IfIgenIja na TaurIdI

C. W. Gluck
Ifigenija na Tauridi
Subota, 26. veljače 2011., 19 sati
Foto: Metropolitan opera
C. W. Gluck
Ifigenija na Tauridi
Subota, 26. veljače 2011., 19 sati
The Met: Live in HD series is made possible by a generous grant
from its founding sponzor
Neubauer Family Foundation
global corporate sponsorship of The Met Live in HD
is provided by
The HD Brodcasts are supported by
Christoph Willibald Gluck
IPHIGÉNIE EN
TAURIDE
IFIGENIJA NA
TAURIDI
Tragédie lyrique / Opera u 4 čina
Libreto: Nicolas-François Guillard prema
istoimenoj drami Guymonda de la Touchea
prema Euripidu.
Subota, 26. veljače 2011.
Početak u 19 sati.
Praizvedba: Paris, Académie royale de
musique, 18. svibnja 1779.
Premijera ove izvedbe u Metropolitanu 27. studenoga 2007.
Susan Graham
Plácido Domingo
Pilad Paul Groves
Toant Gordon Hawkins
Diana/Artemida Julie Boulianne
Prva svećenica/Grkinja Lei Xu
Druga svećenica Cecelia Hall
Ministar/Skićanin David Won
Ifigenija
Orest
Zbor i orkestar Metropolitana
Zborovođa Donald Palumbo
Dirigent Patrick Summers
Redatelj Stephen Wadsworth
Scenograf Thomas Lynch
Kostimograf Martin Pakledinaz
Oblikovatelj rasvjete Neil Peter Jampolis
Koreograf Daniel Pelzig
Foto: Metropolitan opera
Želim glazbi vratiti njezino prvotno značenje, a to je služenje poeziji. Želim da ona pojača
izraz osjećaja i poveća zanimljivost situacije a da pritom ne bude prekinuta radnja. Glas,
instrumenti, zvukovi, pa čak i tišina, moraju biti usmjereni jedinom cilju - izrazu, a jedinstvo
riječi tako blisko izrazu i melodiji da se stvara dojam kako je glazba u isto tolikoj mjeri
usklađena s riječima, koliko i riječi s glazbom.
Christoph Willibald Gluck
Svršetak oko 21.30 sati.
Stanka nakon drugoga čina.
Tekst: francuski. Titlovi: engleski.
Foto: Metropolitan opera
Prije Trojanskoga rata Agamemnon, kralj Mikene, okupio je grčku flotu u luci Aulidi. Božica
Diana poslala je nepovoljne vjetrove kako bi spriječila flotu da isplovi. Njezino proročanstvo
izreklo je Agamemnonu uvjet: da bi krenuo u pohod na Troju, treba žrtvovati vlastitu kćer.
Agamemnon je prihvatio uvjet i oltaru prinio za žrtvu svoju najstariju kćer, Ifigeniju. U drami
Ifigenija na Tauridi Euripid je zamislio da je Diana otela Ifigeniju s oltara i prenijela je u svoj
hram u dalekoj Tauridi. Ifigenija kao velika Dianina svećenica počela je služiti neprijatelju,
Skićanima. Ona ne zna da je njezina mati Klitemnestra ubila svoga muža, a njezina oca,
Agamemnona, a nju je ubio sin Orest.
PRVI ČIN
Prošle su godine. Oluja se obrušila na Dianin
(na grčkom Artemidin) hram u Tauridi. Ifigenija i druge svećenice, odvedene iz Grčke,
mole bogove da im podare mir i sigurnost
pred olujom koja bjesni oko njih i u njihovim
srcima. Ifigenija priča svoj san o nevoljama
koje su zadesile njezinu obitelj u dalekoj zemlji. Sanjala je smrt oca i majke i kako je
sama podigla žrtveni nož da ubije majku. Svećenice tuguju s njom, ali je potiču da ne gubi
nadu u to da će vidjeti brata Oresta. U ariji
“Ô toi qui prolongeas mes jours” Ifigenija
moli Dianu da joj oduzme život.
Ifigenijinu viziju rastjerat će neobuzdani ulazak skitskog kralja Toanta. Njegov je život
6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
u opasnosti koja vreba sa svih strana. Proročanstvo mu je naložilo da žrtvuje svakoga
stranca ne bi li prestale njegove muke, i u
ariji “De noirs presentiments” (Crne slutnje),
koju bismo prije mogli smatrati recitativom
uz pratnju orkestra, oštri ostinato ritam opisuje dramsku situaciju predosjećaja tragičnog
kraja. More je izbacilo na obalu dva brodolomca, stranca, jedan je polulud, opsjednut
zločinom koji je počinio, a drugi se suprotstavlja Toantu. Toant traži od Ifigenije i drugih svećenica da ih prinesu kao žrtvu.
DRUGI ČIN
Stranci su Ifigenijin brat Orest i njegov
prijatelj Pilad. Oresta, koji je ubio vlastitu
majku, progone furije, božice osvete Eumenide. Ludilo ga je potpuno obuzelo, osjeća
TREĆI ČIN
Treći čin opere događa se u Ifigenijinoj
sobi. Odlučila je spasiti stranca koji uvelike
sliči njezinu bratu (“D’une image, hélas!”)
i prema kojemu osjeća posebnu naklonost.
