1
PSIHOLOŠKA ANALIZA SUICIDA NA PODRUČJU
ŽUPANIJE BJELOVARSKO BILOGORSKE
U
RAZDOBLJU 1989.-1999. GODINE
2
SADRŽAJ
SADRŽAJ .................................................................................................................................. 2
SAŽETAK.................................................................................................................................. 4
UVOD ........................................................................................................................................ 7
CILJ .......................................................................................................................................... 13
ISPITANICI ............................................................................................................................. 15
METODE ................................................................................................................................. 17
REZULTATI............................................................................................................................ 18
Tablica 1. Prikaz samoubojstava po gradovima................................................................. 18
Slika 1. Samoubojstva na području Županije bjelovarsko bilogorske u periodu 1988.-1998.
godine ................................................................................................................................. 20
Tablica 2. Prikaz samoubojstva prema načinu izvršenja.................................................... 21
Tablica 3. Prikaz samoubojstava prema mjesecu izvršenja ............................................... 22
Tablica 4. Prikaz samoubojstava prema danu izvršenja..................................................... 23
Tablica 5. Prikaz samoubojstava prema satu izvršenja ...................................................... 23
Tablica 6. Prikaz samoubojstava prema dobi počinioca .................................................... 24
Tablica 7. Prikaz samoubojstava maloljetnih i punoljetnih osoba po spolu ...................... 26
Tablica 8. Prikaz samoubojstava prema mjestu izvršenja.................................................. 27
Tablica 9. Prikaz samoubojstava prema mogućem motivu................................................ 29
Tablica 10. Prikaz odnosa mjesta i načina izvršenja samoubojstva ................................... 30
Tablica 11. Prikaz odnosa zanimanja i načina izvršenja samoubojstva ............................ 31
Tablica 12. Prikaz odnosa dobi i vjerojatnog motiva samoubojstva.................................. 32
Tablica 14. Prikaz samoubojstava psihijatrijski liječenih ispitanika prema spolu ............. 33
Tablica 15. Prikaz samoubojstava psihijatrijskih bolesnika prema bračnom statusu......... 33
Tablica 16. Prikaz samoubojstava psihijatrijskih bolesnika u odnosu na potomstvo ........ 34
Tablica 17. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema dobi ....................................... 34
Tablica 18. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema zanimanju.............................. 35
Tablica 19. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema dijagnozi duševne bolesti...... 36
Tablica 20. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema tjelesnim bolestima .............. 36
Tablica 21. Prikaz psihijatrijskih ispitanika prema intenzitetu ambulantih kontrola tijekom
bolesti ................................................................................................................................. 37
Tablica 22. Prikaz psihijatrijskih bolesnika prema intenzitetu ambulantnih kontrola u
godini izvršenja suicida ...................................................................................................... 38
Tablica 23. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema broju psihijatrijskih
hospitalizaciju..................................................................................................................... 39
Tablica 24. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema broju psihijatrijskih
hospitalizacija u godini izvršenja suicida........................................................................... 40
Tablica 25. Raniji pokušaji samoubojstva.......................................................................... 40
Tablica 26. Prikaz samoubojstava psihijatrijski liječenih ispitanika prema ukupnom
trajanju psihijatrijskog liječenja ......................................................................................... 41
Tablica 27. Prikaz samoubojstava psihijatrijskih bolesnika prema periodu proteklom od
zadnjeg susreta s psihijatrom.............................................................................................. 42
RASPRAVA............................................................................................................................. 43
3
ZAKLJUČAK .......................................................................................................................... 59
LITERATURA......................................................................................................................... 64
4
SAŽETAK
Rat i poratne ekonomske teškoće često se spominju kao čimbenici koji
posredno rezultiraju porastom broja suicida u Hrvatskoj. Ta tema nije predmet
interesa samo stručnjaka već i šire javnosti. U takvim diskusijama spominju se
pretpostavke o porastu stope samoubojstava, većem broju samoubojstava meñu
ženama i mladim osobama, te meñu braniteljima odnosno ratnim vojnim invalidima.
Često se ponavlja pitanje da li se ubijaju pretežno osobe s evidentiranim
psihijatrijskim liječenjem ili osobe koji nisu psihijatrijski liječene, pa moramo prihvatiti
pretpostavku da su bile duševno zdrave.
Ponukan željom da odgovorima na takva pitanja prikupio sam podatke o
samoubojstvima na području Županije bjelovarsko bilogorske u razdoblju od 1988. do
1998. godine. Podatke za tri prijeratne godine bilo je izuzetno teško prikupiti, jer je
dio podataka neadekvatno evidentiran a dio tijekom rata uništen. Obrada podataka je
izvršena u dva dijela, u prvom dijelu obrañeno je cijelo desetogodišnje razdoblje po
pitanja broja, mjesta, načina, vremena i vjerojatnog motiva izvršenja suicida, te dobi i
spolu počinioca. Slijedila je komparativna analiza odnosa mjesta i načina izvšenja
suicida, zatim zanimanja i načina te na koncu dobi i vjerojatnog motiva. Usporeñivani
su rezultati za prijeratno, ratno i poratno razdoblje. U drugom dijelu posebno su
obrañeni podaci o samoubojstvima psihijatrijski liječenih osoba u prijeratnom i
poratnom razdoblju, a prikaza je izvršen prema broju, spolu, bračnom statusu, dobi,
zanimanju, dijagnozi, tjelesnoj bolesti, broju ambulantnih kontrola tijekom bolesti i u
godini suicida, bropju hospitalizacija tijekom bolesti i u godini suicida, trajanju
psihijatrijske bolesti, ranijim pokušajima suicida i na koncu prema vremenu proteklom
izmeñu suicida i zadnje psihijatrijske kontrole.
5
Iz rezultata bih izdvojio podatke o porastu stope samoubojstava u ratnom i
poratnom razdoblju, izrazitije na području Daruvara i Grubišnog polja, znatno više u
muškaraca no žena, većem korištenju vatrenog oružja i eksplozivnih sredstava kod
počinioca suicida, poratnom porastu broja samoubojstava ponedjeljkom i početkom
jeseni, češćem izvršenju suicida kod kuće, bolesti i obiteljskim problemima kao
najčešćim vjerojatnim motivima samoubojstva. Način izvršenja suicida odreñuje izbor
mjesta, seosko stanovništvo više suicide izvršava vješanje no vatrenim oružjem, a
neke motive samoubojstva moguće je povezati s odreñenim dobnim skupinama po
većoj učestalosti javljanja. Usporedna analiza tri razdoblja ukazuje osim već
spomenutog porasta broja samoubojstava i na veću uporabu vatrenog oružja i
eksplozivnih sredstava u poratnom razdoblju, poratni porast samoubojstava u rujnu,
porast samoubojstava u dobnoj skupini 16 do 20 godina u ratnom i poratnom
razdoblju, te veći broj poratnih samoubojstava motiviranih obiteljskom
problematikom. Školski problemi kao motiv samoubojstva u ratnom razdoblju gube
na značaju (t = 1,94), što je još izraženije u poratnom razdoblju (t = 2,45). U
prijeratnom razdoblju duševna bolest dominira kao vjerojatni motiv samoubojstva, u
ratnom i poratnom razdoblju se javlja znatno rjeñe (t = 2,44; odnosno 2,54). Manje od
jedne četvrtine samoubojstava počinile su osobe s psihijatrijskom dijagnozom,
bilježimo porast samouobjstava neoženjenih duševnih bolesnika, nijedan suicid
maloljetnika nije vezan uz prethodno psihijatrijsko liječenje, pravilo da žene čine
značajno manje samoubojstava od muškaraca vrijedi i meñu duševnim bolesnicima,
najviše samoubojstava vezano je bilo uz dijagnozu alkoholizma i depresivnog
sindroma, uz poratni pad broja samoubojstava liječenih depresivnih bolesnika koji
gotovo doseže statističku značajnost. Višu stopu samoubjstava nalazimo kod
bolesnika koji izbjegavaju ambulanto liječenja, ali i bolesnika koji imaju mali broj
6
hospitalizacija. Prateći tijek bolesti najviše samoubojstva počine bolesnici čija bolest
traje 10 i više godina, te bolesnici kod kojih bolest traje manje od dvije godine.
Početak bolesti kao i njena kronifikacija, ako nisu praćeni adekvatnim ambulantnim
ali i bolničkim liječenjem, praćeni su višom stopom suicida. Veći postotak suicida
nalazimo kod ispitaika koji su i ranije pokušavali suicid, a broj suicida raste
proporcionalno vremenu proteklom od zadnjeh susreta s psihijatrom.
U zaključku je istaknuta potvrda porasta broja samouobjstava u ranoporatnom razdoblju. Nagañanja o porastu broja samobuojstava u mlañim dobnim
skupinama su točna, ali su netočne pretpostavke o porastu broja samoubojstava
žena. Samo jedan ispitanik s dijagnozom PTSPa učinio je suicid, pa pretpostavka o
visokom broju ratnih veterana koji čine suicid treba tražiti objašnjenje izvan konteksta
psihijatrijske dijagnoze odnosno duševne bolesti. Isitčem i rezultate koji u primarnoj
koncepciji nisu bili predvidljivi, o poratnom porastu samoubojstava motiviranih
poremećenim odbiteljskim odnosima što s općim porastom samoubojstava i
posrednom ili neposrednom ratnom traumom u dječjoj dobi etiološki povezujem s
višom stopom samoubojstva mladih.
7
UVOD
Suicid je u pravilu krajnja odluka ljudskog bića, krajnja ne samo zato što predstavlja
završetak života, već i u smislu nemogućnosti pronalaženja drugog rješenja odreñene
intra i interpsihičke situacije. Kažem “ljudskog bića”,
jer je samoubojstvo čin vezan
isključivo uz ljudsku vrstu. Zato ne čudi interers koje različite znanosti, kao što su
medicina, psihologija, filozofija, sociologija, ali i religija, zakonodavstvo i kriminalistika
posvećuju problematici suicida. Započnimo temu s izjavom Alberta Camus-a da postoji
samo jedan doista ozbiljan filozofski problem – samoubojstvo
1
. Po Durkheimu
samoubojstvo je ishod gubitka kohezije religijskog društva, čije je čovjek bio dio, a
posljedica tog gubitka je poremećena socijalna ravnoteža i narušeni odnosi izmeñu
individue i socijalnih situacija, te se može utvrditi postojanje funkcionalne feze izmeñu
stupnja socijalne usklañenosti i učestalosti slučajeva suicida 2. Prema Freudu poriv za
samouništenjem je napad na napuštajući objekt prema kojem osoba gaji ambivalentne
osjećaje, pa prema tome svaki suicid sadrži i elemente homicida 3. Frankl govoreći o
smislu života kaže: “ako smisao ne postoji, čovjek je sklon sebi oduzeti život i spreman je
to učiniti čak kada su zadovoljene sve ostale njgove potrebe” 4. Adler zaključuje: “Živjeti
znači interesirati se za svoje bližnje, biti dio cjeline, u okviru svojih snaga dati doprinos
dobrobiti čovječanstva. .. Svi oni koji u životu zataje – neurotici, psihotici, kriminalci,
pijanice, siročad života, samoubojice, preverzni tipovi i prostitutke – zataje zbog toga što
im nedostaje osjećaj zajedništva i osjećj za zajednicu” 5. From smatra da je suicid oblik
devijantnog ponašanja koji reflektira društvene uvjete bremenite ozbiljnim socijalnim
problemima, ljudsku agresiju povezuje s “gomilanjem”…6 Posljednjih nekoliko desetljeća
8
neurobiološka istraživanja otvaraju nove mogućnosti razumijevanja uzroka i razvoja
duševnih poremećaja, tako da i na području suicidologije uz nabrojena dinamska i
sociološka tumačenja imamo sve više bioloških spoznaja. Istraživanja pokazuju da bi
promjene u funkciji pojedinih neurotransmiterskih sistema mozga mogle uzrokovati ili bar
poticati samoubilačko ponašanje
7
. Brojnost i raznolikost ovih znanstvenih pristupa
potvrñuje značaj i kompleksnost fenomena suicida, ali i rezultira različitim stavovoima,
kako u etiologiji suicidalnoti tako i u terapijskim pristupima. Iz te raznovrsnosti stavova
raña se tendencija izdvajanja zajedništva, a u tom smislu ističe teorija tumačenja suicida
kao patološkog društvenog fenomena uzrokovanog većim brojem polariziranih motivacija i
interakcija, kako u ličnosti, tako i u socijalnoj sredini 8.
Kompleksnost i težina problematike suicida vidi se i u širokoj lepezi definicija koje ga
nastoje što preciznije definirati. Problem je utoliko veći što svaki laik razumije značenje
riječi samoubojstvo (lat. sui = sebe, ocidere = ubiti), ali ga je gotovo nemoguće
znanstveno definirati ne ostavljajući prostora za više ili manje opravdane prigovore. Stare
definicije o suicidu kao svjesnom i namjernom uništenju vlastitog života izgubile su na
preciznosti otkrićem nesvjesnog, koje je ukazalo na brojne nesvjesne motive i puteve
djelovanja nagona destrukcije. Prisiljeni smo kretati se u širokom rasponu od Stengelovog
“apela”,
Milovanovićevog
“alarma”,
Menningerovog
“kroničnog
samoubojstva”,
Feuerleinove “paraduicidalne pauze”, sve do konačnog čina izvršenog samoubojstva. Pa
iako svjesni da bi neku definiciju trebali prihvatiti kao vodeću, ostajemo ambivalentni pred
teškoćom objektiviziranja duboko intrapsihijčkog i potpuno individualnog doživljaja. U
situacijama dijagnostičkih i diferencijalnodijagnostčkih nejasnoća u psihijatriji u pravilu
ćemo posegnuti za dijagnostičkim priručnicima, ali u ovom slučaju u MKB X pod oznakom
X 60 – X 84 nalazimo tek nekoliko naslova koji ukazuju na različite oblike “namjernog
9
samootrovanja i samoozljeñivanja” i “samoubojstva (pokušaj)”
9
, bez detaljnijeg
obrazloženja pojmova. U DSM IV nisam naišao na sličan pokušaj definiranja pojma
samoubojstva
pojmova
10
, pa sam odgovor potražio u riječniku psiholoških i psihoanalitičkih
11
psihijatrije
. Ni tu nisam našao zadovoljavajući odgovor. Pregledao sam neke udžbenike
12 13 14
, ,
i vidio da autori poglavlja “Suicidalnost” u pravilu ističu da “danas još
uvijek nema jasne i općeprihvaćene definicje tog pojma”, odnosno da “definicija
samoubojstva nije tako jednostavna kao što bi se na osnovi prvog utiska moglo očekivati..”
Pa čak i knjige koje su posvećene isključivo problemu samoubojstva ne mogu ponuditi
jedinstvenu i općeprihvaćenu definiciju
15 8
, , već se zadovoljavaju nabrajanjem definicija
poznatih suicidologa, ne preferirajući nijednu definiciju pojedinačno.
U prethodna dva pasusa ukazao sam na razlikost znanstveni pristupa problematici
suicida ali i problematiku definiranja suicida unutar same medicine, posebno psihijatrije.
Sada želim ukazadi na neke metodološke teškoće. Svakako da je temeljni metodološki
problem nepostojanje ispitanika odnosno činjenica njegove smrti. Nedostatak povratne
informacije teoretski vodi u zamku projektivnih interpretacija i pogrešnog zaključivanja, a
naročito u procjeni motiva samoubojstva. Kompleksnost ocjene motiva proizlazi i iz
spoznaje da je motiv samo dio ukupnog mehanizma dogañanja koji rezultira konačnim
izvršenjem suicida. Govorim o meñuodnosu dispozicije, uzroka, motiva i povoda,
podrazumijevajući pod dispozicijom trajan skolop okolnosti koje nekoga čine potencijalnim
kandidatom za samoubojstvo, pod uzrokom manje-više objektivne, egzogene ali i
10
endogene nepovoljne faktore, pod motivom unutarnji subjektivni impuls koji je pokretač
suicidalne radnje i pod povodom neposredne egzogene izazivače suicidalne radnje 8.
