULTURNI TURIZAM Bosna i Hercegovina baštini bogato kulturno

Nedžad Koldžo

PRIMAVERA NA SICILIJI

O B A V J E Š T E NJ E

Župni tjednik - www.croatianchurchnewyork.org