DON CARLO

Giuseppe Verdi
DON CARLO
Subota, 11. prosinca 2010., 18.30 sati
Foto: Metropolitan opera
Giuseppe Verdi
DON CARLO
Subota, 11. prosinca 2010., 18.30 sati
The Met: Live in HD series is made possible by a generous grant
from its founding sponzor
Neubauer Family Foundation
global corporate sponsorship of The Met Live in HD
is provided by
The HD Brodcasts are supported by
Giuseppe Verdi
DON CARLO
Opera u pet činova
Libreto: François Joseph Méry i Camille du
Locle prema drami Friedricha von Schillera
Talijanski prijevod: Achille de Lauzières i
Angelo Zanardini
Subota, 11. PROSINCa 2010.
Početak u 18.30 sati.
Praizvedba: Paris, Théâtre Impérial de
l’Opéra, 11. ožujka 1867.
Prva hrvatska izvedba: Narodno kazalište,
Zagreb, 20. svibnja 1939.
Premijera ove izvedbe u Metropolitanu 22. studenoga 2010.
Svršetak oko 23 sata i 15 minuta.
Stanka nakon drugog i trećeg čina.
Tekst: talijanski. Titlovi: engleski.
U koprodukciji s Royal Opera House
Covent Garden i Norvegian National
Opera and Ballet
Ferruccio Furlanetto
Roberto Alagna
Rodrigo, markiz Posa Simon Keenlyside
Veliki inkvizitor Eric Halfvarson
Elizabeta de Valois Marina Poplavska
Princeza Eboli Anna Smirnova
Redovnik Aleksej Tanovicki
Tebaldo Layla Claire
Glas s neba Jennifer Check
Grof Lerma Eduardo Valdes
Filip Ii.
Don Carlo
Flamanski poslanici
Donovan Singletary, Keith Harris,
Christopher Schaldenbrand, Joshua
Benaim, Tyler Simpson i Eric Jordan
Zbor i orkestar Metropolitana
Donald Palumbo
Dirigent Yannick Nézet-Séguin
Redatelj Nicholas Hytner
Zborovođa
Scenograf i kostimograf
Bob Crowley
Oblikovatelj rasvjete
Mark Henderson
Sara Erde
Scenski pokret
Dirigent scenske glazbe
Gregory Buchalter
Foto: Metropolitan opera
O providnosti, daj mi čovjeka.
I dva put ga podvukoh - to je dokaz,
Već mnogo si mi dala. Sad mi daj
Za velike da svrhe ga odredih!
Još čovjeka. Ja tražim istinu.
On se dosad klonuo od mene?
O daj mi rijetka muža, čista srca
Svog kraljevskog dužnika izbjegavo?
I vedra duha, nepristrana oka,
U cijelom krugu mojih država
Da pomogne mi nju pronaći, daj
To jedin muž je, koj me ne treba!
Da izmeđ tisuća što oko sunca
Da pohlepan je ili častoljubiv,
Mog lepršaju - nađem jedinoga!
Već davno k mom bi tronu došao.
Gle! Markiz Posa! - Posa? Posa? - Jedva
Da s tim čovjekom pokušam? Tko može Još spominjem se toga čovjeka,
Bez mene bit, bit će istinit.
Schiller, III. čin, V. prizor
Prijevod: Milan Šrabec (Bogdanović), 1905. za izvedbu u HNK-u 10. studenoga 1909.
Olovkom uneseni ispravci Dubravka Dujšina. Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta HAZU.
Mislim da je Don Carlo sama srž Verdijeve glazbe… Nijedan lik nije spreman prihvatiti vlastitu
tragičnu sudbinu… Kroz operu se stalno provlači s jedne strane nesmiljeno izražavanje usuda
koji prijeti, a s druge je tu niz veličanstvenih arija, najmaštovitije oblikovana glazba.
Nicholas Hytner
Foto: Metropolitan opera
PRVI ČIN
Prvi čin događa se oko 1560. Protivno želji
španjolskoga kralja Filipa II., njegov sin i
nasljednik prijestolja, Don Carlo, krenuo je
incognito u Francusku, u kraljevski dvorac
Fontainebleau gdje su u tijeku pregovori
dviju država. Francuskom vladaju bijeda
i siromaštvo zbog rata sa Španjolskom,
i vjenčanje petnaestogodišnje kćeri
francuskog kralja, Elizabete de Valois, s isto
tako mladim infantom Don Carlom trebalo
bi zemlji donijeti mir. Don Carlo je ugledao
svoju zaručnicu i u nju se zaljubio na prvi
pogled (“Io la vidi”). Prerušen, susreće je
u lovu u šumi Fontainebleaua i nudi joj
zaštitu, ali ne otkriva svoj identitet. Elizabeta
se raspituje o zaručniku, Carlo joj pokazuje
svoj portret. Dvoje mladih shvaćaju da su se
zaljubili jedno u drugo i u duetu “Che mai
fate voi?” maštaju o budućoj sreći. No ona
će biti kratkog vijeka.
6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Stižu glasnici sa španjolskog dvora i
priopćuju da kralj Filip želi Elizabetu za
svoju ženu. Na usrdnu molbu naroda,
ona nevoljko pristaje na taj brak koji će
Francuskoj donijeti mir. U općem veselju
Elizabeta i Carlo prepuštaju se očaju.
DRUGI ČIN
Prva slika događa se u samostanu Svetoga
Justa gdje je grob Karla V. On se odrekao
prijestolja u korist sina Filipa i povukao
u samostan. Don Carlo dolazi ne bi li
još jedanput vidio Elizabetu, koja će se
sa svojim suprugom a njegovim ocem,
kraljem, pokloniti Karlovu grobu. Dolazi i
Rodrigo, markiz Posa. Carlo mu povjerava
svoju strašnu tajnu: zaljubljen je u svoju
maćehu. Posa ga moli da zaboravi tu
nemoguću ljubav i da se zajedno s njim bori
za slobodu Flandrije. Mladi ljudi obećaju
jedan drugome da će živjeti i umrijeti za
taj cilj i zaklinju se na vječno prijateljstvo
(“Dio, che nell’alma infondere”).
U drugoj slici u dvorištu samostana dvorske
se dame zabavljaju i slušaju princezu Eboli
kako pjeva saracensku pjesmu (“Nel giardin
del bello”). Pridružuje im se kraljica, a
potom i markiz Posa. Eboli ga zapitkuje o
veselim događajima na francuskom dvoru.
Posa nagovara Elizabetu da primi Don
Carla. Ona pristaje. Svi se povlače. Don
Carlo dolazi i moli Elizabetu da posreduje
za njega kod kralja i zatraži da mu dopusti
otići u Flandriju. Obuzet osjećajima, ne
može sakriti ljubav prema njoj. Elizabeta
ga odbija i on odlazi. U to dolazi Filip.
R a zljućen što zatječe kra ljicu sa mu,
zapovjedi njezinoj dvorskoj dami, grofici
Aremberg, da se vrati u Francusku. Grofica
je bila jedina Elizabetina veza s domovinom,
i beskrajno tužna i povrijeđena, kraljica je
ispraća krasnom romancom “Non pianger,
mia compagna”.
Filip ostaje sam s Posom. U dramatski
pregnantnom duetu Posa iskazuje svoje
poštene namjere i želju da Filip podari
slobodu Flandriji u kojoj je već proliveno
previše krvi. Bio je to zalog mira, odgovara
Filip. Užasnog mira, mira grobova, uzvraća
mu Posa. Fi lip je pr iv učen Posin im
d r ž a njem , p ov jer av a mu su m nju u
međusobne osjećaje svoje žene i sina,
unapređuje ga u osobnog savjetnika i
upozorava da se čuva Velikog inkvizitora.
Posa prihvaća, smatrajući da će mu kraljevo
povjerenje pomoći u budućnosti.
TREĆI ČIN
Prva slika događa se u kraljičinu vrtu.
Eboli pod koprenom čeka Carlos.
Vjerujući da ga je pozvala Elizabeta, on
dolazi i izjavljuje joj ljubav. Eboli shvaća
da te riječi nisu upućene njoj i obuzima je
bijes. Saznala je Carlovu tajnu i spremna
je osvetiti se. U dramatskom tercetu koji
slijedi - u međuvremenu je došao Posa Eboli ih opominje da se čuvaju osvete
prevarene ljubomorne žene. Posa traži
od Carla da mu preda sva pisma koja bi
ga mogla kompromitirati. Oklijevajući
na trenutak - treba li vjerovati kraljevu
pouzdaniku? - Carlo mu ih daje.
Druga slika je prizor auto-da-féa, obreda
spaljivanja heretika ispred katedrale u
Valladolidu. Narod pjeva u slavu kralju.
Redovnici predvode povorku krivovjeraca
koje je inkvizicija osudila na smrt. Iz
katedrale izlazi Filip i zaklinje se da će
služiti Bogu ognjem i mačem. Iznenada se
šest u crno odjevenih ljudi baca kralju pred
noge. To su flamanski izaslanici koji mole
Filipa da im podari mir i bude blag prema
njihovoj zemlji. Carlo im se stavlja na čelo
i traži od kralja da ga pošalje u Flandriju
kao regenta. Filip to odbija pa Carlo
poteže mač. U trenutku najveće napetosti,
kad se nitko ne usuđuje poslušati Filipovu
zapovijed i razoružati infanta, čini to Posa.
