BOŠNJAČKI GLAS - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada

Kronika događanja u bošnjačkoj zajednici
u Republici Hrvatskoj
BOŠNJAČKI GLAS
va
e
j
a
r
a
S
o
d
e
j
n
Putovajevo
i Sara
In memoriam:
Semira Mima Džananović
ISSN 1846-3215
Festival bošnjačke
kulture u Istri
Cuba - que linda es
(Kuba - kako si lijepa)
Rijeka, srpanj 2009.
Broj: 14
Lokalni izbori
u Hrvatskoj 2009.
SADRŽAJ
1. Uvod
3
2. In memoriam: Semira Mima
Džananović
4
3. Lokalni izbori u Hrvatskoj 2009.
godine
5
informativno glasilo
Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske
4. Filandra i Kljujić ponovno u Rijeci
9
5. Bosanske piramide u Rijeci
11
Izdavač:
Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske
6. Festival bošnjačke kulture u Istri
15
7. »Hutba u vremenu«
17
BOŠNJAČKI GLAS
Za izdavača:
Senad Pršić
Suizdavači:
Vijeće bošnjačke nacionalne manjine
za Primorsko-goransku županiju
Glavni i odgovorni urednik:
Ibrahim Ružnić
E-mail: [email protected]
Mob: 098-9626-715
Redakcija:
Zemir Delić, Šehrizad Begić, Admir Muhić,
Mira Pavlaković
Suradnici:
Salih Agić, Lejla Mustafić, Adem Smajić,
Hidajet Hasanović, Subhija Selesković
Merdanović, Mustafa Kukuruzović
Grafička obrada:
IO d.o.o.
Adresa:
51000 Rijeka, Vodovodna 15 B,
Telefon/fax 051-337-284
Žiro-račun
Erste&Steiermärkische Bank,
Posl. Rijeka
Br.: 2402006-1100127233
Tiskano uz potporu Grada Rijeke, Primorskogoranske županije i Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske
Naklada:
1000 kom.
8. Natjecanje iz islamskog vjeronauka u 19
Maljevcu i Zagrebu
9. 14. generacija maturanata
Zagrebačke medrese „Dr. Ahmed
Smajlović“
20
10. Hodoljubi Bosnom hode
21
11. Dan mekteba obilježen
jednodnevnim izletom u Cazin i
Jezerski
26
12. Cuba - que linda es (Kuba - kako si
lijepa)
29
13. Vijesti iz džemata Karlovac: Dvije su
godine prošle kao da lupiš dlanom o
dlan
33
14. Split - provaljeno u islamsku
zajednicu
35
15. Islamska zbilja i postojeći svjetski
poredak
35
16. Ko smo mi Bošnjaci?
38
17. O nacionalnoj svijesti bošnjaka
41
18. Dan nezavisnosti BiH - kako je
obilježen?
45
19. Temeljni kamen za džamiju u
listopadu
46
20. Reagiranje
47
21. Pjevački zboer "Sevdailje" započeo s
radom
47
22. Posjeta predstavnika Islamske
zajednice u Sloveniji postojnskom
gradonačelniku
48
22. Intervju: akademik Muhamed
Filipiović
49
23. Poetski kutak
52
24. Seadov lanac pomoći i sreće
53
25. Velika akcija riječkog Merhameta
54
BOŠNJAČKI GLAS
3
Uvodnik
Razmišljajući o čemu pisati u uvodniku četrnaestog broja Bošnjačkog glasa, nekako mi najviše
„erosa“ pobudi tema „Riječ urednika“ iz kojih se mogu iščitati dubokoumnost pojedinih urednika
bošnjačkih glasila. Točnije, najdubokoumniji dojam mi je ostavio Urednik Bošnjačke pismohrane
Begović Mursel Filip. U svom uvodniku u 7. broju Bošnjačke pismohrane pod naslovom „Duhovi
koji nas i danju plaše“, sveprisutni Begović Mursel Filip s dozom posprdnosti piše o nekim od
urednika bošnjačkih glasila u Hrvatskoj. Ako znademo da u Hrvatskoj izlazi pet glasila i da su u
dva urednici Mursel Filip i njegov otac, a da je u jednom Mursel Filip zamjenik glavnog urednika,
ostaju dva glasila i dva urednika za opservacije mladog Mursela Filipa. Na što točno Mursel Filip
misli i od čega se i danju plaši kad čita Bošnjački glas, ne znam.
Piše: Ibrahim Ružnić
obro bi bilo da, zbog edukativnih razloga, Mursel
Filip otvoreno i bez zadrške
polemizira sa stavovima i urednika i
pojedinim autorskim tekstovima koji
izlaze u bošnjačkim glasilima. Ovako,
jezik kojim se, ničim izazvan, služi
Mursel Filip, ostavlja dojam nadmenosti i intelektualističkog dociranja, ali
bez stvarnog učinka u smislu „ispravljanja krive Drine“ od koje se mladac
i danju plaši. Pa, evo kako dotični
zbori za sve što nije izašlo iz radionice „Isaković – Begovići“. Za Mursel
Filipa su to: „u biti bilteni ili amaterski
pokušaji novinarstva“. Za čije urednike
tvrdi:“Tako će neki, zaslijepljeni vlastitom slikom, u svom biltenčiću, pomisliti da nam nisu potrebni godišnjaci
poput „Pismohrane“ ili časopisa za
kulturu poput Preporodovog „Behara“.
„Šta će mi to, kad ionako ništa od
toga ne razumijem“-reći će taj naš
„intelektualac“ koji voli udarati u narodne, folklorne strune(a sumnjamo
da i njih posve razumije), kada se od
njega očekuje analitički, argumentirani
sud“. U ovom kratkom citatu Begović
Mursel Filip nas počasti s informacijom- Da zna da su: „neki zaslijepljeni
vlastitom slikom, u svom biltenčiću“.
Da zna da oni pomišljaju: „da
nam nisu potrebni godišnjaci poput
„Pismohrane“ ili časopisa za kulturu
poput Preporodovog „Behara“. On
zna da je „Intelektualac“ rekao:
„Šta će mi to, kad ionako ništa od
toga ne razumijem“. On zna da je
„Intelektualac“ voli: udarati u narodne, folklorne strune (a sumnjamo da i
njih posve razumije). On od „intelektualca očekuje: „analitički, argumentirani sud“
Od kud to sve Begović Mursel Filip
znade, ne znam. Da bi znao što koga
„zasljepljuje“, što tko „pomišlja“, što
D
tko „ne razumije“ i zašto se očekuje
od nekog „analitički i argumentirani
sud“, treba imati nadnaravne sposobnosti. Možda je, zbog citiranja Kur'anskog ajeta na početku svog uvodnika,
Svevišnji podario Begović Mursleu
Filipu moć, koja je nama, običnim
smrtnicima, nedokučiva. Ne znam
kako s ovom činjenicom korespondiraju „duhovi“ koji plaše našeg Begović
Mursela Filipa? Također, upitno mi je
što je nagnalo Begović Mursela Filipa
da se u uvodniku jednog godišnjaka
na ovaj način obračunava s glasilima
koji ničim ne „ulaze“ u prostor u kojem
djeluje. Bošnjački glas je ovakav kakav
je. Jeli „časopis“, „bilten“, „biltenčić“
ili „amaterski pokušaj novinarstva“,
dragom Bogu svejedno. Dali mene
kao urednika netko smatra intelektualcem ili „intelektualcem“, meni je,
također, svejedno. Dali će netko smatrati da je ono što radim dobro ili loše,
stvar je vizure i preferencija pojedinca.
To me ne opterećuje. Zašto je Begović
Mursel Filip opterećen s činjenicom
da, pored „Bošnjačke pismohrane“,
„Behara“ i „Journala“ izlaze još neka
glasila i da i oni imaju „nekakvu“
čitalačku publiku. Razina tih glasila
i njihove publike očito korespondira.
Begović Mursel Filip bi morao znati
da u svim društvenim sferama postoji
šarolika scena, od amaterske do visokoprofesionalne. Pa, zar bi Begović
Mursel Filip zabranio amatersku ligu
u nogometu, rukometu i ostalim sportovima? Zar bi ukinuo svaku muziku
osim opere? Što bi on, nas amatere ušutkao, jer nas doživljava kao
„duhove“ kojih se plaši? Zašto se
takva intelektualna gromada, kao što
je Begović Mursel Filip, ima plašiti
amaterskih biltenčića i njihovih urednika koji ništa ne razumiju? Zar njegov intelektualni potencijal i poten-
cijali urednika renomiranih glasila
koje spominje, nisu toliki da kreiraju
kulturološku razinu svog čitateljstva,
pa će amaterski biltenčići ostati bez
čitateljstva i nestati sa scene? Sumnja
li to Begović Mursel Filip da će trust
mozgova čiji je predvodnik, dobiti bitku
nad nekulturom i provincijalnošću dijela bošnjačke populacije koja je još na
razini „amaterskih biltenčića i njihovih
urednika koji ništa ne razumiju“. Ako te
i takve intelektualne gromade ne nađu
načina da podignu kulturološku razinu
Bošnjaka u Hrvatskoj, te da se isti
„otimaju“ za glasila koja oni uređuju,
onda je njihov intelektualizam, da se
zdravo-seljački izrazim, k…c od ovce.
Begović Mursel Filip ne bi smio zaboraviti da je „Bošnjačka pismohrana“
čiji je sada urednik, u svojim začecima
bila amaterska „kupusara“ u kojoj
su zbrda-zdola „odlagani“ amaterski
uradci ljudi s terena. Tada je Bošnjačka
nacionalna zajednica Hrvatske bila
organizacija sa vrlo skromnim financijskim sredstvima, pa samim time i s
vrlo ograničenim kadrovskim potencijalom potrebnim za kreiranje sadržaja
časopisa. Kako je rasla organizacijska
sposobnost BNZH, tako je rasla i financijska sposobnost, pa je, posljedično
tome i „Bošnjačka pismohrana“
dobivala konture ozbiljnijeg projekta.
Tako je bilo i s ostalim našim glasilima.
Količina para je upravno proporcionalna kvaliteti sadržaja. Međutim, dugo
pratim i pamtim bošnjačku scenu u
Hrvatskoj i znam da u „kokuznim“
vremenima nisam sretao neka imena
i prezimena. Čini mi se da su se
neki „bošnjaštvu“ dosjetili tek kad
su „budžeti“ pojedinih bošnjačkih
udruga postali toliki, da su shvatili
da se tom „koritu“ valja primaknuti.
Tako, danas imamo „profesionalnu“
uredničku strukturu koja je premrežila
BROJ 14
4
BOŠNJAČKI GLAS
sve redakcije i amaterske glumačke
družine i koja bi „dokinula“ i ovo
malo „kokuznih“ glasila koji tek traže
svoje mjesto pod suncem. Dakako, i
osobno sam svjestan da, ukoliko jednog dana „Bošnjački glas“ dostigne
šestoznamenkasti budžet, da će se
naći intelektualci s osjećajem za tu
šuškavu umotvorinu starih Feničana,
i nametnuti se kao nezaobilazni kreatori njegove forme i sadržaja. Ne
bi me iznenadilo kada bi Begović
Mursel Filip sebi dodao još jedno
ime i postao urednikom Bošnjačkog
glasa. Recimo, „Bošnjački glas“,
glavni urednik, Begović Mursel Filip
Abdulrahmanismetisaković.
In Memoriam
Semira Mima Džananović
19. 2. 1971. – 20. 4. 2009.
U
ponedjeljak, 20. 04. 2009. godine u 2 sata
i 10 minuta, nakon duge i teške bolesti,
prestalo je kucati dobro srce Semire Mime
Džananović. S napunjenih 38 godina života, tiho i s
nekim čudnovatim dostojanstvom, Mima preseli iz
prolaznosti u vječnost, a kod nas, njenih poznanika,
prijatelja, šire i uže rodbine, Mima postade sveprisutna činjenica naših misli i sjećanja.
Rođena u Rijeci, 19. 02. 1971. godine. Pohađala je od
1. do 4. razreda osnovnu školu „Pehlin“, a od 5. do 8.
školu „Podmurvice“ Rijeka. Zatim završava srednju
građevinsko tehničku školu Rijeci. Psihoza ratnih
zbivanja nagnala ju je da odustane od studija kojeg je
upisala i pohodila na Fakultetu graditeljskih znanosti
u Rijeci. Marljivost i posebno odgovoran pogled
na svijet i život, iskazivala je stalnom potragom za
rješavanjem životnih situacija. Nije prihvaćala ono
što većina mladih čine, čekanje da dođu idealni poslovi u idealnim vremenima. Uvidjevši da graditeljstvo
zbog rata upada u stagnaciju, Mima upisuje i završava
različita strukovna zanimanja. Tako stječe kvalifikacije ugostitelja-kuhara, trgovkinje, konfekcionara,
knjigovođe, te stječe i niz drugih formalnih i informalnih znanja. Počevši od muzičke škole, do učenja
stranih jezika (engleski i njemački), informatičkih
tečajeva itd. Sezonski se zapošljava u ugostiteljstvu,
a dvije godine provodi na privremenom radu u
Njemačkoj. Po povratku otvara trgovački obrt i bavi
BROJ 14
se trgovinom odjeće do odlaska na bolovanje s kojeg
se, nažalost, nije vratila.
Poseban senzibilitet i osjećaj za pravdu i čovjekoljublje,
Mimu je svrstavao u onu grupu ljudi koju vole i cijene
ljudi različitih uzrasta, obrazovnih razina, stari, mladi,
ljudi svih nacionalnosti i religijskih svjetonazora. Da
je to tako, svjedoči brojnost ljudi koji su na različite
načine iskazali sućut obitelji, ali i onih koji su prisustvovali posljednjem ispraćaju u Rijeci i Šturliću (Cazin,
BiH), mjestu njenog posljednjeg počivališta. Na svijet
oko sebe nije gledala kao na činjenice koje se nje ne
tiču. Dapače, bila je potpuno društveno angažirana.
Bila je članica Vijeća bošnjačke nacionalne manjine
za grad Rijeku, Vijeća bošnjačke nacionalne manjine
za PGŽ, članica Bošnjačke nacionalne zajednice za
PGŽ. Članica Hrvatske narodne stranke – Liberalni
demokrati gdje je obnašala dužnost predsjednice
HNS-Rijeka, ogranak Pehlin. Aktivno je, kao članica,
sudjelovala u radu Skupštine udruženja obrtnika
Obrtničke komore Rijeka. Sve društvene dužnosti
obnašala je s izuzetnim osjećajem odgovornosti. Bilo
joj je ne razumljivo i ne prihvatljivo bilo kakvo
odstupanje od proklamiranih programskih načela,
pa je svojim principijelnim stavovima često znala biti
„trn u oku“ onima koji su spremni na praksu „jedno
govorim – drugo radim“. Mima je moralnost vjere,
etniciteta, politike, poslovnosti, prijateljstva, srodstva
itd. shvaćala doslovno, bez alternative i bez ostatka.
BOŠNJAČKI GLAS
Takvom životnom filozofijom kročila je kroz svoj
kratki, ali sadržajni život. Proputovala je mnoge zemlje. Vidjela mnoge krajeve i upoznala mnoge zanimljive ljude. Posebnim smislom za humor, ostavljala je
snažan i vedar dojam na sve ljude koji su je upoznali.
Utoliko je zaista veliki broj onih koji su iskreno tužni
Miminim odlaskom. Posebno su tužni oni koji su
5
s njome bili u svakodnevnoj komunikaciji. Svi mi,
a posebno njen otac Husein, majka Ismeta i brat
Semir, ostatak života provesti ćemo s neizmjernom
tugom što Mima više nije s nama, ali veseli i ponosni
što su naši životi, makar svojim dijelom, obogaćeni
suživotom s jednim takvim ljudskim draguljem, kao
što je bila naša Mima.
LOKALNI IZBORI – Post festum
Lokalni izbori u Hrvatskoj 2009.
Piše: Prof. dr. sc. Šemso Tanković, saborski zastupnik i predsjednik SDA Hrvatske
1. Uvodne napomene
okalni izbori u Hrvatskoj
održani 17. svibnja ove godine
donijeli su niz novina koje su
najavile novi kod ponašanja svih
struktura koje sudjeluju u izbornom procesu.
Najvažnija promjena jest dalji
nastavak polarizacije na desnu i
lijevu opciju predvođenu od dvije
najjače stranke SDP-a i HDZ-a. Ta
polarizacija je tim više naglašenija
što je izborna kampanja više
nalikovala na parlamentarne
izbore tako da se u raspravama
više davao naglasak na opće teme
a znatno manje (no što je bilo za
očekivati) lokalne teme od kojih
se, metaforički rečeno, živi bolje
ili lošije u lokalnoj zajednici. U tom
kontekstu bilo je zanimljivo slušati
čelnike vodećih stranaka koji su
se proglašavali pobjednicima. U
tom kontekstu nisu zaostajali niti
čelnici ostalih stranaka tako da je
Hrvatska, po riječima tih političara
postala „zemlja sretnih ljudi“. Svi
su zadovoljni jer su pobijedili ili
kako bi jedan od poraženih u
gradu Zagrebu duhovito primijetio: „ Ovaj poraz donio je radost
gubitniku i kiselkasti osmijeh
izbornom pobjedniku“. Nisam
siguran da je u ovom slučaju citat
stopostotno točan ali, duh izjave,
L
je sasvim sigurno vjerodostojan.
Ovi izbori su ponudili veliku šansu
bošnjačkoj kao i drugim manjinama jer su kandidati birani izravno
tako da su, poglavito u sredinama gdje se vodila tijesna izborna
bitka za mandate, svoju šansu
mogli donijeti prevagu manjinski
glasači poglavito dvije najbrojnije
manjine - Srbi i Bošnjaci.
Bošnjaci Hrvatske konačno su
istupili na izbore odlučno bez
ikakvih kalkulacija. Napušten je
model prikrivenih igara gdje su
neke bošnjačke udruge iskazivale
političke ambicije bez želje da se
izlože riziku glasovanja. Prisjećam
se vremena kada su, ne tako
davno, neki pojedinci na svaku
izjavu od strane čelnih ljudi SDA
Hrvatske istupali u medijima sloganom „SDA Hrvatske obmanjuje
javnost“. Sada je to iza nas. Na
ovim izborima pojavile su se dvije
snažne bošnjačke opcije uz pojavu egzotičnih manjinskih neovisnih lista kojima je bilo najvažnije
olimpijsko načelo „Važno je nastupiti“.
SDA Hrvatske dobila je snažnog
protivnika u Bošnjačkoj demokratskoj stranci Hrvatske koju predvodi
Nedžad Hodžić. Iskreno ću izreći
ocjenu da sam ugodno iznenađen
rezultatima njegove stranke i
koristim prigodu čestitati mu na
hrabrosti i odlučnosti da nastupi
samostalno u Istarskoj županiji i
nekim gradovima i općinama te
županije. Dva izborena vijećnika
(Raša i Labin) nisu mnogo ali
pokazuju smjer kako treba raditi
na terenu. To je ujedno i odgovor nekim mojim dojučerašnjim
suradnicima koji su me godinama
uvjeravali da samostalni istupi ne
garantiraju uspjeh na izborima.
Još jednom gospodinu Nedžadu
Hodžiću čestitam i vjerujem da taj
uspjeh nije prolazna epizoda nego
najava boljih dana za Bošnjake
u Hrvatskoj koji moraju dočekati
2011. godinu (Popis stanovništva)
koji će pokazati da nas ima između
1.5 - 2 % kako bismo izborili
samostalnu svoju izbornu jedinicu
i mogućnost izbora većeg broja
saborskih zastupnika.
2. Izborne pobjede SDA Hrvatske
– ogranak za Sisačko-moslavačku
županiju
Što se može kazati za izborni
nastup kandidata SDA Hrvatske.
Na sjednici Predsjedništva SDA
Hrvatske održanoj 06. svibnja
ove godine u Zagrebu donijet je
zaključak da smo veoma zadovoljni rezultatima koje su polučili
naši kandidati.
Najbolji rezultat ostvarila je SDA
Hrvatske – ogranak za Sisačkomoslavačku županiju. Njihov rezultat, bez imalo ograda, može se
nazvati povijesnim. I ne samo to.
Pokazalo se da ujedinjeni Bošnjaci
mogu stati „rame uz rame“ s
najvećim političkim strankama u
BROJ 14
6
BOŠNJAČKI GLAS
Hrvatskoj. S druge pak u sredinama gdje postoji izražena
sklonost destrukcije bošnjačkog
zajedništva nema rezultata kojima se možemo pohvaliti. Dvojicu
ljudi bih istaknuo, bez namjere da
umanjim ulogu drugih aktivista,
a to su dr. Hašim Smlatić i Šaban
Kadrić. Dr. Hašim Smlatića izdvajam zbog uloge koju je imao u
proteklom razdoblju kada je prvi
put izabran za vijećnika Sisačkomoslavačke županije. Polarizacija
u toj županiji bila je veoma snažno
izražena. Jedan vijećnik odlučivao
je o konačnom izbornom pobjedniku. Sjećam se dobro trenutka
kada mi je u Saboru pristupio
pokojni predsjednik SDP-a Ivica
Račan s pitanjem „Kakav je tvoj
Hašim Smlatić?“. Ja sam imao
stalni kontakt s dr. Smlatićem i
on me je iscrpno informirao o
događanjima kako na razini grada
Siska tako i na razini Sisačkomoslavačke županije. Moj odgovor je bio kratak: „Nemojte se
brinuti za mojega Smlatića, brinite
se za neke vaše ljude na razini
grada Siska“. I doista, dogodilo
se nešto što je najavilo daljnji tijek
događaja kako u gradu Sisku tako
i na županiji. Tijesna većina ostala
je stabilna tijekom četiri godine
proteklog mandata. S druge pak
strane SDP je izgubio većinu u
gradu Sisku zbog istupa nekih
do jučer „sigurnih“ vijećnika.
Upravo zbog toga naglašavam
rolu koju je odigrao dr. Hašim
Smlatić. Pokazao je i potvrdio
da imamo ljude kojima se može
i treba vjerovati. Drugi čovjek u
ovoj županiji nesumnjivo je Šaban
Kadrić. Nakon posljednjih parlamentarnih izbora gdje sam u
toj županiji zbog nekih njegovih
suradnika doživio izborni debakl
on mi je najavio novi model rada
u našoj stranci u ovom ogranku.
Pričao mi je o želji da ujedini
sve bošnjačke asocijacije i, da
budem iskren, nisam vjerovao u
njegove riječi. Priznajem nisam
vjerovao u mogućnost ujedinjavanja bošnjačkih snaga jer sam
dobro upoznat s različitim grupa-
BROJ 14
cijama koje ne žele to zajedništvo.
Na moju veliku sreću – nisam
bio u pravu. Šaban Kadrić u svojstvu predsjednika SDA Hrvatske
ogranak za Sisačko-moslavačku
županiju učinio je nemoguće:
Okupio je vodeće bošnjačke
intelektualce grada Siska i
Sisačko-moslavačke županije.
Ulazak dvojice profesora, Agana
Velića i Zijada Fuke u našu stranku
i njihova moralna i intelektualna
snaga kao i procjene kako nastupiti na ovim izborima donijeli
su punu afirmaciji SDA Hrvatske
i rezultate za pamćenje. Da podsjetim: SDA Hrvatske izašla je na
izbore na razini županije zajedno sa SDP-om i Marinom Lovrić
kao kandidatkinjom za županicu.
Pobijedila je uvjerljivo u prvom
krugu izbora a naša stranka je
dobila dva vijećnika u županiji.
Zahvaljujući snažnom nastupu
Šaban Kadrića imali smo svoje
kandidate u Kutini, Petrinji i
Topuskom. I danas, kada Šaban
Kadrić najavljuje bolje dane naše
stranke u tim mjestima ali i u
Hrvatskoj Kostajnici i Glini slušam
ga s pažnjom jer s takvim ljudima možete očekivati bolje dane.
Najveće ugodno iznenađenje ostvareno je u gradu Sisku. U tom
gradu izašli smo na izbore zajedno sa HDZ-om i njenim kandidatom za gradonačelnika Dinkom
Pintarićem. Za mjesto zamjenika
načelnika kandidirali smo našeg
profesora Agana Velića. Svima je
znano da smo, zajedno s Dinkom
Pintarićem, pobijedili u Sisku te
da smo dobili dvojicu gradskih
vijećnika kao i mjestom zamjenika gradonačelnika grada Siska.
Dramatičnost tih izbora pokazat
ću čitateljima Bošnjačkog glasa
sms porukama izmijenjenim sa
Šabanom Kadrićem:
31. 05. 2009. 21 sata 15minuta i 9
sekundi: POBJEDAAAA ….
(KADRIĆ ŠABAN)
31. 05. 2009. 21 sata 18 minuta i
36 sekundi: Hvala i čestitam.
(ŠEMSO TANKOVIĆ)
31. 05. 2009. 22 sata 52 minuta i
32 sekundi: Šabane, tko je dobio
izbore u gradu Sisku?.
(ŠEMSO TANKOVIĆ)
31. 05. 2009. 23 sata 7 minuta
i 38 sekundi: Profesore mi smo
dobili oko 200 glasova više, ovi
rezultati na TV sigurno nisu točni.
Mi smo pobjednici i veliki selam
od nas sviju.
(KADRIĆ ŠABAN)
31. 05. 2009. 23 sata 11 minuta
i 12 sekundi: Hvala i čestitam.
Selam svima od Šemse Tankovića
(ŠEMSO TANKOVIĆ)
Ove poruke su bile nešto najljepše
što sam doživio u proteklih 19
godina mojega političkog rada.
SDA Hrvatske ogranak za Sisačkomoslavačku županiju izborila je
pobjedu nad pobjedama. No
najveća tek slijedi a to je izgradnja Islamskog centra u Sisku.
Bošnjaci Siska i cijele županije
to i zavrjeđuju. Kada je trebalo
braniti Sisak Bošnjaci su ostali
na svojim ognjištima i branili su
i obranili ga. Danas zajednički sa
čelnim ljudima stranke te županije
s ujedinjenim asocijacijama i drugim građanima idemo naprijed
najavljujemo nove uspjehe.
3. Ostali dosezi SDA Hrvatske
Uspjeh SDA Hrvatske u Sisačkomoslavačkoj županiji i gradu
Sisku jest najveći uspjeh ali ne i
jedini izborni uspjeh. Dobri rezultati zabilježeni su i u drugim sredinama.
U Istarskoj županiji tradicionalna suradnja s vodećom strankom IDS-a označila je nastavak
te uspješne suradnje. Sklopljen
je sporazum s IDS-om u kojem
smo podržali kandidaturu Ivana
Jakovčića za župana. Poznato je
da Ivan Jakovčić izborni pobjednik i ponovno župan te županije
u kojoj je relativno najveća koncentracija bošnjačkog naroda
u Hrvatskoj. Na županijskoj listi
ponovno je u skupštinu ušao naš
kandidat dr. Ahmed Makota. Isto
je učinjeno s kandidatom za mjes-
BOŠNJAČKI GLAS
to gradonačelnika u gradovima
Puli i Labinu. Istakao bih ulazak
naših kandidata u gradska vijeća
spomenutih gradova
Kemala
Velagića i Mersudina Smajlovića.
Sporazum sa IDS-om u općini
Kršan trebao bi osigurati jedno
mjesto našem kandidatu.
Posebnost ovih izbora u Istarskoj
županiji jest samostalan nastup
naše SDA Hrvatske u općini Raša
gdje smo dobili jednog vijećnika
premda nam je malo nedostajalo izboriti još jedno vijećničko
mjesto. U gradu Umagu naš kandidat je nastupio na listi SDP-a i
njegovih partnera.
U Riječko-primorskoj županiji i
gradu Rijeci kao i još nekim mjestima išli smo u koaliciju s najjačom
strankom tog dijela Hrvatske SDPom. Naša stranka podržala je kandidate za župana i gradonačelnika
grada Rijeke koji su uvjerljivo pobijedili. Dobili smo polovicu mandata što je dobro ali sasvim sigurno
ne zadovoljava naše ambicije. No
u situaciji gdje dominiraju različiti
otpori zajedničkom bošnjačkom
iskoraku to se realno i nije moglo
očekivati. Zadovoljan sam našim
nastupom u Kraljevici i Omišlju.
U Karlovačkoj županiji postignuti
su veoma dobri rezultati koji će,
našem narodu osigurati bolju
sutrašnjicu u županiji koja ima
bliske kontakte sa susjednim
općinama i gradovima Bosne i
Hercegovine. SDA Hrvatske
podržala je kandidata za žuna
Ivana Vučića koji je pobijedio u
drugom izbornom krugu. Naš
zajednički kandidat za mjesto
gradonačelnika grada Karlovca
jest uvjerljivi pobjednik izboren
u prvom krugu. Posebnost ovih
izbora bili su izbori u općinama
Vojnić i Cetingrad. U dramatičnom
nadmetanju na mjesto načelnika
općine Vojnić izabran je Brana
Eremić a član predsjedništva naše
stranke Azim Durmić ušao je u
općinskom vijeće s mogućnošću
izbora za predsjedavajuće u
općinskoj skupštini Vojnića.
U općini Cetingrad, potvrđen
je ulazak jednog Bošnjaka u
općinsko vijeće. Zanimljivo je
napomenuti da je u ovoj općini
Bošnjačka demokratska stranka
Hrvatske imala svoju listu koja nije
prešla izborni prag.
Vukovarsko-srijemska županija
donijela je značajne promjene
u našem nastupu. U općinama
Gunja i Drenovci, sukladno
tradicionalnoj politici slobode
odlučivanja u izbornim nastupima, dogodilo se da smo u
Drenovcima koalirali sa HDZ-om i
njegovim tradicionalnim partnerima dok se u općini Gunja i na
razini županije išlo u tijesnu suradnju sa SDP-om. U Drenovcima je
izabran naš kandidat Rifet Zulić
dok smo u općini Gunja dobili
dvojicu vijećnika. Sukladno sporazumu očekujemo mjesto vijećnika
u Vukovarsko-srijemskoj županiji
(Mirsad Pezerović).
U Dubrovačko - neretvanskoj
županiji ostvaren je polovičan
izborni rezultat. Naš kandidat
prošao je na listi za županijsku
skupštinu dok nas je izborni
poraz Dubravke Šuice za mjesto
gradonačelnice grada Dubrovnika
„koštao“ neulaska našeg kandidata u gradsko vijeće. No četiri
godine su dugo razdoblje i
moguće su promjene i naknadni
ulazak našeg kandidata u gradsko vijeće Dubrovnika.
U gradu Osijeku i Osječkoj županiji
potpisan je sporazum sa HSP-om
gdje smo podržali Antu Đapića za
mjesto gradonačelnika.
U Zadarskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji vođeni su razgovori
o mogućoj suradnji i koaliciji s
nekim parlamentarnim strankama. Kratkoća vremena i nejedinstvo Bošnjaka onemogućili su naš
politički istup u tim županijama.
I konačno grad Zagreb. SDA
Hrvatske je uputila pismo namjere
sklopiti sporazum sa SDP-om i
temeljem tog pisma upriličen je
sastanak s Milanom Bandićem
i njegovim suradnicima. U tim
razgovorima istakli smo spremnost podržati njegovu kandida-
7
turu i istakli svojeg kandidata na
zajedničku listu. U veoma kratkom
vremenu došlo je do dramatičnih
promjena u samom SDP-u i upliva njihovog predsjednika Zorana
Milanovića na sastavljanje liste za
gradsku skupštinu. U tom slučaju
svaki dalji razgovor bio je praktički
onemogućen. MI smo ostali vjerni
Milanu Bandiću kao našem kandidatu i sretni smo da je potvrdio
svoj pobjednički mentalitet. Treba
naglasiti da je Milan Bandić naš
osvjedočeni prijatelj da je tijekom
kampanje u tri navrata (obično
petkom u vrijem džume namaza) posjećivao našu zajednicu i
prema svim našim saznanjima u
sredinama u kojima dominiraju
Bošnjaci on je apsolutni pobjednik. Gospodin gradonačelnik uvijek se rado odazivao našim potrebama i sasvim sigurno to se može
očekivati i u novom mandatu.
4. Umjesto zaključka
Ovi izbori potvrdili su našu
opredijeljenost da se temeljni
problemi naše zajednice mogu
rješavati odlučnim političkim
angažmanom i ujedinjenim snagama. U sredinama gdje je došlo
do takve spoznaje i odabirom
pravih ljudi uspjeh ne će izostati.
Čestitke svim bošnjačkim kandidatima bez obzira na stranačku
pripadnost: cilj nam je isti s
mogućnošću izbora suradnika na
državnoj ili pak na regionalnoj
razini.
BROJ 14
8
BOŠNJAČKI GLAS
I bjehu lokalni izbori
Piše: Zemir Delić
Lokalni izbori u Primorsko-goranskoj županiji, kao i u cijeloj Hrvatskoj, već su dobrano
iza nas. Rezultati poznati, skupština PGŽ, gradska i općinska vijeća konstituirana, župan,
gradonačelnici i načelnici i njihovi dožupani, dogradonačelnici i donačelnici otpočeli rad
sa izmijenjenim ovlastima. Svima sretan i uspješan rad.
šta je sa Bošnjacima u
lokalnim izborima u PGŽ,
ili, još općenitije, šta je sa
Bošnjacima u političkom životu
PGŽ, pa i šire?
Ponajprije, institucionalno stvar
stoji tako, da Bošnjaci, kao i svi
drugi građani Republike Hrvatske,
imaju aktivno i pasivno biračko
pravo, to jest mogu birati i biti
birani na lokalnim izborima. Birati
mogu izlaskom na izbore, a birani mogu biti ako se nalaze na
nekoj od stranačkih ili koalicijskih lista koje su kandidirane za
skupštinu, odnosno gradska ili
općinska vijeća. Isto tako, birani
mogu biti ako su kojim slučajem
bilo stranački, bilo nezavisni kandidati za župana, gradonačelnika,
načelnika ili njihove zamjenike.
Tako je u teoriji i prema institucionalnim rješenjima, a kako je u
stvarnosti?
Izgleda da se u stvarnosti
politički angažman Bošnjaka u
Hrvatskoj, pa i u PGŽ još uvijek
ponajviše svodi na potvrđivanje
nacionalnog statusa, a manje na
građanski politički angažman.
Naime, najveći broj kandidata
Bošnjaka na lokalnim izborima
kandidira Stranka demokratske
akcije Hrvatske, dakle nacionalna
stranka Bošnjaka Hrvatske, i to u
koalicijama sa najširim mogućim
spektrom stranaka, s jednim jedinim ciljem – ulaskom u područne
i lokalne parlamente. Naravno,
to je sasvim legitiman i nesporan cilj svake političke stranke
koja politički djeluje. U novije vrijeme na političkom nebu pojavila
se još jedna nacionalna stranka
Bošnjaka, Bošnjačka demokratska
stranka Hrvatske, lidera Nedžada
Hodžića. Karakteristika obiju
nacionalnih stranaka Bošnjaka je
A
BROJ 14
da im je pretežit dio stranačkog
programa Bošnjaštvo kao takvo,
te da računaju isključivo na glasove Bošnjaka. U skladu sa time,
u sklapanju predizbornih koalicija
nastupaju kao isključivi monopolisti na glasove „nacionalno
osviještenih“ Bošnjaka, te trgujući
s tim pretpostavljenim glasovima,
u ovisnosti o tome koliko ih ozbiljno doživljavaju koalicijski partneri, dobivaju određene položaje
i mjesta na koalicijskim listama.
Opet je sve to dio legitimnog
procesa, ali nam se ovaj koncept čini ograničenim u političkim
mogućnostima za Bošnjake,
barem iz nekoliko razloga:
- kao prvo, Bošnjake reducira gotovo pa samo na njihovu nacionalnu pripadnost,
oduzimajući im građanske
atribute i mogućnost da budu
birani naprosto kao individue i
građani, sa svojim individualnim
svojstvima,
- ova redukcija značajna je utoliko, što i za sve druge građane
Hrvatske na ovaj način Bošnjaci
kandidati ostaju prevashodno
Bošnjaci i teško išta drugo,
- prethodni razlozi dalje impliciraju da se Bošnjak sa stranačke
liste nacionalne bošnjačke
stranke u Hrvatskoj praktično
nigdje ne može niti kandidirati,
a kamoli biti izabran za izvršnu
područni ili lokalnu funkciju,
- nadalje, ovako odabran politički
proces podrazumijeva, makar
i protivno nakanama nacionalnih bošnjačkih stranaka, izvjesnoj izolaciji i u određenoj mjeri,
barem u smislu političkog aktiviteta, getoizaciji Bošnjaka;
- sigurno je da se, radi ograničenja
koje donosi nacionalno političko
organiziranje, a još nedovoljno ohrabreni za drugačije
sudjelovanje u političkom životu,
jedan broj Bošnjaka politički
naprosto pasivizira, čime se
nesumnjivo umanjuje ukupni
politički kapacitet Bošnjaka u
Hrvatskoj;
- na koncu, nacionalno političko
organiziranje možda je i bilo
primjereno ratnim i post ratnim
vremenima, ali sada postaje
ograničenje za šire sudjelovanje u političkom životu; trebalo
bi se, naime, polako okrenuti
od nacionalnih tema ka svakodnevnim temama važnim za
običnog čovjeka, temama od
kojih se život prvenstveno sastoji.
Navedeno razmišljanje navodi
nas na zaključak da je nacionalno
političko organiziranje Bošnjaka
u Hrvatskoj možda prevaziđeno,
barem za političko područje
područne i lokalne samouprave.
Naime, Ustavnim zakonom o
pravima nacionalnih manjina
nacionalno pitanje svih manjina
u Hrvatskoj riješeno je, po općem
konsenzusu, na odgovarajući
način. Bošnjaci imaju i imat će
svog zastupnika u Saboru, koji
štiti nacionalna prava Bošnjaka
na nacionalnoj razini, a vijeća i
predstavnici brinu o zaštiti prava
na županijskoj, odnosno gradskoj i općinskoj razini. U tom
smislu, možda je za kandidate za
sabor racionalno da imaju svoju
stranku sa nacionalnim predznakom, koja im jamči do određene
mjere homogeno i motivirano
biračko tijelo za državne manjinske izbore, kako bi mogli brojem
glasova nadjačati svoje protukandidate.
Za područnu i lokalnu razinu, čini
BOŠNJAČKI GLAS
nam se znatno racionalnijim da
se Bošnjaci uključe u širi spektar političkog organiziranja u
Hrvatskoj, prema svojim konkretnim političkim preferencijama.
Sigurno je, naime, da u Hrvatskoj
postoji značajan broj Bošnjaka čija
su politička stremljenja podudarnija sa stremljenjima nekih drugih
stranaka, nego sa stremljenjima
nacionalnih bošnjačkih stranaka.
Isto tako, malo je vjerojatno da
sve Bošnjake u Hrvatskoj može
zadovoljiti program samo jedne
ili više stranaka sa nacionalnim
predznakom.
Sve izrečeno ne odnosi se, naravno, samo na bošnjačku, nego i
na sve druge nacionalne manjine
u Hrvatskoj.
Jedan, ali vrlo malen broj
Bošnjaka, našao se i na listama drugih stranaka za protekle
lokalne izbore. Neki od njih čak
su i izabrani u lokalne parla-
9
mente. Svakako bi bilo dobro
da takvih bude čim više. Time bi
bio obogaćen i unutarnjopolitički
život Bošnjaka, a i cijele Hrvatske.
Ovaj tekst naš je pledoaje za
što šire uključivanje politički
mislećih Bošnjaka u politički život
Republike Hrvatske, pri čemu
treba da se vode prvenstveno
svojim političkim preferencijama.
Samo tako možemo postići puninu
političkog suživota sa svim drugim
građanima Republike Hrvatske.
Filandra i Kljujić ponovno u Rijeci
Piše: I. Ružnić
Predsjedništvo VBNM za Grad Rijeku i SABAH su dana, 10. travnja 2009. god. u Gradskoj
Vijećnici Grada Rijeke, organizirali drugu po redu tribinu povodom Dana neovisnosti Bosne i
Hercegovine pod nazivom " Bošnjaci u Hrvatskoj i kontinuitet Bosne i Hercegovine ". Na
tribini su sudjelovala eminentna imena BiH javne i političke scene prof. dr. sc. Šaćir Filandra
i Stjepan Kljujić, dok su iz Hrvatske nastupili dr. sc. Željko Bartulović i lokalni poduzetnik
Nedžad Hodžić.
a relativno dobro posjećenoj tribini, pored
glavnih govornika, pozdravne govore
održali su predstavnici organizatora Mensur
Ferhatović ispred VBNM za Grad Rijeku i Hamdija
Malić ispred SABAH-a. Ferhatović je, pored ostalog, posebno pozdravio riječkog Glavnog imama
Hajrudina Mujkanović, te prisutne predstavnike
bošnjačkih i drugih manjinskih asocijacija, kao i
nazočne predstavnike medija. Ovdje valja istaknuti primjetni izostanak zvaničnika grada i županije,
najvjerojatnije zbog „straha“ da ih netko ne dovede
u vezu, sa slučajnom podudarnošću, da se skup
održao 10. travnja na dan osnivanja NDH.
N
Zainteresirana publika čeka početak
jekta. Također je istaknuo činjenicu da su Bošnjaci
do sada dali izuzetan doprinos svekolikom razvoju
Hrvatske. Da Hrvatska cijeni tu činjenicu vidi se i kroz
dobivanje građevinske dozvole za spomen obilježje
Bošnjacima braniteljima Domovinskog rata Hrvatske
kod Islamskog centra u Zagrebu.
Prof.dr.sc. Šaćir Filandra i Muhamed Tokalić uoči tribine
Riječi dobrodošlice uputio je i gospodin Hamdija
Malić, zamjenik Predsjednika SABAH-a rekavši da
mu je izrazita čast što je dio jednog ovakvog pro-
Prvi od govornika izlagača na temu, bio je doktor
filozofskih znanosti prof. dr.sc. Šaćir Filandra, koji je
ujedno redovni profesor Fakulteta političkih nauka
u Sarajevu, šef Odsjeka sociologije, predsjednik
Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“. Autor knjiga „Bošnjaci i Moderna“(1997), Bošnjačka politika
u XX stoljeću“(1998), „Bošnjačka ideja“ (2002), te
preko četrdeset znanstvenih radova.
Doktor Filandra je prisutne upoznao sa stanjem i
perspektivama Bosne i Hercegovine. Kritički se osvr-
BROJ 14
10 BOŠNJAČKI GLAS
BROJ 14
Dr.sc. Želko Bartulović, prof.dr.sc. Šaćir Filandra, Nedžad
Hodžić i Stjepan Kljujić
Publika prati izlaganja sudionika tribine
nuo na putove i stranputice BiH politike, ekonomije,
ustrojstva i td. Upozorio je na potrebu uspostave
nove BiH paradigme. Naglasio je činjenicu da je BiH
kakva je nekad bila, da je to prošlost i da nove politike moraju svoje utemeljenje tražiti u novonastalim
okolnostima. Njegovo izlaganje je svakako ostavilo
određenu skepsu u pogledu smjera kuda ide aktualna politika u BiH.
Član ratnog Predsjedništva BiH Stjepan Kljuić, novinar i publicist je svojim vehementnim stilom, ponovio
priču koju je riječka publika već imala prigodu čuti
na promociji jedne knjige kojoj je Kljujić koautora
a koja je u organizaciji BNZ za PGŽ održana 2006.
godine. Ponovno je govorio o ratnim događanjima iz
perspektive člana Predsjedništva i njegove osobne
vizure. Naravno, ne propustivši, njemu svojstvenu,
dozu dociranja, prije svega bošnjačkim političarima
u BiH, ali i dijaspori. Naime, Stjepan Kljujić je čest
putnik i često se susreće s BiH dijasporom, prije
svega Bošnjacima (jer svi ostali koji napuste BiH, istu
niti ne doživljavaju kao matičnu državu), te za honorar, kojeg naziva „intelektualne usluge“, plaćene
putne troškove, hotelski smještaj za sebe i vozača i
dnevnice za vozača, bošnjacima održi „slovo“ kako
je, kao Hrvat, podnio veliku žrtvu pristavši biti članom
Predsjedništva BiH. Naravno, dobivši očekivane
izraze snishodljive zahvalnosti Bošnjaka koji zaista
misle da je Stjepan Kljuić učinio veliku žrtvu za BiH.
I plaćamo ga da nam to priopći. Pri tome, teško da
bismo mogli nabrojati deset imena ljudi koji su pružili
herojski otpor okupatoru BiH i položili svoje živote
za opstanak BiH i bošnjačkog i drugih probosanskih
naroda u njoj. Ali to je tako.
Profesor sa Pravnog fakulteta u Rijeci dr. sc.
Željko Bartulović prisutne je upoznao s povijesnim činjenicama i uvjetima stvaranja neovisnosti i
državnosti Bosne i Hercegovine. Željko Bartulović,
rođen 5. ožujka 1962. u Rijeci. Diplomirao na
Pravnom fakultetu u Rijeci, magistrirao 1991. na
Pravnom fakultetu u Beogradu, a doktorirao na
Pravnom fakultetu u Zagrebu 1998. Zaposlen na
Pravnom fakultetu u Rijeci kao izvanredni profesor
i predstojnik Katedre za povijest prava i države.
Predavao na dodiplomskom ili postdiplomskom
studiju na pravnim fakultetima u Osijeku, Bihaću,
Mostaru i Tuzli, te Filozofskom fakultetu u Zadru
i Veleučilištima u Rijeci i Gospiću. Objavio samostalno dvije knjige, dvije u koautorstvu te preko
50 znanstvenih radova s područja povijesti prava i
države. Velika je šteta što se uvaženom profesoru
ostavilo malo prostora da iscrpnije iznese činjenice
zasnovane na povijesnim faktima, već smo umjesto
toga „potrošili“ previše vremena slušajući osobne
impresije pojedinih govornika koje većim dijelom ne
korespondiraju s temom tribine.
Posljednji govornik na tribini bio je Nedžad Hodžić,
privatni poduzetnik i predsjednik novoosnovane
političke stranke s nacionalnim predznakom pod
nazivom Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske.
Hodžić je govorio o potrebi političkog organiziranja
Bošnjaka u Hrvatskoj naglasivši kako njegova stranka ima veliku ambiciju pripremiti Bošnjake za popis
stanovništva 2011. godine. Kao rezultat najavljene
aktivnosti, Hodžić najavljuje brojke od preko 1,5%
Bošnjaka u RH i posljedično tome, tri zastupnika
u Saboru RH. Njegove političke projekcije nas
neodoljivo podsjećaju na bosanski vic „Ćevapi i piva
10 kuna! Gdje? Nigdje, ali je brate jeftino“
BOŠNJAČKI GLAS
11
Bosanske piramide u Rijeci
Održana prezentacija projekta istraživanja doline bosanskih piramida
dvorani „Teatro fence“ u Rijeci, 25. travnja
2009. godine održana je prezentacija projekta istraživanja doline bosanskih piramida.
Organizator ove priredbe bilo je Vijeće bošnjačke
nacionalne manjine za Grad Rijeku, a naznačeni
povod za njeno održavanje je prilog obilježavanju
Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Prezentacija
projekta izazvala je pozornost građana Rijeke i
Primorsko-goranske Istarske županije koji su popunili dvoranu do posljednjeg mjesta.
U
U vrlo vehementnom i zanimljivom tonu o projektu
je govorio njegov pokretač Semir Osmanagić, koji
je prisutnima pojasnio genezu ulaska u projekt,
kao i utemeljenost hipoteze o postojanju bosanskih piramida, a što potvrđuju arheološki nalazi.
Zanimljiva prezentacija i pitanja prisutnih posjetitelja
potrajala je više od dva sata. Vjerujemo da će mnoge
koji tu, sad već nadaleko znamenitu lokaciju, do
sada nisu posjetili, ova prezentacija ponukati da to
što prije učine.
U prilog podršci ovom projektu Bošnjački glas
prenosi u cijelosti Intervju Semira Osmanagiće danu
časopisu „Dani“ iz kojeg se mogu iščitati sve tvrdnje
o utemeljenosti projekta istraživanja doline bosanskih piramida.
Intervju za magazin DANE, 01. 3. 2006.
Pitanja: urednik Amer Obradović
Odgovori: Semir Osmanagić
1. Kada Vam je za oči zapelo brdo
Visočica, odnosno otkuda pomisao
da bi se tu mogla kriti piramida?
Moja prva posjeta uzvišenju
Visočica datira iz aprila 2005.
Direktor Zavičajnog muzeja prof.
Senad Hodović, zaljubljenik bosanske srednjevjekovne državnosti,
me je odveo na vrh uzvišenja.
Odatle se pruža sjajan pogled
na Visočku dolinu i uzvišenje
Plješevicu. Moj prvi pogled na
trouglaste strane Plješevice, mada
prekrivene šumom, mi je pobudio
sumnju da nije riječ o prirodnoj formaciji. Tome sam dodao
pravilnu geometriju Visočice.
Kada je kompasom ustanovljeno da strane ova dva uzvišenja
odgovaraju stranama svijeta za
mene više nije bilo sumnje. Takav
zaključak je bio logičan nakon
iskustva koje sam sticao penjući
se na stotine piramide u Srednjoj
i Južnoj Americi, otkopanih ili potpuno prekirivenih gustim rastinjem u džunglama.
2. Na osnovu kojih argumenata ste
postavili tezu da se na brdu Visočica
krije «Bosanska piramida sunca»?
Hipoteza je postavljena na osnovu
dva argumenta: pravilne piramidalne geometrije i poklapanja sa
stranama svijeta, sto je tipično
za gradnju piramida. Uslijedilo je
izvođenje naučnih dokaza. Prvi
logičan korak je bio utvrđivanje
geološko-sedimentološko-petrografskog sastava tla Visočice u
avgustu 2005. Rezultati su upozorili na postojanje desetak anomalija koje su potvrđivale da nije riječ
BROJ 14
12 BOŠNJAČKI GLAS
o prirodnoj formaciji. Slijedeća
faza, u oktobru-novembru 2005,
je, daljnjim geološkim radovima,
utvrdila stepenasti dizajn piramide
i postojanje monumentalnog
prilaznog platoa na zapadnoj
strani, što je, takođe, tipično za
prilaz piramidama. Nakon toga,
vijest je objavljena svijetu, izašla
je knjiga «Bosanska piramida
Sunca». Uslijedile su dodatne
analize koje su nizom naučnih
argumenata potvrđivale hipotezu: satelitske fotografije su jasno
pokazale da se ovakva geometrija
stranica piramide ne može javiti
kao prirodna; satelitski radarski
snimci koji penetriraju uzvišenje
su pokazali postojanje pravolinijskih prolaza unutar piramide;
geodetske karte visoke rezolucije
su istakle perfektan terasasti oblik
kojeg nema kod brda; termalni
snimci su pokazali da se Visoica
brže hladi od prirodnih struktura
što je ukazivalo na postojanje
podzemnih prolaza, hodnika, prostorija, poroznog materijala; fluvijalna geomorfologija pokazuje
odsustvo drenažnih karakteristika
što ponovo potvrđuje da je riječ o
kolosalnom vještačkom objektu;
satelitski detektor Linalal je utvrdio da su svi unutrašnji uglovi
uzvišenja jednaki što moze biti
samo slučaj kod građevine; u
intervjuima sa mještanima smo
ustanovili da su pravilni kameni
blokovi i ploče, podzemni prolazi i
tuneli, pronalaženi tokom zadnjih
decenija. Jednostavno, dokaz za
dokazom je potvrđivao ispravnost
postavljene hipoteze koja je, evo
sada, postala činjenicom.
3. Je li moguće da je u to doba (u
koje Vi smještate piramidu) bila razvijena takva civilizacija da napravi
piramidu?
Ono što je izvjesno je da je piramida podignuta najmanje prije 2.500
godina. Naime, pored zapuštenih
ostataka srednjevjekovnog grada
Visoki na vrhu Visočice, ranije
su pronađeni i tragovi rimske
osmatračnice i bakarni artefakti
koji upozoravaju na Ilire. Međutim,
BROJ 14
svi su oni locirali svoje kulture
na mnogo starijem monumentu,
impresivnoj piramidi koja je još u
to vrijeme bila prekrivena humusom. Pri vrhu Visočice su se nalazile metalne alke koje se sreću i na
drugim mjestima u BiH na sličnoj
nadmorskoj visini. Legende u
našem narodu govore o alkama za koje su se vezivali veliki
brodovi. Jedini mogući događaj
koji je privremeno mogao izazvati
porast nivoa mora do te visine je
otapanje velikih količina leda na
kraju zadnjeg Ledenog doba. A tu
već idemo 12.000 godina unatrag.
Ukoliko pronađemo organski
materijal kreatora piramide onda
ćemo radiokarbonskom metodom
i odrediti njihovu starost. Međutim,
dokazi o postojanju razvijenih civilizacija iz perioda prije, 8.000.
12.000 i vise godina, su brojni:
od podvodnih gradova između
Japana i Tajvana povezanih 500
km kamenim putevima, kineskih
piramida, hiljadutonskih kamenih
blokova u Balbeku (Libanon) koji
su, čak i prema oficijelnoj historiji,
stariji od 8.000 godina...
4. Postoji li veza između Južne
Amerike i Bosne?
Bosanska piramida Sunca je stepenasta piramida. Pravilno odrezani kameni blokovi breče su slagani kao cigle, a svaki novi red je
pomaknut prema unutra. Na taj
način se formira kosina od 25-30
metara, zatim slijedi terasa od
2,5 metra, zatim ponovo kosina i
tako do vrha. Na vrhu je pravougaoni plato. Ovaj dizajn je gotovo
identičan onom u Meksiku, piramidi Sunca u Teotihuakanu.
5. Vjerujete li u vanzemljce?
Bilo bi naivno i oholo misliti da
nesavršeni homo sapiens polaže
ekskluzivno pravo na život u
beskrajnom kosmosu. Naš
Sunčev sistem je na samoj periferiji galaksije Mliječni put, koja
je opet daleko od poznatog centra kosmosa. Naša fizička čula
vide i osjećaju u jednom jako
limitiranom dijapazonu. Čak je i
svijet oko nas mnogo kompleksniji nego što mislimo i kako nas
to uči oficijelna nauka. Jednu
od svojih knjiga sam posvetio
svjedočanstvima iz prve ruke
ljudi iz američkog establišmenta
(obavještajci, oficiri vojske, pripadnici službi osiguranja) koji su
sasvim argumentovano govorili
o kontaktima sa «vanzemaljcima»
kako ih nazivate.
6. Zašto u narodnoj tradiciji (niti
je bilo koji antički pisac o tome
posvjedočio) nije ostalo ništa što
bi moglo asocirati na postojanje
piramide?
Pisani tragovi sežu unatrag 2.000
godina na bh prostorima. Već tada
je ova piramida bila jako stara i
prekrivena zemljom i rastinjem.
Oralna tradicija nije ostala iz prostog razloga što više nema potomaka autohtonog stanovništva iz
Visočke doline.
7. Vaša teza o piramidi u Visokom
potopuno zanemaruje 120 godina
arheologije i historije, odnosno njihovog institucionalnog i modernog
razvitka, u Bosni i Hercegovini?
Ne. Obrnimo tvrdnju. Moderna
arheologija BiH nije bila u stanju
prepoznati postojanje ovako kolosalnog monumenta u središnjoj
Bosni. Način na koji radi Fondacija
«Arheološki park: Bosanska
piramida Sunca» je multidisciplinaran. Priključili su nam se
geolozi, sedimentolozi, geofizičari,
geodete, geomehaničari stijena,
petrografi, speleolozi, i, naravno,
arheolozi. Kombinujemo klasične
arheološke metode sa najmodernijom tehnologijom. Pri tome
rezultate svih naših nalaza objavljujemo javno na web stranici:
www.piramidasunca.ba. Ovaj
geo-arheološki projekat je otvoren za sve i ovakav način rada je
novost na ovim prostorima.
Jeste li upoznati sa radovima bh.
arheologa Đure Mazalića i Pave
Anđelića?
BH, odnosno jugoslavenski
arheolozi XX stoljeća, su odi-
BOŠNJAČKI GLAS
grali pionirsku ulogu u početnim
objašnjenjima prahistorije ovih
krajeva. Međutim, nepostojanje
današnjeg naučnog instrumentarija je svakako predstavljao nezaobilazan hendikep. Antropološka
genetika, nova naučna disciplina,
je tek zadnjih sedam godina utvrdila da je inteligentni čovjek u
Bosni i Jadranskom bazenu prisutan tačno 27.000 godina. Upotreba
karbonskog određivanja starosti
je relativno skromnih razmjera
u BiH, a dendrokronologije, vrlo
precizne metode mjerenja starosti
drveća kao građevinskog materijala, je gotovo nepoznata u BiH. Na
našim prostorima nema naučnika
koji je ovladao naučnom disciplinom biogeometrije. Dodamo
li tome čitav spektar satelitskih
analiza koje su korištene u doka-
zivanju prvih evropskih piramida
(fotografske, radarske, termalne,
detektori linearnih anomalija)
postaju jasni limiti koje su arheolozi prošlog stoljeća imali pred
sobom. Međutim, nemam sumnje da će se za 50-100 godina
nove generacije naučnika, sa
ultramodernim tehnologijama,
podsmješljivo odnositi prema
onome što mi danas znamo i
koristimo.
9. Šta bi za Bosnu i Hercegovinu
značilo otkriće piramide Sunca?
Piramida Sunca je naučna
činujenica. Ostaje nam da od
aprila do oktobra 2006. godine,
tokom najvećeg ovogodišnjeg
geo-arheoloskog projekta u
Evropi, okončamo zadnju fazu
naučnog dokazivanja, a to je
13
međunarodna provjerljivost.
Nakon što uvjerimo domaće i
strane dobronamjerne skeptike
da se u središnjoj Bosni nalazi
najznačajniji arheološki spomenik kontinenta, preostaje nam
da ubrzamo proces ekskavacije, restauracije i trajne zaštite.
Slijedi osnivanje prvog evropskog
arheološkog parka i otvaranja ove
turističke atrakcije svijetu. Logičan
dalji scenarij bi bio turizam, razvijena infrastruktura i ekonomija,
međunarodni naučni kontakti.
Bosna je sićušna na geografskoj
mapi, ali će postati gigant na
svjetskoj arheološkoj karti.
Srdačan pozdrav,
Semir Osmanagić
Predsjednik Upravnog odbora
Fondacije
Dodatak intervjuu za magazin dane:
Jedanaest dokaza o postojanju
bosanskih piramida
Stručnjaci Fondacije «Arheo-loški park: Bosanska
piramida Sunca» su iskoristili nekoliko proteklih
mjeseci da nizom naučno argumentovanih dokaza
potvrde hipotezu o postojanju kolosalnih piramida u
Visočkoj dolini.
1. Preciznim mjerenjima Geodetskog zavoda BiH
je utvrđeno da su strane Bosanske piramide Sunca
(uzvišenje Visočica) potpuno pravilno orijentisane
prema magnetnom sjeveru, odnosno stranama svijeta (sjever-jug, istok-zapad) što je karakteristično za
gradnju piramida.
2. Geološko-sedimentološkom analizom na terenu u
avgustu i oktobru 2005. godine (kompletna analiza
je objavljena na: www.piramidasunca.ba) dobijen
je sklop dokaza koji pokazuje stepenasti dizajn
piramide, veličinu kamenih blokova koji grade zidove
piramide i kamene ploče koji tvore pristupni monumentalni plato piramidi. Piramida Sunca je visoka
oko 220 metara što je za trećinu više od Keopsove
piramide u Egiptu!
3. Analiza satelitskih snimaka (NASA Landsat,
Radarsat, Hyperion, Ikonos) je pokazala pravilnu
geometriju uzvišenja Visočica i još četiri druga
uzvišenja u Visočkoj dolini. Sva imaju trouglaste
strane, stepenasti karakter, terase na vrhu i pravilno
su orijentisana prema stranama svijeta. U prirodi
se ne javljaju takve pravilne geometrijske formacije.
Visina tri glavne piramide je podjednaka i one formiraju jednakostranični trougao.
4. Inicijalna analiza radarskih snimaka (Radarsat) koji
penetriraju kroz zemljani sloj koji prekriva piramidu
Sunca pokazali su postojanje pravolinijskih prolaza/
hodnika unutar Visočice – piramide Sunca.
5. Analiza satelitskih termalnih snimaka (satelit Aster)
potvrdila je da se ukupno pet uzvišenja u Bosanskoj
dolini piramida ne hladi brzinom očekivanom od
prirodnih brda, već da pokazuju izrazite karakteristike
hlađenja za vještačke strukure koje sadrže porozni
građevni materijal, prolaze, prostorije, tunele i slično.
Ova analiza je potvrdila nalaze satelitskih snimaka za
ukupno pet objekata koji su pokazali pravilnu pirami-
BROJ 14
14 BOŠNJAČKI GLAS
dalnu geometriju i orijentisanost prema stranama
svijeta.
6. Kazivanja mještana koji su u proteklih nekoliko
decenija kopali temelje za svoje kuće daju nove
dokaze o postojanju pravilnih kamenih blokova breče,
obrađenim pločama pješćara, zatrpanim "rupama"
odnosno sekcijama tunela.
7. Kompleks podzemnih tunela: Ravne-VisočicaPlješevica-Krstac pokazuje da je i Bosanska dolina
piramida ispresijecana mrežom tunela koji povezuju
sve piramide slično kao i piramidalni kompleksi u
Egiptu i Meksiku.
8. Fluvijalna geomorfologija, odnosno odsustvo
drenažnih karakteristika na trouglastim stranama
Visočice, pokazuje da nije riječ o prirodnoj formaciji
već kolosalnom vještačkom objektu.
9. Zabilježeno je "odzvanjanje" Visočice prilikom
granatiranja tokom zadnjeg rata, što je svojstveno
vještačkim strukturama sa tunelima, prolazima i prostorijama.
10. Pravilne "terase" na geodetskoj mapi visoke rezolucije potvrđuju stepenasti dizajn piramide Sunca.
11. Automatski satelitski detektor linearnih anomalija
LINANAL je procijenio da postoji identičan unutrašnji
ugao od cca 45 stepeni na sve četiri strane piramide
što potpuno isključuje mogućnost prirodne formacije,
a potvrđuje da je ljudska ruka izgradila ovu piramidu!
Od sredine aprila do kraja oktobra ove godine će
se nastaviti istraživanja na terenu uz učešće većeg
broja arheologa, geologa, geofizičara, sedimentologa, speleologa, geodeta i ekipa za ekskavacije.
Osmanagić primljen u rusku akademiju prirodnih nauka
Moskvi je 28. maja 2009.
obavljena ceremonija prijema osnivača Fondacije
"Arheološki park: Bosanska piramida Sunca" Semira Osmanagića za
inostranog člana Ruske Akademije
prirodnih nauka (RANS).
Ova institucija je jedna od najuglednijih naučnih ustanova u svijetu. U svom članstvu ima više
od deset nobelovaca, te najuglednije profesore i inžinjere iz
Rusije, Evrope i Amerike u oblasti
prirodnih i humanitarnih nauka.
Među njima je i 300 vrhunskih
pronalazača u različitim naučnim
disciplinama. Doktorski kandidat
Semir Osmanagić primljen je u
članstvo Akademije na osnovu
otkrića bosanskih piramida i prahistorijskog tunelskog kompleksa
u Visokom te dosljedne primjene
multidisciplinarnih naučnih metoda u ovom geo-arheološkom projektu.
U
BROJ 14
Naučni tim Ruske
Akademije
prirodnih nauka
obavio je detaljna
geofizička, geohemijska i seizmička
istraživanja na
području Visokog, Vratnice i
Zavidovića tokom
2007. i 2008.
godine i o tome
upoznao ruske
akademike.
Ovo je veliko
priznanje
za
dosadašnje
napore svih istraživaca i saradnika Fondacije „Arheološki park:
Bosanska piramida Sunca" te
za Osmanagića osobno, koji
je početkom 2009. primljen u
članstvo Aleksandrijskog društva
arheologa, a 2006. izabran za
prvog počasnog građanina grada
Visoko.
Tokom boravka u Akademiji,
Osmanagić je predložio anagažovanje multidisciplinarnog ruskog tima u Bosanskoj dolini piramida za 2010. godinu.
BOŠNJAČKI GLAS
15
Festival bošnjačke kulture u Istri
-PULAred više od 400 stotine posjetitelja, gostiju i
uzvanika u organizaciji Nacionalne zajednice
Bošnjaka Istre - Ogranak Pula, 9. svibnja
2009.godine na terasi kluba Behar u sklopu objekta Islamske zajednice Pula, održan je 4. Festival
bošnjačke kulture u Istri. Nastupilo je udruženje
Đerđef iz Cazina sa prigodnim izvedbama bosanskih igara i plesova, te je postavljena bosanska
soba sa izložbom ručnih radova koji su se mogli i
kupiti. Također je nastupio ansambl BNZH-Zagreb
„Bosana“ iz Zagreba sa izvedbama sevdalinki i
izvedbom na sazu. U revijalnom dijelu, odnosno
P
natjecanju u pripremi tradicionalnih bosanskih jela
natjecalo se 20-ak žena od kojih je ukupna pobjednica gđa Sehaveta Bradarić koja je najviše ocjene
dobila u kategoriji pita.
Manifestaciji su prisustvovali uzvanici iz Gradskog
poglavarstva grada Pule, Županije i predstavnici
bošnjačke manjine, te predstavnici Islamske zajednice Pula.
-LABINTekst i foto: Roberto Matković
prostorijama Kluba Bošnjaka u Labinu 31. svibnja
održan je Festival bosanske kulture. Degustirala su se
jela i pića tradicionalne bosanske kuhinje te prezentirala bosanska tradicija i običaj. Festival je započeo u Labinu
za labinske bošnjakinje a slijede još dva i to u Pićnu i Raši.
Pobjednice sa sva tri festivala natjecat će se u finalnoj večeri
koja će se održati u Puli, gdje će se natjecati na razini Istre.
U
Na labinskom Festivalu bosanske kulture sudjelovalo je
28 žena a za sveukupnu pobjednicu žiri je odabrao Sadu
Mujdžić. Iz ukupno 4 kategorije izbora pobjednice su Sada
Mujdžić, Mirela Karić i Nermina Džaferović. U programu
je sudjelovo KUD Bosna Istarske županije, a zabavni dio
programa odradio je Mrga band iz Labina.
BROJ 14
16 BOŠNJAČKI GLAS
-POTPIĆANTekst i foto: Roberto Matković
estival bosanske kuhinje, započet pretprošlog
vikenda u Labinu, nastavljen je 6. lipnja u
Potpićnu. Manifestacija je održana u restoranu
„Užanca", a degustirala su se jela i pića tradicionalne
bosanske kuhinje te prezentirala bosanska tradicija
i običaj. Nakon Labina i Potpićna s Festivalom
bosanske kuhinje nastavit će se u Raši, 13. lipnja.
Pobjednice sa sva tri festivala natjecat će se u finalnoj večeri, koja će se održati u Puli, gdje će se birati
najbolje kuharice u Istri.
F
Biralo se najbolje u četiri kategorije, a pobjednice
su Sabina Kenjar u jednoj kategoriji i Aziza Ćolić u
čak tri kategorije, pa je ona izabrana i za sveukupnu
pobjednicu. U programu je sudjelovao KUD Bosna
Istarske županije, zabavni dio programa odradio
je Mrga bend iz Labina, a svim sudionicima manifestacije prigodnim se riječima obratio i novi kršanski
načelnik Valdi Runko.
REKREACIJA STOLNI TENIS
FIRME • GRUPE • POJEDINCI • STUDENTI
Vodovodna 15 • RIJEKA
Prostorije BNZ PGŽ
Radno vrijeme od 16:00 do 22:00
Subota i nedjelja od 10:00 do 20:00
5 STOLOVA
BROJ 14
Tel: 099/ 220 9600
BOŠNJAČKI GLAS
17
»Hutba u vremenu«
Piše i fotografira: Mira Pavlaković
U okviru redovnih tribina četvrtkom, 16. travnja 2009. godine, održana je promocija
knjige „Hutba u vremenu“ mr. sc. Aziza ef. Hasanovića. Velika konferencijska dvorana
Islamskog centra bila je prepuna posjetitelja, što ova knjiga (magistarski rad autora)
svakako zaslužuje, a njezinu kvaliteta, aktualnost i značaj za našu zajednicu vidi se iz i
popisa uvaženih gostiju, kao i promotora, koji su se potrudili da daju svoje viđenje same
knjige, mada se, u biti, više govorilo o instituciji hutbe i njenom značaju, a manje konkretno o samom autoru i knjizi, no svi se ti elementi međusobno prožimaju, tako da je bilo
zanimljivo slušati. Mislim da bi svaki autor poželio ovako kvalitetne prezentere: muftija
Ševko ef. Omerbašić, prof. dr. Remzija Hadžiefendić – Parić, muftija tuzlanski Husejn ef.
Kavazović, Mustafa Bećirović (nakladnik), reisu–l -ulema prof. dr. Mustafa ef. Cerić.
ecenzije su
napisali
Mevludin ef. Arslani i prof.
Amir Sakić. U svom jednostavnom i jezgrovitom stilu
Arslani je uspio ući u samu bit
hutbe, kompletnu knjigu i njenu
poruku sabiti na mali prostor i na
kraju zaključiti: “Kako se autor
ove knjige potrudio sakupiti svu
njemu dostupnu građu, koja
obrađuje problematiku hutbe,
slobodno možemo kazati, da je
uveliko olakšao svima onima koji
se žele baviti hutbom.“ Profesor
Sakić se pridružuje slijedećim
riječima: „Knjigom 'Hutba u vremenu' autor je uspio da izradi
studiju koja, pored općeg jezičkog
i terminološkog određenja termina hutbe i propisa o hutbi kroz
prizmu pravnih škola, rezimira
specifičnost hutbe u pojedinim
historijskim periodima. Naša
javnost ovom knjigom dobiva
sažetu analizu gotovo svih relevantnih činjenica potrebnih za
sagledavanje teškoća koje su
hatibi morali prevazilaziti da bi
odgovorili zahtjevima šerijatskih
propisa i izazovima vremena.“
Prvo se okupljenima obratio
muftija Ševko ef. Omerbašić
naglašavajući: „Konačno da se
u posljednje vrijeme pojavilo
djelo koje potiče razmišljanja o
najznačajnijoj temi Islamske zajednice koja će za sobom povući i
mnoga druga pitanja. Nema sumnje da je hutba bila i ostala najefikasniji metod islamske misije kako
u muslimanskim sredinama tako
R
i u obraćenju
pripadnika
drugih religija.
Taj čudesna
metoda face
to face (licem
u lice) do
današnjega
dana
nije
prevaziđena,
unatoč brojnim
tehnološkim
izumima i metodama.“
Velika dvorana Islamskog centra je bila prepuna
Muftija je vrlo opsežno govorio o
hutbi, o njezinoj ulozi u islamizaciji
društva, o svojstvima koja bi trebala krasiti hatiba, o temama hutbi,
o govorničkim kvalitetama hatiba,
o načinu prezentiranja hutbe i
svoje izlaganje završio osvrtom
na „Hutbu u vremenu“ : „Što se
pak tiče autorove knjige ona nam
pruža neke značajke bez kojih ne
možemo shvatiti značaj hutbe u
islamu. Naročito je značajno što
nam autor pruža informacije o brojnim radovima i djelima koji su se
bavili hutbom. Posebno je zanimljiv pregled radova o hutbi između
1945. i 2005. godine. Ono što
za mene ima posebno značenje
jesu autorova istraživanja o hutbi
dok je još bio glavni zagrebački
imam. Uvijek sam nastojao potaći
imame na istraživanja djelatnog
utjecaja hutbe na džemat, jer
upravo hutba najsnažnije utječe
na džemat u našoj sredini. Vrlo su
zanimljivi odgovori ispitanika, što
ovu knjigu čini aktualnom.“
Poslije muftije zagrebačkog za
govornicu staje prof. dr. Remzija
Hadžiefendić – Parić koja je
svoje izlaganje o „Hutbi u vremenu“ započela jednom drevnom
Herodotovom pričom o tome
kako je egipatski kralj Psametih
želio saznati koji je najstariji narod
na svijetu pa je stavio u izolaciju
DVOJE djece i prema prvoj riječi
koju su ona izgovorila došlo se
do zaključka da je najstariji narod
i najstariji jezik frigijski. No ono
što je najbitnije u ovoj priči, jeste
činjenica da je izolirano dvoje
djece, dakle stvoreni su minimalni
uvjeti za dijalog, pa tako kako
je potrebno najmanje dvoje ljudi
za komunikaciju, potrebno je,
također, najmanje dvoje ljudi da
bi hutba ispunila svojoj smisao
– postoji netko tko govori (hatib) i
netko tko sluša (mumin).
Govoreći o hutbi kao obliku javnog
i obvezujućeg govora za muslimana gospođa Hadžiefendić – Parić
ističe: „Nema sumnje da je knjiga
BROJ 14
18
16 BOŠNJAČKI GLAS
nim. Nadamo se da će se pronaći
netko tko će to dalje pratiti, kao
magistar Hasanović, i obrađivati.
Nakladnik
knjige,
Mustafa
Bećirović, je govorio o magistru Hasanoviću i njegovu djelu s
velikim poštovanjem i emocijom,
naglašavajući kako je efendija
Hasanović vjerodostojan u onome
što radi, a to je prvenstveno zato,
jer je njegova vodilja istina, pa
nastavio: „ Hutba i govor trebaju
biti samo pristajanje na istinu, a
danas ima masu primjera obrnutih, kada su govor i hutba pristajanje na laž. Zašto se ne sjetimo riječi koje je Hatidža uputila
Poslaniku a. s.: 'Neće tebe Bog
napustiti.' , kada joj se požalio da
nije siguran da li je baš on najbolji
izbor za poslanstvo. Kao što je
Picaso rekao da se nikada ne
stavlja točka na
sliku (odnosno
ona se nikada ne
završava) tako se
točka na ljubav
i borbu za istinu
nikada ne stavljaju, već je uvijek
moramo slikati u
najljepšim bojama.“
Vrlo raspoložen
reisu–l-ulema
prof. dr. Mustafa
I poslije prezentacije se razgovara o Hutbi u vremenu
ef. Cerić govo-
BROJ 14
„Hutba u vremenu“ mr. Aziza ef.
Hasanovića od velikog značaja
za povijest vjerskog govora na
ovim prostorima iz najmanje dva
razloga. Prvo, svjedoči, na temelju
mnogobrojne pregledane literature, o jednom dugom razdoblju
hutbe: od Berlinskog kongresa
do danas, tj. od 1878. do 2005.
To je ozbiljna i utemeljena analiza
sadržaja i forme - usudila bih se
reći svih relevantnih hutbi i zbirki
hutbi - te mjesta, uloge i značaja
hutbe kao vrste islamskog javnog
govora. Drugi razlog je: ukazuje
na razvoj hutbe - od govora koji
djeluje samo simbolički (budući
da je – u jednom dužem razdoblju
- bila mistificirana, na jeziku koji
recipijent, vjernik, nije razumio)
- do najnovijih standarda hutbe
koje je postavilo novo doba i
postmoderna.“
tematika i dobiva se osjećaj vjerodostojnosti, kao drugo nakon
dijela ozbiljnih promišljanja dodaje
se neka pošalica, što opušta
slušateljstvo i čini ga prijemčivim
za slijedeću ozbiljnu tezu. Prof.
dr. Cerić kaže: „Aziz efendija nije
knjigu pisao kao promatrač, već
kao sudionik i analitičar toga o
čemu piše, zato knjiga ima precizna zapažanja o hutbi i zato
mi hatibi trebamo ta zapažanja
uvažiti. Čestitam Aziz ef. što se
usudio pisati o stvarima za koje
svi mislimo da znamo, a najmanje o njima znademo, jedna od
tih stvari je hutba. Čitajući knjigu
sreo sam se s nekim stvarima
prvi put, jer je Aziz prikazao sva
četiri mezheba i pristup i definiciju hutbe. Zato ovo nije knjiga za
laike, već za hatibe i imame i za
one koji se pripremaju za hatibe.
Neka istraživanja su pokazala
da bit muslimanskog preporoda
nije u televiziji, nije u novinama,
nije u javnim medijima, već je
središte i centar muslimanskog
preporoda u džamiji, na minberu i kroz hatiba.“
Na kraju programa se skupu
obratio i autor knjige „Hutba u
vremenu“, mr. Aziz ef. Hasanović
i od srca zahvalio svima onima
koji su na bilo koji način pomogli
da ova knjiga ugleda svjetlo dana:
Mešihatu IZ, Medžlisu IZ Zagreb,
Na ove riječi nadovezuje se tuzlanski muftija Husejn ef. Kavazović
koji kaže: „U ovom djelu magistar
Hasanović iznosi stav moderne
bosanske uleme i bošnjačkih
intelektualaca o dilemi prevoditi
ili ne prevoditi Kur'an i hutbe na
bosanski jezik ili ih prezentirati na
arapskom. Ovo djelo pruža puno
informacija, ali ovo istraživanje
nije završeno, ovaj rad je pionirski. Bilo je eseja na temu hutbe,
ali nikada nismo imali djelo koje
je napravilo historijski prijelom o
hutbi kod bosanskih muslimana.
Bit će interesantno pratiti razvoj
hutbe u novim okolnostima, u
novim integracijama, tkz. global-
rio je tridesetak
minuta, ali je u
maniri dobrog
oratora i hatiba
uspješno
održavao interes
okupljenih koji
su doslovce upijali svaku riječ.
Moglo bi se reći
da je obraćanje
reisu-l-uleme bilo
praktičan prikaz
Fotografiranje za uspomenu
kako bi konkretna hutba trebala
izgledati, kao prvo govori se iz medresi „Dr. Ahmed Smajlović“,
glave, što znači da se poznaje Fakultetu islamskih nauka u
Sarajevu i mentorima koji su ga
BOŠNJAČKI GLAS
usmjeravali u proučavanju, recenzentima Mevludinu ef. Arslaniju i
prof. Amiru Sakiću, lektorici prof.
dr. Remzija Hadžiefendić – Parić,
nakladniku Mustafi Bećiroviću, a
najviše svojim roditeljima i obitelji
koja je imala i ima razumijevanja
za njegova odsustvovanja.
Umjesto zaključka
„Hutba u vremenu“ je knjiga
za sva vremena, to je štivo za
znalce, za one koji ovu problematiku imaju u malom prstu, koji
se njome svakodnevno susreću
i bave i kojima će ova knjiga
pomoći upravo zato što je na
jednom mjestu sakupljena sva
dostupna građa o hutbi, kao
jednom od najvažnijih obveznih
ibadeta u islamu, a pokriva svu
problematiku vezanu uz hutbu na
području Bosne i Hercegovine
od 1878.-2005. godine. Oni će
sve ovo blago sakupljeno unutar
korica ove knjige moći koristiti
kao svojevrsni priručnik, skoro pa
udžbenik, da osvježe svoje znanje, da se usavrše, a onima koji su
na putu otkrivanja i proučavanja
islama, bit će isto od velike koristi,
kao svojevrsni smjerokaz. Ono što
ovoj knjizi daje dodatnu težinu je
činjenica da je Aziz ef. Hasanović
i sam hatib te je održao brojne
hutbe, obraćajući se vjernicima s
minbera i to u različitim sredinama, od snenih bosanskih sela i
zaselaka do velebne zagrebačke
džamije i na osobnom primjeru osjetio kakvu širinu znanja i
prilagodbe mora imati hatib, ako
želi da poruke njegove hutbe
padnu na plodno tlo. I sam autor
kaže: „Imajući u vidu prosječnu
dužinu života, može se konstatirati da čovjek u životnom vijeku
19
odsluša 2500 hutbi. Ova činjenica
nameće obvezu razvijanja discipline govorništva, kako bi hutbe
imale što veći uspjeh.“ „Hutba
u vremenu“ je od onih knjiga
kojima se stalno vraćamo, jer uvijek u njoj otkrivamo nešto novo,
kako sazrijeva naše znanje o ovoj
tematici, tako i knjigu svaki puta
gledamo drugim očima.
Magistar Hasanović upisuje posvetu
u knjigu
Natjecanje iz islamskog vjeronauka
u Maljevcu i Zagrebu
očetkom svibnja, točnije 8.,
održano je prvo županijsko
natjecanje učenika iz islamskog vjeronauka osnovnih škola
u Karlovačkoj županiji, odnosno
područja koje pokriva Medžlis IZ
Karlovac. Natjecanje je provedeno
u PŠ Maljevac, a sudjelovalo je 39
ekipa (2 učenika u ekipi) iz 8 škola
Karlovačke županije. Učenici su
bili iz: OŠ „Banija“, OŠ „Braće
Seljan“, OŠ „Dragojla Jarnević“,
OŠ „Dubovac“, OŠ „Grabrik“,
PŠ „Belaj“ – OŠ „Barilović“, OŠ
„Cetingrad“ i PŠ „Maljevac“, kao i
OŠ „Vladimir Nazor“ iz Topuskog.
Po prvi put su učenici „odmjerili
snage“ u znanju i poznavanju
nastavnog sadržaja islamskog
vjeronauka. Osvajači prvih mjesta
od trećeg do osmog razreda plasirali su se na državno natjecanje
koje je održano 16. svibnja u
P
Islamskom centru u Zagrebu. Kao
domaćin, OŠ „Cetingrad“ je pružila
kompletnu infrastrukturu da se
natjecanje održi u najboljem redu
što je doprinijelo dobrom plasmanu učenika OŠ „Cetingrad“.
Ravnateljica naše škole, gđa.
Zorka Cindrić, svim natjecateljima
je osigurala obrok, prijevoz i prostor. U realizaciji Prvog županijskog
natjecanja iz islamskog vjeronauka u PŠ Maljevac uz ravnateljicu su sudjelovala dva učitelja
iz Cetingrada, Božica i Marinko
Tominac, gosp. Mevdžud Čović,
predsjednik Medžlisa IZ Karlovac,
džema'at Maljevac, te mentori
učenika: Nejla Muhić, Haris ef.
Bošnjaković i Admir ef. Muhić,
vjeroučitelji. U školi je obavljeno
izlučno testiranje, dok se finalno
natjecanje odvijalo u mesdžidu
(muslimanska bogomolja) u
Maljevcu. Natjecatelji su tijekom
nastavne godine bili pripremani
za svako postavljeno pitanje.
Komisiji je bilo teško, između njih
78, izabrati po jednu ekipu koja
će ići na državno natjecanje iz
islamskog vjeronauka, jer su svi
učenici pokazali dosta dobar nivo
znanja iz nastavnog sadržaja.
Ipak na kraju je presudilo bodovanje ekipa te su se na državno
natjecanje iz naše škole plasirali:
4. razred: OŠ „Cetingrad“ - Amir
Murić i Erna Rizvanović
6. razred: OŠ „Cetingrad“ Elmedin Rošić i Hasan Zarifović
Učenici 2. razreda nisu
sudjelovali na državnom
natjecanju, ali na Županijskom su
osvojili prvo mjesto:
2. razred: Ajla Muhić i Tarik Đogić
- OŠ „Cetingrad“.
BROJ 14
20 BOŠNJAČKI GLAS
Testiranje se obavilo u dva vremenska termina, jer u jednu
učionicu nisu mogli stati svi
učenici. Tijekom cjelodnevnog
natjecanja učenici su se družili i
razmjenjivali svoja iskustva.
Zapažene rezultate učenici su
osvojili zahvaljujući činjenici što se
islamski vjeronauk već godinama
predaje u školama, a djeca svoje
znanje nadopunjuju i kroz nastavu u mektebu (vjerskim prostorima). Iako natjecanje nije bilo
u Katalogu smotri i natjecanja,
program islamskog vjeronauka
koncipiran je na taj način da se
jednom godišnje prezentira znanje učenika, kao što je to bilo na
ovom „festivalu znanja“. Slijedeće
natjecanje će biti organizirano u
znaku višegodišnjeg prisustva
islamskog vjeronauka u školama
u Hrvatskoj. Odgoj i obrazovanje
učenika islamske vjeroispovijedi o
svojoj vjeri, kroz institucije MZOŠa, već daju određene rezultate
i zato će i natjecanje iz islamskog vjeronauka biti u Katalogu
koji obvezuje učenike, škole i
vjeroučitelje na veći uspjeh i bolja
dostignuća, kako na županijskom
tako i na državnom nivou.
U sklopu aktivnosti islamskog
vjeronauka državno natjecanje je
održano 16. svibnja u Islamskom
centru u Zagrebu. Učestvovalo
je 100 ekipa po dva učenika.
Natjecanje je organizirano u dva
oblika: izlučni test i finalno (usmeno) natjecanje. Ekipe su pratili
njihovi vjeroučitelji od Osijeka
do Dubrovnika i Umaga. Sve
prisutne su pozdravili i kratko im
se obratili: predsjednik Mešihata
IZ u Hrvatskoj muftija Ševko ef.
Omerbašić i njegov zamjenik mr.
Aziz ef. Hasanović, koordinator
za islamski vjeronauk. Sva prva
mjesta osvojili su učenici škola iz
Zagreba i Siska.
I za učenike srednjih škola organizirano je isti dan natjecanje iz
islamskog vjeronauka. Prvi put
su učenici škola iz Karlovačke
županije sudjelovali na državnom
natjecanju. Barem se mogao vidjeti način i procedura natjecanja
da se može bolje i kvalitetnije
pripremiti za slijedeće natjecanje.
„Zlatna sredina“ je bio komentar
natjecatelja.
14. generacija maturanata Zagrebačke medrese
„Dr. Ahmed Smajlović“
nakovitim datumom 17. svibnja, u svojoj
sedamnaestogodišnjoj povijesti, u prekrasnom ambijentu Zagrebačke džamije održana
je svečana akademija 14. generacije maturanata
Zagrebačke medrese „Dr. Ahmed Smajlović“. Program
su izveli maturanti, njih 21, a prisutnima su se obratili i
njihovi profesori. Kroz četverogodišnje obrazovanje u
Zagrebu, ovi učenici su mogli osjetiti draži školovanja
na zapadu i čari istočnog tradicionalnog islamskog
odgoja. Četrnaesta generacija je živi svjedok da je
bila opravdana ideja stvaranje ove školske ustanove u
ratnim vremenima baš u Zagrebu, jer je ona do sada
Z
BROJ 14
izvela preko 200 svojih svršenika (imama i muallima).
Jedan od svršenika ove srednjoškolske ustanove je i
razrednik ove 14. generacije, profesor Mirza ef. Mešić
koji je posljednji put prozvao svoje učenike i održao im
besjedu za godine koje slijede u njihovom životu.
Maturantima su se obratili: predsjednik Mešihata IZ
u Hrvatskoj, muftija Ševko ef. Omerbašić, ravnatelj
ove srednje škole, profesor Murat Hadžismajlović, te
glavni imam Medžlisa IZ Zagreb, hafiz Aziz ef. Alili.
Svi govornici su stavili akcent na daljnje obrazovanje
i bavljenje znanjem koje je čovjeku najveći i najbolji
prijatelj, a neznanje mu je najveći neprijatelj. Učenik
BOŠNJAČKI GLAS
14. generacije Amel Bešlagić dobio je zlatni dukat
od anonimnog donatora iz Zagreba koji već dugi niz
godina daruje najbolje učenike koji završavaju medresu. Ova generacija je pretposljednja koja prolazi kroz
četverogodišnji medresantski program. Zagrebačka
medresa je već transformirana u Islamsku gimnaziju,
koja školuje mladiće i djevojke iz cijele Hrvatske, ali i iz
Slovenije, Austrije, Njemačke, kao i iz BiH, Makedonije,
Srbije, Sandžaka i Kosova. Islamska gimnazija je srednja privatna škola s pravom javnosti, a zauzima visoko
mjesto među srednjim školama u Hrvatskoj. Tome ide u
prilog podatak da je učenik ove škole, Jasmin Guzina
na natjecanju iz matematike u Zagrebu osvojio prvo
mjesto, dok se na državnom natjecanju u Puli plasirao
na treće mjesto. Maturanti su zajedno sa svojim razrednikom išli na maturalno putovanje u Istanbul. U mjesecu
lipnju zagrebački medresantski maturanti boravit će
na zajedničkom susretu svih maturanata u Sarajevu
gdje će se tradicionalno susresti s maturantima svih
medresa, šest bosanskih i jedne sandžačke. Nakon 14.
21
generacije maturanata Medrese ostaje još jedna generacija koja ne da ugasi svoje svjetlo, nego da ga prenese
na Islamsku gimnaziju koja će svjetlom obasjavati još
dugo dugo na nove generacije. Odsjaj 14. generacije
vidno je istaknut u svim aktivnostima moralnog čovjeka
školovanog na zapadu s temeljima islamskog napretka
i procvata.
Sretno maturantima!
Hodoljubi Bosnom hode
Nastavljajući sada već uspostavljenu tradiciju posjeta Bosni i Hercegovini, naši hodoljubi - Bošnjaci iz
Primorsko-goranske županije, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice PGŽ, ponovno su putovali u
Bosnu. Na našu veliku radost, na putovanju su nam se ovaj put pridružili i naši prijatelji iz Primorsko-goranske
županije koji nisu Bošnjaci, ali žele da skupa s nama „prođu Bosnom kroz gradove“ i da Bosnu i Hercegovinu
bolje upoznaju i neposredno dožive.
Plan puta
Na put smo krenuli kasno navečer, u petak 19.
lipnja. U Bosnu i Hercegovinu ušli smo u rano jutro u
subotu, u Bosanskom Brodu. Putovali smo uz rijeku
Bosnu pokraj Dervente, Doboja, Maglaja, Žepča,
Zenice, Kaknja, Visokog i Podlugova, sve do šeher
Sarajeva.
U Sarajevu smo proveli cijelu subotu.
Sutradan smo otišli do Višegrada, na ćupriju na Drini,
zatim u Goražde, pa natrag u Sarajevo.
U ponedjeljak smo se vraćali drugim putem, preko
Olova, Kladnja, Tuzle i Gradačca, da bismo iz Bosne
i Hercegovine izašli u Bosanskom Šamcu.
U Rijeku smo stigli u ponedjeljak u kasnim satima,
pomalo umorni, ali zadovoljni.
Putovanje do Sarajeva i Sarajevo
oćno putovanje samo po sebi nikad nije
naročito zanimljivo, pogotovo kad se putuje
auto-putem. Srećom, kad smo ušli u Bosnu
i Hercegovinu, preko Save u Bosanski Brod, već je
svitalo, pa se i naš prepuni autobus malo razbudio.
Posavska ravnica ne nudi oku spektakl, to je bosanska žitnica, i osim neugodnog mirisa rafinerije u
Bosanskom Brodu, za ostala osjetila na ulasku u
Bosnu ne bi naročita posla. Bijaše samo osjećaja
tuge, jer kraj ceste vidjesmo mnoge razorene kuće,
nenastanjena sela posavska, u koja se ne vratiše
njihovi stanovnici, Hrvati posavski ponajviše, jer
im se ne vraća u Republiku Srpsku, a u Republici
Hrvatskoj naišli su na dobrodošlicu sunarodnjaka.
Tužna bosanska priča, kao i mnoge druge priče
N
bosanske. Od Bosanskog Broda pa do ušća Usore u
Bosnu kod Doboja prolazimo kroz teritorij Republike
Srpske. U ovom dijelu Republike Srpske ostvaren
BROJ 14
22 BOŠNJAČKI GLAS
Zenice, trećeg po
veličini
grada
u
Bosni i Hercegovini,
nekadašnjeg industrijskog srca Bosne, sada
grada koji se bori sa
egzistencijalnim pitanjima, a pomalo, kao i
je najmanji povratak predratnog sve bivše radničke i
stanovništva – Bošnjaka i Hrvata proleterske sredine,
– svojim kućama. Posavljaci, po i sa identitetom. Jer,
prirodi marljivi, snalažljivi i okretni valja jednu vjeru zamiljudi, razišli su se diljem svijeta, jeniti drugom.
snašli se i otpočeli nove živote. Nakon Kaknja, voziNjihovim odlaskom i nepovratkom mo se prvim dijelom
Bosna je doživjela težak, možda izgrađene auto ceste
i neprebolan udarac, izgubivši Vc (zašto sve moramo
mnogo od svojega multietičnog označavati šiframa,
karaktera.
pobogu?), europskog
Do Doboja se već dobrano prometnog koridora
razdanilo, pa putujemo uz rijeku koji se u Bosni gradi
Bosnu pokraj snenih bosanskih presporo, bojimo se da
gradova. Promet rijedak, rijetko će u zemaljskoj utrobi
i mi zastajemo, i već nas evo ponestati nafte dok se
u kanjonu Bosne kod Vranduka, u Bosni auto cesta ne
gdje vidimo starobosanski grad dovrši.
Vranduk, važnu utvrdu sredn- Auto putem dolazimo do pred
jevjekovnog kraljevstva bosan- Sarajevo, pa umjesto u Sarajevo,
skog.
idemo najprije pod Igman planinu,
Odmah potom, evo nas spram na vrelo rijeke Bosne, da se razbudimo i hladnom
bosnom okrijepimo.
Dočekuje nas svježina izvora Bosne i
pravi koncert ptičjeg
pjeva.
Slikanje,
jutarnja kafa, šetnja,
nepce trne od hladne
vode Bosne.
Sigurni smo, da je
negdje u Austriji,
Vrelo Bosne bilo
bi prava atrakcija.
Ovako, u Bosni,
djeluje
pomalo
zapušteno, sa neuklonjenim ruševinama,
sa staklenim pivskim
bocama i pivskim
limenkama u prozirnoj, do bola bistroj
vodi ... I to je Bosna.
Nakon Vrela Bosne,
put do hotela na
Grbavici, smještaj,
Baščaršijska atmosfera – Foto-Husein Jahić
kratki odmor, a onda
BROJ 14
– put Čaršije, Baščaršije.
O Baščaršiji i Sarajevu kazivali
su i pjevali mnogi. Mi nećemo
trošiti riječi, osim što ćemo reći da
nas Sarajevo svaki put oduševi i
obraduje, osjećamo se u njemu
kao najrođeniji i uvijek dobro
došli.
Višegrad i Goražde
U kišno nedjeljno juro otputili smo
se preko Romanije ka Višegradu.
Pri samom polasku iz Sarajeva
uživali smo u panorami Sarajeva sa
sadašnje tranzitne ceste, položene
na staru trasu uskotračne pruge
Sarajevo – Višegrad. Pruga, koju
su izgradili Austrijanci, zatvorena
je 70-tih godina prošloga stoljeća,
a tračnice su definitivno uklonjene prije olimpijade. Time je i
stari sarajevski ćiro otišao u dobra
sjećanja. Neki od naših putnika,
sada u časnijim godinama, hvalili
su nam se da su se vozili tim
vlakom – ćirom dok je još prometovao.
Put preko Romanije prošli smo
s kišom, ali ipak nam u sjećanju
ostaju prelijepe, prostrane romanijske visoravni i pašnjaci.
BOŠNJAČKI GLAS
Foto: H. Jahić - Na Drini ćuprija
23
Foto: H. Jahić – Panorama Višegrada i znamenita ćuprija
Odmorili smo u Rogatici, tužnom gradu iz kojega su prognani Bošnjaci koji su u njemu činili prijeratnu većinu
stanovnika. Ne raspolažemo informacijama koliko ih se vratilo, ali gradom vlada nekakva tjeskoba.
Dvadesetak minuta od Rogatice, niz rijeku Praču, u mjestu Ustiprača, izlazimo u kanjon ne najopjevanije, ali
sigurni jedne od najljepših rijeka u Bosni – rijeke Drine. Silna je Drina, čak i ovako ukroćena mnogim branama
hidroelektrana, smaragdnozelena, čista, miljunima godina dubila svoj kanjon u tvrdom kamenu bosanskom.
Svi putnici ostanu osupnuti, samo fotoaparati bljeskaju.
A svaki putnik bez daha ostane tek kada, iza zadnje krivine pred Višegradom, ugleda iznad Drine stari most
Mehmeda-paše Sokolovića, čuvenu ćupriju na Drini.
Veličanstvena ćuprija, zapravo veliki, dvjestotinjak metara dug i deset metara širok kameni most, odskora pod
zaštitom UNESCO-a, stoji visoko sami. Putnik, zadivljen, ide do sre- nisu niti išli, ćuprija nam je bila
iznad moćne Drine, nijem a tako dine ćuprije, do proširenja zvanog važnija. Jedino nas je oduševio
rječit.
kapija, gleda sa kapije u dubinu, u Bikavac, iz pjesme znano brdo
Most je po nalogu Mehmeda-paše mirnu Drinu, i ćuti huk stoljeća. O iznad Višegrada, s kojega mora
Sokolovića, velikog vezira osman- mostu u Višegradu pisao je veliki biti prelijep pogled na grad, Drinu
skog carstva, sagradio najveći Ivo Andrić u romanu „Na Drini i ćupriju.
graditelj svoga vremena, Kodža ćuprija“, upoznavši sa ćuprijom Iz Višegrada smo, uz Drinu, otišli
mimar Sinan. Gradnja je potra- cijeli svijet, i svako onaj, ko nije do Goražda, grada sa obje strane
Drine. Svaki grad na rijeci je lijep,
jala šest godina, od 1571. do pročitao roman, ima za čim žaliti.
Najljepši
pogled
na
ćupriju
pruža
to važi i za Goražde, smješteno
1577. godine, Drinu nije bilo lako
se
sa
terase
kafića
–
skele
na
Drini,
u kotlinastom proširenju kanjona
premostiti. Građen za tadašnje
odakle
smo,
pijući
kafu,
gledali
u
Drine. U zadnjem ratu Goraždani
uvjete i konjske zaprege i karamost
i
njegov
odraz
u
mirnoj
Drini,
su se svojom hrabrošću obranili i
vane, most je služio prometu do
i
nakon
nekog
vremena
nismo
ostali jedini grad na Drini koji nije
pred nekoliko desetljeća, preko
više
bili
sigurni
koje
je
most,
a
u sastavu Republike Srpske.
njega su tutnjali kamioni i automokoje
njegov
odraz
u
Drini,
toliko
U Goraždu je rođen poznati bosanbili. Sada je napokon zatvoren za
su
most
i
Drina
jedno.
sko - hercegovački pripovjedač
promet i zaštićen, na zasluženom
odmoru, pušta tekda mu se dive O samom Višegradu nemamo što Isak Samokovlija, a Goraždani se
namjernici i turisti, kakvi smo i za reći, neki od nas u sam grad diče svojim danima kulture.
Foto: H. Jahić – Zajednička fotka ispred znamenitog mosta
BROJ 14
24 BOŠNJAČKI GLAS
Imali smo namjeru otići i do Foče, grada na ušću Ćehotine u Drinu, ali su nas naši ljubazni domaćini u
Goraždu upozorili da se na cestama prema Foči odvijaju nekakva miniranja, pa je cesta zatvorena. Zbog toga
smo se iz Goražda vratili istim putem, preko Rogatice i Romanije, u Sarajevo.
Na ulicama Goražda
Panorama Goražda s druge strane Drine
Na ulicama Goražda
Džamija – ljepotica u izgradnji
Susret prijatelja sa studija nakon
30 god. Hodo Azim i Ibrahim
Ružnić
Povratak preko Tuzle i Gradačca
Kako u Bosni želimo čim više vidjeti, nismo se vraćali istim putem, nego preko Olova, Kladnja, Živinica, Tuzle,
Srebrenika i Gradačca, do Bosanskog Šamca, gdje smo izašli iz Bosne i ušli u Hrvatsku.
Na jednom od prošlih putovanja ulazili smo u Bosnu iz ovog smjera, pa smo i pisali o Gradačcu i Tuzli.
Iz Tuzle - Foto reportaža
Neki su pohitali u džamiju
BROJ 14
…neki su otišli na tuzlansko more
BOŠNJAČKI GLAS
…tuzlansko more u zaleđu..
….neki su se uhvatili kolača
…..a neki su se družili sa znamenitim Tuzlacima – Mešom i
Mujezinovićem
..a neke su se opskrbile s vitaminima za puta
25
I u Gradačcu
Ispred kule Husein – bega Gradaščevića
Zato koja riječ o Olovu. Olovo je mali planinski gradić pedesetak kilomatara sjeverno od Sarajeva, smješten
u kotlini na ušću rijeke Stupčanice u Krivaju. Od Olova Krivaja teče prema Zavidovićima i rijeci Bosni u koju
se ulijeva.
Sam gradić Olovo je kasaba, sa još vidljivim tragovima od granata iz zadnjeg rata. Ljudi u Olovu žive teško,
BROJ 14
26 BOŠNJAČKI GLAS
od šume i od pašnjaka, život je oduvijek bio škrt prema njima. O Olovu i poznatoj crkvi Gospe olovske pisao
je također Ivo Andrić u priči „Čudo u Olovu“.
Panorama Olova
U svemu, imali smo još jedan uspješan put u Bosnu i Hercegovinu, za pamćenje i prepričavanje.
BNZ za PGŽ nastavit će organizirati putovanja u Bosnu i Hercegovinu, pozivamo vas da nam se pridružite,
i čak da nam date sugestije i prijedloge o načinu organiziranja, maršrutama, mjestima koje biste željeli posjetiti. I naravno – pridružite nam se!
Dan mekteba obilježen jednodnevnim izletom u
Cazin i Jezerski
Piše: A. Harčević
osljednji dan vjeronaučne/
mektebske godine Medžlis
islamske zajednice Sisak
proglasio je DAN MEKTEBA kada
se završetak vjeronaučne godine
obilježava prigodnom svečanošću
na kojoj se dodjeljuju pohvalnice i nagrade najuspješnijim
vjeroučenicima.
Ove godine Dan mekteba u
Medžlisu IZ-e Sisak je obilježen na
jedan drugačiji, za djecu još ljepši
način. U organizaciji Medžlisa IZ-e
Sisak organiziran je jednodnevni
izlet u Cazin i Jezerski (izletište
„Plandište“) za 47-oro vrijednih
polaznika vjeronauka iz Medžlisa.
Refik ef. Crnkićem koji nas je proveo kroz prostor prostrane džamije
te nas upoznao sa historijatom i
aktivnostima ovoga džemata. Na
kraju je svaki od učenika iz Siska
primio prigodan slatki paketić od
Odbora ovoga džemata.
Nezaobilazna je bila medresa
P
BROJ 13
14
To je bila inicijativa muallimskog
Vijeća na čelu sa glavnim imamom Alem ef. Crnkićem.
Prvo svratište bila je veleljepna džamija i džemat nadomak
Cazina, džemat Gnjilavac gdje
su nas dočekali džematlije i
vjeroučenici na čelu sa imamom
BOŠNJAČKI GLAS
Džemaludin Čaušević koju smo
posjetili i pregledali učionice, internat, restoran te druge popratne
prostorije koje su sastavni dio
kompleksa Medrese. Većina
učenika je prvi put posjetila medresu te su bili oduševljeni čistoćom
i urednošću koju su zatekli, a neki
od učenika iz Siska su već kazali
kako je upravo ta škola njihov
odabir za srednju školu. Nakon
Medrese spustili smo se u cazinsku čaršiju koju smo pješice prošli
na putu prema Starom gradu odakle se prostire lijepa panorama
grada Cazina. Ovdje smo otkrili
kako je upravo to mjesto gdje
su naš efendija Alem i muallima
Ilvana često ašikovali da bi se na
kraju na tom mjestu i zaručili. Iako
su sva djeca pljeskom i žamorom
željeli da se ta scena reprizira
samo za njih, mladenci nam nisu
udovoljili.
Predah sa sladoledom i ručkom
imali smo u restoranu Čardak
pokraj stare ženske medrese .
domaćinima Muhamedom ef.
Begićem i Asminom ef. Mahmićem
zaputili prema izletišu „Plandište“
gdje su nas čekali vjeroučenici
iz džemata Dijelovi i Hafizovići
sa srdačnom dobrodošlicom, pripaljenim roštiljem i spremnošću
za sportskim natjecanjem. Našem
druženju su se priključili i mutevelije džemata Dijelovi i Hafizovići. S
obzirom da su učenici iz Siska
„betonski dečki“ kako ih je nazvao
glavni imam sisački jer fudbal igraju samo na betonskim igralištima
bilo je za očekivati da ćemo izgubiti utakmice od domaćih ekipa
kojima je livada jedini priznati
teren. Trčanje u vrećama je bila
disciplina predviđena za mališane
u kojima su se dokazivali.
Naš put se nastavio prema
Jezerskom, mjestu udaljenom 15ak km od Bosanske Krupe. Nakon
obilaska šehitluka Solile-Jezerski
gdje su učenici proučili fatihu, klanjali smo podne-namaz u džematu
Dijelovi, a zatim se sa našim
25
27
Bilo je to prelijepo druženje ispunjeno sportskim natjecanjem, šetanjem uz čistu netaknutu prirodu i jezero,
kušanjem roštiljskih specijaliteta, a na kraju je ovjekovječeno dodjeljivanjem Plakete od strane domaćina u
znak sjećanja na ovaj nezaboravan susret i druženje.
BROJ 13
28 BOŠNJAČKI GLAS
Na povratku, svratili smo na Stari
Grad-Jezerski odakle se proteže
predivan pogled prema Jezerskom
i gdje se nalazi džamija-džemat
Jezerski-Grad.
Iako su možda ovakvi izleti
uobičajeni za djecu širom BIH,
za djecu iz Medžlisa IZ-e Sisak
ovaj izlet je bio mnogo više od
pukog izleta jer mnogi od njih nisu
nikad posjetili pomenuta mjesta,
a kako jedan učenik kaže nikad
u životu nisam prošao pored tolikog broja džamija i nikad u životu
nisam posjetio više džamija te
se upoznao sa toliko vršnjaka iz
Bosne na jednom mjestu.
Na kraju osjećamo potrebu da se
zahvalimo našim domaćinima na
srdačnom gostoprimstvu i dobroj
organizaciji ovog susreta koji će
ostati dugo u sjećanju.
REKREACIJA STOLNI TENIS
FIRME • GRUPE • POJEDINCI • STUDENTI
Vodovodna 15 • RIJEKA
Prostorije BNZ PGŽ
Radno vrijeme od 16:00 do 22:00
Subota i nedjelja od 10:00 do 20:00
5 STOLOVA
BROJ 14
Tel: 099/ 220 9600
BOŠNJAČKI GLAS
29
Cuba - que linda es (Kuba - kako si lijepa)
Piše i fotografira: Mira Pavlaković
Varadero nije Kuba
Naš hotel je smješten na samom početku poluotoka Hicacos, dugog 18 kilometara, a
on je poznat po ljetovalištu Varadero, s beskonačno dugim pješčanim plažama i
palmama. Hotel se zove „Villa Tortuga“ (kornjača) i nije nešto suviše luksuzan, ali ga se
može svrstati u europske tri zvjezdice.
ozitivno je što se radi o
mnoštvu dvokatnih paviljona koji su okruženi zelenilom. Imale smo sreće, jer nas
nisu napadali komarci. Ostali putnici, iz naše grupe, su smješteni u
bolji hotel i kad smo srele jedan
par, žalili su se da su kompletnu
grupu smjestili u prizemlje i da
se ne mogu obraniti od najezde
komaraca. Sobarice su obučene
u ružičaste uniforme, ljubazne su,
zgodne i stalno se smiju. Na ulazu
u kompleks našeg hotela nalazi
se rampa i čuvari koji dopuštaju
P
grada poznatog po bogatstvu;
Santiaga de Cube poznatog po
napadu na vojarnu Moncada.
Sve smo to obilazili autobusom,
a vraćali se nazad u Varadero avionom, oprostite aviončićem. Let
baš nije bio ugodan, kad se leti
jumbo - jetom, ne osjete se toliko
turbulencije u zraku, ovaj let je bio
malo nelagodan.
Na aerodromu smo se pozdravili
s našom kubanskom vodičkom
Niurkom Diaz i prebačeni svatko u svoj hotel. Bile smo sretne
što nitko od suputnika nije bio
Ulični svirači u Havani
ulazak samo gostima hotela koje
prepoznaju po narandžastim
narukvicama koje su dobili pri
dolasku u hotel. Bile smo tjedan
dana na turi, Zoja i moja malenkost, obišle smo većinu gradova koji zavređuju pažnju da se
vide, od Havane, glavnog grada;
Santa Clare, grada u kojem je
podignut mauzolej Ernestu Che
Guevari; Trinidada, kolonijalnog
u našem hotelu, jer nisu baš bili
ljubazni. Austrijanci, koji su govorili njemački u nekom čudnom
dijalektu, koji uz svu moguću koncentraciju nisam mogla razumjeti, dok s Niurkinim njemačkim
nije bilo problema, jer je govorila njemački kakav sam i ja učila
u školi, a plus toga je govorila
razgovijetno i polako. Nije nam
bilo na kraj pameti da slijedećih
tjedan dana preležimo na plaži.
Pogledale smo na recepciji izlete
koji su se nudili. Bilo je interesantnih stvari, ali dosta skupo, nije
bilo jednodnevnog izleta ispod
100 dolara. Odluka je brzo pala i
otišle smo u agenciju za iznajmljivanje automobila koja se nalazila odmah do našeg hotela. Uzele
smo Nissan, jer je prijateljica takav
auto vozi kod kuće. Najam automobila i gorivo nas je došlo
ispod 200 dolara. Bila je to neka
specijalna ponuda preko vikenda.
Odmah smo krenule na probnu
vožnju samim poluotokom, što
smo išle dalje hoteli su bili sve
veći i luksuzniji. Bez obzira na
američki trgovinski embargo
mnogi poznati svjetski hotelijerski lanci ulažu u izgradnju hotela na Kubi. Sistem je takav da
stranac ne može nikada uložiti
više od 50 % vrijednosti, tako
da kontrolni paket ima kubanska država. Plaće ljudi koji rade
u hotelima se, također, uplaćuju u
državnu blagajnu i ona isplaćuje
plaće radnicima. Za svakog radnika se uplaćuje oko 300 dolara,
a od te svote oni dobiju oko
20 dolara. No svi ovi koji su se
zaposlili u turizmu dobro zarade
Mural Che Guevari
na zgradi Ministrastva
unutarnjih poslova
od napojnica, tako da za jedan
dan zarade više nego sveučilišni
BROJ 14
30 BOŠNJAČKI GLAS
profesor za cijeli mjesec. Iz tog razloga, mnogo
školovanih ljudi radi kao vratari, konobari ili nosači
prtljage. Došle smo gotovo do kraja poluotoka,
čitav niz hotela je bio u fazi izgradnje. U ovima će
vjerojatno biti i ptičjeg mlijeka. Turistima na Kubi
ništa ne manjka, što je hotel luksuzniji, bogatija je
i ponuda. U Santiago de Cuba bili smo smješteni
u takvom hotelu, gdje se, recimo za večeru, nudilo
više različitih kuhinja: talijanska, francuska, kreolska.
Kubanci mogu sanjati o ovakvim delicijama. Oni
su osuđeni na štednju i kupovinu namirnica na
libretu u pesos dućanima. Libreta sliči na točkice
na koje se kupovalo kod nas poslije Drugog
svjetskog rata. Namirnice koje se mogu kupiti po
povlaštenoj cijeni, obitelji budu dovoljne za dva
tjedna, a dalje se snalaze kako tko umije. Ljudi koji
imaju dolare mogu kupiti u dolarskim dućanima sve
što im srce želi, a do dolara mogu doći samo oni koji
rade u turizmu ili imaju rođake u Americi koji nabace
povremeno neki dolar. U povratnoj vožnji htjele smo
pogledati kako izgleda luksuzan kubanski hotel i
popiti sok ili kavu. Na prvoj rampi nas je čuvar propustio, ali je odmah javljao čuvaru na ulazu u hotel
da misli da nismo gošće hotela. Pošto su aranžmani
u hotelima all inclusive, dakle sve je uračunato u
cijenu i hrana i piće, ne postoji mogućnost da
popiješ piće, jer ga nemaš kome platiti.
Otkrivamo pravu Kubu
To isto poslijepodne krenule smo u našu avanturu.
Najprije smo na benzinskoj pregledale ulje, benzina
je bilo dovoljno. Prodavač, ujedno i serviser bio je vrlo
ljubazan i ponudio nam je pečeno pile, ako želimo.
Zoja vozi, ja sam navigator, imam kartu na koljenima,
mada mi je kompletna karta Kube u glavi. Jako treba
paziti na ograničenja brzina, jer su kazne dosta
visoke, a i policije ima na cesti. Ceste su solidne,
čak vrlo dobre, problem je što na auto-cestama
nema ograde, tako da se može dogoditi da stado
ovaca zalegne na auto-put i onda treba čekati dok
se odluče maknuti. Drugi problem su ljudi, koji
stalno nekuda putuju, tako da je zaustavna traka
uvijek puna ljudi koji stopiraju. Običaj je, čak i
obaveza za lokalnog vozača da poveze stopere.
Ono što se može vidjeti u Varderu nije prava Kuba i
zato smo odlučile otići do gradića Cárdenas, nekih
desetak kilometara udaljeno od Varadera. Po silasku s autoceste ubrzo smo uronile u nepregledna
polja šećerne trske.
Mjesec je prosinac i vrijeme safre, žetve šećerne
trske. Veliki dio se žanje kombajnima, ali ima prostora i za muškarce (machetero) koji mačetama
sijeku šećernu trsku. Oni su oduvijek bili simbol
pravih macho muškaraca u ovom podneblju.
Često se iznad polja šećerne trske vidi dim, polja se
BROJ 14
Podno ovih mogotes raste najbolji duhan na svijetu
pale, jer se na taj način šećer kristalizira i bude
veća iskoristivost. Ubrzo smo u centru Cárdenasa,
parkiramo i želimo otići na drugu stranu ulice gdje
se ispred crkve nalazi najstariji spomenik podignut
Christoforu Columbu. Prilazi nam crnac, pozdravlja
se, pita odakle smo i kaže da će nam za jedan dolar
čuvati auto. Što ćeš, nama dolar nije ništa, njemu je
puno, međutim situacija se zakomplicirava, jer stiže
Rus. Kaže mu crnac da smo iz Hrvatske, a njemu
oči zasuzile, kaže crncu vraćaj im pare, one su moje
sestre i sad idemo svi kod mene kući nešto popiti.
Uspjele smo se nekako ispričati da ne možemo, a
i nismo htjele da nas mrak uhvati na nepoznatom
terenu, a mrkli mrak je već bio u šest sati. Rus je došao
na Kubu u sklopu ekonomske i vojne pomoći, oženio
se i ostao. Otišle smo još do zgrade hotela Santa
Doemnica na kojoj je prvi put u povijesti izvješena
kubanska zastava, nakon što je uspješno odbijena diverzantska akcija 600 američkih vojnika,
1850. godine, koji su namjeravali anektirati Kubu.
U povratku smo skrenule u pogrešnu ulicu, tako da
smo iz prve ruke vidjele kako živi prosječni Kubanac.
Kućice su vrlo trošne, ali kao da nitko ni nije u
njima, sve se odvija na ulici. Svi imaju tranzistore
i muzika trešti na sav glas. U gradu znaju čitave
obitelji spavati u jednoj sobi, u kojoj još i drže
prase. No bez obzira na očigledno siromaštvo,
ljudi nisu nesretni i utučeni, sretale smo cijelo vrijeme puta samo nasmijana lica, a i svi su uredni,
oprani i imaju čistu odjeću. S dolaskom turizma na
otok došlo je i do razvoja kriminala, tako da u gužvi
treba paziti na torbe, jer džepara ima po čitavom
svijetu, zašto ih ne bi bilo i ovdje. U posljednji tren
stižemo do pećina Bellamar, žena nam nije htjela
prodati ulaznice, ali mladić koji je vodio grupe u
podzemlje je rekao da nema problema, pogotovo,
jer je Zoja govorila talijanski, a to mu je bila prilika da
s njom malo priča. Spilja kao spilja, o svakom stalagmitu i stalaktitu postoji priča. Spilju je sasvim
slučajno otkrio rob koji je radio u kamenolomu još
davne 1861. godine i jedna je od najljepših spilja
na Karibima. Naš vodič je pitao da li je Postojnska
BOŠNJAČKI GLAS
jama blizu nas. Pošto poslije nas
više nije imao grupe, povezle smo
ga do Matanzasa, a mi se vratile u naš hotel, taman u vrijeme
večere.
Još uvijek nas je i poslije toliko
dana mučila vremenska razlika
(-9 sati). Probudile smo se u neko
doba noći i pošto nismo mogle
spavati otišle smo u spavaćicama
na plažu čekati izlazak sunca, no
nismo ga dočekale, jer istok nije
bio tu gdje je nama odgovaralo,
nego na drugoj strani.
U Pinar del Riu se
uzgaja najbolji duhan
na svijetu
Današnji dan smo odlučile
otići na najzapadniji dio Kube,
pokrajinu koja se zove Pinar
del Rio. No i jutros smo skrenule na pogrešnu cestu, bilo je
logičnije da ova što ide ravno vodi
prema Havani, nego ova što ide
poludesno. Ubrzo smo shvatile da
nešto nije u redu, s druge strane
ceste je čovjek stopirao. Pitam
ga u kom smjeru je Matanzas,
on kaže da se moramo okrenuti
pa skrenuti lijevo, ali može nam
on pokazati, jer upravo ide u tom
pravcu (kako u tom pravcu kad je
stopirao za sasvim drugi smjer).
Okretanje nije problem, preko
zelene površine se prijeđe na
drugi dio auto-puta. Jedan dio
puta vozimo kroz Havanu, glavni grad Kube, koji ima oko dva
Središnja Kuba zasađena je
šećernom trskom
milijuna stanovnika, pod jutarnjim suncem ima zlaćani odsjaj
iako su zgrade dosta oronule.
Objasnili su nam da se fasade
ne mogu dugo održati zbog soli i
jakog sunca. Vjerovala sam to sve
dok nismo ušli u dio grada koji se
zove Miramar, tu su izgrađeni luksuzni hoteli, veleposlanstva i vile
u kojima žive kubanski politički
funkcionari. Vile sa savršenom
fasadom, pomno šišanom travom, bazenom. Vrlo interesantno kako u starom dijelu Havane
otpada fasada, a ovdje ne. Prema
Pinar del Riu, najsiromašnijoj
kubanskoj pokrajini izgrađena
je šesterotračna „autopista“
kako bi se ova pokrajina što
više povezala s ostatkom zemlje. Velik problem je benzin,
otkada se raspao SSSR, nema
vojne i ekonomske pomoći i
31
to se osjeti. Kupljeni su čak
i traktori, ali ljudi oru zemlju
volovskim zapregama, a ponegdje i drvenim plugovima. Ovdje
se mogu vidjeti najljepši primjerci „bohios“, tipičnih kubanskih koliba pokrivenih palminim
lišćem. U takvoj kući, koja na
trijemu ima stolac za ljuljanje,
a u dvorištu obore u kojima se
uzgajaju pilići i praščići, živi
kubanski „guajiro“ (seljak). To
je romantični lik s obaveznom
cigarom, razdrljenom košuljom,
šeširom, konjem i psom, opjevan
u mnogim kubanskim pjesmama. U ovom dijelu zemlje raste
najkvalitetniji duhan na svijetu,
Vila američkog gangstera Al
Caponea (danas restoran)
od kojeg se izrađuju poznate
kubanske cigare. Debele kubanske cigare znače za nacionalni
identitet zemlje koliko i šećer,
rum i salsa. Godišnje Kuba
izveze 100 milijuna cigara, što
donese 50 milijuna dolara prihoda. Kod hotela Los Jasmines
je vidikovac s kojeg se mogu
promatrati vapnenaste kugle,
koje se nazivaju mogotes, a u
njihovoj sjeni se nalaze „vegas“,
Playa Ancon na jugu u blizini Trinidada
BROJ 14
32 BOŠNJAČKI GLAS
polja zasađena duhanom. Preko
polja se razvlače marame od
gaze, kako bi se stabljike duhana zaštitile od prejakog sunca.
Sve se radi ručno, od sadnje,
okopavanja, berbe i sušenja.
Kasnije se suhi listovi prevoze u
Havanu gdje se nalaze tvornice
za proizvodnju cigara, koje se
isto ručno rolaju. Zapad zemlje
rezerviran je za duhan, središnji
za šećernu trsku, ali se zbog
čestih kriza na tržištu šećera
uvode i nove kulture, tako da
ima ogromnih plantaža agruma,
ananasa, banana. Koliko smo se
god žurile uhvatio nas je mrak
prije nego smo prošle Havanu.
Jako je teško voziti noću, jer na
automobilima, pogotovo kamionima nisu upaljena stražnja svjetla.
Na kubanskim cestama se sreću
većim dijelom stare američke
limuzine, koji voze na motore
ruskih lada. Kubanci su vrlo
spretni i snalažljivi, dovijaju se
na različite načine da svoje ljepotane očuvaju što duže u voznom
stanju. U ostalim dijelovima svijeta ovakve oldtimere suhim
zlatom plaćaju kolekcionari, a
na Kubi je to svakodnevno prijevozno sredstvo, koje guta jako
puno benzina. Kako se Kuba
pomalo otvarala, može se vidjeti i
raznih drugih marki automobila, ali
u pravilu takav auto može nabaviti
samo poduzeće za svoje potrebe
i država. Uz ceste su postavljeni brojni jumbo plakati koji ne
reklamiraju kreme za sunčanje,
već su na njima napisane parole
iz perioda revolucije. Razvijen
je kult Che Guevare, Castrovih
plakata nema. Che je uzor svakom mladom Kubancu u kakvu
bi osobu trebao odrasti. Postoji i
prije nego se previše otvore svijetu i dok ih taj isti svijet, od kojeg
očekuju dobrobit, ne iskvari i ne
oduzme njihov specifični identitet.
U starom dijelu Havane postoji
Casa del Arabe (arapska kuća)
koju nisam uspjela vidjeti, jer je
jedna anegdota koja kaže kada su
malom Kubancu postavili pitanje
što želi biti kada odraste, on je
odgovorio da želi biti turista, jer
turistima na Kubi ništa ne fali.
Još nisam ni započela moju priču,
a već je moram privesti kraju. O
Kubi, njenim stanovnicima, burnoj
povijesti, nesigurnoj sadašnjosti i
neizvjesnoj budućnosti mogu se
napisati stranice i stranice teksta, odškrinula sam samo mali
djelić svoje osobne impresije i
oduševljenja ovom zemljom.
Rado bih se vratila na ovaj otok
ponedjeljkom zatvorena. U sklopu
tog centra postoji i mala džamija
i restoran s arapskom kuhinjom.
Arapi muslimani su došli na Kubu
zajedno sa Španjolcima kao
građevinari, te su tako mudehar
stil (mješavina arapske arhitekture
s elementima kršćanske) prenijeli
u novu španjolsku prekooceansku
koloniju. Postoji još jedan grad na
svijetu u koji za života moram
otići, jer nisam uspjela vidjeti
ono što sam željela. Taj grad je
Jeruzalem, a kako je to bilo čitajte
u slijedećem broju.
REKREACIJA STOLNI TENIS
FIRME • GRUPE • POJEDINCI • STUDENTI
Vodovodna 15 • RIJEKA
Prostorije BNZ PGŽ
Radno vrijeme od 16:00 do 22:00
Subota i nedjelja od 10:00 do 20:00
5 STOLOVA
BROJ 14
Tel: 099/ 220 9600
BOŠNJAČKI GLAS
33
Vijesti iz džemata Karlovac
Dvije su godine prošle
kao da lupiš dlanom o dlan
Piše i fotografira: Mira Sumejja Pavlaković
a Karlovačkoj županiji postoje tri džemata,
Maljevac, Bogovolja i Karlovac. Maljevac je
prošle godine proslavio deset godina postojanja, Bogovolja je nešto mlađa, u ramazanu ove
godine navršit će sedam ljeta, a najmlađi džemat,
Karlovac, skromno je, a opet svečano obilježio
svoj drugi rođendan. U studenom 2006. godine
odlučeno je da se kreće s formiranjem džemata
Karlovac; 16. travnja 2007. održana je svečana
N
Mirza Šabić, član Mešihata IZ Hrvatske i Amir Haušić,
predsjednik džemata Karlovac
gosti, a svi su se jednako radovali
ovom, jubileju, koji nije nevažan,
kada se uzme u obzir da džemat
radi u sredini u kojoj su muslimani
u manjini, u sredini u kojoj je evidentan problem integracije i asimilacije. Integracija kao uključivanje
i funkcioniranje u nemuslimanskoj
sredini, što omogućuju pozitivni
propisi Republike Hrvatske, je
sama po sebi pohvalna i pozitivna, ali kao što je jedan korak
od ljubavi do mržnje, tako i jedna
tanka nit dijeli integraciju od asimilacije.
Tu se otvara prostor za pozitivno
djelovanje džamije i džemata, koji
bi trebali anulirati taj proces i muslimane vratiti njihovoj vjeri, islamu.
Dok nije postojao prostor u kojem
bi mogli klanjati mogli su se tolerirati razni izgovori ovdašnjih musli-
Osnivačka skupština; džematu je dodijeljen imam,
Saudin ef. Subašić; od grada Karlovca je dobiven
prostor koji je zalaganjem džematlija uređen u
mesdžid; 6. listopada 2007. je proklanjavanje
džamije. Paralelno uz formiranje džemata sazrijevala je i ideja za formiranje Medžlisa Karlovac,
što se i ostvarilo u listopadu 2008. godine, kada
je upriličeno i radno i svečano otvorenje džamije.
Na proslavi, prostor mesdžida popunili su domaćini i
Mirza Šabić, član Mešihata IZ Hrvatske i Amir Haušić,
predsjednik džemata Karlovac.JPG
mana da im je predaleko odlaziti u
zagrebačku džamiju, zbog radnih i
drugih obaveza. Sada kada imaju
svoj mesdžid i svoj džemat vidi se
da je taj problem dosta veći i dublji
i da će trebati poprilično rada i
muke da se ljude vrati džamiji i
vjeri. Haris ef. Bošnjaković, mladi
i perspektivni imam, preuzeo je
dužnost početkom ove godine,
po odlasku prijašnjeg efendije
Saudina Subašića. Već je efendija
Saudin započeo okupljati djecu
u mektebu i započeo pregovore o uvođenju islamskog vjeronauka u karlovačke osnovne
škole. Novi efendija je nastavio
njegovim stopama, s tim da je
cjelokupne te aktivnosti intenzivirao do maksimuma, kako bi što
više ljudi pridobio da redovito dolaze u džamiju. Djeca su toliko
zavoljela mekteb da su izrazila
želju da bi i nedjeljom dolazila,
što im je on, Allah ga nagradio, i
omogućio. Ovaj pristup se pokazao jako dobrim, jer će roditelji,
čija djeca odlaze u džamiju i sami
svratiti da vide zašto djeca tako
rado idu u džamiju, a onda će
spoznati da i za njih ima sadržaja
u ovoj prelijepoj Allahovoj kući,
kao što je klanjanje akšama i jacije
džematile četvrtkom i nedjeljom, a
u pauzi između ova dva namaza
se može učiti kur'ansko pismo, a
džuma petkom je uobičajena, pa
je posebno ni ne itičem.
Sve ono što su na mektebima
subotom i nedjeljom naučila,
djeca su pokazala okupljenim gostima. Učila su ašere,
kratke sure iz Kur'ana, lijepo,
milozvučno, iz duše, uz jako
prisutnu tremu, ali to im nitko nije
BROJ 14
34 BOŠNJAČKI GLAS
zamjerio, jer smo se svi raznježili
od dragosti. Poslije njih su se
u program uključila djeca iz
džemata Maljevac. Mektebski
zbor je proučio nekoliko ilahija i vidjelo se kako su poslije
nekoliko nastupa postali pravi
profesionalci. Imami nisu puno
sudjelovali u programu, veći dio
su prepustili djeci, što je vrlo
pohvalno. No moram reći da je
bilo vrlo dojmljivo, dirljivo i emotivno slušati imama iz Maljevca,
Admira ef. Muhića, kako uči
Subhanallah.
Kao što i dolikuje u ovakvim prilikama, skupu su se obratili s par
riječi neki od domaćina i uzvanika.
Najprije je predsjednik džemata
Karlovac, Amir Haušić, poselamio sve prisutne, zahvalio se
Mirzi Šabiću, članu Mešihata IZ
Hrvatske, što se uvijek odaziva
i dolazi u karlovački džemat i
podupire sve njegove inicijative,
a najviše selama je uputio djeci i
zaželio da ih svaki put bude sve
više i više u džamiji. Na njegove
riječi se nadovezao predsjednik
IO Medžlisa Karlovac, Mevdžud
Čović, ističući kako su dvije
godine proletjele kao da si lupio
dlanom o dlan, ali da je u globalu zadovoljan, jer se usprkos
brojnih problema uspjelo dosta
uraditi, ali da on riječi hvale ipak
ostavlja slijedećim generacijama,
jer je nezahvalno sam o sebi govoriti hvalospjeve. Istakao je kako
ga srce boli što u džamiji nema
djece iz Bogovolje iako su pozi-
BROJ 14
vi regularno
uručeni. U par
crta je rekao i o
planovima koje
si je postavio
Medžlis za 2009.
godinu. Tako da
Haris ef. Bošnjaković i dio gostiju iz Maljevca
je prvenstveni
zadatak da se
se, ne čekajte neke posebne priu džematu Bogovolja dobiju
gode, jednostavno hodajte jedni
potrebne dozvole da se postavi
drugima i družite se, omogućite
munara, u džematu Maljevac da
ovoj gradskoj djeci da odu na
se pronađe zemljište za izgradselo, a ovima sa sela da dođu u
nju nove džamije, a u džematu
grad, a svi zajedno dođite kod
Karlovac treba raditi na tome da
nas u zagrebačku džamiju, čija
se uđe u GUP, pa da se proba
su vam vrata uvijek otvorena.“ –
pronaći zemljište koje bi se
naglasio je Mirza Šabić. Vidljivo
otkupilo za izgradnju džamije.
dirnut svim izgovorenim riječima
Ove Čovićeve riječi pohvalio je
imam Haris ef. Bošnjaković pozprvi imam karlovačkog džemata,
vao je sve prisutne da se pridruže
Saudin ef. Subašić ističući da trečetvrtkom i nedjeljom na akšamu
nutno postojeći prostor zadovoli jaciji, učenju arapskih slova ili
java potrebe, ali da treba gledati u
samo na neobaveznom razgovbudućnost i iskoristi to pravo koje
oru. „Bujrum, odazovite se!“nam je zagarantirano da imamo
završne su imamove riječi.
svoju bogomolju, kao i druge vjeroispovjesti. Na kraju je Mirza
Šabić prenio tople pozdrave
muftije Ševke ef. Omerbašića i
Reis-l-uleme Mustafe ef. Cerića,
koji je upravo u to vrijeme bio
u četverodnevnom posjetu
Zagrebu, a onda dodao kako
je pomalo ljubomoran zato
što na karlovačkom području
postoje tri džemata, pa se tako
otvara mogućnost njihovog
međusobnog
kontaktiranja,
suradnje, posjećivanja, a draž
je u tome što svaki džemat ima
svoj specifični identitet. „Ljudi
gledajte u budućnost, obilazite
BOŠNJAČKI GLAS
35
Split - Provaljeno u islamsku zajednicu
i ispisani uvredljivi natpisi
Subota, 11 April 2009 13:07 Arnel Vijesti iz svijeta
plitska Islamska vjerska zajednica bila je noćas meta vandalskog napada prilikom
kojeg je provaljeno u njihove prostorije gdje je ispisan uvredljivi grafit, potvrdila je
splitska policija.
Načelnik Operativno-komunikacijskog centra Policijske uprave splitsko-dalmatinske
Ninoslav Ćurić potvrdio je kako je slučaj prijavljen jutros i rekao da je obavljen očevid
te da se radi o grafitu koji vrijeđa islamsku vjeru.
Više detalja o samom događaju doznaje se od imama Vahida efendije Hadžića iz
Islamske vjerske zajednice Split. Rekao je da je netko noćas provalio u Zajednicu i
ukrao im aparat za kavu, te nakon toga u mihrabu - prostoru za molitvu - markerom
napisao Majku vam j..... balijsku.
O događaju je izvijestio i druge vjerske zajednice te Vijeće za religijske slobode jer je, kaže, ovo već drugi
napad na Islamsku vjersku zajednicu u Splitu u posljednjih godinu dana. Dodao da je noćas razbijen i izlog
dućana u samom susjedstvu Islamske zajednice čiji vlasnik je također muslimanske vjeroispovijesti.
S
Izvor: Fena
Pogledi
Islamska zbilja i postojeći
svjetski poredak
Napisao: Adem ef. Smajić, prof.
vi se čvrsto Allahova
užeta držite i nikako
se ne razjedinjujte! I
sjetite se Allahove milosti prema
vama kada ste bili jedni prema
drugima neprijatelji, pa je On
složio srca vaša i vi ste postali,
milošču Njegovom, prijatelji; i bili
ste na ivici vatrene jame, pa vas
je On nje spasio. Tako vam Allah
objašnjava svoje dokaze da biste
na Pravom putu istrajali. I neka
među vama bude onih koji će na
dobro pozivati i tražiti da se čini
dobro, a od zla odvračati, -oni će
šta žele postići. I ne budite kao
oni koji su se razjednilii u mišljenju
podvojili kad su im već jasni dokazi došli, - njih čeka patnja velika.“ (
Ali Imran, 103. – 105.)
,,Čuvaj se grijeha, bićeš najbogobojazniji i najpobožniji,
i zadovolji se s onim što ti je
„S
Bog dao, bićeš najbogatiji! Čini
dobro svome susjedu, bićeš pravi
vjernik; želi svijetu ono što želiš
sebi i bićeš musliman; nemoj se
mnogo smijati, jer veliki smijeh
ubija srce i dušu.» (Hadis)
,,Temelje islamske zgrade održava
pet stubova: očitovanje da nema
Boga osim Allaha, obavljanje
salata (namaza), davanje zekata,
post u vrijeme mjeseca ramazana
i hodočašće Ka'be, kome je to
moguće.,, (Hadis)
Jedinstvo muslimana je san od
prvih dana pozivanja u islam, plijenio je aktivnosti pravovjernih
muslimana, znali su da je ummet
jaka garancija boljeg prosperiteta
za svakog pojedinca a i kolektiv
u cjelini. Od našeg vjerovanja,
prakticiranja, požrtvovanosti, odricanja, te rad za opće dobro kao
individualac, jačanje kolektiva
kao cjeline,odnosno ummeta. Jer
konflikti, problemi koje izazivaju
pojedinci ili skupine, ugrožavaju i
slabe jedinstvo muslimana, čak i u
vrijeme najvećeg djelovanja i ekspanzije islama kada su u okrilje
islama ušli mnogi narodi diljem
svijeta. Nažalost svijet islama prolazi kroz fazu grča i dekadence,
koji su rezultat njegovog prelaska
iz faze zaostalosti, razjedinjenosti,
rascjepkanosti u fazu neočekivane
živosti, konstruktivnog poleta i
blage misaone i ekonomske ekspanzije, postupnog većeg razumijevanja i zbližavanja, zahvaljujući
vjeri, većoj educiranosti, i razumijevanju vjere. Jedinstvo je oličenje
svega što je dobro i plemenito
kod islamskog ummeta. Jedinstvo
je civilizacijski kriterij napredka
naroda i nacija, jer ono učvršćuje
njihovo jedinsvo u ovome vre-
BROJ 14
36 BOŠNJAČKI GLAS
menu. Postalo je ekonomska,
politička i kulturno-vjerska potreba. Osim
toga, tok svjetske povijesti
pospješuje postojanje velikih asocijacija kao što su Evropska zajednica i proširenje američkog tržišta
putem priključenja ekonomija
Kanade i Meksika. Svijet islama
osjeća potrebu za jedinstvom, s
obzirom na njegove prirodne, kulturne i ljudske potencijale koji se
mogu iskoristiti u procesu razvoja i progresa. Kur'an je više puta
potvrdio da su muslimani jedan
ummet. Također i hadis Allahova
Poslanika traži od muslimana da
budu jedinstveni s obzirom na
ogromnu korist koju donosi jedinstvo za budućnost islama i muslimana.
1. Islamsko jedinstvo između sna
i stvarnosti težnja je plemenitih
muslimana, koja su u prošlosti
proistekla iz aktivnosti malog
broja ljudi. Smatramo da je Svijet
islama ušao u fazu razmišljanja
o uspostavi sveobuhvatnog
islamskog jedinstva, usprkos
poteškoćama i očiglednim objektivnim i subjektivnim preprekama.
Islamsko jedinstvo nadmašuje
usko-nacionalnu, plemensku ili
mezhebsku pripadnost, te ekonomske potencijale podrediti
općem prosperitetu a ne zacementirati za uske plemenske ili
klasne interese. Veliki san ne
može biti iznad realnosti, te ćemo
iznijeti činjenice koje zaustavljaju
proces ka ujedinjenju.
-Svijet islama sam po sebi je
razjedinjen, rasparčan na veliki
broj država koje uključuju
mnoštvo rasa, nacija, jezika i kultura. Za uspjeh ovakvog poduhvata iziskuje; mudro vođenje,
znanje, dobronamjernost i osiguranje povoljnih unutarnjih i vanjskih okolnosti, što, istini za
volju, može potrajati godinama,
a možda i stoljećima. U procesu
projekta trebali bi učestvovati svi
profili kadrova, koji bi razradili sve
detalje koje bi dovelo do islamskog ujedinjenja.
BROJ 14
-Svijet islama danas po svim
važećim mjerilima je zaostao ekonomski, društveno, naučno-kulturno te prisutnost vjerskih devijacija.
-Svijet islama u cjelini pati od
krajnjeg siromaštva koje pogađa
ogroman broj stanovništva.
Mnoge društvene zajednice ovog
prostranog svijeta pate od loše
ishrane, gladi, bolesti, nedostatka
osnovnih zdravstvenih, stanbenih
i obrazovnih usluga. A razlog:
neuzajamno potpomaganje, investiranje onih koji mogu u ove
nužne projekte, te potpomaganje
humanih programa, centralizirana
akumulacija kod pojedinaca, a ne
investiciona
ulaganja za opće dobro islamskog ummeta i neravnopravna
raspodjela.
-Svijet islama potresaju duboka
politička i mezhebska neslaganja,
što udaljava jedne od drugih iz
kojih proizilaze teži konfliti. Ništa
bolja situacija nije ni u sferi ekonomije, politike i kulture itd.
-Muslimanska društva su u
ogromnoj većini potrošačka
društva u punom smislu te riječi.
To su društva koji troše robu
koju ne proizvode, koji uživaju
plodove tuđe pameti, a ne svoje.
Čak i na polju islamskih studija
i proučavanja. Svijet islama se i
dan danas oslanja na rezultate do
kojih su došli drugi. Zahvaljujući
ovakvoj situaciji, muslimanska su
društva, općenito gledano, postala ovisna društva u mnogim segmentima.
-Vođe i intelektualci svijeta islama
ne posjeduju potpunu civilizacijsku viziju sadašnjosti i budućnosti
svijeta islama. Odsustvo ove vizije
iz sfere politike, društva, misli i
kulture paralizira svaku aktivnost
i napor koji se tiču pitanja islamskog jedinstva. Ima pojedinaca
koji imaju ideju i viziju te prijedloge. Nažalost to su pojedinci i
teško da uključe šire mase zbog
učmalosti i oportunizma. Trebali
bi analizirati sadašnjost da bismo
kreirali budućnost. Sveobuhvatna
vizija predstavlja kičmu svakog
naprednog i kreativnog rada koji
podstiče društva ka napredku,
blagostanju i sreći.
-Islamski svijet ima svoju geografsko-klimatsku prednost, prostor izvanredan, povezan morskim
putem te kopnenim.
-Svijet islama posjeduje ogromna prirodna bogatstva koja ga
svrstavaju u najbogatije dijelove
svijeta. Potrebna je tehnologija,
obučena svoja radna snaga,
eksploatacija u svoju korist, svog
naroda i društva.
-Broj muslimana u svijetu je na
zavidnom nivou. Ljudskih potencijala je tu, potrebno ga je obučiti,
omogućiti da sam radi sa svojom
tehnologijom, sebi, svojima i u
korist zajednice.
-Pred svijetom islama stoji veliki
izazov koji će ga stalno pratiti
ukoliko se želi ujediniti ili ostati na
margini događaja oponašajući i
oslanjajući se na druge. Taj veliki
izazov ogleda se u civilizacijskoj obnovi kroz uzajamni utjecaj
sa dominantnim civilizacijama, a
naročito sa zapadnom s obzirom
na mnoge vrijednosti koje ona
sadrži. Problem je u modalitetu
uzajamnog utjecaja i razvoja uz
očuvanje islamske orginalnosti i
autentičnosti. Danas islamski svijet egzistira u posebnim okolnostima u velikom okeanu prepunom
negativnosti, izazova i konflikata.
-Kada je riječ o sferi međunarodnih
odnosa Islamski svijet ovisi o
sljedećem: moć mira, moć ekonomije i kapitala i moć spoznaje.
Prema tome, svijet u kojem egzistira svijet islama je svijet koji je
potčinjen logici sile koja ne poznaje
etiku i idealizam. Moral i ideal nisu
poželjni u međunarodnim odnosima. Ono čime se rukovode vođe i
intelektualci je sebičan interes koji
proizilazi iz nacionalnog egoizma.
-Nacionalni egoizam se širi i sužava
širenjem i sužavanjem gledanja na
vitalni interes, koji zatvara oči pred
drugim interesima. Šovinizam, tj.
pretjerani nacionalizam je taj koji
BOŠNJAČKI GLAS
usmjerava aktivnosti velikih sila
u sferi međunarodnih odnosa.
Nepobitna je činjenica da je kolektivni egoizam osovina i usmjeritelj
ponašanja vođa i inelektualaca na
međunarodnom planu.
-Međunarodni odnosi počivaju na
nacionalnom interesu koji je lišen
svake sentimentalnosti, ljubavi
i osjećaja za prostor i vrijeme
zbog čega idealizmi, de fakto,
ne igraju nikakvu ulogu u sferi
međunarodnih odnosa, osim
da opravdaju i prikriju nemoralno ponašanje. To znači da su
ideali, duhovnost i etika uvijek u
službi neopravdanog egoističnog
ponašanja.
-Suvremeni svijet je svijet u kojem
je uloga religije, objave i ideala zapostavljena. Ova načela su
privatna stvar naroda i nacija, i
ona ne zaslužuje pažnju u vanjskim odnosima među narodima i
nacijama, osim kada je u pitanju
verbalno nadmetanje zasnovano
na hipokriziji.
-Prirodne znanosti te izučavanje
istih, daleko su iznad izučavanja
vjerskih ideja i shvatanja. Ideja
ljudi u cjelini sve više liče bez
sadržaja, bezvrijedno i daleko od
uzvišenih humanih ideja. Ljudi žive
za sadašnjost a ne za budućnost,
život poslije smrti. Ovakav vakum
ostavlja čovjeka da živi životom
37
tjeskobnim. Obveza muslimanskih
vođa, intelektualaca i svih muslimana da se trgnu iz sna i krenu
putem jačanja ljudske zajednice.
Gospodaru, ja sam se našao u
kontradiktornoj situaciji, usred
međusobno suprotnih stvari i
suprostavljenih sila. Ne znam šta
da radim i kako bi uputno bilo da
postupim. Zbunjen sam i ne umijem se snaći. Obazri se na mene,
Gospodaru, uzmi me za ruku i
izvedi na put spasa inače ću propasti, daj mi snage da dam svoj
doprinos ujedinjenju Islamskog
ummeta i ljudskom prosperitetu i
napretku. Amin-Bože uslišaj!
Prenosimo
Sv. 4, Br. 2, april 2009
Ko smo mi Bošnjaci?
Muhamed Filipović
o smo mi Bošnjaci muslimanske vjere i šta mi
želimo u našoj domovini
Bosni i Hercegovini, u regiji s
kojom smo svojim porijeklom i
historijom povezani, i u Europi
kojoj geopolitički i kulturno pripadamo?
Kad se radi o identitetu naroda i
karakteristikama koje ga definiraju, tada se moraju razlikovati
dvije vrste fenomena. Postoje oni
fenomeni koji čine supstancijalnu osnovu i sardržinu zasebnog
postojanja određenih naroda i njihovih singularnih karakteristika,
njihove historijske posebnosti i
oni predstavljaju osnovu zasebnog funkcionisanja tih naroda ili
određenih posebnih historjskih
entiteta u historiji.
Mnogo od onoga što odreduje
sadržinu historijskog realiteta
postojanja određenog naroda
ima iste manifestacije kao što ih
ima i ono što određuje postojanje
K
drugih naroda. Svi narodi i sve
historijske pojave imaju mnogo
toga zajedničkog u svom načinu
postojanja i sadržini i načinima
ostvarenja svoje egzistencije u
historiji, zbog čega i mogu da se
nazovu dijelovima historije svijeta i
čovječanstva, odnosno zbog čega
ljudi, ma gdje i ma kako živjeli,
pokazuju neke bitne zajedničke
osobine i sačinjavaju onaj entiet
što ga nazivamo čovječanstvo, a
njihovo bivanje u vremenu nazivamo historijom ljudskog svijeta,
odnosno čovječanstva.
Međutim, pored onih zajedničkih
crta koje povezuju sve ljude u
općoj historiji ljudskog postojanja,
postoje i oni fenomeni i izrazi
postojanja po kojima se određeni
narodi razlikuju od drugih naroda
i te razlike čine ono specifično
što definira narode postojanja kao
njihovu zasebnu historiju – historiju naroda, kultura, civilizacija i
područja ekumene.
Opće pravilo definicije, važeće
je kod Aristotela, je da se kod
definicije bilo kojeg entiteta mora
prvo utvrditi ono opće na osnovu
čega je moguće utvrditi istovjernosti iz kojih izviru i prema kojima
se određuju razlike u posebnim
načinima postojanja tih entiteta, a
potom odrediti ono što određeni
entitet čini posebnim, tj. njegovu specifičnost u odnosu na
druge istorodne pojave. Pravilo
definicije glasi da se mora prvo
utvrditi Genus proximus, najbliži
rod nekog predmeta definicije,
a zatim Diferentia specifica, tj.
specifična razlika određenog
entiteta u odnosu na sve druge
entitete istog roda.
Kad se radi o historijskim entitetima, a to su države i narodi, takve
razlike su posebno vidljive i mogu
se zapažati u slučajevima dodira
između naroda, kultura, civilizacijskih modela postojanja, tj. u
slučajevima kada se međusobne
BROJ 14
38 BOŠNJAČKI GLAS
relacije dvaju ili više naroda intenviziraju i kada se sistemom čuvanja
i razvijanja razlika nastoji očuvati
određeni specifični identitet od
eventualnog njegovog gubljenja,
a time se dobiva i mogućnost
komparacije njegovih osobina u
cilju identifikacije sličnosti i razlika
između entiteta koje poredimo.
Kad se radi o narodima, to je
posebno bitno za one narode koji
su manji i koji zbog toga lakše
bivaju izloženi agresivnoj i asimilativnoj akciji drugih naroda, koja se
ispoljava upravo u tome da im se
potiru razlike u pravima, svojstvima ili mogućnostima prema onom
ko vrši asimilaciju. Akcija koja
dovodi do asimilacije ne mora
biti samo politička i vojna, nego
može biti i ekonomska, kulturna ili
vjerska i duhovna uopće, kao što
je to bilo u slučaju Bosne, koja je
više vijekova bila izložena visokom stupnju agresije svih vrsta iz
okolnih katoličkih i pravoslavnih
zemalja, a u novije vrijeme i u
formi dovođenja u pitanje cjelokupnog njenog državnopravnog
individualiteta i iz nekih europskih zemalja. Naravno, razne vrste
agresija su bivale uvijek pravdane
postojanjem nekih razlika koje su
za onog ko želi opravdati svoju
akciju opasne po njega, ili po
opći poredak u svijetu ili religiji. U
našem slučaju razlog za agresiju
na Bosnu, u ranoj našoj historiji,
bilo je postojanje Crkve bosanske, a potom je takav razlog
nađen u postojanju Osmanskog
Carstva unutar kojeg je Bosna
bila, ili je takav razlog postala
naša težnja za neovisnošću, a
mogao je to biti bilo koji drugi
razlog koji bi omogućavao da
budemo proglašeni za opasnu,
jeretičku i nevjerničku zemlju, za
one koji narušavaju opće stanje
stvari i ugrožavaju tuđe interese,
mada to stanje nije nigdje definirano niti su ti opći interesi verificirani i legitimizirani kao opravdani.
Osobito je praksa vjerske tolerancije u Bosni bila čest motiv
agresije na nju za one koji su
zastupali postrebu vjerske uni-
BROJ 14
lateralizacije Europe i Balkana i
naše zemlje, mada je akcija protagonista ovakvih zahtijeva, prijetnji i poduhvata bila praćena odbijanjem bosanskih vladara – od
bana Kulina (Abjuracija na Bilinom
polju je dokaz) do kralja Trvrka
(Tvrtkovo pismo papi), da u svojoj
zemlji likvidiraju i zabrane rad drugim crkvama osim katoličke, kako
su to Rim i okolni katolički vladari
zahtijevali. Svi bosanski vladari,
do dvojice nestretnika na kraju
bosanske neovisnosti, su tvrdili i
na razne načine nastojali dokazati,
kako u njihovoj banovini-kraljevini
nema jeretika, odnosno da su sve
vjerske sljedbe u njoj ortodoksne
u Kristovoj vjeri.
Dakle, identitet naroda često
se sastoji u razlikama, a ne u
sličnostima među onima koji žive
zajedno i na istom prostoru i istovjetnost nema nikakvu prednost u
značenju i valjanosti pred razlikom
među njima. Nije teško utvrditi
identitet Francuza u odnosu na
identitet Grka ili Bošnjaka. Teško
je, međutim utvrditi identitete onih
koji mnogo toga u historijskom
postojanju dijele i kojima je mnogo
toga zajedničko—kao npr. porijeklo, jezik, historija, teritorija koju
nastanjuju, način života, ishrana,
tradicija i sl. a kod njih je relativno
malo toga što ih dijeli – kao što
su kod nas to bile samo vjera i, u
novije vrijeme, uvezene političke
ideje, odnosno državno-pravne
veze sa narodima i državama
izvan naše zemlje i izvan njene
historije, koje sve više poprimaju
agresivne težnje i oblike inkorporacije tih naroda u sisteme vlasti i
konstituciju drugih zemalja, čineći
ih strancima u njihovoj sopstvenoj
zemlji.
U slučajevima kao što je nas,
identitet izlazi iz okvira onog što
je različitost i sedimentira se u
onom što je zajedničko, kao npr.
prihvatanje normalnosti razlika
među ljudima u svim aspektima
života, pa i u vjeri, tj. onom što
nadilazi razlike i omogućuje im da
sukladno egzistiraju kao dio jedne
harmonične političke, društvene,
duhovne i kulturne cjeline.
Da bi se moglo precizno odrediti
sve što nas spaja i razlikuje i da bi
se mogao utvrditi kriterijum identifikacije, potrebno je provesti obimna antropološka, historiografska,
kulturno-historijska i duhovno-historijska, statistička, demografska,
socio-kulturna, socio-psihološka
i historijsko i aktuelno-politička
istraživanja tih fenomena. Mnoga
takva istraživanja su obavljena.
Tako su izvršene studije izoliranih
i starijih enklava stanovništva koje
pokazuju da je među stanovnicima raznih vjera postojao intenzivan saobraćaj i razmjena vrijednosti svih vrsta (Lepenica,
Drežnica, Zijamet i slični lokaliteti). Obavljena su istraživanja
fenomena mješovitih brakova,
zatim i života ljudi raznih vjera u
zajedničkim selima (istraživanje
bračnog para Lokwood). Isto
tako istraživane su komunikacije
među selima naseljenim različitim
stanovnicima, obim i sadržina
njihovih komunikacija u svakodnevnom životu, na pazarima
ili u drugim prilikama gdje bivaju
povezani (istraživanja Milenka
Filipovića i Nedžada Hadžidedića).
Analizirani su zajednički elementi
u gradnji kuća, namještaju, ishrani
i općim vrijednostima u životu
(radovi akademika Muhameda
Kadića i dr.).
Takvih istraživanja kod nas,
nažalost, ipak nije bilo dovoljno i ona nisu bila dugoročna i
sistematična, ili su poduzimana
u veoma ograničenom smislu,
zbog čega nisu ni mogla dati
adekvatne, upotrebljive, pouzdane i komparabilne rezultate.
Nije, međutim, teškoća u tome
da u zadnjih stotinjak godina nije
bilo i da još uvijek nedostaju djela
koja se tim problemima izravno
bave, nego je ona u tome što
su, u najviše slučajeva, pokušaji
bavljenja tim pitanjima bili uski i
ograničeni, nedostatni i u konceptualnom i u metodološkom smislu
i što nisu bili zamišljeni i izvedeni
BOŠNJAČKI GLAS
na takav način bi bili u stanju da
na dokumentiran i jasan način
izlože ono specifično u našem
narodnom i historijskom identitetu
što taj identitet odvaja od identiteta naroda sa kojim na ovom
prostoru zajedno živimo, ne samo
u sadržaju nego i u tipu i funkcioniranju istoga u našoj historiji.
Najveći broj takvih pokušaja nastoji dokazati da smo mi Bošnjaci
muslimanske vjere narod istog
tipa, istog historijskog porijekla
i sadržine identiteta kao što su
to naši bosanski Srbi i Hrvati. U
velikom obimu činjenica to i jeste
slučaj. Međutim, to je slučaj, prije
svega, za određene periode naše
historije i to kada se sličnosti i
razlike posmatraju na razini razvoja i diferencija unutar narodnog
identiteta i nekih veoma bitnih,
ali nedovoljno diferenciranih karakteristika historijskog identiteta
i nas današnjih Bošnjaka muslimanske vjere i naših susjeda
nekadašnjih Bošnjaka katoličke
ili pravoslavne vjere, a današnjih
nacionalnih Srba i Hrvata. . . .
U nekim drugim aspektima i
sadržini identiteta, posebno u
poglavlju nacionalnog identiteta,
koji se u historiji javlja mnogo
kasnije i definira se prvenstveno kroz političku identifikaciju i
kroz ideju nacionalne države, a
koji bi trebao nastajati iz narodnog identiteta, stvari stoje nešto
drugačije i tu se historijski identitet Bošnjaka muslimana odvaja
od zajedničkog nam narodnog
identiteta danjašnih nacionalnih
Srba i Hrvata, odnosno, u slučaju
Bosnjaka, taj identitet se ne razvija na jednak način i nije istog
sadržaja i značenja kao kod onih
Bošnjana-Bošnjaka koji će se
tokom XIX vijeka, na temelju svoje
posebne vjere, nacionalno identificirati kao Srbi ili Hrvati. Imitativni
karakter društvene nauke i neosnovane generalizacije u shvatanju
i tumačenju historijskog razvoja
i posebno ujednačavajuća primjena određenih načina historijskog razvoja na sve ljude nekog
određenog svijeta, prostora i vre-
mena, dovodi do takvih grešaka
u mišljenju kada se isti model i
način, isti historijski tip primjenjuje
na sve ljude i društva jednog vremena, a ne uviđaju se specifičnosti
koje su moguće i koje dovode
do različitih rezultata unutar istih
globalnih procesa. Vrijeme nije
homogena veličina i ne odvija se
svugdje na isti način, jednakim
tempom i u istim formama se ne
izražavaju njegovi učinci. Historija
ne teče jednako za sve ljude.
Identitet je historijska vrijednost i
fenomen koji izražava historičnost
postojanja određenih ljudskih
skupina i zbog tog je moguće
da se vrijeme unutar paralelnih
entiteta odvija drugačije. Stoga
svaki autentični historijski entitet
živi na historijski način i mijenja se
sa promjenama historijskih uvjeta
života ljudi. Bošnjani, koji su u
pogledu svog identiteta ostajali
vezani za Bosnu kao zemlju i kao
državu, za ideju te države i težnju
da se ona očuva i u čiji historijski
razvoj i formiranje zbog toga nije
ušao i nije mogao ući neki novi
moment, kao što je npr. ideja
jedne nove države na njenom
prostoru, ili određena duhovna
ili materijalna sila spajanja medu
Bošnjacima, nego su ostali pod
djelovanjem stalno prisutnih
tradicionalnih faktora identifikacije, zadržavali su svoj prvobitni
identitet – ostajali su Bošnjani ili
Bošnjaci u odnosu prema svojoj
zemlji i državi. . . .
Takvi Bošnjani, oni katoličke i pravoslavne vjere, koji nisu za osnovu sopstvene nacionalne identifikacije odabrali sopstvenu zemlju i
državu Bosnu, nego su za osnovu
uzeli svoju vjersku pripadnost,
svojom su identifikacijom u nju
unijeli jedan strani državno-pravni
i politički interes koji je u historiju
Bosne unio mnogo toga neizvjesnog. Oni nisu sačuvali svoje prvobitno ime, zajedničko njihovim
zemljacima druge vjere, nego su
za temelj svoje nacionalne identifikacije odabrali samo vjeru što ih
je vezivalo za drugu zemlju (Srbiju
39
ili Hrvatsku) i nju su uzeli kao izvor
i temelj svog nacionalnog identiteta, ukoliko nacionalni identitet
podrazumijeva svagda i ideju sopstvene nacionalne države. Njihova
nacionalna država nije više bila
Bosna, nego Srbija ili Hrvatska.
Tako su oni, koji su se identificirali
sa Srbijom i Hrvatskom kao svojom državom i osnovom nacionalnog identiteta, postali nacionalni
Srbi i Hrvati, a svoj prvobitni identitet Bošnjana su ostavili u historiji kao prevaziđeni oblik identifikacije, kao neupotrebljivi kostim.
Tako je nastala ta, u početku mala
ali u toku vremena bitna razlika u
sadržaju i osnovi naših identiteta,
a glavni zadatak kritičke historiografske nauke je da tu razliku
objasni i sagleda smisao historijskog bivanja i kretanja i jednih i drugih i posljedice takvih kretanja na
opće stanje naše zemlje i države i
nas samih kao njenih stanovnika.
Glavno pitanje koje se iz takvih
okolnosti javlja je pitanje da li su
oni momenti, koji su djelovali na
događanja tokom XIX vijeka, a koji
su doveli do nastanka nacionalnih razlika unutar istovjetne historijsko-političke osnove, snažniji
od onih koji djeluju još uvijek,
mada može biti da danas djeluju u
nešto manjem intenzitetu, a to su
osnove zajedničkog jezika, teritorije, države, historije i iskustva historijskog života. Ako je nedostatak
države nekada i mogao biti motiv
da se oni koji nisu trpili osmansku
ili austrijsku vlast opredijele prema
drugim državama istorodnih naroda zajedničke vjere i da se samoidentificiraju preko i posredstvom
osjećanja pripadanja drugim
državama i njihovim narodima,
sada taj moment ne igra više bitniju historijsku ulogu. Identificiranje
Srba ili Hrvata sa državnom idejom
Srbije i Hrvatske ništa bitnije ne
doprinosi jačanju historijske uloge
i smisla djelovanja Srba i Hrvata
u Bosni i Hercegovini, ako to
djelovanje nije usmjereno na razaranje same Bosne i Hercegovine
i njeno pripajanje, u dijelovima
ili u cjelini, Srbiji ili Hrvatskoj.
BROJ 14
40 BOŠNJAČKI GLAS
Naime, svi takvi pokušaji su do
sada propadali i jedini njihov
učinak bilo je strašno razaranje i
uništavanje ljudskih života, pa bi
bilo pravo ludilo još uvijek imati u
vidu takvu krajnju konzekvenciju
nacionalnog srpskog i hrvatskog
identificiranja ljudi na tlu Bosne i
Hercegovine. Sve svoje interese i
ambicije oni mogu zadovoljiti kroz
zajedničku državu koje je njihova,
a ne tuđa, tj. koju su oni stvarali i njome vladaju, a nisu samo
dobro došli ili trpljeni gosti u njoj,
kakav je njihov faktički položaj u
drugim državama, u kojima su
dobro došli dok funkcioniraju u
okvirima određenog nacionalnopolitičkog koncepta, dok ratuju
za Miloševićeve ili Tuđmanove
interese, a ta dobrodošlica gubi
smisao onog časa kada takvi koncepti neće biti više uopće bitni za
funkconisanje određenih država i
naroda. Valja znati da će parametre njihovog funkcionisanja i
djelovanja određivati širi europski
kontekst historijskog djelovanja
svakog od europskih naroda, a ne
sebični usko nacionalnih interesi
i ideje. Vrijeme idolatrije nacionalnih ciljeva i država prolazi i
svijet se kao cjelina, a svakako oni
njegovi najrazvijeniji dijelovi, sve
brže, rapidno približavaju formama odnosa i života koji nadilaze
nacionalnu konstituciju i identifikaciju. Nacija nije više cilj istorije.
Taj cilj ostaje u XX vijeku i ko ga
nosi u XXI vijek, nosi samo jedan
dodatni teret.
Taj odnos historijskih faktora
odlučit će i o našoj sudbini i sudbini naše zemlje. Naime, bez obzira
na nas koji smo njeni stanovnici,
naša je zemlja, pa čak i naša
država i sama po sebi geopolitički
i historijski fakat prvog reda i ona
ima svoje mjesto u određivanju
onog što je bitno u našem bivanju u njenim okvirima i na njenom tlu. Dok su se indentiteti na
našem prostoru specifično razvijali u pravcu nastajanja razlika
u njihovim sadržajima, odnosno
moglo bi se bolje i preciznije
reći da su se jedni među nama,
BROJ 14
polazeći od zajednički historijski
uvjetovane identifikacijske osnove,
svoj identitet razvijali uspostavljanjem razlika prema sopstvenoj
narodnoj, jezičnoj, historijskoj i
političkoj osnovi našeg ukupnog
zajedničkog identiteta, a to je onaj
identitet koji je bio definiran u
ranoj historiji naše zemlje i države,
odnosno njenog duhovno-kulturnog i političkog identiteta, dotle su
drugi, a to su bili današnji Bošnjaci
muslimanske vjere, ostajali uz onaj
prvobitni identitet, prije svega uz
ideju da je njihova zemlja, njeno
ime i historijski interesi, u čemu
su vidjeli bitni element sopstvene
definicije i smisao djelovanja u
historiji, onaj bitni moment koji
ih identificira i određuje. Oni su
ostali u cjelini vezani za svoju
zemlju, za zajedničku državu i
za socio-kulturni kontekst koji je
u toj državi dominirao kroz cijelo
vrijeme od njenog nastanka do
najnovije historije, u kojoj su, na
žalost i zgražanje cijelog svijeta,
došli do izraza koncepti nasilne
i genocidne destrukcije Bosne
kao države i negiranja postojanja
njenog naroda kao jedinstvenog
historijskog, kulturnog i državnog
subjekta i to ne samo sada, nego i
u cijeloj njenoj historiji. Ideja čiste
nacije i njene teritorije i države je
koštala ovaj naš svijet mora krvi i
potoke suza. Naravno, ostajanje
Bošnjaka muslimanske vjere kao
prvobitnog zajedničkog nam identiteta nije nikakva njihova zasluga
nego rezultat historije i onoga
što se unutar nje zbivalo. Oni su
samo poslužili historiji da sačuva
ono što je bilo bitno u historiji
same Bosne.
Upravo zbog tog nedostatka,
tj. zbog toga što se nedovoljno
pažnje posvećivalo onome što je
bilo zajedničko svima nama i nije
se utvrđivalo ko se i kada, kako i
pod kojim okolnostima i sa kojim
historijskim i drugim ciljevima i
motivima, pod čijim se sve utjecajima, opravdano ili bezrazložno,
odvajao od te osnove, svaki takav
pokušaj našeg definiranja, od onih
ranih, pa do najnovijih, nastalih
nakon 1993. godine, kada je bio
skinut svaki embargo, osim onog
unutarnjeg ograničenja kojeg
svaki od nas nosi sa sobom, sa
istraživanja problema naših identiteta, kad su se ti identiteti sami
od sebe svojim djelovanjem
najbolje i najpotpunije razotkrili
i definirali, predstavlja promašaj
u onom bitnom, tj. nijedan od
njih ne doseže ono što je za naš
identitet najbitnije i što određuje
njegovu istinu. A historijska istina
o našem bošnjačkom identitetu
sastoji se u činjenici da mi i nismo
razvili svoj specifični nacionalni
identitet onakvog tipa kakav je
nastao u novovjekovnoj europskoj historiji, pogotovo ne onaj
zakašnjeli nacionalizam kakav
je na Balkanu nastao tokom XIX
i početkom XX vijeka i koji se
izrazio u stvaranju nacionalnih
država sa znatnim agresivnim i
genocidnim nabojem, tj. država
koje su nastajale na temelju
pune političke, pravne i biološke
eliminacije svih koji nisu pripadali naciji razvijenoj na principima
stroge vjersko-etničke separacije
koja želi svoju državu. Nacionalni
identiteti nastali na ruševinama i
ambicijama rušenja Osmanskog
Carstva i njegovih tvorevina na
Balkanu ispoljili su se kao marodersko nastojanje da se razvuče
i iskoristi ono što će ostati od
usnulog, a potom i umrlog lava sa
Bosfora. Taj identitet nije obuhvatio i Bošnjake muslimanske vjere,
mada su i oni vrlo snažno protivili
nastavku osmanske vladavine u
svojoj zemlji. Naša integracija u
evropske tokove historije, nastala
nakon okupacije Bosne od strane
Austougarske Monarhije, donoseći
promjene u mnogim aspektima
našeg života, nije donijela promjene karaktera našeg identiteta,
jer sam nosilac europeizacije i
emancipacije nije bila nikakva
nacionalna država nego jedna
multinacionalna državna tvorevina
(Austrougarska carevina), zbog
čega je naš identitet mogao ostati
i dalje narodni, historijsko-kulturni
i ostao je takav jer je mogao biti
BOŠNJAČKI GLAS
oslonjen na multirateralnu osnovu i praksu našeg pređašnjeg
života, a nije se odvijao linijom
našeg izdvajanja i fiksiranja naših
historijskih ciljeva kao zasebnih
nacionalnih ciljeva nasuprot drugim nastalim identitetima, kako je
to bio slučaj sa katoličkim i pravoslavnim stanovnicima Bosne.
U svojoj borbi protiv Austrije
Bošnjaci muslimanske vjere su
zahtijevali poštovanje njihovog
historijskog, duhovnog, kulturnog
i vjerskog identiteta, a ne zamjenu
vladavine jedne strane države sa
vladom druge strane države, jer
su oni i Srbiju i Hrvatsku s pravom
smatrali za strane države, države
u kojima živi srodno stanovništvo,
ali koje su kao države po svojoj
historijskoj ulozi i osnovi različite
od Bosne, i prema tome, strane.
Naš identitet nije se razvio kao
političko-nacionalni identitet koji
bi bio definiran našim zasebnim
nacionalno-političkim i državnim
ciljevima naspram drugih naroda
sa kojima živimo. Dok su Srbi
i Hrvati, koji su kao nacionalni
subjekti nastali i izašli na scenu u
Bosni tokom druge polovine XIX
vijeka, imali kao glavne ciljeve
svoje političke akcije integraciju
sa svojim navodnim matičnim
zemljama, sa kojima nota bene
nisu nikad imali nikakve supstancijalne države ili duhovnokulturne veze, osim što su bili
prisiljeni da brane svoju zemlju
od čestih vojnih nasrtaja iz tih
41
zemalja, što je podrazumijevalo
destrukciju Bosne i njenog originalnog historijskog načina postojanja, dotle su Bošnjani muslimanske vjere ostajali uporno kod
ideje zajedničke države Bosne i
zajedničkih sadržaja našeg života
modeliranog kroz vjekovima dugu
praksu zajedničkog života u našoj
zemlji. Taj zajednički život izgradio je forme međusobnih odnosa
u kojima je svako mogao da živi
svoj unutarnji identitet, prije svega,
običajni i vjerski, ali i onaj kojima
su bili povezani kao ljudi koji žive
i rade zajedno, jedni s drugima u
vezi i saradnji, dijeleći iste opće
civilizacijske i kulturne vrijednosti i
okolnosti historijskog života.
Published with permission of the author
O nacionalnoj svijesti bošnjaka
Prof.dr.sc. Rasim Hurem
Mr.sc. Rusmir Akšamija, dipl.ing.
B
osanska država je nastala
u ranom srednjem vijeku
u sličnim okolnostima kao
i druge slavenske države u njenom okruženju. Kontinuitet njenog
trajanja, sve do njene propasti,
nije bio kraći od trajanja susjednih srednjevjekovnih država.
Stanovnici srednjevjekovne Bosne
bili su doseljeni Slaveni izmiješani
sa starosjediocima Balkana koji su
se vremenom utopili u slavensku
većinu.
U isto vrijeme na prostor u kojemu
danas žive doselili su Srbi, Hrvati
i drugi.
Bošnjaci nisu bili ni Srbi ni Hrvati
već zaseban narod. Oni su to i
danas. Od doseljenja do danas
su većinsko stanovništvo Bosne,
odnosno Bosne i Hercegovine.
Kroz historiju su imali svoju
državu, svoje vladare, svoje plemstvo, svoj jezik, pismo (bosančicu,
kojom su pisali do nazad jedno
stoljeće a korištena je i arabica) i
književnost, odnosno svoju kulturu i svoje običaje. Historija Bosne
je historija Bošnjaka. Tendenciozni
su stavovi nekih nebošnjaka,
nacionalista da su Bošnjaci bez
prošlosti.
Srednjevjekovna Bosna je imala
državni aparat vezan za plemićku
hijerarhiju. Kao država bila je
poznata i priznata u tadašnjem
svijetu, bila je prisutna u
političkim zbivanjima i ucrtana, s
točno određenim granicama, na
tadašnjim geografskim kartama.
Bosanski kraljevi su u određenim
vremenskim razdobljima bili
kraljevi i nekih dijelova srpskih i
hrvatskih zemalja.
Ono što Bosnu kao državu i
Bošnjake kao narod u srednjem
vijeku čini posebnima u odnosu
na susjede jeste patarenska ili
bogumilska religija. Ta religija je
prevladala u periodu prelaska sa
staroslavenskog mnogoboštva na
monoteizam kao otpor političkim
pritiscima i pokušajima svojatanja i dominacije sa strane pravoslavnog Istoka i katoličkog Zapada.
Bosansko bogumilstvo, protiv koga
su vođeni krstaški ratovi pomoglo je u očuvanju homogenosti,
suverenosti i opstanka Bosne kroz
dugo razdoblje, sve do prodora
Otomanske imperije na Balkan.
Bosanski vladari, bogumilska crkva
i Bošnjaci bili su tolerantni prema
drugim narodima, religijama i
učenjima. Dopušteno je djelovanje katoličke crkva (dominikanaca,
a zatim franjevaca) a osnivali su
se i pravoslavni manastiri. Dio
Bošnjaka, koji su prelazili na pravoslavnu i katoličku vjeru sve do
prve polovice 19. Stojeća smatrali
su se i izjašnjavali kao Bošnjaci.
U vrijeme kada je Srbija postepeno potpadala pod tursku vlast na
Bosnu i bosanske vladare je izvršen
pritisak Zapada, predvođenog
Svetom stolicom u Rimu sa
zahtjevom da se u Bosni istrijebi
jeres tj. bogumilstvo. Intenzivan
je proces prekrštavanja Bošnjaka
– bogumila na katoličku vjeru, što
je bio uvjet za pružanje pomoći u
odbrani od Turaka. Međutim, u
presudnim trenucima Bosni nije
BROJ 14
42 BOŠNJAČKI GLAS
pružena pomoć od strane katoličke
koalicije predvođene Madžarskom.
Bosna je većim dijelom potpala
pod vlast Turske, a manjim dijelom pod vlast Madžarske.
Pritisci sa Zapada, popraćeni
nasiljem nad bogumilima stvorili su kod Bošnjaka animozitet
prema Zapadu. Oni nisu prihvatili madžarsku dominaciju,
nisu izbrisali iz sjećanja krstaške
ratove predvođene Madžarskom,
nisu podržali zapadnu opciju kao
rješenje. Kao višu silu, volensnolens, prihvatili su Tursku. U
Bosni se nakon njenog ulaska u
sastav Osmanskog carstva širio
islam, gradile su se bogomolje
(džamije), prosvjetne ustanove,
bibilioteke, naselja sa vodovodom
i kanalizacijom, javna kupatila i
prenoćišta. Došlo je do procvata
zanatstva i trgovine.
Bosna je u okvirima Osmanskog
carstva sačuvala visok stepen samostalnosti i političke
autonomije. Najveći dio bosanskog plemstva i naroda koji je živio
na plemićkim posjedima prihvatio
je islam kao svoju vjeru. Time
su sačuvane privilegije plemstva
i autonomnost Bosne. Za razliku
od drugih dijelova Osmanskog
carstva administrativnu upravu
i komandiranje vojskom u Bosni
nisu vršili Turci nego i bošnjačko
plemstvo. Osim toga, priličan broj
Bošnjaka je vršio visoke državne
funkcije na dvoru u Istambulu.
Cijena te autonomnosti bila je
visoka. Bošnjaci muslimani, koji su
za razliku od Bošnjaka drugih vjeroispovijesti imali vojnu obavezu
ratovali su za Otomansku imperiju na svim ratištima od Rusije
do Beča. Istovremeno, čuvali su
i branili pogranično područje na
sjeverozapadu Carstva. Time su
branili i bosanski pašaluk (ejalet)
koji je imao najveću autonomiju
i Osmanskom carstvu. Na koncu,
braneći tu autonomiju Bošnjaci
– feudalni veleposjednici i glavni nosioci lokalne vlasti u Bosni
oduprli su se 20-tih godina 19.
Vijeka administrativnim i vojnim
BROJ 14
reformama Carstva i sukobili se
sa centralnom vlašću u Carigradu.
Došlo je i do vojničkog sukoba kod
Kačanika na Kosovu, 1831. G., u
kome su Bošnjaci pod komandom
Husein – kapetana Gradašćevića
pobijedili
tursku
vojsku.
Dvanaestog septempra te godine u
Sarajevu je zvanično proglašena i
objavljena autonomija Bosne.
Ovim događajima koincidirali
su ustanci protiv Turaka u Srbiji
(1804-1829) i ilirski pokret u
Hrvatskoj (1835-1848). U suštini
to su bili nacionalni pokreti koji su,
s obzirom na uvjete imali različita
sredstva i metode borbe. Vidljivo
slabljenje turske moću u to vrijeme
stimuliralo je ove pokrete da svoju
djelatnost prošire na Bosnu tako
što će kod Bošnjaka pravoslavne,
odnosno katoličke vjere širiti srpski, odnosno hrvatski nacionalni osjećaj. To su činili srbijanski
političari, srbijanska inteligencija
i pravoslavno svećenstvo iz Srbije
i Crne Gore među pravoslavcima, a hrvatski političari, hrvatska
inteligencija i katoličko svećenstvo
iz Hrvatske među katolicima u
Bosni. Bošnjaci pravoslavne
vjere su postajali Srbi, a Bošnjaci
katoličke vjere Hrvati. Bošnjaci
muslimanske vjere su ostali
Bošnjaci. Oni su se dugo iza toga
borili za građanska i svoja vjerska
prava da bi tek poslije Drugog
svjetskog rata vidljivije isticali i
razvijali nacionalni osjećaj i borili
se za nacionalna prava. Narodno
i historijsko ime Bošnjaci uzeli su
za nacionalno ime. Neki krugovi
u srpskom i hrvatskom narodu,
protiveći se nacionalnom razvoju Bošnjaka, svojatajući Bosnu
i danas šire pseudoteoriju da su
bosanskohercegovački muslimani
Srbi, odnosno Hrvati muslimanske vjeroispovijesti.
Poslije srpskih ustanaka protiv
osmansko-turske vlasti objavljen
je, 1830. G., hatišefir (odluka turskog sultana) kojim je Srbija dobila status autonomne kneževine s
pravom na unutrašnju samoupravu i stvaranje samostalne državne
administracije. Poslije toga
cjelokupna srbijanska politika je
prožeta idejom etnički čiste Velike
Srbije. Ilija Garašanin, ministar
unutrašnjih poslova Kneževine
Srbije u svom Načertaniju („program spoljne i nacionalne politike Srbije“) je istakao da srpska
država, koja se mora proširiti i
ojačati ima svoju osnovu i temelj
„u bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji“. Ideološki plašt ovako koncipiranog programa bila je deviza
da su Turci neprijatelji ne samo
srpskog naroda nego i svekolikog
kršćanskog svijeta a da su oni koji
su u vrijeme osmansko-turske
vlasti primili islam gori od Turaka.
Vuk Stefanović Karadjić, lingvist,
etnograf i historičar tvrdio je da
su muslimani u Srbiji i u Bosni i
Hercegovini Srbi, ali ih je oslovljavao kao „Turci“, „turski Srbi“
ili kao „poturčenici“. Srbijanska
propaganda je tvrdila da su muslimani u Srbiji Turci i da, stoga,
treba da idu u Tursku.
U skladu sa ovom politikom
skoro svi građani islamske vjere
u ondašnjoj Srbiji su tokom 19.
Stoljeća pokršteni, protjerani,
iseljeni ili su izbjegli. Iseljeni muslimani su kolonizirani u Bosansku
Posavinu i istočnu Bosnu, a muslimani izbjeglice su naseljavani
„prema austrijskoj granici“. Vuk
Karadžić je zabilježio da su poslije
„oslobođenja“ Beograda 1807. G.
„nasilno pokrštavane Turkinje i
turska deca“.
U Srbiji su tokom 19. Stoljeća
uništeni skoro svi ostaci materijalne i tragovi društvene i duhovne
kulture muslimana. U Beogradu od
ukupno 76 džamija ostala je samo
jedna, a u Užicu od 40 nijedna.
Od austrougrarske okupacije 1878.
G. Bosna ima po prvi put u historiji,
zvanično ime Bosna i Hercegovina.
Godine 1908. Je anektirana.
Austrougarska monarhija je vjerske i nacionalne odnose u Bosni i
Hercegovini rješavala tako što je
njene stanovnike – Bošnjake, Srbe
i Hrvate, proglasila Bosancima.
Time je željela umanjiti njihove
BOŠNJAČKI GLAS
međusobne razlike i sa što manje
teškoća upravljati Bosnom i
Hercegovinom. Međutim, svaki od
tih naroda je imao svoju individualnost i svoje interese. Ideološke
razlike među njima bile su izrazite. Bošnjaci odgajani na tradicijama Istoka i islama teško su se
prilagođavali evropskom načinu
mišljenja, naročito dominaciji
preferiranog kršćanstva. Oni su,
stoga, u dosta velikom broju iseljavali u Tursku.
Opasnost za opstanak bosanskohercegovačkih, sandžačkih i crnogorskih muslimana (Bošnjaka)
datira od balkanskih ratova
1912.-1913., a povećava se upadom srbijanske i crnogorske
vojske u jugoistočnu Bosnu 1914.,
politikom jugoslavenskih režima
prema Bošnjacima 1918.-1941.,
masovnim zločinima četnika
Dragoljuba-Draže Mihailovića nad
Bošnjacima 1941.-1945., i na kraju
srpskim zločinima nad Bošnjacima
u Bosni i Hercegovini u toku rata
1991.-1995. U toku posljednjeg
rata prijetnje Bošnjacima u Bosni
i Hercegovini i zločini nad njima
dolazili su i s hrvatske strane.
U Sandžaku su u toku balkanskih ratova vršeni pljačka,
paljevine, oduzimanje zemlje,
teror, pokrštavanje, silovanje
bošnjačkih žena i masovni zločini
nad bošnjačkim narodom. Sve to
je uzrokovalo brojnu emigraciju
Bošnjaka iz Sandžaka u Tursku,
Albaniju i Bosnu i Hercegovinu.
U prvom svjetskom ratu 1914.-1918.
Godine, preko 21 000 Bošnjaka
iz Sandžaka i jugoistočne Bosne
preseljeno je ili pobjeglo ispred
srbijanske i crnogorske vojske
u centralnu, sjevernu i zapadnu
Bosnu. Spomenute vojske su vršile
pljačku, razaranja, teror i zločine
nad Bošnjacima koji nisu izbjegli.
Na konferenciji Jugosla-venskog odbora sa sjedištem u
Londonu i vlade Kraljevine Srbije,
održanoj na Krfu (Grčka) sredinom 1917. G. Utvrđeno je da će
se buduća zajednička država
zvati Kraljevina Srba, Hrvata i
Slovenaca. Predstavnici iz Bosne
i Hercegovine u Jugoslavenskom
odboru bili su trojica Srba. Bosna
i Hercegovina i Bošnjaci kao
jedan od njenih naroda nisu u
Krfskoj deklaraciji ni spomenuti.
Stojan Protić, predstavnik vlade
Kraljevine Srbije poslije konferencije na Krfu izjavio je da pitanje
položaja Bosne i Hercegovine u
zajedničkoj državi treba prepustiti
Srbiji. Obrazložio je da kad srpska
vojska pređe Drinu „Turcima“ će
se dati „dvadeset i četiri sata, pa
makar i četrdeset osam, vremena
da se vrate na pradjedovsku vjeru,
a što ne bi htjelo, to posjeći, kao
što smo u svoje vrijeme uradili u
Srbiji“.
Poslije uspostavljanja jugoslavenske države donesen je dekret o
zemljišnoj reformi i oduzimanju
zemljišnih posjeda Bošnjacima u
Bosni i Hercegovini i Sandžaku.
Zemlja oduzeta Bošnjacima dana
je Srbima i Crnogorcima tzv.
„Solunašima“, koji su najvećim
dijelom doseljeni iz Srbije i
Crne Gore. Brojke o naseljenim
Srbima i Crnogorcima u Bosnu i
Hercegovinu kreću se iznad 300.
000 ljudi. Ovaj proces je kulminirao u Sandžaku 1924. Godine.
Tamošnji Bošnjaci nisu htjeli
dati svoju zemlju. Aleksandar
Karađorđević, kralj Jugoslavije
dao je odriješene ruke vojsci i žandarmeriji da u roku dva
dana „uvedu red i poredak“. Nad
Bošnjacima u selima Šahovići,
Pavino Polje i još nekim selima u
srezu Bijelo polje, zatim u Rožaju
izvršen je masovni zločin. Ubijeno
je više tisuća Bošnjaka. Preživjeli
su maltretirani i proganjani.
Zemlja im je oteta i dana Srbima
i Crnogorcima
Pod pritiscima Bošnjaci su između
dva svjetska rata u velikom broju
iseljavali u Tursku. Nacionalna
struktura stanovništva u Sandžaku,
Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori
radikalno se mijenjala na štetu
Bošnjaka. U turskoj, prema procjenama, danas živi preko tri miliona
Bošnjaka i njihovih potomaka.
43
Slomom Kraljevine Jugo-slavije,
april 1941., Bosna i Hercegovina je
bez slobodne volje Bošnjaka ušla u
sastav Nezavisne Države Hrvatske.
Bošnjaci su u početku prihvatili
novu državu kao oslobođenje od
velikosrpstva i tortura kojima su
bili izloženi. Ali, Bošnjaci su ubrzo
shvatili da ustaška ideologija NDH
nije rješenje koje su očekivali.
Pod utjecajem Komunističke partije Jugoslavije koja se zalagala
za ravnopravnost svih naroda u
Jugoslaviji, a Bosnu i Hercegovinu
priznavala u njenim historijskim
granicama, veliki broj Bošnjaka se
uključio u narodnooslobodilački,
antifašistički, partizanski pokret.
Stalne borbe i šest od sedam velikih
okupatorskih, ustaških i četničkih
vojnih ofenziva protiv partizana
u Jugoslaviji izvedene su na teritoriji Bosne i Hercegovine. Bosna
i Hercegovina je u toku drugog
svjetskog rata najviše stradala.
Na temeljima doktrine o Velikoj
Srbiji od strane srpskih i crnogorskih četnika izvršeni su masovni
pokolji, silovanja i protjerivanja
bošnjačkog stanovništva u Bosni i
Hercegovini i Sandžaku. Spaljena
su i porušena mnoga bošnjačka
mjesta i sela. Najveći pokolji su
izvršeni u istočnoj Bosni i istočnoj
Hercegovini. Primjera radi, pokolj
u Foči, naročito onaj na mostu na
rijeci Drini i u fočanskim selima, u
toku mjesec i po dana, izvršen je
na oko 3 000 Bošnjaka. Talijanske
okupacione vlasti su taj zločin
praktično omogućile. Prema
posljednjim obrađenim podacima, četnici su ubili za vrijeme
dugog svjetskog rata oko 72 000
Bošnjaka. Jedino su Jevreji u toku
rata u jugoslaviji procentualno
stradali više nego Bošnjaci.
Stvaranjem
Demokratske
Federativne Jugoslavije (kasnije: Socijalističke Federativne
Republike Jugoslavije) nije
riješeno pitanje položaja i prava
Bošnjaka. Bošnjaci nisu dobili nacionalna prava, nije im
priznato ime Bošnjak. Na popisima stanovništva, u početku,
Bošnjaci su se mogli izjasniti kao
BROJ 14
44 BOŠNJAČKI GLAS
Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci
i Crnogorci, a iza toga kao
„Neopredijeljeni“. Kasnije, kada
su Bošnjaci zauzimali značajna
mjesta u privredi, politici, nauci,
obrazovanju i raznim društvenim
službama, kada je ojačao
utjecaj bošnjačke inteligencije,
Bošnjacima je dopušteno da se u
popisu stanovništva izjasne kao
„Muslimani“. Time im je priznata
vjerska i narodna, ali ne i nacionalna posebnost. To je bilo isto kao
kad bi se srpskom narodu dalo
nacionalno ime „Pravoslavni“, a
hrvatskom narodu „Katolici“.
Kreatori tog rješenja vjerojatno
su mislili da će se „Muslimani“
vremenom nacionalno osjećati i
izjasniti kao Srbi ili kao Hrvati.
I danas, u Hrvatskoj, a još više
u Srbiji u javnim glasilima ili
službenim dokumentima često se
operira s imenom „Musliman“ a ne
„Bošnjak“. Ne shvaćajući političku
pozadinu ovakvog ponašanja u
bošnjačkom svijetu ima nemalo
pojedinaca koji naziv „Muslimani“
preferiraju u odnosu na naziv
„Bošnjaci“.
Bošnjacima u DFJ i SFRJ nije
dano pravo na svoju historiju, kulturu i običaje, oni nisu imali pravo
na svoje organizacije ili udruženja.
Historija Bosne i Hercegovine je
nedovoljno izučavana, a u školama
se nedovoljno učila. Izuzetak je bila
historija narodnooslobodilačkog
rata 1941.-1945. Učešće Bošnjaka
u tom ratu na strani antifašističkog
pokreta u srpskoj historiografiji je
marginalizirano a preuveličavalo
se njihovo učešće u ustaškom
pokretu. Podaci o genocidu nad
bošnjačkim narodom za vrijeme
rata 1941.-1945., koji su vršili
Srbi i Crnogorci, publiciraju se od
nedavno. Primjera radi, u spomenutoj Foči nije postavljeno nikakvo obilježje o pokolju Bošnjaka
koje su izvršili Srbi i Crnogorci. U
gradu Foči ovom događaju nije dat
nikakav značaj.
U razdoblju od završetka Drugog
svjetskog rata do početka novog
rata u Jugoslaviji 1991.-1995.
BROJ 14
Godine, stvorena je nova bošnjačka
inteligencija koja je, kao i većina
bošnjačkog naroda u osnovi bila
zadovoljna svojim položajem u
Jugoslaviji. Ona je vjerovala u
doktrinu o bratstvu i jedinstvu,
tj. u doktrinu o ravnopravnosti
naroda Jugoslavije mada ta ravnopravnost nije postojala. Na drugoj
strani velikosrpska i velikohrvatska ideologija nisu tu doktrinu
uvažavale. To su najbolje pokazali
Memorandum Srpske akademije
nauka i umjetnosti, usvojen 1986.
G. I politika beogradske vlade
Slobodana Miloševića. S druge
strane, Bošnjaci, vjerujući u tu
doktrinu nisu se pripremali za rat
1991.-1995. ni politički, ni organizaciono, ni materijalno. Zato
su u ratu imali najveće ljudske
gubitke, gubitke teritorija koje su
naseljavali; oni sada imaju najveći
broj prognanika razasutih po cijelom svijetu, najveći broj uništenih
kulturno-historijskih spomenika i
vjerskih objekata. Isto tako oni
imaju veliki broj poniženih koji
su u konclogorima i na drugim
mjestima sakaćeni, silovani i na
druge načine maltretirani. Pored
svega toga Bošnjaci su obranili
državu Bosnu i Hercegovinu.
Ona je sada u fazi konsolidacije i
obnove. Dvije susjedne države se
nisu odrekle teritorijalnih (pretenzija prema Bosni i Hercegovini).
Danas je svima Bošnjacima jasno
da su u toku rata 1991.-1995. Svoju
političku naivnost skupo platili.
U vrijeme latentnih opasnosti koje
su trajale skoro 100 godina osnovna
metoda odbrane i zaštite Bošnjaka
bilo je izbjeglištvo. Prostor u koji se
bježalo vremenom se sužavao. Za
to vrijeme nije postojao osmišljeni
napor za jačanje nacionalne svijesti Bošnjaka. Bošnjački političari i
bošnjačka inteligencija, na prvom
mjestu ulema (vjerska inteligencija) nisu radili na jačanju nacionalne svijesti Bošnjaka. Oni to ni
danas ne čine u dovoljnoj mjeri.
Postoji više načina da se postignu
bolji rezultati. Na prvom mjestu
treba izučavati i učiti historiju.
Danas srednje, naročito mlade
generacije malo znaju o stradanju
Bošnjaka u toku rata 1941.-1945.
G. Prijeti opasnost da zaborave
i ono što se dogodilo u toku rata
1991.-1995. Onaj tko ne zna što
se u toku tih ratova događalo
malo je vjerojatno da će se za
takve ratove u budućnosti, koji
se ne mogu isključiti, pripremati.
Zatim, treba njegovati tradiciju,
običaje, jezik i kulturu i obrazovati narod, odnosno naciju. Za to
su potrebne odgovarajuće institucije. Neshvatljivo je da u Bosni i
Hercegovini do sada nije osnovana Matica Bošnjaka. Razrušenu
kulturno-historijsku baštinu treba
obnoviti. Treba stvoriti organizaciju iseljenika i raseljenih
osoba koje se nalaze u Evropi,
SAD, Australiji i Turskoj, naročito
iseljenika i raseljenih osoba iz vremena posljednjeg rata. Bošnjaci
moraju postići punopravni status nacionalne manjine u Srbiji i
Hrvatskoj. U skladu s tim treba
postići odgovarajuću zastupljenost
u političkim i društvenim institucijama tih zemalja radi zaštite svojih
interesa. Na vanjskopolitičkom
planu treba se orijentirati prema
Europi i evropskim asocijacijama kojima današnja Bosna
i Hercegovina tendira. Treba
strpljivo i ustrajno u doglednom
vremenu riješiti otvorena pitanja i uspostaviti dobro-susjedne
odnose u državama u bližem i
širem okruženju. Svjetsku javnost
je potrebno upoznati s istinama
o Bosni i Hercegovini i na tom
području kontinuirano raditi. Ako
se to učini svjetska javnost i svijet
neće ubuduće biti neobaviješteni i
indiferentni prema događajima u
Bosni i Hercegovini. Potrebno je
jačati i širiti dobre odnose s prijateljskim zemljama. Nikada više
ne smije se dozvoliti da Bošnjaci
goloruki i nepripremljeni budu
dovedeni do novog genocida i kulturocida.
maj/svibanj, 2008. god.
BOŠNJAČKI GLAS
45
Odjeci
Dan nezavisnosti BiH
- kako je obilježen?
Piše: Šehrizad Begić,
Predsjednik Vijeća BNM
za PGŽ
Kako je prošlo više od četiri mjeseca od Dana neovisnosti BiH mnogi će se čitatelji BG-a pitati zašto
tek sada se o tome piše.
aime, Dan neovisnosti BiH
obilježava se 01.ožujka svake
godine na dan referenduma
kada se više od 65% građana BiH
odlučilo za samostalnu BiH. No, na
veliku žalost ta referendumska odluka
rezultirala je velikim krvoprolićem u
BiH. No, to je druga tema.
Tim povodom (o čemu smo već pisali u
BG), Bošnjačka nacionalna zajednica
za PGŽ uz suorganizaciju Vijeća BNM
za PGŽ, održala je niz manifestacija u
tri vikenda za redom, počevši od 28.
02. pa nadalje u vrijeme kad je ono
aktualno i primjereno.
No, ono o čemu želim pisati u ovom
tekstu odnosi se na aktivnosti koje
je tim povodom odradilo Vijeće BNM
za grad Rijeku, odnosno, da budem
precizan predsjednik Vijeća sa četiri
vijećnika. Naime, dana 10. 03. 2009.
godine predsjednik Vijeća Mensur
Ferhatović saziva Predsjedništvo
navedenog Vijeća (kojeg je sam
„odabrao“), te bez odluke Vijeća,
manipulirajući s "Predsjedništvom",
donosi odluku o obilježavanju Dana
neovisnosti BiH. I to nakon što je već
prošlo 10 dana od toga datuma.
Prva aktivnost je "Bošnjaci u Hrvatskoj
i kontinuitet Bosne i Hercegovine",
kao tema, u svakom slučaju, za veliku
pohvalu. Nastavio bih i dalje s pohvalama da ovu tribinu nisu nazvali
znanstvenim skupom, što to ona zasigurno nije ni po formi niti po sadržaju.
Drugi problem, zasigurno ne namjeran, je što se dan odvijanja "znanstvene tribine" dogodio (naš narod bi
rekao – trefio) 10. 04. 2009. godine,
a taj dan je dan proglašavanja nezavisne države Hrvatske. Ta nesmotrena
slučajnost izazvala je određene negativne komentare mnogih.
Gosti su bili prof.dr.sc. Šaćir Filandra,
doc.dr.sc Željko Bartulović, gosp.
N
Stjepan Kljujić i gosp. Nedžad Hodžić.
Učesnici okruglog stola odradili su
interesantno predavanje, što se
moglo zaključiti po reakcijama publike. Bilo je sve jasno i bilo je postavljeno samo jedno pitanje od strane
Isaka Junuzović, ali mu je moderator
tribine Ferhatović oduzeo riječ.
Ostala je na neki način kao enigma izlaganje gospodina Nedžada
Hodžića koji je, po mojoj ocjeni,
iskoristio prostor za promociju
Bošnjačke demokratske stranke čiji
je predsjednik. Iako je nekoliko puta
naglasio da mu nije cilj promovirati
stranku, svaki put je jasno izgovorio
njeno ime (BDS). Naglašavajući potrebu političkog organiziranja bošnjačke
nacionalne manjine u RH, ispada da
Bošnjaci svih ovih godina i desetljeća
nisu imali nikakvu političku vizuru,
već su čekali BDS kao spasonosno rješenje. Naglašavajući važnost
bošnjačkog nacionalnog identiteta
reguliranog Ustavnim zakonom o
pravima nacionalnih manjina u RH,
spekulira o brojci od 1,5% pripadnika
bošnjačke manjine u RH i pravima
koji bi iz toga proizišli. U tom smislu
najavio je veliki projekt BDS-a, a to
je popis stanovništva 2011.godine i
izjašnjavanje bošnjaka kao nacionalne manjine.
Moram reći da do 10. 04. 2009. godine,
nisam znao da političke stranke vrše
popis stanovništva, ali i to naučih. Na
žalost, Hodžić je propustio da kaže, a
on to jako dobro zna, da postoje vijeća
nacionalnih manjina koja već nekoliko
godina, između ostalog rade i ono što
je najavljeno kao veliki projekt BDS-e.
Osim vijeća postoje i razne udruge
BNM, koje također daju svoj doprinos
o rečenom.
Nažalost u jednom je Hodžić u pravu,
a to je da ponekad neke udruge, tijela
ili institucije ne vrše ulogu koja im
je primarna. Najbolji primjer za to je
ponašanje Predsjednika Vijeća BNM
za Grad Rijeku Mensura Ferhatovića
koji je pozvao Hodžića na tribinu.
Dotični je pomiješao lončiće pa je
vijeće sveo na udrugu građana,
te je povodom Dana neovisnosti
BiH, prezentiran program Bosanskih
piramida, što apsolutno nema veze sa
ulogom vijeća nacionalnih manjina. Ali,
kako je Ferhatović isključen iz BNZ
za PGŽ, možda je na pomolu nova
Bošnjačka udruga u Rijeci. Motiva mu
očito ne nedostaje. Između ostalog i
novac može biti jak motiv. Jer za bilo
koju manifestaciju trebaju financijska
sredstva, pa kad ih nema dovoljno na
računu Vijeća BNM za Grad Rijeku,
onda se novac "prosi" od drugih jedinica lokalne uprave kao npr. Viškovo,
Kastav i sl. Iako u navedenim jedinicama lokalne samouprave postoje legalno izabrani Predstavnici BNM. Njih se
zaobilazi i direktno se traže „sponzori“ jer je sve teže pokrpati dubioze
u proračunu VBN za Grad Rijeku,
nastale sufinanciranjem usluga „studentske mladeži“ Vijeću (ili njegovom
predsjedniku) koje se nije sastalo više
od četiri mjeseca. Zamislimo situaciju
da Rijeka traži od Viškova da financira
Dan Svetog Vida u Rijeci. No, važno je
da se novac vrti. Gdje ima para bit će i
mladosti, zna to stari vuk.
Nadajmo se da će Vijećnici BNM za
Grad Rijeku pronaći načina da upute
svoga predsjednika u okvire poštivanja
Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u RH, kao i poštivanje
Statuta i Poslovnika.
BROJ 14
46 BOŠNJAČKI GLAS
Najavljen konačni početak gradnje islamskog centra u Rijeci
Temeljni kamen za džamiju u listopadu
Mirjana GRCE
Planovi su da se temeljni kamen položi odmah nakon Ramazanskog bajrama do kada bi trebala biti i
kompletirana sva projektna dokumentacija
redviđamo da će se
u prvoj polovini listopada ove godine, nakon
Ramazanskog bajrama, ostvariti sve pretpostavke za polaganje temeljnog kamena i početak
izgradnje islamskog centra u
Rijeci. U međuvremenu vjerujemo
da će biti zaključena sva projektna
dokumentacija, štoviše očekujemo
do konca svibnja nadležnim
službama Grada Rijeke projektnu
dokumentaciju predati na ovjeru.
Isto tako, u međuvremenu ćemo
poduzeti potrebne pripremne
radove na parceli, a o datumu
polaganja temeljnog kamena ne
treba spekulirati jer se on ovisno o okolnostima uvijek može
promijeniti, primjerice i zbog
gostiju iz Hrvatske pa i iz inozemstva koje na tu svečanost
želimo pozvati, doznajemo od
Mirsada Srebrenikovića, odvjetnika Islamske zajednice Hrvatske,
zaduženog i za vođenje ovog
kapitalnog projekta primorskogoranskih muslimana.
P
Izrada glavnog projekta pri kraju
Mujo Isić, predsjednik riječke
Islamske zajednice potvrđuje
te informacije obrazlažući da je
izrada glavnog projekta islamskog centra s džamijom pri kraju
– za što je Islamska zajednica
angažirala tvrtku ADB iz Zagreba
te da je Islamska zajednica uvjerena da će početkom jeseni doista
zaključiti svu potrebnu dokumentaciju, dobiti verifikaciju projekta
od stručnih službi Grada Rijeke
i početkom listopada početi s
gradnjom.
Podsjetimo, džamija će u Rijeci
biti građena prema idejnom
rješenju akademskog kipara
Dušana Džamonje i njegovih suradnika arhitekata Darka
Vlahovića i Branka Vučinovića iz
arhitektonskog dizajn biroa ADB.
Islamski centar i svoju bogomolju
će Islamska zajednica graditi na
parceli kupljenoj od Grada Rijeke,
veličine 10.860 četvornih metara.
Tri etaže
U tri etaže islamski centar će se
protezati na oko 3.500 četvornih
metara neto, a njegov će sadržaj
– uz džamiju s minaretom viso-
kim 23 metra – biti i uprava
riječkog Medžlisa, stanovi za vjerske službenike i sobe za goste,
vjeronaučne i druge polivalentne
dvorane, dječji vrtić, prostor za
druženje žena, restoran i kafić.
Islamsku zajednicu će taj kapitalni
i dva desetljeća očekivani projekt – prema nekim dosadašnjim
procjenama – stajati šest do osam
milijuna eura, a graditi bi se mogao
oko dvije godine. Konačno, kako
izjavljuju predstavnici Islamske
zajednice nastojat će se da izgradnju džamije što više financiraju
primorsko-goranski muslimani
koji će joj gravitirati, potom muslimani ostalih krajeva Hrvatske te
okolnih zemalja. Dakako, očekuju
i znatniju financijsku pomoć više
islamskih zemalja.
– Za nedavnog posjeta Hrvatskoj
katarskog emira šeika Hamad Bin
Khalif Al-Thania, o skoroj izgradnji
džamije u Rijeci obaviješteni su
njegovi suradnici te im je predočen
projekt buduće džamije. Naravno,
Islamska zajednica Hrvatske
očekuje pomoć i iz Katara,
poručuje Isić.
Pripremni radovi na zemljištu
Na zemljištu na kojem će islamski centar biti
građen trenutačno se ne odvijaju nikakvi radovi,
doznajemo od Teufika Čočića, voditelja tima
Islamske zajednice zaduženog za vođenje projekta centra i vlasnika tvrtke Alfacommerce s
kojom je Islamska zajednica potpisala predugovor o gradnji centra. No, prethodno su, ne
tako davno, učinjene izvjesne intervencije kako
bi se teren učinio dostupnim, očistio i gradilište
počelo pripremati.
BROJ 14
BOŠNJAČKI GLAS
47
Reagiranje
Prof. dr. sc. Šemso Tanković, saborski zastupnik
[email protected]
Zagreb, 14. 04. 2009.
NOVI LIST
RIJEKA
braćam se uredništvu
vašeg cijenjenog lista da
objavi moje reagiranje
vezano za „znanstveni“ skup koji
je održan 10. travnja ove godine
u Rijeci pod naslovom „Bošnjaci
u Hrvatskoj i kontinuitet Bosne
i Hercegovine“. Moje reagiranje
proizvod je brojnih žestokih reakcija od strane brojnih Bošnjaka iz
Hrvatske ali i Bosne i Hercegovine
koji su, potpuno krivo i bez ikakvih
argumenata taj skup povezali sa
mojim imenom i imenom stranke
čiji sam ja predsjednik.
O
Najprije, valja istaknuti, da
su pozivi odaslati u ime Vijeća
Bošnjačke nacionalne zajednice
za grad Rijeku i SABAH-a s potpisom predsjednika Vijeća mr. sc.
Mensura Ferhatovića. Niti jednom
riječju se ne spominje moje ime
niti stranka čiji sam predsjednik
a to je SDA Hrvatske. Reakcije
mnogih čestitih ljudi vezane su
za datum održavanja a to je 10.
travnja koji se uvijek vezuje za nastanak Nezavisne Države Hrvatske
(NDH). Žao mi je da su istaknuti
znanstvenici poput Šaćira Filandre,
Željka Bartolovića „propustili“ taj
detalj. Na isti način iznenađen sam
pojavljivanjem Stjepana Kljujića
na tom skupu kojem je dobrano
poznato da taj datum se vezuje za
najmračnije razdoblje svih naroda
bivše državne zajednice poglavito
Židova i Bošnjaka.
U vrijeme Drugog svjetskog rata
i svih ratnih događanja uz holokaust kojeg je doživio židovski
narod najveću cijenu platili su
pripadnici bošnjačkog naroda koji
su izgubili 8.4 % svoje sveukupne
populacije. Nepostojanje jasne
političke vizije kod bošnjačkog
naroda proizvelo je parcijalno
uključivanje u različite vojske
(ustaše, domobrani, partizani,
nacističke postrojbe i muslimanske milicije napose). S izuzetkom
muslimanskih milicija Bošnjaci su
u gotovo svim preostalim „vojskama“, u pravilu, bili topovska
hrana i najčešće su tragično
završavali svoj vojni angažman.
Svjedoci smo paradoksa da se, s
izuzetkom Huske Miljkovića, koji
je hrabro branio dio Bosanske
krajine od četničke kame i drugih
zlotvora, o muslimanskim milicijama u javnosti malo ili ništa ne
zna.
Bošnjacima u Hrvatskoj nisu
potrebni ljudi koji prikriveno
veličaju mračno razdoblje hrvatske
i bošnjačke povijesti. Ponavljam
još jednom da sa ovim skupom
SDA Hrvatske nema nikakvih idejnih niti organizacijskih dodira.
Pjevački zbor „Sevdalije“ započeo s radom
V
eć dugi niz godina riječki Bošnjaci nastoje
utemeljiti pjevački zbor čiji bi repertoar bio
temeljen isključivo na sevdalinci. Ovaj put
„Sevdalije“ su krenule vrlo ozbiljno i nadamo se,
uz pomoć svevišnjeg, nezaustavljivo. Pod vodstvom
Zemira Delića kao „šefa“ zbora i Milana Žeželja
zaduženog za muzičku podlogu na harmonici, zbor
je započeo stvarati repertoar prilagođen pjevačkim
sklonostima pojedinih članova zbora. Ujedno, stalnim tjednim audicijama „Sevdalije“ vrše odabir novih
članova, pa će samim time i repertoar doživljavati
nove kvalitativne i kvantitativne promjene.
Prvi javni nastup „Sevdalije“ očekuje u rujnu u Rijeci
na 13. Etno smotri Rijeka. Slijedeći nastup će uslijediti u listopadu u Rijeci u sklopu projekta „Sevdalinka
kao glazbeni most“ kojeg Bošnjačka nacionalna
zajednica za Primorsko-goransku županiju njeguje
već dugi niz godina.
Svi oni koji bi željeli postati aktivni članovi Pjevačkog
zbora BNZ za PGŽ „Sevdalije“, bilo kao pjevači
solisti ili kao podupiratelji, mogu se javiti Voditelju
Zemiru Deliću na tel.: 098-464-974 ili na službeni
telefon 098- 9626- 715 i E-mail: bnz.rijeka@gmail.
com i dobit će informacije kad su probe i kad mogu
doći i priključiti se veselom ugođaju koji prati rad
Pjevačkog zbora BNZ za PGŽ „Sevdalije“.
BROJ 14
48 BOŠNJAČKI GLAS
Iz susjedstva
Priredio i preveo sa
slovenskog:
Adem Smajić
Posjeta predstavnika Islamske
zajednice u Sloveniji postojnskom
gradonačelniku
srijedu 27. maja 2009 je gradonačelnik općine
Postojna dostojanstveno primio predstavnike
islamske zajednice u Sloveniji na čelu s muftijom dr. Nedžadom Grabusom. Pored muftije u posjeti bili su i postojnski imam Fahrudin Smajić, tajnik
IZ u Sloveniji prof. Nevzet Porić i svi ostali imami koji
djeluju i rade u Sloveniji.
U
Razgovor je tekao u otvorenoj I tolerantnoj atmosferi
o svim problemima vezanim za muslimane Slovenije.
Ponajviše se govorilo o životu I nekim konkretnim
problemima pripadnika islamske zajednice, kao I o
sudjelovanju općine Postojna sa islamskom zajednicom, koja je bila, kao što su se svi prisutni složili,
u prošlom periodu na visokom nivou. Sagovornici
su izrazili uvjerenje da će se dobri odnosi nastaviti I u budućnosti. Džemat Postojna zahvaljujući
vjernim džematlijama I gradskim strukturama riješio
odgovarajuće bogomoljski, vjeronaučni te stambeni
problem.
Kao što je konstatirao gradonačelnik gosp. Jernej
Verbić, imam Fahrudin Smajić uspostavio je jako
dobre odnose sa gradskim vlastima i drugim važnim
subjektima u Postojni, te su se pripadnici islamske
zajednice integrirali u život općine Postojna. “Islamska
zajednica bogati našu sredinu. U Postojni živi trinaest narodnosti. Zaradi toga je Postojna multikulturno i međunacionalno mjesto. Kao gradonačelnik
moram imati dobre odnose sa svima. Sa islamskom
zajednicom jako dobro surađujemo.” Zaključio je
gradonačelnik i predstavnicima islamske zajednice
obećao da će muslimani uskoro dobiti svoju parcelu u gradskom groblju gdje će moći sahranjivati i
pokapati svoje članove okrećući ih prema jugoistoku
shodno islamskim propisima.
Gradonačelnik je ovom prigodom uručio svim imamima u znak zahvalnosti i dobre suradnje zlatne
kovanice koji su urađeni povodom stogodišnjice
grada Postojne. Muftija dr. Nedžad Grabus se je zahvalio gradonačelniku za sve što je uradio za islamsku
zajednicu koja egzistira od 1994. God. i zaželio mu
puno zdravlja i veselja pri vođenju općine Postojna
i u buduće.
BROJ 14
S lijeva: dr. Nedžad Grabus, ljubljanski muftija,
gradonačelnik g. Jernej Verbič, postojnski imam Fahrudin
Smajić
Postojsnki gradonačelnik s ljubljanskim muftijom I
slovenačkim imamima
BOŠNJAČKI GLAS
49
Iz matične domovine
INTERVJU
akademik Muhamed Filipović
Izvor. www.avaz.ba
ajveći intelektualni autoritet Bošnjaka danas, akademik Muhamed
Filipović tvrdi da stanje bezidejnosti i bezizlaznosti u koju je zapala
bošnjačka politika, zahtjeva hitno organiziranje Bošnjačkog sabora na
kojem bi se utvrdile smjernice za izlazak iz mračnog tunela, upute za spas
Bosne i bošnjačkog naroda.
Akademik Filipović u intervjuu za "Dnevni avaz" objašnjava zašto je Bošnjački
sabor važan, ko bi ga trebao organizirati i na njemu učestvovati, porazima bošnjačke politike, izdaji puta Alije Izetbegovića, razlozima napada na
Islamsku zajednicu BiH i bošnjačke autoritete, propasti domaćih univerziteta,
reisu Ceriću, Harisu Silajdžiću, Sulejmanu Tihiću...
N
Nedostatak politike
Akademik Muhamed Filipović
- Obzirom na potpuni nedostatak jedne razrađene politike i strategije
bošnjačkoga naroda i činjenicu da je naš narod izložen različitim utjecajima,
političkim projektima za koje ne može utvrditi da potječu iz njega, za koje
možemo tvrditi da su različita porijekla i modificirani, potrebno je da se jedna
takva opća politička strategija izrazi.
lementi te strategije su jasni.
Bošnjaci ne mogu imati
nacionalni politički program,
jer se oni nikada nisu u kontekstu
BiH ponašali sa stanovišta svojih
separatnih nacionalnih interesa.
Oni su uvijek vodili politiku BiH.
Zašto? Jednostavno jer je BiH uvjet
opstanka Bošnjaka. Nezavisno od
toga kako se opredjeljuju Hrvati i
Srbi, odnosno katolici i pravoslavci, Bošnjaci nikada nisu napuštali
originalni identitet i vezanost za
Bosnu kao zemlju i njenu historiju.
Bošnjački Sabor bi trebao da
definira jednu strategiju u tom
smislu. Dakle, ne strategiju
Bošnjaka, ne neku usku nacionalnu strategiju koja bi rješavala
pitanje odnosa između Bošnjaka
i Srba, Bošnjaka i Hrvata, već
strategiju borbe za multinacionalnu i multipolitičku, multilateralnu,
demokratsku Bosnu - rekao je
Filipović za "Avaz".
AVAZ: Nekako se stiče utisak
E
da bošnjačka politika nema
odgovora na težak aktuelni trenutak u BiH. Bošnjački lideri
su na razmeđu između svoje
sitnošićardžijske že-lje za nekom
bošnjačkom državicom i jedinstvene i jake Bosne, koju ne znaju
stvoriti?
Filipović: Problem i jeste u tome.
Vidljivo je da političke stranke,
koje danas zastupaju Bošnjake,
nekompletno, nejasno, nedefinirano, neispravno vide politiku, ponašaju se i vode narod.
Potrebno je da Bošnjački sabor
nakon 15 godina ponovno bude
sazvan. Prvi Bošnjački sabor je
bio 1993. godine. Tada su ga sazvali političari. I to je bila njegova
slabost, jer su neki Sabor iskoristiti da se jedna stranačka politika verificira kao općebosanska,
umjesto da se formulira jedna
općebosanska politika prema
kojoj će onda stranke usmjeravati
svoj rad i pokazati da li su bosanske ili nisu.
Prema, tome, ovaj Sabor bi trebao biti sazvan tako da se okupi
stotinjak najuglednijih Bošnjaka,
ali pod uvjetom da nisu politički
angažirani i da u svojim gledištima
nisu ovisni od politika i strategija interesa određenih stranaka.
U centru njihovog interesa moraju biti Bosna i bošnjački narod.
Trebaju se sastati i kazati šta je
to politika koja bi najviše odgovarala Bosni kao državi, našoj
zemlji i Bošnjacima kao narodu.
Vođa uleme
AVAZ: Kakva bi ulogu reisu-lulama dr. Mustafa ef. Cerića, kao
najveći duhovni vođa Bošnjaka,
trebao imati u Bošnjačkom saboru?
Filipović: On je vođa uleme.
Pošto je u našem narodu ulema
cijenjena, otuda i značaj njegove
uloge. Reis Cerić bi trebao da
bude učesnik Bošnjačkog sabor,
jer on nije dio politike. On ima
BROJ 14
50 BOŠNJAČKI GLAS
sustav moralnih vrijednosti koje
mora braniti. On treba biti faktor
koji će reći da je nešto što se
odluči na Saboru sahi, to jest, sukladno načelima naše vjere i našeg
bošnjačkog bića. Ali, ne kao kontrolni ili dirigirajući faktor.
AVAZ: Gdje vodi današnja politika bošnjačkih lidera Harisa
Silajdžića i Sulejmana Tihića?
Filipović: Vjerujte, ne vodi nigdje. Jedini rezultat politika koji oni
vode jeste stalni sukob između
njih. A to je najgora moguća situacija. To paralizira političke snage
našeg naroda.
Rahmetli Izetbegović je bio jasan
kada je rekao da je za nas dogovor u Dejtonu katastrofalan, ali da
je bio prisiljen da ga potpiše i da
sljedeća generacija u Bosni treba
da ispravi te greške. A šta oni rade?
Oni ne slijede ni Aliju na kojeg se
zaklinju! Kakvog smisla ima zaklinjati se sada na Izetbegovićevim
političkim naslijeđe, a voditi politiku koja se direktno protivi njegovom političkom testamentu.
Primjerice, Tihić ima obraza da
kaže da ne treba gledati u prošlost.
Naprotiv. Nama prošlost traje!
Ono isto što nam se dešavalo
prije 100, 60 i 18 godina, dešava
nam se i sada.
Nemalo je primjera u historiji Bošnjaka gdje su sukobi njihovih prvaka, na koje ukazujete,
završavali pogubno upravo po
Bošnjake i Bosnu.
Ali, ja Vam mogu reći da je naš
narod znao napraviti korekciju.
Kad je muftija Maglajlić (muftija Ibrahim ef. Maglajlić) pristao
na ponudu kralja Aleksandra
Karađorđevića da se Rijaset IZ
BiH premjesti u Beograd, a kralj
mu obećao da će ga postaviti
za reisu-l-ulemu, ali uz uvjet da
izvrši disidenciju, da se sa svojim političkim istomišljenicima izdvoji iz stranke Mehmeda Spahe
- propao je. Tad je narod govorio:
"Selam alejk muftija, sedma mu je
kutija" i odgovarao: "Šućur Allahu,
BROJ 14
mi smo za Spahu". Naš narod je
uvijek znao osjetiti moment kada
neki od lidera zastranjuju, kad
idu mimo interesa naroda, kada
ide na ruku drugima, onima koji
su protivnici Bosne i Bošnjaka.
Danas je takvo vrijeme i mi jednostavno moramo reagirati.
Moramo reagirati zbog toga što
neki naši lideri uzurpiraju pravo
predstavljanja naroda. Niko od
nas u Bosni, nijedan Bošnjak,
osim onih koji su kupljenih, nije
dao nijednom od lidera mandat
da radi na podjeli Bosne.
AVAZ: U posljednje vrijeme
žestoki su napadi na institucije
Islamske zajednice BiH i to upravo u trenutcima dok ona snaži i
institucionalizira se. Šta je uzrok
tih napada?
Filipović: Jasno je zašto se
napada Islamska zajednica BiH.
Ona je jedan od faktora stabilnosti i egzistencije BiH u cjelini i
bošnjačkog naroda! IZ BiH je trenutno jedina bošnjačka institucija
koja djeluje na cijelom prostoru
BiH i bivše Jugoslavije. S druge
strane, pale se džamije, skrnave
mezarja... Dakle, radi se o jednoj
sihroniziranoj aktivnosti naizgled
vrlo različitih faktora, ali koji su svi
zajedno jedinstveni u tome da se
zapravo ruše svi temelji egzistencije BiH i nas Bošnjaka u našoj
zemlji.
Nekompetentan
čovjek
AVAZ: Ali, ti napadi ne prestaju.
Profesor Enver Kazaz, recimo, reisa Cerića čak naziva
Staljinom?
Filipović: Pa, Kazaz nije kompetentan čovjek čak i u onome
čime se bavi. Osporeni su njegovi radovi, a on sebi uzima takva
prava. Reći za Reisa Cerića da
je Staljin je neviđena sramota.
Bez obzira na to što mu se mogu
postaviti određene primjedbe, reis
Cerić u osnovi ima jedno ispravno
gledište, a to je da smo mi evrop-
ski muslimani, da trebamo biti
tako profilirani, da smo nosioci
mira i spremni surađivati, ali da
čvrsto insistiramo na onome što
su naša prava. Zašto od svih vjerskih zajednica smeta Islamska
zajednica?
AVAZ: Napadi su posebno
postali žestoki nakon početka
izgradnje sjedišta Rijaseta na
Kovačima. Zašto smeta sjedište
reisu-l-uleme?
Filipović: Haris Silajdžić je u
ponedjeljak emisiji "60 minuta"
rekao jednu nepotrebnu floskulu.
Ako mene neko pita treba li se
izgraditi zgrada Rijaseta IZ BiH,
ja odgovoram pozitivno. Bio bih
sretan da se takvo nešto napravi!
IZ BiH ima veliku ulogu, zadatke,
ona nas reprezentuje u svijetu
i ona mora imati odgovarajući
prostor. Ako postoje ljudi koji su
spremni da u to ulože sredstva,
ja im čestitam i drago mi je da se
gradi.
No, nemojte se začuditi da postoji jedno raspoloženje i jedno
organizirano djelovanje koje
traje već jednu deceniju kod
nas, koje postaje sve agresivnije i koje se u nekim glasilima
može vrlo jasno prepoznati.
Te aktivnosti imaju za cilj da
ukažu da sve što Bošnjaci rade
ne valja, da je sve što se tiče
islama problematično, da su svi
naši ljudi improvizirani, sumnjivi.
Čak ste mogli primijetiti direktne
denuncijacije pojedinaca. Jedan
tobožnji naučnik je za mene u
"Oslobođenju"
napisao
da
vodim agitaciju, antievropsku i
evrofobičinu akciju.
AVAZ: Zašto su bošnjački autoriteti stalno meta napada, počevši
od Vas pa do reisa Cerića?
Filipović: Nama se historija
ponavlja. Ko god se profilirao
kao branilac interesa jedinstvene
Bosne i bošnjačkog naroda i njegovih prava bio je izložen napadima. To je konstantna našeg života.
Ja sam napadan od 1962 godine
BOŠNJAČKI GLAS
i to samo zato što sam zastupao stav da su Bošnjaci poseban
narod i da kao takav treba biti
priznat.
Sječe glava naših autoriteta trajat će
sve dok naš politički establišment
i država ne budu počeli štititi nas
kao što štiti druge. Zašto je nama
stalo do bosanske države? Pa,
svaki narod u svojoj državi ima
zaštitu, samo mi Bošnjaci nemamo. Zaštite nemamo u Fazlagića
Kuli, Banja Luci, pa ni u Sarajevu.
Zahtijevamo od bosanske države
i političkog establišmenta da nas
zaštiti.
Pogledajte, može se pljuvati po
svakom značajnom Bošnjaku bez
ikakve reakcije. Kad ste čuli Harisa
Silajdžića, Sulejamna Tihića ili
Zlatka Lagumdžiju da je ustao
i rekao: "Dosta je više o tome
čovjeku, to je ugledna osoba u
našem narodu, velikodostojnik".
AVAZ: Svjedoci smo nove radikalizacije srpske politike u BiH.
Šta je, po Vama, krajnji cilj politike Milorada Dodika?
Filipović: To je jasno. Srpska
politika je ista. Od Garašanina,
Bosna treba biti Srpska na ovaj
ili onaj način. Garašanin kaže:
"Pridobijte muslimane, kupite,
platite, pobijte ako treba, ali
Bosna treba biti srpska"! To politiku je vodio Garašanin, Obrenović,
vodili su Karađorđevići, Milošević
i SANU-u. Dodik je samo sljedbenik te politike i ona je legitimna sa
stanovišta srpskog nacionalnog
interesa.
AVAZ: U isto vrijeme, snažno se
aktuelizira priča o federalizaciji
BiH i stvaranju trećeg, hrvatskog
entiteta, čemu to vodi?
Filipović: Treći entitet je samo
međufaza plana o podjeli Bosne,
odnosno odvajanja teritorija koji
je Tuđman tražio za Hrvatsku. Taj
projekt je živ. Broj Hrvata u biH
je takav da oni ne mogu formirati
nikakav entitet, osim na papiru.
Ali, taj teritoriji se želi priključiti
Hrvatskoj. Oni i dalje to guraju i
politika HDZ-a se nikako ne može
odmaknuti od toga.
Tu politiku vode hercegovački
Hrvati i to na štetu bosanskih
Hrvata, koje su mislili preseliti u Stolac, Čapljini, Dubrave,
Ljubuški... To su (hercegovački
Hrvati) agresivni ljudi. Nemaju
osjećaj za Bosnu, jer su, kad se
gleda historijski, oni uostalom i
došli u Bosnu.
AVAZ: Bojite li se da Bošnjaci
ne završe kao Palestinci. Da se
u jednom trenutku odvoji RS,
formira hrvatski entitet i da se,
zahvaljujući ovakvim vođama,
jednog jutra Bošnjaci probude
sabijeni u nekakvu enklavu?
Filipović: To se može desiti ukoliko ne dođe do ozbiljne promjene
u političkom mišljenju, ponašanju
i stavovima bošnjačkih prvaka. Te
ljude bošnjačka javnost treba da
pozove na odgovornost. Da im
kaže: "Stop Sulejmane, Harise,
Zlatko". Izvolite sjesti i dajte nam
objašnjenje kakvu to politiku vi
vodite. I dokle ćete se svađati
preko naših leđa.
Dakle, bez jasne politike i jedinstvenog stava mi ćemo progutati
bananu! Zbog toga ja i tvrdim,
pa zatvorimo ih bolan (bošnjačke
političare - op. a.), pa nisu oni nad
nama, nego smo mi nad njima.
Narod i bošnjačka javnost ima
prava prema tim ljudima. Sramota
je da nikad niko nije sazvao
ugledne Bošnjake da ih nešto pita.
Rahmetli Izetbegović je u toku rata
znao sazivati bošnjačku pamet
da ih se pita. Ovi čak ne smatraju potrebnim da nas išta pitaju.
Pa jeste vidjeli ko sjedi u glavnim
odborima i drugim tijelima
bošnjačkih stranaka koje trebaju
presuditi našu sudbinu. Ko su
ti ljudi, gdje su, ko ih u javnosti
zna?! Po čemu su poznati, šta su
učinili za Bosnu?! Oni su jedan
zasebni svijet. Oni se po nekim,
nama nepoznatim, kriterijima sastaju i baš ih briga za narod.
Na djelu je tihi
51
državni udar
AVAZ: Kako gledate na ulogu
međunarodne zajednice pred
sudbonosnim danima za BiH?
Filipović: Ja se bojim da je danas
u organizaciji međunarodne zajednice, visokog predstavnika Miroslava Lajčaka na djelu jedna vrsta
tihog državnog udara i da ćemo
mi na kraju progutati bananu!
To znači da ćemo dobiti rješenje
koje će biti protiv naših interesa,
kao što smo to dobili u Dejtonu!
Ja nemam povjerenja u Evropu.
Kako ću imati povjerenja u one koji
su nas naveli da proglasimo nezavisnost, priznali nas i glasali za nas
u UN-u, a zatim nam zabili nož u
leđa i oduzeli pravo na odbranu.
Univerzitet je propao
AVAZ: Kako gledate na stanje
na Univerzitetu u Sarajevu i akademskoj zajednici uopće u BiH?
Mediji pišu o seks aferama, drogi
i korupciji na univerzitetima.
Filipović: Univerzitet je propao!
To sa profesorima je sramota. U
pitanju je dio sindroma općeg
pada svih vrijednosti u društvu
i opće korupcije od politike pa
naniže.
Sarajevski univerzitet je bio evropski vrijedan. Na njemu je radio
veliki broj naučnih radnika. Svaki
profesor je mogao raditi bilo gdje
u Evropi. Danas je to palo. Osuo
se veliki broj ljudi. Neki su umrli,
neki pobjegli. U univerzitet je ušao
veliki broj nespremnih i nekvalificiranih ljudi. Naša država je usvojila politiku obaranja kvaliteta
rada na Univerzitetu usvajanjem
Bolonjskog modela, koji univerzitet svodi na školu. Padom univerziteta, gubimo nauku. I uskoro
nećemo imati bosanske nauke.
Sramota je ono što se dešava sa imovinom Adil-bega Zulfikarpašića
AVAZ: Kako Vi gledate na trakavicu oko podjele imovine Adilbega Zulfikarpašića na šta ste Vi
ranije upozorili?
Filipović: Sramota je da to rade
BROJ 14
52 BOŠNJAČKI GLAS
ljudi, kojima je Adil, a ja to znam,
strahovito mnogo dao. Često sam
ga pitao da je li daidža baš dužan
da toliko daje sestrićima. On bi mi
rekao: "Ja im želim dati iz vruće
ruke, dok sam živ, da se ne bi uplitali u ono što će iza mene ostati".
Eto, nije mu uspjelo.
Meni je žao da se to dešava. I
sam Adil je doprinio tome svojim
"šetanjem", neodređenošću svoga
stava, uplitanjem raznih nekompetentnih ljudi. Stvar bi bila jasna kad
bi Institut bio odvojen od imovine
i kad bi to bio stvarni vakuf, a ne
pseudo vakuf. Kad bi imao svoju
vakufsku upravu i kad bi Institutom
upravljali stručnjaci. Adil je uvijek
miješao svoje političke i ambicije
vakifa i onda je dobio rezultat koji
je logičan.
Bošnjaci nemaju institucija
Filipović: Mi Bošnjaci nemamo
nikakvih institucija, osim BZK
"Prporod" koji po karakteru i
značenju pripada 19. vijeku. Mi
smo jedini narod koji nema instituta za istraživanje njegove kulture, tradicije... Drugi imaju. Hrvati
i Srbi imaju u Mostaru i Banja
Luci, ali i u Zagrebu i Beogradu.
Mi nemamo ništa. Mi moramo
osigurati te institucije kako bi se
na suvremeni način izučavalo sve
što se tiče nas i naše historije.
Jer, nepostojanje institucija nas
je koštalo! Naprosto su nas negirali, osporavan je naš identitet.
Oduzimana su nam svojstva kulturnog subjekta, historijskog subjekta i narodnog subjekta - kazao
je Filipović.
Autor: Faruk VELE
IZVOR: www.avaz.ba
Poetski kutak i kratka priča
ALADŽA
NJENO JUTRO
U AVLIJI
Ti mahramu zamijeni na glavi
kad djevojka vjerna ljuba posta,
odbrani se feredži i zaru
simbol majke sve do danas osta.
Kada jutrom sunce grane
i toplinom pupoljke razvije
zamiriše behar bijeli
a s mušebka ona se nasmije
Mili Bože,upitam se
šta je ljepše ovog trena
da li jutro,da li cvijeće
il s mušebka slika njena
Niti sunce,a ni behar
ljepoti joj ravno nije
kad se jutrom sa mušebka
javi i nasmije.
Kad se rani sabah plavi
zacvrkuću prve ptice
a kroz ćulham ona prođe
i pomoli bajno lice
Sva šarena i bijela i žuta
ni kjefija tebi nije ravna
zavija te i snaha i majka
ej Aladžo ti si baška slavna.
Milošta si bila taman namna
ej Aladžo mahramice slavna.
Avlija se sva osvijetli
dal od zrake žarkog sunca
ili biće od ljepote oka plava
od ljepote njenog lica
Ko što cvijet pije rosu
i poželi zraku sunca
namirišem plavu kosu
i ćutim je usred srca
Nanule se tiho čuju
kad avlijom ona kroči
od zumbula ljepše su joj
njene plave, plave oči.
Pjesme napisao: Salih Agić
BROJ 14
BOŠNJAČKI GLAS
53
Seadov lanac pomoći i sreće
Napisao: Admir Muhić
edne večeri, mrklom dionicom
izlokanog puta, Sead se vraćao
kući. Njegov golf 'kec' bio je
jadan i dotrajao, kao i kod većine ljudi
u tom kraju. Od kako je rat završio i
tvornica u kojoj je radio već odavno
slabo stajala, bio je bez posla. Nafaku
je tražio u obrađivanju zemlje koja je
u tom kraju najbolje rađala na cijelom
Kordunu. Okrutna i hladna zima ušla
je i u njegov skromni dom. Kuća koju
je naslijedio od roditelja nije plijenila
poglede prolaznika. Stara prizemnica
bila je svega nekoliko stotina metara
od državne granice. U njoj nije imao
vodu nego je u avliji imao bunar iz
kojeg je ručno izvlačio potrebnu vodu.
Bio je i s tim zadovoljan. Nije se žalio
niti ikome jadao zbog toga.
Put kojim se vraćao kući bio je pust.
Malo ljudi je imalo razloga biti u to
vrijeme na tom mjestu, osim ako nisu
selili u drugi kraj zemlje. Većina njegovih prijatelja i vršnjaka, u potrazi za
poslom i boljim životom, je već bilo
odselilo u druge krajeve planete. Oni
su imali obitelji koje su morali prehraniti i snove koje su htjeli ispuniti.
Ali, on je ostao. Njegov san je bio da
ostane na topraku svojih roditelja i nije
bilo cijene da se Sead odseli iz svog
rodnog sela. Napokon, u tom mjestu
su i mezari njegovih roditelja koje je
nadasve volio i poštovao. Tu je rođen
i odrastao. Svoje djetinjstvo je proveo
tu igrajući se po okolnim brežuljcima
i čuvajući ovce. Tu je njegovo mjesto.
Kao da je centar svijeta. Najbolje
mjesto na dunjaluku, Maljevac.
Postajalo je sve mračnije. Polako
vozeći kući, skoro da nije ni primijetio
čovjeka koji je stajao uz ivicu puta.
Prolazeći pored njega shvatio je da
mu je potrebna pomoć. Skrenuo je
s puta i zaustavio se nekoliko metara
ispred njegovog tamnog mercedesa.
Zaustavljajući se, njegov auspuh koji
je trebao popravak još više je zabrujao.
Ručna kočnica mu nije radila nego je
ćutak kojeg je vozio u prtljažniku podmetnuo pod kotač.
Kada je prišao do mercedesa vidio
J
je čovjeka u odmaklim šezdesetim
godinama koji se usprkos osmjehu
činio zabrinut. Nitko mu nije stao
kako bi mu pomogao puni sat vremena. Starac je izgledao prestrašeno
i iscrpljeno. Pomislio je da se starac
čak i njega prestrašio. Kako bi ga
oslobodio, uputio mu je veseo osmjeh
i rekao: „Treba li vam pomoć, gospodine?“
Starac je drhtao od hladnoće dok
je pokušavao objasniti da mu se
probušila guma i da je sam ne može
zamijeniti, a ni signala za mobitel tu
nema kako bi zvao pomoć. Rekao je
da se htio vratiti do obližnje Prisjeke
jer gore ima signala.
„Nema problema gospodine. Sada
ćemo to riješiti. Vi slobodno uđite
u auto gdje je toplije, a ja ću za
minut zamijeniti gumu. Usput, ja sam
Sead.“
Sead je morao izvaditi svoju dizalicu kroz prednja vrata golfa jer
se prtljažnik nije dao otvoriti. Iako
probušena guma i nije neki kvar, za
starca he i to bilo previše. Sead se
sagnuo i postavljajući dizalicu, okliznuo se. Srećom dočekao se na dlanove
u koje se zabolo nekoliko kamenčića.
Dok je skidao kotač, starcu kojem se
vratio osmjeh i raspoloženje, otvorio je
prozor i kazao mu da je on iz Karlovca
i da je u prolazu. Ide u Sarajevo do
svog prijatelja kojeg nije vidio još iz
predratnih dana. Ne zna kako da mu
zahvali što je stao da mu pomogne.
Sead, zavrćući posljednje vijke na
rezervnoj gumi samo se osmjehnuo.
Gospodin je prije rata često odlazio u
Bosnu kod svojih prijatelja iz vojske,
ali ovo je bilo prvi put nakon rata da
krene u Sarajevo i prijeđe granicu.
Imao je u planu krenuti ujutro, ali nije
se mogao suzdržati pa je krenuo na
put po noći. Taman taj dan se čuo
s prijateljem. Od dragosti što je živ i
čitav odmah se zaputio na put da ga
ujutro rano iznenadi pred kapijom u
Sarajevu, iako je prijatelju rekao da će
ujutro krenuti. Nije se mogao obuzdati
želji da ga čim prije vidi i zagrli.
Starac je pitao koliko mu duguje. Ma
koliko da je, neće mu biti puno s obzirom na okolnosti koje su ga snašle.
Sjetio se kakve bi mu se sve loše
stvari mogle desiti da mu nije Sead
pomogao. Čak mu se moglo desiti i da
odgodi putovanje. Sead je odmahnuo
rukom i kazao da ne dolazi u obzir
nikakav novac i protuusluga. Pravdao
se da mu ovo nije posao. Samo
je stao kako bi pomogao nekom u
nevolji koja ga je snašla u mrkloj noći
bez osvjetljenja. Samo Bog dragi zna
koliko je puta bio u prilici da i njemu
drugi pomognu pa čak i u sličnim
slučajevima. Ne dao Allah dragi da
ovo naplati, bio je njegov kategoričan
odgovor. Ali, ako baš želi platiti uslugu, neka onda prvoj osobi koju sretne
i kojoj je potrebna pomoć pomogne...i
tada me se sjetite,“ dodao je Sead.
Sačekao je da se mercedes udalji, a
zatim se i sam zaputio kući. Iako je
noć bila hladna i tmurna, osjećao se
lijepo i ugodno. Bilo mu je drago što
je mogao nekome pomoći i učiniti dan
kompletnim. Došavši kući prvo što je
uradio bilo je zatvaranje kokošinjca,
jer nerijetko lisica provali kroz ogradu
i 'ukrade' mu koku nesilicu. Kokoši
su same u vrijeme akšama ušle u
svoj dom. Usput je pokupio jaja iz
kokošinjca da može ujutro napraviti doručak prije nego ga 'pozovu'
dnevne obaveze. Jedno jaje je ostavio
jer je to adet prema kokošima da kraj
njega snesu još koje i da ne bi nosile
jaja na neko drugom mjestu.
Nekoliko kilometara dalje, u susjednoj
državi BiH, starac je, uz benzinsku
pumpu gdje je nalio gorivo, primijetio
malu ćevabdžinicu. Izašao je s namjerom da nešto pojede prije nego nastavi svoj dugi put. Unutra je bilo toplo
i ugodno. Ulaskom na vrata sav se
pretvorio u uho s izrazitim smiješkom
na licu. Na lokalnoj radio postaji u špici
odjave dnevnog emitiranja pjevušio je
dobri stari Sajo: „...divna mila, lijepa gizdava...“ Čuvši glas iz kuhinje:
„Sestro, posluži još ovu mušteriju i
onda idi kući,“ znao je da je radno
BROJ 14
54 BOŠNJAČKI GLAS
vrijeme bilo pri kraju. Ćevabdžinica je
mirisala na domaćinsku kuću u kojoj
je nepoznati putnik namjernik imao
posebno mjesto kod gazde. Sjeo je
na mjesto odakle će moći pratiti ulicu
koja je imala otvoren pogled na benzinsku.
Iza zavjese se pojavila mlada i nasmijana žena. Bila je jako ljubazna.
Primijetio je da će uskoro na ovaj
svijet donijeti još jedno biće. Bila je
u blagoslovljenom stanju. Pitao se,
kako je moguće da netko kome život
nudi tako malo, bude tako ljubazan
prema strancu kojeg prvi put vidi.
Tada se sjetio Seada.
Nakon što je pojeo ćevape pružio je
novčanicu od 1000 kn kako bi platio
račun. Mlada žena je pitala ima li
sitno, ali je on odmahnuo glavom.
„Braco, imaš li sitno 1000 kn“, pitala je
brata koji je iz druge prostorije kazao
da ima. Nakon što se izgubila iza
zavjese, starac je ustao i tiho izašao
napolje i odvezao se dalje u svom
pravcu.
Kada se vratila s kusurom, Alma se
pitala šta se desilo sa starim gospodinom. U taj čas je primijetila komadić
papira na stolu za kojim je sjedio.
Oči su joj se napunile suzama kada
je sadržaj pročitala. Pisalo je: „Ništa
mi ne dugujete. Jednom mi je netko
učinio uslugu kao što to ja vama
činim. Ali, ako baš želite da mi vratite,
evo što trebate uraditi. Ne dopustite
da se lanac pomoći i sreće prekine
s vama i kada budete nekom činili
uslugu, sjetite me se. Ja sam Stipe.“
Alma je pospremila stol, oprala suđe, i
krenula kući. Morala je prijeći granicu
i spustiti se do Maljevca. U putu je
razmišljala o novcu i poruci. Kako je
taj starac mogao znati kako je njoj i
njenom mužu novac baš tad bio jako
potreban? Kada dobiju bebu narednog
mjeseca, biti će doista teško. Znala je
kako joj se muž brine. Jedva je čekala
da ispriča mužu što joj se desilo.
Skrećući s glavne ceste primijetila je
otpali auspuh s nekog vozila. Dolazeći
pred svoju kuću vidjela je upaljeno
svjetlo u spavaćoj sobi. Čak ni ulazna
vrata nisu bila zaključana. U sobičku
koji je bio ispred spavaće sobe, koji
je služio kao kuhinja, našla je poruku
svoga muža u kojoj je stajalo: „Alma,
nisam našao novce po koje sam išao
da posudim, ali bez obzira na to,
probudi me rano ujutro pa ću otići i
na veresiju podići krevetić za bebu.
Ne možemo čekati zadnji trenutak da
rodiš pa da tražimo krevetić.“ Ulazeći
u sobu, Alma je primijetila da je Sead
već bio zaspao.
Velika akcija riječkog Merhameta
Piše: I. Ružnić
elika proljetna akcija koju provodi MDD
„Merhamet – crvani polumjesec“ Rijeka ima
svoj ljetni nastavak. Započela je na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine 01. ožujka 2009.
godine i traje. Naime, tog dana je pokrenuta akcija
podjele velike količine deterdženata svih vrsta koju
je Merhametu donirao donator koji je želio ostati
anoniman. Proizvodi iz asortimana tuzlanske „Dite“
zasigurno su dobrodošle u mnoge obitelji Grada
Rijeke, PGŽ i drugih gradova i županija u Republici
Hrvatskoj do kojih je dosegla humana gesta merhametovih aktivista.
Prema kazivanju voditelja Merhameta gospodina Kadira Begovića, samo u Rijeci pomoć u
deterdžentima podiglo je preko sedamsto (700)
obitelji. Pored obitelji, donacije su ustupljene mnogim
ustanovama i udrugama. Tako su značajne donacije
ustupljene Caritasovu domu „Sveta Ana“ Rijeka,
Udruzi beskućnika „Sveti Franjo“ Rijeka, Udruzi
„Aškalije“ Rijeka, Udruzi žena Romkinja u Rijeci,
Udruzi Roma iz Crikvenice i mnogim drugima.
Pored donacija u higijenskom materijalu, MDD
„Merhamet“ Rijeka ove godine je proveo još jednu
vrijednu akciju. U vremenu ekonomske recesi-
V
BROJ 14
je aktivisti „Merhameta“ su proveli prikupljanje i
raspodjelu sadnog i sjemenskog materijala za male
kućne povrtnjake. Tako će ove godine mnoge male
okućnice zazeleniti sa sjemenskim povrtlarskim
biljem, a mnoge obitelji biti potstaknute da same
proizvedu dio proizvoda za vlastitu prehranu. Još
jedna hvale vrijedna akcija riječkog „Merhameta“ i
njenih aktivista pod dirigentskom palicom vrijednog
Kadira Begovića.
Gastro vremeplov
Piše:SalihAgić
Z i j a f e t
(menú)
PILEĆA ČORBA
***
KOKOŠ IČIJA
***
Sezonska salata miješana
***
Arapova glava /torta Bosne/
***
Kahva bosanska
Poštovane aščihanume i aščibaše,
danas Van predlažem zijafet od piletine jer je "lakše" meso s obzirom da za desert pravimo
dosta kaloričan kolač-tortu ARAPOVU GLAVU.
Pripreme su jednostavne, a ARAPOVA GLAVA traži nešto više strpljenja i "ljubavi" pa Vas
molim kada je budete pripremili prije serviranja snimite digitalnim fotoaparatom te snimke
pošaljite uredništvu "Bošnjačkog glasa".ARAPOVA GLAVA je veoma vremešna slastica koja je
krasila sofre bosanske vlastele te se i danas smatra svojevrsnom bosanskom tortom. Jako bi
volio da Vas što više pripremi ARAPOVU GLAVU te da se javi komentarom u "Bošnjačkom
glasu".
Možete i meni na tel. u redakciji lista.Unaprijed hvala.
Pa počnimo:
Sastojci:
Pileća čorba
• pileće meso - 0,25kg
• masnoća - 0,03kg
• povlake - 0,03kg
• brašna TIP 500 - 0,03kg
• mrkve - 0,03kg
• crveni luk - 0,03kg
• celer - 0,02kg
• peršina lista - 0,02kg
• jaje - 1kom
• sol, biber po želji
• limun - 1kriška
Priprema:
Piletinu skuhati,odvojiti od kosti i usitniti,a juhu procijediti.Sve
povrće preprati,isjeckati te se na masnoći izdinstati ,dodati
usitnjeno meso.Prelijemo ocijeđenom juhom i kuhati.Jaje
umutiti i ukopati u čorbu,a na kraju dotjerati ukus začinima i
limunovim sokom.Servirati toplo.
Sastojci:
Kokoš ičija
• pile(kokoš) cca 1 kg
• riže - 0,05kg
• mrkve - 0,05kg
• peršin list - 0,02kg
• masnoća - 0,03kg
Priprema:
• brašno za pogaču
TIP 550 -1kg
• soli-0,02kg
Napravite pogaču od brašna malo soli i vode. Kad je pečena
dobro rashladiti.Rižu obariti samo da nabubri. Pile ili kokš
skuhati u cjelo toliko da se dobije juha.Od obarene riže,mrkve i
peršina i izmrvljene pogače napraviti ičiju.Ičiju
posoliti,pobiberiti i pomastiti.Dobro izmješati i tom ičijom
(smjesom), napuniti pile,zaliti juhom,zatvoriti pile i peći a
povremeno zalijevati juhom. Kad je pečeno "fil"/ičiju pažljivo
izvaditi na oval, a pile razrezati na 4 djela i složiti po ičiji i
servirati. Salatu napraviti od svježeg paradajza,krastavaca i
mladog luka te servirati.
Arapova glava
Priprema: Ova se slastica spravlja u nekim gradovima Bosne od davnina(Tešanj, Gradačac). Za
oblikovanje služi veći bubalj, poklopac ili posuda istog oblika, s tim što taj poklopac treba nečim
učvrstiti dok se jelo priprema.Za pripremu treba razviti 6 jufki tako da mogu prekriti iznutra tu
posudu. Zatim upržiti kahve koliko je potrebno da se udubljenje u posudi napuni. U kahvu (brašno,
šećer i maslo) umiješati mljevene orahe i suhe grožđice.Posudu iznutra dobro pomastiti i uvući
jufke ali svaku jufku pomastiti; krajeve jufke kad se udubljenje napuni kahvom premotati tako da se
Arapova glava zatvori. Kad je gotovo tepsiju prinijeti okomito i pažljivo drugom rukom lagano
"istresti"Arapovu glavu" u tepsiju i ispeći. Kad je pečeno zalijte lagano tepsiju agdom (ukuhani
šećer u vodi) od vrha do dna cca 3 dcl agde i ostaviti na hladno mjesto da se stisne. Prije serviranja
preliti topljenom čokoladom, a zatim šlagom te se servira u cjelo, a na sofri se reže rebrastim nožem
pažljivo od vrha prema dnu.
Kahva bosanska
Priprema:
Po već objavljivanom načinu ispeći kahvu i servirati je uz toplo ili hladno mlijeko i rahat-lokum,te
svakako maštrafa hladne vode.
Poštovane aščibule i aščibaše,pripremajte ova jela jer time čuvate, njegujete dio
naše kulture i tradicije a naravno i užitak u ovim specijalitetima je poseban. U
ime naše tradicije, s poštovanjem i zahvalnošću,
Vaš Salih Agić