Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka/Muslimana u Crnoj Gori Avgust, 2010. godine Broj 16 www.forumbosnjaka.com Godina V Obelježavanje Dana Srebrenice web: www.forumbosnjaka.com mail: [email protected] REVIJA FORUM SADRŽAJ Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka/Muslimana u Crnoj Gori IZDAVAČ: Forum Bošnjaka / Muslimana Crne Gore IZ NAŠEG UGLA Povodom petnaeste godišnjice zločina u Srebrenici NESHVATLJIVA AMNEZIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 HRONIKA I nakon posljednjih lokalnih izbora U CRNOJ GORI BEZ BITNIJIH PROMJENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6 Izmjene izbornog zakonodavstva odložene za septembar JOŠ JEDNO ODLAGANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Prvi rezultati Vladinog projekta povratka raseljenih iz Bukovice USELJENE PRVE KUĆE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Presuda za ratni zločin u logoru Morinj ŠESTORICA OSUĐENIH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8 U Haškom Tribunalu izrečene nove presude za genocid u Srebrenici NOVE PRESUDE ZA GENOCID . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Otkriven grb na zgradi bivšeg Turskog poslanstva na Cetinju PEČAT SLAVNOG VREMENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Održani i Drugi crnogorsko - turski susreti prijateljstva RASPRAVA O DINASTIJI CRNOJEVIĆ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 *** PREDSJEDNIK SAVJETA: Husein - Ceno Tuzović, prof. PREDSJEDNIK UPRAVNOG ODBORA: Mirsad Rastoder ADRESA: Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32 www.forumbosnjaka.com e-mail: [email protected] Žiro račun: 550-3841-06 Podgorička banka *** KOORDINATORI: Melita Rastoder Adnan Prekić *** Turska agencija za međunarodnu saradnju i razvoj(TIKA) uređuje Petnjicu kod Berana USKORO PRVA MODERNA ULICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12 GRAFIČKA PRIPREMA: Adil Tuzović KRITIČKE PARALELE Manifestacije povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici MRLJA NA SAVJESTI MEĐUNARODNE ZAJEDNICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Rifat Rastoder SRAMOTA KOJA JOŠ ČEKA OBJAŠNJENJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14 Paraschiva Badescu, šefa Misije OSCE u Crnoj Gori ČUVAJTE SE ZABORAVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 Ranko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore POSLJEDNJA LINIJA ODBRANE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 avgust, 2010. Revija FORUM *** ŠTAMPA: Grafokarton, Prijepolje TIRAŽ: 2000 Rješenjem Ministarstva kulture i medija Crne Gore broj 582, od 6 aprila 2006. godine, revija Forum se upisuje u evidenciju medija. 3 r e v i j a SADRŽAJ » » » Dr Haris SilajdŽić, predsjedavajući Predsjedništva BiH APEL EVROPSKOJ UNIJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Reisu-l-ema dr Mustafa Cerić DOVA ZA BUDUĆNOST. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 REKLI SU O SREBRENICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 Dan sjećanja iz drugog ugla SKICA ZA SCENARIO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Piše : Mirsad Rastoder DRUŠTVO U susret novom popisu POKUŠAJ NOVOG RASPAMEĆIVANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Piše: Omer Mehedović Peta bošnjačka Sehara u Plavu i Gusinju KAKO DO OPŠTINE I IDENTITETA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Kutak za dokone TEFERIDŽ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Piše: Ervin Spahić KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE Izložba slika Džengisa Režepagića u Podgorici ZVIJEZDA TJERA MJESECA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 SLIKA JE KAO PJESMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 Piše: Ferid Muhić Bilten „Bihor“ prerasta u ozbiljno bošnjačko glasilo u Luksemburgu KO TO TAMO PIŠE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Piše: Faiz Softić O jeziku „mikrofonskom“ AKCENTI KAO NA ŠTRAFTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 Piše: Bratislav Kokolj Muzičko nasljeđe Crne Gore: Hamdije Šahinpašića ŽIVA ETNOMUZIČKA RIZNICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Piše: Rajko Cerović REPORTAŽA Priča iz zavičaja ZAKOPANO ZLATO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Piše: Remzija Hajdarpašić FELJTON Rifat RASTODER: Pravo na ime (II) KO SU I OD KADA BOŠNJACI CRNE GORE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 VJERSKI POJMOVNIK RAMAZANSKI POST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 4 avgust, 2010. Revija FORUM r e v i j a « « « IZ NAŠEG UGLA Povodom petnaeste godišnjice zločina u Srebrenici Neshvatljiva amnezija Minula je još jedna godišnjica genocida u Srebrenici. Još jedna masovna dženaza identifikovanih žrtava. Još jedan skup kajanja i sjećanja. Sve više i riječi i gestova za poštovanje i nadu, ali i onih koji teško da se i mogu objasniti. U Potočarima kod Srebrenice – mjestu nekadašnjeg sabirnog centra većine od preko 8000 srebrenički žrtava, 11. jula tekuće 2010. godine, u prisustvu više desetina hiljada ljudi, obavljena je dženaza 775 novoidentifikovanih žrtava. Deženazi su, između ostalih, prisustvovali i: predsjednik Crne Gore, Filip Vujanović; predsjednik Srbije, Boris Tadić; predsjednik Vlade Republike Turske, Redžep Taip Erdogan, te predsjednici i drugi visoki zvaničnici ostalih država regiona, Evrope i svijeta. Posebnim porukama i apelom da se slično nikada više ne ponovi, oglasili su se i predsjednik SAD-a Barak Obama, kao i britanski premijer Dejvid Kameron. I u Crnoj Gori, dva dana ranije - upravo na dan prošlogodišnjeg usvajanja Rezolucije evropskog parlamenta o Srebrenici, u holu Skupštine Crne Gore, otvorena je izložba veoma potresnih fotografija i drugih dokumenata o počinjenom zločinu. Izložbu je, u prisustvu znatnog broja poslanika iz svih političkih grupacija, otvorio Predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić, a pod njegovim pokroviteljstvom i u organizaciji Foruma Bošnjaka /Muslimana Crne Gore, istog dana naveče, u sali Crnogorskog narodnog pozorišta održana je prigodna akademija na kojoj su govorili: Rifat Rastoder, potpredsjednik Skupštine Crne Gore ali i autor Deklaracije i inicijator usvajanja Rezolucije o Srebrenici; Paraskijeva Badesku, ambasador OSCE-a u Crnoj Gori; te Ranko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore. Besjedama je prethodio poetsko – muzički omaž „Suze Srebrenice“, sa stihovima Abdulaha Sidrana i kompozicijom „TEWBA“, prof. Senada Gačevića, u režiji Huseina- Bata Dukaj i organizaciji čelnika Foruma B/M - Mirsada Rastodera i Huseina – Cena Tuzovića. Teško da je, međutim, moglo ostati nezapaženo da se u Crnoj Gori ni povodom novoustanovljenog evropskog Dana sjećanja na žrtve srebrenice, osim pomenutih predstavnika Skupštine, OESC, Evropske Komisije i Foruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore, niko drugi – kako iz vladinog, tako i tzv nevladinog sektora - nije ni oglasio. Posebno je začuđujući muk Minist arstva za ljudska i manjinska prava, nacionalnih vijeća Bošnjak i Muslimana, te brojnih drugih „zaštitnika“ pravde i zagovornika suočavanja sa istinom o događajima iz posljednje jugoslovenske tragične ratne drame. Uz časne izuzetke, nijesu se ni ovom prilikom proslavili ni tzv javni, kao ni „nezavisni“ mediji. Riječju, još je dosta neshvatljive amnezije ili suzdržanosti, svejedno je. Nikakva satisfakcija nebi smjela biti to što ni u ostalim državama regiona, kao ni većini članica same Evropske Unije, situacija ništa nije bila bolja. U Beogradu, uprkos nedavnom us- avgust, 2010. Revija FORUM vajanju rezolucije o osudi zločina u Srebrenici, u noći između 10. i 11. jula, centar je osvanuo pod plakatama sa natpisom: „Srećan Vam 11. jul – dan oslobođenja srpskog naroda Srebrenice“. Još tužnija je situacija u Bosni i Hercegovini. Dok Bošnjaci i dalje žive ulogu žrtve iz koje nikako da izađu, Srbi poriču ili, u najblažem, na sve moguće načine pokušavaju relativizovati dimenzije zločin. I tako u krug i nedogled. Bojati se da će tako biti sve dok upravo Evropska Unija i UN -e, odnosno najpozvanije njihove institucije, konačno, jasno ne priznaju zašto je i kako uopšte i dopušten zločin u Srebrenici, te zašto se i dan danas dopušta gotovo bezobzirno razaranje čak i onga što je, od države Bosne i Hercegovine, nadživjelo nebrojane zločine. A ko na to da, makar, podsjeća prije onih kojima je BiH i bošnjaštvo makar identitetsko izvorište. Nije valjda da je zaokupljenost kojekakvim manifestacijama i dotacijama već učinila svoje. 5 r e v i j a IZ NAŠEG UGLA » » » FLEŠ VIJESTI Manjinski narodi U Crnoj Gori nijesu srazmjerno zastupljeni u organima državne i lokalne uprave, u izvršnoj i sudskoj vlasti, iako to nalaže domaće zakonodavstvo ali i brojni međunarodni dokumenti koje je Crna Gora dužna da poštuje. To je zajednička ocjena kako izvještaja državnih organa, tako i civilnog sektora. I nakon posljednjih lokalnih izbora U Crnoj Gori bez bitnijih promjena Nove knjige Stigle su kao poklon u biblioteci Centra za kulturu u Plavu. Donatori su: Bošnjačko nacionalno vijeće iz Novog Pazara, Izdavačka kuća Centar za bošnjačke studije iz Tutina i "Almanah". 10-4 Jednostranim proglašenjem nezavisnosti Kosova nijesu prekršeni međunarodno pravo, rezolucija 1244, ni međunarodni pravni poredak na Kosovu, saopštio je Međunarodni sud pravde u Hagu. Davidova zvijezda Roman Zuvdije Hodžića, preveden je na slovenački jezik. Roman je izdala kuća „Apokalipsa” a prevođenje i štampanje Hodžićevog romana organizovalo je zavičajno društvo Plava i Gusinja „Izvor”, najstarije udruženje Crnogoraca u Sloveniji. 6 Na posljednjim lokalnim izborima u Crnoj Gori, održanim 22. maja 2010. godine, u 12. od ukupno 14 opština, vlast su osvojile stranke, vladajuće i na državnom nivou. Izbori su, šta više, pokazali jačanje vladajuće koalicije a pobjednikom se može smatrati SDP, koja je osvajanjem 10% glasova u Podgorici i tako ostvorila pretpostavku da od nje zavisi formiranje lokalne vlasti u glavnom gradu. U Podgorici, inače, niko nema apsolutnu vlast. Koalcija DPS, Bošnjačka stranka i Liberalna partija osvojila je 28. mandata, jedan manje od onoliko koliko je potrebno za apsolutnu vlast u glavnom gradu. Koalicija "Bolja Podgorica, bolja Crna Gora" osvojila je 24. mandata a SDP koji je nastupio samostalno 5 mandata. Koalicija DPS i SDP su zajedno zadžale dosadadšnju apsolutnu vlast u Bijelom Polju, Baru, Danilovgradu, Rožajama i u Šavniku. U Beranama su te dvije stranke osvojile više mandata nego na prošlim izborima, pa imaju 19. što je apsolutna vlast u tom gradu. Te partije dobile su vlast u Žabljaku gdje je do sada većinu imala opozicija, sada DPS i avgust, 2010. Revija FORUM SDP imaju 16 manadata a koalicija "Bolji Šavnik", 13 mandata. Opozicija je uspjela da sačuva vlast jedino u Pljevljima i u Plužinama. Koalicija "Bolja Pljevlja, osovjila je 18 mandata a koalicija "Evropska Pljevlja! 17. U Plužinama je vlast osovojila SNP. Od mogućih 30, SNP je osvojio 17 odborničkih mjesta. U Plavu koalicija SDP-DPS osvojila je 14. mandata , Bošnjačka stranka 8, Bolji Plav 5, Partija za Gusinje 2, Demokratska unija Albanaca, Demokratski savez i FORCA po 1 mandat. U Ulcinju najviše glasova za DPS i Demokratsku uniju Albanaca, 14, mandata, na drugom mjestu je FORC-a sa 11 mandata, koalicija za "Bolji Ulcinj i SDP osvojili su po dva mandata. Partija Demokratskog prosperiteta i Demokratski savez u Crnoj Gori, dobila su po jedan mandat. U gradskoj opštini Golubovci, najviše mandata dobila je opozicija, ali ne dovoljno da bi formirala apsolutnu vlast, a u Tuzima, pobijedila je koalicija DPS, Demokratska unija Albanaca i Bošnjačka stranka sa 11 osvojenih mandata. r e v i j a « « « HRONIKA Izmjene izbornog zakonodavstva odložene za septembar Još jedno odlaganje Na usklađivanje izbornog zakonodavstva sa ustavom, koje između ostalog, predviđa i povoljnije uslove za učešće lista sa nacionalnim predznakom na izborima za odbornike i poslanike sačekaćemo još. Skupština će o izbornom zakonodavstvu raspravljati najvjerovatnije tek u septembru, pošto nije obezbijeđena dvotrećinska većina za podršku predlogu tog zakona u parlamentu. Prema predloženom tekstu zakona koju je pripremila parlamentarna Radna grupa odbornike i poslanike biraju i pravo da budu birani, imaće jedino građani sa crnogorskim državljanstvom, ali će ta odredba početi da važi godinu dana od usvajanja predloženih izmjena. U istom tekstu navodi se da će u raspodjeli mandata učestvovati izborne liste koje su dobile najmenje tri odsto od ukupnog broja važećih glasova. Ako nijedna od lista određenog manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice ne ispuni taj uslov, a pojedinačno dobiju najmanje 0,7 odsto važećih glasova, stiču pravo na učešće u raspodjeli mandata kao jedna zbirna izborna lista sa ukupno dobijenim brojem važećih glasova. Liste manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne zajednice koje u ukupnom stanovništvu čine do dva odsto, ukoliko, takođe, ne pređu cenzus, najuspješnija od njih sa najmanje 0,4 odsto važećih glasova stiče pravo na jedan mandat. U Predlogu se navodi alternativa SNPa i Nove koji zajtjevaju da u tom slučaju partija mora osvojiti barem 0,7 odsto glasova, dok iz Hrvatske građanske inicijative traže da to bude 0,2 odsto. Izborne liste za izbor odbornika koje na izborima učestvuju za autentičnu zastupljenost određenog manjinskog naroda ili manjinske nacionalne zajednice, u slučaju da nijedna od njih ne ispuni uslov, a pojedinačno dobiju najmanje jedan odsto važećih glasova, stiču pravo na učešće u raspodjeli mandata kao jedna zbirna izborna lista sa ukupno dobijenim brojem važećih glasova, piše u tekstu predloženog zakona. Prvi rezultati Vladinog projekta povratka raseljenih iz Bukovice Useljene prve kuće Bina i Fahrudin Čutuna prvi su probli led, idućeg mjeseca u nove kuće vratiće se u još 11 porodica koje su 1992 1993 izbjegle sa ovog područja Ministar rada i socijalnog staranja Suad Numanović posjetio je krajem jula Bukovicu, održao sastanak sa predstavnicima Udruženja Bukovičana sa kojima je razgovarao o infrastrukturnom projektu, koji na osnovu Odluke Vlade Crne Gore implementira Direkcija javnih radova, čiji je cilj stvaranje kvalitetnih uslova za povratak raseljenih građana MZ Bukovica, koji su taj kraj napustili tokom 1992. i 1993. godine, tako i za domicilno stanovništvo", saopšteno je iz Ministarstva. Procijenjena vrijednost za završetak projekta je 4, 5 miliona eura, a Vlada je već uložila skoro polovinu sredstava, odnosno do kraja ove godine biće utrošeno više od dva miliona eura. U Bukovici je već izgrađeno i rekonstruisano 12 stambenih objekata, a u toku je o priključenje na elektrodistributivnu mrežu. Očekuje se da će do kraja avgusta biti završeni svi radovi. U toku je rekonstrukcija I ostalih infrastrukturnih objekata, izrada pristupnih puteva I nasipanje lokalnih puteva, rekonstrukcija elektrodistributtvne mreže i izrada projekta sa geomehaničkim istraživanjima za sanaciju klizišta na lokalnom putu Piperi - Kovačevići. avgust, 2010. Revija FORUM 7 r e v i j a HRONIKA » » » FLEŠ VIJESTI Nijesam kriv Kazali su svi sedam bivših pripadnika Vojske Jugoslavije krajem juna na početku glavnog pretresa za zločine protiv čovječnosti počinjene u Bukovici. Glavni pretres u slučaju Bukovica nastavlja se 21. septembra saslušanjem svjedoka-oštećenih. Presuda za ratni zločin u logoru Morinj Šestorica osuđenih Bez dokaza Tako je Sud za ekstradicije u Londonu ocjenio zahtjev Srbije za izručenje bivšeg člana Predsjedništva BiH. Ejupa Ganića za navodne ratne zločine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. "Nije mi predočen nijedan novi dokaz koji bi se mogao nazvati up-ečatljivim ili pouzdanim. Ovaj proces je pokrenut i koristi se u političke svrhe", rekao je sudija Timothy Workman obrazlažući presudu. Španski sud Donio je odluku da vlastima Bosne i Hercegovine isporuči Veselina Vlahovića Batka osumnjičenog za desetine ubistava, silovanja i protjerivanja nesrpskih građana u sarajevskim naseljima Grbavica, Kovačići i Vraca tokom 1992. i 1993. godine. 8 Viši sud u Podgorici proglasio je sredinom maja krivim šestoricu pripadnika pripadnika bivše JNA za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika u logoru Morinj kod Kotora početkom 1990-ih. Mlađen Govedarica, Ivo Gojnić, Zlatko Tarle, Špiro Lučić, Boro Gligić i Ivo Menzalin proglašeni su krivim, jer su od oktobra 1991. godine do avgusta 1992. godine u logoru Morinj “naređivali i vršili mučenje, nečovječno postupali i nanosili velike patnje ratnim zarobljenicima i civilima dovođenim sa dubrovačkog područja”. Govedarica, Gojnić, Tarle, Lučić i Gligić osuđeni su na zatvorske kazne od godinu i šest mjeseci do tri godine i šest mjeseci i njima se odlukom suda ukida pritvor. Branioci optuženih u završnoj riječi tvrdili su kako tužilac nije izveo vjerodostojne dokaze koji bi potvrdili optužnicu. Sa druge strane zamjenica crnogorskog specijalnog tužioca za organizovani kriminal Lidija Vukčević istakla je da je krivica njih šestorice nedvosmisleno dokazana na osnovu svjedočenja većeg broja oštećenih iz bivšeg avgust, 2010. Revija FORUM Sabirnog centra u Morinju, te na osnovu medicinske dokumentacije o posljedicama mučenja i povredama bivših logoraša. Šestorica pripadnika nekadašnje JNA terete se da su od oktobra 1991. do polovine avgusta 1992. godine mučili i zlostavljali više od 160 ratnih zarobljenika koji su zarobljeni na dubrovačkom području i odvedeni u logor Morinj na crnogorskoj obali. U to vrijeme je crnogorska vlast otvoreno podsticala agresiju na Dubrovačko područje. Tadašnji i sadašnji premijer Milo Đukanović, međutim, izjavio je kako je za vojni logor u Morinju čuo tek 1997. godine. Bivša državna tužiteljka za čijeg je mandata pokrenut proces za slučaj Morinj, a sadašnja predsjednica vrhovnog suda Vesna Medenica za događaje u tom logoru, kako je istakla, saznala je slučajno tek 2003. od hrvatskih kolega na seminaru. Najviša kazna izrečena je Ivu Menzalinu, koji je bio kuvar u logoru i koji je osuđen na zatvorsku kaznu zatvora od četiri godine. Menzalin je u bjekstvu, pa je sud naložio njegovo hapšenje. r e v i j a « « « HRONIKA U Haškom Tribunalu izrečene nove presude za genocid u Srebrenici Nove presude za genocid Haški tribunal 10. juna proglasio je oficire Vojske Republike Srpske Vujadina Popovića i Ljubišu Bearu krivim za genocid nad muslimanskim stanovništvom u Srebrenici u ljeto 1995. i osudio ih na kaznu doživotne robije. Potpukovnik Popović (53), ondašnji načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa, i pukovnik Beara, koji je istu dužnost obavljao u Glavnom štabu VRS, po presudi, imali su "genocidnu namjeru" da unište zarobljene Muslimane kao etničku grupu, koju su sproveli kroz operaciju organizovanog strijeljanja oko 7.000 zarobljenih. Za pomaganje i podržavanje genocida, Tribunal je na 35 godina zatvora osudio Draga Nikolića (53), koji je bio bezbjednosni oficir Zvorničke brigade VRS, utvrdivši da on nije imao genocidnu namjeru, ali da je značajno doprinio sprovođenju genocida. Tadašnjem komandantu specijalne policijske jedinice Ljubomiru Borovčaninu (50), Tribunal je izrekao kaznu od 17 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistava, istrebljenja i progona. Komandantu Zvorničke brigade VRS Vinku Pandureviću (51) izrečena je zatvorska kazna od 13 godina zbog pomaganja i podržavanja ubistva, progona i prisilnog premještanja stanovništva. Radivoje Miletić (63), koji je bio pomoćnik komandanta VRS Ratka Mladića, proglašen je krivim za ubistva, progon i prisilno premještanje iz Srebrenice i Žepe i osuđen na 19 godina zatvora. Milanu Gveru (73), takođe Mladićevom pomoćniku, izrečena je kazna od pet godina zatvora, takođe, zbog progona Muslimana iz tih enklava. Otkriven grb na zgradi bivšeg Turskog poslanstva na Cetinju Pečat slavnog vremena U prisustvu brojnih zvanica i posjetilaca a u organizaciji Prestonice Cetinje, NVO "Građanska akcija" i Ambasade Republike Turske, 17. jula ove godine, na zgradi nekadašnjeg Turskog poslanstva na Cetinju svečano je otkriven grb. Otkrivajući grb, ambasadorka Turske u Crnoj Gori Birgen Kesoglu kazala je da zgrada poslanstva predstavlja simbol jednog značajnog perioda u istoriji Turske i Crne Gore. - Ovdje su dvije zemlje razvijale prijateljske odnose što potvrđuju brojna dokumenta kojih i u muzeju kralja Nikole ima mnogo. Danas Crna Gora za nas predstavlja jednu od najprijateljskijih zemalja na Balkanu - kazala je, pored ostalog, ambasadorka Kesoglu. Gradonačelnik Prestonice dr Milovan Janković, kazao je da je postavljanjem grba ispunjen veliki dug prema istoriji. - Turska i Crna Gora ispisale su veličanstvene stranice međusobnog odnosa u ratu i miru. Ovaj slavni grb Turske imperije na njenom nekadašnjem poslanstvu ostaće kao trajni spomen i svjedok da bez Turske ne bi bilo crnogorske slave, ponosa i veličine. Danas