Tako će spasiti barem jednoga čovjeka od
žrtve koju je zapovjedio Toant. Poslat će ga
u Mikenu da odnese pismo njezinoj sestri
Elektri. Ali Orest ne želi napustiti Pilada
koji je bio podvrgnut mukama (tercet “Je
pourrais du tyran”). Ni Orest ni Pilad ne
žele slobodu za sebe ako bi ona povlačila za
sobom smrt onoga drugog. Pilad je sretan
što žrtvuje svoj život za Orestov (“Ah! mon
ami”). Orest je odlučan da sam umre, grabi
obredni nož i zaprijeti da će sebi oduzeti
život ako Ifigenija ne spasi Piladov. Ifigenija
daje Piladu pismo i pomaže mu u bijegu.
Foto: Metropolitan opera
se krivim za smrt koja prijeti Piladu (“Dieux qui me poursuivez”). U mračnoj tamnici
hrama Pilad uzalud pokušava utješiti Oresta
i obećava mu da će zajedno umrijeti kao što
su od najmlađih dana zajedno živjeli (“Unis
dès la plus tendre enfance”). Pilada odvode,
a Orest je na izmaku snaga. I u snu ga progone Eumenide, a pred očima mu je slika
mrtve majke. Budi se od mòre i vidi pred
sobom Ifigeniju. Ona mu ne otkriva tko je,
ali ga zapitkuje o kraljevskoj obitelji u Mikeni. Ni on se ne odaje tko je, ali joj priča
kako je Klitemnestra ubila Agamemnona,
a sin Orest je ubio nju da bi osvetio očevu
smrt, a zatim i samoga sebe. Od nekada
velike obitelji ostala je samo kći, Elektra.
Ifigenija ga uspijeva smiriti. Orest pjeva ariju o miru koji se vraća u njegovo srce, “La
calme rentre dans mon cœur”, ali tremolo
u orkestru jasno ističe njegov nemir. Svojim
je pitanjima Ifigenija ublažila njegove muke,
ali je to oboma donijelo novu bol. Ifigenija
šalje stranca u okovima na oltar kao žrtvu,
a sama, bez zemlje, obitelji i nade plače
nad gubitkom svojega roda u najpoznatijem odlomku opere, ariji “O malheureuse
Iphigénie!” (Zlosretna Ifigenijo!)
ČETVRTI ČIN
Četvrti čin donosi rasplet drame. U hramu
se Ifigenija sprema izvesti obrednu žrtvu
i u lijepoj ariji “Je t’implore et je tremble”
(Molim ti se i strepim) zaziva božicu Dianu
čija je svećenica. Dovode Oresta. Ganut
Ifigenijinom tugom i zabrinutošću za njega (“Que ces regrets touchant”), pokušava
je ohrabriti da obavi svoju dužnost, ali u
posljednjem trenutku zavapi: “Ifigenijo,
voljena sestro, tako si i ti stradala u Aulidi.” Brat i sestra shvaćaju istinu i svladani osjećajima padaju jedno drugome u
zagrljaj. Za Oresta to znači oslobođenje od
progona Eumenida. Razljućen, skitski kralj
Toant nahrupi u hram. Otkriva Ifigenijinu
namjeru i naređuje da Grci budu odmah
ubijeni. Ifigenija izjavljuje da će umrijeti
zajedno s bratom. Ali tada u hram provaljuje Pilad sa svojim sljedbenicima, grčkim
vojnicima. Dolazi do borbe Grka i Skita u
kojoj Toant biva ubijen. Pojavljuje se božica Diana. Prašta Orestu, oslobađa grčke
žene, izjavljuje da njezin kip neće više biti
umrljan ljudskom krvlju i kao zaštitnica
Grka obećava sretan povratak kući Orestu
i Ifigeniji.
7 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Foto: Metropolitan opera
Paul Groves, Susan Graham i Plácido Domingo
Večerašnji interpreti
“Američka mezzosopranistica miljenica”
Susan Graham (1960.), kako ju je nazvao
magazin Gramophone, jedna je od triju
velikih američkih opernih zvijezda današnjice. Dobitnica počasnog doktorata na
Manhattan School of Music i američka delegatkinja za UNESCO, trinaest je godina
učila glasovir, pobijedila na Metropolitan
Opera’s National Council Auditions i 1994.
počela međunarodnu karijeru u Covent
Gardenu kao Massenetov Cherubin. Časopis Musical America proglasio ju je Vokalistom godine 2004. Profinjena je interpretkinja francuske popijevke i dobitnica
prestižnog francuskog odličja (2001. Chevalier, 2005. Comandeur dans l’ Ordre des
Arts et des Lettres). Dobitnica je i nagrade
Grammy 2004. godine za najbolju klasičnu
vokalnu izvedbu pjesama američkog skladatelja Charlesa Ivesa (1874-1954). Danas
je prva svjetska interpretkinja lika Gluckove Ifigenije koju je u siječnju zajedno s
Plácidom Domingom tumačila u Madridu.
Glasoviti španjolski tenor Plácido Domin-
8 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
go (1941.) obilježava peto desetljeće djelovanja u Metropolitanu kao pjevač, a u
novije vrijeme i kao dirigent. Prvi put je
nastupio 1968. uskočivši umjesto indisponiranog Franca Corellija u ulogu Maurizija
u Cileinoj Adriani Lecouvreur. U Metu je
ostvario oko 600 nastupa u 42 uloge, a na
repertoaru ih ima 128. Skrbi se za mlade
umjetnike i svake godine organizira natjecanje Plácido Domingo Operalia. Orest u
Ifigeniji na Tauridi možda je njegov najuspjeliji izlet u baritonski repertoar. Pilada
pjeva lirski tenor Paul Groves (1964.),
pobjednik 1991. Metropolitan Opera
National Council Auditions i 1995. dobitnik Nagrade Richard Tucker. Diplomirani
student Julliard School of Music počeo
je karijeru u Metropolitan Opera’s Young
Artists Development Program. Istančan
osjećaj za stil i profinjen vokalni i scenski
nastup uvrstili su ga u uzak krug elitnih
pjevača Mozarta i ranog talijanskog belkanta, koje interpretira u velikim svjetskim
opernim kućama, i na festivalima, Scali,
Bečkoj državnoj operi, Salzburškim sve-
čanim igrama. Patrick Summers, rodom
iz Indiane, poznat je kao dirigent iznimno
širokog repertoara, od baroka do naših
dana. Muzički je direktor Houston Grand
Opera. Čest je gost Metropolitana od
1998., kad je prvi put u njemu nastupio
ravnajući Šišmišem Johanna Straussa ml.