Filip ga proglašava vojvodom. Počinje
spaljivanje osuđenih, a Glas s neba obećava
dušama umirućih Božji mir.
ČETVRTI ČIN
Prva slika događa se noću u Filipovoj
radnoj sobi i sadrži neke od najljepših
odlomaka opere. U njoj nema zbora,
težište je radnje na protagonistima pa su
upravo u njoj najplastičnije izraženi njihovi
vrlo zamršeni odnosi. U veličanstvenom
monologu “Ella giammai m’amò” Filip
daje oduška bolu. Njegov je život bez
ljubavi i ispunjen tjeskobom. Dolazi Veliki
inkvizitor i slijedi jedan od najsugestivnijih
prizora cjelokupne operne literature - duet
dvaju basova, nositelja svjetovne i crkvene
vlasti. Veliki inkvizitor uvjerava kralja da
nema zapreke da Carlo bude ubijen ako
je to u slavu vjere, ali ga opominje da je
veća opasnost Posa i traži da ga preda
inkviziciji. Filip to odbija, a kad mu
Inkvizitor zaprijeti da sam može postati
žrtvom inkvizicije, poslušno popušta. Na
kraju Filip s gorčinom shvaća da se kralj
7 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Foto: Metropolitan opera
Simon Keenlyside
treba pokoriti Crkvi.
S političkog plana radnja prelazi na duboko
intiman. Elizabeta ulazi u kraljeve odaje
i u uzbuđenju priča kako joj je ukraden
kovčežić s nakitom. On je kod Filipa. Filip
je u njemu našao Carlovu sliku pa optužuje
Elizabetu za preljub. To, naravno, nije
istina. Infantova je slika tu, jer su Elizabeta
i Carlo jednom bili zaručeni. Duboko
ranjena u svojemu ponosu, Elizabeta se
onesvješćuje. Na Filipov poziv u pomoć
kraljici, ulaze Eboli i Posa. Slijedi lijep
kvartet u kojemu Filip proklinje svoju
sumnju u kraljičinu vjernost, Eboli izražava
žaljenje što je ona uzrok svemu zlu, Posa
smatra kako je došlo vrijeme da stupi u
borbu za ljepšu budućnost Španjolske, a
Elizabeta osvijestivši se tuguje nad svojim
nesretnim životom u tuđoj zemlji.
Kad Eboli ostane nasamo s Elizabetom,
priznaje joj da je gonjena ljubomorom
ukrala kovčežić i podmetnula ga kralju jer
je sama zaljubljena u Carla koji ju je odbio.
Priznaje joj i da je bila Filipova ljubavnica.
8 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Elizabeta joj prepušta da odluči hoće li
otići u samostan ili u progonstvo. Ostajući
sama, Eboli proklinje svoju kobnu ljepotu
koja je uzrok tolikih zala. Ali, u trenutku,
njezinu pozornost zaokuplja Carlo. Prijeti
mu smrt, i taj jedini dan koji joj preostaje
do odluke treba iskoristiti da ga spasi (“O
don fatale”).
Druga slika događa se u tamnici u kojoj
čami zatočeni Carlo. Dolazi Posa i kaže mu
da je slobodan, a njega, Posu, čeka sigurna
smrt, jer su kod njega pronađeni spisi koji
su mogli kompromitirati Carla. Posa će
umrijeti, a Carlo mora svoj život založiti
za slobodu Flandrije (“Per me giunto è il
di supremo”). I doista, odjekne hitac koji
smrtno ranjava Posu. On umire sretan što
je spasio Carla i prije smrti mu kaže da ga
Elizabeta čeka u samostanu Svetoga Justa
(“Io morrò”).
Filip ulazi i vraća Carlu mač, što on s
prezirom odbija. Čuje se mnoštvo koje je
Eboli navela da provali u tamnicu kako bi
spasila Carla. Pred razjarenim narodom
pojavljuje se Veliki inkvizitor i staje u
Filipovu obranu. Kleknite pred Kraljem,
njegove su zapovjedničke riječi gomili, i
gomila pokorno sagiba glavu.
PETI ČIN
Peti čin događa se u samostanu Svetoga
Justa. U velikom se prizoru Elizabeta sjeća
proteklih dana i utječe Bogu (“Tu, che le
vanità”). Dolazi Carlo i u duetu koji zvuči
kao rastanak od života, oni s ljubavlju
govore o Posi, sjećaju se lijepoga sna koji su
jednom zajedno sanjali. Carlo joj kaže da
odlazi u Flandriju i oni se opraštaju. Filip
i Inkvizitor čuli su njihove posljednje riječi
nade u bolji svijet. Čini se da Carla više
ništa ne može spasiti od suda inkvizicije.
Ali u trenutku kad Filip hoće predati sina
Velikom inkvizitoru, pojavljuje se Redovnik
s carskim plaštem - to je Karlo V. - i povlači
Carla u samostan.
Foto: Metropolitan opera
Foto: Metropolitan opera
Ferruccio Furlanetto
Roberto Alagna
Večerašnji interpreti
ali u repertoaru mu je i barun Ochs
Richarda Straussa, Mozartov Sarastro, kao
i lik iz suvremenijeg repertoara - Claggart
u Billyju Buddu Benjamina Brittena.
Naslovnu ulogu pjeva Chevalier de l’
Ordre des Arts et Lettres (Vitez Odličja za
umjetnost i književnost) koje mu je 1996.
dodijelilo Francusko Ministarstvo kulture,
francuski tenor sicilijanskog podrijetla,
Roberto Alagna (1963.). Nakon što je bio
pobjednik natjecanja Luciano Pavarotti,
debitirao je 1988. u Glyndebourneu kao
Alfredo u Traviati. Već je 1990. pjevao
u Scali, 1992. u Covent Gardenu. U
Metropolitanu je prvi put nastupio
1996. kao Rodolfo u La Bohème. U vrh
svjetske operne reprodukcije doveo ga
je Romeo u Gounodovoj operi Roméo
et Juliette u Covent Gardenu i za to
je ostvarenje dobio nagradu Laurence
Olivier. Posu pjeva britanski bariton
Simon Keenlyside (1959.), nezaboravni
Thomasov Hamlet iz prijenosa iz Meta
Danas zacijelo vodeći interpret Filipa
II., talijanski bas Ferruccio Furlanetto
(1949.) debitirao je 1979. u Scali u
produkciji Macbetha pod ravnanjem
Claudija Abbada. Na početku karijere
češće je interpretirao komične uloge
kao što je Leporello u Don Giovanniju,
no s vremenom se sve više posvećuje
karakterizacijama snažnih dramskih
likova poput Filipa i Borisa Godunova.
U Metropolitanu je počeo nastupati
u sezoni 1980./1983. Lik španjolskog
suverena razrađuje od 1981. i, prema
mnogim mišljenjima, doveo je tu
kreaciju do savršenstva. Njegov Veliki
inkvizitor je američki bas iz Illinoisa,
Eric Halfvarson koji ulazi u najuži krug
najtraženijih tzv. crnih basova današnjice.
Debitirao je 1973. kao Don Basilio u
Seviljskom brijaču. Djelatnost uglavnom
raspoređuje između Wagnera (nastupa na
Bayreuthskim svečanim igrama) i Verdija,
9 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
prošle sezone. Profesionalno je debitirao
1987. u Državnoj operi u Hamburgu u
ulozi grofa Almavive u Figarovu piru.
U Covent Gardenu je prvi put nastupio
1989. kao Silvio u Pagliaccima, 1996. u
Metropolitanu kao Belcore u Ljubavnom
napitku. Godine 2004. pjevao je Prospera
na praizvedbi opere The Tempest (Oluja)
britanskoga skladatelja Thomasa Adèsa
(1971.) i za to ostvarenje dobio nagradu
Laurence Olivier. Istu je nagradu primio i
2006. za ulogu Billyja Budda u istoimenoj
operi Benjamina Brittena, a 2005. dobio
je Grammyja za Figarov pir. Elizabetu i
Eboli pjevaju mlade ruske zvijezde u
usponu. Sopranistica Marina Poplavska,
od 2004. solistica moskovskog Boljšoj
teatra, osvojila je 2005. Grand prix
na natjecanju Maria Callas u Ateni i
počela nastupati u Covent Gardenu.
Velik je uspjeh postigla na Salzburškim
svečanim igrama 2008. kao Desdemona
u Otellu pod ravnanjem Riccarda Mutija.
Mezzosopranistica Anna Smirnova
(1982.) nakon školovanja u Rusiji počela je
2007. međunarodnu karijeru u milanskoj
Scali kao Kneginja de Bouillon u Adriani
Lecouvreur Francesca Cilee. U Scali
je u sezoni 2008./2009. pjevala Eboli.
Izvedbom ravna kanadski dirigent Yannick
Nézet-Séguin (1975.), koji je oduševio
dirigiranjem Carmen prošle sezone. Od
2005. je gost-dirigent Rotterdamskog
filharmonijskog orkestra, od 2007.
novi glavni gost-dirigent Londonskog
filharmonijskog orkestra. Engleski filmski
i kazališni producent i redatelj, od 2003.
umjetnički ravnatelj National Theatrea
u Londonu, dobitnik 1985. nagrade
Laurence Olivier za realizaciju Händelova
Xerxesa, sir Nicholas Hytner (1956.), u
svojoj prvoj suradnji s Metropolitanom
prenijet će predstavu Don Carla iz Covent
Gardena, koja je doživjela velik uspjeh na
prvoj izvedbi u Londonu.
10 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Povijest
Za razumijevanje drame i opere valja
posegnuti malo više u povijest. U operi
nalazimo tri osobe iz španjolske loze
Habsburgovaca - Karla V., Filipa II. i Don
Carlosa.
Karlo V.
Po majci unuk Ferdinanda Aragonskog
(1452-1516) i Isabelle od Castille (14511504), a po ocu njemačkoga cara
Maksimilijana I. (1459-1519) i Marije od
Burgundije, sin Filipa I. Lijepog (14781506) i Ivane Lude (Juana La Loca) (14791555), Karlo V. (1500-1558) kao njemački
car, a Carlos I. kao španjolski kralj, izabran
1519. za cara i 1520. okrunjen, vladao
je Španjolskom i njezinim kolonijama te
dijelom Italije, Flandrije i Austrije. Bio je
doživotni suparnik francuskoga kralja Franje
I. (1494-1547) protiv kojega je podigao pet
vojni i osvojio Italiju. O njihovu suparništvu
francuski povjesničar François-Auguste
Mignet (1796-1884) napisao je cijelu
studiju. Borio se i protiv turskog sultana
Sulejmana II. Veličanstvenog (1495-1566)
kojemu je oteo Tunis. Ali njegova najljuća
Don Carlos
Filip II.
bitka, koju će svom silinom nastaviti njegov
sin Filip II., bila je protiv protestanata
- luteranaca. I kad mu unatoč svim
sposobnostima i velikoj energiji nije uspjelo
ostvariti postavljene ciljeve, potkraj godine
1555. prepustio je sinu Filipu upravu nad
Nizozemskom, a zatim i nad Španjolskom
i Napuljem, a njemačku krunu svetog
rimskog cara ostavio je svojem mlađem
bratu Ferdinandu (Fernandu) I. (1503-1564)
pa se 1557. povukao u samostan Svetoga
Justa (Monasterio de Yuste) u pokrajini
Cáseres. Prema legendi, ondje je ostatak
života proveo u kajanju i molitvi. Prije se
vjerovalo da je sam sebi priredio pogreb
i njemu bio nazočan - ali to je poslije
opovrgnuto. Mnogo je vjerojatnije da je
suveren takve energije iza zidina samostana
povlačio političke poteze. No i to je kratko
trajalo, jer je ubrzo umro. Karlo V. jedna je
od najfascinantnijih vladarskih ličnosti čiji je
sjaj umjetnički ovjekovječio i veliki talijanski
slikar Tizian (1477-1576).
Filip (Felipe) II. (Valladolid,1527. - El
Escorial, 1598.), nazvan El prudente
(Razborit), najkatoličkiji od svih vladara,
imao je osamnaest godina kao i njegova
prva žena Marija Portugalska kad im je
rođen sin Carlos (1545-1568). Poslije ženine
smrti nakon porođaja, Filip se oženio
svojom rođakinjom, engleskom kraljicom
Marijom Tudor (1516-1558), unukom
Ferdinanda Aragonskog i kćerkom Henrika
VIII. (1491-1547). Nakon njezine smrti
oženio se francuskom princezom, kćeri
Henryja II. i Caterine de’ Medici, Elizabetom
(Elisabeth, Isabel) de Valois (1545-1568).
U sjeni tog braka iz političkih interesa
odgajao se španjolski infant Don Carlos.
Mentalno bolestan, neodgovoran i sadist,
okrutno je postupao s ljudima i životinjama,
prostački se odnosio prema ženama. Kao
11 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Ana de Mendoza y de la Cerda
Elizabeta de Valois
sedamnaestogodišnjak je pao niza stube i
stanje mu se pogoršalo. Po svemu sudeći,
otada potječe njegova žestoka mržnja
prema ocu i nagon za ubijanjem. Svojem
stricu Don Juanu Austrijskom (1547-1578),
izvanbračnom sinu njegova djeda Karla V.,
povjerio je želju da pobjegne u Flandriju i
ubije oca. Don Juan je to ispričao svojemu
polubratu Filipu, i Filip je bio prisiljen
zatočiti sina, nasljednika prijestolja. U
tamnici se Don Carlos razbolio i umro
24. srpnja 1568. U listopadu iste godine
umrla je i Elizabeta. To je potaklo priču o
navodnoj ljubavi dvoje mladih ljudi koju je
proširio Antonio Perez (1540-1611), Filipov
tajnik, kojega je kralj prognao nakon što
je izigrao njegovo povjerenje. Ta je priča
godinama slovila u Francuza i Engleza kao
vjerodostojna, premda nije imala nikakvu
povijesnu osnovu.
Rođeni iste godine, Don Carlos i Elizabeta
bili su kao jedanaestogodišnja djeca
12 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
zaručeni. Ali Filip, udovac nakon smrti
svoje druge žene Marije Tudor, nije
dopustio da se mlada i dražesna princeza
uda za njegova nakaznog sina i uzeo ju
je sebi za ženu. To je bilo 1560. godine.
Filipu su tada bile 33 godine i nije, dakle,
bio starac koji sebe već vidi u grobnici
Escuriala (Escoriala). Carlos je prvi put vidio
maćehu na auto-da-féu u Toledu 1560. na
vjenčanju Filipa i Elizabete. Inače, Filip se
prvi put kao kralj, zajedno s infantom Don
Carlosom, svečano pojavio na auto-da-féu
u Valladolidu 1559. kada su četrnaestorica
protestanata bila spaljena kao heretici. Na
portuglaskom auto-da-fé, na španjolskom
auto-de-fé, na latinskom actus fidei, što
bismo mogli prevesti kao čin, djelo vjere,
priređivao se najčešće prigodom vjerskih
blagdana, a u smrt su odlazili oni koje je
inkvizicija osuđivala zbog krivovjerstva.
Pr vi na udaru bili su Židovi, zatim
sljedbenici islama, a onda su došli na red
protestanti. Inkviziciju je 1480. utemeljio
Filipov pradjed Ferdinand Aragonski,
zvan katolički. Prvi Veliki inkvizitor bio je
Torquemada (1420-1498). Filip II. poslao je
na lomaču tisuće krivovjernika. Posljednji
auto-da-fé zabilježen je 1781. godine.
Filip II. nije bio ni približno tako sposoban
i vješt političar ni hrabar ratnik kao njegov
otac. Izgubio je dobar dio teritorija koje je
osvojio Karlo V. i gurnuo je zemlju u velike
dugove. Svojeg je preteču nadmašio samo
u broju auto-da-féa. U godini Carlosove
i Elizabetine smrti, za Filipa završava
razdoblje kakva-takva mira i počinje velika
drama u nizozemskim pokrajinama koja je
donijela strašna krvoprolića i dovela do
definitivne prevlasti Vojvode od Albe
(1507-1582). On je predvodio ratnički
raspoloženu stranku, a Ruy Gomez de Silva,
knez Eboli (1520-1573), Filipov prijatelj iz
mladosti i njegov ljubimac (nazivali su
ga kralj Gomez), bio je vođa miroljubive
dvorske stranke. Njegova udovica Ana
de Mendoza y de la Cerda, princeza
Eboli (1540-1592) nastavila je političko
djelovanje svojega muža. Povezala se s
Filipovim tajnikom Antoniom Perezom
i nakon njegova pada u nemilost 1579.
zatočena je i 1581. prognana. Umrla je
u tamnici. Bila je ljepotica, unatoč tome
što je u dječjoj igri izgubila desno oko pa
je onodobne slike prikazuju s povezom
na oku. Prema nekim izvorima bila je
Filipova ljubavnica, dok drugi to smatraju
iskrivljavanjem povijesnih činjenica.
Rodrigo, markiz Posa, čovjek budućnosti,
isključivo je plod mašte velikog njemačkog
pjesnika i dramatičara Friedricha von
Schillera (1759-1805).
Književnost
O tim je likovima pisao 1589. u svojim
memoarima francuski povjesničar, visoki
vojni časnik i biograf, Pierre de Bourdeille
(1540-1614). Opat de Saint-Real (16391692) napisao je 1672. roman Dom Carlos.
Saint-Real je izmislio ljubavnu priču Carlosa
i Elizabete, a nju su poslije obradili: 1676.
engleski dramatičar Thomas Otway (16521685) u tragediji u stihovima Don Carlos,
Prince of Spain (Don Carlos, španjolski
princ) i 1775. talijanski dramatičar, pjesnik i
pisac Vittorio Alfieri (1749-1803) u tragediji
Filippo (objavljenoj 1785.). Mlađi brat
poznatijeg Andréa, Marie Joseph Chénier
(1764-1811), glavni tragični pjesnik doba
Francuske revolucije, napisao je tragediju
u pet činova Philippe II. Francuski
pjesnik i dramatičar, Alexandre Soumet
(1786-1845) napisao je 1828. tragediju
Elisabeth de France, koja slobodno
obrađuje Schillerova Don Carlosa; tako je
pjesničko remek-djelo njemačkog autora
približio francuskoj publici. Prvi čin opere,
u Fontainebleauu, djelomice se temelji na
drami Philippe II, Roi d’ Espagne (Filip II.,
španjolski kralj) francuskog dramatičara i
libretista Eugènea Cormona (1810-1903),
nastaloj 1846. Ugledni američki znanstveni
povjesničar i jedna od najvažnijih ličnosti
19. stoljeća u Americi, gotovo slijep, William
Hickling Prescott (1796-1859) proučavao
je španjolsku povijest i napisao, ali nije i
dovršio History of the Reign of Philipp II
(Povijest vladavine Filipa II.).