naše dvije zemlje na temeljima svojih burnih istorijskih prošlosti streme integracijama u kojima će se naći jedna pored druge gradeći mostove prijateljstva, saradnje i poštovanja među sobom i sa drugim državama i narodima. To nas ispunjava radošću i gordošću kao što je gord ovaj grb-spomenik velike Turske imperije koja je ostavila takve tragove čija slava i veličina u našim dušama vjekovima živi i trajno će ostati da sija sjajem dva tvorca jedne gorostasne istorije - kazao je Janković. Dan ranije, u Zelenom salonu Hotela Crna Gora u Podgorici, professor dr Iber Ortajli održao je predavanje o istoriji odnosa Crne Gore i Turske. H.T. Prva ambasada Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine Turska i Crna Gora uspostavljaju diplomatske odnose. Prvi turski poslanik u Crnoj Gori bio je Halid Bej. Za potrebe brojnog poslaničkog osoblja, po odobrenju crnogorskog vladara, turska vlada 1885. godine kupuje kuću Maša Vrbice i postaje prva zemlja koja je vlasnik nekretnine u Crnoj Gori. Danas se ova zgrada koristi za potrebe Fakulteta dramskih umjetnosti. avgust, 2010. Revija FORUM 9 r e v i j a HRONIKA » » » Održani Drugi crnogorsko-turski susreti prijateljstva Rasprava o Dinastiji Crnojević Drugu godinu za redom Forum Bošnjaka/Muslimana Crne Gore organizovao je crnogorsko-turske sus-rete prijateljstva. U okviru ovogodišnjih susreta održana je i rasprava za okruglim stolom na temu: Uloga i značaj dinastije Crnojević u istorijskom i kulturološkom sučeljavanju i prožimanju naroda Crne Gore i Turske. Na samim susretima članovi društva crnogorsko turskog prijateljstva naveli su da Turska i Crna Gora imaju bogatu i, po mnogo čemu, specifičnu tradiciju međusobnih odnosa, koje su karakterisali i prijateljstvo i sukobi ali uvijek visoko međusobno uvažavanje. Savremena Turska velika je podrška i oslonac Crnoj Gori u procesima temeljenja novobnovljene države i evroatlantskim integracijama. Predsjednik društva prijateljstva potpredsjednik skupštine Rifat Rastoder kazao je da su gotovo sve velike civilizacije ostavile neizbrisive tragove na Balkanu. Istorijski događaji kaže Rastoder ne mogu da se izmijene ali mogu da afirmišu ono što je podsticaj pozitivnim civilizacijskih tokovima. "Prirasli smo uvjerenju da više vjekovna istorijska upućenost Crne Gore i Turske uprkos još vitalnom nasleđu i drugačije svijesti obilije upravo i takvim primjerima“ kazao je Rastoder. O intezivnim političkim kontaktima dvije zemlje, sve boljoj ekonomskoj, kulturnoj i prosvjetnoj saradnji govorila je Emine Brigen Kesoglu ambasadorka Turske u Crnoj Gori. "Putevi Crne Gore i 10 Turske odavno su se ukrstili. Dvije zemlje uticale su jedna na drugu uvijek se međusobno poštovalo. I danas Crna Gora i Turska dijele iste vrijednosti demokratiju prava naroda istražuju zajedničku istoriju“ kazala je Kesoglu. Druge susrete crnogorsko-turskog prijateljstva otvorio je sekretar Ministarsva inostranih poslova Mirsad Bibović koji je kazao da unapređenje saradnje u rezličitim oblastima, brojne rođačke i porodične veze kao i tradicionalno dobri odnosi između naših građana,kao i ekonomsko i kulturno povezivanje dvije džrave daju važan podsticaj daljem snaženju odnosa Crne Gore i Republike Turske. Predsjednik Savjeta Foruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore Husein Ceno Tuzović podsjetio je da Forum od osnivanja doprinosio multietničkom, multivjernskom i avgust, 2010. Revija FORUM multikulturnom napretku Crne Gore i da ovi susreti to potvrđuju. Središna tema rasprave za tzv okruglim sto9lom ove godine je bila. Uloga i značaj Dinastije Crnojević u istorijskom i kulturološkom prožimanju dvaju naroda i država. Više je razloga koji upućuju na potrebu temeljitijeg osvjetljavanja uloge Dinastije Crnojević i u kontekstu naznačene teme. Kao prvo, upravo u periodu vladavine Dinastija CRNOJEVIĆ desio se i na ovim prostorima vojni i kulturološki susret dvije velike civilizacije - islamske i hrišćanske. S druge strane, i neki potezi čelnika ove Dinastije još su predmet različitih tumačenja i doživljaja. Između ostalih svakako je i onaj da je ondašnji vladar i gospodar Crne Gore Ivan Crnojević, nakon što je spoznao realnost da se ne može r e v i j a « « « HRONIKA suprostaviti kud i kamo snažnijoj vojsci ondašnjeg turskog, odnosno osmanlijskog carstva, ne samo priznao vrhovnu osmanlijsku vlast, nego i najmlađeg sina Stanišu sa još jednim brojem odabranih mladića otpremio na Vojne škole upravo u Carigradu. Treća, čini se još indikativnija je činjenica to što je Staniša Crnojević, tokom školovanja u Carigradu(1485) primio islam i kasnije, pod imenom Skenderbeg Crnojević, bio vojskovođa i sandžakbeg u osmanlijskoj vojsci. Na stranu što je i prvi prestolonasljednik - stariji Ivanov sin Đurađ, nakon abdikacije 1496. godine u korist srednjeg brata Stefana, takođe skončao u Turskoj gdje mu, prema nekim informacijama, i dalje žive potomci. Konačno, takođe je činjenica da je Crna Gora tokom čitavog perioda vladavine Dinastije Crnojević, za razliku od svih ostalih okolnih država i naroda i uprkos izrazitoj disproporciji svih mogućih uporednih parametara sa ondašnjom neprikosnoveno osmanlijskom silom, ipak utemeljila i sačuvala i današnje ime i sasvim zavidan nivo državne autonomije. Da li su i u kojoj mjeri pomenuti i drugi slični potezi čelnika i članova Dinastije Crnojević bili izraz objektivne nemoći ili, pak, u prvom redu izraz državničke mudrosti i želje da se sačuva državotvorna nit, konačno - u kojoj mjeri je sve to imalo uticaja na kasniji proces neizbježnog kulturološkog sučeljavanja i prožimanja – pitanja su koja zavređuju objektivan odgovor? U raspravi su učestvovali: dr Čedomir Drašković, Rajko Cerović, dr Dragana Kujović, dr Šerbo Rastoder, dr Novak Kilibarda, dr Mile Bakić, mr Sait Šabotić, dr Mark Camaj, Mašo Miljić, Predrag Malbaša, te gosti iz Turske: dr Hatice Oruc i dr Hilmi Ibar. Husein-Ceno Tuzović avgust, 2010. Revija FORUM 11 r e v i j a HRONIKA » » » Turska agencija za međunarodnu saradnju i razvoj(TIKA) uređuje Petnjicu kod Berana Uskoro prva moderna ulica Tek nepunih mjesec ipo dana od potpisivanja protokola o saradnji čelnika opštine Berane i Turske agencije za međunarodnu saradnju i razvoj (TIKA), u Petnjici kod Berana već se privodi kraju izgradnja prve ulice sa trotoarima i svim ostalim pratećim sadržajima, uključujući i posebno uređen prostor sa spomen – česmom naspram novog Doma kulture, pogodnom kako za svakodnevna druženja, tako i za razne kulturn manifestacije. Nova ulica je dužine oko 300 metara a vrijednost projektovanih radova nešto preko 200 hiljada eura. TIKA je ovu investiciju odobrila na inicijativu Rifata Rastodera, potpredsjednika Skupštine Crne Gore. Imovinsko-pravne pretpostavke, kao i osnovni projekat saobra- Petnjica ćajnice uradila je Opština Berane, dok su radovi povjereni Kompa- niji „Soflajn – grupa“ Polja. iz Bijelog Pljevljima, od 1642 i sa prekidima do 1814 godine. Prvu pilanu u ovim krajevima podigao je 1929 godine Mehmedbeg Čengić, koja se zvala „Braća Čengić“, a potom je i Sulejmanbeg Čengić otvorio 1938 godine novu pilanu, koje su nakon Drugog svjetskog rata, 1948 godine prenesene u Pljevlja i od njih je izrastao KID „Velimir Jakić“, današnji kombinat Vektra-Jakić. Više od stotinu bratstvenika je uživalo u druženju, a mlađi članovi koji prvi put borave u Odžaku obilazili su mjesto, gdje su ih domaćini Šerif i Mersudin upoznali sa istorijatom i položajem Odžaka u prošlosti. Obišli su lokaciju gdje je bila kula Čengića, koja je uništena u toku balkanskih ratova i trasu starog vodovoda koji je izgrađen davne 1730 godine. J.D. Pljevlja Skup Čengića Sredinom maja poznata Plj e valjska porodica – Čengić, bila je na jednom mjestu. Porodično su se okupili u Odžaku kod Pljevalja zahvaljujući Bećiru – Beću Čengiću, privredniku iz Sarajeva. Okupili su se iz potrebe da se zbliže, da podijele ponos i sreću zajedničke pripadnosti jednoj od najpoznatijih plemićkih loza čije porijeklo vodi u prošlost dužu od pet stotina godina. Istorija je zabilježila da je sedam članova iz ove porodice sa titulom paše službovalo u Tašlidži – 12 avgust, 2010. Revija FORUM r e v i j a « « « KRITIČKE PARALELE Manifestacije povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici Mrlja na savjesti međunarodne zajednice U Memorijalnom centru u Potočarima kod Srebrenice, u petak 11. jula, ukopano je jo[ 775 identifikovanih žrtava. Kao najmlađe žrtve ukopani su Rijad Gabeljić i Mehmed Varnica, koji su imali 14 godina kad su ubijeni. Uz druge stradale ukopan je i Rudolf Hren uz katolički vjerski obred. Dženazu za 774 identificirane žrtve predvodio je reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić, a sahranu Rudolfa Hrena fra Martin Antunović. Komemoraciji, koja je prema procjeni organizatora okupila oko 50.000 ljudi, prisustvovali su preživjeli članovi porodica žrtava, brojni bosanskohercegovački i međunarodni zvaničnici, među kojima I predejednik Crne Gore, Filip Vujanović, te predstavnici nevladinog sektora i gosti iz cijelog svijeta, koji su odali počast žrtvama najvećeg zločina koji se dogodio na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Obilježavanje 15. godišnjice genocida u Srebrenici počelo je polaganjem cvijeća i odavanjem počasti žrtvama, a nešto prije učenjem Kur'ana, nakon čega je uslijedilo dizanje zastave i intoniranje državne himne. Izveden je i recital Poema o Srebrenici i poetsko-muzički performans Srebrenički inferno. Nakon ovog dana, u Memorijalnom centru Potočari, od ukupno oko 8000 žrtava srebreničkog genocida, ukopano je njih 4.524. Prisutnima su se obratili načelnik Općine Srebrenica Osman Suljić, američki ambasador u BiH Charles English, visoki predstavnik Valentin Inzko, zamjenik predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Sadik Ahmetović, generalni sekretar Vijeća Evrope Torbjørn Jagland, premijer Kraljevine Belgije Yves Leterme, turski premijer Recep Tayyip Erdogan, francuski ministar vanjskih poslova Bernard Kouchner, predsjednik Slovenije Danilo Tirk, predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Siladžić. Obilježavanje dana sjećanja na srebreničke i sve ostale nevine žrtve zločina počinjenih na prostorima bivše nam zajedničke domovine tokom posljednje ratne drame, započeto je u Skupštini Crne Gore, u petak 9. jula - upravo na dan prošlogodišnjeg usvajanja Rezolucije evropskog parlamenta o Srebrenici, otvaranjem izložbe dokumenata o počinjenom genocidu u tom bh - gradiću između 11 i 19. jula 1995. godine, kada je samo zbog biljega vjere i imena svirepo likvidirano preko 8000 muškaraca bošnjačke nacionalnosti. Izložbu je, u prisustvu znatnog broja poslanika iz svih političkih grupacija, otvorio Predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić, a pod njegovim pokroviteljstvom i u organizaciji Foruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore, istog dana naveče, u sali Crnogorskog narodnog pozorišta održana je prigodna akademija na kojoj su govorili: Rifat Rastoder, potpredsjednik Skupštine Crne Gore ali i autor Deklaracije i inicijator usvajanja Rezolucije o Srebrenici; Paraskijeva Badesku, ambasador OSCE-a u Crnoj Gori; te Ranko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore. Donosimo izlaganja jednog broja govornika na ovim manifestacijama. avgust, 2010. Revija FORUM 13 KRITIČKE PARALELE » » » r e v i j a Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici RIFAT RASTODER Sramota koja još čeka objašnjenje DAME I GOSPODO, Izuzetno mi je zadovoljstvo što sam u prilici da Vas - u svoje i ime organizatora večerašnjeg skupa prvi pozdravim i od srca zahvalim što ste prisustvom uveličali večerašnji skup posvećen – 11 julu, Danu sjećanja na srebreničke i sve ostale žrtve zločina počinjenih na prostoru bivše SFRJ tokom posljednje jugoslovenske ratne drame. Ovaj Dan sjećanja, kao što je poznato, ustanovljen je Rezolucijom Evropskog Parlamenta od 18. januara 2009. godine. Deklaracijom od 9. jula iste godine Skupština Crne Go- 14 re je je usvojila a time i učinila obavezujućom pomenutu Rezoluciju Evropskog Parlamenta. U Skupštini Crne Gore je danas održan i nadostojanstveniji mogući pomen srebreničkim žrtvama, što je za posebno poštovanje i ponos svima koji je čine i personifikuju. I pošto sam, kao autor i predlagač Deklaracije skupštine Crne Gore, na neki način prozvan i pozvan, prilika je i da odgovorim na, eventualne, dileme – zašto uopšte i Deklaracija Skupštine Crne Gore o Srebrenici, kao i večerašnji skup sjećanja na srebreničke žrtve, ako avgust, 2010. Revija FORUM Slične grijehe, Njemačka je svojevremeno platila višemilionskim sopstvenim žrtvama združene savezničke intervencije; višedecenijskom podjelom države, kao i do dan današnjom zabranom svake političke matrice sa nacističkim predznakom. Evropa i svi mi smo u prilici da to učinimo istinom i pamćenjem već Crna Gora nije, bar neposredno, involvirana u dešavanja koja su povod Rezoluciji Evropskog Parlamenta? r e v i j a Ponoviću, prvenstveni razlog i motiv i za predlaganje i za usvajanje pomente Deklaracije jeste civilizacijski osjećaj poštovanja žrtava jednog od najmonstruoznijih zločina počinjenih u Evropi nakon drugog svjetskog rata. U bosanskom gradiću Srebrenici, u kojem je do posljednjih ratnih dešavanja, živjelo zajedno u glavnom bez teškoća, oko 37 000 stanovnika od kojih preko 7o% Muslimana/Bošnjaca, i 25% Srba, na samom kraju bosansko-hercegovačke ratne drame u periodu od samo 9 dana, prema nalazima Međunarodne Komisije za nestale osobe, i samo zbog biljega imena, odnosno vjere, likvidirano je oko 8 000 osoba svih uzrasta. U presudi Haškog suda, jednom od glavnih aktera srebreničkog masakra, između ostalog stoji i to da „nijedan opis ne može dočarati užas događaja koji su se u Srebrenici dogodili tokom tih 9 julskih dana“. Sudija istog suda Rijad će istim povodom, pak, konstatovati da se čak ni scene pakla ne mogu porediti sa prizorima iz Srebrenice tih dana. U svakom slučaju, priznaće to i ondašnji Generalni Sekretar Ujedinjenih Nacija Kofi Anan: „Riječ je o jednoj od najvećih sramota u istoriji Ujedinjih Nacija“, zato što je upravo tokom dešavanja genocida, Srebrenica bila pod tzv zaštitom Ujedinjenih Nacija. Nažalost, pakao je tih dana i godina bio i u Sarajevu, Vukovaru, Dubrovniku i ko zna gdje sve ne... Naravno, ni u Crnoj Gori tih dana i godina nije bilo nimalo lagodno i lako. Uostalom, uprkos činjenici da je Crna Gora svih tih godina slovila i uglavbnom bila sklonište i spas izbjeglica svih vjera i nacija sa čitavog prostora bivše Jugoslavije, iz Crne Gore je, ipak, na ratištima u drugim bivšim jugoslovenskim republikama, život izgubilo više stotina mladića. U Crnoj Gori se tih dana i godina, istina, u režiji ondašnje Vojske 15 « « « KRITIČKE PARALELE Jugoslavije, dogodio i logor Morinj, kao i deportacija na stotine izbjeglica iz Bosne i Herecegovine, zatim etničko čišćenje područja Bukovice kod Pljevalja, otmica i likividacija 19 putnika iz voza „Lovćen“ koji je saobraćao na liniji Beograd – Bar među kojima su njih 8 bili i građani Crne Gore. Konačno, u selu Kaluđerski Laz kod Rožaja, doduše opet u režiji, ondašnje Vojske Jugoslavije, dogodila se i likvidacija više desetina izbjeglica sa Kosova, itd, itd... I to je sve - još jedan ili više razloga koji su bili povod i motiv za predlaganje i donošenje pomenute Deklaracije kao i organizovanja ovakovog jednog oblika sjećanja na nedužne žrtve. I, konačko možda i najvažniji motiv i obaveza svih koji su u prilici i mogućnosti da promišljaju i kreiraju sopstvenu ili bilo čiju budućnost - šta učiniti da se slično nikada više ne ponovi??? Slične grijehe, Njemačka je svojevremeno platila višemilionskim sopstvenim žrtvama združene savezničke intervencije; višedecenijskom podjelom države, kao i do dan današnjom zabranom svake političke matrice sa nacističkim predznakom. Evropa i svi mi smo u prilici da to učinimo istinom i pamćenjem. Skupština Crne Gore je - usvajanjem Deklaracije, kao i današnjom izložbom dokumenata o zločinima - u tom smislu i to ponovo prva u regionu, učinila krupne pomake. Evo to činimo svi zajedno i večerašnjim skupom. Pozdravimo, takođe, i ovom prilikom, i prošlogodišnju Odluku Skupštine Glavno Grada - Podgorice da se park „Pobrežje“ proglasi i uredi u spomen-park civilnih žrtava ratova vodjenih na prostorima bivše Jugoslavije, u periodu 1991-2001 godina, uz apel da se Odluka i realizuje. Slobodan sam, podsjetiti da kod odgovarajuće komisije Glavnog Grada čeka na realizaciju i inicijati- avgust, 2010. Revija FORUM va da se jedna ulica u glavnom gradu naslovi imenom Srđana Aleksića, mladića iz Trebinja koji se, januara 1993. godine, vidjevši da pripadnici ondašnje vojske bosanskih Srba maltretiraju i tuku njegovog komšiju - Bošnjaka, pobunio i pritekao mu u pomoć. Razjareni tim činom, vojnici su ostavili svoju prvu žrtvu i nasrnuli na Srđana. Zaustavili su se tek nad Srđanovim beživotnim tijelom. Dvadeset i sedmog januara 1993. godine Srđan je u svojoj 27. godini života podlegao zadobijenim povredama. Srđanov otac Rade tada je u čitulji, između ostalog, napisao: „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“. Advokat optuženh za Srđanovo ubistvo je, pak, na suđenju, između ostalog, rekao: „Tako mu i treba kad je branio balije.“ Najvjerovatnije zbog toga, Srđanovog imena nema u spiskovima heroja, ni u Trebinju ni drugdje, a moralo bi ga biti. Međutim, za stvaranje političkih i ukupnih uslova da se slično ne ponovi, pored institucionalizacije sjećanja na žrtve počinjenih zločina, na način kako to preporučuje Evropski Parlament Rezolucijom od januara 2009. godine, bitnim preduslovom smatram stvaranje i odgovarajućih formalno pravnih, organizacionih i drugih neophodnih pretpostavki za još odlučnije i temeljitije utvrđivanje i afirmaciju istine o svim zlodjelima. Od večeras sam još uvjereniji da Crna Gora za to ima sve više i volje i snage a nadati se da će crnogorski primjer čojstva sve više slijediti i ostali iz regiona. I ne sumnjam da za to imamo i punu podršku ne samo Evropskog Parlamenta nego i Evropske Komi sije, Evropskog Savjeta i naravno, Organizacije za Evropsku Bezbjednost i Saradnju, koju i večeras na veoma dostojanstven i odvažan način reprezentuje njena ekselencija ambasadorka Paraskieva Badesku, koju pozivam da uzme riječ. 15 r e v i j a KRITIČKE PARALELE » » » Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici PARASCHIVA BADESCU, šefa Misije OSCE u Crnoj Gori Čuvajte se zaborava Uvaženi Predsjedniče Skupštine Crne Gore, Uvaženi poslanici, Članovi Foruma Bošnjaka /Muslimana Crne Gore, Dame i gospodo, 16 Srebrenica, 11. jul, 1995. godine. Gradić u Bosni i Hercegovini, užasan sukob i početak drame od koje prožimaju trnci, koja se ne može zaboraviti. Žrtve Srebrenice su nas danas okupile na svečanoj komemoraciji petnaestogodišnjice njihovog stradanja. Stradanje koje međunardna zajednica smatra jednim od najbrutalnijih ratnih zločina počinjenih na avgust, 2010. Revija FORUM Najveći izazovi će biti dalje snaženje tolerancije, izgradnja otvorenog društva bez predrasuda i jačanja regionalne saradnje tlu Evrope nakon 2. svjetskog rata. Mnogo osuda je izrečeno, mnogo paralela povučeno kako bi se opisalo stradanje u Srebrenici, mnogo napora uloženo kako bi se ublažile posljedice tog stradanja. Međutim, ove večeri ne želim da govorim samo o onom što se desilo u Srebrenici, odnosno da ponavljam mnogo puta već rečeno. Ono što takođe želim da pome- r e v i j a nem je da smo, vjerujem, neke lekcije naučili. U sjećanju na žrtve Srebrenice, kao i na ostale žrtve rata na prostoru bivše Jugoslavije, naše pamćenje ne smije dozvoliti njihov odlazak u zaborav. Ali takođe, ne smijemo dozvoliti da se ijedan sličan događaj ovom ikada više ponovi. Jedan od najbitnijih akata koji nam ne dozvoljava da zaboravljamo Srebrenicu je odluka Evropskog parlamenta. Šesnaestog januara 2009. godine Evropski parlament je usvojio Rezoluciju o Srebrenici, proglasivši 11. jul za Dan sjećanja Evrope na žrtve Srebrenice. Evropski parlament je, takođe, pozvao sve balkanske zemlje da usvoje pomenutu rezoluciju. Ova odluka je takođe preporučila da se podrška inicijativama za ublažavanje posljedica tragičnog rata premjesti na drugi nivo-na nivo parlamenata i poslanika koji predstavljaju građane. Devetog jula 2009. godine, Crna Gora je postala jedna od prvih zemalja koja je u svojoj Skupštini usvojila Deklaraciju o prihvatanju Rezolucije Evropskog parlamenta o Srebrenici. Izvinjenja porodicama žrtava su došla od strane najviših predstavnika crnogorske vlasti, i izrečena su u različitim prilikama. Ovo jesu pokazatelji osjećaja države Crne Gore prema užasnom događaju od prije 15 godina, kao i prema svim žrtvama rata na prostoru bivše Jugoslavije. Ovi gestovi i organizacija ove komemoracije svakako zavređuju uvažavanje. Priznanje i uvažavanje 11. jula kao Dan sjećanja svakako treba prihvatiti kao jedan od sljedećih koraka u pravcu pomirenja. Ali, opet, kako doći do toga da se jedna ovakva tragedija više nikada ne dogodi? Međunarodna zajednica je napravila određene korake kako bi ublažila posljedice užasa koji su donijeli ratovi na prostoru bivše Jugosla- 17 « « « KRITIČKE PARALELE vije. Na nivou savjeta bezbjednosti UN-a, osnovan je prvi međunarodni sud koji se bavi istragom i procesuiranjem djela ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije-Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, sa sjedištem u Hagu. Od kada je uspostavljen 1993. godine ICTY je donio presude protiv 161 lica za djela ratnog zločina protiv hiljada žrtava oružanog konflikta, u isto vrijeme vodeći računa i o individualnosti krivične odgovornosti, kako se cijele zajednice ne bi etiketirale kao kolektivno odgovorne. Dakle, ono što nas ohrabruje je da su uspostavljeni međunarodni instrumenti koji omogućuju krivično gonjenje onih koji počine ratni zločin. Takođe, uvijek postoji i lična, individualna dimenzija. A ljudi moraju naći snage i za izvinjenje i za oproštaj. Pomirenje za budućnost je obećanje koje moramo večeras dati sljedećoj generaciji. Naravno pomirenje za budućnost uz pravdu za žrtve. Međunarodna zajednica, uključujući i OSCE, nastavlja da bezuslovno djeluju u pravcu dostizanja pravde kada su u pitanju počinioci zločina. Takođe, uz saosjećanje sa stradanjem žrtava i podršku poro- avgust, 2010. Revija FORUM dicama u njihovoj boli i gubitku , međunarodna zajednica nastavlja sa podrškom revitalizaciji ovih porodica. Najveći izazovi će biti dalje snaženje tolerancije, izgradnja otvorenog društva bez predrasuda i jačanja regionalne saradnje. Večerašnja ceremonija je posvećena Sjećanju, poštovanju, ali isto tako može biti posvećena i nadi. Nadi da nam budućnost može biti bolja, i biće bolja, iz razloga najtežih lekcija koje nam je očitala prošlost, a iz kojih smo vjerujem naučili. Bez obzira da li su to međunarodne organizacije, vlade ili skupštine država Evrope ili onih iz ovog regiona, ili da li su to pojedinci, ne treba zaboraviti žrtve Srebrenice. Ali angažujmo svi naše individualne kapacitete, tako da svi doprinesemo da se nešto slično nikada više ne dogodi-i to će biti naš veliki lični doprinos svakoj žrtvi ponaosob. Dozvolite mi na samom kraju da Vam kažem da je moje večerašnje obraćanje rezultat dogovora sa ambasadorom Leopoldom Maurerom, šefom delegacije Evropske Unije u Crnoj Gori, koji na žalost nije bio u prilici da bude sa nama večeras. Hvala Vam! 17 r e v i j a KRITIČKE PARALELE » » » Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici RANKO KRIVOKAPIĆ, predsjednik Skupštine Crne Gore Posljednja linija odbrane DAME I GOSPODO, DRAGI PRIJATELJI Ovih dana se navršava petnaest godina od strašnog zločina u Srebrenici, a upravo danas, 9.jula, tačno godinu dana od kada je Skupština Crne Gore, kao prva u regionu usvojila Deklaraciju o prihvatanju Rezolucije Evropskog Parlamenta o Srebrenici. Imajuci punu svijest o razmjerama zločina koji se dogodio u Srebrenici, naš parlament je na taj način jasno iskazao svoj odnos prema tom tragičnom događaju, u kojem je na zvjerski način pogubljeno na hiljade nevinih civila. 18 Ovdje nas je okupio upravo taj tužni jubilej. Petnaest je godina od genocida koje su srpske vojne snage pod komandom Ratka Mladića počinile nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Ničeg srebrenog, ničeg sjajnog danas nema u riječi Srebre-nica: ta je riječ bolna i grka, sva od pelina i suza. Grki ukus još je i jači, doslovce nesnošljiv, zbog činjenice da je Ratko Mladić i dalje na slobodi. Ta se činjenica suprotstavlja samoj ideji pravde. Genocid u Srebrenici nije bio samo poraz međunarodne zajednice i Ujedinjenih nacija. Zločin u Srebrenici, iako etnički motivisan, bio je zločin usmjeren protiv svakog čovjeka, avgust, 2010. Revija FORUM Sjećanje na zločin posljednja je linija odbrane od ponavljanja zločina. Odnos prema Srebrenici odavno nije političko, nego elementarno ljudsko pitanje. Onima koji se i dalje usuđuju osporavati ili relativizovati istinu o Srebrenici mora se postaviti jedno pitanje: jesu li, doista, zarad odbrane svoje ideologije i istorijske laži, spremni žrtvovati vlastitu ljudskost. Ako jesu, njih je njihova kazna već stigla bilo koje nacije ili vjere on bio. U Srebrenici je poraženo čovječanstvo, unakažena sama čovječnost. Zločin u Srebrenici nedopustivo je stavljati u istu ravan sa ostalim zločini- r e v i j a ma počinjenim na teritoriji bivše Jugoslavije. Izjednačavanje svih zločina, prevođenje konkretnog zločina u ravan apstraktnog, najefikasniji je način za relativizovanje zločina. Srebrenicu nije moguće izjednačiti, ona stoji kao užasni spomenik besmisla rata. Istorija Srebrenicu zna kao najveći zločin protiv civilnog stanovništva u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Jasnim presudama Tribunala u Hagu zločin u Srebrenici označen je kao genocid. Važnu poruku za sve nas nosi bol Srebrenice. Deklarativna osuda fašizma nije dovoljna. Fašizam nije nešto apstraktno, lišeno lica i imena. Balkanu treba snaga za obračun sa vlastitim, autentičnim plemenskim fašizmima. Jer demon našeg fašizma ne uzima oblik naciste, ili bijelog rasiste, nego oblik dobrog komšije koji prvi dan rata spali kuću čovjeku do sebe, istom onom kojem je do juče dolazio na slavlja i saučešća. U samo pedeset godina, ovaj prostor je dva puta užasno stradao zbog divljanja fašizma. Ponašati se danas kao da je vrijeme fašizma još jednom zauvijek iza nas, znači zalijevati, okopavati i đubriti to cvijeće zla. Jer nevoljni baštovani fašizma su svi oni koji okreću glavu od njega. Sa fašizmom je kao sa korovom - ako ga ignorišete, ako ga ne plijevite, uništiće sve u vašem vrtu. Motiv zločina je uvijek isti - zlo. O tome svjedoči i etimologija te riječi: zlo-čin. To što nam se katkada učini da razumijemo njegove razloge, i još gore, što nam se ti razlozi učine bliskim - tek to je potpuna pobjeda zla. Najgore je pak ono što se desilo kod nas: da zlo dobije alibi kroz nacionalni konsenzus o njegovoj prihvatljivosti pod datim okolnostima, da pronađe uporište u tradiciji i religiji, da bude odgojeno i zaštićeno, kao dijete u kolijevci, cjelokupnim vrjednosnim sistemom jedne zajednice. Jedna je stvar čak i gora od zločina, gora od izostanka kajanja: fingiranje kajanja i trgovina kajanjem. Ako je istinsko, kajanje mora biti trenutak duhovnog pročišćenja i moralne katarze, a ne artikal na tržnici među19 « « « KRITIČKE PARALELE Poruka bola Srebrenice Važnu poruku za sve nas nosi bol Srebrenice. Deklarativna osuda fašizma nije dovoljna. Fašizam nije nešto apstraktno, lišeno lica i imena. Balkanu treba snaga za obračun sa vlastitim, autentičnim plemenskim fašizmima. Jer demon našeg fašizma ne uzima oblik naciste, ili bijelog rasiste, nego oblik dobrog komšije koji prvi dan rata spali kuću čovjeku do sebe, istom onom kojem je do juče dolazio na slavlja i saučešća. U samo pedeset godina, ovaj prostor je dva puta užasno stradao zbog divljanja fašizma. Ponašati se danas kao da je vrijeme fašizma još jednom zauvijek iza nas, znači zalijevati, okopavati i đubriti to cvijeće zla. Jer nevoljni baštovani fašizma su svi oni koji okreću glavu od njega. Sa fašizmom je kao sa korovom – ako ga ignorišete, ako ga ne plijevite, uništiće sve u vašem vrtu. narodnih odnosa. Svih smo ovih godina svjedočili da se na prostoru bivše Jugoslavije pregovaralo o kajanju, o njegovoj formi i obimu. Čak je bilo onih koji su se javno usuđivali reći kako se mrtvima treba pokloniti da bi se popravio imidž u međunarodnoj zajednici. Odnos prema Srebrenici odavno nije političko, nego elementarno ljudsko pitanje. Onima koji se i dalje usuđuju osporavati ili relativizovati istinu o Srebrenici mora se postaviti jedno pitanje: jesu li, doista, zarad odbrane svoje ideologije i istorijske laži, spremni žrtvovati vlastitu ljudskost. Ako jesu, njih je njihova kazna već stigla. Navika da se neugodni podaci iz vlastite prošlosti brzo zaboravljaju svojstvena je svim zajednicama. Moramo, međutim, biti okrutni prema vlastitim slabostima, jer iz slabosti se javlja zlo. Zaborav je znak slabosti. Tamo gdje se zaborav promoviše u nacionalni prioritet, širom su otvorena vrata zlu. Niko nema pravo tražiti zaborav u ime bilo koje takozvane “naše stvari”. Nikada više jugoslovenski narodi ne smiju dozvoliti da se ponove zločini u ime takozvanih “viših ciljeva”. Nema ničeg bizarnijeg od zločina počinjenog u ime pravde, ničeg prezrenja vrjednijeg od niskosti iz navodnih visokih pobuda. Svakoj namjeri da se zločin opravda takozvanim višim razlozima moramo se odlučno oduprijeti: jer takav je naum i sam zločinački - to je nasilje nad istinom, koje odu- avgust, 2010. Revija FORUM zima ne samo život pojedinca, nego i etički sistem društva. Naša budućnost mora biti ozidana od tvrde građe nade i istine, a ne od pruća zabluda i zaborava. Ništa nije i ne može biti preče od istine. Genocid u Srebrenici istina je bosanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Edmund Burk je primijetio: da bi zlo prevladalo, nije potrebno ništa više od dobrog čovjeka koji će ga tolerisati. Veliki Albert Ajnštajn je tvrdio kako je “svijet opasno mjesto; ne zbog onih koji čine zlo, nego zbog onih koji to mirno promatraju”. Nikada više naše zemlje ne smiju biti društva onih koji su mirno promatrali. Naša obaveza je da ne dopustimo da zaborav kao snijeg padne po humkama Srebrenice i patnji Bošnjačkog naroda. Ne zaboraviti Srebrenicu - to je ujedno i naša obaveza prema vlastitim potomcima. Sjećanje na zločin posljednja je linija odbrane od ponavljanja zločina. Na Balkanu, istorija se svaki put ponavlja samo kao tragedija. Zaborav onoga što nije smjelo biti zaboravljeno bezbroj nas je puta skupo stajao. Cijena tog zaborava po pravilu su ljudski životi. Stoga: niko nema pravo na zaborav, niko nema pravo još jednom ovdašnjim nacionalizmima isplatiti tu cijenu. Od Srebreničkih žrtava molim oprost, od svih nas zahtijevam odlučnost: ako smo, suočeni sa tragedijom Srebrenice dužni još nešto reći, to može biti samo: nikada više. 19 r e v i j a KRITIČKE PARALELE » » » Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici DR HARIS SILAJDŽIĆ, predsjedavajući Predsjedništva BiH Apel Evropskoj Uniji Poštovane porodice žrtava genocida u Srebrenici, ekselencije predsjednici, premijeri, ministri, ambasadori, učesnici Marša mira i svi prisutni, poštovani prijatelji! Razgovarao sam s mnogim članovima porodica žrtava genocida u Srebrenici, pitajući ih šta je njihova poruka koju bih danas mogao da prenesem. Svi, bez izuzetka, naglasili su istinu i pravdu, ali niko od 20 njih nije govorio o osveti. Nakon strašnih gubitaka i patnji koje su im priredili njihovi zlotvori, ovakav odnos zadivljuje svojm civilizovanošću i ljudskom dobrotom. Podsjećam na činjenicu da u Bosni i Hercegovini, i pored i nakon svega, nije zabilježen niti jedan čin osvete. Ali to ne znači da će ovi ljudi dozvoliti da im se gazi njihovo ljudsko dostojanstvo. Tu grešku je napravio režim Slobodana Miloševića, i zbog toga je avgust, 2010. Revija FORUM poražen - i moralno, i vojno, i politički. Ovi ljudi nisu ničim zaslužili ubijanje i etničko čišćenje, kao što ni danas ne zaslužuju da se rezultati genocida koriste kao ključno sredstvo blokiranja izgradnje Bosne i Hercegovine kao demokratske države ravnopravnih građana i naroda. I zbog toga će rješenja koja vode ka dovršavanju ovog neljudskog projekta biti odbačena kao i do sada. A istina je znana svima. Režim Slobodana Miloševića je detaljno r e v i j a planirao i izvršio sva ova zlodjela, s ciljem likvidacije ili protjerivanja nesrpskog življa s velikog dijela teritorije Bosne i Hercegovine. Civilno stanovništvo se našlo na udaru organizovane i moćne vojne sile. Agresorima je pomagala činjenica da je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija zadržalo embargo na uvoz oružja i tako zavezalo ruke i oduzelo pravo na odbranu onima koji su se morali braniti. Postavlja se pitanje kako je moguće da međunarodna zajednica učini takvo nešto. Odgovor je jednostavan: zbog toga što su žrtve bili Bošnjaci, muslimani. „Embargo (na uvoz oružja) zadržan je zbog toga što je išao na štetu Bosne i Hercegovine“, kaže bivši američki predsjednik Clinton u knjizi koja je objavljena nakon našeg prošlogodišnjeg okupljanja na ovom istom mjestu. Objašnjavajući zašto njegovi napori da se podigne embargo i omogući napadnutim ljudima odbrana golih života nisu uspjeli, predsjednik Clinton navodi argumente koje su mu podastirali neki evropski lideri, a koji ove strašne zločine čine prihvatljivim. „To je bolna, ali realistična obnova kršćanske Evrope“ jedan je od argumenata koji je privatno ponuđen predsjedniku Clintonu. Jasno je da kršćanstvo kao vjera nema nikakve veze sa divljaštvima nad stanovnicima Bosne i Hercegovine. Upravo je obrnuto. Napominjem da danas ispraćamo i našeg sugrađanina katoličke vjere sa dužnim pijetetom, učestvujući, koliko je moguće, u boli njegovih najbližih. Zbog svega ne čudi da je američki predsjednik Obama zločine u Bosni i Hercegovini nazvao « « « KRITIČKE PARALELE Usud BiH Međunarodna zajednica je priznala fatalnu grešku učinjenu prema žrtvama genocida u Srebrenici kroz priznanje Ujedinjenih nacija i kroz deklaracije koje su neke demokratske zemlje pojedinačno donosile: Kongres Sjedinjenih Američkih Država je osudio genocid, etničko čišćenje i agresiju protiv Bosne i Hercegovine, Evropski parlament je proglasio 11. juli Danom sjećanja na genocid u Srebrenici, a Skupština Srbije je osudila ovaj zločin i ponudila izvinjenje porodicama žrtava. Dakle, nigdje u svijetu, osim u Bosni i Hercegovini, ne poriče se genocid koji je ovdje počinjen. „mrljom na savjesti čovječanstva“. Samo istina i pravda, dovođenje Mladića i ostalih pred lice pravde i umanjivanje rezultata genocida mogu umiriti savjest čovječanstva. Prepreke na tom putu se više ne smiju tolerisati i relativizirati. Pred nama je 775 razloga. I to samo za ovu godinu. Hiljade čekaju ispraćaj dostojan čovjeka. Međunarodna zajednica je priznala fatalnu grešku učinjenu prema žrtvama genocida u Srebrenici kroz priznanje Ujedinjenih nacija i kroz deklaracije koje su neke demokratske zemlje pojedinačno donosile: Kongres Sjedinjenih Američkih Država je osudio genocid, etničko čišćenje i agresiju protiv Bosne i Hercegovine, Evropski parlament je proglasio 11. juli Danom sjećanja na genocid u Srebrenici, a Skupština Srbije je osudila ovaj zločin i ponudila izvinjenje porodicama žrtava. Dakle, nigdje u svijetu, osim u Bosni i Hercegovini, ne poriče se genocid koji je ovdje počinjen. Prijedlog zakona o zabrani poricanja holokausta i genocida blokiran je u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine upravo od onih koji poriču genocid. Jasno je da Zbunjujuće ponašanje Jasno je da će aktuelni poricatelji genocida završiti na otpadu i svjetske i historije srpskog naroda, kao što su završili i Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. No, tragično je i zbunjujuće da se neki u međunarodnoj zajednici prema poricateljima strašnih zločina u Bosni i Hercegovini odnose kao što su se odnosili prema izvršiocima tih zločina. To se mora promijeniti, jer, u suprotnom, sve izjave o Srebrenici bi zvučale prazno. 21 avgust, 2010. Revija FORUM će aktuelni poricatelji genocida završiti na otpadu i svjetske i historije srpskog naroda, kao što su završili i Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. No, tragično je i zbunjujuće da se neki u međunarodnoj zajednici prema poricateljima strašnih zločina u Bosni i Hercegovini odnose kao što su se odnosili prema izvršiocima tih zločina. To se mora promijeniti, jer, u suprotnom, sve izjave o Srebrenici bi zvučale prazno. Očekujemo da Evropska unija postavi jasan zahtjev Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, a to je usvajanje predloženog zakona o zabrani poricanja holokausta i genocida. Dokazivanje genocida ne cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine nije završen proces. Trenutno je u toku suđenje Radovanu Karadžiću koji je, prema optužnici, genocidnu namjeru uništenja bosanskohercegovačkih muslimana imao od oktobra 1991. godine. Srebrenica jeste simbol genocida nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, ali ne zaboravljamo zločine koje su počinile srpske snage širom Bosne i Hercegovine. Uskoro će se u Omarskoj održati komemoracija za žrtve srpskih koncentracionih logora iz 1992. godine. Taj događaj, kao ni mnogi drugi, neće imati ovakvu medijsku pažnju. Zbog toga, na dan komemoracije genocida u Srebrenici, sjećamo se i žrtava iz Prijedora, Ključa, Zvornika, Brčkog, Sarajeva, Manjače, Foče, Bileće, Bijeljine, te svih onih znanih i neznanih koji su pali kao žrtve ovog fašističkog projekta, bez obzira ko oni bili. 21 r e v i j a KRITIČKE PARALELE » » » Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici REISU-L-EMA DR MUSTAFA CERIĆ Dova za budućnost 1 - Jedan je Bog koji nije rodio, koji nije rođen i kojemu ništa i niko nije ravan! (Kur'an: 112). 2 - Dva su par muškarac i žena od kojih nastaje rod i porod, od kojeg postaju plemena i narodi koji treba da se priznaju i upoznaju na putu zajedničkog dobra! 3 - Tri su etničke zajednice u našoj zemlji koje su se od pamtivjeka poštivale u svojim različitostima i dopunjavale u svojim sličnostima u duhu bosanskog suživota i tolerancije! 4 - Četri su religije i tradicije: judaizam, katoličanstvo, pravoslav-lje i islam kao darovi od Jerusalema i kao dokaz Božje volje da u svijetu ima više vjera i tradicija koje treba da potiču ljude da se natječu u dobru! 22 5 - Pet je rijeka: Drina na istoku, Una na zapadu, Neretva na jugu, Sava na sjeveru i Bosna u središtu naše zemlje iz kojih svi, bez obzira na vjeru i naciju, uzimamo snagu života! 6 - Šest je neotuđivih prava svakog čovjeka: život, vjera, sloboda, imeta, čast i pravo na rod i porod! 7 - Sedam je zelenih klasova koje treba čuvati da se ne osuše u sedam gladnih godina! 8 - Osam je stubova moralnosti: bogobojaznost, čovjekoljublje, rodoljublje, domoljublje, istinoljublje, pravoljublje, miroljublje, i tolerancija! 9 - Devet je razloga da živiš i da ne kloneš duhom: da budeš svjedok genocida; da budeš borac za istinu i pravdu; da 11. jula budeš u ovdje u avgust, 2010. Revija FORUM Potočarima; da čuvaš usp-omenu na šehide - svoju rodbinu i svoju braću; da razotkrivaš ratne zločince ma gdje bili; da se boriš za prava ugroženih i obespravljenih ma ko bili; da se vratiš svome domu i domovini; i da budeš pronositelj mira i pomirenja među ljudima i narodima ma gdje bio! 10 - Deset je Božjih zapovjedi: Boga štuj, roditelje poštuj, komšiju pazi, domovinu voli, jetima ne ucvili, nemoj ubiti čovjeka, nemoj ukrasti, nemoj slagati, nemoj obećanje iznevjeriti i nemoj s pravog puta skrenuti. 11 - Jedanaest je dan u svakom od dvanaest mjeseci koji nas podsjeća na dan genocida 11. jula 1995. godine u Srebrenici! 12 - Dvanaest je havārijūna, apos- r e v i j a tola, Isaovih, a.s., učenika koje nam valja iznova slušati, kojima valja iznova vjerovati da je jedini pravi i ispravni put svima nama - put vjere, ljubavi, mira i pomirenja! Nema drugog puta za uspjeh i spas čovječanstva! 13 - Trinaest je načina da se žrtvama genocida olakša: da im se ukaže poštovanje; da im se pruži nada; da se ne okreće glava od njih; da im se iskaže ljubav i prijateljsvo; da im se nađe krov nad glavom; da im se osigura pravo na rad i zapošljavanje; da im se prizna pravo nadoknade za bol i patnju; da ih se poštedi uvreda i ponižavanja; da im se pruži ruka solidarnosti; da im se u domovini, Bosni i Hercegovini, uvijek i na svakom mjestu osiguraju osnovna ljudska prava; da im se u Srebrenici na oči ne pojavljuju policajci koji su im ubijali djecu; da im se rezolucijom sve države svijeta pridruže u osudi zločina genocida! 14 - Četrnaest godina je imao Rijad Gabeljić kad je ubijen u srebreničkom genocidu 11. jula, 1995. godine kojem ćemo danas klanjati dženazu! 15 - Petnaest je teških, tužnih i neprebolnih godina za porodice žrtava genocida u Srebrenici koje tragaju za svojim najmilijim; petnaest godina počinitelji genocida u Srebrenici kontinuirano negiraju svoj zločin, rugajući se žrtvama i prkoseći međunarodnom sudu pravde. Nadamo se da na ovu petnaestu godišnjicu genocida i nakon današnje dženaze ovdje u Potočarima nećemo sutra 12. jula ponovo gledati horde nepoznatih ljudi sa poznatim simbolima mržnje i terora kako se rugaju svima nama ovdje koji smo došli da odamo dužnu poštovanje žrtvama najstrašnijeg zločina od zločina holokausta! Žrtve srebreničkog genocida moraju se poštediti od uvreda i ponižavanja koja su se dosada događala u sred grada Srebrenice nakon ovog dostojanstvenog skupa, jer ovo je narod koji zna da dostojanstveno nosi svoj boli i patnju! Ovo je ponosan i častan narod koji nikome zlo ne misli, ali i narod koji je odlučan da ne dozvoli da mu se iko ruga i da ga ponižava! 