Dirigirao je praizvedbama nekoliko suvremenih djela. Dobitnik je nagrade Grammy
za CD Belcanto s Renée Fleming 2002.
godine. Režiju potpisuje Stephen Wadsworth, književnik i redatelj glazbenog
i dramskog kazališta. Ove je sezone, kad
je Peter Stein pet tjedana prije premijere otkazao režiju Borisa Godunova zbog
osobnih razloga, uskočio umjesto njega
i postigao velik uspjeh. Francuski Vitez
odličja umjetnosti i književnosti (Chevalier de l’ Ordre des Arts et des Lettres),
čime ga je 2004. odlikovala francuska vlada, pročelnik odjela dramskih studija pri
Metropolitan Opera’s Lindemann Young
Artist Development Program (Lindemannov program za razvoj mladog umjetnika) i ravnatelj opernog studija na Julliard
School of Music, debitirao je 1985. u Seattleu režirajući Janáčekovu Jenufu. Preveo
je niz scenskih djela, napisao operu u suradnji s Leonardom Bernsteinom, majstor
je klasičnog stila i poznat po dubokom
poniranju u psihologiju likova.
O skladatelju
Osamnaesto stoljeće koje je počelo vladavinom Kralja Sunca, Louisa XIV. (16381715), a završilo Francuskom revolucijom
koja je stubokom izmijenila Europu, donijelo je možda najveće promjene u cjelokupnom načinu mišljenja i doživljavanja.
Obilježilo ga je nekoliko divovskih ličnosti.
Jedna od najvećih bio je na području glazbe njemački skladatelj Christoph Willibald
Gluck. Sam njegov život obuhvaća razvoj
duhovne misli tog iznimno zanimljivog
stoljeća.
Christoph Willibald Gluck
Gluck je rođen 2. srpnja 1714. u Eresbachu,
a djetinjstvo je proveo u Češkoj. U Pragu
se upisao na Pravni fakultet. Nastavio je
stjecati znanje u Beču i Milanu, gdje je
izvedena njegova prva opera, Artaserse,
za kojom je slijedilo još sedam. Godine
1745. dobio je narudžbu iz Londona, u
kojemu mu je izvedena opera La caduta
dei Giganti (Propast divova). Godine 1752.
vratio se u Beč i otada je živio između Beča
i Pariza, dvaju velikih europskih središta. U
Beču je skladao za dvor. Njegova učenica i
poslije u Parizu zaštitnica bila je Marija Antoaneta - Marie Antoinette (1755-1793), kći
Marije Terezije i buduća francuska kraljica.
U Beču je 1761. posredovanjem svojega
zaštitnika, veleposlanika na dvoru i ravnatelja carskih kazališta, utjecajnog grofa
Giacoma Durazza (1717-1794) iz đenoveške
duždevske obitelji, upoznao talijanskoga
libretista Ranierija de’ Calzabigija (17141795). Calzabigi se upravo bio vratio iz Pariza gdje je došao u doticaj s naprednim
idejama francuskih enciklopedista koji su i
u glazbi željeli napredak, htijući u operi sjediniti ono najbolje iz talijanske i francuske
tradicije. Susret Glucka i Calzabigija bio je
jedan od onih susreta koji ulaze u povijest
9 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
glazbe kao presudni događaj u njezinu razvoju. Calzabigi je Glucku ponudio libreto
svoje “azione teatrale” Orfeo ed Euridice
(Orfej i Euridika).
Gluck je do tada bio poznat i priznat kao
skladatelj briljantnih vokalnih partitura u
najčišćem stilu onoga doba - a to je značilo
udovoljavati samovolji mušičavih pjevača,
najčešće kastrata. Za njim je bilo više od
dvadeset opera skladanih uglavnom na librete božanskog Metastasija (1698-1782),
uzvišene ljepote pjesničkog stiha, ali plošne i bezizražajne u recitativima praćenima
samo čembalom. Calzabigi je smatrao da
bi dramskom pjesništvu bila prikladna
samo ona glazba koja bi se najviše približila prirodnoj deklamaciji, živahnoj i snažnoj, a mit o Orfeju bio je kao stvoren da
se ostvare te težnje, da se postigne divna
jednostavnost. Ali najteže je biti jednostavan i to mogu samo najveći. A Gluck je bio
jedan od najvećih, ne samo kao glazbenik
nego i kao čovjek, i s pravom kaže francuski dramatičar, esejist i povjesničar Romain
Rolland (1866-1944) da jedna od tajni neodoljivog zanosa njegove umjetnosti leži u
njegovoj moralnoj plemenitosti, čestitosti
i vrlini pa zaključuje: “On je velik čovjek
čista srca.” Svoje su ideje Calzabigi i Gluck
zajedno opširno izložili 1767. u predgovoru
kasnijem zajedničkom djelu - operi Alceste
prema Euripidu. Alceste je u talijanskom
izvorniku praizvedena u Burgtheatru u prosincu 1767. Ona je možda najuzvišeniji izraz
Gluckove težnje divnoj jednostavnosti. I
treća Gluckova reformna opera, također
na Calzabigijev libreto, Paride ed Elena
(Paris i Helena), praizvedena je 1770. u
Burgtheatru.
