Glasilo o
duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu
i položaju
Bošnjaka/Muslimana
u Crnoj Gori
Maj, 2010. godine
Broj 15
www.forumbosnjaka.com
Godina V
Optužnica je
podignuta protiv
Radmila Đukovića,
Radiše Đukovića,
Slobodana Cvetkovića,
Đorđija Gogoća,
Milorada Brkovića,
Slaviše Svrkote i
Radomana Šubarića.
Oni se terete da su u
vrijeme oružanog
sukoba u Bosni i
Hercegovini, 1992. i
1993. godine zlostavljali civilno stanovništvo muslimanskobošnjačke nacionalnosti
na području Mjesne
zajednice Bukovica.
Abaz Dizdarević
web: www.forumbosnjaka.com
mail: [email protected]
REVIJA
FORUM
SADRŽAJ
Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom identitetu i položaju
Bošnjaka/Muslimana
u Crnoj Gori
IZDAVAČ:
Forum Bošnjaka / Muslimana
Crne Gore
IZ NAŠEG UGLA
Apel Foruma B/M, povodom 17. godišnjice otmice putnika iz voza
Beograd - Bar, 27. februara 1993. godine
SPOMEN OBILJEŽJE ŽRTVAMA ZLOČINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
HRONIKA
Predlog Foruma Bošnjaka/muslimana Crne Gore
ULICA „SRĐANA ALEKSIĆA” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
23. maja građani u 14 opština biraju novu lokalnu vlast
U PODGORICI TRI KOLONE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Milo Đukanović promovisan u počasnog člana Bošnjačkog Instituta
POVELJA U SJENCI PROTESTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
U prvom medijskom nastupu novi patrijarh SPC uvrijedio muslimane
POZIV NA GENOCID PA IZVINJENJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Jedina islamska srednjoškolska ustanova i dalje van obrazovnog sistema Crne Gore
***
PREDSJEDNIK SAVJETA:
Husein - Ceno Tuzović, prof.
PREDSJEDNIK
UPRAVNOG ODBORA:
Mirsad Rastoder
ADRESA:
Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32
www.forumbosnjaka.com
e-mail:
[email protected]
Žiro račun:
550-3841-06
Podgorička banka
MEDRESA TRAŽI LICENCU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
Završena prva faza izgradnje Haremskog zida Husein pašine džamije
RADOVI SE NASTAVLJAJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
Povelja Bošnjačkog savjeta “Avdo Međedović” posthumno dodjeljena
Zlatanu Čolakoviću
***
KOORDINATORI:
Melita Rastoder
Adnan Prekić
***
NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
U susret drugim Crnogorsko-Turskim susretima prijateljstva
RASPRAVA O ULOZI I ZNAČAJU DINASTIJE CRNOJEVIĆ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
GRAFIČKA PRIPREMA:
Adil Tuzović
***
KRITIČKE PARALELE
ŠTAMPA:
Grafokarton, Prijepolje
Zaštita ljudskih prava u Crnoj Gori
IZMEĐU OBAVEZA I POTREBA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
TIRAŽ: 2000
Interetnički odnosi u Crnoj Gori
RAZLIČITA POIMANJA
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
Piše: Nik Gašaj
Tragom otvorenih dilema: Prenosimo, Vijesti 8. mart 2010. godine
TVRĐAVA JE MLAĐA OD NEMANJE 360 GODINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
Rješenjem Ministarstva kulture i
medija Crne Gore broj 582, od 6
aprila 2006. godine, revija Forum se
upisuje u evidenciju medija.
Piše: Čedo Marović
maj, 2010. Revija FORUM
3
r e v i j a
SADRŽAJ » » »
DRUŠTVO
Tri godine od otvaranja istražnog postupka podignuta optužnica za zločin u Bukovici
ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
Veselin Batko Vlahović
MONSTRUM SA GRBAVICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
Na margini priče o profesionalizmu poslenika javne riječi
DUHOVI PROŠLOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
Nakon odlaska crnogorskih vojnika u Avganistan
SUMNJIVA MIROVNA MISIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
Život i vrijeme
PRIČA O RAMU IZ PAVINOG POLJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28
Piše: Ervin Spahić
KULTURA, OBRAZOVANJE, BAŠTINA
Multikultura
VOLJU MU UČINI A POSAO MU NE ZAVRŠI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33
Piše: Mirsad Rastoder
Ismet Bušatlić, dekan Fakulteta za islamske nauke u Sarajevu
BOGUMILSTVO JE VJERSKI I DRUŠTVENI ZNAK
PREPOZNAVANJA BOŠNJAKA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
Piše: Kemal Musić
Vajar Adin Rastoder nakon stipendije planira prvu samostalnu izložbu
PRIZNANJE OTVARA VRATA GALERIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
Piše: Živana Janjušević
Stara arhiktektura
SVJEDOCI UGLEDA I MOĆI PORODICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
Rifat Gruda
REPORTAŽA
Kahve, centar bistričkog kraja u bjelopoljskoj opštini
U KAHVE NA KAHVU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
Piše: Kemal Musić
FELJTON
Posljedice savremene reafirmacije rasizma na međunarodnu sigurnost i
stabilnost sa osvrtom na globalne fenomene imperijalizma i orijentalizma
UVJEžBAVANJE NOVOG KONCEPTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43
Piše: Melita RASTODER
Rifat RASTODER: Pravo na ime (I)
KO SU I OD KADA BOŠNJACI CRNE GORE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45
PRENOSIMO
Izvod iz govora Ahmeta Davutoglua, ministra inostranih poslova Republike Turske na
Međunarodnoj konferenciji o osmanskom naslijeđu u Sarajevu
NAŠA ISTORIJA, SUDBINA I NAŠA BUDUĆNOST SU ISTE . . . . . . . . . . . . . . . . 47
Piše: Ahmet Davutoglu
VJERSKI POJMOVNIK
FIKH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
4
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « IZ NAŠEG UGLA
Apel Foruma B/M, povodom 17. godišnjice otmice putnika iz voza
Beograd - Bar, 27. februara 1993. godine
Spomen obilježje
žrtvama zločina
Povodom 17 godišnjice otmice i
likvidacije 18 putnika bošnjačke i 1
hrvatske nacionalnosti iz voza Beograd - Bar, 27. februara 1993. godine,
Forum Bošnjaka /Muslimana Crne
Gore uputio je apel čelnicima Glavnog grada: dr Đorđiju Suhihu, predsjedniku Skupštine i dr Miomiru Mugoši, predsjedniku Glavnog grada,
da pokrenu realizaciju odluke Skupštine Glavnog grada, od 03. juna
2009. godine, o uredjenju Spomen
parka “Pobrežje” u Park žrtvama ratova vodjenih na prostoru bivše SFRJ u
period 1991 - 2001. godine.
- Imajući u vidu činjenicu da su
nedavno započeti radovi na novoj
saobraćajnici, od Školskog centra
„Sergije Stanić“ prema novom šoping - centru „Gintaš“, neposredno
uz sjeverni obod parka „Pobrežje“,
slobodni smo, ističe se u ovom
apelu, primijetiti i istovremeno sugerisati da je prilika i za realizaciju
Odluke Skupštine Glavnog grada o
proglašenju i odgovarajućem uređenju ovog parka u Spomen park
žrtvama ratova vođenih na prostorima bivše SFRJ u periodu 1991 - 2001.
godine. Apelujemo, zapravo, da se
istovremeno sa izgradnjom pomenute saobraćajnice, shodno citiranoj odluci, uredi i dotični obod
parka, kako bi se isti skladno naslanjao na buduću saobraćajnicu i na
kome bi se mogla postaviti prikladna spomenznamenja sa imenima
žrtava sudski verifikovanih zločina.
Očekujemo, takođe, da će i investitor i izvođač radova posebno
imati u vidu potrebu adekvatnog
Apel rodbine otetih
Predstavnike rodbine otetih, primili su u Bijelom Polju 26.februara Predsjednk
Tarzan Milošević i Predjednik Skupštine opštine BP Refik Bojadžić. U saosjećajnom razgovoru iskazano je puno razumijevanje prema porodicama i namjera
da im se pomogne u rješavanju životnih problema a posebno u dijelu zahtjeva
za podizanje spomen obilježja.
Ragip Ličina iz Lozne, Elfija Bakija iz Bioče i Alija Kapetanović iz Dobrakova
uručili su čelnicima opštine pismo u kome podsjećaju.
„Prolaze godine i decenije a tragovi zločina uznemiravaju savjest brojnih časnih ljudi u Crnoj Gori i šire, a porodice otetih i dalje čekaju:
puno utvrđivanje istine, razotkrivanje svih zločinaca, utvrdjivanje odgovornosti i
poštovanje časti žrtava i dostojanstva porodica.
U to ime VAS molimo - da što prije stvorite uslove za izgradnju spomen obilježja
„MRAMOR KAJANJA i OPOMENE“ koji treba da nađe mjesto u Centru Bijelog Polja.
Podržavajući odloku Skupštine Glavnog grada Crne Gore da se u Podgorici uredi Spomen park žrtvama ratova vodjenih na prostoru bivše SFRJ u periodu
1991.2001. godine, rodbina otetih očekuje da se i u Bijelom Polju posveti dužna pažnja nevinim žrtvama.
To je najmanje što treba učiniti za putnike voza 671 na pruzi Beograd - Bar koji
su 27. februara 1993, godine oteti u Štrpcima i zločinački ostavljeni bez groba“.
uređenja prilaza i okoline, sada veoma zapuštenog, obilježja bivšeg muslimanskog groblja na kojem se sada nalazi park.
Forum Bošnjaka/Muslimana, u
uvjerenju da će predsjednici - Suhih i
Mugoša uvažiti apel i pomoći realizaciji visokocivilizacijske odluke donesene upravo i uz njihovu pomoć,
takođe, skreće pažnju da bi to istovremeno bio i prvi konkretan korak u
sprovođenju Deklaracije Skupštine
Crne Gore o Srebrenici, odnosno
najvećem zločinu počinjenom u
Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Predmetni Spomen park bi, svakako, mogao i trebao biti i pravo
mjesto za za manifestacije sjećanja
maj, 2010. Revija FORUM
na žrtve zločina, na bilo koji način
vezanih za Crnu Goru.
To je, uostalom, i višegodišnja a
evo, bezmalo i višedecenijska ljudska želja i potreba rodbine i potomaka: otetih i likvidiranih putnika iz
voza „Lovćen“ na liniji Beograd - Bar
u mjestu Štrpci kod Priboja, 27. februara 1993. godine; zarobljenih
Konavljana i drugih iz svojevremenog logora „Morinj“, kod Risna;
potomaka zvjerski ubijene porodice Klapuh u kanjonu nedaleko
od Plužina, kao i deportovanjih i likvidiranih izbjeglica iz BiH; prognanih i ubijenih Bukovičana i drugih Pljevljaka; ubijenih crnogorskih
mladića u logoru „Lora“ (Split); lik-
5
r e v i j a
IZ NAŠEG UGLA » » »
Sjećanje
na žrtve i u
Beogradu
Sa skupa u Beogradu
vidiranih izbjeglica sa Kosova u
mjestu Kaluđerski laz; nestalih crnogorskih građana i državljana na
Kosovu tokom svojevremenih sukoba na tom području, itd.
Ljuska i civilizacijska je potreba i
obaveza svih onih kojima je uopšte
stalo do napretka Crne Gore - ako
ništa drugo a ono zarad nauka da se
slično nikada više ne ponovi - ne
dozvolimo da zaborav prekrije nedjela.
Potsjetimo, na spomenik žrtvama
svojevremene otmice i likvidacije
putnika samo zbog biljega imena, u
Prijepolju odakle je bio i najveći broj
otetih građana Srbije, uklesana je
poruka: “Ko u ovoj zemlji zaboravi
27. februar 1993. godine i stanicu Štrpci - odustao je od budućnosti“. U
Srbiji, međutim, još nije pokrenut
odgovarajući sudski postupak protiv počinilaca tog gnusnog čina. Za
otmicu i likvidaciju osam državljana
Crne Gore, osuđen je samo jedan od
aktera. Većina od ostalih - pomenutih i nepomenutih zločina još čeka
na apsolviranje i činjenične i sudske
istine, podsjeća se u apelu sa potpisom Huseina-Cena Tuzovića, predsjednika Savjeta Foruma Bošnjaka/
Muslimana Crne Gore.
Aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava organizovali su u centru Beograda akciju kojom su građane podsjetili na otmicu 19 osoba iz voza na željezničkoj stanici
Štrpci prije 17 godina.
Aktivisti su na platou ispred
Filozofskog fakulteta djelili replike
karata za voz na relaciji BeogradBar iz 1993.
Nenad Obradović iz Inicijative
mladih za ljudska prava kazao je
da "država Srbija mora da se
odredi prema zločinu u Štrpcima i
da procesuira sve počinioce koji
su odgovorni za taj zločin".
Akciju Inicijativa mladih za ljudska prava podržala je i nevladina
organizacija "Žene u crnom".
PREDLOG FORUMA BOŠNJAKA/MUSLIMANA CRNE GORE
Ulica „Srđana Aleksića”
Forum Bošnjaka/Muslimana Crne Gore je ovih dana,
Savjetu Glavnog grada za imenovanje ulica, bulevara, trgova, naselja i mostova, podnio Predlog da se jedna ulica u
Glavnom gradu imenuje kao ulica „Srđana Aleksića“.
U obrazloženju predloga Foruma se, između ostalog,
ističe:
„Ulice dobijaju imena po slavnim ličnostima iz naše
prošlosti, po državnicima, kniževnicima... ali rijetko i po
nekom humanisti, koji zalužuje da mu se ime nađe na
tabli jedne podgoričke ulice. Naime, riječ je o velikom
imenu iz prošlog, bezumnog rata u Bosni i Hercegovini.
Srđan Aleksić je živio u Trebinju, bio je juniorski rekorder u
plivanju i bavio se amaterskim pozorištem , time i ugledan
građanin svoje zajednice
Međutim, sudbina je htjela da se taj veliki život završi na
samom početku rata, kada je bezumlje počelo da uzima
maha. Jednog januarskog dana 1993.god.,, kada su pri-
6
padnici Vojske Republike Srpske, htjeli da ubiju jednog
Bošnjaka, Srđan se pobunio, jer je to bio njihov komšija, koji
je samo druge nacionalnosti. U svoj toj pometnji oni su pustili
zatočenika i počeli da batinaju Srđana, uz psovke i sve ostalo. Nažalost, Srđan nije uspio da preživi sve te batine, podlegao je povredama 27 januara 1993.godine u svojoj 27-oj
godini života, dok se njegov drug uspio spasiti i prebaciti
preko granice, danas živi u Švedskoj. Srđanov otac Rade je u
čitulji naveo: „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“. Advokat
optuženih za ubistvo na suđenju je rekao: „Tako mu i treba
kada je branio balije“.
Srđanovog imena nema u spiskovima heroja posljednje
bosanskohercegovačke tragedije, ali on jeste oličenje i simbol pravog herojstva. Zbog toga ne smijemo dati njegovo
ime zaboravu. Zbo toga i predlažemo da se, makar jedna ulica u našem Glavnom gradu nazove njegovim imenom. ..“,
ističe se između ostalog u obrazloženju ovog predloga.
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « HRONIKA
23. maja građani u 14 opština biraju novu lokalnu vlast
Podgorica u tri kolone
Lokalni izbori u Crnoj Gori biće
održani 23. maja. Predsjednik države Filip Vujanović raspisao je
izbore za odbornke u Andrijevici,
Baru, Beranama, Bijelom Polju, Danilovgradu, Žabljaku, Kolašinu, Plavu, Plužinama, Pljevljima, Podgorici, Rožajama, Ulcinju i Šavniku.
U većini gradova suprotstaviće
se dva velika bloka: jedan okupljen
oko Demokratske partije socijalista
i onaj koji će formirati tri najveće
opozicione partije Socijalistička narodna partija, Nova srpska demokratija i Pokret za promene. Pone-
gde ima i izuzetaka, pa će tako, recimo, Liberalna partija u Bijelom
Polju biti u opozicionoj koaliciji, a u
Podgorici u savezu sa vladajućim
DPS. Isto tako i Demokratska Partija
Socijalista i Socijaldemokratska partija neće u svim opštinama nastupiti u koaliciji. Odvojen nastup ove
dvije stranke osim u Podgorici imaće još i u Rožajama, Andrijevici i
Kolašinu.
Izbori u Podgorici svakako će
obilježiti ovaj ciklus lokalnih izbora.
Najveće iznenađenje u Glavnom
gradu su propali pregovori o zajed-
ničkom nastupu DPS i Socijaldemokratske partije. Razlaz dugogodišnjih koalicionih partnera formalno je obrazložen izostankom dogovora o broju odborničkih mandata
koje je trebalo da dobije SDP, međutim Socijaldemokrate tvrde da
žele veći uticaj u izvršnoj vlasti, da
Podgorici treba timski rad a ne vlast
pojedinca i da su to razlozi koji su
ih opredjelili za samostalan nastup.
DPS će bez SDP u Podgorici formirati koaliciju sa Liberalnom partijom, Bošnjačkom strankom i Demokratskom unijom Albanaca.
Iz Skupštine Crne Gore
Izborno zakonodavstvo i dalje na ledu
Crnogorski parlament
Pao i Predlog izmjena
zakona o manjinskim
pravima
Ni Predlog Ministarsva za ljudska i manjinska prava
o izmjenama Zakona o manjinskim pravima i slobodama nije usvojen, jer ni za ovaj prijedlog nije bilo
dvotrećinske većine neophodne za izmjenu zakona.
Tokom debate Dinošu su poslanici nacionalnih
stranaka optužili da hoće da disciplinuje savjete za
manjine.
Ni više od dvije godine od isteka prvobitnog roka
za usklađivanje izbornog zakonodavstva sa Ustavom u
parlamentu nisu usvojene izmjene tog zakona. Venecijanskoj komisiji tako je umjesto nacrta zakona, na
ekspertizu proslijeđen radni tekst zakona o izboru odbornika i poslanika, koji su potpisale Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija i Bošnjačka
stranka. Na taj način premošten je nedostatak dvotrećinske većine neophodne za usvajanje izbornog zakona. Uz radni tekst izbornog zakona Venecijanska Komisija će dobiti i prijedloge partija koji na radnoj grupi
nisu dobile dovoljnu većinu. Zaključkom Skupštine
Kolegijum je zadužen da poslije ekspertize Venecijanske Komisije ponovo aktivira Radnu grupu radi izrade teksta predloga zakona.
Mora se poštovati procedura i zato smatram da je
veoma teško očekivati da se formira mišljenje do početka juna, kaže Tomas Markert, generalni sekretar Venecijanske komisije
Generalni sekretar Venecijanske komisije, dr Tomas
Markert, smatra da nema realnih mogućnosti da Venecijanska komisija proslijedi mišljenje na izmjene crnogorskog Zakona o izboru poslanika i odbornika prije
juna.
maj, 2010. Revija FORUM
7
r e v i j a
HRONIKA » » »
Milo Đukanović promovisan u počasnog člana Bošnjačkog Instituta
Povelja u sjenci protesta
Na poziv Bošnjačkog instituta,
predsjednik Vlade Crne Gore Milo
Đukanović, bio je gost prvog ovogodišnjeg foruma tog instituta u
Sarajevu. Govoreći na temu “Evropska perspektiva regiona-iskustva Crne Gore“, Đukanović je ocijenio da je nužno da svi politički
subjekti ulože napor i odgovornost da se očuva stabilnost regiona tvrdeći da jedinstvena BiH ne
može imati alternativu, a njen suverenitet i teritorijalni integritet je
uslov bez kojeg nije realno razgovarati o učvršćivanju stabilnosti
zapadnog Balkana i ostvarivanju
evropske i evroatlantske perspektive zemalja regiona.
Đukanović je u Bošnjačkom Institutu dobio povelju kojom je
postavljen za počasnog člana Bošnjačkog instituta.
Međutim taj čin osudila su brojna udruženja Bošnjaka. Kongres
Bošnjaka Sjeverne Amerike u ime
sjevernoamerickih Bošnjaka, većina žrtave agresije i zločina genocida, pozvao je članove Senata Bošnjačkog instituta iz Sarajeva da se
ograde od sramne odluke dodjeljivanja povelje Đukanoviću, koji je
Uručivanje povelje Đukanoviću
kako se navodi zajedno sa Slobodanom Miloševićem projektovao
agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u ime produkcije Velike
Srbije.
Ovom sramnom odlukom se
ništi prvobitna zamisao osnivača
Bošnjačkog instituta Adil beg Zulfikarpašića o Institutu kao intelektualnoj snazi u svrhu očuvanja najboljih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih vrijednosti. Iz navedenih
razloga jeste sramno da se nagrađuje Milo Đukanović, premijer Crne Gore, koja je sa Srbijom izvršila
agresiju na Bosnu i Hercegovinu i
brojne zločine nad Bošnjacima.
Milo Đukanović pored ostalog
snosi odgovornost za hapšenje i
deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica sa Crnogorskog primorija 1992., te istrebljenja Bošnjaka Bukovice, hapšenje rukovodstva SDA Crn
Jedinstvena BiH bez alternative
Tokom posjete premijera Mila Đukanovića Sjedinjenim
Državama bilo je riječi i o problemima u regionu, posebno u odnosu na događaje u Bosni i Hercegovini. To je,
potvrdio i senator Bendžamin Kardnin koji je nakon
sastanka sa Đukanovićem kazao da se crnogorski premijer saglasio sa njim da teritorijalni integritet BiH mora
biti sačuvan. Nakon Đukanovićeve posjete SAD podgrijane su špekulacije da se s njim razgovaralo i oko
mogućeg uticaja na premijera Republike Srpske
Milorada Dodika da prestane da podriva cjelovitost
Bosne i Hercegovine. Tokom boravka u Sjedinjanim
8
Državama premijer Đukanović je iznio eksplicitan stav
u vezi problem rasparčavanja Bosne i Hercegovine. "Mi
smatramo da jedinstvena Bosna nema alternativu, da
bi svaka ideja razdvajanje Bosne mogla da nas, na
žalost, vrati u one nemile i tragične događaje s početka
posljednje decenije XX vijeka, gdje bi mogla da ima
tragične reperkusije po stabilnost regiona u cjelini'',
rekao je on. Đukanović je naglasio da Bosna mora
opstati i da treba podržati sve napore koji vode ka
uspostavljanju jedne održive državne cjeline Bosne i
Hercegovine.
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « HRONIKA
U prvom medijskom nastupu novi patrijarh SPC uvrijedio muslimane
Poziv na genocid pa izvinjenje
Novi patrijarh Srpske pravoslavne
crkve Irinej, već u svom prvom medijskom istupu u u Nišu kazao da muslimani "umiju da se ponašaju i da budu korektni samo onda kada su manjina".
On je to kazao odgovarajući na
pitanje srbijanskih novinara o tome
šta bi poručio Srbima na Kosovu."Oni
su postali manjina u vlastitoj zemlji. A
s druge strane, mi znamo šta je otprilike filozofija i psihologija islama. Oni
kada su u manjem broju umiju da se
ponašaju i da budu korektni. Kada
postanu ravni po broju, onda oni već
dižu glavu, a kada postanu nadmoćni
i superiorni, čine pritisak ili da se isele ili da se priđe njima. To je filozofija
islama. Zato je jako teško tim ljudima
koji žive nesigurnim životom na Kosovu", kazao je patrijarh Irinej.
Glavni muftija Islamske zajednice
u Srbiji Muamer ef. Zukorlić najoštrije
je osudio izjavu patrijarha Irineja,
istakavši da ona predstavlja poziv na
genocid nad muslimanima! " Ovo prijeti našem golom opstanku. Ako neko
ima program da muslimane učini
manjinom i tamo gdje smo većina, onda se to zove genocid. Tako nam u
Patrijarh Irinej
sjećanje dolazi Srebrenica, jer je to bio
dio programa. Ovakva izjava izaziva
zabrinutost muslimana Srbije, posebno tamo gdje su većina u Srbiji kao što
su Sandžak i Preševska dolina, gdje
žive Albanci ", kazao je Zukorlić.
Uslijedilo je, potom, izvinjenje novog patrijarha SPC.
„Povodom mog nesmotrenog paušalnog iskaza o psihološkom profilu
muslimana, izjavljujem da on zaista
može da bude protumačen na način
na koji su ga shvatili oni muslimanski
vernici i vjerski lideri koji su se osjetili
povređenima iako takvu nameru uopšte nisam imao niti taj nesrećni iskaz izražava moj stvarni odnos prema
islamu, utemeljen na apsolutnom
uvažavanju identiteta, digniteta i integriteta muslimanâ kao pojedinaca,
Islamske zajednice kao cjeline i islama kao velike svjetske religije. Izražavam svoje najdublje žaljenje zbog
ovog iskaza i zbog njegovih posledica, a muslimanima - našim bližnjima i
našoj braći - upućujem svoje iskreno
izvinjenje“, navodi se u pismenoj izjavi srpskog patrijarha.
Sarajevo: Najavljen novi Bošnjački sabor
Osmišljavanje zajedničkog interesa
U organizaciji Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, početkom maja t.g, trebao biti održan Bošnjački sabor na kojem bi se formulisala strategija daljeg djelovanja
Bošnjaka na očuvanju BiH, kao i interesa samih Bošnjaka.
Kako je za “Dnevni Avaz” kazao akademik Muhamed
Filipović Sabor je Bošnjacima danas potreban više nego
ikada. Konsultovana je dijaspora i brojne bošnjačke organizacije i svi su oni podržali održavanje Sabora.
Savršeno je jasno da se bošnjački politički lideri ne
mogu saglasiti i formulirati jedinstvenu političku strategiju. Jasno je i da to nanosi veliku štetu BiH i Bošnjacima.
Brojni pokušaji da se inicira razgovor i usaglašavanje njihovih stavova nisu donijeli plodove - kazao je Filipović.
Na Saboru će učestvovati oko 300 delegata iz cijele
BiH i dijaspore, uključujući i zemlje regiona.
Među Bošnjacima postoji vrlo snažna želja i visok nivo
razumijevanja o tome šta bi bilo potrebno državi BiH. To
je jedinstvo u bitnim, to jest strateškim ciljevima. Mislim
da Bošnjački sabor može postići upravo to jedinstvo i da
će to biti veliki faktor za ponašanje političkih stranaka. Ne
vjerujem da će, ako Sabor izrazi jedinstvene stavove, bilo
koja stranka moći ignorisati to u svom praktičnom djelovanju. Uostalom, do sada nikog u bošnjačkoj politici nije
zanimalo šta misli narod ili njegovi intelektualni predstavnici - istakao je Filipović.
maj, 2010. Revija FORUM
9
r e v i j a
HRONIKA » » »
Jedina islamska srednjoškolska ustanova i dalje van obrazovnog sistema Crne Gore
Medresa traži licencu
Jedno od najurgentnijih pitanja za
pripadnike islamske zajednice u
Crnoj Gori je licenciranje Medrese,
koja bi na taj način postala dio obrazovnog sistema Crne Gore, saopštio
je Reis Islamske zajednice Rifat Fejzić
na kon razgovora sa ambasadorom
Sjedinjenih Država, Roderikom Murom koji je sa sa saradnicima posjetio
tu vjersko-obrazovnu ustanovu.
“Mi smo već učinili naš dio
posla, usklađujući naše programe i
nastavne sadržaje sa onim što imaju slične škole u Crnoj Gori”, kazao
je Fejzić ocjenjujući da škola, kao
što je Medresa, svim sadržajima i
standardima to zaslužuje u potpunosti.
“Takođe, svjesni smo i svih prava i
obaveza koje iz toga proizilaze”, kazao je Fejzić.
Ambasador Mur je kazao da je
impresioniran objektom Medrese i
njenim sadržajima, kao i svim onim
što je Islamska zajednica radi u Crnoj
Gori. “Crna Gora je dobar prijmer u
regionu kako se održava i njeguje
Mur i Fejzić u posjeti Medresi
međuetnička i međukonfesionalna
tolerancija. Islamska zajednica i njeni
pripadnici imaju veoma značajnu
ulogu u tome i mi to izuzetno cijenimo”, kazao je Mur.
Reis, Fejzić saopštio je da Islamska
zajednica u Crnoj Gori ima veoma
dobru saradnju sa ambasadorom
SAD i zahvalio mu na tome u ime svih
Muslimana u Crnoj Gori.
Medresa u Milješu, u blizini Podgorice, otvorena je prije dvije godine, a nastavu pohađa oko 90 učenika.
Završen Festival kulture u Luksemburgu
Objedinjeno 180 različitih kultura
Na Festivalu kulture u Luksemburgu održanom od 19.
do 21. marta ove godine učestvovao je i pisac iz Bijelog
Polja Kemal Musić koji je predstavljao Crnu Goru. Osim
njega, nastupili su i pisci iz Bosne i Hercegovine Marko
Vešović, Faiz Softić, Safet Hadrović, kao i Nadija Rebronja
iz Srbije. Ovaj Festival već 27 godina organizuje udruženje CLAE u saradnji sa vladom Luksemburga, a ove godine
su se predstavili učesnici iz više do 100 zemalja.
Objedinjujući različitosti oko 180 kultura čiji predstavnici žive u Luksemburgu na Festivalu su se iz večeri u
veče smjenjivali pisci, pozorišta, nacionalni bendovi, folklorni ansambli, vokalni solisti, slikari...
Jedno od najposjećenijih večeri bilo je druženje sa
psicima iz zemalja bivše Jugoslavije. Naš predstavnik Kemal Musić kaže da je zadovoljan što je učestovao na jed-
10
nom od najvećih festival kulture u Evropi.
Pravo je zadovoljstvo upoznati toliko različitih kultura. Poseban je doživljaj vidjeti folklor Azerbejdžana,
diviti se prelijepim Brazilkama... No, ni naš nastup nije
ostao nezapažen. Simultano je prevođen na njemčki,
francuski i španski jezik. Predivan je osjećaj kada vidite
sa kolikom pažnjom vas prati više od 200 slušalaca na
čijim licima se očitavalo zadvovoljstvo onim što su čuli.
Osim toga, za mene kao pisca je posebno važno što su
neke moje priče prevedene na francuski jezik. Osim
ovog centralnog nastupa, imali smo još dva susreta sa
našim ljudima koji žive u Luksemburgu. Udruženje
“Sloga”, koje okuplja sve nacionalnosti iz bivše Jugoslavije, dodijelilo je nagradu za književnost Marku Vešoviću, kaže Musić.
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « HRONIKA
Završena prva faza izgradnje Haremskog zida Husein pašine džamije
Radovi se nastavljaju
Novi zid Husein-pašine džamije
Radovi na izgradnji haremskog zida u dužini od 77 metara, započeti početkom jula prošle godine okončani
su polovinom februara. Projekat haremskog zida uradio je Studio „Restauro“ iz Sarajeva, a radove je izvelo preduzeće „SIKRA“ iz Sarajeva.
Ukupna vrijednost izvedenih ra-dova je 81.000 evra, a nadzor nad radovima vršio je Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore sa Cetinja.
Projektom prve faze izvođenja radova na zapadnoj strani džamije do glavne ulice prethodno je predviđeno:
kopanje i izgradnja temelja, ugradnja
drenažnih cijevi za odvod atmosferske
vode, izrada glavne ulazne kapije sa
lučnim svodom od mermera i drvenim vratima, ugradnjom kovanih rešetki
na otvore zida i na kraju pokrivanje ćeramidom italijanske proizvodnje, prethodno odabranim i odobrenim od
nadležne institucije.
Nakon završetka radova, održan je
sastanak Odbora za sanaciju Husein
pašine džamije, kojim je predsjedavao
Đorđije Džuverović, na kome je konstatovano da je uspješno okončana
prva faza radova na izradi haremskog
zida, da su izvedeni radovi obavljeni
kvalitetno, u skladu sa projektnom
dokumentacijom, uz saglasnost Zav-oda za zaštitu spomenika kulture Crne
Gore i da su izmirene sve obaveze prema izvođačima radova i dobavljačima.
Na sastanku je dogovoreno da odmah počnu pripreme za drugu fazu
radova, koja predviđa izradu dijela haremskog zida sa sjeverne strane do
ulice Vuka Kneževića i da radne grupe, prethodno formirane od članova
Odbora za sanaciju, prema zaduženju
posjete određene privredne subjekte i
institucije te da ostvare kontakte sa dijasporom, sa ciljem pribavljanja sredstava za nastavak radova, kako bi već
početkom proljeća bilo moguće planirati obim radova za tekuću godinu.
Prvu fazu radova na haremskom zidu u iznosu od 81.000 evra, finasirali
maj, 2010. Revija FORUM
su Odbor Islamske zajednice i Opština
Pljevlja i uprkos teškoj ekonomskoj situaciji sve obaveze su izmirene na vrijeme.
Husein pašina džamija je zadužbina Husein paše Boljanića, sagrađena
1569 godine. Potpuna sanacija džamije, koja je trajala dvije godine, završena je 2007 godine. Izvedeni su sledeći
radovi: ojačavanje temelja, izrada drenaže za odvod podzemnih voda, sanacija oštećenja i pukotina na centralnoj kupoli džamije, ojačavanje zidova
najnovijom tehnologijom karbonskim vlaknima, ojačavanje munare,
zamjena krovnog pokrivača, postavljanje nove elektroistalacije i zaštite od
požara, zamjena stolarije i patosa, ugradnja podnog grijanja i na kraju su izvedeni slikarski radovi enterijera džamije. Husein pašina džamija je jedini
objekat iz osmanskog perioda na našim prostorima kojem je vraćen autentični izgled.
J. Durgut
11
r e v i j a
HRONIKA » » »
Delegacija Federacije za kulturu Bošnjaka u Turskoj gost Foruma
Nastavak započete saradnje
Uspješno započeta saradnja Foruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore i Federacije za kulturu Bošnjaka u
Turskoj nastavljena je posjetom te delegacije Crnoj Gori. U dvodnevnoj
posjeti gosti Foruma bili su počasni
konzul BiH u Turskoj g-din Kemal
Baysakom, Cemal Senel predsjednik
Upravnog Odbora Federacije i Senat
Alp direktor firme ALPER i predstavnik poslovnih udruženja iz Burse.
Prvog dana posjete, 16. januara priređen je koktel za goste na kome su
prisustvovali Podpredsjednik Skupštine Rifat Rastoder, Reis ef. Rifat Fejzić, Predsjednik Bošnjačkog Savjeta
prof. dr Šerbo Rastoder i poslanici u
Parlamentu Crne Gore Ervin Spahić i
Suljo Mustafić.
Pozdravljajući goste, predsjednik
Savjeta Foruma Husein Tuzović je istakao da je posjeta delegacije iz Turske početak još kvalitetnije saradnje i
da je Forum otvoren za inicijative i
aktivnosti koje će snažiti nesporno
duboko ukorijenjene veze između
naroda Crne Gore i Turske.
Drugog dana posjete delegacija iz
Turske posjetila je Bar. Nakon srdačnog dočeka u udruženju Maslinara i obilaska stare masline, upriličena je posjeta Islamskom centru u izgradnji a gosti
su bili fascinirani starim gradom i restauriranim objektima islamske duhov-
nosti i kulture.
Posjeta je bila prilika i za dogovore oko konkretne saradnje. Već utemeljeni majski susreti i rasprave na
temu:”Kulturološko i ukupno civilizacijsko prožimanje naroda Crne Gore i
Turske” biće nastavljeni i ove godine.
Nagovještena je i saradnja i u okviru
manifestacija koje se održavaju u Crnoj Gori, prije svih: Dani borovnice u
Plavu, Festival folklora na Cetinju,
Festival tamburaša u Bijelom Polju i
Maslinjada u Starom Baru.
Nije zaboravljena ni privredna
saradnja, prije svega učešće Turskih
kompanija na Sajmu u Budvi i susreti
sa privrednicima Crne Gore.
Povelja Bošnjačkog savjeta “Avdo Međedović” posthumno dodjeljena Zlatanu Čolakoviću
Nagrada za životno djelo
Bošnjački Savjet posthumno je profesoru Zlatanu Čolakoviću dodjelio povelju Avdo Međedović, za ukupne rezultate
ostvarene u izučavanju djela ovog velikana epike, kao i ostvarene rezultate u izučavanju epike Bošnjaka u Crnoj Gori.
Povelju Avdo Međedović, sliku i simboličnu skulptura maslinovog drveta primila je Čolakovićeva supruga Marina Roje
Čolaković.
Profesor Šerbo Rastoder, predsjednik Bošnjačkog savjeta u
Crnoj Gori je na svečanosti kazao da "ovim na prigodan način
zaokružujemo jednan cjelovit, kompleksan, i zahtjevan proces
simboličnog povratka Homera sa Obrova u Crnu Gora i njegov
uži zavičaj Bijelo Polje"
Profesor Harvardskog univerziteta Zlatan Čolaković transkribovao je sa zvučnih snimaka preko 80.000 stihova bošnjačke epike harvardskog Perijevog arhiva. Tokom 1989. sa suprugom Marinom poč-eo je da skuplja i bošnjačku epiku u Rožajama i okolini i prvi zabilježio cjelovite bošnjačke epske
pjesme na filmu. Napisao je knjige "Tri orla tragičkog svijeta",
"Mrtva glava jezik progovara" "Epika Avda Međedovića" koja
predstavlja najcjelovitiju kritičku prezentaciju njegovog stvaralaštva.
Poznati Međedovićev ep "Ženidba Smailagić Meha" prvi put
je objavljen u Crnoj Gori, a prvi put u cjelini 1974. godine na
engleskom i našem jeziku. Zlatan Čolaković je napravio izbor
stručnih tekstova o epu i Avdu Međedoviću, njegovom jeziku
sa bibliografijom.
12
Uručivanje povelje
“Avdo Međedović”
Koristeći originalne transkripte, Čolaković je dao uvid u
sadržaj epa Avda Međedovića i genezu njegovog nastanka.
Dobitnik prve uručene Povelje Avda Međedovića, profesor
Zlatan Čolaković, diplomirao je komparativnu književnost i
filozofiju, a magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu. Neposredno pošto je odbranio doktorat, Čolaković je
kao Fulbrajtov stipendista otišao na Harvard, gdje naredne četiri godine sarađuje s Albertom Bejts Lordom, čuvenim homerologom i nasljednikom Milmana Perija, po mnogima najčuvenijeg homerologa XX vijeka.
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « HRONIKA
Žena je
duša tradicije!
U Pljevljima je povodom osmog marta organizovana dragocjena
izložba “Žena nekad i sad”. Na brojnim fotografijama prikazane su
pljevaljske dame kroz vrijeme, nakit i garderoba karakteristična u
različitim periodima.
- Plemenite, hrabre, razborite i požrtvovane naše sugrađanke su u
svim vremenima uspijevale da budu moderne sa preciznim osjećajem za osobeni stil kazala je za Forum Ismeta Džakić predsjednica
NVO “Građanska inicijativa”, rganizator ove zapažene izložbe.
Sehara i cvijeće su od vajkada simboli pljeval-jske žene, koja i danas
stvara i zna da čuva i gaji tradiciju suptilne ljepote.
“Građanska inicijativa “ je i kroz druge akcije isticala ulogu žene
kaže Đakićeva, uz podsjećanje na manifestaciju predstavljanja tradicionalne pljevaljske kuhine te susrete pljevljaka u Sarajevu i Pljevljima. Sevdalinke obojene pljevaljskom tamburom, nastajale u toplim
kućama i krivudavim sokacima trebalo bi da pozovu i druge da znatno više pažnje posvete očuvanju baštine u “Moćevčiću malom Carigradu”.
E.P.
Preselila Džemilja Kožar u 121.godini
- U selu Radmanci, kod Petnjice,19.aprila, umrla je u 121
godini Džemilja Kožar.
Prema ranijim svjedočenjima medijima, pamtila je vrijeme
turske vladavine, ratove, gladne godine šest državnih uređenja i brojne društvene promjene. Uprkos brojnim nevoljama,
ratovima, gladnim godinama i strepnji uspjela je da odgaji
petoro djece a iz tri plemena; Kožari, Rastoderi i Ličine pamte
Džemiju kao vedru ženu čije glas i pjesma ulepšao mnoge
svadbe i sijela.
Razborita do poslednjeg časa ponosila se da u Crnoj Gori
i po svijetu ima preko 180 potomaka, unučadi, pra-pra,čukun i
bijelih unučadi od kćeri i sinova od kojih svi nijesu doživjeli da
isprate staru majku.
Džemilja je bila najstarija osoba u selu ispod Radmanske
klisure gdje je bilo još dugovječnih, a jedan od njih je Šaćir
Ličina koji je prije nekoliko ljeta umro u 103 godini.
Vjeruje se da prodor planinskog vazduha sa Pešterske visoravni kroz Radmansku klisuru i ukupna priroda utiču na dugovječnost u Džemiljinovom zavičaju, Bihorskom selu Radmanci kod Petnjice.
E. Pašić
Džemilja Kožar
maj, 2010. Revija FORUM
13
r e v i j a
HRONIKA » » »
U susret drugim Crnogorsko-Turskim susretima prijateljstva
Rasprava o ulozi i značaju
dinastije Crnojević
Društvo crnogorsko - turskog
prijateljstva, formirano 16. maja
2009. godine u Podgorici, u saradnji sa Forumom Bošnjaka/Muslimana Crne Gore i Turskom agencijom za međunarodnu saradnju i razvoj, započelo je pripreme Drugih
crnogorsko - turskih susreta prijateljstva.
U okviru ovih susreta planirana
je rasprava za okruglim stolom na
temu: Uloga i značaj dinastije Crnojević (1451-1530) u istorijskom i
kulturološkom sučeljavanju i prožimanju naroda crne gore i turske.
Susreti će se održati od 28 do 30.
maja 2010. godine u Podgorici, Hotel Crne Gore (alternativa: Bijelo
Polje).
U obrazloženju izbora teme za
raspravu, ističe se, između ostalog,
da je više razloga koji upućuju na
potrebu temeljitijeg osvjetljavanja
uloge Dinastije Crnojević i u kontekstu naznačene teme.
Kao prvo, upravo u periodu vladavine Dinastija CRNOJEVIĆ desio
se i na ovim prostorima vojni i kulturološki susret dvije velike civilizacie - islamske i hrišćanske.
S druge strane, i neki potezi iz
tog perioda čelnika ove Dinastije
još su predmet različitih tumačenja
i doživljaja. Između ostalih svakako
je i onaj da je ondašnji vladar i gospodar Crne Gore Ivan Crnojević,
nakon što je spoznao realnost da se
ne može suprostaviti kud i kamo
snažnijoj vojsci ondašnjeg turskog,
odnosno osmanlijskog carstva, ne
samo priznao vrhovnu osmanlijsku
vlast, nego i najmlađeg sina Stanišu
sa još jednim brojem odabranih
mladića otpremio na Vojne škole
14
Spomenik Ivanu Crnojeviću
upravo u Carigradu.
Treća, čini se još indikativnija je
činjenica to što je Staniša Crnojević,
tokom školovanja u Carigradu
(1985) primio islam i kasnije, pod
imenom Skenderbeg Crnojević, bio
vojskovođa i sandžakbeg u osmanlijskoj vojsci. Na stranu što je i prvi
prestolonasljednik - stariji Ivanov
sin Đurađ, nakon abdikacije 1496.
godine u korist srednjeg brata Stefana, takođe skončao u Turskoj gdje
mu, prema nekim informacijama, i
dalje žive potomci.
Konačno, takođe je činjenica da
je Crna Gora tokom čitavog perioda vladavine Dinastije CRNOJEVIĆ,
za razliku od svih ostalih okolnih
maj, 2010. Revija FORUM
država i naroda i uprkos izrazitoj
disproporciji svih mogućih uporednih parametara sa ondašnjom
neprikosnoveno osmanlijskom silom, ipak utemeljila i sačuvala i
današnje ime i sasvim zavidan nivo
državne autonomije.
Dali su i u kojoj mjeri pomenuti
i drugi slični potezi čelnika i članova Dinastije CRNOJEVIĆ bili izraz
objektivne nemoći ili, pak, u prvom
redu izraz državničke mudrosti i
želje da se sačuva državotvorna nit,
konačno - u kojoj mjeri je sve to
imalo uticaja na kasniji proces
neizbježnog kulturološkog sučeljavanja i prožimanja – pitanja su koja
još čekaju objektivan odgovor?
r e v i j a
« « « KRITIČKE PARALELE
Zaštita ljudskih prava u Crnoj Gori
Između obaveza i potreba
Iz brjnih primjera nameće se nedvosmisleni utisak da je raskorak između ;ak i formalnopravno utemeljenih opredjeljenja i stvarnosti još uvijek preveliki. Nadalje, takođe je nedvosmislen utisak, da je raskorak između opredjeljenja i prakse najveći upravo u oblasti poštovanja i zaštite ljudskih i manjinskih prava. Konačno, najviše zabrinjava, sve snažniji utisak da se povampiruje svijest koja bi - uprkos još svježem pamćenju i činjenicama kako je i
ko je obnovio državu Crnu Goru - da je i formsalno pravno prigrabi isključivo za sebe i
svoj narod ili, u najboljem, za pripadnike svoje vjere
Usaglašeni predlog rješenja
autentične zastupljenosti
U raspodjeli mandata učestvuju liste koje su dobile
najmanje 3 odsto ukupnog broja važećih glasova u izbornoj jedinici.
Izuzetno od stava 1 ovog člana, izborne liste iz člana
39a ovog zakona koje učestvuju na izborima za autentičnu zastupljenost određenog manjinskog naroda ili
druge manjinske nacionalne zajednice, u slučaju da ni
jedna od njih ne ispuni uslov iz stava 1 ovog člana, sa
najmanje 0, 7% važećih glasova, stiču pravo učešća u
raspodjeli mandata kao jedna – zbirna lista sa ukupno
osvojenim brojem glasova.
15
U slučaju da ni jedna od izbornih lista iz člana 39a,
koje učestvuju na izborima za autentičnu zastupljenost
manjinskog naroda ili druge manjinske nacionalne
zajednice sa učešćem u ukupnom stanovništvu do 2%,
ne ispuni uslov iz stavova 1 i 2 ovog člana, najuspješnija od njih sa najmanje 0, 4% (alternativa SNP-a:
0,7%) važećih glasova, stiče pravo, na jedan mandat.
Raspodjela mandata podnosiocima izbornih lista koji
čine zbirnu izbornu listu iz stava 2 ovog člana, vrši se
saglasno broju pojedinačno dobijenih glasova na način
iz člana 95 ovog zakona.
maj, 2010. Revija FORUM
15
KRITIČKE PARALELE » » »
16
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
r e v i j a
« « « KRITIČKE PARALELE
Rifat Rastoder:
Konfuzije i nerazumijevanje
Na osnovu, brojnih primjera, lako je uočiti da u
doživljaju manjinskih prava i, posebno, tumačenju
pojmova iz ove oblasi, čak i među onima koji kreiraju
politiku u ovoj oblasti, isto kao i u medijima i javnosti
ukupno, ima poprilično konfuzija i nerazumijevanja:
Kao prvo, posebna ili tzv manjinska prava nijesu
nikakav višak prava, već samo jedan od instrumenata
za stvaranje uslova makar za približno jednake šanse
svih građana. Nevjerujem da neko prosječno obaviješten i dobronamjeran, uprkos svim prednostima i
pozitivnim iskustvima ovdašnjeg suživota, može
dovoditi u pitanje potrebu za takvim instrumentima i
u Crnoj Gori;
Pojam „manjinski narod“ , pogotovu, ni u kom
slučaju ne isključuje niti može poništiti autohtonost i
državotvornost nekog naroda. Riječ je samo o kvantitativnoj karakteristici koja nijednu od suštinskih
odrednica naroda, odnosno bilo koje zajednice i ne
dovodi, niti može dovesti u pitanje.
Takođe se, ni korišćenjem bilo kojeg od posebnih
- manjnskih prava ne može dovesti ni jedna od status-
17
nih ili bilo kojih drugih odrednica naroda. Riječ je
samo o mogućnostima i pravu građana - pripadnika
određenog brojčano manjinskog naroda da uukoliko
imaju potrebu i žele, mogu koristiti predviđene
instrumnte zaštite specifičnih nacionalnih interesa i
identiteta;
Bilo bi, takođe, potpuno neprimjereno zakonom
odrđivati i imenovati - kako se zahtijeva - „nacionalne
manjine“, isto kao što je neprimjereno uporno i protivustavno insistiranje na pojmu „nacionalne manjine“, čime se, makar indirektno, dovodi u pitanje i
sam koncept države Crne Gore, kao društva i države
suverenih i ravnopravnih građana.
Konačno, autentična prezentacija ni u kom slučaju
ne znači da je riječ i o najreprezentativnijoj političkoj
ili bilo kojoj drugoj prezentaciji. Naprotiv. Autentična
- nacionalna prezentacija u ovom Parlamentu, recimo,
samo znači da je neko izabran isključivo glasovima
birača odnosne nacionalne zajednice. A što se tiče
reprezentativnosti - to zavisi od mnogih drugih ličnih i političkih karakteristika i mogućnosti.
maj, 2010. Revija FORUM
17
r e v i j a
KRITIČKE PARALELE » » »
O Petnjici: DPS na potezu
Podgorica, 02. aprila (MINA) - Demokratska partija socijalista (DPS) je sada na potezu u vezi zahtjeva da se
Petnjici vrati status opštine, rekao je potpredsjednik
Socijaldemokratske partije Rifat Rastoder.
Rastoder je predložio da se status Petnjice riješi predloženim zakonom o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore,
koji se nalazi u skupštinskoj procedure. Taj amandman
prihvatili su parlamentarni odbori.
“Riječ je o kranje racionalnom zahtjevu, odnosno potrebi
i želji građana da pokušaju sačuvati život na tom
području, jer je ozbiljno doveden u pitanje zbog ogromne
i intezivne migracije”, kazao je Rastoder agenciji MINA.
On je rekao da je, kao čovjek porijeklom sa tog područja,
u vezi tog zahtjeva učinio sve što je bilo u mojoj moći.
“Procesuirao sam jednodušni zahtjev građana sa tog
područja, izborio sam se za jedinstvenu podršku poslanika SDP-a, kao i još jednog značajnog broja poslanika”,
rekao je Rastoder.
Kako navodi, učinio je i da predlog zakona o teritorijalnoj
organizaciji bude primjenljiv i prihvatljiv, jer su upravo njegovim amadmanima koje je predlagač prihvatio otklonjeni nedostaci koje su pojedine odredbe činile neprimjenjivim.
“Sada su na potezu kolege iz DPS-a. Oni treba jasno da
se odrede prema ovom jednodušnom zahtjevu građana
Petnjice”, kazao je Rastoder.
On je rekao da nema nikakve potrebe za bilo kakvim politikanskim nadgornjavanjem ili razvodnjavanjem, te da
vjeruje da će, ipak, doći do “zadovoljavajućeg odgovora
DPS-a”.
Petnjica
18
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « KRITIČKE PARALELE
Interetnički odnosi u Crnoj Gori
Različita poimanja
Piše: Nik Gašaj
Započeti procesi demokratizacije
društva i države Crne Gore ulivaju
nadu i očekivanja manjinskim narodima za doslednije ostvarivanje njihovih
individualnih i kolektivnih prava. Pri
čemu, neophodno je učiniti odlučujuće napore, ne samo za formalno-pravnu, nego i za stvarnu jednakost.
Proklamovanje ljudskih prava i zaštita etnonacionalnih manjina u najvišem političkim i pravnim aktima je
čin koji nije bio nepoznat ni realsocijalističkim režimima. Naravno, to je
nužan, ali ne i dovoljan uslov egzistencije ljudskih i manjinskih prava. Jer, za
njihovu egzistenciju neophodno je da
se ta prava ostvaruju, i da postoje zaštitni mehanizmi i pravni instrumenti za
pokretanje ovih mehanizama. Jedan
od značajnih mehanizma za unapređenje interetničkih odnosa u pluralnim, multietničkim i multikulturalnim
društvima, kao što je Crna Gora, bez
sumnje je tzv. afirmativna akcija koja je
u kompatibilnosti sa konceptom građanske države. Na primjer, jedna liberalna država tj. SAD, koja će nam dugo
vremena davati primjer i biti uzor u
pogledu razvoja demokratije, građanskog društva i građanske države, kao i
u pogledu uvažavanja principa stručnosti, još 1964. godine zapisala u Amandmanu VII Zakona o pravima građana: „Onaj poslodavac, koji je na bilo
koji način diskriminisao zaposlene,
mora primjeniti princip pozitivne diskriminacije kako bi ispravio raniju
pogrešnu politiku“.
Predsjednik Lindon Džonson donio je 1965. godine, Uredbu kojom je
naložio svim državnim organima da
prilikom popunjavanja radnih mjesta,
prilikom unapređenja, primenjuju princip pozitivne diskriminacije, čak i ako
ranije nikad nije bilo slučajeva negativne diskriminacije. Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka Komitet
19
Stalno se ističe da je Crna Gora građanska država.
Međutim, različita su poimanja koncepta građanske države
za jednaku mogućnost zapošljavanja
pošao je korak dalje, ustanovivši na
bazi statistićkih pokazatelja izračunate
kvote zapošljavanja određenih etničkih manjinskih grupa.
Suprotan primjer nalazimo kod
nas. Veoma je ilustrativna u tom smislu
činjenica o podzastupljenosti odnosno o nezastuljenosti pripadnika albanske nacionalne manjine u većini institucija pravnog i političkog sistema u
Crnoj Gori. Naime, prema popisu stanovništva 2003. godine, Albanci u ukupnom broju stanovništva Crne Gore
učestvuju sa 5,02%, koji stalno žive u
Crnoj Gori, dok u institucijama pravno-političkog sistema su zaposleni
ispod 1%. Ističemo da je kontinuirano
prisutan problem nezastupljenosti pripadnika albanske nacionalnosti u
sudu, tužilaštvu, pojedinim ministarstvima, pojedinim organima lokalne
samouprave, javnih službi i drugih
državnih institucija od vitalnog značaja
za ostvarivanje ljudskih i manjinskih
prava. U prilogu tome svjedoče i sledeće činjenice: u Podgorici, nema nijednog sudiju, tužioca, kao nijednog zamjenika ombudsmana pripadnika albanskog naroda, u Ministarstvu kulture,
sporta i medija nema nijednog zaposlenog Albanaca, u Ministarstvu obrazovanja nema nijednog pomoćnika, u
lokalnoj upravi i u Glavnom Gradu,
nema nijednog Sekretara ili zamjenika
Sekretara nekog sekretarijata i sl. što je
pravno nezasnovano a politički neprihvatljivo. To govori o pojavama neravnopranosti i nejednakosti albanske
manjine u Crnoj Gori.
Stalno se ističe da je Crna Gora
građanska država. Međutim, različita
su poimanja koncepta građanske države. Jedni koji želje da imaju, odnosno
da zadrže monopol i privelegije u svim
sektorima društva i države, zastupaju
maj, 2010. Revija FORUM
tezu da prema konceptu građanske
države ne treba obraćati pažnju na
etničko porijeklo, nacionalnu i vjersku
pripadnost građana jer navodno svi
građani imaju jednaka prava i sloboda.
Dakle, oni su pobornici koncepta uniformnosti, tj. države apstraktnih građana bez naroda.
Na drugoj strani, brojni poznati naučnici i eksperti interetničkih odnosa i
mutinacionalnih država od Zapada do
Istoka ukazuju da u determinaciji koncepta građanske države treba polaziti
od čovjeka – građanina kao poliidentičnost, tj. kao totalno biće, kao biće
porodice, nacije, konfesije, kulture,
tradicije, regije isl. i da su svi ti oblici
značajni kao prostori za ispoljavanje
čovjekovih potencija. Oni to označe
kao unitas multipleks. A ustvari to su
osnovne ćelije pluralizma, multietničkog i multikulturalnog društva. Dok
na drugoj strani,vladavina uniformnosti pravila i statusa u pluralnim društvima rizikuje da dovede do nepriznavanja specifičnosti koje zahtjevaju priznanje i zaštitu, odnosno to dovodi do
diskriminacije posebnosti.
Jedno je jasno, nacionalna ravnopravnost je bez sumnje- ideja za koju
se kao i za slobodu, uvijek treba boriti.
Jer, bez slobode i nacionalne ravnopravnosti u multietničim društvimanema ni ljudske jednakosti, ni demokratije kao takve. Jedna multinacionalna država treba da na trajnoj ustavopravnoj osnovi, institucionalno i praktično-politički riješiti interetničke odnose. I to na osnovu saradnje i partnerstva umjesto dominacije jedne nacionalne zajednice nad drugima. To je
ujedno i najbolji način da se obezbjedi
i ojača lojalnost manjina prema širokoj
političkoj zajednici u kojoj kohabitiraju.
Nikakva koncepcija ustavno-prav-
19
KRITIČKE PARALELE » » »
r e v i j a
Faktori
stabilnosti
nog poretka ne može da vrši nadilaženje multinacionalne stvarnosti.
Čovjek - građanin, teško može danas
da transcendira datu realnost. Teorijske postavke o odumiranju nacije su
dovedene u pitanje, jer im nedostaju
šira podloga, konzistentnost i koherentnost. Dakle, pitanje multikulturalizma će biti aktuelno dok god će postojati nacije, odnosno manjinski narodi,
a samim tim i njihova uloga, položaj i
ravnopravnost.
Princip vladavine većine, se ne
može primjeniti u višenacionalnim
zemljama, a da ne izazove napetosti i,
vrlo lako, ozbiljne konflikte (akademik, Vojislav Stanovčić). Zato je neophodno da se taj princip koriguje
ustavnim rješenjima koja počivaju na
nekim kolektivnim pravima i decentralizaciji vlasti. Neophodno je poštovati posebnost svakog etničkog identiteta, ali i multietničnosti i stvaranje
demokratske svijesti i demokratske
javnosti na upotrebu unapređenja i
zaštite ljudskih i manjinskih prava.
Savremena shvatanja ukazuju da
država mora da prihvati aktivniju ulogu i putem različitih mjera stvara uslove za promociju manjine kao kolektiviteta u onim situacijama u kojima
individualna prava pripadnika manjina mogu biti ostvarena samo kroz
kolektivnu emancipaciju grupe. Naprotiv, ako se kolektivna prava igno-
20
rišu ili negiraju u političkoj, ekonomskoj i kulturnoj praksi, onda će uvijek
trijumfovati većinsko načelo, koje
automatski osigurava monopol i privilegije etničke većine. Ako se većinski
princip primenjuje bez korektiva u
odnosu na manjine, onda je po srijedi
čisto funkcionisanje načela nacionalne
države.
Okviri i temelj svakog uspješnog
demokratskog poretka i rješavanja
etnonacionalnih odnosa je izbor adekvatne političke filozofije i strategije
razvoja. Ovo je naročito važno za Crnu
Goru kao duboko podijeljeno društvo.
Suština pravilnog rješavanja interetničih odnosa pa time i položaj manjinskih naroda u višenacionalnoj zajednici kao što je Crna Gora, ogleda se u
tome, kada niko ne osjeća pritisak
većeg i jačeg, nego kad svaki narod
nezavisno od svoje brojčane veličine
osjeća ravnopravnim i slobodnim .
Prihvatanje legalnih, legitimnih i
opravdanih zahtjeva manjnskih nacionalnih zajednica, ni u kom slučaju, ne
može da ugrožava suverenitet i integritet zemlje. To samo stvara mogućnost i pretpostavke za njihovu nacionalnu afirmaciju, bez koje nema niti
može biti opšteljudske emancipacije i
stabilnost državne zajednice.
Nasuprot tome, neuvažavanje i
ignorisanje manjinskih etničkih zahtjeva i nametanje većinskog interesa, kod
maj, 2010. Revija FORUM
Okviri i temelj svakog uspješnog
demokratskog poretka i rješavanja
etnonacionalnih odnosa je izbor
adekvatne političke filozofije i strategije razvoja. Ovo je naročito važno
za Crnu Goru kao duboko podijeljeno društvo. Suština pravilnog
rješavanja interetničih odnosa pa
time i položaj manjinskih naroda u
višenacionalnoj zajednici kao što je
Crna Gora, ogleda se u tome, kada
niko ne osjeća pritisak većeg i jačeg,
nego kad svaki narod nezavisno od
svoje brojčane veličine osjeća ravnopravnim i slobodnim.
Prihvatanje legalnih, legitimnih
i opravdanih zahtjeva manjnskih
nacionalnih zajednica, ni u kom
slučaju, ne može da ugrožava suverenitet i integritet zemlje. To samo
stvara mogućnost i pretpostavke za
njihovu nacionalnu afirmaciju, bez
koje nema niti može biti opšteljudske emancipacije i stabilnost državne zajednice.
Nasuprot tome, neuvažavanje i
ignorisanje manjinskih etničkih zahtjeva i nametanje većinskog interesa, kod nacionalnih manjnskih zajednica stvara osjećanje nejednakosti,
neravnopravnosti i diskriminacije i
podstiče međuetničke tenzije, što
nikome nije u interesu.
nacionalnih manjnskih zajednica stvara osjećanje nejednakosti, neravnopravnosti i diskriminacije i podstiče
međuetničke tenzije, što nikome nije u
interesu. S tim u vezi je kombinovana
demokratija, odnosno liberalno-komunitarni tip političkog sistema najprimjereniji našem pluralnom, multietničkom i multikulturalnom društvu.
Liberalno - komunitarni koncept političkog sistema sadrži građansku filozofiju, dopunjenu sa odgovarajućim
principima i mehanizmima slobode
artikulacije i zaštite kolektivnih prava
manjinskih nacionalnih zajednica.
r e v i j a
« « « KRITIČKE PARALELE
Tragom otvorenih dilema: Prenosimo, Vijesti 8. mart 2010. godine
Tvrđava je mlađa od
Nemanje 360 godina
Piše: Čedo Marović
Predugo se zloupotrebljava prošlost tvrđave na ušću Ribnice u Moraču (a time i Podgorice i Crne Gore)
u razne politikanske svrhe. Tako smo
svjedoci najave Srpskog narodnog
vijeća u Crnoj Gori o namjeri pokretanja postupka za sanaciju i objilježavanje tvrđave kao istorijskog jezgra
od značaja za srpski narod i njegovu
prošlost?!
Predsjedništvo Udruženje boraca
NOR-a i antifašista Podgorice prihvatilo je inicijativu akademika Branislava Bata Pešića koji je zatražio prezentaciju jedne cjelovite analize o
dosadašnjim naučno-stručnim nalazima koji upućuju na to da je tvrđava o
kojoj je riječ stara turska građevina iz
druge polovine 15 vijeka.
Kada nešto iz daleke prošlosti bez
traga rezervi potvrde arheološka i
filološka istraživanja, kao što je riječ o
ovom slučaju - onda nema sumnje da
21
o tzv. Nemanjinom gradu nema tragova života od kraja kasne antike do
kraja Crnojevićeve Podgorice (14741478). To se svuda prihvata bez rezerve izuzev kod nas.
Akademik Pavle Mijović sa ekipom istraživača: O. Velimirović, R.
Vujošević, M. Kovačević, Đ. Bošković
(a prije njih B. Đurđev i dr.) 1963. je
dokazala da su 1474. godine Turci
Osmanlije na ušću Ribnice u Moraču
počeli da grade tvrđavu, koja je
građena tri do četiri godine. U jednom turskom defteru iz 1485. godine
ta se tvrđava zove Depedogen, što u
prevodu znači Pod brdom (Pod
Goricom). To bi značilo da je Depedogen turski naziv za Podgoricu; (Podgorica - Depedogen - pod brdom,
Pod goricom). Poređenja radi, navodimo i da je talijanski naziv za Podgoricu Sotto la collina, što bukvalno
znači pod brdom (Pod goricom).
Bez sumnje, tvrdi akademik Mijović, “tvrđava je bila snažni fortifika-
maj, 2010. Revija FORUM
cioni objekat u doba prelaza iz
hladnog u vatreno naoružanje”.
U toku svoje četiristogodišnje uloge u ratovima i borbama između
Crnogoraca i Turaka tvrđava je u više
navrata prepravljena, proširivana,
ojačavana i dograđivana. Tvrđava je
zidana kamenom iz ostataka antičke
Duklje. Bila je ispunjena kasarnama,
manjim kućama za posadu, magacinima za hranu, a imala je i svoju džamiju.
E, sada zamislite, kaže akademik
Mijović, “dolazi pravoslavni epoiskop
sa gomilom popova i osvještavaju to
tursko utvrđenje, do 1878. godine
tursko mjesto molitve”.
Citadela je imala funkciju velikog
matičnog vojnog utvrđenja sa razgranatim sistemom pomoćnih odbrambenih kula i ušančenih garnizona na
prilazima duž Zete, Morače, Ribnice i
Cijevne i prema Kučima, Piperima,
Bjelopavlićima i Lješkopolju.
Kasnije u XVIII vijeku istočno od
21
KRITIČKE PARALELE » » »
varoških bedema nastalo je drugo
predgrađe Mićen (Mil-ćen) bez odbrambenih zidova ali sa jakim kamenim
kućama – kulama opasnim visokim
zidinama od kamena što je u cjelini
služilo odbrani varoši i tvrđave.
Istraživanja su pokazala da bedemi tvrđave i kula počivaju na temeljima dubine 25 do 50 santimetara, te
da ispod temelja nema ostataka gradnje ranijih utvrđivanja ili bilo kakvih
objekata.
Ovakve kule nastaju svuda po
zemljama Balkana gdje su došli Turci
(Niška tvrđava, Kalemegdan u Beogradu, Golupcu, Jelču, Petrus kod Paraćina, Zvečanu, Herceg-Novom, Skoplju, u gornjem gradu Starog Bara i
dr.
Život u Podgorici se odvijao u
znaku Podgoričke tvrđave, pri čemu
se jedno vrijeme čitav grad zvao po
imenu tvrđave – Depedogen. Tokom
XVI vijeka taj se turski naziv gubi i
gradu se vraća domaće ime – Podgorica.
Poslije oslobađanja Podgorice od
Turaka 1879. godine, kamen sa tvrđave je odvlačio ko je htio za gradnju
kuća u Staroj i Novoj varoši.
Ovim je akademik Pavle Mijović
sa ekipom istraživača iz Beograda i
Podgorice, dokazao da na ušću Rib-
22
nice i Morače, ni u rimsko, ni u vizantijsko doba, ni u dukljanskom ni u
zetskom periodu sve do dolaska osmanlija na tom prostoru nije postojalo veće naselje niti ikakvo utvrđenje. Neka novija domišljanja da je na
tom prostoru postojao navodno
“Nemanjin grad” nemaju nikakvog
osnova. TA tvrđava je podignuta 360.
godina prije Nemanjina rođenja (P.
Mijović – Od Dokleje do Podgorice
1998).
Srpski istoričar - turkolog akademik Branislav Đurđev u prilogu Depedogen - Podgorica (Istorijski zapisi, Titograd 1962, 58-62) daje, takođe,
niz zanimljivih podataka o gradnji
tvrđave Depedogen i brdskim (crnogorskim) i malisorskim plemenima.
Akademik Radoslav Rotković kaže: “Nemanjići u centru Zete daleko
od granica njihove države nijesu imali potrebe da grade tvrđavu kao odbrambeni objekat. Nasuprot tome
Turcima je bilo i te kako potrebno
imati tvrđavu jer je bila na granici sa
državom Crnojevića, koja je imala
topove iz Venecije, pri čemu se
tvrđavom branio grad”.
Mladi istoričar-turkolog mr Adnan
Pepić na osnovu sopstvenih istraživanja potvrdio je da je Podgorica pre-
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
ma turskom popisnom defteru iz
1485. godine upisana kao selo sa 15
domaćinstava, dok je Podgorica sa
okolinom upisana u defter kao nahija, a Crna Gora područje sa sedam
nahija (Lješanska, Župa Malonšića,
Pješivci, Cetinje, Katunska nahija,
Riječka i Crmnička nahija.
Na osnovu prethodnih izvora
može se nedvosmisleno zaključiti: na
ušću Ribnice u Moraču ni u rimskom
ni u vizantijskom dobu, ni u dukljanskom ni u zetskom periodu, sve do
dolaska Osmanlija, na tom prostoru
nije postojalo veće naselje niti ikakvo
utvrđenje.
Neka kasnija domišljanja da je na
tom mjestu postojao “Nemanjin grd”
nemaju nikakvog osnova.
Tvrđava čije ostatke i dnas imamo
podignuta je 360 godina poslije Nemanjinog rođenja.
U cilju ostvarivanja određenih
političkih ciljeva pored prethodnog
stoji i činjenica, da je prema tvrđavi
dugo vremena vladao jedan nepravilan odnos zbog toga što je ona
turskog porijekla i da navodno ne pripada našoj kulturi. Naspram ove činjenice može se navesti mnoštvo
dokaza koji svjedoče upravo o tome
da su takva shvatanja bila čista zabluda. Bilo kako bilo, stara Podgorica je
dio prošlosti naroda Crne Gore, a
njeni ostaci - ruinirana citadela, iskidani ili skoro upropašteni urbani ansambl Varoš i Mićen, stari most na Ribnici, Serdareva kula, Adži-pašina
džamija, Sahat-kula i po neka još dobro očuvana kuća iz XVI-XIX vijeka,
pretstavlja pravo spomeničko kulturno blago našeg naroda.
Primjer ubogog stanja u kojem se
nalazi tvrđava Depedogen i Stara
varoš kao spomenički areal, nažalost,
samo je pokazatelj naše velike udaljenosti od cilja kojem stremimo.
Udruženje boraca i antifašista
glavnog grada na stanje u naznačenoj
oblasti gleda kao na povampirenje
prošlosti i stalnog otpora razvoju svijesti ljudi na crnogorskom prostoru,
kako bi se točak istorije vratio u dvadesete ili devedesete godine prošlog
vijeka.
r e v i j a
« « « DRUŠTVO
Tri godine od otvaranja istražnog postupka podignuta optužnica za zločin u Bukovici
Zločin protiv čovječnosti
Ostaci džamije u Planjsku
Nakon višegodišnje istrage Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore
podiglo je optužnicu protiv se-dam
bivših pripadnika Vojske Jugoslavije
i Ministarstva unutrašnjih poslova,
odnosno Centra bezbjednosti u Pljevljima, zbog krivičnog djela zločin
protiv čovječnosti izvršen na prostoru Bukovice.
Optužnica je podignuta protiv
Radmila Đukovića, Radiše Đukovića,
Slobodana Cvetkovića, Đorđija Go-
goća, Milorada Brkovića, Slaviše Svrkote i Radomana Šurabića. Oni se
terete da su u vrijeme oružanog
sukoba u Bosni i Hercegovini, 1992.
i 1993. godine zlostavljali civilno
stanovništvo muslimanskobošnjačke nacionalnosti na području Mjesne zajednice Bukovica. Optuženima je i određen pritvor i početak suđenja sačekaće u zatvoru a predmet
je dodjeljen sudiji Višeg suda u Bijelom Polju Šefkiji Đeševiću.
Pravda spora ali dostižna
Forum Bošnjaka/Muslimana Crne Gore pozdravio je podizanje optužnice
za zločin protiv čovječnosti na prostoru Bukovice. Slučaj Bukovica
pokazao je da pravda iako spora uvijek stigne odgovorne za zlodjela koja
su činili. Forum podsjeća da se od samog osnivanja bavio događajim u
Bukovici i da je tim povodom organizovao niz inicijativa i rasprava na tu
temu. Forum će pratiti i sudski proces, od koga očekujemo da predstavi
kompletnu sliku svih zlodjela u Bukovici.
23
maj, 2010. Revija FORUM
Optužnica za zločin u Bukovici
označena je kao službena tajna ali je
izvjesno da se u njoj bivši pripadnici
vojske i policije terete za prebijanje,
zlostavljanje i progon par stotina tamošnjih Bošnjaka. Šest ubistava i
dva samoubistva izvršena nakon torture kao i rušenje desetina kuća i
dvije džamije.
Iz Inicijative mladih za ljudska prava smatraju da optužnicom nijesu
obuvaćene osobe koje su dale naloge
i inspirisale zločine a isto mišljenje
ima i predsjednik Udružanja građana
Bukovice Jakub Durgut.
Direktor Inicijative mladih za ljudska prava Boris Raonić je ocijenio
da je zabrinjavajuće da se među
optuženima nalaze osobe koje ništa
nijesu radile, čak i oni koji su spremni da u statusu zaštićenog svjedoka,
kažu šta se tamo desilo.
"Zbog toga ne možemo biti zado-
23
r e v i j a
DRUŠTVO » » »
voljni onim što je Tužilaštvo uradilo.
Nadamo se da će u narednom periodu optužnicom biti obuhvaćene i
osobe koje su izdale te naloge", rekao je Raonić.
On je ocijenio da je već viđeno
da su oni koji su tuženi i koji će očigledno odgovarati za ratni zločin
nižeg hijerarhijskog nivoa, kao i da
na optuženičkoj klupi neće biti niko
od onih koji su dali naloge i inspirisali zločine.
Raoniću je simptomatično da se
pitanje ratnih zločina u Crnoj Gori
procesuira uglavnom u predizbomim periodima.
Jakub Durgut bi bio zadovoljniji
da je optužnica podignuta prije deset godina.
"Mislim da njome nijesu obuhvaćene prave osobe, možda u jednom
dijelu," rekao je Durgut. Prema njegovim riječima, u Bukovici se mnogo toga desilo, i u optužnicu bi trebalo da bude uključeno mnogo više
učesnika.
Autor filma o Bukovici, novinar
Sead Sadiković, smatra da tužilaštvo,
u susret lokalnim izborima i pod pritiskom međunarodne zajednice, fingira akciju obračuna sa ratnim zločinima.
"Žrtvovane su "sitne ribe", ljudi
bez imalo moći da se brane. Galama
na temu kako je konačno procesuirana Bukovica opet će ostaviti po
strani najodgovornije. One koji su
komandovali i one koji su bili nalogodavci", rekao je Sadiković.
Prema njegovim riječima, bukovička tragedija sada rađa nove nepravde. "Jer šta ako je neko od sedam
optuženih nevin", pita on i nastavlja:
"Odležaće u pritvoru barem par godina i to sa sasvim jasnim saznanjem, da su glavni krivci slobodni i zaštićeni nečijom moćnom rakom",
kazao je Sadiković.
Istraga o zločinima u Bukovici trajala je od 25. 12. 2007. godine i na
predlog tužilaštva je dopunjavana
više puta.
24
Porušena kuća u Bukovici
Srušena
Munara u Raščićima
Vojna karaula
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « DRUŠTVO
Monstrum sa Grbavice
Ratni zločinac i lice sa crvene interpolove potjernice, nikšićanin Veselin
Vlahović, zvani Batko, uhapšen je sredinom februara u španskom gradu Altea.
Španska policija uhapsila je Vlahovića u
sklopu ak-cije protiv organizovane
grupe koja je umiješana u više pljački u
Španiji.
U Španskom zatvoru Vlahović sada
čeka izručenje. Ekstradiciju pored Bosne i Hercegovine, gdje je optužen za ratni zločin protiv civila traži i Crna Gora,
zbog bjekstva iz zatvora u Spužu ali i
Srbija gdje je pravosnažno osuđen pred
Okružnim sudom u Novom Sadu na sedam godina zatvora zbog ubistva.
Hapšenje Veselina Vlahovića Batka,
žrtve i svjedoci njegovih zločina dočekali su sa nevjericom, ali i sa radošću.
Televizija Vijesti objavila je nakon
hapšenja Vlahovića razgovore sa njegovim žrtvama.
Iziba Jažić, žrtva: „Vlahović i još dvojica držali su mog Nihada dok je on
mene silovao. To je sve moj muž gledao. I onda je taj Batko koji je manji od
moga muža počeo da ga kolje. Sad Vi
zamislite kad manja osoba kolje veću
osobu, iz prvog dijela, nije ga odmah
preklao, nego ga je i drugi put.“
Vlahović je tokom rata na Grbavici,
koju su kontrolisale srpske snage, vjer-
Veselin Vlahović
uje se, ubio više nepravoslavaca nego
što danas priznaje i silovao na desetine
žena koje drhte na pomen njegovog
imena. Zahidu Merdan je silovao više
puta.
Zahida Merdan, žrtva: „Kamu metne
na sto, a pištolj metne pod glavu i meni
naredi da se skinem i onda uradi ono
što je radio i na kraju, taj Batko Veselin,
kad završi sa mnom ode u kadu i naredi da ga gledam kako se on kupa, i on
meni govori sve šta ja trebam radit’ kad
se kupam. Kaže – trebate se oprat’ dole,
dobro ispod pazuha se trebate dobro
oprat’. Ja u njega gledam, rekoh - što to
meni govoriš, znam ja kako se kupa.
Ne, ne, kaže, da te naučim, samo da znaš kad god ti dođem da si ovako okupana!“
Žrtva Veselina Vlahovića bio je i
poznati rukometaš Goran Čengić, koji
su Batku zamjerio jer je stao u zaštitu
jednog starca, kojeg je Vlahović vodio
na gubilište. Čengić je preživio pucnje,
ali se Vlahović sjutra vratio na mjesto
zločina i nožem dokrajčio rukometaša
koji je pokušavao da se izvuče ispod
drugih leševa.
Vlahović je rođen 1969. u Nikšiću. U
Sarajevo je došao 1986. Kao bokser lake
kategorije boksovao za Željezničar.
Uporedo je radio kao izbacivač u popularnoj Slogi. Tokom rata, predvodio je
zloglasnu jedinicu Bijeli anđeli. Prema
izjavama preživjelih, počinio je, odnosno učestvovao u ubistvima oko 165
Bošnjaka. Učestvovao je i u protjerivanju više hiljada građana Grbavice i Vraca.
Bosanski istražitelji tvrde da je Batko
žrtve odvodio iz Sarajeva na Trebević,
tačnije na Miljeviće i na Petrovačku krivinu, i tamo ih klao na jednom panju.
Batkov panj još postoji, a u njegovoj
okolini do sada su otkrivene tri masovne grobnice s ukupno 49 žrtava.
Spektakularno bjekstvo iz Spuža
Nakon rata Vlahović se vratio u rodnu Crnu Goru. Živio je
u Podgorici. Pobjegao je iz zatvora u Spužu 18. juna
2001. godine, gdje je izdržavao kaznu od 3,5 godine zatvora zbog razbojništva i nasilničkog ponašanja.
Bosanski istražitelji su ga godinama potraživali od Crne
Gore, kojoj su ustavnim ograničenjima bile vezane ruke
za njegovo izručenje. Crnogorsko rukovodstvo je monstruma s Grbavice ponudilo haškoj tužiteljici Karli Del Ponte,
koja nije bila raspoložena da mu u Hagu organizuje
suđenje. Uslijedilo je inscenirano Batkovo bjekstvo iz
zatvora.
On je na volšeban način preskočio četiri metra visoku
ogradu spuškog zatvora i sa košarkaškog igrališta, ispod
osmatračnice, naočigled nekoliko čuvara, uspio da pobjegne.
Vlahović je vjerovatno uz pomoć nekog od zatvorenika,
uspio je da se popne na zid visok četiri metra, koji je od
karaule, na kojoj se nalazio stražar, udaljen dva do tri
metra. Sa bedemskog zida Vlahović je prešao na krov
magacina i tek u tom momentu, sa udaljenosti od četiri
do pet metara, primjetio ga je stražar koji nije pucao,
iako to propisi nalazu - saopšteno je tada iz ZIKS-a.
Zbog brojnih propusta policija je, nakon Vlahovićevog
bjekstva, uhapsila pet stražara koji su u to vrijeme radili
na spoljnjem i unutrašnjem obezbjeđenju zatvora.
Pravi razlog njegovog bjekstva se krio, najvjerovatnije, u
činjenici da je početkom juna 2001. godine Bosna i
Hercegovina zvanično od tadašnje Savezne Republike
Jugoslavije zatražila da im zbog istrage za ratni zločin
izruči Vlahovića.
maj, 2010. Revija FORUM
25
r e v i j a
DRUŠTVO » » »
Na margini priče o profesionalizmu poslenika javne riječi
Duhovi prošlosti
Piše: Omer Mehmedović
Prošlo je već punih 14 godina od
potpisivanja Dejtonskog mirovnog
ugovora, starih navika nikako da se
riješimo, kao pušenja ili alkohola. Ne
želim da ulazim u stvari, u kojim
uslovima je Bosna i Hercegovina po
ustavnom uređenju postala takva
kakva je, ali je činjenica, da je kao
takvu svi moramo poštovati. Poštujemo li je svi kao jedinstvenu, samostalnu i međunarodno priznatu državu?
Dana 27.01.2010. godine na magistralnom putu Nikšić - Danilovgrad se
dogodila teška saobraćajna nezgoda
u kojoj su stradala tri lica. Ekipa
Javnog servisa izlazi na lice mjesta da
pokažu crnogorskoj javnosti detalje o
toj teškoj nesreći. Dok izvještava sa
lica mjesta reporter Javnog servisa
između ostalog izgovara i sljedeće
riječi „ U teškoj saobraćajnoj nesreći
je učestvovalo još jedno putničko vozilo marke „Mercedes“ kojim je upravljao“, govori ime koje sam zaboravio, i nastavlja „iz Republike Srpske“,
koji na sreću nije teže povrijeđen.
Da se Republika Srpska kao entitet nalazi u Crnoj Gori, ovo bi bilo sasvim normalno. Međutim, Republika
Srpska je sastavni dio međunarodno
priznate Bosne i Hercegovine, dakle
druge države. Zamislite da se ovako
nešto desilo u Austriji i da reporter
austrijske državne televizije kaže npr.
„U udesu je učestvovao Diter Marshall iz Bavarske“. To naravno ne bi bilo
moguće. Međutim, kod nas je to normalna pojava, kao da naš Javni servis
možda zamišlja da je, ovaj entitet
Bosne i Hercegovine osamostaljen i
međunarodno priznat, pa samim tim
i državljani ovog entiteta.
S početka devedesetih godina prošlog vijeka to je bilo uobičajeno, ne
zato što je to bilo pravno moguće, već
26
zbog uređivačke poliotike
Javnog servisa u tom periodu. I ako smo mislili da je to
vrijeme davno za nama, pokazuje se da, nažalost, nismo u pravu. Kao da Emilo
Labudović još uvijek uređuje informativni program, ili
njegovi „duhovi“ i dalje imaju veliki uticaj na uređivačku politiku.
Na magistralnim putevima prema BiH dugo su stajale putokazne oznake sa
natpisom „Republika Sr pska“, ili „Srbinje“ za Foču.
Ne znam, možda i dalje stoje, ili su uklonjene, više
zbog uspostavljanja „malo“
boljih odnosa sa ovom susjednom nam državom.
Koliko me pamćenje
služi nikada se nije desilo
da u Crnoj Gori kada je u
pitanju nešto dobro ne
dolazi iz Republike Srpske (primjer
„Maslinijade“ u Baru...) , a kada su u
pitanju kriminal i ostale ne tako popularne vijesti, onda se pribjegava
onom - državljani Bosne i
Hercegovine.
Radi podsjećanja Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata još
aprila 1992. godine, kada su je priz-
maj, 2010. Revija FORUM
nale Sjedinjene države i većina zemalja Evropske Unije, u AVNOJ-skim granicama. To zapravo znači da se Crna
Gora graničila i još uvijek se graniči
sa Bosnom i Hercegovinom, i da unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine je njena stvar, mislim da to nije teško zapamtiti. Ili se, možda, neki još
ne žele pomiriti sa krahom kojekakvih vele-nacionalnih projekata.
r e v i j a
« « « DRUŠTVO
Nakon odlaska crnogorskih vojnika u Avganistan
Sumnjiva mirovna misija
Piše: Murat Franca
Od postanka čovjeka i prvog
ljudskog društva koje je kroz svoju
istoriju prošlo kroz razne faze i
oblike organizacije i uređenja, centralni problem je bio problem dobra
i zla medju ljudima.
Kako riješiti ovaj problem, kako
afirmirati dobro a suzbijati ili ugusiti
zlo, zabrinjavalo je sve velike umove
kroz istoriju ljudskog roda.
Čovjek je, kako je rekao stari grcki filozof Aristotel ''zoon politikon'',
političko društveno biće (životinja)
jer on nikada nije bio sam već je živio u društvu sa drugim ljudima.
Njegov je položaj u društvu razvojem društvenih odnosa postajao je
sve komplikovaniji, složeniji i zamršeniji. Pravo i interesi pojedinaca
pa i čitavih zajednica dolaze tako u
medjusobnu koliziju, u sukob. Javljaju se borbe izmedju njih i često jači pobjeđuje i ostvaruje svoje ciljeve
na koje nije imao pravo, i to putem
sile.
Tako dolazi do izražaja pravo jačega. Pojavljuje se sila, nasilje, bezakonje, nepravedni pravni odnosi.
Medjusobni sukobi pojedinaca ili
zajednica su raznovrsni. Životi padaju. Rješenja se traže ali se ne nalaze.
Najveća svjetska priznanja za mir
dodjeljuju se onima koji su za rat.
Takva je danas ljudska pravda.
Ovih dana putem crnogorskih
medija slušam da je odredjeni broj
crnogorskih vojnika odputovao u
Avganistan u takozvanu «mirovnu
misiju». U Avganistanu već devetu
godinu zaredom vode oružane borbe izmedju avganistanskih boracaTalibana sa jedne strane i agresorskih snaga zapadne alijanse sa druge
strane.
Vojni ministar Crne Gore na veoma sumnjiv način obavještava crnogorsku javnost o statusu crnogo27
rskih vojnika u Avganistanu, ali i
ptice na granama znaju da crnogorski vojnici odlaze u tu zemlju da se
bore na strani agresorskih snaga i da
će se kao dobro obučeni vojnici za
brdsko-planinska ratovanja, negdje
u avganistanskim planinama naći
oči u oči sa Talibanima.
Činjenica je da dosadašnja strategija ratovanja snaga zapadne alijanse u Avganistanu nije dala ni približno očekivane rezultate, pa je vojni
vrh alijanse osmislio novu strategiju
ratovanja. Borbom prsa u prsa sa
Talibanima jedini je način da se pobjedi iako se zna da taj način ratovanja iziskuje ogromne žrtve.
Ni pod zastavom UN-a crnogorski vojnici ne mogu imati status
mirovnjaka jer Talibani ne priznaju
UN. Ne samo Talibani nego i u svijetu sve više i više muslimana koji ne
vjeruju u UN. Dopustili su agresiju
na Avganistan i Irak, zažmureli su
pred masakrom muslimana u Čečeniji i Palestini, a genocid koji je
izvršen nad muslimanima u Srebrenici da se htjeli mogli su spriječiti.
Pored toga u okupiranim muslimanskim zemljama dogadjaju se užasni
zločini nad gradjanima tih zemalja a
što je još gore, oni se i prikrivaju. Ni
u doba krstaških ratova takvih gnusnih zločina nije bilo. UN ćute.
Avganistan, najsiromašnija zemlja na svijetu svega 1 dolar po stanovniku dnevno, čija se djeca radjaju i
umiru uz miris baruta a njihovi očevi skoro 30 god. brane čast i slobodu svoje zemlje a vrlo često i sopstvenim tijelima. Rusi su okupirali
Aganistan i više od 20 god. ubijali
njegovo stanovništvo, vjerovatno su
i oni jurili Al kaidu i na poslijetku
izgubili taj rat sa ogromnim gubitcima. Uzgred treba napomenuti da je
Američka administracija u RuskoAvganistanskom ratu pomagala Talibane koji su na svojim ledjima
maj, 2010. Revija FORUM
izdejstvovali tako važnu pobjedu, a
sada ne razumijem zašto žele da ih
unište.
Činjenica je, kako Rusi ranije
tako i Amerikanci danas, putem sile
žele ovladati Avganistanom koji važi
za vojno-stratešku destinaciju. Pored
toga eksploatacija rudnih bogastava
te zemlje je jedan od prioriteta. Jedan od ciljeva kako ranijeg tako i
sadašnjeg okupatora Avganistana je
nametanje misli njihovog načina života koji bi predstavljao punu negaciju islamske misli.
Stotine hiljada tona bombi palo
je na tu zemlju ali moral i borbeni
duh avganistanskog naroda nije
pao, naprotiv ga je očeličio. Ovih dana, svjedoci smo čuje se vapaj američkih generala koji izvode borbene
operacije u Avganistanu, traže pomoć u ljudstvu, što znači da je avganistanski narod na pragu još jedne
sjajne i velike pobjede. Ni nova vojna pojačanja koja šalje američka administracija u toj zemlji neće promijeniti stanje na bolje.
Nedavno vojni ministar Crne Gore gostujući u programu jedne televizije reče: da se nije dogodio 11 septembar u SAD-u, rata u Aganistanu
ne bi bilo. Sada je sve jasno. Crno-gorski vojnici odlaze u Avganistan da
se pridruže američkim-osvetničkim
snagama. Stoga crnogorci u Avganistanu ne mogu imati status mirovnjaka kako to tvrdi vojni ministar
nego bi se prije svega reklo, status
osvetnika.
Crna Gora ne treba da učestvuje
u tom ratu jer već na sebe nosi ljagu
koja se zove agresor. U zadnjoj dekadi prošlog vijeka napala je dvije susjedne nezavisne zemlje sa ciljem
nasilnog oduzimanje dijela teritorije
tih zemalja kao i oduzimanja njihovih dobara.
Pojam agresor ne zvuči baš prijatno.
27
r e v i j a
DRUŠTVO » » »
Život i vrijeme
Priča o Ramu iz Pavinog Polja
Piše: Ervin Spahić
Hesapim da je svakom insanu koji
se našao na gradskom mezarju u Čačku jedan neobični nišan privukao
pažnju. Na visokoj piramidi od plavog
kamena sa četiri strane nalaze se vjerski simboli: pravoslavni krst,katolički
krst, polumjesec i jevrejska šestokraka
zvijezda. Na inicijativu žena Čačka
1932. godine podignut je ovaj nišan
kao biljeg stradanja svih vojnika poginulih tokom Balkanskih i Prvog svjetskog rata.
Ovih dana sam kao član parlamentarne delegacije Crne Gore učinio zijaret Tirani. Svojta jednog našeg ahbaba
iz delegacije zamolio nas je da budemo njegovi musafiri. Zijafetili smo u
njegovom hanu koji nosi ime „Sarajet
1837.“ (Saraj) bivša palata Esad-paše
Toptanija. Generala Esad - pašu i njegovu vojsku zarobila je srpska vojska u
Balkanskom ratu. Vojska je razoružana
a njemu i oficirima dozvoljeno je da
nose oružje. Kada se srpska vojska povlačila preko Albanije u svojstvu ministra unutrašnjih poslova i vojske u albanskoj vladi, Esad-paša je, u jesen 1915.
godine, uputio ovu naredbu svojim
sunarodnicima: „Čujte Arnauti i Turci,
kroz Albaniju prolazi srpska vojska.
Vojska, kao vojska, tražiće od vas da
kupi hranu. Srpski vojnici nemaju drugog novca sem papirne banknote od
10 dinara. Ali, znajte da je ona ravna
turskoj medžediji. I ko pokuša da pobije njenu vrednost, ujedaće se onde gde
se niko ne ujeda!“
Esad-pašu su ubili njegovi sunarodnici u Parizu smatrajući ga za izdajnika
i srpskog špijuna a njegov mezar sa
polumjesecom nalazi se među hiljadu
krstova u Tijeu kraj Pariza na Srpskom
vojničkom groblju.
Dok sam sjedio u ovom restoranu i
razmišljao o sudbini Esad-paše sjetih
se da je i u Pavinom Polju na pravoslavnom groblju sahranjen jedan Boš-
28
Spomenik Ramu Hasanbegoviću
njak po imenu Ramo Hasanbegović
Sejdović. Nisam imao medeta dok ne
raščivijah odkud se Ramo tamo obreo.
„Ilustrovana Politika” je 18.07.1998.
objavila jedan tekst o Pavinom Polju u
bjelopoljskoj opštini u kome stoji da je
u Pavinom Polju sve do 1994. godine
živio jedini preostali Bošnjak Ramo D.
Hasanbegović - Sejdović. On je kako
navodi ovaj list jedini koji je ostao na
ovom području poslije velike seobe
muslimana 1924. godine.
maj, 2010. Revija FORUM
Sarajevska „Pravda” od 24. novembra 1924. godine piše: „Jučer nam pripovjedaše prijatelji iz Sandžaka stvar,
koja nas je potresla. Prošlih je dana u
jednoj sandžačkoj žandarmerijskoj
stanici (prvu na području pljevaljskog
sreza Šahovića) upala žena muslimanka sva okrvavljena. Žandarmi su ustanovili da je ona šenula pameću. Za njom
su došle druge dvije muslimanke, koje
su za onom jadnicom išle i ove su objasnile užas prve muslimanke: za vri-
r e v i j a
jeme strašnih zvjerstava u Šahovićima i
Pavinom Polju, ona je u naručju nosila
svoje dijete od mjesec dana. Krvoloci
su nevinašce nožem priklali u njenom
naručju. Krv vlastitog djeteta okrvavila
je nesretnu majku, koja je smjesta
šenula pameću ...”
Đilas dalje piše: "...Nikada nije bilo
takvog vojnog pohoda, niti je iko čak
mogao pretpostaviti da se to zbilo u
onom što zovemo duh nacije. U
poređenju sa tim, nedela iz 1918. bila
su dečja igra. Kasnije se većina krstaša
i sama stidjela onog što se dogodilo i
što su učinili, ali - učinili su... Vlasti u
Šahovićima dale su obavještenje da će
grupa muslimana, koji su bili pritvoreni pod izgovorom da su im životi
ugroženi, biti prebačena u Bijelo Polje.
Crnogorci su ih čekali na zgodnom
mjestu i poklali ih nedaleko od groblja
u Šahovićima. Ubijeno je oko pedeset
istaknutih muslimana. Slična je sudbina bila namenjena i muslimanima iz
Bijelog Polja, inače miroljubivim i marljivim ljudima. I oni su pod zaštitom
trebali biti prebačeni preko Šahovića.
Međutim, u poslednjem je trenutku
jedan oficir srpske vojske spriječio prijevaru i zločin... Zaklano je nekih trista
i pedeset ljudi, svi na strahovit način.
Usred pljačke bilo je i silovanja, koje je
kod Crnogoraca dotad bilo nečuveno... Iako je Jugoslavija imala parlament, cijeli je zločin zataškan... Da je
provedena čak i površna istraga, otkrili
bi se počinioci i vođe. Ali nikakve istrage nije bilo... Bila je najavljena sveobuhvatna istraga, ali se pokazala običnom komedijom... Iz naručja majki i
sestara uzimali su djecu i klali ih pred
njihovim očima... Jedna je grupa napala jedan muslimanski usamljeni posjed. Seljak je upravo gulio jagnje. Namjeravali su ga ustrijeliti, a kuću zapaliti, ali ih je guljenje jagnjeta navelo da
na istu šljivu za pete objese seljaka.
Iskusni mesar je sjekirom rascjepio seljakovu glavu, ali vrlo pažljivo, kao da
nije želeo da ošteti torzo Zatim je rasporio grudi. Srce je još kucalo. Mesar
ga je rukom isčupao i bacio psu, kasnije se pričalo kako pas nije ni taknuo
srce, jer čak ni pseto neće tursko meso... Da bi nepravda bila potpuna, Bo-
« « « DRUŠTVO
Ramo Hasanbegović
ška nijesu ubili muslimani nego Crnogorci, glavešine iz Kolašina. To je moj
otac kasnije saznao od povjerljivog
znanca..."
Ramo Hasanbegović od oca Derviša i majke Umihane (po đedu Sejdu
nosio i prezime Sejdović) rođen je
1896. godine (tako piše na mezaru dok
matične knjige i mještani kažu 1903.
godine) u Hasanbegovića Mahali - Vraneš. Dugo sam se trudio da razriješim
ovu dilemu jer bilo mi je jako bitno da
saznam koliko je Ramo imao godina
1924. kada se desio pogrom nad muslimanskim življem na ovom području.
Sve ove dileme razriješilo je pismo do
kojeg sam došao zahvaljujući Roksandi
Radenović a koje je Ramo dobio od
svog brata Sadika iz Burhanije-Turska.
Ovo pismo sa osmanskog jezika preveo je mr.Sead Ibrić iz N.Pazara kome
dugujem veliku zahvalnost.
Selo Armudova Baba
27.09.1928.godine
Mojoj braći Adem efendiji i Ahmed
efendiji
Ovu priznanicu smo sačinili da bi
ste našli nekog brata po vjeri, koji bi
moga brata Rahmi (Ramo) - agu, koji se
nalazi u selu Vraneš kod Joksa (Joks-imović) Milovana,doveo do nas. Molim
Vas, jer on (Rahmi) - sam ne zna i on je
dijete. Na taj način će te mi učiniti do-
maj, 2010. Revija FORUM
bro. I inšala (ako Bog da) ukoliko ga
dovedete dat ću i više para nego što
treba.
Sve Vas mahsus selamim. (sve Vas
po naosob pozdravljam).
Pružam Vam ruku. Blizu smo da
moje porijeklo (člana familije) spasi
Adem efendija i da otud spase ovog
mog brata Ahmed efendija.
Molim Vas u ime ljudskosti.
Opština Burhanija, nahija Armudova, selo Baba
Sadik sin Dervišov
Sine Ademe,
Ono što ste mi kazali za moga brata
zar nije u potpunosti zdravo ? ( Jeli moj
brat živ ?) U svakom slučaju molim vas
da mi kažete i posebno selamim ( pozdravljam) svu braću. Berber Hadžo
Moj brat Rahmi-aga sin Dervišov
koji se nalazi u selu Vraneš kod Taslidže (Pljevalja) želi doći kod nas ali nema kod sebe para. Ko bude ovamo (u
Tursku), doveo mog brata, odmah ću
mu dati onoliko para koliko je potrošio. Ovu priznanicu šaljem u Taslidžu
(Pljevlja) da ukoliko mu ne budem dao
taj novac da ću mu isplatiti dva puta
više nego što treba.
27. septembar 1928.
Opština Burhanije-nahija Armudova - selo Baba
Sadik sin Dervišov
Svjedok Svjedok
Iz Armudova Iz sela Baba
Berber Hadžo Berber Rašid
(pečat) (mastilo otisak prsta)
Hadžo 1926
Pismo je do Rama dospjelo ali ostaće večita tajna da li je znao šta u njemu piše.
Ramo kao najmlađi od devetoro
djece rano ostaje bez oca pa mu se
majka preudaje za amidžu.U opštoj
pometnji i metežu koji je nastao uslijed
krvavog pira po vraneškoj dolini Ramo
je prosto zaboravljen. Ramo je kao dijete od 4-5 godina došao u kuću Milovana Joksimovića da radi „u najam“.
Upravo se tu i zatekao u vrijeme pokolja u Šahovićima (Milovan Joksimović je
bio učesnik Stožerske bune, Balka-
29
r e v i j a
DRUŠTVO » » »
nskih ratova i Prvog svjetskog
rata. Bio je oficir crnogorske
vojske, pošto je 1914. godine
izabran za komandira Pavinopoljske čete).
Kako se Ramo osjećao kada je saznao da je napušten
od svih to samo on zna.
Prisjećajući se tih dana pričao
je kako bi izabrao kakav skriven kutak i dugo plakao. Bio je
ljut na svoje zato što su ga
ostavili. Proklinjao je svoju zlu
sudbinu koja se poigrala sa
njim da poslije gubitka oca
bude ostavljen i od svojih
najbližih. Dok je suzama natapao lice pokušavao je dječji
naivno da se prisjeti da li je što
Bogu zgriješio. Možda je to
zbog voća koje je ubrao iz
nečije bašte a možda i zbog
toga što bi se nekad zanio u
igri pa bi mu stoka poharala
tuđu livadu.“Ne smiješ tuđe
uzimati“ - odzvanjahu mu riječi njegove majke u glavi „Učiniš li to Allah će te kazniti“. „Zar sam toliko grješan da
me ovo snađe“ - razmišljaše
dječak Ramo.
Ramov amidža Salko, dva
brata od amidže, Hamdija i
Vehbija (Hamdija, koji je završio malu
maturu, nakon II svjetskog rata radio je
u Mjesnoj kancelariji u Brodarevu,
Srbija), takođe su bili prinuđeni da
pođu u najam kod bliskog rođaka
Milovana Joksimovića koji je živio u
Stožeru. Joksimovići su starosjedioci u
Vranešu i bili su bogata familija i za vrijeme vladavine Turaka (bili su seoski
kmetovi - juzbaše,a i svojatali su se sa
Hasanbegovićima i Mušovićima). Ramo, njegov amidža Salko i braća od
amidže bili su fizički izuzetno jaki i
dobri radnici -naročito kosci. Za vrijeme pogroma 9/10. novembra 1924
godine, zatekli su se u kućama Joksimovića gdje su bili sakriveni nekoliko
dana dok je pogrom prošao. Ramo
vojni rok služi u Škofjoj Loci i ponovo
se vraća u Vraneš. U aprilu 1941. dok se
nalazio u sastavu bivše jugoslovenske
vojske (VI četa 87 danilovgradskog
30
milicija ih je primila sa nepovjerenjem misleći da su
uhode-špijuni pa su ih upitali
znaju li nekoga ko može
potvrditi njihov identitet?
Oni su poznavali izvjesnog
Adila Halilovića koji je bio
porijeklom iz Čokrlija (Vraneš), koji ih je prepoznao i
potvrdio da se ne radi o špijunima. Godine 1945. Ramo
se vraća kod svojih bivših
gazda Joksimovića, a njegova
dva brata od amidže ostaju u
Brodarevu. Radeći na izgradnji pruge godine 1955. izgubio je jedno oko.
Ramo je često odlazio u
Šarance (kod Durmitora) i
radio kod porodice Zeković,
ali se i vraćao kod Joksimovića kojima bi, čak, davao
zarađeni novac na čuvanje.
Mile Joksimović i general
Nikica Knežević su mu izdejstvovali penziju (najamni
rad se tada računao u penzijski staž - možda u ovoj činjenici leži i razlog zbog kojeg
je Ramu upisano u matične
knjige da je puno stariji nego
Faksimil pisma
što je stvarno bio). Mile Joksimović je bio učesnik u Prpuka) ranjen od strane Italijana u borbi koja je vođena blizu mjesta Taraboš vom balkanskom ratu a zatim je radio
kod Skadra.Ramo je tada ranjen u kao pisar 1914. i 1915. godine u opštini
glavu a njegovi saborci misleći da je Stožer. Učesnik je Bitke na Mojkovcu i
mrtav ostave ga ali zahvaljujući natpri- sa svega 24 godine 1919. izabran je za
rodnoj snazi koju je imao i njezi koja predsjednika opštine Pavino Polje i na
mu je pružena od strane italijanskih tu funkciju je biran više puta.Bio je
ljekara brzo se oporavio a poslije ne- oblasni poslanik Užičke oblasti od
koliko dana biva oslobođen budući da 1927-1931. god. jedini ispred pravoslavnog stanovništva Sreza bjelopoljsje uslijedila kapitulacija.
Kada su četnici zavladali Vranešk- kog. Bio je učesnik i u Drugom svjetom dolinom, uhvate Ramovu braću od skom ratu a poslije rata radio je kao
amidže i povedu ih u Novakovića Stij- službenik u Vladi Crne Gore a zatim
ene na strijeljanje, ali su nekako uspjeli bio direktor Bjelopoljske banke.
Nikica Knežević (Šaranci, Šavnik,
da se izvuku i pobjegnu na različite
strane. Uveče su se ponovo našli kod 1889 - Beograd, 1973.) je bio generalkuće Milovana Joksimovića gdje su u major JNA. Prije Drugog svjetskog rata
izbi prenoćili i proveli sledeći dan. bio je major Jugoslovenske vojske. U
Rama i njegovu braću od amidže Jo- narodnooslobodilačkom ratu je od
ksimovići su zatim ispratili do brda 1941. godine. Bio je član Komunističke
koja gravitiraju Brodarevu i oni su partije Jugoslavije od 1943. godine. U
prešli na teritoriju koju je kontrolisala ratu je bio komandant područja i VoMuslimanska milicija. Muslimanska jne oblasti, poslije rata, do 1947. godine
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
bio je zamjenik načelnika odjeljenja u
Generalštabu Jugoslovenske armije
kada mu prestaje i aktivna vojna služba.
Ramo Hasanbegović Sejdović 1971.
Godine ostvaruje pravo na ličnu ratnu
invalidninu po osnovu ranjavanja u
sastavu bivše jugoslovenske vojske a
svjedočili su mu Jelić Rako i Kljajević
Simo.
Kao vrijedan i pošten radnik Ramo
je uživao veliki ugled na području
Vraneša. Nema toga insana koji mu se
obratio za bilo kakvu uslugu a da mu
Ramo nije izašao u susret. Iako je
novac teško zarađivao nije bio rijedak
slučaj da je isti pozajmljivao onima
kojima je bio potreban. Ramo je rijetko
odlazio sa ovog područja bez kad je
morao i stalno mu se vraćao. Još za života tražio je da mu mještani odobre da
na pravoslavnom groblju kod crkve u
Pavinom Polju sagradi grobnicu. Govorio je da će se baciti u Lim ako mu ne
izađu u susret. Na navaljivanje Ramovo
da mu se odredi mjesto za grobnicu
jedne prilike Mile Joksimović mu reče:
“Šta si navalio. Kad izvadimo Markove
(Joksimovića) kosti i premjestimo u
grobnicu eto ti mjesto“. Ramo na to odgovori: „Meni vjera ne dozvoljava da
budem sahranjen tamo đe je već bilo
ljudsko tijelo i krv“. Po odobrenju mještana za života 1973. godine pravi sebi
grobnicu i na istu stavlja petokraku. Na
zadirkivanje nekih zašto nije stavio polumjesec i zvijezdu odgovorio je: “Jes
pa da mi neko spomenik poruši“. Ramo je napisao i testament u kojem je
odredio odbor za dženazu uz želju da
bude sahranjen u odijelu koje je za života kupio uz jedan uslov da mu se
ruke ne ukrštaju nego stave uz tijelo.
Kod Miloša Davidovića ostavlja bure sa
rakijom koja će se služiti na njegovoj
dženazi. Bure je zaveštao Milošu i ono
se i danas kod njega nalazi. Iz bureta je
znao da izvuče po neki litar ako bi trebalo neđe ponijeti za peškeš (čast) ali
bi prvom prilikom tu količinu dosuo.
Ramo je bio oženjen svega mjesec dana, sa jednom ženom iz čaršije kod
koje je prešao da živi. Ne mogavši bez
Vraneša čim bi dan svanuo on bi se
tamo uputio. “Nevjesta“ ga je sumnjiči-
31
« « « DRUŠTVO
la da on u Vraneš ide zbog drugih žena
a Ramo ne mogavši da je razuveri
okonča svoj tek započeti nevenčani
brak - pa pravac Vraneš. Onemoćao i
oronuo Ramo je u poznim godinama
sašao u Bijelo Polje i o njemu su se
starali Rasim Bikić, Milisav Konjević i
Mile Cicmil. Jedno vrijeme je stanovao
kod Rama Mulalića zatim kod Miše
Lazarević sve dok od „Centra za socijalni rad“ nije dobio na korišćenje kuću Mejre Gredić, kojom je po njenoj
smrti raspolagao „Centar“. Često bi
znao i da se požali kako je bio dobio
stan kod zatvora ali da je izigran i da se
drugi u njega uselio. Hvalio se da su ga
posjećivali i ponude mu donosili mnogi od onih kod kojih je nadničio. Umro
je staračkom domu u Risnu 1994. godine. Jedan Bjelopoljac koji je sada rahmetlija jadikovao je da se ogiješio od
Rama jer mu nije ispunio amanet da ga
ogasale prije kopanja. Pošto je Ramo
za života odredio odbor za dženazu
dalju brigu oko dženaze isti je preuzeo. Odbor za dženazu je brojao devet
ljudi među kojima su bili Radenović
Radomir, Knežević Miraš, Knežević
Vukota, Joksimović Vlajko, Miloš Davidović, Blagoje Ašanin (koji je držao
govor) i drugi. Na poslednji put Rama
Sejdovića-Hasanbegovića ispratio je
„Tale lelekač” (učitelj Tadiša Leković
poznati lelekač) - mnogi se i danas sjećaju te „dostojanstvene i veličanstvene
dženaze”. Hatar nije imao ko da prima.
Obilazilo se oko sanduka pokrivenog
sedžadom na kojoj je stajala Ramova
kapa.
„Poštovani skupe !
Dragi prijatelji,prestalo je da kuca
jedno dobro,časno i pošteno srce našeg dobrog druga i prijatelja Rama Alilovića (Halilovići su loza od Hasanbegovića) Sejdović. Rođen je od oca Derviša Sejdovog Alilovića i ostaje rano bez
oca a majka mu se preudala i onda ga
uzme da ga podiže očeva majka.Pošto
su mu njegovi svi kao i braća otselili za
Tursku Ramo ostaje sam da živi sa Pavinopoljcima i da radi kao najamnik,
čobanin, radnik kosač, orač i kopač.
Sve je ovo pokojni Ramo služio časno i
pošteno, kod koga je morao da radi da
bi zaradio sebi koru hljeba. Narod ovo-
maj, 2010. Revija FORUM
ga kraja mnogo i mnogo volio je druga
Rama a i on je volio ovaj narod i ovaj
kraj i zato se opredelio da ostane do
kraja svog života ovde u Pavinom Polju
i rekao da se sahrani u srpsko groblje
kao i svi Pavinopoljci samo da mu ne
bi prekrstili ruke i ta mu je želja ispunjena. Za vrijeme prve Jugoslavije oslužio je vojni rok i kao vojnik ratuje i bori
se po Albaniji gde bude ranjen u nogu
i postaje ratni vojni invalid i kao takav
ostaje da radi kod mnogih domaćina
kao kod Zekovića, Zukovića, Nikice
Kneževića, Milovana Joksimovića i mnogo drugih porodica. Pokojni Ramo je
1943. godine stupio u partizanske redove gde se borio više od pola godine
dana. U toku ratovanja teško se razbolio i bude vraćen u pozadinu. Htjeli su
četnici da ga strijeljaju samo za to što je
bio musliman ,ali vrsni ljudi iz Pavinog
Polja kao Miro Tomović i drugi nijesu
ga dali. I od tada živi u kući Mila Joksimovića kao radnik sve dok nije iznemogao. Za pokojnog Rama moglo se
reći da je bio samo dobar čovjek i pošteni građanin ovoga kraja. Poslednje
dane svog življenja živio je u Bijelom
Polju sa skromnom penzijom i invalidom.
Druže Ramo hvala ti za sve što si
učinio za nas a učinio si dosta. Počivaj
ovde u ovoj grudi zemlje za koju si se
časno i pošteno borio neka ti je vječna
slava i hvala.“
Govorio: Blagoje Ašanin, Pavino
Polje
Kad je sanduk trebalo ponijeti sa
postolja gdje je bio izložen neko od
mještana upita prisutne muslimane
kako da ga okrenu ne sačekavši njihov od-govor M.C. zavika: „Šta kako?
Nosimo ga onako kako se ljudi nose“
te ga poniješe sa nogama naprijed.U
grobnicu su ga spustili sinovi Rama
Mulalića: Mirsad - Ćile i Esko budući
da je njihovom ocu Ramu bio ostavio
u amanet da ga on u mezar spusti.
Pored sanduka mu staviše flašu rakije
i kačket. Pošto su se okupljeni počeli
razilaziti grupa bjelopoljskih muslimana predvođena Rasimom Bikićem
izuči „Fatihu“ za rahmet džanu Ramovome.
O njegovoj snazi se i dan danas pr-
31
r e v i j a
DRUŠTVO » » »
ičaju priče. Možda razlog leži i u načinu ishrane jer sam čuo od jednog
sagovornika da je Ramo molio da mu
se za jelo prinosi bijeli smok, a redovno je po dva litra mlijeka pred spavanje pio. Ako se danas u te krajeve rodi
kakvo dijete i bude onako „nabijeno i
jako“ kažu za njega: “Eto ga ko Ramo“.
Za rakiju koja se služila za rahmet Ramovom džanu kažu da se takve služilo
nije. Ništa neobično ako se zna da je
čuvana za ovu priliku punih trideset tri
godine. Nazdravljajući za džan (dušu)
rahmetlije malo je ko ostao trijezan.
Oni koji su ga najviše „žalili” jedva su
se na nogama držali. Još i danas se prepričava da pijanije dženaze nije bilo.
Mještanin D.Z. porijeklom iz Uskoka
toliko je bio pijan da je pao s nogu na
šta je Ramov prijatelj Radomir Radenović prokomentarisao: “E vidi čuda
đe mrtav Turčin Uskoka obali“. Drugi
pak R.Ž. onako pijan sjeo na biciklo ali
nije stigao dalje od prvog plota. Treći
M.J. zaboravio da je autom stigao na
sahranu pa se pješke vratio kući,a u
jutro kad se malo rashavijezao ubio se
tražeći đe mu je auto.
Znao je Ramo da je hajrat i sadaka
česmu pokraj puta sagraditi,da se žedan napije i umoran kraj nje odmori.
Imao je želju da i on jednu takvu spomen česmu načini ali mu predstavnici Mjesne zajednice to nijesu dozvolili.
Tu želju ponio je sa sobom.
Zidom šutnje obavijeni su događaji
iz 1924. godine. Tu šutnju i prikrivanje
zločina prekinuo je Milovan Đilas iznoseći u svojoj knjizi „Besudana Zemlja“
sjećanja svog oca koji je bio aktivni
učesnik tih dešavanja. Zataškavanje i
prikrivanje zločina je zločin prema
budućnosti. Zločini ma sa koje strane
činjeni mogu se oprostiti ali se ne smiju zaboraviti iz jednog jedinog razloga
da se nikada i nikome više ne bi ponovili. Da smo otvoreno govorili o ovom
zločinu da su vinovnici tada izvedeni
pred lice pravde možda bi tim činom
spriječili Višegrad i Foču u Drugom
svjetskom ratu i Srebrenicu u ovom
poslednjem. Zatiranje jednog naroda,njegovih vjerskih objekata, njegove
kulturne baštine - nema opravdanja ni
u jednoj religiji. To se dešava samo kad
32
se u čovjeku probudi zvijer.
Život je san. Traje taman toliko koliko i treptaj oka. Jedan bljesak i sve je
gotovo. Smrt je preseljenje iz kuće u
kuću. Nišani su tu kao svjedoci postojanja i prolaznosti. Oni su i svjedoci
jednog vremena. I Ramov nišan ostao
je da svedoči da su tu nekada živjeli i
znojem i mukom gladna usta hranili
vječiti stradalnici - Bošnjaci. Nisu rijetki
oni koji smatraju da je Ramu dozvoljeno da tu mezar načini iz želje potomaka da iskupe grijehe svojih predaka
i kako bi napokon utihnuo ezan koji je
po pričanju mnogih dopire iz temelja
jedne od porušenih džamija.
Na ovom mjestu osjećam potrebu
da prenesem priču koju je zabilježio
književnik Marko Vešović:
...Uto mi prilazi jedna žena: "Vi ste
Marko Vešović?" "Jesam". "Ja sam kćer
Ćamila Grobovića!" Do tog trena nisam
znao da takva žena postoji na svijetu.
Odvela me kući i ispričala šta pamti iz
porodične predaje o pokolju muslimana u Šahovićima 1924. godine. Bio
sam zadivljen: majčine priče sam slušao prije četrdesetak godina, a od onog što mi se zadržalo u glavi, bar 90%
stvari upamtio sam u bobu tačno!
Bilježim, za kraj, njenu pričicu koja
nije stala u tekst iz Dana. Ćamil je, za
vrijeme rata, iz Papa pobjegao u Peć.
Po oslobođenju, dolaze mu tri Papljanina. Raspitali se o Ćamilu, našli mu
adresu, i zakucali mu na vrata. Svak je
imao svoju muku. Jednom od njih
grom je stalno gađao u kuću, drugom
se rodilo zaredom sedam kćeri, a u očima Crnogorca to je kao da mu je sedam gromova gađalo u kućno šljeme.
S kojom nevoljom je došao treći, Ćamilova kćer ne pamti. Žalili su se mnogim na svoju nevolju, dok im jedan nije
rekao: to vam je zato što ste 1924. godine svoja imanja dobili džabe. Nego
nađite Ćamila Grobovića, ako je živ, i
platite mu zemlju. Tako i bude. Ali je
Ćamil odbio da uzme pare: "Meni ništa
nijeste dužni. A Bogu - kako hoćete."
Zašto sam pisao o Ramu.Razlog
leži u onoj istorijskoj misli Mula
Mustafe Bašeskije „Što je zapisano
ostaje a što se pamti iščezne“. Jednoga
dana će se neko zaustaviti pred nje-
maj, 2010. Revija FORUM
govim mezarom pročitati ime i prezime i zapitati odakle se ovaj tu obreo.
Ramo je volio Vraneš. Djetinjstvo je tu
proveo ne i srećno, ali kada je već
ostavljen od onih najdražih želja mu je
bila da tu i kosti ostavi. Svoj na svome
„što bi rekli“. Poslednji Bošnjak koji je
sahranjen u Vraneškoj dolini je Ramo
Hasanbegović Sejdović (1994.god.).
Na starom muslimanskom groblju u P.
Polju bila je još jedna dženaza negdje
oko sedamdesetih godina gdje je
ukopano dijete Nusrete i Smaja
Huremovića milicionera koji je u tom
perodu bio na službi na ovom
području. Ramo je najduže i živio na
ovom prostoru a u jednom periodu tu
su (sa prekidom i povratnici) živjeli
do drugog svjetskog rata Omer i Velija
Mušović. Omer je strijeljan u Sadicima
od strane četnika za vrijeme II svjetskog rata a Velija je jedno vrijeme živio u Pljevljima pa onda u Brodarevu prisjećaju se moji sagovornici. Takođe
sam došao i do podatka da je i Adžika
Memić koji je imao posjede u selima
Slatka i Vodno i koji je spašavajući
pravoslavnoj djevojci čast ubio sinovca - živio na ovim prostorima poslije
1924. i da je umro u najvećoj bijedi i
siromaštvu. Poslije drugog svjetskog
rata na ovom području živjelo je nekoliko porodica milicionera i šumara
koji su tu bili zbog prirode posla kojim
su se bavili.
Ova priča je istovremeno i priča o
onima koji su i u najgorim vremenima
sačuvali ono ljudsko u sebi. Prikupiti
podatke o nekome ko je preselio na ahiret prije petnest godina zaista je teško.
Zato sam i pošao u sredinu gdje je Ramo život proveo kako bih zabilježio ove
redove. Zahvalnost dugujem Radenović
Roksandi, Milošu Davidoviću, Joksimović Vlajku, Ljubiši Lekoviću, Milivoju
Bulatoviću,koji su mi na moju izraženu
želju da sa nekim razgovaram na ovu
temu izašli u susret ili pomogli da ostvarim kontakt. Zahvalnost dugujem i mojim drugovima Ademu Dobardžiću i
Kemalu Franci koji su me bodrili i pomagali na prikupljanju informacija.
Neka je rahmet Ramovom napaćenom džanu.
r e v i j a
« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE
Multikultura
Volju mu učini
a posao mu ne završi
Piše: Mirsad Rastoder
Crna Gora je gradjanska, multietnička, multinacionalna, multikonfesionalna i multikulturna država i makar deklarativno nema spora da njegovanje različitost i treba da ima
poseban tretman i dodatnu pažnju.
Pa zašto su manjinski interesi i dalje
rijetko ostvarivi kroz institucije.
”Poštovanje i ravnopravno očuvanje kulturnih identiteta, osnovna
su načela na kojima se razvija i na
kojima će se unapređivati crnogorska
kultura. Želimo da očuvamo kulturu i
specifičnosti manjinskih naroda i
tako na najbolji način promovišemo
vrijednosti evropske Crne Gore. “Ove
i slične milozvučne riječi, u praksi,
često liče na pokriće za kampanjske
akcije bez suštinskog efekta, jer u
društvenom sistemu upravljanja i dalje preovlađuje shvatanje da su usvojeni zakoni poželjna legislativa čiju
primjenu treba elegantno prolongirati. Što bi cikotići rekli: ,,Volju mu učini a posa mu ne završi”. Da nije tako
sigurno bi u ministarstvima i svim
institucijama personalni sastav zaposlenih bio znatno drugačiji. Programski sadržaji raznovrsniji a stalni
pioriteti ravnomjernije raspoređeni.
Narastala bi promišljena kadrovska
otvorenost da se kroz neposrednu
komunikaciju olakša shvatanje i redovno praktikovanje ideje multikulturalnosti.
Priče o nedostatku kompetentnih,
čak i da su prije deceniju bile tačne,
više nemaju smisla. Imalo je uslova,
vremena, a tek potrebe, da se dodatnom edukacijom pripremi i ostvari
bar približno adekvatna zastupljenost, natprosječno stručnih preds-
33
Sve počinje od iskrenog upoznavanja i razvoja svijesti
da je i ono iz druge kulture moje jer me kao vrijednost
zajednice i te kako dotiče u podsvjesnom dejstvu predrasude ili radoznale spoznaje koja obogaćuje.
tavnika manjinskih naroda u institucijama kulture na svim nivoima. A nije.
To bi tek bio PRVI ZNAK za iskrenu
koncentričnu interakciju različitih
promišljanja i neposredno protežiranje reprezentativnih vrijednosti po
najvišim estetskim kriterijima.
DRUGI ZNAK je savremena produkcija u kojoj na savremenim osnovama ima mjesta za “Hasanaginicu“ i
druge pozorišne priče, slične tematike. Za manjinske narode svakako bi
trebalo da bude mjesta i u stvaralaštvu za radio, televiziju i film a ne
maj, 2010. Revija FORUM
da se oni rijetko, tek uzgred, pominju
u arhiviranoj dokumentaciji. Kao da
vjekovima nijesu ni postojali na ovim
prostorima. Naravno ako se izuzme
pežorativna identifikacija sa tuđincima, slučajnost i namjerno forsiranje
pojedinih segmenta za pokriće i
manipulaciju.
TREĆI ZNAK I STALNI PRIORITET
je uravnotežena, sistematska revitalizacija i etabliranje kulturne baštine
na bazi održivog razvoja ali bez kompleksa da je ona iz druge civilizacije,
konfesije, tamo nečija pa je ne treba
33
KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »
r e v i j a
Svijest o vlastitoj kulturi
Okrugli sto “Kultura manjina – mogućnosti i perspektive” održan je 31. marta u hotelu Crna Gora.
Učestvovali su predstavnici ministarstava, nacionalnih
savjeta, državnih i opštinskih institucija, nevladinih
organizacija i istaknuti pojedinci. Ministar za ljudska i
manjinska prava Ferhat Dinoša, kazao je da u pričama
o kulturi moramo imati u vidu savremenu Crnu Goru
koju su stvarale i stvaraju manjine.Mislim da to CG
uvazava i dokazuje.Razliciti su nam koraci , ali imamo
jedan ritam –kazao je Dinosa.
Kulturno bogatstvo manjina Crne Gore je ogromno, ali
je ono do sada bilo inferiorno i na margini društvenih
isticati kao što nijesu ist aknuti
putokazi za islamske spomenike kulture. Odatle ustvari počinje sve, od
upoznavanja i razvoja svijesti da je i
ono iz druge kulture moje, jer me kao
vrijednost zajednice i te kako dotiče u
podsvjesnom dejstvu predrasude ili
radoznale spoznaje koja obogaćuje.
Specifičnost ove Crne Gore (makar do novog popisa) jeste činjenica
da nema dominantne većine i upravo
bi to trebao da bude dodatni motiv za
uspostavljanje multikulturnog modela; prioritetne revitalizacije ukupne
baštine, kontinuirane multimedijske
produkcije i realnog odabira za prestižno isticanje autentičnih razlika
kao savremenog kulturnog identiteta
Crne Gore. Sa njim se do sada, istina
redovno ukrašavala svaka priča o isticanju nacionalnog (Crnogorskog)
identiteta ali ne i realnog multikulturnog. Taj identitet građanskog društva, sa više etnosa i konfesija i te
kako zavisi od stalnog dijaloga, tolerancije i harmonizacije kroz razumno
uvažavanje i iskreno prihvatanje drugačijeg. Bez posvajanja, majorizacije i
minimiziranja već jačanja svakog
ideniteta ponaosob. Da jedan drugog
inspirišu i kreativno podstiču na
zaštitu orginalnih vrijednosti po kojima će se osobeno i zajednički prepoznavati u vrtlogu globalne mumifikacije. Čemu onda “korisna “ zabuna, konfuzija u kojoj manjine gotovo
panično, opravdano traže ali organi-
34
događaja –istakao je Mirsad Mulić direktor Centra za
očuvanje i razvoj kulture manjina. Kao i ukupna kultura
i kultura manjina zavisi od države u materijalnom smislu. Ta vrsta zavisnosti obuhvata i institucionalnu i vaninstitucionalnu aktivnost. Zato je vrlo važno namijenjena
sredstva rasporediti i trošiti na najracinalniji način. Nije
sporno da treba uložiti mnogo više, ali je ključno pitanje kako i po kom modelu uspostaviti trajan sistem kriterija za razvoj svake od manjinskih kultura kao dijela
jedinstvene različitosti.Zajedno ,kroz sve oblike saradnje i promisljana mozemo uciniti puno vise sto je i cilj
pune otvorenosti Centra – kazao je Mulić.
zovano još ne nalaze sistemska rješenja koja će obezbijediti stalni interkulturni dijalog. Zbog toga ovakvi
razgovori imaju smisla a još više
shvatanje da insistiucije kulture na
državnom i opštinskom nivou treba
što prije da postanu odraz multikulture u svakom pogledu. Da kroz tu
saradnju-pozitivnu borbu za prostor
u crnogorskom mozaiku, do izražaja
dođu i svi napori organizacija i pojedinaca koji se posvećeno bave svojom manjinskom kulturom. Čak i kada uspiju da naprave sopstvene institucije – kulturne centre, manjine treba prvenstveno da koriste zajednicke
javne ustanove, ne smiju da se povlače u svoj “geto”. Osiromašiće i sebe
i crnogorsku kulturu. U tako profilisanoj, mogućoj interakciji, Centar za
očuvanje i razvoj kulture manjina treba da bude središte stvaralačkog podsticanja. Da ohrabri entuzijaste i kompetentne da iz svog etnosa profilisu
sadrzaje za prepoznatljivost na lokalnom, državnom, i međudržavnom
nivou. On treba da bude medijator
kulturoloških dijaloga u Crnoj Gori i
dobronamjerni „selektor“ koji prepoznaje i sugeriše drugim institucijama kulture inicijalni potencijal za
produkcijska ostvarenja bitna za realnu multikulturalnost u Crnoj Gori.
Kultura je znak uzvišenosti u čijoj
iskri treperi dar odabranih , darovitih i
time značajnih pojedinaca. Njima,
finansijskom podrškom i na druge
maj, 2010. Revija FORUM
načine treba otvarati mogućnosti da
iznova pomjeraju klatno vrijednosti od
masovne copy paste culture ka onom
uzvišenom. Da ostvare onu, tradiciom
osjenčenu nijansu umjetničkog djela
po kome ćemo se prepoznavati u globalnom poretku, kao što se Bošnjaci
prepoznaju u stvaralaštvu dobrih narodnih ljudi, a od skorije i poznatihih:
Saliha, Avda, Hamdije, Ćamila,
Huseina, Rasima… i dr. A da bi odgovorili savremenim izazovima logično je
prvenstveno uložiti u nove individualce i profesionalizam, u amaterizamljubav prema masovnijem povratku
tradicijonalnim vrijednostima kroz
Kulturno umjetnička društva i druge
organizacione modele kako bi se iz
kvantiteta nametnuo kvalitet. Da
imamo nesporne reprezente za manifestacije u državi iz za međunarodnu
razmjenu.Pa zašto ne i polu profesionalna KUD-a koja će angažovati eksperte i reprezentovati sve šarenilo kulturnih autentičnosti u Crnoj Gori.
Za bržu promjenu stanja i ostvrenje lijepih najava i želja, neophodno je
saglasje u centrima odlučivanja i temeljitiji angažman nadležnih u institucijama pa i zainteresovanih organizacija i pojedinaca, - kako bi potvrdjivali da se kulturna tradicija naše
države temelji ne samo na vrijednostima koje čini sadejstvo višeslojne
kulturne istorije, nego i da je živuća
interkulturalnost, realnost i vizija modernog razvoja kulture u Crnoj Gori.
r e v i j a
« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE
Ismet Bušatlić, dekan Fakulteta za islamske nauke u Sarajevu
Bogumilstvo je vjerski
i društveni znak
prepoznavanja Bošnjaka
Piše: Kemal Musić
Nedadavno je u Bijelom Polju
održana manifestacija «Dani kulture
Bošnjaka», na kojoj je, između ostalih, gostovao i dekan Fakulteta za
islam ske nauke u Sarajevu Ismet
Bušatlić koji je temacki govorio o:
«Vjeri Bošnjaka» i «Bošnjaci od Bogumila do Islama».
Profesor Buštalić kaže da je bog-
Samosvjestan narod, kao i samosvjestan čovjek, uvijek
će se ponašati racionalno, svjestan svoje mogućnosti,
potrebe i uloge u društvenim zbivanjima
umilstvo obilježilo vjekove na ovim
prostorima i da je bilo vjerska i društvena reforma. Prema njegovim riječima bogumilstvo je postalo vjerski i društveni znak prepoznavanja
Bošnjaka.
- Bogumilstvo je od 8. do 12. vijeka bilo jako prisutno na ovim prostorima. Primjera radi, Bugarska je u
X stoleću bila Bogumilska. Područje
današnjeg Sandžaka je bilo dominantno bogumilsko, a Srbi su tek sa
Predavanje
Ismeta Bušatlića
35
maj, 2010. Revija FORUM
35
r e v i j a
KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »
Stefanom Nemanjićem, kada definitivno prelaze na pravoslavlje, odlučili da se, takoreći, otarase bogumilstva, zbog čega su Bogumile progonili. Bogumilstvo se kao vjera najduže i najupečatljivije zadržalo u
Bosni i u današnjem Sand-ž aku,
kazao je profesor Bušatlić.
Forum: Da li neko Bošnjacima
na ovim prostorima može osporiti
da su svoji na svome i da su autohton narod i u vjerskom i u teritorijalnom smislu?
- U pokušajima osporavanja kontinuitea u vjerskom i nacionalnom
biću Bošnjaka, iskrivljuje se istina
da su uglavnom današnji Srbi i Hr vati u Bosni bili Bogumili - Bošnjaci
pa su, prelazeći na pravoslavnu i
katoličku vjeru promijenili i svoju
nacionalsnost ili narodnost. Ali, istina je, bili smo jedno, jedan narod.
Kroz, ja bih je nazvao, manipulativnu istoriju i još manipulativniju
književnost iskrivila se istina o Bošnjacima - Bogumilima i okačio im
se čin izdaje i krivice.
Forum: Ima li veze primanje
islama na prostorima današnjeg
Sandžaka i Bosne sa bogumilstvom,
ili su Osmanlije tjerale ljude na
ovim prostorima da prime Islam?
- Prvo, Osmanlije nikada nijesu
nikoga silile da pređe na Islam. To
je islamom i zabranjeno. Islam se
ne nameće silom, to je pitanje ličnog ubjeđenja. Turci su poštovali
vjeru lokal nog stanovništva na
svim osvojenim teritorijama. I baš
ta vjerska tolerancija je bila jedan
od glavnih razloga masovnog prelaska Bogu-mila u Islam. Bogumili
u Bosni i Sandžaku su bili izloženi
vjekovnim pritiscima da promijene
svoju «jeres», odnosno da prihvate
pravos lavlje ili katoličanstvo. Da
budem precizniji - katolici su vršili
vel-iku presiju nad Bošnjacima Bogumnilima. Vodili su i ratove protiv njih. Dolaskom Turaka Bogumili - Bošnjaci prvi put imaju osvajača koji ih ne sili da promijene
vjeru. Čak im i odobravaju i po mažu im u održavanju vjerskog života. Bogumili, tako relaksirani i bez
pritiska, počinju da prate vjerska
obilježja Islama i, uvidjevši i veliku
sličnost sa svojom vjerom, masovmo prelaze na Islam. No, bilo je i
onih Bo gumila koji su prihvatili
pravoslavlje. Najmanje ih je prešlo
u katolike, jer su najviše od katolika
stradali tokom vjekova.
Forum: Kako su Bogumili, uprkos pritiscima i ratovima, uspjeli da
se održe u svojoj vjeri čak do XV
vijeka?
- Prvo, oni su se često služili vjerskom mimikrijom, odnosno samo
su fiktivno prelazili na onu vjeru
koja im je prijetila ali su se odmah
vraćali na staru kad bi opsanost
prošla. Drugo, u njihovom vjerovanju postajala je odrednica da je
najveći grijeh i sramota promijenit
vjeru. Tako je i danas to najjače vjersko ubjeđenje. Jer, strah od smr tnog grijeha je jači i od straha od
smrti.
Forum: Bogumilska groblja na
po dručju Sandžaka su nazivana
«grčka», «vlaška», «latinska», «svatovska», iako se zna da su kamene statue nadgrobni bogumilski spomenici. Zbog čega?
- Sve to ide u prilog vjekovnoj
osmišljenoj kampanji za brisanje
tragova bogumilskog postojonja na
ovim i bosanskim prostorima. A
početni i karjnji cilj antibogumilske
kampanje može biti i to da Bošnjaci
izgube kopču sa svojom prošlošću.
Forum: Koliko je važno proučava nje bogumilstva za identitet
Bošnjaka?
- Veoma, Kao što je istorija važna
kao nauka. Da bi narodi imali izgrađenu svijest o sebi samima, a samosvjestan narod, kao i samosvjestan čovjek, uvijek će se ponašati
racionalno, svjestan svoje mogućnosti, potrebe i uloge u društvenim
zbivanjima.
Afirmacija multikulturalizma
U Bijelom Polju je nedavno održana dvodnevna manifestacija “Dani bošnjačke kulture”, gdje je predstavljeno stvaralaštvo i kulturno-istorijsko nasljeđe Bošnjaka. Prvog dana upriličena je izložba akademskih
slikara Aldemara Ibrahimovića, Abaza Dizdarevića,
Fehima Huskovića, Ibrahima Kurpejovića i Seada
Kajabegovića, nakon čega je održana tribina na temu
“Ko su Bošnjaci”, gdje je govorio dekan Islamskog
fakulteta u Sarajevu Ismet Bušatlić. Drugog dana upriličeno je književno veče na kojoj su nastupili Rasim
Ćelahmetović, Izet Kriještorac, Damir Šabanović,
Kemal Musić i Berina Kučević. Nakon književne večeri
održana je tribina “Vjera Bošnjaka od bogumila do
islama”, gdje je uz medijaciju profesora Rafeta Mulića
36
govorio profesor Bušatlić.
Kompletan program i višednevne kulturne susrete
ukrasile su; sevdalinke i ilahija, u izvođenju Damira
Softića, Anela Čindraka, Zejda i Zenedina Svrake.
Na rijetke muzičke instrumente “saz” i “bendž” nadahnuto su svirali Balija Kurpejović i Ismet Hadrović.
Tu su bili i horovi “Selsebil” iz Priboja i hor iz
rasovske džamije iz Bijelog Polja, a program su
vodile Bjelopoljke Magbula Destanović i Almira
Sijarić.
Uspješnu manifestaciju je organizovala nevladina
organizacija “Bošnjački kulturni centar Bijelo Polje”, uz
podršku Fonda za manjine i Centra za razvoj i očuvanje kulture manjina Crne Gore.
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE
Vajar Adin Rastoder nakon stipendije planira prvu samostalnu izložbu
Priznanje otvara
vrata galerija
Adin Rastoder prima nagradu
“Velibor Bucko Radonjić”
Piše: Živana Janjušević
Kada na samom početku karijere
vaš rad zavrijedi pažnju stručne
javnosti i bude dostojno nagrađen, to
je sigurno dodatni motiv za usavršavanje i još naporniji rad. Pogotovo kada ta nagrada dolazi od nacionalnog
teatra, Crnogorskog narodnog pozorišta i kada stipendija nosi ime poznatog likovnog umjetnika VeliboraBucka Radonjića.
Nagrada otvara vrata galerija, pa
vajar Adin Rastoder, student specijalistički studija cetinjskog Fakulteta
likovnih umjetnosti, planira i prvu
samostalnu izložbu. Do sada je učestvovao u više kolektivnih postavki i
likovnim kolonijama. Nije mu stran ni
humanitarni rad.
Na studentskoj izložbi “Susreti”
koju su u Podgorici krajem 2009. organizovali Ekonomski fakultet i
Fakultet likovnih umjetnosti, po anonimnom izboru, glasanjem studenata Adinu Rastoderu je pripala treća
Dan Crnogorskog narodnog
pozorišta bio je prilika i za
godišnje nagrade koje dodjeljuje ta institucija. Ove
godine stipendiju "Velibor
Bucko Radonjić", koja se dodjeljuje mladim autorima za
značajne rezultate u oblasti
scenografije i likovne umjetnosti dobio je Adin Rastoder,
student postdiplomskih specijalističkih studija na Fakultetu
likovnih umjetnosti na
Cetinju, na studijskom programu vajarstvo. Forum prenosi
intervju sa Rastoderom koji je
objavljen u dnevnom listu
“Dan” tim povodom.
nagrada za rad u terakoti. Prvu i drugu dobile su Tijana Vujović i Tanja
Markuš.
Vajarstvo ima puno dodirnih
tačaka sa pozorištem. Da li ste razmišljali, a s obzirom da je riječ o stipendiji koju dodjeljuje pozorište, da se
uključite u teatarski život?
Sa direktorom CNP, Jankom Ljumovićem razgovarao sam na tu temu,
da napravimo neki zajednički projekt. Za sada, nije definisan njegov oblik, ali mislim da će se vremenom
iskristalisati. Želim da naglasim da je
Poliester izdržava što drugi neće
Za izradu skulptura koristite se poliesterom koji
naknadno bojite. Zašto?
Koristim poliester, jer taj relativno novi materijal vrlo
kvalitetan, dosta je otporan na vlagu, visoke temeprature. A što se tiče boje, koristim je kao dekoraciju po
skulpturama, ali i da bih dobio na monumentalnosti i
živosti. Jer, uglavnom radim ljudske figure.
Tokom studija dosta sam radio u terakoti i drvetu,
radio sam i u kamenu i metalu, ali trenutno, za to što
radim, i izložbu koju pripremam, najviše mi odgovara
poliester. Takođe, mislim da je sve te prirodne materijale
grijeh obojiti jer oni imaju svoju prirodnu boju, sami po
sebi imaju likovnu vrijednost i sami po sebi su lijepi.
Poliester trpi naknadne intervencije.
maj, 2010. Revija FORUM
37
KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »
r e v i j a
da ti neko ne dozvoljava da to napraviš, ali te izaziva da dalje tragaš.
Ta igra traženja je fina, zabavna...
Skulptura je baš zbog toga karakteristična što pokreće prostor koji je u
njoj, ali i onaj oko nje. Nebitno da li je
u enterijeru ili eksterijeru, ona mijenja čak i taj prostor oko nje.
Radovi Adina Rastodera
ovo moja prva nagrada, i naročito
sam počastvovan činjenicom da dolazi iz pozorišta prema kojem gajim
posebne emocije.
Naravno, nagrada mnogo znači
kada je u pitanju afirmacija umjetnikovog rada i upoznavanje šireg kruga ljudi sa onim što radite. Ali, istovremeno to je i znak priznanja, jer sada
svi koji vas okružuju, a koji su vam do
sada davali podršku drugačije gledaju na to što radite.
Vajarstvo pored umjetnosti, u velikoj mjeri uključuje i neke zanatske
pretpostavke. Koliko je teško iz zanata preći u umjetnost, a koliko u umjetnosti ne previdjeti te zanatske djelove?
Što se tiče tehničkog dijela, bitan
je i kod skultpure, slike, grafike. To
se ni pod razno ne treba
preskočiti ili propustiti
neki dio tehnologije. U
suštini i ona može da
pokrene i inspiriše čovjeka, jer tu ima bezbroj
interesantnih stvari o
kojima čovjek može da
razmišlja i mašta. Često
odmaram od kreativnog
dijela baveći se tehničkim pitanjima. Imao sam
sreću da sam odabrao
baš ono što želim.
Mislim da ne bih imao toliko materijala da se
38
bavim recimo slikarstvom, a ne skulpturom. Mene interesuje treća dimenzija. Mislim čak da je najvažnije da čovjek mnogo radi i o tome što radi puno razmišlja, i onda stvari dođu na
svoje.
Svakodnevno smo okruženi trećom dimenzijom. Ali, da li možemo da
razotkrijemo što je ona, ili nam njena
suština stalno izmiče?
Baš zato što uvijek izmiče i što je
nedokučiva, zato je i interesantna treća dimenzija, jer se taj oblik stalno
mijenja. U prirodi treba tražiti savršene oblike, jaje, plodovi... tu ima savršenstva, kao i u ljudskoj figuri. Problem je da čovjek napravi nešto što
će se barem malo približiti savršenstvu. Međutim, to čovjeku uvijek bježi, ne može se doći do perfekcije, kao
maj, 2010. Revija FORUM
Da li imaš uzore u vajarima prethodnih epoha ili nekima bližim ovom vremenu?
Nemam uzore, već ih posmatram
kao dio istorije umjetnosti. I svjesno i
nesvjesno kupim od njih, istražujem
do te mjere do koje mi je potrebno.
Svako vrijeme nosi nešto svoje, pa je
tako i sada. Svaki vajar govori o vremenu u kojem se nalazi. Meni je jednostavnije da pravim skulpture, nego
da pričam. Teško je opisati ovo današnje vrijeme, jer ima toliko stvari o
kojima bi trebalo pričati, bilo pohvalno bilo kritički. Teško je razlučiti šta
je preče od prečeg.
Trenutno je Vaš rad skoncentrisan na ljudsku figuru. Zašto? Šta je to
što kroz sve te vjekove ljudsku figuru
čini interesantnom?
Ljudska figura je možda najsloženiji oblik na ovoj našoj planeti. Ljudi
iz toga razloga i razmišljaju o čovjeku,
što je i normalno. To je neiscrpan izvor kreacija.
Sve se na ovoj planeti proizvodi za
čovjeka, i zato i umjetnici dosta govore i rade o i za čovjeka. Meni je interesantno to pitanje zbog naivnosti i
prostote. Odnosno, zbog činjenice da se ljudi
često više bave bojom
kože, fizičkim izgledom, nebitnim stvarima,
a koje ljudi i dalje potenciraju i posvećuju im
pažnju. Kada bi samo
dio te pažnje posvetili
tome da smo svi isti ispod kože i da tu energiju koju troše na nebitne
stvari, okrenu ka prirodi, da se okrenu oko sebe i prema sebi, bili bismo mnogo bolji.
r e v i j a
« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE
O Ćamilu Sijariću jednom od najvećih pisaca ovog prostora govori
njegov savremenik
Slovo o Ćamilu
Piše: Marko Vešović
I usmenog i pisanog Sijarića
manje sam doživljavao kao našeg
savremenika a više kao mitskog
pripovjedača koji kazuje nešto starije i dublje, obuhvatnije i važnije, uz
to uzbudljivije, jer stvarnije i snovitije, od ličnog iskustva. Kako drukčije, ako ne mitskim pričaocem
zvati čovjeka koji najčešće nije pripovijedao nego se kroz njega sama
kazivala ljudska sudbina, kakva je
odvajkada?
I ne samo ljudska. U Sijarićevu
svijetu pravo na sudbinu ima i ptica i koza i konj i hrt i bor i mukinja
i brekinja. Prirodu nekad odveć
tište njene tajne pa je prisiljena da
nam povremeno pošalje pokojeg
Ćamila kako bi se kroz njegove
riječi izlanula i od toga joj odlanulo. Na Sijarićeva usta prozborili su
svojim maternjim jezikom i gora i
voda, i drvo i kamen, “i četvoronožno i letušte“, da se poslužim crkvenim jezikom. “Sve vode zbore kad
noć pane“, kaže Demko iz istoimene Sijarićeve priče. “To mi je pričao
jedan žandar, a ti mi reci je li to istina. Sve je – veli – nekad zborilo: i
drvo i kamen, zemlja i trava, pa eto
zbog nešta danas ne zbori“. Ovo je
izvrsno, prvo zbog pričine priče.
To jest, Demko priča tuđu priču.
Mogla bi se napisati čitava knjiga o
tome kako se u Sijarićevoj pripovjedačakoj umjetnosti priče spliću u
vijence, kako se jedna u drugoj
ogledaju, jedna dugu dopunuju i
produbljuju, jedna drugu stavljaju
pod upitnik. To je, nekad, čitav
jedan fantastični balet koji dobacuje od najdaljih zamislivih vremena.
Ali priča o tome da je nekad “sve
zborilo“ odlična je i zbog žandara:
Sijarić ne može da liriku ne začini
ironijom i humorom, ili da humor i
ironiju ne prevodi u liriku. Jer ko je
zadužen, ako ne žandar, ako vlast,
da nam kazuje potonje istine o svijetu? Ako pak zaboravimo žandara
kao kazivača mitskih vizija, ostaje
istina da nas priče Sijarićeve vode,
ne jednom, u vremena prije no što
su “zbog nešta“ kamen i drvo,
zemlja i trava prestali da zbore.
U njega ćemo naći čak i kamen
koji, “takav kakav je, jedan jedini je
ne svijetu“. Ni njegovo kamenje ne
odriče se prava na zasebno biće, na
neponovljivost, na razliku od drugog, u našim očima u vlas istog
kamenja. Čemu se možda ne treba
čuditi, jer Sijarić kamen vidi kao nešto što je “nekada živo bilo“, ali se
“zbog neke krivice“ “u kamen pretvorilo“. Ali Sijarić u kamenu sluti ne
samo uspavani život već i zagonetnu mudrost: svoje pravo da bude
“jedan jedini na svijetu“ Sijarićev
kamen je zaslužio znanjem nečeg
“što nama ljudima nije da znamo
dato, a onom kamenu je dato“.
Treba li reći da u tom naslućivanju
znanja ili mudrosti koja se krije u
vanljudskom, pa i u neživom, ima
nečeg istočnjačkog? Isidora Sekulić
je davno napisala slavni esej Istok u
pripovetkama Ive Andrića, a esej o
istoku u pričama Ćamila Sijarića tek
treba da bude napisan.
U Sijarićevoj pripovijesti Pelivani hodža svojim učenicima kazuje
ovu poučnu pričicu: “Kad bi odozgo s neba palo jaje, aman, aman, pa
to jaje padalo i padalo i iz njega se
gredom izleglo pile, pa to pile
padalo i padalo i gredom poraslo u
kokošku, pa ta kokoška padala i
maj, 2010. Revija FORUM
I pričalac i pisac Sijarić,
bio je iskonski umjetnik
koji bdi da se stvari ne
odmetnu u priviđenja,
sprečava svijet da nam ne
propadne, kao pijesak,
kroz prste. Sijarićevo
znanje o ljudima ide do
“prije dvjesta i koliko god
hoćeš unazad godina“
snijela jaje, eto to bi jaje palo na
zemlju i iz njega zapjevao pijetao,
toliko je ono nebo daleko do zemlje“. Ako je tačna Isidorina definicija
istočnjačke priče, i ova je smišljana
zatvorenih očiju, a tako je treba i
slušati.
Ako u Sijarića ima kamen koji je
“jedan jedini na svijetu“, ne iznenađuje što u njega “i koza ima svoju
sudbinu“. No, osim sudbine, kozi je
dao i priliku za vaznesenje iznad
svega zemnog i sadašnjeg: “na strmini o kojoj samo što nije visila,
ličila je na nešto što lebdi između
neba i zemlje“, i “kao da više nije
bila Bajramova koza, nego i neka iz
starih priča o kozama“ koje su “u
svašta mogle da se pretvore - u
onim vremenima“. Dok priča o kozi, od koje će tom siromašku u trajnom vlasništvu ostati tek rogovi,
Sijarićeva mašta jednim potezom
preskače ponore vremena, kao što
je i koza preskakala ponore između
litica, da bi se obrela, i mašta i koza,
u drevnom, gdje je sve moglo da se
prometne u svašta.
I s koliko lakoće stvarna koza
ovdje postaje koza iz priče – događaj na koji se, u mnoštvu varijacija, svaki čas nagazi u Sijarićevoj
prozi, pogotovo u pripovijetkama.
Po Sijarićevu računu, kad postane
priča, ili sličan priči, život najviše
39
KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »
liči sebi. Kud god bi ga noga
odvela, ovaj pripovjedač je čuo ili
slutio da ga okružuju “beskrajne
priče o zemnim čudesima“. Vjera
u život i vjera u priču, to dvoje u
Sijarića je nezrazlučno. Jer život je
ponajprije smi sao. Život može
sebi dozvoliti da postane svašta,
nerijetko i jeste svašta, ali bez
smisla nije život. A priča je Sijariću
najmoćniji instrument otkrivanja
smisla, ili davanja smisla, čak
nametanja smisla životu. U ovom
čovjeku je bio utjelovljen vječni
duh priče koga je put možda
slučajno nanio kroz naše stoljeće i
naše krajeve. Sijarić je lik takvog
sebe obesmrtio u Hasanu, sinu
Huseinovu, glavnom junaku istoimene priče: njegovi slušaoci “nisu
jedan drugoga vidjeli, nisu ni
Hasana vidjeli, do samo mu glas
čuli – a i taj glas kao da je dolazio
iz nekog čovjeka koji je živio nekad davno i sve vidio i znao – znao šta su ljudi radili prije dvjesta i
koliko god hoćeš unazad godina i
kakvi su bili ti stari ljudi“. I Sijarićevo zn-anje o ljudima ide do “prije dvjesta i koliko god hoćeš
unazad godina“.
Naša kultura, do juče usmena,
nije oskudijevala u piscima koji su,
kao Veljko Petrović, bolje pričali no
što pišu, tako kažu oni koji su ga
slušali i čitali. I za Ćamila, iz koga iz
govorila, na sto načina, krepčina
naše usmenosti, može reći da je
ljepše pričao no pisao, ali se mora
dodati da je ljepše pisao no pričao.
Kag da slušaš, znaš da ljepše priča
no što piše. Kad ga čitaš, znaš da
ljepše piše no što priča. Njegova
usta i pero bili su jednako moćna
izražajna oruđa tom besmrtnom
duhu pripovijedanja koji putuje
kroz svevremlje, to jest kroz bezvremlje. Sijarić je s lakoćom prelazio
granicu, mnogima neprelaznu, koja dijeli usmeno od pismenog pričanja, pa je pisac pomagao pričalu a
pričalo piscu: neprestano se osjeća
prisustvo usmenih čaranja u njegovim pisanim rečenicama koje
40
često izgledaju “božanski olako pirnute“, da se poslužim riječima već
pomenutog Veljka Petrovića, a osjeća se i da je pisac zaslužan da
pripovjedni i izražajni ceremonijal
usmenog kazivača bude precizniji,
stroži, a čistota izvedbe očitija.
Sijarićevo djelo je duboko ukorijenjeno u onoj stopi zemlje gdje
sam i ja rođen, stoga u čari njegovog pričalaštva, meni neodoljive,
mogu da upišem i ono što nije dato
da osjete, ne do dna i do kraja, ljudi
koji nisu iz Sandžaka. U doba opsade Sarajeva nisam mogao čit ati
gotovo ništa, ali jesam opet iščitao,
polako i štedljivo, da mi što duže
traju, Lalićevu romansijersku tetralogiju i dvotomni izbor Sijarićevih
pripovijedaka objavljen u njegovim izabranim djelima u vrijeme kad
sam bio urednik u Masleši. I prvog
i potonjeg volio sam i prije rata, ali
sad mogu reći da sam im trajni
dužnik, jer su mi u sarajevskom
džehenemu pomagali da spasim
dušu. Tačno je, dakle, da mi se iz
Sijarićevih priča, svojim neuporedivim glasom, obraća moj prvi svijet,
kako Eliot definiše zavičaj, i da je
ponajprije Sijarić pjesnik Sandžaka.
Kažem pjesnik, a ne pripovjedač,
jer je usmene priče iz toga kraja,
bilo one koje je iz djetinjstva ponio,
bilo one koje docnije slušao ko zna
iz čijih usta, pretvarao u prozne
poeme koje, zbog toga što su poezija, ni za čas ne prestaju biti visoka
umjetnost pripovijedanja. Tačno je
i da te poeme od priča svoju čar
duguju i orijentalnoj mašti i mudrosti, pored ostalog, ili možda na pr vom mjestu, zato što je istok, meni
se čini, u Sandžaku ostavio trajnije
i dublje tragove no igdje na jugoslovenskom prostoru, ili je tih tragova u Ćamilovu i mom zavičaju sačuvano više no drugdje. Pa ipak, oduvijek mi se činilo da bitni Sijarić
ne pripada ni jednom prostoru ni
narodu posebno, jer se osjećao
kod kuće svuda gdje ima poezije, a
sve ostalo dođe tek potom. Zbog te
poezije sam slušao i čitao Sijarića
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
koji nedvojbeno ide u najgromadnije visove proze na srpskohrvatskom jeziku u 20. stoljeću, ali
nikad neću prestatiti da ga čitam i
doživljavam poglavito kao velikog
pjesnika: ”list ljepše umire nego
išta na svijetu što hodi na nogama
ili leti na krilima“.
Stoga moram dodati da Sijarić
nije bio tek bogomdani pričalac
več i prvorazredni umjetnik, što
nije isto. Bio je umjetnik riječi koji
uživa i u jeziku i u priči: oslušnimo
naslov maločas pomenute priče:
“Hasan, sin Huseinov“. Čista muzika, da? Taj glazbeni val se ne iscrpljuje u triput ponovljenom “s“ i
triput ponovljenom “n“, nego je još
opipljiviji u igri slogova “asa“ - “si“ sei“. I mada jednako volim njegove
kratke priče i njegove duge, nekad
vrlo duge pripovijesti – danas bi se
Pelivani, na primjer, komotno
mogli štampati i čitati kao kratki
roman - čini mi se da u potonjim,
zato što su kratke, ima više pjesnika
Sijarića. Ili bar da je osjetniji.
Ali ne samo iz njegovog pera,
već i iz njegovih usta su izlazile
savršeno oblikovane rečenice u
kojim riječi nikad nisu gubile individualnost: puštao ih je da odzvuče
do kraja, uživao, kao rođeni pjesnici, u njihovu glasovnom sklopu,
nekad činilo da ih rastavlja na slogove. Sladio se njihovim dužinama
i kratkoćama, ostavljao im je trun
zasebnog života, pazio da ni jedna
ne izgubi jasne i oštre međe. Ćamil
zaista nije “džemrgao“, kako u
našem zavičaju zovu nerazumljiv i
nerazgovijetan govor. Često se činilo da mu je od izgovorenih riječi
slatko u ustima. A njegova brojna i
fina i majstorska ponavljanja pojedinih riječi, obrta ili cijelih rečenica
- što je nerijetko ulazilo, kao vrstan
začin, i u njegovo pisanje - bila su
uzrokovana naporom da iz ključnih metafora i simbola pocrpi svekolik smisao, ali i slast.
Stoga je ono što je slazilo s njegovih usana bilo priča koliko i
obred. Pripovijedanje koliko i bas-
r e v i j a
manje. Ko nije imao sluha za ritualnu vrijednost njegova kazivanja, a
ponavljanja su duša ritualnog jezika, taj je i mogao reći da Sijarić zna
biti dosadan. Jer “sve je to krasno,
ali ne zna šta je dosta, brate mili“,
čuo sam govoriti njegove slušaoce.
Što je podatak o njima. Jer Sijarić je
duhovno boravio u vremenu čija
osnovna jedinica nije dan već stoljeće. Jedan kritičar je napisao da je
Sijarićeva čuvena priča Sablja preduga. Nekoliko dana potom pisac
sretne svog kritičara na ulici pa mu
kaže: “Ali njoj se hoće da bude
duga!“ Teško da sam čuo išta bolje
o njegovoj pripovjedačkoj umjetnosti: nije on pričao Sablju nego se
Sablja pričala iz njega i kroz njega,
vječni duh priče još jednom se
poslužio se njime kao oruđem, a
ko je Ćamil iz Šipovica da svom
prepostavljenom naređuje ili određuje koliko će pričati?
Što se mene tiče, najčešće sam
ga slušao kao žene iz priče o već
pomenutom Hasanu, sinu Huseinovu: “htjele su, bar nešto, da čuju
od onoga što Hasan priča“, pa bi
“unijele sud sa jelom u sobu i stale,
i tako bi tu stale i tako bi i ostale
slušajući priču“, i “više ni one nisu
bile tu, nego tamo gdje ih je, svojom pričom, odveo Hasan. Vratio ih
je u zoru pijetao, kad je zapjevao.
Sjetile su se tada svojih jela koje su
sinoć pripremale za večeru, ali je
sve bilo kasno, jer ono što je ostalo
na ognjištima, izgorjelo je“, i to je
bio razlog što “Hasana neće da
slušaju oni koji imaju kakva posla,
propadne im posao slušajući ga“.
Iz sličnih razloga izmaštanog
Hasana i stvarnog Ćamila, njegovog tvorca, ljudi su gledali kao dokonjake; priznajem da sam ga i ja
vidio kao čovjeka koji posjeduje višak vremena, ali sam znao da je to
lično postignuće, da ne kažem i
podvig, na čemu mu se moralo zavidjeti, jer kako da ne zavidiš piscu
koji kraljuje vremenom odavde pa
do zemana “kad je sve zborilo“? Taj
književnik koji je za 27 godina na-
« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE
pisao 6 romana, 6 knjiga pripovijedaka i knjigu od 400 strana pr voklasne putopisne proze, mnogim
piscima je izgledao kao teški dokoličar. A usmene priče tog dokoličara bile su sazdane ponajprije od
jezičkih gesti prvosveštenika kojim
se istina ne kazuje no priziva kao
božanstvo, od čarobnjačkih basmanja koja istinu čine prisutnom.
Najbolje Sijarićeve priče, pisane i
usmene, sazdali su pjesnik koji uživa “u punoj tjelesnosti riječi“, kako
bi kazao Kolridž, i pričalac koji ne
prestaje da se čudi čega sve ima u
božjoj bašči. Sličan spoj naslućivao
se i u ljudskoj tvari od koje je Sijarić
bio sazdan: rođeni seljak i još rođeniji gospodin. Prvi je potonjeg činio stvarnim, davao mu supstancu,
da ne ostane kod praznog gospodstva. Potonji je prvoga prosijavao na
razna rešeta, tražeći zrnca zlata.
Zaista, teško se moglo, ne samo u
Sarajevu, sresti još jedno čeljade u
kom bi se, kao u Ćamilu, našli na
okupu, toliko skladnom, meka
gospodstvenost i narodska nesposrednost, otmjena tankoćutnost i
ratarska prostodušnost.
Zato su njegove usmene priče
imale jedno preimućstvo nad pisanim: mogle su se različito završavati, u zavisnosti od trenutnog
nadahnuća, pa i od toga koji je od
pomenute dvojice, u Ćamilu, dotičnog dana ili časa, imao prevagu:
gospodin ili seljak. Upamtio sam i
zapisao priču o apsurdu koji je ovladao njegovim bićem nakon čitanja Kamijeve knjige Mit o Sizifu:
“Pro-či-tao ja Kamija. Jesam, obraza mi. Pro-čitao ja onu knjigu đe
veli da je sve ap-sur-dno. I lijepo
vidim, nijesam ćo-rav da ne vidim,
čoek ne laže, no zbori ži-vu is-tinu.
Ap-surd, vala, odakle se god po-gleda, i kojim se god očima po-gle-da.
Sjednem za as-tal i uzmem u ruku
ka-ši-ku, i zahvatim onom ka-šikom
malo supe, i pri-ne-sem je ustima,
ali mi nije slatko: ap-surd, pa apsurd! Uzmem pero u ruku, umočim
ono pe-ro u ma-sti-lo, počnem
maj, 2010. Revija FORUM
pisati onim perom po har-ti-ji, a
opet nije mi slatko: ap-surd, pa apsurd! Iziđem ja na ulicu, da vidim je
li i tamo ap-surd? Gledam, gledam:
prolaze kraj mene ili mlade že-ne ili
lijepše že-ne ili gospodske že-ne,
ama nije mi slatko: ap-surd, pa apsurd! I odem u zavičaj. Gledam ja,
gle-dam, gle-dam: lijepo mi je, vala,
ovo selo, odlično mi je, vala, ovo
moje selo, a opet mi nije slatko: apsurd, pa ap-surd! Onda uzmem moti-ku, i odem s onom motikom u
njivu, pa ko-paj, ko-paj, ko-paj, kopaj, kad ono – niđe apsurda! A šta
bi s apsurdom? A kud se dio apsurd? Izišo na znoj apsurd!“
Priča u kojoj naprasni ratar
Sijarić kopanjem zemlje otkriva
smisao postojanja već naksjutra je
mogla dobiti završetak u kojem ratnik protiv apsurda uzjahuje bratovog sedlenika, kako jednom
gospodinu i priliči, da se do smisla
života probije pomoću brzine konjskih nogu i vazduha koji mu, zvižanjem kraj ušiju, briše sve tegobne
misli, čak misli uopšte, kako bi ga
priveo prvotnoj bliskosti sa svijetom i sa vlastitim bićem u njemu.
I pisana i kazana Sijarićeva umjetnost crpila je neodoljivost možda
ponajprije iz vraćanja “primarnim
procesima“, kako bi rekli psiholozi.
Filozofi bi kazali: iz vraćanja
bivstenom temelju svijeta i u njemu
čovjeka i svake trunke života, čak i
onog što je mrtvo, samo za naše, ne
i Sijarićeve oči. Čujem i danas kako
na proslavi osamstogodišnjice
Petrove crkve u Bijelom Polju kuša
vradžbinskim formulama, kojima
ponavljanje daje snagu, prizvati
proteklo vrijeme: “O-saam sto-ti-na
pu-ta je gora listala! O-ssam sto-ti-na
pu-ta pokošena je trava! O-ssam stotina pu-ta ovca je bacila jagnje...“.
Kad se besjeda okončala, osjećao
sam takoreći pod prstima supstancu minulih vijekova.
I pričalac i pisac Sijarić bio je
iskonski umjetnik koji bdi da se
stvari ne odmetnu u priviđenja,
sprečava svijet da nam ne prop41
KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »
adne, kao pijesak, kroz prste. Kažu
da je stvarnost pod vlašću vinaverovskih “zlih volšebnika“ koji svojim činima bogatstvo životnih oblika pretvaraju u mramorje ili nišane
apstrakcija. Sijarićeva umjetnost je
neiscrpan majdan basmi i vradžibina za otkamenjivanje svjetskog
obilja u živu djevojku, vodu, jastreba, mukinju, kozu, hrta, cvijet, konja. A njegova sposobnost da se čudi
običnim stvarima, da u njima otkriva odsjeve čuda postojanja, većeg
od svih čuda, izvor je skupog
lirskog humora ili humorne lirike
što na stotine načina ozaruje njegove najljepše stranice. Radi se o
njegovanoj naivnosti pogleda koji
se sluti u srcu svih tajni njegove
umjetnosti.
Dejanu Đuričkoviću, povodom
“velikog životnog isksutva“ koje bi
pisac trebalo da ima kako bi imao
šta pričati, Sijarić je kazao: “Neka to
iskustvo pisac ima, ima ga svak, ali
ono za pisca nije sve, i pravo da
kažem ja ne znam šta sve pisac treba da ima da bi književno mogao
da stvara. Treba prvo da ima samoga sebe! Nisam time sve rekao, a
sve se i ne umije reći; ne znam
hoću li vam dobro odgovoriti ako
kažem da je pisac, prije svega, jedno radoznalo dijete – da na svijet,
na ljude, na sudbine ljudske, na
događaje, na razna zbivanja, na razna stanja, i na sve drugo što je
vidio, doživio, ili čuo, gleda kao na
jednu čaroliju, i tom se čarolijom –
kad piše – zabavlja kao kakvo dijete – sa svojom dječjom dušom u
sebi, jer dječja duša je iskrena, ali
ne i sa dječjom glavom nego glavom zrela i iskusna čovjeka“.
Ovim riječima Sijarić je bolje od
svojih kritičara, bar onih koje sam
čitao, odredio bit svoje umjetnosti.
Njegovana naivnost njegovog pogleda registruje, na brojne načine
koji iznenađuju neočekivanošću,
mnoštvo stvari koje ne zapažamo,
jer su toliko osnovne da su davno
prestale podsticati našu maštu i
osjećajnost. “Mali smo, ali nas
42
sunce grije kao da smo veliki, i
paščad nam laju kao da su neka
velika paščad, i žene nam rađaju
kao da su neke velike žene“, u priči
Ramko s ogledalcem veli njegov
kazivač, ili Ćamil presvučen u kazivača. U njegovim pričama igra malog i velikog, koji se uzajamno preslikavaju i dovode u pitanje, često je
prečica do one blagorodne mudrosti koja ozaruje zemaljske mrakove,
otvara prozore ka svijetu s kojih naš
pogled dobacuje dalje no obično,
vodi nas do zrcala koja izokreću
svijet da ga vidimo tačnije: “U malo
ogledalo vode, široko koliko dvije
šake, ogledalo se veliko nebo.
Zagledah se dolje u to nebo. U
velikoj vodi što trči niz česmu nebo
se ne vidi“. Ovo je jedno od objašnjenja zašto Sijarić nikad i nigdje nije
trčao: kako da se vječno ogledne u
insanu koji žuri?
“Svuda je zemlja! Nigdje ne prestaje!“, uzvikuje jedan njegov putnik, zaprepašten veličinom svijeta,
čime smo prisljeni da zbiljski proosjetimo zemaljski šir i tle pod nogom
koje ne primjećujemo, osim prigodno, za izleta u prirodu, na vikendima. Ovakvim snimcima iskustva,
najdublje pjesničkim, koji nam
vraćaju svijet u njegovoj prvotnoj
mladosti i novini, gusto je nakrcan
Sijarićev književni, pogotovo pripovjedački kosmos. Od ovakvih otkrića vrve priče Ćamila Sijarića koji je
posjedovao neiscrpnu sposobnost
da nas svaki čas “iznenadi - nečim
poznatim“, kako Andrić reče o svom
usmenom pripovjedaču.
Za kraj, evo početka priče Drvo
kod Akova: “Nismo vjerovali da je taj
čovjek naš Smail, kojeg smo nekad
imali pa nam se negdje u Turskoj
izgubio: Turska velika a on malen i
nestalo ga; desi se s našim ljudima
da ih nestane i kad su kod nas“.
I ova rečenica živi od naivnog
tona, u Sijarića hiljadama puta uspješno okušanog i variranog. U njoj
se razabire prvo glas kazivača sa
dječjom dušom: “naš Smail kojeg
smo nekad imali“, što ga pretvara u
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
opće dobro, u zajedničko vlasništvo, jer djetinja duša se služi jezikom
porodice na kojem se i temelji lirska čar ove tvrdnje: samo su otac i
majka mogli nekad imati Smaila, i
Smail im se potom mogao izgubiti
negdje u Turskoj, a kad jezikom
familije govorite u ime sela, humorno se očuđuju odnosi pojedinca i
kolektiva. Ovakvi iskazi žive od
povratka primarnim procesima, od
spuštanja mentalnog nivoa, kako je
Jung nazvao jednu od glavnih
tehnike moderene književnosti;
dječja duša vjeruje da se jezikom
porodice služi sav dunjaluk, kao u
slavnoj izreci: govori srpski da te
ceo svet razume.
I dativ “nam“ veoma je rječit:
Smail se nije izgubio onako, ne
možeš se izgubiti nikom, moraš se
izgubiti nekom, gubitak mora neko
osjetiti: ako ga niko ne osjeća, onda
ga i nema. Odrasla duša lako može
zamisliti da selo nije ni primijetilo
da Smaila nema, što za neodraslu
nije mogućno, jer kako će familija
ne primijetiti da joj nema jednog
člana? Smail im se izgubio zato što
je “Turska velika a on malen i nestalo ga“, i ovo humorno samjeranje
prevelikog i premalog, Turske i
Smaila, takođe živi od pogleda iz
djetinje duše, mada bi ovaj iskaz
mogao biti osumnjičen da iza govora te duše krije pamet odraslog
koja ironično prosuđuje odnos
između goleme carevine i sićušne
jedinke, ali dok se ovdje naša sumnja zasniva tek na indicijama, neočekivani završetak rečenice “desi
se s našim ljudima da ih nestane i
kad su kod nas“ pruža nam opipljiv
dokaz: iz tih riječi jasno se čuje glas
onog koji ima “glavu zrela i iskusna
čovjeka“ mada u njima odjekuje
naivna logika koja iskazu daje
jedinstvo: kako da se čovjek ne
izgubi u onolikoj Turskoj kad se izgubi i kod nas, gdje je sve maleno,
ali je glagol “izgubiti se“, podmuklom dvosmislenošću, signalizuje
odraslu i zrelu svijest o tome kako
u nas hodaju stvari.
r e v i j a
« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE
Likovna kolonija, Bretanja- Francuska
Kulturno proljeće u Betonu
U organizaciji asocijacije BetonMontenegro u gradu Betonu u blizini
Rena u Bretanji od 10. do 20. aprila održana je medjunarodna likovna kolonija. Učestvovali su umjetnici iz: Njemačke, Engleske, Bosne i Hercegovine,
Italije, Makedonije, Crne Gore, Poljske
i zemlje domaćina Francuske. Crnu
Goru su predstavljali: Abaz Dizdarević, Aldemar Ibrahimović, Radun Marsenić, Adela Nurković, Adin Rastoder,
Tijana Gordić i Mirjana Marsenić. Svečanom zatvaranju kolonije i završnoj
izložbi radova prisustvovala je i ambasadorka Crne Gore u Parizu Milica
Pejanović Đurišić.
Umjetnička kolonija, zasnovana na
stvaralačkoj promociji interkulturalnosti, započeta je 2008.godine kazao
je predsjednik asocijacije Monten-egro-Beton Iv Arnaud.
Stigli smo na kraj ove avanture koja
je započeta u Crnoj Gori gdje smo
upravo otkrili tradiciju likovnih kolonija, podsjetio je Arnaud. Počevši sa
Aldemarom Ibrahimovićem koji je došao da pokrene prijateljske veze i umjetničku razmjenu u Betonu, 2004. godine, zatim Anom i Filipom Pangreš
koji su po pozivu slikara iz Rožaja
učestvovali u koloniji u Novom Pazaru.
Tako je naša asocijacija prisutna od
1999.godine u Crnoj Gori i saradnja se
kroz razmjene povećavala na kolonija-
maj, 2010. Revija FORUM
ma u Rožajama, Skoplju, Bijelom Polju,
Krivoj palanci... Aldemar Ibrahimović i
Abaz Dizdarević su nas od sveg srca
podržali u realizaciji ove kolonije u
Betonu, kazao je Arnaud.
Težnja balkanskih zemalja, posebno Crne Gore da se priključi Evropskoj uniji inspiriše me da na kraju podijelim sa vama ovaj san; Neka kultura
bude veoma važan faktoir u izgradnji
mira, pravde i solidarnosti na cijelom
evropskom kontinentu, konačno ujedinjenoj! Prijateljstva koja gradimo izmedju naših naroda pretvoriće taj san u
stvarnost. - naglasio je predsjednik
asocijacije Beton-Montenegro Yves Arnaud.
43
KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »
r e v i j a
U izdanju Foruma, nova knjiga Kemala Musića: „Kad su vukovi gladni
biće oštra zima
Slike života
izbliza i iznutra
Nedavno je iz štampe izašla nova knjiga Kemala
Musića „Kad su vukovi gladni biće oštra zima“, u
izdanju Foruma Bošnjaka/Muslimana Crne Gore.
Musić je čitalačkoj javnosti poznat i kao dobar novinar i kao umješan pripovjedač. Najnovija knjiga upravo i jeste simbioza te dvije umješnosti, svakako i
umjetnosti, kojima ovaj mladi Bjelopoljac već godinama privlači pažnju na širim prostorima. Više od
četrdeset vrsnih reportaža predstavljaju ne samo literarnu vrijednost, već isto tako trajan kvalitet svjedodžbe o jednom vremenu i u njemu o mnogo raznovrsnih ljudskih sudbina i aktuelnih događaja. U
odabiru teme za svoj reportažni vez, Musić zna da učini pravi izbor, a potom i da, maksimalno poštujući
sagovornika, majstorski vodi priču. Tako majstorski,
da pred čitaocem potpuno vjerno dočarava sliku
neposrednih, njegovih doživljaja. Vješt da sagovorniku uđe u dušu, da ga podstakne na kazivanja, a
potom koliko korektan toliko i umješan da ispoštuje i
sačuva svu njegovu individualnost, što reportaži daje
poseban kvalitet.
- Nikada nisam bila u Bijelom Polju, Beranama i
okolnim mestima ali, čitajući reportaže i pripovetke
Kemala Musića, imam osjećaj kao da taj kraj poznajem, reći će u recenziji Safeta Biševac. - Ume Musić da
nađe „materijal“ za priču, napiše je i navede čitaoca da
je pročita. A one koji nikada nisu bili u kraju o kome
najradije piše, ubedi da moraju da ga posete i upoznaju ljude i predele o kojima piša sa ljubavlju i razumevanjem, primjećuje Safeta Biševac.
- Jednostavnost u stilu, umešnost u građenju priče,
čistoća u jeziku, bilo onom ranijem, poprilično sačuvanom i više u seoskom nego u urbanom ljudskom
staništu, ili sadašnjem, samo su neki od kvaliteta Musićevog pisanja. Drugovanje sa Musićevim pričama
donelo je veliku spoznaju o osobenostima ljudi i lepotama i zanimljivostima krajeva jednog malo skrajnutog podneblja, o kojem vredi čitati ili mu u goste doći,
napisao je u recenziji Izet Kriještorac.
A u predgovoru knjige, u ime izdavača, Mirsad
44
Rastoder pored ostalog zapaža: „Kemo Musić je uspio
da zabilježi i ono što je mnogima u zaturenom sjećanju. On hoda, zapaža, osjeća i sve to veze kao da nema
drugog posla. Zalazi u obilje narodnog svjedočenja i
svuda gdje ga nosi relej radoznalosti. Posmatra i slika
život izbliza i iznutra. Pretura sa svojim junacima i
kišne i ledene dane i čamotinju i čežnju do neke daleke nade koju podjednako prizivaju“.
M. Ćorović
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE
Stara arhiktektura
Svjedoci ugleda i
moći porodica
Plavsko - gusinjski kraj još uvijek baštini veoma lijepe primjere
orijentalne arhiktekture,a možda
su u tom smislu najreprezentativnije; Kula Redžepagića u Plavu i
pet kamenih kula u Gusnju i selu
Višnjevu, kao i Kuća Balića, takođe
u Gusinju. Radi se o Rašića i Radončića kuli, kao i Curanovića kuli
u selu Višnjevu nedaleko od Gusinja. Ovi objekti su nekada imali
stambenu namjenu - ali su u to vrijeme kvalitetom i ljepotom izgradnje svjedočili i o u ogledu i moći
porodica cije ime nose. Svaki
detalj u njima je urađen u skladu
sa potrebama ljudi kroz vrijeme
pa i danas inspirišu arhitekte u
traženju funkcionalnih rješenja za
izgradnju porodičnih kuća.
Svi ovi objekti su stari i više od
trista godina, a danas su, izuzev
Kule Redžepagića i Balića kuće,
napušteni, i zubu vremena odolijevaj uglavnom zbog kvaliteta svoje
izrade.
KULA REDŽEPAGIĆA, u samom
centur Plava, predstavlja najstariju
građevinu u ovom kraju. Izgradio je
1671. godine Hasan Beg Redžepagić, i jedan je od najznačajnijih spomenika stambene i odbrambene
arhiktekture na Balkanu. Kameni
zidovi ovog objekta su pojedinim
mjestima debeli i preko jednog
metra. Kula ima tri sprata, a od prizemlja do trećeg sprata vode skladno ukomponovane drvene stepenice. Po Zakonu o zaštiti spomenika culture Kula Redžepagića je
pod zaštitom države.
45
maj, 2010. Revija FORUM
45
KULTURA, BAŠTINA, OBRAZOVANJE » » »
r e v i j a
Posebnu pažnju stručnjaka i turista redovno izaziva i Balića kuća
u Gusinju, koja je takođe pod
zaštitom države. Ona ima karakterističe spoljašnji oblik a u enterijeru raskoš starinskih detalja, kao
što su; minderluci, rafovi, hamami,
i drugi sadržaji.
Potomci čuvene porodice Balića i
danas povremeno borave u ovoj
kući koja time ima i dodatnu
pažnju.
Rašića kula je izgrađena na
najvišoj visinskoj tački u Gusinju i
kao da ptiziva neophodnu pažnju i
stručnu restauraciju.
Načeta zubom vremena “očekivala” je rekonstrukciju koja je
nedavno započeta.
Balića kulu na samom ulazu u
Gusinje rekonstrišu potomci Neka
Balića - Nekovići koji su riješili da
sami vrate puni i originalni sjaj staroj
i vrijednoj građevini. Svi ovi objekti uz
određena ulaganja za adaptaciju
mogli bi da posluže za organizovanje
književnih i drugih kulturno - umjetničkih i turističkih manifestacija i
edukativnih posjeta.
Bio bi to doprinos očuvanju baštine
u funkciji savremenog razvoja i urbanosti i turističke ponude - kazao
je Braho Omeragić šef mjesne kancelarije MZ „Drugi avgust“ u Gusinju.
Rifat Gruda
46
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « REPORTAŽA
Kahve, centar bistričkog kraja u bjelopoljskoj opštini
U Kahve na kahvu
Piše: Kemal Musić
Ranijem jutrom, kad prvi pramenovi dima iz odžaka počnu da
se izvijaju prema nebu, u bistričkim
kafanama počnu da se okupljaju
ljudi. Prva jutarnja kahva, pa na
posao. Takav je adet Bistričana. Tako se to ovdje od pamtivijeka radilo, tako je i sada. Tako je i centar
Bistrice dobio ime - Kahve. A gore,
uz brdašce, nedaleko od Kahva,
jedan bistrički zaselak dobio je ime
Šolja. Po šoljama za kahvu, bezbeli.
Ko je prvi donio ovaj napitak, mještani ne znaju. Niti i je to, vele, toliko
bitno. Za njih je najvažnije ono
jutarnje okupljanje u kafanama. A,
gost, ili putnik namjernik, ili neko
ko se našao u Bistrici, biće ugošćen
kahvom. I lijepom riječju. Bogatim
pogledom na uzbudljivu Đalovića
klisuru i poetičnim klokotom rijeke
Bistrice. Na nju su, kao na đerdan,
nanizana sela bistričkog kraja. A taj
đerdan, zvani Bistrica, skopčan je
na početku i na kraju biserima:
Đalovića pećinom, po mnogima
majljepšom u Evropi, i na kraju
starim kamenim mostom koji su
Turci sagradili još u 17. vijeku.
Nekada bi kafandžije u Kahvama ujutru sa Bistrice zahvatili
vode i pristavili džezvu. Zveckali
su ibrici. Mirisao topli napitak.
Meračili ljudi uz duhan i kahvu. A
uz to je i trgovina bolje išla. Prodavala su su telad, ovce i jagnjad iz
obližnjih sela Stubo, Pećarska i
Ušanoviće kao maslo. Jer, poznato
je, u kafani se i najozbiljniji poslovi ugovaraju.
Bistrica je prepoznatljiva po velikom broju kafana, kaže direktor
ovdašnje škole Ćemal Zoronjić. - To
je nasljedstvo iz starog vremena.
Još prije Drugog svjetskog rata, kada su u centru Bistrice postojale
Nekada bi kafandžije u Kahvama ujutru sa Bistrice
zahvatili vode i pristavili džezvu. Zveckali su ibrici.
Mirisao topli napitak. Meračili ljudi uz duhan i kahvu.
A uz to je i trgovina bolje išla. Prodavala su su telad,
ovce i jagnjad iz obližnjih sela Stubo, Pećarska i
Ušanoviće kao maslo. Jer, poznato je, u kafani se i
najozbiljniji poslovi ugovaraju
takozvane kafečajnice, priča Zoronjić.
Veli da su prije onoga rata kada
je Njemac i Italijan udario, u Kahvama radile i vodenice potočare i
vunovlačare, pa bi odsvukuda ljudi
dolazili da umelju žito i da «razbiju»
vunu.
- Ljudi iz svih sela, od ušća rijeke
Bistrice u Lim, od Podbreža, preko
Voljavca, sve do granice sa koritskom opštinom i Pešterom dolazili
su u Bistricu da nešto oposle. Bilo
to da samelju žito, da razbiju vunu,
ili da potrguju sa stokom, priča
direktor Zoronjić.
No, dolazili su ljudi u Bistricu i
«onako». Da ubiju vrijeme, da se sre-
maj, 2010. Revija FORUM
tnu sa nekim, da prozbore pokoju.
Da popiju kahvu u Kahvama. Tako
je bivalo ranije, tako je i sada.
U Kahvama danas radi šest kafana. I ne zna se gdje je bolja kahva:
Kod Rama, kod Bahre, kod Ranka,
kod Muja, kod Hajra ili kod Sabahudina. Zbog toga bistričke kafandžije
nije su podijelile goste. Svak je
svačiji. Gostima je najbitnija dobra
kahva. A, vala, u Kahvama makar
toga ima.
- Hoće to i do vode, tvrde kafandžije.
- Možda je kod nas dobra kahva
zbog Bistrice. Doduše sada je malo
drugačije, ali nekada se komotno
pilo sa ove naše rijeke. Bistrije i kv-
47
r e v i j a
REPORTAŽA » » »
alitetnije vode, ja mislim, nadaleko
nema. Ne, sigurno, ubijeđen je
kafa ndžija Sabahudin Mahmu tović.
On je i ribnjak napravio nedaleko od kafane. U njemu uzgaja kalifornijsku i pastrmku potočaru. Uz
ribnjak mu je i mrijestilište.
- Voda u Bistrici omogućava dobar uzgoj pastrmke. U mom ribnjaku može da funkcioniše do 25
tona ribe, priča Sabahudin i stavlja
ibrik za kuhanje kahve na vatru.
Zveckaju starinske džezve i šolje.
Bistrica
Selo Bistrica se nalazi na 20-tak kilometara od Bijelog
Polja. Broji oko 2. 700 stanovnika ili, kako to mještani
vole da kažu, oko 870 domaćinstava. U samom centru
Bistrice smještena je osmogodišnja osnovna škola koja
je izgrađena 1963. godine i u to vrijeme je, prema
riječima direktora Ćemala Zoronjića, bila jedna od najljepših u Crnoj Gori.
- Ne samo što je bila najljepša, nego je imala i veliki
broj đaka. Najveći broj učenika u ovoj ustanovi bio je
školske 1969 – 70 godine kada je brojala 1.035, a danas broji 194 učenika. Prošle godine iz bistričke škole
bilo je 36 studenata na raznim fakultetima širom Crne
48
Takav komplet dugogodišnji kafedžija Sabahudin naziva «takum». I prinosi ga mušterijama.
Miris iz «takuma» se širi Kahvama. Razgovor počinje. I padaju pr ve pogodbe o prodaji i kupovini
stoke.
Gore i u okruženju, priča Zoronjić.
Mještani Bistrice se uglavnom bave poljoprivredom stočarstvom i proizvodnjom voća i povrća. Pored toga,
u Bistrici su u posljednje ljudi počeli da se bave i uzgojem ribe.
- Imamo nekoliko ribnjaka i nekoliko farmi goveda.
Imamo i nekoliko farmi pilića, farmu za tov junadi,
priča Zoronjić i napominje da Njemac Oto Jung još
1931. godine konstruisao jednu malu hidroelektranu
u Bistrici, koja je radila sve do 1966. godine i proizvodila struju za sami centar Bistrice i nekoliko okolnih sela.
- Količina struje nije bila dovoljna da napaja sve veći
broj domaćinstvava i sve veći broj kućnih aparata, pa
su se Bistričani priključili na državnu mrežu.
maj, 2010. Revija FORUM
r e v i j a
« « « REPORTAŽA
Naši u Luksemburgu
Kao klupko šarene vune
Piše: Kemal Musić
Bijelo Polje, - Na retrovizoru “golfa 4.” Samira Borančića iz bjelopoljskog sela Sipanje, koji više od
decenije živi u Luksemburgu, visi
zastavica Crne Gore. Na žutim, luksemburškim, tablicama prva slova
su mu BP, da ga podsjećaju na rodni
grad, a onda registarski broj. U zavičaj ga često vraća i muzika sa mp3
CD plejera, a na desktopu ku-ćnog
kompjutera raširila se panorama
rodnog mu Sipanja. Srce mu je, veli,
u Crnoj Gori, ali se, ipak, ne bi vratio.
Ne bi se vratio u Crnu Goru ni njegov komšija sa Sipanja Mithad Kačar.
Ni Diko Bahović iz Kostića. Ni Mule
Šabotić iz Petnjice. Ni niko se iz
Luksemburga ne bi vratio u bivše
jugoslovenske republike, što ga otuda pasjom močugom ne bi istjerali.
Hadrovići najbrojniji
U posljednjih dvije decenije preko 10. 000 Bošnjaka živi u Luksemburgu i svi su se tamo uhljebili. A
nedavno, pričaju “naši Luksemburžani”, jednog Hadrovića iz Vrbice
kod Berana zvao gradonačelnik Luksemburga u svoju rezidenciju da
se upoznaju, jer su Hadrovići po-
Pisci iz bivše Jugoslavije
u Luksemburgu
Na Festivalu kulture u Luksemburgu održanom od 19. do 21. marta ove
godine predstavili su se pisci iz Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine Marko
Vešović, Faiz Softić, Nadija Rebronja, Safet Hadrović Vrbički i Kemal Musić.
Ovaj Festival već 27 godina organizuje kulturna asocijacija CLAE u saradnji
sa luksemburškim Ministarstvom za familije i integracije, a ove godine su se
predstavili učesnici iz više do 100 zemalja.
Objedinjujući različitosti oko 180 kultura čiji predstavnici žive u
Luksemburgu na Festivalu su se iz večeri u veče smjenjivali pisci, pozorišta,
nacionalni bendovi, folklorni ansambli, vokalni solisti, slikari...
Jedno od najposjećenijih večeri bilo je druženje sa psicima iz zemalja bivše
Jugoslavije, čije su priče i pjesme simultano prevođene na njemački, francuski i španski jezik.
maj, 2010. Revija FORUM
stali najbrojnije prezime u čitavom
vojvodstvu.
- Svi smo se mi ovdje snašli i lijepo živimo, kaže Samir Borančić.
Odlično je savladao francuski jezik
i često na ulici zastane da se pozdravi sa nekim. Jer u Luksemburgu
mnogi ne poznaju političke vođe,
ali dobre mesare, pica majstore,
vrhunske ugostitelje - svi znaju. A
Samiru nema ravnog u mesarskom
zanatu. Zbog odgovornosti na poslu dosta ljudi poznaje i Mithada
Kačara. A o Faizu Softiću, piscu koji
je u Luksemburgu, kao i u Bosni i
Hercegovini, stekao status slobodnog umjetnika da i ne pričamo. Njegov roman “Pod Kun planinom”
preveden je na francuski jezik i veoma prodavan u tamošnjim knjižarama. Softić kaže da su naše ljude koji
su prvi došli u Luksemburg zapali
poslovi uglavnom na građevini, ali
da će naredne generacije imati mnogo bolji status.
49
r e v i j a
REPORTAŽA » » »
Marku
Vešoviću
nagrada za
književnost
- Dosta naše omladine koja živi u
Luksemburgu studira u Njemačkoj,
Francuskoj i Belgiji. Uglavnom se
opredjeljuju za ekonomiju, jer Luksemburg je država sa razvijenim
bankarskim sektorom i zahuktalom
ekonomijom, kaže Softić.
Svoju šansu u bankarstvu vidi i
sin Alije Sijarića, Denis, iz bjelopoljskog sela Radulići. On je diplomirao ekonomiju u Briselu i sada je tamo na postdiplomskim studijama.
- Što se tiče zaposlenja, tu neće
biti problema. Ovdje se cijeni znanje i stručnost, kaže Denisov otac
Alija.
Luksembur - obećana zemlja
Inače, Luksemburg je član
Vijeća Evrope još od 1948.,
50
Evropskog udruženja za ugljen i
čelik 1951., a Evropske zajednice
1957. U isto vrijeme je grad Luksemburg postao jedan od tri «glavna
grada» udru-žene Evrope, u njemu
je smještena generalna kancelarija
Evropskog parlamenta, Evropskog
suda, Evropske investicione banke
i Evropske statističke kancelarije
Eurostat. Zbog toga Luksemburg
nije primaljiv samo za ljude iz
bivših jugoslovenskih republika. U
ovoj državi, dužine 90 i širine 50
kilometara, sa brojem stanovnika
od 600. 000 živi oko 180 nacija.
Interesantno je da u Luksemburg
svakog jutra na posao dolazi oko
100. 000 radnika iz Njemačke,
Francuske i Belgije. Od ukupnog
broja stanovnika, njih 45 odsto ne
posjeduje luksemburško državl-
maj, 2010. Revija FORUM
Udruženje “Sloga” iz Luksemburga, koje okuplja sve nacionalnosti iz bivše Jugoslavije dodijelilo je nagradu za književnost
Marku Vešoviću, piscu iz Sarajeva. Nagrada se sastoji iz novčanog dijela i plakete.
Predsjednik “Sloge” Mule Šabotić, obrazlažući odluku da Vešoviću dodijele nagradu, kazao je
da se “radi o piscu visokih književnih dometa”.
- Marko Vešović se svojim
književnim djelom dokazao i van
prostora Bosne i Hercegovine i
bivše Jugoslavije. Njegova poezija i proza je prevedena na više svjetskih jezika, što dovoljno govori o kvalitetu njegovog pisanja i
što je bio dovoljan razlog da naše
udruženje odluči da se baš njemu dodijeli ova nagrada, kazao
je Šabotić.
janstvo, a računa se da oko 15
odsto ljudi koji trenutno žive i rade
u Luksemburgu ima luksemburške
korijene. No, kako reče Anita Helpiguet član kulturne Asocijacije
CLAE, “Luksemburg je ponosan da
se upravo ovdje, kao klupko šarene
vune, prepliću mnogobrojne svjetske kulture”.
- Vjerujem da su i narodi koji
žive ovdje ponosni na to da budu
Luksemburžani, rekla je Anita.
Kada su u pitanju ljudi sa sjevera
Crne Gore, tu nema dileme: Svi koji
su dobili “luksemburške papire”
ponosni su na to. A oni drugi, sanjaju o tome da jednog dana sa luksemburškim pasošem u džepu dođu na ljetovanje u Crnu Goru.
r e v i j a
« « « FELJTON
Posljedice savremene reafirmacije rasizma na međunarodnu sigurnost i
stabilnost sa osvrtom na globalne fenomene imperijalizma i orijentalizma
Uvježbavanje
novog koncepta
Piše: Melita RASTODER
II DIO
STARI MIT I NOVA MRŽNJA
Nakon Drugog svjetskog rata ideološki rasizam je bio u evidentnom
padu. Anti-kolonijalni pokret, osnivanje Ujedinjenih Nacija i usvajanje Univerzalne Deklaracije o ljudskim pravima
1948. godine i pokreti za građanska
prava Afro-Amerikanaca u Americi bili
su ključni socijalni preokreti usmjereni
jednom novom post-rasnom svijetu
otvorenom za različite poglede, nacije,
boje i religije.
Međutim, koncept rase je još uvijek
izuzetno prisutan u socijalnoj, kulturnoj i političkoj realnosti.
Mnogi danas tvrde da je ideologija
rasizma oživljena u formi jednog novog
kulturnog rasizma koji se još jednom
ogleda u Istok – Zapad dihotomiji.
U kontekstu oživljavanja rasizma,
bilo bi funkcionalno uzeti u obzir koncepte ksenofobije i rasizma Andreasa
Vimera. On razlikuje 5 oblika govora
rasističkog diskursa: prvi, strah od toga
da stranci mogu „preplaviti“ zemlju i
„zastraniti“ kulturu te zemlje (percepcija straha). Na drugom mjestu je uvjerenje da je miješanje različitih kulturnih ili bioloških entiteta štetno (fobija
od zajedničkog/međusobnog razvijanja i kreolizacije). Treće, znaci određ-enih bioloških ili kulturnih karakteristika su toliko „duboki“ da se ne mogu
promijeniti tokom životne dobi jedne
individue ili tokom istorije jedne grupe (ideja impregnacije). Kao četvrti
oblik Vimer govori o hijerarhizaciji različitih entiteta u kojoj jedna grupa dolazi na prvo mjesto. Konačno, na pet-
om mjestu je percepcija o „jednakom
ulaganju i dobijanju“ između stranaca i
„nas“.
Animozitet u značajnom porastu
prema doseljenicima istočnog porijekla u Zapadnoj Evropi i Americi se
može lako analizirati korišćenjem Vimerovih oblika rasističog diskursa. Ipak, mi ne govorimo o vjerskoj netoleranciji, već o animozitetu prema onom
drugom, drugačijem od nas, animozitetu prema njima zbog toga što oni
jesu. Post-9/11 svijet je oživio diskurs
različitosti, drugoga, Orijentalizma i
kulturnog rasizma.
NOVI „ KRSTAŠKI“ RAT
Od terorističkih napada 11. septembra 2001. godine u Njujorku, konstruisanje kolektivnih identiteta i oštra distinkcija suprotstavljenih identiteta igr-
maj, 2010. Revija FORUM
Novi, izmijenjeni koncept
rasizma ne bazira se na
konceptu rase u biološkom
pretekstu, već na razlikama u kulturi, religiji,
društvenom statusu, itd.
Stoga, mnogi savremeni
naučnici danas govore o
jedenom modernom, indirektnom kolonijalizmu
zasnovanom na ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj
dominaciji moćnih država
nad manje razvijenim ili
haotičnim društvima
ala je značajnu ulogu u međunarodnoj
stabilnosti.
Napadi 11. septembra su imali neposredan i nadmoćan efekat ne samo na
američki narod, već i na cijelu međunarodnu zajednicu. