Besplatni primjerak ISSN 1846-4378 Broj 35 • godina V • listopad 2011. Jesen Dugo nas je milovalo sunce i naš lijepi grad blistao je svim bojama. Gledam sa svog prozora park ispred Umjetničkog paviljona i svako jutro osjetim kako život ubrzava svoj ritam, slušam kako se harmonično isprepliću zvukovi ptičjeg pjeva, žamor ljudi i brujanje tramvaja – sve dok u večernjim satima sve ne utihne. Neizreciva je sreća živjeti u srcu Zagreba, za mene je to središte svijeta. U toj ljubavi prema gradu pronašla sam smisao. Čudno je kako se čovjek trudi cijeli život pronaći smisao i ne nalazi ga, a onda shvati da je smisao i u samom traganju za smislom! Vjerujem da će ovaj broj časopisa pridonijeti tome da svatko od nas pronađe smisao i razlog zašto volimo Zagreb. Sve što su naši vrijedni suradnici napisali sigurno će vas oplemeniti novim spoznajama o gradu, a bogatstvo prezentiranih kulturnih događanja uvjeriti da je Zagreb doista raj kulturnog života. Znam da jedva čekate zaroniti u tekstove i otkriti što nudi taj raj. Zato vam želim ugodne trenutke čitanja i pozitivnog razmišljanja. Vaša Sadržaj 4 Povijest grada: Umjetnički paviljon - obnova pročelja, kupole i krovova, od 2007. do 2011. 10 15 20 30 38 56 60 Franjo Ksaver Kuhač - Zaljubljenik u hrvatsku narodnu glazbu 64 Povijest sportske arhitekture: Maksimir i Svetice 80 Obljetnice: 85 120 godina ZET-a 34 38 85 godina Hrvatskoga radija i 55 godina Hrvatske televizije Stan arhitekta Viktora Kovačića: Maštoviti sklad na mansardi Masarykove 21 Kultura: Strast i bunt - ekspresionizam u Hrvatskoj Od Starčevićeva do Svačićeva trga Zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti: Umjetnost Židova u Hrvatskoj: Tragovi i odjeci Holokausta 90 Lutke s dušom Vladke Tabulov Truta Mineraloško-petrografske zbirke Hrvatskog prirodoslovnog muzeja Obljetnice: 90 godina Plive Povijest KBC-a Rebro: Bolnica na brijegu Reberu Zdravlje: Siti ili gladni u laboratorij 96 Zdrava hrana: Maslinovo ulje u borbi protiv debljine Želite li na kućnu adresu primati besplatan* primjerak časopisa "Zagreb moj grad", molimo javite se u našu redakciju telefonom ili e-mailom. * Časopis je besplatan, a plaća se poštarina. Sljedeći broj izlazi u prosincu 2011. 3 Povijest grada Umjetnički paviljon - obnova pročelja, kupole i krovova, od 2007. do 2011. Izvedbeni projekt detalji sjevernog pročelja 1897. Napisao i snimio: Mladen Perušić, dipl. inž. arh. Nacrti: Povijesni arhiv u Zagrebu P očetkom ovog tisućljeća započelo je novo razdoblje u stogodišnjoj povijesti Umjetničkog paviljona, prvog namjenski građenog izložbenog prostora u Zagrebu. Novi agilni ravnatelj prof. Radovan Vuković postavio je ambicioznu koncepciju izložbi i visoke standarde rada. Za realizaciju tako zahtjevnih likovnih 4 Izvedbeni projekt detalji južnog pročelja 1897. programa bilo je nužno stvoriti tehničke uvjete u građevini koja je tijekom vremena samo povremeno i tek parcijalno adaptirana. Budući da je paviljon upisan u Registar kulturnih dobara Ministarstva kulture, pod brojem Z-222, za svaku intervenciju traženo je mišljenje arhitekta konzervatora u nadležnom zavodu. Već 2001. počeli su radovi na sanaciji zgrade, za održavanje izložbe Andya Warhola, za koju su traženi posebni klimatizacijski uvjeti koje paviljon tada nije mogao ispuniti. U kratkom vremenu i s ograni- čenim sredstvima adaptirano je grijanje, dovršena klimatizacija izložbenog prostora i postavljeno privremeno zamračenje ostakljenog stropa – kako bi se osigurali tehnički uvjeti koje je zahtijevao organizator. Od tada, u proteklom su desetljeću realizirane kapitalne izložbe likovnih umjetnika, retrospektive životnih opusa i prezentacije recentnih ostvarenja mladih suvremenih umjetnika, u obliku ambijentalnih i site specifics instalacija. Pokazalo se da i za takve izložbe reprezentativni historicistički izložbeni prostor Sveobuhvatnom obnovom krovova i pročelja, nakon četiri je godine Umjetničkom paviljonu vraćen u cijelosti izgled kakav je imao kada je sagrađen, 1898. Pod zaštitom Kupola s istočne strane za vrijeme radova Atene Parthenos Kupola s lanternom prije radova 6 Projekti 1897. i gradnja do 1898. bitno doprinosi kvaliteti medijske i tehničke prezentacije novih ostavrenja. Umjetnički paviljon je gradski objekt, Grad Zagreb je investitor i njegove stručne službe organiziraju građevinske radove obnove i održavanja. Prvi veći zahvat bila je sanacija staklenih krovova bočnih izložbenih dvorana jer su propuštali oborine. Prema smjernicama Zavoda, projekte je 2005. izradio arhitekt Željko Kovačić, a radove prve etape obnove 2006., uz konzervatorski nadzor, Ta-grad. Tom prilikom izveden je i novi sustav sofisticirane rasvjete, kojim su omogućene postave raznovrsnih izložbi. Nakon završetka radova krajem 2006. odlučeno je da se nastavi cjelovita obnova i pripremi sljedeća etapa: obnova građevine, kupole i razvedenih pročelja. U časopisu Zagreb moj grad u broju od 24. srpnja 2009. objavljen je članak is- tog autora, pod naslovom: "Umjetnički paviljon, o gradnji i građevini kroz stotinu i deset godina". Ukratko je opisana graditeljska povijest i najavljeno je da će recentna obnova biti prikazana nakon završetka radova. Budući da su ovih dana skinute građevinske skele, vidi se da je četverogodišnja sanacija krova i pročelja pri kraju. Lokacija za Gradski dom umjetnosti odabrana je anticipirajući razvoj grada i određeno je da je na tako istaknutoj lokaciji potrebna reprezentativna arhitektura. Zbog toga je za novi arhitektonski projekt paviljona Gradsko zastupstvo odabralo renomirani bečki atelje Fellner i Helmer, po čijim je projektu 1895. u Zagrebu već izvedeno kazalište. Uvjet je bio da se iskoristi metalna konstrukcija paviljona za povijest i umjetnost Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Milenijske izložbe u Budimpešti. O zgradi su opširno pisale dr. Snješka Knežević (1996.) i dr. Olga Maruševski (1999.). U Povijesnom arhivu u Zagrebu sačuvan je dio projekata za izvedbu. Nacrte su arhitekti potpisali u kolovozu 1897. Priloženi su i razrađeni kotirani detalji dijelova istoč- Reljef arhitekta u timpanu prije radova Reljef skulptora u timpanu prije radova Maskeron na vijencu kupole prije radova Iznad srednjih vrata, na vrhu prelomljene lunete nalazilo se poprsje Atene Parthenos, zaštitnice lijepih umjetnosti Južno pročelje zapadnog krila paviljona nakon radova Grafiti na unutrašnjem zidu tambura kupole Model modiljona na vijencu tambura nog i zapadnog pročelja, koji se ponešto razlikuju od prikaza cijelog pročelja. U timpanima su prvotno uz grb ucrtani floralni motivi, ali su u detaljnim nacrtima ležeće figure. Kupola na osmerokutnom tamburu, s četiri dulje i četiri kraće stranice u uglovima dijagonala, projektirana je ostakljena na svim stranicama. Na kraćim plohama tambura ucrtani su vijenci s grbovima Trojedne kraljevine, koji su u detaljima zamijenjeni biljnim ukrasima jer su grbovi predviđeni na vrhu istaknutih uglovnih pilastara ispod friza, na krajevima dvorana sjevernog i južnog pročelja i središnjim rizalitima duljih pročelja. Na nacrtima je sjeverna fasada označena kao prednja jer je imala ulaz i pristup iz grada, a južna kao stražnja (Rückfacade). Izvedbeni nacrti sačuvani u arhivu vjerojatno su služili kod gradnje paviljona jer imaju bilješke i dopisane kote. Izvedba radova uslijedila je u dvije etape. Još tijekom održavanja izložbe u Budimpešti, u rujnu 1896. ugovoreni su radovi gradnje temelja i konstrukcije donje etaže s građevnim poduzetnicima Emilom Eisnerom i Adolfom Ehrlichom, a u srpnju 1897. gradnja drugog dijela građevine s vrsnim zagrebačkim projektantima i izvođačima - tvrtkom Hönisberg i Deutsch. Realizacija je slijedila projekte, što je vidljivo iz usporedbi projekta i mnogobrojnih fotografija zgrade od početka 20. stoljeća. Jedino je dominantna kupola nad kraćim stranicama osmerokutne baze umjesto stakla dobila daščanu oplatu i oblogu limom. Pročelja Umjetničkog paviljona ukrašena su arhitektonskom figuralnom plastikom koja slijedi zadanu programsku koncepciju i odaje namjenu zgrade. Na glavnom ulazu na sjevernom pročelju, prilazu iz grada, portal uokviruju dvije herme figure u visokom reljefu, oslonjene na srednje pravokutne stupce. Ponekad se spominju kao karijatide, iako stoje samostalno umjesto stupova i nose gređe. Iznad srednjih vrata, na vrhu prelomljene lunete nalazilo se poprsje Atene Parthenos, pokroviteljice i zaštitnice lijepih umjetnosti. Sva tri elementa izradio je kipar Ignjat Franz. U timpanima, trokutastim zabatima, na sva četiri pročelja ugrađeni su duboki reljefi sa srednjim motivom grba grada Zagreba. Na sjevernom i južnom, u bočnim kutevima postavljeni su ležeći geniji umjetnosti, arhitekture i skulpture. U oštrom kutu timpana su i pripadajući atri7 Bista Julija Klovića na istočnom pročelju Bista Vittore Carpaccia na istočnom pročelju Reljef arhitekta u timpanu nakon radova buti, uz figuru arhitekta koji na jedno oko žmiri i procjenjuje urezani crtež građevine na ploči koju drži u desnoj ruci, a u lijevoj pisaljku, nalaze se odlomci klasičnih stupova s kapitelom, dok je uz skulptora torzo ženskog poprsja. Pročelja izložbenih dvorana na istočnoj i zapadnoj strani ispod timpana imaju po tri okrugle plitke ovalne niše s poprsjima renesansnih umjetnika. Biste Michelangela, Rafaela i Ticijana su na zapadnom, a Medulića, Carpaccia i Klovića na istočnom pročelju. Zanimljiv je izbor našijenaca, naime, iako su karijere ostvarili u Italiji, krajem 19. stoljeća smatralo se da su sva trojica rođena u Austrijskoj carevini. Slikar i grafičar Andrija Medulić (Andrea Mendola Schiavone, oko 1500. - 1563.), rođen je u Nadinu ili Zadru, a prezime je pohrvatio Ivan Kukuljević Sakcinski; slikar Vittore Carpaccio (oko 1455. - 1526.) rođen je u Kopru gdje je i radio, a minijaturist Juraj Julije Klović (lat. Georgius Julius Croata, 1498. - 1578.) u Grižanima u Vinodolu. Skulpture su vjerni portreti umjetnika, izrađeni prema likovima na poznatim slikama. Projektom su na duljim pročeljima u nišama između pilastara bile predviđene skulpture, a na kraćim pročeljima na kontraforima donje etaže i uz glavni ulaz krilata bića koja sjede, ali to nije izvedeno, već su na vrhu ogradnog zida prilaznog stubišta 1898. postavljene skulpture alegorije kiparstva i slikarstva Rudolfa Valdeca, koji je radio skice i za reljefe u timpanima. U suvremenom stručnom tisku, u "Viestima družtva inžinira i arhitekata" 1900. ocijenjeno je da je arhitektima: "… pošlo za rukom tu liepu gradjevinu koli u arhitektonskom toli umjetničkom pogledu 8 Biste Michelangela, Rafaela i Ticijana su na zapadnom, a Medulića, Carpaccia i Klovića na istočnom pročelju uz sudjelovanje domaćih arhitekata i umjetnika savršeno izvesti te prošle godine svojoj svrsi predati". Početak obnove 2007. Kad su postavljene skele, Mladen Perušić i Maja Gorianc Čumbrek, arhitekti konzervatori Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, pažljivo su pregledali stvarno stanje svih dijelova pročelja: žbuke ravnih ploha, profilacije vijenaca i istaka, ukrasne dijelove s biljnim motivima i figuralnu plastiku. Prikupivši arhivsku građu i literaturu te povijesnu i novu snimljenu fotodokumentaciju, izradili su konzervatorske smjernice, zasnovane na koncepciji obnove izvornog stanja, budući da je ustanovljeno da postoji dovoljno elemenata za takvu izvedbu. Tijekom vremena, nekoliko su puta na zgradi izvođeni radovi, ali uvijek samo parcijalno i linijom manjeg otpora, što je bilo vidljivo na očevidu. Zamjenjivala se dotrajala ravna žbuka, profilacije manjim dijelom i nestručno, a dotrajala arhitektonska plastika nije obnavljana već je uklanjana. Zanimljiva je pojedinost da se kronologija popravaka može pratiti i prema grafitima na unutrašnjim plohama tambura kupole, gdje su se majstori kontinuirano potpisivali. Grafiti su isprva kaligrafski, a kasnije su ruke sve teže pisale svoja imena, što odaje i pad kvalitete zanata u popravcima: "Ernest Dimel 1. marz. 1908., Ivan Grgić 1911., Eduard 1913., Petrović 28. III 1923. i 12. 6. 1939., Vjekoslav 1937., Ljudevit Kučinić 8. 12. 1938., Rudi Jenki 1963., Ivan 1974., Bruno 1996."- samo su neki potpisi među mnogima, od 1902. Paviljon je najviše izgubio na izvornosti oblikovanja pročelja 1939. u radikalnoj purifikaciji, kad su skinuti mnogi ukrasni elementi: velike obloge dimnjaka uz kupolu, žare na uglovima krovova, vijenci s grbovima, maskeroni u zaglavnim kamenima niša, herme i poprsje Atene nad ulazom i druga sitnija plastika. Međutim, pri izradi nekoliko desetaka restauratorskih sondi, prema odredbi konzervatorskog nadzora, pronađeni su materijalni tragovi i geometrija tada uklonjenih elemenata te je radi cjelovitosti prezentacije monumentalne građevine odlučeno restituirati prvotno izvedeno stanje. Jedino je određeno da se prema projektu ostakle i dijelovi kupole, do tada obloženi limom koji nije bio izvorni cinčani već naknadno izvedeni bakreni. U tom smislu, trebalo je već prije izrađeni Bista Andrije Medulića na istočnom pročelju Zaglavni kamen niše pročelja s reljefom ženske glave troškovnik obnove modificirati i dopuniti za ugovaranje izvedbe radova. Gradske službe u Sektoru za građenje objekata društvenih djelatnosti, u ime Grada Zagreba kao investitora, organizirale su 2007. izvedbu radova i ove druge etape obnove kupole i svih pročelja. Provele su natječaje i provodile krovni investitorski nadzor nad mnogobrojnim sudionicima, uz konzervatorski nadzor navedenih stručnjaka Zavoda. Glavni izvođač bila je tvrtka Ta-grad, koja ima licenciju za rad na kulturnim dobrima. Nekoliko specijaliziranih ekipa kooperanata u teškim je uvjetima saniralo posebno oštećene dijelove kupole, metalnu konstrukciju i zamjenu cjelokupnog žičanog stakla te profiliranu limariju oko kupole s izradom novih opšava istaka od cinčanog lima, kakav je bio izvorni. Vješti zidari izradili su nekoliko desetaka šablona za profilacije razdjelnih i krovnih vijenaca i gotovo svu ravnu žbuku. Prilikom uređenja restorana u donjoj etaži 1994., mnogi su radovi loše izvedeni te se zbog uvođenja novih instalacija pojavljuje vlaga na podnožju, a intervencije na prilaznom stubištu uzrokovale su prodor vode u donje prostorije. Pisac 1900. posebno apostrofira to prilazno stubište: "… po krasnim stubama pred zgradom izvedenih od tvrdog istarskog vapnenca od Repentabor unidje se trima velikima i ukusno izradjenim dverima u vestibul". Stoga je bilo potrebno iznova presložiti stube, uz potrebne izolacije. Za zamjenu pojedinih oštećenih stuba pronađen je izvorni kamen u kamenolomu u Novoj Gorici te se razlike ne primjećuju. Svi elementi pročelja obojani su kvalitetnim bojama, primjerenim podlogama. Tonovi su određeni prema nalazima na restauratorskim sondama. Na žbuci je nađen jednobojni premaz na svim dijelovima. Izrađeno je dvadesetak probnih uzoraka, dok nije dobiven i odabran ton prema prvom izvornom sloju. Za limariju je odabran ton prema prirodnoj boji cinčanog lima koji je nađen na sačuvanim ukrasnim elementima na kupoli ispod crvenog premaza. Stolarija i bravarija također su sanirane. Restauratorski radovi Posebna pažnja posvećena je restauratorskim radovima. Predstavnici Zavoda, u okvirima konzervatorskog nadzora, nakon uvida u stvarno stanje arhitektonske plastike na pročeljima izradili su, uz konzultacije s restauratorima, zaseban troškov- Nakon uklanjanja skela omogućen je pristup prizemlju i podnožju, gdje se priprema treća etapa sanacije građevine Zaglavni kamen niše pročelja s reljefom muške glave nik sa 43 stavke koje obuhvaćaju 1076 elemenata pročelja i krova. Polovina se odnosi na sanaciju konzola krovnog vijenca, modiljona i sličnih elementa s lučnim profilacijama. Izvedba je povjerena kooperantima Ta-grada - skupini restauratora, koju su vodili kipari Ivan Briski i Aldo Krizman. Velik dio elemenata od lijevane mase sanirao se in situ, primjerice biste umjetnika, sva ugrađena lijevana arhitektonska plastika, konzole, modiljoni vijenaca, razne volute, i sl. Ukrasna limarija od cinčanog lima na kupoli i krovovima je demontirana: maskeroni, girlande, stošci, grbovi na štitovima, volute i vaze. Na taj način moglo se sanirati podloge i obnoviti pričvršćenja, a u radionici ih bolje restaurirati. Najuščuvaniji komadi poslužili su i za izradu istovjetnih, koji nedostaju. Za restituciju ukrasne plastike, koja je s pročelja skinuta 1939., izrađivani su modeli i niz probnih kiparskih uzoraka u glini. Nakon odobrenja konzervatorskog nadzora, izrađivani su kalupi i lijevani elementi te postavljeni na prvotna mjesta na pročeljima i kupoli. Nakon uklanjanja skela omogućen je pristup prizemlju i podnožju, gdje se priprema treća etapa sanacije građevine. U kiparskim radionicama izrađuju se još herme i bista Atene Parthenos - koja će se postaviti na glavnom ulazu. Sveobuhvatnom obnovom krovova i pročelja, nakon četiri je godine Umjetničkom paviljonu vraćen u cijelosti izgled kakav je imao kada je sagrađen, 1898. 9 Dva trga – blizanca Svačićev trg preuređenjem 1991. lišen je svih senzacija: cvjetnih kompozicija, grmlja, šaša i trske, igrališta i koturališta; ostali su plitko jezerce s dječakom i klupe Napisala: dr. sc. Snješka Knežević Foto: dokumentacija autorice U nutar užeg središta Donjega grada, uokvirenog slijedom perivojnih trgova (tzv. Zelenom ili Lenucijevom potkovom), Trgovi Petra Preradovića i Petra Svačića jedini su trgovi. Oba se trga nalaze na idealnoj osi središta: staroj, predurbanoj komunikaciji, Svilarskoj ulici (danas Preradovićevoj). Prvi put oba trga javljaju se u drugoj generalnoj osnovi iz 1887. Godine 1900. i 1901., kada je najavljeno da će se oba urediti, određeno je da budu otvorena tržišta. Osnova Margaretskog trga (danas Preradovićeva trga) izrađena je 1900., a Trga G (danas Svačićeva trga) 1904. godine. Tek potkraj prvog desetljeća 20. stoljeća govori se o drukčijoj namjeni trgova, odnosno oblikovanju kakvo bi ih približilo perivojnim trgovima. Viktor Kovačić, koji je uživao glas umjetnika među arhitektima, izradit će 1909. idejnu skicu novog uređenja današnjeg Starčevićeva trga, dok je iduće, 1910. godine, raspisan natječaj za uređenje Preradovićeva trga na koji bi se s južne strane Akademičkog trga (danas J. J. Strossmayera) premjestilo spomenik Petru Preradoviću. Dok Svačićev trg i danas sadrži elemente Kovačićeve vizije, Preradovićev trg nije preuređen prema prvonagrađenom radu Ivana Kosa, ni nekom drugom. Neko je vrijeme na tom trgu doista bilo tržište, a poslije se ustalila prodaja cvijeća, čemu zahvaljuje nadi- Prije nego što je projekt povjeren Viktoru Kovačiću (1909.), Trg G preimenovan je u Trg dr. Ante Starčevića 10 Trg G, razglednica poslije 1906. Istočna fronta trga izgrađena je do 1906. godine, a područje trga nasuto na predviđenu razinu. U prvom planu područje buduće Kumičićeve ulice i objekti srušeni kasnije, prigodom gradnje ulice. Na južnoj fronti trga (desno, u drugom planu) u to je doba sagrađena samo kuća na uglu trga i Haulikove ulice. mak: Cvjetni trg. Premješten tek 1954. godine, spomenik Preradoviću nije pobudio nikakvu promjenu. Svačićev trg, jedini donjogradski skver, preuređen je nakon Drugog svjetskog rata i do danas je igralište i šetalište. Trg G – otvorena tržnica U drugoj generalnoj regulatornoj osnovi Zagreba iz 1887. mjesto za Trg G utvrđeno je na polovici bloka što ga omeđuju ulice: Nova (danas Trenkova), produžena Preradovićeva (danas Haulikova), Ulice 12 (danas Mihanovićeva) i 41 (danas Kumičićeva), na tada potpuno neurbaniziranu području. O uređenju trga raspravlja se od 1892., ali tek 1901. gradska općina otkupila je zemljište, a 1902. objavila da će na njegovu južnom dijelu biti "tržište za živežne proizvode". Naveden je i povod: na susjednom bloku gradit će se "nova velika palača željezničke prometne uprave.” Istodobno s gradnjom goleme uredske zgrade - palače 1903. nasipa se teren budućeg trga. Iz 1904. potječe osnova Gradskog građevnog ureda za uređenje Trga G kao "dnevnog tržišta za raznovrstni živež". Njemu je namijenjena središnja ploha, okružena dvoredicom, dok je u sredini zdenac. Na sjevernoj strani predviđeno je stajalište za fijakere, na istočnoj za teretna kola, a na južnoj se očekuju "kavarne". Apeli građana za uređenje trga iz 1906. svjedoče da trg još nije uređen. Iz te, a možda i prethodne godine potječe nacrt kojim se na trg smješta monumentalna palača Narodnog muzeja. Pripada korpusu studija za smještaj Narodnog muzeja i Sveučilišne knjižnice na dotad neuređenim donjogradskim trgovima – prvi, koji tom trgu predviđa reprezentativni karakter. Regulacija Trga G Od Starčevićeva do Svačićeva trga Aerofotogrametrijska snimka dijela Donjega grada, 1998. Geofoto 11 Tek 1909. stvorena je financijska konstrukcija za elementarno uređenje trga, a "za ustanovljenje detaila" imenovan je šestočlani odbor. On je 9. veljače 1909. odlučio povjeriti osnovu Viktoru Kovačiću, koji ju je izradio za nepunih mjesec dana, do 2. ožujka 1909. Odbor je skicu načelno prihvatio i predložio da radovi smjesta započnu. Nešto prije nego što je projekt povjeren Viktoru Kovačiću, Trg G preimenovan je u Trg dr. Ante Starčevića. To je nesumnjivo potaknulo Kovačića da na najuočljivijoj točki trga predloži spomenik. Simbolična i estetska namjena potisnule su očekivanu praktičnu svrhu. Prva, brzopotezna skica prikazuje kako je Kovačić zamislio skver: na središnjoj plohi dječje igralište u obliku elipse, uokvireno drvećem, u sredini fontanu. Guste krošnje odvajaju igralište od ulica. Perivoju se pristupa s dva mjesta, naglašena dekorativnim nišama u koje su smješteni spomenici Starčeviću, "ocu domovine" i njegovu poštovatelju i stranačkome drugu, književniku Eugenu Kumičiću. U razrađenoj verziji, koja uz tlocrt i presjek sadrži vrlo lijepi perspektivni prikaz, glavni je akcent na sjeveroistočnom uglu, gdje se križaju Rainerova (danas Trenkova) i Preradovićeva ulica. Kompozicija se sastoji od polukružne niše koju formira prozrač- Viktor Kovačić, Skica za uređenje Starčevićeva/Svačićeva trga, 1909. Viktor Kovačić, Osnova za Starčevićev/Svačićev trg, perspektivni prikaz, 1909. 12 na kolonada, a u središtu joj je reljef, neka vrsta panoa ili ekrana, ispred njega Starčevićevo poprsje te rondela. U gornjem dijelu bočnog paviljona, u izduženim, uskim nišama zamišljeni su likovi. Na suprotnom uglu, u plićoj, mnogo jednostavnijoj niši nalazio bi se Kumičićev spomenik. Neostvarena bît Kovačićeva projekta Znalačkom režijom Kovačić je uskladio mogućnosti arhitekture, skulpture i hortikulture, stvorivši simboličku scenu i estetski prizor na najduljoj donjogradskoj aveniji. Sam trg posvetio je ličnosti i djelu koje nisu samo trajno fascinirali cijelu hrvatsku javnost, nego intenzivno zaokupljali i njega, tada u fazi studiranja memorijalnog i simboličnog prostora. Iz prethodne godine (1908.) potječe do detalja razrađeni projekt trga ispred katedrale, Forum populi – atrium ecclesiae, Kovačićev opus magnum, za koji je dobio prvu nagradu na javnom natječaju; iz 1909. projekt pjacete sa spomenikom J. J. Strossmayeru između palača Akademije HAZU i Kemijskog laboratorija, a iz 1904./5. projekt oduhovljenja južnog dijela perivoja na današnjem Trgu kralja Tomislava, gdje smješta spomenik caru Franji Josipu I., čije ime tada perivoj nosi. U Viktor Kovačić, Osnova za Starčevićev/ Svačićev trg, tlocrt i (gore) pogled na zgradu tržnice, 1909. Otto Schönthal, Arhitektonska skica, 1900. Friedrich Ohmann, spomenik kraljici Elizabeti u Volksgartenu, 1905 – 1907. Autor je spomenika Hans Bitterlich, koji je na prvom natječaju 1903. dobio drugu nagradu. Ohmann je autor cijele kompozicije. tim je projektima Kovačić utilitarnoj i dekorativnoj svrsi, kako se zahtijevalo u programskim odrednicama, samoinicijativno nadredio snažnu simboličku funkciju. Zamisao oduhovljenja dotad neuređenoga Trga G može se izvesti iz ideoloških i političkih idealizacija, svojstvenih prvom desetljeću dvadesetog stoljeća, kojima je i Viktor Kovačić u to doba dao svoj individualni artistički obol. Za razliku od nešto ranijih patetičnih vizija monumentalizacije dvaju važnih zagrebačkih trgova, na Trgu G Kovačić je suzdržan, iako ni taj projekt nije lišen teatralnosti i sceničnosti. Komorna i lirska interpetacija teme može se tumačiti Kovačićevim poštovanjem poslovične Starčevićeve samozatajnosti i asketičnosti, a možda i uzorima iz bečkog kruga. Više nego u drugim projektima, u ovoj viziji novog donjogradskog trga razabire se oslon na klasične, odnosno klasicističke kanone, dok ugođaj i čitava scenografija upućuje na osjećajnost secesije. Igralištem se Kovačić nije više bavio, ali je na rubu, na pozadini (budućih) kuća južne fronte, projektirao izduženu prizemnu zgradu tržnice. Detaljnu osnovu za uređenje trga izradio je prema prema Kovačićevoj skici Gradski građevni ured, a Kovačiću je povjerena izrada nacrta za spomenik, tržni trijem, bunar, klupe i kandelabre električnih sijalica. No, ti nacrti poslije nisu naručeni, a nije ostvarena ni bît Kovačićeva projekta – simboličko obilježje trga. Uređenje trga do kraja 1910. potaknulo je izgradnju oboda trga i okolnih ulica: Godine 1928. trg je preimenovan u Trg kralja Petra Svačića, što nije potaknulo da se obilježi spomenikom tom hr vatskom vladaru Haulikove i Kumičićeve. Ona nosi stilska obilježja arhitekture prijeloma stoljeća i prvog desetljeća 20. stoljeća, uz nekoliko akcenata kasnijih razdoblja, što su ih na trg unijele interpolacije na njegovoj zapadnoj fronti. Godine 1928. trg je preimenovan u Trg kralja Petra Svačića, što nije potaknulo da se obilježi spomenikom tom hrvatskom vladaru. Ni novi Starčevićev trg, kako se od 1928. zove Južni perivoj, nije dobio spomenik o kojem se govorilo desetljećima. Igralište, jezerce i mannequin-pisse Perivoj je 1932. predlagao preurediti Ciril Jeglič (1897. - 1988.), ugledni slovenski vrtni arhitekt, od 1934. do 1940. upravitelj gradskih vrtova i nasada u Zagrebu. Središnju plohu, koju je još Viktor Kovačić predvidio za dječje igralište koje nikada tu nije uređeno, Jeglič bi ogradio i opremio za igru male djece, igralište okružio slobodnim grupacijama zeleni13 Perivoj Svačićeva trga, pogled sa sjevera, oko 1925. Razglednica la i cvijeća, dok bi ostali nasadi ostali u zatečenu obliku. Perivoju Jeglič namjenjuje dvije funkcije: zaštićeno i kontrolirano igralište, isključivo namijenjeno djeci, dok je okolni prostor namijenjen posjetiteljima i šetačima. Taj je koncept Jeglič u velikom stilu realizirao 1937. na Krešimirovu trgu, a 1938. preuređenjem Strossmayerova trga. Njegov je prijedlog za Svačićev trg modernistička stilizacija postojećeg skvera, a možda i već zagubljene ideje Viktora Kovačića. Nije realiziran, a perivoj se do 1950-ih održao u obliku kakav je dobio kad je uređen. Vrtni arhitekt Zvonimir Kani (1916. - 1991.), od 1952. rukovoditelj hortikulturnog odjela poduzeća Nasadi (danas Zrinjevac), ustvrdio je 1955. u prikazu svog projekta za preuređenje trga da je on "pregažen vremenom". Poput Jegliča, Kani namjenjuje skver igri djece i odmaranju građana, no ne odjeljuje te funkcije tako striktno. Poštujući ovalni drvored lipa, zasađen 1910., i razvijene biljne solitere – elemente nekadašnjih kompozicija – Kani slobodnim grupiranjem bilja, asimetričnim jezercem i novim vođenjem staza pretvara park u pejzažni. Na istočnom dijelu smješta asfaltnu plohu koturališta, na najmirnijem, jugozapadnom dijelu igralište za manju djecu, a odraslima namjenjuje središnji dio pod krošnjama lipa. Uređen 1956. godine, park je 1957. obogaćen skulpturom "Dječak", mannequin-pisse, Antuna Augustinčića, koja 14 je postavljena na rub jezerca. Teoretičar parkovne arhitekture, Mladen Obad Šćitaroci, obnovu (preoblikovanje) Svačićeva Svačićev trg preuređen je 1956., prema projektu vrtnog arhitekta Zvonimira Kanija, a 1957. obogaćen je skulpturom "Dječak", Antuna Augustinčića trga smatra Kanijevim najvrednijim ostvarenjem. Danas taj stilski sloj s elemenatima lirske apstrakcije gotovo i nije čitak u parku, koji je preuređenjem 1991. lišen svih senzacija: cvjetnih kompozicija, grmlja, šaša i trske, igrališta i koturališta. Ostali su plitko jezerce s dječakom i klupe, rijetko raspodijeljene stazama. No, razvijene krošnje stabala sačinile su s vremenom titravi zeleni svod koji natkriljuje zelenu oazu. Građani tog dijela grada zadovoljni su svojim skverom, gdje znaju načas zastati, sjesti da popričaju, dok se na travnjaku igraju djeca i trčkaraju psi. Radosna dječica i sretni psi obilježavaju dnevnu sliku Svačićeva trga, dok noću ovdje promiču sjene onih koji se klone svjetla i sunca. Zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti 100. godišnjica j smrti Franje j Ksavera Kuhača (1834. - 1911.) u hrvatsku narodnu glazbu Napisala: Sanja Vukasović-Rogač Foto: dokumentacija autorice i arhiva Hrvatskog glazbenog zavoda F ranjo Kuhač začetnik je hrvatske etnomuzikologije, glazbene historiografije, publicistike i kritike. Glavna misao koju je u nadgrobnome govoru izrekao Milan Krešić, predsjednik Saveza hrvatskih pjevačkih društava, prikazuje Kuhačevu veličinu, a ona glasi: "Kuhač nam nije ostavio samo primjer uzornog pregaoca na glazbenom polju, vatrenog zagovaratelja narodne pjesme, neumornog radnika na njivi narodne kulture, umjetnosti i književnosti, već nam je uz to ostavio bogatu zbirku pučkih pjesama, koja će biti budućim glazbenicima neizcrpivo vrelo narodnih motiva". Može se reći da je Franjo Kuhač anticipirao novo doba u hrvatskoj glazbi, u kojem je hrvatska narodna glazba postala inspiracijom umjetničkoj glazbi. Tijekom ove godine prigodno se, zbog 100. obljetnice Kuhačeve smrti, češće nego prijašnjih godina prisjećamo njegovih zasluga. Mnoge će institucije u gradu posvetiti Kuhaču zasluženu pozornost: izložba postavljena u Hrvatskom glazbenom zavodu posvećena je njegovom djelovanju u toj instituciji, a u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Zrinskom trgu održava se 27., 28. i 29. listopada Međunarodni muzikološki skup "Franjo Ksaver Kuhač (1834. - 1911.): Glazbena historiografija i identitet". U Knjižnicama grada Zagreba - Gradskoj knjižnici na Starčevićevom trgu postavljena je izložba u čast ovom glaz- Kad je 1859. dobio bogato nasljedstvo, desetak je godina u ljetnim mjesecima putovao po južnoslavenskim zemljama, zapisujući narodne napjeve, a zimi je sabranu građu proučavao Franjo Ks. Kuhač 1863. godine Foto: F. Kelemen, Zagreb (?). Iz obiteljskog albuma Kuhač – Kabalini. Kopija u Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU 15 beniku - jednom od brojnih iliraca koji su se zdušno zalagali za hrvatsku domovinu i kulturu. Roditelji Nijemci, sin ilirac Kuhač se rodio u Osijeku, 1834. godine. Njegovi roditelji, otac Jozef Koch i majka Terezija rođena Piller, bili su njemačkoga porijekla. Rano je dobio poduku iz sviranja nekoliko instrumenata, susreo se s pučkim popijevkama, a kao gimnazijalac svrstao se u redove boraca protiv tuđinskoga njemačkog i mađarskog utjecaja. U Pešti je završio učiteljsku školu i pohađao Učilište muzičkog udruženja, u Weimaru nekoliko tjedana bio učenik Franza Liszta, u Beču učio kod poznatog pedagoga Carla Czernyja. Vrativši se 1858. u Osijek, podučavao je glazbu, ali istodobno oduševljeno proučavao i narodnu glazbu. Skromnih imovinskih prilika, Kuhač je tražio način za preživljavanje, pa je često mijenjao poslove. Srećom, život mu se promijenio kad je 1859. dobio bogato nasljedstvo te je desetak godina u ljetnim mjesecima putovao po južnoslavenskim zemljama, vrijedno zapisujući narodne napjeve, a u zimskim mjesecima je sabranu građu proučavao. Tijekom ovih putovanja prikupio je i 76 narodnih glazbala. Kasnije, u svom djelu Prilog za poviest glasbe južnoslovjenske donosi opis i povijesni razvoj narodnih glazbala. Godine 1861. utemeljio je u Osijeku društvo za njegovanje slavenske glazbe, ponajprije hrvatske, koje je kasnije izraslo u pjevačko društvo Kuhač. Kapica s krštenja Godine 1871. Kuhač se preselio u Zagreb. Vrijeme boravka u Zagrebu najplodonosnije je razdoblje njegova stvaralaštva. Nakon mračnog Bachovog apsolutizma, poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe, političke prilike bile su nešto povoljnije, ali sve više dolazi do ekonomskog raslojavanja. Stvaraju se novi bogataši, seljaci 16 Godine 1878. Kuhač je započeo svoj epohalni pothvat - izdavanje zbornika Južno-slovjenske narodne popievke osiromašuju, lihvarenje cvjeta, građanstvo je uglavnom stranoga podrijetla. Zagreb, Osijek i Varaždin po svojoj arhitekturi izgledaju kao da su njemački gradovi. Doba je to generacije naših intelektualaca, kao što su Ivan Mažuranić, Josip Juraj Strossmayer, Ante Starčević, Eugen Kvaternik, Franjo Rački i drugi. Kratko vrijeme Kuhač je radio kao podravnatelj Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda, ali budući da je ta ustanova 70-ih godina bila njemački orijentirana, dao je ostavku. Od tada pa do kraja života nije imao stalan posao. Narodno blago i muzikologija Godine 1878. Franjo Kuhač započeo je svoj epohalni pothvat - izdavanje zbornika Južno-slovjenske narodne popievke. Nakon smrti strica, naslijeđenu znatnu svotu novca iskoristio je za putovanja po slavenskim zemljama na Balkanu i prikupljanje njihovih narodnih napjeva. Tijekom 12 godina proputovao je Hrvatsku i Slavoniju, Srijem, Vojvodinu, Istru, Dalmaciju, Sloveniju, Bosnu, Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju i Bugarsku. Posjetio je i Mađarsku, Austriju i sjevernu Italiju. Sakupio je otprilike 4000 narodnih napjeva. Priredio je i objavio 2000 napjeva u zbirci Južno-slovjenske narodne popievke. Ta je zbirka kapitalno djelo Franje Ksavera Kuhača i najveći muzičko-folklorni zbornik objavljen u Hrvatskoj. Njime je Kuhač ostavio u nasljeđe građu značajnu ne samo za Hrvatsku, već i za sve narode čije je folklorno blago zabilježio. Potkraj 19. stoljeća Kuhač istražuje upotrebu hrvatskih narodnih napjeva u djelima Haydna i Beethovena. Pronašao je hrvatski napjev Oj Jelena, Jelena u finalu Haydnove "londonske" simfonije u D-duru (br.104), napjev Kiša pada trava raste na početku Beethovenove šeste, "pastoralne", simfonije i brojne druge primjere. Zapažen je i njegov rad glazbenog kritičara. Zanimljivo je da se Kuhač terminom muzikologija, kao nazivom za glazbenu znanost, služio prije nego što je G. Adler 1885. spomenuo termin Musikwissenschaft. Njegova je definicija muzikologije, u širem smislu riječi, da je "u bitnosti posvema samostalna znanost, koja sadržaje sve, što na glazbu spada". Doprinos glazbenoj teoriji dao je Kuhač 1875., prijevodom djela Katekizam glazbe J. Chr. Lobea, priručnika koji je u Pjevanka se sastoji od metodičkog uvoda u kojem Kuhač iznosi kratke upute zašto i kako učiti djecu pjevanju u nižim razredima osnovne škole. Drugi dio sadrži 100 dječjih pjesama - narodnih napjeva. Njemačkoj popularan do današnjih dana. Kuhač je i prvi hrvatski povjesničar glazbe te je objavio dvije značajne monografije: Vatroslav Lisinski i njegovo doba i Ilirski glazbenici. Njegov je opus vrijedan i golem, a u povodu 70. rođendana popisao je sva svoja djela u brošuri Moj rad. Popis obuhvaća 191 tiskanu i 19 rukopisnih, djelomično Uputa u glasoviranje prva je hrvatska škola za klavir namijenjena djeci i odraslima. Sadrži teoriju, vježbe i skladbe, narodne melodije iz svih krajeva Hrvatske te djela hrvatskih skladatelja I. Zajca, V. Lisinskog, S. Albinija, F. Kuhača, F. Livadića, N. Fallera i dr. Izložba u Gradskoj knjižnici U predvorju Gradske knjižnice na Starčevićevom trgu 6 postavljena je izložba Kuhač i Zagreb, koja se može razgledati do kraja listopada. Mogu se pogledati njegovi radovi iz fonda Gradske knjižnice – članci, knjige, notna izdanja. Neki od njih su jedinstveni primjerci koji se čuvaju u zaštićenom fondu knjižnice, primjerice Katekizam glazbe iz 1889. s posvetom i potpisom autora, Južno-slovjenske narodne popievke s posvetom Marije Kuhač. Zanimljivost su osobni predmeti Franje Ksavera Kuhača (kapica s krštenja, papirnati cvijet koji je nosio na vjenčanju, ključ od lijesa, kutija za cigare s inicijalima), koji su u vlasništvu Glazbene škole Franje Kuhača u Osijeku te sedam narodnih glazbala (frula iz Banata, šaltva iz Slovačke, šaltva iz Tovarnika, rog iz Aljmaša, tamburica iz Zagreba, bučina iz Iriga i gusle iz Prnjavora) iz Zbirke Franje Kuhača, pohranjene u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Tijekom trajanja izložbe u Glazbenom odjelu mogu se dobiti dodatne informacije o izloženoj građi i poslušati snimke nekih Kuhačevih vokalnih i glasovirskih djela. Autorica je izložbe Sanja Vukasović-Rogač, koordinatorica Glazbenog odjela, sa suradnicima (Igor Mladinić - prikupljanje i obrada građe, Mirna Osmanović - tekst postera, Nada Bezić - fotografija, Ismena Meić - oblikovanje i dizajn postera i Željka German likovni postav). Uoči obljetnice, na webstranicama Knjižnica grada Zagreba, u okviru projekta Digitalizirana zagrebačka baština – Zagreb na pragu modernog doba postavljeno je i predočeno javnosti 2416 stranica Kuhačevih djela (Južno-slovjenske narodne popievke, Pjevanka, Prva hrvatska uputa u glasoviranje) te tako elektronička, virtualna izložba čini cjelinu s onom postavljenom u vitrinama na ulazu u Gradsku knjižnicu. 17 i nedovršenih radnji te 65 tiskanih i 35 rukopisnih skladbi. Sve mu to, nažalost, nije pomoglo da bude primljen u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, u vrijeme kad ju je vodio njezin utemeljitelj, Josip Juraj Strossmayer. Zgrada br. 16 u Varšavskoj ulici, posljednje prebivalište Franje Kuhača Kuhačeva ulica u Zagrebu Kuhačeva ulica u Zagrebu Zagrebačko razdoblje Kuhačeva života obilježeno je financijskim brigama, pa se selio nekoliko puta. Zadnja adresa bila mu je Samostanska ulica, današnja Varšavska. Franjo Ksaver Kuhač, začetnik hrvatske etnomuzikologije, glazbene historiografije, publicistike i kritike umro je 18. lipnja 1911. u Zagrebu, a sahranjen je u sjevernoj arkadi zagrebačkog Mirogoja, uz nadgrobni govor predsjednika Saveza hrvatskih pjevačkih društava, Milana Krešića. Već sljedeće godine, na skupštini zastupstva Slobodnog i kraljevskog glavnoga grada Zagreba, održanoj 7. listopada, Za- greb mu se odužio, nazvavši ulicu u blizini Kvaternikovog trga - Kuhačevom ulicom: ''Ulica, usporedna s Medjašnom ulicom od Maksimirske ceste do Petrove ulice po Grahor-Zebićevu zemljištu" dobila je ime ''Kuhačeva ulica, po hrv. muzikologu Fr. Ks. Kuhaču.'' Tako je Kuhač postao drugi glazbenik, nakon Vatroslava Lisinskog, po kojem je jedna ulica u Zagrebu dobila ime. Evo što je Franjoj Kuhač o sebi zapisao: "Kako rekoh, ja nisam žali Bože, odrastao u sferi hrvatskoga jezika, to sam odrastao u sferi hrvatske glazbe, jer u mladosti svojoj nisam volio drugo nego samo hrvatske melodije, te u ovom se ustrajno vježbao". Međunarodni muzikološki skup o Kuhaču U povodu 100. obljetnice smrti etnomuzikologa i povjesničara glazbe Franje Ksavera Kuhača, Hrvatsko muzikološko društvo i Odsjek za povijest hrvatske glazbe HAZU-a organiziraju od 27. do 29. listopada međunarodni muzikološki skup pod nazivom “Franjo Kuhač (1834.-1911.): Glazbena historiografija i identitet“, koji će se održati u Knjižnici HAZU-a. Prvo tematsko težište skupa, kako je najavljeno u njegovu naslovu, je problematizacija poimanja, konstruiranja i pisanja glazbene historiografije, kako ju je u svojem opsežnom i složenom opusu oprimjerio na slučaju hrvatske i južnoslavenske glazbene historiografije F. Ks. Kuhač. S obzirom na to da je Kuhač djelovao pretežno u doba "nacionalnog romantizma", u kojem su se sličnom ili identičnom problematikom bavile i mnoge druge europske nacionalne muzikologije, dobrodošli su i prilozi sa sukladnim etničkim i nacionalnim temama, kao i oni koji ovu problematiku obrađuju teorijski i načelno. Drugo tematsko težište jest pitanje poimanja, stvaranja i utvrđivanja glazbenog identiteta – na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i/ili nadnacionalnoj razini – koji na složen i ponekad kontroverzan način ilustrira upravo Kuhačev primjer vlastita laviranja između hrvatskog, južnoslavenskog ili panslavenskog identiteta. Dvadeset i sedam sudionika iz Austrije, Bugarske, Crne Gore, Češke, Hrvatske, Irske, Italije, SAD-a i Srbije izlagat će problematiku vezanu uz navedene teme. Uz simpozij će 27. listopada u knjižnici HAZU-a Željka Radovinović iz knjižnice Muzičke 18 akademije Sveučilišta u Zagrebu predstaviti web-stranicu o F. Ks. Kuhaču, a otvorit će se i izložba o F. Ks. Kuhaču, autorice N. Bezić.U Hrvatskome glazbenom zavodu 28. listopada održat će se koncert “Iz građanskog i plemićkog salona na mijeni stoljeća”. 19 Povijest sportske arhitekture do 1970. godine: Napisala: Prof. dr. sc. Ariana Štulhofer dipl. inž. arh. autorica knjige "Sportska arhitektura u Zagrebu", 2005. Foto: dokumentacija autorice tekst preuzet iz časopisa "Čovjek i prostor", god. LVII/2010., br. 5-6 (672-673) M aksimirska park-šuma i južno od nje velika ravnica Svetice, uz savsko priobalje te obronke i vrh Medvednice, pripadaju u najtradicionalnije prirodne sportsko-rekreacijske lokacije u Zagrebu. Organizirani plivački rekreacijski počeci, ali i oni sportski, počinju polovicom 19. stoljeća u donjem, Prvom jezeru. Zimi 1853. na jezeru je otvoreno prvo zagrebačko klizalište. Na Sveticama, prirodnoj ledini južno od maksimirske šume, potkraj 19. stoljeća izgrađeno je biciklističko trkalište (velodrom), a početkom 20. stoljeća ovdje počinje snažna organizirana sportska aktivnost. Inicijatori su bili agilni sportaši Hrvatskog akademskog športskoga društva (HAŠK), koji su svoju najveću želju − uređenje vlastita igrališta − ostvarili 1912. godine uz pomoć zagrebačkog nadbiskupa dr. Antuna Bauera. Od tada se može pratiti neprekinuta sportsko-rekreacijska djelatnost na tom pejzažno-perivojnom području sa svih strana okruženim gradom. • Drveno biciklističko trkalište podignuto je prema projektu inž. Gustava Hermanna 1897. godine na križanju današnje Maksimirske ulice i Svetica, točno nasuprot glavnom ulazu u maksimirski perivoj, u osi glavne šetnice. U svega sedam godina, od 1891. do 1897, izgrađena su u Zagrebu čak tri biciklistička trkališta: na današnjemu Rooseveltovu trgu, uz Koturašku cestu i ovo treće u Maksimiru. Sportski tereni HAŠK-a − veliki planovi i skromna realizacija Gradnja vlastitog igrališta bila je jedan od temeljnih zadataka uprave Hrvatskog akademskog športskoga društva (HAŠK-a) još od njegova osnutka 1903. godine. Međutim, od gotovo nemogućeg terena na starome Gradskom sajmištu (kod Draš20 Položaj izvedenih i planiranih sportskih sadržaja u Maksimiru i na Sveticama do 1970. kovićeve ulice), gradskoga zemljišta na Zapadnom perivoju, igrališta na Tuškancu i Elipsi (danas Srednjoškolsko igralište), do vlastitog je igrališta bio dugi put. HAŠK-ovci su u jesen 1911. godine uz simboličnu zakupninu zakupili parcelu zagrebačke nadbiskupije na Sveticama, neuređenu livadu neposredno južno od Maksimira. • HAŠK-ov stadion, 1912. − Projekt koji je izradio student prava, kasnije odvjetnik, Branko Domac, predviđao je nogometno igralište veličine 110×70 m, s atletskom stazom duljine 402,25 m (!) i HAŠK-ovci su u jesen 1911. godine uz simboličnu zakupninu zakupili parcelu zagrebačke nadbiskupije na Sveticama, neuređenu livadu neposredno južno od Maksimira E. Erfort: Tribine HAŠK-ova stadiona u Maksimiru, 1912. širine 8 m uokolo njega, te s dvama teniskim terenima. Nacrte za tribine s deset redova za 1090 gledatelja izradio je drugi član kluba, graditelj Emil Erfort. Za četiri su mjeseca radovi završeni i prvi je trening održan 25. travnja 1912. godine. Izgradnjom igrališta u Maksimiru položen je temelj za normalan razvoj i napredak ne samo nogometa već i ostalih sportova − tenisa, konjičkog sporta, streljaštva, hazene... • Planovi za sportski sklop HAŠK-a uz Bukovačku cestu − Završetkom Prvog svjetskog rata znatno je porastao interes za sport, pa je to jedino HAŠK-ovo igralište postalo pretijesno za sve zainteresirane − kako gledatelje, tako i sportaše. Osim toga, prema tadašnjoj regulacijskoj osnovi, upravo je kroz postojeće igralište prolazila trasa predviđene ceste prema jugu, prema željezničkoj stambenoj koloniji. Stoga je odlučeno da se u blizini, sjeverno od Maksimirske ceste uz Bukovačku, kupi novo zemljište predviđeno za prostraniji sportski sklop, s daleko većim kapacitetom za smještaj posjetitelja i brojnim pratećim sadržajima: bazenima, teniskim terenima (zimi klizalištima) za klupsko korištenje i iznajmljivanje, velodromom, sportskom dvoranom, brojnim pomoćnim terenima i klupskim zgradama. 1.) Prvi je projekt iz 1919. godine predviđao tribinu za 2500 gledatelja, suvremene kupaonice i garderobe, uredske prostorije i dvoranu za zimski trening. Za početak je izravnato zemljište, ali za daljnje planove nije bilo sredstava. Osim toga, u međuvremenu su u središtu grada sagrađena dva velika nogometna igrališta: HŠK-a "Concordia" na Tratinskoj cesti (danas stadion NK "Zagreb") i I. hrvatskog športskog kluba "Građanski" u Kupskoj ulici (između Koturaške ceste i Vukovarske avenije), na kojima su se priređivale sve značajnije utakmice. Stoga se sljedeće godine na postojećem HAŠKovu igralištu na Sveticama samo proširuju i dograđuju drvene tribine te im se kapacitet povećava na 12.000 mjesta. 2.) Godine 1923. član kluba, građevinski tehničar Ivan Babić, radi nacrte za novo igralište uz Bukovačku cestu predviđeno za čak 30.000 posjetitelja. U središte sportskog parka u smjeru sjever-jug postavlja nogometno igralište 80×120 m, okruženo lakoatletskom stazom širine osam metara, te deset metara širokim trkalištem za biciklističke i motociklističke utrke, duljine točno pola kilo- I. Babić: Sportski sklop HAŠK-a uz Bukovačku cestu, 1923., projekt 21 metra i s potrebnim nagibima na zavojima. Na istočnoj strani stadiona trebao bi se nalaziti 50-metarski bazen za plivanje, a na zapadnoj jednokatna, sto metara dugačka tribina s 2500 sjedala. Južno od stadiona smješteno je dvanaest teniskih igrališta koja bi se zimi preplavila vodom pa bi služila kao klizalište. Istočno od stadiona manje je igralište, 65×100 metara, predviđeno za hazenašice i trening nogometaša. 3.) Godine 1932. arhitekti Franjo Bahovec i Antun Ulrich rade svoj projekt sportskog sklopa. U sredini parcele nogometni je stadion s atletskom stazom i tribinama. Središnji teniski stadion, smješten južno od stadiona, imao bi natkrivene tribine potkovastog oblika. Otvoreni plivališni bazen nalazi se u mirnijem, sjevernom dijelu parka. Sportski sklop zaokružuju šest teniskih terena, vježbalište, bacalište i klupske zgrade − funkcionalne, ravnih, elegantnih poteza i mjestimično zaobljenih završetaka. Međutim drvene tribine HAŠK-ova maksimirskog stadiona izgorjele su u noći između 5. i 6. srpnja 1936. godine i tako potopile sve nade o gradnji novoga stadiona. Klupska su se sredstva potrošila za izgradnju novih tribina kapaciteta 6000 gledatelja, podignutih sljedeće godine prema nacrtima građevinskog poduzetnika Pluhovskog. Te su tribine bile u uporabi sve do izgradnje Dinamova stadiona, 1946. godine su prenesene na igralište NK "Zagreb" u Kranjčevićevoj ulici. Tu ih je zatekla ista sudbina: izgorjele su u požaru 1977. godine. 4.) Neposredno prije Drugog svjetskog rata, 1940. godine, arhitekti Drago Ibler i Ljudevit Gaj, graditelj Ivo Babić i inž. Velimir Jamnicki projektiraju svaki svoju viziju sportskog parka uz Bukovač- Drvene tribine HAŠK-ova maksimirskog stadiona izgorjele su u noći između 5. i 6. srpnja 1936. godine i tako potopile sve nade o gradnji novoga stadiona ku cestu. Ljudevit Gaj predviđa izgradnju stadiona za nogomet, laku atletiku i druge priredbe, te središnji teniski teren, odnosno zimi stadion za hokej. Sjeverni dio zemljišta namjenjuje sadržajima unutrašnjeg klupskog života: plivalište, osam teniskih terena i trening igralište za nogomet, hokej na travi i laku atletiku. Ivan Babić smješta deset teniskih igrališta i središnji teniski teren s armiranobetonskim tribinama za 5000 gledatelja te plivački bazen na najjužnijem dijelu parcele. U sjeverozapadnom kutu maksimirskog perivoja predviđa izgradnju nogometnog i atletskog stadiona s gledalištem za 20.000 ljudi, igralištem veličine 70×100 m i šesterostaznom atletskom stazom. Istočnije od stadiona jesu igralište za rukomet i vježbalište za nogomet, te stadion za ritmičku gimnastiku s amfiteatralnim gledalištem za 1500 ljudi, predviđen i za kazališne priredbe na otvorenome. Ostali sportski tereni između dva svjetska rata • Golfski teren, 1931. − Na zamolbu Golf-kluba "Zagreb", osnovanoga 1929., gradska općina daje iste godine zemljište u maksimirskom perivoju u zakup na Lj. Gaj: Sportski sklop HAŠK-a uz Bukovačku cestu, 1940., projekt 22 Golfsko igralište u Maksimiru, 1931. šest godina za uređenje golfskog igrališta. Igralište je svečano otvoreno 12. lipnja 1931. godine. Ukupna duljina natjecateljskih staza bila je 2002 m, a igralo se na devet rupa, tako da su igrači dva puta morali obići teren kako bi odigrali svih osamnaest rupa. Unatoč tome, taj je golfski teren bio jedan od najljepših u srednjoj Europi, skladno uklopljen u maksimirski perivoj. Međutim već 1935. godine, zbog neplaćanja zakupnine, razrješuje se zakupni odnos. • Sokolsko sletište, 1934. − Veliko sletište za jubilarni sokolski slet u slavu 60 godina osnutka Hrvatskoga sokola izgrađeno je 1934. godine na jugoistočnom uglu Maksimirske ceste i Svetica, na zemljištu zagrebačke nadbiskupije, prema nacrtima pročelnika Građevnog odsjeka arhitekta Josipa Dryaka. Prostor sletišta − najveći u jugoistočnoj Europi − bio je površine 120.000 m2. Glavni dio površine zauzimalo je vježbalište 170,8 × 117,5 m. Na terenu je, na međurazmaku od 185 cm, istodobno moglo vježbati čak 5045 vježbača. Za razliku od većine ostalih sokolskih sletišta, atletska staza duljine 400 m okruživala je sletsko vježbalište, pa je sokolski stadion poslije omogućio održaJ. Dryak: Sokolsko sletište na Sveticama, 1934. vanje i drugih sportskih priredbi. Kapacitet drvenih tribina iznosio je impozantnih 23.000 sjedećih mjesta. Istočna i zapadna tribina bile su duge po 233 m i visoke kao trokatnica − 9,70 m. Ispod tribina, tik do vježbališta, bile su tribine za stajanje: na pet je stuba u nagibu 10% stalo do 30.000 gledatelja, tako da je ukupni kapacitet stadiona iznosio oko 50.000 gledatelja. Drvene su tribine izgorjele 1941. godine, a sačuvana je jedino zidana zgrada na ulazu u stadion sa svečanim ložama, koja je uklopljena u današnji sportskorekreacijski centar Svetice. Atletski stadion "Maksimir" Nakon Drugoga svjetskog rata Fiskulturni odbor Zagreba dodijelio je Nogometnom klubu "Dinamo" na korištenje teren nekadašnjeg HAŠK-a u Maksimiru. Uz teren nije bilo tribina, budući da su stare drvene HAŠK-ove tribine prenesene u Kranjčevićevu ulicu. • Arhitekt Vladimir Turina izradio je prvi projekt atletskoga stadiona u Maksimiru odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, u siječnju i veljači 1946. godine. Veliki stadion s kontinuiranim elipsastim tribinama s tri strane te pozornicom i manjim stajaćim tribinama na is- točnoj strani, ukupnog kapaciteta 54.000 gledatelja, postavljen je u središtu velike parcele ograničene Maksimirskom i Jakićevom cestom, Sveticama te produljenom Zvonimirovom ulicom. Ukupna duljina stadiona s tribinama u dužem smjeru iznosila bi čak 288 m. Nogometno igralište − orijentirano u smjeru sjever-jug, s malim otklonom prema istoku, veličine 105×70 m − bilo bi okruženo 400-metarskom atletskom te 500-metarskom biciklističkom stazom. S njegove zapadne strane Turina je predvidio niz sportskih terena i drugih pratećih sadržaja. U odnosu na današnji položaj sta- diona, koji je stisnut na za njega premalenu površinu, ovaj bi stadion maksimalno iskoristio mogućnosti koje mu je pružala velika parcela. Odmaknut je od prometnica, s povoljno riješenim pristupnim putovima sa sve četiri strane i dovoljno udaljen od maksimirske šume. • Izgradnja stadiona − Gotovo istodobno s prvim izvedenim građevnim radovima na terenu maksimirskog igrališta, arhitekti Vladimir Turina i Franjo Neidhardt te konstruktor Eugen Erlich izrađuju projekt atletskoga stadiona. Stadion Fiskulturnoga društva Akademičara (podsjećanje na prije rata zabranjen Hr- V. Turina, F. Neidhardt, E. Erlich: Stadion FD "Akademičar", 1946., maketa V. Turina: Stadion Doma II. J. A. na Sveticama sa sportskim naseljem, projekt, siječanj 1946. vatski akademski športski klub − HAŠK), a ubrzo potom Nogometnoga kluba "Dinamo" (danas Stadion "Maksimir"), postavljen je na mjestu bivšeg igrališta HAŠK-a u okolnostima koje nisu dopuštale dug izbor i diskusiju o lokaciji, te je urbanistički nepovoljno smješten: nalazi se na križanju dviju prometnica, Jakićeve ulice i vrlo prometne Maksimirske ceste, u samome uglu velikog, gotovo neizgrađenog slobodnog terena na Sveticama, kojemu u to doba nisu bili riješeni imovinsko-pravni odnosi, pa je stadion "sa svih strana okružen ogradama i susjedima, poput ugrađene trokatnice negdje u nekoj ulici", uguran na premalen prostor. Međutim i na tome skučenome prostoru, bez jedinstvenog urbanističkog rješenja cijeloga sportskog sklopa na Sveticama, projektanti su uspjeli snažnim suvremenim arhitektonskim izrazom realizirati uzorno sportsko borilište. Izvedbena koncepcija projektanata zamišljala je igralište u nasipu potkovastog oblika, otvorenoga prema svježini i vizurama maksimirske šume, dok je potrebnom broju gledatelja namijenjena velika zapadna tribina. Projektirajući stadion ar23 hitekti su imali viziju olimpijskog ideala otvorenoga sportskog borilišta, izloženog suncu i slobodnom strujanju zraka. Stadion je pejzažnoga tipa, s tri strane okružen niskim i blago zakošenim nasipom za 30.000 stajaćih mjesta, dok je četvrta, sjeverna strana otvorena prema maksimirskoj šumi i dalje prema Zagrebačkoj gori. Parterni dio stadiona potkova je zemljanoga nasipa, visine svega tri metra, okružena po svome obodu intenzivnom vegetacijom i otvorena prema svježini Maksimira. Ne želeći forsirati dominantnu građevinu na uglu dviju prometnica, u ambijentu koji bi brutalnom arhitekturom mogao ugroziti vrijednost maksimirskog pejzaža, projektanti su zamislili arenu u nasipu, okruženu nasadima sa svih strana. Pozornica s akustičkom školjkom na otvorenom, sjevernom dijelu potkove, po uzoru na helenske stadione, predviđena je za velike priredbe, koncerte i masovne nastupe. Pokraj nje nalazi se maratonski toranj, a do njega ulaz za maratonske trkače i povorke masovnih priredbi. Atletska je staza rađena po uzoru na stadion u Helsinkiju, Finska. Krivine zavoja odstupaju od propisa koji su tada bili u uporabi i približavaju se kružnici. Igralište za nogomet veliko je 70×105 m, a slobodni prostori do zavoja koriste se za skokove i bacanja. Stadion je 1946. godine privremeno otvoren sletskom priredbom. • Zapadna tribina, 1946.-1955. − Na temelju odluke Vlade NR Hrvatske od 13. 12. 1951. godine besplatno su NK-u "Dinamo" ustupljene zgrade i zemljište nogometnog igrališta u Maksimiru, a dvije je godine kasnije prihvaćen prijedlog izgradnje stadiona prema projektu V. Turine, F. Neidhardta i E. Erlicha. Intenzivni radovi započeli su rekonstrukcijom atlet- V. Turina: Zapadna tribina stadiona u Maksimiru, 1946., skica 24 ske staze. Najsloženiji građevni pothvat bila je izgradnja zapadne tribine koja je zahtijevala osobite konstrukcijske napore projektanata. Zapadna je tribina shvaćena kao arhitektura u pravome smislu riječi. Njezina konstrukcija i postava garderoba u izduženi kvadar, koja penetrira kroz prostor tribine bili su uvjetovani ograničenim prostorom parcele: zapadna granica gradilišta prolazila je upravo podnožjem velike skeletne konstrukcije. Na taj je način nastao poseban oblik stadiona, osobito u konstrukcijskom smislu, sa strogo odvojenim stajanjem u nasipu od sjedenja na tribini. Zapadnu tribinu nosi dvanaest monumentalnih armiranobetonskih nosača. Kapacitet završene tribine bio je 6.262 mjesta u 28 redova i 224 mjesta u 23 lože. Samo je gornjih 12 redova, s oko 500 mjesta, bilo natkriveno. • Projekt sportskoga sklopa na Sveticama iz 1953. godine arhitekata Vladimira Turine i Franje Neidhardta, projektanata maksimirskoga stadiona, obuhvaćao je cijelo područje od produljene Zvonimirove ulice na jugu, Ulice Svetice na zapadu te Maksimirske i Jakićeve na sjeveru, odnosno istoku. Postojeći sportski sadržaji uključeni su u projekt. Na samome se stadionu predviđala dogradnja istočne i sjeverne tribine, dok je cijelo potkovasto stajanje zadržano. Uz atletsko igralište na mjestu prijeratnog sokolskog sletišta predviđeno je kupalište s olimpijskim bazenom i tornjem za skakanje. Uz Maksimirsku cestu uredilo bi se šest teniskih igrališta koja bi se zimi pretvarala u klizalište, a na drugim slobodnim površinama tereni za odbojku i košarku te četverostazne kuglane. • Sjeverna tribina maksimirskog stadiona, lučnoga oblika, duljine 110 m i širine u sredini 24 m, a na krajevima deset metara više, podignuta je 1953.-1955. pre- V. Turina, F. Neidhardt, E. Erlich: Sportski sklop na Sveticama, 1953., projekt, maketa ma projektu projektanata stadiona. Stajalište se sastojalo iz dva dijela: donjega na nasipu zemlje, i gornjega, armiranobetonskog, visine 6 m. Sjeverno je stajanje u svojih 30 redova moglo primiti oko 16.000 gledatelja. Između sjeverne i istočne, odnosno zapadne tribine, ostavljeni su slobodni prostori, širine po jedanaest metara. Njima stadion ne dobiva posve zatvoren, krut oblik, nego je i dalje djelomično povezan s maksimirskom šumom. Ipak, sjeverna je tribina zatvorila stadion i sa četvrte strane: otvorena arena, bez zapreka vizurama i strujanju zraka sa sjevera, postaje zatvorenije, introvertiranije zdanje. • Istočna tribina s 12.000 sjedećih i 18.000 stajaćih mjesta, te istočno od njih pomoćno igralište s manjom tribinom podignuti su 1961. godine prema projektu arhitekata V. Turine i F. Neidhardta te konstruktora E. Erlicha, uz autorsku suradnju arhitekta Borisa Magaša. Dvostrane se tribine rijetko grade, a u maksimirskom su slučaju bile najbolje rješenje zbog zahtjeva za pomoćnim nogometnim terenom. Maksimirski je stadion ta- Zapadna tribina za vrijeme izgradnje, oko 1946. V. Turina, F. Neidhardt, E. Erlich, B. Magaš: Istočna tribina stadiona "Maksimir", 1961. V. Turina: Skica poprečnog presjeka dvostrane istočne tribine, 1961. od početka zamišljali njegovi projektanti, i postaje sportsko borilište bez većega doticaja s okolišem. ko dobio i istočnu tribinu koja je ipak, u usporedbi s elegantnom zapadnom, preteška, premda su arhitektonska rješenja vrlo interesantna, osobito kombinacija dvostruke tribine za pomoćni i glavni teren s natkrivenim međuprostorom. Završetkom gradnje istočne tribine projektanti su smatrali da je sportsko zdanje dovršeno i da je upravo prozračnost koja se postiže tangentnim tribinama − umjesto uobičajenih elipsastih kotlova − najveća kvaliteta ovog modernog stadiona. • Projekt proširenja stadiona u Maksimiru − Upravni odbor NK-a "Dinamo" u jesen 1958. godine, bez dogovora s projektantima maksimirskoga stadiona, planirao je dograditi istočnu i južnu tribinu kako bi ih spojio s već izgrađenom sjevernom. Te bi spojene tribine u potpunosti zatvorile arenu i pretvorile stadion u ono što su arhitekti od početka izbjegavali: zatvoreno, izolirano sportsko borilište, bez doticaja sa svojim okolišem. • Južna tribina izgrađena je prema projektu arhitekta Božidara Tušeka 1964.1969. godine. Kapacitet joj je oko 5000 sjedećih mjesta i gotovo još toliko stajaćih mjesta na nasipu južnog stajanja. Nakon izgradnje sve četiri tribine kapacitet stadiona iznosio je ukupno oko 65.000 mjesta. Prvobitni je Turinin i Neidhardtov projekt − uklapanjem u postojeću, posebno osjetljivu situaciju, otvaranjem izvanredne vizure na maksimirsku šumu i Medvednicu u daljini te visokom razinom oblikovanja detalja (posebno konstrukcijom zapadne tribine) i cjeline − iznimno djelo sportske arhitekture. Izgradnjom južne tribine, stadion u Maksimiru gubi svoj otvoreni, pejzažni karakter, kakav su Sportski sklop s otvorenim bazenima na Sveticama Zapadno od maksimirskog stadiona, na mjestu gdje su arhitekti Turina i Neidhardt svojim projektom iz 1953. predvidjeli sportski park, izgrađen je 1965. Zapadno od maksimirskog stadiona izgrađen je 1965. sportski sklop s otvorenim kupalištem prema projektu Franje Bahovca sportski sklop s otvorenim kupalištem prema projektu arhitekta Franje Bahovca. Travnato nogometno igralište, koje se nalazi na mjestu sletišta Sokolskoga stadiona iz 1934. godine, orijentirano je u smjeru sjever-jug i okruženo osmostaznom 400-metarskom atletskom stazom. Niz se teniskih igrališta prostire uz Maksimirsku cestu i Ulicu Svetice, dok je na jugozapadnom dijelu parka središnji teniski stadion, izveden ispod razine okolnoga, inače posve ravnoga terena, pa ga sa sve četiri strane okružuju zemljane kosine predviđene za tribine koje nisu nikada izgrađene. Uz Ulicu Svetice na jugu su uređena igrališta za košarku, odbojku i rukomet, te zid za tenis. Projektom je tu predviđena i zatvorena sportska dvorana, ali ona nije izvedena. Otvoreno kupalište sa svlačionicama, 50-metarskim bazenom, 25-metarskim bazenom za neplivače i praćakalištem za djecu zauzima istočni dio površine sportskoga parka, a prilazi mu se sa sjeverne strane, iz Maksimirske ceste Svlačionice su izvedene kao jednostavno organizirana, otvorena, prizemna montažna zgrada, vrlo izdužena pravokutnog tlocrta i lagane, prozračne konstrukcije. S obzirom na to da je plivalište namijenjeno korištenju samo tijekom ljetnih mjeseci, nije bilo potrebno izgraditi svlačionice kao zatvorenu zgradu pa ih Bahovec projektira kao laganu, otvorenu, nisku zgradu koja se gotovo neprimjetno stopila s okolinom. Kupalište se, sve do njegova potpunog zapuštanja, koristilo nezavisno od ostaloga dijela sportskog sklopa. Stadion "Maksimir", fotografija iz 1990. 25 Ferdinand Budicki (1871. -1951.) pionir hrvatskog auto-moto i biciklističkog sporta 16.758 kilometara biciklom po Europi Napisao: Valentino Valjak Foto: časopis "Svijet" iz 1931. Prvi automobil marke Opel i Beischlag u Zagreb je dovezao 1901., izazvavši paniku među konjskim zapregama, biciklistima i pješacima F erdinand Budicki, automehaničarski obrtnik, trgovac, tvorničar, zastupnik inozemnih tvrtki, svestrani sportaš i pionir automobilizma, bio je letač slobodnim balonom, motociklist i biciklist, odbornik i osnivač nekoliko sportskih organizacija i sportskih saveza. Bravarski zanat izučio je u Varaždinu i Grazu, a majstorski ispit položio u Budimpešti. U Zagrebu je radio kao automehaničarski obrtnik, a svoj je posao koristio za popularizaciju biciklizma i automobilizma. Kao trgovac, predstavnik inozemnih firmi, nastojao je građane snabdjeti najkvalitetnijim tehničkim proizvodima koji su se nudili u europskim metropolama. Godine 1898. otvara u Zagrebu Prvu hrvatsku mehaničku popravljaonu i trgovinu automobila, dvokolica, šivaljki i gramofona. Bio je zastupnik auto-marki Ford, Lincoln, Overland, Daimler, dvokolica i motora Johann Puch i Laurin Klement, šivaćih strojeva Pfaff i Singer, pisaćeg stroja Bar-lock, lonca za brzo kuhanje Fruco, a prodavao je i fonograme, klavire i namještaj. Organizira tečajeve popravljanja strojeva, šivanja i brzog kuhanja. Bešte, ljudi – ide auto! Počeci njegovog bavljena biciklizmom datiraju iz 1895., kada konstruira vlastiti bicikl u tvornici "dvokolica" u Beču, kojim 26 se vozi do Varaždina. Dvije godine kasnije biciklom marke Aleksander prelazi 16.758 kilometara (Njemačka, Poljska, Rusija, Finska, Švedska, Danska, Engleska, Nizozemska, Belgija, Švicarska, Francuska, Španjolska, Alžir, Tunis, Italija, Hrvatska). Prvi automobil marke Opel i Beischlag u Zagreb je dovezao 1901., izazvavši paniku među konjskim zapregama, biciklistima i pješacima. Automobil je stvarao veliku buku i plašio građane koji su vikali: Bešte, ljudi - ide auto! Jedan je Zagrepčanin rekao: To vam je isto kao da vidite kako po cesti trče hlače bez nogu, a drugi, kad je ugledao konjski izmet, rekao je: Kaj ja nis rekel da to nemre bez konja. Dvije godine kasnije Budicki dovozi prvi motor marke Orion u Zagreb. Već iduće godine motorom Laurin Klement za 14 sati odvozio je relaciju Beč –Zagreb, a 1903. motorom marke Johann Puch vozi 6000 kilometara po srednjoj Europi. Bio je i prvi vozač koji se odvezao na Sljeme, 1904. godine. S pojavom sve većeg broja vozača u Zagrebu, javila se ideja za osnivanje Hrvatskog automobilnog kluba. Prvih 14 vozača u Zagrebu 1906. osnivaju Hrvatski automobilni klub, koji ove godine slavi 105 godina. Neumorni Budicki osnivač je prve autoškole u Zagrebu, 1910., a samo godinu dana poslije osniva Taxi službu. Napomenimo i da prvi metri asfalta u Zagrebu datiraju iz 1913. godine - od Jelačić-placa do Mesničke ulice. Prva automobilistička utrka Zagreb - Varaždin Zagreb organizirana je 1912. i bila je duga 176 kilometara. Budicki je zauzeo drugo mjesto, iza Heintzla koji će poslije postati zagrebački gradonačelnik. Budicki je i sudionik utrke Kluba alpinskih automobilista, koja je prolazila kroz Hrvatsku 1914. Sportski duh i želja za avanturom odveli su ga u balon Turul, kojim 1905. leti iz Zagreba do Baške na otoku Krku i iz kojeg radi prve fotografije Zagreba iz zraka. Sve više sportskih asocijacija u gradu doveli su do osnivanja Hrvatskog sportskog saveza 1911. - koji ove godine slavi Ferdinand Budicki na Zagrebačkom Zboru 1904. 100 godina, a čiji je jedan od osnivača bio, tko drugi nego Ferdo, kako su ga od milja zvali. Knjiga o novom tehnološkom dobu Osim u sportskim aktivnostima, Budicki je bio prisutan i u gospodarskom životu Zagreba. Suosnivač je gospodarstvenog sajma Zagrebački zbor, 1909. godine, koji se poslije razvio u Zagrebački velesajam. Ferdinand Budicki bio je i član Građanskog streljačkog društva, Varaždinskog biciklističkog kluba, Hrvatskog sokola, Zrakoplovnog saveza. Dobitnik je velikog broja međunarodnih biciklističkih i gospodarstvenih nagrada te počasni član mnogobrojnih auto-moto i biciklističkih saveza iz cijele Europe. Prvih 14 vozača u Zagrebu 1906. osnivaju Hrvatski automobilni klub, koji ove godine slavi 105 godina Kompletni materijal o povijesnom razdoblju Ferdinanda Budickog i pojavi automobila te njezinim posljedicama objavit će se iduće godine u knjizi "Razvoj automobilizma u Zagrebu u razdoblju 1898.-1939.". Skupina autora, osim dobrog poznavanja materije o kojoj piše, uspjela je uspostaviti kontakte s praunucima prvih vozača (Budicki, Heintzel, Drašković), pa će se u knjizi naći veliki broj ekskluzivnih fotografija iz privatnih albuma. Cilj je knjige revitalizirati ovaj premalo poznati dio zagrebačke povijesti te dati uvid u pionirsko razdoblje automobilizma na ovim prostorima, baciti novo svjetlo na neke velike, a nažalost zaboravljene događaje i osobe. Sadržaj knjige prati i društvo u razdoblju velikih promjena na prelasku iz faze konjskih zaprega i konjskih tramvaja u svijet automobila i motora, tj. u sasvim novo tehnološko doba u kojem se donose prva prometna pravila, počinje izgradnja benzinskih crpki, asfaltiranje cesta, otvaranje automehaničarskih radionica i prodavaonica automobila te organiziranje auto-sajmova. 27 O Zagrebu markom i žigom Dva desetljeća poštanskih maraka Republike Hrvatske 20 godina putujemo svijetom Prva poštanska marka koju je izdala Republika Hrvatska bila je Zračna pošta Zagreb – Dubrovnik objavljena 9. rujna 1991. godine. Otada ih je izdano 826 i svaka je pečat vremena u kojem je nastala, a događaj u obliku njezina motiva ostaje zapisan za naraštaje što dolaze. U Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu je 9. rujna 2011. godine svečano obilježeno 20 godina izdavanja hrvatskih poštanskih maraka otvaranjem izložbe "20 godina putujemo svijetom". Autorica koncepta izložbe je povjesničarka umjetnosti iz Hrvatske pošte Rašeljka Bilić, a autor likovnog postava i realizator izložbe je Dražen Grubišić, akademski slikar i dizajner poznat kao suautor projekta Muzeja prekinutih veza. 28 Na otvorenju izložbe predstavljena je i nova prigodna poštanska marka s motivom QR-koda. Autori marke budućnosti nazvane "Dan marke 2011." – Nikola Žinić i Davor Bruketa, dizajneri iz Zagreba – objasnili su da je QR-kod dvodimenzionalni kod koji svojom funkcionalnošću nalikuje standardnim bar-kodovima, no s jednom ključnom razlikom – poruka skrivena u kodu može se "očitati" mobitelom. Nakon očitavanja koda s marke internetski preglednik mobitela usmjerava se na adresu www.qrmarka.posta.hr. Na toj stranici korisnici mogu unijeti jedinstveni kod otisnut na marki te tražene podatke o njihovoj lokaciji što im omogućuje da odmah dobiju potvrdu o prispijeću svoje pošiljke, kao i dodatne podatke o njezinu putovanju (kada je otpremljena ili koliko je kilometara "prošla"). Korisnici mogu dodavati svoje tekstove i slike, razne obavijesti o odredištu marke i slično. Ova poštanska marka svojom implementacijom moderne komunikacijske tehnologije pokazuje koliko se tradicionalna forma i funkcija mogu prilagoditi novim tehnologijama. Hrvatska pošta je ovom inovacijom pokazala još jednom svoju viziju budućnosti te praćenje modernih tehnologija. Predsjednik Uprave Hrvatske pošte Robert Jukić istaknuo je kako je svaka poštanska marka pečat vremena u kojem je nastala, a događaj u obliku njezina motiva ostaje zapisan za naraštaje što dolaze. Za najnovije izdanje Hrvatske pošte je rekao: "QR-marka, poštanska marka budućnosti, samo je jedan od dokaza da je Hrvatska pošta suvremena tvrtka sa znanjem i vizijom za budućnost." "Rođendanska proslava" protekla je svečano i u futurističkom stilu pod voditeljskom palicom Barbare Kolar i uz glazbeni dio u kojem je nastupila Natali Dizdar. Važnu ulogu u ovom svečanom događaju imao je poštonoša Hrvatske pošte, koji je dostavio prvu pošiljku poslanu s QR-markom. Bila je to razglednica s pozdravima uzvanicima koju je ranije tog dana poslao Robert Jukić, a sa svečanosti su na isti način i odaslani pozdravi djevojčici Vani u splitskom Dječjem domu "Maestral". U 20 godina izdavanja hrvatskih poštanskih maraka njihovi su autori bili priznati hrvatski umjetnici – akademski slikari, fotografi i dizajneri. Mnogi od njih svojim su dolaskom uveličali ovaj važan događaj, ali bilo je i onih u kojima je tek ovo događanje pobudilo zanimanje i skrenulo pozornost na vrlo specifičan i zahtjevan dizajn poštanske marke. Izložbu svih 826 do sada otisnutih poštanskih maraka Hrvatske pošte posjetitelji su mogli razgledati u Domu hrvatskih likovnih umjetnika do 21. rujna. Nakon toga se postav može pogledati do 22. listopada u izložbenoj dvorani zagrebačke poštanske palače u Jurišićevoj 13. Ulaz je besplatan. Obljetnice Od konjskog do niskopodnog tramvaja 120 godina Zagrebačkog električnog tramvaja U Zbog kašnjenja u dostavi kola, tramvaj je umjesto 15. kolovoza provozio 5. rujna 1891.; svečanog otvorenja nije bilo, a utržak je prvog dana predan Gradu u dobrotvornu svrhu 30 ponedjeljak, 5. rujna, bilo je točno 120 godina otkad se na zagrebačkim ulicama pojavio prvi tramvaj, tada vučen samo jednom konjskom snagom. Prije toga, putnici su se organizirano prevozili konjskim omnibusom i to uglavnom do lječilišta i kupališta. Stoga se 5. rujna u povijesti našega grada i Zagrebačkog električnog tramvaja bilježi i kao početak organiziranoga javnog gradskog prijevoza. Kako je tramvaj kroz tri stoljeća nezaobilazan dio svakodnevice stanovnika grada podno Sljemena, obljetnica je pri- goda da se prisjetimo vremena kad je zagrebačkim ulicama cinkao konjski tramvaj, čiji se zvuk zvonca izmjenjivao s kloparanjem potkova konja, a gradske su ulice osvjetljavale plinske svjetiljke. Na 120 godina tramvaja u Zagrebu sugrađane su u Tehničkom muzeju podsjetili i Puhaći orkestar ZET-a, nastupom u povodu svoje 85. obljetnice, te prigodna izložba o 120 godina javnog prijevoza putnika u Zagrebu, koja se može pogledati do kraja godine. Potkraj 19. stoljeća Zagreb se naglo urbanizirao, prerastajući u suvremeni sred- Konjski tramvaj na početku Ilice godine 1906. (lijevo zgrada stare bolnice) grebačkog zbora, današnjeg Zagrebačkog velesajma). Zbog kašnjenja u dostavi kola, tramvaj je provozio 5. rujna 1891., nepunu godinu dana nakon otvorenja zagrebačke parne uspinjače. Svečanog otvorenja nije bilo, a utržak je prvog dana predan Gradu u dobrotvorne svrhe. Tramvaj je bio velika atrakcija za još mali grad Zagreb. Tramvajska kola tvornice Weitzer iz Graza izazvala su toliku senzaciju da se toga dana u deset zatvorenih i šest otvorenih (ljetnih) kola prevezlo više od 20.000 Zagrepčana, odnosno gotovo polovica tadašnjih stanovnika. Na mjestu današnjega Tehničkog muzeja nalazilo se spremište tramvajskih kola s konjskom stajom i upravnom zgradom. Konja je bilo dva puta više nego kola. Jedan konj vukao je kola, prevalivši pro- njoeuropski grad u kojem se samo u posljednjem desetljeću stanovništvo povećalo gotovo 50 posto. Zato su 1885., šest godina nakon pojave prvog Siemensova električnog vlaka, gradski oci počeli raspravljati o uvođenju tramvaja u Zagreb. Već iduće godine javio se bogataš Gvido Pongrac i s gradskom upravom sklopio ugovor o gradnji tramvajske pruge. No, godinu dana poslije Pongrac je odustao od gradnje, pa se o tramvaju neko vrijeme više nije govorilo. Gautier nema dovoljno novca Ideja je opet postala aktualna 1887., kad je francuski inženjer Raoul Pierre Alexandre Gautier predložio gradskom poglavarstvu uvođenje konjskog tramvaja od Zagreba do Samobora. Nakon što se, zbog nedostatka novca, od te ideje ubrzo odustalo, Gautier je promijenio plan i predložio izgradnju pruge u Zagrebu. Gradska općina prihvatila je njegovu ponudu te mu izdala dozvolu i sklopila ugovor 11. lipnja 1889. Nacrte za gradnju nadležno ministarstvo u Budimpešti odobrilo je potkraj ljeta 1890., a dozvolu je Gautier dobio tek 7. ožujka 1891., kad mu Ministarstvo dodjeljuje koncesiju, uz uvjet da gradnja tramvajske pruge bude dovršena u roku pola godine nakon odobravanja detaljnih nacrta. U Zagrebu se već posvuda šaputalo kako Gautier uopće neće graditi jer nema dovoljno novca za taj pothvat. I zaista, gradnja jednokolosiječne tramvajske pruge počela je 11. svibnja 1891., nakon Otvorena (ljetna) kola konjskog tramvaja ispred spremišta na Savskoj cesti što je, uz pristanak gradske općine, Gautier prenio svoja prava i obveze na Društvo zagrebačkih građana, predvođenih zastupnikom dr. Ljudevitom Schwarzom, uz odštetu od 4500 forinti. Radovi su povjereni poduzetništvu Gfrörer i Muskovics iz Budimpešte. Društvo je izgradilo pruge od Mitnice u Vlaškoj ulici (današnjem Kvaternikovu trgu) kroz Vlašku, Draškovićevu i Jurišićevu ulicu preko Jelačićeva trga te Ilicom do tzv. Južnoga (danas Zapadnoga) kolodvora, s odvojkom Frankopanskom i Savskom cestom do Savskog mosta. Tramvaj je trebao biti pušten u promet 15. kolovoza 1891., na dan otvaranja Jubilarne gospodarsko-šumarske izložbe (u povodu 50. obljetnice Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva - preteče Za- Polazna tramvajska postaja mirogojske pruge koja je do 1931. vodila s Jelačićeva trga preko Kaptola i Nove Vesi sječan put između 26 i 28 km dnevno. Duljina pruge bila je približno osam kilometara, a širina kolosijeka iznosila je 0,76 m. Brzina konjskog tramvaja nije bila baš velika (7,5 km/h), a i nije mogla biti veća jer su pruge bile jednokolosiječne s 31 mimoilaznicama samo na važnijim stajalištima. No, i takva je vožnja bila brža i udobnija od pješačenja. Žuti električni tramvaj Godine 1892. sagrađen je kolodvor državne željeznice (današnji Glavni kolodvor), pa je te godine izveden odvojak tramvajske pruge od Jelačićeva trga do kolodvora. Osim toga, produljena je pruga od mitnice u Vlaškoj ulici do Maksimira. Društvo konjskog tramvaja ubrzo nakon svog osnutka zapada u teškoće iz kojih se izlaz našao u osnivanju dioničkog društva "Zagrebački tramway, dioničarsko društvo". Dionice je poslije preuzeo belgijski kapital. Kako se grad počeo sve snažnije razvijati, konjski tramvaj više nije udovoljavao potrebama Zagrepčana. Elektrifikacije tramvaja koje se provode u inozemstvu djeluju i na građanstvo koje traži da se i u Zagrebu konjski pogon zamijeni električnim. Prvu električnu centralu Zagreb je dobio tek 1907., pa se na svečano otvorenje prometa na prvoj pruzi električnog tramvaja čekalo do 18. kolovoza 1910. Konjski tramvaj zadržao se još godinu dana, do potpunog dovršenja mreže električnog tramvaja, kad je premješten u Veliku Goricu, gdje je ostao do 1937. Nove tramvajske pruge izgrađene su s kolosijekom širokim jedan metar, na istim trasama kojima je vozio i konjski tramvaj, s tim da je pruga od današnjeg Zapadnog kolodvora kroz Ilicu preko Jelačićevog trga i kroz Jurišićevu ulicu do Draškovićeve izvedena s dvostrukim kolosijekom. Vozni se park sastojao od 28 motornih kola tvornice Ganz & Co iz Budimpešte i 14 prikolica konjskog tramvaja koje su preuređene za novu širinu kolosijeka. Tadašnji je tramvaj bio žute boje, koja je 1923. zamijenjena prepoznatljivom plavom bojom grada Zagreba. Godinu dana kasnije tramvajska mreža proširuje se izgradnjom mirogojske pruge koja vodi s Jelačićeva trga preko Kaptola i kroz Novu Ves na Mirogojsku cestu. U godinama koje su slijedile, unatoč poteškoćama, tramvajski se promet razvijao zajedno sa svojim gradom. Gradnjom željezničkog nadvožnjaka na Savskoj cesti kod Crnatkove ulice, na inicijativu i doprinosom ZET-a, gradnjom novog tramvajskog spremišta na Ljubljanici 1935. godine, novih tramvajskih pruga, mijenjala se slika grada i ritam života stanovnika. Zagreb i Zagrebački električni 32 Velika obnova pruge na Jelačićevom trgu tramvaj zajedno su radili i na osuvremenjivanju voznog parka. Značajan doprinos dali su ZET-ovi inženjeri, među kojima je najznačajniji Dragutin Mandl (1892.-1959.), koji će četiri desetljeća djelovati u ZET-u kao najsposobniji i najzaslužniji stručnjak. Njegovim dolaskom 1920.,započinje i velika obnova i uspon Zagrebačkoga električnog tramvaja. Po njegovim nacrtima i pod njegovim vodstvom, izgrađuju se u ZET-ovim radionicama prva domaća tramvajska kola (M-22) koja su počela prometovati 2. srpnja 1922. Kola su bila duga 9,14 m, široka 2,10 m, a teška 9,5 tona. Izvedena su još s drvenim kosturom, a vrata su bila prilagođena za lijevu vožnju, koja je tada još vrijedila u Zagrebu. Godišnja proizvodnja u vlastitoj radionici iznosila je do 12 kola. Osim putničkih kola, u ZET-u su po vlastitim nacrtima između 1923. i 1926. sagrađena i dvoja motorna kola za polijevanje ulica. Osim pogonskih motora, ta su kola imala i poseban motor s centrifugalnom pumpom za izbacivanje vodenog mlaza, čija se jakost mijenjala uz pomoć posebnih ventila i namještanjem broja okretaja u motoru. Godine 1923. počelo se i s pregradnjama zastarjelih Ganzovih motornih kola iz 1910. u zatvorene prikolice, s tim da su peroni malo produljeni, a žuta su kola prebojana plavom bojom. U međuvremenu se dovršavaju nacrti za konstrukciju čeličnog kostura kola, pa se od 1924. grade samo takva kola (M-24), prilagođena za desnu vožnju koja je u Zagrebu stupila na snagu 1. siječnja 1926. Za potrebe novih pruga, sredinom tridesetih godina izgrađeno je šest motornih kola i 13 otvorenih prikolica, koje se od prvobitnih Mandlovih razlikuju po otvorenijem boku, preklopnim sjedalicama i nekim drugim preinakama, a kako je odobreni nacrt u ZET-u potpisao ravnatelj Košak, one su u radionici nazvane “Košakovim prikolicama”. Pod vodstvom inženjera Mandla kao glavnoga konstruktora, dovršena je 30. travnja 1951. u ZET-ovoj tramvajskoj radionici gradnja prototipa novih ZET-ovih motornih kola 101, s kapacitetom 95 putničkih mjesta te snagom motora 2x60 kW i najvećom brzinom 60 km/sat. Time je Od inž. Mandla do Crotrama U međuvremenu je montirana propisna bakrena vozna žica gornjeg voda, umjesto ratne, čelične koja je iskorištena kao betonska armatura pri dogradnji nove radionice. Zbog toga je trebalo izmijeniti klizač oduzimača struje, pa se počeo upotrebljavati Fischerov klizač iz Švicarske, dok nije inž. Mandlu i njegovim suradnicima uspjelo razviti vlastitu konstrukciju klizača, koja je i patentirana, pa su njome otad opremane sve naše "lire". Tramvaj “ĐĐ” tip 201 stvoren domaći tip suvremenih tramvajskih kola, s automatskim posluživanjem vrata, sjedištem za vozača i konduktera, električnim, mehaničkim i zračnim kočnicama te sigurnosnom napravom (zaštitnom košarom) ispred prednjih kotača. Poslije, na temelju ZET-ove tehničke dokumentacije, nakon što su u ZET-u izrađena tri prototipa, preuzela je serijsku proizvodnju tih kola tvornica “Đuro Đaković” iz Slavonskog Broda. Iz te je tvornice 31. prosinca 1973. u ZET stigao prvi četveroosovinski tramvaj TMK 201, a posljednji, trideseti iz te serije isporučen je u lipnju 1974. Nekoliko godina kasnije, s češkom tvrtkom ČKDTatra iz Praga sklopljen je ugovor o kupnji prvih 30 tramvajskih motornih kola s prikolicom. Time je nakon dugog niza godina ugašena domaća proizvodnja tramvajskih vozila. Novo poglavlje u razvoju tramvajskog prometa u Zagrebu obilježio je dvozglobni tramvaj tip 2100, koji je, prema ideji ZETovog inženjera Franje Đurete i uz podršku Grada, 1994. napravila tvrtka Končar. Već se tada u Gradu i ZET-u razmišljalo o niskopodnim tramvajima, kakvi su se počeli pojavljivati u javnome gradskom prometu nekih bogatih europskih gradova. Pobjedom na međunarodnom natječaju, a kasnije i proizvodnjom prvog domaćeg niskopodnog tramvaja, konzorcij Crotram (koji tada čine tvrtke Končar, TŽV Gredelj i Đuro Đaković) opravdao je povjerenje. Nakon isporuke 70 ugovorenih tramvaja, u srpnju 2007. s konzorcijem je sklopljen ugovor o proizvodnji novih 70 niskopodnih tramvaja. Isporukom posljednjeg, 140. ugovorenog tramvaja u lipnju 2010., završilo je i razdoblje najveće obnove tramvajskog voznog parka u povijesti ZET-a. Zagreb je danas milijunski grad, premrežen sa 116.346 kilometara pruga na kojima je u redovitom prometu dvjestotinjak tramvajskih vozila na 15 linija dnevnog prometa i četiri noćne. Također, širokom mrežom autobusnih linija (ukupno 134) s više od 300 vozila svakodnevno uključenih u dnevni promet ZET pokriva i dio Zagrebačke županije. Uz podizanje standarda prijevoza, ZET je tijekom proteklih 120 godina, prometno povezujući mnoga novosagrađena naselja, pratio razvoj grada, što će nastojati i ubuduće. Jer kao i u doba prometne romantike, kad su cestama vladali konji upregnuti u kola, a ulice osvajali pješaci, Zagreb i Zagrebački električni tramvaj i rastu zajedno. Autobusni prijevoz Organizirani javni autobusni prijevoz na području Grada Zagreba - Autobuspromet - počeo je 11. kolovoza 1927. Uprava Zagrebačkog električnog tramvaja preuzela je gradski autobusni promet 1931. od tvrtke Barešić&Co. Vozni park sastojao se od 20 autobusa, kojima je isprva nastavljen promet na šest dnevnih i dvije noćne linije. Duljina linija iznosila je 9,6 km. Spremište autobusa i prostor za popravak organiziran je u sastavu staroga tramvajskog spremišta uza Savsku cestu. Stanje u autobusnom prometu znatno se poboljšalo tek početkom 1940-ih, uvođenjem autobusnih linija kao nastavka tramvajskih, a uveden je i zajednički tarifni sustav s prijelaznim kartama uz povoljnu cijenu. Tijekom godina, kupovalo se gotovo sve do čega se došlo, pa je vozni park od 1945. do 1952. sastavljen od različitih tipova i marki autobusa, uglavnom rabljenih. Tako je u prometu bio 21 autobus - čak 13 različitih marki i tipova. U nedostatku domaćeg proizvođača, ZET 1955. kupuje rabljene autobuse na kat iz Engleske. Od 15. veljače 1960. u redovitom je prometu bilo i osam autobusa s prikolicama, odnosno “autobusnih vlakova”. S pojavom zglobnih autobusa, prikolice su povučene iz prometa 1968., kad je stigla i prva isporuka od 33 vozila MAN 750, koja su u sljedećih nekoliko godina brojčano nadmašila ostala vozila u ZET-ovom voznom parku. Početkom 70-ih autobusni promet ZET-a uspostavljen je na 50 linija, ukupne duljine oko 500 kilometara. Završetkom izgradnje spremišta u Dubravi 1962., autobusne radionice na Vurovčici 1964. i spremišta u Podsusedu 1971., ostvareni su temeljni preduvjeti za solidan razvitak autobusnog prometa i održavanje primjerene kakvoće prijevoza. To su i godine kada se teritorijalno širio i grad, pa su mu pripojene tadašnje općine Sesvete, Zaprešić, Velika Gorica i Samobor. Tijekom 90-ih godina, zbog ratnih događanja, nema značajnije obnove voz- nog parka, no ZET je ipak počeo kupovati rabljene autobuse marke MAN iz Njemačke. Potkraj 1993. odlučeno je da se nova vozila kupuju u niskopodnoj izvedbi. Zadnja velika obnova autobusnog voznog parka bila je 2008. i 2009., kad je kupljeno 214 novih niskopodnih autobusa, solo i zglobnih, od kojih 60 koristi stlačeni prirodni plin. 33 Obljetnice 85 godina Hrvatskoga radija i 55 godina Hrvatske televizije Od Napisala: Diana Kučinić učinić Foto: arhiva HRT-aa N a početku bijaše riječ. A onda su stigli radio i televizija. Iako je, u odnosu na povijest čovječanstva, povijest radija relativno kratka, nakon što je Nikola Tesla 1896. iz svojeg apartmana u hotelu Gerlach na Manhattanu poslao prvi radiosignal te objasnio način proizvodnje radijske frekvencije i princip usklađenosti predajne i prijamne antene – ništa više nije bilo kao prije. Svoj je pronalazak 1897. Tesla patentirao pod brojem 645576 kao sustav za bežični prijenos podataka. Dvadesetak godina kasnije - 2. studenoga 1920. – u Americi je prva komercijalna radiopostaja KDKA počela emitirati emisije prema programskoj shemi. Šest godina poslije takvi su se programi počeli emitirati u Kanadi, Velikoj Britaniji, Australiji, SSSR-u, Francuskoj, Belgiji, Čehoslovačkoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Finskoj, Italiji, Japanu, Meksiku, Norveškoj, Poljskoj i – Hrvatskoj, na Radio Zagrebu, prvoj radiopostaji u jugoistočnoj Europi, čije su se prve riječi u eteru začule 15. svibnja 1926. u 20.30 sati. Bile su to povijesne rečenice: Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb! Kako nas čujete? koje je slušateljima uputila prva radijska spikerica Božena Begović. Njezin glas s radiopostaje, smještene u dvorišnoj zgradi na Markovu trgu 9, iz studija dugog jedva pet metara čuo se do Krašića, 40-ak kilometara udaljenog od Zagreba. Beetthoveen, Hayydn i vijjessti Pripreme su zapravo počele u ožujku 1924., kad je skupina zagrebačkih zaljubljenika u radio osnovala Radioklub Zagreb i za predsjednika izabrala astronoma i 34 fizičara dr. Otona Kučeru. Mjesec dana kasnije radioklub je počeo tiskati magazin "Radio sport". Klub je ubrzo imao 136 članova iz Zagreba i drugih dijelova Hrvatske, a vodstvo je poslalo peticiju vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Beograd, tražeći dopuštenje da odmah osnuju radiopostaju u Zagrebu. Nakon što je obećala koncesiju skupini članova Radiokluba Zagreb, vlada je 1926. prihvatila statutarnu deklaraciju o pravima dioničara Radio Zagreba. Sastanak novoosnovanog dioničarskog društva - Radio Zagreba - održan je u svibnju. Izabrana je uprava od 13 članova s predsjednikom Šandorom A. Aleksanderom i zamjenikom, inž. Velimirom Stiasnijem. U upravnom vijeću bili su dr. Ivo Ražem, dr. Ivo Stern, dr. Rudolf Rodanić i inž. Dragutin Joachimsthal. Uza zvuke hrvatske himne i najavu Božene Begović, u 20.30 sati 15. svibnja 1926. Radio Zagreb čuo se prvi put na frekvenciji 350 metara srednjega vala. Slijedio je govor dr. Sterna, a te su večeri slušatelji mogli čuti što piše u službenom biltenu te uživati uz glazbu Beethovena, Haydna, Chopina, Rameaua i Saint-Saensa. Prvo je emitiranje završilo 15-minutnim vijestima. Prvvih da ana radio se slu ušao uz poomoć detekttorra u ka avan nama i na dru ugim m javvnim mjestiima Prvih dana radio se slušao uz pomoć detektora u kavanama i na drugim javnim mjestima jer je radiouređaj bio vrlo skup: 4000 do 10.000 dinara, a pretplata 400 dinara godišnje. No, radio je ipak velikom brzinom postajao član gotovo svake obitelji. Još veća je bila brzina razvoja radijske tehnike i emisija, pa je 85-godišnja povijest Hrvatskoga radija veoma gusto ispisana. Stoga ćemo izdvojiti najvažnije: Prva izvješća s mjesta događaja počela su već u jesen 1926., a prvo izvješće s otvorenog prostora bilo je prijenos svečanosti u povodu otkrivanja spomenika J. J. Strossmayeru, u studenome. Kasnije tog mjeseca održana su još dva prijenosa uživo - opera "More" i "Rusalka" iz Hrvatskog narodnog kazališta, a započeli su i prijenosi svetih misa iz Markove crkve i drugih. Do prosinca je Radio Zagreb bio među prvim radiopostajama u Europi koje su javno pozvale publiku da sudjeluje u stvaranju originalnih rukopisa za radiodrame. Međunarodna suradnja i razmjena programa s ostalim radiopostajama započela je u veljači 1927. Radio Zagreb je reemitirao program iz SAD-a, koji je prenošen kratkovalnom radiopostajom u Schenectadyju. U ožujku se Radio Zagreb spojio telefonskom kabelskom vezom, kako bi prenosio galakoncert Radio Beča u spomen na 200 godina od Beethovenove smrti. Koncert su prenosili i Radio Prag i Radio Varšava. U travnju je na Radio Zagrebu emitirana prva hrvatska radiodrama "Vatra", autora Ive Šrepela. Ljeto 1927. upamćeno je po prijenosu prve nogometne utakmice uživo, nakon koje je slijedio prijenos motoutrka te drugi sportski događaji. Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb! Kako nas čujete? – upitala je Božena Begović, 15. svibnja 1926., a 30 godina kasnije, 15. svibnja 1956., proradio je prvi televizijski odašiljač s Tomislavova doma do Već sljedeća godina, 1928., donijela je prvo emitiranje Radio Zagreba izvan Zagreba - iz Varaždina se prenosila ''Miss Poetica'' Božidara Širole. Slijedilo je emitiranje iz Osijeka te drugih hrvatskih gradova i regija. Na konferenciji u Lausannei, početkom lipnja, Radio Zagreb postao je punopravni član ITU-a (International Telecommunications Union) i istodobno je predstavljao sve ostale radiopostaje u državi. U svibnju 1931., u Hrvatskom glazbenom zavodu održan je galakoncert u povodu pete godišnjice Radio Zagreba, a uživo su ga prenosili Radio Budimpešta, čehoslovačke radiopostaje, Radio Ljubljana (koja je počela s emitiranjem 1928.) i Radio Beograd (koji je počeo 1929.). Godine 1934. premješten je odašiljač Radio Zagreba na obalu Save, gdje su izgrađeni novi antenski sustav i nova zgrada. U međuvremenu su se u adaptiranom koncertnom studiju u središtu grada snimale prve snimke na mekim pločama, upotrebom Philipsove tehnologije. Teleevizijskko kršštenje na Sljjemeenu Vlada Banovine Hrvatske nacionalizirala je 1940. imovinu dioničkog društva Radio Zagreb, a novoj je upravi na čelu bio Vladimir Kovačević. Vlast je omogućila radiopostaji da nabavi nove uređaje i preseli se u novu zgradu, početkom studenoga. Dvije godine kasnije, 1942., odašiljač u Zagrebu pojačan je na 10 kW. Svoj program počela je emitirati lokalna radiopostaja u Dubrovniku, 1943. počinje raditi i lokalna radiopostaja u Osijeku, a 1945. u travnju Radio Split i u rujnu Radio Rijeka. Počinje emitirati i Radio Zagreb 2, koji se gasi 1950. Godine 1949. proradio je radioodašiljač od 135 kW u Deanovcu, a 1951. Radio Zagreb preselio se na novu lokaciju u Jurišićevoj 4. U zagrebačkoj regiji počinje emitirati Radio Sljeme, 1953. Nakon što se počela pisati povijest radija, bilo je samo pitanje vremena kada će se zvuku pridružiti i slika. U Hrvatskoj se to dogodilo točno 30 godina poslije prvog oglašavanja Radio Zagreba - 15. svibnja 1956. Toga je dana proradio prvi televizijski odašiljač s Tomislavova doma na Sljemenu. Reemitirao je programe RAI-a 1, a prvi tv-prijenos uživo odrađen je 7. Ksenija Komidar vodila je prvi tv-prijenos s otovrenja Zagrebačkog velesajma rujna s otvorenja Zagrebačkog velesajma. Emitiranje svakodnevnog, eksperimentalnog programa Televizije Zagreb započelo je 29. studenoga. 35 Prva kamera U svijetu, povijest televizije počela je 22. travnja 1925., kad je ostvaren prvi televizijski prijenos slike uživo, iako su slike putovale samo nekoliko metara. Bilo je to u kući u Londonu, uz pomoć prilično primitivnih, no istodobno senzacionalnih uređaja. Poslije otkrića radija i otkrića kinematografije, samo je trebalo spojiti obje tehnologije, tj. snimati zvuk i sliku, te ih uz pomoć bežičnog prijenosa prikazati gledateljima. Ideja mehaničke televizije potječe još iz 19. stoljeća - Paul Gottlieb Nipkow 1884. je zamislio skenirajući disk, no prvu je demonstraciju izveo John Logie Baird's, 1926. Skeniranje je ubrzo zamijenjeno elektronskom zrakom i elektronskom cijevi; danas se za snimanje upotrebljavaju i poluvodički elementi s prijenosom naboja (CCD), a za prikaz postoji i nekoliko digitalnih tehnika (LCD, TFT, plazma). Analogna je televizija još uvijek najčešća u mnogim zemljama, dok je Hrvatska televizija od 26. siječnja do 5. listopada 2010. posve prešla na digitalnu tehnologiju emitiranja. Kad je o radiju i televiziji riječ, išli smo gotovo ukorak sa svijetom od početka. Naime, samo 13 godina poslije radijskog, Zagreb je doživio i televizijsko krštenje, kad je na Zagrebačkom zboru 1939. nizozemski inženjer Erik de Fris izveo prvi televizijski prijenos. No, u cijelom je svijetu tijekom Drugog svjetskog rata došlo do potpunog prestanka televizijskih prijenosa, pa je i razvoj televizije u Hrvatskoj morao dostići svjetski. Stoga je upravo emitiranje s vrha Tomislavca, 15. svibnja 1956., zabilježeno kao početak 36 Emittiranjee perim mentallnoog eksp proggrama a Televvizzijee Zagreeb zap počeloo jee 299. udenooga 199566. stu povijesti Hrvatske televizije, zahvaljujući odvažnom duhu i osnovnom znanju iz radiofonije djelatnika Radio Zagreba, koji su s minimalnim tehničkim produkcijskim mogućnostima za prenošenje slike i tona doveli do stvaranja Televizije Zagreb. Televizija je u to vrijeme smatrana tehnološkim čudom. Jedan od veterana Hrvatske televizije opisao je početke kao mnoštvo slika koje lebde u zraku iznad Europe. Bile su u eteru iznad Francuske, Velike Britanije, Italije i SSSR-a, no bile su nevidljive i neuhvatljive za one koji nisu imali tehničke mogućnosti primiti ih na televizijske ekrane. Prva televizijska slika u Zagrebu se pratila na samo 30-ak posuđenih televizora, razmještenih po izlozima na trgovima. Već potkraj 1956. program se pratio na 300 televizora, a pred jednim se uređajem našlo i stotinjak ljudi. Od Šubićeeve 200 do Prisavvlja 3 No, onda je razvoj krenuo brzim i velikim koracima. Već u svibnju 1957. realiziran je prvi izravni televizijski prijenos sportskog događaja - nogometne utakmice između Italije i Jugoslavije s maksimirskog stadiona. Prvi radioodašiljač na Sljemenu također je u to vrijeme započeo s emitiranjem programa. Prva hrvatska televizijska igra "Potraga", autora Kreše Novosela, emitirana je u siječnju 1958., a televizijski studiji preseljeni su u Šubićevu 20. U Radničkom domu 1962. otvoren je veliki televizijski studio. Uvedena je tranzistorska tehnologija i Radio Zagreb počinje reemitirati ulomke stranog satelitskog programa. Od 1964. do 1965. provedena je nova organizacija Radio Zagreba, što je dovelo do otvaranja tri radiokanala: Radio Zagreba 1, Radio Zagreba 2 i Radio Zagreba 3. Godinu dana kasnije, 1966. – kad Radio Zagreb slavi 40., a Televizija Zagreb 10. godišnjicu - instaliran je na Sljemenu odašiljač od 10 kW i počelo je eksperimentalno emitiranje Drugog programa TV Zagreb, s povremenim emitiranjem u boji. Koncert pop-glazbe iz Opatije 1968. zabilježen je kao prvi tvprijenos uživo, u boji. Odlukom EBU-a, TV centar Zagreb 1967. postaje Eurovizijski tehnički centar za cijelu Jugoslavensku Radioteleviziju (JRT). Godine 1972. počinje stalno emitiranje Drugog programa Televizije Zagreb, a 1975. svi programi TV Zagreb emitiraju se u boji. Otvoren je tv-centar u Miramarskoj ulici (SBF). Te su se godine počele emitirati dnevne novosti, a Kronika i Zagrebačka panorama pokrivale su regionalni, komunalni i gradski život Zagreba, Osijeka, Rijeke, Splita, Varaždina, Bjelovara, Siska, Karlovca i Gospića. Radio Zagreb 1 počinje 1976. emitirati program 24 sata na dan, a novi tvstudiji otvoreni su u Rijeci i Osijeku. Godinu dana kasnije Televizija Zagreb uvodi sustav elektroničkog prikupljanja vijesti (ENG), a 1979. otvoren je lokalni tv-studio u Splitu. Na Prisavlju je 1983. postavljen i otvoren prvi proizvodni televizijski studio, a 1988. novi RTV centar na Prisavlju 3 počinje se pretvarati u stalni dom za cijelu programsku proizvodnju. Počinje i emitiranje Trećeg programa Televizije Zagreb. U povodu "Pjesme Eurovizije", 1990. na tv-dom na Prisavlju 3 instalirana je EBUova primopredajna satelitska postaja kao sastavni dio Eurovizijske satelitske prijenosne mreže. Uvodi se teletext kao stalni tv-servis. U lipnju, prema odluci Sabora, Radiotelevizija Zagreb mijenja naziv u Hrvatska radiotelevizija (HRT). Neprocjenjivu je ulogu Hrvatska radiotelevizija odigrala tijekom Domovinskoga rata, iako je čak 80 posto odašiljača i više od 30 tv-prijenosnika bilo okupirano ili oštećeno, a neki i potpuno uništeni. Tvodašiljač na Sljemenu bio je pogođen granatom 16. rujna 1991. u 16.10 sati. Svi su oštećeni odašiljači popravljeni već 1992., a 1993. je HRT postala punopravna članica Europske unije radiotelevizija (EBU). U listopadu 1994. počinju se emitirati vijesti Hrvatskog radija iz centra na Prisavlju. U veljači 1995. glavna je režija preseljena iz Šubićeve na Prisavlje, što znači da su se sva tri programa Hrvatskoga radija, uključujući i Radio Sljeme, počela emitirati iz nove zgrade HRT-a. Iako u eksperimentalnom radu već tijekom 1994., novi servis – web-stranice HRT-a počinju život kao samostalni medij tijekom akcije Oluja, u kolovozu 1995. HotB Bird i digitaalizacijaa Radio Sljeme u siječnju 1997. počinje emitirati cjelodnevni program, Drugi program Hrvatskog radija 24 sata počinje raditi u listopadu, a Treći program u prosincu. U rujnu te godine Hrvatski radio započinje s eksperimentalnim usporednim emitiranjem sva tri programa u digitalnom obliku preko odašiljača na Sljemenu. U listopadu 1999. započinje 24-satno emitiranje sva tri kanala Hrvatske televizije. Prva zemaljska satelitska postaja na Prisavlju stavljena je u pogon u studenome 1997. i digitalno se preko satelita Eutelsat Prva reportažna kola Unutrašnjost reportažnih kola HotBird 3 emitiraju sva tri programa Hrvatske televizije i Prvi program Hrvatskoga radija, pokrivajući Europu te Bliski istok. Godine 2000. završeni su radovi na novom Bloku 30 na Prisavlju, gdje su danas uredi čelnika HRT-a i veliki suvremeni studiji. Odlukom Vlade RH, HRT je u travnju 2002. podijeljen u dvije jedinice - javna ustanova Hrvatska radiotelevizija i trgovačko društvo, tj. poduzeće za emitiranje programa, Odašiljači i veze d.o.o. (OiV). Tijekom sljedećih nekoliko godina, Hrvatski radio i Hrvatska televizija opremaju se suvremenom tehnikom i reportažnim vozilima te digitaliziraju arhivu, studije, nabavu, produkciju i emitiranje programa. Potpuni prelazak s analognog na digitalni sustav emitiranja u cijeloj Hrvatskoj proveden je postupno, od 26. siječnja do 5. listopada 2010. Tijekom 2011. i 2012. pred HRT-om je gotovo potpuna digitalizacija informativnog programa i tv-centara te kupnja dvaju HD reportažnih kola. HRT je danas javna radijska i televizijska ustanova koja se uglavnom financira od pristojbe i promidžbenih poruka. Ima velik broj radijskih slušatelja i televizijskih gledatelja u više od milijun kućanstava. HRT ima osam regionalnih radiopostaja i pet regionalnih tv-centara; tri nacionalna i osam regionalnih radijskih programa (kanala), dva zemaljska tv-programa i jedan satelitski, koji se emitira na hrvatskom. Od 1997. radijski i televizijski programi HRT-a također se emitiraju u digitalnoj tehnici preko satelita za cijelu Europu, a dva međunarodna programa - Glas Hrvatske na radiju i Slika Hrvatske na televiziji - emitiraju se u Europi i izvan nje, posebno u zemljama s velikim brojem hrvatskih iseljenika, kao što su Australija te Sjeverna i Južna Amerika. Također, Hrvatski radio emitira i tri posebna internetska programa. Važnu ulogu u stvaranju programa ima glazbena proizvodnja HRT-a, zajedno sa Simfonijskim orkestrom, Zborom, Big Bandom i Tamburaškim orkestrom. Na inicijativu HRT-a, 27. studenoga 2010. u Novom Vinodolskom osnovana je Europska asocijacija javnih radiotelevizijskih servisa jugoistočne Europe, čije je sjedište u Zagrebu. Zalaže se za regionalnu suradnju, ističući kako javni servisi trebaju biti lideri u promicanju društva znanja, gospodarskog rasta, očuvanja kulturne baštine, promicanja europskih vrijednosti i integracije u EU. 37 Stan arhitekta Viktora Kovačića - kultura življenja i stanovanja s početka 20. stoljeća Snimila: Ines Novković Maštoviti sklad na mansardi 38 Masarykove 21 Terezija Kovačić stan je 1953. darovala Gradu Zagrebu, a 1980. Grad je Zbirku Viktora Kovačića dodijelio Muzeju grada Zagreba na upravljanje Napisala: Nada Premrl Foto: MGZ U središtu Donjega grada, na južnoj strani Masarykove ulice, stoji kuća koja svojim nesvakidašnjim pročeljem izaziva pažnju promatrača. To je dvojna ugrađena gradska najamna trokatnica koju je 1906. u Masarykovoj broj 21 i 23 projektirao Viktor Kovačić (Ločendol, 1874. – Zagreb, 1924.), jedan od najvećih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća. U oblikovanju te elegantne kuće osjeća se još duh secesije. Glatko ožbukana, siva ploha fasade i efektna kompozicija izduženih pravokutnika u grafičkoj igri blještavih linija, koju stvaraju zlatna stakalca, sugerira naglašenu vertikalnu kompoziciju pročelja. U suglasju je s jednako tako uskim prozorima na erkerima (istacima) koji su, već u stilu modernog arhitektova razmišljanja, izravno usječeni u zidnu plohu te naglašavaju njenu vertikalnu kompoziciju. Gradeći tu kuću za Antuna Orši- Iz biografije Viktora Kovačića Viktor Kovačić u svom stanu, oko 1923. MGZ ća, poznatog zagrebačkog krojača iz Ilice 17, i Reginu Divković, arhitekt Kovačić je dobio umjesto honorara za projekt i vođenje gradnje stan na mansardi kuće broj 21 na doživotno uživanje. Gradeći kuću za Antuna Oršića, arhitekt Kovačić je umjesto honorara dobio stan Viktor Kovačić je u potkrovlju te stambene kuće znalački organizirao prostor i uredio vlastiti trosobni stan (otprilike 90 m²) te dokazao da se i najskromnijim arhitektonskim sredstvima može postići nevjerojatna harmonija funkcije. Ambijent stana stvorio je odabranim pojedinačnim komadima stilskog namještaja. Odabrao je, primjerice, petnaestak različi- Terezija Arhanić, supruga Viktora Kovačića, snimljena u stanu, oko 1920. tih stilskih stolaca! Kovačić je često isticao "da se stanovi grade zbog ljudi, a ne zbog pokućstva". Najvažnija premisa u njegovu razmišljanju bila je stvoriti funkcionalan i udobni stan. Nema tu jedinstva stila niti uniformiranosti koja je bila Rođen je u Sloveniji (majka Slovenka, otac Hrvat), gdje nikad nije živio. Bio je Hrvat, zavičajno pravo je stekao u rodnom kraju svog oca, u Humu na Sutli. Djetinjstvo i osnovno obrazovanje te Obrtnu školu (Graditeljsko obrtnički odjel) završio je u Grazu. U Zagreb dolazi 1891., u atelijer Hermanna Bolléa, tada vodećeg arhitekta. S Bolléovom preporukom upisuje se 1896. na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču, kod profesora Otta Wagnera, poznatog bečkog arhitekta. Nakon diplome, vraća se u Zagreb. Godine 1905. sudjeluje na prvom našem javnom natječaju za uređenje Trga Franje Josipa (danas Tomislavov trg) u Zagrebu i dobiva prvu nagradu. Iste godine gradi kuću Perok – Kavić u dvorištu Masarykove 9. Godinu dana kasnije projektira i izvodi također u Masarykovoj ulici dvojnu stambenu trokatnicu, godine 1909. dobiva prvu nagradu na natječaju za crkvu sv. Blaža na Prilazu 64, godine 1911. gradi vilu Frangeš na Rokovu perivoju 2, koja je također darovana Gradu Zagrebu i vodi se pod naslovom "Ambijentalna zbirka profesora Roberta Frangeša Mihanovića" (i o njoj skrbi Muzej grada Zagreba). Godine 1910. udružuje se s arhitektom Hugom Ehrlichom, s njim gradi trokatnicu na uglu Kumičićeve i Mihanovićeve za obitelj Lustig, 1912. gradi stambenu trokatnicu za dr. Edu Francka na Mažuranićevu trgu 1; godine 1921. pobijedio je na natječaju za palaču burze, 1922. gradi poslovno-stambenu zgradu na današnjem Trgu hrvatskih velikana 3, 1920. gradi kuću Slavex, suvremeno koncipiran stambeno-poslovni objekt na Svačićevu trgu 13, iste godine dovršava drvenu kuću za trgovca Frölicha u Bosanskoj 54 - da nabrojimo samo najznačajnija njegova izvedena ostvarenja. Godine 1920. izabran je za redovitog profesora na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu. Godine 1923. oženio se Terezijom Arhanić, a 21. listopada 1924. umro je od nefritisa u sanatoriju u Klaićevoj ulici. Godine 1925. posthumno mu je dodijeljena Velika nagrada (Grand prix) na svjetskoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu. 39 "toliko dosadna" u građanskim domovima potkraj 19. stoljeća, govorio je Kovačić. Memorijalni stan i umjetnička zbirka U tom malenom i istodobno monumentalnom stanu sve je po mjeri i prostudirano; iskorišten je svaki zid, gdje god je to bilo moguće, ugrađeni su i "skriveni" ormari te police za knjige i druge sitnice. Kovačić je za sebe organizirao intimni prostor u koji je bježao da bi se odmorio, daleko od vreve gradilišta, a ipak u središtu zbivanja, izdvojen u samoći tavana, ali istodobno često okružen prijateljima i znancima koji su hodočastili u njegov udobni dom, željni razgovora. Prvu ocjenu toga stana dao je već 1908. A. G. Matoš. Pišući o Kovačiću kao nadi hrvatske moderne umjetnosti, nije mogao a da na kraju ne spomene kako je njegov stan "prava umjetnina, svojim mekanim, sivim tonalitetom i provede- Salon, soba za razgovor, MGZ življaj izvornog ambijenta osjeća se i 87 godina nakon smrti njegova tvorca. Stan arhitekta Kovačića ostao je sačuvan, zahvaljujući njegovoj supruzi Tereziji, rođ. Arhanić (1891. – 1966.), koja ga je s puno pijeteta čuvala 42 godine. Visoko je vrednovala ambijent koji je stvorio njezin suprug, iako je s njim u braku živjela samo 11 mjeseci, ali poznavala ga je dovoljno dugo i cijenila njegov stvaralački credo; svojom inteligencijom i ljubavlju uspjela je proniknuti u bit Kovačićeva razmišljanja o organizaciji prostora. Shvatila je da su Predsoblje, blagovaonica, salon Odijelio je strogo, hodnikom i posebnim ulazom sa stubišta, kuhinju s vjerojatno najmanjom djevojačkom sobom u Pogled na biblioteku, MGZ nim principom lapidarnosti; ništa u tom gnijezdu nije suvišno. Zagrebačke gospođe, imajući smisla za poeziju interieura, za najveću vještinu: da se ni sa čime - sitnicama može postići efekat velikog stila, išle su kao na hodočašće gledati inauguraciju toga stana, možda najukusnijeg u Zagrebu, na tavanu kuće u Marovskoj ulici” (danas Masarykovoj). Stan arhitekta Kovačića u potkrovlju Masarykove 21 sačuvan je u izvornosti i po tome je intaktni ambijent u kojem je živio otac naše moderne arhitekture, stoga stan ima ujedno memorijalne značajke, ali i značaj umjetničke zbirke jer je Kovačić kolekcionirao umjetnine koje je kupovao na međunarodnim aukcijama i kod antikvara, da bi njima oplemenio vlastiti stan. Temeljna je vrijednost stana u tome što je to Kovačićev original. Naime, do40 Kovačić je često isticao da se stanovi grade zbog ljudi, a ne zbog pokućstva nacije i konzervatorsko-restauratorskih zahvata nužnih za primjereno muzeološko prezentiranje1. Osnovna ideja u prezentaciji bila je uspostaviti izvorni ambijent - rasporediti predmete prema prvotnom smještaju, koji je bio djelomice poremećen u trenutku preuzimanja zbirke. Rekonstrukcija stana izvedena je prema prikupljenim izvornim fotografijama Najveća pažnja posvećena je konzervatorskoj zaštiti originalnog posobnog dekorativnog tekstila i tapeta, koji karakteriziraju ambijent i stvaraju intimu prostora. U tom mansardnom prostoru živio je ovaj veliki stvaratelj do konca života, skoro 17 godina. Uredio ga je kao neženja, a neznatno preuredio 1923., kad se oženio. Organizirao ga je tako da njemu bude udobno. odnosi pomno prostudirani, od razmaka dva tepiha koji se pod određenim kutom podudaraju do bidermajerskog svijećnjaka i brojnih drugih rasvjetnih tijela koja su postavljena da bi pridonijela ugođaju i intimi prostora. Gospođa Kovačić je stoga i željela da se taj stan sačuva kao primjer kulture življenja i stanovanja za buduće generacije te ga je 1953. darovala Gradu Zagrebu, uz određenu naknadu koju je godinama primala kao doživotni upravitelj i čuvar "Umjetničke zbirke arhitekta Viktora Kovačića" - pod kojim se nazivom taj memorijal vodio. U travnju 1980. Grad je Zbirku Viktora Kovačića dodijelio Muzeju grada Zagreba na upravljanje. Preuzevši stan i shvativši njegovu veliku kulturno-povijesnu i arhitektonsku vrijednost, Muzej je sastavio program sa- Blagovaonica, MGZ Zagrebu. Stan se krije iza čvrstih, željezom okovanih vrata s izvrsno oblikovanim detaljima od mjedi, uključujući i okular kroz koji je arhitekt gledao tko mu dolazi. Poznato je da je Kovačić pazio na sitnice i detalje u oblikovanju prostora. Ulazeći u predsoblje, u koje je Kovačić smišljenim otvorom u krovištu doveo dnevno svjetlo kako bi što bolje osvijetlio zagasitosmeđe cvjetaste tapete, tako omiljene njemu, ali i modernom poimanju uređenja enterijera, posjetitelj jasno razabire prostornu dispoziciju i ugođaj stana. Taj zapravo maleni hal arhitekt je optički povećao crno-bijelim kamenim podnim 1 Muzeološku koncepciju prezentacije Zbirke izradila je 1994. g. Nada Premerl, muzejska savjetnica MGZ pločicama. Veliko ogledalo do poda, ispod vješalice s desetak sjajnih mjedenih nosača, stvara iluziju prostora. Kroz dvokrilna, velika ostakljena vrata ulazi se iz predsoblja u blagovaonicu. U središtu sobe veliki je okrugli hrastov stol, pokriven crvenom vunenom prostirkom sa zlatnim vezenim aplikacijama. Iznad njega je Kovačićeva svjetiljka s mjedenim lancem i obručem preko kojeg visi maslinastozeleni svileni širm koji daje prigušeno svjetlo. Četiri chippendale stolca s elementima klasicizma i rokokoa, toliko omiljena Kovačiću, te nekoliko masivnih naslonjača, koje je dao kopirati prema originalima iz klanječkoga franjevačkog samostana, podražavaju engleski stil 13. stoljeća, kojem je tendirao Kovačić. Zbog relativno malog prostora kojim je raspolagao, Kovačić je iskoristio svaku mogućnost ugradnje, pa je u širinu dovratnika u blagovaonici smjestio ormariće koji su mu izvrsno poslužili za buffet, a Sav zanimljiv, dakle dobar namještaj ide zajedno – rekao je Kovačić i u svoj stan donio 15 različitih stolaca ni ormar. Police biblioteke ugrađene su u drugi zid te sobe. Kovačićev duh i kulturu možemo upoznati i preko biblioteke. Kao srednjoeuropski intelektualac, čitao je uglavnom klasike europske literature – od Boccaccia, uključujući Göthea i Moliera, Heinea, Ibsena, Oskara Wildea, ali i svoje suvremenike Rilkea i Hermanna Hessea. Sačuvano je malo stručnih knjiga, među njima ističem knjigu "Ins leehre gesprochen" kad bi s putovanja donosio lijepe predmete i knjige i njima uvijek iznova dograđivao svoj životni prostor. Danas u toj sobi visi i Kovačićev portret, na mjestu gdje je nekad bila izvješena velika slika nekog starog majstora, što doznajemo s jedne stare fotografije. Sliku sa zida vjerojatno je morala prodati gospođa Kovačić, kako bi preživjela u poratnoj oskudici. Na to je mjesto objesila portret svoga pokojnog supruga, na kojem se osjećaju ozbiljnost i otmjetnost, ali i melankolija. Portret je naslikao crnogorski slikar Milo Milunović, koji je 1924. živio u Zagrebu i najvjerojatnije Kovačića uživo portretirao, no čini se da ga je Kovačićeva smrt spriječila da dovrši portret. Spavaonica, kupaonica, kuhinja Na zlatnim, sjajnim tapetama vise i tri rukom kolorirana bakroreza iz 18. stoljeća, s prikazom tri sakramenta: krštenja, prve pričesti i svete potvrde. Zatim su Predsoblje s pogledom na spavaonicu, MGZ Spavaonica, MGZ nišu ispod prozora iskoristio je za izlaganje različitih sitnica koje je kupovao na aukcijama ili kod antikvara, najviše na svojim čestim putovanjima u Beč. S jednog takvog putovanja donio je i veliku sliku "Mrtva priroda", nizozemskog slikara J. Hupina iz 17. stoljeća, koja ljepotom i živim tonalitetom razbija monokromiju toga prostora. Kovačić povezuje sobe, one su protočne – povezane u funkciji i vizualno. Iz blagovaonice se ulazi u salon - sobu za razgovor, najveću u stanu. Podijeljena je u tri sadržajne cjeline s dovoljno slobodna prostora za kretanje i novo oblikovanje prostora prema određenoj situaciji. Karakter daje orijentalna zlatno-crvena, bogato ornamentirana reljefna tapeta, koja je djelomice oslikana rukom. Tapetom je Kovačić vješto sakrio uzidani garderob- Kupaonica, MGZ ("Govoriti u prazno"), njegova prijatelja, poznatog bečkog arhitekta Adolfa Loosa, objavljenu u Parizu, 1921. Za Kovačića, kao i za Loosa, vrijedi maksima da "sav zanimljiv, dakle dobar namještaj ide zajedno". On svakako želi naglasiti da ne razmišlja na način svojih prethodnika, čiji je cilj bio jedinstvo stila i garniture s bogatstvom narodnih motiva, rezbarenih na pokućstvu, utkanih na posobnom tekstilu. Odabrao je, primjerice, petnaestak različitih stilskih stolaca, rasporedio ih po sobama, no oni su mobilni, mogu se i drugačije rasporediti, prema potrebi i raspoloženju, a ostajala mu je i sloboda dokupa, što je vjerojatno često činio u dugim samačkim godinama, tu i dvije ikone, pa dio relikvijara iz 18. stoljeća, dvije genre scene sa seljacima u pejzažu, ulje na platnu iz 18. stoljeća. Na podu su šareni orijentalni tepisi s nekoliko bordura, ispunjeni mnoštvom manjih geometrijskih i biljnih ornamenata, izlizani su, ali vrijedni te je potrebna njihova obnova. U kutu te sobe je stara plinska peć, vješto zaklonjena vertikalno povezanim kvadratičnim mjedenim pločicama koje stoje ovješene, poput zavjese. Malo dalje su vrata prema spavaćoj sobi, zastrta velikim kašmirskim šalom od tanke vunene tkanine. Pokraj biblioteke je sekreter s pločom za pisanje i sustavom ladica iz prvih desetljeća 19. stoljeća. Zatim slijedi 41 okrugli stol sa skupinom za sjedenje, koja se sastoji od različitih stilskih sjedalica i kanapea s kraja 18. stoljeća. Kovačić ne priznaje takozvanu garnituru za sjedenje, koja mora imati zajedničku oblikovnu pripadnost. Slijedi maleni empirski pisaći stol na kojem je niz sitnih predmeta, usko povezanih s Kovačićevom profesijom: držala, pera, visak, metar, štambilj, mjerilo, nož za papir… U ladici stola čuvaju se, kao i nekada, njegovi važni osobni dokumenti, konzervirani i postavljeni na zaštitne kartone, tako da se mogu prolistati. Stan je otvoren za posjetitelje svakoga četvrtka od 10 do 17 sati. Posjetitelj može ovdje vidjeti i diplomu Velike nagrade (Grand prixa) za arhitekturu, koju je Kovačić dobio posmrtno na Svjetskoj izložbi dekorativne umjetnosti i industrije u Parizu, 1925. Kovačić je na toj velikoj svjetskoj izložbi izložio projekte i nekoliko fotografija za crkvu sv. Blaža, projekt regulacije Kaptola i Dolca, natječaj iz 1908. te fotografije nekoliko zagrebačkih vila. Kovačić je u svojem stanu na mansardi primao prijatelje, često je govorio da stan pripada obitelji a ne zanimanju kućedomaćina. Atelijer je bio na drugom mjestu, u Dugoj ulici br. 32 (danas Radićeva). "Na prigodnim domjecima", piše povjesničar umjetnosti Antun Jiroušek, 1925., "tumačio bi Kovačić prisutnima zorno na namještaju svoga stana, kako uređaj mnogih naših domova - pored svega bogatstva i raskoši - ne odgovara savremenome shvatanju interierne umjetnosti i da treba u stanove postavljati takovo pokućstvo, koje će odgovarati ne samo ukusu nego i navikama i karakteru stanara; to se sve može postići, dokazivao bi uvjerljivo, u potpunome skladu s ukusom i stilskim osjećajem." Spavaonica je najsvjetlija prostorija u njegovu stanu. U njoj je sve smireno i jednostavno. Želeći postići intimu toga prostora, Kovačić odabire jednostavan i skroman bidermajerski namještaj. Dobro je odredio položaj kreveta u sredini sobe, sa slikom ranobarokne Madone iznad uzglavlja; toaletni stol u uglu kod prozora u suglasju je s malenim ovalnim stolićem za šivanje pred prozorom. Dvokrilni ormar, sučelice krevetu, i cilindrična peć od zelene ocakljene keramike upotpunjuju ovaj prostor. Soba je povezana sa salonom, predsobljem i kupaonicom. 42 Kuhinja, MGZ Veliki zidani štednjak, prastari plinski rešo u niši i jedan od prvih zagrebačkih hladnjaka sav su inventar te svijetle i zračne kuhinje Kupaonica je ipak tijekom godina obnavljana, no osnovni karakter velikoj prostoriji daju bijelo oličeni ormari, izrađeni prema Kovačićevu projektu. Stari keramički umivaonik iz prvih desetljeća 20. stoljeća i pod njim rijetki primjerak drvenog bidea na tokarenim nogama s uložnom porculanskom posudom, pokrivenom drvenim poklopcem koji prati bubrežasti oblik tog sanitarnog mobilijara, govore o građanskoj kulturi življenja u prvim desetljećima 20. stoljeća. Kuhinja je strogo odijeljena od stana, ali ipak indirektno povezana vratima iz predsoblja. Namještena je skromno, iz nje je Kovačić izbacio sve suvišno: stol i kuhinjske sjedalice iz sirovog drva te ugrađeni ormari, izrađeni prema arhitektovu nacrtu, i danas mogu svjedočiti kao primjeri dobrog i funkcionalnog oblikovanja. Kuhinjski štokrli su zapravo praktikabli s otvorima za prihvat na tri strane. Veliki zidani štednjak, prastari plinski rešo u niši i jedan od prvih zagrebačkih hladnjaka - sav su inventar te svi- jetle i zračne kuhinje s pogledom na donjogradske krovove i Evangeličku crkvu2. Nakon ove letimične šetnje po stanu, nameće se zaključak da je Kovačić u ovom relativno malenom prostoru znalački organizirao prostor i pokazao da se i najskromnijim arhitektonskim sredstvima može postići nevjerojatna harmonija funkcije. On se borio protiv historizma u arhitekturi, ali i u opremi stana, naglašavajući da stan mora biti udoban i praktičan te da namještaj treba upotrebljavati, a ne samo gledati. Godine 1999. arhitekt Viktor Kovačić, prema ocjeni stručne javnosti, proglašen je arhitektom stoljeća, zahvaljujući djelomice i promidžbi Muzeja grada Zagreba koji je, prezentirajući njegov stan kao jedinstvenu ambijentalnu i autentičnu zbirku, potvrdio još jednu europsku kulturno-povijesnu vrijednost Zagreba. Upravo zbog toga, toplo preporučujemo ovaj doista rijedak sačuvani ambijent, kakvih ima malo i u svijetu, našim sugrađanima i turistima, da ga uvrste u kreativnu šetnju zagrebačkim kulturno-povijesnim riznicama. 2 Muzej grada Zagreba izdao je 2000. i katalog monografiju s naslovom Stan arhitekta Viktora Kovačića, autorice Nade Premerl, predmete u zbirci kataloški je obradila kustosica MGZ Vesna Vrabec, katalog je dizajnirao arhitekt Željko Kovačić. Pisan je usporedno i na engleskom jeziku, pa smatramo da je i to važna činjenica u promociji tog našeg velikana arhitekture u svijetu. Umjetnost Židova u Hrvatskoj Tragovi i odjeci Holokausta Napisala: dr. sc. Snješka Knežević Foto: iz kulturno-povijesnog vodiča "Židovski Zagreb" O vaj izbor, zasnovan na publikaciji "Židovski Zagreb", koja je već predstavljena u prethodnom broju (34) časopisa Zagreb, moj grad, upućuje, ne prvi put i ponovno, na esencijalno pitanje: što povezuje umjetnost predstavnika različitih generacija Židova umjetnika. To je pitanje bilo ideja vodilja velike izložbe "San i Krik", održane 2000. u Klovićevim dvorima u Zagrebu, na kojoj su Židovi umjetnici prvi put predstavljeni kao korpus. Izložbu je potaknuo Alfred Pal, jedan od najistaknutijih umjetnika među Židovima, a autor je bio akademik Tonko Maroević, prvi kritičar u hrvatskoj povijesti umjetnosti koji je obradio fenomen moderne umjetnosti Židova u Hrvatskoj. Uz razumljive ograde, on je ipak odgovorio na ishodišno pitanje. Stoga, kad god je riječ o Židovima umjetnicima u Hrvatskoj, ova izložba ostaje referentno mjesto, tako i ovom prigodom. Donosimo naglaske iz kataloga. Predsjednik Židovske općine Zagreb, dr. Ognjen Kraus, u uvodu kaže: "Dosa- dašnja individualna predstavljanja pokazala su njihov doprinos likovnoj kulturi sredine u kojoj žive i rade. Ova skupna izložba odgovorit će na pitanje na koje pojedinačne izložbe nisu mogle, a možda ni željele odgovoriti: povezuje li te umjetnike nešto zajedničko, što bi se moglo izvesti iz kulture kojoj pripadaju svojim porijeklom? Ako unutar različitih umjetničkih opusa i poetika doista postoje zajednička, možda još nedovoljno spoznata obilježja, njihovo bi utvrđivanje moglo pomoći da se čvršće definiraju i individualnosti, ali i specifičan doprinos kojim su pojedinci obogatili kulturu svoje sredine... 43 Umjetnici: Izložba predstavlja pripadnike različitih generacija. Nastariji od njih pripadaju prvom pokoljenju koje je svoj talent i maštu smjelo izraziti u likovnoj umjetnosti, kao i u ostalim umjetničkim područjima, osobito u muzici. Mlađi i najmlađi njihovi su potomci. Neki su čvrstim ili tek labavim vezama vezani uz porijeklo i tradiciju, neki ih ne izražavaju, neki svjesno nastoje izraziti globalni židovski identitet koji se formirao u razdoblju poslije shoa do danas." U glavnom tekstu akademik Tonko Maroević posebno upućuje na "teško zacjeljivu dvojnost osjećaja europskog židovstva, na istodobnu pripadnost zemlji boravka i priželjkivanom zavičaju davnih predaka... koja bi se mogla očitovati i u polarizaciji između ortodoksije i sekularizacije, između ekskluzivizma, s jedne strane, i kozmopolitizma, s druge." I nastavlja: "Kako god bilo, u misaonim i umjetničkim kretanjima modernizma, odnosno u umjetnosti (kraja) 19. i 20. stoljeća, židovski je udio izvanredno važan, često dominantan, 'lavlji'". S pravom Maroević se poziva na preciznu formulaciju velikog talijanskog teoretičara umjetnosti Brune Zevija: "Židovstvu nikako ne odgovoraju poetike klasicizma, iluminizma ni kubizma... ono (naprotiv) tendira relativnosti i nesređenosti istinitoga, odbacivanju ideoloških fetiša i posebice je sklono ekspresionističkom razlaganju, destrukciji oblika. Dakle, nespojivo je s bilo kakvom idolatrijom, dogmatikom, retorikom, ideologijom, statičnošću, prevlašću gotovih formula." Taj raspon, što ga skicira Zevi, ilustrira i ovaj, znatno suženiji izbor koji ipak postavlja specifičan i zajednički nazivnik: Tragovi i odjeci Holokausta. Od avangardističkog fotografa Franje Mosingera do najmlađe, Ine Drutter, od "klasika" Oskara Hermanna i Alfreda Pala, Vere Dajht Kralj, Zlatka Boureka i Žive Kraus, svi oni govore o iskonu, sudbini, memoriji i patnji. I kao što na različite načine ističu i Zevi i Maroević, ovdje je, bez obzira na stilske posebnosti, na djelu snažna ekspresija i eksplicitna simbolika. I u ovom izboru potvrđuje se izvanredna Maroevićeva definicija – san i krik. Lirsko, onirično, poetsko s jedne strane, dramatično, tjeskobno, potresno s druge. Napokon i to, da ti Židovi umjetnici posreduju univerzalnu poruku, odgovarajući na esencijalna i egzistencijalna ljudska pitanja. 44 Židovski Zagreb Franjo Mosinger (1899.-1956.), Užas, 1933. Zora Grün Mann (1908.-?), Menora, 1939. Alfred Pal (1920.-2010.), Stražarska kula, 1960. fotografi – slikari – kipari Oskar Herman (1886.-1974.), Osamljenik, 1964. Oskar Herman, Krik, 1966. LAVOSLAV BREYER (1865. – 1928.) Tehničko znanje stekao je u Austriji i Njemačkoj, a fotografski obrt pokrenuo 1892. u Zagrebu. S Rudolfom Mosingerom osnovao 1894. tvrtku koja je poslovala do 1898. Njegovi portreti pripadaju najboljim ostvarenjima razdoblja secesije. Imao je presudnu ulogu u promociji novog medija, filma. Od 1904. okreće se slikarstvu i pridružuje koloniji hrvatskih umjetnika u Parizu. RUDOLF MOSINGER (1865. – 1918.) Nakon nauka u Beču otvara atelijer u rodnom Varaždinu, gdje dobiva epitet "najboljeg fotografa u zemlji". U Zagrebu otvara 1894. atelijer u Ilici 8, s Lavoslavom Breyerom osniva tvrtku Mosinger i Breyer, a nakon prekida s njim, 1900. Svjetlotiskarski zavod s litografskim odjelom u kojem tiska plakate, listove, reprodukcije slika i albume. Prvi prekida tradiciju fotografa obrtnika i afirmira se kao umjetnik samostalnom fotografskom izložbom u Salonu Ulrich 1911. S Breyerom organizirao je prve filmske projekcije, a 1917. osnovao poduzeće Monopol film R. Mosinger – Mosinger film. Marta Ehrlich (1910.1880.), Autoportret, 1967. IVAN RECHNITZER djelovao je u Zagrebu. S bratom Ottokarom otvara 1900. atelijer u Frankopanskoj 24, a od 1901. radi u njemu samostalno. Snimao je izvan atelijera i pripada prvim fotoreporterima: bilježi sve važne događaje i objavljuje ih u ilustriranim časopisima. FRANJO MOSINGER (1899. – 1956.), sin uglednog fotografa Rudolfa. Očev atelijer u Ilici 8 preuzeo je 1918., prve radove objavio 1921. u časopisu Svijet, izložbama se predstavio 1922. i 1924. u svom atelijeru, 1926. u Salonu Ulrich. Godine 1927. postaje urednik novog časopisa Kulisa, za kazalište, kino, varijete, društvo i sport, bavi se modnom i reklamnom fotografijom. Stella Skopal (1904.-1992.), Menora 1970. 45 Novu orijentaciju prema metaforici, simbolici i naglašenoj ekspresiji predstavlja izložbama "Novi smjer u fotografiji" (1931.) i "Lice grada" (1932.). Godine 1943. priključuje se Narodno-oslobodilačkoj borbi i u sklopu Agitpropa vodi fotografsku sekciju. Poslije rata posvećuje se edukaciji, a u fotografiju vraća zasadama "nove objektivnosti". Bio je najsnažnija umjetnička ličnost u fotografiji svog doba. ELVIRA KOHN (1914. – 2003.) Karijeru je započela u Dubrovniku, u atelijeru Foto Jadran, izdavača i knjižara Miha Ercegovića. U albumu "Historijska manifestacija stranačke skupštine HHS" iz 1936. njezina fotografija nosi obilježja "nove objektivnosti", dominantne tendencije 1930-ih. S fotoaparatom, koji joj je prigodom deportacije darovao Ercegović, priključila se Narodno-oslobodilačkoj borbi i postala prva ratna reporterka. Objavljivala je u ratnim izdanjima Vjesnika, bila je članica propagandnog odjela Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske i fotoodjela Glavnog štaba. Zlatko Bourek (1929.), Priprema za aliju, 1972. ARTUR OSKAR ALEKSANDER (1876. – 1953.) Studirao u Parizu i Beču, gdje je živio od 1905. do 1908. Suosnivač Društva umjetnosti. S hrvatskim umjetnicima izlagao 1896. u Budimpešti, a s austrijskim secesijskim slikarima u Beču, Berlinu i Münchenu. Retrospektivnu izložbu održao 1937. u Beču. U početku je pod utjecajem impresionizma, potom poantilizma i secesije. U međuratno doba radi portrete i velike kompozicije. Bio je i kolekcionar. OSKAR HERMAN (1886. – 1974.), sin veletrgovca Daniela. Studirao u Münchenu, gdje je uz prekide živio do 1933. Od 1942. do 1944. u izbjeglištvu u Italiji, 1944. priključio se Narodnooslobodilačkoj borbi i postao član kolonije partizana-umjetnika u Cozzanu. Poslije rata kustos Moderne galerije (1945.-49.). Istaknuti je pripadnik tzv. münchenskog kruga (uz J. Račića, M. Kraljevića i V. Becića). Rana djela obilježavaju statična kompozicija i simbolizam, od 1920-ih ekspresionizam. Poslije rata pojačava kolorit, slika likove, kompozicije i pejzaže dramatične ekspresije. Donacijom dr. STJEPANA STEINERA, Židovska općina Zagreb je, uz ostalo, dobila i nekoliko Hermanovih slika. Alfred Pal, Povratak nikamo, 1975. MILAN STEINER (1894. – 1918.), brat dr. IVE. Uzore tražio na liniji Ingres - Degas, poznavao Cézannea i ekspresioniste, priklanjao se J. Račiću i M. Kraljeviću. Iskušao se u svim žanrovima i tehnikama, posebice u crtežu i grafici. Česti su mu motivi zagrebačke ulice, djeca, kavanski i kazališni interijeri. Slikao je i crtao portrete i aktove. Cjelokupno djelo obilježava lirizam i svojevrsna inačica impresionizma. KLEMA/KLEMENTINA ŠVARC/SCHWARZ - POŽGAJ (1896. – 1982.) Karikaturistkinja i slikarica; kćerka arhitekta Adalberta Schwarza. Studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je 1920. u klasi Lj. Babića, a još kao studentica opredijelila se za portretnu karikaturu. Izlagala 1919. i 1932. u Zagrebu, 1933. u Beogradu, 1946. u Zadru, a 1975., 1978. i 1980. u Zagrebu. Prikazivala je istaknute ličnosti iz kulturnog i javnog života, a predstavljala se i autokarikaturama, često bespoštednim. Razvila je ekspresivni dinamični stil i umijeće savršene karakterizacije redukcijom na bitno. Vera Dajht Kralj (1928.), Obitelj, 1983. 46 HINKO JUHN (1891. – 1940.) Kipar, keramičar i pedagog. Studirao u Zagrebu kod R. Frangeša Mihanovića, poslije u Firenzi i Beču. Od 1921. do 1924. vodi Odsjek za keramiku na Akademiji likovnih umjetnosti, poslije na Obrtnoj školi. Radio je u kamenu, drvu i bronci, a najviše je uspjeha imao u keramici. Okušao se u velikom mjerilu u opremi eksterijera i interijera javnih zgrada reljefima i punom plastikom. U početku se priklanja ekspresionizmu, kasnije A. Maillolu, kad mu forme dobivaju mekoću i oblinu. STELLA SKOPAL (1904. - 1992.), kiparica i keramičarka, profesorica na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Među prvima kreirala upotrebne predmete, posebice peći i kamine, a objekte izvodila na lončarskom kolu. Od 1943. djeluje u Cozzanu u Italiji, u koloniji umjetnika partizana, a 1944. i 1945. sudjeluje na izložbama u Splitu i Dubrovniku terakotama s motivima zbjega i ranjenika. Njezinu figuralnu keramiku obilježavaju dekorativnost i dopadljive glazure. Prva je kreirala keramički nakit. MARTA EHRLICH (1910. – 1980.), slikarica i keramičarka, kćerka inž. Ernsta Ehrlicha. Od 1928.-34. privatno studira kod V. Becića, 1935. boravi u Parizu, 1936. prvi put izlaže u Salonu Ulrich u Zagrebu. Godine 1939. udaje se za slikara Kamila Tompu, sudjeluje na velikoj internacionalnoj izložbi u New Yorku, a s Krstom Hegedušićem i Ljubom Babićem na izložbi prigodom 10. obljetnice osnutka socijalno angažirane grupe Zemlja u Osijeku i Zagrebu. Prvu samostalnu izložbu imala je 1954. u Muzeju za umjetnost i obrt. Bavila se i keramikom, oblikovanjem tekstila i scenogafijom (sa suprugom Tompom). Učestalo se javlja na skupnim i revijalnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a posljednju samostalnu izložbu imala je 1977. Vera Dajht Kralj, Kuća predaka, 1983. Živa Kraus (1945.), Argonaut, 1984. ZORA GRÜN MANN (1908. - ?), keramičarka. Studirala u Zagrebu kod Hinka Juhna i u Beču. Odselila 1949. u Izrael i izgubila vezu sa Zagrebom. SEKA/STELLA SEVERIN/SINGER (1923. – 2007.), keramičarka svjetskog ugleda. Studirala 1942. -1945. u Zagrebu kod K. Hegedušića i F. Kršinića, od 1946. na akademiji La grande Chaumière u Parizu, a na sveučilištu Sorbonne arheologiju. Godine 1952. boravi u Caracasu, gdje izrađuje apstraktne keramičke zidne kompozicije, keramoapstrakcije (Bagarić). Prvu izložbu imala je 1959. u Parizu, iz 1990. potječe ciklus apstraktnih objekata "Platones", koji se odlikuju čistim, primarnim, često organskim formama (kugla, oblutak), suptilnim teksturama i koloritom te savršenom izradom. Nalaze se u važnim svjetskim muzejima (Victoria & Albert u Londonu, u Pragu, Taipeiju, Ženevi) te u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt i Muzeju suvremene umjetnosti. RAFAEL TALVI (1920. – 2006.) i ALFRED PAL (1920.) Dvojica najistaknutijih židovskih slikara starije generacije. Talvi pretežno predstavlja teme iz židovske, posebice sefardsko-ortodoksne tradicije. Pal osim židovske tematike, posebno Holokausta: stradanja i patnje, obuhvaća niz univerzalnih tema. Talvijevo slikarstvo obilježava lirska evokacija, a Palovo dramatska ekspresija i naglašen angažman. Obojica su bliski ekspresionizmu i figuraciji, posebno Talvi, a Pal i apstrakciji. Osim slikarstvom, Pal se bavi grafičkim dizajnom, ponajviše plakatom i oblikovanjem knjiga. Obojica su bili sudionici Narodno-oslobodilačke borbe, a Pal pripadnik legendarnog židovskog, Rapskog bataljuna. Uz brojna priznanja i nagrade, Pal je 2010. za životno djelo dobio Nagradu grada Zagreba i Nagradu "Vladimir Nazor". Rafael Talvi (1920.-2010.), Počivališta predaka, 1992. Peter Weisz (1943.), Rođenje beznađa, 1992. 47 VERA DAJHT KRALJ (1928.), kiparica, keramičarka i slikarica. Studirala u Zagrebu kod F. Kršinića i A. Augustinčića, a poslije studija na Académie des Beaus-Arts u Parizu. Njezina skulptura seže od psihološkog portreta do monumentalnih spomenika i kompozicija. Kreira originalni keramički nakit i obojene objekte u kombinaciji metala i emajla. Često obrađuje motive iz židovske tradicije i simbolike. Bila je nekoliko godina voditeljica Galerije "Milan i Ivo Steiner". Tamara Ukrainčik (1964.), Puzanje, 1996. Ina Drutter (1964.-2006.), Glava, 2000. ZLATKO BOUREK (1929.), slikar, crtač i grafičar, scenograf, kostimograf i redatelj. Studirao u Zagrebu kod K. Angelija Radovanija, kasnije u Parizu. Stvorio originalnu verziju fantastičnog realizma s elementima paradoksa, groteske i humora. Bavi se ilustracijom i opremom knjiga, oblikovanjem u metalu i tekstilu, stripom i karikaturom te scenografijom i animacijom crtanih filmova. Suosnivač studija za crtani film Zagreb-filma. Radio i izlagao u Njemačkoj i SAD-u. Ina Drutter, M-20/3, 2000. VERA FISCHER (1925. – 2009.), slikarica, kiparica, fotografkinja. Studirala u Zagrebu kod V. Radauša. Sklona eksperimentiranju, ispituje različite teme i tehnike. Među prvima je pokušala spojiti sliku i kip. Kreće se od apstrakcije do pop-arta i nadrealizma, konceptualizma i neosecesije, od angažmana do provokacije. Jasnom humanističkom gestom i porukom reagirala je na niz problema današnjice, od ekologije, politike do međuvjerske tolerancije. ŽIVA KRAUS (1945.), slikarica i galeristica. Od 1972. živi u Veneciji, gdje 1979. osniva galeriju Ikona, za umjetničku fotografiju. U tehnici pastela slika apstraktne, hermetične kompozicije intezivnog kolorita i često uskomešanih linija s prostornim i organičnim asocijacijama te višeslojnom simbolikom. Od 1983. do 1991. kreirala je program izložbi Galerije Sebastijan u Dubrovniku, Beogradu i Varaždinu, od 1984. ciklus velikih izložbi slikarstva i fotografije u Veneciji, Firenzi, Mantovi i Rimu. U novom prostoru Ikone, u nekadašnjem venecijanskom getu, realizira i program Internacionalne škole fotografije. Radovan Hiršl (1946.), Susret, 2004. 48 INA DRUTTER (1964. – 2006.) Studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Josipa Biffela, diplomirala 1988. Glavni su joj motivi ljudska lica koje prikazuje kao maske ili fantome s izrazom egzistencijalne tjeskobe i boli. Izražava se u malim formatima, isključivo na listovima malog bloka ili notesa. Stvorila je individualni ekspresionistički izraz i poetiku koja doziva asocijacije s Kafkom. Kultura Koncerti od 15. listopada do 15. prosinca Bezbroj glazbenih doživljaja u novoj sezoni Zagrebačke filharmonije Svečanim koncertom 23. rujna, pod vodstvom Sir Nevillea Marrinera, otvorena je nova koncertna sezona Zagrebačke filharmonije, u kojoj naš orkestar br. 1 obilježava 140 godina uspješnog djelovanja. Ako je suditi po prvim koncertima koji su već za nama, do kraja kalendarske godine očekuju nas brojni glazbeni izazovi - koji se jednostavno ne smiju propustiti! Ivo Pogorelić 28.10. Mozartov Rekvijem, 4.11. veliki armenski bas Arutjun Kočinjan, a samo dva dana potom, 6.11., apostol klavira Ivo Pogorelić u koncertu nad koncertima Koncertu u b-molu P. I. Čajkovskog. 11.11. putovanje Poljskom uz genija violine Piotra Pławnera, a 7 dana kasnije, 18.11., još jedan vatrometni virtuoz - violinist Nikita Borisoglebski u slavnom Koncertu Johannesa Brahmsa. Za ljubitelje vrhunske glazbe 2.12. u Zvjezdanom ciklusu priprema se glazbena poslastica: američka operna diva Denyce Graves - "Žena godine" u izboru američkog magazina Glamour - pjeva poznate songove Georgea Gershwina i Colea Portera. Nikita Borisoglebski Denyce Graves Očekuje nas i Missa solemnis Ludwiga van Beethovena (25.11.), kao i nastup američkog pijanističkog virtuoza Andrewa von Oeyena uz Slovensku filharmoniju u novom Regionalnom Andrew von Oeyena ciklusu Pika Točka Tačka (9.12.), kojim Zagrebačka filharmonija započinje suradnju s filharmonijama u regiji. Otkrijte zašto nas slušaju već 140 godina, poručuju iz Zagrebačke filharmonije i pozivaju ljubitelje glazbe da se pridruže na koncertima. Ulaznice se mogu kupiti na blagajni Lisinski ili na www.ulaznice.hr . Puno je dobrih razloga zbog kojih ove jeseni morate biti uz Zagrebačke filharmoničare. Doživite doista bezbroj glazbenih doživljaja koje može pružiti samo jedan orkestar Zagrebačka filharmonija! Četvrtak, 27. listopada 2011., 19.30 sati Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog Pred nama je dugoočekivani početak nove koncertne sezone koja će i ove godine ponuditi brojne atraktivne koncerte. Tijekom listopada Koncertna direkcija Zagreb poziva vas na četiri izvrsna glazbena događaja! Petak, 21. listopada 2011., 19.15 sati Župna crkva sv. Ivana Krstitelja, Nova Ves, Zagreb JELENA ŠTEFANIĆ, sopran VIŠESLAV JAKLIN, orgulje Program: A. Vivaldi / J. S. Bach, J. S. Bach, F. Durante, V. Jaklin, G. Verdi, C. Franck, W. A. Mozart Nedjelja, 23. listopada 2011., 20 sati Bazilika Srca Isusova ANTE KNEŠAUREK, orgulje PAVAO MAŠIĆ, orgulje BACH KAO PEDAGOG ULAZ SLOBODAN SIMFONIJSKI ORKESTAR I ZBOR HRT PJEVAČKI ZBOR ZAGREBAČKI DJEČACI BALÁZS KOCSÁR, dirigent Solisti mađarskog kazališta DEBRECENI CSOKONAI SZÍNHÁZ F. Liszt: Christus, oratorij Hrvatska liga, u prigodi 45. obljetnice osnutka, priređuje PREDNAJAVA - studeni 2011. 13. studenoga 2011., 20 sati Bazilika Srca Isusova ANTE KNEŠAUREK, orgulje PAVAO MAŠIĆ, orgulje KONCERTANTNI I DVORSKI GLAZBENI STIL ULAZ SLOBODAN 27. studenoga 2011., 19.30 sati Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog L'ACCADEMIA CORALE STEFANO TEMPIA Program: G. Verdi, V. Bellini 7. FESTIVAL HRVATSKE GLAZBE U BEČU 3. studenoga - 14. prosinca 2011. petak, 4. studenoga u 19 sati u crkvi sv. Katarine u Zagrebu HUMANITARNI KONCERT za pomoć Zajednici oboljelih od raka sv. Juraj Dubravka Šeparović - Mušović, sopran Orijana Vozila, sopran Nikša Radovanović, tenor Ante Knešaurek, orguljaš Bruno Phillip, klarinetist zbor "Franjo pl. Lučić" Đorđe Manojlović, korepetitor Marijana Komljenović, korepetitor 49 Program za listopad i studeni OWENS i GERHARD SIEGEL Dirigent: JAMES LEVINE Metropolitan u Lisinskom Subota, 15.10. u 19 sati Velika dvorana, G. Donizetti: ANNA BOLENA ANNA NETREBKO, EKATERINA GUBANOVA, STEPHEN COSTELLO, ILDAR ABDRAZAKOV i TAMARA MUMFORD Dirigent: MARCO ARMILIATO Subota, 19.11. u 19 sati Velika dvorana, Ph. Glass: SATYAGRAHA RICHARD CROFT, RACHELLE DURKIN, KIM JOSEPHSON, ALFRED WALKER Dirigent: DANTE AZOLINI Subota, 10.12. u 19 sati Velika dvorana, Ch. Anna Netrebko Gounod: FAUST JONAS KAUFMANN, ANGELA GHEORGHIU, MICHÈLE LOSIER, RUSSEL BRAUN i RENÉ PAPE Dirigent: YANNICK NÉZET-SÉGUIN Subota, 29.10. u 19 sati Velika dvorana, W. A. Mozart: DON GIOVANNI MARIUSZ KWIECIEN, MARINA REBEKA, BARBARA FRITTOLI, MOJCA ERDMANN, RAMÓN VARGAS, LUCA PISARONI, ŠTEFAN KOCÁN i JOSHUA BLOOM Dirigent: JAMES LEVIN Subota, 5.11. u 17 sati Velika dvorana, R. Wagner: SIEGFRIED GARY LEHMAN, DEBORAH VOIGT, PATRICIA BARDON, BRYN TERFEL, ERIC Bryn Terfel Lisinski subotom – uvijek Lisinski – neprocjenjiv doživljaj! Srijeda (iznimno), 19.10. u 19.30 sati Velika dvorana, BEČKI SIMFONIČARI Dirigent: HANS GRAF Program: G. von Einem, W. A. Mozart, J. Brahms Poslije koncerta razgovor s umjetnicima i zabavni program s plesom Subota, 22.10. u 19.30 sati Velika dvorana, A. Piazzolla: MARÍA DE BUENOS AIRES SANDRA RUMOLINO, JOSÉ LUIS BARETTO, JORGE RODRIGUEZ ZAGREBAČKI SOLISTI Komorni zbor IVAN FILIPOVIĆ Sandra Rumolino Dirigent: MIRAN VAUPOTIĆ Poslije koncerta razgovor s umjetnicima i zabavni program s plesom Ponedjeljak, 24.10. u 19.30 sati Velika dvorana, A. Piazzolla: MARÍA DE BUENOS AIRES – izvan pretplate Subota, 12.11. u 19.30 sati Velika dvorana, MAX EMANUEL CENČIĆ, kontratenor ARMONIA ATENEA Dirigent: GEORGE PETROU Program: koncertne i operne arije Georga Friedricha Händela Poslije koncerta razgovor s umjetnicima i zabavni program s plesom Subota, 26.11. u 19.30 sati Velika dvorana, G. Bizet: CARMEN Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu, Akademija dramske umjetnosti, Tekstilnotehnološki fakultet Redatelj: KREŠIMIR DOLENČIĆ Dirigent: MLADEN TARBUK Poslije koncerta razgovor s umjetnicima i zabavni program s plesom. Subota, 3.12. u 19.30 sati Velika dvorana, KINESKI NACIONALNI SIMFONIJSKI ORKESTAR Solistica: SA CHEN, glasovir Dirigent: MICHEL PLASSON Program: W. Zu-Qiang, S. Rahmanjinov i A. Dvořak Poslije koncerta razgovor s umjetnicima i zabavni program s plesom. Večer Dore i festival vina u Lisinskom U ponedjeljak, 17. listopada, u 20 sati u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinkog, u suradnji s festivalom Vivat fina vina, održat će se tradicionalna donatorska večer Dore - Mislimo na djecu - Vivat djeci Dore, pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa te Grada Zagreba. Sav prihod namijenjen je Dorinom fondu za stipendiranje. 50 Goste će zabavljati Goran Karan, Sandra Bagarić, Antonela Malis, Đani Stipaničev, Darko Domitrović te Mia, Klara i Jasnin - glazbeno nadarena i nagrađivana djeca, Dorini stipendisti, uz Simfonijski vojni orkestar RH. Program vodi Sanja Doležal. Osim koncertnog programa, posjetitelji će dobiti i kušačku karticu za elegantni Vivat festival vina odabranih vi- nara i hrvatskih brendiranih prehrambenih delicija, koji će se održati nakon prvog dijela programa. Cijena je ulaznice 100 kuna po osobi. Kao i prijašnjih godina, okupit ćemo ugledne ljude iz poslovnog, poduzetničkog i javnog života RH. Hrvatska glazbena elita za obnovu palače Gvozdanović Opera u kinu 29. listopada u 17 sati G. Puccini: TOSCA – München, Bayerische Staatsoper 28. studenoga u 17 sati W. A. Mozart: COSI FAN TUTTE – Salzburg, Salzburger Festspiele 7. studenoga u 18 sati W. A. Mozart: DON GIOVANNI, Milano, Teatro alla Scala 20. studenoga u 16 sati P. I. Čajkovski: USPAVANA LJEPOTICA, balet, Boljšoj teatar, Moskva Festival jazza u SC-u Sedmi Vip Zagreb Jazz Festival održat će se od 10. do 13. studenoga u kinu Studentskog centra. I ove će godine nastupiti velika imena današnje jazz scene: McCoy Tyner Trio featuring Jose James i Chris Potter, Pat Metheny Trio w/ Larry Grenadier i Bill Stewart, Lucky Peterson featuring Tamara Peterson i Pharoah Sanders Quartet. Svi koncerti počinju u 20 sati. Pat Metheny McCoy Tyner Lucky Peterson Pharoah Sanders Na završnom, petom koncertu ekskluzivnog ciklusa donatorskih koncerata za obnovu jedinstvene gornjogradske palače Gvozdanović nastupit će 9. studenoga svjetski glasoviti kosovsko-hrvatski gitarist Petrit Çeku i sjajni Gitarski trio Elogio, u kojem osim Çekua muziciraju Portugalac Pedro Ribeiro Rodrigues i Zagrepčanin Tomislav Vukušić. Ako je suditi po dosadašnja četiri blistava koncerta koje su održali kontratenor Max Emanuel Cenčić, pijanistica Martina Filjak, mezzosopranistica Renata Pokupić i violončelistica Monika Leskovar, zacijelo nas i 9. studenoga u Glazbenom salonu Gvozdanović očekuje nezaboravna glazbena večer. Na programu su antologijske skladbe Manuela Marije Poncea, Manuela de Falle i Antonína Dvořàka. Osobita poslastica te glazbene večeri bit će solistički udio Petrita Çekua koji je u najvećim glazbenim središtima zapadne Europe i sjeverne Amerike apostrofiran kao jedan od ponajboljih svjetskih gitarista današnjice. Kupnjom ulaznice za koncert Petrita Çekua i Gitarskog trija Elogio podarite sebi nesvakidašnji glazbeni doživljaj i ujedno podržite akciju potpune obnove jedinstvene palače Gvozdanović! Ulaznice za koncert mogu se kupiti na infopultu Muzeja za umjetnost i obrt, po cijeni 300 kuna. Studenti pripremaju izvedbu Carmen Nakon iznimno uspješnih izvedbi Mozartove Čarobne frule i oratorija Ivan Grozni, Sergeja Prokofjeva, ovosezonski zajednički projekt tri zagrebačke umjetničke akademije (Muzičke akademije, Akademije dramske umjetnosti i Akademije likovnih umjetnosti), Tekstilno-tehnološkog fakulteta i Plesne škole Ane Maletić, bit će scensko uprizorenje jedne od najpopularnijih opera na svijetu, Bizetove Carmen. Maestro Mladen Tarbuk i redatelj Krešimir Dolenčić počeli su pokuse sa studentima. U predstavi sudjeluju neki od najtalentiranijih mladih hrvatskih umjetnika. Ovakvi projekti studentima pružaju priliku za postavljanje temelja budućih suradnji u profesionalnoj karijeri. U predstavi sudjeluje i pjevački zbor Zagrebački dječaci. Prva izvedba održat će se u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, 26. studenoga u 19.30 sati. 51 ZAGREBkom u Hrvatskom glazbenom zavodu Gabriela Montero, ruski violinist Boris Brovtsyn, irski bariton Sam McElroy, engleska kontrabasistica Alexandra Scott, talijanski fagotist Riccardo Terzo te mađarski kornist Szabolcs Zempléni. S njima nastupaju i vrhunski glazbenici, otprije poznati publici ZAGREBkoma: latvijska pijanistica Lauma Skride, kineska violončelistica Jing Zhao te iz Izraela violist Guy Ben-Ziony i klarinetist Chen Halevi. Festival novog cirkusa u listopadu Festival novog cirkusa, u organizaciji Male performerske scene, održat će se od 25. do 30. listopada. U šest festivalskih dana predstavit će se dva fascinantna dueta, dvije večeri velikog varijetetskog kolektiva, hrvatski open stage te cjelovečernji maraton dokumentarnih filmova. Zahvaljujući potpori Francuskoga instituta, sedmi Festival novog cirkusa otvara jedna od najznačajnijih francuskih novocirkuskih skupina: Les Colporteurs 52 će u Zagrebačkom kazalištu mladih izvesti svoju najnoviju kreaciju "Sur la route...", predstavu za dvoje plesača na žici. Slijedi večer Filmskog dokumaratona u Pogonu Jedinstvo, na kojem prikazujemo neke od najnagrađivanijih dokumentarnih filmova o hodačima na žici. Splitska skupina Room 100 (nekadašnji Positive Force, najtraženije hrvatsko novocirkusko ime na europskim pozornicama, izvest će dugoočekivanu predstavu Prva večer, Priče iz Bečke šume, donosi djela Beethovena (Serenada, op. 8) i Schuberta (rijetko izvođen gudačko-puhački Oktet, D 803), kao i komornu verziju simfonijske pjesme Till Eulenspiegel Richarda Straussa, u kojoj je bečki skladatelj Franz Hasenöhrl sjajno zamijenio stotinu Straussovih orkestralnih glazbenika s pet komornih virtuoza. Druga večer, Bajke i pjesme, donosi ciklus pjesama Roberta Schumanna Dichterliebe / Pjesnikova ljubav, na tekstove Heinricha Heinea, nastavlja se Kontrastima Béle Bartóka i Bajkom Leoša Janáčeka i završava Kvintetom za gudače i klarinet Johannesa Brahmsa. Završni je program festivala Slavenska noć. Nakon Pet komada za violinu i glasovir, koje je prema dijelovima scenskih i filmskih djela Dimitrija Šostakoviča napisao Lev Atovmjan, slijedi Šostakovičev Drugi glasovirski trio, jedno od najimpresivnijih komornih djela 20. stoljeća, a festival će zatvoriti izvedba majstorskoga Glasovirskog kvinteta, Antonína Dvořáka. "C8H11NO2", u kojoj ekstremnim rječnikom tijela govore o shizofreniji u obiteljskom okruženju. Festivalska kabaretska produkcija Red Room ponovno će Zagrebu dati dašak noćnog života svjetskih metropola. Festival će zatvoriti otvorena pozornica za hrvatske varijetetske točke u programu nazvanom Ringišpil. Red Room Cohdi Foto: Damir Žižić Šesti Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe, ZAGREBkom6, održava se od 14. do 16. listopada u Hrvatskome glazbenom zavodu, pod visokim pokroviteljstvom hrvatskog predsjednika dr. Ive Josipovića. Svako izdanje festivala održano je uz potporu Grada Zagreba, a ove je godine, zbog znatno manjih financijskih mogućnosti, festival skromniji i donosi samo tri koncerta vrhunskoga komornog muziciranja. ZAGREBkom ostaje vjeran načelu spajanja sjajnih glazbenih individualaca u komorne sastave koji se ne mogu čuti nigdje drugdje. U svojoj šestoj sezoni, dovodi šestero novih međunarodnih glazbenih zvijezda, ali i stare glazbene znance, predvođene umjetničkom ravnateljicom, zagrebačkom njemačko-japanskom violinisticom Susannom Yoko Henkel. Oni će osnovati jedinstvene komorne sastave na tri koncerta: Pričama iz Bečke šume, Bajkama i pjesmama te Slavenskoj noći. Novi su gosti, glazbenici ZAGREBkoma, venecuelansko-američka pijanistica Srijeda, 26. listopada u 20 sati Koncert u povodu 40. godišnjice djelovanja zbora Zagrebački liječnici pjevači Zagrebački liječnici pjevači, zborovođa: Leonard Bergovec Društveni orkestar HGZ-a, dirigent: Zoran Juranić Program: skladbe za muški zbor, J. Bajamonti: Requiem za Ruđera Boškovića Splitski skladatelj, liječnik, pisac i enciklopedist Julije Bajamonti (1744.