Osjećajući da je Beč pretijesan za njegove
poglede na operu i glazbu uopće, Gluck
je 1774. otišao u Pariz. Počeo je raditi na
dvama djelima - Ifigeniji u Aulidi i preradi
Orfeja i Euridike. Namjera mu je bila da
sve zamisli koje su on i Calzabigi proveli u
10 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
djelo u operama nastalima u Beču, ostvare i potvrde u Parizu. U tu je svrhu Gluck
zadržao neke elemente francuske operne
tradicije, ustrajao na zborskoj i baletnoj
glazbi kao neodvojivom dijelu cjeline, na
kratkim i slobodno koncipiranim vokalnim
odlomcima i znatnom udjelu orkestra.
Praizvedbom opere Iphigénie en Aulide prema Racineu, godine 1774. počele su izvedbe njegovih opera u pariškoj
Académie Royale de Musique, tj. Velikoj
operi, koje će u tolikoj mjeri uzbuditi pariške duhove da će se stvoriti dva ratoborna
tabora - pristaša i protivnika njemačkog
majstora. Protivnici su se opredijelili za talijanskog skladatelja Niccolòa Piccinnija
(1728-1800). Autor uspjele komične opere
La Cecchina ossia la buona figliuola došao
je u Pariz 1776. na poziv Gluckovih protivnika, pristaša talijanske opere. Svojim
pjevnijim talijanskim jezikom trebao se
suprotstaviti Gluckovu dramatiziranom
opernom stilu. I tako se, ni kriv ni dužan,
trebao postaviti na čelo tabora koji se
borio da zadrži postojeće stanje, Ancient
Regime, neprirodno u glazbi i neprirodno
u društvu.
U Ifigeniji u Aulidi Gluck je opet odabrao
antičku temu, u čijem je središtu žrtva, ali
ne u korist jedinke, nego cijele zajednice.
U Parizu se morao boriti protiv kazališnih
običaja onoga doba, opće samovolje i nediscipline, ali je ostajao neumoljiv i nije
dopustio izvedbu dok nije bila potpuno
spremna. U Académie Royale de Musique
2. kolovoza 1774., s naslovom Orphée et
Eurydice izveden je Orfej i postigao pun
uspjeh. Gluck ga je preradio za Pariz.
Pariška publika nije podnosila kastrate, i
ulogu Orfeja, u Beču skladanu za kastrataalta Gaetana Guadagnija (1728-1792), morao je prilagoditi tenoru Josephu Legrosu.
Slavni Jean-Jacques Rousseau (1712-1778)
izjavio je tom prigodom kako “život ipak
nešto vrijedi kad čovjek može dva sata
toliko uživati”. Sukobi gluckista i piccinista bili su tako snažni da su se održavali i dvoboji. Naravno, nisu oni bili samo
umjetničke naravi. Pristaše, odnosno protivnici Glucka, bili su i politički protivnici
i suparnici na društvenoj ljestvici. Kraljica
Marie Antoinette štitila je svojega nekadašnjeg učitelja, a još moćna milosnica
Louisa XV. (1710-1774), Madame Dubarry
(1743-1793), opredijelila se za talijanskog
opernog majstora.
Gluck je zatim skladao Armidu, posluživši
se epizodom iz Oslobođenog Jeruzalema (La Gerusalemme liberata) talijanskog
pjesnika Torquata Tassa (1544-1595), praizvedenu u rujnu 1777. Priča o fatalnoj čarobnici, koju je 1686. glazbeno ispričao
francuski skladatelj talijanskog podrijetla
Jean-Baptiste Lully (1632-1687), bila je
Gluckov izlet u fantastiku, u maštovito
oblikovanje vanjskog sjaja scenskih efekata, što dokazuje njegovo zanimanje za
francusku operu-balet. Nakon Armide
sukob gluckista i piccinnista dosegnuo
je vrhunac. Stanovitu presudu trebala je
donijeti opera istog naslova Iphigénie en
Tauride (Ifigenija na Tauridi). Piccinnijevi pristaše očekivali su da će pobijediti
talijanski skladatelj. No to je bio loš izbor, jer je Piccinni ubrzo uvidio veličinu
Gluckova genija i njegovu umjetničku
nadmoć. Duboko mu se divio i govorio
da je Gluck zadužio operu koliko i veliki
Corneille (1606-1684) francusku dramu.
Nakon Gluckove smrti predlagao je da
se priređuju godišnji festivali u njegovu
čast. Gluck je za Pariz skladao još operu
Echo et Narcisse (Eho i Narcis), praizvedenu 1779., i nakon njezina neuspjeha vratio
se razočaran u Beč, u kojemu je umro 15.
studenoga 1787. godine.
O djelu
Gluck se vratio antici i odabrao drugi dio
priče o Ifigeniji koja veliča bratsku ljubav
i prijateljstvo. Svoju je junakinju obdario
četirima izvanrednim kontrastnim arijama, a Oresta impresivnim prizorom ludila. Stjecajem okolnosti, dok su se u Parizu
održavali pokusi za Gluckovo remek-djelo,
drugi veliki njemački stvaralac završavao je
dramu istog naslova, temeljenu također
na Euripidovoj tragediji. Šest mjeseci prije
praizvedbe Gluckove opere, Ifigenija na
Tauridi Johanna Wolfganga von Goethea
(1749-1832) prikazana je prvi put u Weimaru. Dva velika umjetnika prišla su tom sadržaju na sebi svojstven i različit način. Dok
je Goetheva duhovna drama posve unutarnjeg karaktera s minimumom vanjskih
događanja usredotočena na sukob barbarskih krvožednih običaja i Ifigenijine iskrene
i duboke čovjekoljubivosti i rješava se na
višem ljudskom i etičkom planu, Gluckova je opera drama ljudskih strasti, premda
bez elemenata erotike. Goetheov Toant
pobjeđuje time što prestaje biti barbar i
postaje civilizirano ljudsko biće s plemenitim razmišljanjima, dok Gluckov istoimeni
lik ostaje divljak koji će to platiti životom.
Pa ipak, i kod Glucka suprotstavljanje uljuđenog i neuljuđenog, velikodušne i izmučene kreposti i grubosti, valja promatrati
kao odraz unutarnjih iskustava. U skladu s
mitom, Gluck daje djelu sretan završetak.
Glas Artemide zamjenjuje rimskim imenom
Diane. I unatoč tim razlikama, Gluckova je
muzička drama prožeta duhom klasičnog
humanizma koji je očit u snazi samoobuzdavanja, toplini i jasnoći misli. Sam tekst
libreta jedan je od najljepših u cjelokupnoj
klasičnoj opernoj literaturi, tako lijep da
mu se nekoliko desetljeća davala prednost
pred Goetheom.
Sastavio ga je mladi Nicolas François Guillard (1752-1814), jedan od najpoznatijih libretista svojega doba. Gluck ga je najprije
odbio, a zatim su zajednički radili na libretu
da bi ne samo bio prikladan za Gluckove umjetničke želje nego da bi se mogao
11 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
prilagoditi glazbi koju je Gluck u radu na
operi posudio iz svojih prijašnjih djela, ali i
od nekih drugih skladatelja. Tim se sadržajem bavio još od godine 1775. Izvor je, naravno, istoimena tragedija velikog grčkog
dramatičara Euripida (oko 480.- 406. pr.
K.), ali je libreto nastao prema istoimenoj
drami Guymonda de la Touchea (17291760), izvedenoj 1757. Guillard je vješto
pet činova drame zgusnuo u četiri.
Ifigenija na Tauridi logičan je zaključak
Gluckove operne reforme, sažetak umjetničkih ideala kojima je težio cijeloga života. Recitativi su kraći i uz pratnju orkestra.
Glazbenim jezikom koji je na određen način
objektiviziran, Gluck napokon prekida sa
starim krutim svijetom opere serie i stvara
pravu muzičku tragediju te tako dovršava
načela koja je izrazio u predgovoru svojoj
Alcesti u želji da stvori opernu dramu. Tako
je potpuno ostvario svoj cilj. Talijanskoj
operi seriji udahnuo je nov život, Ifigenijom
u Aulidi udahnuo je nov život i francuskoj
“lirskoj tragediji”, a Ifigenijom na Tauridi
stvorio je novu “muzičku tragediju” po
uzoru na grčku tragediju. Važnu je ulogu
dao zboru i plesovima. Zbor aktivno sudjeluje u radnji, a plesovi izviru iz nje. Tako su
pitoreskni zborovi i baleti u prvome činu
utkani u radnju, potječu iz nje i pridonose stilskom jedinstvu opere. Potresne su
ljepote kao u odlomcima Ifigenije i grčkih
žena ili snažni i puni boja u skitskim prizorima. U najpoznatijem odlomku opere,
ariji “O malheureuse Iphigénie!” glavna
junakinja pokazuje se kao stroga i plemenita osoba, ali topla srca koje shvaća bol. I
upravo je ta arija sinteza Gluckova doživljavanja te klasične teme: tragedija i ljepota
spajaju se u opću i ljudsku istinu. Kao da je
birajući univerzalne teme za sadržaj svojih
opera Gluck potvrđivao vlastitu univerzalnost. Cijelo europsko kulturno naslijeđe,
nove tekovine, sve iskustvo i sve novine
sadržane su u djelima toga skladatelja
12 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
koji je isto toliko Nijemac koliko i Talijan ili
Francuz, s obzirom na njegov udio u glazbi
svih naroda na tim govornim područjima.
Uostalom, skladao je na talijanske, francuske i njemačke librete znajući uvijek glazbu
prilagoditi zahtjevima tih jezika. Učinio je
to s Orfejem i Alcestom, a poslije i s Ifigenijom na Tauridi. S njom je stvorio djelo
koje mnogi smatraju najboljim u njegovu
opusu, ističući stilsko jedinstvo, savršeno
prožimanje lirskog i dramskog, bogatstvo
nadahnuća te psihološku razradu likova i
situacija. Ne nazivaju ga bez razloga “opernim Racineom” zbog njegova glazbenog
jezika koji je istodobno jednostavan, prirodan i uzvišen.
Praizvedba
Nacrt za praizvedbu Pierrea Adriena Parisa
(prizor u tamnici)
Ifigenija na Tauridi praizvedena je u
Académie Royale de Musique u Parizu
18. svibnja 1779. Ifigeniju je pjevala Rosalie Lavasseur, Oresta Henri Larrivée, o
kojima ne znamo ništa, ali znamo da je Pilad bio slavni Joseph Legros (1739-1793),
pjevač i skladatelj, najprominentniji hautecontres svoje generacije. Nakon praizvedbe jedan je suvremenik primijetio da ima
mnogo lijepih odlomaka u operi. “Samo
je jedan”, odgovorio je veliki Gluckov za-
govornik, književnik i pjesnik Abbé Arnaud
(1718-1784), “cijelo djelo!”
U siječnju 1781. kulminirao je sukob gluckista i piccinnista. Piccinni je morao iznijeti sudu javnosti svoje djelo istog naziva. I
praizvedba je bila jedna od onih kazališnih
večeri koje ulaze u povijest, ali ne zbog
kvalitete, nego zbog neobičnih događaja.
Primadona je malo dublje zagledala u čašicu i u jednom je trenutku jedan gledatelj
uzviknuo: “Ifigenija na Tauridi? Ma dajte,
molim vas. To je Ifigenija na šampanjcu.”
Prolomio se smijeh i pobjednik je bio poznat. Bio je to Gluck.
Za izvedbu u bečkom Dvorskom kazalištu
23. listopada 1781. u prigodi posjeta ruskog velikog kneza Pavla, sina Katarine II.,
budućeg cara Pavla I. (1754-1801), Gluck
je u suradnji s bečkim piscem Johannom
Baptistom von Alxingerom (1755-1797)
dvije godine radio na preradbi opere mijenjajući neke melodije i ritmove kako bi
udovoljio zahtjevima njemačkog teksta, i
prema njima usklađivao instrumentaciju.
Nastala je tako Iphigénie auf Tauris. Ulogu
Oresta prenamijenio je za tenora, a u dramaturškom pogledu dopustio je varijantu
da Orest bude taj koji će ubiti tiranina.
Opera je u talijanskom prijevodu, prema
nekim izvorima iz pera Lorenza Da Pontea,
izvedena u Londonu 1796. Hector Berlioz
bio je njome oduševljen. Poznata Ifigenija
u 19. stoljeću bila je slavna njemačka sopranistica Wilhelmine Schröder-Devrient
(1804-1860). Richard Strauss je operu 1899.
preradio za izvedbe u Dvorskom kazalištu
u Weimaru, pokušavši je osuvremeniti (kao
što je Wagner učinio s Ifigenijom u Aulidi). Za prvu izvedbu djela u Metropolitanu
1916. izmijenio je finale prvoga i četvrtog
čina i dodao baletnu glazbu iz Orfeja i Armide. Dva desetljeća su prošla do izvedbe
opere u Scali 1937. pod ravnanjem Victora
de Sabate s Mariom Canigliom u naslovnoj
ulozi. U Berlinu je izvedena 1941. s Mariom
Müller, Setom Svanholmom i Willijem Domgraf-Fassbänderom. Carlo Maria Giulini
ravnao je 1952. izvedbom u Aix-en-Provenceu.
Maria Callas kao Ifigenija na medalji koju
je 1978. izradio Giacomo Manzu
Maria Callas bila je 1957. protagonistica
izvedbe u Scali u režiji Luchina Viscontija,
i njezin lik u toj ulozi izabran je 1978. za
prigodnu medalju Scale o njezinoj dvjestogodišnjici. Opera je izvedena 1961. u
Covent Gardenu s Ritom Gorr u naslovnoj ulozi pod ravnanjem Georga Soltija,
a pariška Opera uvrstila ju je 1965. na repertoar s Regine Crespin kao Ifigenijom.
Nas će posebno zanimati snimka opere u
njemačkoj verziji, također iz 1965., nastala
u suradnji zbora i orkestra Bavarskog radija
pod ravnanjem Rafaela Kubelika, objavljena u izdanju Myto 915.44 sa Senom Jurinac u naslovnoj ulozi. Sudjeluju Hermann
Prey, Fritz Wunderlich i Kieth Engen. Sena
Jurinac je poslije, u studenome 1969. bila
protagonistica premijere opere u Bečkoj
državnoj operi pod ravnanjem Horsta Stei-
13 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
IFIGENIJA NA TAURIDI
U METROPOLITANU
Sena Jurinac kao Ifigenija
na u režiji Gustava Rudolfa Sellnera. Ulogu
je pjevala 13 puta. Pjevala ju je i 1973. u
Covent Gardenu pod ravnanjem Johna Eliota Gardinera. Godine 1992. objavljen je
CD Sony 52 492 izvedbe ansambla Scale
pod ravnanjem Riccarda Mutija na kojoj
Giorgio Surjan pjeva Toanta.
Ifigenija na Tauridi u Hrvatskoj nije izvedena.
14 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Prva izvedba Ifigenije na Tauridi u Metropolitanu u obradi Richarda Straussa i
u njegovu njemačkom prijevodu koji se
temelji na djelu Petera Corneliusa bila je
25. studenoga 1916. Dirigirao je austrijskoamerički dirigent Artur Bodanzky (18771939), asistent Gustava Mahlera u bečkoj
Dvorskoj operi, od 1915. u Metropolitanu. Režirao je Jan Heythekker. Naslovnu
je ulogu pjevala austrijska sopranistica
prekrasna glasa, dugogodišnja članica
berlinske Državne opere, Melanie Kurt
(1880-1941), koja je karijeru počela kao pijanistica. Oresta je pjevao Hermann Weil,
Pilada Johannes Sembach, a Toanta Carl
Braun. U rujnu 2006. operu je na scenu
postavila Lyric Opera u Chicagu sa Susan
Graham u naslovnoj ulozi. Susan Graham
bila je protagonistica nove produkcije u
Metropolitanu 27. studenoga 2007. Plácido Domingo pjevao je baritonsku ulogu
Oresta, a Paul Groves Pilada. Dirigirao je
Louis Langrée, a režirao Stephen Wadsworth. Opera se izvodi u koprodukciji
s Operom u Seattleu. Do ovogodišnje
obnove izvedena je trinaest puta. Ovo je
njezina sedamnaesta izvedba.
