Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori Revija FORUM e-mail: [email protected] Decembar, 2012. godine Broj 25 www.forumbosnjaka.com Godina VII ISSN 1800-7724 SA Promocije knjige „Dan sjećanja“ Rifata Rastodera Strane 21-35 Svjedočanstvo o dobru i zlu U posjeti doktoru Sadudinu-Sadu Hajdarpašiću Narodni ljekar Decembar, 2012. Intervju: Isnam Taljić Strane 40-43 Roman o Sultanu Fatihu Strane 56-58 1 BAJRAMSKI susret Ambasdor Turske i gradonačelnik Mugoša Marko Špadijer (Matica Crnogorska) Ambasador Slovačke Lipka Ministarka Sanja Vlahović Ministar Husović Predstavnici Foruma sa efendijama Agovićem i Burdžovićem Revija FORUM Revija FORUM Sadržaj IZ NAŠEG UGLA Prof.dr.sc. Srdjan Vukadinović o parlamentarnim izborima Ograničen jednopartijski monopol?............................................................................5-8 - Piše: Srđa Vukadinović HRONIKA Skupština i Vlada Crne Gore započele novi mandate Umjesto pravdanja potreban zaokret.......................................................................9-10 Održani tradicionalni bajramski susreti Forum obilježio deceniju postojanja...................................................................... 11-12 I nakon nove presude Višeg suda – Podgorica u slučaju deportacija izbjeglica iz BiH Pravda i dalje na čekanju..................................................................................................13 Tribina u organizaciji islamske zajednice Crne Gore Podrška palestinskom narodu ...................................................................................... 16 Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori Izdavač: Forum Bošnjaka Crne Gore *** Predsjednik Savjeta: Husein - Ceno Tuzović, prof. Predsjednik Upravnog odbora: Mirsad Rastoder Adresa: Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32 www.forumbosnjaka.com E-mail: [email protected] Žiro račun: 550-3841-06 Podgorička banka *** DRUŠTVO Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera Svjedočanstvo o dobru i zlu.......................................................................................21 Priča protiv zaborava.................................................................................................... 22-24 - Novak Adžić, recezent Mi i zločin.......................................................................................................................... 25-27 - Prof.dr Šerbo Rastoder, akademik BANU, CANU i DANU Putokaz.............................................................................................................................. 28-29 - Andrej Nikolaidis, književnik Spas od smrti .................................................................................................................. 30-31 - Izmir Talić, ambasador BiH u Crnoj Gori Kruna desetogodišnjeg rada .........................................................................................32 - Husein Tuzović, predsjednik Savjeta Foruma Bošnjaka u Crnoj Gori Istina o nama samima..................................................................................................... 33-35 - Rifat RASTODER Decembar, 2012. Koordinatori: Melita Rastoder Safet Korać *** Grafička Priprema: Adil Tuzović *** Štampa: Daily Press, Podgorica Tiraž: 2000 Rješenjem Ministarstva kulture i medija Crne Gore broj 582, od 6 aprila 2006. godine, revija Forum se upisuje u evidenciju medija. Objavljivanje Revije Forum sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje manjinskih prava u Crnoj Gori. 3 Revija FORUM Prvi intervju reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića (www.preporod.com) Nastavit ćemo razvijati naše duhovno stablo..................................36-39 U posjeti doktoru Sadudinu-Sadu Hajdarpašiću Narodni ljekar............................................................................................40-43 - Razgovarao: Mirsad Rastoder Pismo iz Sarajeva O jednom primjeru pacifizma Vasojevića ...........................................44-45 - Piše: Šemsudin Hadrović Savremeni primjeri čojstva..........................................................................46 - R. Rastoder Kutak za dokone STUDEN............................................................................................................47-48 - Piše: Ervin Spahić Obrazovanje, kultura, baština Aldemaru nagrada 34. Likovnog salona..................................................49 U Beogradu otvorena izložba slika Abaza Dizdraevića Prosvijetljene kompozicije mitskog opstanka................................50-51 Adin Rastoder i Tijana Gordić izlagali u “Cité des Arts” Imaginarni svijetcrnogorskih umjetnika u srcu Pariza...............52-53 - Piše: Branka Bogavac Refik Ličina, pjesnik Poezija je odbrana jezika.........................................................................54-55 - Piše: Kemal Musić INTERVJU: Isnam Taljić, književnik i autor romana “Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke..“ Roman o Sultanu Fatihu............................................................................56-58 - Piše: Ruždija ADŽOVIĆ Nova knjiga Faiza Softića Mjesečeve priče................................................................................................59 - Piše: Mehmed Đedović Mjesečeve priče Povodom 100. godina od rodjenja velikog prpovjedača Satirični tonovi u pričama Ćamila Sijarića.........................................60-62 - Piše: Faruk DIZDAREVIĆ Koncert Amire Medunjanin u Podgorici Sevdah je osjećaj srca i duše.................................................................66-67 - Piše: Adrijana Đorojević Pljevaljska Milet bašta............................................................................68-69 - Piše: Jakub Durgut Lavice na tronu Evrope...................................................................................71 Tevekkul .............................................................................................................72 - Piše: ef. Enes Burdžović 4 Decembar, 2012. Iz našeg ugla Revija FORUM Prof.dr.sc. Srdjan Vukadinović o parlamentarnim izborima Ograničen jednopartijski monopol? Piše: Srđa VUKADINOVIĆ Parlamentarni izbori u Crnoj Gori, održani u oktobru mjesecu 2012. godine, iako su završeni uvjerljivom pobjedom Demokratske partije socijalista i njenih koalicionih partnera Socijaldemokratske partije i Liberalne partije, sa više od 20% prednosti u glasovima nad Demokratskim frontom, pokazala je ranjivost, više od dvadesetogodišnje vladavine jedne partije. Iako vladajuća koalicija nije dobila očekivanih 51% mandata u Parlamentu, ni poslije ovih izbora neće se promijeniti puno toga u vršenju vlasti kada su u pitanju njeni ključni nosioci. Sama predizborna kampanja pokazala je da sedam koalicija i šest pojedinačnih partijskih lista za razliku od ranijih izbora neće dozvoliti rasipanje glasova u nekom velikom omjeru, koji bi nužno po Dontovom količniku išli onoj najmoćnijoj grupaciji. Treba se podsjetiti samo da na predhodnim parlamentarnim izborima, 2009. godine, zbog ne prolaska cenzusa je bilo rasuto više od 30 hiljada glasova, što je donijelo šest mandata DPS-u i dva mandata SNP-u, kao političkim grupacijama koje su tada dobile najveći broj glasova. Decembar, 2012. Izbori koji su održani dvanaeste godine trećeg milenijuma upućuju na konstataciju da u Crnoj Gori teško može više biti jednopartijskog monopola u strukturi vlasti i da će očito svaki naredni politički i strateški potez zavisiti od usaglašavanja i dogovaranja više stranaka. To je nešto što daje nadu da je crnogorsko društvo napravilo iskorak u demokratizaciju, koji se zasniva na različitim strukturiranostima vladajućih elita i konstituisanju postizbornih, a ne predizbornih koalicija Zato su opozicione političke stranke nastojale da se grupišu u što manje kolona kako bi broj rasutih glasova bio manji i kako ti mandati ne bi išli onoj najjačoj grupaciji, a pretpostavljalo se da će to biti dotadašnja vladajuća koalicija. Naravno, ovo se ne odnosi na manjinske partije koje su zahvaljujći novim odredbama u izbornom zakonodavstvu nastupale, uglavnom, samostalno. Posebno zanimljivo je bilo konstituisanje Demokratskog fronta kao političke koalicije koja je imala početnu namjeru da objedini cjelokupnu crnogorsku opoziciju bez obzira na ideološke i programske razlike, često i dijametralno suprostavljene. Namjera je bila da se kroz jedan tako zamišljen široki front političkih oponenata DPS-u pokuša srušiti dvadesetogodišnja vladavina ove partije. Ali, već u startu prilikom formiranja stvari su izašle na vidjelo. Naime u predizbornim događanjima glavni protivnik Demokratskom frontu nije bila vladajuća DPS već dotadašnji lider na crnogorskoj opozicionoj sceni Socijalistička narodna partija. Prilikom formiranja Demokratskog fronta SNP je bila potpuno zaobiđena i marginalizovana. Počelo se preko pojedinih članova SNP sa čerupanjem ove partije i njenim onemogućavanjem da i dalje bude najjača opoziociona partija u Crnoj Gori. Postalo je jasno da je zapravo Demokratski front politička grupacija koja prvenstveno želi da spasi dotadašnje mandate predstavnika Nove srpske demokratije i Pokreta za promjene kao dvije partije koje pojedinačno nisu ili su makar teško mogle da obezbijede ulazak u Parlament u željenom omjeru. Dvije navedene partije su bile i ostale stožerne grupacije u Demokratskom frontu, uz sasvim zanemariv udio pojedinaca van njih, ako se izuzmu «prebjegli» članovi SNP-a.. Samim svojim javnim i marketinškim nastupima partije su nastojale da fokusiraju pažnju glasača na pojedine za njih bitne stvari. Naglašavali su nešto ponekad i novo, ali u suštini malo toga što bi 5 Iz našeg ugla Revija FORUM DIJAGRAM OSVOJENIH GLASOVA NA PARLAMENTRNIM IZBORIMA, oktobar 2012, Koalicija za Evropsku Crnu Goru - Milo Đukanović Demokratski front – Miodrag Lekić Socijalistička narodna partija – i riječ i djelo Pozitivna Crne Gora – Darko Pajović Bošnjačka stranka – Rafet Husović Albanska koalicija – Demokratski savez u Crnoj Gori Hrvatska građanska inicijativa – odlučno Forca za jedinstvo – Genci Nimanbegu Koalicija za Evropsku Crnu Goru osvojila je 165.380 glasova, Demokratski front je osvojio 82.752, Socijalistička narodna partija 40.079 a Pozitivna 29.9885. Bošnjačka stranka je osvojila 15.124. uvjerljivo djelovalo na glasače, prvenstveno, kada je u pitanju boljitak kvaliteta života. Tako je Koalicija DPS – SDP – LS imala kratak i efikasan slogan (Naprijed Crna Gora), u vidu pokliča koji se uobičajno i često upotrebljava kada se želi ostvariti neki uspjeh.. Bioje veoma sadržajan ako se ima u vidu ono što Crnu Goru očekuje u naredne četiri godine, a to je, prije svega, put ka međunarodnim integracijama, gdje Crna Gora predvodi krug zemalja u regionu i znatno je na tom putu ispred Bosne i Hercegovine, Makedonije i Srbije. Pored međunarodnih integracija koje Crnu Goru očekuju u narednom periodu, ovaj slogan se može odnositi i na napredak u kvalitetu života što je pitanje svih pitanja u crnogorskom društvu. Međutim, tu je nedostajalo pitanje uvjereljivosti osrtvarenja takvih nakana. Na biračko tijelo slogan aktuelne vladajuće koalicije djeluje veoma inspirativno i uvjerljivo u smislu novih iskoraka u društvenoj zajednici. Apstinente je mogao privući ovaj slogan u smislu iskoraka naprijed 6 ka međunarodnim integracijama koje sobom nose mnogo prednosti, ali i nedostatala. A u Crnoj Gori se mnogo više gledaju prednosti i o njima se govori. Nedostaci nekako dođu kao posledice prednosti, pa ih je lakše prihvatiti i suočiti se sa njima. Nasatp Demokratskog fronta pod sloganom: Crna Gora svih nas JEDINSTVO, JEDNAKOST, DEMOKRATIJA je nastojao da promoviše težnju za povezivanjem različitosti koje su teško spojive u crnogorskom ambijentu. Budući da je Demokratski front kao politička grupacija imao i ima problem svoga heterogenog sastava u svakom pogledu nastojalo se da se ovim sloganom sve te razlike prikažu kao nekakvo jedinstvo ili jednakost različitosti. Međutim, ispoljene suprostavljenosti veoma je teško dovesti u sklad. Jer, očito da u heterogenom sastavu jedinstvo i jednakost svi tumače onako kako kome odgovara. Teško se može postići bilo koji vid jedinstvene saglasnosti oko onih koji su bili za zajednicu sa Srbijom i onih koji su bili za samostalnu državu Crnu Goru. Još teže je postići saglasnost između nacionalno(istički) i građanski opredijeljenih pojedinaca, a najteže između ekstremne desnice i umjerene ljevice. A to je sve «promiješano» u sastavu Demokratskog fronta. Predizborni imidž Socijalistička narodna partija je gradila na, u sadržajnom smislu, veoma složenom i komplikovanom sloganu: Tvoj život, tvoja država, tvoj izbor I RIJEČ I DJELO. Teško je bio pamtljiv i otežano se moglo preko njega komunicirati sa običnim glasačima. Ali, to je i sasvim razumljivo ako se imaju u vidu opstrukcije kojima je SNP bila izložena od strane Demokratskog fronta u predkoaliconim vremenima. Zapravo, ovaj slogan nastoji da ostvari komunikaciju sa onima koji ga razumiju, i koji, prije svega, imaju dilemu oko izbora i pripadnosti političke opcije za koju će se opredijeliti. Pokazao je SNP sa ovim sloganom svoj demokratski kapacitet, ne insistirajući ni kod svojih pristalica, a ni kod drugih na tome da podlegnu nekom unaprijed proklamovanom izjašnjavajućem (glasačkom) opredjeljenju. Decembar, 2012. Iz našeg ugla Revija FORUM Rezultati Rezultati izbora u Crnoj Gori su pokazali da razloga za najveće zadovoljstvo ima i dalje vladajuća koalicija DPS-SDP-LP, koja je uspjela da bude pobjednik izbora sa gotovo duplo više osvojenih mandata od drugoplasiranog Demokratskog fronta. Razlozi za zadovoljstvo leže u činjenici da pored prisutnog trenda i u Evropi, a i u regionu, gdje do tada vladajuće političke snage gube vlast, u Crnoj Gori i pored pogođenosti stanovništva ekonomskim i kvalitativno životnim nedaćama ova politička grupacija nije doživjela fijasko. Jedna veoma heterogena skupina kao što je Demokratski front nije uspjela da ostvari svoju osnovnu namjeru da pobijedi na izborima, pa će vjerovatno teško biti održati jedinstvo tako raznolike grupacije. Kao novi politički subjekat na političkoj sceni Pozitivna Crna Gora je nastojala da bude zapamćena i pamtljiva. Uz slogan SAMO POZITIVNO, DOBRODOŠLI U POZITIVNU CRNU GORU, Pozitivna CG je imala i pop pjesmu «Pozitivna pjesma». Ova politička parija je jedina koja je u svom sloganu potencirala sopstveni naziv. To je i razumljivo ako se ima u vidu, s jedne strane, da je to nova politička stranka koja se prvi put javlja u političkom i partijskom prostoru Crne Gore, a s druge strane da je nastala nekako u isto vrijeme kada i jedna druga politička partija koja se zove Pravedna Crna Gora. Budući da se radi o partijama koje baštine sličnu političku ideologiju i političku kulturu teško je bilo razlikovati ove dvije partije u tom etimološkom smislu. Poslije izbora je to mnogo, zapravo neuporedivo,lakše budući da je vrijeme učinilo svoje i da Pravedna CG nije učestvovala na oktobarskim izborima. Manjinske partije koje su nastuDecembar, 2012. Može na prvi pogled izgledati i djelovati da je SNP najveći gubitnik izbora. To jeste tačno kada se gleda pad broja glasova i mandata koje su dobili. Ali možda je SNP dugoročno dobila na sopstvenoj stabilitaciji, jer se oslobodila dijela članstva koji su još od kraha na izborima 2006.godine, a kojem su isključivo oni kumovali, bili remetilački i destruktivni faktor u ovoj partiji. Nova politička grupacija u parlamentarnom životui Crne Gore, poslije ovih izbora, je Pozitivna Crna Gora, koja značajno nalikuje Pokretu za promjene u danima nakon izbora, 2006.godine, kada su prvi put ušli u CG Skupštinu. Manjinske partije su pravi dobitnici izbora, budući da bez njih u bilo kojem obliku nije moguće formirati vlast u Crnoj Gori poslije ovih izbora. Svojim glasovima u crnogorskom Parlamentu uvijek mogu ukrotiti bilo koju dominantnu grupaciju u Crnoj Gori i poslati je ili u opoziciju ili je dovesti na vlast. pale u šest kolona, samo albanske u četiri, zbog novih pravila u izbornom zakonodavstvu su značajno isticale svoje identitetske simbole u predizbornoj kampanji nastojeći da skrenu pažnju na poštovanje svoga jezika i neophodnost njegove upotrebe u službenim dokumentima, zatim zapostavljenosti područja u kojima žive manjinski narodi u Crnoj Gori, kada je u pitanju njihov razvoj i potrebu za otvaranjem i promovisanjem vrijednosti manjinskih grupacija koje predstavljaju sadržajno bogatstvo crnogorskih raznolikosti. Vjerovatno su poruke koje su politički subjekti u predizborno vrijeme odašiljali imali odjeka na broj izašlih građana, budući da ih je 70,5% odlučilo da svoj glas da nekoj od političkih grupacija. To je veoma značajna karakteristika parlamentarnih izbora u Crnoj Gori koja je i do ovih izbora imala visoku stopu izlaznosti. Očito da su građani odlučili da što više sami odlučuju o svojoj sudbini i na taj su način pokazali da se sa njima ne može postupati kao sa «ljudimna kratke pameti». Po navedenoj stopi izlaznosti najviše mandata, od ukupno 81, je osvojila je koalicija DPS-SDPLP (39), zatim Demokratski front (20), pa SNP (9) i Pozitivna Crna Gora (79). Jezičac na vagi predstavljaju mandati manjinskih političkih stranaka od kojih su dvije albanske, Albanska koalicija i Forca dobile po jedan mandat, Bošnjačka stranka tri i Hrvatska građanska inicijativa jedan mandat. Rezultati izbora u Crnoj Gori su pokazali da razloga za najveće zadovoljstvo ima i dalje vladajuća koalicija DPS-SDP-LP, koja je uspjela da bude pobjednik izbora sa gotovo duplo više osvojenih mandata od drugoplasiranog Demokratskog fronta. Razlozi za zadovoljstvo leže u činjenici da pored prisutnog trenda i u Evropi, a i u regionu, gdje do tada vladajuće političke snage gube vlast, u Crnoj Gori i pored pogođenosti stanovništva ekonomskim i kvalitativno životnim nedaćama ova politička grupacija nije doživjela fijasko. Jedna veo- 7 Iz našeg ugla Revija FORUM Nikšić Crna Gora Izbori 2012. Raspodjela poslaničkih mandata 81 Koalicija Evropska Crna Gora – Milo Đukanović Demokratski Front - Miodrag Lekić Socijalistička narodna partija – i riječ i djelo Pozitivna Crne Gora – Darko Pajović Bošnjačka stranka – Rafet Husović Albanska koalicija – Demokratski savez u Crnoj Gori Forca za jedinstvo – Genci Nimanbegu Hrvatska građanska inicijativa – odlučno ma heterogena skupina kao što je Demokratski front nije uspjela da ostvari svoju osnovnu namjeru da pobijedi na izborima, pa će vjerovatno teško biti održati jedinstvo tako raznolike grupacije. Može na prvi pogled izgledati i djelovati da je SNP najveći gubitnik izbora. To jeste tačno kada se gleda pad broja glasova i mandata koje su dobili. Ali možda je SNP dugoročno dobila na sopstvenoj stabilitaciji, jer se oslobodila dijela članstva koji su još od kraha na izborima 2006.godine, a kojem su isključivo oni kumovali, bili remetilački i destruktivni faktor u ovoj partiji. Nova politička grupacija u parlamentarnom životui Crne Gore, 8 Kotor 39 20 9 7 3 1 1 1 poslije ovih izbora, je Pozitivna Crna Gora, koja značajno nalikuje Pokretu za promjene u danima nakon izbora, 2006.godine, kada su prvi put ušli u CG Skupštinu. Manjinske partije su pravi dobitnici izbora, budući da bez njih u bilo kojem obliku nije moguće formirati vlast u Crnoj Gori poslije ovih izbora. Svojim glasovima u crnogorskom Parlamentu uvijek mogu ukrotiti bilo koju dominantnu grupaciju u Crnoj Gori i poslati je ili u opoziciju ili je dovesti na vlast. Izbori koji su održani dvanaeste godine trećeg milenijuma upućuju na konstataciju da u Crnoj Gori teško može više biti jednopartijskog monopola u strukturi vlasti i da će očito svaki naredni politički i strateški potez zavisiti od usaglašavanja i dogovaranja više stranaka. To je nešto što daje nadu da je crnogorsko društvo napravilo iskorak u demokratizaciju, koji se zasniva na različitim strukturiranostima vladajućih elita i konstituisanju postizbornih, a ne predizbornih koalicija. Jer, učešće u strukturama vlasti se jedino može izgraditi i ima težinu svojom mjerljivošću u broju glasova, a ne time što će jedna jaka politička stranka uvući, zahvaljujući predizbornim koaliranjima, u strukture vlasti političku stranku koja nema izborni kredibilitet iskazan kroz njen individualni političko identitetski habitus. Decembar, 2012. Hronika Revija FORUM Skupština i Vlada Crne Gore započele novi mandate Umjesto pravdanja potreban zaokret Period između dva broja Revije bio je u znaku konstituisanja novoizabranog Parlamenta a, potom, i izbora nove Vlade Crne Gore. Prvo je 6. novembra tekuće 2012. godine održana konstitutivna sjednica 25. Saziva Skupštine Crne Gore. Predsjedavanje sjednicom su, shosdno Poslovniku, započeli Jelisaveta Kalezić, najstarija posalnica, inače sa liste DF– Miodrag lekić i Dritan Abazovi’, najmlađi poslanik, sa liste PCGDarko Pajović uz pomoć Damira Davidovića, generalnog sekretara Skupštine Crne Gore. Nakon konstatovanja mandata po redosljedu rasporeda na listama, od kojih je najviše – 39 pripalo Koaliciji Evropsak Crna Gora – Milo Đukanović. Demokratski front – Miodrg Lekić je sa 20 osvojenih mjesta na drugom mjestu. Slijede SNP sa 9 mandata, Pozitivna Crna Gora, sa 7, Bošnjačka stranak – 3, Albanska koalicija – Demokratski Svez -1, Forca za jedinstvo – 1 i Hrvatska građanska inicijativa – 1, Skupština je za predsjednika po četvrti put izabrala Ranka Krivokapića, predsjednika SDP CG. Za potpredsjednike su izabrani: Željko Šturanović(DPS), Suljo Mustafić (BS) i Branko Radulović (DF). Intoniranju državne himne na početku konstitutivne sednice Skupštine nije prisustvovao dio poslanika opozicionog DF-a koji se zalaže za skraćenje himne. Uoči konstitutivne sednice skupštine formirana je parlamentarna većina od 44 poslanička meDecembar, 2012. Nova Vlada Konstitutivna sjednica Skupštine Crne Gore sta u kojoj će, pored DPS-a i SDP-a biti Bošnjačka stranka (BS), Hrvatska građanska inicijativa(HGI), Albanska koalicija i Forca za jedinstvo sa kojima je, potom, i formirana Vlada. U inaguracionom govoru, Krivokapić je, između ostalog, poručio da vrijeme i sve teža kriza traže snažno političko liderstvo. Krivokapić je ocijenio da je “vrijeme tehnokrata rodilo krizu” i da “krizno doba” i u Crnoj Gori traži “mislioce i vizionare”, a ne “tehnokrate koji su kadri samo da odrzavaju stvari dok one funkcionišu”. 9 Hronika Ukazao je da je “svjetska ekonomska kriza samo produbila mnoge protivurječnosti tranzicije u Crnoj Gori” i da se “loše odluke više ne smiju pravdati krizom”. “Umjesto pravdanja krajnje je vrijeme za zaokret. Ne smijemo nastaviti ekonomsku politiku koja vrši neodrživu preraspodjelu u korist neuspjelih investitora, a istovremeno je škrta prema malom i srednjem domaćem biznisu”, rekao je Krivokapić. Dodao je da se “ne sijme dozvoliti ni ekonomska samoobmana donošenjem ekonomskih odluka koje gase požar, a ne obezbjeđuju održiv razvoj”. “Ovaj saziv Parlamenta moraće predanije tražiti modalitete podizanja nivoa socijalne pravde, smanjenja društvenih razlika i pravdenije distrubucije materijalnih dobara”, zaključio je Krivokapić. Skupština Crne Gore je, na prvoj radnoj sjednici, od 4. decembra tekuće - 2012. godine, izabrala 40. po redu Vladu, na čelu sa novim-starim predsjednikom Milom Đukanovićem. Sjednica Skupštine za izbor Vlade je, inače, trebala biti održana dan ranije, 3. decembra, Revija FORUM ali je zbog postizbornih konfuzija u Nikšiću, na zahtjev opozicije pomjerena za naredni dan. Za novi sastav Vlade, koja ima četiri potpredsjednika i 14 ministara, glasala su 44 poslanika, 26 ih je bilo protiv i jedan uzdržan. Potpredsjednici Vlade, koji su istovremeno i ministri - vanjskihposlova, pravde i za informaciono društvo, su Igor Lukšić, DuškoMarković i Vujica Lazović. Četvrti potpredsjednik RafetHusović na toj funkciji je zadužen za regionalni razvoj. Ministar unutrašnjih poslova je Raško Konjević, dok će resor finansija voditi Radoje Žugić. Na čelu Ministarstva ekonomije je Vladimir Kavarić, ministar rada je Predrag Bošković, dok će Suad Numanović vodit i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Branimir Gvozdenović je minister turizma I održivog razvoja, Petar Ivanović vodiće resor poljoprivrede, Milica Pejanović Đurišić odbrane, Ivan Brajović saobraćaja, Branislav Mićunović kulture, a Sanja Vlahović nauke. Slavoljub Stijepović je ministar prosvjete, Miodrag Radunović zdravlja, dok je minister bezporfelja Marija Vu- činović. Đukanović je za predsednika Vlade izabran šesti put. Protiv Među aktuelnim šefovima država i vlada u Evropi Đukanović je jedan od rekordera po broju godina na vlasti. Od 1991, kada je prvi put izabran za premijera i postao najmlađi predsjednik vlade u Evropi, ukupno je pet puta sastavljao vladu, jednom je vođenje vlade preuzeo na pola mandata, a jednom je biran i za predsednika države. Đukanović je obrazlažući program isastav Vlade rekao da će izgradnja pravne države i borbe protiv organizovanog kriminala biti u njenom fokusu.On je kazao da će Vlada biti posvećena pitanjima koja presudno opredjeljuju kvalitet života građana, a da je pred Crnom Gorom put izazova, za koji će biti potrebne korjenite reforme, uključujući I kadrovske promjene na svim nivoima. On je naveo da je dosadašnja vlada obavila odličan posao u integracijama, i da će evropski i evroatlantski ciljevi biti konstanta i nove izvršne vlasti. Bakir Izetbegović u posjeti Crnoj Gori Primjerni međudržavni odnosi Krajem oktobra u zvaničnoj posjeti Crnoj Gori Boravio je predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović. Sa predsjednikom Crne Gore Filipom Vujanovićem, Izetbegović je najavio skoro potpisivanje sporazuma o dvojnom državljanstvu i granici. Dvojica predsjednika su odnose Crne Gore i BiH ocijenili kao primjerne i potvrdili da nema otvorenih pitanja. Zajednički interes Crne Gore i Bosne i Hercegovine je da promovišu kvalitetnu ekonomsku saradnju i da time sjajne državne odnose prenesu u sferu 10 ekonomije naglasio je predsjednik Crne Gore. Predsjednici Vujanović i Izetbegović su se založili za jačanje ekonomske saradnje i ubrzanje modernizacije puteva između dvije zemlje. Razgovarano je i o saradnji u energetici i privlačenju stranih investicija. Izetbegović je pozdravio odluku Apelacionog suda Crne Gore o preispitivanju oslobađajuće presude otpuženima za deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica početkom devedesetih iz Crne Gore u Republiku Srpsku. Decembar, 2012. Hronika Revija FORUM Održani tradicionalni bajramski susreti Forum obilježio deceniju postojanja Povodom najvećeg islamskog praznika Kurbam Bajrama i ove godine su, u organizaciji Foruma Bošnjaka Crne Gore, održani tradicionalni Bajramski susreti. Decembar, 2012. U sklopu ovih susreta Forum Bošnjaka je, 24.oktobra 2012. Godine, obilježio i deceniju sopstvenog rada. Tim povodom upriličena je svečana sjednica Savjeta Foruma na kojoj je u središtu pažnje bilo podsjećanje na najvažnije akcente rada tokom minule decenije. Nakon svečane sjednice Savjeta održana je i promocija najnovijih forumovih izdanja – nove knjige Rifata Rastodera „Dan Sjećanja“ i knjige priča Kemala Musića, kao i Revije FORUM. Članove Savjeta i prijatelje Foruma prvi je pozdravio i poželio im dobrodošlicu, profesor Husein Ceno Tuzović, predsjednik Savjeta Foruma, dok je sažeti izvještaj o radu Foruma obrazložio Safet Korać, sekretar Foruma. Nova forumaova izdanja promovisali su: dr Novak Adžić, Dragan M. Đurović, Ervin Spahić i autori. Istoga dana, nakon svečane sjednica Savjeta i promocija novih izdanja, za članove i pri11 Hronika Revija FORUM jatelje Foruma, kao, državni i diplomatski kor, upiličen je i tradicionalni Bajramski koktel. Na koktelu su bili prisutni visoki predstavnici Skupštine,Vlade i drugih crnogorskih institucija, ambasadori, predstavnici nevladinog sektora i druge ličnosti javnog i kulturnog života. Prigodnu besjedu o kulturološkom i sociološkom aspektu Kurban Bajrama imao je rukovodilac vjersko-prosvjetne službe pri Mešhatu Islamske zajednice u Crnoj Gori Enes ef.Burdžović. Safet Korać Bajramsko obraćanje efendije Burdžovića 12 Decembar, 2012. Hronika Revija FORUM I nakon nove presude Višeg suda – Podgorica u slučaju deportacija izbjeglica iz BiH Pravda i dalje na čekanju Viši sud u Podgorici oslobodio je (22.novembra) devet bivših službenika Ministarstva unutrašnjih poslova optuženih za deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica vlastima Republike Srpske 1992. godine. Za deportaciju su bili optuženi - Branko Bujić, Sreten Glendža, Božidar Stojović, Milorad Šljivančanin, Boško Bojović, Milisav Marković, Radoje Radulović, Duško Bakrač i Milorad Ivanović. Ova presuda je druga oslobađajuća u procesu deportacija. Prvu, koja je donešena u martu prošle godine, ukinio je Apelacioni sud i postupak vratio na početak. Sudija Milanka Žižić kazala je, obrazlažući presudu, da su optuženi postupali po naredbi tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Pavla Bulatovića - da se osobe koje su u Crnu Goru došle iz Bosne i Hercegovine (BiH) vrate na teritoriju te zemlje. “Crnogorsko Ministarstvo nije imao ovlašćenja da servisira naredbe iz BiH. Prema telegramu iz Republike Srpske jedan broj osoba je potraživan zbog izbjegavanja služenja vojnog roka a neke zbog izdržavanja zatvorske kazne”, rekla je Žižić. “Djelatnost i naredba je bila nezakonita ali nije dokazano da su optuženi bili na nekoj od strana u oružanom sukobu, što Decembar, 2012. Optozeni sa advokatima izlaze iz suda je potrebno za postojanje ratnog zločina”, kazala je Žižić. Početkom devedesetih, potsjetimo, oko 150 bosanskih izbjeglica, koji su u ratnom vihoru potražili utočište u Crnoj Gori, policija je deportovala u RS i izručila vojsci haškog optuženika Radovana Karadžića. Od tog broja 83 ljudi nikada se nije vratilo porodicama, već su ubijeni u improvizovanim logorima. Ministar pravde Crne Gore Miraš Radović obznanio je 25. decembra 2008., nakon sjed- nice Vlade, da je, u 42 procesa po tužbama zbog deportacija u maju 1992. godine, postignuto sudsko poravnanje u iznosu od 4,13 miliona eura. “Stekli su se uslovi da se u 42 parnice zaključe sudska poravnanja i Vlada je na današnjoj sjednici dala saglasnost vrhovnom državnom tužiocu, kao zakonskom zastupniku države u imovinsko-pravnim sporovima, da zaključi sudska poravnanja za deportaciju u skladu sa dogovorenim uslovima.”, kazao je 13 Hronika tada Radović Oslobađajuća presuda Višeg suda u Podgorici, naišla je na oštre osude crnogorske I šire javnosti. - Ne ulazeći u ocjenu bilo čije personalne odgovornosti, oslobođajuća presuda optuženima za deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica vlastima Republike Srpske 1992. godine, je crna mrlja na obrazu crnogorskog sudstva i tužilaštva, smatra potpredsjednik Socijaldemokratske partije Rifat Rastoder. „Mi koji se bavimo zločinima iz tog perioda učinićemo sve da se ne zatvori taj proces i nastojati da se pronađu krivci i odgovorni za to djelo“, dodao je Rastoder. Nečinjenjem ili po nečijem nalogu, Viši sud i tužilaštvo su dozvolili da im advokati odbrane pokažu svu nesposobnost da ovaj proces dovedu do kraja ili da razgolite očigledan nehat u težnji za pravdom i pravičnim adresiranjem odgovornosti za zločin. Na to nas navodi činjenica da je Vlada 2008. prihvatila vansudsko poravnanje i žrtvama isplatila 4,2 miliona eura, štu logički znači I priznanje zločina. I umjesto da se u sudskom postupku utvri ko je odgovoran, iskaže nedvosmislena osuda sramne prošlosti,važna za građenje budućnosti bez traumatičnih poteka,tužilaštvo i sud nastavljaju sistemsko zamagljivanje svih napora o neminovnom suočavanju s prošlošću. U izjavi za Radio Antena M iz Forum su pozivali sve časne ljude i međunarodne predstavnike da ne dozvole organizova14 Revija FORUM no zamagljivanje istine ,pravde i odgovornosti za Deportaciju i druga stradanja nevinih. - „Nedovoljno prikupljanje dokaza, koji su prethodili tužbi, rezultiralo je još jednom presudom koja unižava i institucije i samu ideju pravde. Ovakva presuda nanovo je ponizila ne samo Bošnjake, već i sve građane kojima su pravda i istina na srcu“, - saopštili su iz Bošnjačke stranke - Oslobađajuća presuda za deportaciju mora da zabrine kompletno društvo poručeno je iz, Pozitivne Crne Gore. “Fundamentalno pravno pitanje u ovoj pravnoj stvari je pitanje sačinjavanja optužnice, što je bio posao tužilaštva”, rekla je Azra Jasavić - U Liberalnoj partiji (LP) se nadaju da će, u daljem sudskom postupku, biti proširen krug osumnjičenih za deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica 1992. godine, i da će imena krivaca biti poznata, saopšteno je iz te stranku. - Način na koji je do sada procesurian slučaj deportacije pokazuje da crnogorsko pravosuđe još nema dovoljno znanja ili volje da procesuira taj ratni zločin u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom, koje obavezuje Crnu Goru, smatraju u Akciji za ljudska prava (HRA). Drugim riječima, “i na osnovu postojeće optužnice, sud je imao dovoljno osnova da donese presudu za ratni zločin, a ne da utvrdi da se, iako nezakonito, postupanje optuženih ne može smatrati ratnim zločinom, tvrde iz te nevladine organizacije. „Sve i da je tačno da je sukob u BiH bio nemeđunarodnog karaktera, opet su postupci koji su optuženima stavljeni na teret zabranjeni i u slučaju nemeđunarodnih sukoba, odnosno predstavljaju ratni zločin protiv civilnog stanovništva“, smatraju u HRA. Djela koja su optuženima stavljena na teret zabranjena su članom 3, koji je zajednički ženevskim konvencijama iz 1949. godine, kao i Drugim dopunskim protokolom iz 1977. godine. „Ako ova presuda postane pravosnažna iz razloga što se zločin deportacije ne može smatrati ratnim zločinom, i pored dokumentovanog priznanja učešća države u ratnom sukobu, biće to nepopravljiv udarac protiv Crne Gore kao pravne države“saopštili su iz HRA “Crnogorska policija je, umjesto da izbjeglicama pruži zaštitu, pohapsila izbjeglice i vratila ih policijskim i oružanim snagama bosanskih Srba”. Skoro svi su ubijeni, mada sudbina i lokacija 35 ljudi i dalje ostaje nepoznata. Predstavnici međunarodne organizacije Amnesti internešnala saopštili su da su veoma uznemireni što crnogorski Viši sud nije mogao da postigne adekvatnu saglasnost povodom krivice ili nevinosti bivših policijskih i vladinih zvaničnika, za koje se tvrdi da su počinili ratne zločine i zločine protiv čovječnosti protiv bosanskih izbjeglica tokom rata u Bosni i Hercegovini. Amnesti kritikuje odluku suda i zbog toga nije uspio da okarakteriše konflikt u BiH kao međunarodni oružani sukob, a nije priznao da zločini, koje su optuženi navodno počinili, treba da budu okarakterisani kao zločini protiv čovječnosti. Decembar, 2012. Hronika Revija FORUM Međunarodni sud u Hagu Mladićevom pomoćniku doživotna Haški tribunal osudio je na doživotnu kaznu zatvora generala Zdravka Tolimira, pomoćnika bivšeg zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića. Sudsko vijeće kojim je predsjedavao njemački sudija Christoph Flügge proglasilo je Tomilira krivim za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i Žepi. Po objašnjenju suda Tolimir je, do kraja bio upoznat s gnusnim kriminalnim radnjama i “dijelio je namjeru da tome doprinese”. Sud je utvrdio da je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu kod vođstva bosanskih Srba vladala politika o uklanjanju bošnjačkog stanovništva iz istočne Bosne i drugih područja. Direktiva koju je potpisao Radovan Karadžić u martu 1995. godine, kako je konstatovano, bila je uvod u realizaciju plana Vojske Republike Srpske o trajnom uklanjanju bošnjačkog vojno sposobnog i civilnog stanovništva iz Srebrenice i Žepe. Međunarodni sud u Hagu Oluja bez kazne Apelaciono vijeće Haškog tribunala oslobodilo je hrvatske generale Anta Gotovinu i Mladena Markača krivice za progon srpskog stanovništva iz Kninske krajine 1995, poništivši tako prvostepenu presudu kojom je Gotovina prošle godine osuđen na 24 godine, a Markač na 18 godina zatvora. Oslobađanje generala je izazvalo erupciju slavlja na ulicama Zagreba, a u Srbiji ljutnju i obeshrabrenost. Konačna presuda, nakon koje su Gotovina (55) i Markač (55), pušteni iz pritvora Tribunala, donesena je u napetoj atmosferi, preglasavanjem, pri čemu su dvojica od petorice sudija imali suprotno mišljenje. Prema konačnoj presudi, koju je saopštio predsjednik suda Teodor Meron, operacija „Oluja» kojom je Gotovina zapovijedao u avgustu 1995. nije bila udruženi zločinački poduhvat u cilju protjerivanja Srba iz Kninske krajine. Apelaciono vijeće je utvrdilo i da granatiranje Knina, Gračaca, Obrovca i Benkovca nije bilo nezakonito, poništivši tako suprotan nalaz prvostepenog vijeća. Budući da je prvostepeno vijeće postojanje udruženog zločinačkog poduhvata utemeljilo na nezakonitosti arti- ljerijskih napada na krajiške gradove, nalazom Apelacionog vijeća da ti napadi nisu bili protivpravni poništen je i prvostepeni zaključak o zločinačkom udruženju. Konačnom presudom, utvrđeno je i da odlazak srpskih civila iz Kninske krajine poslije zakonitih artiljerijskih napada Hrvatske vojske ne može biti smatran deportacijom. Gotovina, Markač i drugi koji su naredili napade na gradove u Kninskoj krajini, stoga, nisu imali namjeru da deportuju stanovništvo, zaključilo je većinom glasova vijeće predsjedavajućeg Merona. Sarajevo Jašareviću 18 godina zatvora za terorizam Sud Bosne i Hercegovine osudio je u četvrtak 6.decembra Mevlida Jašarevića na 18 godina zatvora zbog napada na Američku ambasadu u Sarajevu u oktobru 2011. Njegovi pomagači Emrah Fojnica i Munib Ahmetspahić oslobođeni su optužbi zbog nedostatka dokaza. Sva trojica su bili optuženi za organiziranje terorističke grupe, u vezi s krivičnim djelom terorizam. Maksimalna zaprijećena kazna za ovo krivično djelo po Decembar, 2012. bh. zakonu je 20 godina zatvora. U napadu je teško ranjen jedan policajac angažovan na osiguranju Ambasade SAD-a. Jašarević je 28. oktobra prošle godine iz kalašnjikova pucao na zgradu Ambasade SAD-a u Sarajevu. Tokom 50 minuta ispalio je 105 metaka iz automatske puške, dok je grad bio u blokadi do 21 sat. EP 15 Hronika Revija FORUM Tribina u organizaciji islamske zajednice Crne Gore Podrška palestinskom narodu Performans mladih u centru Podgorice U susret raspravi sjednici Generalne Skupštine UN na kojoj je 29. na 30. novembra 2012. godine u izglasana Rezolucija o tome da se Palestina proglašava za državu posmatrača nečlanica, Mešihat Islamske zajednice je organizovao veče podrške palestinskom narodu. Govorili su reis Rifat ef. Feizić i Nusret Isanović, profesor Islamske kulture i civilizacije na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici i vanredni profesor na postdiplomskim studijama na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. On je tom prilikom iznio istorijat odnosa između Palestine i Jevreja, kao i ulogu međunarodne zajednice, koja je gotovo stalno bila naklonjena Izraelu. Govorio je o ulozi Jasera Arafata i EL Fatah čiji je Arafat bio višedecenijski lider u očuvanju nade u opstanak palestinske države, sve do današnjih dana kada joj je, konačno, Generalna skupština UN priznala status države – posmatrača u UN. Neposredno prije početka tribine, grupa studenata i srednjoškolaca je u ul. Slobode izvela performans u znak podrške Palestini. Osim studenata i srednjoškolaca performansu se spontano priključio i veliki broj prolaznika. “Simboličnim padom na ulici preko 50 učesnika htjeli smo pokazati da smo danas i mi žrtve, saosećamo se sa našom braćom i sestrama u Gazi i Palestini,” izjavio je jedan od učesnika performansa. Rezolucija UN U noću između 29. i 30. Novembra, po ovdašnjem vremenu, Generalna skupština Ujedinjenih nacija izglasala je dvotrećinskom većinom unapređenje statusa Palestine, koja je od entiteta posmatrača proglašena za državu posmatrača nečlanicu. Od 193 članice Ujedinjenih nacija za promjenu statusa glasalo je 138. Devet je bilo protiv, a 41 uzdržano. Među uzdržanim bile su Crna Gora, Slovenija, Makedonija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dok je Srbija glasala za Palestinu. Predsjednik Palestine Mahmud Abas nakon toga izjavio je da je „To investicija za mir. Poručio je da “Palestinci ostaju privreženi ideji dvije države, jedne pored druge”. Na to je generalni sekretar Ujedinjenih nacija Ban Ki Mun odgovorio da se sa u realizaciji te ideje mnogo kasni, pa je pozvao da se “hitno obnove napori kako bi se 16 konačno došlo do rješenja. Tome moraju težiti i Palestina i Izrael, rekao je on i apelovao na međunarodnu zajednicu da im pomogne. Pozvao je na obustavljanje izgradnje jevrejskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i Istočnom Jerusalimu. Izraelski premijer Benjamin Netanijahu je osudio je kritiku Izraela u govoru palestinskog predsednika Mahmuda Abasa, označivši je neprijateljskom i otrovnom i “punom lažne propagande”. Američka državna sekretarka Hilari Klinton je usvojenu rezolucija u svetskoj organizaciji ocijenila kao “nesrećnu i kontraproduktivnu (odluku)”, prenijela je agencija AP. Predsednik Generalne skupštine Ujedinjenih nacija Vuk Jeremić ocijenio je sjednicu na kojoj je unapređen Sveta mjesta Praktično od samih početaka islama, Palestina i, posebno grad Jerusalim, bili su sveta mjesta za muslimane. Tokom svih vjekova potom muslimani su bili stub opstanka Jerusalima i Palestine. Nasuprot tome, Jevreji izraelske vođe: Ben Gurion, Begin, Šamir, Netanjahu, Barak i Šarah su, na platformi cionističke osvajačke ideologije, činili sve što su mogli da zatru svaki trag postojanja Palestine, jedne od najstarijih civilizacija. Nadati se da će ih Rezolucija Ujedinjenih nacija od 29. na 30. novembar 2012. godine i definitivno demantovati. Decembar, 2012. Hronika Revija FORUM status Palestinaca u UN kao istorijsku i izrazio nadu da će odluka doprineti miru na Bliskom istoku. U proteklih 65 godina Palestinci su uglavnom „Marširali kroz Ujedinjene nacije“. Počelo je 1947. kada je donesena Rezolucija 181 poznata kao „Plan o podjeli”.U stvari predviđala je osnivanje dvije države – arapske i jevrejske. Drugom Rezolucijom 194 iz 1948. poslije rata te godine oko osnivanja Izraela: Njome se dozvoljava povratak izbjeglica koji žele da žive u miru sa susjedima, na demilitarizaciji i internacionalizaciji Jerusalima, te na zaštitu i slobodan pristup svetim mjestima. Zatim su donesene rezolucije 1967. (242), 1974. 3236, pa 465 od 1980. 681, u 1990. 1397, u 2002. i posljednju 66/17 2012. godine. U njima su osuđivane izraelske težnje o priznavanju prava Palestinaca na svoju državu. Tek Rezolucijom iz ove godine (2012.) potvrđeno je pravo Palestinaca na nezavisnu državu.Tako je završena, bar se treba nadati, 65 godina borbe Palestinaca za slobodu i nezavisnost. Valja istaći da su svemu ovome pečat dali Jaser Arafat i EL FATAH čiji je decenijama bio lider. Priredio: Husein Tuzović Zahtjev iz Njujorka Osuda zločina iz 1912. godine Grupa Bošnjaka i Albanaca koji žive u Njujorku zatražila je od Crne Gore da prizna “zločine” nad civilnim stanovništvom islamske vjere, koji su, počinjeni u jesen 1912. na području Plava, Gusinja i Rožaja, kada je crnogorska vojska u Prvom balkanskom ratu oslobodila sjeverni dio Crne Gore. Ambasador Crne Gore u Vašingtonu Srđan Darmanović i crnogorski konzul u Njujorku Selim Lika održali su sredinom decembra sastanak sa šestočlanom delegacijom Odbora za obilježavanje 100. godišDecembar, 2012. njice genocida u Plavu i Gusinju. Odbor je, kako se navodi u saopštenju, 13. oktobra u Njujorku organizovao komemoraciju žrtvama, kako se navodi, genocida koji je 1912. i 1913. godine izvršila crnogorska vojska nad Bošnjacima na sjeveru zemlje. Odbor za obilježavanje 100. godišnjice genoc idau Plavu i Gusinju su još jednom podsjetili na genocid nad svojim precima te reinforsirali sadržaj deklaracije sa akcentom na izrečenim zahtjevima sadržanim u deklaraciji i posebno vremenskoj ograničenosti za ispunjavanje istih od strane mjerodavnih institucija Crne Gore. Ambasador Darmanović, između ostalog, rekao je da u drugim krajevima Crne Gore sigurno ne znaju da je u Plavu i Gusinju počinjen genocid, te izrazio sumnju zašto se taj gnusni zločin naziva genocidom. Kako je saopšteno iz odbora, crnogorska kraljevska vojska tada je na zvjerski način pobila 20-ak procenata Bošnjaka i Albanaca, a sveštenici pravoslavne crkve preko 12.500 nasilno pokrstili, što ukazuje na sve segmente istrebljenja, odnosno genocida kaže se u saopštenju. 17 Hronika Revija FORUM U Staroj podgoričkoj varoši Grafiti mržnje U neposrednoj blizini Starodoganjske džamije u podgoričkoj Staroj varoši osvanuli su grafiti uvredljivog sadržaja za pripadnike islamske vjeroispovijesti. Zid koji je prekjuče okrečen bijelom bojom, ispisan je sa četiri ocila, i porukom “Bolje je ovako… ua muslimani”, a nacrtan je i muški spolni organ. Iz Islamske zajednice oštro su osudili nemili događaj i zahtijevaju od nadležnih institucija da pronađu i kazne počinioce. - Neprijatno sam iznenađen porukama koje su upućene muslimanima Stare varoši i cijele Podgo- rice. Bio sam uvjerenja da živimo u multietničkom i multikonfesionalnom skladu i da možemo biti primjer toga u državi ali, nažalost, ovi grafiti me demantuju”, kazao je, između ostalog, Džemo Redžematović, glavni imam za Podgoricu I Nikšić. Dječji prekogranični festival folklora u Tuzima Kulturno nasljeđe bez granica U sklopu Projekta „Prekogranični pakt“ u Tuzima (9.12.2012.) je održan prvi dječji festival folklora pod nazivom „Kulturno nasljeđe bez granica“. Domaćin je bio KIC „Malesija“. Ovaj susret organizovale su opštine Skadar, Vau i Dejes, I NVO Ženski centar iz Albanije, Gradska opština Tuze, Opština Ulcinj i Kulturno-umjetničko društvo „Ramadan Šarkić“ iz Tuzi. Ideja je bila da se očuvaju zajedničke vrijednosti nacionalno-kulturnog blaga. Nakon završene manifestacije govorili su: Franjo Ljuljđuraj, predsjednik Gradske opštine Tuze, Aljketa Aljesaj, 18 izvršni direktor Projekta iz Albanije. Cilj je da se zajedničke vrijednosti između opština učesnica Festivala prošire, razvijaju i predstave kroz zajedničko djelovanje. Dogovoreno je da se Projekat proširi izdavanjem jednog časopisa (magazin za djecu) i etnografska soba koja će biti otvorena i u gradu Vau i Dejes i u Tuzima – KIC „Malesija“. Takođe će štampati zajednički katalog u kojem će biti sve fotografije Festivala i tradicionalnih narodnih kostima. Uz to, organizovaće se dva simpozijuma sa stručnjakom kulturnog nasljeđa, zatim prekogranična razmjena djece koja će biti gosti opština Vau i Dejes. Valja još navesti da iza Projekta stoji Evropska unija. Dvojica predsjednika Mark Đoni i Franjo Ljuljđuraj su najistaknutijim sudionicima Ameru Pepiću i Delili Duković uručili nagrade za izložbu Tuške goce“. KUD „Ramadan Šarkić“ dobio je priznanje za originalnost koreografije „Ribarska igra“. Osim druženja najmlađih izvođača, publika je bila vrlo zadovoljna svim onim što je te večeri prikazano na pozornici KIC „Malesija“. Husein Tuzović Decembar, 2012. Hronika Revija FORUM Zavičajni klub “Bihor” - Luksemburg Humanost na djelu - ZK "BIHOR" LU Nova humanitarna akcija Poslije niza humanitarnih aktivnosti sprovedenih u Luksemburgu, a sve za potrebe ugroženih u Crnoj Gori, Zavičajni klub «BIHOR» je položio još jedan ispit iz humanosti; pošto su u avgustu uručili novčanu pomoć od 4,160 eura, za «Korak Nade» iz Berana, udruženju koje okuplja djecu sa smetnjama u razvoju, Klub je, nedavno obezbijedio 2, 500, eura, za liječenje dvoje djece Bela Murića iz Rožaja, koja pate od distrofije mišića. Jesenas su, sa 1000 eura pomogli presadjivane jetre Almi Muratović, kao prvu pomoć iz akcije humanosti. Ljudi okupljeni oko udruženja ZK «Bihor», sa zebnjom su očekivali i ishod operacija, koja je dobro prošla i spremni su da nastave podršku. «Uvjereni smo da pomažuće druge - pomažemo sebi. Želimo da poručimo zavičaju i cijeloj Crnoj Gori da u svakoj prilici mogu računati na nas i naš doprinos» - kazao je predsjednik ovog udruženja Hamdija M. Rastoder. Tokom ljeta ,,ZK Bihor” je podržao vše kulturnih i sportskih aktivnosti na području Petnjice. E.P. Kotor: Izložba zagrebačke slikarke Fadile Šaćiragić, porijeklom iz Crne Gore Jedinstvena umjetnička arabeska Veče, 22. novembra 2012. godine na izložbi slikarke Fadile Šaćiragić iz Zagreba u galeriji Kulturnog centra u Kotoru dugo će pamtiti tamošnja publika. Izložbu je otvorila Marija Čolpa, dramaturkinja. Motive za svoj originalni slikarski izraz, kako zapaža Čolpa, Šaćiragićeva crpi iz tradicije islamske duhovnosti. Persijska minijatura je dvorska umjetnost koja je cvjetala u svjetovnom okruženju persijskog dvorskog života. Dok koračamo po sjenci zlatne i samo njoj svojstvene arabeske, Fadila nas vodi njenim senzitivnim tonom – istakla je Čolpa. Slikarka Šaćiragić je svojim slikama zadobila simpatije ljubitelja umjetnosti izlažući u Turskoj, Italiji, Austriji i Kuvajtu. O njoj su mnogi poznati Decembar, 2012. kritičari dali laskave ocjene i istakli kako njene slike predstavljaju spoj modernog i tradicionalnog i tako tvori umjetničku arabesku na tkanini koja postaje njen zaštitni znak i simbol prepoznavanja. O njenom stvaralaštvu su mnogo lijepog kazali poznati i priznati umjetnici Halil Gibran, Tanja Pocek, Ibrahim Kojin i drugi. Fadila se veoma uspješno iskazala i kao modni kreator. O tome svjedoče 24 modne izložbe od 1995. do 2003. godine. Dobitnica je mnogih nagrada od kojih svakako treba navesti Grand-pri na Međunarodnom sajmu u Bosni i Hercegovini, kao i nagradu za najboljeg kreatora Bosne i Hercegovine. Fadila, inače, po majci potiče iz Podgorice, a ima blisku svojtu i u Tuzima. Rođena je u Nikšiću u po- Šaćiragić rodici Ahmetagić. Nakon školovanja u tom gradu preselila se u Zagreb i udala u porodicu Šaćiragić. Zbog toga umjetnica nije propustila da, nakon izložbe u Kotoru, obiđe i svoje najbliže u Podgorici iz porodica: Ahmetagić, Šarkić, Lekić, Šabotić i Tuzović. Husein Tuzović 19 Hronika Revija FORUM Promovisan „Sandžački rječnik“ Jezičko nasljeđe U bjelopoljskom Centru za kulturu predstavljen je „Sandžački rečnik”, autora Džavida Begovića i književnice Šefke Begović Ličine. Rječnik sadrži više od 10.000 leksema koje se ne koriste u slovenskim jezicima iz okruženja, 3.000 fraza i 11.500 primjera iz sandžačkog govora. Akademik prof. dr Dževad Jahić ukazao je na značaj pojave „Sandžačkog rečnika” za Bošnjake. Pojava rječnika koji je ograničen na leksiku koja je specifična u Sandžaku uvijek je značajan kulturni i nacionalni događaj – rekao je akademik Jahić. Begović je pojasnio kako je nastao „Sandžački rečnik”. Arhaizmi i turcizmi koji su korišteni u govoru u vrijeme naših predaka u velikoj mjeri su izblijedili i danas više nijesu u upotrebi. To nijesu samo riječi žitelja Sandžaka, već cijelog bošnjačkog naroda. Mi ovim nijesmo željeli unazaditi jezik, već ostaviti dio nasleđa budućim generacijama – istakao je Begović. Rječnik predstavlja svojevrsnu novinu u leksikografskom prezentovanju sandžačkog dijalekta bosanskog jezika. Štampan je u 2.000 primjeraka. Autori rječnika su brat i setra koji su rođeni u Bijelom Polju, a žive i rade u Bosni i Hercegovini. Organizator promocije bio je Bošnjački kulturni centar, a čitav projekat podržao je Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava. IN memorijam Bahrija Brahić Nakon kratke bolesti u 79 godini na Ahiret je preselio predsjednik Islamske zajednice Pljevlja Bahrija Brahić. U subotu 08. Decembra 2012. nakon ikindije namaza dženazu rahmetliji klanjao je veliki broj džematlija, a dženazu namaz je predvodio Enis ef. Burdžović, izaslanik reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifata ef. Fejzića i direktor Vjersko-prosvjetne službe Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori. Nakon klanjanja dženaze, u obraćanju džematlijama Enis ef. Je, između ostalog, kazao da je rahmetli Bahrija bio ugledan Pljevljak i veliki promoter kulture i tradicije pljevaljskog kraja koju je promovisao širom Evrope. Bahrija Brahić je rođen 1934 godine u Pljevljima, gdje je završio osnovno i srednje školovanje. Visoko obrazovanje je završio u Zagrebu i cio radni vijek je proveo u Pljevljima. Bio je vrstan muzičar i svojevremeno je bio aktivni član Kulturno-umjetničkog društva „Volođa“, član uprave, kao i jedno vrijeme predsjednik Društva. Svirao je flautu u Velikom zabavnom i Estradnom orkestru. Pored flaute svirao je i trubu, sa kojom je kao solista proslavio Društvo i grad Pljevlja, posebno kompozicijom „Tišina“. Svirao je i u gradskom tamburaškom orkestru. Radeći kao komandir gradske Vatrogasne čete i kao muzičar dobitnik je mnogih priznanja i nagrada. 20 Islamska zajednica, kao i grad Pljevlja su ostali bez uglednog džematlije, kao i dobrog organizatora koji je svojim trudom i zalaganjem dao maksimalni i neprocjenjiv doprinos napretku islamske zajednice i nadasve velikog čovjeka. Nad njegovim kaburom prilikom poslednjeg ispraćaja odlomke iz Kur’ana učilo je devet imama, što dovoljno govori o ljudskoj i moralnoj veličini rahmetlije. Jakub Durgut Decembar, 2012. Društvo Revija FORUM Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera Svjedočanstvo o dobru i zlu U prepunoj Multimedijalnoj sali podgoričkog Kulturno - informativnog centra „Budo Tomović“, ponedjeljak 3. decembra 2012. godine, promovisana je nova knjiga Rifata Rastodera „Dan sjećanja“. Izdavač ovog zanačjnog dokumentacionopublicističkog djela je Forum Bošnjaka Crne Gore. Recezent je dr Novak Ažić, grafički urednik - Adil Tuzović, a štampa: „3M Makarije” – Podgorica. U promociji su, inače, učestvovali: Dr Novak Adžić, istoričar; akademik - Prof.dr Šerbo Rastoder; Andrej Nikolaides, književnik; Izmir Talić, ambassador BiH u CG i prof u penz. Husein – Ceno Tuzović. Moderator promocije bio je Dragan M Đurović a interpretatori stihova i teksta: Saudin Račić i Selma Rastoder. “Dan sjećanja” je, s jedne strane, hronika genocida počinjenog u Srebrenici (BiH) između 11. i 19. jula 1995. godine nad preko 8 000 civila bošnjačke nacionalnosti, a s druge, i svojevrsna slika aktuelne političke i ukupne svijesti u Crnoj Gori kako o tom, tako i drugim sličnim događajima iz perioda posljednje jugoslovenske ratne drame (1991-2001). Povod za knjigu i uopšte ustanovljavanje Dana sjećanja na žrtve je Deklaracija Skupštine Crne Gore o prihvatanju Rezolucije Evropskog parlamenta o Srebrenici, odnosno skupštinska rasprava tim povodom. U knjizi je, međutim, kako se ističe u recenziji dr Novaka Adžića prikazana, između ostalog, svijetla i tamna stranica crnogorske prošlosti najnovijeg doba. Njeno posrnuće i uzdizanje; uzleti njenog čojstva i primjeri onoga što je rđavo i loše u etičkom smislu; ono čega Crna Gora treba da se stidi i ono čime treba da se ponosi. Riječju, ova priča je fabula o „dobrim ljudima u vremenu zla“, kao i o zlim ljudima zlih vremena. … Motiv za knjigu „Dan sjećanja“ i sve ono što je ishodište same knjige je, prema autorovim riječima, pokušaj da se sačuva od zaborava nešto što bi, uprkos još vitalnom nasljeđu mitološke i kojekakve druge iracionalne svijesti, kao i brojnim crvenim i crnim mrljama, ipak, moglo biti potvrda da i savremena Crna Gora ima šanse da sačuva kontakt sa pozitivnim primjerima tradicije ovdašnjeg jedinstvenog principa suživota - čojstva, odbrane drugoga od sebe. Decembar, 2012. Rifat Rastoder DAN SJEĆANJA Rifat Rastoder je, inače, jedan iz najužeg kruga poslenika savremene političke scene Crne Gore; jedan iz najužeg kruga antiratnih aktivista iz perioda posljednje jugoslovenske ratne drame( 1991 – 2001), kao i jedan od glavnih kreatora i protagonista zaštite ljudskih i, posebno, manjinskih prava; u dužem period i jedan od najpoznatijih sportskih i kulturnih poslenika i, nadasve, novinara i publicist, koautor je knjige “Crvena mrlja” (1990) i autor knjiga: “Usud imena” , “Pravo na ime” i Dan sjećanja, kao i više feljtona i studija o slobodi medija, ljudskim i manjinskim pravima, itd, itd, uključujući i poeziju. Promocija knjige “Dan sjećanja” je, stoga, po mnogo čemu bila događaj od mnogo šireg značaja. 21 Društvo Revija FORUM Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera Novak ADŽIĆ, recezent Priča protiv zaborava „Istinski je umro onaj koji je zaboravljen“,rekao je Česlav Miloš. Ova Rastoderova knjiga je priča o zločinu genocida u Srebrenici 1995. godine i sjećanje na njega. Ovo je priča in memoriam, priča protiv zaborava, jer, doista, mrtvi nijesu mrtvi sve dok žive u sjećanju živih. Pravo groblje umrlih ili stradalih je u srcima živih. Ili što bi rekao Fransoa Volter, „samo za otrcani pozitivizam mrtvi su mrtvi“. Ovom knjigom Rifat Rastoder je potvrdio aktuelnost i činjenički utemeljen smisao one poznate Borhesove misli: „Samo jedna stvar ne postoji. A to je zaborav“. Pogotovo zaborav zločina Značajni i afirmisani žurnalista i publicista, političar, potpredsjednik Socijaldemokratske partije Crne Gore, narodni poslanik i potpredsjendik Skupštine Crne Gore - Rifat Rastoder, autor nekoliko reprezentativnih knjiga iz političke povijesti Crne Gore druge polovine XX stoljeća i nacionalnog i kulturnog identiteta bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, pripremio je za štampu studiju pod naslovom „DAN SJEĆANJA“, koja faktografski, dokumentovano, činjenički relevantno i istoriografski provjerljivo i pouzdano govori o genocidu nad Bošnjacima izvršenom u Srebrenici 1995. godine od strane vojske bosanskih Srba. Ova Rastoderova studija višestruko je korisna i značajna za proučavanje istorije događaja, procesa, fenomena u vrijeme demontaže i disolucije bivše SFRJ i njenog krvavog raspada u ratu koji je otpočeo 1991. godine, te koji se završio tokom 1995. godine. Sam autor ove studije pripadao je demokratskom, slobodoljubivom antiratnom pokretu, kojeg su sačinjavale indipendentističke snage koje su težile cilju obnove slobodne, nezavisne i demokratske Crne Gore, što je i postugnuto na referendumu 21. maja 2006. godine. Sa punoćom moralnog kredibiliteta i širokog edu- 22 kativnog spektra, spoznaje i znanja kojeg posjeduje, Rifat Rastoder se upustio u prikazivanje, analizu i eksplikaciju kauzaliteta, hronologije i konsekvenci zločina genocida počinjenog u Srebrenici 1995. godine. I u tome je uspio u ovoj studiji. Tema Rastoderove rasprave prima facie može djelovati kao obrada nečega što je već u dovoljnoj mjeri dobro i do tančina poznato domaćoj i međunarodnoj stručno naučnoj i laičkoj javnosti, kada je u pitanju analiza i sinteza surove i tragične istinite priče o genocidu počinjenom u Srebrenici iz motiva nacionalne i etničke mržnje. Međutim, in ultima linea, dakako, nije tako, jer se radi studiji kojom Rifat Rastoder na poseban način konsiderira taj monstruozni događaj, nudeći sijaset relevantnih istorijskih izvora i njihovu analizu, sintezu i interpretaciju, koja na nov način daje objašnjava i u saznajnom smislu obogaćuje saznanja o tom groznom masovnom ratnom zločinu genocida počinjenom nad civilnim stanovništvom bošnjačke nacionalnosti u Bosni. Rifat Rastoder je prilježan istraživač, koji istorijskim izvorima o tom zločinu pristupa temeljito i svestrano. Raspoložive izvore Rastoder je prikupio na jednom mjestu, izvršio njihovu neophodnu selekciju, i postupio onako kako zahtijevaju pravila metodologije istorijskih istraživanja. U ovoj Rastoderovoj studiji definisan je predmet istraživanja, nalazi se respektabilna heruistička osnova; očevidno je da je o predmetnoj temi isčitana značajna literatura, pristupilo se spoljnoj i unutrašnjoj kritici istorijskih izvora (hermeneutika), učinjena je konstrukcija i sinteza i ekspopzicija kao konačna rezultata istraživačkog procesa. Tako da je Rifat Rastoder, iako po pozivu nije profesionalni istoričar, uspio da metodološki dobro fundira ovu studiju, vodeći principijelno i brižljivo računa da izrečeni zaključci i vrijednosi sudovi slijede iz istorijskih izvora, odnosno, da se temelji na njima, čime je potvrdio da je rezistentan osnovnom načelu u istorijskoj nauci da su istorijski izvori temelj istorijskog znanja i osnova za izvođenje zaključaka, te da izvori sprječavaju da se izvode drugačiji zaključci u odnosu na utvrđenje činjenice koji se nalaze o njima. Bogata je heruistička osnova koju Rifat Rastoder koristi u ovoj studiji. Koristio je istorijske izvore različite po porijeklu (provinijenciji), sadržini, autorstvu, vremenu i mjestu nastanka, čime ova studija posebno dobija na značaju. Čitajući Rastoderovu knjigu uočljivo je Decembar, 2012. Društvo Revija FORUM Pobuna da su njemu bili dostupni brojni izvori, koje on koristi saobrazno načelu poznatog liberalnog mislioca Skota da su „činjenice svete, a uvjerenja su slobodna“. Rifat Rastoder, da bi rasvijetlio, u što većoj, saznajnoj mjeri i što je moguće realnije i objektivnije prirodu, karakter, smisao i posljedice tragedije u Srebrenici 1995. godine, daje u uvodnom dijelu svoje studije izvode iz osuđujuće presude Haškog tribunala generalu vojske Republike Srpske Radosavu Krstiću, (što je primaran pravni i istorijski izvor), iz koje se jasno vidi kakva je priroda i karakter i kakve su razmjere zločina genocida počinjenog u Srebrenici. Rastoder prenosi brojna svjedočenja o Srebrenici, u poglavlju „Rekli su o Srebrenici“, između ostalih, i opširni iskaz Dragana Čavića, nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske (entiteta u okviru Bosne i Hercegovine), koji je konstatovao da je sramota za RS zločin počinjen u Srebrenici. Rastoder je prenošenjem tog Čavićević iskaza pokazao da nijedan zločin nije kolektivan, već da je zločin uvijek individualan i da sa stanovišta krivično-pravne odgovornosti ne postoji kolektivna krivica. Iskazi o zločinu o Srebrenici koje su dali Barak Obama, predsjednik SAD i brojni drugi (Bernar Kušer, Valentin Inzko, Torbojn Jagland, Yves Leterm, Danilo Trik, Redžep Erdogan), te izvodi iz izvještaja Komisije Vlade RS, pokazuju koliko Decembar, 2012. Knjiga „ Dan sjećanja“ je pobuna protiv obmanjivača i političkih fantasta, koji misle da je u istoriji moguće vršiti hirurške intervencije i plastične operacije kojima se može prepravljati, popravljati i mijenjati prošlost. Ova Rastoderova studija, koja se bavi jednim masovnim zločinom genocida učinjenim u jednom vremenu, pokazuje da istorija nije švedski sto, da se po želji i potrebama može iz nje uzimati ono što odgovara, a odbacivati ono što ne ide u prilog. Uspješno apsolvirajući temu o zločinu u Sebrenici, Rifat Rastoder ništa od onoga bitnog i presudnog za pomenutu temu i za hroniku zločina u Crnoj Gori nije prešutao i izostavio, nego je savjesno, odgovorno i pošteno sve iznio na vidjelo, čemu ova knjiga dobija dodatno na značaju i predstavlja neizostavnu literaturu za one istoričare koji će se baviti političko-događajnom istorijom Crne Gore u vremenu od 1989. do danas... Riječju, ova studija Rifata Rastodera je višeslojna, kompleksna, te zahtijeva svestranu analizu, iz različitih rakursa; ona nudi, na jedan pregledan način, čitateljstvu primjeren i nadasve popularan, onaj fundus činjenica i elaboracija koje zasigurno značajno obogaćuju naše znanje o jednom sumornom i surovom dobu, nastalom raspadom bivše Jugoslavije. Stoga ovu knjigu, toplo preporučujem za štampu i za čitateljstvo različitih naučnih, stručnih i drugih profila. je Rastoder uložio napora i imao istraživačkog senzibiliteta da sumornu i bolnu priču o Srebrenici opservira na što relaniji i potpuniji način, korespondentan relevantnim izvorima. Rifat Rastoder, rezistentno i koherentno načelu kojeg je iskazao davno Titus Livius da „istina i previše trpi, ali se nikada ne može zatrti“, da bi pokazao razmjere genocida u Srebrenici i civilizacijski odnos relevantnih međunarodnih činilaca i institucija prema njemu, u njegovoj osudi, prenosi na našem i engleskom jeziku i tekst Rezolucije Evropskog parlamenta usvojene 15. januara 2009. godine, iz koje se eksplicitno vidi pojedničana odgovornost za zločin u Srebrenici vojno-političkog vođstva RS, koji su flagrantnim kršenjem pravila Ženevskih konvencija ključni vinovnici tog zločina genocida. U ovoj vrijednoj studiji Rifat Rastoder nas upoznaje i sa tim kako se Skupština Crne Gore odnijela prema zločinu u Srebrenici, donošenjem vlastite Deklaracije kojom prihvata rezolucije Evropskog parlamenta usvojene o Srebrenici. Rastoder donosi i transkript rasprave vođene u Skupštini Crne Gore (započete 9. jula 2009, na osnovu skupštinskih stenografskih bilješki), u kojoj su sudjelovali više poslanika, a iz koje se jasno uočava moralno-politički profil njenih aktera i različte percepcije u ideološkoj i drugoj ravni zločina genocida u Srebrenici. Procjena Rifata Rastodera da vjerno prenese te iskaze, na osnovu skupštinskih stenografskih bilješki, pokazuje se kao ispravna i bitna za poštovanje prava javnosti da zna o onome što ga interesuje i može interesovati. U tom smislu Rifat Rastoder je omogućio ovom studijom da širem auditorijumu postane dostupan zapis o tome ko je, kada i kako govorio o tom groznom zločinu, što je relevantno i za ukupnu opservaciju etičkog i drugog profila političara koji su u skupštinskoj 23 Društvo debati o tome diskutovali. Rastoder, da bi odao poštovanje nevinim žrtvama genocida u Srebrenici, publikuje u svojoj studiji i poemu uglednog bosanskog intelektualca i pisca Andulaha Sidrana „Srebrenica“, iz koje se vidi kakve su razmjere beskrajnim ljudskim zlom izazvane pustoši u Srebrenici. Iz Rastoderove studije saznajemo fatografski sve ono što je relevantno u hronici Srebreničkog zločina (kako se, kada i zašto dogodio zločin i ko je njegov vinovnik), te kako je zločin dobio svoj epilog pred haškim tribunalom (presudom odgovornih srpskih generala i optužnicom za zločin najodgovorniji-vojno političkog vođstva RS personalizovanog u optužnici protiv Karadžića i Mladića, koji se nalaze u haškom pritvoru optuženi za brojne ratne zločine i kojima je suđenje u toku). Vrlo interesantan je Rastoderov diskurs o hronici zločina u Crnoj Gori, u kojemu se pregledno, u formi informatora opisuje uloga Crne Gore u jugoslovenskoj ratnoj i drugoj drami (1989-2001). Iz tog pregleda vidi se Rastoderovo opravdano htjenje da bude odan načelu koje govori da u priči o prošlosti ništa ne treba skriti, zakinuti, falsifikovati i obmanjivati, već da svaki istoriografski i drugi sud treba biti pošten i pravedan. Kao u onoj maksimi čuvenog rimskog juriste Ulpijana, koji je govorio da su „osnovni principi prava, pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati, svakome svoje dati“. Kod Rastodera nema retuširanja prošlosti i tendencije da se stvara poželjna slika prošle stvarnosti. Kod Rifata Rastodera je emaniran zahtjev, utemeljen još u pozitivističkoj istoriografiji, da treba „pisati kako je uistinu bilo“ (Leopold fon Ranke), kome treba dodati i onaj savremeni znamenite Agneš Heler koji počiva na tvrdnji da je zadatak istoričara da objasni „zašto se nešto dogodilo“. Ovdje se, u Rastoderovoj opservaciji pokazuje puni smisao i značenje drevnog istori- 24 Revija FORUM ografskog zahteva istaknutog od strane starog rimskog istoričara Amijana Marcelina, koji je zapsao da „istoričar koji svjesno