–1800.) održavao je kontakt s Ruđerom Boškovićem, pa je nakon njegove smrti (1787.) rado prihvatio zamolbu dubrovačkog Velikog vijeća da sklada posmrtnu misu za obred njegove zadušnice. Requiem je više "ljupka pastorala" negoli zastrašujuća vizija smrti, nehajnim odnosom prema smrti zapravo pjeva o životu i njegovim malim radostima. Zbog sastava izvođača (uz muški zbor i tri solista, tu je i gudački orkestar pojačan s dvije oboe i dva roga) te ne prevelikih tehničkih zahtjeva, ova skladba neizravno svjedoči o stupnju glazbene prakse u tadašnjim dalmatinskim gradovima. Lav Nikolajevič Tolstoj: Rat i mir Slavni roman velikog ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja o obiteljima i njihovim životima ne govori samo o Rusiji u vrijeme napoleonskih ratova, ljubavi lijepe Nataše Rostove, tuzi i nesreći Andreja Bolkonskog, Pjeru Bezuhovu i brojnim drugim likovima, nego i o svima nama, o patnjama i nadama, čežnjama i boli ljudi uhvaćenih u mrežu velikih povijesnih događaja. Bezumna ratna razaranja kontrapunktirana su prizorima u Moskvi i Petrogradu u kojima pratimo obitelji čiji će životi biti trajno promijenjeni, uz vječna pitanja o smislu ljubavi, ubijanja, vjere i smrti. U dramatizaciji Darka Lukića i režiji Tomaža Pandura, premijera Rata i mira je 14. listopada, uz sudjelovanje gotovo cijeloga dramskog ansambla. Carlo Goldoni: Gostioničarka Mirandolina Briljantna komedija velikog talijanskog dramatičara Goldonija donosi priču o vedroj i inteligentnoj gostioničarki Mirandolini koju opsjedaju razni prosci. U komičnim situacijama Mirandolina vješto izbjegava bračne ponude, tajeći do kraja kome će pripasti njezino srce. Mediteransko ozračje, duhoviti dijalozi i nepredvidljive situacije obilježja su ove suptilne studije karaktera. Nastavljajući praksu suradnje s regionalnim kazalištima, Drama Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu priprema ovu premijeru, u režiji Aleksandre Broz, zajedno s Hrvatskim narodnim kazalištem Zadar, gdje će biti i prvi put izvedena, 20 listopada. Ambroise Thomas: Hamlet Francuski kompozitor Ambroise Thomas pripada skupini skladatelja, dobitnika nagrade Grand Prix de Rome (uključujući Gounoda i Bizeta), autora djela re- Izložba Franjo Kuhač i Hrvatski glazbeni zavod, predvorje velike dvorane HGZ-a listopad - prosinac 2011. Od trenutka kad je HGZ mladoga Kuhača 1864. proglasio počasnim članom "radi njegovih izvrstnih kompozicijah hrvatskih" do Kuhačeve smrti 1911. u Varšavskoj ulici, u kući koja dijeli dvorište s HGZ-ovim, razvio se čitav niz preokreta u odnosima: nakon suradnje uslijedio je raskid i napadi u medijima, ali ipak nije do kraja nestalo uzajamno poštovanje velikana hrvatske muzikologije i ustanove u kojoj je u prvim godinama života u Zagrebu radio kao učitelj klavira. Kuhača na izložbi između ostalog predstavljaju dokumenti, njegova kapitalna zbirka popijevaka, ali i poseban biser: Hrvatsko-slavonsko-dalmatinska jadikovka, šaljiva pjesmica koju je napisao pod pseudonimom Appolo Originalović de Žabnjakovec. volucionarnih u vrijeme nastajanja, a potom ih je kritika proglasila staromodnima. U Thomasovom Hamletu uloge Hamleta i Ofelije povjerene su dramskom baritonu i koloraturnom sopranu, kao i uloge Gertrude i Klaudija napisane za mezzosopran i bas, dovoljno su glazbeno i scenski atraktivne za oživljavanje ove opere. Premijerna publika 1868. nije bila uznemirena skladateljevim odstupanjem od predloška najpoznatije Shakespeareove drame. Danas, nakon nekoliko generacija intelektualnog purizma, svjesni smo kako je obaveza prema velikom pjesniku i dramatičaru daleko manja od one prema libretistima, kompozitoru i suvremenoj publici koja zavređuje upoznati ovo inventivno djelo jer je Thomasova glazba puno zanimljivija od ugleda koji joj se pripisuje. Prvom izvedbom Hamleta u Hrvatskoj, 19. studenoga, obilježit će se 200. godišnjica skladateljeva rođenja. Petar Iljič Čajkovski: Orašar Orašar je posljednji od tri baleta velikana svjetske glazbe, Petra Iljiča Čajkovskog i jedno od najljepših djela klasične baletne literature. U 120 godina od praizvedbe, njegova popularnost kod publike diljem svijeta stalno raste i vjerojatno ne postoji nijedna generacija koja nije odrastala uz taj balet, što dokazuje i njegov status najizvođenijeg baletnog djela na svijetu. U svojim kasnijim godinama Čajkovski je volio pobjeći u dječji svijet bajki i priča te je za predložak Orašara uzeo Hoffmannovu dječju pripovijest u obradi Dumasa sina, od koje je sastavio baletni libreto zajedno sa svojim prokušanim suradnikom, koreografom Mariusom Petipaom. Slijedeći impulse vlastite neobične emotivne inspiracije, jednako kao u baletima Labuđe jezero i Trnoružica, Čajkovski je i ovim baletnim djelom stvorio umjetničko savršenstvo. Uoči božićnih blagdana moći ćemo ponovno uživati u omiljenoj baletnoj bajci, ovaj put u novom ruhu. Koreografiju Orašara napravit će Derek Deane u scenografskom i kostimografskom okviru Roberte Guidi di Bagno. 53 od 10:30 sati na Trgu kralja Tomislava Program Glazbene škole Ferdo Livadić, kulturno-umjetničkih udruga, uličnih zabavljača i svirača te prodajni sajam radova učenika, samoborskih obrtnika i ustanova od 15:00 sati Pučka veselica na prostoru bivše Vojarne Taborec Gastrorapsodija mjesnih odbora, nastupi kulturno-umjetničkih društava 15.10. subota, 21h - Veliki Pogon RED BULL MC BATTLE 17.10. ponedjeljak, 21h - Mali Pogon STORMS (HR) 18.10. utorak, 21h - Mali Pogon CRNI BOJLER 20.10. četvrtak, 21h - Veliki Pogon 7THAT SPELLS (HR) + STONEBRIDE (HR) + ROTOR (DE) + NEUME (DE) 22.10. subota, 21h - Veliki Pogon ZABRANJENO PUŠENJE od 20:00 sati na prostoru bivše Vojarne Taborec koncert Đanija Stipaničeva Mrtve duše u Kerempuhu Gogoljeve Mrtve duše, u seciranju i beskompromisnom ismijavanju društvenih devijacija i ljudskih slabosti, bliske su iskonskoj ideji satiričnog. "Zahvaljujući Gogolju, naposljetku smo ugledali "pokrajinsko plemstvo" kako izlazi iz svojih dvoraca i kuća bez maski, bez uljepšavanja, vječito pijano i proždrljivo: robovi vlasti bez vrlina, i tirani svojih kmetova bez sažaljenja... što sišu život i krv narodu..." Aktualno i posve živo, iz pera ciničnog majstora groteske s nevjerojatnim osjećajem za detalj, ovo je remek-djelo svjetske književnosti, "tvorevina što neumoljivo skida koprenu sa stvarnosti". Redatelj je predstave u Kerempuhu Dražen Ferenčina. Pretpremijere su 19. i 20. listopada u 20 sati, a premijera 21. listopada u 20 sati. Hrvatska Antigona u izvedbi Histriona Kazališnu sezonu Histrioni započinju pretpremijerom predstave Hrvatska Antigona, autora Miroslava Međimorca i redatelja Zorana Mužića. Hrvatska Antigona događa se u današnjoj Hrvatskoj, na tragičnom iskustvu Domovinskog rata i poraća. Politika od Antigone traži da svjedoči o ratnom zločinu, odrekne se obitelji, branitelja, domovine, istinu zamijeni laži, kako bi politička korist pobijedila ljubav, bol, patnju, suosjećanje. Antigona se odlučno opire i u borbi za istinu i dostojanstvo svoga djeteta, obitelji, generala, branitelja, domovine i iznad svega, moralnog zakona, stavlja istinu ispred vlastitog života. No politika, uz pomoć medija, i njenu smrt pretvara u svoj uspjeh. Pretpremijere su 3. i 4. studenoga u 20 sati, svečana praizvedba 5. studenoga u 20 sati, a reprize 8., 9., 10., 18., 19. i 23. studenoga u 20 sati. U Histrionskom domu, 12. studenoga u 20 sati, već tradicionalno se slavi Martinje, uz koncert Zlatka Viteza & Banda Histrion. 54 23.10. nedjelja, 21h - Mali Pogon Y [:WHY](SI) + THE CANYON OBSERVER (SI) 23.10. i 30.10. - Veliki Pogon ILUZIONISTIČKO PLESNI SHOW "CIJELI SVIJET JE POZORNICA" 25.10. utorak, 21h - Mali Pogon EDIE SEDGWICK (USA) 26.10. srijeda, 21h - Mali Pogon 12XU + OLD GROWTH (CA) + LOLITA (HR) + ESCARRES (FR) + ANORAK (FR) + HOMO HOMINI LUPUS (HR) 28.10. petak, 22h - Mali Pogon TRIGGER: DIGIKID84 (FR) + YESH A.K.A. RRRAMON! + BAMBI + RACHUNICA + VISUALS: LIIK 5.11. subota, 21h - Veliki Pogon AMEO 10.11. četvrtak, 21h - Mali Pogon BEI D FISH 11.11. petak, 21h - Veliki Pogon GUSTAFI 12.11. subota, 21h - Veliki Pogon THE HUMAN LEAGUE 14.11. ponedjeljak, 21h - Veliki Pogon FLEET FOXES 16.11. srijeda, 21h - Mali Pogon NADJA YASSA 17.11. četvrtak, 21h - Mali Pogon WOLVES IN THRONE ROOM 2.12. Petak, 21h - Veliki Pogon LAMB Muzej ulične umjetnosti u Dugavama M UU u DUUgavama - najveći ulični muzej u Hrvatskoj - najnoviji je projekt Muzeja ulične umjetnosti, koji je ovaj novozagrebački kvart upisao na kartu značajnih hrvatskih i europskih street art lokacija. Otvoren je 16. rujna, uz koncert Zagrebačkih mališana, piknik na livadi iza Osnovne škole Dugave te nastup beogradskog Thus Fara sa spektakularnim 3D video-mappingom. Otvorenju je prethodila dvotjedna živopisna akcija u tom najjužnijem novozagrebačkom kvartu. Tridesetak domaćih i stranih umjetnika bojali su, crtali, slikali, lijepili stripove i omiljene likove te pridonijeli veselijoj atmosferi i šarenijem, zanimljivijem izgledu naselja. Na zidovima, garažama i u pasažima nastale su fantastične umjetnine, a regrutirane su i mlade street art snage. Svoje su kreativne vizije i prepoznatljive rukopise ostavili neki od ponajboljih domaćih umjetnika kojima je ulica najmilije platno: Sretan Bor, Miron Milić, Ninja Tiger, Oko, Pekmezmed, Lunar, Auks One, Uh Oh, Vanja Trobić, Arka, Jelena Bando, Dunja Janković, Andrea Resner, Puma34, Stipan Tadić, Goeklektik, Zets, Matea Jocić... Najmlađi među njima je dvojac Artu Ditu, čiji je mlađi, 16-godišnji član crtao prije i poslije škole. Brojni mladi Dugavljani pomagali su umjetnicima ili su pak sami crtali svoje radove. Muzeju u Dugavama pridonijeli su i cijenjeni strani umjetnici: Emir Šehanović ESH 'rasprostro' je više od deset metara dug ćilim preko cijele zgrade, fran- cusko-austrijski par Jana&JS također se inspirirao dugavljanskim stambenim jedinicama/košnicama, talijanski DEM i Nero 108 hipnotizirali su kvart repetitivnim romboidnim likovima, šablonama i crnim oblim oblicima. Njemačke street art snage predstavili su Mentalgassi, srpske Fat Kid Benny, dok je najdraži dugavljanski Britanac PHLEGM ostavio nekoliko svojih karakterističnih crno-bijelih bića. Dugave od sada krase i brojne lutke domaće umjetnice Cho Cho, ostavljene po dvorištima i povrtnjacima, prislonjene na stupove i stabla... Muzej u Dugavama nema rok trajanja niti radno vrijeme – posjetiti ga mogu svi, kad požele, a ako fotoaparatom ovjekovječe dugavljanske radove, fotografije mogu objaviti na stranicama Muzeja na adresi www.muu.com.hr . Web je zamišljen kao interaktivna platforma za budući virtualni muzej na internetu. MUU u DUUgavama organizirala je Centralna jedinica, neprofitna udruga osnovana 2009., koja promiče, razvija i unapređuje kulturu i umjetnost, potiče kreativnost te stvara platformu za razmjenu znanja i vještina. 55 Strast i bunt - ekspresionizam u Hrvatskoj Napisao: Zvonko Maković E kspresionizam je za hrvatsku kulturnu povijest iznimno važan. Tim su se pravcem u našoj kulturnoj sredini prvi put jasno artikulirale strategije avangarde i beskompromisno udaljavanje od postojećih praksi. Nadalje, ekspresionizam je ulazio u sva umjetnička područja i ubrzo nakon što je prihvaćen postao čak i moda, na što su osobito kritički reagirali istinski protagonisti pokreta. Razdoblje u kojem se ekspresionizam javlja i do kada traje pripada najdramatičnijim razdobljima novije hrvatske povijesti. Naime, počeci se prepoznaju neposredno pred Prvi svjetski rat, a kulminaciju ekspresionizam doživljava u prvim poratnim godinama i prisutan je na sceni do kraja dvadesetih. To je vrijeme kad se urušava politički sustav Austro-Ugarske monarhije, kojem je Hrvatska stoljećima pripadala, a od sredine 19. stoljeća s Ilirskim preporodom i svim kasnijim oslobodilačkim idejama osmišljavala jednu novu političku opciju. Nakon 1918. Hrvatska ulazi u novi politički sustav zajedno s drugim južnoslavenskim zemljama. Taj je Vilko Gecan: Cinik, 1921. Izložba Proljetnog salona, Milivoj Uzelac 56 projekt isprva većina dočekala s velikim odobravanjem, da bi se vrlo brzo otkrilo kako srpska dinastija Karađorđević ima potpuno drugačije namjere od onih koje su Hrvati zamišljali. Atentatom na hrvatske političare 1928. u samoj Skupštini u Beogradu te uvođenjem diktature kralja Aleksandra, razbile su se iluzije o mogućem zajedništvu ravnopravnih naroda. U afirmaciji ekspresionizma osobito su značajnu ulogu odigrali brojni časopisi koji su počeli izlaziti od 1913. pa sve do početka dvadesetih godina. Kad je riječ o likovnim umjetnostima, važno je istaknuti Hrvatski proljetni salon, izložbe koje organiziraju umjetnici od 1916. pa nadalje, da bi se od 1919. ova manifestacija zvala Proljetni salon i trajala do 1928. Slikari koji se javljaju na izložbama Hrvatskog proljetnog salona svoja nagnuća prema ekspresionizmu pronalaze u aktualnoj umjetnosti Berlina, Münchena, Beča, Praga, ali i u slikarstvu Miroslava Kraljevića koji umire 1913. i koji je formiran na drugim temeljima nego što su oni koje su artikulirali glavni nositelji ekspresionizma u Berlinu, nekoliko godina ranije. Iako Kraljević nije mogao dokraja razviti svoja ekspresionistička nagnuća, njegovi su mlađi sljedbenici upravo u njegovu djelu prepoznali srodnosti koje će nekoliko godina kasnije pokazati na izložbama Pro- ljetnog salona, a kritika ta njihova djela kvalificirati kao ekspresionistička. U književnosti bi se također već u nekim jezičkim transformacijama Janka Polića Kamova mogla naslutiti poetika bliska ekspresionizmu, međutim, trebat će još mnogo sveobuhvatnijih zahvata koji će ekspresionizam kod nas učiniti prepoznatljivim i stvarno prisutnim. S druge strane, kad se i pojavi neko u europskim razmjerima relevantno ekspresionističko djelo, kao što je "Kraljevo" (1915.) Miroslava Krleže, kazalište neće biti pripremljeno da ga izvede i tek nekoliko godina kasnije, svakako u poratnim godinama, ekspresionizam će zaživjeti i na kazališnim daskama. Izvedba "Kraljeva", međutim, počekat će još dugo vremena. U prvim poratnim godinama ekspresionizam će na hrvatskoj kulturnoj sceni postati najvažnija umjetnička opcija. Tome će svakako doprinijeti i pojava novih časopisa, kao što su drugi časopis A. B. Šimića "Juriš" (1919.), zatim "Plamen" (1919.) Miroslava Krleže i Augusta Cesarca i konačno "Zenit" (1921.) Ljubomira Micića. Na izložbama Proljetnog salona osjeća se u cijelosti novi ekspresionistički duh, a njega promovira generacija slikara koja se vraća iz inozemstva (Uzelac, Gecan, Trepše iz Praga, Tartaglia iz Italije). Tartaglin "Autoportret" (1917.) kritika je već pozdravila kao najznačajnije ekspresionističko djelo. Gecanovi crteži i ključna slika hrvatskog ekspresionizma "Cinik" (1921.) ubrzo će uslijediti i kritika će također o tome dati sud, govoreći o eskpresionizmu. Pišući predgovor u katalogu 8. izložbe Proljetnog salona, održane u Osijeku u proljeće 1920., Iljko Gorenčević ističe: "Proljetni salon je naša mlada borbena umetnost, umetnost što je gosparskim jednim gestom prekinula sve veze s prošlosti i tradicijom, koja više nikog ne zadovoljava. Novi ljudi hoće novu umetnost." Krležini rani dramski tekstovi, Šimićeva zbirka pjesama "Preobraženja" (1920.), predstave koje se postavljaju na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta, osobito nakon 1922. godine, filmovi koji se prikazuju na repertoaru hrvatskih kinematografa, s popularnim njemačkim glumcima čije geste i mimiku, kako će to ironično komentirati Ljubomir Micić, oponašaju naši glumci, sve to odaje da je ekspresionizam dio hrvatske kulturne stvarnosti. Na području glazbe događaju se iste preobrazbe s kompozitorima kao što su Josip Štolcer Slavenski, Blagoje Bersa, Dora Pejačević, Krešimir Baranović, Boris Papandopulo i drugi. Dvadesetih godina u Zagrebu, paralelno s klasičnim baletom, stižu i ideje o novome plesu koji u Njemačkoj sprovodi veliki reformator Rudolf Laban. Njegov je utjecaj direktan na hrvatsku plesnu scenu, prije svega preko Vere Milčinović koja će u prvoj polovici dvadesetih surađivati s Labanom. Na izložbama Proljetnog salona nakon 1921. počinje se osjećati stanovito smirivanje, štoviše zahlađenje. Pri tome svakako treba istaknuti ulogu Save Šumanovića u čijim su djelima iz ranih dvadesetih godina kritičari mnogo kasnije otkrivali konstruktivističke, odnosno kubo-ekspresionističke elemente. Miroslav Kraljević: U kavani, MG Šumanović je bio prvi koji je, nakon boravka u Parizu u školi Andréa Lhotea, povratkom u Zagreb 1921. figuru reducirao na geometrijski pročišćenu formu i uklopio je u kristalizirani pejzaž, izveden potpuno novom izražajnom logikom. Te 1921. godine, a još više sljedeće, hibridni kubistički derivati lhoteovske provenijencije ući će u hrvatsko slikarstvo zahvaljujući ne samo Šumanoviću, nego i Milivoju Uzelcu, čiji je boravak u Parizu također ostavio sasvim evidentni trag, kad je riječ o homogenizaciji figure, ali s druge strane i nov odnos figure i prostora, što će najbolje doći do izražaja 1922. i 1923., kad slikar gradi cjelinu poput kolaža iz fragmenata koji razvijaju naraciju, blisku onoj koju je nešto ranije započeo George Grosz u svojoj ekspresionističkoj fazi (1916./1917.). Šumanoviću i Uzelcu treba dodati i Gecana te nekolicinu drugih slikara koji su oblikovali iznimno zanimljiv hibridni kompleks u kojem se ekspresija stišavala i najavljivala "povratak redu”, opciju koja će dvadesetih godina vladati europskom umjetničkom scenom. A. B. Šimić, Miroslav Krleža i drugi ključni protagonisti književnoga ekspresionizma također nakon 1922. mijenjaju svoj jezik. U kazalištu se, međutim, upravo tada ekspresionizam razvija u punoj snazi. U arhitekturi, glazbi, plesu, pa čak i filmu osobine ekspresionizma prepoznaju se još kasnije. Što i nije ništa neobično. U Hrvatskoj bi se vremenske granice unutar kojih se otkrivaju ekspresionistički impulsi mogle odrediti u rasponu od 1914. do 1928. godine. Dakako, u književnosti i slikarstvu eksresionizam se formirao prije nego na drugim područjima, a prije je i sišao sa scene. Važno je istaknuti da su unutar ekspresionističkoga kompleksa u Hrvatskoj ostvarena velika i značajna djela. I to u širem kontekstu. Nikada se ranije u hrvatskoj umjetnosti nije na tako sveobuhvatan način, i s tako malom zadrškom, prihvaćao jedan model, jedna kulturnoumjetnička strategija, jedno poetičko načelo, kao što je to bilo s ekspresionizmom, a da su na mnogim područjima rezultati bili i kvalitetni, i u širem pogledu relevantni. Izložba "Strast i bunt – ekspresionizam u Hrvatskoj” uspjela je sagledati ekspresionizam u svoj njegovoj nekoherentnosti i pokazati kako je u širem srednjoeuropskome kontekstu hrvatska dionica bila važna, u nekim aspektima i nezaobilazna činjenica. 57 Od kipa do ispovijedi u Klovićevim dvorima Iz teksta dr. sc. Ive Šimata Banova, autora izložbe Ivan Mestrović: crtež Job Pažnja ove izložbe usmjerena je na autobiografsko, odnosno, na autoportret kao životopis ili životopis kao autoportret. Ona uključuje i tradicionalna kiparska djela (Ivan Meštrović, Vanja Radauš, Valerije Michielie i manje poznate radove Koste Angeli Radovanija, Dušana Džamonje, Ive Friščića, Ljube Ivančića), a dijelom uključuje i multimedijske forme suvremenika koji svoj život i sudbinu ispovijedaju do najmanje potankosti (Ksenija Turčić, Vlasta Žanić, Mejra Mujičić, Sonja Vuk, Sandra Sterle, Alemka Đivoje, Ivana Resić Šore…). Izložba donosi primjere autoritativnih, samosvjesnih ili voljnim odlikama obdarenih autoportreta u modernom i suvremenom kiparstvu, koje u novije vrijeme zamjenjuju narativne forme detaljnog ispisivanja vlastitih stanja, dnevnike prolaznosti, vlastitih sumnji, kriza i propadanja. Riječ je o autobiografskim naracijama, želji da se bude u tuđoj koži, bijega od samoga sebe ili želji da se osobnost stekne sjećanjima, rekonstrukcijama nasljeđa, obiteljskom tradicijom itd. Naglasak je na procesualnom, dinamičkom a ne statičkom konceptu autobiografskog svjedočenja, što je ispovjedna forma koja ne stilizira, ne idealizira i kojoj je vrijednosni kriterij njegova uvjerljivost i iskrenost. (…) Dakle, autoportret (u suvremenosti) je izgubio povijesni biljeg zaleđena stanja. On u starijoj umjetnosti ostaje kao dokument snage, mladosti, samosvijesti umjetnika ili njegove propasti. U novijem djelu autoportret je narativna, tekuća i procesualna priča, pripovijedani životopis, ispovjedni diskurs koji ne stilizira niti idealizira i čiji je vrijednosni kriterij njegova uvjerljivost. Izložba Od kipa do ispovijedi u Galeriji Klovićevi dvori otvorena je od 29. rujna do 30. studenoga. Autor je izložbe Ive Šimat Banov, koautor Dalibor Prančević, a kustosica Liljana Velkovski. Simboli luksuza- remekdjela zlatarstva iz zbirke Thyssen-Bornemisza u Muzeju za umjetnost i obrt ljeća. Izuzetna je to prigoda da domaća publika upozna vrhunske Izložba "Simboli luksuza - remekdjela zlatarstva iz zbirke Thyssen-Bornemisza" u Muzeju za umjetnost i obrt jedna je od najvrednijih i najznačajnijih izložbi primijenjenih umjetnosti, održanih posljednjih desetljeća u Hrvatskoj. Otvorena je od 12. listopada 2011. do 5. veljače 2012. Odabrani eksponati profanog su karaktera i rizničke kvalitete, potječu iz kolekcije Thyssen-Bornemisza, utemeljitelja baruna Heinricha Thyssen-Bornemisza, a danas su u vlasništvu Francesce von Habsburg. Izbor obuhvaća 39 vrhunskih primjeraka, većinom njemačkog profanog zlatarstva od 15. do 18. sto- radove nürnberških i augsburških zlatara iz 16. i 17. stoljeća – Hansa Pezolta, Melchiora Gelba, Veita I. Mohringera, Heinricha Strauba, Martina Rehleina i drugih. U izložbu je uključen i primjerak vrča s poklopcem iz kruga Wenzela Jamnitzera te vrhunski reprezentativan primjerak toaletnog pribora, izvedenog oko 1750., koji je na neki način i izložba u izložbi jer obuhvaća 66 dijelova pribora za toaletu i doručak od pozlaćenog srebra, virtuoznih radova augsburških majstora, izvedenih u stilu rokokoa, kombiniranih s dijelovima od meissenskog porculana. Kustosica je Arijana Koprčina, voditeljica zbirke metala MUO-a, a autori tekstova u katalogu su Arijana Koprčina i Timothy Schroder (za zbirku Thyssen-Bornemisza). Dvostruki pokal, ahat i pozlaćeno srebro, 15. stoljeće Pokal sa školjkom nautilus, oko 1577. 58 Posuda u obliku ribe, gorski kristal, oko 1600. Izložbe u Modernoj galeriji Moderna galerija, Andrije Hebranga 1 4. - 30. listopada Kristian Kreković - 110. obljetnica slikareva rođenja 12. – 30. listopada Dalibor Stošić: Mrtve prirode Voluminoznim asamblažima autor propituje dvojnosti i kontradikcije između subjekata i objekata, između kiparskog sižea mrtvih priroda i historicističkih okvira u koje su ugrađene. Dalibor Stošić rođen je 1958. u Splitu; 1963. odlazi na pariški licej Colbert; 1983. diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a 1987. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu; 1988. radi kao asistent Dušana Džamonje. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu zapošljava se 2000., a 2003. prelazi u Zagreb na ALU, gdje radi kao izvanredni profesor. 2010. izlazi monografija Dalibor Stošić, autora Gilberta Perleina i Vinka Srhoja. Studio Josip Račić MG, Margaretska 3 6. - 23. listopada Mirjana Petrin: Letači Michelangelo iz Perua Dvjema izložbama hrvatsko-peruanskog slikara Kristiana Krekovića, koje se tijekom listopada održavaju u Modernoj galeriji i Etnografskom muzeju u Zagrebu, Hrvatska matica iseljenika obilježit će 60. obljetnicu svoga djelovanja te 110. obljetnicu slikareva rođenja. Radovi ovog Michelangela iz Perua, kako Kristiana Krekovića nazivaju neki peruanski kritičari, prvi se put predstavljaju hrvatskoj kuturnoj javnosti na izložbi u Etnografskom muzeju i u Modernoj galeriji, prigodom 110. godišnjice rođenja ovog hrvatsko-peruanskog slikara. Izložba u Modernoj galeriji predstavlja 57 crteža, uglavnom iz Krekovićeva peruanskog razdoblja, kao i nekoliko iz ratnog zagrebačkog, dok je na izložbi u Etnografskom muzeju predstavljeno 18 ulja na platnu velikih formata iz slikareva peruanskog ciklusa. Kreković se školovao u Beču i Parizu, isticao se kao vrsni portretista. Bio je i član francuskog Društva likovnih umjetnika, a u mladosti je dobivao vrijedne međunarodne nagrade (1928. nagrađen je zlatnom medaljom u Bordeauxu na izložbi međunarodne umjetnosti). Od 1965. živio je u Palma de Mallorci, gdje je 1977. sagrađen muzej Museu Kreković, u kojem je pohranjena slikareva likovna ostavština. Umjetnički izraz izgradio je na temeljima slikarskog realizma, a iznimno je cijenjen u svijetu, ponajviše kao slikar peruanskih Indijanaca Inka. Na portretima vladara Inka, uz monumentalno organiziranu kompoziciju i specifičnu dispoziciju lika, naglasio je njihovo bogatstvo i moć uz atribute, kao što su ratnički simboli - oružje i maske izrađene od zlata, jednog od simbola civilizacije Inka. Portreti su oslikani s mnoštvom detalja na odjeći, što iskazuje slikarovu snažnu stvaralačku maštu. Krekovićevo slikarstvo koje predstavlja život i kulturu peruanskih Indijanaca jedinstveno je u svijetu. Njegova izvornost, uz likovnu, daje ovim djelima i dokumentacijsku vrijednost, pa je možemo promatrati i kao specifičnu etnografsku građu. U Etnografskom muzeju u Zagrebu nalazi se vrijedna zbirka Krekovićevih djela vezanih uz kulturu Inka i život domicilnog stanovništva Perua, koju je, kao i slike u fundusu Moderne galerije, 1991. i 1994. darovala slikareva supruga Sina Kreković. O grobljima i parkovima u MGZ-u U Muzeju grada Zagreba početkom studenoga otvara se izložba Mors - porta vitae / Smrt – vrata života – Kroz stara zagrebačka groblja i pogrebe. Izložba će biti otvorena do veljače 2012. Izložba Parkovi našega grada, iz ciklusa Fotografija i mladi, otvara se 23. studenoga i bit će otvorena do 7. prosinca ove godine. 59 Vladke Tabulov Truta U Galeriji ULUPUH u Tkalčićevoj 14 do 20. listopada otvorena retrospektivna izložba Vladke Tabulov Truta, Lutke s dušom. Na izložbi je predstavljen lutkarski opus Vladke Tabulov Truta (1923. - 2009.), vrsne majstorice lutaka, koja je 60-ih i 70- ih godina bila nezaobilazna suautorica lutkarskih predstava i televizijskih emisija za djecu i odrasle. Izradila je lutke (ginjole i javajke) za mnoge dječje emisije Televizije Zagreb, koje se mogu nazvati portretnim skulpturicama zbog njihove vjerne psihološke karakterizacije i oblikovnog pro- O autorici Vladka Tabulov Truta rođena je 3. lipnja 1923. u Zagrebu. Roditelji su joj bili Marija i Waldemar Fleck. S dvije godine mlađim bratom Vladimirom odrasla je u obiteljskoj gornjogradskoj kući s vrtom, gdje su igrama u prirodi širili svoju već ionako bogatu maštu. Okruženi umjetničkim predmetima i odgajani s ljubavlju za umjetnost, oboje su od roditelja baštinili spretne ruke za ručni rad i slikarski talent. Poštovanje očevog autoriteta i obožavanje majke sačuvali su do kraja života. Drugi svjetski rat unio je kaos i u životnu zbilju sretne obitelji. Nakon završene mature 1942., Vladka rođ. Fleck udana Tabulov-Truta postaje majka djevojčice. U godinama poslije rata samouka je šivala igračke i oslikavala drvene predmete (pladnjeve, tanjure, gumbe) za prodaju. Godine 1949. upisuje tečaj "umjetnog obrta izradbe igračaka iz tekstila", koji je organizirala Zadruga likovnih umjetnika Hrvatske LIKUM u Zagrebu. Nakon prve godine dodijeljena joj je prva nagrada za najbolje radove na tečaju. Tečaj je završila 1951. s odličnim uspjehom i osim crtanja, krojenja, modeliranja, izrade lutaka i igračaka, naučila je tada i oblikovati kalupe u kojima su nastajale glave od kaširanog papira, koje bi zatim presvlačila mekanim materijalima (triko ili pust), šminkala lice i dodavala frizuru, našivanjem vune, svile ili sličnog. Takvim načinom izrade napravila je svoju prvu lutku za izložbu. Imala je pokretne zglobove kojima je mogla okretati glavu, ruke i noge. Prije je izrađivala takozvane lutke klimavice, mekanog tijela i glave, krojene prema vlastitim krojevima. Te 1951. godine organizirana je izložba radova polaznica tečaja u prostoru tadašnje mjesne organizacije u Tkalčićevoj 14 (danas Galerija ULUPUH). Na studijska putovanja Vladka Tabulov-Truta odlazi u Mađarsku, Austriju i Francusku, a kao aktivna članica Sekcije za igračke i lutke od osnutka Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske, sa skupinom ULUPUH-ovih članova 1954. ili 1956. posjećuje venecijanski Biennale. Sudjelovala je na svim važnijim izložbama: 1955. i 1959. - 1. i 2. zagrebački triennale; 1960. - Jesenski zagrebački velesajam - Naša djeca; 1967. - izložba u Slavonskom Brodu; 1970.-1971. - Jubilarna izložba ULUPUH-a 1950.-1970. u Umjetničkom paviljonu; 1977. – 12. Zagrebački salon; 1977. – Krapina; 1978. - Zagreb, MZ Gornji grad; 1978. – Permanenta; 1964. – 1978. bila je zaposlena u odjelu propagande Tvornice Rade Končara; 1975.- 1978. - osmišljava i izrađuje lutke za mnoge dječje emisije: "Doktor Jojboli", "Pričam ti priču", "Prvomajska priča za djecu" (maske za djecu glumce) i dječje serije Televizije Zagreb: "Škrinjica koja priča", "Udruženje radoznalih". Brojne maskote za industrijske proizvode izradila je prema crtežima drugih umjetnika: Castor (crveni dabar prema crtežu iz Italije) za Castor-Končar, Čiko Piko (crtež Duško Beker), Zlatno runo (ovan, crtež Duško Beker), Maksi (crtež Vladimir Fleck), Studenko (crtež Zlatko Pavlinić i Aleksandar Marks) i drugi. Nakon 1981. više ne izlaže, ali nastavlja raditi za veselje prijatelja i vlastito. Preminula je 19. siječnja 2009. u Zagrebu. 60 sedea (glumac Relja Bašić). Njezine su lutke prepoznatljive po preciznoj, finoj izvedbi – od ideje i modeliranja pomoću žice i vate do krojenja i šivanja pusta, a željeni je oblik realizirala bez probnih uzoraka, brzo i direktno. U galeriji se može vidjeti vrijedna ostavština od 60-ak originalnih lutaka, uglavnom u vlasništvu autoričine kćeri, dok su fotografijama predstavljene brojne lutMonografija ke iz TV-emisija, koje nažalost nisu sačuvane. Izložbom se ispunjava dug autorici koja je više od tri desetljeća zlatnim rukama oblikovala cijeli spektar lutaka, od minijaturnih do uobičajenih dimenzija, te oteti zaboravu vrijedna, autentična lutkarska ostvarenja koja su danas zamijenjena poplavom tvorničkih uradaka iz Kine. Autorica je preminula 2009. godine te joj ovom izložbom njeno udruženje ULU- PUH, čija je postala članica odmah kad je osnovano - 1950. godine, odaje dužnu počast. Uz izložbu je otisnut bogato ilustrirani katalog, svojevrsna autoričina monografija, s tekstovima kustosice izložbe, Ksenije Mozetić, Biserke Rauter Plančić, ravnateljice Moderne galerije u Zagrebu, književnika i novinara Mladena Bjažića i Ivane Bakal, prijateljice obitelji. Sto godina hrvatske scenografije i kostimografije, 1909. - 2009. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu predstavljena je monografija "Sto godina hrvatske scenografije i kostimografije, 1909. - 2009.", izdavački pothvat kojim se odaje poštovanje svim hrvatskim scenografima i kostimografima, koji su svojim djelima obilježili hrvatsko kazalište. Autorice Ana Lederer, Martina Petranović i Ivana Bakal istakle su da je rad na knjizi trajao četiri godine te da je njenom objavom zaokružen projekt započet krajem 2009., kad je ULUPUH ostvario najveći projekt u struci – izložbu eminentnih hrvatskih scenografa i kostimografa kroz povijest, uz prikaz suvremene kazališne i filmske likovne scene. Ivana Bakal napomenula je da ova monografija, iako je kruna njihova rada, nije kraj tog projekta. Branka Hlevnjak, povjesničarka umjetnosti, rekla je: "Kazališna predstava je timski rad, gdje su scenografija i kostimografija toliko stopljene s predstavom, režijom, glumcima i svime što predstava jest, da se ona vidi i osjeća kao jedinstvena cjelina, a ne vidimo ih zasebno. Rad ovih ljudi često ostaje nepriznat, pa se u kazališnim kritikama, nakon što se naširoko raspravlja o predstavi, sadržaju, glumcima, režiji i drugim stvarima, samo jednom riječju spomene tko su autor scenografije i kostimograf." Autorice ove vrijedne monografije naglašavaju važnost ovih struka, koje kritika zapostavlja, u nastanku predstave i odaju poštovanje scenografima i kostimografima koji svojom umjetničkom kreativnošću uvelike oplemenjuju kazalište. Vodič kroz hrvatske muzeje i zbirke P put u Hrvatskoj objavljeno je cjelovito izdanje Vodiča kroz hrvatske muzeje i zbirke, u kojem je predstavljeno Prvi 3300 muzeja i zbirki - od velikih muzeja nacionalne važnosti, kao što su Hrvatski povijesni muzej, Arheološki muzej u Splitu, Muzej za umjetnost i obrt, Muzej krapinskog pračovjeka, preko specifičnih muzeja poput Muzeja starih rračunala i Muzeja prekinutih veza, do malih etnografskih i kulturno-povijesnih zbirki koje svjedoče o identitetu llokalne zajednice te zbirki i riznica u vlasništvu vjerskih zajednica. Vodič predstavlja hrvatsku muzejsku mrežu, njezinu raznolikost, specifičnost i kontinuitet. Nastao je u suradnji sa V ssvim predstavljenim muzejima i odražava rad više od tisuću stručnjaka, muzejskih djelatnika. Muzeji i zbirke predstavljeni su na 600 stranica tekstom, servisnim informacijama i s gotovo 650 fotografija muzejske M aarhitekture, postava i pojedinih predmeta, a tridesetak muzeja, arheoloških lokaliteta i muzeja na otvorenom prezentirano je i tlocrtom. Uz iscrpne informacije (poput adrese, kontakta, web-adrese, radnog vremena, cijene ulaznica, uputa za dolazak, mogućnosti parkiranja, pristupa invalidima te informacija o stalnom postavu, stručnom vodstvu, popratnim sadržajima i dr.) slijede prikazi muzejskih zbirki i opisi stalnih postava. Pomoć pri pretraživanju su kazala, sastavljena prema vrsti građe, predmetima te osobama i obiteljima predstavljenima u muzejskim postavima. Muzeji u Vodiču podijeljeni su prema geografskim regijama, pa grupirani po županijama, a zatim prema imenima gradova i naselja. Vodič kroz hrvatske muzeje i zbirke predstavljen je na izložbi Book Art International, u sklopu Međunarodnog sajma knjiga u Frankfurtu od 12. do 16. listopada, a naći će se i na izložbi Best Designed Books all over the World, koja će se tijekom ožujka iduće godine održati u Leipzigu. Izdanje će postati dio fundusa German Book and Type Museuma, koji je dio njemačke nacionalne knjižnice (Die Deutsche Bibliothek). 61 Od kiča do meditacije u Umjetničkom paviljonu Početkom studenoga, izložbenim projektom Ante Rašića (1953.), jednog od najznačajnijih predstavnika kiparske generacije stasale krajem sedamdesetih, Umjetnički paviljon nastavlja ciklus site specific instalacija ambijentalnog karaktera, kojim na medijski inovativan način nastoji predstaviti rad istaknutih hrvatskih umjetnika srednjeg i mlađeg naraštaja. Od kiča do meditacije Rašićev je dosad najveći i najobuhvatniji, iznimno zahtjevan i kompleksan izložbeni koncept od pet radova, u kojem se na suveren način isprepliću različita iskustva i sadržaji: ambijentalna grafičko-kiparska instalacija Historicistički kabinet čuda, kiparska instalacija s elementom zvuka Ovalna skulptura, slikarska ambijentalna intervencija kao oprostorena slika Umjetnost je lijepa, site specific instalacija Ja-ja te skulpture Na rubu - kao dio izložbenog projekta koji je dislociran i postavljen u urbanom prostoru kao kiparska intervencija na jednoj od zgrada u Ilici. Učenici Friedricha Schmidta u Gliptoteci Izložba "Bečka Akademija likovnih umjetnosti i hrvatska arhitektura 19. stoljeća - hrvatski učenici Friedricha Schmidta", koja u Gliptoteci HAZU-a traje do 18. prosinca, donosi pregled života i stvaralaštva šestorice hrvatskih arhitekata koji su u Schmidtovoj klasi završili Akademiju u Beču ili su radili u njegovom ateljeu: Hermana Bolléa, Josipa Vancaša, Janka Holjca, Martina Pilara, Vinka Rauschera i Janka Josipa Grahora. Autor je izložbe doc. dr. sc. Dragan Damjanović s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nakon što su tijekom druge polovine 70-ih i 80-ih godina 19. stoljeća završili studij, ovi su arhitekti donijeli u Hrvatsku novi Herman Bollé, projekt za arkade na Mirogoju, oko 1905. pristup odabiru stila pri projektiranju građevina, pristup koji je tražio čistoću stilskog izraza, karakterističnu za razdoblje visokog historicizma. Uveli su, zatim, nove poglede na zaštitu spomenika te umjetnički obrt. Glavni je materijal na izložbi izvorna projektna dokumentacija koja se nalazi u raznim institucijama u Hrvatskoj (Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, Muzej grada Zagreba, Državni arhiv u Karlovcu, Državni arhiv u Zagrebu, Državni arhiv u Osijeku, Državni arhiv u Bjelovaru). Osim projekata, izložene su i sačuvane fotografije objekata te stare razglednice. Izložba je podijeljena na nekoliko segmenata. Prvi se odnosi na ulogu koju su spomenuta šestorica arhitekata odigrala u gradnji i restauriranju katedralnih crkvi u Banskoj Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Schmidt i njegovi učenici radili su, naime, na šest od sedam hrvatskih katedrala toga vremena. Đakovačka je katedrala djelomično sagrađena po Schmidtovim projektima, Bollé je izradio projekte prema kojima je završena restauracija Josip Vancaš, Nerealizirani zagrebačke katedrale te provedena restauracija pravoslavne pakračke i grkokatoličke križevačke secesijski projekt za crkvu katedrale. Prema Vancaševim projektima restaurirana je pak senjska katolička katedrala, a projekte svetog Blaža, 1901. (lijevo) za restauraciju pravoslavne plaščanske katedrale izradio je Janko Holjac. Ostale cjeline izložbe temeljene su većim dijelom na stilskom principu: izdvojeni su posebno Janko Holjac, perspektivni neogotički, neorenesansni, neobizantski, neobarokni i neoromanički radovi ovih arhitekata. Pojedine pogled na glavno pročelje su tematske cjeline posebno izdvojene – ponajprije brojni restauracijski zahvati na srednjovjekovnim isusovačke crkve u Zagrebu, i novovjekovnim crkvama. oko 1901. (desno) 62 Arhitekt Ignjat Fischer u Muzeju za umjetnost i obrt AR HI TE KT SC T FI 0 3.1 -2 .9. . 15 0 1 1 2 R HE . deplijan_5.indd 1 1913.), prvih objekata oblikovanih u duhu art decoa (paviljoni Zagrebačkoga zbora, 1922.). Izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, koja je otvorena do 23. listopada, daje prvi put iscrpan uvid u život i djelo arhitekta Ignjata Fischera i funkcioniranje njegova ateliera. Prikazan je i Fischerov udio u povijesti zagrebačke svakodnevice – rijetko je koji arhitekt uspio kreirati prostore koji su u životu grada ubrzo dobili status kultnih, npr. Gradska kavana ili ilička Nama. U Zagrebu su značajne i Fischerove urbanističke intervencije: postav Meštrovićeva Zdenca života i oblikovanje trga pred Hrvatskim narodnim kazalištem, projekt komunikacije iz Ilice prema Tuškancu i zgrade na početku Dežmanova prolaza, probijanje prolaza Harmice između Jelačićeva trga i ulice Pod zidom. A NJ IG Arhitekt Ignjat Fischer (Zagreb, 1870. – 1948.) visokom je kvalitetom i inovativnošću svojih brojnih projekata snažno obilježio vrijeme i grad Zagreb. Tijekom četiri desetljeća duge arhitektske karijere, radio je na najrazličitijim projektnim zadacima: od bolničkih i tvorničkih kompleksa do hotela i luksuznih vila. Autor je objekata kojima po namjeni i izvedbi pripada atribut prvih ili jedinih u Zagrebu i Hrvatskoj: prve moderne secesijske zgrade (kuća Rado, Strossmayerov trg 7, 1897.), prve zgrade koja je namjenski projektirana za kinematograf (kino Apollo u Ilici 31, danas kazalište Kerempuh, 1911.), prve privatne poliklinike (Sanatorij, danas Dječja bolnica u Klaićevoj 16, 1908.), prve i jedine zgrade slobodnozidarske lože u Hrvatskoj (Nazorova 24, 1910.), prve moderne robne kuće (Kastner & Öhler, danas Nama, Ilica 4, Uz izložbu, objavljena je monografija "Arhitekt Ignjat Fischer", u izdanju Meandarmedije. Autorica je monografije dr. sc. Marina Bagarić, povjesničarka umjetnosti i viša kustosica u Muzeju za umjetnost i obrt, voditeljica zbirke arhitekture, zbirke keramike i zbirke oslikane pozlaćene kože. Socijalizam i modernost u Muzeju suvremene umjetnosti Istražujući umjetnost, arhitekturu, dizajn i popularnu vizualnu kulturu, usporedo s političkim, ekonomskim i društvenim praksama, izložba Socijalizam i modernost fokusirana je na projekcije, želje, ideale i materijalnu stvarnost svakodnevnog života u poslijeratnom razdoblju. Njezin cilj je predstaviti najvažnije kulturne, političke i filozofske zamisli koje su definirale zajedničko razumijevanje modernosti u Hrvatskoj / Jugoslaviji tijekom tzv. hladnog rata. Prikazujući modernu umjetnost i popularnu vizualnu kulturu kao jednako važne, ali usporedne vizualne diskurse, koji su pokušavali ponuditi različite, ponekad čak i oprečne Bratstvo i jedinstvo, 1950. vizije stvarnosti između 1950. i 1974. godine, autori izložbe namjeravaju postaviti niz pitanja o sadašnjoj percepciji lokalnog modernističkog nasljeđa i njegovoj važnoj ulozi u suvremenim raspravama o kulturnom identitetu jugoistočne Europe. Umjetničke, arhitektonske i dizajnerske realizacije hrvatskih umjetnika, nastale između 1950. i 1975., interpretiraju se kroz njihov dijalog s djelima umjetnika iz drugih europskih sredina, a posebice s umjetnicima iz drugih kulturnih centara bivše Jugoslavije, te u odnosu prema širem kontekstu europske kulture modernizma. Mogućnost novih čitanja i novih interpretacija hrvatske umjetnosti tog razdoblja dodatno je naglašena uključivanjem proizvoda popularne vizualne kulture te primjera filmske i televizijske produkcije, posebice iz 60-ih i 70-ih godina, koji preciznije oslikavaju kulturološke aspekte dominante projekcije modernizma, ali i metode njezina kritičkoga propitivanja. Izložba, postavljena uz veliku pomoć brojnih hrvatskih muzeja, zbirki i arhiva, rezultat je četverogodišnjeg istraživanja skupine istraživača s Instituta za povijest umjetnosti, Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Akademije likovnih umjetnosti u Spli- Bućan OK Jabuka, 1969. tu (Ljiljana Kolešnik, Sandra Križić Roban, Tvrtko Jakovina, Dean Duda i Dejan Kršić). Kraj događanja vezanih uz izložbu međunarodni je simpozij pod nazivom "Teorije i prakse poslijeratnih modernizama", koji će se održati u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu od 2. do 5. veljače 2012. Simpozij organizira Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu. Izložba Socijalizam i modernost otvara se 2. prosinca i može se razgledati do 5. veljače 2012. 63 Mineraloško-petrografske zbirke Hrvatskog prirodoslovnog muzeja Od kristala do meteorita G radski ured za obrazovanje, kulturu i šport odobrio je 2006. novac za projekt "Proširenje i preuređenje stalnog postava mineraloškopetrografskih zbirki Hrvatskog prirodoslovnog muzeja". Krajem 2006., tijekom 2007. i početkom 2008. sve su mineraloško-petrografske zbirke dislocirane te su napravljeni nužni građevinski radovi, a opremljen je i dio proširenog i preuređenog stalnog postava. Nabavljene su i nove vitrine. Tijekom 2009. realizirana je izložba "Od zbirke do muzeja – iz povijesti Mineraloško-petrografskoga odjela Hrvatskoga prirodoslovnoga muzeja", koja je dala pregled povijesnih zbivanja od prvih prikupljenih uzoraka minerala i stijena, do današnjih dana. Prve zbirke minerala i stijena u Hrvatskoj nastale su zahvaljujući amaterskom prikupljanju prirodnina, koje je preraslo u instituciju u okviru Narodnog muzeja, zatim samostalnog Mineraloško-petrografskog muzeja, danas Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. Od početka, 1866. godine, zbirke minerala i stijena bile su osnova za razvoj Zagrebačke škole mineralogije i petrografije. Zbog toga poseban značaj u postavu imaju najznačajnije oso- 64 Od 1866. zbirke minerala i stijena bile su osnova za razvoj Zagrebačke škole mineralogije i petrografije be iz područja mineralogije i petrografije – Ljudevit Vukotinović, Gjuro Pilar, Mijo Kišpatić, Fran Tućan i Ljudevit Barić. Ova izložbena cjelina koncipirana je tako da na edukativni način prikazuje razvoj mineralogije i petrologije na području Hrvatske i u svijetu, ističući značaj naših istaknutih mineraloga i petrografa. Uz ovu izložbenu cjelinu tiskana je i publikacija koja posjetiteljima služi kao vodič, a ostalima kao poučno štivo o razvoju hrvatske mineralogije i petrografije. Carstvo minerala Početkom 2011. realizirana je izložba "Carstvo minerala". U toj izložbenoj cjelini na moderan i edukativan način prikazane su Sistematska zbirka minerala te najznačajnije i najljepše specijalističke mineraloške zbirke. Posebna vrijednost Sistematske zbirke ogleda se u raznolikosti mineralnih vrsta i njihovih kristalnih oblika, zastupljenosti minerala iz najpoznatijih svjetskih nalazišta, a pojedini primjerci minerala su holotipovi - pri- mjerci na kojima su prvi put određena svojstva tog minerala. Danas je poznato više od 4700 različitih minerala i današnja sistematika ili razvrstavanje minerala temelji se na Berzeliusovoj kemijskoj klasifikaciji minerala koju je, nakon otkrića rendgenskih zraka, detaljnije razradio njemački mineralog Karl Hugo Strunz. Po tom principu (na osnovi dominantnog aniona ili anionske sku- čini jedinstvena Zbirka hijalofana iz Busovače u Bosni i Hercegovini. Kristali sraslaci na ovom nalazištu pojavljuju se u nevjerojatnim oblicima, a svojom složenom prirodnom gradbom nadmašuju najizazovnije i najmaštovitije arhitektonske građevine. Uz ovu izložbenu cjelinu tiskan je "Vodič kroz carstvo minerala", koji može pomoći ljubiteljima prirode na terenu ili onima koji žele doznati nešto više o mineralima. Prikazana su 172 minerala, predstavljana kemijskom formulom i važnim fizikalnim svojstvima (oblikom, bojom, sjajem, kalavošću, lomom, tvrdoćom i gustoćom - najznačajnijim iskustvenim makroskopskim kriterijima za njihovu odredbu). Meteoriti, vezuvska lava, sige pine), minerali su razdijeljeni u razrede. Uz Sistematsku zbirku minerala, ova izložbena cjelina prikazuje i specijalističke mineraloške zbirke, prije svega povijesnu zbirku "Lanza" i "Kišpatić", koje predstavljaju začetak Sistematske zbirke minerala, a ujedno čine i poveznicu s prvom izložbenom cjelinom. Od ostalih zbirki ističe se Zbirka parageneze rudnika Stari Trg u Trepči, jedinstvena po primjercima izuzetne ljepote uz raznoliku kombinaciju više od 70 minerala. Tu su još i Zbirka dragog kamenja, Zbirka dragog opala, Zbirka lepoglavskog ahata, jednog od rijetkih predstavnika dragog kamenja pronađenih na području Hrvatske. Posebnu vrijednost U rujnu ove godine otvorena je i treća, posljednja izložbena cjelina – "Stjenoviti planet Zemlja", koja prikazuje sistematiku stijena, tri glavne petrografske zbirke Hrvatskog prirodoslovnog muzeja (zbirku magmatskih, sedimentnih i metamorfnih stijena). Cjelina sadrži i prikaz svemira (planetarij), a posebno su atraktivne zbirke izvanzemaljske materije (meteorita), vezuvskih lava i speleotema (siga). Zbirku meteorita čini pedesetak primjeraka s različitih svjetskih lokaliteta, a poseban značaj imaju primjerci s područja Hrvatske: iz Hraščine, Miljane i Dubrovnika. Posebno je slavan Hraščinski meteorit, poznat još pod nazivom Zagrebačko željezo, koji je 26. svibnja 1751. pao na područje Hraščine u Hrvatskom zagorju. Taj je meteorit poznat i po tome što je prvi put u svijetu sastavljen službeni zapisnik o padu meteorita. Riječ je o meteoritu koji se pri padu raspao na dva dijela veći je bio težak oko 40 kg i završio je na austrijskom dvoru carice Marije Terezije, a danas se čuva u Naturhistorisches Museumu u Beču, kao prvi primjerak u bo- gatoj zbirci meteorita; drugi dio meteorita težak oko devet kg, prema priči, prekovali su mještani Hraščine u čavle. Poseban značaj ima Zbirka vezuvskih lava, koja datira iz 1895., a prikupio ju je Mišo Kišpatić. U ono vrijeme bila je to prva takva zbirka u svijetu. U njoj je više od 250 primjeraka, kronološki prikupljenih prema godištima erupcija, od prve zabilježene 24. kolovoza 79. godine – kad su uništeni Pompeji, pa sve do 1892. Zbirka siga zastupljena je različitim tipovima kalcitnih, aragonitnih, hijalitnih i drugih siga te kristalima, konkrecijama i drugim talozima iz špilja, jama i kaverni dinarskoga krša. To je izuzetno važna zbirka jer je područje krša osobitost hrvatskih prostora, koje je u internacionalnu terminologiju dalo brojne nazive, kao što su ponor, dolina, krško polje i druge. Posebna su zanimljivost veliki primjerci stijena koje se mogu dodirivati te interaktivni model koji omogućuje povezivanje glavnih vrsta stijena s njihovim mjestom postanka. Izložen je i ukrasni građevni kamen, među kojim dominira brački, kojim su izgrađene mnoge znamenite građevine u Hrvatskoj i svijetu. U postavu prikazana je i karta mineralnih sirovina Republike Hrvatske. Uz stalni postav mineraloško-petrografskih zbirki tiskan je dvojezični "Vodič kroz mineraloško-petrografske zbirke/A Guide to the Mineralogical and Petrographical Collections", čiji su autori Biserka Radanović-Gužvica i Dragan Bukovec. Sponzor rubrike kultura 65 Mjesec hrvatske knjige od 15. listopada do 15. studenoga od 15. listopada do 15. studenoga Ove godine Svečanost otvaranja bit će 14. listopada u 20 sati u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu mjesec hrvatske knjige 2011. Napisala: Zdenka Sviben O d 1995. manifestaciju Mjesec hrvatske knjige od 15. listopada do 15. studenoga organiziraju Knjižnice grada Zagreba, na zamolbu Ministarstva kulture koje je i pokrovitelj. U proslovu programske knjižice 1995. Stjepan Čuić je napisao: "Mjesec knjige valja razumjeti kao promicanje kulture čitanja, pisanja, prevođenja i tiskanja – kao brigu da knjige kroz knjižnice, knjižare i druge načine budu dostupne što većem broju čitatelja... u Hrvatskoj je uvijek tako bilo... Dosljedni toj tradiciji, priređujemo Mjesec knjige tako da budemo nazočni u što više mjesta u državi..." Intenzivno se govori o knjizi, na državnoj i na lokalnim razinama, s gledišta onih koji se profesionalno bave knjigom i onih koji uzimaju knjigu u ruke. Manifestacija se dijeli na središnje programe i programe koje organiziraju narodne knjižnice (dijelom i školske knjižnice) u gradovima ili općinama. Dosad su, primjerice, s početkom Mjeseca hrvatske knjige otvorene nove ili obnovljene knjižnice u Koprivnici (1996.), Križevcima (1998.), Klanjcu (2002.), Krapini (2003.), Benkovcu 66 (2005.), Velikoj Gorici (2006.), Karlovcu, Iloku i Babinoj Gredi (2007.) te Pazinu (2009.). Stalan središnji program od 1998., u organizaciji Hrvatskog centra za dječju knjigu, nacionalni je kviz za poticanje čitanja, u kojem sudjeluje desetak tisuća djece iz svih krajeva Hrvatske, a uključuju se i pripadnici hrvatske manjine iz susjednih zemalja. Zadana je tema, najčešće moraju pročitati neke vrijedne knjige, da bi mogli odgovoriti na pitanja. Objavljivanje rezultata kviza obilježava se priredbom na Interliberu na kojem se također predstavljaju kao nakladnici knjižnice i knjižničarska društva, a odjeli za djecu i mlade narodnih knjižnica organiziraju radionice, najčešće tematski vezane uz središnju temu manifestacije. Tijekom Mjeseca hrvatske knjige organiziraju se i savjetovanja, okrugli stolovi, predavanja. Središnji program može biti i zajednički program svih knjižnica, primjerice, 2005. u povodu proslave 100. rođendana Dragutina Tadijanovića, u svim je knjižnicama čitana njegova poezija, 2009. organiziran je zajednički program za poticanje čitanja Čitajmo pod zvijezdama, a 2010. Čitajmo pod krošnjama. Tijekom proteklih 16 godina središnji programi Mjeseca hrvatske knjige organizirani su u čak 16 županija. Drugi dio manifestacije su programi koje organiziraju narodne knjižnice, surađujući s književnicima, znanstvenicima, nakladnicima, udrugama… Kad je 1995. prvi put manifestacija organizirana, 102 knjižnice poslale su petstotinjak programa: tribina, predstavljanja novih izdanja, izložbi novih naslova, obilježavanja godišnjica značajnih ljudi, animacijskih i edukacijskih aktivnosti. Ove godine više od 180 knjižnica planira organizirati gotovo 2000 programa. Podsjetimo se nekih središnjih događaja iz proteklih godina: Godine 1995. svečanost otvaranja održana je u Čakovcu. Te se godine posebno izdvaja program održan u Kninu: izložba novih knjiga i književni susret s Mladenom Kušecom - tri mjeseca nakon akcije Oluje. Godine 1997. manifestacija je otvorena 15. listopada u Vukovaru, koji je još uvijek bio pod upravom UNTAES-a, uz sudjelovanje tri stotine knjižničara, izdavača, novinara. Tom je prilikom vukovarskoj knjižnici predano na dar tri tisuće knjiga, dar hrvatskih nakladnika. Godine 2000. svečanosti otvaranja održane su istodobno u nekoliko županija (Istarskoj u Roču, Kalovačkoj u Karlovcu, Sisačko-moslavačkoj u Hrvatskoj Dubici te u Pakracu, Otočcu i u Zagrebu za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju), a u Rijeci je obilježena 150. obljetnica Narodne čitaonice riečke i 70. obljetnica Gradske biblioteke Sušak. Godine 2001. Županja je obilježila 140. obljetnicu postojanja knjižnične tradicije. Mjesec hrvatske knjige 2004. bio je posvećen 130. obljetnici rođenja Ivane Brlić Mažuranić, pa je svečanost otvaranja održana u rodnom Ivaninom gradu – Ogulinu, Manifestacija je 2006. posvećena Nikoli Tesli, 2007. Mariji Jurić Zagorki, a 2008. Marinu Držiću. Godina 2009. bila je Međunarodna godina astronomije i bilo je logično uputiti se u Višnjan, a 2010., u povodu Međunarodne godine biološke raznovrsnosti, u slavonsku šumu u Vinkovce. Ove je godine Mjesec hrvatske knjige posvećen pjesnicima i održat će se pod motom Čitajmo pjesnike. Svečanost otvaranja bit će 14. listopada u 20 sati u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Svake godine manifestaciju prate materijali - plakati, programske knjižice i bookmarkeri. Likovno su ih oblikovali: Josip Kolar i Branko Vujanović, Jana Žiljak, Branko Radigović, Luka Gusić, Svjetlan Junaković, Studio Rašić, Vojo Radoičić, Zlatko Bourek, Tomislav Tomić, Sanja Rešček, Damir Fabijanić, Nevenka Arbanas, Boris Bućan, Zdenko Bašić i Dubravka Kolanović. Ove je godine autor likovnog rješenja Svjetlan Junaković. U programskim su knjižicama svake godine objavljeni i proslovi: napisali su ih Stjepan Čuić, Anđelko Novaković, Pavao Pavličić, Josip Bratulić, Slavko Mihalić, Vlaho Bogišić, August Kovačec, Luko Paljetak, Dragutin Tadijanović, Aleksa Bjeliš, Julijana Matanović, Damir Mikuličić i Katica Čorkalo Jemrić. Proslov za ovogodišnju programsku knjižicu napisao je Branimir Bošnjak. A ti, moj dragi i poštovani štioče, Kad si došao na kraj ovih komentara, Nasmiješi se, zajedno sa mnom, I pomisli: dobro, dobro, Sve je to lijepo, ali pjesma (dobra pjesma!), ostaje i bez komentara, A kad su komentari već tu – Ostavimo ih da komentiraju! A mi se vratimo pjesmama pa ih čitajmo! (Dragutin Tadijanović, 29. veljače 1992.) Obljetnice 30 godina od smrti književnika i slikara Drage Ivaniševića Ono u riječi mnogo dublje od riječi Ni brda nisu, ni doline, ni rijeke, ni more, ni oblaci nisu, ni kiša, ni snijeg nije moja Hrvatska... Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda, Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono u riječi mnogo dublje od riječi; I ono dublje s Hrvatskom me veže, S Hrvatskom Hrvata, S patnjama njinim, Sa smijehom i nadom, s ljudima me veže. Te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi. I kud god idem sa mnom je Hrvatska! - zapisao je 1964. Drago Ivanišević u pjesmi "Hrvatska", uz posvetu Veci Holjevcu. Pjesnik, novelist, dramski pisac, prevodilac i slikar Drago Ivanišević rodio se 10. veljače 1907. u Trstu. Osnovnu školu polazio je u Trstu, a zatim ga otac Mate (brodovlasnik, bankar i vlasnik desetak restorana) šalje u samostan časnim sestrama u Zenicu, da nauči hrvatski i njemački. Srednju školu polazi u Sušaku i Splitu. Francuski jezik i komparativnu književnost diplomirao je na fakultetu u Beogradu. Postdiplomski studij završio je u Padovi, gdje je i doktorirao s temom o Danteu. Godinama je živio u Parizu, gdje je doktorirao s temom "Proust i njegovo doba". Kao nadrealist, u Parizu slika u Modiglianiovom atelijeru, pod pseudonimima Cadenas i Albert Jordan. Slike Drage Ivaniševića dio su stalnog postava Moderne galerije u Zagrebu. Nakon povratka iz Pariza gimnazijski je profesor, a zatim se posvećuje kazalištu kao direktor glumačke škole i profesor na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Tijekom Drugog svjetskog rata, upravitelj je Centralne kazališne družine ZAVNOH-a (1944.). Dobitnik je velikih nagrada: Goranovog vijenca, Zmajeve nagrade, Vladimira Nazora, Nagrade grada Zagreba, AVNOJ-eve nagrade i značajnih odlikovanja Italije i Francuske. Drago Ivanišević umro je u Zagrebu, 1. lipnja 1981. Zagorka kao inspiracija Društvo Marije Jurić Zagorke osnovano je preimenovanjem Udruge Žensko oko, pokretača projekata koji potiču sjećanje na Zagorku i vrednovanje njena života i rada. Programi su počeli u rujnu, a to su: šetnje Zagorkinim tragom po Zagrebu i Sa Zagorkom po zagrebačkom prstenu, odgojno-obrazovni performans Susret sa Zagorkom, predavanje Čitamo Zagorkina pisma, kazališni performans Intervju sa Zagorkom te amaterska glumačka radionica s temama iz Zagorkinih tekstova. Za sugrađane treće životne dobi organizirani su programi kreativnih radionica Otvorena vrata te novinarska radionica koja je pokrenula izdavanje časopisa Zagorka s temama o Zagorki i temama koje povezuju njezin novinarski i književni rad sa suvremenošću. Programe Društvo provodi u Zagorkinom memorijalnom stanu na Dolcu 8 te gostuje u školama, knjižnicama, centrima za kulturu, učilištima, domovima umirovljenika… Više informacija na www.drustvozagorke.com . U sklopu Društva djeluje i Klub Zagorke, koji u različitim aktivnostima okuplja poštovatelje Zagorkina rada, primjerice, 23. listopada organizira izlet u Vrbovec i Negovec, Zagorkino rodno mjesto. 68 Igor Zidić: Kost i gozba Matica hrvatska Gotovo 300 pjesama, otisnutih u ovom izboru pod naslovom Gost i gozba i u izdanju Matice hrvatske, otkrivaju medijski manje istican odjeljak umjetničkog i književnog rada Igora Zidića. Riječ je o opusu čiji su ponajbolji dijelovi uvršteni u različite čitanke te u šezdesetak pjesničkih antologija na hrvatskom i mnogim stranim jezicima. I premda se pjesništvom bavi već više od pedeset godina, autor vlastito pjesništvo doživljava ponajprije kao privatni hobi kojim se, kako kaže, u trenucima dokolice lijepo umara. Bez obzira na takav stav, kritičari Zidićevoj poeziji pristupaju krajnje ozbiljno, smatrajući je neizostavnim dijelom suvremenoga hrvatskog pjesništva. Ističu da se Zidićev izlazak na pjesničku scenu mora promatrati u sklopu pojave i poetike razlogovaca (uostalom, Zidić je jedan od pokretača časopisa Razlog), naglašavajući pritom i Zidićeve izvorne pjesničke osobitosti koje njegovu neveliku opusu osiguravaju trajnu prepoznatljivost i vrijednost. Paulo Coelho: Aleph V. B. Z. Aleph je dosad najosobniji roman Paula Coelha, autora koji je prodao više od 100 milijuna knjiga; u njemu se, poput junaka Alkemičara, suočava s dubokom krizom vjere - u sebe, svijet, život, smisao. U potrazi za putem koji će ga dovesti do duhovne obnove i vratiti mu vjeru u smisao, odlučuje započeti sve iznova: putovati, ponovno se povezati s ljudima i svijetom. Putujući kroz prostor i vrijeme, od ožujka do srpnja 2006., vođen posebnim znakovima, posjetio je tri kontinenta – Europu, Afriku i Aziju. Aleph je roman koji poziva da razmislimo o značenju našeg osobnog puta: jesmo li tamo gdje zaista želimo biti? Knjiga je objavljena u Hrvatskoj prije nego u Velikoj Britaniji, SAD-u, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Rusiji... David Richo: Sinkronicitet Planetopija Psihoterapeut David Richo u knjizi Sinkronicitet (Kako nam život pokazuje što trebamo znati) na zanimljiv i uzbudljiv način otkriva značenje fascinantnog fenomena sinkronih događaja, poput smislenih podudarnosti, poveznica, sukladnosti, odnosa ili utjecaja koji nam se događaju u životu. Richo propituje kako te smislene podudarnosti djeluju na gotovo svim područjima svakodnevnog života - odnosa s ljudima, posla, emotivnog života. Pokazuje nam da se smislene podudarnosti i iznenađujuće poveznice događaju svakodnevno, ali ih često previđamo i ne cijenimo to što nas mogu voditi, upozoriti i usmjeriti na životnom putu. Taj je sinkronicitet potreban da nas potakne na promjene i buđenja koja smo spremni iskusiti – usmjeravamo pozornost prema svojoj sudbini i svjesno je prihvaćamo, umjesto da joj se opiremo. PurgeRAJ še brinuti i v š a r o m a, ne Draga mam a vratiti doma. Ne kad jeđe hoću li se i toliko svijetom. Sve r iše putuje m v nske kar te, vlak izbje m vio kupuje m a čak i u auto ne sjeda am us, gavam, u b sam korake, ali baz rila ) često. Uspo dnevno se (besplatno ako o ja okolo, sv ajima: od Kvatrića d mv vozam tra ag, a i preko Save se to atr Trga, pa n ad. Ako uhvatim mjes . ne k vot uputim. Po guštom zirkam u ži a, s kraj prozor Napisala: Miroslava Jandrić "Ma ti nisi normalna! Hoćeš u Španjolsku? Pa je l' ti gledaš televiziju? Svaki čas neka bomba. Ma, dok je Franco na vlasti, nije vrijeme za putovanja." Mama, valjda kao sve mame na svijetu, pribojavala se mojih putovanja. Voljela je što sam samostalna i što sam odlučila odškrinuti vrata svijeta, ali… "Zar baš moraš avionom? Zar nije predugo da ostaneš sama mjesec dana u Londonu? U Peking? Poslije onog što se dogodilo na Tien An Menu? I to vlakom preko Sibira, Bože moj dragi? I na more moraš baš sad, kad postavljaju balvane i kad se puca na sve strane…" Nije bilo dobrih vremena. Uvijek se negdje pucalo, neki teroristi su postavljali bombe, neki su maltretirali na granicama. Ako je i bilo naoko mirno, vrebali su džepari, požari, poplave il' snjegovi. Ja ne mislim da sam srljala na slijepo i da sam se bez razloga smucala opasnim putovima ili, ne dao Bog, ratištima, ma kakvi, no voljela sam putovati i išla koliko god sam mogla - malo 70 Pismo mami iz tramvaja poslovno i malo više turistički. Putovala sam vlakom, autom, busom, avionom, trajektom, brodom, čak i na splavi malo po Cetini, biciklom na kratke izlete, skijama do vrha brda pa dolje, na devi se ljuljala i žuljala do prve oaze, hodočastila do svetih mjesta… Nikada, baš nikada nisam doživjela nesreću na putu. Nezgoda je, naravno, bilo koliko hoćeš, no sve su to samo simpa zgode za prepričavanje uz kavu. Ma, nisu to ni bili veliki puti, ma kakvi, bili su to Trst, Beč, Graz i Budimpešta, Perugia, Rim, vidi Napulj pa umri, Prag, Moskva, New York, Barcelona, Chicago… Capri, Beograd, Skopje i Niš, Sarajevo i Kairo i Pariz i Jeruzalem… ma, nije mi ni na kraj pameti nabrajati. Draga moja mama, mislim da možeš biti zadovoljna. Usporavam korake, ne bauljam više toliko okolo. Malo godine, a malo više (mala) penzija prorijedili su moje male i velike izlete i otkrili mi sve ljepote Zagreba. Ne šalim se, časna riječ, i auto rijetko vozim, ne da mi se tražiti parkirališta, pa sam se okrenula ZET-u. Pismo Gradonačelnik mi je napisao pismo! Nekako me obradovalo, zatoplilo oko srca kad sam ugledala kuvertu između hrpe računa i reklama za pizzu. Poštovana gospođo, odobravamo vam besplatnu kartu za vozanje našim tramvajima. Prikupite onih desetak dokumenata (ne zaboravite OIB i sliku) i karta vam stiže, piše mi prvi čovjek grada. Plavkastu iskaznicu u boji tramvaja podižem na ZET-ovom šalteru, skoro kradom. Priželjkujem da me nitko ne vidi u tom redu, malčice me sram. Diplomirala sam na dva fakulteta, odradila puni novinarski staž, a sad sam s beskućnicima i socijalnim slučajevima (čast svima) u redu za besplatnu kartu. No, strpala sam je u džep i odjurila na tramvaj. Tog dana, kao za inat, nijedan me kontrolor nije tražio kartu. Draga moja mama, da ti znaš kako danas naši novi tramvaji lijepo klize. Ma, znaš, u onim prvim, probnim, niskopodnim plavcima i tebe sam provozala gradom, dok si još bila s nama. Sjećaš li se da smo na stanici propuštali one stare rage jer ti nisi više mogla zakoračiti visoko kao nekada. Sada su te stare, išarane trinaestice, petice i četvorke povučene iz prometa. A novi, u razini s pločnicima, skoro bešumno klize. Samo ušetaš u njega. A kada tramvaj stiže, pokazuju svijetleća, leteća slova na svakoj postaji. I sve štima. K'o da nisi u Zagrebu. Ni pljusak ti ne može ništa. Skloniš glavu pod neku od novih nadstrešnica u kojima se i pokoja klupica nađe. Ruksaci Užitak je voziti se tramvajem, no izbjegavajte špicu. Svi su umorni, živčani, ljutiti i znojni, kad se vraćaju s posla. Netko te i gurne pod rebra, netko stane na prste, netko opali laktom. Razumijem ja to, mama, pa se sklonim u prazni kut, ako ga ima. I stampedo đaka s ruksacima valja izbjeći. Djeca ne miruju, vrte se, okreću, skupa s ruksakom na leđima poskakuju, zapinju… Bože, oslobodi! Tramvaj klizi Vlaškom, a ja gledam zatvorene dućane, izloge zakucane daskama, plakate s natpisima: prodajemo, iznajmljujemo… I u Ilici je isto, i na Črnomercu, i na Trešnjevci… Grad kuca istim, sporim ritmom preživljavanja. No, pekara koliko hoćeš! Nikad se toliko kruha, pogačica, štrudlića, bućnica i buhtli u Zagrebu nije prodavalo. Kriza je, ne možeš kupiti novi stan, ma ni kaput, ali za slanac će biti. No, na Cvjetnom je uvijek živo i u Bogovićevoj, ne može se reći. Tamo ti ni kišobran ni suncobran, pa čak niti kaput ne treba. Na terasi ljeti maglica hladi, a zimi plinske pećice griju. Tu se uvijek vrti mnoštvo svijeta, il' se nešto slavi, pjeva, il' štrajka, il' protestira. Trg Na Trgu nema puno novosti. Ban Jelačić i dalje vitla sabljom, jedino je sad sjeveru okrenuo leđa, pa ispod šubare motri tramvajsku stanicu i sve što se oko nje zbiva. Po velikoj apoteci na uglu s Radićevom da se zaključiti da su zadnjih godina Zagrepčani mnogo zdraviji jer se ljekarna stisnula u uglu, a svoje prostorije ustupila i knjižari i banci. "Kraljevi ulice" ne posustaju, stopili su se s Trgom i postali njegov sastavni dio. To je subotom prijepodne posve sigurno najveseliji, najraspjevaniji i najmirisniji dio grada. Nema više onog niza musavih telefonskih govornica pred kojima smo toliko puta strpljivo čekali, cupkajući, na red. Pregazilo ih je vrijeme, a njihovo mjesto zauzeli su prodavači cvijeća. Ta prodavaonica cvijeća - pušleka iz bašči i livada, prvih proljetnica, cica-maca, ljubičica i visibaba (s lukovicom, molim) nema premca u gradu. Uostalom, vrlo dobro znaš kako završavaju moje zagrebačke subote: kava, tržnica i pušlek za doma… Društvo književnika je na starom, elitnom mjestu na Trgu (tamo gdje smo išli na neke svadbe). No, mi ti sad imamo jako, ma zbilja jako puno pisaca, pa nisu stali baš svi u jedno društvo. Zato imamo dva spisateljska društva, a sve je izglednije da bi se moglo osnovati i treće. Pisci puno pišu, a svađaju se još i više. Ima pisaca više no čitača. Ja se zbilja svojski trudim - kupiti, posuditi i pročitati što više knjiga, ali ne stignem sve. Šteta, jer se mnogi problemi mogu riješiti knjigom - i kako ga sresti i kako ga zavesti i kako ga zadržati i kako ga se riješiti. Između dva sportska dućana na Trgu smjestila se velika Mala kavana iz koje, kad nemaš kud sa sobom, možeš uz vruću čokoladu zuriti u prolaznike. Možda naiđe i Mirna Reiser koja u najbližem susjedstvu već godinama ustrajno, tvrdoglavo i marno vodi Galeriju Malu te nas svojim originalnim, malim-velikim izložbama podsjeća da je, uz odlazak na Dolac po sir, vrhnje, čvarke i grincajg, nužno ostaviti malo vremena za predah i pola ure kulture. Mirna i Galerija Mala, unatoč kulturi nesklonim vremenima, opstaju, što se za Kavanu Ban ne može reći. I stara ljepotica Gradska je osvanula u novom, baš lijepom ruhu, u bijelom s ljubičastim detaljima. Za tu nas kavanu vežu mnoge lijepe uspomene, pa je baš ugodno iznenađenje opet je vidjeti punu gostiju. A i kolači su dobri. Skoro sam zaboravila - znaš onu Varteksovu zgradu na uglu s Bakačevom. Stalno se obnavlja, a zadnjom adaptacijom zatvorili su pasaže gdje su se godinama sklanjali pijanci, stare kurve i gradska klatež. Tu je uvijek bazdilo po smeću, mokraći i dreku. Rastjerali su ih, a zatvoriše i svratište Kod Ive (Mosor) koje je radilo do sitnih sati i u kojem se uvijek mogao i koji sitni kurvanjsko-švercerski poslić sklopiti na brzaka, da nitko ne vidi. Gdje se danas skupljaju prodavači(ce) i njihove mušterije, koje trampe ljubav za rakiju, žuju il' gemišt – i bolje je da ne znam. Zadnja pošta: RAJ Draga moja mama, ja samo blebećem, a ne pitam kako si ti. Jesi li dobro? Nosiš li još onu svoju zelenu haljinu? Je li gore zaista tako lijepo, kako se pripovijeda? Je l' se i tata dočepao raja? Viđaš li naše susjede? Tetu Pepicu puno pozdravi. Uskoro će blagdanski dani. Ima li kod vas snijega? Kitite li bor? Pjevate li božićne pjesme? Ja tebi pišem klasično, starinsko pismo jer ne znam jeste li se vi gore informatizirali. Poslat ću ti ga po starom poštaru Joži, znaš onom koji te oko prvog posebno srdačno pozdravljao i razvukao osmijeh od uha do uha kad si mu od penzije u džep tutnula nešto tringelta. Nadam se da će te naći negdje gore, iako pravu adresu ne znam. Napisat ću samo: "Za moju mamu, Zadnja pošta: Raj." Naći će te Joža, sigurna sam, snalažljiv je on. A i gurnut ću mu koju kunu kad mu predajem pismo za tebe, bez brige. Pozdravi sve koji pitaju za mene, ja tebe puno volim… ali, molim te - ne zovi me još k sebi! Bit će vremena, vidjet ćemo se! Ma koliko tavorili i razvlačili kune od prvog do zadnjeg u mjesecu, ma koliko prigovarali i žalili se, to ti je nama skoro iz navike, onako uz kavu. Nije ti nama baš tako loše! Najiskrenije, meni su zagrebački tramvaji, čak i ona drndava, stara, nakrcana, išarana dvanaestica bez klime s musavim oknima, draži, puno draži od nebeskih, rajskih kočija. 71 Predsjednik Josipović primio Udrugu poslovnih žena Krug Foto: "Ured Predsjednika RH. Tomislav Bušljeta" Hrvatski predsjednik dr. Ivo Josipović primio je izaslanstvo Udruge poslovnih žena RH Krug. Predstavnice udruge predstavile su predsjedniku rezultate rada Kru- ga, a bilo je riječi i o obilježavanju Svjetskog dana poduzetnica, u svibnju u Zagrebu, čiji je predsjednik bio pokrovitelj. Članice Izvršnog odbora Kruga i pred- sjednica Jadranka Radovanić upoznale su predsjednika Josipovića s aktivnostima udruge. Razgovarali su i o položaju žena u poduzetništvu, posebice s obzirom na trenutačnu gospodarsku situaciju u kojoj su, unatoč krizi, tvrtke kojima upravljaju žene pokazale visoki stupanj solidarnosti i društvene odgovornosti u poslovanju. "Po našem saznanju, niti jedna tvrtka kojom upravlja žena nije odvedena u stečaj", rekla je predsjednica Kruga Jadranka Radovanić. Prilikom obilježavanja Svjetskog dana poduzetnica, kao i svake godine, proglašene su najuspješnija menadžerica i poduzetnica. Menadžerica godine je Jadranka Kvasnička, predsjednica Uprave Croatiainspekta d.o.o., a poduzetnica godine je Katarina Majić, osnivačica i predsjednica Uprave Ira-commercea d.o.o. Prvi hotel DoubleTree by Hilton u Hrvatskoj Hilton Worldwide potpisao je u Zagrebu s tvrtkom B. P. Pluto d.o.o. ugovor o upravljanju hotelom DoubleTree by Hilton Zagreb, čije se otvaranje očekuje na proljeće 2012. u poslovnom centru Green gold na Radničkoj cesti. Uz 152 sobe za goste, restoran i bar, udoban i elegantan smještaj u hotelu DoubleTree by Hilton Zagreb upotpunit će dodatni restoran, lounge, poslovni centar, spa i wellness centar, Precor fitness, bazen i sauna. Konferencijski prostor prostirat će se na više od 800 četvrnih metara. Zagrebački DoubleTree by Hilton pridružuje se hotelu Hilton Marjan Split, koji je u izgradnji, te luksuznom Hilton Imperial Dubrovniku, otvorenom 2005. Patrick Fitzgibbon, viši potpredsjednik tvrtke Hilton Worldwide za područje Europe i Afrike, izjavio je: - Vrhunski portfelj naših brendova, koji uključuje DoubleTree by Hilton, kontinuirano raste u jugoistočnoj Europi, što dokazuju projekti koje razvijamo u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Rumunjskoj, Mađarskoj i Bugarskoj. 72 Ministar Damir Bajs, Branko Perković i Ulrich Widmer Poslovanje u sklopu Hilton Worldwide sustava donosi značajne prednosti vlasnicima i ulagačima, a s daljnjim oporavkom tržišta u bliskoj budućnosti očekujemo potpisivanje nekoliko novih ugovora.“ Gosti hotela DoubleTree by Hilton Zagreb uživat će u prepoznatljivoj kvaliteti više od 250 DoubleTree by Hilton hotela u svijetu, koja uključuje slatku dobrodošlicu u obliku legendarnog toplog čokoladnog keksa, vrhunski komfor i mnoštvo usluga na visokoj razini, nagrade Hilton Hhonors programa vjernosti te posvećenost članova tima prema lokalnoj zajednici. DoubleTree by Hilton ušao je na europsko tržište u proljeće 2008. i danas ima 23 hotela u deset europskih zemalja. Proširio je poslovanje i na istočnu Europu, pa su nedavno otvoreni DoubleTree by Hilton hoteli u Bukureštu, Bratislavi, Varni i Kosicama. Trenutačno se grade hoteli u Varšavi i Lodzu. Dvije povratne karte za letove unutar Hrvatske samo 800 kuna Croatia Airlines nudi vam posebno atraktivnu cijenu za putovanja vikendom na domaćim linijama, i to ako putujete u paru. Naime, dvije povratne zrakoplovne karte za letove unutar Hrvatske možete kupiti za samo 800 kuna. Cijena se odnosi na dvije osobe koje putuju zajedno subotom i nedjeljom iz Zagreba prema Dubrovniku, Puli, Splitu, Zadru i obrnuto, a putovati se može do 24. ožujka 2012. g. U cijenu su uključene pristojbe zračnih luka i naknada za izdavanje karte (TSC). Dodatna je prednost što djeca do dvije godine starosti putuju besplatno. Osim letova po promotivnim cijenama, Croatia Airlines nudi i druge pogodnosti. Tako putnici koji u okviru ove akcije putuju u Zagreb imaju pravo na besplatnu Zagreb Card koja vrijedi 24 sata i s kojom se ostvaruju brojne pogodnosti i popusti u muzejima, restoranima i trgovinama. Također, predočenjem zrakoplovnih karata ostvarujete pravo na posebne cijene u odabranim hotelima. Dakle, požurite i isplanirajte romantični viked s dragom osobom ili obiteljsko putovanje. Više informacija potražite na www.croatiaairlines.com ili nazovite Kontakt centar na 062 500 505 i 01 6676 555. – sreća u nesreći Današnji način života prepun je stresa, strke, brzih odluka i nepredviđenih situacija. U takvom okruženju bitno je imati zaštitu i sigurnost, kako biste svojoj obitelji i sebi osigurali miran san. Na tržištu posluje veliki broj osiguravateljnih društava. Unatoč tome, Croatia osiguranje i dalje je uvjerljivi tržišni lider– zato jer vjeruje u pošten odnos s osiguranicima, pravodobnu i adekvatnu isplatu štete; odnosno, vjeruje da postoji radi svojih klijenata. Primamljivo je za sitan novac sklopiti policu osiguranja, no ako nastane šteta, hoće li osiguravatelj stati iza vas ili ćete shvatiti da ste kupili gomilu lažnih obećanja? Kao osiguranik Croatia osiguranja, naknadu štete uvijek ćete dobiti na vrijeme i u točno ugovorenoj vrijednosti. Oslonac je bilo vašim djedovima i bakama, očevima i majkama, a sada je usmjereno na vašu sigurnu budućnost. Dostupno je u svakom kutku domovine, a savjetnici za prodaju osiguranja pružaju podršku i pomoć u planiranju budućnosti. Croatia osiguranje vaš je partner u situacijama u kojima ne želite biti sami. Stvoreno je na povjerenju i budite uvjereni da ga neće izigrati. 73 Europske kuhinje u Esplanadinom Le Bistrou Hotel Regent Esplanade nedavno je predstavio gastronomski projekt EU Gourmet Experience u Le Bistrou. Projekt su podržala brojna veleposlanstva u RH, kao i Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, pod čijim se pokroviteljstvom i održava. Naime, u sljedećih godinu i pol, uoči pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji, Hotel Regent Esplanade planira svaki mjesec – srijedom, od 19.30 sati – predstaviti gastronomske delicije zemalja članica EU. S obzirom na sličnost kuhinja pojedinih zemalja, predstavit će se 16 kuhinja, završno s hrvatskom, u prosincu 2012. Uz specijalitete pojedinih zemalja, goste dočekuje posebno aranžiran ambijent, uz tradicionalnu glazbu, promotivne materijale, suvenire i druge sadržaje specifične za zemlju čija se kuhinja predstavlja. Cijena je večere od tri slijeda jela promotivna –135 kuna po osobi. Prva je večer bila rezervirana za Republiku Poljsku, trenutačnu predsjednicu EU. Specijalitete poljske kuhinje, uz tradicionalnu glazbu i dobrodošlicu veleposlanika nj. e. Wieslawa Tarka, kušali su brojni gosti. Iduća večer održat će se u srijedu, 19. listopada u 19.30 sati, a predstavljaju se španjolske delicije. Na meniju će se naći izbor tapasa, sardine s roštilja, neizostavni gazpacho, zapečene rajčice, pirjane španjolske dagnje, pečeni odojak i dr., a gosti će se moći zasladiti ukusnim pudingom od riže i neodoljivom poslasticom Crème Catalan. Održana 76. Zlatna igla Zlatna igla rezultat je upornosti i rada hrvatskih obrtnika koji generacijama nastoje održati kontinuitet prepoznatljivosti domaćeg dizajna. Ovogodišnja Zlatna igla, 76. po redu, održana je 7. listopada u studiju "Anton Marti" Hrvatske radiotelevizije. Na reviji su se predstavili obrtnici i dizajneri: Etna Maar & Salon mode Banovec, Iggy, Konig, Mu:n, Dora, Obrt za dizajn Kad-tad, Modna manufaktura Mustre, Modna kuća Sposa, Moda Stolnik, Otvoreni atelijer Milena, Krzno Sumrak & Koko kožna galanterija, Igor Dobranić, Etnobutik Mara, Muška moda Šabić, Elegance modni salon & Torbice Koart te Igor Galaš. Obrtnici dizajneri predstavili su dnevne i večernje modele, svatko vjeran svojem kreativnom izričaju. Neki dizajneri iznenadili su upotrebom novih boja i poigrali se novim teksturama tkanina. Predstavljeni su ekstravagantni modeli, hrabre kombinacije printeva i pletiva te uzoraka, ali i mirne, meke linije pojednih modela. U kolekcijama prevladavaju siva, crna, narančasta i ljubičasta, a od materijala dominiraju svila, tkanine i meka pletiva. Ovogodišnjoj Zlatnoj igli prethodila je mala modna revija, održana tjedan dana ranije u retroambijentu legendarnog zagrebačkog Obrtničkog prolaza, u sklopu novinarskog doručka. 74 2011. 21. rujna: Poljska 19. listopada: Španjolska 16. studenoga: Mađarska 14. prosinca: Portugal 2012. 18. siječnja: Austrija 22. veljače: Belgija 21. ožujka: Grčka 18. travnja: Italija 16. svibnja: Nizozemska 13. lipnja: Velika Britanija 11. srpnja: Francuska 19. rujna: Malta 17. listopada: Njemačka 21. studenoga: Nordijske zemlje 12. prosinca: Hrvatska Jazz pod starim krovovima Pod starim krovovima, okupljalište zagrebačkog političkog, umjetničkog i boemskog svijeta, poznato još od 1830., živi i danas u Basaričekovoj 9. Ta kultna krčma oduvijek je definirala socijalnu kulturu grada, postavši kulturnoumjetnički rendes vous centar, zavodničko mjesto u kojem ljubitelji dobre kapljice i ekskluzivnog zvuka jazza pronalaze bijeg od urbane vreve i uživaju u toplini domaće atmosfere. Uz jazz glazbu uživo i raznoliku ponudu domaćih i stranih vina, gospon' Žnidaršić proširio je ponudu na izbor poznatih viskija, finih konjaka, aperitiva i digestiva. Ispija se tu i domaća rakijica, a sve popraćeno hladnim narescima, izborom najfinijih hrvatskih sireva i pažljivo odabranih svježih namirnica. Pula Boat Fair 2. međunarodni sajam brodske opreme Pula, 19.-22. listopada 2011. H rvatska gospodarska komora Županijska komora Pula organizira 2. Pula Boat Fair – međunarodni sajam brodske opreme, koji će se održati u Puli od 19. do 22. listopada 2011. Pula Boat Fair je specijalizirana manifestacija poslovnog tipa, namijenjena renomiranim proizvođačima brodske opreme, ali i svima koji se mogu uključiti u proces - od metaloprerađivača, prerađivača plastike, drva, tekstila pa sve do pružatelja usluga vodovodnih i električnih instalacija. Posebno mjesto na sajmu imaju izumi i inovacije hrvatskih inovatora te tvrtke - članice partnerskih gospodarskih komora iz inozemstva. Program sajma, među ostalim, upotpunjuju stručna predavanja te međunarodni poslovni susreti koji su prošle godine postigli izvrsne rezultate s nekoliko sklopljenih poslovnih dogovora. Sudjelovanje na poslovnim susretima nije uvjetovano sudjelovanjem na sajmu. Već prve godine sajam je pobudio interes proizvođača i distributera, koji su izložili više od 400 brendova iz 19 zemalja. Na sajmu su bili zastupljeni gotovo svi najpoznatiji proizvođači brodskih motora u svijetu, a ove godine najavljeno je i premijerno predstavljanje brodskih motora domaćih tvrtki. Županijska komora Pula ulaže napor da se na sajmu predstavi sve što je vrijedno u domaćoj proizvodnji, ali i u Europi i šire. Cilj sajamske izložbe u potpunosti je ostvaren - proizvođačima brodske opreme pružena je podrška u plasmanu proizvoda na domaće i međunarodno tržište i okupljena je ponuda kvalitetne opreme za brodogradnju. HGK-ŽK Pula pokrenula je sajam na inicijativu Strukovne grupe proizvođača i distributera brodske opreme, smatrajući da se time pridonosi jačanju sektora, otvaranju veće mogućnosti plasmana proizvoda te profiliranju kvalitete. Podršku realizaciji sajma dali su Ministar- stvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Istarska županija i Grad Pula. Zato pozivamo sve koji mogu ponuditi svoje proizvode i usluge vezane za gradnju ili opremanje plovila da iskoriste mogućnost prezentacije na ovoj jedinstvenoj manifestaciji i priliku da na jednome mjestu ostvare nove poslovne kontakte. Pula, grad stoljetne brodograđevne tradicije, idealno je mjesto za to. Podršku sajmu dali su i brojni uzvanici, među kojima i David Blunt, britanski veleposlanik u RH, te Colin Melhuish, savjetnik za međunarodnu trgovinu. Veleposlanik je iskazao izniman interes za proizvode hrvatskih brodograditelja i inovatora. Boris Miletić (Grad Pula), David Blunt (Britansko veleposlanstvo) i Jasna Jaklin Majetić (HGK-ŽK Pula), 75 Obljetnice Sto godina šetališta Franje Josipa I. Nižu se raskošne vile – prelijepi primjeri secesijske arhitekture, spomen-obilježja povijesnim osobama i motivi koji su postali simbol Opatije O Lungomarom kroz povijest ve se godine obilježava stota godišnjica izgradnje slavnog obalnog šetališta Franje Josipa I. - od Voloskog do Lovrana, najpoznatijeg pod imenom Lungomare. Nastao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u doba procvata turističke Opatije, Lungomare je građen u etapama: sjeverna dionica od Voloskog do Opatije izgrađena je 1889., kad je Opatija službeno proglašena klimatskim lječilištem, a južna, koja je povezala Opatiju s Lovranom, dovršena je 1911. - prije točno stotinu godina. Od tada do danas Lungomare je omiljeno šetalište Opatijaca i njihovih gostiju, motiv bezbrojnih fotografija i umjetničkih slika, neizostavni dio vizure Opatije, gledane s mora. Šetnja ovim putem prije svega je uživanje u svježem morskom zra76 ku i prekrasnom obalnom krajoliku i njegovim brojnim uvalama, ali i puno više od toga. To je i prilika za upoznavanje lokalne povijesti: od početka u Voloskom pokraj rodne kuće velikog znanstvenika Andrije Mohorovičića, nastavljajući pokraj bivših sanatorija i pansiona na sjevernoj dionici, kroz park Angiolina i Slatinu te dalje južnom etapom do raskošnih lovranskih vila, Lungomare prolazi pored zgrada, lokacija i spomen-obilježja, koji pričaju zanimljivu priču o opatijskoj povijesti. Ovdje će šetač upoznati i bogatstvo obalne vegetacije i blagodati lokalne mikroklime. Uz Lungomare rastu prelijepi primjerci biljaka i stabala, tipičnih za ovaj kraj: aromatični matar na liticama uz more, hrastovi crnike, nekoliko vrsta listopadnih hrastova, mirisni lovor, zimzeleni pito- sporum… Njihove krošnje stvaraju ugodnu hladovinu, a cvjetovi u vrijeme cvatnje ispunjavaju zrak opojnim mirisima. Uz Lungomare se nižu raskošne vile – prelijepi primjeri secesijske arhitekture, spomen-obilježja povijesnim osobama i motivi koji su postali simbol Opatije (Djevojka s galebom), skroviti zakutci s klupicama za odmor u debelom hladu stoljetnih hrastova, mjesta koja podsjećaju na nekadašnju svakodnevicu lokalnog stanovništva (izvor u Dražici), pitoreskne uvale i lijepe šljunčane plaže, terase na kojima se može zastati i popiti omiljeno piće ili uživati u jelu, tik do mora… Lungomare i nakon stotinu godina jednakom privlačnošću poziva na šetnju i otkrivanje njegovih tajni, koje će zasigurno postati dio i vaših uspomena. Rivijera kontrasta i atrakcija Manifestacije Arhitektura Parkovi Restorani Turistička zajednica grada Opatije • V. Nazora 3 • HR - 51410 Opatija Tel. 051 271 710, 271 310 • Fax 271 699 • e-mail: [email protected] • www.opatija-tourism.hr Ljepota p Avon u Barbie svijetu Anew Iako je uzorUltimate djevojčicamaizdiljem svijeta već 52 godine, popularnost lutke Bar bie ne slabi. Zahvaljujući Avonu, male obožavateljice najpoznatije lutke Avona sada imaju priliku ući u Barbie svijet. Mogu isprobati šampon za kosu i gel za tuširanje s likom svoje omiljene lutke, a nakon tuširanja dodatno će ih osvježiti Barbie spray za tijelo s cvjetno-voćnim mirisom. Tu je i mirisno Barbie sjajilo za usne. Osim proizvoda za njegu tijela i kose koji se, osim mirisom, odlikuju i neodoljivim ružičastim pakiranjem, u Barbie svijetu mogu se pronaći i različiti modni dodaci: traka za kosu, maleni novčanik i set od četiri bedža, a Barbie pernica vratit će ružičastu boju u školske klupe. Kako bi u svemu bile in, djevojčice mogu nabaviti i Barbie slušalice za mobitel ili MP3 player. ARTISTRY™ serum za učvršćivanje kože Koristeći ekskluzivnu patentiranu tehnologiju koja uklanja uobičajene nuspojave retinola, razvijenu na Sveučilištu u Michiganu, Amway je proizveo ARTISTRY™ serum za učvršćivanje kože i njegu protiv bora s inovacijskim kompleksom retinola s ciljanim djelovanjem. Serum djeluje protiv vidljivih efekata starenja, obnavljajući kolagen i istodobno smanjujući razinu osjetljivosti, povezanu s upotrebom retinola. - Profesionalci u njezi kože smatraju da je retinol jedan od najučinkovitijih sastojaka za tretiranje znakova starenja jer vraća elastičnost i čvrstoću kože i smanjuje vidljive bore - izjavila je Catherine Ehrenberger, potpredsjednica Amwaya. - Ciljani retinol, vitamin C i peptidi dodani su našoj multifunkcionalnoj formuli, kako bi pomogli u obnavljanju elastičnosti kože. Koža svake odrasle osobe u određenoj životnoj fazi počinje gubiti znatnu količinu kolagena i elastina, odgovornih za čvrstoću i elastičnost. Kako bi pokušali spriječiti te znakove starenja, mnogi se odlučuju za tretmane retinolom, ali ih 90 posto iskusi neželjene nuspojave, poput dermatitisa. Zahvaljujući novoj tehnologiji, ARTISTRY serum predstavlja jedinstveni tretman za obnavljanje kože, smanjujući nuspojave upotrebom prirodno uzgojenih spojeva sojinih izoflavona, sojinih peptida i ekstrakta jabuke, koji čine Targeting Complex - prvu i jedinu tehnologiju koja štiti i njeguje stanice kože, omogućujući retinolu da prodre u dublje slojeve kože. Laboratorijskim ispitivanjima dokazano je da ARTISTRY serum za učvršćivanje kože i njegu protiv bora potiče kolagen na trostruko veću aktivnost. 78 Čisto moja koža! La Roche-Posay nudi EFFACLAR promopakete pod nazivom Čisto moja koža, za potpunu njegu masne i problematične kože. Za izrazito problematičnu mladenačku kožu, tu je EFFACLAR DUO paket sa četiri aktivna sastojka i pjenušavi gel za čišćenje. Za problematičnu kožu, tu je EFFACLAR K paket s njegom za masnu kožu i gelom te INNEOV D-Tox tabletama - dodatkom prehrani, koji koži vraća sjaj i dugoročno uklanja nepravilnosti. Posjetili smo… Razgovarala: Biba Salata Foto: Ines Novković Z eleno, žuto, narančasto, crveno – veselim bojama povrća odjeven je butik modne kreatorice Leonarde Boban, koji je postao Cušpajz. Haljine i cipele zamijenili su stolovi, police, lonci, tanjuri, kuhače… Tu su i plodovi jeseni, a u strpljivom redu Leonardini gosti čekaju svoju porciju. Od mode do kuhanja? I zašto cušpajz, a ne čušpajz, kak bi rekli u Zagrebu? - Zasitila sam se mode, a jako volim kuhati; kuham od kada sam završila školu i počela živjeti sama, a onda sam upoznala svog muža i opet sam kuhala. Pečem kruh, radim zimnicu, kiselim zelje u garaži. A moja je baka uvijek radila cušpajze, kako ih je ona zvala, svaki se dan moralo jesti nešto žlicom – i ta mi je navika ostala. Kad sam ostala u drugom stanju, morala sam mirovati, pa sam zapustila modu i dućan. Muž mi je rekao: Najbolje ti je napraviti ono kaj najbolje znaš raditi, a to je cušpajz. I tako sam odlučila da od modnog dućana napravim Cušpajz. Uostalom, i ovdje kreiram - jelo. Na cušpajz, ovisno od kojih je namirnica, stavim malo sjemenki suncokreta, palentu od riže, pa ražnjić s povrćem… Ne stavljam zapršku niti vrhnje za kuhanje, pa su jela zdrava i lagana. Svaki dan smišljam kaj ću kuhati sutradan, čak me ljudi zovu na telefon i pitaju kaj će biti sutra. Namirnice nabavljam na Britancu, na štandu gdje već godinama kupujem, a brašno za kruh, koji sama pečem, kod Severa na Dolcu. Otkad sam otvorila Cušpajz, u lipnju, posjećenost je jako dobra, dosta je mama s malom djecom, studenata, mladih glumaca, i zrelijih ljudi, što mi je jako drago. Cušpajz Leonarde Boban Kako izgleda radni dan u Cušpajzu? - Ja kuham, cure mi pomažu. Sama nabavljam namirnice, tu sam od ujutro do popodne, dok djeca ne dođu iz škole - troje je u osnovnoj školi, starija kći je u srednjoj, a malu čuva teta. Zadovoljna sam, lijepo mi je i našla sam se u ovom poslu. Milim da nema ljepše nego raditi što se voli, a ja volim kuhati. Djevojke koje mi pomažu bile su samnom i u butiku, Gusta juha od peršina s tartufom Na luku se dinstaju komadići korijena peršina, kad malo prokuha, doda se voda, sol, papar, lovorov list i dva krumpirića koja treba prije izmiksati, da se juha zgusne, umjesto brašna. Na kraju se doda malo ulja od tartufa. znala sam da se na njih mogu osloniti i da ćemo zajedno krenuti u novu avanturu. Pripreme su trajale malo duže jer sam bila malo nesigurna - nije isto kuhati za deset gostiju i kuhati u loncu od 85 litara. Razmišljala sam o tome da napišem kuharicu, ali je kuhanje za sada prevagnulo. Inače, najtraženiji su baš zagrebački čušpajzi: poriluk sa špekecom, juha od rajčice, kelj s faširancima. Danas, recimo, imamo gustu juhu od peršina s tartufom. Sjetite li se života u Milanu? Kad se sjetim Milana, toplo mi je oko srca. Živjeli smo tamo deset godina. Ja sam htjela ostati, ali suprug nije. U Milanu sam se počela baviti modom i kao što sam sada puna elana za šparhetom, tako sam tada bila za šivanjem i kreiranjem. 79 Obljetnice 90 godina Prof. dr. Gustav Janaček, predsjednik dioničarskog društva Kaštel u Karlovcu, i dr. Eugen Ladany pokrenuli su 1921. proizvodnju farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka M ali je broj kompanija u Hrvatskoj i svijetu koje se mogu pohvaliti dugogodišnjom tradicijom, kakva krasi Plivu. U 90 godina dugoj povijesti Pliva je proizvela stotine kvalitetnih lijekova i dala izniman doprinos liječenju bolesnika u Hrvatskoj i cijelom svijetu, a njezini istraživači i znanstvenici izniman doprinos razvoju znanosti. U povodu devedesete godišnjice, podsjećamo na najvažnije događaje iz povijesti Plive, koja seže u daleke dvadesete godine prošlog stoljeća. Povijest Plive započinje otvaranjem vrata dioničarskog društva i tvornice Kaštel u Karlovcu, 1921. Prvi predsjednik odbora Dioničarskog društva Kaštel bio je prof. dr. Gustav Janaček koji je, u suradnji s dr. Eugenom Ladanyem, pokrenuo proizvodnju farmaceutskih preparata i galenskih pripravaka, čime su utrli put suvremenoj proizvodnji lijekova na ovim prostorima. Tim entuzijasta, vođen vrijednostima i strašću prema znanosti, ubrzo nakon osnutka tvrtke Kaštel započeo je s istraživanjem i razvojem novih lijekova. Organizirani istraživački rad u Plivi počeo je 1936., u suradnji s prof. Vladimirom Prelogom sa Zagrebačkog sveučilišta, kasnije dobitnikom Nobelove nagrade za kemiju. Od Streptazola do Sumameda Već 1936. Kaštel plasira na tržište sulfanilamid (aktivnu ljekovitu supstanciju bakteriostatskog djelovanja) pod imenom Streptazol, kojeg patentno zaštićuje. Kaštel postaje jedan od pr80 Plive vih proizvođača sulfonamida u svijetu. Godine 1953. započela je proizvodnja vitamina C, prema vlastitoj patentiranoj tehnologiji, a 1959. proizvodnja oksitetraciklina i vitamina B6. I danas Pliva, osim gotovih lijekova, proizvodi velik broj aktivnih farmaceutskih supstancija, po čemu je jedinstvena među proizvođačima lijekova u regiji. Godine 1952. osnovan je Plivin istraživački institut u kojem se nastavlja suradnja s prof. Prelogom. Tijekom desetak godina u redovnu proizvodnju uvedeno je mnoštvo organskih spojeva, najviše lijekova. Takvo kontinuirano poticanje znanstveno-istraživačkog duha u cilju vlastitog razvoja novih proizvoda uzdizalo je polako Plivu u svjetski prepoznatljivu farmaceutsku tvrtku. Godine 1979. Pliva je patentirala originalni antibiotik azitromicin, prvi u novostvorenoj skupini makrolida, te postupak za njegovo dobivanje. Zahvaljujući azitromicinu, Pliva je postala renomirana svjetska kompanija i svrstala se među malobrojne proizvođače u svijetu koji posjeduju vlastitu ljekovitu supstanciju. I danas je azitromicin jedan od najprodavanijih antibiotika u svijetu. Otkriće azitromicina najveći je događaj u povijesti Plive i hrvatske farmaceutske industrije u cjelini. Njime se Pliva svrstala među malobrojne farmaceutske kompanije koje imaju vlastiti, originalni lijek, a Hrvatska među samo devet zemalja koje imaju vlastiti antibiotik. Zahvaljujući iznimnim terapijskim svoj- Najvažnije godine stvima, Plivin je Sumamed izazvao revoluciju u dotadašnjem načinu liječenja infektivnih bolesti te postao jedan od najuspješnijih lijekova u svijetu. Autorski tim zaslužan za planetarno poznati azitromicin proglašen je u Washingtonu "Herojima kemije 2000". Godine 1986. Pliva je potpisala ugovor o zastupanju s američkom tvrtkom Pfizer, kojim Pfizer dobiva ekskluzivno pravo na prodaju lijeka u SAD-u, zapadnoj Europi i Japanu. Azitromicin je 1988. uveden na hrvatsko tržište pod zaštićenim imenom Sumamed, a tri godine kasnije tvrtka Pfizer uvodi ga na tržište SAD-a i zapadne Europe pod zaštićenim imenom Zithromax, koje postaje globalni blockbuster, odnosno jedan od najpropisivanijih lijekova u svijetu. Devedesetih je godina prošloga stoljeća na vrhuncu investicijski ciklus: otvoreni su novi pogoni za proizvodnju azitromicina u Savskom Marofu i proizvodnju suhih oralnih oblika lijekova u Zagrebu. Plivine dionice 1996. izlistane su na londonskoj i zagrebačkoj burzi – to je prva dionica jedne industrijske kompanije iz Hrvatske i ovog dijela Europe koja je uvrštena u kotaciju najstarije svjetske burze –u Londonu. Niz godina Plivina je dionica bila najlikvidnija u Hrvatskoj, a proglašena je i Dionicom desetljeća. Istraživanje i proizvodnja Pliva je danas najveća farmaceutska kompanija u Hrvatskoj i jedini proizvođač lijekova na hrvatskom tržištu koji ima u potpunosti integriranu proizvodnju - od istraživanja i razvoja aktivnih farmaceutskih supstancija i lijekova, preko proizvodnje aktivnih farmaceutskih 1921. zagrebački Isis i budimpeštanski Chinion osnovali su u Karlovcu Kaštel d.d., prethodnicu današnje Plive 1935. dr. Vladimir Prelog, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1975., priključuje se kompaniji i započinje istraživanja u Kaštelu d.d. 1936. Kaštel d.d. postaje jedan od prvih proizvođača sulfonamida u svijetu 1941. Plibah postaje Pliva – Državni zavod za proizvodnju lijekova i vakcina 1945. Kaštel d.d. postaje dio Plive 1952. osnovan Plivin Istraživački institut 1959. započinje proizvodnja oksitetraciklina i vitamina B6 1965. Plivin pogon za proizvodnju oksitetraciklina dobiva odobrenje američke Agencije za hranu i lijekove (FDA), prvo u nizu više od 30 takvih odobrenja dosjea za aktivnu supstancu (DMF) 1971. patentiran metaciklin 1980. patentiran i zaštićen Plivin vlastiti, originalni makrolidni antibiotik – azitromicin 1986. sklopljen licencni ugovor s američkom tvrtkom Pfizer, kojim Pfizer dobiva ekskluzivno pravo na prodaju lijeka u SAD-u, zapadnoj Europi i Japanu 1988. azitromicin uveden na tržište pod zaštićenim imenom Sumamed 1991. azitromicin uveden na tržište SAD-a i zapadne Europe pod zaštićenim imenom Zithromax, tvrtke Pfizer 1996. uvrštene Plivine dionice na zagrebačku i londonsku burzu 1997. - 2003. internacionalne akvizicije: Poljska (Polfa Krakow, 1997.); Češka (Lachema, 1999.); Velika Britanija (Dominion, 2000.); Njemačka (AWD, 2001.); 2005. sklopljeni ugovori između Plive i renomiranih svjetskih kompanija Mayne Pharmaceuticals i Barr Laboratories o partnerstvu na biološki istovrsnim proizvodima; generički azitromicin uveden na tržište SAD-a 2006. prodaja proizvodnog pogona u sklopu tvrtke AWD, uspješno dovršen izlazak iz proprietary poslovanja; povezivanjem Barr Pharmaceuticals, Inc i Plive nastaje jedna od vodećih generičkih farmaceutskih kompanija u svijetu 2008. Pliva je postala članica Teva grupe, najveće svjetske generičke farmaceutske kompanije 2009. uspješna prodaja biotehnološkog poslovanja američkoj kompaniji Hospira te prodaja pogona Hrvatski Leskovac Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu; ukinuto uvrštenje Plivinih dionica na zagrebačkoj burzi Pliva danas članica Teva grupe, najveća farmaceutska kompanija u Hrvatskoj i vodeća u regiji južne i istočne Europe 2011. Pliva kreće u novi investicijski ciklus, vrijedan 100 milijuna dolara 81 supstancija, do proizvodnje gotovih oblika lijekova. Od prosinca 2008. Pliva je članica Teva grupe, jedne od najvećih farmaceutskih kompanija u svijetu. Osim u Hrvatskoj, Pliva uspješno posluje na tržištima zemalja južne i istočne Europe, prije svega u Bosni i Hercegovini i Makedoniji, gdje ima vlastito predstavništvo, odnosno podružnicu, te u Srbiji, Albaniji, Crnoj Gori i na Kosovu. Više od 80 posto lijekova proizvedenih u Plivi danas se izvozi širom svijeta, ponajviše u SAD i Rusiju, što Plivu čini jednim od vodećih izvoznika u Hrvatskoj. Samo u SAD izvezla je lijekova u vrijednosti pola milijarde kuna, dok je plan za 2011. Godinu 80 posto veći. Kao najveći hrvatski izvoznik u SAD, Pliva je nedavno u Dubrovniku dobila nagradu "Ron Brown". Pliva je s gotovo 1700 zaposlenih među najvećim gospodarskim subjektima u Hrvatskoj. Proizvodna lokacija u Zagrebu Plivin je centar izvrsnosti u proizvodnji gotovih oblika lijekova, za što posjeduje odobrenja FDA i EMEA-e. Prošle godine u Pogonu za proizvodnju gotovih oblika lijekova proizvedeno je rekordnih pet milijardi tableta! Plivini odjeli Istraživanja i razvoja, u području aktivnih far- maceutskih supstancija i gotovih oblika lijekova, etablirali su se svojom stručnom izvrsnošću unutar Teva grupe, pa dobivaju zahtjevne razvojne projekte koji svoju implementaciju ostvaruju u proizvodnji Tevinih tvrtki širom svijeta. Potvrdu stručne izvrsnosti ovi su odjeli dobili i investicijom u opremu novoosnovanog laboratorija za razvoj analitičkih metoda te novim zapošljavanjima stručnjaka iz područja farmacije i kemije. Pliva je 2011. ušla u novi investicijski ciklus koji u sljedećih tri do pet godina predviđa ulaganja 120 milijuna dolara. Najveći dio, gotovo 100 milijuna dolara, odnosi se na novi proizvodni pogon u Savskom Marofu, dok je 21 milijun dolara namijenjen proširenju proizvodnih kapaciteta za proizvodnju suhih oralnih oblika lijekova, kao i proizvodnji krema u Zagrebu. Naručena je oprema i u tijeku su poslovi projektiranja, a očekuje se da će strojevi biti instalirani do kraja ove godine, do kada bi trebali početi i radovi na izgradnji nove tvornice u Savskom Marofu. Takvi su projekti snažan poticaj rastu proizvodnje u Hrvatskoj, naročito zbog otvaranja novih radnih mjesta i mogućnosti značajnijeg angažiranja domaćih dobavljača s kojima Pliva surađuje. Svi časopisi na jednome mjestu mojmag.com nova je web-stranica koja okuplja časopise na jednome mjestu, pa tako i – Zagreb, moj grad! Trenutačno se može pregledavati više od 100 časopisa, a uskoro će ih biti i više. Stranica nudi jednostavan i kategorizirani pregled naslovnica časopisa, popis sadržaja i niz isječaka iz aktualnih i starih izdanja. Moguće je kreirati vlastiti profil kroz koji se prate željene tiskovine, dobivaju informacije o izlasku pojedinog broja na e-mail i slično. Dostupne su brojne informacije o pojedinom časopisu, primjerice, cijena, opis izdanja i datum izlaska sljedećeg broja. Stari brojevi časopisa na raspolaganju su u arhivi. Uskoro će se moći preko oglasne ploče nuditi ili tražiti stare brojeve časopisa, ali i ostalih tiskovina - knjiga, stripova ili dnevnih novina. mojmag.com namijenjen je onima koji žele prelistati nove naslovnice i baciti pogled na sadržaj časopisa u bilo koje vrijeme, ne odlazeći do kioska. Na kupnju se možete odlučiti bez žurbe. Za svaki su časopis navedeni kontakt-podaci i linkovi, pa se možete i online pretplatiti. Stranica pruža mogućnost i manje poznatim tiskovinama da se istaknu kvalitetom pred širom publikom. 82 Održana 12. humanitarna utrka Terry Fox Na zagrebačkom jezeru Jarun 18. rujna održana je 12. humanitarna utrka u spomen na Terryja Foxa, hrabrog mladića kojem je, zbog sarkoma, amputirana desna noga iznad koljena. Unatoč tome, odlučio je 1980. svaki dan trčati maraton koji je nazvao "Maraton nade", na kojem je počeo sakupljati novac za istraživanje raka. Trčao je svaki dan 42 kilometra, 143 dana, no nažalost, bolest se vratila i uzela mu život u 22. godini. U Terryjevu čast, u mnogim zemljama svijeta u rujnu se održava utrka s ciljem da se prikupi novac, ponajprije za istraživanje raka. - Drago mi je da je interes za ovu humanitarnu utrku iz godine u godinu sve veći i da nam se pridružuje sve više ljudi koji tako pomažu u senzibiliziranju javnosti o potrebi ranog otkrivanja, znanstvenog istraživanja i liječenja raka u Hrvatskoj izjavio je jedan od pokretača i glavnih organizatora utrke, doc. dr. Damir Eljuga. Ove je godine sudjelovalo više od 5000 ljudi, a novac će biti dodijeljen Institutu Ruđera Boškovića za istraživanje raka i Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj za kupnju neinvazivnih monitora koji se upotrebljavaju za prepoznavanje boli kod djece koja još ne znaju govoriti. U prethodnim je utrkama skupljeno gotovo pet milijuna kuna , a novac je darovan prema pravilima stručno-znanstvenog povjerenstva Zaklade Terry Fox Run u Kanadi. Donacija je dvaput upućena Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj, što je doprinijelo otvaranju prvog Centra za transplantaciju koštane moždine kod djece u Hrvatskoj, zatim Institutu Ruđera Boškovića za testiranje Vlatka Ljubenko, dr. Dražen Jurković, dr. Radovan Fuks, dr. Damir Eljuga i NJ.E. Edwin Loughlin genetske predispozicije raka dojke kod žena s opterećenom anamnezom te Klinici za dječje bolesti na Rebru i Bolnici sestara milosrdnica u Vinogradskoj za nabavu infuzomata, itd. I ovogodišnju su utrku podržale brojne osobe iz javnog i političkog života te brojni sportaši. Do kraja rujna skupljeno je 250.000 kuna, a oni koji se žele pridružiti akciji, mogu do kraja godine nazvati humanitarni broj 060 800 400 i darovati tri kune s fiksne ili četiri kune s mobilne mreže. Otvorena nova zgrada Klinike za psihološku medicinu i tzv. zelena zgrada Napisao: akademik Željko Reiner ravnatelj Kliničkog bolničkog centra Zagreb J adranka Kosor, predsjednica Vlade Republike Hrvatske, svečano je u Kliničkom bolničkom centru Zagreb na Rebru, 22. rujna, otvorila novu zgradu poliklinike i dnevnih bolnica (tzv. zelenu zgradu) sa 16.300 četvornih metara i zgradu Klinike za psihološku medicinu sa 3500 četvornih metara. Ukupni troškovi izgradnje i opremanja tih zgrada iznose gotovo 160 milijuna kuna, što je najveća investicija u hrvatskom zdravstvu u zadnjih nekoliko godina. Time se privodi kraju druga faza izgradnje KBC-a Zagreb na Rebru, a obje su financirane kreditom koji je podigao KBC, uz jamstvo Vlade Republike Hrvatske: sveukupno milijardu i 67 milijuna kuna. Iz državnog je proračuna Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi kupilo još i dodatnu opremu, vrijednu 168 milijuna kuna. U zadnjih su nekoliko godina izgrađeni na Rebru tzv. istočno krilo glavne zgrade, planirano više od četiri desetljeća, s prvim središnjim hitnim prijamom pacijenata u Hrvatskoj, operacijski blok sa 36 novih operacijskih dvorana i novom sterilizacijom, nova poliklinička, tzv. bijela zgrada, u kojoj se nalaze i svi laboratoriji te novi centar za hemodijalizu, višenamjenska zgrada u kojoj su hotel, troetažna garaža i mali šoping-centar te novi nastavni centar koji jamči još kvalitetniju i suvremeniju nastavu studentima medicine i svih ostalih područja za koje je KBC Zagreb nastavna baza, od stomatologije, farmacije i biokemije do diplomskog i doktorskog studija sestrinstva. Cjelokupna je nova površina 74.600 četvornih metara. Osim toga, preuređeno je i osuvremenjeno više od 80 posto stare središnje zgrade u kojoj su, između ostalog, izgrađene nove jedinice kirurške intenzivne njege, sterilne jedinice za transplantaciju koštane srži i niz drugih najsuvremenije opremeljenih prostora na ukupno 23.200 m², a stacionari gotovo svih klinika su 84 Uvjeti za pacijente u KBC-u Zagreb znatno su bolji nego u većini državnih bolnica u mnogo bogatijim zemljama, što građani uglavnom ne znaju preuređeni te opremljeni najsuvremenijom opremom. Pritom se osobito povećao standard pacijenata, pa su danas sve sobe jednokrevetne i dvokrevetne, najviše trokrevetne, svaka ima kupaonicu i sanitarni čvor, svi su prostori klimatizirani. To su uvjeti znatno bolji nego u većini državnih bolnica u mnogo bogatijim zemljama, što nažalost, građani uglavnom ne znaju. Istodobno se završava i veliki projekt informatizacije KBC-a Zagreb. Na Rebru se godišnje liječi ambulantno više od milijun pacijenata te pruži ukupno gotovo pet milijuna zdravstvenih usluga Napravljen je i povijesni korak naprijed za dvije klinike – Klinika za bolesti uha, grla i nosa te kirurgiju glave i vrata napokon je upotpunjena i objedinjena, preseljenjem njenih Zavoda za audiologiju i fonijatriju sa Šalate u novi prostor "zelene zgrade" na Rebru, koji je otvoren 22. rujna, a Klinika za dječje bolesti također je objedinjena te dijelom preseljena sa Šalate na Rebro, gdje je napokon u "zelenoj zgradi" dobila primjereni poliklinički prostor. KBC Zagreb trenutačno je najveći bolnički sustav u ovom dijelu Europe, koji se sastoji od 31 klinike i kliničkih zavoda, u kojem je zaposleno 5300 djelatnika (zbog čega je ujedno i jedna od najvećih tvrtki u Hrvatskoj), među kojima je 1000 liječnika, 800 specijalista, 300 sveučilišnih nastavnika (profesora, docenata i asistenata) i 1900 sestara. Na Rebru se godišnje, na više od 1900 postelja, liječi stacionarno gotovo 75.000 bolesnika, ambulantno više od milijun, a izvede se više od 23.000 operacija te pruži ukupno gotovo pet milijuna zdravstvenih usluga. Povijest KBC-a Rebro Napisao: prim. dr. Vladimir Dugački Foto: dokumentacija autora U Zlatnoj buli Bele IV. iz 1242. spominju se liječnici u Zagrebu, međutim, sve do kasnoga srednjega vijeka nema podataka o bolnicama. Od 15. stoljeća u Zagrebu se spominju gradski hospital na Gradecu, biskupski hospital u Vlaškoj ulici i kaptolski hospital blizu današnje Bakačeve ulice te leprozorij negdje prema Savi. Svi ti hospitali bili su bez liječnika ili drugoga kvalificiranog zdravstvenog osoblja, više ubožnice nego bolnice, nisu zadovoljavali potrebama građanstva niti u uobičajenim okolnostima, a kamoli u slučajevima epidemija. Doista je 1785. velika epidemija neke groznice u zagrebačkoj županiji potakla odluku da se u Zagrebu sagradi velika bolnica. Zaslugom biskupa Maksimilijana Vrhovca i novčano podupirana iz raznih zaklada, 1794. počela se na tadašnjoj Har- mici graditi bolnica koja je otvorena u ljeto 1804. Krajem 19. stoljeća imala je otprilike 450 kreveta i bila je godinama najveća bolnica u Hrvatskoj (do Prvog svjetskog rata poznata pod imenom Bolnica milosrdne braće, a kasnije Zakladna bolnica, budući da je građena novcem iz raznih zaklada). U doba kad je građena nalazila se na periferiji grada, ali kako se s vremenom život premjestio iz Gornjega u Donji grad, bolnica se našla na neprikladnu mjestu: u najstrožem središtu grada, na Jelačićevu trgu. Zbog toga je, a i zbog oronulosti, još od 1883. nekoliko puta traženo da se sruši i da se prodajom tog atraktivnog zemljišta namakne novac za gradnju nove zakladne bolnice. Jedna od predviđenih lokacija za gradnju nove bolnice bila je na Bijeničkoj cesti, za koju je planove 1923. izradio arhitekt Ignjat Fischer, autor zgradâ teorijskih zavoda Medicinskog fakulteta na Šalati, Zemaljskog rodilišta (kasnije Ginekološke klinike) u Petrovoj ulici i Sanatorija (danas Klinika za dječje bolesti) u Klaićevoj ulici. Ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja 29. kolovoza 1929. izradilo je nacrt zakona o osnivanju nove zaklade - Zakladna bolnica u Zagrebu, prema kojem se u posjed i vlasništvo te zaklade prenosi sva pokretna i nepokretna imovina stare zaklade, zbog podizanja, uređenja, upravljanja i uzdržavanja nove Zakladne bolnice. Utemeljitelji zaklade bili su Prvostolni kaptol zagrebački, Nadbiskupija zagrebačka, Općina grada Zagreba, ban Savske banovine i ministar socijalne politike i narodnog zdravlja. Zakon je stupio na snagu 8. listopada 1929. te je osnovan Zakladni odbor s pročelnikom i pet članova. Odustajanje od Šalate Već na prvim sjednicama Zakladnog odbora raspravljalo se o tome da se nova Zakladna bolnica gradi na Šalati, na zemljištu južno od Medicinskog fakulteta, budući da je ispočetka planirano da se u dijelu budućih zgrada Zakladne bolnice smjesti Klinička bolnica Medicinskog fa- Bolnica na brijegu Reberu Rebro u času otvaranja 1942. godine Zakladna bolnica na Rebru bila je najmodernija bolnica u jugoistočnoj Europi; bila je opća javna bolnica u vlasništvu Zaklade i pod nadzorom Ministarstva zdravstva 85 kulteta, što je podržalo Ministarstvo prosvjete. (Naime, tada je na Šalati, uz tri zgrade Medicinskog fakulteta: za smještaj dekanata i teorijskih zavoda, postojala samo jedna klinička zgrada, građena 1921.-28., u kojoj su bile smještene dječja i kožna, a kasnije i ušna klinika, budući da su sve ostale klinike, osim ginekološke, bile smještene u školskim zgradama). Predloženo je da bi kuhinja, praonica, ložionica, radionice, ljekarnica, stanovi za osoblje, zgrada za prijam bolesnika i upravu bili zajednički. Slobodno zemljište južno od fakulteta imalo je otprilike osam jutara, a planirana je gradnja i na zemljištu jugoistočno od fakulteta, između Vončinine i Voćarske, na još otprilike četiri jutra. Pritom bi se Vončinina premostila mostom. Na zakladnom zemljištu na Bijeničkoj cesti planiran je dislocirani paviljon za bolesnike s tuberkulozom. No, vrlo je brzo došlo do neslaganja oko suradnje Zakladne i Kliničke bolnice jer je gradsko zastupstvo tražilo da zemljište bude u potpunom vlasništvu Zaklade, a ne u suvlasništvu. Neslaganja je bilo i oko broja kreveta koji bi pripali Zakladnoj, odnosno Kliničkoj bolnici. Konačno je zaključeno da će nova Zakladna bolnica imati 550 kreveta (stara bolnica na Jelačićevu trgu imala je 438 kreveta), a Klinička bolnica 360. Početkom 1931. Zakladna je bolnica na Jelačićevu trgu srušena, a bolnica privremeno preseljena u prostor gradske ubožnice i Ortopedske bolnice na Svetom Duhu, dok se ne izgradi nova Zakladna bolnica. Na međunarodni natječaj za novu bolnicu, raspisan 19. srpnja 1930., pristiglo je čak 70 radova iz zemlje i inozemstva, među kojima je ocjenjivački sud izabrao devet - prvu je nagradu dobio arhitekt Ernest Weissmann. MeđuSrušena bolnica na Jelačićevom trgu 1931. 86 tim, u listopadu 1932. s nelagodom je zaključeno da Zaklada ima gotovo polovicu potrebnoga novca, a Medicinski fakultet skoro ništa, pa je dekanat u veljači 1933. zamolio Zakladni odbor da gradnju bolnice počne na osnovi projekta koji će omogućiti da se klinike uključe kasnije, kad bude povoljnija financijska situacija. Zbog toga, a i zbog skučenosti zemljišta na Šalati, Zakladni je odbor 12. srpnja 1934. jednoglasno zaključio da se nova Zakladna bolnica gradi na Rebru, na slobodnom gradskom zemljištu od 20 jutara i 1414,5 čhv, koje bi se moglo dobiti od gradske općine u zamjenu za zemljišta koja je Zaklada posjedovala na nekoliko mjesta u gradu. Iste je godine raspisan natječaj na kojem Stanko Kliska, u suradnji s Antunom Ulrichom i Ivom Juranovićem, osvaja prvu nagradu. Toj se grupi pridružuje Franjo Gabrić iz građevinskog odbora Zaklade. Usko i izduženo zemljište na Rebru nije dopuštalo gradnju bolnice po paviljonskom sustavu (kao što je, primjerice, građena Bolnica milosrdnih sestara), nego po blok-sustavu: jedna trokatna zgrada duga 182 metra s četiri isturena krila. Planirana je bolnica sa 763 kreveta s gospodarskim i pomoćnim zgradama. Tijekom prosinca 1935. zemljište je iskolčeno, nabavljen je alat i na svečan je način 19. prosinca 1935. Rudolf Erber, pročelnik Zakladnog odbora i predsjednik gradske općine, zabio prvu lopatu u zemlju. No, stvarni su građevinski radovi počeli 6. kolovoza 1936. Zagrebačke su novine pozdravile velike javne radove koji će zaposliti stotinu tzv. socijalista - nezaposlenih koji su u evidenciji socijalnog odsjeka. Rudolf Erber, pročelnik Zakladnog odbora i predsjednik gradske općine, svečano je 19. prosinca 1935. zabio prvu lopatu u zemlju... Između južnog i sjevernog dijela buduće zgrade postojao je prirodni jarak, dubok 16 metara i širok 15 metara, koji je trebalo zatrpati. Početkom lipnja 1936. održana je licitacija za izvođenje građevinski radova: gradnja glavne zgrade povjerena je Građevnom poduzetništvu inž. Mate Crnića, a gradnja zgrade za sestre, zgrade za poslugu i glavne kuhinje Građevnom poduzetništvu inž. Bože Šuperine. Iako je, prema mišljenju Zakladnog odbora, bolnica trebala biti gotova do kraja 1939. i uz trošak 65 milijuna dinara, gradnja se zbog raznih nedaća odužila do početka 1942. uz daleko veće troškove. Gradnja na Rebru Tijekom gradnje došlo je do promjene projekta. Naime, još je zagrebački gradonačelnik, liječnik Milan Amruš za dječju polikliniku osnovao fondaciju koja je pripojena Zakladi, u namjeri da se otvori dječji odjel. Odlučeno je da se ne gradi posebni paviljon, već da se za dječji odjel dogradi četvrti kat zgrade, koji ne bi zadirao u isturena krila već bi se protezao dužinom čitave zgrade. ...no, stvarni su građevinski radovi počeli 6. kolovoza 1936. Planirano je za kirurški odjel 82 kreveta, interni 74, neuropsihijatrijski 90, ginekološki 50, dječji 60, otorinolaringološki 42, okulistički 44, ortopedski 82, tuberkulozni 120, dermatovenerološki 108, redarstveni 20 te 25 kreveta za tzv. klasni odjel – za bolesnike veće platežne moći. Ukupno je, dakle, planirano 797 kreveta. (Naknadno je planiran odjel za čeljusnu kirurgiju i zubarstvo te urološki odsjek pri kirurškom odjelu). U skladu s tadašnjom zdravstvenom politikom, odjeli za tzv. socijalne bolesti (tuberkulozu i spolne bolesti) dobili su mnogo više kreveta od, primjerice, kliničkih odjela poput očnog, ušnog i ginekološkog. Tijekom 1937. raspisana je licitacija za instalaterske radove (centralno grijanje, toplu vodu, ventilaciju), uređenje parne praonice, izolaciju ravnih krovova, stolarske i bravarske radove, kotlovnicu, a 1938. za električarske radove, željezne prozore operacijskih dvorana, uređaje za sterilizaciju, signalizaciju i telefoniju. U lipnju 1937. glavna je zgrada došla pod krov i postavljena je "gliha". Zbog izbijanja Drugog svjetskog rata, u listopadu 1939. zapovjedništvo IV. armijske oblasti požuruje dovršenje radova, kako bi se u slučaju rata na našim prostorima pripremila bolnica za smještaj ranjenika. No, s druge strane, radovi sporo napreduju jer su mnogi zaposleni mobilizirani u vojsku. Odlučeno je da se sestrinska služba za njegu bolesnika, rad u laboratorijima i opskrbu povjeri redovnicama sv. Križa iz Đakova. Još je stara Zakladna bolnica imala ekonomiju na Jelenovcu i Gornjem Bukovcu, a kasnije je kupljen i posjed na Markuševcu (za uzgoj svinja, krava, konja za vuču, povrtnjak, voćnjak i vinograd). Parkovno uređenje povjereno je arhitektu Smiljanu Klaiću; sjeverni, vrlo strmi teren zasađen je akacijama i voćkama, da se spriječi odronjavanje. Izgrađen je otvoreni bazen, velik 5 x 10 metara, za rekreaciju u slobodno vrijeme. Zanimljivo je da je još 1941. Zakladni odbor tražio uređenje Kišpatićeve ulice i spoja s Jordanovcem, kako bi se mogla uvesti autobusna linija Bukovačka-Kišpatićeva-Jordanovac-Laščinska-Zajčeva- Petrova-Domjanićeva-Kvaternikov trg i obratno. (Autobusna linija Svetice-Kozjak, koja ide Kišpatićevom ulicom, uspostavljena je gotovo pola stoljeća kasnije, 1988.). Iako je još u srpnju 1940. za ravnatelja bolnice predložen infektolog dr. Walter Rukavina, s dolaskom nove vlasti prijedlog je odbačen i u svibnju 1941. za ravnatelja je postavljen dr. Šime Cvitanović, a za upravitelja Ivan Lovrić, koji je bio i upravitelj stare Zakladne bolnice. U siječnju 1942. raspisan je natječaj za predstojnike odjela (uvjeti su bili: liječnikspecijalist s najmanje četiri godine iskustva u radu primarnog liječnika ili kliničkog asistenta). Izabrani su: za kirurški odjel dr. Mario Duić, za interni dr. Silvije Novak, za plućni dr. Mile Budak (odjel je slovio kao II. interna klinika Medicinskog fakulteta), za neuropsihijatrijski odjel dr. Josip Breitenfeld, za ginekološki dr. Filip Dražančić, za otorinolaringološki dr. Baldo Dukić, za okulistički dr. Petar Sokolić, za kožno-venerični dr. Stjepan Piuković, za dječji dr. Oskar Seidl, za rendgenološki dr. Silvije Kadrnka, za ortopedski dr. Mladen Meštrić, za stomatološki dr. Juraj Kallay te za redarstveni (uznički) odjel dr. Mate Vrandečić. Za voditelja urološkog odjela predložen je dr. Aleksandar Blašković, no on to nije prihvatio nego je ostao u Bolnici milosrdnih sestara, gdje će njegov odjel biti proglašen prvom hrvatskom urološkom Sagrađeno je prizemlje i prva dva kata 87 klinikom. Prema zamisli prof. dr. Ante Šercera, dekana Medicinskog fakulteta, klinička se nastava protegnula i na Zakladnu bolnicu i neke odjele Bolnice milosrdnih sestara i Državne bolnice na Sv. Duhu, pa su svi predstojnici imenovani naslovnim (privatnim) docentima, osim Budaka, Kadrnke i Breitenfelda, koji su otprije bili docenti, pa su promaknuti u sveučilišne profesore. Tako je Zakladna bolnica od početka imala i nastavnu funkciju. Gradnja 4. kata Moderna europska bolnica Konačno je u nedjelju, 12. travnja 1942., državni poglavar svečano otvorio Zakladnu bolnicu, u nazočnosti ministara, državnih tajnika, predsjednika Sabora, četvero veleposlanika, gradonačelnika, predstavnikâ vojske, Crkve, Sveučilišta, Medicinskog fakulteta, članova Zakladnog odbora i drugih uglednika. Dotadašnja Zakladna bolnica na Sv. Duhu preimenovana je u Državnu bolnicu. Istaknimo i nekoliko najznačajnijih liječnika Zakladne bolnice: urolog Oto Krivec, otorinolaringolog Milovan Ćurković, ginekolog Davor Perović, oftalmologinje Nevenka Ljuština i Blanka Jutriša, neurologinja Nada Hamel-Puškarić, rendgenolog Roman Jelić. U trenutku otvorenja bolnica na Rebru bila je najmodernija bolnica u jugoistočnoj Europi i, prema nekim podacima, peta po veličini u cijeloj Europi. Prema pravilniku, Zakladna je bolnica bila opća javna bolnica u vlasništvu Zaklade i pod nadzorom Ministarstva zdravstva. Imala je 843 kreveta, a u bolesničkim sobama bili su jedan do šest kreveta. Svakoj bolesničkoj postelji pripadalo je 7,7 četvornih metara površine te otprilike 25 prostornih metara prostora. Visina prostorija projektirana je na 3,2 metra. Zgrada ima četiri glavna i dva pomoćna stubišta. U svakom se krilu na svakome katu nalazio dnevni boravak (na jedan krevet 2,2 četvorna metra dnevnog boravka), jedna kupaonica (s jednom kadom i jednim tušem na 13 bolesnika), zahodima (jedan zahod na deset bolesnika) te prostorijom za nečisto rublje i smeće, povezanom s otvorenim gospodarskim balkonom. Ta prostorija ima dizalo za spuštanje nečistog rublja u praonicu i otpada u podrum. Otpad se prenosi u kotlovnicu i spaljuje. Hrana se iz kuhinje posebnim liftovima podiže u čajne kuhinje, kojih je nekoliko na svakome katu, gdje se 88 dijeli i kolicima razvozi u bolesničke sobe. U kuhinjama se pere i sprema posuđe. U bolnici su bila 24 dizala - za bolesnike i osoblje, hranu, čisto rublje, nečisto rublje, teret. Bilo je i 17 visećih te 29 električnih satova, sinkroniziranih s glavnim satom u telefonskoj centrali. U podrumu zgrade bila je smještena fizikalna terapija: hidro, mehano, elektro i helioterapija s inhalacijama i medicinskim kupkama. Tu se još nalazila prostorija za dezinfekciju s dvije svlačionice i tušem, garderoba za bolesnikovu civilnu odjeću i arhiva. U prizemlju su lijevo od predvorja smještene ambulante, a desno prostor za prijam bolesnika i uprava. Na prvom je katu bio rendgenski odjel, čiji su zidovi zidani baritnom opekom, a podovi i vrata izolirani olovnim pločama; imao je tri dijagnostička aparata i dva terapijska. Tu su još bili fotografski laboratorij i ljekarničko skladište. Središnji laboratorij bio je na prvom katu sjevernog dijela zgrade, a sastojao se od šest soba, biblioteke i spremišta. Na tom se katu nalazila i predavaonica za 80-100 slušača, s garderobom i bibliotekom, te ured ravnatelja. Na drugom katu u operacijskom krilu postojala je soba za gipsanje te četiri dvorane za aseptičke operacije i jedna za septičke, svaka s priručnim prostorom za sterilizaciju, sobom za pranje liječnikaoperatera i pripremu u kojoj se bolesnika pere i anestezira prije uvoženja u dvoranu. Osim te središnje operacijske dvorane, u istočnom krilu svakoga kata nalazila se još jedna operacijska dvorana za ostale operacijske struke (ortopediju, okulistiku, ginekologiju, otorinolaringologiju). Osim priručnih prostorija za sterilizaciju, na prvom je katu bila i središnja sterilizacija za cijelu bolnicu, s dva autoklava te aparatom za dobivanje destilirane vode. Treći kat sjevernog dijela zgrade tada još nije bio sagrađen. Sjeverno od glavne zgrade nalaze se dvije jednokatne zgrade. Istočna je služila za smještaj posluge, a ispod nje je praonica koja se sastojala od dva dijela: praonice za krvavo i gnojno rublje i povoje te čiste praonice. Praonica je imala četiri velika stroja za pranje, dvije 'centrifuge' za cijeđenje rublja i tri stroja za glačanje. Zapadna je zgrada stan sestara (u trenutku otvorenja bolnice bilo ih je točno 100), a ispod su kuhinja i parna pekarnica za pečenje 500 kilograma kruha na dan. U kuhinji je sedam kotlova (svaki zapremnine 400 litara), a tu je i ledenica. U spojnom krilu između te dvije zgrade nalazi se blagovaonica za osoblje. Kotlovnica sa spremnicima za ugljen s dva kotla nalazila se u posebnoj zgradi, iz koje se diže 60 metara visok dimnjak. Uz kotlovnicu nalazila se naprava za omekšavanje vode za kotlove uz pomoć živoga vapna. Bile su tu i strojarnica, peć za spa- U nedjelju, 12. travnja 1942., državni je poglavar svečano otvorio novu Zakladnu bolnicu na Rebru ljivanje smeća i komora za dezinfekciju cijanovim parama, a planirana je i parna turbina koja bi proizvodila struju za bolnicu (čijoj se gradnji usprotivila zagrebačka električna centrala). Sagrađene su tri automobilske garaže te radionice: bravarska, vodoinstalaterska, stolarska, tapetarska, električarska i postolarska. Za njemačke ranjenike Sa zapadne strane glavne zgrade (na mjestu današnje predavaonice) nalazila se mrtvačnica, povezana podzemnim hodnikom s glavnom zgradom. Još zapadnije je veća zgrada za stanove stažista i činovnika (s jednim četverosobnim stanom za upravitelja, dva trosobna i tri dvosobna stana te 17 garsonijera), a pokraj nje vila za ravnatelja (čak 257 m²). Uoči otvorenja bolnice uspostavljena je na Rebru župa sv. Barbare (prvi župnik bio je vlč. Josip Panić), no kapelica se počela graditi tek u kolovozu 1942. Dovršena je 1943., ali ju je njemačka vojska odmah pretvorila u skladište, dok je budući župni stan pretvoren u prosekturu. Nažalost, kapelica je služila kao skladište i poslije Drugog svjetskog rata, sve do 1990., a bogoslužje se odvijalo u kapelici Marije Pomoćnice u zgradi redovnica. Politika se uplela u Zakladnu bolnicu još prije njezina otvorenja. U kolovozu 1941. Ministarstvo zdravstva zatražilo je od Zakladnog odbora da bolnicu ustupi njemačkoj vojsci za ranjenike. Zakladni se odbor našao pred teškom odlukom, ali je mudro odlučio da Nijemcima "dragovoljno" prepusti dio bolnice, kako oni na silu ne bi zaposjeli cijelu. Budući da urološki odjel nije bio osnovan, ujesen 1942. zajedno s kožnim odjelom (ukupno 300 kreveta) ustupljen je njemačkoj vojsci kao Kriegslazarett. Nijemci su dobili i operacijske dvorane, ambulante i još nekoliko prostorija u glavnoj zgradi i u zgradi stažista. No, niti s time nisu bili zadovoljni i tražili su još 100 kreveta, pa im je ustupljen i ginekološko-porođajni odjel. Međutim, njihovi su apetiti bili nezasitni – nakon što su zatražili još nedovršenu Željezničarsku bolnicu na Jordanovcu, ujesen 1943. zatražili su i čitavo Rebro, čemu se Zakladni odbor oštro usprotivio. Također, tražili su da se u podrumu novoizgrađene prosekture izgradi bunker-operacijska dvorana te da se bolnica podijeli tako da cijela istočna strana pripadne njemačkoj vojsci, a zapadna Zakladnoj bolnici. Nakon uspostave nove vlasti bolnica na Rebru je od 9. svibnja do 31. kolovoza 1945. služila kao vojna bolnica Jugoslavenske narodne armije, i to do 23. svibnja pod upravom I. armije (upravnik pukovnik dr. Izidor Papo), a potom u sklopu Centra vojnih bolnica II. armije (upravnik kapetan dr. Dezider Julius). Od 1. rujna 1945. bolnica je opet u funk- ciji civilne Zakladne bolnice, ali opustošena, onečišćena, s polomljenim i pokradenim inventarom. Bolnica je donekle obnovljena, ali je 25. kolovoza 1946. ukinuta, odlukom dr. Aleksandra Koharovića, ministra narodnog zdravlja, a zgrada na Rebru dodijeljena je ravnateljstvu ustanova Medicinskog fakulteta za Kliničku bolnicu (koja će se 1962. osamostaliti, a 1965. dobiti ime Klinički bolnički centar). U bolnički prostor od 1. kolovoza 1946. useljavaju interna i kirurška klinika, kao i Središnji rendgenološki zavod (iz Draškovićeve 19) te neuropsihijatrijska i oftalmološka klinika (iz Kukovićeve 1, danas Ulica Ante Kovačića). Dječji je odjel pretvoren u pedijatrijsku kliniku. Time je Klinička bolnica, koja je do tada na četiri lokacije u gradu imala 825 kreveta, povećala broj kreveta na 1464. Kao posljednji relikt Zakladne bolnice, 1. ožujka 1948. kažnjenički je odjel preseljen u bolnicu na Sv. Duhu, a na njegovo je mjesto smješten psihijatrijski odjel neuropsihijatrijske klinike. Zanimljivo je kako je bolnica Rebro dobila ime. Izgrađena je, naime, na Reberu, brijegu između Laščine i jarka, gdje je nekoć bila barutana (što u štokavskom odgovara nazivu rebar za gorsko bìlo). Kad se počela graditi bolnica, ljudi su zaboravili kako glasi naziv tog lokaliteta u nominativu, pa su iskonstruirali novi nominativ: Rebro. 89 Zdravlje Kako se pripremiti za pretrage Kada prije odlaska u laboratorij ne smijete, a kada morate jesti, koliko vremena prije davanja urina ne smijete mokriti, u koje je doba dana najbolje raditi hormonske pretrage, a kada uzeti iskašljaj za analizu… Siti ili gladni u laboratorij Napisao: dr. Slavko Lovasić, specijalist opće i obiteljske medicine u Samoboru (iz časopisa "Doktor u kući”) P retrage su važne za procjenu zdravlja i praćenje liječenja, no mnogi ne znaju da se za svaku pretragu treba pripremiti na pravi način. U suprotnom, nalaz može biti odraz pogrešne pripreme, a ne zdravstvenog stanja - pa od njega nema koristi. Stoga, naučite kako se treba ponašati prije pojedine pretrage - kada se smiju uzimati lijekovi i hrana, a kada se moraju izbjegavati, koliko se vremena prije davanja mokraće ili ultrazvučnog slikanja mjehura ne smije mokriti, u koje je doba dana najbolje vaditi krv ili kontrolirati hormone te tko, primjerice, ne smije na magnetsku rezonanciju. Krvna slika, masnoće, šećer, željezo Krv je najdragocjenija tjelesna tekućina i iz nje se čita niz poremećaja u organizmu. Gotovo nema osobe kojoj iz prsta ili vene barem jednom nije uzet uzorak krvi za analizu, pa ipak mnogi još uvijek ne znaju koliko vremena prije krvnih pretraga treba gladovati. Krv se, naime, uvijek vadi natašte, a vrijeme gladovanja ovisi o vrsti analize. Ako se radi krvna slika, zadnji obrok treba uzeti 6 do 8 sati prije pretrage. U među90 vremenu smije se piti jedino voda. Kako bi nalaz bio što vjerodostojniji, lijekovi se ne smiju uzimati barem 48 sati (osim onih koje je liječnik odredio kao obavezne), a alkohol 24 sata prije vađenja krvi. Isto tako se dan prije odlaska na pretrage preporučuje izbjegavanje svih većih tjelesnih napora jer i oni mogu prikriti pravo zdravstveno stanje. Prije određivanja dobrog, lošeg i ukupnog kolesterola te triglicerida u krvi treba gladovati najmanje 12 sati. Kako bi analiza bila što točnija, tri do pet dana uoči pretrage treba se pridržavati posebnog režima prehrane, koji se sastoji od laganih, nemasnih obroka te izbjegavanja jaja, mlijeka i mliječnih proizvoda, prženih jela, masnog mesa, slanine, suhomesnatih proizvoda, bijelog kruha, kolača. Osim toga, barem 48 sati prije pretrage treba izbjegavati veliki tjelesni napor i alkohol. Kod određivanja razine šećera u krvi ne treba gladovati prije pretrage, no izuzetno je važno voditi dnevnik prehrane u kojem je navedeno točno vrijeme zadnjeg Ako se radi krvna slika, zadnji obrok treba uzeti 6 do 8 sati prije pretrage obroka i njegov sastav. Oboljelima od dijabetesa tijekom dana se, naime, ovisno o tome što su i kada jeli, značajno mijenja razina šećera u krvi. Zato se za valjani nalaz te određivanje dobre terapije preporučuje voditi dnevnik prehrane. Većina krvnih pretraga može se obaviti u svako doba dana, no kod određivanja hormona i željeza u krvi to nije slučaj. S obzirom na to da njihova koncentracija ovisi o dnevnom ritmu, važno je hormonske pretrage i određivanje željeza u krvi napraviti ujutro, između 7 i 9 sati. Prije pretraga ne treba gladovati, jedino se 24 do 48 sati prije mjerenja željeza u krvi ne preporučuje piti prirodne i druge sokove bogate vitaminima. Nije naodmet znati da za određivanje krvne grupe i rezus-faktora ne treba biti natašte - osim ako se ne traže neka specifična antitijela. Osim toga, svejedno je u koje se doba dana rade te pretrage jer se krvna grupa i Rh-faktor ne mijenjaju. Analiza mokraće, stolice i iskašljaja Pomoću mokraće se dijagnosticiraju infekcije mokraćnog sustava, a uzorak se uzima tijekom prvog jutarnjeg mokrenja. Osobe koje često mokre noću trebaju uzeti uzorak mokraće koja je nastala barem 4 sata od zadnjeg mokrenja. Ženama se preporučuje da neposredno prije, za vrijeme i neposredno nakon mjesečnice Nalaz krvnih pretraga ŠTO UTJEČE PREPORUČENI POSTUPAK KAKO DJELUJE hrana uzimanje krvi natašte značajno povećava količinu masnoća, šećera, željeza, alkalnih fosfataza u krvi tjelesni napor dan prije pretraga izbjegavati veći tjelesni napor izrazito povećava vrijednost CK, laktata, urata promjena položaja tijela sjediti barem 15 minuta prije vađenja krvi zbog smanjenja volumena krvi u stojećem stavu, povećavaju se količine leukocita, eritrocita, hemoglobina, proteina, kalcija doba dana krv davati ujutro, između 7 i 9 sati zbog dnevnog ritma mijenjaju se količine hormona, željeza, bilirubina... alkohol barem 24 sata prije pretrage ne piti alkohol kratkoročno: izrazito povećava trigliceride, povisuje i šećer u krvi dugoročno: povećava gamaglobulintransferazu (GGT) i prosječni volumen eritrocita pušenje pri interpretaciji nalaza, voditi računa o pušačkim navikama u odnosu na nepušače: značajno povećane količine eritrocita i leukocita te značajno niže vrijednosti imunoglobulina i B12 lijekovi lijekove ne uzimati 24 do 48 sati prije pretrage, osim ako se mjeri njihova razina u krvi mogu utjecati na valjanost nalaza ne rade analizu mokraće. Prije uzimanja uzorka spolovilo treba oprati neutralnim sapunom i dobro isprati tekućom vodom! Žene spolovilo moraju prati sprijeda prema natrag, a muškarci kružno oko otvora prema van. Prvi, početni mlaz treba izmokriti u zahod, a srednji u za to pri- premljenu sterilnu posudu. Tijekom mokrenja žene trebaju rukom držati raširene velike usne, a muškarci maknuti prepucij s glavića uda. Odmah nakon uzimanja uzorka posudu treba zatvoriti i u što kraćem roku dostaviti u laboratorij. Iznimno, ako se uzorak ne može odmah dostaviti na analizu, treba ga čuvati u hladnjaku. Kod dojenčadi i male djece nakon prethodnog pranja spolovila prvo se mokraća skupi u za to posebno pripremljene sterilne vrećice iz kojih se potom izlije u sterilnu posudu. 91 Preporučuje se zadnji obrok pojesti barem tri sata prije pretrage. Radiološke pretrage – RTG, UZV, MR, CT Promjene u jednjaku, želucu i crijevima dobro pokazuju RTG pretrage. Zadnji obrok treba uzeti 12 sati prije radiološkog pregleda s kontrastom, a kad se pregledava debelo crijevo - treba se do- datno pripremiti. Dva dana prije pretrage preporučuje se jesti samo laganu tekuću hranu, primjerice juhu, kašu od povrća te piti veliku količinu čaja, vode, voćnog soka. Oba dana treba popiti i laksativ, kako bi se ubrzala stolica i ispraznilo debelo crijevo. Na dan pretrage ujutro se laksativ (u obliku čepića) stavlja u debelo crijevo, pa se nakon pražnjenja - pregleda crijevo. Ultrazvuk se najčešće koristi za potvrdu dijagnoze. Kad se ultrazvučno pregledavaju organi u trbušnoj šupljini, npr. jetra, želudac, dvanaesnik... gladovati treba barem 6 do 7 sati prije pretrage. Osim toga, dan prije pregleda ne smiju se piti gazirani napici i jesti namirnice s preh- Pretplatite se na Doktor u kući rambenim vlaknima. Umjesto toga, preporučuje se jesti hranu "bez ostataka", tj. žgance, griz... Ako se pregledava mokraćni mjehur, tada se barem 4 do 5 sati prije pregleda ne smije mokriti - jer za UZ pregled mjehur treba biti pun! Osim što dobro prikazuje i najsitnije strukture našeg tijela, magnetska rezonancija je pretraga za koju se ne treba posebno pripremiti. Ipak, postoje neka pravila: s obzirom na to da u magnetsko polje ne smiju osobe s ugrađenim metalima, na MR pretragu ne smiju osobe koje imaju metalne umetke, primjerice umjetni kuk, pacemaker ili pak zaostale krhotine eksplozivnih naprava, metaka... Isto se odnosi i na žene koje se od začeća štite unutarmaterničnim uloškom (spiralom) jer i ona ima metalne dijelove. Za kompjutoriziranu tomografiju slojeviti i brzi prikaz organa - uglavnom se ne treba pripremiti, no na njega ne mogu trudnice jer x-zrake mogu oštetiti plod. Na CT pretrage ne mogu niti debele osobe koje zbog prevelikih "gabarita" ne mogu stati u tunel za snimanje. Ipak, najnoviji CT aparati omogućuju krupnijim osobama da naprave pretragu. Endoskopske pretrage najčešće se koriste za dijagnosticiranje promjena u probavnom sustavu. Bez obzira na to uvodi li se endoskop u tijelo kroz usta ili crijeva, za pretragu se uvijek treba pripremiti prema specifičnim uputama liječnika. Njih se treba do kraja pridržavati jer endoskopska pretraga može biti neugodna i bolna, pa je bolje izbjeći njezino ponavljanje. Za razliku od uzimanja uzorka mokraće, prije brisa mokraćne cijevi radi otkrivanja klamidijske infekcije ili mikoplazmoze ne preporučuje se ni mokriti ni prati spolovilo. Uzimaju se dva brisa: prvi za mikoplazmu, a drugi za klamidiju. Kod žena se još uzimaju i brisevi s početka i dna rodnice te vrata maternice. Kod akutnog proljeva, sumnje na crijevnu zaraznu bolest ili skriveno krvarenje radi se analiza stolice. Uzorak stolice skuplja se u za to namijenjenu sterilnu posudu. Važno je skupiti tri uzorka tijekom tri uzastopna dana, pa ih potom dostaviti u laboratorij na analizu. Ženama se ne preporučuje skupljanje stolice tijekom mjesečnice. Ako treba otkriti okultno, tj. skriveno krvarenje u stolici, ne preporučuje se uzimanje uzorka ni tijekom proljeva te krvarenja iz hemoroida. Paraziti, posebno crvići u zadnjem crijevu (rektumu), dijagnosticiraju se pomoću celofanskog otiska čmara. Večer prije uzimanja otiska ne pere se čmar, a sljedećeg jutra preko njega se zalijepi celofanska traka, odlijepi, pa nalijepi na predmetno stakalce i odnese u laboratorij. Iskašljaj se analizira kad se sumnja na tuberkulozu pluća. Uzima se ujutro, u za to određenu sterilnu posudu, i to nakon nakašljavanja onaj iskašljaj koji dolazi iz dubine dišnih puteva. Najčešće se iskašljaj uzima nekoliko dana zaredom, kako bi se lakše našle bakterije, odnosno potvrdila ili isključila sumnja na bolest. Prije uzimanja brisa iz nosa ili ždrijela ne smiju se koristiti dezinficirajući pripravci za nos ili usta, niti uzimati hrana. KUPON Želim pretplatu na: a) 12 BROJEVA mjesečnika Doktor u kući po cijeni od 185 kuna b) 6 BROJEVA mjesečnika Doktor u kući po cijeni od 106 kuna (zaokružite željenu pretplatu) IME I PREZIME Ispunite kupon s adresom na koju želite primati Doktor u kući i pošaljite na: EPH PRETPLATA Koranska 2, 10.000 Zagreb, Hrvatska Možete nazvati i BESPLATNI TELEFON za pretplatu iz Hrvatske: 0800 606 303 ili nas kontaktirajte na fax: 01/ 617 3958 ili mail: [email protected] 92 ULICA I KUĆNI BROJ POŠTANSKI BROJ I MJESTO TELEFON/MOBITEL POTPIS Viktorija Boutenko: V Zeleno za zdravlje Z TELEdisk V Victoria Boutenko u ovom priručniku opisuje kako p pokrenuti prirodne mehanizme za čišćenje organizma uuz pomoć biljne hrane - voća i povrća, orašastih p plodova i sjemenki. Autorica upozorava čitatelje na p potrebu da jedu više sirove biljne hrane, uspoređujući uuobičajenu zapadnjačku prehranu s prehranom divljih ččimpanzi koje jedu neusporedivo više zelenog lišća od lljudi. Čimpanze imaju izuzetno jak prirodni imunitet, ččak i protiv AIDS-a, hepatitisa C i raka. Navodeći primjere osoba koje su uspjele pobijediti teške bolesti i unaprijediti zdravlje, motivira čitatelje da isprobaju recepte iz knjige i razviju vlastite. Revolucija zelenih kašastih sokova TELEdisk Viktorija Boutenko: Dvjesto recepata Viktorije Boutenko, autorice knjiga Zeleno za zdravlje i 12 koraka do sirove hrane, u novoj kuharici Revolucija zelenih kašastih sokova radikalan pomak prema prirodnom zdravlju donosi jednostavno i učinkovito rješenje u potrazi za pravilnom i zdravom prehranom. Čak i ako nismo bolesni, možda patimo od nedostatka koncentracije, nesanice, tromosti ili bilo kojih drugih simptoma uzrokovanih nedostatkom hranjivih tvari. Slastan i hranjivim tvarima bogat zeleni kašasati sok vraća ravnotežu u svakodnevnu prehranu, a zahtijeva malo vremena za pripremu. D Dr. Theodore A. Baroody: Alkalizirajte ili umrite A Sitis San U zastrašujućem naslovu knjige skriva se važna poruka kkoja će označiti revoluciju u brizi za zdravlje, a temelji sse na samo jednom načelu: alkalizirajte svoje tijelo! ZZagađeni zrak koji udišemo te kemikalijama onečišććena hrana i voda samo su dio problema. Brojni stresni ččimbenici – fizički, emocionalni, duševni, također i duhovni – u tijelu uzrokuju nastanak otpadnih kiselina d i narušavaju kiselo-lužnatu ravnotežu. Savjeti u knjizi pomoći će u izboru pravilnog načina uspostavljanja ravnoteže i tijelo će oživjeti novom životnom snagom. HŽ darovao 50.000 kuna bolnici Goljak U povodu obilježavanja Dana Hrvatskih željeznica, 5. listopada, HŽ-ovo rukovodstvo na čelu sa Zlatkom Rogožarom, predsjednikom Uprave HŽ holdinga, uručilo je Desanki Grubić Jakupčević, ravnateljici specijalne bolnice Goljak, donaciju 50.000 kuna. Ambulanta bolnice na Goljaku godišnje primi 6000 djece, a dio djece i majki smješten je u bolnici. Donacija HŽ-a pomoći će u uređenju bolničkih prostora. U povodu Dana Hrvatskih željeznica, na šest najvećih kolodvora - u Zagrebu, Varaždinu, Vinkovcima, Osijeku, Rijeci i Splitu - HŽ-ova su kulturno-umjetnička društva održala prigodni program, a na 1. peronu zagrebačkoga Glavnoga kolodvora izložena su dva prototipa elektromotornih vlakova. OL Dalmatia – okusi i mirisi dalmatinskih maslinika OL Dalmatia - ekstra djevičansko maslinovo ulje dalmatinskih maslinika - proizvedeno je od najboljih, ručno branih maslina u ranoj fazi zrelosti. Izvrsna kakvoća, lagani voćni miris zelenog ploda masline, blaga gorčina te pikantnost OL Dalmatia maslinova ulja rezultat su stalne provjere kvalitete i kontroliranog procesa proizvodnje. Uz visoke standarde, proizvodnjom OL Dalmatie Zvijezda doprinosi razvoju maslinarstva u Hrvatskoj. Sa samo jednom kapi OL Dalmatie mirisi i okusi Dalmacije obogaćuju svaki obrok najboljim nutritivnim sastojcima koji su nužni za vitalnost i važan su dio svakodnevne prehrane. U svaku kap OL Dalmatie uložen je maksimalan trud i znanje, stoga nosi naziv vrhunsko ulje dalmatinskih maslinika. 93 O maslinovom ulju i ženskom zdravlju "Kad prođeš pored masline, ti joj se pokloni" Grožnjanska deklaracija o maslinovom ulju, 17. listopada 2003., Grožnjan O vogodišnja, deveta po redu konferencija o maslinovom ulju i ženskom zdravlju, koju organiziraju Hrvatsko novinarsko društvo - Zbor zdravstvenih i medicinskih novinara i Zbor novinara za zaštitu okoliša te Općina Grožnjan, održana je na temu "Debljina i maslinovo ulje", uz pokroviteljstvo Plive i Rochea. Dr. sc. Darija Vranešić govorila je na temu "Maslinovo ulje i debljina, činjenice i zablude", nacionani plan za borbu protiv debljine predstavio je dr. Vibor Delić iz Ministarstva zdravstva, tema predavanja dr. sc. Alena Ružića bila je "Gubitak kilograma – osobni scenarij", o utjecaju debljine na lokomotorni sustav govorio je dr. Frane Grubišić, dr. Saša Trbović iz bolnice Magdalena održao je predavanje na temu "Promjena životnih navika nakon Zagrebački maslinarski institut Na konferenciji o maslinovom ulju i zdravlju u Grožnjanu predstavljena je udruga Zagrebački maslinarski institut (Zagreb Olive Institute). Njezin predsjednik Krunoslav Kovačević istaknuo je da ova neprofitna udruga okuplja rekreativce maslinare iz Zagreba i Zagrebačke županije, čiji se maslinici nalaze u priobalju. Osnovana je u Zagrebu početkom godine, a pridružili su joj se ljubitelji maslina, maslinova ulja i drugih proizvoda od maslina te prijatelji željni zdravog načina života u suglasju s prirodom. Trenutačno okuplja dvadesetak članova koji imaju maslinike duž Jadranske obale, od Labina preko Krka, Raba i Paga te Dalmacije (Tribunj, Stankovci, Skradin, Šibenik, Makarska, Brač) do otoka Koločepa. Nadaju se da će s novim članovima uskoro "pokrivati" cijelu našu maslinarsku regiju. Udruga je osnovana u cilju promicanja, razvitka i unapređenja maslinarstva u RH. Više o udruzi na adresi http://www.zagreboliveinstitute.hr/ . 94 infarkta miokarda", a "Trudnoća i debljina" bila je tema izlaganja doc. dr. sc. Ratka Matijevića. Vrlo zanimljiva tema bila je biodinamički uzgoj povrća, vina i mogućnost uzgoja biodinamičkih maslina. Ovogodišnju radionicu vodila je aromaterapeutkinja Mary Novosel, o izradi kozmetičkih proizvoda s maslinovim uljem. Drugi dan konferencije predstavila se udruga Zagrebački maslinarski institut. Radionicu o kuhanju i sljubljivanju sortnih maslinovih ulja vodio je chef Marin Rendić. Mary Novosel: Prirodno lijepa HENA COM Priručnik za izradu prirodne kozmetike Prirodno lijepa, novinarke i aromaterapeutkinje Mary Novosel, bogata je zbirka prirodnih recepata. Osim uvodnih poglavlja u kojima se može puno naučiti o svojoj koži, knjiga pruža više od 150 recepata za izradu prirodnih krema, losiona, tonika, maski, depilacijskih pripravaka, pilinga i pomada za lice i tijelo te recepte za borbu protiv celulita, pripravke za fine parfeme, kreme i ulja za sunčanje te sjajnu kosu i nokte. Prirodna je kozmetika jestiva, nježna za kožu i ne sadrži aditive, konzervanse, mirise ni boje, pa je namijenjena i svima koji pate od alergija ili poremećaja na koži. Recepti su jednostavni i raznovrsni, za svačiji ukus, potrebu i džep, a većina pripravaka može se napraviti u kuhinji – od sastojaka iz hladnjaka ili s police. Osim što jamči dobru zabavu, puno kreativnosti i eksperimentiranja, knjiga je odlična osnova za daljnje učenje o zdravom načinu života i istinskoj ljepoti. Autorica navodi na koricama knjige: Nije fora biti lijep. S tim se rodiš. Ali duuuugo izgledati mlad. E, to je već umijeće. Prirodna kozmetika pomoći će da se to i ostvari. 95 Zdrava hrana Mediteranskom prehranom do vitkosti i zdravlja Temeljne su karakteristike mediteranske prehrane visok udio voća, povrća, žitarica, orašastih plodova, konzumacija maslinovog ulja, ribe te umjerena konzumacija peradi, mliječnih proizvoda i jaja Napisala: dr. sc. Darija Vranešić Bender Vitaminoteka - konzalting u nutricionizmu Zagreb, www.vitamini.hr Foto: SXC U posljednih dvadesetak godina učestalost debljine značajno se povećala, posebice u industrijaliziranim, ali i neindustrijaliziranim zemljama. Procjenjuje se da više od milijardu ljudi ima prekomjernu tjelesnu masu, a barem je 300 milijuna pretilih na svijetu. Istraživanje hrvatskih znanstvenika, objavljeno 2009.,pokazalo je kako u Hrvatskoj 38,11 posto osoba ima prekomjer- nu tjelesnu masu, 20,34 posto je pretilo, a čak 43,52 posto ima prekomjerni opseg struka, tzv. abdominalnu pretilost. Svatko ima različit broj masnih stanica u tijelu. Približno sa 16 godina postiže se konačan broj masnih stanica, a u tom procesu ulogu igraju i geni i životni stil. Broj masnih stanica vrlo se teško može smanjiti, mršavljenjem se može smanjiti jedino udio masti u njima, odnosno njihov volumen. Izrazitim debljanjem tijekom života broj masnih stanica može se povećati. U posljednjih nekoliko godina znanstvenici su došli do spoznaje kako je pre- u borbi protiv debljine 96 tilost zapravo stanje neprekidne blage upale. Istraživanja na životinjama iznjedrila su spoznaju da s procesom debljanja raste razina proinflamatornih molekula koje su znakovi bolesti poput dijabetesa tipa II, povišenog krvnog tlaka i atroskleroze. Suvišno masno tkivo zapravo ima funkciju endokrinog organa te luči proteine, metabolite i hormone. Primjerice, prije nekoliko godina otkriveno je da masno tkivo luči hormon leptin, koji regulira osjećaj sitosti. Masno tkivo, odnosno masne stanice (adipociti), luče i neke druge supstancije, poput tumor-nekroza faktora alfa (TNF-α), molekule koje igra važnu ulogu u razvoju inzulinske rezistencije kod pretilih osoba. Kako izgubiti suvišne kilograme Uspješnost dugotrajnog, održivog gubitka kilograma ne prestaje biti zagonetka znanstvenicima i liječnicima. Također, sve je više slučajeva bolesnika s metaboličkim sindromom, kod kojih je potrebno posebno pažljivo propisivanje dijete, zbog toga što je više organskih sustava zahvaćeno poremećajima koje je moguće korigirati adekvatnim nutritivnim intervencijama. Važno je razlikovati znanstveno utemeljenu praksu od nedokazanih popularnih režima i loše osmišljenih i interpretiranih dijetnih planova. Prehrambeni unos smatra se jednom od najbitnijih komponenti u terapiji pretilosti. Ipak, mnoge dijete ne uspijevaju ili ih je vrlo teško slijediti. U posljedenje vrijeme u literaturi se sve češće spominje mediteranska dijeta kao dobar model za gubitak kilograma, nasuprot niskomasnim dijetama koje su bile imperativ prije samo desetak godina. Temeljne su karakteristike mediteranske prehrane visok udio voća, povrća, ži- tarica, orašastih plodova, konzumacija maslinovog ulja, ribe te umjerena konzumacija peradi, mliječnih proizvoda i jaja, a niska konzumacija crvenog mesa. Također, važna je karakteristika mediteranske dijete svakodnevna, no mala do umjerena konzumacija vina. Epidemiološke studije ukazuju na postojanje obrnuto proporcionalne veze između tjelesne mase i mediteranske prehrane. Meta-analiza randomiziranih kontroliranih istraživanja koja su ispitivala vezu između tjelesne mase i mediteranske prehrane utvrdila je da mediteranska prehrana ima povoljan utjecaj na smanjenje tjelesne mase i indeksa tjelesne mase. Utjecaj je veći, ako je mediteranska prehrana siromašna energijom, ako se slijedi dulje od šest mjeseci i uz redovitu tjelesnu aktivnost. Niti jedna studija nije izvjestila o porastu mase. U kliničkoj praksi, s obzirom na gubitak tjelesne mase, distribuciju tjelesnih masnoća, biokemijske parametre, krvni tlak te jednostavnost praćenja dijete, posebno efikasnim se pokazalo dijetno-bihevioralno liječenje koje se temelji na principima mediteranske prehrane. Kognitivno – bihavioralne terapije su tehnike kojima se pacijentima pomaže modificirati svoju nutrinu te razumjeti razmišljanja i vjerovanja vezana za regulaciju tjelesne mase, pretilost te posljedice; također, utječu na ponašanja koja se moraju mijenjati, kako bi gubitak tjelesne mase bio uspješan i kako bi se održala odgovarajuća tjelesna masa. Kako pomaže maslinovo ulje Maslinovo ulje bitan je dio mediteranske prehrane. Iako je kalorijska vrijednost tog ulja jednaka kalorijskoj vrijednosti drugih biljnih ulja (otprilike devet kcal po gramu), čini se da manje pridonosi opasnosti od pretilosti nego druga biljna ulja. Naime, u istraživanju provedenom u Španjolskoj praćena je skupina 2000 osoba tijekom šest godina, a pokazano je da je učestalost pretilosti bila značajno manja kod osoba koje su pretežno konzumirale maslinovo ulje. Također, u serumu osoba koje su upotrebljavale maslinovo ulje kao izvor masnoće izmjerena je viša razina jednostruko nezasićenih masnih kieslina, što je pokazalo da su osobe istinito iskazale svoj izvor masti u prehrani. Mehanizam ovog povoljnog djelovanja maslinovog ulja još uvijek nije sasvim razjašnjen, a moguća objašnjenja kriju se u specifičnom djelovanju oleinske masne kiseline koja prevladava u maslinovom ulju te u sadržaju fenolnih tvari. Oleinska masna kiselina ima selektivni utjecaj na sitost, povećavajući postprandijalnu oksidaciju i potičući lipolizu u adipocitima, a ima i termogenički učinak. Nadalje, maslinovo ulje ima snažno protuupalno i antioksidacijsko djelovanje. Također, istraživanja na životinjama pokazala su kako fenolne tvari – poput kafeinske kiseline i oleuropeina - potiču oksidaciju masti te se čini kako maslinovo ulje može imati višestruko povoljno djelovanje na održavanje adekvatne tjelesne mase, bez obzira na visoku kalorijsku vrijednost. Ipak, kao i u svim korisnim namirnicama bogatima energijom, i u maslinovom ulju treba uživati umjereno i uvijek birati ekstradjevičansko ulje jer samo takvo, visokovrijedno ulje povoljno utječe na zdravlje. 97 Erste banka otvorila poslovnicu u Gundulićevoj Erste banka otvorila je novu poslovnicu u Zagrebu, u Gundulićevoj 8. To je 20. poslovnica u Zagrebu, dok je ukupan broj poslovnih jedinica Erste banke u Hrvatskoj sada 130. Uz novi regionalni poslovni centar u Splitu, banka je tijekom 2011. otvorila tri nove poslovnice: u Zagrebu, Splitu i Komiži. Filijala u Gundulićevoj zapošljava sedam djelatnika, a klijentima pruža sve vrste financijskih usluga za građane i pravne osobe. Radno vrijeme je od ponedjeljka do petka od 9 do 19 sati i subotom od 9 do 15 sati. U sklopu filijale je bankomat, dostupan 24 sata. Regent Esplanade najbolji gradski luksuzni hotel 2011 WINNERS 98 Glamurozna svečanost dodjele prestižnih nagrada World Luxury Hotel Awards 2011. održana je nedavno u raskošnoj Smaragdnoj dvorani hotela Regent Esplanade, uz nazočnost elite svjetske hotelijerske industrije te brojnih uzvanika i osoba iz javnog života Hrvatske. Galadogađaj započeo je uz glazbeni kvartet Camarata, a nastavio se svečanom večerom uz ukusne delicije nagrađivanog šefa kuhinje, Jeffreyja J. Velle. Uzvanicima su se obratili organizatorica WLHA 2011., Marinique Truter, te gosti dr. sc. Amelia Tomašević, direktorica Turističke zajednice grada Zagreba, i Don Markušić, predsjednik Američke gospodarske komore u Hrvatskoj. Uz ostalo, naglasili su kako je ovaj događaj veliko priznanje ne samo za hotel Regent Esplanade, već i za Hrvatsku te kako je ovo izvrsna promocija Zagreba, grada koji ima ambiciju postati jedno od vodećih turističkih odredišta u Europi. Više od tisuću hotela u svijetu bilo je nominirano za ovu prestižnu nagradu, a zbrajanjem online glasova gostiju i osoba iz struke, nagrade su dodijeljene u 30 kategorija. World Luxury Hotel Awards 2011. za najbolji luksuzni gradski hotel uručen je upravo hotelu Regent Esplanade u Zagrebu, dok je globalni pobjednik Ritz Carlton Hong Kong. Foto: Ines Novković Impresum Izdavač: BIBRA izdavaštvo d.o.o. Trg kralja Tomislava 21, Zagreb Tel./fax: 01/4880 555 e-mail: [email protected] www.zagrebmojgrad.hr Direktorica i glavna urednica: Biserka Rajković Salata Grafička urednica: Nera Orlić Redaktura i lektura: Diana Kučinić Novinari: Milka Babović, Branimir Špoljarić Suradnici: dr. sc. Snješka Knežević, dr. sc. Darija Vranešić Bender, dr. Vladimir Dugački, prof. dr. sc. Mirna Šitum, Mirjana Drobina, Dunja Majnarić Radošević, Božidar Perharić, Mladen Perušić, Nada Premrl, Zvonko Maković, Ivan Mirnik Fotografi: Ines Novković, Saša Novković, Željko Jovanović Marketing: Redakcija Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o.
© Copyright 2024 Paperzz