Časopis za istraživanje dječje književnosti i kulture
Journal of Research on Children's Literature and Culture
ZAGREB 2013.
ISSN 1848-3488
UDK 82-93
UDK 371.3:82
UDK 82.0-93
God. 2 br. 1 • Vol. 2 No. 1
Časopis za istraživanje dječje književnosti i kulture
Journal of Research on Children's Literature and Culture
God. 2 br. 1 • 2013 • Vol. 2 No. 1
Glavna urednica / Editor-in-Chief
Smiljana Narančić Kovač (Zagreb)
Zamjenici glavne urednice / Deputy Editors
Maja Verdonik (Rijeka), Tihomir Engler (Varaždin)
Tajnica uredništva / Journal Administrator
Ivana Milković (Zagreb)
Uredništvo / Editorial Board
Sandra L. Beckett (St. Catharines), Milena Mileva Blažić (Ljubljana), Clare Bradford
(Melbourne), Penni Cotton (Roehampton), Bernd Dolle-Weinkauff (Frankfurt), Giorgia Grilli
(Bologna), Marijana Hameršak (Zagreb), Peter Hunt (Cardiff), Veljko Krulčić (Zagreb),
Bettina Kümmerling-Meibauer (Tübingen), Berislav Majhut (Zagreb), Janelle B. Mathis
(Denton, TX), J. Cynthia McDermott (Los Angeles), Ivana Milković, mlada urednica / Junior
Editor (Zagreb), Thomas Möbius (Gießen), Maria Nikolajeva (Cambridge), Marek Oziewicz
(Minneapolis, MN), Dubravka Težak (Zagreb), Ingrid Tomkowiak (Zürich), Ester Vidović
(Rijeka), Diana Zalar (Zagreb), Dubravka Zima (Zagreb), Jack Zipes (Minneapolis, MN).
Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti • Zagreb
Croatian Association of Researchers in Children’s Literature • Zagreb
Libri & Liberi: časopis za istraživanje dječje književnosti i kulture
Godište 2 – Broj 1 – 2013.
Libri & Liberi: Journal of Research on Children’s Literature and Culture
Volume 2 – Number 1 – 2013
UDK 82-93
UDK 371.3:82
UDK 82.0-93
ISSN 1848-3488
© 2013 Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti (HIDK) / Croatian Association of Researchers in
Children’s Literature (CARCL), Zagreb, Croatia
Libri & Liberi znanstveni je i stručni časopis koji izlazi dva puta godišnje u tiskanom i elektroničkom
izdanju (www.librietliberi.org) i objavljuje znanstvene i stručne članke o svim temama koje se tiču dječje
književnosti, književnosti za mladež, njihova široko shvaćenoga kulturnoga konteksta i međukulturnih
kontakata u području književnosti i medija, te njeguje interdisciplinarnost i intermedijalnost. Za objavljivanje
u časopisu Libri & Liberi razmatraju se neobjavljeni radovi na hrvatskom, engleskom ili njemačkom jeziku,
a iznimno i na drugim jezicima, uz prijevod na hrvatski. Radovi se dostavljaju na adresu librietliberi@
gmail.com. Knjige za rubriku Prikazi dostavljaju se na adresu Libri & Liberi, Savska cesta 77, 10000
Zagreb, a prijedlozi za prikaze znanstvenih knjiga iz područja interesa L&L upućuju se Tihomiru Engleru
na adresu [email protected]. Upute za pripremu rukopisa i detaljan opis časopisa nalaze se na
mrežnoj stranici <www.librietliberi.org>.
Libri & Liberi is an academic journal published twice a year in printed and electronic form (www.librietliberi.org).
It publishes peer-reviewed academic papers on various topics in the field of children’s literature and young
adult literature and on related topics, on their wider cultural contexts, and on their intercultural contacts
in the fields of literature and the media. The journal particularly appreciates interdisciplinary approaches
and intermediality. Original manuscripts in English, German and Croatian are considered for publication.
Manuscripts and inquiries should be submitted electronically to Ivana Milković at [email protected].
Academic books for reviews should be sent to Libri & Liberi, Savska cesta 77, 10000 Zagreb, Croatia, and
suggestions for reviews of recent academic publications should be sent to Tihomir Engler at revieweditor@
librietliberi.org. Guidelines for contributors and more details about Libri & Liberi can be found at
<www.librietliberi.org>.
Prilozi objavljeni u časopisu referiraju se u / Papers published in Libri & Liberi are referenced in:
MLA International Bibliography and MLA Directory of Periodicals; ULRICHSWEB − Global Serials
Directory; CEEOL (Central and Eastern European Online Library); Hrčak (Portal znanstvenih časopisa
Republike Hrvatske / Croatian Portal of Academic Journals).
Prilozi objavljeni u časopisu uskoro će biti dostupni i putem EBSCOhost akademskih baza
podataka. / Articles from Libri & Liberi will also soon be accessible through EBSCOhost in
forthcoming research databases.
Adresa uredništva / Address: Libri & Liberi, Savska cesta 77, HR-10000 Zagreb
E-mail: [email protected]; [email protected]
Phone: +385 1 6327 323 / +385 1 6327 319
Design: Antonija Balić Šimrak
Lektura / Proofreading: Mark Davies (engleski / English)
Računalni slog i prijelom / Layout: Nataša Vuković
Izdavač / Publisher: Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti, Savska cesta 77, HR-10000 Zagreb
Tisak / Printed by: Tiskara Zelina d.d.
Naklada / Print run: 500
Cijena primjerka / Price per copy: 50 kn / 10 EUR
Godišnja pretplata za pojedince: 100 kn; Godišnja pretplata za ustanove: 200 kn
Individual subscription: 20 EUR; Institutional subscription: 50 EUR
Pitanja o pretplati upućuju se na adresu / Subscription inquiries should be sent to [email protected]
Pretplate i donacije primaju se uplatama na žiro račun br. 2360000-1102154030 (Hrvatska udruga
istraživača dječje književnosti – za Libri & Liberi)
Subscriptions and donations are welcome to the account No. 2360000-1102154030; Swift Code:
ZABAHR2X; IBAN: HR6023600001102154030 (to HIDK – for Libri & Liberi).
Libri & Liberi • Zagreb
2013 2 (1): 1-168
ISSN 1848-3488
UDK 82-93
UDK 371.3:82
UDK 82.0-93
SADRŽAJ • CONTENTS
5
Uvodnik • Editorial
STUDIJE • PAPERS
Bettina Kümmerling-Meibauer
11 Childhood and Modernist Art
Djetinjstvo i umjetnost moderne
Izvorni znanstveni rad / original research paper
Andrijana Kos-Lajtman
29 Jaga-baba na Haliču – pronađeni rukopis Ivane Brlić-Mažuranić
Jaga-baba na Haliču: A Recently Found Manuscript of Ivana Brlić-Mažuranić
Izvorni znanstveni rad / original research paper
Kristina Giacometti
51 Od čudesnoga do fantastičnoga: dimenzije svjetova Ivane Brlić-Mažuranić
i Nade Iveljić
From the Marvellous to the Fantastic: Dimensions of the Fictional Worlds of Ivana
Brlić-Mažuranić and Nada Iveljić
Izvorni znanstveni rad / original research paper
Oxane Leingang
65 Fiktionalisierung der eigenen Kriegskindheit in den Jugendromanen von
Anatolij Pristavkin
Fikcionalizacija vlastitoga ratnoga djetinjstva u romanima za mladež Anatolija
Pristavkina
Pregledni rad / review paper
Marnie Campagnaro
83 A Classic Work of Italian Literature: Italo Calvino’s Trilogy for Young
Readers
Klasično djelo talijanske književnosti: trilogija Itala Calvina za mlade čitatelje
Pregledni rad / review paper
Na koricama su reproducirani detalji knjige Nadzornikova deca Krstoslave Franić, izdanja iz 1924.
Zahvaljujemo gospođi Ljubici Wagner na suglasnosti za objavljivanje djela u Libri & Liberi. Primjerak
iz kojega objavljujemo faksimile vlasništvo je Knjižnice i čitaonice „Fran Galović” u Koprivnici.
The cover illustration represents details from the second 1924 edition of The School Inspector’s
Children by Krstoslava Franić. We wish to thank Mrs. Ljubica Wagner for giving us permission to
reprint the book in this issue of Libri & Liberi. The facsimiles come from the book owned by the Public
Library „Fran Galović” in Koprivnica, Croatia.
BAŠTINA • DUSTY COVERS
99
Krstoslava Franić and her Kajkavian Narrative Poem The School Inspector’s
Children / Krstoslava Franić i njezina kajkavska priča u stihovima
Nadzornikova deca
PRIKAZI • REVIEWS
129 Roald Dahl: Popular, Prolific, Controversial. Alston, Ann & Butler, Catherine, eds.
2012. Roald Dahl (Nada Kujundžić)
131 Issues in Narnia. Abate, Michelle Ann & Lance Weldy, eds. 2012. C. S. Lewis: The
Chronicles of Narnia (Martina Jurišić)
135 Tolkien, visoka fantastika, bajka i prapriča. Mrduljaš Doležal, Petra. 2012.
Prstenovi koji se šire: junačka potraga u djelima J. R. R. Tolkiena (Maja
Loborec)
137 Sveobuhvatan uvod u njemačku dječju književnost. Kümmerling-Meibauer,
Bettina. 2012. Kinder- und Jugendliteratur. Eine Einführung (Iris Šmidt Pelajić)
141 Neostvarena lakoća pisanja. Kolar-Dimitrijević, Mira. 2012. Tragovi vremena u
djelima Mate Lovraka (Tihomir Engler)
144 Svakodnevne priče o djetinjstvu. Marković, Jelena. 2012. Pričanja o djetinjstvu:
život priča u svakodnevnoj komunikaciji (Jelena Vignjević)
146 Mitska izvorišta Nazorovih djela. Franković, Sanja. 2012. Maslina i sveti lug:
Nazorove mitske teme i motivi (Patricia Marušić)
KRONIKA • EVENTS
151
International Conference The Child and the Book 2013: Children’s Literature,
Technology and Imagination. Research, Problems and Perspectives, Padua
(Italy), 21 − 23 March 2013 (Marnie Campagnaro)
152
Drugi Dani Vesne Parun, Šolta, 10. – 11. 4. 2013. (Diana Zalar)
153
Međunarodna znanstvena konferencija Od čudnovatog do čudesnog: 100 godina
Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića, Zagreb, 17. 4. 2013. i Slavonski Brod, 18. –
20. 4. 2013. (Jasna Ažman)
157
Međunarodna studentska konferencija Veliki dječji književnici/ice kao univerzalni
kapital, Slavonski Brod, 18. – 20. 4. 2013. (Azra Klempić)
159
Treća godišnja skupština Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti (HIDK),
Slavonski Brod, 18. 4. 2013. (Sanja Lovrić)
160
Kinder- und Jugendliteratur und -medien: Kulturalität, Interkulturalität,
Transkulturalität, Wien (Österreich), 9. – 11. 5. 2013 (Nadia Preindl)
162
Utjecaj hrvatske usmene tradicije u suvremenoj književnosti za djecu i mlade, Split,
28. 5. 2013. (Grozdana Ribičić i Diana Zalar)
166 Bilješke o autorima • Notes on Contributors
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 5-7
5
Uvodnik • Editorial
Drage čitateljice i čitatelji,
prvi broj drugoga godišta časopisa Libri & Liberi, treći u nizu,
donosi radove čija problematika zadire u različite europske
kulturne, umjetničke i književne kontekste povezane s djelima
dječje književnosti.
Rubriku Studije otvara rad Bettine Kümmerling-Meibauer
koja istražuje utjecaj izložbi dječjih knjiga s početka dvadesetoga
stoljeća na osvješćivanje važnosti likovnih aspekata takvih publikacija, kao
i dječjega umjetničkoga odgoja, a također i na pojavu avangardističke dječje
književnosti. Andrijana Kos-Lajtman izlaže opis i književnu analizu pronađenoga
rukopisa prvih dvaju poglavlja pripovijesti Jaga-baba na Haliču velike hrvatske
književnice Ivane Brlić-Mažuranić, koji razmatra u svjetlu autoričine biografije i u
kontekstu njezina zanimanja za slavensku mitologiju. Sljedeći rad također polazi
od stvaralaštva Ivane Brlić-Mažuranić. Kristina Giacometti uspoređuje književne
svjetove autoričinih Priča iz davnine sa svjetovima modernih bajki hrvatske
suvremene autorice Nade Iveljić, nastojeći pritom razlučiti obilježja umjetničke
bajke od obilježja fantastične priče, kao dviju srodnih, a ipak različitih vrsta
pripovijedi. Oxane Leingang razlaže autobiografske sastavnice romana za mladež
ruskoga književnika Anatolija Pristavkina s posebnim naglaskom na prikazivanju
autorovih traumatskih iskustava iz Drugoga svjetskoga rata. Marnie Campagnaro
u svojem je radu usmjerena na interpretaciju značaja likova trilogije Naši preci
talijanskoga književnika Itala Calvina interpretirajući protagoniste njegovih romana
kao utjelovljenja temeljnih obilježja ljudske naravi, a njihove potrage kao primjere
potrage za vlastitim identitetom u procesu odrastanja. Autorica visoku književnu
i odgojnu dimenziju Calvinove trilogije otkriva u iskoraku prema neobičnom i
drukčijem.
Uz redovite rubrike, u kojima prikazujemo knjige i događaje, u ovaj smo
broj uvrstili još i rubriku Baština, a u njoj pretisak zaboravljene slikovnice
Nadzornikova deca iz 1919., ponovno objavljene 1924. godine. Priču je hrvatska
autorica Krstoslava (Slava) Franić napisala na kajkavskom dijalektu, a autor
ilustracija potpisan je samo pseudonimom. Knjižica osvaja duhovitošću, svježinom
i subverzivnošću, te svjesnom usporednom upućenošću na odrasle i dječje čitatelje.
6
Uvodnik • Editorial
Uz pretisak objavljujemo rječnik manje poznatih riječi, bilješku o autorici, kao i
kratak zapis živih uspomena autoričinih rođakinja na „tetu Slavu“ i njezinu iznimnu
osobnost.
U nadi da ćete se i svojim radovima pridružiti dijalogu o ovim i drugim
aktualnim temama, unaprijed se radujem budućoj suradnji.
Smiljana Narančić Kovač
Dear Readers,
The first issue of the second volume of Libri & Liberi, the
third in a row, presents papers that refer to various European
cultural, artistic and literary contexts in connection with works of
children’s and young adult literature.
The section Studies opens with Bettina KümmerlingMeibauer’s research on the influence of major exhibitions of
children’s books from the early twentieth century on the awareness of the importance
of visual-art aspects of books for children and of children’s artistic education, as well
as on the appearance of avant-garde children’s literature. Andrijana Kos-Lajtman
presents a description and a literary analysis of the newly found manuscript of the
first two chapters of Jaga-baba na Haliču, written by the great Croatian writer and
celebrated children’s author Ivana Brlić-Mažuranić. The narrative is related to the
contexts of the author’s biography and of her interest in Slavic mythology. The
next paper also starts from Ivana Brlić-Mažuranić’s works. Kristina Giacometti
compares the literary worlds of her Croatian Tales of Long Ago with the worlds of the
modern fairy tales written by the contemporary author Nada Iveljić, and establishes
differences between the literary fairy tale and fantasy, considering them as related,
but still different kinds of narratives. Oxane Leingang examines autobiographical
elements in young adult novels of the Russian writer Anatolij Pristavkin, with
special emphasis on the author’s own traumatic experiences from World War II
presented in his fiction. Marnie Campagnaro focuses on the interpretation of the
characters of Our Ancestors, a trilogy by the renown Italian author Italo Calvino,
interpreting the protagonists of his novels as embodiments of the basic attributes
of human nature, and their quests as examples of the search for personal identity
during the process of maturation. She discovers the literary and educational value
of Calvino’s trilogy in his preferences for the unusual and different.
7
In addition to the regular sections Book Reviews and Events, this issue also
includes the section Dusty Covers, which offers the reprint of the forgotten Croatian
picturebook The School Inspector’s Children, originally published in 1919 and
reprinted in 1924. The text, a narrative poem, was written in Kajkavian dialect
by the Croatian author Krstoslava (Slava) Franić, and the illustrator is unknown,
although a clue is left by a pen name. The little book appeals with its humour,
originality and subversiveness, as well as with the crossover narrative explicitly
offered both to adult and child readers. The facsimiles of the book are accompanied
by a glossary of less known words, a note on the author and her work, and a short
account of her relatives’ vivid memories of “Aunty Slava” and her exceptional
personality.
I hope that you will also join the dialogue on these and other relevant topics
by sending us your own papers. I am looking forward to our future exchange of
thoughts and cooperation.
Smiljana Narančić Kovač
Studije
Papers
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 11-28
11
UDK 061.4(4):82(02.053.2)]=111
Bettina Kümmerling-Meibauer
University of Tübingen
[email protected]
Childhood and Modernist Art
Izvorni znanstveni rad / original research paper
Primljeno / received 05. 06. 2013.
This paper focuses on exhibitions of children’s books held in Austria,
Germany, and the Netherlands from the turn of the 20th century. These
exhibitions displayed children’s books, toys, and mural posters created
by renowned artists who were inspired by modernist art movements.
It is argued that these exhibitions and the accompanying discussions
had a great effect in changing attitudes towards children’s literature
and children’s culture. Many artists and pedagogues, belonging
to the British Arts & Craft Movement, the German and Austrian
“Kunsterziehungsbewegung”, and the Dutch “Kunst aan het Volk”,
emphasized the importance of early art education on the child’s
developing sense of aesthetic perception. These efforts undoubtedly
paved the way for the emergence of Avant-garde children’s books in
the 1920s and 1930s.
Keywords: Avant-garde, children’s culture, children’s drawing,
exhibition, modernism
Introduction
Nowadays it is common practice to exhibit children’s books and picturebooks
in libraries and museums, not to mention the increasing interest in the foundations
of special museums devoted to the collection, exhibition, and archiving of historical
and modern children’s literature. Prominent examples are the International Youth
Library in Munich, the picturebook museum “Burg Wissem” in Troisdorf, Germany,
the Eric Carle Museum of Picture Book Art in Amherst, USA, and the Picturebook
Museum in Iwaki City, Japan. Besides these museums, libraries, book conventions,
and academic institutions consecrate themselves to the exposition of children’s
books in different contexts. Considering this accretive interest, one has to bear in
12
B. Kümmerling-Meibauer: Childhood and Modernist Art
mind that the idea to publicly showcase children’s books in exhibitions is relatively
modern and actually emerged at the turn of the twentieth century. Surprisingly,
there is scant research on this topic as of yet, although it is definitely connected
with an essential change of the conception of childhood. In any case, the analysis
of children’s book exhibitions in the first decades of the twentieth century might
certainly give an insight into the development of children’s culture during this
time period that was characterized by a seminal shift in the acknowledgment of
childhood and art for children in several respects. Hence, this article looks into
the reasons for the increasing interest in exhibitions of children’s books on the one
hand, and the conception and variable receptions of some of these exhibitions on
the other hand. However, the idea to exhibit children’s books did not come out of
left field, but was strongly connected with a changing attitude towards children’s
upbringing, education at school, and estimation of children’s literature at the end of
the nineteenth and the beginning of the twentieth century.
In this regard, the year 1900 presents a benchmark for European children’s
literature and the changing attitudes towards the public representations of children’s
books. To begin with, that year (i.e. 1900) saw the publication of Ellen Key’s seminal
monograph Barnets århundrade (The Century of the Child) which first appeared
in English in 1909. Translated into several European languages, Key’s manifesto
foresees a new world order which allows children all over the world to live in
peace together and which fosters children’s abilities and interests. Driven by an
optimistic perspective and the prospect to revise traditional educational concepts,
Key propagated a new image of childhood that goes back to the pedagogical ideas
of Heinrich Pestalozzi and Friedrich Froebel. In addition, similar to the claims of
educational reform movements in Germany, the Netherlands, Switzerland, and
the United Kingdom, Key demanded the publication of aesthetically demanding
children’s books. Thus, Key became the mouthpiece of an increasing number
of educationalists, artists and authors who advocated a new era which could be
characterized by tolerance, peace, and mutual understanding. To achieve this,
reform pedagogues requested the reflection of novel topics in children’s literature
that should present an opposing model to the patriotic and nationalist overtones
that characterized a vast group of books for children. Key’s ideals particularly
influenced the German reform movement “Jugendschriftenbewegung”, founded
by Heinrich Wolgast in the 1890s, and the British Fabian Society, among whose
members was the renowned children’s book author Edith Nesbit. Key was also
a founding member of the so-called “Stockholm circle” that assembled leading
Swedish authors, literary critics, and educationalists. Among them were Laura
Fitinghoff and Selma Lagerlöf, who were stimulated by the lively debate on the
significance of children’s books for the child’s mental and aesthetic maturation
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 11-28
13
to write children’s books themselves (Kåreland 1977). Fitinghoff’s Barnen
ifrån Frostmofjället [The Children of the Frostmoor] (1907) and Lagerlöf’s Nils
Holgerssons underbara resa genom Sverige [The Wonderful Adventures of Nils
Holgersson] (1906/07) motivated a renewal in Swedish literature for children and
are now regarded as international children’s classics (Kümmerling-Meibauer 1999:
350-354; 591-594).
The ideals of reform pedagogy turned into a highly topical issue in Scandinavia
as well as in Germany and other West European countries. The promulgated
framework of the child’s natural development finally led to the concept “vom Kinde
aus”, that is, focusing on the child’s perspective and interest. This prominent aspect
found its way into contemporary picturebooks as well. In this respect, the German
picturebook Fitzebutze (1900), with poems by the couple Paula and Richard
Dehmel, and illustrations by Swiss artist Ernst Kreidolf, played an important
role. Published the same year as Key’s book, Fitzebutze achieved wide acclaim
as the first German children’s book which was evidently influenced by modernist
art on the one hand, and by reform pedagogy on the other hand. Although some
conservative critics complained about the colloquial speech adapted in the poems
and the awkward proportions and unusual colour scheme in the illustrations, other
influential coevals recognized the innovative traits of poems and pictures.1 The
overarching concept of this picturebook consisted in rendering an authentic image
of children’s world views and imaginative plays. In order to achieve this goal,
Paula and Richard Dehmel strove to reproduce the typical language of very young
children, including their mispronunciation and restricted grammar. This is already
evident in the eponymous poem, which focuses on the relationship between a little
girl called Detta and her favourite doll Fitzebutze. Since she is not able to correctly
pronounce the proper name “Vitzliputzli” (name of an Aztec god), she changes it to
Fitzebutze. While the poem consists of the girl’s unidirectional address towards her
doll, the illustrations do not show her at all, but focus on the strange-looking doll,
which is distinguished by an ugly face, a beard, an oblong body with dangling arms
and legs, a huge black hat, and a yellow dress (Fig. 1).
Ernst Kreidolf’s lavishly coloured watercolour illustrations apparently show
the artist’s withdrawal from the decorative and Biedermeier-like style of children’s
book illustration that was predominant until the end of the nineteenth century. The
illustrator’s commitment to a reduced stylization of figures and objects and the
omission of detailed settings in favour of a negative space are obviously borrowed
from modernist paintings. Other German book illustrators, such as Karl Ferdinand
Edmund von Freyhold, Josua Leander Gampp, and Karl Hofer, eagerly took up
1
The best overview of the controversy among critics and educationalists on the stylistic, linguistic,
and artistic value of this picturebook is given in Stark (2000: 93ff.).
14
B. Kümmerling-Meibauer: Childhood and Modernist Art
Fig. 1 Illustration by Ernst Kreidolf, published in Paula and Richard Dehmel:
Fitzebutze. (1900).*
Sl. 1. Ilustracija Ernsta Kreidolfa, objavljena u slikovnici Paule i Richarda
Dehmela: Fitzebutze. (1900).*
*
All the images in this paper come from books that were published before 1923, so that they are not
affected by copyright laws. The images can be seen in colour in the electronic version of this issue.
To view all the images in full resolution please visit <www.librietliberi.org>.
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 11-28
15
Kreidolf’s major achievements, thus enticing the first modern wave in German
children’s book illustration that had its peak in the first decade of the twentieth
century.
Yet Ernst Kreidolf was not the only artist that had a huge impact on picturebook
illustration at the turn of the century. Surprisingly, the American artist William
Nicholson received a gold medal for a series of woodcuts that he created for the
picturebook The Square Book of Animals (1899), at the world exposition in Paris
in 1900. It is the first time that picturebook illustrations were awarded at a world
exhibition, and this achievement evidently proved the increasing estimation of
children’s book illustration in the art world (Olson 2012). Another important case in
point is the eighth exhibition of the Viennese “Secession” in 1900, where a selection
of picturebooks created by Walter Crane and Maurice Boutet de Monvel were on
show.2 While Crane was mainly inspired by the British Art & Craft Movement,
Boutet de Monvel’s artistic achievements showed the influence of French Art Deco.
In any case, Crane’s and Boutet de Monvel’s picturebooks were enthusiastically
received by Austrian modernist artists and stimulated the creation of aesthetically
demanding picturebooks by Austrian illustrators who constituted the so-called
“Wiener Schule” [Viennese School] (Heller 2008: 15).
At the same time, many modernist artists like Marc Chagall, Juan Gris, Wassily
Kandinsky, Joan Miró, and Pablo Picasso affirmed a debt to child art in the form of
extensive personal reference collections and in their own artistic work. Paul Klee,
for instance, collected the drawings of his little son and openly admitted that these
drawings were the inspiration sources for his famous paintings. It is no wonder
that this increasing interest merged with a shift in the appreciation of children’s
drawings which were regarded as a reflection of the child’s internal state rather
than a kind of technical activation and skill. Publications, such as drawing guides
for children and monographs dealing with the investigation of children’s drawings,
and the establishment of drawing classes for talented children at art schools and
academies, shaped this accretive interest in different ways (Kelly 2004; Menefee
2012). In this respect, the Austrian art teacher Franz Cizek played a significant
part. He was a pioneer in art education and had started to teach drawing to children
aged 5 to 10 years in 1897. In his book Das freie Zeichnen [Free Drawing] (1925),
he propagated that children should learn to draw freely, thus stimulating their
imagination. Because of his increasing popularity, Cizek was appointed professor
in the Vienna School of Art, and his lessons were granted official status by the
Austrian government in 1906 (Bisanz 1985; Laben 2006). Cizek’s main goal
Walter Crane’s artwork and picturebooks had already been shown in a travelling exhibition in
2
Germany in 1894 (Ries 1996: 93).
16
B. Kümmerling-Meibauer: Childhood and Modernist Art
consisted in stimulating the child’s creative power. One of his methods to awaken
children’s latent and spontaneous artistry consisted in playing background music
while the pupils were engaged in their work. The works created in these art classes
were frequently shown in exhibitions in Vienna. A selection of the best artworks,
drawings, book illustrations, cards, and mural posters travelled through Europe and
the USA from 1920 to 1928, attesting the increasing interest in child’s art (Heller
2008).
In addition, young children’s scribbles and mark-making were now regarded
as prominent forerunners of more distinguished and elaborated pictures, thus these
early attempts were considered evidence of the young child’s power of imagination.
In this regard, the concept of the child’s “innocent eye” was a seminal metaphor that
cropped up in brochures and articles focusing on the impact of children’s drawings
on the child’s singular world view (Fineberg 1997). Thus, artists, psychologists and
educationalists believed that children were able to render an authentic and naïve
image of nature in their drawings.
Moreover, modern art found its access to the child facilitated by new
educational theories. Otherwise, educational theory considered artistic innovations
as an aesthetic language that children should learn, since one of the prominent
ideas among the educational reformers was the prospect that an appreciation of art
and beauty should be fostered in children. These new ideas had been developed by
Maria Montessori who suggested that children should encounter beautiful things in
their surroundings, stressing the impact of colour, brightness, and simple forms on
the young child’s developing aesthetic sense of beauty and harmony. Montessori’s
educational concepts exerted a great impact on artists who tried to approach the
world of the child from scientific and artistic viewpoints. A seminal step in this
direction was the “Kunsterziehungsbewegung” [Art Education Movement],
founded by Alfred Lichtwark. Lichtwark had been the director of the Kunsthalle
at Hamburg since 1886 and aimed at introducing the child to the evaluation of
art in a general sense. Influenced by the British Arts & Craft movement and the
influential writings by art historian Robert Anning Bells, Lichtwark advocated
museum lessons for children, thus promoting their creative, emotional and
cognitive development. As Lichtwark conveys in Übungen in der Betrachtung von
Kunstwerken [Exercises in the Examination of Works of Art] (1900), the child’s
surroundings, encompassing architecture, furniture, school material, and children’s
books, should be distinguished by the capacity to foster the child’s developing
perception of “beauty” and “harmony”.
At the same time, Heinrich Wolgast claimed that children’s early encounter
with picturebooks and illustrated books potentially influenced their appreciation
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 11-28
17
of literature and art. Wolgast stressed the importance of aesthetically suitable
picturebooks and suggested establishing a personal union of teachers, publishers,
and artists in order to achieve this goal. Wolgast expressed his thoughts in a small
book, Über Bilderbuch und Illustration [About Picturebook (!) and Illustration]
(1894), which was hardly noticed by scholars working in the realm of children’s
literature, since they solely focused on Wolgast’s notorious and controversially
discussed pamphlet Das Elend unserer Jugendliteratur [The Calamity of Our
Literature for Youth] (1899).
All in all, these diverse efforts led to the request to produce aesthetically
demanding artwork for children, including picturebooks, illustrated story books,
mural posters, and toys. The notion of “neue Buchkunst für Kinder” (new book
art for children) became prominent among ambitious publishers and illustrators,
giving rise to the foundation of specific journals, such as the German Kind und
Kunst [Child and Art] (1904-1906) and the Dutch Het Kind [The Child] (19001955). These journals were dedicated to the propagation of children’s art and the
investigation of the impact of art on the child’s developing sense of beauty and
harmony. Although they were often ephemeral, these journals witness the essential
task to take art for and art by children seriously.
Three Seminal Exhibitions on Children’s Art and Art for
Children
The advent of the new century evidently inspired many artists, authors,
publishers, and pedagogues to vigorously demand a novel approach towards
children, who were regarded as representatives of the future generation. Since
children’s literature was considered an important means to support children’s
aesthetic and mental education, reform pedagogues, teachers, and book authors
searched for innovative methods to spread their ideals. While some educationalists
and teachers advocated the establishment of libraries devoted to children and their
books, others suggested appealing to a broader audience by showcasing children’s
books accompanied by toys for children in public spaces, such as libraries and
museums.
In the following, I will focus on three exhibitions that displayed children’s art
in combination with art for children, that is, books, mural posters, and toys. These
exhibitions were shown in Austria, Germany, and the Netherlands from the turn
of the century until the end of the 1910s. Since these exhibitions have not been
thoroughly investigated by art historians and children’s literature researchers as
of yet, and the source material is often poorly accessible, it cannot be established
18
B. Kümmerling-Meibauer: Childhood and Modernist Art
with certainty how many exhibitions exactly were presented in the first decade of
the twentieth century. Just a few were complemented by catalogues that listed the
items on show and explained the underlying concepts of the expositions. Despite
the deficient availability of relevant sources, the reviews published in journals and
magazines and the exhibition catalogues demonstrate that these exhibitions were
highly significant, since they presented an array of children’s books and toys which
were influenced by modernist and Avant-garde movements.
The first exhibition devoted to children’s art and art for children was shown
in 1901 in Berlin and circulated in other German and Austrian cities during the
course of two years (Brünn 1901, Magdeburg 1901, Leipzig 1902, Wien 1902).3 As
the title of the exhibition and the accompanying catalogue Die Kunst im Leben des
Kindes [The Art in the Life of Children] already indicates, the focus was on those
artworks that were considered relevant for the child. In other words, children’s
books, mural posters, and toys were on show, but also a selection of children’s
drawings, created by children aged from 2½ up to 8 years of age. Numerous articles
and reviews appeared in newspapers and journals that praised the concept of the
exhibition and the chance to get an insight into modern children’s book publishing
and the toy industry.
This successful exhibition had immediate successors in Germany, but also in
the Netherlands, as well as in Austria. In 1906 the society “Kunst aan het Volk”
[Art for the Folk]4 initiated the seminal exhibition “Kind en Kunst” [Art and
Child] (1906) that was shown in the Stedelijk museum in Amsterdam (Fig. 2).
Under the auspices of furniture designer Willem Penaat and architect H.P. Berlage,
this exhibition showcased illustrations, mural posters, toys, furniture, original
illustrations, and children’s books, both from the Netherlands and from abroad.5
Special focus was given to picturebooks from the UK, especially those influenced
by the Arts & Craft Movement. This exhibition travelled to The Hague the same
year and was obviously presented in other Dutch cities as well. Another exhibition,
“Kind und Kunst” (1908) was presented at the Herzog Rainer Museum für Kunst
An exhibition of mural posters for schools was also presented at the famous cabinet for copperplate
engravings in Dresden in 1901.
4
This society was founded in 1904 and requested that art should be practical and appeal to the folk.
Driven by a socialist impetus, Kunst aan het Volk established a library for children in Amsterdam
in November 1906 where children from the laboring classes could borrow children’s books which
were usually not affordable because of the high book prices (de Bodt 2003).
5
The array of diverse works of art for children, including furniture and toys, evidently illustrates the
organizers’ exhibition concept, that is, to show that children are aesthetically affected by all things
in their surroundings. Consequently, Penaat and Berlage conclude that children should be exposed
to beautiful objects from the early years on.
3
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 11-28
19
Fig. 2 Cover of the Dutch exhibition catalogue Kind en Kunst. (1906).
Sl. 2. Prednja stranica korica nizozemskoga kataloga izložbe Kind en Kunst. (1906).
und Gewerbe in Vienna. In the same year, the Kunst-Schau (Art Show) in Vienna
convincingly presented art for children and art by children. This exhibition, which
was organized by an artist group under the auspices of Gustav Klimt, showed
the best and most innovative Austrian artwork of that time. Several rooms were
dedicated to toys, children’s drawings, graphic reproductions, and illustrated books
for children, among them Oskar Kokoschka’s much-debated Die träumenden
Knaben [The Dreaming Boys] (1908).
The jubilee exhibition of the “Nederlandse Vereeniging ‘Schoonheid in
Opvoeding en Onderwijs’” [Dutch Society “Beauty in Education and Teaching”]
was presented in The Hague in 1914 with the title “Schoonheid in het leven van
het volkskind” [Beauty in the Life of the Folk Child], accompanied by a small
catalogue that lists the books, including prices.
20
B. Kümmerling-Meibauer: Childhood and Modernist Art
In addition, from 1905 art schools and schools of advanced arts in Vienna
and other Austrian and German cities started to showcase toys and picturebook
illustrations in their annual winter exhibitions in order to convince publishers and
customers of the exceptional quality of the artworks. While the picturebooks and
drawings in these exhibitions were usually individual copies, the manufactured
toys were produced in small numbers. Some of these objects crossed the channel in
subsequent years, when they were shown in the UK in travelling exhibitions (Heller
2008). Most of these items are now in private collections or museums; however,
some objects from these exhibitions might have been lost forever.
The exhibitions in Berlin (1901), Amsterdam (1906), and The Hague (1914)
were documented in catalogues. In contrast to the Berlin and Amsterdam catalogues
which included extensive articles written by the organizers and some experts in the
realm of children’s drawings and art education, the The Hague catalogue did not
include comprehensive essays at all. Although these catalogues just consisted of
written texts and lists of exhibited books, posters, and toys, it is possible to get an
impression of the number and variety of artworks and objects on display. With the
notable exception of one children’s drawing, printed in the Berlin catalogue, these
catalogues do not have illustrations. Interestingly, the drawing in question was
created by Prince Friedrich Wilhelm, the later German Emperor Friedrich Wilhelm,
as the caption under the illustration stated. However, neither the age of the artist
nor the topic of the picture is given. In the picture, which is separated into three
sections, two soldiers on horseback and a hunter with a gun and a dog are depicted
(Fig. 3).
As the foreword by Max Osborn in the Berlin catalogue and the introduction
by Ben Wierink6 in the Amsterdam catalogue make evident, the items on show
were subjected to a restrictive selection process. Only those books, posters, and
toys were exhibited that met the rigorous criteria established by the organization
committee. These criteria not only referred to the printing and material quality of the
objects, but also to their aesthetic value, thus serving the purpose to train the senses
and the imagination as a counterpoint to the strict training of the mind at school
(Die Kunst im Leben des Kindes, 1901: 8). In order to reach this goal, Osborn and
Wierink demanded a reform of drawing lessons at school. Instead of mechanical
drawing instructions both authors favoured the stimulation of the child’s artistic
and imaginative creativity by choosing adequate child-like topics and by enticing
the students to follow their own ideas and inspirations.
Ben Wierink was a renowned illustrator and toymaker who illustrated several children’s books. Two
of his books for children were shown at the exhibition. See de Bodt & Heij (2009).
6
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 11-28
21
Fig. 3 Child drawing by Prince Friedrich Wilhelm printed in the exhibition
catalogue Die Kunst im Leben des Kindes (1901: 81).
Sl. 3. Dječji crtež Princa Friedricha Wilhelma otisnut u izložbenom katalogu Die
Kunst im Leben des Kindes (1901: 81).
This claim was additionally emphasized in the German catalogue that contains
an article about the child as artist, written by Otto Feld. Initially, the author regrets the
scarce appraisal of children’s drawing. As compensation he recommends fostering
the child’s power of observation in order to instil a sense of form and colour (85).
Feld stresses that increasing drawing skills improve the child’s capacity to mentally
store images of objects and actions. In this respect he suggests that children should
be encouraged to meticulously observe their surroundings in order to draw authentic
pictures. Therefore, Feld believes that observation, imagination, and memory are
closely connected with each other and that this combination enables children to
increase their world knowledge and aesthetic sensation in the long run.
22
B. Kümmerling-Meibauer: Childhood and Modernist Art
In any case, the main aim of the German exhibition was not only to show
what already exists, but also what is missing (Kind und Kunst, 1901: 16f). The
exposition of commendable picturebooks from other countries mostly served the
purpose to present models for the national children’s book market. In this regard,
the catalogue had the further purpose to highlight the essential issues of “good”
artwork for children. In order to understand the premises of the assertive notion
“good” with respect to children’s books, art historian Wilhelm Spohr contributed
an article on “Künstlerische Bilderbücher” [Artistic Picturebooks] and listed some
properties that should be considered when evaluating illustrated books for children.
To achieve a convincing argumentation, Spohr connected aspects that accord
with results from child psychology, art theory, and art criticism. When reading his
argumentation, it becomes quite clear that Konrad Lange’s study Die künstlerische
Erziehung der deutschen Jugend [The Artistic Education of German Youth] (1893)
was Spohr’s model. Like Lange, Spohr emphasized that “good” picturebooks should
be “kindgemäß” (suitable for children). Only those picturebooks that observe the
young child’s mental, emotional, and aesthetic capacities fall into this category.
Therefore, Spohr claimed that the child’s preferences for bright colours and strong
contours should find their way into contemporary children’s book illustration. In
addition, he requested that these picturebooks should be childlike, but not childish,
and that they should address adults, who function as mediators, as well. What is
compelling is that Spohr attempted to describe the vague notion of “beauty” in
relation to picturebooks. In this regard, he argued that picturebooks for children
should follow certain rules the regularities of which refer to the child’s fondness
of clear colours, shapes, and contours, which should not be disturbed by purely
decorative elements, subtle hues and complex perspectives (see also Lange 1893:
44). Interestingly, Spohr did not use the adjective “beautiful” when describing the
effects of such picturebooks, but he applied – in accordance with Lange – the notion
“charakteristisch” (characteristic) (51). Characteristic are those picturebooks that
meet the young child’s interests, that is, preferences for simple shapes, primary
colours without shades, black contours, flat presentation of surfaces and settings,
and the reduction of forms. Regarding these aspects, Spohr comes to the surprising
conclusion that these criteria are only fulfilled by contemporary art, thus drawing
a direct line from modernist art movements to true picturebook art (53). This
assertion is striking, since it apparently shows that the amalgam of contemporary
art and modern picturebook illustrations was recognized by artists as well as art
historians and many other people working in the realm of publishing for children,
education, and academic research.
Interestingly, the Dutch catalogue (1906) emphasizes more or less the same
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 11-28
23
aspects that emerge in the German catalogue. Ben Wierink (1906: 12) points out that
the major intention of the exhibition consists in inculcating a sense of beauty and a
longing for harmonious and balanced design. The underlying principles are clearly
stated: toys and children’s books should be distinguished by a simple and clear
design and bright colours with a preference for primary colours, since according
to the psychology of perception young children are not able to distinguish subtle
nuances of shade. In addition, the organizers claim that toys should meet the demands
of children, that is, they should be characterized by purity and constructional
simplicity in order to entice the child’s imagination and to contribute to the child’s
pleasure. However, what makes this exhibition exceptional in comparison to the
German and Austrian exhibitions, is the organizing principle to directly contrast
“good” and “bad” picturebooks in the same room in order to show the public
quite plainly the differences between both corpuses. Interestingly, the examples of
“bad” picturebooks are not listed in the catalogue that only recommends “good”
picturebooks. By checking reviews and newspaper articles, it is possible to get an
impression which types of picturebook have been considered “bad”. To this group
belong those works that are either distinguished by a didactic overtone or by poor
printing quality and iniquitous book design. As for the latter aspect, the organizers
especially envisaged picturebooks influenced by Biedermeier and the typical style
of the Wilhelminian period artists whose illustrations are often overburdened with
decorative frames, detailed depictions of settings and an unsatisfying arrangement
of pictures and text on the page. In this respect, the organizers showed a preference
for picturebooks about nature, animals, and children’s play on the one hand, and
minimalist and modernist illustrations on the other hand.
Also in this exhibition, the underlying principle consisted in teaching the
audience to recognize “artistically valuable” artworks and books, thus maintaining
the development of the child’s “good” taste. Although the idea that children and
adults would perceive the difference between bad and beautiful books simply by
seeing the exhibited copies seems to be quite naïve from a distanced perspective,
this concept clearly reveals an optimistic worldview.
When comparing the catalogues of the German and Dutch exhibitions and the
reviews about the other exhibitions mentioned above, two further aspects come
to the fore, namely, a preference for typical genres, such as fairy tales, fables, and
poems, and the occurrence of specific illustrators in all exhibitions, for example, Elsa
Beskow, Maurice Boutet de Monvel, Rie Cramer, Walter Crane, Kate Greenaway,
Ernst Kreidolf, William Nicholson, Sybille von Olfers, and Benjamin Rabier, to
name just a few. Moreover, the two Dutch catalogues enumerate illustrators from
the Netherlands, such as Nelly Bodenheim, Theo van Hoytema, Jan Rinke, and
24
B. Kümmerling-Meibauer: Childhood and Modernist Art
Henriette Willebeek le Mair, whereas the Berlin catalogue mentions German artists
like Ernst Kreidolf7 and Lothar Meggendorfer. For most of the Dutch and German
illustrators included, it was the beginning of their career as picturebook artists.
These illustrators were and are still held in high esteem among critics, collectors,
and researchers, and their major works are nowadays regarded as children’s classics.
The role of these exhibitions for the initial canonization of picturebooks in general
and specific illustrators in particular has not been considered until now, although
a thorough analysis of the picturebook selection and the underlying criteria would
certainly give an impressive insight into the canon processes within the field of
children’s literature.8
Moreover, the success of these exhibitions also lies in the fact that picturebooks
influenced by modernist style became accepted among the general public. Without
the efforts of these travelling exhibitions and the close cooperation of engaged
publishers, artists, and educationalists, the heyday of Avant-garde children’s
literature in the 1920s and 1930s would not have taken place. The endeavour of
contemporary picturebook authors and illustrators to cross the border between
applied picturebook art and highly esteemed autonomous art targeted at an adult
audience was fruitful in different respects. Firstly, renowned artists started then to
consider picturebook illustration as a profitable and intellectually demanding task
and thus created exceptional picturebooks the artistic appeal of which did not fade
over the course of time. Secondly, modernist traits, such as minimalist design, clear
outline of shapes, reduction of the colour scheme, and distinct typography, cropped
up in picturebooks for children and paved the way for the acceptance of Avantgarde techniques and experiments in the realm of children’s literature in the 1920s
and 1930s. Thirdly, the request of publishers and librarians to create children’s
books that should be both artistically demanding and reasonably priced led to a
broader distribution of these modernist books in libraries, bookshops and domestic
homes. In either case, the exhibitions and the attendant circumstances apparently
contributed to the establishment of an early picturebook canon which endures until
today.
Additionally, when considering these exhibitions, one has to keep in mind that
the political and societal climate changed during the first decade of the twentieth
century, finally leading to the outbreak of World War I. Unfortunately, children were
not excluded from the national and patriotic atmosphere that governed European
policy and discharged itself in blunt ideology. Although these changing attitudes
Two titles by Kreidolf are included: Fitzebutze (1900) and his debut Blumenmärchen (Flower Fairy
Tales, 1898).
8
For historical studies on canon processes in children’s literature, see Clark (2003) and KümmerlingMeibauer (2003).
7
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 11-28
25
also touched upon the educational institutions and educational circles focusing
on children’s literature and culture, there still existed a certain resistance among
educationalists, critics, publishers, authors and illustrators, who appealed to the
audience to cling to the ideals of reform pedagogy and the thoughts propagated
in Ellen Key’s seminal work about the century of the child. Considering this, the
exhibitions on contemporary children’s books from different countries disregarded
these patriotic overtones. They not only advocated that just the best artworks are
good enough for children, but also pressed for the crossing of national borders and
to appreciate the artistic and educational efforts in other countries. The organizers
of the German, Austrian, and Dutch exhibitions took it for granted that they would
display illustrated children’s books and picturebooks from different European and
non-European countries in order to demonstrate the increasing artistic quality of
picturebooks from France, Italy, the Netherlands, the UK, and even Japan and
the USA.9 Therefore, these exhibitions might be regarded as forerunners of the
ambitious projects of international institutions, such as UNESCO, to foster mutual
understanding by means of children’s books after 1945.10
Conclusion
Although the outbreak of the First World War presents a noticeable disruption
of these promising endeavours, the intersection of children’s culture and modernism
did not stop with the war. A reconsideration of the primordial educational ideals of
the turn of the century in combination with a flourishing children’s book industry
started at the beginning of the 1920s.
Artists, belonging to diverse Avant-garde movements, such as Dadaism,
Expressionism, Surrealism, and Cubism, turned towards children’s literature and
culture, and created fascinating works for children, whether picturebooks, toys,
clothes or furniture.11 Especially the Bauhaus that was founded in 1919 at Weimar
The catalogue from the exhibition in The Hague includes 83 Dutch and 46 foreign picturebooks and
illustrated books.
10
UNESCO promoted children’s book exhibitions in libraries, but also book series for children
that focus on the depiction of children’s everyday life in different European and Non-European
countries. The photo book series by Anna Riwkin-Brick (with texts by Astrid Lindgren), Dominique
Darbois and Tim Gidal (with texts by Sonia Gidal) were eminently successful with high print runs
and translations into several world languages. Cf. Ehriander (2011) on Anna Riwkin-Brick’s photo
books.
11
The relationship between children’s literature and Avant-garde movements is not well understood.
Studies focusing on the history of Avant-garde movements usually do not mention the impact on
children’s literature; see, for instance, Klinger (2004). A concise overview is given in Perez (1998);
the connection between Avant-garde and children’s culture at the turn of the century is at the fore of
Olson’s comprehensive study Children’s Culture and the Avant-garde (2012). An edited volume on
this topic is in preparation; see Druker & Kümmerling-Meibauer (forthcoming).
9
26
B. Kümmerling-Meibauer: Childhood and Modernist Art
is characterized by an overarching interest in children’s culture and arts which was
reflected in the arts classes guided by renowned Bauhaus artists, such as Lionel
Feininger, Paul Klee, Laszlo Moholy-Nagy, and Oskar Schlemmer. In order to
promote artworks for children, Bauhaus artists arranged various exhibitions in
Weimar, and later in Dessau, and even showcased selected products at art fairs. Last
but not least, the idea to spread innovative children’s books by means of exhibitions
was continued as well. For instance, several exhibitions focusing on Soviet Avantgarde children’s books were shown in various European capitals and cities, such
as Amsterdam (1929),12 Paris (1929),13 Zurich (1930), and Copenhagen (1932),
during and soon after the 1920s.
The concept of these exhibitions clearly indicates that they might be considered
as followers of those early exhibitions that disseminated modernist picturebooks
and illustrated books at the turn of the twentieth century. In a nutshell, an in-depth
investigation of these and other exhibitions of children’s literature since the turn
of the twentieth century would certainly give interesting insights into the mutual
influence of modernism, Avant-garde movements, children’s culture and literature,
and childhood images, thus connecting the scholarly investigation of children’s
literature with other academic fields, primarily childhood studies, art history, and
museology.
References
Primary Sources
Catalous van de tentoonstelling ‘Kind en kunst’, in ennegezet door de commissie voor
schilderkunst en die voor architectuur en nijversheidskunst gedurende do maand
januari 1906 in het Stedelijk Museum, Amsterdam. 1906. Exhibition catalogue.
Amsterdam: Stedelijk Museum.
Dehmel, Paula and Richard Dehmel. 1900. Fitzebutze. Illustrated by Ernst Kreidolf.
Leipzig: Insel Verlag.
Die Kunst im Leben des Kindes. 1901. Ausstellung im Hause der Berliner Secession. Preface
by Max Osborn. Leipzig: Seemann.
Die Kunst im Leben des Kindes. 1902. III. Ausstellung des Künstlerbundes Hagen und des
Deutschen Buch-Gewerbe-Vereins in Leipzig. Leipzig: Seemann.
Schoonheid in het leven van het volkskind. 1914. Amsterdam: NVSO.
Secondary Sources
Bisanz, Hans et al., eds. 1985. Franz Cizek. Pionier der Kunsterziehung (1865-1946).
Historisches Museum der Stadt Wien, 20. Juni bis 3. November 1985. Wien: Museen
der Stadt Wien.
In order to commemorate the tenth anniversary of the State Publishing House GIZ, the Soviet Society
for Cultural Relations with Foreign Countries (VOKS) exhibited a selection of picturebooks. All
books on display were published between 1926 and 1929 in Moscow and Leningrad by the State
Publisher. The Amsterdam exhibition was visited by more than 5.000 people and more than 700
copies of the Russian books were sold. In addition, a series of eight picturebooks had been selected
for translation into Dutch (Lemmens and Stommels, 2009).
13
The exhibition in Paris was reconstructed by Michielsen (2010).
12
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 11-28
27
Bodt, Saskia de. 2003. Prentenboeken, ideologie en illustratie, 1890-1950. Amsterdam:
Ludion.
Bodt, Saskia de & Jan Jaap Heij, red. 2009. Bernard Willem Wierink 1856-1939. Assen:
Drents Museum.
Cizek, Franz. 1925. Das freie Zeichnen. Wien: Schroll.
Clark, Beverly Lyon. 2003. Kiddie Lit. The Cultural Construction of Children’s Literature
in America. Baltimore: The John Hopkins UP.
Druker, Elina & Bettina Kümmerling-Meibauer, eds. Forthcoming. Children’s Literature
and European Avant-garde. Amsterdam: John Benjamins.
Ehriander, Helene. 2011. “Everyday and Exotic: Astrid Lindgren’s Co-operation with
Anna Riwkin-Brick.” In Beyond Pippi Longstocking. Intermedial and International
Aspects of Astrid Lindgren’s Works, edited by Bettina Kümmerling-Meibauer & Astrid
Surmatz, 155-172. New York: Routledge.
Feld, Otto. 1901. “Das Kind als Künstler”. In Die Kunst im Leben des Kindes, 79-93.
Leipzig: Seemann.
Fineberg, Jonathan. 1997. The Innocent Eye: Children’s Art and the Modern Artist.
Princeton, NJ: Princeton UP.
Heller, Friedrich C. 2008. Die bunte Welt. Handbuch zum künstlerisch illustrierten
Kinderbuch in Wien 1890-1938. Wien: Christian Brandstätter Verlag.
Kåreland, Lena. 1977. Gurli Linders barnbokskritik. Stockholm: Rabén & Sjögren.
Key, Ellen. 1909. The Century of the Child. New York: Putnam.
Kelly, Donna Darling. 2004. Uncovering the History of Children’s Drawing and Art.
Westport, CT: Praeger.
Klinger, Cornelia. 2004. Das Jahrhundert der Avantgarden. München: Fink.
Kümmerling-Meibauer, Bettina. 1999. Klassiker der Kinder- und Jugendliteratur. Ein
internationales Lexikon. 2 vols. Stuttgart and Weimar: Metzler.
Kümmerling-Meibauer, Bettina. 2003. Kinderliteratur, Kanonbildung und literarische
Wertung. Stuttgart & Weimar: Metzler.
Laben, Rolf. 2006. Franz Cizek und die Wiener Jugendkunst. Wien: Schlebrügge.
Lange, Konrad. 1893. Die künstlerische Erziehung der deutschen Jugend. Darmstadt:
Bergstraeßer.
Lemmens, Albert, and Serge Stommels. 2009. Russian artists and the children’s book 18901992. Nijmegen: LS.
Lichtwark, Alfred. 1900. Übungen in der Betrachtung von Kunstwerken. Dresden:
Kühtmann.
Menefee, Joan. 2012. “Art and Data: Children’s Mark-Making and Modernity”. The Lion
and the Unicorn 36: 225-244.
Michielsen, Béatrice. 2010. Promessas de Futuro. Blaise Cendrars y el libro para niños en
la URSS / 1926-1929. Malaga: Museo Picasso.
Olson, Marilynn. 2012. Children’s Culture and the Avant-Garde. London: Routledge.
Perez, Carlos, red. 1998. Infancia y arte moderno. Ivam Centre Julio González. Valencia:
IVAM Institute Valencià d’Art Moderne.
Ries, Hans. 1996. “Deutsche Bilderbuchkritik zwischen Wolgast und dem ʻDritten Reich’”.
In Theorien der Jugendlektüre. Beiträge zur Kinder- und Jugendliteraturkritik seit
Heinrich Wolgast, edited by Bernd Dolle-Weinkauff & Hans-Heino Ewers, 77-104.
Weinheim and Munich: Juventa.
Spohr, Wilhelm. 1901. “Künstlerische Bilderbücher”. In Die Kunst im Leben des Kindes,
49-59. Leipzig: Seemann.
28
B. Kümmerling-Meibauer: Childhood and Modernist Art
Stark, Roland, ed. 2000. Fitzebutze. 100 Jahre modernes Kinderbuch. Marbach: Deutsche
Schillergesellschaft.
Wierink, Ben. 1906. “Inleiding”. In Catalogus van de tentoonstelling ‘Kind en kunst’. 1214. Amsterdam: Stedelijk Museum.
Wolgast, Heinrich. 1894. Über Bilderbuch und Illustration. Hamburg: Selbstverlag
(Kommission Conrad Kloss).
Bettina Kümmerling-Meibauer
Sveučilište Eberhard Karl u Tübingenu
Eberhard Karls Universität Tübingen
Djetinjstvo i umjetnost moderne
U članku se autorica bavi izložbama dječjih knjiga s početka dvadesetoga stoljeća u
Njemačkoj, Austriji i Nizozemskoj. Ondje izložene knjige, igračke i zidne plakate izradili su
znameniti umjetnici koji su inspiraciju za svoj rad pronalazili u modernističkim umjetničkim
strujanjima. Te su izložbe, kao i rasprave koje su one potaknule, znatno pridonijele sve
većemu uvažavanju dječje književnosti i dječje kulture. U tome su kontekstu umjetnici i
pedagozi bliski britanskome pokretu Art & Craft Movement, njemačkome i austrijskome
pokretu Kunsterziehungsbewegung, kao i nizozemskome pokretu Kunst aan het Volk, isticali
značaj ranoga umjetničkoga odgoja u smislu razvijanja estetskoga zamjećivanja koje je kod
djece tek u začetku. U članku se, povrh toga, napominje da su ta nastojanja također utrla
put prodoru avangardističke dječje književnosti dvadesetih i tridesetih godina dvadesetoga
stoljeća.
Ključne riječi: izložba, avangarda, dječja književnost, dječji crtež, modernizam
Kindheit und die Kunst der Moderne
Dieser Beitrag befasst sich mit einigen bedeutenden Kinderbuchausstellungen, die
seit der Jahrhundertwende in Deutschland, Österreich und den Niederlanden gezeigt
wurden. Die ausgestellten Bücher, Spielsachen und Wandbilder entstammen dem Schaffen
namhafter Künstler, die sich von modernistischen Kunstströmungen inspirieren ließen. Die
Ausstellungen und die durch sie ausgelösten Diskussionen übten einen großen Einfluss
auf die zunehmend hohe Wertschätzung von Kinderliteratur und Kinderkultur aus. In
diesem Kontext betonten jene Künstler und Pädagogen, die dem britischen „Arts & Craft
Movement“, der deutschen und österreichischen „Kunsterziehungsbewegung“ oder der
niederländischen „Kunst aan het Volk“-Bewegung nahestanden, die Bedeutung der frühen
Kunsterziehung für die sich noch entwickelnde ästhetische Wahrnehmung des Kindes.
Darüber hinaus wird in diesem Artikel veranschaulicht, dass diese Bestrebungen den Weg
für den Durchbruch der Kinderliteratur der Avantgarde in den 1920er und 1930er Jahren
bereiteten.
Schlüsselwörter: Ausstellung, Avantgarde, Kinderkultur, Kinderzeichnung, Modernismus
29
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 29-50
UDK 821.163.42.09-93BRLIĆ-MAŽURANIĆ
Andrijana Kos-Lajtman
Sveučilište u Zagrebu, Učiteljski fakultet - Odsjek u Čakovcu
[email protected]
Jaga-baba na Haliču – pronađeni rukopis Ivane
Brlić-Mažuranić
Izvorni znanstveni članak / original research paper
Primljeno / received 9. 5. 2013.
Rad donosi uvid u tekst Ivane Brlić-Mažuranić Jaga-baba na Haliču,
do sada u većem dijelu nepoznat, čiji je rukopis u travnju 2012.
pronađen u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Riječ je
o pripovjednom tekstu čija je radnja smještena na Halič, brdo u okolici
Varaždina, u kraju s kojim je Ivana Brlić-Mažuranić bila povezana
snažnim obiteljskim vezama. Pripovijest nije dovršena i fragmentarnog
je karaktera, a tek je parcijalno objavljena u Zagorskome kolendaru
1960. Nakon autoričine smrti rukopis je pripao njezinu sinu Ivi Brliću,
a nakon toga, do nedavnoga pronalaska, iako je tekst naslovno bio
zaveden u Arhivu obitelji Brlić, gubi mu se svaki trag. U radu se
rasvjetljavaju sadržajni i oblikovni aspekti pripovijesti no, također, i
njezino moguće situiranje u širi književnopovijesni i autobiografski
kontekst autoričina stvaralaštva – u kontekst njezine neoromantičke
orijentacije, sklonosti motivima slavenske mitologije, ali i podneblju
Hrvatskoga zagorja kao motivsko-tematskoga uporišta.
Ključne riječi: Halič, Ivana Brlić-Mažuranić, Jaga-baba na Haliču,
Baba Jaga, nedovršeni tekst, rukopis, pripovijest iz obiteljskoga života
Uvod
Iako se o Ivani Brlić-Mažuranić i njezinu radu u zadnjih stotinjak godina
puno pisalo (bibliografija radova obuhvaća više desetaka radova te tri tematski
cjelovita zbornika1), postoje aspekti njezina života i stvaralaštva koji još uvijek
intrigiraju nerasvijetljenošću. I dok je polazište za (de)konstrukciju autoričina
Zbornik radova Ivana Brlić-Mažuranić (Jelčić 1970); Ivana Brlić-Mažuranić. Prilozi sa
znanstvenostručnog kolokvija 1994. (Vukelić 1994); Zlatni danci 6 – Život i djelo(vanje) Ivane
Brlić-Mažuranić (Pintarić 2005).
1
30
A. Kos-Lajtman: Jaga-baba na Haliču − pronađeni rukopis…
biografskoga konteksta uglavnom bila njezina Autobiografija iz 1916. godine
(1930a), u rasvjetljavaju njezinoga književnog profila temelj su predstavljala
njezina djela. Kako je Autobiografija relativno kratak tekst, koji je uz to napisan
u trenutku kada je značajan dio života autorice još bio pred njom,2 logično je da
postoje aspekti o kojima taj tekst ne daje jasnu sliku. Osim toga, autobiografiju
kao hibridnu fikcijsko-fakcijsku vrstu tek je uvjetno moguće koristiti za potvrdu
istinitosti (usp. Zlatar 1998, Kos-Lajtman 2011). S druge strane, B.-M.3 dio je
svoje pisane ostavštine (privatna pisma, dnevničke zapise, bilješke i nacrte nekih
književnih tekstova) ostavila u rukopisu ili rasute u časopisima, pa niti pogled na
njezin autorski profil nije mogao biti cjelovit. Segment autoričina života o kojemu
se malo zna jest njezina vezanost za varaždinski kraj, točnije, za vinograd Halič,4
a gotovo je sasvim nepoznato da joj je taj zagorski kraj poslužio i kao poticaj za
književno stvaranje.
Ivana Brlić-Mažuranić i Halič: životne i književne veze
Majka Ivane B.-M., Henrietta rođ. Bernath, potjecala je iz stare varaždinske
ljekarničke obitelji Lendvay od koje je Henrietta i baštinila vinograd Halič
na Varaždin brijegu u okolici Varaždina (Brlić 1960: 220). Obitelj Mažuranić
često je ljetovala na svom ladanjskom imanju. Ta je činjenica važna ne samo za
prijateljevanje s književnikom Franjom Markovićem, čija je obitelj također ljetovala
u tom kraju i koji je ostavio velik utjecaj na mladu autoricu (B.-M. 1930a: 245),
već i za njezino misaono i emotivno saživljavanje sa zagorskim krajem, njegovim
ljudima i folklorom. O iskustvu djetinjih boravaka u varaždinskom kraju B.-M. je
u Autobiografiji zapisala (1930a: 244):
Moja mladost protekla je većim dijelom u gradu. Uslijed moje žive i razigrane ćudi,
te uslijed nepomućenih vanjskih prilika, bila je ona puna zabava i radosti kojima
obiluje grad. Pa ipak je jedino ono vrijeme što sam ga provađala na ljetovanju (u
Varaždinskom brijegu, na idiličnom krasnom zaselku, baštini moje majke) ostavilo
trajnu uspomenu u meni. Ono tako reći spaja za mene sve ono što mladošću nazivam.
− Osobita tjelesna snaga i zdravlje, ljubav k svakom tjelesnom gibanju i vještini, te
ambicija koju sam sama u svojim očima stavljala u izvedbu tih tjelesnih vježba, činila
mi je boravak u slobodi one čiste naravi nenaplativim. U drugu ruku pak djelovao je na
moju maštu toliko čas i ljupkost onoga predjela da sam često, pošav kojim zamašnijim
sportskim pothvatom u one bregove, ostajala na pol puta, u kojem prisjenku bilježeći
u moju nikad neostavljenu pjesničku riznicu i zamisliv se još mnogo dalje negoli je
moje umijeće na papir staviti znalo.
Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 1874., a umrla 1938. godine.
Autorica Brlić-Mažuranić nadalje u radu, radi ekonomičnosti, navodit će se inicijalima B.-M.
4
B.-M. zapisuje ime vinograda u ovom obliku pa će se i u ovom radu tako bilježiti, iako u zapisima
njezina sina nalazimo oblik „Hališče“, a danas ga ponegdje nalazimo i kao „Halić“.
2
3
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 29-50
31
Autoričin sin Ivo Brlić u „Životopisu“ (1970) rezimira činjenice iz majčina
života dotičući se ljetovanja na Varaždin brijegu kao važnog čimbenika njezinih
mladenačkih dana. Još mnogo detaljnije učinio je to u tekstu „Ivana Brlić-Mažuranić
na Hališču” u Zagorskom kolendaru (1960), kao najavi početka pripovijesti Jagababa na Haliču objavljenog u istom broju Zagorskog kolendara. Brlić opisuje
obiteljske odlaske na Halič kao prave pustolovne pothvate na koje se svakoga ljeta
otiskivala cijela obitelj (221):
[...] zaredali su od tog doba ljetni boravci čitave obitelji u skromnoj vinogradskoj
kući Hališča. Bile su to prave ekspedicije. Putovanja kolima iz Zagreba kroz čitavo
Zagorje, sve do Varaždin-brijega.
Ta putovanja opisuje Ivo Brlić detaljno – ističe uzbuđenje cijele obitelji,
posebno djece koja „su znala da je došao čas, što su ga čitave godine teško
iščekivala: ide se na ferije – u Hališče!” (ibid.). Sjeća se nemogućnosti spavanja u
noći prije puta i mnogobrojnih priprema kada su (ibid.):
stariji spremali stvari za ljetni boravak na ladanju: vezali su se debeli svežnjevi
posteljine u velike lanene plahte, punile košare kuhinjskim suđem i priborom, ulagala
se dječja oprema u putne korpe i kovčege, a u sanduke se slagala zaira, što se na
ladanju teško dobiva: sol, šećer, ulja, mirodije i sve one sitnice, što bi ih samo stara
kuharica i dječji idol Hanika Vukšenić znala zamisliti, nabrojiti i u dječje poslastice
obratiti.
Put Haliča kretalo bi se ujutro (222):
Teškim lancima zavrta kolesa odskakuju i prodorno cvile niz strmu kaldrmu Mesničke
ulice. Ispod husure izviruje nekoliko glavica i jedna prosijeda glava... [...] To je
krenula mala četa djece Vladimira Mažuranića, pod komandom ljubljene Hanike i
pod hasurom, kroz čitavo Zagorje – u Hališče.
Ivanina sestra Alka Nestorova u memoarima također govori o Haliču gdje je
obitelj provodila dva mjeseca, opisujući imanje „s lijepom stambenom zgradom,
velikom drvenom verandom i ogromnom starom platanom pred kućom” (nav. prema
Brlić 1960: 222), dok za gorice iznosi da su bile „zasađene prvorazrednom vrstom
grožđa” (ibid.). Alkini su zapisi zanimljivi i zato jer zasebno sagledavaju učinak
tih dana na svako dijete u obitelji Henriette i Vladimira Mažuranića. Za Ivanu,
najstariju, Alka ističe da je svjetonazorom i interesima već mnogo više spadala
među odrasle nego među djecu te da se najviše družila s Radovanom Markovićem,
sinom profesora Franje Markovića, kao i s najmlađim bratom Željkom (usp. ibid.).
Zabavljali su se rješavanjem matematičkih zadataka, slušali Vladimira Mažuranića
„kako na glas čita jednu Jules Verneovu pripovijest za drugom” (ibid.), ili promatrali
zvijezde. Alka svoje pripovijedanje o Haliču završava rečenicom: „Bilo nam je kao
u priči – u tom našem Hališču!” (ibid.).
32
A. Kos-Lajtman: Jaga-baba na Haliču − pronađeni rukopis…
Osim uspomena na Halič ugrađenih u Autobiografiju, među književnom
ostavštinom B.-M. nalazi se i nedovršena pripovijest Jaga-baba na Haliču. Tekst je
ostao u rukopisu, obuhvaća dva poglavlja od kojih je, kao što je već spomenuto, prvo
tiskano u Zagorskom kolendaru 1960. Unatoč objavljivanju toga dijela, pripovijest
je ostala nezamijećena u znanstvenoj i stručnoj javnosti, a koliko nam je poznato
nije nigdje ponovno objavljena. Rukopis je prvotno bio pohranjen u Arhivu obitelji
Brlić,5 no tamo nije ostao stalno, o čemu svjedoči napomena o posuđivanju teksta
sinu Ivi 1958. i druga, zapisana neposredno ispod prve, o tome da nije vraćen.
Pronađen je tek nedavno, u travnju 2012., u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti u Zagrebu.6 Iako je tekst fragmentaran, višestruko je zanimljiv, ne samo
poetičkim obilježjima, nego i nizom drugih važnih pitanja koja otvara. Prije svega,
aktualizira problematiku autoričine usmjerenosti na teme slavenske mitologije, kao
i intenzitet autoričine osobne veze sa živopisnim zagorskim krajem te njegovom
prirodnom i folklornom baštinom.
Rukopis Jaga-baba na Haliču
Materijalna obilježja rukopisa, kontekst nastanka i (ne)objavljivanja
Pronađeni tekst, uz naslovnicu, obuhvaća ukupno dvadeset i tri stranice. Među
njima se, osim dvadeset i jedne rukopisne stranice pisane što tintom, što grafitnom
olovkom,7 nalaze i dvije strojopisne stranice. Na naslovnoj stranici, osim naslova
Jaga-baba na Haliču i podnaslova Prizori iz života Vaneka Juga i njegove porodice,
nalaze se autoričin paraf i datacija, godina 1917. (Sl. 1).
Uz tekst pripovijesti koji je pronađen u Arhivu HAZU priložen je i crtež u boji
vinogradske kleti Vladimira Mažuranića na Varaždin brijegu (Sl. 2).
B.-M. tekst nikada nije dovršila. Razlozi za to nisu poznati, o čemu promišlja
i Ivo Brlić (1960: 225):
Ne znamo, zašto autorica nije dovršila tu pripovijest iz kraja, koji joj bijaše toliko
srcu prirastao, ma da rukopisu prileži nacrt malne za čitavu pripovijest. No i ono
nešto stranica, u svemu dva poglavlja, što se, u rukom pisanom čistopisu autorice,
sačuvalo, spada među najljepšu i pjesnički najneposredniju prozu književnice Ivane
Brlić-Mažuranić.
Arhiv obitelji Brlić, kutija 82. svežnjić 21. Ispod ubilježenog naslova Jaga Baba na Haliču stoji
da „Rukopis nedostaje!“, te: „Izv. Jaga Baba na Haliču i poslala Ivi 25. III. 1958.“, a drugim
je rukopisom dodano: „i nije vratio do 16. V. 1977.“ Bilješke su potpisane inicijalima, „Z. B.“,
vjerojatno Ivanine kćeri Zdenke.
6
Rukopis su pronašli Berislav Majhut s Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, istraživač
života i rada Ivane B.-M. i njezine obitelji, i njegova asistentica Sanja Lovrić.
7
Šesnaest stranica pisano je tintom, a pet stranica grafitnom olovkom.
5
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 29-50
Sl. 1. Detalj naslovne stranice rukopisa Jaga-baba na Haliču.
Fig. 1 Title page detail of the manuscript Jaga-baba na Haliču.
Sl. 2. Nepotpisan crtež vinogradske klijeti Vladimira Mažuranića na Varaždin
brijegu, na tzv. Haliču ili Hališču.
Fig. 2 Anonymous drawing of Vladimir Mažuranić’s wineyard cottage located on
the Varaždin Hill, called Halič or Hališče.
33
34
A. Kos-Lajtman: Jaga-baba na Haliču − pronađeni rukopis…
Ne znamo razloge zbog kojih je tekst ostao nedovršen. Ipak, godina početka
pisanja čini se znakovitom. Naime, 1917. godina, vrijeme je neposredno nakon
izlaska iz tiska Priča iz davnine, autoričine knjige koja je privukla najviše pozornosti
i stekla najbolju recepciju. U to je vrijeme, nedvojbeno, B.-M. bila najdublje
posvećena motivima slavenske mitologije, iako neka najnovija istraživanja njezino
zanimanje za takve teme pomiču i na kasniji period. Kos-Lajtman i Horvat (2011),
naime, temeljem rukopisnih bilježaka koje je B.-M. vodila uz čitanje stručne
literature, rekonstruiraju izvore za njezine mitološke motive pokazujući da je B.-M.
mnogo dublje poznavala slavensku mitologiju nego se to ranije mislilo, ali i to da
se njezina angažiranost na tom polju vjerojatno proteže gotovo na cjeloživotno
razdoblje.8 Stoga 1917. kao godina pisanja Jage-babe na Haliču dodatno potkrepljuje
zaključak o dugotrajnoj autoričinoj angažiranosti na problematici slavenske
mitologije.9 Jedan od važnijih razloga prekida rada na pripovijesti mogao bi biti
i događaj iz privatnoga života. Naime, upravo 1917. B.-M. je u 43. godini života
rodila svoje najmlađe dijete, kćer Nedjeljku, kojoj je sigurno morala posvetiti
značajno vrijeme.
Semantička razina
Pripovijest Jaga-baba na Haliču podnaslovljena je Prizori iz života Vaneka
Juga i njegove porodice, čime je naznačen i krug njezinih glavnih protagonista.
Prvo poglavlje u objavljenoj verziji nosi naslov „Vaneka Juga udio“, dok je u
rukopisu naslovljen „Vanekova koliba“ pa možemo pretpostaviti da je, možda, riječ
o uredničkoj intervenciji.
Tekst započinje opisom uvale potoka Mozdernjaka „na Haliču brijegu“ (B.M. 1960: 227), gdje se smjestila kuća Vaneka Juga. Uvala se predočuje bujnom,
zelenom i mirisnom, izgledala je „tako istinski, tako svježe, kao što se čovjeku
inače pričinjaju samo krajevi u davnoj uspomeni“ (ibid.). Također, ističe se da je
uvala bila „čudnovato odijeljena od ostalog svijeta“ (ibid.), uz detaljan opis njezina
šumskoga, brdovitoga okružja. U okrilju te čiste prirode gotovo da i nije bilo
tragova ljudskoga življenja – spominju se „otrcani slamnati krovovi kolibica“ koji
su „virili […] pogdjegdje iza visokih živica“ (ibid.), no oni su se toliko stopili s
Rukopisni zapisi koji se odnose na motive slavenske mitologije datirani su u godinu 1934., što
omogućuje višestruke zaključke, prije svega onaj da je B.-M. mitološkim temama bila posvećena i
nakon objavljivanja Priča iz davnine (usp. Kos-Lajtman i Horvat, 2011: 97).
9
Među mnogobrojnim likovima slavenske mitologije koje je 1934. zapisala u zabilješkama
naslovljenima Ove su bilježke izvadjene iz „Afanasjev Vozzrenija drevnih Slavjan“ i iz Tkany
Mythologie der alten Teutschen und Slaven. Što je prekriženo ono sam upotrebila u nekim pričama.
B.-M., doduše, ne navodi izravno Babu Jagu, ali zato navodi niz srodnih demonskih ženskih likova
– Mračenku, Poludnicu, Čumu i sl.
8
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 29-50
35
prirodom „da gotovo da i nisu svjedočili o prisutnosti ljudi“ (ibid.). Vanek Jug u
svojoj kolibi, smještenoj na lijevom od dva obronka, živi sa ženom i šestero djece.
U sljedećoj dionici donosi se Vanekov opis. On je čovjek širokoga i spokojnog
lica, kratkih rusih brkova i svijetlih modrih očiju kojima je „bez teškog pitanja i
bez napornog traženja“ (228) gledao u svijet, „pouzdavao se u njih i radio svoj
posao upravo onako, kako su ga i one i ostala ćutila njegova u toku života naučila“
(ibid.). Riječ je o priprostu čovjeku, seljaku koji je sve naučio izravnim iskustvom
razvivši tako i svoju bitnu značajku: „postepeno je on pokazivao sve više opreza, a
sve manje žurbe u svojim kretnjama, pa se sada, kad je Vanek već prevalio polovicu
svog života, vidjelo, da se sve pouzdanje njegovo temelji samo na polaganom i
opreznom poslovanju“ (ibid.). Vanekova obitelj živjela je teško, od zemlje, ovisna
o (ne)prilikama u prirodi zbog kojih bi ponekad trpjela i glad.
Drugo, veće poglavlje rukopisa, naslovljeno je „Oluja“ i nije objavljeno.
Proteže se na ukupno šesnaest stranica (prva je strojopisna, dok su ostale rukopisne),
u čijem su slijedu zamjetna određena odstupanja u numeraciji. Prvih osam stranica
drugoga dijela numerirano je u kontinuitetu (stranice od 6 do 13), a nakon toga
slijede: dvije stranice numerirane oznakom 16 i 17, jedna nenumerirana stranica,
tri stranice numerirane oznakom 7, 8 i 9, jedna stranica numerirana oznakom 5 i
jedna nenumerirana stranica. Iako je rukopis mjestimice teško čitljiv, semantička
okosnica pripovijedanja može se razabrati. Pripovijedanje se u ovom dijelu temelji
na prikazu oluje na Haliču. Poglavlje započinje slikom dvoje Vanekove djece
kako se igraju ispred kuće i pjevaju „Miš mi je polje popasel“, narodnu kajkavsku
dječju pjesmicu, dok se iz kuće čuje jednoličan zvuk ručnoga žrvnja. Sve je mirno,
samorazumljivo: „Činilo se kao da u ovoj tišini, u ovom odcijepljenom svietu,
lišenom svih nenadanih dogadjaja, nema razloga da ikada prestane ni to okretanje
žrvnja, ni beskrajna pjesma djece“ (B-M. 1917: 6).10 U isto vrijeme, Vanek kraj
kuće, pod kestenom, pere „vinsko suđe“ (ibid.), kad se iznenada smrači. On osjeća
da dolazi oluja, gleda u nebo. Zbivanja u prirodi (boja sunca, lišće na drveću,
strujanje zraka) upućuju na to da je oluja blizu. Vanek doziva svoju kćer Maru
koja je u uvali s kravama, da životinje dopremi kući. Nevrijeme dolazi velikom
brzinom – kiša počinje padati snažno, sve jače i jače, potočići se za čas pune vodom
i blatom. Na pola puta između doline i Vanekove kolibe ukazuje se djevojčica
zavijena u ponjavu. Kiša pada po njoj, bose noge propadaju joj u blato, a dvije crne
krave penju se ispred nje po klizavu putu. Munje sijevaju, oluja sve više bijesni, a
„ukraj Marice trgne neka biela bielcata svjetlost, kroz bosa stopala prelete iz gliba
neopisivi, lagani trnci – a zrak, bilje, drveće, kolići vinograda uskolebaju se na čas
Citati iz drugoga poglavlja navode se izravno iz pronađenoga rukopisa (s nekoliko strojopisnih
stranica), brojem stranice kako je označeno u rukopisu.
10
36
A. Kos-Lajtman: Jaga-baba na Haliču − pronađeni rukopis…
pred njenim očima“ (10). Usred munja i kiše, Marica ukočenih zjenica pada na
zemlju, licem u blato, te ostaje nepomično ležati. Krave, uplašene, stoje podalje.
Kada se sve primiri, Marica se pridiže, ustaje, prvo smiruje svoje krave, Rumenku
i Biljenku, a tada gorko zaplače u Rumenkin vrat.
U sljedećoj dionici pratimo Vanekovu ostalu djecu koja su za vrijeme oluje
ostala sama u sobi (Vanek i njegova žena u žurbi spremaju osušenu travu na livadi
iza kuće). Djeca sjede u dnu sobe, oko prazne kolijevke najmlađega djeteta koje
je najstarija djevojčica uzela u naručje, silno su preplašena. Plaču, slušajući oluju
kako bijesni. Nakon što se malo primire, kroz prozorčić kolibe gledaju u prirodu
koja luduje. Sljedeća slika jest slika dolaska Marice kući s kravama, kada se već sve
smirilo i „o njoj se više nije govorilo i svaki je u sebi zatvorio biljeg strave, koju
bijaše prošao“ (13).
U nastavku teksta,11 pripovijedanje se zaustavlja na slici Marice i Joška koji
se u sunčano jutro nakon oluje nalaze pod krovićem od dasaka, iza kolibe, gdje su
pobacane stvari (motike, posude, ostaci kolica). Saznajemo da su Marica i Joško
najveća pastorčad „velike Mare“ (16), kako su nazivali Vanekovu ženu. Slijedi opis
velike Mare, gdje se ona predstavlja kao „visoka, strojna, još mlada i liepa“ (ibid.),
s „crvenom poculicom koja je krojena po glavi glatko priliegala oko čela i ciele
glave“ (ibid.) i dvjema pletenicama. Međutim, pripovijeda se u nastavku, ona odaje
i dosta taštine, kao i početke umora i iscrpljenosti, odnosno: „Velika Mara bila je
od onih maćuha kakove su prikazane i stalno stvorene u narodnim pričama“ (ibid.).
Također, ističe se njezina bijela odjeća, bjelja od one drugih žena, te „neobično
hladne modre i velike oči i vječno uzdignut nos“ (ibid.) koji su činili njezinu pojavu
nemilom. Slijedi retrospektivna epizoda u kojoj se predočuje maćeha i njezin odnos
prema Vanekovoj djeci kada su bila malena – situacija kada je u kasne, hladne jesenje
noći mali Joško, spavajući na sijenu, drhtao od zime i glasno zazivao majku, no ona
mu nije priskočila u pomoć. Slika koja slijedi na sljedećoj, nenumeriranoj stranici,
ispisanoj blijedom grafitnom olovkom i ukošenim, nečitkim rukopisom, prikazuje
maloga Joška skutrenoga „kraj kopanje“ (s.p.) kako miješa unutrašnjost bundeve i
Maricu koja ih po tratini skuplja i njemu dobacuje na miješanje. Podbočena „kao
nemila uresnica“ (s.p.) stoji nad ovo dvoje siročadi „nemila maćuha“ (s.p.). Na
sljedećoj stranici nastavljamo pratiti razgaljene Joška i Maricu u igri na tratini –
Joško maše svojom sjekiricom, a Marica se pred njom zaklanja drvenom posudom
Nije sasvim jasno je li riječ o cjelovitu slijedu pripovijedanja ili dvije stranice nedostaju. Naime,
11
nakon stranice broj 13 slijedi stranica numerirana brojem 16, no na sadržajnoj razini priče ne
uočava se značajnija pukotina – pripovijedanje na toj stranici započinje opisom radnoga jutra koje
je svanulo sunčano i vedro.
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 29-50
37
koja joj služi kao štit. Kada se na stazi pod kolibom u tihim haličkim brdima začuju
nečiji koraci, djeca prekidaju igru, a „na stazi iza visokoga grmlja“ (8) pojavi se
„nakazna, izobličena pojava“ (8). Bio je to pogrbljen starac, „izvijenih neskladnih
nogu, izduženih ruku“ (8), „trupa izbočenog na jednu stranu“ (8), koji se „dršćuć
na svim udima“ (8) uspinjao k Vanekovoj kolibi. Starca su zvali „stari Bobek“ (8),
bio je slika bolesti i nemoći.
Sljedeća stranica pisana je crnom tintom, označena je brojem 9, a sadržajno
ne slijedi tekst na prethodnoj stranici, već se radi o diskontinuitetu uzrokovanom,
vjerojatno, nekim zagubljenim stranicama. Ovdje je riječ o Vanekovoj mladosti i
odrastanju, opisuju se njegova najranija iskustva kada je od oca učio svakodnevne
poslove kao što su sadnja ili rušenje stabala. Osobito ga se dojmilo rušenje stare
kruške kada je promatrao oca, i zapamtio taj događaj do najsitnijih pojedinosti, a
„neka izgubljenost obuzela je malu njegovu dušu“ (9). Kada je gorostasna kruška
nakon dugotrajnih udaraca sjekirom srušena, u padu je zahvatila mlado stablo šljive
te ga raskolila. No to je bila ona šteta koja se „mora trpeti“ (9), a tako je glasila,
navodi se, „najčešća i najjača rečenica na Haliču-briegu“ (9).
Stranica nakon toga opet donosi tekst za koji je teško reći slijedi li u kontinuitetu
onaj s prethodne stranice, osobito jer je autorica opet koristila grafitnu olovku. Tekst
započinje slikom ranog sunčanog jutra oko Vanekove kolibe i zlatnih bundeva koje
se ljeskaju na suncu. Pastorčad velike Mare je zaposlena. Marica u drvenoj posudi
miješa posije kada joj Joško, smijući se, izruči pozdrave od Andrije te se skutri
pored bundeve. Joško se tu uspoređuje s čovječuljkom iz narodnih vjerovanja:
„Pričinjao se kao jedan od onih nazlobnih porugljivih živinjaka što se po Haliču
nasred staze stvaraju pred koscem spremni da poškakljaju, ujedu, udare – il da
pobjegnu, da propadnu u zmijsku rupu, i da se raztepu u žuti prah nad krtičnjakom“
(s.p.). Joško zadirkuje Maricu zbog Andrijinih pozdrava i pjevuši „Aj, Marice,
Marice“. Marica ga kori, govori mu neka šuti i prione poslu. Joško tada uzme žutu
bundevu i zamahne njome želeći je razbiti, no ona se odbije o zemlju. On tada još
jednom visoko zamahne bundevom nad glavom, propinjući se „kao mali div što u
ranu zoru svoj teret prikazuje nebu i suncu“ (s.p.).
Tu se rukopis prekida, tj. nisu nađene stranice koje bi slijedile jer ih autorica,
vrlo vjerojatno, nije nikada ni napisala (Sl. 3).
38
A. Kos-Lajtman: Jaga-baba na Haliču − pronađeni rukopis…
Sl. 3. Zadnja stranica nedovršenoga rukopisa Jaga-baba na Haliču.
Fig. 3 The last page of the unfinished manuscript Jaga-baba na Haliču.
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 29-50
39
Osnovna poetička obilježja pripovijesti
Pripovijest iz obiteljskog života
Jaga-baba na Haliču podnaslovljena je žanrovskom odrednicom „pripovijest“
čime je autorica, čak i ako navedenu odrednicu shvatimo uvjetno i neodređeno,12
signalizirala temeljni okvir u kojem želi oblikovati priču. Imala je u vidu, dakle,
prozni tekst, i to takav koji primarnu referenciju nalazi u životu jedne obitelji, o čemu
svjedoči njezin podnaslov. Takvim se naslovljavanjem pripovijest (a nije isključeno
da je autorica imala i viziju romana) legitimira kao tzv. obiteljska pripovijetka,
odnosno obiteljski roman. Riječ je o (dječjem) obiteljskom romanu ili pripovijesti
(usp. Vrcić-Mataija 2011, Crnković i Težak 2002) u kojima se predočuje obitelj
„koja postaje dominantna sociemska narativna figura“ (Vrcić-Mataija 2011: 151).
Pripovjedni okvir obiteljske pripovijedi predstavlja prezentacija obiteljskog ozračja
u kojem se najčešće istodobno javljaju i likovi djece i likovi odraslih (usp. VrcićMataija na navedenom mjestu), pri čemu djeca nisu uvijek u prvome planu, već su
samo istaknutiji članovi obiteljskog kruga koji ih bitno određuje (usp. Crnković i
Težak 2002: 27). Upravo obiteljski kontekst i odnosi determinante su pripovijetke
Jaga-baba na Haliču koja je, prije svega, slika jedne obitelji, njezinih odraslih
i dječjih članova. Riječ je o seoskoj obitelji s više djece, gdje se kao zanimljiva
psihemska narativna figura (usp. Peleš 1999), osobito u drugom poglavlju, izdvaja
velika Mara, arhetipska figura zle maćehe. Djeca, pri čemu se najviše pozornosti
pridaje Marici i Jošku, predstavljaju se u okviru svojih obiteljskih uloga, ponajprije
onih vezanih uz poslove na polju i u domaćinstvu (Marica vodi krave na pašu, djeca
zajedno skupljaju i čiste bundeve, miješaju posije). Riječ je o uobičajenim seoskim
poslovima u kojima nisu nevažne tradicionalne rodne uloge, odražene na dječji
svijet iz svijeta odraslih (Marica vodi krave na pašu, najstarija djevojčica brine
se za najmlađe dijete, Joško zadirkuje Maricu zbog Andrije i igra se sjekiricom,
‘glumi’ napadača, itd.). Upravo navedeno svojstvo Vrcić-Mataija ističe kao bitno
obilježje obiteljskih narativa (2011: 152):
Dječji likovi grade svoju osobnost pod snažnim utjecajem obiteljskih odnosa i likova
odraslih, pronalazeći u njima uzore svoga djelovanja zbog čega nije rijetka pojava
preuzimanja rodno tipiziranih obiteljskih uloga.
Pri tome se tradicionalne obitelji, kao jedan od dva temeljna obiteljska tipa
Roman o šegrtu Hlapiću, primjerice, nosi podnaslov: „pripovijest za djecu“ (u prvoj rukopisnoj
verziji „pripovijest za djecu od 6-9 godina“, što je u drugoj rukopisnoj verziji zamijenjeno
podnaslovom „pripovijest za malu djecu“. Taj termin nalazimo i u autoričinim pismima, npr:
„Pišem jednu pripovijest za Ristu Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ (pismo kćeri Nadi od 25.
svibnja 1912, u: Brešić 2010: 159).
12
40
A. Kos-Lajtman: Jaga-baba na Haliču − pronađeni rukopis…
dječjih romana i pripovijesti,13 najčešće situiraju u ruralni ambijent, a strukturno je
riječ o širim obiteljima koje obuhvaćaju najmanje dvije ili tri generacije. Potonje
se ovdje odražava u smislu strukturiranja same obiteljske zajednice koja postaje
temeljni tematski čimbenik priče, a koja je zadržala obje roditeljske uloge. Jedna
je od njih, međutim, maćehinska uloga, umjesto majčinske. To je također potrebno
promatrati kao preuzeti element književne tradicije, osobito u smislu nasljedovanja
kanona usmene i autorske bajke, ali i drugih tradicionalnih oblika – legende, usmene
priče, usmene epske poezije – u kojima je upravo maćeha jedna od najčešćih
obiteljskih uloga, redovito negativno konotirana. Isti motiv maćehe B.-M. koristi
i u nekim drugim tekstovima, primjerice, u bajci „Jagor“ u zbirci Priče iz davnine
(1916/1985). Nerijetko, međutim, kod ove autorice nalazimo širu transpoziciju
maćehinske dimenzije, kao zle žene uopće, kao arhetipa zle, promjenjive i moćne
ženske prirode opasne po one koji joj se nađu na putu. To je vidljivo u realizacijama
nekih ženskih likova mitološke geneze, kao što je baba Poludnica u bajci „Jagor“
ili Mokoš u bajci „Sunce djever i Neva Nevičica“, koji i nisu drugo nego varijante
Jagine ženske prirode. Takva koncepcija ‘babajaginstva’ i ovdje je, čini se, trebala
poslužiti kao temeljni idejni impetus priče, o čemu će još biti govora u nastavku.
Mitološki lik Babe Jage
Baba Jaga je mitološki, demonski ženski lik čiji nazivi još glase: „jendza,
jandza, – ježi – jenžibaba“ (Vasiljev 1928: 53), odnosno „baba-iga, baba-ljaga,
baba-ljagba, baba-oga, egibiha, bauška jagišnja, jaga-bura, egibišna, egišna,
jagaja-baba“ (Ugrešić 2008: 236). Oko njezina imena postoje brojna tumačenja:
da potječe od staroslavenskoga ega/esa, „što je slično litavskome engti i latvijskom
igt, a čije je približno značenje: zlo, jeza, košmar, bolest“ (ibid.). Ona je „šumska
baba-čarobnica – vještica“ (Tolstoj i Ljubinko 2001: 11). U slavenskim predajama,
osobito ruskima, Baba Jaga živi u šumi, u kućici na kokošjim nogama, čija je
ograda od ljudskih kostiju, jede ljude, i najčešće je protivnik junaku, osobito time
što nastoji „u peći ispeći uhvaćenu djecu“ (ibid.). Također, u nekim je pričama
majka zmijama (ibid.), dok je u drugima, naprotiv, čak i od pomoći putniku ili
junaku (ibid., Balog 2011: 160). Ima jednu koštanu nogu, slijepa je i s ogromnim
grudima, dok njezina veza sa šumom i divljim životinjama „upućuje na to da bi se
njen lik mogao izvesti iz drevnoga lika domaćice zvijeri i svijeta mrtvih“ (Tolstoj i
Ljubinko 2001: 11).
13
S obzirom na sliku obitelji u dječjem romanu i romanu za mladež možemo govoriti o dvama
dominantnim tipovima obiteljskog romana, a to su obiteljski roman sa slikom tradicionalne obitelji
i obiteljski roman sa slikom suvremene obitelji (usp. Vrcić-Mataija, 2011: 152).
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 29-50
41
Za razliku od uobičajenih interpretacija Babe Jage temeljenih na narodnim
pričama, a tragom Nodilove koncepcije o dijadnoj boginji Vidi/Živi, i posebice
dihotomije Vida/Živa – baba (ostarjeli Boginjin aspekt), te tragom Belajeve
hipotetičke koncepcije o vili koja može figurirati kao Perunova supruga, Suzana
Marjanić ističe hipotezu o mogućem konceptu „južnoslavenske boginje u dijadnoj
sponi vila – baba“ (2005: 121). U tome smislu aspekt mlade i lijepe boginje, vile, uz
koju se vežu iscjeliteljske moći, bio bi u kontrastu prema aspektu ostarjele boginje,
babe, kojoj su u narodnim vjerovanjima pridodane „negativne valorizacije ženstva
i praksa crne magije (baba vještica, baba vračara, ruska Baba Jaga, Baba Ruga,
babaroga, babice kao porodiljni demoni)“ (ibid.). Marjanić spominje i narodna
vjerovanja prema kojima vještice induciraju oluju i tuču.
Balog pak Babu Jagu dovodi u vezu s Hutom, šumskom vilom „s kokošjim
nogama i povesmom14 u rukama“ (2011: 156), koja lovi putnike po šumama,
ističući sličnost njezina imena s imenom za drvenu kućicu u njemačkome (die
Hütte) ili u engleskome (hut). Napominje da je Huta također i „naziv za kolibicu
od granja i pruća, koju prave djeca potkalničkoga kraja“ (157). Balog se osobito
bavio hrvatskom predajom o Babi Jagi nastalom u Gotalovu, prema kojoj je Baba
Jaga „živjela nad barom koja se davno isušila i danas je tamo dio sela koji se naziva
Berek – kajkavski naziv za močvarno tlo“ (160). Napominje, međutim, pozivajući
se na druge istraživače, da predaje o Babi Jagi u Hrvatskoj nisu ograničene samo
na Gotalovo, već ih zatječemo i u širem sjeverozapadnom i središnjem dijelu
zemlje. Također, ističe intrigantnu podudarnost u imenu lika u kajkavskim i ruskim
predajama (ibid.):
Ovo navodim stoga što prema filološkim zakonitostima o razvoju jezika danas u
kajkavaca ne bi smjela postojati Baba Jaga istog izričaja kakav poznaju Rusi. Babu
Jagu poznaju kazivači u Prigorju, Zagorju, Podravini – dakle, na prostoru cijele
sjeverozapadne Hrvatske. Filolozi će morati iznaći rješenje tog problema njima
znanim metodama.
Zbog vrebanja djece u podne i žarenja koprivama, Balog također upućuje i na
vezu Babe Jage i Babe Poldanjice, većini danas poznate upravo posredstvom bajke
„Jagor“ Ivane B.-M., a predaje o kojoj nalazimo u Moslavini. U nekim hrvatskim
krajevima poznata je i Baba Roga, koja također zločestu djecu odvodi u tamu, ali
ne u Podravini (Balog 2011: 160) – nije, dakle, čudno, što je B.-M., koja je iz prve
ruke poznavala podravsko-zagorski kraj okolice Varaždina, upotrijebila upravo
onaj naziv koji je bio u optjecaju u tom kraju, tim više jer ga je poznavala i iz ruskih
'Povesmo' je poluobrađeni dio konoplje iz kojega tek treba ispresti konac, a potom i tkaninu (Balog
2011: 156).
14
42
A. Kos-Lajtman: Jaga-baba na Haliču − pronađeni rukopis…
predaja.15 Bez obzira na točno ime koje ovaj lik nosi, Balog, oslanjajući se u prvom
redu na Belajeva istraživanja, o Babi iz većine slavenskih narodnih kazivanja nudi
zaključak (161):
Vjerojatno biće koje živi na pola puta između neba i podzemlja, svojevrsna čuvarica
vrata podzemnog svijeta mrtvih, štoviše, ona će i sama nekoga tamo otpraviti bude li
se kretao izvan njezinih propisanih pravila.
U pričama se često smješta uz Pozoja (zmaja), ali katkada ona zna biti i Sunčeva baka
ili majka, kod koje Sunce počiva. Je li onda ona mogući nadomjestak za Mokošu,
kojoj je pravi opseg bivanja još i danas nepoznat?
Gotalovečka Baba Jaga svakako pripada Svetom trokutu (v. Sveti trokut), ako su točke
u kojima se nahodi Pozoj (Veles) crkva sv. Ivana Krstitelja te Babino prebivalište
doista povezane prema praslavenskom obrascu stvaranja sakralnog prostora, a vrlo je
izvjesno da jesu.
B.-M. lik Babe Jage eksplicitno označava naslovom kao retorički najjačim
tekstualnim signalom, vezujući je uz Halič, mjesto gdje se odvija radnja
pripovijesti. Zanimljivo je, međutim, da autorica ne koristi sintagmu „baba Jaga“,
uvriježenu u našem usmenom iskazu, već se odlučuje za oblik „Jaga-baba“. Taj
je postupak, s jedne strane, moguće tumačiti kao svjesni odmak od narodnog,
ponajprije usmenoknjiževnog predloška, no isto tako i kao jezično-stilski utjecaj
ruskih narodnih priča kojemu je autorica i inače bila uvelike podložna, osobito
u oblikovanju Priča iz davnine (usp. Bošković-Stulli 1970, Kos-Lajtman i
Horvat 2012).16 To je, međutim, i jedina eksplikacija motiva Babe Jage u ovom
nedovršenom tekstu. Pitanje koje se nameće jest ono o profilu i funkciji toga lika u
konkretnom pripovjednom svijetu – kakvu viziju je, naime, autorica doista imala,
tj. je li Baba Jaga lik koji je trebao postati sastavni dio priče na doslovnoj, sasvim
konkretnoj fabularnoj razini, kao protagonist (pa uslijed nedovršenosti teksta do
toga nije došlo), ili je pak transpozicija babajaginskoga motiva u književni svijet
i bila zamišljena kao nešto što ostaje na alegorijskoj, simboličnoj razini. To je,
naime, ona razina koju je moguće iščitati u nedovršenoj pripovijesti B.-M., a očituje
se u liku zle maćehe koja indirektno upućuje na prepoznavanje babajaginskoga
ženskoga načela. Velika Mara, Vanekova druga žena, doduše, i nije osobito stara
Balog upozorava na frapantnu sličnost određenih detalja vezanih uz prikaz lika Babe Jage u nekim
narodnim pričama iz okolice Varaždina koje zapisuje Valjavec u svojoj zbirci iz 1890. i ruskih bajki
(Balog 2011: 160).
16
Bošković-Stulli eksplicira: „Zanimljivije su za nas one formule koje nisu citati, nego su vlastita
intervencija autoričina, inspirirana lektirom narodnih priča – i to prvenstveno ruskih priča, a ne
naših. Takve su, npr., kovanice: momčići ludovčići (str. 7), javorići-župančići (str. 127), pa sestrica
Rutvica – što nas sve odmah sjeća ruskih formulističkih naziva kao batjuško-Morozuško, staruhagovoruha, lisička-sestrička, strelec-molodec, molodec-udalec, i dr.“ (Bošković-Stulli 1970: 172173).
15
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 29-50
43
– eksplicira se da je bila mlada i lijepa, no i to da je „imala dosta taštine uzprkos
početcima umora i izcrpljenosti koji su se na njezinom oštrom i odlučnom licu
počeli pokazivati“ (B.-M. 1917: 16). Osobito je, međutim, zanimljiv dio koji
slijedi: „Velika Mara bila je od onih maćuha kakove su prikazane i stalno stvorene
u narodnim pričama“ (ibid.), čime autorica potvrđuje upućenost u narodni iskazni
predložak. Takvom karakterizacijom referira se ponajviše na oštru, zlu maćehinsku
narav, dok se drugačije žene, one „mekanije i bolje ćudi i neprihvaćaju stanja
maćuhe“ (ibid.). U opisu se ističe bijela odjeća ove žene koja je „i u radne dane
bila uzčuvanija i bjelija nego u drugih žena – njena crvena tkanica ležala je kruto
i vješto svita oko strojnog tiela“ (ibid.). Ipak, njezina se pojava činila „nemilom i
neugodnom“ (ibid.) jer je imala hladne oči i „izdignut nos“ (ibid.), dok na drugome
mjestu također stoji da je bila „očiju kao staklo“ (s.p.).
Mitološka Baba Jaga u folklorističkoj se literaturi prikazuje kao reprezentant
tamne strane majčinstva, kao „zla maćeha, zloguka primalja i lažna majka“ (Ugrešić
2008: 257). Upravo takav njezin aspekt istaknut je u liku velike Mare. Ne samo
da se eksplicitno iznose njezine negativne osobine, nego one dolaze do izražaja i
posredno, primjerice, u dramatičnoj situaciji kada mali Joško, ležeći u sijenu iznad
kuće, „na nahižju“ (B.-M. 1917: 17), izvrgnut hladnom jesenskom vjetru, doziva:
„Mama! Zima! Ziiimaaa!!“ (ibid.), a maćeha se ne odaziva. Važno je napomenuti
da se u starohrvatskoj mitologiji baba Jaga ponekad spominje upravo u kontekstu
leda i zime, kao žena diva Leđana (usp. Sučić 1943: 34-36, Ledić 1973: 117-153).
Njezina je hladnoća, dakle, vanjska i unutarnja. Potonja u priči Ivane B.-M. dolazi
višestruko do izražaja – primjerice, u situaciji kada su djeca u poslu, a maćeha
ih strogo nadgleda, ili pak u situaciji kada se mala Marica nakon oluje vraća s
kravama kući, a maćeha nije pokazala ni malo radosti što se dijete vratilo živo i
zdravo, nego, upravo suprotno, „ona je rezkim glasom vikala na Maricu“ (B.-M.
1917: 13).
U fizičkoj pojavnosti velike Mare možemo pronaći i nekoliko drugih osobina
koje dijeli s Babom Jagom. Jaga, naime, iako hipertrofiranih ženskih simbola
(velike grudi, koliba, stupa), ima i određene muške osobine (usp. Ugrešić 2008:
258): velika je, visoka i s dugačkim nosom. Upravo potonje, dug i šiljat nos, „jedna
je od najmarkantnijih Baba Jaginih fizičkih osobina“ (268), pri čemu takav nos
upućuje na „bivši ptičji kljun“ (ibid.). Također, maćeha iz priče autorice B.-M. živi
u kolibi, na granici dvaju svjetova, onog šumskog i onog ljudskog, što je još jedno
svojstvo koje joj je zajedničko s Babom Jagom (usp. Pinkola Estés 2005: 108),
upravo kao i to da ju je moguće dovesti u vezu s olujom i nevremenom. Glavnina
drugoga poglavlja („Oluja“) u znaku je upravo nevremena. Konačno, postoji još
44
A. Kos-Lajtman: Jaga-baba na Haliču − pronađeni rukopis…
jedan detalj po kojemu su velika Mara i Baba Jaga srodne, a to je veza s tkanjem,
tkaninom. Ugrešić ističe: „Babu Jagu znamo zateći u bajkama s vretenom u rukama,
a junakinjama bajki Baba Jaga često daje tkalačke zadatke“ (279). B.-M., opisujući
Vanekovu ženu, posebnu pozornost poklanja bijeloj boji njezine odjeće, s crvenim
detaljima (1917: 16).
Važno je napomenuti da status prelje Baba Jaga zadobiva ponajviše u ruskim
pričama, no znamo li da se autorica ne samo izvrsno služila ruskim jezikom, nego i
čitala Afanasjeva na ruskom, i pri tome radila detaljne zabilješke (usp. Kos-Lajtman
i Horvat 2012), utjecaj ruskih interpretacija babajaginstva na B.-M. nimalo ne
začuđuje. Tim više jer je, kao što je malo prije spomenuto, u obradi ovoga motiva
uočena mjestimična izrazita kompatibilnost pojedinih usmenih priča kajkavskoga
govornog područja koje Valjavec donosi u zbirci iz 1890.17 s ruskim verzijama, a
nedvojbeno je utvrđeno da je B.-M. također čitala njegovu zbirku usmenih priča iz
1858. (usp. Kos-Lajtman i Horvat 2011).
Neoromantička sugestivnost - slika kao osnovna strukturalna jedinica
Iako je doba u kojemu je stvarala B.-M. u formacijskom smislu obilježeno
pluralizmom pravaca i književnih intencija, u glavnini opusa ove autorice (Priče
iz davnine, Bajke i basne, Slike, i dr.) zamjetne su tendencije „neoromantičarske
književne svijesti“, kako to specificira Zima (2001a: 289-295), tumačeći
njezinu kompatibilnost tendencijama europskih književnosti s kraja 19. stoljeća
elementima bajkovne stilizacije, mitske slike svijeta, secesijske vizualnosti i
književne fantastike (2001b: 10-11). Ujedno uočava i otklon B.-M. od tadašnje
polifone hrvatske književne svakodnevice, obilježene zalaskom intimističkoesteticističkog pjesništva, probojem ekspresionističke poetike te zbiljom bitno
determiniranom ratnim kontekstom (ibid.). Slične karakteristike dolaze do izražaja
i u ovome rukopisu, pri čemu se najviše ističe secesijska dekorativna vizualnost,
izražena mnoštvom sugestivnih i detaljno razrađenih opisa, ponajviše krajolika i
prirodnog svijeta uopće. Vidljiva je u osnovi romantička, dihotomna i proturječna
predodžba prirode kao hirovite, divlje, pomalo izvan sfere racionalnoga čovjekova
dohvaćanja, a opet čovjeku bliske i nužno s njime povezane (usp. Bobinac 2012).
Neke od najdojmljivijih slika jesu slike čudesne, gotovo nadrealne doline u kojoj
je smještena Vanekova koliba, kao i sugestivne slike nastajanja oluje te njezina
dramatičnost (B.-M. 1960: 227):
Bila je čudnovato odijeljena od ostatka svijeta. S najuže strane, otkud je izvirao
potok, zatvaralo je uvalu brdo obrašteno starom kestenovom šumom, a s desna i s
17
Varaždinski profesor i folklorist Matija Kračmanov Valjavec sakupljač je i priređivač nekoliko
zbirki hrvatskih i slovenskih narodnih priča.
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 29-50
45
lijeva obronci na kojima su ležali nepravilni i čudnovati komadići voćnjaka, s gustim,
mjestimice poludivljim krošnjama. U te je čudnovate oblike ulazila prvobitna i drevna
gospodarica plodne zemlje: gusta i čvrsta ledina, te ih opasivala sa svih strana širokim
pojasima.
Putevi što su krivudali nizdol, po obronku, preko ledina i međaša, otkrivali su tešku,
žutu, izderanu zemlju i pokazivali su jasno, da ljudi prelaze onuda, kud si je prvobitno
jesenska kiša prodrla put u dolinu.
Otrcani slamnati krovovi kolibica virili su pogdjegdje iza visokih živica, no toliko su
naličili na slučajne hrpe posušene trave ili na male stogove zaboravljene slame, da
gotovo i nisu svjedočili o prisutnosti ljudi.
Ta šarolika i isprutana slika odražavala se malo ne posve jednaka na oba obronka, s
lijeva i s desna uvale i potoka.
Također i u ovome ulomku (B.-M. 1917: 7):
Mlaz vode koji je iz lagvića potekao jasan i blistav, potamnio je, požutio. Smračilo se
iznenada. Sagnut k zemlji i ne dižuć pogleda, znao je Vanek da dolazi oluja. Iznenada,
ugasnuo sjaj u mlazu vode, i smračilo se nebo. […] Gromadni oblaci stajali su još
duboko na obzorju. Samo dva, tri malena i okrugla oblačića, crni i sbijeni u svojoj
jezgri, a bieli kao pamuk i razkidani na okrajcima, dojurili kao pretječe. Nosio ih
je strašan vjetar koji je visoko po nebu kružio. Iako je nad dolinom zrak bio još tih,
a nebo vedro, onom bjelkastom usijanom vedrinom ljetnih dana, ipak se taj vihor
gornjih slojeva osjećao, pišući visoko po nebu neke velike kolebajuće, posve prozirne
i jedva primjetljive oblike, koji su se svijali i odvijali u velikim kruzima i lukovima.
Čovjek je prikazan u korelaciji s prirodom – njegovo stanje, raspoloženja,
a ponekad i sam opstanak fatalistički ovise o njoj. To je najistaknutije u prvom
poglavlju gdje se eksplicitno ističe Vanekova ovisnost o prirodi, impliciranjem,
zapravo, holističke vizije povezanosti svih prirodnih elemenata: „U toj velikoj
zajednici prirode, koja je obuhvaćala sve što je poznavao Vanek, bilo je daleko
neizbježivo, a uslijed toga i laglje snošljivo dijeliti zlo, kome je povod bio tako
jasan i bliz“ (B.-M. 1960: 229).
Takve su slike često prožete stilizacijom koja ih asocijativno približava
folklornoj i mitskoj slici svijeta, sferama narodnih vjerovanja, praznovjerja i
fantastičnih predodžbi, kao što je, primjerice, u spomenutoj slici gdje se mali Joško
uspoređuje s čovječuljkom iz narodnih vjerovanja. To je, međutim, tek dojam,
površinski efekt koji proizlazi iz povremenih aluzija na narodni predložak ili iz
pojedinih konstrukcija. Detaljne, kompleksne i dinamične slike koje zatječemo
u ovom tekstu, kao i u ostalim autoričinim tekstovima, daleko su od tipiziranih
slika kakve nudi usmena priča.18 Opisi su stoga bitan dio priče, ona je na njima
utemeljena, a to je naznačeno već i imenicom „prizori“ iz podnaslova pripovijetke
(Prizori iz života Vaneka Juga i njegove porodice). Slikovitost je, međutim, ovdje
u dvostrukoj ulozi – ona je s jedne strane stilska odrednica, komponenta rečenične
U kontekstu Priča iz davnine na isto upozorava Bošković-Stulli (1970: 177).
18
46
A. Kos-Lajtman: Jaga-baba na Haliču − pronađeni rukopis…
imaginacije, dok je s druge strane oblikovno, kompozicijsko načelo. Pripovijest je,
naime, strukturirana kao skup slika – njezin siže izvire iz slika koje se fragmentarno
nadovezuju jedna na drugu. Deskriptivnost priče o Vaneku i njegovoj obitelji jest,
dakle, dubinsko načelo diskursa, njegov temeljni iskazni modalitet.
Kajkavska jezična komponenta
Iako je pripovijest najvećim dijelom pisana onodobnim književnim jezikom,
pri čemu je u rukopisu i strojopisu zamjetna uporaba korijenskog pravopisa, a
često i nekih drugih, danas arhaičnih rješenja (neprovođenje jednačenja suglasnika,
nedosljednost u pisanju negacija) koje su i inače karakteristika ove autorice,19
u pojedinim dionicama teksta, ponajviše u dijalozima, autorica se odlučila za
kajkavsku jezičnu varijantu, onu kakvu je i sama mogla susresti upravo na Haliču i
u njegovoj okolici. Primjera ima više, donosimo tek neke. Tako u situaciji strašnog
nevremena starija djevojčica tješi mlađe dijete: „Muči, muči, Ivek, neboj se, Bogek
se kara“ (B.-M. 1917: 13). Kada se Joško i Marica igraju vani, i čuju da netko dolazi,
Joško pita: „Što to ide?“ (8). Također, i na pojedinim mjestima u pripovjednim
dionicama, primjerice, kada poseže za nekom frazom kako bi se uvjerljivije
predočio život ljudi zagorskog kraja, pripovjedački glas oslanja se na zagorski
kajkavski idiom. Izvrstan je primjer naglašavanje sintagme da se „mora trpeti“ (17).
Jasno je da je ovakvo posezanje za kajkavskim idiomom sasvim funkcionalno, u
svrhu što jačeg i uvjerljivijeg situiranja zbivanja u predviđeni geografski okvir.
Takva jezična rješenja kompatibilna su s bogatim opisima zagorskoga krajolika,
ali i s drugim detaljima u prikazu likova (nošnja velike Mare,20 narodna vjerovanja
o čovječuljcima, fatalistički svjetonazor) koji uvjerljivo predstavljaju atmosferu
jednog hrvatskog kraja te tradicionalan način života i razmišljanja onih koji su ga
naseljavali.
Zaključno o Jagi-babi na Haliču
Pronalazak pripovijesti Jaga-baba na Haliču od velikog je značenja ne samo
za razmatranje konkretnoga književnoga opusa B.-M., već i u kontekstu dubljeg
poznavanja autoričinih kulturnih i socijalnih interesa kao i cjelokupnog biografskog
konteksta kojim je ovaj opus bitno determiniran.21 Iako nedovršena, pripovijest prije
U tekstu objavljenom u Zagorskom kolendaru uredničkom intervencijom, koja je mnogo više
odgovarala jezičnom stanju u drugoj polovici 20. stoljeća, napušten je takav pristup.
20
U varaždinskom kraju, kao sastavni dio nošnje, žene su na glavi nosile pocelicu, a ispod pocelice
kosa se sa strane slagala u kofrtale, smotane pletenice (usp. Kašpar 1983: 114).
21
Novopronađena pripovijest, s pripadajućim kritičkim aparatom, trebala bi biti obavljena u sklopu
kritičkog izdanja Sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić. Realizacija toga višesveščanog projekta u
tijeku je od 2010. godine pod glavnim uredništvom Vinka Brešića.
19
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 29-50
47
svega upućuje na snažnu osobnu vezu autorice sa zagorskim krajem, najizrazitije
obilježenu činjenicom redovitog posjećivanja obiteljskog vinograda i pripadajućeg
imanja. Iako o navedenoj povezanosti svjedoče i neki drugi, mahom paratekstualni
zapisi – primjerice, autoričina autobiografija i njezine rukopisne bilješke koje
upućuju na detaljno čitanje kajkavskih narodnih priča u Valjavčevu izboru – u
književnom smislu tek Jaga-baba na Haliču potvrđuje relevantnost navedenoga.
Nadalje, pokazana je naslovom eksplicirana činjenica motivske ukorijenjenosti
priče u slavenski mitološki svijet, posezanjem za likom Babe Jage, čime je ovaj
tekst u bliskoj motivskoj vezi s autoričinim bajkovnim ostvarenjima koja su joj
priskrbila najbolju reputaciju. Činjenica je, međutim, da naslovni lik Jage-babe
ostaje nedovoljno realiziran, tj. da nam njegov fenotip djelomice izmiče uslijed
pripovjedne nedovršenosti. Ipak, već i temeljem fragmentarnog rukopisa moguće
je s priličnom sigurnošću tvrditi da je predodžba Babe Jage u priči bila zamišljena
u okviru simboličke realizacije kroz lik maćehe velike Mare, Vanekove druge žene.
Riječ je o liku koji u tekstu funkcionira na način da utjelovljujući arhetip maćehinstva,
istodobno biva snažno determiniran bitnim odrednicama babajaginskog principa,
kako fizičkim, tako i psihičkim i funkcionalnim – ona je zla, hladna, bezosjećajna
žena, osobito prema djeci, velikog šiljatog nosa, određena životom na granici
dvaju svjetova (šume i čovjeka), te, indirektno, kontekstom nevremena. Osim toga,
prisutan je i naznačeni motiv tkanine, odnosno tkanja. Naravno, moguće je tek
spekulirati o tome koja bi od navedenih obilježja i na koji način bila iskorištena u
daljnjoj narativnoj razradi priče.
Neprijeporno je, međutim, da je pripovijest koncentrirana oko Vanekove
obitelji kao temeljnog sadržajnog nukleusa, kao i to da na svjetonazornoj razini
duboko korespondira s tradicijom ruralnog zagorskog kraja, s načinom života,
običajima i životnim praksama seljaka. Potonje inducira pripovjednu projekciju
sveobuhvatne povezanost čovjeka i prirode, spokojne pomirenosti sa životom u
svim njegovim vidovima – kako kroz odnos prema prošlosti (preci kao neprijeporan
izvor vještina i spoznaja), tako i kroz odnos prema sadašnjosti (smireno prihvaćanje
strašne oluje i načini ponašanja dok ona traje), a također i prema budućnosti koja
se ne problematizira.
Ostaje tek nagađati bi li (i u kojoj mjeri) autorica, sklona sferama fantastike
koja izvire iz narodnih predaja i mitoloških koncepcija, i u ovoj priči zašla u
njezino područje, ili bi priča ostala ukotvljena u realan geografsko-povijesni
kontekst zagorskog priselka. Odabrano je načelo fragmentarnog pripovijedanja
kojim se potire jedinstvena, koncizna fabula te dodatno intenzivira artificijelnost
predstavljena svijeta, kao i otklon istoga od usmenoknjiževnog iskaza, ali i
neoromantička vizualnost. Takva snažna vizualnost postiže se privilegiranjem
48
A. Kos-Lajtman: Jaga-baba na Haliču − pronađeni rukopis…
slike kao temeljne strukturne jedinice teksta, kako na globalnoj razini (gdje slika
figurira kao temeljno načelo narativnog komponiranja), tako i na onoj stilskoj
(gdje se slikom uspostavlja specifična vizualnost rečenice). Sklad svih elementa
koji determiniraju život u okviru društvenoga i prirodnog okružja (čovjeka,
prirode, tradicije) pri tome postaje temeljni idejni horizont na kojem se ispisuje
priča, a intenzifikacija međuovisnosti pojedinih sastavnica dodatno se postiže
uporabom specifičnog kajkavskog govora u dionicama koje pripadaju likovima
ili sintagmama koje pridonose dojmu autentičnosti prikazanog svijeta. Možda nije
naodmet spomenuti da o bliskosti autorice upravo s tim geografskim podnebljem
svjedoči i pjesma „Trakošćanu“ (1963), još jedan njezin slabo poznati tekst. Iako je
to već tema za neki drugi rad, i ta pjesma, upravo kao i pripovijest koju smo ovdje
razlagali, upućuje na činjenicu da u stvaralaštvu najpoznatije i najprevođenije
hrvatske dječje književnice još uvijek postoje ‘prazna’, neistražena mjesta.
Popis literature
Primarna literatura
Arhiv obitelji Brlić, kutija 82. svežnjić 21.
Brlić-Mažuranić, Ivana. 1917. Jaga-baba na Haliču (Prizori iz života Vaneka Juga i njegove
porodice), nedovršen rukopis (Arhiv HAZU).
Brlić-Mažuranić, Ivana. 1960. „Vaneka Juga udio (Glava I. nedovršene pripovijesti BabaJaga na Haliču)“. Zagorski kolendar (10): 227-230.
Brlić-Mažuranić, Ivana. 1963. „Trakošćanu“. Zagorski kolendar (16): 163-164.
Brlić-Mažuranić, Ivana. 1916/1985. Priče iz davnine. Split: Logos.
Valjavec, Matija Kračmanov. 1858. Narodne pripovjedke.– skupio u i oko Varaždina Matija
Kračmanov Valjavec. Varaždin: Josip pl. Platzer.
Sekundarna literatura
Balog, Vid. 2011. Hrvatska bajoslovlja. Zagreb: AGM.
Bobinac, Marijan. 2012. Uvod u romantizam. Zagreb: Leykam international.
Bošković-Stulli, Maja. 1970. „Priče iz davnine i usmena književnost“. U Zbornik radova o
Ivani Brlić-Mažuranić,. Dubravko Jelčić, ur., 163-180. Zagreb: Mladost.
Brešić, Vinko, ur. 2010. Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić. Kritičko izdanje. Romani.
Slavonski Brod: Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod.
Brlić, Ivo. 1960. „Ivana Brlić-Mažuranić na Hališču“. Zagorski kolendar (10): 219-226.
Brlić, Ivo. 1970. „Životopis“. U Zbornik radova o Ivani Brlić-Mažuranić, Dubravko Jelčić,
ur., 249–254. Zagreb: Mladost.
Brlić-Mažuranić, Ivana. 1930a. „Autobiografija“. Hrvatska revija 3 (5): 241-249.
Brlić-Mažuranić, Ivana. 1930b. „O postanku Priča iz davnine (Pismo sinu dru Ivanu
Brliću)“. Hrvatska revija 3 (5): 289-290.
Crnković, Milan i Dubravka Težak. 2002. Povijest hrvatske dječje književnosti od početaka
do 1955. Zagreb: Znanje.
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 29-50
49
Jelčić, Dubravko, ur. 1970. Zbornik radova o Ivani Brlić-Mažuranić. Zagreb: Mladost.
Kašpar, Libuše. 1983. „Nošnja maruševečkog kraja i njezina rekonstrukcija“. Etnološka
tribina 11-12, (4-5): 111-116.
Kos-Lajtman, Andrijana. 2011. Autobiografski diskurs djetinjstva. Zagreb: Naklada Ljevak.
Kos-Lajtman i Jasna Horvat. 2011. „Ivana Brlić-Mažuranić: nova konstrukcija izvora i
metodologije“. Fluminensia 23 (1): 87-99.
Kos-Lajtman i Jasna Horvat. 2012. „Utjecaj ruskih mitoloških i usmenoknjiževnih
elemenata na diskurs „Priča iz davnine“ Ivane Brlić-Mažuranić“. U Peti slavistički
kongres – zbornik radova. Knjiga 1, Turk, Marija i Ines Srdoč-Konestra, ur., 207-214.
Rijeka: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci.
Ledić, Franjo. 1973. Divovski svijet prahistorije. Tragom postanka divovskog mita. Zagreb:
vlastita naklada.
Marjanić, Suzana. 2005. „Vještičje psihonavigacije i astralna metla u svjetovima hrvatskih
predaja kao (mogući) aspekti šamanske tehnike ekstaze (i transa).“ Stud. ethnol. Croat.
17: 111-169.
Pinkola Estés, Clarissa. 2005. Žene koje trče s vukovima. Zagreb: Algoritam.
Pintarić, Ana, ur. 2005. Zlatni danci 6 – Život i djelo(vanje) Ivane Brlić-Mažuranić. Osijek:
Filozofski fakultet Osijek, Matica hrvatska Osijek, Filozofski fakultet Pečuh.
Sučić, Nikola. 1943. Hrvatska narodna mitologija. Zagreb: Grafika.
Tolstoj, Svetlana i Ljubinko Radenković, ur. 2001. Slovenska mitologija – enciklopedijski
rečnik (prijevod s ruskog). Beograd: Zepter Book World.
Ugrešić, Dubravka. 2008. Baba Jaga je snijela jaje. Zagreb: Vuković & Runjić.
Vasiljev, Spasoje. 1928. Slovenska mitologija. Beograd: Srbobran.
Vrcić-Mataija, Sanja. 2011. „Prilog tipologiji hrvatskoga dječjeg romana“. Fluminensia 2
(2): 143-154.
Vukelić, Verica, ur. 1994. Ivana Brlić-Mažuranić: Prilozi sa znanstvenostručnog kolokvija
1994. Slavonski Brod: Matica hrvatska Slavonski Brod.
Zima, Dubravka. 2001a. „Bajke Ivane Brlić Mažuranić“. U Drugi hrvatski slavistički
kongres Osijek – zbornik radova II., Sesar, Dubravka i Ines Vidović Bolt, 289-295.
Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.
Zima, Dubravka. 2001b. Ivana Brlić Mažuranić: monografija. Zagreb: Zavod za znanost o
književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Zlatar, Andrea. 1998. Autobiografija u Hrvatskoj. Zagreb: Matica hrvatska.
Andrijana Kos-Lajtman
University of Zagreb, Faculty of Teacher Education, Division in Čakovec
Universität Zagreb, Fakultät für Lehrerbildung, Abteilung Čakovec
Jaga-baba na Haliču: A Recently Found Manuscript of Ivana
Brlić-Mažuranić
This paper deals with the almost unknown text of Ivana Brlić-Mažuranić, Jaga-baba na
Haliču [Yaga Baba on Halič Hill], discovered in the archives of Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti (Croatian Academy of Sciences and Arts) in April 2012. It is a narrative
about Baba Yaga, a mythological creature, a Slavic witch, with a plot set on Halič, a hill
50
A. Kos-Lajtman: Jaga-baba na Haliču − pronađeni rukopis…
near Varaždin, where the author had strong family ties. This prose text is an unfinished,
fragmentary narrative, only parts of which were published in 1960 in Zagorski kolendar
[Zagorje Almanac]. After the author died, the manuscript went to her son, Ivo Brlić. Tracing
it back, we find it listed in the Brlić Family Archives. However, the actual manuscript had
been lost until its recent discovery. The paper discusses the textual and formal aspects of
Ivana Brlić-Mažuranić’s writing in the discovered narrative and positions it in a wider
context: the literary, historical and autobiographical aspects of the author’s writing, her
neoromantic orientation and her preoccupation with Slavic mythological motifs, and with
the local region of Hrvatsko Zagorje as the thematic background of the story.
Keywords: Halic, Ivana Brlić-Mažuranić, Jaga-baba na Haliču [Baba Yaga on Halič Hill],
Baba Yaga, unfinished text, manuscript, family story
Das wiedergefundene Manuskript Jaga-baba na Haliču von
Ivana Brlić-Mažuranić
In diesem Beitrag werden erste Einblicke in den bis heute größtenteils unbekannt gebliebenen
Text Jaga-baba na Haliču [Jaga-baba vom Halič-Berg] von Ivana Brlić-Mažuranić
gewährt, der im April 2012 im Archiv der Kroatischen Akademie der Wissenschaften und
Künste gefunden wurde. Es handelt sich um einen Erzähltext, dessen Handlung sich auf
Halič, einem Berg in der Nähe der kroatischen Stadt Varaždin, vollzieht, wo Ivana BrlićMažuranić im familiären Kreis einen Teil ihrer Jugend verbrachte. Die Erzählung blieb
unvollendet und liegt nur in Fragmenten vor, die 1960 in Zagorski kolendar [ZagorjeKalender] auszugsweise veröffentlicht wurden. Nach dem Tod der Autorin, ging das
Manuskript an ihren Sohn Ivo Brlić über. Ungeachtet der Tatsache, dass der Text im Archiv
der Familie Brlić unter seinem Titel aufgelistet ist, verschwand dieser spurlos und wurde
erst kürzlich wiederentdeckt. Der Beitrag widmet sich den inhaltlichen und gestalterischen
Aspekten des Textes. Ferner erfolgt eine Verortung im breiteren literaturhistorischen und
autobiographischen Kontext des Schaffens von Ivana Brlić-Mažuranić. Dabei stehen die
neuromantische Ausrichtung ihres Schaffens, ihr bevorzugter Aufgriff von Motiven aus
der slawischen Mythologie, sowie die Region von Hrvatsko Zagorje als thematischer
Hintergrund der Textgeschichte im Vordergrund.
Schlüsselwörter: Halič, Ivana Brlić-Mažuranić, Jaga-baba na Haliču [Jaga-baba vom
Halič-Berg], Baba Jaga, unvollendeter Text, Manuskript, Familiengeschichte
51
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 51-64
UDK 821.163.42.09-93-312.9
821.163.42.09-93-34
Kristina Giacometti
OŠ Nova Rača
[email protected]
Od čudesnoga do fantastičnoga: dimenzije svjetova
Ivane Brlić-Mažuranić i Nade Iveljić
Izvorni znanstveni članak / original research paper
Primljeno / received 20. 5. 2013.
Služeći se inspirativnim polemikama o povezanosti bajke s bitno mlađim
oblikom (fantastikom), uspoređuju se i analiziraju Priče iz davnine
Ivane Brlić-Mažuranić, koje se svrstavaju u umjetničke bajke, i moderne
bajke ili fantastične priče Nade Iveljić iz zbirke Šestinski kišobran.
Tipologija i karakter fikcionalnih svjetova dviju zbirki određuju se na
temelju epistemoloških, ontoloških i strukturnih razlika između bajke
i fantastike, dviju vrsta pripovijedi koje se u književnoznanstvenoj
literaturi obično uspoređuju, a katkada i poistovjećuju. U osloncu na
dosadašnje teorijske spoznaje, provodi se književnoteorijska analiza
te se pokazuje da se svjetovi iz zbirke Šestinski kišobran u ontološkim,
epistemološkim i strukturnim dimenzijama udaljavaju od bajke kakvu
piše Ivana Brlić-Mažuranić i evoluiraju u fantastičnu priču.
Ključne riječi: bajka, fantastična priča, epistemološke razlike,
ontološke razlike, ontološke sličnosti, strukturne razlike
Uvod: od bajke do fantastične priče
Bajkama nazivamo priče o čudesnim događajima u kojima se glavni junak
svojom hrabrošću i mudrošću suprotstavlja silama zla. Uz njih se vežu termini
‘čudesan’ i ‘čudesnost’, a čuda koja se događaju nikoga ne iznenađuju i ne užasavaju
sudionike zbivanja. Ona se događaju kao nešto normalno. „Čudesno nije odlika
odnosa prema ispričanim događajima, već svojstvo same prirode tih događaja. [...]
U stvari, bajka je samo verzija čudesnoga, i natprirodna zbivanja u njoj ne izazivaju
nikakvo iznenađenje“ (Todorov 1987: 58). Ime ove ‘utjeloviteljice’ čudesnoga
52
K. Giacometti: Od čudesnog do fantastičnog: dimenzije svjetova…
potječe od glagola bajati, a to „prvobitno znači čarati, vračati, govorenjem posebnih
riječi i obavljanjem posebnih radnji tjerati od koga ili navlačiti na koga bolest ili
kakvo zlo“ (Anić 2003: 51). Bajka je svojom čudesnošću i arhetipskim jezikom
oduvijek budila zanimanje znanstvenika, a prije nego li je drukčije određena,
smatrana je „vrstom priče koju su ustanovila braća Grimm“ (Jolles 2000: 203).
Ova je književna vrsta prošla svoj razvojni put. Tako postoje brojne podjele
bajki, a nazivi nisu usuglašeni. Pojedini nazivi kategorija su: narodna ili usmena
i umjetnička bajka (Crnković 1987: 9); klasična i moderna bajka (Pintarić 2008:
10-11) i narodna i nenarodna bajka (Hameršak 2010: 115). U nastavku ovoga
rada koristit ćemo se nazivima narodna i umjetnička bajka jer su se ti termini s
vremenom uvriježili u teorijskoj literaturi.1
Iz narodne se bajke razvila umjetnička bajka, a iz nje naposljetku fantastika,
koju karakterizira ‘fantastično’. Navedeni termin potječe od grčke riječi fantastikos,
što bi značilo biti sposoban predočavati, tvoriti slike: „Fantastika je ono što je
stvoreno maštom, a fantastičan je onaj koji je izvan realnosti“ (Anić 2003: 147).
Glagol ‘fantazirati’ također je blizak prethodno spomenutim terminima (iako u
svakodnevnome govoru često ima pejorativno značenje), a njegovo je značenje
rječnikom definirano kao „zamišljati ili pričati o nečemu bez oslonca u stvarnosti“
(ibid.). Problematika fantastične pripovijedi i prirode fantastičnoga predstavlja
veliku ‘petlju’ dijela teorije književnosti, pa se kroz povijest mnogo polemiziralo
smatra li se fantastiku žanrom ili samo svojstvom književnih tekstova. Ako se
priklonimo teoriji da je fantastika žanr, onda je riječ o uskoj definiciji u koju se
ne mogu ubrojiti neki postmoderni tekstovi koje bismo već na prvi pogled nazvali
fantastičnima, no ako ju shvatimo kao svojstvo, tada je riječ o prevelikom broju
žanrovski heterogenih tekstova. Jurica Pavičić u svojem članku „Neka pitanja
fantastične književnosti“ upozorava da se ne možemo u potpunosti prikloniti niti
jednoj teoriji jer „se one teoretičare koji shvaćaju fantastiku kao svojstvo najčešće
kritizira kao previše izdašne u korištenju tog termina, a one koji su skloni fantastiku
promatrati kao žanr kritizira se kao previše isključive“ (1996: 135).
U nastavku ovoga rada fantastičnu književnost smatrat ćemo skupinom
književnih žanrova,2 za koju će se koristiti jednostavniji naziv fantastika. Fantastika
je prošla kroz filogenetski razvoj te se afirmirala u skupinu zasebnih žanrova, a
jednim od njih smatrat će se i fantastična priča. Pojam „fantastična priča“, kojim
Primjerice, Dubravka Težak u svojem djelu Hrvatska poratna dječja priča (1991: 7) govori
o narodnoj i umjetničkoj bajci. Potom u suautorstvu sa Stjepkom Težakom objavljuje djelo
Interpretacija bajke (1997: 18; 50), gdje na isti način govori o narodnoj i umjetničkoj bajci. Milivoj
Solar u svojem Rječniku književnog nazivlja (2006: 33-34), prilikom definiranja bajke, također
koristi Crnkovićeve nazive.
2
Ovakvo rješenje donosi Darko Suvin u eseju „Promišljanja o smislu 'fantastike' ili fantastične
proze“ (2001).
1
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 51-64
53
ćemo se ovdje koristiti, ne bi trebalo poistovjetiti s pojmom „fantastična priča“
kojim se neki književni teoretičari koriste pri imenovanju fantastične književnosti
(Crnković 1987: 9, Pintarić 2008: 11, Težak 1991: 11). Zbog istovremene bliskosti
priča Nade Iveljić s narodnom bajkom i fantastikom, kao sinonim za fantastičnu
priču u ovome će se radu upotrebljavati i pojam „moderna bajka“. Ovaj je pojam
također potrebno razlikovati od naziva „moderna bajka“ kojim se koristi Ana
Pintarić (2008: 11).3
Iako se često govori o velikoj sličnosti čudesnoga svijeta bajki i onoga
fantastike, namjera je ovoga rada proučiti odraz strukturnih, epistemoloških i
ontoloških razlika između bajke i fantastike u zbirkama Priče iz davnine Ivane
Brlić-Mažuranić (1916) i Šestinski kišobran Nade Iveljić (1972). Do sada se nitko
nije pomnije osvrnuo na ova djela navedenih autorica u naznačenom kontekstu.
Pritom će se u obzir uzeti i činjenica da je matricu bajke do određene mjere moguće
prepoznati u svakom tekstu koji pripada fantastici te da se bajka i fantastika utoliko
međusobno prožimaju pa ih je bespredmetno sasvim razdvajati.
Definiranje posebnoga odnosa prema stvarnosti u bajci i
fantastici: složena povezanost dviju vrsta
Iako je fantastika moderna skupina žanrova koja je evoluirala iz bajke,
fantastiku i bajku često se poistovjećuje, a o njihovoj sličnosti svjedoči i tipologija
fantastike koju donosi kritičar Dieter Petzold u članku „Fantastic, Fiction and
Related Genres“ (1986).
Kako bi se Petzoldovo određenje fantastike pravilno razumjelo, potrebno je
podrobno analizirati pojam fikcionalnoga svijeta. Fikcionalni svjetovi mogu se
usporediti sa svijetom u kojemu živi čitatelj, no ne bi trebalo miješati usporedbu i
poistovjećenje jer „izmišljeni svijet nije zbiljski nego pretpostavljen“ (Peleš 1999: 15).
Sukladno tomu, u nastavku će se fikcionalni svjetovi promatrati kao entiteti
oprečni izvornoj stvarnosti, odnosno svijetu u kojemu živi čitatelj. Fikcionalne
svjetove podijelit ćemo na fantastične fikcionalne svjetove i realistične fikcionalne
svjetove. Za fantastične fikcionalne svjetove koristit ćemo Tolkienov naziv
sekundarni svijet,4 a takve svjetove treba shvatiti kao autonomne strukture koje,
uz realistične, sadrže i veliki broj fantastičnih elemenata. Realistične fikcionalne
svjetove nazivat ćemo primarnim svjetovima te pritom pod primarnim svijetom
podrazumijevati fikcionalni svijet koji ne sadrži fantastične elemente, odnosno u
Pintarić se pojmom moderne bajke koristi za imenovanje bajki koje se u ovome radu nazivaju
umjetničkim bajkama.
4
Pojam sekundarnoga svijeta prvi spominje J. R. R. Tolkien, u predavanju „On Fairy Tales“ iz 1939.
(1966).
3
54
K. Giacometti: Od čudesnog do fantastičnog: dimenzije svjetova…
kojemu se događaji odvijaju u skladu sa zakonima fizike kakvu poznajemo. Iako su
i primarni i sekundarni svjetovi ponekad slični izvornoj stvarnosti, to neće utjecati
na njihov status, odnosno bez obzira na sličnost s izvornom stvarnošću, primarni i
sekundarni svjetovi ne mogu biti manje ili više fikcionalni.
Spominjući svjetove (u ovom slučaju to su svijet izvorne stvarnosti, fantastični
fikcionalni svijet i realistični fikcionalni svijet) i njihove odnose, zagazili smo
u područje ontologije,5 znanosti koja je iz filozofije i logike interpolirana u
književnost. Rasprave o prostoru i vremenu, odnosno temama kao što su: što je to
svijet, kakvi sve svjetovi postoje, kako su konstituirani, kakvi su njihovi odnosi,
po čemu se razlikuju i što se događa kada se naruše granice među njima − postale
su temom ontološkoga pristupa književnosti. Ako usporedimo fikcionalne svjetove
sa svijetom izvorne stvarnosti, jasno je da se oni uvelike razlikuju po ontološkom
statusu. S obzirom da se ontološki status svijeta odnosi na pitanje načina postojanja,
odnosno na status koji svijet ima s obzirom na izvornu stvarnost, fantastične
fikcionalne svjetove bajke i fantastike usporedit ćemo s obzirom na način kojim se
odnose prema izvornoj stvarnosti.
Petzold (1986: 16) za fantastični fikcionalni svijet, „u kojemu se čudesno
prikazuje kao normalno, a da pritom ne izaziva ni iznenađenje niti čuđenje ni kod
likova u priči niti kod samoga pripovjedača“, također koristi naziv sekundarni
svijet, a svoju tipologiju fantastike temelji na različitom odnošenju sekundarnoga
svijeta teksta prema izvornoj stvarnosti. Ove odnose objasnit ćemo u osloncu na
Petzoldova četiri načina kojima se fantazmatski tekstovi odnose prema stvarnosti,
a to su: subverzivni, alternativni, deziderativni i aplikativni način (17).
U subverzivnom je načinu sekundarni svijet oblikovan tako da dovodi u
pitanje čitateljevo shvaćanje stvarnosti, odnosno takav se svijet doima normalnim
ili realističnim sve dok njegovu mirnu površinu ne zamuti neki neobičan ili
neobjašnjiv događaj. Petzold u nastavku ističe da su tipični žanrovi u kojima
prevladava subverzivni odnos prema stvarnosti gotička i jeziva priča (ibid.).
Alternativni način zapravo prikazuje drukčiji način odnošenja prema izvornoj
stvarnosti, u kojoj su sekundarni svjetovi prikazani kao alternativa mogućoj zbilji.
Izvedeni su racionalnom mentalnom aktivnošću kao što je analiza i izvođenje, a
u idealnom slučaju bez kršenja prihvaćenih prirodnih zakona. Tipični žanrovi u
kojima prevladava alternativni odnos prema stvarnosti jesu znanstvena fantastika i
utopijska književnost (ibid.).
Tekstovi koji se na deziderativan način odnose prema stvarnosti izražavaju
ljudske želje te kao da govore čitatelju da je taj (sekundarni) svijet bolji od našega,
Riječ ontologija dolazi od grčke riječi ón što znači biće i logos što znači znanost. Ontologija je prvo
spomenuta u Aristotelovom djelu Metafizika te se o njoj govori kao o prvoj filozofiji. Godine 1656.
Johannes Clauberg je naziva ontosophiom te je to bio početak ontologije (Cipra 2003: 13).
5
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 51-64
55
nama poznatoga svijeta. Žanrovi u kojima prevladava deziderativni način odnošenja
prema stvarnosti su ljubavni i pustolovni romani. Iako je element ispunjenja želja
značajan i za bajku i za fantastičnu priču, one mogu izražavati mnogo dublje,
elementarnije želje, kao što su žudnja za vječitom mladošću, snagom i moći (ibid.).
Valja još spomenuti aplikativni način koji podrazumijeva paralelizam
sekundarnoga svijeta i izvorne stvarnosti. Sekundarni svjetovi, koji izgledaju
drukčije od izvorne stvarnosti, supostoje s izvornom stvarnošću i međusobno se ne
dokidaju. Petzold tu svrstava djela visoke razine apstrakcije (kao što je to primjerice
Tolkienov Gospodar prstenova), ali ovdje se mogu svrstati i tipične bajke (ibid.).
Iz navedenoga prozlazi da se, prema Petzoldu, sekundarni svjetovi bajke i
fantastike na isti način (aplikativni) odnose prema izvornoj stvarnosti. Međutim,
u slučaju bajke ne možemo govoriti o ontološkom dvojstvu (dakle, ona nema
primarni i sekundarni svijet, nego samo sekundarni). U nastavku ćemo stoga
dubljom analizom usporediti sekundarni svijet bajke i sekundarni svijet fantastike
te govoriti o njihovim ontološkim razlikama.
Također, budući da se bajka i fantastika, osim na ontološkoj razini, međusobno
razlikuju i na epistemološkoj i strukturnoj razini, u sljedećem ćemo odjeljku
pristupiti analizi svih tih razlika, od jednostavnijih ka složenijima.
Strukturne, epistemološke i ontološke razlike bajke i
fantastike
Pri razmatranju razlika između bajke i fantastike valja naglasiti da se „ključna
razlika svodi na to da je [bajka] zbog svoje izvorno govorne tradicije vezana uz
razmjerno krute konvencije o duljini, građi, likovima, mjestu [i vremenu] zbivanja,
a [fantastika je] nezavisnija od tih ograničenja“ (Petzold 1986: 17). Ako u opseg
razlika ubrojimo i pitanje vjerodostojnosti napisanoga, odnosno nevjerodostojnost
bajke nasuprot pouzdanosti fantastike, onda možemo govoriti o razlikama između
fantastične priče i narodne bajke na trima razinama: strukturnoj (duljina i građa
priče), epistemološkoj (pitanje pouzdanosti) i ontološkoj (građa i međusobni odnosi
fikcionalnih svjetova).6
Narodna bajka je prema Dubravki Težak određena kratkoćom te strogom i
lako prepoznatljivom strukturom priče, primjerice: 1. kraljevićev odlazak u svijet,
2. kraljević susreće stvarne i fantastične likove koje svrstavamo u dobre ili zle, 3.
kraljević čini niz junačkih djela i bori se protiv zlih likova, 4. kraljević se vraća kući
Slične razlike između bajke i fantastike spominje Maria Nikolajeva u članku „Fairy tale and
Fantasy: From Arhaic to Postmodern“ (2003). Ona stavlja bajku i fantastiku u suodnos te spominje
razlike u strukturi (ali pritom podrazumijeva kronotop, odnosno za nju je strukturna razlika u
jednodimenzionalnosti svijeta bajke naspram dvodimenzionalnosti ili višedimenzionalnosti svijeta
fantastike), genološke te epistemološke razlike.
6
56
K. Giacometti: Od čudesnog do fantastičnog: dimenzije svjetova…
s nagradom za svoja djela te priča ima sretan završetak. Uz ovakvu kompoziciju
djela, Dubravka Težak ističe da narodnu bajku karakteriziraju stereotipni početak
(Jednom davno bijaše...) i završetak (Živjeli su sretno do smrti). Nadalje,
karakterističan leksik, struktura rečenice i stilska izražajna sredstva specifičan su
način izražavanja koji priziva drevnu usmenu tradiciju (1997: 21). Jolles također
govori o jeziku bajke, odnosno spominje „jezičnu gestu bajke“ koja „istupa toliko
snažno pa se zbivanje u njoj uređuje na tako određen način da ju se htjelo promatrati
kao pravi sadržaj bajke“ (2000: 227).
Od ovako strukturirane bajke fantastika često preuzima stereotipnu
kompoziciju priče, ali ju, ovisno o tematici, manje ili više prilagođava sebi. Budući
da razmatranje fantastike koja strukturu zapleta bajke gotovo u potpunosti mijenja
nadilazi djelokrug ovoga rada, u nastavku je navedena struktura na koju se često
nailazi u fantastici, a u kojoj postoji najmanje izmjena i prilagodbi, odnosno, koja
je najsličnija bajci: (1) junak (koji je najčešće dijete siroče nesvjesno svojega
podrijetla) odlazi od kuće, (2) susreće nove likove (stvarne i fantastične) od kojih
će mu neki postati pomagači, neki protivnici, a neki će se kolebati između strane
dobra i strane zla, (3) junak kreće u potragu, slijedi (4) bitka dobra i zla, na kraju
(5) heroj se vraća kući sa spoznajom o svojem podrijetlu te je potraga završena. Za
ovakvu fantastiku još uvijek nije ustaljen termin,7 ali tako strukturirana priča ima
realan završetak koji ne mora nužno biti sretan. Iako ponešto izmijenjena, struktura
fantastike svojim izgledom podsjeća na strukturu bajke, no ono što razlikuje bajku
od fantastike, konačna je namjera. Bajka je opterećena didaktikom i njezin je
zadatak prenijeti sadržaje narodne mudrosti i generacijskoga pamćenja na nove
generacije, dok je uloga fantastike ispričati priču na najkvalitetniji mogući način.
Jolles drži da su u bajci mjesto i vrijeme neodređeni jer „čim bajka stekne
povijesna obilježja, gubi nešto od svoje snage“ (2000: 226). Isto vrijedi i za likove
u bajci koji također moraju „imati onu neodređenu sigurnost na kojoj se razmrskava
nemoralna stvarnost“ (ibid.). U vezu s Jollesovim može se dovesti i tumačenje Kurta
Rankea, koji bajku vidi kao „priču čudesnoga sadržaja, sa svojim kategorijama
vremena, prostora i uzroka, koja ne teži vjerodostojnosti“ (1978: 2). S obzirom
na to da bajka nikada nije povijesno i vremenski određena, jer bi time izgubila
svoju bajkovitu vrijednost, proizlazi da je nastala iz priče o nečemu neistinitome,
nevjerodostojnome ili nestvarnome. Upravo na pitanju ispitivanja vjerodostojnosti
Farah Mendleshon rabi termin fantastika potrage (2008: 1), dok John Clute i John Grant u
Enciklopediji fantastike objašnjavaju da termin pustolovna fantastika zapravo obuhvaća herojsku
fantastiku i fantastiku mača i magije, ali termin još nije ušao u široku uporabu (1997: 915-916).
7
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 51-64
57
bajke zasniva se njezina epistemološka8 vrijednost. Interpoliranjem epistemologije
u istraživanje književnosti počelo se raspravljati o pitanjima: kako tumačiti svijet
čiji smo dio, što o tom svijetu treba znati, postoji li netko tko to zna te kakvo je to
znanje i koliko je pouzdano.
Zbog svojega formulnoga početka: Jednom davno bijaše..., bajka u svojoj biti
ne zahtijeva da joj se vjeruje, a u fantastici je obrnuta situacija. Ona počinje bez
stereotipnoga početka, a radnja se najčešće smješta u dobro razvedene svjetove koji
čitatelja uvjeravaju u svoju istinitost i vjerodostojnost. Unatoč tomu, u fantastici
čitatelj prihvaća opisane događaje kao ‘stvarne’ u okviru fikcionalnoga svijeta,
odnosno prihvaća ‘fantastično’ kao normalan dio svijeta koji je autor stvorio. Osim
toga, u fantastici postoji i mogućnost shvaćanja fantastičnih događaja na racionalan
način, odnosno mogućnost objašnjenja fantastičnih događaja, na kraju priče, kao
junakovih snova ili halucinacija (Nikolajeva 2003: 150).
S obzirom da je pretpostavljen, fikcionalni svijet stvaran je onoliko koliko
su mu sastavnice dobro povezane. Sastavnice fikcionalnih svjetova čine prostorvrijeme i likovi, a o tome govori Mihail Bahtin u esejima „Oblici vremena i
kronotopa u romanu“ iz 1937. i „Ep i roman“ iz 1941.9 Bahtin navodi da su prostor
i vrijeme međusobno povezani te ih treba shvatiti kao jedinstveni entitet koji
naziva kronotopom (prostor-vrijeme). Bahtin dalje raspravlja o likovima te navodi
da kronotop određuje i lik u djelu (1989: 84). U nastavku rada oslonit ćemo se
na Bahtinove teorijske uvide te ćemo osnovnim sastavnicama književnih svjetova
smatrati prostor-vrijeme i likove.
Radnja bajke odvija se u „jednodimenzionalnom fantastičnom svijetu“ (Hranjec
2006: 22) u kojemu paralelno postoje i realistični i čudesni elementi te nema jasnih
granica između spomenutih elemenata. Za takav fantastični svijet bajke također ćemo
upotrijebiti naziv ‘sekundarni svijet’. No, za razliku od bajke, koja se odvija samo
u sekundarnome svijetu, koji uključuje i primarni svijet stapajući ih u jedno, radnja
fantastike obično je smještena u više svjetova koji postoje usporedno, a u najvećem
se broju djela pojavljuju po jedan primarni i jedan sekundarni svijet. Ovaj sekundarni
svijet „sekundaran je u smislu da je samosvojan, cjelovit i smisleno ustrojen, ali i
fantazmagoričan pa ga po nizu konstrukcijskih i sadržajnih osobitosti, uključujući
njegovu ‘genezu’ razlikujemo od iskustvene stvarnosti“ (Kravar 2010: 36).
Riječ epistemologija dolazi od grčke riječi episteme što znači znanje i logos što znači znanost. To je
grana filozofije koja se bavi prirodom i dosegom znanja, a još je Platon smatrao da je znanje istinito
vjerovanje koje se može poduprijeti nekim obrazloženjem ili objašnjenjem (usp. Greco 2004: 1).
9
Ovi eseji su, zajedno s još nekim Bahtinovim radovima, objavljeni 1981. godine u engleskome
prijevodu, u knjizi The Dialogic Imagination: Four Essays by M. M. Bakhtin i 1989. godine u
srpskome prijevodu, u knjizi O romanu. Eseje citiramo prema potonjem izdanju.
8
58
K. Giacometti: Od čudesnog do fantastičnog: dimenzije svjetova…
Vrijeme i mjesto zbivanja u bajci nije točno određeno, što znači da možemo
govoriti o bezvremenosti i besprostornosti, a u fantastici to nije slučaj. Sekundarni
je svijet najčešće visokoapstraktno razveden, nepostojeći svijet koji ima neko ime,
dok primarni svijet čini povijesno i zemljopisno provjerljiv kronotop. Fikcionalni
je svijet bajke uvijek jedan svijet u kojemu čudesno i realno supostoje i prožimaju
se, dok fikcionalni svijet fantastike čini ontološko dvojstvo, odnosno najčešće su
prisutni i primarni i sekundarni svijet između kojih su naglašene granice, a samo
neki (odabrani) likovi mogu te granice slobodno prelaziti. Prilikom prelaska likova
iz jednoga svijeta u drugi nastaje čuđenje, a to je također jedna od odlika fantastike:
„[l]ikovi iz [primarnoga] svijeta koji se susreću s drugim svijetom isprva su
iznenađeni i šokirani, ali nakon početnog čuđenja prihvaćaju njegovo postojanje“
(Zima 1997: 46). Za razliku od likova u bajkama, koji su „lišeni plastičnosti i
individualnih crta“ (Hranjec 2006: 22) te su karakterizirani crno-bijelom tehnikom,
što znači da su ili izrazito zli ili izrazito dobri, u fantastici je i dobrim i zlim
likovima dodana individualnost, a postoje i kolebljivci koji gledaju svoje interese
te se katkada priklanjaju strani dobra, a katkada strani zla.
U nastavku ćemo, kao što je prethodno najavljeno, pristupiti analizi bajki
iz zbirki Priče iz davnine i Šestinski kišobran te preko spomenutih strukturnih,
epistemoloških i ontoloških razlika nastojati odrediti obilježja umjetničke bajke
Ivane Brlić-Mažuranić, a potom je i razlučiti od fantastične priče odnosno moderne
bajke kakvu piše Nada Iveljić.
Fikcionalni svjetovi Ivane Brlić-Mažuranić i Nade Iveljić
Iz narodne se bajke razvila umjetnička bajka, tvorevina „[koja] obuhvaća vrlo
široko područje“ (Crnković 1987: 11), ali je ipak moguće povući razlikovnu crtu
između narodne i umjetničke bajke. Najčešće je riječ o pričama koje sadrže uočljive
strukturne razlike s obzirom na narodnu bajku. U umjetničkoj bajci većinom izostaju
stereotipni uvod i završetak, ali se zbog bajkovitoga načina pripovijedanja često
osjeća duh narodne bajke. Ana Pintarić u djelu Umjetničke bajke: teorija, pregled
i interpretacija navodi da je umjetničku bajku u svjetskoj književnosti razradio
H. C. Andersen te da je Ivana Brlić-Mažuranić jedna od predstavnica hrvatske
umjetničke bajke (2008: 10).
Priče iz davnine (1916) zbirka je od osam bajki10 u kojima se pojavljuju likovi
10
Priče iz davnine govore o čarobnjaku Striboru i snahi-zmiji („Šuma Striborova“), divu Regoču
iz Legena i vili Kosjenki s oblaka („Regoč“), želji za velikim bogatstvom ribara Palunka („Ribar
Palunko i njegova žena“), Potjehovoj potrazi za istinom te zlim bjesovima („Kako je Potjeh tražio
istinu“), svijetu Kitež-planine, zlim vilama Zatočnicama te konačnoj pobjedi dobra nad zlim
(„Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica“), djedu Neumijki i javorićima („Lutonjica Toporko i devet
župančića“), Nevičici, kćerki mlinara i baki Mokoš („Sunce djever i Neva Nevičica“) te o Jagoru,
zloj maćehi i babi Poludnici („Jagor“).
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 51-64
59
iz slavenske mitologije i usmene književnosti (usp. Hranjec 2006: 60). Unatoč
povezanosti s narodnom bajkom, ove se bajke od nje udaljavaju te ih je moguće
dovesti u vezu sa zbirkom priča Nade Iveljić, autorice koja se svojim bogatim
opusom od preko četrdeset knjiga ubraja među najplodnije hrvatske dječje pisce.
Šestinski kišobran (1972) sastoji se od dvadeset i šest priča11 koje će se u nastavku
s Pričama iz davnine usporediti na strukturnoj, epistemološkoj i ontološkoj razini.
Bajke Ivane Brlić-Mažuranić nadahnute su „usmenopučkim izrazom“ (Hranjec
2004: 62), a bajkovitu strukturu pojačavaju inicijalne i epiloške formule koje su
svojstvene narodnoj bajci. Ovakve se formule pojavljuju u izvornom ili u nešto
izmijenjenom obliku u svim Pričama iz davnine pa tako bajka „Sunce djever i
Neva Nevičica“ započinje s „Tako bili mlinar i mlinarica...“ (2002: 9),12 a završava
s „Tako naredili, tako uzvali, a što ono bijahu svatovi i što se pojavilo po pustoj
banovini, toga nema za sto godina ni u devet carevina“ (22). Iako je kraj ove bajke
svojevrstan odmak od klasične epiloške formule Živjeli su još dugo u sreći..., ovdje
se sugerira sretan kraj. Od narodne bajke Ivana Brlić-Mažuranić ne nasljeđuje
kompoziciju priče, „[jer] narodna bajka pokazuje veliku disciplinu i poštovanje
tradicije (...), [a] u njoj su nezamislive onakve razigrane slike koje nas u Pričama iz
davnine najviše zanose“ (Bošković-Stulli 1970: 177). Struktura je bajki u Pričama
iz davnine dvojaka. Može biti zgusnuta (kao primjerice u „Šumi Striborovoj“) ili
razvedena (kao primjerice u bajci „Kako je Potjeh tražio istinu“) (Hranjec 2004: 41).
Sličnost s Pričama iz davnine uočljiva je u zbirci Šestinski kišobran jer ova
zbirka obiluje bajkovitim motivima koje autorica posuđuje iz narodne bajke.
Međutim, Nada Iveljić ih preoblikuje na moderan način udaljavajući se pritom od
umjetničke bajke kakvu piše Ivana Brlić-Mažuranić i približavajući se fantastici.
Inicijalne i epiloške formule, koje bi trebale činiti glavnu strukturnu vezu s
narodnom bajkom, u pričama iz zbirke Šestinski kišobran pojavljuju se u krnjem
obliku. U uvodu su vrijeme ili mjesto zbivanja točno određeni. Primjerice, u priči
„Strašilo na slici“ na početku prve priče stoji rečenica: „Nad bačko selo Tavankut
spustila se noć“ (Iveljić 1996: 5), a u priči „Glinenko“: „Živio jednom čovjek po
Priče iz Šestinskoga kišobrana govore o strašilu („Strašilo na slici“), glinenom čovječuljku
11
(„Glinenko“), košuljici s narodnim vezom („Košuljica s narodnim vezom“), šestinskom kišobranu
(„Šestinski kišobran“), kipu Ribara i zmije na Jezuitskom trgu („Zmija brončanog ribara“), čipki
(„Sestre čipkarice“), peteroščiću Šušu („Šuš'“), opancima („Opanci-rastanci“), čovječuljku od tijesta
(„Pec Ivo, čovječuljak od tijesta“), gromu („Grom, loši strijelac“), stricu Opečiću („Stric Opečić“),
licitarskom srcu („Priča o malom licitarskom srcu“), Kazivačici Matiji („Matija, kazivačica“), vrču
(„Bilikum – veseli kum“), klopotecu („Klopotec“), morskoj medvjedici („Morska medvjedica“),
mogutu („Mogut“), tkalji Mari („Najljepši san tkalje Mare“), vodenjaku („Vodenjačić iz Krke“),
nijemom pčelaru („Priča o nijemom pčelaru“), vili Koprivici („Vila Koprivica“), kožuščiću
(„Kožuščić“), štenetu („Tri puta prodano štene“), sovi („Kraljica noći“), gavranu s dva bijela pera
(„Gavran s dva bijela pera“) i kapljici s Plitvica („Kapljica s Plitivica“).
12
Priče iz davnine citiraju se prema zagrebačkome izdanju iz 2002., a Šestinski kišobran prema
varaždinskome izdanju iz 1996. godine.
60
K. Giacometti: Od čudesnog do fantastičnog: dimenzije svjetova…
imenu Lojzek, kojemu nitko nije znao godine. Bavio se lončarstvom. Izrađujući
od gline svoje vrčiće i lončiće proputovao je, kako je sam tvrdio, pola svijeta; to
pola svijeta bilo je Hrvatsko Zagorje“ (12). Ovakvi uvodi ne odgovaraju tipičnom
bajkovitom početku jer nas i prvi i drugi (iako je drugi sličniji tipično bajkovitoj
inicijalnoj formuli), upućuju na određeno mjesto zbivanja. Iako se u priči “Opancirastanci“, po inicijalnoj formuli: „Bili tako jednom jedni opanci“, doima da je
riječ o narodnoj bajci, mjesto se radnje izriče već sljedećom rečenicom: „Pojavili
su se u Šestinama, najljupkijem selu na svijetu, koje počiva na obroncima gore
Medvednice...“ (62). Struktura epiloških formula priča iz navedene zbirke čini još
veći odmak od narodne bajke jer autorica u nekim svojim pričama pokušava smrt
prikazati kao sretan kraj. Primjerice, priču „Najljepši san tkalje Mare“ završava
riječima: „Za takvim životom nije mogla doći teška, bolna smrt, već nestajanje,
meko poput pamuka i bijelo poput runa mljetskih ovaca koje je poznato po
svilenkastom sjaju“ (140). Tipična kompozicija narodne bajke ovdje je također
izostala, ali nije riječ niti o kompoziciji tipičnoga fantastičnoga proznoga teksta jer
svaka od ovih fantastičnih priča opisuje samo po jedan fantastični događaj.
Ako razlike između inicijalnih formula u zbirkama Priče iz davnine i Šestinski
kišobran sagledamo kroz leću epistemologije, onda bajke Ivane Brlić-Mažuranić
upućuju na nepouzdanost, kako je i tipično za bajku, a moderne bajke Nade Iveljić
prostorno su lokalizirane pa se može zaključiti da se ne radi o bajkama. No, obje se
autorice u svojim pričama služe i drugim usmenim oblicima, a ne samo narodnom
bajkom pa je epistemološki pristup nešto složeniji. U imenima likova iz zbirke
Priče iz davnine prepoznajemo slavensku mitologiju (usp. Hranjec 2006: 60), ali
ih Ivana Brlić-Mažuranić maštovito preobražava za svoje potrebe. Da bi napisala
Priče iz davnine, Ivana Brlić-Mažuranić služila se predajama, a inspiriralo ju je
djelo A. Afanasjeva Poetsko gledanje Slavena na prirodu (usp. Bošković-Stulli
1970: 164). Predaja je vrsta priče koja sadrži nadnaravne sadržaje, ali je pouzdana,
odnosno ona se, za razliku od bajke, temelji na čitateljevoj vjeri u istinitost njezina
sadržaja, a to ju epistemološki približava fantastici. Nadnaravni sadržaji u usmenoj
prozi zajednički su i bajkama i predajama, ali se oni međusobno značajno razlikuju.
Tako i Bošković-Stulli upozorava: „Radi distinkcije nadnaravnih pojava, bajkama
bi bliže odgovaralo obilježje čudesnoga, a predajama obilježje fantastike“ (174).
Unatoč tomu što Ivana Brlić-Mažuranić ugrađuje predaje u Priče iz davnine,
kredibilitet im ruši činjenica da je iz početaka i završetaka jasno da je riječ o
bajkovitom sveprostoru.
Nada Iveljić, jednako kao i njezina prethodnica, u svoje priče interpolira
predaje i pučka vjerovanja iz hrvatske baštine, ali ima drukčiji pristup. Za razliku
od Ivane Brlić-Mažuranić, ona predaje interpolira u zemljopisno provjerljiv prostor,
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 51-64
61
odnosno u svojim ih pričama polaže u mjesta u Hrvatskoj u kojima su nastale. Kada
iznese sve povijesne činjenice, onda priču najčešće završava tako da čitatelju pruža
izbor, nudi mu i da ne povjeruje u ispričano jer „bajka to ni ne zahtijeva“ (Iveljić
1996: 145). Ovaj posljednji dio djelomično potkopava pouzdanost, ali unatoč tomu
njene priče na epistemološkoj razini imaju odmak u odnosu na one iz zbirke Priče
iz davnine.
Zemljopisno provjerljiv prostor, opisan u modernim pričama iz zbirke
Šestinski kišobran, čini primarni (realistični) svijet. Opreku tome svijetu predstavlja
sekundarni (fantastični) svijet, a između njih su, za razliku od narodne bajke, jasno
vidljive granice. U ovim pričama postoje dva tipa granica. Prvi tip čine granice koje
se otkrivaju mogućnošću prolaza u sekundarni svijet, a drugi tip čine nevidljive
granice koje postaju očite čuđenjem stvarnih likova kada se pojavi neki fantastični
lik ili predmet koji očito ne pripada primarnomu svijetu. Primjerice, u bajci
„Glinenko“ Nada Iveljić spominje sekundarni svijet: „Vjerovalo se da [Glinenko]
kroz dug i uzak hodnik pod zemljom odvodi starca u svoje carstvo. Ondje postoji
čudesna cvjetna dolina, u kojoj obojica prezime“ (14-15). Ovdje je sekundarni svijet
(čudesna cvjetna dolina) odvojen prolazom, odnosno dugim i uskim hodnikom. U
bajci „Šuš“ u primarnom se svijetu pojavljuje fantastično biće Šuš koje se sprijateljuje
s dječakom Mladenom. Dolaskom bića iz bajke u primarni svijet dolazi do urušavanja
ontoloških granica između primarnoga i sekundarnoga svijeta, a isto se događa i u
bajci „Vodenjačić iz Krke“, kada se vodenjak imenom Suhi, koji inače živi u rijeci
(sekundarni svijet), sprijatelji s djecom iz primarnoga svijeta.
Radnja niti jedne od bajki iz zbirke Priče iz davnine nije ni povijesno niti
zemljopisno lokalizirana. Točnije, smještena je u sekundarne svjetove u kojima
realistično i fantastično supostoje tako da to nikoga ne iznenađuje. Odmak od
svijeta narodne bajke i približavanje umjetničkoj vidljiv je u izboru likova koji
mogu biti stvarni, nestvarni i životinje, a isto tako, osim izrazito dobrih i izrazito
zlih likova, autorica uvodi i kolebljivce (usp. Hranjec 2004: 61). Primjerice, u
„Šumi Striborovoj“ uz crno-bijelu karakterizaciju likova izdvajamo sina koji je
naivan, lakomislen i povodljiv, odnosno slabić koji se najprije priklanja jačemu
(zlu), da bi se na kraju pokajao zbog svojih postupaka te ipak pristupio strani dobra.
Zaključna razmatranja
Kao kompleksni i dinamični entiteti, književne vrste i žanrovi se nikada nisu
mogli oštro razgraničiti pa spoznaje o prelaženju, a ponekad čak i narušavanju
njihovih granica nisu novost. Bajka i fantastika međusobno se prožimaju pa su se
u literaturi često poistovjećivale. Njihovim uspoređivanjem, uz primjenu teorijskih
62
K. Giacometti: Od čudesnog do fantastičnog: dimenzije svjetova…
zaključaka Dietera Petzolda koji upućuju k ontološkome pristupu književnosti,
vidljivo je da uz velike sličnosti između bajke i fantastike postoje i velike razlike,
pa je tako bajku i fantastiku moguće razlikovati na strukturnoj, epistemološkoj i
ontološkoj razini.
Najjednostavniju, strukturnu razliku između navedenih zbirki, čini drukčija
kompozicija priče, izostanak tipičnih bajkovitih inicijalnih i epiloških formula, kao
i izostanak bajkovitosti u pripovijedanju Nade Iveljić.
Složenija, epistemološka razlika ovdje je vidljiva u načinu interpolacije
tradicionalnih sastavnica preuzetih iz narodne bajke. Iako obje autorice u svoje
pripovijedi ugrađuju podlogu usmene književnosti, Nada Iveljić, za razliku od
Ivane Brlić-Mažuranić, interpolira predaje u provjerljiv prostor, a samim time
„priča proizlazi iz potvrđenosti“ (Biti 1981: 122).
Najsloženija, ontološka razlika između zbirki Priče iz davnine i Šestinski
kišobran, odnosi se na konstituiranost fikcionalnih svjetova. Ivana Brlić-Mažuranić
kroji sekundarni svijet koji se sastoji od različitoga omjera fantastičnih i realističnih
elemenata između kojih nema vidljivih granica. U pričama Nade Iveljić granice
između fantastičnoga i realističnoga postoje te je moguće govoriti o dvama
svjetovima (o primarnome, odnosno realističnome i o sekundarnome, odnosno
fantastičnome) koji postoje usporedno, a između njih postoje granice.
Iako je Nada Iveljić tek djelomično preuzela strukturu narodne bajke, ona na
njezinim temeljima ipak gradi i veliki odmak. Suprotno zbirci Priče iz davnine,
u pričama Nade Iveljić navedena su precizna prostorna određenja koja su inače
u pravilu veoma rijetka i „pojavljuju se mahom u suvremenijim primjerima“
(Lihačov 1978: 62). Upravo takva precizna prostorna određenja priča iz zbirke
Šestinski kišobran udaljavaju ih od bajke i približavaju fantastičnoj priči. Međutim,
kao što ističe Hranjec, „u vođenju radnje, (...) u novim, začudnim likovima i
njihovim postupcima, u nedogađanju (s obzirom na očekujući slijed), [odnosno] u
igri elementima strukture leži novost, nova bajkovitost“ (2004: 54). Očito je da su
poveznice s bajkom dovoljno jake da bi se za takve priče nazivi moderna bajka i
fantastična priča mogli koristiti kao sinonimi. Fantastika uključuje i modernu bajku,
odnosno, moderna bajka takva je pripovijed koja se kao vrsta približava fantastici,
i tako postaje hibridni žanr, koji istodobno pripada i bajki kao vrsti i fantastici kao
skupini žanrova. S druge strane, zbirka Priče iz davnine može se kategorizirati kao
zbirka umjetničkih bajki.
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 51-64
63
Popis literature
Primarna literatura
Brlić-Mažuranić, Ivana. 1916/2002. Priče iz davnine. Zagreb: Školska knjiga.
Iveljić, Nada. 1972/1996. Šestinski kišobran. Varaždin: Katarina Zrinski.
Sekundarna literatura
Anić, Vladimir. 2003. Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.
Bahtin, Mihail. 1937/1989. „Oblici vremena i hronotopa u romanu.“ U O romanu, 193-276.
Beograd: Nolit.
Bahtin, Mihail. 1941/1989. „Ep i roman.“ U O romanu, 435-474. Beograd: Nolit.
Biti, Vladimir. 1981. Bajka i predaja: povijest i pripovijedanje. Zagreb: Sveučilišna naklada
Liber.
Bošković-Stulli, Maja. 1970. „Priče iz davnine i usmena književnost.“ U Ivana BrlićMažuranić: zbornik radova, ur. Dubravko Jelačić i dr., 163-182. Zagreb: Mladost.
Bošković-Stulli, Maja. 1991. Pjesme, priče, fantastika. Zagreb: Nakladni zavod Matice
hrvatske.
Cipra, Marijan. 2003. Temelji ontologije. Zagreb: Matica hrvatska.
Clute John i John Grant. 1997. The Encyclopedia of Fantasy. London: Orbit.
Crnković, Milan. 1987. Sto lica priče: antologija dječje priče s interpretacijama. Zagreb:
Školska knjiga.
Greco, John. 2004. Epistemologija: vodič kroz teorije znanja. Zagreb: Naklada Jesenski i
Turk.
Hameršak, Marijana. 2010. „Predodžbe djetinjstva i preobrazbe bajke: primjeri hrvatske
dječje književnosti 19. stoljeća.“ Književna smotra 156 (2): 113-123.
Hranjec, Stjepan. 2004. Dječji hrvatski klasici. Zagreb: Školska knjiga.
Hranjec Stjepan. 2004. „Tri modela nove bajkovitosti.“ Umjetnost i dijete 48: 43-56.
Hranjec, Stjepan. 2006. Pregled hrvatske dječje književnosti. Zagreb: Školska knjiga.
Jolles, Andre. 2000. Kratki oblici. Zagreb: Matica hrvatska.
Kravar, Zoran. 2010. Kad je svijet bio mlad: visoka fantastika i doktrinirani antimodernizam.
Zagreb: Mentor d. o. o.
Lihačov, Dmitrij Sergejevič. 1978. „Zatvoreno vreme skaske.“ U Narodna bajka u modernoj
književnosti, ur. Mirjana Drndarski, 62-68. Beograd: Nolit.
Mendlesohn, Farah. 2008. Rhetoric of Fantasy. Middletown: WUP.
Nikolajeva, Maria. 2003. „Fairy tales and Fantasy: From Arhaic to Postmodern.“ Marvels
and Tales 17 (1): 138-156.
Pavičić, Jurica. 1996. „Neka pitanja fantastične književnosti.“ Mogućnosti: književnost.
Umjetnost. Kulturni problemi 4-6: 133-147.
Peleš, Gajo. 1999. Tumačenje romana. Zagreb: ArTresor.
Petzold, Dieter. 1986. „Fantasy Fiction and Related Genres.“ Modern Fiction Studies 32
(1): 11-21.
Pintarić, Ana. 2008. Umjetničke bajke: teorija, pregled, interpretacija. Osijek: Filozofski
fakultet.
Ranke, Kurt. 1978. Die Welt der einfachen Formen. Berlin-New York: Walter de Gruyter.
Solar, Milivoj. 2006. Rječnik književnoga nazivlja. Zagreb: Golden marketing - Tehnička
knjiga.
Suvin, Darko. 2001. „Promišljanje o smislu 'fantastike' ili fantastične proze.“ Književna
smotra: časopis za svjetsku književnost 33, br. 119 : 47-67.
Težak, Dubravka. 1991. Hrvatska poratna dječja priča. Zagreb: Školska knjiga.
64
K. Giacometti: Od čudesnog do fantastičnog: dimenzije svjetova…
Težak, Dubravka i Stjepko Težak. 1997. Interpretacija bajke. Zagreb: DiVič.
Tolkien, John Ronald Reuel. 1966. „On Fairy Tales“. U The Tolkien Reader, 29-121. New
York: Ballantine books.
Todorov, Tzvetan. 1987. Uvod u fantastičnu književnost. Beograd: Nolit.
Zima, Dubravka. 1997. „Fantastika u suvremenoj hrvatskoj dječjoj prozi.“ U Odrastanje
u zrcalu suvremene književnosti za djecu i mladež, ur. Ranka Javor, 40-51. Zagreb:
Knjižnice grada Zagreba.
Kristina Giacometti
Nova Rača Elementary School
Grundschule Nova Rača
From the Marvellous to the Fantastic: Dimensions of the
Fictional Worlds of Ivana Brlić-Mažuranić and Nada Iveljić
By using inspirational polemics on the relationship, and the connection, between the fairy
tale and the younger form of fantasy, the author compares and analyzes two fairy tale
collections: Priče iz davnine (Croatian Tales of Long Ago) by Ivana Brlić-Mažuranić and
Šestinski kišobran [Šestine Umbrella] by Nada Iveljić. While Croatian Tales of Long Ago is
considered to be a literary fairy tale collection, Šestine Umbrella is a collection of modern
fairy tales/fantasy stories. The author specifies the typology of fictional worlds in the two
works through the epistemological, ontological, and structural differences between fairy
tales and fantasy literature, two genres often compared and sometimes even identified as
one in critical works. Based on previous theoretical insights, literary analysis is performed
to show that the fictional worlds in Šestine Umbrella digress from the worlds of Ivana BrlićMažuranić’s fairy tale through epistemological, ontological and structural differences, and
thereby evolve into fantasy.
Keywords: fairy tale, fantasy, epistemological differences, ontological differences,
ontological similarities, structural differences
Vom Wundersamen zum Fantastischen: Die Dimensionen der
Welten von Ivana Brlić-Mažuranić und Nada Iveljić
Anknüpfend an die Diskussionen über die Zusammenhänge zwischen Märchen und
der jüngeren Erzählform der Phantastik, werden im Beitrag einzelne Texte aus der
Sammlung Priče iz davnine (Geschichten aus Urväterzeiten) von Ivana Brlić-Mažuranić,
die man üblicherweise zu den Kunstmärchen zuordnet, mit den modernen Märchen bzw.
phantastischen Erzählungen von Nada Iveljić aus ihrer Sammlung Šestinski kišobran
[Šestiner Regenschirm] verglichen. Die Typologie und der Charakter der fiktionalen
Welten aus diesen zwei Sammlungen werden anhand der epistemologischen, ontologischen
und strukturellen Unterschiede zwischen Märchen und Phantastik bestimmt, jenen zwei
Erzählformen, die in der Literaturwissenschaft zumeist verglichen, manchmal jedoch auch
gleichgestellt werden. Die im Beitrag vorgenommene literaturtheoretische Analyse basiert
auf den bisherigen theoretischen Forschungsergebnissen und zeigt auf, dass sich die in der
Sammlung Šestinski kišobran enthaltenen Welten in ihrer ontologischen, epistemologischen
und strukturellen Dimension von den Märchen entfernen und zu phantastischen Geschichten
werden.
Schlüsselwörter: Märchen, phantastische Geschichte, epistemologische Unterschiede,
ontologische Unterschiede, ontologische Ähnlichkeiten, Strukturunterschiede
65
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 65-82
UDK 821.161.1.09-312.6“1939/1945“PRISTAVKIN=112.2
Oxane Leingang
Institut für Kinderbuchforschung der Johann Wolfgang Goethe-Universität,
Frankfurt am Main
[email protected]
Fiktionalisierung der eigenen Kriegskindheit in den
Jugendromanen von Anatolij Pristavkin
Pregledni rad / review paper
Primljeno / received 22. 8. 2011.
„Mich erschuf der Krieg“, notierte Anatolij Pristavkin in seinem
autobiographischen Werk Der erste Tag – der letzte Tag der Schöpfung,
worin der Krieg für ihn tatsächlich zu einer Sozialisierungsinstanz
wurde. Pristavkins Mutter starb 1941 an Tuberkulose, als er zehn
Jahre alt war; der Vater kämpfte an der Front. Im Jahre 1944
wurde er zusammen mit mehreren hundert Moskauer Waisen in
den Nordkaukasus evakuiert, wo er als einer von wenigen einem
Massaker entgehen konnte. Aus Trauer um die eigene Kriegskindheit
schrieb Pristavkin ein literarisches Großprojekt nieder. In sechs
autobiographisch gefärbten, detailreichen Kurzromanen sowie in
unzähligen Kurzgeschichten näherte sich der Autor dem Trauma
seiner Kriegskindheit an. Da er dabei keine Autobiographiesignale
im Sinne des „autobiographischen Paktes“ setzte und die Möglichkeit
des „moderaten Fiktionalisierungsschubs“ nutzte, überführte er
das biographisch Unartikulierte durch nachträglich imaginierte
Entlastungsmomente in „Wunschbiographien“. Im Folgenden wird
untersucht, wie Anatolij Pristavkin die eigenen traumatischen
Erinnerungen an den Zweiten Weltkrieg in seinen jugendliterarischen
Werken inszenierte.
Schlüsselwörter: Autobiographie, Pristavkin, Kriegskindheit, Zweiter
Weltkrieg, Jugendromane
Werke Pristavkins im Kontext (post-)sowjetischer
Kriegsliteratur
Die schwierige Kindheit (Trudnoe detstvo) heißt der Zyklus von
Kurzerzählungen über seine Kriegskindheit, mit dem Pristavkin 1959 debütierte.
66
O. Leingang: Fiktionalisierung der eigenen Kriegskindheit…
Dabei handelt es sich um kurze Bestandsaufnahmen des Lebens im Waisenhaus,
in denen bereits Motive der späteren Werke intoniert werden, jedoch ohne
deren desperate Essenz anzudeuten oder ein Mosaik zu ergeben. Dem zentralen
autobiographischen Trauma entsprechend kreist seine autobiographische Serie
um die Waisenkinder, das Strandgut der Säuberungswellen und des Krieges.
Damit greift Pristavkin eine Motivkonstante auf, die seit den 1920er Jahren in
der sowjetischen Kinder- und Jugendliteratur an Bedeutung gewann. Dass dieses
Thema häufig behandelt wurde, ist geschichtlich bedingt: Hatten schon während
des Ersten Weltkrieges und im Bürgerkrieg Tausende ihre Angehörigen verloren,
so ließ der Terror der Stalin-Ära mit der landwirtschaftlichen Kollektivierung
und den groß angelegten Säuberungen die Zahl der Waisen noch weiter in die
Höhe steigen (vgl. dazu Snyder 2010: 43-58). Mit dem Beginn des Zweiten
Weltkrieges schließlich waren sowjetische Städte voll von heimatlosen Kindern,
die ihre Familien im allgemeinen Tumult der unionsweiten Evakuierungen oder
im Krieg verloren hatten.
Die parteitreuen Autoren, die das Thema der Waisen darlegten, zollten
der bolschewistischen Weltanschauung Tribut und ließen ihre verwahrlosten
Helden unter dem Einfluss von überzeugten Kommunisten zu geläuterten
Sowjetmenschen resozialisieren.1 Im Gegensatz zu seinen Vorgängern setzt
Pristavkin den Akzent auf die literarische Anklage: Indem Pristavkin die
verordnete Brutalität im totalitären System darstellt, enthüllt er die Doppelmoral
der sowjetischen Gesellschaft und hinterfragt ihre Feindkonzeption, die sich gegen
elternlose Kinder wendet. Auch wenn Kinder in seinen Werken die Hauptakteure
von betrügerischen Machenschaften sind, verkörpern sie Menschlichkeit,
Unschuld und Integrität. Mit seinen Werken demontiert er die Hauptaspekte
des sowjetischen Kindheitskonzepts, die in der (Kinder- und Jugend-)Literatur
und Propaganda heraufbeschworen wurden – die moralische Erziehung und
den Mythos von der glücklichen Kindheit (vgl. dazu Knight 2009: 790-808).
Wie alle Kinder wurden insbesondere die Heimkinder indoktriniert, dem
sowjetischen Staat, der sie vor dem Elend bewahrt hat, Dankbarkeit und Loyalität
entgegenzubringen: Sie hätten das Glück gehabt, in dem „besten Land der Welt“
geboren zu sein (vgl. dazu Kelly 2007: 93-108). In seinen Kindheitserinnerungen
wendete sich Pristavkin gegen die „Verkleisterung der Geschichte durch Pathos
und Sentimentalität“ (Jureit 2010: 34). Erinnert werden soll nicht nur an erlittene,
sondern auch an zu verantwortende Verbrechen, wie den brutalen Umgang mit
Als das bekannteste Buch zu dieser Thematik gilt Respublika Škid (1926/27), der autobiographisch
gefärbte Roman des Autorenduos Leonid Panteleev und Grigorij Belych, in dem verwahrloste
Jugendliche erfolgreich in die sozialistische Gesellschaft integriert werden.
1
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 65-82
67
verwahrlosten Kindern, deren Eltern dem ,Reinigungsmechanismus‘ des Regimes
oder dem Krieg zum Opfer gefallen waren.
Pristavkins Erstlingswerk fiel in die Phase der Privatisierung von
Kriegserinnerung. Mit der Neubewertung der Stalinzeit im Jahre 1956 konnte sich
auch die Kunst teilweise aus dem Korsett des sozialistischen Realismus befreien
(vgl. Warneke 2000: 43). Das propagandistisch Monumentale der Kriegs- und
Nachkriegszeit wurde zugunsten einer Psychologisierung des Protagonisten,
meist eines einfachen Soldaten, aufgegeben. Die Kulissen waren nicht mehr
strategisch wichtige, sondern unbedeutende Frontabschnitte. Die heroischen und
panoramischen Elemente schwanden, während das Tragische des Einzelschicksals
in den Mittelpunkt rückte. Auch die Ästhetik verlor ihre Uniformität. Als Folge
dieser Entwicklung entstand die so genannte ,Leutnantsliteratur’, in der die
einstigen blutjungen Soldaten ihre Fronterfahrungen schilderten. So wundert es
kaum, dass regimetreue Kritiker an dieser ,Schützengrabenwahrheit’ den scheinbar
dysfunktionalen Detailreichtum monierten. Nach dem Zusammenbruch der
Sowjetunion fand in den Aufzeichnungen der damaligen Kriegskindergeneration
eine weitere Emotionalisierung der Geschichte statt, die nicht nur zum post-heroischen
Paradigmenwechsel beitrug, sondern den Akzent erneut vom Uniformierenden hin
zum Individuellen, von der Helden- zur Opfersemantik verschob.
Sowjetisierung der westeuropäischen Klassiker als textinternes Phänomen
In den Werken Pristavkins wird mehrmals das Moment der fiktiven
Überformung thematisiert. Das Fehlen der Gewissheit über die eigene Herkunft
– einer Komponente sowohl des Selbstbewusstseins als auch des sozialen Status
– führt dazu, dass seine Helden sich in eskapistischen Träumen eine glamouröse
Biographie zusammenfabulieren. Insbesondere das Bild des fremden Vaters, der
in den Kindern Stolz und Sehnsucht erregt, dient als attraktive Projektionsfläche
für heroische Phantasien. So werden alle Väter als Generäle oder zumindest als
hochdekorierte Kriegshelden idealisiert.
Die Waisen Pristavkins verändern auch westeuropäische Werke: In
Scheherezade-Manier werden Romane von Dumas, Hugo, Dickens und Twain in
den Kinderheimen nacherzählt. Auf der Metaebene der Erzählgegenwart sind die
intertextuellen Verzahnungen durch die Nennung des Verfassers oder des Werkes
explizit markiert. Gerade weil die kindlichen Erzähler Nacht für Nacht mit einer
Kruste Brot belohnt werden, sind die kanonischen Werke der Abenteuerliteratur
fiktiv überformt und gedehnt; die burlesken Parodien sollen die kindlichen Zuhörer
68
O. Leingang: Fiktionalisierung der eigenen Kriegskindheit…
in Wirbel von fesselnden Abenteuern verstricken. Vor dem Erfahrungshorizont der
Waisen werden alle Werke adressatenorientiert in ihre derbe Sprache übersetzt und
kontextabhängig in die sowjetische Realität transponiert: Der Gascogner d’Artagnan
rächt sich beispielsweise an den Peinigern, indem er sie nach einer halsbrecherischen
Verfolgungsjagd zur Strecke bringt. Der Lausbub Tom Sawyer ist ein erfolgreicher
Taschendieb auf einem der Moskauer Märkte, wo er regelmäßig seine Freundin,
die Eisverkäuferin Becky, trifft. Auf dem Roten Platz peitscht der Graf von
Monte Christo den Direktor eines Waisenheims aus (vgl. Pristavkin 2006: 481).
Die vorgenommene Erweiterung des Themenspektrums, der Vertrautheitsaspekt
der Lebenswelt zusammen mit den Elementen der westeuropäisch-exotischen
Abenteuergeschichten machen die Attraktivität dieser Klassiker-Adaptionen aus.2
Die Spannung zwischen Fiktionalität und Authentizität lässt sich nur mit
Kontextwissen zur Biographie Pristavkins auf der text-externen Ebene erkennen.
Um deren Funktionsmechanismen und Wirkungspotentiale zu beleuchten, stelle
ich in folgendem Abschnitt exemplarisch einige narrative Anreicherungen vor.
Fiktionale Anreicherung des autobiographischen Kerns
Der Soldat und der Junge (Soldat i malčìk) von 1970/1971 bildet den
Auftakt seiner durch das Figurenensemble lose verklammerten Trilogie über
die Kriegskindheit. Diese Erzählung schildert eine ungewöhnliche Freundschaft
zwischen einem jungen Soldaten und einem Waisenkind. Ein traumatisches
Erlebnis im Kinderheim lieferte das Handlungsgerüst für das konfliktreiche
Miteinander, verriet Pristavkin in einem Interview.3 Die Erinnerung an die Tyrannei
im Kinderheim wird in dieser povest’ abweichend von der eigenen Biographie
durch ein konstruiert wirkendes Happyend überformt. Gerade die Kenntnis der
tatsächlichen Begebenheit wirkt als eine Kontrastfolie für die neue Schlussvariante:
Während der Protagonist Waska einem Jungkriminellen Paroli bietet, musste der
junge Anatolij Pristavkin überstürzt aus dem Kinderheim fliehen. Mit nachträglich
hinzuerfundenen entlastenden Zwischenspielen funktionalisiert der Autor seine
Zum Verfahren der thematischen Akkomodation des allgemeinliterarischen Stoffrepertoires vgl.
Ewers 2012: 184-190.
3
„Es passierte während des Krieges. Auf der Bahnstation Tomilino bei Moskau haben ein paar
Burschen, mich eingeschlossen, einen schlafenden Soldaten bestohlen. Und dann kam er in unser
Kinderheim. Und so passierte es, dass ich ihn auf der Suche nach den anderen, die in den Diebstahl
verwickelt waren, von Haus zu Haus führte. Die Reaktion der Mitmenschen war unterschiedlich;
aber manche hatten mir offen gedroht, wenn ich mit der Suche nicht aufhören sollte. Tatsächlich
haben sie mir dann aufgelauert und mich zusammengeschlagen. Um mein Leben zu retten,
flüchtete ich nachts und ohne Kleidung aus dem Kinderheim. In jener Zeit war das Bestehlen eines
unbekannten Soldaten und die anschließende Flucht keine Ausnahme. Und ich hatte es schnell
vergessen.“ (Kardin 2000)
2
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 65-82
69
Selbstinszenierung und therapiert die seelischen Verwundungen literarisch durch
eine sympathetische Wendung an das ‚innere Kind‘.
Schlief ein goldenes Wölkchen (Nočevala tučka zolotaja), das seinem Autor
den größten Ruhm und die höchste Auflagenzahl brachte, konnte wegen der Zensur
erst ein Jahrzehnt später erscheinen.4 Die ausgehungerten Moskauer Waisenkinder
Saschka und Kolka Kuzmin, die Helden des Werkes, werden im Frühjahr 1944 in
den Kaukasus gebracht, während die dort ansässige tschetschenische Bevölkerung
als ‚illoyale Nationalität’ nach Sibirien verschleppt wird. Im Kaukasus geraten
die Zwillinge in einen Strudel blutiger Ereignisse. Die fiktionale Halbierung eines
Individuums in Schlief ein goldenes Wölkchen macht die narrative Reorganisation
der Erinnerungen offenkundig. Pristavkin verteilt seine persönlichen Erlebnisse im
Nordkaukasus auf die Zwillingsbrüder. Diese Zerlegung des Ich lässt sich als eine
dissoziative Wesensspaltung lesen – wie sie für traumatisierte Menschen typisch
ist. In gegensätzliche Charakterzüge aufgeteilt, ergänzen sich die Kuzmin-Brüder
zum beiderseitigen Nutzen und Schaden. Ihre frappierende physische Ähnlichkeit
eröffnet ein weites Feld für heitere Verwechslungen und gibt dem Werk einen
pikaresken Anstrich. Gerade diese anekdotischen Episoden dämpfen die Tragik der
individuellen Schicksale.
Der Roman spielt mit verschiedenen Entwürfen einer homodiegetischen
Erzählerinstanz: Beim Schreiben wiederholt sich die Spannung zwischen dem
sich erinnernden und dem erinnerten Ich in Ich-Texturen, im komplizierten
Verhältnis einer sich selbst erzählenden und von sich selbst erzählenden Figur.
Im Handlungsverlauf pendelt die Erzählerstimme, die für das fünfhundertköpfige
Kinderkollektiv spricht, zwischen der ersten Person Plural und der dritten Person
Singular. Dieser Perspektivenwechsel als Verfahren der Fiktionalisierung ist dem
Formenarsenal des Romans entnommen. Erst am Ende wird deutlich, dass die
Hauptfigur Kolka und der Erzähler identisch sind. Der Tod eines der Brüder – der
tragische Höhepunkt des Buches – steht für den symbolischen Tod des kindlichen
Ich: „Ich hatte den Tod gesehen, hatte Erschießungen miterlebt, ich selbst war
schon viele Male gestorben“, so Pristavkin in einem Interview (vgl. Pristavkin
1991: 3931). Der Überlebende wird zum Stifter und Träger der Erinnerung.
In den folgenden Jahren avancierte der Schriftsteller und Essayist Pristavkin zum führenden
Menschenrechtler des Landes. Während des Ersten Tschetschenien-Krieges (1991-1996) reiste
Pristavkin zweimal in das Krisengebiet, wo er Zeuge von Gewalttaten gegen die Zivilbevölkerung
wurde und sie später in zahlreichen Vorträgen und Interviews publik machte. Von 1992 bis 2001
leitete Pristavkin die Kommission zur Begnadigung von Häftlingen, die zum Tode verurteilt werden
sollten. Mit großer öffentlicher Anteilnahme wurde er am 14. Juli 2008 am Troekurov-Friedhof in
Moskau beerdigt. Als langjähriger Berater des Präsidenten erhielt Pristavkin ein Staatsbegräbnis,
das den zeitlebens härtesten Regimekritiker für die postsowjetische Heroengalerie vereinnahmt.
Kurz nach seinem Tod erhielt eine Straße in der tschetschenischen Stadt Gudermes seinen Namen.
4
70
O. Leingang: Fiktionalisierung der eigenen Kriegskindheit…
Das abschließende Werk seiner Trilogie über Waisenheimkinder erschien 1989.
Wir Kuckuckskinder oder ein Klagelied zur Beruhigung des Herzens (Kukušata ili
žalobnaja pesn’ dlja uspokoenija serdca), nach eigenen Aussagen das Lieblingsbuch
des Autors (Pristavkin 2007: 486), schildert das Leben in einem „Spez“, einem
Sonderheim, in dem Kinder von Opfern Stalinscher Verfolgungen unter fremden
Namen untergebracht sind. Der Ich-Erzähler Sersch präsentiert eine psychologisch
durchformte, mit Sympathie dargestellte Porträtgalerie der neun Waisenkinder, die
man als Kukuschkin chiffriert hat. Die Anspielung auf die brutparasitäre Vogelart
Cuculidae problematisiert die Abstammung der Kinder zusätzlich. Als die Waisen
von ihrer wahren Herkunft erfahren, rebellieren sie gegen Niedertracht und
Willkür und werden von der Miliz erschossen. So lässt sich dieser Roman als eine
säkularisierte Märtyrerpassion lesen; der Tod der Unschuldigen gehört zum festen
Bestandteil dieses Motivs (vgl. Frenzel 1999: 484-498).
Eine narrative Anreicherung des autobiographischen Substrats wird in Wir
Kuckuckskinder überdeutlich. Ein signifikantes Nebenmotiv bildet die literarische
Schnittstelle zwischen kommunikativem und kulturellem Gedächtnis: das Buch
mit dem Titel „Geschichte“, das Sersch auswendig lernt und immer bei sich trägt.
In der Funktion eines Amuletts wird das Buch zunächst intimisiert. Nach der
Hinrichtung des unschuldigen Protagonisten fängt es sein Blut auf und wird zum
Gral-Substitut. Mit dem impliziten Verweis auf das Blut Christi greift der Autor
das Element der christlichen Ikonographie und Mystik auf (vgl. dazu Rubin 2001:
94-97 und Knust u.a. 2010). Das Besondere an den autobiographiebasierten Texten
Pristavkins besteht darin, dass er die sozialrealistisch präformierte Motivkonstante
der Waisenheimkinder neu interpretiert und sie konsequent mit der Opferrolle
verschränkt. Das Psychogramm der Kinder macht sie zu modernen Picaros,
ihr Leidensweg und ihr Tod zu sozialistischen Märtyrerfiguren. Dabei bringt
Pristavkin zwei kollidierende Modelle in Verbindung: den Märtyrer als spätantike
und vor allem christliche Variante eines gewaltlosen Helden und das Motiv des
antiheroischen Schelms, dessen Figur seit je der Literatur als Instrument der Satire
dient (vgl. dazu Frenzel 1999: 631-642).
Der Kurzroman steht in einer engen Beziehung zur symbolischen Form des
kollektiven Gedächtnisses, und zwar zur religiösen Tradition, in der die Bibel
als zentraler Text fungiert. Die religiöse Konnotation findet nicht nur auf der
bildlichen Ebene statt: An die Stelle des in der Sowjetunion sehr erfolgreichen
sentimentalistischen Abenteuerromans von Mayne Read The Headless Horseman
(1860), den der junge Pristavkin als Souvenir aus einem brennenden Haus gerettet
hatte (vgl. Pristavkin 2006: 478), werden die Entstehungsmythen Mesopotamiens
gesetzt. Diese haben eine frappierende Ähnlichkeit mit den alttestamentlichen
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 65-82
71
Schriften (vgl. El-Radhi 1999: 26-31). Mit der Biographie von Sargon, dem
Herrscher von Akkad und Begründer der ersten sumerischen Dynastie, wird der
Aussetzungsmythos des Knaben Moses rekapituliert und das biographische
Schicksal, keine Eltern zu haben, problematisiert. Das Motiv der Sintflut als
strafende oder kathartische Erneuerung bringt der Protagonist mit der drakonischen
Disziplin in sowjetischen Kinderheimen in Verbindung: „Bestimmt herrschte auf
dem Floß ein Spezialregime, sonst wären sie ja alle ersoffen“ (Pristavkin 1990: 82).
Das zeitlich Nächste der aktuellen Probleme wird durch das zeitlich Fernste erklärt.
Mehrfach klingt als Leitmotiv das „Klagelied zur Beruhigung des Herzens“
an, das zum Untertitel des Romans gehört. Dabei handelt es sich um ein
altmesopotamisches Klagelied (1400-1200 v. Chr.) gegen die Götter, das spirituellkonzeptionelle Nähe und thematische Verwandtschaft mit dem Buch Hiob aufweist
(vgl. El-Radhi 1999: 47-52). Ähnlich wie beim biblischen Hiob wird das Wort
Klage bei Pristavkin in einem dreifachen Sinn von Weh-Klagen bzw. Sich-Beklagen
und An-Klage verwendet. Während die Klage sich an eine göttliche Instanz richtet
und die Trauer und das Gedenken in die Sprache übersetzt, steht die Anklage
als Beschuldigung im Kontext der Täterermittlung und Verurteilung (vgl. hierzu
Weigel 2000: 127-132). Nicht nur die Totenmemoria gehört zu den zentralen
Botschaften des Werkes, sondern auch die Klage über die mangelnde Empathie
mit den Leidenden. Immer wieder erhebt der Ich-Erzähler literarische Anklage
gegen das sowjetische Regime wegen des menschenverachtenden Umgangs mit
den Waisenkindern.
Anlässlich des Kriegsendes, das sich 2005 zum sechzigsten Mal jährte,
veröffentlichte Pristavkin zwei weitere Kriegserzählungen über elternlose Kinder.
In Ein Waggon geht auf Reisen (Vagončik moj dal’nij) rollen im Jahre 1944
evakuierte Moskauer Waisenkinder zusammengepfercht in einem Güterwaggon
durch Sibirien. Als der Wagen für mehrere Wochen abgestellt wird, eskaliert die
Gewalt der Soldateska. Mit Brot gefügig gemacht, werden die hungernden Mädchen
aus dem Zug von sowjetischen Offizieren missbraucht, in geistige Verwirrung oder
den Selbstmord getrieben. Den sechzehnjährigen Ich-Erzähler Anton verkauft man
für eine Kiste Wodka als Arbeitssklaven an einen Landwirt (vgl. dazu Leingang
2010: 55-68).
Tag der Bestrafung (Sudnyj den’), das dramaturgisch interessanteste Werk
Pristavkins, ähnelt einem Kammerstück. Von zahlreichen Innenweltdarstellungen
durchzogen, geißelt dieser stilistisch ungewöhnliche, multiperspektivische
Roman die barbarischen Arbeitsgesetze der Stalin-Ära. Bereits für Bummelei und
Verspätungen von mehr als zwanzig Minuten drohten den Arbeitern drakonische
Disziplinarmaßnahmen (vgl. Hildermeier 1998: 646ff). Die Volksgerichte
72
O. Leingang: Fiktionalisierung der eigenen Kriegskindheit…
schreckten nicht einmal davor zurück, Minderjährige für Verstöße zur Zwangsarbeit
zu verurteilen. Im Plot ist eine weitere biographische Reminiszenz zu finden. Als
es galt, Schlachten an der Produktionsfront zu gewinnen, half der jugendliche
Pristavkin einem Nachbarn, einen Baum zu fällen. Er verpasste seine Schicht, als
er auf dem Markt das Brennholz gegen Lebensmittel einzutauschen versuchte.
Allein das beherzte Eingreifen seines Vorgesetzten konnte ihn vor Verurteilung
bewahren.5 In welchem Maß der autobiographische Kern überformt wird, lässt sich
an einem der eingeflochtenen Handlungsstränge zeigen: Der eigentliche Grund für
den Verstoß gegen die Arbeitsdisziplin ist die sich anbahnende Liebe zwischen dem
sechzehnjährigen Akkordarbeiter und einer jungen Obstverkäuferin.
Posttemporalität der Erinnerungen als Lizenz zur
Fiktionalisierung?
Für Pristavkin war es selbstverständlich, seine biographischen Erfahrungen
literarisch zu verarbeiten: „Als der Krieg vorbei war, wusste ich, dass ich über
meine erste Lebensperiode schreiben mußte, […] ich hatte ein abgeschlossenes
Leben hinter mir“ (Pristavkin 1991: 3929).6 Wie bei den meisten Autoren
der Kriegskindergeneration wird das Kriegstrauma bei ihm trotz des
Mitteilungsbedürfnisses erst an der Schwelle des Alters reaktiviert, und zwar
mit dem Wunsch nach selbstenthüllender Bilanz. Bis dahin hatte die emotionale
Anästhesie eine psychische Betondecke gegen die anflutenden Erinnerungen und
Ängste geboten. Abgesehen von dem Kurzgeschichtendebüt vermeidet es Pristavkin
fast zwei Jahrzehnte, seine Erlebnisse im Krieg in Worte zu fassen. Das Trauma als
körperlich eingekapselte Erfahrung versperrt sich der Versprachlichung (vgl. dazu
Assmann 2012: 19-40). Gerade hochgradig belastende Erfahrungen überfordern
nachhaltig die individuellen Bewältigungsmöglichkeiten und können aufgrund
ihrer extremen emotionalen Intensität weder hinreichend verarbeitet noch in die
eigene Identitätsstruktur eingebettet werden (vgl. Bohleber 2011: 9-16).
„Ich arbeitete auf der Žukovskij-Fabrik bei Ljuberzy. Mich rettete damals der Chef des
Laboratoriums. Die Geschichte ging so. Mein Nachbar beschloss, auf seinem Grundstück einen
Baum zu fällen. Damals kam man dafür ins Gefängnis. Deshalb musste man nachts nicht nur den
kompletten Baum zersägen, sondern auch die Holzspäne und den Baumstumpf beseitigen. Für die
Arbeit bekam ich einen Holzblock und ging mit ihm auf den Markt, um ihn zu verkaufen, ich
hatte einen schrecklichen Hunger. Und weiter beschreibe ich die Geschichte eines Jungen, der
sein Holzklötzchen nicht verkaufen kann, weil er glaubt, man gebe ihm weniger, als es tatsächlich
kostet. [… ] Ja. An diese Szene erinnere ich mich sehr gut.“ In: http://www.rg.ru/2005/04/14/
pristavkin.html (Abgerufen: 24.09.2012).
6
Russische Worte, Eigennamen und Orte werden grundsätzlich in der wissenschaftlichen
Transliteration wiedergegeben, die im deutschen Sprachraum üblich ist. Sofern nicht explizit
anders angegeben, wurden alle Titel und Zitate aus den russischen Quellen von mir übersetzt.
5
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 65-82
73
Erst nach einer langen Latenzzeit schreibt Pristavkin über seine traumatische
Kindheit und Jugend. Zum Tragen kommen die Perspektive des einstigen Kindes
ebenso wie der für die Metaebene der Schreibgegenwart gültige Erinnerungsfokus
und Interpretationsrahmen des erwachsenen Autors mit seinen Wertvorstellungen
und Sinngebungsversuchen. Es liegt auf der Hand, dass die autobiographische
Identität des Erzähl-Subjekts und des Erzähl-Objekts jegliche Neutralität der
Darstellungen unmöglich macht. Die Tatsache, dass die Werke in bewusster
Reflexion der geschilderten Ereignisse entstanden sind, bringt ihnen die Kritik der
Posttemporalität ein, d. h. der Distanz zwischen Erlebnis- und Erinnerungshorizont.
Das ,Jetzt‘ des Erinnerungsabrufs und das ,Damals‘ des Erlebten beleuchten
die memoriale Differenz zwischen vergangener Erfahrung einerseits und fiktiv
überformender, retrospektiv sinnstiftender Erinnerung andererseits. Gleichzeitig
drängen sich die Fragen nach der Beschaffenheit von Erinnerungen auf, die als
konstruiert, standortgebunden und durch ständige Modifikationen deformiert
gelten. Oft steht das objektiv Stattgefundene dem subjektiv Gedeuteten diametral
entgegen. Der Literaturwissenschaftler Richard N. Coe beschreibt die Problematik
der Kindheitsdarstellung wie folgt (Coe 1984: 76):
The Childhood [sic!] raises specific problems in an acute form: reliability (or arbitrary
unreliability) of memory, the question of the validity of a purely subjective view of
the truth, when there is no possibility of cross-checking and the conflict between the
raw material of unplanned, haphazardly accumulated experience and the structural
requirements of literary form.
Im Gegensatz zur internen Fokalisierung, bei der das Vergangene aus den
Augen des erlebenden Ich reflektiert wird, gibt die externe Fokalisierung den
gegenwärtigen, überblickenden Wissensstand der Erzählinstanz wieder. Intra- und
intertextuelle Verweise, Reflexionen der eigenen Schreib- und Erinnerungstätigkeit
sowie Kommentare des gealterten Kriegskindes, die als „autoreferentielle
Reflexionsschleife“ (Joachimsthaler 2009: 46) konstitutiv zum Akt des Erinnerns
gehören, bilden ein diskursives Gegengewicht zu erzählter Vergangenheit.
Neben dem Authentizitätsanspruch des faktentreuen Erzählens mussten
die autobiographischen Texte die Identität des Autobiographen enthüllen, und
zwar durch die paratextuell markierte Personalunion von Autor, Erzähler und
Protagonist, die sich formal im Namen manifestiert (vgl. Lejeune 1989: 232).7
Die autobiographische ,Wahrheit‘, – die Übereinstimmung zwischen der ,Realität‘
und der subjektiven Erinnerung – die als das zentrale Kriterium galt, wurde in der
Dazu auch Holdenried (2000: 41-44), Wagner-Egelhaaf (2000: 58-63) sowie Waldmann (2000:
16-34), zur narrativen Inszenierung des kindlichen Blicks s. die Studien von Barth (2009) und
Hofmann (2010).
7
74
O. Leingang: Fiktionalisierung der eigenen Kriegskindheit…
Autobiographieforschung längst zugunsten einer generellen Selbstreferentialität
aller literarischen Texte aufgegeben (vgl. dazu stellvertretend Gronemann
1999: 239). Die individuelle Erinnerung als Akt der Imagination gesteht den
autobiographischen Texten zwangsläufig die Möglichkeit der fiktionalen
Anreicherungen und Stilisierungen zu. Spätestens seit Goethes programmatischem
Titel Dichtung und Wahrheit ist der hybride Charakter dieser Textsorte zwischen
Fakt und Fiktion im Bewusstsein (vgl. dazu Wagner-Egelhaaf 2006a: 353-355).
Folgt man einem Diktum von Holdenried (2000: 23f), die sich auf Foucault stützt,
so kann jeder Text autobiographisch gelesen werden. Fiktionale Überformungen
konkretisieren und modellieren das Vergangene nach einem expliziten oder
latenten Interpretationsmuster. Mit der Dezentralisierung des modernen
Subjekts werden auch Subjektivität und Identität obsolet, die ja konstitutiv zum
autobiographischen Schreiben gehören. Die Fülle an autobiographisch gefärbten
Texten und die zahlreichen Stellungnahmen Pristavkins, die durch Werkkommentar
zur Autorbiographie werden, erlauben es, die Fiktionalisierung seines Lebens zu
rekonstruieren.
Moderate Fiktionalisierung als literarische Therapie
Die (therapeutische) Rekonstruktion der eigenen Identität pendelt bei
Pristavkin zwischen der Inszenierung einer identitätsstiftenden Gemeinschaft,
den Kommentaren aus der Retrospektive, den Narrationen aus kindlich-naiver
Sicht, der Erfindung eines alter ego mit neuem Namen sowie der fiktionalen
Überformung des autobiographischen Kerns (vgl. dazu Lathey 1999: 78). Dass
sich das literarische Œuvre Pristavkins aus einem einzigen Erinnerungsreservoir
speist, zeigt die Tatsache, dass seine Werke untereinander nicht nur durch das
Figurenensemble verklammert sind, sondern auch durch zahlreiche Szenen,
prägnante Formulierungen, Anekdoten, Gedicht- und Liedfetzen. Versatzstückartig
werden sie immer wieder aufgerufen, ohne einer sprachlichen oder inhaltlichen
Veränderung zu unterliegen. Die strukturellen Wiederholungen als ästhetisches
Prinzip stützen ein in sich stimmiges Identitätskonzept der Erzählinstanz. Das
Beharren auf einer Version der Vergangenheit suggeriert wiederum einen stabilen
und verifizierbaren Charakter der Erinnerungen, der in den letzten Jahrzehnten
sowohl von den Neurowissenschaften, als auch den Literaturwissenschaften radikal
in Frage gestellt wurde.
Wie bereits angesprochen, handelt es sich beim Gesamtwerk Pristavkins um
einen typischen Fall für die Verwobenheit von Fiktion und Autobiographie, um das
vieldiskutierte Problem der autobiographischen Fiktionalität (vgl. dazu Holdenried
2000: 38-44). Der so genannte „moderate Fiktionalisierungsschub“ (Ewers 2005:
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 65-82
75
114) überführt das pränarrativ Biographische des Autors durch nachträglich
hinzuphantasierte Entlastungen und Selbstfiktionalisierungen mehrmals in eine
„Wunschbiographie“ (Holdenried 2000: 40), einen autobiographiebasierten Text
mit starkem Hang zur Fiktion. Der Akt des Fingierens verquickt Imaginäres und
Reales, Erinnertes und Vergessenes.8
Archäologische Gedächtnismetapher und Konstruktionen
der Erinnerungen
Angesichts des absehbaren Endes vom Erfahrungsgedächtnis fühlt sich
Pristavkin dem Erinnerungsgebot verpflichtet und inszeniert seine Werke als
Medien intergenerationeller Kommunikation: „Dies bedeutet, dass diese Welt,
die ich in mir trage, mit mir vergeht. Deshalb schreibe ich auch. Aber nicht
willentlich, sondern nur, wenn die Erinnerungen kommen.“ (Pristavkin 2005: 399)
Sein Erinnerungskonzept veranschaulicht er mithilfe einer Gedächtnismetapher,
welche die Verknüpfung von Erinnerung und Identität symbolisch verdichtet (vgl.
Assmann 1999: 149-171). Die Schichtungsstruktur macht seine Erinnerungen zu
einem archäologischen Schauplatz, an dem das Verdrängte von damals nach und
nach freigelegt werden kann (Pristavkin 2005: 412):
Der Krieg hält mich in seiner Umarmung fest umklammert und lässt mich nicht mal in
Erinnerungen los. […] Aber wenn man sich die Vergangenheit als eine archäologische
Ausgrabung vorstellt – denn das menschliche Gedächtnis ist im Grunde genommen
eine Ausgrabung, nur ungeordneter – würde die Vorkriegsschicht heller und filigraner
aussehen, gefüllt mit unterschiedlichen Kleinigkeiten, wie etwa mit bunten Splittern
von Flaschen, kleinen Münzen, Federchen, Papierchen von billigen Süßigkeiten. Die
Kriegsschicht – das sind Bombensplitter, Lebensmittelkarten, Kartoffelbeete mitten in
der Stadt entlang der Eisenbahnlinie „Rjazanka“ und Fenster, die mit Papierbändern
in Kreuzform verklebt wurden, damit die Glassplitter von der Druckwelle nicht ins
Haus reinfliegen.
Aufgrund der Erstmaligkeitserlebnisse bescheinigt Pristavkin der kindlichen
Erinnerungsfähigkeit eine stärkere Einprägungskraft. Die Intensität des sinnlichen
Erlebens von Details spielt für ihn eine zentrale Rolle: „Die Sommerbläue
des Himmels, der heiße Staub, der die Fußsohlen verbrennt, und die gelblich
abgeblühten, süßlich schmeckenden Akazienkelche neben dem Haus, die sich
Ewers notiert dazu: „Die fiktionale Überformung der eigenen Kindheits- und Jugenderlebnisse
kann […] dazu dienen, sich eine partiell andere Biographie zu erschreiben. Für Jahrgänge mit
teilweise stark belastenden Kindheits- und Jugenderfahrungen stellt dies eine nicht geringere
Verlockung dar: Erlittene Entbehrungen, Erniedrigungen, schmerzhafte Verluste von primären
Bezugspersonen, Schutzlosigkeits- und Verlassenheitstrauma – all diese bedrückenden Erlebnisse
können durch nachträglich hinzuphantasierte Entlastungsfaktoren virtuell gewissermaßen geheilt
werden“ (Ewers 2005: 118).
8
76
O. Leingang: Fiktionalisierung der eigenen Kriegskindheit…
nun in winzige Schoten verwachsen, aus denen später Lockpfeifchen gemacht
werden“ (Pristavkin 2005: 379ff). Demnach werden die Erinnerungen nicht als
trügerische, wandelbare Gebilde, sondern als statische Konstrukte inszeniert. Der
autobiographische Erzähler schreibt seinem Gedächtnis exakte Qualität zu, die
an die dauerhafte Speicherkapazität von externen Gedächtnismedien heranreicht:
„An manche erinnere ich mich aufgrund der merkwürdigen Ausschließlichkeit
des kindlichen Gedächtnisses, ich erinnere mich nicht nur an ihr Gesicht, sondern
auch an ihre Nach- und Vornamen“ (Pristavkin 1995: 23). Das Insistieren auf der
Untrüglichkeit seiner Erinnerungen führt zur Vernachlässigung solcher Verfahren,
die Mechanismen narrativer Identitätsbildung in Frage stellen könnten.
In den letzten Jahren unterlag das wissenschaftliche Paradigma des
Autobiographischen gravierenden Veränderungen. Unter anderem rückte der
Schreibprozess in den Fokus (vgl. Wagner-Egelhaaf 2006b: 88). Auch im Spätwerk
Pristavkins lässt sich diese Wendung zur Reflexivität des Erinnerten beobachten.
Das Herantasten an die traumatischen Kindheitserinnerungen ist geprägt von
Verzögerungsmomenten. Am Beispiel einer Unterbrechung des Erzählflusses
beleuchtet der autobiographische Erzähler die Funktionsweisen von Erinnerungen
(Pristavkin 2005: 397):
Plötzlich bemerkte ich bei mir eine seltsame Angewohnheit. Wenn ich mich vorsichtig
an die Linie herantaste, hinter welcher der Krieg anfängt, sogar schon den Fuß über
die Linie hebe, zucke ich zusammen und kehre zurück in die Kindheit vor dem Krieg,
über die noch nicht alles erzählt, von der noch nicht alles gezeigt wurde. Vielleicht
noch nicht alles fertig erlebt und gelebt ist. Es ist keine Angst vor einem neuen
Thema, das die Vergangenheit vernichtet, zerstört, es ist eher ein Aberglaube, dass ich,
nachdem ich diese schicksalhafte Grenze überschritten habe, nicht mehr zurückkehren
und unbekümmert-naiv sein kann.
Dieser Kommentar, in dem das erzählende Ich seine unmittelbare
emotionale Beteiligung darstellt, führt das identitätsdestabilisierende Potential
von Erinnerungen vor Augen. Darüber hinaus offenbart die angesprochene
Meidungstaktik eine starke Kontrolle, die das sich erinnernde Ich auf den
Erinnerungsprozess und die Ereignischronologie ausübt. Zu Recht problematisiert
der Literaturwissenschaftler Jürgen Joachimsthaler die nostalgische Suche nach der
verlorenen Zeit (Joachimsthaler 2009: 37):
Das sich erinnernde Ich entfernt sich freilich mit seiner Erinnerungsarbeit, mit dem
angestrengten Haschen nach dem scheu Enthuschenden, das nur in ungestörter
Freiheit durch die Imagination zu gleiten vermag, oft nur immer weiter von dem, was
es auf diese Weise vergeblich einzufangen versucht. Es müht sich von sich hinfort
und entgleitet sich, indem es sich sucht – und löst damit oft nur noch verstärkte
Erinnerungswerkelei aus, vertreibt sich (als erinnertes) damit aber immer nur noch
weiter vor sich selbst (als sich erinnerndes).
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 65-82
77
„Nichts ist erfunden oder erdacht, aber alles literarisch konstruiert“, behauptete
Anatolij Pristavkin in einem Interview (Pristavkin 1991: 3929).9 Dieses Zitat
belegt nicht nur die selbstreflexive Schriftlichkeit und den Konstruktionscharakter
autobiographischer Texte (vgl. Wagner-Egelhaaf 2000: 39ff), sondern weist auf die
hybride Form dieser Textsorte hin, die sich zwischen historischem und ästhetischem
Diskurs verorten lässt (vgl. dazu Gasser 2011: 16). Der explizit-dokumentarische
Gestus in Rjazanka und in Der erste Tag – der letzte Tag der Schöpfung bietet
eine detailversessene Inventur sowjetischer Stimmungen. Gespickt mit
Radioübertragungen, patriotischen Aufrufen, zahlreichen Frontliedern, kursierenden
Gerüchten, sprichwörtlich gewordenen Durchhalteparolen Stalins geben Pristavkins
Romane unter dem Firnis individueller Identitätsstiftung die epochenspezifische
Mentalität wieder. Der reminiszierende Erzähler beschreibt ausführlich zahlreiche
Photographien, die als Gedächtnisstützen zu fortexistierenden Abdrücken eines
vergangenen Augenblicks gerinnen. Briefe, Notizen und amtliche Dokumente
werden als vergegenständlichte Erinnerungen in den Text montiert, was wiederum
eine starke Authentizitätsillusion aufbaut. Dank ihrer autobiographischen Färbung
erheben seine Werke den Anspruch, authentische Erfahrungsberichte zu sein.
Autobiographische Versuche
Während sein autobiographisch inspiriertes Œuvre eher eine mit
Wirklichkeitssplittern durchsetzte Fiktion darstellt, zählt Rjazanka zu den
autobiographischsten unter seinen Werken. Rjazanka, das einzige vom Autor als
Roman bezeichnete Werk, blickt auf eine lange Entstehungsgeschichte zurück: Fast
zwei Jahrzehnte, 1963 bis 1984, arbeitet Pristavkin daran und nimmt erst 1990 die
Endredaktion vor. Die Kurzgeschichten aus seinem Debützyklus Die schwierige
Kindheit fließen in den ersten Teil ein. In einem Vorortzug sitzend, lässt der IchErzähler Anatolij eigene Kindheit und Jugend kaleidoskopartig Revue passieren. Er
wird zu einem ,Vergangenheitstouristen‘. Wie die Trojka in dem Abenteuerroman
von Nikolaj Gogol’ Die toten Seelen bildet der Vorortzug Rjazanka den Rahmen für
die gesamte Handlung. Die Stationen auf der Zugfahrt10 sind visuelle Koordinaten,
über die erinnert wird.11 Sie fungieren als cues, welche die Wiederbelebung
Ähnlich äußert sich James E. Young (1988: 17): „All writing, all composition, is construction.
We do not imitate the world, we construct versions of it. There is no mimesis, only poeisis. No
recording. Only construction.” (Hervor. im Orig.)
10
Das Leitmotiv der Zugfahrt bzw. des Eisenbahnwagens als wichtigstes Transportmittel der Kriegszeit
greift Pristavkin erneut in Mein kleiner Waggon in der Ferne auf. Der titelgebende Waggon
– ein Bild für die Irrfahrten der Menschen während des Krieges – wird zum entmaterialisierten
Erinnerungsort, der durch Mobilität seine Indexikalität einbüßt.
11
Zum Motiv der Lebensreise als traditionsreichem (auto-)biographischen Topos s. Christen 1999.
9
78
O. Leingang: Fiktionalisierung der eigenen Kriegskindheit…
individueller Erinnerungen in Gang setzen und sich unmittelbar auf die IchKonstruktion des Erzählers auswirken.
In Rjazanka verwendet Pristavkin ein mehrschichtiges Verfahren: Die erste
Erzählebene ist die Zugfahrt in seinen Geburtsort Ljuberzy bei Moskau, die
zweite sind die Kindheits- und Jugenderinnerungen an den Alltag der Kriegsund Nachkriegszeit, die dritte ist die Metaebene der Erinnerungsgegenwart.
Dieses Mäandern zwischen dem Einst des Erlebten und dem Jetzt des Erinnerns
macht die Funktionsweise von Erinnerungen anschaulich. Die Tatsache, dass
der Erzähler oft aus dem Kreis seiner individuellen Erinnerungen hinaustritt, um
die Lebensgeschichten seiner Eltern oder das tragische Schicksal seiner Freunde
darzustellen, führt vor Augen, dass der Akt des autobiographischen Erzählens sich
nicht monologisch, sondern in einem Spannungsfeld der Dialogizität entfaltet.
Die eingangs erwähnte Erzählung über den Zweiten Weltkrieg Der erste Tag –
der letzte Tag der Schöpfung ist ein Destillat des überbordenden autobiographischen
Wissens, in dem die verstreuten Mosaiksteinchen aus den bisherigen Werken zu
einem Ganzen zusammengefügt werden. Gebündelt in titellose Kapitel paraphrasiert
Pristavkin seine zuvor geschriebene Rjazanka – den wichtigsten Prätext –, indem
er jene Wendepunkte seiner Kindheit minutiös rekapituliert, die sich für immer in
sein Gedächtnis einbrannten, wie die Beerdigung seiner Mutter und die Rückkehr
des Vaters von der Front. Die Mehrfachthematisierung identitätsrelevanter
Ereignisse sichert ferner die Authentizität ab, welche die subjektiv empfundene
Glaubwürdigkeit untermauern soll. Dass diese Autobiographie im Dienste einer
Selbstvergegenwärtigung und mit ihr verbundenen Rechtfertigungsgestus steht,
bestätigt die Tatsache, dass die Erinnerungen viele apologetische Momente in Gang
setzen und dadurch zur Beichte asozialen Verhaltens werden. Seine Schuldhypothek
reicht von den antisemitischen Parolen, die er den Erwachsenen achtlos nachspricht,
über den Diebstahl eines Elfenbeindöschens aus dem Zimmer einer Erzieherin bis
hin zu weiteren kleinkriminellen Machenschaften.
Die Bindung an das kulturelle Erbe, die Pristavkin zunächst mit den
Referenzen auf den literarischen Kanon stützt, wird durch die Anknüpfung an
die christliche Tradition noch verstärkt. Im Gegensatz zu dem atheistischen
Tenor früherer Werke hat sein Alterswerk eine starke religiöse Grundierung, die
im Dienste der Autoritätssicherung ebenso wie der Identitäts-(Re-)Konstruktion
steht. Auf eine große Nähe des sich erinnernden Ich zur Religion lässt sich aus
intertextuellen Bezügen zur Bibel schließen. Eingerahmt in zahlreiche Gebete
und alttestamentarische Zitate werden christliche Tugenden, wie Bewährung im
Leiden oder jesuanischer Verzicht auf Vergeltung, mehrfach angesprochen. Das
christliche Bekennertum zeigt den Einfluss des außerliterarischen Diskurses der
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 65-82
79
Entstehungszeit: Nach dem Kollaps der Sowjetunion avancierte die russischorthodoxe Kirche als Hüterin des Vaterlandsbegriffs zum Garanten der nationalen
und kulturellen Identität.
Fazit
Die hochgradig autobiographischen Werke Anatolij Pristavkins stellen
ein singuläres Beispiel dar, wie im Rahmen obsessiv anmutender Aufarbeitung
der Kriegskindheit eine autobiographische Serie entstehen kann. Dabei dienen
psychologische Bedürfnisse nach Selbstvergewisserung und Selbstverstehen
als Triebfeder des Schreibens. Mit einer einmaligen Aufzeichnung der
Kriegserinnerungen war den langwelligen Erschütterungen jener Zeit nicht
beizukommen. Die Landkarte der eigenen Erinnerungen wollte Pristavkin
immer genauer vermessen. Dank der Fortsetzungsstruktur der Romane mit
kleinmaschig werdenden Erinnerungen treten persönliche Entwicklung des Autors
und aktuelle außerliterarische Diskurse zutage. Die expliziten Autobiographien
Rjazanka und Der erste Tag – der letzte Tag der Schöpfung zeigen die variierende
autobiographische Dichte der Werke an. Dabei werden nicht nur die Selektions- und
Konstruktionsmechanismen der individuellen Erinnerungen aufgedeckt, sondern
die nachjustierende Identitätsstiftung offen gelegt.
Literatur
Primärliteratur
Pristavkin, Anatolij. 1962. Malen’kie rasskazy. Moskva: Sovetskij pisatel‘.
Pristavkin, Anatolij. 1982. Soldat i malčìk. Povesti. Moskva: Sovetskij pisatel’.
Pristawkin, Anatolij. 1988. Über Nacht eine goldene Wolke. Aus dem Russ. von Th.
Reschke. München: Knaus.
Pristawkin, Anatolij. 1990. Wir Kuckuckskinder. Aus dem. Russ. von Th. Reschke. Berlin:
Volk und Welt.
Pristawkin, Anatolij. 1992. Schlief ein goldenes Wölkchen. Aus dem Russ. von Thomas
Reschke. Erste vollst. dt. Ausgabe. Berlin: Volk und Welt.
Pristavkin, Anatolij. 1995. Kukušata. Izbrannaja proza. Moskva: Kvadrat.
Pristavkin, Anatolij. 2006. Vagončik moj dal’nij. Povesti. Moskva: Izdatel’svo Ėksmo
(Russkaja klassika XX veka).
Pristawkin, Anatoli. 2012. Ein Waggon geht auf Reisen. Erzählung. Aus dem Russ. von
Thomas Reschke. Zürich: Offizin.
Sekundärliteratur
Assmann, Aleida. 1999. Erinnerungsräume: Formen und Wandlungen des kulturellen
Gedächtnisses. München: Beck.
Assmann, Aleida. 2012. „Über Gewalt, Trauma und den Begriff der Zeugenschaft“. In Die
Zukunft der Erinnerung und der Holocaust, hrsg. von Hartmann, Geoffrey und Aleida
Assmann, 9-40. Konstanz: Konstanz University Press.
80
O. Leingang: Fiktionalisierung der eigenen Kriegskindheit…
Barth, Mechthild. 2009. Mit den Augen des Kindes: Narrative Inszenierung des kindlichen
Blicks im 20. Jahrhundert. Heidelberg: Winter.
Bohleber, Werner. 2011. „Traumata – Transgenerationelle Weitergabe und
Geschichtsbewusstsein“. In Vererbte Wunden. Traumata des Zweiten Weltkrieges –
die Folgen für die Familie, Gesellschaft und Kultur, hrsg. von Hondrich, Curt, 9-24.
Lengerich: Pabst Science Publishers.
Christen, Matthias. 1999. “to the end of the line”: Zu Formgeschichte und Semantik der
Lebensreise. München: Fink.
Coe, Richard N. 1984. When the Gras Was Taller: Autobiography and the Experience of
Childhood. New Haven: Yale University Press.
El-Radhi, Falah. 1999. Babel und die Bibel: mesopotamische Mythen und biblische
Märchen. Frankfurt a. M.: R. G. Fischer.
Ewers, Hans-Heino. 2005. „Zwischen geschichtlicher Belehrung und autobiographischer
Erinnerungsarbeit. Zeitgeschichtliche Kinder- und Jugendliteratur von Autorinnen
und Autoren der Generation der Kriegs- und Nachkriegskinder“. In Geschichte und
Geschichten: Die Kinder- und Jugendliteratur und das kulturelle und politische
Gedächtnis, hrsg. von v. Glasenapp, Gabriele und Gisela Wilkeding, 97-129. Frankfurt
a. M.: Lang.
Ewers, Hans-Heino. 2012. Literatur für Kinder und Jugendliche: Eine Einführung in
Grundbegriffe der Kinder- und Jugendliteraturforschung. 2. überarbeitete und
aktualisierte Auflage. Paderborn: Fink.
Finck, Almut. 1995. „Subjektbegriff und Autorschaft: Zur Theorie und Geschichte der
Autobiographie“. In Einführung in die Literaturwissenschaft, hrsg. von Pechlivanos,
Miltos u.a., 283-294. Stuttgart: Metzler.
Frenzel, Elisabeth. 1999. Motive der Weltliteratur: Ein Lexikon dichtungsgeschichtlicher
Längsschnitte. 5. überarbeitete und ergänzte Auflage. Stuttgart: Kröner.
Gasser, Peter. 2011. „Autobiographie und Autofiktion. Einige begriffskritische
Bemerkungen“. In: „… „all diese fingierten, notieren, in meinem Kopf ungefähr wieder
zusammengesetzten Ich“, hrsg. von Pellin Elio und Ulrich Weber, 13-18. Göttingen:
Wallstein/Chronos.
Gronemann, Claudia. 1999. „‚Autofiction’ und das Ich in der Signifikantenkette: Zur
literarischen Konstitution des autobiographischen Subjekts bei Serge Doubrovsky“.
Poetica 31: 237-262.
Hildermeier, Manfred. 1998. Geschichte der Sowjetunion 1917-1991: Entstehung und
Niedergang des ersten sozialistischen Staates. München: Beck.
Hofmann, Regina. 2010. Der kindliche Ich-Erzähler in der modernen Kinderliteratur: Eine
erzähltheoretische Analyse mit Blick auf aktuelle Kinderromane. Frankfurt a. M: Lang.
Holdenried, Michaela. 2000. Autobiographie. Stuttgart: Reclam.
Joachimsthaler, Jürgen. 2009. „Die memoriale Differenz. Erinnertes und sich erinnerndes
Ich“. In Gedächtnis und kultureller Wandel: Erinnerndes Schreiben – Perspektiven
und Kontroversen, hrsg. von Klinger, Judith und Gerhard Wolf, 33-52. Tübingen:
Niemeyer.
Jureit, Ulrike. 2010. Gefühlte Opfer: Illusionen der Vergangenheitsbewältigung. Stuttgart:
Klett-Cotta.
Kardin, V. [Emil Vladimirovič]. 2000. “Nas bilo dvoe: brat i ja…“: Zur Erzählung
von Anatolij Pristavkin „Nočevala tučka zolotaja.“ <http://www.lib.ru/PROZA/
PRISTAWKIN/tuchka.txt_.txt> (Abgerufen: 24.09.2012)
Kelly, Catriona. 2007. Children’s World: Growing Up in Russia, 1890-1991. New Haven/
London: Yale University Press.
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 65-82
81
Knight, Rebecca. 2009. “Representations of Soviet Childhood in Post-Soviet Texts by
Ludmila Ulitskaja and Nina Gabrielian”. Modern Language Review 103 (3): 790-808.
Knust, Christine und Dominik Groß (Hgg.). 2010. Blut: Der ganz besondere Saft in Medizin,
Literatur, Geschichte und Kultur. Kassel: kassel university press.
Lathey, Gillian. 1999. The Impossible Legacy: Identity and Purpose in Autobiographical
Children’s Literature Set in the Third Reich and the Second World War. Bern: Lang.
Leingang, Oxane. 2010. „Tschetschenen, Wolgadeutsche, Kinder der ‚Volksfeinde’ – Die
Demontage der Feindbilder in autobiographisch fundierten Jugendromanen von
Anatolij Pristawkin“. In Kinder- und Jugendbuchforschung 2009/2010, hrsg. von
Dolle-Weinkauff, Bernd u.a., 55-68. Frankfurt a. M.: Lang.
Lejeune, Philippe. 1989. „Der autobiographische Pakt“. In Die Autobiographie: Zur Form
und Geschichte einer literarischen Gattung, hrsg. von Niggl, Günther, 214-257.
Darmstadt: Wissenschaftliche Buchhandlung.
Pristavkin, Anatolij. 1991. „Ich habe nichts als Erinnerung!“. Das Gespräch führte Barbara
Scharioth. In Börsenblatt des deutschen Buchhandels (8. November), 3929-2932.
Pristavkin, Anatolij. 2005. „Prošu proščenija: Sovmestit’ v sebe pisatelja i činovnika ne
vozmožno“. Das Gespräch führte Igor Ševelev. Rossijskaja gazeta – Federal’nyj
vypusk 3745 (14. April ). <http://www.rg.ru/2005/04/14/pristavkin.html> (Abgerufen:
24.09.2012).
Pütz, Peter. 2004. Wiederholung als ästhetisches Prinzip. Bielefeld: Aisthesis.
Rubin, Miri. 2001. „Blut: Opfer und Erlösung in der christlichen Ikonographie“. In Blut,
Kunst, Macht, Politik, Pathologie, hrsg. von Bradburne, James, 94-97. München:
Prestel.
Snyder, Timothy. 2011. Bloodlands – Europa zwischen Hitler und Stalin. Aus. d. Engl. von
Martin Richter. München: Beck.
Wagner-Egelhaaf, Martina. 2000. Autobiographie. Stuttgart: Metzler.
Wagner-Egelhaaf, Martina. 2006a. „Autofiktion oder: Autobiographie nach der
Autobiographie: Goethe – Barthes – Özdamar“. In Autobiographisches Schreiben in
der deutschsprachigen Gegenwartsliteratur. Band I: Grenzen der Identität und der
Fiktionalität, hrsg. von Breuer, Ulrich und Beatrice Sandberg, 353-368. München:
Juricium.
Wagner-Egelhaaf, Martina. 2006b. „Autofiktion – Theorie und Praxis des autobiographischen
Schreibens“. In Schreiben im Kontext von Schule, Universität, Beruf und Lebensalltag,
hrsg. von Berning, Johannes u.a., 80-101. Berlin: Lit.
Waldmann, Günter. 2000. Autobiographisches als literarisches Schreiben: kritische
Theorie, moderne Erzählformen und -modelle, literarische Möglichkeiten eigenen
autobiographischen Schreibens. Baltmannsweiler: Schneider Hohengehren.
Warneke, Martina. 2000. Die Rezeption russischer Gegenwartsprosa in der Bundesrepublik
1976-1995: Versuch einer Chronologie. Hamburg: Kovac.
Weigel, Sigrid. 2000. „Zeugnis und Zeugenschaft, Klage und Anklage. Die Geste des
Bezeugens in der Differenz von ‚identity politics’, juristischen und historiographischen
Diskurs“. In Zeugnis und Zeugenschaft (Jahrbuch des Einsteins Forum 1999), 111135. Berlin: Akademie Verlag.
Young, James E. 1988. Writing and Rewriting the Holocaust: Narrative and the Consequence
of Interpretation. Bloomington/Indianapolis: Indiana University Press.
82
O. Leingang: Fiktionalisierung der eigenen Kriegskindheit…
Oxane Leingang
Goethe University, Frankfurt − Institute for Children’s Literature Research
Sveučilište „Johann Wolfgang Goethe“ Frankfurt − Institut za istraživanje dječje književnosti
The Fictionalization of Wartime Childhood in Young Adult
Novels by Anatolij Pristavkin
“I was created by war”, writes Anatolij Pristavkin in his last autobiographical povest – a
Russian term denoting a medium length prose narrative – characteristically entitled The
First Day – the Last Day of Creation (Pervyj den’ – poslednij den’ tvorenija). As he lost
his mother to tuberculosis at the age of ten, and knew his father to be fighting at the front,
the war became the context of his socialisation: Pristavkin spent his childhood in various
orphanages, and was in 1944 evacuated to North Caucasus, where he was one of the few of
Muscovite orphans to escape massacre. Pristavkin’s large-scale literary project is focused
on this traumatic biography. He approaches his childhood with increasing introspection in
six short novels and countless short stories. The gaps in his inconsistent traumatic memories
are bridged with repetitions which disguise the construction of an intrafictional reality
and guarantee narrative coherence. But at the same time they obscure the constructed
nature of such memories, which are conditioned by context and an individual perspective.
Thus breaking the ‘autobiographical pact’, Pristavkin transforms what he does not want
to express about his own life into imaginative moments of relief, into so-called “ideal
autobiographies”. The paper demonstrates how Pristavkin depicts and elaborates his
traumatic war memories in his young adult novels.
Keywords: autobiography, Pristavkin, wartime childhood, Word War II, young adult fiction,
orphans
Fikcionalizacija vlastitoga ratnoga djetinjstva u romanima
za mladež Anatolija Pristavkina
„Stvorio me rat“, bilježi Anatolij Pristavkin u autobiografskom djelu Prvi dan – posljednji
dan postanka (Pervyj den’ – poslednij den’ tvorenija) u kojemu je rat uistinu postao njegov
socijalizacijski kontekst. Pristavkinova je majka umrla od tuberkuloze 1941., kada je autor
imao deset godina, a otac se borio na fronti. Djetinjstvo i mladost proveo je u različitim
dječjim domovima. Zajedno sa stotinama djece evakuiran je 1944. godine na Sjeverni
Kavkaz gdje se s tek nekolicinom moskovske siročadi uspio spasiti od masakra. Žalostan
zbog svojega djetinjstva, autor započinje veliki književni projekt. U šest autobiografskih,
vrlo detaljnih kratkih romana, ali i u mnogobrojnim kratkim pričama, približava se
traumi svojega ratnoga djetinjstva. Budući da u tekst ne ugrađuje autobiografske signale
uvriježene za ‘autobiografski ugovor’ te se koristi mogućnošću „pomicanja u smjeru
odmjerene fikcionalizacije“, Pristavkin dijelove svoje biografije, koje ne želi posredovati,
preoblikuje u imaginativne trenutke olakšanja, u „željene biografije“. U radu se, na temelju
Pristavkinovih autobiografskih djela Rjazanka i Prvi dan – posljednji dan postanka te s
osnoncem na njegova osobna svjedočanstva, istražuje način na koji Anatolij Pristavkin u
djelima za mladež uprizoruje svoja osobna traumatska prisjećanja na Drugi svjetski rat.
Ključne riječi: autobiografija, Pristavkin, ratno djetinjstvo, Drugi svjetski rat, romani za
mladež, siročad
83
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 83-95
UDK 821.131.1.09-93-312.9CALVINO=111
Marnie Campagnaro
University of Padua (Università di Padova)
[email protected]
A Classic Work of Italian Literature: Italo Calvino’s
Trilogy for Young Readers
Pregledni rad / review paper
Primljeno / received 15. 9. 2012.
During his career as a writer, Calvino achieved a special bond with
the children’s universe. He was one of the greatest Italian storytellers
for adults who also explored the area of children’s literature and
young adult literature and did so with sublime results. In particular,
his literary approach is especially inspiring when addressing young
adults. The main characters of his Our Ancestors trilogy embody some
important qualities of the new contemporary man. The protagonists
of The Cloven Viscount, The Baron in the Trees and The Nonexistent
Knight all live, each in his own way, ‘upside down’, because they
break the rules of logic. Their ‘adultness’ is characterized by the
actual dimensions of unrest, ‘incompleteness’, indefiniteness, doubt,
confusion, and uncertainty about the future, that is, by feelings that
deeply define the archetypical elements of youth. Furthermore, their
behaviour emphasizes the role of wandering which is considered a
viaticum given as a means to access a different quality of life, which
is certainly strange, unusual, and extraordinary, but also, precisely
because of this extraordinariness, all the more authentic and rewarding.
Finally, the search for humanity, differently incarnated by the three
respective characters, represents the highest literary and educational
values of Calvino’s narratives.
Keywords: Calvino, children’s literature and young adult literature
classics, fantastic, imagination, human nature, self-identity.
Italo Calvino is one of the greatest Italian writers of the twentieth century, a
sharp-witted and well-educated intellectual in Italian contemporary literature, the
only writer to have produced undisputed classics of our time and of modernity, a
writer whose works are normally read and studied in literature classes in primary
84
M. Campagnaro: A Classic Work of Italian Literature
and secondary school. His neat and concrete style, his prodigious and highly
imaginative skills and his undisputed talent in being able to observe existential
experience gave rise to narrative plots of high literary value, characterized by
lightness, precision, sharp irony and a peculiar melancholic disenchantment with
respect to society. This pessimistic dimension, underlined by his deep historical
understanding of reality, gradually intensified during his forty-year career as a
storyteller and essayist, but never produced in him an attitude of disengagement or
renunciation when confronted with the human being’s existential responsibilities.
We owe to Calvino not only the precious collection, transcription and
philological editing of the Italian Folktales (Fiabe Italiane, 1956), but also,
most importantly, a profound educational sensitivity and many literary ideals
which pervade his books for teens, all characterized by a superior style. He wrote
illuminating stories about the importance of the search for self-identity, in which
he tried to give an answer to the big question “who am I?” and investigated matters
such as cultural habits, stereotypes and prejudices, the quality of the human being
and some educational themes such as being and appearing, equity and iniquity,
ethics and immorality.
For the purposes of this paper, it is useful to outline a few noteworthy phases
in Calvino’s life, because his personal experience influenced significantly his career
as a writer and his interests with respect to young readers. Italo Calvino was born
on 15 October 1923 in Santiago de Las Vegas in Cuba, where his father was at the
head of an experimental agricultural station. At the age of 2, he moved to Italy,
settling in Sanremo where he spent his childhood with his parents (his father was
a famous agronomist, his mother a botanist and university professor). His parents
passed on to Italo their love of science, their interest in plants, animals and nature in
general, and chose not to give him any religious education. Calvino had a brother,
a playmate, who continued his family’s tradition in the field of the exact sciences,
while Calvino enrolled in the Agriculture Faculty to study in a field not belonging to
the mentioned exact sciences. When he was a child, Calvino was not a keen reader,
although he was a fan of Corrierino dei Piccoli (a weekly magazine for children
that regularly published comic strips, 1908-1995) and Pinocchio, and primarily
of some great classics by Stevenson, Kipling, Nievo and above all Conrad. He
played an active role during World War II because he entered the Resistance
movement against Mussolini’s dictatorship in Italy and after the Liberation he
became a member of the Italian Communist Party, although he soon distanced
himself from it. His degree thesis, after he had abandoned the study of agriculture,
focused on the writers mentioned above. In 1947, he graduated in the arts in just
two years and began to have regular contacts with Natalia Ginzburg and Cesare
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 83-95
85
Pavese, two writers who had committed themselves to reorganizing the publishing
house Einaudi, the prestigious publisher which had a great influence on Calvino’s
education. In the same year, at the age of 24, he published his first novel titled The
Path of the Nest of Spiders (Il sentiero dei nidi di ragno).
However, the works I would like to focus on belong to the heraldic trilogy
Our Ancestors (I nostri antenati). They are young adult fantasy novels which were
published during the 1950s: The Cloven Viscount (Il visconte dimezzato) in 1952,
The Baron in the Trees (Il barone rampante) in 1957, and The Nonexistent Knight
(Il cavaliere inesistente) in 1959.1 During this period, Calvino devoted himself
passionately and with great philological commitment to the careful selection
and translation from various dialects into Italian of 200 fairy tales belonging to
the Italian tradition. This transcription work left indelible marks on his literary
production. The ‘inconsistencies’ of Italian social and political life led him to
strengthen his relationships with some colleagues beyond the Alps and overseas.
These peculiar relationships contributed significantly to his later production.
In 1964 Calvino married and the following year he moved to Paris. During his
long stay there, he published some of his most celebrated literary works, such as
Cosmicomics (Le cosmicomiche, 1965), Time and the Hunter (Ti con zero, 1967),
Invisible Cities (Le città invisibili, 1972) and If on a Winter’s Night a Traveller (Se
una notte d’inverno un viaggiatore, 1979). His activity as essayist and editorialist
was also rich and fruitful thanks to important collaboration with numerous Italian
and foreign periodicals and by giving lectures throughout Europe. In 1980 he
came back to Italy and settled in Rome where, after becoming a consultant for the
publishing house Einaudi, he worked hard to prepare his new novel, Mr. Palomar
(Palomar), published in 1983, and devoted himself to the meticulous review of
manuscripts. Calvino, one of the greatest contemporary Italian thinkers, died in
1985 at the age of 62.
The heraldic trilogy Our Ancestors
These few notes on Calvino’s life may help us understand the themes of
Calvino’s poetic prose considered in this paper: first of all, the individual’s
ineluctable responsibility when facing the difficulties of life and the impossibility
to fully understand reality; secondly, the awareness of the need for human action
The Cloven Viscount appeared in English translation in 1962, The Baron in the Trees in 1959, and
The Nonexistent Knight in 1962. The Croatian translations of the trilogy, titled Naši preci appeared
in one volume in 1965. The novels were translated by Mladen Machiedo and Karmen Milačić as
Nepostojeći vitez (Il cavaliere inesistente), Raspolovljeni viskont (Il visconte dimezzato) and Barun
Penjač (Il barone rampante).
1
86
M. Campagnaro: A Classic Work of Italian Literature
characterized by an ethical, consistent and concrete attitude, which can become
an authentic driver of change in one’s own nature; and, finally, the unavoidable,
cathartic and liberating role of logical-fantastic narration. This last theme offers the
reader the possibility to look at reality in a different way, thanks to the visionary
and allegorical interpretation of an author who, as Ghidetti puts it, despite the
pessimism of intelligence, claims to glimpse in the optimism of will the possibility
to grasp and give sense to the senselessness of daily life, that is, to transform the
disorder of life into the order of literature (1988: 180).
The heraldic trilogy Our Ancestors consists of three ‘long novels’ that the
Ligurian writer specifically created for the audience of the young in 1960.
The Cloven Viscount
The novel The Cloven Viscount narrates Viscount Medardo of Terralba’s
vicissitudes. He was split in two by a cannonball hitting him in the chest during the
war between Austria and Turkey at the end of the seventeenth century and, once
recovered from the terrible injuries, he returned home cloven. This splitting-in-half
experience marks the beginning of a series of very cruel and indescribable actions
(splitting of flowers, plants, animals, fires, tortures, unfair capital punishment, etc.).
During the development of the plot, the reader discovers that not only the bad part
of the Viscount has survived, but also the good one, and this good half tries without
success to contain the wickedness of the bad part. I say without success because in
the end the actions of the good part turn out to be ineffective, and even annoying.
Given that the two halves of the Viscount are riven, there is a complete lack of
balance and harmony between them (Fig. 1). Only their accidental and positive
final conjunction allows the Viscount to achieve a peaceful acceptance of himself.
The cloven Viscount’s adventures are not aimed at highlighting a questionable and
rather superficial opposition between good and evil and the affected and imaginary
triumph of the first over the second, but at trying to offer a reading-key to interpret
contemporary man’s existential conditions. In the introductory note of the trilogy,
the same Calvino wrote that modern man is characterized by the dimension of
splitting-in-half, mutilation, incompleteness and enmity towards himself (1960:
354). According to Calvino, modern man’s great evil is not the presumed ontological
dichotomy between good and evil, but, as Bonura highlights “his incapacity to
reconcile the beast and the angel that are inside the ‘whole man’” (1972: 68). Even
if recalling some of the main allegorical works of Italian literary tradition by
Boccaccio, Ariosto, Basile, Collodi and Nievo (De Carlo 1977: 71), when Calvino
wrote The Cloven Viscount he was seduced by some of the greatest authors of
Anglo-American literature, particularly relevant also for children’s and
87
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 83-95
Illustration © Federico Maggioni
Fig. 1 Illustration by Federico Maggioni from the 2006 Mondadori edition of
Il visconte dimezzato (The Cloven Viscont).*
Sl. 1. Ilustracija Federica Maggionia u Mondadorijevome izdanju romana
Il visconte dimezzato (Raspolovljeni viskont) iz 2006.*
young adult literature. With a clear style, a fast-paced rhythm and using few means,
in the ten chapters of this fantasy novel he was able to condense, as De Carlo states,
the dark symbolism of Melville’s Moby Dick, adventurous spirit, dramatic realism,
Conrad’s pessimistic vision, the ineluctable duality of human nature in Stevenson’s
The Strange Case of Dr. Jekyll and Mr. Hyde, Kipling’s vigorous realism and even
Defoe’s richness of imagination (1977: 73).
The use of symbolic language and the contextual ironical tone widen the
polysemic reading possibilities of the text. The novel contains a metaphor that
helps us better understand the concept of Calvino’s humanism: inverting the wellestablished rules of logical and scientific thinking, the splitting-in-half dimension
represents a valuable resource “to achieve a deeper and true knowledge of our
identity” (Barenghi 2009: 21). In portraying contemporary man through the
*
The images can be seen in colour in the electronic version of this issue. To view all the images in
full resolution please visit <www.librietliberi.org>.
88
M. Campagnaro: A Classic Work of Italian Literature
protagonist, Calvino highlights how important it is for a person to be able to
dominate opposing impulses: such impulses need to be governed, otherwise they
lead to great pain, because they tear the individual’s own human nature. Therefore,
the maturation of the ego is the result of the ability not to stifle such aggressive
tendencies, but to direct them positively towards a more balanced development of
one’s own personality (Spinazzola 1988: 101).
Calvino bestowed on us a precious allegorical legacy: by contemplating
Viscount Medardo’s adventures and reflecting on the metaphorical value of the
split human being, the young reader feels ‘totally’ welcomed, and in Calvino’s
pages finds even the full legitimacy of negative impulses. This is a sublime model
of acceptance of the otherness belonging to a person, a high form of human
reassurance, particularly beneficial during adolescence, when the young person,
overcome by strong opposing impulses, feels his or her soul is torn. Calvino’s
literary characters comfort and support us: we should all bear in mind that human
beings consist both of good and evil. Joining these two dimensions is a difficult,
sometimes even unattainable, task, but everyone is affected by the impulse to make
an attempt. It is from here that the young person can start on a new road.
The Baron in the Trees
The Baron in the Trees tells the adventures of twelve-year-old Cosimo Piovasco
di Rondò. In a rebellious fit after refusing to eat a dinner of snails on 15 June 1767,
Cosimo leaves through the window, climbs a tree and decides never to come down
again. The decision, at first due to futile obstinacy, turns into an authentic exercise
of freedom, a life choice, consistently followed until the end of his days. Similarly
to Voltaire’s Candide, this novel narrates the young Baron of Ombrosa’s whole
existence in thirty fast-paced and happy-ending chapters: although isolated from
other human beings, Cosimo leads a very intense and exciting life, full of meetings
and personal, social and political relationships.
His prodigious experience takes shape moving from branch to branch, from
garden to garden and from wood to wood. Although immersed in nature, this
original way of life does not prevent him from cultivating his passion for reading,
hunting, from contributing to the collective good, from finding love or from living
and participating enthusiastically in the main events in the eighteenth-century
world (Fig. 2). Critics have unanimously assessed The Baron in the Trees the most
successful work of the trilogy. Bildungsroman (formation novel), geometric fairy
tale, historical pastiche, philosophical fiction: none of these seems to be totally
appropriate to describe this work depicting the adventurous life in a fantastic
89
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 83-95
Illustration © Federico Maggioni
Fig. 2 Illustration by Federico Maggioni from the 2006 Mondadori edition of
Il barone rampante (The Baron in the Trees).
Sl. 2. Ilustracija Federica Maggionia u Mondadorijevome izdanju romana
Il barone rampante (Barun penjač) iz 2006.
eighteenth-century atmosphere of this positive, rebellious, lonely, impulsive,
forward-looking hero, with autobiographical features and therefore particularly
well-loved by Calvino. In this hero’s adventures, it is not difficult to discover
familiar echoes of a book Calvino was keen on during his youth, namely Daniel
Defoe’s Robison Crusoe. In short, The Baron in the Trees is neither a philosophical
nor a historical novel. How, then, should we approach the book? The same Calvino
provides us with an answer through the words of the self-styled pedagogist, Tonio
Cavilla, alias Italo Calvino (1965: 5-6):
the right way to develop an interest in this book is therefore to consider it a sort of
Alice in Wonderland or Peter Pan or Baron Münchhausen, that is, to recognize the
relationship with the classical works of poetic and fantastic humour, with the books
traditionally put on the shelf to be read by young people. On the same traditional shelf,
you can find adaptations of classics like Don Quixote and Gulliver.
90
M. Campagnaro: A Classic Work of Italian Literature
Despite the stylistic lightness, Cosimo Piovasco di Rondò’s story raises highly
topical questions about human experience. Calvino knew he had been influenced by
the ideals of the Enlightenment, but tended to reassess this dimension with gentle
irony, criticising some of the main protagonists of the Age of Enlightenment such
as Voltaire, Diderot and Rousseau. In this way, he seems to metaphorically warn
the reader against two dangers in life: on the one hand, the danger of exclusive
faith in cognitive reason (“the use of reason” is always and only an instrument, and,
anyway, it does not allow one to go beyond the unfathomable limits of the human
being), and on the other hand the difficulty of managing certain social relationships
properly. The detached smile and irony through which the author tells the Baron’s
adventures reflect the typical way Calvino looked at the world and lived in it: the
“pathos of distance”, as defined by Cesare Cases in 1958, is characterized by the
search for a constant balance in the relationship between the desire for solitude
and the need to establish relationships with other people. The desire to distance
ourselves from the world, which is certainly not due to disengagement or isolation,
allows us to see what happens around us in a more objective and critical way:
actually, too close a contact does not simplify understanding of events, but, quite
the opposite, it sometimes deforms them. In some circumstances, this desire to
distance ourselves from reality is an existential need. Therefore, the action
of climbing trees takes on a variety of symbolic meanings. For a young person
attempting to integrate into social life, it firstly represents a beneficial separation
from the family environment, from the comforts of an ordinary life, which allows
the youngster to become independent, to find his or her place in the world, to
identify his or her human vocation, to experience the extraordinary and authentic
life of a human being. This distance from the world gives the young person the
possibility to have experience: the quest begins as the young person leaves the
domestic environment to face the world unfolding before them and to look for
their future, a fabric consisting of many inextricably woven threads. The Baron
in the Trees is a metaphor for the multiple choices a young person is confronted
with in life and for the value of change during this life: Cosimo, who observes
life from above, from his trees, teaches us not to fear anything. The teacher John
Keating does the same thing when he invites his students in the intransigent and allmale Welton Academy to climb onto the teacher’s desk in Peter Weir’s film Dead
Poets Society (1989). However, Calvino warns us that the life Cosimo chooses is
an uphill task, masterfully represented by the action of climbing trees. The choice
to settle on the high branches, to spend his life and to stick to this purpose, even at
the cost of great sacrifice and suffering, shows his commitment and confirms the
right to exercise the principle of self-affirmation over one’s life. Barenghi is right
91
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 83-95
Illustration © Federico Maggioni
Fig. 3 Illustration by Federico Maggioni from the 2006 Mondadori edition of
Il cavaliere inesistente (The Nonexistent Knight).
Sl. 3. Ilustracija Federica Maggionia u Mondadorijevome izdanju romana
Il cavaliere inesistente (Nepostojeći vitez) iz 2006.
when he emphasizes that the most important thing to take into account is not the
content of the decision, but the determination of the protagonist to follow the new
behavioural rule, after the act of disobedience: “only by giving up something do
you start becoming someone, and only in this way do all your actions gain value
within collective life” (2009: 37).
The Nonexistent Knight
The Nonexistent Knight is the third and last novel in order of publication within
the trilogy. In this “fantastic story”, Calvino leaves behind all realistic implications.
In twelve fast-paced chapters characterized by ironic inventive freedom, Calvino
interweaves the adventures of Agilulf, a non-existent knight having no body but
only existing as an empty white and immaculate suit of armour (Fig. 3) provided
with a tireless will, with the human vicissitudes of characters, environments and
92
M. Campagnaro: A Classic Work of Italian Literature
situations, taken from the tradition of Renaissance chivalric poems, typically
written in Ariosto’s style (Barenghi 2009: 51). In The Nonexistent Knight all the
actions of the characters, set in the time of Charlemagne, are almost exclusively
focused on the search for one’s own humanity. This quest looks like a gradual
process of maturation, experienced and shared by the main characters of the novel.
In The Nonexistent Knight, knowledge of the world emblematizes knowledge of
one’s own identity, and only by going back to one’s roots is it possible to plan
one’s own future. The main aim of the novel is to explore the question of being and
nonbeing, namely the domain of form over substance.
Agilulf represents the one-sized man, the man who is forced to identify himself
with his function and who is unable to dominate his own destiny because he owes
his existence exclusively to his knighthood. If he loses this title, there is no reason
for his existence. But human beings are not one-sized, and for this reason the plot
leads Stevenson’s theme of the double to extreme consequences. The dialectical
confrontation between soul and body, symbolized by the funny counterpoints
staged by the various characters who come onto and leave the theatrical stage, is
aimed at depicting a rich and multifaceted individual, full of contradictory ferments.
Agilulf’s strict and geometric perfection is opposed to the muddling situation of
slovenliness and senselessness of the emperor and his soldiers who are depicted
on the battlefield. Agilulf, the exemplary, severe and manic knight who knows that
he is there but does not exist, is the counter of his squire Gurdulù, a repugnant,
illogical and superficial being, who is there but does not know he exists; Agilulf’s
icy perfection is opposed to Rambaldo’s restless, harsh and passionate energy;
Torrismondo, a gloomy and introverted young hero, is opposed to Rambaldo,
a bold and outgoing one. This continuous carousel of dialectical confrontations
within the narration emphasizes one of the main themes of Calvino’s poetics: there
is no identity outside the dimension of the search for identity, and this search can
never be considered closed. Another basic element of this search for humanity is
that experience can be really formative only if it is closely related to reality: in other
words, it can be fruitful only if placed in direct confrontation with the difficulties
of everyday life. The metaphor of Agilulf’s bright, white and immaculate armour
is exemplary: when the non-existent knight dissolves, his armour will be worn by
Rambaldo, it will get dirty quickly and will become heavily dented. An individual’s
existence is marked by imperfections, mistakes and scars, but these “dents” make
life an experience worth living. Without necessary and painful contact with the
reality of human beings made of flesh and blood and with history characterized
by the succession of days, months and years, we are precluded from any authentic
human experience.
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 83-95
93
The Trilogy and Young Readers
The Cloven Viscount, The Baron in the Trees and The Nonexistent Knight
represent a trilogy of experiences regarding the creation and the development
of human beings. Calvino’s characters do not have the traits and features of the
common human being, but are extraordinary figures which intentionally invert
clichés. The portraits emerging from the exclusive description of their actions
underline their diversity, their otherness, whether suffered (as in Viscount
Medardo’s and Agilulf the knight’s cases) or pursued (as in Cosimo’s case). In this
way, Calvino focuses his narration on the personal experience and can freely dwell
on the characters’ ability to interpret the world and actively intervene in reality. In
his works, Calvino does not provide answers, and as Del Giudice highlights, he
does not solve the fundamental existential questions his characters ask: “Is there
a right attitude towards reality? Is there a possible way of being in this world?”
(Del Giudice 1988: 383). He simply describes the possible ways through which an
existential problem may pervade the life of each person. Focusing on the valuable
dialectical contribution existing between rational control and vitalism, reflection
and imagination, the Ligurian writer is able to encourage an ethical, active and
concrete response.
In short, this is a plan of work by means of which the reader can draw an
important lesson of freedom, courage and ethical reflection. The trilogy was written
with the purpose of focusing on the singularity of the existential circumstances
of the individual who is confronted with the problems of life. In the three novels,
the protagonists are three men who are different from the historical point of view,
but very similar as far as the anthropological dimension is concerned (Spinazzola
1988: 92). For inscrutable contemporary adolescents, reading Calvino could
be an opportunity to feel a bit less misunderstood in such a foolish, tangled and
enigmatic world. Calvino offers our young readers the metaphorical possibility
to see themselves reflected in whole or in part in his complex, multifaceted and
ambiguous fantasy creatures who are authentic models of a deep humanity, and
helps them develop and appreciate respect for otherness and the duality of the
person.*
*
We are grateful to Federico Maggioni for giving Marnie Campagnaro permission to include his
illustrations from Calvino’s novels in her paper to be published in both printed and electronic
versions of this issue of Libri & Liberi.
Zahvaljujemo Federicu Maggioniju na ustupanju prava Marnie Campagnaro za objavljivanje
njegovih ilustracija Calvinovih romana u tiskanoj i u elektroničkoj inačici ovoga broja časopisa
Libri & Liberi.
94
M. Campagnaro: A Classic Work of Italian Literature
References
Primary Sources
Calvino, Italo. 1952/2006. Il visconte dimezzato. Milano: Mondadori.
Calvino, Italo. 1957/2006. Il barone rampante. Milano: Mondadori.
Calvino, Italo. 1959/2006. Il cavaliere inesistente. Milano: Mondadori.
Calvino, Italo. 1960. I nostri antenati. Torino: Einaudi.
Secondary Sources
Barenghi, Mario. 2009. Calvino. Bologna: Il Mulino.
Bonura, Giuseppe. 1972. Invito alla lettura di Italo Calvino. Milano: Mursia.
Cases, Cesare. 1958. “Italo Calvino e il ‘pathos della distanza.’” Città aperta (7-8): 33-35.
Cavilla, Tonio [alias Italo Calvino]. 1965. Prefazione e note. In Calvino, Italo. Il barone
rampante, 5-12. Torino: Einaudi.
De Carlo, Franco. 1977. Come leggere I nostri antenati: Il visconte dimezzato, Il barone
rampante, Il cavaliere inesistente di Italo Calvino. Milano: Mursia.
Del Giudice, Daniele. 1988. “Tavola rotonda.” In Italo Calvino. Atti del convegno
internazionale (Firenze, 26-28 febbraio 1987), 385-389. Milano: Garzanti.
Ghidetti, Enrico. 1988. “Il fantastico ben temperato di Italo Calvino.” In Italo Calvino.
Atti del convegno internazionale (Firenze, 26-28 febbraio 1987), 171-185. Milano:
Garzanti.
Spinazzola, Vittorio. 1988. “L’io diviso di Italo Calvino.” In Italo Calvino. Atti del convegno
internazionale (Firenze, 26-28 febbraio 1987), 87-112. Milano: Garzanti.
Marnie Campagnaro
Sveučilište u Padovi
Padua Universität
Klasično djelo talijanske književnosti: trilogija Itala Calvina
za mlade čitatelje
Tijekom svoje spisateljske karijere Calvino je uspostavio posebnu vezu s dječjim svijetom.
Bio je jedan od najvećih talijanskih pripovjedača za odrasle čitatelje koji je također
istraživao područje dječje književnosti i književnosti za mladež, i to s izvanrednim
rezultatima. Njegov je književni izričaj naročito inspirativan kad ga upućuje mladim
čitateljima. Glavni likovi njegove trilogije Naši preci uključuju važne značajke novoga
suvremenoga čovjeka. Protagonisti romana Raspolovljeni viskont, Barun penjač i
Nepostojeći vitez žive, svaki na svoj način, ‘naopako’ jer krše logičke zakone. Njihova je
‘odraslost’ obilježena danas aktualnim obilježjima nemira, ‘necjelovitosti’, neodređenosti,
dvojbe, zbunjenosti i nesigurnosti o budućnosti, tj. osjećajima koji dubinski određuju
arhetipske sastavnice mladosti. Nadalje, njihovo ponašanje ističe važnost lutanja koje se
smatra pomašću danom kako bi se dostigla drukčija kakvoća života, a koja je svakako
čudna, neobična i iznimna. Međutim, upravo zbog te iznimnosti, još je u većoj mjeri
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 83-95
95
vjerodostojna i zadovoljavajuća. Konačno, potraga za humanošću, na različite načine
utjelovljena u trima spomenutim likovima, predstavlja najviše književne i odgojne
vrijednosti Calvinovih pripovijedi.
Ključne riječi: Calvino, klasična djela dječje književnosti i književnosti za mladež,
fantastika, mašta, ljudska narav, samoistovjetnost
Ein italienischer Literaturklassiker: Italo Calvinos Trilogie für
junge Leser
In seiner schriftstellerischen Laufbahn baute Italo Calvino eine besondere Beziehung
zur Welt der Kinder und Jugendlichen auf. Er war nicht nur einer der erfolgreichsten
italienischen Erzähler für Erwachsene, sondern bereicherte ebenso den Bereich der Kinderund Jugendliteratur. Insbesondere erscheint seine literarische Ausdrucksweise für junge
Leser außerordentlich inspirierend. Die Hauptgestalten seiner Trilogie Unsere Vorfahren
verkörpern Wesenszüge des zeitgenössischen Menschen. Die Protagonisten aus seinen
Romanen Der geteilte Visconte, Der Baron auf den Bäumen und Der Ritter, den es nicht
gab leben – jeder auf seine Weise – ‚verkehrt’, weil sie gegen logische Gesetze verstoßen.
Ihr ‚Erwachsensein’ ist von den modernen Gefühlen der Unruhe, der ‚Unganzheitlichkeit’,
der Unbestimmtheit, des Zweifels, der Verwirrung und der Zukunftsunsicherheit geprägt,
d.h. von Gefühlen, welche archetypisch für die Jugend stehen. In den Verhaltensweisen
der Protagonisten spielt ferner das Wandern als eine Art von Salbung eine wichtige
Rolle, durch die eine andere Qualität des Lebens erzielbar ist. Mag dieses Qualität auch
fremd, ungewöhnlich und außerordentlich erscheinen, so ist sie jedoch gerade dank ihrer
Außergewöhnlichkeit noch authentischer und lohnender. Nicht zuletzt stellt die anhand der
drei erwähnten Gestalten auf unterschiedliche Weise verkörperte Suche nach Humanität
die höchsten literarischen und erzieherischen Werte in Calvins Erzählgut dar.
Schlüsselwörter: Calvino, klassische kinder- und jugendliterarische Werke, Fantastik,
Phantasie, Menschennatur, Selbstbestimmung
Baština
Dusty Covers
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 99-126
99
Krstoslava Franić and her Kajkavian Narrative Poem
The School Inspector’s Children
Krstoslava (Slava, Krsta) Franić (1881 − 1957) was a Croatian writer, a
teacher by education, who frequently published various short texts in newspapers.
Today she is unfortunately almost completely forgotten. She wrote in the Kajkavian
dialect, and published two books in it. Her one-act comedy Odvjetnik iz prošlog
stoljeća [The Barrister from the Previous Century] was published in Zagreb
in 1901 (Fig. 1). Her booklet or, rather, a picturebook, Nadzornikova deca oliti
huncmutarije gradske dece na ladanju [The School Inspector’s Children or Town
Children’s Pranks in the Country], is particularly relevant as children’s literature.
She also published a book of poems in standard Croatian, Majčina knjiga [Mother’s
Book], which appeared in Zagreb in 1930.
Fig. 1 The title page of the one-act play The Barrister from the Previous Century by
Krstoslava Franić (1901).
Sl. 1. Naslovni list jednočinke Krstoslave Franić Odvjetnik iz prošlog stoljeća (1901).
100
Krstoslava Franić: Nadzornikova deca
The School Inspector’s Children appeared twice. First, it was published by the
Zagreb printing house “Merkur” in 1919, and then in 1924 a reprint was issued by
Vinko Vošicki’s publishing house from Koprivnica, a town in the north of Croatia.
These two editions differ slightly only in the technical details of the covers, the title
pages and the layout of the author’s dedication to her readers. However, the text
of the dedication is exactly the same in both editions, and equally dated “before
the holidays 1919” (meaning the school summer holidays). The School Inspector’s
Children is a humorous story in verse, deliberately addressed to child and adult
readers in parallel. In the author’s own words, the book is dedicated not only “to my
darling Kajkavian children”, but also to “those adults who have not lost the sense
of the old Kajkavian humour in these hard times”. In the picture on the front cover
of the first edition, the nickname or the pen name is given: Kibic (Onlooker), but it
is not known who that was (Fig. 2).
Fig. 2 Cover illustration from the first edition of The School Inspector’s Children
(1919).
Sl. 2. Ilustracija s korica prvoga izdanja knjižice Nadzornikova deca (1919).
The story takes place in the country, where an elderly village teacher could
barely wait for the school holidays to enjoy his well-deserved rest period. However,
his dreams of a good relaxation are soon spoilt by the school inspector from the city,
who sends the teacher his four sons to enjoy some fresh air, and so that he himself
can get some rest from his own children, who are neither good nor obedient. The
teacher and his fellow villagers suffer mischief and damage from the boys, who even
take some pigs to the railway lines, with disastrous results. Eventually, everyone is
relieved when the summer holidays are over, and the boys go back home. The text
is written in fluent Kajkavian dialect of the Croatian Zagorje region, and the funny
events seem to be even more dynamic because they flow in an exchange of rhymed
seven- and eight-syllable lines in conversational style.
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 99-126
101
Here we reprint the second, Koprivnica edition of this attention-grabbing and
undeservedly forgotten piece from the history of Croatian children’s literature. A
short Glossary in Croatian of some less known words is added.*
To continue, we bring the memories of this exceptional author written by
her grand-niece, the costume designer Ljubica Wagner, the daughter of Ljerka
Ogrizović and Ivan Wagner.
Aunty Slava
Krstoslava Franić was born in 1881 to Josip Franić and Zora, née Poch, as the
third of five daughters. She also had a brother, who was still young when he was
killed on the Thessaloniki front during the First World War. Krstoslava’s birthplace
is not known, but must have been somewhere in the provinces where her father,
being a county head, was employed as a civil servant at the time.
She finished the girls’ teacher training school. All her sisters were educated in
the Austrian-Hungarian girls’ secondary schools. The youngest sister, Ljuba, the
grandmother of Ljubica Wagner, was married to Milan Ogrizović (1877-1923), a
Croatian dramatist, writer and politician, and the author of the play Hasanaginica.
Krstoslava, or Slava, showed early on her gift for writing. She published short texts
and comments on the everyday life of Zagreb in daily newspapers and women’s
magazines, just like Marija Jurić Zagorka (1873-1957), the first Croatian lady
journalist and the author of widely popular historical romances. It was the time of
the suffragette movement, which had its followers in Zagreb, as well.
Krstoslava was the only unmarried sister, probably because of her stooping
figure, caused by kyphosis, which she failed to treat in her youth. Those who
still cherish memories of her remember that she was of a serene and vivacious
nature, witty, and was gladly received into everyone’s company. She also used to
get together with young intellectuals and cultural workers. She was particularly
close to the Ogrizović family, whose home was regularly visited by the children
and grandchildren of her sister Ljuba, as well as by other children of their close
relatives. It is to Ljerka, the daughter of Milan and Ljuba Ogrizović, that A. G.
Matoš (1873-1914), the greatest Croatian modernist poet, writer and essayist,
dedicated his renowned poem “To a girl instead of a toy”. The Ogrizović home was
*
We wish to express our gratitude to the family members of Slava Franić, Mrs. Ljubica Wagner,
Mrs. Snježana Grković-Janović, and Mr. Ivica Wagner, for cooperation and participation in
preparing this text, and in particular to Mrs. Wagner for allowing us to publish the facsimiles of the
picturebook The School Inspector’s Children in Libri & Liberi.
We also wish to thank the director and staff of the Public Library “Fran Galović” in Koprivnica for
allowing us to use the copy of the book, and for their kindness and help in preparing the facsimiles
for publication.
102
Krstoslava Franić: Nadzornikova deca
the gathering place of the Croatian literati, so that Slava Franić had an opportunity
to meet the major representatives of the literature movement known as the Croatian
Modern, and participate in their discussions. Among others, Matoš, Fran Galović
(1887-1914) and Milutin Cihlar-Nehajev (1880-1931) were regular guests. This
influenced the development of Slava’s literary tastes and of her sincere patriotism.
She took part in demonstrations against the Austro-Hungarian Monarchy and
against Croatian politicians who supported the Hungarian acculturation of Croatia,
she joined the group who burned the Hungarian flag, and protested against the
declaration of the “Vidovdan Constitution”, the first constitutional document of
the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes, which was approved in 1921 through
political spin, even though the opposition boycotted the vote, especially the Croat
and Slovene parties. The document established the centralized rule of the new
state that Croatia had become a part of, and which was ruled from Belgrade by the
Serbian king.
Slava lived in an unpretentious home in Bregovita ulica 6 (now Tomićeva)
in Zagreb, opposite the well-liked Uspinjača, a cable car connecting Lower Town
with Upper Town in Zagreb (it was established in 1890, and is still functioning).
The children of the third generation often gathered in Slava’s apartment, enjoying
the freedom of jumping and playing games on her armchairs and furniture, and
knowing that they could always find lip-smacking cakes there.
“My own memories of Aunty Slava,” remembers the writer Snježana GrkovićJanović, “are connected with all the great holidays and birthdays, when we would
visit my uncle and my aunt Ljerka, as well as Granny Ljuba. Krstoslava Franić was
short because of her hunched back, but she had beautiful blue eyes, dark eyebrows,
and dark exuberant hair. She would often entertain us children with funny verses
at the table. We had a copy of Nadzornikova deca each, and even today we still
remember some of the verses by heart.”
Slava Franić died in Zagreb at the age of 69.
Krstoslava Franić i njezina kajkavska priča u stihovima
Nadzornikova deca
Krstoslava (Slava, Krsta) Franić (1881. − 1957.) bila je hrvatska spisateljica,
školovana za učiteljicu, koja se često javljala različitim prilozima u dnevnome
tisku. Danas je gotovo sasvim zaboravljena. Pisala je na kajkavskom dijalektu na
kojemu je objavila dvije knjige. Njezina komična jednočinka Odvjetnik iz prošlog
stoljeća objavljena je u Zagrebu 1901. godine, u izdanju Prve hrvatske radničke
tiskare (Sl. 1). Za dječju je književnost osobito zanimljiva njezina knjižica, zapravo
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 99-126
103
slikovnica, Nadzornikova deca oliti huncmutarije gradske dece na ladajnu koja
je doživjela čak dva izdanja. Osim toga, pod naslovom Majčina knjiga, objavila
je zbirku pjesama na hrvatskom književnom jeziku koja izlazi 1930. godine u
Zagrebu, u izdanju Kulturne sekcije društva „Katarina grofica Zrinska“.
Knjižica Nadzornikova deca najprije izlazi 1919. godine, u nakladi zagrebačke
tiskare „Merkur“ d. d., a potom, drugi put, nakladna knjižara Vinka Vošickog izdaje
u Koprivnici 1924. godine i reprint toga izdanja.
Dva se izdanja neznatno razlikuju u tehničkim detaljima korica, naslovnoga
lista i stranice s kratkom autoričinom posvetom čitateljima. Tekst je posvete isti, a
pod njim u obama se izdanjima posveta datira: „u oči praznika 1919.“ Nadzornikova
deca komična je priča u stihovima, svjesno usporedno upućena dječjem i odraslom
čitatelju. Riječima same autorice, osim „[d]ragoj mojoj kajkavskoj dečici“, knjižica
je namijenjena i „onim odraslima, koji u ta teška vremena nisu izgubili smisao
za stari kajkavski humor“. Na koricama prvoga izdanja, na naslovnoj ilustraciji,
vidljiv je i potpis ilustratora (Kibic) (Sl. 2), ali nije poznato tko je izradio slike za
ovu knjižicu.
Priča se odvija na selu gdje je vremešni seoski učitelj jedva dočekao školske
praznike kako bi uživao zasluženi odmor. Međutim, snove o odmoru pokvario mu
je školski nadzornik koji mu šalje svoja četiri sina – da budu na svježem zraku, ali i
da se nadzornik odmori od vlastite djece koja nisu nimalo poslušna ni dobra. Tekst
je napisan u tečnoj zagorskoj kajkavštini, a duhoviti događaji tim su dinamičniji jer
se nižu u izmjenama rimovanih sedmeraca i osmeraca razgovorna stila.
Objavljujemo ovdje pretisak drugoga, koprivničkoga izdanja ovoga
iznimno zanimljivoga i nepravedno zaboravljenoga djela iz baštine hrvatske dječje
književnosti, uz priručni rječnik.*
U nastavku donosimo sjećanja na ovu zanimljivu autoricu iz pera njezine
pranećakinje, kostimografkinje Ljubice Wagner (kćeri Ljerke Ogrizović i Ivana
Wagnera).
Teta Slava
Krstoslava Franić rođena je 1881. godine u obitelji Josipa Franića i Zore,
rođene Poch, kao srednja od pet kćeri. Imala je i brata koji je poginuo mlad na
Solunskom frontu 1918. godine. Nije zapamćeno mjesto njenoga rođenja (negdje u
provinciji gdje je otac obavljao višu činovničku dužnost kao kotarski predstojnik).
*
Zahvaljujemo članovima obitelji Slave Franić, gospođi Ljubici Wagner, gospođi Snježani
Grković-Janović i gospodinu Ivici Wagneru na suradnji i sudjelovanju u pripremi ovoga priloga,
a gospođi Wagner i na suglasnosti za izdavanje faksimila slikovnice u časopisu Libri & Liberi.
Također posebno zahvaljujemo ravnateljici i djelatnicima Knjižnice i čitaonice „Fran Galović” u
Koprivnici na ustupanju knjižice, susretljivosti i pomoći u pripremi faksimila za objavljivanje.
104
Krstoslava Franić: Nadzornikova deca
Završila je učiteljsku školu (preparandiju). Sve su joj sestre bile školovane
u austrougarskim ženskim srednjim školama. Najmlađa sestra, Ljuba, baka
Ljubice Wagner, udala se za hrvatskoga književnika Milana Ogrizovića, autora
drame Hasanaginica. Krstoslava je rano pokazivala nadarenost za pisanje. Poput
Zagorke javljala se u dnevnim novinama i ženskim časopisima kratkim crticama
iz zagrebačkoga života. Bilo je to doba nastanka feminističkoga pokreta koji je i u
Zagrebu imao svoje sljedbenice.
Bila je jedina neudata među sestrama čemu je vjerojatno doprinijela njena
pognuta figura opterećena kifozom koja nije liječena u mladosti. Oni koji je još
pamte sjećaju se da je bila vedre naravi, duhovita, rado pozivana u društvo i da je
rado okupljala intelektualnu mladež i kulturne djelatnike. Osobito je bila prisna s
obitelji Ogrizović kod koje su se okupljala djeca i unuci njezine sestre Ljube i djeca
iz sestrine šire obitelji. Kći Milana i Ljube Ogrizović, Ljerka, bila je ona djevojčica
kojoj je A. G. Matoš posvetio poznatu pjesmu „Djevojčici mjesto igračke“. Dom
obitelji Ogrizović bio je mjesto sastajanja hrvatskih književnika pa je tako Slava
Franić imala priliku viđati predstavnike hrvatske moderne, Matoša, Galovića,
Cihlar-Nehajeva i druge, i sudjelovati u njihovim razgovorima što je utjecalo na
formiranje njezinoga književnoga ukusa i iskrenoga rodoljublja. Sudjelovala je u
manifestacijama protiv Austro-Ugarske Monarhije, protiv mađarona, uključujući
spaljivanje mađarske zastave, kao i u protestu nakon proglašenja Vidovdanskoga
ustava.
Stanovala je u skromnom domu u Bregovitoj ulici br. 6 (sada Tomićevoj),
nasuprot popularne uspinjače. Tamo su se okupljala djeca treće generacije koja su
u njenome stanu imala punu slobodu skakanja i igranja po foteljama i namještaju, a
uvijek je bilo slatkih kolača. „Moje sjećanje na tetu Slavu“, napominje književnica
S. Grković-Janović, „vezano je za sve velike blagdane kad se mome ujaku i ujni
(Ljerki), još za života bake Ljube, odlazilo na čestitanje, uključivši rođendane.
Krstoslava Franić bila je niska rasta zbog pognutih leđa, ali prekrasnih plavih
očiju, gustih crnih obrva i bujne crne kose. Za stolom bi često zabavljala nas djecu
šaljivim stihovima. Svi smo imali po primjerak Nadzornikove dece i do danas neke
stihove još znamo napamet.“
Slava Franić umrla je u Zagrebu, u dobi od 69 godina.
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 99-126
105
106
Krstoslava Franić: Nadzornikova deca
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 99-126
107
108
Krstoslava Franić: Nadzornikova deca
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 99-126
109
110
Krstoslava Franić: Nadzornikova deca
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 99-126
111
112
Krstoslava Franić: Nadzornikova deca
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 99-126
113
114
Krstoslava Franić: Nadzornikova deca
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 99-126
115
116
Krstoslava Franić: Nadzornikova deca
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 99-126
117
118
Krstoslava Franić: Nadzornikova deca
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 99-126
119
120
Krstoslava Franić: Nadzornikova deca
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 99-126
121
122
Krstoslava Franić: Nadzornikova deca
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 99-126
123
124
Krstoslava Franić: Nadzornikova deca
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 99-126
125
126
Krstoslava Franić: Nadzornikova deca
Rječnik manje poznatih riječi i izraza
(Redoslijedom pojavljivanja u tekstu)
huncmutarije – nestašluci
dukali su kakti nori – skakali su kao ludi
fraz – vragolija
žmehko – teško
komaj – jedva
hecariju van spelavat – izvoditi bedastoću
fuč je dika vrta sva – nestao sav ponos vrta
kras – izgled, krasota
hudi – ljuti
kmica – mrak
duhtali – izmišljali
štreka – željeznička pruga
cajt – sat
vole hude – zle volje, mrzovoljan
tanec – ples
nori hec – bedastoća, budalaština
zmir – često
shajale – sastajale
podukali – popeli se, poskakali
žuhki jad – gorki jad
lukali – virili
kuraža – hrabrost
stopram – tek onda
dosmucal – došuljao
postekli – poludjeli
karosa – kočija
bagaža – cijeli plan
hotvoleju – one koje hoće (tj. prevažne ljude)
prevzetni prefriganci – lukavci kakvih nema
Sastavile Katica Kupres i Diana Zalar
Prikazi
Reviews
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 129-148
129
Roald Dahl: Popular, Prolific, Controversial
Alston, Ann & Butler, Catherine, eds. 2012. Roald Dahl. Basingstoke: Palgrave
Macmillan. 202 pp. ISBN 978-0-230-28361-9
Best-selling British author Roald Dahl (1916-1990) is often cited as one of the most
popular and beloved writers for children. However, the author of children´s classics such
as James and the Giant Peach (1961), Charlie and the Chocolate Factory (1964) and
Matilda (1988) is also regarded as controversial. Over the years his writing has often been
dismissed as “vulgar, meretricious, racist, misogynistic” (1), full of grotesque humour
and violence deemed inappropriate for young readers. Despite all these (and many other)
alleged shortcomings, Dahl´s work has nevertheless managed to garner critical support: his
scholarly admirers are vocal in celebrating his linguistic craft and subversiveness, as well
as his ability to “[get] children reading” (2).
Catherine Butler, one of the editors of the new collection of essays dealing with Dahl´s
literary output (entitled simply Roald Dahl), voices her surprise at the scarcity of critical
writing on Dahl. Furthermore, existing scholarly texts are quite limited in their scope,
focusing mostly on “Dahl´s suitability as a writer for children, the relationship between his
life and opinion, and his status as a ‘phenomenon’” (2). This essay collection is therefore
an attempt to revitalize the somewhat stale area of Dahl studies by introducing novel
approaches to his body of work and, ideally, by stimulating future discussions.
The Roald Dahl casebook includes ten thematically and methodologically diverse
essays which deal with various aspects of this prolific author’s works. Though authors
sometimes turn to his autobiographical writings and short stories for examples, all essays
are primarily focused on writings for children (novels and poetry). Apart from analyzing
Dahl´s narrative strategies and techniques, thematic preoccupations and characters, many
of the essays deal with controversial aspects of his corpus such as the (inappropriate?) use
of language and (alleged) glorification of violence. Representation of Dahl’s work in other
media (illustrations, film) as well as the interplay between his life and work present further
points of interest for the authors featured in this collection.
In the opening essay, Deborah Thacker analyzes Dahl’s relationship to folk and fairy
tales, and oral storytelling in general. The author explores the ways in which Dahl (ab)uses
folk and fairy tale conventions, as well as the strategies he employs in his attempt to recreate storytelling sessions and challenge traditional power relations between adults
(authors, tellers) and children (readers, listeners). Finally, Thacker calls for a re-evaluation
of Dahl’s work in light of new approaches to folk tales and storytelling and their role in the
process of acculturation.
Jackie Stallcup explores the fine line between humour and disgust found in Dahl’s
novels and poems for children. The author focuses on figures or objects that become the
butt of Dahl’s jokes, and the strategies used to generate humour (incongruity, taboo and
derision).
David Rudd´s essay focuses on Dahl’s linguistic innovations and examines various
techniques adopted by the author on both the micro and macro levels of language. In addition,
130
Prikazi • Reviews
Rudd challenges what he perceives to be two misconceptions about Dahl’s vocabulary: the
notion that it is limited to slang and colloquial language, and the notion that it is outdated.
The aim of Pat Pinset’s essay is to examine the role of education in Dahl´s books,
and the role of Dahl’s books in education. Identifying the roots of Dahl’s (mostly negative)
views of formal education in his personal experience, Pinset goes on to analyze the portrayal
of education (both formal and informal) and the representatives of education (teachers,
headmasters/mistresses) in Dahl’s fictional and autobiographical writings. Despite the
negative portrayal of education in his novels, Dahl’s works are often explicitly didactic;
Pinset links this didactic string with medieval morality plays and Paul Bunyan’s allegory
The Pilgrim´s Progress.
Ann Alston discusses the role and depiction of families in Dahl’s novels. On the plus
side, claims Alston, Dahl’s novels regularly portray the triumph of the underdog child (the
oppressed) over the adult (the oppressor), thus becoming “empowering wish-fulfilment
fantasies” (92). However, Alston also finds faults with Dahl’s fictional families: adults are
often portrayed as abusive, cruel and emotionally unresponsive (this might account for the
fact that he is not very popular with parents and teachers), the parent-child relationship (in its
many disguises) is privileged over all others, and childless families are heavily ostracized.
Though feminist critics have not, for the most part, looked favourably on Dahl’s work,
Beverly Pennell’s analysis of the representation of women and girls in The Magic Finger,
The BFG and Matilda provides a more positive outlook on the subject.
Heather Worthington’s essay deals with another controversial aspect of Dahl’s work:
the frequent and often grotesque depictions of violence. Providing select examples from
Dahl’s children’s, adult and juvenile fiction, Worthington maintains that violence, by being
“contained in fantasy and made safe by the fictional status of the narratives” (138), becomes
a source of empowerment and vent for negative and repressed emotions. In this way, Dahl’s
“escapist and cathartic fantasy meets an emotional need in child readers to which few other
writers are prepared to cater” (11).
Essays by June Pulliam and Carole Scott provide an insight into how Dahl’s literary
output translates into other media. Pulliam focuses on film adaptations of Dahl’s children’s
novels, from Mel Stuart’s Willy Wonka and the Chocolate Factory (1971) to Wes Anderson’s
The Fantastic Mr. Fox (2009). The author is particularly interested in the extent and nature
of cinematic departures from the original texts, and the ways in which these attempt to cater
to the needs of both child and adult audiences. Carole Scott analyzes the fruitful relationship
between Dahl and illustrator Quentin Blake whose artistic creations, maintains Scott, both
“complement and expand Dahl’s expression” (166).
The last essay in the collection, that of Peter Hunt, provides a more sceptical outlook
of Dahl’s position within the cannon of children’s literature. According to Hunt, Dahl’s
only ‘contribution’ to children’s literature is a “visible vulgarization of children’s books”
and “the commodification of fantasy and its genres” (176). Set apart from other essays
in this collection which, while acknowledging certain problems and drawbacks, remain
generally enthusiastic and positive about Dahl, Hunt’s undisguised criticism demonstrates
the diversity of critical opinions on the popular children’s author.
The Roald Dahl casebook is an interesting, thought-provoking, and, in many ways,
long-overdue book. Dahl studies are still a largely unexplored and “underpopulated” area
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 129-148
131
(12). As editor Carol Butler notes, a single volume of essays can hardly be expected to
remedy such a state of affairs singlehandedly, but it undoubtedly presents a successful and
effective first step.
Nada Kujundžić
Issues in Narnia
Abate, Michelle Ann & Lance Weldy, eds. 2012. C. S. Lewis: The Chronicles
of Narnia. Basingstoke: Palgrave Macmillan. 210 pp. ISBN 978-0-230-30125-2
The recently published collection of critical essays in the New Casebooks series by
Palgrave Macmillan, edited by Michelle Ann Abate and Lance Weldy, focuses on The
Chronicles of Narnia by C. S. Lewis and indicates the importance of combining different
theoretical viewpoints when analyzing fiction. The task of revealing and unmasking various
elements integrated in the Narnia books has been taken on by eleven authors who have
adopted different research methodologies in interpreting the protagonists’ adventures in
Aslan’s homeland.
Often prone to ideological manipulation, children’s literature demands detailed and
comprehensive research. It has become easier to analyze the subversive relationship between
the currents in literary circles of children’s literature and the ones outside that circle thanks
to modern literary scholarship based on an interdisciplinary approach to literature, and such
an approach is offered by the philosophical and theoretical studies collected in Abate and
Weldy’s book.
The book is divided into four parts: Text and Contexts, Applications and Implications,
Adaptations and Mediations, and Conflicts and Controversy, comprising either two or three
studies each. The book also includes a very useful, well annotated and summarised list of
suggestions for further reading and an introduction by Lance Weldy.
Although often categorized as a Christian allegory and high fantasy, Lewis’s imaginary
anti-world is built to describe other complex levels and meanings as well. The term ‘antiworld’ was coined by the Croatian scholar Zoran Kravar, who defines secondary worlds
of fantasy fiction in the context of anti-modernism in Western culture, resulting from the
vitality theory and Christian tradition. In addition to the widely spread Christian allegory
theory, the contributors to the Palgrave collection of essays consider new ideological
viewpoints and meanings etched into Lewis’s series, where The Lion, the Witch and the
Wardrobe receives the greatest attention. Themes and motifs are revealed which are related
to nationality, gender, social anthropology, and race, as well as aspects associated with
‘modern religions’, such as film and video games.
The essay written by Rachel Towns, “‘Turkish Delights and Sardines with Tea’: Food
as a Framework for Exploring Nationalism, Gender and Religion in the The Lion, the Witch
and the Wardrobe”, in which she considers the representation of food in the book in question,
demonstrates how a single motif can have more than one meaning. Analyzing each detail
in the story connected to food, the author develops the idea that food motifs represent
an interpretive basis for nationality, gender and religious issues. Even the relationships
132
Prikazi • Reviews
between good and evil characters are reflected in and interpreted through their consumption
and choice of food. All characters that are good, including those non-human ones, such as
Mr. Beaver, Mrs. Beaver and Mr. Tumnus, enjoy traditional British food, while the evil
characters, namely Edmund and the White Witch, have an ambivalent attitude towards food
or a craving for non-British kinds of food.
According to Towns, their ambivalent attitude towards food and dietary habits reveals
the subversive nature of certain characters. Edmund is a case in point. He betrays his brothers
and sisters for some Turkish delight, a treat that demonstrates that Edmund connects with
the evil characters. The act of his betrayal is manifested through the consumption of a treat
that is not British in origin, which, claims Towns, reveals his subversive gender identity.
The Turkish delight represents exotic, sweet and romantic food and the craving for it reveals
his feminine side. Rejecting what would normally be considered masculine food like meat,
he fails to stay true to the masculinity of his own character.
Food consumption is also a key element in forming the characters’ national identity.
Towns claims that an author creates a form of ‘gastro-nationalism’ by asserting the origin of
food. In Narnia, national identity is connected to the choice of food, and the craving for the
unknown and different becomes connected to a shift in a character’s moral values, which is
also demonstrated through Edmund’s character.
Aslan’s resurrection in The Lion, the Witch and the Wardrobe is generally connected
to the story of Jesus Christ, but Melody Green, the author of the essay “Scapegoating and
Collective Violence…” connects Aslan’s destiny to the story of sacrifice which came from
the practice of scapegoating. Green relies on René Girard’s insight into scapegoating based
on observing endless rituals and social behaviours which serve a community’s purpose in
terms of violence and control. Seeing the residents of Narnia as a society, Green interprets
their behaviour and Aslan’s sacrifice through the frame of scapegoating. Noticing that the
story of “Deep magic” has characteristics related to Girard’s theory, Green explains that
Aslan’s death as an innocent sacrifice leads to the cognition that violence comes from inside
the person rather than from outside influences. Aslan’s conscious choice to die is an attempt
to stop the aforementioned mechanism and to raise the awareness of the community that
being a scapegoat can also be voluntary – someone that intentionally sacrifices himself or
herself for the good of others is not just an innocent victim. The presence of the idea of
scapegoating in Narnia is extended to the interpretation of the fantasy world as evocative
of the social state during WWII. Unmasking the act of conscious sacrifice, Green comes to
the conclusion that Lewis’s text brings to the fore the collective nature of violence during
that time.
Part II comprises papers by Keith Dorwick on “Redeeming education in The Chronicles
of Narnia”, Nanette Norris on “War and liminal space”, which focuses on the thematic
aspects of trauma and survival in the book of the Narnia series that was written first, and
Joseph Michael Sommers on “C. S. Lewis’s manifold mythopoeics”, which reconsiders
eschatological time in the Narnia books.
In a secondary world like Narnia, most things are organized differently compared
to the actual primary world – the social order, natural order and the school system (if it
exists) are a few structures that come to mind. The school system and education in general
as displayed in Narnia are explored by Keith Dorwick. He defines Lewis’s attitude as anti-
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 129-148
133
educational. According to the author, Lewis is an advocate of experimental education based
on the process of discovery and development of skills and knowledge. Lewis not only
directly criticizes conventional forms of learning, using Aslan as an anti-teacher, but also
puts forward his own idea of education. As Dorwick puts it, Lewis’s views on education
are linked to morality; real learning should be painful so we can feel remorse and make
correct moral decisions. Real world schools are different in that that they do not offer such
a possibility, and, besides, they often smother imagination and the children’s spirit.
In her chapter, Norris describes Narnia as a ‘healing’ world for victims of trauma
and betrayal – a place of memory for war survivors whose reality was destroyed by the
war and for whom a new border area was built that does not belong anywhere. According
to the author, the central issue of Lewis’s narrative is the story of trauma framed within
two categories – loss and betrayal. Pursuing Lewis’s curiosity about how it is possible for
children to be able to overcome the horrors of the outside world, Norris defines the aim or
goal of The Chronicles of Narnia as offering a solution to the problem of connecting with
the real world precisely through discussing traumatic experiences.
The horrors of the outside world in Lewis’s work found by Norris are related to WWII,
which is often the case in interpretations of The Chronicles of Narnia. Sommers similarly
sees the imaginary world of Narnia as a child’s escape from the reality of events following
WWII. Scrutinizing Narnia through a spatial-temporal complex (chronotope), Sommers
illustrates the world with an extra dimension absent from the horrors of children’s reality.
He uses Robert Graves’s term “poetic myth” to explain the world Lewis created based on
Celtic, Greek and Roman cosmology on the one hand, and Gnostic and Christian mythology
on the other. Assuming that Aslan’s death is ‘greater’ than deaths in WWII, Lewis forms
a linear mythic timeline, in which Narnia is not only an allegory of Christianity, but also
a world based on values different from ours. Sommers points out that Lewis’s imaginary
world is an alternative to our world, a secondary world in Tolkien’s terms – fantastic and
incompatible with our world, a world whose fictionality is based on the protorealistic
tradition.
The papers in the third part of the book discuss the relationship between new media
and literature as a traditional form of communication. In the 21st century, new media are
becoming dominant in the shaping of children’s imagery and also of their experiences of
literature, by exposing children to the adaptations of literary works before they read the
originals. For many classical works, including The Chronicles of Narnia, it is not possible
to resist this tendency.
Rhonda Brock-Servais and Matthew B. Prickett focus on film and early-reader
adaptations of The Lion, the Witch and the Wardrobe, while Aaron Clayton writes about a
video game based on the same book. The authors arrive at similar conclusions regarding
the outcomes of using new media to create new narratives. In an attempt to get closer to the
modern child, these adaptations produce new meanings and interpretations, which cannot
be found in Lewis’s original work. Although the new media retellings are connected to the
source text at a certain level, many factors outside the literary context affect their credibility,
and often the original story is changed.
In the last part of the book, Gili Bar-Hillel compares The Chronicles of Narnia to
Pullman’s His Dark Materials trilogy, Jennifer Taylor focuses on the antiracism of the series,
134
Prikazi • Reviews
and Susana Rodriguez explores what she names “the gender-paradox” in those books.
The criticism that The Chronicles of Narnia are riddled with violence, misogyny and
racism served Gill Bar-Hillel as a starting point in examining the similarities between The
Chronicles of Narnia and Pullman’s trilogy, as well as the possible impact Lewis’s work
had on Pullman’s opus. Noticing a whole new line of similarities, Bar-Hillel arrived at the
conclusion that these authors concentrate on the same issue, i.e. what happens to our spirit
when we die, only they observe it from slightly different angles.
Almost in response to Bar-Hillel’s study, Taylor sets a methodological frame around
the racist controversy in Lewis’s The Chronicles of Narnia. Copious interpretations point
out that Lewis wrote his works at a time when most British colonies were becoming
independent. The Chronicles were interpreted as Lewis’s adherence to an attitude of the
superiority of one race over others and a nostalgic longing for the olden times. Taylor denies
these allegations, exposing the intertwining of good and evil in The Chronicles. This is
especially evident in the transition episode to new Narnia, where most Narnians end up
in the shadow. The important thing to Lewis is not race, but the actual amount of love one
has for Aslan. Taylor concludes that Lewis deliberately used racist stereotypes to criticize
institutions and foundations in which racism came to life, including the criticism of the
cultural effects of racism and colonial ideology.
Special attention is given to the gender ideology and feminist interpretations of
Narnia. A few essays (those by Rachel Towns, Nanette Norris and R. Brock-Servais and
Matthew B. Prickett) emphasize the subject of gender in The Chronicles of Narnia. The
topic is systematically elaborated in the last essay in the book, written by Susan Rodriguez,
mainly from the feminist standpoint. As she notices, although most female characters are
indeed present during the adventures, they are represented as worldly subjects. Once they
pass to Narnia, boys take the lead for the rest of the adventure, thus making the world of
Narnia a boy’s world. The author not only describes the subject of gender discrimination
in the design of Narnia, but she especially brings our attention to the gender injustice
done to Susan. In the last book, everyone who has been present during the adventures
reunites, except Susan. Her absence is explained by her unnatural interest for superficial
things like make-up and clothes. Rodriguez explains that Susan is excluded from the last
book because of her decision to become a grown woman and because of her need to fully
establish her sexual identity. Thus, her presence in new Narnia becomes inappropriate, as
her adulthood and adult craving carry the possibility of her becoming a witch. Although this
is an interesting critique of Lewis’s world, it is also paradoxical because feminist theory
often focuses on criticizing superficial views of the female gender. Although Lewis did not
form complex female characters, but rather passive ones, Susan’s absence from Narnia does
not seem connected to gender issues, but rather to Lewis’s opinion that we should strive for
depth in things so we could come closer to Aslan and see as real that which is invisible to
rational thought.
In an effort to make the book interesting to a wider academic community, the authors
and the editors develop interdisciplinary approaches to the Narnia book, bearing in mind
various complex implications of children’s literature. As interpretations of Lewis’s work
deepen, ever newer possibilities are created concerning the interpretations not only of The
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 129-148
135
Chronicles of Narnia, but also of children’s literature in general. This edition can be seen
as useful reading for a student interested in new approaches in the research of children’s
literature, also in the context of Croatian children’s literature research. Moreover, this book
opens new perspectives on the work of C. S. Lewis, which may encourage further scholarly
discussion of his series as one of the most popular stories of fantasy fiction for children
worldwide.
Martina Jurišić
Tolkien, visoka fantastika, bajka i prapriča
Mrduljaš Doležal, Petra. 2012. Prstenovi koji se šire: junačka potraga u
djelima J. R. R. Tolkiena. Zagreb: Algoritam. 315 str. ISBN 978-953-316-470-0
U knjizi Prstenovi koji se šire: junačka potraga u djelima J. R. R. Tolkiena, Petra
Mrduljaš Doležal bavi se područjem koje je dugo bilo zanemareno u književnoznanstvenim
krugovima, tj. epskom ili visokom fantastikom. U knjizi se autorica ponajviše bavi
Tolkienovim djelima Hobit, Gospodar prstenova i Silmarillion te, dublje analizirajući
visoku fantastiku, pokazuje kako taj književni žanr svoje korijene nalazi u mitu, Homerovim
djelima te djelima viktorijanskih fantastičara. Spisateljica iscrpno i na zanimljiv način
prolazi Tolkienovim djelima te ih stavlja u širi kontekst mita, prapriča i arhetipskih likova.
Prvi dio knjige bavi se fantastikom, tj. nastankom žanra, važnošću Tolkiena u tome
žanru, te izvorima, problemima i zadaćama fantastike. Autorica se dotakla raznih utjecaja
na žanr i utjecaja staroengleskoga jezika na Tolkienov rad. U pisanju o žanru fantastike
autorica se oslanja na radove Zorana Kravara te na Enciklopediju fantastike (The
Encyclopedia of Fantasy) Johna Granta i Jona Clutea čije definicije i objašnjenja pojedinih
pojmova koristi kao potporu prilikom objašnjavanja različitih motiva koji se mogu naći
u djelima pisaca fantastike i drugih srodnih žanrova. Visoka fantastika vrsta je popularne
književnosti koja se još naziva epskom, a ponekad i romantičnom fantastikom. Zbog
velikoga utjecaja na žanr, Tolkien je postavljen u središte visoke fantastike pa se ona dijeli
na predtolkinovsku i posttolkinovsku. U ovome dijelu knjige razmatra se i odnos kritičara
prema fantastici i Tolkienovim djelima. Najveći prigovor kritičara fantastike sastoji se u
tome da ova nije postmoderna: smatrala se nazadnjačkom, slijepom za probleme sadašnjice
i mjestom nadvladanih ideologija. Na te kritike Rosmary Jackson (Fantasy, The Literature
of Subversion) odgovara da je zadaća fantastike prikaz želja, ali ne i njihovo ispunjenje,
prikaz onoga što kultura želi potisnuti, ali ne i asimilacija toga u postojeće vrijednosne
sustave i strukture moći. Navodi se Tolkienova definicija bajke koju autorica aplicira na
njegova djela, ali i na sveukupni žanr fantastike, te tako postavlja fantastiku kao žanr
podređen bajci, o čemu se među teoretičarima još uvijek vode rasprave. Naime, u kontekstu
dječje književnosti bajka i fantastika katkada se nasumice pojavljuju kao pojmovi koji
uključuju sve što nije realistično. Nije ih ispravno koristiti kao sinonime. Bajka je utjecala
na stvaranje fantastične književnosti, dvije su vrste povezane, iako su to dva različita žanra
različitoga podrijetla. Bajka je nastala u davnim vremenima i dio je usmene predaje uz
mitove i narodne priče, dok su književne bajke i fantastika djela modernih vremena.
136
Prikazi • Reviews
Budući da autorica svoj rad zasniva i na pretpostavkama Northropa Fryea, začetnika
arhetipske kritike (pristupa književnosti pod utjecajem C.G. Junga u kojemu se istražuju
praslike iz kolektivno nesvjesnog koje ulaze u likove i simbole) i mitologa Josepha
Campbela, dio ove knjige posvećen je njihovom radu, primjerice Fryevim modusima
književnosti i Campbellovim epizodama univerzalnoga mitskoga pothvata. Autorica
promatra i dubinsku strukturu književnosti na primjeru prapriče, koja prethodi složenijim
književnim oblicima te sadrži motive i narativne elemente koje nalazimo u mitologijama i
starovjekovnim romancama.
U drugome dijelu knjige provodi se analiza Tolkienovih djela Hobit i Gospodar
prstenova kroz etape junačke potrage viđene kroz rad Northropa Fryea i Josepha Campbella
s povremenim osvrtima na Jungova značenja različitih etapa. Svaka faza (Frye) i etapa
(Campbell) jednostavno je objašnjena i popraćena prikladnim primjerima iz oba Tolkienova
djela. Razmatraju se i različiti motivi bajke koji se mogu naći u djelima te karakterizacija
likova. Zanimljiva je Fryeova podjela ženskih likova na gospu užitka (ona je predmet
junakove želje, dama izbavljena iz nevolje kako bi postala njegovom ženom) i gospu
dužnosti (ona šalje junaka u potragu i savjetuje ga) te njegovi stupnjevi ‘uspona’ junaka:
prepoznavanje demonskoga, odvajanje junaka od destruktivnih sila koje su ga sputavale,
ponovna uspostava prekinutoga toka svijesti ili sjećanja i vraćanje junakova identiteta; te
kako se oni odnose na Tolkienove likove. Autorica se nadalje bavi i djelom Silmarillion
u kojemu je Tolkien opisao povijesno-mitološku pozadinu Međuzemlja s mitovima i
legendama. Osobe upoznate s tom Tolkienovom knjigom znaju da se povijest Međuzemlja
dijeli na Četiri doba te da je prijelaz iz svakog doba uzrokovan kataklizmom. Mrduljaš
Doležal opisuje svako Doba te opise podupire citatima iz Tolkienove knjige. Neki motivi i
likovi opisani su s osloncem na spomenutu Enciklopediju fantastike. Sva Doba su prikazana
u jednostavnoj tablici u kojoj ih je autorica usporedila s Fryevim sustavom stupnjeva
premještenosti mita.
U trećem, i posljednjem, dijelu knjige pozornost se posvećuje pojmovima ‘obrat’ i
‘prepoznavanje’ u visokoj fantastici, podzemnim svjetovima visoke fantastike, književnosti
Međuzemlja i značenju elfa (vilenjaka) u visokoj fantastici. Pojam ‘obrat’ autorica povezuje
s Aristotelovim pojmom anagnorisis (prepoznavanje), trenutkom kada neznanje prelazi u
znanje. Pojam ‘prepoznavanje’ podrazumijeva prethodno stanje zaslijepljenosti, zavaranosti
ili zaborava neke važne činjenice koja koči razvoj junaka i njegova svijeta. Autorica
ovaj pojam povezuje sa zaboravom identiteta (uniženje), motivom koji je u Gospodaru
prstenova prikazan djelovanjem Prstena, a koji dovodi do sloma i raspada osobnosti
njegovoga Nositelja. Podzemni svjetovi fantastike opisani su kroz primjere različitih
pisaca fantastike i povezani s Fryevim prikazom književnih modusa. Dalje, razmatra se
prapriča u Međuzemlju, koja se ondje pojavljuje u različitim oblicima: kao mit, povijesna
legenda, bajka i trač. Njihova su značenja i važnosti opisani kroz sve narode i bića koja se
nalaze u Tolkienovom svijetu. Pozornost se nadalje posvećuje Tolkienu i antimodernizmu.
Autorica objašnjava kako Tolkienov rad pripada niši antimodernističke misli, tj. kako je u
njegovom radu vidljiv davno izgubljeni ideal prepoznat u antimodernističkom arhaizmu
te da su njegovi svjetovi udžbenički primjeri osnovnih antimodernističkih pretpostavki.
Autorica knjigu završava dijelom o elfima i njihovom značenju u Tolkienovim knjigama.
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 129-148
137
Njihovu bit čini težnja za stvaranjem pa oni u Međuzemlju čuvaju ljepotu prirode i strpljivo
je nadograđuju. Oni su zagonetne pojave koje oduhovljuju krajolik tako da njihovim
odlaskom zemlja postaje obična. Autorica opisuje njihov simbiotički odnos s prirodom te
njihovom opisu pridodaje objašnjenja iz Enciklopedije fantastike.
Knjiga Prstenovi koji se šire sadrži definicije različitih pojmova koji su važni u
razmatranju Tolkienovih djela. Svaki je pojam objašnjen uzimajući u obzir definicije
različitih autora, kritičara i teoretičara književnosti te je popraćen zanimljivim primjerima.
Ova je knjiga poticaj na dalje istraživanje ne samo Tolkiena i njegova opusa, nego i
fantastične književnosti općenito, osobito u hrvatskoj sredini gdje su ovakve studije još
uvijek rijetke. Autorica je uspjela na relevantan način prikazati Tolkienov rad u širem
književnopovijesnom kontekstu te jasno izložiti svoje teze tečnim i privlačnim stilom.
Knjiga će biti veoma zanimljiva istraživačima fantastične i dječje književnosti, studentima,
ali i širem čitateljstvu zainteresiranome za Tolkiena i njegova djela.
Maja Loborec
Sveobuhvatan uvod u njemačku dječju književnost
Kümmerling-Meibauer, Bettina. 2012. Kinder- und Jugendliteratur. Eine
Einführung. [Dječja književnost i književnost za mladež. Uvod]. Darmstadt:
WBG (Wissenschaftliche Buchgesellschaft). 156 str. ISBN 978-3-534-23546-9
U jednoj od svojih novijih knjiga ova svjetski priznata njemačka teoretičarka i
povjesničarka književnosti pruža više nego što bi se to dalo naslutiti iz samoga naslova
koji sugerira da je riječ tek o sažetom uvodu u dječju književnost i književnost za mladež.
Osim što, uz već poznate književnoteorijske pristupe, predstavlja najnovije trendove u
proučavanju književnosti za djecu i mladež, Kümmerling-Meibauer u knjizi ne donosi
samo povijesni pregled razvoja dječje književnosti od srednjega vijeka do danas, već i
usustavljene, detaljne analize odabranih kanonskih djela njemačke dječje književnosti u
rasponu od gotovo dvije stotine godina. Time ova knjiga predstavlja jedan od novuma među
djelima sekundarne literature na njemačkom jeziku, koja se inače posvećuju isključivo ili
pretežito samo jednome od navedenih aspekata dok ostale tek šturo spominju kao što je
slučaj primjerice u djelima Freunda, Wilda, Ewersa, Schikorsky ili spisateljskoga dvojca
Weinkauff i Glasenapp s njemačkoga govornoga područja.
Kümmerling-Meibauer svoju knjigu upućuje širokom krugu potencijalnih čitatelja –
od zaljubljenika u dječju književnost koji žele doznati nešto više o tome području, preko
studenata književnosti i germanistike, kojima može poslužiti kao vrijedan priručnik tijekom
studija, pa sve do znanstvenika koji proučavaju kako povijesni razvoj tako i najnovije
trendove u istraživanju dječje književnosti i književnosti za mladež. Kako to u sažetom
uvodu navodi sama autorica, ona želi „studentima, znanstvenicima i svima koje zanima
dječja književnost i književnost za mladež predočiti koje se sve zanimljive perspektive
otvaraju pri proučavanju dječje književnosti. […] Iako danas postoji gotovo nepregledna
ponuda medijskih sadržaja za djecu i mlade, susret s knjigom i tekstovima dječje književnosti
i dalje ima izrazito važnu ulogu“ (7).
138
Prikazi • Reviews
Knjiga je objavljena u renomiranoj seriji Einführungen Germanistik izdavačke
kuće Wissenschaftliche Buchgesellschaft čija izdanja obrađuju razna područja u okviru
proučavanja njemačkoga jezika i kulture – od lingvističkih, sociokulturnih, metodičkodidaktičkih do književnopovijesnih, odnosno književnoteorijskih razmatranja pri čemu se
obraćaju širem, no ipak donekle posvećenom čitateljskom krugu. Jedno od obilježja tih
uvoda u germanistiku s različitih stajališta jest i obim samih publikacija koje u pravilu ne
premašuju 160 stranica. To nepisano pravilo slijedi i ovo izdanje sa svojih 156 stranica, a da
usprkos tome unutar pet jasno strukturiranih poglavlja obuhvaća raznorodna i međusobno
povezana područja proučavanja dječje književnosti. Osim što je djelo pisano izrazito
razumljivim, no istodobno bogatim jezikom, čitanje i opetovana uporaba priručnika uvelike
je olakšana isticanjem ključnih pojmova, fizički izdvojenih u stupcima uz tekst. Samostalno
korištenje ovoga priručnika olakšava i činjenica da se pojmovi koji se rabe u povijesnome
pregledu i analizi pojedinih književnih djela, pojašnjavaju u prethodnim poglavljima, a
tijekom obrađivanja neke problematike autorica se referira i na brojnu znanstvenu i stručnu
literaturu u kojoj čitatelj može pronaći dodatne informacije.
Prvi dio knjige sažeto tematizira i pojašnjava višeznačni pojam Kinder- und
Jugendliteratur. Autorica ističe da je poglavito riječ o književnim, ali i o djelima nastalima
u okviru širega medijskoga stvaralaštva, što su ih odrasli napisali ili oblikovali za djecu i
odnosno ili za mladež. Time taj pojam razgraničava od pojma dječjega i mladenačkoga
stvaralaštva te od pojma obvezne školske lektire i lektire koju mlađa književna publika
rado čita u slobodno vrijeme. Govoreći o heterogenim shvaćanjima i uporabama toga
pojma, autorica kritizira uporabu novijih termina poput 'intencionalne', 'specifične',
'sankcionirane' ili 'izvorne' dječje književnosti, koji više pridonose unošenju zbrke, nego
usustavljivanju predmetnoga proučavanja, premda i sama autorica povremeno koristi
te izraze (usp. 51). Poglavlje završava kronološkim prikazom razvoja dvojnoga pojma
Kinder- und Jugendliteratur kroz stoljeća: od vremena kada se taj pojam niti ne nazire
(primjerice u poznatome rječniku braće Grimm taj pojam uopće ne postoji) preko raznih
načina sistematizacije i diferencijacije i u drugim jezicima pa sve do najnovijih formulacija,
tendencija i trendova, kao što je uporaba engleskih naziva poput all-age ili crossover
literature.
Jednakom sistematičnošću kao što je prikazala povijesni razvoj krovnoga pojma, u
drugom poglavlju autorica nudi kronološki prikaz razvoja proučavanja dječje književnosti
i književnosti za mladež, počevši od njegovih začetaka krajem osamnaestoga stoljeća i u
doba romantizma pa sve do današnjih dana. Veliki utjecaj na razvoj proučavanja dječje
književnosti poklanja, između ostaloga, klasifikaciji Charlotte Bühler te ističe povezanost
proučavanja dječje književnosti s proučavanjem bajki. Navode se i ukratko komentiraju
brojna djela koja se bave proučavanjem povijesti dječje književnosti na njemačkome
govornome području. Ono se od kraja devetnaestoga stoljeća pa do danas može pohvaliti
bogatom tradicijom koja uz višetomne priručnike, bibliografije i leksikone obuhvaća i
opsežne, znanstveno utemeljene, specijalizirane monografije posvećene ili samo jednoj
epohi ili pak samo jednome književnome žanru. Od sredine dvadesetoga stoljeća težište
proučavanja dječje književnosti i književnosti za mladež premješta se na estetska ili pak
ideološko-kritička istraživanja koja propituju održivost tradicionalnih uloga u društvu
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 129-148
139
dok su od 1990-ih godina u žiži interesa književne kritike poglavito interdisciplinarna
istraživanja vezana uz intermedijalnost i uzajamni utjecaj pojedinih medija, komparativne
studije, imagologiju, interkulturnost, intertekstualnost, proučavanje slikovnica i dr. Također
se predstavljaju njemački znanstveni instituti i ustanove od važnosti za promicanje
proučavanja književnosti za djecu i mladež, kao što je Internationale Jugendbibliothek u
Münchenu, koja posjeduje najveći fond knjiga za djecu i mladež u svjetskim razmjerima.
Treći dio knjige posvećen je teorijskim okvirima proučavanja dječje književnosti
iz druge polovice dvadesetoga stoljeća te suvremenim trendovima u proučavanju dječje
književnosti i književnosti za mladež. Budući da je riječ o 'uvodu', autorica u ovome
poglavlju pojašnjava stručne pojmove koje će kasnije rabiti u prikazu povijesnoga
pregleda i pri analizi književnih djela. Time znatno olakšava snalaženje i razumijevanje
onima koji se tek trebaju pobliže upoznati s predmetnim područjem. Pritom predstavlja
i određene teorijske pristupe, koncepte i uvriježene inojezične teorijske pojmove koji su
uvelike pridonijeli razvoju i otvorili nove aspekte u proučavanju književnosti za djecu i
mladež (usp. 20) kao što su crosswriting (pisanje za višestruku čitateljsku publiku djece,
mladeži i odraslih) ili literacy studies (istraživanje pismenosti). Autorica tako primjerice,
ukazujući na važnost djetetove pismenosti, definira pojam 'pismenost' (literacy) kao skup
raznovrsnih kompetencija podrazumijevajući pod time da temeljna funkcionalna pismenost
djeteta mora biti obogaćena književnom, vizualnom i medijskom pismenošću koje će
ono moći trajno razvijati tek u interaktivnom suodnosu pojedinih aspekata. Među bitnim
pitanjima suvremenih teorijskih koncepcija autorica također ističe problematiku diskursa
djetinjstva i izmijenjene slike djeteta, uvođenja komparativnih studija u područje dječje
književnosti, određivanja pojma klasika, uspostavljanja kanona dječje književnosti, kao
i već spomenuti pojam 'crosswriting' u smislu prevladavanja, odnosno brisanja dobnih
granica čitatelja dječje književnosti i književnosti za mladež. Autorica, nadalje, apostrofira
suodnos intermedijalnosti, medijske kompetencije i transliteracije, međuovisnosti teksta i
ilustracije u slikovnici, stripu i mangama te u vizualnim i elektroničkim medijima kao i
njihovu aktualnu rasprostranjenost i ulogu.
U četvrtome dijelu knjige daje se prikaz razvoja književnosti njemačkoga govornoga
područja za djecu i mladež u povijesnom pregledu i to od njenih začetaka u dvanaestome
stoljeću preko autora i poučnih djela humanizma, renesanse, baroka i prosvjetiteljstva pa
sve do današnjih autora, publikacija i hibridnih žanrova, interaktivnih knjiga i digitalnih
pripovijedi. Autorica pregledno i sustavno obrađuje svako povijesno razdoblje, ističući
bitne promjene i trendove koji su obilježili određenu epohu i usmjerili daljnji razvoj
dječje književnosti što zorno prikazuje na primjerima sažetih analiza kanonskih djela.
Iako autorica posvećuje pozornost književnim djelima, autorima i bitnim odrednicama
književnoga stvaralaštva devetnaestoga stoljeća, najveći dio ovoga kronološkoga prikaza
zauzima književna produkcija dvadesetoga stoljeća. Riječ je o razdoblju burnih društvenih
previranja i novih uvida u pojedinim znanstvenim poljima, poput psihologije i pedagogije,
koji su utjecali i na razvoj književnosti i na teorijska promišljanja o književnosti. Vrijeme
je to raznih tendencija i pravaca u književnom stvaralaštvu za djecu i mladež, ali i izrazito
bogatoga dječjeknjiževnoga stvaralaštva koje je, poglavito u drugoj polovici dvadesetoga
stoljeća, doživjelo pravi procvat. Stoga je takva snažna posvećenost autorice tome razdoblju
140
Prikazi • Reviews
sasvim opravdana. Povijesni pregled završava 2011. godinom, uvidom u sadašnje stanje
dječje književnosti u kojoj sve veću ulogu zauzimaju i razni oblici multimedijalnoga
izražavanja kao i internet.
Na kraju knjige, premda sadržajno pripada četvrtome poglavlju, nalazi se vremenska
lenta, u okviru koje su navedeni događaji iz svjetske i njemačke povijesti te iz povijesti
umjetnosti i kulture od srednjega vijeka do danas, relevantni za kulturu općenito, ali i za
razvoj književnosti za djecu i mladež poput, primjerice, izbijanja Francuske revolucije,
objavljivanja reformsko-pedagoških spisa Ellen Key ili izgradnje Berlinskoga zida. Na taj
način čitatelj podatke iz knjige može smjestiti i u širi društveno-kulturni kontekst.
Posljednje poglavlje knjige posvećeno je analizi šest u žanrovskom pogledu različitih
klasičnih djela njemačke književnosti za djecu i mladež, nastalih u rasponu od gotovo
dvjesto godina, koja su, međutim, reprezentativni predstavnici razdoblja kojima pripadaju.
Većina tih djela nažalost nije poznata čitateljstvu izvan njemačkoga govornoga područja.
Iznimku čini fantastična priča „Nußknacker und Mausekönig“ E. T. A. Hoffmanna čiji
je sadržaj proslavio i balet „Orašar“ Petra Iljiča Čajkovskoga. Autorica pojašnjava način
na koji ta bajka odstupa od tada raširenoga pripovjednoga diskursa bajki braće Grimm,
upozorava na velik broj pitanja koje djelo otvara, povezuje romantičarsku sliku djeteta
sa spoznajama suvremene dječje psihologije i pedagogije, analizirajući pritom djelo sa
stajališta suvremenih znanstvenih postignuća. Uz već navedeno Hoffmannovo djelo, u
ovome se poglavlju predstavljaju i druga kanonska djela njemačke dječje književnosti:
realistični djevojački roman Der Trotzkopf Emme von Rhoden s kraja devetnaestoga
stoljeća, Kästnerov roman Emil und die Detektive iz razdoblja Nove objektivnosti, zbirka
pjesama Josefa Guggenmosa Was denkt die Maus am Donnerstag, realistični roman
za mlade Ich ganz cool spisateljice Kirsten Boie te fantastični bestseler Cornelie Funke
Tintenwelt-Trilogie. Autorica sustavno analizira svako djelo ističući njegove osobitosti,
ali ga istodobno smješta i u njegov kulturni, odnosno, društveno-povijesni kontekst. Osim
sadržajem i tematikom djela te njegovim likovima, analize se u pravilu bave i stilom,
izražajnim sredstvima, pripovjednim perspektivama, kompozicijom i strukturom djela, kao
i obilježjima žanra kojemu ono pripada, problematikom djetinjstva te zaključno recepcijom
djela u vrijeme nastanka i danas.
Uz već navedenu vremensku lentu, na samome kraju knjige, autorica navodi popis
djela primarne i sekundarne literature, kazalo autora te kazalo pojmova. Međutim, u popisu
književnih djela nalaze se samo djela koja su prethodno detaljno analizirana u posljednjem
poglavlju. Radi bolje orijentacije bilo bi korisno da su navedena i književna djela o kojima
je bilo riječi u ostalim poglavljima, primjerice u povijesnom prikazu.
Možemo zaključiti da knjigu Bettine Kümmerling-Meibauer obilježuju aktualnost
tematike i kompleksnost prikaza, kao i autoričina upućenost u znanstvenu i stručnu
literaturu. Autorica pregledno i sustavno komponira i objedinjuje književnoteorijske
priloge, preglede povijesnoga razvoja i kritičke sustavne analize kanonskih djela njemačke
dječje književnosti i književnosti za mladež. Budući da se obraća širem krugu čitatelja,
problematiku ne obrađuje uvijek iscrpno, no zato uvijek jasno i znanstveno utemeljeno
skicira ono što je najvažnije za objektivni prikaz odabranih djela, koji će zasigurno svakoga
imalo zainteresiranoga čitatelja potaknuti na daljnje samostalno istraživanje. Držat ćemo
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 129-148
141
stoga velikim propustom ako ova knjiga ostane nepoznata dijelu hrvatskoga čitateljstva koje
ne vlada njemačkim jezikom te smatramo da ona zbog svoje već spomenute aktualnosti,
objektivnosti i kompleksnosti svakako zavrjeđuje što skoriji prijevod na hrvatski jezik.
Iris Šmidt Pelajić
Neostvarena lakoća pisanja
Kolar-Dimitrijević, Mira. 2012. Tragovi vremena u djelima Mate Lovraka. Bjelovar:
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstvenoistraživački i
umjetnički rad; Zagreb: Srednja Europa. 163 str. ISBN: 978-953-1541-25-1
Studije o životu i djelu nekoga dječjega pisca ne pišu se i ne objavljuju odveć često
pa bi nas već zbog toga knjiga Mire Kolar-Dimitrijević Tragovi vremena u djelima Mate
Lovraka trebala razveseliti. Uzme li se u obzir i činjenica da je izašla u sunakladništvu
bjelovarskoga Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti, tada se čini posve opravdanim od knjige očekivati pomnu analizu
Lovrakova stvaralaštva s obzirom na njegov društveni kontekst. Uostalom, to sugerira i naslov
knjige, a očekivanja potkrepljuje i autorica u „Uvodu“, ustvrđujući da je „mnogo o njemu
[Mati Lovraku, prim. autora] i pisano, ali konačna ocjena još nije dana, a pogotovo se time
nije pozabavio niti jedan povjesničar“ (21). Stoga je autorica kao povjesničarka „pokuša[la]
povezati autora, njegova djela i vrijeme u kojemu je živio“ (22). Najava je to znanstvenoga
pothvata čije bi ostvarenje bilo za svaku pohvalu, pogotovo jer je riječ o autoru s područja
dječje književnosti koje obično ne privlači veću pozornost šire znanstvene zajednice pa se
svako istraživanje s toga područja čini hvalevrijednim doprinosom njegovu razvoju.
Knjiga obuhvaća pet numeriranih poglavlja s izrazito neujednačenim naslovima
i sadržajem. U prvome, naslovljenom „Djetinjstvo i školovanje za učiteljski poziv“,
doznajemo pregršt podataka o obiteljskim korijenima i općim uvjetima u kojima se Mato
Lovrak školovao. Živopisnosti toga, ali i idućih poglavlja, uvelike pridonosi velik broj
fotografija, što čitavu knjigu čini vrlo atraktivnom. Drugo poglavlje raspršena naslova
„Realizam – socijalno i kulturno izvorište – dječji svijet“ sadržajem i opsegom središnji je
dio knjige. U njemu se, neproporcionalno u odnosu na prvo poglavlje, kronološkim redom
predstavljaju sve ostale dionice iz Lovrakova života te se iscrpno izvješćuje o njegovim
djelima. U trećem se dijelu knjige, premda naslovljenom „Književno djelo – kazalište i
film“, uvodno iznose podatci o ostaloj produkciji Mate Lovraka od 1933. do 1941. godine
da bi tek potom uslijedili oni o autorovu kazališnom angažmanu, odnosno, kazališnoj i
filmskoj adaptaciji njegovih djela. U četvrtom poglavlju nabrajaju se različita izdanja
Lovrakovih djela te navode ilustratori knjiga. Peti, u kazalu numerirani dio posvećen je
pedagoškim i etičkim po(r)ukama djela Mate Lovraka, nakon čega slijedi nenumerirano
poglavlje „Zaključne misli“, popis literature i kazalo imena.
Premda knjiga iznosi mnoge zanimljive činjenice, posebice o pojedinim izdanjima
autorovih djela, njen ustroj počiva na nizu metodoloških postavki koje se doimaju
problematičnima, a povezivanje pojedinih horizonata – opće povijesnoga, biografskoga i
književnoga – nedovoljno razrađenim.
142
Prikazi • Reviews
Pri navođenju općih povijesnih podataka o razdoblju u kojemu je Lovrak živio
mogu se uočiti dva bitna nedostatka. S jedne strane ti podatci mahom ostaju nepovezani s
autorovim biografskim horizontom, a s druge, način na koji se iznose biografski podatci,
premda mjestimice prilično detaljni, ostavlja dojam nedorečenosti. Kao jedan od mnogih
primjera nepovezanosti općepovijesnoga horizonta knjige s autorovom biografijom moguće
je izdvojiti dio teksta gdje se u vezi s Lovrakovim školovanjem na zagrebačkoj Preparandiji
tvrdi: „Tu je doživio početak Prvog svjetskog rata, uništavanje srpskih trgovina i prostorija
Srpskog privrednika zajedno s njegovom arhivom koja je govorila o brizi Društva za
siromašnu srpsku djecu, a onda i prvi poraz austrougarske vojske na Drini nakon kojeg
su se zagrebačke bolnice i škole počele puniti ranjenicima, a na groblju pokapati poginuli
mladići“. (29)
Ovdje nema ni riječi o Lovrakovoj osobnoj reakciji na navedena zbivanja uoči i
tijekom Prvoga svjetskog rata, a što bi u tome kontekstu trebala biti osnovna informacija.
Iz knjige ni u vezi s drugim prijelomnim povijesnim trenutcima ne doznajemo kako je
Lovrak reagirao primjerice na stvaranje južnoslavenske države i na represalije u njoj
(usp. 32-36), na proglašenje Nezavisne Države Hrvatske kojoj je kao državni službenik
morao prisegnuti (usp. 43), a i razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata prilično je šturo
predočeno općim natuknicama poput primjerice one u kojoj se navodi da je bio „učitelj na
zagrebačkoj periferiji“ ili „učitelj u socijalističkom Zagrebu“ (83). Uz to se i u vezi s nizom
događaja iz autorova života, koji su zbog svoje važnosti ipak zaslužili detaljniju analizu,
iznose tek općenite konstatacije i pretpostavke, i to bez upućivanja na daljnje izvore. Tako
se primjerice glede središnjega pitanja o autorovoj motivaciji da se bavi dječjeknjiževnim
stvaralaštvom kao objašnjenje iznosi navodima nepotkrijepljena pretpostavka: „Vjerojatno
unutarnja potreba da prenese iskustva koja je stekao u radu s djecom kao mladi učitelj
poslije Prvoga svjetskog rata“ (18).
Spomenuta je nedorečenost zamjetna već na samom početku knjige. Tu se primjerice
opisuje Lovrakovo školovanje u Bjelovaru, pri čemu se tvrdi kako se autor ondje „po prvi
puta sukobio sa socijalnom nepravdom, nacionalnim netrpeljivostima i ljudima s dna života“
(28), što se čini vrlo bitnim podatkom u vezi s oblikovanjem autorova karaktera, a da se
ne navode izvori niti se pobliže pojašnjavaju uvjeti u kojima se autor – stilski nespretno
izraženo – „sukobio sa socijalnim nepravdama“ (ibid.). Budući da tematika ‘socijalne
pravde’ tvori jednu od središnjih tema autorova stvaralaštva, očekivalo bi se detaljnije
iznošenje podataka o uvjetima u kojima se autor s time po prvi puta suočava kako bi se
na taj način ocrtala društveno-povijesno uvjetovana formativna jezgra njegova karaktera s
obzirom na koju je tada moguće upustiti se i u kritičku analizu djela.
Glavnim se nedostatkom knjige nadaje njen pristup Lovrakovim djelima. Autorica,
naime, u svojoj potrazi ne uzima u obzir činjenicu ontološke zasebitosti autorovih djela
kao književnih, a to znači fiktivnih djela, kao ni činjenicu njihove slojevite ustrojenosti i
raznovrsne isprepletenosti sa zbiljskim kontekstom, već neposredno poseže za sadržajima
pojedinih djela te ih koristi kao objašnjenje podataka o autoru prikupljenih iz izvanknjiževne
zbilje. Tako primjerice kao poticaj Lovrakovu premještaju u Veliki Grđenovac isprva navodi
njegovu vlastitu molbu da bi potom ustvrdila: „No, iz autobiografskog romana Divlji dječak
vidi se [kurziv autora] da je Lovrak nakon godine rada dobio telegrafski premještaj jer
je poveo zapaženu akciju protiv pijenja rakije od koje je selo stradavalo i umjesto toga
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 129-148
143
promovirao pčelarstvo“ (35). Na temelju toga se o autoru Lovraku zaključuje: „Djelovao
je dakle na prestrukturiranju gospodarstva, a krčmar i seljaci skloni rakiji bili su protivni
ovoj Lovrakovoj akciji“ (ibid.). Jedan je to od mnogih primjera, sadržanih u knjizi, gdje
se poseže za neuobičajenim metodološkim postupkom ne samo prepričavanja sadržaja
djela, već i njegova ‘iskorištavanja’ za profilaciju, blago rečeno, nekritičkoga poimanja
i književnog djela i dječje-književnoga stvaralaštva kao analitičkoga predmeta, a koje je
naročito razvidno u „Zaključnim mislima“. Ondje se govori o tome da je Lovrak „div u
dječjoj književnosti iako piše toliko jednostavno te djela može razumjeti svako dijete,
ali i svaki čovjek bez obzira što radi“ (151), odnosno, da su „Lovrakova djela koristan
priručnik za učitelje jer ih upućuje kako da se ponašaju prema djeci“ (153). Pritom autorica
zaključuje da je „poznavanje i iskorištavanje [kurziv autora] sadržaja Lovrakovih djela za
odgoj školske mladeži izvrsna literatura za učenike i nastavnike osnovnih škola“ (155), jer
„[č]itajući Lovrakova djela vraćamo se i mi odrasli u ljepše i neponovljivo doba djetinjstva
te odbacujemo naše mane i gledamo na svijet budućnosti s nadom da će biti bolje jer djeca
su i sada ona koju treba odgajati“ (ibid.). Riječ je o pristupu književnome stvaralaštvu
koji je, doduše, legitiman, ali koji u konačnici ne predstavlja naročiti doprinos istraživanju
dječjeknjiževnoga stvaralaštva. Takav pristup ne samo da zanemaruje već spomenutu
fundamentalnu razliku između fikcionalnih i stvarnih povijesno-biografskih događaja, već
se uz to i književni karakter Lovrakovih djela sagledava isključivo iz pedagoške perspektive
(usp. primjerice: „Lovrak je izvrstan primjer kako se pričama može djelovati na pedagogiju
i to kako na učitelje tako i na odgoj djece“, 144). Na taj se način u potpunosti ispuštaju
iz vida književno-estetska i recepcijska obilježja Lovrakovih djela, zahvaljujući kojima
ona i predstavljaju predmet književno-kritičkog proučavanja. Pritom u knjizi ništa bolje ne
prolazi ni sama pedagoška misao čiji se razvoj svodi na to da su „djeca postajala roditelji i
uvijek je pomak u odgoju bio nešto bolji, humaniji, socijaliziraniji“ (ibid.).
Što se tiče središnje problematike knjige – tragova društvenoga konteksta u autorovu
stvaralaštvu, a naročito njegove isprepletenosti s onodobnim društvenim i političkim
silnicima, tu, na žalost, osim općih informacija ne doznajemo ništa bitno novo. Istina,
autorica u knjizi iznosi vrlo zanimljive podatke o općem povijesnom horizontu unutar
kojega je Lovrak živio, kao što je bio primjerice onaj s početka dvadesetoga stoljeća,
preko tridesetih godina, Drugoga svjetskoga rata i poraća, pa sve do autorove smrti što
je zasigurno najplodniji i najbolji dio knjige, zahvaljujući kojemu čitatelj stječe relativno
dobar uvid u opća društvena zbivanja tijekom autorova života. Međutim, premalo je
rakurs knjige usmjeren na kritičko-analitičku raščlambu samoga života i stvaralaštva Mate
Lovraka u kontekstu njegova doba, a knjiga odveć zasićena nekritičkim prihvaćanjem već
drugdje iznesenih podataka o Lovrakovim djelima i njihovih interpretacija da bi se zadobio
cjelovitiji i sustavniji uvid u značaj i poziciju ‘vremena’ u Lovrakovim djelima. Ona su
u njima, svakako, kao što i autorica ističe, prisutna, no zasigurno mnogo šire od „opisa
[…] dječjih problema“ (22). Stoga se čini mudrim knjigu uzeti u ruke s velikom dozom
podozrivosti spram iznesenih zaključaka, a pogotovo onih u vezi s poimanjem književnoga
teksta i dječjeknjiževnoga stvaralaštva. Nadamo se, međutim, da će djelatnici Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti u svojim budućim izdanjima pronaći primjereniji književnoteorijski pristup hrvatskim klasicima s područja dječje književnosti te nam sukladno tome
na primjereniji način rasvijetliti povijesne horizonte njihova stvaralaštva.
Tihomir Engler
144
Prikazi • Reviews
Svakodnevne priče o djetinjstvu
Marković, Jelena. 2012. Pričanja o djetinjstvu: život priča u svakodnevnoj
komunikaciji. Zagreb: Biblioteka Nova etnografija, Institut za etnologiju i
folkloristiku. 367 str. ISBN: 978-953-6020-70-6
U knjizi Pričanja o djetinjstvu: život priča u svakodnevnoj komunikaciji Jelena
Marković bavi se dvama konceptima: onim usmene priče i onim djetinjstva – konceptima
koji ne pripadaju ekskluzivno ni jednoj od znanstvenih disciplina pa je njihovo
proučavanje nužno interdisciplinarno. Tom interdisciplinarnom području autorica prilazi s
folklorističkoga i kulturno-antropološkoga aspekta. Kako autorica navodi, knjiga je nastala
tijekom rada na znanstvenom projektu Instituta za etnologiju i folkloristiku Pitanja usmene
i pučke poetike.
Jelena Marković istražuje fenomen pričanja o životnom razdoblju djetinjstva u
svakodnevici, na građi prikupljenoj iz svojih i tuđih posredovanih i neposredovanih
sjećanja na to razdoblje. Građa, prikupljena od dvjestotinjak sudionika (predškolske i školske
djece te odraslih), korpus je koji čini posebnim to što je nastao bez namjere prikupljanja
primjera iz nekog tradicijskog žanra, već je izrastao iz razgovora i iz samoga života tijekom
raznovrsnih istraživačkih situacija.
Naslov ove znanstvene monografije vrlo jasno donosi temu kojom će se djelo baviti,
naglašavajući dinamičnost i svakodnevnu komunikacijsku uvjetovanost fenomena pričanja
o djetinjstvu. Razrada naslovom označene teme strukturirana je u sedam poglavlja, a
svako se poglavlje sastoji od nekoliko potpoglavlja. Na početku autorica iznosi i tumači
metodološki i etički okvir istraživanja svakodnevnih praksi pričanja o djetinjstvu. Osim
promišljanja o metodologiji istraživanja i problemima s kojima se kao istraživačica susretala,
autorica govori i o posebnostima uključivanja dječjih priča u istraživanje te o posebnosti
autoetnografije osobnoga iskustva povezanog s istraživanom temom. Dotiče se i statusa
pričanja o životu, pa i pričanja vezanih uz djetinjstvo kao životno razdoblje u folkloristici.
U povijesnom pregledu istraživanja teme autorica napominje da se do osamdesetih godina
dvadesetoga stoljeća žanr, kojemu se u domaćoj literaturi ustalio naziv pričanja o životu,
nije smatrao legitimnim i estetski vrijednim usmeno književnim žanrom koji bi bio vrijedan
istraživanja. Osnovne teorijske crte tome žanru dala je Maja Bošković-Stulli osamdesetih
godina prošloga stoljeća, a u postmodernističkom su ga duhu devedesetih razradile Mirna
Velčić i Renata Jambrešić-Kirin.
Pričanja o životu obično se definiraju kao pričanja zbiljskih zgoda iz života;
kao kazivanja koja iz razgovora izrašćuju u više ili manje uobličenu priču o vlastitim
uspomenama ili uspomenama koje je doživio tkogod iz bliže okolice, o doživljajima bližih
predaka s kojima je još postojao izravan ili blisko posredovan kontakt. Poseban korpus
pričanja o životu čine pričanja o djetinjstvu. Riječ je o vrlo čestoj autoreferencijalnoj temi iz
svakodnevice koja se kao etnološka tema također istražuje tek od osamdesetih godina kada
jača i zanimanje za dječju folkloristiku i općenito za dječje iskustvo. Stoga se i djecu kao
informante počinje više uključivati u folkloristička istraživanja. Ipak, pričanja o djetinjstvu
djece i odraslih u folkloristici i u etnologiji do ove se studije nikada nisu pojavila kao
cjelovita istraživačka tema.
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 129-148
145
Znanstveno oblikovanje razmišljanja o temi priča u svakodnevici svakako je i
afirmacija ne samo ‘malih’ oblika pričanja o životu i o djetinjstvu u etnološkim i kulturnoantropološkim istraživanjima, već i ‘malih’ svakodnevnih pričanja o djetinjstvu i o životu
kao folklorističkoga predmeta. Jelena Marković pritom prednost daje folklorističkom
stajalištu usmjerenom na pripovijedanje kao praksu, kao aktivnost, a ne kao formu. Kada
se i dotiče žanrovskih određenja i tematiziranja žanra, pristupa mu ne kao cilju, već kao
sredstvu. Autorica iznosi stav kako u folkloristici „važnost malih priča treba braniti kao što
se brane glasovi malih, zapostavljenih, slabijih, drugačijih“ (138), ističući da upravo te male
priče čine naš život onakvim kakvim ga poznajemo.
Pričanjima o životu autorica prilazi kao pojavnosti bitno određenoj usmenom
komunikacijom, diskontinuiranošću, fragmentiranošću, promjenjivošću, ponovljivošću,
dinamičnošću. Priče o životu pričaju se u različitim kontekstima, u koautorstvu s različitim
ljudima, u dužem ili kraćem vremenskom razdoblju, samo jednom ili se pak iste ponavljaju,
prenose, nasljeđuju.
U kojim se oblicima pojavljuju svakodnevna pričanja o životu, pa i ona o djetinjstvu,
razlaže se u petom poglavlju. Svakodnevna se pripovijedanja djece, pripovijedanja
o djetinjstvu i pripovijedanja djeci o nekom prošlom događaju oblikuju u različitim
narativnim praksama. To mogu biti osobne pripovijesti i pripovijesti o osobnom iskustvu
odrasloga koji pripovijeda ili odrasloga koji nije nazočan, pripovijesti o djetetu i djetetovu
osobnom iskustvu, uzajamna naracija djeteta i odrasle osobe, ali i intervencije u dječje
pripovijedanje o osobnom iskustvu. Pričanja o djetinjstvu, dakle, označavaju splet
svakodnevnih pojavnosti i oblika transmisije pričanja o posredovanim i neposredovanim
iskustvima djetinjstva, znanjima o djetinjstvu djece i odraslih te sjećanja na djetinjstvo kao
životno razdoblje. Upravo činjenica da se radi o pripovjednim oblicima u svakodnevici
čini ih žanrovski neuhvatljivima jer ‘prirodne’ pripovjedne oblike jednostavno nije moguće
svrstati u arbitrarne žanrovske kategorije i klasifikacije. Mnogi će utjecaji iz okoline
učiniti da neke priče u jednoj inačici nalikuju osobnim pripovijestima, u drugoj predajama
(‘memoratima’), u trećoj negativnim predajama, odnosno racionalizacijama neobičnog
iskustva, lagarijama, tračevima, glasinama ili sl., dok će druge u jednoj inačici nalikovati
osobnim pripovijestima, pripovijestima o neposredovanom iskustvu, a već u drugoj
anegdotama, vicevima ili sl. Upravo je ta promjenjivost i prijelaznost iz oblika u oblik u vrlo
kratkom vremenu i osnovna karakteristika svih usmenih priča, posebno osobnih pripovijesti
i pričanja o djetinjstvu. U petom dijelu autorica upravo i obrazlaže te bogato oprimjeruje
dvojbenu žanrovsku pripadnost priča o životu, ali i dvojbenost određenja samih žanrova.
Šestim dijelom autorica ulazi u područje etnografije, komunikacije i konverzacijske
analize, te opisuje konverzacijske situacije u koje su smještena pričanja o životu. Ona su,
a s njima i pričanja o djetinjstvu, motivirana razgovorom, ona izranjaju iz razgovora. Te su
forme srasle sa životom pojedinaca, obitelji i malih skupina. Pričanje o životu i pričanje
o djetinjstvu moguće je promatrati i kao mjesto konstruiranja i prezentiranja identiteta jer
priče mogu puno reći o identitetu svojih pripovjedača, a pričanje se može promatrati i kao
polazište analize identiteta u procesu, kao narativne manifestacije sebstva u svakodnevici.
Kako je čitava ova studija usmjerena na pričanja i sjećanja, u sedmom se dijelu teksta
autorica dodiruje koncepta kolektivnoga pamćenja i koncepta autobiografskoga pamćenja,
146
Prikazi • Reviews
ali i zaboravljanja, prisjećanja i nostalgije. Zaborav kao sastavnica sjećanja i njegov
neraskidiv dio mijenja i oblikuje pričanja o djetinjstvu, a time i identitet pojedinca i skupine.
Koristeći se interdisciplinarnim pristupom Jelena Marković ovom znanstvenom
monografijom daje značajan doprinos razumijevanju svakodnevnih usmenih narativnih
praksi, posebno prakse pričanja o djetinjstvu. Pritom i nas čitatelje potiče na samorefleksiju
jer se svi prepoznajemo kao svakodnevni prenositelji svojih i tuđih iskustava, i to u ulozi
kako slušatelja tako i pričatelja. Svi mi pričom oblikujemo sebe i svoje okruženje, pričom
osjećamo, njome mislimo, prisjećamo se. Stoga čitajući prikazano djelo spoznajemo, među
inim, da svakodnevna priča ni u kojem slučaju nije ‘mala’.
Jelena Vignjević
Mitska izvorišta Nazorovih djela
Franković, Sanja. 2012. Maslina i sveti lug: Nazorove mitske teme i motivi.
Zagreb: Bibliofil, 320 str. ISBN 978-953-57037-0-9
Bogato, upravo bibliofilski, opremljena knjiga Sanje Franković Maslina i sveti lug,
objavljena u nakladi udruge Bibliofil, korespondira s temom autoričinoga magisterija
Mitske sastavnice u djelu Vladimira Nazora, obranjenoga 2009. godine na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu. Pored toga što se u njoj mogu naći fotografije korica, naslovnica
i crteža iz najranijih izdanja Nazorovih djela, kazalo imena i pojmova, te sažetci na
engleskom i talijanskom jeziku, knjiga nudi i pouzdan popis literature, te pregled prvih
izdanja Nazorovih djela.
Autorica se u knjizi bavi ranom fazom Nazorova stvaralaštva, u kojoj se još isprepliću
intenzivni utjecaji njegova klasičnoga obrazovanja, vidljivi kroz motiviku vezanu uz antičku
mitologiju, s motivima iz slavenskih mitova, kozmogonijske priče o izgubljenom zlatnom
dobu čovječanstva, preko eshatoloških i soterioloških poruka, pa sve do onih kršćanskih.
Precizno razlažući mladalačke Nazorove tekstove autorica u zvukovnoj i semantičkoj snazi
njegova jezika pronalazi zanimljive literarne stilizacije kojima Nazor otvara spone između
svjetova koji čine prostor njegova opusa: materinskoga jezika, mitoloških i klasičnih
slavenskih tema, hrvatske povijesti, folklora Istre i Brača, biblijskih tema, pa sve do
antropozofske filozofije Rudolfa Steinera.
Iako autorica na nekoliko mjesta ističe kako tekstovi Vladimira Nazora ne odgovaraju
senzibilitetu današnjega čitatelja, samu sebe demantira svojom istraživačkom znatiželjom
za pojedine slojeve značenja, slikovitosti i podtekstove koje Nazorovi tekstovi impliciraju.
Korpus Nazorova opusa, koji je izabrala za svoje istraživanje, autorica obrađuje
pregledno, kritički i vrlo sustavno. Analizirajući zadane tekstove koristi se i primjerenom
teorijskom literaturom, kao i vrlo pomno pročitanim kritičkim prikazima. U svojim
analizama polazi od Barthesova razumijevanja mita čije temeljne postavke ukratko obrazlaže
u uvodnom poglavlju. Nazorovo rano stvaralaštvo stavlja u kontekst njegova vremena te
ga, premda je dosadašnja kritika inzistirala na njegovu otklonu od modernih tendencija, čita
unutar artizma koji je obilježio tu epohu. Sukladno tome autorica u Nazorovim ‘umjetnim
svjetovima’ pronalazi estetsku artificijelnost koja se stilizacijom uklapa u estetsku tradiciju
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 129-148
147
secesije. Kao značajnije Nazorove književne uzore, temeljem vlastita uvida, ali i prethodnih
kritika, navodi Goethea, Schillera, Hölderina, Carduccia, D’Annunzia i Gautiera.
Analizirajući Nazorove stihove autorica se u knjizi pozabavila i njegovom iznimnom
metrikom, koja, unatoč tomu što ne slijedi klasičnu prozodijsku pravilnost, dominira
njegovim stihovima, pri čemu na mnoštvu primjera upućuje na Nazorovo izvrsno poznavanje
klasične, njemačke, talijanske i hrvatske narodne versifikacije. Objašnjavajući tvrdnju da je
Nazor u svojim najboljim djelima stvaralački uspio posvojiti sve ono što je primio, autorica
navodi i njegov dnevnički zapis o plagijatima, u kojemu stoji da tuđe misli često mogu
potaknuti i obogatiti vlastita razmišljanja.
U ovoj opsežnoj i zanimljivoj knjizi autorica problematizira i stvaralački put ranoga
Nazora, koji od inicijalno mitološke slike svijeta kroz različite etape prožimanja mitološkoga
i kršćanskoga dolazi do kršćanske vizije svijeta. U dijelu njegova opusa pronalazi i
podudarnosti s filozofijom Rudolfa Stainera, naglašavajući da su neke od Nazorovih ideja
nastale i prije nego li se upoznao s antropozofijom, s kojom se, premda mu je dijelom bila
bliska, nije u potpunosti slagao.
Autorica pokazuje da Nazor mitološku sliku svijeta gradi u pjesmama „Slavenske
legende“, „Živana“, „Lirika“; istovremeno postojanje slavenske i kršćanske mitologije
uočava u tekstovima koji sadrže i elemente mita o matrijarhatu kao što su Istarske priče
(„Halugica“, „Albus kralj“, „Djevica Placida“, „Šuma bez slavuja“), „Priča o Stoimenoj“ i
„Veli Jože“, dok konačnu prevlast kršćanske motivike nalazi u „Legendi o sv. Hristoforu“
te u zbirci Četiri arhanđela.
Služeći se etnološkom, ikonografskom, ekofeminističkom i srodnom stručnom
literaturom poput Katičićeva prikaza staroslavenske mitologije, autorica detaljno analizira
Nazorove tekstove na razini motivike i strukture te pomnim interpretacijama, potkrijepljenim
brojnim citatima, jasno dokazuje da je Nazor u svojim tekstovima problematizirao
kozmogonijske slavenske mitove.
U popularnoj priči o istarskom divu Velom Joži, koji je i danas na popisu osnovnoškolske
lektire, osim jasne nacionalne poruke čitljivi su i tragovi mita o obećanoj zemlji, kao i
mita o zlatnom dobu čovječanstva, odnosno izgubljenom raju, gdje to mitsko zlatno doba
čovječanstva služi za alegorijsko uprizorenje problematike kako pojedinačnoga ljudskog
sazrijevanja, tako i sazrijevanja nacionalnoga duha.
Autorica drži da biljni i životinjski svijet u Nazorovu opusu nije važan samo zbog
činjenice da je pisac po struci bio profesor biologije jer osim što je biljke, životinje, pa čak
i stijene, jasno i precizno imenovao, a često i opisivao, oni u njegovim tekstovima imaju
različita dodatna značenja. S tim u vezi upućuje na, u tom smislu, najpoznatiju kanoniziranu
pjesmu „Cvrčak“, koja je postala opće mjesto, a u čijoj interpretaciji uz klasičnu motiviku i
dionizijski ton ditiramba ističe i snažan izvorni pjesnikov doživljaj prirode.
Sanja Franković nadalje interpretira i dva različita pristupa prirodi u Nazorovim
pričama namijenjenima djeci. U prvom je slučaju riječ je o dvama odvojenim svjetovima
koji se nalaze u prijateljskom odnosu, pa životinje, poput šumskih životinja u priči „Bijeli
jelen“, pomažu djevojčici. U drugom je slučaju riječ o posve odvojenim i međusobno ne
osobito naklonjenim svjetovima. U pripovijetci „Dupin“ morski je svijet okrutan prema
djevojčici koja se u njemu zatekne. Tako autorica smatra da je i u „Bijelom jelenu“ i u
148
Prikazi • Reviews
„Dupinu“ riječ o dodiru ljudskoga i životinjskoga svijeta, pri čemu u obama slučajevima
ističe da su ti svjetovi zapravo odvojeni i nespojivi, iako prva priča ima sretan, a druga tužan
završetak.
Pri kraju knjige, obrazlažući svoj interes za Nazorovo stvaralaštvo, Sanja Franković
navodi Thomasa Stearnsa Eliota koji posredno prikazivanje osjećaja, primjerice pomoću
mitske motivike, smatra drugorazrednim činom umjetničkoga stvaranja. Ostajući na
Nazorovoj strani, autorica navodi da tekstovi izdignuti iznad osobnih emocija i uronjeni u
svjetsku simboličku riznicu potvrđuju Nazora kao izvrsnoga poznavatelja kulture koji je
osvijestio da za književno stvaranje nije dovoljan samo unutrašnji svijet, kako je to tvrdio Eliot.
U svojoj knjizi, nimalo slučajno naslovljenoj prema dvjema Nazorovim pjesmama
u kojima se predstavlja kršćanska i poganska motivika, Sanja Franković posve precizno i
argumentirano osvjetljava prije svega Nazorove postupke mitologiziranja, čime dokazuje
da je i rani dio njegova opusa vrijedan istraživanja koja, kao i ova knjiga, uvijek iznova
bacaju novo svijetlo na stvaralaštvo toga iznimnoga autora.
Patricia Marušić
Kronika
Events
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 151-165
151
International Conference The Child and the Book 2013: Children’s
Literature, Technology and Imagination. Research, Problems and
Perspectives
Padua (Italy), 21 − 23 March 2013
The Research Group for Children’s Literature (GRILLI) of the Department of
Philosophy, Sociology, Pedagogy and Applied Psychology (FISPPA) of the University of
Padua (Italy), supervised by Donatella Lombello, hosted from 21 to 23 March 2013 the Ninth
International Child and the Book Conference. This important scholarly event every year
attracts delegates from all over the world and offers a unique opportunity for postgraduate
students to present and discuss their work, in the presence of established scholars. This
interdisciplinary event was inaugurated in 2004 at Roehampton University. It was then
hosted in 2005 by the University of Antwerp, in 2006 by the University of Newcastle in the
UK, in 2007 by the Department of Western Languages and Literature at Boğaziçi University
in Istanbul, Turkey, in 2008 by Buffalo State University in Upstate New York, USA, in 2009
by Vancouver Island University, Canada, in 2011 by the University of Norway, in 2012 by
the Department of Education at Cambridge University, and in 2013 by FISSPA.
The Child and the Book Conference 2013 dealt with themes under the title Children’s
Literature, Technology and Imagination. Research, Problems and Perspectives. There are
many educational reasons behind the choice of this topic. Imagination is central to the life
experience of a child because it allows him or her to interpret events, putting together a
causal pattern which makes it possible to blend what is known about a situation (facts) with
a relevant plausible hypothesis (imagination). Imagination is a specific ability of the human
mind. Scholars, critics and writers like Sartre (1940), Bachelard (1967), Durand (1972)
dealt with this issue and proposed controversial theories. According to Vygotsky (1972),
the imaginative ability is a combinatorial activity that allows adults and children to imagine
a future or past event and to create new images and actions, and this is possible because an
individual is not only able to preserve the traces of his or her actions (memory), but also to
modify them using the imagination. This process is fundamental for child development, and
children’s literature represents a great resource to promote it.
The technological dimension is becoming increasingly important in children’s life,
and children’s experience with literature is often bound not only to traditional books but
also to media literary texts. In contemporary society, children are exposed to an unceasing
bombardment of verbal and visual stimuli thanks to new technological devices that have
an impact on children’s understanding and use of literature in their everyday lives. The
following questions consequently arise: How does the technological dimension affect
children’s imagination? What kind of role do technological devices play in contemporary
children’s literature? How do new technological devices (applications or ‘apps’, audio
books, multiplatform books, enhanced electronic picturebooks, etc.) change children’s
approach to children’s literature? What, for instance, do touch-screen picturebooks add to
children’s reading experiences? How do multimedia book apps impact on young readers’
imagination?
During the conference, scholars and young researchers of different countries (Brazil,
Canada, Germany, Ireland, Italy, Poland, Norway, Spain, Ukraine, United Kingdom, USA)
152
Kronika • Events
explored and considered possible answers to all these questions by presenting their research
results and investigations carried out in many different fields.
Many topics were discussed: the approach of new technologies in children’s literature
(Antoneli Matos, Eve Tandoi, Anika Ullmann), new technological book devices for children
(Celia Turriòn, Hadassah Stichnothe, Janet Evans), books, young readers and digital resources
(Marianne Martens, Dorotha Michulka, Emilya Ohar), children’s imagination, picturebooks
and technology (Cristina Aliagas, Ana Marìa Margallo, Marnie Campagnaro, Zahra Amlani),
children’s literature and media (Ture Schwebs, Xavier Minguez Lopez), new technologies
and reading practices (Mireira Manresa, Ana Marìa Margallo, Catherine Ann Cullen),
children’s literature and digital storytelling (Maria Alcantud Dìaz, Aline Frederico), new
approaches in non-fiction children’s books (Anna Cristini, Ross Buckingham), glocalism,
science and technology in children’s books (Daniela Sideri, Kati Voigt, Jessica Hancock),
the relationships of books, technology and language development (Rossella Caso, Marìa
Alcantud Dìaz, Raffaella Cantillo), children’s literature and cultural approaches (Catherine
Posey, Mirella Piacentini, Linda Torresin), and finally the historical evolution of children’s
press (Angelo Nobile, Katarzyna Biernacka-Licznar, Bogumila Staniòw).
The conference was introduced by the keynote speaker, Jerry Griswold, a well-known
USA specialist in children’s literature, who presented an inspiring lecture on the History
and Philosophy of Toys, Devices and Gadgets in Children’s Literature (and Vice Versa).
Unfortunately, the appealing lecture of Gino Roncaglia, one of the most important Italian
scholars investigating new media and digital humanities, entitled Children’s Fandom and
Fan Fiction, unfortunately did not take place due to the speaker’s illness.
The panel discussion Submitting Articles to Children’s Literature Journals: Criteria
and Journal Selection run by Nina Goga, Vanessa Joosen and Jerry Griswold was much
appreciated by young researchers, who could take note of some important guidelines to
improve the academic quality of their articles and discover new and very promising online
resources on children’s literature, such as the Nordic Journal of ChildLit Aesthetics.
The abundance of topics, the opportunity to discuss each paper closely with an audience
of colleagues and experts in the field, the presentation of results of some very recent and
interesting instances of field research on the relationship between technological devices
and contemporary children’s literature, as well as the informal and pleasant atmosphere,
which helped researchers and the audience establish good relationships with each other and
plan future collaboration, made the Child and the Book Conference a very enriching and
inspiring occasion.
For all these reasons, everyone is looking forward to next year when Greece will
organize the Child and the Book Conference 2014 in Athens.
Marnie Campagnaro
Drugi Dani Vesne Parun
Šolta, 10. − 11. travnja 2013.
Na otoku Šolti, u Domu kulture Grohote, 10. travnja ove godine otvorena je
manifestacija Drugi Dani Vesne Parun posvećena spisateljičinom stvaralaštvu za djecu. Na
svečanom otvaranju pod naslovom „Dobra večer, velika pjesnikinjo“ sudjelovale su članice
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 151-165
153
ženske klape Čuvite, mogla se pogledati izložba fotografija i likovnih radova Vesne Parun,
čitali su se dječji radovi na temu „Mačak na Mjesecu“, a stihove Vesne Parun govorile su
dramske umjetnice iz Splita Petra Kovačić i Nastasija Jankovska.
Dana 11. travnja manifestacija je nastavljena polaganjem vijenca na grob Vesne Parun,
na mjesnome groblju u Grohotama. U toj je prigodi govorio književnik Jakša Fiamengo, a
pjesnikinjine stihove pročitala je Diana Zalar.
Potom je uslijedio i stručni skup. Diana Zalar održala je izlaganje s naslovom „Dječje
pjesništvo Vesne Parun – suncokret na nemirnoj pučini“, a Dubravka Težak izlaganje „Tri
Vesnina povratka u djetinjstvo“. Ivan Bošković naslovio je svoje predavanje: „Ne samo
vidrama vjerna – životinje u poeziji Vesne Parun“, dok se Jadranka Nemeth-Jajić posvetila
jednome segmentu međunarodne recepcije velike pjesnikinje u izlaganju naslovljenom:
„Vesna Parun, morska ruža, u poljskim prijevodima“.
Nakon stručnoga skupa održan je susret djece iz osnovne škole u Grohotama s
književnikom Božidarom Prosenjakom i radionica „Uspavanka za Vesnu“ sa studentima
Filozofskoga fakulteta iz Splita, koji su za tu prigodu doputovali na otok Šoltu. Tijekom
radionice čitale su se spisateljičine uspavanke za djecu i, na osnovi sličnih, zadanih naslova,
pisale nove.
Možemo se nadati da će Dani Vesne Parun postati tradicionalna manifestacija kojom
hrvatska kulturna javnost čuva sjećanje na život i djelo pjesnikinje koja je svojim djelima
zadužila ne samo dječju književnost, nego i hrvatsku i svjetsku književnost u cjelini.
Diana Zalar
Međunarodna znanstvena konferencija Od čudnovatog do čudesnog:
100 godina Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića
Zagreb, 17. travnja 2013. i Slavonski Brod, 18. − 20. travnja 2013.
Grad Slavonski Brod neizmjerno se ponosi Ivanom Brlić-Mažuranić, najznačajnijom
hrvatskom dječjom književnicom koja je u njemu proživjela gotovo cijeli život i ondje
napisala svoja djela. Šegrt Hlapić svojim joj je izvrsnim prijemom kod čitateljske publike i
književne kritike ne samo odškrinuo vrata svjetske književnosti, nego ih je i širom otvorio.
Tako je i Slavonski Brod širom otvorio svoja vrata sudionicima Međunarodne znanstvene
konferencije Od čudnovatog do čudesnog, koja se u godini proslave stogodišnjice
objavljivanja Šegrta Hlapića održala od 18. do 20. travnja 2013. godine. Konferencija je bila
i središnji događaj manifestacije U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić što se u Slavonskom
Brodu tradicionalno odvija već četrdeset i dvije godine, uvijek od 15. do 20. travnja. Riječ
je o manifestaciji dječjih literarnih, likovnih, glumačkih i glazbenih postignuća nadahnutim
duhom bajkovitih pripovijesti Ivane Brlić-Mažuranić. Ove je godine poseban čar svemu
dao stoti rođendan Šegrta Hlapića, a održavanje Međunarodne znanstvene konferencije
imalo je osobitu važnost za grad.
Uz glavnoga organizatora Konferencije, Hrvatsku udrugu istraživača dječje
književnosti (HIDK), suorganizatori su bili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti,
Društvo hrvatskih književnika, Grad Slavonski Brod, Ogranak Matice hrvatske
Slavonski Brod i Agencija za odgoj i obrazovanje. Konferencija je održana pod visokim
154
Kronika • Events
pokroviteljstvom Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske. Za sudjelovanje se
prijavilo više od osamdeset domaćih i inozemnih izlagača iz Hrvatske, Slovenije, Bosne
i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Austrije, Njemačke i Mađarske, koji su temeljito i na
zanimljiv način rasvijetlili ne samo književne već i kulturno-povijesne aspekte toga
čuvenoga djela hrvatske dječje književnosti.
Svečano je otvaranje Konferencije održano 17. travnja 2013. u Zagrebu, u zgradi
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti gdje su u prigodnim govorima akademik Zvonko
Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ujedno i kao izaslanik
Predsjednika Republike Hrvatske, potom akademik Ante Stamać, tajnik Razreda za
književnost HAZU, i Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika, istaknuli
važnost književnoga stvaralaštva Ivane Brlić-Mažuranić i uputili na njezine mnogostruke
poveznice s političkim, kulturnim i književnim horizontom s početka dvadesetoga stoljeća.
Pozdravne riječi skupu uputili su i članovi obitelji Ivane Brlić-Mažuranić. Uslijedila su
plenarna izlaganja akademika Dubravka Jelčića, koji je među ostalim govorio o prijemu
Hlapića među suvremenicima, ponajprije o pohvalnoj kritici iz pera Antuna Gustava
Matoša, te Hansa-Heina Ewersa, ravnatelja njemačkoga Instituta za istraživanje dječje
književnosti Sveučilišta Johann Wolfgang Goethe u Frankfurtu na Majni na temu
„Children’s Literature in Europe at the start of the 20th century and the intellectual place of
Ivana Brlić-Mažuranić’s children’s story Čudnovate zgode šegrta Hlapića“. Uprizoren je
potom i vrlo zanimljiv dramski recital o društvenim i spisateljičinim obiteljskim prilikama
u godini Hlapićeva nastanka kao svojevrsno dramsko prisjećanje na probleme i poteškoće s
kojima se autorica suočavala te 1912. godine, dok je pisala Šegrta Hlapića.
U Slavonskom Brodu Konferencija se održavala u prostorijama Glazbene škole,
smještene unutar drevne gradske tvrđave, kamo je i sama Ivana često odlazila, bilo šećući
promenadom ili kao gošća obitelji zapovjednika tvrđave. Konferencija je u Slavonskom
Brodu započela plenarnim izlaganjem Vinka Brešića s naslovom „Od teksta do konteksta:
kritičko čitanje djela Ivane Brlić-Mažuranić“, pregledom razvoja projekta objavljivanja
sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić s osvrtom na poteškoće na koje je taj projekt nailazio.
Potom je uslijedio rad u sekcijama, raspodijeljen na pojedine tematske blokove.
Prvi tematski blok bio je posvećen Hlapićevim slavonskim korijenima, i širem kontekstu
stvaralaštva Ivane Brlić-Mažuranić. Na tu se tematiku nadovezala skupina izlaganja
koja su bila posvećena značenjskim potencijalima teksta o Hlapiću, odnosno, različitim
mogućnostima pristupanja semantičkom postavu teksta i njegovu iščitavanju, uključujući i
problematiku presemantizacije Hlapićeva lika u novim medijima, pozicioniranja romana u
kontekst građanske kulture i razumijevanja sintagme ‘šegrt Hlapić’ u kontekstu svakodnevne
komunikacije. Nadalje, tematiziran je položaj romana o Hlapiću s obzirom na odnos
‘velike’ i dječje književnosti, pitanje njegove kanonizacije i problem utvrđivanja izvornoga
autorskoga teksta za dječje čitatelje na temelju rukopisa kao tekstološkoga predloška.
Središte pozornosti drugoga tematskoga bloka tvorila su pitanja u vezi s prijevodima
Šegrta Hlapića. U tom je kontekstu predstavljen projekt HIDK usmjeren na istraživanje
različitih prijevoda romana kao kulturnih poveznica, pri čemu Hlapić ujedno postaje
promotor hrvatske kulture. Pojedinačno su se tematizirali prijevodi djela Ivane BrlićMažuranić na slovenski, slovački, njemački i mađarski. S tim u vezi razmatralo se i pitanje
ideološke cenzure u prevođenju, te usporedne analize Šegrta Hlapića i Vandotovoga Kekeca
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 151-165
155
s jedne, i Hlapića i pripovijesti satiričkoga tona Csilicsali Csalavári Csalavér mađarskoga
pisca Ferenca Móre s druge strane.
U sljedećem se tematskom bloku rasvjetljavao problem adaptacije Hlapića u drugim
medijima, tako u kazalištu, stripu, filmu i novim medijima.
Na Konferenciji je prvoga dana razmatrana i problematika rodnih sastavnica
stvaralaštva Ivane Brlić-Mažuranić s naglaskom na tematiku majčinstva, ženskoga tijela,
ženskoga pisma, kao i pitanje odnosa spram patrijarhalnoga društva i odmaka od takvoga
društvenoga modela u romanu Šegrt Hlapić.
Drugi je dan Konferencije započeo plenarnim izlaganjem Bettine KümmerlingMeibauer (Tübingen) „Childhood and Modernist Art“, u kojemu se izlagateljica osvrnula
na utjecaj modernističkih umjetničkih strujanja s početka dvadesetoga stoljeća na razvoj
dječje književnosti, posebno slikovnice.
Nakon plenarnoga predavanja ponovno je uslijedio rad u sekcijama, gdje je jedan niz
izlaganja bio posvećen Hlapićevu mjestu u nastavnom procesu. Izlaganja su tematizirala
različite metodičke pristupe romanu, didaktičku relevantnost stilističkih obilježja romana,
pedagoški potencijal Šegrta Hlapića općenito, te posebno kroz usmeno ili pismeno
izražavanje potaknuto romanom, prisutnost djela u čitankama za niže razrede osnovne škole,
te recepcijske posebnosti romana i doživljaj u izvannastavnome čitanju. Važno je istaknuti
da nije izostala niti problematika uporabe Hlapića u nastavi s neizvornim govornicima
hrvatskoga jezika, čemu su bila posvećena dva izlaganja.
Znatan se broj izlagača, nadalje, bavio položajem Šegrta Hlapića u širem kulturnopovijesnome, društvenome i dječje-književnomu kontekstu, uključujući književnoteorijska
pitanja, te njegov odnosa spram drugih autoričinih djela. U tom je smislu bilo riječi o
zastupljenosti Ivane Brlić-Mažuranić i njezina djela u književnopovijesnim pregledima
hrvatske književnosti, o odnosu Šegrta Hlapića prema kanonskim djelima svjetske dječje
književnosti, o odnosu spisateljice prema adolescentskoj književnosti te o usporedbi njezinih
likova, tj. dvaju romanesknih protagonista, Jaše Dalmatina i šegrta Hlapića. Nadalje,
pojedina su se izlaganja usmjerila na teme širega konteksta, primjerice na položaj siročadi
u Hrvatskoj u vrijeme nastanka romana i na utjecaj dječjih knjiga na stranim jezicima na
hrvatsku dječju književnost u vrijeme Ivane Brlić-Mažuranić, te na recepciju Vladimira
Frana Mažuranića u kritici hrvatske moderne. Zastupljena je i problematika osobnih
arhivskih fondova u specijaliziranim arhivima i analiza knjižničnih fondova hrvatskih i
svjetskih knjižnica s obzirom na rasprostranjenost prijevoda Šegrta Hlapića.
Pojedinim aspektima jezičnoga ustroja romana o Hlapiću, kao i raznovrsnim
implikacijama koje odatle proizlaze, bila su posvećena izlaganja koja su predočila
kvantitativnu raščlambu romana, korpusnu analizu arhaizama u romanu, prisutnost uskličnih
struktura, te oznake vremena i mjesta u tekstu. Imenima likova Ivane Brlić-Mažuranić bila
su posvećena dva izlaganja, jedno o Pričama iz davnine, a drugo o„onomastičkim zgodama“
Šegrta Hlapića, u kojemu se analiziraju imena likova iz romana i iz filmske adaptacije, tj.
iz crtanoga filma, te ustanovljuje njihova rasprostranjenost i uloga u hrvatskom kulturnom
kontekstu.
Književno-teorijske analize i interpretacije pojedinih aspekata pripovjednoga,
stilskoga i motivskoga ustroja romana izložene su u radovima o intertekstualnosti Šegrta
Hlapića, o figurativnosti poredbe u romanu, o performativnim identitetima, kao i u izlaganju
156
Kronika • Events
o prostoru u romanu. Tim se izlaganjima pridružilo i ono o naravi čudesnih ili fantastičnih
pripovjednih svjetova u Pričama iz davnine u usporedbi s onima u djelima Nade Iveljić.
Autobiografskim i biografskim aspektima djela Ivane Brlić-Mažuranić bavila su se
izlaganja o ideološkim aspektima njezinih tekstova, tj. o njezinim stavovima kao spisateljice
te izlaganje o autobiografskim tekstovima autorice u usporedbi s autobiografijom George Sand.
Na kraju, valja istaknuti da je znanstvena javnost na Konferenciji također upoznata s
novootkrivenim, a do sada zagubljenim, nedovršenim rukopisom Ivane Brlić-Mažuranić,
Baba Jaga na Haliču, o čemu članak objavljujemo u ovome broju časopisa Libri & Liberi.
S obzirom na broj sudionika Konferencije, kao i na raznolikost tema koje su bile
iznesene, odnosno, na živost rasprava koje su uslijedile nakon izlaganja, čini se da
je opravdano ustvrditi kako je Konferencija ispunila svoju zadaću: okupila je veći broj
znanstvenika i istraživača djela Ivane Brlić-Mažuranić, rasvijetlila mnoštvo aspekata njena
stvaralaštva, a zasigurno i pružila smjernice i za dalja istraživanja.
Izlaganja će biti recenzirana i objavljena u zborniku Konferencije pa će se ondje čitatelji
osobno moći uvjeriti u različitost pristupa i načina promišljanja, u raznolikost nastojanja
reaktualizacije autoričina stvaralaštva, kao i u široki raspon istraživačke problematike koju
je potaknulo još uvijek nedovoljno istraženo djelo Ivane Brlić-Mažuranić. Pokazalo se da
je roman o šegrtu Hlapiću, koji se danas, nakon stotinu godina, još uvijek čita s jednakim
zanimanjem te je utoliko sasvim aktualan, ujedno i iznimno poticajan istraživačima dječje
književnosti.
Tijekom Konferencije zbivao se i niz popratnih manifestacija vezanih uz Hlapića i
posvećenih Ivani Brlić-Mažuranić, zahvaljujući kojima su sudionici Konferencije uživali u
jedinstvenome ozračju teorijskih rasprava i živopisnih susreta sa spisateljičinim književnim
nasljeđem. Tako je prvoga dana ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod svečano predstavio
kritičko izdanje Sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić s osobitim naglaskom na novoizišli
četvrti svezak. Sudionici Konferencije mogli su uz to posjetiti Arhiv obitelji Brlić, pogledati
kazališnu glazbeno-scensku čaroliju „Šegrt Hlapić“, obići izložbe postavljene u kući Brlić
i u Muzeju Brodskog Posavlja, a u Gradskoj knjižnici razgledati do sada neobjavljene
ilustracije Božidara Darka Mažuranića. Sudionici su, nadalje, mogli razgledati radionice
starih zanata („Tajna škrinja brodskih obrtnika“, „Bakini suveniri“), kao i izložbu „Kod
Mojstera i Mojsterice“ u ‘kafiću’ Mojster. Pored toga moglo se prisustvovati i tradicionalnoj
promenadnoj, kostimiranoj šetnji i koncertu kod Kuće Brlić, koji su organizirani u čast
autoričina rođendana. Obilazak i upoznavanje grada pod stručnim vodstvom uključivao
je također razgledavanje Galerije Ružić i Muzeja tambure u Tvrđavi, Franjevačkoga
samostana s njegovom vrijednom knjižnicom i Spomen sobom Dragutina Tadijanovića,
kao i prolazak Starčevićevom ulicom u kojoj je bila opančareva radnja i „Hlapićeva kuća“.
Pritom se moglo, neposredno vezano uz tematiku skupa, razgledati i Knjižnicu obitelji
Brlić u Kozarčevoj ulici, gdje se čuvaju vrijedne knjige i predmeti iz ostavštine obitelji
Brlić. Iz mnogobrojne ponude ostalih prigodnih atraktivnih manifestacija potrebno je još
izdvojiti i izložbu učeničkih radova „Hlapićeva čizmica po svijetu“, filatelističku zbirku,
kao i radionicu „Gledamo zvijezde: Brlićevac – kuća s plavom zvijezdom“.
Na kraju svih događanja uslijedio je i izlet sudionika Konferencije u Brodsko
vinogorje i posjet vili Brlićevac. Vila je to koju se uistinu može nazvati ljetnikovcem Ivane
Brlić-Mažuranić jer je u njemu provodila svako od svojih četrdeset i šest brodskih ljeta, u
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 151-165
157
njemu je, okružena prirodom, odgajala svoju djecu i unuke, ali i nadahnuto i plodonosno
pisala. Posjetitelju se nakon velikoga broja rasprava na Konferenciji čini kao da i ovim
krajolikom još uvijek odzvanjaju Ivanine riječi iz Šegrta Hlapića: „Oblaci ne idu onako
kako ljudi govore, nego onako kako ih vjetar nosi“. Nadamo se da su promišljanja iznesena
na Konferenciji održanoj u autoričinom gradu pridonijela tome da vjetar i dalje puše u
dobrom pravcu plodnoga kritičkoga promišljanja autoričina opusa.
Jasna Ažman
Međunarodna studentska konferencija Veliki dječji književnici/ice kao
univerzalni kapital
Slavonski Brod, 18. – 20. travnja 2013.
U Slavonskom Brodu je od 18. do 20. travnja 2013. održana Međunarodna studentska
konferencija Veliki dječji književnici/ice kao univerzalni kapital. Učiteljski fakultet u
Osijeku, dislocirani studij u Slavonskom Brodu, organizirao je Konferenciju povodom
manifestacije U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić na kojoj se obilježavao rođendan Ivane
Brlić-Mažuranić te sto godina od prvoga izdanja romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića.
Svečano otvorenje Konferencije, čiju sliku je upotpunio harmonikaški orkestar Bela
pl. Panthy, odvijalo se u dvorani Gradske knjižnice nakon čega su uslijedila plenarna
izlaganja Julijane Matanović i Zdenka Bašića.
Na Konferenciji su pored studenata iz Hrvatske sudjelovali i studenti iz Bosne i
Hercegovine, Austrije, Mađarske, Njemačke, Turske i Albanije. Rad se odvijao u prostorima
dislociranoga studija Učiteljskoga fakulteta u Slavonskome Brodu, a s obzirom na teme
izlaganja su podijeljena u tri sekcije.
U sekciji stranih izlagača, Tihana Kovač govorila je o ulozi prirode u djelima
Louise Erdrich: The Birchbark House, The Game of Silence i The Porcupine Year. Sanja
Matković je istaknula dvojno značenje rijeke Mississippi u Twainovim Pustolovinama
Huckleberryja Finna. Iz Albanije su stigli Jozef Bushati, Mimoza Priku i Gezim Dibra s
izlaganjem o odnosu studenata prema književnosti i tehnologiji, dok je Ermira Alija iznijela
podatke o ulozi tradicionalne albanske književnosti u školskom kurikulu. Drugi dan bio
je posvećen radionicama na kojima su, uz sudionike skupa, sudjelovali i učenici osnovnih
škola. Skupina studenata održala je radionicu „Još ima dobrih ljudi“, Filip Vuković i
Lana Momirski predstavili su arhetipske marginalne likove i toleranciju u djelima Astrid
Lindgren, a sudjelovati se moglo i u glazbenoj čitaonici, radionici „iscjeljujućih“ priča i u
likovno-kreativnoj radionici u kojoj su se propitivale rodne razlike u priči „Regoč.“ Sekciju
je zaključila radionica o recepciji romana Moja zlatna dolina Zlate Kolarić-Kišur.
U sekciji koja je okupljala izlaganja o zavičajnim književnicima Josip Jagodar i Sandra
Jukić govorili su o Dragutinu Tadijanoviću i zastupljenosti njegovih djela u osnovnoškolskim
i srednjoškolskim čitankama. Kristina Janković uputila je na ulogu i važnost Jagode Truhelke
u odgoju i obrazovanju te govorila o poticanju kreativnosti kroz njezina djela. Ostala su
izlaganja tematizirala odgoj u djelima hrvatske književnice Sunčane Škrinjarić, romane za
djecu Ivana Kušana, jezik te uporabu terminologije i žargonizama u djelu Zabranjena vrata
Zlatka Krilića, narodne motive u zbirci kratkih priča Aleperkina kazivanja Jasne Horvat
158
Kronika • Events
te realizam u djelima Mate Lovraka. Hrvatsku dječju dramu i kazalište u Hižnoj knjižici
Jurja Dijanića predstavio je Mario Šmudravac dok su Katarina Aladrović Slovaček i Tamara
Marić prikazale autobiografske i zavičajne elemente u stvaralaštvu Zlate Kolarić Kišur
i Branka Hribara. Iva Žulj i Kristina Viljetić svojim su izlaganjem o odnosu hrvatskih i
stranih pisaca, ali i o promicanju ljubavi i ponosa prema zavičaju i domovini u čitankama i
udžbenicima iz hrvatskoga jezika za niže razrede osnovne škole zaokružile prvi dan u radu
sekcije. U nastavku više je radova bilo posvećeno djelima Ivane Brlić-Mažuranić. Studenti
sudionici Konferencije kao izlagači iznijeli su svoja zapažanja o biblijskim aspektima u
bajci „Kako je Potjeh tražio istinu“, o likovima iz djela Ivane Brlić-Mažuranić, o djeci
kao ilustratorima njezinih djela te o Ivani Brlić-Mažuranić jučer, danas i sutra. Katarina
Horvat, Matea Cvitanović i Vanja Majetić svoje izlaganje posvetile su mudrim mislima
u Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića. Nadalje, govorilo se o književnom opusu Silvije
Šesto-Stipančić s pedagoškoga i psihološkoga aspekta, o elementima predaje i sociološkim
aspektima Šimunovićeve Duge, o intertekstualnosti u zbirci bajkovitih priča Igračke gospođe
Nadine Ante Gardaša te o djelima Zvonimira Baloga. Dinka Bionda i Jelena Čop istaknule
su slikovnicu kao odgojno i zavičajno blago, dok su Hrvoje Strmak i Ines Šakić predstavili
načine dramatizacije djela dječjih književnika i književnica u razredu. Bilo je još riječi o
ulozi i važnosti bajki braće Grimm u nižim razredima osnovne škole, kao i o viđenju dobra
i zla u Narnijskim kronikama C. S. Lewisa i Njegovim tamnim tvarima Philipa Pullmana. Na
kraju, o slikovnicama finskoga autora Maurija Kunnasa govorila je Nada Kujundžić.
Utjecaj književnika na različite znanosti bila je tema treće sekcije. Spektar izlaganja
bio je raznolik. Govorilo se o ulozi ilustracije u dječjim knjigama hrvatskih pisaca
objavljenima nakon 1990. godine, antimodernizmu u dječjoj književnosti, utjecaju
multimedije te informacijske i komunikacijske tehnologije na dječju književnosti, kao i o
subjektivnim doživljajima ilustratora i autobiografskim elementima dječjih književnika i
književnica. Pritom je Ivana Brlić-Mažuranić bila neizostavna tema studentskih izlaganja
pa je tako bilo riječi o moralnim vrijednostima i mitologiji u njezinoj bajci „Bratec
Jaglenac i sestra Rutvica“, o dominaciji ženskoga načela u njezinim bajkama općenito, o
turističkoj promociji Slavonskoga Broda putem lika i djela ove velike dječje književnice
te o slavonskoj narodnoj medicini. Nadalje, Elena Vian predstavila je dječju književnost
talijanske nacionalne manjine, a Iva Peršić dječju poeziju na čakavici. Također je bilo riječi
o sintaktostilističkim značajkama bajke „Regoč“ i njenoj dramatizaciji, o strategijama
promoviranja dječjih književnika i njihovih djela, te o junacima Priča iz davnine. Djelo
Ivane Brlić-Mažuranić predstavljalo je i okosnicu izlaganja o park-šumi Šuma Striborova
kao mjestu izvanučioničke nastave, o učenju iz moralnih motiva u djelu Priče iz davnine
te o liku Hlapića u animiranom filmu. Iris Džinović i Hana Grubišić održale su izlaganje
o oblikovanju ženskog rodnog identiteta i usvajanju rodnih uloga kroz ženske likove u
dječjim romanima, a Ivan Šunjić o artikulaciji ženskoga glasa u suvremenoj hrvatskoj
dječjoj književnosti. Nikolina Radić posvetila se u svome izlaganju temi pustolovnosti u
romanima Ivana Kušana te pitanju: znaju li se današnja djeca zabavljati? Na kraju je Azra
Klempić izlagala o autizmu u dječjoj književnosti.
Nakon studentskih izlaganja uslijedilo je izlaganje Childhood and Modernist Art
Bettine Kümmerling-Meibauer sa Sveučilišta u Tübingenu koje je pobudilo velik interes
među studentima. Održan je i prigodni program na kojem su predstavljene pjesničke zbirke
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 151-165
159
Capricorn, Geleri i grožđice i Ne poklanjaj srce divljim stvorovima te roman Vilinska ljeta
Kristine Kegljen, kao i knjiga Bajka o bajci Sandre Vukoje. Za kraj je Antonija Rukavina
oduševila sve uzvanike izvedbom monodrame Čudnovate zgode šegrta Hlapića nakon čega
je uslijedio okrugli stol i svečano zatvaranje Konferencije.
Organizacija Konferencije bila je iznimno uspješna, a atmosfera opuštajuća. Izlaganja
s Konferencije planiraju se objaviti u zborniku radova. Zahvaljujući trudu svih sudionika
čini se da je Konferencija pružila važan doprinos ne samo povezivanju studenata iz različitih
zemalja i s različitih hrvatskih sveučilišta te njihovoj razmjeni mišljenja, već i podizanju
svijesti o važnosti dječjih književnika i književnica kao i njihovoj ulozi u mnogobrojnim
područjima ljudskoga djelovanja.
Azra Klempić
Treća godišnja skupština Hrvatske udruge istraživača dječje
književnosti (HIDK)
Slavonski Brod, 18. travnja 2013.
Godišnja skupština HIDK, treća po redu, održana je 18. travnja 2013. u Slavonskome
Brodu. Treća je skupština bila ujedno i izborna, pa je prvi puta nakon osnivanja bilo potrebno
ponovno izabrati upravljačka tijela Udruge. Glasovanjem okupljenih članova dotadašnji
je sastav upravljačkih tijela uglavnom ostao nepromijenjen što je i omogućeno Statutom
HIDK. Za predsjednika Udruge u drugi je mandat izabran Berislav Majhut, a Upravni je
odbor ostao u sastavu Smiljana Narančić Kovač, Karol Visinko, Dubravka Težak i Diana
Zalar. U Nadzorni odbor ponovno su izabrane Dubravka Zima i Maja Verdonik dok je
Marijana Hameršak zbog obveza odustala od kandidature. Na prijedlog prisutnih članova,
za trećeg člana Nadzornoga odbora, jednoglasno je izabrana Corinna Jerkin. Drugi mandat
izglasan je i za dopredsjednicu Smiljanu Narančić Kovač, rizničarku Dubravku Težak te
tajnicu Sanju Lovrić.
Izborna skupština poslužila je i kao prilika za rekapitulaciju dosadašnjega rada i
planiranje daljnjeg smjera djelovanja. Udruga je, nakon izrade mrežne stranice (www.hidk.
hr) i suorganizacije Znanstvene konferencije s međunarodnim sudjelovanjem Veliki vidar
– stoljeće Grigora Viteza u 2011. godini, nastavila započetim smjerom te je 2012. objavila
prva dva broja Libri & Liberi: časopisa za istraživanje dječje književnosti i kulture koja su
dostupna i na internetskoj stranici časopisa (www.librietliberi.org).
Središnju aktivnost Udruge tijekom 2013. godine čini obilježavanje stogodišnjice
izdavanja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić. Povodom te, za
hrvatsku dječju književnost i kulturu, iznimno značajne obljetnice Udruga je pokrenula
cjelogodišnju manifestaciju Hlapić 2013. U sklopu manifestacije održane su brojne
aktivnosti u školama, vrtićima, knjižnicama i muzejima na području Republike Hrvatske,
a kao središnja aktivnost Udruge organizirana je u Zagrebu i u Slavonskom Brodu, od 17.
do 20. travnja 2013., i Međunarodna znanstvena konferencija Od čudnovatog do čudesnog:
100 godina Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića. Konferencija, održana pod pokroviteljstvom
predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, okupila je brojne izlagače iz Hrvatske,
Slovenije, Njemačke, Mađarske, Srbije te Crne Gore.
160
Kronika • Events
Za 2013. godinu bila je posebno značajna uloga Udruge na Konferenciji Play and Risk
in Children’s and Young Adult Literature u organizaciji američke udruge istraživača dječje
književnosti, jedne od vodećih svjetskih udruga, Children’s Literature Association. Naime,
Međunarodni odbor Konferencije upravo je Hrvatsku odabrao za „zemlju u žarištu“ (focus
country), a članovi Udruge pozvani su da na Konferenciji svojim izlaganjima predstave
hrvatsku dječju književnost.
Godine 2013. HIDK je započela i projekt Hlapić u bijelome svijetu. Riječ je o
trogodišnjem projektu cilj je kojega analizom prijevoda Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića,
koji je u sto godina svoga vijeka preveden na više od dvadeset jezika, ustanoviti kulturološke
i specifične jezične prepreke koje su prevoditelji morali savladati prenošenjem Hlapića u
vlastitu kulturu, osvijestiti ulogu Hlapića kao međukulturne spone i promotora hrvatske
kulture te osvijetliti do sada nam nepoznatu stranu recepcije Hlapića u drugim govornim i
jezičnim prostorima. Voditeljica projekta je Smiljana Narančić Kovač, a u prvoj godini, pod
nazivom Hlapić − promicatelj hrvatske kulture, projekt financijski podupire Ministarstvo
kulture Republike Hrvatske.
Manifestacija Hlapić 2013. završava na sam Hlapićev rođendan, 13. listopada, kada
je, prema korespondenciji, Ivana Brlić-Mažuranić dovršila pisanje romana. Na Hlapićev su
rođendan bili pozvani svi koji su ga se sjetili svojim aktivnostima tijekom 2013. godine.
Sanja Lovrić
Kinder- und Jugendliteratur und -medien: Kulturalität,
Interkulturalität, Transkulturalität
Wien (Österreich), 9. − 11. Mai 2013
Die 26. Jahrestagung der Gesellschaft für Kinder- und Jugendliteraturforschung
wurde in diesem Jahr erstmals in Zusammenarbeit mit der Österreichischen Gesellschaft für
Kinder- und Jugendliteraturforschung ausgerichtet. Die traditionelle Zusammenkunft verließ
in Kongruenz mit der thematischen Ausrichtung die nationalen Grenzen und versammelte
Fachleute der Kinder- und Jugendliteraturforschung aus Deutschland, Österreich, Kroatien,
Ungarn und Neuseeland am Campus der Universität Wien und im Kardinal-KönigHaus, dem Bildungszentrum der Jesuiten und Caritas. In einem länderübergreifenden,
interdisziplinären Austausch wurden Fragen nach der Bedeutung und Funktion von
Kinder- und Jugendliteratur und -medien im Kontext von Kulturalität, Interkulturalität und
Transkulturalität aus historischer sowie aktueller Perspektive beleuchtet.
Ernst Seibert (Wien) eröffnete die Tagung und wandelte in seinem Plenarvortrag an
den Grenzen des österreichischen Kinder- und Jugendliteraturkanons. Indem er den Blick
sowohl auf verdrängte, vergessene, als auch im Grenzbereich liegende und im kollektiven
Bewusstsein unmerklich fortwirkende Texte richtete, entbrannte eine Diskussion über
Grenzen und Entgrenzungen des kulturellen Austauschs, die durch den darauffolgenden
Vortrag von Andrea Weinmann (Frankfurt a. M.) in den Kontext der deutschen
Kinderliteraturgeschichtsschreibung transponiert wurde. Sie ging der Frage nach, inwieweit
sich nach 1945 eine Öffnung der nationalliterarischen Grenzen vollzog und analysierte in
einem weiteren Schritt die Einflüsse des kulturellen Transfers auf die deutsche Kinder- und
Jugendliteraturgeschichtsschreibung seit der Nachkriegszeit.
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 151-165
161
An denselben zeitlichen Kontext anknüpfend, richtete Hans Heino Ewers (Frankfurt)
den Blick des Eigenen auf das Andere in ausgewählten Afrikaromanen der 1940er und 1950er
Jahre in Deutschland. Er interpretierte Werke von Maria Mohr-Reucker, Herbert Kaufmann
und Rolf Italiaander in ihrer Rolle als Spiegel von Differenz und als Resonanzboden des
Aufeinandertreffens von Mythos und Moderne. Emer O´Sullivan (Lüneburg) überschritt mit
ihrem Referat die medialen Grenzen und analysierte unter Rückgriff auf die Imagologie die
Vermittlung nationaler Schemata auf einer durch Bild erweiterten Textebene in NationenABC- und Bilderbüchern seit dem 19. Jahrhundert bis in die Gegenwart. Hierbei hob sie
neben Aspekten der Selektion und Organisation besonders die soziologische Funktion
in Text und Bild durch die gespiegelten Wertstellungen der eigenen Gesellschaft in der
Imagologie fremder Kulturen hervor.
Den zweiten Konferenztag eröffnete Agnes Blümer (Frankfurt) mit ihrer exemplarischen
Untersuchung deutsch- und englischsprachiger Pseudoübersetzungen als spielerische
Hybridisierungsverfahren und dem ihnen inhärenten Potential zu Kulturtransfer und
Identitätsvermittlung. Hierauf folgten drei Sektionen zu den Themenstellungen Migration,
Identität und historische Kinder- und Jugendliteratur zwischen Nachkriegszeit und
Postmoderne. Kerstin Gittinger (Wien) referierte unter Anwendung von Aleida Assmanns
Theorie des kollektiven Gedächtnisses über das Österreichbewusstsein in der Jugendliteratur
der 1980er Jahre, bevor Nadia Preindl (Wien) den räumlichen Kontext ausdehnte und dazu
überging, kinderliterarische Modelle der Identitätskonstruktion in der russischsprachigen
Exilliteratur der 1920er und 1930er Jahre aufzuzeigen. Susanne Blumesberger (Wien) und
Jana Mikota (Siegen) beleuchteten Aspekte von Interkulturalität in der deutschsprachigen
Kinderliteratur des Exils und analysierten insbesondere die Differenzbeziehungen in den
textuellen Strukturmerkmalen deutscher und österreichischer Autorenschaft. Wie sich die
mediale (Selbst-)Inszenierung von Identität auf der Ebene des Web 2.0. niederschlägt, zeigte
der Beitrag von Iris Schäfer (Frankfurt) auf. Nadine Marie Seidel (Köln) analysierte die
Thematisierung von (Inter-)Kulturalität in ausgewählten deutschsprachigen Jugendromanen,
deren gemeinsame Grundlage der Afghanistankrieg bildet. Bilder Somalias und die
Darstellung von Alteritätserfahrung durch eine Multiple-Erzähler-Struktur skizzierte Anika
Ullmann (Frankfurt) am Beispiel von „Where I belong“ der britischen Kinderbuchautorin
Gilian Cross. Anna Siebeck (Wellington/Neuseeland) überschritt die europäischen
Grenzen und gewährte Einblicke in die englischsprachige Rezeption und „Einbürgerung“
westeuropäischer Kinderbücher in Neuseeland. Georg Huemer (Wien) fasste in seinem
literaturhistorischen Beitrag die Arbeiten der „Wiener Gruppe der Jugendbuchautoren“
ins Auge, deren fruchtbare Vernetzungen und wechselseitiger Dialog ihrer Mitglieder den
Stellenwert der Kinder- und Jugendliteratur in Österreich seit der Nachkriegszeit nachhaltig
erhöhte. Mit Christina Ulms (Wien) Betrachtung der Konzeption von Kulturräumen und
kultureller Identität in aktuellen Dystopien und postapokalyptischen Narrationen unter
Rückgriff auf Gerard Genettes Erzähltheorie, wurde der historische Bogen von der
Nachkriegszeit bis hin zur Postmoderne gespannt.
Die zweite Runde der gruppierten Sektionen richtete den Blick zunächst nach
Südosteuropa. Tihomir Engler (Varaždin) beleuchtete die kroatische Rezeption von
Joachim Heinrich Campes Jugendroman „Robinson der Jüngere“, und ging der Herkunft
und Frage nach dem inter- bzw. transkulturellen Neuwert der kroatischen Übersetzung
162
Kronika • Events
nach, bevor Sarolta Lipóczi (Ungarn) den transkulturellen Prozess der Nationalisierung
von Übersetzungsliteratur in Ungarn erörterte. Auf Jasmin Schäfers (Berlin) Untersuchung
der Vermittlungsmethoden von Interkulturalität auf Text und Bildebene in Shaun Tans
„Eric“, folgte Tanja Kralovec-Pimmers (Wien) Skizzierung der auto- und hetero-images
der Niederen Lande in Kinder- und Jugendliteratur des deutschen Sprachraums. Hajnalka
Nagy (Klagenfurt) referierte über die Dynamisierung fester kultureller Konstellationen
durch Reisen und den spielerischen Umgang mit dem Fremden in (außer-)europäischer
Kinderliteratur. Die klischeehafte Wahrnehmung des Fremden zeigte Wolfgang Biesterfeld
(Kiel) mit der Sichtbarmachung von Nationalstereotypen anhand von Brian Jacques´
“Castaways of the Flying Dutchman“ auf.
Gänzlich im Lichte der thematischen Tagungsausrichtung untermalte der
österreichische Puppenspieler Nikolaus Habjan den informellen Konferenzrahmen mit
einer überaus gelungenen Abenddarbietung seiner Inszenierungen von Kindheit in den
Räumlichkeiten des traditionsreichen Wiener Schuberttheaters.
Der dritte und letzte Konferenztag wurde mit Heidi Lexes (Wien) Vortrag zum
literarischen Spiel der Märchenfiguren im transtextuellen Kontext eröffnet. Dabei
überschritt sie das Verständnis von Intertextualität mit Hilfe des auf poetologische Ebene
gehobenen Raumkonzepts von Homi K. Bhaba. Das anschließende Referat von Anna
Stemann (Oldenburg) untersuchte auf Basis der Foucault´schen Theorie der Heterotopien die
topographische Konstituierung von Interkulturalität, Identität und Alterität in beispielhaften
Werken der Jugendliteratur, denen allesamt das Thema Migrationserfahrung zugrunde liegt.
Den Abschluss der Konferenz bildete Thomas Kullmans (Osnabrück) Vortrag zur Rezeption
von indischen Erzählungen in der Abenteuerliteratur von Flora Annie Steel im kolonialen
Diskurs.
Die diesjährige Konferenz umriss mit ihren vielseitigen Beiträgen ein breit gefächertes
Themenfeld, innerhalb dessen eine Reihe von kinder- und jugendliterarischen/(-medialen)
Entwicklungen gegenwärtiger, sowie historischer Natur zur Sprache kamen. Die Aktualität
und Vielgestaltigkeit der aufgezeigten Forschungsgegenstände lässt mit Spannung erwarten,
wie den fortwährenden Veränderungsprozessen auch in Zukunft Rechnung getragen werden
wird. Eine gesammelte Publikation der Referate zur 26. Jahrestagung ist mit Anfang 2015
geplant.
Nadia Preindl
Utjecaj hrvatske usmene tradicije u suvremenoj književnosti za djecu
i mlade
Split, 28. svibnja 2013.
Odjel za djecu i mlade Gradske knjižnice Marka Marulića (GKMM) u Splitu do sada je
organizirao četiri okrugla stola o zavičajnosti u knjigama za djecu i mlade. Njihova je svrha
bila potaknuti sve sudionike na zajedničko i bolje promišljanje dječje književnosti i zavičaja,
odnosno Splita i Hrvatske kao teme i inspiracije u dječjoj književnosti i književnosti za
mladež, te predložiti moguća rješenja za bolju promociju knjiga sa zavičajnom tematikom,
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 151-165
163
kao i knjiga splitskih i hrvatskih autora, kako u domovini, tako i na međunarodnom planu.
Prva dva okrugla stola o zavičajnosti u knjigama za djecu i mlade imala su za cilj
promišljati i učiniti vidljivom zastupljenost splitskih tema u dječjoj književnosti. Prvi
okrugli stol posvetili smo temi Splita, a drugi splitskim ilustratorima. Treći okrugli stol bio je
posvećen širem zavičaju, tj. baštinskim temama Splitsko-dalmatinske županije. Prijavljena
i pozvana izlaganja, primjeri dobre prakse, rasprave, prigodne izložbe knjižnične građe
popraćene stručnim katalogom te promocija zbornika radova s prethodna dva okrugla stola,
pokazali su se dobrim načinom promišljanja zavičajnih tema.
Ove je godine, 28. svibnja, organiziran četvrti okrugli stol o zavičajnosti na temu
Utjecaj hrvatske usmene tradicije u suvremenoj književnosti za djecu i mlade. Moderatorica
je bila, kao i u dosadašnjim zbivanjima, knjižničarka Grozdana Ribičić, voditeljica
knjižničnoga Odjela za djecu i mlade GKMM.
Poznato je da djeca i mladi čitatelji uglavnom vole knjige s bajkovitim i fantastičnim
elementima pa je namjera organizatora Skupa bila produbiti spoznaje o tome koliko su
mitovi i legende iz hrvatskih krajeva, a posebno iz Dalmacije, prisutni u suvremenoj
dječjoj književnosti, koliko je bogata usmena tradicija bila poticaj i inspiracija autorima,
ilustratorima i izdavačima da je predstave u slikovnicama i knjigama za djecu i mladež,
te koliko su takve knjige zanimljive i poticajne za čitanje našoj mlađoj čitateljskoj
publici. Usmena književnost nematerijalna je kulturna baština iznimno važna za očuvanje
kulturnoga identiteta naroda, a Hrvatska ima bogatu usmenu književnost, s kojom su djeca
i mladi, nažalost, još nedovoljno upoznati.
Razgovori u okviru okrugloga stola bili su podijeljeni u tri zasebne cjeline. Prvi je dio
održan pod naslovom „Hrvatska i dalmatinska usmena tradicija i dječja književnost“, tema
drugoga dijela bila je „Usmena tradicija i novo doba“, a treći dio bio je posvećen izdavačkoj
djelatnosti Odjela za djecu i mlade splitske Gradske knjižnice Marka Marulića.
U prvome je dijelu Skupa sudjelovalo šest izlagača. Marko Dragić u svome je izlaganju
„Općedruštveni značaj usmene književnosti“ govorio o hrvatskim usmenim predajama i
legendama, i o tome kako u njih ulaze samo sudbonosni događaji i osobe. U tim vrstama
usmenih priča sačuvana je više tisućljetna usmena povijest, a u tradicijskoj kulturi nalaze
se odgovori na mnoge suvremene izazove. Diana Zalar izložila je temu „Mitološka bića
hrvatske umjetničke proze za djecu“ te je govorila o utjecaju mita na hrvatsku dječju
prozu. Starija i suvremena hrvatska umjetnička fantastična proza udomila je mnoga bića
koja dolaze iz davnih mitoloških i pučkih priča. Uloga mitoloških bića u suvremenoj prozi
razvija se na više planova: oni su nositelji tematskih kompleksa, simboličkih značenja,
otkrivaju utjecaje drevnih pretkršćanskih kultova i otkrivaju važnost cikličkih kruženja u
prirodi, pri čemu na specifičan način potiču dijalektičko kretanje unutar poretka prirode
prema gornjem, apstraktnom svijetu. Pri tome se može pratiti ne samo iznimna maštovitost
hrvatskih autora, već i načini kojima bogata usmena baština postaje dijelom književne i
stvarnosne suvremenosti. Mladen Vuković izložio je temu „Usmena tradicija u knjigama
za djecu pisaca iz Splitsko-dalmatinske županije“, a govorio je o utjecaju pučke narodne
književnosti u dječjoj književnosti autora splitskoga književnoga kruga. Pisci koji se koriste
narodnom baštinom najviše su posezali za narodnim brzalicama, bajalicama i basnama.
Autor je poseban naglasak stavio na potrebu obrade narodnih ojkalica, gangi i rera, koje je
UNESCO nedavno proglasio nematerijalnom kulturnom baštinom. Gita Dragičević osvrnula
164
Kronika • Events
se na usmene predaje otoka Brača, otoka koji je niknuo na antičkom „kulturnom humusu
i na venecijanskoj civilizaciji“, u sprezi sa „slavenskom dušom i bogatim mediteranskim
naslijeđem“. Slavenska mitologija i danas na Braču živi u brojnim toponimima. Do danas je
živo vjerovanje u vile, vještice, štrige, morine, vukodlake, maciće, koji žive u podvojenosti
zlo-dobro, crno-bijelo. Iva Ciceran u svome je izlaganju „Bajka o potonulim zvonima –
zavičajnost u slici i riječi“ predstavila dvojezično izdanje bajke u stihovima poznatoga
istarskoga autora Daniela Načinovića, Bajka o potonulim zvonima / La fiaba delle campane
sommerse, u obliku slikovnice u izdanju Gradske knjižnice Pazin. Priča obrađuje poznatu
hrvatsku predaju o zvonima koja su u Istri bila skidana sa zvonika kako bi se od njih pravile
topovske kugle. Ilustracije za slikovnicu izradila je pazinska autorica Irina Kivela Ukotić.
Nataša Prkić u svojemu je izlaganju s naslovom „Utjecaj usmene tradicije u Čudnovatim
zgodama šegrta Hlapića“ govorila o usmenoknjiževnim oblicima koji se mogu prepoznati
u pismu Ivane Brlić-Mažuranić i o tome kako su oni modificirani za potrebe književne riječi
u poznatome remek-djelu hrvatske dječje književnosti.
Cilj je drugoga dijela okrugloga stola bio artikulirati položaj usmene tradicije u
novome tehnološkome dobu, kao i upozoriti na načine na koje se usmena tradicija i novo
doba mogu sretno podupirati i nadopunjavati. Razgovori sa sudionicima okrugloga stola
dijelom su se realizirali uz pomoć programa Skype, te su na taj način sudjelovali Vedran
Čačić i Zdenko Bašić koji je govorio o svojoj slikovnici Sjeverozapadni vjetar predstavivši
ju kao „priču bez kraja“. Tea Tereza Vidović-Schreiber svojim je izlaganjem pokazala da se
suvremena predaja može zabilježiti i u Splitu. Razlikuje se od tradicijske priče po tome što
se širi i preko masovnih medija i tekstualnih poruka, a najpopularnija vrsta predaje u tom
načinu prenošenja, osobito među mladima, upravo je tzv. hoax poruka, tj. lanac sreće. Iz
mnogih glasina, „ćakula“ i tračeva izrastaju priče koje odlaze u medij i ponovno se vraćaju
u usmeno kazivanje. Ljudi motive i likove iz prošlosti mijenjaju u skladu s duhom vremena
prema svojim potrebama. Lokalne predaje zabilježili su učenici Komercijalno-trgovačke
škole, a pokazalo se da je najučestalija predaja o strašnim ukletim kućama, potom o zubićvilama, duhovima, izvanzemaljcima, crnoj ruci, crnoj ruži i dr. O Pričiginu, splitskom
festivalu pričanja priča, govorio je jedan od organizatora, književnik i publicist Renato
Baretić koji je taj festival povezao s „iskonskom čovjekovom potrebom za pričom. Split
je izrazito vitalan narativni prostor, a mjesta na kojima se kazuju suvremena kazivanja sva
su javna. Pričigin je proizašao iz ideje Petra Filipića, a održava se svake godine oko 20.
ožujka, Međunarodnoga dana pripovijedanja i to od 2007. godine. Svake godine festival
ima drugu zadanu temu o kojoj, uz moderatora, priča pet ili šest govornika, ali nitko dulje
od petnaestak minuta. Održavaju se i autorske večeri, a tijekom završne večeri, pod nazivom
„Pričigin narodu“, priča tko god poželi. U sklopu festivala održava se i program „PričaN
ti priču“ tijekom kojega djeca iz Splita i okolice pričaju svoje priče na čakavštini. Time
festival navikava mlade na usmeno izražavanje i na slušanje priča, podučavajući ih kako
su to važne ljudske sposobnosti. Iznimna posjećenost ovih manifestacija dokazuje da je i
danas, bez obzira na sva tehnološka dostignuća, još uvijek živa potreba za neposrednim
ljudskim kontaktom i pripovijedanjem. Dječji Pričigin, kako su izložile Željka Alajbeg i
Dragana Đurić, organiziran je i realiziran u suradnji OŠ Grohote i Knjižnice Grohote s otoka
Šolte. Projekt animira i potiče učenike osnovnih škola Splitsko-dalmatinske županije na
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 151-165
165
osmišljavanje i bilježenje priča, te na njihovo scensko predstavljanje. Radovi koji pristignu
na natječaj objavljuju se u zbornicima Ča-more-judi, a u okviru samoga događaja predstavlja
se deset izabranih dječjih radova. Scena Gradskoga kazališta lutaka u Splitu postaje tada
kulisa živopisne naracije koja donosi sociološku, kulturološku i etnološku sliku Županije.
U prepričavanju događaja, anegdota i fantastičnih crtica uočava se jasan utjecaj zavičajnih
predaja. Priče njeguju tradiciju i običaje, a u izričajnim se formama (pozdravima, uzrečicama,
poštapalicama) očituje duboka suživljenost bogate jezične (dijalektalne) tradicije. Vedran
Čačić predstavio je mrežni portal Hrvatski mitovi i legende (<hrvatskimitovi.com>), koji je
2012. pokrenuo s Adrianom Staraj. To je edukativni projekt sa svrhom očuvanja kulturne
baštine Republike Hrvatske. Građa je razvrstana prema sljedećim kategorijama: crkvene
legende i hagiografije o osnivanju pojedinih crkvenih institucija, hrvatski mitovi prema
knjizi Junaci starohrvatskih mitova Marinka Marinovića, u kojoj se za svaki mit nalazi
uporište u toponimima hrvatskih mjesta, legende i mitovi svijeta, narodna vjerovanja i
običaji (prema regijama), putopisne reportaže o povijesnim mjestima i kulturno-povijesnim
spomenicima te hrvatske legende i predaje iz knjiga renomiranih etnologa kao što su Stipe
Botica, Maja Bošković-Stulli i drugi. Nadalje, kao sastavni dio Skupa, Danijela Markotić
i Vesna Mihanović priredile su tematsku izložbu knjiga pod naslovom „Ono što je bilo i
što još uvijek jest…“, kojom je predstavljen izbor iz knjižnoga fonda GKMM u Splitu. Uz
izložbu, napravljen je i popis knjiga koji će biti koristan knjižničarima, korisnicima i svima
koji se bave tematikom okrugloga stola. Drugu cjelinu zaokružilo je izlaganje s naslovom
„U potrazi za hrvatskim romanom“, Grozdane Ribičić i Darinke Projić, o rezultatima ankete
o odnosu djece i mladih prema knjizi i čitanju, s posebnim osvrtom na knjige hrvatskih
autora fantastike, provedene među osnovnoškolcima i gimnazijalcima. Primjere dobre
prakse svojih ustanova podijelile su sa sudionicima okrugloga stola Renata Dobrić (GK
Kaštela) te Ana Pavlinović, Gordana Slaviček Zovko i Marica Garmaz (OŠ Stjepana
Ivičevića iz Makarske), a Sanja Ujević prezentirala je temu „Priče i legende iz Dalmacije“.
Sva su izlaganja bila iznimno zanimljiva i poticajna.
U trećem je dijelu predstavljen Zbornik radova s prethodnoga, trećega okrugloga stola
o zavičajnosti u knjigama za djecu i mlade, pod naslovom Baština Splitsko-dalmatinske
županije u knjigama za djecu i mlade, koju je predstavila Katja Matković-Mikulčić,
ravnateljica Gradske knjižnice Velika Gorica. Potom je Tomislav Najev predstavio digitalnu
knjigu proznih i poetskih radova i fotografija splitskih autora Split u snigu koja je izašla
2012. godine, a Diana Zalar knjižicu Slikovnica mojeg djetinjstva: knjiga sjećanja. Knjiga
je nastala na poticaj voditeljice i djelatnika Odjela za djecu i mlade GKMM, kao rezultat
projekta koji je započeo izložbom najdražih slikovnica iz djetinjstva korisnika knjižnice.
Knjiga donosi kratke tekstove o pojedinim slikovnicama iz pera korisnika, sudionika
projekta. Pomalo neujednačeni i „razbarušeni“ iskazi govore o životnom stavu onoga koji
izriče, o njenom ili njegovom načinu otkrivanja sebe u javnosti i o različitim društvenim
i kulturnim aspektima recepcije knjige tijekom dvadesetoga stoljeća na južnim hrvatskim
prostorima.
Valja još spomenuti da okrugle stolove GKMM također posjećuju djeca i mladi, u
pratnji svojih voditelja i mentora, koji su u svojim sredinama aktivni i kreativni sudionici
projekata vezanih uz temu koja se obrađuje.
Grozdana Ribičić i Diana Zalar
166
Bilješke o autorima • Notes on Contributors
Bilješke o autorima • Notes on Contributors
Dr. sc. Jasna Ažman (1954.) od 2000. predaje dječju književnost i srodne predmete na
dislociranome studiju osječkoga Učiteljskoga fakulteta u Slavonskome Brodu. Život,
književno stvaralaštvo i rukopisna ostavština Ivane Brlić-Mažuranić glavno su područje
njezina istraživačkoga, znanstvenoga i publicističkoga djelovanja. Suradnica je na projektu
Kritičko izdanje sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić. <[email protected]>
Marnie Campagnaro is a postdoctoral researcher at the University of Padua (Research
Group on Children’s Literature, Department of Philosophy, Sociology, Pedagogy and
Applied Psychology, FISPPA). She received her PhD in Children’s Literature from the same
University in 2011. Her fields of interest include picturebooks, child reader’s response,
children’s imagination, and digital narratives for children. She is the author of Narrare per
immagini [Telling through pictures] (2012) and Incanto e racconto nel labirinto delle figure
[Enchantment and storytelling in the maze of pictures] (2013). <marnie.campagnaro@
unipd.it>
Dr. sc. Tihomir Engler (1965.) profesor je visoke škole na Veleučilištu u Varaždinu.
Težišta su njegova znanstvenoga rada multimedijska nastava stranih jezika, hrvatska i
njemačka dječja književnost te njemačka književnost za odrasle. Zajedno s Thomasom
Möbiusom objavio je zbornik Textnahes Verstehen, a radove objavljuje u hrvatskim i
njemačkim znanstvenim časopisima i zbornicima. <[email protected]>
Kristina Giacometti (1985.) učiteljica je engleskoga jezika u OŠ Nova Rača. Na
Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pohađa Poslijediplomski doktorski studij
književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma. Objavljuje radove iz područja
fantastike u dječjoj književnosti. <[email protected]>
Martina Jurišić (1988) obtained her BA and MA in Croatology at Croatian Studies,
University of Zagreb, where she is currently a PhD student. She is working as an expert
associate in the VBZ publishing house. Her research interests include antimodern tendencies
in children’s literature and gender problems. She has published articles in the journals
Zarez, Književnost i dijete, and in the magazine Zagreb – moj grad. <martinajurisic4@
gmail.com>
Azra Klempić (1987.) studentica je Učiteljskoga studija s engleskim jezikom na Učiteljskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uz studij radi kao učiteljica engleskoga jezika u školi
stranih jezika te kao organizatorica edukativnih kreativnih radionica. Već u srednjoj
školi, kao dobitnica nagrade Laurus nobilis za najbolje mlade pisce, pokazuje interes za
književnost što je i danas njezin primarni znanstveni interes. <[email protected]>
Dr. sc. Andrijana Kos-Lajtman docentica je na Učiteljskome fakultetu Sveučilišta u
Zagrebu, Odsjek u Čakovcu, gdje je nositeljica i izvoditeljica više kolegija iz područja
starije i novije hrvatske književnosti, svjetske književnosti te dječje književnosti. Njezini
primarni znanstveni interesi vezani su uz usmenoknjiževni i mitološki intertekst,
stvaralaštvo Ivane Brlić-Mažuranić, autobiografizam u dječjoj književnosti te književni
postmodernizam. Autorica je znanstvene studije Autobiografski diskurs djetinjstva (2011.).
Radove objavljuje u hrvatskim i međunarodnim časopisima i zbornicima. <andrijana.
[email protected]>
Libri & Liberi • 2013 • 2 (1): 166-168
167
Nada Kujundžić (1983) is a doctoral student at the Faculty of Humanities and Social
Sciences of the University Zagreb and the Faculty of Humanities of the University of Turku.
She has published articles, essays and book reviews in several Croatian journals (Hrvatski
filmski ljetopis, Književna smotra, Narodna umjetnost, Treća, Zarez). Her research interests
include oral narratives, fairy-tale studies (in particular the Brothers Grimm, literary and
cinematic adaptations and the re-tellings of fairy tales), children’s literature, film, popular
genres and women’s writing. <[email protected]>
Bettina Kümmerling-Meibauer, D.Phil, is Professor in the German Department at
the University of Tübingen, Germany. She has authored a two-volume encyclopaedia of
international children’s classics, a study on canon formation in the realm of children’s
literature, and a textbook on children’s literature. She has also (co-)edited twelve monographs
on picturebooks, early literacy, Astrid Lindgren, children’s films, and multilingual
children’s books. Her most recent edited book is Picturebooks: Representation and
Narration (Routledge, forthcoming). <[email protected]>
Dr. des. Oxane Leingang ist eine wissenschaftliche Mitarbeiterin am Institut für
Jugendbuchforschung der Johann Wolfgang Goethe-Universität in Frankfurt am Main. Sie
studierte Germanistik, Slawistik und Psychologie in Frankfurt und Exeter und promovierte
2011 mit einer Arbeit über Kriegskindheiten im Kontext nationaler Erinnerungskultur.
Zu ihren Forschungsschwerpunkten zählen Holocaust, Stalinismus sowie Jugendliteratur
der Spätaufklärung. Ihr zuletzt erschienen Artikel hat den Titel „Der Höhepunkt des
Alptraums und des Schreckens! Ein Fest des Todes“ (2013). <[email protected]>
Maja Loborec nedavno je diplomirala Učiteljski studij s engleskim jezikom na Učiteljskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U potrazi je za svojim prvim učiteljskim poslom. U
međuvremenu radi na Pučkom otvorenom učilištu Sveti Ivan Zelina kao voditeljica tečaja
engleskoga jezika. <[email protected]>
Sanja Lovrić (1983.) asistentica je na Učiteljskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek
u Petrinji, te znanstvena novakinja na znanstvenome projektu Hrvatska bibliografija
dječjih knjiga do 1945. Doktorandica je na Poslijediplomskome doktorskome studiju
književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.
Objavljuje radove iz područja povijesti hrvatske dječje književnosti. Tajnica je Hrvatske
udruge istraživača dječje književnosti. <[email protected]>
Dr. sc. Patricia Marušić viša je predavačica na Učiteljskome fakultetu Sveučilišta u
Zagrebu gdje predaje kolegije Starija hrvatska književnost, Novija hrvatska književnost,
Uvod u znanost o književnosti i Uvod u svjetsku književnost. Njezini primarni znanstveni
interesi vezani su uz prostor književne teorije, osobito problematiku književne kanonizacije.
Znanstvene radove objavljuje u hrvatskim i međunarodnim zbornicima i časopisima.
<[email protected]>
Mag. Nadia Preindl, BA studierte Slawistik und Romanistik an den Universitäten Wien
und Moskau. Sie ist Doktorandin am Institut für Slawistik der Universität Wien. Neben
externen Lehrtätigkeiten an der Universität Wien, absolvierte sie auch Stipendien- und
Forschungsaufenthalte in St. Petersburg, sowie an den US-amerikanischen Universitäten
Yale, Princeton und Amherst. Zu ihren Forschungsinteressen zählen die russische
Exilliteratur und -Kultur des 20. Jahrhunderts, russische Kinderliteratur, sowie die Konstruktion
von kultureller Identität im Kontext von Migration. <[email protected]>
Grozdana Ribičić, dipl. knjižničarka (1962.) Radi u Gradskoj knjižnici Marka Marulića
u Splitu kao voditeljica Odjela za djecu i mlade u Središnjoj knjižnici. Članica je raznih
stručnih komisija i udruženja. Izlaže na stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu,
sudjeluje u njihovoj organizaciji te uređuje i piše članke za stručne publikacije. Pokretačica
je i moderatorica okruglih stolova o zavičajnosti u knjigama za djecu i mlade, kao i njihovih
zbornika. Urednica je i pokretačica biblioteke „Marulica“. <[email protected]>
168
Bilješke o autorima • Notes on Contributors
Iris Šmidt Pelajić (1960.) viša je predavačica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u
Zagrebu. Predaje kolegije vezane uz jezičnu izobrazbu studenata te više kolegija iz
područja njemačke dječje književnosti. Njezini znanstveni interesi vezani su uglavnom uz
povijest i teoriju njemačke dječje književnosti i književnosti za mladež, kao i uz primjenu
dječje književnosti u osnovnoškolskoj nastavi njemačkoga kao stranoga jezika, poticanje
kreativnosti i razvoj interkulturalne kompetencije učenika. <[email protected]>
Dr. sc. Jelena Vignjević viša je predavačica na Učiteljskome fakultetu Sveučilišta u
Zagrebu. Održava nastavu iz jezikoslovnih kroatističkih kolegija. Njezino je znanstveno
zanimanje usmjereno na područje jezikoslovne kroatistike, ovladavanja jezikom, jezične
stilistike hrvatske dječje književnosti te glagoljične i latinične pismenosti na hrvatskome
jeziku. <[email protected]>
Dr. sc. Diana Zalar (1965.) izvanredna je profesorica na Učiteljskome fakultetu Sveučilišta
u Zagrebu. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga centra za dječju knjigu,
suurednica časopisa za dječju književnost i književnost za mlade Književnost i dijete te
članica uredništva časopisa za proučavanje dječje književnosti i kulture Libri & Liberi.
Objavila je mnoštvo znanstvenih članaka i studija s područja dječje književnosti te prevela
ili priredila više lektirnih izdanja. Njezini primarni znanstveni interesi su slikovnica,
fantastična proza i dječja poezija. <[email protected]>

client_alert_croatia_Spatial planning and construction

Biskup Strossmayer - pozivnica.indd

pdf

PDF datoteka

Noviglas 42013 Noviglas 42013

uputstva u PDF obliku

Brošura - Hotel Terme Jezerčica

- Dzemat SG

Velebitska priča o vodi PDF

Libri & Liberi 3