23 « « « KRITIČKE PARALELE *** Zato, ako zaista želimo sprijećiti buduće genocide, moramo više učiniti osim prigodnih suosjećanja prema žrtvama. Moramo shvatiti dubinu psihologije počinitelja kao i ravnodušnost posmatrača genocida. Moramo ustanoviti šta je to što neke ljude, koji su inače „normalni", učini da mrze druge ljude i narode do te mjere da ih planski i sistematski žele istrebiti?! Ali i one ljude koji pomažu genocid ili stoje po strani i nijemo gledaju zločin nad nevinim ljudima! I njih treba proučiti i upoznati! Svi moramo učiti o holokaustu i genocidu ne samo kao povijesnim činjenicama, već kao način da upoznamo našu djecu o opasnosti rasizma, anti-semitizma, islamofobije i drugih primjera ljudske netrpeljivosti. Moramo poučiti mlade naraštaje da cijene demokraciju i ljudska prava te ih hrabriti da odbace mržnju, netoleranciju i etničke sukobe. Danas i ovdje u Potočarima svi moramo biti ujedinjeni u našoj zemlji, u Europi i širom svjijeta u osudi zločina genocida. Ova dova/molitva je naša nada da će nam budućnost biti bolja od naše prošlosti: avgust, 2010. Revija FORUM 1 - Bože Milostivi, ako mi zaboravimo Tebe, nemoj Ti zaboraviti nas; 2 - Ako pogriješimo, podari nam snagu Ademovog (a.s.) pokajanja; 3 - Ako nas zadesi nesreća, pouči nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa; 4 - Ako nas zamrači krivovjerje, osvjetli nam put Ibrahimovim (a.s.) pravovjerjem; 5 - Ako nas uhvati strah od silnika, osposobi nas Musaovom (a.s.) pravdom; 6 - Ako nam se ponudi mržnja, spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju; 7 - Ako budemo protjerani iz domova naših, osnaži nas Muhamedovom (a.s.) željom za povratkom domovima našim. 8 - Bože Svemogući, ujedini naša srca u vjeri i ljubavi. 9 - Učvrsti korake naše u istini i pravdi. 10 - Osnaži volju našu u bratsvu i slozi. 11 - Udruži misli naše u domu i domovini. 12 - Bože Pravedni, molimo Te da nasilnicima oduzmeš mač, a slabima da podariš moć vjere u istinu i pravdu. 13 - Molimo Te, 14 - Bože, da tuga bude nada; 15 - Da osveta bude pravda; da majčina suza bude molitva; da se više nikad i nikome ne ponovi Srebrenici! 23 r e v i j a KRITIČKE PARALELE » » » Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici Rekli su o Srebrenici BARAK OBAMA Američki ambasador u BiH Charles English pročitao je u Memorijalnom centru u Potočarima ličnu poruku predsjednika SAD-a Baracka Obame. Užas Srebrenice je mrlja na našoj kolektivnoj savjesti. Ubijeni su ljudi koji su htjeli da žive i koji su vjerovali u obećanja međunarodne zajednice da će ih zaštititi, ali bili su prepušteni samima sebi, rekao je English čitajući Obaminu poruku. Ovaj zločin je natjerao međunarodnu zajednicu da reaguje i zaustavi masakr nad civilima u BiH, navedeno je u poruci uz poruku da trajnog mira ne može biti bez pravde za srebreničke žrtve. Obama je pozvao sve zemlje da učine dodatne napore kako bi Ratko Mladić i ostali počinioci ratnih zločina bili uhapšeni. BERNARD KOUCHNER Svi koji su učestvovali u srebreničkom genocidu moraju biti uhapšeni, a pravda mora biti zadovoljena, poručio je ministar banjskih poslova Francuske Bernard Kouchner. Prema njegovim riječima, danas smo svi stanovnici Srebrenice, ali ne trebamo misliti na osvetu, već nam je potrebna tolerancija i politika koja će pomoći BiH da ide dalje i slijedi svoj put ka Evropi. Vidim da danas ima nade, jer su ovdje prisutni mnogi političari, prije svega predsjednik Srbije Boris Tadić. Smatram da je potrebno da se s političarima iz cijele BiH nađe dogovor kako bi se išlo naprijed, poručio je Kouchner izrazivši saučešće porodicama žrtava genocida u ime predsjednika Francuske Nicolasa Sarkozyja i u svoje lično. VALENTIN INZKO Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko izjavio je na komemorativnom skupu da je dužnost svih da djeluju kako bi oni koji su učestvovali u ubistvima u Srebrenici bili kažnjeni, a pravda bila zadovoljena. Ne trebamo se samo sjećati i biti pasivni posmatrači, jer mi imamo i dužnost. Naša dužnost je da djelujemo, najprije da ustanovimo pravdu, nađemo istinu i da oni koji su učestvovali u ubistvima u Srberenicu budu kažnjeni i da pravda bude zadovoljena, poručio je Inzko. On je rekao da treba pozdraviti svako časno izvinjenje i svaki iskreni napor u smislu da se pobijede zlo i mržnja. YVES LETERM Samo su mrtvi vidjeli kraj rata, napisao je grčki filozof Platon prije 2.500 godina, a danas, nažalost, moram da 24 primijetiti da ove riječi još uvijek važe, kazao je premijer Belgije Yves Leterm. Poručio je da se ovog zločina svi moraju sjećati uvijek i zauvijek, ali ne u duhu osvete, već u duhu humanosti i pravde. Iz tog razloga, kako je kazao, počinioci zločina se moraju suočiti s pravdom. Neprihvatljivo je da je komandant koji snosi najveću odgovornost za pokolj, Ratko Mladić, još uvijek na slobodi. Njegovo mjesto nije negdje gdje se krije, njegovo mjesto je u Haagu, naglasio je Leterm. TORBJORN JAGLAND Proces pomirenja na ovim prostorima mora da traje i ne smije biti završen prije nego što svi počinioci zločina ne budu izvedeni pred lice pravde, izjavio je danas generalni sekretar Vijeća Evrope Torbjřrn Jagland na komemorativnom skupu u Potočarima. DANILO TIRK Predsjednik Slovenije Danilo Tirk rekao je da svi trebaju biti svjesni zla koje se dogodilo u Srbrenici i pobrinuti se da da se nikada tako nešto ne ponovi ni ovdje ni bilo gdje u svijetu. Ističemo naše stavove i opredjeljenja da ćemo svim silama sprečavati svaku opasnost i pasivnost koja može dovesti do stradanja. Obaveza međunarodne zajednice je da svi počinioci zločina moraju da budu biti kažnjeni, rekao je Tirk, dodavši da general Ratko Mladić mora biti priveden pred lice pravde i odgovarati. REDŽEP ERDOGAN Premijer Turske Redžep Erdogan kazao je da je Srebrenica tamna mrlja cijelog svijeta i veliki udarac za međunarodne snage i međunarodnu zajednicu, te pozvao svijet da, radi budućnosti, nikada više ne dozvoli da se tako nešto ponovo dogodi. Ovdje je stradalo na desetine hiljada nedužnih muškaraca, dječaka, žena, djece i beba u povoju. Oni su jednostavno bili žrtve klasičnog etničkog čišćenja, rekao je Erdogan, dodajući da i danas ima na hiljade ljudi za kojima se traga, koji su ukopani negdje u masovnim grobnicama. On je istaknuo da je Turska osjetila bol Srebrenice, te obećao da će njegova zemlja nastaviti svoje napore u izgradnji stabilnosti, mira i prosperiteta, i to ne samo u BiH već i u Srbiji, Hrvatskoj i cijeloj regiji. Premijer Erdogan je kazao da je časna i velika deklaracija parlamenta Srbije o Srebrenici, te da je isto toliko časno i to što je predsjednik Srbije Boris Tadić došao danas u Srebrenicu. avgust, 2010. Revija FORUM r e v i j a « « « KRITIČKE PARALELE Povodom petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici Dan sjećanja iz drugog ugla Skica za scenario Piše : Mirsad Rastoder “Vjerujem da ćeš biti na skupu o Srebrenici, na koji, na veliku moju žalost nemogu doći jer sam van Podgorice. Imam potrebu da se nekome javim kad već nemogu doći pa sam odabrao Tebe da bar nekome saopštim tim povodom ; Srebrenica je živa rana svih časnih ljudi.Ukazana mi je čast što sam pozvan, S poštovanjem S. Ivanović“. Visoki OBELISK u centru parka na Pobrežju, koji Oština treba da preuredi za spomen park nevinim žrtvama 91-2001 po uzoru na čempres, monumentalan spomenik da komunicira s nebom, prima ćutanje skrušenih i zamanta svaki pogled iz fašizoidne ljušture Ova poruka sudije Ivanovića našoj Edini dodatno me motivisala da pokušam da zapišem „san“ o pripremama obilježavanju Evropskog dana sjećanja na žrtve Srebrenice u Podgorici. Činim to i zbog svih umnih ljudi koji su slično regovali, bili od pomoći ili htjeli da podijele sa nama skrušenu tišinu i mekane riječi ali i zbog vas koji će te čitati. Moguće da sam usnio ovako. U Forumu je krajem prošle godine, kao jedan od prioritetnih zadataka, planirano obilježavanje Evropskog dana Srebrenice sa elementima sjećanja na sve nevine žrtve; očišćene iz Bukovici, otete u Štrpcima, deportovane iz Herceg Novog... Vrlo lako je konstatovano da treba da uradim scenario obilježavanja. Pokušaću, rekao sam usporeno jer dok sam ih slušao ispod grudne kosti mi se uselio grč strepnje, nekog čudnog straha iz poštovanja prema mrtvima i živima. Da ih nešto slučajno ne povrijedi. Kako pogoditi onu nit koja bol, zgražavanje i saosjećanje pretvara u dostojanstveno pamćenje koje se u talasima širi i čeka osviješćeno, kajanje u trajanju, - tewbu. Da se čak i oni oholi, jednoga dana zakomešaju u svojoj nutrini i avgust, 2010. Revija FORUM zatraže oprost kod boga i ljudi. Visoki OBELISK u centru parka na Pobrežju, koji Oština treba da preuredi za spomen park nevinim žrtvama 91-2001. Po uzoru na čempres, visok spomenik da komunicira s nebom, prima ćutanje skrušenih i zamanta svaki pogled iz fašizoidne ljušture. To je osnov rješenja - poradovao sam se jedne ponoći sam sasobom. Napraviti maketu obeliska kao izazov da se o preuređenju Spomen parka razmišla u tom pravcu. Da bi bilo upećatljivije,pozva će mo ljude da ga pronesu kroz grad i u određeno vrijeme donesu u centar Pobrežja, podignu i obilježavanje može da počne. Baš tamo na onom uzvišenom platou gdje je zasađena jedna mlada sadnica. Ali to može izavati i neke neugodne rekcije, upozorili su me uvaženi pijatelji. I možda sasvim racionalno počeo sam da se pitam, dali je Podgorica dovoljno sazrela da prihvati to? Hoće li nas neko gađati kamenicom kao onda Mimohod ćutanja 96. Ni manje ni više nego iz zgrade ondašnjeg SUPa. Množile su se strepnje, dileme, grč. 25 KRITIČKE PARALELE » » » - Napravićemo obelisk od djelova koji se lako montiraju i podizanjem označiti početak obilježavanja dana sjećanja - bljesnula je nova ideja u traganju za rješenjem. Ali to nije dovoljno. Ponovo sam na prostoru postojećeg parka i zamišljam kako u njegovo središte niko ne može da uđe a da ga ne poprskaju lukovi vodenih kaplica koje bi nicale iz zemlje. Vidim poznate javne ličnosti i građani kako sa različitim stepenom nelagode prolaze kroz to „čistilište“. Umiveni pomažu stvorenjima u bijelom da sastave i podignu obelisk kako bi stekli pravo da progovore. Jeli to tehnički izvodljivo? Možda su kapije sa vodenom zavjesom nešto jednostavnije, a imale bi isti efekat jer bi se kroz njih prolazilo u centar parka, šapnuo mi je unutrašnji glas. Tih dana, krajem marta, u Pozorištu sam gledao predstavu koju su radili, poznati reditelj Eduard Miler i scenograf iz Sarajeva Osman Arslanagić pa sam nakon predstave upoznao Osmana i zamolio da se vidimo neki dan, da mu pokažem jedan prostor na kome bi htjeli nešto vrlo osjetljivo da izvedemo. Razmijenili smo adrese i aprilskog prijepodneva zajedno stgli na Pobrežje. - Moguće je napraviti široki prsten vodenih zavjesa a ovo sa kapijama je nešto laganije tehnički pripremiti. Ako se odlučite ja sam vam na raspolaganju,kazao je lucidni scenograf. Divan čovjek i sagovornik koji nadgrađuje početnu ideju pa smo se saglasili i da bi otvaranje jedne monumentalne izložbe,prije ili poslije ovog ambijentalnog obilježavanja ostavarilo trajan utisak. Pričao mi je o postavci Safeta Zeca iz Sarajeva i Eda Murtića iz Zagreba a ja njemu da su se svi umjetnici u CG rado odazivali na izložbe kojima smo obilježavali godišnjicu otmice u Štrpcima i to se pamti. Umjetnici jednostavno to osjećaju.Nijesam Osmana kasnije tržio 26 ovim povodom. Stigle su nove nedoumice. Nešto sam čuo ili predosjećao, tanjila se odlučnost da obilježavanje izvedemo na otvorenom. Zbog visokih temperatura itd... I evo jedne sasvim jednostavne varijante. Na sred parka na Pobrežju ima izdignuti plato u obliku guvna pa će mo na njega postaviti konstrukciju obeliska od žičanih elemenata i pozvati ljude da da na dan sjećanja donose cvijeće. Da od cvijeća sazidamo spomenik koji treba da vodi u nebo. U drugom planu su još bile sve birane rečenice i stihovi umnih ljudi koje bi govorili glumci - bijela stvorenja iz, ili oko svake od ovih varijanti prototipa, makete zamišljenog spomenika. Dani su prolazili a priča je krenula ka zatvorenom prostoru. Izložba eminentnih ujetnika je lako potisnuta iz ozbiljne rasprave. Kao osnov za rješenje sugerisana je poema „Majke Srebrenice Abdulaha Sidrana, kao uvod za obraćanja zvaničnika. I da se sve to izvede u Sali Crnogorskog narodnog pozorišta. Uslijedila su nova traganja i prva verzija scenarija koji je u suštini baziran na stihovima Sidrana i kompoziciji TEWBA Senada Gačevića, uz neke rečenice i drugih autora. Povod za nove prigovore i rasprave, o detaljima u tekstu, bez neophodnoe slobode za kreaciju.Dani izmiču. U toj buri prošle su;druga pa treća verzija scenarija. Sa njom su upoznati glumci odabrani po karakterima. Kompozitor Gačević, producenti Sehad i Sajo, profesorica baleta Viktorija i glumci ,svi su spremni da odlože druge obaveze da pomognu i učestvuju. Uz kompoziciju tewba kreću dokumentarni snimci iz Srebrenice. Probuđen muzikom, prvi GLASNIK u bijeloj odori poput onih iz grčkih tragedija, sa potpunom bjelinom na licu, prolazi kroz publiku i pored KIPA na početku scene. Prilazi platnu na kome se smjenjuju slike. Podigne ruke, prouči a slike nestanu. “Bolje da je nema ovakve avgust, 2010. Revija FORUM r e v i j a kakva je danas naša Srebrenica“ Ulaze drugi GLASNICI. Bijeli u bijelom. Kad se kreću govore, u kip se pretvore kada za šute. Dva melekabalerine lebde po valovima muzike i svojim pokretima oživljavaju kipove, kao znak da još ima nade za ljudskost i na ovom svijetu. Lagano, nježno, vode ih kroz priču koja budi sumnju; Jesmo li među živima ili mrtvima? Lebdeći tako između nas i slika – sjećanjana Srebrenicu, ta bića koja čas podsjećaju na majke, sestre, očeve, čas na oživjele sa tabuta približavaju se publici da iskažu poruku što u ehu odzvanja, “Mrvu pravde i zrno istine pronađite. Srebrenicu Srebrenici vratite“. Balerina silazi sa scene i daje do znaja da i neko iz prvog reda može da izađe i kaže svoju poruku o Srebrenici... Neko je podviknuo.Tražio recital bez eksperimenata! Nemogu! Nemogu! Zgučena duša, kao grudvica halve koja treba da nadje put za susret sa dušama šehida i njihovih obličja u majkama i drugim poluživim srodnicima, hoće samo da pokuša da vam predstavi onaj nijemi krik što se pamti. Tihi jecaj iz koštane srži u kojem će svako bar na tren osjetiti SUZE SREBRENICE. Prepoznati dubinu ljudskog ponora u izgubljenim pogledima srebreničana dok padaju u jame, posljednjim koracima štrbačkih putnika što lelujaju oko višegradske brane,nemoći bukovičkih staraca... Sve je to vrelo u utrobi kao plamen koji bi da eksplodira ili nađe smiraj u razumijevanju. Probudio sam se nešto prije akademskog obilježavanja Evropskog dana sječanja na žrtve srebrenice, obukao odijelo,okačio kravatu i ljubazno pozdravljao zvanice.Sve je proteklo po protokolu a ja se ipak nadam da bi neki djelić ovog sna mogao biti tewba za srebrenicu i druge nevino stradale. Ko zna jesmo li živi mi ili oni kojima se nezna počinak. r e v i j a « « « DRUŠTVO U SUSRET NOVOM POPISU Pokušaj novog raspamećivanja Ono što može obilježiti naših narednih deset godina je to da bi mogli ostati bez nacionalne odrednice. Ovo iz razloga što nedavno usvojenim novim Zakonom o popisu nije ni predviđena obaveza prikupljanja podataka o nacionalnoj pripadnosti. Umjesto te odrednice insistira se samo na izjašnjavanju o etničkoj pripadnosti. Tako bi se moglo dogoditi da narednih deset godina u zvaničnim statistikama ne bude odrednice nacionalnost Piše: Omer Mehedović U Crnoj Gori će se u periodu od 1. do 15. aprila 2011. godine, vršiti popis stanovništva, domaćinstava i stanova, prvi od obnove državnosti Crne Gore. Popisom će se obuhvatiti sljedece jedinice popisa: 1) državljani Crne Gore, državljani Crne Gore i strani državljani, strani državljani i lica bez državljanstva, koja imaju prebivalište (stalno ili privremeno) u Crnoj Gori, bez obzira da li se u vrijeme popisa nalaze u Crnoj Gori ili u inostranstvu, bez obzira da li u vrijeme popisa posjeduju licna identifikaciona dokumenta i bez obzira da li žive u stanu, drugim objektima ili na javnim površinama; 2) domaćinstva; 3) stanovi i druge nastanjene prostorije. Popisom se utvrđuje, između ostalog, koliko država ima stanovništva, kakva mu je polna, vjerska, nacionalna, starosna, obrazovna strktura, kojim jezikom govore itd. Podaci prikupljeni popisom važiće narednih deset godina. Ono što može obilježiti naših narednih deset godina je to da bi mogli ostati bez nacionalne odrednice. Ovo iz razloga što nedavno usvojenim novim Zakonom o popisu nije ni predviđena obaveza prikupljanja podataka o nacionalnoj pripadnosti. Umjesto te odrednice insistira se samo na izjašnjavanju o etničkoj pripadnosti. Tako bi se moglo dogoditi da narednih deset godina u zvaničnim statistikama ne bude odred- 27 nice nacionalnost. Naime, Skupština Crne Gore je 9.jula 2010. godine, na predlog Vlade, usvojila Zakon o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u 2011.godini. Predlog koji je Vlada dostavila na usvajanje Skupštini Crne Gore, je u članu 5 stav 1 sadržao pitanje i o nacionalnosti. Međutim, pet opozicionih poslanika je podnijelo amandmane na pomenuti tekst, kojim su predložili određene izmjene u članu 5. Umjesto da se pitaju koje su nacionalnosti, opozicioni poslanici, su predložili da se, od građana Crne Gore prikupe podaci, koje su etničke pripadnosti, dok su kod pitanja o maternjem jeziku, dodali riječi; „kao prvi jezik koji se govorio u ranom djetinjstvu u kući“. Prisutni predstavnik predlagača, direktor MONSTAT-a, prihvatio je ovakve izmjene, i zakon je zajedno sa njima usvojen. Time smo izgubili pravo na nacionalnost, koju Ustav Crne Gore prepoznaje kao prvu identitetsku odrednicu. Na stranu prilično široka lepeza tumačenja i samog pojma „etnička pripadnost“. U nas, pogotovu, je riječ etnički umnogome i prije svega asocira na mračne događaje, kao što je etničko čišćenje, i zato se mnogi, s razlogom, pitaju, šta zapravo znači ćak i zakonska reafirmacija te odrednice. Inače, riječ „etnički“ vodi porijeklo od grčke riječi etnos (grč. ethnos- pleme , narod). Danas riječ etnički ima značenje: - narodnosni, koji se odnosi avgust, 2010. Revija FORUM na narod, dok je prvobitno značio upravo - prvobitni; neznabožački,... Srodni pojmovi su: etnogeneza(grč)nastajanje i razvoj nekog naroda-, etnografija (grč.) – nauka koja opisuje i proučava život i običaje pojedinih naroda-, etnologija (grč.) - nauka o narodu itd. Dok pojam, nacija (lat. nasci - roditi se, natio) ima značenje - društvena zajedica ljudi koji govore istim jezikom, koji su zajedno proživjeli politički i kulturni razvoj i koji su prožeti sviješću o uzajamnoj pripadnosti i cjelovitosti u odnosu prema drugim nacijama( Milan Vujaklija, Leksikon stranih riječi i izraza). Svaki student Pravnog fakulteta je, čitajući Uvod u pravo, morao naučiti da je nacija stanovništvo koje živi na određenom prostoru, ima isti jezik, kultru, običaje, istoriju, a često i vjeru-, takođe, u teoriji često pod nacijom podrazumijevaju i osjećaj pripadnosti svome narodu i ljubav prema istom. Ne moramo biti pravnici pa da znamo da nam je nacionalna bliža od etničke pripadnosti, i da bliže određuje pripadnost jednom narodu, koji, svakao, ima šire značenje. Na primjer, od Arapskog naroda je nastalo više nacija, i oni se danas ne identifikju kao Arapi, već po pripadnosti svojoj naciji (Arabljani, Iračani, Sirijci, Palestinci itd.) Koji su, zapravo, bili motivi opozicionih poslanika da predlože ovakve izmjene, i koji su motivi Vlade da iste prihvati, teško je utvrditi. Većina stanovništva Crne Gore, naime, vodi porije- 27 r e v i j a DRUŠTVO » » » klo od dva naroda Južnih Slovena i Ilira. Tako bi neko odgovorio da je etnički Sloven, ili etnički Ilir. Negdje se ovih dana moglo čuti, kako je crnogorskom pisacu i kolumnisti nedeljnika Monitor, Andreju Nikolaidisu uskraćeno pravo da se, kao etnički Grk, izjasni na popisu kao Crnogorac po nacionalnosti. Motiv bi se mogao naslutiti iz ponuđenog rješenja u istom amandmanu, a koji se odnosi na jezik. Naime, kao što je prije spomenuto, pet opozicionih poslanika su predložili da se poslije riječi maternji jezik, dodaju riječi, kao prvi jezik koji se govorio u ranom djetinjstvu u kući. Ovo zapravo znači da su, maltene, svi stanovnici Crne Gore južnoslovenskog porijekla u ranom djetinjstvu govorili srpsko-hrvatskim ili, eventualno, tokom posljednje decenije minulog vijeka i srpskim jezikom, jer su to jedini jezici koji su u tom periodu bili i maternji, i službeni, i svačiji. Odgovor na ovako formulisano pitanje, koje je suprotno pravnoj praksi jer sugeriše pitanom kako da odgovori, u najboljem bi bio srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Budući da poslije obrade prikupljenih podataka, a to je potvrdio i predstavnik Monstata, program za obradu istih prihvata samo prvu riječ, u ovom slučaju srpski ili u manjem broju hrvatski. Na ovaj način, gotovo, bi nestala dva jezika, crnogorski i bosanski. Ustav Crne Gore propisuje u članu 13, da je, službeni jezik u Crnoj Gori crnogorski, a da su u službenoj upotrebi srpski, bosanski, hrvatski i albanski. S obzirom da je albanski, zbog svoje specifičnosti zaštićen, ugroženi jezici su crnogorski i bosanski. Budući da su pomenti jezici Ustavom zaštićeni, mnogi će pomisliti da ne mogu nestati. Radi podsjećanja, pored toga što je pravni, ustav je isto i politički akt, te je za njegovu izmjenu dovoljna politička volja, a osnov bi se našao u tome, da se više ne koriste pomenuti jezici, da su nestali, budući da ih nema u zvaničnim statistikama. Ustav nam jemči pravo da se slobodno izražavamo govorom ili pisanom riječju. Međutim, da li se možemo slobodno izraziti ako su nam postavljena ovakva pitanja, ili ako nam se uskraćuje pravo na identifikaciju. Zamislite da nam neko iz lične karte ili pasoša izbrišu ime, a ostave samo prezime. Ko bi bili, šta bi bili? Samo pripadnici plemena. Ohrabruje, međutim, da su se Crno- gorsko društvo nezavisnih književnika i Crnogorski PEN centar,već oglasili protestom zbog ovakvog zakonskog rješenja. Takođe, Socijdemokratska partija (SDP) Crne Gore je najavila Inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 5 stav 1 Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u 2011.godini. Ukoliko SDP ne uspije da ospori ustavnost pomenutog člana zakona, na pitanje o etničkoj pripadnosti, odgovorite kako se nacionalno osjećate (npr. Crnogorac, Srbin, Bošnjak, Musliman, Albanac, Hrvat itd), a na pitanje o jeziku, ma kako ono bilo formulisano, upišite jezik koji smatrate za svoj, i koje Ustav Crne Gore poznaje (crnogorski, srpski, bosanski, albanski ili hrvatski), jer nam to ne mogu ukratiti ma koliko željeli da nas dovedu u zabunu. Predlog za ocjenu ustavnosti Socijaldemokratska partija podnijela je Ustavnom sudu predlog za ocjenu ustavnosti člana 5 Zakona o popisu stanovništva u kome se postavlja pitanje o etničkoj, a ne nacionalnoj pripadnosti građana Crne Gore, kao i o maternjem jeziku. U SDP-u tvrde da taj član Zakona nije saglasan sa Ustavom. Potpredsjednik SDP-a Rifat Rastoder rekao je da je spornom odredbom člana 5 Zakona o popisu, gdje se nacionalna zamjenjuje etničkom pripadnošču, narušena ustavnost zakona. U tom članu Zakona propisano je da će se, između ostalog, prikupiti podaci o etničkoj pripadnosti, kao i o “maternjem jeziku kao prvom jeziku koji se 28 govorio u ranom djetinjstvu u kući”. U SDP-u smatraju da odredba o izjašnjavanju o etničkoj pripadnosti nije u skladu sa Ustavom jer je izostavljena nacionalnost, kao osnovna identitetska odrednica. “Pojam maternji jezik, kao i ustavni naziv službenog jezika (crnogorski) i jezika u službenoj upotrebi (srpski, bosanski, albanski i hrvatski) dezavuisani su sugestivnom vremenskom odrednicom 'kao prvi jezik koji se govorio u ranom djetinjstvu' kojom se iz postavljenog pitanja želi dobiti odgovor koji isključuje mogućnost korišćenja Ustavom konstituisanog prava na slobodno izjašnjavanje o maternjem jeziku pod njegovim ustavnim nazivom”, naveli su iz SDP-a. avgust, 2010. Revija FORUM r e v i j a « « « DRUŠTVO Peta bošnjačka Sehara u Plavu i Gusinju Kako do opštine i identiteta Sredinom jula u Plavu i Gusinju održana je peta Sehara kulture Bošnjaka Crne Gore. Manifestaciju je i ovaj put organizovao bošnjački Savjet u Crnoj Gori. Sehara je otvorena izložbom slika Hilmije Ćatovića, nakon čega su održane večeri sevdaha i tradicionalne muzike, u izvođenju pljevaljskih i plavskih tamburaša i "Ašik" ansambla iz Novog Pazara. U okviru programa u Gusinju je održana rasprava na temu "Kako do opštine". Moderator i predsjednik MZ Gusinje dr Rusmin Laličić istakao je da je puno pitanja I dilemma - kako do opštine Gusinje i na čija vrata sve kucati. - Kako do nečega što za život znači bolju organizovanost, bolji standard i bolju školu, bolje zdravlje i bolju kulturu, više sporta i osmjeha, više obaveza i ozbiljnosti pre- ma onima koje predstavljate, kako bi bilo bolje nama a tako i Crnoj Gori koju smo nedavno državotvorili- naglasio je Laličić i dodao da kada se ekonomski parametri stave kao osnovni i najbitniji faktor za dobijanje statusa opštine, onda se gubi na političkoj težini. On je konstatovao da dobra politika donosi dobar razvoj, ali da dobra ideja gubi u odnosu na materijalni momenat. Ovo govorim, kaže Laličić, zato što mi materijalne potencijale imamo, kao 8.000 ha obradivog zemljišta, pitku vodu, turističke potencijale, i dr. Oko 7,5 miliona eura je prošlo kroz ruke bankara Atlas Mont Banke u Gusinju, koje je urbana sredina pet vjekova, sa 2.000 domaćinstava, 800 priključaka na sanitarnu i fekalnu kanalizaciju. Ali politički faktori koji utiču na valorizaciju potencijala su bezidejni ili plagijatorski, pa loše implementi- avgust, 2010. Revija FORUM raju nečije ideje. Zato mi koji smo imali lokalnu samoupravu znamo šta to znači i kako se Gusinje razvijalo u to vrijeme, a kako sad kada o njemu odlučuju oni kojima je ono "Daleko od očiju, daleko od srcaĆ, i tako decenijama. Zato je politička odluka o formiranju opština bitna kazao je dr Laličić. Rizah Gruda, istoričar, istakao je da je Gusinje imalo upravni i administrativni centar preko 400 godina, opštinski centar do 1956. godine. Od 1913. godine pa sve do danas Gusinje je krajnja periferna tačka, izvan osnovnih razvojnih tokova u Crnoj Gori. Punih 100 godina stanovnici Gusinja i njegove okoline su u neprestanom iseljavanju. Nijedna vlast nije zaustavila iseljavanje Bošnjaka, Albanaca i Srba, niti je stvarala uslove za njihov opstanak. U Gusinju nema 53 bošnjačko-muslimanska bratstva, 25 srp- 29 r e v i j a DRUŠTVO » » » sko-pravoslavnih i 20 albanskomuslimansko-katoličkih, koji su se iselili od 1913. godine pa sve do današnjih dana u raznim pravcima, a bitisali su na ovim prostorima stotinama godina - kazao je Gruda. Kemal Purišić, poslanik, osvrnuo se na zakonsku regulativu kao kočničara povraćaja opština u Crnoj Gori -Petnjice i Gusinja, bez obzira što je dokazana njihova opravdanost. Bošnjačka stranka je mišljenja da je to prioritetni interes Bošnjaka i da Vlada i ostale državne institucije treba ozbiljnije da razmotre to pitanje. Kada je došlo vrijeme da se amandmanski djeluje to smo i uradili, ali vidjeli ste kako je to završilo. Amandman za Gusinje je odbačen na Odboru, a kada je onaj za Petnjicu prošao na odboru onda 30 je predlagač povukao Nacrt zakona i osujetio to pitanje -podsjetio je Purišić. Predsjednik Opštime Skender Šarkinović, složio se da Gusinje, kako bi doživjelo punu razvojnu mogućnost, treba da dobije opštinu. Istakao je, da je Gusinje nekada bila raskrsnica, koja to treba da bude i u buduće, a da će do punog izražaja doći otvaranjem puta kroz Albaniju. Sledećeg dana u Plavu je održan okrugli sto na temu "Bošnjaci i popis stanovništva u Crnoj Gori, april 2011. godine", i izvršeno predstavljanje iseljeničkih klubova Bošnjaka Crne Gore. Kako je istakao Ervin Spahić, moderator okruglog stola i poslanik u crnogorskoj Skupštini, raz- avgust, 2010. Revija FORUM govarano je o predstojećem popisu 2011. godine, i amandmanima SNP, koje je parlament usvojio većinom glasova, gdje su samo protiv bili poslanici SDP-a. - Na okruglom stolu smo usaglasili stavove da se popisuje po nacionalnoj pripadnosti a da jezik Bošnjaka bude bosanski. Protiv toga smo da se popisuje po etničkoj pripadnosti. Mislimo da treba da stoji nacionalna pripadnost. Protiv smo jednog amandmana gdje stoji odrednica za jezik kojim se govori. Tražimo da bude izjašnjavanje slobodno jer mi imamo taj problem dvojnosti jer su od jednog naroda napravljena dva, pa smo Bošnjaci i Muslimani- kaže Spahić i dodaje da su imali problem u prošlom popisu jer su se jedni izjašnjavali da govore bošnjačkim jezikom a drugi da govore bosanskim. Budući da je sada jezik ustavna kategorija, da zvanično u Ustavu Crne gore postoji i bosanski jezik, da u zvaničnoj upotrebi je crnogorski jezik i jezici ostalih naroda, onda smo tražili da to ovoga puta bude jedinstveno - uniformno, da se Bošnjaci izjašnjavaju da je njihov jezik bosanski - kaže Spahić. Prvi čovjek Bošnjačkog Savjeta prof. dr Šerbo Rastoder je podsjetio da Savjet već drugu godinu okuplja I preko 50 iseljeničkih klubova iz Crne Gore i tako prave strategiju oko zajedničke saradnje i zajedničkih projekata. r e v i j a « « « DRUŠTVO Ko je bio Ćazim Beg, tuški Komandant i reformator Gotovo je nemoguće proći tuškim ulicama, a ne primijetiti prisustvo starih turskih građevina koje su tu ostale nakon povlačenja Turaka sa Balkana. Centralna džamija, stara škola, bunar za vodu u Slameničkoj ulici – sve su to građevine stare već vijek. Podigao ih je slavni turski komandant, reformista i humanista, čovjek koji je odigrao veliku ulogu u stvaranju moderne turske države. Njegovo ime je Ćazim beg Dirik i on je bio guverner u više turskih gradova Pišu: Ajdin Rakic i Samir Adžovic Ćazim Beg je rođen 1881. Godine u Bitolji, u Makedoniji. Njegov otac Hasan Tahsin efendija bio je kapetan jednog turskog odreda. Poginuo je u bici na Plevnima. Njegova majka Husnija hanuma bila je u srodstvu sa egipatskim namjesnikom Mehmed Ali-pašom. Ćazim je veoma rano ostao siroče. Imao je samo jednog brata, Nuretina, koji je poginuo u ratu na Čanakaleu. Brigu o njemu preuzeće Bursali Tahir. Kasnije je krenuo u školu i tada je o njemu brinula jedna žena koju je on zvao Nana. Njen identitet nam nije poznat. Djetinjstvo Ćazim bega bilo je veoma teško. Ostavši bez roditelja, rastao je pod teškim životnim uslovima. Dok su ostala djeca jela raznovrsnu hranu, mali Ćazim nije imao priliku da bira. Hranio se somunom kojeg je začinjavao solju. I kasnije, kroz cio njegov život, obrok bi počinjao s malo hljeba i soli, podsjećajući se na njegovo surovo djetinjstvo. Nakon što je završio vojnu akademiju u Bitolji 1904. godine, biva poslat u Skadar, gdje je sa činom juzbaše pisao o ratnim potrebama vojnih štabova. U Skadru je ostao sve do 1908. godine. Oženio se Maidom, ćerkom Miralaja Fahri bega, komandanta skadarske tvrđave. Nakon dužnosti koje je obavljao u Skadru, biva prekomandovan u Tuzima. U svom dnevniku kojeg je u knjizi „Moj otac general Ćazim Dirik i Ja“ djelimično objavio sin Ćazim bega, Orhan Dirik, zabilježeno je Ćazim beg sljedeće: „Još za vrijeme ministra Talat bega i valije Bedri paše, tokom martovskih događaja 1325. (hidžretanske) godine, postavljen sam za potpukovnika tuškog regiona. Odatle, 1912. godine, u Solunu polažem ispit po njemačkom sistemu u vojnoj akademiji, i stičem zvanje kapetana...“ Dr Abdulkadir Karahan, govoreći na trećoj godišnjici smrti Ćazim bega, ističe da su njegovi prvi uspjesi počeli u Tuzima. Za samo godinu dana njegovog boravka, poklonio je Tuzima školu i džamiju. Džamija se nalazi u srcu Tuzi. Renovirana je u više navrata. Međutim, njen prvobitni oblik ostao je identičan. Bila je to građevina od velikog značaja za građane Tuzi i čak su i avgust, 2010. Revija FORUM sami građani učestvovali u njenoj izgradnji. Pored džamije, sagrađena je i škola u kojoj se odvijala vjerska nastava, a kasnije, pored vjerske, i opšta. Škola je nosila ime po narodnom heroju Mahmutu Lekiću, jednom od šest sinova Murata Hasova. Mahmut je poginuo kao partizan u bici kod Mataševa. Izgradnjom nove škole, stara škola koju je podigao Ćazim beg, a koja je nosila ime Mahmuta Lekića, vraćena je ponovo Islamskoj zajednici Crne Gore, odnosno Odboru Islamske zajednice Tuzi. Džamija je rađena od tvrdog materijala sa kamenom munarom. Godine 2000, sa lijeve strane od ulaza u džamiju, podignuta je munara čija visina iznosi trideset i tri metra. Na ulazu u džamiju stoji natpis uklesan na ploči na kome piše: „U ime Allaha Milostivog Samilosnog neka mir bude s vama vi ćete biti čestiti uđite u džennet da u njemu vječno ostanete mala varošica stimana džamija Halifa islamski Car Sultan Mehmed V veličani, prva svečanost, sreski načelnik kapetan Ćazim Bejin, da se vodi računa. Podigla se iz dobrovoljnih priloga muslimana. Kaligraf i majstor, Hadži Derviš Dibra, Podignuta 1326. h – 1908. godine Ćazim beg nije ostao upamćen 31 r e v i j a DRUŠTVO » » » samo kao veliki neimar i humanista već i kao čovjek koji je sagradio prvi bunar iz kojeg su se u početku snabdijevale cijele Tuzi. Bunar je izgrađen kao simbol velike ljubavi mladog turskog oficira prema Bademi Balji Mušinović, ćerki pekara Zejnelja i Bademe, rodom Orahovac iz Vladana. Balja je bila izuzetne ljepote. Prema narodnim predanjima, o njenoj ljepoti čulo se čak do Carigrada. Balju je zaprosio Ćazim beg Dirik dok je još boravio u Tuzima, za svog oficira, koji mu je bio rođak. Ime Ćazim bega vezuje se i za poznatu pjesmu „Vezak vezla Balja Mušinovića“. U toj pjesmi on je predstavljen kao veoma imućan čovjek koji nudi čak onoliko zlata koliko je Balja teška, samo da bi isprosio njenu ruku. On takođe gradi bunar blizu njene kuće. Pošto je bio cijenjen u društvu, uspio je da isprosi njenu ruku. Kao što možemo zaključiti iz navedenog, Ćazim beg je za kratko vrijeme ostavio mnogo tragova u istoriji Tuzi. „Bišo Čuljić, Mido Turković i Ćazim Mustagrudić bili su u delegaciji ispred podgoričkih i tuških muslimana za iseljenje u Tursku. U Turskoj su se sreli sa Ćazim begom koji je tada obavljao visoke funkcije u turskoj državi. Ovo je bio prvi kontakt građana Tuzi sa Ćazim begom nakon njegovog odlaska iz Tuzi, a ujedno i posljednji.“ Prezime Dirik, Ćazim je dobio od strane Mustafe Kemala Ataturka i iranskog Šaha Rizaa Pehlevi Hana, i to je bilo prvo prezime dobijeno u Turskoj nakon donošenja zakona o prezimenima. Deset godina vršio je 32 dužnost guvernera u Izmiru. Pored velikih priznanja i medalja dobitnik je medalje prijestolonasljednika Danila. Volio je da izučava istoriju i bio je inicijator osnivanja mnogih muzeja i institucija, posebno u Izmiru. Otvorio je mnoge škole i domove, puteve, zgrade, zoološke vrtove, i u teškim danima kada se razbolio nije želio da izostaje sa posla. Posljednje godine života proveo je kao namjesnik u Edirneu. Mnogo je volio Izmir i ostavio je u amanet da tamo bude sahranjen. Samo par dana prije nego što je predahnuo, ispričao je san koji je usnio: „Sanjao sam jedan san. Kao da letim avionom nad Izmirom i iz aviona zamotan u bijelom čaršavu avgust, 2010. Revija FORUM padam na groblje ispred džamije...“ Bio je počasni građanin mnogih gradova u Turskoj. Izvrsno je govorio francuski i ruski jezik. Mnogo je čitao i radio. Volio je omladinu i često čeznuo za svojom mladošću, izgubljenom u nepoznatim prostranstvima Balkana. Nikad nije zaboravio svoje siromašno djetinjstvo, pa je stoga uvijek pomagao sirotinju. Bio je iskreni čuvar Ataturkovih reformi, a to se lako vidi iz sljedećeg: „Nakon uvođenja latinskog pisma, Ćazim beg Dirik više nikad nije napisao ni slova na osmanskom pismu.“ Imao je troje djece. Um-ro je u četvrtak, 3. jula 1941. godine u Edirneu. Sahranjen je 5. jula u Izmiru. 1988. godine, njegove mošti su prebačene u Ankaru, u Aleji velikana. Ajdin Rakić, jedan od autora ovog članka, tokom svog istraživanja 2004. godine, imao je priliku da razgovara putem telefona sa sinom Ćazim bega Dirika, Orhanom Dirikom, koji je tada imao devedeset i jednu godinu. Zbog njegovo kasnijeg lošeg zdravstvenog stanja, nije bio u mogućnosti da ga lično upozna. Mnogi građani Tuzi danas možda i ne znaju ko je bio Ćazim beg. Njegovo ime je zvučno samo onima koji znaju da džamija u Tuzima nosi njegovo ime. No ipak, ličnost Ćazim bega ne bi trebalo tek tako zaboraviti i dozvoliti da nestane u prašini istorije. Taj kulturni reformator pokazao nam je da je u mnogo čemu prednjačio u odnosu na svoje savremenike. To je pokazao i kasnije, podržavši Kemala Ataturka u njegovim reformama i ostavši mu privržen do kraja svog života. r e v i j a « « « DRUŠTVO Kutak za dokone Teferidž Piše: Ervin Spahić Pribliižavao se 13. jul godine šezdeset i neke. Po kući se uveliko pričalo da bi dobro bilo da toga dana familijarno odemo na Kisele Vode ( Kisele Vode su izletište nadomak Bijeloga Polja đe su se tradicionalno održavali vašari, povodom važnijih datuma iz naše istorije). Bi mi milo. Ponovo ću moći da vidim bukadar mahluka na jednom mjestu. Šarene šatre biće na sve strane. Možda ovih par dinara koji mi se nalaze u džepu i koje sam uštedio zamijenim za kakvu dobru džidžu. Harmonika, zurle, gočevi odlijegaće dolinom. Prošle godine je bilo jako šuhret. Muzike i muzičara bukadar. Zbog malog prostora na kojem su se kola igrala skoro da je bilo nemoguće pratiti koji su se taktovi odnosili na koje kolo. Ali zar je to važno ? Važno je bilo da si u kolu i da poskakuješ, što možeš više, kako bi bio primijećen. Vašar ko vašar. Na jednom mjestu šarenilo boja i ukusa. Vašar je i prilika da raznovrsne nošnje, povađene iz sehara i strogo za ovu priliku čuvane ugledaju svjetlost dana. Nekim nevjestama bješe ovo prvi izlazak u narod i prilika da se pokažu i sretu sa rodbinom. Pozajmi se za ovu priliku i koja niska dukata kako bi se ostavio što bolji utisak i izazvala zavist kod onih đevojaka koje nisu iskoristile priliku i udale se na prošlom vašaru. Tijesne košulje i zapučane puljke jedva su sprečavale nabujala njedra da ne izlete van. Mješavina znoja i parfema izazivala je bururet u glavi. Mlade nevjeste i stasale đevojke bile su praćene budnim očima svekrva, zaova, majki i braće. Sjarga se na ovaj vašar sa svih strana. Ne ostane čini mi se kući ni staro ni mlado, bez oni što ih je bolest skrhala i nužda naćerala. A i oni su, pošto im đovda nije mogla, makar u mislima bili na vašaru. Nekoliko pošti neprestano je od grada prevozilo ovaj golemi mahluk na Kisele Vode. Mnogi su do grada pješačili i na desetine kilometara pa bi onda preobuvali opanke mijenjajući ih lakovanim cipelama kao i o onim sa visokim štiklama. Opanke bi brižljivo skrivali po okolnom žbunju, jer se valjalo pred akšam i prije tmuše kući vraćati. Varošani bi zbog nemogućnosti da se uguraju u poštu, obično išli „tabanovića fijakerom“ (pješke) ili kakvim točkom (bicikl) na kojem bi se našlo i po nekoliko insana. One koji su imali strpljenja da čekaju, kako bi došli na red, prevozio je Aljo Gazija svojim fijakerom, naročito uglancanim za ovu priliku. Malo je bilo onih koji su imali sopstveno auto. Jedni su na njih gledali sa zavišću a drugi sa podozrenjem budući da su ih smatrali ostacima buržoazije. Da bi se zauzela dobra pozicija koja je podrazumijevala dobar pogled i hladovinu moralo se dobro poranit. Uzgred bi se kupili vrući simiti od kojih bi jedan obavezno stradao ne iščekavši da bude pojeden uz kakav pirijan ili đuveč. Ipak su pite i ribice (mantije) vodile glavnu riječ. Kakav bi to zijafet i teferidž bio bez njih. Par sahana i tendžera uz po koju maštrafu nagurali bi u cegere i po nekoliko puta bi se provjeravalo da se slučajno ne zaboravi džezva i fildžani. Ko zadocni morao je praviti katafu kako se ne bi vas dugi dan na suncu pekao. Ženaavgust, 2010. Revija FORUM ma nijesi mogao nikako ugodit. Sve im se činjelo da je tuđa lokacija bolja. Vazda su nalazile mahanu jer su se plašile da im šta oku ne umakne. Glavni problem teferidžisanja predstavljao je ćenef. Bila su svega dva u sklopu hana koji je nosio ime lokaliteta gdje se i nalazio: „Kisele Vode“. U dugim redovima u kojima su stajale obično žene uz obavezno pocupkivanje (ne zbog muzike ) i gdje se svakoj minut činio godina, moglo se jedino čuti glasno komentarisanje: „Uf ! Što ova začama ! “ „Zurifa strijela mi te ne pogodila a đe hoj ponovo u kolo! Kloni se Vehba šera i adžamije! Vrći se ovamo fišteku! E vala ćeš mi platit! Takav ću ti ćutek kod baba nakovat, da će ti iskihat Kisela Voda! Ostala si ti meni dužna još od lanjske godine!“ - vikaše Hankuša za svojom šćerkom. Zurifa se i ne osvrnu. Kao da se ove prijetnje na drugog odnose. „Više hajem ćutek pojest, jer ko zna kad će me drugi put zapast da poigram! Nisam ja više makanja, no stasala đevojka! “ - kontaše u svojoj glavi Zurifa. Malo dalje Iljaz ruhnuo Omerakažu nehotke. Riječ po riječ za guše se pohvataše. Možda bi neki od njih bez džana ostao da ih na jadevite jade ne razdvoji milicija.“ Uh kukala im majka, što će ih taksirat snać’ u hapsani! Ostaće bez hrbata i jedan i drugi! Ni hećim im neće moć’ pomoć’!“ -muhabetisaše sama sa sobom a da je opet 33 r e v i j a DRUŠTVO » » » svi čuju - Jonuzaginca. Preko dana gledanje i u kolu igranje a pred akšam korziranje. Dva špalira jedan pored drugog po prašnjavoj džadi. Da bi se u tom križanju češće sretali mnogi su skraćivali predviđenu putanju. Tu su se i glavni pazari tvrdili između momaka i đevojaka. Zastajkivalo bi se da se ponešto priupita, utanači dogovori. Iz razmišljanja me prenu majčin glas: „Ako mislite sutra da idemo na teferidž, vi đevojke uzmite leđen i pačarve u ruke pa da se oriba gornji boj! “ „Ti - obrati se burazeru-da me poslušaš do dućana! “ Jedino ja kao najmlađi i još nekadar ostah bez zaduženja. Mada ruku na srce budući da sam došao kao peto dijete i da je do tada moj brat bio jedinac imao sam poštedu od bilo kakvih kućnih obaveza. Svi se latiše posla. U akšam majka uze da suče jufke za pitu- koju je namjeravala na sabah i pred polazak ispeći. U ceger potrpaše stvari koje će se nositi kako se sjutra ne bi što zaboravilo. Ja često pogledujem na sat jer mi se čini da skazaljke i ne mrdaju. Da bih prekratio vrijeme pođoh ranije na spavanje. Iz sna me prenu strahoviti tutanj i blještavo svjetlo koje ispuni sobu. Popridigoh se sa dušeka prostrtog po podu, protrljah oči i onako još bunovan pogledah kroz pendžer. Imadoh šta i da vidim. Sastavilo se nebo sa zemljom. Sijevaju munje uz strahovitu tutnjavu i prasak gromova. Uz pendžer niz čije se džamove slivahu kišne kapi stajaše majka. Suphanala! Velahaule! Tobe jarabi tobe estakfirula! - čuh kako zbori kad bi utihnula grmljavina. Meni suze krenuše niz lice. Taman kao kiša niz džamove. Zabih glavu u jastuk i navukoh jorgan preko glave. Znao sam da poslije ovako obilne kiše pa makar sunce i progrijalo od teferidža nema ništa. Znao sam i da do iduće godine ovakvih zajedničkih izlazaka neće biti. Za pitu se nijesam brinuo, neće propast. Poješćemo mi nju za ručak ali merak ode u helać. Đe potrefi danas kiša pored ovoliko dana 34 ponovih u sebi nekoliko puta. Pričam svom evlatu šta mi je kao maksumu pričinjavalo merak i čemu sam se sve radovao. Pričam im kako bih se obradovao ako bih kupio ili bi mi neko donio šareni čibuk od šećera. Crveno-bijeli. Djeca iz čitavog sokaka ,skupljala bi novac kako bi kupili gumenu loptu. Lopta bi po dogovoru kružila na „konak“ od jednog do drugog. Kada bi red dosao na mene žao bi mi milo da zaspim kako bih što duže vremena proveo sa njom. Kada bi se lopta probusila djeca iz mahale bila bi u žalosti i po nekoliko dana. “Ovog rahatluka koji danas vi imate tada nije bilo. Vanjski klozeti (popularno zvati ćenefi) nalazili su se obično podalje od kuće tako da si zimi da bi do njih stigao morao „punu ratnu opremu“ da obučeš. Voda za kupanje grijala se na šporetu na drva u ogromnim kazanima. Umjesto kade- banjica. Umjesto tuš baterije kakva stara maštrafa ili džezva“. Ljeti nam je Lim bio glavni hamam. Pričam im kako sam navlačio rukavice da u hladnoj sobi knjigu mogu držati-a djeca da puknu od smijeha. Ne mogu reći da mi ne bi krivo. Ali šta da radim?Novi je vakat sada- vele. Koji novi vakat? Ono za Kisele Vode nije no crnji i gori. Vašara i teferidža više nema. Od objekata koji su se tu nalazili još restoran kako tako odolijeva. Ne radi ali je šućur Allahu živ. U bungalovima poslije turista jeavgust, 2010. Revija FORUM dno vrijeme su boravile izbjeglice a sada socijalni slučajevi. Gornji izvor mineralne vode više i ne postoji. Ni ime ga ne sačuva (Izvor Kralja Nikole). Jedinu nadu daje nam bušotina termalne vode,koja je svake godine (na riječima) sve dublja. Bušenje počinjemo „3. januara“ ( Dan oslobođenja Bijeloga Polja) a radove na bušenju „inteziviramo“ u izbornim godinama. Ovaj posao stoljeća koji je trebao da donese nafaku i hair ovom kraju i da nam svima bude „ banja“ još uvijek je nedovršen. Zato nama trebaju izbori. Što više izbora rupa sve dublja. Ko kaže u budžetu? Ja to nijesam rekao! Hesapim da to neko iz opozicije dobacuje. Šereti vele koliko bušimo more biti da smo probili na drugu stranu zemljine lopte ,pa sad drugi uživa plodove našeg rada. Oni najzlobniji vele da je od siline našeg bušenja počelo da podrhtava i tlo po svijetu. Bjelopoljsaka tafra pomislih. Nikako im ugodit. Taman ko zloj svekrvi iz hićaje što slijedi. Prinosila nevjesta kahvu majci (koja je došla da je obiđe) i svekrvi, pa kako je sipala kahvu iz džezve u fildžan malo kahve prospe na tacnu. Ona tu kahvu stavi ispred majke a onu drugu ispred svekrve, konta majka neće zamjerit a svekrva može. Svekrva se sve vrpolji bi da kaže ne bi i na kraju ne izdrža no prozbori: „Vidi ti nje majci sipa i u fildžan i u tacnu a meni samo u fildžan!“ Allahimanet! r e v i j a « « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE Sehara Ibiša Kujevića Ispod vela zaborava U izdanju Bošnjačkog savjeta u CG ovih dana je promovisana izuzetno rijetka „Sehara“ od šest video, DVD zapisa koja slikom i riječju otkriva izvorne vrijednosti o kojima samo kadkad sjećanje progovori.U tu ukrasnu drvenu seharu-škrinjukutiju autor Ibiš Kujević spakovao je 6 filmpva i CD sa autentičnim tonskim zapisima izvorne- etno muzike. Dizajnerski opremljene i luksuzno upakovane DVD-e prati mini monografija na stotinušesdeset strana. Nadam se da će uskoro iz štampe izaći i fotomonografija od preko 200.strana u kojoj će mnogi prepoznavati sekvence iz sjećanja i priča svojih dedova i nana,kazao je Kujević. Dugo istražujući po terenu Ibiš je sakupio dragocjeno blago iz kulturne tradicije Bošnjaka i drugih naroda na prostoru: Rožaja, Plava, Gusinja, Berana, Bijelog Polja, Petnjice, Pljevalja, Sjenice, Tutina, Novog Pazara, Nove Varoši, Priboja, Prijepolja. Prošlo je punih četrdeset godina od kako sam sa Delijom Kurpejovićem i drugim savremenicima započeo stvaranje folklornog ansambla u Rožajama, koji je zvanično registrovan 1971.godine, podsjetio je za Forum Kujević. Kroz „Vrelo Ibra“ prošle su hiljade članova ovog društva, a naši koncerti su prikazani u preko četrdeset država Evrope, Azije i Afrike. Htjeli smo i sa mnogo entuzijazma, posvećenosti i odricanja, naše igre, pjesmu i običaje ponosno pokazivali na malim i velikim scenama i za to dobijali aplauze ,nagrade i priznanja. Svih tih godina sakupljao sam detalje - izvornog stvaralaštva. To narodno blago je ustvari identitet naroda kome i sam pripadam, - kaže Kujević. Sa skuplanjem ove građe počeo sam davne 1969. godine, što bi se reklo o svom trošku i za svij “ćeif“, avgust, 2010. Revija FORUM ne da bih radio to što sada radim, nego da sakupljama muzičko - folklornu građu za folklor, a uz to, i sve drugo iz kulturnog nasljeđa i tradicije naroda na ovim prostorima. Kao terenac,imao sam sreću da upoznam i sarađujem sa profesorima, akademicima, - najvećim imenima iz ove oblasti: iz Beograda, Zagreba, Ljubljane i Skoplja, od kojih ne samo da sam učio nego postepeno ušao u samu suštinu i svaku poru ove oblasti, što će te vidjeti i na ovim zapisima „Ispod vela zaborava“, a nadam se i na drugim koji čekaju u mojim arhivama. Nažalost, zbog mršavih finansija mnogo toga, posebno iz folklora može otići u zaborav. Sa tim će, bojim se otići i neponovljivo etnološko blago čijem očuvanj sam davao i dajem sve od sebe pa ako se kojim slučajem desi da propadne neće biti moja krivica, - kaže sa sjetom Kujević. Nijesam ja jedini koji o tome treba da misli. 35 r e v i j a KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » » Izložba slika Džengisa Režepagića u Podgorici Zvijezda tjera mjeseca Rad Džengisa Redžepagića Izložba slika Džengisa Redžepagića pod nazivom „Zvijezda tjera mjeseca” otvorena je u galeriji „Centar” u Podgorici. Izložbu je otvorila istoričarka umjetnosti Milica Radulović. - U ovim snažnim estetskim strukturama, sažima se čitav zamišljen prostor fiksiran u simboličkim znakovima umjetnikove poetike, i tako formira beskrajan prostor Redžepagićeve slike rekla je Milica Radulović. Režepagić se predstavio značajnim brojem slika, tematski određenih tehnikom akrilik na platnu. Sve moje slike nastaju pod punom emocijom. Nastale su vodeći se „sevdalinkom” kao jednom od tema moje tradicionalne misli. Muzika je jako važna u mom životu, i to ne samo tradicionalna. Jako sam vezan za muziku, otkriću vam tajnu, i više nego za slikarstvo. Kolorit je nastajao potpuno vođen emocijom, dok sam temi o simbolima bio potpuno posvećen - rekao je Redžepagić. I istinski se osjeća duh istorijskog i mističnog protkanog simbolikom. Djelo koje najodređenije govori o temi izložbe i objašnjava autora po pravcu njegove misli kroz samo nekoliko simbola je slika pod autentičnim nazivom „Po dućanu biser rasturila”. Kolorit je ujednačeniji i čini se da je autor više razmišljao o bitnosti veze između teme i kolorita. Osjećanja su prenešena, jer vam ne treba lik ili predmet da biste osjetili ženu, biser, dućan. Takođe, slika pod nazivom „Na jaliji badem drvo” svedena je na nekoliko bitnih i snažnih elemenata, emotivno nabije- na i savremeno pojednostavljena. Redžepagić je predstavio snagu u sebi vođenu dubokom emocijom i prenio je na publiku. Uspio je u tome kroz simbole, dok spektar kolorita pripada gledaocu, svidio mu se ili, možda, ne... Sevdah raspiren bojama Likovni umjetnik Džengis Redžepagić je profesor na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, poznat je po svom istančanom osjećaju za suptilnu mjeru. Učestvovao je na preko stotinu kolektivnih izložbi, a ovo je njegova 32-ga samostalna u regionu i inostranstvu. Izlagao je u Beogradu, Sarajevu,Parizu… Redžepagić podjednako insistira na tradicionalnim vrijednostima i savremenom likovnom izrazu. Ekspresijom duhovnog značenja simbola kulture kojoj pripada, ovaj umjetnik podstiče njihovu magiju i poetičnost, zapisala je istoričarka umjetnosti Milica Radulović. Sami naziv izložbe ,,Zvijezda tjera mjeseca” sažima čitavu raskoš umjetničke pojetike u čijem se mognovenju prepoznaje svaka duša dotaknuta sevda- 36 hom. Kolorit uvodi posmatrača da među nekoliko simbola uroni u čaroliju “Po dućanu biser rasturila” ili da šetajući potraži drvo ushićenja kao što je “Na jaliji badem drvo raslo”. - Sve moje slike nastaju pod punom emocijom. Nastale su vodeći se sevdalinkom kao jednom od tema moje tradicionalne misli. Muzika je jako važna u mom životu i to ne samo tradicionalno. Jako sam vezan za muziku, možda i više nego za slikarstvo. Kolorit nastaje potpuno vođen emocijama, dok sam tematski simbolima bio potpuno posvećen kazao je Redžepagić. Emotivno snažne a savremeno pojednostavljene slike iz sevdaha i o sevdahu nikoga ne ostavljaju ravdnodušnim. avgust, 2010. Revija FORUM r e v i j a « « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE Slika je kao pjesma Piše: Ferid Muhić Nužno je bilo da vidim mlad mjesec, na ponocnoj modrini neba i zvijezdu: ni uz njega, ni od njega! U najtanju dlaku najfinijeg kista, baš onako kako sam noćas dočekao da vidim! U zadnji čas, a opet, ne prekasno, taman koliko je dijelilo onu zvijezdu od mladog mjeseca, i spajalo mladi mjesec sa zvijezdom! Samo je tako mogao nastati ovaj tekst. U istoriji umjetnosti, transpozicija likovnih djela u poetski iskaz, drevni je izazov stvaralaca obdarenih darom sinestezije! Vidiš neku sliku, a ona se u tebi oglasi riječima pjesme! O tom čudu spajanja nemustog vida i slijepog jezika, u kom slijepa pjesma, kroz čin inicijacije slikom progleda, zna se odavno. Čas je to zagrljaj, čas opet nadznjevanje momka i djevojke, čas natpjevanje slavuja i djevojke, čas dvoboj viteza i zmaja! O tome je Horacij napisao klasičnu raspravu, naslovljenu Epistola ad Pisones, i skovao nezaboravnu formulu: ”Ut pictura poesis” - ”Pjesma je kao slika”. Veliki teoretičar Gisbert Kranc sačinio je 1973 godine, fascinantni spisak sa preko 40.000 pjesama inspirisanih likovnim djelima, samo u istoriji evropske umjetnosti! Slikar i pjesnik Džengis Redžepagić je jedan od rijetkih koji su eksplicite potvrdili mogućnost, gotovo neslućenu, ili jedva naslućenu! formule ”Ut poesis picture”-” Slika je kao pjesma”. Ako je do njega slijepi jezik kroz sliku progledao, kod Džengisa i od Džengisa, nemušti vid je, inicijacijom poezije, zapjevao! Džengis Redžepagić je, kao i njegov veliki istorijski imenjak i prethodnik, osvojio i objedinio dva velika područja što su bila razdvojena: “Zvjezda tjera mjeseca” Džengisa Redžepagića onaj Aziju i Evropu, ovaj pjesmu i sliku! I jedan i drugi, Istok i Zapad, zoru i sumrak, Mjesec i Zvijezdu. Jer i Sunce je Zvijezda. Njegov ciklus ”Zvijezda tjera Mjeseca” spaja, uz sve rečeno, i ono kontingentno, ono što se oblikuje u kulturu, kroz ljude, kroz pjesmu, kroz hasret i sevdah, sa onim univerzalnim što se kao nepresahla žudnja saopštava odvajkada kao velika nostalgija ljudskog roda za ljepotom! Bosanska i Bošnjačka nostalgija za ljepotom, formulisana kroz pjesmu kao sevdalinka, na Džengisovim slikama pjeva jedrima Sindbadovog broda, obrisima vitkih munara, sijevom pogleda, dodirima od zlata i damarom strijepnje koja zlato za čas sroni u žutu rumen pustinjskog pijeska! ”Na jaliji badem drvo” koje smo mogli samo prizivati kroz pjesmu, avgust, 2010. Revija FORUM Džengisovoj slici se odazove onakvo kakvo se ne može opisati već samo vidjeti onakvo kakvo je moralo biti i kakvo će uvijek biti: raskosna livada/jalija, a u njoj tanko stablo bademovo, sa krošnjom prepunom mirisnih badema, ulomaka zagrljaja, i lišćem od zvjezdanog praha poljubaca. I nebeske staze jesu samo one kojima će dragi u pohode djevojci doći: pjesma ”Tudijer mi dragi prohodi” postala je prizor, blistava slika tragova stopa kroz paperje oblaka, kroz tamne sokake, kroz zadimljene čajdzinice, putanje koja nepredvidljivo, a pouzadno, vodi do onih nebeskih prostranstava u kojima svaka draga oduvijek čeka i dočekuje svog dragana! Taj isti dragi, iznebuha iz pjesme dojaše pred nas, pretvoren u slike ciklusa ”Ja ne gledam sunca ni 37 KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » » r e v i j a Slike Džengisa Redžepagića mjeseca” ! Gledamo ga i jasno vidimo da je to isti onaj kojeg je svaka djevojka uvijek čekala i isti onaj kojeg je dočekala svaka djevojka koja je znala kog je čekala. Evo ga, na svom “Doratu” jezdi, iskre izbijaju ispod njegovih kopita, a dragi vođen hasretom, upravljan sevdahom, tim nepogrješivim iglama na kompasu ljubavi, hrli njoj u zagrljaj! Čak i na samu misao o njoj ”kad je se sjeti, kad mu na um padne draga!“ on više ne vidi ni mraka ni oblaka! A mi i njega i nju i njihovu ljubav vidimo i njihovu pjesmu čujemo na Džengisovoj slici! “Kradem ti se u večeri” - u večeri pod pendzeri!, - pjesma koja bi zauvijek ostala na slutnji ljepote i uzbudljivog nemira, da je ostala samo pjesma, na slikama Džengisa Redžepagića sine, bljesne, jasnija od sijeva munje, isprskana kadencama zelene radosti i sinkopama modre pretrnulosti, kakvu je može vidjeti samo onaj ko se krao kroz večeri: i ko je zastao pred slikama Džengisovim! I nagovjestaj kockica, rombova koji se dodiruju tamnom i svjetlom 38 površinom a koje su zajednička potka gotovo na svim slikama ovog ciklusa, jeste metafizicka epska pjesma o nadmetanju u kom se dan sa noći za prevlast bori, gdje radost smjenjuje teški dert a crna žuč melanholije presahne pred jarkim odbljeskom osmjeha! I sve što se dogodi, sve o čemu se pjeva, a oči ne vide, i ono što oči vide a pjesma ne dosegne, sve je to sabrano u ovoj elegiji i odi, tužbalici i himni, koju Džengis Redžepagić hvata u okvir svojih slika kroz tanki srp mjeseca i treperavi otsjaj zvijezde, koji se gone i stižu, bježe jedno od drugog i traže se, gube se i nalaze se po beskraju marokanski modrog ponoćnog neba pod kojim protiče sve; i ovi naši zivoti i nesporazumi, uzdanje i cemer, žudnja i ispunjenje. Sve ono što su ljudi cijelog svijeta oduvijek samo riječima prizivali, pjevajući o neizrecivom čudu nazvanom ljubav i život, a što bi ostalo nevidljivo, isto je ono o čemu Bošnjaci Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Balkana vijekovima pjevaju u pjesmama sevdalinkama. Džengis Redžepagić je snagom arhajskog avgust, 2010. Revija FORUM umjetničkog samana, upravo to naveo da se oglasi i zapjeva kroz njegove slike! I velika metafora Zvijezde koja bi da se Mjesecu primakne, da ga stigne, da se sa njim, za gorom na vodi sastane! Ta priča o vječnoj žudnji čovjeka da se sa onim koga voli, jednom i zauvijek, sastane iza neke tamne gore, na nekoj tajnoj vodi, nedostupan svim jadima ovog svijeta, kao što su im nedostupni zvijezda i mjesec, - koju smo dosada samo rijecima tkali, zapjevala je sada bojama Džengisovih slika kroz alhemiju njegovog čudesnog talenta! Ko hoće da vidi ono što se do sada nije moglo vidjeti: sliku pjesme sevdalinke! - vidjeće to na njegovim slikama. Ko hoće da čuje ono što se nije moglo čuti: sevdalinku ispjevanu bojama, uz neuporedive zvuke slikarskog saza! “ - čuće to na ovim slikama! Svaka slika iz ovog ciklusa Džengisa Redžepagića, jeste brilijantna demonstracija imperativa da se, pokraj do sada poznatog načela “Pjesma je kao slika!” u teoriju likovnih umjetnosti i estetiku mora uvesti i princip da je “Slika je kao pjesma!”. r e v i j a « « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE Bilten „Bihor“ prerasta u ozbiljno bošnjačko glasilo u Luksemburgu Ko to tamo piše Piše: Faiz Softić Pero jeste zraka sunca, ali može bit i teže od olova, i crnje od noći. Pišući, podrazumijeva se da, tragajući za istinom, prije svega vodimo računa o očuvanju digniteta profesije, a žute štampe je ionako napretek. Teško je ostati indiferentan u vrijeme dok oko tebe sipe stihovi, rečenice, sintagme... Profesionalna znatiželja, vrlo često, navodi da se, pored onoga što pisac radi ili se pretpostavlja da bi trebao raditi, upusti i u iščitavanje tuđeg teksta, često zadirući u njegovo tkivo i dovodeći sebe u ulogu tumača i presuditelja kvaliteta napisanog, što je, priznaćete, nezahvalna pozicija. Novine, časopisi, radio i televizija, pogotovu one rubrike i emisije koje tretiraju kulturu i pitanja iz te oblasti, za mene su bili i ostali životno-respiratorni rekviziti koji su mi omugaćavali da kao homo sapijens opstanem na nogama i poziciram kulturološki kod od homo primigenijusa, dakle pračovjeka čije neizumrle pipke čak i dandanas osjećamo u svojoj blizini . Našavši se u sredini gdje se kultura, uopšte uzeto, nalazi na samoj margini društva, Bošnjaci u Luksemburgu, koliko god to zvučalo neprijatno, zapali su, ili se nalaze, u stanju duhovne praznine, koja se, zahvaljujući entuzijazmu određenih pojedinaca, grupa i udruženja, na razne načine pokušava premostiti. Doduše, većina to veže sa komercijalnim efektima, pa, dovodeći poznata estrdna imena ex – Yu, računaju da su, bar djelimično, popunili. To, ni u kom slučaju, ne smijemo izjednačavat sa nedavnim gosto- Zahvaljujući slabom animirnju ljudi, kao i opštoj kulturnoj percepciji u Luksemburgu imamo tridesetak jednih te istih ljudi koji, kroz čitanje knjiga i na druge načine, pomno prate kulturnu scenu Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ako je u Luksemburgu prisutno 12 000 Bošnjaka, to znači da na 450 ljudi dođe jedan koji se zanima za kulturne priredbe. vanjem izvrsnog sazlije Muaza Borogovca iz čuvene porodice sazlija ili, kako se to lijepo kaže u narodnim pjesmama, porodice „sedefli tambura“, koji je gostovao u Luksemburgu u angažmanu udruženja avgust, 2010. Revija FORUM „Bihor“. Rijetki književni skupovi, ili tribine koje se povremeno organizuju, jesu najbolja prilika da se čuje živa riječ poslenika kulture iz jezičkih rudnika kreativnih stvaralaca. 39 r e v i j a KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » » O jeziku „mikrofonskom“ Akcenti kao na štrafti Piše: Bratislav Kokolj Minulo je, bezmalo, pola stoljeća kada je mlađanim novinarima Radio-Titograda tada (i dugo, dugo potom) besjedio najbolji, najčuveniji, dosad nedostižni radio, pa i tv spiker. Taj gorostasni - a rafiniranim likom i ponašanjem gospodstveni Branislav Surutka - u cigla dva dana po četiri sata (o)držao je nezaboravne lekcije na temu mikrofonske govorne kulture, Njegov baršunasti i sugestivni glas, ugodnog “tembra” i bas-baritonsksog registra, mamljivo je ispunjavao naše uši i dušu u memljivom ambijentu podrumskog bifea tada i, zadugo zatim, jedine crnogroske radio-stanice. Govorio je, a mi smo pomno slušali, učili i mnooogo naučili o mikrofonskoj, uopšte “javnoj”govornoj kulturi u čijem opsegu su, kako veliki Brana reče: artikulacija, akcentacija, boja, ritmika, tembr i apostacija (?!) govornog aparata čiji je “proizvod”- naš glas. Ovi elementi nijesu samo atribucije, već imperativi za svakog kvalitetnog spikera, reportera, voditelja, naratora, pa i medijatora ili promotera. O glumačko-scenskom govoru – da i ne pričamo. NAŠE (NAKARADNE) NAVIKE: Primijetili ste da je riječ akcentacija pojačana – “boldovana”. S razlogom: malo duže ćemo se zadržati na toj (akcentološki) nakaradnoj i do iritacije nabujaloj navici znatnog broja, uglavnom tv voditeljki, novinarki, najavljivačica programa, ili “meteora”, i znatnog broja novinarki - manekenki u tzv. panel-susretima i (često bla-bla) razgovorima. A prilikom intervjua – sagovornik odgovara i na takva narcisoidna pitanja koja počinju sa “Kažite MI…”, “MENE interesuje, “JA bih vas pitao da MI odgovorite”... Kao da je intervjuisani đak ili student, a novinar - profesor! Nekulturno, narcisoidno, pa i nepristojno - zar ne? Ali, prava je poplava onih koji idu do blaziranog i maznog razvlačenja prvog ili drugog samoglasnika, u bezbroj riječi, imenica,imena, pridjeva, pa čaki i – brojeva? I to u gotovo (ili baš) svim našim radio i tv emisijama! AKCENTI, LJUDI I GREŠKE: Da li ste, 40 Zašto naše novinarke i novinari u elektronskim medijima otežu gdje ne treba a ne zatežu kad treba? Zašto smo zaboravili stara dobra pravila izgovora? O tome i još po nečemu iz života govori stari primorac i novinar opetovano, i bezbroj puta tako, od naših rtv poslenika pred mikrofonom – čuli akcente koje je i nemoguće ovdje napisati, jer su pri izgovoru znatno duži i od onih tz. ravnih, dakle malo produženih. A, zna se - trebalo bi da budu kratkouzlazni! Ipak, pokušaću ovako: “Noovinarima se danaas obratio preedsjednik Vlade Đukaanović, goovoreći o veelikim i jaasnim piitanjima td. I tome sl. Akcenti, slični i tipični za žargon, bezmalo i sleng sa beogradske “štrafte”. I, nažalost, za ogromnu većinu radio-tv “govornika” u tamošnjim medijima. Ali – to je njihov problem, a neki naši su to dugo slušali i (be)zdušno, da ne kaažem bezglavo, k nama prenijeli. Dakle dio blaziranog velegradskog slenga i “jezika sa asfalta”. To je izgovor BEZ PRAVILNOG VUKOVOG KRATKOUZLAZNOG AKCENTA! No, tamo se više ne čuje glas o sjajnih, DOSAD NEPREVAZIĐENIH spikera – Surutke, Orlovića, Ljiljane, Mića, Raše, Marka (svi Marković), nema u TVBG nedavno preminule gospodstvene Hrvatice Dušanke Kalanj i drugih radio i tv srpskih spikera, novinara, reportera... Ipak, i oni su se, doduše nenamjerno i ne svojom krivicom, oglušili i ogriješili o onu nenadmašnu "Bibliju" (čitajte : Rječnik) srpskog jezika. Zar decidna poruka i pouka ne glasi: Piši kao što govoriš – čitaj kao što je napisano. Ali ne, nije tako. Jer, KOMPLETAN VUKOV RJEČNIK je napisan (I)JEKAVSKIM dijalektom, a KOMPLETNA Srbija piše i govori EKAVSKI(M)! (OD)MICANJE OD VUKA: Zašto? Meritorni lingvisti tvrde da je “ijekavština smetala” (prvo novosnobovskoj) urbanoj srpskoj “sredini”, a potom i svima osim…u nekim selima oko Čačka i Užica gdje se dandanas pridržavaju Vukovog ijekavskog pisanja i čitanja. (An-passan: ko je, dakle, prvi napao i avgust, 2010. Revija FORUM zanemario zakonitosti svojega jezika, a da “debelo zamera” onima koji se vraćaju svojem, autentičnom, svojstvenom?) I, kad već pomenuh vrle srpske, valja se prisjetiti i onih koji su, uglavnom na našem radiju “držali katedru” pravog dijalekta i akcentovanja: Dragutin i Dušanka Šundić, Smilja Knežević, Dragiša Milić, Rosanda Kovijanić, Beba Kljajić-Čejovic, a ima ih još. Nažalost, mnogo manje od broja onih koji nam danas, i kod nas, već poodavna, “paraju” uši, kvare jezik, pogrešno uče našu mlađu generaciju. Oni, srećom, ne poprimaju takva “jezička naravoučenija” (zamalo ne napisah – načertanija”). Da: ne poprimaju – dok ne stanu-sjednu pred mikrofonom plasirajući nam one, kako rekoh - mazne, a dodao bih i blazirano-rasp(j)evane akcente sa beogradske štrafte. Izvinjavam se, ali to se posebice može odnositi na jednu, po mnogočemu dobru voditeljku Dnevnika TVCG koja , kao da nikada u životu, barem na dva sata, nije boravila u Nikšiću - gradu odakle su pred naše mikrofone stali i stasali oni kojima je Vukov (pa i Belićev, Kangrgin, Kilibardin…) KRATKOUZLAZNI akcenat, dugo i doživotno, (p)ostao zakon(itost) pravog i pravilnog govora u Crnoj Gori dosad “ni za zeru” promijenjenim dijalektom i izgovorom! ZASLUŽNI I ZABORAVLJENI: Na kraju, moram istaći i zdušnu pomoć i brigu filigranski preciznog lingviste, dugogodišnjeg, rafiniranog lektora i džentlmena Veljka Mićovića, koji je, tokom potonjih decenija minulog vijeka - jeziku učio i usavršio generacije spikera i novinara RadioTitograda. Vaistinu, mnogo, mnogo smo mu zahvalni. Osim što nam je štedro “pročišćavao” govor i tekstove, nerijetko nas je podsjećao da je jezik prva i najkompletnija “lična karta” od tog i svih ostalih osobina i “osobnih dokumenata”. Konačno i Biblija, u oba Zavjeta, počinje sa “U početku bijaše riječ!” r e v i j a « « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE Muzičko nasljeđe Crne Gore: Hamdije Šahinpašića Živa etnomuzička riznica Piše: Rajko Cerović Imena Hamdije Šahinpašića, narodnog pjevača, znalca mnogih narodnih lirskih pjesama, posebno iz pljevaljskog kraja, zatim šire oblasti Sandžaka, odnosno tromeđe Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine, danas se u Crnoj Gori sjećaju neki relativno stariji ljudi ili samo etnomuzikolozi koji izučavaju narodnu muzičku tradiciju naših krajeva. Malo ko zna da je zahvaljujući Hamdiji Šahinpašiću spašeno od zaborava mnoštvo izuzetno lijepih narodnih pjesama, prije svega sevdalinki, koje i po rafinovanosti tekstova i muzičkoj ljepoti i izražajnosti predstavljaju u ovoj oblasti, najblaže rečeno, same antologijske vrijednosti. Hamdija Šahinpašić nije znao samo tekstove narodnih lirskih pjesama, nego je, pamteći njihove melodije, sve mogao odmah otpjevati. Hamdija Šahinpašić je bio fenomen čiji značaj, posebno za crnogorsku narodnu muzičku riznicu, nikad nije dovoljno uočen i iskorišćen za izučavanje domaćeg etnomuzičkog nasljeđa. Rođen u Pljevljima 1914. godine, od oca Asimbega i majke Šerife, čiji je pjevački talenat i čudesnu memoriju, po sopstvenom kazivanju, naslijedio, Hamdija Šahinpašić je imao dug i zanimljiv život, ni malo lišen patnje koju nije zasluživao. Umro je u devedesetoj godini, gotovo slijep, jer je od mladosti imao problema sa vidom. Godine 1938. završio je medresu, ali je poslije Drugog svjetskog rata, kao vjernik i sekretar islamske zajednice u Pljevljima, potpisao najbezazlenije zaključke o potrebi održavanja i obnove džamija, ili održavanja islamskih grobalja. To je bilo dovoljno da ga tadašnja, rigidna komunistička Bio je živa i bogata zbirka, divna građa za etnomuzikologiju, primjer plemenitog pjevača koji nikad nije težio za komercijalizacijom vlastitog znanja i umijeća Hamdija Šahinpašić vlast, uhapsi i bez ikakvog suđenja drži u zatvoru u Bogdanovom kraju pune tri ipo godine. Naravno, da se Šahinpašićeva golgota nije na tome završila. Poslije zatvora pratila ga je sudbina navodnog protivnika socijalističkog društvenog poretka, uskraćene mogućnosti za posao, nepovjerenje na svakom koraku, ni malo laka borba za egzistenciju i ponos nezasluženo povrijeđene osobe. Bivajući dugo bez posla javio se 1957. godine na konkurs Radio Titograda za horskog pjevača. Pošto je bio primljen vrlo brzo se afirmisao ne samo kao član hora nego i njegov istaknuti solista.Na žalost, kao što se mnogo stvari na taj avgust, 2010. Revija FORUM način ranih poslijeratnih godina događalo Crnoj Gori, hor je nakon tri godine postojanja i rada ukinut, navodno zbog nedostatka sredstava. Tada su ukinuta i četiri profesionalna pozorišta, poznata i možemo reći legendarna Srednja umjetnička škola u Hercegnovom, Lovćen film, nešto kasnije i Naučno društvo Crne Gore koje je predstavljalo jezgro moguće akademije nauka. Crna Gora je postajala duboka jugoslovenska provincija dok su njeni stvaraoci tražeći stvaralačku potvrdu i afirmaciju odlazili u druge sredine. Tako je bez posla ostao Hamdija Šahinpašić, prinuđen da se u Novom Pazaru i drugim bliskim gradovima izdrža- 41 r e v i j a KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » » Kvalitet jezičkog i narodnog muzičkog izraza Sigurno do danas sevdalinka, kao najljepša narodna pjesma sa naših prostora, orijentalna po porijeklu i melodijskoj osnovnoj liniji, muslimanske, odnosno bošnjačke provenijencije i tradicije, našeg štokavskog jezika, predstavlja još i najbolje naše nasljeđe u oblasti ljubavno erotskog, i neprevaziđen kvalitet jezičkog i narodnog muzičkog izraza. Davno je zaboravljeno da je riječ o pjesmi nastaloj najčešće u gradskim središtima, pretežno nastanjenim islamskim svijetom, postala je zajedničko va pjevanjem u kafani, poslu koji tada nije bio komercijalizovan kao danas. Nekako je uspio da se zaposli kao sekretar Gimnazije „Braća Ribar” u Sarajevu i trajno ostane u Sarajevu kao izuzetno poštovana i omiljena osoba. Nikad, poslije Titograda, nije više radio kao profesionalac u radiju ili televiziji i ako je u Sarajevu povremeno nastupao kao pjevač. I ako su u Radiju Sarajevo snimali po neku Hamdijinu pjesmu, pravi trenutak za afirmaciju ovog vrijednog znalca narodnih pjesama iz sjeverne Crne Gore, dijela Srbije i Bosne i Hercegovine nastupio je znatno ranije, njegovim susretom sa etnomuzikologom profesorom Miodragom Vasiljevićem. Vasiljević je u nekoliko navrata bivao u Pljevljima i Sandžaku tokom 1948. i 1949. godine, zablježio od Hamdije izvjestan broj pjesama, ali pri tadašnjem nivou snimajuće tehnike nije, na terenu, mogao mnogo učiniti. Silno se obradovao kad se sa Hamdijom 1951. godine sreo u Beogradu prilikom jednog Hamdijinog dolaska na kontrolu vida. Profesor Vasiljević ga je poveo u svoj stan u kojem je za snimanje imao bolje uslove nego u Pljevljima i za nekoliko dana snimio fantastičan broj od 300 pjesama. Slijedio je Vasiljevićev ni malo lak rad na notnoj transkripciji Hamdijinih, odnos- 42 nasljeđe, tako da je, recimo u Crnoj Gori, dugo predstavlajala gotovo jedinu gradsku pjesmu. Pjesma ljubavne patnje, najčešće nezadovoljene ljubavi, čežnje i melanholije, delikatna u izrazu, za razliku od danas popularnih novokomponovanih pjesama sa prostačkom erotskom eksplikativnošću. i vikom u izvođenju, koja treba da poništi nedostatak mašte i banalnost sadržaja. Jednom je daroviti pisac Miljenko Jergović uporedio našu sevdalinku sa portugalskim fado melodijama. no narodnih pjesama koje je Hamdija pjevao i kazivao. Kad je profesor Vasiljević umro 1963. godine transkripcija pjesama nije bila završena. Onda su profesorova ćerka i njegovi studenti dovršili transkripciju zbirke. Ne znam kako se i na koji način knjiga pojavila u Moskvi 1967. godine pod naslovom Jugoslovenske pjesme iz Sandžaka sa imenom pjevača i pamtiše Hamdije Šahinpašića. Bio je to prodor našeg muzičkog folklora u inostranstvo i širi naučni tretman od jugoslovenskih okvira. Zbirka je dragocjena, jer sadrži i dio notnih tekstova, do danas svakako jedinstvena na bivšem jugoslovenskom prostoru, ali je dugo ostajala neprevedena i praktično za širu upotrebu nekorišćena. Tek je 2002. objavljena jedna vrsta rimejka pod naslovom Po Taslidži pala magla. Slobodno se može reći da je Hamdijina zbirka sevdalinki najkomletnija do sada, tim prije što sadrži i tekstove i melodije. Ko zna da nije bilo Hamdijinog susreta sa profesorom Vasiljevićem koliko bi od trista pjesama samo u njihovoj knjizi danas trajalo u narodnom pamćenju. Hamdija je bio živa zbirka, hodajuća enciklopedija sevdaškog nasljeđa, istinski i iskreni pripadnik jednom svijetu ljepote i plemenitosti koji danas iščezava, najčešće zamijenjen banalnošću i avgust, 2010. Revija FORUM kulturnim surogatima. Kasnije je na sakupljanju, vrednovanju i objavljivanju epske i lirske narodne muslimanske poezije, i pjevane, ili samo kazivane, ogroman naučni učinak dostigao akademik Husein Bašić. Njegovi radovi sadrže sve što o ovom našem nasljeđu treba znati: od književnog materijala, do opisa i biografije poznatih pjevača, sakupljača, i ocjenjivača ovog narodnog blaga. Da ne pominjemo takođe naučnika Zlatana Čolakovića koji je proučio i zapise Milmana Perija u Americi koji se odnose na neprevaziđenog epskog pjevača i autora homerskog zamaha Avda Međedovića. Svi su, kad je riječ o sakupljačima narodnog lirskog muzičkog nasljeđa, u nekom smislu bili ispod mogućnosti Hamdije Šahinpašića koji je znao i riječi i melodije i mogao ih na licu mjesta rekonstruisati. Nije bio sakupljač u klasičnom smislu riječi, bio je jednostavno, sam sobom, živa i bogata zbirka, divna građa za prije svega etnomuzikologiju, primjer plemenitog pjevača koji nikad nije težio za komercijalizacijom vlastitog znanja i umijeća. Bilo bi divno da jedna ulica u zavičajnim Pljevljima uskoro ponese njegovo ime, ili možda i u Podgorici. Ime Hamdije Šahinpašića, s obziron na sve što je značio i iza sebe ostavio, ne zaslužuje da bude zaboravljeno. r e v i j a « « « PRENOSIMO Prenosimo: Deutsche Welle Dolaze Kajzerovi Bošnjaci Piše: Emir Numanović, Beč Kako bismo odmah na početku preduhitrili bilo kakve manipulacije u dnevno-političke svrhe, najprije nekoliko činjenica: 40% bosansko-hercegovačkih vojnika u vojsci Austrougarske monarhije bili su pravoslavne vjeroispovijesti, 30% bili su muslimani, 25% katolici, dok su 5% činili Jevreji i evangelisti. Svi su, bez obzira na vjeroispovijest, kao sastavni dio uniforme nosili fes i orijentalne hlače, i svi su nazivani Bošnjacima. Objašnjava ovo Christoph Neumayer (Kristof Nojmajer), jedan od autora i izdavača knjige “Des Kaiser Bosniaken“ i dodaje, smješkajući se, kako su njegovi izvori objektivni i zagarantovano nepristrasni. Hrabri i požrtvovani Sama knjiga, koju je objavila izdavačka kuća Militaria (Verlag Militaria) gotovo je monumentalna, velikog formata, sa 335 stranica, preko 600 fotografija i nekoliko stručnih tekstova u kojima se detaljno analizira okupacija BiH, te struktura, organizacija i uniformiranje bošnjačkih vojnika – „multikonfesionalne i zasigurno najegzotičnije trupe u vojsci cijele Monarhije“. I već u samom uvodu u knjigu Neumayer navodi kako su Bošnjaci bili izuzetno hrabri, požrtvovani i pouzdani vojnici, te kako je već samo njihovo pojavljivanje na linijama fronta izazivalo strah u protivničkim red-ovima. „Bilo je opšte poznato da je npr. italijanska vojska zazirala od U austrijskom Kečač-Mautenu u toku je izložba pod nazivom „Die Bosniaken kommen“ ili „Bošnjaci dolaze“, kojom autori žele detaljnije predstaviti bosanskohercegovačke vojnike u Austrougarskoj Monarhiji Bošnjaka, jer su posebno u pješadijskim okršajima bili jako efikasni“, kaže Neumayer. „Znajući da je to tako, da ulijevaju strahopoštovanje, druge monarhijske jedinice koje su ih zamjenjivale bi, nakon izmještanja Bošnjaka na druge dijelove fronta, i same nosile fesove i angažovale imame koji su se redovno oglašavali kako bi neprijatelj mislio da su Bošnjaci još uvijek tu. Povlačenje Bošnjaka se željelo zataškati, jer su protivnici, sve dok bi liniju fronta držali Bošnjaci, rijetko napadali“. Strah i trepet No, nisu Bošnjaci samo na linijama fronta bili „strah i trepet“, već i u unutrašnjosti Monarhije, u Beču, Budimpešti i Gracu, gdje su služili u osiguravanju ministarstava ili kao avgust, 2010. Revija FORUM pomoć policiji pri smirivanju nereda i demonstracija. Bilo je to vrijeme socijalnih i nacionalnih pobuna i nemira, kaže Neumayer, a Bošnjaci su, dodaje, bili dosljedni i konzekventni. Prvenstveni razlozi za njihovo slanje u unutrašnjost Monarhije bili su, ipak, drugačije prirode. Sa jedne strane, monarhijska uprava je nakon osvajanja BiH stanovništvu u unutrašnjosti željela pokazati svoje „egzotične Bošnjake“, dok je sa druge strane i Bošnjacima valjalo pokazati lijepe i raskošne gradove Monarhije. Time ih se željelo fascinirati i učiniti ponosnim na njihovo novo carstvo. „Danas bi se reklo, bio je to dobar marketinški trik“, smije se Neumayer. I zaista, kakve je sve trikove u pristupu Bosni i Hercegovini morala primijeniti Austrougarska mo- 43 r e v i j a PRENOSIMO » » » narhija, da je u njenom stanov-ništvu za tako kratko vrijeme dobila tako odane i požrtvovane vojnike? Muslimansko stanovništvo je, svega nekoliko godina prije uvođenje opšta vojne obaveze 1882, pružalo najžešći otpor okupaciji od strane jedne „kršćanske sile“, a nije li i pravoslavno stanovništvo ostalo vjerno Kajzeru čak i kada je Moarhija bila u ratu sa Srbijom. Christoph Neumayer o tome kaže: „Tipično za austrougarsku administraciju bila je garancija pravne sigurnosti za sve žitelje monarhije. Važan je bio i pristup imovinskom pitanju, te izgradnja zemlje uopšte. Ukratko, strukture pravne države su jako brzo postale vidljive i narod je to znao cijeniti. Posebno se obratilo pažnju i na vjerske potrebe vojske i stanovništva, u vojnoj službi bili su kako pravoslavni i katolički sveštenici, tako i imami u rabini. Rješavana su i pravno-imovinska pitanja vjerskih zajednica, islamska zajednica je dobila reis-ul-ulemu, itd… Sve je to uticalo na prihvatanje nove vlasti“, objašnjava Neumayer. bazene, zgrade, ostavila je uređene zemljišne knjige. Znači, ona je ostavila dio sebe, a i mi smo naravno htjeli dati dio sebe u želji da učestvujemo u toj uređenosti i socijalnoj renesansi koju smo htjeli doživjeti sa tada vodećom silom u Evropi. I kada bi Brisel znao primi- “Des Kaisers Bosniaken” Sličnog je mišljenja i ambasador Bosne i Hercegovine u Austriji Haris Hrle, koji je u alpskom Kečač-Mautenu prisustvovao otvaranju izložbe „Bošnjaci dolaze“, koja je koncipirana upravno na temelju knjige „Des Kaisers Bosniaken“. „Sve je to stvar pristupa“, kaže Hrle. „Pristup je zapravo ključna dimenzija u razumijevanju. Austrija je imala jedan jasan i pošten pristup, koji se poslije toga vidio na tome što nije bila kolonijalna sila. Ona je za sobom ostavila željeznicu, 44 avgust, 2010. Revija FORUM jeniti one metode i onaj 'KnowHow', koji je Beč znao primijeniti na BiH, mi bi već odavno bili u Evropskoj Uniji“, kaže ambasador Haris Hrle. Međutim i danas su na terenu u BiH dva važna austrijska „izaslanika“; Visoki predstavnik Valentin Inzko (Incko) i vrhovni zapovjednik EUFOR-a, Bernhard Baird. Kolike su šanse da Austrija dakle i danas utiče na promjenu pristupa Evropske unije prema BiH? „Slabe“, kaže Hrle, „Austrija se trudi, ona svoje istine i znanja pokušava staviti nama u korist u Briselu, međutim situacija u kojoj birokrate odlučuju o ključnim političkim pitanjima ne ide u korist BiH. Birokratija možda ne može razumjeti suštinu vrijednosti koju BiH ima, principi BiH su univerzalni principi, u osnovi, to su principi Evropske Unije. Tolerancija, multikulturalnost, razumijevanje, priznanje drugog kao jednako vrijednog, to je uvažavanje. Mi smo taj princip pokušavali provesti tokom tisućljeća, tokom vjekova, a to je razrušeno u jednoj navali teškog nacionalizma čije je sjeme u BiH uvezeno iz vana“, kaže Hrle. r e v i j a « « « REPORTAŽA Priča iz zavičaja Zakopano Zlato Piše: Remzija Hajdarpašić Abdulah, siromašan seljak iz sela Vrševa, našao se nekim poslom u Skoplju. Prije povratka pođe na pijacu da kupi poklone familiji; obećao je babu kupiti duhan, ženi košulju, a djeci simit. Obilazeći tezge privukoše mu pažnju stare mape koje, pored isto tako starih knjiga, prodavaše onizak crnomanjast čovjek, porijeklom Grk. Vješt trgovac, poznavši da je mušterija iz Crne Gore ubjeđivao je Abdulaha da su mape upravo iz tih krajeva. I stvarno za jednu od njih, zakleo bi se Abdulah, da jeste; putevi i potoci ucrtani na mapi činili su mu se poznati. Kupio bi on mapu ali ne može parama da dohvati. Ocu nije smeo na oči bez duhana. Djeca će cijeli dan savijati ovce i dvije mršave krave po Ilinom guvnu da bi dočekali oca i dobili obećani simit*. Emina, devetogodišnja kći krhkog zdravlja i kao prut tankih ručica, skočiće mu oko vrata. Ne bi mogao podnijet tugu u njenim očima kada njene nježne ručice u torbi ne bi pronašle simit. Zagrliće ga i Emin stariji sin, bistro dijete koje povazdan čobanskim štapom: čas po zemlji, čas po vazduhu ispisuje samo njemu poznatne znakove. “Planira Emin, biće nešto od njega“, govorili su ljudi. Najbilji učenik osmog razreda osnovne škole u Tucanjama upisaće Beransku gimnaziju. Stanovaće kod daidže u Haremima. Obećao je daidža Sefer: «Eminova škola - moja briga». Hajrija će izdaleka znati donosi li joj suprug poklon ili ne. Neće nijedniom riječju, ni jednim gestom pokazati žal za košuljom, a toliko ju je željela, bliži se i Aliđun... Begovskog porijekla, krupnih plavih očiju i kao zlato žute kose, koja se jedva nazire ispod besprijekorno bijele šamije nikada se nije žalila na neimaštinu. Sve njene želje vezane su za djecu: da Emin završi školu – da postane neko. Da Emina zajača, ko zna gde će se udati – ima teških kuća… ? I dobila bi Hajrija košulju da jedan mali krstić na mapi nije iritirao promućurnog gorštaka. Dobi Babo duhan žut kao zlato. Dobiše djeca simit – hljeb kojem prismoke ne treba. «Hiljadu prečih stvari od košulje – nek’ je djecu obradov’o”, tješila se Hajrija ”Opet će on, ako Bog da, nekud mrdnut, pa će donijet…” *** Kući je Abdulah pažljivo razgledao mapu, pokušavajući da odgonetne mjesto koje pokazuje krstić. Kršanja, samo Kršanja, ne može biti drugo; put prema Lokvama, Petakov krš desno, selo lijevo, potok ispred, Kršanja je sigurno, zaključi Abdulah. Mjesto je pored puta, mora kopati noću. Kramp, vreća i mrak – to je sve što treba. Familiji reče da će otići do sestre Igbale na Bor. Slaba je nešto mora je obići, sevap je, odiva je to… Skriven u Grmušama pored Petakovog krša, čekao je da čobani prognaju stoku. Prvo su prošli mlađi čobani, još nejaka djeca, žureći da se za videlice popenju na svoje ili susjedove tek uzrele trešnje. Kada je stari Alija zamakao za stadom, znao je Abdulah, u Ravništima nema više čobana. Sačekao je još malo da mrak preovlada i počeo kopati. U kamenitu i od suše otvrdlu zemlju – kramp se jedva zabadao. Ali – nije avgust, 2010. Revija FORUM Abdulah od onih koji lako odustaju. Kupiće ono imanje što Hasan prodaje, volove da ih Pešter nema, obući djecu kako treba, okitiće Hajriju... ređale su se želje dok je umornim rukama brisao znoj sa čela. Noć je odmicala, a zlata nema. Počeo je gubiti nadu i koriti sebe.”I nijesam za drugo već za krampa, ovolika Kršanja i da je zakopano – ne može se naći”. Počeše se i petlovi oglašavat, a kasnije i sunce grahnu na vrh Mušnice. ”Dosta je, nijesam ja te sreće “pomisli Abdulahu, i u tom trenutku kramp odlomi parče keramike, još par udaraca i ukaza se poklopac ćupa. On pade na koljena, prouči bismilu i otvori ćup. Smiren kakav je uvijek i bio, privuče vreću i poče pažlivo prebacivat zlatnike, kao da se bojao da ne iščeznu, a onda je i prazan ćup strpao u vreću. Prenu ga zvuk zvona. To Alijin ugič* više Miještavice predvodi stado. Abdulah prebaci vreću preko ramena, pohita i preko Lokava umače u Gradac. U mislima mu je samo Alija: je li ga prepoznao ili nije? Da bude bogat u siromašnom selu činilo mu se jednako teško kao i dosadašnja sirotinja. Zna on dobro da ne bi mogao s’praga vratiti “nevoljnika”, a svi će tražiti zajam: braća, rođaci komšije, dolaziće i iz drugih sela... Jeste, Alija je bio star ali ne i izlapio, poznao je on svog komšiju i ne samo komšiju nego i njegov kramp u žurbi zaboravljen kraj rupe. Narednih dana selo nije imalo druge priče. Ljudi u poljima, žene na seoskoj vodi, čobani za stadima, jedni su govorili da bi se smjeli obložit da je nešto našao, a drugi da nije. Jedini koji je znao istinu – poricao je sve: ”A što bih krio da sam našao, 45 r e v i j a REPORTAŽA » » » vidite kakva mi je kuća, a nejač, tovar da ga nađem malo bi bilo”, govorio je kroz smiješak u kojem se skrivala tajna. Promijenio se Abdulah, nevješto glumi siromaha, ali – nije to više onaj čovjek.. Dolaze ljudi kastana*, čak i iz dugih sela, da ga pitaju šta je iskopao. Volio bi da ga udare nego što ga to pitaju, ali – ko može narodu zatvoriti usta? Kako ništa ne traje vječno i priče o Abdulahovom zlatu polako izblijedeše. Trošio je Abdulah polako i mudro zlatnike vodeći računa da ne rasipa. A kad je zauzela treća godina od kako je na Kršanji izvuko ćup iz zemlje – započe novu kuću. Slameni krov na staroj već propušta, a sipac je toliko nagrizao brvna Manje poznate riječi: Kastana – kastile, namjerno, mahsuz… Simit – bijeli hljeb od finog pšeničnog brašna. Ugič – ovan, predvodnik stada. da je pitanje dana kad će se urušiti. Trebalo je dosta novca - jedan ćošnik košta kao pola ovce. Pođe Abdulah u Hazane kod Sima Popovića, jedinog trgovca u kraju, da traži zajam. Znatiželjan da sazna da li mu stvarno treba – Simo obeća, ali reče da mu treba nekoliko dana da prikupi od dužnika. Pažljivo je, u posebnu svesku, ispisao serijske brojeve novčanica prije nego što mu ih je predao. *** Vrati Abdulah u roku zajam, uz zahvalnost što mu je pomogao kad mu je bilo najteže. Uporedi Simo brojeve vraćenih novčanica sa onima iz sveske i vidje da su isti. Opet je selo brujalo neko vrijeme, pa utihlo. Kao epilog ostala je, za to vrijeme, plaha kula, i potomstvo koje i dan danas živi u blagostanju. Užitak za jezičke sladokusce Piše: Faiz Softić Čak i da ne napiše ništa više u svom životu, ovu priču Remzije Hajdarpašića teško da će moć zaobilaziti knjizevni kritičari, a ni ini drugi poslenici kulture koji se budu bavili pregledima književnog stvaralaštva Sandžaku, panoramama i drugim publicističkim temama iz te oblasti… Moguće da je to priča koju je autor čuo još u svom ranom djetinjstvu, pa je bilo vremena i prostora da dobro uzri u autorovoj nutrini. Ovdje prije svega mislim na onu psiho-duhovnu nutrinu koja čuva zataje i o njima često sanjari. Teško je povjerovati da je ovu priču napisao čovjek koji je apsulutno nepoznat u svijetu književnosti. Možda ni njegovi najbliži nisu bili upoznati sa njegovim darom, ali nije jedini koji se tako iznenadno pojavio na književnu scenu, ili bolje reći iskočio iz svoje zataje. Postoji niz pisaca koji su se prvi put javili u zrelom dobu i pri prvom iskoraku opčinili čitatelje i kritiku. Najupečatljiviji primjer za ovu tvrdnju je već uveliko poznat i prevođen, beskrajno talentovan Redžep Nurović iz Novog Pazara. Remzija Hajdarpašić nudi nam svoju prvu priču sa čvrstom događajnom konstantom. Radnja ove priče situirana je u podaleku prošlost, ali su na nju naneseni slojevi sadašnjeg vremena i svježine, te jezičke varijacije na kojima bi mu pozavidjeli najslavnija književna imena današnjice. – Da Emina zajača, ko zna gdje će se udat – ima 46 teških kuća…? Kako je vješto izvučena narodna sintagma « Ima teških kuća » ! Teška kuća je metafora za kuću u kojoj žive nerazumna i opaka čeljad, a takvih je, u autorovom i mom kraju, bilo napretek. Ili: Simit – hljeb kojem prismoke ne treba. U bihorskim selima, a skoro i u cijelom Sandžaku, dugo se jeo ječmen hljeb; zdrav, ali opor. Pa kada bi se došlo do simita – doživljavao se kao kolač. Nema dvojbe da je i kroz autorovo grlo prolazila ječmenica, u protivnom – teško da bi se sjetio hljeba kojem ne treba prismoke. No, ovo, ipak, treba uzeti s rezervom? I, ova kratka prilča – skaska, puna je metafora, simbolike, urođene narodne mudrosti, vrcne ponegdje izvanredna pjesnička slika, pa, za ljubitelja žive pisane riječi, pretstavlja istinski užitak. Ova priča, pažljivo i vješto, izvučena je iz narodne sehare i majstorskim glijetom oblikovana u dragulj koji ne tamni. Nisam siguran, ipak je prerano suditi, da smo u Remziji Hajdarpašiću dobili novog vrsnog pripovjedača, ali da nismo na književnoj sceni Sandžaka dobili novu dobru priču – to sigurno jesmo. I, za kraj: Sandžak, a pogotovu Bihor, jesu rasadnik talentovanih pripovjedača, znanih i neznanih; u književnosti ostvarenih i neostvarenih. Međ’ kojima od njih će pripasti mjesto Remziji Hajdarpašću – ostaje da se vidi. avgust, 2010. Revija FORUM r e v i j a « « « FELJTON Rifat RASTODER: PRAVO NA IME (II) Ko su i od kada Bošnjaci Crne Gore Već sama činjenica da se u Crnoj Gori muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka i dalje izjašnjavaju na tri različita načina - najveći broj kao Bošnjaci, jedan, istina manji, procenat, kao Muslimani, a jedan kao Crnogorci islamske vjeroispovijesti – nameće i pitanje da li su oni isti narod kao i muslimani južnoslovenskog kulturološkog predznaka iz ostalih republika i pokrajina bivše SFRJ? Konačno ako i jesu - kako im je stvarno ime - Turci, Poturice, Crnogorci islamske vjere, Hrvatsko cvijeće, Srbi islamske vjere, samo Muslimani - kako su od 1971. godine identifikovani u bivšoj SFRJ, ili, pak, Bošnjaci, kako se od posljednje jugoslovenske drame naovamo već identifikuju pripadnici ovog naroda u svim bivšim jugoslovenskim republikama? O tome u feljtonu koji prenosimo iz knjige Pravo na ime, autora Rifata Rastodera, objavljene u izdanju Udruženja“ALMANAH“, 2003. godine Statistički podaci U bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji(1945-1991) muslimani južnoslovenskog jezičkog i kulturološkog predznaka su bili jedan od šest konstitutivnih i ravnopravnih naroda (Slovenci, Hrvati, Muslimani, Srbi, Crnogorci i Makedonci. Albanci su imali status narodnosti,tj nacionalne manjine). Na popisu iz 1991. godine, posljednjeg u okviru SFRJ, u Crnoj Gori se 14,57 procenata ukupnog stanovništva izjasnilo kao Muslimani. Ako se ima u vidu i činjenica da su i u oko 5 procenata onih koji su se na ovom popisu izjasnili kao Jugosloveni, većina upravo Muslimani, pouzdano se može ustvrditi da je 1991. godine učešće Muslimana u ukupnom stanovništvu Crne Gore bilo između 17 i 19 procenata, ili nešto oko 100.000. U Andrijevici se 1991. godine, kao Musliman, izjasnilo 31 ili 0,46 odsto gradjana, u Baru 5.136 (13,76%), Beranama 11769 (30,21 %), Bijelom Polju 14062 (41,57%), Budvi 157 (1,49%), Danilovgradu 87 (0,59%), Kolašinu 28 (0,25%), Kotoru 200 (0,89%), Mojkovcu 42 (0,39%), Nikšiću 1519 (2,03%), Plavu 11199 (58,1%), Plužinama 14(0,27%), Pljevljima 6964 (17,59%), Podgorici 7622 (5,01%), Rožajama 19.983(86,97%), Tivtu 243 (2,13%), Ulcinju 1.171 (4,84%), Herceg Novom 344 (1,25%), Cetinju 106 (0,52%) i u Šavniku 4(0,11%) . U Srbiji se, iste godine, kao Muslimani izjasnilo 173.871, na Kosovu 63.487, u Hrvatskoj 47.603, Sloveniji 26.725, Makedoniji 70.000,a u BiH oko 1.905.000.građana. Ilustracije radi, sredinom XIX vijeka, muslimansko stanovništvo bilo je ubjedljivo većinsko u Baru, Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju, Beranama, Plavu, Rožajama, Herceg Novom, Nikšiću i Kolašinu. U većini ovih gradova, bilo je većinsko i u prvoj deceniji XX vijeka, dok je ubjedljivo većinsko bilo u Beogradu, Užicama, Prijepolju, Priboju, Šapcu i brojnim drugim gradovima Srbije. Procentualno učešće južnoslovenskih muslimana u ukupnom stanovništvu Crne Gore, inače, kontinuirano se smanjivalo od 30,7 odsto u 1912-oj (godini avgust, 2010. Revija FORUM oslobođenja od osmanlijske vlasti), do današnjih 15-ak procenata. Novi popis će tek pokazati demografske posljedice posljednje jugoslovenske drame (1991 –2001.). Etničko porijeklo Doseljavajući se na Balkan, Sloveni su, kako konstatuje dr Ejup Mušović3, zatekli mnogobrojno starosjedelačko stanovništvo. I sva druga etnološka istraživanja upućuju na izraženu etničku heterogenost stanovništva sa ovdašnjih prostora. Činjenice govore da bi na današnju Crnu Goru podjednako starosjedelačko pravo mogli polagati žitelji ilirskog, romanskog, vlaškog, keltskog, avarskog, kao i slovenskog porijekla. Ovo pravo, naravno, imaju i potomci starobalkanskog stanovništva – Španja, Macura, Mataruga, Kriča, Bukumira i drugih, a prema nekim manastirskim knjigama evidentno je viševjekovno prisustvo i na ovim prostorima, istina manjeg procenta Germana i Sasa. Riječju, imajući u vidu raznovrsne neminovne simbioze, teško da se 47 r e v i j a FELJTON » » » pouzdano i može utvrditi – ko je, zaista, kome danas, na Balkanu u cjelini, rod, što u cjelosti, kao i za sve ostale savremene ovdašnje narode, važi i za muslimane slovenskog jezičko-kulturološkog predznaka . Dakle, ima i pripadnika ovog naroda sa različitim, pa i azijatskim, ilirskim i drugim etničkim korijenima, ali etnološka istraživanja prof. Jovana Erdeljanovića prostora današnje Crne Gore, koja su u raznim periodima pripadala i raznim državama, počev od drevne Duklje, Zete, Raške, Crne Gore, ali i srednjevjekovne Bosne, Bosanskog ejaleta ili Bosanskog, Hercegovačkog, Skadarskog i Novopazarskog sandžaka, ukazuju, ipak, da je većina ovdašnjih muslimanskih porodica, porijeklom od starosjedelačkog, pretežno slovenskog ili sloveniziranog stanovništva, sa područja današnje Crne Gore, BiH, Srbije, Kosova ili Skadarske oblasti u Albaniji. Smatra se, kako navodi istoričar dr Ejup Mušović, da su, u istoriji poznate porodice Bušatlije i Mahmudbegovići, potomci utemeljivača savremene Crne Gore – Crnojevića. Ramadanovići, Muhadinovići, Sinanovići i Džakovići iz Stare Crne Gore, potomci su tri islamizirana sina Marka Vojinovića koji je bio u Carigradu sa Stanišom Crnojevićem, sinom jednog od rodonačelnika Crne Gore – Ivana Crnojevića i tamo primili islam. Sinanovići su, inače, i kao muslimani dugo živjeli u Ćeklićima. Imanja su im se nalazila u Vučjem Dolu. Nakon što su izbjegli istragu, početkom 18. vijeka, imanja su prodali tek 1770. godine. - Begovska kuća Osmanagića iz Podgorice, po predanju, islamizirani su Martinovići iz Bajica. Oni su se “poturčili” u približno isto vrijeme kada i Crnojevići; - Do početka 18. vijeka postojala su muslimanska bratstva u cetinjskoj regiji. Bili su, gotovo svi, od starih rodova cetinjskih i kao što predanje kazuje, bili su dosta mnogobrojni i imali znatnu moć i vlast u svojim rukama ; - Spahići iz Cuca, kako prenosi 48 Mustafa Memić4, najprije su bili iselili iz ovog sela, da bi se u Cuce ponovo vratili nakon što su primili islam. Međubratski - vjerski sukobi, s početka 18 vijeka su ih i definitivno otjerali sa ognjišta. - Od pada Meduna pod tursku vlast 1457. godine, pa tokom 16. vijeka, neke od najpoznatnijih kučkih porodica primile su islam. Prema istraživanjima Jovana Erdeljanovića i prvi islamizirani Kuči bili su iz redova najviđenijih kučkih rodova. Neki od njih su bili u pratnji Staniše, odnosno Skender-bega u Stambolu ; avgust, 2010. Revija FORUM - Jedan od četiri glavna ministra sultana Sulejmana II bio je Mustafapaša, islamizirani Paštrović; - Brat vojvode Radosava iz nahije Gornja Morača, zvao se Hamza i pominje se 1460. godine kao posjednik zemlje u selima Miločani i Onogošt. Prenoseći tradiciju o potomcima islamiziranih Crnojevića i drugih islamiziranih crnogorskih plemića, Vuk Karadžić je zapisao: “...ele se vidi da se jedan sin Ivanov sa podosta Crnogoraca poturčio, a još je istinitije da su ovi poturčeni Crnogorci došli u Crnu Goru i svaki na svojoj baštini r e v i j a ostali da žive u Turskoj vjeri”. Sličnih primjera ima i u drugim krajevima Crne Gore. Za Hadroviće, Bogumil Hrabak bilježi da su “vjerovatno” iz Pipera. Primjer iz župe Ljuboviđa - područja istoimene rijeke u kolašinskom kraju, govori i o drugačijim, neslovenskim korijenima muslimanskog stanovništva. Na ovom području, kako prenose hroničari, nalazio se u 15. vijeku katun Vlaha, sastavljen od 7 džemeta i 220 kuća. Osamdesetih godina toga vijeka na čelu pomenutog katuna nalazio se Knez Herak Vraneš. Knez Herak je imao neke vazalne obaveze prema Turcima i u vezi sa tim pominje se 1477. godina kada je izgubio taj katun, prenio ga potomcima najverovatnije, a postao knez Trebinja i Popovog Polja. Imao je dva sina - Ljuba koji je primio islam, početkom 16. veka, i Đurađa koji je ostao u istoj vjeri, ali su i on i njegovi potomci bili kneževi u nahiji Ljuboviđa. Ljubo, po prijemu islama, dobio je ime Ibrahim. Školovao se u Carigradu, stekao veliko sultanovo povjerenje i postao carski kancelar. U posredovanju između sultana i Dubrovnika potpisivao se kao Ibrahim-beg i češće kao Ibrahim-paša Vranešević. Poznat je i po tome što je u Prijepolju izgradio džamiju koja se po njemu zove Ibrahim-pašina džamija. Ibrahim paša imao je dva sina: Skendera i Ahmeda. Skender je, a zatim i njegovi potomci, uzeo prezime po prvobitnom imenu oca Ljuba (Ibrahima) i njegovi potomci su poznata muslimanska kuća Ljubovića, ovjekovečena u narodnim pjesmama: Trista begah na Hercegovini Al kad dođe beže Ljuboviću Tu ne bješe bega ni jednoga. Drugi Ljubov, odnosno Ibrahimpašin sin Ahmed, završio je škole u Stambolu i vrlo brzo stekao veliki ugled i zvanje pa je kao Ahmed-paša Vranešević postao upravnik oblasti i grada Konje u Maloj Aziji. Nostalgija je učinila svoje pa je, po sopstvenoj « « « FELJTON želji, premješten u Hercegovinu (kojoj je u 16. veku pripadala nahija Ljuboviđa) i postao ništa manje no hercegovački sandžak-beg, zadržavajući ime Ahmed-paša Vranešević. Oženio se ćerkom Nikole Konjevića iz Bijelog Potoka, ljepoticom Pavom (po njenoj želji i amanetu nosi ime selo Pavino Polje). Pava nije htjela da promijeni vjeru, ali su joj sinovi bili muslimani. Bilo ih je trojica: Hasan, Mušo i Daut. Njihovi potomci su poznate porodice: Hasanbegovići, Mušovići i Dautovići. Od Đurađa, drugog sina kneza Heraka Vraneša, brojni su potomci i svi su bili knezovi, zaključno sa knezom Joksimom (17. vijek). Brojni su potomci ovih porodica kao što su vraneški Joksimovići, Bubanje i drugi, a moguće i kraljevska porodica Petrovića za koju je K. Jiriček utvrdio da pripadaju “plemenu Njegoš i bratstvu Herakovića”. Dosta je i primjera koji govore o kompleksnosti problematike etničkog porijekla stanovništva, posebno današnje sjeverne Crne Gore . I sam sam, od svoga oca , kao prethodno i moj otac, saznao za legendu o “ braći” po krvi plemena Rastoder iz Bihora i Petrovića sa Kosora kod Meduna u Kučima, nadomak Podgorice. Prema ovoj legendi, najvjerovatnije zbog krvi ili, pak, prinuđenosti na izbjeglištvo nakon definitivnog potiskivanja osmanlijske vojske iz Meduna, jedan ogranak loze Petrovića napustio je Kosor. Siguran spas od osvete, mogao se tada naći jedino dublje na turskoj teritoriji. Jedan dio ove grane Petrovića odlučio se za put prema Crmnici i tako se našao u selu Dupilo. Doskora živi najstariji Petrović iz ove porodice, Petar5 Rastodere je smatrao bliskim rodjacima, a njihovu zavidnu brojnost u odnosu na dio porodične grane koja se naselila u selu Dupilu u Crmnici, objašnjavao je – oslobađanjem Rastodera grijeha zbog prolivanja bratske krvi upravo promjenom vjere i prezimena. Dio bratstva Petrovića, koji se odlučio za prelazak na teritoriju pod avgust, 2010. Revija FORUM osmanlijskom vlašću, prema ovoj legendi, nastanio se odmah do granice, u Plavu i dobio je prezime po Medunu – Medunjani. Drugi dio se naselio u hrastovoj dolini, nadomak grada Bihora i zbog toga je dobio prezime Hrastoder, dok se jedan dio, nešto kasnije, nastanio na ranijem katunskom staništu Savin Boru. Porodica Nurka Hrastodera zaposjela je pašnjake na istočnoj strani planine Turjak, prema današnjim Rožajama. Nurkovi potomci su, iz poštovanja prema svom rodonačelniku, ali i u skladu sa običajima, tada brojnijih komšija “albanskog“ stanovništva, svoje prezime preimenovali u Nurković. I ako je riječ o legendi, činjenica je da se Nurkovići i Hrastoderi i dan danas svojataju kao rodjaci. I ne pamti se da se iko i ikada od Hrastodera i Nurkovića medjusobno ženio, odnosno udavao. Prezime Hrastoder tek poslije propasti Turske, u Kraljevini SHS, voljom samih državnih službenikapisara, preimenovano je u Rastoder. Koliko je ova materija kompleksna, upućuje jedan drugi trag, koji može, ali i ne mora imati veze sa porijeklom današnjih Rastodera a vodi do, očigledno svešteničke, loze Rasoder6 sa istog područja. Koliko i da li uopšte prezime Rasoder ima veze sa prezimenom Rastoder, ili, pak, drevnim gradom Rasom, središtem srednjevjekovne države Raške, teško je pouzdano zaključiti bez temeljitijeg istraživanja . Pozdano se, smatra dr Ejup Mušović, može samo reći ¨da su jugoslovenski Muslimani potomci stanovništva koje su turski osvajači zatekli. To važi i za Muslimane Crne Gore... U pogledu islamizacije, njenog puta, oni su dijelili sudbinu sa islamiziranima na drugim balkanskim prostorima i dio su današnjih jugoslovenskih Muslimana. To znači da među Muslimanima Jugoslavije mogu biti samo regionalne razlike, što je isto i sa drugim južnoslovenskim narodima i sve je drugo nebitno i svedeno na nešto što u suštini ne mijenja njihov status, njihovu cjelovitost i identitet.¨ (Nastavak u sljedećem broju) 49 r e v i j a VJERSKI POJMOVNIK » » » Ramazanski post Post tokom Ramazana jedan je od pet takozvanih stubova islama. Ostali su: vjera, svakodnevna molitva, davanje milostinje i hodočašće u Meku. Po definiciji post je uzdržavanje (imsak) od svega što ga kvari {npr. jelo, piće, pušenje, polno opštenje i sl.) u vremenu od pojave zore do zalaska sunca dana koji se posti. To je stroga obaveza propisana l potvrđena Kur'anom, Poslanikovim a.s., sunnetom i idžmaom. U suri EI-Bekere, u 183 i 185 ajetu, Allah, dž.š., kaže: "O vjernici, propisan vam je post kao što je bio propisan i onima prije vas, da biste bili bogobojazni." "Ko od vas bude prisutan kod kuće tog mjeseca, neka ga posti." (EI-Bekare;185). Muhammed, a.s., veli: "Islam se temelji na pet stvari: šehadetu - svjedočenju da nema drugog boga osim Allaha, dž.š., klanjanju propisanih namaza, davanju zekata, postu mjeseca ramazana i hadžu’’. Post je potvrđen i idžmaom - konsenzusom islamskog ummeta. Svi islamski učenjaci i svi muslimani slažu se da je to jedan od ruknova islama stupova, čijim se nijekanjem izlazi iz islama i postaje murtedom, renegatom i otpadnikom od vjere. Post je propisan kao stroga obaveza 2. ša'bana druge godine po Hidžri. Mjesec ramazan se računa po lunarnom kalendaru. Mjesec posta je mjesec svakovrsnih ibadeta, iz kojih se izdvaja dnevni ibadet - post, i noćni - klan- 50 janje teravih-namaza te učenje Kur'ana. Dakle, po danu se ibadeti postom. Postom tijela i duše. A posti se uzdržavanjem od hrane, vode i drugih prohtjeva, dok se noći krunišu neobaveznim, dobrovoljnim ibadetom, klanjanjem teravih-namaza, nastojeći da se provede što duži dio noći na kijamu, rukuu i oživljavanju ramazanskih noći ibadetom. Islamski učenjaci složili su se da obaveza posta pada na pametnog i punoljetnog, polno zrelog i zdravog muslimana, koji se nalazi kod kuće. A za žene je uslov da su čiste od hajda i nifasa (tj. da nisu u menstrulanom ciklusu ili u periodu nakon porođaja). Obaveza posta ne odnosi se na nevjernika, mentalno oboljelog čovjeka, dijete, bolesnika i putnika. Onome ko posti dozvoljeno je kupanje i rashlađivanje vodom, upotreba kapi za oči , injekcija, ispiranje usta i nosa. U Ramazanskim noćima dozvoljeno je jesti, piti i polno opštiti, sve do pojave zore. Ukoliko je neko iz bilo kog razloga spriječen da posti dane Ramazana, oni se mogu napostiti. Napostiti propuštene ramazanske dane ne moramo odmah, niti iz dana u dan, nego kada čovjek stigne tokom godine. Ako se desi da se nije napostilo, a dođe novi ramazan, onda se isposti ramazan, a potom se naposti ostatak iz prošlog ramazana. avgust, 2010. Revija FORUM Drugi crnogorsko-turski susreti prijateljstva
© Copyright 2024 Paperzz