Što reći o problemu suicida u Hrvatskoj danas? Hrvatska s godišnjom stopom
samoubojstvava od 23 spada u zemlje s visokim rizikom. Iznoseći navedeni podatak treba
istaknuti da je učestalost samoubojstava različita u pojedinim dijelovima države, na sjeveru
zemlje je dva puta viša od prosjeka, a niža je u Hrvatskom primorju i Dalmaciji16. Milan
Bubnjar, potvrñujući navedenu stopu samoubojstava u Hrvatskoj, ističe vrlo visoku stopu
samoubojstava u varaždinskom (29,39) i ivanečkom (43,23) kaju, te zaključuje da “društveni uvjeti
života tog kraja ne omogućavaju ljudima veliki izbor života, a pogotovo u starijoj životnoj dobi”
17
. Kod naših zapadnih susjeda, dakle u Sloveniji, stopa samoubojstava je takoñer visoka, u
periodu od 1985. do 1994. godine kretala se u rasponu od 28,4 do 35,2 18. Problem suicida u
Hrvatskoj danas ima posebno značenje gledano s aspekta traumatskog ratnog iskustva cijele
nacije , te poratnog suočavanja s ekonomskim i socijalnom problemima. Politički gledano rat
se najčešće definira kao krajnji oblik političke borbe u kojoj se kao sredstva koriste različita
oružja. Prema Kleinu rat je, na nivou ličnosti, izvanredna situacija, namjerno izazvana
katastrofa koja prisiljava ličnost da uključi maksimalan broj obrana i stvori odreñeno
obrambeno ponašanje19. Jukić i Muačević navode da ne postoji navikavanje na borbu, nisu
samo “slabići” i kukavice podložni psihičkom slomu, nego svi vojnici mogu upasti u takvo stanje
ovisno o izloženosti stresu 20. Rat kao izvor traumatskih dogañaja izaziva promjene u
ličnostima svih osoba koje u njemu bilo posredno bilo neposredno sudjeluju. Traumatski
dogañaji kod većine sudionika proizvode strah, gubitak kontrole i osjećaj prijetnje prolaznog
11
karaktera, a kod odreñenog broja sudionika rat izaziva psihičke promjene do nivoa trajnih
promjena ličnosti, osobito nakon doživljavanja katastrofalnih iskustava 21. Jedan od oblika
psihofizičkog odgovora na djelovanje stresora je postraumatski stresni poremećaj. Pojavljuje
se kod 30-80% preživjelih iz katastrofalnih dogañaja, u 18-54% ratnih veterana, kod 17-67%
zarobljenika, a prevalencija tijekom života je 9,2% 22. Vrlo često, a prema nekim autorima i do
100% slučajeva, praćen je prošlom ili trenutačnom ovisnošću, a u pravilu ga prati i depresija 23.
Kakav je odnos rata i njime izazvanih poremećaja prema suicidu? Gotovo svi suvremeni, a i
stariji radovi s područja alkoholizma, potvrñuju suicidogeno djelovanje alkohola i alkoholizma
24
. I sama depresija je praćena povišenim rizikom samoubojstva (15% pacijenata s teškom
depresijom počini samoubojstvo) , a i alkoholizam i depresija su redoviti pratioci stresa. Ipak,
utjecaj rata na suicidalno ponašanje nije tako jednostavan, te ga različiti autori ponekad
tumače potpuno oprečno. Postoje mišljenja da rat ljude empatički zbližuje i dezalijenira,
povećava angažiranje u socijalnim aktivnostima altruističke naravi, pri čemu latentna
suicidalnost daje izvjesni imunitet na opasnosti rata. Suprotno tome, rat se može shvatiti kao
užasan stresor koji razara obrambene snage najizloženijih pojedinaca i skupina ljudi, dovodeći
do psihičkih dekompenzacija u širokom rasponu od prolaznih reaktivnih stanja do trajnih
promjena ličnosti i dubokih depresija, čime povećava rizik suicidalnog ponašanja. Zanimljivo da
u literaturi prevladavaju mišljenja da tijekom rata dolazi do pada broja samoubojstava 25,26,27 ili
da se broj samoubojstva ne mijenja tijekom rata 25. Suprotno tim rezultatima kod nas Požganin
izvještava o porastu broja samoubojstava tijekom intenzivnih borbi u Osijeku 26.
U krizi koja slijedi iza rata broj samoubojstava se obično povećava. Pračenje vijetnamskih
veterana nakon rata pokazuje da je kod njih stopa suicida nešto veća u odnosu na
12
odgovarajuću kontrolnu skupinu, a u traženju etiologije suicida utvrñeno je da jedino opći
psihijatrijski poremećaji izravno doprinose pokušaju samoubojstva, a izloženost traumama
posredno doprinosi pojavi suicalnog ponašanja izravno doprinoseći razvoju psihijatrijskih
poremećaja 27. Izgleda da takav indirektan utjecaj na porast stope samoubojstava imaju sve
društvene krize, uzrokovane ekonomskih ili drugim čimbenicima, a ne isključivo ratom 28,29.
13
CILJ
Zbog čega sam izabrao ovu temu? Uz tjeskobu koju bar povremeno kod
psihijatra izaziva rad sa suicidalnim bolesnikom to je i velik interes javnosti za ovu
temu. Što se tiče tjeskobe mislim da je njeno javljanje neminovno, jer kod
suicidalnog bolesnika često upravo pokušaj suicida predstavlja razlog prvog dolaska
psihijatru, pa se psihijatar ne može osloniti na ranije uspostavljen transfer. Mora
trenutno donositi odluke koje ponekad ograničavaju slobodu pacijenata te time i u
samom sebi pokreće brojna pitanja i dileme. Interes javnosti za probem suicidalnosti
je razumljiv. U dnevnom tisku gotovo svakodnevno nailazimo na članke koji se bave
temom suicida. U veljači je Večernji list počeo obrañivati temu suicida, naglašavajući
porast samoubojstava meñu ženama i mladim osobama u Velikoj Britaniji28. Slijedi
par kraćih osvrta na problematiku suicida u Hrvatskoj, vezano uz pojedine slučajeve
samoubojstava, a nakon toga ozbiljniji tekstovi s osvrtom profesora psihijatrije na
problematiku agresivnog i autoagresivnog ponašanja 29. Časopisi za mlade takoñer
intenzivno obrañuju temu samouobjstava 30. Naslovi u časopisima ponekad imaju
vrlo dramatične naslove, npr. članak objavljen u Večernjem listu 28. lipnja, pod
naslovom: “Branitelji se ubijaju jer sve to više ne mogu izdržati”31, ili: “Policijska
izvješća kriju veliku tamnu brojku” 32. Čitajući te članke sam sam si počeo postavljati
pitanja o stvarnom broju samoubojstava u poratnoj Hrvatskoj, da li taj broj raste, da
li se doista branitelji ubijaju više od ostale populacije, raste li broj samoubojstava
meñu ženama i mladima… Ako je sve to točno, svakako bi trebalo razmisliti zbog
čega je tako i što ćemo poduzeti.
14
Cilj mi je bio odgovoriti na navedena pitanja, svakako ne za područje
cijele Hrvatske, već samo Bjelovarsko-bilogorske županije. Znao sam da mogu
utvridi broj samoubojstava, odnosno stopu samoubojstava na području županije, ali i
pratiti neke uobičajene sociološke parametre, te na koncu odgovoritiditi na pitanja o
višoj stopi samoubojstava meñu braniteljima. Da li se više ubijaju ljudi koji su
prethodno psihijatrijski liječeni ili psihički neupadne osobe, da li su i koje su
psihijatrijske bolesti/poremećaji vezani s višom stopom samoubojstava, kakva je
dinamika samoubojstava u odnosu na prijeratno, ratno i poratno razdoblje, da li su u
porastu samoubojstva mladih, da li se suicidalne osobe prije izvršenja suicida
javljaju liječniku i u kojem vremenskom preriodu prije izvršenja suicida to čine…
Odgovori na ova pitanja nemaju samo teoretsko značenje već i praktičnu vrijednost,
prvenstveno u smislu mogućeg preventivnog djelovanja.
15
ISPITANICI
Obrañivani uzorak čine osobe koje su počinile samoubojstvo na području
Županije bjelovarsko-bilogorske u periodu od 1988. do 1998. godine. To je veliko
razdoblje i osigurava statistički signifikantan broj podataka. Dodatni razlog je da to
razdoblje obuvaća tri prijeratne godine, pet ratnih godina i tri poratne godine, što
omogućava komparaciju rezultata. U studiju su uključivani ispitanici prema mjestu
izvršenja radnje, dakle ne prema mjestu stalnog boravka. To na prvi pogled ne
djeluje značajno, ali je vrijedno istaknuti zbog velikog broja prognanika i izbjeglica
koji su u ratnom razdoblju bili smješteni na ovom području. Prikupljanje podataka je
predstavljalo veliki problem. Najdostupnija mi je bila dokumentacija Odjela psihijatrije
Opće bolnice Bjelovar, ali ona sadrži izmeñu 60 i 70 tisuća povjesti bolesti, pri čemu
ne postoji posebna evidencija o osbama koje su počinile suicid. Da bih došao do
imena osoba koje su počinile suicid obratio sam se Općinskom sudu. Dobio sam
podatke za ratno i poratno razdoblje, ali i savjet da se za pomoć obratim Policijskoj
upravi, koja je trebala imati potpuniju evidenciju. Policija obavlja osnovnu obradu
svakog slučaja samoubojstva kako se ispod navodnog samoubojstva ne bi prikrilo
ubojstvo. Nakon prve provjere svrhe zahtjeva za uvidom u njihovu dokumentaciju, te
rješavanja formalnih pitanja pristupu podacima, odobren mi je pristup traženim
podacima tijekom nekoliko narednih tjedana. Problem su predstavljale tri prijeratne
godine, za koje su podaci bili nepotpuni iz više razloga. Prije rata nije bila
provedena kompjutorska obrada pdataka o samoubojstvima, tijekom rata došlo je do
gubitka dijela podataka, mogućeg namjernog oštećivanja dokumentacije od organe
bivše vlasti itd…. Za te tri godine podatke je doslovno trebalo vaditi ručno, pa ni tako
dobiveni podaci nisu bili kompletni. Za pojedine općine sam tražio dodatne podatke
odlaskom u Matične urede i pregledom podatak o umrlim osobama. Podaci u
16
manjim Matičnim uredima se ne vode kompjuterski, već ručno upisuju u knjige, pa je
pregled tih podataka mukotrpan i nesiguran. Pokušao sam dobiti podatke u
nadležnom Zavodu za javno zdravstvo voñen mišlju da njihova epidemiološka
služba prati takve podatke. Zatim sam posjetio Županiju, odjel statistike, no nitko od
njih nije posjedovao cjelovite podatke za ptijeratno razdoblje. Morao sam se
zadovoljiti kompletiranjem informacija iz različitih izvora, svjestan nepotpunosti
podataka. Najpreciznije podatke o broju samoubojstava u te tri prijeratne godine
dobio sam od umirovljenog načelnika analitičke službe, ali je on raspolagao samo
osnovnim brojčanim podacima. Tako sam se morao zadovoljiti prikupljenim
informacijama i na osnovu njih napraviti početnu obradu, koja mi je omogućila ciljani
pregled kartoteke Djelatnosti za psihijatriju Opće bolnice Bjelovar, u traganju za
povjestima bolesti osoba koje su počinile suicid a prethodno su psihijatrijski liječene.
Iako podaci za prijeratno razdoblje nisu bili kompletni u apsolutnom broju,
predstavljaju statistički značajnu uzorak koji omogućava vjerodostojnu kvalitativnu
analizu, ali i komparaciju s podacima o ratnim i poratnim samoubojstvima, ako i te
dvije ispitivane skupine shvatimo kao analizirani uzorak popuilacije. U kvantitativnoj
analizi, dakle pri usporeñivanju samog broja samoubojstava u prijeratnom, ratnom i
poratnom razdoblju koristio sam podatke dobivene od gospodina Turkovića (koje je
on i službeno objavio u stručom časopisu MUPa: "Policija i sigurnost" 38,
pretpostavljajući da su oni ipak kvantitativno vjerodostojniji, jer su prikupljani u
vrijeme izvršenja tih samoubojstava. Te iste podatke nisam mogao koristiti za
kvalitativnu analizu jer su svedeni samo na broj počinitelja, a nema nikakvih drugih
podataka (generalije, mjesto, način, vrijeme izvršenja suicida…..) .
17
METODE
Obrada podataka je izvršena u dva dijela. U prvom dijelu obrañeno je cijelo
desetogodišnje razdoblje, a gdje god je bilo moguće usporeñivana su tri značajna
razdoblja, prijeratno, poratno i ratno. Obrañeni su podaci o broju samoubojstava po
gradovima Županije, načinu izvršenja, satu, danu i mjesecu izvršenja, dobi
počinioca, spolu, mjestu i vjerojatnom motivu. Slijedi komparativni prikaz odnosa
mjesta i načina izvršenja, zanimanja i načina izvršenja te dobi i vjerojatnog motiva.
Tamo gdje je postojala sumnja na značajnu razliku značajnost je testirana hi kvadrat
testom ili t-testom 39. U drugom dijelu obrañeni su podaci o psihijatrijskom liječenju
ispitanika, usporeñena su prijeratna i poratna samoubojstva duševnih bolesnika.
Prikazani su podaci o broju psihijatrijski liječenih samouobjica, a zatim je ta
podskupina ispitanika ispitivana po spolu, bračnom i obiteljskom statusu, dobi,
zanimanju psihijatrijskoj dijagnozi, postojanju tjelesne bolesti, ambulantnim
kontrolama općenito i u godini suicida, broju psihijatrijskih hospitalizacija općenito i u
godini suicida, trajanju psihijatrijskog liječenja, ranijim pokušajima suicida, te na
koncu prema periodu proteklom izmeñu zadnje psihijatrijske kontrole i suicida.
18
REZULTATI
U analiziranom desetgodišnjem razdoblju prikupio sam podatke o 494
samoubojstva izvršena na području Županije bjelovarako bilogorske, što izraženo kroz
stopu samoubojstava iznosi 34,3. Stopa samoubojstva je viša u Grubišnom Polju i
Daruvaru u odnosu na ostale gradove Županije. Tijekom ratnog i poratnog razdoblja
Tablica 1. Prikaz samoubojstava po gradovima
SAMOUBOJSTVA
područje stanovnika
Bjelovar
66039
Čazma
15263
Daruvar
30092
Garešnica
18442
Gr. Polje
14206
ukupno
144042
ukupno*
144042
* = prema
broj
41
13
31
11
3
99
123
88.-90.
stopa
20,69
28,39
34,34
19,88
7,04
22,91
28,46
broj
100
29
53
20
36
238
238
91.-95.
stopa
30,29
38,00
35,23
21,69
50,68
33,05
33,05
brojčanim podacima g. Turkovića
broj
66
16
38
18
19
157
157
96.-98.
stopa
33,31
34,94
42,09
32,53
44,58
36,33
36,33
broj
207
58
122
49
58
494
518
88.-98.
stopa
31,35
38,00
40,54
26,57
40,83
34,30
35,96
19
zamjetljiv je kontinuirani porast broja samoubojstava na području Županije (tablica 1.).
Slika 1. prikazuje korekciju podataka o broju samoubojstava u prijeratnom razdoblju,
prema g. Turkoviću. On je u prijeratnom razdoblju evidnetirao 24 samoubojstva više no što
sam ja našao u svom istraživanju, dok su podaci za ratno i poratno razdoblje identični.
Vidljiv je jasan porast broja samoupojstava u ratnom i poratnom razdoblju, ali bi stopa
samoubojstava u prijeratnom razdoblju prema podacima g. Turkovića umjesto 22,91
iznosila 28, 46, pa porast stope u ratnim i poratnim godinama ne bi bio tako dramatičan.
20
Slika 1. Samoubojstva na području Županije bjelovarsko bilogorske u
periodu 1988.-1998. godine
broj samoubojstava
70
63
60
50
50
40
40
30
54
41
32 31
28
54
44
53
49
41
37
20
10
19
98
.
19
96
.
19
94
.
19
92
.
19
90
.
0
godina samoubojstva
Najviše samoubojstava je počinjeno vješanjem, čak 63,2%. Tijekom ratnog i
poratnog razdoblja broj samoubojstava počinjenih vješanjem smanjuje se za 7-8% u
odnosu na prijeratno razdoblje, ali se za otprilike istu vrijednost poveća broj
21
samoubojstava počinjenih vatrenim oružjem. Dok prije rata nijedno samoubojstvo nije bilo
počinjeno rasprskavajućim oružjem tijekom ratnog i poratnog razdoblja postatak tako
izvršenih samoubojstava se penje na 5 do 7%. Nijedno samoubojstvo prije rata nije
počinjeno hladnim oružjem, a u ratnom i poratnom razdoblju nailazimo i na taj način
izvršavanja samoubojstva (tablica 2.).
Tablica 2. Prikaz samoubojstva prema načinu izvršenja
vješanje
skok s visine
vatreno oružje
rasprskavajuće oružje
hladno oružje
ostalo
UKUPNO
88
26
1
8
0
0
5
40
89 90 88-90 91
22 21 69,7% 28
0 0 1,0% 1
0 5 13,1% 8
0 0 0,0% 0
0 0 0,0% 2
6 5 16,2% 0
28 31 100,0% 37
92
29
2
14
3
2
4
54
93
31
0
7
6
0
0
44
94
32
3
6
3
2
8
54
95
27
0
14
5
0
3
49
91-95
61,8%
2,5%
20,6%
7,1%
2,5%
6,3%
100,0%
96 97
34 31
0 0
10 3
6 2
1 0
12 5
63 41
98 96-98
31 61,1%
0
0,0%
13 16,6%
1
5,7%
0
0,6%
8 15,9%
53 100,0%
UKUPNO
312
63,2%
7
1,4%
88
17,8%
26
5,3%
7
1,4%
56
11,3%
494 100,0%
Prema ukupnim rezultatima najviše samoubojstava je počinjeno u svibnju (11,54%),
slijede travanj (10,73%) i listopad (9,72%). U prijeratnom razdoblju najviše samoubojstava je
bilo u travnju i lipnju, u ratnom razdoblju opet u travanju, a u poratnom razdoblju visoko na
prvo mjesto izbija rujan s čak 17,20% samoubojstava (tablica 3.).
22
Tablica 3. Prikaz samoubojstava prema mjesecu izvršenja
I
2
1
1
4
88.-90.
4,04%
1991.
3
1992.
7
1993.
4
1994.
5
1995.
3
22
91.-95.
9,24%
1996.
4
1997.
5
1998.
2
11
96.-98.
7,01%
37
UKUPNO
7,49%
1988.
1989.
1990.
II
3
0
1
4
4,04%
0
6
2
1
4
13
5,46%
2
3
3
8
5,10%
25
5,06%
III
3
3
2
8
8,08%
2
3
1
5
4
15
6,30%
4
4
1
9
5,73%
32
6,48%
IV
V
VI
VII
VIII
IX
6
1
4
6
4
3
5
5
4
3
2
1
3
4
4
1
2
4
14
10
12
10
8
8
14,14% 10,10% 12,12% 10,10% 8,08% 8,08%
3
5
2
1
3
0
4
5
5
6
6
4
6
5
2
6
3
2
9
8
3
5
8
1
6
2
3
1
4
7
28
25
15
19
24
14
11,76% 10,50% 6,30% 7,98% 10,08% 5,88%
4
8
5
1
4
16
2
9
3
4
2
5
5
5
6
8
4
6
11
22
14
13
10
27
7,01% 14,01% 8,92% 8,28% 6,37% 17,20%
53
57
41
42
42
49
10,73% 11,54% 8,30% 8,50% 8,50% 9,92%
X
2
2
3
7
7,07%
8
2
8
3
6
27
11,34%
9
0
5
14
8,92%
48
9,72%
XI
3
2
4
9
9,09%
6
3
1
4
5
19
7,98%
1
2
4
7
4,46%
35
7,09%
XII
3
0
2
5
5,05%
4
3
4
2
4
17
7,14%
5
2
4
11
7,01%
33
6,68%
Dan s najviše izvršenih samoubojstava je petak (16,97%), ali visok postotak
samoubojstava je učinjen i ponedjeljkom (16,37%). U prijeratnom razdoblju je najivše
samoubojstava počinjeno upravo ponedjeljkom i petkom, u ratnom razdoblju petkom, a u
poratnom periodu je apsolutno "najgori dan" ponedjeljak (tablica 4.).
UKUPNO
40
28
31
99
100,00%
37
54
44
54
49
238
100,00%
63
41
53
157
100,00%
494
100,00%
23
Tablica 4. Prikaz samoubojstava prema danu izvršenja
88 89 90
ponedjeljak 8 5 7
utorak
7 6 4
srijeda
4 5 3
četvrtak
5 2 5
petak
10 8 2
subota
4 0 5
nedjelja
2 2 5
neutvrñeno 0 0 0
UKUPNO: 40 28 31
20
17
12
12
20
9
9
0
99
88-90
91 92 93
20,20% 3 9 9
17,17% 4 8 3
12,12% 5 8 5
12,12% 7 7 4
20,20% 7 10 6
9,09%
5 1 6
9,09%
6 6 5
0,00%
0 5 6
100,00% 37 54 44
94
5
11
10
7
8
8
4
1
54
95
5
7
9
9
11
5
2
1
49
31
33
37
34
42
25
23
13
238
91-95
13,03%
13,87%
15,55%
14,29%
17,65%
10,50%
9,66%
5,46%
100,00%
96
14
15
7
7
6
7
7
0
63
97
7
5
8
7
5
3
4
2
41
98
13
4
10
11
6
2
6
1
53
96-98
34 21,66%
24 15,29%
25 15,92%
25 15,92%
17 10,83%
12 7,64%
17 10,83%
3 1,91%
157 100,00%
ukupno
%
136,332 16,37%
124,31 14,92%
123,277 14,80%
117,264 14,08%
141,378 16,97%
80,196
9,63%
81,1875 9,75%
29,0546 3,49%
833
100,00%
Najviše samoubojstava je izvršeno u prijepodnevnim satima (22,47%
samoubojstava). U prijeratnom i ratnom razdoblju najviše samoubojstava je
počinjeno upravo u to vrijeme, a u poratnom bilježimo nešto više samoubojstava
izvršenih u popodnevnim satima, izmeñu 12 i 16 sati (tablica 5.).
Tablica 5. Prikaz samoubojstava prema satu izvršenja
1988 1989
00 - 04
4
1
1990
88-90
1991 1992
4
9
9,09%
3
6
1993
1994
1995
2
1
2
14
91-95
5,88%
1996
1997
1998
7
3
4
14
96-98
8,92%
ukupno
%
37
7,49%
04 - 08
3
5
4
12 12,12%
8
7
7
8
7
37
15,55%
9
10
11
30
19,11%
79
15,99%
08 - 12
14
6
5
25 25,25%
9
16
9
13
11
58
24,37%
10
10
8
28
17,83%
111
22,47%
12 - 16
6
5
8
19 19,19%
7
4
7
11
9
38
15,97%
18
10
12
40
25,48%
97
19,64%
16 - 20
4
4
3
11 11,11%
2
5
3
5
10
25
10,50%
11
3
11
25
15,92%
61
12,35%
20 - 24
5
1
3
9
1
5
4
3
4
17
7,14%
8
0
2
10
6,37%
36
7,29%
6,37%
9,09%
neutvrñeno
4
6
4
14 14,14%
7
11
12
13
6
49
20,59%
0
5
5
10
UKUPNO:
40
28
31
99 100,00%
37
54
44
54
49
238 100,00%
63
41
53
157 100,00%
Najviše samoubojstava su počinile osobe dobi 56-70 godina, a sam vrh
samoubojstava čini dobna skupina 61-65 godina (12,63). Prije rata najviše
73
14,78%
494
100,00%
24
samoubojstava je bilo u dobnoj skupini 51-55 i 56-60 godina (14,14%), u ratnom
razdoblju u dobnoj skupini 61-65 godina (13,03%) i 66-70 godina (12,18%), a u
poratnom razdoblju u dobnoj skupini 61-65 godina (14,65%) i 66-70 godina (11,46%).
Ako izdvojeno gledamo samo dobnu skupinu 21-30 godina, vidimo da je broj
samoubojstava bio viši u prijeratnom no ratnom i poratnom razdoblju, posebno u
dobnoj skupini 26-30 godina (8,08% u prijeratnom razdoblju, 3,88% u ratnom i 3,18%
u poratnom razdoblju). U dobnoj skupini 16-20 godina prije rata nije počinjen nijedan
suicid, tijekom rata je izvršeno 9 a u poratnom razdoblju 5 samoubojstava.
Tablica 6. Prikaz samoubojstava prema dobi počinioca
88.
89.
90.
91.
92.
93.
94.
95.
96.
97.
98.
ukupno
%
do 15
1
0
1
2
88.-90.
2,02%
0
1
0
0
2
3
91.-95.
1,26%
0
0
2
2
96.-98.
1,27%
12
1,44%
16-20
0
0
0
0
0,00%
1
4
2
0
2
9
3,78%
2
0
3
5
3,18%
23
2,77%
21-25
3
1
1
5
5,05%
1
3
3
0
3
10
4,20%
1
2
1
4
2,55%
34
4,09%
26-30
3
2
3
8
8,08%
2
3
2
1
1
9
3,78%
2
1
2
5
3,18%
39
4,70%
31-35
3
2
1
6
6,06%
0
4
4
3
3
14
5,88%
4
1
2
7
4,46%
47
5,66%
36-40
1
0
4
5
5,05%
1
3
2
3
4
13
5,46%
3
3
3
9
5,73%
45
5,41%
41-45
2
2
2
6
6,06%
2
4
4
6
4
20
8,40%
2
1
1
4
2,55%
56
6,74%
46-50
2
2
1
5
5,05%
2
5
3
6
6
22
9,24%
6
3
2
11
7,01%
65
7,82%
51-55
4
3
7
14
14,14%
5
3
3
5
3
19
7,98%
2
3
6
11
7,01%
77
9,27%
56-60
3
7
4
14
14,14%
4
5
6
0
4
19
7,98%
6
7
7
20
12,74%
86
10,35%
61-65
7
2
1
10
10,10%
6
5
4
10
6
31
13,03%
11
5
7
23
14,65%
105
12,63%
66-70
3
4
0
7
7,07%
4
5
6
9
5
29
12,18%
10
5
3
18
11,46%
90
10,83%
71-75
4
1
3
8
8,08%
3
3
2
6
2
16
6,72%
8
5
4
17
10,83%
65
7,82%
76-80
3
0
1
4
4,04%
4
1
0
3
1
9
3,78%
2
1
6
9
5,73%
35
4,21%
81-85
0
1
1
2
2,02%
1
4
3
0
3
11
4,62%
4
2
3
9
5,73%
35
4,21%
86-90
1
1
1
3
3,03%
1
1
0
1
0
3
1,26%
0
2
1
3
1,91%
15
1,81%
91-95
0
0
0
0
0,00%
0
0
0
1
0
1
0,42%
0
0
0
0
0,00%
2
0,24%
UKUPNO:
40
28
31 99 100,00%
37
54
44
54
49 238 100,00%
63
41
53 157 100,00%
833
100,00%
25
U analiziranih deset godina samoubojstvo je počinilo 14 maloljetnika, 12
muškog spola i dvoje ženskog. U prijeratnom razdobolju registrirano je samoubojstvo
dvoje maloljetnika, jedne djevojke i jednog mladića, u ratnom sedmero maloljetnika,
jedne djevojke i šest mladića, te pet mladića u poratnom razdoblju. Žene su se i prije
rata ubijale znatno rjeñe no muškarci (1:2,81), ali je to još izraženije u ratnom (1:3,67)
i poratnom razdoblju (1:4,06) (tablica 7.).
26
Tablica 7. Prikaz samoubojstava maloljetnih i punoljetnih osoba po spolu
88.
89
90.
88.-90.
91.
92.
93.
94.
95.
91.-95.
96.
97.
98.
96.-98.
88.-98.
spol
punoljetni
maloljetni
ženski
muški
ukupno
ženski
muški
ukupno
ženski
muški
ukupno
ženski
muški
ukupno
ženski
muški
ukupno
ženski
muški
ukupno
ženski
muški
ukupno
ženski
muški
ukupno
ženski
muški
ukupno
ženski
muški
ukupno
ženski
muški
ukupno
ženski
muški
ukupno
ženski
muški
ukupno
ženski
muški
ukupno
ženski
muški
ukupno
10
29
39
9
19
28
6
24
30
25
72
97
9
27
36
13
37
50
9
35
44
12
42
54
7
40
47
50
181
231
15
47
62
8
33
41
8
41
49
31
121
152
106
374
480
1
0
1
0
0
0
0
1
1
1
1
2
1
1
1
3
4
0
0
0
0
0
0
0
2
2
1
6
7
0
1
1
0
0
0
0
4
4
0
5
5
2
12
14
ukupno
11
29
40
9
19
28
6
25
31
26
73
99
9
28
37
14
40
54
9
35
44
12
42
54
7
42
49
51
187
238
15
48
63
8
33
41
8
45
53
31
126
157
108
386
494
27,50%
72,50%
100,00%
32,14%
67,86%
100,00%
19,35%
80,65%
100,00%
26,26%
73,74%
100,00%
24,32%
75,68%
100,00%
25,93%
74,07%
100,00%
20,45%
79,55%
100,00%
22,22%
77,78%
100,00%
14,29%
85,71%
100,00%
21,43%
78,57%
100,00%
23,81%
76,19%
100,00%
19,51%
80,49%
100,00%
15,09%
84,91%
100,00%
19,75%
80,25%
100,00%
21,86%
78,14%
100,00%
27
Najviše samoubojstava je počinjeno u zatvornom prostoru, kući (39,88%) ili
gospodarskim objektima (26,52%). Samoubojstva izvršena u prijeratnom i ratnom
razdoblju ne odstupaju značajno od tih prosječnih vrijednosti, ali je u poratnom
razdoblju zamjetljiv porast samoubojstava učinjenih u gospodarskim objektima
(35,67%).
Tablica 8. Prikaz samoubojstava prema mjestu izvršenja
88.-90.
91.-95.
96.-98.
88.-98.
mjesto izvršenja
ukupni broj
%
kuća
gospod. zgrada
okolica kuće
ostalo
UKUPNO
kuća
gospod. zgrada
okolica kuće
ostalo
UKUPNO
kuća
gospod. zgrada
okolica kuće
ostalo
UKUPNO
kuća
gospod. zgrada
okolica kuće
ostalo
UKUPNO
40
20
15
24
99
93
55
53
37
238
64
56
22
15
157
197
131
90
76
494
40,40%
20,20%
15,15%
24,24%
100,00%
39,07%
23,12%
22,27%
15,54%
100,00%
40,76%
35,67%
14,01%
9,55%
100,00%
39,88%
26,52%
18,22%
15,38%
100,00%
Meñu vjerojatnim motivima samoubojstva ističe se visok stupanj nepoznatih
motiva (35,22%), a meñu poznatim vjerojatnim motivima na prvom mjestu je tejlesna
bolest ili invalidnost (25,91%). Slijedi duševna bolest (23,28%), pa obiteljske
nesuglasice (6,07%), dok su ostali motivi znatno rjeñe zastupljeni. Samo u
prijeratnom razdoblju je taj odnos narušen, duševna bolest je najčešći poznati motiv
samoubojstva (34,34%), slijedi tjelesna bolest (22,22%), a obiteljski problemi su
28
zatupljeni samo s 2,02% . Ljubavni i bračni problemi su u prijeratnom razdoblju češći
motiv samoubojstva (4,04%) no u ratnom (1,26%) i poratnom (1,27%) (tablica 9.).
29
Tablica 9. Prikaz samoubojstava prema mogućem motivu
godina
1988.-90.
1991.-95.
motiv
n
%
obiteljske nesuglasice
2
2,02%
ljubavni i bračni problemi
4
4,04%
ekonomski problemi
2
2,02%
tjel. bol. ili invalid.
22
22,22%
gubitak bl. osobe
0
0,00%
školski neuspjeh
1
1,01%
34,34%
duševna bolest
34
strah pred kaznenim postupkom zbog počinjenja kaznenog djela
1
1,01%
staračka besperspektivnost
1
1,01%
nepoznato
32
32,32%
UKUPNO
99
100,00%
obiteljske nesuglasice
19
7,98%
ljubavni i bračni problemi
3
1,26%
ekonomski problemi
5
2,10%
tjel. bol. ili invalid.
75
31,51%
gubitak bl. osobe
10
4,20%
školski neuspjeh
1
0,42%
duševna bolest
50
21,01%
strah pred kaznenim postupkom zbog počinjenja kaznenog djela
0
0,00%
staračka besperspektivnost
1996.-98.
1988.-98.
4
1,68%
71
29,83%
UKUPNO
238
100,00%
obiteljske nesuglasice
9
5,73%
ljubavni i bračni problemi
2
1,27%
ekonomski problemi
3
1,91%
tjel. bol. ili invalid.
31
19,75%
gubitak bl. osobe
5
3,18%
školski neuspjeh
1
0,64%
19,75%
duševna bolest
31
strah pred kaznenim postupkom zbog počinjenja kaznenog djela
0
0,00%
staračka besperspektivnost
4
2,55%
nepoznato
71
45,22%
UKUPNO
157
100,00%
obiteljske nesuglasice
30
6,07%
ljubavni i bračni problemi
9
1,82%
ekonomski problemi
10
2,02%
tjel. bol. ili invalid.
128
25,91%
gubitak bl. osobe
15
3,04%
školski neuspjeh
3
0,61%
duševna bolest
115
23,28%
strah pred kaznenim postupkom zbog počinjenja kaznenog djela
1
0,20%
staračka besperspektivnost
9
1,82%
nepoznato
174
35,22%
UKUPNO
494
100,00%
30
Najveći dio samoubojstava počinjenih vješanjem izvršen je u gospodarskim
objektima (40,03) ili kućama (36,97%), samoubojstva vatrenim oružjem u pravilu se
izvršavaju u kući odnosno stanu (64,10%), ekslozivna sredstva se koriste izvan kuće,
ali obično u blizini kuće (66,67%), utapanja se iz razumljivih razloga vrše izvan
objekta stanovanja. Samoubojstva trovanjem, ali i pištoljem za svinje najčešže su bila
izršena u kući ili stanu (80%) (sl.10).
Tablica 10. Prikaz odnosa mjesta i načina izvršenja samoubojstva
vješanje
kuća
36,97%
okolica kuće
8,48%
gospodarski objekti 43,03%
ostalo
11,52%
100,00%
vatreno eksplozivno
oružje
sredstvo
64,10%
22,22%
10,26%
66,67%
7,69%
0,00%
17,95%
11,11%
100,00%
100,00%
hladno
strujni pištolj za
utapanje trovanje
ostalo
oružje
udar
svinje
40,00% 0,00% 80,00% 0,00% 80,00% 33,33%
0,00% 82,35% 0,00% 0,00%
0,00% 0,00%
0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 20,00% 0,00%
60,00% 17,65% 20,00% 0,00%
0,00% 66,67%
100,00% 100,00% 100,00% 0,00% 100,00% 100,00%
Vješanje, kao način izvršenja suicida najčešće biraju poljoprivrednici
(32,73%), zatim radnici (26,67%) te umirovljenici (24,24%). Vatreno oružje najčešće
koriste osobe u radnom odnosu (48,72%), isto tako i eksplozivna sredstva (22,22%).
Za samoubojstvo hladnim oružjem u ispitivanom razdoblju su se odlučivali samo
umirovljenici. Utapanja je bilo najviše meñu kućanicama. Za uporabu otrova u svrhu
suicida se gotovo u istom postotku odlučuju osobe u radnom odnosu (36,36%) kao i
kućanice (44,45%), znatno češće od umirovljenika i poljoprivrednika. Dio
samoubojstava je počinjen strujnim udarom, pištoljem za svinje, skokom pod vlak itd.,
ali se radi o malom broju, svakako nedovoljnim za postavljanje nekih zaključaka (str.
11).
31
Tablica 11. Prikaz odnosa zanimanja i načina izvršenja samoubojstva
zanimanje
vješanje
vatreno eksplozivno hladno
strujni pištolj za
utapanje trovanje
ostalo
oružje sredstvo oružje
udar
svinje
poljoprivrednik
u radnom odnosu
umirovljenik
učenik/student
domačica
ukupno
32,73%
26,67%
24,24%
2,42%
13,94%
100,00%
17,95%
48,72%
17,95%
15,38%
0,00%
100,00%
22,22% 0,00% 10,00% 9,09% 100,00% 0,00% 0,00%
66,67% 0,00% 10,00% 36,36% 0,00% 100,00% 40,00%
11,11% 100,00% 20,00% 9,09% 0,00% 0,00% 20,00%
0,00% 0,00%
0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 20,00%
0,00% 0,00% 60,00% 45,45% 0,00% 0,00% 20,00%
100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00% 100,00%100,00%
Obiteljski problemi kao motiv samoubojstva javljaju se najviše u skupini mladih
ljudi dobi 26-35 godina (30,76%), te u periodu involucije, u dobi 51-60 god. (30,77%).
Ljubavni problemi javljaju se isključivo u dobnoj skupini do 25 godina. Ekonomski
problemi dominiraju u dobi 36 do 55 godina. Problem tjelesni bolesti javlja se iza
tridesete godine, najizraženiji je u dobi 55 do 65 godina. Gubitak voljene osobe kao
motiv suicida susrećemo iza 56. godine, a prisutan je i u kasnijim razdobljima života.
Problem školskog neuspjeha kao motiva suicida prestaje iza dvadesete godine.
Alkoholizam se kao motiv suicida javlja iza 26. godine, a prisutan je u svim dobnim
skupinama iza 36. godine. Duševna bolest ja kao motiv suicida prisutna već iza
dvadesete godine života, nešto izrazitije u dobi 46-65 godina. Iza sedamdesete
godine javljaju se i specifični problemi starosti. Na koncu ističem velik broj nepoznatih
motiva samoubojstava, posebno u dpbnim skupinama starijih i starih osoba (tablica
12).
32
Tablica 12. Prikaz odnosa dobi i vjerojatnog motiva samoubojstva
godina
>15
16-20
21-25
26-30
31-35
36-40
41-45
46-50
51-55
56-60
61-65
66-70
71-75
76-80
81-85
86-90
ukupno
gubitak
obiteljski ljubavni ekonomskitjelesna
školski
duševnaproblemi
voljene
alkoholizam
nepoznato
problemi problemi problemi bolest
neuspjeh
bolest starosti
osobe
0,00%
25,00%
0,00%
0,00%
0,00%
50,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
25,00%
0,00%
0,00%
0,00%
50,00%
0,00%
0,00%
0,00%
2,88%
0,00%
50,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
5,56%
0,00%
4,81%
15,38%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
6,90%
0,00%
0,00%
8,65%
15,38%
0,00%
0,00%
7,55%
0,00%
0,00%
0,00%
8,33%
0,00%
3,85%
15,38%
0,00%
20,00%
5,66%
0,00%
0,00%
3,45%
2,78%
0,00%
5,77%
0,00%
0,00%
40,00%
1,89%
0,00%
0,00%
3,45%
2,78%
0,00%
4,81%
7,69%
0,00%
20,00%
3,77%
0,00%
0,00%
3,45%
16,67%
0,00%
4,81%
7,69%
0,00%
20,00%
9,43%
0,00%
0,00%
13,79%
11,11%
0,00%
9,62%
23,08%
0,00%
0,00%
13,21%
40,00%
0,00%
27,59%
11,11%
0,00%
9,62%
0,00%
0,00%
0,00%
20,75%
0,00%
0,00%
17,24%
13,89%
0,00%
11,54%
7,69%
0,00%
0,00%
7,55%
20,00%
0,00%
10,34%
5,56%
0,00%
13,46%
0,00%
0,00%
0,00%
13,21%
0,00%
0,00%
10,34%
13,89%
40,00%
7,69%
0,00%
0,00%
0,00%
11,32%
20,00%
0,00%
3,45%
2,78%
0,00%
3,85%
7,69%
0,00%
0,00%
1,89%
20,00%
0,00%
0,00%
5,56%
0,00%
5,77%
0,00%
0,00%
0,00%
3,77%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
60,00%
0,96%
100,00%
100,00%
100,00%
100,00%
100,00%
100,00%
100,00%
100,00%
100,00% 100,00%
1,92%
33
Psihijatrijski liječene osobe učinile su u prijeratnom i poratnom razdoblju 59
samoubojstava, što predstavlja 21,87% samoubojstava učinjenih u tom razdoblju.
Ukupni odnos samoubojstava muškaraca spram žena u skupini psihijatrijski liječenih
osoba je 2,93:1. Znakovito je da je taj omjer prije rata bio 1,78:1, a poslije rata 4,66:1
(tablica 14).
Tablica 14. Prikaz samoubojstava psihijatrijski liječenih ispitanika prema
spolu
spol
muški
ženski
ukupno
88.-90.
16
9
25
96.-98.
64,00%
36,00%
100,00%
28
6
34
ukupno
82,35%
17,65%
100,00%
44
15
59
74,58%
25,42%
100,00%
U poratnom razdoblju zamječujemo izrazit porast samoubojstava u skupini
neoženjenih psihijatrijskih bolesnika (tbl.15.).
Tablica 15. Prikaz samoubojstava psihijatrijskih bolesnika prema bračnom
statusu
88-90
oženjen
neoženjen/neudana
udovac-ica
razveden-a
ukupno
20
0
2
3
25
80,00%
0,00%
8,00%
12,00%
100,00%
96-98
23
5
3
3
34
67,65%
14,71%
8,82%
8,82%
100,00%
ukupno
43
5
5
6
59
72,88%
8,47%
8,47%
10,17%
100,00%
34
I prije i poslije rata vidimo da većina psihijatrijskih bolesnika koji su počinili suicid
ima djecu. To je u skladu s informacijom o prastu fertilnosti psihijatrijskih bolesnika. S
druge strane očito da samo postojanja djece u životnoj anamnezi nije zaštitni faktor u
odnosu na suicid.
Tablica 16. Prikaz samoubojstava psihijatrijskih bolesnika u odnosu na
potomstvo
djeca
ima
nema
ukupno
88.-90.
24
1
25
96,00%
4,00%
100,00%
96.-98.
25
9
34
73,53%
26,47%
100,00%
ukupno
49
10
59
83,05%
16,95%
100,00%
Najveći broj samoubojstava meñu psihijatrijskim bolesnicima i prije i poslije
rata bio je u dobnoj skupini 51 do 60 godina, a zatim u susjednim dobnim skupinama
(deset godina stariji i deset godina mlañi) (tablica 17.).
Tablica 17. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema dobi
dob
>21
21-30
31-40
41-50
51-60
61-70
<70
ukupno
88.-90.
0
0
3
5
7
5
5
25
96.-98.
ukupno
0,00% 0
0,00% 0
0,00%
0,00% 2
5,88% 2
3,39%
12,00% 4
11,76% 7
11,86%
20,00% 4
11,76% 9
15,25%
28,00% 12
35,29% 19
32,20%
20,00% 9
26,47% 14
23,73%
20,00% 3
8,82% 8
13,56%
100,00% 34 100,00% 59 100,00%
35
U poratnom razdoblju u odnosu na prijeratno zamječujemo meñu
psihijatrijskim bolesnicima pad broja samoubojstava poljodjelaca i kućanica, a porast
samoubojstava radnika, umirovljenika, a posebno nezaposlenih i učenika (tablica
18.).
Tablica 18. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema zanimanju
zanimanje
radnik
poljodjelac
umirovljenik
kućanica
učenik
nezaposleni
ukupno
88.-90.
5
8
5
7
0
0
25
20,00%
32,00%
20,00%
28,00%
0,00%
0,00%
100,00%
96.-98.
11
6
10
3
1
3
34
32,35%
17,65%
29,41%
8,82%
2,94%
8,82%
100,00%
ukupno
16
14
15
10
1
3
59
27,12%
23,73%
25,42%
16,95%
1,69%
5,08%
100,00%
U cjelini gledano meñu psihijatrijskim bolesnicima najviše samoubojstava su
počinili bolesnici s dijagnozom alkoholizma (28,81%), zatim depresivnog sindroma
(25,42%). U poratnom razdoblju bilježimo pad broja samoubojstava u dijagnostičkim
skupinama poremećaja ličnosti, shizofrenije i depresije, a porast u skupinama
alkoholizma, psihoneuroza, a posebno demencije i mentalne insuficijencije, te PTSPa (tablica19.).
36
Tablica 19. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema dijagnozi
duševne bolesti
DIJAGNOZA
alk
por.ličnosti
borderline
psihioneuroza
sch
depresivni sindrom
demencija
mentalna insuf.
PTSD
ukupno
88.-90.
5
3
1
2
5
9
0
0
0
25
20,00%
12,00%
4,00%
8,00%
20,00%
36,00%
0,00%
0,00%
0,00%
100,00%
96.-98.
12
3
1
5
3
6
2
1
1
34
35,29%
8,82%
2,94%
14,71%
8,82%
17,65%
5,88%
2,94%
2,94%
100,00%
ukupno
17
6
2
7
8
15
2
1
1
59
28,81%
10,17%
3,39%
11,86%
13,56%
25,42%
3,39%
1,69%
1,69%
100,00%
Ukupni odnos psihijatrijskih bolesnika s tejelesnom bolešću spram bolesnika
bez tjelesne bolesti, koji su počinili suicid, je 1:5. No, u poratnom razdoblju
zamječujemo porast broja samoubojstava meñu psihijatrijskim bolesnicima s
tjelesnom bolešću (tablica 20.).
Tablica 20. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema tjelesnim
bolestima
tjelesna bolest
da
ne
ukupno
88.-90.
3
22
25
12,00%
88,00%
100,00%
96.-98.
7
27
34
20,59%
79,41%
100,00%
ukupno
10
49
59
16,95%
83,05%
100,00%
37
Čak 13,56% psihijatrijskih bolesnika koji su počinili suicid tijekom bolesti nisu
nijednom ambulantno posjetili psihijatra, 67,80% bolesnika je u prosjeku obavilo
jedan (ili manje, ali više od nijednog) kontrolni pregled godišnje, a nijedan bolesnik
nije obavio više od 5 godišnjih kontrola. Zanimljivo da se u poratnom razdoblju
samnjio broj suicida bolesnika koji nisu obavili niti jednu psihijatrijsku kontrolu, kao i
onih koji su obavili do jedne kontrole godišnje, na račun povećanja broja suicida
medu bolesnicima koji su učinili prosječno dvije do pet godišnjih kontrola (tablica 21.).
Tablica 21. Prikaz psihijatrijskih ispitanika prema intenzitetu ambulantih
kontrola tijekom bolesti
amb. kontrole u godini dana
0
1 ili manje
2 do 5
više od 5
88.-90.
4
18
3
0
25
16,00%
72,00%
12,00%
0,00%
100,00%
96.-98.
4
22
8
0
34
11,76%
64,71%
23,53%
0,00%
100,00%
ukupno
8
40
11
0
59
13,56%
67,80%
18,64%
0,00%
100,00%
Gledano rezultate za oba analizirana perioda 3,39% bolesnika je u godini
suicida deset puta zatražilo pomoć psihijatra, a jednak postotak je zatražo pomć pet
puta u godini suicida. Čak 66% bolesnika uopće nije zatražilo pomoć psihijatra u
godini suicida. Oko 27% bolesnika konzultiralo je pred suicid psihijatra 1 do 4 puta. U
poratnom razdoblju se broj bolesnika koji se pred suicid nisu javili psihijatru povećao
za oko 10%. Smanjio se postotak bolesnika i po broju ostalih javljanja, osim u
skupini onih koji su se javili 4 puta, koji se povećao u odnosu na prijeratnu vrijednost
(tablica 22).
38
Tablica 22. Prikaz psihijatrijskih bolesnika prema intenzitetu ambulantnih
kontrola u godini izvršenja suicida
amb.kontrole
u godini
88.-90.
suicida
0
15
60,00%
1
3
12,00%
2
1
4,00%
3
1
4,00%
4
3
12,00%
5
1
4,00%
6
0
0,00%
7
0
0,00%
8
0
0,00%
9
0
0,00%
10
1
4,00%
ukupno
25 100,00%
96.-98.
24
2
1
4
1
1
0
0
0
0
1
34
70,59%
5,88%
2,94%
11,76%
2,94%
2,94%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
2,94%
100,00%
ukupno
39
5
2
5
4
2
0
0
0
0
2
59
66,10%
8,47%
3,39%
8,47%
6,78%
3,39%
0,00%
0,00%
0,00%
0,00%
3,39%
100,00%
Čak 52,54% psihijatrijskih bolesnika koji su počinili suicid imalo je tijekom
života samo jednu (28,81%) ili nijednu (23,73%) hospitalizaciju na psihijatrijskom
odjelu. Dvije hospitalizacije imalo je 15,25% bolesnika, a više od dvije hospitalizacije
32,20% ispitanika. Usporeñivanjem prijeratnih i poratnih rezultata ne nalazim
značajnih promjena, oko 68% ispitanika u oba razdoblja učinilo je suicid s manje od
tri psihijatrijske hospitalizacije u anamnezi (tablica 23).
39
Tablica 23. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema broju
psihijatrijskih hospitalizaciju
broj
hospitalizacija
0
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
više od 10
ukupno
88.-90.
6
6
5
2
0
2
0
0
0
2
1
1
25
24,00%
24,00%
20,00%
8,00%
0,00%
8,00%
0,00%
0,00%
0,00%
8,00%
4,00%
4,00%
100,00%
96.-98.
8
11
4
3
1
4
1
1
0
1
0
0
34
23,53%
32,35%
11,76%
8,82%
2,94%
11,76%
2,94%
2,94%
0,00%
2,94%
0,00%
0,00%
100,00%
ukupno
14
17
9
5
1
6
1
1
0
3
1
1
59
23,73%
28,81%
15,25%
8,47%
1,69%
10,17%
1,69%
1,69%
0,00%
5,08%
1,69%
1,69%
100,00%
U prijeratnom razdoblju je relativno veli postotak (40%) psihijatrijskih bolesnika
prije izvšenja suicida (tijekom godine u kojoj je izvršen suicid) bio psihijatrijski liječen,
u paratnom razdoblju je taj postotak manji (32,20%) (tablica 24).
40
Tablica 24. Prikaz psihijatrijski liječenih ispitanika prema broju
psihijatrijskih hospitalizacija u godini izvršenja suicida
hospitalizirani u godini
suicida
da
ne
ukupno
88.-90.
10
15
25
96.-98.
40,00%
60,00%
100,00%
9
25
34
ukupno
26,47%
73,53%
100,00%
19
40
59
32,20%
67,80%
100,00%
I u prijeratnom i poratnom razddoblju oko 30% psihijatrijskih bolesnika koji su
počinili suicid je već ranije pokušavalo izvršiti suicid (tablica 25.).
Tablica 25. Raniji pokušaji samoubojstva
raniji pokušaji suicida
88.-90.
da
8
32,00%
ne
17
68,00%
ukupno
25
100,00%
96.-98.
10
24
34
29,41%
70,59%
100,00%
ukupno
18
41
59
30,51%
69,49%
100,00%
Najveći broj samoubojstava psihijatrijskih bolesnika počinili su bolesnici koji
boluju više od 10 godina (52,54%), u prijeratnom razdoblju 36,00% bolesnika a u
poratnom čak 64,71%. Relativno velik broj samoubojstava počine i bolesnici koji su
liječeni manje od godinu dana (13,56%), što je bilo izraženije u prijeratnom razdoblju
(20,00%) no u poratnom (8,82%). Bolesnici liječeni 2 do 10 godina i prijeratnom
razdoblju su počinili 11,00% a u poratnom 26,47% samoubojstava. (tablica 26).
41
Tablica 26. Prikaz samoubojstava psihijatrijski liječenih ispitanika prema
ukupnom trajanju psihijatrijskog liječenja
trajanje bolesti u god.
88.-90.
do godine dana
5 20,00%
2
2 8,00%
3
1 4,00%
4
1 4,00%
5
0 0,00%
6
1 4,00%
7
1 4,00%
8
2 8,00%
9
2 8,00%
10
1 4,00%
više od 10 godina
9 36,00%
ukupno
25 100,00%
96.-98.
3
4
0
3
0
1
0
0
0
1
22
34
8,82%
11,76%
0,00%
8,82%
0,00%
2,94%
0,00%
0,00%
0,00%
2,94%
64,71%
100,00%
ukupno
8
6
1
4
0
2
1
2
2
2
31
59
13,56%
10,17%
1,69%
6,78%
0,00%
3,39%
1,69%
3,39%
3,39%
3,39%
52,54%
100,00%
U danu kada su razgovarali s psihijatrom ubilo se 1,69% psihijatrijskih
bolesnika (u prijeratnom razdoblju 4%, a u poratnom nijedan), u tjednu nakon
razgovora s psihijatrom takoñer 1,67% bolesnika (nijedan u prijeratnom razdoblju a
2,94% u poratnom). Ne u prvom tjednu, ali u tri naredna tjedna nakon psihijatrijskog
pregleda ubilo se10,17% bolesnika (12% u prijeratnom i 8,82% u poratnom
razdoblju). Kako odmiče vrijeme od posljednjeg kontakta s psihijatrom tako se
42
povećava postotak izvršenih suicida, ali ne s potpunom pravilnošću, tako da u
prijeratnom razdoblju imamo vrh samoubojstava u razdoblju izmeñu 31 i 100. dana
nakon psihijatrijskog pregleda a u poratnom izmeñu 101. i 1000. dana) (tablica 27.).
Tablica 27. Prikaz samoubojstava psihijatrijskih bolesnika prema periodu
proteklom od zadnjeg susreta s psihijatrom
dani
88.-90.
96.-98.
0
1
4,00%
0
0,00%
<7
0
0,00%
1
2,94%
8 - 31
3 12,00% 3
8,82%
31 - 100
8 32,00% 5 14,71%
101 - 1000 6 24,00% 15 44,12%
>1000
7 28,00% 10 29,41%
ukupno
25 100,00% 34 100,00%
ukupno
1
1
6
13
21
17
59
1,69%
1,69%
10,17%
22,03%
35,59%
28,81%
100,00%
43
RASPRAVA
Analizu samoubojstava u desetgodišnjem razdoblju pratile su izrazite teškoće
prikupljanja podataka. Podatke sam prikupljao više od 6 mjeseci, a pomagala su mi
dvojica kolega. Odobren mi je pristup podacima Općinskog suda u Bjelovaru,
Policijske uprave Bjelovarsko bilogorske, Registru bolesnika Odjela psihijatrije OB
Bjelovar, a izvode s traženim podacima sam dobio iz nekoliko matičnih ureda i
Policijske postaje u Garešnici. Uz sav opisani trud i pomoć nisam uspio prikupiti
apsolutno točne i kompletne podatke. U prijeratnom razdoblju (1988.-1990.) uspio
sam prikupiti kompletne podatke za 99 osoba, što u usporedbi s podacima g.
Turkovića znači da mi nedostaju podaci za 24 osobe. Za ratno razdoblje su podaci
bili identični, pa sam sve učinio da doñem do podataka o imenu i prezimenu
preostale 24 osobe, vjerujući u točnost podataka g. Turkovića , obzirom da ih je on
prikupljao u vrijeme svog službovanja, dakle upravo tijekom tih analiziranih godina.
On sam je imao evidentiran samo podatak o ukupnom broju samoubojstava, u
Policijskoj upravi su mi rekli da su podaci za to razdoblje vrlo neprecizni, zbog
odnosa ranije vlasti prema takvim podacima, ali dijelom i zbog ratnih zbivanja tijekom
kojih je dio tih podataka izgubljen. U Sudskoj arhivi više nisu imali pohranjene te
podatke, uz to se zgrada Općinskog suda obnavljala pa je arhiva bila pretrpana. Ni
uz najbolju volju nisu mi mogli pomoći u Zavodu za javno zdravstvo niti u županijskoj
službi za statistiku. Dio podataka sam prikupio u područnim Matičnim uredima, pa
sam tako došao do kompletiranja podataka za 99 samoubojstava počinjenih u
prijeratnom razdoblju. Što zapravo želim reći? Nemoguće je kvalitetno pratiti podatke
o kretanju stope samoubojstava bez organiziranja službe koja će redovno prikupljati i
obrañivati takve podatke, adekvatno ih pohranjivati, te komparirati s podacima iz
44
ranijih i narednih godina. Iako sada niz službi prati takve podatke osoblje u tim
službama nema psihijatrijsku edukaciju, pa problemu samoubojstva prilazi na
specifičan način i motiv determiniram zahtjevom vlastite profesije. Sudsko osoblje i
osoblje MUP-a prvenstveno brine razlučivanje pravog samoubojstva od prikrivenog
ubojstva. Ako želimo ostvariti mogućnost medicinskog praćenja problema
samoubojstva trebalo bi oganizirati voñenje registra samoubojstava poput registara
duševnih bolesnika, uz definiranje svih parametara koje želimo pratiti, kao i suradne
službe i način komuniciranja meñu njima. Slične probleme pri prikupljanju podataka
navode i drugi autori 40.
Porast stope samoubojstava u posljednjih deset godina vidljiv je iz tablice 1. i slike
1. Krizna stanja u društvu prati porast stope samoubojstava
41,42,
ali su za ratno
razdoblje podaci raznih autora oprečni. Teška ratna stradanja, brojne nasilne
separacije i ponavljane traume, objašnjavaju porast broja smoubojstava 43,44,45,46,47,48.
Nepromijenjeni broj samoubojstava49 ili čak njihov pad objašnjavaju se boljom
grupnom kohezijom, kolektivnim žalovanjem, ali i zamjenom otvorenog samoubojstva
suicidalnim ponašanjem u borbi, čime se svojevoljno izazove smrt koja u završnici
ipak dolazi od strane druge osobe50.
Viša stopa samoubojstava na području Grubišnog Polja i Daruvara može se
povezati s njihovom neposrednom izloženošću ratnim djelovanjima tijekom rata, ali i
većom miješanošću stanovništva, velikim ratnim i poratnim migracijama stanovništva,
te posljedičnim prisilnim suživotom nedavnih neprijatelja 51.
Dominacija vješanja kao najčešćeg sredstva izvršenja samoubojstva proizlazi iz
visoke sigurnosti smrtnog ishoda, ali i njegove relativne tehničke jednostavnosti. Rat
je izmeñu ostalog rezultirao porastom broja samoubojstava učinjenih vatrenim
oružjem (hi kvadrat prijeratno/ratno razdoblje = 2,12), što se održalo u manjoj mjerimi
45
u poratnom razdoblju (hi kvadrat prijeratno/poratno razdoblje = 0,32). Porast
samoubojstava rasprskavajućim sredstvima je matematički nemjerljiv jer prije rata
nisu zabilježena samoubojstva vršena na taj način. Veći broj samoubojstava
počinjenih hladnim oružjem u ratnom i poratnom razdoblju objašnjavam porastom
brutalnog nasilja koje je barem putem informacija dospjelo u život svakog pojedinca u
Hrvatskoj, a na žalost, kod velikog broja ljudi i neposrednim iskustvom ratovanja,
progonstva, ranjavanja, zatočeništva ili brige oko najmilijih koji su neposredno
stradavali. Dostupnost i pouzdanost nekog sredstva determinira njegov prioritet pri
izboru načina izvršenja suicida52.
Proljeće i rano ljeto uvijek su predstavljali špicu godišnje stope samoubojstava53, ali
se poratnom razdoblje značajno razlikuje po najvišoj stopi samoubojstava u rujnu (t
test prijeratno/poratno razdoblje = 2,24; ratno/poratno razdoblje = 3,35). Ta
signifikantna razlika ne može biti slučajna, povezujem je s ratnim tragedijama koje su
se na području županije zbivale upravo u rujnu. Mislim na užasnu smrt 17-orice
branitelja u Kusonjama, pa ponovnoj tragediji pri eksploziji nagazne mine na
svečanosti polaganja vijenca poginulim braniteljima na tom istom mjestu u
Kusonjama, napad iz vojarne na grad Bjelovar 29. rujna…. Potvrda toj pretpostavci
je i zapažanje iz kliničkog rada o većem broju pogoršanja kronične psihopatologije
ratnih veterana početkom jeseni.
Petak i ponedjeljak možemo doživjeti kao početak i kraj vikenda, dijela tjedna
kada smo posvećeni sami sebi, obitelji, razonodi…Nestaju vanjski formalni okviri u
obliku obveze radnog mjesta i komunikacije koju ona nameće ili osigurava.
Suočavamo se sami sa sobom, obiteljskom komunikacijom, skladom i mirom koji
nam donosi, ili pak s potpunim krahom obiteljskih komunikacija i gubitkom tog za
mnoge osobe temeljnog životnog oslonca. Nije toliko važan dan sam po sebi, kao
46
ponedjeljak ili petak, već uobičajena socijalna dinamika koja ga odlikuje. Ponedjeljak
bi mogao biti još dramatičniji od petka i zbog činjenice da razočarenje osobnim
životom, partnerom, obiteljskim životom, prijateljima, radnim mjestom, zajednicom,
slabe motiv za daljnje ustrajanje u naporima koji odlikuju radni tjedan, pogotovo u
uvjetima kada i sam rad postaje nesiguran kako u svojoj organiziranosti tako i
financijskoj isplativosti.
Najveći broj samoubojstava bilježimo tijekom dana, izmeñu 8 i 18 sati, a razlike
izmeñu analiziranih razdoblja ne pokazuju značajnost. Logično bi bilo očekivati veću
stopu samoubojstava u ranijim jutarnjim satima, izmeñu ponoći i jutra, kada čovjek
ostaje sam sa sobom, prepušten sebi, vlastitim mislima i razočarenjima, a niotkuda
pomoći, podrške… Da li smo toliko otuñeni da je u opisanom pogledu dan postao
noć, pa je i usred dana teško naći osobu "kojoj je stalo", koja želi saslušati, utješiti,
razumjeti, podržati, ohrabriti…
Najviše samoubojstava nalazimo u dobnoj skupini 61 do 65 godina. Pad
samoubojstava u dobnim skupinama starijim od 65 godina lako objašnjavamo
činjenicom sve veće zastupljenosti prirodne smrti pa nema potrebe za nasilnim
izazivanjem vlastite smrti. U literaturi nailazimo na standardna objašnjenja visoke
suicidalnosti starijih pacijenata: gubitak posla ili pak prestiža na radnom mjestu,
odlazak djece iz obitelji, bolest bračnog partnera, vlastita bolest itd54,55…, a ti su
dogañaji očito zastupljenija više u starijoj no mlañoj dobi. Zato me posebno zanimao
eventualni porast broja samoubojstava u mlañim dobnim skupinama u ratnom i
poratnom razdoblju. Navodeći moguće motive samoubojstva u srednjim i mlañim
dobnim skupinama autori govore o krizi srednjih godina56, dok se kod adolescenata
govori o zlostavljanju u primarnoj obitelji, roditeljskoj neslozi, raspadu roditeljskog
braka, sklapanju novog braka roditelja, alkoholizmu i drugim ovisnostima jednog ili
47
oba roditelja, pokušaju suicida jednog od roditelja…57,58,59,60,61,62,63. Svaka dob nosi
neke svoje osobitosti, pa mada bi se većinom rado vratili u godine adolescencije
očito je ta dob intenzivnog emocionalnog sazrijevanja odlikovana i visokom
ranjivošću. Nešto veći broj samoubojstava mlañih od 16 godina u prijeratnom
razdoblju u odnosu na ratno i poratno nema statističku značajnost (t test
prijeratno/ratno razdoblje = 0,48; prijeratno/poratno = 0,45), ali u skupini 16-20
godišnjaka prije rata nije zabilježeno nijedno samoubojstvo pa 9 samoubojstava u
ratnom i 5 u poratnom razdoblju predstavljaju upadne brojke. Slično zapažanje
dobijemo ako analiziramo samo maloljetnike ( tu uključena i samoubojstva mlañih od
15 godina), nalazima dva suicida u prijeratnom razdoblju, 7 u ratnom i 5 u poratnom.