Sredinom 19. stoljeća nastala su i operna
libreta. Libreto Leopolda Tarentinija (18111882), koji već sadrži duete Filip - Posa i
Filip - Veliki inkvizitor, uglazbili su talijanski
skladatelj i dirigent, naturalizirani Englez,
sir Michael Costa (1808-1884) - njegova je
opera Don Carlos praizvedena u Covent
Gardenu 1844. - i Vincenzo Moscuzza
(1827-1896) - njegov je Don Carlos,
infante di Spagna (Don Carlos, španjolski
infant) prvi put izvedena u Napulju 1862.
Libreto Giorgia Giacchettija (1815-1852)
uglazbio je Pasquale Bona (1808-1878)
i opera je izvedena u Milanu 1847., a
libreto dugogodišnjeg Verdijeva libretista
Francesca Marie Piavea (1810 -1876)
uglazbio je Antonio Buzzola (1815-1871) i
opera je praizvedena 1850. u Veneciji. Ali
13 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
pravo veliko književno umjetničko djelo
stvorio je Friedrich von Schiller. Njegov,
izvorno Dom Karlos, Infant von Spanien
(Don Carlos, španjolski infant), praizveden
29. kolovoza 1787. u Hamburgu, znatno
je utjecao na druga umjetnička djela. I
glasoviti Stendhal (1783-1842) razmatrao
je 1804. mogućnost da se sklada opera
u kojoj bi lik strašnog tiranina Filipa bio
prikazan s njegove ljudske strane.
Schiller i Verdi
U središtu Verdijeva stvaralaštva uvijek je
bio čovjek pa je posve prirodno u traženju
sižea za svoja djela najčešće posezao za
velikim dramatičarima ili romanopiscima.
Shakespeare, Victor Hugo i Friedrich von
Schiller bili su mu najmiliji. Tako je već 1845.
za svoju sedmu operu, Giovannu d’Arco
posegnuo za Schillerovom Djevicom
Orleanskom. Slijedili su 1847. Razbojnici
i 1849. Luisa Miller prema drami Spletka
i ljubav.
Friedrich von Schiller, klasik njemačke i
svjetske književnosti i najveći dramatičar
njemačke građanske književnosti, svojom je
dramom Razbojnici, praizvedenom 1782. u
Mannheimu, “odrazio duh književne epohe
u kojoj su nastali i postali tipičnim dramskim
djelom mlade, burne i prodorne generacije
koja je najavljivala svoj nastup ne samo u
književnom nego i u javno-političkom
životu” (dr. Nikola Batušić). S Razbojnicima
je njemački književni smjer Sturm und Drang
(Bura i bijes) dobio svoje najpopularnije
dramsko djelo koje je imalo velik utjecaj na
kasnija umjetnička ostvarenja. Veliki Johann
Wolfgang von Goethe (1749-1832) ispravno
je rekao da “svim Shillerovim djelima struji
ideja slobode, koja je postupno, kako je
sazrijevao, dobivala uvijek novo obličje.
U mladosti je to bila fizička sloboda koja
mu je pomogla u stvaranju i zatim prešla
u njegovo djelo. Poslije se preobrazila u
idealni pojam slobode.” U svojem je opusu
14 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Friedrich von Schiller
Schiller sabrao temeljna iskustva i dvojbe
svojega vremena i izrazio ih u tragedijama
visoke estetske i dramske vrijednosti. Poput
velikih Shakespeareovih povijesnih drama,
ni Schillerove nisu vjerne povijesti u svim
pojedinostima. Schiller se tako uhvatio
samo jednog vida Carlosova karaktera
- njegova sukoba s ocem tiraninom - i
pošavši od toga i obogativši ga svime
onime što veliku povijesnu dramu razlikuje
od puke povijesne kronike, napisao je djelo
trajne umjetničke istine. Verdi je rekao:
“Oponašati istinu i može biti dobro, ali
stvoriti Istinu - mnogo je, mnogo bolje. U
ovoj drami nema ničeg povijesnog, ali ima
šekspirske istine i dubine.” Tu je Istinu i
Verdi stvorio u Don Carlosu.
Schillerov Don Carlos sadrži snažne dramske
situacije i zanimljive, žive i vjerodostojne
karaktere. Zaokupljen međusobnim
odnosima likova Verdi je stvorio dramu
u kojoj je razrađen u njega čest sukob
dužnosti i intimnog osjećaja, potreba da
se sreća žrtvuje u ime časti. A tu je još i
njegov antiklerikalizam - pobuna protiv
nemilosrdne vlasti crkve. Tako kralj Filip
postaje glavni lik opere. On je razdiran
između osjećaja prijateljstva prema Posi
(u čemu je Verdi izrazio svoje slobodarske
težnje) i državničke dužnosti, a to znači
pokoravanje Crkvi. Dužnost je jača, i Filip
pristaje da Posa bude ubijen, premda će
nakon toga plakati nad njegovim mrtvim
tijelom. Tog Filipa muči još i neuzvraćena
ljubav prema Elizabeti, tako divno izražena
u prelijepom monologu. Taj će kralj još i
sina žrtvovati da bi udovoljio Crkvi. Bile
su to teške optužbe koje onodobna Italija
nije mogla “progutati”, pa je na izvedbama
opere u Rimu mračna španjolska inkvizicija
pretvorena u Državni savjet, a Inkvizitor
je postao Savjetnik. I u toj drami u kojoj
dominira ličnost kralja Filipa, gdje i
romantična ljubav Carlosa i Elizabete odlazi
u drugi plan, a izmišljeni lik markiza Pose,
nositelja autorovih ideja, postaje stvaran,
Verdi je našao sve što je želio za svoju
najdulju i najprerađivaniju operu. Libretisti,
iskusni François Joseph Méry (1798-1865)
i tridesetdvogodišnji zet ravnatelja pariške
Opere Augustea Perrina, Camille du Locle
(1832-1903) koji je završio libreto poslije
Méryjeve smrti, skratili su Schillerovu
dramu, jednu od najduljih poema njemačke
književnosti, koja sadrži 5370 stihova, ali
Verdi je svojom glazbom nadoknadio
ta kraćenja i zadržao sve ono temeljno i
najvrednije u njoj.
Schillerova slobodarska drama Don Carlos
i Verdijeva opera (na francuskoj praizvedbi
Don Carlos, u talijanskoj verziji Don
Carlo) temelje se, doduše, na povijesnim
činjenicama, ako ih se sagledava u cjelini,
ali unutar te španjolske stvarnosti sredinom
šesnaestoga stoljeća osobne drame
protagonista odigravale su se drukčije
nego što ih je zamislila i izrazila umjetnička
mašta. Jedan fizički i mentalno zaostao
dječak, poluidiot, šepav, grbav, odvratna
izgleda, s naglašenom govornom manom,
teško da bi mogao biti onaj Don Carlos o
kojemu je Schiller napisao dramu, a Verdi
operu. A ipak i taj i takav Don Carlos ušao je
u legendu kao borac protiv tiranije svojega
oca Filipa II.
O skladatelju
Giuseppe Verdi
Joseph Fortunin François - Giuseppe Verdi
- rođen je u selu Le Roncole nedaleko od
gradića Busseta pokraj Parme 10. listopada.
1813. S jedanaest je godina postao orguljaš
u svojem selu. Otac ga je poslao u Busseto
gdje je osvojio naklonost Antonija Barezzija
(1787-1867), predsjednika tamošnjega
filharmonijskog društva, koji mu je, vjerujući
u njegovu iznimnu nadarenost, pružio
svesrdnu potporu i pomogao da ode na
školovanje u Milano. Nisu ga primili na
tamošnji Konzervatorij, koji danas nosi
njegovo ime, ali se mladić ipak školovao
kod Vincenza Lavigne (1776-1836), prvoga
dirigenta Scale. Prvu ponudu da sklada
operu dao mu je Teatro Filodrammatico
u Milanu, ali do danas nije razjašnjeno što
se uistinu dogodilo s operom Rocester
koja nikada nije izvedena. Tako je Verdijev
15 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
operni prvijenac Oberto, grof svetog
Bonifacija (Oberto, conte di San Bonifacio)
praizveden s velikim uspjehom u Scali 17.
studenoga 1839. godine. Moćni intendant
Scale, Bartolomeo Merelli (1794-1879),
osjetivši Verdijev genij, odmah ga je
vezao ugovorom. Drugu operu, Jedan dan
kraljevanja (Un giorno di regno) skladao je
Verdi nakon tragičnih događaja u životu,
smrti dvoje djece i supruge Margherite,
kćeri njegova dobročinitelja Barezzija.