prećutkuje događaje vrši svesnu obmanu kao onaj što piše o onome što se nije dogodilo“. Upravo je Rastoderova knjiga je pobuna protiv obmanjivača i političkih fantasta, koji misle da je u istoriji moguće vršiti hirurške intervencije i plastične operacije kojima se može prepravljati, popravljati i mijenjati prošlost. Ova Rastoderova studija, koja se bavi jednim masovnim zločinom genocida učinjenim u jednom vremenu, pokazuje da istorija nije švedski sto, da se po želji i potrebama može iz nje uzimati ono što odgovara, a odbacivati ono što ne ide u prilog. Uspješno apsolvirajući temu o zločinu u Sebrenici, Rifat Rastoder ništa od onoga bitnog i presudnog za pomenutu temu i za hroniku zločina u Crnoj Gori nije prešutao i izostavio, nego je savjesno, odgovorno i pošteno sve iznio na vidjelo, čemu ova knjiga dobija dodatno na značaju i predstavlja neizostavnu literaturu za one istoričare koji će se baviti političko-događajnom istorijom Crne Gore u vremenu od 1989. do danas. Iz Rastoderove studije saznajemo kako je 2010. godine Crna Gora obilježila Dan sjećanja na genocidni masakr u Srebrenici, te kako je, tim povodom, državni vrh Crne Gore, u saradnji sa određenim kulturnim asocijacijama i udruženjima ukazao dužnu poštu nevinim žrtvama stradalim u Srebrenici. Autor ove studije prezentira kako je Crna Gora u znak sjećanja na zločin u Srebrenici postavila 2011. godine prvo spomen obilježje u regionu, te kako je 2012. u Crnoj Gori obilježen dan sjećanja na srebreničke žrtve. Dakako, Rastoder donosi sve relevantne podatke sa manifestacije obilježavanja sjećanja na žrtve u Srebrenici koje su održane u Bosni i Hercegovini i izjave politički vodećih ličnosti i vjerskih poglavara u znak sjećanja na taj tragični događaj. I na kraju studije, Rifat Rastoder odaje vlastitu, prirodno emocionalnu i etičku posvetu ove knjige nevinim srebreničkim žrtvama, s težnjom i apelom za pobjedu ljudskog i božanskog suda pravde i prirodnim osjećajem i potrebom da se zločin i njegove žrtve ne zaborave, te da svi moraju da se suoče sa istinom o zločinu genocida u Srebrenici, odajući vječni pomen žrtvama srebreničkog masovnog zločina. „Istinski je umro onaj koji je zaboravljen“,rekao je Česlav Miloš. Ova Rastoderova knjiga je priča o zločinu genocida u Srebrenici 1995. godine i sjećanje na njega. Ovo je priča in memoriam, priča protiv zaborava, jer, doista, mrtvi nijesu mrtvi sve dok žive u sjećanju živih. Pravo groblje umrlih ili stradalih je u srcima živih. Ili što bi rekao Fransoa Volter, „samo za otrcani pozitivizam mrtvi su mrtvi“. Ovom knjigom Rifat Rastoder je potvrdio aktuelnost i činjenički utemeljen smisao one poznate Borhesove misli: „Samo jedna stvar ne postoji. A to je zaborav“. Pogotovo zaborav zločina. U ovoj knjizi Rifat Rastoder je prikazao, između ostalog, svijetlu i tamnu stranicu crnogorske prošlosti najnovijeg doba. Njeno posrnuće i uzdizanje, oporavak, njene uzlete čojstva i primjere onoga što je rđavo i loše u etičkom smislu, ono čega Crna Gora treba da se stidi i ono čime treba da se ponosi. Ova Rastoderova priča je fabula o „dobrim ljudima u vremenu zla“, kao i o zlim ljudima zlih vremena. Riječju, ova studija Rifata Rastodera je višeslojna, kompleksna, koja zahtijeva svestranu analizu, iz različitih rakursa; ona nudi, na jedan pregledan način, čitateljstvu primjeren i nadasve popularan, onaj fundus činjenica i elaboracija koje zasigurno značajno obogaćuju naše znanje o jednom sumornom i surovom dobu, nastalom raspadom bivše Jugoslavije. Stoga ovu knjigu, toplo preporučujem za štampu i za čitateljstvo različitih naučnih, stručnih i drugih profila. Decembar, 2012. Društvo Revija FORUM Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera Prof.dr Šerbo Rastoder, akademik BANU, CANU i DANU Mi i zločin Dragi prijatelji, dame i gospodo, Ne mogu reći da mi je zadovoljstvo što sam večeras sa vama, iako se nalazim u društvu meni dragih ljudi i pozvan sam da govorim o knjizi meni dragog i bliskog Rifata Rastodera, kao i što među publikom vidim toliko poznatih i dragih osoba. Naime, knjiga Rifata Rastodera ‘Dan sjećanja’ je priča o nama i zlu u nama i oko nas.Treba biti intelektualni mazohista, pa reći, da mi je zadovoljstvo što sam među vama i ovim povodom. Ne, gospodo, duboko se stidim činjenice da čovjek današnjice najiskvarenije ljudsko biće u istoriji i ježim se pomisli da će onaj sjutra biti čak gori i od nas. Da sam u pravu, svjedok mi je ova knjiga o genocidu na kraju XX vijeka. O zlu kao kulturi življenja i zločinu kao političkoj floskuli. Koliko je samo 1945. godine bilo onih koji su imali potrebu da pričaju o zlu da se ‘zlo ne bi ponovilo’, koliko je pjesnika prestalo da pjeva poslije Aušvica, koliko je majki sanjalo da nađu kosti svojih najmilijih. Koliko je uzvišenih rečenica političara usađivalo optimizam i davalo smisao životu. Zlo se nažalost ponovilo 50 godina poslije toga i to u zaštićenoj zoni organizacije UN, koje su i nastale sa ambicijom da spriječe ponavljanje zla, zaštite nemoćne i ograniče silne. Naša iluzija da potreba da pričamo o zlu da se ono ne bi ponovilo, obesmišljava Decembar, 2012. Zlo je uvijek moguće i bit će ga tamo gdje ima više onih spremnih na zločin.Odnosno, gdje su oni koji se protive zlu u manjini .Danas i povodom ove i sličnih knjiga , za mene je suštinsko pitanje ‘Jesmo li manjina’? Ako bi pažljivo isčitavali knjigu R.Rastodera nijesam siguran da bi smo u njoj našli potvrdan odgovor ,ali sam siguran ‘da nas ima sve više’. I upravo to ‘da ima sve više’ onih koji prepoznaju i osuđuju zlo je smisao ovakvih i sličnih knjiga … Otuda ova knjiga, koja nosi naslov ‘Dan sjećanja’, u suštini po sadržaju treba da ima naslov “Mi i zločin” ili “Crna Gora i zločini”. U tom smislu, iako je osnov i centralna tema knjige Rezolucija u crnogorskom parlamentu i odnos Crne Gore prema zločinima , knjiga u biti ima više dimanzija ,od kojih ću pokušati da izdvojim moralnu, političku i društvenu jedna naizgled jednostavna,ali dokaziva činjenica. Zlo je uvijek moguće i bit će ga tamo gdje ima više onih spremnih na zločin. Odnosno, gdje su oni koji se protive zlu u manjini. Danas i povodom ove i sličnih knjiga, za mene je suštinsko pitanje: Jesmo li manjina? Ako bi pažljivo isčitavali knjigu R.Rastodera nijesam siguran da bi smo u njoj našli potvrdan odgovor, ali sam siguran da nas ima sve više. I upravo to da ima sve više onih koji prepoznaju i osuđuju zlo je smisao ovakvih i sličnih knjiga. Takve knjige može pisati samo autor koji ima moralne i ljudske skrupule, svjetonazor i viziju boljeg svijeta. Rifat Rastoder je to dokazao više puta. I ponašanjem i djelom. I nije slučajno da je baš on autor knjige o ‘Štrpcima’, kao što nije slučajno da je on bio glavni inicijator, sastavljač i podnosilac Rezolucije o Srebrenici u crnogorskom parlamentu. Otuda ova knjiga koja nosi naslov ‘Dan sjećanja’ u suštini po sadržaju treba da ima naslov ‘Mi i zločin’ili ‘Crna Gora i zločini’. U tom smislu, iako je osnov i centralna tema knjige Rezolucija u crnogorskom parlamentu i odnos Crne Gore prema zločinima ,knjiga u biti ima više dimanzija ,od kojih ću pokušati da izdvojim moralnu, političku i društvenu. Moralna dimenzija je ono što bi trebalo da čini prepoznatljivim ljudsko biće. Ona bi trebala da polazi od činjenice da je ubistvo svakog nevinog čovjeka zločin a ubijanje hiljade nevinih ljudi može biti samo organizovan zločin. Me- 25 Društvo đutim, na toj moralnoj ravni veoma lako ćemo, dokazati da je čovjek današnjice najiskvarenije ljudsko biće u istoriji čovječanstva. Naša iluzija da budemo bolji od svojih rethodnika satkana je u težnji da nam podsjećanja na nedavna nedjela posluže za nauk i da se ona nikada više ne ponove. Pri tome ćemo, sa ne malom nelagodom, konstatovati da ne samo što se nedjela ponavljaju, već ona poprimaju nove oblike nečovječnosti koja očigledno nema granica, kao što nema granica ni ljudska težnja da se bude na suprotnoj strani od zla. Ostaje nam da se pozovemo na Sartra koji je tvrdio da ako treba da umremo nasilnom smrću, naš život unaprijed nema nikakav smisao - te da smrt nije projekat istinske slobode, doći ćemo do zaključka da je čovjek posljednje decenije prošloga vijeka na ovim prostorima u suštini bio obični sužanj. Zato je razumljiva njegova potreba da pričom o zlu iskaže želju da se zlo ne ponovi, kao što treba imati na umu da je nerijetko priča o zlu moguća i kao propaganda zla. Kako život obično nije sazdan od želja, već od djela svakog pojedinca (Paolo Kueljo), to je čovjek današnjice najprepoznatljiviji po svom odnosu prema zločinu. I to prema onom zločinu koji je, nažalost, uglavnom prepušten sudu istorije. Jer, istoriju ne zanima svaki zločin, nju zanima samo organizovan zločin. Zato ću u pomoć pozvati i češkog filozofa Karela Kosika koji kaže: Ko ubije iz ličnih motiva na svoju ruku i privatni rizik, ubica je. Ko ubije po višem ovlašćenju i u interesu društva, nije ubica. U tom smislu još ciničniji je Filip Mladenović koji kaže: Kad ubiješ svoju ženu i djecu ti si umno poremećen. Kad ubiješ tuđu ženu i djecu ti si patriota. Svaki oblik ludila ima svoj precizan naslov. 26 Revija FORUM Podsjetiću vas da se svi zločinci brane iskazom da su bili uz svoj narod. Hoću da kažem da je u svakom zločinu sadržana ideja nekog višeg cilja, koji zločince u vrijeme zločina amnestira od potrebe da razmišljaju o krivici i eventualnoj odgovornosti. Moju početnu iluziju da je zlo direktno zavisno od stepena obrazovanosti čovjeka nužno relativizira činjenica da su ideolozi svih zločina uglavnom ljudi sa visokim akademskim titulama. Kada se pročita knjiga Vilhelma Rajha, Masovna psihologija fašizma, u kojoj se navodi podatak da su čak više od polovine članstva Hitlerovih elitnih odreda činili ljudi formalno najviših obrazovnih referenci, onda postaje jasnije ponašanje Julijusa Štrajhera, glavnog lovca na Jevreje, čije su posljednje riječi na gubilištu bile Hajl Hitler. Na suđenju u Ninbergu, drugi čovjek nacizma Herman Gering opisivao je sebe kao čovjeka opredijeljenog za mir. U moralnoj ravni odnos prema zločinu opredjeljuje i čovjeka i društvo.U traganju za zlom u sebi, čovjek se određuje prema ‘zločinima drugih’. Nikada ne treba vjerovati onima , spremnim da ‘pravdaju ili negiraju zločin’ jer se radi o propagatorima zla i nesrećnicima spremnim i da ‘zlo’dijele sa drugima. Zločinac nikome ne može da bude ni rod, ni sunarodnik ni istomišljenik. U protivnom, zločin se socijalizuje, obesmišljava i postaje dio kulture življenja.Biti dio takve ‘kulture’ značilo bi pristati da budeš član ‘horde’. Odbiti tako nešto je minimum ljudskog dostojanstva. O političkoj dimenziji zločina mogao bih pričati danima, ali ću se iz poštovanja prema autoru i vama dragi slušatelji uzdržati i reći samo da za mene pitanje zločina a Srebrenice posebno nije stvar politike već etike. Dakle, ko ne shvata da su u posljednjem ratu sve zločine odredili dva bitna elementa :ime i prostor. Ko ne shvata da genocida u Srebrenici vjerovatno ne bi bilo da je taj kraj bio na nekom drugom mjestu, a ne na samo petnaestak kilometara od granice sa Srbijom i da je u toj opštini po kazivanju autora (str.25) od 37000 stanovnika 1991 bilo 73% Bošnjaka i 25% Srba, taj sigurno neće shvatiti ni smisao posljednjeg rata. Jedini kriterijum koji je bio primaran zločincima u Štrpcima bilo je ime putnika. Njih nije zanimalo njihovo socijalno, ideološko, ili subjektivno nacionalno odrenenje. Sudbinu ovih ljudi odredilo je ono Decembar, 2012. Društvo Revija FORUM Osveta Turcima iz čitanki Jedini kriterijum koji je bio primaran zločincima u Štrpcima bilo je ime putnika. Njih nije zanimalo njihovo socijalno, ideološko, ili subjektivno nacionalno odrenenje. Sudbinu ovih ljudi odredilo je ono što nijesu mogli da biraju. Ime. Sudbinu Bukovice odredio je takođe njen geografski položaj. Dakle, u ovim slučajevima imamo dva tipična parametra fašizma: krv i tlo. Naravno, u elaboraciji konkretnog ideološkog konteksta i nacionalnog projekta nije teško odgonetnuti precizne istorijske koordinate ideologije u čije ime su ovi zločini izvršeni i u tom smislu je dovoljno iznova isčitati dokumenat Stevana Moljevića Homogena Srbija iz juna 1941. godine. Druga bitna ideološka i politička koordinata zločina u Srebrenici je sam iskaz dželata : ‘ Evo nas 11. jula 1995. u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog srpskog praznika poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru....’. Neobaviješten čovjek bi uzalud ovdje tražio Turke i uglavnom beznadežno pitao gdje su. Sumnjam da bi ga zadovoljio odgovor da skoro 100 godina na ovom području nema Turaka i da su to ustvari “Turci” iz čitanki, udžbenika i narodnih pjesama, odnosno iz obrazovnog sistema koji je sopstveni “patriotizam” gradio na mržnji prema drugima (Turcima). što nijesu mogli da biraju. Ime. Sudbinu Bukovice odredio je takođe njen geografski položaj. Dakle, u ovim slučajevima imamo dva tipična parametra fašizma: krv i tlo. Naravno, u elaboraciji konkretnog ideološkog konteksta i nacionalnog projekta nije teško odgonetnuti precizne istorijske koordinate ideologije u čije ime su ovi zločini izvršeni i u tom smislu je dovoljno iznova isčitati dokumenat Stevana Moljevića Homogena Srbija iz juna 1941. godine. Druga bitna ideološka i politička koordinata zločina u Srebrenici je sam iskaz dželata: ‘ Evo nas 11. jula 1995. u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog srpskog praznika poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru....’. Neobaviješten čovjek bi uzalud ovdje tražio Turke i uglavnom beznadežno pitao gdje su. Sumnjam da bi ga zadovoljio odgovor da skoro 100 godina na ovom području nema Turaka i da su to ustvari “Turci” iz čitanki, udžbenika i narodnih pjesama, odnosno iz obraDecembar, 2012. zovnog sistema koji je sopstveni “patriotizam” gradio na mržnji prema drugima (Turcima). Ne pada mi na pamet da branim bilo koga, pa ni “Turke” iako mislim da dobro znam šta savremena nauka kaže o njihovoj vladavini, ali želim da ukažem na činjenicu da su brojni zločini ,pa i ovaj u Srebrenici unaprijed ‘opravdani’ u obrazovnom sistemu. Da li toga još ima, pravo je pitanje za političare? Sudeći po sudbini udžbenika kojem sam koautor čini mi se da ne bih mogao ustvrditi da je to vrijeme iza nas!? I na kraju, suštinsko pitanje, kojim se i ova knjiga bavi je društvena dimenzija zločina. Ne možete a da se ne složite sa autorom da je Crna Gora kao država prva donijela Rezoluciju, da je prva sudila za ratni zločin, da je primala izbjeglice , da je odbila da učestvuje u ratu na Kosovu, da je brojnim gestovima pokazala da želi da bude dio civilizovanog i miru posvećenog svijeta. Sve to u knjizi Rifata Rastodera stoji dokumentovano, činjenicama pokrijepljeno i sa uzvišenim osje- ćajem da udio autora u svim tim procesima nije zanemarljiv. U tom smislu, moje duboko poštovanje, uvažavanje i nadasve ponos što sam njegov srodnik i osoba koja moguće više od drugih poznaje njegovu ličnu i porodičnu veličinu, istrajnost, upornost i potrebu da sa drugima dijeli dobro. Jedno od takvih dobara je ova knjiga koja će ostati vječni pomen i spomen ne samo žrtvama srebreničkog genocida, već i obraza i moralnih vrijednosti savremene Crne Gore. Naravno, uočio sam i opravdane kritičke opaske na račun svih nas koji smo se možda navikli (a on je tome kriv) da radi umjesto i za sve nas i više od svih nas i da možda upravo iz tog razloga na kraju odolim i da ne postavim neka od pitanja koja bi samo dodatno potvrdila značaj i značenje ove knjige ali istovremeno i isprovocirala sve nas da duboko promislimo gdje smo mi u toj priči, odnosno da se podsjetimo na pitanja njemačke djece tokom šezdesetih poslije suđenja Ajhmanu (‘tata šta si ti radio za vrijeme rata’?). Rifate, ja znam gdje si ti bio i šta si radio. 27 Društvo Revija FORUM Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera Andrej Nikolaidis, književnik Putokaz Znate šta, nakon odmjerenih, analitičkih, mudrih izlaganja koje su imali Šerbo i Novak, ja ću sebi dozvoliti da budem ličan. Biću ličan zato što je srebrenička priča za mene krajnje lična, zato što sam ja rodjen u Bosni, u zemlji gdje srebrenički genocid počinjen. Biću ličan zato sam ja tu zemlju napustio 92., kada je počeo rat. Potom, i zato što sam čitav život proveo u Sarajevu i Ulcinju, dakle u gradovima u kojima je dominantna religija Islam, ona ista religija koja je uzeta za krivicu ljudima koji su pobjeni u Srebrenici. Kada mislim o zavičaju uvijek mislim u prostoru u kome stoji bar jedan minare, zato što je to i moja religija i zato što su ljudi koji su pobijeni u Srebrenici i moj narod. Zbog svega toga kažem nužno moram biti ličan. Godine 1948. godine, u Parizu, Ujedinjene nacije su donijele opštu deklaraciju o ljudskim pravima. Tu je, dakle, je li, zamišljen čitav taj koncept u koji se brojni javni poslanici i dan danas zaklinju, koji gotovo papagajski ponavljaju i trajna je referenca u javnom govoru. Čitav koncept ljudskih prava baš u tom vremenu bio je zamišljen kao nešto što treba obezbijediti da se užas holohausta nikada ne ponovi. Nakon što se Srebrenica desila, nakon što se užas ponovio, bilo je jasno da je čitava ta konstrukcija urušena. Ona nije urušena tek bilo čijom krivicom - ona je urušena krivicom samih Ujedinjenih nacija i zapadnih zemlja koje tu čine dominantnu snagu. Svi se mi vrlo dobro sjećamo da je Srebrenica bila zapravo zaštićena zona, da su Ujedinjene nacije i njihovi vojnici bili dužni zaštititi ljude u Srebrenici. Ja se vrlo dobro sjećam prvih dana rata kada smo mi kao djeca igrali košarku ispred zgrade, kada su već padale granate, kada su iz kasarne Lukavica ispaljivani 28 Čitav koncept ljudskih prava bio je zamišljen kao nešto što treba obezbijediti da se užas holohausta nikada ne ponovi. Nakon što se Srebrenica desila, nakon što se užas ponovio, bilo je jasno da je čitava ta konstrukcija urušena. Ona nije urušena tek bilo čijom krivicom - ona je urušena krivicom samih Ujedinjenih nacija i zapadnih zemlja koje tu čine dominantnu snagu Čak ni Hrist nije uspio prekinuti monstruoznu praksu mimetičkog žrtvovanja, istoriju koja se kotrlja po odrubljenim glavama. Ali ovim što je uradio Rifat Rastoder, suočivši se dakle sa temom o kojoj je teško govoriti i umjetniči a kamoli istorijsko-publicistički, uradivši to na način odmjeren i duboko human po čemu je i u ostalom tokom čitave svoje političke i javne karijere i bio prepoznatljiv, pokazao nam je zapravo što svako od nas mora činiti, makar bilo nedostatno i zaludno. plotuni po gradu Sarajevu i dok su snajperisti već djelovali. Sjećam se pametnih, poštenih, dobrih ljudi iz moga komšiluka koji su bili dakle inžinjeri, univerzitetski profesora i tako dalje, dakle ljudi sa iskustvom i obrazovanjem. Svi su oni izreda mislili i ponavljali da Zapad nikada neće dozvoliti krvoproliće u Bosni i to uvjerenje, ta sigurnost da će neko taj užas zaustaviti je zapravo ljude u Bosni učinila iznimno ranjivim. Taj Veliki Drugi nikada nije došao, odnosno došao je prekasno, kako uvijek i stiže, a u Srebrenici je dakle na najbrutalniji način iznevjerio i postao saučesnik. Bilo je nečeg temeljno fašističkog u samom činu napuštanja Srebrenice od strane holandskog bataljona UN. U jednoj od baraka u kojoj su bili smješteni holandski vojnici nađen je grafit na ko- jem je pisalo: „Nema zube, ima brkove, smrdi kao izmet, to je bosanska djevojka“. Da li neko može očekivati od ljudi koji imaju takvu predstavu o tom narodu da doista stane u njegovu zaštitu ili pak položi svoj život za njega. Ti vojnici su napustili Srebrenicu i mi smo mogli gledati snimke na kojima oni zagrljeni sa bocama piva pjevaju : I will survive... „ Ja ću preživjeti“. Osam hiljada ljudi nije preživjelo. Bosanska umjetnica Šejla Kamerić napravila je jednu izvrsnu intervenciju i na taj natpis, taj grafit iz barake koji je užasno ponoviti ali ja sam to prosto morao iz obaveze prema istini jer doslovce tako je pisalo, ispod tog naslova je dakle postavila svoju fotografiju i time je rekla: da ja sam ta bosanska djevojka, smrdljiva i brkata. Taj čin prkosa je zapravo, Decembar, 2012. Društvo Revija FORUM po meni, jedan od najboljih umjetničkih iskaza o bosanskom ratu. Ono što mi zapažamo, što je u neku ruku i razumljivo. je da zapravo fali umjetničkih djela koja govore o Srebrenici. Svi mi znamo, i Šerbo se pozvao na to pitanje koje je sve samo ne retoričko, koje je dakle postavljeno nakon Drugog svjetskog rata a koje glasi: „Da li je moguće pisati poeziju nakon Aušvica“. Mi se sad moramo zapitati da li je moguće pisati poeziju nakon Srebrenice? Moj odgovor je da - i ne samo da je moguće nego je i nužno. Međutim, umjetnički govor o stvarima kakva je Srebrenica nailazi na gotovo pa nepromostive poteškoće. Rifat Rastoder je vrlo lucidno na početak svoje knjige smjestio poemu Srebrenica. Sidran je veliki bosanski pjesnik ali ta poema.. njen problem nije u tome da nije dovoljno dobra - ona je izvanredna - ali čak ni izvanredno nije dovoljno kada je riječ o ovakvim stvarima. Rilke je govorio da je umjetnost posljednji veo na licu užasa. Dakle, umjetnost je ono posljednje što nas čuva od onoga u susretu sa čim mi ne možemo izdržati. Lakan ima drugo ime za to - kod njega je to realno i dio je njegove trijade koju čine još, no to je manje bitno, imaginarno i simboličko. Bitno nešto drugo. Kada se kod pojedinca dogodi proboj realnog u simbolički poredak, to se naziva: psihoza. Kada se u kolektivima, u društvima, desi proboj realnog, onda se dese ovakve stvari, onda užas poljulja sve ono što zovemo svojim svijetom i stvarnošću... onda se desi genocid u Srebrenici. Ono što se svako od nas koji smo rodjeni u Bosni - a mislim i ljudi rodjeni u svim zemljama koje se sa Bosnom graniče - mora zaptitati i vjerovatno ćemo se do kraja života pitati je sljedeće: gdje je 45 godina bilo to zlo, jesmo li mogli, samo da smo bili mudriji, kao neka vrsta anti-Levoinasa, u oku susjeda primijetiti tu sjenku koja je mogla nagovijestiti nešto slično onome što se desilo. Problem je bio u tome što je zlo bilo nevidljivo, bilo je skriveno i pravo govoreći niko od nas u njega nije vjerovao. Kada je Ratko Mladić ušao u Srebrenicu i kada je užas pukuljao, kada ga je on artikulisao ključnom rečenicom, dakle onom koja govori o „osveti Turcima“, postalo je jasno o čemu se tu radi. Rene Žirar, francuski antropolog i soDecembar, 2012. Iznevjerene nade Svi se mi vrlo dobro sjećamo da je Srebrenica bila zaštićena zona, da su Ujedinjene nacije i njihovi vojnici bili dužni zaštititi ljude u Srebrenici. I upravo zbog toga, tih prvih dana rata kada smo mi kao djeca još igrali košarku ispred zgrade, kada su već padale granate, kada su iz kasarne Lukavica ispaljivani plotuni po gradu Sarajevu i dok su snajperisti već djelovali, sjećam se pametnih, poštenih, dobrih ljudi iz moga komšiluka koji su bili dakle inžinjeri, univerzitetski profesora i tako dalje, dakle ljudi sa iskustvom i obrazovanjem. Svi su oni izreda mislili i ponavljali da Zapad nikada neće dozvoliti krvoproliće u Bosni i to uvjerenje, ta sigurnost da će neko taj užas zaustaviti je zapravo ljude u Bosni učinila iznimno ranjivim. Taj Veliki Drugi nikada nije došao, odnosno došao je prekasno, kako uvijek i stiže, a u Srebrenici je dakle na najbrutalniji način iznevjerio i postao saučesnik. ciolog, osmislio je koncept koji je nazvao mimetičkim ciklusom. Mislim da on dobro objašnjava ono što se nama desilo. Istorija se po Žiraru sastoji od beskrajnog ponavljanja mimetičkih ciklusa. Kada zlo potpuno zavlada, kada se sve uznemiri do te mjere da bi zlo moglo samo sebe uništiti, kada zlo više ne može održavati svoju vladavinu na ovome svijetu, samo zlo pribjegava takozvanim činu mimetičkog žrtvovanja. Naravno, ta krv koju zlo prolije, pala je da bi nam bile zamazane oči, da bi nastavilo svoju vladavinu. Nemir se na trenutak smiruje i poredak se ponovo uspostavlja, ali tek kao vječito ponavljanje jedne užasne sekvence iz koje nikako ne možemo da izadjemo. Šta je ono što mi možemo učiniti da prekinemo takav tok istorije, da vlastitu djecu poštedimo od ponavljanja grešaka koje smo i mi napravili, nakon što su ih počinili i naši očevi, i oni prije njih? Sasvim je moguće da mi ne možemo učiniti ništa djelatno. Čak ni Hrist nije uspio prekinuti monstruoznu praksu mimetičkog žrtvovanja, istoriju koja se kotrlja po odrubljenim glavama. Ali ovim što je uradio Rifat Rastoder, suočivši se dakle sa temom o kojoj je teško govoriti i umjetniči a kamoli istorijsko-publicistički, uradivši to na način odmjeren i duboko human po čemu je i u ostalom tokom čitave svoje političke i javne karijere i bio prepoznatljiv, pokazao nam je zapravo što svako od nas mora činiti, makar bilo nedostatno i zaludno. Ne mislim da se o onome o čemu se ne može govoriti mora ćutati. Naprotiv, mislim da neprekidno moramo govoriti, mislim da neprekidno moramo jedni drugima i sami sebi ponavljati ova užasna svjedočanstva, činiti to sa najvećom dozom samokritičnosti i jednostavno se nadati da smo svi mi kao ljudska bića sposobni da naučimo nešto stojeći pred tim kosturnicama, da smo sposobni da iz tuđih žrtava izvučemo pouku. Mislim da je ključ u tim riječima: „tuđe žrtave“. Sve dok nas tuđe žrtve ne budu boljele više od vlastitih ova užasna samoreprodukujuća sekvenca koja se naziva istorijom će se nastavljati i nastavljati. U jednoj naročito perverznoj retoričkoj igri Ratko Mladić je ponekad oslobljavan i kao Hristov vitez. Ono što je Ratko Mladić uradio i sama njegova rečenica sa kojom je pristupio svome krvavome poslu, sama je negacija svega što je Isus predstavljao. Sama suština Hristove intervencije u istoriju upravo oprost i otpis svih dugova. Sama suština Hristove intervencije da niko u buduće ne odgovara zbog grijeha očeva jer on to preuzima na sebe. Toliko vjekova nakon Raspeća ponavljuje se dakle Ratko Mladić, koji ubija zbog dugova predaka, i onda u jednoj perverznoj ideološkoj igri bude povrh svega proglašen i braniteljem hrišćanstva. Ništa nije dalje od Hrista od onoga što je učinio Mladić. Svi koji ga slijede, svi koji ga brane idu protiv Hrista. Jednostavno, kada se suočavamo sa takvim stvarima ponestaje riječi. Čestitam Rifatu Rastoderu na ovoj knjizi, koja će svakako biti čitana i čija će vrijednost vremenom samo rasti. Da li će ono što možemo učiniti kao zajednica sjećanja biti dovoljno mi u ovom trenutku ne možemo znati. Imamo samo nadu da hoće. 29 Društvo Revija FORUM Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera Izmir Talić, ambasador BiH u Crnoj Gori Spas od smrti Dosta je teško pronaći prave riječi nakon ljudi od struke nakon istoričara, nakon ljudi od pera teško je pronaći prave riječi a opisati U sali vidim puno značajnih ime- šta je to sve Rifat Rastoder napisao u knjizi „Dan sjećanja“. Tim na iz svih segmenata života u Crnoj Gori. Zato mi ne zamjerite što neću prije što sam ambasador Bosne i Hercegovine, države u kojoj se u toku agresije desio genocid u Srebrenici. U toku su i istraživanja nikoga posebno pozdravljati. koja će pokazati da je na teritoriji Bosne i Hercegovine bilo još Dozvolite mi da vas sve srdačno pozdravim i poselamim, da izrazim genocida, naprimjer u dolini Sane i Sanice gdje spadaju gradovi veliko zadovoljstvo što se nalazim Prijedor, Sanski Most i Ključ. Ta će mjesta tek pokazati na hiljade večeras sa vama. žrtava koje su nestale u toku agresije i, nažalost kao i u Srebrenici, Koliko god da se čovjek priprema za jedan ovakav skup nije dovoljno. tamo će biti dosta slučajeva u kojima se neće naći niko ko će moći Ja sam neko ko je proživio dio rata dati krv na DNK analizu, da bi se ustanovilo kome pripadaju kosti... u Bosni i Hercegovini. Uvijek priču o Autor je u prvom paususu uvoda knjige rekao da je riječ o knjizi ratu doživljavam jako, jako emotivno. koja treba, na jedan dokumentovani način, da pokaže zlodjelo Nisam iz Srebrenice ali sam iz Bosan- genocida u Srebrenici, zlodjela koja su se desila i na teritoriji Crne ske Krajine iz grada Prijedora u kojem Gore, da dokaže opredjeljenje Crne Gore da to zlodjelo nazove sam dočekao početak rata. Zatočenik sam jednog od najozloglašenih pravim imenom - genocidom, vjerovatno vodeći se rečenicom, kako logora u Bosni i Hercegovini, logora Meša Selimović u Tvrdjavi kaže “ono što nije zapisano, nije ni postoOmrska i nemojte mi uzeti za zlo ako jalo- umrlo je”. Rifat je jedan od onih koji je u Crnoj Gori od smrti kažem sljedeće: budite zahvalni do spasio genocid u Srebrenici. Ubijeđen sam da je od smrti spasio i kraja vaših života onima koji nisu, na svoje ime u književnosti Crne Gore. Cijenjene dame i gospodo, bilo koji način, dozvolili da u strahu dočekate noć, još u većem strahu dočekate jutro, da slušate krike a da ne možete pomoći. Da nijeste sigurni da li će vam se dijete vratiti iz igre ili neće. Nemojte to zaboraviti jer svi oni koji su proživjeli jedan dan rata znaju o čemu govorim. Svi oni koji nisu neka budu sretni i neka budu zahvalni na tome. Dakle, dosta je teško pronaći prave riječi nakon ljudi od struke nakon istoričara, nakon ljudi od pera teško je pronaći prave riječi a opisati šta je to sve Rifat Rastoder napisao u knjizi „Dan sjećanja“. Tim prije što sam ambasador Bosne i Hercegovine, države u kojoj se u toku agresije desio genocid u Srebrenici. U toku su i istraživanja koja će pokazati da 30 je na teritoriji Bosne i Hercegovine bilo još genocida, naprimjer u dolini Sane i Sanice gdje spadaju gradovi Prijedor, Sanski Most i Ključ. Ta će mjesta tek pokazati na hiljade žrtava koje su nestale u toku agresije i, nažalost kao i u Srebrenici, tamo će biti dosta slučajeva u kojima se neće naći niko ko će moći dati krv na DNK analizu, da bi se ustanovilo kome pripadaju kosti. No, kao diplomati zaista mi je izuzetno zadovoljstvo da svoju diplomatsku dužnost obavljam u zemlji koja ne dovodi u pitanje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, njenu cjelovitost, u zemlji koja je smogla snage da za genocid kaže da je to genocid, da usvoji Rezolu- ciju o Srebrenici i da svake godine, ja sam već drugi put prisutan tim danima obilježavanja, obilježava ovaj za nas u Bosni i Hercegovini izuzetno značajni datum. Pričati o prošlosti je izuzetno važno, važno je zbog sadašnjosti, važno je i zbog budućnosti i to nam je svima jasno. Šta je sa Srebrenicom danas? Srebrenica je prije rata imala oko 36.000 stanovnika, od čega su oko 80% bili Muslimani, nešto malo manje od 20% su bili Pravoslavci a jedan mali procenat je bio ostalih. Bosna i Hercegovina je bila poznata kao multinacionalna i multikonfesionalna država u kojoj je živjelo, u jednom selu, trinasest različitih nacionalnosti. Imali smo jednu Decembar, 2012. Društvo Revija FORUM Nikada ne zaboravite šarolikost kojoj, na žalost, nijesmo znali cijeniti. Srebrenica danas ima oko 10.000 stanovnika od toga su oko 6.000 Srbi a ostalo su Bošnjaci. Srebrenica još uvijek trpi posljedice rata i ekonomski je slaba. Još uvijek je grad u kojem ikonografija koja je dovela do genocida i dalje je prisutna. Svaki put, odmah dan poslije 11. jula, u Srebrenici je parada kokardi, parada mladih ljudi iz susjedne zemlje koji čak i nepamte šta se desilo, koji čak i neznaju kakav je rat bio u Bosni i Hercegovini ali zato znaju šta trebaju i kako se trebaju ponašati u Srebrenici. Indolentnost prema Srebrenici je ono što najviše vrijeđa Srebreničane. Ostale su žene i djeca koja su većinom raseljeni, ako ne po bijelom svijetu onda po Federaciji Bosne i Hercegovine. Porodice koje još uvijek svoj smiraj nijesu našle na svojim ognjištima nego u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini. Razlog je osjećaj nesigurnosti, teške Decembar, 2012. egzistencije a i zbog nemogućnosti življenja u sredini koja im je oduzela sve. Tragedija današnjice jeste da se i nakon očiglednih činjenica osporavaju dešavanja i zlodjela u Srebrenici. Niko ne može osporiti imena koja se nalaze u Potočarima. Do danas je ukopano 5.657 žrtava i niko ne može osporiti ta imena. Još uvijek se traga za osatatcima ubijenih, još uvijek, na žalost, postoje kosti koje čekaju da budu indentificirane jer nema onih koji mogu dati krv na analizu, kako bi konačno NN dobio ime i prezime. Dozvolite mi ponovo da još malo budem ličan. Izuzetno sam zahvalan Rifatu Rastoderu na jednom ovakvom djelu. Autor je u prvom paususu uvoda knjige rekao da je riječ o knjizi koja treba, na jedan dokumentovani način, da pokaže zlodjelo genocida u Srebrenici, zlodjela koja su se desila i na teritoriji Crne Gore, Ja sam neko ko je proživio dio rata u Bosni i Hercegovini. Uvijek priču o ratu doživljavam jako, jako emotivno. Nisam iz Srebrenice ali sam iz Bosanske Krajine iz grada Prijedora u kojem sam dočekao početak rata. Zatočenik sam jednog od najozloglašenih logora u Bosni i Hercegovini, logora Omrska i nemojte mi uzeti za zlo ako kažem sljedeće: budite zahvalni do kraja vaših života onima koji nisu, na bilo koji način, dozvolili da u strahu dočekate noć, još u većem strahu dočekate jutro, da slušate krike a da ne možete pomoći. Da nijeste sigurni da li će vam se dijete vratiti iz igre ili neće. Nemojte to zaboraviti jer svi oni koji su proživjeli jedan dan rata znaju o čemu govorim. Svi oni koji nisu neka budu sretni i neka budu zahvalni na tome. da dokaže opredjeljenje Crne Gore da to zlodjelo nazove pravim imenom - genocidom, vjerovatno vodeći se rečenicom, kako Meša Selimović u Tvrdjavi kaže “ono što nije zapisano, nije ni postojalo- umrlo je”. Rifat je jedan od onih koji je u Crnoj Gori od smrti spasio genocid u Srebrenici. Ubijeđen sam da je od smrti spasio i svoje ime u književnosti Crne Gore. Hala vam još jednom što ste zajedno sa nama. Vaš dolazak večeras samo potvrdjuje opredijeljenost Crne Gore da i dalje bude rame uz rame sa Bosnom i Hercegovinom i da zajednički prevladamo bolesti od kojih još uvijek bolujemo. 31 Društvo Revija FORUM Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera Husein Tuzović, predsjednik Savjeta Foruma Bošnjaka u Crnoj Gori Kruna desetogodišnjeg rada Prošlo je četiri mjeseca od kada je Forum ušao u 11 godinu postojanja i plodnog rada. Pozdravljam sve prisutne i izražavam zadovoljstvo što su večeras među nama gospoda Ranko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore, naš stalni podržalac i aktivni sudionik u mnogim našim projektima; Mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve, Mihailo, ambasador Turske ekselencija Mehmet Nijazi Tanilir, gospoda ministri u Vladi Crne Gore i narodni poslanici, naučni, kulturni i društveni poslenici. Dozvolite samo u najkraćem o desetogodišnjem radu Foruma. Posebno smo počastvovani što nam se pružila prilika da taj rad krunišemo izdavanjem i promocijom knjige „Dan sjećanja“ Rifata Rastodera, idejnog tvorca osnivanja Foruma i našeg nezaobilaznog saradnika. Zato mu iskreno čestitam na ovom poduhvatu. Počeli smo u zajednici s Udruženjem „Almanah“: - Deklaracija o vraćanju istorijskog imena Bošnjak. - Veoma živa aktivnost u vezi sa referendumom o vraćanju nezavisnosti Crnoj Gori čemu smo dali veliki doprinos. - Rasprava o Ustavu novo priznate države i prvim izborima u Nezavisnoj Crnoj Gori. - Okrugli stolovi o popisu. Razgovarali smo o mnogim temama, ali je najbitnije bilo „Kako zajedno sačuvati sebe“. - Sa Privrednom komorom Crne Gore susret biznismena Crne Gore i Turske. - Sa Centrom za kulturu manjina prezentacije kulturne baštine manjinskih naroda. - Inicijativa za proglašenje starog muslimanskog groblja „Pobrežje“ u Spomen park civilnim žrtvama ratova 1991.- 32 2001. i postavljanje spomen obilježja; predlog da se Srđi Aleksiću iz Trebinja da ime jedne ulice u Glavnom gradu, što je i prihvaćeno. (Sve smo to učinili u zajednici sa Glavnim gradom). Na otvaranju govorio je predsjednik Vlade Igor Lukšić. - Obilježavanje 15-to godišnjice genocida u Srebrenici - akademija u Pozorištu. Govorili gospoda Ranko Krivokapić, Alberto Kamarata,zamjenik predsjednika Evropske komisije, potpredsjednik Saveza boraca NOR-a i antifašista Crne Gore prof. dr Ljubomir Sekulić i potpredsjednik Skupštine Crne Gore Rifat Rastoder. - Tradicionalni Bajramski susret zauzimaju vidno mjesto u projektima Foruma. - Forum održava prisnu saradnju sa mnogim kulturno-naučnim institucijama Turske sa kojima smo organizovali razgovore o civilizacijskom, istorijskom i kulturnom prožimanju naroda Turske i Crne Gore. Zatim Turska i Crna Gora u doba Crnojevića. - U posjeti su nam bile mnoge naučne i umjetničke grupe iz Izmira, Istanbula i Ankare. - Vidan doprinos toj saradnji dali su Ambasada Turske u Crnoj Gori, Agencija za međunarodnu sardnju i razvoj TIKA. - U zajednici s Ambasadom i Društvom tursko-crnogorskog prijateljstva postavljen je grb Turske na bivšoj zgradi Turskog poslanstva u Crnoj Gori. - Naši predstavnici su bili gosti mnogih naučnih skupova u Izmiru i Istanbulu. - Obradovani smo što smo uspostavili dobru saradnju sa Savezom boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. - Već 7 godina Forum, zahvaljujući u prvom redu Fondu za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava, izdaje svoju Reviju u kojoj predstavljamo istorijskokulturno nasleđe Bošnjaka, te druga aktuelna zbivanja od interesa za naš narod i državu Crnu Goru. - U tom sklopu Forum se bavi i izdavačkom djelatnošću i prezentacijom djela naših stvaralaca. Na kraju moram reći da smo ponosni što smo u toku svih ovih godina imali dobre odnose i saradnju i sa Mišrhatom Islamske zajednice i Reisom Rifatom – ef. Fejzićem, njegovim prethodnikom Idrizom ef. Demirovićem, podgoričkim Odborom i njegovim funkcionerima i imamima, kao i sa svim državnim institucijama i predstavnicima Glavnog grada i države Crne Gore ukupno. Decembar, 2012. Društvo Revija FORUM Sa promocije nove knjige „ Dan sjećanja“ Rifata Rastodera Rifat RASTODER Istina o nama samima Ono na što sam, u prvom redu, dužan skrenuti pažnju jeste istina da, izuzev poezije iz jednog naravno znatno ranijeg perioda, niti jedan od mojih dosadašnjih knjiga i radova nije rezultat puke spisateljske inspiracije. Sve su, nažalost, prvenstveno rezultat sušte, rekao bih čak – terapijske potrebe da se ne odćuti i ne zaboravi istina kako o zbivanjima, tako i nama samima kao pojedincima ili političkim, nacionalnim i drugim činiocima iz jednog vremena u kojem smo, zaista, svi bili na gubitku Decembar, 2012. Uvažena gospodo, Uz pozdrav i zahvalnost svima na prisustvu a gospodi iz KIC-a „Budo Tomović“ i posebno direktoru Zoranu Šoškiću sa saradnicima i na pravom domaćinskom odnosu što su ne samo omogućili ovu promociju, nego su zdušno participirali i u njenoj pripremi, za razliku, recimo od Gradske biblioteke, gdje sa ovom temom nijesmo uspjeli zavrijediti pažnju, ja sam sada već u dilemi – da li uopšte išta i da govorim. Jer, bojim se, što god da kažem neće biti na nivou onoga što su već rekli moji, naravno pristrasni, prethodnici. Ono na što sam, međutim, dužan skrenuti pažnju jeste istina da, izuzev poezije iz jednog, naravno znatno ranijeg perioda, niti jedan od ovih radova nije rezultat puke spisateljske inspiracije. Sve ove knjige i radovi su, naime, prvenstveno rezultat sušte, rekao bih čak – terapijske 33 Društvo potrebe da se ne odćuti i ne zaboravi istina kako o zbivanjima, tako i nama samima kao pojedincima ili političkim, nacionalnim i drugim činiocima iz jednog vremena u kojem smo svi zaista bili na gubitku. Tako je „Crvena mrlja“ nastala kao pokušaj indirektnog upozorenja, na primjeru posljedica svojevremenog sukoba KPJ sa KP SS, i na moguće posljedice sve izraženijih novih podjela u Crnoj Gori s kraja osamdesetih u odnosu na politiku ondašnjeg beogradskog režima na čelu sa Slobodanom Miloševićem... Nažolost, svi znamo koliko se u tome i uspjelo. A o tome se upravo govori već u mojoj sljedećoj knjizi - „Usud imena“, koja je umnogome i lična ispovjest o pokušaju razjašnjanja tek nekih od posljedica te i takve politike,i konkretno: otmici i likvidaciji putnika iz voza Beograd – Bar, deportaciji izbjeglica, progonu žitelja Bukovice kod Pljevalja, itd, itd. „Pravo na ime“ je, pak, jedan od prvih pokušaja razjašnjenja prve poslijeratne predpopisne konfuzije, ne samo oko izvornog nacionalnog imena muslimana južnoslovenskog jezičkog i kulturološkog predznaka, već i oko njihovog samog postojanja kao naroda, dok je „Investicija u budućnost“ jedan od prvih radova na afirmaciji i utemeljenju manjinskih prava, do tada bar u Crnoj Gori malo poznatog specifičnog segmenta univerzalnih ljudskih prava. Konačno „Dan sjećanja“ je rezultat želje da se sačuva od zaborava i nešto što bi - uprkos još vitalnom nasljeđu mitološke i kojekakve druge iracionalne svijesti, kao i brojnim crnim i crvenim mrljama i iz ovog perioda - ipak, moglo biti potvrda da i savremena Crna Gora ima šanse da sačuva kontakt sa pozitivnim primjerima ovdašnje tradicije suživota. Naravno, ostaje tek da se vidi koliko sam i dali sam uopšte bio u pravu. Jer, uporno ponavljanje nekih ponašanja u vezi sa zločinima počinjenim u Crnoj Gori ili u ime Crne Gore sve ozbiljnije prijeti da me potpuno demantuje. Oslobađajuća presuda optuženima za svojevremenu deportaciju i isporučivanje 34 Revija FORUM Sa promocije u KIC-Budo Tomović Ranko Krivokapić, Mitropolit Mihailo i Ivan Brajović Decembar, 2012. Revija FORUM Rastoder prima čestitke od ambasadora Turske i akademika Perovića i Lompara Decembar, 2012. Društvo izbjeglica iz BiH paravojnim formacijama bosanskih Srba, samo je jedna od ilustracija u tom smislu. Da i ne govorim o upornom političkom i ukupnom ćutanju istine o zločinima, odsustvu bilo kakve strategije za afirmaciju i istinsko očuvannje najznačajnijeg temeljca savremene Crne Gore - multikuluralnosti njenog društvenog i državotvornog bića, itd i tsl... Lično, mogao bih se tješiti time da svim ovim što radim, uključujući i knjigu koja je predmet pažnje, kao i još ambiocizniju - HRONIKU ZLOČINA, koja je u pripremi, ja činim što je mojoj moći da se suprostavim takvim tendencijama. Međutim, znam da sve to, kao ni bilo čije pojedinačno bavljenje ovom problematikom, ni izbliza nije dovoljno. Zarad žrtava i posljednje jugoslovenske ratne drame, nadasve zarad potomaka koji imaju pravo na sretniju budućnost, tj - zarad istinskog nauka da se slično bar njima nikada ne ponovi, dužni smo kao društvo i država učiniti više. U tom cilju godinama već predlažem konstituisanje jednog ekspertskog Dokumentaciono – istraživačkog centra koji bi se na znatno temeljitiji način bavio priklupljnjem, obradom i prezentacijom činjenica makar o dešavanjima sa potvrđenim ili mogućim elementima zločina iz posljednje jugoslovenske ratne drame. Držim da bi se tek sa takvim apsolviranjem i afirmacijom činjenica stekli uslovi i za neizbježnu sudsku, političku i svaku drugu odgovornopst ili makar nauk novim generacijama. U želji da i ovo veče bude prilog upravo u tom smislu, sve Vas još jednom pozdravljam i zahvaljujem na prisustvu i, naravno, na biranim riječima o knjizi. A ja ću iskoristiti priliku i zahvaliti se i svima onima koji su učestvovali ili na bilo koji način doprinijeli proglašenju 11. jula za Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, kao i sve ostale civilne žrtve ratova iz posljednje jugoslovenske ratne drame. Hoću da vjerujem da će, zaista i biti dovoljno civilizacijskog osjećaja da se to sjećanje i učini trajnim. 35 Društvo Revija FORUM Prvi intervju reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića (www.preporod.com) Nastavit ćemo razvijati naše duhovno stablo U svom prvom intervju za jedan printani medij, nakon primanja Menšure, koji je, razumljivo, pripao našem listu, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović govori o brojnim važnim pitanjima koja se tiču rada i razvoja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u narednom sedmogodišnjem periodu, o njenoj misiji, reformi administracije, pitanjima finansijskog poslovanja, materijalno-pravnom statusu imama i drugih službenika, unapređenju rada s mladima, predstojećem popisu stanovništva i dr. 36 PREPOROD: Prije početka ovog razgovora, dozvolite da Vam u ime redakcije “Preporoda” čestitam na izboru za časnu i odgovornu funkciju reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH. Reisu-l-ulema Kavazović: Bismillahirrahmanirrahim. Zahvaljujem vam se na čestitkama. Koristim se ovom prilikom da svim muslimanima zaželim sretnu i berićetnu Novu hidžretsku 1434. godinu. PREPOROD Moglo se primijetiti da gotovo i ne postoji ni politički ni neki drugi faktor u Bosni i Hercegovini, pa i u našem okruženju i u muslimanskom svijetu, a da se nije interesirao za Vaš izbor. Izbori su iza nas, kako ste ih doživjeli? Reisu-l-ulema Kavazović: U pravu ste, ovaj izborni proces u Islamskoj zajednici je bio interesantan zbog nekoliko razloga. Prema mojoj ocjeni, prvi razlog za to se nalazi u naglašenoj ulozi vjerskih zajednica u našem društvu. Islamska zajednica je i najbrojnija i ima specifičan izborni sistem, pomalo netipičan za vjerske zajednice u svijetu. Zatim, izbori su se dešavali u okolnostima kakve Bošnjaci do sada nisu imali, a to je taj naglašeni interes javnosti koja nije samo naša. Itd. Naravno, tu je Decembar, 2012. Društvo Revija FORUM i markantnost dr. Mustafe-ef. Cerića, koji je dugo bio na čelu Zajednice i koji je obilježio vrijeme u kome je djelovao. Mnogi posmatrači, kako domaći tako i inozemni, pitali su se kako će Zajednica nastaviti dalje svoj hod nakon njega. Meni je ovaj izborni proces bio izazov, ne samo sa stanovišta moga učešća u njemu kao kandidata, nego i kao ispit za naše muslimane. Htjeli smo da se ovim procesom unaprijedi djelovanje Zajednice, da iz njega izađemo zreliji, svjesniji i odgovorniji. Hvala Allahu, dž.š., muslimani su na prikladan način odgovorili tom izazovu. Zahvaljujem se svima koji su iskazali odgovornost u ovom procesu, a posebno Saboru i reisu-l-ulemi Ceriću. Misija jasna i precizno određena PREPOROD Jedna od najčešćih primjedbi na račun rada Islamske zajednice u BiH vezana je za njenu misiju. Upravo ste Vi svoj program otpočeli s naglaskom na misiji i prenošenju emaneta. Pa, iako je to i prilično obuhvatan i širok pojam, možete li nam kazati koja je to osnovna misija religijske zajednice u jednom građanskom društvu, odnosno što ćete potencirati u svom budućem radu u tom smislu? Reisu-l-ulema Kavazović: Misija naše Zajednice je jasna i precizno određena. Ona je definirana Ustavom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Zajednica treba da svojim ukupnim djelovanjem utječe na ispravno razumijevanje i primjenu islamskog učenja na području svoje nadležnosti. Emanet kojeg preuzimamo s koljena na koljeno, od Poslanika, a.s., do naših dana, uključuje našu svjesnost, povjerenje i uvjerenje u istinitost islamskih načela kojima su naučavali naši preci u akaidu, Šerijatu i ahlaku. Te vrijednosti su tokom vremena ugrađivane i u temelje bosansko-hercegovačkog društva, kao i u društvima zemalja okruženja. Nastavit ćemo razvijati naše duhovno stablo, pomažući ljudima, zalažući se Decembar, 2012. za sve ono što je dobro i progresivno, a suprotstavljati se onome što je loše. U isto vrijeme sarađivat ćemo sa svima koji dijele iste ili slične poglede na svijet kao i mi. PREPOROD: U svom programu naveli ste reforme administracije Islamske zajednice u BiH, sa ciljem povećanja njene operativne efikasnosti. Sljedstveno tome, što će tu biti kontinuitet, a što novitet? Reisu-l-ulema Kavazović: Administracija Islamske zajednice u BiH, kako je sada organizirana, dala je najbolje od sebe i vrijeme je za njeno reformiranje. To će se dogoditi u dva pravca. Jedan pravac predstavlja svojevrstan prirodni proces. Naime, jedan broj ljudi odlazi ili je već u penziji. Dakle, angažirat ćemo nove ljude u službama, koji će, svakako, donijeti i novi stil rada. Neke službe su opterećene velikim brojem referata, te će ih biti neophodno reorganizirati. Određeni broj službi i referata bi se mogli objediniti, kako bi se postigle određene uštede. Potrebno je raditi na objedinjavanju medijskog prostora, reformi finansijskog i upravnog sektora, kao i sistema obrazovanja. Naravno, sve ćemo to činiti postepeno, planski i utemeljeno na znanjima. Nastavit ćemo sve programe i projekte koji su dali i još uvijek daju dobre rezultate, a njih nije mali broj. Sve će biti podložno stručnim i kvalitetnim provjerama, pomoću kojih ćemo se odlučivati o daljim koracima. PREPOROD: S obzirom na globalna i regionalna ekonomska kretanja, a posebno na stanje u našoj zemlji, pitanje finansijskog poslovanja će biti jedno od važnih pitanja u Islamskoj zajednici u BiH. Na koji način se može unaprijediti finansijsku održivost Zajednice? Reisu-l-ulema Kavazović: Ekonomska kriza u našim društvima je evidentna, a Zajednica je ovisna od materijalnog stanja svojih članova. Do sada je ona, hvala Allahu, dž.š., uspijevala podmirivati svoje potrebe te vrste, zahvaljujući, prije svega, visokoj svijesti naših muslimana. Nadamo se da će to tako biti i ubuduće. I dalje su naši najvažniji resursi članarina, vakufi, zekat i sadekatul-fitr, izdavačka djelatnost, uvakufljenja i drugo što Islamska zajednica u svojoj djelatnosti ostvari. Morat ćemo probuditi uspavanu energiju naših vakufskih dobara i ljudsku kreativnost u formi novih oblika finansijskog poslovanja. U posljednje vrijeme kurbani postaju šansa koju želimo s našim muslimanima iskoristiti za dobro misije Islamske zajednice i dobro muslimana općenito, njihovim uzgojem u Bosni i Hercegovini. Očekujemo da i država prepozna svoj interes u tome i dadne podsticaj ljudima za uzgoj stoke. Velike površine vakufskog zemljišta treba početi iskorištavati u saradnji s našim džematima, kojima je potreban podsticaj. Moramo se okrenuti vlastitim resursima. Očekujem od medžlisa i Vakufske direkcije da osnaže Islamsku zajednicu konkretnim programima. Alarmantno stanje u povratničkim džematima PREPOROD: Jedno od važnih pitanja u Islamskoj zajednici jeste položaj i materijalno-pravni status imama i drugih službenika. Vaš angažman na materijalnom osiguranju imama, naročito u manjem bh. entitetu, bio je snažan tokom Vašeg mandata u svojstvu muftije tuzlanskog. Reisu-l-ulema Kavazović: Materijalno-pravni status imama je uvijek bilo jedno od važnijih pitanja u radu Islamske zajednice u BiH. Imami i danas spadaju u krug niže srednje klase našeg društva. Njihov položaj usko je vezan za materijalno stanje džematlija i veličinu džemata, kao i sredine u kojima djeluju. Postoje područja Zajednice u kojima imami bolje žive, ali i ona u kojima im je teško. Bolje prolaze uposlenici u većim centrima, kao što su Sarajevo, Tuzla, Zenica, možda Bihać i još neki gradovi. Stanje je alarmantno u povratničkim džematima. Imamo para- 37 Društvo doksalnu situaciju da su naši ljudi koji žive i rade u teškim uvjetima jako loše plaćeni. To moramo mijenjati! Zahtijevat ću da se pomoć uputi prema medžlisima u RS-u, kako iz fondova Rijaseta, tako i od finansijski jakih medžlisa. Za ovo ćemo izraditi program. To pitanje ću pokrenuti pred Saborom i nadam se da ću dobiti podršku. Uz to, nastavit ćemo razgovore s državom oko povoljnog penzionog osiguranja, za što imamo osnove u Zakonu o slobodi religije i pravnom položaju vjerskih zajednica. Ukoliko država to pitanje riješi povoljno, to će i za nju biti veliki pomak, jer će unekoliko ublažiti nepravdu koju nam je nanosila u nekim vremenima. PREPOROD: Kako ocjenjujete saradnju između obrazovnih institucija Islamske zajednice u BiH, ponajprije između fakulteta i medresa? Možemo li govoriti o jedinstvenom obrazovnom sistemu Islamske zajednice u BiH? Reisu-l-ulema Kavazović: Postoji određeni stepen koordinacije između naših obrazovnih ustanova, ali se na tome mora još puno raditi. Moramo ustanoviti kompetentnu ustanovu Rijaseta, koja će biti u stanju da ovaj sistem unaprijedi. Rad mekteba, vjeronauka u javnim školama i rad medresa su uokvireni određenim sistemima, ali i na tom polju ima još mnogo posla. Fakultete bismo morali više uvezivati, i u njihovim programima i planovima, ali i upisnom politikom. Ovo pitanje zahtijeva mnogo više koordinacije i truda nego što to imamo u ovom trenutku. Kako živimo u svijetu stalnih promjena, neophodno je da osluškujemo potrebe vjernika, kako bismo mogli podešavati naš obrazovni sistem naspram zahtjeva vremena. Potreban nam je jedinstven sistem, jer će doći do nekontroliranog priliva kadrova, koji nije u interesu ni Islamske zajednice u BiH, a ni mladih ljudi koji neće moći ispuniti svoja očekivanja. Menadžmenti obrazovnih ustanova, naročito visokoškolskih, moraju biti 38 Revija FORUM odgovorni za mlade ljude i njihovu budućnost. Nije to samo pitanje organiziranja nastave, broja sati i predavanja. Obrazovni sistem je puno više od toga. Rad sa studentima i učenicima je presudan. Izuzetno je važno i ko organizira njihovo vrijeme i ko se brine za njihov duhovni i obrazovni rast. Znaju li oni kuda ih šaljemo i šta mogu očekivati na tom putu? To su suštinska pitanja na koja treba da odgovorimo, a sve ostalo je između toga. Mnogo izazova koji traže dodatna znanja PREPOROD: S obrazovnim ustanovama Islamska zajednica u BiH je društvu stavila na raspolaganje i veći broj vjerskih obrazovanih osoba. Ipak, ne možemo biti sigurni da je šira javnost dovoljno islamski obrazovana. Kako sistematski i kontinuirano pokrenuti vjersko obrazovanje muslimana u BiH? Reisu-l-ulema Kavazović: Islamska zajednica u BiH je učinila veliki napor da odgoji i obrazuje zavidan broj mladih ljudi koji su upućeni u islamsko učenje. Potrebno je vrijeme da taj napor počne davati i rezultat, što će se, ako Bog da, i desiti. Međutim, na širem društvenom planu ima mnogo izazova koji traže i dodatna znanja. Vjerske potrebe savremenog čovjeka su se promijenile, društveni život se ubrzao i sve se, pa i duhovne vrijednosti, nastoji materijalizirati i komercijalizirati. Ljudi su zbunjeni i umorni traže mjesta za duhovnu okrepu. Tradicionalna forma ispoljavanja religioznosti se pomalo mijenja. Pored obavljanja namaza i vazova, potrebno je uvoditi medžlisi zikrove koji su nekada prakticirani u našim džamijama, uoči petka i ponedjeljka. Ljudi imaju potrebu da se druže i da učestvuju u zajedničkom ibadetu, da razgovaraju o životnim problemima i pokušaju ih posmatrati kroz prizmu vjerskog naučavanja. Potrebno je oživjeti katedre tefsira, hadisa, islamske pedagogije, ahlaka i sl. Izdavaćka djelatnost Islamske zajednice u svenu tome igra važnu ulogu. Kvalitetna vjerska knjiga, ili multimedijalni DVD, cijenom pristupačni, mogu pomoći u vjerskom obrazovanju. Moramo osavremeniti i naše pristupe u misijskom djelovanju. Potrebno je podsticati i formiranje udruženja koja bi volonterskim radom popunjavala onaj prostor koji Islamska zajednica ne stiže popuniti. PREPOROD: Jedno od važnih pitanja rada Islamske zajednice u BiH jeste unapređenje rada s najmlađima. Možemo li uskoro očekivati neka konkretna rješenja? Je li primjer Medžlisa IZ-e Brčko, koji je otvorio prvi vrtić, možda putokaz? Mladima je potreban kutak u okviru Zajednice Reisu-l-ulema Kavazović: Već dugo tražimo najbolje opcije za rad s najmlađima. Ali, za sve je potrebno vrijeme, kao i neke druge pretpostavke, uz dobru namjeru koje nam nije nedostajalo. Stvari polahko dolaze na mjesto i nadam se da je put kojim je krenuo Medžlis IZ Brčko pravi smjer u kome se treba kretati. Odgoj i obrazovanje se mogu temeljito i planski odvijati samo u dobro organiziranim i savremenim ustanovama, koje će vršiti tu funkciju u ime Islamske zajednice. Naročita je potreba za vrtićima u RS-u, gdje su naša djeca izložena asimilaciji. To će biti u fokusu našega rada i jedno od najozbiljnijih pitanja pred Zajednicom. Mladima je potreban kutak u okviru Zajednice, jer su njihove potrebe drugačije u odnosu na potrebe starijih. Tuzla će uskoro dobiti jedan takav centar na Tušnju, nadam se da ćemo oživjeti Omladinski krug, koji u Tuzli daje dobre rezultate. U okviru Vjersko-prosvjetne službe imamo program za mlade, koji bi trebalo da daje rezultate.. PREPOROD: U Vašim predizbornim nastupima i kandidatskom programu Decembar, 2012. Društvo Revija FORUM dali ste naglasak na potrebu većeg angažmana žena u Islamskoj zajednici. O čemu se tačno radi? Reisu-l-ulema Kavazović: Uključenost žena u rad Islamske zajednice je u porastu. One su angažirane u odgoju i obrazovanju i u administraciji, a slabije u zastupničkim i upravljačkim tijelima. Obuhvaćenost žena sadržajem vjerskog prosvjećivanja je ispod željenog nivoa u Zajednici. Neophodno je tom pitanju planski pristupiti. U okviru službi Rijaseta formirat ćemo odjel za rad sa ženama, mladima i starijim osobama. Poticat ćemo obrazovanje ženske populacije stipendijama i drugim vidovima pomoći. Otvorit ćemo savjetovališta za porodicu. Tražit ćemo da se ova pitanja pokreću i realiziraju u mom mandatu. PREPOROD: Islamska zajednica je do sada ostvarivala kompaktnost i jedinstvo. Izazovi podjela, imajući u vidu veoma složene političke odnose u BiH i okruženju, pored toga što su fatalno pogodili naš politički prostor, imaju tendenciju i da u domenu vjerskog ostave traga (od kreiranja paralelnih struktura u Srbiji, odnosno u Sandžaku, do raznih “sektaških” izazova izvana). Kakav će smjer u tom pogledu zauzeti nova administracija? Reisu-l-ulema Kavazović: Sa svima ćemo nastojati voditi dijalog, razgovarati o problemima i iznalaziti okvir za zajednička nastojanja da unaprijedimo vjerski život muslimana. Podsticat ćemo uvažavanje, otvorenost i solidarnost. To je i do sada čuvalo jedinstvo našeg duhovnog stabla. Tako ćemo postupati i ubuduće. Nova administracija, kako ste je nazvali, neće imati predrasuda prema muslimanima. Bit ćemo dostupni svima koji nam se obrate. Interesiraju nas muslimani i njihove potrebe, obični ljudi kojima je potrebna pomoć i utjeha. Nikome nećemo zatvoriti vrata, ali se neke granice ne mogu prelaziti, u čemu ćemo biti sasvim jasni. Decembar, 2012. PREPOROD: Turska je sve prisutnija na Balkanu, pa i u BiH. Kako procjenjujete njen ukupni angažman? Kakav će odnos Islamske zajednice u BiH imati s Dijanetom, ali i s drugim islamskim institucijama u muslimanskom svijetu, kao i s nevladinim organizacijama islamskog karaktera koje djeluju u BiH? Reisu-l-ulema Kavazović: Turska je, između ostalog, i balkanska zemlja, pa joj mjesto na Balkanu i prirodno pripada. Nemam puno informacija o njihovom ekonomskom i političkom angažmanu na ovom prostoru. Međutim, očigledno je da turska ekonomija dobro stoji i da je to jedna od rijetkih balkanskih zemalja koja bilježi stalni ekonomski rast. S onima koji imaju dobru ekonomiju svako bi normalan sarađivao. S Dijanetom (Upravom za vjerska pitanja Turske vlade) sarađivat ćemo na obostrano zadovoljstvo, poštujući autonomiju IZ u BiH, kao i Dijaneta. Postoje zajednički interesi da se ožive vakufi, u čemu su oni veoma uspješni, dok mi imamo zavidan stepen iskustva u sektoru obrazovanja. Sarađivat ćemo kao i sa svakom drugom organizacijom na zajedničkim projektima za dobro muslimana i drugih građana u našoj zemlji. PREPOROD: Jedna od čestih insinuacija koje se upućuju Islamskoj zajednici u BiH je njeno “uplitanje” u političke tokove. Može li se i treba li Zajednica u potpunosti distancirati od politike, odnosno od nekih njenih, za vjeru i vjernike posebno značajnih, aspekata? Kreirati život u slobodi i dobroti Reisu-l-ulema Kavazović: Društvo čine pojedinci, koji imaju svoja ubjeđenja, poglede, stavove... Oni teže da žive u dobrom društvu, u društvu plemenitih ljudi, slobode, slobodne razmjene ideja i sl. U tom i takvom društvu djeluju Islamska zajednica u BiH i ljudi koji prate društvena dešavanja. Oni reagiraju na ono što opažaju, nastojeći mijenjati prilike u kojima žive. Svi mi želimo da kreiramo naš život u slobodi i dobroti. Islamska zajednica poučava ljude smislu njihova postojanja i određenju moralno-etičkih ciljeva, prema islamskom učenju. Dakle, učenje ljudi o smislu života i ciljevima koje treba da ostvare jeste područje u kome treba da djelujemo. Politika je više okrenuta sredstvima i načinima kako to postići. Naravno, ova područja se prepliću, pa se i mi ponekada zapletemo. PREPOROD Predstojeći popis stanovništva je jedan od mnogobrojnih izazova za Bošnjake. Hoće li se, i koliko, Islamska zajednica uključiti u njega? Reisu-l-ulema Kavazović: Popis stanovništva je važno pitanje za državu Bosnu i Hercegovinu, kao i za naše društvo u cjelini. Svi ćemo biti uključeni u taj proces na određeni način. Za Bošnjake je popis posebno važan. To je zbog toga što će se prvi puta moći slobodno izjasniti o svom identitetu, nakon što su uspjeli, poslije više od jednog stoljeća borbe, povratiti svoje historijsko ime. Ni ovaj posao neće proteći bez političke manipulacije. Nudeći nam nacionalno bosanstvo i nacionalno muslimanstvo, hoće nas se svesti na mjeru, u kojoj bi se naša većina u Bosni razdrobila, a s njome i Bosna i Hercegovina. Mi smo zauzeli jasan stav i na njemu ćemo istrajati, zajedno sa svim patriotama: mi smo Bošnjaci, jezik nam je bosanski, a din nam je islam. Te tri riječi su naša domovina, kuća u kojoj stanuje naš bošnjački duh. Politike koje budu zagovarale drugačije, bit će prepoznate. Mi ćemo učiniti sve što je do nas i pozivamo i druge da učine ono što je u njihovoj moći. Prilika je da na ovo pitanje stavimo tačku, kao svjestan i zreo narod. Molim Allaha da nam podari složnost i dobrohotnost i da nas u Svojoj milosti uputi jedne na druge. 39 Društvo Revija FORUM U posjeti doktoru Sadudinu-Sadu Hajdarpašiću Narodni ljekar U svojoj dugoj misiji humaniste Doktor Sado je činio mnogo više od obaveza koje proističu iz Hipokratove zakletve. Za platu je radio u domovima zdravlja, bolnici i školskom dispanzeru, a za dušu podučavao ljude kako da se bore protiv poroka, predvodio akcije Crvenog krsta, za hendikepiranu djecu, stare, bolesne i usamljene. Za veliki uspjeh u smanjenju smrtnosti odojčadi, pravovremenu vakcinaciju djece i osnivanje pedijatrijske službe u Rožajama 1976. godine dodijeljena mu je nagrada Oslobođenja grada. Kasnije je na njegovim grudima zasijao Orden zasluga za narod. Naravno nijesu izustala ni brojna druga pisana i usmena priznanja. Školska medicina mu je bila specijalnost, a borba protiv alkoholizma, nikotinizma i narkomanije opsesija. Marija i Sado Hajdarpašić 40 Decembar, 2012. Društvo Revija FORUM Razgovarao: Mirsad Rastoder Rijetki su ljudi, poput dr. Sadudina Sada Hajdarpašića sa toliko optimizma, topline i melemnih riječi, čak i kada zdravlje popusti a godine otežaju. U skromnom stanu u Podgorici sa suprugom Marijom i sinom Indirom dočekao nas je sa osmjehom na licu iz kojeg se čita nesvakidašnja toplina gostoprimstva. - Nijesmo visoko (treći sprat,bez lifta u staroj zgradi) ali su mi stepenice sve strmije ovih zimskih dana.A noge slabe pa rijetko izlazim u šetnju, - pravda se, po starinski čekajući da sjednemo. Ovaj skromni čovjek godinama je bio dragi gost u domovima starih, usamnjenih, bolesnih, a najčešće i luka spasa usplahirenim roditeljima kad im boljka obuzme dijete.Njegovoj misionarskoj humanosti, teško je naći ravne. Rodjen je 1935. u bjelopolskom selu Ivanje. Prve primjere dobročinstva učio je od oca Hamza i majke Hafize, po rodu Ganić. Vjeruje da je humanost nasljedna jer su i njegovi roditelji uvijek bili spremni da priskoče ljudima u nevolji. Poslije osnovne škole bio je učenik prve generacije bjelopoljske gimnazije, koja je zahvaljujući Miloju Dobrašinoviću 1953. iz niže prerasla u Višu realnu gimnaziju. Medicinu je studirao u Zagrebu i sa diplomom ljekara se vratio 1962. godine. - Ja, možda, i nijesam bio najbolji đak te prve generacije, ali sam prvi diplomirao i vratio se u rodni kraj da radim. Bilo je primamljivih ponuda da ostanem u Zagrebu, Splitu... I Marija je to željela, ali se nijesam kolebao. Želio sam da pomognem ljudima u rodnom kraju. Na to me u moralnom smislu obavezivali i preci i stipendija koju sam dobijao od opštine Lozna. U bjelopoljskom zdravstvu tada su radili Vuko Mašković, penzionisani ljekar Vardić iz Srbije i 20-tak medicinskih radnika. Stanovništvo je patilo od raznih bolesti i ja sam to osjećao kao obavezu i izazov. Malo prije mog povratka stigli su Murat Zejnilović, Vlajko Sekulić i Šefko Kurćehajić, koji je nešto kasnije prešao u Rogaticu. Puni elana i u saradnji sa ovim iskusnim kolegama, zaista smo se trudili da pomažemo osiromašenom Decembar, 2012. narodu, koji je često obolijevalo od stomačnih infekcija,intrafamilijarne tuberkoloze i drugih zaraza. Neđe, 64 ili 65. jedva smo od tifusa spasili djecu iz škole na Sipanuju. Kuvarica školske kuhinje je bila zaražena, pa se infekcija preko hrane prenijela na sve. Kad sam stigao gore, strah me uhvatio. Nemam ljekova, a snijeg pao. Pružim to što se moglo i sa, odbornikom Mujum Skokom, organizujem seljane da ih zaprežnim sankama prevezemo od Sipanja do Lozne. Tamo je radio Ramiz Alihodžić, odličan medicinski tehničar koji je prihvatao bolesnike i pripremao za transpot do Bijelog Polja.I nekim čudom, uz mnogo jada, spasismo tu djecu. Radio sam puno. U tih nekoliko godina zaista smo značajno popravili zdravstvenu zaštitu i liječenje. Istovremeno pripremao sam specijalizaciju i završio 1969. godine. Pročula se priča pa su me zvali iz Tutina i Rožaja da radim kod njih. Rožajci su tada izbjegavali da idu u Berane i ako su tamo bili dobri ljekari. Zašto? - Zbog povremene nepristojnosti medicinskog osoblja, koje bi se neukusno šalilo na račun žena u dimijama i sa šamijama. Govorili su, ene ,pemba“, sve dok Branko Zogović nije uredio bolnicu kako treba. On je potpuno promijenio taj odnos prema bošnjačkom življu sa područja Rožaja i Bihora. Branko je bio veliki čovjek i humanista. Rekoste da su dolazile Delegacije da vas ,,premame“ u Rožaje? - Znao sam sve te ljude, jer je mi je majka rožajka, ali nijesam bio oduševljen pozivom. Pokušao sam da ih odbijem, ali su, jedan vrijedni stomatolog Redžep Dedeić i Hamdija Fetahović, bili uporni, potkrpljujući to primjerima o velikom broju smrtnosti odojčadi. - I, pravo da kažem, poželio sam da pokušam da pomognem. Vratim stan dobijen od opštine BP, i odem u Rožaje. Osnovali smo pedijatrisku službu i odmah krenuli s vakcinacijama. Obišao sam skoro sva sela, objašnjavajući da su vakcine štit od zaraznih bolesti. Postojao je nemar pa i otpor. Neke sam čak i plašio. - ,,Slušaj ovoga puta sam ti primio dijete, a drugi put nemoj da mi dolaziš bez kartona o vakcinaciji djeteta. Edukovali smo žene kako da se brinu o novorodjenčadima. Dvije sestre su bile zadužene da praktično objašnjavaju kako se sprema hrana. Da vode evidenciju o vakcinaciji. Bilo je čak i prijava sudu za prekršaje, ha, hha, pa se jedaan, Kurćehajić ljutio, ihha. Ali smo mi bili uporni i smrtnost odojčadi je svedena čak sa 70 na 20 promila. Kao u Sloveniji. Hajdarpašić je specijalista koji je stalno čitao, tražio i usvajao nova znanja, kojima je obogaćivo svakodnevnu praksu i preciznost dijagnostike za koju mu je, kaže, puno značila strpljivost u odnosu prma pacijentu. 41 Društvo - Važno mi je bilo da dobro poslušam, dijete, majku.., svakog pacijenta. Satima sam znao da ispitujem sve detalje koji mi mogu pomoći da dodjem do prave dijagnoze. Da proniknem šta da liječim. Imao sam slučaj djeteta koje, za 8. mjeseci nije dobijalo na težini. Suši se. Majka mu kaže da su bili na ispitivanju u Beogradskoj dječjoj klinici i da su joj na kraju rekli da ne umije da ga hrani. - A ja sam-veli - doktore, već podigla sina koji ima 9 godina. Jeli uopšte kretalo da napreduje, pitam. - Jeste malo kada sam počela da ga prihranjujem kašicom od keksa i mlijeka. Aha... To je meni bilo dovoljno da posumnjam da je dijete alergično na glukene kojih ima u brašnu. Preoporučio sam da ga prihranjuje kašicom od pečenih jabuka. Za petnajest dana dijete je živnulo. Pomoći drugome veliko je zadovoljstvo, nastavlja Hajdarpašić. - Kad se to želi onda se nađe i vremena i mogućnosti. Mnogo je nevoljnika kojima je nekad neophodna makar lijepa i topla ljudska riječ, a svaki pojedinac može dosta da uradi. Ljekar naročito. Treba da pomaže i svojim odnosom i naravno terapijom. Nije dovoljno biti human samo u ordinaciji. Humanost podrazumijeva darovanje svog slobodnog vremena aktivnostima koje se ne mjere platom ili nekakvim drugim nadoknadama. Od kada sam obukao bijeli mantil moja vodilja je izvirala iz one čuvene misli, Francuza Denia Didroa „Čovjek je srećan onoliko koliko je učinio srećnim druge ljude“. Desilo se da sam, u saobraćajnom udesu ,polomio nogu i nakon operacije u Beogradu vratim se sa štakama u Rožaje.Kažu mi da je neki dječak, Sinanović teško bolestan, i ja, šta ću, išao sam, onako gegajući svaki dan da ga pregledam i liječim dok nije ozdravio. Sav srećan, otac tog dječaka dodje u ambulantu sa tegloma meda, snebiva se; ovo je doktore samo mali znak pažnje za veliku zahvalnost. - Ne, Ne, ! ti ćeš to da poneseš kući i svako jutro da daješ sinu i drugoj djeci. Tako ćes i mene najbolje počastiti. Ja sam imao platu za porodicu i nikada nijesam uzimao nikakve darove ni pare za to što sam radio. Znam da se i 42 Revija FORUM Asim Dizdarević do kraja držao tih principa. Svuda sam išao,nijesam se žalio, htio sam stvarno da budem narodni ljekar. Rožajci i danas s izuzetnim poštovanjem pričaju o Vašem doprinosu za razvoj zdravstvene kulture, o Vašoj požrtvovanosti, dobročinstvu.Potvrdjuje to i Septembarska nagrada za dan Opštine 1976. godine. Pa ipak, dvije godine kasnije otišli ste u Titograd. Šta je uticalo na tu odluku? - Dva su razloga presudno uticala, Poziv obrazložen namjerum da se u glavnom gradu Republike razvija zdravstveni centar,za koji su nedostajali specijalisti pedijatri i sve češće tegobe zbog preloma kosti, koji sam pomenuo. Zdravstvena služba je bila dobro organizovana. Došli su i neki novi ljekari i mogao sam mirne savjesti da odem,jer mi je za napredovanje u ljekarskoj praksi trebala laboratorija koju u Rožajama nijesmo imali. U ondašnjem Titogradu (1977)brzo se saznalo da u Domu zdravlja ordinira ljekar koji ima ,,melem,, za sve. Liječi ljekovima, pažnjom i mudrim savjetima. Sjećam se jednog susreta na podgoričkoj pijaci gdje je sada Gintaš, kada ste naišli u trenutku dok sam se šalio sa jednim crnomanjastim dječakom koji mi je tražio dinar a ja sam uzvratio, daj ti meni 10. Dječak mi je bez dvoumljenja pružio crvenu novčanicu, a vi ste prišli i nešto mu rekli na romskom. - Ha, ha..Rekoh mu, „Sos si tuće paripe“, što bi u prevodu značilo.,, Šta te muči“. Ja sam se trudio da naučim osnovnu komunikaciju i na romskom i albanskom , kako bi se približio pacijentu.Da bih stekao neophodno povjerenje za uspješniju dijagnozu i praćenje liječenja.Moji pacijenti su imali slobodu da me zovu u svako doba dana i noći ako je došlo do nekih promjena. Slobodno vrijeme nijesam žalio, niti sam ikada i pomislio da za svoje aktivnosti van radnog mjesta treba da dobijem neku nagradu ili novac ne daj bože. Za vas nije postojalo slobodno vrijeme kada je u pitanju zdravlje djece ali Marijin stan Hajdarpašić je bio uspješan pedijatar, neumorni aktivista Crvenog krsta,predavač,sindikalac… Zaštitnik starih i bolesnih... Na pitanje kako je sve to uspijevao, odgovara da je sve „stvar radnih navika“. -Još u studenskim danima navikao sam da puno radim. Stizao sam redovno da učim , polažem ispite i radeći, zarađujem za udžbenike i ostale studentske potrebštine. Kasnije i porodica se navikla na moju stalnu angažovanost. Sreća što su mi djeca bili dobri đaci pa im moja pomoć nije bila mnogo potrebna . Marija je brinula o porodičnim obavezama pa smo, zahvaljujući njenoj racionalnosti i ovaj stan na vrijeme otplatili.Cijela njena plata računovođe,prko 15 godina , išla je za kredit.Bilo joj je žao što smo ostavili stan,u Bijelom Polju,pa u Ražajama,gdje nam je bilo mnogo lijepo. I bila je odlučna da konačno imamo svoj stan.Kasnije su me nekoliko puta,ovi rukovodioci pitali trbali ti stan a ja sam odgovarao ne, ima Marija,ha,ha. Nijesam htio da budem ka poneki. Alma je pedijatriju specijalizirala na Cetinju.Indir je kao inžinjer građevine 6 godina čekao posao, ali nijesmo htjeli nikoga da opterećujemo.Važno nam je bilo da se usavršavaju u struci i poznavanju stranih jezika, a ostalo će pstepeno doći… i starijih. U novinskoj arhivi ima mnogo pisama zahvalnosti pa i zapis , kako je žena s iz Stare varoši otišla u Bar da posjeti bratanića. Mislili su da će tamo ostati malo duže, dok prođe zima. Jer šta će sama, bolesna , bespomoćna u Titogradu. No poslije dva – tri dana ona kaže rodbini da mora da ide, “Sjutra treba da me posjeti moj ljekar. Ako me ne nađe, pomisliće da sam se odselila pa više neće dolaziti.“ To potvrdjuje i detalj iz pisma Stake Kovačević ,,HajDecembar, 2012. Društvo Revija FORUM Porodična toplina najbolji lijek Na osnovu prakse u školskom dispanzeru šta je ključno za očuvanje djece od poroka? - Porodična toplina i razumijevanje. Njačešće su me posjećivala djeca čiji su roditelji u raskolu. Onih koji, bez obzira na socijalni status, nijesu dovoljno brinuli o potomstvu, nijesu ih učili samokontroli u skladu sa stepenom razvoja djeteta. Iz onih porodica gdje je pojačana doza agresivnosti, prijetnji, kažnjavanja. Iz takvih porodica djeca su često napeta, uznemirena, zabrinuta, loše raspoložena. Sa osjećajem nezadovoljstva i bola zbog svijeta koji ih, navodno, ne razumije. Imaju potrebu za trenutnim zadovoljenjem želja, bez obzira na posljedice.Hoće da pobjegnu od stvrnosti, pa pošto poto tragaju za čarima nepoznatog, posebno u periodu adolescencije. Tada roditelji moraju da imaju puno strpljenja i taktičnosti. Zbog toga je najvažnija toplina porodice, čuvanje emocionalnih veza koje oko maloljetnika stvaraju oslonac i porodičnu sigurnost. Kada porodične odnosi ne zadovaljavaju potrebe njenih članova, stvara se prostor za spoljašnje uticaje, koji su obično negativni. darpašić za nas samohrane ima uvijek vremena i lijepe riječi utjehe u starosti i bolesti. Ne znam drugog načina da mu se u svoje ime i u ime komšija sapatnika od srca zahvalim pa vas molim da objavite ovo pismo“. - Bio sam predsjednik Komisije za socijalni rad u MZ Stara Varoš čiji je rad svuda, javno istican, kao primjer humane organizacije. Napravili smo plan i popis stanovnika koje treba obilaziti, liječiti, nahraniti, oraspoložiti. I to smo godinama uredno radili, precizno prema potrebama ugroženih. Oni su to uzvraćali, pričama, pismima i narodski rečeno, blagosiljanjem. I danas kad se sjetim, od svih priznanja, draži su mi zagrljaji ljudi koji me nakon mnogo godina podsjete da sam bio u njihovom domu i pružio pomoć. Kao ljekar, član i rukovovodilac u Crvenom krstu nastojao sam da osjetim šta nekome treba i kako da mu se pomogne.Mogao bih vam danima pričati zanimljive primjere.Kod mene su vođene tri djevojčice iz porodice koja je izbjegla u Podgoricu.Sa njima je dolazio otac i žali mi se kako ga stalno boli glava. Prepišem mu terapiju,ne pomaže.Drugu,isto. Ljekovi mu ne pomažu.Raspitam se kako žive i saznam da izbjeglički jedva vežu dan za dan.Pozovem ove moje iz Crvenog krsta i zamolim da odmah pripreme paket pomoći i upišu ovu porodicu Decembar, 2012. medju redovne korisnike .Tako sam mu „izliječio“ glavobolju.Boljela ga je muka familije koju ne može da prehrani. Nažalost, i danas ima mnogo nevoljnika kojima sitna pažnja puno znači. Mnogo energije i stručnih upozorenja, posebno 80-tih,uložili ste u borbu protiv bolesti zavisnosti.Držali ste tribine u školama, mjesnim zajednicama, na kongresima. Kao da ste prodesjećali šta će nam se desiti. U Crnoj Gori po procjenama NVO „Life“, danas ima izmedju 10 i 15 hiljada zavisnika, raste, čak, broj korisnika medju osnovcima. - Raspad jednog sistema, rat i sve što on sa sobom nosi učinili su svoje, a posljedice će još dugo trajati, sa uzdahom progovara Sado. Ljudi su od davnina uzimali narkotike i alkohol tragajući za nekim, navodno boljim životom. Da odagnaju tugu, potisnu bol i patnju. A doživljavali su tragične posljedice. Što se droga počinje ranije uzimati, to je smrtnost veća. Povećava se broj samubistava i ubistava. Ja sam održao na stotine tribina, predavanja u školama u gotovo svim većim mjestima u Crnoj Gori. Svuda su sale bile pune Pažljivo su slušali i pretpostavljam da sam bar neke spasio. Nažalost, raspad jednog sistema,početkom 90-tih,rat,scene užasa u okruženju i sve što je ,,ta nacionalistička pomama donijela, ostavili su očigledne posljedice koje će se još dugo osjećati.Sa jednim brojem aktivista ja sam se, 80-tiih, volonterski, borio da preventivno upozorim mlade i porodice na ono što se dešava i što će se tek dešavati.Vjerujem da je to imalo nekog efekta i nije mi žao ni jednog trenutka koji sam potrošio govoreći da su bolesti zavisnosti realna opasnost koja može odnijeti naše dijete, brata, sestru, našeg momka ili djevojku. Sve u našoj državi treba da zabrine podatak koji je nedavno saopšten, da je u Crnoj Gori inficirano 140 osoba virusom HIV/AIDS-a,a da je od 1989. umrlo 36 osoba.To je velika opasnost, posebno za ovako mala društva kakvo je naše. Bili ste omiljeni kod naroda, stalno društveno angazovani, u raznim humanitarnim akcijama, u Crvenom krstu, Sizu za socijalnu i dječju zaštitu, mjesnoj zajednici, na raznim tribinama pa i sindikatu ali je zanimljivo da nikako nijeste prelazili u politiku. Zasto? - Bilo je predloga, još dok sam radio u Bijelom Polju.Pa, onda kada su počele ove stranke,ali sam odbijao.Moj izbor je bio humanost, a politika se time koristi kada joj zatreba.Što je govorio rahmetli Safet Isović ,,bilo je buna i bundžija“, a ja sam izabrao da budem sa narodom.. Sa svima kojima je pomoć ljekara trebala. 43 Društvo Revija FORUM Pismo iz Sarajeva O jednom primjeru pacifizma Vasojevića Čak i i u situaciji najžešće ratne euforija posebno izražene na sjeveru Crne Gore, bilo je primjera pacifizma koji zaslužuju poštovanje jer su i oni pomogli da u Crnoj Gori ne, uprkos svemu, u Crnoj Gori, ipak ne bude širih međunacionalnih sukoba i stradanja. Jedan od takvih primjera, čiji sam bio i neposredni svjedok, dogodio se u Kraljima kod Berana. Cijenio sam da ga je potrebno otrgnuti od zaborava i afirmisati kao jednu od časnih epizoda iz tog vremena, kako bi na taj način ohrabrili potomke onih Vasojevića koji su imali hrabrosti da se u veoma delikatnim uslovima makar pacifizmom suprostave ratnom ludilu da nastave istim časnim putem Piše: Šemsudin Hadrović Za svakog civilizovanog čovjeka i, pogotovu, nekog kome je Crna Gora izvorište, veoma je ugodno pratiti ocjene da je ona sada već izvjesno lider demokratije i tolerancije na Balkanu, primjer, na koji će se neminovno morati ugledati sve novonastale post-jugoslovenske države. Tim prije što je Crna Gora, takođe, i lider globalnih procesa na Balkanu. Nadasve, ona je i jedina od balkanskih država koja je, uprkos svim izazovima, uspjela sačuvati i kakav – takav kontakt sa pozitivnim primjerima tradicije jedinstvenog principa suživota čojstva, odbrane drugoga od sebe, čak i tokom minulih devedesetih godina, sada već prošloga vijeka i milenijuma. Opsesija „Kosovskim mitom“ i sve što on sa sobom nosi, opsesija idejom „Velike Srbije „(poznatih ideoloških stvaralaca i revitalizatora iz SANU-a, koju je furiozno plasirao srpski socijalnacionalizam, nije dakako mogao zaobići i poštedjeti ni Crnu Goru. To smo imali prilike vidjeti u Crnoj Gori, preko organizovanih odlazaka na proslavu 600-e godišnjice Kosovskog boja 1989 godine na Gazimestanu pa nadalje slijedeći redoslijed dogadjanja, kada je mit „ nebeskog naroda“ uspješ- 44 no opijao ne samo Srbiju, već skoro sve Srbe, bez iobzira gdje su tada živjeli. Ta nacionalistička energija, neminovno je dovela do ratova koji su iza nas. Najtragičnije su posljedice ostale u Bosni i Hercegovini, gdje je došlo do masovnog stradanja Bošnjaka, pri čemu ni ostali narodi nisu ostali poštedjeni katastrofalnih ratnih posljedica. Bošnjaci u Crnoj Gori tada, ukoliko nisu bili u nekoj od „dobitnih“ političkih opcija, skoro da nisu imali prostora da bilo šta, makar i dobronamjerno kažu ili sugerišu. A bilo je pokušaja da se ukaže na pogubnost nekih poteza koje su strukture vlasti povlačile. Tada je navijanje za „ dva oka u glavi“ bila idelogija bez alternative, i nikakav apel, vapaj, ili dobra namjera nije mogla biti od pomoći. Nacionalističke pomame u Crnoj Gori su mnogi, naravno prije svaga nepravoslavci osjetili i tekako na svojoj koži. Iole istaknutim Bošnjačkim pojedincima ili političkim grupama koje nisu bile „na fonu“ prijetila je realna opasnost, često i životna. O tome se skoro sve zna. Neki su stradalnici u medjuvremenu rehabilitirani, obeštećeni. Drugi su bježeći od mobilizacije u „dobrovoljne“ srpske odrede (u JNA uniformi ) napuštali svoja ognjišta. Tada, ni pacifističke manifestacije dijela crnogorske političke scene, nisu mogle ništa značajnije da promijene na globalnom nacionalsocijalističkom planu. Euforija je bila na vrhuncu, naročito na sjeveru Crne Gore, medju Vasojevićima, gdje se zdušno huškalo protiv Ustaša i Balija i gdje su se mobilisale jedinice za planirani rat. Upravo zbog svega, cijenim značajnim svaki primjer tadašnjeg pacifizma, koji su u krajnjem i pomogli da u Crnoj Gori, uprkos svemu, ne dođe do masovnih međunacionalnih obračuna i stradanja. Jedan od takvih primjera, čiji sam bio i neposredni svjedok, dogodio se u Kraljima kod Berana. Cijenio sam da ga je potrebno otrgnuti od zaborava i afirmisati kao jednu od časnih epizoda iz tog vremena, kako bi na taj način ohrabrili potomke onih Vasojevića koji su imali hrabrosti da se u veoma delikatnim uslovima makar pacifizmom suprostave ratnom ludilu da nastave istim časnim putem. Naime, juna mjeseca, 1992 godine, u Kraljima kod Andrijevice, mobilisan je kao mnogo puta ranije rezervni bataljon JNA. Zborno mjesto je bila osnovna škola u Kraljama. Još uvijek su se rezervni kadrovi, obveznici JNA, mobilisali po starom uobičajenom sistemu slanja vojnog poziva sa brojem Vojne pošte i drugim podacima. Utisak je da su se po toj inerciji i ovoga puta vojni (JNA) obveznici disciplinovano odazvali. Duh jugoslovenstva i zajedništva je još uvijek i uveliko bio prisutan. Makar se to željelo na taj način osjećati. Poslije uobičajenih postupaka i zaduživanja opreme slijedilo je u Kraljama postrojavanje četa,( bilo ih je četiri). Komandiri četa su bili rezervni poručnici ili kapetani JNA, medju kojima je bilo i Bošnjaka. Struktura pozvanih obveznika je bila uobičajena, s tim što se moglo primijetiti da je mnogima preko noći promijenjen tzv. „ ratni raspored“. No, na tu činjenici još uvijek niko nije Decembar, 2012. Društvo Revija FORUM značajno obraćao pažnju. Bili su podignuti šatori u dvorištu škole, u kojima su prenoćili oni obveznici koji nisu imali mogućnosti da odu na spavanje svojim kućama što je veći dio činio a ujutro se javljao svojoj jedinici. Drugog dana mobilizacije, negdje ok 13 h, helikopterom su u blizini sletjeli pukovnici i potpukovnici JNA, iz , kako su je tada rečeno, Skopske vojne oblasti. Medju njima je bio i neki pukovnik Basarac. Bila je prisutna i sva tadašnja opštinska uprava sa predsjednikom opštine na čelu. Bataljon je postrojen u školskom dvorištu . Visoki oficiri JNA su se obratili vojnicima, objašnjavajući naširoko potrebu mobilizacije i planiranih aktivnosti sa ciljem da se razdvoje „ sukobljene“ strane u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pri čemu je ovaj bataljon trebao da igra uogu „ tampon zone“ negdje oko Trebinja. Na kraju su obveznicima rekli, veoma jasno, da je dalji angažman ove formacije dobrovoljan, i ako neko ne želi, da u tome učestvuje može da istupi (iskorači) te da slobodno ide kući. Na trenutak je nastao tajac. Svi su bili s zbunjeni. Kako rezervni oficiri u štabu, tako i još više vojnici. Nisu vjerovali a nisu najbolje ni razumijevali novonastalu situaciju. Tada su visoki oficiri iz skopske vojne oblasti, vidjevši zbunjenost kod obveznika , dodatno objasnili i ponovili predjašnje: - „Ovo je od sada stvar dobrovoljnosti i ko ne želi i nije spreman nije dužan da ostane. Može ići kući“. Na iznenadjenje mnogih, preko polovina iz sastava je istupila korak naprijed. Moglo se odmah zaključiti da su to sve Crnogorci-pravoslavci. Radilo se uglavnom o ljudima iz obrazovanja i opštinske administracije ili administracije beranskih preduzeća. Dakle, srednja klasa društva, koja je kasnije će vrijeme pokazati bila kadra da se otrgne od pogubnog zagrljaja nacionalšovinističke pomame koja je prijetila da potopi sve šanse da se u Crnoj Gori sačuva mir. Ljudi su se zbunjeno gledali, pogledom provjeravali, uzajamno ohrabrivali ili pogledom „strijeljali“ jedni druge. Bilo je neobično posmatrati „dva stoja u stroju“. Bataljon je iz prijašnje kompaktnosti sada ličio na rasturenu grupu ljudi. Nekoliko trenutaka su svi tako stajali. Oni koji su iskoračili i oni koji su ostali „ukopani“ u svom prijašnjem mjestu. Sve je za trenutak zastalo. I vjetar. I ptice. I lišće na okolnom drveću. Činilo se kao da će se zemlja otvoriti i proDecembar, 2012. gutati, jedne ili druge ili sve, sve jedno. Uz školsku ogradu je bilo „ regrutovano“ i oko dvadestak konja. Činilo se da su se i oni primirili, uplašili. Tu neočekivanu situaciju je prekinuo jedan od visokih oficira i rekao: -„ Slobodni ste, možete ići kućama.“ Istoga trenutka je neko iz stroja viknuo : „izdajice- dezerteri ! Nakon toga su krenule salve uvreda, povika, omalovažavannja, pljuvanja pa čak i pokušaja fizičkih nasrtaja na te časne ljude koji nisu željeli da učestvuju u nečemu što je zapravo nanosilo veliku štetu i bruku Crnoj Gori i koji su odlučili da napuste ovu u konačnici dobrovoljnu vojnu formaciju. U nastalom haosu, teško je bilo kontrolisati bilo koji postupak. Naročito je tzv. štab bataljona pokazao svu svoju nemoć i nesposobnost. Ovo što su učinili ovi „vasojevićki pacifisti“, zateklo je sve aktere ovog dešavanja. Kasnije će se pokazati da je bila zatečena i javnost, anaročito ono koji su palnirali i provodili mobilizaciju. Bošnjački obveznici tih momenata nisu smjeli ni pomisliti da slijede isti postupak. Iz više razloga. Neki su se bojali sličnih reakcija, koje bi onda mogle da se pretvore u medjunacionalni sukob. Drugi su se bojali otkaza koji bi uslijedili u organizacijama i preduzećima u kojima su radili. Treći su zazirali od mogućih kazni, čak i vojnog suda. Kasnije su se tokom popodneva na tom mjestu, dešavale nezamislive stvari. Nacionalnošovinistička pomama dijela ostrašćenih sada već „ dobrovoljaca rezervista“ je konzumirajući enormne količine alkohola ispoljavala krajnje neprihvatljivo ponašanje, demonstrirajući četništvo i velikosrpske ambicije. Nezaobilazan „dekor“ su bile i tradicionalne nacionalističke i četničke pjesme. Haos je nastavljen do kasnih ponoćnih sati. Više niko ništa nije imao pod kontrolom. Ponajmanje komanda štaba. Bilo je mnogo bizarnih momenata. U konačnici su tog juna, te 1992 godine „ vasojevićki pacifisti “ u Kraljama kraj Andijevice , čija se hrabrost i ljudskost ne smije zaboraviti uz kasnije pridružene i ohrabrene bošnjačke pacifiste doprinijeli da se čitava operacija slanja dobrovaljaca na Dubrovnik i Bosnu i Hercegovinu odloži za oktobar, kada su nažalost i otišli na front čiji je epilog poznat i čime se Crna Gora ne moše pohvaliti, naprotiv. Dakle, u Vasojevićima je tada pobijedio pacifizam. Nijes e radilo o strauh, ponajmanje dezerterstvu, kako su to Epilog Da uvjerenje o vasojevićkom pacifizmu ima osnova potvrile su ovih dana i neke od najviših međunarodnih instanci dodjelom Opštini Berane specijalnog priznanja za harmoniju eđunacionalnih i međukonfesionalnih odnosa. Naime, 30. nov. 2012 godine, na dan kada je Berane proslavljalo dva velika jubileja, 150 godina od osnivanja Berana, i 100 Berana u Crnoj Gori, prof.dr Pavle Bubanja je predsjednicima opštine i Skupštine Berane Vuki Goluboviću i Samiru Agoviću uručio medjunarodno priznanje: „Berane, grad-vjesnik mira“ uz obrazloženje da to priznanje pripada gradovima koji su tokom svoje kulturne, političke i duhovne istorije uspjeli da ostvare harmonične medjunacionalne i medjukonfesionalne odnose. tada željeli predstaviti oni koji su tada na „ratnom pokliču“ pokušali da grade „karijeru“, već o svjesnosti većeg dijela poštenih i dobronamjernih ljudi iz Berana i beranske okoline-Vasojevića, koji su imali snage i hrabrosti da se suprotstave apokalipsi koju je pokrenula velikosrpska nacionalšovinistička ideologija koja je u konačnici i u Crnoj Gori mnoge familije nažalost zavila u crno. Njihovim postupkom kao porukom je u Crnoj Gori uz ipak racionalnu politiku aktuelne vlasti spriječeno „masovno stradanje“. Gradjani Crne Gore to moraju znati, Bošnjaci svakako. I jedni i drugi to ne smiju zaboraviti. U medjuvremenu su oni drugi „militantni“ ratovali, mitingovali, dijelili (i podijelili) badnjake, prijetili, a globalizacija je tekla. Neko je čak pokušao da prebroji svoja krvna zrnca, te zaključio da od svih nacija posjeduje po 25% . Kako se projekat „ frtalj insan“ nije uklapao u globalizacijske procese, gdje je svako slobodan, to je naravno taj projekat propao. Negdje se u svijetu pojavio i taliban „Walter“ koji se prevjerio misleći da ksenofobija ima perspektivu. Ne, globalizacija je moćan proces. Može se on nama svidjati ili ne, ali on je tu. Onaj ko ga prepozna kao neminovnost ima šanse da pretekne, oni ostal ne. Crna Gora je to očito uspjela. 45 Društvo Revija FORUM Savremeni primjeri čojstva U svim vremenima i situacijama kada se zagube ljudi i kada zlo prevlada, kao što je to bio i slučaj u period posljednje jugoslovenske ratne drame (1991 – 2001 i još neku godinu kasnije), i svaki najmanji znak otpora bezumlju, čak i svaki zanak ljudskog razumijevanja bio je lijek. Ako ništa drugo, razumnima je snažio razum a ugroženima, ucvijeljenima ili uplašenima spasavao je nadu u čovječnije odnose. Kada to čine ljudi vični pisanoj riječi i, pogotovo, stihu , kao što to čie poznati vajar i pjesnik Janko Vujisić iz Kolašina u „Pjesmi braći po krvi i prahu“, otetim iz voza Beograd-Bar i zvjerski likvidiranim samo zbog biljega druge vjere, ili, pak, pjesnik Rajko Joličić iz Bara u Pjesmi o Petnjici, onda su to zaista jesu pravi savremeni primjeri čojstva. R. Rastoder PJESMA BRAĆI PO KRVI I PEPEELU (Otetima iz voza Beograd – Bar, 23. Februara 1993. godine) Deset je godina, a nema vas braćo! Braćo rođena i od Majke iste, Od iste krvi, praha i pepela! Otkad vas je ruka dušmana odvela Nekud u nepovrat. O sramnog li djela!? I šta ako se sve i dozna i vidi? Pjesnik je ostao umuklog zova, Suza njegova krvari na nebu, On nema nade a nema ni krova, Utoka niđe, sem sram i zastiđe; Kosti mu se ježe i od jeze zebu. Deset je godina što deset vjekova: Nema vas braćo najrođenija, Od krvi, praha i pepela moga. Ili ima Boga, ili nema Boga, Svejedno mi je ako ljudi nema. Ovaj koji piše i za sram je spreman. Deset je godina a nema vas braćo! Braćo rođena i od Majke iste, Od iste krvi, praha i pepela! Moje su zore za vama ukisle Otkad vas je rulja bezumlja presrela I odvela u smrt. O, sramnog li djela!!! Janko VUISIĆ, CKL, 15.mart, br. 55, 2003. 46 PJESMA ZAVIČAJU( PETNJICI) Sabah zoru probudile ptice Ja odlazim u svijet iz Petnice Proljece je zumbuli cvjetaju Zbogom ostaj mili zavicaju Daleko Sam u velikom gradu Naso srecu u cestitom radu Imam novca I sve sto mi treba Al mi hvali parce moga neba Nidje nijesu tako rujne sore Kao iznad moje Crne Gore Dje se drze otvorena grata Dje komsiju gledaju ko brata Sve sam svoje ispunio zelje Svugdje imam dragon prijatelje Al tesko je dje svojega nema Tudja zemlja. Tuga je golema Svega imam al u srcu patim U Petnjicu srecan da se vratim Ispred kuce u mom zavicaju Da mi srecni unuci igraju Oko sofre da od puste zelje Skupim brace drag prijatelje Da zapjevam ljepse nije nista Od svog doma I rodnog ognjista Rajko JOLIČIĆ, maj 2012. Decembar, 2012. Društvo Revija FORUM Kutak za dokone STUDEN Piše: Ervin Spahić Puhnuo sabah-zorski vjetar limskom dolinom, uvlačeći se u snijegom prekrivene čatmaruše.Okrunjeni duvari, rasušeni pendžeri i starim krpama zatisnuti polomljeni džamovi, bili su od slabe fajde da studen ne prodre u akovske domove. Svojom neimarskom rukom ispleo mraz ledenice po strehama i prećuprio krov sa golemim snijegom koji bješe napadao do pendžera.Helem cijelo Akovo bješe okovano snijegom i ledom.Ja sav ušuškan ležim na dušeku prostrtom po podu, preko mene ćebe i debeli jorgan a na glavi stari babov džemper. Ispod starog džempera viri mi samo nos, tako da mogu osjetiti kako mi se nozdrve lijepe od hladnoće. Ne znam jesam li se prije obukao ili sletio vanjskim stepenicama sa gornjeg boja u donji đe je u malom sobičku koji je služio i kao dnevni boravak i kuhinja bubnjao stari limeni šporet. Topla soba ispunjena mirisom hleba koji se peče u rerni, koju majka svako malo otvara, kako bi obrnula tepsiju, oraspoložiše me. Već zamišljam veliki komad vrućeg hleba u koji ću staviti malo ”američkog butera”, parče sira i utoliti glad. Ovaj buter mogao se nabaviti na pijaci a prodavali su ga oni koji su ga dobijali preko Crvenog krsta. Decembar, 2012. Lupa na vratima, prenu me iz razmišljanja. Izlazim nevoljno i otvaram vrata. Bijaše to stara Džemila koja nam je svaki drugi dan donosila po dva litra mlijeka. Mlijeko je bilo u srčanim bocama,koje su u to vrijeme bile na cijeni, pa joj iznosim druge dvije oprane, plašeći se da prilikom razmjene neku ne razbijem. Džemila zabrađena kušakom samo joj se oči vide i da nije bio dan stravu bi mi salijevali. Pruži mi boce sa mlijekom, a meni se dlanovi zalijepiše za njih.Umalo ih ne ispustih. Na vratima se pojavi majka. - Džemila jesi li mogla doć’ po ovoj hladnoći? - Šta ću kad moram - odgovori Džemila. - Uđi jadna malo da se ugriješ i da pristavim kahfu! - Hvala ti Nusreta, žurim moram i u Gornju mahalu da ponesem mlijeko.Pa drugi put. Dok Džemila odlazi čujem škripu snijega pod njenim nogama. Neđe oko podne majka sa kazanom punim veša koji se prije toga kuvao na šporetu pođe do obale Lima kako bi ga tamo isprala. Povede i mene sa njom jer se plašila da me samog ostavi kući.U gumenim čizmama zagazi u Lim koji već beše počeo da se ledi pri obali.Nađe zgodno mjesto i ploču u Limu te poče drvenom prakljačom tući po onom vešu a zatim ga provlačiti kroz Lim gore- dolje, lijevo-desno.Na obali Lima bilo je i drugih žena čiji su se glasovi miješali sa fijukom vjetra. U gradu je bilo nekoliko gradskih česama ali nije bilo dozvoljeno na njima prati veš, već si morao da čekaš u redu kako bi natočio nekoliko đuguma, tako da su žene radije išle na Lim pa čak i po ovakvom kijametu nego da “gube” vrijeme u dugom čekanju u redu.Testija se nije imalo toliko da bi mogao potrebnu količinu vode donijeti odjednom ili dvaput, pogotovu tamo gdje su bile mnogobrojne familije. Gledam majku sa zebnjom u srcu, jer mi na pamet padaju priče, kako se dešavalo da neka od žena zbog neopreznosti se pokliza i da nestane u bukovima Lima. Kao djecu plašili su nas brkljajama (virovima) na Limu gdje su živjele “ međunovice” koje bi djeci vezivale noge i uvlačile ih u vodene dubine. Možda je to tako i uređeno u životu, da treba da prođe određeni vakat, kako bi shvatio koliko su se drugi žrtvovali da budeš danas to što jesi. Svakim svojim postupkom i djelom tkali su tvoj karakter. Pa evo i sada dok pišem ove redove pred očima mi slika moje majke, kako se privija uz šporet ne bi li ugrijala svoje pomodrele i promrzle ruke. Zimsko doba je bilo jedino godišnje doba, kada smo mogli da sjedimo u sobi sa musafirima i šćučureni u ćošku slušamo hićaje iz prošlih vakata. Sjećam se da sam sa naročitom pažnjom slušao Lutvija-agu( tako ga je majka oslovljavala mada je vrijeme aga i begova bilo daleko za nama) Nišića kada bi dolazio na posjedak sa svojom hanumom Hankom i pričao neku hićaju ili guslao neku “bošnjačku epsku pjesmu“ (krajišnicu). 47 Društvo On je to radio istilahom (lagano i razgovjetno) dok je u sobi vladao opšti tajac.Sa ove vremenske distance, mislim da je to rađeno iz razloga kako bi nam diskretno dali do znanja kako smo i mi imali velike junake koji su svojim junaštvom i brigom o nemoćnim i slabijim, zaslužili da nađu svoje mjesto u pjesmama. Druge hićaje su nas učile da budemo pravedni i pošteni, da pomažemo ljudima u nevolji i da utuvimo kako se samo dobro- dobrim vraća. ... Bijaše mučna i teška godina. Boga mi se bijaše više gladno nego sito. Jedan siromah koji je živio u nekoj zabiti, skoro u vrh planine, ”lomio je prste” od muke jer nije znao kako da obraduje đecu za Bajram koji se približavao. U kući osim nešto malo kukuruznog brašna nije bilo ničeg drugog. Nadničio bi po vas dugi dan i ako bi mu neko pružio koricu hleba da pojede ili parče mesa, strpao bi to u njedra i odnosio kući da podijeli familiji. Poslije dužeg razmišljanja odluči da pođe u čaršiju i da zamoli nekog od trgovaca da mu daju namirnice na veresiju a on će im to kad’ im zatreba nadnicom otplatiti ili ako mu Bog da, te neđe zaradi i u novcu vratiti. Što naumi to i učini. Pola dana mu je trebalo da pješke siđe do čaršije. Pođe pravo kod najbogatijeg trgovca u čaršiji koji je držao nekoliko dućana, računajući da će kod njega najprije naići na razumijevanje a i musliman je, zna da je džaiz familiju obradovati za Bajram.Trgovca nađe ispred jednog od njegovih dućana i ispriča mu svoju nevolju pozva se na sevap i zamoli ga ako ima džana da mu pomogne. Trgovac ga pogleda onako osiono pa glasno da ga mogu čuti i okolni trgovci reče: - A šta misliš ti jadan ne bio, kad’ bih ja svakom ko mi se zagna davao na veresiju bi li imao ja ovo što danas imam? Nema mufte, nego pare na sunce pa onda roba! Ako nemaš a ti lomi vrat okle si i došao ! Sikter! Siromah pognute glave, povrijeđen do bola, više ponašanjem trgovca nego iz razloga što nije uzeo namirnice, krenu niz čaršiju.U grlu ga nešto steglo i jedva zaustavlja suze da ne krenu. Žao mu đece.Kako su se samo obradovali kada su čuli da će im babo iz čaršije šarenešećerli čibuke donijeti. 48 Revija FORUM Dok je razmišljao, da više nema svrhe kod bilo koga tražiti robu na veresiju i da ga je trgovac dovoljno zakahrio i da ne bi imao kuveta još jednom proći kroz ovakvo poniženje, ču kako neko viče. - Domaćine! Domaćine! Okrenu se lijevo – desno pa pozadi da vidi koga to gazda Jovan doziva. - Tebe, tebe zovem- obrati mu se gazda Jovan. - Hajde bujrum i izvoli, pa šta begenišeš-reče mu gazda. Siromah na trenutak zastade, nije znao šta da čini.Od ovoga što ga zove neće imati bilo kakvog hajra- samo će zijaniti dan. I taman kad odluči da nastavi svojim putem, gazda Jovan ga uhavati za mišicu i prosto ugura u dućan. - Sve sam čuo i ne treba ništa da objašnjavaš. Uzmi i nosi sve što ti treba! Platićeš kad budeš mogao! Kad’ tebi Bog a ti meni i ne brini! Siromah prosto nije mogao da vjeruje. - Da se to gazda Jovan ne sprda sa mnom - pomisli. Ali poslije dužeg snebivanja i gazda Jovanovog navaljivanja uze to što mu je najpotrebnije.Gazda Jovan namignu šegrtu te mu ovaj priđe, Poslije kraćeg došaptavanja šegrt se neđe izgubi. Ne prođe mnogo vremena šegrt se pojavi sa natovarenim konjem , jer mu je gazda šapnuo šta još od namirnica da natovari. - Evo ti i konja kako bi ovo mogao ponijeti. Konja mi vrati za dan –dva a ostalo po dogovoru.A sad hajd’ s’ Bogom. Trgovac koji se zahatario i onako grubo odnio prema siromahu, od onog dana nemaše mirne noći. San mu ne dolazi na oči a u koliko i dođe – sanja kako ga gazda Jovan pojahao pa ga tjera da trči sve dok mu duša na nos ne izađe. Skoči iz kreveta sav blijed i znojav i jedva dođe do vazduha. I tako svaku noć i skoro čitavu heftu. Poslije ovakvih besanih noći, sjeti se da je nažao učinio onom siromahu i protabiri da mu se to zbog toga dešava. Jedva je čekao da svane jutro i da se otvore dućani pa da pokuša da se kurtališe ovog teksirata. Gazdu Jovana sačeka ispred njegovog dućana i ne objašnjavajući mu razlog reče: - Koliko ti je dužan onaj siromah, hoću da platim njegov dug ? - Ništa. - Kako ništa kad sam vidio da si mu veliku robu dao? - Ništa, jer onog momenta kad’ sam mu je dao, ja sam je i halalio.Samo da ga ne bih povrijedio, ja sam mu rekao da će platiti kad’ bude imao. Još dugo je navaljivao trgovac da plati siromahov dug ali gazda Jovan osta pri svome. Te iste godine, navede gazdu Jovana put preko planine gdje je živio onaj siromah. Kako je ćud planinska, pogotovu u jesen ne predvidljiva, lijepo vrijeme za čas obrnu u oluju i mećavu. Gazda Jovan izgubi orijentaciju i poče da tumara planinom sve dok osta bez takata. Onako onemoćalog i promrzlog , nađe ga onaj isti siromah koji se vraćao iz šume kući, vukući za sobom polomljene grane za ogrijev.Ostavi granje a na leđa stavi promrzlog gazdu Jovana i ponese ga svojoj kući.U toploj sobi gazda Jovan se brzo davranisai.Gleda i ne može svojim očima da vjeruje da pred njim stoji siromah kome je pomogao. Siromah ode do nekakve od drveta sklepane sehare, gdje je bila smješteno i ruho i namirnice te izvuče svezani mendilj. Odveza ga i pruži novac gazdi Jovanu. - Nemam sav novac ali sam ovo uspio da uštedim a reštvo ću ti dati drugi put-halali. Gazda Jovan na trenutak bješe zatečen a onda se nasmija i reče: - Od danas si ti moj pobratim i tim novcem hoću da častim snahu i bratsku đecu. Siromah se dugo opirao ali je gazda Jovan bio još uporniji.Gazda Jovan se tu zadrža na konak a onda rano sabahom pođe za svojim poslom. Dugo je mahao svom pobratimu, koji ga je pratio jednim djelom uske planinske staze na kojoj se dva natovarena konja jedva mimolazahu. Pokušavam da se sjetim, je li mi ovu priču ispričala moja bika Šahza ili je priču ispričao neko od musafira dok se posjedkovalo u onim dugim zimskim noćimaali uzalud. Sve osta na pokušaju. ŽIVOT JE SATKAN OD PARČADI SJEĆANJA I MI IH SVAKOG TRENA ISPISUJEMO - ZATO VODIMO RAČUNA DA NAM SE MASTILO NE RAZLIJE! Decembar, 2012. Obrazovanje, kultura, baština Revija FORUM Aldemaru nagrada 34. Likovnog salona Gran pri 34. Crnogorskog likovnog salona pripao je Slavici Gvozdenović za instalaciju pod nazivom „Oslobođenje linije“. Pojedinačne nagrade Salona pripale su Aldemaru Ibrahimoviću za sliku „Urbani pejzaž“, Mileni Jovićević za skulpturu-objekat „Man Games“, i Nataši Đurović za crtež, rad „Trajanjenestajanje“ nastao u kombinovanoj tehnici. Tako je odlučio žiri koji su činile tri istoričarke umjetnosti: selektorka Anastazija Miranović, zatim Ljiljana Zeković i Maja Ćetković. ozvaničeno je 12.novembra na otvaranju ovogodišnje manifestacije u Ministarstvu kulture na Cetinju. - Za dosadašnja 34 izdanja, naš likovni salon postao je prepoznatljiv i upečatljiv događaj u okvirima crnogorske kulture, ali i momenat koji, iz godine u godinu, samo potvrđuje da Cetinje jeste istinski centar umjetnosti, – istakao je Aleksandar Bogdanović, gradonačelnik Prijestonice, na otvaranju 34. Salona. Laureati sa članovima žiria i gradonačelnikom Cetinja Pažljivim i promišljenim odabirom 25. radova i autora, postavljeni su okviri jednog ličnog, profesionalnog i nadasve kvalitetnog i sadržajnog presjeka aktuelnih kretanja na savremenoj crnogorskoj likovnoj sceni. Selektovani su referentni autori i recentna djela, koja odražavaju svu ljepotu različitih umjetničkih poetika, pokazuju moć stvaralačke energije i inovativan pristup u kreiranju umjetničkih djela. U tom kontekstu, ovogodišnja postavka potvrđuje i podsjeća na univerzalne vrijednosti, koje u ovoj oblasti kulture baštini Crna Gora, ali je, istovremeno, i jedinstvena prilika da se upoznamo sa novim tokovima u crnogorskoj umjetnosti – kazala je Dragica Milić, pomoćnica ministra kulture za kulturnoumjetničko stvaralaštvo. Nagradjen film Maide Kurtagić Kratki film “Dvije strane Crne Gore” Maide Kurtagić učenice trećeg razreda Gimnazije “30. septembar” u Rožajama nagradjen je na medjunarodnom festivalu u Amsterdamu. Film je snimljen u okviru Unicef-ovog projekta The One Minute Junior, koji se već treći put organizuje u Crnoj Gori. Baveći se temom “Siromšatvo i socijalna inkluzija”, ova darovita gimnazijalka uspjela je da simbolički precizno prikaze život ljudi s margine pa je film nominovan za prestižnu nagradu koja se svake godine dodjeljuje mladim talentima.I ako je ovo prva nominacija iz Crne Gore Maidin film je ušao u konkurenciju medju 15 ostvarenja mladih iz SAD-a, Azerbejdžana, Jermenije, Rumunije, Indije, sa Madagaskara i Decembar, 2012. Kiribatija.Njihova ostvarenja u kategoriji “Minut slobode” (One minute of freedom) prikazana su okviru programa Medjunarodnog festivala dokumantarnih filmova (IDFA) u Amsterdamu. Na Ceremoniji dodjele priznanja, 25. novembra, Maidi je pripala nagrada snimanja novog filma pod pokruviteljstvom Unicefa. Ovaj niz lijepih dogadjaja i nagrada, pojačali su želju filmskog istraživnja ,kazala je Maida. - Snimila sam još jedan film i bila u prilici da učim montažu od izuzetnih profesionalaca.Sve to me dodatno zainteresovalo pa ću nastaviti da učim,eksperimentišem i da se još ozbiljnije bavim filmom,fotogarfiom i režiranjem, najavila je ova vrijedna ginazijalka. 49 Obrazovanje, kultura, baština Revija FORUM U Beogradu otvorena izložba slika Abaza Dizdraevića Prosvijetljene kompozicije mitskog opstanka Samostalna izložba slikarskih radova kombinovane tehnike crnogorskog akademskog slikara mlađe generacije Abaza Dizdarevića, otvorena je u galeriji SULUJ u Beogradu. Izložbu je otvorio ambasador Crne Gore u Srbiji Igor Jovović, a brojnoj publici obratio se istoričar umjetnosti i slikar Slobodan Bobo Slovinić - Zadovoljstvo mi je što otvaram izložbu jednog mladog i perspektivnog umjetnika sa osobenom i snažnom likovnom i, upošte, umjetničkom izražajnošću, koji na uspješan i ubjedljiv način sa puno emocionalnog i umjetničkog naboja stvara svoja djela – istakao je ambasador Jovović. Radi se o umjetniku sa osobeno snažnom, likovnom i uopšte umjetnčkom izražajnošću, koji stvara prosvijetljene kompozicije, o trajnosti naših svjetova. Jovović je podsjetio da Abaz predstavlja najbolje stvaralaštvo među umjetnicima mlađe generacije, da je izuzetan kulturni pregalac, organizator i pripadnik manjinskog naroda. - Crna Gora izuzetno drži do svoje multkulturne i mutietničke tradicije i zbog toga predstavlja- 50 D.Selhanović, I. Jovović, S. Slovinić, A.Dizdarević Abaz Dizdarević je rođen 1978. godine u Bijelom Polju, direktor je JU „Ratkovićeve večeri poezije“ i docent na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru - Departman umjetnosti (Crtanje i Slikanje). Završio je Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju, gdje je i magistrirao. Do sada je imao samostalne izložbe u Priboju, Zagrebu, Podgorici, Kotoru, Plavu, Rijeci, Skoplju, Antaliji, Ankari, Podgorici, Mojkovcu, Pljevljima i Perastu. Potpredsjednik je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Decembar, 2012. Obrazovanje, kultura, baština Revija FORUM nje ovakvih umjetnika na širem prostoru, uključujući i Srbiju, sa kojom nas kulturološki spaja mnogo toga, ima poseban značaj za izgradnju boljih odnosa i budućnosti, kazao je Jovović Stvaralaštvo Abaza Dizdarevića zašlo je duboko u problematiku ljudske egzistencije, u svijet koji se istovremeno raspada, dekomponuje i nestaje, ali i ponovo rađa na ruševinama političkih iluzija i ratova, istaknuto je na otvaranju. Ovom izložbom, koja traje sve do polovine januara 2013, galerija SULUJ sa ponosom ostvaruje pro- jekte sa umjetnicima regiona, saopštili su organizatori. Izložbu su organizovali Centar za očuvanje kulture manjina i galerija SULUJ-a, koja je nasljednik nekadašnjeg udruženja likovnih umjetnika SFR Jugoslavije. E.Pašić SVJETLOST * MATERIJA * UNIVERZUM Prema ocjeni Slobodana Slovinića, globalno kompozicijsko ustrojstvo Dizdarevićevih likovnih radova je duboko promišljeno, analitički istraženo i sublimatorno ostvareno na visokom estetskom nivou. - Kada se sveobuhvatno promišlja Dizdarevićeva aktuelna likovna umjetnost, a osobito ako se ona mnogo dublje vizuelizira i pažljivije analitički raščlani, dolazi se do volšebne sentence kojom je moguće dešifrovati njegovo veoma supstancijalno, polimorfno i vrlo nadahnuto likovno stvaralaštvo. Tu magičnu triadu, supstituišu tri ključna fundamentna pojmovnika, Svjetlost - materija - univerzum. Čak i na prvi pogled, bjelodano je da Dizdarevićeva recentna umjetnost pripada sferama figuralnog, zapravo u središtu njegovih eksplikata situirane su ljudske i životinjske figure u veoma specifičnom i nadnaravnom ambijentalnom okruženju. Antropomorfno-zoomorfni korpusi i likovi, vrlo grčevito i simbiozno, upleteni su u globalna čvorišta, koja u neposrednom sadejstvu sa krševitim i surim tlom, tvore okamenjen i vrlo kompaktan morfološki supstrat. Upravo kao u nekoj čudesnoj fatamorgani, iz petrificirane pučine, onirično izranjaju mitska stvorenja, poput kolosa, bika, ribe, zmije, žabe, ptice, reptila, bube. Međutim, u cjelokupnoj svojoj slikarskoj odiseji, Dizdarević se primarno i dubinski bavi odista temeljnim umjetničkim atributom, zapravo fenomenom svjetlosti, njenim izvorom, frekfrencijom, intenzitetom i efektima. Zasigurno, svjetlost i jeste apsolutno supstencijalna i egzaktna aksiomnost ukupne likovne umjetnosti. Globalno kompozicijsko ustrojstvo Dizdarevićevih likovnih radova je duboko promišljeno, analitički istraženo i sublimatorno ostvareno na visokom estetskom nivou,kazao je Slovinić. Svi primarni likovni postulati, sasvim ravnomjerno su razvijeni i harmonično usklađeni. Kompoziciona shematika je veoma prostudirana, vrlo izbalansirana i vješto uravnotežena, a naposredno je fundirana na značajnoj crtačkoj iskustvenosti. Iako su mnogi nazivi njegovih eksplikata veoma poetizirani, zagonetni i višeznačenjski, Dizdarevićevu mentaliteno-smisaonu potku, izrazito nadjačavaju ključne umjetničke zakonomjernosti. Osim bazičnih crtačkih modaliteta, Dizdarević poDecembar, 2012. sebnu pažnju usmjerava prema oblikovnom modelovanju brojnih većih i manjih formi, koje su pretežno zaobljene, jajolike i ekspandno-konveksne, a koje se multiplikuju i međusobno simbiozno prožimaju. Gotovo sva njegova slikarska djela, iako se na nekim radovima pojavljuju kosmičke magline i brojna sazvežđa, ne odlikuju posebno produžene vizure i neki posebno produbljeni rakursi. Osnovna tematsko-likovna zbivanja, događaju se uglavnom tu u prednjem planu, na samom dohvatu ruke. Na pratećem, takođe bliskom i sasvim ravnom pozadinskom fonu, segmetirano se javljaju abiotičko-ornamentni komadi, poput repernih simbola kontinuiranog istorijsko-kulturološkog trajanja. Mnogi njegovi radovi neodoljivo podsjećaju na neke grandiozne horizontalno-longitudinalne frizne bareljefe, čije isturene oblike i forme, obilato kupaju intenzivni snopovi svjetlosti, a katkada su upravo ti kalotno-sferni elementi dovedeni do intenzivnog svjetlosno-akcentnog isijavanja. Prilikom neposredne likovne egzekucije, Dizdarević na pretpostavljenu slikarsku ravan, tanjom četkom i tamnim linearitetom involvira i globalno definiše osnovnu crtačku matricu, da bi zatim obilato nanosio vrlo gustu, pastuoznu i posnu hromatsku materiju. U slijedećim fazama, Dizdarević gotovo skulptorski, likidnom kolornom supstancom, pažljivo modeluje i islikava raznolike strukturalne oblike i forme. Tom prilikom, on posebnu pažnju usmjerava ka hromatskim modalitetima, razuđeno-suptilnim valerskim odnosima i vibrantnim svjetlosnim oscilacijama. Dizdarevićevi crtački radovi ostvareni su kombinovanom tehnikom na akvarelskom papiru, a u funkciji su, crni i bijeli tuš, tamni krejoni, olovke u boji te gvašnokorekturni svijetli premazi. Najvećim dijelom, gotovo svi njegovi crteži su samosvojna i samostalna ostvarenja, a kroz njihovu neposrednu realizaciju, Dizdarević često konkretno promišlja i o svojim budućim slikarskim rješenjima. Međutim, na kraju treba naglasiti, da su Dizdarevićevi i crteži i slike, dio apsolutno indentične tematsko-likovne cjeline i da zasigurno predstavljaju izuzetno čvrst i kompaktan likovno-artistički sublimat,zaključio je Slobodan Slovinić na otvranju izložbe u Beogardu. 51 Obrazovanje, kultura, baština Revija FORUM Adin Rastoder i Tijana Gordić izlagali u “Cité des Arts” Imaginarni svijet crnogorskih umjetnika u srcu Pariza Adin Rastoder Skulpture su obično jednobojne, ali kod Rastodera one su raznobojne. On svoje skulpture tako ukrašava bojama da one postaju istovremeno i slike.. Njegova umjetnost nas tjera na razmišljanje koje nije optimističko. On kroz ljudske figure pruža ogledalo čovjeku da bi vidio koliko je prazan, koliko je tupoglav, koliko je podložan mržnji koja mu život ruži, koja ga sprečava da se približi drugom čovjeku, da ga voli Piše: Branka Bogavac Cité des Arts (Site dez Art) je međunarodna fondacija koja prima umjetnike svih specijalnosti i nacija. Nalazi se u srcu Pariza, pored Sene sa pogledom na Bogorodičnu crkvu i Panteon. To je neka vrsta studentskog doma u kojem su smješteni ateljei prilagođeni vrsti umjetnosti kojoj su namijenjeni i u kojima studenti žive. Tu se održavaju izložbe, koncerti, razne probe. U njemu postoji crnogorski atelje koji redovno koriste naši umjetnici za studijske boravke u Parizu. U toj značajnoj fondaciji je održana slavna i najveća izložba Crnogorske umjetnost u Parizu (1971), gdje su prvi put izvedene i operske crnogorske arije pod palicom Cvjetka Ivanovića. U tom, za nas već istorijskom zdanju, sinoć su priredila izložbu dva crnogorska umjetnika – Tijana Gordić, slikar iz Bijelog Polja i Adin Rastoder, skulptor iz Podgorice. Tijana je izložila 20 radova, neki su urađeni u Crnoj Gori, a neki u Parizu. A Adin je izložio 20 radova (crteža i skulptura) uglavnom portret, koji su rađeni protekle dvije godine. Prošle nedjelje čula sam Orhana Pamuka, nobelovca, kako kaže: “Slikarstvo je sreća. Čovjek je srećan dok slika”. Pred slikama Tijane Gordić posmatrač se osjeća sreć- 52 nim zbog radosti koja zrači iz njih, jer Tijana slika radost, slika ono što misli da je radost. Njene boje su veoma vesele, bogate takvim međusobnim kombinacijama da od njih zastaje dah. Kod tih slika zadivljuje ručni rad – vez, nevjerovatna finoća izvedbe te vještine. Čovjek se pita da li je to ruka uradila - tolika je preciznost linija, njenih začaranih krugova i spirala. Ona svoje duhovno bogatstvo prenosi preko boja i oblika koji svjedoče o tananosti njene duše. Tako nešto može da radi samo neko ko to beskrajno voli. Tijana sama kaže da “voli da se raduje, da, kad slika, trudi se da to napravi što je moguće ljepše. Volim da ukrašavam, i svaDecembar, 2012. Obrazovanje, kultura, baština Revija FORUM Tijana Gordić ki ukras koji koristim, sama sam izmislila, nijesam izmislila boju, ali jesam način kako da je upotrijebim. Nije li najveća radost smisliti sâm, izmaštati?” Tijana je veliki je poznavalac svog imaginarnog svijeta, pa kaže: ”U njemu se svašta može desiti, tamo sve cvjeta: nebo, Zemlja, Sunce, tamo sve gori, tamo sve pucketa, leprša…” Na svakoj njenoj slici se nalazi sunce, ponekad i više njih, ali ta sunca su sva različita, svako izvedeno na drugi način. ”Sunce svašta zna, ono je tamo glavno, ono se pretvara, razdvaja, množi, mijenja, mijenja kostime, mijenja pruge, ukrase. Ne bi Sunce bilo toliko toplo da nema plave pjege…” Za razliku od poetskog svijeta Tijane Gordić, svijet Adina Rastodera – skulpture i crteži, mnogo je manje romantičan. Njegova umjetnost nas tjera na razmišljanje koje nije optimističko. On kroz ljudske figure pruža ogledalo čovjeku da bi vidio koliko je prazan, koliko je tupoglav, koliko je podložan mržnji koja mu život ruži, koja ga sprečava da se približi drugom čovjeku, da ga voli. Ta serija porteta je tako Decembar, 2012. dobro izvedena s manjkom čela da se nameće sam naziv tupoglavi. Kako sam Rastoder kaže:” Radim ljudske figure, pokušavam da ih ogolim da bih pokazao kakvi su pojedinci, njihov mentalitet, nihova psihička stanja, fizički izgled, čak i nacionalnost. Radim to zato što volim ljude, sva ta stanja i oblike koji se dešavaju u prirodi. Sve me to izaziva da napravim jednu priču o tim pojavama. Pokušavam da ih što uvjerljivije pokažem i što bolje ispričam priču o jednom, ne biste vjerovali kakvom, tipu…” Posmatrač je očaran originalnošću portreta kojom saopštava svoju zamisao. Prvi put sam doživjela tako bogatu priču koju jedna skulptura može da inspiriše. Recimo, dvije figurice – žene, koje sam ja nazvala prije, same za sebe, svojim likom i minuciozno islikanim haljinama, predstavljaju jedan društveni sloj – dame koje se šepure, ali vole da ogovaraju. U svijetu vila nema neparnog broja cvjetova Tijana slika svijet u kome žive vile. Ona je sama vila - plave, duge kose i plavih očiju, vječito je nasmijana. Nevjerovatno liči na svoje slike. (Kao što naš veliki Todor liči na svoje.) “U svijetu u kojem žive vile nikad nema neparnog broja cvjetova, tamo ništa nije crno, ni bijelo… tamo sve titra od boje i obojenosti… eh, da, vile se rijetko viđaju na mojim slikama, iako je to njihov svijet, a ne viđaju se zato što svi znamo koliko je vilu teško vidjeti, jer je to dragocjena rijetkost. Ne znam šta još da kažem, ali znam da slikam da ne bih morala da govorim o tome, slikam jer volim gledati svoju maštu, ne samo misliti i razvijati je, znam da je i drugi vole…svako voli stvari koje raduju i iznenađuju. Kažu: ”Koliko Tijana ima strpljenja! Ma nemam ja strpljenja, imam radosti i volim da se radujem”. Sama Tijana je velika radost - slika koju je izrazila u svom stvaralaštvu. 53 Obrazovanje, kultura, baština Revija FORUM Refik Ličina, pjesnik Poezija je odbrana jezika Jezik politike trudi se da zarobi biće, a jezik poezije da ga oslobodi. Što više dolazim iz Švedske, čini mi se da je jezik kojim ja govorim stariji od ovoga koji se sada upotrebljava ovdje. I, čini mi se, da je jezik koji čujem na ovim prostorima sve ukočeniji, oskudniji. Možda zbog brzog života, zbog načina komuniciranja i nečitanja. Praviti poeziju znači biti u odbrani jezika. Piše: Kemal Musić Refik ličina je pjesnik i – gotovo! Tu žicu, tu zlatnu žicu književničku u njemu nije mogao da prekine ni muhadžirluk, ni ulazak u nepoznat svijet i nepoznat jezik. Džaba što je Refik početkom devedesetih otišao iz Novog Pazara u Švedsku, u njemu je ostalo ono duhovno iz rodne grude. A iseliti se iz svog jezika u tuđ, dvojak je osjećaj , kaže Refik. - Granice mog jezika granice su mog svijeta, rekao je L. Vitgenštajn koji je, prisjetimo se, završio život između dvije oštre, zemaljske granice. 54 Susret sa tuđim jezikom pokazao mi je šta znači odgovornost prema svom jeziku, kaže Refik i tvrdi da je pjesniku jezik jedina domovina i da se, u skladu sa tim, istinski pjesnik treba ponašati. U Švedskoj je vidio na kakvom se ispitu može naći nečija poetika ili, preciznije, pjesničko zanatstvo „Ta moja poezija koju sam pisao kad sam bio 22-godišnjak skoro je objavljena na švedskom i ona funkcioniše. Drago mi je da ta poezija koju sam pisao dolje, u zavičaju , privlači čitaoca i u Švedskoj. Znači da sam, ipak, imao dobre učitelje i da nijesam svoj talenat krčmio ovlašno. I premda se radi o prevodima moje poezije, možda svoje najbolje čitaoce sada imam na drugom jeziku.“ Kada ste otišli iz jednog jezika u drugi, od tog Vašeg jezika koji ste Refik Ličina rođen je 1955. godine u selu Radmanovcima,Petnjica, kod Berana. Do 1992. godine živio je i radio kao bibliotekar u Novom Pazaru, a od 1994. godine živi u švedskom gradu Lundu. Prevodi poeziju sa skandinavskih jezika. Do sada je objavio zbirke pjesama Poznavanje prirode, Pčele, Ex Solio, April je mjesec mrtvih, knjigu dječje proze Priče iz daljine, proze Staklenici, dnevničke proze Dani u Valhali, ….a na švedskom jeziku mu je štampan izbor iz poezije. Dobitnik je Goranove i Brankove nagrade. ostavili stvorilo se četiri. Koji je Vaš? - Nećemo ulaziti u to političko pitanje – jezik i politika. Tu će pjesnik da pogriješi, jer najgora je stvar kad pristane da svoj talenat stavi u službu politike. O sudbini takvih pjesnika i o šteti koju takvim radnjama naprave nije, barem ovdje, vrijedno raspravljati. Jezik politike trudi se da zarobi biće, a jezik poezije da ga oslobodi. Samo u poeziji jezik pokazuje svoju slobodu i Decembar, 2012. Revija FORUM snagu. Možda tu i leži značaj poezije. Stoga vjerujem da su vladajuće strukture, u koje spadaju i mediji, sretne što su poeziju, pravu poeziju, sklonile u stranu. Što se tiče mog jezika i ta nova četiri jezika... Jezik kojim ja govorim nalazi se i u Bijelom Polju i u Novom Pazaru i u svakom drugom mjestu u kojem sam prije odlaska živio. Osnovica mog jezika je mješavina crnogorskog, bosanskog i ostalih jezika. Ustvari ja govorim jezikom koji je mene majka naučila, a moja majka je rođena u okolini Bijelog Polja, s tim što ja koristim svaku riječ koju sam čuo i ne tiče me se je li to bosanska, hrvatska, srpska, itd. Ako ona stoji na pravome mjestu, ako je nužna u mom stihu – ona je moja. Što više dolazim iz Švedske, čini mi se da je jezik kojim ja govorim stariji od ovoga koji se sada upotrebljava ovdje. I, čini mi se, da je jezik koji čujem na ovim prostorima sve ukočeniji, oskudniji. Možda zbog brzog života, zbog načina komuniciranja i nečitanja. Praviti poeziju znači biti u odbrani jezika. Čini li Vam se da se jezik više prilagođava politici nego književnosti? - Politika se nameće, ona krivi jezik da bi nas prevarila, ona lišava riječi značenja. Politički jezik ti ne govori ono što ti misliš da ti govori, on manipuliše. Taj manipulativni jezik je zbunio narode i doveo ih do ovog beznađa o kojem se uokolo žestoko govori. A jeste li se Vi zbunili kada su Vas na Ratkovićevim večerima poezije predstavili kao pjesnika iz Švedske i kako Vas predstavljaju na nastupima u toj državi? - U Švedskoj sam ja stranac kao čovjek, a ne kao pjesnik. Doduše neću ući u nikakvaku nacionalnu akademiju ili pregled nacionalnih knjižvnosti, itd., ali mogu ući u nečiji lirski ukus, da ne kažem dušu. Kojim se jezikom više koristite u Švedskoj – maternjim ili švedskim? - Meni je maternji jezik sve, a švedski mi je samo oruđe da preživim, da kupim hranu, da budem dobar radnik i ne bih se usudio da pišem na švedskom, ne samo zbog toga što ne vlaDecembar, 2012. Obrazovanje, kultura, baština dam njime toliko da bih stihove mogao pisati na njemu, već i zbog toga što ga poštujem. Kako bih mogao pisati na jeziku čiju leksiku, boje i muziku ne poznajem. Ali, ipak, prevodite sa švedskog i na švedski. - Prevođenje je za mene jedan način stvaranja. Pjesnici koe prevodim odgovorni su za svoje pjesme i svoj jzik, a kada ih ja prevodim onda ta odgovornost prelazi na mene i maternji jezik. Hoće li internet uništiti knjigu, jer se sve više izdanja pojavljuje u elektronskoj formi? - Ja sam po profesiji bibliotekar i cijeli život sam proveo među knjigama, pišem poeziju i volim knjigu kao predmet, volim da je držim u rukama. Premda se toliko govori da će knjiga nestati i da se može čitati u elektronskoj formi, ja mislim da će knjiga preživjeti. Pojavom kompjutera, sve manje je kontrole kvaliteta. Piše se brzo, bez zanatskog iskustva, umijeća. Kad pišeš olovkom, imaš vremena da razmisliš, da rečenica krene malo dublje, da se namjesti. Na kompjuteru to ide brzo i malo je ispravki, rada na tekstu. E to može biti opasno za neodgovorna autora. Da li to znači da je poezija krenula u drugačijem smjeru u odnosu na, recimo, osamdesete? - Poezija može biti samo dobra ili loša. U suštini, svejedno je šta se piše i kud kreće pjesnik. Jedan veliki nordijski majstor, pjesnik Penti Saarikoski veli kako loš pjesnik piše pjesme a dobar je pjesnik traži. Ja se s ovom tvrdnjom slažem. Gdje se Vi bolje pronalazite - u poeziji ili prozi? - Skoro sam prevodio nobelovca Tomasa Transtremera. On je majstor kratke forme. Pitali su ga zašto ne piše roman, a on je odgovorio da je on igrač malog prostora. Dakle, njegove finte su najbolje na malom prostoru. Slično je i kod mene. Ja pišem kratku prozu i poeziju. U dužoj formi se nijesam ni oprobao, ali mislim da moja vrsta talenta, da moje književne boje nijesu za velika platna. NEDJELJA Nedjeljom po podne počeli su svi ratovi. O tome mislim parkom šetajući sa šarenim svijetom koji pluta između bojlera s toplom vodom i poruka blica: kako umrijeti umrite samo po uputstvima naše kuće. Veseli svijet rekoh s trbusima. ŽITKIH RIJEČI koje se vare i odišu kao truhli kupus. Oni iz soba kijavičnih soba jedne ovakve nedjelje izmisliće dugo ratovanje duša ali dotle šta da činim jer sunce drobi trgove gradske zakone asfalta i betona ČIJIM DLANOVIMA kao jegulja gamiže vruća sahrana. Da krenem za njom do svetilišta da idem kući ili da stojim na ovom bedemu i da obrćem zvrk praznine? VESTERVIK Tijesna sobica u potkrovlju starinske kuće od žutih cigala na broju pet u Strandvagenu koji od centra vuče ka obali. Sobica ima tri prozora: jedan je okrenut prema trgu a dva čeona ka uvali čija je voda još pod ledom premda se april primakao kraju. Ovdje sam došao da te vidim i da se, smiren, posvetim pisanju. I ni jednog retka nisam napisao jer ubija me depresija koja se javlja kad s podneva malo izvedri i razdani i kad ugledam, dole, na trgu, red onih duplih, gvozdenih klupa na kojim dreždi par stranaca, dimom duhanskim zavejani. 55 Obrazovanje, kultura, baština Revija FORUM INTERVJU: Isnam Taljić, književnik i autor romana “Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke..“ Roman o Sultanu Fatihu Sultan Fatih je bio i ostao trn u oku zapadnog svijeta. Sa toliko ostrašćene mržnje nije pisano ni o jednoj drugoj muslimanskoj ličnosti, kaže Taljić. Da sultan Fatih nije došao, nestalo bi i Bosne i Bošnjaka. Ne postoji značajnija ličnost za Bošnjake od sultana Fatiha... 56 Piše: Ruždija ADŽOVIĆ Novi roman bh. književnika Isnama Taljića “Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke - Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni”, koji je objavljen prije dva mjeseca, do sada je doživio čak jedanaest promocija i već je rasprodan prvi tiraž. Taljić je na knjizi radio pune četiri godine, upuštajući se u obračun sa brojnim proturječnostima, neistinama i nametnutim predrasudama vezanim uz lik sultana Fatiha, koji je, saglasni su muslimanski učenjaci, najavljen vjerodostojnim hadisom o osvajanju Carigrada i, kako kaže Taljić, to je potvrđeno događajem u budućnosti. Taljićev roman je i odgovor kreatorima neistine o sultanu Fatihu i mnogima kojima je sultan Fatih trn u oku - Sultan Fatih je bio i ostao trn u oku zapadnog svijeta. Sa toliko ostrašćene mržnje nije pisano ni o jednoj drugoj muslimanskoj ličnosti. Navodi se da je uzrok to što je osvojio Carigrad, prijestolnicu Istočnog Rimskog carstva, a iz toga proističu mnogobrojne posljedice koje su umnogome promijenile svijet. Da apsurd bude potpuniji, i dalje mu se ne oprašta ni to što, zapravo, nije srušio tada trošnu crkvu Aja Sofiju – kaže Taljić u intervjuu za reviju „Forum“. Vaš pristup ovoj temi bio je književni. Međutim, ne postaje li sve izvjesnije da će se historija životom sultana Fatiha baviti još dugo? - U pravu ste. Savremena Turska počinje se otvarati i iznutra, a to treba značiti i da će se historija pisati i na osnovu autentičnih dokumenata koji su tamo sačuvani o životu sultana Fatiha, a ne samo o osvojenju Carigrada. Moj roman pokazuje da je, i sistematičnim istraživanjem i iščitavanjem kršćanskih izvora, moguće steći i drukčiju sliku o sultanu Fatihu. Parafrazirat ću maksimu: Oni Decembar, 2012. Obrazovanje, kultura, baština Revija FORUM žele svojim ustima utrnuti svjetlo Istine, a Bog će učiniti to svjetlo vidljivim, makar to mnogima ne bilo po volji. Tvrdite da je sultan Fatih najznačajnija ličnost za historiju Bošnjaka i same Bosne. Na čemu temeljite takve tvrdnje? - Od njega nema ni općenito značajnije ličnosti koja je boravila na teritoriji Bosne u njenoj dugoj historiji. Ne postoji ni značajnija ličnost za Bosnu i Bošnjake. U to vrijeme privođeni su kraju krajnje surovi križarski ratovi na konačnom istrebljenju Bošnjaka. Da sultan Fatih nije došao kad je došao, nestalo bi i Bosne i Bošnjaka. Jer, upravo u to vrijeme križari su završavali s posljednjim muslimanima na Pirinejskom poluostrvu. Od moćnog Endelusa/Andaluzije ostalo je samo takvo ime maloj pokrajini. I ovdje bi ostala rijeka Bosna, ali i ona s drugim imenom, baš kao što su na naše oči nestala imena gradova u manjem entitetu. Cilj je bio - i, evo, ostao - uništiti i sve što podsjeća na Bosnu i Bošnjake. Koliko je puta sultan Fatih bio u Bosni? - Bio je dva puta kao sultan. Prvi put je kao sultan došao 1463. godine. I, suprotno razvikanom mišljenju, nije vodio nijednu bitku u Bosni. Niti ima istine u tome da je došao s 250 ili s 300 hiljada vojnika. S njim je tada, računajući i sve što ide uz vojsku, bilo najviše 30 hiljada ljudi. To potvrđuju i kršćanski izvori. Drugi put je došao već sljedeće godine, povodom stravičnih zločina koje su, nakon prodora iz Ugarske, kršćani počinili u Jajcu u decembru 1463., kad su poklali sve koje su zatekli u džamiji na džumi, i preuzeli grad. I, kada je započeo novu opsadu Jajca, sultanu Fatihu stigne vijest da je ugarski kralj Matija Korvin ponovo udario, tada na Zvornik, pa sultan Fatih prebacuje vojsku na sjeveroistok Bosne, jer je Jajce ionako bilo opkoljeno, usred Bosne. Zvornik je tada odbranjen. Zanimljiv je i neobičan prvi dio naslova Vašeg romana. Koja je njegova simbolika? - Ona proističe iz temeljne ideje starih Hazara, a simbolizirana je bila zlatnom jabukom na koplju iznad vladarevog šatora. Ta jabuka bila je izrađena od crvenog zlata... Zanimljivo je da je naslovna strana Vaše knjige ilustrirana portretom sul- tana Fatiha koji može odgovarati vremenu kad je on boravio u Bosni. Međutim, ostali portreti predstavljaju ga, uglavnom, kao starca. Je li takvo predstavljanje sultana Fatiha još jedna od mnogobrojnih podvala o njemu? - Za tih pohoda po Bosni sultan je imao 31-32 godine. Mogao je upravo tako izgledati. On, ne samo da se razumio u slikarstvo, već se njim i bavio. Na dvoru su ga portretirali najbolji kršćanski slikari tog vremena i nevjerovatno je da bi najmoćnijeg vladara tadašnjeg svijeta predstavili kao onemoćalog starca, kakav je na slikama koje nam se prezentiraju. To je jedna od mnogobrojnih podvala. Jer, sultan Fatih nije ni ostario - otišao je s ovog svijeta s 49 godina. Tokom pripremanja knjige, došli ste i do dokumenata koji su, inače, nedostupni široj javnosti. Šta ste iz njih saznali? - Mnogo. Da se, naprimjer, zadržimo na džamiji u Sarajevu koja je, vremenom, nazvana Carevom. Originalni dokument ne ostavlja sumnje da je ta džamija završena 1457. godine. Podatak je i inače bio sasvim javan. Kada sam počeo pisati roman, prije više od četiri godine, mogao se naći na mnogo mjesta i na internetu. Sada na internetu stoji da je ova džamija završena 1462. godine!?! Ali, čak je i tako na godinu prije nego što je u Bosnu došao sultan Fatih, za kojeg se tvrdi da je ovamo donio islam. Tako se davna prošlost Bosne i dalje, i ovih godina, monstruozno prekraja. U romanu “Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke...” otkrivate neke nove, do sada nepoznate činjenice o historiji BiH. Evo, spomenuli ste da „Roman o Srebrenici“ pisao sam bez mržnje Vaša ranija knjiga “Roman o Srebrenici” ima najveći tiraž u bošnjačkoj i bh. književnosti poslije rata 1992.1995. godine te je i uvjerljivo najprevođenija knjiga bh. književnosti u vremenu poslije agresije na BiH. Čemu možete zahvaliti za takav uspjeh? - Pisao sam ovu knjigu s iskustvom devet objavljenih knjiga. Bilo mi 40 godina, a to je najbolje doba. Ja sam sa tog kraja i moje je bilo da, kad se već time bavim, napiDecembar, 2012. šem tu knjigu. Pogotovo što drugi još nisu shvatali šta se zaista zbilo sa Srebrenicom i samo smo tada mi iz te regije osjećali tu bol. „Roman o Srebrenici“ dvije godine niko nije htio objaviti. Mislim da se uspjeh te knjige zasniva na tome što sam pisao tako što sam nastojao proniknuti u zbivanja do detalja i napisao iskren roman, bez ikakve mržnje. Tako je i s ovim romanom o sultanu Fatihu, Bosni i Bošnjacima. 57 Obrazovanje, kultura, baština Ozbiljan Test u „statističkom preživljavanju“ Bošnjaka Je li Vaš roman neka vrsta opomene Bošnjacima koja je dobrodošla i pred predstojeći popis stanovništva u Bosni i Hercegovini? - Roman sam pisao i zato što je previše sličnosti između položaja Bosne i Bošnjaka prije 550-600 godina i ovoga stanja sada - opet treba uništiti sve što podsjeća na Bosnu i Bošnjake. Zato valja, napokon, izvući pouke iz prošlosti kako se ona ne bi nemilosrdno ponavljala. Predstojeći popis je vrlo ozbiljan test u „statističkom preživljavanju“ Bošnjaka, čime će se utvrditi i to do koje su faze dogurali Bošnjaci u vlastitom nestajanju i hoće li načiniti zaokret. sultan Fatih nije donio islam u Bosnu. Mnogi tvrde suprotno. Koji su Vaši argumenti? - To je potureno kao “lijepa varka” da bi se umanjila ukorijenjenost islama na ovim prostorima, koji je u Bosni bio prisutan već u stoljeću nakon objave Kur’ana i vremenom bivao sve zastupljeniji. To više i nije pitanje argumenata, jer to više niko i ne spori, nego pitanje nametnutih nam stereotipa. Niti se više može tajiti da su već poslije Bitke na Marici, 1371. godine, na prostorima Bosne bile teritorije pod upravom Osmanlijskog Sultanata, a to je čak bilo još za vladavine Fatihovog čukundjeda Murata Prvog. Razumljivo je da je tu narod prihvatao islam. Zanimljivo je da je nekoliko značajnih osoba u BiH, nakon čitanja Vašeg romana, svojim novorođenim sinovima dalo ime Fatih. Smatrate li da bi ime najvećeg među sultanima trebalo popularizirati u BiH? - Lijepo je da sinovi Bosne nose to ime kao i dužnu uspomenu na sultana Fatiha, pogotovo što je ono zatureno. Osim rijetkih izuzetaka, ni autoškola ili neki trg ili sokak, niti bošnjačke institucije ne nose njegovo ime!? Više ga se cijeni po svijetu, a i katolici iz Bosne po Ahdnami, nego što Bošnjaci trebaju držati do njega. A to ime ima i izrazito lijepo značenje. Izvedeno je iz istog korijena kao Fatiha. Fatiha znači - ona koja otvara, kojom se otvara Kur’an. Fatih je onaj koji je otvarao vrata novih vizija, nove horizonte. Podvala je, dakle, i to što se Fatih prevodi kao Osvajač ili kao Silni. Dugo raspamećivanje 58 Kako iz današnje perspektive i sa ove vremenske distance možemo posmatrati refleksije vladavine sultana Fatiha na BiH i šta bi Bošnjaci trebali naučiti od njega? - I dalje se poturaju neistine o velikom otporu na koji je u Bosni naišao sultan Fatih, a uporedo se tvrdi da je Bosna pala šapatom, bez borbe. Kako može oboje?! Sultan Fatih je čekan kao spasilac. Niti ikako može biti govora da je Bosna tada pala. Bosna se uzdigla, doživjela veliki napredak. I provela više od 400 godina bez ratova na svojoj teritoriji, a kaže se da je u historiji bilo ukupno 400 godina bez ratova. I sada je ista meta, isto odstojanje. Potpomognuta iznutra, eskalira međunarodna urota ne bi li Bosna konačno pala. Bošnjaci bi sami morali naučiti mnogo i iz daleke prošlosti, tako i o blagodatima i odgovornostima svoje državotvornosti. U knjizi navodite da je sultan Fatih osnažio islam u Bosni, ali i da je u njegovo vrijeme vladala tolerancija prema ostalim vjerama. Može li se reći da je sultan Fatih rodonačelnik multireligioznosti i multikulturalnosti na kojima vijekovima bivstvuje BiH? - Upravo tako. Ahdnama je katolicima omogućila ne samo da ne bježe od zaslužene osvete, nego im je dala sva prava. Počeli su se doseljavati i jevreji koji su morali pobjeći pred kršćanima iz Endelusa. Usljedilo je i naseljavanje pravoslavnih. Za razliku od Bošnjaka, svi ostali su oslobođeni vojske i odlaska u ratove, pa ih je sljedovao porez. On je, kako to danas ističu u Srbiji, bio manji nego u sadašnjem tzv. manjem entitetu Revija FORUM Najveći romaneskni opus u BiH književnosti Književnik Isnam Taljić objavio je do sada 23 knjige (s ponovljenim izdanjima 37) koje - i zbog njegovog nesvrstavanja u tabore - nisu imale dovoljnu medijsku podršku. Ali, jesu čitalačku - među njima je izrazito omiljen i u BiH i u dijaspori. Uz to, iza njegovih knjiga stoje i najreferentniji recenzenti, ali i međunarodna priznanja i prijevodi njegovih knjiga baš na svim stranama svijeta. Knjiga “Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke...“ je njegov 11. roman, što je najveći romaneskni opus u bh. književnosti. ili u današnjoj Srbiji. I nije samo u Bosni uspostavio te multi-principe. Godine 1453., kada je pravoslavnim omogućio obnavljanje njihove crkve, patrijarhu Genadiju izdao je, takođe, čuvenu ahdnamu o pravima i slobodama. Jednako je tada postupio i prema Jevrejskoj zajednici te Ermenskoj crkvi u Istanbulu. S obzirom da je, kako to izgleda, sudbina Bosne i Hercegovine i Bošnjaka Vaša preokupacija, kako vidite budućnost ove zemlje i Vaših sunarodnika? - Da nije ovakav nevakat, kudikamo bi bilo nagodnije i lahgodnije ispisivati umjetnost radi same umjetnosti. Legendaran je san sultana Fatiha pri dolasku u Bosnu i on se potvrđivao kroz vrijeme. U njemu se kaže da je Bosna osuđena na nepravdu i da u njoj nikad nije bilo, niti će biti pravde. Ali, taj san govori o Bosni i kao izrazito bogatoj zemlji i Bošnjacima kao o najpredanijim vjernicima i najhrabrijim ratnicima. Uz sav sadašnji pesimizam, važnija je oporuka riječi sultana Fatiha za koju se pouzdano zna da je to izrekao u Bosni 1463. godine: „Ova zemlja Bosna trajat će do Kraja svijeta!“ Ako Bog da pa da tako i bude, bilo to kome pravo ili ne. Prijateljima na veliku radost, dušmanima na još veću žalost. Decembar, 2012. Obrazovanje, kultura, baština Revija FORUM Nova knjiga Faiza Softića Mjesečeve priče Piše: Mehmed Đedović Faiz Softić umače pero u život kad ispisuje svoje priče, to mi naumpade odmah, s prva čitanja, obimom nevelike knjige priča dok sam tabirio Svetu knjigu, i dok je Hamid kažiprstom sjekao noć ispred sebe, a žena mu nudila čašu varenike. Bez života nema pisca, jednako kako ga nema bez jezika, a Softić detaljno i u tančine poznaje i jedno i drugo. Kad se priča iščita do kraja, uzdahneš, odmoriš i konstatuješ, taman. Softić je dobar pisac, interesantan, književno profilisan, iznimno talentovan, stoga je šteta što se urijetko pojavi sa novom knjigom. Pored toga što je vrstan pripovijedač, on je i romansijer / Pod Kun planinom, Strah od rodne kuće/, ali i izuzetan pjesnik / Strašan je zid bez sjene, Čovjek na rasputici.../, a ranija knjiga pripovijedaka Čovjek koji kisne pokazuje da je Softićev interes, pored romana temeljno u kratkoj priči, a bez dobre priče nema ni dobrog pisca. No, ovaj put pred čitaocima su Mjesečeve priče, koje kao izdavač potpisuje Izdavačka kuća Naklada ZORO (2012.godina). Knjigu čini 12 priča, no i to je samo tehnički podatak a takvima jedva da ima mjesta u ovome tekstu. Priča Sveta knjiga je skica, naznaka, sitni detalj koji je pisac zabilježio i takvim ga pustio u knjigu. Naum pisca Decembar, 2012. Čitava galerija različitih likova maršira kroz Mjesečeve priče, likova koje je pisac jasno i svijesno skicirao; Bez života nema pisca, jednako kako ga nema bez jezika, a Softić detaljno i u tančine poznaje i jedno i drugo.Zbirku je objavila izdavačka kuća ZORO (Zagreb – Sarajevo) je bio da je to sasvim dovoljno i eto velike priče. Sa pričom Pivo, situacija je malo drugačija, i ona dokazuje da kratkoj priči, baš kratkoj, ništa ne može faliti. Ima ritam, ne nedostaje drame, trun humora, gram ozbiljnosti. Softić potvrđuje da se i o pivu i pivopijama može napisati priča za nezaborav. Fragment zadnjih dana života Kate Pijuk, u priči Samovolja, pa i Orao, nastavlja ritam knjige. Softić uspijeva da priče ispriča po onoj hemingvejskoj, bez ikakvih viško- va, stojeći na jednoj nozi... Čitava galerija različitih likova maršira kroz Mjesečeve priče, likova koje je pisac jasno i svijesno skicirao; od Hamde Klinca zvanog Hamduka, do Orla koji kruži nebom, od Mićuke – školovanog lovca pa do Uroša Palilule i Muljazima Hajrušija i sage o jednom hrastu; a tu su, ni manje ni više nego Tri razloga zbog kojih je Junuz T. skočio u Neretvu... U svakoj priči nazire se simbolika nečeg drugog, duboko poučnog i temeljno bitnog. Tako mrtvački sanduci Hasana Kapisle i njihov put, nisu samo priča o ljudima nego i o smrti, orao koji vreba i stražari na nebu više je od priče o orlu, a isto je i sa onim hrastom koji raste u njivi Muljazima Hajrušija a nije njegov no Urošev; pa i priča Sunet u sebi krije jednu drugu poruku... Knjugu zatvara priča Sedam Alanovih godina, angažovana, namjerno takva kakva jeste: bolna, istinita, naša tuđinska... Softić puno polaže na jezik, vaga rečenicu i kleše riječi. Mjesečeve priče obimom su nevelike ali je zadovoljstvo čitanja ove knjige zaista golemo. Sažete priče, bez viškova i praznih hodova, nepotrebnih opisa ili razvlačenja radnje potvrdile su Softića kao pisca koji dok piše - svoje pero u život umače... 59 Obrazovanje, kultura, baština Revija FORUM Povodom 100. godina od rodjenja velikog prpovjedača Satirični tonovi u pričama Ćamila Sijarića Piše: Faruk DIZDAREVIĆ Pažljivijim pročitavanjem Sijarićevog djela nailazi se na obilje satiričnih tonova koji obavijaju prizore, ljude i događaje, naročito u njegovim pripovijetkama. Motiv satire možda je najrazvijeniji u priči Paša i paščad. U njoj autor na izvjestan način funkcionalizuje istorijsku ličnost, Dolazak Omer-paše Latasa u Banja Luku,u čijem isčekivanju narod vileni. “Da je onaj pas što luta sokacima, onaj miš što grebe na tavanu, ona mačka što čuči pod sofrom – Omer-paša. Tu je da sluša šta ljudi govore protiv njega“. Ova satirična pripovijest sadrži još i elemente nadrealizma, parodije, burleske. Ta žanrovska pokretljivost prisutna je i u nekim drugim Sijarićevim pripovijetkama. Satira, u rasponu od humora i dosjetke do metafore, aluzije i ironije, sa brojnim i precizno definisanim vrstama i podvrstama, bila je izvjesna još u antičkim vremenima, naročito zastupljena u retorici. Poznavali su je i 60 koristili Aristofan, Sofokle, Ciceron, Sokrat, Euripid…, a o njoj govori i Teofrast u knjizi Karakteri. Zatim slijede Rable, Volter, Servantes, Gogolj, Kavafi, Beket, Jonesko… I u našoj i usmenoj i pisanoj baštini nalazimo obilje satiričnih priča i pjesama.V. Dvorniković konstatuje da naš čovjek ne prihvata svaku dosjetku, osobito ne praznu šalu. Za njega je smijeh olakšanje, ali rijetko bez oštrice, više naklonjen ljutoj ironiji i gorkoj satiri, pa i sarkazmu, nego pak vedrom humoru. Pomenućemo nekoliko pisaca satiričara sa ovih prostora: R. Domanović, J. P. Sterija, B. Nušić, B. Ćopić, S. M. Ljubiša, P. Kočić, S. Vinaver, D. Kovačević, i dr. Naši se pisci (oni najbolji, Ćamil Sijarić, naprimjer) nikada nisu zadovoljavali da daju samo sliku spoljašnjih manifestacija na biću. Pažljivijim pročitavanjem Sijarićevog djela nailazi se na obilje satiričnih tonova koji obavijaju prizore, ljude i događaje, naročito u njegovim pripovijetkama. U Sijarićevoj satiri, najčešće prožetoj humorom, uočava se sjetan blagonaklon smješak prema slabostima u kojima se ogleda čovjekova priroda, stvarnost, i čovjek koji nije idealan. U njegovoj književnosti slika svijeta ne daje se kao dijalektička geneza krajnosti, već kao lirska evokacija postojećeg stanja, kao lirska sugestija i signalizacija znakova koji je prevode na literarni jezik. Te slike, pogotovu u njegovim pripovijetkama, vrlo često su protkane finim humorom, satiričnim, pa i ironičnim tonovima i valerima. To baš, pored ostalog, čini vrijednost Sijarićevih ostvarenja. Pomenuto je već da se u njegovim narativima prepliću satira i humor. No, treba reći da u osnovi Sijarićeve priče često nije ni cijela anegdota niti satira, već samo njihov sažetak. Potom, treba imati na umu da kod ovog pisca između humora i satire postoje bitne diferencijacije. Dok satira teži da potvrdi postojanje realnosti i da je osvijetli i sa tamne strane, humor opovrgava postojanje nečega ili to postojanje čini irelevantnim. Satira, dakle, uzima u obzir, a humor opoziva realnost. Sijarić svjedoči da satira nije samo podrugljiva i duhovita poruka, već prije svega latencija, mogućnost, prijedlog čitaocu (ali nesugestibilan). Ilustracija rečenom može biti pripovijetka Stajanje starca pod prozorom. Saznavši da u Bosnu dolazi novi vezir, Topal Osman-paša, koji je star i kraći u jednu nogu, Sarajlije su „na ćepencima, na čaršiji i u hanovima“, čas bučno, čas tiho, odgonetali, uzaludno, veliku zagonetku: zašto sultan šalje u Bosnu vezira koji je star i sakat? „Šta hoće s tim čovjekom i šta hoće sa Bosnom“? A kad su se okupili na Kozjoj Ćupriji da dočekaju vezira, Sarajlije su se iz nesavladive radoznalosti toliko primakli svečanoj povorci da je ona jedva mogla proći, iz čega je nastala ova uistinu burleskna scena: „Svijet se (…) primicao (veziru) što je bliže mogao kako bi vidio u koju je – u desnu ili lijevu, nogu sakat. Ako se sada to ne vidi, tu odmah na ćupriji, poslije će biti kasno… Oni što su se našli na njegovoj desnoj strani dovikivali su onima na lijevoj da mu je desna noga ispravna i pitali kakva mu je lijeva. Od svega što se na veziru moglo vidjeti, (…) tu radoznalu svjetinu privlačile su samo njegove noge: jedna mu mora biti kraća, jer inače ne bi bio ,topal’“. Istorijsko lice Topal Osman-paše, kako kaže Z. Lešić, postaje u ovoj Sijarićevoj priči sjetno-komična figura starca, koji, umjesto da „gleda tvrđave u Bosni Decembar, 2012. Revija FORUM Obrazovanje, kultura, baština baš tako…, zar mahniti, zar ćemo ostati neženjeni, zar svi! Na to bi ona nama: Svi! – sem njenog Selima“. Šerif, momak u godinama, nije oženjen. Čitavo bratstvo i selo se zauzmu da ga ožene. „Kud zdrav momak, a bez žene“? Odjenuli ga u čohano odijelo (istina kupljeno od Cigana), podučavali ga koje riječi da kaže djevojci pri prvom viđenju, ali uzalud. Pitali su se da ga djevojke možda neće baš zbog odijela od čohe – jer nije seljačko, ne ore se i ne kopa u njemu, pa šta će im momak u čohi koji ne ore i ne kopa. Čak ni u udaljenom Baljenu, selu ružnom ali sa zgodnim djevojkama, nije Šerif našao drügu. „Ne umiješ da se oženiš Šerife, govorili su mu, a mi se mjesto tebe nećemo ženiti; to je jedino što se za drugoga ne može, do svak sam za sebe“. Hodeći ćutke ka groblju, pod nosilima sa mrtvim Šerifom, bili su uvjereni da su učinili sve da ga ožene. Ali nije pomoglo. „Ostali su na tome da mu na grob ne pobadaju kamen, nek ostane pod travom kao da je dijete. Kojem je bilo još dugo hoditi da do svog kamena dođe“… (Kako smo ženili Šerifa). Paša i paščad Ćamil Sijarić je rođen 1913.godine u selu Šipovice, u Kraljevini Crnoj Gori i topove na njima koji rđaju“, pomaže momcima da se žene djevojkama pod čijim prozorima provode noći, čineći to sa skrivenom čežnjom da će „negdje tu, u sokaku, ili još dalje“, doći pod jedan svoj prozor, koji „mora da postoji kao što u njemu postoji njegovo srce“. A kad je taj Sijarićev Topal Osman-paša otišao iz Bosne, „nije ništa odnio – kao što su prije njega odnosili svi koji su u Bosnu dolazili, do u svojim mislima nekakav prozor… Onaj što je u sredini sokaka, ili na kraju, ili još dalje…“. Ne umiješ da se oženiš Šerife Jedna od elementarnih strasti koju ličnosti u Sijarićevim prozama nose zapretanu u sebi je i želja za nastavkom roda, koja dobija značenje neumoljive, nagonske i iskonske žudnje, često data sa prigušenim i suzdržanim Decembar, 2012. satiričnim prisjajima (Rođak, Priča sa gumna, Đuturumi, Adžem, Timka). U pripovijeci Timka autor razvija motiv priče u skladu sa deformisanim običajnim zakonima kraja. Kad momak zaželi da se oženi, ukrade sa svojim bratom djevojku u susjednom selu, i donese je svezanu u denjak, spuštajući je na prag kao mrtav predmet pred nemilosrdne oči uvele svekrve koja na nju ne može drukčije ni da gleda već kao na instrument za kućno posluživanje. A evo viđenja majke Selimove u priči Rođak: „Ponešto o našem rođaku doznali bismo od njegove majke; ulazila je u naše kuće i hvalila svoga Selima kako je bolji od svih nas mladića, kako je pametan i kako će majka da ga oženi, a mi ćemo, koji pjevamo i halačemo po selu, ostati neženjeni, jer smo jedni mahniti momci a njen je Selim mudar. Odgovorili bismo Selimovoj majci: Zar Kojiput pomjerena, iskrivljena, slika stvarnosti kod Sijarića može se tumačiti kao izraz suprostavljanja opšteprihvaćenim shvatanjima i vjerovanjima; naročito je prisutna u onim situacijama u kojima se razbija vjera u racionalne i prirodne osnove na kojima je izgrađen svijet Neizlječivi sanjalica, Džimšir Tuhovac, opsjednut slikom izvora, bujnog rastinja i cvijeća, sav između mašte i stvarnosti, kopa bunar u bezvodnom pešterskom kraju kuda prohode žedne karavane. Manija kopanja udaljava ga od porodice i uništava sav njegov imetak; ali Džimšir ne odustaje. On se odrekao trošnosti zemaljskog svijeta i slijedi svoj naum koji niko ne odobrava. „Ni za čim nije zažalio – jer sve su to bile smrtne stvari vijeka kratka i ništavna, a vječan je samo put pešterski i karavana koja njime gazi – i vječna će biti ta njegova voda“.(Bunar) 61 Obrazovanje, kultura, baština U priči o dva stabla – Mukinji i brekinji – satirično-alegorijski je dočarana sudbina čovjeka za koga vrijeme, kao neki imaginarni krug, ali i prostor svakodnevnog zbivanja, obuhvata sve promjene u prirodi, ali otvara i perspektivu beskraja u kojoj i sam iščezava. Drvo od koga je djeljao kašike, poslužilo je najzad kao građa za sanduk u kome je sahranjen drvodjelja. Motiv satire možda je najrazvijeniji u priči Paša i paščad. U njoj autor na izvjestan način funkcionalizuje određenu istorijsku ličnost, mada nije zainteresovan za zvaničnu istoriju. Povod za narativu mu je dolazak Omerpaše Latasa u Banja Luku sa namjerom da kazni neposlušne ajane i kapetane. Baš u to vrijeme u grad doluta odnekud nekakvo pašče. „Drugačije od ostalih, dlake žute kao da je posuta zlatnim prahom, ušiju velikih, repa dugačkog. (…) Skita gradskim sokacima, glavu savilo dolje a očima gleda gore, hoće sve da vidi“.U jezi od skorog dolaska surovog paše u njihov neposlušni grad uznemirene čaršinlije odu dervišu Kurdu, koji je takođe bio prispio u Banja Luku iz daleka kraja – iz Azije, iz Kurdistana, da ga pitaju za savjet da nije možda ono pašče neki zloslutni predznak nastupajućem događaju. Priča sad dobija elemente fantastike: derviš pridošlicama protumači „da Bog, kad hoće, može da dadne ponekome čovjeku moć da se pretvori u pašče, u mačku, u miša, u šta mu kad treba“. Mistik im je dalje vazio:“Da je onaj pas što luta sokacima, onaj miš što grebe na tavanu, ona mačka što čuči pod sofrom – Omer-paša. Tu je da sluša šta ljudi govore protiv njega“. Pa, kad su ga pitali šta da rade, derviš će kratko: „U ono se pašče pretvorio on; nek se pašče ubije“! Priča ima neobičan rasplet. I jasan podtekst. Ovdje autorova namjera nije bila da zabavi čitaoce i bilo bi pogrešno siže priče posmatrati na nivou dosjetke. Ova satirična pripovijest sadrži još i elemente nadrealizma, parodije, burleske. Ta žanrovska pokretljivost prisutna je i u nekim drugim Sijarićevim pripovijetkama. 62 Revija FORUM Borba s nevidljivim Unutrašnji lomovi Sijarić u svojim prozama razvija one stilsko-jezičke aspekte djela u kojima životne činjenice dobijaju svoj maksimalni intenzitet kad se dignu do stepena imaginarne uvjerljivosti, pri čemu satirični prosjaji kao i metaforika formiraju svijet dubljih i sudbonosnijih sadržaja, na način na koji legenda i mitovi jednostavnošću i bezazlenošću govora otvaraju ponore saznanja i iskustva neslućenih značenja i ljepote. Pojedini Sijarićevi putnici po bespuću života najčešće završavaju kao tužni svjedoci s kojim se okrutno poigrala sudbina: aga koji dolazi po svoj hak i nakon pada carevine, održavajući iluziju o svojoj moći i važnosti, izgubi pamet kad ga ti isti seljaci upute pogrešnim putem kroz šumu; od straha i nevolja na tom putu nikad se nije povratio ni izliječio (Sultan). U priči Kamen čovjek je uhvaćen kao žrtva bezumnog nesporazuma i nečovječnih optužbi; sve njegovo bogatstvo zbog koga je bio optužen kod sultana sastojalo se od običnog samara koji je sačuvao iz vremena kad je svu svoju snagu upotrebljavao u borbi da preživi i zaradi nadnicu; stric iz priče Miris lišća orahova, strahujući od orahova stabla i kobnih pretskazanja smrti, ograničava svoj životni prostor na razmak između oraha i kućnog zida i pretvara ga u „nekakvo svoje borilište, sa kojim se bori i sa samim sobom i s nečim što je nevidljivo“. Na sličnom principu izgrađene su pripovijetke Voda promuklica i Zemlja, s tom razlikom što u prvoj star i bolestan čovjek hoće da pronađe vodu koja liječi i podmlađuje, a u drugoj siromah traga za blagom i zemlja mu se pretvara u bezbroj čarobnih hodnika, u kojima, činilo mu se, sija neka čudesna, rajska, žuta svjetlost. Neke od ovih priča ispripovijedane su u tonu bajke s nesrećnim svršetkom: život je očito odveć grub da bi se u njemu održala krhka građevina naših snova. Sijarićevi junaci su zaneseni svojim snovima i prolaze kroz život kao sjenke i ščezavaju u velikoj noći postanja – da bi mogli slobodno sanjati. Istorijsko i kulturno nasljeđe jednostavno nije moguće gurnuti pod tepih i prekonoć ga zamijeniti modelima nastalim u bitno drugačijim istorijskim okolnostima. Narodi Balkana, bili oni hrišćani ili muslimani, oblikovali su se i živjeli unutar jednog kulturnog kruga u kome je hijerarhijska ljestvica vrijednosti umnogome različita od one u Zapadnoj Evropi. Jedna od karakteristika Sijarićevog književnog svijeta odnosi se na elementarnost ljudskih sukoba, na snagu nesreće kojom su pogođeni pojedinci i na oštrini zakona koji se primjenjuju bez popuštanja i podnose bez protivljenja. Strogost moralnih normi, u krajnjoj instanci, vodi ka negiranju čovjekove ljudske prirode, to jest onih principa u čije ime strada i sâm čovjek zbog kog su ti zakoni i stvoreni. Snaha, Demko, Nijema svadba govore o unutrašnjim lomovima bilo da su rezultat slučajnih okolnosti ili namjerno ispoljenog otpora ustaljenim normama ponašanja. Njene žrtve podjednako tragično ispaštaju svoje odluke i svoja djela: „naša snaha“, koju je rođak Destan vratio roditeljima dok joj je mladoženja služio vojsku, iste noći kad ponovo dolazi u kuću prekraćuje sebi život; starom Adžemu je pobjegla nevjesta, žena njegovog sina, s rođakom dok joj je muž u vojsci: taj udarac i tu sramotu starac nije mogao preživjeti; mlada nevjesta iz pripovijetke Rakita, netaknuta i nakon udaje, ne upoznavši fizičku ljubav, ostaje uz nemoćnog muža u krugu svog očaja i zauvijek sama… U kritičkom sagledavanju književnog djela Ćamila Sijarića raskrivanje satiričnog bloka književnog kvaliteta još nije u dovoljnoj mjeri učinjeno. Pogotovu kad su pripovijetke u pitanju. To je utoliko potrebnije jer svijet Sijarićevih pripovijedaka, složen i višeznačan, ostvaren je sigurnom rukom pisca za koga se može kazati da je izgradio svoju osobenu školu pripovijedanja koja ima visoko mjesto u bogatom spektru južnoslovenske literature. Decembar, 2012. Revija FORUM Obrazovanje, kultura, baština Prepisano iz života Breme Šeća Ćorovića Nikad narod ne bi ratovao da ga u to ne uvedu oni što s njim upravljaju. Sve da smo u čitavoj državi od jedne jedine krlje, neko bi našao čarku da nas zavadi. Tako je to od pamtivijeka. Vodio sam računa o sebi, ali i o drugome. Mora to tako, svak ima dušu. Čuvaj da neko ne uzdahne zbog tebe, nikako ne ucvijeli nekog druga i siromaha. Znaj za svoje a nemoj tuđe, od tuđega tuga bije. - Tako priča Šećo Ćorović, mudri i razboriti starac koji iz Ivanja, opština Bijelo Polje. Govori o čistoti srca i mudrosti življenja. Smrt poima kao neminovnost s kojom se miri kao i sa rođenjem. Priredio: Murat Ćorović Ako ćemo pravo, ja se ne mogu požalit’ na moj život. Ono, bezbeli, nije bilo ni lako. Moglo je bit’ sto puta gore i sto puta bolje. A sad, eto, imam vremena sve da pogledam, iz starosti. I šta bih drugo, no da prebiram po svojoj prošlosti. Onako, sam sa sobom i sam pred sobom. Razmišljao sam da napišem nešto o tome. Imao bih o čemu iz ovako duga vijeka. Jesam, pročit’o sam dosta knjiga, i dobrija, a bogme i tanačkija. Imam i svoj dnevnik, godinama bilježim to nešto značajnije: šta se radi na imanju, ko me poseti, ko me zovne, zapisujem i ko umre u Ivanju, najvažnija dešavanja iz naše zemlje i iz svijeta, unosim i dnevnu temperaturu. Ali, ne, knjigu neću. Neću knjigu da pišem. Ja sam u životu radio samo ono što sam znao i što sam morao. E, da pišem knjigu nit’ me basta, niti moram. Ovo što Decembar, 2012. razmišljam zapisaću, milo mi je da to zabilježim. Eto, samo da može da se čita. A, dao Bog, imam vremena. Prošetam pro imanja, povučem uzgred za sobom koju granu s livade, onda zasednem i ponešto pročitam. Imao sam nedavno knjige Huseina Bašića, pa se iz jedne priče sećam Zumbera koji, pritisnut godinama, primećuje kako čili, umire na nogama, ne liči više ni na svoju senku. E ja sam ti sad tu neđe. A odradio sam to što sam mog’o stić’ na ovome svijetu. Đeca su mi već dobila svoju đecu, stižu i praunučad. Testament sam ostavio u sud, ovo ću ostavit da lako nađu kad mene više nemadne. Možda će nekom nekad bit’ zanimljivo. Milo mi je što smo ovo imovine podijelili tako složno. Umesto da svako grabi za sebe, sinovi dodaju jedan drugome. Dobro je i što sam prekršio običaj da šćerke ostaju bez nasledstva. Kakav je to način? Čudi me da to tako kod nas još traje. Zar i njih nijesam rodio ka’ i sinove, i one su tu rasle i radile, i neka sam im dao po parcelu. I sinovi mi se sa tim slažu. Jeste da čitavo ovo imanje sad nema cijenu, ali neka, zemlju nit će vuk ni hajduk, zatrebaće nekad nekom, vremena se mijenjaju. Rodio sam se posmrče, ono kad otac ne dočeka rođenje đeteta. Pokosila ga je španjolka, španski grip koji je tih godina haro po svijetu. A đetinjstvo bez oca je sakato. I u poslu i u igri i u radu i u školi, svuđ’ nedostaje jedna ruka. I to desna ruka... Milo mi je što su mi dali očevo ime... Svega je bilo za ovo moje skoro devedeset godina. I nemanja i imanja i žalosti i radosti i premora i odmora, svega. Daleko najgori beše rat. I ona’ Drugi svetski što mi je prošao preko glave, i ova’ skorašnji. E, kad bih se sad mog’o vratit’ na dvades’, i da mi ko da najveće bogastvo, al’ da moram kroz rat, rek’o bih: Ne, fala, neću, za čitav svijet neću. Bože dragi, kol’ko se u ratu prospe zla i krvi onija što su ni krivi ni dužni. Dobri prijatelji i dobre komšije odjednom postanu krvnici. Ode, u moju blizinu i nije bilo tako. Mi smo se ono od ’41. do ’45. muka namučili, goreli smo, ostali bez ičega, ali smo, što se golog života tiče, dobro prošli. Muslimani i pravoslavni, čuvali smo jedni druge. Bilo je poganluka, rat i dođe ka neka prilika da se pokaže ko je kakav, da se od zdravoga zrna odvoji kukolj i šlam. No, rekoh, mi smo ovde dobro prošli. Evo, ja sam u moju kuću krio nekoliko pravoslavnija familija, kod rođaka Ahma ih je tada imalo još više. I u kući komšije druge vere, kod Đukana, dosta nas se spasilo kad je bilo stanipani. Nije to bilo bez golema rizika ali, čuvali smo jedni druge. Pa se to pamti, i priča, i prenosi s koljena na koljeno. Kad se nedavno pred više komšija pofalih da mi, za dvades godina kako mi je umrla žena i kako ostavljam kuću zaključanu i po više meseci godišnje a niko nikak’u štetu nije učinio, Drago će ko iz topa: „E bogomi, Šećo, rat je bio, pa ni poslije rata, nikome ti nijesi ni vodu natrunio. Ni ti ni tvoja đeca, zna se to“. Da priznam, bi mi milo što to on reče pred ljudima. I dobro ono reče, sve se zna, ništa ne može ostat’ sakriveno. A pročit’o sam neđe da se u ratu ubijaju oni što se među sobom ne poznaju, zarad onija koji se dobro znaju. I to je istina. Nikad narod ne bi ratio da ga u to ne uvedu oni što s njim upravljaju. Radi toga što smo ovde dvije vere, hiljadu godina mi ne bi zaratili. Parolu „bratstvo i jedinstvo“ pocijepaše oni što im je zatrebalo da se međusobno satiremo. Sve da smo u čitavoj državi od jedne jedine krlje, neko bi našao čarku da nas zavadi. Tako je to od pamtivijeka. Sve se nadam da će se nekad samo iz knjiga znat’ da su u prošlosti ljudi jedni druge ubijali... 63 Obrazovanje, kultura, baština Čovek ne zna kimet ženi dok je ne izgubi. Bož’a je to volja, moja sudbina, šta li, da đetinjstvo provedem bez najsigurnijega oslonca, bez oca, a sad mi ova duboka staros’ opet godinama prolazi tako, bez glavnoga oslonca – bez žene. Imam, fala bogu, porod, petoro đece, pa unučad i praunučad, svi dobro i zdravo. I dobri su mi, i obilaze me, ne mogu se požalit’ ni sam sebi, kamoli drugom. Ali, tako je to, to jednostavno mora tako: Kod svija njih, ja sam dannoć ode u selu sam, ko vuk na kijamet. Rijetki prođu, još ređi dođu, usta mi se ubajate od šutnje... Pa često od muke sa sobom zborim, no šta ću. Mora insan da pusti glas, ako nije dibidus nijem. Život bez svoga bračnoga druga razumije samo onaj koga to postaros’ snađe. I ne zna čovek kimet ženi dok je ne izgubi. Eh, šta ne bih dao da mi je sad obres’, pa da samo sedi onde u krevetu, da progovorimo, sve bih ovo što sad radim radio i pevao. Ali ne daju dva vijeka, ne. Eto, rast’o sam bez oca, bez brata, bez amidže, i otac mi je bio jedinac. I bio sam belaj, ali sam opet brzo sfatio obaveze koje me čekaju ko siročeta. Rano sam se oženio, rano došla đeca, pa sa ženom što je bila dobra domaćica, sa vrijednom sestrom i đecom koja nijesu znala drukč’e no kako ja kažem, sagradio sam, pa kasnije proširio kuću, održali smo i proširili imanje, napravili jedno od najimućnijih domaćinstava u kraju. Kako? Radom... Jeste, radom, ali, nije to dovoljno. Treba znat radit’. Ako hoćeš malo više od suhe kore hleba, treba znat’ šta i kad počet, kad prekinut’ i šta drugo preduzet’. Gajili smo i prodavali krompir naveliko, duhan naveliko, rakije po nekolike hiljade litara godišnje. I nikad se ni na šta nikom nijesam žalio. Niti sam ikad ikoga za bilo šta prevario. Nikoga ni za groš zakinuo. Kad sam iz svih okolnih sela otkupljivao šljive nabavio sam vagu, pa usitnim pare kod Aksa u Zadrugu i odmah tu na licu mesta platim. Nikad niko sa mnom nije bio na gubitak. Dešavalo se, čovek na konja 64 doćer’o šljive, mene svi sudovi puni i prepuni, kipi, preliva. Šta ću, istresi one šljive na ledinu i plati. Drugi put ne, no Šemso sam reče da to sijeno ima deset tovara, i plati mi toliko. Dok ga je pregonio, požali se da nije imalo više od osam. Kad sam se mašio džepa i vratio mu pare za ona dva tovara, iznenadio se, zafaljivo i svud to pričao. Mujo iz Crnče nije pio nikakav alkohol, a dugo je kod mene uzimao i preprodavao rakiju. Ja mu kažem koliko ima stepeni, kakva je, on uzme i kad preproda donese i plati mi, to poverenje je funkcionisalo ko sat. Ili, pomaže mi siromašak tu na imanju pa naveče neće da večera no bi da svoj obrok ponese đeci, a Mejruša moja mu spakuj toliko da mu sva familija može večerat... Vodio sam računa o sebi, ali i o drugome. Mora to tako, svak’ ima dušu. Čuvaj da neko ne uzdahne zbog tebe, nikako ne ucvijeli nekadroga i siromaha. Od starina je ostala riječ: ako ti i na sedlenika dođe pred kuću i zatraži, štogod mu daj. I nemoj tuđe. Znaj za svoje a nemoj tuđe, od tuđega tuga bije. A uvijek sam bolje prolazio kad nešto poslujem sa jabanom no sa svojima. Nije zalud rečeno „Sa svoijem jedi i pij, a ne pazaruj“, to jes’ – nemaj posla... Nit valja bit’ škrtica, ni rasipnik - Što ne kupiš auto, mogao bi ti da imaš auto? - reče mi iskusni šofer Stanko, dok sam još bio u snazi. – A kako, kad ne znam da vozim, velim. – Kako ne znaš? Eto znaš da jašeš konja, to ti je isto. Onamo imaš volan ovde dizgine. Pa hoćeš desno, povučeš desni, a lijevo, trgneš lijevi dizgin, poćeraš kad ti treba brže, i to ti je to. li ne, nijesam htio auto, s’vatio sam da sam za to zakasnio. A pričam sinu kako mi reče Stanko. - Dobro ti je rekao, veli, samo ima tu jedna krupna razlika. Konja ni silom ne možeš naćerat’ da krene niz urvinu, a auto jedva čeka da sleti u provaliju. Tako doduše i jeste, pogledaj šta pišu novine, svaki dan... Stalno sam imao dobru rakiju i pio Revija FORUM sam, dešavalo se i da prepijem, ali sam opet znao da stanem na vrijeme. Ima tu jedna poučna priča. Na poziv da svrate u kafanu, reče prijatelj prijatelju: “Hoću, ako ćeš da pijemo ka’ volovi, oni se napiju i izmaknu”. U svemu sam znao sebi da komandujem. Uz staru očevu sestru počeo sam bio i da pušim, pa kad viđoh da to hoće da me nadjača bacim odjednom. I nikad više ni cigaru. Kad sam osetio da hoću da se udebljam i to sam preseko, ko makasama. Ljeto je, kosidba, plastidba, vršidba, a ja na svaki obrok samo po pola od onoga što bih mogo da pojedem... Važno je da ono što radiš uradiš na vrijeme i s voljom. Da svemu znaš red. Svaku stvar na svoje mesto. Mnogo ti manje vremena treba da nešto odneseš tamo đe je bilo, nego da ga nađeš, ako ga ne vratiš odakle si uzeo. Ovo mi pomalo liči na savete, a to nikome nije po ćeifu. Najbolje se uči od onoga što te ljukne po nosu. A džaba, stari ne mogu da ne savetuju. Koliko su đeca ubijeđena da sve najbolje sama znaju, toliko roditelji nemaju poverenja u to njihovo znanje. Ono, valja pravo, ove nove generacije jesu pametnije od nas. Ali bi brže i lakše prtili uz toliko naše iskustvo. Ovako, bez međusobnoga poverenja mnogo šta se prelama preko leđa i jednija i drugija. Mladi često ponavljaju da je zdravlje najveće bogastvo, a opet ne umiju da ga čuvaju. Život traje onoliko koliko je čovek zdrav, ništa više. A da bi bio zdrav, čuvaj zdravlje dok ga imaš. Osluškuj sebe, ocijeni šta možeš a šta ne, šta ti prija, a šta smeta, ako to poštuješ, učinio si najveću uslugu svome zdravlju. Džaba ti svi doktori ako tegliš koliko nemoš, ako se prejedaš i prepijaš, ako se ne čuvaš prehlade... Čovek je stvoren da radi, ali da zna kako radi i da radi umereno. I da troši i da štedi umereno. Čemu ga radiš ako uludo trošiš to što zaradiš. Sa jednako para neko će bit’ bogat, neko siromašan. U pitanju je mudros’ vođenja domaćinstva. Gledaj da voda ne otiče nepotrebno, da sijalica ne gori ako ne treba, da se hleb ne baca, da se ne kupuju suvišne stvari... I da nalaziš zadovoljDecembar, 2012. Revija FORUM stva u tome što imaš. Čitavo bogastvo najimućnijega na svijetu, dobar rasipnik bi stigo da urniše. Davno je reko stari Skadranin: „Vidite l’ ova’ moj jedini zub u vilici? E kad bi ga pustio, pola Skadra bi pojeo“. Nit’ valja bit’ škrtica, ni rasipnik. Ako hoćeš u kafanu, ne ulazi bez para. To ti je k’o da uđeš bez obraza. Štedi đe treba, ne đe ne treba, čuvaj obraz. I prištedi dok imaš, za ono vrijeme kad prifali. Ne štedi od vodenice, no od guzice. Samelji, kupi, imaj u kući, a u trošku se opruži prema jorganu. Znaj za meru, to je ono glavno. Mera u radu, u jelu i piću, u radosti i u žalosti, u molitvi, u štednji i u trošku, u prijateljstvu, u svemu. E, ako znaš da o sebe vodiš brigu, i ako u ponašanju umiješ meru, dosta si učinio za svoje življenje. A što se tiče drugija, sa svakim pošteno, nikoga ne prevari, ne opanjkaj, nikoga ne potcijeni i ni pred kim se ne ponizi. U dobru se ne ponesi u muci se ne prepani, stara je mera ponašanja. I još nešto: Ne može čovek bit’ dobro, a drugome činjet’ zlo. Nije zalud rečeno: Ko drugome jamu kopa, eto mu je. Ada, ne čini drugome ono što ne bi volio da ti drugi učini, i to ti je to. Naročito poštuj komšiluk. Preči je komšija no daljnji brat. Pomogni, đe god možeš pomogni, ali je najvažnije da ne odmažeš i da nikoga ne mrziš. Pošten čovek i onaj ko čini kako dobro drugome, ko ne mrzi, ta je rasterećen i zadovoljan sobom, ponosan i srećan... A sve mi se čini, ugnijezdila se nekakva teskoba sad u ljude, u narod. Zavladala sebičnost, hoće li bit’ i lukavstvo, pa nezajažljivost. I onaj ko ima, malo mu, hoće još. I neka će, to je dobro, ali, što li su sad ljudi tako nezadovoljni. Nezadovoljni i samim sobom i nezadovoljni svim i svačim. Nas je ovde Drugi svetski rat ostavio bez ičega, goreli pa se svi našli na goloj ledini, gradimo kolibe i busare, oremo drvenim ralom koje vuku volovi, nema kombajna, nema kosačica, nema motornih testera... Sve ručno i snagom, ali sve složno i zajedno i s pesmom. I svakoga dana sve bolje... Decembar, 2012. Obrazovanje, kultura, baština Ti komunista, a žena ti posti Pita me nedavno unuk jesam li bio komunista. Jesam, no šta sam, velim. On, koji mi je od svih unučadi tu blizu i sa kojim sam, verovatno baš zbog blizine najbliskiji, on radoznao, a ja željan prisećanja, pa rastovrzosmo priču. I ne samo što me vuku te uspomene, no što ja sa svojom đecom nijesam mnogo pričao, sa njih petoro gotovo samo zvanično – podela zadataka i polaganje računa za obavljeni posao. Tako je bilo dok su odrastali, a kasnije ne mogaše to baš lako da se bitnije promijeni. Fini smo mi, ti odnosi su veoma korektni, svi me oni čak toliko poštuju da nema tu nekih slobodnih ćaskanja i čavrljanja o bilo čemu. Zato mi sad dobrodošlo da unuku mezimcu kažem i više od toga što me pita: Ono poslije rata od ’48. do ’51. radio sam u Zatonu. Milovan predsednik Odbora zatonske opštine, ja sekretar. Neka što sam sa Milovanom bio dobar prijatelj, no su me svi Zatonci prihvatili kao da sam im bliski rod. Jedno vrijeme sam tamo stanovao, pa onda nabavih dobra konja, te sam odlazio do kuće. Kako je to bilo vrijeme sloge i iskrenosti, Bože jedini! A bio sam član Partije, kako da ne. Još prije Onoga rata Dušan i Danilo su me poučavali, davali mi knjige da čitam pa smo potom pričali o novom društvenom poretku. Eto kako je sad vrijeme, crkva i država barabar, a kad se setim kako su mene isključili iz Partije, da čovek ne poveruje: Došao Živko Žižić na naš sastanak, bio je on tada prvi čovek Partije Crne Gore, neko mu beše kazao, pa me javno tu pred svima pita: - Šećo, posti li ti žena? - Posti, rekoh. - E ne može tako, ti komunista, a žena da ti posti. Ili ti iz Partije, ili ona da ne posti, gotovo ljutito će Živko. - Mogu ja da joj zabranim, ali neću. Ona je iz pobožne porodice, tako je njeno ubeđenje. Ja ne postim, ona kako hoće, neću u to da joj se miješam, rekoh takođe odlučno. Od toga dana nijesam član Saveza komunista. Nije mi bilo svejedno. Značilo je ta’ put bit’ član Partije. I svi iz moje Organizacije žalili su što sam isključen, neki su me nagovarali da zabranim Mejruši da posti ili da nastavi krijući, nijesam htio. Iako sam, da priznam, bio dosta mučan i često nepravedan prema njoj, nijesam se nikad pokajao što joj ne zabranih da posti. Eto, tako ti je to bilo, Džemi moj. A vremena se mijenjaju, nego šta. I u politici i u standardu i u međuljudskijem odnosima, sve je podložno mijenjanju. Daj Bože da je na bolje, i jeste u mnogome bolje, a vala, dosta toga je čak znatno gore no što je u mojoj mladosti bilo. Ili se meni samo tako čini. A ti, dijete moje, dobro otvori oči da prepoznaš šta je dobro a šta nije i kuda ćeš. Uvijek je bilo i biće dosta puteva, svako za sebe bira onaj pravi, koji njemu najbolje odgovara... Smrt je dug koji se preuzima rođenjem No, tako kako je bilo, sve je to za mene već daleka i nepovratna prošlost. Ni za čim neću da žalim. Neđe u Kur’anu se kaže: Daj mi Bože snagu da mijenjam ono na šta mogu da utičem, i strpljenja da prihvatim ono što nijesam kadar da promijenim. Eto, tako je to. Kad su nekoga starca pitali je li se naživio, rekao je: - Čini mi se, kao da sam na jedna vrata ušao, na druga izašao. E meni ne izgleda tako, ja sam se naživio. Sad mi je posebno drago što me evo ni u dubokoj starosti nije pritisla nikaka velika boljka. Od čitavoga tereta kroz život to breme bi mi bilo najteže. Makar kaka me pažnja okruživala, ne mogu da zamislim sebe na postelji, bespomoćnoga i bez nade da ću ponovo na svoje noge. To mi je i neshvatljivo i neprihvatljivo. Bolje je umrijet’ no to dočekat’. A ne bojim se smrti. Osećam da mi nije daleko, i nije me strah. Ona je dug koji se preuzima s rođenjem, i ja je posve mirno očekujem. Čak, pošao bih joj u susret... 65 Obrazovanje, kultura, baština Revija FORUM Koncert Amire Medunjanin u Podgorici Sevdah je osjećaj srca i duše Sevdah zahtjeva intimniji prostor i tu priča dolazi iz srca i duše – nema kalkulisanja,bitno je prenijeti istinske emocije koje nosi pjesma nastala prije 500 godina – priča Amira. Piše: Adrijana Đorojević muzički doživljaj. Publika je zajedno sa umjetnicom pjevala tokom čitavog koncerta i nakon nastupa otišla, noseći dio Amirine duše koju je umjetnica nesebično dijlila sa svima. Amira Medunjanin je rodjena u Sarajevu kada je popularnost tradicionalne muzike bila na visokom nivo. To je i bilo presudno da se posveti stvaranju jedinstvenog glas u okviru sevdah izraza.Muzički novinar i autor Gart Kartrajt ju je nazvao Bosanskom Beli Holidej. - Pokloniću vam jedan dio duše, nešto što naš narod godinama nosi – riječi su kojima je poznata interpretatorka sevdalinki Amira Medunjanin započela koncert koji je 14.decembra održan u sali Dodesta u KIC-u „Budo Tomović“. Uz pratnju gitariste Boška Jovića, umjetnica je zadivljujućim glasom i posebnom interpretacijom oduševila publiku kreirajući poseban Sevdah je moj život - Sevdah me uči kako biti dobar čovjek i cijeniti ono što je vrijedno. Sve te priče koje su istinite i koje su se dešavale stvarnim ljudima nose univerzlanu poruku koja je prijemičava i danas. Sve nas te pjesme, na lijep i sofisticiran način, podsjećaju na ono što je istinski vrijedno. Sevdah je moj način života i bez toga ne bih mogla naći pravi put, koji mi je očigledno dat sudbinom – istakla je Medujanin. Umjetnica, koja je u Podgorici nastupila treći put, našu publiku opisuje kao nekog ko ima „srce veliko kao katedrala“. - Ne može se sakriti koliko je duboka ljudska duša. Nekada je važilo pravilo da je sevdah rezervisan za sta- 66 rije genercije i da ga mlađi ne mogu razumjeti ni pjevati, ali ta je postavka aposlutno demantovana. Vidjela sam večeras i djecu u publici što dokazuje kolika je jačina ove muzičko-poetske forme i nešto na šta trebamo biti ponosni – kazala je Medunjanin. Kao džuboks Publika je pored numera „Imam jednu želju“, „Stade se cvijeće rosom kititi“,A što će mo ljubav kriti,, „Snijeg pade na behar na voće“ i mnogih drugih, mogla da čuje i neke poznate crnogorske pjesme. - Muzika je univerzni jezik, i bez obzira gdje je nastala, ako dotakne dušu, to samo pokazuje koliko je jaka i koliko nam je nepohodna. Svijet bi bio užasno dosadan da nema muzike – istakla je Medunjanin. Nakon što je otpjevala program koji je pripremila, publika joj nije dala da napusti scenu, već je tražila da joj i dalje „ispunjava muzičke želje“ na šta Decembar, 2012. Revija FORUM Obrazovanje, kultura, baština je umjetnica šaljivo kazala: „Ja sam večeras kao džuboks“. Muzičko blago Bosanska Bili Holidej, kako je nazivaju muzički kritičari, kaže da joj je ambjient u kome nastupa jako važan, te da joj je sala Dodest savršeno odgovarala. - Volim kada mogu pogledati svakoga i svaku dušu osjetiti. Intimniji prostori su puno bolji jer pružaju mogućnost potpunog prepuštanja filmu koji se dešava u glavi. Sevdah zahtjeva intimniji prostor i tu priča dolazi iz srca i duše – nema kalkulisanja. Ako se kojim slučajem potkrade koja greška, nije važno, bitno je prenijeti istinske emocije koje nosi pjesma nastala prije 500 godina – kaže umjetnica. Ne postoje barijere S obzirom na to da često nastupa u inostranstvu, pitali smo je kako tamošnja publika reaguje na sevdalinke. - Kada je ova vrsta muzike u pitanju ne postoje jezičke barijere. Bitno je ljudima iskreno prenijeti poruku jer ukoliko ja u nju ne vjerujem onda će to biti puko izvođenje pjesme. Ponekad pomognem publici da zamisli vrijeme, kulturu, tradiciju na ovim prostorima, ali je u većini situacija dovoljno samo se prepustiti osjećajima. –kazala je Medunjanin. Kada je u pitanju položaj sevdalinki u svijetu muzike Medunjanin smatra da danas postoji prezasićenje muzikom koja se serijski proizvodi – sa prevashodnim ciljem ostvarivanja profita. - Kada dođe nešto što je drugačije, iskreno i autentično, to pobudi pažnju kod određenih ljudi. Otvorila su se vrata za ovu vrstu muzike na svjetskoj sceni, ali puno još treba da se radi. To se ne odnosi samo na muzičare, već i na državu koja treba da stane iza toga. Naše muzičko blago je nevjerovatno jako – istakla je Medunjanin, gošća manifestacije - Decembarska umjetnička scena. Decembar, 2012. 67 Obrazovanje, kultura, baština Revija FORUM Pljevaljska Milet bašta Jedan od simbola po kome se Pljevlja prepoznaju u najširem okruženju predstavlja Milet bašta. Milet (narodna) bašta je odvajkada jedan od najomiljenijih lokaliteta, u čijoj su hladovini stogodišnjih stabala topole i bijelog jasena, generacije Pljevljaka provodile svoje slobodno vrijeme, gdje se pjevalo, veselilo i ašikovalo. Piše: Jakub Durgut U zapisima brojnih putopisaca i hroničara koji su pohodili ovaj kraj, Milet bašta se pominje duže od 150 godina kao urbanizovano izletište i prvo ovakve vrste u najširem okruženju. Još za vrijeme osmanske uprave na ovim prostorima, Milet bašta je bila poznata kao izletište i mjesto gdje su se okupljali oficiri, diplomate i klijentela, a takav status je zadržan i nakon dolaska austrougarske kada je još bolje hortikulturno uređen. U to vrijeme je bilo omiljeno sastajalište osmanskih i austrougarskih oficira i njihovih porodica i tada su Pljevlja doživjela najveći ekonomski procvat. Osmanlije su u Pljevljima držale civilnu vlast, a austrougarska je imala vojnu vlast i granica je bila rijeka Breznica. Obzirom da su u to vrijeme u gradu bile elitne jedinice i jednih i drugih, samim tim je i njihova platežna moć bila velika, pa su se u Pljevljima mogli kupiti razni proizvodi i roba i sa istoka i sa zapada. Milet bašta je od uvijek bila svojina Husein pašinog vakufa sve do 68 1952 godine, što znači da je bila zadužbina koja je služila opštem dobru. U Tapiji muftijstva pljevaljskog br. 2473 od 17. jula 1928 godine stoji da se Milet bašta sastoji od dva placa koji dijeli rijeka Breznica i jedne zgrade (kafane). „Imanje se sastoji iz jednog većeg placa sa jednom jednospratnom zgradom od slabog materijala i jednog manjeg placa, a imanje (prva parcela) se graniči: sa istoka rijekom Breznicom 143 metra, sa zapada ulicom Omer-bega Bajrovića 65 metara, sa sjevera imanjem Novice Kapetanovića i bezvlasničkim (Saliha Nikšića) u rečnom prelomu 61 metar i sa juga ulicom Kosovskom 98,50 metara. Druga parcela: sa istoka imanjem manastira sv. Trojice, hadži Ajnije Bajraktarevića i Almase Hadžimuderizović 110 metara, sa zapada rijekom Breznicom 111 metara i sa sjevera i juga rijekom Breznicom po 4 metra“. U daljem obrazloženju stoji: „Da je imanje opisano u ovoj tapiji prava i isključiva svojina Husein pašinog vakufa, dobiveno zaveštanjem osnivača vakufa Husein paše. Da na ovo imanje ne polaže nikakvo pravo država, opština, manastir, niti drugi vakuf i da nije u sporu. Da na ovom imanju nema niko prava udovičkog užitka ni devojačke spreke, niti kakvog drugog prava i da nije pod teretom. Da je ovo imanje u neprekidnoj, savesnoj i zakonoj državini Husein pašinog vakufa više od 24 godine. Da nije opterećeno čifčijskim ili njemu sličnim pravom, niti je uopšte pod udarom agrarne reforme. Da je kmet ovog suda g. Mustafa Rustemagić ovo imanje premerio propisnim opštinskim metrom u prisustvu svih graničara i uverio se da su mere i granice u ovoj tapiji izložene, tačne i da istim nije zauzeto ništa od susednih imanja“. U potpisu se nalaze imena prisutnih graničara: za upravu manastira Sv. Trojica arhimandrit Serafim Džarić, za bezvlasničko imanje poreznik Mirković, Novica Kapetanović, zatim H. Ajnija Bajraktarević, opštinski kmet Mustafa Rustemagić i predstavnik Husein pašinog vakufa, baštinik muftija Derviš ef. Šećerkadić. Tapiju je potpisao tadašnji predsjednik opštine Mehaga Pašović, odbornici: Mehmed Pijalović, Meho Karakaš, Šerif Bačevina i delovođa Vlade Lučić. Tapija je potvrđena od Suda opštine Pljevlja 03. 01. 1929 godine i od pljevaljskog Okružnog Suda 26. Januara 1929 godine, pod djelovodnim brojem 503. Sve do Drugog svjetskog rata uprava pljevaljskog vakufa je Milet Decembar, 2012. Revija FORUM baštu izdavala pod zakup javnom licitacijom, a najčešće su je držali Savo Topalović i Hasan Hadžović. Na sastanku Vakufskog Poverenstva koje je održano 07. septembra 1958 godine u Pljevljima, kojem je prisustvovao sekretar Islamskog Starješinstva NR Crne Gore Osman Bulić i Malić Redžepagić, službenik Starješinstva, jedna od tačaka dnevnog reda je bila i pitanje Milet bašte. Član Vakufskog Poverenstva Emin Bajraktarević je po ovom pitanju istakao da je još 1952/3 godine sa Narodnim Odborom opštine Pljevlja i Vakufa postignut usmeni dogovor da se „Milet bata dadne opštini na korištenje, ali da i dalje ostane svojina vakufa“. Međutim Decembar, 2012. Obrazovanje, kultura, baština poslije toga Vakuf nikada nije mogao doći u posjed Milet bašte. To je bio period kada je vlast gotovo kao nigdje drugdje bez ikakve naknade razarala i oduzimala pljevaljske vakufe. U Milet bašti se decenijama održavaju razni programi, književne večeri, muzički programi, festivali muzičkih instrumenata, izložbe, prezentacije, seminari, sportska takmičenja, naročito u šahu i tavli, maturske večeri, zabave i druge svečanosti. Parkovsku cjelinu upotpunjuje istoimeni restoran sa prelijepom terasom sa dosta mjesta za sjedenje, velikim parkingom, binom za nastupe i drugim sadržajima. Zajedno sa parkom Vodice, rib- njakom i sportsko-rekreativnim centrom, Milet bašta čini izuzetan kompleks za uživanje u prirodi, naročito u ljetnom periodu. Danas Milet baštom uspješno gazduje „Đačka zadruga“ koja je usluge ovog reprezentativnog objekta podigla na najveći nivo, naročito raznovrsnom gastronomskom ponudom. Milet bašta je iznjedrila još jedan simbol prepoznatljivosti Pljevalja, a to su pljevaljski tamburaši, koji decenijama na svoj osoben način, pomiješan sa tradicijom naroda koji naseljava ovaj prostor, promovišu kako ovaj reprezentativni prostor, tako i muzičko blago pljevaljskog kraja. „Hej pljevaljska Milet bašto, tugovati imam zašto...“ 69 Priča Revija FORUM Priča Zmijski poljubac (Iz antologije Alkatmeri u bašči sudbine) Književnik: Rasim Ćelahmetović „Život i smrt su na istoj crti, u istom koturu“, govorio bi često, baš tako, mudri šej’h-efendija Hrnjić Sejfudin, iz Sjeverina. Sjeverin je blizu Rudog, kao nekakva ruđanska avlija, ali pripada pribojskom ataru. „Ko određuje insansku nafaku određuje i granice, one na dunjaluku, one između neba i smrti. Sve ljudske tvorevine su krhke i trošne. Vječno je samo Alahovo jaratisanje“. Imao je, i za to, svoj sud, čuvar derviškog reda, čovjek na ispravnom putu, tumač života i vjere, šej’h-efendija, Sejfudin. Njegove riječi su bile šerbet, savjeti iladži i mehlemi, a život i postupci dostojni ljudskog divljenja. Za musafire, u njegovom domu mjesto je bilo uvijek u vrh pročelja. Svak je dočekan toplinom duše i odaja. Uslužen čarolijom nezaboravnog trenutka. Ustiman pažnjom, zahirom, ilahijom, pričom i poukom, koje kao da nisu bile sa ovog dunjaluka, već iz dolina mudrosti, bezdana smiraja, iz nekih lelujavih nebeskih vrtova. Imao sam sreće da često budem u njegovom domu, da ga slušam, uživam i da se ibretim. Svaka odaja bila je čistoćom ucakljena. Sve na svom mjestu. Svuda mir i tajanstvenost. Cijela kuća ličila je na seharu, iskovanu u Pljevljima, u Tabhanama, rukom čuvenog sehar-majstora Cokovića. U toj kući, u nazovi sehari, čuvao se ponos, sjaj i ugled porodice, derviškog reda Halvetija, dah prošlih zemana, ali i mehlemna svježina, bez koje ne bi bilo ni budućnosti. On šej’h-efendija, prevalio stotu. Prevalio, ali lahak kao pero, kao ljetnji akšamski zrak. Uzima abdest. Uči dove. Smiren. Čini se, i hava i odaje slijede ga u obredu, u molitvi. Klanja ikindiju. Prije nego što će pasti na sedždu, 70 iz duvara se pomalja i gamiže, prema vrhu postećije pepeljasta zmija. Savija se u kolut ondje, gdje će šej’h-efendija u pokornosti Svevišnjem, upravo čelo spustiti. Mislim ne vidi. Šapućem: „Zmija, zmija !!“ Šej’h-efendija mrda samo kažiprstom, daje mi do znanja da vidi zmiju, da me čuje, ali namaz ne prekida. Ničice pada na sedždu. Čelom zmiju dotiče.Premirem. On ni habera. Po farzu, po Božjem propisu, obavlja rekate, Namaz dovršava. Najmanje deset puta čelo se i zmija dotiču, cjelivaju. Dok šej’h-efendija uči završnu dovu, zmija, lagano, kao da šeta, kao da prkosi, obiđe Sejfudina, i uniđe u duvar, na isto ono mjesto, odakle je maloprije ižljegla. Šej’h-efendija odloži tespih, selam mi nazva. „Vide li ono što se ne da vidjeti?“, pita zagonetno. Ja šutim. Ne mogu da progovorim. Samo, potvrdno klimam glavom. „Došla šejtanija, da vidi: da li svijet rušimo ili obnavljamo, da vidi koliko smo postojani u vjeri, koliko odani pokorni Allahu dž.š.“, kaže Sejfudin, a sve prstima dirka kao snijeg bijelu bradu. „Imala je šta i vidjeti“, mislim u sebi, jer nemam avaza, da išta prozborim. Sejfudin nastavlja istrajno, jednolično, kao da zrna na tespihu odbrojava: „Jah, lakim! Guja vraća iz smrti u život. Ona guta svoj sopstveni rep. Ona je vlas iz božje kose. Ona je šejtan , njegov biljeg i njegova snaga. Združene, u splet guje ljuljaju bešiku iskona i tame, tegle nebeski fijaker. Ona je vrh plamenog biča. Kokoš je brbljiva matica nebeske rijeke.Đe je kokoš – tu nema zmije. Od kada joj insan natovari svoje grijehe, od tada, se guja ne može uzdići, niti uspraviti.“ Pa zagledan u pukotinu duvara, šapatom veli: „Nema, na dunjaluku, od zmije manjeg stvora, a da je veća tajna, nesreća i belaj. Ponekad je u zmiji čovjek, a u nekim ljudima je zmija neprestano, sklupčana, u njima, zauvijek.“ Decembar, 2012. Sport Revija FORUM Lavice na tronu Evrope Nakon osvajanja srebra na Olimpijadi u Londonu, rukometašice Crne Gore popele su se na tron Starog kontineta. U dramatičnoj utakmici (16. novembra) pobijedile su u finalu olimpijske prvakinje, reprezentaciju Norvežanke. U finalu 10. Evropskog prvenstva u rukometu, nakon dava produžetaka utakmica je konačno završena rezultaom 34:31 za Crnu Goru. Regularni tok meč završen je rezultatom 24:24, a onda su uslijedili produžeci. Dan prije,u polufinalu Lavice su savladale reprezentaciju Srbije a Norvežanke reprezentaciju njemačke.U borbi za III mjesto Mađarska je bila bolja od reprezentacije, domaćina prvenstva, Srbije. Među svim ljudima koji vole Crnu Goru zavladalo je “ludilo” nakon istorijskog uspjeha rukometašica u u beogradskoj Kombank areni. Navijači u Podgorici ispunili su Sportski centar “Morača”do posljednjeg mjesta i do dva sata iza ponoći čekali da iz Beograda dolete Šampionke Evrope. Decembar, 2012. Spektakularni doček se produžio skoro do zore. Odlična u svim utakmicama do pred kraj prvenstva Majda Mehmedović morala je iz publike da gleda polufinale i finale. Povrijedila je koljeno, u 36. minutu utakmice sa Mađarskom, kada je grubo faulirana od Viktorije Redej-Šoš. “Bilo mi je baš teško kada sam saznala da sam završila nastup na šampionatu. Pogotovo je teško kad znaš da nikako ne možeš da pomogneš. Nije to isto kao kad si na klupi, jer si tada tu, znaš da možeš da pomogneš ako zatrebaš ekipi. Ova povreda je, međutim, značila kraj Evropskog prvenstva za mene. Vjerovala sam, ipak, u djevojke i znala sam da mi neće dozvoliti da zažalim što ne igram”, kazala je Mehmedovićeva za „Vijesti”. Sa longetom na desnoj nozi je bila primorana da gleda utakmice sa Njemačkom, Španijom, Srbijom i Norveškom. Nije, međutim, mogla da miruje, iako je morala. Stalno je davala podrš- ku saigračicama, ali je ponekad pretjerivala. “Dešavalo se da se zaboravim, da me ponese atmosfera. Tada bih shvatila da moram da se smirim, ali mora da se razumije da mi je bilo jako teško da sjedim i da držim nogu podignutu na stolicu. U finalu je to bilo nemoguće, sve vrijeme sam prestajala pored tribine”. - Bilo mi je teško, ali sam svu pozitivnu energiju preumsjerila na ekipu, da bodrim saigračice. Moje srce je bilo sa njima na terenu,kazala je Majda. Djevojke su igrale fantastično u finalu protiv Norveške, u igri živaca, gol za gol,jednostavno, pokazale smo snagu u svakom pogledu-kazala je Majda Zlatne lavice, sa izuzetnim trenerom Draganom Adžićem,osvajanjem zlatne medalje na Evropskom prvenstvu potvrdile su da imaju veliki kvalitet, prvenstveno veliko,VELIKO srce i fanatičnu borbenost, da dišu istim plućima,kao svaki tim za velike pobjede. E.P. 71 Prenosimo Revija FORUM Prenosimo: Radio Slobodna Evropa Je li “uvezeni islam” opasan po Balkan? Način na koji vehabije tumače vjeru i svijet jeste radikalan u odnosu na druga učenja, ali ne i teroristički. Bilo bi to isto kao kad bi se Isusa Krista optužilo za Krstaške ratove. Uporno korištenje istih tih termina (kao uostalom i naziva džihad ) u pogrešnom kontekstu, naročito nakon 11.septembra i napada na SAD, izazvalo je odijum prema muslimanskim vjernicima širom planete. Neznanje i površan pristup uspjeli su od islama “napraviti babarogu” za zapadne zemlje, koja je uspješno zamijenila komunizam. Piše: Sabina Čabaravdić novinarka Radia Slobodne Evrope Već smo duže vrijeme svjedoci periodičnih napisa i kampanja koje se bave temom islamskog radikalizma, koji je uhvatio korijenje i na Balkanu. U posljednjem broju časopisa Jane’s Intelligence u analizi više autora navodi se kako su u džamijama i mektebima koje finansiraju bliskoistočne zemlje, diljem zapadnog Balkana, nakon 1999. godine ojačali sljedbenici salafija. Zapadni je Balkan oduvijek njegovao umjereno, gotovo sekularno učenje islama. Novopridošlice s hlačama kraćih nogavica, bradama i ženama koje su pokrivene do neprepoznatljivosti, izazvali su podozrenje medju domaćim muslimanima, nenaviklim na takve stroge odredbe koje su sobom donijeli vehabije i selafije. Opšta besparica, nezaposlenost i besperspektivnost mnoge su mlade ljude medjutim privukle u džamije u kojima su imami bili sljedbenici radikalnijeg učenja i koji su im svijet objašnjavali na način da nisu oni krivi, nego je to kazna za “nepridržavanje izvornim odredbama proroka Muhameda”. Uz sve to Islamska se zajednica nigdje nije snažnije oduprla “novinama s 72 bliskog istoka”, pa su, npr. u BiH, vehabije u Maoči organizirale i komune potpuno odvojene od države (koliko god ona slaba bila, ili možda baš zbog toga) ne pridržavajući se zakona BiH. Jane’s u svojoj analizi navodi kako nisu jako vidljive terorističke namjere selafija i vehabija, ali da bi “ako ih niko ne bude držao pod kontrolom mogli postati značajan sigurnosni rizik za Regiju”. Na ovome mjestu valja naravno pojasniti neke termine koji se u medijima, ali često i od akademski obrazovanih osoba, neispravno koriste, što zbog senzacionalizma, što zbog neznanja. Time se medjutim u javnosti stvara značajan haos. Tako se salafizam i vehabizam, po pravilu izjednačavaju s radikalnim terorističkim grupama, Hezbolahom, talibanima, ili čak mrežama kakva je bila al Kai’da. A riječ je o tradicionalnim učenjima islama. Posljedice embarga Salaf, na arapskom znači predhodnik. A kao vjerski pojam salafizam počeo se koristiti medju vjeroučiteljima koji su zagovarali izvorni islam. Tri su različite generacije (poslije Muhameda) širile ovo učenje, od X stoljeća do danas. Medju njima postoje poprilične razlike u pristupu tako da se čak može govoriti o suprostavljenim stavovima. Vehabije su sljedbenici Muhameda Ibn Abd al-Vahaba (odakle i potiče naziv ovog pravca) koji je u svojim djelima najstrožije osuđivao svaku vrstu idolopoklonstva, čak i prema proroku Muhamedu. Stoga je još čudnije ponašanje vehabija koji se “klanjaju” Ibn Abdu alVahabu. Unatoč tome što je takav način on prezirao, i borio se u svojim propovijedima protiv svake vrste obožavanja. Djela Ibn Abdu al-Vahaba (koji je rodjen u Nedždu, u srcu Arapskog poluotoka i koji je živio u XVIII stoljeću) počela su se kasno izučavati. Mnogi tvrde da tu nema ničega novog, da je sve prepisao od Ibn Tajmije, ali je zapravo riječ o sličnim nazorima. Obojica su smatrala da je islamska zajednica počela napuštati osnovna učenja islama, pa su pozivali na “povratak Kuranu i Prorokovoj suni”. Na salafijskim učenjima rastao je i nekoliko stoljeća kasnije Abd al-Vahab koji je, u doba raspada Osmanlijskog carstva, smatrao da sultan širi “pogrešni islam”. On je pozivao na vraćanje izvorima, a da bi u tome bio uspješniji ujedinio je vjersku i političko-vojnu moć, sklapajući savez sa najmoćnijom arapskom dinastijom Ibn Sauda. Ne bi li Arapski poluotok “spasao” turske vlasti propovijedao je državu zasnovanu na šerijatskom zakonu i jedinstvu boga, što ih je označilo kao unitariste, monoteiste. Njegovi su sljedbenici za to koristili termin muvahidun, što se poslije u našim jezicima iskristaliziralo kao mudžahedin. Decembar, 2012. Prenosimo Revija FORUM Muhamed ibn Saud počeo je stvaranje prve vehabijske države, a nastavio je njegov sin Abdulaziz, koji je osvojio Riad 1773. godine. Njegov sin Saud osvojio je Medinu 1805. godine, a 1806. i Meku. Ta prva vehabijska država pala je 1815.godine, ali su bili udareni temelji onome što će 1932.godine pod okriljem dinastije Saud nastati kao država koju mi danas znamo pod imenom Kraljevina Saudijska Arabija. I koja će zadržati vehabijsko tumačenje islama. No jedno valja imati na umu: način na koji vehabije tumače vjeru i svijet jeste radikalan u odnosu na druga učenja, ali ne i teroristički. Bilo bi to isto kao kad bi se Isusa Krista optužilo za Krstaške ratove. Za pogrešno korištenje i poistovjećivanje salafijskog i vehabisjkog učenja s terorizmom najviše su krivi radikalni teroristi, ali i orjentalisti sa Zapada. Jedno je sigurno: uporno korištenje istih tih termina (kao uostalom i naziva džihad) u pogrešnom kontekstu, naročito nakon 11. septembra i napada na SAD, izazvalo je odijum prema muslimanskim vjernicima širom planete. Neznanje i površan pristup uspjeli su od islama “napraviti babarogu” za zapadne zemlje, koja je uspješno zamijenila komunizam. U tekstu koji nudi, Jane’s vrlo pošteno analizira sve razloge koji su doveli do jačanja radikalnijeg islama u BiH. Autori precizno navode razloge za to, označavajući raspad SFRJ kao početak tog procesa. “Kad je Zapad uveo embargo na oružje za bivšu Jugoslaviju, prelazeći preko činjenice da se JNA, treća najjača vojna sila u Evropi, svrstala uz Srbiju, ostavila je ostale republike, posebno BiH, potpuno razoružane na milost i nemilost Miloševićevom režimu i Karadžićevim Srbima. U pomoć “svojoj muslimanskoj braći” stigli su strani ratnici iz Saudijske Arabije, Pakistana, Jemena Afganistana. Mudžahedini (kako sami sebe nazivaju) širili su svoj način učenja na sekularno muslimansko stanovništvo BiH, što se kasnije raširilo na cijelo područje Balkana”, piše Jane’s. Decembar, 2012. “Slabe države, slabi zakoni” Napadnuta iznutra dobro naoružanom vojskom bosanskih Srba, koje je pomagala Srbija; sa Hrvatskom na zapadu s kojom će kasnije biti izolovana zbog bošnjačko-hrvatskog sukoba u Hercegovini; ostavljena od svjetske zajednice čija se pomoć sastojala u monitoring grupama i humanitarnoj pomoći, sa zabranom da uveze oružje za odbranu, BiH se našla u bezizlaznoj situaciji. Jedini koji je nudio pomoć u naoružanju bio je islamski svijet. I Bosna je to prihvatila - nepromišljeno, ali nužno. Jane’s navodi kako su Iran, Turska, Sudan i Saudijska Arabija za tri godine u BiH “ubacile” 350 miliona dolara. Paralelno, BH Armija prihvata strane borce, koji su 1993.godine osnovali odred El Mudžahid sa oko 3000 boraca. Nakon završetka rata, vlasti BiH nisu se posebno bavile prisustvom ni stranih boraca (kojih je oko 200 ostalo u zemlji), ni njihovim utjecajem na okolno stanovništvo. Oženivši se u Bosni, preko supruga su dobili državljanstvo, i postali punopravni gradjani BiH. Sve do 2001.godine i 11.septembra, niko se posebno nije osvrtao na te, kako su ih zvali, vehabije. U šest godina, od završetka rata do terorističkih napada na SAD, oni su već “zauzeli” neke džamije i mektebe, proširili svoje učenje na jedan sloj stanovnka BiH, posebno mladih ljudi. Neupućeni u suštinu islama i vjerovanja uopšte, iscrpljeni ratom, bez po- sla i budućnosti, skrajnuti na marginu, mladi su se ljudi lako dali “zavesti” (postoje i nepotvrdjene priče da se u pojedinim džamijama izgradjenim nakon rata, u kojima sada vladaju novi istočnjački običaji, vjernicima za dolazak daju “honorari”). Jedan od očiglednijih primjera jeste i prošlogodišnji napad na Američku ambasadu u Sarajevu, kada je Mevlid Jašarević, bez ikakva povoda ili zahjeva pucao po zgradi, ranivši pri tome čuvara, treba li reći gradjanina BiH. Islamska zajednica koju predvodi reis Cerić nikada se ni jednom akcijom nije usprotivila uvezenom islamu s Bliskog istoka. Koliko god on ne bio imanentan bosanskom biću i koliko god bio u suprotnosti s islamskom tradicijom na Balkanu koja je stara skoro 600 godina. Islamska se zajednica čak oglušila na direktne pozive za pomoć koje su upućivali intelektualci Analitačari u Jane’s magazinu naglašavaju kako “nema direktne opasnosti od ekstremista, odnosno teroričkih napada na Balkanu”. Ali postoji opravdan strah da se to jezgro može razviti u nešto opasnije, ukoliko se, kao države, ne učvrste BiH i Kosovo “Slabe države, slabo poštivanje zakona, korupcija i prisutnost organiziranog kriminala, uz stalnu političku nestabilnost, i te kako mogu utjecati na nekontrolirani razvoj, medju ostalim ekstremističkim ideologijama i one vehabijske”, zaključuje Jane’s u tekstu pod naslovom Salafizam na Balkanu. 73 Vjerski pojmovnik Tevekkul Piše: ef. Enes Burdžović „Samo na Njega se oslanjam, i samo Njemu se vraćam.“ (Kur’an, eš-Šura’, 10) Velikoj mudrosti, kojoj islam uči svoje sljedbenike, pripada i mudrost tevekkula. Suština ove mudrosti leži u vjernikovoj spoznaji da kolika god bila njegova moć, ona ipak nije svemoć. Život nas često dovodi pred raskršća uspjeha i neuspjeha, snage i slabosti, spasa i propasti. Vjernik svoju sigurnost u bezbrojnim životnim kušnjama nalazi u tevekkulu. Tevekkul je traženje oslonca i utočišta kod Svemogućeg Allaha. Spoznaja tevekkula nas čini kadrima da iskušenjima pogledamo u oči, znajući da se oslanjamo na Allaha, dž.š., koji je Svemoćan i Svemogući. Isto tako, u momentu uspjeha, na vrhuncu trijumfa i blagostanja, tevekkul je naše priznanje sebi da je, na kraju krajeva, Allah Uzvišeni onaj koji je najveće izvorište našeg uspjeha. U našoj, muslimansko-bošnjačkoj tradiciji, ostalo je da se kaže u momentima čuđenja, oduševljenja, razočarenja i slično: „Ve la havle ve la kuvvete..“Ove riječi nisu puki fragment „navika u izumiranju“, koje su pripadale kulturi jednog naroda i vjere. One su srž i bit tevekkula, i imaju snažnu dozu aktuelnosti, posebno danas. Muhammed, s.a.v.s., nas je podučio ovim riječima, i uputio nas na njihovu vrijednost. U jednom hadisu rekao je: „La havle ve la kuvvete illa billah - Nema moći niti snage osim uz Allaha“, - ovo je jedna od džennetskih riznica.“ U momentu snage i nemoći, pobjede i poraza, priznati da je sva moć i snaga samo kod Allaha, pravo je značenje tevekkula. Još jedna rečenica se da nazvati „srž tevekkula“. To su riječi „Hasbi-Allahu ve ni’mel-vekil“. – „Dovoljan mi je Allah, divan je On pomagač.“ To su riječi koje je božiji poslanik Ibrahim, a.s., izgovorio kada su ga nevjernici bacili u vatru. Snagom njegova tevekkula, Allah Uzvišeni je vatru učinio hladnom, i spasonosnom Ibrahimu. Iste riječi je Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s, izgovorio u teškim trenucima bitke „Hamra’ul-esed“. 74 Revija FORUM Tevekkul (mudrost) je neizostavni oslonac pobjednika, nepresušna nada onih koji su izgubili. Ali dobija na značenju tek onda kada čovjek učini što je do njega, a rezultat prepusti Allahu Uzvišenom. Neko će se zapitati: „Šta ako se vjernik osloni na Allaha, a ipak doživi neuspjeh“? Odgovor leži u činjenici da istinski tevekkul uči čovjeka da je neuspjeh događaj, a ne svojstvo. Jedan neuspjeh ne čini čovjeka doživotnim gubitnikom. Kao što iza svakog savršenog strijelca stoje hiljade promašaja. Ali uspješnog strijelca je svaki promašaj gonio na novi pokušaj. Osim toga, sam tevekkul nije dovoljan ako ispustimo iz ruku uzroke uspjeha. Historija islama nam prenosi da je halifa Omer bin el-Hattab, r.a., zatekao skupinu muslimana povučenih iz svih vrsta društvenog djelovanja. Posvećeni ibadetu, sve što su željeli od života, tražili su kod Allaha, dovom. Istovremeno, da dobiju to što su tražili, nisu činili ništa više od pukog očekivanja. Kada ih je upitao ko su, oni su mu odgovorili: „Mi smo mutevekkiluni – oni koji se na Allaha oslanjaju.“ On ih je žestoko izgrdio, uputivši ih da je stvarni tevekkul osloniti se na Allaha ali tek onda kada učinimo sve što je u našoj moći. Rekao im je tada: „Je li iko od vas vidio da sa neba padaju zlato i srebro?“ Tevekkul je neizostavni oslonac pobjednika, nepresušna nada onih koji su izgubili. Ali dobija na značenju tek onda kada čovjek učini što je do njega, a rezultat prepusti Allahu Uzvišenom. Onaj koga je tevekkul učinio pasivnim i izolovanim, nije istinski razumio suštinu oslanjanja na Allaha. Došao je čovjek kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., i upitao ga: „Allahov Poslaniče, hoću li svezati kamilu i osloniti se na Allaha, (da mi neće pobjeći), ili ću je pustiti i osloniti se na Allaha?“ Poslanik, s.a.v.s., mu je odgovorio riječima koje su prerasle u poslovicu: „Sveži je pa se onda osloni na Allaha“. Drugim riječima: „Do your best, and Allah will do the rest – Učini najbolje što možeš, a Allah će učiniti ostalo“. Na kraju, ne ignorišimo ogromnu snagu koja leži u tevekkulu, jer je Allah utočište svemu, Njegovoj dobroti i milosti dugujemo svaki naš uspjeh i sekund blagostanja! Decembar, 2012. BAJRAMSKI SUSRETI Rastoder, Marković, Husović, Šarkinović Drešević, ličković, Mustafić, Vlahović, Rastoder, Marković Svečana sjednica i promocija izdanja Foruma Srećna i berićetna nova 2013 web: www.forumbosnjaka.com mail: [email protected]
© Copyright 2024 Paperzz