Ovakav porast samoubojstava mladih zaslužuje posebnu pozornost. Potražimo
moguća obrazloženja. Govorimo o generaciji mladih ljudi čiju su očevi proveli pet
godina po ratištima, a oni su odrastali uz više ili manje preplašene majke, dijeleći s
njima isti strah.. Mnogi su bili izloženi bar privremenim separacijama i od majki,
smještajem kod rodbine izvan ratnog područja. Po završetka rata susreću se s
psihičkim problemima roditelja,a s njima dijele i aktualne socijalno ekonomske
probleme, kojima ubrzo uz problem roditeljske nezaposlenosti ili niskih primanja
dodaju isti vlastiti problem. Lako utvrdimo da se sabire nepovoljno djelovanje niza
nepovoljnih čimbenika, tešku emocionalnu traumu u djetinjstvu, ponavljane
separacije bar od jednog roditelja, emocionalne teškoće ratom traumatiziranog
roditelja, socijalno ekonomske teškoće roditelja ali i samih mladih ljudi u smislu
teškoća školovanja i zapošljavanja…Iako psihijatrija nije svemoguća i ne može
mijenjati realitet, može pomoći u prihvaćanju realiteta kakav je, otklanjanju
superponiranih konlikata i boljoj adaptaciji. Visok broj samoubojstava mladih
upozorava na senzibilitet skupine mladih ljuti koji su tijekom rata još bili djeca. Upravo
48
ta skupina bi mogla biti rizična i tijekom daljnjeg života. U ostalim dobnim skupinama
razlike su testirane t-testom, ali nijedna nema signifikantnu vrijednost.
Zanimljivo je i pitanje navodnog porasta ženskih samoubojstava u poratnom i
ratnom razdoblju. Studija pokazuje pad broja samoubojstava meñu ženama, takoñer
bez statističke značajnosti (hi kvadrat za razdoblje prijeratno/ratno = 1,22;
prijeratno/poratno = 1,89). Očito, ne da se ne radi o porastu broja samoubojstava
žena, dapače, broj samoubojstava žena u poratnom razdoblju je u padu. O toj temi
bih raspravljao u drugom dijelu, govoreći o samoubojstvima duševnih bolesnika.
Najviše samoubojstava se izvrši u kući, zatim gospodarskim objektima te na koncu
okolici kuće. Samoubojice svojim zadnjim činom ne štede ukućane, prema mjestu
izvršenja očito su svjesni da će ih pronaći ukućani. Kao da u tom trenutku nemaju
snage misliti na druge, misao o smrti dominira. Čovjek kojemu vlastiti život ništa ne
znači teško da može investirati u tuñe osjećaje i patnje. Teoretski, samoubojica u
konačnom smislu ubijajući sebe ubija druge, bar u onom smislu u kojem drugi postoje
koliko smo mi sposobni biti svjesni njihova postojanja i u njih investirati. U ratnom i
poratnom razdoblju dodatno se smanjuje broj osoba koje su odlučile suicid učiniti
dalje od svog doma. Rat nas je iscrpio i osiromašio, ne samo materijalno već i
emocionalno.
Razumljiv je visok postotak nepoznatih motiva samoubojstva. U biti svi motivi koje
navode razni autori samo su vjerojatni, dakle pretpostavljeni od strane okoline
64,65,66.
Bolest, tjelesna ili duševna, uvijek je značajan motiv samoubojstva. Narušava
našu sliku o nama samima, kako mi sami sebe doživljavamo ali i kako zamišljamo da
nas drugi doživljavaju. S druge strane i realno nam otežava život narušavajući radnu
sposobnost, ograničavajući moguće aktivnosti te približavajući ideju konačne
separacije. Gubitak obiteljske sigurnosti drugi je motiv po pretpostavljenoj učestalosti.
49
U prijeratnom razdoblju nalazimo značajno manje samoubojstava zbog obiteljskih
problema no u ratnom razdoblju (t = 2,64). Rat je razorio mnoge obitelji, u preostale
unio strah, nesigurnost, život s posljedicama psihičke ili fizičke traume…. Takve su
obitelji ranjive, još više djeca koja u njima odrastaju. Koliko će se takvih obitelji
oporaviti spontano, bez stručne pomoći? Koliko su uopće takve obitelji spremne
zatražiti i prihvatiti stručnu pomoć? U prilog pozitivnim odgovorima na ta pitanja
govori podatak da razlika izmeñu prijeratnog i poratnog broja samoubojstava kod
kojih je vjerojatan motiv obiteljskog poremećaj nije statistički značajna (t = 1,59).
Obzirom da smo prethodno utvrdili statističku značajnost razlike prijeratnog i ratnog
razdoblja po istom pitanju, moramo pretpostaviti da je došlo do djelomičnog oporavka
obiteljske patologije u poratnom razdoblju s posljedičnim rjeñim javljanjem obiteljske
patologije kao motiva samoubojstva. Ljubavni problemi nisu pokazali značajne
oscilacije u smislu značajnosti, tijekom analiziranih razdoblja. Razlika u broju
samoubojstava s vjerojatnim motivom tjelesne bolesti gotovo da doseže statističku
značajnost u ratnom razdoblju, u odnosu na prijeratno (t = 1,80), ali se u poratnom
periodu ta razlika potpuno gubi. Gubitak voljene osobe uopće ne susrećemo kao
motiv samoubojstva u prijeratnom razdoblju, a u ratnom i poratnom je prisutan, što
ukazuje na razliku ratnog i mirnodopskog gubitka, odnosno žalovanja. Ratni gubitak
je uvijek nasilan, iznenadan, i prije svega od strane druge osobe, drugog čovjeka…
Iz tih razloga se puno teže prorañuje no mirnodopski gubitak, pa i žalovanje u takvim
okolnostimaima svoje specifičnosti u odnosu na mirnodopski gubitak. Strah pred
sudskim postupkom bio je rezerviran samo za mirnodopske uvjete, ali mali broj
ispitanika iz te grupe ne dozvoljava nikakvo zaključivanje. U periodu rata ubojstvo
druge osobe postaje dozvoljen, gotovo poželjan čin. U miru je to najveći zločin. Što
se zbiva s čovjekom savješću, kako osoba nakon rata pronalazi mehanizme
50
ublažavanja vlastitih rana, jer povratkom mira vraćaju se i mirnodopski obrasci
razmišljanja, kako samoj osobi tako i njenoj okolini… No, skrenuo sam s teme u
užem smislu, htio sam reći da se u ratnim uvjetima zasigurno mijenjaju intrapsihičke
ljestvice odgovornosti, pa u uvjetima kada ubojstvo više nije najveći zločin i druga
inače kažnjiva djela ne izgledaju tako "kažnjiva".. Škola kao motiv samoubojstva u
ratnom razdoblju gubi na značaju (t = 1,94), što je još izrazitije u poratnom razdoblju
(t = 2,45). Mislim da u ratu pada sposobnost i djece i roditelja da misle na školu.
Kada je sutra nedefiniran pojam, škola zapada u drugi plan. Znamo da školski
neuspjeh kao motiv samoubojstva uvije krije iza sebe duboku patologiju obitelji. Škola
samo predstavlja jedno od vidljivijih mjerila zrelosti obitelji, njene sposobnosti da svog
najmlañeg člana podrže u nastojanju da se što više osamostali i osposobi
školovanjem za daljnje osamostaljivanje.. U ratnom i poratnom razdoblju u odnosu
na prijeratno bilježimo značajan pad javljanja psihičke bolesti kao vjerojatnog motiva
samoubojstva (t = 2,44; odnosno 2,54). Susrećemo se s mišljenjem da u ratnom i
poratnom razdoblju raste broj duševnih poremećaja i bolesti, a sada smo utvrdili u
tom istom razdoblju pad broja samoubojstava motiviranih duševnom bolešću? Kako
objasniti taj očiti nesklad? Da li cijelo društvo potreseno ratnom traumom mijenja
kriterije duševne bolesti i postaje tolerantnije prema duševnom bolesniku? Da li se
pomiče granica društveno prihvatljivog i neprihvatljivog, zdravog i bolesnog
ponašanja? Vjerujem da rat i poratna kriza rezultiraju porastom duševnih bolesti ali
da pada sposobnost zajednice da adekvatno prepoznaje duševno bolesno ponašanje
i reagira upućivanjem oboljelog na liječenje prije ispoljavanja dramatičnih simptoma
poremećaja. Na koncu potvrdimo da u poratnom razdoblju doista imamo porast
broja samoubojstava s motivom "problemi u staračkoj dobi" ali razlika nije
signifikantna u odnosu na prijeratno razdoblje ( t = 0,95).
51
Prelazimo na temu meñuodnosa načina i mjesta izvršenja samoubojstva. Vješanja
se najčešće izvršavaju u gospodarskim objektima, vjerojatno iz tehničkih razloga.
Samoubojstva vatrenim oružjem se obično izvršavaju u kući, jer ne ugrožavaju
okolinu koliko samoubojstva eksplozivnim sredstvima, koja se zbog toga izvršavaju
izvan kuće. Izuzev samoubojstava izvršenih utapanjem i eksplozivnim sredstvima,
samoubojice posljednji čin najčešće izvršavaju u svom domu ili njegovoj blizini.
Zatvorenost doma onemogućava uplitanje okoline te time povećava sigurnost
uspješnog izvršenja suicida. Ostaje i misao o užasu koji ukućani dožive pri susretu s
pokojnikom i vjerojatni osjećaj krivnje koji im se nameće.
Poljoprivrednici samoubojstva najčešće izvršavaju vješanjem , a osobe u radnom
odnosu vatrenim oružjem i eksplozivnim sredstvima. Da li to znači da je oružje u
gradskim sredinama dostupnije no na selu, te da zbog veće dostupnosti prevladava
takav oblik samoubojstva? Da li možemo govoriti o tradicionalnoj sklonosti odreñenih
sredina odreñenom načinu izvršenja suicida? Skloniji sam vjerovati u značaj
dostupnosti pojedinog sredstva vršenja samoubojstva, prizivajući u sjećanje vrlo
okrutne načine samoubojstva (vješanje lancem) i ne nalazeći razumno objašnjenje
zašto bi si čovjek u tim posljednjim trenucima nanosio toliko bola ukoliko ga može
izbjeći. Kućanice u visokom postotku samoubojstvo izvršavaju utapanjem, zatim
trovanjem te na koncu vješanjem. Mala zastupljenost samoubojstava izvršenih
vatrenim oružjem i eksplozivnim sredstvima kod kućanica može se objasniti težom
dostupnosti vatrenom oružju kao i manjoj vještini rukovanja oružjem, u odnosu na
muškarce. Ističem visok postotak samoubojstava počinjenih vatrenim oružjem meñu
učenicima i studentima. Obzirom da maloljetne osobe ne mogu legalno posjedovati
oružje većina ovih samoubojstava je izvršena oružjem u vlasništvu njihovih roditelja.
52
Pogledajmo odnos dobi i vjerojatnog motiva samoubojstva. Mlade ljude muče
ljubavni problemi, a zanimljivo da se porastom dobi nesretna ljubav kao motiv
samoubojstva gubi. Zbog čega mlada osoba separaciju od ljubavnog objekta
doživljava daleko tragičnije no deset godina kasnije? Izgleda da već formirane osobe,
stabilnog osnovnog i spolnog identiteta, ljubavni neuspjeh lakše obrade od
adolescenata. Isto tako problem školskog neuspjeha kao motiva samoubojstva se
javlja isključivo u adolescentnoj dobi. Obiteljski problemi kao motiv samoubojstava su
značajno zastupljeni u ranim tridesetim godinama, kada se u pravilu formiraju vlastite
obitelji, te u involutivnom periodu, kada je obitelj opet izložena značajnim
promjenama (promjena radnog i zdravstvenog statusa roditeljskog dijela obitelji,
odlazak djece iz obitelji…). Kod osoba srednje dobi dominiraju ekonosmki problemi,
vjerojatno u skladu s ambicioznošću i radnim uspjesima koji karakteriziraju tu dob.
Starenjem raste broj samoubojstava zbog tjelesnih bolesti. Alkoholizam se kao motiv
samoubojstva javlja već iza 26. godine, ali je njegova zastupljenost izraženija iza 36.
godine. Alkoholizam je bolest, ima svoj tijek i vremenski period potreban za razvoj
ovisnosti s pratećim propadanjem obitelji i radne sposobnosti. U pogledu odnosa
duševnih bolesti i samoubojstva posebno je osjetljiva involutivna dob. Involuciju
karakterizira javljanje novih duševnih poremećaja, npr. involutivnih depresija i
presenilnih demencija, ali i pogoršanje ranije postojećih duševnih bolesti.
Slijedi posebna obrada samoubojstava psihijatrijskih bolesnika te komparacija
prijeratnog i poratnog razdoblja. Os ukupno 256 osoba koji su počinili suicid u tih šest
analiziranih godina i za koje sam imao kompletne podatke manje od jedne četvrtine
(23,44%) je psihijatrijski liječeno. U poratnom razdoblju bilježimo blagi pad broja
samoubojstava duševno bolesnih osoba, bez statističke značajnosti (hi kvadrat =
0,48). Time ne možemo potvrditi navode o porastu broja samoubojstava osoba s
53
psihičkim smetnjama u poratnom razdoblju (uključujući PTSP). Nema statistički
značajne razlike u promjeni broja samoubojstava po spolu (hi kvadrat = 1,68).
U skupini neoženjenih psihijatrijskih bolesnika nalazimo dramatičan skok
samoubojstava u poratnom razdoblju (nijedno prije rata, a 14,71% poratnih
samoubojstava). Duševni bolesnici često ostaju bez podrške obitelji, ali izgleda da su
u kriznim stanjima zaštićeniji oni koji u životnoj povijesti imaju iskustvo bračne
zajednice (razvedeni) od onih koji nikada nisu uspjeli formirati vlastitu obitelj.
Vjerujem da podatak ne ukazuje toliko na zaštitno djelovanje bračne zajednice koliko
na primarni dublji hendikep osoba koje nisu nikada uspjele uspostaviti nivo zrelosti
potreban za formiranje braka. Veći broj samoubojstava meñu duševnim bolesnicima
koji imaju djecu govori da djeca sama po sebi nisu protektivni faktor, posebno ne
kada odrastu i krenu vlastitim životnim putem. U praksi smo često svjedoci situacija
prilikom otpusta s bolničkog liječenja da odrasla djeca nerado dolaze po roditelja koji
je kronični duševni bolesnik. Poratni porast broja samoubojstava meñu duševnim
bolesnicima koji nemaju djecu, odnosno pad meñu onima koji imaju (hi kvadrat =
6,88), ipak ukazuje da su duševni bolesnici koji su se u ratno poratnim krizama imali
na koga osloniti učinili manje suicida u odnosu na ostale.
U poratnom razdoblju imamo dva samoubojstva prije tridesete godine, a nijedno u
toj dobi tijekom prijeratnog razdoblja. Zanimljivo da od sedam maloljetničkih
samoubojstava u analiziranom razdoblju nijedno nije počinila duševno bolesna
osoba. Samoubojstva mladih nije pratila psihijatrijska dijagnoza, ali očito ni javljanje
psihijatriju. Nameće se zaključak da se adolescenti pretežno ubijaju u kriznim
stanjima koje sami ne mogu adekvatno elaborirati, ali se ne mogu odlučiti ni za
traženje stručne pomoći. Samo traženje psihijatrijske pomoći i nije tako jednostavno,
pacijent se prvo mora javiti svom liječniku, ovaj indicira specijalistički pregled i daje
54
uputnicu, slijedi upis za psihijatrijski pregled i dogovor s administratorom oko termina.
Psihijatar neće odbiti pacijenta koji u stanju hitnoće doñe bez uputnice, ali se
relativno mali broj suicidalnih osoba odluči za takav nastup. Češće će okolina koja
zamijeti suicidalno ponašanje inicirati dolazak psihijatru. Bez obzira na način dolaska
psihijatru formalne prepreke oko ugovaranja pregleda nisu beznačajne, a osjetljivost
mladih i njihova tromost u spontanom traženju pomoći inicira razmišljanja o
organiziranju dostupnijih oblika psihijatrijske pomoći skupini mladih osoba.
