Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori e-mail: [email protected] Januar, 2014. godine Broj 29 www.forumbosnjaka.com Godina IX ISSN 1800-7724 Peti susreti prijateljstva građana i naroda Crne Gore i Republike Turske Zajedničkim projektima do razvoja sjevera Str: 19-22 Abdulah Sidran, književnik Moj obračun s njima Str: 35-38 Peti susreti prijateljstva građana i naroda Crne Gore i Republike Turske Revija FORUM Revija FORUM Sadržaj iz našeg ugla 2013 - Godina važnih ali i kontroverznih događaja................................................................................5-8 HRONIKA Rožaje: Promovisana nova politička stranka................................................................................. 9 Odbor Islamske zajednice Pljevalja Gostovao Hafiz Sulejman Bugari ....................................................................................................... 9 Umro Omer Kurpejović........................................................................................................................ 10 In memorijam: Umro je Nelson Mandela ................................................................................... 11-12 (Priredio H.Tuzović) KRITIČKE PARALELE Polemike: Sporenja oko pokušaja podržavljenja Njegoševog rođendana Odluka skupštinskog Odbora..........................................................................................................13 Otvoreno pismo Crnogorskih intelektualaca........................................................................... 14 Bošnjačka stranka: Njegoševo djelo antiislamsko.................................................................15 Krivokapić: Njegoševo nasljeđe izloženo manipulacijama....................................................15 Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori Izdavač: Forum Bošnjaka Crne Gore *** Predsjednik Savjeta: Husein - Ceno Tuzović, prof. Predsjednik Upravnog odbora: Mirsad Rastoder Adresa: Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32 www.forumbosnjaka.com E-mail: [email protected] Žiro račun: 550-3841-06 Podgorička banka *** Koordinatori: Melita Rastoder Safet Korać Đukanović: Njegoš nije bio pjesnik genocida............................................................................... 16 Cerović: Njegoš nije bio protiv islama........................................................................................... 16 Prenosimo: Al Jazeera, 8. decembar, 2013. Njegoševa Crna Gora nije ona današnja...... 17-18 Piše: Andrej Nikolaidis Društvo Peti susreti prijateljstva građana i naroda Crne Gore i Republike Turske Zajedničkim projektima do razvoja sjevera.......................................................................... 19-22 Piše: Goran Drobnjak Sa putovanja Sjeverom Crne Gore: U zemlji predaka................................................................... 23-25 Piše: Edin Smailović Bajramski susreti: Praznik bliskosti............................................................................................. 26-27 Bijelo Polje Konkurs za spomenik otetim putnicima........................................................................................28 E. Pašić Januar, 2014. *** Grafička Priprema: Adil Tuzović *** Štampa: Daily Press, Podgorica Tiraž: 2000 Rješenjem Ministarstva kulture i medija Crne Gore broj 582, od 6 aprila 2006. godine, revija Forum se upisuje u evidenciju medija. Objavljivanje Revije Forum sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje manjinskih prava u Crnoj Gori. 3 Revija FORUM Istraživanje CEDEM-a: Etnička distance u Crnoj Gori.............................................................. 29-30 Povodom najave otvaranja turske - Zirat banke u CrnojGori Šansa za smanjenje kamata.......................................................................................................... 31-32 Piše: Amir Nurković Kultura, obrazovanje, baština Uz stogodišnjicu rođenja književnika Ćamila Sijarića U životu sve je nesigurno, sem puteva i konjskih kopita................................................... 33-34 Piše: Kemal Musić Abdulah Sidran književnik: Moj obračun s njima......................................................................... 35-38 Piše: Mirsad Rastoder Intervju sa Refikom Ličinom: Strah od behara............................................................................. 38-41 Piše: Miraš Martinović Dvije decenije udruženja i časopisa “Almanah”..................................................................... 42-43 Književnici iz Rožaja obilježili dan Albanije: Različitosti povod za zbližavanje...................... 44-45 Piše: Alma Sutović, Sarajevo Roman Avda Metjahića: Bon sam od muhadžerluka................................................................. 46-47 Piše: Mirsada Bibić Šabotić Rječnik plavsko-gusinjskoga govora Ibrahima Rekovića: Govor gusinjskih odivičića........... 48-49 Piše: dr Adnan Čirgić Gran pri Crnogorskog likovnog salona Adinu Rastoderu Umjetnost je glasnik produhovljenosti................................................................................ 50-51 Magistar slikarstva Aldemar Ibrahimović Višeznačnost slikarskog prostora.......................................................................................... 52-53 Turski ujetnik Džemal Akjidiz prvi put izlagao pred crnogorskom publikom Istorija na slikarskim gravurama...................................................................................................54 Avdo Ćeranić: Umjetnik koji razumije život......................................................................................55 Koncert etno-grupe „TEFERIDŽ” u Podgorici Dragulji narodnog stvaralaštva u novom ruhu................................................................. 56-57 Veče harmonike u Petnjici: Od sviralje do klavijature.............................................................. 58-59 Piše: Šemsudin Hadrović Zapis o Sebiji Krnić: Opjevana ljepotica..............................................................................................60 Piše: Ajdin Rakić Priča ABID JARIĆ: P I S M O........................................................................................................................... 61-64 SPORT Fudbalska nada:Belmin Muratović (FC Metz)..............................................................................64 Predstavljamo: Farid - Faro Lekić, fudbaler Dečića iz Tuza: Vitez u kopačkama.................................................................................................................................65 Piše: Husein Tuzović Vjerski pojmovnik Insaf...........................................................................................................................................................66 Piše: ef. Enes Burdžović 4 Januar, 2014. 2013 Revija FORUM Iz našeg ugla iz našeg ugla Godina važnih ali i kontroverznih događaja Minula – 2013. godina će, zasigurno, ostati u pamćenju kao godina niza važnih ali, umnogome, i kontroverznih događaja, koji bi mogli biti nagovještaj dubljih promjena u političkom, društvenom, kao i ekonomskom životu Crne Gore. Podsjetimo samo na neke od njih: Afera „Snimak“ Godina je, praktično, započela, do tada teško zamislivom, aferom „Snimak“. Dnevni list „Dan“ je, naime, 15. februara objavio transkript diskusija sa sjednice Savjeta za praćenje realizacije izbornog programa DPS-a. Iz ovog transkripta jasno se prepoznaje dogovor funkcionera te partije i jednog broja čelnika državnih institucija uoči parlamentarnih izbora održanih u oktobru 2012. godine, kako da se na što efektniji način iskoriste budžetska sredstva u svrhu ostvarivanja što boljeg partijskog rezultata. Predsednik stranke Pozitivna Crna Gora Darko Pajović objavio je, nešto kasnije, da je on dostavio medijima audio snimak sa sednica organa crnogorske vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS), na kojima se uoči parlamentarnih izbora 2012. godine, raspravljalo o navodno privilegovanom zapošljavanju pristalica te partije. Pajović je pomenute audio snimke dao zameniku glavnog urednika lista “Dan” Nikoli Markoviću, na osnovu čega je kasnije nastala afera “Snimak”. Audio snimke je, inače - kako je objasnio, dobio od “odgovornog građanina, bivšeg člana DPS”. Bio je to, međutim, samo jedan iz serije snimaka koji će uslijediti i zbog kojih će ubrzo biti pokrenut i parlamentarni i krivičnmi istražni postupak. Januar, 2014. Izbori u Nikšiću nesnalaženje opozicije Nakon što opozicija (Demokratski front, Socijalistička narodna partija i pozitivna Crna Gora) nije uspjela iskoristiti procentualnu većinu osvojenih glasova na izborima od oktobra 2012. godine, na ponovljenim izborima, 09. Marta 2013. godine, pobijedila je stara/nova koalicija DPS – SDP. Predsjednički izbori Peti neposredni a drugi u nezavisnoj Crnoj gori predsjednički izbori, održani su 7. apruila 2013. godine. Na njima je kandidat DPS-a Filip Vujanović veoma tijesnom većinom (161.940 : 154.290 glasova) pobijedio nezavisnog kandidataMiodraga Lekića. Ovi izbori će, međutim, ostati upamćeni – s jedne strane po sporenju prava na treći mandat Vujanoviću od strane SDP-a, višegodišnjeg koalicionog partnera DPS-a, a s druge i po protestima opozicije koji su uslijedili povodom njih, jer, štab nezavisnog 5 Iz našeg ugla kandidata nije priznao rezultate izbora. Uslijedili je, zbog toga, i bojkot parlamenta koji u određenim oblicima i dalje traje. Nova Opština Petnjica Odlukom Skupštine Crne Gore od 28. maja, području Petnjice kod Berana je, nakon pune 54. godine, vraćen status opštine, čime je Crna Gora, poslije 21 godinu, dobila i 22 opštinu. Inicijativa za vraćanje statusa opštine ovom području, naime, datira još od 1992.godine, kada je status opštine vraćen Andrijevici, dok je formalno-pravni proces započet podnošenjem odgovarajućeg predloga zakona prije deceniju ipo. Za područje Petnjice sa prirodno veoma izdašnim ali, umnogome, zapuštenim resursima ovo bi, prema svim pretstavkam, trebali biti velika šansa za zustavljanje gotovo sveukupne devastacije i prirodnih i ljudskih resursa. Naravno, ukoliko oni koji je budu vodili ne shvate da je, umjesto rečenog, status opštine instrument za ostvarenje njihovog ličnog cilja i ambicija. Bankrot KAP-a Nakon višedecenijskog proglašavanja glavnim privrednim osloncem bez koje se ne može zamisliti ekonomski život Crne Gore, Ministarstvo ekonomije je 14. Juna ove godine zatražilo uvođenje stečaja u KAP. Razlog za uvođenje stečaja bilo je odbijanuje ruskog partnera – suvlasnika KAP-a da plaća kredite za koje je garantovala Vlada, kao i električnu energiju koju je počev od decembra prethodne godine nelegalno koristila. Vladi je prva faktura za neplaćanje takvog kredita stigla od dojče banmke, u iznosu od 24,4 miliona eura, a nakon tuga su počele pristizati i ostale. Dug KAP, u trenutku uvođenja stečaja cijenio se na oko 386 miliona eura, dok se ukupni državni izdaci za KAP cijene na preko 500 miliona eura. Iako je ročište za odlučivanje o predlogu za stečaj prvobitno bilo najavljeno za 16. Jul, stečaj je uveden već 8. Jula. Za stečajnog upravnika imenovan je Veselin Perišić, koji je rukovodio i svojevremenim stečajem Željezare Nekšić. Nešto ksasnije je proglašen i bankrot KAP-a čime su stavljeni van snage i ugovori u vezi sa KAP-om, uključujući i onaj o suvlasništvu ruskog partnera, koji je najavio žalbu međunarodnom sudu. Ovih dana je raspisan i tender za prodaju KAP-a u kojem je u trenutku uvođenja stečaja radilo oko 1200 radnika. 6 Revija FORUM Pitanje odgovornosti za promašaje sa KAP-om ostaje i dalje na margini. U Podgorici otvoren bulevar Srđana Aleksića Povodom 11. Jula - Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, kao I sve ostale civilne žrtve ratova vođenih na prostoru bivše SFRJ u period 1991 – 2001. godina, jedan od novijih bulevara u Podgorici, neposredno pored Spomen parka posvećenog ovim žrtvama, na inicijativu Rifata Rastodera i Foruma Bošnjaka Crne Gore, zvanično je nazvan po Srđanu Aleksiću, koji je 1993. godine ubijen u Trebinju dok je branio druga, Alena Glavovića, muslimanske vjeroispovjesti. Srđanov bulevar svečano su otvorili njegov otac Rade i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša u prisustvu predstavnika crnogrske vlade, političkih partija i drugih javnih ličnosti. Predstavnici Foruma Bošnjaka Crne Gore, Vlade i političkoh partija i ove godine - 11.jula položili su cvijeće u Spomen parku Pobrežje u Podgorici, koji je i posvećen ovim žrtvama. Povodom ovoga dana, bukete cvijeća kod spomen obilježja žrtvama, položili su ministri u Vladi: Duško Marković, Suad Numanović, Sanja Vlahović, Raško Konjević, zatim predstavnici Bošnjačke stranke, Pozitivne, Liberalne partije, Foruma Bošnjaka, Ambasador BH Izmir Talić, Turske Mehmed Nijaz Tanlir i druge diplomate. Obilježavanje 11. jula – Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, počinjenog između 11. i 19. jula 1995. godine nad više od 8.000 Bošnjaka, kao i na sve ostale civilne žrtve ratova, vođenih na prostoru bivše zajedničke domovine, organizovali su Forum Bošnjaka Crne Gore i Glavni grad. Prve izmjene i dopune Ustava Crne Gore Posljednjeg dana jula, Skupština Crne Gore je usvojil izmjene Ustava koje se odnose na oblast pravosuđa a koje je Evropska komisija isticala kao jedan od ključnih uslova za nastavak pregovora sa Crnom Gorom i konkretno za otvaranje poglavlja 23 – Pravosuđe i osnovna prava i 24- Pravda, sloboda i bezbjednost. Dvotrećinsku većinu za izmjene najvišeg pravnog akta, pored poslanika vladajuće koalicije DPS-SDP-BS, Januar, 2014. Revija FORUM činile su i opoziciona SNP, kao i Pozitivna CG, dok su poslanici DF-a bili protiv. Pregovori o promjeni Ustava trajali su dvije godine i bili su neizvjesni, praktično, do posljednjeg trenutka. Osveštenje Sabornog hrama u Podgorici U Podgorici je, 7. oktobra, osveštan novoizgrađeni Saborni hram Hristovog vaskresenja, najveća pravoslavna bogomolja u Crnoj Gori. Osveštenje je inače bilo upriličenou okviru svečanosti povodom 1700 godišnjice tzv Milanskog edikta. Na čelu Počasnog odbora za obilježavanje godišnjice bio je Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović. Svečanosti su, izuzev predsjednika DPS-a Mila Đukanovića, prisustvovali svi iole značajniji predstavnici DPS-a što je, uz niz ostalih ranijih i kasnijih poteza, ocijenjeno ka ponovno približavanje te partije Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori. Crnogorski premijer Milo Đukanović nije prisustvovao osveštanju Sabornog hrama u Podgorici, ali je primio patrijarhe pravoslavnih crkava. Saborni hram u Podgorici, čije je izgradnja trajala dvije decenija, ima 1.380 metara kvadratnih, sedam krstova na kupolama, kao i 17 zvona od koji je jedno teško 11 tona i najveće je na Balkanu. Izbori na Cetinju, u Mojkovcu i Petnjici Bitna novina lokalnih izbora na Cetinju, u Mojkovcu i Petnjici, održanih 16. novembra, jeste to što je višegodišnji koalicioni partner DPS-a, SDP bez kalkulacija najavio a potom i nastupio samostalno u sve tri ove opštine. Međutim, i ako je SDP u svim ovim opštinama zabilježio trend jačanja, ukupni pobjednik ponovo je bio DPS. Jedino im u Petnjici nije uspjelo da sami osvoje vlast. Opozicija ni izbliza nije uspjela ponoviti rezultat sa prethodnih predsjedničkih izbora. DPS je na Cetinju osvojio 5.158 (51,05%) glasova ili 19 mandata, SDP – 1531(15,15%) ili 5 mandata; pozitivna Crne Gora – 1517(15,01%) ili 5 mandata; Građanski front(odnosno DF) – 1070( 10,59%) ili 3 mandata i SNP – 386( 3,82%), odnosno 1 mandat. U Mojkovcu: DPS – 2986 (50,15%) ili 17 mandata; SNP-DF- DSS – 2082 (34,97%) ili 11 mandata i SDP – 223 (3,74%), odnosno 1 mandat. Januar, 2014. Iz našeg ugla U Petnjici: DPS – 1457 (45,60%) ili 14 mandata; SDP - 1102 (34,49%) ili 11 mandata; BS – 430 (13, 45%) ili 4 mandata i SNP – 97 (3,03%), onosno 1 mandat. Novi iskorak u evropskim integracijama Evropska komisija je, 18. decembra, odlučila da otvori novih pet pregovaračkih poglavlja sa Crnom Gorom. Riječ je o poglavljima 5 (Javne nabavke); 6 (Zakon o privrednim društvima); 20 (Preduća i industrijska politika), 23 (Pravosuđe i osnovna prava) i 24 (pravda, sloboda i bezbjednost). Posebnu su poglavlja 23 i 24 važna za dalji napredak zemalja u evro-integracijama. Peti susreti prijateljstva građana i naroda Crne Gore i Republike Turske Povodom 29. Novembra, dana Republike Turske, u Bijelom Polju su, od 21 do 24 novembra, održani Peti susreti prijateljstva građana I naroda crne Gore I Republike Turske. Organizatori ovih susreta bili su Društvo crnogorsko-turskog prijateljstva, u saradnji s Ambasadom Republike Turske u Crnoj Gori, Turskom agencijom za međunarodnu saradnju i razvoj (TIKA) i Forumom Bošnjaka Crne Gore. Susreti nastavljaju višegodišnju misiju podsticanja saradnje udruženja građana, biznismena, ustanova i institucija Crne Gore i Republike Turske, a u skladu sa misijom bila je i tema susreta Ekonomska saradnja Crne Gore i Republike Turske - mogućnosti zajedničke valorizacije raspoloživih resursa Sjevera Crne Gore - Bijelog Polja, Petnjice, Berana, Andrijevice, Plava i Rožaja. Usvojen Budžet Crne Gore penzije miruju Skupština Crna Gore je, u petak, 27. decembra, nakon cjelodnevnog rada usvojila Budžet za narednu godinu, koji je projektovan na iznos od milijardu i po eura. Pred- 7 Iz našeg ugla loženi budžet dobio je 44 poslanička glasa, protiv su bila 24 poslanika. Uzdržanih nije bilo. Budžetom za narednu godinu predviđen je maksimalni nivo deficita do dva odsto odnosno preciznije 1,99 odsto. Kapitalni budžet, kao najvažnija razvojna komponenta, veći je u odnosu na prethodni period za preko 25 miliona EUR i iznosi nešto više od 90 miliona eura. Budžet se temelji na planiranom rastu ekonomskih aktivnosti od 3,6 odsto, izvornim prihodima od 1,257 milijardi EUR ili 35,8 odsto procijenjenog BDP-a. Prihodna strana budžeta povećaće se 8,2 odsto u odnosu na plan ostvarenja za ovu godinu. Izdaci budžeta su planirani na nivou od 1,328 milijardi EUR, tako da je apsolutni izraz deficita planiran na nivou od 71 milion EUR. Budžetom su planirane garancije u iznosu od 25 miliona EUR. Zaduženje je nešto niže nego prošle godine i iznosi 240 miliona EUR. Poslanici su sinoć usvojili i dopune Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO), kojom je predviđeno zamrzavanje penzija i u narednoj godini. Za Zakon je glasao 41 poslanik, a protiv je bio njih 21. Fabris: Nijesmo daleko od kritične zone Viceguverner Centralne banke (CBCG) Nikola Fabris ocijenio je da će ključni izazov za državu u narednoj godini biti zaustavljanje rasta javnog duga koji se u odnosu na kraj 2007. godine udvostručio. Fabris je u intervjuu “Vijestima nedjeljom” rekao da tendencija rasta duga zabrinjava, da država još nije ušla u zonu koja bi se mogla smatrati kritičnom, ali nije ni daleko od nje. “U 2013. godini bilo je određenih pozitivnih tendencija, ali one se moraju održati i poboljšati u narednim godinama, jer ne postoji preveliki prostor za dalje ‹bezbjedno› zaduživanje. Ovu godinu ćemo vjerovatno završiti sa javnim dugom od oko 55 odsto bruto-domaćeg proizvoda. U pitanju je nivo koji unosi zabrinutost, još nijesmo ušli u kritičnu zonu, ali nijesmo ni daleko od nje”, ocijenio je Fabris. 8 Revija FORUM Još jedna oslobađajuća presuda za zločin: Nema dokaza ni za Kaluđerski laz? Pripadnici bivše Vojske Jugoslavije, njih osam, oslobođeni su, u petak – 30. decembra optužbe za ubistvo 15 izbjeglica iz Albanije i sa Kosova u selu Kaluđerski laz, kod Rožaja, u aprilu 1999. Potpukovnik bivše vojske SRJ Predrag Strugar (55) i sedmorica vojnika koji su bili pod njegovom komandom - Momčilo Barjaktarović (54), Petar Labudović ( 49), Aco Knežević (43), Branislav Radnić (42), Miro Bojović (42), Radomir Đurašković (45) i Boro Novaković (31) oslobođeni su danas (30.decembra 2013)optužbe da su počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Kaluđerskom lazu nadomak Rožaja 1999. godine. Presudu je, nakon punih 14 godina od događaja i više od četiri i po godine sudanije, izreklo specijalno vijeće sudije Vidomira Boškovića u Višem sudu u Bijelom Polju. Bošković je u obrazloženju naveo da specijalno tužilaštvo nije ponudilo dokaze da su Strugar i vojnici koji su bili pod njegovom komandom ubili 15 albanskih izbjeglica koje su u kolonama bježale od rata koji je tada bjesnio na Kosovu. Sud smatra da nijednim dokazom nije potkrijepljen sadržaj optužnice, a sudija Bošković se posebno osvrnuo na optužbe protiv Strugara kojeg je specijalni tužilac teretio da je kao komandant bataljona naređivao ubijanje nenaoružanih civila. Naglasio je da su svi svjedoci koji su ispitani tokom procesa tvrdili suprotno i da su svi kazali da je on bio svijetli primjer ponašanja kako da se očuvaju mir i stabilnost u Rožajama te ratne godine. Sudija Bošković je ukazao i na svjedočenja na osnovu kojih je sud zaključio da su na području Kaluđerskog laza u to vrijeme operisale brojne vojne i paravojne formacije, ali i policijske. Zbog svega toga, sud je zaključio da ne postoji nijedan dokaz da su zločin počinili vojnici Prvog bataljona kojim je komandovao Strugar. Specijalni tužilac Milisav Veličković najavio je žalbu Apelacionom sudu Crne Gore. Ovo je, inače, još jedna u nizu oslobađajućih presuda za zločine počinjene u Crnoj Gori. Prethodno su sa sličnom argumentaciojm oslobođeni i optuženi za deportaciju izbjeglica iz BiH, kao i za torturu, ubistva i progon stanovništva muslimanske vjere sa područja Bukovice kod Pljevalja. Tek djelimično je uvažena optužnica za torturu nad zarobljenicima sa dubrovačkog ratišta u logoru „Morinj“ kod Risna, kao otmicu i likvidaciju putnika iz voza Beograd – Bar, kao i svirepo ubistvo porodice Klapuh iz BiH, nedaleko od Plužina. Januar, 2014. Revija FORUM Hronika Ostali događaji Rožaje Promovisana nova politička stranka Najmlađa politička stranka u Crnoj Gori, Bošnjačka demokratska zajednica, održala je u Rožajama, 1.decembra, promotivnu Skupštini. Za predsjednika stranke, jednoglasno je izabran Hazbija Kalač, a za potpredsjednike Adnan Ademović iz Rožaja, Demir Hodžić iz Podgorice i mr Damir Softić iz Pljevalja. Generalni sekretar stranke je Amer Hodžić, a predsjednik Izvršnog odbora stranke Almir Muratović. U prvom obraćanju kao predsjednik stranke, Kalač je kazao da je Crna Gora država i bošnjačkog naroda,te da Bošnjaci nijesu manjina već narod koji se mora aktivno uključiti u državnu politiku Crne Gorea. BDZ čvrsto podržava ulazak Crne Gore u EU, naglasio je Kalač. - Kao predsjednik stranke zalagaću se za to da bošnjački narod u ovom procesu ne bude na repu dešavanja. Borićemo se za prava Bošnjaka u Crnoj Gori ali i u Sandžaku jer taj prostor vidimo kao evropsku prekograničnu regiju na opšte zdovoljstvo i dobrobit svih Bošnjaka kao i drugih naroda – poručio je Kalač. - Islamsku zajednicu Crne Gore u budućnosti vidimo kao integralni dio Rijaseta Islamske zajednice sa sjedištem u Sarajevu - rekao je Kalač. Na skupu su govorili i Hako Duljević, predsjednik Bošnjačke nacionalne fondacije, Sead Šaćirović, predsjednik Izvršnog vijeća Sandžaka, Jahija Ferhatović, predsjednik BDZ u Srbiji i Abdurahman Kujević, pomoćnik muftije sandžačkog. Promociji stranke prisustvovali su predsjednici opštinskih odbora, DPS-a Šefkija Murić, SDP-a dr Izet Bralić i Sabro Kalač, predstavnik Bošnjačke stranke. Januar, 2014. U Pljevljima gostovao Hafiz Sulejman Bugari U organizaciji Odbora Islamske zajednice Pljevlja, a u saradnji sa Islamskom zajednicom Bosne i Hercegovine, upriličeno je gostovanje Hafiza Sulejmana Bugarija, koji je u subotu 14 decembra nakon jacije namaza održao predavanje u Husein pašinoj džamiji u Pljevljima. Kako je njegov dolazak najavljen znatno ranije, tako je i raslo interesovanje Pljevljaka za prisustvom nesvakidašnjem događaju. Husein pašina džamija je bila pretijesna da primi sve one koji su hladno subotnje veče planirali da provedu u druženju sa uvaženim Hafizom. Mnogi su se znatno prije početka predavanja morali vratiti kućama. Hafiz Bugari je govorio o moralu i lijepom ponašanju vjernika, kao i o vječnoj ljubavi prema Stvoritelju, gubljenju prisnosti i intime sa Njim, koja se reflektuje na poremećene društvene odnose. “Čovjek čovjeku je najveća prečica do spoznaje, jer čovjek sa izgrađenim i čistim stavom prema drugom čovjeku bilo koje vjere ili nacije, je temelj da se što prije dođe do razumijevanja smisla života. Bez takvog pristupa život je samo patnja i teret”, bila je samo jedna od mnoštva poruka koje je Hafiz Bugari uputio u jednosatnom predavanju. Sjutradan u nedelju nakon sabah namaza u Husein pašinoj džamiji je upriličeno novo predavanje hafiza Bugarija, kojem je prisustvovao veliki broj omladine. Hafiz Sulejman Bugari je rođen 1966 godine u Orahovcu kod Prizrena. Medresu je završio u Sarajevu, a Islamski teološki fakultet je završio na Univerzitetu islamskih nauka u Medini 1998 godine na odsijeku Kur’an i tefsir (tumačenje Kur’ana). Kao glavni imam Baščaršijske džamije u Sarajevu radio je od 1999 do 2003 godine, a trenutno je glavni imam Bijele džamije na Vratniku i radi kao kordinator ispred Rijaseta islamske zajednice u centru za borbu protiv ovisnosti od droga u BiH. J.Durgut 9 Hronika Revija FORUM Državna delegacija Jordana posjetila Pljevlja Visoka državna delegacija Kraljevine Jordan boravila je u Pljevljima, gdje ih je primio gradonačelnik dr. Miloje Pupović. Nakon posjete opštini delegacija je posjetila Husein pašinu džamiju, a potom nekadašnju vojnu fabriku “Optel”, gdje ih je menadžmet fabrike upoznao sa trenutnim stanjem i mogućnostima ove nekada vrlo uspješne vojne fabrike. Na kraju je izraženo obostrano zadovoljstvo što je uopšte došlo do jedne ovako značajne posjete. Nakon posjete “Optelu” delegacija iz Jordana je posjetila i preduzeće “Vektru Jakić”. In memoriam: Omer Kurpejović U petak, 6. decembra 2013. godine, u 85 godini života, umro je Omer KURPEJOVIĆ, jedan od bivših predsjednika Skupštine Crne Gore. - Danas se opraštamo od jednog od onih po kome se s ponosom mogu kazivati – i porodica, i rodbina, i pleme, i narod kojima je pripadao, isto kao i rodno Rožaje i Crna Gora ukupno... Zbog toga se, u sličnim trenutcim, teško mirimo čak i sa činjenicama, rekao je, između ostalog Rifat Rastoder, opraštajući se u ime prisutnih predstavnika državnih organa na komemorativnoj sjednici, upriličenoj povodom Kurpejovićeve smrti u Podgorici. Inače, Omer Kurpejović, od oca Nezira Kurpejovića i majke Altune - odive Husovića, rođen je 15. septembra 1929. godine, u Sređanima kod Rožaja. Osnovnu školu završio je u Rožajama, a Visoku upravnu školu u Zagrebu. Učesnik je NAOR-a od 1944.godine, član Mjesnog komiteta SKOJ-a od 1947, a Mjesnog komiteta KPJ (SKJ) od 1949. godine. Radni vijek započeo je kao trgovački radnik, potom na poslovima tržišnog inkasanta i poreskog izvršitelja, da bi na kraju bio imenovan i za predsjednika Narodnog odbora - Rožaja. Od 1956. do 1957. godine, obavljao je funkciju sekretara Opštinskog komiteta SK Rožaje. Na ovu funkciju bioran je ponovo 1961. godine. U periodu od 1963. do 1978. godine, bio je generalni direktor Kombinata „Gornji Ibar“ . Dok je još obavljao dužnost generalnog direktor „Gornjeg Ibra“ , bio je, istovremeno, i član Predsjedništva SR Crne Gore od 1974. do 1978. godine. Sa ove dužnosti izabran je za predsjednika Privredne komore Crne Gore a zatim i za predsjednika RK SSRN CG. Godine 1982. biran je za člana Predsjedništva CK SK Crne Gore, a 1983. za predjsednika Skupštine Crne Gore. Od 1984, je ponovo član Predsjedništva CK SK Crne Gore, a od 1986. delegat u Saveznom vijeću Skupštine SFRJ. Godine 1987, izabran je za predsjednika Saveznog vijeća Jugoslavije, koje je, u jednom periodu, vršilo funkciju predsjednika Države. Biran je i za poslanika Republičkog vijeća Skupštine Crne Gore i poslanika Privrednog vijeća Savezne Skupštine Jugoslavije. Odlikovan je, između ostalog: ordenima za vojne zasluge sa srebrnim i zlatnim mačevima; Ordenom rada sa zlatnim vijencem; Medaljom zasluga za narod, a dobitnik je i nagrade oslobođenja Rožaja, nagrade Privredne komore Jugoslavije, kao i Trinaestojulske nagrade. - Riječju, gdje god je bio i šta god raduio, Omer je ostavljao dubok i tarajan trag, kojim se, možda i najupečatljivije, očituje islamska i svevremena istina da smrt ljudi poput Omera, zaista i nije njihov kraj, već samo preseljenje iza kojeg ostaje neizbrisiv trag za ponos i porodici, i rodbini, i saplemenicima, i sunarodnicima, svima onima koji drže do pregalaštva, čovječnosti i čovjekoljubivosti, zaključio je Rastoder. 10 Januar, 2014. Revija FORUM Hronika In memorijam Umro je Nelson Mandela Nelson Mandela ,legendarni borac protiv aparthejda i rasizma, preminuo je 5.decembra, u 96. godini života. Sahranjen je, 15.12.2013. godine u rodnom selu Kunu, u provinciji Kejp, oko 700 km južno od Johanesburga. Ceremoniji ispraćaja uz državne počasti i na tradicionalan način plemena Kosa prisustvovali su državnici svijeta. N elson Rolilala Mandela, rođen 18. jula 1918. godine bio je prvi demokratski izabran predsednik Južne Afrike i prvi crnac koji je obavljao tu funkciju od 9. maj 1994 - 14. juna 1999.godine. Bio je jedan od glavnih boraca u borbi protiv dominacije bijelaca nad crnim narodom Južne Afrike i protiv aparthejda. Rođen je u jednom selu u blizini Umtate u kraljevskoj porodicu plemena Tembu. Kada su mu dali ime Rolilala, verovatno nijesu ni slutili da će to imati globalno značenje. „Rolilala“ na jeziku naroda Ksosa, znači „Onaj koji lomi grane“. U prenesenom značenju, to je „onaj koji unosi nered u postojeće odnose“. Posle privilegovanog detinjstva, kao sin lokalnog starešine, upadao je u oči. Izbjegao je prinudno venčanje bekstvom u metropolu Johanesburg, i na Univerzitetu bio vođa studentskog protesta. Godine 1944. Mandela je postao član Afričkog nacionalnog kongresa (ANC), 1948. Kao student prava, 1942. godine, priključio se Afričkom nacionalnom kongresu (ANC), organizaciji koja se borila za prava većinskog crnog stanovništva u Južnoj Africi. Postao je jedan od glavnih organizatora od početka nenasilne borbe protiv aparthejda. Pošto ta politika nije urodila plodom, Mandela je zauzeo stav da jedino oružana borba može oboriti politiku aparthejda vladajuće bijele manjine. Organizovao je vojno krilo ANC-a 1961. godine i započeo kampanju sabotaža. Posle zabrane ANC 1961, Mandela je osnovao militantni ogranak „Koplje nacije“ (Umkhonto we Sizwe) i kao komandant te organizacije naredio gerilske napade protiv državnih Januar, 2014. ustanova. „Pozvao sam na oružanu borbu jer nam vlast nije dala drugog izbora“, rekao je Mandela na procesu. Godine 1962, uprkos zabrani, napušta zemlju kako bi obezbedio finansijsku podršku i organizovao vojnu obuku za članove ANC. Posle povratka u zemlju, Mandela je zajedno sa još nekim članovima organizacije uhapšen, optužen za terorizam i osuđen na doživotnu robiju. Mandela je 17 godina odslužio u tzv. „južnoafričkom Alkatrazu“, ozloglašenom zatvoru na ostrvu Roben kod Kejptauna. Tamo je osnovao „Univerzitet ostrva Roben“, učio je zatvorenike pisanju i čitanju. Danas je ćelija sa brojem pet obavezni deo posete turista Južnoj Africi. Poznate su Mandeline završne reči u procesu „Rivonija“, u kome je 1964. osuđen na doživotnu robiju, pod optužbom da je organizovao više od 150 sabotaža protiv režima aparthejda: „Spreman sam da umrem“, rekao je borac za ljudska prava u četvoročasovnom govoru pred sudom. U zatvoru je proveo 27 godina , od 1963. do1990. godine kada je pod pritiskom međunarodne zajednice pušten na slobodu. Tri godine ranije, odbio je pomilovanje, uslovljeno njegovim prihvatanjem da ANC odustane od nasilnih akcija: Usledili su dalji, tajni pregovori sa organima vlasti. Dogovor je postignut tek početkom 1990. i tadašnji južnoafrički predsednik Frederik de Klerk objavio je u parlamentu oslobađanje Mandele. Posle 27 godina provedenih u zatvoru, 11. februara 1990. Mandela je izašao na slobodu. Okupljenoj masi Južnoafrikanaca, crnaca i belaca, rekao je: „Borio sam se protiv prevlasti belaca. Borio sam se i protiv prevlasti crnaca. Angažovao sam se za slobodno i demo- 11 Hronika Revija FORUM kratsko društvo, u kome svi zajedno žive u harmoniji i imaju jednake mogućnosti. To je ideal, za koji želim da živim, da bih ga ostvario. To je ideal za koji bih bio spreman da umrem.» Izuzetno cenjen zbog svog napora koji je uložio da ujedini Južnoafrikance, koji su vekovima živjeli rasno i plemenski podeljeni, uvažen je Nobelovom nagradom za mir 1993. godine. Na prvim opštim izborima u Južnoj Africi 1994. izabran je za predsednika, a sa te funkcije se povukao junu 1999. godine i posvetio se humanitarnom radu. Od tada se „Madiba“, kako su ga od milošte zvali Južnoafrikanci svih boja kože koncentrisao na politiku nacionalnog pomirenja. Zajedno sa kejptaunskim nadbiskupom Dezmondom Tutuom, pokrenuo je rasvjetljavanje zločina režima aparthejda.Iz političkog života povukao se 1999. godine, kada je imao 81 godinu. Iako je njegov mandat bio obeležen dramatičnim porastom stope kriminala i epidemijom HIV-a, mnogi hvale njegovu politiku nacionalnog pomirenja i vjernost demokratskim institucijama. Postao je ikona borbe protiv aparthejda u Južnoj Africi i jedna od najuticajnijih političkih ličnosti 20. veijeka. (Priredio H.Tuzović) Mandeline misli Naučio sam da hrabrost nije odustvo straha, već pobjeda nad njim. Nije hrabar onaj ko ne osjeća strah, već onaj ko ga nadvlada. Tamo gdje globalizacija znači, što je čest slučaj, da će bogati i moćni sada imati nov način da se dodatno obogate na račun siromašnijih i slabijih, imamo dužnost protestovati u ime univerzalne slobode. Kada sam hodao prema vratima koja će me odvesti na slobodu, znao sam da mržnju i ogorčenost moram ostaviti iza sebe, jer bih inače i dalje bio u zatvoru. Niko se ne rodi mrzeći druge zbog njihove boje kože, njihovog porijekla ili njihove religije. Ljudi nauče da mrze, a ako mogu naučiti da mrze, onda mogu naučiti i da vole, jer je ljubav mnogo prirodnija ljudskom srcu od mržnje. 12 Mandela o Titu „Tito je bio moj uzor. Bio je vizionar. Poslije Drugog svjetskog rata, oružanu borbu je zamijenio diplomatskom, aktivno razvijajući međunarodnu saradnju, udružujući narode širom svijeta u naporima stvaranja uslova boljeg života, slobode i demokratije. To su bili novi putevi, koji su vodili progresu i budućnosti. Zato su Jugoslavija i Tito veoma respektovani u svijetu“. Januar, 2014. Revija FORUM Kritičke paralele Polemike: Sporenja oko pokušaja podržavljenja Njegoševog rođendana Odluka skupštinskog Odbora Odluka skupštinskog Odbora za politički sistem, pravosuđe i upravu( predsjednik: Rifat Rastoder), od 5. Decembra 2013. godine da ne podrži Vladin Predlog zakona da se Njegošev rođendanm - 13. novembar proglasi državnim praznikom, odnosno Danom crnogorske kulture, naišla je na neuobičajeno žustre reakcije. I tokom naglašeno polemičke rasprave na sjednici Odbora, dileme su se kretale od toga – zašto baš dan samo crnogorske kulture a ne, naprimjer, kulture naroda Crne Gore, preko navodno upitne određenosti Njegoševog nacionalnog osjećaja, do Njegoševog „antiislamskog“ stava, kao i same uputnosti podržavljenja bilo čijeg, pa i Njegoševog rođendan, i tim prije što u Crnoj Gori već postoji zakonom ustanovljena prestižna književna - Njegoševa nagrada. Predsjednik Odbora, Rifat Rastoder, tim povodom, između ostalog, ističe: - Lično smatram da je Njegoš književni i filozosofki genij, što je na određeni način u Crnoj Gori već konstatovano kroz zakonsko ustanovljenje prestižne Njegoševe književne nagrade. Sve to, međutim, ne može zasjeniti i činjenicu da je u dijelu kako Njegoševog stvaralaštva, tako i državničkog ponašanja, pored brojnih iskaza čak i divljenja pojedinim islamskim simbolimasadržan i Njegošev antislamski stav, koji je određenim situacijama u kontinuitetu služio i služi kao inspiracija retrogradnim idejama i ideolozima. A u uslovima savremene Crne Gore koja se, za razliku od njegoševe dobi, temelji i moguća je tek na volji svih građana i naroda koji čine njeno savremeno i realno društveno i državotvorno biće, to bi trebao biti i dovoljan razlog za više opreznosti u čitanju i vrednovanju pojedinih segmenata njegoševog djela. Pogotovu je, s razlogom, upitno nekritičko povezivanje savremene sa Crnom Gorom iz Njegoševog vremena. A predlog da se njegošev rođendan proglasi državnim praznikom je tipična ilustracija upravo takvog – nekritičkog ponašanja i pivlađivanja inače uvriježenoj mitologiji. Čak i nezavisno od dileme – šta onda sa rođendanima ostalih znamenitih Petrovića, nadasve, Crnojevića, voislavljevića, Balšića, itd, itd, da ne pominjemo ostale ličnosti iz dalje i bliže istorije. Ne daj bože da jednog dana nešto slično padne napamet nekom od savremenih knjaževa ili njihovih obožavaopca. Gdje bi nam bio kraj sa državnim praznicima. Riječju sve to više liči nacionalromantizmu nego savremenom poimanju brige o kultri i kulturnim dobrima, kaže Rastoder. I reakcije na odluku Odbora, čini se bar, više podsjećaju na još vitalni ovdašnji tradicionalistički i populistički metod nego na spremnost na razborito suočavanje sa savremenom stvarnošću. Januar, 2014. 13 Kritičke paralele Revija FORUM Otvoreno pismo Crnogorskih intelektualaca Sedamdeset dva crnogorska intelektualaca uputili su otvoreno pismo u kojem su kritikovali Odbor Skupštine Crne Gore zbog navodne zloupotrebe i proizvoljnih tumačenja ličnosti i djela Petra II Petrovića – Njegoša, povodom Vladine inicijative da se datum pjesnikovog rođenja, 13. novembar, proglasi za dan crnogorske kulture. U otvorenom pismu intelektualci su ukazali na partijsko nadgornjavanje i ostrašćeno licitiranje u vezi sa Njegoševom nacionalnošću, koji se mogu čuti u radu odbora nadležnog za donošenje odluke o ovom prazniku. - Najoštrije osuđujemo ovaj čin manipulacije književnim i državničkim djelom Petra II Petrovića – Njegoša, zarad partijskih interesa, upozoravajući javnost na razumijevanje vlastite etničke i kulturne posebnosti, kao i na crnogorski državni i kulturni kontinuitet – navodi se u pismu grupe intelektualaca. Grupa intelektualaca ističe da Njegoševo djelo trajno ovaploćuje kulturno nasljeđe i istorijski karakter Crne Gore, kao i da svakoj novoj generaciji proširuje i umnožava tradicijska i savremena civilizacijska značenja i vrijednosti. - Uz to, autor „Gorskog vijenca“ i „Luče mikrokozme“, prvi je crnogorski i južnoslovenski pjesnik koji je spoznao da cjelokupna evropska literatura, počev od Homera, čini jedan kulturno-istorijski poredak. Njegoševo književno i filozofsko djelo najbolja je poveznica naše kulture s duhom i sudbinom evropske i svjetske civilizacije – navodi se u pismu. 14 Intelektualci su ukazali da Njegoša treba zaštititi od dnevne politike kao naše najveće duhovno dobro i univerzalnu vrijednost. - Očekujemo od Skupštine Crne Gore da ozbiljno razmotri prijedlog o 13. novembru, kao danu crnogorske kulture i donese takvu odluku – poručuju intelektualci. Otvoreno pismo potpisali su prof. mr Nataša Đurović, prof. mr Anka Burić, prof. mr Branislav Sekulić, prof. mr Slavica Gvozdenović, prof. mr Ilija Burić, prof. dr Vesna Kilibarda, prof. dr Perko Vukotić, prof. dr Predrag Miranović, prof. Pavle Pejović, prof. Radmila Vojvodić, prof. dr Đorđe Borozan, prof. Nenad Šoškić, prof. Miran Begić, doc. Predrag Janković, prof. dr Saša Knežević, prof. dr Milivoje Radović, prof. dr Lidija Vujačić, prof. dr Aleksandra Banjević, prof. dr Aleksandra Nikčević Batirćević, doc. dr Goran Barović, dr Adnan Čirgić, mr Aleksandar Radoman, mr Vladimir Vojinović, Branislav Milatović, Dragan Radulović, prof. dr Ivana Jelić, prof. mr Milija Babović, prof. mr Dragan Karadžić, prof. mr Predrag Milačić, prof. Božena Jelušić, Zuvdija Hodžić, doc. mr Vesna Bošković, doc. mr Draško Dragaš, doc. mr Suzana Pajović, doc. mr Marija Kapisoda, doc. mr Vladimir Đuranović, doc. dr Milena Jovićević, prof. Stevan Koprivica, doc. mr Nikola Vukčević, prof. Branimir Popović, prof. Janko Ljumović, prof. Larisa Dašić, prof. dr. Darko Antović, doc. Petar Pejaković, doc. mr Sehad Čekić, doc. mr Edin Jašarović, doc. Sanja Garić, doc. dr Zoran Koprivica, prof. dr Aleksandar Čilikov, Draško Đurović, doc. Marija Perović, dr Branko Radojičić, dr Nela Savković-Vukčević, Sreten Perović, Žarko Mirković, prof. Radovan Papović, doc. Bojan Martinović, prof. dr Živko Andrijašević, mr Dragutin Papović, mr Ivan Jovović, Snežana Rakonjac, Gojko Kastratović, Mladen Lompar, Pavle Goranović, Rajko Todorović, Ratko Odalović, Milorad Popović, Miraš Martinović, Branko Baletić, Rajko Cerović, Vlatko Simunović, Braho Adrović. Januar, 2014. Kritičke paralele Revija FORUM Bošnjačka stranka: Njegoševo djelo antiislamsko Bošnjačka stranka neće podržati odluku da se državnim praznikom proglasi dan rodjenja Petra II Petrovića Njegoša, saopšteno je iz te partije. Iz Bošnjačke stranke poručuju da državna strategija nametanja praznovanja rođendana romantičarskog pjesnika, čije najznačajnije djelo počiva na antiislamskom civlizacijskom konceptu, nije doprinos nadgradnji vrijednosti multivjerske Crne Gore. “Ne ocjenjujući književnu dimenziju i značaj Njegoševog djela, smatramo krajnje neprimjerenim da se u građanskoj Crnoj Gori, državnim praznikom proglašava njegov rođendan, pogotovo ako se zna da su neke ideje tog djela, u svojoj bukvalnoj interpretaciji, bile idejni koncept i opravdanje izvodjačima zločina i genocida nad islamskim stanovništvom i u 19. i u 20. vijeku, u Crnoj Gori i okruženju”, poručuju iz BS. U toj stranci kažu da su očekivali da će obilježavanje dva stoljeća Njegoševog rođenja biti dobar povod da se, sa kritičke distance, bez mitomanije, sagleda njegovo djelo. U BS kažu da treba i iz školskih udžbenika izbaciti sadržaje koji vrijeđaju muslimane i šalju opasne poruke vjerske i etničke netrpeljivosti. “Podsjetimo da su, poslije Drugog svjetskog rata, u Njemačkoj, u cilju odricanja čitavog društva od ideja nacizma i fašizma, uklonjeni i mnogi zaslužni i poznati pisci i sadržaji koji su imali bilo kakve primjese tih ideja koje su nanjele toliko zla čovječanstvu. Savremena Crna Gora, koja i u istorijskoj utemeljenosti i u društvenoj realnosti, počiva na lojalnosti građana islamske vjeroispovijesti, morala bi imati više senzibiliteta prema toj populaciji”, poručuju iz BS. “Činjenica da, u građanskoj Crnoj Gori, već više decenija postoji književna nagrada sa Njegoševim imenom, čiju opravdanost niko ne dovodi u pitanje, bila je dovoljna da se ne poseže za dodatnim nametanjem svetkovanja Njegoša, kojeg značajan dio multivjerske Crne Gore smatra autorom mnogih uvredljivih, pogrdnih i vjerski isključivih sadržaja usmjerenih protiv islamske civlizacije koja je, vijekovima utemeljena na prostorima Crne Gore”, isključivi su u BS. Krivokapić: Njegoševo nasljeđe izloženo manipulacijama “Građanska, multikonfesionalna Crna Gora, ne bi bila moguća bez Njegoša, i onoga što nam je ostavio u nasljeđe“, smatra Ranko Krivokpi’, predsjednik Skupštine Crne Gore . “Današnja Crna Gora, međutim, nije ona iz Njegoševog vremena, već građanska država, multikulturno društvo svih crnogorskih građana, u kojem su sve religije jednake, u kojem krst i luna kao dva strašna, supotstavljena simbola, stoje u slozi”, poručio je predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić. Krivokapić je ovo kazao u svojoj besjedi na Svečanoj sjednica povodom Dana parlamentarizma u Crnoj Gori i 200 godina od dana rođenja Petra Drugog Petrovića Njegoša, koja je održana Kraljevskom pozorištu “Zetski dom” na Cetinju. Međutim predsjednik Skupštine je svoj govor održao u Sali u kojoj je bilo dosta praznih stolica, jer svečanom zasijedanju, baš zbog povezivanja Njegoša i Dana parlemantarizma nije bilo predstavnika Bošnjačke stranke, ali Januar, 2014. ni poslanika Demokratskog fronta jer smatraju da je čitav događaj upriličen u cilju predizborne kampanje. Bez obzira na kritike, predsjednik Skupštine svoju besjedu posvetio je Petru II Petroviću Njegošu. On je, između ostalog, govorio o Njegoševom shvatanju jugoslovenstva, te kazao da su Njegoševi Crnogorci, a ne pripadnici velikodržavnih projekata, pravi Jugosloveni. “Zato je Njegoš hrvatski koliko je u ilirskom preporodu podržavao svoju hrvatsku braću, bošnjački u mjeri u kojoj piše „što je Bosna, i pola Albanije, vaša braća od oca i majke“ i u kojoj je kumovao sa Ali-pašom Rizvanbegovićem. Srpski u mjeri u kojoj je svojoj pravoslavnoj srpskoj braći pokušavao pomoći pjevanjem o slobodi, a ne koliko je nacionalističkoj eliti potreban da bi srpska istorija koju su izmaštali bila uvjerljivija”, kazao je Krivokapić. Naglasio je, pri tom, da je Njegoševo nasljeđe izloženo bezbrojnim manipulacijama i tumačenjima, kao što se između ostalog pokušalo osporiti postojanje i kontinuitet crnogorskog naroda. 15 Kritičke paralele Revija FORUM Foto: Vijesti Đukanović: Cerović: Njegoš nije bio pjesnik genocida Njegoš nije bio protiv islama Premijer Crne Gore Milo Đukanović kazao je na svečanosti povodom rekonstrukcije Njegoševog mauzoleja na Lovćenu da je to mjesto gdje počiva najveći um koji je ova zemlja dala. Đukanović je na centralnoj proslavi jubileja 200 godina od rođenja velikog pesnika, filozofa i državnika kazao da veruje da bi Njegoš “bio ponosan na svoju današnju Crnu Goru, zemlju na evropskom kursu, koja poštuje svoje velikane, svoju slavnu prošlost, i svoje tradicionalne prijatelje”. On je poručio da Njegoš nije bio samo genijalni pjesnik, već filozof i državnik, navodeći da se veličina njegovo sveobuhvatnog djela sve jasnije vidi što je veća istorijska distanca. „Nastavlja se i u našem vremenu nerazumijevanje i zlonamjerno tumačenje Njegoša. Neki mitomani, propovijedncii mržnje, htjeli bi da u Njegošu nađu duhovnog oca i predvodnika. Njegoš nije bio pjesnik genocida, nije pozivao u borbu oprotiv bilo kog naroda, već u borbu za slobodu“, rekao je Đukanović. “Neljudi i zločinci, koji su ubijali nevine ljude, i širili medjunacionalnu i međuversku mržnju, u krvavom raspadu jugoslovenskog društva, nijesu i ne mogu biti sljedbenici Njegoševi”, poručio je crnogorski premijer. Premijer smatra da su Crnogorci pokazali da su najbolje razumjeli Njegoša „opredjeljujući se za suživot sa muslimanima nakon Berlinskog kongresa“. 16 Književnik i publicista Rajko Cerović smatra da je Petar II Petrović Njegoš jednostavno branio svoju teritoriju i nastojao da što više ljudima pokaže da odlazak u islam nije patriotski čin. Komentarišući stav Bošnjačke stranke (BS) da neće podržati odluku o proglašavanju datuma rođenja Njegoša za praznik, Cerović je rekao da Njegoševo djelo treba da bude posmatrano kroz istorijski kontekst i okolnosti kakve su tada bile. “Turska je bila velika imperija, pritisla je bila tri kontinenta i stalno je ratovala sa Crnom Gorom. Ljudi koji su primali islam postajali su, naravno, građani te velike imperije i morali da ratuju protiv Crne Gore. Obično su ti ljudi koji su bili iz Crne Gore vodili vojsku i pokazivali koji su to putevi najsigurniji. Njegoš nije mogao biti oduševljen što njegovi sunarodnici primaju islam”, rekao je Cerović Radiju Antena M. Njegoš nije genocidni pisac, niti pisac protiv islama, smatra Cerović. “Jer je on napisao Odu Stambolu, bio prijatelj i to veliki sa Husein-begom Gardaščevićem. On nije nikada bio vjerski zatucan, nije to vjerska podjela. On je rekao - luna i krst dva strašna simbola njihovo je na grobnice carstvo. On je jednostavno branio svoju teritoriju i nastojao da što više ljudima pokaže da taj odlazak u Islam nije patriotski čin. Jednostavno je morao da smisli kako da pojača patriotizam kod svoga naroda, da se brani od jedne imperije koja je bila strah i za Beč, a ne za malu Crnu Goru”, istakao je on. Cerović je međutim saglasan sa stavom Bošnjačke stranke da način predavanja o Njegoševom djelu u školama mora da bude promijenjen. Januar, 2014. Kritičke paralele Revija FORUM Prenosimo: Al Jazeera, 8. decembar, 2013. Njegoševa Crna Gora nije ona današnja Nije li nekritičko čitanje “Gorskog vijenca” nezgodno u viševjerskoj i višenacionalnoj zajednici kakva je današnja Crna Gora? Piše: Andrej Nikolaidis Odbor za politički sistem, pravosuđe i upravu Skupštine Crne Gore nije u četvrtak podržao Vladin Prijedlog izmjena zakona o državnim i drugim praznicima, kojim je predviđeno da 13. novembar, dan rođenja Petra II Petrovića Njegoša, bude državni praznik. Javnost je bila šokirana: je li moguće da je prijedlog da Njegošev rođendan bude državni praznik u Crnoj Gori, gdje se njegovi stihovi i dalje sriču napamet, a ugledni ljudi već mjesecima povodom dvjestogodišnjice njegovog rođenja drže vatrene patriotske govore o “Njegoševom geniju i vječnom djelu”, u Crnoj Gori na čijoj je simbolički najvišoj planini, Lovćenu, Njegoš sahranjen u mauzoleju koji je izgradio Meštrović, u Crnoj Gori koja, takav se utisak želi stvoriti, bez Njegoša ne bi ni postojala – odbijen? Šta se to, za ime Boga, tamo u Skupštini desilo? Vratimo se, za početak, malo unatrag, u dane kada je Ministarstvo kulture, poneseno svečarskom atmosferom u kojoj su se, povodom dvjestoJanuar, 2014. godišnjice Njegoševog rođenja, akteri na javnoj sceni utrkivali u patetičnim izjavama o vladiki-pjesniku, predložilo novi državni praznik – Crnogorski dan kulture, na Njegošev rođendan. Onda se saopštenjem oglasila Bošnjačka stranka. “Ne ocjenjujući književnu dimenziju i značaj Njegoševog djela, smatramo krajnje neprimjerenim da se u građanskoj Crnoj Gori, državnim praznikom proglašava njegov rođendan, pogotovo ako se zna da su neke ideje tog djela, u svojoj bukvalnoj interpretaciji, bile idejni koncept i opravdanje izvođačima zločina i genocida nad islamskim stanovništvom i u 19. i u 20. vijeku, u Crnoj Gori i okruženju”, saopštili su. U Bošnjačkoj stranci su predložili da se, sa kritičke distance, bez mitomanije i kompleksa, sagleda Njegoševo djelo. Sugerisali su kako bi iz školskih udžbenika trebalo izbaciti one sadržaje koji vrijeđaju muslimane i šalju opasne poruke vjerske i etničke netrpeljivosti. “Državna strategija nametanja praznovanja rođendana romatičarskog pjesnika čije najznačajnije djelo počiva na antiislamskom civlizacijskom konceptu nije doprinos nadgradnji vrijednosti multivjerske Crne Gore”, poentirali su autori saopštenja Bošnjačke stranke. Crna Gora o kojoj Njegoš pjeva je zemlja jedne vjere i jednog naroda. To nije današnja Crna Gora (ona je srećom, nešto sasvim drugo) – to je Republika Srpska. 17 Kritičke paralele I reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić iznio je neslaganje sa Vladinom namjerom o Njegoševom prazniku. U brojnim javnim istupima koji su uslijedili, crnogorski intelektualci su, manje-više, ponavljali sljedeće: treba to postaviti u pravi istorijski kontekst, Bošnjaci to nisu dobro razumjeli... Nekad i sad To “Bošnjaci nisu dobro razumjeli” je bilo istinski iritantno. Šta, molim lijepo, tačno oni nisu dobro razumjeli: “Udri vraga, ne ostav mu traga”, “Kako smrde ove poturice… Kad blizu njih sjedim u skupštinu, ja nos držim svagda u rukama… Evo vidiš kako smo daleko, i opeta ona teška vonja od nekrsti ovde zaudara”, ili možda ono “da trijebimo gubu iz torine”? Ili nisu dobro razumjeli “da čistimo zemlju od nekrsti”? Ili možda nisu razumjeli ovo: “nego udri dokle mahat možeš, a ne žali ništa na svijetu! Sve je pošlo đavoljijem tragom, zaudara zemlja Muhamedom”. Biće, možda, da su krivo shvatili i ovo: “No lomite munar i džamiju, pa badnjake srpske nalagajte”. Zanimljivo, iako nisam musliman, sve to sam i ja pogrešno shvatio. U racionalnoj raspravi nemoguće je osporiti da centralno Njegoševo djelo, “Gorski vijenac”, govori o “istrazi poturica”, “čišćenju” Crne Gore od muslimana. Pravnicima možemo ostaviti da raspravljaju o tome je li akcija “istrage poturica” koju Njegoš opisuje genocid ili etničko čišćenje. Njegoš to opisuje ovako: “Kuće turske ognjem izgorijesmo, da se ne zna ni stana ni traga od nevjerna domaćega vraga. Iz Cetinja u Đeklić pođosmo. Ćeklićki se razbježaše Turci malo koga od njih posjekosmo ma njihove kuće popalismo; od mečeta i turske džamije napravismo prokletu gomilu, neka stoji za uklin narodu”. Šta kaže vladika Danilo, kada čuje taj raport? Možda se kroz njegova usta Njegoš kritički određuje prema genocidu-etničkom čišćenju? Ne baš. “Blago meni, moji sokolovi, blago meni, junačka svobodo! Jutros si mi divno voskresnula iz grobovah našijeh đedovah”, veli on. Naravno da Njegoš nije blagonaklono mogao gledati na Turke, od kojih je herojski branio zemlju, ali moraju li se u crnogorskim školama njegove formulacije o islamu učiti kao sveto pismo? “Gorski vijenac” se obično opisuje kao spjev o borbi za slobodu od turskog osvajača. Dobro. Ali on je i još nešto: spjev o “čišćenju” zajednice od pripadnika druge vjere, on je mit o stvaranju homogene, jednonacionalne i jednovjerske zajednice, koja će se “pročistiti” kroz krv i oganj. Crna Gora o kojoj Njegoš pjeva je zemlja jedne vjere i jednog naroda. To nije današnja Crna Gora (ona je srećom, nešto sasvim drugo) – to je Republika Srpska. Naravno da Njegoš nije blagonaklono mogao gledati na Turke, od kojih je herojski branio zemlju, ali moraju li se u crnogorskim školama njegove formulacije o islamu učiti kao sveto pismo? Nije li nekritičko čitanje «Gor- 18 Revija FORUM skog vijenca» malo nezgodno u viševjerskoj i višenacionalnoj zajednici kakva je današnja Crna Gora, u kojoj petinu stanovništva čine muslimani? Imam i pitanje za sve one u Crnoj Gori koji se izjašnjavaju kao hrišćani, pravoslavci: kako se osjećate zbog činjenice da muslimanska djeca u školama građanske države moraju učiti retke koje sam citirao bez nužne kritičke distance? Ne kaže li vaš hrišćanski moral da ne činiš i ne poželiš drugome ono što samome sebi ne želiš? Da vaša djeca uče stihove koji kažu “kako smrde ovi hrišćani”, da li bi vas zadovoljilo objašnjenje da “vi to niste dobro razumjeli”? Tolerancija prema drugačijem Natrag u Skupštinu Crne Gore. Na Odboru, “za” su bili predstavnici vladajućeg DPS-a i opozicionog SNP-a. Predstavnici Demokratskog fronta bili su protiv – oni bi praznik, ali da se navede da je Njegoš Srbin, a ako može i da se doda da su u Crnoj Gori oduvijek svi bili Srbi. Presudili su članovi Odbora iz dvije građanske partije – Socijaldemokratske i Pozitivne Crne Gore, koji su bili suzdržani. Zašto mislim da Socijaldemokratska partija i Pozitivna za ono što su učinili na skupštinskom Odboru zaslužuju aplauz? Zato što su istinske osjećaje svojih živih sugrađana muslimana pretpostavili uvijek lažnoj nacionalnoj mitomaniji. Zato što su između robovanja tradiciji i kanonu i tolerancije prema drugačijem od sebe odabrali ovo drugo. Zato što su uradili upravo suprotno od onoga što desnica danas čini u Hrvatskoj, pripremajući zabranu ćirilice, sve da bi se stvorila njegoševska Hrvatska: zemlja jednog naroda, jedne vjere, jedne seksualnosti i jednog pisma. Nakon što su politički i vjerski predstavnici Bošnjaka i muslimana u Crnoj Gori iskazali neslaganje sa prijedlogom Vlade, postalo je jasno da taj prijedlog može biti izglasan samo na jedan način: tako što će se predstavnici takozvane “pravoslavne većine” oglušiti o zahtjev manjine. Većina, naravno, uvijek može preglasati manjinu, ali pravo pitanje glasi: treba li većina činiti tako? Upravo tu, u toj finoj razlici između “može” i “treba” leži suština demokratije. “Glasanje o Njegošu” u Skupštini Crne Gore imalo je i bitne političke implikacije. Ono je bilo direktni nastavak obnove saveza vladajućeg DPS-a i Amfilohija Radovića, saveza koji je ozvaničen državnim pokroviteljstvom otvaranju Amfilohijevog mega-Hrama u Podgorici. Kao što su se složili tada, i po pitanju Njegoša složili su se pripadnici DPS-a i SNP-a, dvije partije koje su, sve do rascjepa 1997, zajedno i uz punu podršku “pravoslavne većine”, vladale Crnom Gorom. Oni koji se sjećaju Crne Gore iz tog vremena, znaju da je to najgora od svih mogućih Crnih Gora. (Napomena: Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.) Januar, 2014. Revija FORUM Društvo Peti susreti prijateljstva građana i naroda Crne Gore i Republike Turske Zajedničkim projektima do razvoja sjevera Učesnici tematske rasprave u Bijelom Polju Povodom 29. Novembra, dana Republike Turske, u Bijelom Polju su, od 21 do 24. Novembra, održani Peti susreti prijateljstva građana i naroda Crne Gore i Republike Turske. Organizatori ovih susreta bili su Društvo crnogorsko-turskog prijateljstva, u saradnji s Ambasadom Republike Turske u Crnoj Gori, Turskom agencijom za međunarodnu saradnju i razvoj (TIKA) i Forumom Bošnjaka Crne Gore. Susreti nastavljaju višegodišnju misiju podsticanja saradnje udruženja građana, biznismena, ustanova i institucija Crne Gore i Republike Turske, a u skladu sa misijom bila je i tema susreta Ekonomska saradnja Crne Gore i Republike Turske - mogućnosti zajedničke valorizacije raspoloživih resursa Sjevera Crne Gore - Bijelog Polja, Petnjice, Berana, Andrijevice, Plava i Rožaja. Piše: Goran Drobnjak Na otvaranju Petih susreta prijateljstva, predsjednik Društva crnogorsko-turskog prijateljsva, Rifat Rastoder je kazao da je i u Crnoj Gori, kao i u svim ostalim balkanskim državama, nema oblasti u kojoj nije vidljiv pečat međucivilizacijskog prožimanja sa republikom Turskom, a s druge strane i činjenica da je u Crnoj Gori još veoma vitalno i nasljeđe, predrasude u kojima su u svijesti ljudi i dalje kojekakve srednjovjekovne bitke sa Osmanlijama u svježem pamćenju više od svih drugih događaja. - TranJanuar, 2014. sformaciju takve svijesti, tačnije kompleksa, smatramo bitinim preduslovom u ostvarivanju postavljenih ciljeva. Crna Gora još od Balkanskih ratova baštini i najduži period međudržavnih odnosa sa Turskom. Odnosi datiraju još od kraja 15.vijeka, perioda uspostavljanja specifične otomanske administracije, sa ondašnjom crnogorskom dinastičkom porodicom Crnojević, o čemu najilustrativnije djeluje činjenica da u Turskoj i dan danas počivaju dva nasljednika rodonačelnika dinastije Ivana Crnojevića. Kasnije, diplomatski odnosi ove dvije države se uspostavljaju nakon Berlinskog kongresa, a kasnije prijateljstvo dvojice suverena sultana Abdul-Hamida II i knjaza Nikole, najbolje ilustruju međusobno dobre odnose njihovih država. Nakon povlačenja Turske sa Balkana, nestaje i Crna Gora kao država i biva prisajedinjena Srbiji, 19 Društvo kazao je Rastoder, dodajući da je obnovom crnogorske državnosti, 2006 godine, ponovo su se stekli uslovi za obnovu dvije savremene države Turske i Crne Gore. -Tokom viševjekovnih odnosa ove dvije države su prolazile razne faze uspona, padova i sukoba, uvijek uz visoko međusobno uvažavanje, međutim, savremeni odnosi se mogu smatrati primjerom međusobnih odnosa uopšte. Svi kojima je stalo do dugoročnih odnosa Crne Gore i Turske, a posebno oni koji su završili studije u Turskoj imaju obavezu da učine sve da na kvalitetnoj prezentacije prave slike o Republici Turskoj i obrnuto o Crnoj Gori. Društvo crnogorsko-turskog prijateljstva, brojni naučni skupovi i aktivnosti su samo jedan od primjera. Naš tematski pristup je privredna saradnja, koja je usmjerena na ekonomsku zonu sjevera Crne Gore, prirodno najbogatiju, a istovremeno jednu od najsiromašnijih područja u Crnoj Gori. To je pravi izazov za svaku, a pogotovo ekonomiju, kakvu ima Republika Turska, istakao je Rastorer uz konstataciju da bi bilo zadovoljstvo održati prezentaciju slučnu ovoj, i predstaviti potencijale u Istanbulu, Izmiru ili nekom drugom gradu, čemu se u budućnosti i nada. Predsjednik Opštine Bijelo Polje Aleksandar Žurić smatra da nastavak ovih susreta predstavlja podsticaj intenzivnog dijaloga i jačanje prijateljskih odnosa između naših država, što smo u proteklom periodu i potvrdili potpisivanjem niza bilateralnih dokumenata, kroz mnoge investicije i zajedničke životne projekte. - Odnosi između naših zemalja su već doživjeli nivo strateškog partnerstva, uspostavljanjem ekonomske saradnjena kulturnom i ekonomskom nivou, sklapanjem brojnih strategija razvoja, uključujući i nešto što je bilo preteča naših slojevitih odnosa, razvoj Društva crnogorsko-turskog prijateljstva. Značajno prisustvo turskih investitora u Crnoj Gori kroz kompanije i agencije, faktička je potvrda naših izuzetno kvalitetnih odnosa, ali prije svega povjerenja koje je Crna Gora, kao lider mnogih procesa u regionu, zavrijedila od ovog evroazijskog kolosa ,polazeći prvenstveno od zajedničkih univerzalnih 20 Revija FORUM vrijednosti koje gajimo, zatim interesa, i dobrih državnih odnosa, koje konačno treba afirmisati kroz proširenje ekonomske saradnje i kroz nove investicije, naglasio je Žurić, ističući da je misija svih nas da u ime naših naroda, budućnost naših odnosa bude prostor boljeg povezivanja, na poseban način verifikuje ovu saradnju građana, privrednika i institucija, navodeći pritom da u Turskoj postoji nekoliko kolonija iseljenika koje su porijeklom iz Crne Gore, a značajan broj njih je upravo iz Bijelog Polja. Žurić je i najavio da će već iduće sedmice će predstavnici Opštine Bijelo Polje, sa Opštinom Burhanija, koja se nalazi na jugu Turske, potpisati povelju o posebnim odnosima, što će označiti nove partnerske poduhvate u oblastima poljoprivrede, turizma, kulture, sporta i trgovine, a podatak da će povelja biti potpisana sa predsjednikom Opštine Burhanija Fikretom Akova, koji je porijeklom iz Bijelog Polja, možda najbolje oslikava specifičnost odnosa Crne Gore i Turske. -Bijelo Polje ima namjeru da uspostavi odnose i sa drugim opštinama, a preduzetnička inicijativa i razvijena trgovina i privreda koja se budi, predstavljaju pogodan prostor za strane investicije. U ovom pravcu, usvojilismo Strateški plan i nove biznis zone sa značajnim poreskim i komunalnim olakšicama, kao i velika ulaganja u razvoj lokalne infrastrukture. - Razgovorajući nedavno sa turskim ambasadorom u Crnoj Cori gospodinom Tanilirom, prilikom njegove posjete Bijelom Polju, odredili smo prioritete i najbitnije tačke naših budućih odnosa, fokusiranih najprije na život i dobrobit pojedinca. Među prisutnima su upravo oni ljudi koji svojim djelovanjem omogućuju napredak naših ekonomija i od kojih pomenuti ciljevi najdirektnije zavise, zaključio je na kraju izlaganja Žurić. Ambasador Republike Turske u Crnoj Gori, Mehmet Nijazi Tanilir je istakao da su ovi susreti postali već tradicionalni i svojevrstan most između dvije zemlje. -Veoma je bitno što su ovogodišnji susreti održani u Bijelom Polju. Mnogi privrednici i zvaničnici iz Turske imaju mogućnost da vide privredne i prirodne potencijale Bijelog Januar, 2014. Revija FORUM Polja i opština sa sjevera Crne Gore. Naši odnosi nijesu samo protokolarni, već prijateljski. I ako nijesmo komšijske zemlje imamo bliskosti da se možemo zvati komšijama. Primjerni brojnih dobrih odnosa je i agencija Tika koja funkcioniše već dugi niz godina u Crnoj Gori, rekao je Tanilir. On je naglasio da Turska daje podršku članstvu Crne Gore u NATO i preporučuje turskim firmama da investiraju u Crnu Goru. - Odluka turske ,,Ziraat banke’’ da otvori svoja predstavništva u Crnoj Gori će dodatno poboljšati naše ekonomske odnose. Zirat banka će na sjeveru Crne Gore kroz program kreditiranja malih i srednjih preduzeća doprinijeti ekonomskom razvoju ovog dijela Crne Gore. Time mislim da ćemo osim podrške lokalnom razvoju koju daje vlada Turske kroz agenciju Tika, značajno pospješiti ekonomiju Crne Gore uopšte, rekao je Tanilir. On je pozdravio uspostavljanje partnerstva partnerstvo Bijelog Polja i Burhanije. -Partnerstva sa turskim gradovima i opštinama su uspostavili i Bornava sa Barom, Gazientep sa Cetinjem i Podgorica sa Istanbulom. Na polju kulture svakog dana imamo sve bolje odnose. Imamo sve veći broj studenata koji se u Turskoj prijavljuju za osnovne, masters i specijalističke studije. Uskoro ćemo potpisati sporazum u oblasti kulture gdje će se omogućiti Turskoj i Crnoj Gori da otvore svoje kulturne centre, zaključio je Januar, 2014. Društvo Tanilir na kraju svog izlaganja. Direktor Turske agencije za međunarodnu saradnju i razvoj TIKA Mustafa Jazici kazao je da je ta humanirna organizacija poslednjih pet godina znatno doprinijela razvoju i unaprijeđenju odnosa dvije zemlje. - Do sada smo realizovali veliki broj projekata naročito iz oblasti obrazovanja i kulture. Ovakvi susreti mogu da doprinesu razvoju poljoprivrede, industrije i drugih grana, kazao je Jazici i napomenuo da je potrebna i veća posvećenost tim oblastima i sa crnogorske strane, naročito poljoprivredi. U tematskoj raspravi o mogućnostima zajedničke valorizacije resursa Sjevera Crne Gore, uvodna izlaganja imali su potpredsjednici Vlade: Vuica Lazović i Rafet Husović. Potpredsjednik Vlade dr Vuica Lazović je, između ostalog, primijetio da ovaj događaj na najbolji mogući način odražava odnose Crne Gore i Turske. - U pitanju su istinski prijateljski odnosi koji su praćeni izuzetno o dobrom političkom saradnjom, a u posljednje vrijeme i jednom kvalitetnom ekonomskom saradnjom, istakao je Lazović. On se dalje bavio ekonomskim pokazateljima međusobne saradnje Crne Gore i Turske. - Robna razmjena Crne Gore sa Turskom bilježi konstantan rast. Ona je na zadovoljavajućem nivou, ali to za- 21 Društvo sigurno nije dovoljno i postoji još dosta mjesta za njeno poboljšanje. Ukupne investicije Republike Turske u Crnu Goru, u periodu od 2006. do 2013. iznosile su blizu 50 miliona eura, kazao je Lazović, dodavši da zaista ohrabruje činjenica da dobre poslovne rezultate bilježe sve turske kompanije koje su se odlučile da šire posao svoj u Crnoj Gori.Podsjetio je pri tom na niz podsticajnih mjera za ulaganja u valorizaciju resursa. Husović je, između ostalog podsjetio da područje Sjever čini 53 odsto Crne Gore, a naseljava ga oko trećinu ukupnog stanovništva. - Potencija Sjevera se ogleda prvenstveno u očuvanim prirodnim resursima, poljoprivrednom zemljištu, drvnom i stočnom fondu, i dobrim uslovima za zimski i eko turizam, kazao je Husović i istakao da strani investitori u Crnoj Gori imaju nacionalni tretman, i da naša zemlja nudi poreske i druge olakšice pri ulaganju u nerazvijena područja kakav je sjever. Za turskog poslanika Refika Akova, susreti u Bijelom Polju nose posebnu draž, jer svoje korijene vuče od Prezentacija resursa Iz prezentacije resursa Sjevera Crne Gore, koju je priredio magistar Omer Cikotić, medju ostalog, potencijalni investitori iz Turske imali su priliku da se upoznaju sa opstim karakteristikama opstina Bijelo Polje, Petnjicu, Berane, Plav, Andrijevicu i Rozaje, ali i sa posebnim naglaskom na resurse koji mogu biti interesantni za ulaganje, na obostranu korist. Prezentacijom su obuhvaceni i projekti koje je moguce realizovati kroz direktna strana ulaganja, ali i moguci partneri iz ovih opstina. Potencijali poljoprivrede, suma, voda i turistickih destinacija su glavne karakteristike koje se vežu za ove opstine, ali i glavni aduti koji mogu privuci strane investitore. 22 Revija FORUM plemena Sijarića iz Godijeva. -Moj otac je odselio krajem šezdesetih godina u Tursku. Prvi put sam u njegovom rodnom Godijevu bio prošle godine. Iako nisam rođen ovdje, nosim divne uspomene odavde, ispričao je Akova ističući da voli Crnu Goru kao svoju domovinu. Osim navedenih, susretima prijateljstva Crne Gore i Turske u Bijelom Polju učešće su uzeli i predstavnica ministarstva ekonomije Turske Sultan Iskender sa saradnicima, potpredsjednik privredne komore Izmira Akin Kanzančolu, kopredsjednik crnogorsko-turskog društva i počasni konzul Turske u Bosni i Hercegovini Kemal Bajsak, gradonačelnik opštine Bornova u Izmiru Kamil Sindir, Salih Akgul, vlasnik Kompanije SALCANO (proizvodnja bicikala i motocikala), Akan Suver, počasni konzul Crne Gore u Republici Turskoj, Senay Bicer, advokat, Cemal Senel, preduzetnik, Abdulah Gul, službenik, Murat Kirman, turistički radnik, Nadir Erol, turistički radnik, Nedžip Dogru – Gintash; Aybur Uluca - Proizvodnja i trgovina tekstilom, Ouz Turkeli - Turkisherlines, Suhat Korkmaz – izvršni director Tos čelik Nikšić, te predstavnici opština Petnjica, Berane, Andrijevica, Plav i Rožaje, koji su iznijeli referate o potencijalima i mogućnostima razvoja svojih opština, kao i preko 50 preduzetnika iz ovih opština. Centar za kulturu Bijelo Polje i KUD “Tekstilac” su naveče za učesnike susreta priredili bogat koncert igara i pjesama naroda Crne Gore. Susreti su, ianče, započeli u četvrtak, 21. novembra, koktelom dobrodošlice koji je priredio predsjednik Društva crnogorsko-turskog prijateljstva a na kojem je, pored Rastodera, goste pozdravio i Džemal Ljušković, predsjednik Skupštine opštine Bijelo Polje. U petak, 22. novembra, gosti su posjetili kompaniju „FRANCA“, potom novoobnovljenu džamiju u Bioči, zatim Petnjicu, Berane, Andrijevicu i Plav. Tematski dio susreta održan je u subotu, 23. Novembra, u - može se reći - izvanrednim uslovima novoizgrađenog hotela Komapanije „Franca“, gdje su sva tri dana bili smješteni i gosti iz Republike Turske. Januar, 2014. Društvo Revija FORUM Sa putovanja Sjeverom Crne Gore U zemlji predaka Piše: Edin Smailović Kažu da čovjek može da napusti zavičaj, ali zavičaj ne može da napusti njega. Čak generacijama kasnije ipak i potomci iseljenika će reći da im je negdje tamo zavičaj. Tako mnogi Jevreji rasuti širom svijeta još prije 18 vijekova reći će i danas da je Izrael njihov dom iako tamo nisu nikada bili. Irci koji su prije 180 godina otišli u Ameriku i danas sa čežnjom govore o predivnom zelenom ostrvu koje su njihovi preci bili prisiljeni da napuste. Takav je slučaj i sa potomcima naših iseljenika u Turskoj. Bilo da su se odselili prije sto godina, između dva svjetska rata ili 50-ih i 60–ih godina prošlog vijeka, zajedničko im je jedno: čežnja i ljubav prema zemlji svojih predaka. U okviru Petih susreta prijateljstva građana i naroda Crne Gore i Turske, koji su održan 21-24 novembra u Bijelom Polju, u petak, 22. novembra organizovan je obilazak sjevera Crne Gore. Prva destinacija koju smo obišli bili su pogoni kompanije FRANCA u industrijskoj zoni Bijelog Polja u naselju Nedakusi. Više nego srdačni domaćini na čelu sa jednim od vlasnika firme toplo su nas dočekali i uputili se sa nama u obilazak firme. Naši domaćini su se potrudili da vidimo sve pogone, kompletan proces proizvodnje u ovoj kompaniji. Gosti iz Turske su bili zadovoljni sa onim što su vidjeli i pokazali su veliko interesovanje za saradnju na polju mesne industrije i izvoza mesnih proizvoda. Nakon posjete kompaniji FRANCA krenuli smo u posjetu Zavičajnom Muzeju u Bijelom Polju gdje su naši domaćini bili Izet Erović, direktor Centra za kulturu i Željko Raičević, rukovodilac Muzeja. Naročito je bio interesantan podatak da je zgrada Muzeja napravljena još 1897 godine i da joj prva namjena bila svetovna škola-ruždija. Osoblje Muzeja se potrudilo da pruži što više informacija, a naročito detaljni su bili objašnjavajući značaj eksponata iz osmanskog perioda koji se čuvaju u fondu Muzeja. Direktor Centra Izet Erović i rukovodilac Muzeja Željko Raičević istakli su dobru saradnju sa Januar, 2014. Učesnici susete ispred džamije u Bioči U posjeti kompaniji Franca 23 Društvo republikom Turskom na polju kulture i želju da se ta saradnja u bliskoj budućnosti intenzivira. Sljedeća destinacija posjete bila je novobnovljena džamiji u selu Bioča. Džamija je sagrađena u 17 vijeku a tokom burnih istorijskih događaja stradala je više puta. Zadnji put je zapaljena 1943 godine, a zasjala je opet starim sjajem ove godine, kada je svečano otvorena. Džamija je obnovljena zahvaljujući donacijama ovdašnjih džematlija i pomoći turske razvojne agencije TIKA. Ispred biočke džamije goste su dočekali ljubazni čla- Revija FORUM novi odbora, koji nisu krili svoju zahvalnost za pomoć u obnovi ovog istoriski važnog objekta. Džumui-namaz gosti su klanjali u, po mnogo čemu jedinstvenoj Petnjičkoj džamiji. Sa istorijatom džamije goste je upoznao glavni imam Husein Ramčilović, koji se zahvalio na posjeti, a i upoznao nas i sa problemima i potrebama džamije i džemata. On je, između ostalog, naglasio da je Petnjička džamija jediona u regionu sa 3 boja (sprata) za klanjanje, te da je jedna od najstarijih u regionu. Husein - Ceno Tuzović: Doživljaj za pamćenje U crnogorskom dijelu Sandžaka ili sjeveru Crne Gore, kako se to sada naziva, dosada sam boravio na dan. Nikada prije nijesam noćio. Ovoga puta, u povodu Pete skupštine Društva crnogorsko-turskog prijateljstva, bio sam tri dana. Tri noći sam spavao u novoizgrađenom hotelu „Franca“, vlasništvo Hilmije Franca. Još nije dobio kategoriju. Bez obzira na to, hotel je najvećeg ranga. Nešto slično nijesam doživio. Mislim da takvog hotela nema u Crnoj Gori. „Splendid“ ne znam. U njemu nijesam ni kafu popio. Zato ga ne bih sa njime upoređivao. Bez pretjerivanja, ni u Parizu se ne bi zastidio. A sad moja asocijacija na ime Sandžak. Vrlo poznat i važan u doba Osmanlija. U Kraljevini Jugoslaviji (SHS), takođe je imao vidno mjesto za tamošnje stanovništvo - Pljevlja, Rožaje, Bijelo Polje, Berane, Plav, Gusinje, Andrijevica). KPJ za Crnu Goru ga je imala u nazivu svog rukovodećeg organa - zvao se Pokrajinski komitet za Crnu Goru, Boku i Sandžak. U toku NOR-a njegovim imenom zvao se Okružni komitet Partije. U junu 1942. odlukom Vrhovnog štaba NOV i POJ stvorena je Treća sandžačka udarna brigada. Poseban doživljaj bio je obilazak opština smještenih u dolini Lima. U Bijelom Polju smo prvo posjetili Kompaniju „Franca“ za proizvodnju mesa i mesnih prerađevina i njene pogone. Sin osnivača i vlasnika kompanije Hilmije, Safet nas je podrobno obavijestio o njenim uspjesima. Ona predstavlja najstabilniji radni kolektiv sa 1.500 zaposlenih. Nešto slično ovoga trenutka nemamo u Crnoj Gori.Zatim smo posjetili Zavičajni muzej i upoznali se s eksponatima iz dalje i bliže prošlosti, kao i s aktivnostima poznatih ličnosti kulturnog života Bijelog Polja (nekadašnjeg Akova). Slijedila je, potom posjeta džamiji u selu Bioča, koja je nadživjela dva rušenja. Prvo 1912. kada su ovi krajevi nakon Prvog balkanskog rata pripali Crnoj Gori i kada 24 Mladi su nas lijepo dočekali u Plavu je, aprilu 1913. godine, izvršeno nasilno pokrštavanje, pokolj i iseljavanje stanovnika Plava i Gusinja (vođa Avro Cemović, brigadni general crnogorske vojske). Tada je ova džamija djelimično oštećena, ali se u njoj mogla obavljati dnevna molitva – pet vakata namaza. Drugi put su je do temelja porušili četnici Pavla Đurišića, tokom Drugog svjetskog rata, u okviru božićneg zločina prema muslimanima u dolini Lima. Prema utvrđenom program slijedila je posjeta Petnjici, kojoj je Skupština Crne Gore vratila status opštine, koju je imala u Kraljevini Jugoslaviji i novoj državi SFRJ do 1957. kada su sve manje opštine ukinute a potom je slijedila i posjeta Beranama, Andrijevici i Plavu. Uz plahi i brzi Lim bilo nam je ugodno. Dva prizora su nam tek djelimično poremetila prelijepi osjećaj. Hladnoća osniježenih vrhova Visitora i Prokletija, a drugo – poprilične gomile smeća tik uz obalu same rijeke. Ovo putovanje i boravak u Bijelom Polju, uključujući sva dešavanja tokom Petih susreta crnogorskoturskog prijateljstva su, ipak, izuzetan doživljaj za pamćenje. Januar, 2014. Društvo Revija FORUM Druženja i razgovora sa Baysakom nikad dosta Poslije džuma-namaza zadržali smo se u obilasku Petnjice, administrativnog centra tek nedavno formirane opštine. Obišli smo prostorije Centra za kulturu, Divan-bašču a gostima je naročito bilo drago kada su vidjeli ulicu tursko-crnogorskog prijateljstva. Nakon Petnjice sljedeća stanica naše rute bio je grad Berane. Tamo su nam domaćini bili Braho Adrović, potpredsjednik opštine Berane i Hakija Ramdedović ugledni privrednik. Braho Adrović je u ime opštine Berane poželio dobrodošlicu. Upoznao je goste sa činjenicom da su grad Berane upravo osnovali Turci 1862 godine, i da je nedavno upriličena proslava povodom 150 godina od osnivanja. Hakija Ramdedović je takođe poželio dobrodošlicu i upoznao goste sa djelatnošću kojom se bavi i pokazao interes za razvoj privredne saradnje sa Turskom. U Plavu su domaćini bili Enes Drešković direktor Nacionalnog parka Prokletije i Džavid Šabović poslanik u crnogorskom parlamentu,koji su organizovali obilazak znamenitosti ovog malog grada bogate prošlosti. Naročito je bila interesantna posjeta džamijama u Plavu: askerskoj i carskoj. Prva je vjerovatno najstarija džamija u Crnoj Gori sagrađena još 1 471 godine za potrebe osmanske vojske i danas je spomenik kulture pod zaštitom države. Druga sagrađena početkom 20 vijeka, vjerovatno jedna od posljednjih izgrađenih u Crnoj Gori u osmansko doba. Sagrađena je u znak zahvalnosti sultana Plavljanima i u ovih sto godina veoma kratko vrijeme imala je funkciju džamije. Tek odlukom opštine Plav iz 1991 godine opet joj je vraćena prvobitna namjena. Nakon obilaska grada naši domaćini u Plavu priredili su ručak za nas i goste u restoranu Srednje škole u Plavu. Nekima od naših gostiju ovo je bio prvi susret sa sjeverom naše zemlje. Među gostima bio je i Ajbar Uluca, pravnik i biznismen iz grada Burse. Januar, 2014. Ja sam po ocu porijeklom iz Nikšića, tamo smo se prezivali Ljuce, a po majci sam iz Travnika. Moji su se dva puta selili za Tursku. Prvi puta sa izbijanjem drugog svjetskog rata 1941. godine a drugi puta odmah po završetku rata. Još moj djed bavio se tekstilom. Imao je fabriku u Sarajevu prije rata. Onda je došao komunizam. Mi smo bili bogati i naša imovina je nacionalizovana. I moji su opet otišli za Tursku. Ovaj put zauvijek. Tamo sam završio fakultet i krenuo odmah u privatni biznis. Odlučio sam se za ono u čemu sam već imao iskustva, za tekstilnu industriju. U početku je bilo jako teško,sve sam radio: marketing, i proizvodnju, i nabavku.Sada sa ponosom ističe da je vlasnik porodične firme sa 30 zaposlenih u kojoj radi sa svojim sinovima. Takođe sa ponosom ističe da je počasni konzul Bjelorusije u Turskoj, u koju putuje nekoliko puta godišnje. Još jedan od uspješnih iseljenika je i Refik Akova. Odlično govori naš jezik jer je sa devet godina odselio u Tursku. Mi smo otišli 60-ih godina. Prvo je otišao moj otac koji je tamo imao sestru. Nakon dvije godine odveo je i porodicu. I on ne krije da je u početku bilo teško, ali je danas uspješan u politici i poslanik u gradskoj skupštini Istanbula. Često je u rodnom kraju i važna spona u povezivanju ljudi iz biznisa, politike i kulture sa Turskom. Advokatica Šenaj Bicer, uspješna u struci, poslanica je gradskoj opštini Bornova, grada Izmira, izuzetno aktivna u programima bošnjačkog udtruženja. Moj dedo se još 1914, brodom preko Bara doselio u Tursku. Sa porodicom je uspio da stvori pristojne uslove za život, a ja san iz treće generacije koja je imala uslove da se školuje. Iako je prošlo već sto godina ova žena s ponosom ističe da su njeni iz Kolašina, čuva porodične uspomene i srećna je što je opet u zemlji svojih predaka, Važno joj je da dobro savlada naš jezik. I tako priča jedna za drugom. Mogla bi to biti ogromna zbirka za nauk i pamćenje. 25 Društvo Revija FORUM Bajramski susreti Praznik bliskosti Prijem za članove i prijatelje Foruma Povodom velikog islamskog praznika, Kurban Bajrama, Forum Bošnjaka Crne Gore je 14. oktobra organizovao tradicionalni Bajramski susret. U velikoj sali podgoričkog KIC-a, za predstavnike državnog i diplomatskog kora, kao i za članove i prijatelje Foruma, priređen je koktel a potom i koncert sevdaha na kojem je nastupio popularni, mladi umjetnik iz Bosne i Hercegovine, Armin Muzaferija, sa orkestrom i prijateljima, darovitim solistima Almom Subašić i Esadom Merulićem. Maestralnom interpretacijom ilahija, balada i sevdalinki, učesnici programa oduševili su prisutne pa je svaka pjesma propraćena ritmičnim aplauzima brojne publike. Među uvaženim zvanicama, Bajramskom susretu prisustvovali su ambasador Turske u Crnoj Gori, Mehmet Nijazi Tanilir, Makedonije, Aleksandar Vasilevski, Bosne i Hercegovine, Izmir Talić i drugi diplomatski predstavnici, ministar unutrašnjih poslova Crne Gore Raško Konjević, gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša, potpredsjednik SDP-a Rifat Rastoder, predstavni- 26 ci ministarstva inostranih poslova Branko Milić, Darko Uskoković, ombudsman Šućko Baković i druge istaknute ličnosti. Goste, članove i prijatelje Foruma, pozdravili su predsjednik Savjeta Husein Tuzović i Mirsad Rastoder. - Čast mi je da Vas pozdravim u ime Foruma Bošnjaka koji i ovim tradicionalnim Bajramskim susretom potvrđuje svoju misiju razboritog širenja bliskosti među ljudima i narodima u Crnoj Gori i zajedničkog zbližavanja sa drugim narodima i državama. Jedan dobri čovjek među nama je rekao da je Kurban Bajram praznik bliskosti jer se kurbanom čovjek približava Bogu, a dijeljenjem onoga što je žrtvovano u njegovo ime čovjek se približava čovjeku. U to ime neka Bajramska radost solidarnosti, razumijevanja i jedinstva obasja sve dane pred nama. I ovaj Bajramski koncert je svojevrsna hedija-poklon Foruma Bošnjaka u znak stalne obaveze da cijeneći i sebe i druge tragamo za istinskom ljepotom življenja u multietničkom, multikonfesionalnom i multikulturnom društvu. Januar, 2014. Društvo Revija FORUM Građanskoj Crnoj Gori koja je najljepši okvir za sve naše posebnosti, naglasio je Rastoder. Atmosferom u podgoričkom Domu kulture zadovoljan je bio i Armin Muzaferija koji, inače, plijeni pažnju u svim gradovima na ex-YU prostoru a rado ga dočekuju i u Turskoj i drugim državama. - Do sada sam dolazio nekoliko puta u Podgoricu, jer imam prijatelje, a nastupao sam i na nekim privatnim zabavama. Međutim, ovo je bio moj prvi pravi koncert sa bendom. Oduševljen sam kako je publika primila svaku pjesmu, kazao je Muzaferija. On je najavio da priprema novi album koji će istovremeno biti objavljen u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Makedoniji, Bugarskoj i Turskoj. Pjesme će biti aranžmanski drugačije, brže od onoga što je publika od mene navikla. Stalo mi je da pjesme imaju više energije upravo zbog živih nastupa gdje me uvijek prati bend. Ono što sam zadržao je emocija po kojoj sam prepoznatljiv, jer i kad biram pjesme, nikad ih ne slušam samo uhom, već i srcem - kazao je Muzaferija. Od srca je pjevao i u Podgorici a u tome su mu svesrdno pomogli daroviti solisti: Alma Subašić, Esad Merulić i orkestar instrumentalista iz Sarajeva i Novog Pazara. E.P. Darko Uskoković i ministar Konjević Januar, 2014. Bajram Mubarek! Vasilevski, Tanilir, Rastoder i Kalamperović (s desna na lijevo) Organizatori i učesnici koncerta 27 Društvo Revija FORUM Bijelo Polje Konkurs za spomenik otetim putnicima Opština Bijelo Polje, na svom sajtu (www.bijelopolje.co. me) objavila je Konkurs za izradu umjetničkog rješenja spomenika žrtvama otmice iz voza 671 u Štrpcima. Spomen obilježje otetim putnicima iz voza Beograd – Bar, 27. Februara 1993. godine sa Željezničke stanice Štrpci kod Priboja, biće podignuto u Spomen parku, na katastarskoj parceli br. 1642, u reonu ulice Slobode , piše u objavi. Konkurs, raspisan tik pred novu godinu, otvoren je do kraja januara za sva kvalifikovana fizička lica, u slobodnom tomačenju - umjetnike i arhitekte. Šifrovane makete idejnih rješenja predlagači mogu dostavljati do 29.januara ove godine, do 15.00 sati u arhivi Opštine Bijelo Polje ul. Slobode Bijelo Polje, kancelarija br 21. Kriteriji za izbor najboljeg umjetničkog rješenja su: - estetičnost rješenja, - realnost, odnosno prepoznatljivost rješenja, - usklađenost rješenja sa urbanističkim uslovima, koji će biti stavljen na uvid svim učesnicima Konkursa. Stručna komisija, koju je imenovao predsjednik Opštine, donijeće odluku o rezultatima Konkursa u roku od 15 dana od dana isteka roka za predaju konkursnih radova. Opština će dodijeliti autoru najboljeg umjetničkog rješenja nagradu u iznosu od 700 eura. Sve potrebne informacije u vezi sa ovim Konkursom zainteresovani mogu dobiti u kancelariji br. 21, Opština Bijelo Polje, ulica Slobode, svakog radnog dana od 11 do 15 časova. Ovim je konačno započeta realizacija dugogodišnjih obećanja rodbini otetih koja preko dvadeset godina čeka izgradnju spomen obilježja u centru Bijelog Polja. U obnovljenom zahtjevu prošle godine, Rodbina je od čelnih ljudi Opštine tražili, - da se što prije pokrene legitimna procedura za izgradnju spomen obilježja Žrtvama otmice iz voza 671 u Štrpcima, koje treba da bude u najužem gradskom jezgru Bijelog Polja, kao izraz podsjećanja i trajne opomene da se nikad i nikome slično ne dogodi. Oni su istakli ,,Simbolika spomen obilježja ima dalekosežno značenje i zbog toga treba da je u adekvatnom prostoru gradckog centra. Po kreaciji stručnjaka i umjetnika ( javnim konkursom ili po pozivu) ovo spomen obilježje 28 može biti plemeniti znak suočavanja s prošlošću i humanistički ukras grada”. Saglasno višegodišnjim apelima tražimo da se na spomen ploči nađu imena svih 19 putnika otetih iz voza 671 jer ih je stradanje zbog imena objedinilo u opomenu za sva vremena,- naveli su predstvanici rodbine otetih. Putnici oteti iz voza u Štrpcima 1993. Adem Alomerović (1935-93 Džafer Topuzović (1938-93), Esad Kapetanović (1974-93), Fehim Bakija (1950-93), Fikret Memović (1939-93), Fevzija Zeković (1939-93), Halil Zupčević (1944-93), Ismet Babačić (1963-93), Iljaz Ličina (1953-93) Jusuf Rastoder (1953-93) Muhedin Hanić (1966-93) Nijazim Kajević (1963-93) Rifat Husović (1958-93), Rasim Ćorić (1953-93), Senad Đečević (1975-93), Safet Preljević (1971-93), Šećo Softić (1945-93) Tomo Buzov (1940-93). Zvjezdan Zuličić (1960-93) “Bili su sasvim obični ljudi. Na zbornom mjestu zločina našli su se slučajno – svako je po jedna sudbina. Ako budu zaboravljeni, ako se pomirimo s tišinom voza 671, biće to znak da za nas nema nade”. Pored sadržaja, - imena i epitafa za spomenik, rodbina otetih predložila je i naziv ulice. Ulica “Štrbačkih žrtava” - Tražimo da se u Bijelom Polju, jedna od ulica nazove ulicom, “Štrbačkih žrtava”. Simbolički, naziv ulice treba da bude iskaz poštovanja prema civilnim žrtvama i pouka; za trajnu osudu zločinačkih ideja, približavanje za oprost i razumijevanje među ljudima, - piše u zahtjevu rodbine otetih. E. Pašić Januar, 2014. Društvo Revija FORUM Istraživanje CEDEM-a Etnička distance u Crnoj Gori Bešić Istraživanje o etničkoj distanci u Crnoj Gori, koje je sproveo Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) uz podršku Centra za evropske studije (CES) iz Brisela, pokazuje da je naša država tolerantnije društvo u odnosu na 2004. kada je ovakvo istraživanje prvi put rađeno. Isto istraživanje pokazuje da „ljudi u Crnoj Gori teško prihvataju da neko ko nije njihove nacionalnosti ima rukovodeći položaj“. Skoro trećina građana Crne Gore (31,8 odsto) ne bi željela da bude saradnik na poslu pripadniku romske nacionalnosti, pokazalo je istraživanje o etničkoj distanci u Crnoj Gori. „Kada je riječ da pripadnik druge etničke skupine bude pretpostavljeni na poslu ispitanicima, prema Crnogorcima je distanca 7,3; Srbima 12; Bošnjacima/Muslimanima 24,2; Hrvatima 31,1; Albancima 36,8 i Romima 43,5 odsto“, objasnio je, na konferenciji za javnost 10.decembra metodolog CEDEM-a Miloš Bešić i dodao da „ljudi u Crnoj Gori teško prihvataju da neko ko nije njihove nacionalnosti ima rukovodeći položaj“, kazao je Miloš Bešić. Kao jedno od osjetljivih pitanja, prema rezultatima istraživanja, ispostavilo se i pitanje vaspitanja djece, tj. nacionalna pripadnost vaspitača. „Skoro svaki drugi građanin Crne Gore (46,1 odsto) ima problem da neko ko pripada albanskoj nacionalnosti bude vaspitač djeci u školi“, objašnjava Bešić i dodaje da vrijednosti rastu i kada se radi o stranim nacijama. Istraživanje je realizovano u periodu od 12. do 30. novembra 2013.godine. U Crnoj Gori, kako je pokazalo istraživanje CEDEMa, ljudi „etničku toleranciju“ shvataju kroz druženje i komunikaciju. Gotovo 43 odsto ispitanika ne bi željelo da se druži i posjećuje sa Romima, 34,6 odsto sa Albancima a oko 31 odsto sa Hrvatima. „Svaki peti građanin ili građanka Crne Gore, ne bi želio da živi sa Albancem u istoj državi“, objašnjava Bešić rezultate istraživanja. Januar, 2014. Visok stepen distanciranja, na pitanje života u istoj državi, ispitanici imaju prema Romima – 22,5, Hrvatima – 19,9 i Bošnjacima/Muslimanima – 12,7. Distanciranje se nastavlja i kada je u pitanju život u susjedstvu ili u istoj zgradi, tj. radi se o sličnim vrijednostima kao i u prethodnom pitanju. „2,4 odsto je distanciranje u odnosu na Crnogorce, 8 u odnosu na Srbe, 15,4 - Bošnjake. Opet vrijednosti u odnosu na Hrvate i Albance rastu. 24,9 odsto građana Crne Gore ne bi željelo da u komšiluku ima Albance, odnosno 24,1 – Hrvate. Za Rome već vrijednost ide na 31,5 odsto. Nema nikakve sumnje da se prema Romima pravi najveći mogući stepen distance“, objašnjava metodolog CEDEM-a. Više od 64 odsto ispitanika ne bi željelo da bude u daljem srodstvu putem braka sa pripadnicima romske nacionalnosti, oko 53 odsto sa Albancima a 46,5 odsto sa Hrvatima. Gotovo 70 odsto ispitanika ne bi stupilo u brak sa pripadnikom romske populacije niti bi željelo da njihova djeca to učine, oko 63 odsto isto misli za Albance, a oko 56 odsto za Hrvate. Metodolog Miloš Bešić je objasnio da prosječna distanca u odnosu na sve etničke skupine potvrđuje da je najveća etnička distanca prema Romima, jer više od 46 odsto građana ima tu distancu prema pripadnicima romske populacije. „Prema Albancima je ta vrijednost 39,4 odsto, a prema Hrvatima 35,6 odsto. To su vrlo visoke vrijednosti, čak su prema pripadnicima stranih nacija nešto niže, do 31,5 koliko je ta vrijednost za Amerikance“, naveo je Bešić. On je dodao da je najmanja prosječna distanca prema Crno- 29 Društvo gorcima - 7,4 i prema Srbima - 13,2. Bešić je kazao da su, prema njegovom mišljenju, najvažniji podaci o međuetničkom distanciranju, koji su izraženi na skali od nula do devet. Ovi podaci pokazuju da je međuetnička distanca Crnogoraca prema Srbima 0,7 a Srba prema Crnogorcima 0,9. Distanca Crnogoraca prema Bošnjacima/Muslimanima je 2,3, a njihova prema Crnogorcima 1,5. Distanca Crnogoraca prema Albancima je 3,3, dok je distanca Albanaca prema Crnogorcima 0,6. „Albanci prema Crnogorcima ne grade distancu, ali Crnogorci prema Albancima - i te kako“, naglasio je Bešić. Najveću distancu pokazuju Srbi prema Albancima - 5,1, dok Albanci prema Srbima imaju distancu 3. Srbi imaju visoku vrijednost distance i prema Bošnjacima/ Muslimanima, i ona iznosi 4, dok je distanca Bošnjaka/ Muslimana prema Srbima 2,7. Bošnjaci/Muslimani imaju veću distancu prema Albancima nego obratno, 2,9 u odnosu na 1,4. Ukupni podaci pokazuju da je etnička netolerancija kod Crnogoraca 2,22, kod Srba 3,43, kod Bošnjaka/Muslimana 2,4 a kod Albanaca 2,28. „Dakle, Srbi pokazuju najveći stepen distanciranja u odnosu na druge etničke skupine. Razlike nisu drastične, ali oni pokazuju najveći nivo distanciranja“, naveo je Bešić. On je podsjetio na podatke iz 2007. godine, kada je istraživanje dalo mnogo veće vrijednosti nego današnje. „Te godine su sve ove vrijednosti bile mnogo više nego što su danas, i bili smo, sa stanovišta mjerenja, u situcaiji kad je etničko distanciranje moglo da napravi ozbiljnu prepreku normalnom funkcionisanju društva“, pojasnio je Bešić. Revija FORUM „Svaka pojedinačno nacionalna skupina je tolerantnija nego što je bila 2004. i 2007. godine, osim Bošnjaka/ Muslimana. Jedino se pripadnici te skupine u prosjeku više distanciraju u odnosu na ostale, nego što je to bio slučaj 2004. godine, dok kod svih ostalih imamo pozitivne trendove“, naveo je Bešić. On je precizirao da je vrijednost ukupne etničke distance 2004. godine bila 3,14, tri godine kasnije 3,83, dok je ove godine 2,6. „Generalno, koliko god nas brinule pojedinačne relacije i odnosi između različitih etničkih skupina, možemo reći da je ove godine Crna Gora etnički tolerantnija nego što je bila 2007. ali i 2004. godine kad su te vrijednosti bile niže“, zaključio je Bešić. On je, na konferenciji za medije, objasnio da „jedine empirijske podatke o etničkom distanciranju i odnosima između etničkih skupina u Crnoj Gori daje ovo istraživanje“. Bešić dodaje da se u svim državama koje su demokratske ali i multietničke, etnička distanca mjeri. „Odnosi između etniciteta i nacionalnih skupina, u multietničkim državama, i njihov stepen slaganja, s jedne strane jeste mjera demokratije, s druge strane mjera stabilnosti sistema“, objasnio je metodolog CEDEM-a važnost istraživanja o etničkoj distanci. U istraživanju je korišćena međunarodno priznata Bogardusova skala za mjerenje socijalne odnosno etničke distance. Kako je saopšteno na konferenciji uzorak je reprezentativan za sve punoljetne građane Crne Gore. Realizovan je u 16 sljedećih opština: Bijelo Polje, Berane, Pljevlja, Podgorica, Nikšić, Cetinje, Herceg Novi, Ulcinj, Bar, Budva, Tivat, Kotor, Rožaje, Plav, Žabljak i Kolašin. U istraživanju je učestvovalo ukupno 790 ispitanika, uzorak je dvostruko stratifikovani sa slučajnim izborom ispitanika u okviru definisanih popisnih krugova. Standardna statistička greška mjerenja iznosi +/-3,5 odsto. Istraživanje je realizovano u periodu od 12. do 30. novembra 2013.godine. Pitanja: On je kazao da novi podaci o distanciranju u odnosu na sve etničke skupine pokazuju da su te vrijednosti znatno niže nego 2007. godine, i da su niže i od onih iz 2004. Što, kako je naveo, govori o pozitivnim trendovima. 30 1. Da stalno živi u mojoj državi. 2. Da stanuje u mom susjedstvu (u istoj zgradi ili ulici). 3. Da mi bude saradnik na poslu. 4. Da mi bude pretpostavljeni na poslu. 5. Da se s njim družim i posjećujem. 6. Da ima rukovodeći položaj u mojoj državi 7. Da budemo u daljem srodstvu putem braka sa rođacima. 8. Da budemo u bliskom srodstvu putem braka sa rođacima. 9. Da budemo u bliskom srodstvu putem vlastitog braka ili braka djece. Januar, 2014. Društvo Revija FORUM Povodom najave otvaranja turske - Zirat banke u CrnojGori Šansa za smanjenje kamata Piše: Amir Nurković Informacija o otvaranju turske - Zirat banke u CG izazvala je značajnu pažnju javnosti. Zaintresovani su prestavnici vlasti, bankarski sistem, privredenici, gradjani… Zašto? Da bi se ušlo u suštinu ovog pitanja treba se pojedinačno osvrnuti na ova interesovanja. Prirodno je da se krene sa osvrtom na stanje u bankarskom sistemu. Nepodijeljene ocjene o stanju banaka u Crnoj Gori, u zadnjih nekoliko godina, ukazuju na to da je stanje likvidnosti banaka na zadovoljavajućem nivou. Nesporna je i činjenica da je likvidnost u realnom sektoru ekonomije na veoma niskom nivou. To, pored ostalog znači da postoji problem u obezbjedjenju obrtnih sredstava kod privrednih drustava što za posljedicu ima smanje- Januar, 2014. ni obim proizvodnje. Posljedica ovakvog stanja je smanjeni nivo investicija što će reći mali broj novih radnih mjesta. Kada stanje cijene privrednici, oni kažu da su kreditna sredstva nepovoljna. Kamate su visoke, rokovi nerealni a uslovi obezbjedjenja teški. Bankari pak kažu da je to posljedica rizika koju nose plasmani a zapitanje novih ulaganja ocjenjuju da nema valjanih investicionih programa. Vlast je nezadovoljna obimom proizvodnje i nivoom investicija a to za posljedicu ima mali broj zaposlenih i nizak nivo budžetskih prihoda. Gradjani, pak, suočeni sa posljedicama krize, plaćaju visoke kamate i sve teže izmiruju obaveze po osnovu kredita koji su, makar zadnjih nekoliko godina, uglavnom korisćeni za pokriće deficita u tekućoj potrošnji. Problem sve većih razlika u regionalnom razvoju postaje sve izraženiji. Posljedice ovakvog stanja postaju sve veći problem za preduzimanje realnih mjera ekonomske politike kako za smanjenje razlika u regionalnom razvoju tako i u ukupnom razvoju društva. Izražena migracija stanovnistva sa sjevera i po tom osnovu 31 Društvo neplanirano povećanje broja stanovnika u Podgorici i primorskim gradovima, postaju breme za svako razumno planiranje daljeg razvoja Crne Gore. Na jednoj strani imamo raseljavanje i pretvaranje čitavog jednog dijela države u destinaciju za staračka domaćinstva a na drugoj problem sa prigradskim, sirotinjskim predgradjima gdje su prisutni problemi, od integracije tog stanovništva u novim sredinama, preko obezbjedjivanja stambenog fonda za potrebe stanovanja pa do rješavanja svih infrastrukturnih objekata što će, za dalji razvoj, predstavljati veliko opterećenje. Mnogo rasprava je, u zadnjih desetak godina, po ovom pitanju obavljeno. Bilo je prijedloga, analiza pa čak i zakonskih rješenja. Svi ti napori nijesu dali rješenja kojim bi se oživotvorile mjere kojim bi se značajnije uticalo na zaustavljanju povećanja razlika u razvoju izmedju sjevera i ostalog dijela Države. Nema konkretnih mjera ekonomske politike kojima bi se uslovi privredjivanja u nerazvijenim djelovima učinili prijemčivim kako za privrednike tako i za bankarski sistem. Koliko se pitanju ukupnog ekonomskog razvoja poklanja pažnja može se vidjeti i kroz praksu da Država značajan iznos nedostajućih budžetskih sredstava nadoknadjuje izdavanjem državnih zapisa. Ovaj posao se, umjesto preko tržišta kapitala što je uobičajena praksa, kod nas u stoprocentnom iznosu radi preko bankarskog sistema. Ovakvom politikom banke su stimulisane da Revija FORUM umjesto odobravanja kredita malim i srednjim preduzećima raspoloživa sredstva plasiraju u ove hartije od vrijenosti. Dva su osnovna razloga za ovako ponašanje banaka. Prvo, naplata plasmana u državnim zapisima je neuporedivo lakša i bolja od plasmana odobrenim privrednim društvima i drugo, svojim propisima o izdvajanju obavezne rezerve, na to ih stimuliše CBCG. Šta je mogući uticaj novih banaka? Povećani broj banaka na svakom tržištu pa i na crnogorskom znači i veći potencijal, i veću konkurenciju. Sljedeća dobra strana osnivanja novih banaka mogla bi biti i praćenje onih privrednih društava čiji su vlasnici iz zemalja iz kojih dolaze i banke. Odnosi formirani izmedju ovih društava i banke u matičnoj zemlji, ne bi se trebali značajnije razlikovati ni u Crnoj Gori. To znači, da postoji realna mogućnost da se kroz prenošenje ovih odnosa krene i sa pritiskom za smanjenje kamatnih stopa. Konačno, razumnom politikom ponude za dalju privatizaciju i nova ulaganja za pogone i privredna društva iz manje razvijenih područja strani kapital, realizovan posredstvom ovih banaka, mogao bi značajnije da doprinese ublažavanju razlika u regionalnom razvoju. Ako se radi o sistemima sa potencijalom kakvim raspolaže Zirat banka, njen dolazak bi, u svakom slučaju, značio stvaranje povoljnijih uslova za ukupni ekonomski razvoj pa i za stvaranje uslova za ubrzani razvoj manje razvijenih područja. Barometar njemačke fondacije “Fridrih Nauman” CG po političkim slobodama na dnu liste Crna Gora je, po političkim slobodama, na samom kraju liste od pet država regiona, pokazao je ovogodišnji Barometar sloboda njemačke fondacije, Fridrih Nauman (FNF) U oblasti političkih sloboda, Srbija je u samom vrhu među državama obuhvaćenim studijom sa 20,4 od mogućih 30 bodova, a bolje se kotira jedino Hrvatska sa 23,1 bodom, dok su Albanija, BiH i Crna Gora lošije ocijenjene. Ukupan rezultat Crne Gore popravile su ekonomske slobode. Prema njima je Crna Gora na prvom mjestu liste na kojoj su i Hrvatska, Albanija, Srbija i Bosna i Hercegovina. Zahvaljujući tom indeksu, naša zemlja je sa indeksom 61,41, na konačnoj listi zauzela drugo mjesto, odmah iza 32 Hrvatske čiji je indeks 62,31. Crna Gora je u odnosu na druge zemlje u indeksu njemačke fondacije ostvarila najbolji rezultat u oblasti vladavine prava, koju Evropska komisija (EK), uz korupciju i organizovani kriminal, vidi kao najveći problem države. Iako mali, indeks vladavine prava od 14,68 od maksimalnih 100 veći je od hrvatskog (13,65), srpskog (11,12), bosanskohercegovačkog (13,07) i albanskog (11,55). Direktor kancelarije Fondacija Fridrih Nauman za Zapadni Balkan Šarl du Vinaž objasnio je na konferenciji za novinare , 5.novembar, da je ovo prvi “Barometar slobode” za Zapadni Balkan, a da je projekat napravljen nakon više godina komparativnih istraživanja nivoa sloboda u državama istočne i jugoistočne Azije. Januar, 2014. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština Uz stogodišnjicu rođenja književnika Ćamila Sijarića U životu sve je nesigurno, sem puteva i konjskih kopita „Sve što se ponese u životu, neprocjenjive zasluge za to imaju rodni kraj i djetinjstvo. Žive u piscu do kraja života. Ono što se upilo tamo, poslije se razmotava u najčudnije klupko sudbine. Svoje i tuđe. A likovi žive na matrici sudbine“, isticao je Sijarić Piše: Kemal Musić U selu Šipovice kod Bijelog Polja u donjem Bihoru, 18. decembra 1913. godine rodio se Ćamil Sijarić, jedan od najznačajnijih pisaca na južnoslovenskim prostorima. Za svoj rodni Bihor, kasnije, Sijarić je govorio da je to kraj u kom se teško živi, a lijepo govori. Tu svoju rečenicu donekle je potvrdio odlaskom na školovanje i time što je postao majstor priče i pričanja u jugoslovenskoj literaturi. No, rodne Šipovice i svoj Bihor nije zaboravljao. Dolazio je u zavičaj da porazgovara sa Bihorcima, da potraži gnijezdo ptice, da oslušne šipovačke tišine, da se napije vode hladne kao grom sa Dobrače, česme šipovačke, da pronađe kamen neki kojim bi, kasnije, tamo u Sarajevu, u ulici Vase Miskina, pritezao papir da mu ne pobjegne ispod olovke, dok piše. SVAKAKVIH JE PRIČA ĆAMIL ZNAO „Knjige objavljene u našoj zemlji i knjige prevedene na strane jezike, sve je to moj zavičaj. Pisac bez zavičaja je pisac bez osnove. Gnijezdo ptice je moj zavičaj. Kao da se sve ovo ispililo iz gnijezda ptice. I sve je to Bihor, a Bihor je čitav svijet, čitav moj svijet“, govorio je Ćamil Sijarić. I taj njegov svijet, i to gnijezdo ptice doneseno iz zavičaja, i ta šipovačka tišina, i ta hladna voda sa Dobrače, i ti njegovi Bihorci smješteni su u Ćamilovim knjigama. Sve to je bila Sijarićeva inspiracija. Govorio je da u Bihoru ako prevrneš kamen, eto ti priče. A on je kao niko znao pod kojim se kamenom nalaze najbolje priče. One o Bihorcima. I one druge. Svakakvih je priča Ćamil znao. I za te priče iz Bihora, tačnije za roman „Bihorci“, Ćamil je dobio nagradu Narodne prosvjete za najbolji roman, koja je iznosila, tada Januar, 2014. nevjerovatnih, milion dinara, pa su poslije njegove kolege pisci govirili: „Nije on Ćamil, on je Ćamilion“. U Bihoru je, takođe, odjeknula vijest o tom Ćamilovom „romanu“. „Bihorci su roman o sebi primili kao čudo. Zaprepastilo ih je to da je neko o njima napisao knjigu i da je ta knjiga otišla u svijet“, pričao je Ćamil. Govorio je da uvijek teži da njegove priče budu što bliže istini života i da što ljepše budu ispričane. „Sve što se ponese u životu, neprocjenjive zasluge za to imaju rodni kraj i djetinjstvo. Žive u piscu do kraja života. Ono što se upilo tamo, poslije se razmotava u najčudnije klupko sudbine. Svoje i tuđe. A likovi žive na matrici sudbine“, isticao je Sijarić. TIŠINA SARAJEVSKOG DECEMBRA Veoma rano Ćamil Sijarić je ostao bez oba roditelja, pa je brigu o njemu preuzeo stric Iljaz. Otuda je život posmatrao sa njegove bolne strane, ondje, kako je sam govorio, gdje treba staviti lijek i zaviti zavoj. „Možda to dolazi otuda što sam cijeli vijek stajao na onom mjestu gdje stoje samo siročad, rano sam ostao bez roditelja. Prema meni je život bio previše grub i nijesam vjerovao u krhke građevine snova. Jer u životu je sve nesi- 33 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Održan naučni skup o djelu Ćamila Sijarića U okviru obilježavanja stogodišnjice rođenja Ćamila Sijarića, jednog od najznačajnijih pisaca južnoslovenskih prostora, Javna ustanova “Ratkovićeve večeri poezije” u saradnji sa Ministarstvom kulture Crne Gore, Opštinom Bijelo Polje, Centrom za razvoj i očuvanje kulture manjina Crne Gore i Muzejom književnosti grada Sarajeva, organizovala je naučni skup o književnom djelu ovog pisca na kojem je učestvovalo dvadesetak najznačajnijih književnika, književnih kritičara i univerzitetskih profesora iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. Učesnike skupa pozdravio je predsjednik Opštine Bijelo Polje Aleksandar Žurić, a direktor JU Ratkovićeve večeri poezije Abaz Dizdarević je istakao da je ovaj naučni skup kruna svih aktivnosti koje su bile organizovane tokom godine, posvećene Sijariću. - Osim naučnog skupa, otvorena je izložba fotografija koje govore o životnom putu i djelu ovog značajnog autora u saradnji sa Muzejom književnosti grada Sarajeva, a takođe prikazan i dokumentarni film „Bajkoviti pripovjedač Ćamil Sijarić“ u korpodukciji Televizije Crne Gore i Centra za razvoj i očuvanje kulture manjina. Učesnici skupa, kćerka i sin Ćamila Sijarića, Olana i Faruk i naši gosti obišli su rodnu kuću velikog pisca, udahnuli vazduh šipovački, pili vode s Ćamilove česme, a onda su Abdulah Sidran i Sinan Gudžević održali besjede o Ćamilu Sijariću u biblioteci u Godijevu, koja nosi ime pisca. Druge večeri, upriličili smo „Veče sa Abdulahom Sidranom i Sinanom Gudževićem”, kazao je Dizdarević, najavljujući štampanje zbornika radova sa skupa koji će predstavljati još jedan korak u smislu obilježavanja ovog jubileja. Profesor doktor Dobrivoje Stanojević ističe da djelo, pogotovo poezija Ćamila Sijarića živi u znaku neprestanog preispitivanja paradoksalnosti prošlih vremena, bivših ljudi i vjerovanja. - Ćamil Sijarić prolaznost doživljava kao vrstu nenametljivog alegorijskog nesaglasja sa stvarnim događajima i pojavama. Čestim prilozima za vrijeme i brižljivo odabragurno, sem puteva i konjskih kopita, izukrštanih drumova, prašnjavih staza i bogaza pod vječno rasutim zvijezdama ispod kojih promiču tužne i ranjive ljudske sudbine. O njima se pričalo na skupovima i zborovima, volio sam da slušam ljude koji lijepo govore i da ih u tome oponašam, da zalazim u tamne budžake i tamu ljudske prirode. Vjerovatno da se iz tišine može otići daleko, i da se može pobjeći iz praznih prostora u neke nove. Shvatio sam da nema prostora u kojima se bar na trenutak ne čuje glas ljudske tragike, tada sve potone na dno očaja“, pričao je Sijaric Hasniji Muratagić Tuna. Jednog hladnog, maglovitog, 8. decembra 1989. godine, 34 nim atributima ukazuje se u Sijarićevoj poeziji na pogubnu izdvojenost osjetljivog pojedinca. Razdaljina između živih i mrtvih često se podudara sa jednostavnom nemogućnošću postojanja i nemogućnom postojanošću jednostavnosti. Nestajanje jedne osobe jeste ponovo rađanje u jeziku. Do složene jednostavnosti nestajanja, prepoznatljivo sijarićke teško se dospijeva. Čitav Sijarićev platonizam djeluje kao sjećanje koje je senka prvobitne ideje, istakao je prof. dr Stanojević. Doktorantkinja na Novosadskom univerzitetu na temu „Romani Ćamila Sijarića između tradicionalnog i modernog” mr Nadija Rebronja, govoreći o Sijarićevim romanima “Mojkovačka bitka” i “Raška zemlja Rascija” kaže da u ovim djelima Sijarić upostavlja drugačiji odnos prema tradicionalnoj kulturi i istoriji u odnosu na ostale romane. U romanu Mojkovačka bitka, Radič je od učitelja pretvoren u vojskovođu, i svoju težnju da ostvari ljubav sasvim je izgubio. U romanu Raška zemlja Rascija, motivom prvog čovjeka, koji postoji u svim monoteističkim religijama, likovi su svedeni na ogoljeno, suštinsko i iskonsko ljudsko, pa tako roman izražava opšteljudsku poruku o besmislu rata i suštinskoj jednakosti ljudi koji se u ratovima sukobljavaju, istakla je mr Rebronja.Pisane radove za zbornik o Ćamilu najavili su Abdulah Sidran, Enver Kazaz, Hasnija Muratagic - Tuna, Hadžem Hajdarević, Marko Vešović, Rajko Cerović, Aleksandra Vuković, Pavle Goranović, Milun Lutovac, Bogić Rakočević, Josip Osti, Sinan Gudžević, Petar Arbutuna, Nadija Rebronja i Dobrivoje Stanojević na Ćamila Sijarića, velikog jugoslovenskog pisca, naletio je automobil. Tišina tog sarajevskog decembra ponijela je pisca u vječnost. U ulici Vase Miskina, u Sarajevu, blizu Vječite vatre, i danas na tacni, ostali od tog jutra, stoje Ćamilovi šoljica ispijene kafe, nekoliko opušaka u pepeljari i paklica cigareta, a u Bihoru se prepričavaju Ćamilove besjede, čitaju se njegove pripovijetke i romani. Pjesnici se okupljaju u biblioteci u Godijevu koja nosi ime pisca, živa i pisana riječ traju, a Dobrača teče. Samo, ponekad, kada je sunce, od Dobrače bljesne zračak, kao da zasvitka ogledalce onog đačeta koje se nekada umivalo na vodi i presretalo žedne putnike što su hodili carskom džadom. Januar, 2014. Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Abdulah Sidran književnik Moj obračun s njima U organizaciji Javne ustanove Ratkovićeve večeri poezije , 25 i 26. oktobra, u Bijelom Polju je održan međunarodni naučni skup o stvaralaštvu Ćamila Sijerića na kojem je učestvovalo 20-tak književnika i kritičara iz Crne Gore i regiona. U okviru programa prikazan je film o Bajkovitom piscu a učesnici skupa su posjetili Ćamilovo rodno mjesto Šipovice. - Ćamil je i dan danas, veoma moderan, kaže Abdulah Sidran. Zato što veoma moćno prepoznaje pulsiranje ljucke duše, pulsiranje emocije. Povodom svoje nove knjige Sidran ocjenjuje: - Postoji nešto što je tragično stanje kolektivnoga duha u Bosni. Ono se u kulturi ogleda u raznim oblicima prevara, sitnih šićara, manjih i većiih kriminalnih zahvata. I ja sam zasuko rukave i počeo jednu takvu bitku, da bih za sobom ostavio knjigu - Moj obračun s njima. Piše: Mirsad Rastoder Povodom obilježavanja 100. godina od rođenja Ćamila Sijerića u Bijelom Polju je održan naučni skup o djelu velikog pripovjedača. Radost organizatorima i književnoj publici učinio je Abdulah Sidran, koji je uprkos zdravstvenim problemima stigao u rodni kraj Sijarića. Sidran Januar, 2014. Gospodine Sidran, šta Vas je najviše motivisalo da ipak krenete na put? - Ja nijesam zdravstveno sposoban boraviti ni tri metra od vlastite sobe, kupatila, postelje, tako se naslagale razne vrste mojih tjelesnih nevolja. Zbog toga godinama odbijam pozive, na pristojan način, kako se kad mora. Nijesam za puta, pogotovo gdje se podrazumijeva nekoliko sati vožnje u autu. Međutim, godinama i godinama ja sam volio, znao i družiti se sa Ćamilom a da nijesam bio u prilici vidjeti Šipovice, njegovo rodno selo. Tinjala je ta želja i ja sam se već halalio, neće mi se dogoditi da tu želju sebi ispunim. Presudilo je kad sam čuo da u Sarajevo slijeće avionom iz Zagreba Sinan Gudžević i da će prenoćiti u Sarajevu pa ujutru krenuti autom koje će po njega doći iz Bijelog Polja. Ima li mjesta Sinčo pitam, kaže ima, eto rekoh javi ljudima da sam se u zadnji čas i ja tome pridružio. Hvala domaćinima na strpljivosti i što su me dugo zvali, eto izgledalo je to skoro nemoguće pa postade ipak moguće. Jučerašnji dan je bio prekrasan sa mnogo pametnih izlaganja o književnom djelu i o ljuckom liku našega Ćamila. Drago mi je da me ljudi paze i gotive ali moja radost je sigurno veća što sam tu i što sam stigao do Dobre vode. Voda je u mnogim Ćamilovim djelima lajt motiv proticanja vremena, žubora života, neočekivanog kreaciskog obrta u naraciji i pisanom pripovijedanju. Što je po Vama ključno u Ćamilovom djelu, zbog čega, ne samo na ovom prostoru njega danas nanovo ljudi isčitavaju i tumače? - Osnovno je to da se radi o velikom umjetniku. Da je Ćamilu bila, nedaj Bože, gluho bilo je li, oduzeta moć govora, nemojte imati sumnju, On bi progovorio na leđa, on bi bio veliki kipar, on bi 35 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM bio veliki slikar, on bi bio veliki muzičar. Dakle radi se o jednoj ljudskoj bogom danoj umjetničkoj veličini. Ne mora biti najvažnije to što je darovitost u jeziku. Njegova darovitost je osebujna, multidisciplinarna, njegova osjećajnost, pa ako hoćete, mogle bi se sve ljepote njegovih rečenica tačnije definisati muzičkom ljepotom. Ćamilove rečenice uopšte nijesu običan ljudski govor, to teče kao najljepšte melodije što ih je ljudski um mogao smisliti. Rekli ste da Vas je svojevremeno očinski savjetovao i ispraćao iz svog doma u Sarejevu, da je znao da brine o ljudima. Na svoj način i vi ste mu uzvratili osporavajući nesuvisle tvrdnje drugih o tome da Ćamilovo djelo nije moderno? Godinama su dvije teze proturane o Ćamilu , ta budaleština da je on bio bolji kao usmeni pripovjedač nego kao pismeni. Đavola bi ga on bio dobar usmeni pripovjedač da to nije izbrusilo pero i ona vještina koja se stiče vještinom pisanja. Zatim, imao sam davnih godina jednu polemiku s jednim modernim avagardnim modernim piscem - ne sporim to je značajan pisac, prigovaralo se da je Ćamilov svijet, da su Ćamilove proze i da je Ćamilov način pripovijedanja anahron, starinski i ja sam dokazo na jednom skupu p da je to površno, šablonsko razmišljanje. Šta znači biti anahron? Šta znači biti starinski? Podsjetio sam ih , tad i tih godina je bio moderan Beket „Čekajući Godoa“ na pozornicu, na kojoj se zapravo ništa ne događa. I to je bio vrhunac moderniteta dvadesetoga stoljeća. Pričamo o Beketu i Godou. A ja sam ih podsjetio na jednu Ćamilovu priču u kojoj dva čobančića sa suprotne strane planinskog predjela u besposlici nagađaju. Ništa se ne događa, kao kod onog Vladimira i Estragona iz Beketa koji čekaju Godoa, - promatraju kako u daljini na suprotnoj padini neki domaćin sprema konja da krene na pijacu u Akovo. Pazarni je dan. Sva se radnja te priče dogadja u jeziku kojim ova dvojica predpostavljaju. A zašto li on ide? Zašto uzima ono a ne ono i ovako onako. Dakle potpuno moderan, suštinski moderan pripovjedački siže da ga ne može nikakav Beket nadmašiti. U priči se ništa nije dogodilo i čobani sa te udaljenosti ne vide pa nagađaju. Tek u neko doba, pred kraj,da nešto ipak bude, tom glavnom liku se izmakla uzengija. Dakle, pojam moderniteta je sasvim relativna stvar, imamo hiljade i hiljade, u svim disciplinama umjetnosti modernista koji ne dotiču ničiju ljucku dušu, i modernitet je jedan pojam s kojim treba vrlo oprezno baratati. Ćamil je i dan danas, dakle, veoma moderan. Zašto? Zato što veoma moćno prepoznaje pulsiranje ljudske duše, pulsiranje emocije. Da se rekonstruisati njegov veoma superioran ironični stav i distanca prema onome što je ideja vlasti, sistema, režima, moći. Sve se to da čitati, čak, da upotrijebim meni ovaj odvratni termin i posmodernističkim očima. U tome je trajna, nesporna, neoboriva, -dokle je čovjeka i ljudskih očiju i umijeća čitanja i 36 Sidran kod Dobre vode u Šipovicama postojanja. Ćamilovo djelo je osuđeno da živi i nema te pameti i sile koja tu može nešta promijeniti. To ja imam potrebu da ponekad kažem izvjesnim kenjcima koji bi nešto prigovorili i posumnjali. Vas i Ćamila, između ostalog, povezuju i brojne anegdote, nastale iz životnih situacija pa ste predložili da se napravi jedan izbor, jer i one slikovito govore ne samo o velikom piscu nego i o vremenu. Zašto je to važno? Zato što vrijeme čini svašta, počne se u našim besposličarskim pripovijedanjima dodavati nešta i šta ne spada, oduzimati šta spada i počinje se narušavati, pa dobivamo štetu umjesto koristi. Smatram da je najprije potrebno pribrati, onda na način na koji su se pravili i u knjige metali hadisi o Muhamedu Alejselamu, dakle nakon mnogobrojnih provjera validnosti i istinitosti, napraviti selekciju. To ne bi trebalo odlagati. Pripovijedanja se transformišu kroz stotinu usta, ja znam da o meni postoji, takođe, mnogo anegdota, evo još sam neko vrijeme živ i volio bih kad bih mogo, kad bi stigao, kad bih imo stotinu ruku pobrisati iz nepostojeće knjige o meni one koji su jednostavno prikačene na mene, zbog neke zgode. Ako je u vezi s alkoholom, opijanjem, pijanstvom, kafanom, konobarima. Pa mene su prikačili barem stotinu koje se nikada nijesu dogodile itd. A u Ćamilovom primjeru, ja sam nevažan i sitnica u odnosu na njegovu gromadu, takvu štetu ne bismo smjeli dozvoliti. Da se pripiše nešto što ne spada a da se zagubi nešto što pripada i što je važno. Ja sigurno znam da bih mogao svojom rukom zapisati možda dvadesetak autentičnih, ponekad te priče imaju i filozofsku vrijednost, ne ponekad uglavnom je on i težio da im dadne jednu nit, to se nekad zvalo hićaje, narodne pripovijetke u bošnjačkom narodu i one su obavezno imale svoj poučni finale. ĆaJanuar, 2014. Revija FORUM mil je znao kreirati takve situacije. Evo, recimo na primjer jednu: imali smo, umro je prošle godine, pokoj mu duši, divnog pjesnika Nikolu Martića, a Ćamil nam je bio predsjednik Udruženja književnika i po toj liniji, po svom ugledu mogao je ponekom ponešto pomoć. Nikola je bio nezaposlen i tobože je tražio poso. Je l’ ga stvarno tražio, aj ti znaj. I kako ga Ćamil neđe zaposli prođe dvatri mjeseca eto ti Nikole kod Ćamila da mu se ovo ne sviđa, da mu traži nešto drugo.Tako jednom, tako drugi put, treći, eto ti opet Nikole Ćamilu na Radio Sarajevu u kancelariju na vrata. Ćamil više i ne treba da pita o čemu se radi. Ustane prema Nikoli pa ga izvede sa druge strane praga a on ostane sunutarnje i kaže: „uđi Nikola“, pa ga prevede jedan korak ovamo da uđe unutra, pa kaže: „iziđi Nikola“ , pa ga tamo, pa sad „uđi Nikola“, pa sad „iziđi Nikola“ , „udji Nikola“ , „iziđi Nikola“,- Eh onda stane „e takav si ti Nikola“, „ja tebe više ne mogu tražiti posla“ . Pazite to je situacija koja nije smišljena koja nije kreirana unaprijed nego najslikovitiji način da kaže čovjeku filozofsku poruku: tvoja sudbina je tvoj karakter, braco moj, ne mogu ti ja mijenjati karakter. Na taj način mislim da bi trebalo razmisliti o tom mom predlogu. Nakon burnih godina u Sarajevu, potom Goraždu, od prošle godine ste zvanično i faktički stanovnik Tešnja, čudesnog gradića gospodstva u kojem su Vam dobri ljudi obezbijedili pristojne uslove za život. Mediji prenose da je “Otkup sirove kože” jedna od najtraženijih knjiga u Zagrebu i Beogradu, a šta Avdo novo kuha u svom poetsko- proznom nemiru? Ma ima hiljadu poslova, kažu da ne valja govoriti, urekne čovjek, to što je naumio kad o tome priča dok još ni u rernu nije ušla tepsija. Imam ideja ima i poslova, nisam dobar sa zdravljem pa vrlo strogo biram šta jeste važno, moram razlučiti , šta bi bilo važno još za to Januar, 2014. Kultura, obrazovanje, baština malo preostaloga vremena da uradim. Subjektivno bih najsretniji bio da otvorim dvije tri fascikle u koje sam ubacivao prvu ruku poezije. Ono što se dogodi kao prva ruka u pravilu ne liči ni na što, samo ja znam šta iz toga može da se ispili uz ozbiljan rad. Dakle, svaka pjesma traži noć, dvije, tri, četiri ozbiljnoga tesanja da bude ono što čitalac kaže: -vidi je kako je pitka ko da je iz jedne, iz rukava istreso, a svaka ta glatkoća u izrazu u poeziji, koja se čitaocima čini kao lakoća i da je istresao iz rukava ili da mu je s neba spušteno uvijek je rezultat teškog vrlo teškog ozbiljnog rada, preciznog. Mami me ta fascikla ali objektivno, postoje društveni aspekti našeg posla, koji bi kazali da je važnije da napravim jednu knjigu o stanju duha. Pazite, Danilo Kiš je veliki pisac, ja sam u odnosu na Kiša margina, pa u takvim razmjerama imam u rukopisu knjigu koja bi bila nešto moje poput Danilovog „Časa anatomije“. Kakav Danilo takav Čas anatomije.Tako i ta moja riječ žalosna i jadna o sarajevskoj kotlini u svome duhu učmalom, u svome duhu konformističkom, u svome duhu postratne depresije koja je prevladala ekonomske kategorije i potpuno se prelila u ljudske duše kao tromost duha. Kao jedno najžalosnije kolektivno stanje duha koje se može zamisliti. Tu nema iznimke, ljudi jedan drugom pomoć neće, a ginuli smo jedni za druge i gladovali i zadnji zalogaj drugome davali u godinama opsade i agresije. Dakle postoji nešto što je tragično stanje duha, kolektivnoga duha u Bosni. Ono se u kulturi ogleda u raznim oblicima prevara, sitnih šićara, manjih i većiih kriminalnih zahvata. I ja sam zasuko rukave i počeo jednu takvu bitku, za nju mi je potrebno žrtvovati još , tri, četiri mjeseca rada , da bi za sobom ostavio knjigu Moj obračun s njima. Pri čemu mislim na jednu sarajevsku kotlinu koja odredjuje naše načine ponašanja preko grupacije monopolista u kulturi, ratnih profitera. Društveni značaj tog posla je veći nego književni značaj eventualne poezije koju bi radio. Pa ne znam vidjeću kako to zapadne. Uglavnom sve te vrste poslova ja moram završiti u narednih po godine. Bojim se da ta atmosfera sebičnosti, u najjednostavnijem obliku rečeno, nije samo karakteristika sarajevske kotline nego i drugih. Ima li nam spasa? Bogami je to teško, najprije u pravu ste, to nije karakteristika samo Sarajeva to je karakteristika epohe u postkataklizmičkim vremenima. Odnosi se dakle i na prostor sigurno svih zemalja koje su kao države nastale poslije raspada Jugoslavije, negdje u većoj, negdje u manjoj mjeri. Da nevjruješ da se do tih razmjera može biti sebičan. Pazite, ja sam čuo, da li kod vas ili neđe drugo pa sam zapisao, kaže: - nekad su ljudi jedni drugima na mobu dolazili kad kuću pravi, danas je stanje duha takvo da ljudi skaču na mobu onoj petorici kad tuku šestoga. Razumijete skočiće ih petoro da pomognu onoj petorici koja mene jednog tuku. Dakle, na mobu se danas ide da 37 Kultura, obrazovanje, baština otežamo nekome, da mu zlo nanesemo i to je nešto nevjerovatno a pouzdano provjereno u svim prostorima i to je očigledno poso za sociologe, sociopsihologe, eksperte drugih struka. Ja im kao umjetnik svjedočim da to jeste tako, čak se u raji u narodu u Sarajevu, razvila posebna vrsta perverznog nekog naslađivanja nad tuđom nevoljom. Ni to ja nisam upamtio u prošlim vremenima. Neka vrsta naslađivanja, postoji pozicija osmatračnica ona opservira i iz nekih razloga, dragi Bog zna šta je to, on se naslađuje nad tuđom nevoljom. Nisam mogao ni slutiti da je tako nešto među ljudima i s ljudima moguće, ali svjedočim da je tako. Ne znam odgovora. - Za čim Abdulah Sidran žudi? - Žudim za nekom situacijom u kojoj ne bih morao raditi ništa. Najgore mi kad me neko od novinara na ulici pita : „A na čemu sad radite“ , a što bi ja moro sad išta radit’. Neću da radim, daj mi bonove kakve da mogu za njih kupovat’ šta mi treba, neću da radim nikako. Imam li ja pravo na odmor ikakakav? Jedan mi je došao, kaže, „znate šta ja mislim“ , recite: „ja mislim da vi morate napisati scenario o Srebrenici“ , a ja kažem , što ga bogati ti ne napišeš, kaže: „ne bavim se ja time“, pa ja kažem, nijesam se ni ja bavio time, pa sam sjeo, pa naučio, pa se bavim. On meni koji imam sedamdeset godina i sedam vrsta bolesti od kojih je svaka smrtonosna kazuje šta ja moram i trebam da radim i tako dalje. Željan sam objektivno nekog lagodnijeg načina življenja u kojem bi se mogao radovati unučadima, djeci, biti uz njih, pomagat njima, čitat’ njihove knjige, pratit’ s njima njihovu lektiru , recimo to bi mi sad bilo najdraže duši kad bi se moglo napraviti. - Hvala Vam i da još dugo godina pišete. Ne da radite nego da pišete, sa unucima šećete i družite. - Hvala i Vama, vjerujem da ćemo se još viđati, ako Bog da. 38 Revija FORUM Intervju sa Refikom Ličinom Strah od behara -Razumije se da behar izaziva ushit, sreću ako nisi izbjeglica i ako ga ne viđaš samo u snovima ili, što je još teže, u sjećanju. - U mom slučaju jezik je ipak mješavina svega i svačega - kupio sam riječi u svakome mjestu u kojem sam svoj život trošio i, sem toga, imam malo poganiji odnos prema njemu od većine pisaca,rođenih u Bihoru. Ja mu, uz sve poštovanje, ne vjerujem baš toliko, nisam ushićen njegovim „lepršanjem i kaskanjem“, već ga, prilikom pisanja, zauzdavam kad god mogu, nagonim ga tamo gdje on nije navikao Ličina Januar, 2014. Revija FORUM Piše: Miraš Martinović Gospodine Ličina, predlažem da krenemo od poslednje vaše knjige STARH OD BEHARA, objavljne u izdanju Centra za kulturu Bihor,a kao suizdavač knjigu potpisuje OKF sa Cetinja. To je zbrika koju čini devetanest proza. Zašto strah od behara, ako znamo da je cvjetanje, behar, osjećaj sreće, ushićenja...nečeg lijepog? Naslov je proizišao iz jedne od priča u knjizi, a ona govori o voćkama koje ostaju iza onih koji napuštaju, pod prisilom uglavnom, svoja imanja i domove. One, te ostavljene voćke, ne behraju nikad, osim – tako veli priča – onda kad žele najaviti povratak svog vlasnika. Na beaharu u naslovu insistirao je pjesnik Ahmed Burić, jedan od recenzenata rukopisa, na čemu sam mu veoma zahvalan. Razumije se da behar izaziva ushit, sreću ako nisi izbjeglica i ako ga ne viđaš samo u snovima ili, što je još teže, u sjećanju. Knjiga je, dodao bih, puna tih starinskih, prekrasnih voćaka koje pretjerano volim i koje se rijede i utiru, tako da nagonim sebe da bar one, uz koje sam odrastao, u svojim tekstovima prekalemim i zapatim. Vaše priče su smještene na prostoru Novog Pazara, u širem prstornom smislu Bihora. Ova knjiga je najbolji znak da takozvane male teme i mala mjesta mogu da izrode veliku literaturu. Tu nije bitno mjesto, i nijesu bitne teme, koliko onaj koji ih ptrepoznaje i artikuliše u literatutru, pisac. Još jedan dokaz da se u malim mjestima i ponekad banalnim temama može stvoriti velika literatura. Vi ste u tome uspjeli! Naravno da veličina mjesta nema nikakvog značaja za literaturu, inače bi se, na primjer, Andrej Platonov loše proveo sa svojim Čevengurom, ili G.G. Markes sa Macondom. Mislim da ta stvar sa lokalnim koloritom, historijom, tradicijom, tematikom, stoji kao stvar sa nevjestačkom kitnjastom odjećom. Pomaže piscu da se osjeća sigurnije, ali ga ne čini ni ljepšim ni boljim. Literatura se, ma gdje pisana, još uvijek dijeli na dobru i lošu. A da bi bila dobra traži se dobro poznavanje zanata, posebice lektire i jezika. Ali kad smo kod Novog Pazara (koji se tokom zadnjih decenija pretvorio u geto, sretni geto, dodadao bih ne bez bijesa i očaja - jer ne mogu sebi utjerati u glavu podatak da grad ima 120 000 stanovnika, da je, vele, prvi u Evropi po broju mladih ljudi i da nema ni jedne rock-grupe, ni jednoga zapaljivog mjesta, tribine ili kluba, a gdje „omladina nije bijesna – diktatura nije tijesna“, naveo bih Januar, 2014. Kultura, obrazovanje, baština ga kao jeziv primjer onoga što se dešava s jednim gradom kad se nađe izvan važnih zemaljskih puteva. Dok je kroz njega prolazio carigradski drum i vezivao ga s jedne strane za Istanbul i orijent a sa druge strane za Dubovnik i latinluk, Novi je Pazar imao status šehera, imao je živahnu nauku, obrazovanje i kulturu, koja se stvarala na više jezika i primala podsticaje sa svih strana. Danas nema ni nauke ni puteva. Danas ima dvije-tri lokalne televizije, dva privatna fakulteta, dvojicu muftija i veoma brojnu grupu lokalnih pisaca koji brinu nad čistoćom domaćih duhovnih vrijednosti i koji se nisu, kao ja i neki drugi, zarazili „svjetskim mahnitlukom“. Surova je realnost, kojom se bave vaše priče... Čitaocu, meni konkretno, to liči na nadstvarno, na fikciju... Šta je tu šta? Koliko je vaša stvarnost, ona sa kojom ste se suočavali u životu, pomogla da od nje napravite fikciju, literaturu?... Za pisca je najbitnije vlastito iskustvo, i ono životno a i ono čitalačko. Ja sam se još od samih početaka pisanja, prislonio uz onu tvrdnju T. S. Eliota, koja veli kako pisac sam stvara svoju tradiciju i kako se oko toga, ako drži do sebe i svoga umijeća, mora poprilično pomučiti. Pa dakle, ako čovjek ima namjeru da se bavi jednim zbiljskim mejstom koje je Ćamil Sijarić sjajno opisao ili podseća na Platonovljeve ili Šulcove „varošice i krajeve“ onda mora dobro izučiti njihovu tehniku. Mora pritegnuti jezik da mu ne ševrda i zalazi u prečice i u ćorsokake. Strah od behara nije nastala u jednom dahu niti je plod brzog plana i brze izgradnje. U njoj su skupljene priče koje sam godinama sklanjao u stranu i koje su ostajale izvan proze koju sam do sad objavio ( Staklenici, Priče iz daljine, Dani u Valhali). I koje su, ipak, imale zajednički temelj – govorile su o Novom Pazaru i pisane su jezikom koji mi se, u ovim zrelim godinama, povratio iz djetinjstva. Taj jezik sam učio ponajviše od bijača (baba). Ona sa 39 Kultura, obrazovanje, baština majčine strane, prva me je uvela u književnost pričajući hićaje i bjake, a ona je znala svakojake bajke, bila je porijeklom iz Kladuše, dok se ova druga bavila vračarenjem i liječenjem biljem svake žive boljke, od svakoje ruke, pa je njena leksika bila puna flore i do skora sam pamtio imena biljaka koje su se mogle naći u ondašnjim sandžačkim livadama i baščama. Sa tri godine stigao sam u N. Pazar, sa šest sam živio u mahali Potok, koja je bila na zlu glasu i gajila krvometne momke, živio sam uz jevrejsko groblje, pa onda, u mahali Bukreš, uz muslimansko groblje, pa sa jedanaest godina, svakog dana, po dva puta prolazio pored srpskog groblja, tako da sam pored živih, vrlo rano i svijet mtvih upoznao. I tako sam, da skatimo priču, išao iz mjesta u mjesto i nigdje me nisu pribrajali u domaće te sam se, tako, na beskućništvo pomirio i svikao. Brojne događaje, brojna mjesta, dakle, u tim pričama, uglavnom sam poživjeo i vidio, ali ono što je sa književne strane kod njih vrijedno zasluga je jezika. Grdno smo se, tamo, jezik i ja, pregonili i mijesili. Bihor je čudna zemlja. Ljetos sam se, po prvi put, suočio s tim vanredno mitskim predjelima. I nakon toga mi je bilo jasna, prije svega vaša, a i literatura ostalih vaših zemljaka, koja je rođena u tim predjelima. Na dvadesetak kilometatra razadljine rođeni su Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović, vi, ali i Safet Sijarić i Faiz Softić, Fehim Kajević...Da li pisce rađa podneblje ili vrijeme? Mogao bih reći da sam je i ja ljetos malo bolje vidio. Ja sam rođen u Bihoru, u selu Radmanci, ali sam imao dvije godine kad su se moji digli odatle i preselili u Novi Pazar. Tako da ne pamtim ni jednu sliku iz rodnoga mjesta niti sam ga, sve do ljetos, očima vidio. Tako da mi nije bilo lako kad sam se obreo na tom mjestu i kad mi je moj dragi domaćin i vodič, Mirsad Rastoder, pokazivao uokolo, tražeći „kuću“ koja je, nekad, mogla nama pripadati. Međutim, Godijevo, rodno selo moje majke, pamtim malo bolje – čuvam nekoliko slika jedne kuće pokrivene slamom, sa čeonim drvenim vratima, pamtim nekoliko voćki u avliji, drvenu česmu sa mahovnim žljijebom kroz koji grgolji mlaz srebrni, neko mrkozeleno i klempavo bilje uz vratnicu, itd. Pamtim takođe i odaju u kojoj mi je bijača svake večeri bajke kazivala. Tamo sam, kao trogodišnje, četvorogodišnje dijete, proveo s majkom jednu godinu dok mi je otac bio na odsluženju vojnog roda. Ali, Bihor pamtim u jeziku. Osnovna leksika mog jezika potiče odatle. Do skora je nisam bio svjestan, tinjala je negdje u podsvijesti, ali kad sam već bio gotov s ovim rukopisom, predloženo mi je i sa crnogorske i bosanske strane (knjiga će izaći i u sarajevskom buybooku) da priložim rječnik manje poznatih riječi i izraza i ja sam se našao u čudu. Pa ako na tim prostorima ne razumiju moj jezik, onda ja ne znam gdje će ga razumjeti. Iščitavajući ponovo tekstove otkrio sam masu izraza i pojmova čije 40 Revija FORUM značenje, izvan teksta, nisam umio objasniti. Uvijek sam ih se klonio. Takve riječi, posebice arhaizmi ili lokalizmi, znaju biti opasni ako ne leže na pravome mjestu, ako, dakle, nisu neophodni, već su tu, u tekstu, da bi podrctali piščevu nacionalnu, vjersku ili kakvu drugu, u književnom smislu, irelevantnu činjenicu. Ali, vratimo se Bihoru i njegovim piscima. Doista ih ima, i to vrsnih i za svakog od njih govori se kao o majstoru jezika. Na Bihoru se, čini se, lijepo govori i, izgleda, lijepo piše. U mom slučaju jezik je ipak mješavina svega i svačega - kupio sam riječi u svakome mjestu u kojem sam svoj život trošio i, sem toga, imam malo poganiji odnos prema njemu od većine nabrojanih pisaca. Ja mu, uz sve poštovanje, ne vjerujem baš toliko, nisam ushićen njegovim „lepršanjem i kaskanjem“, već ga, prilikom pisanja, zauzdavam kad god mogu, nagonim ga tamo gdje on nije navikao, tako da se on, u mojim prozama, vuče polagano, kao ona naša brdska kljusad, koja su uvijek pretovarena ali znaju prenijet teret podaleko. Mislim, takođe, da se lijepim jezikom govori širom Crne Gore i da ima pisaca koji su mi, u toj brizi o jeziku, bliži od ovih gore pobrojanih. Recimo, Milorad Popović i njegov žestoki okršaj sa jezikom u izvrsnom romanu Karnera. Divim se Zuki Džumhuru i njegovoj sposobnosti da natjera jezik da mu na po strane prenese pola Orijenta. Prostori Bihora imaju svoj genius loci. Lorens Darel je posebno naglašavao upravo taj duh.Gore navedeni pisci, i vi sa njima i uz njih, prepoznali ste taj duh, duh podneblja, i svaki ga na svoj, osoben i različit, a u dubini prepoznatljiv i jedinstven način, artikulišete. Ja bih to nazvao duh bihorske zemlje. Ne znam da li bih taj duh bihorske zemlje u potpunoti bio primjenljiv na mene. Moja proza, osim ove zadnje knjige, nije geografski određena. Ako čitaocu dopadnu do ruku Staklenici, moja prva prozna knjiga, i sam će se u to uvjeriti. Što se tiče Straha od Behara, i on je malko izmaknut odatle. To su uglavnom urbane „čaršijske“priče, tu skoro da i nema bihorskih pejzaša i bihorskih žitelja, već prigradskih ledina, zbijenih mahala, tijesnih sokačića, dućana, bašči, zanatlija, džambasa, dokonaša i drugoga sitnog gradskog svijeta. Doduše, sve su to nesigurne ekgzistencije, niko ne stoji na čvrstome tlu. I skoro svi su došljaci sa Bihora. To bi mogla biti djeca i unuci onog Zemka iz Sijarićevih Bihoraca koji je bio krenuo za Tursku, pa se povratio. I sad su mu, u mojim pričama, naslednici sišli do Novog Pazara i odatle, mnogi, prsli preko bijelog svijeta. Vi ste te predjele napustili 1994. godine, živite gotovo dvije decenije van njih. Otišli ste u jednom smutnom vremenu, koje se reflektuje kroz vaše proze. Kako je živjeti van domovine, van jezika, bez kojeg je pisac nezamisliv. Čini mi se, taj strah pred gubljenjem domovine i jezika, čini vaše proze sugestivnijim. ČitaJanuar, 2014. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština Bilješka o piscu Refik Ličina rođen je 1956. godine (Radmanci, C. Gora). Do 1992. živio je i radio kao bibliotekar u Novom Pazaru, a od 1994. živi u Lundu, Švedska. Piše poeziju i prozu. Objavio, između ostalog knjige poezije: Poznavanje prirode, 1970, Pčele 1983, Ex Solio, 2001, Prigodne prisile (izbor iz poezije) 2009, Knjigovezačka ulica, 2009. Objavio je i dvije knjige kratke proze Staklenici, 2004, i Dani u Valhali, 2008, kao i knjigu za djecu Priče iz daljine, 2003. Na švedskom mu je 2009. godine objavljen izbor poezije pod naslovom Predikan för Eyrudike ( Pridika za Euridiku) a upravo mu izlazi iz štampe izbor novela När nyponorosor mognar ( Kad šipurci dozrijevaju). Bavi se prevođenjem sa švedskog, uglavnom poezije. Objavljene su mu dvije knjige prevoda: Prisluškivanja, izbor pjesama, Bengta Emila Johnsona, 2010 (nagrada za najbolje prijevod na Međunarodnom sajmu učila i knjiga u Sarajevu, 2011.godine) i Izabrane pjesme Tomasa Tranströmera, 2012. U pripremi su Antologija moderne švedske poezije, OKF, Cetinje i Izabrane pjesme Magnus WiliamOlsson, Meandar, Zagreb. jući vašu knjigu Strah od behara, imao sam utisak, da ste ih pisali, kao da pišete zavjet. Ta mi knjiga liči na knjigu zavjetnu. Novi Pazar sam napustio krajem 1991. godine. Osjećao sam, zbog svih onih nacionalističkih hušakačkih grozota, neizmjernu stid. Radio sam u gradsksoj biblioteci, i jednoga dan, posmatajuć sa prozora biblioteke gradski trg nešto je prslo u meni, otišao sam do kuće na pauzu za ručak, uzeo pasoš i sjeo u prvi autobus koji je iz N. Pazara vodio u svijet. Živjeti bez domovine muka je golema. Ne bih volio naklapati o toj muci, zaludu je. To se može doživjeti, ali se ne da opisati. Mogu reći samo ovo: u tuđini, jezik ti postaje jedina domovina. Jezik koji si sa sobom donio. Ja dvadesetak godina živim u Švedskoj i kada se sada vratim dole i kad čujem kako se govori u Sarajevu, Beogradu, Novom Pazaru, Petnjici, itd., nije mi se teško dosjetiti da sam i tu stranac i da niko više ne govori jezikom kojim ja govorim. Jezik se, kao i sve drugo, strašno promijenio. Isprva sam zbog toga patio, a onda sam tu nesreću naopako prevrnuo: ako jezik kojim ja govorim ne govori više niko, onda ću ga ja nazvati maternjim i radiću sa njim šta ja hoću. On je svo moje bogastvo, i materijalno i duhovno, on je moja Itaka, druge nemam. Postajete švedski pjesnik; objavluju vas u tamošnjim časopisima, jedan izbor vaše poezije je već objavljen, drugi samo što nije. Kako je osjećanje živjeti između dva jezika. Brodski je podjednako dobro pisao na engleskom i na ruskom, ali je svoju dušu, duboku i tananu poetsku misao, mogao iskazati samo na svom jeziku. Kako je to kod vas? Postajem samo pjesnik-stranac, čije pjesme u prijevodu, sve blagonaklonije objavljuju švedski časopisi. Objavljen mi je 2009. godine jedan izbor poezije, a nedavno je izašla iz štmape knjiga proze u kojoj se nalazi i par priča Januar, 2014. koje se u Strahu mogu pročitati. Ne pišem na švedski poeziju niti pozu, mogu, ako se baš mora, napisati neki lakši tekst ili po nešto s maternjeg prevesti. Živjeti između ili sa dva jezika sa jedne je strane dobro – dobiješ na poklon još jednu književnost, biraš iz nje ono što ti paše, provjeriš, takođe, svoju „veličinu“, pjesme koje su na tvome jeziku bile „skoro genijalne“ u drugom jeziku ispadnu nikakve, s druge strane maternji jezik biva suhoparan, gubi boju, muziku, svježinu i da bi ga sačuvao moraš cijelo biće u to uložiti. Osim toga, ti su jezici u stalnome sukobu i da bi ih nekako smirio, ja sam se morao zabaviti prevođenjem. Prevodim, uglavnom, poeziju. Između poezije ste i proze, šta preteže, čemu dajete prednost. Ili su to podjednako važna i ista dva literarna izraza, kojim se koristite podjednako, kako bi iskazali svoje teme i svoje poruke, koje svaki pisac transformiše kroz svoju literaturu. Više volim kratke forme, a najviše poeziju. Volim takođe kratku prozu i mislim da formu često određuje ono što želi biti iskazano. Prevodili ste neke pisce sa naših prostora na švedski jezik. Imate u planu da sačinite i jednu panoramu crnogorske poezije. Do skora sam prevodio samo sa švedskog na maternji. Preveo sam cjelokupnu poeziju Tomasa Transtremea, zatim izbor pjesama Larsa Gustafssona i Bengta Emila Jonsona. U pripremi je antologija moderne švedske poezije i izbor pjesama Magnusa Wilima-Olsona, itd. Krajem prošle godine, usled nužde, počeo sam prevoditi sa maternjeg na švedski. To je bilo, priznajem, stravično iskusto. Kao kad se zavezanih očiju halijda kroz tunel. Bilo kako bilo, preveo sam nekoliko mladjih bosanskih pjesnika, a namjeran sam, ako bude zdravlja i umijeća, da sačinim i prevedem nekoliko autora iz zemlje u kojoj sam rođen. 41 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Dvije decenije udruženja i časopisa “Almanah” Provodom jubileja - dvadeset godina rada i djelovanja udruženja i istoimenog časopisa “Almanah”, koje se bavi zaštitom, prezentacijom i izučavanjem kulturno-istorijske baštine Bošnjaka/muslimana Crne Gore, održane su promocije u Turskoj, Luksemburgu i BiH. U Bošnjačkom institutu - Fondacije Adila Zulfikarpašića u Sarajevu o misiji Almanaha govorili su,,, akademik Rusmir Mahmutćehajić, predsjednik Međunarodnog Foruma Bosna, prof. dr Enes Pelidija, redovni profesor Univerziteta u Sarajevu, Atvija Kerović, direktor “Almanaha”, akademik Šerbo Rastoder, urednik, mr Sait Šabotić, saradnik i Jasmina Rastoder. Tom prilikom na svečanosti u Sarajevu, Almanahu je uručeno specijalno priznanje “Udruženja građana u BiH porijeklom iz Sandžaka”. “Iza dvadesetogodišnjeg rada ‘Almanaha’ stoji 56 brojeva časopisa, koji već slovi kao najreprezentativnije glasilo tog tipa u jugoistočnoj Evropi, osam velikih međunarodnih naučnih skupova i okruglih stolova, Almanah je objavio preko 80 posebnih izdanja. Podsjetimo se da su dva izdanja nagrađena najvišom državnom nagradom, “Neko zove” Zuvdije Hodžića i “Bošnjaci/Muslimani CG između prošlosti i sadašnjost”, prof. Šeraba Rastodera , te da da je ‘Almanah’ na međunarodnim sajmovima knjiga proglašavan najboljim izdavačem i da je dobitnik brojnih međunarodnih i domaćih nagrada. Proslava jubileja započeta je 16. novembra gostovanjem u Izmiru u Turskoj, poslije koje je na svečanosti u Luksemburgu (sedmog decembra) ‘Almanahu’ uručena specijalna plaketa ‘Rumeli Balkan Federasyonu-General Balkan Yardimcisi’ - asocijacije koja okuplja bošnjačka udruženja u Turskoj, a koja predstavljaju oko 3,5 miliona članova”, kazao je urednik “Almanaha”, akademik Šerbo Rastoder. “Odluka redakcije ‘Almanaha’ da se ovaj jubilej obilježi radno i gostovanjem širom svijeta izaziva ogromni interes i dokazuje da ‘Almanah’ ima šta pokazati. Ovo udruženje je osnovano krajem 1993. godine, kada su književnici Husein Bašić, Zuvdija Hodzić i Milika Pavlović krenuli u tada neizvjesnu intelektualnu avanturu, a da danas redakciju ‘Almanaha’ čine Zuvdija Hodžić, Milika Pavlović, Atvija Kerović (direktor), Šerbo Rastoder (urednik), dr Asim Dizdarević, Senad Gačević, dr Adnan Čirgić, Aldemar Ibrahimović”, kazao je akademik Rastoder ističući da “Almanah” za saradnike ima nekoliko stotina uglednih intelektualaca iz čitavog svijeta, o čemu svjedoče i zajednička izdanja sa Univerzitetom na Harvardu (SAD). 42 Šemsudin Hadrović, Ramiz Dreković i Šerbo Rastoder Januar, 2014. Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Husein Bašić inicijator i utemeljivač Almanaha Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu Krajem prve sedmice u decembru, Zavičajni klub Bihor organizovao je dane bošnjačke kulture u Luksemburgu. Obiman program manifestacije obuhvatio je između ostalog; - promociju dokumentarnog filma o Ćamilu Sijariću, predstavljanje časopisa Almanah, promociju romana “ Majko zašto”, Mirsade Bibić Šabotić, književno veče pisaca iz Luksemburga, te na kraju i izvđenje pozorišnog komada članova dramske sekcije ZK - Bihor. U okvitu manifestacije održan je okrugli sto - tribina pod naslovom, - Integracija, asimilacija - kako dalje? Učesnici okruglog stola su u kratkim crtama podijelili s prisutnima svoje viđenje i poimanje zadate tematike, te se tom prilikom moglo čuti dosta zanimljivih konstatacija. Osobito je bilo korisno poslu- šati iskustva koja su s prisutnima podijelili gosti iz Amerike i Turske ali je u cjelini izostalo konkretnije definiranje pomenutih koncepata, - asimilacije i integracije. U raspravi su učestvovali; adakemik Šerbo Rastoder, mr. Sait Šabotić, direktor „Almanaha“ Atvija Kerović, Refik Akova – jedan od predstavnika Bošnjaka iz Turske, Esad Rastoder iz Sjeverne Amerike, profesor Izet Šabotić iz Tuzle, književnici Safet Sijarić, Faiz Softić i Remzija Hajdarpašić, te predstavnici udruženja koja okupljaju Bošnjake u Luksemburgu - Faruk Ličina, Iljo Agović, Ruždija Kočan, Raif Adrović i Alija Sijarić. Na kraju rasprave izostalo je usvajanje jasnijih zaključaka, pa, ako bi se morali sumirati iznijeti stavovi učesnika tribine , sljedeća rečenica, citirana od strane jednog od učesnika okruglog stola, dovoljno je slikovita da posluži svrsi, a ona glasi - „Spasa nam nema, a u propast nećemo”. Međutim, značajno je da se, iole počelo razgovarati o ovoj tematici koja je za Bošnjake u dijaspori jedna od krucijalnih. Promocija bošnjačke kulture u Luksemburgu Januar, 2014. 43 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Književnici iz Rožaja obilježili dan Albanije Različitosti povod za zbližavanje Različitosti u jeziku, kulturi, vjeri i naciji nipošto ne mogu biti barijera, već, naprotiv, povod za zbližavanje, humane i plemenite odnose – istaknuto je tokom promocije književnih ostvarenja iz Crne Gore u Sarajevu. Dobar primjer dostojanstvenog obilježavanja nacionalnog praznika inicirao je Flamur Gashi, ambasador Republike Albanije u Bosni i Hercegovini. Poštovaoci knjige u Sarajevu Piše: Alma Sutović, Sarajevo Povodom obilježavanja 101. godišnjice Republike Albanije, ambasador susjedne države u Sarajevu Flamur Gashi, 22. novembra 2013, priredio je književno veče piscima iz Rožaja. U prisustvu brojnih uglednih zvanica promovisane su knjige Safeta Hadrovića Vrbičkog „Žrtva“, koja je nedavno prevedena na albanski jezik i biće štampana u Tirani, zatim roman „Majko, zašto?“ Mirsade Bibić – Šabotić i hronika „Krvave staze“ publiciste Ali Dacia, koja objdinjuje svjedočanstava o zlodjelima učinjenim u Kaluđerskom lazu 1999. godine. Otvarajući susret s uvaženim gostima, ambasador Gashi se zahvalio piscima što svojim knjigama potvrđuju vjekovne veze između naroda susjednih država. 44 - Te veze su presijecane različitim političkim, a onda i dramatičnim dešavanjima koja su širila predrasude. Vrijeme je da uklanjamo te predrasude i pokažemo svijetu da smo vjekovima živjeli oslanjajući se jedni na druge. Vi znate bolje nego ja da u Sandžaku nema porodice koja nije rodbinskim vezama pomiješana s albanskim narodom. Prema tome, ambasada Republike Albanije u Bosni i Hercegovini je i vaša kuća, naglasio je Gashi. - Literatura je bogatstvo kroz koje se osjeća preplitanje kultura naših naroda, koji su se vijekovima oslanjali jedni na druge i u dobru i u zlu. Zato se radujem i smatram da ovakvih večeri treba da bude što više, da kulturom oplemenujemo jedni druge i takav odnos prenosimo našoj omladini, kazao je ambasador Gashi. U pojedinačnim obraćanjima povodom autorskih djeJanuar, 2014. Revija FORUM la, pisci su istakli zahvalnost za ukazanu počast i priliku da ovim značajnim povodom promovišu knjige u u ambasadi Albanije u Sarajevu. Mirsada Šabotić je ocijenila da ovaj ljudski čin osvjetljava kosmopolitski duh Ekselencije Gašija koji potvrđuje uvjerenja da različitosti u jeziku, kulturi, vjeri i naciji nipošto ne mogu biti barijera, već, naprotiv, povod za zbližavanje, humane i plemenite odnose. - Divno je što u ovom vremenu otuđenja nalazite snage i volje da se kulturom i ljudskošću oduprete prolaznosti i svemu što unižava čovjeka.Veliko hvala u ime svih nas koji njegujemo ljudskost i kulturu bez granica - naglasila je Šabotić. Prvi roman pisan rukom žene, Bošnjakinje koja živi u Rožajama, „Majko, zašto?“ potencira pitanje naslijeđene krivice. - Radnja romana oblikovana je dramaturški tako da čitaoca ostavlja bez daha, od prve do posljednje stranice. Nepredvidive ali sudbinski povezane niti ljudskog bitisanja, poput paukove mreže, odredile su život glavne junakinje romana znatno ranije nego što je došla na ovaj svijet, zapisao je prof. Ismet Mujević. Roman može biti veoma inspirativan za ekranizaciju, jer je struktuiran kao dramatično i zanimljivo slikanje ljudi i vremena jednog karakterističnog podneblja, nasljeđa i tradicije stvarane u burnim vremenima. Knjiga za produžetak pamćenja - Knjiga Žrtva je trebala ili se morala pojaviti na ovim našim prostorima ukletih raskršća i zlih sudbina, konstatovao je na početku nadahnutog obraćanja književni kritičar Mustafa Smajlović. - Safet Hadrovićev pjeva, opamećuje i osvješćuje pa je ova knjiga ajetske umivenosti od višestruke vrijednosti. Ona je nišan od literarne riječi duboko poboden u povijest, lično ga doživljavam kao uskličnik na kraju i na početku svake pomisli o tragediji bošnjačkog naroda. Čitanje ove stihovne krvave istine je produžetak pamćenja etnosu i opomena kako se zlo na Balkanu obnavlja kao karcinom rana. Druge knjige se čitaju u bibliotekama i kućnim rafovima, a ovoj je mjesto ispod jastuka, kazao je Smajlović. Svjedočanstva o gaženju dostojanstva Govoreći o svojoj knjizi Krvave staze, Ali Daci je pojasnio da se u njoj nalazi kompletna dokumentacija u vezi s ubistvima izbjeglica sa Kosova, tokom marta, aprila i maja mjeseca 1999. godine. “U ovoj knijzi je opisano gaženje ljudskog dostojanstva Albanskog naroda u klasičnom zločinu koji je učiJanuar, 2014. Kultura, obrazovanje, baština S. Hadrović, M. Smajlović, A. Sutović, M. Šabotić i Ali Daci njen od strane vojnih i paravojnih jedinica srpske i crnogorske vojske”. On je istakao da su u knjizi sabrana brojna svjedočenja i fotografije, neoborivi dokazi o zločinu nad nedužnim stradalnicima. Inače, po ovoj knjizi je snimljen dugometražni film režisera Eda Murića. Film nosi naziv “Agimi”, što u prevodu znači zora. - Krvave staze su među rijetkim knjigama koje osvjetljavaju događaje iz devedesetih u Crnoj Gori, kazao je Safet Hadrović Vrbički koji je u svom obraćanju citirao studioznu recenziju prof. dr Selima Dacija. Na kraju smo zabilježili i nekoliko utisaka uvaženih posjetilaca. Prof. dr Ismet Kurtagić: Kao Predsjednik rožajske podružnice, posebno sam emotivno dirnut. Ponosim se što sam Rožajac i što je i ovo veče pokazalo da smo jedna bogata stvaralačka riznica.Prof. Ismet Dizdarević: Govorili ste iz srca i kao psiholog mogu da kažem se iz svake riječi osjeća snaga, tako da ste nas ovdje na neki način probudili. Prof. Dr Enes Pelidija: Rožaje je itekako poznato ovdje u Bosni i Hercegovini, ali i drugi sandžački gradovi, koji su u najtežim vremenima primili Bošnjake iz Bosne i Hercegovine. I meni je zadovoljstvo što sam u prilici da Vam uputim iskrene čestitke na ovako lijepoj večeri – kakva je ova književna noć sa našim autorima i njihovim djelima. 45 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Roman Avda Metjahića Bon sam od muhadžerluka Roman Muhadžerluk je drama o čovjeku, i njegovoj vječitoj borbi da se suprotstavi usudu vremena nadajući se da će u nekoj drugoj zemlji pronaći sebe, pronaći svoju slobodu, pronaći svoj mir. Piše: Mirsada Bibić Šabotić Praiskonska težnja čovjeka da se odupre prolaznosti i iza sebe ostavi nešto što će buduće eneracije pamtiti kao luču koja osvjetljava put beskonačnosti u spoznaji sebe i svog identiteta je duboko korijenjena u dušu Avda Metjahića,romanopisca, koji u dalekoj i tudjoj Americi, s perom u ruci vodi borbu za svoj jezik, svoj identitet, svoj narod, vodi borbu protiv zaborava svog porijekla i svog vatana. Mladost mu je oduzeo pečalbarski život u tudjini, ali ljubav i patriotizam plamte u njegovom srcu. Tu svoju nesebičnu požrtvovanost svom zavičaju ovjekoviječio je u romanima Starački muhabeti i Muhadžerluk. Ovo kratko slovo o romanu Muhadžerluk je samo iskra svjetlosti koja osvjetljava ovaj Avdov prozni rukopis. Bez obzira na krizu kroz koju prolazi, roman u 21. vijeku je najpopularnija vrsta jer mu je pažnja usredsredjena na sveobuhvatnost prikazivanja iskustva, svijeta i života .Upravo je roman Muhadžer- 46 luk nitima koje poput paukove mreže vežu čovjeka i njegovu praiskonsku težnju da se suprotstavi usudu ugrožene ljudske egzistencije, zahvatio totalitet aktuelnog vremena i istorije. Naglašena realistična slika u romanu kao i povezivanje tradicionalnog i modernog, snaga simbola motiva muhadžerluka koji je istovremeno i lajtmotiv , svijest autora da iskaže ukupnost društvenog iskustva daju filozofsku dimenziju romanu, pa ovaj rukopis integrišu kao modrni roman, koji je dao sliku univerzalnih ljudskih mogucnosti. Motiv muhadžerluka sinonimski je vezan za odlazak u obećanu zemlju, za pečalbarenje i kao takav bio je veoma prisutan u svjetskoj književnosti a naš autor Metjahić je uspio da ovaj motiv osavremeni, da mu da univerzalne dimenzije, a istovremeno, kombinujući prošlo i sadašnje, kao neki prorok, nagoviještava buduće. Roman Muhadžerluk je drama o čovjeku, i njegovoj vječitoj borbi da se suprotstavi usudu vremena nadajući se da će u nekoj drugoj zemlji pronaći sebe, pronaći svoju slobodu, pronaći svoj mir. Džordž Bajron u poemi Putovanje Cajlda Harolda, junaka šalje na more nadajući se da će na morskoj pučini pronaći spokojstvo i rahatluk, salje ga u nepoznato s nadom da će otkriti nešto novo, pronaći emocije. Hazreti Musa odlazi odvodeći narod iz egipatskog ropstva nadajući se obećanoj zemlji, Janko Djonović u ,, Crncima i Crnogorcima, izvanredno daje sliku mukotrpne borbe čovjeka koji se u američkim rudnicima bori za parče hljeba, a u romanu Muhadžerluk nas junak Ajdin skrhan nemaštinom, bolom i patnjom čiji je uzrok čovjek i to dehumanizovani čovjek, kreće u svijet ne nadajući se da će stići kud je krenuo, niti zna da li će se ikada vratiti. Bol, patnja i neki unutrašnji nemir tog sudbinskog dana ušli su duboko u svaku šupljinu zida kuće Ajdinovih u Vitomirici i taj nemir će biti saputnik Ajdinu sve do dana kada će njegov otac preseliti na ahiret. Ajdinovo putovanje po svijetu podsjeca na putovanje izgnanika čiju sudbinu odredjuju drugi, a ne on sam. U nadi da će negdje daleko pronaći rahatluk, shvatiće da je zivot neprestana borba i da na ovom dunjaluku, ma gdje išao, naići će na tragizam, nesporazume i vječiti antagonizam.Upravo je ovo jedan od elemenata koji ovom romanu daju klicu univerzalnosti i, ponoviću, na neki način hipotetičko filozofsku notu što je karakteristika Januar, 2014. Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM savremenih proznih rukopisa. Autor vješto prepliće i širi svoju radnju van kosmetskog, odnosno pećkog prostora, uvodi nove likove, sa novim pričama i ljudskim sudbinama a sve duboko u sklopu priče o Ajdinu i svim nedužnim ljudima tog bezumnog vremena koji ih je natjerao da napuste svoj rodni kraj i da pronadju svjetlost lutajući tamnim tunelom Kada je u pitanju jezik i stil u romanu, upečatljivo je baratanje jezikom i tradicijom, običajima pećkog i plavskog kraja i poput mozaika svojim literarnim jezičkim bogatstvom spaja staroplavski jezik sa primjesama albanske leksike. Snažna refleksija i slojevitost prikazivanja svog rodnog kraja obogaćena jezikom daju posebnu literarnu notu ovom djelu koju je Avdo majstorski i poetski preoblikovao, jer ono što je Ćamil Sijaric učinio za bihorski kraj, Avdo nastavlja u svojim djelima njegujući jezik i tradiciju obojenu folklorom plavskog kraja. ,,Omer- efendija, jesi lji toljiko oželjeo Plav i Gusinje? - Jesam, vallahi, i puko za našim krajom. Muhadžer sam ovođen, ne što sam ja to kjeo, no što me naćera muka. Eto, rekoh i to adžu Osmanu. Rekoh mu da sam bon od muhadžerluka. Kami onome ko je muhadžer, dobra naša snašo - reče vidno uzbuđen. - Pa, efendija, mi smo ti skoro cio vijek tu, viši dio života, i djeca su ni rođena tu. Mi nemamo kud sad, tu smo da ostanemo - reče mu ona.” Istovremeno, Avdo nastavlja put pripovijedačkog maga Andrića pričajući o ljudima i spajajući prošlo i sadašnje. Nekako sam osjetila prkos i bunt u autorovoj priči i čini mi se da je naš Avdo pomalo romantik. Ovo ću opravdati svojim zapažanjem jer nije mu bio cilj samo da Januar, 2014. Metjahić napiše roman, već i da literarnim putem izbaci bol i patnju koju osjeća u svojoj duši ,a koja je tu zato sto je zulumćara bilo od pamtivijeka. Ta nijansa ovaj roman približava istorijskom i vjerujem da bi Avdo sada rekao,, Istorija se ne ponavlja, već se ljudi ponavljaju. Posebnu draž ovom romanu daje dijalog Avdovih junaka, koji su svojim jezikom duboko zašli u ljudsku dušu, omirisali pejzaže svog kraja, pomilovali lice čovjeka, oživjeli prošlost. Jezicke slike ispunjavaju smislom, radošću i ve- Velika sala bjelopoljskog Centra za kulturu drinom, obogaćuju duh, pružaju nadu o moći Avdove umjetničke transpozicije da istoriju, događaje i ljudske sudbine pripovjedackom tehnikom preoblikuje u umjetničko djelo. Zato, toplo bih preporučila svima vama da pročitate ovu knjigu, ali i da ne prestanete sa iščitavanjem, jer ćete svaki put iznova pronalaziti nešto novo što če vas produhoviti i okrijepiti Vam dušu,a istovremeno, spoznaćete da je Avdov Muhadžerluk rukopis o Čovjeku. 47 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Rječnik plavsko-gusinjskoga govora Ibrahima Rekovića Govor gusinjskih odivičića Malo je koji kraj u Crnoj Gori s jezičkoga aspekta tako interesantan kao što je plavsko-gusinjski, naročito kad je u pitanju leksika. Zato je ova oblast davno počela privlačiti pažnju poznatih filologa. Piše: dr Adnan Čirgić (Izvod iz izlaganja na promociji rječnika u Podgorici) Poznato je već da crnogorski spadaju u najbolje proučene govore u slovenskome svijetu. Tačnije, kako je to u dijalektologiji još odavno istaknuto, crnogorski su govori najbolje izučeni među svim južnoslovenskim govorima, a u opšteslovenskome svijetu od njih je detaljnije proučen samo kašupski i lužičkosrpski teren. Taj podatak ne može biti neobičan kad se zna da je proučavanje crnogorskih govora započeto prije skoro 200 godina, predgovorom Srspkim narodnim poslovicama Vuka Karadžića. Od tada do danas dijalektološki ili rječnički obrađena je skoro cijela Crna Gora. Izučavanje je najprije krenulo od Boke, da bi se do naših dana stiglo do krajnjega śevera i istoka. Gotovo cijelo primorje sa zaleđem, nikšićka opština, Piva, Drobnjak, Uskoci, Potarje, Njeguši, Cuce, Zagarač, Paštrovići, Mrkovići, Crmnica, Zeta, Podgorica, Kuči, Piperi, Bratonožići, Bjelopavlići, Pješivci, Rovca, Vasojevići, Velika, Pljevlja, Rožaje, Bihor i da ne nabrajam dalje. Vuk Karadžić, Ivan Broz, Milan Rešetar, Danilo Vušović, Mihailo Stevanović, Radosav Bošković, Branko Miletić, Savo Vuletić, Gojko Ružičić, Radomir Aleksić, Mječislav Malecki, Tomo Brajković, Antun Majer, Luko Zore, Đuro Škarić, Alberto Rosi, Dragoljub Majić – samo su neki od zaslužnika koji su ostavili trajan trag u crnogorskoj dijalektologiji do kraja 30-ih godina prošloga vijeka. Spisak onih koji su proučavali crnogorske govore od II svjetskoga rata na ovamo bio bi još iscrpniji. Tome se spisku zaslužnih pridružio i Ibrahim Reković, čiji dijalektološki doprinos – rječnik plavsko-gusinjskoga govora predstavljamo. Malo je koji kraj u Crnoj Gori s jezičkoga aspekta tako interesantan kao što je plavsko-gusinjski, naročito kad je u pitanju leksika. Viševjekovna prožimanja u tome kraju – i etnička i plemenska i jezička i konfesi- 48 Čirgić onalna i kulturološka i civilizacijska nigđe tako dobro nijesu posvjedočena kao u leksici. Zato je plavsko-gusinjska govorna oblast davno počela privlačiti pažnju poznatih filologa. Tako je još između dva svjetska rata tu oblast obišao Petar Đorđić i objavio kratku studiju o njoj – Beleške o gusinjskom govoru (1933). Ta je oblast obrađena i u okviru opisa tzv. istočnocrnogorskoga dijalekta, tj. u doktorskoj disertaciji poznatoga lingviste Mihaila Stevanovića. Napomene o plavsko-gusinjskome govoru mogu se naći u gotovo svim sintetičkim osvrtima na crnogorske govore, a od posebna je značaja nedavno objavljena monografija Alije Džogovića o onomastici plavsko-gusinjske oblasti. No tek se objavljivanjem ovoga rječnika karakteristične plavsko-gusinjske leksike značajno upotpunila slika o dijalektološkim osobinama te oblasti. Kad se uzme u obzir ubrzani proces urbanizacije i sve veći odliv stanovništva, naročito prema inostranstvu, onda je jasno koliko je važan poduhvat Ibrahima Rekovića, koji je iskoristio možda potonji trenutak za bilježenje Januar, 2014. Revija FORUM leksike koja nestaje zajedno s tipičnim govornim predstavnicima. Rječnik plavsko-gusinjskoga govora Ibrahima Rekovića dijalektološki je rječnik, sakupljan više decenija. To je uzoran dijalektološki rječnik iako mu autor nije dijalektolog. On, naravno, ne sadrži svu plavsko-gusinjsku leksiku, već uglavnom ono što se izdvaja kao specifično za taj kraj. Radi se o brižljivo skupljenoj građi od oko tri i po hiljade akcentovanih jedinica koje su date u kontekstualnoj upotrebi. Ta je kontekstualna upotreba naročito vrijedna – i kao materijal za sticanje saznanja o jezičkim osobinama (fonološkim, morfonološkim i sintaksičkim) i kao građa za posredna etnografska istraživanja. Plavsko-gusinjska govorna oblast skladno se uklapa u opštecrnogorsku jezičku sliku. Pored tipične (i)jekavštine tu je u potpunosti zastupljen i proces jekavske jotacije kojim su dobijeni fonemi ć (<tje; <cje), đ (<dje), ś (<sje) i ź (<zje), uprošćen padežni sistem, specifičnosti u konjugaciji, u kongruenciji, specifičan alternant poluglasnika koji je odlika brojnih crnogorskih govora (piperski, kučki, bratonoški, vasojevički, crmnički, neki katunski, neki primorski govori itd.) i druge osobine koje se uglavnom ograničavaju na crnogorski prostor ili se javljaju još i u pograničnome dijelu. Bitna je diferencijalna crta plavsko-gusinjskoga govora postojanje troakcenatskoga sistema. Znatan je i uticaj albanskoga jezika koji je uslovio pojedine prije svega glasovne procese (kakva je recimo desonorizacija finalnih suglasnika, pojava određenih suglasničkih grupa i sl.), koje bi valjalo uporediti sa sličnim procesima u ostalim crnogorskim govorima uz albansku jezičku granicu. Činjenica da se u Gusinju javlja ikavizam umjesto nekadašnjih ijekavskih oblika (npr. dite – đeteta) nije potvrda nekakvoga spoljašnjeg uticaja, kako se to nerijetko u literaturi može sresti. Za takve tvrdnje nikad nijesu dati ni valjani dokazi ni argumenti. Gusinjski ikavizam ne javlja se sporadično ni neujednačeno, već sistemski po čvrstim pravilima. Stoga je on odraz autohtonoga glasovnog procesa koji se javlja i u govoru podgoričkih muslimana kojim se od nekadašnjega ije došlo do dugoga i. Tu je pojavu rasvijetlio još odavno (početkom XX vijeka) poznati dubrovački filolog Milan Rešetar, a poslije njega argumentovano pritvrdili Mihailo Stevanović i Drago Ćupić. Da nije u pitanju kakav spoljašnji uticaj, svjedoče dosljedni jekavski oblici bez ikavske alternative (dakle, dite ali đeteta) te tzv. duži oblici zamjeničko-pridjevske promjene. Na takav zaključak upućuje i slična situacija u jednome hrvatskom govoru u Slavoniji. Posebno je interesantna činjenica da je, bez obzira na to što Plav i Gusinje čine gotovo jedinstvenu govornu oblast, ikavizam odlika samo gusinjskih a ne i plavskih muslimana. Rečeno mi je da ako ga u PlaJanuar, 2014. Kultura, obrazovanje, baština Reković vu ima, onda je to u govoru gusinjskih odivičića. Da ne dužim. Najrazvijena grana u lingvistici nekadašnjega jugoslovenskog prostora bila je dijalektologija. Počela se, kako na početku rekoh, razvijati još od Vuka Karadžića, a od perioda između dva svjetska rata do 80-ih godina XX vijeka doživjela je procvat. Prvi dijalektolozi morali su čak unajmljivati konja ili magare da bi mogli sa sobom nositi fonograf, nekadašnju ogromnu spravu kojom su snimali govore. I taj fonograf mogli su imati samo privilegovani, ostali su rukom zapisivali osobine koje su uočili. Naše je vrijeme olakšalo dijalektološka istraživanja – urađeni su putevi, nekadašnji fonograf zamijenila je džepna spravica diktafon, ali dijalektoloških istraživanja nema. Nema ih uprkos tome što proces urbanizacije i školstva nemilosrdno briše sve prepoznatljive osobine naših krajeva. Stoga je poduhvat Ibrahima Rekovića, čovjeka izvan dijalektološke struke, dostojan divljenja i mora služiti kao uzor današnjim lingvistima, osobito dijalektolozima. Što bi se o plavsko-gusinjskoj leksici znalo za koju deceniju ili manje od toga da nije bilo njegova izvanrednoga truda? Ovim rječnikom Ibrahim Reković odužio se svome kraju kao malo ko prije njega, a u crnogorskoj i južnoslovenskoj dijalektološkoj leksikografiji ostavio trajan pečat koji će nadživjeti i ovu promociju i promotere i čitaoce. 49 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Maltene momenti Gran pri Crnogorskog likovnog salona Adinu Rastoderu Umjetnost je glasnik produhovljenosti Adin 50 U Crnogorskoj galeriji umjetnosti „Miodrag Dado Đurić“ 12. novembra otvoren je 35. Crnogorski likovni salon „13. novembar“. Ovogodišnji gran pri Crnogorskog likovnog salona dobio je Adin Rastoder za rad „Maltene momenti“. Nagrada za slikarstvo pripala je Leni Nikčević, za vajarstvo Milunu Mišku Čvoroviću, a za crtež / fotografiju Nebojši Dediću. Tako je odlučio žiri istoričarki umjetnosti u sastavu: Ljiljana Zeković, Maja Ćetković, i Ljiljana Karadžić. Prestižnu nagradu Gran pri salona, Adin Rastoder, dobio je za rad „Maltene momenti“. Njegove skulpture, prema riječima selektorke Salona, istoričarke umjetnosti Ljiljane Karadžić, ukazuju na višegodišnju Januar, 2014. Revija FORUM N. Dedić, S. Bogdanović, M. Čvorović, Lj. Zeković, L. Nikčević, i A.Rastoder preokupaciju ljudskim licem. „Deformisane glave sa popajevskim vilicama natprirodnih su dimenzija. Tako umjetnik stvara krupne planove lica, koji imaju ishodište u iščezavanju predstave, odnosno njeno prevođenje u apstrakciju. Glave su obložene crtežima koji unose izvjesnu dozu humora i rasterećenja”. - Radi se o jednom portretu koji je predstavljen u tri momenta. Nešto nalik stripu u skulpturi, - pojasnio je laureat Rastoder. - Svaki pokret, gest, grimasa, raspoloženje kreće iznutra, a odslikava se na licu. Preko njega pokušavam da uspostavim vezu sa onim što ljudi nose iz nasljeđa i stečenih karakteristika. Da naglasim moguću univerzalnost – raspoloženja, emocije, dobre i loše strane karaktera. Čovjek sam po sebi izuzetno je kompleksno biće i mnogo se stvari kroz istoriju zalijepilo za njega, da zbilja jeste nepresušan izvor ideja za rad. Interesuje me ljudsko biće sa svim svojim sitnim i krupnim potrebama, mudrostima i glupostima, brigama i zanosom, pojasnio je umjetnik Adin Rastoder. Upitan, kakav je položaj umjetnika koji stvaraju u Crnoj Gori i onih koji djeluju u centrima svjetske umjetnosti, Adin Rastoder je u intervjuu Pobjedi kazao: - Isuviše često se stiče utisak da naše društvo ne uzima umjetničko stvaralaštvo za ozbiljno… Izgleda da je to neka simptomatična pojava koja prati sva društva u tranziciji. Najlakše je sankcionisati umjetnost, a ona je glasnik produhovljenosti jednoga društva. U svjetskim centrima razumiju, gaje i cijene umjetnike. Smatrate li da je vajarstvo danas zapostavljeno i da su novi mediji preuzeli primat kao izražajno sredstvo? - Euforija nove gradnje često previđa humanističku dimenziju prostora. U tom kontekstu može se govoriti o zapostavljenosti vajarstva, ali ne u smislu poređenja sa drugim medijima, jer skulptura ima svoje prirodno mjesto i to ne može pomjeriti nikakav trend ili bilo što drugo. Problem je u korišćenju vajarstva, isticanju skulpture u adekvatnom ambijentu. Poznato je da je skulpturi najudobnije kad se nađe u otvorenom prostoru. Ali kakvom? Sa kojim opravdanjem, značenjem? O tome nema dovoljno brige, Januar, 2014. Kultura, obrazovanje, baština što je povezano sa nedostatkom osmišljavanja prostora u kojem će kvalitetna skulptura dobiti na značenju kao i sam prostor. Ima nekih zanimljivih projekata u Bijelom Polju i Tivtu. Nadam se da će to prerasti u još finiji kontinuitet. Siguran sam da imamo potencijal i znanje mnogih vajara koje bi valjalo koristiti za stvaranje poželjnog utiska o gradu, državi, nama i vremenu u kojem živimo. Renomirana pohvala umjetnosti Salon je otvorio gradonačelnik Prijestonice Cetinje Aleksandar Bogdanović, koji je iskazao zadovoljstvo činjenicom da Crnogorski likovni salon „13. novembar“ doživljava svoje 35. izdanje. „Renome Crnogorskog likovnog salona „13. novembar“ građen je decenijama. A na tome su posvećeno radile čitave generacije – još od šezdesetih, kada je začet, preko dana njegove obnove, sve do danas. Čitava niska vrsnih likovnih umjetnika čiji su radovi bili prisutni na cetinjskom likovnom salonu, danas sadrži stotine imena. A priča o ovom događaju, koji je i svojim nazivom, i terminom održavanja, i čitavim svojim trajanjem neraskidivo vezan za Dan Prijestonice Cetinje, iz godine u godinu, sve je sadržajnija“, istakao je Bogdanović. Na 35. Crnogorskom likovnom salonu „13. novembar“ radovima su se predstavili Milun Miško Čvorović, Nebojša Dedić, Milka Delibašić, Srđa Dragović, Novica Kovač, Irena Lagator-Pejović, Andrija Lekić, Marko Marković, Lena Nikčević, Teodora Nikčević, Jelena Pavićević, Ana PejovićKnežević, Nikola Radović, Siniša Radulović, Adin Rastoder, Đorđe Rašović, Vanja Vikalo, Darko Vučković, Jovana Vujanović, Vlatka Vujošević. Ovogodišnji Salon, na kojem je radove predstavilo 20 umjetnika iz Crne Gore, organizovan je u saradnji Prijestonice Cetinje sa Društvom istoričara umjetnosti i Ministarstvom kulture. 51 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Magistar slikarstva Aldemar Ibrahimović Višeznačnost slikarskog prostora Aldemar i profesori, Cetinje 29. novembra Na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, (studijski program SLIKARSTVO u trajanju od 2.godine) -29.novembra,odbranjen je magistarsi rad Aldemara Ibrahimovića, pod nazivom “Raznovrsnost i višeznačnost savremenog slikarskog prosotra”. Komisija u sastavu; Branislav Sekulić , redovni profesor , Ratko Odalović, vanredni profesor i Dr. Zoran Gavrić redovni profesor akademije u Beogradu, konstatovala da je Ibrahimović slikarski i teorijski proniknuo u nove dimenzije umjetničke percepcije i egzekucije višeznačnosti prostora, zaslužio visoku ocjenu “A” i time stekao zvanje MAGISTRA. Irahimović u odbranjenoj studiji, može se reć prilogu za sručnu literaturu konstatuje ,- cilj umjetničkog djela nije da kopira prirodu već da se odriče prikaza realnosti, te da time razumljivim prikaže njenu pravu suštinu. Prenosiomo zaključni dio iz magistarske studije Mr. Aldemara Ibrahimovića. - Polazeći od postavljene hipoteze o raznolikosti i promjenljivosti slikarsog prostora u modernoj umjetnosti, zasnovanoj prije svega na vrednovanju čistim opažajem uz jak uticaj društveno-istorijskih, naučnih i drugih dostignuća vremena u kojem su se odvijali, u ovom radu je napravljen pregled istorijskog razvoja u kojem su se postepeno gubile očiglednosti predstave prostora koje su bile utvrđene skoro pet vjekova, poput nekog zakona. 52 Kroz ovaj istorijski prikaz htio sam ukazati na mnoge teorije i djela koja su razvijali mnogi pojedinci, razne grupe, udruženja i pokreti. Ovim će se pokazati da svijet ima bezbroj slikovitih lica, a time isto toliko imaginarnih lica. Prostor prestaje biti postojan atribut prirode. On predstavlja svojstvo koje može biti izraženo pomoću boje, linije i raznih drugih sredstava. Tri tradicionalne dimenzije samo su jedna od pretpostavki; prostor je moguće predstaviti u dvije i više dimenzija a da bude potpun i u vlastitim značenjima; svojstva prostora moguće je sugerisati različitim sredstvima, odabiranjem ili kombinovanjem boja, računajući kako s njihovom simboličkom tako i s fiziološkom vrijednošću. Umjetnici su prestali vjerovati da se prostor može predstaviti samo iz jedinstvenog očišta kakvog je nudila renesansna ili euklidovska perspektiva. Dakle, u modernoj umjetnosti prostor nije jednostavna datost, zajednička svim duhovima, individuama. On odgovara složenim shvatanjima, što se mijenja u zavisnosti od svakog pojedinca, svake sredine i stepena civilizacije. Prostor u modernoj umjetnosti se oprobava iskušava čas na pravcu osjećanja čas na pravcu prikaza. ”Težnja o kopiranju prirode pokazala se kao zabluda u odnosu na prirodu, na umjetnika i na umjetnost. Prva se može oponašati, druga treba da nađe svoj izraz, a treća da postavi svoje zakone. Umjetnici su tako formulisali tri nove ideje; ideja o interpretaciji i o subjektivnosti koje su pripremiJanuar, 2014. Revija FORUM le ideju o čistom slikarstvu”, kazao je Bernar Dorival u knjizi “Savremeno francusko slikarstvo I”, koju je objavila sarajevska “Svjetlost” 1957. godine. Mnogi principi koje su ustanovili pioniri moderne umjetnosti: Sezan, Gogen, Van Gog, postali su osnova modernog slikarstva i odnosa prem prostoru. Ali je to sve bilo samo uvertira za ono što će se dešavati početkom dvadesetog vijeka, kad se pojavljuju fovizam, kubizam, ekspresionizam, pa sve do današnjih dana. Suština svih ovih kretanja, u čemu se slažu svi ovi slikari, cilj umjetničkog djela nije da kopira prirodu već da se odriče prikaza realnosti, te da time razumljivim prikaže njenu pravu suštinu. Potreba da ispituju suštinu stvari nagnala je kubiste da u tu svrhu iskoriste ravni, presjeke i pročelja predmeta, a foviste da Januar, 2014. Kultura, obrazovanje, baština šematizuju i deformišu. U njihovim slikama priroda je vjernija sebi nego stvarnosti. Fovisti i kubisti prikazuju svijet onako kako ga oblikuje čovjek. Život predstavlja predmet njihove umjetnosti više nego priroda. Fovisti i kubisti napuštaju perspektivu i naglašavaju pikturalnost. Više vode računa o podlozi i na taj način pružaju plastični prikaz prostora. Napuštanje perspektive zaprepastilo je publiku koja je to smatrala ludošću, jer nije shvatala da je perspektiva bila čista hipoteza, opštepriznati običaj koji se razvio u Italiji na kraju srednjeg vijeka, i kome je samo navika priznala vrijednost. Zaboravili su da čovjek ima pravo da zamijeni jedan postulat drugim. Promjena je zakon za sve živo. Moderna umjetnost vjeruje u mnogostrukost prikazivanja prostora, a time i u neograničenu umjetničku slobodu, što umjetnost čini kreativnijom i plodotvornijom. Sve ove umjetnike i pravce moderne umjetnosti, karakteriše potraga za novim formama i novim značenjima i u toj potrazi kreću se čas u jednom čas u drugom pravcu. Može se izvesti opšti zaključak da su ovi umjetnici sa perceptualnog prešli na konceptualni način prilaženja stvarnosti, na subjektivnu reakciju, svijet mašte i podsvijesti, što predstavlja težnju koja je direktno suprotna glavnoj tendenciji od Đota do impresionista. Ovim radom sam htio ukazati na kretanja u modernoj umjetnosti koja su direktno ili iniderktno uticala na moj rad i odnos prema slikarskom prostoru uopšte. To jest, poslužio sam se drugima da bih došao do sebe i svog likovnog izraza. Priredio E.P. 53 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Turski ujetnik Džemal Akjidiz prvi put izlagao pred crnogorskom publikom Istorija na slikarskim gravurama Akjidiz Povodom jubileja 90 godina od proglašenja Republike Turske, poznati i u svojoj zemlji uvaženi likovni stvaralac Džemal Akjildiz po prvi put se predstavio našoj publici. Otvarajući izložbu gravura tradicionalnih kuća i konaka u galeriji „Centar”,28.oktobra, turski ambasador u Crnoj Gori Mehmed Nijazi Tanilir je istakao da Podgoričanima; zbog zajedničkog osmanskog nasljeđa, nije strana arhitektura koju je na svojim radovima zabilježio ovaj ugledni turski stvaralac. Akjildiz nije specifičan samo po gravurama arhitektonskog nasljeđa svoje zemlje, već i Baklana i srednje Azije, ali i kao jedan od rijetkih slikara koji je posvećen upornom stvaranju portreta Kemala Ataturka, oca moderne Turske. – Bavim se svim formama slikarstva, ali ovo što u Podgorici imate priliku da vidite su gravure iz gotovo svih gradova Turske. Nadam se da ova posjeta Crnoj Gori nije i jedina, jer Crna Gora je lijepa zemlja u kojoj ima mnogo toga da se zabilježi – kazao je Akjildiz pozdravljajući brojnu publiku okupljenu u galeriji „Centar”. Ovaj umjetnik radi gravure od djetinjstva, a one su ga i dovele u Istambul, na Likovnu akademiju. Iako se 54 Gravure Džemala Akjildiza Januar, 2014. Revija FORUM dokazao na svim poljima likovne umjetnosti Akjildiz ističe da ga arhitektonsko blago njegove zemlje već dugo inspiriše na stvaranje gravura, jedne od najzahtjevnijih tehnika u slikarstvu. Uspjeh njegovog velikog ciklusa preporučio ga je i kreatorima turske kulturne politike, pa ga je Predsjedništvo Turske svojevremeno angažovalo da slika značajna istorijska mjesta. – Gravura je najteža grana slikarstva. Morate biti zaista savršeni u onome što radite, morate biti potkovani kad je arhitektura u pitanju, a ništa manje i istorija. Takođe, morate biti i istraživač, koji je spreman da mnogo putuje da bi nacrtao ono što želi – objasnio je osamdesetogodišnji Džemal Akjildiz. „Kemal Ataturk, sin Balkana, najveći je vojskovođa, političar i junak kojeg je naša zemlja imala”, odgovorio je Džemal Akjildiz na pitanje zašto je tokom duge karijere likovnog umjetnika i pedagoga toliko puta naslikao osnivača moderne turske Republike. U Turskoj Džemal Akjildiz se smatra jednim od najznačajnijih likovnih stvaralaca. Takav ugled je izgradio upravo svojim obimnim istraživačkim ciklusom kojim ostavlja svijetli primjer mlađim naraštajima turskih slikara. Uprkos godinama Akjildiz neumorno nastavlja da slika najreprezentativnije arhitektonske objekte me]u kojima posebno mjesto imaju djela arhitekte Mimara Sinana, važne vjerske objekte u Turskoj, kao i arhitektonske bisere sačuvane iz vremena Seldžuka i Osmanlija. Džemal Akjildiz je prvi put došao u Crnu Goru na poziv ambasadora Turske Tanilira, sa kojim ga veže dugogodišnje prijateljstvo. Njegova postavka 60 gravura na kojima je naslikao neke od najznačajnijih građevina u Turskoj s velikom pažnjim propraćena je u Podgorici. E.P. Januar, 2014. Kultura, obrazovanje, baština Avdo Ćeranić Umjetnik koji razumije život «Slikar Avdo Ćeranić Izložba slika Avda Ćetraga za likovnim izrazom ranića otvorena je u gautomeljenim u poetskoj leriji „Most“ 7. novembra atmosferi, lirskog i inti2013. Umjetnik je predmnog odnosa prema pejstavio 26 radova rađenih zažu, figuraciji i portretu. uljem na platnu, koji su Povratak prirodi kao fenastali u posljednjih pet nomenu omogućava mu godina. da uroni u strast mirnog - Umjetnost življenja intimnog života u kome je je najteža disciplina na Ćeranić prisutan „sezanovski” prisvijetu, a umjetnik Avdo stup u organizaciji odnosa Ćeranić je vrlo dobro razuboje i forme s evidentnom struktumije, kazao je na otvaranju publicista rom kompozicije i harmonije». Vlatko Simunović. Ćeranić očito ima - Avdo Ćeranić rođen je u Zatonu razvijen dar za razumijevanje smisla kod Bijelog Polja. Umjetničku školu, življenja. To dokazuju njegove slike. Odsjek za unutrašnju arhitekturu, - Posmatrajući rodnu zemlju, u završio je u Peći. Potom je upisao i sudaru vida i duha, umjetnik uspizavršio medicinu i specijalizaciju. jeva sačuvati ravnotežu doživljaja i Radi kao hirurg specijalista na hiizraza. Zavičajni predio isključivo rurškom odjeljenju Zdravstvenog je podsticaj za rafiniranu igru boje i centra u Novom Pazaru. Slikarstvom svijetla, za uopštavanje podataka iz nije prestajao da se bavi. Ovo je njeprirode – rekao je Simunović. gova sedma samostalna izložba, a U bogatom izložbenom katalogu, imao je mnogo kolektivnih. Dobitnik između ostalih, zapisane su riječi iz je više nagrada u oblasti slikarstva. kritike profesora Ervina Ćatovića. Sa otvranja izložbe u galeriji Most 55 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Koncert etno-grupe „TEFERIDŽ” u Podgorici Dragulji narodnog stvaralaštva u novom ruhu „TEFERIDŽ” u KIC-u U okviru manifestacije „Decembarska umjetnička scena”, u Podgorici je 5.novembra održan koncert etno-grupe „Teferidž” iz Rožaja koju pored domaćih čine poznati instrumentalisti iz regiona. Oni su maestralno predstavili izvorne kompozicije u obradi Sulejmana Beće Kujevića, objavljene na CD-u pod naslovom „Ugrijala jar mir jala...” U prepunoj sali Kulturno – informativnog centra „Budo Tomović”, pored osnivača sastava „Teferidž”, kompozitora i harmonikaša Sulejmana Beće Kujevića, nastupili su: Goce Dimovski, član grupe „Sintezis” iz Makedonije, vrhunski svirač zurle, kavala i gajdi; Mujo Behmen, aranžer i gitarista etno grupe „Mostar sevdah reunion”; mr Amar Jažić, etnomuzikolog, autor prve islamske opere u svijetu, instumentalisti Safet i Elsan Đozović, Kemo Vučičanin i Samir Kujević; Mensura Agić, etnomuzikolog i interpretator izvornih pjesama; Enver Behljiljević, inerpretator izvornih pjesama; Haris Ljumović, inženjer tona; Štjef Ujkić, etnomuzikolog i Rizo Hamidović, interpretator izvornih pjesama. Sulejman Beća Kujević, poznat je javnosti po preko 60 kompozicija koje decenijama stvara za dječije festivale, pop i pjevače narodne muzike, podsjetio je na po- 56 četku koncerta novinar Mirsad Rastoder. Ljubav prema izvornoj muzici, ipak je njegova stalna opsesija i zato je prije četiri godine osnovao ansambal „Teferidž”, radi očuvanja i obrade autohtonog muzičkog izraza sa prostora Crne Gore i Sandžaka. Rastoder je kazao da „Teferidž” trenutno čini 14 vrsnih muzičara a nedavno su izdali i prvi album pod naslovom „Ugrijala jar mir jala...” („Ugrijala sjajna mjesečina”). Kako je naglasio Rastoder, Kujević već 20 godina traga za manje poznatim izvornim pjesmama i napjevima karakterističnim za sjever Crne Gore. - Inspirisan, između ostalog i porodičnom posvećenošću Kujevića, da se sačuvaju dragulji narodnog stvaralaštva iz folklorne, muzičke i zanatsko- umjetničke baštine, a istovremeno obrazovan na talasu savremenih stremljenja i tehnika, Beća je prije desetak godina započeo obradu izvornih kompozicija i dao im sjaj modernog etno zvuka. Kujević nije žurio da od bogate tradicije pravi marketing već je strpljivo sublimirao najviše vrednosti oblikovane emocijama pojedinaca i kolektiva kroz stoljeća, kao izraz osobenosti i preplitanja muzičkih odnosno kulturnih identiteta. Rastoder je istakao da se nada da će u „Bećinim kompozicijama svako pronaći svoju, jer Januar, 2014. Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM nose huk istorijsko-civilizacijskih naslaga iskazan etno ambijentalnim zvukom u savremenoj obradi. Poznato je da muzika najčešće kreće od jedinke, koja kroz sopstvena, izražava kolektivna osjećanja i fluide izvorne tradicije do nivoa opštost. Posebne umjetničke vrijednosti koja odlazi daleko kao što kod nas dolaze kompozicije džeza, ili portugalskog fada, tako će i ove Bećine imati put u suprotnom smjeru, kazao je Rastoder. Publika je, potom, zaista uživala u 12 vrhunskih obrada narodnih pjesama. Kujević i negove kolege uspjeli su da naprave pravi teferič – posijelo odnosno kako nam Kujević objašnjava, pravilnije je reći teferidž. Uspjeli su da s publikom podijele svoju radost sviranja i ljepotu stihova pjesama koje je narod vjekovima brusio. - Sastav je uglavnom isti, čak i gosti na ovom koncertu su naši stalni saradnici, i nećemo ga mijenjati, jer sudeći po reakcijama publike ovo je dobitna kombinacija – kazao je Kujević. Činjenicu da je odlučio da širem auditorijumu predstavi narodnu muziku u savremenim aranžmanima Kujević objašnjava na sljedeći način: - Uglavnom sam obrađivao ovom prilikom melodije, pjesme sa sela, koje su dosad bile slabo poznate, neistražene. Najveći dio njih nikad dosad nijesu bile ni zapisane, a kamoli snimane. Mislim da bi bila šteta da ostanu nezabilježene jer u sebi nose veliku vrijednost. Potrudio sam se da ih savremenim aranžmanima približim mlađoj publici – kaže muzičar. Na kraju, s obzirom da je vidljivo uživao u ovom koncertu, kao i izvođenju ovih pjesama, zanimalo nas je što na nekom intimnijem teferiču izvodi za svoju dušu. - To je pjesma „Šećer, Šećo, sanjaš li me često” - kaže Kujević, obećavajući nove slične projekte. Slušajući kompozicije u obradi Kujevića, Mirza Luboder je zapisao odu pjesmi. Pjesmo moja Pjesmo moja, o latici ruže orošene, o mirisu trave pokošene, o sjenama od bagrema i čistijem izvorima, o planinskim vrletima i varoškim sokacima, karvanskim bespućima i čarsijskim besjedama, đurumlijskim zakletvama, alatima hatovima, kiradžijskim bisagama, prađedovskim hićajama, o svadbarskim eglenima, o altunli šorvanima i demirli pendžerima, kapijama i halkama, sarucima, jelecima i o čejzi djevojačkoj, o vojničkim rastancima, majčinskijem dočecima, mladićkijem uzdasima, ašiklijskim išaretima, o tugama i sudbini o veljijem ratovima, pogibelji i životu, nadmenima i o roblju, historiji, vasioni i o suncu i mjesecu, kosačima i mobama, o tarihu i ognjištu, osvetama, ordenjima, srećama i nesrećama, tragediji i bolesti, i o braći i sejama, sinovima i šćerima što pod crnom zemljom truhnu i o jedu roditeljskom što sudbini predaju se moleć Boga da ih uzme. Sve si pjesmo opjevala i u sebi sačuvala i vazda si Mrginj bila i ostat ćeš dok je svijeta, i svačija i ničija, nekom dert si nekom derman i zato ti Bože hvala. Ž. Janjušević Januar, 2014. 57 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Veče harmonike u Petnjici Od sviralje do klavijature U petnjičkom Domu kulture, 20. decembra 2013. godine, održano je prvo „Veče harmonike“, na kojem je učestvovalo desetak zavičajnih harmonikaša i gostiju iz susjednih opština. Među njima su bile legende harmonike iz ovoga kraja kao što su: Tufo Babić, Rafet i Zejto Skenderović, Isad Šabotić i sedamdesetogodišnji Vejsel Ćeman, najstariji živi harmonikaš iz petnjičkog kraja, kao i najmlađi među učesnicima, dvanaestogodišnji Elvir Hodžić. Piše: Šemsudin Hadrović Zašto Veče harmonike u Petnjici? Dolazili smo na svijet spontano, i živjeli svoje živote onako kako smo znali i umjeli, zavisno od vakta u kojem smo se zatekli i u kojem smo bitisali. U svakom su se vremenu u Bihoru radjali talentovani pojedinci. Generacije su se navikavale na njih i živjeli sa njima. Malo su ih znali cijeniti. A oni su jedan po jedan odlazili sa ovog svijeta tiho i skromno. Nestajali su pred našim očima. A oni, koji su ostajali iza njih su ih zaboravljali. Ovo je bila prilika da se svi prisjetimo bar jednog dijela naših muzičara. Da upišemo za sva vremena podatke o 11 umrlih i 43 živa harmonikaša bez kojih nije bilo veselja u Bihoru. Naravno i to, zašto su, gotovo svi ostavili svoju veliku ljubav - harmoniku. Neki su otišli u trgovce, taksiste, poljoprivrednike i sl. Život ih je otjerao na marginu. Skoro da su zaboravljeni. Kada smo počeli tragati za njihovim kazivanjima, njihovim sjećanjima i fotografijama u svima smo vidjeli prkos vremenu, lični i porodični ponos, plemenski prestiž, nacionalni preporod. U najmanju ruku, rekli bismo uključivanje „na zor“ u savremene tokove života. Njihovi enormni napori u lošim uslovima, ostavili su duboke i neizbrisive tragove. Na nama je da ih prepoznamo i kroz stvaranje novih institucija postavimo na mjesto koje zaslužuju. U tom smislu je i nastala ideja za „Veče harmonike u Petnjici“. Ako su „naši momci“ u to vrijeme, u bilo čemu pokazali talenat i odvažnost onda je to smjelost da se „uhvate u koštac“ sa novim oblicima kulturnog stvaralaštva koje je stidljivo dodirivalo rubove Bihora. Odnekuda i nekako su se „probijali“ ti novi zvuci koji su zamjenjivali zvuk gusala, sviralje-frule, zurle, goča, tarabuke. Kroz vijugava bespuća Bihora i bihorskim planinskim vrletima pronosio se glas o harmonici. Prvu „muziku” (harmoniku) u Bihor donio je rahmetli Šemso Skenderović daleke 1935. godine. Njeni opojni zvuci su podsticali sve više mladih da se „zagnaju“ tom novom izazovu, tom kulturološkom fenomenu. Bilo je to svojevrsno viteštvo. Mnogi su još uvijek svjedoci toga. 58 Veče harmonike u Petnjici Jedno od kazivanja bihorskih harmonikaša će biti objavljeno kao priča u zborniku Festivala priča Zavičajne staze - Bihor 2013. U međuvremenu, o tim momcima-herojima niko nije brinuo. Oni su smjelo i s ponosom „uprtili“ harmoniku na grudi i počeli mukotrpno učiti prve taktove za upisivanje u bihorske legende. Koliko je generacija izraslo uz ove divne ljude- harmonikaše? Koliko je generacija uživalo u njihovom-mukotrpno stečenom umijeću? Koliko Januar, 2014. Revija FORUM Kultura, obrazovanje, baština A. Rastoder, T. Babić i Z. Skenderović R. Skenderović i I. Šabotić je svadbi, koliko svatova, koliko je naših dičnih nevjesti ispraćeno i dočekano uz harmoniku? Da ne pominjemo, vrijeme u kojem smo naše najbolje sinove ispraćali u vojsku. (Zamislite svadbu u Bihoru, nekada. U musafirskoj sobi na sredini stolica, na njoj svirač frule-sviralje-svira. Ne žali se. Svira koliko zna i umije. A svu noć oko njega igraju momci i djevojke, patos da probiju od snage mladalačke, od ašika, od derta. Kasnije je na tu stolicu došao „naš harmonikaš“ i činio isto to, iz sve snage i srca, koliko je znao i mogao. I opet su „podovi propadili“ pod naletom mladosti i ašiklija, mladjih i strarijih.) Profesori harmonike Almir Martinović iz Bijelog Polja, bio je oduševljen neobičnim koncertom i okupljanjem harmonikaša: - Kada su počeli izlaziti na binu vaši stari harmonikaši, sa svojim vremešnim ali očuvanim harmonikama zadrhtao sam od nekog čudnog ali divnog osjećaja koje me obuzelo. Pitao sam se da li je ovo moguće. Zaista, izuzetno plemenita manifestacija i pažnja prema onima uz čiju su se svirku mnogi radovali, kazao je Martinović. Poznati kompozitor, aranžer i maestro na harmonici, Sulejman Beća Kujević, reče da je sa mnogima iz Bihora svirao ali je ovo veče bilo nešto posebno. - Kažu da su sve pite, pite, samo je burek PITAC, Tako je i sa instrumentima, svi su instrumenti su instumenti samo je harmonika MUZIKA. Taj vakat pamte naše starije generacije, a mladi danas uživaju u drugačijim – novijim oblicima kulturnih dostignuća. Bila je ovo prilika da se prisjetimo svih naših harmonikaša, da im se na neki način počnemo institucionalno oduživati za ono što su nam pružili. Povod da našoj omladini približimo dio atmosfere u kojoj su im rasli roditelji sa svim što se može prepričati i i vidjeti na rijetkim fotografijama koje su nekako „pretekle“. Harmonikašima su te vešeri uručene Zahvalnice za njegovanje, očuvanje i razvoj muzičkog stvaralaštava u Bihoru, koje su znak poštovanja i pamćenja, ali i nagovještaj institucionalne brige o tradiciji i još kvalitetnijem razvoju muzičke kulture u novoj opštini. Zbog toga su harmonikaši, naši nezaboravljeni junaci bili ove večeri sa nama. Hvala im! Spisak harmonikaša petnjičkog kraja koji su preselili/preminuli: Skenderović Šemso rodj. 1917. u Trpezima, počeo svirati harmoniku 1935. godine, Muratović Jusuf, Muratović Rušo, Huremović Hakija, Račić Jusuf, Muhović Suko, Tarhaniš Džibo, Hadrović Mahmut, Ličina Ahmo, Rastoder Ramadan, Spisak naših savremenika koji su se bavili ili se i danas zanimaju muzikom: Babić Tufo, Skenderović Rafet, Skenderović Zejto, Skenderović Selmo, Tarhaniš Mirsad, Šabotić Isad, Skenderović Rašo, Skenderović Faiz, Duraković Safet, Ćeman Vejsel, Rastoder Aziz, Škrijelj Diko, Agović Hajro, Škrijelj Vejsel, Prentić Ramiz, Ličina Fadil, Kočan Feko, Tiganj Safet, Latić Salem, Latić Rizvo, Hadrović Hazbija, Šabotić Hadro, Pačariz Erbein, Korać Džemal, Idrizović Harun, Ćeman Januar, 2014. Isljam , Hadrović Ćako, Tiganj Elvir, Hadrović Medžid, Djukić Mujo, Ćeman Sejfo, Šabotić Ibro, Muratović Ismet, Hadrović Ragip. Spisak svirača koji su nekada, na drugim instrumentima, značajno upotpunjavali muzički ambijent: Agović Rahman - klarinet, Agović Halem - zurla, Agović Rafet - goč, Račić Nasuf - tarabuka, Rastoder Kada - Sviralja-frula, Rastoder Rafet - sviralja-frula, Ramčilović Nazif -sviralja-frula. Muzičke nade: Skenderović Sejo - harmonika, klavijature, Muhović Arijan - harmonika, Kožar Damir- klavijature, Hodžić Elvir – harmonika. Uvažavajući naše harmonikaše, uvažavamo sebe i svoju tradiciju pa ako imate neke zanimljive priče, fotografije i podatke o sviračima, za monografiju, možete ih uputiti na email: [email protected]. 59 Kultura, obrazovanje, baština Revija FORUM Zapis o Sebiji Krnić Opjevana ljepotica Izuzetnom ljepotom mamila je uzdahe, a poštovanje zaslužila mudrošću i pažnjom prema ljudima, tako se u najkraćem može sažeti zapis o Sebiji iz Tuzi. Piše: Ajdin Rakić Od oca Huseina Krnića, Sabija Krnić je rođena 1902. godine u Tuzima (Šipčanik). Potiče iz jedne veoma ugledne porodice koja je imala svoje velike posjede u Podgorici i Tuzima. Ovoj porodici pripada i jedan od najljepših čardaka na ovom području. Njena majka je rodom iz Podgorice, od Osmanagića. Sebiju, koju su od milošte zvali Bilja, krasila je izvanredna ljepota i bistar um, pa su je kao veoma mladu prosili ljudi iz uglednih porodica iz raznih krajeva. Kapetan vojnog odreda Jusuf, koji je službovao u kasarni u Tuzima bio je opčinjen Sebijinom ljepotom. Uzaludni su bili svi njegovi pokušaji da ubijedi Sebijinu braću da pođe za njega. Otuda je i nastala pjesma Jusuf Vrebac put putuje, koja se u narodu dugo čuvala. Pjesmu je prenijela Šerifa Rakić (19252005), a glasila je ovako: Jusuf Vrebac put putuje crnu kosu obrtuje crna kosa sva na brene a đevojke šipčaničke sve put mene Međ njima bijaše najljepča mlada Bilja Huseina Krnića koja jednim svojim mahom moje srce prekida Ipak, Sebijino srce osvojio je mladi Starovarošanin Temo Dervišević, čija je porodica bila izuzetno bogata. Imali su svoje dućane i hotel u Podgorici. Temo je, na žalost, preminuo veoma mlad, a njegova prelijepa Tuzanka vratiće se svome rodu u Tuzima (Temo je sahranjen na Pobrežju, a kasnije je njegov grob premješten na novom groblju u Tuzima). Godine su prolazile, a prosci su i dalje kucali na vrata Krnića. Hafiz Sulejman Begović bio je poznat u narodu kao Hafiz Suka. Uživao je veliki ugled kako kod muslimana, tako i kod Crnogoraca. Radio je kao imam Glavatovića džamije. Njegova žena umrla je mlada i za sobom ostavila nekoliko djece. Nakon toga, Hafiz Suka odlučuje da zaprosi Sebiju. I kao tako cijenjenoj ličnosti njena porodica nije mogla odbiti nje- 60 govu prosidbu. Mlada Tuzanka ponovo odlazi kao nevjesta u Podgoricu i brine se o Hafizu i njegovoj djeci. U Podgorici je i dalje uživala veliko poštovanje, a posebno su je cijenili Derviševići. Sebiju su i ovog puta pratile pjesme ispjevane u narodu. Jedna od njih glasi ovako: Tupa lupa doboš cuka oženi se Hafiz Suka uze Bilju lijepu, mladu da Hafizu brije bradu Oj ti Bilje, zla ti sreća što ti oće tuđa đeca Pjesmu smo zabilježili od Hajrije Efović (1910-2000), ćerke Bećira Burazerovića. Nastala je u Pravoj Kiš mahali, a ispjevala su je djeca, učenici Glavatovića mekteba. Hafiz Suka je živio nekoliko godina u srećnom braku sa lijepom Tuzankom. Nisu imali djece. Nakon smrti Hafiza Suke, Podgorica je ostala bez izvanrednog vjerskog prosvetitelja, a Sebija bez svog dobrog supruga. Ona se po njegovoj smrti vraća u Tuzi i živi sa svojim bratanićem Metom Selimovim sve do Metove smrti 80-ih godina. Potom prelazi da živi kod Smaja Šerifovog, gdje su je Smajo, njegova supruga Hanifa i njihova djeca pazili i vodili brigu o njoj sve do njene smrti 1997. godine. Umrla je u dubokoj starosti. Ljepota koja ju je krasila tokom mladalačkih dana zadržala se sve do njene starosti. Bila je poznata i po dobrom krojačkom talentu. Ljudi su često dolazili kod nje i tražili savjete i rješenja za svoje probleme. Sebija je umjela svakog da dobro sasluša i pomogne. Njena braća su takođe bila istaknuta u društvu. Šerif je bio predsjednik Opštine Tuzi. Sebija je svojim životom ostavila dubok trag u istoriji Tuzi, a posebno u narodnoj pjesmi. Sahranjena je uz prisustvo velikog broja građana na Novom muslimanskom groblju u Tuzima. Januar, 2014. Priča Revija FORUM ABID JARIĆ - Priča PISMO Našli mu neotvoreno pismo. Na koverti bio utisnut poštanski pečat: primalac nepoznat, brujalo je čaršijom. A on, Salkan Ramov, kao da je u propunti nestao. Nigdje ga. Kad bi se vrata „Umjetničkog ateljea“ otvorila, onako kao što se ne otvaraju nijedna kućna vrata, mušterija bi se morala spustiti niz tri stepenice da bi ušao u prvu prostoriju. A ona je sve više nego mjesto gdje bi se neko mogao fotografirati. Mnoštvo rekvizita od najrazličitijeg materijala ležalo je okačeno o zidove ili je bilo položeno u jednoj nevelikoj vitrini. Jedna rundava maca od pliša kružila je okicama na gornjoj polici. Crveni jezik isplazila je napola i njime vrtjela lijevodesno. Da se ne zna da ju je Fotko napravio svojim rukama, čovjek bi očekivao da svakog trenutka maukne. Dolje, naniže, na drugoj polici kočoperio se punjeni orao. Još uvijek sjajno, sivkasto perje govorilo je da je orao dobro prepariran i da se Fotko, u ovom slučaju, ne bi postidio ni najboljih majstora ovoga zanata. U vitrini je odnedavno. Od onog dana kada je Salkan obućar poželio poslati jednu svoju fotografiju ženi koja je živjela u drugom gradu i koju je upoznao u Pribojskoj banji. Svidjela mu se žena, a po svoj prilici i on njoj i ljubav se brzo rodila. U noći kad je svako trebao krenuti svojoj kući, njih dvoje su se veoma dirljivo opraštali. „Da sam znala da ću te upoznati“, mazno je šaputala Salkanu na uho, „dolazila bih svake godine u Pribojsku banju.“ „Ja bih dolazio dvaput u godini i tako bi postojala manja mogućnost da te ne upoznam“, odgovarao je Salkan potresen ovom njenom iskrenošću. „Voliš li me, Muho? Ali, reci iskreno, neću se naljutiti, vjeruj mi.“ Umalo se Salkan ne odade i ne reče: Salkan kad voli, onda voli. U posljednjem trenutku proguta riječ jer ni on nije znao zašto joj se pri prvom susretu lažno predstavio. Odabrao je ime svog rahmetli daidže koji se vrlo mlad utopio tamo u Potpeću dok je boravio na jednoj radnoj akciji. „Volim te, kako te ne bih volio. Ti, pa lov, pa onda sve ostalo“, slaga po drugi put jer lovom se nikada nije bavio. Nije mogao sebi objasniti zašto je i ovo izmislio i zbog čega mu je sve ovo trebalo. „Oho“, sad već ushićeno gugutala je ona, „ nisam znala da si i lovac. I moj bivši bio je lovac, ali na visoku divljač. Lovio je sve što se kretalo na dvije ili na četiri noge. Nadam se jedino da ti lov neće doći glave kao što je došao njemu. Imati dva lovca u životu i oba izgubiti, to bi bilo previše za svaku ženu.“ Izgovorivši posljednje riječi, glasno se nasmijala i snažnije se privinula uz njega. „Poslat ću ti fotografiju pa se uvjeri“, ponosno je uzvratio Salkan i u tom trenutku pomislio na Fotka i na njegovo umijeće. Januar, 2014. *** Salkan se vratio kući i svi su na njemu mogli prepoznati promjenu. Nije više niz kaldrmu odlazio namršten ne pozdravljajući se s prolaznicima. Ko zna koliko je puta poželio da postoji neka prečica od njegove kuće do radnje dolje u čaršiji pa da ne mora svakoga jutra prolaziti istom ulicom, susretati iste ljude. Posebno mu je bilo teško proći kroz Polimsku gdje se nalazila njegova radnja. Po nesreći, ona se ugnjezdila na samom kraju ulice pa je morao otpozdravljati svojim poznanicima, nekim starijima se, čak, ponekad i nasmiješiti. U nekim budžacima namjerno je zastajkivao kako bi neke od poznatih izbjegao. Ibru Muzaferova je, ipak, morao sresti svakoga jutra. On je živio u Tufinoj, a sahadžijska radnja mu se nalazila na početku Polimske ulice. Prolazili bi jedan pored drugog praveći se kao da se i nisu susreli. A znali su se čitav život. Ljudi su pričali da je Salkan ostao neženja zbog Ibre Muzaferova. Rabija je voljela Salkana, a udala se za Ibru. Tako je njen otac htio, a Rabija nije željela proturiječiti. Kad im se rodio prvi sin, dali su mu ime Salkan. Ibro je pričao da je to uspomena na njegova amidžu koji je pred sam kraj onog rata poginuo kao pripadnik Zvizdićeve milicije blizu Lađara. Ibro je to pričao i što se više trudio da njegova priča bude uvjerljivija, sve su mu manje vjerovali. „ Hajd’ Ibro, bolan. Ime k’o ime. Ne nosi ime čovjeka, nego čovjek ime. I amidža ti je bio dobar čovjek. Ako mali bude na njega, bit će veliki ženskar. A u našoj čaršiji imaju još tri - četiri Salkana, i nijedan nije loš čovjek. Bar ti poznaješ Salkana Ramova,zajedno ste drugovali i momkovali. Kad je raspoložen i kad on napravi cipele, nema im ravnih odavde do Pazara“, govorili su neki i usput mjerili Ibrinu reakciju. Ibro je izbjegavao susrete sa Salkanom. Između njega i Rabije, otkad su se vjenčali, uvijek je postojala neka sjenka, neki čudan odmak, nešto što im je smetalo, a nijedno od njih, o tom što je među njima i ne spaja ih, nikada nisu govorili. Rabija bi, ponekad, uzdahnula, duboko i trajalo bi dugo, a Ibro je to tumačio njenom preosjetljivošću za sve što je se dotiče. Malo je pričala, samo onda kad je morala, ali je znala dobro razumijevati stvari i nikada se nije prenagljivala. Otkad joj je umro otac, ostala je bez ikoga svoga. Prebirući po glavi uspomene u danima kad bi joj se uzdah češće otimao, bliže je živjela s vremenom koje je nepovratno nestalo Otkad se Salkan vratio iz banje, Ibro nije mogao prepoznati u ovom veselom čovjeku onog namrštenog i šutljivog Salkana. 61 Priča „Je li Fotko u ateljeu?“, iznenadi ga Salkan svojim pitanjem. Ibro ne pamti kad je posljednji put razgovarao s ovim čovjekom. Iako nije mogao pretpostaviti šta je moglo izazvati ovakakv izljev ljubaznosti kod njegovog bivšeg druga iz mladosti, Ibro odluči, također, pristojno odgovoriti. „Mislim da jest. Dok sam prolazio, vrata na radnji su se otvarala. Nego,neće li to kakva svadba biti Salkane, pa ti treba Fotkova kamera?“ „Ne, neće biti svadba, koliko ja znam. A ni po čaršiji se ne priča da se neko ženi ili udaje.“ „Nisam mislio na druge, nego na tebe. Kao velim, vrijeme je, moj Ćuše. Davno smo momci bili.“ Salkan ne odgovori odmah. Odavno nije čuo da ga neko zove nadimkom. Mislio je: još malo pa će čaršija zaboraviti da ga je neko nakada tako zvao. I začudo, ne naljuti se, iako bi u nekoj drugoj prilici burno reagirao. Neka čudna toplina krenu mu od sredine prsa i poče se širiti u obliku lepeze ka glavi. Ibro vidje kako se Salkanovo lice zajapurilo i bi mu krivo što ga je nazvao nadimkom kojeg on nikada nije prihvatio. „Izvini, Salkane, omaklo mi se. Nekad smo bili ahbabi, pa rekoh to po nekoj bivšoj navici“, pokuša se izvući Ibro. „Ne ljutim se, Klempo. Samo si me iznenadio jer me tako odavno niko nije zovnuo. Eto vidiš, nekad su u ovoj čaršiji bili Ćuše i Klempo, a svih ovih dvadeset godina kao da su živjeli na dva kraja svijeta, iako su svakog dana morali obojica proći ovom ulicom. Viđali su se kao slijepci, slušali su se kao gluhi; živjeli su, a kao da i nisu.“ „Ma znaš, Salkane, htio sam ja više puta, ali nije išlo. Na početku Polimske smislio bih šta ću ti reći i čim ti se približim ili sve zaboravim ili ti negdje umakneš prije nego se mimoiđemo. I tako sam se vremenom navikao. Prolazili bismo jedan pored drugog, bez pozdrava, bez pogleda. Oborene glave obojica, kao da se jedan drugog stidimo, šta li?“ „Ono, kad ti umrije sestra Hata, bio sam pošao tvojoj kući. Već sam došao do Adžovića česme i tu kratko zastao. Napio se vode i malo oslonio na ploču iz koje je grgoljila voda. Damari su mi udarali u sljepoočnicama. Teško sam disao. Noge mi kao od olova. Ono nekoliko koraka koliko me dijelilo od tvoje kuće, nikako nisam mogao preći. Da ne naiđe neko sa zaprežnim kolima, ne znam kako bih se kući vratio.“ Ibro uze ponuđenu cigaru. Dok mu je Salkan pripaljivao i cigara i upaljač su drhtali.U isto vrijeme obojica potegnuše prvi dim. Bio je dug, dug kao svih onih prethodnih dvadeset godina u kojima su Klempo i Ćuše prolazili jedan pored drugog kao stranci. „Ako ne žuriš, , mogli bismo svratiti na po jednu?“, izgovori jedan. „Može, može.. Odavno sam čekao ovaj dan“, prihvati drugi. Dok su rame uz rame, ponovo poslije dugo vremena, klizili Polimskom do gostionice Dva jelena, ljudi su ih u čudu gledali. 62 Revija FORUM *** Fotko je radio nešto oko nekih fotografija kad je Salkan nahrupio u njegov atelje. „Ili sam ja u ovim godinama narastao ili se strop tvoje radnje spustio?“, umjesto pozdrava pokuša se našaliti. „Dobro došao, moj Salkane. Ja mislim da ti ovdje prvi put ulaziš pa visinu stropa nisi ranije ni mogao izmjeriti. I da znaš, ovo nije radnja. Ovo je atelje, ovdje se događa umjetnost. Ti imaš radnju pa i tvoj ahbab Ibro s kojim si se, čujem , ponovo spajdašio poslije toliko godina. E nazdravlje, moj Salkane. Drago mi je da ste obojica pregrizli ono što vas je davilo sve ove godine. Nego, nešto dugo putuješ do moga ateljea?Rekoše mi da si još jučer krenuo k meni. A stižeš tek danas. Ti kao da si u ovo dan-dva doživio nekoliko čuda“, izgovori to Fotko u jednom dahu i grlato se nasmija pokazujući dva reda izvanredno lijepih zuba. „Vijesti su se oduvijek brzo širile ovom našom čaršijom, iako poštari nikad nisu bili dobro plaćeni. Nego, pusti sad to. Ti i ja trebamo razgovarati o poslu.“ „Jadan ne bio, Salkane, moraš znati da se nalaziš u ateljeu i da se ovdje ne može razgovarati o poslu, nego o umjetnosti. Umjetnost je nešto što je vrhunaravno i samo su rijetki na nju upućeni. Umjetnost je kreacija, a ne dovršen posao. Ti dovršiš cipelu, zašiješ šav, zalijepiš zakrpu, popraviš petu i gotovo. Tu se nema više šta dodati. Jedna cipela ne može imati dva đona ili dvije pete. Ako si dobro uradio, posao je završen.U umjetnosti, nema toga. Sve je na početku, sve je tek nagovještaj, sve može biti tako, ali i drugačije. Mogu tebe, na primjer, fotografirati, a da na fotografiji pored tebe bude neka žena ili omiljena životinja. Mogu te uslikati ovdje u mom ateljeu na toj plišanoj stolici, a da se na fotografiji vide palme i more, čamci ili zalazak sunca u Sahari. To nije posao, Salkane, to je Bogom dani dar, i ne daj Bože da su mi ga ljudi dijelili, nikad ga ne bih imao.“ „Zbog tog tvog dara sam i došao. Ti znaš da se ja nikada nisam bavio lovom, ali bih htio imati fotografiju na kojoj se Salkan vidi kao lovac. I to mora biti najbolja fotografija koju si do sada uradio.“ „Ako se to mora, onda te neću slikati. Jer, ja nemam najbolju fotografiju. Sve moje fotografije su najbolje. Umjetnost čuda pravi. Fotografirat ću te tako da i oni koji te najbolje poznaju neće nikada posumnjati da nisi lovac.“ Svojim dugim korakom preskočio je tri stepenici i kao vihor istrčao kroz Zekov izum na Fotkovom ateljeu. Svi u čaršiji vrata na Fotkovoj radnji zvali su tako, Zekov izum. Na Fotkovu molbu Zeko je smislio i postavio vrata koja su se otvarala kao nijedna druga, i to je bilo posljednje što je uradio. Iz Pazara su neki dolazili da im se dive. *** Zanat mašinbravara Zeko Klica usavršio je u Njemačkoj. Bilo je to onda kad se upoznao s Rutom u Oberhausenu i odlučio da s njom zasnuje porodicu. Sve je ličilo na čudnu i nenadanu idilu mladića iz Sandžaka i Njemice iz Oberhausena Januar, 2014. Priča Revija FORUM do trenutka u kojem Zek, tako ga je zvala Ruta, nije otkrio da više nema sna. Uzalud su bila ženina uvjeravanja da će se san vratiti iznenada onako kako je nenadano i nestao. Nije pomoglo ni Rutino uvjeravanje da ona može zatrudnjeti samo što se do sada čuvala, jer, trebalo je naći stan i stalni posao, a i on je morao završiti specijalizaciju u preciznoj mehanici. Kad se pročulo da on zaista želi napustiti sve i vratiti se u rodni kraj, gazda mu je ponudio sigurno zaposlenje i plaću mnogo veću nego što su je ostali radnici u struci imali. Ludwig Pumpfer, vlasnik tvornice za izradu preciznih strojeva, tvrdio je da se takav talenat odavno nije pojavio u njegovom aptajlungu za montažu. Uzalud je bilo sve. Već mjesecima Zek nije usnio ni jedne jedine minute. Samo bi sklopio oči i primiren, da ne smeta Ruti, dočekivao zore. Začudo, ujutro se nije osjećao pospanim, ali mrzovolju nije mogao sakriti. Jedne noći, dok je budan ležao i čekao kad će se kroz prozor probiti prva jutarnja svjetlost, začuo je glas koji se javio niotkud. Govorio je: Zeko, ukoliko želiš ponovo zaspati, moraš krenuti za svojim snom. I počeo se spremati. Ruta je odbila da ide s njim jer tamo kamo on odlazi sve je neizvjesno. Na kraju krajeva, reče, to je drugi svijet i uprkos tome što je on čovjek njenog života, više je voljela ovu sigurnost koju je imala. U jedan poveći kožni kofer stavio je najnužniju odjeću, nekoliko fotografija koje su nastale u vremenu trinaestogodišnjeg boravka u Njemačkoj, sav alat koji je imao i koji se mogao kupiti, a služio je u njegovom zanatu, sjeo u autobus i ostavio Rutu i nesanicu. Kad se vratio, prvo što je saznao bilo je da se Uma Krilaševa davno udala i nekamo s mužem bestraga nestala. Niko nikada nije saznao da li mu se san ikada vratio, ali ono što je postalo poznato bilo je njegovo umijeće u izradi i popravci specijalnih strojeva, naprava i svega onoga što je izazivalo divljenje kod ljudi. Govorilo se : To što može napraviti majstor Zeko pijan , ne može njedan drugi ni kad je trijezan.. Kako je vrijeme prolazilo, sve je manje radio, a sve je žurnije, svojim sitnim korakom, ophodio čaršiju i po nekolko puta na dan. Kad bi ga upitali kamo tako žuri, već godinama je svima isto odgovarao. „Za snom žurim ne bih li ga stigao. Ali, sitan mi korak pa sam uvijek u zaostatku.“ Dok je to izgovarao, malo bi podigao glavu i sklopio oči. Imao je izraz lica kao da pred sobom vidi nešto lijepo, nešto što je čitavog života želio. Ono što se nikako nije uklapalo u tu sliku zadovoljnog čovjeka bio je grč oko usta koji bi u trenutku urezao dvije duboke bore što su se pružale od krajeva usana do pod samu bradu. ABID JARIĆ Rodio se u Duvnu 1950. godine. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Od 1997. godine živi u Zenici. gdje radi kao profesor u Drugoj gimnaziji. Lektor je u „Didaktičkim putokazima“, časopisu za nastavnu teoriju i praksu ( Zenica), suradnik u „ Našoj riječi“ (Zenica), „ Mostu“ ( Mostar) i „Prosvjetnom listu“ (Sarajevo). Jedno vrijeme bio je suradnik „Bosna pressa“ časopisa koji je izlazio u Frankfurtu. Predsjednik žirija na Konkursu “Naše riječi “ za najbolju novinsku priču (2009., 2010., 2011., 2012.godine), ali i na Konkursu “Napiši priču - uradi sliku” (2009, 2010, 2011. godine) Autor je zapaženih radova iz područja jezika i književnosti. Na domaćim i međunarodnim natječajima za kratku priču više puta je nagrađivan. Nagrada “Ulaznica” Zrenjanin- Srbija, Nagrada “Srebrenica”, Njujork Sjedinjene Američke Države, Nagrada “Zija Dizdarević” Fojnica - BiH, Nagrada za kratku novinsku priču “Naše riječi”” Zenica - BiH, Dvije nagrada na festivalu kratke priče” Zavičajne staze”, Berane - Petnjica, Crna Gora, Nagrada” Milutin Alempijević” Frankfurt - Njemačka, Nagrada “ Simha Kabiljo” Zagreb - Hrvatska, Pohvala (dva puta) “Kočićevo satirično pero”Čelarevo- Srbija, Pohvala “Štrpci bez mezara” Prijepolje – Srbija. Zastupljen je u zborrnicima kratke priče Balkansko pero - Sarajevo, Ulaznica- Zrenjanin, Godišnjak- Fojnica, Deset proljeća- Zenica, San Irfana Kovača -Zenica, Uskopaljski Rabele - Gornji Vakuf/Uskoplje, Vetar po ocu- Frankfurt, Buđenje Bihora - Petnjica, Bar micva Bejahad – Zagreb, Kočićevo satirično pero”- Čelarevo. Autor je triju knjiga: Podgradinske priče, Velika propunta (roman) i Bijelo na crno (kolumne, članci i komentari). *** Sutradan, Salkan je ponovo bio u Fotkovom ateljeu. Svjestan vrijednosti koju je držao u ruci, Fotko se neprirodno uspravio, zatresao glavom tako da mu se duga kosa rasula po ramenima. Desnom nogom je malo naprijed istupio, a ruku je potpuno ispružio tako da je plava koverta gotovo dodirivala Januar, 2014. 63 Priča / Sport Revija FORUM Salkanov nos. „Pogledaj, Salkane, pa se uvjeri kakav je umjetnik Fotko!“ Salkan je pažljivo prihvatio kovertu. Kažiprstom i palcem izvukao je iz nje sadržaj. Četiri velike fotografije i isto toliko malih našlo se u njegovoj šaci. Po izrazu lica moglo se vidjeti da je oduševljen onim što je vidio. Iz šake ga je gledao lovac koji je imao Salkanov oblik lica, malo ukoso postavljene oči, poveći, ali pravilan nos, pune usne nad koje su se nadnijeli besprijekorno oblikovani brčići. Bio je tu i ožiljak koji se protezao od lijeve sljepoočnice do jagodične kosti. Sve ostalo nije bilo Salkanovo, ali se savršeno uklapalo u ono što je bilo njegovo. Lovački šešir sa paunovim perom krasio je glavu. Kragna lovačke jakne nije mogla sakriti uredno svezanu maramu u obliku kravate koju su nosili samo oni lovci koji su dobivali nagrade na takmičenjima. Na dlanu lijeve ruke, lovac je držao velikog orla sivopepeljastog perja. „Da mi je neko pričao, ne bih mu povjerovao“, prošišta iz Salkana. U oduševljenju onim što je maločas vidio, priđe Fotku i steže ga u zagrljaj svojim snažnim rukama. „ Bit će zadovoljna, bit će, nego šta! Ipak, samo je jedan Fotko!“ Fotko je stajao na vratima svog ateljea i gledao kako Salkan trčeći ulazi u poštu. Fudbalska nada: *** Dan ili dva prije nego će neki pronaći pismo na stolu u Salkanovoj kući, njemu se izgubio svaki trag. Kako tada tako i danas. Čaršija je samo nagađala što se moglo desiti s ovim čovjekom. Jedni su vjerovali kako je vila Bihorka, uzela njegovo tijelo, a dušu darovala prvom djetetu koje se rodilo u Limskoj dolini i kojeg će zadesiti ista sudbina kao i Salkana Ramova. Drugi, za koje je ova priča bila isuviše nevjerovatna, bili su skloni tvrditi kako je ušao u pećinu Grad, gore na Radmanskoj klisuri. Pričalo se da je ona nekim čudnim podzemnim kanalima povezana s morem. Oni hrabriji, koji su se nekada našli na njenim rubovima dok su bacali kamen škriljac koji bi se na samom vrhu počeo okretati kao suhi list da bi zatim nekom nevidljivom snagom bio povučen u mrklinu grotla, govorili su kako bi iza kamena dolazio glas od koga je sve zaudaralo na neku trulež i ustajalu vodu. Onog što se zaklinjao da ga je vidio zdravog i živog kako na Pešteru sadijeva sijeno jednom domaćinu, niko nije uzimao za ozbiljno. Tih dana Zeko je udvostručio svoju ophodnju. Ubrzavao je korak i kao da nije osjećao umor. Jedino su se bore još dublje usjekle oko usana, a grč pretvorio lice u bezizražajnu masku. Činilo se kao da se oči smiju, ali glas nije izlazio iz usta. Belmin Muratović (15) fudbaler franscuskog Meca (FC Metz), jedan je od najboljih igrača tamošnje lige za uzrast do 17 godina. Fudbalska škola Meca je nadaleko poznata. U njoj su ponikli Patrik Batison, Nasredin Krauš, Ludovik Obrianak, Lui Saha, Frenk Sinjorino, Sebastijan Basong, Emanuel Adebajor i Miralem Pjanić.Ukoliko nastavi da se fudbalski razvija kao do sada Muratovića očekuje lijepa karijera. - Rođen sam u Luksemburgu. Fudbal sam počeo da igram u Ženes Ešu gdje sam proveo tri godine. Nakon toga sam prešao u Mec za koji i sada nastupam. Igram na poziciji špica i polušpica. Luksemburg i Francuska su kontaktirali Muratovića ali je njegova želja da zaigra za Crnu Goru. - Iako sam imao pozive od reprezentacija Francuske i Luksemburga ja bih želio da igram za Crnu Goru. Nadam se da će mi se ta želja ostvariti i da ću dobiti poziv da igram za svoju zemlju, kazao je Muratović. On i pored ponuda da pređe u neki jači klub želi da ostane u Mecu i da tu napreduje kao fudbaler. - Nekoliko evropskih klubova je tražilo da pređem kod njih (Lil, Sošo, Dortmund, Inter) ali ja želim da ostanem ovdje. Imam odlične uslove za rad, odlične trenere i odobro mi je u Mecu. Volio bih da za par godina zaigram za prvi tim Meca – kazao je Belmin Muratović. Autor: www.cg-fudbal.com 64 Belmin Muratović (FC Metz) Januar, 2014. Sport Revija FORUM Predstavljamo: Farid - Faro Lekić, fudbaler Dečića iz Tuza Vitez u kopačkama Pouzdana radilica u dresu Dečića, uvažen kao trener i čovjek, tokom bogate karijere postao je primjer fer igrača. Na poziciji desnog beka 20 sezona nije isključen iz igre. Piše: Husein Tuzović Fudbalski klub Dečić, osnovan 1926 . godine, poslije oslobođenja zemlje 1945. godine zauzeo je svoje mjesto u takmičenjima tek osnovanog podgoričkog (titogradskog) podsaveza i Republičke lige. Od tada do do danas Dečić je mnogo učinio na razvoju fudbalskog sporta, ne samo u svom kraju nego i na širem području. Brzo je uspostavio kontakte sa Budućnošću, Lovćenom, Sutjeskom, Iskrom, Zetom i klubovima iz Albanije kao što su Kapiljiko, Vlaznija iz Skadra. Sjećam se i jednog susreta sa Lovćenom u Tuzima. Bila je prava fudbalska fešta gledati tada izvanredne igrače iz Cetinja – Miša Pajevića, Spasoja Abramovića, Pura Uljarevića, Branka Vujovića, Rada Đurovića i druge. Rezultat je bio 2:2. U Dečiću su igrali vrlo dobri i nadareni fudbaleri kao RamadanTurusković, Alija Tuzović, Bajram Lekić, Ibrahim Šabanadžović, Bajram Čirgić i drugi. Ali, jedna od najuspješnijih generacija bila je Farova. Igrali su: Dino Krkanović, Rizo Adžović, Musoja Pepić, Iso Tuzović, Šućo Ačković, Ramuša Đoković, Franjo Đoković, Iso Pepić, Kemo Đečević, Faro Krnjić, Muratović, Fujo Krkanović, Meho Piranić, Đokaj, Ferid Pepić. Zatim su došli mlađi od kojih su najduži staž imali braća Birko i Bako Tuzović, Kojašević, Ljuljanović, Ljuljđuraj. Farovu generaciju trenirali su: Halil Šabanadžović, Džavid Lekić, -jedan od najboljih centarhalfova u istoriji Kluba, Šeko Tursković, Milo Sekulić, Dušan Đurišić i Gano Diglisić. Faro priča da je najviše naučio od Januar, 2014. Podmladak Dečića sa trenerom Lekićem, prvi slijeva Refik Šabanadžović Gana Diglisića, koji je u pripremama za utakmice znao na najbolji način psihički djelovati na igrače. To ne znači da Faro zaboravlja doprinos ostalih. Zanimljiva je Farova karijera. Počeo je na desnom krilu, ali se kasnije ustalio na poyiciji desnog beka. - U to vrijeme uslovi za igranje u Tuzima bili su veoma loši. Teren bez trave, sa busenima i sitnim kamenjem. Svlačionica nijesmo imali. Nije bilo ni sportske opreme. Lopte smo na sto muka dobijali od poznatijih klubova. Ali, snalazili smo se kako smo znali. Ipak, pomoć su nam davali iz drugih sredina i inostranstva. Dečić su voljeli njegove pristalice i stanovnici Tuzi i okolnih sela. Najviše nas je brinula obnova prvog sastava. Nijesmo imali omladinski pogon. Ipak, godine 1970. oformljen je podmladak. Ubrzo je nastala generacija talentovanih mladih igrača – Gano Adžović, Sado Krnjić, Faro Krnjić, Omer Ahmetović (odličan golman) i drugi - ističe Faro. U svojoj bogatoj karijeri Faro je za Dečić odigrao oko 590 utakmica. Prvi nastup imao je protiv Brskova iz Mojkovca kao desno krilo. Docnije su mu treneri odredili – mjesto desnog beka. Godine 1975/76. od sportskih novinara proglašen je najboljim u Crnoj Gori na tom mjestu. Igranje je završio 1988. Oproštajnu utakmicu odigrao je protiv Jedinstva iz Bijelog Polja u Tuzima burno pozdravljen od publike i čestitkama fudbalera oba tima. Iako je igrao na beku, bio je precizan golgeter sa penala. Dao ih je pet. Dva puta je suparničke golmane savladao iz igre. Pošto je prestao igrati počeo se baviti trenerskim radom. U trima generacijama trenirao je više talentovanih igrača. Ali, što nikad neće zaboraviti jeste što je trenirao i Refika Šabanadžovića, koji je, kako kaže Faro, proslavio svoje Tuzi, a i širu okolinu. On je iz Dečića pošao u sarajevski Željezničar, a potom je igrao za Crvenu zvezdu. U crveno-bijelom dresu, sa petokrakom zvijezdom, osvojio je klupsko prvenstvo Evrope i postao nosilac zlatne medalje. Faro kaže da je Refik naš ponos i naše zlato. Pravi dijamant. Na kraju, Faro će ostati upamćen i kao fudbaler koji za 20 godina igranja nije isključen iz igre. Karijeru je završio bez žutog i crvenog kartona. 65 Vjerski pojmovnik Insaf U ahlaku – islamskom bontonu, insaf predstavlja nepristrasnost. Karakter osobe koja stoji u sredini između dvije suprotstavljene krajnosti. Insaf vjerničkog života je oslikan parolom: „Radi za ovaj svijet kao da ćeš vječno živjeti, a pripremaj se za vječni život kao da ćeš sjutra umrijeti.“ Termini sa kojima se srećemo u vjerskom pojmovniku rijetko su prisutni u govornoj kulturi čak i praktikujućih vjernika današnjice. To što su bili dio prošlosti, ne znači da pokušajem da revivalizujemo njihovo značenje promovišemo „terminologiju nazadnosti.“ Vrijednost riječi ne potvrđuje njena upotreba, već snaga značenja koju riječ nosi, bila u širokoj upotrebi ili ne. I najplemenitija riječ može biti upotrijebljena u najnečasnije svrhe. Nekad se i šejtan poziva na Kur’an, da bi odvraćao ljude da u njega ne vjeruju, vještim manevrima pravom riječju u pogrešnoj namjeri. Ovom prilikom pred nama je riječ insaf. U naših se starih nekada znalo čuti za nekoga da je „insan bez insafa“. To se kod površno upućenih tumačilo kao „čovjek bez duše“. Međutim, insaf je u teološkom i u smislu svakodnevne upotrebe riječ davno korištena, ali je njeno značenje često prisutno u savremenoj upotrebi, čak i kod modernih veleumova i moralista. U ahlaku – islamskom bontonu, insaf predstavlja nepristrasnost. Osoba čiji karakter je obilježen insafom je osoba koja stoji u sredini između dvije suprotstavljene krajnosti. Sam islam po svom konceptu srednjeg puta predstavlja vjeru insafa. On je vjera koja stoji između prolaznog i budućeg svijeta, tijela i duše, zemlje i neba. Jednako drži skute ovih različitosti. Ne dozvoljava muslimanu da zapostavi ovaj svijet i njegove dozvoljene blagodati, radi duše i njenog budućeg života. Insaf vjerničkog života je oslikan parolom: „Radi za ovaj svijet kao da ćeš vječno živjeti, a pripremaj se za vječni život kao da ćeš sjutra umrijeti.“ Obično se insaf tretira najviše u međuljudskim relacijama. „Nema insafa prema svojoj djeci, jedno zagrće poklonima, drugom jedva daje osnovne životne potrebe“, kaže se nekad. Primjeri vjerničkog insafa su najočitiji u životu onoga ko ga svojom vjerom i životom promoviše. To je naš cijenjeni poslanik, Muhammed, s.a.v.s. Jedne prilike je neka ugledna žena, pripadnica glasovitog plemena uhvaćena u krađi. Kako je šerijatska kazna za krađu odsijecanje ruke, neki uglednici su tražili od čovjeka omiljenog Muhammedu, s.a.v.s., da posreduje da se kazna ne izvrši. Na ovo posredovanje on se žestoko rasrdio, shvatajući da bi time insaf muslimanske zajednice stradao. Sa njim 66 Revija FORUM Piše: Enis ef. Burdžović bi stradala i pravda, jer bi se kazna izvršavala nad nemoćnima, a ugledni i privilegovani bi bili pošteđeni. Izrekao je rečenicu koja je kruna insafa: „Tako mi Allaha, kada bi Fatima ćerka Muhammedova ukrala, odsjekao bih joj ruku.“ (Bitno je kratkom digresijom pojasniti da se ova šerijatska kazna ne odnosi na vrijeme nemaštine, kada ljudi ukradu da bi preživjeli. Potvrdu tome nalazimo u praksi drugog halife Omera, koji je privremeno stavio van upotrebe ovu kaznu u vrijeme kada je zavladalo veliko siromaštvo. Kazna se odnosi na kleptomaniju i krađu iz obijesti i zlobe, te želje da se stekne bogatstvo tuđim a ne vlastitim trudom.) Iz ove svijetle izjave Allahovog Poslanika, s.a.v.s., vidimo da je ključna stvar insafa u ljudskim relacijama pitanje: „Šta je učinjeno“, prema kom se donosi pravedan sud, a ne: „Ko je učinio“, da bi mu se progledalo kroz prste ako je „neko naš“. Ako uvijek bezrezervno drži samo jednu stranu, vjernik je osudio svoj insaf na samozatiranje. Pristup nekih današnjih „moralista opšte prakse“ je takav da istina mora biti samo na strani koju oni podržavaju. Obično zaborave princip da se u svakom sporu čuje i druga strana. A insaf je jednostavno avlija pravednosti. Jedne prilike su pred kadiju – šerijatskog sudiju došla dvojica parničara. Obojica su iznijeli svoje stavove, a on je im je odluku odgodio do sjutra. Kad je došao kući, sluga mu donese punu korpu lijepih hurmi. Kad ih je krenuo jesti, upita: „Ko ih je donio“? Sluga mu opisa čovjeka, i on saznade da se radi o jednom od strana u sporu. Naredio je slugi da hurme odmah vrati. Sjutradan kada su izašli pred njega, njihov slučaj je predao drugom kadiji. Objasnio je kasnije svoj postupak riječima: „Tako mi Boga, zbog tih hurmi koje mi je jedan od njih poslao, više nisu bili isti u mojim očima.“ To je primjer straha da čovjek zbog par ugodnih zalogaja ne izgubi svoj insaf. Na kraju, opet se valja vratiti samom insafu prema vjeri insafa. Islam je vjera nepristrasnosti jednom na štetu drugog svijeta. Niti se Ahiret može dobiti bez truda na Dunjaluku, niti se ima smisla truditi na Dunjaluku bez vjere i nade u Ahiret. Međutim, ljudi su mnogo često šejtanski i bez insafa koristili vjeru u budući svijet radi ovosvjetskih šićara. Nema insafa prema vjeri koja nas uči da jednako zagrlimo oba svijeta, ako jedan od svjetova iskoristimo na štetu drugog. Zloupotrebe i danas vode do onog što je teško i nebesima i Zemlji: prolijevanja krvi i uzimanja života. Reći ću samo: I onoga ko se krije iza vjere da bi druge ubijao, i onoga ko se iza nje krije da bi se od pravde spasio, ljuljala je kolijevka iste namjere – da vjeru u vječnost iskoriste za uspjeh u prolaznosti. Takav je insan koji prema islamu nema insafa. Možda naši stari i bez univerzitetskog znanja i jesu bili veleumovi. Onaj ko nema insafa ni prema ljudima, ni prema vjeri, kao da duše nema. Januar, 2014. Marketing Forum BCG Srećna i berićetna
© Copyright 2024 Paperzz