Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka
u Crnoj Gori
e-mail:
[email protected]
Februar, 2013. godine
Broj 26
www.forumbosnjaka.com
Godina VIII
ISSN 1800-7724
Povodom dvadeSete godišnjice zločina u Štrpcima:
O statusu civilnih žrtava rata i njihovih porodica
Ni na nebu
ni na zemlji
str. 19
Život s
vriskom lokomotive
str. 22
Trebinje: Delegacija Foruma Bošnjaka Crne Gore
položila cvijeće na grob Srđana Aleksića
Uzvišeni čin
čovječnosti
str. 25
Prvi intervju Ministra
za ljudska i manjinska prava
dr Suada Numanovića
Prioritet je
primjena
strateških
dokumenata
str. 34
Delegacija Foruma Bošnjaka Crne Gore položila cvijeće na grob Srđana Aleksića
Učesnici konferencije Balkanskih novinara u Jedrenu
Revija FORUM
Revija
FORUM
Sadržaj
IZ NAŠEG ULGA
U susret novim predsjedničkim izborima u Crnoj Gori
Poigravanje sa državom.....................................................................................................................5-6
Hronika
Odluka Skupštine Glavnog grada Crne Gore
Ulica za heroja iz Trebinja.................................................................................................................... 7
“Deportacija“ ponovo pred Apelacionim sudom
Tužilaštvo traži ponovno suđenje.................................................................................................... 8
Vijek od zločina u Plavu i Gusinju...................................................................................................... 9
Gusinje
Korak bliže do opštine........................................................................................................................11
Najava još jedne turske investicije u Crnu Goru
Ziraat banka zainteresovana za crnogorsko tržište..............................................................12
Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka u Crnoj Gori
Izdavač:
Forum Bošnjaka Crne Gore
***
Predsjednik Savjeta:
Husein - Ceno Tuzović, prof.
Predsjednik Upravnog odbora:
Mirsad Rastoder
Adresa:
Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32
www.forumbosnjaka.com
E-mail:
[email protected]
Žiro račun:
550-3841-06
Podgorička banka
***
Promocija novog Bošnjačkog kongresa u Beranama..............................................................12
Bijelo Polje: Sa sofre bošnjačke kulture.........................................................................................13
Pljevlja: Obilježen rođendan poslanika Muhammeda a.s..................................................... 14-15
Prvi album sevdalinki Esada Merulića
Stare pjesme za novi početak............................................................................................................ 16
Gest vrijedan pažnje
Ahmatovići darivali imanje Islamskoj zajednici........................................................................... 17
Forum Bošnjaka Crne Gore povodom 20-te godišnjice zločina u Štrpcima
Poziv nadležnim institucijama..........................................................................................................18
Koordinatori:
Melita Rastoder
Safet Korać
***
Grafička Priprema:
Adil Tuzović
***
Štampa:
Daily Press, Podgorica
Tiraž: 2000
Kritičke paralele
Povodom dvadestete godišnjice zločina u Štrpcima: O statusu civilnih žrtava rata i njihovih porodica
Ni na nebuni na zemlji rata .......................................................................................................... 19-21
Piše: Safet KORAĆ
Rješenjem Ministarstva kulture i
medija Crne Gore broj 582, od 6
aprila 2006. godine, revija Forum se
upisuje u evidenciju medija.
Dvadeset godina od zločina u Štrpcima
Život s vriskom lokomotive......................................................................................................... 22-24
Piše: Kemal Musić
Objavljivanje Revije Forum
sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje
manjinskih prava u Crnoj Gori.
Februar, 2013.
3
Revija FORUM
Društvo
Trebinje: Delegacija Foruma Bošnjaka Crne Gore položila cvijeće na grob Srđana Aleksića
Uzvišeni čin čovječnosti................................................................................................................ 25-26
Uz dvadesetu godišnjicu visokocivilizacijskog čina Srđana Aleksića
Susret sa Radom Aleksićem......................................................................................................... 27-30
Piše: Mirsad RASTODER
Uz stotu godišnjicu rođenja Narodnog heroja
Rifata Burdževića - Trša ...................................................................................................................... 31
Pismo studenata Sandžaka
Povodom stogodišnjice nasilnog pokrštavanje muslimana Plava i Gusinja
Zločin sa genocidnim namjerama.............................................................................................. 32-33
Piše: Husein Tuzović
Prvi intervju Ministra za ljudska i manjinska prava dr Suada Numanovića
Prioritet je primjena strateških dokumenata...................................................................... 34-38
Razgovarao: Mirsad RASTODER
Skup balkanskih novinara Edirneu, gradu između dva kontinenta
Inicirano osnivanje asocijacije balkanskih novinara........................................................ 39-42
Piše: Emir Pašić
Evlija Čelebi i Bošnjaci .................................................................................................................. 43-45
Piše: Prof. dr Ferim Nametak
Kutak za dokone
Instalacija........................................................................................................................................... 46-47
Piše: Ervin SPAHIĆ
Obrazovanje, kultura, baština
Predstavljamo roman Erkina Bihorca Triling
Dijalog sa vremenom..................................................................................................................... 48-49
Piše: Faruk Dizdarević
Forum objavio knjigu kolumni Ervina Spahića
SOFRA I DRUGE PRIČE...............................................................................................................................50
Faruk Dizdarević (Iz recenzije)
PRIČA
Drugonagrađena priča na festivalu zavičajne staze - Bihor 2012.
MISIR........................................................................................................................................................... 51
Rafet MULIĆ
Prenosimo
Pariško pismo za Petnjicu
Bor i san ispod tri sunca.............................................................................................................. 54-55
Piše: Branka Bogavac
Iz mog ugla / Govoreći bosanski
Samo danas u vašem gradu......................................................................................................... 56-57
Piše: Kemal KURSPAHIĆ radio Slobodna Evropa
Vjerski pojmovnik
Rizaluk.......................................................................................................................................................58
Piše: ef. Enes Burdžović
4
Februar, 2013.
Iz našeg ugla
Revija FORUM
U susret novim predSjedničkim izborima u Crnoj Gori
Poigravanje
sa državom
T
ek nepunih pet mjeseci
od posljednjih, u mnogome indikativnih - 25 parlamentarnih izbora, Crna Gora je
u novoj političkoj groznici. Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović je za 9. mart zakazao vanredne lokalne izbore u Nikšiću
i Andrijevici, dok je, s obzirom
na to da i njemu ističe mandat
21. aprila ove godine, predsjednik Skupštine Crne Gore,
Ranko Krivokapić je, shodno
čl. 89 (stav 2) Ustava, nakon
konsultacija sa predstavnicima
parlamentarnih partija: Milom
Đukanovićem (DPS), Miodragom Lekićem (Demokratski
front), Rifatom Rastoderom
(SDP), Vasiijem Laloševićem
(SNP), Darkom Pajovićem (Pozitivna Crna Gora); Rafetom
Husovićem (Bošnjačka stranka), Fatmirom Djekom (Klub
albanskih nacionalnih partija)
raspisao nove predsjedničke izbore za 7.april 2013.godine. U
slučaju drugog kruga kod predsjedničkih izbora, na glasanje
će se ponovo 21. aprila.
U predsjedničkoj trci, inače, bar do daljnjeg, odnosno do
18. marta kada je posljednji rok
predaje kandidatura, učestvuju
tri kandidata: Filip Vujanović iz
Februar, 2013.
DPS -a, Miodrag Lekić iz Demokratskog fronta i Rade Bojović,
predsjednik političkog kluba
Pravedna Crna Gora. Da li će
sva trojica kandidata i ostati do
kraja trke, ostaje tek da se vidi.
Jer, za razliku od Vujanovića i
Lekića, Bojović još nije uspio
prikupiti odgovarajući broj potpisa za predaju kandidature.
Ove izbore, međutim, kao
rijetko koje do sada, od same
najave prati mnoštvo dilema.
Kao prvo, otvoreno je pitanje o kojem po redu je predsjedničkom mandatu riječ - tek
drugim ili, pak, osamnaestom
(18), kako stoji na Vikipediji i
kako računaju oni koji poput
zvaničnih statističara Skupštine Crne Gore drže do kontinuiteta i baštine svih dosadašnjih
25 skupštinskih saziva, počev
od 1906. godine u Kraljevini Crnoj Gori potom SFRJ, pa Saveznoj Republici Jugoslaviji, uniji
Srbija i Crna Gora, te konačno,
nezavisnoj Crnoj Gori. U okviru
ovih 18 mandata su i dva puna
mandata Filipa Vujanovića
(2003-2008. i 2008-2013).
Otuda je iz pojedinih pravnih tumačenja posredstvom
medija, kao i iz SDP-a višegodišnjeg pouzdanog partnera
DPS-a od ranije u više navrata upozoravano da Vujanović
nema pravo na novu kandidaturu, jer je to već bio dva puta.
DPS je, međutim, nakon
izvjesnog oklijevanja ili tačnije
indirektnog propitivanja unutarpartijskog, kao i ukupnog javnog mnjenja, ipak, po treći put
predložio upravo Vujanovića za
kandidata.
Shodno saopštenom, već
sjutradan nakon predaje i potvrđivanja Vujanovićeve kandidatrure u Državnoj izbornoj
komisiji, 11 najviših funkcionera SDP- a se, u svojstvu zainteresovanih građana, obratilo
Ustavnom sudu Crne Gore zahtjevom da ukine rješenje DIKa i kandidaturu učini neustavnom.
Žalba upućena Ustavom
sudu zasnovana je na članu
97, stavu 2 Ustava Crne Gore.
U žalbi se navodi da Ustav Crne
Gore, u čl. 97 stav 2 propisuje:
„Isto lice može biti predsjednik
Crne Gore najviše dva puta“ i
kako je g. Vujanović već funkciju predsjednika države obavljao
dva puta, to isti ima ustavnu zabranu u ostvarivanju oblika biračkog prava da bude biran za
predsjednika države.
5
Iz našeg ugla
Prihvatanjem ove kandidature od strane DIK-a, kako se
dalje navodi, bilo bi omogućeno
„istom licu“ da eventualnim izborom na mjesto predsjednika
države tu funkciju obavlja po
treći put, čime bi se direktno
prekršilo ograničenje iz čl. 97
stav 2 Ustava Crne Gore.
U žalbi SDP-a takođe stoji da nema niti jedne naznake
državno-pravnog
diskontinuiteta Republike Crne Gore (u
okviru državne zajednice Srbija i Crna Gora) sa nezavisnom
Crnom Gorom, nego, kako se
ističe, sve upućuje na suprotno.
U skladu sa svim tada važećim
ustavnim aktima konstituisan
je puni (umjesto ograničenog)
međunarodni subjektivitet, a
državno-pravni kontinuitet Crne
Gore nije prekinut.
Ustavni sud Crne Gore, međutim, na sjednici od 15. februara, odbio je žalbu, navodeći da
aktuelni šef države ima pravo na
još jedan predsjednički mandat.
Sudija Ustavnog suda Fetija
Međedović kazala je da Vujanović, uprkos činjenici da je dio
prvog mandata vršio i u nezavisnoj Crnoj Gori, ima ustavno
pravo na još jedan predsjednički mandat, pošto je prvi put
na funkciju crnogorskog predsjednika izabran kada je Crna
Gora bila u zajedničkoj državi
sa Srbijom. “Kandidat Filip Vujanović uživa ustavno pasivno
pravo glasa da bude biran kada
je u pitanju funkcija predsjednika Crne Gore i mandat od
2003. do 2008. godine se ne
može smatrati kao predsjednički mandat u nezavisnoj Crnoj
6
Revija FORUM
Gori u smislu Člana 97. Ustava
Crne Gore”, rekla je ona. Međedović je istakla da Vujanović,
prema Ustavu, ima samo jedan
mandat u nezavisnoj Crnoj Gori,
zbog čega ne postoje pravne
prepreke da se ponovo kandidira za šefa države.
Šest sudija Ustavnog suda
je glasalo da žalba bude odbijena, dok je Miodrag Iličković bio
protiv. Sudija Iličković nije bio
saglasan s ovakvom odlukom
suda i između ostalog je istakao da je osnovno pitanje koje
se postavlja da li je kandidat
DPS-a bio predsjednik države
od 2003. do 2008. godine i koje
su posljedice“ ako Vujanović
nije bio predsjednik Crne Gore
od 2003. do 2008. godine, da
li uopšte važe akta i dokumenti
koje je on potpisivao i da li smo
i mi legalno izabrani” – rekao je
između ostalog Iličković.
Neposredno nakon izricanja
odluke Ustavnog suda iz SDP je
saopšteno da odluka potvrđuje
ocjene Evropske komisije da je
vladavina prava ozbiljan problem Crne Gore. Ustavni sud na
ovaj način poslao je poruku da
u Crnoj Gori postoje pojedinci i
institucije koji su iznad Ustava
poručio je potparol SDP-a Mirko Stanić. Za razliku od njega,
u DPS-u su bili zadovoljni odlukom Suda. Portparol te stranke
Časlav Vešović kazao je da je
Ustavni sud samo potvrdio ono
što su u toj partiji od početka
govorili-da je Vujanović ustavan
kandidat.
Tako je umjesto razrješenja,
Ustavni sud samo proširio dileme.
Ako, naime, Vujanovićevo
predsjedavanje Crnom Gorom
nije bilo ustavnopravno valjano, šta će biti sa pravnim aktima i radnjama predsjednika
Vujanovića iz tog perioda i, posebno, iz perioda od 21. maja
2006. do predsjedničkih izbora
iz 2008. godine. Znači li to da
bi neko kad-tad mogao dovesti
u pitanje njihovu pravnu održivost i, eventualno, zatražiti njihovo preispitivanje. A riječ je o
značajnom dijelu akata koja se
najneposrednije tiču temeljenja
novoobnovljene države i njenih
institucija.
No, kako god bilo da bilo,
čak i ako je Ustavni sud u formalnopravnom smislu u pravu,
u faktičkom zasigurno nije. Jer,
Vujanović je, zaista bio predsjednik Crne Gore puna dva
mandata zaredom. I već sama
ta činjenica je podrazumijevala
iole respektabilniju političku pozornost. Analitičarima će ostati
tek da nagađuju zašto je to izostalo. U takvoj situaciji nemoguće je ignorisati ni špekulacije
da je Vujanovićeva kandidatura
posljedica nove unutarpartijske
diferencijacije, koju je trebalo
razriješiti uz pomoć lidera manjeg koalicionog partnera. Kada
to nije uspjelo, zarad jedinstva
moralo se stati iza kandidature,
koja će čak u slučaju pobjede
ostati pod snažnom sjenkom.
Ono što je još gore, sama
država Crna Gora i njene institucije su u svemu već najveći
gubitnici jer su, po ko zna koji
put, ustavnost i zakonitost podređeni političkom i pojedinačnom interesu.
Februar, 2013.
Hronika
Revija FORUM
Odluka Skupštine
Glavnog grada Crne Gore
Ulica za heroja
iz Trebinja
Srđan Aleksić
Februar, 2013.
J
edan od heroja bosanskog
rata, Trebinjac Srđan Aleksić, kojeg su prije 20 godina
ubili srpski vojnici jer je branio
svog prijatelja Bošnjaka Alena
Glavovića, dobio je u Podgorici
ulicu koja će nositi njegovo ime.
Odbornici podgoričkog parlamenta odlučili su, sredinom
februara, da jedan od bulevara
u Glavnom gradu nosi ime Srđana Aleksića. Po njemu će se
zvati bulevar od raskrsnice kod
trgovačkog centra „Mall of Montenegro“ (Gintaš) do ulice Kralja Nikole, pored Spomenparka
„Pobrežje“.
Inicijativa Foruma Bošnjaka Crne Gore prethodno je dobila saglasnost Savjeta Mjesne
zajednice na čijem je području
saobraćajnica, potom i Savjeta Glavnog grada, Ministarstva
kulture, kao i Vlade Crne Gore.
Rade Aleksić, otac ubijenog
Srđana, izjavio je za agenciju
Anadolija kako je dobro što ulice nose ime njegovog sina, ali
je poručio da je još važnije da
građani prihvate Srđanove ideale ljudskosti. “Lijepo je da se
obilježi, ali ako to nije prihvaćeno od građana Beograda, Sarajeva, Podgorice, ako se oni kao
ljudi nisu sjedinili sa Srđanovim
djelom onda to nema neku posebnu vrijednost. Ako Srđo kao
čovjek, sa svojim djelom, ne
utiče na nas da budemo više
ljudi i da budemo spremni da
imamo prijatelja, druga, brata,
a onda to nema nekog smisla.
Mislim da te inicijative upravo
pothranjuju to da budemo ljudi
i zato su važne”, kazao je Rade
Aleksić.
7
Hronika
Revija FORUM
“Deportacija“ ponovo pred Apelacionim sudom
Tužilaštvo traži
ponovno suđenje
Specijalno tužilaštvo za ratne zločine zatražilo je od Apelacionog suda
da ukine osobađajuću presudu za
slučaj deportacije bosanskih izbjeglica, i da se slučaj vrati na ponovno suđenje. U žalbi, kako navode podgoriči
mediji od 10.februara, koju je zamjenik Specijalnog tužioca Lidija Vukčević podnijela Apelcionom sudu, tvrdi
se da je oslobađajućom presudom
došlo do povreda odredaba krivičnog
postupka, povrede Krivičnog zakonika, te pogrešnog ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.
Viši sud u Podgorici je u ponovljenom postupku, presudom od 22.novembra 2012.godine, oslobodio odgovornosti devet bivših službenika
MUP-a: Branka Bujića, Sretena Glendžu, Božidara Stojovića, Milorada Šljivančanina, Boška Bojovića, Milisava
Markovića, Radoja Radulovića, Duška
Bakrača i Milorada Ivanovića, koji su
se teretirili za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
U žalbi se, između ostalog, navodi da Sud svoju presudu da nije dokazano da su okrivljeni izvršili predmetno krivično djelo za koje se optužuju i
koje im se stavlja na teret, u bitnom
temelji na zaključcima da optužba ne
sadrži sve bitne elemente bića krivičnog djela. Nije dokazano da su okrivljeni kao pripadnici MUP-a pripadali
dijelu oružanih snaga SRJ, niti da su
bili u službi bilo koje od strana u sukobu i samim tim bili aktivni učesnici
u oružanom sukobu, da bi pravila međunarodnog prava bila obavezujuća i
za njih, te da se radnje preduzete od
strane okrivljenih ne mogu kvalifiko-
8
Optozeni sa advokatima izlaze iz suda - Foto S. Prelević
vati kao radnje preseljenja što je bitan element bića predmetnog krivičnog djela.
Žalbom se naglašava da je prvostepena presuda donijeta uz bitnu
povredu odredaba krivičnog postupka, jer je izreka presude protivrječna
njenim razlozima. Presuda ne sadrži
razloge o odlučnim činjenicama, a
navedeni razlozi su potpuno nejasni
i u znatnoj mjeri protivrječni. Presuda
se zasniva na pogršnom i nepotpuno
utvrđenom činjeničnom stanju čime
je povrijeđen Krivični zakonik. Tokom
postupka je nesporno utvrđeno da su
deportovani zbog ratnih dešavanja
u BiH, čiji su bili državljani, došli na
teritoriju Crne Gore kako bi izbjegli
oružane sukobe i ne bi učestvovali u
istim. Kada se ima u vidu da je bitan
element bića predmetnog krivičnog
djela da učinilac preduzima inkriminisane radnje prema civilnom stanovništvu kao posebnoj kategoriji lica
koja su zaštićena Međunarodnim humanitarnim pravom, a kako je tokom
postupka nesporno utvrđeno da su
deportovani bili civili, to je Sud izreku
presude učinio protivrječnom-kaže se
u žalbi, i dodaje da su u konkretnom
slučaju, u pitanju lica bošnjačke i srpske nacionalnosti, za koja je utvrđeno
da su na teritoriji Crne Gore došli da bi
izbjegli oružane sukobe u BiH.
-Ta lica su preseljena –vraćena u
BiH, i to lica bošnjačke nacionalnosti
da bi služila za razmjenu, a lica srpske nacionalnosti da bi učestvovala
u oružanom sukobu. Očigledno je da
se pravila razlika između tih lica prema etničkoj pripadnosti, a vraćeni su
u BiH u vezi sa oružanim sukobom
koji se vodio između pripadnika tih
etničkih grupa. Preseljenje oštećenih
preduzeto je sa namjerom da se oni
ne vrate na teritoriju Crne Gore i bilo
je zasnovano na diskriminatorskim
osnovama. Bez značaja je činjenica
da su se pojedina oštećena lica nakon izvjesnog vremena od inkriminisanog događaja vratila na teritoriju
Crne Gore.
Februar, 2013.
Hronika
Revija FORUM
Vijek od zločina
u Plavu i Gusinju
Opština Plav stala je iza organizacije obilježavanja
sto godina od stradanja Bošnjaka i Albanaca Plava i Gusinja. Na čelu organizacionog odbora biće predsjednik
Opštine Plav Orhan Šahmanović, a osim njega konstitutivnoj sjednici odbora prisustvovali su: istoričar Šerbo
Rastoder, poslanici Husinja i Džavid Šabović, predsjednik Skupštine opštine Plav dr Said Čekić i predstavnici
Albanskih partija DS i DUA Tahir Đonbaljaj i FadUj Uljaj.
Na sjednici, za članove Odbora, osim prisutnih, izabrani
su i reis Rifat ef. Fejzić i Suad Ibrahimagić.
U saopštenju iz Opštine Plav navodi se da su
obrazovani i pododbori, a na čelu pododbora za na-
učno rasvjetljavanje masovnog stradanja Bošnjaka i
Albanaca Plava i Gusinja 1912-1913. godine, izabran
je Šerbo Rastoder, dok će na čelu Odbora za vjersko
obilježavanje stogodišnjice od nasilnog pokrštavanja,
strijeljanja i likvidaciju muslimana ova dva mjesta voditi Reis Fejzić. Za pododbor za odnose sa dijasporom
i organizovanje akvinosti u vezi s ovim događajem zadužen je Ibrahimagić, dok će prvi čovjek plavske skupštine dr Čekić biti zadužen za definisanje obilježja”,
navodi se u saopštenju.
Jedan od zaključaka je i da se otvoriti poseban
žiro-račun za prikupljanje sredstava za ovaj projekat.
Prva presuda za logore u Srbiji
Osnovni Sud u Beogradu, sredinom januara, donio je
prvu prvostepenu presudu u korist jednog logoraša koji je
bio u logorima Šljivovica i Mitrovo polje u Srbiji. Bivši logoraš
Mujo Vatreš dobio je presudu u svoju korist i odštetu u iznosu
od oko pet hiljada eura, na šta će biti dodata i kamata koja
se zaračunava od dana presude. U obrazloženju suda prihvaćen je tužbeni zahtjev, jer je utvrđeno da je životna sposobnost Vatreša umanjena za 50 posto, na osnovu vještačenja
sudskog vještaka iz Beograda.
Inače, Mujo Vatreš jedan je od 800 Žepljaka i Srebreničana koji su 1995. godine nakon pada Žepe i Srebrenice
prebjegli na teritoriju Srbije, gdje su ih uhapsili pripadnici vojnih formacija i odveli u logore. Putem Saveza logoraša BiH i
fonda za humanitarno pravo iz Srbije, angažovani su advokati koji su podnijeli dosad 20 tužbi za naknadu nematerijalne
štete i bespravnog zatvaranja u logore.
Logori Šljivovica i Mitrovo polje su tek dva od nekoliko
logora na teritoriji Srbije, u kojima su držani zarobljenici iz
Hrvatske i BiH tokom rata. Iako se u zvaničnoj Srbiji nazivaju
eufemizmom „prihvatni centri”, iz svjedočenja preživjelih zatvorenika vidi se da su u pitanju bili logori smrti. Mučitelji su,
kako su svjedoci svojevremeno ispričali za Radio Slobodna
Evropa, bili pripadnici vojske i policije tadašnje SR Jugoslavije. I to ne samo na dvije pomenute lokacije. Mučenja su se
dešavala od Batajnice, preko Sremske Mitrovice, do Padinske Skele. Bivši logoraši danas imaju teške traume i žive sa
posljedicama nadajući se da će barem u Hagu, gdje se sudi i
za ove zločine, pravda biti zadovoljena.
Februar, 2013.
Detalj iz logora u Srbiji
U logoru kod Sremske Mitrovice jedno vrijeme proveo je
i današnji predsjednik SDA Sulejman Tihić, koji je zarobljen u
Bosanskom Šamcu, a potom iz Bijeljine prebačen na teritoriju Srbije. U svom svjedočenju Tihić je opisao torturu koju su
logoraši svakodnevno trpeli. „Jedno 200 metara do te zgrade
u kojoj se nalazio logor morali smo trčati kroz špalir gdje su
nas tukli oni običani policajci iz KP doma Mitrovica, čak i zatvorenici. Ako padneš slučajno, zgaziše te. Morao si odmah
da ustaneš i da trčiš dalje. Kad smo došli u tu zgradu gdje
je bio vojni logor, tu ima jedno 50 metara do samice, tu na
svakom koraku su tukli. I onda pred samom samicom su te
skinuli skroz golog. Mene su golog skinuli i onda tukli. Ja sam
jedno šest, sedam puta padao u nesvijest. Čim dođem svijesti, onda me ponovo počnu tući. Tako su i sve druge. Takav
je bio doček. Ja ne znam kako se to uopće moglo preživjeti.
I poslije toga svaki dan ujutro su nas tukli i naveče. I bilo je i
između - kad su posebno nas izvodili i tukli“, rekao je Tihić.
9
Hronika
Revija FORUM
Bosanska knjiga mrtvih
Sredinom januara u organizaciji
sarajevskog Istraživačkog dokumentacionog centra i beogradskog Fonda za
humanitarno pravo - u Sarajevu je održana promocija Bosanske knjige mrtvih koja sadrži imena gotovo stotinu
hiljada građana Bosne i Hercegovine
poginulih u ratu 1992-1995: 62.013
Bošnjaka, 24.935 Srba, 8.403 Hrvata
i 571 lice tzv. ostalih nacionalnosti.
Pored osnovnih podataka o ubijenim civilima, u knjizi su imenovani
stradali pripadnici armije Republike
BiH, Republike Srpske, Hrvatskog vijeća obrane i vojske Autonomne pokraji-
ne zapadna Bosna.
Govoreći na promociji, osnivačica
i dugogodišnja predsjednica Fonda za
humanitarno pravo, Nataša Kandić, rekla je da Bosanska knjiga mrtvih predstavlja korak u pravcu pomirenja naroda bivše Jugoslavije. “Bosanska knjiga
mrtvih je važna i zbog toga što prekida
balkansku praksu zloupotrebe i manipulacije žrtvama kako Prvog i Drugog
svetskog rata, tako i tragičnih jugoslovenskih ratova devedesetih” - kaže koordinatorka REKOM-a Nataša Kandić.
“Umesto imenovanja žrtava, na
Balkanu smo decenijama imali puku
statistiku. Identifikovanje ubijenih ili
nestalih predstavlja pokušaj da se
izgradi nova kultura sećanja. Pored
toga, imenovanjem žrtve ulazite u proces utvrđivanja okolnosti pod kojima
je stradala osoba sa konkretnim imenom i prezimenom, čime - sumnjajući
u zvanične izveštaje - otvarate mogućnost posmatranja prošlosti iz drugačije perspektive. U tom smislu, Bosanska knjiga mrtvih kao i Kosovska
knjiga pamćenja, po mom mišljenju,
predstavljaju prvi ozbiljan korak na
putu pomirenja zaključila je Nataša
Kandić.
Podrška za REKOM
Predsjednici Crne Gore, Hrvatske i Makedonije Filip Vujanović, Ivo Josipović i Đorđe Ivanov,
imenovali su lične izaslanike za
REKOM. Crnogorski predsjednik
za izaslanika je imenovao svoju
savjetnicu za oblast ljudskih prava
i manjina Sonju Tomović-Šundić.
Koalicija za REKOM okuplja
više od 1800 organizacija civilnog
društva i pojedinaca iz svih država nastalih raspadom bivše SFRJ.
Koalicija predlaže da vlade osnuju
REKOM, nezavisnu, međudržavnu
Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih
zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava počinjenih na teritoriji
bivše SFRJ u periodu od 1991. do
2001. godine.
Prema procjenama iz više nezavisnih izvora, u ratovima ili u vezi
s njima na teritoriji Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije život je izgubilo
ili je nestalo oko 130.000 ljudi.
Sonja
Tomović
Šundić
Premijer Đukanović u posjeti Abi Dabiju
Više oblasti moguće saradnje
Premijer Crne Gore Milo Đukanović boravio je u
višednevnoj posjeti Abu Dabiju gdje se susreo se sa
potpredsjednikom Vlade Ujedinjenih Arapskih Emirata Haza bin Zajed al-Nahajanom.
Pokrenuti su razgovori o uspostavljanju direktne
avio-linije Abu Dabi - Podgorica s ciljem intenziviranja
poslovnih kontakata. Tokom sastanka je zaključeno
da su turizam, energetika i poljoprivreda prioritetne
oblasti za saradnju između Crne Gore i Ujedinjenih
Arapskih Emirata.
10
Februar, 2013.
Hronika
Revija FORUM
Gusinje
Korak bliže do opštine
Centar buduće
Opštine Gusinje
Oko 99,5 odsto birača koji su
izašli na konsultativni referendum
u opštini Plav glasalo je da Gusinje,
posle gotovo šest decenija, ponovo
dobije status opštine. To je epilog referenduma održanog 8. februara, na
koji je na području Plava izašlo oko
36 odsto birača, dok je izlaznost u
Gusinju bila oko 60 odsto, odnosno
oko 2.669 građana, od kojih je samo
troje glasalo protiv. Od 4.813 izašlih
građana u Plavu protiv je glasalo 98.
Referendum je protekao u najboljem redu. „Zahvaljujem se građanima, a od Vlade Crne Gore i Skupštine očekujem da posle preporuke
koju će doneti SO Plav, konačno daju
Gusinju status opštine” - izjavio je,
poslije saopštavanja nezvaničnih
rezultata, predsjednik MZ Gusinje i
lider Partije za Gusinje, dr Rusmin
Laličić, koji nije krio zadovoljstvo
zbog velike izlaznosti u MZ Murina i
Brezojevice, gde mahom živi pravoslavno stanovništvo.
Uprkos pozivima albanskih
partija na bojkot, na referendum je
izašlo oko 40 odsto birača ove nacionalnosti.
Odmah posle saopštavanja rezultata referenduma, na ulicama
Gusinja počelo je slavlje. Kolone
Februar, 2013.
automobila okićenih crnogorskim,
albanskim i zastavama Bošnjačkog
nacionalnog veća, uz zaglušujuće
sirene, dugo su kružile ulicama mesta na samoj granici sa Albanijom.
Fondacija za Gusinje, sa sjedištem u
Njujorku, čiji su čelnici doputovali da
bi glasali na referendumu, organizovala je veliko slavlje, koje je začinjeno spektakularnim vatrometom.
Odluku sa referenduma, potvrdila je i Skupština opštine Plav a za
nju su glasali odbornici DPS-a, BS-a,
SNP-a, Nove, SDP-a i Partije za Gusinje, dok su tri odbornika albanskih
partija DS, Forca i DUA bili protiv.
Predsjednik SO Plav dr Said Čekić
kazao je da će se izvještaj komisi-
je i zvanični rezultati referenduma,
zajedno sa studijom opravdanosti
predati Vladi. „Vlada će u roku od
30 dana od dobijanja pomenutog
materijala dati svoje mišljenje o formiranju nove opštine. Na osnovu tog
mišljenja se pripremaju izmjene Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne
Gore u kome se definišu nove opštine”, kazao je Čekić.
Prema zvaničnim podacima Opštinske izborne komisije za opštinu
Gusinje glasalo je ukupno 4.688
građana, dok je 98 bilo protiv, što
čini izlaznost od 35,73 procenta.
Na teritoriji Gusinja za opštinu su se
izjasnila 2.654 stanovnika Gusinja,
dok ih je troje bilo protiv.
Albanci protiv samostalne opštine
Uoči sjednice SO Plav na kojoj su potvrđeni rezultati referenduma, u organizaciji Albanskih patija DS, DUA, Forca i NVO „Alpet
Siptare” ispred Doma kulture organizovan je protest. Na skupu su
govorili predstavnici svih albanskih partija u Plavu koji su izjavili, da
neće prihvatiti ovakav referendum. Pozivamo braću Bošnjake, da ne
podržavaju inicijative nekoliko individua, da dijele narod, imajući u
vidu našu zajedniču prošlost i zajedničku budućnost. Pozivamo i zvaničnu Tiranu i Prištinu, da se ozbiljnije bave problemima Albanaca
u Srbiji i Crnoj Gori”, navodi se u zahtjevima organizatora iz ove tri
partije Ismeta Đonbaljaja, Vere Hakaj i Fađilja Uljaja.
11
Hronika
Revija FORUM
Najava još jedne turske investicije u Crnu Goru
Ziraat banka zainteresovana
za crnogorsko tržište
Nakon ulaganja u nikšićku Željezaru i ozbiljnog intersovanja za
podgorički KAP, još jedna turska
kompanija najavljuje ozbiljna ulaganja u Crnu Goru.
Ministar finansija Crne Gore
Radoje Žugić primio je početkom febrauara ambasadora Turske u Crnoj
Gori Mehmeta Nijazija Tanilira i direktora turske Ziraat banke u Bosni i
Hercegovini Alija Rizu Akbasa.
Direktor turske Ziraat banke u
BiH Ali Riza Akbas prenio je interesovanje Ziraat banke da započne poslovanje u Crnoj Gori kroz otvaranje
supsidijara/filijale i da na taj način
podrži preduzetništvo i investicije u
Crnoj Gori.
Ziraat banka se smatra najvećom državnom bankom Republike
Turske, afirmisana je kao jedna od
najiskusnijih i široko organizovanih
banaka u Turskoj, dok Ziraat mrežu,
pored banke, čine osiguranja, lea-
sing, investiciono-osiguravajući fondovi i dr.
U cilju razmatranja mogućnosti
za implementaciju ove ideje, sagovornici su dogovorili intenzivnu komunikaciju u narednom periodu.
Promocija novog Bošnjačkog
kongresa u Beranama
U organizaciji Bošnjačke kulturne zajednice Crne Gore, krajem
januara je nakon Vitomirice (Kosovo) i u Beranama promovisan novokonstituisani “Svjetski bošnjački
kongres”. Ovaj kongres je konstituisan u Sarajevu 29. Decembra
2012.godine. Kongres je za svog
prvog predsjednika izabrao Mustafu efendiju Cerića - doskorašnjeg
reisa Islamske zajednice u Bosni
i Hercegovini - a među 30 članova
Senata Kongresa imenovani su i
Muamer Zukorlić, Muhamed Filipović, Ejup Ganić, Dževad Jahić
i drugi. Godinu i po dana ranije u
Novom Pazaru, ista ekipa je osno-
12
Tribina Kongresa Bošnjaka u Beranama
vala Bošnjačku akademija nauka i
umjetnosti (BANU).
U okviru ovih promocija u zemljama regiona, predstavnici Svjet-
skog bošnjačkog kongresa posjetili
su: Prizren, Restelicu, Dragaš, Tiranu, Šijak, Strugu, Labunište, Skoplje, Vitomiricu i Berane.
Februar, 2013.
Hronika
Revija FORUM
Bijelo Polje
Sa sofre bošnjačke kulture
Bijelo Polje - Manifestacija pod
nazivom “Sa sofre bošnjačke kulture”, u organizaciji Bošnjačkog kulturnog centra uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava
u Crnoj Gori, održana je 9. februara
2013. u bjelopoljskom Centru za kulturu. U okviru manifestacije o liku i
djelu putopisca Evlije Čelebije, brojnim posjetiocima, predstavili su se
prof.dr Fehim Nametak iz Sarajeva i
Adnan Pejčinović iz Tuzle. Nametak
je naglasio da će sljedeće godine biti
obilježena 200-godišnjica od Čelebijinog prvog predstavljanja na Zapadu i prevoda njegovog putopisa na
engleski jezik. Objasnio je i značaj
Čelebije u okviru svjetske putopisne
literature kao i njegovo prepoznavanje Bosne Bošnjaka i južnosloven-
Veče sevdaha u
Bijelom Polju sa
Vehidom Gunićem
skih prostora.
U okviru manifestacije “Sa sofre
bošnjačke kulture” promovisana je
antologija “Sevdalinke” novinara Vehi-
da Gunića koju su pratili poznati muzičari i vokalni solisti RTV BiH Bahrija
Hadžialić, Vesna Hadžić, Arif Alajbegović i Tufik Valentanlić.
Sandžački rječnik
U bjelopoljskom Centru za kulturu predstavljen je
„Sandžački rječnik” autora Džavida Begovića i književnice
Šefke Begović Ličina. Rječnik sadrži više od 10.000 leksema koje se ne koriste u slovenskim jezicima iz okruženja, 3.000 fraza i 11.500 primjera iz sandžačkog govora.
– Pojava rječnika koji je ograničen na leksiku koja je specifična u Sandžaku uvijek je značajan kulturni i nacionalni događaj – rekao je akademik dr Dževad Jahić.
“Rječnik sadrži riječi koje smo upotrebljavali u
svakodnevnoj komunikaciji, a koje su u školskim klupama omalovažavane, te smo ih koristili u okviru porodice. Konačno je došlo vrijeme da sve te riječi prikupimo od ljudi koji su ih godinama prikupljali, a ta želja je
dugo bila u nama. I, eto, sada se to ostvarilo i sve je to
objedinjeno u Sandžačkom rječniku”, kazao je Džavid
Begović. Arhaizmi i turcizmi koji su korišteni u govoru
u vrijeme naših predaka u velikoj mjeri su izblijedjeli i
danas više nijesu u upotrebi. To nijesu samo riječi žitelja Sandžaka, već cijelog bošnjačkog naroda. Mi ovim
nijesmo željeli unazaditi jezik, već ostaviti dio nasleđa budućim generacijama – istakao je autor Begović.
Februar, 2013.
Damir Šabanović, Dževad Begović,
Šefika Begović Ličina i Dževad Jahić
Rječnik predstavlja svojevrsnu novinu u leksikografskom prezentovanju sandžačkog dijalekta bosanskog jezika. Štampan je u 2.000 primjeraka.
Autori rječnika su brat i setra koji su rođeni u Bijelom
Polju, a žive i rade u Bosni i Hercegovini. Organizator
promocije bio je Bošnjački kulturni centar, a čitav projekat podržao je Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava
.E.P.
13
Hronika
Revija FORUM
Pljevlja
Obilježen rođendan
poslanika Muhammeda a.s.
Mevlud u Husein-pašinoj džamiji
U Husein pašinoj džamiji u Pljevljima je 24. januara nakon jacije namaza održan tradicionalni mevludski program
povodom rođenja poslanika Islama Muhammeda a. s.
U prepunoj Husein-pašinoj džamiji predavanje o
ovom značajnom datumu za muslimane održao je imam
Husein-pašine džamije Samir ef Kadribašić, koji je istakao važnost mubarek noći i priliku da se svi zajedno u posebnom duhovnom ambijentu prisjete važnih i značajnih
poruka koje je poslanik Muhammed a. s. promovirao za
vrijeme svog poslaničkog života.
Mevludski program izveli su džematski imami, a program je upotpunjen ilahijama posebno odabranim za ovu
priliku u izvođenju ženskog hora „Husein paša“.
Obilježavanje značajnih datuma iz povijesti Islama
muslimani u Pljevljima doživljavaju na poseban način.
Mevlud povodom rođenja poslanika Muhammeda a. s.,
Noć ašure i Noć Lejletul-Kadra, u Pljevljima su mubarek
14
noći kojima svaka muslimanska porodica posvećuje naročitu pažnju.
Za Pljevlja je vezan i jedan interesantan običaj koji se
praktikuje više od 250 godina „Sakal-i-šerif“. Naime, po
predanju u Husein-pašinoj džamiji se više od dva vijeka
čuva vrijedan eksponat – dlaka (iz brade ili kose) poslanika Muhammeda a. s. za koju je vezana i jedna interesantna manifestacija koja se održava u Husein-pašinoj
džamiji svake godine uoči 27. noći mjeseca Ramazana.
Eksponat se sastoji od staklene bočice u kojoj je u vosak
utisnuto nekoliko dlačica i sve to hermetički zatvoreno.
Bočica je zamotana u 12 izuzetno lijepo vezenih mahrama različite veličine od kojih je jedna od zelene svile, a
ostale su rađene u tri boje i izvezene zlatnim nitima i to je
smješteno u drvenoj kutiji naročite izrade, a potom u čeličnoj kutiji zaključanoj sa dva ključa. Eksponat se izlaže
uoči 27. noći mjeseca Ramazana nakon teravije namaza
Februar, 2013.
Revija FORUM
Hronika
Hor Husein-pašine
džamije
i program traje cijelu noć, uz učenje salavata i ilahija, a tu
noć Husein pašinu-džamiju posjeti nekoliko hiljada Pljevljaka, a značajan broj dođe i iz susjednih gradova: Goražda, Priboja, Prijepolja i drugih mjesta.
Pljevljaci vjeruju da je vjerovatnoća originalnosti eksponata velika, obzirom da su svojevremeno ashabi uzimali dlake kada bi se šišao poslanik a. s. sa ciljem čuvanja uspomene na njega. Poznato je da su sve eksponate,
kao i lične stvari značajnih ličnosti, koje su obilježile početak islama, prenijete u Istanbul, gdje se neke od njih i
danas čuvaju. Tako se u nacionalnom muzeju „Topkapi“
čuva nekoliko dlaka iz brade poslanika islama, kao i njegov ogrtač, a kako su Pljevlja u prošlosti bila važan kulturni, administrativni i trgovački centar nije isključeno da je
jedan od eksponata donijet u Pljevlja, sa ciljem podizanja
autoriteta samog mjesta.
Stariji Pljevljaci se sjećaju predanja da su, kada je
eksponat donošen formirala kolona Pljevljaka od desetak
kilometara do mjesta Jabuka i kada je fijaker sa vojnom
pratnjom stigao na Jabuku, Pljevljaci preuzeli eksponat
koji je nošen sa glave na glavu i donesen do Husein-pašine džamije, gdje se i danas čuva.
Danas kada razgovarate sa Pljevljacima i pitate ih
Februar, 2013.
šta je u Pljevljima sačuvalo islam, dobićete odgovor da su
islam sačuvale žene i učenje mevluda.
Svojevremeno se na sličan način obilježavao i rođendan Husein-paše Boljanića, ali već više od 70 godina taj
događaj je isčezao iz sjećanja Pljevljaka.
Naime iz jednog zapisnika iz 1928. godine koji je
potpisao okružni muftija Derviš ef. Šećerkadić, stoji da je
prema „odredbama vakufname vakifa Gazi-Husein paše“
učen mevlud najvećem legatoru Taslidže. U zapisniku se
navodi „da će se 28. avgusta tekuće godine u 8 sati prije
podne u ovdašnjoj velikoj džamiji proučiti mevlud kako je
to već uobičajeno. U znak ovog svečanog dana da se izbaci po nekoliko pucnjeva iz prangije i to na dan 27. avgusta
u 4 sata poslije podne kao uoči svečanog dana i sjutra u
8 sati kao u znak počinjanja mevlud-i-šerifa.
Pored objave mevluda pozvati: svu djecu sa vjeroučiteljima muslimanske vjere, sve vojnike muslimane i sve
šefove nadleštava u ovoj varoši sa naročitim pozivnicama...“.
Tako su se nekada u Pljevljima organizovali mevludi,
danas se to radi na malo drugačiji način, ali je interesovanje Pljevljaka ostalo vrlo jako i oni su ponosni na svoju
tradiciju.
J. Durgut
15
Hronika
Revija FORUM
Prvi album sevdalinki Esada Merulića
Stare pjesme
za novi početak
Ljubutelji sevdalinke, po mnogima i
najljepše narodne pjesme sa ovih prostora, od nedavno i u Crnoj Gori imaju
priliku uživati u njenim novim obradama
i interpretacijii. Naime, jedan od staropodgoričkih “legendi”, Esad Merulić, izdao je novi CD odabranih pjesama ovog
žanra. Na CD-u se nalazi osam pjesama,
odnosno obrada starih sevdalinki za koje
je nove aranžmane radio aranžer i producent iz Podgorice Senad Drešević.
Godinama poznat po nesebičnoj
humanosti i entuzijazmu ali i meračkoj
pjesmi među prijateljima, Esad Merulić je
objavio nedavno CD sevdalinki koje su se
rado pjevale u avlijama na Draču,Staroj
Varoši i drugim gradovima. Još kao dječak,
dok je pohađao nižu i srednju muzičku
školu bio je zapažen a mnogi su mu proricali blistavu kareijeru soliste.
- Prvi ozbiljniji nastup imao sam na
Mesamu -Međunarodnom sajmu muzike 1987.godine u Beogradu, gdje su
učestvovali, već poznati pjevači kao što
su Merima Njegomir, Marinko Rokvić i
drugi, prisjeća se Esko. Tada sam i snimio desetak folk pjesama koje su ostale
na traci, jer nije bilo uslova da se obja-
16
ve. Nije se dalo pa sam se postepeno
udaljio od ozbiljnijeg pjevanja i nastupa.
Onda su došle devedesete, kada je valjalo pomoći izbjeglima i ucvijeljenima,
tako da smo i u porodici tek kasnije propjevali. Godinama već, pri svakom okopljanju prijatelji su tražili da im otpjevam
nešto, uporno me nagovarajući da se
više posvetim muzici i snimim to što mi
je na srcu. Iz svega toga došao je ovaj
album, na kojem je osam pjesama, kao
novi početak da sve što posjedujem u
glasu, duši i što sam naslijedio u porodici iskažem kroz sevdalinke koje su pjevali i moj otac i drugi u porodici. U našu
kuću dolazili su mnogi da im rahmetli
Medo pjevuši tekst i melodiju. Dosta je
i zapisano u knjigama, ali i mom sjećanju, smješka se Merulić. Vazda sam se
divio interpretaciji Ksenije Cicvarić koja
je ušla u antologiju narodne muzike, ali
i neponovljivoj izvedbi svdalinke Safeta
Isovića. Zahvalan sam svima koji su me
podržavali a posebno Senadu Dreševiću sa kojim sam izvanredno sarađivao
u pripremi, tokom snimanja, i naročito
za aranžmane koje je uradio. Drago
mi je što se mnogo ljudi javla, slušaju,
,,Mehmeda majka budila» najviše, a nju
sam medju prvima naučio kao dijete,
priča Esad.
Merulićev album je za relativno
kratko vrijeme u Crnoj Gori postao izuzetno slušan, što potvrđuje interesovanje svih televizijskih kuća u Crnoj Gori i
pozivi Merulići za gostovanje u njihovim
emisijama. Ljubitelji sevdaha su prijatno iznenađeni novim aranžanima pjesama uz koje je veliki broj njih i odrastao.
Inače, album ,,Sevdah” realizovan
je uz podršku Fonda za ostvarenje maninskih prava, a na omotu CD-a objavljen je tekst Mirsada Rastodera pod
naslovom “Glas sevdaha iz Podgorice”
u kome podsjeća:
“Sevdah vuče porijeklo od arapske
riječi sawda, što označava crnu žuč,
jedan od četiri elementa koji, po vjerovanju arapskih a zatim i grčkih ljekara,
sačinjavaju ljudski organizam. Budući
da je ljubav i u antičko doba bila čest
uzročnik melanholičnih raspoloženja,
dovedena je u vezu sa crnom žuči, koja
također uzrokuje melanholiju.Tako je
sawda u turskome postala sevda, riječ
za ljubav, a Bošnjaci su joj dodali glas
„h“, i tako je nastao sevdah.”
Istovremeno sa promocijama novog CD-a, Merulić razmišlja o zaboravljenim pjesmama koje uz obradu zaslužuju novi život. Rado će, kaže uzeti i
neko novu sevdalinku ako se pojavi.
E.P. i S. Korać
Februar, 2013.
Hronika
Revija FORUM
Gest vrijedan pažnje
Ahmatovići darivali imanje
Islamskoj zajednici
Fejzić i Ahmatović potpisuju ugovor
Mešihat Islamske zajednice u Crnoj Gori
bogatiji je za još jedan vakuf koji je ovoj
instituciji poklonio
vakif Ahmet Ahmatović iz Biševa - Opština
Rožaje. Ahmatović je
uvakufio trideset ari
zemljišta sa novoizgrađenom i u potpunosti opremljenom
dvospratnom kućom
u naselju Karabuško
polje.
Luksemburg
Zavičajni klub “Bihor”
obilježio treći rodjendan
U gradu Esch-sur-Alzette (Luksemburg) je 18.januara održana
Skupština Zavičajnog kluba “Bihor”
koji se, od 2009. dobro osmišljenim akcijama nametnuo kao jedno
od najaktivnijih udruženja u dijaspori. Skupština je usvojila Izvještaj
o prošlogodišnjem radu, plan aktivnosti za ovu godinu i izabrala novo
rukovodstvo. Za predsjednika je izabran Rafet Adrović, agilni član rukovodstva Kluba od osnivanja.
Februar, 2013.
Umjesto dosadašnjeg predsjednika Hamdije Rastodera, za novog
predsjednika u jednogodišnjem
mandatu izabran je Rafet Adrović,
a za potpredsjednika Ernad Ero
Muhović. Dužnost sekretara će ubuduće obavljati Hamdija Rastoder,
a blagajnika Zeno Ćeman. Članovi Upravnog odbora udruženja su:
Suka Kijamet, Sadat Ramdedović,
Esko Halilović, Sanel Škrijelj, Dzeko
Skenderovic, Ernad Pera Muhović,
Hilmo Tarhanis, Meho Murić i Eldat
Ramdedović.
Predsjednik skupštine je Remzija Remzo Hajdarpašić, a predsjednik
savjeta Sabit Šabotić.
Skupština je protekla u konstruktivnoj atmosferi, toleranciji i dobrom raspoloženju, posebno nakon
završetka radnog dijela, pa je druženje potrajalo do kasnih večernjih
sati.
(E. P.)
17
Hronika
Revija FORUM
Forum Bošnjaka Crne Gore povodom 20-te godišnjice zločina u Štrpcima
NN: Forum Bošnjaka Crne Gore povodom 20‐te godišnjice zločina u Štrpcima Poziv nadležnim
institucijama
N: Poziv nadležnim institucijama Dana 27. februara 2013.godine navršiće se ravno dvadeset godina od stravičnog zločina u Štrpcima, kada su pripadnici zločinačkih paravojnih jedinica Republike Srpske pod komandom Dana 27. februara 2013.godine navršiće se ravno dvadeset godina od
Milana Lukića, oteli iz voza broj 671, u stanici Štrpci na pruzi Beograd‐Bar, 19 putnika od kojih stravičnog zločina u Štrpcima, kada su pripadnici zločinačkih paravojnih
su 18 Bošnjaka i jedan Hrvat, a kasnije ih i zvjerski ubili. jedinica
Republike Srpske pod komandom Milana Lukića, oteli iz voza broj 671,
u stanici Štrpci na pruzi Beograd-Bar, 19 putnika od kojih su 18 Bošnjaka i
jedan
Hrvat, a kasnije
i zvjerski
ubili.
Prije dvije godine u jezeru ihPerućac, među 162 žrtve, u masovnim grobnicama pronađeni su i ostaci dvojice otetih putnika iz Štrbaca – Rasima Ćorića iz Prijepolja i Jusufa Rastodera iz Savin Prije dvije godine u jezeru kvidaciju 19 nevinih građana, ko- sresti sa svojim porodicama, a
Bora kod Berana. Ranije su pronađeni ostaci Halila Zupčevića. Pored njih, iz voza 671, odvedeni Perućac, među 162 žrtve, u ma- jima je je jedina “krivica” bila što danas njihove porodice ni ne znasu Esad Kapetanović, Iljaz su
Ličina, Fehim Bakija, Softić, šesnaestogodišnji ju Husović, gdje su kosti
njihovih najmilijih.
nisu
iste vjere
kaoŠećo zločinci
i štoRifet sovnim
grobnicama
pronađeni
Forum
Bošnjaka,
takođe,
pripadaju
drugoj
nacionalnosti,
je
i Senad ostaci dvojice
otetih
putnika
iz
Đečević, Ismet Babačić, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Štrbaca – Rasima Ćorića iz Prije- Nebojša Ranisavljević iz Despo- podsjeća da ovaj zločin nije u potTopuzović, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvezdan Zuličić i Toma Buzov. Od polja i Jusufa Rastodera iz Savin tovca, kome je već istekla 15-to punosti rasvijetljen, jer su većina
19 otetih, 8 su bili stanovnici Crne Gore. Bora
kod Berana. Ranije su pro- godišnja zatvorska kazna. Vođa njegovih naredbodavca i počinio-
nađeni ostaci Halila Zupčevića. zločinačke grupe Milan Lukić je ca i dalje nepoznati nadležnim orPored njih, iz voza 671, odvede- osuđen za drugi zločin u Hagu ganima, pa očekuje da se i dalje
Jedini osuđeni za otmicu i likvidaciju 19 nevinih građana, kojima je je jedina “krivica” bila što ni su Esad Kapetanović, Iljaz Li- na doživotnu robiju, međutim za radi na njihovom otkrivanju i pronisu Fehim
iste vjere kao zločinci pripadaju drugoj nacionalnosti, je Nebojša iz ali Ranisavljević i utvrđivanju pune
čina,
Bakija,
Šećo
Softić,i što otmicu
putnika
u Štrpcima
nikad cesuiranju,
istine o ovom događaju, kako bi
Rifet
Husović, šesnaestogodišnji nije odgovarao.
Despotovca, kome je već istekla 15‐to godišnja zatvorska kazna. Vođa zločinačke grupe Milan Senad Đečević, Ismet Babačić,
Forum Bošnjaka Crne Gore porodice i rodbina nevinih žrtava
Lukić je osuđen za drugi zločin u Hagu na doživotnu robiju, međutim za otmicu putnika u Adem Alomerović, Muhedin Ha- će, kao i do sada, učiniti sve da dobile makar potpunu sudsku saŠtrpcima nikad nije odgovarao. nić,
Safet Preljević, Džafer Topu- se zločin u Štrpcima nikada ne tisfakciju.
Predstavnici Foruma će, na
zović, Fikret Memović, Fevzija Ze- zaboravi, i insistiraće, kod nadležnih institucija,
naučiniti daljem sve pronalagodišnjice
ković,
Kajević,
Forum Nijazim
Bošnjaka Crne Zvezdan
Gore će, kao i do sada, da se dan
zločin dvadesete
u Štrpcima nikada ovog
ne Zuličić i Toma Buzov. Od 19 ote- ženju posmrtnih ostataka otetih zločina, u znak sjećanja na nevizaboravi, insistiraće, nadležnih institucija, na dana
daljem posmrtnih ostataka putnika,
koji su toga
ušli pronalaženju u ne žrtve, položiti
cvijeće
na Spotih,
8 su bili i stanovnici
Crnekod Gore.
otetih putnika, su toga u ivoz “nade i daočekivanja“ da parku
će se sresti usa Podgorici.
svojim Pobrežje
Jedini
osuđenikoji za otmicu
i li- dana vozušli “nade
očekivanja“
će se men
porodicama, a danas njihove porodice ni ne znaju gdje su kosti njihovih najmilijih. 18
Februar, 2013.
Forum Bošnjaka, takođe, podsjeća da ovaj zločin nije u potpunosti rasvijetljen, jer su većina Kritičke paralele
Revija FORUM
Povodom dvadesete
godišnjice zločina
u Štrpcima:
O statusu civilnih
žrtava rata
i njihovih porodica
Ni na
nebu
ni na
zemlji
Piše: Safet KORAĆ
O
vih dana, ili tačnije 27. februara biće pune dvije decenije
od prinudnog zaustavljanja
u Željezničkoj stanici „Štrpci“ kod
Priboja voza „Lovćen“, br. 671 sa
linije Beograd – Bar i tom prilikom
otmice a ubrzo potom i likvidacije
19 potpuno nedužnih putnika. Jedina „krivica“ im je bila ime i druga
vjera, odnosno nacija. Dvije hiljade
i trinaesta je, istovremeno, i dvade-
Februar, 2013.
Za razliku od prilično široke lepeze materijalne i
socijalne zaštite boraca, porodica palih boraca,
vojnih invalida rata, civilnih invalida rata, kao i
članova porodice umrlih korisnika ove zaštite,
status civilnih žrtava je još, što bi se reklo, ni na
nebu ni na zemlji
seta od klasičnog etničkog čišćenja
područja Bukovice kod Pljevalja,
kao i od početka policijske akcije
„Lim“, u kojoj je raznoraznim oblicima torture, hapšenja i maltretiranja
stradalo na stotine žitelja bošnjačke
nacionalnosti s područja opština:
Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, odnosno Petnjica, Rožaje... Da i ne podsjećamo na deportaciju izbjeglica iz
BiH, likvidaciju izbjeglica sa Kosova
u mjestu Kaluđerski Laz, itd.
U svim ovim slučajevima žrtve
su potpuno nedužni civili. Egzekutori su, pak, raznovrsni: od pripadnika
srpskih paravojnih formacija, crnogorskih vikend-ratnika, preko pripadnika formacija Vojske ondašnje
SRJ do regularnih policijskih formacija Crne Gore.
Na žalost, izuzev presude jednom od otmičara iz voza i prethod-
19
Kritičke paralele
Revija FORUM
Sa jednog od ranijih protesta u Beogradu
ne - nikada ne izvršene presude počiniocima svirepog ubistva porodice
Klapuh iz BiH, niti jedan od najmanje desetak slučajeva sa elementima zločina, čak i onih koji su sudski
procesuirani, još je predaleko od
utvrđivanja stvarne krivice. Još zapravo nema ni adekvatne volje da
se to i učini.
Jednako je još otvoreno i pitanje adekvatnog zbrinjavanja svih i
naročito civilnih žrtava posljednjeg
jugoslovenskog rata i njihovih porodica.
Žrtvama se, kao što je poznato,
i shodno Rezoluciji Genaralne skupštine Ujedinjenih nacija 60/147-Osnovna načela i smjernice o pravu
na pravni lijek i reparaciju za žrtve
teških kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima i ozbiljnih
povreda međunarodnog humanitarnog prava, smatraju osobe koje
su, pojedinačno ili unutar grupe,
pretrpjele štetu koja uključuje fizičku ili mentalnu povredu, emotivnu patnju, materijalni gubitak ili
ozbiljnu povredu njihovih osnovnih
prava putem akata ili propusta koji
predstavljaju teška kršenja među-
20
narodnog prava o ljudskim pravima
ili ozbiljne povrede međunarodnog
humanitarnog prava. Većina država
članica UN-a, u domaćim zakonskim propisima, pod pojmom žrtva
uključuje i članove uže porodice ili
štićenike neposredne žrtve i osobe
koje su pretrpjele štetu u nastojanju da pomognu žrtvama u nevolji
ili da spriječe njihovu viktimizaciju.
Civilne žrtve rata su: neposredno ubijeni u ratu, neposredno
ranjeni u ratu, umrli od posljedica
rata, tokom ili nakon rata, kao što
su bolest ili neuhranjenost – posljedice koje se uobičajeno ne očekuju
u slučaju odsustva rata, žrtve jednostranog sukoba u slučajevima
kada država vrši nasilje nad svojim
građanima, žrtve silovanja i drugih
oblika ratnog seksualnog zločina,
izbjeglice i prognanici-interno raseljene osobe, umrli od ratnih povreda nakon rata.
Prema podacima Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, koji
se jedini u kontinuitetu bavi sudbinama i stradanjem ljudi tokom posljednje jugoslovenske ratne drame
(1991 – 2001) stradala su ukupno
302 državljanina Crne Gore od kojih
se čak za njih 62 još nezna mjesto
počivanja i za čijim kostima njihove
porodice još tragaju. Priča za sebe
je, inače, položaj ovih porodica, kojima su, u većini, stradali članovi bili
i jedini hranioci.
Zakonom o boračkoj i invalidskoj zaštiti u Crnoj Gori, koji je u primjeni od 1.januara 2004. godine,
utvrđena je i obezbijeđena prilično
široka lepeza materijalne i socijalne zaštite boraca, porodica palih
boraca, vojnih invalida rata, civilnih
invalida rata kao i članova porodice umrlih korisnika ove zaštite. Do
tada, ova zaštita je bila utvrđena
propisima bivše SRJ, te su obaveze po ovom osnovu finansirane iz
Budžeta bivše Savezne države.
Za razliku od ovih tzv. vojnih žrtava, potpuno je druga situacija sa
civilnim žrtvama rata.
Tako su vojni invalidi rata, prema stepenu tjelesnog oštećenja,
razvrstani su u 10 grupa, dok su civilni invalidi rata razvrstani po istom
kriterijumu u 7 grupa. Mjesečna
primanja vojnih invalida u zavisnoFebruar, 2013.
Kritičke paralele
Revija FORUM
Slučaj Jasmina Pelidije
Jedan od onih civilnih žrtava rata koji nije uspio ostvariti svoja prava je i Jasmin Pelidija iz Pljevalja. Naime, Pelidija je u svom kombiju teško ranjen u noći između 17 i 18.maja 1993.godine. Osim njega ranjeno
je još 7 ljudi koje je on kao autoprevoznik vozio kući s posla iz kombinata “Velimir Jakić”. Inače, u kombiju je bilo 14 lica od kojih su 13 bili
muslimanske i jedno lice pravoslavne vjeroispovijesti. U bjelopoljskom
sudu za to djelo je suđeno jednom licu, ali je proces završen oslobađajućom presudom. Ostali izvršioci nisu procesuirani. Osim toga Pelidija nije
mogao da ostvari ni druge pravne satisfakcije. Od Države nije mogao
da nadoknadi štetu niti da ostvari pravo na tjelesno oštećenje zbog
povreda na radu, jer Komisija odbija da ga proglas i invalidom. Pelidija
je pokrenuo i postupak protiv Države jer se, kako je kazao u tužbi, na
njenoj teritoriji dogodio akt terorizma, međutim iako je u prvostepenom
postupku dobio spor, podgorički Viši sud je ukinuo presudu, obrazlažući
svoju odluku time sto u ovom slučaju nije bilo adekvatnih dokaza da se
radi o krivičnom djelu terorizma.
Pelidija, kao i mnoge druge žrtve čakaju na pravdu. Očekuju pomoć
od Države. Odgovorni u institucijama sistema trebali bi pokušati da iznađu zakonska rješenja koja će sveobuhvatno obešteti civilne žrtve.
sti od razreda u koji su razmješteni
kreću se od 18 do 538 eura, a za
civilne invalide od 40 do 538 eura.
Pored ovoga, i vojne i civilne žrtve
rata, ukoliko nisu u radnom odnosu
ili nisu korisnici penzije, odnosne
nemaju druge prihode izuzev invalidnine, ostvaruju i pravo na materijalno obezbjeđenje koje mjesečno
iznosi 61 euro.
Članovi porodice umrlih korisnika lične invalidnine ostvaruju
pravo na porodičnu invalidninu u
iznosu od 31 euro, a ukoliko nemaju dodatnih prihoda imaju pravo i
na materijalno obezbjeđenje koje
iznosi 61 euro.
Treba napomenuti da porodica
palog borca ima prava na mjesečnu
naknadu. U zavisnosti od broja djece ta se naknada kreće od 276 do
644 eura, dok roditelji imaju pravo
na naknadu od 276 eura. Po ovom
osnovu naknadu dobijaju 184 porodice palih boraca iz ratnih sukoba
poslije 1990.godine.
Ko što se vidi, propisi države
Crne Gore uređuju pitanja materijalnog obezbjeđenja i civilnih žrFebruar, 2013.
tava rata i njihovih porodica, međutim u mnogim slučajevima to
pitanje nije pravično riješeno. Prije
svega zbog zbog pogrešnog tumačenja i primjene pravnih normi, ali
i zbog rigoroznih uslova za sticanje
statusa odredjenih kategorija koje
prepoznaje ovaj zakon. Npr. Članom
18. Zakona o boračko invalidskoj
zaštiti (objavljen u «Sl. listu RCG»,
br. 69 od 25. decembra 2003,
«Sl. listu CG», br. 21 od 27. marta
2008), propisano je da je Civilni invalid rata lice kod kojeg je nastupilo
tjelesno oštećenje od najmanje 50
% usljed posljedica rane, povrede,
ozljede ili psihosomatskih bolesti
koje su ostavile vidne tragove, a tjelesno oštećenje nastalo 1)u vezi
sa ratnim operacijama, kao što su
bombardovanje, ulične borbe, zalutali metak i slično; 2) eksplozijom
zaostalog ratnog materijala; 3) u
vezi sa neprijateljskim terorističkim
akcijama i neprijateljskim akcijama.
U praksi, međutim, zbog kontoverznog negiranja učešća Crne
Gore u posljednjim ratnim dešava-
njima, čak i ovako restriktivne mogućnosti su parktično potpuno eliminisane. Tako da, izuzev jednog
broja ostvarenih sudskih poravnanja i parnica sa državom, gotovo ni
jedna od ovih žrtava ili njihovih porodica, za razliku od uniformisanih
učesnika posljednjeg – zaludnog
rata, nijesu uspjeli ostvariti nikakvu stalnu materijalnu zaštitu i još
su, što bi se reklo, ni na nebu ni na
zemlji.
Kao jedno od mogućih rješenja za pravičniji status svih žrtava
i niihovih porodica jeste, u prvom
redu, suočavanje sa istinom o ulozi
Crne Gore u posljednjim ratnim dešavanjima, kao i istinom o stvarnoj
situaciji i dešavanjima u samoj Crnoj Gori kao neodvojivom dijelu od
ukupnih dešavanja. Istovremeno je
neophodno statusu i zaštiti civilnih
žrtava rata objektivizirati i uskladiti
sa načelima zaštite vojnih žrtva, odnosno sa načelima i smjernicama o
pravu na pravni lijek i reparaciju za
žrtve teških kršenja međunarodnih
ljudskih prava i ozbiljnih povreda
međunarodnog humanitarnog prava - Rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda usvojene 16.
decembra 2005. koja se odnosi na
kompenzaciju, restituciju, rehabilitaciju, rješavanje sudbine nestalih,
simboličke reparacije i garanciju
neponavljanja zločina.
Prema ovoj Rezoluciji, države
trebaju uspostaviti nacionalne programe obeštećenja i drugih vrsta
pomoći žrtvama. Obaveza Države,
shodno tome, bi bila dodjela socijalnih prava koja bi se temeljila na
načelima društvene solidarnosti,
ravnomjernog podnošenja javnog
tereta, te pravičnog obeštećenja.
Zar Crna Gora i ustavnopravno
nije definisana kao “ građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, ...“ (Čl. 1 stav 2 Ustava
CG). To, međutim, valja potvrditi I u
praksi, a ona je još predaleko od
citiranih načela.
21
Kritičke paralele
Revija FORUM
Dvadeset godina od zločina u Štrpcima
Život
s vriskom
lokomotive
Piše: Kemal Musić
Imena
otetih putnika
Alomerović Adem (59)
iz Prijepolja, Bakija Fehim
(43) iz Bijelog Polja, Babačić Ismet (30) iz Podgorice,
Husović Rifat (26) iz Bijelog
Polja, Rastoder Jusuf (45)
iz Podgorice, Kapetanović
Esad (19) iz Bijelog Polja, Ličina Iljaz (43) iz Bijelog Polja,
Đečević Senad (16) iz Bara,
Zupčević Halil (49) izbjeglica
iz Trebinja, Ćorić Rasim (40),
iz Prijepolja, Nijazim Kajević
(30) iz Prijepolja, Memović
Fikret (40) iz Prijepolja, Hanić Muhedin (27) iz Prijepolja, Softić Šećo (48) iz Bijelog Polja, Topuzović Džafer
(55) iz Prijepolja, Preljević
Safet (22) iz Prijepolja, Zeković Fevzija (54) iz Prijepolja,
Toma Buzov, penzionisani
kapetan I klase sa Novog Beograda i Zvjezdan Zuličić (23)
izbjeglica iz Sarajeva.
22
„Dok god živimo mi koji pamtimo šta se
desilo u Štrpcima, za nas je svaka godina
sve bolnija. Sama otmica je momenat u
našim životima koji razdire ličnost. Sa
druge strane, zločin se nije desio samo
onda, nego on traje punih 20 godina“,
kaže Ragip Ličina, brat otetog Iljaza.
Za mene i dan – danas niti jedan pisak
lokomotive nije više obični signal, već
svojevrsni očev vrisak od koga me uvijek
prođe jeza i tuga, Edin Bakija, jedan od
potomaka otetog Fehima Bakije, radnika
beogradskog građevinskog preduzeća
Sjećaš li se čovjeka sa čudnim
imenom iz voza? Nosio je sivi kaput? Pitao me tata u pismu. Sjećam, odgovorio sam u sebi. Nemoj ga zaboraviti, piše u pismu,
ni njega ni kolonu koju su oni ljudi
oteli i ubili. Niko ne zna gdje su
njihovi leševi, nikada neće biti sahranjeni i biti mirni u smrti. Iskupi
zato sve nas, bez obzira što nijesmo kao oni niti ćemo ikada biti,
pokušaj jednog dana da umiriš
njihove duše i podariš im i simboličku smrt dostojnu same smrti...
jer im je i smrt svirepo oduzeta,
kao i život... Upokojiš li njih, upokojićeš i našu savjest. I među
njima, mene…”, piše Damir Šabanović u priči “Oskar za mog oca”,
posvećenoj otetim putnicima iz
voza u stanici Štrpci nedaleko od
Priboja, 27. februara 1993.
Ove godine, navršava se 20
godina od svirepog zločina na
Željezničkoj stanici „Štrpci“ kod
Priboja. Od 19 tada nasilno izvedenih i ubrzo potom likvidiranih
putnika samo zbog biljega vjere,
odnosno imena, pronađeni su
do sada ostaci samo njih trojice:
Rasima Ćorića iz Prijepolja, Halila
Zubčevića iz Trebinja (tada nasatanjenog u Rožajama) i Jusufa
Rastodera sa Savinbora, kod Petnjica.
Od aktera otmice, prvi je
uhapšen i osuđen u Crnoj Gori izvjesni Nebojša Ranisavljević iz Srbije na 14 godina zatvora, koje je
već odslužio i predvodnik otmice
Milan Lukić, koji je sada u Hagu
na izdržavanju doživotne robije
za zločine u Višegradu. Za zločin
otmice putnika, na žalost, nije ni
suđen. Ostali učesnici zločina su
na slobodi.
Porodice i rodbina otetih traže da se nastavi istraga i da se svi
zločinci kazne, da se ubraza DNK
analiza i da se, kao u Prijepolju, i
u Bijelom Polju podigne spomen
obilježje otetim putnicima u stanici Štrpci.
Kako godine prolaze, priča
Ragip Ličina, brat otetog Iljaza,
rana je sve dublja, praznina sve
veća.
- Na početku smo se nadali
Februar, 2013.
Kritičke paralele
Revija FORUM
Zaboravljene porodice
Iako su u većini ostali bez svojih hranitelja, samo su rijetki od članova porodica nastradlih uspjeli
da nađu zaposlenje, kao što je Alija Kapetanović, brat otetog Esada, zaposlen u Carinama Crne Gore.
Njegova sestra Alisa se udala i sada živi u inistranstvu, dok sinovi rahmetli Fehima Bakije, Mele i Edin,
rade u privatnom sektoru. Mele je taksista, a Edin radi u jednoj bjelopoljskoj prodavnici auto-djelova.
Demir Ličina, sin otetog Iljaza, diplomirani pravnik, je bez posla. Dok čeka zaposlenje, kaže, upisaće
postdiplomske studije.
Izuzev sudskih nadoknada, u iznosu od 5 do 15.000 ili u prosjeku po 12.000 eura po članu
porodice, ostvarenih u parnici protiv države Crne Gore, porodice stradalih građana Crne Gore nijesu
ostvarile nikakvu drugu trajniju socijalnu zaštitu.
- Dok sam studirao, samo sam jednom dobio 150 eura jednokratne pomoći od Opštine Bijelo
Polje. I ništa drugo. No, ništa ne može nadoknaditi ono što sam izgubio otmicom mojega oca, koja je
kasnije izazvala još veću tragediju u mojoj porodici, priča Demir Ličina.
da su živi i da će se možda pojaviti odnekud. Kada smo shvatili da
su mrtvi, očekivali smo da ćemo
pronaći njihova tijela i sahraniti
ih. No, i tu su naše nade uzalud-
ne. Onda smo pokrenuli inicijativu za podizanje spomen obilježja.
U Prijepolju je to i urađeno, međutim, u Bijelom Polju još uvijek
nije, priča Ličina.
Ragip se sjeća tog zlokobnog
27. februara 1993. godine, kao
da je danas bio. Sjeća se kako ga
je glas o otmici prošikao od glave
do pete, kako mu se u lubini stvo-
Lokalna stanica Štrpci, planski izavrana za mjesto zločina
Februar, 2013.
23
Kritičke paralele
rila ogromna praznina i kao da
mu je neko tu stavio santu leda
koju i dan-danas osjeća. Njegov
sinovac Demir Ličina, sin otetog
Iljaza, tada je imao samo dvije
godine i ne pamti ko je u njihovu
kuću donio zlokobni glas da mu
otac više nikada neće donositi čokolade i bombone ali, kaže,
odlično se sjeća kako ga je otac
držao u naručju, kako ga je mazio
i tepao mu.
- Drugačiji je život djece koja
rastu uz oca od one druge. Otac
je uzor, otac je oslonac, podrška.
Ja to ništa nijesam imao. Ostalo
mi je samo da se sjećam očevog
dodira. I to je nešto najljepše u
mom životu. Preko tog dodira ja
osjećam ljubav. A kako sam odrastao, otac mi je sve više nedostajao. Bilo mi je teško kad neko
od mojih vršnjaka pominje svojega oca, priča Demir. On je sada
formiran čovjek, završio pravo.
Uspješan je ali, kaže, sigurno bi
bio još uspješniji da je imao oca
uz sebe.
- Teško je bilo bez oca. Znam,
sigurno, da je i u drugim porodicama bilo slično. Jer, porodice su
ostale bez članova koji su bili zaduženi da hrane te porodice i da
vode brigu o njima, priča Demir. I
u pravu je, kaže Mele Bakija, sin
otetog Fehima Bakije.
- Teško je bilo bez hranitelja
porodice. Moj otac je radio u beogradskom „Planumu“. Od svog
poštenog rada nas je hranio. Ni
krivog ni dužnog su ga oteli i ubili.
Danas, nakon 20 godina od tog
zločina, isto mi je kao i onda. Da
makar imam gdje da mu izučim
fatihu. Ovako, samo ostaje ta bol.
I ništa drugo, priča Mele.
Otmica 20 putnika iz voza
u stanici Štrpci nedaleko od Priboja, 27. februara 1993. godine
ostavila je psihičke prosljedice na
24
Revija FORUM
Spomen obilježje
u Bijelom Polju
- SO Bijelo Polje je usvojila Odluku o izgradnji spomen obilježja u Bijelom Polju. Formirana je komisija i čeka se odobrenje
Ministarstva kulture o izgradnji ovog spomen obilježja, kaže Ragip Ličina.
Rodbina otetih se, u martu prošle godine, obratila ondašnjem premijeru Igoru Lukšiću, u kojem su tražili da se nastavi istraga, jer preko 30 učesnika otmice i zločina u Štrpcima i
dalje su na slobodi. Tražili smo da se Vlada Crne Gore založi za
ubrzanje procesa analize DNK u Bosni i da se pristupi izgradnju
spomenobilježja u Bijelom Polju, priča Ragip Ličina. Podizanje
spomenobilježja, smatraju, smirili bi savjest i imali mjesto gdje
se makar bogu možemo pomoliti za njihovu dušu, ističe Ragip.
mnoge članove porodica otetih.
Ragip Ličina priča da se par godina nakon otmice i ubistva njegovog brata Iljaza, njegov sinovac,
sin Iljazov, objesio.
- Otmica u Štrpcima je ostavila velike posljedice. Taj momak je
bio lučaš. Završio srednju medicinsku školu s odličnim uspjehom
i upisao fakultet. Ali, sve to što se
izdešavalo, dovelo je do još veće
tragedije. Tog mog sinovca je sa
vješala skinula njegova sestra. I
dobila slom živaca. Porodica mog
brata je njegovom otmicom doživjela stres i teške psihičke probleme. Zbog toga, i zbog onih krvoloka koji su nekažnjeni, zločin u
Štrpcina traje punih 20 godina.
Dok god živimo mi koji pamtimo šta se desilo u Štrpcima, za
nas je svaka godina sve bolnija,
priča Ragip i dodaje da je sama
otmica momenat u životima ovih
ljudi koji razdire ličnost. Sa druge
strane, ističe, zločin se nije desio
samo onda, nego on traje punih
20 godina.
Za mlađeg sina otetog Fehima Bakije, Edina Bakiju, pisak
lokomotive nije običan pisak, već
vrisak očeva što su bez ikakve krivice odvedeni i pobijeni. Kada oficijelni spiker na stanici najavi da
je voz Beograd – Bar na tomitom
peronu, nekakva jeza prođe kroz
njega.
- Od piska lokomotive me
obuzima tuga, kaže Edin Bakija,
a Ragip Ličina dodaje:
- Puno puta sam prolazio kroz
Štrpce, poslije zločina i kad voz
stane na stanicu, vrate mi se slike
otmice koje sam iskonstruisao u
glavi. Kada kupujem voznu kartu,
pogledam da nije slučajno na njoj
ostavljen kakav znak. Kada me u
vozu legitimiše policajac, bojim
se da me zbog kakvog obilježja
ne izvede iz voza. Jednostavno,
imam strah od legitimisanja. Jer,
kao što kaže stara izreka „Koga
su zmije pecale i guštera se plaši“, priča Ragip i kao što reče Damir Šabanović u svojoj priči: „Na
momente, ova je priča sve drugo
sem priča. Ona je pokop, grob,
sjećanje, ujedno. U njoj počivaju
nedužni čija je smrt oteta i kao i
njihov život. Ova priča je i počast i
lament. I putokaz. Jer bez putokaza smrt nije smrt!”
Februar, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Trebinje:
Delegacija Foruma Bošnjaka Crne Gore
položila cvijeće na grob Srđana Aleksića
Vuk Mirković, Rade Aleksić, R. Rastoder, H. Tuzović, Slavko Vučurević - gradonačelnik Trebinja i M. Rastoder
Uzvišeni čin čovječnosti
Srđan Aleksić je rođen 1966. godine u Trebinju. Bio je juniorski prvak u plivanju i plivačka
nada bivše zemlje. Dvadeset i prvog januara 1993. učinio djelo zbog kojeg je postao simbol
čovječnosti, junaštva i dobrote. Stradao je braneći sugrađanina druge vjere od ondašnjih
razjarenih ratnika svoje nacionalnosti
Povodom dvadesete godišnjice
smrti Srđana Aleksića, mladića iz
Trebinja koji je stradao 21. januara
1993. godine braneći sugrađanina
druge vjere od ondašnjih razjarenih
ratnika svoje nacionalnosti, delegacija Foruma Bošnjaka Crne Gore posjetila je 27.januara i položila cvijeće
na njegov grob. Delegaciju Foruma, u
kojoj su bili Husein Tuzović, Vuk Mirković i Mirsad Rastoder, predvodio
je Rifat Rastoder, inicijator posvećiFebruar, 2013.
vanja jedne od ulice Srđanu.
Srđan Aleksić je rođen 1966.
godine u Trebinju. Bio je juniorski prvak u plivanju i plivačka nada bivše
zemlje. Slušao je “Azru”. Za amatersko bavljenje glumom dodijeljeno
mu je više nagrada, a igrao je i u toku
rata u predstavi „San ratne noći”.
Dvadeset i prvog januara 1993. učinio djelo zbog kojeg je postao simbol
čovječnosti, junaštva i dobrote.
U centru Trebinja suprostavio
se grupi vojnika Vojske Republike
Srpske koji su maltretirali i tukli njegovog sugrađanina, Alena Glavovića
- Bošnjaka. Vojnici su, naime, legitimisali osobe na trebinjskoj pijaci i
nakon što su ustanovili da je jedna
od legitimisanih osoba Alen Glavović,
Bošnjak, počeli su da ga maltretiraju
i tuku. Srđan je priskočio u pomoć
Glavoviću, a četvorica vojnika su,
umjesto Glavovića, kundacima pušaka nastavili da tuku Srđana. Bezgla-
25
Društvo
vo jureći od straha, Alen je stigao do
obavijesti Srđanovog oca ali kad su
stigli do mjesta događaja Srđan je u
krvi ležao nepomičan.
Od zadobijenih povreda Srđan
je pao u komu, preminuo je 27. januara 1993. godine.
Srđanov otac Rade na smrtovnici je napisao „Umro je ispunjavajući ljudsku dužnost”. Sahranjen je u
porodičnu grobnicu, gdje su mu već
bili rano preminula majka i brat koji
je pred rat poginuo u udesu s motornim zmajem.
Jedan od četvorice Srđanovih
ubica poginuo je na ratištu a ostala
trojica osuđeni su na po dvije godine i četiri mjeseca zatvora. Ostalo je
zapisano da je i njihov advokat na
suđenju prokomentarisao: „Ko mu je
kriv, kad je branio baliju”.
- Gest Srđana Aleksića je najuzvišeniji mogući čin ljudske hrabrosti, časnosti i čojstvenosti, rekao je
Rifat Rastoder prilikom posjete Srđanovom grobu, istakavši da, kao
takav, zavređuje poštovanje i trajno
sjećanje svih ljudi koji drže do istih
principa, bez obzira na vjeru, naciju
ili bilo koju drugu pripadnost.
Aleksić je, braneći sugrađanina
druge nacije, u konkretnom slučaju
Bošnjaka Alena Glavovića, zavrijedio trajno poštovanje svih Bošnjaka.
Ovim činom, međutim, Srđan je i
svojim sunarodnicima – Srbima, kao
i svim drugim civilizovanim ljudima
podario trajnu mogućnost da se legitimišu i Srđanovim visokocivilizacijskim djelom.
Ono što je najvažnije - svima
nam je ostavio trajni primjer za nauk
kako je moguće i sa tako malo godina
života obezbijediti besmrtnost. Sve to
su, u najkraćem, i razlozi zbog čega
smo inicirali ovjekovečenje Srđanovog imena i u Crnoj Gori, i zbog čega
smo mu i danas bili u posjeti Srđanu,
kazao je, između ostalog, Rastoder.
Komisija Skupštine Glavnog
26
Revija FORUM
grada za imenovanje naselja, ulica
i trgova je, upravo na inicijativu Foruma Bošnjaka Crne Gore, zatražila
mišljenje Vlade Crne Gore o zahtjevu da se jedna od ulica u Glavnom
gradu posveti Srđanu Aleksiću, kao
znak poštovanja njegovog visokocivilizacijskog čina.
Nakon što se o pokrenutoj inicijativi i Vlada Crne Gore pozitivno
izjasnila, učinila je to 12. februara
te godine i Skupština Glavnog Grada
Crne Gore. Odlučeno je da se novi
bulevar, između raskrsnica kod Školski centar za turizam i ugostiteljstvo
„Sergije Stanić” i Tržnog centra Mal
of /Mall of/ Montenegro nazove Srđanovim imenom.
- Veoma sam srećan što sam u
ovim godinama (83) imao priliku da
se poklonim Srđanovoj hrabrosti, ponosu, junaštvu za primjer - kazao je
Husein – Ceno Tuzović, predsjednik
Savjeta Foruma. Presretan sam što
sam bio u prilici da osjetim veličinu
i plemenitost ucvijeljenog Rada Aleksića, koji nas je zajedno s gradonačelnikom Trebinja Slavkom Vučurevićem primio kao davnašnje prijatelje
i, posebno, što sam doživio da se i
u našem Glavnom Gradu ovjekovječi
Srđanovo djelo i ime, kaže Tuzović.
Srđanu Aleksiću, inače, posthumno je dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava u
Bosni i Hercegovini, Ulica Velikih drveta u Sarajevu je 15 godina nakon
Srđanove smrti nazvana njegovim
imenom. U obrazloženju je zapisano:
„Bez ljudi kao što je Srđan Aleksić
i njihovih herojskih djela, čovjek bi
izgubio nadu u ljudskost a bez nje
naš život ne bi imao smisla”. Prolaz
u Zmaj-Jovinoj ulici u Novom Sadu je
nazvan po Srđanu i tu je postavljena
spomen-ploča u njegovu čast, takođe i u Pančevu. Na Dan državnosti
Srbije 2012. godine, posthumno je
odlikovan zlatnom medaljom Miloš
Obilić za ispoljenu hrabrost i djelo ličnog herojstva. „To nije orden Srđanu,
već srpskom narodu i svim građanima Srbije koji prihvataju da je žrtva
za druge veličanstven čin”, kazao je
tim povodom srđanov otac Rade.
Alen Glavović je preživio rat i
danas živi u Švedskoj sa suprugom
i dvoje djece. Zahvalan je Srđanu i
svake godine posjeti njegovog grob i
oca Rada Aleksića.
Februar, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Uz dvadesetu godišnjicu visokocivilizacijskog čina Srđana Aleksića
Susret sa
Radom Aleksićem
Srđan je, zasigurno ni
malo slučajno, svoju
čovječnost platio
životom. Ja tvrdim da
smo svi ljudi onoliko
koliko gajimo osjećaj
čovječnosti, kaže Rade
Aleksić, otac Srđana
Aleksića
Hrabri otac Rade
Piše: Mirsad RASTODER
P
ut do Trebinja prekrilo je sjećanje. Slike iz dana kada su
u dvorište podgoričke džamije 1992. stizale izbjeglice sa tugom
i strahom u očima. Među upečatljivim detaljima prostrujale su i suze
Ljiljane Koprivice, zato što njen izvještaj o tim nevoljnicima i poziv da im
se pomogne nije mogao u Novosti
dana Radija Crne Gore. Da se manje zna i priča. Neka što prije, preko
Rožaja idu u daleke zemlje. Praznina otvorena njihovim odlaskom i danas zjapi ovim cestama i gradom u
koji se nekada rado dolazilo. Danas
sa sve više sjete i nelagode pred
bolnim ožiljcima i „Dobrim ljudima u
Februar, 2013.
vremenu zla” ali to je put liječenja,
mirenja kroz prepznavanje istinskih
ljudi za sva vremena. Jedan od njih
je, sigurno, i Rade Aleksić. Čovjek
svetačkog lica iz kojeg zrači neki
uzvišeni mir a riječi očinske tuge
prerastaju u pouku. S delegacijom iz
Crne Gore i petnaestak sugrađana
bio je i novi gradonačelnik Trebinja,
prišao je porodičnoj grobnici kao da
27
Društvo
Revija FORUM
Aleksić i Rastoder na gradskom groblju u Trebinju
lebdi, pomilovao imena i stao kraj
spomen ploče, kao da je i sam od
kamena.
- Nije mi lako, ali govorim da bi
to bilo od koristi, počeo je tiho Rade.
„Hvala svima što ste danas u ovaj
lijepi januarski sunčan dan došli da
se podsjetimo kada je prije dvadeset
godina u ovu grobnicu spušten moj,
tada, a danas svih vas, Srđan. Znam
da je Srđan otvorio put dobroti kojom
treba i da plovi čovjek, iznad svega,
kao borac, kao ratnik, protiv svih
zala, kao bedem koji neće dozvoliti
da se više nikad ne ponovi ono što
je bilo devedesetih godina. Srđan je
pokazao da je ispravno biti čovjek pa
i po žrtvu koju je doživio, a puno je
ovo groblje “Srđana” iz tog vremena
i sva druga groblja, nažalost. Cijena
velika i prevelika do koje nije trebalo
doći. I nadam se da mlade generacije, usvajajući Srđana i njegovo djelo,
nikom neće dozvoliti da ih povede
u neki sličan ili bilo kakav rat ili bilo
kakvu nepravdu. I ovaj današnji skup
treba da posluži kao primjer kako se
treba izboriti da ostane nešto što će
pomoći da dobro pobjedi”, kazao je
Rade Aleksić.
28
Ovaj stameni čovjek ni jednog
trenutka nije pomenuo da Srđan
još nema ni spomenik ni ulicu u
rodnom gradu. Srđanovo ime nose
jedan sportski centar i memorijalni plivački miting. Bitno mu je da
ideja zauzimanja za drugoga ovjekovečena u Srđanu bude priznata
kao vrhunska vrijednost među svima nama. Prija mu društvo novih
prijatelja iz Crne Gore, pa uz kafu,
poslije obilaska Srđanove vječne
kuće započinjemo priču o porijeklu
Aleksića.
- Izvorište porodice Aleksić bilo je
današnji pogranični prostor između
Crne Gorie i BiH. Na jednoj visoravni
koja gleda na rijeku Trebješnicu. Tu
smo živjeli i jačalo je pleme, sa blagim ushićenjem priča Rade. Za vrijeme Kralja Nikole mome đedu Vasu
pripalo je da bude plemenski kapetan Crne Gore, i on je to bio od 1905.
do 1918. Kada je 1918.godine Crna
Gora pripojena Kraljevini Jugoslaviji
moj djed je bio pozvan da se zakune
Karađorđevićima na vjernost. Đed
Vaso to nije prihvatio, već je obrazložio da se zakleo Kralju Nikoli i da ne
može da se kune i novome kralju. To
ne bi bilo časno ni za mene ni prema
onima koji očekuju vjernost. Nije se
rukovodio interesom nego čašću. Očito je i Srđan to nosio u genima.
Nije svoj karakter pogazio radi
ekonomskog interesa. Odrekao se
mogućih privilegija, dobio je neku
penziju i s porodicom, 1921. godine
doselio u Trebinje. S brojnom porodicom nastanio se u blizini puta koji je
vodio ka Nikšiću. Kupio je imanje, sagradio kuću, zasadio vinograd. Imao
je devetoro đece. Kada su mu sinovi
prirasli za rad, otvorio je kafanu. Imali
su konje, kola i radilo se, tako da je
familija jačala sve do početka rata
1941. godine. Jedne noći u kuću je
došao jedan naš dobri komšija Selimagić, iz poznate pekarske porodice
i rekao „nemojte slučajno da ijedan
Aleksić osvane sjutra u Trebinju“. Ovi
moji su se dvoumili, „šta, kako..“. Stric
Mićo je rekao: „Vi radite šta ‘oćete ja
Rada uzimam i idem za Crnu Goru“.
Ja sam tada bio dijete od dvije godine. Svi su se pokupili, ostale su samo
baba, tetka Milosava i dvije žene koje
su se usputno zatekle u našoj kući.
Ujutro su došle ustaše iz Zapadne
Hercegovine navođene jednim, tu
Trebinjcem, jer je naša porodica bila
komunistički nastrojena. Baba i tetka
su prepoznale tog „nazovi“ komšiju i
sakrile se na tavan kuće. Oni su pitali
ove žene ima li ko od Aleksića, rekle
su „nema“. „Kad nema Aleksića, idite
vi sa nama“. Nikad se nije saznalo đe
su.
I zamislite da nijesmo poslušali
toga komšiju Selimagića, brata - da
kažem, niko ne bi od nas preživio. I
dan-danas sam ja zahvalan tom čovječnom potezu, toj ljepoti življenja i
suživota. Kad to sve saberem onda
mislim da Srđan vraća dug tom vremenu i naslijeđenim osobinama.
Srđan nije sam od sebe. Srđan je
proizvod i svoga prađeda, đeda, oca
i drugih s ove strane. Po majčinoj liniji
on je dijete Kozare, potomak KrajišniFebruar, 2013.
Društvo
Revija FORUM
ka koji nikog nijesu napadali, a uvijek
su se branili, ginuli su braneći sebe
i braneći drugoga, tako da je i sa te
strane naslijedio slične gene. Ja tvrdim da mi postajemo sve više ljudi
ukoliko gajimo taj osjećaj čovječnosti
i da će naša djeca, ukolilko mi gajimo osjećaj čovječnosti, naslijediti to,
ne samo po primjerima, nego, jednostavno, to prelazi u gen. Ljudi koji se
bave genetikom će me razumjeti, jer
zašto smo mi drukčiji od čovjeka od
prije tri hiljade godina, pa zato što
smo nasleđivali jedne, radeći nasleđivali druge i stalno unosili u svoju
krv nove elemente. To se nastavljalo
i ja sam ponosan što postoje ljudi koji
u genima nose potrebu da usvoje Srđana kao svog.
Kao i mnogi drugi, divim se
vašoj snazi da već punih dvadeset
Slavko Vučurević, predsjednik Opštine
Trebinje će se oduživati Srđanu
- I lično, i kao gradonačelnik,
doživljavam Srđana kao čovjeka koji
je nadrastao vrijeme i situaciju u kojoj
se našao. Branio je čovjeka i samim
tim zaslužio svaku pažnju i pohvalu.
To jeste uistinu herojski čin i ja sam
i kao čovjek i kao gradonačelnik ponosan na našeg Srđana. Iskreno žalim
što nije bilo Srđana i u drugim sredinama i u drugim gradovima gdje se
slično dešavalo. Najviša dobit za sve
nas jeste što Srđana sve više prisvajaju mladi ljudi iz Trebinja i tu je njegov
najbitniji, najznačajniji spomenik, u
tim mladim ljudima koji se oslobađaju
određenih projekcija i odredjenih indoktrinacija koje su
se u proteklom periodu dešavale na prostorima bivše
Jugoslavije. Trebinje će se oduživati Srđanu i na drugi
način, kako valja i dolikuje.
Na žalost, ocu ne možemo da vratimo sina, ali
njegov sin danas nije samo njegov, on je sin svih onih
koji u njemu vide dobro za čovjeka i za čovječanstvo, a
vidim, evo, i vi u Podgorici i širom svijeta, da se ta vrijed-
Februar, 2013.
nost prepoznaje i to će biti naš simbol.
Znači li to da se Trebinje vraća
sebi?
Trebinje je uvijek bilo grad koji
je istinski njegovao ljudsku dimenziju. Mnogo se priča danas o tim
događanjima devedesetih, koji su se
uistinu desili, ali ja sam istovremeno
ponosan što u Trebinju ipak nije bilo
zločina kakvi su se dešavali u drugim gradovima Bosne i Hercegovine.
Trebinje se ipak sačuvalo. Jeste se iselio veliki broj Bošnjaka koje u svim prilikama pozivam da se vraćaju na svoje.
Na žalost, jedan splet nesretnih
okolnosti i spoljašnje režije unijeli su 90-tih plemensku
i vjersku zavadu na prostoru bivše Jugoslavije u kojoj
smo svi izgubili. Kao čovjek i gradonačelnik uvjeren
sam da ćemo u Trebinju nastaviti politiku otvorenosti
za sve ljude dobre volje, posebno za one koji su naši
sugrađani i koji su, eto, otišli 90-tih godina i koje pozivam da se vrate svojoj rodnoj grudi, jer ona pripada jednako i njima, kao nama.
29
Društvo
godina govorite prvenstveno o ideji
ljudskosti, o razumijevanju i poštovanju. Šta je to što vas motiviše na
tu izuzetnu misiju?
- Ispunjavanje duga prema precima, Srđanovoj požrtvovanosti i
onome što ljudi treba da nauče na
primjeru. Moji preci su živjeli pošteno, časno. Uvijek su bili na strani slabijega na strani odbrane. Na strani
uspostavljanja ljudskih odnosa. Nisu
pravili nikakve razlike ni po rasi, ni po
bogastvu, ni po rođenju, ni po pripadnosti vjeri ili bilo čemu, osim ljudski i
sa ljudima. Da vam kažem, ima jedna lijepa priča za gradskog hodžu,
našeg komšiju. Živjeli smo kuća uz
kuću. Hodža je učinio dobro nekim
ljudima iz okoline Trebinja i oni mu
donijeli pršutu na poklon. Hodža ih je
pogledao, i šta će, dar se ne odbija.
Primi hladno onu pršutu, a kad su ga
pitali njegovi „kako da uzimaš pršutu“ – „Kako, fino, to sam dobio na
dar, a ja ću to darivati moje prijatelje
Aleksiće“. To njima pripada. Eto u takvim odnosima smo mi živjeli. Takvi
ljudski odnosi, jednostavne životne
priče koje imaju posebnu vrijednost,
činile su naš život i sve ono što je
učinilo mene takvim kakav jesam, i
što je učinilo Srđana da bude kakav
jeste bio. Kada smo ljudi, sve je normalno. Srđan nije junak, on je samo
čovjek koji je pokazao da je ispravno
biti čovjek i po žrtvu koju je on doži-
Revija FORUM
vio. Rat koji smo doživjeli prije dvadeset godina bio je vrlo neugodan i vrlo
težak međuljudski rat, i vjerovatno je
ostavio posljedica u duši svakog čovjeka i onda čovjek razmišlja o svemu tome i Srđanovo djelo mu dođe
kao neko olakšanje u svemu. U tome
da je i u teškim vremenima bilo ljudi
koji su sačuvali lik čovjeka i pomalo
svakoga od nas. Mislim da je to razlog što se Srđan usvaja kao pojam
dobrog djela. Mene ne interesuje da
ja podignem Srđana kao svog sina,
ja sam čovjek koji je zainteresovan
da Srđan bude usvojen na taj način
da svako onaj ko ga usvoji bude pumalo Srđan u razmišljanju o djelu
koje je Srđan uradio i u spremnosti
Dževad Bećirović o Radu Aleksiću
Heroj mira
Veteran novinarstva, bez posla, Đževad Bećirović kaže da mu je
posebna čast kad vidi i sretne ljude koji evociraju uspomene na jednog
heroja kakav je Srđan. Srđan jeste pravi heroj rata. Medjutim, postoje i
heroji mira, i ja cijenim da je upravo njegov otac, gospodin Rade Aleksić
heroj mira. Zašto tvrdim da je heroj mira? Upravo zato što je taj čovjek,
uprkos svemu što ga je zadesilo, jer je izgubio dva sina i suprugu u kratkom
periodu, ipak imao snage da sačuva one najfinije odnose sa komšijama i
prijateljima svih vjera.
30
da nešto slično uradi. Da ljudi usvoje Srđanovo djelo kao nešto svoje i
da im to pomogne u opredjeljenju ka
čovječnosti, pogotovo za mlad svijet
- da se treba paziti sa prijateljem, pa
da se treba i žrtvovati. To što je Srđan priznat, to je samo podstrek da i
žrtva nekad ima svoju ljepotu za nas
koji smo to sve preživjeli i koji možemo da kažemo da je to bilo ispravno
i vjerovatno bismo i mi sada učinili
takvo nešto. Zato mislim da se Srđan
množi. Drago mi je da ljudi Crne Gore
prihvataju Srđana kao svojeg, da ta
iskra Srđanova pomaže da ostvare
dobrotu u sebi i oko sebe. Najljepša
hvala svima, nadam se da ćemo se
uskoro vidjeti u Podgorici kada bude
otvarana ta ulica. Biću presretan da
prisustvujem i da podijelim svoju zahvalnost.
Na posmrtnici za svoga sina,
1993. Rade Aleksić je napisao,
„Umro je ispunjavajući ljudsku dužnost” i širom otvorio kapiju duše kroz
koju mogu samo oni koji osjećaju da
Srđan živi u srcima ljudi. Od Trebinja
preko Nikšića do Podgorice, ovog 27.
januara igrali su se zraci jugozapadnog sunca po golim brdima i dolinama, pa mi se učinilo da pokazuju da
smo na pravom putu.
Februar, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Uz stotu godišnjicu rođenja Narodnog heroja
Rifata Burdžovića - Trša
Pismo studenata
Sandžaka
„Dragi očevi naši i Braćo naša,
Naša zemlja nalazi se u najvećoj
opasnosti. (...)
Da bi naša država sačuvala nezavisnost i slobodu, (...) potrebno je okupiti i sjediniti sve snage koje su spremne da brane ovu zemlju. Treba staviti
na stranu sve političke, vjerske i druge
razmirice i svađe. Da bi se to postiglo,
potrebno je neodložno i hitno pristupiti
rješavanju unutrašnjih pitanja...
Mi znamo da je Sandžak za ovih
20 godina života u Jugoslaviji bio zapostavljen i da mu se malo pažnje
obraćalo, ali sva pitanja koja danas
tište Sandžak, pitanja su za koja smo
se mi uvijek borili, mogu se riješiti
samo u Jugoslaviji, a nikako pod Njemačkom i Italijom... Zato i Sandžak ne
sme ostati po strani, zato se i Sandžak
mora založiti svim svojim snagama u
velikoj bici za odbranu Jugoslavije.
Ali da bu Sandžak bio snažan i
jak, da bi njegove snage bile na okupu, u ovom času više nego ikad do
sada, moraju se ostaviti po strani sve
vjerske razmirice i zadjevice, svi vjerski sukobi, koji su do sada razjedali
naš kraj, koji podrivaju našu snagu.
Braćo pravoslavni!
Zemlja, za koju se vaši očevi, za
koju ste prolili more krvi, danas je u
opasnosti. Zar nećete učiniti sve da
snage njene odbrane budu jače i složenije? Sveta borba koju danas treba
voditi, nije za krst ni za din, već borba za odbranu Domovine. A kada je
Otadžbina u opasnosti, onda treba
sve snage ujediniti. Isticati ono što nas
spaja, a ostaviti po strani sve što nas
razdvaja.
Februar, 2013.
Braćo Muslimani!
Zar naša Domovina nije zemlja u
kojoj živite i radite sa vašom braćom
pravoslavne vere? Vaš jezik nije li jezik
kojim govore vaša braća pravoslavni?
Zar nećete braniti zemlju od onih koji
zarobiše hrabri albanski narod, narod
muslimanske vjere?
Pravoslavni i Muslimani!
U borbi za zajedničke interese, za
srećniju budućnost svih, združite se i
ujedinite se! Ne dozvolite da vas vode
i zavadaju oni koji zbog svojih ličnih interesa podbadaju i produbljuju verske
razlike i razmirice...
Živela slobodna i nezavisna Jugoslavija!
Živelo jedinstvo pravoslavnih i
Muslimana u odbrani zemlje!“
***
(Odlomak iz knjige „Neimar bratstva i jedinstva: priče o Rifatu Burdžoviću“, Popović, Nikola, „Nova prosveta“, Beograd, 1977.godine i pisma
objavljenog, maja 1939. godine, u
„Glasu Sandžaka“, Novi Pazar.
Narodni heroj Rifat Burdžović
Tršo, rođen 11. februara 1913. godine u selu Lećevište, Bijelo Polje, nesuđeni opančarski šegrt, medresant
svojevremene Skopske kraljevske
medrese, student Pravnog fakulteta Univerzitet Beograd, nadasve revolucionar najvišeg ranga. Između ostalog:
sekretar Univerzitetskog komiteta KP;
član mjesnog komiteta KPJ za Beogra; organizatr i predvodnik brojnih
antirežimskih demonstracija i akcija
u Beogradu i širom ondašnje Kra-
Rifat Burdžović - Tršo
ljevine Jugoslavije; politički sekretar
Oblasnog Komiteta KPJ Sandžaka u
okviru Pokrajinskog komiteta KPJ za
Crnu Goru, Boku i Sandžak; jedan od
najistaknutijih organizatora ustanka i
NOP-a u Sandžaku; inicijator i učesnik
formiranja Treće sandžačke proleterske brigade (Šćepan Polje, 5. juna
1942. godine). Poginuo, zajedno sa
saborcima: Vladimirom Kneževićem
Volođom i Tomašem Žižićem, u noći između 1. i 3.oktobra 1942. godine kod
Mrkonjić Grada- BiH.
- Bio je buntovnik i pjesnik, masovik i borac – na skupu, kao i u borbenoj koloni; na barikadama, kao i u Sali
na partijskim sastancima. I običan
– svima prisan i drug, a istovremeno
organizator i rukovodilac...Rifat je bio
najsnažnija varnica koja je razbuktavala plamen u grudima i srcima... Njegov poziv na borbu bio je najzvonkiji i
najedinstveniji, sjeća se Vojo Kovačević, jedan od Rifatovih saboraca.)
31
Društvo
Revija FORUM
Povodom stogodišnjice nasilnog pokrštavanje muslimana
Plava i Gusinja
Zločin sa genocidnim
namjerama
Piše: Husein Tuzović
Prije ravno stotinu godina ili
tačnije, upravo tokom prvih nekoliko
mjeseci 1913. godine, od januara
do marta, u plavsko-gusinjskoj oblasti, desio se jedan od najgnusnijih
zločina sa genocidnim namjerama.
Bilo je to pokrštavanje muslimana
Plava i Gusinja. Tada je, neposredno nakon priključenja tih krajeva
Crnoj Gori, započet nezapamćeni
teror nad muslimanima ovog kraja.
Najprije je izmišljeno „dobrovoljno“
pokrštavanje, koje se tretiralo kao
„vraćanje u prađedovsku veru“. Zatim je to pretvoreno u prisilno preobraćanje muslimana u pravoslavnu
vjeru. To je trajalo sve do kraja marta i odvijalo se u vrijeme dok su velike sile krojile mapu Balkana nakon
odlaska Osmanlija s ovih prostora.
Sve dok pokrštavanje nije okončano, niko se od „više vlasti“ nije uopšte zanimao da detaljnije uđe u suštinu tog čina. Gotovo svaki izvještaj
o tome bio je lažan. Na Cetinju se,
navodno, vjerovalo da se pokrštavanje vrši na dobrovoljnoj osnovi.
Dolaskom na Cetinje Adem-age
Omeragića i Smail efendije Nikočevića, predstavnicima Plava i Gusinja, kralj i Vlada saznaju pravu istinu. Oni su od njih tražili da zaštite
32
tamošnje stanovništvo od nasilja.
Omeragić i Nikočević su obavijestili kralja i Vladu da je taj zločin
započeo brigadir Avro Cemović sa
svojim pristašama i da mu je cilj bio
da protjera sve muslimane iz ove
oblasti. Broj pokrštenih, protjeranih
i ubijenih premašivao je 13.000.
Slično se desilo i u Peći i okolini.
Tada je kralj Nikola smijenio
čitavu lokalnu upravu, a nadležni
organi pokrenuli istragu i preduzmu
mjere prema izvršiocima zločina.
Osnovane su dvije istražne komisije na čelu sa Savom P. Vuletićem i
Gavrilom Cerovićem, a drugu su činili Mato Katurić, kapetan crnogorske vojske i Andrija Rađenović, sudija Velikog suda. Mada su njihova
ovlašćenja bila velika, gotovo ništa
nije učinjeno prema počiniteljima
tog zločina. Konstatovano je da je
pokrštavanje učinjeno i naloženo je
da se svi muslimani vrate u svoju
islamsku vjeru.
Neki istoričari napominju da je
Cenović umro pod sumnjivim okolnostima. Među Plavljanima i Gusinjanima se priča da je otrovan.
O tome je među prvima svoje
viđenje dao profesor Branko Babić.
On je to istraživanje iznio u knjizi
„Politika Crne Gore u novooslobođenim krajevima 1912-1914. godine“.
Na osnovu njegovih saznanja tim
zločinom bilo je obuhvaćeno oko
10.000 muslimana. Pokršteno je
između pet i sedam hiljada, ubijeno
oko 1.000, a iseljeno pod pritiskom
blizu pet hiljada. Njih su putevi vodili
prema Srbiji, Turskoj i tek novostvorenoj državi Albanije. Taj zločin zaustavljen je intervencijom sa Cetinja.
Postavlja se pitanje: Zašto je Vlada
kralja Nikole tako kasno reagovala?
Precizan odgovor nije moguće dati
ni danas. Njen odgovor bio je da se
za takav postupak (a ne zločin!) saznalo tek kada su na Cetinje došli
predstavnici ugroženog muslimanskog naroda Adem-aga Omeragić i
Samail efendija Nikočević, zaključuje Babić.
Pokrštavanje muslimana detaljno su obradili gospoda Živko Andrijašević i Zoran Stanojević. Oni pišu da
se jedan dio muslimanskog stanovništva nije htio pokoriti crnogorskim
vlastima, pa je ona preduzimala
rigorozne mjere, služeći se vojnom
silom. Pri tom je dolazilo do masovnih zloupotreba i zločina nad muslimanskim stanovništvom. Mnogi su
to iskoristili za ličnu osvetu, za pljačku i svakovrsno nasilje. Sa nevjerovatnom lakoćom i strašću ubijeno je
nedužno i neborbeno stanovništvo.
Mnogi muslimani, da bi spasili sebe,
porodicu i svoju imovinu prelaze u
pravoslavlje. To se smatralo dobrovoljnim primanjem druge vjere. Ali,
bilo je i nasilnog pokrštavanja koje
su sprovodili lokalni crnogorski činovnici i vojni komandanti. Takođe,
nije rasvijetljen odnos Vlade i kralja
Nikole prema tom zločinu. Nije utvrFebruar, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Ilustracija pokrštavanja
đeno zašto je do toga došlo, niti ko
je bio pokretač ovog vjerskog nasilja, navode oni.
U knjizi „Istorija Crne Gore“
profesori Živko Andrijašević i Šerbo
Rastoder, u poglavlju „Crna Gora
u balkanskim ratovima 1912. I
1913“ kažu da su razoružavanjem
domaćeg stanovništva muslimana i
djelimično katolika, vršene pljačke,
zločini i ubistva muslimana. Otpočelo je i prisilno pokrštavanje u pravoslavnu vjeru. I ovi autori konstatuju
da je predvodnik u ovom zločinu u
plavsko-gusinjskoj oblasti bio Avro
Cemović.
Ovim zločinom, koji je imao genocidan ishod, bavili su se i mnogi
drugi. Mustafa Memić je to pitanje
obrađivao u dvjema knjigama „Plav
i Gusinje u prošlosti“ i „Položaj muslimana u Sandžaku 1912-1941“.
Njegovi navodi se zasnivaju na iskaz
popa Đorđije Šekularca da je on
pokrstio 12.000 muslimana Plava i
Gusinja. Ili da je kralj Nikola nudio
Avru Cemoviću da svu krivicu primi
na sebe, a da mu za uzvrat dodijeli
čin divizijskog brigadira (generala).
On navodi izjavu brata Avra Cemovića Marka da je o svemu znao kralj
Nikola. Memić dalje kaže da je taFebruar, 2013.
kvu izjavu teško prihvatiti. Jer, to bi
značilo da je kralj Nikola, a možda i
njegova Vlada, sukrivac u ovom zločinu. Po njemu, glavni inicijator bio
je Avro Cemović, koji je svojim dolaskom u tu oblast podstakao, podržao i ubrzao nasilno pokrštavanje. U
drugom djelu „Bošnjaci-Muslimani
Sandžaka“ Memić potvrđuje tezu
da je Cemović pokrstio 12.000 muslimana i navodi da to izjavljuje pop
Đorđije Šekularac. Taj zločin je djelo
Avra Cemovića. U ovoj knjizi Memić
optužuje najvišu crnogorsku vlast
da je ona planirala i podstakla to pokrštavanje. Još ističe da su o tome
bila upoznata ministarstva vojnounutrašnjih djela, prosvjete i crkvenih poslova.
On daje još jedan navod da je
Ministarstvo vojno poslalo na teren
Plava i Gusinja Avra Cemovića (brigadira) da izvrši „srbizaciju ovih prostora“.
Avro Cemović je u Prvom balkanskom ratu 1912. bio komandant Donjovasojevićke brigade.
Tada je počelo razoružavanje muslimana Bihora i Rožaja. Karakteristična je s tim u vezi naredba
Serdara Vukotića Avru Cemoviću
„Nemoj im ni britve ostaviti!“. Kada
je formirana brigada Avro je dobio
čin brigadira (generala).
O tome su još pisali: Harun Crnovršanin i Nuro Sadiković, Mehmedalija Bojić, Hakija Avdić, Safet
Burdžović, Mustafa Imamović. Ni
oni, kao ni prethodni istoričari i istraživači nijesu dali potpun odgovor niti
ima li pravog krivca.
Na kraju treba reći da niko od
domorodačkih prvaka nije mogao
shvatiti zašto je taj zločin preduzet odmah nakon što je Crna Gora
dobila te oblasti. Pišući o Prvom
balkanskom ratu u knjizi „Istorija
Crne Gore“ prof. Jagoš Jovanović ga
uopšte ne pominje. Nijesu ni drugi,
između dva svjetska rata, ništa učinili da ga osvijetle. Tek u novoj Jugoslaviji počinje se više govoriti i pisati. Uprkos tome nijedan istraživač
niti istoričar nije dao pravi odgovor.
Zbog toga se, sada u povodu sto godina od njega, postavljaju mnoga pitanja na koja bi se moralo precizno
odgovoriti:
1. Da li je bio planiran?
2. Kakav je suštinski odnos
kralja Nikole i Vlade prema tom zločinu?
3. Zašto je uopšte učinjen taj
zločin?
4. Je li on bio osveta za protivljenje Plava i Gusinja da prihvate odluke Berlinskog kongresa o
priključenju Crnoj Gori, povezanog
s oružanim sukobom i porazom crnogorske vojske kod Nikšića 1879. i
Murina 1880. godine. Za uzvrat Međunarodna zajednica je Crnoj Gori
dodijelila Ulcinj sa dijelom teritorije
uz rijeku Bojanu. Austro-ugarska je
dobila djelimični protektorat. Tako je
Crna Gora, osvojivši prethodno Bar,
postala pomorska država. Na kraju
može se reći da osvetu ne treba isključiti. Što o njoj niko nije govorio
niti pisao, stvar je svakog ko se time
bavio. Njima se ne može suditi, ali
treba zamjeriti.
33
Društvo
Revija FORUM
Prvi intervju Ministra za ljudska i manjinska prava
dr Suada Numanovića
Prioritet je primjena
strateških dokumenata
Razgovarao: Mirsad RASTODER
M
andat ministra za ljudska i manjinska prava,
Dr Suad Numanović
započeo je širokim konsultacijama s predstavnicim organizacija
i institucija koje se bave zaštitom
individualnih i kolektivnih prava,
u decembru 2012. Cijenjeni mladi ljekar u Bijelom Polju prvi put
je ušao u Vladu 2003. na poziciju ministra bez portfelja, a 2009.
imenovan je za ministra rada i
socijalnog staranja. U javnosti je
posebno upamćen po dramatičnim, ali uspješno završenim pregovorima s rudarima koji su štrajkovali u jami nikšićkih rudnika.
Važi za nenametljivog, temeljitog
i upornog borca za postavljene
ciljeve. Svoju komunikativnost
potvrdio je i brzim odgovorom da
će rado govoriti za Reviju Forum.
34
U raspravi od 28. januara 2013, na sjednici Savjeta UN za
ljudska prava o Nacrtu izvještaja o ostvarivanju ljudskih prava u Crnoj Gori, uz 124 sugestije od 54 države, ocijenjeno je
“da je Crna Gora od 2008. godine do sada postigla izuzetan
napredak u sistemu poštovanja ljudskih prava”. Preporučeno
nam je da se fokusiramo na implementaciju zakonodavstva
i strateških dokumenata, ističe dr Suad Numanović, ministar
za ljudska i manjinska prava. Jedna od prioritetnih oblasti angažovanja Ministarstva za ljudska i manjinska prava u narednom periodu biće zastupljenost manjinskih naroda u javnoj
upravi i vlasti, kaže ministar Numanović
Gospodine Numanoviću koliko vam je neposredni susret s
predstavnicima nacionalnih savjeta i civilnog sektora koristio
za uspostavljanje prioriteta i
dugoročnije planiranje aktivnosti Ministarstva?
U želji da već na početku
svog mandata ostvarim dobru
komunikaciju i saradnju sa svim
institucijama i pojedincima,
kako domaćim, tako i međunarodnim, koji u fokusu svog interesovanja imaju zaštitu i unapređenje ljudskih i manjinskih
prava i sloboda, sastao sam se s
predstavnicima, između ostalih,
i savjeta i nevladinih organizacija. U tim razgovorima, prvenstveno sam ukazao na otvorenost
Ministarstva da u budućim aktivnostima želimo čuti i zajedno
djelovati sa svim zainteresovanim stranama, na planu daljeg
unapređenja prava manjinskih
naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori.
Razgovori su bili veoma inspirativni za sagledavanje ukupne situacije iz različitih uglova, tako i
na planu artikulisanja budećeg
rada i programskih orjentacija
Ministarstva za ljudska i manjinska prava.
Godina pred nama je puna
izazova koji proističu iz opredjeljenja ka evroatlantskim integrativnim procesima, suočavanja s
ekonomskom krizom, ali i aktivnostima na daljoj izgradnji demokratskih kapaciteta i poboljšanja uslova života svih naših
građana.
Vođeni tim odrednicama, iz
Februar, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Ministar Numanović
ugla nadležnosti Ministarstva
za ljudska i manjinska prava,
u 2013. godini ćemo nastaviti
s uobličavanjem pravnog okvira, jačanjem institucionalnih
kapaciteta i sprovođenjem zacrtanih politika u život, uz maksimalnu ekonomičnost i racionalizaciju.
Da li to znači promjenu i kojih zakona?
To, između ostalog, podrazumijeva izmjene Zakona o upotrebi nacionalnih simbola, koji je
usvojen 2000. godine. i sadrži
restrikitvne odredbe, nepreciznosti po pitanja izbora, upotrebe i
javnog isticanja nacionalnih sim-
bola i obilježavanja nacionalnih
praznika. Potrebno je donošenje
novog zakona i to ćemo raditi u
saradnji sa svim zainteresovanim
akterima. Slično je i sa Zakonom
o pravnom položaju vjerskih zajednica.
Istovremeno moramo ažurirati sprovođenje Strategije za poboljšanje položaja Roma i Egipćana (RE) 2012-2016, kako bismo
učinili dalje pomake na socijalnom uključivanju RE populacije
u crnogorsko društvo. Ne treba
zaboraviti činjenicu da u junu
2013. godine Crna Gora preuzima predsjedavanje regionalnim
projektom „Dekada uključenja
Roma 2005-2015”, pa treba
osmisliti i artikulisati naše prioritete i interese kroz ovu inicijativu.
Odjeljenje za rodnu ravnopravnost već intenzivno radi na
strateškim prioritetima, odnosno, na suzbijanju nasilja nad ženama, ekonomskom osnaživanju
Prepoznavanje adrese za dijasporu
Kako ministarstvo može uticati na kvalitetniji odnos s dijasporom kojoj treba podrška u organizacionom i sistemskom povezivanju , među
organizacijama u Evropi, svijetu ali i s institucijama u Crnoj Gori?
Ovo ministarstvo je u proteklom periodu dalo
svoj doprinos u poboljšanju odnosa prema dijaspori i povezivanju sa drugim državama, pogotovu u
našem okruženju. Sada treba unositi kvalitativne
promjene. Sistemsko povezivanje naših organizacija dijaspore u Evropi i svijetu, njihovo povezivanje s
institucijama u Crnoj Gori, pomoć u različitim oblicima koju mi možemo pružiti dijaspori, pomoć koju
dijaspora može pružiti svojoj Crnoj Gori itd. su pravci u kojima će djelovati i Ministarstvo za ljudska i
manjinska prava. Čini mi se da jedan oblik centralizacije ili konsolidacije finansijskih sredstava opre-
Februar, 2013.
dijeljenih za dijasporu, odnosno prepoznavanje tih
sredstava na jednom mjestu, jeste nužnost. Takođe, i prepoznavanje jedne adrese jeste potreba.
Oblasti obrazovanja, kulture, sporta, nauke itd. su
ključne oblasti za našu saradnju. Naše djelovanje
ni u kom pogledu neće biti suprotstavljeno postojećim državnim institucijama čiji je ovo primarni zadatak, a neće biti ni u suprotnosti sa definisanom
politikom kroz Strategiju o saradnji sa dijasporom.
Naša dijaspora je i nacionalno i vjerski prilično heterogena. Tokom i poslije obnove crnogorske
nezavisnosti višestruko je pojačano interesovanje
i okrenutost dijaspore Crnoj Gori. Ne treba zaboraviti da je, s obzirom na ukupan broj stanovnika,
naša dijaspora među najbrojnijim u svijetu i to nas
obavezuje, da efikasnijom saradnjom ostvarimo
mnogo više.
35
Društvo
žena i povećanju učešća žena u
političkom i javnom životu. Cilj
je efikasnija implementacija Plana aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti 2013-2017
u devet prioritetnih oblasti. Zato
ćemo uložiti dodatne napore u
efikasniju primjenu Zakona o
rodnoj ravnopravnosti, i u saradnji sa državnim institucijama, lokalnim samoupravama i nevladinim organizacijama, nastaviti sa
edukativnim programima i kampanjama za podizanje svijesti o
važnosti rodne ravropravnosti.
Za razliku od vašeg prethodnika, gospodina Hasanija, Vi ste
imenovani za ministra ljudskih i
manjinskih prava. Koliko će to
uticati na funkcionalniju organizaciju i efikasniju zaštitu ljudskih i posebnih prava?
Imenovanjem na mjesto
ministra za ljudska i manjinska
prava ne samo da je proširena
nadležnost Ministarstva, već je i
pokazana težnja nove Vlade da
pitanja ljudskih prava i sloboda
locira na jednom mjestu. Ovo
svakako ne umanjuje nadležnost i rad drugih organa državne
uprave koji u svom polju djelovanja imaju ostvarivanje nekih garantovanih pojedinačnih prava.
Kao i što sami znate, posebna
manjinska prava su dio ukupnog
korpusa ljudskih prava, ostvaruju
se kroz mjere afirmativne akcije
u pojedinim oblastima, tako da
će u tom kontekstu koordinacija
i jedna vrsta monitoringa poštovanja manjinskih prava biti nešto
olakšana.
Jedna od prioritetnih aktivnosti ministarstva biće usaglašavanje Zakona o zabrani diskri-
36
Revija FORUM
minacije i Zakona o Zaštitniku/ci
ljudskih prava i sloboda s pravnom tekovinom EU, ali i edukativno promovisanje antidiskriminacije, s ciljem jačanja senzibiliteta
državne administracije, policije,
pravosuđa i najšire crnogorske
javnosti za ovaj problem.
Ne treba zaboraviti činjenicu
da je Crna Gora član Savjeta za
ljudska prava Ujedinjenih nacija
i da je Savjet u Ženevi 28. januara ove godine, usvojio Nacrt izvještaja o stanju ljudskih prava u
Crnoj Gori.Interaktivna rasprava
o našem Periodičnom izvještaju o stanju ljudkih prava trajala
nekoliko sati,dobili smo 124 preporuke od 54 države članice za
unapređenje stanja ljudskih prava ali je generalna ocjena svih
članica Savjeta ,,da je Crna Gora
od 2008. godine do sada postigla izuzetan napredak u sistemu
poštovanja ljudskih prava”. Preporučeno nam je da se fokusiramo na implementaciju zakonodavstva i strateških dokumenata
iz ove oblasti.
Zastupljenost pripadnika
manjinskih naroda u državnim
organima ne odražava njihovu
prisutnost u ukupnom stanovništvu Crne Gore konstatovao je
svojevremeno ministar Ferhat
Dinoša. Prema informaciji Vlade
(jul 2011) od ukupno 13,9 hiljada zaposlenih u državnim i loklanim organima, 10.985 izjasnilo
se kao Crnogorci, odnosno 79
odsto. Da li je u 2012. došlo do
nekih promjena u korist zastupljenosti pripadnika manjinskih
naroda i nacionalnih zajednica?
Ministarstvo je 2011. prvi
put uradilo sveobuhvatno istra-
živanje o sprovođenju ustavne
i zakonske garancije prava na
srazmjernu zastupljenost u javnim službama, organima državne
vlasti i lokalne samouprave.
Krajem 2012. godine uputili smo zahtjev svim organima
obuhvaćenim pomenutim istraživanjem, da nam dostavljaju
podatke o nacionalnoj strukturi
zaposlenih. Kada budu kopmletirani podaci upoznaćemo Vladu i
javnost, a ono što sada mogu reći
jeste da je poslije parlamentarnih izbora struktura Parlamenta,
kao i Vlade Crne Gore, s aspekta
učešća predstavnika manjinskih
naroda i nacionalnih zajednica,
na zavidnom nivou. Kroz participaciju manjinskih stranaka u
Vladi, kroz dalje kadrovsko struktuiranje, ubijeđen sam, situacija
će i na nižim nivoima biti povoljnija, a time i u cjelini. U pojedinim oblastima društvenog života
značajnim za očuvanje identiteta
manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica
preduzete mjere rezultiraju punim poštovanjem međunarodnih
standarda i dostignuća modernih
multinacionalnih
demokratija.
Naša težnja je da se i u onim oblastima u kojima nijesu postignuti
željeni ciljevi dosegnu nivoi koji
će legitimisati Crnu Goru i njenu
posvećenost daljem unapređenju
tradicionalno dobrih međunacionalnih, međukonfesionalnih i međukulturalnih odnosa.
Jedna od oblasti u okviru
koje nam predstoji ozbiljan rad je
upravo i adekvatna zastupljenost
manjina u javnoj vlasti. Na to nas
„upozorava“ i Evropska komisija
kroz Izvještaj o napretku, ali i razgovori sa članovima Radne grupe
Februar, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Savjetodavnog komiteta Savjeta
Evrope, koji su nedavno boravili
u monitoring posjeti Crnj Gori.
Prema Ustavu Crne Gore,
koji je usvojen 19. oktobra
2007, brojčano manjinski narodi i druge manjinske nacionalne
zajednice imaju pravo na formiranje nacionalnih savjeta. Mandat prvom sazivu (konstituisani
su sredinom 2008) odavno je
istekao. Jesu li nova pravila za
izbore pripremljena i šta će biti
suštinske izmjene u interesu reprezentativnosti?
Savjeti su tijela čije postojanje je omogućeno Ustavom, a
čije ingerencije su definisane Zakonom o manjinskim
pravima i slobodama. Tačno je da su posto-
Februar, 2013.
jeći sastavi savjeta obrazovani u
toku 2008. godine i da im je istekao mandat. Izmjenama zakona
o manjinskim pravima i slobodama smo definisali da savjeti nastavljaju svoj rad do izbora novih
sastava savjeta po novim pravilima, želeći time da premostimo
ovaj vremenski period do izbora
novih savjeta.
Pravila za izbor članova savjeta su jedan od trenutnih prioriteta Ministarstva i taj dokument
je u završnoj fazi izrade, obavljene su konsultacije sa predstavnicima savjeta i treba
očekivati, veoma brzo, njihovo objavljivanje.
Po-
stojeći savjeti su obrazovani na
osnovu Prvih pravila, a ovim Pravilima će se na bliži način urediti
broj članova savjeta, sazivanje
i način rada elektorske skupštine, način izbora članova savjeta
na elektorskoj skupštini, i druga
pitanja od značaja za ovaj proces. Takođe, ne treba zanemariti
činjenicu da je Zakon o manjinskim pravima omeđio mnoga pitanja koja se tiču savjeta, a da
su pravila tehnički dokument za
sprovođenje tih zakonskih određenja.
Po usvajanju Pravila, vjerujem da ćemo nove sastave savjeta imati do kraja maja ove godine.
Krajem prošle decenije konstituisane su i dvije vrlo značajne institucije, Fond za zaštitu i
ostvarivanje manjinskih prava i
Centar za razvoj i očuvanje kulture manjina u CG, koje su, uz
sve manjkavosti, potvrdile da
su bitan korektivni faktor. Da
li se kroz pažljiviju sinhronizaciju aktivnosti Ministarstva, ove dvije institucije, nacionalnih
savjeta i kredibilnih
NVO može pokrenuti još snažniji
razmah poten-
37
Društvo
cijala manjinskih naroda, značajan i za njih i za Crnogorsko
društvo?
Veoma je značajno što su u
protekle četiri godine zaživjele tri
važne institucije za unapređenje
i zaštitu prava manjinskih naroda
i drugih manjinskih nacionalnih
zajednica. Savjeti, Fond i Centar
za očuvanje i razvoj kulture manjina kompletiraju institucionalni
oblik zaštite manjinskih prava u
Crnoj Gori koji je dobar, a u odnosu na druge sredine i specifičan.
Izuzev savjeta, države u okruženju i šire nemaju pomenute institucije. Četvorogodišnje iskustvo
u njihovom djelovanju je dovoljan
početni period ili period njihovog
uhodavanja. Duboko sam ubijeđen da, ne samo sinhronizacija
aktivnosti, kako Vi kažete, već
prvenstveno ispunjavanje uloge i
datih ovlašćenja definisanih i zakonom i različitim aktima moraju
efektuirati na daleko bolji način,
a sve u korist pripadnika manjinskih naroda i crnogorskog društva u cjelini.
Koliko Vam je, recimo, bliska ideja da se manifestacija
”Dani manjinske kulture“ preimenuje u “Dane multikulture”, u
kojima bi kvalitetom participirale kulture svih naroda koji čine
biće savremene Crne Gore?
Kultura i pravo na ispoljavanje kulture je jedno od temeljnih
ljudskih prava. Principi ostvarivanja kulture na osnovu slobode
stvaralaštva i poštovanja prava
na kulturu, uz ravnopravno očuvanje svih kulturnih identiteta i
poštovanje kulturnih različitosti
su utkani i u rad Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina.
38
Revija FORUM
Manifestaciju »Dani kulture manjina« je pokrenulo Ministarstvo,
a nastavio Centar, na pomenutim
principima. Kao neko ko preferira građanski državni koncept uz
očuvanje specifikuma svih koji
žive na ovom prostoru, ideja o
preimenovanju manifestacije mi
je veoma bliska. Čak, radi suštinske i terminološke preciznosti,
govorio bi o interkulturalizmu, jer
mi težimo prožimanju i suživotu,
životu jednih s drugima, a ne egzistenciji različitosti jednih pored
drugih.
Produkcija emisija koje bi
trebalo da promovišu baštinu i
savremeno stvaralaštvo manjinskih naroda i zajednica na Javnom servisu RTCG, po ocjenama
mnogih, ne zadovoljava potrebe
za informisanjem u multikulturnoj državi. To se, uglavnom,
pravda nedostatkom finansijskih sredstva. Da li je to znak
da svi treba da traže od države
osnivanje nacionalnih medija?
Na Vaše pitanje želim da
istaknem obavezu RTCG definisanu Zakonom o javnim radio-difuznim servisima Crne Gore, a to je
da je RTCG dužna da, uz primjenu visokih standarda profesionalne etike i kvaliteta, bez bilo kojeg
oblika diskriminacije ili socijalne
različitosti, proizvodi i emituje
programske sadržaje, koji su, između ostalog, namijenjeni svim
segmentima društva, posebno
vodeći računa o pripadnicima
manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica.
Takođe, programski sadržaji moraju afirmisati njegovati crnogorski nacionalni i kulturni identitet,
kulturni i etnički identitet manjin-
skih naroda i drugih manjinskih
nacionalnih zajednica, evropsko
kulturno nasljeđe i kulturnu raznolikost; moraju odražavati različite ideje i religijska uvjerenja
u društvu, radi jačanja razumijevanja i tolerancije i promovisanja
multikulturalnog, multietničkog
i multivjerskog karaktera Crne
Gore. Da li ove pomenute zakonske odredbe javni servis dosljedno sprovodi – to je veliko pitanje.
Da li je opravdanje nedostatak
finansijskih sredstava – i to je pitanje. Da li je napravljen iskorak
kroz sadržaje o kulturnoj baštini
i savremenom stvaralaštvu pripadnika manjinskih naroda – čini
mi se da jeste, pogotovu kroz satelitski program televizije.
U svakom slučaju, mislim da,
uz sve manjkavosti javnog servisa, to nije razlog da treba svaka
zajednica da osnuje svoje medije. Sinergiju snaga i finansijskih
sredstava treba usmjeriti na jačanje RTCG, a segregacija medija
neće imati efekta ni prema manjinama, ni prema Crnoj Gori.
Cijeneći značaj javnog servisa, ja sam imao razgovor sa rukovodstvom RTCG na kojem sam
upoznat i sa problemima ove
kuće. Između ostalog, kao jedna
od zajedničkih konstatacija u razgovoru je bila da se u budućem
periodu napravi veza između Ministarstva, manjinskih savjeta,
Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina, Fonda za ostvarivanje i zaštitu manjinkih prava,
NVO i RTCG, kako bi se produkovali kvalitetni programi, uz mogućnost finansiranja iz sredstava
Fonda, dijela prihoda od igara na
sreću ili putem međunarodnih
donatorstava.
Februar, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Skup balkanskih novinara u Edirneu, gradu između dva kontinenta
Inicirano osnivanje
asocijacije
balkanskih novinara
Učesnici konferencije kod spomenika Ataturku
Na skupu preko stotinu balkanskih novinara
održanom u Edirneu (u
ovdašnjem narodnom
izgovoru – Jedren, Edren)
inicirano je osnivanje
Asocijacije balkanskih novinara s ciljem da se ojača saradnja i promovišu
vrijednosti bitne za razumijevanje među narodima
i državama regiona
Februar, 2013.
Piše: Emir Pašić
Edirne, druga istorijska prijestonica Osmanlijskog carstva, početkom januara bila je domaćin novinarima iz deset balkanskih zemalja.
Skup od preko stotinu novinara održan je na Univerzitetu Trakija, 10.januara ove godine. S ovog skupa je,
između ostalog, inicirano osnivanje
Asocijacije balkanskih novinara u
cilju promocije saradnje i vrijedno-
sti bitnih za razumijevanje među
balkanskim narodima. Za prvu koordinatorku osnivačkog odbora Asocijacije, izabrana je Safeta Biševac,
kolumnistkinja dnevnog lista Danas
iz Beograda.
Nekadašnja prijestonica, Edirne, sada ima oko 140 hiljada stanovnika, sve više savremenih objekata i univerzitet sa preko 30 hiljada
studenata. U periodu 2008-2012.
upisano je i 840 studenata iz balkanskih zemalja, kaže profesor Hilmi Ibar, podsjećajući da su uporedo
sa tim, za studente iz Novog Pazara
organizovani tromjesečni seminari
39
Društvo
Mirsad Rastoder sa studentima. Na katedri za ruski i bosanski u Jedrenu uče
naš jezik studenti: Özgü Öztürk iz Istanbula, Kadem Gökçem iz Edirne,
Duygu Öner iz Istanbula i Serap Gűntay iz Burse
Revija FORUM
na kojima su učili iz svojih oblasti i
usavršavali jezik. Profesor Ibar, sada
angažovan i na Fakultetu društvenih nauka Univerziteta „19. Maj“ u
Samsunu najavljuje i da postoji velika mogućnost za saradnju sa fakultetima iz Crne Gore i, naravno,
upis crnogorskih studenata. U tom
gradu imamo Federaciju - udruženje
Bošnjaka kojim predsjedava Izzet Altuntast, raspoložen da podrži slične
aktivnosti.
Edirne je, međutim, tipičan
osmanlijski grad, koji jako podsjeća na neka od mjesta iz bivše Jugoslavije. Ovaj grad je, inače, bio
prijestonica Osmanlijskog carstva,
poslije Burse, u periodu od 1365.
do 1453. kada je prijestonica preseljena u Istanbul. U teškom periodu
za vrijeme Balkanskih ratova, grad
Selimija džamija u Edirneu
40
Februar, 2013.
Društvo
Revija FORUM
je u nekoliko navrata prelazio u ruke
ruske, bugarske i srpske vojske, ali
ga je Turska povratila već u Drugom
balkanskom ratu. Na taj period podsjeća polurazrušena kula u centru
grada, na kojoj se vijori turska zastava, ali i činjenica da je ulaskom
Rusa u grad srušena čuvena palata
Sulejmana Veličanstvenog. Na taj
period podsjeća Muzej balkanskog
rata i spomenik Šukriji paši (Şükrü
paşa) koji je otvoren 2000.godine, u
znak sjećanja na borce za odbranu
Edirnea i na hrabrog Šukri pašu. U
tom dijelu, na obali rijeke Tunđe nalazi se jedno od najvećih gradskih
groblja, napravljeno u vrijeme Balkanskih ratova pa nije slučajno što
se pominje i kao Balkansko groblje.
Edirne je zbog svog prirodnog položaja, granice između dva kontinenta,
bio poprište 16 velikih bitaka.
Predsjednik Udruženja novinara Trakije (TGF) i vlasnik lokalne
televizije i dnevnog lista Ali Sojdan
kaže da je Edirne i danas značajna
trgovačka stanica. Nije kao nekad,
u danima kada su Maricom plovili
trgovački brodovi ali geografski položaj na desetak minuta vožnje od
bugarske i grčke granice čini svoje.
Istina, veliki broj ljudi je poslovno
vezan za Istanbul ali ovdje se radi,
kaže Sojdan.
Na putu iz Edirnea kroz nepregledna polja, sjetih se riječi iz sinoćnjeg telefonskog razgovora sa starim
rođakom Bajramom.
- E moj sinko, tudijen su mnogi
iz naših krajeva pješke prošli. Prežalit’ ne mogu što nijesam u Edirneu
da te vidim. Želja mi je, reče, da prije
nego preselim na ahiret vidim Crnu
Goru i zavičaj.
Stari Bajram, jedan od potomaka nekadašnjih muhadžira iz zajedničkog zavičaja, živi U Edirneu, ali je
baš tih dana sa hanumom bio kod
sinova u Kešen. Valjda će dočekati da ispuni san i ponovo vidi Crnu
Februar, 2013.
Goru, Petnjicu i Savin Bor gdje je rođen.
Muzej zdravlja
i medicine
Univerziret Trakija u vakufu ima
Muzej zdravlja i medicine sa džamijom Sultana Bajazita II, koji je u XV
vijeku bio jedan od najznačajnijih
centara zdravlja, medicinskog znanja i liječenja. U njemu su pacijenti
liječeni vodom, muzikom, mirisima,
različitim poslovima za dušu (hobijiima), a ljekari su stalno inovirali metode i lijekove. Sastojao se od bolnice (darussifa), džamije, hamama,
osnovne škole (mekteba), muzičke
škole tog doba (mehterhane); medicinske medrese (škole), zajedničke
kuhinje - menze, misafirhane -gostione...
Bolnica je funkcionisala 400
godina, od 1488. do Rusko-turskog rata (1877-1878); posebno je
bila poznata po metodima liječenja
mentalnih bolesti (muzikom, zvucima vode i mirisima) i sastoji se od
3 dijela. Prvi dio obuhavata polikliniku, kuhinju za posebnu dijetu i
prostorije za osoblje; drugi dio depo
za ljekove i prostorije za doktore;
3 dio se sastoji od višekrevetnih
soba i koncertne/muzičke scene,
dok su u centru sobe za pacijente.
Bolnica je od 1993. inkorporirana u strukturu Univerziteta Trakije i
pretvorena u muzej, kao jedini tog
tipa u Turskoj, posvećen je istoriji
medicine i napretku u medicinskim
uslugama tokom istorije, posebno u
Osmanlijskom carstvu. U centralnim
prostorima postavljene su mumificirane skulpture bolesnika, ljekara i
njihovih učenika u različitim fazama
liječenja ili istraživanja. Kada sve to
vidite, imate osjećaj da je vrijeme
stalo da provjerite šta vas tišti, kao
što su, pretpostavljam, u ovu bolnicu nekada dolazili izmučeni ratnici
da se oslobađaju halucinacija i jauka na bojištima širom svijeta. Možda
je i zato Muzej, poslije džamije Selimije najposjećenija znamenitost u
Edirneu, pa su mu i Evropljani 2004.
godine dodijelili nagradu Savjeta
Evrope.
Ulaz u muzej zdravlja i medicine
41
Revija FORUM
Edirne (Jedren)
Grad sa remek djelom Mimara Sinana
Edirne (Jedren u ovdašnjem
narodnom izgovoru) se nalazi na
prostoru starih naseobina Trakije i
Anadolije iz neolitskog doba 70006000 godina p.n.e, u današnjoj
turskoj regiji Marmara i provinciji Edirne. Uprkos toku vremena i
agresivnim procesima savremene
urbanizacije, Edirne se i dan-danas prepoznaje i kazuje po džamji
Selimiji izgrađenoj 1575.godine.
Sagrađena je na centralnom uzvišenju po projektu najpoznatijg
osmanlijskog arhitekte Mimara
Sinana (tur. mimar=arhitekta) koji
je izmaštao mnoge objekte u Turskoj i drugim prostorima, ali je ovu
džamiju smatrao svojim savršenim
djelom. Ima 4 minareta koji su i
najviši minareti u Turskoj (70,9m).
Njena kupola je viša za oko 1,2m
od kupole Aja Sofije u Istanbulu, s
otvorima prema avliji ima 384 prozora. Dobila je ime po sultanu Selimu II, koji je, po predanju, usnio
poslanika Muhameda s.a.v.s i po
njegovom zahtjevu, dao da se džamija izgradi. Vladar kratkog vijeka
Selim II, Huremin sin, na prijestolu
od: 1566.-1574. nije dočekao završetak izgradnje.
Osim Selimije u Edirneu postoji još nekoliko džamija: Stara
džamija (Eski cami), Uč Šerefli, Muradija, ali ova fascinira grandioznošću i skladom do svakog detalja.
Preživjela je mnoge restauracije,
ali je 1950. očišćena od italijanskih baroknih intervencija i dobila
je pređašnji izgled. Selimija je od
2011. na spisku svjetske baštine
UNESCO-a. Na jednom od stubova
šadrvana u središtu džamije, ugrađena je pločica na kojoj je nacrtan
42
Spomenik Sinanu
stručak lale naopako okrenut, sa
cvijetom na dolje. Prema nekim tumačima ovaj zagonetni cvijet je postavljen da bi privlačio ljude da ispituju njegovo značenje i smišljaju
priče, okupljaju se i pronose glas
o Sulejmaniji. Izvorno, prva priča
glasi da sultanovi ljudi nijesu dugo
mogli da se dogovore sa jednim insanom (osobom) koji je na mjestu
za izgradnju džamije imao kuću
i baštu sa lalama i koji je tvrdio
da će, ako lale porastu više nego
uobičajeno, brzo uslijediti kraj svijeta. Pregovori su se odužili, pa
su joj na kraju obećali da će i u
džamiji biti lala. Mimar Sinan je to
odobrio i rekao, ters (naopaka) lala
za ters insana (osobu). Lala (lale)
se na starom osmanlijskom pisalo
s desna što bi onda bilo ilal. Hilal
znači mjesec (polumjesec) što je
bio sveti znak u Carstvu. Tumači
prenose i to da naopako okrenuta
lala znači da smo od Allaha došli
i da ćemo u zemlju otići i odatle
ćemo se ponovo Allahu vratiti. A
s tim logično pristaje i priča da je
Mimaru Sinanu, u toku izgradnje
umrla 14-togodišnja unuka pa je
on od tuge napravio znak kako bi
njen duh živio u džamiji, gdje je za
svoju miljenicu učio dove.
Pod nadzorom ovog majstora
nad majstorima Sinana, sagrađeni
su i mostovi koji i danas natkriljuju
rijeke, Merić, Arda i Tunđa koje se
rađaju iz visokih balkanskih planina i sastaju u Edirneu, a malo dalje obuhvataju i vode rijeke Erhene
sa kojom zajedno hitaju u Egejsko
more.
Februar, 2013.
Revija FORUM
Evlija Čelebi i Bošnjaci
Djelo najvećeg Osmanskog putopisca, Evlije
Čelebija početkom februara prezentovano je i
publici u Bijelom Polju u
okviru projekta ,,Sa sofre Bošnjačke kulture’’.
Prof. dr Fehim Nametak
i prof. Adnan Pejčinović
održali su prdavanje
“Evlija Čelebi, kulturno –
istorijski značaj’’. U ovom
broju foruma prenosimo
detalje predavanja profesora Nametka
Umjetnički prikaz Evlijinog putovanja
Piše:
Prof. dr Ferim Nametak
U
ovoj godini smo između dva
jubileja vezana za ličnost
jednog od najvećih svjetskih putopisaca. Naime, 2011.
godine se napunilo 400 godina od
njegova rođenja, a 2014 g. biće
200 godina od prvog predstavljanja Čelebijnog djela evropskoj
nauci. Tada je 1814. godine bečki orijentalist Joseph von Hammer
Purgstall nakon desetogodišnjeg
istraživanja, prvi put u Evropi pisao o djelu Evlije Čelebija i preveo
neke fragmente njegova Putopisa
na engleski (Seyahatname). Do
Februar, 2013.
tada se nije ni znalo da djelo sadrži deset obimnih tomova jer svi se
dijelovi njegova Putopisa nalazi u
obliku rukopisa u nekoliko turskih,
austrijskih, njemačkih i engleskih
biblioteka i samo u jednoj od istanbulskih biblioteka ,,Sulejmaniji
biblioteci, sačuvano je u cjelosti
što se otkrilo tek početkom XX stoljeća.
Početkom dvadestekog stoljeća počeli su se pojavljivati i prvi
fragmentalni prijevodi na jezike
južnoslavenskih naroda, do tridesetih godina prošlog stoljeća neke
Evlija Čelebi
(1611-1679)
Evlija Čelebi je počeo putovati vrlo mlad, a na podsticaj svoga
oca odmah je i zapisivao ono što
je na svojim istraživačkim putovanjima vidio i zapazio. Otpočeo
je obilaskom svoga rodnog grada
Istanbula, da bi vremenom uz pomoć svog rođaka po majci, Melek
Ahmed-paše putovanja nastavio
širom Osmanskog carstva.
43
Društvo
Revija FORUM
tekstove prevodili su Sejfudin Kemura, Fehim Spaho i Gliša Elezović, da bi Hazim Šabanović šezdestih godina prošlog stoljeća preveo
one odlomke Seyahatname koji se
odnose na krajeve bivše Jugoslavije.
Putopis Evlije Čelebija kao narativni historijski izvor nadmašuje
sve do tada poznate osmanske
putopise u kojima bilježi sve što
je čuo, vidio, pročitao i na druge
načine saznao na svojim putovanjima Arabije do Beča. Putopisac
je tokom puta pravio koncept koji
je onda po povratku u Istanbul
sređivao i prepisivao. Tako se događa da upoređuje dva grada, iako
je u jednom od njih boravio dosta
kasnije. Na primjer opisujući Beograd poredi ga sa Sarajevom, i ako
je u Sarajevu bio nešto kasnije.
Čelebi je bio čovjek širokog obrazovanja, učio je arapski i persijski
jezik, obrazovao se u historijskoj
Aladža u Foči - nekada
Putopisi
Tarih sa mosta u Višegradu
„Gospodin Mehmed-paša , Asaf svoga vremena
Čijom časnom osobom svijet je našao slavu
Potrošio je imetak svoj u zadužbine radi Božjeg zadovoljstva
***
U Bosni na rijeci Drini sagradi veliki most
Nihadi mu reče hronostih:
Mehmed paša napravi ovaj most preko vode
Neka ga blagosilja ko ga vidi“
h.g. 979/1571.
A datum dovršenja mosta glasi:
„Čini se kao da na vodi stoji zrno bisera
A nebeski svod da mu je školjka
Bože, podaj da zgrada njegove sreće i života bude čvrsta
Tajanstveni glas vidjevši dovršenje
Reče mu hronostih
’Neka Bog blagoslovi divni, veliki i naljepši most’! „
H.G. 985/1577.
44
Putopis je česta pojava u
Osmanskoj književnosti i njegova
najčešća forma bila je opis putovanja na hadž, u Meku i Medinu.
I neki bošnjački autori su opisali
svoja putovanja iz Bosne do Meke
i Medine, a među najpoznatijim su
Hadži Jusuf Livnjak koji je putovao
1625.godine i Hadži Mustafa Bošnjak Muhlisi 1748. godine. Među
putopiscima bošnjačkog porijekla posebno želimo istaći Osmana Šehdiju iz Bijelog Polja (umro
1769), imače divanskog pjesnika
koji je sastavio i putopis naslovljen
Sefaretname kojim je opisao svoj
put i boravak u Sankt petersburgu
i razgovore koje je imao sa ruskom
caricom Elizabetom Petrovnom.
Inače, Osman Šehdija je i otac čuvenog Ahmeda Hatema Bjelopoljaka, svestranog autora brojnih djela
i autora Divana na turskom, arapskom i perzijskom jeziku.
Februar, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Tribina o Evliji i Bošnjacima
nauci, naučio Ku’ran napamet, a
bio je i izvstan kaliograf. O njegovoj
kaliografskoj vještini ostao je trag i
na zidu džamije Aladža u Foči gdje
je prekrasnim rukopisom na persijskom jeziku napisao stih u kojem
izražava divljenje tom nenadmašnom biseru arhitekture na ušću
Ćehotine u Drinu. U prijevodu taj
zapis glasi: „Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovakkvo
mjesto još nisam vidio“. Nažalost,
i Evlijin zapis je nestao zajedno sa
džamijom 1992. godine i sačuvan
je samo u literaturi. U istom gradu,
Evlija je ostavio svoj zapis i na zidu
Atik Alipašine džamije.
Jedan dio svojih putovanja
Čelebi je proveo i na prostoru
bivše Jugoslavije. Opisujući muslimanski narod koji živi na ovom
prostoru navodi: “Narod se u ovim
krajevima u pučkom govoru zove
Bošnjaci(Bošnjak). Samo draže
im je kad se kaže Bosnevi (ovo je
arapska varijanta istog naziva).
Kao što je čist njihov jezik, tako
su zaista, i oni sami bistri ljudi koji
sve ispravno prosuđuju. Jezik im
je blizak latinskom”. Čelebi pored
opisa u svojim djelima spominje
Februar, 2013.
mnoge znamenite i nepoznate
Bošnjake i govori o njihovu doprinosu izgradnji čuvenih objekata, kao što su Gazi Husrev-beg,
Mehmed-paša Sokolović i brojni
drugi, ali govori i o nekim književnicima i učenjacima kao što je poznati Hasan Kafija Pruščak, autor
17 djela na arapskom i turskom
jeziku. Spominje tarih o podizanju mostarskog mosta (kasnije
poznatog kao Stari most) koji je
sastavio čuveni mostarski pjesnik
Hasan Zijaija Mostarac. Boraveći
u Višegradu i diveći se višegradskoj ćupriji zapisao je dva tariha
koja su uklesana na ovom objektu. Prvi govori o početku gradnje
mosta 1571. godine, a drugi o njegovu završetku.
Prepisivao je i natpise sa spomenika i gdje god su se ti spomenici sačuvali možemo se osvjedočiti da ih je korektno prenosio u
svoje putopisne zabilješke.
Bavio se i jezikom lokalnog
stanovništa pa je u njegovim putopisima ostao i zapis o bosanskom
jeziku. Čelebi ostavlja značajan
podatak o prvom Bosansko-turskom rječniku, inače najstarijem
rječniku štokavskog narečja na
širim, južnoslavenskim, područjima. Nastanak ovog rječnika veže
za grad Sarajevo i o njemu govori
u opisu tog grada. Muhamed Hevaji Uskufi iz Dobrinje kod Gornje
Tuzle sastavio je Bosansko-turski
rječnik u stihovima 1631.godine,
a Evlija je to kao prvi očevidac
zabilježio već tridesetak godina
kasnije kada piše: “učenjaci i pjesnici šeher Sarajeva napisali su
jedan rječnik na bosanskom jeziku u stihovima, po uzoru na perzijsku knjigu Šahidi”.
Kad sam sebi postavio pitanje
„Zašto je nama značajan putopisac Evlija Čelebi i po čemu smo mu
zahvalni više nego ljudima našeg
porijekla odgovor je upravo u tome
što je On obratio pažnju na naš
jezik i nazvao ga bosanskim, naš
narod nazvao Bošnjacima, opisao
je toliko lijepo naše najznačajnije
kulturne spomenike, spomenuo je
istaknute bošnjačke stvaraoce iz
različitih sfera djelatnosti i to sve u
vrijeme prije gotovo četiri stoljeća,
mnogo prije nego je u Osmanskom
carstvu, gdje su bili i naši krajevi,
postojala štampa.
45
Društvo
Revija FORUM
Kutak za dokone
Instalacija
Piše: Ervin SPAHIĆ
Svaki insan koji se bavi društveno-političkim radom često je u
prilici da posjećuje razne izložbe,
koncerte, pozorišne predstave.
Svi vas zovu i daju vam na značaju. Rado ste viđeni, a ne košta vas
ništa. Stisak ruke, lažan osmijeh,
par kurtoaznih riječi. Koktel, čašica pića, traženje pozicije, poziranje, zatim bljesak blica i ako imate igbala sjutra ste u novinama ili
na nekoj od televizija. Najviše je
onih kojima je samo stalo da su
tu - na mjestu događanja. Sjekiraju se ako ne dobiju pozivnicu, a
najveći broj njih dolazi nepozvan,
jer po nekim sopstvenim kriterijumima smatraju da im je tu mjesto.
Ono, ne mogu se pohvaliti da
se u mojoj kući slušao Mocart i
Betoven dok sam bio mali, ali se
odlično sjećam kada bi bila kakva
opera na onom jednom i jedinom
državnom televizijskom kanalu
bika bi nas zamolila „da ga utulimo”, jer bi je namah počela glava
boljeti. Sevdalinka je pjesma uz
koju sam rastao, uz koju su me
uspavljivali. Slušao sam o čežnji,
ljubavnim jadima, dertu, ljepoti,
o šadrvanima, karanfilu i đulistanima. Samo u rijetkim prilikama
su se u našoj kući mogle čuti
46
„krajišnice“1, i to ako bi neko od
musafira koju odguslao. Junačke
epske pjesme me nisu oduševljavale, jer je u njima bilo puno
smrti, bola, krvi, rana i posječenih glava. Jednostavno nijesam
mogao da prihvatim da je Marko
(Kraljević) mogao da digne “ralo
i volove”. Možda bih i povjerovao
za ralo, samo da još i volove nije
dizo. Kažu, pa to je stilska figura.
Ada, ona bi to bila i sa ralom, no
mi se čini da su Marka više interesovali volovi no ralo i Turci.
Svakako da je ta činjenica
uticala na moj kasniji emocionalni razvoj, na moj karakter i pogled na svijet.
***
Obilazim Muzej moderne
umjetnosti. Kakvih sve tu instalacija insan može da vidi! Ponešto
možeš i da dokučiš, a neku od
njih, ubio me dragi Alah ako razumije i onaj što ju je i postavio.
Na podu od muzejske prostorije jedna polupana vrata od auta
i polomljeni i probušeni auspuh
od automobila. Sve to uredno zaštićeno trakom, kako posjetioci
ne bi mogli dodirivati i remetiti
položaj eksponata i raspored koji
je sam umjetnik kreirao. Odmah
mi bi jasno šta će tu traka. Kako
ovo nije prodajna izložba, ona
služi da neko od posjetilaca ne
bi uzeo onaj auspuh ili vrata, da
razgleda da obrće i prevrće, sve u
želji da procijeni mogu li se vrata
ispeglati ili auspuh zakrpiti. Globalna ekonomska kriza učinila je
svoje, tako da posjetilac muzeja
u ovim postavkama traži mogućnost zarade, dok je duhovna nadogradnja u drugom planu. Ne
mogu se pohvaliti da sam poznavalac ove vrste umjetnosti, ali od
svih eksponata koje sam do tada
razgledao, jedino sam ovdje mogao da dokučim šta je umjetnik
želio da kaže i kakve emocije da
izazove. Ja već u mojoj glavi stvorio sliku udesa, razmišljam da li
je greška do vozača ili tehnička
neispravnost vozila, čujem i sirene policijskih i ambulantnih kola
i donosim zaključak da se ovdje
radi o totalnoj materijalnoj šteti,
i molim Allaha da nije bilo žrtava.
“Umjetniče, shvatio sam poruku: Ne brže od života!”, likovah
u sebi.
Okrenem se, kad do mene
jedan elegantno obučen čovjek
sa šeširom na glavi, naglašenim
nosem i uredno podašišanom
umjetničkom bradom. U jednoj
ruci drži naočare za vid, dok mu
u drugoj bijaše crna kožna aktovka. Čovjek koga prvi put vidim u
životu, stajaše ispred nekakvog
neobrađenog kamena postavljenog na panju ko zna od kuda
dovučenom.
“Kako se odmah prepozna
intelektualac i poznavalac umjetnosti”, pomislih.
Pošto meni ništa ne bi jasno šta je ovim umjetnik želio
1 - Muhamedanske (muslimanske) epske pjesme
Februar, 2013.
Društvo
Revija FORUM
da kaže, odlučih da se i ja bolje
zagledam, ne bi li dokučio umjetnikovu poruku. Ovaj neznanac
stavi naočare pa se primakne
eksponatu, ja uradih isto i zažalih
što i ja nijesam ponio one svoje
koje mi služe za čitanje. Odalji se
neznanac od eksponata, skine
naočare i jednom nogom ispruženom naprijed zagleda eksponat.
Ja uradih isto. On prst na čelo, ja
prst na čelo. Primače se on onom
kamenu, savi se i poče ga zagledati sa svih strana. Ja malo sačekah da se on udalji kako se ne bi
sudarali glavama, pa ponovih njegove radnje. Sav se jedem, krivo
mi što nijesam uspio da dokučim
šta je umjetnikova zamisao. Da je
umjetnik tu, stupio bih u razgovor
sa njim i na neki način izvukao
od njega šta mu je bila zamisao i
kakve je emocije želio da izazove
u nama. Ali kad već nije, moram
od ovog gospodina, koji je izgleda
dobar poznavalac umjetnosti, saznati o kakvom se umjetničkom
izrazu ovdje radi. Gospodin se laganim koracima uputi ka izlazu iz
muzeja, dok se na njegovom licu
vidjelo zadovoljstvo. Ubrzah korak
za njim. Napolju je kiša tek prestala da pada.
- Dobar dan!
- Dobar dan! - odgovori mi.
- Lijepa izložba! – rekoh,
samo da bih započeo razgovor.
- Jeste! - složi se sa mnom.
- Ja nijesam neki poznavalac
ove vrste umjetnosti - nevoljno
priznah.
- Nijesam ni ja - odgovori on
- Nego sam krenuo u opštinu da
predam neke papire za otvaranje
poslastičarske radnje, pa se sklonih od ove kiše. Odavno ovakva
nije pala?! Ja idem desno! - reče.
- Ja ću lijevo – rekoh, mada
Februar, 2013.
nijesam znao kud ću lijevo.
Da me je ko od poznanika i
ahbaba vidio kako idem džadom
i sam se sa sobom smijem, namah bi pomislio kako sam trsio.
***
Najveći broj posjetilaca galerija se i ponašaju upravo kao ovaj
poslastičar. Stalo im je samo da
ostave dojam na prisutne i da
budu primijećeni, a umjetnik i
njegov trud ih ponajmanje interesuju. Na pojedinim damama više
je farbe no na ovim umjetničkim
djelima. Od nakita oko vrata, na
rukama i sa odjeće mogla bi se
komotno dobra izložba napraviti. Počeo sam da sumnjam da
to namjerno rade kako bi sebe
stavili u prvi plan a izložene slike
u drugi. Ovdje se više komentariše ko je kako odjeven i ko je sa
kim došao, nego da li je umjetnik
ostao dosljedan “svom pravcu”,
da li se odriče svog umjetničkog
kreda ili “hrabrošću fantazije, crtačkom perfekcijom sa složenom
metamorfozom, transpozicijom,
imaginativnom nadogradnjom
teži nekom drugom pravcu.”
Pozorište je bilo priča za
sebe. Dok nijesu instalirani ometači za mobilnu telefoniju, tu kukale riječi glumaca nijesi mogao
čut› ili razumjet›, od orijentalne,
klasične i novokomponovane
muzike emitovane sa mobilnih
telefona. Kao da su se utrkivali kome će više puta telefon da
zazvoni, da bi impresionirali one
oko sebe i kako bi ostavili dojam
da se tu radi o izuzetno traženim
i poslovnim ljudima.
Dok idem ulicom koja je bila
lijevo od mjesta rastanka sa poslastičarem, a da ni sam ne znam
kud› sam se uputio, prebiram po
mislima i dajem za pravo onima
koji tvrde da što čovjek više stari
to mu misli više bježe u djetinjstvo.
Sjetih se da se i u našoj mahali, na prostoru gdje je sada
Crnogorska komercijalna banka,
nalazila poslastičarska radnja
Murati Murta. Tada nije bilo kafića, sem nekoliko klasičnih kafana, tako da su “slastičarne” bila
mjesta gdje se omladina sretala i
okupljala. Kad smo bili djeca često smo zastajkivali ispred ovog
objekta kako bi se divili u vitrini
izloženim kolačima. A tek kako
smo samo zavidjeli poslastičarevom sinu Džaferu što može da
jede kolače do mile volje. Džafer
nas je razuvjeravao i ubjeđivao
da smo u zabludi, ali smo mi i
dalje sumnjali, zbog njegovih crvenih i naduvenih obraza.
Zamišljam i mog poznanika
iz galerije kako pravi kolače. Na
glavi mu bijela kuvarska kapa,
opasao i bijelu kecelju, zasukao
rukave, pa suče li jufke suče.
U poslastičarnici nema glume. Ili znaš da praviš kolače ili ne
znaš. Možda će umjetničke kreacije od brašna i šećera, koje bude
pravio, privući pažnju mušterija,
ali mu već sada mogu poručiti da
neću dozvoliti da me izgled prevari. Ovoga puta, osim razgledanja,
moći ću i da degustiram izložene
eksponate. Neće mi trebati bilo
čija pomoć da zaključim šta je
“umjetnik” želio da kaže. Baklave,
hurmašice, tatlije, tufahije…
Afijetola!
Grmljavina i prasak groma trgoše me iz razmišljanja.
Uh, evo kiše ponovo!
Eda li đe u blizini kakve galerije?!
47
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Predstavljamo roman Erkina Bihorca „Triling”
Dijalog sa vremenom
Piše: Faruk Dizdarević
Umjetničko djelo nije tvorevina
tek njegovog tvorca već i okolnosti,
društvenog miljea u kojem ga je tvorac
stvarao i stvorio. Jer, teško je zamisliti
djelo izolovano od potreba vremena
(Mallarmé). U knjizi Triling Erkina Bihoraca okvirne tačke priče su prve
godine nakon razdruživanja jugoslovenskih naroda putem krvavog rata čiji
uvod je činilo vrijeme gdje se sopstveni
identitet gradio i zasnivao na antagonizmima prema drugima. Po Levi-Brilu,
u kolektivnom stanju čovjek gubi sebe
i brka se s drugim. Čovjek više nije individualno biće nego se poistovjećuje
s nečim, s nečijim gledištem,
osjećanjem, činom… Ta pojava je nazvana participation mystique. Budući da
ne posjeduje čak ni neophodna sredstva za osnovno razlikovanje, jedinka
nesvjesno neprekidno brka sebe s
nečim ili nekim drugim i prihvata shvatanja drugog i živi njegov život, dok je
svijest o samom sebi dopola raspršena
i lebdi u mutnim dubinama nagona.
Uvriježeno je mišljenje da je za tako
nešto veoma pogodan ovaj prostor.
Jer Balkan je id, nešto neodređeno,
mjesto sumnjive realnosti, mjesto na
koje se deponuju nepoželjni, nepotrebni i neprihvatljivi sadržaji. Prema tom
stavu, sam koncept Balkana je toliko
fluidan, neodređen i neartikulisan (zapravo simulakrum koncepta, konceptualni Frankeštajn), toliko udaljen od
bilo čega realnog i mogućeg, da je na
teritoriji nad kojom se nadvija realno
i moguće doslovno sve. Ali uvriježeni
48
Roman Triling je višeslojan, dinamičan i interesantan. Radnja
knjige dešava se u nezaustavivom vrtlogu raspada lijepe zemlje
koja se nekada zvala Jugoslavija, preciznije u vrijeme intervencije NATO snaga. A ono što iznenađuje u ovom romanu jeste
osjećanje koje vas obuzima kad knjigu iščitate do kraja: sve djeluje do te mjere realno da očekujete da će se iza sljedećeg ugla i
vama dogoditi nešto slično. I to vas neće nimalo iznenaditi.
fatum neizbežnosti ne može biti neumitna konstanta i to ni u kom slučaju
ne mora zauvijek ostati tako. Determinizam i zla kob Balkana samo su velike
prazne priče, koje podjednako prijaju
ušima zapadnih centara sive moći kao
i lokalnim pseudoelitama.
I nakon završetka rata 1991-95. u
Srbiji, odnosno „skraćenoj Jugoslaviji“
mnoga važna pitanja ostala su ne
samo otvorena, nego i dalje, i dodatno, kontaminirana nanosima emocija,
strasti i mišljenja kojima je ispunjena
stvarnost bila prožeta odsustvom institucija i znanja neophodnih u procesu
demokratske postkomunističke tranzicije i integracije u evropske tokove.
Na izvjestan način o tome govori
roman Triling. Istina, Bihorac nije jedini koji kroz svoju knjigu progovara o
društvenim pa i političkim prilikama
tokom devedesetih; ne treba zaboraviti Arsenijevića, Ćirića, Vidojkovića. U
nedostatku ideje šta posle komunizma,
kao tragičnu farsu Srbija će početkom
devedesetih ponoviti proces koji je
prošla početkom XIX vijeka težnjom
da vaspostavi nacionalni romantizam i
homogenost, težnjom za objedinjavanjem teritorija, započinjući tako da pravi
„Novu Srbiju na starim temeljima, ili
Nove temelje za Novu Srbiju“.
Radnja knjige Erkina Bihorca
dešava se u nezaustavivom vrtlogu
raspada lijepe zemlje koja se nekada
zvala Jugoslavija, preciznije u vrijeme
intervencije NATO snaga na Srbiju u
prvoj polovini 1999. godine. Intencija
autora knjige Triling je da pronikne u
tajne dvije velike zagonetke koje draže
maštu literata od kako je svijeta i vijeka
– teme ljubavi i smrti, suptilno bojeći
njihove profile iznijansiranom skalom
osjećanja tokom pomenutih ratnih
dešavanja. Priča o ljubavi, poznato je,
spada među najstarije a istovremeno
i najeksplicitnije književne teme. Erkin Bihorac je odabrao kao centralnu
- ljubavnu temu koja je prikazana duboko psihološki, bliža realnoj slici. Ljubav
Damira i Jasmine lišena je svake vrste
patetike. Emocije su svedene i postepeno se otkrivaju. Postignuta je ne
samo realnost situacije, već i realnost
ostalih likova u datoj situaciji.
Važan lik u romanu, koji ima veliki uticaj na život ostalih likova je –
varošica Sjenica. Autor teži da realno
opiše i konkretizuje prostor. Precizno
se kaže kojim ulicama junaci idu, kraj
kakvih zgrada prolaze, u kom kafiću
se sastaju. Opisi Sjenice i njenog svakodnevnog života u funkciji su karakterizacije ličnosti. Roman se može
posmatrati i kao posvjeta ovome gradu. Sjenica je, uostalom, takav grad,
mjesto susreta kulturâ, načina života
i shvatanja svijeta koji nijsu jedinstveni, baš kao što ni ljudi nijesu isti, iako
imaju pravo da budu jednaki jedni pred
drugima. A nije loše da su to i pred zakonom. Ili Bogom. Ili pred oboje. Junaci
Februar, 2013.
Revija FORUM
Obrazovanje, kultura, baština
Bihorčevog romana prema svom
spored kakav nisu imale. Roman
gradu imaju ambivalentan odnos
pruža mogućnosti za različite
– to je mjesto koje vole, u kojem
modele interpretacije. Međutim,
vrijedi ostati i živjeti, ali istovretrebalo bi naglasiti jednu
meno to je duboka provincija,
specifičnost koja ga, definitivno,
„malo bolje osvijetljeno selo“.
postavlja na dvije ose iščitavanja.
Iz lako prepoznatljive svaPrva bi bila sagledavanje romana
kodnevice idilične varošice pisac
kao produkta literarne fikcije,
nas prevodi u grozno područje
koji može da čita bilo ko, sa bilo
balkanskog pakla. Iz ugla zapleta
kojih prostora. I kao takav, on
gledano, kohezivnost događaja
posjeduje potrebnu težinu koju
ne zavisi od bilo kakve svjesne
mu obezbjeđuje neosporni taluloge koju bi likovi u knjizi moent autora. Druga osa iščitavanja
gli igrati na planu unutrašnje
ne može da prenebregne lokalni
radnje u romanu (npr. Srđanovo
kolorit i insistira na preplitanju fikranjavanje kojim kao tek mocije i stvarnosti autorovog grada,
bilisani vojnik ostaje bez obje
Sjenice.
noge; zločinačka indiferentnost
Romanom Triling dominina limene sanduke u kojima su
ra pripovjedački glas koji sve
kući stizala tuđa djeca; tragičan
objašnjava. Pisac nam slobodnim
i apsurdan kraj Denisovog života;
i nesputanim jezikom, pričajući
Neđeljkova pisana poruka pred
priču, pokazuje izvanredan smisFoto korice, Triling - Ustanova kulture Sjenica, 2010.
samoubistvo: Umoran sam, ne
ao za detalj i deskripciju poput remogu više. Praštajte…) Čini se
nomiranih majstora pisane riječi.
ukidaju gotovo svi obziri i sva pravila,
kao da zaplet zavisi od milosti
Bihorcu ide od ruke pretakanje
sačuvati dušu, jer rat i nije ništa drugo
kontinuirane organizacije same disobičnih radnji i događaja u anegdotske
do iskušenje koje se postavlja pred
kurzije u kojoj su književni junaci samo
situacije. Jasnost iskaza, provedrene
nacije i ličnosti. Bihorčeva knjiga nastoobjekti, nemoćni da bitnije utiči na larečenice i suptilni humor njegove su
ji
da
upravo
to
dokaže.
Rat,
ranjavanje,
nac događaja. Karakteri likova teže ka
neosporno vrlo značajne odlike.
ubijanje, besmisao, strah, bježanija…
postupnom raslojavanju, pa tako na
Upustivši se u čitanje proze Erkina
nisu ni zastarjele, ni vedre teme. Ako
svakoj stranici dobijamo novu karakBihorca, mi pristajemo da poštujemo
je to tako, potrebno je pažljivo izabrati
ternu informaciju. U većini slučajeva
pravila po kojima njegov književnopristup tome. To je Bihorac majstorski
glavne osobine se od sitnih detalja
umjetnički svijet funkcioniše. I to
uradio.
postepeno razvijaju i na taj način postnije ništa novo, čak je i jedini način
Roman
Triling
je
višeslojan,
priaju sve izrazitije i izrazitije. Postepeno
na koji može da se potpuno ostje svega dinamičan i interesantan.
iznošenje detalja teži ka potpunom
vari međuodnos književnog teksta i
Epizodičnost je, kako smo već rekli,
formiranju jedinstvene slike jedinstčitaoca. Međutim, ono što iznenađuje
ono što karakteriše njegovu kompozicvenog karaktera. Tome doprinosi i
u ovom romanu jeste osjećanje koje
iju, ali to se ne može smatrati manom
uspjela organizacija narative koju je
vas obuzima kad knjigu iščitate do
jer
je
takav
postupak
u
skladu
sa
svijeBihorac formirao po principu filmske
kraja: sve djeluje do te mjere realno da
tom koji je u tekstu prezentovan. Knjiga
dramaturgije – brza smjena opisa slika
očekujete da će se iza slijedećeg ugla i
je brižljivo kompoziciono organizovana
i događaja što pridonosi živosti radnje
vama dogoditi nešto slično. I da to vas
i napisana poetski nadahnutom proi njenoj zanimljivosti. Uspjele autorove
neće nimalo iznenaditi.
zom. Uočljiva je lakoća pripovijedanja,
deskripcije karaktera glavnih nosilaca
Nema, dakle, nikakve sumnje
otuda utisak da riječi i rečenice nekako
radnje, i ako najčešće skicuozne, mogu
da je ovaj roman vrijedan čitalačke
glatko izviru iz pisca; očarava amiterse posmatrati kao zasebni narativni ispublike, i ne samo nje. On svakako
acija sjeničkog načina govora. Autor
kazi u okviru pripovijedne strukture.
zaslužuje i jasniji pogled književne kripribjegava inovacijama u širokom raIstorija nas uči da su ratovi (bili)
tike. Iskreno vjerujemo u bogat život
sponu, od onih koje se tiču umjetničke
neizbežni kao razne kataklizme, zemove knjige jer ona to svakako zaslužuje.
forme i odabranog proznog izraza, do
ljotresi, bolesti, nesreće. Govoriti proBez obzira što je nastala i štampana u
traganja za novim jezičkim izazovima.
tiv rata nije ništa. Moralni problem je
jednom skrajnutom mjestu, duboko u
On zbira riječi kao drvca, dajući im raslijedeći: kako u stanju rata, u kome se
unutrašnjosti
Februar, 2013.
49
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Forum objavio knjigu kolumni Ervina Spahića
Sofra i druge priče
Knjiga sa naslovom Sofra je zbirka od 23 pripovijedna ostvarenja Ervina Spahića. Primjenom raznorodnih
žanrovskih obrazaca ove kratke priča
karakteriše direktnost kazivanja i čitalačka komunikativnost. Da će pripovijesti biti veoma zanimljive, čitaocu će biti
jasno već posle prve dvije. Spahićev
prozni prostor se otkriva u obilju naturalističkih elemenata, u stalnoj redukciji na priču sämu, uz odbacivanje artificijelnosti; u pitanju je proza koja bi se
najjednostavnije kategorisala kao realizam. Jedan od postulata realističkog
pravca u književnosti je vjerno slikanje
stvarnosti
Pogledom na ovu neobičnu knjigu
koju čine sjećanja, zapisi, kolumne, dokumenta… uočava se da se nižu uzastopne retrospekcije u kojima se oživljavaju
likovi i zbivanja iz rodnog grada, prőgovori o hudoj sudbini, kontroverznim istorijskim zbivanjima, ljudskim hirovima,
stigmatizaciji, velikim iskušenjima, ali i
istrajnosti naroda kome autor pripada.
Bez obzira na tu, na oko, disperzivnost
Spahić kao da je pošao od pitanja: šta
je vrijeme, ali nije dao izričit odgovor
na tako opšte postavljeno pitanje, već
govori o nekim odlikama vremena, o
nekim karakteristikama vremena, o ontološkom statusu vremena. Ono što odlikuje ovu knjigu jeste to što je pokazano
kako se odgovori na postavljena pitanja
ne mogu davati izolovano, kako odgovor
na jedno pitanje zahtijeva izvjesnu vrstu
odgovora na druga pitanja. Znači, od
svih tih pojedinačnih pitanja možemo
da sklopimo jednu cjelinu i onda ćemo
dobiti neku opštu sliku, mogući odgovor..
Poput svakog pripovjedača od zanata Ervin Spahić zna da se proza bavi
prevashodno događajima i karakterima,
a ne opisivanjem stanja, i to poetičko
načelo dosljedno je sprovedeno u ovim
ostvarenjima. Po meni, posebnu pažnju
treba obratiti na izvrsnu sposobnost
autora da poveže činjenice, na talenat
kompleksnog sagledavanja pojave.
Djetinjstvo, u rodnoj varoši, je doba
50
najdubljih utisaka i temeljnih životnih
saznanja. Viđeno prvotnim očima, djetinjstvo neizbrisivo traje u čovjeku, raskriljuje se subjektivnim i arhetipskim
značenjem doživljaja, te otuda imamo
nekoliko pripovijesti sa intenzivnom
aromom iz ranog životnog doba i lumunacijama duše u odrastanju i pronalaženju svog mjesta u svijetu. Rastući u
harmoničnoj, višečlanoj porodici, pisac
je spoznao njen značaj, kao mjestu topline i zaštićenosti. Pripovjedačev emotivni krug ispunjavaju draga lica, najprije
majka, zatim amidža, dedo. Ove i neke
druge priče ozarene su i obgrljene blagom vedrinom i oštroumnim humorom,
koje autor naziva hićajama. Tehnikom
inserta i kolaža, u svoj punoći izvorne
živopisnosti, prikazan je čitav jedan mali
svijet sa svojim osobenostima.
Pojedine priče ispripovijedane su,
sasvim namjerno, odabranim vokabularom. Pripovjedačevo naslanjanje na
arhaični jezički materijal u načelu se
može razumjeti kao da se on koleba
između, s jedne strane, osobenosti
jednog već prošlog vremena, i s druge, opštosti ciljnih funkcija pripovijesti, a to su, prije svih, njihova poruka
i recepcijska valenca. Čini se da mu je
bila ambicija da sačini zavičajnik, rječnik pokrajinskih riječi kojima, u opštem
proticanju vremena i naraštaja, prijeti
opasnost zaboravljanja. Te riječi, tajnovitog zvuka, isijavaju oko sebe dah starine i davnih oblika života koji sve više
isčezavaju. No, to upiranje pogleda u
segmente prošlosti krije i jednu drugačiju preokupaciju, a koja bi, sa izvjesnim ogradama, mogla biti okarakterisana kao potraga za identitetom, i to
postavljena u ravan konkretne potrage
za korjenima. O ozbiljnosti sa kojom je
spisatelj pripremio svoj rukopis za štamanje, pored ostalog, govori i podatak
da se na kraju knjige nalazi i Rječnik
manje poznatih riječi i izraza.
Variranje pripovijednog stila, rečeno
je, ide od sjećanjâ iz djetinjstva i retrospektivnih opisa negdašnjeg jednostavnog i nesputanog života sklonog nestajanju, do tematiziranja i nekih politički aktuelnih pojava. Dakle, u ovoj zbirci ima i
toga što bi se moglo imenovati željom autora da istoriju pretapa u savremenost, a
savremenost podvrgava istorijskim (pr)
ocjenama. Podlogu za pojedine priče
nalazio je u istoriji, daljoj i bližoj. Pisac
ne propušta da čitaoca podsjeti kako je
u nekim od njih riječ o dokumentarnom
predlošku. Činjenice prošlosti koristi najčešće kao osnovu za tumačenje smisla
angažovanja ljudi u savremenim zbivanjima. U tim pripovijestima očita je autorova intencija da se govori, i to glasno
bez ustezanja, da se saopšti lični stav o
nekim važnim pitanjima.
Pripovijesti obuhvaćene knjigom
Sofra, bez obzira na svoju žanrovsku
raznolikost, sklapaju se u logičnu, višeznačnu cjelinu. Ovo je knjiga rijetke
iskrenosti. Ervin Spahić je, bez ikakve
sumnje, darovit pripovjedač. On ostavlja budućim naraštajima knjigu koja će
se bez sumnje rado listati i čitati. Mudro je podsjetio na činjenicu da prošlost, osim balasta, može i te kako da
bude putokaz za budućnost.
Očekujući novo književno djelo Ervina Spahića, poželimo mu da njime,
oslobođen damara prve knjige, otplovi u
široke prostore književnog stvaralaštva.
Faruk Dizdarević (Iz recenzije)
Februar, 2013.
Priča
Revija FORUM
Drugonagrađena priča na festivalu „Zavičajne staze - Bihor 2012”
MISIR
Rafet MULIĆ
„Stvoriću ja Misir, mjesto na ovom svijetu slično Džennetu“,
reče Bog meleku svom.
„Ali Gospode, ljudi će se poubijati oko Misira, svi će htjeti
tamo da žive“, zabrinuto reče melek.
„Neće, neće. Ja ću ljudima usaditi ljubav prema rodnom
kraju, pa će oni, ma gdje živjeli, misliti da im je rodno mjesto
Misir“, odlučno kaza Bog.
Uvijek su me zbunjivali gradovi koji nemaju rijeku. U njima
nikada nijesam umio da odredim gdje je gore, gdje dolje, gdje
je tamo a gdje onamo. Jedan od takvih je i Malme. U njemu,
ne znadoh gdje se nalazi autobusko stajalište za Treleborg.
Ulica puna ljudi: crnaca, bijelaca... i meni pade na pamet kako
sam, kada sam bio mali, mislio da su svi crnci toliko crni da
im se iz tog crnila samo oči sijaju, da svi Kinezi imaju lica žuta
kao limun, a da svi Indijanci liče na poglavicu Džeronima. Tako
sam mislio kada sam bio mali. Sada, u ovoj gunguli, nađoh se u
nedoumici: koga da pitam gdje je to stajalište. Odlučih da prozborim naškim, pa kud puklo da puklo.
Narod je prolazio ne primjećujući me. Kad, stotinak metara niz ulicu, ugledah jednog čovjeka.
„Naš je“, pomislih.
Kao da se nađoh u zavičaju.
„Ovoga sam čovjeka viđao na našoj pijaci, u gradu, na
seoskom putu, na dženazama, vašarima...“
A on, svezao ruke na leđa, oborio pogled i korača kao da
gazi po brdima bihorskim.
„E, ovaj je sto-posto naš. Ma i selo odakle je, čini mi se
da bih mogao pogoditi“, razmišljam dok mi se čovjek, korak po
korak, približava. Ispravi pogled a ja se obradovah kad u njemu prepoznah nebo iznad Bjelasice. Učini mi se da mi je rod
najrođeniji.
Izvinite. Da vas pitam... - rekoh.
On stade.
Molim vas... - nastavih.
U trenutku mu u očima vidjeh sve: da ima, otprilike,
šezdeset i kusur godina, te da je do dolaska ovdje svoj život
proveo na selu. Na njemu se vidjelo da se krvavo borio za svaki
dan, za svaki zalogaj kojim je hranio porodicu. Neki teški napori
i danonoćne brige urezale su mu boru među obrvama. A slična
borba slutila se i u njegovoj duši. No ipak, izgledao je nekako
mlađi u odnosu na ljude njegovih godina. U odnosu na njegove
ispisnike u ovom svijetu u kome se nađosmo nas dvojica. Ili je
to samo utisak zbog crvenih jagodica, preplanulog lica i jake
prosijede kose. Kratak, pravilan nos i široka usta oduvijek su
Februar, 2013.
Bilješka o autoru
RAFET MULIĆ, rođen 1963. u Bijelom Polju gdje i danas živi,
po obrazovanju je inženjer mašinstva. Radi kao profesor
mašinske grupe predmeta i bibliotekar u srednjoj stručnoj
školi. Uz to, vrlo je aktivan na polju kulturnog života grada.
Osnivač je poletne izdavačke kuće Klub kulture, u kojoj
obavlja poslove urednika.
bila obilježja „prekolimaca“, ili kako smo mi sa ove strane Lima
voljeli da kažemo, Bihoraca. Na glavi je imao štofani kačket,
oker sako, teget pantalone na „strogu peglu“, plavo-bijelu
košulju i crne zatupaste cipele.
„E, naš je, nema šta“, utvrdih sa sigurnošću.
Znate li gdje je stanica Sodertan - upitah.
Znam. To ti je u onom pravcu - pokaza mi bočnu ulicu. - A
onda skroz pravo. Ali ne brini, odvešću te ja dotle.
Nema potrebe, zaista. Snaći ću se. Samo sam htio...
Ne žurim niđe - reče on.
Odakle si, sinko - upita me krenuvši niz ulicu.
Ja sam sa lijeve strane Lima. A Vi?
Ja sam iz Bihora - isprsi se malo čovjek.
Kada mu rekoh da je i moj komšija Jonuz iz Bihora, kao da
sam mu donio vijest o kapitulaciji Druge Švabe.
Ene, Jonuz! Ja smo ti i on drugobratučedi. E šućmulilahi,
ala je ovaj dunjaluk mali. Ene, ene...
I poče priča. Saznadoh da ima tri sina u Malmeu, te jednu
kćer u Luksemburgu a drugu u Njemačkoj. Da mu je žena prošle
godine umrla, pa ga sinovi poslije njene smrti ovdje doveli. U
početku mu se dopalo, ali sad... U ovoj krmskoj Švedskoj ne
može dalje.
Saznadoh i krava koliko je imao. A vranca što je imao,
bože mili! Košije na Lađevcu uzimao! Sve to saznadoh ispijajući
tanku švedsku kahvu u jednom restoranu.
E nećeš, valahi bilahi, no ja da platim.
Pustih ga i čini mi se da se osevapih. Učini mi se da se
čovjek tog trenutka osjeti živ, jer i on ima s kim popiti kahvu.
A ne plati li je, vala, kao da je ni popio nije. I nije mu do kahve,
posebno ne do ove švedske. No mu je nekako pribrehalo, baš
tako reče, da se vrati u svoj Bihor. Sanja izvore planinske, sanja
kako kosi travu, kupi sijeno, bere sijerke i po cijeli ih dan jede.
Ove ovdje kruške, veli, lijepe i žute ali bez mirisa i ukusa. Nikada
više, požali se, nije imao a nikad gladniji nije bio.
- Moj sine, kad ti je duša gladna i prazna, nema te hrane
koja bi te najela - reče stiskajući mi ruku na rastanku.
Sve mi se čini da mu obećah skoro viđenje. A slika, ta slika
našeg čovjeka titrala mi je još nekoliko dana pred očima. Sve
dok se jednog utorka ne probudih.
Dobar dan! Kad ima prvi let za Podgoricu?
Spustih slušalicu i nekako mi laknu. Skaratio sam muke.
Vratih se ja u moj Misir.
51
Sport
Fudbal: Hasan Pepić,
omladinski reprezentativac Crne Gore od
nedavno u Juventusu
Revija FORUM
Hasan Pepić
Od
jezerskih
livada do
Torina
Hasan Pepić je rođen u selu
Vranj, kod Tuzi, na 2-3 km od Skadarskog jezera. Brojna porodica
Envera Pepića je, čim je poslčjednji
rat završen, preselila u Njemačku.
Otac Enver je, sa suprugom i četvoro
djece (a Hasan prvijenac), uspio je
dobiti njemačku vizu i napustiti svoje rodno selo. U početku se nastanio
u mjestu Ramrigenu.
Najstariji Hasan, koji inače
nosi ime svog poznatog prađeda,
kažu od prvih dodra sa fudbalskom
loptom, ispoljio je urođeni talenat,
pa su treneri u amaterskim klubovima Ramrigena, Ulma i Rojtlingena nastojali da ga što više privole na rad i aktivniji odnos u igri.
Omogućili su mu pristup čuvenom
njemačkom klubu Štutgartu. Bio je
član kadetskog i omladinskog tima
do ljetnje pauze. Potom je prešao
u Karslue, a nešto docnije u Dinamo iz Drezdena, (član Druge njemačke lige).
Iz dana u dan Hasan je samo
potvrđivao raskošni talenat. Sa pozicije centralnog veznog igrača ustaljio se na mjestu spoljnjeg veznog na
kojem se pokazao kao prototip mo-
52
dernog fudbalera. Hoće li to potvrditi, vidjeće se ubrzo. Sigurni smo da
ga „Stara dama“ (Juventus) ne bi dovela u svoje redove, gdje se po znanju ističu golman Bufon, Pirlo, Matri, Lihtštajner, a od ovog prelaznog
roka Anjelka i Peluza. Iznad svega
Mirko Vučinić, reprezetnativac Crne
Gore, čijim putem će poći i Hasan
kada iz omladinske ili mlade reprezentacije Crne Gore pređe u najbolju
selekciju.
Selektor omladinske reprezentacije Crne Gore, Aleksandar Milje-
nović kaže da je Hasan fudbaler za
svaku pohvalu. On potvrđuje da u
izvorištu naše mladosti imamo puno
darovitih igrača, koji po svom znanju
predstavljaju budućnost fudbalske
Crne Gore.
Hasan je bio učesnik u kvalifikacijama u Engleskoj i Švajcarskoj,
pokazao da je fudbaler od nerva i
znanja. Njegove osnovne karakteristike u igri su skok, brzina, snaga
i odvažnost. Po tome je, kompletan
igrač – navodi selektor Miljenović.
H. TUZOVIĆ
Februar, 2013.
Sport
Revija FORUM
Rukomet: Priznanje Fahrudinu Meliću
Prijepoljac uzdanica
reprezentacije
Rođen u Prijepolju prije 28 godina, Fahrudin Melić
je prve rukometne korake napravio u Sarajevskoj Bosni.
Igrao je, potom, za nekoliko Bosanskih timova. Skrenuo
je na sebe pažnju nastupima za Sarajevski klub, ali,
posebno, nastupajući zajedno sa reprezentativcima
Crne Gore Petrom Kapisodom i Ratkom Đurkovićem. Upravo igre i druženje sa crnogorskim reprezentativcima
bili su odlučujući i za njegovo opredjeljenje za reprezentaciju Crne Gore.
Melić je na skoro završenom Svjetskom rukometnom prvenstvu igranom u Španiji, gdje naša reprezentacija nije opravdala očekivanja, bio jedan od rijetkih koji
je na svakoj utakmici davao maksimum. Inače, ovo krilo
naše reprezentacije je u prošloj sezoni bio najbolji igrač
slovenačkog Gorenja, koje se takmičilo u Ligi šampiona
u kojoj je on bio peti strijelac.
Sjajne igre za Gorenje, sa kojim je osvojio titulu u
Sloveniji, te briljantni nastupi za reprezentaciju Crne
Gore nisu ostali nezapaženi ni od stratega velikih klubova. Naime Melić će od ove sezone igrati u jednom od
najvećih svjetskih klubova Francuskom PSG.
Kao kruna njegove uspješne sezone stiglo je i
priznanje Rukometnog saveza Crne Gore, koji ga je opravdano proglasio za najboljeg rukometaša u inostranstvu u
2012.
Nadajmo se da će nas ovaj rukometni znalac još
mnogo sezona radovati njegovim efektnim golovima za
reprezentaciju.
S. Korać
Fahrudin Melić
Februar, 2013.
53
Prenosimo
Revija FORUM
Časopis Komuna: Pismo iz Pariza
Bor i san ispod tri sunca
Panorama sela Bor
Piše: Branka BOGAVAC
P
ošto je Komuna, uglavnom, posvećena prošlosti i etnografiji,
pokušaću da ispričam nešto i o
mom selu. U doba mog djetinjstva, moje
planinsko selo Bor, koje se nalazi iznad
Petnjice u Bihoru, imalo je oko tridesetak raštrkanih seoskih kuća, obično
pokrivenih šindrom, neke su bile i brvnare, a rjeđe one koje su očakmljene i
okrečene. Nije bilo kuća pod crijepom.
Selo nije imalo kolski put, niti vodu, a
ni struju. Odmah poslije rata prvo smo
se osvjetljavali lučem (daščice od suvog
četinarskog drveta koje se pale kao svijeće). Tek poslije nastalo je i doba „ćore“
( preciznije; to je mali metalni sudić
u obliku čokanja u koji se stavi ulje sa
fitiljem i zapali). „Ćora“ je jedva mogla
solidno da osvijetli tek jednu stranicu
knjige. Zatim su došle lampe, staklene,
luksuzne petrolejske... Vodu smo donosili sa izvora.
54
... Izuzev dvije-tri kuće boljestojećih u mom selu,
svi smo bili približno siromašni, i, ako se moglo
pomoći - pomagalo se...
U mom selu tad nije bilo nikave
prodavnice. I za najmanju stvar je trebalo ići u Petnjicu, a ćešće i u Berane,
na tridesetak kilometara i bez ikakvog
saobraćaja. Najviše se išlo pješice, po
pet-šest sati u jednom pravcu, a teret
se prenosio konjima. U grad se išlo obdanice. U Boru su živjeli pravoslavni i
muslimani, narod se lijepo slogao. Izuzev dvije-tri kuće boljestojećih, svi smo
bili približno siromašni, i ako se moglo
pomoći, pomagalo se. Selo nije imalo
ni škole, pa smo mi, djeca, išli u tu nevjerovatno daleku školu, te pet-šest kilometara pješačili po kiši, blatu, snijegu.
Zime su ponekad bile strahovito oštre,
sa jakim sjevercem pa bi se snijeg tako
zaledio da smo normalno išli po - „porvšici“. Rijetko ko je imao rukavice, a niti
je znao šta je to zimski kaput!? Djevočice su nosile pletene suknje, džemperčiće i dokoljenice, za duge čarape se nije
znalo. Tada nijesu postojale hulahopke,
a o pantalonama da se i ne govori!
Nosili smo i gumene opanke sa
oputom, a koji su se strašno klizali. Obuća je bila često mokra, ali gotovo nikad
nijesmo bili bolesni!? I pored svega, taj i
takav život je tada za nas bio normalan,
prihvatljiv, lijep... Sada mi to izgleda kao
čista apstrakcija, nešto nemoguće, nešto
nezamislivo, jer je to čak i – surovo doba.
Jedina zabava, umjesto današnje
televizije, krimića, hajfona ili crtanih filmova, bila je povremeno tek jedna igra.
U jesen, ili u proljeće, kad okopni snijeg,
pri povratku iz škole, uprkos roditeljskoj
prijetnji od batina, zaustavljali smo se na
livadicama i igrali - „izmedju dvije vatre“.
Za tu igru pravili smo lopte od goveđe
dlake, s proljeća, kad se goveda inače
linjaju. Drugih lopti još nije bilo. Kad su
se pojavile lopte, one šarene, u boji, fantastične, ako si je dobio, to je bilo kao
danas da dobiješ - mercedes! Postajao
si važan, bio u centru pažnje, toliko su
Februar, 2013.
Prenosimo
Revija FORUM
Branka i Duška u Bihorskoj narodnoj nošnji
bile nedostižne, lijepe, u koloru! Bile su
san! Pa mi smo i preživjeli sanjajući i to
nas je, vjeurujem, i spasilo.
Sada mi se čini nevjerovatnim, ali
i u tom tako malom i zabačenom kraju, kao dašak komunističkog poleta i
propagande, i u Boru su organizovane
„vesele večeri“, koje su se održavale
u jednoj staroj napuštenoj kući, dosta
trošnoj i čak je postojala opasnost da
se sruši od velikog igranja i trupanja.
Tu se omladina okupljala da pjeva, igra
i tu sam ja, kao učenica osnovne škole (tek sad postadoh svjesna kako sam
rano krenula u svijet!?) počela da igram
prva moja „sitna“ kola sa neobičnim žarom, uz jedinstveni muzički instrumenat
- običnu čobansku sviralu ili frulu, baš
kao da nam je svirao kompletan simfonijski orkestar!
Kako još nije bilo televizije, ničega, uveče smo ponešto plele, ili češljale vunu ili motale klupčad sa kamčela,
pošto je majka tkala i ćilime... Ponekad,
kad bi bilo gostiju, igrali smo „prstena“.
To je ona igra kada jedna strana krije
prsten pod „bjelače“, a druga ga traži.
Igralo se u orahe ili jabuke ili se ugljenom ogaravi onaj ko izgubi. Dakle, cilj
je bio da se ljudi zabave i nasmiju u toj
usamljenosti. Ponekad bi se išlo na veFebruar, 2013.
černja sijela kod prijatelja i tada smo,
uz veliko uživanje pjevali naše narodne,
izvorne pjesme...
Druge velike zabave, veoma rijetke, i zato atraktivne, bile su svadbe. U
to vrijeme to je bio spektakl. Tad su još
naše susjede-muslimanke nosile „fistane“ -bijele duge suknje od pamuka i
preko njih naprijed „zaprege“ (pregače
- istkane od vune u boji). Gore su nosile košulje sa jelecima, dok su mlađe
- nevjeste bivale izuzetno ukrašene i nakićene. Oblačile su dimije od hare (tkanine duge i do dvanaest metara), zatim
svilene košulje i vezene jeleke u živim
bojama. Na glavi su imale marame sa
„ojicama“ (čipkice ivicom marama). Na
čelu bi imale i nekoliko redova zlatnih
dukata, uz obilato nabijeljeno i narumenjeno lice. Tada se trepavice nijesu opterećivale. Običaj je tada bio da mlada
dvori, to znači da stoji na vidnom mjestu, nekoliko sati s rukama na struku,
nepokretna, s pogledom k zemlji. Ako je
bilo drugih nevjesta, koje su se udale te
godine, i one bi dvorile. E to je bio očaravajući spektakl, živa umjetnička djela,
neprevaziđena ljepota za odmor oka.
Ali najatraktivniji dan u godini bio
je Ilindan na Lađevcima, dan za koji smo
živjeli, ako ne cijele godine, a ono barem
čitavog ljeta. To je bio veličanstveni narodni skup, gdje su se mogle vidjeti sve
vrste narodnih nošnji na djevojkama,
ženama, nevjestama, mladićima, starcima, raznorazni kostimi i kape, te slušali
čudni muzički i drugi instrumenati. Bio
je to skup ljepote koja se ne može sresti
drugdje. Ljepota koja bi obogatila bilo
koji etnografski muzej. To je bio takođe
dan konjskih trka iz nekoliko srezova,
gdje je godinama prvak bio konj Sulja
Kalača iz Kruščice.
Pripremali smo se za taj dan na sve
moguće načine. Prvo odjeća i obuća,
šile bi se haljine, brinulo o ljepoti, a trebalo i od sunca sačuvati- bijelo lice, koje
je do tada bilo u modi. Nastojali smo na
sve načine da taj dan bude najljepši,
najsvečaniji, najveseliji, najsrećniji, najveličanstveniji u godini - nezaboravan.
Nas mlade, naravno, najviše je su
zanimali igranka i muzika. I gdje god je
bilo muzike, bilo bi i igrača. Igrala su se
sva moguća kola, a obično bi kolovođa,
muškarac, plaćao harmonikašu iostalim svircima, te birao djevojku koja će
mu voditi kolo. Uistinu, bila sam i ja strastvena igračica tih kola, još od osnovne škole i često su me birali i da vodim
kolo. Igrali smo tako predano, baš kao
da nam život od tog zavisi i kao da je to
- posljednji put!?
Inače, Bor je ljeti pod svojim najljepšim zelenim pokrivačem, jedan mali raj na zemlji. Za jednog Božića mi
se dogodila i nevjerovatna stvar. Naša
ulazna vrata na kući bila su okrenuta
ka istoku. I u jednom trenutku, kad sam
pogledala ka suncu, zapanjila sam se:
vidjela sam tri sunca! Krajnje uzbuđena
počela sam da dozivam ljude da vide
to – « čudo »! Jedno veliko sunca bilo je
okruženo sa dva manja. Tada nije bilo
telefona i nijesmo mogli javiti drugima.
Ali veliki dio sela je to vidio. Čuđenju nije
bilo kraja, diskusiji, tumačenju, nagađanjima, ali tada nijesmo razjasnili tajnu
!? Kada su se sunca poizdigla na nebo,
ona dva manja su nestala. Ali nikave
sumnje nema u to da su se pojavila «tri
sunca» !
Eto, i to je bio naš mali – Bor!
55
Prenosimo
Revija FORUM
Iz mog ugla / Govoreći bosanski
Samo danas u
vašem gradu
Piše: Kemal KURSPAHIĆ
radio Slobodna Evropa
Preambiciozno
imenovani
“Svjetski bošnjački kongres” na zasjedanju u Sarajevu uoči Nove godine izabrao je za svog predsjednika
Mustafu efendiju Cerića - doskorašnjeg reisa Islamske zajednice
u Bosni i Hercegovini - a među 30
članova Senata Kongresa imenovani su i Muamer Zukorlić, Muhamed
Filipović, Ejup Ganić, Dževad Jahić
i drugi. Godinu i po dana ranije u
Novom Pazaru je osnovana Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU): među njenim članovima
su i Muhamed Filipović, Ejup Ganić,
Dževad Jahić, Mustafa Cerić, Muamer Zukorlić. Poštovanim čitaocima ostaje da čekaju kada će ovo
putujuće društvo, možda i pod kakvim novim nazivom, gostovati i u
njihovom gradu.
Najnovija sarajevska epizoda
definisanja bošnjačkog identiteta
i prisvajanja bošnjačkog nasljeđa i
kapitala, iako ponuđena kao manifestacija promocije i jačanja nacionalne samosvijesti, zapravo je otužna slika žurbe da se Bošnjacima
nametnu ni od kog izabrani autori-
56
Pojavljivanje muslimanskih vjerskih poglavara, Cerića i
Zukorlića, u ulozi glavnih inicijatora uspostave bošnjačkih
nacionalnih institucija samo po sebi ozbiljno dovodi u pitanje
proklamovanu namjeru afirmacije bošnjaštva kao nacionalnog opredjeljenja: ako je poistovjećivanje bošnjaštva s islamom postalo izraženije i agresivnije nego poistovjećivanje
ustavnih “Muslimana” s islamom u bivšoj državi. Tome
je značajno doprinosio današnji predsjednik Svjetskog
bošnjačkog kongresa.
teti. Kao što u slučaju “bošnjačke
akademije nauka i umjetnosti” niko
osim skupine osnivača nije propisao naučne kriterije po kojima bi
neko mogao postati njen član, tako
ni održavanju “svjetskog bošnjačkog kongresa” nije prethodilo nikakvo javno konsultovanje ili kandidatura potencijalnih “senatora”. Zato
okupljanje i ove grupe građana,
osim poziva za zbijanje bošnjačkih
redova u medijima koji su neke od
njenih prvaka proizveli u vrhovne
nacionalne autoritete, objektivno
nema veći značaj od mogućeg kongresa pčelara ili ribolovaca.
Ipak, riječ-dvije o sarajevskom
kongresu. Pojavljivanje muslimanskih vjerskih poglavara, Cerića i
Zukorlića, u ulozi glavnih inicijatora
uspostave bošnjačkih nacionalnih
institucija samo po sebi ozbiljno
dovodi u pitanje proklamovanu
namjeru afirmacije bošnjaštva kao
nacionalnog opredjeljenja: ako su
u vrijeme odlučivanja o zamjeni dotadašnjeg muslimanskog nacionalnog određenja istorijskim bošnjačkim imenom u ratnoj 1993. godini
neki takođe samozvani sabornici
optuživali “bivši (komunistički) režim” da je u priznavanju muslimanske nacionalnosti “poistovjećivao
vjersko i nacionalno” u protekle
dvije decenije poistovjećivanje bošnjaštva s islamom postalo je izraženije i agresivnije nego poistovjećivanje ustavnih “Muslimana” s
islamom u bivšoj državi. Tome je
značajno doprinosio današnji predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa koji se, kao reis Islamske zajednice, takođe javno predstavljao
kao “vrhovni muftija u Bošnjaka”.
Moguće objašnjenje namjera u
osnivanju kongresa otkrio je jedan
od njegovih medijskih promotora u
televizijskom nastupu u kojem je
potegao primjer Svjetskog jevrejskog kongresa koji je - kao nevlaFebruar, 2013.
Prenosimo
Revija FORUM
Sa tribine u Prizrenu
dina organizacija - zastupljen i u
Ujedinjenim nacijama i osim sjedišta u Njujorku ima predstavništva
u Briselu, Buenos Airesu, Ženevi,
Moskvi, Parizu i Jerusalemu.
Bošnjaci, u nekom transparentnijem i demokratskijem postupku,
mogu i zaključiti da bi takvo međunarodno predstavljanje moglo biti
od nekog interesa i za njih ali bi
u tome morali imati priliku i da se
izjasne koje će ideje - i koje ličnosti - reprezentovati bošnjaštvo na
međunarodnoj sceni: hoće li to biti
danas prevlađujuće ideje bošnjaštva kao ugrožene vrste - kojoj se po
Ceriću dovodi u pitanje i “biološki
opstanak”- ili bošnjaštva okrenutog
pripadanju evropskoj porodici naroda u punoj saradnji a ne konfrontaciji s narodima i Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja.
Bošnjaštvo reisa Cerića, u kojem on govori kako samo Bošnjacima nije dato pravo na vlastitu
državu i nudi “gostoprimstvo” ostalima - kao da oni baš i nisu u svojoj
državi - ne samo da nije privlačno
Februar, 2013.
pa čak ni prihvatljivo za “druge” u
Bosni i Hercegovini nego i pojačava argumentaciju onih koji uporno
tvrde kako od zajedničkog života i
nema ništa i kako je podjela jedino moguć ishod. Na tom su fonu,
zabune o nacionalnom identitetu
a ne afirmacije bošnjaštva, i svojevremni poklici današnjeg predsjednika Svjetskog bošnjačkog
kongresa kako je “Turska oduvijek
bila naša mati, tako je bilo i tako
će ostati”.
Jedna od odluka Cerićevog
kongresa - da “za nacionalnu zastavu svih Bošnjaka svijeta izabere
bijelu zastavu s ljiljanima” - simbolična je manifestacija naknadnog
“usklađivanja” čak i novije istorije
s novim realnostima podijeljene
države: ta zastava bila je na početku ubijanja Bosne i Hercegovine, u
proljeće 1992, simbol njene odbrane kao zajedničke države tri njena
naroda i svih njenih građana. Tada
su u Sarajevu građani svih bosanskih nacionalnosti ustali protiv prvih barikada i izišli pred Skupštinu s
posljednjim apelom za mir. Od tada
je sistematski odbacivana zavnobihovska “ni-ni-ni već i-i-i” formula
mirne Bosne za račun utvrđivanja i
po cijenu “etničkog čišćenja” i kulturološki i geografski otuđenih geta
“tri konstitutivna naroda” a njihovom prevazilaženju i uspoostavi
funkcionalne države najmanje će
doprinijeti podebljavanje linija otuđenosti.
Bošnjački “kongresmeni” prilično su istrenirali svoje sljedbenike da svakome ko postavlja pitanja
o ispravnosti imitiranja nacionalističkih institucija u susjedstvu bošnjačkog zakasnjelog odgovora
na SANU u vidu vlastite BANU - na
brzinu prilijepe kakvu prigodnu etiketu: pored ostalog - islamofobije,
(bošnjačkog) kompleksa manje vrijednosti, dodvaranja tuđim i straha
od priznavanja vlastitog identiteta.
Mogli bi tim kletvama, i fetvama,
dodati i brigu zbog promocije militantnog bošnjaštva koje njihov
narod dodatno udaljava ako ne i
konfrontira sa susjedima.
57
Vjerski pojmovnik
Rizaluk
Piše: ef. Enes Burdžović
Rizaluk je sposobnost čovjeka da prepozna blagodati.
Nije uspješan onaj što je pobjegao od problema, već onaj koji
je naučio da ih rješava.
„Allahu moj, usreći me rizalukom, da ne čeznem za
onim što još nije došlo, niti da žalim za onim što je prošlo.“
Nije uspješan onaj što je pobjegao od problema, već onaj koji
je naučio da ih rješava.
Piše : Efendija Enis Burdžović
Rizaluk je pojam koji polako nestaje iz govorne tradicije ovog podnevlja. Podsjećanjem na nju i njeno izvorno
značenje, pokušavamo je otrgnuti od zaborava.
Rizaluk- riječ dolazi od arapske riječi rida’ –
zadovoljstvo. U teološkoj terminologiji pod ovim
pojmom se podrazumijeva Allahovo zadovoljstvo
čovjekom, i obratno, čovjekovo zadovoljstvo
svojim Stvoriteljem.
Neprekidna težnja vjernika je pokušaj
da zadobije Allahov rizaluk – Njegovo zadovoljstvo, kroz dobro i zlo koje mu se dešavaju
u životu. U hadisi-kudsiju, Muhammed, s.a.v.s.,
prenosi riječi Uzvišenog Allaha:
„Ko nije zadovoljan mojom odredbom, i nije
strpljiv na iskušenjima koja mu dajem, neka sebi traži
drugog gospodara.“ (Bilježi ga imam Taberani)
Na više mjesta u Kur’anu, pravovjerne, one koji su istinskom predanošću voljeli Allaha, vjerovali u Njega, Allah
Uzvišeni otvara vrata rizaluka:
„Allah je njima zadovoljan, a i oni su Njime zadovoljni.“
Alija, r.a., kaže da je zadovoljstvo i pomirenost sa sudbinom koja zadesi čovjeka – a nije mu prijatna, - najveći
nivo uvjerenosti u Boga.Rizaluk, svijest da je Allah stvoritelj i
gospodar čovjeku, i zadovoljstvo svime što Allah daje i uzima,
potvrda je dobro ostvarenog kontakta i sigurne vjere.
Suprotno od rizaluka, nezadovoljstvo vodi u grijeh.
Međutim, to ne znači da je rizaluk slijepa pomirenost sa
nevoljama. To je smirenost, koja pomaže da se bistre glave
čovjek suoči sa onim što ga tišti. Koliko je bilo onih koji su
imali sve, osim rizaluka. I sve im nije bilo dovoljno, svo bogatstvo, ugled, moć...samo je pojačavalo njihovu nevolju. Nezadovoljstvo ih je pretvorilo u nesrećne ljude.
Međutim, ima onih koji su srećni i sa krhkim zrakom
Sunca i kapljom rose, umiju da uživaju u životu. Nekada je
58
Revija FORUM
umijeće uživanja u životnim sitnicama, najmudrija priprema
za velika životna iskušenja. Rizaluk vjernika čini srećnim
čovjekom, kako kaže Muhammed, s.a.v.s.:
„Budi zadovoljan onim što ti je Allah dodijelio, bićeš najbogatiji čovjek“. (Bilježi ga imam Tirmizi)
Sreća u blagostanju ne znači mnogo akumuliranog rahatluka. Rahatluk nije u brojnosti dobara, već u sposobnosti
da u dobru, makar ono bilo malo, čovjek istinski uživa. Rahatluk nije puki štit od iskušenja i nevolja, već u sposobnosti da
naoružan optimizmom, čovjek iz nevolje izvuče sebi dobrobit.
Jer, nije uspješan onaj što je pobjegao od problema, već onaj
koji je naučio da ih rješava.
Pored toga, rizaluk ima još šire značenje. Osim zadovoljstva vjernika svojim Gospodarom, i Allahovog zadovoljstva vjernikom, postoji dimenzija međusobnog zadovoljstva
ljudi. Među ljudima, postoje nivoi prioriteta, čije zadovoljstvo
je vjernik u obavezi zaslužiti. Najprioritetnija kategorija, čiji
rizaluk vjernik treba nakon božijeg rizaluka, rizaluka Allahova
Poslanika, s.a.v.s., je rizaluk roditelja.
Roditeljski hak, pravo ljudi koji su nas donijeli na svijet,
kod Allaha ima ogromnu vrijednost. Zahvalnost sebi, Allah uslovljava i združuje sa zahvalnošću roditeljima.U
ovdašnjem govoru rizaluk se upotrebljava i kao
raziluk. Babo ,Majko, jeste li razi da idem u inostranstvo u školu.Ili,jeste li razi da oženim Mejremu.
U suri Lukman, Allah Uzvišeni kaže:
„Mi smo naredili čovjeku da bude
poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a
njeno zdravlje trpi, i odgaja ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni
će se svi vratiti.“
Muhammed, s.a.v.s., je Allahov rizaluk uslovio rizalukom roditelja:
„Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja, a Allahova srdžba je u srdžbi roditelja.“
Božija sveobuhvatna pravda ne dozvoljava čovjeku da
dođe do Njegove milosti preko srdžbe onih koji su ga donijeli
na svijet i odgajali godinama.
Rizaluk je u stvari sposobnost čovjeka da prepozna blagodat i ondje gdje ljudi vide nevolju, da uživa u dobrima svijeta, ne opterećujući se njihovim pukim gomilanjem, da svijetu
otvara vrata zadovoljstva, i neprestano kleči pred vratima Allahovog rizaluka.
Prenosi se od Abdulvahida bin Zejda da je rekao:
„Rizaluk su najveličanstvenija vrata koja vode Allahu.
Rizaluk je Džennet ovog svijeta, i odmorište bogobojaznih.“
Neka naša konstantna, životna tražnja kod Allaha budu
riječi:
„Allahu moj, usreći me rizalukom, da ne čeznem za
onim što još nije došlo, niti da žalim za onim što je prošlo.“
Februar, 2013.
Član 1.
Cilj konkursa je podsticanje i promocija autora koji savremenim rukopisom mogu ući u krug
spisateljskih sljedbenika Ćamila Sijarića i drugih književnih velikana sa ovog prostora.
Član 2.
Književna nagrada Zavičajne staze - Bihor 2013. - dodjeljuje se za:
Neobjavljenu priču inspirisanu BIHOROM. Poželjno je da dužina priče ne prelazi
(pet strana u Wordu ,veličina slova 12).
Član 3.
Konkurs je otvoren do 21. maja 2013. godine, rezultati će biti objavljeni u medijima, a nagrade
dodijeljene na završnici Festivala priče - Zavičajne staze - Bihor 2013, u terminu 3-5. avgusta
2013. godine u Petnjici, Trpezima i Šipovicama, rodnom mjestu Ćamila Sijarića (Crna Gora).
Član 4.
Prispjele rukopise ocjenjuje žiri u sastavu: Safet Sijarić, predsjednik, Ognjen Spahić i Faiz Softić .
Tri najuspjelije priče po ocjeni žirija biće nagrađene i to plaketom Festivala, novčanim iznosom
od: I – 400 eura, II – 300 eura, III – 200 eura.
Nagrađeni i odabrani radovi biće štampani u zborniku Festivala.
Član 5.
Autori nagrađenih i po ocjeni žirija odabranih rukopisa pristaju da ustupe prava na objavljivanje njihovih priča u zborniku Festivala.
Član 7.
Konkurs je anoniman, priče se šalju u četiri primjerka, pod šifrom. Šifra treba biti ispisana na
poleđini omotnice u kojoj se priča šalje, kao i na prvoj stranici priče.
U posebnoj koverti označenoj šifrom prilažu se podaci o autoru, adresa, broj telefona (ili email
adresa), te rješenje šifre.
Član 8.
Radovi se šalju na adresu: Centar za seoski razvj Petnjica, 84300 Berane -Crna Gora, sa naznakom
za Festival priče - Zavičajne staze - Bihor 2013.
Organizatori Festivala
NVO Centar za kulturu „Bihor“ i Centar za seoski razvoj Petnjica
e-mail:
e-mail: [email protected]
[email protected]
Kontakt
Kontakttelefon/fax,
telefon/fax, +382(0)51
+382(0)51238
238- -261
261

Bonn, 20

Maj, 2010. go di ne Broj 15 www.forumbosnjaka.com Go di na V

Pozicioniranje za državne izbore str 5-7

Opstanak KAP-a: Mogućnost ili iluzija Perućac krije žrtve zločina

УВОЗ xмл података за ИОППД.пдф

Crna Gora Top Destinacije u 2015

U Podgorici otvoren Bulevar Srđana Aleksića

Zajedničkim projektima do razvoja sjevera

Petnjica ponovo opština - forum bošnjaka/muslimana crne gore

Prvo spomen obiježje u regionu Strana 19

2.dio - Adria Hotel Forum

intervju - bosnjacka-dijaspora-cg

(BijeloPolje)osnovni podaci.pdf

Kako sačuvati sebe - forum bošnjaka/muslimana crne gore

Roman o Sultanu Fatihu Narodni ljekar