Opera nije postigla uspjeh i zakleo se da
neće više skladati. Ali onda mu je Merelli
dao libretto Nabucca, i trijumfalnom
izvedbom opere u Scali 9. ožujka 1842.
počinje jedna od najvećih i najljepših
umjetničkih karijera koja će nepomućenim
sjajem trajati punih pedeset godina, do
posljednjeg autorova remek-djela Falstaffa,
praizvedenog također u Scali, 9. veljače
1893. godine.
Verdi je s Nabuccom postao idol Talijana,
utjelovljenje njihovih htijenja i težnji za
ujedinjenjem zemlje, junak Risorgimenta.
Po zidovima se pisalo Viva VERDI kao
skraćenica za Viva Vittorio Emanuele Re D’
Italia (Živio Viktor Emanuel, talijanski kralj).
Njegova glazba izvorne snage, nevjerojatne
životnosti i prelijepih melodija zanosno je i
poticajno djelovala. Narudžbe za skladanje
novih opera počele su se nizati, i u devet
robijaških godina (anni di galera), kako
ih je nazivao, skladao je dvanaest djela
različite kvalitete. Lombardijci (I Lombardi
alla prima crociata), Ernani, Dva Foscarija
(I due Foscari), Giovanna d’Arco, Alzira,
Attila, Macbeth, Razbojnici (I masnadieri),
(prerađeni Lombardijci u Jérusalem), Gusar
(Il corsaro), Bitka kod Legnana (La battaglia
di Legnano), Luisa Miller i Stiffelio utrli su
put tzv. latinskoj trilogiji, trima remekdjelima: Rigolettu, Trubaduru (Il trovatore) i
Traviati. Verdi je u njima zašao u najskrovitije
kutke ljudske duše i genijalnim glazbenim
mislima izrekao sve dvojbe, strahove,
16 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
raznovrsne osjećaje, unutarnje sukobe, sve
ono iz čega je sazdan čovjek, koji je ostao
osnovnom preokupacijom njegova ljudskog
i umjetničkog postojanja. Dolazak na scenu
kao protagonista dvorske lude, Ciganke i
posrnule žene promijenio je odnos prema
operi u kojoj su glavni junaci bili heroji.
Nakon dugogodišnje veze sklopio je brak
s pjevačicom Giuseppinom Strepponi
(1815-1897) koja ga je vjerno pratila na
putu uspjeha i slave. Počeo je skladati
i za parišku Veliku operu, što je bio cilj
skladatelja devetnaestoga stoljeća, i tako
su nastali Sicilijanska večernja (Les Vêpres
siciliennes), 1855. i Don Carlos, 1867. Za
venecijanski Teatro La Fenice skladao je
1857. Simona Boccanegru, iste je godine
preradio Stiffelija u Arolda za Rimini, u Rimu
se 1859. praizveo Krabuljni ples (Un ballo in
maschera). Za Petrograd je 1862. napisao
Moć sudbine (La forza del destino). Godine
1871. praizvedena je Aida, 1874. nastao
je Requiem u počast slavnome književniku
Alessandru Manzoniju (1785-1873), 1887.
stvorio je vrhunac talijanske melodrame
Otella, 1893. umjetnički se oprostio od
svijeta lirskom komedijom Falstaff.
Verdijev muzički genij zadržao je u punoj
mjeri čistoću melodijske linije, i na tome
zdravom temelju gradio je zgradu operne
umjetnosti. Postao je i majstor orkestracije.
Svaka njegova opera iz kasnijeg zrelog
razdoblja ima specifičnu boju - tinta
musicale. Operi je udahnuo nov život:
dao joj je sadržajnost i snagu drame i
plemenitost ljudskoga. Bio je obožavan i
slavljen kao najveći operni skladatelj, ali
ostao je čvrst i nepokolebljiv kao čovjek,
kojemu doduše ništa nije strano, ali koji
nepogrešivom sigurnošću bira pravi i
jedino mogući put. Nije prihvaćao sve
počasti kojima su ga obasipali i svojim je
najvećim djelom smatrao Dom za odmor
(Casa di riposo per musicisti) ostarjelih i
iznemoglih glazbenika koji je dao sagraditi
u Milanu, u kojemu je i umro 27. siječnja
1901. godine.
Želio je biti pokopan skromno i tiho, a u
hladno milansko zimsko jutro, na posljednji
ga je počinak ispratilo golemo mnoštvo,
pjevajući besmrtni zbor iz Nabucca
Va, pensiero, sull’ ali dorate - Poleti, misli,
na krilima zlatnim...
Nastanak DON CARLOSA
Verdi je Schillerova Don Carlosa upoznao
u talijanskome prijevodu pjesnika Andree
Maffeia (1798-1885) i u francuskome
prijevodu književnika i svjetskog putnika
Xaviera Marmiera (1808-1892). Odabrao
ga je za sadržaj opere, čija je praizvedba
trebala biti glavna priredba u prigodi
Svjetske izložbe 1867. u Parizu. Privukla
ga je mogućnost da sklada veliku operu,
a to mu je mogla omogućiti samo pariška
Opéra sa svojim stalnim ansamblom,
p rofe s io nalnim pjev ačima, velik im
orkestrom i zborom, te mogućnošću dugih
pokusa i dovoljnim sredstvima da se djelo
dobro scenski opremi, pa je prihvatio
poziv njezina ravnatelja. Ljeti 1865. počeo
je davati upute utemeljitelju časopisa L’ Art
Musical (Glazbena umjetnost) i muzičkom
nakladniku Léonu Escudieru (?-1881).
Pisao je: “Veličanstvena drama, ali malo
scenske radnje. Treba pronaći dva velika
prizora koji će dovesti do neočekivanog
obrata i biti veličanstveni kao spektakli, ali
koji istodobno trebaju biti blisko povezani
s dramom. Trebat će dodati duet Filipa i
Pose kakav postoji u Schillera. Inkvizitor
treba imati isti karakter kao u Schillera.
Mora biti slijep i star i trebaju ga podupirati
dva redovnika. Tu bi trebao biti kratak ali
snažan i djelotvoran duet Filipa i Inkvizitora.
Treba slijediti Schillera. Dobra je pojava
Karla V. i prvi čin.”
Ali Verdi nije baš posve slijedio Schillera.
Od prvog susreta Carlosa i Elizabete, koji
se u Schillera tek spominje, stvorio je prvi
čin opere koji se događa jedne hladne noći
u šumi Fontainebleaua kada dvoje mladih
shvaćaju da je zauvijek nestao njihov tek
rođeni san o sreći. Taj se prvi čin, pogotovo
u izvedbama opere u talijanskom prijevodu
a ne u francuskom izvorniku, ne izvodi
uvijek. Ima i drugih izmjena. Broj likova
smanjen je otprilike na pola. Izbačena su
dva u Schillera prilično važna lika: Domingo
i vojvoda od Albe, koji je važan kao vođa
stranke protiv Don Carlosa. Princeza Eboli,
čija se neuzvraćena ljubav prema Carlosu
pretvara u mržnju, njegovo je oruđe u
spletki koja dovodi do katastrofe. Broj
prizora sveden je na trećinu, ali je autoda-féu dano veće značenje. U vrijeme
radnje, spaljivanje heretika bilo je najvažniji
događaj dana, i Verdi mu je u tako mračnoj
drami kao što je Don Carlos dao istaknuto
mjesto, ali se nije zadržao samo na
vanjskom efektu. Upravo za vrijeme tog
prizora odigrava se važna drama: Posa
razoružava Don Carlosa. A na samome
kraju Glas s neba obećava osuđenim
hereticima Božji mir. S druge strane, markiz
Posa, Schillerov glavni junak, tvorni vođa
opozicije protiv inkvizicije, koji uspijeva
oduševiti Carlosa za svoje ideale, glavna
pokretačka snaga drame, u operi je ipak
prisutan tek kao Carlosov prijatelj i motivi
njegova djelovanja nisu odveć jasni. Ali i
Posa ima svoj veliki prizor oproštaja i smrti
u najljepšem stilu verdijanskog baritona.
Međutim, osnovna razlika između drame i
opere jest u samome kraju. Drama završava
ledenim Filipovim riječima: “Cardinal, ich
habe das Meinige gethan. Thun Sie das
ihre.” (Kardinalu, ja učinih svoje. Sad ste vi
na redu), kada predaje vlastitog sina u ruke
Velikom inkvizitoru. U operi Carlos nalazi
spas u Karlu V. Doduše, i Schiller spominje
Karla V., ali samo zato da bi dao priliku
Carlosu da posjeti kraljicu preodjeven u
redovnika kojega se stražari boje. Zamisao
libretista da Karlo V. preodjeven u redovnika
17 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
spasi Carlosa nema smisla dramaturški, a
povijesno je posve nemoguća. Karlo V.
odrekao se prijestolja i povukao u samostan
Svetoga Justa, ali je u vrijeme Carlosove
smrti već bio deset godina mrtav. Verdiju,
međutim, ta povijesna nemogućnost nije
smetala. “U drami je mnogo povijesnih
nevjerodostojnosti, jedna više neće
zasmetati”, govorio je.
Verdi je libreto Don Carlosa dobio u ožujku
1866. Dva mjeseca nakon toga buknuo
je Austrijsko-pruski rat koji ga je omeo
u radu, jer je Italija sudjelovala na strani
Pruske. Onda su ga spopale uobičajene
psihosomatske smetnje koje su ga često
pratile u radu na novome djelu. Ipak,
potkraj kolovoza došao je sa suprugom
u Pariz s gotovo završenom partiturom.
U originalnoj verziji opera bi trajala četiri
sata, i zadivljuje brzina kojom je skladao
tako dugo djelo.
Praizvedba
Nakon dugotrajnih pokusa - bilo ih je
270 - praizvedba koju je Verdi opisao kao
“ledenu predstavu bez krvi” bila je 11.
ožujka 1867. u Théâtre Impérial de l’Opéra.
Glavne su uloge pjevali: Filipa Louis-Henri
Obin, Don Carlosa Jean Morère, Elizabetu
belgijska sopranistica i prvakinja Opére
Marie-Constance Sass (1834-1907) i Eboli
Pauline Guéymard-Lauters. Posa je bio
uz Gilberta Louisa Dupreza (1806-1896)
vjerojatno najvažniji francuski pjevač 19.
stoljeća, Jean Baptiste Faure (1830-1914),
sjajan vokalist, s glasom velika raspona i
tembra violoncella, veličanstveni pjevačglumac, prvi Hamlet Ambroisea Thomasa
(1811-1896).
Već je prije premijere Verdi proveo neka
kraćenja i promjene. Veliki solo u petom
činu prvotno namijenjen Carlosu (taj ga
je lik zanimao manje od ostalih, a ni tenor
nije bio dorastao ulozi) preradio je u jednu
od svojih najzanimljivijih sopranskih arija.
18 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Izbacio je preludij i uvod u operu, Filipovu
tužaljku nad mrtvim Posom (na traženje
baritona koji nije želio tako dugo ležati
na sceni dok je Filip pjeva) te duet Filipa
i Carlosa. Nakon premijere izbacio je sam
kraj s pjevom inkvizitora i redovnika, te
prizor Elizabete i Eboli i baletnu glazbu iz
trećega čina, nazvanu La pérégrina, prema
najdragocjenijem biseru u španjolskoj
kruni, koja je trebala veličati Filipa II. i
njegov najljepši biser - kraljicu Elizabetu.
(Zanimljiva je sudbina tog bisera. Oko 1560.
darovao ga je Filipu vlasnik bisera i za taj
je dar bio imenovan guvernerom Paname.
Rob koji ga je pronašao dobio je slobodu.
Biser je poslije došao u posjed Napoleona
III. (1808-1836) koji ga je prodao u Londonu
kad se, upravo u godini praizvedbe Don
Carlosa, našao u financijskim neprilikama.
Stoljeće poslije Richard Burton ga je
kupio za Elizabeth Taylor.) Nakon osam
mjeseci i 43 izvedbe, opera je nestala s
repertoara. Pod ravnanjem Michaela Coste,
Don Carlos je u talijanskom prijevodu na
kojemu je pjesnik Achille de Lauzières
(1800-1875) počeo raditi još 1866., u
pet činova s baletnom glazbom i nekim
izmjenama izveden 4. lipnja 1867. u Royal
Italian Opera House (Kraljevskoj talijanskoj
opernoj kući) Covent Gardenu. Također u
talijanskom prijevodu, bez kraćenja, opera
je izvedena 27. listopada iste godine u
Bologni nakon samo mjesec dana pokusa
pod ravnanjem Angela Marianija (18211873) i postigla je mnogo veći uspjeh od
pariške praizvedbe.
Nastanak DON CARLA
Petnaest je godina prošlo, i Verdi je 1882.
uzeo u ruke operu i temeljito je preradio.
Izbacio je prvi čin, a ariju Don Carla, nešto
izmijenjenu, učinio je dijelom dueta Carla
i Pose iz prvotnoga drugog čina. Unio
je niz manjih promjena u glazbu i tekst.
Posebnu je pozornost usmjerio na duet
Pose i Filipa kao na sukob dviju ideja, pa
prema tome ključnom prizoru djela, premda
je povijesno nezamislivo da bi suveren
kao što je bio Filip II. dulje razgovarao s
čovjekom kakav je markiz Posa (dvojbeno
je da je takav entuzijast njemačkog tipa i
mogao postojati u tadašnjoj Španjolskoj)
a kamoli mu poklonio svoje povjerenje).
Isto je tako veliku pozornost posvetio
sukobu dviju vlasti - crkvene i svjetovne - u
duetu Filipa i Velikog inkvizitora, a njihovu
stalnu, bespoštednu borbu divno je izrazio
uporabivši za oba duboki glas. Razradio
je i ulogu princeze Eboli, kojoj je i inače
povjerio dvije krasne arije: saracensku
pjesmu (Canzone del velo) s profinjenim
ugođajem i veliki dramski prizor “O don
fatale”. Začudo je zadržao isti nelogičan
kraj, iako mu se i samome nije sviđao. U
glazbu je unio nove dramske elemente i
obogatio je u izrazu. Nov, prerađeni Don
Carlo u talijanskom prijevodu Angela
Zanardinija (1820-1893) revidiranog
francuskog teksta koji se temelji na
talijanskom prijevodu verzije u pet činova
de Lauzièresa iz 1866., bez prvoga čina,
izveden je 10. siječnja 1884. u milanskoj
Scali pod ravnanjem Franca Faccia (18401891) s najslavnijim herojskim tenorom
onoga vremena, poznatim po sjajnom
i snažnom visokom registru, budućim
prvim Otellom, Francescom Tamagnom
(1850-1905) u naslovnoj ulozi. Filipa je
pjevao Alessandro Silvestri, Posu Paul
Lhérie (1844-1937), prvi tumač Bizetova
Don Joséa dok je još bio tenor. Elizabeta
je bila Abigaille Bruschi-Chiatti, a Eboli
Giuseppina Pasqua (1855-1930), prva
interpretkinja Mrs Quickly u Falstaffu. Tako
prerađen, ali s dodanim prvim činom, bez
baletne glazbe, tiskan je 1886. kod Ricordija
i 29. prosinca iste godine prvi put izveden
u Teatro Comunale u Modeni. Danas se ta
najdulja Verdijeva opera najčešće izvodi na
francuskom izvorniku kao Don Carlos ili u
ovoj verziji, kao Don Carlo. Takva je bila i
slavna izvedba opere u Covent Gardenu
1958. u režiji Luchina Viscontija.
DON CARLO u
Metropolitanu
Prva izvedba opere u Metropolitanu bila
je razmjerno kasno, tek 23. prosinca 1920.
Dirigirao je Gennaro Papi (1886-1941),
režirao Samuel Thewman, a interpreti
glavnih uloga bili su najslavniji pjevači
vremena, dugogodišnji sjajni prvaci
Metropolitana. Don Carla je pjevao Giovanni
Martinelli (1885-1969), jedan od najboljih
tenora 20. stoljeća koji je u 32 sezone
djelovanja u Metu otpjevao više od devet
stotina predstava 36 uloga. Posa je bio,
prema nekim mišljenjima, najveći bariton
20. stoljeća Giuseppe de Luca (1876-1950).
Filipa je pjevao slavni poljski bas Adamo
Didur (1874-1946), prvi Boris Meta. Jedna
od najvećih sopranistica posljednjih stotinu
godina, Amerikanka Rosa Ponselle (18971981) bila je Elizabeta, a austro-ugarska
mezzosopranistica fotografskog pamćenja
i velika glasovnog opsega, Margarete
Matzenauer (1881-1863) Eboli. Opera
se izvodila na talijanskom, s prvim činom
u Fontainebleauu, kompletnim baletnim
prizorom La Pérégrina i duetom Elizabete
i Eboli, dvama prizorima koje je sam Verdi
izbacio nakon praizvedbe. No izvedba je
bila bez prizora Filipa i Velikog inkvizitora.
Na predstavi 2. prosinca 1922. u ulozi
Filipa nastupio je slavni Fjodor Šaljapin
i na zahtjev publike ponovio je Filipov
monolog. Tada je prvi put izveden i duet
Filipa i Velikog inkvizitora i od tada se on
uvijek izvodi.
Dvadeset devet godina je prošlo do
nove produkcije 6. studenoga 1950. koja
je obilovala zvijezdama i bila televizijski
prenošena. Cesare Siepi i Fedora Barbieri
prvi su put nastupili u Metu, i to upravo
kao Filip i Eboli, a Jussi Björling i Robert
19 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Merrill pjevali su Carlosa i Posu. Dirigirao
je Fritz Stiedry, režirala Margaret Webster.
Izostavljeni su prvi čin u Fontainebleauu,
La Pérégrina i duet Elizabete i Eboli. U
tom se obliku opera izvodila do 1972.
Sljedeća nova produkcija bila je 1979.
pod ravnanjem Jamesa Levinea, koji je i
najviše - 60 puta - operom dirigirao u Metu
i opet uveo prvi čin u Fontainebleauu, ali
ne i druga dva odlomka. Režirao je John
Dexter. Solisti su bili Giuseppe Giacomini,
Renata Scotto, Sherrill Milnes, Marilyn
Horne, Nikolaj Gjaurov i James Morris.
Posljednja predstava te inscenacije 23.
prosinca 2006. bila je 190. izvedba opere
u Metropolitanu. Don Carlosa je najviše
pjevao Richard Tucker - 26 puta, Elizabetu
Delia Rigal - 26 puta, Filipa Cesare Siepi
- 25 puta, Eboli Grace Bumbry - 18 puta,
Posu Robert Merrill - 51 put. Spomenimo
još nekoliko sudionika izvedaba opere:
Rainu Kabaivansku, Aprile Millo, Montserrat
Caballé, Mirellu Freni, Samuela Rameyja,
Jeromea Hinesa, Doloru Zajick, Blanche
Thebom, Tatianu Troyanos, Ettorea
Bastianinija, Dmitrija Hvorostovskog, Lea
Nuccija i, što je za nas posebno važno,
hrvatsku umjetnicu Biserku Cvejić, koja je
1964. i 1965. pet puta pjevala Eboli.
DON CARLOS u Hrvatskoj
Većinu talijanskih opera hrvatsko je
općinstvo upoznavalo vrlo brzo nakon
praizvedbe u izvedbama talijanskih opernih
družina. To nije bio slučaj s Don Carlosom,
jer je Don Carlos po svojemu dramskom
i glazbenom sadržaju bliži senzibilitetu
dvadesetog stoljeća nego devetnaestog.
Uostalom, ni u svijetu se baš ne bilježe
izvedbe opere posljednjih deset godina
19. stoljeća i prvih godina 20. stoljeća do
izvedbe u Metropolitanu 1920. godine.
To prije valja spomenuti da se odlomak iz
opere u Hrvatskoj čuo, posve vjerojatno
prvi put, 25. veljače 1871. kad je budući
20 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
veliki svjetski tumač markiza Pose, Josip
Kašman (na otvorenju Scale 28. prosinca
1878. naveden kao Giuseppe Kaschmann)
na svojoj “korisnici” pjevao “veliku
dramatičnu ariju”. Ne iznenađuje stoga
toliko da je prva izvedba opere u Hrvatskoj
bila tek 20. svibnja 1939. u Narodnom
kazalištu u Zagrebu. Don Carlos je izveden
u prijevodu Tita Strozzija i u njegovoj
režiji pod ravnanjem Oskara Jozefovića u
scenskoj opremi Ljube Babića. Izvanredni
tumači glavnih uloga bili su Josip Gostič,
Josip Križaj, Rudolf Župan, Aleksandar
Griff, Vilma Nožinić i gošća iz Bečke
državne opere Elena Nikolaidi. Eboli je već
na reprizi pjevala Anka Jelačić, a u ulozi
redovnika na trećoj je predstavi debitirao
Tomislav Neralić. Neralić je poslije u karijeri
u Njemačkoj operi u Berlinu pjevao Filipa i
Velikog inkvizitora.
Don Carlos, uvijek u talijanskoj verziji u četiri
čina, drugi je put premijerno izveden 1962.
godine pod ravnanjem Milana Horvata, u
režiji Vlade Habuneka. Naslovnu je ulogu
opet pjevao Josip Gostič, a ostale su
tumačili Drago Bernardić, Vladimir Ruždjak,
Miljenko Grozdanić, Branka Stilinović
i Badema Sokolović. Treća premijera
bila je 1978. Priredili su je dirigent Miro
Belamarić i redatelj Kosta Spaić, a glavne
su uloge pjevali Krunoslav Cigoj, Franjo
Petrušanec, Vladimir Ruždjak, Ante Mijač,
Ljiljana Molnar-Talajić i Majda RadićDešpalj. Četvrta premijera bila je 2004.
u koprodukciji s Kraljevskom valonskom
operom iz Liègea pod ravnanjem Daniela
Liptona, u režiji Jean-Louisa Grinde,
uglavnom s gostima koje je predvodio
Paata Burchuladze kao Filip. Dubravka
Šeparović-Mušović bila je Eboli.
U Narodnom kazalištu “Ivan Zajc” u Rijeci
Don Carlos je prvi put izveden 20. veljače
1960. pod ravnanjem Vladimira Benića, u
režiji Dinka Svobode, a tumači glavnih uloga
bili su Milan Pihler, Gino Bonelli, Konrad
Sena Jurinac
Biserka Cvejić
Orožim, Anton Pucihar, Tatjana Jurić-Nunzi
i Nevenka Tomašić. Sljedeća obnova bila
je 2001. i posvećena je Verdijevoj godini.
Dirigirao je Miroslav Homen, režirao Dario
Micheli. Pjevali su Ivica Šarić, Ante Ivić,
Valentin Enčev, Dinko Lupi, Mirella Toić i
Nelli Manuilenko.
Prva izvedba Don Carlosa u Splitu bila je
14. travnja 1963. pod ravnanjem Nikše
Bareze, u režiji Tomislava Kuljiša. Pjevali
su Drago Bernardić, Attilio Planinšek, Albin
Kokeza, Jovan Antić, Andrica Dumanić i
Badema Sokolović. Novom premijerom
1985. ravnao je Vjekoslav Šutej. Redatelj
je bio Christian Romanowski, a u glavnim
su ulogama nastupili Corneliu Solovastru,
Constantin Cepraga, Ratomir Kliškić, Ante
Mijač, Ivanka Boljkovac i Dunja Vejzović.
Najnovija premijera Don Carlosa u
Hrvatskoj bila je 2008. na Peristilu u sklopu
Splitskog ljeta. Dirigirao je Ivan Repušić,
režirao Petar Selem. Sudjelovali su brojni
gosti na čelu s Michèle Crider, a hrvatske
soliste predvodila su tri basa: Ivica Čikeš,
Ante Jerkunica i Luciano Batinić.
Najslavniji hrvatski tumač lika iz opere
u svijetu bila je Sena Jurinac. Pjevala je
Elizabetu na Salzburškim svečanim igrama
1958. u verziji u četiri čina, pod ravnanjem
Herberta von Karajana, i ta je izvedba
objavljena na CD-u. Objavljena je i izvedba
s našom umjetnicom na Salzburškim
svečanim igrama 1960. pod ravnanjem
Nella Santija. Na objema je slavni tumač
Pose Ettore Bastianini, Filip je 1958. bio
glasoviti Cesare Siepi, a 1960. Boris Hristov.
Od 1958. do 1977. Sena Jurinac bila je 50
puta veličanstvena Elizabeta Bečke državne
opere. Često je u tim izvedbama nastupala
i Biserka Cvejić kao Eboli (27 puta, od
1960. do 1975.). Dunja Vejzović pjevala
je Eboli na premijeri Don Carla u Teatru
dell’ Opera u Rimu 1987. pod ravnanjem
Gustava Kuhna, u režiji i scenografiji prema
Luchinu Viscontiju. U Hamburškoj državnoj
operi Vladimir Ruždjak je pjevao Posu.
21 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Foto: Metropolitan opera
SUMMARY
On Saturday, December 11, 2010, starting
at 6.30 p.m., the Metropolitan in HD
presents the grand opera in 5 acts Don
Carlo of Giuseppe Verdi. English film and
theatre producer and director, since 2003
the artistic director of London’s National
Theatre, winner of the Laurence Olivier
Opera Award in 1985, Sir Nicholas Hytner
(1956) makes his Met debut with this new
production of Verdi’s profound, beautiful,
and most ambitious opera. “I think Don
Carlo is the quintessential Verdi opera,”
Hytner says. “Right through this opera
there is, on the one hand, an implacable
expression of impending doom and, on
the other hand, a succession of the most
gloriously open-throated arias, the most
fantastically determined music.” Roberto
Alagna (1963) leads the cast. After winning
the Luciano Pavarotti Competition, this
French tenor of Sicilian descent made
his debut in 1988 in Glyndebourne as
22 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Alfredo in La Traviata and soon found
himself at the very peak of world operatic
reproduction art. For Romeo in Gounod’s
Roméo et Juliette in Covent Garden, he won
the Laurence Olivier Award. Presently
without doubt the leading interpreter
of Philip II, the Italian bass Ferruccio
Furlanetto (1949) made his debut in
1979 in La Scala in a production of
Macbeth conducted by Claudio Abbado.
In the opinion of many, he brought the
creation of the Spanish sovereign to a
pitch of perfection. The Grand Inquisitor
is the American bass from Illinois, Eric
Halfvarson, who is firmly on the shortlist
of the most sought-after so-called dark
basses of today. Posa is sung by British
baritone Simon Keenlyside (1959), who
was the unforgettable Thomas’ Hamlet
from the transmission from the Met last
season. In 2004 he won the Laurence
Olivier Award for Prospero at the first
performance of the opera The Tempest
by the contemporary British composer
Thomas Adès, and in 2006 for the role
of Billy Budd in the eponymous opera of
Benjamin Britten. Elisabeth and Eboli are
sung by rising young Russian stars: soprano
Marina Poplavska, who won plaudits at the
Salzburg Festival in 2008 as Desdemona
in Otello conducted by Riccardo Muti, and
mezzo-soprano Anna Smirnova (1982)
who started her international career in La
Scala in Milan as the Princess de Bouillon
in Adriana Lecouvreur of Francesco Cilea.
And the performance is conducted by the
Canadian Yannick Nézet-Séguin (1975),
back after his triumphant debut leading
Carmen last season.
For an understanding of the drama
and the opera, it is important to dip
into history. In the opera, we find three
persons from the Spanish branch of
the Habsburgs - the emperor Charles V
(1500-1558), his son Philip II (1527-1598)
and Philip’s son Don Carlo (1545-1568).
Another historical personality is Philip’s
third wife, the French princess Elisabeth
(Isabel) de Valois (1545-1568). Don Carlo
and Elisabeth were espoused as elevenyear-olds. But Don Carlo was mentally ill
and a sadist. He had a fierce hatred for his
father, intending to kill him, and Philip
was forced to imprison him. Don Carlo fell
sick in prison and died on July 24, 1568. In
October of the same year, Elisabeth also
died. This set off the story of the alleged
love of the two young people, which was
spread by Philip’s secretary. For years the
story was held to be true in England and
France, although it had no historical basis
whatsoever.
Another historical f ig ure is Ana de
Mendoza y de la Cerda, Princess Eboli,
widow of Ruy Gomez de Silva, Prince of
Eboli. She was a beauty, in spite of have lost
her right eye in a childish game. According
to some sources she was Philip’s mistress,
while others think this a distortion of
history. Rodrigo, Marquis Posa, a man of
the future, was entirely the fruit of the
imagination of the great German poet and
playwright Friedrich von Schiller (17591805). His original Dom Karlos, Infant von
Spanien (Don Carlo, the Spanish Infant)
was first performed in Hamburg in 1787.
Just like the great Shakespeare historical
dramas, Schiller’s play fast and loose with
some of the historical details. Schiller
fastened on just one part of the character
of Carlo - his conflict with his tyrant father
- and, starting off from that, embroidering
it with everything that distinguishes a great
historical drama from mere historiographic
chronicle, wrote a work of lasting artistic
veracity. Verdi too created the same kind
of truth in his Don Carlo. Absorbed by the
interrelations of the characters, Verdi
created a drama in which the conf lict,
common in his work, between duty and
private feeling is worked out, together with
the need for happiness to be sacrificed for
the sake of honour. And then there is his
anti-clericalism - the revolt against the
ruthless rule of the church. The libretto
writers François Joseph Méry and Camille
du Locle abridged the Schiller drama, one
of the longest poems in German literature,
containing 5370 verses, but in his music
Verdi made up for this shortening and
retained all that was most fundamental
to and valuable in it.
Elisabeth and Don Carlo are betrothed; and
yet, for the sake of peace in her suffering
homeland of France, she agrees to marry
King Philip. Carlo is tortured with love for
his stepmother, but his faithful friend Posa
urges him to direct all his forces to a single
objective - the freedom of Flanders. And
for the sake of this, Posa lays down his life
to defend Carlo’s. Elisabeth is profoundly
unhappy with her life in an alien country.
Princess Eboli endeavours to convict of her
adultery in front of the king, but fails, and
23 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Foto: Metropolitan opera
is exiled from the court. Philip submits to
the demands of the Grand Inquisitor and
is ready to sacrifice his son and Posa, in
whom he had found the very man he was
looking for. Unconvincingly, and with no
historical foundation, Carlo is saved by
Charles V.
The first ever performance of Don Carlos,
the main event on the occasion of the
Paris World Exposition in Paris in 1867,
was on March 11, in the Théâtre Impérial
de l’Opéra. Elisabeth was sung by Belgian
soprano, prima donna of the Opéra,
Marie-Constance Sass; Posa was taken by
the magnificent singer-actor Jean Baptiste
Faure. In the Italian translation of Achille
de Lauzières, the opera was performed on
October 27, 1867, in Bologna, where it was
much more successful than in Paris.
Even before the first night, Verdi had
carried out some abridgements and
changes. Fifteen years later, he thoroughly
reworked the opera. The new and modified
24 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Don Carlo, translated into Italian by Angelo
Zanardini, was performed on January 10,
1884 in La Scala in Milan with the most
celebrated heroic tenor of the time, the
future first Otello, Francesco Tamagno,
in the title role. Reworked in this way,
and with an added first act but with no
ballet music, it was printed in 1886 at
Ricordi’s, and on December 29 of that year
was performed for the first time, in this
version, in Teatro Comunale in Modena.
The first performance of the opera under
the title Don Carlo in the Metropolitan
was relatively late, not until December
23, 1920. It was conducted by Gennaro
Papi, directed by Samuel Thewman,
while the main roles were interpreted by
the most celebrated singers of the time
and long-term brilliant principals at
the Metropolitan: Giovanni Martinelli,
Giuseppe de Luca, Adamo Didur, Rosa
Ponselle and Margarete Matzenauer. The
opera was performed in Italian, with
the first act in Fontainebleau. In a new
production in 1950, Cesare Siepi, Fedora
Barbieri, Jussi Björling and Robert Merrill
appeared. And the next new production
came in 1979, conducted by James Levine,
who has actually conducted the opera the
most times at the Met - 60. Up to this most
recent production, the opera has been
performed 190 times. In 1964 and 1965
Croatian artist Biserka Cvejić sang Eboli
five times.
In Croatia, the first performance of the
opera came as late as May 20, 1939, in
the Croatian National Theatre in Zagreb.
Don Carlos was performed in the Italian
version in four acts, conducted by Oskar
Jozefović and directed by Tito Strozzi,
with set designs by Ljubo Babić. There
were some outstanding interpreters of
the protagonists: Josip Gostič, Josip Križaj,
Rudolf Župan, Aleksandar Griff, Vilma
Nožinić and guest from the Vienna State
Opera Elena Nikolaidi.
Don Carlos was seen in new productions in
1962, 1978 and 2004. In Rijeka the opera
was first put on in 1960, and a revival came
in 2001. The first performance in Split was
in 1963, and there were new productions
in 1985 and most recently in 2008.
The most celebrated Croatian interpreter
of a character in this opera was Sena
Jurinac. She sang Elisabeth at the Salzburg
Festival in 1958, in the four-act version,
conducted by Herbert von Karajan - a
performance that was later issued on CD.
Fifty times, Sena Jurinac was a majestic
Elisabeth for the Vienna State Opera.
Giuseppe Verdi (1813-1901), one of the
greatest world composers of all times, is the
author of 26 operas, at least a half of which
are a component part of the repertoire of
opera houses. In his half a century of work,
from Nabucco of 1842 to Falstaff in 1893 he
went a journey from patriotic fervour and
enthusiastic melodies with strong rhythms
to exalted beauty of lyrical comedy
of Shakespearian range. He was not
accepted at the Milan Conservatory, which
today bears his name; rather he trained
with Vincenzo Lavigna, teacher at the
Conservatory. He had his first success with
his first work Oberto, Conte di San Bonifacio
in La Scala in 1839. Nabucco made him the
idol of Italians, the embodiment of their
wishes and aspirations for the unification
of the country, the hero of the Italian
national revival, the Risorgimento. His
music of original strength, unbelievable
vivacity and lovely melodies stirred and
encouraged them. In the nine - as he called
them slave labour - years (“anni di galera”),
he composed twelve works of varied
qualities. I Lombardi, Ernani, I Due Foscari,
Giovanna d’Arco, Alzira, Attila, Macbeth,
I Masnadieri, (the reworked Lombardi
into Jérusalem), Il Corsaro, La Battaglia di
Legnano, Luisa Miller and Stiffelio blazed
the path for the so-called Latin trilogy, the
three masterpieces of Rigoletto, Il Trovatore
and La Traviata. In them Verdi got into
the most remote nooks of the human
spirit and with brilliant musical thoughts
uttered all the dilemmas, fears, diverse
feelings, internal conflicts, everything that
goes to make up man, which remained the
basic preoccupation of his human and
artistic existence. The arrival on the stage
as leading characters of the court jester,
the gipsy woman and the fallen woman
changed the attitude to the opera, in which
all the main heroes had been heroes. He
started to compose for the Parisian Grand
Opera, which was the objective for any
composer of the 19th century, and it was
thus that the Les Vêpres Siciliennes 1855 and
Don Carlos 1867 were composed. For La
Fenice he also composed Simon Boccanegra
in 1857, and in the same year he reworked
Stiffelio into Aroldo for Rimini, in Rome Un
Ballo in maschera was first performed in
1859. For St Petersburg he composed La
Forza del destino in 1862. In the later works
he supplemented the brilliance of melodic
invention with richer orchestration, and
arrived at his music stage zenith with Aida
(1871), Otello (1887) and Falstaff (1893), a
peak that of course includes the majestic
Requiem Mass (1874). His musical genius
retained in full measure the purity of the
melodic line, and on this sound foundation
he built the edifice of his operatic art. He
breathed new life into the opera: he gave
it the substantiality and power of drama
and the nobility of the human.
25 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2010./2011.
Nakladnik
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog
Za nakladnika
Dražen Siriščević, ravnatelj
Voditeljica marketinga
Metoda Lhotka
Urednica
Ivana Kostešić
Tekst
Marija Barbieri
Oblikovanje i grafička priprema
Igor Zirojević, Studio Stožer
Lektorica
Rosanda Tometić
Prijevod na engleski
Graham McMaster
Tisak
Intergrafika d.o.o.
Naklada
700 kom.
www.lisinski.hr
Giacomo Puccini
DJEVOJKA SA ZAPADA
Subota, 8. siječnja 2010., 19 sati
medijski pokrovitelji:
Sponzor Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog