Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka/Muslimana u Crnoj Gori Januar, 2011. godine Broj 17 www.forumbosnjaka.com Godina VI U susret popisu stanovništva, domaćinstava i stanova Kako sačuvati sebe Kao Bošnjaci ne bismo smjeli čekati da nam drugi rješavaju naše dileme. Moramo sami sačuvati sopstveno ime, jezik i vjeru. Moramo dodatno jedni drugima i posebno sugrađanima drugih nacionalnosti objasniti šta je zaista suština bošnjaštva. Odlučno se suprotstaviti podmetanjima da je riječ o preferiranju druge države kao domovine. Sami se takođe, kao i do sada, moramo izboriti za svoje zasluženo mjesto u društvenoj i državotvornoj hijerarhiji. Za početak, učinimo to izjašnjavanjem - za sebe, odnosno za nacionalno ime Bošnjak, za maternji jezik - bosanski (bošnjački), za pripadnost islamskoj vjeri, za državljanstvo crnogorsko. Strana 24 Nezapamćene poplave Pomoć prijatelja Strana 7 Ko su i od kada Bošnjaci Crne Gore Pravo na ime Strana 30 Orhan Pamuk Blijedi san o Evropi Strana 56 Žabljak Crnojevića, decembar 2010. Bajramski koktel Emina Birgen Kesoglu (u sredini) i Husein Ceno Tuzović (lijevo) sa gostima iz Izmira Šukrija Žuti Serhatlić i Asim Brkan: Detalj sa koncerta Rifat Rastoder, Vesna Medenica i Husein Ceno Tuzović Mirsad Rastoder, Zoran Lutovac ambasador Srbije, Branimir Jukić - ambasador BiH, i Ramiz Bašić - pomoćnik ministra Vanjskih poslova web: www.forumbosnjaka.com mail: [email protected] [email protected] Forum r e v i j a Revija FORUM Sadržaj Iz našeg ugla Ostvareni i dalji zajednički ciljevi...................................................... 5-6 Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka/Muslimana u Crnoj Gori Izdavač: Forum Bošnjaka / Muslimana Crne Gore *** Hronika Nezapamćene poplave Pomoć prijatelja............................................................................................7 Predsjednik Savjeta: Husein - Ceno Tuzović, prof. Sramna odluka Višeg sud U Bijelom Polju Zločin bez presude.......................................................................................8 Predsjednik Upravnog odbora: Mirsad Rastoder Kakva je poruka skrnavljenja objekata islamske zajednice u Tivtu Fašizam u našoj avliji................................................................................ 10 Adresa: Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32 www.forumbosnjaka.com Skupština Crne Gore: Izmjenjen Zakon o popisu stanovništva Nacija na prvom mjestu............................................................................ 11 Nacionalni savjet u susret popisu Formiran odbor za pomoć građanima.............................................. 11 U Kotoru predstavljeno savremeno stvaralaštvo Bošnjaka Crne Gore Različitost je bogatstvo.......................................................................... 13 Delegacija Grupe prijateljstva Skupštine Crne Gore u posjeti Turskoj Visoko međusobno uvažavanje.............................................................. 14 Delegacija Skupštine Crne Gore i Bara u posjeti Izmiru Povelja o prijateljstvu........................................................................15-16 Potpredsjednik Skupštine Crne Gore, Rifat Rastoder i ambasadorka Turske u Crnoj Gori Emina Birgen Kesoglu u posjeti Opštini Berane U Petnjici ulica crnogorsko-turskog prijateljstva......................17 Tuzi Obnovljena Nizamska džamija............................................................... 18 E-mail: [email protected] [email protected] Žiro račun: 550-3841-06 Podgorička banka *** Koordinatori: Melita Rastoder Adnan Prekić *** Grafička Priprema: Adil Tuzović *** Pljevlja Restauracija minareta Hadži - Hasan džamije................................. 19 Štampa: Grafokarton, Prijepolje U znak uspješne saradnje FORUM-a i TIKE Zahvalnica Kalkanu................................................................................... 20 Tiraž: 2000 Iz Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori Pomoć u izgradnji Islamskog centra u Baru.................................. 22 Promocija Foruma u Petnjici Doprinos spoznaji sopstvenih vrijednosti....................................... 23 Januar, 2011. Rješenjem Ministarstva kulture i medija Crne Gore broj 582, od 6 aprila 2006. godine, revija Forum se upisuje u evidenciju medija. 3 Forum r e v i j a Kritičke paralele U susret popisu stanovništva, domaćinstava i stanova Kako sačuvati sebe................................................................................24-28 Piše: Rifat RASTODER Uz najavljeni popis stanovnistva u Crnoj Gori Popisom do realne slike društva........................................................ 29 Piše: Dr Nail Draga Ko su i od kada Bošnjaci Crne Gore (III dio) Pravo na ime.............................................................................................30-33 Rifat Rastoder DRUŠTVO Tragom naših inicijativa Kasne oni koji bi trebalo da predvode............................................... 35 Piše: Omer Mehmedović Foto zapis sa tradicionalnih bajramskih susreta u Podgorici Raskošni užitak......................................................................................36-37 Piše: Emir Pašić Šukrija - Žuti Serhatlić, dobitnik 19-to decembarske nagrade Glavnog Grada AH, MERAKA..................................................................................................... 38 Piše: Husein-Ceno Tuzović Goran Musić, reditelj i fotograf Ravnoteža pravde....................................................................................... 39 Piše: Kemal Musić Šeća Hajdarpašić, starica sa Obrova kod Bijelog Polja Sama pod oblacima.................................................................................... 40 Kemal Musić Kutak za dokone Hise..............................................................................................................41-42 Piše: Ervin Spahić KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE Intervju: Faiz Softić, književnik i scenarista „Čovjek na rasputici”...........................................................................43-45 Slobodan Vukanović, Pobjeda Kulturno - arhitektonske vrijednosti petnjičke džamije Jedinstvena na Balkanu......................................................................46-48 Piše: Arh. Irfan Ramčilović, dipl.ing. Sehara Ibiša Kujevića Ispod vela zaborava.................................................................................. 49 M.Rastoder Nepoznato o poznatom u Podgorici Taba(h)ana i u njoj Tabački most........................................................... 50 Piše: Abdulah Bato Abdić Posjeta Bošnjačkom savezu u Americi Album iz Njujorka..................................................................................51-55 Piše: Mirsad Rastoder Prenosimo: Blijedi san o Evropi...............................................................................56-57 Piše: Orhan Pamuk Vjerski pojmovnik, pojam i Hadis................................................................................................................ 58 4 Januar, 2011. Forum r e v i j a Iz našeg ugla Ostvareni i dalji zajednički ciljevi Minula je još jedna godina krupnih izazova i dešavanja, naročito u procesu temeljenja nove političke, ekonomske i ukupno društvene stvarnosti Crne Gore. Kruna sveukupnih aktivnosti sv akako je pozitivni odgovor Evropskog parlamenta, kao i Evropske Komisije o kandidaturi Crne Gore za punopravno članstvo u Evropskoj Uniji. Sve iole objektivnije analize pot vrdiće da je u stvaranju pozitivnog evropskog imidža Crne Gore, veoma znaćajan i udio Foruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore. Forum Bošnjaka/Muslimana Cr ne Gore je osnovan avgusta 2002. godine sa ciljem da objektivnim identifikovanjem položaja Bošnjaka/ Muslimana u Crnoj Gori, doprinese očuvanju njihovog nacionalnog i kulturnog identiteta i, nadasve, njihovom boljem upoznavanju, razumijevanju i zbližavanju sa ostalim narodima u Cr noj Gori i okruženju. Za svoje ciljeve Forum, kao predstavnik civilizovanog nacionalnog kolektiviteta, svjestanog autohtonosti i vjekovne utemeljenosti u društvenom i državotvornom biću Crne Gore bori se otvorenim dijalogom i svestranuom komunikacijom sa svima koji baštine demokratske i civilizacijske standarde. U minulom višegodišnjem radu, težište aktivnosti Foruma, bilo je us mjereno ka ustavnopravnom i opštem utemeljenju i afirmaciji multikultur alnog i multinacionalnog bića Crne Gore, kroz stvaranje političke i ukupne klime za razumijevanje i primjenu evropskih standarda iz ove oblasti. Januar, 2011. Članovi i prijatelji Foruma stvaralastvom podsticu kreiranje društvenog ambijenta u kome ce se svaki dobro- “Na putu”, ulje na platnu: Mufid Isler namjeran covjek osjećati prijatno, slobodno, da svojim identitetom osnazi ukupnu vrijednost zivota u Crnoj Gori, 5 Forum r e v i j a Iz našeg ugla pa nije cudo sto se Forum smatra sredistem dijaloga razlicitosti. U tom kontekstu s ponosom ističemo cinjenicu da je Forum u saradnji sa Almanahom imao presudnu ulogu u vraćanju trad icionalnog nacionalnog imena Bošnjak. Upravo na inicijativu Foruma, organizovan je u podgoričkom Hotelu «Crna Gora», 22. marta 2003. godine veliki skup istaknutih prvaka iz reda ovog naroda, koji su se u formi posebne deklaracije, jednodušno opredijelili za reafirmaciju svog tradicionalnog nacionalnog imena Bošnjak, što je, potom, upečatljivo potvrđeno i na popisu stanovništva. Ništa manje značajan doprinos Fo ruma bili su i: - predlozi za pripremu i donošenje prvog zakona u Crnoj Gori o ljudskim i manjinskim pravima. - predreferendumsko strucno raz matranje i javno iznosenje stavova “Kakvu Crnu Goru želimo?”. Suština svih poruka je - nedvosmislena pod rška istorijskom i demokratskom pr avu Crne Gore na reafirmaciju pune državnosti i utemeljenju Crne Gore kao države svih njenih građana i naroda. Forum Bošnjaka/Muslimana je i tokom priprema Ustava novoobn ovljene države Crne Gore svo vrijeme bio veoma angažovan, posebno sa predlozima i sugestijama poglavlja lju dskih i manjinskih prava, koje se cijeni i najkompletnijim. Polazeci od uvjerenja da je za zdr avo drustvo veoma bitno temeljito suočavanje s prošlošću-iz tragičnih zbivanja devedesetih, Forum istrajno podstice utvrđivanje istine o svim zlo djelima u bivsoj Jugoslaviji. Posebno smo potencirali Dešavanja u logoru zarobljenika sa dubrovačkog područja „Morinj“ kod Risna (1991/92); Dep ortaciju i likvidaciji izbjeglica iz BiH (1992/93), Otmicu i likvidaciju putnika iz voza Beograd-Bar na Željezničkoj stanici „Štrpci“ kod Priboja (1993); Etničko čišćenje, odnosno terorisanje, 6 ubijanje i progon civilnog stanovništva sa područja Bukovice kod Pljevalja( 1992-1995); Likvidaciju izbjeglica sa Kosova u mjestu Kaluđerski Laz kod Rožaja (2000); Pogibije, nestanke i uopšte stradanja crnogorskih građana i državljana u sukobima na prostorima ostalih bivših jugoslovenskih republika i pokrajina. Prvi put u Crnoj Gori, Forum je 10. Jula 2010. godine organizovao obilježavanje evropskog Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, poči njenog između 11 i 19. jula 1995. godine, kada je za samo osam dana zvjerski poubijano preko osam hiljda Bošnjaka gotovo svih uzrasta. Uz zahvalnost Skupštini Glavnog Grada Podgorice što je na inicijativu Foruma donijela odgovarajuće odluke o uredjenu parka na Pobrezju u Sp omen park civilnim zrtvama ratova 1991-2001, prilika je i za - ko zna koji već - apel Ministarstvu za ljudska i manjinska prava da, konačno, završi svoj dio obaveza - definisanje izgleda i izradu odgovarajućih odluka, odnposno formalno otvaranje spomenparka. Zajedno sa Društvom crnogorskoturskog prijateljstva i klubovima naših iseljenika iz Evrope, Turske, Amerike itd, započeli smo sve intezivniju ko munikaciju sa našom dijasporom, je dnim od naših možda i najećih uku pnih resursa. Potvrda uvazavanja ukupnog dj elovanja Foruma nedvosmisleno je potvrđeno i na proslogodisnjim Ba jramskim susretima kada je, kao i pr edhodnih godina, koktelu i koncertu sevdaha prisustvovao veliki broj pr edstvanika državnog i diplomackog kora, kao i veliki broj ugledni sugra djana. Ni u ovoj godini, Forum, zasigurno, neće posustati. Naprotiv. Upravo predstoji izuzetno značajni popis stanovništva, domaćinstava i stanova. I ako bi neki da ga proglase tek tehničkim, odnosno pukim statističkim pitanjem, radi se o jednom od trenutno najvažnijih aktuelnih pitanja. I ne, narvno, samo zbog toga što je riječ o prvom popisu u novoobnovljenoj državi Crnoj Gori, već i zbog toga što su rezultati svakog mogućeg sličnog popisa osnov za definisanje svake ozbiljne politike i, pogotovu, razvoja društva i države. I ove godine ćemo, naravno, org anizovati sjećanje na bošnjačke i sve ostale žrtve zločina počinjenih u sukobima tokom posljednje jugoslovenske ratne drame, kao i susrete sa dijasporom, tradicionalne bajramske susrete, tribine osopstvenom nacionalnom i ukupno kulturološkom identitetu, suživotu sa pripadnici ostalih naroda koji čine društveno i državotvorno biće Crne Gore,i itd, itd. Jačanje međunacionalnog i među etničkog razumijevanja posredstvom prezentacije i afirmacije činjenica o stvarnom društvenom i državotvornom biću Crne Gore, odnosno afirmacije tradicionalnih vrijednosti življenja i kulturne baštine naroda koji žive u Crnoj Gori sa akcentom na očuvanje etničkog, nacionalnog i kulturnog idetntiteta Bošnjaka, bice i dalje su ština svih ovih aktivnost. Mi iz Foruma nemamo namjeru da se dopisujemo sa onima koji javno ogovaraju. Forum je Nevladino udruženje koje doprinosi upoznavanju, razumijevanju i zbližavanju Bošnjaka/Muslimana, međusobno i sa ostalim narodima u Crnoj Gori i okruženju. Naš cilj je da čineći podstičemo odgovor na pitanje, šta još zajedno možemo učiniti za uzorno prepoznavanje i harmoniju različitosti u našoj državi, za unapređenje i uzivanje prava i svih sloboda po evropskim standardima. U ostalom, ogledalo Foruma je Revije Forum koja je, vec godinama, stjeciste i medij za promisljanje, arti kulisanje i promociju identiteta i po ložaja Bošnjaka/Muslimana u Crnoj Gori, ali i uvijek otvoren za sve koji že le i imaju nešto da kažu. Januar, 2011. Forum r e v i j a Hronika Nezapamćene poplave Pomoć prijatelja Crnu Goru su, tokom decembra minule godine, zadesile dosada nezapamčene poplave. Pričinjene štete tom prilikom, prema još nezaokruženim procjenam i samo u šest najugroženijih opština (Podgorica - Golubovci i Tuzi, Berane, Andrijevica, Plav, Kolašin i Danilovgrad) kreće se preko 11,9 miliona eura. Do štampanja ovog broja Revije, još nijesu bile pristigle procjene šteta u opštinama: Nikšić, Bijelo Polje, Mojkovac, Cetinje, Ulcinj, Bar i Plužine. Kao i u gotovo svim sličnim situacijama, ni ovom prilikom nije izostala pomoć prijatelja iz država članica NATO-a: Belgije, Češke, Slovačke, Italije, Grčke, Poljske, Slovenije, SAD-a, Francuske, kao i država partnera NATO-a: Austrija i Rusija. Među najznačajnijim kontigentima pomoći je pomoć Vlade Republike Turske,koja je posredstvom Crvenog polumjeseca u Crnu Goru Uputila 1000 ćebadi, 150 šatora, 850 paketa hrane kao i medicinski materijal za građane ugrožene poplavama. Takođe, najavljeno je da će Vlada Turske uputiti u Crnu Goru i specijalno medicinsko vozilo sa četiri osobe koje će vršiti preglede stanovništva ugroženog poplavama. Virpazar Golubovci Januar, 2011. Berane 7 Forum r e v i j a Hronika Neshvatljiva odluka Višeg sud u Bijelom Polju Zločin bez presude Specijalno vijeće Višeg suda u Bijelom Polju, kojim je predsjedavao sudija Šefkija Đešević, nakon višegodišnjeg simuliranja istrage i suđenja, 31. Decembra 2010. Godine, tik uoči dočeka Nove 2011. Godine objelodanilo je oslobađajuću presudu sedmorici optuženih za zločine protiv čovječnosti, počinjene tokom tokom 1992.godine nad žiteljim bošnjačke nacionalnosti sa područja Bukovice kod Pljevalja. Shodno ovoj presudi, upravo dok se ostatak zemlje pripremao da isprati 2010 godinu, stražari bjelopoljskog zatvora ispratili su na kapijama sedam bivših pripadnika policije i vojske osumnjičenih za zločin u Bukovici. Zbog navodnog nedostatka dokaza za zločine u Bukovici oslobođeni su bivši pripadnici Vojske Jugoslavije, braća Radmilo (43) i Radiša (36) D. Đuković, Slobodan Đ. Cvetković (37), Milorad B. Brković (37), Đorđie S. Gogić (43), kao i policajci Slaviša Č. Svrkota (44) i Radoman T. Šubarić (47). “Na osnovu svih izvedenih dokaza, predloženih optužnicom i saslušanjem oštećenih i drugih svjedoka, nema dokaza koji bi potkrijepili tezu da su okrivljeni svojim radnjama izvršili krivična djela stavljena im na teret” kazao je predsjednik Za etničko čišćenje Bukovice kod Pljevalja nema dokaza?! Iako je zamjenik specijalnog tužioca i zastupnik optužnice Milosav Veličković najavio podnošenje žalbe na presudu, imajući u vidu kako je tekla istraga i kako se došlo do presude, teško je i povjerovati da će žalba biti bolje sudbine. Sve neodoljivo podsjeća na svojevremno etničko čišćenje Šahovića (1924) vijeća, dodajući da je predmetno krivično djelo u našem zakoniku poznato od 2003. godine. Riječ je, kako je objasnio sudija Đešević, uglavnom o tri datuma koji se vezuju za 1992. i 1995. godinu, a predmet su optužnice. Takođe, ni Jakub Durgut, kao autor knjige o Bukovici tokom svjedočenja, nije potkrijepio navode koji bi ukazivali na izvršenje predmetnog djela - naveo je Đešević, dodajući da gotovo nijedan mještanin, čak ni oštećeni, nije loše govorio o optuženima. Iako je zamjenik specijalnog tužioca i zastupnik optužnice Milosav Veličković najavio podnošenje žalbe na presudu, imajući u vidu kako je tekla istraga i kako se došlo do presude, teško je i povjerovati da će žalba biti bolje sudbine. Zašto?Pa zato što je tužilaštvo od samog početka cijeli slučaj Bukovica vodilo haotično, bez jasnog cilja i zadatka. Tako se dogodilo da se istraga o događajima koji su se dogodili početkom devedesetih vodi tek poslije petnaest godina !!!! Veliki dio oštećenih više se i ne nalazi u Crnoj Gori a najtragičnije je da je tužilaštvo svoju optužnicu zasnovalo bez ijednog kvalitetnog materijalnog dokaza. Zbog toga slijedi i logično pitanje da li su na optuženičkoj klupi bili pravi ljudi i da li je država zaista iskreno željela da stavi tačku na ovaj slučaj? Ne treba zaboraviti da je uporedo sa sudskim postupkom tekao i proces obeštete Bukovičana i izgradnja kuća i infrastrukture za povratak. Toliko nelogičnosti teško da može da podnese i prosječan holivudski Optužnica Tužilaštvo nije uspjelo da dokaže optužnicu koja ih je sumnjičila da su u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, kršeći pravila međunarodnog prava, tokom 1992. i 1993. godine, prema civilnom stanovništvu na području Mjesne zajednice Bukovica, u okviru šireg i sistematskog napada protiv civilnog stanovništva bošnjačko-muslimanske nacionalnosti, nehumano postupali prema građanima te nacionalnosti. Navodi se da su ih zlostavljali, prouzrokujući im teške patnje, ugrožavajući im zdravlje i tjelesni integritet, te primje- 8 njujući mjere zastrašivanja, stvarali psihozu za prinudno iseljavanje iz sela koja gravitiraju Bukovici, usljed čega je i došlo do iseljavanja muslimanskog stanovništva. Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana u periodu 1992-1995. godine u tom kraju ubijeno je šest osoba, 11 je oteto, a 70-tak podvrgnuto fizičkoj torturi. Zapaljeno je, između ostalog, najmanje osam kuća, džamija u selu Planjsko, dok je 90 porodica, sa oko 270 članova, protjerano i uglavnom sva domaćinstva opljačkana. Januar, 2011. Forum r e v i j a film. Da nije tako zašto bi država obnavljala kuće i obeštetila mještane ako zločina nije bilo. Cinici će reći zločina nema ako nema optuženih, optimisti da je zločina bilo ali se ne zna ko ga je učinio i tako redom od jed- Hronika nog do drugog sve dok se svi ne zamorimo i dok svi ne pogubimo konce ovoga galimatijasa ukome već sada niko ne zna gdje je početak a gdje kraj. Sve neodoljivo podsjeća na svojevre- mno etničko čišćenje Šahovića (1924 ) i nkada ne završenu istragu tog zločina. Nadati se da će istina, ipak, prije ili kasnije istina progovoriti. Što prije to bude, biće i manje bolno. Reagovanja Udruženje Bukovičana: Poraz pravde Iako od suđenja, kako kažu, nijesu ni očekivali mnogo, preživjeli Bukovičani su šokirani ishodom suđenja u Višem sudu u Bijelom Polju. S pravom se pitaju „šta to bješe čojstvo u Crnoj Gori“ i da li je to samo bacanje prašine u oči ili mamac za naivne Bošnjake. Optimizam je, s početka istrage, kako ističu u Udruženju prognanika iz Bukovice, ulijevalo bjelopoljsko tužilaštvo koje je po izjavama žrtava vrlo profesionalno započelo rad na slučaju Bukovica. Kako je, međutim, proces odmicao, sve se više pretvarao u farsu. Sama činjenica da je presuda najavljena za 31. decembar, ukazivala je na ovakav ishod, ističu u Udruženju. Kreatori presude su, očigledno, koristeći prazničnu atmosferu, kada je javnost usmjerena na Božićne i Novogodišnje praznike, samo I nehoteći potvrdili namjeru i da se zločini u Bukovici institucionalno zataškaju. U obrazloženju oslobađajuće presude se navodi „ nedostatk dokaza“. Pa kakve bi to dokaze trebalo naći za sve ono što se pred očima čitave vrnogorske javnosti dešavalo u Bukovici, tokom prve polovine devedesetih godina minulog vijeka mimo sadašnje slike same Bukovice, odnosno porušenih domova, škola I bogomolja dotadašnjih većinskih žitelja Bošnjaka. Ispada da su Bukovičani sami sebe ubijali, palili svoje kuće i džamije, kao što je zamjenik komandanta Druge armije general Damjanović još septembra 1992 godine u intervjuu Pobjedi rekao da „muslimani u Pljevljima sami sebi pale radnje, samo da bi optužili Srbe za to“. Zašto se onda vrši obnova Bukovice, ako se ništa nije desilo. Da li je to priprema za nove buduće zločine. Ispada da niko nije odveo Čajničanina Zijada Velića iz pljevaljske bolnice, gdje je bio na liječenju, a ekshumiran je 2002 godine iz masovne grobnice između Pljevalja i Čajniča. Tražimo objašnjenje i kako je Ibrahim Šandal iz Kunova, odveden iz Bukovice i predat u KPD Foča, gdje je ubijen, pitamo se isto šta je bilo sa Korora Mujom i kud je nestao iz mjesta Odžak kod Pljevalja. Kako to da je zločin nad Džaferom Đogom kvalifikovan kao obično ubistvo. Ko je bacao bombe i palio radnje muslimana po Pljevljima i ko je pucao iz automatskog oružja na munaru Husein pašine džamije na Božić 1993 godine. Bilo je vrlo lako utvrditi krivce za događaje iz tog perioda prateći hronologiju dešavanja, znajući koja su lica u to vrijeme bila na odgovornim funkcijama, a i danas to nije teško. Događa se i to da pri pominjanju nekih osoba, koji su bili savremenici tih dešavanja, izvjesni pojedinci izlaze sa saopštenjima u smislu podrške, kao da je sve bilo u redu, a sami neznaju pročitati ta saopštenja, jer su im ih drugi napisali. Januar, 2011. Ako ratni zločini ne zastarijevaju, onda ima smisla kazati Bukovičanima gdje je sahranjeno 500. njihovih članova porodice, ubijenih u februaru 1943, a više od 1000. na pljevaljskom području. Zbog tih događaja iz prošlosti, važno je istražiti ponavljanje bukovičkih zločina. Riječju, Bukovica je svojevrsna crnogorska Srebrenica. Stoga, Bukovičani očekuju da će se maker u ponovljenom postupku, zločini na pravi način istražiti i sankcionisati. U protivnom, biće to loša poruka povratnicima u Bukovicu, domaćoj i međunarodnoj javnosti koja se događa u vrijeme trasiranja evropskog puta Crne Gore. Ljupka Kovačević: Država ponovo izabrala laž Izvršna direktorica NVO “Anima” Ljupka Kovačević ocijenila je za dnevni list ”Vijesti” da je oslobađajuća presuda za sedmoricu bivših vojnika i policajaca osumnjičenih za zločine u Bukovici pokazala da je Crna Gora nemoćna da se suoči sa odgovornošću. Ona je, komentarišući još jedan slučaj u kojem nema odgovornih, kazala kako vlast opet pokušava da “napravi predstavu na unutrašnjem i spoljnjem planu”, hapseći malo za Evropu „velike ribe” i pokazujući na unutrašnjem planu kako je zločin isplativ. “Država je pokazala ponovo svoju moć da se ne suoči sa odgovornošću, da se ne suoči sa zločincima, sa društvenom patologijom. Izabrali su laž i silu kao i do sada, sve umiveno šizofrenom porukama - da je pravda dostupna i da su žrtve odgovorne”, kazala je Kovačević. Oslobađajuća presuda za nju znači slanje poruke - zločin se isplati, a poslušnost je demokratija. Ibrahim Čikić: Opasna poruka Crnogorsko pravosuđe je uputilo sasvim jasnu poruku građanima Bošnjačke nacionalnosti koja glasi: “Svaki je dan 92. a Crna Gora Bukovica!” Ova opasna poruka režima propraćena šutnjom bošnjačkih intelektualaca, institucija i žrtava genocida sela Bukovice najblaže rečeno čudi i zabrinjava?! Zločin koji je tada počinjen od strane crnogorskih i srpskih fašističkih jedinica samoproklamovanih u Vojsku Jugoslavije svojim razmjerama i brutalnošću uznemirio je domaću i međunarodnu javnost i najavio krvave događaje i genocid nad Bošnjacima širom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. 9 Forum r e v i j a Hronika Kakva je poruka skrnavljenja objekata islamske zajednice u Tivtu Fašizam u našoj avliji Nezapamćen vandalizam, kada je u pitanju viševjekovni multinacionalni i multivjerski suživot u Tivtu, dogodio se u naselju Dumidran u Tivtu, 30. oktobra prošle godine. Na najprimitivniji mogući način, oskrnavljena je kuća - mesdžida Islamske zajednice u Tivtu. Najmlađa među tradicionalnim vjerskim zajednicama u najmanjem bokeljskom gradu, Islamska zajednica u Tivtu „pokriva“ još muslimanske vjernike iz Herceg Novog, Kotora i Budve, a odnedavno je smještena u jednoj otkupljenoj privatnoj kući u Dumidranu, u kojoj je uređen prostor za molitvu i obrede. Vjernici predvođeni sekretarom Mešihata IZCG Bajrom ef. Agovićem koji su došli u petak na džumu dočekala je izuzetno ružna slika. Ušavši u prostorije, Agović i njegovi domaćini zatekli su razbijen prozor sa sjeverne strane zgrade, a molitveni prostor bio je oskrnavljen sa razasutom većom količinom svinjskog izmeta. „Umjesto da danas ovdje imamo jedno lijepo druženje, mi smo naišli na ovaj zaista jeziv prizor i činjenicu da je neko prostorije za molitvu oskrnavio sa, kako su policijski organi utvrdili, svinjskim izmetom. Odmah smo se obratili policiji koja je došla , napravila uviđaj i zapisnik, a razgovarali smo i sa zamjenikom načelnika tivatske policije i iznijeli mu naše viđenje svega što se desilo. Oni su nam obećali da će preduzeti sve što je u njihovoj moći da se ovaj, zaista gnusan i nepojmljiv čin i krivično djelo do kraja rasvijetli i počinioci privedu pravdi“, kazao je tada Agović, dodajući da je zgrožen postupkom ljudi „koji su napravili nešto najgore što se može uči- Zahtjev Foruma Forum Bošnjaka/ Muslimana Crne Gore osuđuje skandalozno skrnavljenje vjerskog objekta u obliku dvostrukog fašisoidnog napada na mesdžid Islamske zajednice u Tivtu i poziva, ne samo nadležne organe nego i građane da se suprostve sumanutim idejama i odbrane sklad različitosti u Tivtu i Crnoj Gori. 10 Novi napadi Samo sedam dana od prvog incidenta kuća koju Islamska zajednica koristi u naselju Kalimanj je kamenovana. Glavni imam za Boku i Budvu Adem Kumrović kazao je da su na ulazna vrata bačene cigle i cijepovi kao i da su vjernici ispred objekta zatekli šut i krhotine. niti jednoj bogomolji“. Novu dimenziju u cijeloj priči otvorila je izjava Reisa Islamske zajednice Crne Gore Rifata ef. Fejzić koji je kazao da se Islamska zajednica više puta obraćala lokalnoj upravi za pomoć pri kupovini lokacije i prostora za vjerski objekat, kao i parcele za groblje, ali da nijesu “naišli na bilo kakvo razumijevanje”. “Kada smo smogli snage da, vlastitim sredstvima, obezbijedimo molitveni prostor, spriječeni smo da obavljamo svoje vjerske dužnosti, i to na najgrublji način”, kazao je on. Reis je nadležne upitao da li je Crna Gora građanska i prvna država, je li zakonom zagarantovano ispovijedanje vjerskih prava i sloboda, kao i da li su svi građani jednaki pred zakonom. Država je ipak reagovala, barem jedan dio. Nekoliko dana nakon događaja policija je otkrila počinioce, bili su to prve komšije: Žana Mitić (36) i Zoran. Raičević (40). Policija ih je uhapsila i proslijedila osnovnom državnom tužiocu iz Kotora koji ih je optužio za krivično djelo uništenje i oštećenje tuđe stvari. Da nije tužno bilo bi smješno kazali bi cinici, ali ne samo oni jer je na ovakvu kvalifikaciju reagovao dobar dio javnosti. Čelnici islamske zajednice, djela nevladinih organizacija i političkih partija nazvali su skandaloznom odluku tužilaštva tvrdeći da su takvi stavovi nadležnih najbolja motivacija počiniocima fašističkih ispada, da slične stvari rade i ubuduće. Oštra reakcija ipak je imala odjeka, Više državno tužilaštvo u Podgorici preuzelo je rukovođenje predkrivičnim postupkom i osumnjičenima na teret stavilo krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje iz člana 370 Krivičnog zakonika Crne Gore. Iako su na kraju stvari došle na svoje mjesto slučaj u Tivtu pokazao je ozbiljnu osjetljivost doživljaja različitosti i neadekvatnog doživljaja šta je to multikultura a šta vjerska netolerancija. Za odluku tužilaštva u Kotoru postoji samo jedna riječsramota, ali ne treba zaboraviti da se u državi odmah neko sjetio da su se vremena promjenila i da od odgovornosti ne treba bježati. Rakcija javnosti je ono što je najbolje bilo u cijeloj priči jer po prvi put, sa različitih adresa stizale su osude fašizma. Oštre javne rekcije imaju veliku vrijednost za ublažavanje one mučnine i usamljenosti kod vjernika u Boki ali će njihove vjerske slobode pa i svih nas prvenstveno zavisiti od postupanja nadležnih u sprovođenju zakona i obaveze poštovanja ljudskih i manjinskih prava. Tivat je novi, realni i simbolički važan ispit za Sudstvo,Gradonačelnika i Skupštinu Tivta ali i sve nas da solidarnošću pokažemo da su islamski, kao i drugi vjernici svoji na svome i da im niko ne smije skrnaviti objekte i gnusno slati profašističke poruke. Nažalost, pravih odgovora još nema ni sa jedne od nadležnih adresa. Januar, 2011. Forum r e v i j a Hronika Skupština Crne Gore: Izmjenjen Zakon o popisu stanovništva Nacija na prvom mjestu Na predlog poslanika SDP-a i DPS-a, Rifata Rastodera i Miodraga Vukovića, Skupština Crne Gore je, na sjednici od 9. decembra minule godine, većinom glasova usvojila izmjene Zakona o popisu stanovništva, kojima je predviđeno da se građani izjašnjavaju o nacionalnoj, odnosno etničkoj pripadnosti. Prvobitno je bila, prema dogovoru DPS-a i opozicije, predviđena samo “etnička pripadnost”, ali je na zahtjev SDP-a kao prva stavljena “nacionalna”. Zakon je usvojen glasovima poslanika vladajuće koalicije i albanskih partija, dok je opozicija glasala protiv i pored naknadnog amandmana DPS-a da se ipak ne briše i “etnička pripadnost“. SDP je tražio da se uvede “nacionalna pripadnost” zbog mogućnosti zabune jer se etnička pripadnost odnosi na porijeklo a ne suštinu onoga što čini nacionalno osjećanje i identitet. Stoga je, s obzirom na situaciju u Crnoj Gori koja izvire iz skoro dvovjekovne kulturološke matrice, postojala objektivna dilemma – kako, recimo, da se izjasne pripadnici naroda istog etničkog porijekla, naprimjer slovenskog (Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Hrvati,…)? Izmjenama zakona predviđeno je i da se građani na popisu izjašnjavaju o jezicima koji su prepoznati Ustavom Crne Gore, umjesto o “maternjem” jeziku,sa odrednicom “ kojim se govorilo u ranoj mladosti”, kako je tražila opozicija. Nacionalni savjet u susret popisu Formiran odbor za pomoć građanima Bošnjački nacionalni savjet je, početkom decembra minule godine, formirao Koordinacioni odbor i odredio koordinatore aktivnosti za pomoć građanima u vezi predstojećeg popisa. Koordinacioni odbor je do sada održao tri sjednice. Na posljednjoj – trećoj su pored predstavnika Savjeta prisustvovali i koordinatori iz opština sa sjevera Crne Gore. Osman Nurković, predsjednik Izvršnog odbora Bošnjačkog savjeta Crne Gore, kazao je da su izabrani koordinatori za Januar, 2011. popis za svaku opštinu. Bošnjački savjet koordinira aktivnostima u susret popisu u Crnoj Gori i u tom cilju je formiran širi koordinacioni odbor na nivou države, koji će pratiti kompletne aktivnosti. Cilj nam je da propratimo sve što bude vezano za popis i da na pravi način edukujemo narod u Crnoj Gori. Edukacija je potrebna u prvom redu za one koji treba da znaju zbog čega treba da se pišu kao Bošnjaci, zašto je njihov jezik bosanski, a vjera islam - kazao je Nurković. On je dodao da je na prošlom popisu u Crnoj Gori bilo dosta toga neobjašnjeno, tako da se samo devet odsto građana izjasnilo kao Bošnjaci. Nijesu bili upućeni. Narod se identifikovao sa Bosnom i nijesu znali da smo mi Bošnjaci autohton narod u Crnoj Gori, da nam je jezik bosanski jer je kodifikovan i postoji katedra za ovaj jezik, kao i da je naša vjera islam - naglasio je Nurković, dodajući da će biti podijeljen štampani materijal građanima Crne Gore sa objašnjenjem zašto treba da se pišu kao Bošnjaci. 11 Forum r e v i j a Hronika Dani kulture manjinskih naroda Crne Gore Ljepota različitosti U organizaciji Centra za kulturu manjinskih naroda Crne Gore, 23. novembra minule godine, otvorena je manifestacija „Dani kulture manjina Crne Gore 2010.“Mnifestaciju, čiji je moto „Bogatstvo različitosti“, je otvoriop ministr za ljudska i manjinska prava u Vladi Crne Gore, Ferhatu Dinoši. On je, tim povodom, između ostalog kazao da su u ovoj fazi demokratskih procesa u Crnoj Gori dvije konstatacije nesporne i mogu odoljeti svakoj kritici. Manjine u ovoj zemlji treba da budu svjesne da je država učinila poprilično na poboljšanju njihovog položaja u društvu. Ova država treba da bude svjesna da to što je do sada učinila za manjine nije dovoljno za njihov zasluženi društveni status – kazao je ministar Dinoša. Peto izdanje manifestacije „Dani kulture manjina Crne Gore 2010“ počelo je prikazivanjem dokumentarnog filma u kojem su mišljenje o statusu manjinama saopštili predsjednici nacionalnih savjeta Bošnjaka, Albanaca, Hrvata, Muslimana i RAE populacije. Ceremoniji otvaranja manifestacije 12 „Dani kulture manjina Crne Gore 2010.“ prisustvovali su predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, predstavnici dipomatskog kora i niz uglednih ličnosti iz svijeta nauke, kulture i umjetnosti. U ime organizatora, brojnoj publici obratio se direktor Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore Mirsad Mulić. Ono što je druge razdvajalo, ovdje je ljude i narode povezivalo - kazao je Mulić. Poslije ceremonije otvaranja manifestacije uslijedio je višečasovni program koji je imao karakter smotre savremenog kulturnog stvaralaštva Crne Gore. Na različite načine predstavljeno je više od stotinu umjetnika i umjetničkih grupa. Januar, 2011. Forum r e v i j a Hronika U Kotoru predstavljeno savremeno stvaralaštvo Bošnjaka Crne Gore Različitost je bogatstvo Atvija Kerović, Šerbo Rastoder i Zuvdija Hodžić: Besjeda o Almanahu U okviru manifestacije ”Dani kulture manjina Crne Gore 2010 - Bogatstvo različitosti” u kotorskom Kulturnom centru ”Nikola Đurković” 8. decembra predstavljeno je savremeno stvaralaštvo Bošnjaka Crne Gore. Kroz preplitanje ilustracija, fotografija, iluminacija, savremenih crteža, grafika, teksta i žive riječi, prezentovana je prošlost i sadašnjost Bošnjaka - Muslimana, stariji i noviji vjerski objekti, ali i istaknuti pojedinci i njihova djela. Govoreći o orijentalno - islamskoj baštini u našoj zemlji Sait Šabotić, istakao je da je o kulturnim dometima Bošnjaka - Muslimana sa prostora Crne Gore ostvarenim u vrijeme osmanske vladavine, a i nešto kasnije, teško govoriti zbog niza limitirajućih faktora. Naime, ogromnom dijelu tog jedinstveJanuar, 2011. nog blaga nastalom u prošlom vremenu, zauvijek se izgubio trag, dok je drugi dio prepušten nebrizi, te je na taj način kulturna baština Bošnjaka u Crnoj Gori ostala nedovoljno istražena i naučno apostrofirana. Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina, kako je poručio njegov predsjednik Mirsad Mulić, ovim manifestacijama kulturu manjinskih naroda ne izdvaja iz konteksta ukupne crnogorske kulture, već naprotiv čini napore da ona bude prisutnija i vidljivija. Misija kultura posebno je značajna u višenacionalnim i multikulturalnim državama kakva je i Crna Gora, a bogatstvo kulturne različitosti naša je posebnost, smatra prof. dr Šerbo Rastoder, predsjednik Bošnjačkog nacionalnog savjeta. O časopisu ”Almanah” je govorio izvršni direktor Avdija Kerović, kao i jedan od osnivača i urednika Zuvdija Hodžić. Izdavačka kuća ”Almanah” poklonila je Gradskoj biblioteci Kotor objavljena djela mnogih autora. Eminentni umjetnici iz svijeta književnosti, slikarstva i muzike predstavljeni su se kroz elektronske zapise, a u programu je nastupio i vokalni solista i svirač saza Ismet Agović u pratnji Harisa Dacića na tarabuku. Profesor barske Muzičke škole Safet Drljan zadivio je fantastičnom izvedbom poznatih klasičnih kompozicija na harmonici, dok je sevdah podario orkestar ”Pljevaljski tamburaši”. U ime grada domaćina nastupila je ženska klapa ”Moderato kantabile”. 13 Forum r e v i j a Hronika Delegacija Skupštine Crne Gore u posjeti Turskoj Visoko međusobno uvažavanje Delegacija Grupe prijateljstva Skupštine Crne Gore boravila je od 21 do 25 novembra 2010. godine u zvaničnoj posjeti Republici Turskoj. Delegaciju je predvodio potpredsjednik Skupštine Crne Gore i predsjednik Grupe prijateljstva Rifat Rastoder. Pored Rastodera u delegaciji su bili i poslanici: Miodrag Vuković, Branka Tanasijević, Vasilije Lalošević, Ervin Spahić, Branko Radulović, Novica Stanić, Amer Halilović i Genci Nimanbegu, kao i Safet Korać i Andrea Jovanović iz Službe Skupštine Crne Gore. Tokom četvorodnevnog boravka Delegacija je imala niz susreta sa Turskim zvaničnicima: Nevzatom Pakdilom- potpredsjendikom Parlamenta Turske, Ayhan Sefer Ustunom-predsjednikom Grupe prijateljstva, Musom Kulaklikayom – direktorom Turske aganecije za međunarodnu saradnju i razvoj (TIKA), kao i sa predstavnicima Ministarstava turizma, kulture i obrazovanja. Takođe, Delegacija se u Istanbulu sastala is a biznismenima iz crnogorsko-turskog poslovnog foruma. Na pomenutim sastancima su sa obje strane potencirani su izuzetno dobri odnosi dviju prijateljskih država, koji se ugledaju na obostarnoj podršci ka evro-atlantskim integracijama. Predstavnici Turskog parlamenta okarakterisali su Crnu Goru kao faktor stabilnosti na Balkanu i čestitali na naporima i postignutim uspjesima na putu ka članstvu u Evropsku uniju i NATO. Takođe, razmatrane su mogućnosti dalje saradnje između dva Parlamenta, kao i mogućnosti poboljšanja ekonomske, obrazovne, kulturne i saradnje u oblasti turizma. Članovi crnogorske delegacije su od strane Turskih zvaničnika informisani da su Turski investiriori veoma zainterosvani za ulaganja u Crnu Goru i da se u 14 Delegacija Skupštine CG sa Ayhanom Seferom Ustunom, predsjednikom grupe prijateljstva Delegacija Skupštine CG sa Nevzatom Pakdilom, potpredsjednikom Skupštine Turske tom pravcu mora praviti ambijent za još uspješnniju privrednu saradnju. Potpredsjednik Rastoder, je u ime delegacije zahvalio Turskoj na kontinu- iranoj podršci koju pruža Crnoj Gori na svim poljima u Međunarodnim organizacijama. S. Korać Januar, 2011. Forum r e v i j a Hronika Delegacija Skupštine Crne Gore i Bara u posjeti Izmiru Povelja o prijateljstvu Kamil Sindir, predsjednik Opštine Bornova i Zdravko Gvozdenović, potpredsjednik Opštine Bar Na incijativu Društva crnogorsko-turskog prijateljstva, te brojnih Udruženja koje okupljaju iseljenike sa naših prostora, predstavnici opštine Bar: Zdravko Gvozdenović, potpredjednik Opštine i Andro Drecun, šef kabineta predsjednika Opštine, zajedno sa potpredsjednikom Skupštine Crne Gore Rifatom Rastoderom i poslanikom Suljom Mustafićem boravili su u turskom gradu Izmiru, kao gosti Kamila Sindira, gradonačelnika Opštine Bornova u Izmiru. Tom prilikom orgainzovan je susret sa građanima Turske - svojevremenim iseljenicima sa prostora Crne Gore i Balkanaa a upriličena je svečanost na kojoj je potpisan Sporazum o saradnji Opštine Bar i Opštine Bornova, u oblasti provrede, kulture, sporta, nauke i obrazovanja. Sporazum su potpisali potpredsjednik Opštine Bar Zdravko Gvozdenović i gradonačenik opštine Bornova Kamil Sindir, na svečanoJanuar, 2011. sti kojoj je prisustvovao veliki broj iseljnika, poslovnih ljudi, privrednika, naučnih i javnih radnika. Ovo je veliki dan za našu Opštinu, jer jačamo bratsku saradnju sa Opštinom Bar i Crnom Gorom, koja je davno započela dolaskom velikog broja ljudi sa tih prostora u Izmir. Bio sam u Crnoj Gori, boravio sam u Baru i oduševljen sam ljepotom tog područja. Ovim Sporazumom još više ćemo zbližiti naše gradove i naše države- kazao je gradonačelnik Sindir Potpredsjednik Opštine Bar Zdravko Gvozdenović istakao je da je potpisivanje sporazuma veoma značajno za Opštinu Bar jer se time otvaraju mogućnosti veoma široke saradnje na svim poljima. Bar je i danas i u prošlosti poznat po svojoj multetničkoj harmoniji, a vidimo da je i Bornova slična našem gradu i to nas pored geografskih sličnosti još više približava- kazao je Gvozdenović Ambasador Crne Gore u Trurskoj Ramo Bralić je istakao da su odnosi Turske i Crne Gore u stalnoj uzlazlnoj putanji, a da susreti i zbližavanja gradova još više podupiru tu saradnju. Poslanik u Skupštini Crne Gore i član Društva prijateljstva Suljo Mustafić kazao je da je ovo potvrda, već odranije uspostavljena saradnja sa Bornovom i Izmirom. Posredstvom TIKE, barska maslinarska aoscijacija bila je gost ovdašnjeg Instituta za maslinarstvo, kada smo bili gosti i Kemala Bajsaka i Džemla Senela, kao i ostalih uglednih ljudi i privrednika koji su porijeklom sa naših prostora. Potom su oni bili u posjeti Baru, kao i gradonačelnik Sindir. Raduje nas ovo formalno i instutcionalno uspotavljanje saradnje, a inače čitave generacije naših isljenika, medju kojima i jedan broj Barana žive u Izmirskoj oblasti. Isto 15 Hronika tako veliki broj naših pečalbara, medju kojim i naši djedovi, živjeli su i i radili ovdje - kazao je Mustafić. Predsjednik Društva crnogorsko-turskog prijateljstva i potpredsjednik Skupštine Rifat Rastoder naglasio je da je Crna Gora i Turska, kroz istoriju, imala veoma razvijene medjudržavne odnose, a nakon obnove nezavisnosti Crna Gora veoma je brzo uspostavila kvalitetne političke odnose sa Turskom, koje prati saradnja u oblasti ekonomije, kulture, sporta. Spajanje gradova i uspostasvljanje njihove tješnje saradnje, zbližavanje ljudi, obnova pokidanih porodičnih veza, privredni kontati, sportska saradnja, razmjena studenata, sve ovo je dobar put i za zbližavanje dviju država.- istakao je Rastoder. U sklopu višednevne posjete, delegacija iz Crne Gore razgovarala je i sa zamjenikom gradonačelnika Izmira, Siri Aydoganom, a bili su gosti u Industrijskoj i Trgovačkoj komori Izmira, o privrednoj saradnji razgovarano je sa predsjednicima ovih asocijacija Enderom Jorgandžilarom i Četinom Budakom. Poseban prijem za delegaciju priredio je poznati privrednik Kemal Bajsak, jedan najuglednijih građana Izmira, inače porijeklom iz Hercegovine, koji je i počasni konzul B i H u Turskoj, te advokat Šenai Bicer i privrednik Džemal Šenel koji rukovode bošnjačkim udruženjima, koji okupljaju veliki broj iseljenika-Bošnjaka i Albanaca, sa prostora Balkana. Forum r e v i j a Potpredsjednik Skupštine Crne Gore, R. Rastoder, sa predstavnicima Bornove i Bara Opština Bornova Opština Bornova, treća je po veličini u oblasti Izmir, ima 400 hiljada stanovnika, veoma je privredno razvijena, u njoj pored domaćih, posluje i više od 80 stranih kompanija, u oblasti građevinarstva, industrijske proizvodnje - tekstila, automobilske industrije, mašinskih dijelova, te sa značajnim poljoprovrednim kapacitetim u vinogtradarstvu i maslinarstvu. Takodje, Bornova je najveće saobraćajno čvorište u Izmiru, u njoj se nalazi nekoliko značajnih medicinskih centara, univerzitetska bonica, te nekoliko specijalizovanih bolnica, kao i niz univerziteta, naučno-istraživačkih centara, sa preko 40 hiljada studenata. Inače, oblast Izmira čini ukupno 21 opština sa blizu četiri milona stanovnika. Od tog broja procjenjuje se da je najmanje jedna četvrtina sa prostora Balkana. Susret sa gradonačelnikom Izmira U posjeti Udruženju Bošnjaka u Izmiru Jedinstvo oduševilo U sklopu saradnje koje je inciralo Društvo crnogorsko-turskog prijateljstva, u Izmiru je na festivalu balkanskog folklora gosotovalo i KUD „Jedinstvo „ iz Bara. - Naš folklor sa tradicionalnim narodnim igrama iz Bara oduševio je publiku, a dobli smo i specijalno priznanje gradonačenika Izmira- kazala je Vera Kovačević, predsjednik KUD „Jedinstvo“ koje ove godine slavi stogodišnicu postojanja. Kovačević je istakla da su članovi KUD-a impresionarani ljepotom Izmira, bogastvom istorije i modernom arhitekturom, a posebno toplinom prijema i odnosom ljudi, pogotovo naših iseljenika. 16 U posjeti Kemalu Baysaku - počasnom konzulu BiH i prijatelju Crne Gore Januar, 2011. Forum r e v i j a Hronika Potpredsjednik Skupštine Crne Gore, Rifat Rastoder i ambasadorka Turske u Crnoj Gori Emina Birgen Kesoglu u posjeti Opštini Berane U Petnjici ulica crnogorskoturskog prijateljstva Potpredsjednik Skupštine Crne Gore Rifat Rastoder, ambasadorka Republike Turske u Crnoj Gori, Nj.E. Emina Birgen Kesoglu i koordinator Turske agencije za međunarodnu saradnju i razvoj (TIKA) Gokčen Kalkan, posjetili su 15.decembra 2010. godine Berane i Petnjicu. Na sastanku sa potpredsjednicima Opštine Berane, Brahom Adrovićem i Radivojem Merdovićem, izražena je zahvalnost za pomoć Republike Turske, koja je preko Turskog crvenog polumjeseca upućena Crnoj Gori, a čiji se dio opredijelio i stanovništvu Berana ugroženom poplavama. Naime, u Crnu Goru iz Turske je dopremljeno 150 šatora, 1000 ćebadi, 850 paketa hrane kao i medicinski materijal (oko pola kamiona). Ambasadroka Kešoglu je upoznala predstavnike Opštine Berane da, ukoliko bude potrebno, Turski crveni polumjesec će uputiti još materijalne pomoći ugroženom stanovništvu, i da se u tom smislu čeka instrukcija iz Crne Gore. Na sastanku je, takođe, iskazana i spremnost za investiranje u projekat revitalizacije aerodroma Berane, ali i ostale strateški bitne projekte u ovoj crnogorskoj opštini. Potpredsjednik Rastoder, ambasadorka Kesoglu i koordinator TIKE Kalkan otvorili su novoizgrađenu ulicu crnogorsko-turskog prijateljstva. Projekat izgradnje ulice ukupne dužine 300 metara, čija je vrijednost 180000 eura, na inicijativu potpredsjednika Skupštine Crne Gore Rifata Rastodera, finansirala je Turska agencija za međunarodnu saradnju i razvoj. Takođe, otvorena je i ljetnja pozornica, mjesnog Doma kulture u Petnjici čiju su izgradnju finansirali Društvo crnogorsko-turskog prijateljstva i privatno preduzeće DOO “Radmanci”. Nakon svečanosti otvaranja, potpredsjednik Skupštine Rifat Rastoder, amba- Januar, 2011. Ambasadorka Turske E.B. Kesoglu i potpredsjednik Skupštine CG Rifat Rastoder u posjeti Petnjici sadorka Republike Turske u Crnoj Gori, Nj.E. Emina Birgen Kesoglu i koordinator Turske agencije za međunarodnu saradnju i razvoj (TIKA) Gokčen Kalkan razgovarali su i sa predstavnicima Mjesne zajednice Petnjica, koji su izrazili zahvalnost i zadovoljstvo realizacijom ovog projekta. Ambasadorka Kesoglu i koordinator TIKE u Crnoj Gori Gokcen Kalkan, prilikom otvaranja, kazali su prisutnim građanima Petnjice, da će kvalitetni infrastrukturni projekti i dalje imati podršku TIKE i Vlade Turske u njihovoj realizaciji. S. Korać 17 Forum r e v i j a Hronika Na Filozofskom fakultetu u Nikšiću Uskoro studij orjentalistike Krajem novembra ambasadorka Republike Turske, Emina Birgen Kesoglu posjetila je Filozofski fakultet u Nikšiću gdje su dogovorene osnove buduće saradnje. Na sastanku u Nikšiću na kome je pored ambasadorke, Kesoglu, i dekana Filozofskog fakulteta, prof. dr Blagoja Cerovića prisustvovao i rukovodilac Studijskog programa za istoriju, prof. dr Šerbo Rastoder potvrđeni su mnogi elementi sličnosti koji su nastajali usljed viševjekovnih društvenoistorijskih veza između dva naroda, pa je istaknuta po- treba intenziviranja saradnje dvije zemlje u oblasti visokog obrazovanja koju će pomenuta bliskost učiniti održivom. Ambasadorka Kesoglu, predstavila je nekoliko ponuda Republike Turske koje se tiču uvođenja i razvoja studija orijentalistike u Crnoj Gori, kako u oblasti jezika i kulture, kroz osnivanje novog studijskog programa za turski jezik, tako i kroz finansiranje postdiplomskih studija studentima istorije koji bi se bavili osmanskim periodom zajedničkim za istoriju naša dva naroda. Ambasada Republike Turske u Crnoj Gori takođe je izrazila spremnost da pomogne uspostavljanje kontakata i raznih drugih oblika saradnje između Filozofskog fakulteta i relevantnih institucija visokog obrazovanja u Turskoj. Ambasadorka Turske Emina Birgen Kesoglu naglasila je da će ubrzo biti potpisan sporazum o obrazovanju između Crne Gore i Turske, kojim će dodatno biti podržani zajednički planovi o dugoročnoj saradnji u oblasti nauke i visokog obrazovanja. Tuzi Obnovljena Nizamska Fatih graditelj džamija Mehmed tvrđave Depedegen U noći Lejletul Kadr (27. noći Ramazana), u Tuzima je svečano otvorena rekonstruisana Nizamska džamija sa haremom u kome je restaurirano i jedinstveno mezarje.Temelje džamije, u XV vijeku postavio je sultan Mehmet El Fatih i dugo je bila središte molitve i alima do rušenja nakon 1931. godine. Svečanom otvaranju koje su organizovali, TIKA i Mešihat Islamske zajednice Crne Gore prisustovali su istaknuti predstavnici dvije države i veliki broj uleme i džematlija iz svih krajeva Crne Gore.Uvaženu ambasadorku Turske Emine Birgen Kesoglu, izaslanika reisa IZ Turske Juksela , generalnog direktora turske organizacije „Tike” Musa Kuliklikaja i sve prisutne pozdravili su, Reis IZ u Crnoj Gori Rifat Fejzić i Ministar kulture u Vladi Crne Gore Branislav Mićunović. H.Šabotić 18 Otvaranje Nizamske džamije u Tuzima, bila je prilka i za podsjećanje na velikane od kojih smo primili emanete vjere i merhameta i, prije svih, na Mehmeda El Fatiha, pod čijom su upravom gradjeni brojni vojni i vjerski objekti i utvrđenja. Tako, naprimjer, pod pokroviteljstvom upravo Mehmeda El Fatiha, u Podgorici je 1474. godine započeta izgradnja tvrđava „Depedegen“ u Staroj Varoši na lijevoj obali Ribnice. U sredini je bila džamija sa pratećim ustanovama, a uporedo su, u njegova doba udareni temelji džamije u Tuzima. Nju je završio sultan Bajazit II, nasljednik Mehmeta II, koji je umro 1481. godine. U sastavu džamije bilo je i mezarje u kojem su pokopani mještani, šehidi i turski vojnici. Na njima su bili brojni nadgrobni natpisi na turskom jeziku. Pored džamije radio je i mekteb (islamska osnovna škola). Nažalost u vremenu bezumlja, u vremenu netolerancije i ova kao i veliki broj drugih džamija je porušena. Džamija je prestala raditi dvadesetsedme noći mjeseca Ramazana 1931. godine kada je u njoj ubijen predsjednik opštine Tuzi rahmetli Hadžo Drešević, dok je obavljao molitvu. Džamija je imala svoje vakufe, a istoričar Andrija Jovićević zabilježio je da je podignuta carevim novcem. Brojni kameni nišani ispisani osmanskim i arapskim pismom privukli su pažnju obnovitelja poslije II svjetskog rata pa su 1945.pokušali da uzmu kamene ploče za zidanje zadružnog doma, ali se stanovništvo varoši pobunilo protiv takve namjere vlasti i nišani su uglavnom sačuvani. Januar, 2011. Forum r e v i j a Hronika Pljevlja Restauracija minareta Hadži - Hasan džamije Reis islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić i doskorašnji koordinator kancelarije Turske agencije za međunarodnu saradnju i razvoj u Podgorici, dr. Gokćen Kalkan, potpisali su ugovor o restauraciji minareta od Hadži-Hasan džamije na Jaliji, u Pljevljima. Reis Fejzić je zahvalio direktoru Kalkanu na velikom broju projekata koje je TIKA realizovala u Crnoj Gori, posebno na završetku Medrese u Podgorici, bez čije pomoći je završetak radova na ovoj obrazovnoj ustanovi bio neizvjestan. U ime islamske zajednice Pljevlja, risu Fejziću i dr. Kalkanu se zahvalio predsjednik Bahrija Brahić. Hadži Hasan džamija se nalazila na Jaliji i nema bližih podataka o periodu njenog podizanja. Po stilu gradnje i očuvanog minareta građena je vjerovatno početkom 16 vijeka. Poznati putopisac iz tog vremena, Evlija Čelebija je prilikom posjete Taslidži (Pljevljima) 1664 godine zabilježio da je „u Taslidži među deset džamija sa mihrabom, najstarija džamija pored rijeke Breznice“. Da li je mislio na ovu džamiju nije poznato. Neki hroničari navode da je to bila prva džamija koju su Osmanlije sagradili u Pljevljima, obzirom da je Hadži Hasan džamija uvijek bila u rangu Husein pašine i Rizvan-čauševe i da je najbliža rijeci Breznici. Svojevremeno je u haremu džamije bilo groblje kao i česma, za koju je voda dovedena drvenim cijevima. Džamija je eksproprisana 1963 godine i porušena, kao i groblje u njenom haremu. Od nje je ostao jedino kameni minaret visok oko 30 metara u vrlo lošem stanju, kao svjedočanstvo jednog vremena. Na temeljima džamije sagrađena je zgrada Elektrodistribucije, gdje se nalazi i danas. U islamskoj zajednici u Pljevljima se nadaju da će u Crnoj Gori biti usvojen Januar, 2011. Zakon o restituciji i vraćanju imovine vjerskim zajednicama i da će ponovo na ovom mjestu biti podignuta džamija. Projekat postojećeg stanja minareta sa analizom i predlogom sanacije uradio je još 2003. godine Građevinski fakultet u Podgorici, ali zbog nedostatka finansijskih sredstava Islamska zajednica u Pljevljima do danas nije bila u mogućnosti da izvrši sanaciju i zaštitu ovog objekta. J.Durgut Reis Fejzić i G. Kalkan 19 Forum r e v i j a Hronika U znak uspješne saradnje FORUM-a i TIKE Zahvalnica Kalkanu Čelnici i prijatelji Foruma sa Gökçenom Kalkanom Turska agencija za međunarodni razvoj i saradnju TIKA, realizovala je u protekle tri godine niz projekata koji imaju trajnu vrijednost u Crnoj Gori, konstatovano je tokom pozdravnog prijema koji su za direktora TIKE Dr. Gökçena Kalkana i njegove saradnike priredili čelnici i prijatelji Foruma Bošnjaka/Muslimana. Direktor kancelarije TIKA u Podgorici imenovan je za čelnog čovjeka novosnovanog odjeljenja Turske agencije u Beogradu. Svojom neposrednošću i djelotvornim razumijevanjem savremenih potreba, G-din Kalkan je otvorio nove vidike upoznavanja i saradnje između Crne Gore i Turske, naglasili su tokom srdačnog susreta, jedan od osnivača Foruma i podpredsjednik skupštine CG Rifat Rasoder i predsjednik savjeta Foruma Husein Tuzović. Zadovoljstvo je bilo sarađivati sa vama i mnogim ljudima koje sam upoznao širom ove lijepe države, pa danas 20 mogu reći da mi je Crna Gora trajno u srcu, kazao je Kalkan. Cijeneći ukupan doprinos,posebno zajedničku organizaciju, već tradicionalnih Majskih susreta Crnogorsko-Turskog prijateljstva, na kojima su stručno-nauč- no razmatrani odnosi dvije države kroz istoriju i danas, predsjednik Upravnog odbora, Mirsad Rastoder je, u ime Foruma, Kalkanu uručio specijalnu zahvalnicu i album sa fotografijama i tekstovima koji svjedoče o partnerskim aktivnostima. Januar, 2011. Forum r e v i j a Hronika Iz svijeta umjetnosti Ibrahimović izlagao u Nici Poznati crnogorski slikar Aldemar Ibrahimovic, učestvovao je na prvom francuskom festivalu posvećenom promociji slovenskih umjetnika Slavianski Art Festival, u Nici, od 14.09.2010 do 10.10.2010. godine. Slavianski art festival je nova forma festivala moderne i savremene umjetnosti čiji umjetnički projekti objedinjuju: slikare, vajare, performere i umjetnike fotografije. Cilj festivala je bliže upoznavanje francuske publike sa umjetnicima slovenskog porijekla a istovremeno je i prilika da se prošire granice umjetnosti i da se uputi poziv ne samo slikarima već i muzičarima, fotografima i drugima, da učestvuju na ovom festivalu. Među 38.autora iz svijeta, od umjetnika iz država bivše Jugoslavije na festivalu su učestvovali samo Aldemar Ibrahimović iz Crne Gore i Dalibor Jurčević iz Hrvacke. - Ponosan sam i počašćen što su moje slike u Nici predstavljale bogatu likovnu scenu u Crnoj Gori ali bi još ljepše bilo da sam imao prilike da se sretnem sa kolegama i neposredno čujem, kako su me informisali vrlo laskave komentare,kazao je za Forum AldemarIbrahimović. Boim se da ovdje još nije izgrađen sistematičan, da ne kažem pravedan odnos podrške umjetnicima koje kvalitetom mogu i trba da budu češće u Evropskim metropolama.Time želim da skrenem pažnju i na sve one mlade stvaraoce koje treba prepoznati i podržati, kazao je ibrahimoić. Festival je organizovan na inicijativu, medjunarodne marketinške agencije za promociju umjetnika Art pleiada international iz Nice, a uz finansijsku podršku opštine Nica, regiona PACA (ProvenceAlpes-Cote d’Azure), i drugih sponzora uz bogatu medijsku prezentaciju. E.P. Promocija izdavačke kuće “DOST” iz Novog Pazara Kapitalna djela bošnjačke kulture Edicija “Dost” koju je publikovala izdavačka kuća Mešihata iz Novog Pazara, Islamske zajednice u Srbiji “El-kelimeh“, promovisana je krajem novembra u galeriji bjelopoljskog Centra za kulturu. Predstavljene su knjige “Ženidba Smailagić Mehe“ Avda Međedovića, “Zeleno busenje“ Ethema Mulabdića, “Običaji Muslimana“ Antuna Hangera i “Pešter i druga djela“ Biserke Suljić-Boškailo, o kojima su govorili Jahja Fehratović, urednik edicije, Zehnija Bulić i Kemal Musić. Pomenuta izdavačka kuća postoji već 14 godina, a u poJanuar, 2011. sljednje tri pokrenula je ediciju “Dost”. - Pokretanjem edicije, Bošnjačka kulturna zajednica i Izdavačka kuća Mešihata Islamske zajednice u Srbiji “El-Kelimeh“ postavili su se za lidere na polju očuvanja i izgradnje vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta Bošnjaka. Postojanje jedne ovakve edicije utemeljene na naučnim i opštehumanim osnovama uliva sigurnost da će naš narod uspjeti da se izbori sa svim nedoumicama koje još uvijek ima u pogledu svog nacionalnog identiteta - istakao je Jahja Fehratović. 21 Forum r e v i j a Hronika Iz Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori Pomoć u izgradnji Islamskog centra u Baru Reis Islamske zajednice Crne Gore, Rifat Fejzić, predsjednik Sabora IZ-e, Mujdin Milaimi, kao i Suljo Mustafić, član Mešihata i poslanik u Skupštini Crne Gore i Jakup Đeljošević, predsjednik Odbora donatora, bili su gosti Albansko-američkog islamskog centra Kvins, Islamskog centra u Steten Ajlendu i Bošnjačkog plavsko-gusinjskog centra u Astoriji. U razgovoru sa vjernicima predstavljen je budući barski islamski centar i razgovarano je o drugim značajnim projketima Islmaske zajednice, kao i o jačem povezivanju Islamske zajednice Crne Gore sa njenom brojnom dijasporom. Potenciran je značaj stvaranja mreže iseljeničkih asocijacija i potreba intezivnije saradnje na projektima kojima se promoviše vrijednost očuvanja i njegovanja duhovnog identiteta. Razgovarano je i o aktuelnim društveno-političkim zbivanjima, posebno o sprovodjenju manjinskih prava i sloboda i potrebi veće zastupljenosti manjinskih naroda, ulaganjima u sredine gdje oni žive, procesu restitucije, te o ukupnoj demokratizaciji i regionalnom razvoju u Crnoj Gori. Domaćin i organizator susreta u Njujorku bio je Ćazim Džaferović, ugledni iseljenik iz Bara koji više od trideset godina živi u Njujorku. Tokom boravka u Čikagu održano je donatorsko veče u Kulturnom centru „Rumija“ sa barskim iseljenicina koji su od samog početka podržali projekat izgradnje islamskog centra u Baru i prednjačili u donatorskim aktivnostima. Donatorskim akcijama dijaspore Islamske zajednice iz Crne Gore u Njujorku i Čikagu obezbjeđeno je 170 hiljada dolara za nastavak 22 Sa susreta u Njujorku Sa susreta u Njujorku: Obraćanja Reisa Fejzića radova na Islamskom centru u Baru. U organizaciji i boravku barske delegacije, posebno su se istakli eki- pa Radija Inter antena Bar, Redžep Nikezić i Bećir Vulić, te Selim i Suljo Šabović. Januar, 2011. Forum r e v i j a Hronika Promocija Foruma u Petnjici Doprinos spoznaji sopstvenih vrijednosti U saradnji sa Centrom za razvoj sela, a u okviru manifestacije «Zavičajne staze Bihor 2010» u Petnjici, promovisana je i Revija Forum. Časopisa koji već godinama bilježi i razmatra teme od interesa za Bošnjake i ukupan demokratski razvoj Crne Gore. Veoma inspirativno, o forumu ali i ukupnim ciljevima razvoja multikulturnog društva govorili su; Mr Halil Markišić, Mirsad Rastoder, poslanik Ervin Spahić, književnik Kemal Musić, magistrantkinja u Turskoj Melita Rastoder i glumac Izet Mulabegović. Da veče ima ljepotu muzičke tradicije Bošnjaka potrudili su se tamburaši iz Plava koje je predvodio sazlija Fehim Muminović. - Sve do nedavno o Bošnjacima se, i na prostoru koji naseljavaju, malo znalo, a i ono što se znalo krivo i neprecizno je predstavljano,kazao je o obraćanju brojnim posjetiocim Mr Halil Markišić. Njihovo ime, jezik i samobitnost su negirani, a ponegdje, ponekad i danas, svojatana je njihova kulturna baština. I sami Bošnjaci znali su o drugim narodima više nego o sebi. Nije mi poznato da je neki institut, ili jedna od akademija Crne Gore realizovala neki projekat iz baštine Bošnjaka. I tako nije ni čudo što Bošnjaci o sebi veoma malo znaju. Tek sada, u reformisanoj školi mogu po nešto o sebi naučiti. Veoma je mala zastupljenost Bošnjaka u državnim medijima, visokoškolskim ustanovama, ministarstvima i drugim državnim organima. Tako je bilo sve do pojave Udruženja ALMANAH i FORUMA BOŠNJAKA/MUSLIMANA Crne Gore. Nemjerljiv je njihov doprinos povratku Bošnjaka Crne Gore iz slijepe ulice put istorije. Od osnivanja 2000.godine, Forum Bošnjaka/Muslimana je uspijevao da prepozna najznačajnije interese Bošnjaka i da pokaže puteve njihovog ostvarivanja, uvažavajući sopstvene mogućnosti, objektivna ograničenja i skrivene ili otvorene opstrukcije u društvu. Okrugli stolovi, rasprave, forumi i drugi skupovi organizovani pod potkroviteljstvom Foruma, dali su značajne smjernice rješavanju vitalnih pitanja Bošnjaka. Od prvog broja, Revija Forum je svojim kulturološkim i pro- Mirsad Rastoder, Izet Mulabegović, Halil Markišić, Melita Rastoder, Ervin Spahić, Kemal Musić Fehim Muminović svjetiteljskim djelovanjem obezbijedila časno mjesto u istoriji Bošnjaka Crne Gore. Ona je o svim procesima i pojavama koji su se dešavali u crnogorskom društvu, o svemu onome što se ticalo opstanka, tradicije i kulture Bošnjaka, od njihovog imena do položaja u Crnoj Gori, donosila priloge, nudila rješenja i bila vodilja kako i šta treba raditi. Na stranicama ove Revija tražena su i nudjena rješenja za izazove pred kojima su bili Bošnjaci Crne Gore. Vidljivo je nastajanje rukovodstva Foruma i saradnika Revije Forum da doprinesu upoznavanju i prezentovanju kulturne baštine Bošnjaka, kao i poboljšanju njihovog položaja u Crnoj Gori. Na kraju, FORUMU želim dalji uspješan rad, Reviji dug život, a ovom lijepom mjestu (Petnjici) povratak statusa opštine, zaključio je Markišić. Promociji Foruma u petnjičkom Domu kulture prisustvovali su istaknuti predstavnici udruženja u dijaspori,poslanici i kulturni poslenici iz Bijelog Polja, Berana i Rožaja. E.P. Preselio Mustafa - Mujko Šabotić - 1951-2010 U prvom redu svi žitelji područja Bihora kod Berana, kao i naša brojna iseljenička zajednica u Švajcarskoj i ukupno Evropi, ali i svi dobri ljudi, od 22. jula prošle godine su na velikom gubitku. Preselio je Mujko Šabotić, vjerujući čovjek, zaljubljenik u svoj zavijačaj i dobročinstvo. Bihorac koji je znao da od srca pruži drugima i džematu. Ostavio je za sobom brojnu porodicu, časno stečeni imetak, ali i brojne hairate. Jedan od njih je u Petnjici, rekonstruisana stara džamija sa uredjenim dvorištem i abdeshanom. Tako se dobri čovjek Mujko Šabotić preselio na ahiret ali i u trajno sjećanje svih koji su ga znali i znaju vrijednosti ljckosti, marljivosti i dobročinstva. Januar, 2011. 23 Kritičke paralele Forum r e v i j a U susret popisu stanovništva, domaćinstava i stanova Kako sačuvati sebe Narodna nošnja iz kolekcije Vaida i Nevine Turusković Kao Bošnjaci ne bismo smjeli čekati da nam drugi rješavaju naše dileme. Moramo sami sačuvati sopstveno ime, jezik i vjeru. Moramo dodatno jedni drugima objasniti šta je zaista suština bošnjaštva. Odlučno se suprotstaviti podmetanjima da je riječ o preferiranju druge države kao domovine. Sami se takođe, kao i do sada, moramo izboriti za svoje zasluženo mjesto u društvenoj i državotvornoj hijerarhiji. Za početak, učinimo to izjašnjavanjem - za sebe, odnosno za nacionalno ime Bošnjak, za maternji jezik – bosanski (bošnjački), za pripadnost islamskoj vjeri, za državljanstvo crnogorsko 24 Januar, 2011. Forum r e v i j a Piše: Rifat RASTODER Nakon potpuno neočekivane konfuzije prilikom rasprave i usaglašavanja u skupštinskim radnim tijelima, kao i prilikom glasanja Predloga novog zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova, na sjednici Skupštine, od 19. Jula 2010. godine, nedavnim izmjenama i dopunama ovog Zakona, na sjednici Skupštine od 9. decembra prošle godine, konačno su se stekle sve formalno – pravne pretpostavke za predstojeći – prvi u nezavisnoj Crnoj Gori popis, koji će biti realizovan već tokom aprila ove godine. Riječ je o višestruko značajnom poduhvatu i za državu i za građane, odnosno narode koji čine njeno realno društveno i državotvorno biće. Kao prvo, radi se o prvom popisu, stanovništva, domaćinstava i stanova u novobnovljenoj državi. A tek popisom se može obezbijediti najrealnija demografska i sociološka slika društva bez koje je praktično nemoguće planiranje niti jedne iole ozbiljnije politike i uopšte razvoja društva i države. Pokazatelji sa popisa su, takođe, pretpostavka i za ostvarivanje značajnih ustavnih i drugih, naročito ljudskih i manjinskih prava. Na stranu što je crnogorsko, kao i društva gotovo svih balkanskih država nastalih iz bivše SFRJ, upravo u procesu dovršavanja brojnih važnih i dubljih procesa. Između ostalog, sve ove države su još u procesu zaokruživanja sistemskog i institucionalnog ambijenta. Još su, takođe, u procesu suočavanja sa istinom kako o bliskoj tako i sa daljom sopstvenom prošlošću koja ih i dan-danas primjetno sputava. Konačno, sve ove države i društva su još u procesu dovršavanja nacionalne i kulturološke, a u mnogome i duhovne Kritičke paralele samoidentifikacije. Crna Gora je samo možda i najilustrativniji primjer u svemu. Indikativno je samo što su u najdelikatnijoj situaciji upr avo narodi koji su činili i čine okosnicu savremene državnosti Crne Gore. Ilustracije radi, samo nekoliko uporednih pokazatelja o situaciji u kojoj se nalaze pripadnici crnogorskog i bošnjačkog naroda. Prema posljednjem popisu u bivšoj SFRJ i Crnoj Gori kao jednoj od šest ravnopravnih republika, iz 1991. godine, u Crnoj Gori je tada evidentirano ukupno 615.035 stanovnika, od kojih 61,86% Crnogoraca, 14,57% Muslimana, 9,34% Srba, 6,57% Albanaca, 4,25% Jugoslovena, 1,02% Hrvata, 0,53% Roma, nešto preko 0,50% ostalih, kao i 0,99 % nacionalno neidentifikovanih. Prema popisu iz 2003. godine, dakle prvom nakon posljednje jugoslovenske ratne drame i raspada SFRJ, struktura društvenog bića Crne Goreje potpuno drugačija. Sada je prema preliminarnim rezultatima ovog popisa, saopštenim na konferenciji za štampu MONSTAT-a, dana 19. Decembra 2003. Godine, od uklupno 672.656 evidentiranih stanovnika, konstatovano tek 40,64% Crnogoraca, 30,01% Srba, 9,41% Bošnjaka, 4,27 % Muslimana, 7,09% Albanaca, 1,05% Hrvata, 0,43% Roma, kao i ostalih i neidentifikovanih oko 7 odsto ukupnog stanovništva. Naknadnim administrativnim usaglašavanjem sa navodnim evropskim standardima ovi rezultati popisa su, dodatno, izmijenjeni ili, tačnije, umanjini za čitavih 9 procenata popisanog stanovništva. Iz zvanične evidencije su, naime, izostavljeni svi oni, u glavnom, Bošnjaci i Albanci koji se nalaze na privremenom radu u evropskim i drugim državama. Time su nešto uvećani procenti učešća Crnogoraca u ukupnom stanovništvu sa 41,8 na 43% i Srba sa 30,01 na 31,8%, dok je procenat učešća Bošnjaka u ukupnom stanovništvu ovom računskom radnjom smanjen sa 9,41 na 7,77%, Albanaca sa 7,05 na 5% i Muslimana sa 4,27 na 3,97% U odnosu na 1991. godinu, kao što se da zaključiti, svakako je promjena u crnogorskoj nacionalnoj zajednici koja je smanjena za čitavih 17% dok se istovremeno procenat Srba u Crnoj Gori više nego trostruko uvećao. U crnogorskom nacionlaom biću još je, možda, indikativnija podjela u kulturološkoj ili tačnije duhovnoj sferi. Tako na primjer na posljednjem popisu samo se 21, 96 odsto stanovništva izjasnilo da govore crnogorskim jezikom, dok je privrženost autokefalnoj (nezavisnoj) crnogorskoj crkvi i dalje najveća nepoznanica. Sa ništa manje, što internih a što nametnutih konfuzija je i bošnjačko - muslimanska zajednica, odnosno narod u Crnoj Gori. Naime, uprkos činjenici da je ova zajednica slovenskog etničkog korijena i jezika, vjekovima oblikovana, naravno, u drugačijim državno-pravnim okvirima i okolnostima ka posebni i bošnjački etnitet, nakon povlačenja Otomanske imperije sa Balkana i formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevine Jugoslavije), nacionalno ime Bošnjak, kao i bilo kakav drugi nacionalni i uopšte identitetski predznak jednostavno je zabranjen. Tako je, uprkos obećanjima komunista uoči i tokom Drugog svjetskog rata, da će Bošnjacima priznati pravo na ponovno iskazivanje nacionalnog identiteta, ostalo sve do 1961. godine kada je Bošnjacima dozvoljena nacionalna samoidentifikacija, ali pod novim nacionalnim imenom, istovjetnim vjerskoj odrednici „musliman“, samo sa velikim početnim slovom M. Zašto bosanski, umjesto bošnjački jezik? Zašto se, između ostalog, neophodno izjasniti i za maternji jezik pod nazivom bosanski, umjesto bošnjački kako bi to logično i skladno nacionalnom imenu bilo? Pa isključivo zbog toga što su bošnjački predstavnici iz BiH ovaj jezika svih Bošnjaka sa ovih prostora, u međuvremenu, kodifiokovali upravo pod nazivom Bosanski jezik. Radi se u suštini o jeziku u osnovi istom sa jezikom Crnogoraca, Hrvata i Srba, ali dok su ga ovi, shodno naravno odgovarajučim specifičnostima, imenovali svaki sopstvenom nacionalnom odrednicom, bošnjački predstavnici iz BiH su se opredijelili za naziv jezika po imenu države i tako, čak, i nehoteći doveli u sumnju identitetsku potpunost Bošnjaka kao naroda, odnosno nacije. Da i sami nebi kumovali ovoj nesmotrenosti, trebamo do daljnjeg maternji jezik upisti pod imenom kako je i kodifikovan. Čim prije, međutim, neophodno je sa predstavnicima Bošnjaka iz BiH, Hrvatske, Srbije, Kosova, Makedonije i dijaspore, započeti konsultacije o preimenovanj zajedničkog maternjeg jezika u „bošnjački jezik“, zapravo u ime koje jedino svi pamtimo od najranijih dana, čak i iz prijekora starijih - „ZAR TI NE RAZUMIJEŠ BOŠNJAČKI“. Januar, 2011. 25 Kritičke paralele Konačno, nakon raspada SFRJ, na kongresu nacionalnih predstavnika u Sarajavu 1993. godine, odlučeno je da se vrati izvorno nacionalno ime Bošnjak. Shodno tome, započet je proces reafirmacije ovog imena koji još traje. U reafirmaciji nacionalnog imena kod Bošnjaka u Crnoj Gori odlučujući podsticaj učinjen je Deklaracijom foruma Bošnjaka (Muslimana) održanog u Podgorici, 22. marta 2002. godine. Ukupni rezultati popisa iz 2003. godine, međuti, govore o još veoma izraženoj podjeli oko samog nacionalnog imena. Od svih onih koji su se na popisu iz 1991. godine iskazali kao Muslimani, njih 63.274 ili 68,78% potvrdilo je svijest o činjenici da su i Bošnjaci, odnosno dotadašnji Muslimani, iz Crne Gore kao i svih ostalih bivših jugoslovenskih republika i pokrajina, dio jednog te istog naroda tek sticajem istorijskih okolnosti rasutog u više savremenih država. Nažalost, gotovo 1/3 pripadnika istog naroda za svoje nacionalno ime zadržalo je konfesionalnu odrednicu „Musliman“, dok se jedan dio njih pisao kao Crnogorci islamske vjere. Slično je i sa kulturološkom samoidentifikacijom. Jedan dio onih koji su se izjasnili kao Bošnjaci kao maternji jezik upisao je bošnjački jezik. Manji procenat je pisao bosanski jezik, a jedan dio je za sopstveni maternji jezik zadržao dotadašnji službeni naziv jezika srpsko-hrvatski. 26 Jasno je da na osnovu tako kontradiktornih podataka nije moguće kreirati nikakvu razvojnu politiku, što sve samo upućuje na izuzetni značaj predstojećeg popisa.Utoliko više i čudi lakoća sa kojom su istaknuti predstavnici DPS-a u Vladi i Skupštini Crne Gore bili pristali čak i na protivustavne kompromise sa opozicijom da se, kao svojevremeno u Kraljevini SHS, umjesto podataka o nacionalnoj, prikupljaju podaci o etničkoj pripadnosti, te da se u rubrici „maternji jezik“, prikupljaju podaci o „jeziku kojim je lice govorilo u ranoj mladosti“, što je realno moglo dovesti, recimo, građane crnogorskog, srpskog, bošnjačkog i drugih naroda slovenskog etničkog porijekla u zabunu – kako da se nacinalno, ili jezički izjasne. Na insistiranje SDP-a, međutim, u prvom redu ondašnji premijer Đukanović, a potom i Klub poslanika DPS-a u cjelini saglasili su se da se izvrše izmjene tek usvojenog zakona i ponovo inaguriše obaveza prikupljanja podataka o nacionalnoj, odnosno etničkoj pripadnosti, kao i maternjem jeziku (crnogorskom, srpskom, bosanskom, hrvatskom, albanskom ili nekom drugom), što je na predlog poslanika Rifata Rastodera (SDP) i Miodraga Vukovića (DPS) i učinjeno na sjednici Skupštine CG od 9. decembra 2010. godine. Naknadno su, takođe na insistiranje Forum r e v i j a predstavnika SDP, u konsultacijama na nivou najviših predstavnika Skupštine i Vlade CG (predsjednici i potpredsjednici) otklonjene i sve dileme da li u ukupno stanovništvo države treba računati i državljane CG sa formalnopravnim prebivalištem u Crnoj Gori a na privremenom radu u inostranstvu? Sasvim prirodno oni će se evidentirati kao sastavni dio ukupnog stanovništva ali u posebnoj koloni i naznakom mjesta i države rada i privremenog boravka. Šta dalje? Učiniti sve da popis bude što realnija slika stvarnog društvenog i državotvornog bića Crne Gore. Jedino tako se može pomoći i sebi i Crnoj Gori. Kao Bošnjaci ne bismo smjeli čekati da nam drugi rješavaju naše dileme. Moramo sami sačuvati sopstveno ime, jezik i vjeru. Moramo dodatno jedni drugima objasniti šta je zaista suština bošnjaštva. Odlučno se moramo suprotstaviti podmetanjima da je riječ o preferiranju druge države kao domovine. Sami se takođe, kao i do sada, moramo izboriti za svoje zasluženo mjesto u društvenoj i državotvornoj hijerarhiji. Za početak, učinimo to izjašnjavanjem za sebe, odnosno za državljanstvo crnogorsko, za nacionalno ime Bošnjak, za maternji jezik – bosanski (bošnjački), za pripadnost islamskoj vjeri... Januar, 2011. Forum r e v i j a Kritičke paralele Izvod iz Zakonа Član 1 U Crnoj Gori sprovešće se, u periodu od 1. do 15. aprila 2011. godine, popis stanovništva, domaćinstava i stanova (u daljem tekstu: popis). Popis će se sprovesti prema stanju na dan 31. mart 2011. godine u 24:00 časa, što se smatra referentnim momentom popisa. Neposredno po završetku popisa, izvršiće se kontrola kvaliteta popisa, na reprezentativnom uzorku popisnih krugova, radi ocjenjivanja obuhvata i kvaliteta podataka prikupljenih popisom. Jedinice koje se obuhvataju popisom Član 2 Popisom će se obuhvatiti sljedeće jedinice popisa: Nekoliko pojašnjenja građanima Poštovani, Kao što, sigurno, već poznato u Crnoj Gori će se od 1. do 15. aprila 2011. godine izvršiti popis lica, stanova i domaćinstava. Zbog značaja popisa, jer podaci prikupljeni na popisu važiće narednih deset godina, samo nekoliko pojašnjenja: Popisom će se prikupljati podaci o licima, domaćinstvima i stanovima. Prilikom davanja podataka o domaćinstvima i stanovima, koja nemaju osjetljivih pitanja, nema bojazni čak i ukoliko date odgovor koji, možda niste željeli da date. Ono na šta treba obratiti pažnju jeste prilikom davanja ličnih podataka. Lica (popisivači) koja budu došla kod vas kući, pročitaće vam pitanja, vi ćete ih pažljivo saslušati i dati odgovor, koja se upisuju na propisanom formularu. Od vašeg odgovora zavisiće broj pojedinih nacionalnih sk- upina, na osnovu kojeg će se određivati i obim prava koja im pripadaju u narednih deset godina. Tu prije svega mislimo na, pravo na autentično predstavljanje u Skupštini Crne Gore, kao i na srazmjernu zastupljenost prilikom zapošljavanja u državnim organima, ili namještenjima koje nam Ustav Crne Gore jemči (čl.79 stav 1 tačka 9). Od ukupno 35 pitanja iz upitnika za lice, prvih nekoliko pitanja se odnosi na: ime i prezime, pol, datum i godina i mjesto rođenja, da li ste se doselili iz nekog drugog naselja u Crnoj Gori i kad, da li ste oženjeni/udati, broj djece, koje imate državljanstvo (ukoliko nemate crnogorsko, ponuđen vam je odgovor -strano-, ukoliko ste predali zahtjev za sticanje crnogorskog, ponuđen vam je odgovor - u proceduri sticanja crnogorskog državljanstva). Važno je, posebno, obratiti pažnju na sljedeća pitanja: Važno je, posebno, obratiti pažnju na sljedeća pitanja: 6. Državljanstvo 1. Crne Gore 2. Crne Gore i strane države 3. strane države 4. bez državljanstva Ako je zaokruženo 2 ili 3 upisati koje strane države ______________________________________________ 13. Nacionalna ili etnička pripadnost Bošnjak, Crnogorac, Srbin, Albanac. . . Ovdje dajete odgovor, kako se nacionalno osjećete- dat primjer 14. Vjeroispovjest Islamska, Pravoslavna, Katolička.... Shodno čl.46 Ustava Crne Gore na ovo pitanje niste obavezni da odgovorite, ali je takođe bitno upisati odgovor- dat primjer 15. Maternji jezik crnogorski, srpski, bosanski, albanski, hrvatski ili neki drugi Ispod linije predviđeni su odgovori jezika koji su Ustavom prepoznati, mi smo ih upisali na mjestu odgovora, kao primjer. Dakle upisaćete jezik koji smatrate za maternji tj. svoj. 16. Strani jezici kojima se lice služi 1. engleski, francuski, njemački itd. 2. ___________________________ . . . I svakako, prije nego potpišete obavezno provjerite upisane odgovore u odgovarajućim upitnicima. Januar, 2011. O. Mehmedović 27 Kritičke paralele 1) državljani Crne Gore, državljani Crne Gore i strani državljani, strani državljani i lica bez državljanstva, koja imaju prebivalište (stalno ili privremeno) u Crnoj Gori, bez obzira da li se u vrijeme popisa nalaze u Crnoj Gori ili u inostranstvu, bez obzira da li u vrijeme popisa posjeduju lična identifikaciona dokumenta i bez obzira da li žive u stanu, drugim objektima ili na javnim površinama; 2) domaćinstva; 3) stanovi i druge nastanjene prostorije. Značenje pojedinih izraza Član 4 Pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje: 1) prebivalište je mjesto u kojem se lice nastani da u njemu stalno živi, kao središtu životnih interesa i profesionalnih, ekonomskih, socijalnih i drugih veza koje pokazuju da, između lica i mjesta u kojem se nastanilo, postoji neposredna i trajna povezanost; 2) privremeno prebivalište je mjesto u kojem se stranac nastani s namjerom da u njemu živi za vrijeme boravka; 3) popisano stanovništvo predstavljaju lica iz člana 2 tačka 1 ovog zakona; 4) stanovništvo predstavljaju lica sa uobičajenim mjestom boravka u Crnoj Gori; 5) uobičajeno mjesto boravka predstavlja mjesto gdje lice uobičajeno provodi dan, bez obzira na privremenu odsutnost iz razloga rekreacije, odmora, posjete prijatelja ili rođaka, poslovne odsutnosti, kao i odsutnosti usljed medicinskog tretmana ili religijskog hodočašća, kao i mjesto u kome lice boravi neprekidno, najmanje od 1. aprila 2010. godine ili je stiglo u to mjesto kasnije, ali ima namjeru da ostane tu najmanje jednu godinu; 6) domaćinstvom se smatra svaka porodična ili druga zajednica lica koja zajedno stanuju ili zajednički troše svoje prihode za podmirivanje osnovnih životnih potreba (stanovanje, ishrana i drugo), bez obzira da li se svi članovi stalno nalaze u mjestu gdje je nastanjeno domaćinstvo ili neki od njih borave duže vrijeme u drugom naselju, odnosno stranoj državi, zbog rada, školovanja ili iz drugih razloga. Domaćinstvom se smatra i svako lice koje u mjestu popisa živi samo (samačko domaćinstvo) i nema domaćinstva u drugom mjestu ili u inostranstvu. Domaćinstvom se smatra i tzv. kolektivno domaćinstvo, tj. domaćinstvo sastavljeno od lica koja žive u ustanovama za trajno zbrinjavanje djece i odraslih, u bolnicama za smještaj neizlječivih bolesnika, manastirima, samostanima i drugim vjerskim ustanovama; 7) stan je građevinski povezana cjelina 28 namijenjena za stanovanje, sa jednom ili više soba, sa odgovarajućim pomoćnim prostorijama (kuhinja, ostava, predsoblje, sanitarne prostorije i sl. ) ili bez pomoćnih prostorija i može da ima jedan ili više posebnih ulaza. Pod kolektivnim stanom se podrazumijeva skup prostorija dizajniranih za stanovanje veće grupe ljudi ili domaćinstava i koji u vrijeme popisa ima makar jednog člana. Izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu za fizička lica u muškom rodu koriste se i u ženskom rodu. Podaci o licima Član 5 O licima koja se obuhvataju ovim popisom prikupiće se sljedeći podaci: ime i prezime; pol; jedinstveni matični broj (JMB), odnosno dan, mjesec i godinu rođenja za sve one kojima nije dodijeljen; naselje-opština (ako je lice rođeno u Crnoj Gori), odnosno država rođenja (ako je lice rođeno van Crne Gore); prebivalište majke u vrijeme rođenja lica; državljanstvo; bračni status; broj živorođene djece; pismenost; škola koju lice pohađa; stečeno obrazovanje; kompjuterska pismenost; aktivnost u periodu od 25. do 31. marta 2011. godine; razlog ne obavljanja aktivnosti; zanimanje; djelatnost; profesionalni status zaposlenog lica; naselje-opština rada; nacionalna, odnosno etnička pripadnost; vjeroispovjest; maternji jezik (crnogorski, srpski, bosanski, albanski, hrvatski ili neki drugi jezik); strani jezici kojima se lice služi; invalidnost po vrstama i uzrocima invaliditeta. Pored podataka iz stava 1 ovog člana prikupljaju se i sljedeći podaci: 1) o licima preseljenim unutar Crne Gore: naselje-opština prebivališta prije preseljenja, datum posljednjeg doseljenja u sadašnje prebivalište; 2) o licima doseljenim sa područja van Crne Gore: država iz koje se lice doselilo; Forum r e v i j a datum doseljenja u Crnu Goru i namjera daljeg boravka u Crnoj Gori; razlog posljednjeg preseljenja; 3) o državljanima Crne Gore koji rade u inostranstvu kod stranog poslodavca ili samostalno, kao i o članovima njihovih domaćinstava koji sa njima borave u inostranstvu prikupljaju se podaci o nazivu strane države i dužini boravka u inostranstvu, kao i o namjeri daljeg boravka u inostranstvu. Podaci o domaćinstvima Član 6 Popisom domaćinstava prikupiće se sljedeći podaci: naziv mjesta-naselja i ulica i broj gdje je domaćinstvo nastanjeno; prezime i ime lica na koje se vodi domaćinstvo; prezime i ime svih članova domaćinstva i drugih lica koja stanuju sa domaćinstvom u trenutku popisa; ime oca ili majke; ime bračnog ili vanbračnog partnera; srodnički ili drugi odnos pojedinih članova domaćinstva prema nosiocu domaćinstva; osnov korištenja stana. Popisom kolektivnog (institucionalnog) domaćinstva prikupljaju se podaci: naziv; vrsta (tip) i broj članova. Podaci o stanovima i drugim nastanjenim prostorijama Član 7 Popisom će se prikupiti sljedeći podaci o stanovima i drugim nastanjenim prostorijama: tip stana; vrsta kolektivnog stana; korišćenje stana; ukupna površina i broj soba u stanu; površina kuhinje; opremljenost stana sanitarnim prostorijama; opremljenost stana vodovodnim, kanalizacionim, klimatizacionim i grejnim instalacijama; korišćenje interneta u stanu; vrsta energije koja se koristi za grijanje stana; oblik svojine; sprat na kome se stan nalazi, godina izgradnje zgrade; vrsta zgrade i materijal spoljnjih zidova zgrade u kojoj se stan nalazi. Januar, 2011. Forum r e v i j a Kritičke paralele Uz najavljeni popis stanovnistva u Crnoj Gori Popisom do realne slike društva Piše: Dr Nail Draga U proljeće 2011. godine kako je najavljeno u nekim državama u Jugoistočnoj Evropi organizovaće se popis stanovništva. U toj grupi zemalja su Albanija, Makedonija, Kosovo i Crna Gora. Popis stanovništva predstavlja jedan poseban društveni momenat za svaku državu, jer ovi podaci se koriste za planiranje i strategiju razvoja svake sredine. Preko popisa stanovništva dobijamo takodje i realnu sliku učešća stanovništva po nacionalnoj osnovi u ukupnom broju stanovnika. Poslije raspada bivše Jugoslavije i popis stanovništva je politizovan od raznih krugova, a naročito od političkih partija. U tom aspektu bez sumnje Crna Gora predstavlja poseban fenomen, jer ima heterogenu nacionalnu strukturu stanovništva kao nijedna država u regionu. Naime, poslije pada monističkog sistema gradjani koji pripadaju raznim narodima po prvi put imali su mogućnost da se slobodno izjašnjavaju na nacionalnoj osnovi bez pritisaka i posledice. Na transparentan način ova činjenica je dokazana u popisu stanovništva od 2003. godine. Po prvi put takodje gradjani imali su takodje mogućnost da se izjašnjavaju za maternji jezik crnogorski i bošnjački. Ako analiziramo podatke iz popisa sta- novništva iz 1991. godine i 2003. godine izlazi da su neki narodi doživjeli pravu metamorfozu u izjašnjavanju u nacionalnom aspektu. Tu prije svega mislimo na Srbe i Bošnjake. Iako izjašnjavanje Srba za analitičare nije bilo iznenadjenje jer se to i očekivalo poslije raspada Jugoslavije, ipak njihov broj povećan (od 9.34% na 30.01%) što predstavlja rast, još nezabilježen bar na prostorima bivše Jugoslavije. S druge strane iznenadjenje su i Bošnjaci koji se pod ovim imenom prvi put iskazuju i to u značajnom procentu sa 9.41% ukupnog broja stanovnika. Ovaj procenat je impozantan ako imamo u vidu da izjašnjavanje je bilo individualno bez podrške ili animacije posebnih institucija. Izjašnjavanje za nacionalnost Bošnjak, definitivno je eliminisana dilema vjerske pripadnosti (musliman) jer u cijelom svijetu postoji diferencija izmedju nacionalne i vjerske pripadnosti, iako iz političkih razloga ova kategorija bila izuzetak samo sa bivšu Jugoslaviju i nigdje drugo u svijetu. Bez dileme u narednom popisu stanovništva, broj gradjana koji će se izjasniti kao Bošnjaci biće u rastu a to naročito važi za ketegoriju maternjeg jezika, gdje se očekuje veći broj onih koji će se izjasniti za crnogorski i bošnjački jezik. Imajući u vidu da u prošlosti manipulisalo sa popisom stanovništva a tu aktiv- Ne zaboraviti dijasporu Kao ni za druge zemlje takodje i za Crnu Goru diaspora nije novi fenomen, a drugo je pitanje kakav tretman će ona imati u narednom popisu stanovništva.Podaci koji su objavljeni od zadnjeg popisa stanovništva pokazuju da disapora Crne Gore broji 54816 stanovnika. Iz tog broja ako ga tretiramo po nacionalnoj osnovi najveći broj čine Albanci i Bošnjaci, što dokazuje na transparentan način položaj i status ovih naroda u ovoj državi. Zbog toga je obaveza ove Komisije da pokaže profesionalizom u vezi ovog pitanja, jer i naša diaspora zaslužuje da bude dio popisa stanovništva, i da bude tretirana kao ostali gradjani Crne Gore. Jer ne treba zaboraviti doprinos diaspore u vezi referenduma za nezavisnu državu 21 maja 2006.godine. Diaspora je naša savjest i takva će biti i u buduće, a obaveza je države da im obezbjedi optimalne uslove za investicije u rodnoj zemlji Januar, 2011. Nail Draga Prilika da se sazna realno učešće naroda u ukupnom broju stanovništva cr multinacionalne Crne Gore nost najviše su osjećali pripadnici manjina odnosno manjinskih naroda, obaveza je Popisivačkih komisija da uključe i pripadnike tih naroda, od lokalnog do državnog nivoa. Jedino na takav način eliminiše se dilema nepovjerenja. Zbog toga popis stanovništva je važan momenat naročito za pripadnike manjina ili manjinskih nacionalnih zajednica.Treba podsjetiti da broj populacije manjina biće odlučujući za Zakon o izboru poslanika i odbornika. Kao ni za druge zemlje takodje i za Crnu Goru diaspora nije novi fenomen, a drugo je pitanje kakav tretman će ona imati u narednom popisu stanovništva. Podaci koji su objavljeni od zadnjeg popisa stanovništva pokazuju da disapora Crne Gore broji 54.816 stanovnika. Iz tog broja ako ga tretiramo po nacionalnoj osnovi najveći broj čine Albanci i Bošnjaci, što dokazuje na transparentan način položaj i status ovih naroda u ovoj državi. Zbog toga je obaveza ove Komisije da pokaže profesionalizom u vezi ovog pitanja, jer i naša diaspora zaslužuje da bude dio popisa stanovništva, i da bude tretirana kao ostali gradjani Crne Gore. Jer ne treba zaboraviti doprinos diaspore u vezi referenduma za nezavisnu državu 21 maja 2006.godine. Diaspora je naša savjest i takva će biti i u buduće, a obaveza je države da im obezbjedi optimalne uslove za investicije u rodnoj zemlji. (Autor je glavni i odgovorni urednik časopisa „Lemba“) 29 Kritičke paralele Forum r e v i j a Ko su i od kada Bošnjaci Crne Gore (III dio) Pravo na ime Već sama činjenica da se u Crnoj Gori muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka i dalje izjašnjavaju na tri različita načina - najveći broj kao Bošnjaci, jedan, istina manji, procenat, kao Muslimani, a jedan kao Crnogorci islamske vjeroispovijesti – nameće i pitanje da li su oni isti narod kao i muslimani južnoslovenskog kulturološkog predznaka iz ostalih republika i pokrajina bivše SFRJ? Konačno ako i jesu - kako im je stvarno ime - Turci, Poturice, Crnogorci islamske vjere, Hrvatsko cvijeće, Srbi islamske vjere, samo Muslimani - kako su od 1971. godine identifikovani u bivšoj SFRJ, ili, pak, Bošnjaci, kako se od posljednje jugoslovenske drame naovamo već identifikuju pripadnici ovog naroda u svim bivšim jugoslovenskim republikama? O tome u feljtonu koji prenosimo iz knjige Pravo na ime, autora Rifata Rastodera, objavljene u izdanju Udruženja“ALMANAH“, 2003. godine U dugom periodu osmanske vladavine, kada i započinje i vrši se oblikovanje muslimana slovenskog jezičko-kulturološkog predznaka u naciju, za muslimane u tzv Bosanskom ejaletu i prostora koji su njemu gravitirali a koji je u različitim vremenima, osim prostora današnje BiH, obuhvatao i znatan dio prostora Srbije, Kosova, Crne Gore, te dijela Boke i današnjeg hrvatskog primorja, dva su karakteristična imena bila u najrasprostranjenijoj upotrebi. Prema Turcima i osmanskim vlastima u Carigradu, muslimani slovenskog jezičko-kulturološkog predznaka, sebe su nazivali Bošnjacima. Tako su ih nazivali i u administrativnim spisima upisivali i Turci, odnosno predstavnici osmanske administracije, i Dubrovčani, i Albanci, i Mađari, ali i gotovo svi učeni Srbi i Crnogorci. U ovim spisima bošnjačko ime se susrijeće kao: Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavamitd (sve u značenju Bošnjaci, bošnjački ili bosanski narod). Nazivi: “Bosna” i “Bošnjak”, potiču, inače, od ilirske riječi: “Bos = so”, odnosno “Bosnia = zemlja soli”. U svakodnevnom, pa i pisanom ovdašnjem govoru za južnoslovenske muslimane se, nerijetko, koristio i termin”Turčin”. Ovaj naziv, najčešće je upotrebljavan sa uvredljivim konotacijama. Iz arhivskih spisa i radova ondašnjih javnih - političkih, naučnih i kulturnih stvaralaca, posebno Jovana Cvijića, Ilije Garašanina, Vuka Karadžića, kao i vladara i duhovnika poput Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša i drugih, vidi se da je i u Crnoj Gori kao i Srbiji, sve do kraja XIX vijeka za južnoslovenske muslimane dominantno nacionalno ime Bošnjak. Naziv “Bošnjaci”, sreta se i u prepisci Husein-kapetana Gradaščevića sa austrijskim vlastima i knezom Milošem Obrenovićem. Srbijanski teoretičar i političar Ilija Garašanin, u poznatoj studiji “Načertaniju” (1844) izmedju ostalog ističe: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srbalja...” 30 Januar, 2011. Forum r e v i j a Vuk Stefanović Karadžić u knjizi “Srpske narodne pjesme” donosi pjesmu pod nazivom: “Bošnjaci na Moskou“ u kojoj se govori i o pogibiji mnogih Bošnjaka tokom rata Austrougarske i Rusije protiv Osmanskog carstva i XVIII vijeku, izmedju ostalih: ...” Od Nikšića dva Paripovića, od bijela Kolašina grada, od njeg, kado, dva Mekića mlada, od onoga Polja Bijeloga, od njeg, kado, do dva Kućevića, od Pljevalja dva Drndića mlada,...” Ko još zna za “Crnogorsku istoriju“ koju je napisao Sv. Petar Cetinjski, ondašnji mitropolit Petar I Petrović Njegoš. Na strani 47, izmedju ostalog stoji :“Žitelji, Crnogorci su Slaveno - srpskog koljena, kao i Hercegovci i Bošnjaci...” Vasilije Petrović, Istorija u Crnoj Gori, 1754, Petrovići – Pisci, Duhovnici, Vladari, Tom I, DOB, Podgorica 1997, 256: ... 1732. godine, Topal Osman-paša koga je sultan mahomet (Mehmed) Peti postavio za beglerbega činit-devera, to jest za generalnog inspektora Makedonije, Albanije i Bosne, po dolasku u Albaniju pokuša da oproba sreću protiv naroda crnogorskih i posla priličan broj Makedonjaca (Makedonaca), Albaneza (Albanaca) i Bošnjaka na Pipersku provinciju, gdje ih Piperi uz pomoć Kuča sve pobiše. Petar II Petrović Njegoš, Svobodijada, Pjesma treća, stihovi 280-290 ...Obije se hrabre vojske Na megdanu izmješale: Tri sahata megdan bojni Na mačeve i na sablje s krvlju teškom dijeliše, dok najposle vješto bojna hitrost mišce crnogorske pogna s polja bitke strašne Hercegovce vitezove i Bošnjake nepreklone. Njegoš - Osman paši Skopljaku, 5. oktobar 1847, Cjelokupna djela, knj. 6, Beograd 1967, str. 153: ... Kada sa mnom govoriš kao moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo. Stojan Novaković, Srbi muhamedovci i turska pismenost, Prilozi istoriji srpske književnosti, Glasnik srpskog učenog društva, knj. XI, sveska XXVI, 1869, str. 220: ... drugo, na pošljedice koje vidimo u poturčenjaku Bošnjaku iz saveza starog aristokratskog karaktera i nove vjere;... Jovan Erdeljanović, Postanak plemena Pipera, Etnološka rasprava, Srpski etnografski zbornik, knj. XII, Beograd, 1911 (istraživanja vršio 1906. godine); Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići, Piperi, Podgorica 1997. (reprint izdanje), str. 523: ... Pod Lukovim Ždrijelom na ji. su “zgrade” (baštine) Brajkovine, a niže njih do međe prema predelu Stijeni Bošnjanin-brijeg Januar, 2011. Kritičke paralele sa seocem istog imena. Bošnjanjin - brijeg je nazvat po tome, što je na njemu poginuo jedan Bošnjak, turski barjaktar, kad su Turci udarili na Stijenu... Andrija Jovićević, Plavsko-gusinjska oblast (Polimlje, Velika i Šekular), Beograd, 1921 (Edicija: Naselja srpskih zemalja, Knj. X, urednik Jovan Cvijić) str. 512: ... Ovdje svoj jezik nazivaju “bošnjačkim”. Taj naziv ne potiče otuda, što su svoj govor primili od Bosanaca, jer su ovdje istim jezikom govorili i prije svog puta u Bosnu; Nije to ime ni otuda, što je između njih i Bosanaca bilo kakva zajednica, koja ih je tijesno vezala. Taj naziv potiče iz sasvim drugih razloga. Ova oblast je do Albanije, gdje se drukčije govori; nigdje u blizini nije bilo jednovjerne velike pokrajine sa istim jezikom, po kojoj bi svoj jezik nazvali. Ime Srbljak u limskoj dolini nije pohvalno, pa i ako su ovdje shvaćali, u što sumnjam, svoj jezik kao srpski, ipak ga ne bi srpskijem nazvali, iz bojazni, da ne budu ubrojani u Srbljake, misleći da je to jezik Srbljaka, Crna Gora je bila odijeljena planinama; njeni su žitelji bili druge vjere, a u starije doba Crna Gora nije mogla uticati na ovaj kraj, da opredijeli ime svom jeziku; i sami Crnogorci su svoj jezik nazivali “naškijem”, a i danas ga tako mnogi zovu. Svuda naokolo bile su manje jedinice, koje nijesu mogle da im nametnu ime svog jezika. I dodir sa Bosnom kao da ih je uvjerio, a su u Bosni našli braću po krvi, vjeri i u jeziku; i htjevli su naročito, da s Bosancima budu braća i svemu, radi čega su svoj jezik nazvali “bošnjačkim”... str. 513. ...Prema tome, što svoj jezik nazivaju “bošnjačkim”, oni su sebe smatrali kao dio bosanskog naroda. Na to ih je najprije mogao povući ponos, jer im je na čast moglo služiti, da budu dio jedne velike narodne cjeline, kao što su Bosanci. No na ovo ih je mogao navući i interes, jer su svake godine redovno slazili u Bosnu. Kako je u ono doba nacionalni osjećaj bio potčinjen vjerskom, pretpostavlja se, da se muslimansko plavsko-gusinjsko stanovništvo naročito nazivalo imenom jedne velike narodne cjeline, vezane međusobno jezikom i vjerom. Po pojmu ovog stanovništva, granica se Bosne širila do ovih krajeva; naročito su to mogli misliti, kad su ova mjesta bila pod vlašću Bosne... Andrija Jovićević, Malesija (reprint), CID, Podgorica, 1997, (Edicija: Naselja srpskih zemalja, Knj. 15, urednik Jovan Cvijić, Beograd, 1923) str. 73 , Veze Malisora sa Srbima: - Po predanju Malisora preci svih malisorskih plemena, izuzev jednog dijela Gruda, doseljeni su iz crnogorskih brda, Bosne i Hercegovine. Ne može se dokazati, da su preci malisorskih plemena međusobno srodni. Hoti se dovode u krvnu vezu sa Piperima i Vasojevićima, Kastrati sa Kučima, Klemente sa Piperima i Kučima i Škrelje sa Bošnjacima; po tome je najverovatnije da su se njihovi preci doselili iz srpskih hrajeva... Anton Šmaus, Kosovo u narodnoj pesmi muslimana, Prilozi proučavanju narodne poezije, mart 1938, sv. 1, Beograd, str. 103: ... Reč “bošnjački” označava i danas kod muslimana u Sandžaku jednu sasvim određenu kulturnu orijentaciju. Najvećim delom pri tome Bosna je bila onaj dio koji je davao; muslimani u Sandžaku su duhovno gravitirali prema Bosni želeći da makar 31 Kritičke paralele indirektno imaju udela u njenom nekadašnjem političkom i kulturnom prestižu ... Alija Nametak, Neki narodni običaji i lokalne tradicije muslimana u Podgorici (Titogradu), Glasnik Etnografskog muzeja Cetinje, Knj. II, Cetinje 1962, str. 190: ... Podgorica (današnji Titograd u Crnoj Gori tokom istorije pod Turcima, spadala je uglavnom u Skadarski vilajet, a jedno vrijeme oko polovine XVIII vijeka bila je u teritorijalnom sklopu Bosne i Hercegovine. Muslimansko stanovništvo, koje je za vrijeme Turaka u ovom mjestu bilo ogromnoj većini, slovenskog je porijekla, govore srpskohrvatskim jezikom, koji stariji zovu “bosanskim” ikavskim govorom (refleks b daje u i u drugim slogovima je u...) “Mi smo Hercegovci a jezik nam je bosanski”, govorio je Ahmet-aga Pokrklić koji je imao 84 godine kada sam se s njim upoznao... Lutovac M, 1960: Rožaje i Štavica. Naučno djelo, Beograd, na strani 355 ističe da susjedni Arbanasi stanovnike Rožaja i Štavice (Tutina) smatraju za Bošnjake, “a oni (stanovnici ovih krajeva) svoj jezik nazivaju bošnjačkim (“Govorim bošnjački ili naški”). Makenzi G. M. I Ibri A. 1868; Putovanje po slovenskim zemljama Turske (preveo Č. Mijatović), Državna štamparija, Beograd; Mis Irbijeva i Mekenzijeva; Od Tutina do Rožaja -–putopis na engleskom (1868) prevod; Tutinski Zbornik 1, 2000 Citirano; Mis Irbi i Mis Mekenzi, Od Tutina do Rožaja, Mostovi, br. 2, maj 1969.: str. 52 ... Ovaj nam se odgovor vrlo čudan učini, jer osim što se zna da Bošnjaci ne vole uopšte da ih čovek podseća na centralnu vlast, u kojoj bi drugoj zemlji sopstvenik nekoga dobra rekao da mu ono stoji pod upravljanjem najbliže varoši;... str. 54 ... Celo stanovništvo Rožaja iziđe da nas vidi, pa zaista izgledaše živopisno, mnogi nosiše turbane a svi belo i crveno ruho što vrlo dobro dolikovaše njihovome visokom stasu....Tada otpoče da govori srpski, pozva sebi savetnike – ne gazdu kuće, jednog dostojanstvenog Bošnjaka, već hrišćanskog kodžabašu i popa, pa i jednog i drugog nam predstavi na savršeno pristojan način... U narodnoj pjesmi “Smrt Malić–bega Redžepagića, izmedju ostalog stoji: “To je paši neko dokazao, Da se silan Bošnjak podnjivio, Od bošnjačke porodice slavne, A u Plavu gradu krvavome, Porodice od Redžepagića, Bošnjačkoga krvava koljena, A unuka Gazi Ali - paše, Pobjednika sa Novšića ravna,...” I muslimani drugih crnogorskih gradova kao što su: Podgorica, Nikšić, Kolašin, Spuž, itd osjećali su se dijelom bošnjačkog naroda. Tako, tik pred Drugi svjetski rat, Ahmet aga Pokrlić iz Podgorice, izjaviće Aliji Nametku:” Mi smo Hercegovci, a jezik nam je bošnjački,...” 32 Forum r e v i j a Autor Mevluda (spjeva u čast Muhamedova rodjenja), Hafiz Salih Gašević (1855-), rodom iz Nikšića, govoreći o tome šta ga je inspirisalo da napiše svoj spjev, između ostalog ističe: “Moliše me kolašinski prviši Mevlud nam daj bosanski napiši, ...” Šta tek reći o Avdu Međedoviću (1875 - 1953) iz Bijelog Polja, autoru spjeva “Ženidba Smailagić Meha“, koji se može porediti jedino sa Homerovim spjevom “Ilijada i Odiseja“, a u kojem niko nemože naći da ovaj narod drugačije sebe imenuje osim imenom Bošnjak. Sam Avdo, 1935. godine, u odgovoru na pitanje Nikoli Vujanoviću, prevodiocu i pratiocu američkog istraživača Vilijama Perija, odgovara: ¨Iz Sjenice smo otišli i iz Bijelog Polja, četiri stotine momaka, svi Bošnjaci se vičemo. Bošnjaci u jedan tabor . Tamo su bili i Arnauti i Turkeše.¨ Ko hoće razjašnjenje naći će ga i u Đilasovim kazivanjima 26 gdje on, između ostalog ističe: “Meni je pošto ste sad pomenuli naziv Bošnjaci, blizak taj naziv, jer znam da je tradicionalno već od srednjeg veka. Muslimani koje sam ja poznavao u Bijelom Polju i družio se sa njima, uvek su su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen - ja sam ga naučio pismenosti,... On prost da ne može biti prostiji, uvek je govorio da je Bošnjak.“ Svojevrsni udes imena Bošnjak započinje sa urušavanjem Osmanlijskog carstva, jačanjem austrougarskog uticaja u BiH i jačanjem pojedinih nacionalnih i državno-pravnih pokreta, u prvom redu - crnogorskog i srbijanskog. Prvi su, moguće i po inerciji, odnosno analogiji sa hrišćanstvom po Hristu, Austrougari umjesto imenom Bošnjaci, južnoslovenske muslimane počeli oslovljavati kao muhamedance. Kako je i po tome što su, prema K¨uranu, kod muslimana svi, pa i Muhamed kao božji poslanik, jednaki u svemu, oslovljavanje sa ¨muhamedanci¨doživljavano je kao uvreda, pa je, zbog toga, u prvom redu intelektualni krug iz Sarajeva, okupljen oko časopisa ¨Sarajevski cvjetnik¨ pokrenuo kampanju sa osnovnim motom da ¨Mi nijesmo muhamedanci, već muslimani¨. Iako se kampanja odnosila na vjerske odrednice, naziv musliman dobio je i na široj afirmaciji. Izvjesno izbjegavanje, najvjerovatnije sa političkim konotacijama, nacionalnog imena južnoslovenskih muslimana – Bošnjak, primjetno je i u Crnoj Gori i Srbiji, počev od njihovog međunarodnog priznanja, 1878. godine, da bi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, formiranoj poslije Drugog svjetskog rata a u kojoj su samim nazivom kao posebne i državotvorne nacije priznati isključivo: Srbi, Hrvati i Slovenci, nacionalno ime južnoslovenskih muslimana, kao i nacionalno ime – Crnogorac, jednostavno bila i administrativno ¨zaboravljena¨, što se vidi iz izjave ondašnjeg direktora Zavoda za statistiku u Kraljevini SHS, L. Kostića, koji, između ostalog, ističe kako je lično zaslužan što je ¨ova nacionalna klasifikacija(klasifikacija iz osnovnog naziva države-p.a.) doslovno upotrijebljena u statistici izbora narodnih poslanika 1923 i 1935.godine.¨ Poslije Drugog svjetskog rata (1941-1945) Crnogorcima je vraćeno njihovo tradicionalno ime, dok je pitanje vraćanja nacionalnog imena južnoslovenskih muslimana aktuelizovano tek krajem šezdesetih godina u novoj – SFRJ. Zbog i tada sukobljenih političkih interesa prvenstveno drugih-brojnijih nacija morali su presuditi Centralni komitet Saveza komunista BiH, odnosno CK SKJ, na taj način što je dato isto ime kao što je i vjerska odrednica samo sa velikim početnim slovom “ M”. Januar, 2011. Forum r e v i j a Kritičke paralele Rezime Iz navedenih i drugih poznatih činjenica, nesumnjivo je da muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka sa cjelokupnog prostora bivše SFRJ jesu ovdašnji-evropski i to jedinstven narod i da su se, kroz vjekove u drugačijim političkim i državno-pravnim uslovima i okvirima, oformili u posebnu naciju. Duhovno, kulturološko i nacionalno oblikavanje ovih muslimana u savremenu naciju započinje u XIV vijeku, širenjem ondašnje Otomanske imperije, odnosno islamskog duhovnog, kulturološkog i civilizacijskog kruga i na balkanske prostore, gdje se među prvim poklonicima islama javljaju upravo članovi ili potomci najuglednijih ovdašnjih porodica – Crnojevića, Hercega, Vraneša i drugih. Muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka sa prostora bivše SFRJ (BiH, Slovenija, Hrvatska, Srbija, Kosovo, Crna Gora i Makedonija) su, kako ističe i prof. dr Mustafa Imamović, “narod pretežnog južnoslovenskog etničkog porijekla i jezika, koji se od ostalih južnih Slovena istog jezika (Srba, Hrvata i Crnogoraca) razlikuje po vjerskom i kulturno-političkom iskustvu. Samo plemensko ili regionalno porijeklo pojedinih grupacija južnoslovenskih muslimana ima tek toliko značaja koliko su po tom osnovu, kao i kod svih drugih naroda, primjetne lokalne razlike”. U, inače, burnoj istoriji ovih prostora, često su mijenjane i državne i međudržavne granice, ali je nesporno da je državno-pravni ili administrativni okvir sa bosanskim prefiksom, u najdužem periodu - od uspostavljanja do povlačenja osmanske vlasti sa Balkana (XX vijek) – obuhvatao i gotovo sve teritorije na kojima i danas u iole značajnijim procentom žive južnoslovenski muslimani, uključujući, naravno, i Crnu Goru. Iz izloženih i drugih činjenica, takođe se jasno da zaključiti da je ime Bošnjak i tradicionalno i istorijski najutemeljenije nacionalno ime muslimana slovenskog jezičko-kulturološkog predznaka sa prostora bivše SFRJ, odnosno prostora koji su pripadali ili administrativno, jezički i uopšte – kulturološki gravitirali Bosanskom ejaletu ( kasnije Bosanski pašaluk, Bosanski sandžak, Hercegovački sandžak, Novopazarski, Skadarski itd). Upravo zbog toga što nije riječ samo o žiteljima nekadašnjeg Bosanskog pašaluka, ili sandžaka , nego i drugih prostora koji su administrativno povremeno pripadali ovim entitetima ili njima duhovno, jezički i kulturološki gravitirali, analogno slučaju Srba i Srbijanaca, i za južnoslovenske muslimane, kao nacionalno, utemeljeno je ime Bošnjaci a ne Bosanci. Naziv Bošnjak, kao i naziv Bosna, potiče od ilirske riječi “bos = so”, odnosno “Bosnia = zemlja soli”. Insistiranje, pak, na opstanku nacionalnog imena “Musliman”, čak i nehoteći, na fonu je kontinuiranih pokušaja da se južnoslovenski muslimani denacionalizuju i izjednače sa vjerskom zajednicom, što je gotovo isto kao kada bi vam neko zabranio lično ime i jednostavno tražio od vas ili vam propisao da se imenujete samo opštom odrednicom “čovjek”. Ovovremene konfuzije kako oko imena, tako i samog postojanja Bošnjaka kao osobenog naroda, započinju sa jačanjem austrougarskog uticaja u BiH(1848) i međunarodnim priznanjem Crne Gore i Srbije (1878). Poslije ovih događaja, umjesto imena Bošnjak, muslimanima se, s početka čak i administrativno, pokušalo nametnuti ime “Muhamedanci”. Javnom kampanjom, prvenstveno u sarajevskim časopisima: “Bošnjak” i “Behar”, bošnjački intelektualci se protive nametanju imena “Muhamedanci” dodatno afirmišući upotrebu vjerskog imena i u širem kontekstu. Konačno,u prvoj zajedničkoj državi Južnih Slovena - Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1918), samim nazivom države za posebne Januar, 2011. i državotvorne nacije određeni su samo: Srbi, Hrvati i Slovenci, dok je nacionalno ime Bošnjak, isto kao i nacionalno ime Crnogorac, jednostavno ¨zaboravljeno¨. Laza Kostić, direktor Statistike u Kraljevini SHS(prvoj Jugoslaviji) nije skrivao da je on, kao direktor, autor iste nacionalne klasifikacije kao u nazivu. Kostić, pored ostalog, ističe da je “tu klasifikaciju doslovno upotrebio u Statistici izbora narodnih poslanika 1923, 1935, itd Tek aktima Narodnooslobodilačkog pokreta (1941 – 1945), posebno odlukama AVNOJ-a, te zemaljskih antifašističkih vijeća BiH, Sandžaka, Crne Gore i Boke Kotorske, kao i Velike antifašističke skupštine Srbije, reafirmisana je nacionalna osobenost južnoslovenskih muslimana, ali i dalje pod vjerskim imenom – muslimani. Odmah iza rata, sve ove odluke o uvažavanju ovih muslimana kao posebnog i ravnopravnog naroda, ponovo su “zaboravljene” i svim muslimanima južnoslovenskog jezičko - kulturološkog predznaka, ostavljeno je bilo da se nacionalno opredijele za pripadnost nekom od hrišćanskih naroda (nacija) – Hrvati, Srbi, Crnogorci ili Makedonci? Zašto je ime Bošnjak danas gotovo već zaboravljeno i doživljava se kao svojevrsna jeres, čak i od strane jednog dijela samog ovog naroda, možda opet najuvjerljivije svjedoče Đilasove riječi u, već pomenutoj, knjizi ¨Bošnjak¨, kada on objašnjava - zašto ni komunisti poslije Drugog svjetskog rata, u SFRJ, sve do 1971. godine nijesu priznali južnoslovenske muslimane kao narod ni pod jednim imenom: “Računali smo da će se muslimani raslojiti na Srbe i Hrvate“, kaže Đilas. Nakon puno lutanja i polemika, uglavnom zatvorenog tipa, službeno je krajem šezdesetih godina, južnoslovenskim muslimanima ponovo i formalno priznat posebni nacionalni identitet i tom prilikom kao nacionalno,određeno vjersko ime muslimani, samo sa velikim početnim slovom “M”. Na popisima iz 1971., 1981. i 1991. godine, ovo ime je, uprkos prepoznatljivoj konotaciji same odluke, ipak opšteprihvaćeno, čime su južnoslovenski muslimani umjesto pretpostavljenog nestanka, sebe nanovo potvrdili. Činjenica je, međutim, da niko i nigdje u svijetu, pod imenom “Muslimani” ne prepoznaje ni jedan narod posebno. Riječ musliman je, inače, izvedena od riječi islam i particip je aktiva eslame.”An” je persijski nastavak, kojim se označava pripadnost nečemu, u ovom slučaju Islamu, nezavisno od toga kojoj neko naciji pripada - Turčin, Arapin, Malezijac, Pakistanac itd, itd. U suštinskom smislu, riječ musliman, ima značenje i bogopokoran. Stoga, kao dio istog nacionalnog stabla, tim prije što su se sunarodnici iz ostalih država - bivših republika SFRJ, izuzev Crne Gore, već opredijelili za vraćanje tradicionalnog imena Bošnjak, muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka iz Crne Gore, kao kolektivitet i nemaju drugog izbora nego da prihvate ovo - i većinsko opredjeljenje, i istorijski, i tradicionalno najutemeljenije ime. Nadati se da Crna Gora ima dovoljno demokratskog kapaciteta da razumije i uvaži ovakvo opredjeljenje, što bi, svakako, podrazumijevalo i obavezu stvaranja odgovarajućih formalno-pravnih uslova i za adekvatan tretman imena Bošnjak, već u predstojećem popisu stanovništva. Nema utemeljenih razloga da reafirmaciju imena Bošnjak, bez ikakvih predrasuda, ne prihvatiti i politička, kulturna, kao i naučna javnost u Crnoj Gori, tim prije što reafirmacija tradicionalnog imena ni u kom slučaju neće i ne može dovesti u pitanje već, nebrojano puta, potvrđenu privrženost i opredijeljenost Bošnjaka da, zajedno sa svima sa kojima žive, doprinose samo dobru i prosperitetu Crne Gore. No, bilo kao bilo, drugog izbora i nema, ukoliko se ne želi prihvatiti sopstveni nestanak, kao naroda. 33 Forum r e v i j a Kritičke paralele Proglas Bošnjačkog nacionalnog vijeća Zašto smo Bošnjaci? Dragi sunarodnici, Na popisu 2003. godine dvije trećine našeg naroda u Crnoj Gori, kao svoje nacionalno ime upisalo je BOŠNJAK. Ovim činom naš narod je pokazao da posjeduje nacionalnu svijest i želju da bude dio savremenih civilizovanih naroda. Time smo, i kao narod i kao pojedinci, konačno pokazali da smo odgovorni prema sebi, dostojanstveni, svjesni i spremni da svoj identitet zaokružimo i otrgnemo ga od opasnosti stalnih potiranja, asimiliacije i negiranja. Opredjeljujući se za historijsko i tradicionalno nacionalno ime BOŠNJAK , naš narod je, između ostalog, imao na umu i sljedeće: 1. Bošnjaci smo, jer smo to narodno ime u davni vakat sami sebi dali. Ostala imena davali su nam drugi, po svojoj mjeri i zbog svojih interesa. 2. Bošnjaci smo, jer su, pod tim imenom, naši preci stvorili veličanstvenu kulturnu i duhovnu baštinu, koju imamo obavezu da predamo u nasljedstvo potomcima. 3. Bošnjaci smo, jer su naši sunarodnici u svim državama bivše Jugoslavije vratili u upotrebu to tradicionalno narodno ime. Nećemo da se imenom odvajamo od većine svog naroda. 4. Bošnjaci smo, jer svi muslimani i hrišćani u Evropi i svijetu, osim vjerskog, imaju i vlastito nacionalno ime. Imamo svoje ime i svoj jezik koji je zvanično i naučno priznat pod nazivom bosanski. 5. Bošnjaci smo, jer znamo da su nas tako uvijek nazivali narodi koji su po vjeri- muslimani kao i mi. (Albanci, Turci). Od oko 1,57 milijarde muslimana u svijetu ili 23% svjetske populacije samo manja grupa u Crnoj Gori misli da je musliman nacionalno, a ne vjersko ime. 34 6. Bošnjaci smo, jer različito imenovanje našeg naroda na popisu omogućava manipulaciju da se od jednog naroda u Crnoj Gori naprave dva. (Bošnjaci i Muslimani). Želimo da smo jedan narod i da imamo jedno nacionalno ime. 7. Bošnaci smo, jer smo na referendumu glasali za Crnu Goru kao svoju domovinu , spremni da je gradimo zajedno sa drugim narodima i živimo u njoj kao ravnopravan, uvažavan i autohton narod sa svojim jasno iskazanim imenom. 8. Bošnjaci smo, jer ne pristajemo da budemo bezimen narod. Narodi bez imena nestaju iz historije. Bošnjaci imaju svoju bogatu historiju, čine današnju društvenu realnost i grade svoju budućnost u Crnoj Gori. 9. Bošnjak/inja sam i zato što nijesam spreman/na da zaboravim tragedije i stradanja našeg naroda, ali sam spreman da opraštam, jer je to ljudska obaveza kojoj me uči i moja vjera islam. 10. Bošnjaci smo jer će nas pod jednim imenom više uvažavati i poštovati. Januar, 2011. Forum r e v i j a Društvo Tragom naših inicijativa Kasne oni koji bi trebalo da predvode Piše: Omer Mehmedović Spomen-obilježje civilni žrtvama ratova od 1991-2001.godine. Inicijativa Foruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore, za ustanovljavanje spomen obilježja žrtvama iz perioda posljednje ratne drame (1991-2001), ima jednu specifičnu priču. Naime, Forum je u februaru 2009.godine podnio inicijativu Vladi Crne Gore i Glavnom gradu Podgorici. Shodno istoj Skupština Glavnog grada je 03.06.2009. godine, donijala Program podizanja spomen - obilježja. Na osnovu pomenutog Programa i uz saglasnost Ministarstva kulture, sporta i medija, Skupština Glavnog grada je, na sjednici održanoj dana 16, 19 i 20.04. 2010. godine, donijela Odluku o davanju naziva i postavljanju spomen-ploče u parku „Pobrežje“ („Sl.list Crne Gore-opštinski propisi“, br. 16/10 od 27.04.2010). Odlukom je propisano, da se parku na Porežju u Podgorici utvrđuje naziv; „Spomen-park civilnim žrtvama ratova 1991 - 2001. godine“ (član 1 stav 1 Odluke). Propisane su i dimenzije, kao i mjesto postavljenja spomen-ploče (u središnjem prostoru parka, pored centralne fontane), na kojoj će biti ispisan sljedeći tekst: „Civilnim žrtvama ratova vođenih na prostorima bivše Jugoslavije u periodu od 1991 - 2001. godine - da se više ne dogodi“ (član 2). U članu 3 Odluke je određeno i da se spomen-obilježje podiže sredstvima koja obezbjeđuje Ministarstvo za zaštitu ljudskih i manjinskih prava. Rok za postavljenje spomen-ploče, određen je jul 2010. godine. I dok su svi ostali nadležni činioci u ovom civilizacijskom činu odgovorno obavili svoj dio posla, Ministarstvo za zaštitu ljudskih i manjinskih prava nikako da završi svoj, inače najlakši dio obaveza. Već su prekoračili pretpostavlčjeni rok za više od pola godine. U kontaktu sa predstavnikom Ministarstva, saopšteno nam je, da je u Januar, 2011. toku priprema konkursa za izradu inače već definisane spomenploče. Odlukom Skupštine Glavnog Grada su već definisane dimenzije (100x90 centimetara), kao i sadržaj napisa na spomen-ploči. Ostalo je još da se konkursom odredi materijal od kojeg će se izraditi i eventualno boja ploče. I za tako „složen“ posao, našem Ministarstvu je potrebno više od pola godine. Šta bi tek bilo sa ljudskim pravima kada bi njihova zaštita zaista i zavisila od Ministarstva. No, pomoćnik Ministra, Sabahudin Delić je za Reviju izjavio da će Ministarstvo raspisati konkurs do kraja januara, ite da „se nada“ da će spomen-ploča zasjati na mjestu koje joj je određeno do jula tekuće godine, tj. sa godinom zakašnjenja. Nema drugog izlaza osim da se i mi nadamo da će oni koji bi trebalo da predvode u sličnim aktivnostima, konačno završiti ono što im je obaveza. Inicijativa Foruma za ulicu Srđanu Aleksiću Forum Bošnjaka/Muslimana Crne Gore podnio je, prije više od godinu dana, Savjetu Glavnog grada Podgorica za imenovanje naselja, trgova i ulica, Predlog da jedna od podgoričkih ulica dobije ime po Srđanu Aleksiću. U kontaktu sa nekim članovima Savjeta, saznali smo da je naš Predlog jednoglasno prihvaćen od članova ovog tijela. Međutim, od 2008.godine, na snazi je novi Zakon o spomen-obiljžjima koji u svom članu 9 stav 2 propisuje da -Spomen-obilježje (pod kojim se smatra, između ostalog, i ulica, član 2 stav 2 istog zakona) istaknutoj ličnosti ne može se podići prije isteka roka od 20 godina od dana kada je lice umrlo. U istom članu 9 stav 3, međutim, propisano je da - Izuzetno, uz predhodnu saglasnost Vlade Crne Gore, spomen-obilježje za značajni događaj ili istaknutoj ličnosti može se podići prije isteka roka iz st. 1 i 2 ovog člana. U zakonu nije jasno određeno ko se Vladi Crne Gore obraća za saglasnost, ali se može zaključiti da je to nadležni opštinski organ (u ovom slučaju Savjet kojem smo podnijeli predlog). Savjet zasada oklijeva da se obrati Vladi Crne Gore za saglasnost, jer kako ističe jedan od članova ovog tijela, strahuju da bi to moglo podstaći druge slične predloge, koji bi, takođe, morali čekati rok od 20 godina. Smatramo, međutim, da strah članova Komisije nije osnovan, jer zasigurno nema ravnih primjera onom koji je učinio Srđan, žrtvujući sopstveni život zarad odbrane komšije druge nacionaslnosti i vjere od od zaumnika iz reda sopstvenog naroda. No, ono što je izvjesno - u januaru 2013.godine shodno već donesenoj odluci, jedna ulica u Podgorici će dobiti ime Srđana Aleksića. 35 Forum r e v i j a Društvo Foto zapis sa tradicionalnih bajramskih susreta u Podgorici Raskošni užitak Ambasadorka Turske E. B. Kesoglu (u sredini) i Husein Ceno Tuzović (lijevo) sa gostima iz Izmira Piše: Emir Pašić Povodom velikog islamskog praznika – Kurban bajrama, Forum Bošnjaka / Muslimana Crne Gore je ove hidžretske godine organizovao već tradicionalni bajramski i koncert sevdaha u kojem su učestvovali umjetnici iz Bara, Podgorice, Mostara i Bijelog Polja. Ovaj bajramski užitak upriličen je u podgoričkom Kulturno informativnom centru „Budo Tomović“. Čelnici i aktivisti Foruma, sa puno džumretanske radosti, dočekali su uvažene zvanice kao što su:predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapic, potpredsjednik Rifat Rastoder, ambasadorka Turske, Emine Brigen Kesoglu, ambasador EU u Crnoj Gori, Klajv Rambold, te ambasadori: Hrvatske- Petar Turčinović, Srbije - Zoran Lutovac, BH - Branimir Jukic, predsjednica Vrhovnog suda Crne Šukrija Žuti Serhatlić i Asim Brkan: Detalj sa koncerta Gore - Vesna Medenica, Ministar Andrija Lompar, pomoćnik ministra odbrane Rifet Kosovac sa visokim oficirima, brojni poslanici druge istaknute ličnosti. Ukupno je prisustvovalo preko 500 zvanica, među kojima i oko šezdeset predstavnika bošnjačkih udruženja iz Turske koje je predvodio počasni konzul BiH Kemal Baysak. Gosti Foruma i Društva Crnogorsko-Turskog prijateljstva, tokom četvorodnevnog boravka, posjetili su Podgoricu,Bijelo Polje, Rozaje, Pljevla, Kolašin, Bar i Ulcinj gdje su izmdju ostalog upoznali rodbinu predaka koji su davno otišli iz Crne Gore u Tursku. Imali su i zanimljive susrete sa privrednicima i poslovnim ljudima pa se može očekivati obostrano korisna saradnja. Nakon prigodnog i ugodnog koktela, po scenariju Mirsada Rastodera, izveden je koncert sevdaha u kome su Zoranov bajramski poklon Da Bošnjaci imaju prijatelje svih vjera i nacija potvrdjuje i činjenica da je bogatu ponudu tradicionalnih kolača iz orijentalne kuhinje, za koktel pripramila ugledna slastičara u vlasništvu Zorana Pecovića koji je, kako reče time želio da učestvuje u blagdanskoj radosti svojih komšija i sugradjana, kao i neposredna pomoć operativne ekipe KIC-a „Budo Tomović“ pod rukovodstvom Zorana Krivokapića, Gvozdenije Šaćiri, Maje Popović i Žane Filipović. Lijep gest za dane kada treba dodatno da se zapitamo kako da obradujemo ljude oko sebe, komšije, prijatelje,rodbinu i osjetimo da li imaju neku životnu potrebu u kojoj im možemo pomoći. Da im uljepšamo dan. 36 učestvovali umjetnici iz Bara, Podgorice, Mostara i Bijelog Polja. Sa velike scene KICa, ukrašene rijetkim eksponatima iz kolekcije Vahida i Nevine Turusković, potekla je raskošna pjesma sa svim biljezima zemana, osjećanja i dogadjaja. Šta je sevdah? Zna se da je sevdah ljubav. Ali kakva ljubav!? Na to pitanje teško je precizno odgovoriti bez pjesme koja pamti, pripovijeda, nadahnjuje i razgali dušu i srce.Bez sevdalinke, uzvišene pjesme sa svim treptajima najdubljih osjećana što su utkana u bogato muziško nasljedje Bošnjaka. Davno je rečeno: Sevdalinke pjesme najmilije. I najljepše. Iz njih sija mjesečina baš kao da je dan, snijeg pada na behar na voće, knjigu pišu gusinjske djevojke, vezak veze mlada Umihana, po Taslidži pada magla, u Akovu moje zlato, u Podgorici majka budi Sejdefu, čuju se sedefi tambure, u Rožajama kolo igra, u Plavu pjevaju bećari i djevojke beru šeftelije... Sevdah je harmonija tuge i radosti, krhktosti i ponosa,merhametluka i gaziluka, znak prepoznatljivosti naroda koji zna da, - što više daje više i ima. Januar, 2011. Forum r e v i j a Po uzoru na velikana bošnjačke pjesme Himza Polovinu,svojim suptilnim nijansama u glasu, Asim Brkan je oduševio brojnu publiku koja je horski pratila svaku pjesamu od - Emine, savjeta majke,... do mirisa u avlijama... Sevdalinka se u davna vremena pjevala uz žičani instrument, najčešće saz, a u moderna uz harmoniku, tako da istorija sevdalinke Sevdah bošnjački bluz Sevdah vuče porijeklo od arapske riječi sawda, što označava crnu žuč, jedan od četiri elementa koji, po vjerovanju arapskih a zatim i grčkih lijekara, sačinjavaju ljudski organizam. Budući da je ljubav od vajkada čest uzročnik melankoličnih raspoloženja, dovedena je u vezu sa crnom žuči, koja također uzrokuje melanholiju. Tako je sawda u turskome postala sevda, riječ za ljubav, a Bošnjaci su joj, u svome Rječniku turcizama, dodali glas „h“, i tako je nastao sevdah. Ali i od sevdaha ima dalje, tužnije i ljubavnije, pa su izmislili i karasevdah, što je valjda, krajnji stadij ljubavnoga zanosa i pripadajuće mu tuge i žalosti do kojega jezik uspijeva doprijeti. Sevdah je stil života koji karakteriše mnoge gradove i jedan naroda u Crnoj Gori koji zna da je u nasljedju izvor savremene prepoznatljivosti za kulturološku interaktivnu komunikaciju sa drugim narodima. Januar, 2011. Društvo pamti više slavnih harmonikaša nego sazlija.Medju takvima su sigurno Omer Djurdjević,Šukrija Serthatlić i Omer Hodžić koji je sa svojim orkestrom na visokum umjetničkom nivou dočarao, “jecaj” harmonike i ukupnu harmoniju primjerenu pjevanju Brkana,i drugih učesnika. Prolazeći ašik mahalom Žuti Serhatlić je donio merak akšamluka ispod starovaroških pendžera, a Anida Idrizovic nam-ponos dama za kojima se uzdisalo.O tome su pjevali mnogi i sačuvali dragocjenu muzišku baštinu pa ne smijemo zaboraviti Hamdiju Šahinpašića Izeta Gerinu, Kseniju Cicvari ,Jusufa Jakupović i druge ali i sve današnje koji od srca pjevaju sevdah-sevdalinku. Ona se ne može pjevati bez posvećenosti kakvu godinama gaji Dragan Račić a te večeri je posebno bio nadahnut u selamu za staru Hanku. Selami je jer znaj da je bila vila… Osobenim stilom svoj doprinos koncertu dali su i Rizo Kolenovic i djevojcica Hana koja najavljuje da će i nove generacije gajiti bošnjački bluz kako savremenici imenuju sevdalinku, kao i mladi folkloristi u narodnim nošnjama i voditelji programa Mirsad Ademović i Selma Rastoder. Bajramske čestitke građanima Crne Gore islamske vjere i riječi zahvalnosti ućesnicima susreta, uputio je u ime Foruma prof. Husein - Ceno Tuzović, predsjednik Savjeta ovog udruženja. Bajramski susreti u Pljevljima Nek mirišu avlije U organizaciji Bošnjačko-muslimanskog kulturnog kruga Pljevlja održana je bajramska akademija pod nazivom “Nek mirišu avlije”. Među brojnim gostima, svečanosti su prisustvovali predstavnici političkih stranaka, sveštenici Srpske pravoslavne crkve i gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković. Prisutne je besjedom pozdravio pljevaljski imam Samir Kadribašić, a u daljem nastavku akademije nastupili su horovi ilahija i kasida “Selsebil” iz Priboja i “Husein-paša” iz Pljevalja i Pljevaljski tamburaši, dok su stihove pjesama govorili književnik Rasim Ćelhametović, Mersiha Hadžić, Selman Selmanović i Ismet Šljuka. Ovo je bila prva slična akademija u posljednjih dvadeset godina koja je održana u Pljevljima, a kako su najavili organizatori sljedeća se može opet očekivati već narednih bajramskih praznika. Organizacioni odbor akademije činili su: Mervan Avdović, Ismeta Džakić, Sabina Talović, Sabahudin Čole i Emir Prekić. Svečanoj akademiji povodom Kurban-bajrama u Domu vojske u Pljevljima prethodila je izložba likovnih radova: Binele Vrević, Ismete Katane, Aide Kondo, Sadika Bambura, Vernere Jakupović, Ismete Nogović, Belisa Pojatića, Miška Radojevića, Miša Todorića, Omera Hrapovića i Sabahudina Čola. 37 Forum r e v i j a Društvo Šukrija - Žuti Serhatlić, dobitnik 19-to decembarske nagrade Glavnog Grada AH, MERAKA… Piše: Husein-Ceno Tuzović Ko jednom nije čuo glas Šukrije Žutog Serhatlića i njegovo sviranje na harmonici, taj ne može znati kakva je podgorička sevdalinka, kakav je starogradski melos. Kad se Žuti pojavi na bini ili svira i pjeva u nekom elitnom hotelu, taj ne zna za vrijeme. Ono leti kao i pjesma. U Podgorici, pa i na širem prostoru Crne Gore, teško je naći porodicu koja još od svojih predaka baštini pjesmu i muziku, kao što je to Šukrije-Žutog Serhatlića. On je i po svome đedu, čije ime nosi, pravi izdanak te porodice. Pjevač i muzičar, vrstan harmonikaš, Žuti je nastavio tradiciju tamo đe je njegov đed stao još u staroj predratnoj Podgorici. Zna se, a to je i zapisano, da je đed Šukrija bio nenadmašan u kontrabasu kao član Kulturno-umjetničkog društva “Gajret”. Od njega su svi u porodici Žutog naslijedili tu muzičku datovitost ili, kako bi to njegovi obožavatelji rekli, žicu. Mozda je i po tome dobio nadimak Žuti. Svejedno, ovako ili onako, tek Nagrada Glavnog grada za 2010. godinu došla je u prave ruke. U njihovoj porodici sa jako razvijenim smislom njegovala se starogradska muzika i pjesma. Pričao je da je cio svoj radni i umjetnički vijek proveo u KIC-u Budo Tomović. Kada je davne 1966. ustanovljeno “Podgoričko proljeće”, Žutome se dala prilika za nastup. Iz godine u godinu počeo se sve više isticati u svom muzičkom stvaralaštvu. Pjevao je narodnu muziku, sam sebe pratio na harmonici i osvojio publiku. Postao je pojam muzičkog života Podgorice. Uz to, bio je i kompozitor. 38 Kad Žuti priča o svom muzičkom životu ne zaboravlja svoje učiteljeprofesoricu Milanku Burić, koja mu je predavala harmoniku, nedavno preminulog Cvetka Popovića - solfeđo u Nižoj muzičkoj školi “Vasa Pavić” i još kaže da je puno naučio od Jusufa-Cula Jakupovića i Ksenije Cicvarić rodjene Bracovi. Oni su bili i ostali sinonim staropodgoričke pjesme - sevdalinke. Ovom prilikom valja istaći i njegovog brata Safeta koji svira bubnjeve i Samira, slikara u Dubrovniku. A onda i stica Mirsada, kompozitora… U Podgoricu je između 1960. i 1980. godine bio jako razvijen muzički život. Građane su svako veče u hotelima zabavljali orkestri Milije Milatovića, Hadžije Nezirovića, Drana Mirkovića, Zorana Stanišića, Žarka Radičevića, Omera Đurdjevića…Pjevalo se i sviralo uživo u hotelima “Crna Gora”, “Radovče”, “Dom JNA”, motelu “Zlatica”, hotelu “Ljubović”, restoranu “Mareza”, divnom izletištu za građane Podgorice. Kad govori o sebi, svojem muzičkom usponu, ne zaboravlja sve one koji su počeli u “Podgoričkom proljeću” i bili članovi KUD-a “Budo Tomović”, “Stanko Dragojević,” ”Mirko Srzentić”, pa onda školska društva, kao i orkestre “Makadam”, “Podgorica”, “Zvuke sa Ribnice” i druge. Nemjerljiv doprinos razvoja narodnog melosa, dali su još Branka Šcepanović, Bato Radulović, Ljubo Đurović, Zdenka Prelević, Tanja Selhanović, Milivoje Đurišić, Drina Ćupić, Zdravko Đuranović, zatim braća Marić-Jusuf, Džihad i Asim, braća Mustafić-Omer i Rasim i drugi mlađi. Na kraju treba reći da Žuti puno radi na komponovanju pjesama koje Još jedno priznanje za vanserijskog umjetnika: Šukrija - Žuti Serhatlić liče onima što su pjevane u staroj Podgorici između dva svjetska rata. Žuti je i prije ove nagrade dobijao velika priznanja u Francuskoj, Turskoj, Švedskoj i širom naše bivše domovine SFRJ. Januar, 2011. Forum r e v i j a Društvo Goran Musić, reditelj i fotograf Ravnoteža pravde Moj otac je bio slijep, moja majka je sada slijepa, a ja ne nosim naočare i bavim se fotografijom. Ima neke kompenzacije u životu, ravnoteža pravde, kaže Goran Musić Piše: Kemal Musić Jednom davno, još kada je bio dječak, Goran Musić je išao ulicom sa ocem. Odjednom, ispred njega se stvorila novčanica. Ondašnja, jugoslovenska, novčanica. „Pet hiljadarki“, sinule su dječaku oči. Rekao je ocu, koji je bio slijep, da su ispred njih neke pare. „Hajde da stojimo ovdje neko vrijeme, možda će neko naići da ih traži“, rekao je otac. I tako su njih dvojica stajali, a Goran je motrio unaokolo ne bi li ugledao nekog ko traži pare. Deset, petnaest, dvadeset... minuta - niko nije naišao i Goran je izgubio strpljenje. „Sad su tvoje i za njih možeš da kupiš nešto sebi“, rekao je otac. „Želim foto-aparat“, rekao je Goran. Naravno, to je bilo malo para za spravicu koju je dječak želio, pa je otac potpomogao. Nastupilo je škljocanje. Sve što je bilo dostupno Goranovom oku, našlo se na meti njegovog objektiva. Onda mu je brat od strica Zufer, fotograf iz Podgorice, poklonio profesionalni foto-aparat i tu više nije bilo pomoći - Goran je odlučio da škljoca doživotno. - Htio sam da studiram fotografiju. Međutim u Beogradu fotografija nije postojala kao studije i ja sam upisao filmsku i TV režiju. Trideset godina kasnije nosim kameru na leđima. Eto, čovjek od sudbine ne može da pobjegne, priča Goran. Po završetku studija, radio je Goran na Televiziji Beograd a onda ga je znatiželja natjerala da skokne malo do Njujorka. Htio je da se prošunja malo po Holivudu, da vidi šta se tamo radi, da bude dvije nedjelje i da se vrati u Beograd. Međutim, u kolijevci televizije i filma „ljuljao“ se punih deset godina. Isto tako, neplanirano, Goran je otišao i u Pariz da bude šest mjeseci i to mu se odužilo na dvadeset godina, pa je i Januar, 2011. U slavu kamena Kemal Musić danas stanovnik Grada svjetlosti. - Radim za novine, pravim fotografije i dokumentarne filmove. Sada spremam kratki dokumentarni film „Skulptorka koja kleše kamen“, sa kojim ću učestvovati na Beogradskom festivalu sljedeće godine, priča Goran. A taj kamen, koji se pojavljuje na njegovim fotografijama i u dokumentarnim filmovima, može biti i onaj „ljutik“ iz postojbine njegovog oca - iz bjelopoljskog sela Godijevo. - Ja sam rođen u Beogradu, ali sam svakog ljeta boravio u Godijevu kod djeda i kod strica i vjerovatno je nešto ostalo u meni iz djetinjstva. A, možda, i u genima nosim kamen. I moj otac Muhamed je bio vezan za taj godijevski kamen. Inače, moj otac je 1934. godine završio Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju, a 1939. diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Bio je član KPJ od 1938., a od početka rata ilegalno je radio u bjelopoljskom kraju. Poslije ga je uhapsila Muslimaska milicija i predala Italijanima koji su ga na Cetinju osudili na 24 godine robije i uputili Izložbu umjetničkih fotografija “U slavu kamena” Goran Musić je nedavno poriredio u bjelopoljskom Centru za kulturu i Srednjoj stručnoj školi. Prof. dr Rifat Alihodžić kaže da je Goran Musić, svjetski putnik i stanovik metropola, naše gore list. - Vratio se u svoj zavičaj kao ostavren i zreo umjetnik i donio nam kamen i kameni zid koji očigledno u venama nosi. Goran nam daruje izložbu sa nazivom “U slavu kamena” a možemo je čitati kao izložbu posvjećenu u Slavu čovjeka, jer zidovi ne mogu biti zidovi bez ljudske ruke i ljudske duše. Bili bi samo gomila kamenja, kaže Alihodžić. Inače, umjetničke fotografije Gorana Musića nalaze se u kolekcijama širom svijeta, od Hongkonga do San Franciska. - Ovaj ciklus je prikazan u Avinjonu i u Parizu, kaže Musić. na izdržavanje kazne u Sulmonu. Odatle je upućen u zloglasni logor Dahao. Tamo je bezbroj puta podrvgnut vivoeksperimentima koje su njemački ljekari i biolozi izvodili na logorašima. O tome ja sada pravim dokumentarac, koji je u postprodukcijskoj fazi. Snimao sam oca dok je bio živ, a našao sam i dobru arhivu. Interesantno, moj otac je bio slijep, moja majka je sada slijepa, a ja ne nosim naočare i bavim se fotografijom. Ima neke kompenzacije u životu, ravnoteže prirode i pravde, kaže Goran Musić, fotograf i reditelj. Njegovi objektivi sada „nišane“ prozore. Ciljaju život kroz okna. Dozivaju sudbine... 39 Forum r e v i j a Društvo Šeća Hajdarpašić, starica sa Obrova kod Bijelog Polja Sama pod oblacima Starica Šeća Hajdarpašić sama živi u vrh Obrova, brda iznad Bijelog Polja. Tu, ispod samog neba, junački se nosi sa svojih 76 godina i životom koji nekako uklopi u 40 eura mjesečno. U tih 40 eura stali su još i zalogaji njenog psa. Kao u priči “Bobilj i Druškan“, Šeća i pas se ne razdvajaju. I raduju se kad se plava poštarska kapa pojavi uz brežuljak, prema kući. Obraduju se oni i kad neko drugi naiđe. Prvo pas zalaje i sjuri se niz livadu, a poslije se na prozoru pojavi i Šeća. - Ne boj se, neće ti on ništa, dobaci odozgo. U kućici od čatme, igraju se dvije Šećine unuke. Smederevac tutnji u ćošku. Starica sprema priganice. Sve miriše na topli doručak. I Šećine riječi su tople, iako je bez muža Alije ostala prije 24 godine, iako je “muftačna“ da joj ko donese naručje drva i bidon vode. - Dođe mi brat iz Prijepolja te mi nakrati drva, a dolje, malo niže, imam šćer udatu za jednog Karalića. Dođe i ona, pripomogne, donese mi vode. Kad ne može ona, pošalje mi ovu djecu, priča nana Šeća i stavlja priganice u tavicu. Cvrči tijesto u vrelom ulju, a starica priča kako je dugo primala socijalnu pomoć i kako joj je bilo bolje to nego sada ova poljoprivredna penzija. - Socijalno sam primala 22 godine, no mi ga lani makoše. Nema mi ništa ovih 40 evri poljoprivredne penzije, ovamo sam imala 60. I kad bi mi vratili socijalu, dala bi im ovih 70 ari zemlje što imam. - Može li da se preživi od tih 40 eura mjesečno? - E, bogomi, jok! I đekad mi ni to ne daju stalno, no kasni. Još mi dali nijesu, evo sad ide drugi mjesec. Adah, bogomi ne more. Brašna moram da kupim, zejtina, soli... Vodu nema ni u kući ni pred kućom. No, komšija Abaz joj ne brani da natoči 40 bidon na njegovom bazenu. - On mi je reko da mogu ovom vodom da se koristim dok sam živa, a poslije šta god hoće, kaže Šeća. Iz Komarana kod Brodareva na Obrov je došla prije 37 godina. U Brodarevu je imala neuspješan brak. Priča da je rodila petoro djece, ali da joj je samo dvoje živo. Jedan joj je sin u 27 godini poginuo 1993. godine kod Niša. - Zvao se Hajrudin Drndar. Završio je Vojnu akademiju i poslije je imao vojsku. Bio je u helikopter kad je to poginuo. Umio je da ćera avion. Stalno je govorio kako će doć kod mene sa helikopterom i da će se spustit na ovu livadu iza kuće. Nije njen Hajrudin helikopterom sletio na Obrov, ali jednog dana se neka igla spustila sa neba i šinula Šeću posred grudi. - Bio je četvrtak. Sjedjela sam na livadi i slušala radio. Brinula za Hajrudina i pratila vijesti. Kad oko 10 sati mene nešto probode kroz grudi. Kao da mi neko iglu zabode. “Hej, božja kukavica, meni Hajrudin pogibe“, rekoh sama sa sobom... Starica Šeća zaćuta, a pogled joj ode niz puteljak što vodi od kuće. U sobu utrčaše njene unuke. Priganice su gotove. Sve je spremno za doručak… K. Musić Januar, 2011. Forum r e v i j a Društvo Kutak za dokone Hise Piše: Ervin Spahić Hesapim da na ovom prolaznom dunjaluku postoji mnogo onih insana kojima starije osobe predstavljaju teret i koji kontaju da će prije nego što i sami ostare biti pronađen eliksir života, te da će pobjeći starosti. Insani iako društvena bića najviše haju da žive „sami” i ne bi mnogo marili za baba i majku; svekra i svekrvu; đeda i bijaču da nije “suda okoline”. Najradije bi sve te starce strpali u kakav starački dom pa neka im društvo hizmet čini. Možda iz tih razloga nama danas više trebaju domovi za stare no obdaništa. Starost je svjedok prolaznosti. Na proces starenja se ne može uticati ma koliko upirali. Ne može se uticati ni na hise života koje je Vam je predodređeno. Preko ćize se ne može. Sve teče, sve se mijenja. Kabulio ne kabulio stići će te. Ako ne starost a ono smrt. Ma koliko imali različite životne puteve kraj je isti:dva metra zemlje i iste dove i sultanu i fukari tako da u tom času svi dođu na karar. Gospodar svih svjetova kaže Muhammedu a.s.: «Živi koliko god hoćeš, ti si mrtav. Voli koga god hoćeš jednog dana moraćeš da ga napustiš . Imaj koliko god hoćeš sve što posjeduješ pripada zemlji. Radi što god hoćeš tvoj rad je jedini tvoj saputnik». Starosti nije uspio da pobjegne ni Selim-beg poslednji turski gospodar Bara, koga jedan katunski glavar vidjevši ga onako oronula i stara upita kako se osjeća sada, bez one nekadašnje sile i vlasti - što uvrijedi Selim-bega te se on požali knjazu Nikoli. Knjaz je želeći da pruži satisfakciju begu istog dana napisao pjesmu “Turčinu” i istu pročitao na večernjem sijelu u Dvoru, na kome je i beg prisustvovao. Što te ruže, lafe stari, istočnoga care sv’jeta, orle, koji sred zapada u pohode nam doleta?... Januar, 2011. Ervin Spahić Kada je Knjaz upitao Katunjanina koji je bega uvrijedio kako mu se pjesma dopala i je li istina sve što je u njoj rečeno ovaj nemade kud no potvrdi: - Jest, boga mi, sve je tako. A kada je bega upitao je li mu i dalje krivo na Katunjanina beg odgovori: - Ne, nego i njemu hvala, jer da me on onako grdno ne zađede, ne šđaše ni ti tako lijepo spjevati o Turcima! Hićaja koja ću Vam ispričati i koja datira iz ranijeg vakta i zemana upravo potvrđuje da odnos prema starim i bližnjim osobama nije bio ništa bolji nego što je danas. Babo obolio a već u godinama pa posavjetova sinove da se za njegovog života podijele kako ne bi ostalo kakve zavađe između njih i kako bi svaki od njih svoje hise dobio. Kako je imao dvojicu sinova (čore nije ni računao, njih je davno poudavao i spremu poslao) reče starijem da je njegov hak da on to učini.Stariji sin poče sa diobom. “Tebi oranica a meni livada” - babu milo vidi da stariji sin nije halovan.”Meni donji – boj tebi gornji”. ”Aferim!” - pomisli babo ali ne izgovori. Kakav je samo on porod obrodio. Da mu bi hanumi da ustane pa da se i njoj srce napuni milinom zbog ovakvog evlata. Nisu oni dva bilmeza i dvije divanije - no dvije zlatne jabuke obrodili. Blago babu te mi je ovako hasul evlat. ”Meni jedna krava i tele, tebi druga krava i tele!” Babo klima glavom i topi se od miline .Vidi, sve se barabar dijeli i da bratsku ljubav ne može ništa bataliti. “Neće oni babu hatar ištetiti, šućur babu za njih“pomisli. Podijeliše i sahane, tendžere, mašt rafe i ostalo pokućstvo. Još jedino što preosta za diobu bi magare koje je bilo glavno tegleće sredstvo i velika pomoć u domaćinstvu. “Sve si mi ovo po meraku učinio “konta babo“ no da vidim šta ćeš učiniti sa magarcem?” Stariji brat poslije nekoliko dekika (nekima se učini i čitava hefta) kad dobro protabiri – prozbori: “Ja ću uzeti magare a tebi eto baba ! Halalosum i ovog i onog dunjaluka!” Babo i mlađi sin se ubehutili ne prog ovaraju nijedne. Stariji sin im ne dade da se davranišu no reče: “A šta me gledaš ko tokmak“ ,obrati se mlađem,”e nemoj samo reći da bi više hajao magare od baba. Kako sam ja dijelio ja neću da mi dunjaluk prebacuje da sam ušićario i da si od mene šera i jazuka vidio. Ne bih ja to uradio za dunja-mal(svo bogastvo ovog svijeta)”. A hoćemo li mi šera viđeti od izgradnje hidroelektane na Morači to niko ne zna niti može znati. Naki hesape da će im hilu učiniti i da 41 Forum r e v i j a Društvo će sve u helać otići. Drugi vele da nam nema boljitka ni napretka bez struje. Struja je tu vele da razgoni mrak- ko što to sunce čini. A ko je to još od tmuše hajra video do Mašo K. kad je bio dijete. Teška su bila poslije ratna vremena. Puno đece a oskudijevalo se u svemu. Da bi stigao od Berana do Bijelog Polja poštom (autobusom) morao si kakav nimet u mahramu ponijeti, jer je pošti trebalo više sati da prevali prašnjavu džadu koja je povezivala ove dvije kasabe. “Okupi nas majka jednom po sabahu”, priča Mašo “da nam saopšti da je tetka iz Berana haber učinila da će toga dani doći kod nas u musafirluk. Kako je pošta dolazila neđe odamah po ićindiji, već s’ podneva majka poče da nam oblači novo ruho strogo nam priprijetivši da vodimo računa da se ne iskaljamo”. ”I još nešto da vam kažem!” ,reče majka, ”za juftar sam nakastila da umijesim ribice (mantije) mahsuz za tetku ,pa vas već sad opominjem nemoj da vas iblis nagovori pa da navalite na njih, da poslije tetka priča gle ovih halatroba. Nego kad ih prinesem nabodite dvije tri kažite elhamdulilah i dignite se sa sofre”. “Pred juftar ribice behu ispečene i zatim zalivene kisjelim mlijekom i seckanim bijelim lukom- sve po propisu. Majka ih tako isperdašila očima da ih ištetiš. Tepsiju stavila na pendžer tako da čitava avlija miriše. Ja hesapim da ovaj miris golica nozdrve u pola komšiluka. Mi uzeli mahove po avliji pa sve pored pendžera trčkaramo, oblizujemo usne i pogledujemo niz džadu eda li tetke. Teško nam je sabur činiti. Pošta ljepota poprikasnila i već akšam uveliko uhvatio kad neko od đece viknu: ”Evo je”. Našem igbalu niđe kraja. Poželjesmo tetki hošđeldiju a majka odmah postavi sofru a mantije kurisa na počasno mjesto.” “Ja nabo jednu” - nastavlja da priča Mašo ,”pa je valjam po ustima žao mi da je progunem jer nas majka išaretom podsjeća na savjete (bolje reći prijetnje) koje nam je danas uputila”. “Ali ko će ko dragi Allah. U jedan vakat nestade struje a mi đeca navalismo na mantije. Samo se čuje zveket viljuški koje bapaju po tepsiji i po neki jauk izazvan bolom koji je nastao iz razloga što se nečija ruka u mraku našla između viljuške i mantije. Nestanak struje ne potraja dugo. Kad struja dođe - imaš šta i da vidiš.Ispred tetke prava pustoš a ispred nas po đe koja fali. Tetka nemade kud već reče: ”Elhamdulilah! Da Vam Allah podari svaku nafaku” - i ustade sa sofre. ”Afijetola! - odgovorismo džematile mi đeca a majki se zavezala usta ubehutila se te ne progovara ni jedne. Poslije tetkinog odlaska nastao je ukubet u kući a nas našao taksirat pa su nam te mantije izašle na nos,ali kad je zijafet nek je zijafet”. Kažu da je svakom svoja muka najteža., ,Tuđu je lako nositi,j er je nosiš u ruci, kao kofu vode, pa ako ti oteža, možeš je prosuti ili ostaviti, a svoje se teško otarasiti”. A ja riješio da se oterasim auta pa ću iskoristiti ovu moju rubriku za jedan mali oglas budući da svi u “Forumu” radimo za badihava: Prodajem auto marke „Pasat” nema dodatne opreme ali ima garanciju da nije bio u vlasništvu Vrhovnog suda i MUP-a. Allahimanet, Vaš Ervin. Manje poznate riječi: hise (dio); ćiza (crta); fukara (siromah); hak (pravo); boj (sprat); tokmak (glupak); hila (prevara); isperdašila (uglancala-ujednačila); igbal (sreća); kurisati (namjestiti); išaretom (mimikom); afijetola (nazdravlje). 42 Januar, 2011. Forum r e v i j a Kultura intervju: Faiz Softić, književnik i scenarista „Čovjek na rasputici” “Kada se iščitaju sve knjige Ćamila Sijarića, stiče se utisak kako je on iscrpio sve teme iz rodnog nam Bihora, ali - nije. Rudnik je samo načet i ko zna još koliko će se godina odatle cijediti lirski sok. To je zanimljiv kraj: tamo se čita i piše”, kaže Softić. Evo još jednog pisca limske doline. Faiz Softić, sarajevski pisac iz okoline Bijelog Polja, prvom knjigom poezije “Strašan zid bez sjene”, 1996. izazvao je pozornost književne kritike. Pjesma “Subota”, posvećena ocu i pazarnom danu u Bijelom Polju, zastupljena je u čitanci za šesti razred. Roman “Pod Kun planinom” (2002) spada među najpopularnija djela te godine. To je bio povod da napiše scenario po kome će biti snimljen film. Na ovogodišnjem konkursu Ministarstva kulture BiH knjiga priča “Čovjek koji kisne” i roman “Strah od rodne kuće”, odabrane su za objavljivanje. Izlazi mu na jesen knjiga poezije “Čovjek na rasputici”. Recenzent Nenad Radanović pita se, jer je u dilemi - da li je “Pod Kun planinom” pripovjetka, novela, roman ili pripovijest. Navodi nekoliko djela iz svjetske književnosti koja teorijski nijesu defi nisana. - Kada sam počinjao roman Pod Fait Softić Kun planinom, imao sam namjeru ispričati jednu priču koju sam, kao breme, nosio na svojim plećima i morao sam ga spustiti. U tom momentu nijesam imao, apsulutno, romansijerskih ambicija, ali kako je priča tekla, otvarali su se novi prostori i nova sjećanja koja sam uspio povezati sudbonosnim nitima i integrisati ih u cjelinu. Bojao sam se duge forme i ipak uspio svesti priču na sto dvadeset stranica. Čestitke Abdulaha Sidrana i Marka Vešovića Kada je Abdulah Sidran pročitao roman “Pod Kun planinom” isti čas je nazvao Marka Vešovića, rekavši da pred sobom ima čudo od romana. Zvao je i mene i ja sam otišao u njegovu kuću. Jako su mi godile njegove i Markove čestitke, a Sidran kao veliki scenarista, predložio mi je da hitno pravim scenarij, tvrdeći kako će to biti veliki fi lm. Između ostalog, u jednom času me je upitao: Izvini, Faize, a jesi li ti zbilja učio vodeničarski zanat? Pitao me je to, jer je moj narator đače koje izučava vodeničarski zanat. Naravno da nijesam, ali se ništa manje nijesam namučio u školama na koje me je slao moj dobri i čestiti otac. Januar, 2011. Mnogi kritičari, a i kolege pisci to svrstavaju u različite književne forme. Ja se slažem jedino sa tim da sam rekao ono sto sam htio, a u koju će književnu formu biti svrstano skoro da me i ne zanima. Bijelo Polje je dalo značajan broj proznih pisaca. Tu su nezaboravni Risto Ratković, Ćamil Sijarić i Miodrag Bulatović. I vi ste radnju romana smjestili u zavičaj. - Bijelo Polje i limska dolina jesu rasadnik velikih pisaca. Od izvora do uvora Lima ima više pisaca nego li u Beogradu. I to nije slučajno. U Sarajevu se kaže da to hoće vodom. Klanjam se na pomen velikana pisane riječi: Rista Ratkovića, Ćamila Sijarića, Miodraga Bulatovića... Ćamil Sijarić, pripovjedački mag i Miodrag Bulatović, svaki na svoj način, unijeli su poseban šarm u književnost bivše nam i drage domovine. I jedan i drugi uspjeli su da puste pisanu riječ iz jednog specifi čnog socrealističkog kaveza i oslobode je okova. Kada se iščitaju sve Ćamilove knjige, stiče se utisak kako je on iscrpio sve teme iz rodnog nam Bihora, ali - nije. Rudnik je to samo načet i ko zna još koliko će se godina odatle cijediti lirski sok. To je zanimljiv kraj: tamo se čita i piše. Moji roditelji su bili skoro nepismeni, imali su po četiri razreda osnovne škole - ni osmoljetku, ali su zimi čitali. Otac bi svake zime pročitao četiri knjige a majka tri. Samo zimi. Ostatak godine - znalo se. Znaju to moji prijatelji. U našoj kući je vazda bilo knjiga. 43 Forum r e v i j a Kultura Mjesto radnje je vodenica. Tu dolazi svakakav svijet: siromašni, bogati, zli, dobri, prevaranti, skitnice, mutivode. Vodenica je galerija likova, odatle odlaze i dolaze glasovi: Ko je? Šta je? Koga? Zašto? - A gdje bih radnju smjestio na drugo mjesto. Pisanje je, uglavnom, eho dogodovština iz djetinjstva. U bilo kojoj knjizi koju pročitamo od bilo kojeg pisca, možemo nazreti dječačku situiranost. Čak i kod Bodlera, koji je u potpunosti depersonalizirao svoj opus. Istina, galerija likova koji se pojavljuju u mom romanu ima svoje prototipove u stvarnosti jer je to takav kraj. I da nije njih ne bi bilo ni nas. A zov koji se pojavljuje u mom romanu: O Fidahijo, o božja ženo se nametnuo - uvukao se u priču kao nemi- Alal ti vjera Risto što si umro! Risto je bio veliki talenat i njegovo djelo treba posmatrati u svjetlu vremena u kojem je živio, treba imati na umu socijalni i politički ambijent njegovog doba. Veliki talenat, ali - nesretan čovjek. I nije slučajno, na dan njegove sahrane, njegov prijatelj pijanac, prilazeći njegovom grobu uzviknuo: Alal ti vjera Risto što si umro! A govornicima, tadašnjim političarima koji su se opraštali od njega, dreknuo: “Dosta! Gdje ste bili dok je gladovao!?” novnost i nijesam ga se mogao trsiti. Zanimljivo je da skoro svako različito tumači taj zov, a najbliže mi je poimanje jednog čovjeka kojemu je ovo bila prva pročitana knjiga i koji veli: onaj zov - to je ono: zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju, i on veli da ono sama zemlja vrišti. Možda je i u Piše: Faiz Softić MAJKA Kad u bihorskom selu Sipanju napada dubok snijeg i noć se spusti, a vjetar fi jukne ispod strehe, tad gore, visoko u planini, zaurla gladan i ozebo vuk. Što su noći hladnije to su i vuci glasniji i bliži kući Hajrušinoj. I kad se primaknu blizu, tad šarov upre zadnjicom u vrata i stane cviliti. Tako je bilo i ove zime; snijeg je danima neprestano padao. Majka je jedino išla do izvora i do kotara. Snijeg bi brzo zatrpavao trag, pa je starica svaki put počinjala iznova. Pod kravom se mrznula balega, bio je to znak da nailazi oštra bihorska zima. Majka je donosila slamu i nabijala ispod strehe kuda je nadirala studen. Kada završi - vrata ogrnu ponjavom, trupnu nogama u prtinu i nesta u kuću u kojoj je bjesnila vatra u peći. Iza nje ostade vjetar i sablasno puste poljane oko kuće. Svuče veliki očev kaput, uze dvogled, primače prozoru i stade škiljiti u daljinu. Nigdje nikoga. Samo što vjetar fi juče i nevidljivom rukom naginje vrhove kleka što vire iz dubokog snijega. Od onog sitnog grmenja – ni traga. Najbliže kuće bile su na kilometar. Otud su odlijegali krupni laveži ovčara, odgovarajući na zavijanje vukova u Kojzači. Još uoči oluje Ramiz je sišao u župu. Nestajalo mu je duhana, a i svratiće do poštarove kuće: – pisala su djeca – zaključi, uzjaha Đogina i nesta preko Stankova brda. Po ukorubljenim livadama pucketala su bijela zrncad, nagovještavajući padavine. Od Pešteri i Crvene lokve gomilala se tama. Na rasklimanim kolima, Godušani su prikupljali ljetinu. Oko ukovanih katuna ostajao je miris sira i ognjišta. Otac pospusti kapu na čelo i ošinu konja. Pomaljajući se na Prijeku stijenu, odakle se kao na dlanu vidjelo njihovo selo, Godušani zapjevaše: «Zaplakala 44 pravu. Jesu li radnja i likovi izmišljeni ili pak postoji neka priča iz zavičaja, sa prototipovima. Toliko je ubjedljivo kao da ništa nije “izmišljeno”. - Priča nije izmišljena, već sam nešto i rekao o tome. Još dok bijah maksum u našu kuću je dolazio čovjek koji stara majka, Đaferbegova…», a onda su zamakli iza brda. U isto vrijeme i Ramiz minu Hanifov stan i nesta iz Hajrušinog oka. Od kako je počela ostajati sama ona sve češće razmišlja o davno umrloj djeci. Njihove slike, žive i neizblijedele, stoje u njenom sjećanju: – Rano moja, rano mi pomrijeste – šaputala je kroz plač. Prve kolijevke, prve radosti. Doktori daleko, a stari nerazumni. Kako je samo Nasuf bolećivo gledao u mene bespomoćnu dok je u bunilu izdisao – razmišljala je majka. Rabija bješe lijepa na bijaču: trepavice duge, a oči crne kao zift. Nasuf je bio bistar kao pčelica: sa četiri godine bi od početka do kraja ispjevao pjesmu… Bile su to one, po zlu čuvene godine, kada je bihorskim bespućima harala neprebolna. Znala je i prepoloviti djecu u selu. Praznih kolijevki bilo je u svakoj kući. Bila je zima, nije bilo posjedaka, nije bilo pjesme. Vrata su se rano zatvarala. Malo, malo, pa se začuje jedak vrisak: – Oči moje! – Sabur, sabur učini snaho – tješili su izbezumljenu majku, dok je bespomoćno vapila za tabutom. Iz dana u dan, groblja su se punila kratkim svježim humkama. Iako bi putnik namjernik zastao u čudu gledajući dobivao je odgovor: – Frus, brate, frus! Zlo da gore biti ne može. – Putnik bi potegao konja za uzdu i brže-bolje nestajao. Jak vjetar udari u Hajrušine prozore. Ona se prenu, ustade i otvori prozor. Gusta tama zavezala se za namete, pa se ni prst pred okom ne vidi. Ona, po običaju, zviznu. Dugo, ovčarski. U selu zalaješe psi. Iz Dubokog potoka oglasi se vjeverica, a gore, visoko u Kojzači, zaurla gladan i ozebo vuk. Ona se povuče u sobu, spusti lampu na donji ekser – bliži krevetu, i stade prebirati po gomili knjiga, tražeći onu što bješe najljepša – o ćoravom Milutinu. Pomažući se dugom pletićom iglom, kojom je podvlačila ispod redova, i očevim naočarama –čitala je rečenicu po rečenicu. Oluja je svunoć bjesnila. Kuća se ljuljala iz temelja kao da se htjede prevrnuti sa kamenih podzida. Januar, 2011. i za “Strah r e v i j a od rodne kuće”, odabrane Kultura Kun Forum su za objavljivanje. Izlazi mu na u vodenici, braneći obraz kuće, ubio eđu ječovjeka. jesenOniknjiga poezije na za rezultat dobije - mejt! su se zapravo isjekli jed-“Čovjek Kad se ne mrkle noći u mlinu. To je strahovito ine. razbuktavalo rasputici”. Ako se pisac trudi da pokaže u svom djelu koliko je pametan; kako barata moju dječačku znatiželju frazama; kako poznaje književne kodove, čega je prepun takozvani postmosam to morao spustiti na papir. ce- i ja Vaš *glavni Recenzent Nenad Radadernizam, za rezultat će dobiti mejta. Pisac nije pisac ako je opterećen idejunak, pripovjedač, na ološki, nacionalno, stranački ili pak vjerski. Pisac nije za politiku, ali mora djela vraća se kući ljubeći očeljen kraju nović pita se, jer je u dilemi djela svjetske književnosti paziti i biti neka vrsta stražara iz na granicama ponosa svoje zemlje, stražara ve ruke, govoreći: “Ovdje ću ostati koji često uzvikne: stoj! šalji, oče.Kun Ja sam planinom” ursu nigdje - damelivišejene“Pod koja teorijski nijesu definisana. svoje izučio. Kunem se prvim zalogabosanski, crnogorski? Ko god kaže, va moje djetinjstvo, - moje. sa naših njiva da ćunovela, ljubiti svaki roman jiga jem pripovjetka, ili poteško-aliKada sam počinjao roman pa makar to bio pojedinac ili država: Putovanja me napajaju, a boravak u kamen ove zemlje. No, ako nekada Faiz Softić je moj imao ili naš pisac, ja ću Luksemburgu koristim isključivo za planinom, odavde, mili oče, Navodi ako me šejman odem pripovijest. nekoliko Pod Kun sam odgovoriti - aferim. To bezuslovno potčitanje i pisanje. To je velika prednost nam koju svoj ga na ači. šao na, e: – aha ova daad, Od ala kojali una šta. o i na kao elo, tava jom kren kora dale se s dvij izm drug P otac – – re vet. – jka tekl je o kož la – lijev insa S okre tan prevari, zaboravi me i, svima koji budu pitali, reci : umro je moj sin!” - Ja sam vječiti putnik; podjednako živim u Luksemburgu i u Sarajevu; često se vraćam Crnoj Gori: tamo je moja familija; tamo je moj rodni dom; tamo su moje aršlame; otud me dozi- u odnosu na Sarajevo, jer u Sarajevu imam mnogo prijatelja sa kojima traćim vrijeme po sarajevskim birtijama. Kad pisac postigne uspjeh svako hoće da kaže, on je naš. - Pitaju me ponekad čiji sam pisac: Ječale su grede kao ranjenici. U cik zore majka je bila na nogama. Podloži vatru i ponovo priđe prozoru. Oluja je prestala. Dan se polako bistrio. Bijeli jorgan pokrivao je polja. Otud, na izlasku iz sela, neko je probijao debele nanose, zastajao, gledao u Hajrušine prozore, pa ponovo kretao. Sporo je odmicao. Bio je to Ramiz, a i ko bi drugi hazora valjao snijeg sipanjskim nebeštinjama. Majka skide sa tavana drvenu lopatu, onu kojom je otac izvijavao ječam i krenu mu u susret. Korak po korak. Snijeg dubok, a Rami daleko. Sa Mučićkog krša izvi se sunce, kao svjedok, da vidi dvije ljudske prilike kako se na izmaku snage primiču jedna drugoj. Podne bijaše minulo kad otac prevali prag. – Konj je ostao u nametu – reče i sruši se na drveni krevet. – U nametu? – ponovi majka i zadrhta kao prut. Od natek- kao zift. Nasuf je bio bistar kao pčelica: sa četiri godine bi od početka do kraja ispjevao pjesmu… Bile su to one, po zlu čuvene godine, kada je bihorskim bespućima harala neprebolna. Znala je i prepoloviti djecu u selu. Praznih kolijevki bilo je u svakoj kući. Januar, 2011. Bila je zima, nije bilo posjedaka, pisujem i dodajem da nijesam samo njihov. Pisac je dar Neba i on pripada Kosmosu. Ja svoje ruke širim na sve strane i ljubim sve dobre ljude i njihova djela. Slobodan Vukanović, Pobjeda lih Ramizovih nogu jedva je odvajala obuću. Pocrvenjelu kožu trljala je snijegom i plakala – žalila je Đogina. Ćorav u lijevo oko, ali hitar i hasul kao insan, bio je desna ruka kuće. S akšamom ponovo okrenuše vjetar i snijeg. Otac se nije budio. Ne bi se ni okrenuo do jutra da majka, nekako iza ponoći, ne skoči: – Groba mi, hrže naš Đogin – otvori prozor i stade osluškivati. Vani je šibao sjever i gore, visoko u Kojzači, urlao vuk. Možda onaj isti što mu je kosti raznio, prije nego je Muno u Klisuri našao samar i bijele razasute vlasi. Na bukovoj čičvarici* visila je siva zobnica, puna ječma, kao majčinom rukom obješena. običaju, zviznu. Dugo, ovčarski. U selu zalaješe psi. Iz Dubokog potoka oglasi se vjeverica, a gore, visoko u Kojzači, zaurla gladan i ozebo vuk. Ona se povuče u sobu, spusti lampu na donji ekser – bliži *krevetu, čičvarika – bukovi grmen bez omladaka. Obično se uz stade prebirati ponalaze goput kuda prolazi stoka i čim šta iz njega krene – stoka obrsti. mili knjiga, tražeći onu što bješe najljepša – o ćoravom Milutinu. 45 Pomažući se dugom pletićom Forum r e v i j a Kultura Kulturno - arhitektonske vrijednosti petnjičke džamije Jedinstvena na Balkanu Svi arhitektonski elementi ukazuju da je stara petnjička džamija jedinstvena po svom stilu, ne samo na području Crne Gore, već i šire Balkana Piše: Arh. Irfan Ramčilović, dipl.ing. Pouzdanih podataka o vremenu izgradnje ove džamije nema. Postoje određene predpostavke da je džamija izgrađena u 16. vijeku, ali se zbog nedostatka arhivski validnih dokumenata ne mogu uzeti u ozbiljno razmatranje. Neki od podataka upucuju na zaključk da je džamija u Petnjici podignuta u 17. vijeku Džamija u Petnjici izgrađena je od masivnog kamenog zida, krov je četvorovodni od drveta iznad kojeg izlazi vitko drveno munare. Svojom arhitekturom i načinom na koji je izgrađena to je tipaičan način gradnje objekata na ovom 46 području (stambenih kuća). Kurturološku vrijednost ove džamije povećava i činjenica da su njeni graditelji iz Bihora ili užeg okruženja. To se vidi u načinu na koji je građena i primjena materijala od kojih je sagrađena. Osnovna karakteristika ove džamije, što je čini jedinstvenom na Balkanu, jeste da ona ima tri etaže (prizemlje i dva sprata). Posebnost ove džamije ogleda se i u činjenici da se u unutrašnjosti džamije, u prostoru za namaz, nalazila trobrodna drvena konstrukcija sa drvenim stubovima na kojima se oslanjala drvena međuspratna konstrukcija. Drveno munare je bilo oslonjeno na polukružnom zidu od kamena koji se iz- dizao do samog drvenog krova, što se ne može često vidjeti na džamijama iz ovog perioda gdje munara najčešće izlazi iz samo krova. Svi ovi konstruktivno-arhitektonski elementi ukazuju na to da je ova džamija jedinstvena po svom stilu, ne samo na području Crne Gore već i na području Balkana. Razlozi koji su doveli da se u Petnjici izgradai džamija koja može da opsluži oko hiljadu ljudi u obavljanju vjerskih obreda, ogleda se u činjenici da je kompletno stanovništvo Bihoga gravitiralo prema Petnici, kao i sve veća naseljenost stanovištva na ovom području krajem 17. i u 18. vijeku. Tarih napisan na ploči arpskim pi- Januar, 2011. Forum r e v i j a smom iz 1903. godine (1321.h.) potvrđije da je lokalno stanovništvo svojim dobrovoljnim radom i materijalom radilo na džamiji. “La Ilahe illalah Muhameden resulullah, Mutevelija iz Trpezi, Cikotić Hasan (Huso) Bejtov i Tahir Abdurahmanov Kršić, iz Radmanaca, Glavni majstor iz Hercegovine, nastanjen u Beranama Ajdin Korijanić, imam mula Šaćir Hodžić, godine 1321.h. (1903) (Ovaj tarih se nalazi i danasu džamiji) Godine 1903. najvjerovatnije je džamija i proširena, na ovakav zaključak navodi pozicija samog mihraba unutar džamije (mihrab se ne nalazi na središtu zida), kao i vrsta i način zidanja kamena na istočnoj strani zida. Na ovom zidu se uviđa razlika u oblikovanju nadprozornika na krajnjoj desnoj strani ističnog zida (gledajući sa vanjske strane). Kameni natprozornici na desnoj strani su jednostavno oblikovani, dok prozori u sredini i na lijevoj strani zida imaju stepenasto urađeni kameni nadprozornik. Na desnoj strani zida se nalazi i drvena uzidana greda, dok na drugoj strani nema takve grede. Zid na desnoj strani je sazidan od kamena manjih dimenzija. Ovo ukazuje da je džamija 1903. godine proširena u osnovi, postoje predpostavke da je tada dograđena i zadnja etaža. Ove pretpostavke nisu u potpunosti potvrđene, pa se ne mogu uzeti sa Januar, 2011. Kultura sigurnošću kao tačne. Gabariti džamije su 15,80 x 13,20 m. Sazidana je poluobrađenim kamenom i debljina zida u prizemlju i prvom spratu je 80 cm, dok je debljina zida na zadnjoj etaži 60 cm. U unutrašnjosti, na kraćoj strani u podužnoj osi, nalazi se mihrab u obliku polukružne niše sa profilisanim okvirnim prstenom. Međuspratna konstrukcija je bila u potpunosti izrađena od od drveta, tako da su međuspratni podovi bili od drvenih daski debljine 5 cm i drvenih gredah debljine 14 cm koje su se oslanjale na drvenim stubovima. Nekoliko tih drvenih stubova je izrezbareno i sačuvani su do današnjeg dana i nalaze se unutar džamije. Drvo od kojih su izgrađeni ovi stubovi su tipične vrste drveta koji se javljau na područje Bihora, to je stablo jasena, koje se karakteriše velikom tvredoćim. Unutrašnji prostor riješen ovakvom konstrukciom dao je korisnu površinu od oko 500 m2 na sve tri etaže - što odgovara potrebi da je džamija u jednom trenutku mogla da primi oko 1000 ljudi za praktikovanje vjerskih obaveza - namaza. Izlaz na na gornje etaže omogućen je drvenim jednokrakim stepenicama koje se nalaze i sa lijeve i desne strane od ulaznih vrata. Prostori na prvom i drugom spratu imali su direktan vizuelni i zvučni kontakt sa imamom u vrijeme održavanja hutbe sa mimbera, preko zračnog prostora koji se izdizao iznad mimbera i mihraba do same krovne konstrukcije. Ovaj zračni prostor je dimenzija 4,70 x 4,30 m, i po čitavom svom obimu ima drvenu ogradu. Na džamiji se nalazi ukupno 35 prozora, i to na ulaznoj strani 8, a sa ostale tri zida po 9 prozora. To su mali dvokrilni prozori sa blagim lučnim svodom sa gogrnje strane. Prozori su širine 75cm i visine su nešto veće od jednog metra. Prozori su veoma malog parapeta. Prozorski otvori u zidu se šire prema unutrašnjosti objekta. Vanjski izgled džamije u Petnjici Džamija u Petnjici je u više navrata sanirana. Na žalost nestručno i na neadekvatan način, za ovaj izuzetno vrijedan objekat, pa su te sanacije umanjivale njegovu arhitektonsku vrijednos i uticale da džamija u jednom periodu izgubi svoj autentičan i jedinstven izgled. Jedna od tih, nestručnih sanacija na ovoj džamiji izvršena je 1965. godine, kada je krovni pokrivač od drvene šindre zamijenjen crijepom. Godine 1969. Postojeće drveno munare je porušeno i sazidano novo od tvrdog materijala – koje je bilo neproporcijalno u odnosu na objekat. Zbog lošeg izvođenja, načina vezivanja materijala i nejednakog slijeganja terena, brzo je došlo do oštećenjapucanja zida uz minare. Svoj autentičan izgled, džamija u Petnjici izgubila je u potpunosti 1970. godine kada su spoljašni zidovi sazidani od poluobrađenog kamena omalterisani. Sedam godina kasnije u prizemlju je urađen betonski pod i novi drveni patos. Najveća sanacija je urađena 1984. godine kada je urađena nova međuspratna drvena konstrukcija unutar objekta. Urađen je i nova krovna konstrukcija znatno manjeg nagiba, dograđen je betonski serklažni vijenac na vrhu zidova džamije. Urađena je nova fasada i renovirano betonsko minare. Unutrašnji zidovi su obloženi lamperijom, mahvil je pregrađen u dvije prostorije, gdje je jedna služila kao ostava a druga kao učionica i biblioteka za mekteb. Te godine je urađen i trijem koji ranije nije postojao. Sve ove sanacije su urušavale originalnost i ubrzale rasijedanja-pucanje kamenih zidova. Ukupno stanje džamije u Petnijci, bilo je zabrinjavajuće pa je u džematu 2000. godine pokrenuta ozbiljna rasprava kako da se sanira. Bilo je predloga da se sruši i na njenom mjestu izgradi nova, ali su mudri ljudi odlučili da se ovaj vrijedni spomenik islamske baštine rekonstruiše i restaurira. Mustafa - Mujko Šabotić sa svojom porodicom prihvatio je da obezbijedi finansiska sredstva za ovaj izuzetno značajan poduhvat. Projekat rekonstrukcije džamije u Petnjici, gdje je ovom jedinstvenom objektu vraćen njen originalni izgled kakav je bio mnogo prije 1965. godne, kada je neadekvatnim sanacijama džamiji oduzet originalni izgled, izveden je u arhitektonskom ateljeu ARHING na čelu sa projektantom arh. Rifatom Alihodžićem. Izrada projektne dokumentacije započeta je u martu 2001.godine, 47 Forum r e v i j a Kultura Stari izrezbareni drveni stubovi unutar džamije uz saglasnost Republičkog Zavoda za Zaštitu Spomenika Kulture Crne Gore. U projektnoj dokumentaciji su korišteni sačuvani istorijski podaci i druga fotodokumentacija,koju je godinama prikupljao i sačuvao imam džamije u Petnjici od 1984. hadži ef. Husein Ramčilović. U fazi izrade projekta rekonstrukcije vodilo se računa da se zadovolje standardi UNESCO-a, koji zahtijevaju minimum 42% originalno sačuvanog i ugrađenog materijala, da bi objekat mogao biti stavljen pod zaštitom kao izuzetno kulturno-istorijska vrijednost. Džamija u Petnjici kod Berana nema samo vjerski karakter, jer u arhivi ove džamije upisivani su podaci o rođenom stanovništvu sa ovog područja sa datumima, podaci o sklopljenim brakovima, kao i mnogi drugi podaci vezani za popis stanovništva sa područja Bihora. Ovi podaci su sačuvani do danas i nalaze se u džamiji u svom originalnom izgledu. Prilikom rekonstrukcije detaljno su definisane pozicije predviđene za rušenje, elementi za montažu i elementi koji će se u potpunosti sačuvati. Usljed dotrajalosti međuspratna drvena konstrukcija se morala u potpunosti ukloniti i na njeno mjesto je postav- 48 ljena sitnorebrasta armirano-betonska tavanica, koja je obložena drvetom. Time je postignuta izvanredna imitacija nekadašnje drvene konstrukcije a ujedno su zadovoljeni svi uslovi zadate nosivosti. Opterećenje sa tavanice je preneseno na čelične stubove, koji su obloženi drvetom. Originalni drveni stubovi koji su bili ukrašeni rezbarijom, vraćeni su na svoje pozicije, čime je ostvaren efekat autentičnog izgleda unutrašnjeg prostora. Sa vanjskih zidova skinut je kompletan malter, čime je do izražaja došao zid od polubrađenog kamena. Jedan od najznačajnih elemenata ove rekonstrukcije je uklanjanje zidanog munareta i izgradnja drvenog munareta koje svojim oblikom i vitkošću podsjeća na staro drveno munare ove džamije s kraja 17 vj. Kada je džamija i izgrađena. Zidovi munare su urađeni od armiranog betona debljine 10 cm. Prečnik ovog betonskog jezgra je 130 cm, i u sredini se nalazi metalni nosač koji služi za oslonac šestdeset stepenika koji povezuju zadnju etažu sa šerefetom munare. Kompletna visina munareta koja se izdiže iznad kamenog zida, obložena je drvetom. Kompletna krovna konstrukcija je zamijenjena novom, manjeg nagiba,a umjesto crijepa, krovni pokrivač je uradjen od drvene šindre, kao što je bilo u originalnoj izvedbi ove džamije. Kameni zidovi džamije su ojačani vertikalnim AB serklažima koji su uštemani u zidove sa unutrašnje strane. Unutar zidova ugrađeni su horizontalni serklaži koji prihvataju opterećenje na krajevima od sitno rebrastih tavanica. Ovim se postigla veoma dobra statička ukrućenot kamenog zida. Ovaj izuzetno vrijedan vjerski objekat, koji nije služuio samo u vjerske svrhe, jer je njegova uloga veoma značajna u opismenjavanju i očuvanju kulturnog identiteta stanovništva sa područja Bihira, konačno je dobio svoj originalni izgled koji ga je izdvajao od svih ovakvih objekata iz njegovog perioda u širem okruženju. Nakon višegodišnje restauracije džamija u Petnjici je svečano otvorena 22. jula 2005.godine, uz veliko prisustvo uglednih zvanica iz vjerskih institucija, predstavnika Skupštine i Vlade Crne Gore,Opštine Berane,poznatih ličnosti iz kulturnog i javnog života,bihprske dijaspore i mjesnog stanovništva. Od tada prima vjernike i sve poštovaoce kulturnih vrijednosti. Januar, 2011. Forum r e v i j a Kultura Sehara Ibiša Kujevića Ispod vela zaborava Pred vama je jedinstvena riznica zapisa o biserima bošnjačke tradicije i duhovnosti. Kao strpljivi draguljar, etnolog i koreograf, osnivač KUDa „VRELO IBRA“, Ibiš Kujević je decenijama, sakupljao, bilježio, tražio i čuvao autentične izraze narodnog stvaralaštva koje su nosili i raznosili kojekakvi vjetrovi, koji su duvali na ovim prostorima.Samo zahvaljujući njegovoj, gotovo fanatičnoj posvećenosti, imamo priliku da vidimo i čujemo detalje koji su duboko utkani u bošnjački identitet U organizaciji Bošnjačkog savjeta u CG objavljena je izuzetno rijetka „Sehara“ od šest video zapisa koja slikom i riječju otkriva izvorne vrijednosti o kojima, samo kadkad sjećanje progovori. U tu ukrašenu kutiju autor Ibiš Kujević spakovao je 6 filmova i CD sa autentičnim tonskim zapisima izvorne- etno muzike. Dizajnerski opremljene i luksuzno upakovane DVD-e prati mini monografija na stotinu i šezdeset strana. Sve to prati fotomonografija od preko dvije stotine strana u kojoj će mnogi prepoznavati sekvence iz sjećanja i priča svojih dedova i nana. Dugo istražujući po terenu Ibiš je sakupio dragocjeno blago iz kulturne tradicije Bošnjaka i drugih naroda na prostoru: Rožaja, Plava, Gusinja, Berana, Bijelog Polja, Petnjice, Pljevalja, Sjenice, Tutina, Novog Pazara, Nove Varoši, Priboja, Prijepolja. Pred vama je jedinstvena riznica zapisa o biserima bošnjačke tradicije i duhovnosti. Kao strpljivi draguljar, etnolog i koreograf, osnivač KUDa „VRELO IBRA“, Ibiš Kujević je decenijama, sakupljao, bilježio, tražio i čuvao autentične izraze narodnog stvaralaštva koje su nosili i raznosili kojekakvi vjetrovi na ovim prostorima. Samo zahvaljujući njegovoj, gotovo fanatičnoj posvećenosti, imamo priliku da vidimo i čujemo detalje koji su duboko utkani u bošnjački identitet. Zbog toga ova sehara zaslužuje posebnu pažnju, osjećaj i poštovanje kao amanet koji se čuva i slijedi kao putokaz. - Prošlo je punih četrdeset godina od kako sam sa Delijom Kurpejovićem i drugim savremenicima započeo stvaranje folklornog ansambla u Rožajama, koji je zvanično registrovan 1971. godine, kazao je za FORUM Ibis Kujević. Kroz „Vrelo Ibra“prošle su hiljade članova ovog društva ,a naši koncerti su prikazani u preko četrdeset država Evrope, Azije i Afrike. Htjeli smo i sa mnogo entuzijazma, posvećenosti i odricanja, naše igre, pjesmu i običaje ponosno pokazivali na malim i velikim scenama i za to dobijali aplauze, nagrade i priznanja. Svih tih godina sakupljao sam detalje - izvornog stvaralaštva. To narodno blago je ustvari identitet naroda kome i sam pripadam, - kaže Kujević. Sa skuplanjem ove građe počeo sam davne 1969. godine, što bi se reklo o svom trošku i za “svoj ćeif“, ne da bih radio to što sada radim, nego da sakupljama muzičko - folklornu građu za koreografije, a uz to, i sve drugo iz kulturnog nasljeđa i tradicije naroda na ovim prostorima. Kao terenac, imao sam sreću da upoznam i sarađujem sa profesorima, akademicima, - najvećim imenima iz ove oblasti: iz Beograda, Zagreba, Ljubljane i Skoplja, od kojih ne samo da sam učio nego postepeno ušao u samu suštinu i svaku poru ove oblasti, što će te vidjeti i na ovim zapisima „Ispod vela zaborava“, a nadam se i na drugim koji čekaju u mojim arhivama. Nažalost, zbog mršavih finansija mnogo toga, posebno iz folklora može otići u zaborav. Sa tim će, bojim se otići i neponovljivo etnološko blago čijem očuvanju sam davao i dajem sve od sebe pa ako se kojim slučajem desi da propadne neće biti moja krivica,-kaže sa sjetom Kujević. Nijesam, valjda, ja jedini koji o tome treba da misli? M.Rastoder Podsjetnik za generacije Prije jedanaest godina upoznao sam Ibiša Kujevića, čovjeka uz čije sam manifestacije i programe odrastao,kazao je student režije Eldar Lakota. Stvaraoca koji je Rožajama i Crnoj Gori ostavio dva festivala dječije i omladinske pjesme. Čovjeka koji je Bošnjacima u Crnoj Gori i Srbiji darivao autentične vrijednosti Bošnjačke folklorne tradicionalne umjetnosti i KUD “VRELO IBRA”. Ni slutio tada nijesam da će biti jedan od učitelja koji ce produbiti moja znanja iz raznih oblasti.I da ću kod Njega spoznati i shvatiti koliko je zapravo narod kojem i ja pripadam bogat, a to je i ključni ciljeva ovog projekta. Da moja i buduce generacije uvide vrijednost baštine, a starije da podsjete na ono što je nekad bilo pa ga novi talasi brišu, kazao je Lakota, daroviti virtuoz za audio-vizuelnu obradu arhivskog materijala. Januar, 2011. Ovakve projekte rade produkcijske kuće sa timovima: producenata, reditelja,kamermana, tonaca i fotografa do tima za restauraciju, što je tv autorima dobro poznato... Ja sam se nasao u jednom rudniku materijala iz kojeg je svakodnevno izviralo na stotine fotografija, desetine i desetine sati arhivskog video materijala i audio zapisa izvorne muzike snimljene u periodu od 1971 do 1985. Sve to je trebalo detaljno pregledati, digitalizovati, restaurirati i ujednačiti. Samo proces digitalizacije materijala trajao je godinu i po dana, a video i audio montaže tri godine. U ovim video i muzičkim zapisima svako može prepoznati dio Bošnjačke duše i zato sam ponosan što sam bio jedan od strpljivih kreatora ove Sehare, zaključio je Lakota. 49 Forum r e v i j a Kultura Nepoznato o poznatom u Podgorici Taba(h)ana i u njoj Tabački most Piše: Abdulah Bato Abdić Manufakturna proizvodnja koju je zakonomjerno pratio i razvoj trgovine, učinjela je Podgoricu ,početkom devetnaestog vijeka značajnim zanatskim i trgovačkim centrom. Tako je njeno prisajedinjenje Crnoj Gori nakon Berlinskog kongresa 1878. godine obogatilo ovu državu u nastajanju sa novih 133 zanatske i 153 trgovačke radnje. Specifičnost podgoričke manufakture, potkraj turske vladavine, činjeli su osobito razvijeni mutavdžijski, bojadžijski i tabački zanat, što se dovodi u vezu s razvojem stočarstva. Osnovu je činjelo Ćemovsko polje, koje nije pružalo uslove za razvoj zemljoradnje, obilovalo je stepskom vegetacijom, i sve do prvih ljetnjih suša služilo kao ispaša za brojna stada ovaca i koza. Velikim buljucima ovaca isticale su se dračke familije: Turkovići, Drickovići i Orahovci. Vremenom su podgorički mesari izgradili svoje klaonice (kasapnice), na obali Ribnice, ispod gradskih bedema s njihove sjeverne strane. Time su stvoreni uslovi da se uz mesarski zanat razvije i prerada kože, čija trgovina će pronijeti ime Podgorice i izvan granica Crne Gore. Ilustrativan podatak sadržan je u činjenici da se tridesetih godina devetnaestog vijeka ‘’iz Podgorice godišnje izvozilo pet vagona vune, 100.000 jagnjećih i jarećih koža i 20.000 ovčijih i kozjih koža.’’ Skoro cjelokupan uvoz i izvoz robe iz Podgorice odvijao se preko Skadra lađama zvanim ondre. Time je privredni razvoj Podgorice dodatno doprinio projektovanju dva gradska naselja na suprotnim krajevima Jezera koje ih je spajalo i razdvajalo istovremeno. Zbog specifičnosti procesa prerade kože, u svim urbanim sredinama ondašnje Osmanske imperije, djelatnici koji su se bavili ovim zanatima, podizali su svoje radionice izvan grada i po mogućnosti podalje od naselja. Podgorica u tom smislu nije bila izuzetak. Klaonice i štavionice kože biće podignute izvan gradskih bedema s njihove sjeverne strane. Vremenom, najvjerovatnije 50 Tabahana tokom XVII vijeka, ovaj moćni tabački esnaf će na tom mjestu sagraditi most preko Ribnice koji po njima i ponese naziv Tabački most. U osnovi naziva je turska riječ tabakkoža. Most je u narodu bio poznat i pod nazivom Most kod kasapnice. Građen je od fino tesanog kamena s jednim elegantnim lukom, koji se idealno stopio s obalama Ribnice na jednom od njenih brojnih meandera. Istovremeno pokazalo se da je most bio nukleus oko kojeg je ubrzo nastala još jedna podgorička mahala. Rijetko ko od namjernika koji danas prolazi Tabačkim mostom, znade da hodi negdašnjim centrom osobnog podgoričkog naselja zvanog Taba(h)ana. Bila je to mahala koja se razvila na obali Ribnice s jedne i druge strane Tabačkog mosta, a sastojala se od većeg broja kućeraka sagrađenih po nahođenju i potrebama žitelja na obali rijeke, ili u vidu sojenica nad samom vodom. Njeni stanovnici su se bavili poglavito kovačkim zanatom. Bila je to tipična ciganska mahala s puno vreve i pjesme, koja bi odjekivala od udaraca kovačkih čekića o nakovanj, posebno za Ajdarljez ili Đurđevdan, kada su kovači na taj način trebali ojačati Dukljanove sindžire, kojima je,po legendi bio vezan za pećine podno Vezirova mosta. U ambijentu opšteg derneka-raspusne zabave u Taba(h)ani, kocki skloni podgorički hazarderi, često su skraćivali vrijeme u ovoj mahali uz prepoznatljivo lokalnu kartašku igru, zvanu kaluč.Kaluč je svojevrsni rulet izvlačenja karte iz špila pa se prepričavaju mnoge anegdote kako su neki poznati gubili imetek , oružje i nam. Istovremeno tu su mladi i nadobudni podgorički bećari nerijetko sticali i svoja prva ljubavna iskustva, o čemu su uz neizbježnu podgoričku pjesmu i ćemane ispre- dali romantične priče o najnevjerovatnijim poduhvatima koje je mogla iznjedriti samo razigrana mašta podgoričkih dokoličara uvijek spremnih na šeretluk ili zajedljivu šalu. Oni s manjim uzletima mašte i smjelosti gledali su na to kritički i s prezrenjem, tražeći uzroke svemu u nestajanju tradicionalnih moralnih skrupula zajednice koja je na svoj način kažnjavala svaki ‘’neprimjereni’’ individualizam. Nijesu izostajale ni kletve upućene Taba(h)ani. Ada, jedna da joj se steče dosta bi joj bilo. Konačno, kletve su je i sustigle, u vidu nerazumijevanja i neznanja ondašnjih »urbanista«, što je konačno raznijelo ovo naselje, koje se nije uklapalo u njihovu viziju izgradnje Titograda, koji je sve više kidao veze sa Podgoricom, ne uviđajući svu pogubnost ovog u suštini antikultruološkog procesa. Tako su se stanovnici Taba(h)ane mimo svoje volje i bez suvišnih pitanja skrasili na periferiji Podgorice, na vjetrometini Ćemovskog polja, koja im je ponuđena kao nadomjestak za presjeljenje iz centra grada. Inače, „Koncepcijom urbanističkog plana iz 1957. godine negirana je većina objekata u gradu. Tako od 14.000 stanovnika koliko je tada imala Stara varoš smatralo se da 10.000 stanovnika ne bi moglo zadržati svoje kuće jer treba da se ruše radi izgradnje novih višespratnica. Ova koncepcija bila je predviđena i urbanističkim planom iz 1964. godine.” Kao nijemi svjedok koji podsjeća i opominje, još uvijek opstaje samo Tabački most, pa i on zaklonjen od očiju znatiželjnika novim zgradama i bivšim Domom JNA (budući Muzički centar) samo rijetke može da podsjeti da mudri narodi čuvaju starine kao drgocjenu uspomenu sopstvenog trajanja. Januar, 2011. Forum r e v i j a Kultura Posjeta Bošnjačkom savezu u Americi Album iz Njujorka Piše: Mirsad Rastoder Svaki znak pažnje vrijedi mnogo više od poklona i zbog toga sam morao da pronadjem ovu bilješku. Bošnjački savez u Njujorku i njegov predsjednik Esad Rastoder, pozvali su me, prošle godine u oktobru, da sa ostalim istaknutim ličnostima učestvujem na prvoj velikoj promociji te organizacije koja se sve uspješnije bavi prezentacijom kulturoloških interesa Bošnjaka iz Crne Gore u tom američkom centru. Boravak od šest dana prošao je kao dlanom o dlan tako da sam samo u notesu imao neki, obećani dnevnik za Seada Hodžića i novine Fokus. Nekoliko pasusa dao sam mu uzgred, a ostalo je trebalo da mu kompletiram kasnije. No kako smo jedan od onih razbarušenih-rasijanih novinara, te bilješke su se zaturile i sve je ostalo u nekom finom prepričavanju doživljaja. Sve do nedavno dok nijesam dobio Album iz Njujorka od moje bratučede Ifete. Tim divnim gestom i sestrinskom pažnjom u toku boravka Ona me prosto natjerala da po svaku cijenu pronadjem zapise i sklopim ovo zapažanje. VOZ Brojne obaveze u Radiju, priprema novog broja Revije Forum, redovne aktivnosti u Novinarskom samoregulatornom tijelu i trka do Beograda za vizu pojačale su dinamiku u kojoj nijesam imao vremena da razmišljam o putovanju, a kamoli da učinim neophodne pripreme. Kao i mnogo puta ranije, Zumreta i moja princeza Hana brinule su i pakovale neophodno u kofer. Uskočio sam u cipele ponavljajući lozinku PPK-pasoš, pare, karta-stvari koje novinar ne smije da zaboravi. Lijep oktobarski dan zasula je kiša, topla za jesenju travu što naihri kao četka a onda krenu plavičasti cvjetići ofresine sočni za vrijedne pčelice pred zimsku uspavanku. Usporeno klizimo prema aerodromu Golubovci. Pljusak kao da hoće da pokaže da nije sudjeno da vidim Njujork.S kartom u ruci otvaram „Vijesti“ i čitam Januar, 2011. tekst u kome piše da su pored Drine pronadjene dvije lobanje i da je DNKa analizom utvrdjeno da je jedna od njih,lobanja Halila Zupčevića.Trebinjca koji je sa suprugom Sanijom otišao iz Rožaja u Beograd da traži vizu za odlazak u neki od evropskih izbjegličkih centara. U povratku zlikovci su, tog 27.februara, zaustavili voz 671 na pruzi Beograd-Bar, u stanici Štrpci i odveli 19 po imenu odabranih ljudi. Medju njima su bili moj rodjak Jusuf sa Savina Bora i šurak Ismet Babačić iz Podgorice. Šta li će pokazati DNK-a? Čija je druga lobanja? Da li je to nova rana ili bar trag smiraja za porodice. Šta da kažem Zumreti? Okrećem telefon starijeg Sina da bude s majkom i nanom Medinom kako bi im olakšao novo kovitlanje traumatičnih sjećanja ,nadanja i slutnji što kao mora vrebaju od onog kobnog 27. februara 1993.godine. Pokreću se slike, protesta ispred Skupštine, Mimohod ćutanja kroz Podgoricu 96., u kome je bilo više Crnogoraca nego mojih sunarodnika, mediji ćute, lažu, bijes da iskočiš iz kože, tumaranje, Čekajuci fatihu 2003... Rado bih se vratio kući, ali ne mogu obećao sam ljudima koji su me uporno zvali, uvažili i naravno Franja (Esada Rastodera) desnog krila naše Radmanske ekipe na svim fudbalskim turnirima 70-ih. Ocekuje muhabet i podrsku za prvu veliku promo- ciju Bosnjackog saveza u Njujorku. (Nadimak je dobio po desnom krilu Veleža iz Mostara, Franju Vladiću). U tom košmaru prilazim pasoškoj kontroli. „Koje dobro“ pita kroz osmjeh čovjek u uniformi i pruža ruku. Srdačan kao i vazda Esko Muratović pozdravlja zemljake jer je i njegova generacija iz Petnjice među 30-tak koje su većinski otišle u svijet. Lavirint vazdušne luke u Frankfurtu otkriva gospodin Serdarević u pratnji starice i poslije osam sati leta preko Atlantika ukazuje se sjaj miliona zvjezdica čudesnih boja. To je Njujork. Radost u očima desetogodišnjeg Emira i drugih bratstvenika ublažava kompresiju u ušima i zujanje u glavi. Srećna ti Amerika. ČAMAC Biološki sat je „prolupao“ pa se tek prisjećam srdačnog dočeka u piceriji kod Keka. Njegove šeretske priče o talijanskim-balkanskim-meksičkim i drugim specijalitetima, salatama, sve madjija, samo da je gost zadovoljan. Razabiram dosta grčevit stav o nedovoljnoj osjetljivosti Crne Gore prema svojim ljudima koji su se solo izborili za sigurne porodične luke u centru svjetske moći. Fali im redovnih priključaka sa kulturološkom i poslovnom „plovidbom“ u domovini. Rado bi dio bo- 51 Forum r e v i j a Kultura Reis Fejzić i predstavnici Foruma sa domaćinima iz Njujorka gastva preselili u nerazvijeni zavičaj. Crnoj Gori bi dali sve, a od nje očekuju da ih prigrli kao majka. Da suštinski postane evropska, gradjanska. Da multietničkom biću prilagodi državne simbole, grb i zastavu. Poučeni maksimom da smo „svi stvoreni jednaki“ (D.1776.) previđaju da je u domovini još snažnija nacionalna od državne identifikacije. I svi bi Narodi da istaknu svoje. S pravom i Bošnjaci. Podržavam zahtjeve da se kroz legitimnu proceduru i usaglašavanje, što prije dođe do primjerenijeg rješenja. Samo bez pretjerane emotivnosti i zajedljivosti to ne uzdiže Bošnjake u Crnoj Gori. Treba otmeno gajiti svoj identitet i širiti krug prijatelja, u domovini i svijetu. Možda i zbog toga, prijala mi je šetnja po centru grada, kroz ,,prašumu,, nepreglednih zdanja. Među njima je sićušan i Džordž Vašington. Skulptura visoka preko 6. metara koja monumentalno slavi Generala revolucije kolonista /1755/1781.god. protiv Britanije. Ljudi sa svih strana žugore. Kao mravi se vrzmaju po kvartu „Vol strita“ gdje sasvim prizemljena,između „stabala“ nebodera odolijeva katedrala „Triniti church“ iz 1696. godine. Cijeli vijek i četvrt je mladja od Husein Pašine dzamije u Pljevljima, što je sagradjena 1570. godine. Dragulj islamske arhitekture još više blista nakon restauracije i rekonstrukcije - pričao sam saputniku i domaćinu Ademu koji me strplivo slušao i podsjetio da je Carska džamija u Plavu još starija, izgrađena je 1471. godine. Pričali smo o vjeri i toleranciji..., ljepoti prostranstva u Islamu. ON je nadkrilio sve božije poslanike i 52 svakog vjernika uputio da poštujući druge bogomolje čistim srcem obasjava svoje. Takva radost, otvorenog srca blista u kući mojih domaćina Adema i Ifete (Rastoder) sa puno umilnog džumretanstva - gostoprimstva na licu i u ponašanju, zapitkivanju i stimanju raznim djakonijama. Roditelje nenametljivo slijede, umiljata srednjoškolka Majda i student Mirza sa simpatičnim naglaskom bihorskog u govoru. Prve godine djetinjstva proveo je sa Dedom Selmom i Nanom Bajrom. Roditelji su morali časkom do Amerike pa ih nije bilo nekoliko godina. Tajna je u čamcu. Na pročeonom zidu salona otmeno uređene, prostrane kuće, među pažljivo odabranim detaljima zagonetno treperi odsjaj foto grafike. Obični ribarski čamac podrhtava u pjeni uzburkane rijeke koja silovito kulja kroz nagrezle šipove mosta u daljini. Hoće li prebroditi valjanje rijeke? Prebrodio je, smješka se Adem. Sličnim „čamcima“, moji zemljaci našli su mirne luke za život u Turskoj, Luksemburgu, Belgiji, Australije... i drugim svjetskim destinacijama? INŠALA Poslije jutarnje kafe u toploj porodičnoj atmosferi i ritual duhanskog dima, koji je povlastica za gosta, ponovo smo u epicentru Njujorka. Ulični prodavci nude suvenire o dramatičnom rušenju blizanaca. Proučio sam fatihu žrtvama 11. septembra i gledam temelje spomen Centra koji treba da izrazi opomenu svakom obliku bezumlja. Pojačava se osjećaj niš tavanosti. Čini mi se da se sve više smanjujem zajedno sa brojnim ljudima koji tuda migolje u ispunjavanju osobenih treptaja na ovome svijetu. Sačuvaj nas bože “šejtanska posla“ - rekli bi naši stari u svim situacijama kada je teško objasniti destruktivnu stranu ljudske prirode. To djavolsko-šejtansko u ljudima srušilo je mnoge, živote, gradove i civilizacije koji su trajni grijeh na duši čovječanstva, ako je ima. Pomalo ritualnim koracima i pogledima lijevo desno, povremeno uz liticu zgrada prema nebu osvajamo ambijent Pete avenije. Poljska! Poljska! - odjekuje u podnožju nebodera. Poljaci blistaju u dugo-dugoj povorci predstavljanja svoje zemlje sa svim šarenilom etnoloških ukrasa, skečerskih akrobacija, muzikalnih refreniranja i naravno oficijalnog mahanja stajliranih činovnika. Vojni džip iz sredine prošlog vijeka izgubi dah, ali se posada dohvati asfalta i u trčećem koraku, na guranje upali mašinu. Smijeh i aplauz posmatrača. Zamišljam paradu predstavljanja Crne Gore Petom avenijom. Sviraju tamburaši iz Pljevalja za svadbu iz Rožaja i laki korak beračica iz Plava. Istiha stara podgorička varoš proziva orla sa Cetinja da pokaže prva slova, obavijesti ulcinjske gusare, barske maslinare, tivatske ribare i hercegnovsku mimozu da je u drevnom Kotoru maskenbal... Moji saputnici se smiju. A tu bi ti najviše bilo Plavljana, Gusinjaca i Bihoraca. Pa lijepo i o tome valja razmišljati, no hajmo da vidimo je li sve na mjestu za večerašnju svečanost? Januar, 2011. Forum r e v i j a Čelnici i aktivisti Bošnjačkog saveza Crne Gore u Njujorku: Esko Rastoder, Mirsad Rašić, Kemal Šarkinović, Ekrem Markišić, Šeko Mujević, Ago Koljenović, Senad Kočan, Ramiz Lješnjanin, Đemo Hot, Abid Lješnjanin, Adnan Lekić, Rafet Hot, Kemo Bektešević i drugi pozdravljaju goste i džematlije a svečanu salu restorana Rikardo“s ispuni žagor očekivanog muhabeta. Profesori, Doktori, Ulema, Konzuli, i Aktivisti udruženja za istom govornicom. Izazov i odgovornost da se kroz medijaciju ostvari jedinstvena nit svečanosti i podrži organizovano povezivanje za dobro svih u duhovnom,savremenom i državnom smislu. Inšala! Inšala! - ponavljam kao efendija Smajo. Svi smo po nešto naučili, Najbitnije da hoćemo i umijemo da gajimo institucionalnu saradnju kojom možemo učiniti više i za sebe i za druge. Razgovor je putokaz za konstituisanje ozbiljnih zahtjeva i donošenje mudrih odluka a time i konstruktivnih promjena, ako ima sloge i jedinstva. Ogovaranje je grijeh! INDIJANCI Mozak je sličan zemlji,nikad ne znaš šta je gdje zatrpano. U muzeju prirode „Natura Viva“ pokušavam da proizvedem indijanske zvuke i smijem se kao da nijesam sa sobom. Bljesnuli su gimnazijalski dani u Beranama i prisjećanje na školskog druga, poglavicu Sijuksa Brana Mališića kome smo pravili društvo u oponašanju indijanaca. Za svaku zabavu Poglavica je pripremao opremu, oružje i oruđe pa bi Živkovu kuću pretvorili u pravo stanište za odbranu od Apača i život Januar, 2011. Kultura plemena. Sin profesora francuskog, imao je tada informacije o borbi za prava indijanaca sedamdesetih koja je završena stvaranjem rezervata. I bio je opsjednut indijancima, - objašnjavam Mirzi, koji nije otišao na fakultet da bi mi uljepšao dan u Njujorku. Čak je i nekim neposrednim detaljima učinio da osjetim bliskost sa njegovim studentskim godinama, a kao uzgred mi je tako lijepo predstavio fascinantnu prirodnjačku zbirku, kao da je profesionalac u tom ogromnom zdanju Američkog Prirodnjačkog Muzeja (American Museum of Natural History - AMNH). Na samom ulazu, bio sam zapanjen skeletom dinosaurusa. U brojnim halama najimpozantniji skelet je ogromnog apatosaurusa, vrste koja je izumrla prije 140 miliona godina. Apatosaurus je bio biljojed, hranio se lišćem i pretpostavlja se da je težio preko 50 tona. Za razliku od njih alosaurusi su bili mesozderi sa izraženo oštrim zubima. Po spratovima i odajama tu su razne vrste; gmizavaca, krokodila, jelena, tigrova, ovaca, goveda, konja... sve do majmuna, što kao živi (preparirani) posmatraju kroz staklo iz svog idilično kopiranog staništa. Ogromni skeleti dinosaurusa, mamuta, izazivaju jezu i strahopoštovanje. Mali ljudi uništili su takve kolose. Rado bih se vratio indijancima ,ali ode dana. Čekaju nas na akšamluk. Moramo se prilagođavati žrvnju civilizacije. Vještinom da nas ne proguta. Bez getoizacije koja svaki narod vodi u ponor. Mudrošću da trajno ličimo na sebe i širom otvornih senzora da naučimo i više od drugih. Poslije večernje molitve u Ali- pašinoj džamiji, glavni imam Dr Bajram Mulić, održao je veoma inspirativno predavanje o poštovanju hijerarhije, znanja, i provjerenih informacija, a onda se razgor produžio i u haremu džamije.Osjetio sam da su ljudi ohrabreni činjenicom što je svečanost pokazala, da su razlike u shvatanjima i te kako premostive, samo ako pažljivo saslušamo jedni druge. Islamska zajednica Bošnjački savez u Njujorku su dva važna subjekta sa različitim, ali bliskim ciljevima i zadacima pa treba da razvijaju partnerske odnose i koordinirano jačaju veze sa drugim organizacijama, udruženjima i institucijama u Americi i Crnoj Gori. Sve u interesu očuvanja i odgoja u duhu vjerskog, nacionalnog i drzavnog identiteta. Bošnjaci moraju da se oslobode nekih lutanja. Crna Gora je tek od 2006 u punom državnom kapacitetu i treba razumjeti časne ljude kao što su; Konzuli Branko Milić, Hamdija Hasani, Ambasador Mićo Vlahović i drugi, i oni bi sigurno željeli i više i brže. Cilj je razvoj države u skladu sa evropskim principima; jednakih šansi i multietničke tolerancije, za koju smo se,otporom miloševićevskom nacizmu zajedno borili ratnih 90-tih, tu snagu i sada treba jačati do punog ostvarenja sistema demokratske građanske države. Crna Gora je naša koliko smo u stanju da razumijemo i poštujemo druge narode i u otvorenoj komunikaciji govorimo, stvaramo i radimo na ostvarenju Bošnjačkih interesa kao segmenta bića multinacionalne države. VIR Miris bureka iz slastičarne Rašića, budi čula kao u sred Gusinja ili Plava. Mirsova majka nježno opominje, odavno je prošlo vrijeme za doručak i uz „SORI“ novim gostima, prinosi jogurt i sokove na naš stočic ispred radnje. I to je Njujork. Svako me je otvoreno da jednostavno ponodi djelić „kolača“ iz zavičajne tradicije, znanja i sposobnosti i da od toga pravi biznis. Esko voli i argentinske specijalitete pa insistira da obiđemo šetalište pored plaže. - U Njujorku možeš probati sve što ima u kuhinjama svijeta; Balkanske, Vijetnamske, Korejske, Brazilske, Malezijske... i druge specijalitete. Pored brojnih klasičnih restorana ima puno mjesta na kojima prodaju brzu hranu. Ljudi ovdje 53 Forum r e v i j a Kultura često jedu u restoranima, poneki i sva tri obroka. Hoće nakon posla da uživaju, - priča Franjo, a ja se rvam sa nekim sočnim argentinskim biftekom i začinima. Duga staza pristanišnog trga Koni Ajtan između morske pjene, žutog sitnog pijeska i šume nebodera na drugoj strani otvara slobodu nostalgičnih prisjećanja iz rane mladosti. - Kakvo more, one naše plaže u Klancu nema nigdje u svijetu. Sjećaš li se? Florida, Španija... džaba, nigdje nije bilo ljepšeg kupanja. A u tom Klancu, gdje Radmančica presijeca seosku utrinu, mi smo svojevremeno pravili vir, vještačko jezero u kome smo se kupali po cijelo ljeto. Tu smo planirali turnire, sastave fudbalskih ekipa, šuvene priredbe u Petnjici, šetnje za prikrivanje ljubavnih vragolija ili maštarija, ne sjećam se više, ušla mi je voda u uši. Znam samo da je bilo puno radosti u svakom kamenu ugradjenom u zid brane, a tek poslije, - u skokovima, brčkanju iha... Čak i u onom jesenjem rastanku,kada bi voda nadošla i prelila preko utvrde, praveči divan slap vodopada dok ne probije utvrdu i jurne kroz Lećevišta i Petnjicu. Kroz igru ti dječaci su stvarali uslove za igru i letnju zabavu. Rešad, Mule, Cale, Haso, Kićo, Esko, Čapro, Samir, Ali, Libe samo su dio te fudbalske ekipe. Nije čudo što su uspješni,na raznim stranama svijeta i ostvarili su divne porodične priče. Naučili su kako se pravi VIR.I to je zavicaj. Zavičaj je u Izetovom Klubu u Ljubljani, Eskovom dvorištu u Njujorku, medju prijateljima mojih zemljaka! Markatan kao iz holivudskih filmova čeka nas Erol Musić. Pun iznenađenja i šeretskih vragolija. Čašćavao je u svojoj piceriji i uporno nagovarao da vidimo i kafić njegovog sestrića. Dočekao nas je zanimljiv,ljubazan mladic srednjeg rasta i uveo u sjaj ogledala, kože i ružičastih svjetlosnih nijansi. U separeu do prozora, krupan čovjek lagano ustade i u širokom luku pruži ruku. Ja sam Saiti, a ovo su moje prijateljice i prijatelji. Zastao sam na trenutak. - Jeste, ja sam bivši bokser Ibrahim Saiti iz Prištine .Boksovao sam u Titogradu. Preplivao sam Moraču i sad kad je pomenem osjetim hladnoću. Pričao je usporeno kao da je to bilo prije stotinu godina a ne sredinom 80-tih. Uz gutljaje metakse, nešto življe pitao je o 54 cijenama nekretnina, uslovima za biznis u Crnoj Gori. Svidja mu se Velika ulcinjska plaža i rado bi, sa partnerima investirao na crnogorskom primorju. Priznajem, godilo mi je Saitijevo interesovanje kao i cinjenica da se raskoš male zemlje još ljepšom čini iz daljine, pa su moji odgovori začinjeni optimizmom,mada bih radije motivisao crnogorsku dijasporu da ulaže u domovinu. Grehota je najbolje rasprodati drugima. IME Mediji u Crnoj Gori su slobodni a uticaj centara moći je stalan - odgovorio sam na pitanje efendije Rahmana na tribini Bošnjačkog saveza u Sali Kulturnog centra. To se prvenstveno odnosi i na Javni servis Radio i Televiziju Crne Gore, koji suštinski još nije postao istinski čuvar javnih interesa, a time i medij za promociju multikulture. Malo češće, nego ranije, kroz emisije i programe pojavljuju se i Bošnjaci ali ni približno potrebama prezentacije naše tradicije, kulture i savremenih interesa. Moramo biti uporni da se stanje promijeni. Da imamo redovne emisije i više zaposlenih. Trenutno, medju stalno zaposlenima, nema ni 2% onih koji su imenom iz korpusa, Bošnjaci-Muslimani-Crnogorci islamske vjeroispovijesti. Vrlo posjećenu tribinu Uspješno je kordinirao Đemo Hot a na brojna pitanja odgovarali su: Dr Šerbo Rastoder , Reis Rifat Fejzić, Mr Hamdija Šarkinović, Konzuli Branko Milić i Asmina Omeragić iz NVO Euro za Gusinje. Među brojnim dilemama čulo se i ovo, Bošnjaci - Muslimani koja je razlika? - pitao je gospodin Dervišević, (očigledno zbog teme, jer je u Ameriku stogao sa Kosova gdje su Albanci naše sunarodnike odvajkada prepoznavali kao Bošnjake). Onome ko neće da čuje, vidi i prihvati realnost teško je objasniti razliku koje nema, posebno ako želimo isto: berićet, rahatluk, teferič, sevdah,... Zabuna nastaje zbog neznavenog ili neiskrenog, kalkulantskog odgovora na pitanja iz samoidentifikacije; vjeroispovijesti, nacionalnoj pripadnosti, jeziku i državljanstvu jer svaka od ovih odrednica čini dio potpunog identiteta pojedinca i naroda. Ja nijesam birao mjesto rodjenja i zavičaj ali sa ponosom prihvam da mi je tu Domovina, u Bihoru - Crnoj Gori. Bošnjaštvo nije izbor već narodni kod koji smo usisali ispod majčinskog srca. A to što su nas stoljećima imenovali kako je kome odgovaralo nije naša krivica već, manje-više traumatično iskustvo iz koga smo puno toga naučili i još treba da učimo za potpuno sazrijevanje i otmeno osjećanje nacionalne identifikacije. Kad kažem otmeno, mislim na sve ono lijepo iz naše baštine što treba da čuvamo i s mjerom pokazujemo;svojoj djeci, prijateljima i komšijama kako bi nas razumjeli, uvažavali i pomagali. Nakon svega što su proživjeli, Bošnjaci nemaju pravo na zaborav ali ni na nacionalnu uskogrudost- ne daj bože mržnju. „ Ljubav je put koji slijedimo“ – za svoju dušu i što više iskrenih prijatelja u domovini i po svijetu. Da ne strepimo i razborito govorimo o sebi pa će manje biti pitanja jesmo li Bošnjaci ili nešto drugo – podobnije!? Hvala na ponudi da budem nečiji. Hoću da budem jednak među drugima pa i medju muslimanima. Da se identifikujem narodnim imenom Bosnjak, bošnjačkim jezikom i bogatom kulturnom baštinom koju su naši preci vjekovima stvarali. BRATUČEDA Vozeći se Njujorkom čovjek ima utisak da je na brodu koji se ljula u ritmu talasa i povremeno naidje na truskanje po makadamu. Ljudi časkom nestanu sa trotoara. Ulaze u metro i špartaju s kraja na kraj grada. Kao što je najavila prvog dana boravka u Njujorku, kada mi je pruzila telefon da se javim Supruzi, Ifeta je uzela slodan dan da posjetimo jos neke znamenitosti. Poželio sam da se primaknem Kipu slobode, da šetamo i da se vozimo metroom. Može. Prva linija metroa otvorena je oktobra 1884. godine, a sada njujorški metro ima mrežu dugačku 660 milja sa 468 putnickih stanica. To čudo je u stvari višespratni grad pod zemljom. Vrvi narod na raskrsnicama i stepenistem da ti se za manta od šarenila ljudskih obličja. Jedan, drugi metro i evo nas na izlazu, a onda časkom do luke. Brodovi krstare i prevoze do Ostrva slobode. Redovi, redovi i stigli smo do platforme na krovu odakle je divno pogledati i još čarobnije osjetiti prostranstvo u kretanju. Kao da se ostrvo lagano okreće i sa njim Kip slobode/Statue of Liberty/ vi- Januar, 2011. Forum r e v i j a sok 46,5 m, a jos toliko i njegovo postolje pa mu je ukupna visina preko 93. metra. Kada se približiš, djeluje još vise.Dama sa krunom je simbol maksime “Sloboda osvjetljava svijet“,nastao iz znaka prijateljstva i pomoći koju je Francusa davala američkim naseljenicima u njihovoj borbi za nezavisnost od Velike Britanije koja je počela 1776. godine.Kip je dopremljen u djelovima i nakon dvije godine sklapanja stoji na ostrvu od 1886. godine. Skulptor spomenika je Frederik Bartold, a unutrašnju konstrukciju je izradio čuveni inženjer Gustav Ajfel, - projektant Ajfelove kule. Spomenik istovremeno označava izlazak žene iz okova tiranije. - Priča se da je skulptor Kipa preslikao glavu majke a tijelo svoje žene, - podsjeća Ifeta dok uživamo u širokoj bašči restorana na ostrvu. - Jeste, to je ono što bi svaki muškarac želio da ima u svojoj ženi mimo ljubavne strasti, zaštitničku brižnost majke i beskonačnu pažnju sestre. - Hajde da ti napravim još neku fotografiju za brvna? Slatko me, Bratučeda, nasmijala tim starinskim izrazom za fotografije na zidu. - Za familiju. Ja volim i svojoj djeci da približim svojte i Ademovu rodbinu ali i bližnjike po majšinoj strani. A mi smo po dvostruko svoji. Mala sam bila kad sam, sa majkom dolazila kod Tetke za presadu. Svraćala me, u povratku u prodavnice da joj kažem šta bi voljele Zumreta i Hana,šta da kupi mojoj Tašti, Sinovima. - Vijeka mi samo neke sitnice! Snebivajući se da je ne uvrijedim pokušavao sam da joj skrenem pažnju pitanjima o zdanjima i ulicama kuda smo prolazili. Januar, 2011. Kultura Dopalo mi se što čuva dio tradicije, patrijarhalnog povezivanja i pažnje u odnosu prema rodbini, a još više što se to odražava kroz neki fini odnos patrijarhalnog pštovanja unutar same, po svemu, savremene porodice. Moj Babo je govorio - Dobra žena je dženet ovoga svijeta, a ja sam sve uvjereniji da su upravo te dobre žene posebno zaslužne za očuvanje i stvaranje velikog dijela bošnjačke baštine - identiteta. MEHO Naši ljudi po svijetu su osjetljivi. Prošli su trnovit put neizvjesnosti, borbu za opstanak u nepoznatoj sredini i u relativno kratkom periodu stvorili uslove za pristojan život. Treba ih pažljivo saslušati, uvažiti, čak i kada žučno pretjeruju razumjeti. Oni nemaju drugu domovinu a ona sporo stiže do njih, da im pojasni neke procese i probleme. Dobro je što sve neposrednija saradnja sa Konzulatom stvara uslove za drugačiji utisak, konstatovali smo nakon vrlo korisne posjete Konzulatu u Njujorku. Reis i Hamdo su imali zakazanu posjetu džematu, a mi smo krenuli u šetnju.Pravo na “Mehov trg“. ,,Kada su udarani temelji Menhetnu jedon od najboljih majstora zvao se Meho i vrlo često je svojim šegrtima govorio „metni tu,, a kako ga ovi nijesu razumjeli od Meha i metni tu nastade Menhetn,,. - Bezbeli da je bio Bjelopolac, začikavao nas je Sead Hodzic urednik Fokusa. Za kratko vrijeme On i Ismet Čekić uspjeli su da naprave dobre novine za informisanje u dijaspori. Možda će i to nekad biti legenda o ,,Sea esmet,,. Ha.Ha... Menhetn /Manhattan/ je srce Njujorka. Okružen je rijekama Hadson i Ist. Ima preko milion i petsto hiljada stanovnika,a zajedno sa još četiri gradske oblasti Kvins, Bruklin, Bronks, i Staten Ajlndčini Njujork sa oko 8 . miliona ljudi doseljenih iz raznih krajeva svijeta. Raskršće mu je Midtaun -”Medjugrad” - koji karakterišu neprirodno visoki neboderi, metal staklo, gužva, ljudi, automobili, trgovina... Tu su Tajms Skver, Grand Central stanica, Rokefeler Centar, pozorista na Brodveju, Brajant Park, Medison Skver Garden, jedna od najprestiznijih arena na svijetu gde se odrzavaju koncerti, show programi. Tu, kažu svako može da isproba svoje umijeće, poput plavokosog atlete u kupaćem kostimu sa gitarom što na ulici zaradjuje dolare i popularnost maskote grada slikajući se sa prolaznicima, najčešće prolaznicama, jer želi da bude gradonačelnik. Ako Petnjica vrati status opštine, zvaćemo ga da se kandiduje. PATIKE Let iz Njujorka do Beča traje oko sat kraće nego u odlasku, zbog kretanja aviona u suprotnom smjeru od zemlje. Izmedju kratkih boravaka u, ponižavajućoj, kabini za pušače,radost mi pričinjava sjećanje na Majdino ćakulanje dok smo birali Starke za moju Hanu. Smislila je priču kako su, baš te patike čekale da neko dodje da ih uzme za šetnju po Crnoj Gori. Da osjete podgoričku vrelinu, primorske večernje šetnje i bihorsku travu. - A mogle bi one, Amidža da stignu i u neke druge krajeve svijeta ako poslušate naše želje.Pa da se ja i Hana družimo.? Sjaj u njenim bademastim očima bio je sličan Emirovom čigrastom pogledu sa dozom upitne sjete dok mi je pakovao majice sa grbom Bošnjačkog saveza u Njujorku. Sličnu toplinu i čežnju za novim susretima osjetio sam u pozdravima, Sanele, Esme i dvadesetak zemljaka koji su došli na aerodrom da nas isprate. Posebno na smirenom licu Hasa Deljanina koji je decenijama prihvata goloruke imigrante i pomagao im da se snadju, pa iz navike, kao nekada Otac, tutka mi u ruku novčanicu. - Za kahvu, usput, neka se nadje. I nemojte nas zaboravljat, zbog ove djece koja treba da uče jezik i tradiciju svoga naroda i države. Amerika više nije tako daleko. 55 Forum r e v i j a Prenosimo Prenosimo Blijedi san o Evropi Orhan Pamuk Piše: Orhan Pamuk U udžbenicima koje sam kao dete čitao, pedesetih i šezdesetih godina, Evropa je bila ružičasta mitska zemlja. Gradeći novu republiku iz pepela Otomanskog carstva, srušenog i rascjepkanog u Prvom svjetskom ratu, Mustafa Kemal Ataturk ratovao je protiv grčke vojske, ali je kasnije, uz pomoć svoje vojske, uveo niz društvenih i kulturnih reformi koje nisu bile antizapadne, već naprotiv - prozapadne. Ova reforma je legitimizovala i ojačala novu elitu nove turske države (i ostala predmet stalnih rasprava u Turskoj tokom narednih osamdeset godina), činjenica da se od nas tražilo da prihvatimo, pa čak i imitiramo ružičastozapadnjački -san o Evropi. Udžbenici mog djetinjstva trebalo je da nas nauče zašto država i religija moraju da se razdvoje, zašto su derviške lože morale da budu zatvorene i zašto smo arapsko pismo zamijenili latinicom. Ali te su knjige istovremeno bile pune pitanja koja je trebalo da nam otkriju tajnu ogromne moći i uspjeha Evrope. „Opišite ciljeve i rezultate Renesanse”, glasilo je jedno od pitanja iz istorije u srednjoj školi. „Kada bismo mi imali toliko nafte kao Arapi, da li bismo Din bogati i moderni kao Evropljani?” pitali bi neki od mojih naivnijih drugova. Na prvoj godini fakulteta, kad god bi se to pitanje pomenulo na času, neko bi uvijek rezignirano dodao da „mi nikad nismo imali prosvetiteljstvo”. Ibn Kaldun, arapski filozof iz XIV vijeka, rekao je da civilizacije koje propadaju mogu da se spasu od uništenja ako se ugledaju na svoje osvajače. Budući da Tursku nikad nije kolonizovala nijedna svjetska velesila, „obožavanje Evrope” ili „imitiranje Zapada” nikad nije imalo onaj nesrećan i ponižavajući prizvuk koji su opisivali Franc Fanon, V. S. Najpol ili Edvard 56 Said. Ugledanje na Evropu shvatalo se kao istorijski imperativ, pa čak i kao tehničko pitanje prilagođavanja. Ali ovaj ružičasti san o Evropi, nekad toliko moćan da su čak i naši najljući antizapadnjaci potajno u njega vjerovali, sada je izblijedio. Možda je to zato što Turska više nije tako siromašna kao što je nekad bila. Ili zato što ovo više nije seljačko društvo kojim vlada vojska, već dinamična zemlja sa sopstvenim razvijenim civilnim društvom. I naravno, posljednjih godina su pregovori Turske i Evropske unije usporeni, a rješenje se uopšte ne nazire. Ni u Evropi ni u Turskoj nema realne nade da će Turska ući u EU u doglednoj budućnosti. Ali priznati da je svaka nada izgubljena bilo bi jednako poražavajuće kao kada bi se odnosi sa Evropom potpuno prekinuli. Zbog toga niko nema snage da to glasno prizna. To da su Turska i druge nezapadne zemlje razočarane Evropom znam iz ličnog iskustva, sa svojih putovanja i iz razgovora. Najveću prepreku u odnosima Turske i Evropske unije predstavljao je savez jednog krila turske vojske, vodećih medijskih organizacija i nacionalističkih političkih partija, koji su uspjeli da osujete pregovore o pridruživanju Evropskoj uniji. Isti taj savez odgovoran je za hajku vođenu protiv mene i mnogih drugih pisaca, za atentate i ubistva misionara i hrišćanskih sveštenih lica. Tu su i emocionalne reakcije, čiji se značaj najbolje može predstaviti kroz primjer odnosa sa Francuskom. U proteklih sto godina. Francuska je bila uzor mnogim generacijama turske elite. Ovi ljudi su se divili francuskom razumijevanju sekularizma i pratili njen obrazovni sistem, njenu književnost i umjetnost. To što je u proteklih pet godina upravo Francuska ispala najveći protivnik ulaska Turske u Evropsku uniju bilo je bolno i poražavajuće. Međutim, najveće razočaranje nezapadnih zemalja bilo je učešće Evrope u ratu u Iraku. U Turskoj je to izazvalo pravi gnijev. Svijet je gledao kako Buš na prevaru uvlači Evropu u ovaj nelagalan i okrutan rat, a Evropa je spremno prihvatila da bude prevarena. Januar, 2011. Forum r e v i j a Kada Evropu posmatrate iz Istanbula, prvo što možete primijetiti jeste da Evropu (a i Evropsku uniju) zbunjuju njeni unutrašnji problemi. Očigledno je da evropski narodi imaju mnogo manje iskustva od Amerikanaca po pitanju suživota sa ljudima drugačije vjeroispovesti, druge boje kože, drugog kulturnog identiteta. I mnogi od njih nisu pretjerano oduševljeni takvom idejom. Ovaj otpor prema pridošlicama čini evropske unutrašnje probleme još ozbiljnijim. Nedavne rasprave u Njemačkoj o integraciji i multikulturalizmu - konkretno, njene brojne turske manjine - pravi su primjer toga. Sa širenjem i produbljivanjem ekonomske krize, Evropa bi mogla, okrećući se sebi, da odloži borbu za očuvanje „buržoaske kulture” u floberovskom smislu, ali time problem neće biti riješen. Kada pogledam Istanbul, Januar, 2011. Prenosimo koji svake godine postaje malo kompleksniji i malo „kosmopolitskiji”, i gdje sada dolaze imigranti iz čitave Azije i Afrike, lako mogu da zaključim da se siromašni, nezaposleni i nezaštićeni ljudi iz Azije i Afrike, koji sada traže novo mjesto za život i rad, ne mogu dovijeka držati izvan Evrope. Viši zidovi, stroži vizni režim i veći broj patrolnih čamaca na granicama samo će odložiti ono što mora da se desi. Što je najgore, antiimigraciona politika, mjere i predrasude već uništavaju ključne evropske vrijednosti, zbog kojih je Evropa i postala to što jeste. U turskim udžbenicima iz mog djetinjstva nije bilo riječi o demokratiji i ženskim pravima, ali su na paklicama „Goloaza”, omiljenog među francuskim intelektualcima i umjetnicima (bar smo tako mislili), bile ispisane riječi „liberte, egalite, fraternite”, i njih si mogao svu- da da nađeš. Reč „fraternite” je označavala duh solidarnosti i otpora, koji su promovisali ljevičarski pokreti. Ah ravnodušnost prema patnjama imigranata i manjina, i ruženje Azijaca, Afrikanaca i muslimana koji se sada muče na obodima Evrope - i okrivljavanje isključivo njih samih za njihove nedaće - to nije „bratstvo”. Može se razumjeti nervoza i panika mnogih Evropljana, koji pokušavaju da očuvaju velike evropske kulturne tradicije, da profitiraju od resursa koje priželjkuju iz nezapadnog svijeta, i da zadrže privilegije osvojene u vjekovnoj klasnoj borbi, kolonijalizmu i unutrašnjim sukobima. Ali ako Evropa želi da se zaštiti, da li bi joj bilo bolje da se okrene prema sebi, ili da se prisjeti svojih osnovnih vrijednosti, koje su je nekad činile središtem gravitacije za sve intelektualce svijeta? 57 Forum r e v i j a Vjerski pojmovnik Vjerski pojmovnik, pojam i značenje Hadis Riječ hadis u arapskom jeziku, u svojoj osnovi, označava nešto mlado, novo, pojednostavljeno-nešto suprotno starom ili drevnom. Upotrijebljava se u značenju pričanja, govora, vijesti ili priče, predaje. U svojoj vjerskoj osnovi, Hadis označava ono što je Allahov Poslanik Muhamed govorio, objašnjavajući propise Islama. Tako u islamskom učenju hadis označava ono što se pripisuje poslaniku Muhamedu. Islamska ulema je hadisu prilazila krajnje ozbiljno, smatrajući ga važnim predmetom svog naučnog rada. Polazište tog odnosa zasniva se na uvjerenju da Allahov Poslanik nije govorio i davao uputstva prema svom nahođenju, i na osnovu svojih doživljaja, već je samo prenosio objavu i poruke od Allaha. U teorijskoj postavci Islama Hadis predstavlja drugi izvor islamskih propisa i ujedno je komentar prvog izvora tj. Kur’ana. To dvoje se ne može odvojiti niti zamisliti jedno bez drugog. Za vrijeme Muhamedovog života nije bilo potrebe za Hadisom jer je sam Muhamed objašnjavao Kur’an i ostale islamske propise. Međutim, zbog brzog širenja islama i smrću Poslanika Muhameda veliki broj njegovh sledbenika počeo je na različite strane širiti Islam što je vremenom dovelo do potrebe kodifikacije Hadisa. Iz dalje potrebe kodifikacije nastala je i disciplina hadiske nauke, ili drugim riječima, krovna i najstarija disciplina koja se naziva mustalehul-hadis. Mustalehul-hadis je disciplina u hadiskoj nauci koja se bavi verifikacijom hadisa u smislu kategorizacije i vrijednovanja same predaje. Mustaleh je nauka pomoću koje spoznajemo biografije prenosilaca, kao i tekst predaje, s obzirom na tačnost ili grešku, odnosno na prihvatanje ili odbijanje predaje. Razumijevanje teksta hadisa i deriviranje određenog šerijatskog propisa iz 58 istog, nije područje koje obuhvata nauka Mustaleh. Predmet istraživanja Mustaleha, odnosno ”interesna zona” ove naučne oblasti, jeste sened (lanac prenosilaca), kao i metn (tekst), s obzirom na njihovu tačnost ili greške. Osnovni cilj, ujedno i najveća korist ove naučne discipline, je utvrditi da li je neki hadis ispravan, dakle prihvatljiv ili nije. Prvi ko je pisao o Mustalehul-hadisu tretirajući ga kao zasebnu naučnu disciplinu, bio je Ebu Muhammed Hasan b. Abdurrahman koji je u 10 vijeku napisao djelo El-muhaddisul-fasil bejner-rawi wel-wa’i. U hadiskoj nauci postoje stručni izrazi čija primjena je veoma česta. Govoreći o hadisu, ili bilo kojoj grani hadiske znanosti, nezaobilazni su izrazi, poput: rivajet, hadis, haber, eser, metn, sened, isnad... Hadis, u arapskom jeziku označava govor, odnosno vijest. U hadiskoj nauci se ova riječ odnosi na sve što je Poslanik govorio ili radio, ili je šutnjom svojom odobrio, ili se pak radi o ličnom svojstvu Poslanika. Haber, jezički označava isto što i riječ hadis. U hadiskoj nauci upotrijebljava se u značenju hadisa, s time da se haber upotrijebljava i u značenju predanja pripisanog nekome od ashaba Poslanika. Znači, svaki hadis je ujedno i haber, dok svaki haber nije i hadis. Eser, jezički oznašava trag, a u terminologiji hadisa se koristi za predanje koje dolazi direktno od ashaba ili tabi’ina. U nekim slučajevima eser može označavati predanje čiji je izvor Poslanik. Izraz Metn, označava originalni tekst hadiske predaje atermin Sened znači lanac prenosilaca dotičnog hadisa, ili predaje. Isnad, ovaj izraz označava vrstu i kakvoću lanca predaje, odnosno prepričan hadis. Rivajet, označava hadis koji može biti izrečen na jedan ili više načina. Rivajet je u stvari sama predaja. Ravija, označava jedinku u lancu pr enosilaca hadisa, odnosno osobu koja prenosi hadis. Januar, 2011. Bajramski kotel Ramiz Bašić, Ranko Krivokapić i Šerbo Rastoder Husein Ceno Tuzović, E. B. Kesoglu i Rifat Rastoder sa gostima iz Izmira Husein Ceno Tuzović: Bajramska čestitka Detalj sa bajramskog koncerta Šukrija Žuti Serhatlić: U svom elementu Aldemar Ibrahimović, ulje na platnu
© Copyright 2024 Paperzz