Foto: Metropolitan opera
SUMMARY
On Saturday, February 26, 2011 starting at
7 p.m., the Metropolitan in HD presents us
Iphigénie en Tauride, tragédie lyrique.Opera
in four acts by Christoph Willibald Gluck
based on the play of the same name by Guymond de la Touche after Euripides with
the libretto of Nicolas-François Guillard.
Susan Graham and Plácido Domingo reprise their starring roles in Gluck’s nuanced
and elegant interpretation of this primal
Greek myth. Susan Graham (1960), America’s favourite mezzo, according to The
Gramophone, Musical America 2004 vocalist of the year, a US delegate at UNESCO,
and winner of the 2004 Grammy for the
Best Classical Vocal Programme, is today
the most celebrated interpreter of Gluck’s
Iphigénie. The famous Spanish tenor Plácido Domingo, who has had more than 40
roles at the Metropolitan, where he has
appeared on stage more than 600 times,
sings what is perhaps his best baritone role,
Orestes. Paul Groves, winner of the 1995
Richard Tucker Foundation Award, sings
Pylades. His style and grace in lyric roles
have won him a place in the elite group of
refined artists in Mozart and the bel canto
repertory. Patrick Summers is known as a
conductor of an exceptionally broad repertoire, from Baroque to the current time.
He has been music director of the Houston
Grand Opera and since 1998 is a frequent
guest at the Metropolitan. He has conducted the first productions of a number
of contemporary pieces; in 2002 he won a
Grammy for the CD Belcanto with Renée
Fleming. The direction has been confided
to Stephen Wadsworth, a stage director
and writer who divides his time between
opera and spoken theatre and received the
decoration Chevalier de l’Ordre des Arts
et des Lettres in 2004. He is head of dramatic studies at the Metropolitan Opera’s
Lindemann Young Artist Development
15 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Foto: Metropolitan opera
Program and director of opera studies at
the Julliard School. Wadsworth is a master
of the classical style and is renowned for
his psychological insight.
For Iphigénie en Tauride Gluck chose the
second part of the story of Iphigenia,
daughter of king of Mycenae Agamemnon
and his wife Clytemnestra, which magnifies sibling love and friendship. He gave
his heroine four outstanding contrasting
arias, and Orestes an impressive scene of
madness. Gluck’s opera is a drama of human passions, although without any elements of the erotic, a juxtaposition of the
civilised and the barbaric, magnanimous
and anguished virtue and severity. It is
permeated with the spirit of classical humanism, obvious in the self-restraint, the
warmth and clarity of thinking. The actual
words of the libretto are some of the finest
in the whole of the classical opera literature and apt for Gluck’s artistic desires.
According to Euripides, Agamemnon did
not sacrifice his daughter at the behest
16 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
of the goddess Diana for her to give fair
winds for the Greek fleet to be able to set
sail from Aulis. Diana transported Iphigenia to Tauris where she became her high
priestess. To Tauris came two shipwrecked
sailors, Orestes and Pylades; the king of
Scythia, Thoas, demanded they be sacrificed. In the end, they are all rescued, and
Diana enables Iphigenia and her brother
Orestes to return to their home.
Iphigénie en Tauride is a logical conclusion
to Gluck’s reform of the opera, a condensation of the artistic ideals to which he had
aspired the whole of his life. The recitatives are shorter and accompanied by the
orchestra. He gave an important role to
the choir and to dances. The choir takes
an active part in the action, from which the
dances also well. Many believe this opera
his finest work, citing its stylistic unity, the
perfect merging of the lyrical and the dramatic, the richness of inspiration and the
psychological elaboration of characters
and situations. Its musical language is at
once simple, natural and sublime.
Iphigénie en Tauride was first performed at
the Académie Royale de Musique in Paris
on May 18, 1779. Iphigenia was sung by Rosalie Lavasseur, Orestes by Henri Larrivée
and Pylades was taken by famed singercomposer Joseph Legros, the most prominent of the hautes-contres of his generation.
After the first night, one contemporary
remarked that there were many fine passages in the opera. “Just the one”, replied a
great Gluck champion, the writer and poet
Abbé Arnaud: “the whole work!” For a performance in the Vienna Court Theatre on
October 23, 1781, on the occasion of the
visit of Russian Grand Duke Paul, son of
Katerina II, future Emperor Paul I, in collaboration with the Viennese writer Johann
Baptist von Alxinger, Gluck worked for two
years reworking the operating, modifying
some of the melodies and rhythms in order
to meet the requirements of the German
wording, and adjusted the instrumentation
accordingly. Thus Iphigénie auf Tauris was
created.
In 1796, the opera was performed in an
Italian translation in London. Hector Berlioz was enthralled. In 1957, Maria Callas
was the lead in a performance in La Scala,
directed by Luchino Visconti. In 1978, her
likeness in this role was chosen for a medal
struck to commemorate the double centenary of this theatre. We in Croatia are
particularly interested by recordings of the
opera in the German version of 1965, a
cooperative effort by the choir and orchestra of Bavarian Radio, conducted by Rafael
Kubelik, with Sena Jurinac in the title role.
After that, in 1969, Sena Jurinac was the
lead in the new production in the Vienna
State Opera. She also sang it in 1973 in
Covent Garden, where John Eliot Gardiner
conducted. In 1992 a CD was issued with
a Scala ensemble performance conducted
by Riccardo Muti, with Giorgio Surian singing Thoas.
Iphigénie en Tauride has never been performed in Croatia.
The first performance of Iphigénie en Tauride at the Metropolitan was on November
25, 1916, in an arrangement by Richard
Strauss of his own German translation. It
was conducted by the Austrian-American
conductor Artur Bodanzky, the assistant of
Mahler at the Vienna Court Opera, who
had been at the Met since 1915. It was directed by Jan Heythekker. The title role
was sung by the Austrian soprano Melanie
Kurt. Hermann Weil was Orestes, Johannes Sembach Pylades. In September 2006,
the opera was staged by the Lyric Opera in
Chicago, with Susan Graham in the lead.
She was also the protagonist of a new production in the Metropolitan on November
27, 2007. Plácido Domingo took Orestes,
and Paul Groves Pylades. Louis Langrée
conducted, and Stephen Wadsworth took
on the direction. The opera was produced
as a coproduction with the Seattle Opera.
This is its 17th production.
Christoph Willibald Gluck was born on July
2, 1714, in Erasbach. He acquired his initial
musical training in Prague, continuing in
Vienna and Milan, where his first opera,
Artaserse /Ataxerxes, was performed, to be
followed by another seven. After a short
stay in London, in 1752 he returned to Vienna, and from then on lived alternately in
Vienna and Paris, the two great European
centres. In 1761 in Vienna he became acquainted with Ranieri de’ Calzabigi, who
had just returned from Paris, in which he
had come into contact with the advanced
ideas of the French Encyclopaedists, who
wanted progress in music too, aiming to
unite the best of the French and the Italian
traditions in the opera. The encounter of
Gluck and Calzabigi was one of those meetings that go down in the history of music
as a crucial event in its development. Calzabigi offered Gluck the libretto of his “azione teatrale” Orfeo ed Euridice / Orpheus and
Eurydice. They expressed their ideas jointly
in the 1767 preface to a later joint work,
the opera Alceste, perhaps the most elevated
expression of Gluck’s aspiration to “marvellous simplicity”. The third reforming opera
Paride ed Elena / Paris and Helen (1770) was
also scored to a Calzabigi libretto.
Feeling that Vienna was too restricting for
his views on opera and music in general, in
1774 Gluck left for Paris. The first staging
of the opera Iphigénie en Aulide / Iphigenia
in Aulis after Racine (1774) started a series
of performances of Gluck operas in the
Parisian Académie Royale de Musique, i.e.
the Grand Opera, which were to a great
measure to arouse the spirits of Paris. Two
17 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
belligerent camps came into being - the
adherents and the adversaries of the German master. The opponents opted for
Italian composer Niccolò Piccinni, who
arrived in Paris in 1776 at the invitation
of the anti-Gluck camp, admirers of Italian opera. With his more cantabile Italian, he was meant to be a counterbalance
to the dramatic German operatic style of
Gluck. After that Gluck composed Armida
(1777) making use of an episode from La
Gerusalemme liberata / Jerusalem Delivered
by Torquato Tasso. This was his excursion into the fantastic, into an imaginative shaping of the external brilliance of
the stage effects, which shows his interest
18 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
in the French opera-ballet. After Armida
he returned to antiquity and in 1779 composed Iphigénie en Tauride / Iphigenia in
Tauris. After Armida, the conflict between
the Gluck-ites and the Piccinni-ites reached
its pinnacle. A kind of culminating judgement was supposed to be precipitated by
the opera of the same name, Iphigénie en
Tauride. But Piccinni soon recognised the
greatness of Gluck’s genius and his artistic superiority, and Gluck came out the
winner. Also for Paris, in 1779 Gluck composed Echo et Narcisse / Echo and Narcissus,
but when this did not achieve success he
returned in disappointment to Vienna,
where he died on November 15, 1787.
G. Donizetti
Lucia di
Lammermoor
Subota, 19. ožujka 2011., 18.30 sati
J. Adams
Nixon u Kini
Subota, 26. ožujka 2011., 19 sati
20 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Ne propustite Nixona u Kini!
Air Force One napokon je sletio na pozornicu Meta - zajedno s najboljom
američkom operom u posljednjih pola stoljeća!
Još od Porgy i Bess američka operna scena nije doživjela takav međunarodni
uspjeh. Susret Nixona i Maoa u komunističkoj Kini 1972. mitološki je
trenutak u svjetskoj povijesti, a skladatelj John Adams i proslavljeni redatelj te
dugogodišnji Adamsov suradnik, Peter Sellars, pretočili su jezik politike u jezik
glazbe. Prema riječima Petera Sellarsa, “Nixon u Kini pokazuje utjecaj opere
na percepiju povijesti čovječanstva - otkriva nam njezine suptilinije nijanse i
misteriozne kutke”.
“Nixon je glazbeno uzbudljiva i kazališno očaravajuća opera”.
The New York Times
John Adams; Kathleen Kim, Janis Kelly, Robert Brubaker, Russell Braun,
James Maddalena, Richard Paul Fink
21 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Nakladnik
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog
Za nakladnika
Dražen Siriščević, ravnatelj
Voditeljica marketinga
Metoda Lhotka
Urednica
Ivana Kostešić
Tekst
Marija Barbieri
Oblikovanje i grafička priprema
Igor Zirojević, Studio Stožer
Lektorica
Rosanda Tometić
Prijevod na engleski
Graham McMaster
Tisak
Intergrafika d.o.o.
Naklada
500 kom.
www.lisinski.hr
medijski pokrovitelji:
Sponzor Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog