Rijeka, listopad 2013.
Broj: 26
SADRŽAJ
BOŠNJAČKI GLAS
informativno glasilo
Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske
Izdavač:
Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske
Za izdavača:
Prof. dr. sc. Sead Berberović
Glavni i odgovorni urednik:
Ibrahim Ružnić
E-mail: [email protected]
Mob: 098-9626-715
Redakcija:
Adem Smajić, Mirela Čaušević,
Džemail Spahić, Enis Dugonjić,
Sead Berberović
Suradnici:
Hidajet Hasanović, Zumra Jahić,
Sabina Lović, Dževad Jogunčić,
Mira Summeja Pavlaković, Ernedina Adžajlić,
Jusuf Šehanović, Idriz Bešić,
Sanela Halilović, Mirsela Čaušević,
Aida Muratagić, Šemsudin Dugonjić,
Azra Ruždija, Pero Škobo
Grafička obrada:
IO d.o.o.
Adresa:
51000 Rijeka, Vodovodna 15 B,
Telefon/fax 051-337-284
Žiro-račun Zagrebačka banka
Br.: 2360000-11001413989
Tiskano uz potporu
Savjeta za nacionalne manjine
Republike Hrvatske
Naklada:
1000 kom.
NAPOMENA:
Sadržaji tekstova su osobna stajališta
njihovog autora.
U susret popisu stanovništva
4
O identitetu
4
Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu
popisa stanovništva u BIH u 2013. godini
4
Paradigma Bosne i bošnjaštva
5
Saopćenje za javnost
20
Otkrivanje spomen obilježja braniteljima Bošnjacima PGŽ sudionicima domovinskog rata 20
Vrata merhameta otvorena za siromašne i donatore
22
Ruka za Aldinu
23
Riječke „Sevdalije" održale
prvi cjelovečernji koncert
24
Održana prva sjednica GO BNZH u novom sazivu 25
Promocija knjige „Deseta vrata pakla"
28
Islamska zajednica u Bosni I Hercegovini
za vrijeme avnojevske Jugoslavije (1945-1953) 30
Islamska zajednica u bosni i hercegovini za
vrijeme monarhističke jugoslavije (1918-1941) 33
Promocija knjige „Demokratski izbori u Bosni i
Hercegovini 1990- 2010"
35
Obilježavanje 20-te godišnjice Bošnjačke nacionalne
zajednice Hrvatske (BNZH)
38
36. Smotra folklornih amatera Grada Zagreba
40
Ansambl „Bosana" u Buzetu
41
Otvorenje 8. Festivala bošnjačke kulture u Istri 43
Labin, druga postaja 8. Festivala
bošnjačke kulture u Istri
44
Poreč, treća postaja 8. Festivala
bošnjačke kulture u Istri
45
Rovinj, četvrta postaja 8. Festivala
bošnjačke kulture u Istri
46
Raša, peta postaja 8. Festivala
bošnjačke kulture u Istri
47
Završna svečanost 8. Festivala
bošnjačke kulture u Istri
48
Održana redovna izvještajna Skupština NZBI
50
Dani bošnjačke kulture - Buzet 2013.
51
12. Sisački bajramski koncert
52
O ezanu i njegovim vrijednostima
54
Zbog čega se ne čuje Ezan s minareta riječke
ljepotice?
55
Islamski centar Rijeka - nakon otvorenja
56
I dočekasmo
57
Da se ne zaboravi
59
poetski kutak
61
BOŠNJAČKI GLAS
3
Uvodnik
K
ad sam počeo pisati
uvodnik za 25. broj
Bošnjačkog glasa niti
na kraj pameti mi nije bilo da
će taj, jubilarni broj, doživjeti
sudbinu kakvu je doživio.
Najme, kako je mnogim
čitateljima već poznato,
njegovo tiskano izda-nje je
Piše: Ibrahim Ružnić
osvanulo u novom ruhe, u
crno-bijeloj tehnici. Mnogi su
me zvali i pisali mi s upitima šta se to dogodilo.
Pa, ovo je prigoda da kažem tko je i za što „redizajnirao“ Bošnjački glas i zašto je naše glasilo
zavijeno u crno.
Dakle, Bošnjaci u Republici Hrvatskoj su sretan narod
jer imamo pravo da izaberemo naše predstavnike
koji će nas i naše udruge zastupati u državnim
tijelima i tijelima područne i lokalne samouprave.
Borit će se za nas ti naši „izabranici“, tako da za
programe koji afirmiraju bošnjački nacionalni i kulturni identitet, nema „zime“, što bi naš narod rekao.
To što ponekad naši „izabranici“ pobrkaju lončiće,
pa poput antipoda Robina Hooda – Superhika iz
Alana Forda, otimaju sirotinji pa daju bogatima, to
je samo malecka greškica koja rezultira gašenjem
već uhodanih programa, gušenjem već afirmiranih bošnjačkih udruga (BNZH i njenih županijskih
organizacija), ili pak evolucija od kolora s četiri
boje do crno-bijelog dizajna Bošnjačkog glasa.
Naročitu uspješanost u potčinjavanju nepoćudnih
bošnjačkih udruga pokazao je naš „izabranik“,
saborski zastupnik i „vlasnik“ političke stranke tzv.
BDSH, izvjesni Nedžad Hodžić. Taj naš „predstavnik“
se u Savjetu za nacionalne manjine svojski založio
i izborio da BNZ za PGŽ od Savjeta kao potporu
svojim programima, umjesto 65.000,00 kn koliko
je dobivala dok nas je „zastupao“ Šemso Tanković,
sada dobiva 30.000,00 kn. Sveo je Hodžić i BNZH
– našu najbrojniju i najaču organizaciju Bošnjaka
u Republici Hrvatskoj, sveo je sa 110.000,00 kn u
prošloj godini na 50.000,00 kn u ovoj proračunskoj
godini. Srezao je dotaciju Bošnjačkom glasu sa
70.000,00 kn na svega 40.000,00 kn. I zbog toga
je Bošnjački glas naglo poblijedio i doživio redizajn
u „režiji“ našeg „zatupnika“. Dakle, politika „našeg
zastupnika“, poput Superhika, da uzme aktivnima
i siromašnima, te da daje bogatima i poslušnima,
doživljava svoju kulminaciju. Dokle će tako ići – ne
znam. Narod kaže da „ničija nije gorila do zore“, a
hoće li njegova, vidjet ćemo.
Nažalost, nije on sam. Naše udruge i aktivni pojedin-
ci najčešće imaju opoziciju i u našim vijećima i
predstavnicima na lokalnoj razini. Rijetko čujemo
da su vijeća i predstavnici svoja sredstva usmjerili
u potporu rad i opstanak naših udruga, kao i da su
aktivni suport u realizaciji programa na očuvanju
našeg identiteta i kulture. Dapače, većina sredstava dobivenih iz lokalnih proračuna troši se na
„bedastoće“ koje nemaju veze s vezom. Tako smo
ovih dana mogli svjedočiti jednom čudnovatnom
proglasu kojeg prenosimo u cjelosti:
„Poštovani, u sklopu svoga programa rada Vijeće
bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba provodi projekt Darivanje bošnjačke novorođene djece.
Pozivamo roditelje djece rođene tijekom 2012. i
2013. godine da se za prigodni poklon prijave na tel.
01/631-4109 ili adresu VBNMGZ, Trnjanska 35, 10
000 Zagreb. Napominjemo da je uz prijavu potrebno
dostaviti Izvod iz matice rođenih ili Rodni list.
S radošću očekujemo susret s malim Bošnjacima.“
Treba li ovakvom razumijevanju rada i uloge vijeća
uopće komentara?
I kod nas u Primorju situacija ništa nije bolja. I
kod nas predsjednik VBNM za PGŽ u suradnji s
nekolicinom članova vijeća je pokrenuo inicijativu
da se raskine Sporazum o sufinanciranju prostora
kojeg za svoj rad koristi BNZ za PGŽ i Vijeće kojeg
zajednički koriste već više od 8 godina i po kojem
je vijeće sufinanciralo najam prostora najprije sa
1500 kn mjesečno, a zatim sa 1000,00 kn, da bi
prijedlog od našeg vrlog predsjednika došao da se
prostor sufinancira sa samo 100 kn po satu ili 200
kn mjesečno. I to samo što se „razišao“ u stavovima
s predsjednikom BNZ za PGŽ. Dakle, spreman
je ostaviti Vijeće bez sjedišta i adrese samo da
bi napakostio bošnjačkoj udruzi u kojoj je donedavno obnašao funkciju dopresjednika. Nadalje,
ovih dana pokrenuo je inicijativu da organizira
izlet u Sarajevo i da svim vjećnicima troškove
trodnevnog boravka u Sarajevu snosi vijeće
iz programskih sredstava. I sve to iz razloga
da napakosti BNZ za PGŽ koja tjedan dana prije,
organizira dvodnevni izlet u gradove Hercegovine i
koji članovi vijeća BNM za PGŽ financiraju iz svojih
vjećničkih naknada.
Iz ovih nekoliko primjera je jasno razvidno kako nam
pojedini „izabranici“ aktivno rade na štetu onih koje
bi, po difoltu, morali pomagati i afirmirati. S toga,
moje iskustvo s našim zastupnicima mi govori da
bi nam puno bolje bilo da nas prestanu zastupati.
No, kako se u tom pogledu neće ništa bitno promijeniti, te će i dalje stvari funkcionirati na osob-
BROJ 26
4
BOŠNJAČKI GLAS
noj razini i da se afirmaciji klijentelističkih odnosa
na relaciji „izabranici“ – „poslušnici“ u dogledno
vrijeme neće moći „dohakati“, ne ostaje mi ništa
drugo doli da proglasim kapitulaciju. Predajem se
gospodo „izabranici“. Predajem se u ime pokušaja
da izazovem vašu milost da prestanete gušiti naše
udruge i da konačno uvedete pravednu stratifikaciju programa i udruga i da usmjerite svoju moć na
afirmaciju naših udruga, a ne njihovo potčinjavanje.
Ovo je zadnji broj Bošnjačkog glasa kojeg uređujem
i nadam se da će to rezultirati vraćanjem sredstva
za sufinanciranje, jer list ima čitalačku publiku i on
je Bošnjacima u RH potreban. Meni ne preostaje
ništa drugo, doli da svojim povlačenjem pomog-
nem udrugama čiji sam aktivni član bio dvadesetak
godina i čije sam programe kreirao i nosio u dva
četverogodišnja mandata.
Zahvaljujem svima onima koji su me podržavali u
ovih 26. brojeva Bošnjačkog glasa i pozivam ih da
podrže novog urednika i redakciju lista, kao i BNZH
i njene županijske organizacije.
S poštovanjem,
Ibra
Ib
rahim Ružnić
ra
Ibrahim
U susret popisu stanovništva
„Bosanac“.., je adresa,
„Bošnjak“ je čovjek sa identitetom,
„Bosanac“ postaje svatko ko se naseli u Bosni, a kada se odseli - ode iz Bosne, prestaje to biti.
„Bošnjak“ ostaje „Bošnjak“ gdje god živio i koliko god puta mijenjao adresu.
Razlika između „Bosanca“ i „Bošnjaka“ je kao između age i bega. Aga se postaje, beg se rađa.
Ili kao između Britanca i Engleza. Britanac se postaje, Englez se rađa.
Tako isto i „Bosanac“ se postaje, a „Bošnjak“ se rađa i ostaje to cijelog života, kao i njegova djeca i djeca
njegove djece ostaju „Bošnjaci“.
O identitetu
Prof. dr. Mujo Demirović
Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću
Historijsko razumijevanje bošnjaštva u kontekstu
popisa stanovništva u BIH u 2013. godini
„Neka oprosti gospođa Evropa,
ona nema spomenike kulture.
Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti
gospođa Evropa, samo Bosna
ima spomenike, Stećke. Šta je
stećak?
Oličenje gorštaka Bosanaca! Šta
BROJ 26
radi Bosanac na stećku? Stoji
uspravno!
Digao glavu, digao ruku! Ali
nigdje, nigdje, nikad, niko
nije pronašao stećak na kome
Bosanac kleči i moli. Na kome
je prikazan kao sužanj“.
Miroslav Krleža
BOŠNJAČKI GLAS
Dragi Jukiću! Razumio sam tvoje
jade i da ležiš slab izvan domovine.
Evo ti moj poruk i selam. Nijesam
htio Tvojih poruka i savjeta slušati,
a da slušah, ne bi se onolika krv po
Bosni i Hercegovini prolila. Ona krv
me uvijek uznemiruje i sve što se
uspinjem na više časti, pričinja mi
se, da sam manji od onog nesretnog
pohoda u Bosnu. Nijesam htio vjerovati, da je nemoguće, da bi Bošnjaci
postali pravi Turci. Ali tako doista
jeste. Ovo uvjerenje ulila mi je u dušu
neka kći Krajine, koja reče, da voli u
Krajini u košari spavati i prohu jesti,
nego u carskim dvorovima zlatom
se ogrtati. A to je ona sila, koju mi
ti spomenu; sila nad kojom veće sile
5
nema. Dok poslove uredim, vratit ću
se u Carigrad, izvojštit ću Ti slobodu,
a dotlem neka ti bude muka manja;
jer ju na pola u duši svojoj dijeli s
Tobom Tvoj Omer-paša“.
Pismo Omer-paše Latasa
fra Ivanu Frani Jukiću,
Bagdad, 30. 9. 1857. godine.
PARADIGMA BOSNE I BOŠNJAŠTVA
Bosna i Hercegovina povijesno je prebivala kao teritorijalni, običajno-kulturni, političko-pravni i državni
identitet. No, taj identitet je bio, i jeste još uvijek, glavni „predmet“ i pobuđujući poriv srpskog agresivnog
nacionalizma u cjelinu. Otuda, srpska nacionalna politika, u krajnjoj liniji, orijentirana je ka negaciji tog
bosansko-hercegovačkog identiteta i povijesnog individualiteta.
N
a drugoj strani, znanstvena historiografija,
oslobođena svakog etnocentrizma, naprimjer,
historiografija jedne Nade Klaić, uvaženog
historičara i poznavaoca Bosne, smatra da bi „rađanje
srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati
pažnju i to ne samo što je ona izgleda među svojim
susjedima najstarija, nego i zato što se srpska i
hrvatska formula nikako nisu dale primijeniti na
Bosnu.“1 Šire elaborirajući povijesne procese što su
se odvijali na državno-pravnom prostoru u okviru
Južnih Slavena, Nada Klaić će jasno argumentirati svoj temeljni uvid, koji sa svoje strane svjedoči
o dubokom povijesnom izvorištu i kontinuitetu
državno-pravne i političke samostalnosti Bosne, koja
kaže: „onda su bosanske zemlje počele svoj samostalni politički razvitak, doduše u isto vrijeme kada i
oni Slaveni koji su zaposjeli kasnije hrvatske i srpske
zemlje, ali je ogromna razlika što samostalni bosanski
politički razvitak nisu nikada prekidali niti Hrvati
niti Srbi, koji su tek potkraj osmog stoljeća osvanuli
u Dinarskim planinama“.2 Jedna je to od mnogobrojnih historiografskih spoznaja, u čiju širu elaboraciju
mi ovdje ne možemo ulaziti, kroz koje Nada Klaić
pokazuje da je Bosna, najstarija balkanska država,
graničila sa Srbijom i Hrvatskom te da je u toj državi
živio jasno identificirani etnikum Bošnjaci, koji nisu
bili niti Srbi niti Hrvati, te da je ona historijski,
etnički i po svemu bila prepoznatljiva.
Istina je, kako navodi i Noel Malkolm, Bosnom
je uvijek vladao bosanski ban i ako bi ponekad
morao privremeno napustiti svoju zemlju da susjedni
vladari „prošeću po njoj“, takvi izleti su bili kratkotrajni i tada nisu značili ništa, jer tuđinski vladari
mogli su doći i otići, dok su bosanski ostajali, borili
se i gradili nezavisnost svoje zemlje Bosne. Iako su
bosanski vladari, od Kulina bana pa dalje, formalno
nosili različite titule i nazive, oni su, što je zajedničko
obilježje svih njih, suvereno i potpuno samostalno
vladali svojom državom Bosnom i svaki je imao
onoliko vlasti koliko je raspolagao stvarnom moći u
svojoj zemlji.
Bosna je, iako su i ranije uspostavili svoj uticaj i
uporište, prije 1430. godine, pala pod vlast Osmanskog
carstva 1463. godine i „otada je Bosna izgubila
mogućnost vlastitog državno-pravnog razvitka“.3
Naime, u periodu od 1448-1453. godine od osvojenih
dijelova Bosne stvoreno je Bosansko krajište, koje
„predstavlja prvu upravnu jedinicu na bosanskom
tlu, koja se drugačije zvala Vilajet Hodidjed i Vilajet
Saraj-ovasi, Polje oko dvora“,4 da bi 1463. godine
bio osnovan Bosanski sandžak. Međutim, pad Bosne
pod osmansku vlast izazvao je dramatične obrte.
Osvajanje bosanske teritorije, u njenim povijesnim okvirima, po mišljenju Muhameda Filipovića,
„značilo je, istovremeno uništenje i cjelokupne prethodne strukture vlasti i socijalnih odnosa, koji su
tada u Bosni vladali, te nosilaca te vlasti. Sve forme
i funkcije te vlasti su nestale. Nestao je kralj i cijela
njegova obitelj, nestale su vojvode i visoko plemstvo,
nestala je Crkva bosanska i cijela ekonomsko-pravna
struktura države Bosne“.5 No, bosanska egzistencija
1
Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Еminex, Zagreb, 1994., str.
28.
2
Isto.
3
Omer Ibrahimagić, „Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine“, Centrala Stranke demokratske akcije, Sarajevo, 1997. godine, str. 18
4
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo,
1997., str. 107.
5
Muhamed Filipović, Bosna i Hercegovina – najvažnije geografske
demografske, historijske, kulturne i političke činjenice, Compact,
Publishing House, Sarajevo, Sarajevo 1997., str. 77.
BROJ 26
6
BOŠNJAČKI GLAS
pod osmanskom, a kasnije i austrougarskom vladavinom nije izgubila svoj teritorijalni, običajno-kulturni i državno-pravni individualitet.6 Parafrazirajući
Noela Malkolma, uglednog engleskog historičara,
prijatelja i pobornika istine o Bosni možemo reći
sa izvjesnošću: Bosna ima jak i ubjedljiv kontinuitet zemlje same po sebi, veoma izražen kontinuitet
svih elemenata države, historijskih, geografskih i
političkih. Ona ima svoju specifičnost, kao specifičan
entitet u oba carstva, kako u Otomanskom tako i
Austrougarskom. Ona je imala svoj kontinuitet srednjovjekovne državne samostalnosti, duže nego i neke
susjedne države, kao što je Srbija. Punih pet stoljeća,
ne gubeći nadu u konačnu obnovu državnosti, Bosna i
Hercegovina je u najvećoj mjeri sačuvala teritorijalni
i političko-pravni kontinuitet. Kada je riječ o teritoriji Bosne i Hercegovine, bilo je određenih izmjena,
korekcija, međutim, povijesni teritorij je, uglavnom,
sačuvan, što je potvrđeno Berlinskim kongresom
1878., kao i odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBIHa (1943.) i Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća
narodnog oslobođenja Jugoslavije, međunarodnim
priznanjem Bosne i Hercegovine 6.4.1992., ali i potpisivanjem paketa mirovnih sporazuma postignutih
u Dejtonu 14.12.1995. godine. Prema tome, da je
Bosna vještačka titoistička tvorevina, čije su granice
administrativne, pa onda mogu i nestati, dio je propagande i ekspanzionističke politike susjednih država.
Međunarodno-pravno priznate granice, kao i rušenje
velikosrpskog i velikohrvatskog političkog projekta,
prihvatanje i čuvanje Bosne od strane Bosanaca,
njena tradicija u bosanstvu i bošnjaštvu i teritorijalna
cjelovitost i specifičnost Bosne, garancija su njenog
postojanja i opstajanja.
No, negacije teritorijalnog, običajno-kulturnog,
državno-pravnog i političkog individualiteta Bosne,
negacije koje se fanatično vrše svim sredstvima,
pa i agresivnim ratovima i zločinima genocida,
sa stanovišta velikohrvatske i velikosrpske nacionalne ideologije i politike, prirodno, uključuju u
sebe i negaciju bošnjačkog nacionalnog individualiteta, kao njihove nerazrješive zagonetke, na kojoj
padaju imperijalne pretenzije ovih nacionalističkih i
nacifašističkih politika.
Upravo ova negacija kao destrukcija bošnjačkog
nacionalnog individualiteta ulazi u povijesne konstante srpske nacionalne politike prema Bosni i
Bošnjacima. Riječ je o fantazmagoriji protiv koje
govori čitava povijest bošnjačke nacionalne samos6
BROJ 26
Na taj specifičan položaj ukazao je dr. Omer Ibrahimagić,
Državnopravni razvitak Bosne i Hercegovine, (str. 18-28), zatim
dr. Behija Zlatar, dr. Enes Pelidija u knjizi Bosna i Hercegovina
od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata (str. 67131), dr. Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka (str. 95-354),
Muhamed Filipović, Bosna i Hercegovina – najvažnije geografske, demografske, historijske, kulturne i političke činjenice (str.
76-90) i drugi autori.
vijesti i zbiljske povijesne egzistencije.
Povijest ideje i različitih poimanja bošnjaštva nije,
istina, još na sintetički način ni istražena, a time
ni napisana. No, fragmentarne studije i pojedini
pogledi u historiografskoj i politološkoj literaturi
omogućavaju da se u konciznom obliku skiciraju
glavne komponente u sadržini i genezi različitih koncepcija bošnjačke identifikacije.
Iako srpska i hrvatska pseudoznanstvena historiografija, pogotovo onda kada se stavlja u funkciju ideološkog legitimiranja velikodržavnih politika
prema Bosni i Hercegovini, to negira, povijesno je
jasno da svijest o bošnjačkom identitetu potiče iz
doba srednjovjekovne Bosne i da se ona izražava
pojavom i afirmacijom imena „Dobri Bošnjani“. Ime
Bošnjanin ili Bošnjak, u izvanbosanskim sredinama,
koliko je do sada poznato, prvi put spominje se u
carskoj tituli Manojla Komnena od godine 1166. Od
tada, pa sve dok u drugoj polovini XIX stoljeća nisu
prevladale nacionalne ideologije, ovo je ime stajalo
jednako ravnopravno imenu Srbin ili Hrvat, tako da
je teško naći teoriju iz koje bi se dalo zaključiti da bi
tada bosanstvo bilo supsumirano u srpstvo ili hrvatstvo.7
Potvrđuju to ne samo vanbosanski historijski izvori
nego i sačuvani i pisani dokumenti u kojima stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe označavaju kao narod
„Dobrih Bošnjana“. Etnocentrička srpska i hrvatska
pseudohistoriografija pokušava dokazati da se pod
ovim imenom ne krije etnički individualitet nego
oznaka za bosanski politički narod pojmljen u feudalnom smislu riječi. No, za takvu interpretaciju nema
nikakvog historijskog izvora. Ime i pojam „Dobri
Bošnjani“ sigurno označava i bosansku elitu moći
toga doba, ali ono iskazuje i bosansko razumijevanje
vlastitog narodnog individualiteta.
Zapravo, iz sačuvanih dokumenata vidi se da ovim
imenom Bosanci razgovijetno u narodnom smislu
sebe razlikuju od drugih etničkih grupacija poput,
npr. Vlaha, Srba, Hrvata, Ugara itd. Otuda se i pod
imenom „Dobri Bošnjani“ podrazumijeva i svijest
ljudi srednjovjekovne Bosne o vlastitom etničkom
identitetu. Ona se oblikovala u protivrječnim historijskim procesima. Prvobitno etnički heterogeno
stanovništvo Bosne (Iliri, Romani, Slaveni i sl.) historijskim procesima preoblikovalo se u konstituciju
novog naroda – naroda „Dobrih Bošnjana“. U tom
smislu se može „... doista govoriti o novom narodu,
jer nakon dolaska Hrvata i Srba u bosanskim krajinama razvija se jedan novi narod; prisustvo Slavena
ne znači nestanak starosjedilaca, stanovništva latinskog ili ilirskog govora već cjelina predstavlja ‘novi
narod’“.8
7
Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, “Svjetlost”,
Sarajevo, 1974. str. 16.
8
Rudolf Martinus, Odnos srednjovjekovne Bosne prema Europi i
BOŠNJAČKI GLAS
Ne možemo ulaziti u identifikaciju i analizu svih
historijskih faktora koji su oblikovali etnički individualitet naroda Bošnjana, kako su sebe, u svim
sačuvanim dokumentima, imenovali srednjovjekovni
Bosanci.9 No, apostrofirat ćemo, u sažetom obliku,
neke od najvažnijih.
Riječ je, prije svega, o pojavi, afirmaciji i razvoju srednjovjekovne države. Još je Ivan Kinamos, vizantijski
pisac iz XII stoljeća, govoreći o Bosni bana Borića,
prvog poznatog bana, prethodnika Kulina bana, uočio
politički individualitet i neovisnost Bosne, pa će
zapisati: „A Bosna nije podložna... nego je sama za
se; narod koji svojim zasebnim životom živi i sobom
upravlja.“10
Izvjesno je da je politička individualnost Bosne, kako
je to bilo uobičajeno i u drugim srednjoevropskim
državama, bitno sudjelovala u etničkom individualiziranju i samoosvješćavanju naroda Bošnjana.
Mjestimice i suvremena, pa i srpska historiografija,
prepoznaje i respektira tu međusobnu vezu između
etničkog individualiteta i egzistencije bosanske
države: „Čitav razvoj posebne bosanske države vodio
je u pravcu stvaranja osjećanja povezanosti i solidarnosti stanovništva u njenim okvirima. Otuda se naziv
Bošnjani za stanovnike bosanske države javlja daleko
češće od srpskog imena i potiskuje ga čak u oblastima
koje su iz sastava srpske države srazmjerno kasno
ušle u sastav Bosne“.11 U širenju osjećanja povezanosti i solidarnosti među „Dobrim Bošnjanima“, dakle,
kao bitan faktor i izraz njihovog etničkog političkog
individualiteta, presudnu ulogu odigrala je egzistencija bosanskohercegovačke države: „Jedva se može
sumnjati da su kod nas, kao i u mnogim evropskim
državama, državne tvorevina predstavljale ‘kalupe’
u kojima su se izlivale narodnosti, bilo stapanjem
elemenata različitog porijekla, bilo izdvajanjem, individualiziranjem dijelova iz cjeline istog porijekla.“12
Da zaključimo: politička i vojno-ekonomska
reprezentacija srednjovjekovne Bosne, imenom
Bošnjani izražava dijelom srednjovjekovno poimanje
političkog naroda kome ona pripada. No, istovremeno tim samoimenovanjem ova elita izražava etničku
posebnost bosanskog stanovništva razlikujući ga od
drugih etničkih entiteta što žive u drugim susjednim
državama. Nije dakle riječ ni o regionalnom imenu ni
odrazi kasne antike u hrišćanstvu srednjovjekovne Bosne, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991. god., str. 118.
7
isključivo o oznaci za politički narod nego o oznaci i za
etnički individualitet naroda Bosne. U transformaciji
prvobitno etnički heterogenog stanovništva Bosne u
„novi narod“ Bošnjana u bitnom smislu sudjelovala je
afirmacija i moć srednjovjekovne bosanske države.
No, od presudne je važnosti da u upotrebi imena
Bošnjanin za stanovnike Bosne ne dolazi do diskontinuiteta nakon gubitka nezavisnosti i pada Bosne pod
osmanlijsku vladavinu. Kao oznaka za etničku individualnost stanovništva Bosne, bez obzira na njegovu
vjersku diferenciju (muslimani, katolici i pravoslavci), etničko ime Bošnjanin nastavlja da živi
i u djelima vanbosanskih južnoslavenskih
pisaca kao i u obrazovnoj svijesti bosanske
elite i svijesti bosanskog naroda.
Navešćemo nekoliko ilustracija figuriranja etničkog
imena Bošnjaci u ovom periodu bosanske historije.
Uz etničke Hrvate, Srbe, Bugare i sl., kao zasebnost
figuriraju i Bošnjaci. Npr., u Predgovoru „Novom
zavjetu“, čiji je autor jedan južnoslavenski i protestantski reformator, a koji je štampan 1562. godine, se
kaže: „Jesmo s tim našim tumačenjem svim slovenskog jezika ljudem služiti hoteli, najprvom Hrvatom
i Daltmatinom, potom takajše Bošnjakom, Bezjakom,
Srbianim, Bulgarinom.“13
I kasnije, uz etničke Hrvate, Srbe, Makedonce,
svrstavaju se u ravnopravnom rangu i etnički
Bošnjaci. Ivan Tonko Mrnavić će 1626. godine pisati
kako je potrebno „učiniti u Iliriku osobu koja je
vješta čitavom jeziku zemlje sa svim narječjima i
djelimičnim razlikama i koja posjeduje ne samo
potrebne knjige nego također i savjetnike, najmanje
četvoricu i to jednog Dalmatinca, jednog Hrvata, jednog Bosanca i jednog Makedonca ili Srbina“.14
I pjesnik Marko Marulić razlikuje etničke Bošnjane
od drugih etničkih grupa pa će u jednoj svojoj pjesmi
pisati: „Boj su bili s njimi Hrvati, Bošnjaci, /Grci
ter Latini, Srbi ter Poljaci, Eto još biju bijanici,
a nikih ni / a druži ne smiju jer im si gnjiva“.15 I
prvi južnoslavenski gramatičar Bartolomej Kašić u
Predgovoru svog djela „Ritual“ iz 1640. godine, u
kontekstu rasprave o jezičkim problemima, razlikuje i etničke Bošnjake od drugih etničkih grupa, te
piše: „Ne mogasmo nikakva posobito naći s kojim bi
se moglo ne samo sima rusagom pa čak ni jednom
samom ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada
govor i besidenje hvali, Hrvat, Dalmatin, Bošnjak,
Dubrovčanin, Serbjin“.16 Bošnjačku etničku individualnost identificira i Andrija Jambrešić za koga je
„riječ Illyrus isti što i Ilirijanac iliti Slovenec, Horvat,
9
Marko Vego, npr. iznosi smjelu hipotezu da su srednjovjekovni
Bošnjani bili zasebno srednjovjekovno pleme koje se istovremeno sa srpskim i hrvatskim plemenima doselilo na prostor
srednjovjekovne Bosne pa bi se u tom njihovom porijeklu mogao
tražiti izvor njihovog etničkog individualiteta
10
U knjizi Esad Zgodić, Građanska Bosna, Ritam Tuzla, 1996. god.,
str. 141. navedeno prema: Ivan Lovrenović, V dni bana velikog
Kulina “Odjek”, broj 15-16, Sarajevo, 1989. god
13
Matija Murko, O prethodnicima Ilirima, Nova Europa, Zagreb,
II/3, 1920. str. 86.
14
Navedeno prema, Muhamed Hadžijahić, citirano djelo, str. 16.
11
Sima Ćirković, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd, 1964. god. str. 35.
15
Marko Marulić, Judita, Suzana, Pjesme, Matica Hrvatska – Zora,
Zagreb, 1970.
12
Isto, str. 35.
16
Navedeno prema, Muhamed Hadžijahić, citirano djelo, str. 130.
BROJ 26
8
BOŠNJAČKI GLAS
Dalmatin, Bošnjak etc“.17 Posebno je, ističe Muhamed
Hadžijahić, dubrovačka historiografija bila ta koja je
afirmirala Bosnu i bošnjački narod.18
Navedene ilustracije nedvosmisleno govore da su vanbosanski južnoslavenski pisci jasno uočavali etnički i
označavali individualitet naroda Bosne.
No, za razumijevanje povijesti razumijevanja i recepcije Bošnjaštva, od posebne je važnosti i činjenica da
su u doba osmanske vladavine nad Bosnom pripadnici katoličke obrazovne elite, koja je autohtono bila
bosanska, također etnički individualitet bosanskog
stanovništva označavali imenom Bošnjaci.
I u ovom kontekstu ćemo sa nekoliko primjera ilustrirati i argumentirati ovo stanovište.
U našu društvenu znanost, zapravo, Muhamed
Hadžijahić je uveo dva pojma „nacionalnog
Bošnjaštva“. Jedna koncepcija izražava bosanskokatoličko, a druga bosansko-muslimansko poimanje
Bošnjaštva.
Bez šireg upuštanja u suštinu učenja predstavnika
Bošnjaštva bosansko-katoličke provenijencije, navest ćemo najznačajnije: fra Filip Laštrić, fra Antun
Knežević, fra Ivan Frano Jukić, fra Jako Baltić. Riječ
je, dakle, o paradigmatičkim likovima katoličkofranjevačke provenijencije Bošnjaštva, koji kao
etnički Bošnjaci njeguju tradiciju srednjovjekovnog
bosanskog kraljevstva, memoriraju prirodne i historijske granice Bosne i Hercegovine, stoje u odbrani
samostalne, nezavisne državno-političke egzistencije
Bosne. No agresivno importiranje hrvatske nacionalne ideologije ugasit će nacionalnu Bošnjačku
samosvijest kod bošnjačkih katolika, odnosno izvršiti
kroatizaciju. Kao potvrda ovoga je tekst Dubravka
Lovrenovića „Godina 1900. – Godina 2010. Stoljeće
hrvatskih lutanja poznatim putevima“, objavljenog u
Oslobođenju – Pogledi, 20.II.2010, str. 25-27. Kada
je riječ o predstavnicima etničko-bošnjačke identifikacije bošnjačkih pravoslavaca ističemo neka imena,
kao što su Pero Tunguz, Aleksandar Šola, Prokopije
Čokorilo. Zajedničko za njih je insistiranje na bosanskom jeziku, ali istovremeno širenje velikosrpske ideje
i negiranje Bošnjaka.
Bošnjačku nominaciju, kao i bosanski jezik možemo
prepoznati i kod srbijanskih autora, kao što su: Ilija
Garašanin, Vuk Stefanović Karadžić… „... osim toga
mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta
narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavši
Bošnjaka... na istočnog veroispovedenija Bošnjake
veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više
predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to,
da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje
BROJ 26
franjevački fratri“.19
No, mada „pravoslavno nacionalno bošnjaštvo“ nije
u tolikoj mjeri artikulirano i samoosviješteno iskazivano, ipak se ne mogu ignorirati ili podcjenjivati svjedočanstva da su se do sredine devetnaestog
stoljeća, pa i kasnije, bosanski pravoslavci identificirali kao Bošnjaci.
Kako se ovdje, međutim, ne možemo baviti detaljnom
rekonstrukcijom povijesti bošnjačke identifikacije
Bosanaca pravoslavne vjere, to ćemo u ilustrativnom
smislu naznačiti neke momente koji indiciraju tu
povijest, i koju tek treba istražiti.
Prije svega, treba istaći da meritorni srbijanski autori još sredinom devetnaestog stoljeća identificiraju
bosanske pravoslavce kao Bošnjake, a ne kao etničke
Srbe. Zapravo sve stanovnike Bosne, bez obzira na
njihovu vjersku diferenciju, smatraju Bošnjacima.
Tako će, npr. i Vuk Stefanović Karadžić, još 1832.
godine, u jednom pismu Jerneju Kopitaru, govoriti o
Bošnjacima različitog vjerozakona, a bosanske muslimane neće poistovjećivati sa „etničkim“ Osmanlijama,
nego će ih smatrati etničkim Bošnjacima. Opisujući
pokret Husein-bega Gradaščevića, on će npr. reći kako
je „carskoj vojsci“ stigao „u pomoć stolački kapetan s
Hercegovcima (i turskog i našeg zakona)“.20 Dakle,
„Hercegovce našeg zakona“ ne imenuje etničkim
Srbima, kao što ni bosanske muslimane ne označava
„Turcima“ ili „Osmanlijama“, nego Bošnjacima: „da
su svi Bošnjaci bili složni, prije bi mi Sultana nadvladali nego on njih“.21 I kasnije, kod Vuka Stefanovića
Karadžića mogu se prepoznati tonovi vansrpske identifikacije stanovnika Bosne. Ilustrira to i činjenica da
Vuk Stefanović Karadžić pismo koje se koristi u Bosni
ne naziva srpskom ćirilicom, nego ga naziva „bosanska bukvica“.22
I nakon Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine
u St. Petersburgu objavljen je tekst čiji će se autor
potpisati kao „Pravoslavni Bošnjak“.23
ŠTA JE BILO SA BOŠNJACIMA I
BOŠNJAŠTVOM?
Krajem 18. stoljeća Bosna i Bošnjaci su izloženi
raznim oblicima gušenja i destrukcije njenog
državno-pravnog individualiteta. Već smo ranije
iznijeli nacionaliziranje, odnosno srbizaciju bosanskih pravoslavaca i kroatizaciju bosanskih kato19
Ilija Garašanin, cit. djelo, str. 74.
20
Pismo citirano prema, Sadik Šehić, Zmaj od Bosne: Husein-Kapetan Gradaščevicì, Front slobode, Tuzla, 1991., str. 29.
21
Isto, str. 29.
17
Iz Jambrešićevoga rječnika, štampanog 1742. godine u Zagrebu,
citirano prema M. Hadžijahić, navedeno djelo, str. 17.
22
Vuk Stefanović Karadžić, Propisi srpskoslavenskog jezika, Beč,
1957.
18
Navedeno prema, Muhamed Hadžijahić, citirano djelo, str. 1819.
23
M. Demirović, Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici, Pravni i Ekonomski fakultet Bihać, Bihać 1999, str. 31.
BOŠNJAČKI GLAS
lika.24 Iako su metodi i sredstva prividno različiti,
zajednička im je matrica – nestanak Bošnjaka pa
samim tim i Bosne. Brojni su programi velikosrpske politike: „Praviteljstvujušči sovjet serbski“,
„Tradicionalno pjesništvo“, „Načertanije“, „Srbi svi i
svuda“, „Aneksija Bosne i Hercegovine i srpsko pitanje“, „Homogena Srbija“, „Četničke instrukcije Draže
Mihajlovića“, „Memorandum Milana Nedića von
Ribentropu“, „Memorandum SANU“ i drugi. O ovim
dokumentima sam opširnije i izvorno pisao u knjizi
„Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici“ (str. 47-131). Iako
ne predstavljaju poseban i konzistentan program,
pisani i izgovoreni istupi „oca nacije“ Dobrice Ćosića25
po svom karakteru, sadržaju i namjeni su u funkciji
negiranja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Ne ulazeći
šire u elaboraciju ovog pitanja „Načertanije“ je model
srbocentrizma, srpskog hegemonizma i ideološka
osnova za politiku etničkog čišćenja i ostvarenja projekta „Svi Srbi u jednoj državi“. Kratko kazano on je
i antibošnjački i antimuslimanski i model za izradu
svih kasnijih programa velikosrpske nacionalne politike. Sadržaj, u suštini svih izloženih programskih
dokumenata, je da su oni u funkciji velikosrpske
nacionalne politike u čijoj je razradi i realizaciji,
pored oficijelne vlasti, ogroman doprinos dala srpska inteligencija. Osim časnih izuzetaka, sveukupna
srpska kulturna i politička misao je bila u funkciji
te politike; Programi velikosrpske ideologije i politike u osnovi su hegemonistički, ekspanzionistički i
agresivni koji mobilizaciju svoga naroda sprovode na
historijskim lažima, obmanama, fobiji od drugih kako
bi dokazali da su njegovi projekti humani, historijski
opravdani, plemeniti. Kosovski mit, epsko pjesništvo,
san o „vaskrsavanju Dušanovog carstva“, istina, u
proširenom obliku, zastupljeni su u svim programima; U svim programskim dokumentima Bosna i
Hercegovina negira se kao suverena država, odnosno
uključuje se u Srbiju kao „srpska zemlja“, pri čemu
se posebno ističe antiislamski karakter te politike;
Za realizaciju svojih ciljeva ova politika sebi daje za
pravo korišćenje svih sredstava; negiranje kulturnog,
jezičkog, etničkog i drugog individualiteta Bosne i
Hercegovine i Bošnjaka, asimilacija, dehumanizacija „istorijsko“ i „prirodno“ pravo za izvršenje čina
zločina genocida i etničkog čišćenja. Ovu velikosrpsku
politiku kroz zločine genocida Bošnjaci iskušavaju
24
Šire: Omer Ibrahimagić, Bosanski identitet i suverenitet, Univerzitet u Sarajevu: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti
i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012., str. 63-69.
25
Djela Dobrice Ćosića: Daleko je sunce, (1951.), Koreni, (1954.),
Deobe 1-3, (1961.), Akcija, (1964.), Bajka, (1965.), Moć i strepnje, (1971.), Vreme smrti 1-4, (1972.-1979.), Vreme zla - Grešnik,
(1985.), Vreme zla - Otpadnik, (1986.), Vreme zla - Vernik, (1990.),
Vreme vlasti 1, (1996.), Piščevi zapisi 1-4, (2001.-2002.), Srpsko pitanje 1-2, (2002.-2003.), Pisci moga veka, (2002.), Kosovo,
(2004.), Prijatelji, (2005.), Vreme vlasti 2, (2007.), Piščevi zapisi
1993—1999, (2008.), Piščevi zapisi 1999—2000: Vreme zmija,
(2009.), Srpsko pitanje u XX veku, (2009.).
9
od Prvog srpskog ustanka preko svih kasnijih ratova
pa sve do otvorene agresije na našu državu 1992.
godine.26
Zbog namjene i karaktera ovog teksta, koji će zasigurno biti dio obimnijeg rada, nismo ulazili u njihovu
razradu, iako su oni razrađeni u mojoj pomenutoj
knjizi.27
Profesor Omer Ibrahimagić u tekstu „Historijska
svijest o Bosni i Bošnjacima – povodom popisa
stanovništva u BiH, 2013.“28 navodi i praktične primjere srbizacije bosanskih pravoslavaca. Naime, razgovor koji je imao sa svojim mentorom H. Čemerlićem
zbog indikativnosti navodimo u cjelini. „Kao svojevrstan odgovor na to prigušivanje, koncem 19.
i početkom 20. stoljeća, dakle u vrijeme austrougarske uprave u BiH, pod uticajem Srbije i pravoslavne crkve iz Srbije, kod pravoslavnog stanovništva,
počinje se razvijati nacionalna ideja srpstva, a kod
katoličkog stanovništva, pod uticajem politike hrvatstva i katoličke crkve – nacionalna ideja hrvatstva. U
tom kontekstu, sjećam se, kako mi je, svojevremeno,
prof. Hamdija Ćemerlić (koji mi je bio mentor na
doktoratu) pričao da su, koncem 19. i početkom 20.
stoljeća, u BiH bila formirana posebna društva, čiji su
predstavnici imali zadatak da na maltama (nekada,
kontrolnim punktovima na ulazu u gradove) sačekuju
seljake, koji su išli na gradske pijace, sa pitanjem: jesu
li Srbi ili pravoslavci? Ako bi se izjasnili da su Srbi,
dobijali su po dukat, a ako bi se izjasnili da su pravoslavci, nisu dobijali ništa. Slične akcije po bosanskim čaršijama u to vrijeme organizovali su i aktivisti hrvatskih nacionalnih društava. Bez obzira na
osnovanost ove priče, činjenica je da su u to vrijeme
poduzimane organizovane mjere iz Srbije i Hrvatske
da se Bošnjaci pravoslavci, prevedu u nacionalne
Srbe, a Bošnjaci katolici u nacionalne Hrvate. Dok se
kod Srba to radilo više konspirativno, u dobroj mjeri
uz prisustvo pravoslavne crkve, kod Hrvata se nastupalo puno otvorenije. Tako je, na primjer, od 3. do
5. septembra 1900. godine, u Zagrebu održan veliki
Katolički kongres sa oko 2000 učesnika, na kojem je
tadašnji katolički biskup u BiH Štadler promovirao
ideju Bosanski katolici = Hrvati.“29
Presudan događaj na kroatizaciji bosanskih Hrvata
izvršen 1900. godine pod uticajem bosanskog biskupa
Štadlera, o čemu najbolje govori moj kolega Dubravko
Lovrenović u tekstu „Godina 1900. – Godina 2010.
Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima“.30 Kada
26
M. Demirović, cit. djelo, str. 128.
27
M. Demirović, cit. djelo, str. 47-209.
28
O. Ibrahimagić, Historijska svijest o Bosni i Bošnjacima – povodom popisa stanovništva u BiH, 2013., Gračanički glasnik, broj
34/2012, str. 11.
29
sto, str. 11.
30
Dubravko Lovrenović, Godina 1900. – Godina 2010. Stoljeće
hrvatskih lutanja poznatim putevima, Oslobođenje – Pogledi,
20.2.2010., str. 25-27.
BROJ 26
10 BOŠNJAČKI GLAS
dolazi do kroatiziranja Bošnjaka, Štadler otvoreno
kaže: „Želim da se što prije Bosna i Hercegovina
sjedini s materom zemljom“. Dubravko Lovrenović
smatra da je tada stradalo bosansko katoličanstvo
kao remetilački faktor i nastavlja: „to govori da u
mentalnom pogledu godina 1900. u katoličkoj crkvi
još uvijek traje i da je budućnost u ponavljanju
prošlosti. Rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995)
na ovaj je proces integralizacije stavio (još jednu)
točku. Bilo je pojedinaca i političkih stranaka koji
su pokušali ponuditi jednu zdraviju opciju. Ona,
međutim, upravo u crkvenim krugovima nikada nije
naišla na institucionalnu podršku. Nekolicina usamljenih iznimki to samo potvrđuje. Trijumfirao je, sa
svim svojim pogubnim posljedicama, Katolički kongres iz 1900., štadlerovski pastirski mentalitet stjerivanja b-h Hrvata pod skute ‘matere’ Hrvatske“.31
Privrženost Bosni i Hercegovini su u toku sukoba
Armije BiH i HVO-a iskazali bosanski intelektualci
Hrvati direktno se suprotstavivši politici predsjednika Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu i pismeno
i usmeno (Dubravko Lovrenović, Ivo Lovrenović, Ivo
Komšić, fra Luka Markešić i drugi) što je itekako
imalo odjeka kod intelektualne i humanističke inteligencije i građana Republike Hrvatske, a posebno
BiH. Riječ je o istinskim intelektualcima, bosanskim
patriotama.
Tridesetih godina zbila su se dva značajna događaja
koja su presudno uticala na historiju i sudbinu Bosne
i Bošnjaka. Prvo, autonomija srpske kneževine 1830.
godine koju je dobila od sultana što je ojačalo njenu
državnost tako da će ona biti priznata na Berlinskom
kongresu 1878. godine. I drugo, uslijedio je odgovor na taj turski potez od strane bosanskih ajana
predvođenih Husein kapetanom Gradaščevićem koji
će tražiti autonomiju za Bosnu istu onakvu kakvu je
dobila i Srbija. Međutim, zbog izdaje hercegovačkih
ajana (Smail-age Čengića, Rizvanbegovića i dr.),
kao i vojnih represalija Turske, svebosanski pokret
za autonomiju je ugušen, kao i autonomija kako
je bilo predviđeno Sanstefanskim mirovnim ugovorom, a korigovano Berlinskim ugovorom 1878.
godine. Glavni pokretači kao što su Husein kapetan
Gradaščević i Hasan-aga Pećki su umrli u turskim
kazamatima, a ostali mnogi završili po tamnicama ili
pogubljeni.
Posebno pogubnim za Bosnu i bošnjačke prvake
je učinio pohod tiranina Omer-paše Latasa tako
da Bosna ostaje bez svoje intelektualne, ulemske,
vojne, plemićke i druge elite, a ostali dio Bošnjana
ostali su na milost i nemilost dušmana (pogledati u
uvodu teksta pismo ovog dželata velikom Bošnjaku
fra Ivanu Frani Jukiću i njegovo „kajanje“ i nerazumijevanje bošnjačkog pitanja). Iako je njegov mandat bio smirivanje stanja u Bosni i Hercegovini, u
31
BROJ 26
Isto, str. 25-27.
konačnici, što je vrijeme pokazalo, on je bio u funkciji slabljenja Bošnjaštva kroz eliminaciju plemićke,
intelektualne i druge elite. Na taj način izvršen
je pokušaj ostvarenja dugoročnog plana velikosrpskih i velikohrvatskih politika predvođenih pravoslavnom i katoličkom crkvom sa ciljem da se
Bošnjaštvo na ovim prostorima ugasi. Ako se ovome
doda Hercegovački ustanak (Nevesinjska puška)
1875-1878. godine, neodređeno i oslabljeno držanje
Otomanske imperije, poraz Turske od Rusije, doveli su da predstavnici velikih sila sazovu Berlinski
kongres 1878. godine. O karakteru, namjerama i
dalekosežnosti ovog ustanka piše Milorad Ekmečić.
On je posebno pohvalno pisao o ustanku koji se zbio
1871. kada su popaljeni Kulen Vakuf, Klisa, Ostrovica,
Havala, a srušena je i džamija sultana Ahmeda II. O
srpskom ustaničkom modelu i antiislamizmu govori
i ovaj Ekmečićev stav: „Pokret pod vodstvom Goluba
Babića nastavio se s manjim omjerima u novembru,
a zatim se dolaskom zime smirio. ‘Malo bilo, dugo
ne trajalo, ali zima dođe i snegovi padom i tako se
Turci kao nešto male primire, a i ustanici se skupe u
Tiškovac na zimnicu i pošto su snegovi veliki nestali,
to gotovo ni oni nigde Turke ne napadaše, nego se sve
kao malo prečuli’ ...velika mećava onemogućavala ih
je da već tada izvrše napad na Turke, ali su se tokom
cijele zime spremali: ‘Muji zapaliti dimije’.32 Narod se
bio podigao i u velikom broju stao stvarati ustaničke
čete. Golub Babić nije te čete mogao držati dugo na
okupu. Uzrok tome je djelimično nedostatak oružja, a
djelimično što se seljaci na nekim mjestima ne žele da
pokoravaju glavnoj upravi. Negdje seljaci neće da se
bune. Ima više podataka da ustanici pale hrišćanska
sela, ‘zato ti ljudi neće da budu učeti’... I na drugim
mjestima ustanici iz istih razloga pale hrišćanska
sela. Spominje se da ustanicima kod Grahova, ‘opasnost preti ne samo od Turaka, nego i od samih Srba
Grahovljana’. Seljaci koji ustanike izdaju Turcima
kažnjavaju se uobičajenim odsjecanjem ušiju“.33
O njegovom srbizmu možda je najbolji članak njegovog studenta i diplomca novinara Mladena Vasiljevića
pisano u Oslobođenju, i to ćirilicom.34
32
Milorad Ekmečić, Ustanak u BiH, 1875-78. god, Veselin Masleša,
Sarajevo 1960. god, str. 103.
33
Milorad Ekmečić, cit. djelo, str. 204-205.
34
„Miloradu Ekmečiću, sa žaljenjem
E, MOJ PROFESORE!
Vi ste sada, profesore Milorade Ekmečiću, opet u hladu nekog
kabineta, beogradskog kabineta, što ste ga dobili za izuzetne
zasluge u ovom krvavom piru koji se odigrava u Sarajevu i Bosni
i Hercegovini. Oko mene, bivši moj profesore, padaju granate
ubijajući žene i djecu, a svaki pedalj ove zemlje natapa se krvlju
zaklanih Muslimana koje realizatori Vaših ideja revnosno uklanjaju kao „remetilački faktor“ u toj šizoidnoj etnički čistoj tvorevini koju ste i Vi zamislili. U veliki ste se belaj uvalili, nekad toliko
cijenjeni profesore. Mi, studenti istorije gledali smo i Vas kao
instituciju, kao vrhunskog korifeja nauke za koju smo se opredijelili.
Upijali smo Vaša predavanja, ne znajući da u Vama spava pro-
BOŠNJAČKI GLAS
Svi ovi događaji, kao i dogovor velikih sila učinili su
da dođe do održavanja Berlinskog kongresa 1878.
godine čime se Bosna stavlja u nezavidan položaj.
Za nas je posebno značajan član XXV Berlinskog
ugovora koji glasi: „Provincije Bosnu i Hercegovinu će
zaposjesti i njima upravljati Austro-Ugarska. Budući
da vlada Austro-Ugarske ne želi da preuzme upravljanje u Novopazarskom sandžaku, koji se prostire
između Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka na
drugoj strani Mitrovice, otomanska administracija
će tamo i dalje obavljati svoje funkcije. Međutim, da
bi se obezbijedili održavanje novog političkog stanja,
kao i sloboda i bezbjednost komunikacija, AustroUgarska zadržava pravo da u cijelom ovom dijelu
nekadašnjeg vilajeta Bosne drži svoje garnizone i da
koristi vojne i trgovačke puteve. U tom cilju, vlade
Austro-Ugarske i Turske zadržavaju za sebe pravo
da se dogovore o detaljima.“ Već 22.2.1880. godine
predstavnici Austrije i Ugarske paralelno su usvojili
Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom.35
Okupacijom 1878. godine, a kasnije i aneksijom
1908. godine, Bošnjaci koji su 400 godina živjeli
islamsku civilizaciju i kulturu doživljavaju civilizacijski haos i lom. Ovaj civilizacijski lom poslije gušenja
pokreta Husein-kapetana i tiranije Omer-paše
Latasa obezglavio je bošnjačku intelektualnu elitu, a
ovim činom Bošnjaci preko noći postaju nepismeni
jer arapski jezik nije više u upotrebi, čime se kod
velikog broja stvara beznađe a samim tim i iseljavanje za Tursku. To posebno koriste velikosrpska
i velikohrvatska politika proturajući neutemeljenu
magluštinu da je Bosna bila uvijek srpska odnosno
jekat čiji se pandan može naći samo u najmračnijim periodima
ljudskog bivstvovanja. Vrlo brzo ste se, profesore Ekmečiću, „uklonili“ u političko podzemlje nacionalnog ekskluzivizma i razradili
čudovišnu ideologiju ne shvatajući da su Vaše kabinetske tlapnje
– put u pakao za sve. Primijenite neka znanja do kojih ste došli
u svom proučavanju povijesti i doći ćete do sasvim egzaktnog,
golim okom vidljivog saznanja da ste u stvari ideolog pokreta
koji po metodama i sadržaju svog djelovanja predstavlja fašizam
u njegovom izvornom obliku. Oganj i mač, krv i suze, koncentracioni logori, masovne deportacije, neviđeni zločini – sve je to
„već viđeno“. Zar ne, profesore Ekmečiću? Ali, meni je jasan način
Vašeg „istorijskog mišljenja“. Jedna, dvije ili tri generacije – deset ili sto hiljada pa i milion ubijenih, osakaćenih i unesrećenih
ljudi – sve su to „sitnice“ na putu prema cilju koji će, po Vama,
svakako biti ostvaren za 50, 100 ili 200 godina.
Šteta je samo što to niste objasnili i srpskom narodu, čije su
sadašnje ali i buduće generacije po Vašem projektu žrtvovane
u ime „viših istorijskih ciljeva“. O Muslimanima i Hrvatima da i
ne govorimo. Mislite li da se plač djeteta u vašim Prebilovcima,
gdje je za vrijeme II rata izvršen stravičan zločin, razlikuje od
ovog današnjeg dječijeg plača dok se vrše neviđena zvjerstva
u Ahatovićima, Dobroševićima, Foči, Višegradu... Postoji samo
jedna bitna razlika – ovog puta Vi ste na strani krvnika. E, moj
profesore, univerzitetski!
Sarajevo, 20. juna 1992.
Mladen VASILJEVIĆ, novinar, Vaš student i diplomac“
Mladen Vasiljević, E moj profesore u: Alija Isaković, Antologija
zla, Ljiljan, Sarajevo/Ljubljana, 1994., str. 87-88.
35
Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine,
Autor, Sarajevo 1999., str. 277-278.
11
hrvatska. Ova matrica ostaje do danas konstanta,
jer kako objasniti prevaziđenu floskulu koja i danas
traje da su Srbija i Hrvatska, Srbi i Hrvati, faktor
stabilnosti ovog regiona. Istina je obrnuta, jer oni ustvari ispoljavaju svoj politički hegemonizam, a time i
teritorijalni ekspanzionizam i ne samo Bošnjake nego
i druge narode drže na margini. U takvoj situaciji
izdaje, obezglavljenosti i agresivnosti Bošnjaci svoje
historijsko ime „gube“ ali ga čuvaju u svijesti za bolja
vremena i prihvataju vjersko određenje musliman. I
pored mogućeg ustupka Bošnjaštvo i dalje ostaje u
fokusu osporavanja i sa jedne i sa druge strane, ali
tome doprinose i naša lutanja. Islamska zajednica
kao jedina organizirana institucija u tom momentu
bosanskih muslimana, polazeći od umetskog stajališta
da su svi muslimani braća, preferira vjeru i zadovoljava se tim bez nacionalnog bošnjačkog identiteta.
I danas se koristi takav pristup, čak i upotrebom
arapskog jezika, a ne bosanskog i za to ne mogu biti
amnestirani. Vjera je univerzalna kategorija, mnogo
šira od nacije, adaptivnija i postojanija. I sada u ovom
izuzetno značajnom trenutku popisa stanovništva
poslije 23 godine nerijedak je ovakav pristup kada
svoje sunarodnjake nominiramo religijski (muslimani), a ne Bošnjaci. Pod plaštom demokracije,
nemali je broj intelektualaca koji to preferiraju i
zato se ne treba čuditi onima koji su pročitali jednu
ili nijednu novinu što ne razumiju i odriču se svog
historijskog, političkog i etničkog identiteta, odnosno
svoje historije preko hiljadu godina. Naravno da se
na taj način otvara niz pitanja: nacija, jezik, religija,
političko organiziranje, vlast itd. Najbolji odgovor na
dilemu narod ili država u više navrata dao je profesor
Ibrahimagić konstatacijom „i narod i država.“36
Jezik je bitno svojstvo nacionalnog identiteta. Jezik
Bošnjaka je bosanski. Jednonacionalne države imaju
jedan službeni jezik ili još i jezik nacionalnih manjina, dok višenacionalne imaju više službenih jezika.
Iako je pravilo da je jezik dobio ime po naciji, postoje
izuzeci kao što su bosanski a ne bošnjački, ili makedonski jezik, kao i bosanski su dobili ime po geografskim pojmovima koji su stariji i od nacije i države.
Stoga možemo kazati da jezik ima nadnacionalni a
ne anacionalni karakter. Bošnjaci su bosanski jezik
ljubomorno čuvali i u vrijeme Otomanske imperije.
Tako je Muhamed Hevaija Uskufija sastavio turskobosanski rječnik 1631. godine.
Ferid Muhić u svom intervjuu zastupa i obrazlaže
vrlo utemeljeno tezu da je bosanski jezik činjenica
koja je nesumnjiva i nastavlja: „Bez imalo ironije
tvrdim da je bosanski jezik ustvari osnova i srpskog i
hrvatskog jezika, da su to istočna i zapadna varijanta
bosanskog jezika. Razumije se da su u međuvremenu
i kroz književnost i kroz gramatičke i druge promjene
36
Omer Ibrahimagić, Bosna je odbranjena ali nije oslobođena,
VKBI, Sarajevo, 2004., str. 52-56.
BROJ 26
12 BOŠNJAČKI GLAS
hrvatski i srpski jezik postali specifični jezici, ali u
tom smislu bošnjački nacionalni interes je neupitnost
svih atributa koji čine taj nacionalni identitet (kulturni, etnički, tradicionalni)…“37
Izuzetan književni autoritet, koji je sebe čak ponekad
nazivao Bosancem, Miroslav Krleža govorio je na
sličan način i da su razlike ako i postoje u nekoliko
deka – beznačajne. Bez obzira na sistem u kojem
je živio on nije bio kritiziran. Međutim, prodorom velikodržavnih politika, a u Hrvatskoj posebno
tuđmanizacijom i arhaizacijom hrvatskog jezika, kako
standardni tako i narodni (organski) dio malo ko je
razumio bez obzira na regionalizme i dijalekte što se
reflektovalo i kod kvazi-intelektualaca u BiH. Kako
nisam školovani jezičar ostavljam ovo lingvistima bez
straha na polemiku.
O snazi bosanskog jezika govori i rečenica Alije
Isakovića poslije neslućenih napada Radio Beograda
koja glasi: „Može izgledati bizarno, ali je tako,
jer teže je pobijediti bosanski jezik, nego Bosnu i
Hercegovinu.“38
Iako je Bosna bila corpus separatum unutar AustroUgarske imperije, već prvim popisom 1879. godine,
opredjeljujući se za religijsko-konfesionalni pristup, nastaje destrukcija Bošnjaka: svojom uredbom
Austro-Ugarska je zabranila upotrebu bosanskog
jezika 1907. godine, iako je Benjamin Kalaj sve do
svoje smrti pokušavao sve tri vjere podvesti pod
jedinstvenu naciju Bošnjaka. Austro-Ugarska, iako je
zabranila bosanski jezik, 1892. stavila je u upotrebu
„Gramatiku bosanskog jezika“ čiji autor je bio Franje
Vuletić, vjerovatno etnički Hrvat, koja je bila u
upotrebi sve do 1911. godine. Pod pritiskom srpske i
hrvatske politike Austro-Ugarska uvodi srpskohrvatski jezik 1855. čime dvije varijante bosanskog jezika,
istočna i zapadna, na ovaj način postaju službeni
jezik, u raznim formama: pored srpskohrvatskog
korišten je i naziv srpski i hrvatski jezik što je imalo
odraza na srpsko-hrvatsku historiju, a posebno ovu
prvu sve do raspada SFRJ. Ovoj jezičkoj politici su
se protivili posebno franjevci. I pored različitog pristupa nacionalno-političkih grupa u Saboru nazivu
jezika, konačno je 1912. godine postignut sporazum
o jezičkom pitanju nakon popuštanja Hrvata, koji
su prihvatili da se jezik zvanično nazove srpskohrvatski. Čini mi se da i poslije 50 godina bih mogao
položiti ispit pred mojom tadašnjom nastavnicom
i reprizirati lekcije kao što su srpski ustanci, bitka
na Mišaru, Kolubarska bitka itd. U takvoj situaciji
ove dvije agresivne politike čine i druge oblike nametanja, s tim što se Srbi više opredjeljuju na političko
djelovanje, dok Hrvati djeluju na kulturnom planu.
BROJ 26
37
Ferid Muhić, Journal, br. 134, Zagreb, listopad 2011. (stranice
nisu obilježene)
38
Alija Isaković, cit. djelo, str. 376.
ŠTA JE SA BOŠNJAČKOM
INTELIGENCIJOM?
Već naprijed smo rekli kakve su sve brutalnosti činjene
prema bošnjačkoj inteligenciji i ulemi kao i njihova
nastojanja da se suprotstave gušenju bošnjaštva.
Mnogi bošnjački intelektualci opredijelili su se za
srpsku ili hrvatsku nacionalnost (Safvet beg Bašagić
– Hrvat, Osman Đikić – Srbin). Vjerujem da je to
bilo iz praktičnih razloga kako bi mogli svoje radove
objavljivati u Beogradu, Zagrebu, Novom Sadu, jer u
Bosni nije bilo adekvatnih časopisa. Nevjerovatnim
mi se čini, ako nije riječi o ovom naprijed, da bečki
doktorant historije, urednik Behara, predsjednik
prvog bosanskog sabora, visoki intelektualac Safvet
beg Bašagić nije znao svoje korijene i etničko porijeklo. Zar o tome ne govori i njegova pjesma „Od
Trebinja do brodskije vrata, nije bilo Srba ni Hrvata“.
Pa kao historičar on je zagovarao Bosnu i Bošnjake
sa tri vjere – muslimansku, pravoslavnu i katoličku.
Narod bi rekao: „Šta mu bi.“ Prvi koji je promovirao Bošnjaštvo bio je Mehmed beg Kapetanović
– Ljubušak. Kao nacionalno svjestan i opredijeljen
pokrenuo je list Bošnjak. On je vrhunski intelektualac, političar i historijska paradigma Bošnjaštva. I
pored takvih osobina mnogi bosanski muslimani niti
su shvatili niti su prihvatili identitet da su Bošnjaci.
BOŠNJACI U OKUPACIONOM
SISTEMU 1941-1945. GODINA
Propašću prve Jugoslavije stvoreno je nekoliko okupacionih sistema koji nisu mimoišli u najrigidnijem smislu Bosnu i Hercegovinu (Italija, Njemačka,
NDH, četnički pokret, djelovanje tzv. ustanika).
Bosna i Hercegovina je ušla cijela na osnovu odluke
okupatora u sastav NDH i već je 10. aprila 1941.
godine uspostavljena ustaška vlast. U takvoj situaciji Bošnjaci se nalaze između „dvije vatre“. S jedne
strane pritisnuti hrvatskom asimilacijom, a s druge
srpskim nasiljima ustanika i genocidnom politikom
četnika.39 Na ustaške zločine koji su vršeni nad
Srbima i Jevrejima prvo je reagirala ilmija u augustu
1941. godine, da bi već od septembra do decembra
1941. godine bile usvojene i objavljene muslimanske
rezolucije i osudile ova zvjerstva.40 Kako ustaške
i domobranske formacije nisu pružale zaštitu od
četničkih genocida i „ustaničkih“ pokolja Bošnjaci
formiraju lokalne milicijske snage.
U cjelokupnom periodu rata Bošnjaci su bili izloženi
masovnom genocidnom djelovanju četnika Draže
39
Omer Hamzić, Podsjećanje na dvije muslimanske rezolucije iz
1941. godine – Bijeljinsku i Tuzlansku, Gračanički glasnik, broj
34, str. 110.
40
Šire o tome: Muhamed Hadžijahić, Muslimanske rezolucije iz
1941. godine, u zborniku: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Institut za istoriju radničkog pokreta, 1973.
BOŠNJAČKI GLAS
Mihajlovića. Mustafa Imamović navodi tri navrata,
kao što su juni 1941. godine i februar 1942. godine,
drugi tokom augusta 1942. i treći početkom 1943.
godine u kojem je stradalo preko 100.000 Bošnjaka.
Brojna su mjesta gdje su izvršeni pokolji Bošnjaka, a
kasnije je velikosrpska politika izvršila manipulaciju
sa žrtvama i prikazala ih kao žrtve ustaša, Nijemaca i
drugih okupatora. Navest ćemo samo jedan primjer o
kojem sam i pisao u knjizi „Bosna i Bošnjaci u srpskoj
politici“, pod naslovom „Exurs: Paradigma KulenVakuf“, koja se može vidjeti na stranici Jasenovac
Research Institute (http://www.jasenovac.org/), gdje
su svi pobijeni Bošnjaci i Bošnjakinje prikazani kao
žrtve Jasenovca. Kako znam da je majka mog oca
bila prva žrtva prije masovnih pokolja sahranjena u
Kulen-Vakufu, što svjedoči i njen nišan, to najbolje
govori o manipulacijama i lažima srpske politike.41
Ako se zna da su najveće vojne operacije vršene u
Bosni i Hercegovini, imajući u vidu naprijed kazano,
nije ni čudo što su Bošnjaci, poslije Jevreja, procentualno imali najveći broj žrtava (8,1% ukupne tadašnje
muslimanske populacije).42
Kako se većina ratnih operacija odvijala u Bosni
i Hercegovini to su se i najznačajniji događaji i
dokumenti formiranja nove vlasti donosili u njoj
(ZAVNOBIH i AVNOJ). U svim bitnim dokumentima ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a Muslimani su tretirani kao narod sa velikim slovom „M“. Tako u
Proglasu narodima Jugoslavije sa Prvog zasjedanja
AVNOJ-a održanog u Bihaću 26. i 27. novembra
1942. godine spominju se svih šest naroda, što znači
da se Muslimani, Crnogorci, Makedonci kao i narodi
koji su bili priznati u Kraljevini Jugoslaviji (Srbi,
Hrvati, i Slovenci) priznaju kao politički narod, istina
do 1946. godine, kada nestaje Muslimana. „U dokumentima AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a od 1942. do 1945.
godine muslimani su se pisali velikim slovom M. Već
u programu bosanskohercegovačke vlade Rodoljuba
Čolakovića, koji je objavljen 3.5.1945. godine, nakon
Trećeg zasjedanja ZAVNOBIH-a i Prvog zasjedanja
Narodne Skupštine BiH, Muslimani se više ne pišu
velikim slovom. Sljedeće, 1946. godine Rodoljub
Čolaković je pisao da u BiH žive dva naroda – Srbi i
Hrvati i da je prepušteno muslimanima, (znači malo
„m“ – M.D.) da se opredijele za jednu od te dvije
nacionalnosti.“43
25. i 26. novembra 1943. godine održano je osnivačko
41
Pošto mi je majka iz porodice Kosović, a otac Demirović, navest
ćemo samo najbližu familiju: Demirović Mujo (djed), Demirović
Bilka (nena), Demirović Muje Ahmet (stric), Demirović Omer
(očev stric), Demirović Bajro (očev stric), Demirović Alije Dedo
(očev stric) itd. Kosović Bege Turse (djed), Kosović Turse Bego,
Kosović Bege Huse, Kosović Pašo itd. Ukupan broj ubijenih iz
porodice Demirović i Kosović u Kulen-Vakufu je oko tristo.
42
Vladimir Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije, Jugoslovensko
viktimološko društvo, Zagreb, 1989., str. 168.
43
O. Ibrahimagić, Historijska svijest o Bosni i Bošnjacima – povodom popisa stanovništva u BiH, 2013., Gračanički glasnik, broj
34/2012, str. 15.
13
zasjedanje ZAVNOBIH-a, kada Bosna i Hercegovina,
poslije 480 godina, obnavlja svoju državnost (14631943.), potvrđuje granice utvrđene Berlinskim ugovorom (što znači da nije riječ o izmišljenim titovskim granicama koje upotrebljavaju predstavnici
velikodržavnih projekata ne samo u politici nego i
u „ozbiljnim“ knjigama, kao npr. „Ustavno pravo“
Rajka Kuzmanovića44). Na ovom zasjedanju iznijeta je vrlo interesantna i diskutabilna, mnogoznačno
objašnjiva parola da BiH nije ni srpska, ni hrvatska ni
muslimanska, nego i srpska, i muslimanska i hrvatska.45 Da li je to rezultat suprotstavljanja samobitnosti Bosne i Hercegovine jer sve federalne jedinice
su označene imenima (što se vidi iz sljedećeg citata:
„Zato je odlučeno da se Jugoslavija izgradi na federativnom principu koji će osigurati ravnopravnost Srba,
Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije,
Crne Gore i Bosne i Hercegovine“46). Vidljivo je da
Muslimana nema uopće i da su svoj status federalne jedinice stekle na osnovu nacionalnog kriterija.
Jedino Bosna i Hercegovina nije stekla svoj federalni status na tom kriteriju „nego kao historijska
zajednica triju naroda koji u njoj stoljećima žive“.
Pored nenavođenja da je Bosna i Hercegovina federalna jedinica Bosanaca i Hercegovaca, nenavođenje
Muslimana išlo je na ruku onima koji su pokušali
negirati i status Bosne i Hercegovine u okviru DFJ.
Kako je zvanična politika priznala da u BiH žive
samo dva naroda, Muslimanima, da bi sačuvali svoj
identitet i opstojnost, preostalo je da se izjašnjavaju
kao „neopredijeljeni“ što će trajati sve do popisa 1971.
godine.
VRAĆANJE BOŠNJAŠTVU
Bošnjaci su u svakodnevnim pisanim i usmenim
interpretacijama različito nominirani: a) Muslimani,
b) Muslimani Bosne i Hercegovine, c) slavenski
Muslimani, d) muslimansko stanovništvo Bosne
i Hercegovine itd.47 Slično će, iako je podržavao
renominaciju Muslimana u Bošnjake, napisati Zlatko
Topčić, koji kaže: „Muslimani, Bosanski Muslimani,
Bošnjani, Bosanci, Bošnjaci… Bože, ni manjeg naroda, ni više imena, što zbunjuje dobronamjerne, a
raduje ostale.“48 Pored toga što je stvaralo pometnju postojalo je više pristupa nacionalnom pitanju
Bošnjaka. Tako se u predratnom vremenu može nav44
Rajko Kuzmanović, Ustavno pravo, Pravni fakultet, Banja Luka,
1997. Šire: Omer Ibrahimagić, Srpsko osporavanje Bosne i
Bošnjaka, Magistrat, Sarajevo, 2001.
45
Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine,
Magistrat, Sarajevo, 2001., str. 338.
46
Isto, str. 341.
47
Kasim Suljević, Nacionalnost Muslimana, Otokar Keršovani, Rijeka, 1981., str. 213.
48
Zlatko Topčić, Bošnjaci, danas, Rubrika „U žiži“, Oslobođenje,
Sarajevo, 1993., str. 1. Citirano prema: Šaćir Filandra, Bošnjaci
nakon socijalizma, BZK Preporod, Sarajevo/Zagreb, 2012., str.
193.
BROJ 26
14 BOŠNJAČKI GLAS
esti nekoliko pristupa. Prvi, djelovanje JMO-a koja,
ističući svijest o autonomiji Bosne i Hercegovine,
ističe i svijest o postojanju bosanskih Muslimana, što
će na identičan način izraziti Avdo Humo na Drugom
zasjedanju ZAVNOBIH-a održanom 30. juna do 2.
jula 1944. godine u Sanskom Mostu i reći: „U istoriji borbe naših naroda u Bosni i Hercegovini, jedine
koje su zastupale ideju Bosne i Hercegovine bile su
muslimanske mase.“49 U debati sa velikosrpskim i
velikohrvatskim intelektualnim krugovima u tom
razdoblju izlazio je i list „El-Hidaja“ koji je djelovao
sa pozicija panislamizma. Međutim, najsnažnije i
najubjedljivije djelovanje u afirmaciji i rješavanju
nacionalnog pitanja Muslimana imao je lijevo orijentirani časopis „Putokaz“ čiji su urednici bili Skender
Kulenović i Hasan Brkić. Nažalost časopis je izlazio
samo dvije godine od 1937. do 1939. godine u svega 13
brojeva (1937. godine brojevi 1, 2, 3 i 4; 1938. godine
tri dvobroja 5-6, 7-8 i 9-10 i 1939. godine jedan trobroj 11-12-13).50 Snažan otpor unutar Komunističke
partije Jugoslavije su davali M. Đilas, V. Masleša, dok
s bošnjačke strane pored pomenutih, neprocjenjiva je
uloga Hasana Brkića, Mustafe Muje Bašića i Ešrefa
Badnjevića (pod pseudonimom Mustafe Oranovića).
Iz tog perioda posebno je značajno istaći polemiku
i odgovor na istupe Milovana Đilasa koje je dao
Mostarac Mustafa Mujo Bašić. Ne treba zaboraviti
ni ulogu Miroslava Krleže i drugih ljevičara koji su
djelovali u Zagrebu i Beogradu. Kako su osporavanja
Muslimana dolazila iz najelitnijeg političkog i intelektualnog vrha, Tito, zalažući se za ravnopravnost, će
na Osnivačkom kongresu KP Srbije 1946. godine
kazati sljedeće: „Ako je Bosna i Hercegovina ravnopravna, ako njeni narodi imaju federalnu jedinicu,
onda mi nismo pocijepali Srbiju (i Srbe) nego smo
napravili srećne Srbe u Bosni, isto tako i Hrvate i
Muslimane. Radi se samo o administrativnoj podjeli.“51 Na istoj konferenciji notiran je Titov stav koji
kaže: „Bosna je jedno, zbog vjekovnog zajedničkog
života, bez obzira na veru.“52 Ako se zna da je bio
veliki broj članova KPJ koji su negirali Muslimane i
bosanskohercegovačku posebnost, Titova odlučnost
iskazana posebno u Beogradu ima svoju dalekosežnu
važnost. Da ova velikosrpska ideja nije poražena
i da treba Bošnjake držati u nacionalnoj magli u
kontekstu nacionalne identifikacije pokazat će istup
Husage Huseina Ćišića 18.1.1946. godine. Na njegov
zahtjev za uvrštavanje šeste buktinje u grb, Đilas je
rekao da je on iznio „karakterističan prijedlog jednog muslimana da bi trebalo unijeti šestu buktinju
BROJ 26
49
Kasim Suljević, cit. djelo, str. 267.
50
Citirano prema: Hamdija Pozderac, Državnost i nacionalnost
Bosne i Hercegovine, priređivači Mujo Demirović i Mulo Hadžić,
Pravni fakultet u Bihaću, Bihać, 2008., str. 15.
51
Kasim Suljević, cit. djelo, str. 211.
52
Hamdija Pozderac, cit. djelo, str. 20.
u naš grb.“ Kada je riječ o Husagi Ćišiću uglavnom
se iznosi njegovo negodovanje, međutim riječ je o
dubljem i dalekosežnijem značaju Ćišićevog istupa, te
se ne može smatrati izdvojeno i incidentno. Stoga, za
ovu priliku iznosimo njegov integralni tekst „Bosna
Bosancima i nikako drugačije“. Kako je tada posebnost Bosanaca protumačena kao „teorijsko“ pitanje
pa se ono ne može riješiti dekretom i kako Husagu
Ćišića nisu podržali bosanski komunisti bez obzira na
nacionalnu pripadnost, ostalo se, na osnovu oficijelne
politike, na grbu s pet buktinja.53
53
Milovan Đilas je 17. januara 1946. godine na sjednici Savezne
Skupštine Ustavotvorne skupštine FNRJ, kao zastupnik ministra
za konstituantu (Edvarda Kardelja), govorio o prijedlozima koji
su u javnoj diskusiji dati na Nacrt Ustava FNRJ, i između ostalog
na kraju rekao: „Dolazilo je prijedloga sa više strana, ali je
karakterističan prijedlog od jednog muslimana (ne kaže da je taj
musliman narodni poslanik Husein Ćišić i riječ musliman piše
malim slovom – O.I.) da bi trebalo unijeti šestu buktinju u naš
državni grb. Prijedlog se motiviše time da su muslimani odobrili
Nacrt Ustava u svim njegovim pojedinostima, ali da su bili nezadovoljni time što nije u državni grb ušla šesta buktinja kao simbol muslimanske nacionalnosti. Ja mislim da parlament ne može
pretresati pitanje da li su muslimani nacionalna grupa ili nijesu
jer, na kraju krajeva, da li je neko nacionalna grupa ili posebnost
ne zavisi od rješenja Narodne skupštine, jer ona je onakva kakva
jest. To se ljudi mogu prepirati na ovaj ili onaj način, ali ni u kom
slučaju ne može se riješiti jednim dekretom. Ako bi se jedan
takav prijedlog motivisao time da bi šestu buktinju trebalo unijeti kao simbol šeste federacije (valjda federalne jedinice – O.I.),
on bi mogao da bude predmetom pretresa. Ali, pošto se stalo na
stanovište da svaka nacionalnost dobije svoju buktinju onda u
svakom slučaju mora biti samo pet buktinja. Time, razumije se,
ja ne mislim negirati posebne crte kod muslimana koje danas
postoje“. (Zasjedanje Ustavotvorne skupštine, 29. novembra
1945. - 1. februara 1946., stenografske bilješke, str. 187. Beograd). Đilas u svome izlaganju nije naveo ko je bio taj musliman.
Iz stenografa se također to ne vidi. U podnesenom Izvještaju
Ustavotvornog odbora Skupštine naroda navode se članovi odbora među kojima su bila i dva muslimana Murad Šećeragić
(vjerovatno iz Sandžaka) i Mustafa Hodža, Albanac sa Kosova.
Zanimljivo je da nije bilo ni jednog bosanskog muslimana. Zatim
se navode imena članova Odbora koji su učestvovali u načelnom
pretresu Nacrta Ustava, u kojoj je učestvovao i Murad Šećeragić,
ali se ne kaže o čemu je govorio. Oba doma Ustavotvorne
skupštine izabrala su po pet poslanika radi ujednačavanja teksta
i to šest Srba i po dva Hrvata i Slovenca, bez ijednog bosanskog
muslimana. Ovo najbolje govori o kakvoj je ravnopravnosti
između naroda riječ. Kasnije je u javnost „procurilo“ da je Husein
Ćišić bio taj musliman koji je tražio unošenje šeste buktinje u grb
FNRJ. Navodim šire izvode iz njegovog ponovljenog pismenog
podneska Predsjedništvu Skupštine naroda Ustavotvorne
skupštine od 18. januara 1946. godine, jer prvi podnesak je
Đilasovim izlaganjem bio odbačen: „Moj prvobitni podnesak Ministarstvo za Konstituantu iz nekih svojih razloga nije uzelo u
obzir, pa nije ga ni postavljalo Ustavotvornom Odboru na uvid i
ocjenu, što se to već vidi iz izvještaja Ustavotvornog Odbora, kao
i iz stilizacije čl. 3. projekta Ustava, koja je ostala kao i prije. Moj
podnesak upućen Ministarstvu za Konstituantu glasi: U vezi sa
nacrtom Ustava F.N.R.J., objelodanjenog u organu Komunističke
partije Jugoslavije ‘Borba’ od 3. X11.1945. broj 293 imam da
primjetim ovo: ‘Avnoj’ u svom drugom zasjedanju u Jajcu dne 29.
novembra 1943. g. doneo je zaključke od velikog istorijskog
značaja, po kojima se, na osnovu nacionalne ravnopravnosti
Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca, teritorijalno
područje bivše Kraljevine Jugoslavije ima podijeliti na šest Federalnih jedinica i to: Federativnu Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Crnu
Goru, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu. Prema ovim zaključcima
Avnoja, svaka federativna jedinica sa aktom toga svoga opredjeljenja stekla je pravo na svoje vlastito narodno ime, samo je to
BOŠNJAČKI GLAS
pravo uskraćeno bosanskoj federativnoj jedinici, jedinici naime,
koja je po izvjesnim obrazloženjima, iznimno, zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata i tako nešto. Ovom, vjerovatno, slučajnom omaškom Avnoja, učinjena je grdna nepravda
našoj užoj otadžbini Bosni, Bosni, koja po svojoj istoriji i po ulozi
odigranoj u ovom narodno-oslobodilačkom ratu, kao i po žrtvama
uloženim u ovaj rat, ima pravo na svoje narodno opredjeljenje,
odnosno pravo na svoje narodno ime, svakako toliko, koliko i
svaka druga gore pomenuta federativna jedinica. Uostalom,
kako u praksi izgleda ta tzv. nacionalna ravnopravnost Srba i
Hrvata, mi smo Bosanci to već više mahova na svojoj kičmi osjetili, pa bi i suviše nepravično bilo, da se sa tim i takvim praksama
ponovo otpočne. Svaka nacionalna misao uslovljava i svoje nacionalno područje svoj životni prostor, a kako i srpska i hrvatska
nacionalna misao obuhvata i našu užu otadžbinu, Herceg-Bosnu,
kao i svoj životni prostor, sukobi su među ovim nacijama suprotnog stava neizbježivi i nema načina da se pomire. Izvjesno je,
međutim, da su se zbog suprotnog stava ovih nacija na našem
terenu tokom posljednjih decenija odigravale skandalozne rabote, pa napokon i zločini, nepoznati u našoj bosanskoj istoriji.
Događalo se već u svoje vrijeme, da se nađe neki modus u cilju
izravnavanja nacionalnih sporova među Srbima i Hrvatima, ali
bez zadovoljavajućih rezultata. Podjelom zemlje na banovine,
rasparčana je bila naša uža otadžbina Bosna i Hercegovina, što
se kaže, na varićake, a kako se pri toj podjeli nije vodilo računa
ni o istorijskim, ni o geografskim, ni o ekonomskim razlozima,
koji bi ma u kome pogledu pravdali te podjele, nego su te podjele
diktovale samo i isključivo hegemonističke težnje izvjesnih
vlastodržaca, razumije se, da one nisu mogle zadovoljiti skoro
nikoga, a naročito ne one, na čiju su štetu te podjele izvedene.
Ponovo se međutim, pokušalo sa sporazumom Maček-Cvetković
udariti granice nacionalnim težnjama Srba i Hrvata i meta je
ovog smetenjačkog sporazumijevanja ponovo bila naša uža
otadžbina Bosna i Hercegovina. Ovaj je sporazum izveden po nekom vjerskom ključu i po vjerskoj pripadnosti tako, da su oni
bosansko-hercegovački srezovi, u kojima je katolički elemenat
brojno pretežniji od pravoslavnog elementa, jednostavno dodijeljen Mačekovoj redo-državi, a ostali su srezovi ostavljeni na
raspoloženje i daljnju eksploataciju beogradskoj hegemonističkoj
klici, da s njima manipuliše, kako nađe za umjesno. Mi bosanskohercegovački starosjedioci, ni kod prve ni kod druge podjele naše
uže otadžbine, navodno, kao anacionalni elemenat nismo uopšte
došli u obzir. Iz gornjih napomena logički proizilazi, da bosanskohercegovačka federativna jedinica može da počiva na principu:
Bosna Bosancima i nikako drugojačije. Uostalom nevjerovatno
je, da ima ijednoga pravoga Bosanca, kome bi bilo zazorno, da se
tim imenom zove, a ako neko već hoće da se i drukčije zove,
prosto mu bilo. Zato molim naslov, da u Ustavu F.N.R.J., u osnovnim načelima njegovim u čl.3. u četvrtoj rečenici toga člana,
ispravi: mjesto pet – šest buktinja koso položenih itd., da bi se
faktički pravdi udovoljilo. Jer apstrahujući činjenicu da u našoj
užoj otadžbini Herceg-Bosni, po njenoj istoriji pripada puno pravo na njeno vlastito ime; da je ona u etničkom pogledu jedna
posebna narodna cjelina među jugoslavenskim narodima; pa šta
više, apstrahujući činjenicu, da je na oltar naše zajedničke stvari
u ovom četverogodišnjem ratu za narodno oslobođenje pridonijela više žrtava nego ma koja druga zemlja na Balkanskom poluostrvu, ipak još treba iz praktičkih razloga staru čast povratiti, iz
razloga, naime, kojima su se rukovodili naši vodeći krugovi,
promovišući Makedoniju i Crnu Goru na čast narodnih država, s
pravom na posebno narodno ime ... Sve bivše beogradske vlade
u Jugoslaviji, od oslobođenja i ujedinjenja, pa do potpunog kraha
stare Jugoslavije pod fašističkom okupacijom, nastojale su, svaka na svoj način, da našoj užoj domovini Herceg-Bosni oduzmu
njenu individualnost i da obesnaže svaki spomen na nekadašnju
njenu samostalnost. Po intencijama beogradskih vlastodržaca,
posve je bilo zabranjeno predavanje bosanske istorije na našim
školama, pa šta više, imalo se odstraniti svako štivo iz školskih
udžbenika, koje je bilo direktno, ili indirektno, potsjećalo na
nekadašnju samostalnost bosansku, na njen individualitet, pa
bilo u kome obliku, jer ta sjećanja, pa čak i insinuacije na ta
sjećanja, nisu konvenirala onoj politici, koju je vodio nacionalni
Beograd. Okolnost, pak, da ta naša uža domovina, obzirom na
mentalitet zemlje i naroda, stvarno, predstavlja posebnu jednu
15
etničku cjelinu među jugoslavenskim narodima i da je ona u
svom vjekovnom zasebnom životu stekla i svoju vlastitu dušu; šta
više, da je i pri oslobođenju ušla u sastav ujedinjenih jugoslavenskih zemalja kao posebna upravna jedinica po vlastitoj volji, nije
im smetalo u njihovim nastojanjima, jer su za ta nastojanja nalazili podršku i u jednom dijelu samih Bosanaca, koji po svojim
nacionalnim koncepcijama nalažahu, da svojom podrškom čine i
neko nacionalno djelo. Jer, po srpskoj nacionalnoj ideologiji, naša
uža otadžbina Bosna i Hercegovina spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge nacionalno nepročišćene zemlje, te se zato nameće dužnost svakom nacionalnom Srbinu, pa
ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklopile u svoj nacionalni matičnjak, kao sastavni deo njegov. Odatle
sukobi i odatle nevolje za sve one otadžbenike koji se ponose
tom i takvom nacionalnom ideologijom i doprinose da se na taj
način proigra ugled njihove uže otadžbine Bosne i Hercegovine.
Sve beogradske vlade u predratnoj Jugoslaviji bile su po svojoj
ideološkoj sadržini srpske, odnosno – srbijanske vlade, pa ukoliko
su ponekada po obliku imale i drugi izgled, u stvari su reprezentirale srpsku nacionalnu ideologiju. Zato im je bosanska individualnost bila trn u oku, a riječi: Bosanac i bosanština, skoro isto što
i pravo svetogrđe. Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku
onih starih Bošnjaka ostavili su pravo, da se zovemo Muslimanima s prozirnom tendencijom, da nam u znaku toga, u svim danim
zgodama, ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim
pitanjima uopšte, a napose u nacionalnim i državno-pravnim
pitanjima naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine. Ta se tendencija beogradskih vlada jasno očitovala prilikom podjele naše
šire i uže otadžbine na banovine u šestojanuarskom režimu, a još
jasnije se očitovala prigodom onog državničkog pakta, ili pravije
onog političkog furtimaškog šišmarša Maček-Cvetković, po
kome je naša otadžbina rasparčana, po nekom vjerskom ključu, i
po vjerskoj pripadnosti. Mi ni kod prvog ni kod potonjeg slučaja
podjele naše zemlje nijesmo došli u obzir, jer navodno, kao anacionalan elemenat, nijesmo imali tu šta da kažemo. Uostalom,
beogradski vlastodršci tih svojih osnova u pogledu naše
otadžbine nijesu ni najmanje skrivali ni za vrijeme tzv. parlamentarnog režima u nekadašnjoj našoj državi, ali kada je ovaj režim,
oktroisanog Ustavom od 1931. g. zamijenjen sa tzv. ustavnim
režimom, u kome je režimu uzeto pravo odbrane svim nepoćudnim
elementima u zemlji, odnosno u kome su bile zabranjene sve
stranke sa vjerskim, plemenskim i regionalnim obilježjem, beogradski su vlastodršci u svojim osnovama postali suviše bezobzirni te se nijesu zadovoljavali sa prostim manipulisanjem po
pitanju administrativnog pomjeravanja granica u izvjesnim regionima i pokrajinama, nego su uzimali pod tisak sve što ne
valja i što im je nepoćudno. Jednom rječju našom se užom
otadžbinom upravljalo kao sa kakvom kolonijom, a sa nama kao
sa urođenicima te kolonije. Nama se sada, u novoj oslobodilačkoj
eri, sugerira da kažemo, da je naša uža otadžbina ravnopravna
sa ostalim federativnim jedinicama u Jugoslaviji, a mi Bosanci,
opet sa ostalim narodima u Jugoslaviji, a eto nam ni sada nije
dozvoljeno ni to, da se pravim imenom svojim zovemo. Na pr. ako
neko od nas u ličnu listu ubilježi da je Bosanac, službujući činovnik
ima zadatak, da ga urazumi, da te narodnosti nema i da tu narodnost Avnoj nije priznao; ako se neko ubilježi kao Jugoslaven,
opet ima da primi sličnu lekciju, jer je navodno, to kolektivni naziv za sve Jugoslavenske narode; a kada se po nevolji kaže da je
musliman, onda to pasira, valjda zato, što je to kolektivni naziv
za muslimane razbacane na pet kontinenata, koji pripadaju svim
mogućim narodima čovječijeg roda. S ovim naravno, ne mislim
reći, da se Avnoj pri donošenju svojih zaključaka u Jajcu 1943. g.
rukovodio istim mislima, kojima se u svoje vrijeme, rukovodio
nacionalni Beograd u svojim osnovama, u pogledu naše uže
otadžbine Bosne i Hercegovine, ali je činjenica da nas i – sada, u
narodnosnom pogledu, pored Srba i Hrvata, službeno titulira
Muslimanima, što je za nas grdno poniženje, a jamačno ne služi
na čast ni onima, koji nam to serviraju. Naš muslimanski elemenat u Bosni i Hercegovini nije neopredijeljen u narodnosnom pogledu, kako to neki hoće da kažu, on je veoma svjestan svoga
slavenskog porijekla, on po svojim tradicijama i svojoj istoriji, po
svojim pjesmama i pričama jednako dolazi do duhovnog
ubjeđenja, da se on može zvati onako, kako su se i njegovi pradjedovi zvali kao nesumljivi izdanak onih starih Bošnjaka i Kulen-
BROJ 26
16 BOŠNJAČKI GLAS
70-tih godina u Savezu komunista, koji je bio
obuhvaćen i krizom daljeg razvoja, kao i pritiscima
demokratizacije koja je dolazila i izvana i iznutra, u jugoslovenskim republikama desilo se nekoliko dramatičnih događaja: 1. Partijski obračun sa
politikom Aleksandra Rankovića 1966. godine, 2.
Cestovna afera u Sloveniji, 3. Studentske demonstracije 1968. godine, 4. Hrvatsko proljeće, 5. Srpski
liberalizam, što je doprinijelo demokratizaciji samog
Saveza komunista i jačanju autonomije republika.
Tako i Savez komunista BiH na dnevni red stavlja nacionalno pitanje i ravnopravnost BošnjakaMuslimana. U Bosni i Hercegovini komunisti muslimani koji su do tada morali izjašnjavati službeno kao
„Srbi“ ili „Hrvati“ vrlo hrabro otvaraju pitanje ravnopravnosti Muslimana. Naravno da su bili uloženi
ogromni intelektualni i drugi napori jer već od 1946.
oni ne postoje kao Muslimani nego kao Srbi, Hrvati
i u najboljem slučaju neopredijeljeni. Znači, oživljava
se muslimanska zasebnost koja ima svoj historijski
kontinuitet. U tome je nezaobilazno ime Hamdije
ova ... Zato, eto, nacionalistička propaganda, srpska i hrvatska,
pored sveg svoga intenzivnog rada u tome smjeru nije do sada
uspjela da kod njega poluči ma kakav uspjeh, a nema nikakva
izgleda da će to ubuduće polučiti, jer on vrlo dobro znade, ko je i
odakle je. Zato pri završetku ovoga svoga podneska apelujem na
sve narodne poslanike u Skupštini, da uvaže moje napomene i da
se solidarišu sa mojim prijedlogom: da se u čl. 3. četvrtoj rečenici
toga člana Ustava umetne: mjesto pet – šest buktinja koso
položenih itd. da bi se sa svim konzekvencijama, koje iz toga
proizlaze, faktički pravdi udovoljilo“. Narodni poslanik H. Ćišić,
Beograd 18. januara 1946. Husein Ćišić zbog neusvajanja prijedloga nije glasao protiv Ustava FNRJ, u stenogramu nema potvrde
za to. Naime, prema stenogramu, Ustav je na kraju donesen bez
i jednog glasa protiv (str. 851), a glasalo se na prozivku svakog
poslanika poimenično. Kada je u grb unešena i šesta buktinja
1963. godine tada su umjesto nacija bile predstavljene republike, i tada da bi se muslimanima izbjeglo dozvoliti nacionalno
historijsko opredjeljenje Bošnjak u kome su prepoznavali svoj
pravi identitet. Iako su za vrijeme rata komunisti tolerirali nacionalnu zasebnost muslimana i u svojim proglasima ih pozivali
u borbu, pisali su musliman sa veliko „M“, pred kraj rata kada je
pobjeda bila izvjesna, ponovo su počeli negirati nacionalnu
posebnost muslimana. Čolaković, doajen bosanskih komunista o
tome je imao decidan stav: „U Bosni i Hercegovini, kao što je
poznato, žive dvije nacije: Srbi i Hrvati, i muslimani koji su
nesumljivo slovenske rase. Njima će se dati mogućnost da se
mirnim, evolutivnim putem, nacionalno opredijele“ („Oslobođenje“,
9.IV.1945., str.2.). Ovo je bilo političko stajalište Rodoljuba
Čolakovića, prvog predsjednika bosanske vlade konstituirane
aprila 1945., što je bilo i zvanično stanovište tadašnje KPJ i
njenih vođa Milovana Đilasa, Moše Pijade i drugih. Kao što se
vidi iz priloženog, odnos bosanskih Srba i bosanskih Hrvata nije
se ništa izmijenio, ako nije postao i rigidniji, u odnosu na Bosnu
i Hercegovinu. Oba naroda preferiraju Srbiju odnosno Hrvatsku u
odnosu na Bosnu i Hercegovinu. To je dakle njihova historijska
konstanta. Bosna je u ličnosti čestitog i visoko moralnog Huseina Ćišića još tada imala svoga uspješnog branitelja. Danas su
Bošnjaci i domoljubivi bosanski Srbi i bosanski Hrvati postali
dostojni sljedbenici političke misli i ideje Huseina Ćišića o identitetu i integritetu Bosne i njenih Bosanaca. To su pokazali i svojim otporom agresiji na Bosnu i Hercegovinu, kada su za svoju
domovinu bili spremni dati najvrjednije što su imali – svoj život,
i davali su ga. Omer Ibrahimagić, Bosanski identitet i suverenitet, Univerzitet u Sarajevu: Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012., str. 327333.
BROJ 26
Pozderca i brojnih drugih. Pored svih otpora koje
prate Muslimane u februaru 1968. godine CK SKBiH
donosi odluku kojom će se Muslimani na popisu 1971.
godine izjasniti kao narod. Neosporan je doprinos
Atifa Purivatre, Kasima Suljevića i mnogih drugih,
gdje je nezaobilazan svakako Muhamed Filipović.
Atif Purivatra je imao izuzetno značajnu ulogu u popisu stanovništva i istrajavao je kod popisivača da u
popisnicu upišu sljedeće podatke: „8. Nacionalna pripadnost: MUSLIMAN, 9. Maternji jezik: BOSANSKI,
Vjeroispovijest: ISLAM.“54 Kako je Hamdija Pozderac
bio intelektualac i vrlo obrazovan (profesor sociologije), a usput i sekretar CK SKBiH, naravno da je i artikulirao ovaj proces. Nezaobilazno je i ime Husein ef.
Đozo iz Islamske zajednice koji je kao uticajna ličnost
donio odluku da se u tematskom broju Preporoda
(broj 13) od 15.3.1971. godine objave izlaganja pojedinih članova sa 26. sjednice CK SKBiH koja je nosila
naslov „Muslimani – ravnopravnost i afirmacija“.55
Ovoj politici izuzetnu podršku, pored muslimanskih
intelektualaca i političara, dali su i najistaknutiji
funkcioneri iz reda drugih naroda, kao što su: Branko
Mikulić, Rato Dugonjić, Boško Šiljegović, te Todo
Kurtović, jer je kao predsjednik RKSSRN BiH imao
snažan uticaj na medije.
U vrijeme nacionalističke euforije u Hrvatskoj, u
ljeto 1970. godine na ručku na Biogradskom jezeru
Tito je rekao: „Evo sada će, na primjer, biti popis
stanovništva kod nas. I tamo unutra imate nekoliko
rubrika. Ja vam kažem. Za mene je sada problem šta
ja tamo da pišem.“ „I oko identiteta i statusa muslimana se razgovara“, podsjetio je Veljko Vlahović. Na
to će Tito: „Nema muslimanske nacionalnosti! Ne
može se nacionalnost praviti vještački na religijskoj
osnovi. Oni su tu, narod kao i svi drugi. Neka se zovu
Bosanci. Dakle, narod! Ko hoće da bude Jugoslaven,
neka bude Jugoslaven. Ali ne forsirati. Ne kao nacija,
nego on je Jugosloven.“56
Svoju podršku je u vrlo dramatičnoj situaciji pred
sjednicu u Karađorđevu 1970. godine iskazao tada
visoki partijski dužnosnik Miko Tripalo kazavši da:
„najnovije ispoljavanje muslimanske nacije ne znači
stvaranje nove nacije, nego da je to rezultat činjenica
da su muslimani kao nacija kasnije politički priznati
premda su kao nacija i ranije postojali.“57
I sam sam sa jednom grupom krajiških studenata
imao razgovor sa Hamdijom Pozdercem zašto se
opredijelilo za nominiranje kao Musliman, zašto ne
54
Atif Purivatra, Muslimani nacionalna stvarnost, Preporod, br.
5/492, Sarajevo, 1. mart 1991. godine, str. 1.
55
U povodu dvadesete godišnjice smrti Hamdije Pozderaca Mulo
Hadžić i ja priredili smo knjigu „Hamdija Pozderac: Državnost
i nacionalnost BiH“, koja svjedoči o tom vremenu bosanske
državnosti.
56
Vidjeti: Blažo Mandić, S Titom, Dan Graf, Beograd, 2012., str.
178.
57
Borba-Reflektor od 27. jula 1970. godine.
BOŠNJAČKI GLAS
Bošnjak ili Bosanac. Iako je tema bilo vrlo ozbiljna
naši razgovori su bili uglavnom opušteni. On nam je
odgovorio: „To, zašto Muslimani nisu prije priznati
kao nacija isto je da si me upitao zašto Kulin ban
nije uveo samoupravljanje. A što se tiče imena, oni
moćniji od nas nam nisu dali ime Bosanac, nama
je bolan zemljače (Alaga Dervišević) bilo važno da
nas priznaju pod bilo kojim imenom i da nas u
Ustav stave, a ime je lako promijeniti kada se za
to stvore uslovi, to je stvar plebiscita i bit će lakše
kasnije rješavati pitanje imena naroda i nacije“, te
dodao: „Evo vas mlađih, nastavite sa istraživanjima,
dokazivanjima, moja generacija nije mogla više.“58
Da je tako, potvrđuju i riječi Alije Isakovića izgovorene 30.9.1993. godine poslije održanog historijskog
Bošnjačkog sabora koji na pitanje: „Zašto je uveden
termin Musliman sa velikim M?“, odgovara: „Da je
tada neko predlagao termin Bošnjak smatralo bi se da
zastupa tzv. kalajevštinu i bio bi politički deklasiran.
Danas, u slobodi, nema više razloga za bilo kakvu
političku mimikriju.“59
Prema tome, nakon stoljetne borbe za očuvanje
bošnjačke identifikacije, u ratnim uvjetima održava
se 27. i 28. septembra 1993. godine Svebošnjački
sabor na kojem je prisustvovalo 377 sabornika, te 80
poslanika koji su mogli doći u opkoljeno Sarajevo.
Iako Dino Abazović kaže: „U promjeni imena svi
dijelovi bošnjačkog naroda bili su jedinstveni“60 ipak
nije bilo baš tako. Sabor je održan u dramatičnom
vremenu kada se odlučivalo između pravednog rata
i nepravednog mira, odnosno prihvatanju Ženevskog
sporazuma u BiH. Na pitanje: „Da li po Vašem
mišljenju treba prihvatiti najnoviju verziju ženevskog
paketa?“ 53 sabornika ili 15,18 odsto odgovorilo je
sa „da“. Negativan odgovor dalo je 78 sabornika,
što je 22,36 odsto, dok se 218 sabornika ili 62,46
odsto opredijelilo za prihvatanje, ali pod uslovom
vraćanja otetih teritorija silom.61 Predsjednik radnog
predsjedništva Sabora bio je prof. dr. Enes Duraković,
koji je pozdravio goste i učesnike: predsjednika
inicijativnog odbora Aliju Isakovića, predsjednika
Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića, naibu-reisa
Mustafu ef. Cerića, prof. dr. Muhameda Filipovića,
te ministra inozemnih poslova dr. Harisa Silajdžića.
U ime inicijativnog odbora pozdravio je ambasadore,
predstavnike vjerskih institucija i druge goste.
iju.“62 Iako je njegov govor utemeljen, može se reći
da je bio emotivan i ushićen. Poslije njegovog govora
redali su se govornici koji su podržavali renominaciju
Muslimana u Bošnjake. Tu bi se moglo, i pored prihvatanja generalne ideje, iznijeti nekoliko stanovišta.
Muhamed Filipović, za kojeg Šaćir Filandra kaže da je
mogući autor Deklaracije, iako mi je on lično rekao da
jeste, između ostalog, rekao je: „Draga braćo i sestre
Bošnjaci. Konačno smo evo dočekali da se na jednom
našem skupu (…) pozdravljamo i oslovljavamo našim
pravim imenom Bošnjaci.“63 Njegov govor je bio
uvjerljiv, pun nade i rađanja nečeg novog. Kao autor
Deklaracije, koju navodimo u fusnoti,64 on je suvereno vezao Bosnu i Bošnjake, bošnjačku historiju i
tradiciju, državnopravni identitet naroda i države itd.
O tome je šire govorio u tekstu „Smisao bošnjaštva“.65
Novoizabrani naibu-reis Mustafa ef. Cerić, iako je
snažno potencirao bošnjačko ime, ipak se nije mogao
odreći poistovjećivanja bošnjačkog i muslimanskog
identiteta. Slično je i sa Džemaludinom Latićem.
Svoju rezervu istakao je Adil Zulfikarpašić smatrajući
„odluke Sabora o promjeni imena naroda etničkim
redukcionizmom bošnjaštva, te samo formalnom
zamjenom jednog imena drugim“.66 Poseban značaj
Šaćir Filandra pridaje pristalicama „uslovnog prihvatanja“ Owen-Stoltenbergovog mirovnog sporazuma o troetničkoj podjeli zemlje, o Bosni i Hercegovini
62
Alija Isaković, cit. djelo, str. 378.
63
Šaćir Filandra, cit. djelo, str. 189.
64
DEKLARACIJA BOŠNJAČKOG SABORA
Bošnjaci,
Nakon stotinu i petnaest godina, od ljeta 1878. godine kada su
se Bošnjaci sastali u haremu Begove džamije da bi se dogovorili
o odbrani svoje zemlje, sastali smo se nanovo i u znaku našeg
narodnog imena, naše slavne tradicije i zbog interesa naše
zemlje, naše država i njenog naroda.
Svjesni povijesnog značenja momenta u kojem se sastajemo
kao i iskušenja koja nas čekaju, odlučni smo da našem narodu
vratimo njegovo povijesno i narodno ime Bošnjaci, da se na
taj način čvrsto vežemo za našu zemlju Bosnu i njenu državnopravnu tradiciju, za naš bosanski jezik i sveukupnu duhovnu
tradiciju naše povijesti.
U duhu tog vraćenog imena i potvrđenog identiteta, izjavljujemo
da našu domovinu Bosnu vidimo kao slobodnu i demokratsku
zajednicu, koja će čuvati i produbljivati stoljetne zasade
tolerancije i međusobnog poštovanja svih ljudi i svih tradicija
što u njoj žive. Pozivamo u tome za svjedoka cjelokupnu našu
povijest.
Da bismo produžili i produbili započeti posao potvrđivanja
vlastitog narodnog bića, njegovog mjesta i zadaće u svijetu
u kojem živimo i afirmacije njegovih nacionalnih i državnih
institucija, odlučujemo da Bošnjački sabor i ubuduće radi.
Sabor će biti mjesto okupljanja svih Bošnjaka na kojem će se u
slobodi mišljenja, poštovanja različitih uvjerenja i uz maksimalnu
kompetenciju i odgovornost razmatrati sva najvažnija pitanja
bošnjačkog naroda i naše države, i utvrđivati pravci naše
nacionalne akcije.
Neka Allah bude svjedok naše iskrene namjere i podrži nas u
njoj.
65
Muhamed Filipović, Smisao bošnjaštva, Oslobođenje, Sarajevo,
28. septembar/rujan 1993., str. 5.
66
Intervju Adila Zulfikarpašića, Oslobođenje, evropsko izdanje, 2229.12.1994., str. 8-9; citirano prema: Šaćir Filandra, cit. djelo,
str. 197.
U svom pristupnom govoru Alija Isaković je istakao:
„Ne osjećam potrebu da sebi i vama objašnjavam
naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika
bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja
ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradic58
Alaga Dervišević, Bošnjaci u dijaspori, Bosanska riječ, Sarajevo
– Vupertal, 2006., str. 243.
59
Alija Isaković, cit. djelo, str. 388.
60
Citirano prema: Šaćir Filandra, cit. djelo, str. 192
61
Prvi Bošnjački Sabor, 27.9.1993., str. 5.
17
BROJ 26
18 BOŠNJAČKI GLAS
kao uniji triju republika, a takvih je na Saboru
dosta bilo. Vjerovatno su smatrali da bi u Evropi
pod muslimanskim imenom neumjesno bilo stvarati
političku jedinicu, muslimansku državu, pa su se
opredjeljivali za nacionalno bošnjačko ime. Kakve
su tu bile kalkulacije i da li je bilo iskrenosti, to oni
znaju. Dan iza održavanja Sabora, Alija Isaković je
dao više intervjua. Posebno je interesantan razgovor
sa novinarima Jasminom Durakovićem i Nerzukom
Ćurkom „Bošnjaci – svoj sudac i presuditelj“.
Indikativnim smatramo njihovo pitanje „Noć u kojoj
je zasjedao Sabor bila je presudna: zaspali smo kao
Muslimani, probudili se kao Bošnjaci. Šta se htjelo
reći Deklaracijom i što ona može značiti za bošnjački
narod?“ Alija Isaković je dao vrlo iscrpan odgovor,
historijski i naučno utemeljen, apostrofirajući da termin „Bošnjak“ nije izmišljen na Saboru.67
Suština je ovog Sabora da se ime Musliman promoviše
u nacionalno ime Bošnjak, tako da je donesen Ustavni
zakon 6. aprila 1994. godine i u članu 7. koji glasi: „U
Ustavu Republike Bosne i Hercegovine – prečišćeni
tekst riječ ‘Muslimani’ u različitim padežima zamjenjuju se riječju ‘Bošnjaci’ u odgovarajućem padežu.“
(Sl. list RBiH, broj 8/1994). Kao što smo već rekli,
iako nisu bile povoljne historijske okolnosti u kojima
se ovo realiziralo, suština ovog Sabora je borba
kako za ideju Bosne tako i nacionalnu identifikaciju
Bošnjaka. Sve ovo ukazuje da održavanje Bošnjačkog
sabora 27.9.1993. godine kao i usvajanje Ustavnog
zakona 6.4.1994. godine nije splet određenih povoljnih društveno-političkih okolnosti već da je ta ideja
decenijama hranjena, razvijana, njegovana, i tek na
kraju je formalizirana u uslovima u kojima se Bosna
i Hercegovina nalazila. U tom smislu treba shvatiti i
poruke Hamdije Pozderca, kao i nepravedne kritike
da smo preko noći postali od Muslimana Bošnjaci.
U želji da ne budem pogrešno shvaćen, pored eksponiranih prof. Muhameda Filipovića i Alije Isakovića,
potrebno je istaći ulogu prvog predsjednika Alije
Izetbegovića, u to vrijeme neospornog političkog
autoriteta. Bez obzira što njegova životna filozofija
i poimanje ovog pitanja ima umetski pristup, on je
razumio i uvažio specifičnost Bošnjaka kao nacije,
vezujući to za zemlju Bosnu i Hercegovinu i historijski kontinuitet.
Završetkom Sabora zavjesa nije pala. Dostignuto i
postignuto trebalo je razvijati. To punih 20 godina,
a i prije Sabora, kao naučnik, angažirani intelektualac, pedagog, kroz svoje knjige, javne tribine,
oglašavanja bez premca, čini moj mentor prof. dr.
Omer Ibrahimagić i danas sa puno motiva i inspiracije. Kada sam ja u pitanju riječ mentor shvaćam
u izvornom smislu. Koliko nas je takvih? Puno. Kako
ga zdravlje i nepomućeni um služe, nije vrijeme za
svođenje onog što je on učinio na tom planu do sada.
Bošnjačko sjeme posijao je on i za života ušao među
najznamenitije Bošnjake ovog vremena.68 Ponosim se
što sam izdanak i dio njegovih napora i angažmana.
Danas možemo čuti mnoga lutanja kao i nominacije Bošnjaka. Međutim, poznato je da je krvavi
rat završen potpisivanjem nepravednog Dejtonskog
sporazuma. Sporazum su, osim Alije Izetbegovića,
potpisali i Franjo Tuđman i Slobodan Milošević,
čija je politika bila negacija Bosne i Hercegovine i
Bošnjaštva, njene nezavisnosti i suverenosti, bez
obzira na hiljadugodišnju historiju. Isto su učinili i
predstavnici oba entiteta u BiH. U Ustavu piše da
Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Ostali, kao i građani BiH donose ovaj Ustav. Znači, poslije više od 120 godina, iako
im je historija hiljadugodišnja, Bošnjaci se tretiraju
kao politički narod i imaju međunarodno priznanje.
Kako se ovaj tekst piše pred popis stanovništva BiH
2013. godine, koji će biti sproveden po Eurostatu, znači po evropskim demokratskim standardima,
pred nama je vrlo odgovoran posao. Cijenim da je,
pored ostalih pitanja, u popisu važno za nas istaći:
a) Nacionalnost: BOŠNJAK, b) Jezik: BOSANSKI, i
c) Vjera: ISLAM. U svojoj hutbi na Kurban bajram
26.10.2012. godine, pored ostalog što priliči ovom
muslimanskom činu, na popis se osvrnuo reis prof.
dr. Mustafa ef. Cerić, što je imalo snažan utisak ne
samo kod vjernika, već i kod onih koji su se možda
kolebali, kao i šire muslimanske javnosti, što olakšava
aktivnosti i razumijevanje budućeg popisa.
Slobodno izražavanje je pretpostavka svakog
demokratskog društva, ali treba napomenuti da su neznanje, a ponekad i inat, razlozi da
se Bošnjaci izjašnjavaju kao Musliman, Bosanac,
Bosanac i Hercegovac. O značaju i osjetljivosti popisa
stanovništva u BiH govori i pisano pitanje koje su
24.8.2012. godine uputile evropske parlamentarke
Tanja Fajon i Marija Cornellisen Evropskoj komisiji
ukazujući na značaj tog pitanja za BiH.
Najgorljiviji su predstavnici koji zastupaju
izjašnjavanje da smo mi Bosanci i Hercegovci u
nacionalnom smislu. Međutim, Bosanca i Hercegovca
treba shvatiti kao političku zajednicu građana Bosne i
Hercegovine, kao patriotsko i teritorijalno pripadanje. Treba kazati da svako izjašnjavanje osim Bošnjak,
upućuje da je jedan Bošnjak manje, i da takvo
izjašnjavanje nije u skladu sa ustavnom nominacijom. Ako se zna u kakvoj specifičnoj zemlji živimo,
kakvo imamo ustavno uređenje i da se vlast uspostavlja i dijeli na osnovu nacionalnog ključa iz posljednjeg
popisa, onda bi nam trebalo biti jasno. Međutim,
brojnost ne znači i odobravanje majorizacije, niti
68
67
BROJ 26
Razgovor Alije Isakovića sa Jasminom Durakovićem i Nerzukom
Ćurkom, Večernje novine, 30.9.1993.
Atif Kujundžić, Bosna i Hercegovina u knjizi zauvijek ili autor
koji može imati mirnu savjest spram svoje domovine, Gračanički
glasnik, broj 34, Sarajevo, 2012., str. 184-210.
BOŠNJAČKI GLAS
nejednakost i neravnopravnost ostalih građana.
Ovim pitanjem u zadnjih dvadesetak godina, pored
navedenih u tekstu, bavili su se i drugi autori, a ako
nije neskromno i autor ovog članka. Zašto? Zato što se
drugi bave Bošnjacima, a mi često naivno razmišljamo
šta drugi kažu o nama, a ne što mi stvarno jesmo. To
možemo smatrati normalnim odgovorom i na pitanje
zašto baš toliko pažnje o ovome pitanju i pripremi
popisa u 2013. godini.
UMJESTO ZAKLJUČKA
Čovjek koji je sav svoj intelektualni, a rekli
bismo i emotivni život uložio u Bošnjaštvo
je Alija Isaković. Stoga navodimo Bošnjačke
zablude koje imaju historijsku vrijednost i
pouku.
Alija Isaković u svojim esejima iznosi pet
razloga za dotadašnje bošnjačke zablude
prema sebi i drugima. Prvi je bošnjačka
umjerenost. Nismo gladni ni vlasti, ni zemlje
19
ni bogaćenja, postoje finese dobroćudnosti
i gradacije tolerancije između dobrih
Bošnjana i „duševnih aga“. Drugi razlog je
u tome što su i bosanski krstjani i bosanski
muslimani „konzekventni vjernici“. Treći
razlog je iskrenost, bili smo „najiskreniji
Jugosloveni i najodaniji Bosanci“. Četvrti
razlog je nepostojanje straha od drugog,
nismo se „nikada bojali drugog i drugačijeg“,
nikada nismo posezali za tuđim materijalnim i duhovnim dobrima, niti smo drugome
željeli nametnuti svoj pogled i stil. I peti
razlog je u tome što smo mi na svojoj zemlji,
koju smatramo cjelovitom i zajedničkom,
dok su naši susjedi „tradicionalno odgajani
u uvjerenju da mi treba da budemo oni“ i ta
gramzivost se proteže od bosanskih heretika
do danas.69
69
Šaćir Filandra, Bošnjaci nakon socijalizma, BZK Preporod,
Sarajevo/Zagreb, 2012., str. 365.
BROJ 26
20 BOŠNJAČKI GLAS
BOŠNJAČKI POKRET ZA RAVNOPRAVNOST NARODA
SAOPĆENJE ZA JAVNOST
Poštovani,
Sejfudin Tokić, predsjednik
Bošnjačkog pokreta i koordinator koalicije „Bitno je biti
Bošnjak“, povodom različitih
medijskih nastupa u kojima
Bošnjake pokušavaju dovesti do lažnih dilema i zabuna
uoči
predstojećeg
popisa
stanovništva, izdao je slijedeće
saopćenje za javnost:
Nema sumnje da je glavni
centar negiranja identiteta
Bošnjaka i bosanskog jezika, te
sistematski pokušaja zbunjivanja i stvaranja lažnih dilema
bošnjačkom narodu nalazi
upravo u RS-u. U ovom dijelu
BiH se svakodnevno drastično
narušavaju ljudska prava, gdje
smo svjedoci napada na vjernike
prilikom odlaska u džamije, a
slave se i veličaju ratni zločinci
i politika genocida, vrši nasilna
pravoslavizacija u obrazovnom
BROJ 26
sistemu i strukturama državne
administracije. A, ovih dana je
podignuta i optužnica protiv
novinara Federalne televizije
BiH u čijem radu su navedene
istine o načinu nastanka i funkcionisanja pomenutog entiteta. Također, upravo iz ovakve
RS mjesecima se negira postojanje Bošnjaka kao naroda, ali
pri tome se agresivno istom
narodu sugeriše da ne postoji
bosanski jezik nego bošnjački
jezi.
Sve ove činjenice ukazuju na
dramatičnost situacije u kojoj
se nalazi Bosna i Bošnjaci.
Najbolji način da se ojača BiH
i stvori predpostavka za njenu
punu integracije i afirmaciju kao
matične države svih Bošnjaka
jeste odaziv na popis. Bošnjaci
su kroz historiju pokazali nebrojeno puta da su najbolji pripadnici svoje države tj., da su
najbolji Bosanci. S tim u vezi,
nema dilema za izjašnjavanje
pripadnosti bošnjačkom narodu i da govorimo maternjim
jezikom, bosanskim jezikom.
Nema BiH bez Bošnjaka niti
Bošnjaka bez matice BiH, i zato
pozivamo sve članove koalicije
BBB, sve njene aktiviste da
intenziviraju svoj rad za pripremu i provođenje historijski
značajnog popisa stanovništa u
periodu od 01. do 15. Oktobra
2013. godine.
Imajući u vidu značaj ovog
stanja i aktivnosti, nadamo se
da će te objaviti Saopćenje.
Unaprijed hvala.
S poštovanjem!
Sarajevo, 15. 09. 2013. god.
PREDSJEDNIK BPRN
SEJFUDIN TOKIĆ
BOŠNJAČKI GLAS
21
RIJEKA
Piše: Ernedina Adžajlić
Otkrivanje spomen obilježja
braniteljima-Bošnjacima PGŽ
sudionicima domovinskog rata
D
ana 07.09.2013. godine na platou ispred
riječkog Islamskog centra, otkriveno je
spomen obilježje palim braniteljima
Bošnjacima PGŽ sudionicima Domovinskog rata
RH.
Svojom prisutnošću svečanost su uveličali brojni gosti među kojima su: ministar branitelja Republike Hrvatske Predrag Matić, riječki
gradonačelnik Vojko Obersnel, župan PGŽ Zlatko
Komadina, predsjednik UBBDR RH Hamdija Malić,
predsjednik Udruge Bošnjaka branitelja – ogranak
grada Rijeke Avdo Ahmetović, glavni imam MIZ
Rijeka Hajrudin ef. Mujkanović, a ujedno i
izaslanik muftije dr. Aziza Hasanović, predsjednik
MIZ Rijeka Ekrem Budimlić, predstavnici Udruge
poginulih branitelja RH, te predstavnici bra-
niteljskih udruga BBDR iz Zagreba, Siska, Splita
i Pule.
Svečanost je započela intoniranjem himne
Republike Hrvatske i Federacije Bosne i
Hercegovine. Nakon toga ministar branitelja DR
RH, gradonačelnik Rijeke, župan PGŽ i predstavnici udruga branitelja Bošnjaka DR RH ispred
spomenika položili su vijence.
Ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić zajedno s donatorima gradnje Džemilom Husić i
Harisom Muminović otkrili su spomen obilježje.
Na spomen obilježju uklesana su imena 27 poginulih Bošnjaka-branitelja Domovinskog rata.
U svojim pozdravnim govorima svi su se uglavnom
dotakli onog što je ponos i karakteristika ovoga
kraja, a to je tolerancija i suživot, bez obzira na
nacionalnu i vjersku pripadnost. Iako Rijeka i ovaj
kraj nisu bili izloženi ratnim opasnostima, njeni
stanovnici odlazili su diljem Hrvatske braneći
je od agresora. Nažalost mnogi su dali svoje
živote, među kojima i veliki broj Bošnjaka, koji
su pokazali veliko srce i ljubav prema Republici
Hrvatskoj. Voljeli su je, radili tu, želeći ostvariti
svoje životne snove. Zajedno s mnogim drugim
palim braniteljima i Bošnjaci su dali život za
slobodu, kako bi mi u miru ostvarili svoje snove
i živjeli bolje. Zato je ovaj spomenik znak da ih
nismo i nikada nećemo zaboraviti.
Nakon završenih pozdravnih obraćanja Udruga
BBDR RH dodijelila je zahvalnice onima koji su
pomogli u izgradnji spomenika; donatorima: Husi
Žlibanović, Džemilu Husić, Harisu Muminović i
Sufretu Čočić.
Kao i mnogo puta do sada vrijedne žene, članice
VŽIZ Rijeka, pripremile su domjenak, čime su
počašćeni svi gosti.
Počasni gosti iskoristili su priliku te pogledali i
prostorije Islamskog centra.
Nakon klanjanja podne namaza, proučen je jasin
za poginule branitelje Bošnjake.
Kao što je rekao glavni riječki imam Hajrudin
ef. Mujkanović: „Spomenik Bošnjacima, braniteljima Hrvatske, nije tek sjećanje na poginule
BROJ 26
22 BOŠNJAČKI GLAS
branitelje i izraz zahvalnosti za njihov doprinos obrani od
agresora i uspostavi slobodne, suverene Hrvatske, nego i
zalog budućnosti ove hrvatske nacije, čiji su sastavni dio i
pripadnici bošnjačkih i drugih zajednica u Hrvatskoj.“, te je
naglasio; „Oni nisu mrtvi, oni su živi, samo ih mi ne vidimo.“
Kameni spavač
.................
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi sada i ovdje
I ne zna za bezgranični
Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve.
(Mak Dizdar)
VRATA MERHAMETA – OTVORENA ZA
SIROMAŠNE I DONATORE
A
kcija nazvana „Neka i oni osjete blagodati
Ramazana“ i ove godine uspješno je provedena u toku mjeseca Ramazana. Prilikom
provođenja akcije „Merhamet“ je obavijestio
veliki broj imućnih i dobrostojećih obitelji, od
kojih se odazvalo svega 25 pojedinaca, koji su
donirali najnužnije namirnice za preživljavanje.
Pred sam Ramazanski Bajram podjeljeno je 105
porodičnih paketa postačima i ostalim socijalno
ugroženim grada Rijeke i Primorsko-goranske
županije. Po dolasku sa godišnjeg odmora, za
čijeg je trajanja bilo organizirano dežurstvo svakog ponedeljka od 9 do 14 sati, M.D.D „ Merhamet“
donatorima akcije uručio je prikladne zahvalnice
i zahvalio na dobročinstvu. Donatori su obećali
nastavak suradnje sa korisnicima Merhametovih
usluga u hrani, odjeći i obući.
Otvorivši vrata, „Merhamet“ je na traženje
roditelja koji nisu u mogućnosti u potpunosti
opremiti svoje školarce pokrenuo akciju prikupljanja i raspodjele školskih knjiga, bilježnica,
torbi i pribora za osnovne i srednje škole, te
dječje zimske odjeće i obuće. Akcija traje već
15. godinu zaredom, a ove godine traje od 26.08
do 26.09. u toku akcije zabilježen je svjetli
primjer bračnog para Dubravke i Muhameda
Rajića, koji su na vlastitu inicijativu, posredstvom
BROJ 26
BOŠNJAČKI GLAS
„Merhameta“, financirali kompletno opremanje
udžbenicima, bilježnicama, priborom, odjećom
i obućom, odličnu učenicu osmog razreda Amelu
Japić.
Zahvaljujući odličnoj suradnji s Gradom Rijekom,
koja već 15 godina ustupa prostor bez naknade, u
kojem oni koji imaju obilje, uz pomoć volontera
„Merhameta“, mogu pomoći onima koji oskudjevaju.
Kako je „Merhamet“ udruga koja nema izvornih
sredstava već posreduje između onih koji imaju
i onih koji nemaju, i ovom prilikom apeliramo na
sve ljude dobre volje da otvore srca i doniraju u
skladu sa svojim mogućnostima odjeću, obuću,
higijenske potrepštine, ortopedska pomagala i/
ili hranu koja je svakodnevni gorući problem za
mnoštvo građana na rubu egzistencije koji svakodnevno dolaze na vrata „Merhamet“-a.
„Sit gladnom ne vjeruje“, pa su malobrojni ti
svijetli primjeri naših Bošnjaka, koji se sjete da i
mrvice sa njihova stola nekome život znače.
Kako bi se senzibilizirala socijalna svijest Bošnjaka
i Bošnjakinja i svih ljudi dobre volje svih nacija i
vjeroispovijesti na području grada Rijeke i PMŽ,
„Merhamet“ u suradnji s najčitanijim Bošnjačkim
23
glasom najavljuje veliku akciju prikupljanja
prehrambenih namirnica ususret nastupajućeg
najvećeg blagdana Kurban Bajrama u godini
1434,/35. (2013.).
Apeliramo na sve koji ovo čitaju da iskoriste ovu
priliku i pozovu svoje obitelji, prijatelje i radne
kolege na nesebičnost i prikupljanje osnovnih
potrepština poput : brašna, riže, ulja, pašte,
konzervi, šećera, kafe, higijenskih potrepština za
djecu i odrasle, zimske obuće i odjeće...
Svatko neka se za sebe sjeti da je važno činiti
dobro – svi su pozvani !
Ruka za Aldinu
Piše: Ernedina Adžajlić
D
Najvrednije što se posjeduje je ŽIVOT, a najvrednije što za života svatko od nas može razviti
je LJUBAV.., LJUBAV prema bližnjem.
Za vrijeme održavanja ovog humanitarnog koncerta „Bošnjački glas“ je već bio dat na tiskanje,
zatim je nastupila ljetna pauza, ali nikad nije kasno za podsjetiti se na ovako nešto hvale
vrijedno.
ana 19.04.2013. održan
je
humanitarni
koncert za bolesnu djevojku
Aldinu Sarajlić iz Kalesije u Bosni i
Hercegovini. Aldina ima tek dvadeset i četiri godine i bori se za život
protiv teške bolesti, akutne leukemije.
Humanitarni projekt, hvale vrijedan, organizirali su hor „Selsebil“ iz
Rijeke i OKM Rijeka, a glavna organizatorica projekta bila je Sanela
Muminović.
U prepunoj dvorani Filodramatike,
s početkom u 19,30 sati, svojim
sudjelovanjem, tu humanu gestu,
uveličali su gosti iz Sarajeva. Hor
„Hilal“ što u prijevodu ima značenje
mladi mjesec; djeluje kroz Hilal
Group, a nastao je 2009. godine.
Čine ga studenti Univerziteta u
Sarajevu. Nastupali su na prigodnim manifestacijama u Sarajevu
i diljem Bosne i Hercegovine. Već
dvije godine za redom učesnici
su poznate manifestacije „Mošus
Pejgamberov“, koji se održava u
Zetri u Sarajevu.
Svojim odazivom, posebno nas
je oduševio komorni zbor „Schola
Cantorum“, pod vodstvom već dobro
poznatih Ingrid i Roberta Haller.
Osnovani su početkom 2008. godine
sa željom za izvođenje duhovne
glazbe uz riječki komorni orkestar.
Zbor plijeni svojom neposrednošću
i pažljivo osmišljenim programima
od ranih (jednostavnih) accapela
do zahtjevnih duhovnih skladbi
s kraja 20-og stoljeća. Skladbe
izvode na nekoliko jezika, među
njima na hrvatskom, talijanskom,
njemačkom, engleskom, ruskom i
latinskom.
Tu su bili još i gosti iz Bužima,
svirački duo, kojeg čine Edvin
Šahinović na tarabuku i Edin Vučelj
na klarinetu. Nekoliko sevdalinki
izveo je i nedavno osnovani KD
„Ljiljan“ s ansamblom „Šadrvan“ iz
Viškova, te Edvin Kujović i domaćini
- hor „Selsebil“. Voditelji koncerta
bili su: Emira Adžajlić i Dajan Delić.
Koncertu su se odazvali mnogi
BROJ 26
24 BOŠNJAČKI GLAS
Riječani koji su pokazali humanost
prema onima kojima je pomoć
potrebna. Ponosno je biti dio zajednice, koja u ovim teškim vremenima
ima želju pomoći najpotrebnijima. U
divnoj glazbenoj večeri koja je trajala sat i pol vremena, svi su uživali.
Izmjenjivale su se poezija, duhovne
pjesme i nezaobilazna bosanska
sevdalinka.
Na kraju koncerta uspjelo se prikupiti 6.200 kuna ulaznicama od
svega 20 kuna. Svi koji žele, a nisu
mogli prisustvovati humanitarnom
koncertu i dalje mogu novčani prilog
uplatiti na žiro račun OTP banke:
2407000-1100045660.
Voditeljica Emira, u ime svih prisutnih, poručila je Aldini kako joj svi
želimo, da uz Božju pomoć ustraje i
pobijedi u borbi s opakom bolešću,
kako bi sretna nastavila uživati u
ljepotama života. Zatim je pozvala
organizatoricu ovog humanitarnog
koncerta, Sanelu Muminović, da se
s par riječi obrati publici.
Sanela se zahvalila svim sudionicima, donatorima i publici te poručila
svima: „Prijatelji su kao zvijezde, ne
vidiš ih uvijek, ali znaš da su tu i u
dobru i u zlu“.
Posebna zahvala ide gostima koji su
došli iz BiH i uljepšali tu večer, zatim
komornom zboru „Schola Cantorum“,
te velike zahvale Islamskoj zajednici Rijeke, VBNM-PGŽ, BNZ-PGŽ
i omladini Rijeke koji su pomogli u
pripremi i organizaciji ove akcije.
Veliko hvala i svima koji su došli,
te kupnjom ulaznice doprinijeli da
dokažemo da imamo veliko srce
i da svi znamo za ono…“Dobro se
dobrim vraća“.
Riječke „Sevdalije“ održale prvi
cjelovečernji koncert
U
sklopu projekta Vlade Republike Hrvatske
pod nazivom „Dani otvorenih vrata udruga
2013.“, BNZ za PGŽ je u Rijeci organizirala večer sevdalinke i zabave. Koncert je održan u
petak, 14. 06. 2013. godine Rijeci, Vodovodna 15
B s početkom u 19 sati.
Bila je to prigoda da Mješoviti pjevački zbor BNZ
za PGŽ „Sevdalije“ po prvi put predstavi uvježbani
cjelovečernji program najljepših sevdalinki i to u
novoj formi i potpuno novom izdanju.
Naime, prvotna ideja o formitanju mješovitog
pjevačkog zbora je, zbog spleta okolnosti, ali
i zbog osobnih sklonosti i afiniteta tadašnjeg
voditelja, pomalo je „otklizala“ u vokalno instrumentalni sastav s nekoliko dobrih interpretatora sevdalinki i kvalitetnim instrumentalistimasviračima. Međutim, izostla je masovnost, ali i
smanjeni dotok financijskih sredstava izazavao je
trzavice i novo stanje kojeg je tadašnji voditelj
okarakterizirao kao „stanje hibernacije bez
mogućnosti i izgleda da pređe u stanje buđenja“.
Kako nije prihvatio zadatak da iznađe kompromisno rješenje, te iskoristivši priliku da, povodom jedne trzavice u međuljudskim odnosima
na relaciji s predsjednikom Zajednice, podnese
ostavku, tako su „Sevdalije“ došle u fazu traženja
nove organizacijske forme.
Rezultat toga je angažman profesorice Učiteljskog
fakulteta u Rijeci Sanje Šamanić koja je
„Sevdalijama“ udahnula novi život. Četrdesetak
članova zbora redovito dolazi na probe, pjeva,
druži se i veseli. Pjevamo bez muzičke pratnje
(klapski način pjevanja), a kako to zvuči, mogli
BROJ 26
su se uvjeriti mnogi posjetitelji koji su ove noći
pohodili prostorije Bošnjačke nacionalne zajednice u PGŽ.
Nakon koncerta publika se nastavila zabavljati uz
muzički repertuar velikog maga zabave i veselja
Lutve Lanjgića sa svojim gostima pjevačima
Mujom Memićem i drugima. Veselje i zabava je
nastavljena do kasnih noćnih sati.
BOŠNJAČKI GLAS
25
Održana prva sjednica GO BNZH
u novom sazivu
Piše:I.Ružnić
U
subotu 29.6.2013. s početkom u 15:00 sati
u Domu hrvatskih branitelja, Pula, Leharova
1, održana je prva sjednica (1/13) Glavnog
odbora BNZH u novom sazivu. Pod presjedanjem
prof.dr.sc. Seada Berberovića koji će dužnost predsjednika BNZH obavljati slijedeće četiri godine,
razmotrena je problematika s kojom se BNZH i
njene županijeske organizacije susreću u svom svakodnevnom radu.
Središnja tema rasprave se odnosila na raspodjelu
sredstava od starane Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i svih nedosljednosti i
nelogičnosti koje tu problematiku prate. Napravljen
je komparativni prikaz dodjele
sredstava pojedinim bošnjačkim
udrugama, te su uočene tendencije koje BNZH i neke njene
županijske organizacije stavlja u
potpuno diskriminirajući položaj.
Također, ocjeneno je kao apsurdna tvrdnja Savjeta za nacionalne
manjine o tzv. uočenim propustima u financijskom izvješću u
2011. godini, te da je to razlog
za drastično smanjenje financijskih sredstava u 2013. godini.
Apsurdnost cijele „alibi“ priče je
vidljiva iz korespodencije između
Savjeta i BNZH koju ojavljujemo
kao dokaz borba između bahatog
Goliata (Savjeta i našeg zastupnika) i nemoćnog Davida (BNZH i
pojedinih županijskih organizacija).
BROJ 26
26 BOŠNJAČKI GLAS
REPUBLIKA HRVATSKA
Savjet za nacionalne manjine
10000 Zagreb
Mesnička 23
Predmet:
Dopuna godišnjeg izvješća o izvršenju programa i
utrošku sredstava za 2012. godinu
Poštovani,
temeljem Vašeg dopisa klasa: 016-02/13-03/01, Urbroj: 50438-13-159 od 23. svibnja 2013. godine
dostavljamo sljedeću dopunu godišnjeg izvješća o izvršenju programa i utrošku sredstava za 2012.
godinu
Iz 2011. godine u 2012. godinu prenesena su sredstva u iznosu od 12.954,69 kn. Radi se o rezerviranim
sredstvima i to:
• sredstva Fonda za stipendiranje (uplate članova):
6.275,00 kn
• neisplaćeni putni nalozi iz 2011. za sjednicu Glavnog odbora
i redakcije časopisa „Bošnjački glas“ održane u Sisku 1.10.2011.
(Hase Salihović: 1.509,00 kn, Ibrahim Ružnić:
920,00 kn,
Senad Pršić: 1.588,00 kn) – isplaćeni 25.1.2012.:
4.017,00 kn
• rezervirana sredstva za plaćanje režijskih troškova za
prostor BNZ, Zagreb, Ilica 54 za prosinac 2011.
2.662.69 kn
UKUPNO:
12.954,69 kn
U prilogu Vam dostavljamo kopije putnih naloga.
Također Vam dostavljamo rješenje Gradskog ureda za opću upravu od 7. lipnja 2013. o upisu promjena
ovlaštenih osoba za zastupanje BNZH.
Srdačan pozdrav!
Predsjednik BNZH
Prof.dr.sc. Sead Berberović
Nadalje, zaključeno je da se iznađu mogućnosti da se zacrtani programi Zajednice realiziraju u reduciranim mogućnostima, te da se Bošnjački glas radi smanjenja troškova tiska u crno-bijeloj tehnici i da
se u 2013. iznađe mogućnost da izađu tri broja.
Također GO BNZH je obavezao predsjednika Berberovića da uputi dopis saborskom zatupniku Nedžadu
Hodžići u vezi s diskriminatornim odnosom naspram sufinanciranja rada i programa BNZH, te da od
istog zatraži očitovanje po tom pitanju.
BROJ 26
BOŠNJAČKI GLAS
27
BOŠNJAČKA NACIONALNA ZAJEDNICA HRVATSKE
Ured: Ilica 54, 10000 ZAGREB
tel: 48 19 377; fax: 48 48 201; e-mail: [email protected]
Zagreb, 22.07.2013.
SABOR REPUBLIKE HRVATSKE
G. Nedžad Hodžić – zastupnik
Trg Sv Marka 6
10000 ZAGREB
Poštovani gospodine zastupniče,
na sjednici Glavnog odbora
Bošnjačke nacionalne zajednice
Hrvatske održanoj u Puli, 29.6.2013.
godine analizirano je sufinanciranje
programa udruga bošnjačke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj
iz Državnog proračuna posredstvom Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.
Pomnom analizom Odluke o visini
potpore pojedinim manjinskim udrugama koju je za 2013. godinu donio
Savjet za nacionalne manjine RH,
jednoglasno je zaključeno da se već
drugu proračunsku godinu nastavlja
tendencija očite diskriminacije prilikom određivanja visine financijske
potpore programima BNZH i nekim
županijskim organizacijama BNZH.
Naime, poznato nam je da Odluku o
visini potpore pojedinim manjinskim
udrugama donosi Savjet za nacionalne manjine RH, ali odlučujuću
ulogu imaju izabrani saborski
zastupnici i imenovani predstavnici
u Savjetu za pojedinu manjinu. U
Savjetu bošnjačku manjinu predstavljate Vi pa je za pretpostaviti
da ste aktivno sudjelovali u tome
i predložili visinu financijske potpore za svaku bošnjačku udrugu i
njene programe. Uostalom, to je
Vaša obaveza i odgovornost prema
bošnjačkoj nacionalnoj manjini i
njenim udrugama, koju imate kao
saborski zastupnik i predstavnik u
Savjetu.
Sasvim je jasno da nema argumenata kojima bi se obrazložilo zašto su
programi BNZH i njenih županijskih
organizacija kao najorganiziranije
i najmnogobrojnije organizacije
Bošnjaka u Republici Hrvatskoj
doživjeli umanjivanje sredstava sa
707.000,00 na 620.000,00 (za 12,3
%) a u slučaju BNZH za 56,5 %, već
se radi o očitoj diskriminaciji BNZH
i županijskih organizacija BNZH.
Argumente ne nalazimo niti u dopisu Savjeta za nacionalne manjine Klasa 400-06/13-01/04, Urbroj
50438-13-02 od 17. srpnja 2013.
u kojem se navode kriteriji kao vjerodostojnost programa, kvaliteta i
održivost programa, broj članova,
prethodni rezultati, administrativna
sposobnost, upravljanje financijskim sredstvima, izvješća o radu i
financijska izvješća. Smatramo da
smo sve te kriterije u velikoj mjeri
zadovoljili a svima koji poznaju rad
bošnjačkih udruga, teško je uočiti
konzistentnost primjene navedenih
kriterija u raspodjeli sredstava za
2013. godinu. Svojom odlukom, a
za koju ste Vi najodgovorniji, Savjet
za nacionalne ma-njine Republike
Hrvatske destruktivno utječe na
očuvanje bošnjačkog nacionalnog
identiteta u Republici Hrvatskoj,
a što je protivno intenciji Vlade
Republike Hrvatske koja izdvaja
značajna sredstva za očuvanje
nacionalne i etničke posebnosti pripadnika nacionalnih manjina u RH.
Zbog naprijed navedenog, tražimo
od Vas, kao našeg predstavnika
u Savjetu za nacionalne manjine
Republike Hrvatske čija je zadaća
štititi interese i podupirati manjinske udruge koje se bave programima očuvanja nacionalnog i
kulturnog identiteta, da pokrenete
preispitivanje Odluke o raspodjeli
sredstava za 2013. godinu čime
bi se otklonili negativni utjecaji
ovakve nepravedne raspodjele sredstava, a što za krajnju posljedicu
ima gušenje „očito proskribiranih“
bošnjačkih udruga.
Srdačan pozdrav!
Predsjednik: Prof. dr. sc. Sead
Berberović
Co/- Savjet za nacionalne manjine RH
BROJ 26
28 BOŠNJAČKI GLAS
ZAGREB
Promocija knjige „Deseta vrata pakla“
U okviru manifestacije „Dani bijele trake – Zagreb“ kojom se u Zagrebu obilježilo stradanje Bošnjaka
prijedorske općine, u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju održana
je 27.6.2013. promocija knjige „Deseta vrata pakla“ Rezaka Hukanovića, u izdanju izdavačke kuće
„Buybook“ Sarajevo - urednik Goran Samardžić. Knjigu su promovirali književnik Ervin Jahić, književnik
Muhidin Šarić i autor Rezak Hukanović.
I
z recenzije: “Rezak Hukanović je u ljeto
1992. pola godine proveo kao zarobljenik
u logorima smrti Omarska i Manjača. Svoja
iskustva svojedobno je zabilježio u knjizi koja je,
ovih dana, dvije decenije nakon događaja u njoj
opisanih, doživjela svoje drugo, prošireno izdanje. Knjiga „Deseta vrata pakla“ dokumentarno je
svjedočenje sudionika događaja koji danas tonu u
zaborav. Prirodnost i lakoća sa kojom sjećanja
hlape, žudnja za zaboravom, uljuljkanost u tranzicijsku anesteziju, sve to se odupire postojanju
i čitanju ove knjige, njenom ponovnom objavljivanju. I sve to je, dakako, čini nužnom.”
vjerovanje u Muhammeda a ne u Isusa? U ovoj
priči nalazimo scene terora koje ispisuje ludilo...“ Tako u predgovoru knjige „Deseta vrata
pakla“ Rezaka Hukanovića, čije je drugo izdanje,
ravno dva desetljeća nakon prvoga, promovirano
prošli tjedan u organizaciji BNZ u Zagrebu, piše
i sam zatočenik nekih od zloglasnih koncentracionih logora Drugoga svjetskog rata, pisac i
nobelovac Elie Wiesel. I dodaje: „Pakao, prema
Rabbi Nahmanu iz Bratzlava, velikom hasidiku,
pripovjedaču i misliocu, nije na svijetu koji će
doći, nego je na ovom. Dovoljno je samo da se
osvrnemo na događanja u Bosni i Hercegovini
u periodu okupacije od
strane Srba i uvjerit
ćemo se da je to istina.“ Kao da u tome prepoznajemo odjeke onog
pesimističnog pogleda
Sartrea: „S jedne strane,
same sebe možemo
spoznati samo u prisutnosti Drugog i na tome
opstaju pravila suživota
i blagosti. No, ovoga
Ervin Jahić, autor Rezak Hukanović i Muhidin Šarić
Kratki pojmovnik ljudskog beščašća
„Ova knjiga je rezultat jedne užasne noćne
more nastale zbog velike mržnje prema precima,
stalno prisutne i veoma ubjedljive mržnje. Ovdje
govorimo o ljudima koji su se dobro poznavali,
bili su komšije koje su se pozdravljale na ulici,
a onda odjednom otrovani patriotskim i etničkim
fanatizmom, postali su žestoki i ljuti neprijatelji.
Kako objasniti takve okrutnosti, takav sadizam
prema ljudima koji su do jučer živjeli u bratstvu
sa svojim današnjim žrtvama? Zašto je među
njima takva potreba da povrijede, ponize čovjeka
čija je jedina krivnja, čiji je jedini ‘zločin’ bio
BROJ 26
Drugog radije smatramo nepodnošljivim jer u
određenoj mjeri nije Mi. Tako, svodeći ga na
neprijatelja, stvaramo vlastiti pakao na zemlji...“
A imati neprijatelja, smatra Umberto Eco, važno
je ne samo „kako bismo definirali vlastiti identitet nego i kako bismo iznašli prepreku prema
kojoj ćemo odmjeriti svoj sustav vrijednosti i,
sukobivši se s njom, dokazali vlastitu vrijednost.
Stoga, kada takav neprijatelj ne postoji, valja ga
konstruirati...“
O knjizi je, veoma nadahnuto i ponesen porukama i istinama njenog sadržaja, govorio Muhidin
Šarić, književnik: „Ovo je knjiga o dobrim i
lošim ljudima, ili o ljudima i neljudima. Rezak
Hukanović, pjesnik, novinar, pripovjedač, logoraš,
BOŠNJAČKI GLAS
sa iskustvenim darom zaronio
je u svoja još friška sjećanja i
stranice knjige ispisao krvlju.
Ova knjiga od početka otkriva
na jedan dostojanstven način
bol i patnju ljudi, autorovih
sugrađana, koje ljudi – neljudi
provode kroz pakao Omarske
i Manjače. Rezak Hukanović, i
sam zatočenik, mada u knjizi
priča u trećem licu, vrlo vješto
uobličava i razobličava surovu
stvarnost zločina nad svojim
sugrađanima, nad Bošnjacima
i nad Bosnom i Hercegovinom.
Ovo je knjiga koja nad čitaoca
ostavlja neku vrstu jeze i
groze. S jedne strane su ljudi,
zatočenici dovedeni iz svojih
kuća, sa svojih njiva, radnih
mjesta, istrgnuti iz porodica,
a s druge strane su ljudi –
bogovi, koji ne žive na nebu
nego na zemlji, tu, među nama,
svemoćni, nadmeni, surovi,
neumoljivi. I poput hobotnice
čija je glava negdje u Beogradu
a pipci tu, naoružani do zuba,
ljigavi i hladni, svakodnevno
sišu nam krv. Čitajući ovu knjigu
zaista ćete doći do spoznaje
da je rat stanje u kojem je za
sve dobre ljude život pakao, u
kojem je za sve zle ljude život
raj. Svjestan toga, Hukanović,
koji je i glavni junak ove priče,
ulaže maksimalne napore da
nam prikaže što više sudbina;
svojih poznanika, jer to su
njegovi rođaci, prijatelji, susjedi, znanci, sugrađani koje je
zadesila ista zla sudbina. On
želi, makar krajičkom oka, da
ih registruje u desetim vratima
pakla, a ta pričanja su životne
istine o nama od kojih ne smijemo bježati, koje ne smijemo
nijekati, koje moramo zapisivati
i pohranjene u knjigama ostavljati budućim generacijama kao
opomenu i amanet...“
O tom stvaranju neprijatelja
od dojučerašnjih sugrađana,
susjeda i poznanika sa kojima smo se pozdravljali svako
jutro, smatrali ih neodvojivim
dijelom vlastitoga svijeta, na
promociji knjige govorio je i
književnik Ervin Jahić: „Događa
se maj – svibanj 1992. godine,
događa se programirano društvo
straha, stvaraju se neprijatelji
preko noći samo zato što su
drukčije vjere, drukčije nacije,
drukčijeg imena. Stavljaju im
se bijele trake na ruke, na
kućama su im bijele zastave,
označeni su, oni su markirani i
to je granica koja govori o lojalnosti. Sjetite se, dakle, kako
je Hitlerova Njemačka tretirala
Židove... Ono što je strašno,
zaista strašno – ono što je izazvalo kod mene zaista gotovo
fiziološku mučninu, jeste cijeli
taj repertoar torture, čega se
sve čovjek, nakarad, zločinački
um može prisjetiti, što može
potencirati i na koji način uopće
pamet može biti suspendirana. I
tu uočavam vrlo ozbiljan problem kojim se ova knjiga bavi, a
to je: kako je moguće da susjed
nasrne na susjeda, i teško da
je itko od nas ovdje prisutnih
kompetentan da odgovori na
to pitanje koje zalazi zapravo u sferu psihijatrije – kako
je moguće da se takve stvari
dogode, da susjed krene na
susjeda, pretvarajući ga u
neprijatelja. Jedna paralelna
povijest ovih prostora, siguran
sam, bila bi upravo povijest
nasilja na ovom tlu. I sigurno će
biti i takvih knjiga koje će reći
da to nije više eksces, da je to
vrlo programirano, osviješteno,
do kraja provedeno načelo, a
sve u ime tobože nekih viših
ideja koje suspendiraju sve što
je normalnom čovjeku normalno. Tako da ovdje imate prikaz različitih tipova sadističkog
mučenja, gotovo jednu strategiju mučenja. Zato su knjige
29
poput ove važne, jer to su prave
male antologije koje popisuju
ljudsko beščašće, one popisuju
ljudsko zlo. A riječ je tu o vrlo
stvarnim ljudima, one ih na neki
način memoriraju za kulturno
pamćenje jednog naroda koji
ne smije sebi dopustiti luksuz
da ne zna što mu se dogodilo – ne treba zaboraviti da je
ovdje riječ o dvanaestom genocidu na ovom tlu u posljednjih
150 godina. Tu vrstu nemara,
tu vrstu zaboravnosti ovakve
knjige ispravljaju, ne daju tom
mentalitetu da postaje sindrom,
ovakve knjige suprotstavljaju se
toj amneziji...“
Sam autor reći će da se
knjige obično pišu olovkom,
ili u današnje, moderno doba,
kompjuterom, ali da je njegova
knjiga pisana krvlju, kostima
i kožom njegovih prijatelja i
njegovom. Knjiga „Deseta vrata
pakla“ čiji je podnaslov – pola
godine u logorima smrti Omarska
i Manjača – započinje posvetom:
„Ova knjiga je tek mali spomenik
svim stradalnicima logora smrti,
sagrađen od najtvrđeg mermera
i usađen u moje srce.“ O samom
njegovom psihičkom i tjelesnom
stanju, nakon torture u logoru,
dovoljno je navesti sadržaj
zdravstvenog kartona koji autor
navodi u knjizi: „Prijelom lijeve
ruke, jedno polomljeno rebro,
naprsnuće lobanje i nekoliko
hematoma sa krvnim podlivima. Nekoliko polomljenih zuba.
Potrebna ljekarska njega.“
Precizno,vjerodostojno, jasno
do krajnosti, dokument koji ne
ostavlja mjesta ravnodušnosti.
Popis jednog od opisa užasa svakodnevice: „Užasan je bio taj
zvuk lobanje koja puca, prska,
kostiju koje se lome. Taj zvuk,
izmiješan sa jaucima i kricima bola, duboko se zavlačio u
utrobe ljudi unutra, pekao im
bubne opne i, kao crni gavra-
BROJ 26
30 BOŠNJAČKI GLAS
ni u jatima, nadlijetao cijelo
Potkozarje. Ta ledena strava,
ta krvava stvarnost, kao pečat,
ostavlja duboke tragove na
duši. Strah se zavlačio ljudima
pod kožu, prodirao duboko u
kosti, pa se po žilama rastakao
po cijelom tijelu, a onda izlazio
u sitnim graškama znoja po licu
i tijelu. Kao da se zlo ukopalo u svaki grumen ove zemlje
krajiške...“
Kaže, da mu se još jednom
vratimo, Umberto Eco: „Čini
se da se bez neprijatelja ne
može. Razvoj civilizacije ne
može ukinuti lik neprijatelja. Potreba za neprijateljem
prirođena je čak i blagom
čovjeku sklonom miru...“ Blagi
čovjek Rezak Hukanović napisao
je ovu knjigu, odmah po izlasku
iz tog mučilišta i bezumlja ne
zbog mržnje i osvete, već zbog
istine i protiv zaborava – to se
može osjetiti na svakoj njezinoj
stranici, to je njeno poslanje i
naum – ona je svjedočanstvo i
dio našeg kolektivnog pamćenja
nečega što se, odjednom i
neočekivano, dogodilo tu, među
nama, što nismo znali na vrijeme prepoznati. Knjiga poput
ove, možda, pomogne, nama
ili nekome drugome, sutra ili u
nekim drugim danima nesreće,
da se slične strahote više ne
ponove...
Mladen Bićanić
Dr. sc. Denis Bećirović1,
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za
vrijeme avnojevske Jugoslavije (1945-1953)
Izdavač: Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Islamska
zajednica u Hrvatskoj (Medžlis Islamske zajednice Zagreb), Zagreb, 2012. str. 628
Adnan Hadžiabdić, prof.
Historija
Islamske
zajednice u Bosni i Hercegovini
još nije dovoljno obrađena u
bosanskohercegovačkoj i stranoj
historiografiji. Teme iz te oblasti
obrađene su fragmentarno ili su
obrađivane u okviru izučavanja
pojedinih tema historije Bosne
i Hercegovine. U posljednje vrijeme pojavilo se više knjiga i
radova koje obrađuju Islamsku
zajednicu u Bosni i Hercegovini
hronološki kroz pojedine njene
periode, što će upotpuniti
naučna i historijska znanja o toj
temi.
Jedna od naučnih knjiga na temu
Islamske zajednice je i djelo dr.
sc. Denisa Bećirovića Islamska
zajednica u Bosni i Hercegovini
za vrijeme avnojevske Jugoslavije
(1945-1953). Knjiga predstavlja
prerađenu doktorsku disertaciju
koju je odbranio 2010. godine
1
BROJ 26
pod naslovom Islamska vjerska
zajednica u Bosni i Hercegovini
1945-1953. godine.
Autor je na veoma stručan
i naučan način koristio bogatu historijsku i arhivsku građu
kako objavljenu tako i neobjavljenu. Koristeći arhivsku građu
različite provenijencije autor
je „kopao“ po neobjavljenim
fondovima, vezanim za navedenu temu po arhivima: Arhiv
Jugoslavije (Beograd), Arhiv
Bosne i Hercegovine (Sarajevo)
i Arhiv Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Autor je jednim djelom koristio i arhivsku građu koja se
nalazi u regionalnim arhivskim
ustanovama: Istorijski arhiv u
Sarajevu, Arhiv Tuzlanskog kantona i Arhiv Unsko-sanskog kantona što je upotpunilo njegov
istraživački rad.
Pored dostupne arhivske građe
autor je je veoma stručno koristio ondašnju štampu i časopise,
posebno vjersku štampu i periodiku, u kojoj su objavljeni brojni
izvještaji, informacije, stavovi i
pogledi u vezi sa brojnim aktuelnim pitanjima i temama.
Za izradu ovog važnog naučnog
rada autor je koristio historijski metod koji podrazumijeva
analitičko-sintetički
pristup, zatim komparativnu
i kvantitativnu metodu, kao i
metode indukcije, dedukcije,
generalizacije itd. Ali, tokom
istraživačkog rada prednost je
dana analizi i historijskoj kritici
izvora.
Knjiga Islamska zajednica u Bosni
i Hercegovini za vrijeme avnojevske
Jugoslavije (1945-1953) autora
Denisa Bećirovića podijeljena je,
pored Predgovora str. 11-22, u
Denis Bećirović rođen je u Tuzli 1975. godine gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta
u Tuzli 1988. godine. Magistrirao je 2004. godine i doktoriraao 2010. godine Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Predmet njegovog naučnog istraživanja je historija Bosne i Hercegovine i Jugoistočne Evrope i odnosa države i vjerskih zajednica u XX
stoljeću. Pored naučnog rada aktivno je uključen u društveni i politički život Bosne i Hercegovine. Objavio je više naučnih radova i knjiga
u prestižnim časopisima u zemlji i inostranstvu. Pored angažmana u zakonodavnom organima Bosne i Hercegovine, izabran je u naučnonastavno zvanje docenta za užu naučnu oblast Savremeno doba na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli 2010. godine.
BOŠNJAČKI GLAS
sedam hronološki podijeljenih
cjelina, glava, koje predstavljaju
jednu cjelinu.
U glavi I, Islamska zajednica do 1945. godine, str.
27-104, autor na naučan način
hronološki obrađuje period od
1878. do 1945. godine kroz koji je
prošla IZ u Bosni i Hercegovini.
Baveći se Islamskom zajednicom
do 1945. godine, dr. sc. Bećirović
sumarno i na način pružanja
preliminarnih informacija kroz
više podnaslova obrađuje djelatnost IZ u Austro-Ugarskoj
monarhiji (1878-1918), zatim u
periodu Kraljevine Srba, Hrvata
i Slovenaca, odnosno IZ u okviru
Kraljevine Jugoslavije (19181941), te na kraju IZ u periodu
tzv. Nezavisne Države Hrvatske
(1941-1945).
U ovom periodu Islamska
zajednica prolazila je kroz
različite društvene sisteme
izložena različitim pritiscima i
iskušenjima ali ih je uspješno
prebrodila.
U glavi II, Sumiranje materijalnih i ljudskih gubitaka Islamske zajednice u
Drugom svjetskom ratu,
str. 109-117, autorovog djela
posvećeno je stradanju IZ u
Drugom svjetskom ratu. U
njemu je autor na pregledan i
dokumentaran način ponudio
„sumiranje materijalnih i ljudskih gubitaka“ IZ u ovoj strašnoj
ratnoj kataklizmi. Na bazi historijske građe prikazane su brojne
historijske činjenice u vezi sa
štetama na objektima Islamske
zajednice kao i stradanje njenih
službenika. Kroz dva podnaslova
autor nas uvodi u novi period u
kojem se našla Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini.
U
Glavi
III.
Globalne
promjene,
Avnojevska
Jugoslavija i odnos komunista prema religiji, str.
121-183., autor stupa u užu, a
i striktnu, temu svoje knjige.
Na veoma stručan način on
obrađuje stanje jedne totalitarne
ideologije tj. komunizma. Autor
u ovom poglavlju, na objektivan
način, iznosi teorijske i ideološke
razloge zašto su se jugoslovenski komunisti obračunavali sa
religijama i njihovim institucijama. Kroz četiri teme ovog
poglavlja autor prati pitanja
komunističke politike prema
religiji u Sovjetskom Savezu i
Istočnoj Evropi kao i teorijski i
praktični odnos KPJ/SKJ prema
religiji nakon 1945. godine.
U glavi IV Važnije zakonodavne mjere koje su uticale na oduzimanje prava i
nadležnosti Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini,
str. 187-316, autor analitički prikazuje zakonodavnu regulativu
socijalističke države i kritički
predstavlja „zakonske mjere“
koje su u avnojevskoj Jugoslaviji
znatno uticale na oduzimanje
prava nadležnosti svim vjerskim zajednicama, pa i IZ u BiH.
Garancije dane ustavom avnojevske Jugoslavije su bile jedno,
a stvarnost sasvim nešto drugo,
kako tvrdi autor dr. sc. Bećirović.
Dometi Zakona o pravnom
položaju vjerskih zajednica bili
su uslovljeni komunističkom ideologijom, pa tako i rad komisije
za vjerska pitanja, koja je bila
neka vrsta tutora nad vjerskim
zajednicama i sprovodila politiku režima.
Kroz deset različitih poglavlja
autor hronološki prati donošenje
važnijih zakonodavnih mjera
koje oduzimaju prava IZ. Autor
sistematično govori o mjerama
avnojevske Jugoslavije prema
IVZ. A te mjere su: oduzimanje vakufske i druge imovine,
ukidanje šerijatskih sudova,
eliminisanje vjeronauke iz obrazovanja, oduzimanje nadležnosti
po pitanju braka i vođenja
matičnih knjiga, nepoštivanje
vjerskih prava u Zakonu o vojnoj
obavezi, nasilna zabrana zara
i feredže i donošenje zakona
o tome, zatvaranje mekteba,
medresa i tekija, itd.
Petu Glavu Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini
31
– organizacija, infrastruktura i aktivnosti, str. 321415, ove knjige autor je posvetio organizaciji, infrastrukturi i
aktivnostima IZ u avnovjevskoj
Jugoslaviji. Kroz deset poglavlja autor je obradio djelatnost
IZ u najtežim uslovima njenog
djelovanja.
Ovo poglavlje je, veoma zanimljivo jer opisuje Ustav IZ iz 1947.
godine i govori organizacijskoj
mreži koju je IZ prihvatila. Autor
se unutar ovog poglavlja pregledno i analitički bavi formiranjem
Udruženja ilmije u BiH čiji je
primarni zadatak, ispostavljen
od strane komunističkog režima,
bio da se izvrši diferencijacija
na progresivne i reakcionarne elemente među imamima i
službenim osobljem IZ. Za vrijeme avnojevske Jugoslavije dolazi do opadanja broja vjerskih
službenika u IZ, tvrdi autor na
temelju brojnih arhivskih i do
sada nepoznatih dokumenata na
koje se poziva. Velikom broju
imama oduzet je dekret je nisu
imali školsku spremu, neki su
otišli u zatvor, a treći su otpali
po različitim načinima i programima.
Autor je posvetio veliki broj
stranica pitanjima rapidnog
smanjivanja prostornog ambijenta i smještaja IZ, devastaciju
njenih objekata, islamskih kulturno-historijskih spomenika,
islamskog obrazovanja i prosvjetnih institucija (ovdje autor
dokumentarno bilježi sljedeće:
U avnojevskoj Jugoslaviji došlo je,
po prvi put u dugoj historiji BiH,
do konačnog ukidanja svih medresa izuzev Gazi Husrev-begove u
Sarajevu, a ni ona u ovom periodu
nije davala svoje svršenike).
U sklopu V poglavlja također
je riječ i o statusu javnog
obilježavanja islamskih praznika, kao i pokretanja islamske
štampe. Glasnik IZ je pokrenut uz
mnogo peripetija, a istu sudbinu
dijelile su druge aktivnosti IZ, kao
npr. da se oživi normalno obavljanje hadža. U avnojevskoj
BROJ 26
32 BOŠNJAČKI GLAS
Jugoslaviji organiziran je samo jedan odlazak
na hadž (pet članova IZ je obavilo hadž 1949.
godine), a i ovaj se hadž odnosio ekskluzivno na
najviše predstavnike IZ; bila je to manje ili više
delegacija hadžija sa reisu-l-ulemom Ibrahim ef.
Fejićem na čelu. Autor je, koliko je nama poznato,
prvi naučno meritorno progovorio o pragmatizmu
avnojevske Jugoslavije prema aktivnostima IZ na
vanjskopolitičkom polju i u islamskom svijetu. Sa
Informbiroom i raskidom sa SSSR-om došlo je do
naglog zaokreta u jugoslovenskoj politici, a dolazi
do ideje o Pokretu nesvrstanih, pa je rukovodstvo
IZ bilo pogodno i poslušno sredstvo da se diljem
svijeta o socijalističkoj Jugoslaviji raznese dobar
glas i reputacija slobodne zemlje, u kojoj su zastupljene sve religije i vjere, pa i islam.
U glavi VI Izvori finansiranja i socijalno
osiguranje službenika Islamske zajednice
u Bosni i Hercegovini, str. 419-447, autor se
detaljno bavi finansijskim sektorom IZ. Tu se na
objektivan način prikazuje bahato oduzimanje
vakufske imovine iz okrilja IZ. Autor je također
analizirao materijalno propadanje džamijskih
i džematskih prihoda, a veoma dokumentirane
stranice napisane su o bolnom i prezrenom stanju
kadra IZ, prije svega hodža u selima i manjim
mjestima.
Štaviše, došlo je i do zabrane prikupljanja dobrovoljnih priloga u naturi, što je posebno doživljeno
kao obespokojavajuća mjera po IZ. Čak su i propisi
o socijalnom osiguranju službenika IZ nekoliko
puta bili mijenjani, a sama IZ je, usljed vlastitog
siromaštva, participirala sa malim sredstvima da bi
se održalo socijalno osiguranje njenih službenika.
Sve to opisano je u tri podnaslova ove glave.
Glavu VII Represivni postupci prema
članovima Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini, str. 451-488, autor je posvetio
represivnim postupcima prema članovima IZ u
BiH kroz tri podnaslova. U ovom dijelu svoje
knjige, autor je, na temelju arhivske građe i dokumenata pokazao koji su i kakvi izgredi lokalnih
vlasti protiv IZ bili poduzimani. Na velikom broju
stranica autor govori o hapšenju i kažnjavanju
službenika IZ, gdje su navedeni primjeri hapšenja
imama i muslimanskih vjernika. (Npr. autor govori o zabrani Ajvatovice, donosi imena kažnjenih
imama i vjernika itd.)
Veoma zanimljiv odjeljak u VII poglavlju govori
o obračunu komunističke vlasti sa organizacijom
Mladi muslimani.
U Zaključnim razmatranjima, str. 491-522,
na bosanskom i engleskom jeziku, autor naglašava
da je prilikom istraživanja došao do zaključka
kako se u periodu od 1945. do 1953. godine dogodila jedna od najvećih prekretnica u cjelokupnom
razvoju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
BROJ 26
Teške ratne posljedice, poslijeratno oduzimanje
brojnih prava i nadležnosti, represija državnih
i partijskih organa prema Islamskoj zajednici,
njenim službenicima i organima, zaustavili su
razvoj ove zajednice. Cjelokupna zajednica bila je
izložena mukotrpnom procesu adaptacije rada u
novim uslovima.
Na kraju ove veoma vrijedne knjige dati su Prilozi,
str. 525-549, Fotografije, str. 551-579, Indeks
ličnih imena, str. 581-603 i Izvori i literatura, str. 605-623.
Djelo autora dr. sc. Denisa Bećirovića opremljeno je dobrim pregledom rezultata istraživanja,
doneseni su brojni prilozi, podaci o stradalim
džamijama i drugim islamskim vjerskim objektima
tokom II.svjetskog rata, a posebno je važan popis
stradalih imama, muallima, matičara, mujezina....
tokom tog perioda.
Posebnu notu ovoj knjizi daje odjeljak, koji se odnosi na fotografije dvojice reisu-l-ulema, Ibrahima
ef. Fejića i Sulejmana ef. Kemure, kao i njihovih
saradnika i prijatelja.
O kakvom obimnom radu se govori može se vidjeti
iz navedenih 805 fusnota u knjizi.
Recenzenti navedene knjige bili su prof. dr. sc.
Ismet Bušatlić i prof. dr. sc. Zijad Šehić.
Knjiga dr. sc. Denisa Bećirovića Islamska zajednica u
Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske Jugoslavije
(1945-1953) popunila je na naučan način jedan
segment još nedovoljno istražene historije Bosne
i Hercegovine zbog čega je preporučujem široj
naučnoj, stručnoj i kulturnoj javnosti sa područja
Balkana.
BOŠNJAČKI GLAS
33
Adnan Jahić1,
ISLAMSKA ZAJEDNICA U BOSNI I HERCEGOVINI
ZA VRIJEME MONARHISTIČKE JUGOSLAVIJE
(1918-1941)
Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Islamska zajednica u
Hrvatskoj – Medžlis Islamske zajednice Zagreb, Zagreb 2010. str. 664.
Hadžija Hadžiabdić – Arhiv Federacije Bosne i Hercegovine
Knjiga doc. dr. Adnana Jahića „Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme
monarhističke Jugoslavije (1918-1941.)” nastala je kao dio istraživanja za izradu doktorske disertacije pod nazivom „Organizacija i rad Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata”,
koja je i odbranjena 2007. godine na Filozofskom
fakultetu Univerziteta u Tuzli.
Analizirajući radove objavljene o Islamskoj zajednici
u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata autor
ove knjige došao je do zaključka da je ova tema nedovoljno istražena i sagledana u bosanskohercegovačkoj
historijskoj nauci. Da bi se došlo do kompletne slike
u sagledavanju Islamske zajednice u monarhističkoj
Jugoslaviji autor je analizirao dostupnu arhivsku
građu, službenu dokumentaciju, onodašnju štampu,
periodiku, knjige, fotografije i drugo.
Korišteni su fondovi i zbirke neobjavljene građe
iz: Arhiva Jugoslavije, Arhiva Bosne i Hercegovine,
Arhiva Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini, Arhiva Hercegovačko-neretvanskog
kantona, Tuzlanskog kantona, Istorijskog arhiva u
Sarajevu, ličnih arhiva pojedinih značajnih ličnosti
čiji podaci su korišteni za razumijevanje i izradu
nacionalne, političke i kulturne historije Bosne i
Hercegovine.
Knjiga doc. dr. Adnana Jahića „Islamska zajednica
u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke
Jugoslavije (1918-1941.)” dobro je hronološki
podijeljena u pet međusobno povezanih poglavlja.
Svako od tih pet zasebnih poglavlja sa više podnaslova obuhvatilo je segmente hronološke djelatnosti
Islamske zajednice između dva svjetska rata. Svako
poglavlje završava se Zaključkom i Bilješkama.
U prvom poglavlju „Islamska zajednica u Bosni
i Hercegovini posljednjih godina austrougarske uprave”, str. 23-53, autor kroz deset
hronoloških podnaslova govori o Islamskoj zajednici koja se posljednjih godina austro-ugarske uprave
suočavala sa različitim problemima kadrovske, organizacijske i finansijske prirode uvjetovanih ratnim
neprilikama, ali i novim konceptom njene djelatnosti
1
nakon proglašenja autonomnog statuta.
Centralna vakufska uprava (Vakufski sabor i Saborski
odbor) koristili su prednosti autonomije onako kako
je smatrala da je najbolje za opće narodne interese,
bez mogućnosti da u ratnim uslovima sagleda ukupne
potencijale zajednice.
U drugom poglavlju „Bošnjaci i nastanak
Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca”, str.
55-85, autor kroz deset podnaslova, zaključkom i
bilješkama, govori da se tokom Prvog svjetskog rata
ponovo aktuelizira pitanje državno-pravnog statusa
Bosne i Hercegovine. Tako su političari, državnici i
stranke iz Austro-Ugarske, ali i iz bosanskog susjedstva, nudili različite opcije za rješavanje bosanskog
pitanja.
Bošnjački političari nisu razvili vlastiti pristup spornom problemu već su bili za neko od prisutnih
rješenja, pri čemu se većina izjašnjavala za ugarsku ili jugoslovensku opciju. Odsustvo artikulisane
bošnjačke platforme u navedenoj oblasti udaljilo je
doc. dr. sc. Adnan Jahić zaposlen na Filozofskom fakultetu u Tuzli na grupi Istorija
BROJ 26
34 BOŠNJAČKI GLAS
Bošnjake od političkih i diplomatskih tokova koji
su uticali na rješavanje južnoslavenskog pitanja pod
kraj Prvog svjetskog rata. U oblikovanju političke
sudbine Bosne i Hercegovine bošnjački predstavnici
učestvovali su simbolično.
Novoformirana kraljevina obećala je Bošnjacima sva
vjerska prava i slobode, ali obaveze u pogledu efikasne zaštite bošnjačkih života, domova i posjeda,
nisu preuzete. Što se tiče prava na etnonacionalni
(plemenski) identitet, ono je bilo zagarantovano
samo narodima istaknutim u nazivu nove državne
zajednice.
U trećem poglavlju „Izazovi autonomije:
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini
do Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici
Kraljevine Jugoslavije (1918-1930)”, str.
87-340, autor kroz tri povezane teme i tridesetšest
međusobno povezanih cjelina govori o Islamskoj
zajednici u navedenom periodu.
Državna vlast Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
nije žurila sa ujedinjenjem vjerskih zajednica muslimana u Kraljevini. Vladajućim krugovima je smetalo prisustvo JMO u autonomnim tijelima u Bosni i
Hercegovini, najmanje im je trebala slična afirmacija
u Sandžaku, Kosovu i Makedoniji.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini ušla je u
Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca bez vakufske
ušteđevine. Akutna finansijska kriza centralne vakufsko-mearifske zaklade onemogućila je muslimanske
autonomne vlasti da nastave sa reformom vjerskoprosvjetnog sistema u Bosni i Hercegovini.
Društveni, ekonomski i kulturni procesi u novoj
državi navodili su Islamsku zajednicu u Bosni i
Hercegovini na opsežne unutrašnje reforme, na novo
razumijevanje islama i vjerskog života muslimana.
U četvrtom poglavlju „Između kontrole i
autonomije: Islamska zajednica Bosne i
Hercegovine u doba šestojanuarskog zakonodavstva (1930-1936)”, str. 342-517, autor
Adnan Jahić kroz tri teme i tridesetdvije međusobno
povezane cjeline govori o uspostavi Šestojanuarskog
režima 1929. godine kada su stvorene bitne pretpostavke za promjenu pravnog položaja i organizacionog ustrojstva Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini.
Abolicijom Vidovdanskog ustava nestalo je pravnih
i političkih smetnji za ukidanje vjersko-prosvjetne
autonomije – država je imala odriješene ruke da
uredi muslimansko vjersko pitanje u skladu sa svojim
optimalnim željama i interesima.
Ambicije prisutne preko deset godina da se ujedine dvije zajednice dobila je svoj konačni epilog
u uspostavi Islamske vjerske zajednice Kraljevine
Jugoslavije, koja je izmirivala dvije krajnje oprečne
orijentacije u organizacionom uređenju zajednice.
Raspuštanjem političkih stranaka, u slučaju vjerske
zajednice Bošnjaka, značilo je sistemsko potiskivanje
BROJ 26
članova JMO iz njenih organa i tijela. Istovremeno su
vrata zajednice, diktatom ministra pravde, otvorena
prorežimskoj ulemi i svjetovnoj inteligenciji, istaknutim oponentima Spahine partije tokom dvadesetih,
sa jasnom namjerom da se izgradi lojalni upravni
aparat kojim bi država kontrolisala svako društveno
raspoloženje muslimana.
Novim ustavom uspostavljena je nova organizacijska
struktura gdje je ulema dobila uticaj u svim vjerskim
i vakufsko-mearifskim strukturama.
U petom poglavlju „Autonomija po volji politike:
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini do
kraha Jugoslavije (1936-1941)”, str. 521-624
prof. Jahić kroz tri međusobno povezane teme sa
dvadesettri podnaslova, govori o oskudnim političkim
promjenama nastalim nakon petomajskih izbora
1935. godine u Kraljevini Jugoslaviji.
Sporazumom Spaho-Stojadinović, na osnovu člana
55. Finansijskog zakona 1935/1936, propisana je
Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine
Jugoslavije – pravni akt kojim je abolirano oktroirano
zakonodavstvo iz 1930. godine, razriješena postojeća
vjerska i vakufsko-mearifska uprava a sjedište reisul-uleme premješteno iz Beograda u Sarajevo.
Novim zakonskim aktom obnovljena je autonomija
Islamske vjerske zajednice, ali i udareni temelji
novom konceptu organizacije i uprave – laicizmu.
Laički koncept se ponajprije očitovao u ukida-nju
muftijstava, prevlast svjetovnika u tijelu koje je biralo
reisul-ulemu i članove Ulema-medžlisa, kao i zabrani kandidiranja zaposlenih vjerskih službenika za
predstavničke organe zajednice.
Eksponent novouspostavljenog režima bio je Fehim
ef. Spaho koji je, pored ostalog, ušao u kandidaturu
za reisul-ulemu i u izbornoj proceduri porazio glavne
kandidate.
Kraj prve jugoslavenske države Islamska zajednica
u Bosni i Hercegovini je dočekala kao kvalitetno
ustrojena vjerska organizacija ali bez programa koji
bi afirmirao islamske vrijednosti u okvirima savremenih društvenih i civilizacijskih vrijednosti.
U šestom poglavlju „Zaključak”, str. 627-639, na
bosanskom i engleskom jeziku, autor doc. dr. sc.
Adnan Jahić dao je sažetak svoje knjige „Islamska
zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke
Jugoslavije (1918-1941)“.
Autor navodi da je period prve jugoslavenske države
bio turbulentno vrijeme za vjersku zajednicu koja
je, s obzirom na veliku vlast države, direktno ovisila
o političkim zbivanjima koja su uticala na život
društvenih grupa i institucija. U takvim okolnostima glavni prioritet Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini bio je tek održavanje postojećih vjerskih,
kulturnih i društvenih realiteta.
Ostali ciljevi ovisili su, ponajprije, o inicijativama
odlučnih pojedinaca, koji su bili svjesni da je ponav-
BOŠNJAČKI GLAS
ljanje postojećeg nedovoljna
garancija za dugoročni napredak
naroda i zajednice u uslovima
političkih, socijalnih i kulturnih
promjena u njihovom užem i
širem okruženju.
Na kraju ove veoma vrijedne knjige
dani su „Izvori i literatura”,
str. 64-650, kao i „Kazalo ličnih
imena”, str. 651-663. Nabrojana
je neobjavljena građa, korištena
iz osam različitih ustanova arhiva,
instituta i medžlisa na dvije stra-
nice, zatim objavljena građa na tri
stranice, novine, časopisi, i ostala
periodika na tri stra-nice, kao i
knjige i brošure na pet stranica,
što govori da je autor konsultirao
ogroman broj arhivske građe i
dostupne lite-rature za pisanje ove
vrijedne knjige.
Recenzenti ove veoma stručne i
naučne knjige „Islamska zajednica u Bosni i Her-cegovini
za vrijeme monar-hističke
Jugoslavije (1918. 1941)”,
35
autora doc. dr. sc. Adnana Jahića
su dr. sc. Vjekoslav Perica i dr. sc.
Husnija Kamberović.
Navedena knjiga na stručan i
naučan način obradila je i popunila još jednu nedovoljno istraženu
temu vezanu za nacionalnu historiju Bosne i Hercegovine – rad
Islamske vjerske zajednice, zbog
čega će dobro doći svima onima
koje interesuje historija eks
Jugoslavije, pa je preporučujem
široj naučnoj i kulturnoj javnosti.
Promocija knjige „Demokratski izbori u
Bosni i Hercegovini 1990- 2010“
Dževad Jogunčić
U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju 19.4.2013. godine u prepunoj
velikoj dvorani BNZ, uz prisustvo značajnih ličnosti iz društvenog i znanstvenog miljea grada Zagreba i Hrvatske,
održana je promocija knjige g. Amira Zukića „Demokratski izbori u Bosni i Hercegovini 1990- 2010“. G. Amir Zukić
je predsjednik kluba Bošnjaka u Federalnom parlamentu BiH i generalni sekretar stranke SDA. Promotori su bili:
prof.dr.sc. Ivo Komšić, gradonačelnik Sarajeva, dr.sc. Dino Mujadžević, stručni suradnik na Hrvatskom institutu za
povijest Zagreb i dr.sc. Filip Škiljan, znanstveni suradnik Instituta za migracije i narodnosti, Zagreb, te autor Amir
Zukić.
P
rije početka promocije mješoviti zbor ansambla
„Bosana“ izveo je kompoziciju „Ima jedna modra
rijeka“ koju je na stihove Mehmedalije Maka
Dizdara uglazbio Fuad Ahmetspahić, prof.
U nadahnutom izlaganju gradonačelnik Sarajeva prof.
dr.sc. Ivo Komšić je na početku rekao: „Ovo je moj prvi
izlazak iz Sarajeva nakon izbora za gradonačelnika
Sarajeva. Drago mi je da sam sa vama, a nakon ove
predivne pjesme, meni se čini da ovdje ima više Bosne
nego kod nas“, pa nastavio: „Kao recenzent ove knjige
istaknuo bih nekoliko važnih činjenica koje brojevima
dokazuju stereotipe i zablude o političkom životu u
Bosni i Hercegovini. Jedna od tih stalno ponavljanih
neistina je npr. da su dva HDZ-a Bosne i Hercegovine
dobila politički legitimitet od 90 % hrvatskih glasova na
posljednjim izborima u Bosni i Hercegovini. To se stalno
ponavlja i ovdje u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
To jednostavno nije tačno. Na posljednjim izborima
od 400.000 upisanih birača Hrvata na izbore je izašlo
50 % tj. 200.000, a od toga su oko 100.000 glasova
osvojila dva HDZ-a, što predstavlja 25 % političkog
kapaciteta Hrvata u BiH. Važno je još naglasiti da
je HDZ 1990 na izbore išao samostalno i da mu se
predizborna kampanja temeljila na drugačijim postavkama nego kampanja HDZ BiH, a tek nakon izbora je
došlo do njihovog približavanja. Postoji još jedna zabluda s velikim reperkusijama na politički život u Bosni
i Hercegovini a stvorila ju je međunarodna zajednica.
Ja sam kao političar bio sudionik pregovora u Dejtonu.
Međunarodna zajednica je u početku inzistirala da se
izbori u BiH odvijaju svake dvije godine, kako bi se, po
njihovom uvjerenju, razvili demokratski procesi. Mislim,
a to i ova knjiga dokazuje, da su se time samo još više
razvijale nacionalističke tenzije. Retorika u predizbornoj kampanji je bila nacionalistička. Dokaz tome je
BROJ 26
36 BOŠNJAČKI GLAS
da je SDS gubio glasove kad je
smanjio nacionalističku retoriku, a
SNSD Milorada Dodika je dobijao
glasove upravo nacionalističkom
politikom čiji je cilj razbijanje
Bosne i Hercegovine. Dokaz tome
da je trebalo raditi suprotno je
stanje u Distriktu Brčko; tu se sve
odvijalo pod strogim nadzorom
međunarodne zajednice, birani su
ljudi po stručnim sposobnostima,
po klasičnom receptu stručnog
kadroviranja. Zato tu i ima napretka. Ova knjiga je pokazala golu
istinu političkog stanja BiH. Takvo
istraživanje u Hrvatskoj još nije
napravljeno. Primjer Švicarske bi
mogao biti ogled šta treba uraditi u BiH. U Švicarskoj, nakon
105 godina rata, kada su susjedne
zemlje prestale da se miješaju u
njen politički život, sami Švicarci
su uspjeli, bez miješanja sa strane,
izgraditi jedan od najstabilnijih državnih sistema na svijetu uz
poštivanje svih nacionalnih prava i
razlika u jeziku“.
Na kraju je o razlozima koji su ga
opredijelili da uradi ovu knjigu govorio i g. Amir Zukić. Rekao je: „Ideja
je bila da se na jedan egzaktan
način pokaže i dokaže osnovna linija
političkog hoda BiH u posljednjih
20 godina. U njoj se kriju i uzroci
svih tragedija u vrijeme zlosretnog rata, kao i miješanje susjednih
država u politički život BiH. Iz ovih
brojeva i analitike se mogu vidjeti
osnovni pravci političkog razvoja
BiH u prošlih 20 godina, što sigurno
može pomoći u stvaranju i kreiranju
društvenog i državotvornog projekta Bosne i Hercegovine“.
Na kraju je komorni zbor Bosana,
izveo tri pjesme. Poseban dojam na
gradonačelnika Sarajeva ostavile
su pjesma o Kulinu Banu i pjesma „Kiseljak“ o njegovom rodnom
Kiseljaku.
U nastavku donosimo recenziju
knjige dr.sc. Filipa Škiljana.
„Knjiga Amira Zukića Demokratski
izbori u Bosni i Hercegovini 19902010. uistinu je prava riznica za
istraživače novije prošlosti Bosne i
Hercegovine. Nije mi poznato da li
BROJ 26
je u Hrvatskoj uopće izišlo takvo
izdanje koje bi obuhvaćalo rezultate
svih izbora od početka demokratske
Hrvatske do današnjih dana.
Situacija u Bosni i Hercegovini nije
ni u kojem slučaju jednostavna kao
u Hrvatskoj, pa je stoga posao koji
je uradio Zukić daleko veći od posla
koji bi uradio neki politolog koji bi
se bavio izborima u Hrvatskoj od
početka devedesetih do danas.
Knjiga je strukturirana vrlo jasno i
omogućuje lagano praćenje pojedinih izbora od 1990. do 2010.
Zukić uz svake izbore daje ilustrativan materijal koji nam omogućuje
uvid u svaku pojedinu općinsku i
kantonalnu strukturu vlasti. Zukić
započinje svoju knjigu s kratkim
povijesnim uvodom i statističkim
podacima za razdoblje od početka
dvadesetog stoljeća do 1990. Time
daje mogućnost uvida u razvoj
političkih ideja u Bosni i Hercegovini.
Zukićev stil je vrlo nedvosmislen,
objektivan i čitak, tako da knjiga
nije namijenjena samo za usku
stručnu, odnosno znanstvenu publiku. On piše tako da i širi slojevi
stanovništva mogu čitati ovaj tekst
i dobiti sliku o posljednjih dvadeset
godina politike u Bosni i Hercegovini.
Zukić ne ulazi dubinski u temu rata
u Bosni i Hercegovini, što njegov
tekst lišava nepotrebnih i suvišnih
informacija koje bi na neki način
samo opterećivale podatke o
političkim strankama, izbornim
rezultatima i okolnostima izbora u
Bosni i Hercegovini. Zukić svoju
knjigu započinje s informacijama o
izborima u Bosni i Hercegovini
1990. Osobno mi je ovaj dio bio
osobito zanimljiv. Naime, autor
ovdje donosi okolnosti oko izbora u
Bosni i Hercegovini, okolnosti oko
buđenja nacionalizama koji su se
pojavili kod svih triju naroda koji
nastavaju Bosnu i Hercegovinu.
Zukić donosi informacije o formiranju HDZ BIH, SDA i SDS-a, tri
glavne nacionalne stranke, ali govori i o svim drugim strankama koje
su se na tim izborima pojavile u
Bosni i Hercegovini. Donosi osnove
njihovih političkih programa i imena
njihovih lidera. Vidljivo je da su SDS
i HDZ BIH bile instrumentalizirane iz
Srbije, odnosno iz Hrvatske, te da su
za cilj imale razbijanje jedinstvene
Bosne i Hercegovine. Zukić se, da bi
prekinuo statističku monotonost, ali
nužnost u ovakvoj vrsti znanstvenog
rada, služi brojnim citatima iz
tadašnjih dnevnih novina, s televizije i iz literature, što stvara dojam
dinamičnosti i protočnosti teksta.
Posebno opširno se bavi izbornim
rezultatima. Oni su te 1990.
predznak budućeg rata u Bosni i
Hercegovini. Najveći broj glasova
dobili su među Bošnjacima Fikret
Abdić i Alija Izetbegović, među
Srbima Nikola Koljević i Biljana
Plavšić, među Hrvatima Franjo
Boras i Stjepan Kljujić, a među
redovima ostalih i nacionalno neopredijeljenih Ejup Ganić. Vidljivo je
također da je SDA imala 86 poslanika u Vijeću građana i u Vijeću
općina što je iznosilo 35,85%, SDS
je imala 30%, odnosno 72
poslanika,HDZ je imao 44 poslanika
ili 18,35%, a ostale stranke su imale
preostalih 38 poslanika. Zanimljiv je
podatak da je npr. Srpski pokret
obnove imao samo jednog poslanika iz općine Nevesinje gdje su dobili najveći broj glasova. Promatrajući
izborne rezultate po općinama
moguće je ustanoviti da se oni u
etnički čistim krajevima (kao što je
Cazinska krajina što se tiče
Muslimana, drvarski, grahovski i
petrovački kraj što se tiče Srba ili
zapadna Hercegovina što se tiče
Hrvata) djelomično podudaraju s
etničkom strukturom tih krajeva te
da su 84% glasova u tim izborima
dobile upravo stranke s nacionalnim
predznakom. Podatke koje Zukić
donosi u tabelama vrlo su precizne i
daju potpunu informaciju svakom
istraživaču i interpretatoru. Zukić u
poglavlju koje se tiče postizbornog
perioda piše ukratko o političkoj
situaciji tijekom rata u Bosni i
Hercegovini, odnosno o formiranju
paradržava Hrvatske Republike
Herceg Bosne i Republike Srpske.
Zukić o tome periodu piše sažeto ne
opterećujući čitatelja nepotrebnim
podacima o ratu koje može pročitati
i na drugim mjestima. Činjenica da
BOŠNJAČKI GLAS
je na izborima 1996. sudjelovalo
čak 99 stranaka govori o disperziranosti glasova. Zukić otvoreno piše
o problemima s kojima su se tada
susreli građani Bosne i Hercegovine
bošnjačke nacionalnosti od kojih je
preko 600.000 bilo izvan zemlje
prilikom izbora, problemom postojanja Republike Srpske i potrebom
ukidanja Hrvatske Republike Herceg
Bosne, odnosno etničkim čišćenjem
pojedinih zona u Bosni i Hercegovini
i takozvanim humanim preseljenjima stanovništva, te najrazličitijim
vrstama predizborne kampanje.
Vidljivo je da su u to vrijeme još
uvijek primat imale nacionalne
stranke (SDA, HDZ, SDS). Odaziv
birača na ovim izborima bio je
iznimno visok (86,6%). Zukić ne
štedi prilikom pisanja o političkim i
životnim prilikama u BIH pred pojedine izbore nikoga. On piše o korupciji i kriminalu, o velikoj nezaposlenosti, o niskim plaćama, o problemima povratka u Federaciju BIH
i RS. On raspravlja i o tome zašto su
pojedine stranke izgubile popularnost među biračima, odnosno kako
je pao njihov izborni rezultat, ali i o
utjecaju međunarodne zajednice na
političku situaciju u Bosni i
Hercegovini. Autor se u knjizi bavi
lokalnim izborima u 1997., izvanrednim izborima u Republici Srpskoj
1997., općim izborima 1998., lokalnim izborima 2000., općim izborima
2000., općim izborima 2002, lokalnim izborima 2004., općim izborima
2006., lokalnim izborima 2008. i
općim izborima 2010. godine.
Nasilne demografske promjene koje
su se zbile na području Bosne i
Hercegovine promijenile su i izborne
rezultate u pojedinim dijelovima
države. Etničko čišćenje stanovništva
u pojedinim zonama BIH bilo je
razlogom održavanja lokalnih izbora
1997., zbog toga što su se vladajuće
strukture nadale da će do toga vremena doći do povratka stanovništva
u njihove primarne zone naseljavanja, odnosno u njihove domove. U
vrijeme nakon rata jedna od rijetkih
multietničkih stranaka u BIH, SDP je
slabio zbog stvaranja novih malih
stranaka koje su odnosile SDP-u
glasove, a koje su nastale u poslijeratnom periodu. U RS-u je dolazilo
do razmimoilaženja unutar SDS-a
koji se raspao u Srpski demokratski
savez Biljane Plavšić i Srpsku
demokratsku stranku Momčila
Krajišnika. Nastale su i druge brojne
stranke sa srpskim predznakom koje
su, kako piše Zukić, otvarale šanse
da se razobliči odgovornost za rat
kod SDS-a, stranke koja se svim
silama borila za rušenje cjelovite
Bosne i Hercegovine. U izborima
1998. vidljivo je, prema Zukiću, da
slabe utjecaji nekadašnjih liderskih
nacionalnih stranaka SDA, HDZ-a i
SDS-a budući da su se pojavile
snage koje su im počele uzimati
glasove. Međutim, unatoč tome što
je SDP u izborima 2000 ojačao,
budući da među svojim simpatizerima, članovima i glasačima nije imao
multietnički kapacitet, stranke s
hrvatskim i srpskim predznakom
iskoristile su tu činjenicu i učinile
blokadu multietničkom povezivanju.
U tom kontekstu valja promatrati i
SDP-ovu stagnaciju 2002. godine.
Kod Srba tada jača SNSD, a među
Bošnjacima SBIH. U vremenu do
2006. godine ojačao je Haris
Silajdžić sa svojom strankom SBIH
koja se protivila ustavnim amandmanima, te je tako propuštena
mogućnost za napredak i stabiliziranje prilika u Bosni i Hercegovini,
kako piše Zukić. Na izborima 2010.
Silajdžićeva stranka je kažnjena
zbog počinjenih grešaka gubitkom
glasova. Na izborima 2010. HDZ i
HDZ 1990. izašli su ujedinjeni na
izbore, ali njihov rezultat nije valoriziran učešćem u vlasti, pa je to
produbilo sukob između Bošnjaka i
Hrvata, budući da su Hrvati
optuživali Bošnjake da im biraju
njihove predstavnike u vlasti. Zukić
zaključuje da su sve političke stranke u Bosni i Hercegovini jednonacionalne, ali neke od njih teže tome
da imaju multietničko članstvo i
simpatizere. Najviše takvih stranaka ima među Bošnjacima, dok kod
Hrvata i Srba postoje jake
nacionalističke
težnje
koje
onemogućuju razvijanje takvih
stranaka. Zukić u knjizi uspoređuje
37
snage pojedinih stranaka u vrijeme
devedesetih i njihov razvitak u kasnijem razdoblju. Interesantni su
pogledi na Stranku demokratske
akcije, čiji je član od 1990., gdje
Zukić vidi kontinuirani pad broja
glasača od 1998. do 2010. Zanimljiv
je podatak da je SDP čak 9 od 11
puta bila snažna opozicijska stranka. Interesantan je Zukićev pogled
na pojedine marginalne stranke
poput Bosanske stranke, Bosanskohercegovačke patriotske stranke,
Građanske demokratske stranke,
Liberalno - demokratske stranke,
Demokratske stranke penzionera i
Demokratske narodne zajednice za
koje uglavnom tvrdi da zamaraju i
razvodnjavaju političku scenu u BIH
budući da nemaju dovoljno simpatizera koji bi im dali svoj glas.
Hrvatska demokratska zajednica
pobjeđivala je kontinuirano u svim
situacijama. Zukić pravilno zaključuje da se pad broja glasova HDZ-u
treba sagledati i u vezi sa posljedicama demografskih promjena u
BIH. Ostale stranke poput HDZ-a
1990, Nove hrvatske inicijative i
Hrvatske seljačke stranke nisu
postizale veći broj glasova. Srpska
demokratska stranka je stranka
koja je bila nosilac vlasti u RS do
2002. i koja je kreator rušenja
Bosne i Hercegovine kao države
osnivanjem tri Srpske autonomne
oblasti i proglašavanjem Republike
srpskog naroda BiH u siječnju 1992.
Savez nezavisnih socijaldemokrata
na čelu s Miloradom Dodikom ostvario je pobjede na izborima od
2006. do 2010., dok su Srpska radikalna stranka i Partija demokratskog progresa stabilne opozicione
stranke. Zukić nam na kraju svoje
knjige daje pregledne tablice izbornih rezultata za svaku pojedinačnu
stranku za sve izborne godine što
nam omogućuje uvid u kretanje
popularnosti pojedinih stranaka.
Zukićeva knjiga je vrijedno štivo
za svakoga tko se bavi poviješću,
demografijom, sociološkim pitanjima i politologijom Bosne i
Hercegovine u posljednjih dvadeset godina. Ono što nam Zukić
u tablicama i u svojim komen-
BROJ 26
38 BOŠNJAČKI GLAS
tarima donosi vrijedan je doprinos
istraživanju uzroka i posljedica rata
u Bosni i Hercegovini, kao i okolnosti u kojima su se pojedini događaji
dešavali. Bilo bi vrlo korisno kada bi
Bosna i Hercegovina obavila i popis
stanovništva, koji nije učinjen od
Piše: Sead Berberović
1991. godine, čime bi dobili potpunu
sliku o tome kako pojedini krajevi
glasuju u odnosu na njihovu etničku
strukturu. Knjiga Amira Zukića može
biti ogledan primjerak kako bi trebale biti pisane knjige o izborima
na području bivše Jugoslavije. Kada
bi postojale takve knjige za svaku
od bivših republika Jugoslavije dobili bismo ukupan pogled na način
raspadanja i posljedice raspadanja
nekadašnje države.
Obilježavanje 20-te godišnjice
Bošnjačke nacionalne zajednice
Hrvatske (BNZH)
U Zagrebu je u prepunoj dvorani BNZ 11.6.2013. godine prigodnom izložbom fotografija pod nazivom „Bošnjaci u
Hrvatskoj“ svečano obilježena 20-ta godišnjica Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. U glazbenom programu
nastupili su mali folklor, solisti, zbor i orkestar „Bosana”.
I
zložba je obuhvatila 40-ak karakterističnih fotografija izabranih između brojnih fotografija iz
života i rada BNZH i njenih županijskih organizacija: promocija, znanstvenih skupova, izložbi, kulturnih
manifestacija,..... Najveći broj fotografija odnosi se na
aktivnosti Zagrebačke organizacije, ali su uključene
i fotografije iz rada ostalih županijskih organizacija:
Istarska, Sisačko-moslavačka, Primorsko-goranska,
Karlovačka, Zadarska županija. Izložene su također
fotografije sastava prva dva Glavna odbora BNZH
birana 1993. i 1997. godine, svih 29 knjiga iz biblioteke „Bosana“ tiskanih u izdanju BNZ, 11 godišnjaka
časopisa „Bošnjačka pismohrana“ i primjerci časopisa
„Bošnjački glas“. Posjetitelji su također imali priliku
vidjeti i zahvalnice koje je ansambl „Bosana“ dobio
na svojim brojnim gostovanjima u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini, te radove nastale za vrijeme djelovanja
kreativne radionice pod vodstvom g-đe Suade Banjan.
Za vrijeme svečanosti projicirano je još oko 300 fotografija koje nisu mogle naći svoje mjesto na zidovima
galerije BNZ. Pored brojnih uzvanika, svečanost je
svojim prisustvom uveličao i zagrebački gradonačelnik
Milan Bandić, koji se na kraju prigodnim pozdravnim
govorom obratio prisutnima i bio pozdravljen burnim
pljeskom.
Predsjednik BNZH prof. dr. sc. Sead Berberović u svom
govoru istaknuo je važne događaje iz života i rada BNZH
u proteklih 20. godina. Podsjetio je da je Bošnjačka
nacionalna zajednica Hrvatske osnovana 22.5.1993.
godine, a da je u posljednjim promjenama Statuta
BNZH za Dan BNZH određen 22.5. Prvi predsjednik
BNZH bio je rahmetli prof. dr. Nedžat Pašalić, a njega je
zamijenio rahmetli prof. dr. Muradif Kulenović. Na čelo
BNZH nakon njega došao je prof. dr. Sead Berberović
BROJ 26
Sead Berberović i Milan Bandić
i na tu dužnost je ponovo izabran na Skupštini BNZH
2013. U periodu 2010-2013. predsjednik BNZH bio je
Senad Pršić iz Pule.
Sead Berberović je nadalje rekao sljedeće: „BNZH, kao
temeljna institucija bošnjačkog naroda u Republici
Hrvatskoj, ustrojena je kao savez županijskih organizacija preko kojih ostvaruje djelovanje. Osnovano je 11
županijskih organizacija u svim županijama u Hrvatskoj
u kojima živi brojnije bošnjačko stanovništvo koje su
samostalne u svom radu, a samo se glavne smjernice i
prioriteti djelovanja BNZH u cjelini, te ključne aktivnosti
zajednički definiraju i koordiniraju. BNZH je uvijek bila
nositelj i glavni pokretač svih aktivnosti u bošnjačkoj
zajednici u Hrvatskoj. Organizirali smo prve izbore za
vijeća i predstavnike nacionalnih manjina 2003., kada
su Bošnjaci izabrali i konstituirali najveći broj vijeća
od svih nacionalnih manjina i po prvi puta u novijoj povijesti nismo propustili šansu za pravovremeno
nacionalno organiziranje. Kontinuiranim djelovanjem
BOŠNJAČKI GLAS
Zbor i orkestar „Bosana“ s dirigentom Fuadom
Ahmetspahićem, prof.
između dva popisa stanovništva 2001. i 2011. uspjeli
smo broj Bošnjaka u RH podići za 52 % (sa 20.755 na
31.479), čime su povećana ukupna prava na izbor Vijeća
i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine, te prava
na zastupljenost Bošnjaka u predstavničkim tijelima
jedinica samouprave. Našim sveukupnim djelovanjem
također smo značajno doprinijeli da se u javnom i
političkom životu u RH prihvatio i ustalio naziv Bošnjak,
da se u popisu stanovništva 2011. kao materinski jezik
deklarira „bosanski“ a ne „bošnjački“ itd.
Županijske organizacije BNZ ispunjavaju svoje ciljeve
kroz različite forme djelovanja: promocije knjiga,
tribine, održavanje koncerata i kazališnih predstava,
izložbe, organizaciju znanstvenih skupova, kulturne
manifestacije s predstavljanjem bošnjačke kulture i
tradicije, obilježavanje značajnih datuma iz povijesti
i državnih praznika BiH itd. O radu BNZH i njenih
županijskih organizacija ne bih puno govorio. Imali ste
priliku da pratite naš rad na koji vas dijelom podsjećaju
izloženi eksponati i projekcija fotografija. Izdvojio
bih samo nekoliko važnijih projekata. Pokrenuli smo
2006. godine Fond za stipendiranje kojim pomažemo
školovanje nadarenih bošnjačkih studenata slabijeg
imovnog stanja. Fond je do sada stipendirao 26 studenata i dodijelio 38 godišnjih stipendija u ukupnom
iznosu od 199.700,00 kn. Od 2006. izdajemo časopis
„Bošnjački glas“, koji je pokrenut kao glasilo BNZ PGŽ a
ubrzo je prerastao u časopis BNZH. Najaktivnija u radu
je BNZ ZG i ZGŽ koja je 2005. godine izdvojena iz BNZH
i preuzela njene programske aktivnosti. Težište rada
BNZ ZG i ZGŽ nekoliko posljednjih godina usmjereno
je na strateške projekte razvoja i očuvanja bošnjačkog
nacionalnog identiteta u Republici Hrvatskoj, posebno
kroz obilježavanje značajnih događaja i ličnosti iz
naše povijesti. Od 1999. godine u okviru izdavačke
djelatnosti kontinuirano izlazi časopis – godišnjak
„Bošnjačka pismohrana“. U biblioteci „Bosana“ objavljeno je do sada 29 knjiga bošnjačkih pjesnika i pisaca,
te povjesničara koji žive i djeluju u R Hrvatskoj i Bosni
i Hercegovini. Među njima i tri kapitalne knjige izdane
39
u suradnji s Medžlisom IZ Zagreb: 2010. godine knjiga
„Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme
monarhističke Jugoslavije (1918-1941)“, autora prof.
dr.sc. Adnana Jahića, 2011. godine knjiga dr.sc. Zlatka
Hasanbegovića „Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929.-1941. (u ratu i revoluciji 1941.-1945.)“
i 2012. knjiga doc.dr.sc. Denisa Bećirevića „Islamska
zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske
Jugoslavije (1945-1953)“. Knjige su promovirane u
Zagrebu, te u BiH, od čega izdvajamo promocije u
Bošnjačkom institutu u Sarajevu, te su izazvale veliku
pozornost javnosti i akademske zajednice.
Održali smo više znanstvenih skupova: 2006. povodom
100.-te godišnjice osnivanja Muslimanske narodne
organizacije, prve političke stranke koja je okupljala Bošnjake i nastojala artikulirati njihove interese
u rasponu od pitanja vjersko-prosvjetne autonomije
do problema državno-pravnog statusa; 2009. povodom 130.-te godišnjice rođenja velikog bosanskohercegovačkog političara, intelektualca i patriote
Huseina Husage Čišića iz Mostara održan je skup
„Uloga Huseina Husage Čišića u razvoju i afirmaciji
Bošnjaka i Bosne i Hercegovine“, kojim je obnovljeno
sjećanje na njegovo političko djelovanje; 2010. povodom 60-te godišnjice Cazinske bune skup „Cazinska
krajina u XX stoljeću – politika, ljudi, događaji ...“
na kojem je 25 eminentnih znanstvenika iz Bosne i
Hercegovine, Slovenije i Hrvatske prikazalo zbivanja s
početka XX stoljeća, II svjetski rat, Cazinsku bunu 1950.
godine i obrambeni rat 1992-1995. godine u Cazinskoj
krajini; 2011. skup „Europski identitet Bošnjaka – od
minulog iskustva do suvremene afirmacije“ na kojem je
sudjelovalo 27 znanstvenika iz cijele regije, a skup su
pozdravili i obratili se prigodnim izlaganjima predsjednik Republike Hrvatske prof.dr.sc. Ivo Josipović i član
Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović;
2012. skup „Bošnjačko iskustvo antifašizma“ u kojem
je sudjelovalo 19 znanstvenika iz Bosne i Hercegovine
i Hrvatske, koji su kroz referate osvijetlili, do sada u
historiografiji ignorirano i prešućivano, antifašističko
opredjeljenje Bošnjaka u II svjetskom ratu. Napomenut
ću da su posljednja tri skupa organizirana u suradnji s
Medžlisom IZ Zagreb.
BNZH su posjetili i dali joj podršku u radu najviši
politički i vjerski dužnosnici Bosne i Hercegovine članovi
Predsjedništva Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović,
predsjedavajući Vijeća Ministara Adnan Terzić, reisululema Mustafa ef. Cerić, ambasadori BiH i drugih
zemalja, predsjednici RH Stjepan Mesić i Ivo Josipović,
puno puta gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, brojni
ugledni znanstvenici i javni djelatnici koji su sudjelovali
u našim aktivnostima itd.“
U nastavku S. Berberović se podsjetio nekih
karakterističnih i važnih događaja i osoba koji su mu
ostali zabilježeni u osobnom sjećanju: osnivača i prvog
predsjednika UBBDRH umirovljenog brigadira Mesuda
BROJ 26
40 BOŠNJAČKI GLAS
Šabanovića i predsjednika udruge
„Branitelji Hrvatske“ umirovljenog
brigadira mr.sc. Damira Čurika, koji
su početkom 2002. godine primili
BNZH u svoje prostorije i osigurali
im daljnji rad; g. Ljube Manojlovića,
izvršnog direktora SDF-a i prof.
dr.sc. Šandora Dembitza, gradskog
vijećnika SDP-a koji su pomogli da
se 2004. godine dobije prostor u Ilici
54; entuzijazma, dobrovoljnog rada,
materijalnih i financijskih priloga
da se devastirani prostor dovede
u red, te doprinosa gradonačelnika
Milana Bandića; prvih izbora za
Vijeća i predstavnike nacionalnih
manjina 2003. godine; upornih
nastojanja kod državnih organa
da se problem dvojnosti određenja
Bošnjak/Musliman riješi itd. Također
je rekao: „ Sjećam se također s
radošću entuzijazma kad smo u
periodu 2003. do 2005. osnovali 5
novih županijskih organizacija BNZ
za Karlovačku, Sisačko-moslavačku,
Vukovarsko-srijemsku i Varaždinsku
županiju, te za Grad Zagreb i
Zagrebačku županiju. Sretali smo
se s puno dragih ljudi, koji su kao
i mi, imali veliku volju i želju da
učine nešto na organiziranju i podi-
zanju bošnjačkog naroda. Zapravo
se sjećam iz cijelog prethodnog
perioda brojnih skromnih, tihih i
nenametljivih ljudi koji su pomagali
naš rad i bili važni kotačići u našem
funkcioniranju“.
Na kraju svoga govora rekao je
i sljedeće: „Ne bih želio kvariti
svečanu atmosferu ali moram ipak,
radi cjelovitosti prikaza našeg rada
reći i sljedeće. BNZH je cijelo vrijeme u proteklih 20 godina uspjela
očuvati poziciju pokretača, promotora i zaštitnika bošnjačke manjine u R Hrvatskoj, neovisno od
utjecaja formalnih i neformalnih
centara moći, interesnih grupa,
političkih aspiracija, osobnih interesa i ambicija kojima smo bili
izloženi. Uvjereni smo da smo uvijek
bili na pravom putu jer smo vođeni
samo i isključivo iskrenim nijetom/
namjerom za poboljšanje položaja
Bošnjaka u Hrvatskoj u okviru vrlo
širokih mogućnosti koje nam daje
zakonodavstvo RH i na tome ćemo
ustrajati. Ta pozicija je imala i
ima svoju cijenu: od nepravednih
optužbi i kleveta kojima smo bili
izloženi, diskvalifikacija, upućenih
teških i ružnih riječi, osporavanja i
omalovažavanja uloge, rada i rezultata koje smo postigli do nedostatnog financiranja i stalnog smanjenja sredstava za rad. Pa su tako
i u ovogodišnjoj raspodjeli Savjeta
za nacionalne manjine, u skladu s
redukcijom proračunskih troškova,
ukupna sredstva za bošnjačke udruge smanjena za 4,2 % u odnosu
na 2012. godinu, pri čemu je svim
organizacijama BNZ smanjenje bilo
12,3 %, a BNZ ZG i ZGŽ 9,1 %.
Nije prvi puta i neće nas pokolebati. Kao i do sada, isključivo predanim volonterskim radom, nastavit
ćemo svoju misiju. Vjerujem da će i
ubuduće, nove osobe koje će voditi
BNZH i njene županijske organizacije, očuvati takvo opredjeljenje.
Bošnjačku nacionalnu zajednicu ne
doživljavamo kao udrugu članova,
već kao zajednicu svih Bošnjaka
u Republici Hrvatskoj. Čestitam
Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici
Hrvatske, svim županijskim organizacijama, svim članovima i svim
Bošnjacima Dan BNZH 22.5. Želim
svima puno uspjeha i napretka u
budućem radu.“
36. SMOTRA FOLKLORNIH
AMATERA GRADA ZAGREBA
Piše: Sanela Halilović
Narodno sveučilište Dubrava bilo je domaćin ovogodišnje 36. Smotre folklornih amatera Grada Zagreba, a u okviru
Smotre 13.4.2013. održan je koncert rekreativnih i folklornih skupina nacionalnih manjina Grada Zagreba na
kojem je po četvrti put nastupila Folklorna skupina ansambla „Bosana“ BNZ Grada Zagreba i Zagrebačke županije.
Svakako da je čast i ponos biti dijelom ovakve kulturne manifestacije obzirom da organizator upućuje poziv folklornim skupinama koje su se dokazale kvalitetom svoga rada.
36.
Smotra folklornih amatera grada Zagreba ni ovoga puta nije zaobišla one
koji imaju talent, umijeće i koji ljubav gaje prema folkloru, pa su tako svi
sudionici bili nagrađivani pljeskom prilikom izlaska na pozornicu i posebno
nakon svojih nadasve besprijekornih izvedbi. Prvi je nastupio podmladak Folklorne skupine „Bosana“ koji je izvedbom dječje igre i brojalice iz Sarajeva „Đuzel nam je u kolu“,
pod voditeljskom palicom Sanele Kurjaković, na tren vratio dašak mladosti u srca starijih
i to u najljepšem mogućem vidu! Ta vesela, zaigrana lica naših najmlađih osvježila su
nam sliku koju smo zasigurno zaboravili iz doba našeg djetinjstva. U dvorani je bilo puno
ponosnih roditelja čija su se djeca uključila u rad folklorne skupine „Bosana“ i najbolja su
garancija uspješne budućnosti Ansambla.
BROJ 26
BOŠNJAČKI GLAS
Podmladak Folklorne skupine „Bosana“
Folklorna skupina „Bosana“
Svi koji su nastupali nakon njih također su vrijedni
spomena jer je u njihovim izvedbama utkan napor i
trud koji ne smije ostati nezamijećen: Folklorna skupina Češke besede „Zahrebske sluničko“ iz Zagreba
koja je izvela češke plesove, Srpsko kulturno društvo
„Prosvjeta“ – Pododbor Zagreb koji su izveli atraktivne
„Igre iz Šumadije“, zatim Plesna skupina „Or Hašemeš“
Židovske općine Zagreb sa plesom „Jakovljeve ljestve“,
Grupa za međunarodni folklor SKUDA-a Ivan Goran
Kovačić sa „Plesom duž Skandinavije i Baltika“ koja je
unijela bar nakratko duh daleke nam Finske, Danske,
Švedske, Norveške itd, te na kraju Folklorna skupina
„Jeteliček“ Češke besede iz Zagreba koji su izvedbom
četiri plesa Ribari, Remesla (zanatski plesovi), Divči
čardaš (djevojački čardaš) i Krajino, krajino zaključili
bogatu veče. Negdje u sredini programa nastupila je
Folklorna skupina „Bosana“ koja je pomno odabranom
koreografijom i izvrsnom izvedbom pjesama i igara sa
ženskog sijela iz gradske sredine Sarajeva pod nazivom
„Na đerđefu vezak vezla Fata“, u koreografiji Ajše
Ruždije, plijenila pozornost prisutnih a izvrsno promovirala kulturnu baštinu koja krasi našu domovinu Bosnu.
41
Lijepo je da se na ovakav način čuva i njeguje ono što
se od davnina prenosilo i prenosi na današnje generacije.
Ansambl „Bosana“ u Buzetu
Piše: Sanela Halilović
Na putu ka još jednoj u nizu destinacija - gradu Buzetu, svatko od nas je, osjetivši uzbuđenje bio motiviran
da i ovoga puta trenuci provedeni u zajedništvu, prijateljstvu prije svega velikih ljudi, ispunjenog dobrim
raspoloženjem, ostanu svevremeni.
U
malom gradu Buzetu, srcu Istre, koji sa
svojom okolicom poznatom kao Buzeština,
čini komadić Istarske županije, 27.04.2013.
u prostorijama Narodnog doma dočekali su nas
domaćini, širokog osmijeha i prepuni radosti kako
bi svi zajedno obilježili za njih svakako značajan
dan. Razlog našeg posjeta gradiću u kojem živi 220
Bošnjaka ili 3,6 % stanovništva jesu dani Bošnjačke
kulture grada Buzeta koji se održavaju povodom
Dana oslobođenja grada Buzeta, kada se stanovnici
Buzeta prisjećaju svojih 606 mladih sugrađana koji
su dali svoje živote za slobodu.
Svečanosti su prisustvovali visoki uzvanici:
gradonačelnik grada Buzeta g. Valter Flego, saborski zastupnik g. Nedžad Hodžić i predsjednik BNZH
prof. dr. sc. Sead Berberović, koji su izabranim
riječima pozdravili prisutne. Istaknuli su kako se
između dva popisa stanovništva dogodio rapidni
porast Bošnjaka na tim prostorima, što ukazuje na
tradicionalnu multietičnost, multikulturalnost i toleranciju u otvorenoj sredini kao što su grad Buzet
i Istarska županija. Posebni gosti na svečanosti
bili su Mila Lazić i Massimiliano Schiozzi - predstavnici kulturne udruge Cizerouno iz Trsta koja je
u suradnji s Nacionalnom zajednicom Bošnjaka
Buzet i Bošnjačkom nacionalnom zajednicom Grada
Zagreba i Zagrebačke županije organizirala izložbu
slika Alije Akšamije u Trstu.
BKUD „Srma“ iz Buja
BROJ 26
42 BOŠNJAČKI GLAS
BROJ 26
Svečanost je započela nastupom KUD-a „Srma“ iz
Buja koji je izvedbom koreografije „Lijepa Fata“, pod
vodstvom Almira Bektića, prikazao publici sliku jedinstvenog, složnog sastava i zaslužio veliki pljesak.
Orkestar, zbor i solisti ansambla „Bosana“ iz Zagreba
izveli su svoj standardni repertoar sevdalinki koji je
na svakom novom koncertu obogaćen s par novopripremljenih sevdalinki. Nastup je započet upečatljivom
brdom“, Donat Orlić s pjesmom „Modra rijeka“,
mlada voditeljica programa Ghalia Hammad s pjesmom „Oj djevojko Anadolko“ i Ferid Bešić s pjesmom
„Opančići pleteni“. Solističke izvedbe su obogaćene
višeglasnom pratnjom mješovitog zbora.
Nakon nastupa zbora i solista „Bosana“ obratio nam
se dragi domaćin Muhamed Muratagić, predsjednik
Nacionalne zajednice Bošnjaka grada Buzeta i zah-
Mješoviti zbor „Bosana“ i Edo Pavišić
Zdenka Ahmetspahić
kompozicijom „Zemlja Tvrtka i Kulina bana“ čiji su
autori teksta i muzike Fuad Ahmetspahić, prof. i dr.
Izedin Fazlagić. Posebno ističem ove stihove:
„Bosanci su ljudi umiljate ćudi,
merhametli srca, što za svakog kuca.
Ako dušman dođe zemlju im uzeti,
Bosanci su spremni za nju i umrijeti“.
Pjesma nas podsjeća na Kulina bana koji je davne
1204. godine u gradu Zenici na Bilinu polju, održao
svoj čuveni Sabor na kojem se tobože odrekao
bogumilstva. Pjesmu su izveli zbor i solista Edo
Pavišić.
Na pozornici su se smjenjivali solisti i nizale sevdalinke: Zdenka Ahmetspahić - „Kraj tanana šadrvana“,
„Željno čekam tvoje pismo“, „Oj golube“ i „Mene
majka jednu ima“; Edo Pavišić s pjesmama „Tešanj“,
„Kiseljak“, „Da ja imam ata svog“ i „Oj djevojko pod
valio se svim izvođačima, iskoristivši priliku da izrazi
zadovoljstvo izvedenim programom. Na skupštini
NZB Buzeta odlučeno je da se podijele priznanja osobama koje su dale svoj doprinos razvoju
bošnjačke zajednice i njenom uspješno djelovanju
u gradu Buzetu. Priznanje su među ostalima dobili
Ansambl „Bosana“ za uspješnu suradnju i potporu
u radu te gradonačelnik Buzeta Valter Flego koji
se svima zahvalio na učešću u obilježavanju Dana
bošnjačke kulture grada Buzeta.
Poslije svečanosti dodjele priznanja nastupile su
folklorna skupina „Bosana“ BNZ Grada Zagreba i
Zagrebačke županije i BKUD „Srma“ iz Buja. Nakon
programa druženje se nastavilo uz ukusne bosanske
specijalitete koje su priredili ljubazni i gostoljubivi
domaćini a završilo je uz neizostavnu harmoniku i
kolo u koje su se, osim izvođača programa, uključili
i brojni posjetitelji.
BOŠNJAČKI GLAS
43
ISTRA
Piše: Mirsela Čaušević,
univ.bacc.philol.croat.
Foto: Elvis Malagić
Otvorenje 8. Festivala bošnjačke
kulture u Istri
N
acionalna zajednica Bošnjaka Istre još jednom
je pokazala svoju veličinu građenu skoro 20
godina. Ovaj put imali smo čast u okviru 8.
Festivala bošnjačke kulture u Istri ugostiti poznatog
sarajevskog autora Esada Bajtala, doktora znanosti,
sociologa, psihologa, filozofa, političkog analitičara,
a prije svega velikog čovjeka. Oduševio je posjetitelje
predstavljanjem svoje nove knjige “Sevdalinka, alhemija
duše”, održane 11.05.2013. u Domu hrvatskih branitelja. Drugi dio naziva knjige alhemija duše privlači
pažnju čitatelja, alkemija ta drevna vještina preobrazbe
neplemenitog u plemenito i dragocjeno u čovjeku te
otkrivanje univerzalnog lijeka protiv jada, koji zemaljski
život na neodređeno vrijeme produžuje. Izlaganju su
prisustvovali brojni intelektualci. Nakon uvodnog pozdrava predsjednika NZBI-a Senada Pršića, prisutne
su pozdravili Miodrag Čerina predstavnik Istarske
županije, koja je i glavni sponzor otvorenja 8. Festivala
bošnjačke kulture u Istri. Voditelj predstavljanja bio je
naš zajednički prijatelj poznati glumac Igor Galo koji
nas je na vrlo šarmantan način vodio kroz ovu posebnu
noć.
neostvarenoj ljubavi opjevanoj 1574. na sevdalinski
način tog vremena. Njezini akteri bili su mladi trgovac Adil i Marija (Mara) Vornić. Događaj je zabilježen
u spisima ondašnjeg splitskog kneza. Inspiriran time,
Franjo Bokatuli spjevat će epitaf “bidnoj Mari”, a
Splićanin Luka Botić, tri stoljeća poslije, spjevat će o
tom događaju spjev “Bijedna Mara”, istaknuo je prof.
Hadžiselimović.
O ljepoti i čarima sevdalinke pisao je i poznati njemački
pisac Heinrich Heine, a autor je i jedne od najljepših
sevdalinki Der Asra (Kraj tanana šadrvana) koja je prevedena na bosanski jezik i bezbroj put opjevana.
Prisutnima se obratio i naš prof.dr.sc. Jusuf Šehanović,
potpredsjednik NZBI, a prema njegovim riječima svatko ima dušu, ali da bismo je osjetili, treba slušati
sevdalinku, a da bismo je razumjeli treba pročitati
knjigu, te je na vrlo duhovit način profesor promovirao
knjigu.
Kao što prof. Bajtal kaže riječi nisu dovoljne da iznesu
težinu sevdalinke te je stoga potrebna i melodija.
Sevdalinku su upotpunili i prisutnima približili Amir i
Goran Mikulić, vlasnik izdavačke kuće Rabic, prof.dr. Esad
Bajtal i prof.dr.sc. Jusuf Šehanović
Svirač saza Zanin Berbić
Izlaganje je započeo prof. Dževdet Hadžiselimović,
jedan od osnivača naše zajednice, poznati psiholog i
intelektualac. Ova knjiga govori o potrazi za vlastitim
identitetom koji se spominje u sevdalinkama. U knjizi
se govori o interpretaciji pjevanja, ali i o tome kako se
sevdalinka sluša. Sevdalinka također nije narodna pjesma kao što se misli jer su autori dobro poznati, ali je
narod pomogao da se ona održi, a nije nastala u Bosni
nego u Splitu. Veza sevdalinke i Splita je genetska, a
to znači vrlo stara i važna. Govori o prvoj nesretnoj,
Alen Rešidović na gitarama iz Poreča, Šejla Kotorić na
harmonici iz Pule i svirač saza Zanin Berbić iz Bosne
i Hercegovine. Svirači su svojim osebujnim glasom i
emotivnim prebiranjem po žicama i tipkama svojih
instrumenata ganuli oduševljenu publiku do suza.
Uistinu, bila je ovo posebna večer, večer puna emocija i ponosa, ponosa što smo Bosanci i što svojim
sugrađanima imamo priliku pokazati našu bogatu kulturnu baštinu.
BROJ 26
44 BOŠNJAČKI GLAS
Promociji je prisustvovalo više od 150 posjetitelja
ISTRA
Piše: Mirsela Čaušević,
univ.bacc.philol.croat.
Foto: Ramiza Vugdalić
Labin, druga postaja 8. Festivala
bošnjačke kulture u Istri
P
BROJ 26
o uzoru na prošlu godinu i ove godine Festival
smo održali na otvorenom, odnosno na Trgu
labinskih rudara. Svrha održavanja na otvorenom je i da se naši sugrađani i svi posjetitelji osjećaju
dobrodošlo. Tako je zaista i bilo. Na trgu se okupilo oko
200 posjetitelja, a dobra atmosfera osjećala se cijelu
večer.
Prisutne su pozdravili Senad Pršić, predsjednik
Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre, predsjednica
Ogranka Labin Mevlida Mujdžić i poseban gost Abdulah
Šistek zamjenik načelnika općine Ključ.
Ove godine imali smo čast, pored naših domaćih
snaga, folklorne sekcije „Merak“ iz Raše, naše stalne
recitatorice Enise Buljubašić i Šejle Džaferović ugostiti
KUD „Stari grad“ iz Ključa. Bogat program ispunjen
sevdalinkom i spletom igara iz Bosne i Hercegovine
ispunio je sva naša očekivanja. Sofra je bila puna naših
tradicionalnih jela koje su pripremile naše vrijedne
članice iz ogranka Labin, ali i iz drugih ogranaka. I ove
godine naši labinjani pokazali su da imaju veliko srce i
KUD „Stari grad“ Ključ
Bosanska sofra u Labinu
BOŠNJAČKI GLAS
45
da se brinu o svojim sugrađanima, pa je Festival imao
i humanitarni karakter. Prikupljali smo novčane priloge
za našeg Predraga Mihića koji je nažalost obolio od
teške bolesti.
Folklorna sekcija „Merak“ iz Raše
ISTRA
Poreč, treća postaja 8. Festivala
bošnjačke kulture u Istri
Piše: Mirsela Čaušević,
univ.bacc.philol.croat.
Foto: M. čaušević
N
a Trgu slobode u subotu, 08. lipnja/juna 2013.
godine kroz naš Festival bošnjačke kulture
u Istri podijeli smo komadić Bosne s našim
sugrađanima i u Poreču. Prisutne posjetitelje i goste,
naše prijatelje predstavnike albanske nacionalne
zajednice i slovenske nacionalne zajednice pozdravili
su voditeljica programa Lejla Unkić i potpredsjednik
Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre i predsjednik
Ogranka Poreč prof. dr. sc. Jusuf Šehanović istaknuvši
da je održavanje na otvorenom najbolji način da se
sugrađani upoznaju s našom kulturom, tradicijom i
običajima.
Sa velebne pozornice na Trgu slobode u Poreču mogli su
se čuti zvuci sevdalinke, ilahija, kasida i drugih bosanskih
pjesama. Degustirala su se tradicionalna bosanska jela
kao što su bureci, pite, baklave i hurmašice. Program
je začinio hor Kalb iz Pule koji djeluje u okviru Islamske
zajednice, zatim folklorna sekcija Nacionalne zajednice
Bošnjaka Istre „Merak“ iz Raše i poznati „Mrga Band“
iz Labina. Po uzoru na prošlogodišnji i ovaj Festival je
humanitarnoga karaktera, a ove godine prikupljali smo
novčane priloge za našeg prijatelja Miralema Kavgića iz
Raše koji je nažalost obolio od teške bolesti.
Humanitarna akcija za Miralema Kavgića
Hor „Kalb“
BROJ 26
46 BOŠNJAČKI GLAS
Trg slobode u Poreču
Predsjednik NZBI Ogranak Poreč, prof.dr.sc. Jusuf
Šehanović
ISTRA
Rovinj, četvrta postaja 8. Festivala
bošnjačke kulture u Istri
Piše: Mirsela Čaušević,
univ.bacc.philol.croat.
Foto: M. čaušević, A. Jukić
N
a red došao i jedan od
najljepših gradova na obali
Istre, Rovinj. Po uzoru na
prošlogodišnji Festival i ovaj smo
održali na otvorenom, odnosno na
Trgu maršala Tita. Nakon kratkog
vremena trg je bio pun zainteresiranih posjetitelja koji su pomno
pratili bogat program Festivala.
Prisutnima je zaželjela dobrodošlicu
i ugodnu večer voditeljica programa Jasmina Huskić Brenelli, Edin
Omerhodžić predsjednik Ogranka
Rovinj i predsjednik Nacionalne
zajednice Bošnjaka Istre Senad
Pršić koji je istaknuo osmogodišnju
tradiciju promocije bošnjačke kulture, običaja i tradicije kroz program Festivala čiji je cilj upoznati
sugrađane sa našom bogatom kulturnom baštinom.
Raskošan program začinili su mlada
i sada već iskusna folklorna sekcija Nacionalne zajednice Bošnjaka
Istre „Merak“ iz Raše, Kulturnoumjetničko
društvo
„Bosna“
Jasmina Huskić Brenelli, Senad Pršić, Edin Omerhodžić
BROJ 26
Istarske županije, Amir Rešidović
iz Poreča koji je senzibilnim pjevanjem najljepših sevdalinki uz pratnju gitare oduševio sve prisutne.
Osim bogatog glazbenog dijela programa uslijedila je i degustacija
bosanskih tradicionalnih jela, a posjetitelji su mogli degustirati bureke,
pite, hurmašice i baklave. Na kraju
programa dodijeljene su zahvalnice
članicama koje su pripremile bosanske delicije.
Amir Rešidović
BOŠNJAČKI GLAS
47
KUD „Bosna“ Istarske županije
ISTRA
Raša, peta postaja 8. Festivala
bošnjačke kulture u Istri
Piše: Mirsela Čaušević,
univ.bacc.philol.croat.
Foto: M. čaušević, A. Jukić
P
retposljednja večer 8. Festivala bošnjačke kulture u Istri
održana je 22. lipnja/ juna
u Raši. Program je održan pred
dvoranom RKUD „Rudar“, a brojni
posjetitelji mogli su uživati u bogatom programu.
Prisutne su pozdravili predsjednik
Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre
Senad Pršić, načelnica općine Raša
Glorija Paliska Bolterstein i predsjednik NZBI Ogranak Raša Elvis
Bosanska sofra u Raši
Kavgić.
Novom koreografijom predstavila
se i mlada folklorna sekcija „Merak“
iz Raše, dok je sada već svima
poznata Enisa Buljubašić iz Raše
recitirala stihove „Ne zastidi se“
bosanskohercegovačkog autora
Nijaza Salkića. Svoje umijeće pokazala je amaterska zborna skupina
„Raške bulbulice“, a u mlađoj postavi nastupio je i hor Islamske zajednice „Kalb“ iz Pule izvodeći jedne
od najljepših ilahija. Raskoš folklora
i folklornih nošnji prikazali su specijalni gosti iz Brčkog KUD „Azra“ te
su izvođenjem kola i spleta igara
oduševili sve prisutne.
Posjetitelji su mogli uživati i u bogatoj bosankoj sofri koje su pripremile
vrijedne rašanke.
Nakon kulturno -umjetničkog programa dobru zabavu do dugo u noć
osigurao je „Mrga band“.
„Raške bulbulice“
BROJ 26
48 BOŠNJAČKI GLAS
KUD „Azra“ Brčko
KUD „Bosna“ Istarske županije
ISTRA
Završna svečanost 8. Festivala
bošnjačke kulture u Istri
Piše: Mirsela Čaušević, univ.bacc.philol.croat.
Foto: Elvis Malagić
Z
avršna svečanost 8. Festivala bošnjačke kulture u Istri objedinila je najbolje što smo mogli
ponuditi ovogodišnjim posjetiteljima. Prva večer
Festivala održana je u petak, 28.06.2013. na Trgu
Portarata nastupom naših dragih prijatelja KUD „Kolo
Dubravsko“ iz Mostara, a mnogi okupljeni kako turisti
tako i domaći nisu krili oduševljenje slušajući sevdalinke
u izvođenju poznatog Himze Đonka i Merime Berberović
mlade i talentirane pjevačice sevdalinki. Članovi KUDa mimohodili su do Trga Forum, a kasnije izvedbom
spleta igara nikoga nisu ostavili ravnodušnim.
Centralna svečanost održana je dan kasnije, 29.06.2013.
u Domu hrvatskih branitelja, a kako je cilj i svrha
postojanja Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre da
kroz programe, a osobito Festival bošnjačke kulture u
Istri prezentira i očuva našu kulturu, običaje i tradiciju,
održali smo u svim ograncima u kojima djelujemo i to
na glavnim gradskim trgovima kako bi se svi osjećali
dobrodošli. Kao i prošlogodišnji i ovaj Festival je
humanitarnog karaktera, a prikupljali smo novčane priloge za našeg dragog prijatelja Miralema Kavgića koji
je nažalost obolio od teške bolesti. Posebnost Završne
svečanosti je i naš doprinos ulasku RH u EU. Prisutne su
pozdravili voditeljica programa Jasmina Huskić Brenelli
i predsjednik NZBI Senad Pršić kao i predstavnici
Istarske županije i Grada Pule gđa. Patricija Smoljan i
gdin. Erik Lukšić.
Smisao narodne izreke „Kroz Bosnu ne pjevaj, ako ne
znaš“ potvrdili su izvođači i svojim znanjem pokazali
BROJ 26
Nastup KUD „Kolo Dubravsko“ na Trgu Portarata
da su zaista vrhunski izvođači sevdalinki. Nastupile su
„Raške bulbulice“ iz Raše, amaterska vokalna skupina
koja djeluje već 5 godina njegujući sevdalinku kao i
specijalni gosti večeri Nedžad Imamović sin legendarnog Zaima Imamovića i otac Damira Imamovića, a čija
se porodica već tri generacije bavi sevdalinkom, kao i
Zanin Berbić, mladi talentirani sazlija, a osim saza svira
violinu, violu, violončelo i harmoniku, a osim što svira
on i pjeva, kako sam kaže isključivo sevdalinke, pa je
prvi nastup imao sa 7 godina. Dosada je imao preko
500 nastupa, kao što je solistički koncert u Bosanskom
narodnom pozorištu u Zenici uz veliki orkestar srednje
muzičke škole u Zenici. Zbog fenomenalnog nastupa na
otvorenju našeg 8. Festivala bošnjačke kulture u Istri
BOŠNJAČKI GLAS
Himzo Đonko
su nekoliko nastupa u SR Njemačkoj. Bili su gosti na
desetinama svjetskih festivala poput R Rumunije, R
Turske, R Grčke, R Slovenije. Ono sa čim se posebno
ponose su desetine samostalnih koncerata širom Bosne
i Hercegovine, a kruna njihovog rada je organizacija
i realizacija tradicionalne Manifestacije “Dubravsko
ljeto” u njihovom mjestu.
Zahvaljujemo se pokroviteljima Festivala; Savjetu za
nacionalne manjine RH, Istarskoj županiji, Gradovima
Pula, Rovinj, Poreč, Labin i općini Raša. Zahvaljujemo
se i medijskim partnerima Glasu Istre, Radio Puli, Radio
Maestralu, Radio Rovinju, Radio Labinu, TV Nova,
5 Portalu i svima koji su pomno pratili ovogodišnji
Festival. Posebnu zahvalu upućujemo našim vrijednim
i reakcije prisutnih imali smo čast ugostiti ga i u ovoj
posebnoj večeri.
Svojim nastupom oduševili su prisutne i KUD “Kolo
Dubravsko” koje je nastalo 1977. godine i održalo se na
samom vrhu na promicanju kulture, kulturnog nasljeđa
svih naroda u Bosni i Hercegovini. Društvo je osnovano
u malom, ali lijepom hercegovačkom gradu Čapljini
u svom sastavu ima četiri folklorne sekcije, jednu
dramsko recitatorsku, pjevačku i svoj vlastiti orkestar.
Broji 310 aktivnih članova svih uzrasta. Iza sebe ima
desetine snimljenih televizijskih emisija, kako unutar
BiH tako i u R Turskoj i R Rumuniji.
Od gostovanja mogu se pohvaliti gostovanjem u desetinama gradova širom bivše nam države, zatim u imali
Zanin Berbić
49
članovima i članicama koji su svojim nesebičnim radom
pomogli da se održi 8. Festival bošnjačke kulture u
Istri.
KUD „Kolo Dubravsko“ Mostar
Nedžad Imamović
BROJ 26
50 BOŠNJAČKI GLAS
ISTRA
Piše: Mirsela Čaušević,
univ.bacc.philol.croat.
Foto: Elvis Malagić
N
Održana redovna izvještajna
Skupština NZBI
acionalna
zajednica
Bošnjaka Istre u subotu,
11. svibnja/maja 2013.
godine u Domu hrvatskih branitelja u Puli održala je Redovnu
izvještajnu Skupštinu. Delegatima
Skupštine predstavljen je Izvještaj
o prošlogodišnjim realiziranim programima kojih je bio zaista zavidan
broj, a Skupštini je izložen i izvještaj
Nadzornog odbora, financijski
izvještaj i na koncu usvojene su izmjene i dopune Statuta NZBI što je u
skladu sa odlukom Glavnog odbora
BNZH čija smo članica. Skupština je
izabrala i tri nova članova Izvršnog
odbora Mustafu Suljanovića iz
Rovinja, Husejna Mujkanovića iz
labina i Mirelu Čaušević iz Pule.
U nastavku Vam prenosimo izvješće
o radu predsjednika i IO NBZI:
Poštovani članovi i članice
Skupštine,
i prošla 2012. godina je obilježena
brojnim aktivnostima NZBI. Unatoč
organiziranim napadima na vodstvo
zajednice od strane nekih interesnih
skupina uspjeli smo realizirati sve
naše usvojene programe. Ostali su
bez očekivanih rezultata pokušaji
da se zajednica potpuno destabilizira, otjera vodstvo zajednice i da
je preuzmu oni kojima je osobni
interes jedini motivirajući faktor.
Hrabro smo se odbranili od ovih
napada precizno, poimenično i javno
razotkrivajući nositelje ovih aktivnosti. I ne samo to, nego smo napravili i
BROJ 26
korak naprijed organizirajući naš 7.
Festival bošnjačke kulture u Istri na
trgovima u gradovima: Labinu, Raši,
Poreču,Buzetu, Rovinju i Puli. Ovaj
potez je pobrao i brojne simpatije
kod naših sugrađana. U realizaciji
programa smo nastupili jednistveniji
nego ikad što se pokazalo izuzetno
motivirajuće na naše članstvo. Da
smo još uvijek bošnjačka organizacija sa ubjedljivo najviše realiziranih
programa manjinskog djelovanja
najbolje svjedoče brojne aktivnosti
opisane u „Kronološkoj analizi rada
za razdoblje siječanj- prosinac 2012“
u privitku.
Pravovremeno izvješće o radu
popraćeno sa odgovarajućom dokumentacijom institucijama koje su
sufinancirale naše programe osiguravaju nam nastavak sufinanciranja
kako od gradova, županije tako i
od Savjeta za nacionalne manjine
RH. Čak smo ušli i u proračun nekih
gradova u kojima do sada nismo
imali pristup kao što Labin, a vratio se i Poreč koji je ove godine naš
Ogranak uvrstio u sufinanciranje. To
su najbolji dokazi da se odobrena
sredstva troše transparentno za odobrene programe.
Zajednica u svom radu prolazi kroz
razne faze organizacijskog djelovanja. Tako smo organizirali ogranke
po gradovima u Istri unatrag nekoliko godina. Neki ogranci su u
međuvremenu raspušteni kao što
je to bio slučaj u Umagu gdje je
osnovana samostalna zajednica za
to područje. Zatim smo raspustili
ogranak u Kršanu budući da nije ušao
u proračun općine za financiranje te
nismo uspjeli dobiti vodstvo koje bi
ispunjavalo kriterije obrazovne strukture koji je zajednica usvojila. Krajem
prošle godine došlo je do prerastanja
ogranka Buzet u samostalnu zajednicu. Odnose između naše zajednice i
bivšeg ogranka Buzet, odnosno nove
NZB Buzet smo riješili sporazumno.
Cilj nam je objedniti rad i zajednički
djelovati sa novoformiranim zajednicama koje nisu stranačke zajednice,
odnosno čije vodstvo nije i stranačko
i u vodstvu neke političke stranke.
Isto tako, u našu zajednicu na nivou
Istre ćemo nastojati učlaniti sve
bošnjačke asocijacije kako bi stvorili koordinaciju naših asocijacija
radi postizanja jednistva oko javnog
djelovanja u cilju očuvanja naših
specifičnosti kao bošnjačke manjine
u Istri. U tom smijeru idu i današnji
prijedlozi za izmjenu našeg Statuta
kako bi se još više otvorili prema
bošnjačkim organizacijama, ali i naš
Statut uskladili u bitnim odrednicama
sa Statutom BNZH što nam je kao
članici BNZH obveza.
Isto tako, nastavit ćemo suradnju sa
drugim manjinama u Istri na svim
poljima jer se to pokazalo uspješnim
modelom djelovanja u multikulturalnom okruženju kao što je naša Istra u
kojoj živimo istaknuo je predsjednik
NZBI Senad Pršić.
BOŠNJAČKI GLAS
51
DANI BOŠNJAČKE KULTURE BUZET 2013.
Piše: Aida Muratagić
Foto: K.Begović
Dani bošnjačke kulture započeli su u Buzetu 27. travnja 2013. u Narodnom domu Buzet, koncertom sevdalinki
u izvođenju folklornog ansambla „Bosana“ iz Zagreba kao poklon Bošnjaka Buzeta svojem gradu povodom
oslobođenja.
Otvorenje ove manifestacije zapravo je održano 21.
lipnja 2013. u Zavičajnom muzeju Buzet i to izložbom
slika pod nazivom „BIH kroz objektiv Edina Jahića“ dok
je zatvaranje Dana bošnjačke kulture bilo 1. rujna 2013.
na Trgu Fontana. Na zatvaranju ove manifestacije
sudjelovali su Bošnjaci Buzeta zajedno s Bošnjacima
Buja, Umaga, Rovinja, Labina i Kršana te se predstavili
svojim sugrađanima, prijateljima i mnogobrojnim turistima recitacijom, pjesmom – sevdalinkom, plesom,
folklornim stvaralaštvom, bošnjačkom nošnjom, rukotvorinama, starinama, pripremanjem i degustacijom
bošnjačkih jela i slastica.
odsvirao na starom instrumentu „sazu“.
Svojim prisustvom završne Dane bošnjačke kulture
u Buzetu uveličali su i Istarski župan Valter Flego,
dožupanica Giuseppina Rajko, gradonačelnik grada
Buzeta Siniša Žulić, dogradonačelnica Ana Pernić,
predstavnici udruge Ciceron iz Trsta Mila Lazić i
Massimiliano Schiozzi kao i predstavnici bošnjačkih
asocijacija Istarske županije i Primorsko-goranske
županije.
Dane bošnjačke kulture u Buzetu, koji su se istovremeno
pretvorili i u dane Bošnjaka Istre, koji su po koncepciji
U zanimljivom i bogatom kulturnom programu ispred
hotela Fontana nastupio je Denis Alićajić koji je na harmonici odsvirao „Nizamski rastanak“, Elma Muratagić
na fruli je izvela „Brkicu“, a Igor Muratagić predstavio
se recitacijom „Una“. Nastupili su i KUD „Bosna“
Istarske županije, KUD „Srma“ iz Buja, KUD „Đulistan“ iz
Labina, KUD „Kršanski ljiljani“ iz Kršana, KUD „Đerdan“
iz Rovinja i folklorno društvo „Pazin“ sa starim istarskim
tradicionalnim običajima, plesom i pjesmom.
Dani bošnjačke kulture po prvi su puta uklopljeni u
program obilježavanja gradskog praznika i rujanske
Subotine te su na taj način ušli u turističku ponudu
grada Buzeta. Međutim po prvi se je put na otvorenom
organiziralo i pripremanje te degustacija bošnjačkih
jela i slastica poput bosanskog lonca, bamije, sarajevskog čevapa, bureka, pita, hurmašice, kadaifa te
baklave kojom su gosti bili posebno oduševljeni.
Održan je i koncert Ibrice Jusića na kojem su se pretežno
izvodile sevdalinke, a dio pjesama ovaj je kantautor
jedinstveni, a po programu dosta bogati i jako zanimljivi organizirala je Bošnjačka nacionalna zajednica
Buzet i Predstavnik bošnjačke nacionalne manjine pod
pokroviteljstvom grada Buzeta, turističke zajednice
Buzet i Istarske županije.
BROJ 26
52 BOŠNJAČKI GLAS
Priznanja i zahvalnice svim sudionicima programa
uručili su predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice
grada Buzeta Muhamed Muratagić i župan Istarske
županije Valter Flego koji su na sljedeći način prokomentirali završnicu Dana bošnjačke kulture „Buzet
2013“: „Važno je da svojim ponašanjem, razmišljanjem,
govorom te djelima pokazujemo da smo multietnički
i multikulturalni. Naša različitost zapravo je prednost
pred drugim regijama Europe. Dani bošnjačke kulture
u Buzetu kruna su svih manifestacija bošnjačke kulture
u Istri. Ovo je manifestacija koja svake godine privlači
sve veći broj posjetitelja koji žele uživati u balunu i u
sevdalinkama. I upravo je to naša Istra koja je satkana
od mnogobrojnih različitosti koje ćemo ne samo čuvati
već i učvršćivati jer su rodna, vjerska i svaka druga
ravnopravnost u Istri sadržane u jednoj riječi, a to je
suživot“, istaknuo je Istarski župan Valter Flego.
Dok se je predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice
grada Buzeta Muhamed Muratagić zahvalio svima
na sudjelovanju, osobito pokroviteljima, uzvanicima,
gostima i medijima (Radio Zona, TV Istra, Glas Istre,
Bošnjački glas) koji su pomogli i omogućili da se
na kvalitetan način predstavi i prezentira kulturno
stvaralaštvo Bošnjaka Buzeta i Istre. Posebno mu je bilo
drago što se je tih dana u Buzetu dogodila najljepša
stvar, ljubav između sevdalinke i „Brkice“.
SISAK
„Dar Siščanima –
12. Sisački bajramski koncert“
Piše: Emir Fetibegović
Pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske uz potporu grada Siska, Sisačkomoslavačke županije, te medijskog pokrovitelja, radio Qurinusa , održan je „12. Sisački bajramski koncert“
Bošnjačke nacionalne zajednice grada Siska i Sisačko-moslavačke županije. Koncert je održan u dvorani „Kristalna
kocka vedrine“ Sisak u subotu 10. kolovoza 2013 godine. Prepunu dvoranu posjetitelja zabavljali su sudionici programa, učači ilahija i kasida, KUD „Stijena“ Stijena-Cazin BiH, Ženski pjevački zbor „Sevde“ uz promotore pjesme
sevdalinke Melihe Klopić i Pavla Anića.
Predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice grada
Siska i Sisačko-moslavačke županije, gosp. Alija
Avdić, pozdravio je uzvanike, goste i posjetitelje te
čestitajući Ramazan Bajram svim vjernicima islamske
vjeroispovjesti , zahvalio se pokroviteljima , suradnicima na uspješnoj organizaciji kulturne manifestacije,
ističući da je cilj kulturne manifestacije „12. Sisačkog
bajramskog koncerta“ promicanje ideje očuvanja
bošnjačke baštine, običaja isprepletenih vjerskim i kulturno zabavnim programom, uz naglasak prisutnima da
„Svojom nazočnošću dokazuju da poštuju različitosti i
tradiciju kulture Bošnjaka što je važno međunacionalne
odnose punih poštovanja i uvažavanja.“
Koncertu su bili nazočni uzvanici i gosti, Veleposlanik
Republike Indonezije, njegova ekselencija Agus
Saradjana, a veleposlanik Republike Turske, nj. ekselencija Nejat Zafer Menevse i veleposlanica Republike
BROJ 26
BiH u Zagrebu, nj. ekselencija Azra Kalajdžisalihović i
predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike
Hrvatske gosp. Aleksandar Tolnauer, ispričali svoje
odsustvo zbog ranije preuzetih obveza. Koncertu su
BOŠNJAČKI GLAS
53
Meliha Klopić, Pavao Anić i ŽPZ
„Sevde“.
Na kraju programa predsjednik
Bošnjačke nacionalne zajednice
grada Siska i Sisačko-moslavačke
županije, Alija Avdić uručio je prigodne poklone učesnicima kulturne
manifestacije, čestitajući im na
uspješnosti a posjetitelje pozvao i
na slijedeću kulturnu manifestaciju
„Festival bošnjačke kulture i kuhinje“
koja se održava 24. listopada 2013
godine u Sisku.
prisustvovali i saborski zastupnik Republike Hrvatske,
gosp. Nedžad Hodžić, pročelnik Odjela za kulturu i šport
Sisačko-moslavačke županije, gosp. Ivan Lovreković,
potpredsjednik vijeća grada Siska, gosp. Milan
Branković, zamjenik načelnika općine Cazin, gosp.
Refik Lelić, savjetnik načelnika općine Cazin, gsp. Said
Samardžić, vjećnica općinskog vijeća Cazin, gospođa
Asima Sadiković te drugi predstavnici bošnjačkih
Asocijacija i predstavnika nacionalnih manjina grada
Siska i Sisačko-moslavačke županije. Uzvanici i gosti,
čestitali su Ramazan Bajram sa riječima „BAJRAM
ŠERIF MUBAREK OLSUN“ ističući uspješnu suradnju sa BNZ GS I S-M Ž, a posebno ističemo čestitku
veleposlanika Republike Indonezije njegove ekselencije
Aguusa Saradjana, koji je uz čestitke istakao i dobre
namjere ulaganja Republike Indonezije u gospodarstvo
Republike Hrvatske što su posjetitelji dugotrajnim
aplauzom podržali.
Kulturno-zabavni program otvorile su ŽPZ „Sevde“ sa
pjesmom „Nek mirišu avlije“ a nastavili učači Ilahija
i kasida, Almina Bajrić, Šaha Memić, Halid Salačević
i Horska sekcija uspješno izvodeći vjerske pjesme,
koreografije „Đerđef, Igre s Kosova i Kosmet“ dramska
sekcija „Hasanaginica“ članova KUD-a „Stijena“ iz
Stijena – Cazin a nastavili promotori pjesme sevdalinke
Sve učesnike kulturne manifestacije „12. Sisačkog
bajramskog koncerta“ posjetitelji su dugotrajnim aplauzom nagradili za izvrsne nastupe.
Temeljem ocjene posjetitelja, uvaženih uzvanika i gostiju može se kazati da je kulturna manifestacija „12.
Sisački bajramski koncert“ najbolja kulturna manifestacija manjina održanih tijekom 2013 godine, što
daje obvezu Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici veću u
organiziranju slijedećih manifestacija jer to javnost sa
pravom očekuje.
BROJ 26
54 BOŠNJAČKI GLAS
POGLEDI
O ezanu i njegovim vrijednostima
Piše: Adem Smajić
„Nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se
Allaha boje.“ (Alu Imran,133.) Ezan (ar. adan), najava,vjerski naziv za poziv na službu Božju u petak i na pet dnevnih
namaza (salata). Prema muslimanskoj predaji, Poslanik je, došavši u Medinu nakon Hidžre, rapravljao sa svojim
ashabima koji bi bio najbolji način da se vjernicima navijesti čas molitve. Neki predložiše da se svaki put zapali vatra
ili oglasi rog ili nagus (tj.da se dugim komadom drveta udara o drugo drvo, kao što su kršćani na Istoku najavljivali
čas molitve. Jedan ashab po imenu Abdullah ibn Zejd ispriča da je u snu vidio kako netko s krova džamije pozivao
na molitvu.
O
mer, r.a., preporuči da usvoje taj način najve salata,
s čime se složiše i ostali.
Poslanik naredi da se koristi takav
ezan. Od tog je vremena Bilal, r.a.,
pozivao vjernike, a sve do danas
se na salat poziva ezanom. Ezan
pravovjernih muslimana sastoji se
od sedam univerzalnih formula, od
kojih je šest ponavljanje prve:
„Allah je nejveći“
„Svjedočim da nema Boga do
Allaha“
„Svjedočim da je Muhammed, a.s.,
Allahov Poslanik“
„Pristupite molitvi“
„Priđite spasu“
„Allah je najveći“
„Nema Boga do Allaha“
Muslimani trebaju, čuvši ezan,
ponavljati njegove formule, ali
umjesto četvrte i pete oni izgovaraju: „Snaga i moć su samo u Allaha“.
A u jutarnjem ezanu kažemo: „Ti si
govorio pravo i istinito“. Svaki ezan
može po volji intonirati na osnovu
neke postojeće melodije pod uvjetom da ne dolazi u pitanje da se
naruši izgovor riječi. Svaki musliman koji sam ili s porodicom obavlja namaze kod kuće ili vani na polju
mora izgovarati ezan glasno, kako
je to propisano pravilima. Mujezinu
se opraštaju manji grijesi onliko
koliko njegov glas dopire, a oprost
za njega moli sve suho i sirovo, a
kada prisustvujete i skupnom klanjanju ubilježi mu se dvadeset i pet
BROJ 26
dobrih djela i oproste manji grijesi
koje je počinio između tog i prethodnog namaza. Učenjem ezana
očitujemo, potvrđujemo i prakticiramo islamsko učenje i izvršavamo
drugu temeljnu obvezu propisanu
u Kur’anu na mnogo mjesta. On
sadrži visoki smisao islamskog
monoteizma proklamovanu od
strane svih vjerovjesnika, koji su
došli s Božjim objavama da potvrde, objasne, pouče svoju sljedbu
pravovjernih. Čuveni mufessir Ibn
Abbas, r.a., veli da je ezan kao poziv
za namaz utvrđen prve godine po
Hidžri u Medini prilikom objavljivanja ajeta sure Džumu’a. „O pravovjerni, kada budete pozvani u petak
na namaz, požurite na spominjanje
Allaha i ostavite trgovanje. To vam
je bolje tko zna.“ (sura Džumu’a,
9.) Vjerovjesnik Muhamed, a.s., o
vrijednostima učenja ezana: „Vidim
da voliš stado i pustinju, pa kada
budeš sa svojim stadom ili u pustari, uči ezan za svaki namaz i
podigni glas pri učenju namaza, jer
nema ni duhovnog bića ni osobe,
a niti ima što drugo što bude čulo
mujezinovo rastezanje glasa a da
mu neće posvjedočiti na Sudnjem
danu. Ebu Seid je rekao: „Ovaj hadis
čuo sam od Allahova Poslanika,
s.a.v.s.“ (Bilježi Buhari) „Mujezinu
se opraštaju manji grijesi onoliko
koliko njegov glas dopire, a oprost
za njega moli sve i suho i sirovo, a
kada prisustvujete i skupnom klanjanju ubilježi mu se 25 dobrih djela i
oproste manji grijesi koje je počinio
između tog i prethodnog namaza.“
(Bilježi Ahmed) „Zaista će mujezini biti sa najdužim vratovima na
Kijametskom danu.“ (Bilježi Ahmed)
„Kada čujete ezan, govorite isto
ono što govori i mujezin.“ (Bilježi
Buhari) „Allahu moj, Gospodaru
ovog vječno savršenog poziva i
zauvijek postojane molitve, podari
Muhammedu vesilu, položaj visokog
stepena i uputi ga na hvale vrijedno
mjesto koje si mu obećao - dostojan je mog zagovora na Sudnjem
danu.“ (Bilježi Buhari“ „Tko izgovori,
slušajući mujezina: ‘Nema drugog
Boga osim jedinog Allaha, koji
neme sudruga, a Muhammed je
njegov rob i Poslanik, zadovoljan
sam Allahom kao Gospodarom,
Muhammedom kao poslanikom i
islamom kao vjerom,’ bit će mu
oprošteni grijesi.“ (Bilježi Tirmizi)
„Dova proučena između ezana i ikameta neće biti odbijena.“ (Prenosi
Ahmed) „Kome se rodi dijete pa mu
prouči ezan na desno, a ikamet na
lijevo uho dijete neće oboljeti od
padavice.“ Ebu Hurejre, r.a., priča
da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao:
„Kada se uči ezan za namaz, šejtan
okrene leđa i pobjegne puštajući
vjetar kako ne bi čuo učenje ezana,
a kada mujezin završi sa ezanom,
on se ponovo vrati. Kasnije, kada
se počne učiti ikamet za namaz, on
opet okrene leđa pa kad mujezin
dovrši učenje ikameta, on priđe i
stane čovjeku odvlačiti pažnju od
namaza govoreći: ‘Sjeti se toga,
sjeti se ovoga, što čovjek ranije nije
BOŠNJAČKI GLAS
mogao ni pomisliti, tako da čovjek
više ne zna koliko je klanjao.“ Božji
vjerovjesnik, s.a.v.s., je prakticirao
učenje ezana, preporučivao ga svojim ashabima u raznim prigodama
prije obavljanja fard namaza propisanih u Kur’anu do raznih prigoda,
stimulirao je ashabe i bodrio na
izvršenje tog vrijednog ibadeta.
Sagledamo li pažljivo ove hadise
koji govore o blagodatima i vrijednostima ezana, obavezuje svakog
pojedinca da učenje ezana prati i
da u sebi ponavlja uzvišene riječi
koje mujezin uči. Nesumnjivo je da
je učenje ezana ibadet i zikr. Među
islamskim pravnicima raspravlja
se je li valjano oglašavanje ezana
pomoću elektronskih pomagala?
Većina njih takvu praksu uvažava,
smatrajući da je to, ipak, izvorni
glas koji se samo prenosi preko
određenih elektronskih uređaja.
Međutim, svi su jednoglasni u
tome da se oglašavanje namaza
putem audiokazete ili na sličan
način, ne može smatratiti valjanom.
Uostalom, ispravnost takvog stava
55
potvrđuje činjenica da se ezan na
taj način ne uči nigdje u svijetu
osim kod balkanskih muslimana.
Sunnet je da mujezin bude dobra
ahlaka, moralan, vjernik praktičar
koji zna po sunnetu obaviti učenje
ezana, da je s abdestom i početkom
učenja okrenut licem prema Kibli.
Prilikom učenja ezana treba u sebi
ponavljati za mujezinom, potrebno je pomno pratiti, prekinuti svaki
posao, nazivanje selama, učenje
Kur’ana i svaki drugi razgovor.
Zbog čega se ne čuje Ezan s minareta riječke ljepotice?
Ž
ivimo u demokratskoj državi
Republici Hrvatskoj, sekularnoj,
gdje je sloboda govora slobodna, odnedavno postala članica obitelji
Europske unije. Ustav Republike
Hrvatske garantira velike demokratske
slobode svojim građanima, slobode vjerskog ispoljavanja svakom
građaninu, te velika prava vjerskim
zajednicama, udrugama svih vrsta,
poštujući dominantnu povijesnu kulturu stoljetnu i kršćansku vjeru dominantnog hrvatskog naroda. Međutim
Ustav Republike je jasano definirao
prava za svakog pojedinca, široka
platforma za svakog pojedinca, sloboda, samoopredjeljenje, do izbora
što kome odgovara, vodeći računa
da nekome ne bi što nažao učinili,
a ne dao Bog nekoga omalovažili
ili uvrijedili. U takvom ozračju nakon
nekoliko desetljeća sagrađena je i
riječka ljepotica, odnosno prekrasna
džamija na riječkom Kvarneru gdje
je proteklo sve u najboljem tijeku tok
izgradnje. I danas, kada bi se trebao
čuti zov s minareta (u određenim decibelima), mi ga ne čujemo od petog
mjeseca. Unutar molitvenog svoda
se natječemo učeći ezan s različitim
vrstama glasova i tonovima, pa se
nekada stječe dojam da je većina onih
koji su došli na molitvu gluhi, što izaziva pretjeranost. O, kako bi bilo divno
da se čuje ezan s minareta umjereno
i produhovljeno, vjerujem da i svi
koji su na platou ili u blizini džamije
podigli svoje glave prema nebu te
ponavljali izgovorene uzvišene riječi, a
oni koji nisu mslimani isto bi razmišljali
o Bogu ili u najmanju ruku usmjerili
misli razmišljajući o vjeri onostranom
svijetu ili svom načinu duhovnog
življenja. Ovako je van džamije tišina,
razmišljanje o objektu, skulpturi čije
je idejno riješenje dao čuveni svjetski
kipar sada pokojni Dušan Džamonja.
Sjećam se razgovora i pregovora
prije desetak godina na kojima je
učestvovao pokojni akademski kipar
Dušan Džamonja, kada je bilo razgovora o minaretu, oglašavanju molitve s
minareta te visini i ostalim detaljima…
Njegovi su stavovi i riječi bile jasne:
„Džamija bez minareta nije džamija,
crkva bez tornja nije crkva, ja ne želim
da učestvujem u radu na ovom projektu ako neće biti minareta i ako minaret
neće služiti svojoj svrsi.“ Kojem svjetonazoru ili ideološkom opredjeljenju pokojni akademski kipar Dušan
Džamonja je pripadao, nije iznosio,
to zna Dragi Bog, ali njegov stav je
bio objektivan, pravedan i vrlo dobar.
Zbog čega se ne čuje ezan s minareta
u granicama dozvoljenog, jer nam to
omogućava i dozvoljava demokratski
Ustav R Hrvatske u kojem su utkani
članci o vjerskim slobodama, osobno ne znam kao i ogromna većina
praktičara muslimana. Liberalni muslimani, nepraktičari ili oni koji dođu
od bajrama do bajrama radi druženja,
osobno me ne interesiraju, oni na
to imaju pravo jer im to omogućava
širina demokratskog Zakona utkana u
Ustav. Ali, nas vjernike vrijeđa i smeta
nam da se naše pravo ne poštuje
i ne izvršava se oglašavanje ezana
s minareta. Za vrijeme ovogodišnjeg
ramazana i ramazanskih iftara koji su
bili mnogobrojni i vrlo kvalitetno organizirani zahvaljujući mobilnosti Vijeća
žena i Mulimskog vijeća, te MIZ-e
Rijeka, ostao mi je u sjećanju iftar
kojeg je donirao Katar, na tom iftaru
bio je i predstavnik Katara. Bilo nas
je na iftaru preko dvjesto, sve je bilo
na nivou. Pitanje koje nam je uputio
katarski predstavnik: „Zašto se ne
uči i ne čuje ezan preko minareta?“
Uslijedio je odgovor osobe zadužene
za održavanje i funkcioniranje objekta:
„Pokvaren je razglas.“ Kakav skeptičan
odgovor, nova instalacija, tek pušteno
u funkciju, a pokvareno! Kakvo je
mišljenje ponio u Katar uvaženi predstavnik, Allah zna! Želja vjernika je da
se čim prije čuje ezan s minareta ili u
suprotnom neka ovlaštene osobe ili
osoba objasni džematu zbog čega se
ne čuje ezan s minareta i dokle ćemo
čekati?
BROJ 26
56 BOŠNJAČKI GLAS
Islamski centar Rijeka
– nakon otvorenja
Piše: Ibrahim Ružnić
U našem narodu ima jedna izreka koja glasi:“Top puče – bajram prođe“, a što bi se odnosilo na prolaznost svega pa
i svih velikih manifestacija i velikih svečanosti. Tako je prošla i dugo očekivana manifestacija otvaranja Islamskog
centra Rijeka. O tom dom događaju izvjestili su svi mediji u Hrvatskoj, BiH i šire, pa nema smisla ponavljati temu.
Za nas, riječke muslimane mnogo je važnije kako novom i velebnom zdanju udahnuti sadržaj dostojan i građevine,
ali i ogromnih financijskih sredstava koje su u to zdanje ugrađena. Važno je to pitanje, jer bez pravog sadržaja,
Islamski centar Rijeka će ostati samo još jedna u nizu skulptura akademskog kipara Dušana Džamonje.
S
toga, na riječkim muslimanima stoji ogroman
zadatak. Vodstvo, prije svega Izvršni odbor
Medžlisa, mora pod hitno otkloniti sve nedostatke
koji su se „potkrali“ u skupom i preskupom projektiranju
samog objekta. Prije svega, treba osmisliti i preraditi abdestahane jer su ove potpuno nefunkcionalne
i nedostojne najmanje seoske provincije, a kamo li
riječkog islamskog centra. Također, od iznimne važnosti
je da se društveni sadržaji islamskog centra stave u
funkciju. Život i živost islamski centar dobit će svoj
pravi smisao tek onda kad njegovi prostori u svoj svojoj
punini postanu mjesto okupljanja, molitve, stjecanja
znanja, druženja, zbližavanja, pa u nekom segmentu i
zabave. Islamski centar mora postati destinacija u kojoj
će muslimani i ne samo oni, svakodnevno navraćati
i doživljavati ga kao svoj dom. Nadalje, sva imovina
kojom islamska zajednica raspolaže mora dobiti komercijalne sadržaje, jer bez financijskih sredstava teško je
očekivati da ćemo moći održati standard usluge našim
BROJ 26
vjernicima i posjetiteljima Centra.
Ne manji zadatak stoji na imamskom kadru i mualimskom vijeću. Oni su odgovorni za tzv. duhovno ozračje
Islamskog centra Rijeka, koji će islam i islamske
vjernike kontekstualizirati kao ravnopravne činitelje
ukupne duhovne paradigme Rijeke i Primorsko-goranske županije. U to ime, molimo Svevišnjeg da nas
pomogne da budemo dostojni nositelji misije i zadaće
koju smo dobili otvorenjem Islamskog centra Rijeka.
A kako je teklo samo otvorenje iz vizure insajderaorganizatora jednog važnog segmenta, redarske službe
i osiguranja, Ishaka Junuzovića, pročitajmo u daljnjem
tekstu.
BOŠNJAČKI GLAS
57
I dočekasmo
Piše: Ishak Junuzović
Ideja da se u Rijeci izgradi džamija živi od sredine 70-ih XX. Vijeka. Inače, u prošlom vijeku u Republici
Hrvatskoj podignute su četiri Allahove kuće (Bejtulah).
Godine 1915. prvu džamiju je Austro-ugarska monarhija dala izgraditi u Puli u kasarni „Marije Terezije“.
Dušebrižnik je bio Ismet ef. Muftić. Treba napomenuti, da je 1912. g. Visoko carsko vijeće priznalo vjersku
organizaciju Islama u državama monarhije Hrvatskoj, Češkoj, Madžarskoj i Bosni. Daljnjim slijedom, Hrvatski
sabor će prvi u Evropi priznati islamsku vjeroispovijest, a to se dogodilo 27.4.1916. g. Tek, puno kasnije to će
učiniti Portugal godine 1974., a Španija je to uradila 1992. g.
N
eka se zna, da su se
prve grupe Muslimana,
Ismalijićani, Kazije, Kumani i dr. naselili u Slavoniju od X.-XII.
Vijeka i prije dolaska Turaka.
U toku Drugog svjetskog rata,
godine 1943. poglavar Nezavisne
države Hrvatske dr. Ante Pavelić je naredio izgradnju u Zagrebu u Tomašićevoj ulici br. 12.
Izgradjena je sa tri minareta
(munare) visine po 45 metara, a
proklanjavanje je bilo u augustu sljedeće godine. Nakon dvije
godine gradska vlast je naredila
da se sruše munare a naredne
1947. g. zgrada džamije je preimenovana u muzej Socijalističke
revolucije.
Muslimani nastavljaju sa doseljavanjem u Republiku Hrvatsku, u
Slavoniju,u Gunju i okolna mjesta.
Prvi val se zbio 1942. g. prilikom
bježanja iz okolice Goražda, Foče
i Rudog. Drugi val je bio 60-tih
prošlog vijeka a zbog ekonomskih
razloga. To je bio sevep-razlog da
se 1969. g. sagradi Božja kuća.
I gle čudne podudarnosti. Prvi
imam je bio Hasan ef. Suljkanović
iz Gradačca, nakon što je zadnjih
devet godina službovao u mom
rodnom selu Ratkovići koje se
nalazi na 18-om km južnije od
Brčkog.
U medjuvremenu vrše se pripreme
oko izgradnje Islamskog centra u
Zagrebu. I u decembru 1961. g.
je osnovan i izabran Odbor za
izgradnju sa predsjednikom dr.
Salimom Šabić. Kamen temeljac
je postavio tadašnji Reis ul-ulema
Naib ef. Abdić, u septembru 1981.
g. Nakon izvjesnih problema
proklanjavanje je izvršeno u septembru 1987. g.
Obistini se ona narodna: „Bolje
ikada nego nikada“. I eto, nakon
38 godina od prve ideje sagradi
se Islamski centar u Rijeci. Sve
je spremno za svečano otvorenje
u subotu 0 4. Maja 2013. g. ili
24. džumade-l-uhra 1434. h. g.
Ovaj monumentalni objekat po
zamisli umjetničkog virtuoza akademskog kipara rahmetli-pokojnog Dušana Džamonje i surad-
nika Darka Vlahovića i Branka
Vučinovića koji su dipl. ing. arhitekture, izgradi „GP Krk“ koji je
osnovan 1956. godine.
Odbor za izgradnju s predsjednikom Medžlisa Islamske zajednice u Rijeci hadži Ekremom
Budimlić i organizatoricom protokola Erminom Duraj mag.
iur., organizovaše i izvršiše sve
potrebne pripreme. Zadužiše
osobe koje će odgovorno
izvršavati odredjene poslove. Na
raspolaganju je bilo oko 200 volontera.
U pripremnom roku održano je
više sastanaka kao i u policiji
i gradskoj vijećnici uz pomoć i
koordinaciju g.Darka Kralja. U
ime Medžlisa veliki posao oko
planiranja šireg prostora odradi g.
Neđad Tokalić. U organizaciju su
uključeni hadži Senad Duraković,
odvijetnik Samir Ilijazi i Husein
Žlibanović
Ogroman posao u organiziranju poziva dolazaka, akreditacija i smještaja musafira odradiše, riječki imam Hajrudin ef.
Mujkanović, hadži Adem ef.
Smajić, efendije Adnan Đikić i
Hidajet Hasanović. Tu su uvijek
pri ruci hanume Sarija Mahmić i
Edina Muminović,koje su obavile
sve administrativne poslove.
Inače, svečanost otvorenja započela je prošlog dana odnosno u
petak klanjanjem džume namaza
i učenjem Mevluda u večernjim
satima. Po završetku, mnogim
musafirima i ostalima večeru
su dijelile hanume iz udruge
„Žena Bošnjkinja“ u koordinaciji sa hadžinicom Dinom Jahić i
BROJ 26
58 BOŠNJAČKI GLAS
Sabinom Pitarević.
Jutro je friško. Još mladi mjesec obasjava Učku i Riječki
zaljev kada pristigoše redari za
održavanje reda i mira. Za sigurnost bili smo zaduženi Emsudin
Bešić i ja kao koordinatori s policijskom upravom PGŽ. Kao i voditelj
redarske službe,rasporedio sam
redare i upoznao ih sa kodeksom
ponašanja u kojem su navedene
i odredbe Zakona o javnom okupljanju iz 1999.g. sa kasnijim izmjenama i dopunama. Pomagali
su mi vođe rajona Alija Durić,
Zurahid Banić, Selim Gračić,
Senad Mahmić, Kadir Begović i
Neveit Čauš.
Po izlasku iz autobusa,ali i iz drugih vozila, gostima organizirano
su dijelili hranu članovi Bošnjačke
nacionalne zajednice PGŽ koje
je organizirao predsjednik prof.
Ibrahim Ružnić i volonteri MD
„Merhamet- Crveni polumjesec“
koje je organizirao Kadir Begović
, a za sprovedbu je bio odgovoran
Hidajet efendija.
Sunce
polahko
osvjetljava
Kvarner ali i kupole i minaret :
„Jadranske i Europske ljepotice“
kako su je opisai mediji. Nebo je
čisto ko suza. Vidjelo se da će biti
sunčano i lijepo vrijeme. Ovom
svetioniku dobrote posvjedoči
negdje oko 25 000 vjernika i
uzvanika što doputovaše organizirano i individualno sa svih
strana Balkana,Europe i arapskih
zemalja. Učenjem Sura zahvaljuju
se uzvišenom Allahu dž.š. što
omogući da se izgradi Centar. U
molitvama od dragog Boga traže
da podari zdravlja i rahatluka svima
onima koji pomogodoše. Božiji
blagoslov upućuju i Muslimanima
u islamskim zemljama, a posebno
najvećem donatoru Nj. E. Šeiku
Hamad bin Khalifa Al Thani Emiru
države Katar.
U osiguranju su bili zaštitari firme
„Protect“ sa vođom g. Goranom
Mikić, a vatrogasnom jedinicom
je zapovijedao mr. sc. Mensur
Ferhatović.
Svečanost uveličaše i brojni
BROJ 26
uzvanici, a bilo ih različitih statusa,
od Uleme do državnika-političara
i predstavnika društvenog, kulturnog i vjerskog života. Obradovaše
nas svojim učešćem u programu.
Poslije pjevanja duhovnih pjesama i učenja Kur-anskih ajeta, sve
prisutne poselamiše-pozdraviše
već spomenuti prof. Hajrudin ef. i
hadži Ekrem.
Ovu manifestaciju uživo je prenosila televizija, a vjernici su mogli
pratiti preko dva video zida. Mnogo
je i novinara koji će otvaranje opisati u raznim listovima, a sve je to
organizirala gđa. Nađa Berbić.
Za pružanje liječničke pomoći
bila je na raspolaganju liječnica
Esma Halepović-Đečević sa kolima hitne pomoći i volonterima
Crvenog križa.
Sve prisutne su pozdravili
mnogi uzvanici među kojima u ime Republike Hrvatske,
predsjednik dr. Ivo Josipović i
Član predsjedništva Bosne i
Hercegovine Bakir Izetbegović,
te muftija dr. Aziz ef. Hasanović.
Treptaj i toplinu vjerničkih duša
izazvao je u ime donatora katarskog Emira, ministar Vakufa i
Islamskih poslova dr.Ghaith bin
Mumbarak Al Kuwari.
Za sergije i prikupljanje dobrovoljnog priloga bio je zadužen
Muhamed Šabić sa određenim
osobama, a VIP goste su razvozili
Ibro Mešić i Sabahudin Pitarević.
Skupu se obratili i msgr. Enzo
Rodins u ime Hrvatske Biskupske
konferencije i g. Paul Vandoren
šef delagacije Europske komisije.
I šećer na kraju. Sve je selamio Reis-ul-ulema mrsc. Husein
ef. Kavazović koji je posebno
naglasio: „Hrvatska iz Rijeke šalje
poruku Europi i Islamskom svijetu
da svima njima podjednako pripadaju i Istok i Zapad“.
Poslije svečanog dijela, vjernici u
grupama ulaze u molitveni prostor gdje klanjaju i ponizno se
pokoravaju svome Gospodaru.
I tako redom. Sve do večeri. I
sunce se sakri iza planine Učka.
Vjernici i gosti napuštaju prostor
i svako sa sobom nosi nezaboravne utiske i doživljaje. I zato im
od srca hvala što dođoše i s nama
podijeliše radost i oduševljenje.
Savjesno i odgovorno izvršismo
sve poslove, pa zbog toga i nije
bilo nikakvih neželjenih slučajeva.
Zat i velika hvala svima koji su
bili uključeni po bilo kom osnovu
u organizaciju ove nezaboravne
svečanosti. Od omladine do onih
najstarijih. Uostalom, svi smo mi
bili samo po zrno u klasu. Amin !
U Rijeci, 12.5.2013. godine
Ishak Junuzović, mag.iur.
BOŠNJAČKI GLAS
59
DA SE NE ZABORAVI
Sjećanja na djetinjstva suza, straha i boli!
Piše: Adnan, (Enesa i Irma) Bajrić
Mi, koji smo rođeni prije 90-tih, živjeli smo u otetom i uništenom djetinjstvu, djetinjstvu suza, neopisivog straha koji
se javi na sjećanje koje i danas boli. Iako sam bio dijete sa nekoliko godina, pamtim i danas osjećam gorčinu prvih
tv snimaka agresije na Bosnu i Hercegovinu, zvukova raketa i udara granata, pamtim i teško se toga prisjećam,
odnosno teško o tome pričam i pišem. Gorko je sjećanje na dane kada bi mi babo i amidže, dajdže i druga rodbina
odlazila na “liniju”, iako nisam znao šta je “linija“, predosjećao sam da je nedaleko od kuće i da nas tu brane, da
nedaju agresorima da nam priđu i da nas pobiju, siluju majke i sestre protjeraju nas sa ognjišta.
D
a, pamtim i to kako sam
kasnije išao u školu gdje
smo sjedili na trupcima, a
da li je bilo table i udžbenika nisam
siguran, bila je neka improvizacija
od škole, ali i života. Škola koja
nije imala struje, a ustvari ko je
imao struje kada smo svijeće palili
i to kratko, jer smo bili primorani
na mrak u kojem su strahovi i boli
toliko urezane da svaki plač i jecaj
u tišini tih nebrojenih noći i danas
nosim u duši. Možda tada nisam
znao šta se dešava, ali odavno
sam shvatio, pamtim, pamtiću i ma
koliko mi teško bilo pričaću, pisaću,
podsjećaću i boriću se za istinu, jer
šta je život bez borbe istine protiv
laži, dobra ptoriv zla.
Moja starija sestra Irma, rođena
je 1985., i ona je to teže doživjela
i prihvatila, a moja mlađa sestra
Enesa, rođena je 1996., i nosi ime
po mom rahmetli amidži koji je ubijen sa svojih 20 godina. Eh, kakva je
to smrt, kome je trebala, šta je sa
njegovim snovima, djevojkom koju
je volio i koja je voljela njega, šta je
sa njihovim željama i planovima?
Mi se dobro sjećamo onog što smo
doživjeli, a pamtimo priče koje su
nam pričane i ta sjećanja neće
isčeznuti, jer su ona dio nas, sa
njima živimo svaki dan. Sjećamo se
kako smo bježali od zvukova raketa
i granata, kako smo se pitali šta
ono stalo puca, kada će prestati,
hoće li se babo vratiti živ ili mrtav,
invalid ili...? Mi se dobro sjećamo
i ta sjećanja čuvamo, ona su nam
izvor snage, ona su nam motivacija
da budemo najbolji kao sinovi i
kćeri, kao učenici, kao pripadnici
državne i nacionalne zajednice, kao
borci za kulturu pamćenja i sjećanja,
da jeseni i proljeća, godine ne budu
godine zaborava, da se pamti, priča
i opominje, da se nikada i nikome
ne dogovodi agresija i genocid koji
se dogodio nama u Bosni od 1991.
do 1995.
Roditelji tek danas priznaju da im
je bilo teško objasniti zašto tako
malo moramo jesti, zašto smo više
gladni nego siti, zašto nema babe,
zašto se ne vraća, kakvi su ovo
ljudi i zašto ispraćaju amidžu, kuda
ga odnesoše i zašto svi plaču?
Zašto nas puno živi u kući, spava u
istoj sobi, istu odjeću nosimo, zašto
molimo za konzerviranu hranu i piće
u prahu, zašto crtamo svoje ruke i
šaljemo pisma umrljana suzama?
Žašto, djeca nemaju djetinjstvo,
zašto se ne igramo igračkama
nego praznom ali ponekad i punom
municijom pa zbog neopreznosti
i tako p/ostajemo invalidi? Žašto
nam mine uništavaju noge i poslije
toga nikada više ne igramo nogomet, šta je ovo i zbog čega sve
ovo traje i traje, zažto nam odvode
najmilije, a onda ih dovoze mrtve ili
invalite pa tako žive do svoje smrti,
kada če prestati i kako će poslije
biti, hoćemo li živjeti bez sraha i
tuge? I još puno teških pitanja na
koje još nismo našli odgovore ili ih
nismo našli od tog straha i tuge.
Relevantne činjenice svjedoče
o agresorima (na RBiH Srbija i
Crna Gora, a kasnije i Hrvatska)
i žrtvama čemu svjedoče ubijeni,
silovani i mučeni civili, žene i djeca,
logori, masovne grobnice, raseljeni
i izbjegli širom svijeta, a nažalost
zadnjih godina trend je da se istina
prikriva, minimizira i relativizira, te
da se zamjenjuju teze, da zbog ličnih
interesa kazuju i vrijeđaju žrtve, a i
sami su na neki način žrtve, ali
imaju potrebu da se dodvoravaju
drugima, političkim i ekonomskim
BROJ 26
60 BOŠNJAČKI GLAS
svjetskim moćnicima i medijima. To
je nedopustivo, nemoralno i ljigavo,
pogotovo od ljudi koji su bili na sigurnom i sa strane gledali našu bol
pa se danas usuđuju i kazuju kako
su svi krivi, a jasna je razlika između
žrtve i zločinaca kao i između sunca
i mjeseca. Nažalost, ima i onih koji
su podlegli ovim i drugim raznim
uticajima i strahvima, pa sumnjaju
u svoje ideale kao i to da se kaju
što su sudjelovali u odbrani države i
nacije od agresora.
Želimo jasno poručiti da ne sumnjaju u sebe i svoje ideale, da ima
onih koji pamte, pričaju i žele da
se oduže nanama, majkama, sestrama, suprugama koje su također
dale nemjerljiv doprinos od rađanja
djece, do brige o djeci i familiji,
žrtvovanja sebe i svojih potreba
radeći teške fizičke poslove kako bi
nadomjestile nedostatak muškarca.
One su naše heroine nacije i mi
im ljubimo čestite i ispucale ruke,
ponosno ih gledamo u blaga lica
koja su često suze kvasile, a oči
ostale mnoge noći budne i tako
godinama, ljubimo im ponosna čela
vjerujući da će bar u Bosanskoj
Krajini odnosno u Bihaću, koji je bio
Sigurna zona UN-a, u opsadi 1201
dan, okružen sa pet agresorskih
korpusa, nadležni izgraditi spomenik u gradskom parku u znak zahvalnosti, da im bar tako simbolično
BROJ 26
kažemo veliko vam hvala na svemu
MAJKE NAŠE.
Također, želimo da se zahvalimo
odužimo i ljudima koji su ostali invalidi, koji su žrtvovali svoje dijelove
tijela, koji su mučeni u logorima,
djeci koji su ostali bez roditelja i
tako zauvijek izgubili babin stisak
ruke i majčin zagrljaj, tu toplinu
oko srca, koji ne osjećaju životne
uspjehe i radosti kao oni koji imaju
roditelje.
Ako se u Sarajevu i na Univerzitetu
u Sarajevu ili pod okriljem državnih
ili nacionalnih institucija ili organizacija ne osnuje „muzej genocida“
nadamo se da će se to realizirati
na Univerzitetu u Bihaću gdje bi se
trebao osnovati i „muzej opsade
i odbrane Bihaćkog okruga 1201.
dan“ sa raznim multimedijalnim
sadržajima, sjećanjima i iskustvima opsade i odbrane. Svakako,
našim dedama, očevima, sinovima
u znak zahvalnosti, bar na značajne
pojedince, bitne datume i bitke,
treba biti ustupljen medijski prostor, pažnja i podrška, a našim
generalma, Dudakoviću, Ćuskiću,
Alagiću, komandantu Naniću, te
Ljubijankiću i drugima u znak zahvalnosti trebaju se imenovati, ulice,
trgovi, institucije, jer to je naša
obaveza, a ako se obaveza ne ispuni
grijeh je i za svaku generaciju koja
dođe poslije nas.
Vjerujemo da se mnogi žele odužiti
onima koji su se borili i, hvala Bogu
ostali živi i bez invaliditeta, nije
borba uzaludna, izdržite još malo
jer izrastaju oni koji se žele odužiti i
biti odgovorni prema vama i onima
koji dolaze poslije nas. Izrastaju
oni koji se neće samo u suzama
sjećati značajnih pojedinaca, bitnih
datuma, bitki i događaja, koji neće
izrastati naivno i nesigurno, niti sa
mislima i planovima da bol koju su
doživjeli dožive drugi.
Ipak sve vremenom biva i vremenom prolazi, nestaje, ali ostaju
sjećanja na tragičnu historiju Bosne
i Bošnjaka ”scene iz pakla, napisane
na najmračnijim stranicama ljudske historije” (ICTY). Ostaje trajna obaveza čovječanstva da veliki
prostor između nebesa i zemlje
ne ispunjava šutnja i zaborav o
ovom planetarnom zločinu - zločinu
GENOCIDA!
Ostaje obaveza da na dane
velikih žrtava, u Bijeljini, Zvorniku,
Višegradu, Foči, u gradovima rijeke
Une i Sane, na dan obilježavanja zloglasnih logora, na dan Srebrenice, na
dane „pečata slobodi“ provjeravamo
lični i kolektivni razvoj i napredak na
svjetskoj ljestvici, nauke, tehnike,
umjetnosti i sporta, i da se time
ponajbolje odužimo i zahvalimo na
hrabroj, dostojanstvenoj i historijskoj borbi za Bosnu.
BOŠNJAČKI GLAS
61
POETSKI KUTAK
Piše i uređuje: Pero Škobo
Melek od Bejtulaha
Onda kada se malešni zračak
Spustio s neba
Da malo posvijetli niz vrelo grešno,
Duša se moja pridignula bješe hirovita
Pojilu njenom
Na čari bajne
Na Zem-Zem vrelo.
Ponese mi je večernji dašak
Tako u letu;
Susretoše se putnici vječni
Moji i njeni
u Bejtulahu
U jesen ranu
Na usni mednoj,
Na uvojcima,
na njenom čelu,
Aman divnom…
Što su pričali
Ne mogu znati
Tu tajnu samo vrelo znade,
Ali od tada
Čim svjetlost na lice padne grešno
Bilo da sunce igru stvara
Ili da nebom zvijezde vrte
U gnijezdu mi se razbudi duša
Pa se pridigne;
Ponudi očima rosu sjetnu,
Grudima slabost,
Pa tiho doziva lijepu Hadžeru
Gnijezdo joj nudi
Zašto mjesecu sve čari nudi
A oku mome mira ne stvara
Niti spokoja nejaku biću
Davati kani,
Aman aman
Karasevdaha…
Palestino ljubavi moja
‫ﻥﻱﻁﺱﻝﻑ‬
Tamo daleko uz Mrtvo more još diše ljubav
nevina na križ razapeta.
Sa Golgote pogledom ispraća sunčeve zalaske zemljom Abrahamovom.
Oni što je kamenovaše oslijepiše od njene velike
ljepote,
pomahnitaše od pogroma velikoga.
Ispružila se usnula Sibila od Judeje do Galileje
pa jordami visinom na križu okovana;
uz more duša bole bolovala,
uz Mrtvo.
Njena djeca još praćkom kamenčić na čelične kule
hitnu,
kao njini djedi,
kao njini oci.
Proplakala zemlja gorku suzu,
nigdje mezarju više mjesta nije,
zalomilo tamu na široko i na dugačko.
Kroz Judeju i Galileju plač se do neba nevinih duša
čuje,
uznici njeni bijelu danu zatrli svaku nadu;
sa kula zemlju svetu Saladinovu oskvrnuše,
sa čeličnih.
Plač živih razliježe se uz Mrtvo more
i vapaji nevinih nebu streme.
Njive im ostadoše ne uzorane pola vijeka,
drage ne milovane.
Zovu sinovi svoju zemlju dok je na opancima nose
tuđinom,
osluškuju,
a ona im se stalno javlja,
zove.
I s neba po Sibili pada suza umjesto kiše sa Jordana,
i kletva ljudskom rodu ispod majčina crna zara stalno
stiže,
pokrila se zbog rastanka od djeteta prvorođenog
pod čempresima Galilejskim;
uz more mu u dlanove dovu šaputala,
uz Mrtvo.
BROJ 26
62 BOŠNJAČKI GLAS
Irem from Rub’ al Khali
( ljubav ismijavice )
Kad me pogledaše njene oči
Onda kad me pogledaše njene oči
Kad ne mogoh više odoljeti grešnoj čežnji
Onda kad me opiše njene smijavice
Njena me topla duša grijala kao povjetarac sa Svete Gore
A dvije vjeđe kao anadolske dimiskije posjekoše grešna
stvora.
Ljubav me dotače nježno kao krilo šumske grlice
Zaječa u sutonu nejač ljudska,
Aman aman,
Te jeseni grešne oči zavolješe gledati njeno lice.
Aman aman aman aman…
Kad mi ljubav iz njenih grudi u dušu nagrnu
Onda za savjet upitah nju
Moju voljenu upitah tada za spas,
Umrijeh ti od uzdisaja silnih kad se rađa sunce
Rekoh joj,
Umrijeh ti od uzdisaja silnih kad se suton niz goru na
dušu navali,
I kad nebom zvijezde opletu utjehu za izgubljene
Voljena moja Irem
Moj grade od tisuću stupova
Umrijeh ti od ljepote silne.
Usnuo sam čudan san
Usnuo sam slavuje koji pjevati zaboraviše
Usnuo sam leptire koji letjeti zaboraviše
Aman aman,
Čitave božje noći mojom dušom su željni ptići uzdisali,
Aman aman aman aman…
Noćas su na tvoje cvijeće sletjele krijesnice malešne
Nježnost u očima prede duši tananu košulju
Usnuo sam čudan san na tvojim grudima
Voljena moja Irem.
Ona se primače moja voljena tada meni
Moja mila koju voli moja duša
Ona mi šapatom odgovori tada
Ona što je ljubih
Ona što je ljubim
Ona tada šapatom reče meni:
On uzdiše- ja mirišem,
On me sanja- ja mu dišem,
Aman aman,
On mi pjeva- ja ga njišem.
Aman aman aman aman…
BROJ 26
IN MEMORIAM
Odlazak maestra
Fuada Ahmetspahića
Dana 26. rujna 2013., nakon kraće bolesti, na Ahiret je preselio jedan od osnivača Ansambla „Bosana“ ,
voditelj orkestra i zbora, Fuad Ahmetspahić, prof.
Dženaza će se klanjati u ponedjeljak 30. rujna 2013. na zagrebačkom groblju Miroševac u 15:50 sati.
RAHMETULLAHI ALEJHI REHMETEN VASIATEN
Fuad Ahmetspahić rođen je 1937. godine u
Zenici. Osnovnu školu i Nižu gimnaziju završio je u
Zenici a 1948. upisuje Nižu muzičku školu u kojoj
je učio svirati violinu. Srednju muzičku školu u
Sarajevu upisao je 1953. na teoretskonastavničkom odsjeku, a nakon završetka upisuje
se na Muzičku akademiju na kojoj je diplomirao
1961. godine na teoretsko-nastavničkom
odsjeku.
Svoj dugogodišnji uspješni pedagoški rad
započeo je nakon diplomiranja zapošljavanjem u
Zenici u Nižoj muzičkoj školi, a nastavio u
Gimnaziji te Srednjoj muzičkoj školi na kojoj je
predavao solfeđo, teoriju muzike, violinu, klavir
te sviranje horskih partitura. Bio je profesor
brojnim učenicima ovih škola, od kojih su neki
postali vrhunski muzički stručnjaci i pedagozi. U
svojoj knjizi „Bosana – Zbirka kompozicija za
zborove i vokalne grupe“ izdanoj 2008. napisao
je: „U Osnovnoj muzičkoj školi u Zenici bio sam
prvi učenik, a u Srednjoj – prvi profesor, tako da
su moj život i ovih dviju škola neumitno i od samih
početaka usko povezane, a što nas svrstava
zajedno u historiju razvoja muzike i muzičke
kulture na ovim prostorima. Danas, kad vidim
nastavnike obiju škola, od kojih su većina bili moji
učenici, izuzetno mi je drago da su postali vrsni
stručnjaci. Moje zadovoljstvo je tim veće što i
sada, kada sam zaokružio svoj radni vijek, znam
da sav trud i znanje, ali i ljubav za muziku, nije bio
uzaludan. Muzika koja je prožimala cijeli moj
život vidim da sada „teče“ i njihovim venama,
stvarajući onaj prepoznatljiv entuzijazam i strast
sa kojima sada oni podučavaju nove generacije i
stvaraju nove talente.“
U jesen ratne 1992. godine iz zdravstvenih
razloga napušta Zenicu i s obitelji dolazi u Zagreb.
Sa suprugom Zdenkom radio je u osnovnoj i
srednjoj školi za izbjegličku djecu iz BiH koje je
organizirala Ambasada BiH u Zagrebu, a zatim
kao nastavnik solfeđa u Osnovnoj muzičkoj školi u
Ivanić gradu i profesor muzičkog obrazovanja u
Zagrebačkoj medresi.
Vodio je brojne zborove i orkestre u općini Zenica,
u svim školama u kojima je radio, u raznim KUDovima u Sarajevu, u KUD-u Željezare Zenica, KUDu „Ibrahim Perviz“ Zenica. Za svoj rad dobio je
brojna priznanja i nagrade, između ostalih
Nagradu grada Zenice za razvoj kulture i Zlatnu
značku „Muzičke omladine“. Osvojio veliki broj
prvih, drugih i trećih mjesta na takmičenjima
zborova u BiH i bivšoj Jugoslaviji sa zborovima
Željezare Zenica, Gimnazije Zenica i Muzičke
škole u Zenici. Proglašen je najboljim profesorom
solfeđa od strane profesora Muzičke akademije u
Sarajevu. Dodijeljene su mu diplome Gimnazije,
Muzičke škole i Kamernog simfonijskog orkestra u
Zenici za doprinos u razvoju tih institucija.
Bio je jedan od inicijatora i osnivača Ansambla
„Bosana“ u kojem je bio voditelj orkestra i zbora,
dirigent i aranžer. Neumorno je, s velikim
entuzijazmom i strašću, unatoč poodmakloj dobi,
radio i kreativno doprinosio radu Ansambla.
Svima će nam jako nedostajati.
„Bosanac".., je adresa,
„Bošnjak" je čovjek sa identitetom,
„Bosanac" postaje svatko ko se naseli u Bosni,
a kada se odseli - ode iz Bosne, prestaje to biti.
„Bošnjak" ostaje „Bošnjak" gdje god živio
I koliko god puta mijenjao adresu.
Razlika između „Bosanca" i „Bošnjaka" je kao između age i bega.
Aga se postaje, beg se rađa.
Ili kao između Britanca i Engleza.
Britanac se postaje, Englez se rađa.
Tako isto i „Bosanac" se postaje, a „Bošnjak" se rađa
I ostaje to cijelog života, kao i njegova djeca
I djeca njegove djece ostaju
„BOŠNJACI".

Predsjednik Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini

Mjesta u BiH koja su vrijedna za vidjeti – turističke atrakcije

Haris Hrle - Ministarstvo vanjskih poslova BiH

BOŠNJAČKI GLAS - izdanje broj 17 - Vijeće bošnjačke nacionalne

O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O SLOBODI PRISTUPA

BOŠNJAČKI GLAS - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada

BOSANSKOHERCEGOVAČKA DIJASPORA I MIGRACIJE Njihov

BOŠNJAČKI GLAS - izdanje broj 16 - Vijeće bošnjačke nacionalne

1. Introductory speech - Uvodni govor

dubai: najljepši, najliberalniji i najslobodniji grad na svijetu