Prateći dob i zanimanje duševnih bolesnika samoubojica očekivao sam samo
potvrdu podataka dobivenih u ukupnoj populaciji samoubojica, ali sam kod duševnih
bolesnika raspolagao kompletnijom dokumentacijom pa sam mogao pratiti
samoubojstva nezaposlenih osoba. Ovu skupinu karakteriziraju tri samoubojstva u
poratnom razdoblju i nijedno u prijeratnom. Ne možemo reći da su se ti ljudi ubili
upravo zbog nezaposlenosti jer porastom populacije nezaposlenih porast će i udio
samoubojica meñu njima, pogotovo što se ekonomski problemi kao vjerojatni motiv
samoubojstva u svim analiziranim razdobljima javljaju konstantnim postotkom od oko
2% samoubojstava. Meñu zanimanjima statističku značajnost pokazuje samo pad
broja samoubojstava kućanica (hi kvadrat = 5,29), što povezujem s već spominjanim
podatkom o padu broja samoubojstava žena u poratnom razdoblju. Već tijekom
ranog djetinjstva spolnom tipizacijom se uloga žene definira polivalentno, daleko šire
od ulog muškarca. Rezultat toga je da se u kasnijoj dobi žena može afirmirati na više
životnih područja uz adekvatnu socijalnu gratifikaciju. Ukoliko žena održava
domaćinstvo i brine se za troje malodobne djece, ona u potpunosti izvršava svoju
socijalnu ulogu. U istim okolnostima muškarac koji ostaje u kući s djecom dok
supruga odlazi na posao bit će ocijenjen upadnim, pa se ni sam neće definirati kao
"kućanik" već kao nezaposleni. Čak ni ne postoji paralelan izraz za muškarca
55
"kućanicu". Manji broj socijalnih uloga prihvatljivih muškarcima čini ih u uvjetima
socijalne krize ranjivijima67.
Sada slijedi analiza izuzetno zanimljivog poglavlja psihijatrijskih dijagnoza
počinioca suicida. Te dijagnoze nisu postavljane retrogradno, već su u gotovo
stopostotno verificirane od psihologa i psihijatra. Meñu duševnim bolesnicima najviše
samoubojstava su počinili pacijenti s dijagnozom alkoholizma (28,81%), zatim
depresivnog sindroma (25,42%), sch (13,56%), psihoneuroze (11,86%), te
poremećaja ličnosti (10,17%) pri čemu je borderline zbog svoje specifičnosti posebno
prikazan (3,39%). Usporeñujući prijeratno i poratno razdoblje nema statistički
značajnog pomaka niti u jednoj skupini, čak ni meñu alkoholičarima gdje je izgledalo
da će se najlakše potvrditi značajan poratni porast. Zanimljiv je pad poratnih
samoubojstava osoba liječenih pod dijagnozom depresivnog poremećaja, koji je
gotovo dosegnuo signifikantnu značajnost (hi kvadrat = 3,61). To je gotovo
neobjašnjivo, da uz opći dojam porasta alkoholizma i depresije u poratnom razdoblju
bilježimo ovakve rezultate. Jedina logična pretpostavka je da se ljudi manje javljaju
psihijatrima zbog svojih teškoća, lakše odlučuju na suicid, pa ih ne nalazimo u ovoj
skupini već u skupini tzv. "zdravih samoubojica". Vjerodostojan zaključak traži
epidemiološku analizu poratnog kretanja alkoholizma i depresivnog poremećaja na
području Županije. Samoubojstva dementnih bolesnika i jednog mentalno
retardiranost ukazuju na njihovu visoku vulnerabilnost, ali zbog malog broja ispitanika
ne mogu se statistički obraditi. Ističem da je meñu duševnim bolesnicima koji su
počinili suicid bila samo jedna osoba s verificiranom dijagnozom PTSD sindroma,
čime svakako ne pokušavam negirati činjenicu visoke suicidalnosti traumatiziranih
osoba68.
56
Pitanje samoubojstava psihijatrijski liječenih osoba s utvrñenim tjelesnim
invaliditetom bilo je zanimljiva pretpostavka kod početnog očekivanja većeg broja
ispitanika s dijagnozom PTSP-a, vezano uz pretpostavku da narušavanje tjelesnog
integriteta ne može ostaviti psihu intaktnom. Obzirom na samo jednog ispitanika s
navedenom dijagnozom pretpostavka je izgubila na značenju. Usporeñivanjem
prijeratne i poratne skupine psihijatrijski liječenih osoba s utvrñenim tjelesnim
invaliditetom nije nañena statistički značajna razlika (hi kvadrat = 0,27).
Čak 81,36 psihijatrijski liječenih ispitanika ostvarilo je prosječno jedan ili nijedan
psihijatrijski pregled tijekom svoje bolesti. Slab kontakt s terapeutom možemo
povezati s višom stopom samoubojstava u odnosu na ispitanike s većim brojem
kontrola. Veći broj suicida u poratnom razdoblju kod ispitanika s 2 i više kontrola
nema statističku značajnost (t test = 1,18). Ponovno ističem da nijedan psihijatrijski
bolesnik koji je počinio suicid nije imao više od 5 psihijatrijskih kontrola godišnje, što
govori u prilog iznesene tvrdnje o meñuodnosu rijetkih ambulantnih tretmana i
suicida.
Ako analiziramo samo godinu izvršenja suicida zamjećujemo da čak 66% ispitanika
nije zatražilo razgovor s psihijatrom tijekom te godine, a po tom se svojstvu ispitanici
obiju analiziranih skupina ne razlikuju (hi kvadrat = 0,33). Očekivao sam pad
psihijatrijskih kontrola u poratnom razdoblju što bi se moglo povezati s većom stopom
samoubojstava, ali niti ukupni rezultati (svi ispitanici s jednom i više kontrola) niti
pojedinačni (svaka skupina prema broju kontrola) nemaju statističku značajnost. Rat
nije utjecao na (ne)redovitost javljanja suicidalnih psihijatrijskih pacijentima njihovim
terapeutima, uz napomenu ta je postotak pacijenata koji zatraže pomoć pred
izvršenje suicida bio mali i prije rata (40%). Strana literatura takoñer ukazuje na
tromost suicidalnih osoba da zatraže pomoć, posebno psihijatrijsku 69,70.
57
Očekivao sam veći postotak samoubojstava kod kroničnih duševnih bolesnika,
pretpostavljajući da ih je iscrpila dugotrajna bolest, a učestale hospitalizacije
doživljavajući prediktorom nepovoljnog tijeka bolesti. Iznenadilo me da je preko
pedeset posto ispitanika imalo jednu ili nijednu psihijatrijsku hospitalizaciju tijekom
života. Bolesnici kod kojih je liječenje tek započeto su uplašeni, zbunjeni, osjećaju se
izgubljenim, na teret svojim bližnjima, nemaju još razvijen transfer s terapeutom,
gube ranije životne obrasce i socijalne oslonce. U prilog takvom razmišljanju govore i
podaci iz iz tablice 26. Već na prvi pogled zamjećujemo da preko 52%
samoubojstava čine psihijatrijski bolesnici koji boluju deset i više godina, ali i da je
nešto više od 23% samoubojstava počinjeno u prve dvije godine bolesti. Ako sada
usporedimo dobivene podatke zaključujemo da su suicidalno rizični duševni bolesnici
u početku bolesti, kada bolest onemogućava nastavak dotadašnjeg načina života a
još nije uspostavljen stabilan odnos s terapeutom, pa bolesnik ne prihvaća niti svoju
bolest niti terapeuta, izbjegavajući kontakte s psihijatrom, a pogotovo hospitalna
liječenja. Svakako su rizični i kronični duševni bolesnici, liječeni više od deset godina,
ali koji takoñer nemaju velik broj hospitalizacija. Usprkos dugom bolesničkom stažu
neredoviti su u ambulantnom liječenju i imaju relativno mali broj psihijatrijskih
hospitalizacija. Kao da time poručuju vlastito nevjerovanje u mogućnost pomoći i
značaja psihijatrijske podrške. Za obje skupine hospitalizacija nije adekvatno
rješenje, prednost ima dobro organizirana i pristupačna vanbolnička psihijatrijska
zaštita71,72. Izrazit porast samoubojstava meñu kroničnim duševnim bolesnicima s
više od deset godina psihijatrijskog liječenja u poratnom razdoblju pokazuje
statističku značajnost (t =2,27). Asocijacije mi idu od visoke vulnerabilnosti duševnih
bolesnika i niskog socijalnog kapaciteta u uvjetima poratne krize, do nemogućnosti
psihijatrijske službe da kompenzira aktualne poratne traume.
58
Samo 32,2% psihijatrijskih bolesnika realiziralo je psihijatrijsku hospitalizaciju u
godini suicida. Slab suradnja pacijenta u terapijskom procesu praćena je višom
stopom samoubojstava. Iako vidljiv, pad hospitalizacija psihijatrijskih bolesnika u
godini izvršenja suicida u poratnom razdoblju nije statistički značajno niži no u
prijeratnom razdoblju (hi kvadrat = 1,91).
Visok postotak ispitanika pokušavao je izvršiti suicid i prije sadašnjeg, uspjelog
pokušaja, čak 30,51%. Laičko vjerovanje po kojem se "ne ubija onaj tko prijeti" očito
nema osnovu. Svaki pokušaj suicida treba ozbiljno shvatiti73, a anamnezu nadopuniti
ovdje već spominjanim čimbenicima koji ukazuju na viši rizik samoubojstva, te prema
tako dobivenim informacijama odrediti terapijski pristup i stav.
Razmotrimo sada odnos posljednjeg susreta s psihijatrom i vremena izvršenja
suicida. Mali postotak bolesnika, konkretno samo dva pacijenta, izvršili su suicid u
tjednu susreta s psihijatrom. Od ta dva pacijenta jedan je iniciranu hospitalizaciju
izbjegao bijegom iz psihijatrijske ambulante. Broj suicida raste tijekom narednih
mjesec dana, a takav se trend nastavlja i dalje. Gotovo da bismo mogli reći da je sve
veći broj počinioca suicida što je dulji vremenski period protekao od zadnjeg
terapijskog susreta. Prema promatranom svojstvu se ispitanici ne razlikuju u
prijeratnom i poratnom razdoblju.
59
ZAKLJUČAK
Neorganizirano prikupljanje i praćenje podataka o samoubojstvima na području
naše županije rezultira teškoćama analize suicida u proteklom desetogodišnjem
razdoblju, a raniji period je nemoguće adekvatno obraditi. Psihijatrima i medicinarima
zanimljivi podaci ne poklapaju se s interesom suda i MUP-a, te je potrebno
organizirati praćenje podataka o suicidima unutar zdravstvene službe ili u suradnji s
zdravstvenom službom. Porast samoubojstava u poratnom razdoblju povezujem s
poratnom krizom društva. Viša stopa samoubojstava na područja Grubišnog Polja i
Daruvara rezultat je neposredne izloženosti neprijateljskim djelovanjima, mješovitog
nacionalnog sastava stanovništva i s tim povezane velike ratno-poratne migracije te
izrazitih ekonomskih teškoća. Dostupnost eksplozivnog i vatrenog naoružanja
rezultirala je porastom broja samoubojstva učinjenih tim sredstvima. Veću stopu
samoubojstava početkom jeseni u poratnom razdoblju objašnjavam najtežim ratnim
traumama koje su se na našem području desile upravo početkom jeseni. Ponedjeljak
predstavlja početak radnog tjedna, koji nezaposlenima ili onima koji rade a ipak ne
primaju plaću ne donosi ništa novo no temu činjenicu da se i dalje nalaze na rubu
egzistencije. Tijekom rata, a ni u poratnom razdoblju nije došlo do statistički značajne
promjena dobi dana izvršenja suicida, isto tako nije došlo do signifikantnih promjena
u dobnim skupinama samoubojica, osim dobne skupine 16-20 godina. U toj dobnoj
skupini prije rata nije zabilježeno nijedno samoubojstvo pa 9 samoubojstava u ratnom
i 5 u poratnom razdoblju predstavljaju upadne brojke. Gledajući izdvojeno
maloljetnike, pri čemu ističem da su tu uključena i samoubojstva mlañih od 15
godina, nalazima dva suicida u prijeratnom razdoblju, 7 u ratnom i 5 u poratnom.
Porast samoubojstava mladih povezujem s emocionalnim traumama koje su kao
60
djeca doživjeli tijekom rata (posredno ili neposredno, preko roditelja), ratno-poratnim
poremećajem obiteljske ravnoteže, te teškoće adaptacije mladih na aktualne
socijalno-ekonomske teškoće zajednice. Njihova mladost i izdvojenost kao jedine
skupine s evidentnim skokom samoubojstava u ratno-poratnom razdoblju indicira
posebnu pažnju psihijatrijske službe. Žene se i dalje ubijaju manje od muškaraca,
što objašnjavam većom polivalentnošću socijalnih uloga žena u odnosu na
muškarca. Samoubojice se najčešće ubijaju u osami kuće ili njenoj bližoj okolici, a
porast samoubojstava eksplozivnim sredstvima u ratnom i poratnom razdoblju nije to
značajno promijenio. Pitanje procjene motiva samoubojstva povezujem s problemom
empatijjskog doživljaja, projekcijama interpretatora, te realnim ograničenjima
oskudnih informacija. Najčešći vjerojatni motivi su bolest i poremećaj obiteljskih
odnosa. Rat se neminovno odrazio na jedno i drugo, značajnim porastom broja
samoubojstava motivirana obiteljskom patologijom, iznenañujuće konstantnom
razinom samoubojstava motiviranih tjelesnom bolešću odnosno invaliditetom, te
takoñer iznenañujućim padom broja samoubojstava motivaciono povezanih s
duševnim poremećajem. Hipoteza je da poratno društvo dodatno traumatizirano
ekonomskim problemima gubi kriterij zdravlja definiranog poimanjem ekonomski
razvijenog i stabilnog društva, a u tom neprimjetnom redefiniranju pojma zdravlja
prvo što stradava je društveni doživljaj duševnog zdravlja pojedinca. Dodajmo tome
značajno rjeñe javljanje školskih problema kao motiva samoubojstva u poratnom
razdoblju, pa ćemo se naći pred dilemom da ili povjerujemo u kvalitetni preporod
školskog sustava koji bolje prihvaća ranjivog pojedinca, ili prihvatimo jednostavniju i
vjerojatniju činjenicu pada značaja školske edukacije za život mlade osobe, što uz
ovu pozitivnu statističku posljedicu ima i niz nepovljnih socijalnih reperkusija.
Ocjenjujući odnos mjesta i načina izvršenja samoubojstva vidimo da se vješanja
61
najčešće izvršavaju u gospodarskim objektima, a utapanja i samoubojstva
eksplozivnim sredstvima izvan kuće i gospodarskih objekata, što je s aspekta
tehnike izvršenja suicida razumljivo. Ipak, s izuzetkom navedenog, samoubojice
najradije samoubojstva, bez obzira na metoda, najčešće izvršavaju u kući.
Spomenuo sam i pitanje posljednje poruke samoubojice ukućanima s kojima nije
mogao ostati u zajedničkom životu. U odnosu zanimanja i načina izvršenja
samoubojstva vidljivo je da su poljoprivrednici skloniji vješanju, a osobe u radnom
odnosu samoubojstvu vatrenim oružjem ili eksplozivnim sredstvima. Pokušao sam s
tom konstatacijom povezati pitanje o držanju legalnog i ilegalnog naoružanja u
gradskog i seoskog stanovništva. Kućanicama je vatreno oružje manje dostupno, pa
najčešće samoubojstvo izvršavaju utapanjem, trovanjem i vješanjem. Poseban
problem je dostupnost vatrenog oružja djeci i adolescentima. Gledajući odnos dobi i
vjerojatnog motiva našao sam da se ljubavni i školski problemi javljaju kao motiv
suicida samo kod mladih osoba, obiteljski problemi dominiraju u tridesetim godinama
(formiranje obitelji) i involutivnoj dobi (promjene radne sposobnosti i radne hijerarhije,
odlazak mladih iz obitelji, bolest partnera..). Ekonomski problemi dominiraju u
srednjoj životnoj dobi, ali se oni javljaju i kod starih osoba, mada su tamo utkani u
pojam "problemi starih osoba", te čine dio socio-ekonomskih, zdravstvenih i
emocionalnih problema starih ljudi. Alkoholizam, kao i ostale duševne bolesti, ima
svoj tijek, u skladu s kojim se javljaju i samoubojstva njime motivirana.
U drugom dijelu su obrañena samoubojstva psihijatrijski liječenih osoba,
komparirani su rezultati prijeratnog i poratnog razdoblja. Manje od četvrtine ispitanika
imalo je psihijatrijsku dijagnozu, a broj psihijatrijski liječenih samoubojica nije se
značajno mijenjao u poratnom razdoblju u odnosu na prijeratno. Neoženjeni duševni
bolesnici su u poratnom razdoblju pokazali značajan porast broja samoubojstava, što
62
ukazuje na njihovu osjetljivost, koja je prije primarna no posljedica ledičnosti.
Maloljetnička samoubojstva nisu praćena psihijatrijskom dijagnozom, pa se nameće
pretpostavka povezanosti kriznog stanja i suicida u toj dobnoj skupini. Time raste
značenje dostupnosti adekvatne psihijatrijske vanbolničke pomoći adolescentima. U
podskupini duševnih bolesnika koji su izvršili suicid, kao i općoj populaciji
samoubojica, nalazimo značajno manje samoubojstava kod žena. Prateći
psihijatrijske dijagnoze i usporeñujući njihov odnos prije i poslije rata ne nalazim
statistički značajnih promjena, a najizraženiji je pad broja samoubojstava depresivnih
osoba u poratnom razdoblju, što nije u skladu s općim dojmom sve izraženije
depresije društva i pojedinca. Hipoteza da u okolnostima socijalno ekonomske
poratne krize pojedinac lakše poseže za suicidom kao konačnim rješenjem, bez
prethodnog traženja psihijatrijske pomoći, traži potvrdu prikupljanjem dodatnih
epidemioloških podataka. Meñu svim ispitanicima poratnog razdoblja samo je jedan
imao verificiranu dijagnozu PTSP-a, zbog čega ne možemo potvrditi navode o
visokom broju bolesnika s PTSP-om koji vrše suicid. Sasvim drugačije značenje ima
tvrdnja o visokom broju ratnih veterana koji su počinili suicid, koja u kobminaciji s
prethodnim zaključkom ukazuje da se ratni veterani ne ubijaju u tolikoj mjeri zbog
same bolesti već više zbog poratnih kriza. Svakako da je i ovo samo hipoteza koja
zahtijeva dokaze, koje opet treba adekvatno prikupiti i obraditi, jer mi nisu bili
dostupni podaci o ratnom učešću ispitanika. Visok postotak bolesnika s jednom ili
nijednom psihijatrijskom kontrolom tijekom cjelokupne bolesti (81,36%), kao i
bolesnika koji tijekom godine izvršenja suicida nisu nijednom kontaktirali svog
psihijatra (66%), ukazuje na višu stopu suicida kod bolesnika koji ne provode
kontinuirano vanbolničko liječenje. Rat nije utjecao na intenzitet kontrolnih pregleda
suicidalnih duševnih bolesnika. Viša stopa samoubojstva u početku bolesti (kod
63
bolesnika koji ne prihvaćaju liječenje), kao i kod kroničnih duševnih bolesnika s
manjim brojem hospitalizacija, ukazuje na rizičnost novootkrivenih slučajeva duševne
bolesti i kroničnih bolesnika koji ne prihvaćaju kontinuirano liječenje. Takav rezultat
potvrñuju podaci za prijeratnu i poratnu skupinu ispitanika. Takoñer su rizični pacijenti
koji u anamnezi već imaju pokušaj suicida. Broj suicida raste proporcionalnu porasta
vremena proteklom od zadnje psihijatrijske kontrole.
64
LITERATURA
1.Camus A. Mit o Sizifu. Sarajevo: Svjetlost , 1987.
2.Durkheim E. Le suicide: etude de sociologie. Paris: F. Alcan, 1987.
3.Freud S. Uvod u psihoanalizu. 3.izd. Novi Sad: Matica srpska, 1973. (385-402)
4.Frankl V. Nečujni vapaj za smislom. 2.izd. Zagreb: Naprijed, 1987.
5.Adler A. Smisao života. Novi Sad: Matica srpska, 1984.
6.Fromm E. Anatomija ljudske destruktivnosti. Zagreb: Naprijed , 1986 .
7.Jakovljević M, Paunović V. Neurobiološke osnove psihofarmakoterapije. U: Lokar J.,
Ur. Klinička psihofarmakoterapija. Zagreb: Medicinska knjiga, 1990; 11-56.
8.Pilić D. Samoubojstvo:oproštajna pisma. Zagreb: Marijan Expres, 1998.
9.World Health Organization. ICD-10 Classification of Mental and Behavioural
Disorder. Geneva: World Health Organisation, 1992.
10.Američka psihijatrijska udruga. Dijagnostički i statistički priručnik za duševne
poremećaje : DSM-IV. 4.izd.Jastrebarsko: Naklada Slap, 1996.
11.English and English. A comprehensive dictionary of psychological and
psychoanalytical terms. New York: Longmasan, Green end co., 1958.
12.Goreta M. Suicidalnost. U: Psihijatrija, ur. Muačević V. Zagreb: Medicinska naklada,
1995; 383 -390 .
13.Milčinski J. Suicidnost. U: Psihijatrija, ur. Hudolin V. Zagreb: Stvarnost, 1984; 128143.
14.Milčinski L. Suicidalnost. U: Psihijatrija, ur. Kecmanović D. Zagreb-Beograd:
Medicinska knjiga, 1989; 1047-1081.
15.Kapamadžija B, Šovljanski M, Biro M. Osnovi medicinske suicidologije. ZagrebBeograd: Medicinska knjiga, 1990.
65
16. Problem samoubojstava u Hrvatskoj danas. Bamburač J, Esapović-Greš N. Soc
psihijat 1994; 22: 139-142.
17.Bubnjar M. Sociološki čimbenici samoubojstava izvršenih na ivanečkom području.
Policija i sigurnost1994; 3: 562-574.
18.Kolesar A. Neke epidemiološko-statisitčke karakteristike samoubojstava u R.
Sloveniji, razdoblje od 1985. do 1994. godine. Acta med 1995; 21: 1-22.
19.Klain E. Ponašanje ljudi u ratu. U: Klain E, ur. Ratma psihologija i psihijatrija. Zagreb:
Glavni sanitetski stožer R.H., 1992;12-16.
20.Jukić V, Muačević V. Posttraumatski stresni poremećaj. U: Klain E, ur. Ratma
psihologija i psihijatrija. Zagreb: Glavni sanitetski stožer R.H., 1992;28-36.
21.Mandić N. Ličnost i ratni stresori. Socijalna psihijatrija 1994; 22: 65-73.
22.Mandić N. Posttraumatski stresni poremećaj. Liječnički vijesnik 1995; 117: 47-53.
23.Siprelle.R.C. Iskustvo iz Centra za veterane:višestruka trauma s odgoñenim
tretmanom. U: D.W. Foy, ur. Liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja.
Jastrebarsko: Naklada Slap, 1994; 21-40.
24.Allden K. Epiedmiologija depresije kod traumatiziranog stanovništva i njene
implikacije na tretman. Rijeka: Trauma i ljudski razvoj: Izobrazba za stručnjake
mentalnog zdravlja; 1997. Epidemiologija, dijagnoza i tretman depresije i
posttraumatskog stresnog poremećaja kod traumatiziranih osoba.
25.Somasundaram DJ, Rajaduari S. War and suicide in northern Sri Lanka. Acta
Psychiatrica Scandinavica 1995; 91: 1-4.
26.Lester D. The effect of war on suicide rates. A study of France from 1826 to 1913.
European archives of psychiatry @ clinical neuroscience 1993; 242: 248-9.
27.Lester D. The threat of nuclear war and rates of suicide and homicide. Perceptual @
motor skills 1992; 75: 1186.
66
28.Wasserman I. M. Suicide @ life – threatening behavior 1992; 22: 240-254.
29.Požganin I, Manić I, Koić O. Suicid na osječkom području u ratu i miru. Socijalna
psihijatrija 1994; 22: 113-121.
30.Fontana A, Rosenheck R. Pokušaj samoubojstva meñu vijetnamskim veteranima:
Etiološki model u veteranskoj populaciji. American journal of psychiatry1995; 151:
102-108.
31.Hildebrandt H. Mental disorders and economic crisis – a study on the development
of admissioninto the psychiatric hospitals of Prusia between 1876 and 1906. Social
psychiatry@psychiatric epidemiology 1994; 29: 190-6.
32.Shemesh A.A, Horowitz R, Levinson D, Popper M. Psychiatric hospitalisation of
immigrants to Israel from the former USSR: assessment of demand in future waves
of immigration. Israel Journal of psychiatry @ related sciences 1993; 30: 213-22.
33.Toth Ž. Žene samoubojice pretekle muškarce. Večernji list 1999 Feb 9; 48.
34.Ive L. Djeca vrlo rano uče da je ubiti normalno. Večernji list 1999 Feb 1; 35.
35.Sorić K. Kad misliš da je cijeli svijet protiv tebe.. . OK! 1999 Jan; 35.
36.Jurasić M. Branitelji se ubijaju jer sve to više ne mogu izdržati. Večernji list 1999 Jun
28; 36-7.
37.Jurasić M.Policijska izvješća kriju veliku tamnu brojku. Večernji list 1999 Jun 28; 36.
38.Turković M, Čatipović V, Novalić D. Neki epidemiološki aspekti samoubojstava na
području Policijske uprave bjelovarsko-bilogorske. Polic sigur 1996; 5:489-500.
39.Petz B. Osnovne statističke metode za nematematičare. 2.izd. Zagreb: SNL, 1985.
40.Spinellis CD, Themeli o. Suicide in Greek prison. Crisis 1997; 18: 152-6.
41.Lester D. Communitarianism and suicide prevention: proposals for the year 2000.
Crisis 1997; 18: 118-23.
67
42.Scholz A. Suicide of dermatologists in relation to political change. Hautarzt 1997; 48:
929-35.
43.Hotujac Lj et al. Some socio-demographic, psychopathologic and clinical
characteristics of psychiatrically treated soldiers of the Croatian Army. Soc psihijat
1993; 21/1-2; 3-12.
44.Hotujac Lj. Psihijatrijski poremećaji u ratnim I drugim katastrofičnim prilikama PTSD. Liječ. Vjesn 1991; 113: 265-268.
45.Jukić V et al. Psihijatrijske hospitalizacije pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Soc
psihijat 1991; 19: 315-324.
46.Hotujac Lj, Brataljenović T, Popović-Knapić V.: Bolničko psihijatrijsko liječenje ratnih
stradalnika. Soc psihijat 1998; 26: 183-88.
47.Drobac R. Ratne hospitalizacije hrvatskih vojnika u Djelatnosti za živčane I duševne
bolesti Medicinskog centra Bjelovar. Med Vjesn 1992; 1-2: 97-100.
48.Jukić V, Gjilas T, Babić MM. Utjecaj rata na strukturu hospitaliziranih bolesnika
primljenih u Kliniku za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Soc psihijat 1992;
2: 157-67.
49.La Harpe R, Dozio A. Economic crisis and suicide in Geneva: 1991-1995. Arch
Kriminol 1998; 202: 69-74.
50.Čatipović V, Drobac R, Krmpotić I. Utjedaj rata na epiedemiološku sliku psihijatrijskih
hospitalizacija Opće bolnice u Bjelovaru, Soc psihijat 1996; 24: 125-29.
51.Strugar V. Bjelovarsko-bilogorska županija. 1.izd. Bjelovar: Prosvjeta, 1966.
52.Yip PS. Suicides in Hong Kong and Australia. Crisis 1998; 19: 24-34.
53.sudska
54.Conwell Y. Management of suicidal behavior in the eldery. Psychiatr Clin North Am
1997; 20: 667-83.
68
55.Vilhjalmsson R, Sveinbjarnardottir E, Kristjansdottir G. Factors associated with
suicide ideation in adults. Social Psychiatry and Psychiatric Epidemiology 1998; 33 :
97-103.
56.Samuels SC. Midlife crisis: helping patients cope with stress, anxiety, and
depression. Geriatrics 1997; 52: 59-63.
57.Lipschitz DS, Winegar RK, Nicolaou AL, Hartnick E, Wolfson M, Southwick SM.
Perceived abuse and neglect as risk factors for suicidal behavior in adolescent
inpatients. J Nerv Ment Dis 1999; 187: 32-9.
58.Granboulan V. Outcome of adolescent suicide attempts: Rev Prat 1998; 48: 1440-3.
59.Forjuoh SN, Zwi AB. Violence against children and adolescents. International
perspectives. Pediatr Clin North Am 1998; 45: 415-26.
60.Rey Gex C, Narring F, Ferron C, Michaud PA. Suicide attempts among adolescents
in Switzerland: prevalence, associated factors and commorbidity. Acta Psychiatr
Scand 1998; 98: 28-33.
61.Rubenstein JL, Halton A, Kasten L, Rubin C, Stechler G. Suicidal behavior in
adolescents: stress and protection in different family contexts. Am J Orthopsychiatry
1998; 68: 274-84.
62.Pfeffer CR, Normandin L, Kakuma T. Suicidal children grow up: relations between
family psychopathology and adolescents' lifetime suicidal behavior. J Nerv Ment Dis
1998; 186: 269-75.
63.Windle RC, Windle M. An investigation of adolescents' substance use behaviors,
depressed affect, and suicidal behaviors. J Child Psychol Psychiatry 1997; 38: 921-9.
64.Holden RR, Kerr PS, Mendonca JD, Velamoor VR. Are some motives more linked to
suicide proneness than oters? J Clin Psychol 1998; 54: 569-76.
69
65.Lang A, Lovejoy MC. Perceptions of suicide risk and the helpfulness of intervention
strategies: a comparison of students and mothers. Suicide Life Threat Behav 1997;
27: 362-72.
66.Schnyder U, Valach L, Bichsel K, Michel K. Attempted suicide. Do we understand
the patients' reasons? Gen Hosp Psychiatry 1999; 21: 62-9.
67.Murphe GE. Why women are less likely than men to commit suicide. Compr
Psychiatry 1998; 39: 165-75.
68.Kozarić Kovačić D. Psihotrauma I komorbiditet. U. Kocijan Hercigonja D, Folnegović
Šmalc V, Ivezić S, ur. Dijagnostički i terapijski algoritam posttraumatskog stresnog
poremećaja - priručnik za praćenje seminara. Zagreb: Seminar "Dijagnostički I
terapijski algoritam postraumtaskog stresnog poremećaja"; 1999, 30-42.
69.Chi I, Yip PS, Yu GK, Halliday P. A study of elderly suicides in Hong Kong. Crisis
1998; 19: 35-46.
70.Rossow I, Wichstrim L. When need is greatest - is Help nearest? Help and tretment
after attempted suicide among adolescents. Tidsskr Nor Laegeforen 1997; 117:
1740-3.
71.van der Sande R, van Rooijen L, Buskens E, Allart E, Hawton K, van der Graaf Y,
van Engelane H. Intensive in-patient and community intervention versus routine care
after attempted suicide. A randomised contolled intervention study. Br J Psychiatry
1997; 171: 35-41.
72.Condelli WS, Bradigan B, Holanchock H. Intermediate care programs to reduce risk
and better manage inmates with psychiatric disorders. Behav Sci Law 1997; 15:45967.
70
73.Marzuk PM, Tardiff K, Leon AC, Portera L, Weiner C. The prevalence of
aborted suicide attempts among psychiatric in-patients. Acta Psychiatr Scand 1997;
96:492-6.

Poziv na Redovnu godišnju skupštinu HDFRM i Stručni sastanak

ispis - Hrvatski sindikat pošte

Kako sprijeciti mladenacka samoubojstva

Psihoterapijski tretman i smanjenje rizika od suicida: studija

Neuroznanstveni aspekti komunikacije u medicini

KARCINOM PLUCA.pdf

1 Elvira Koić KOCKANJE I SUICID Sažetak U sprječavanju

POREMEĆAJI LIČNOSTI

INFORMIRANI ANESTEZIOLOŠKI PRISTANAK 1-4

Indikatori kvaliteta

Medikamentozni delirij - Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo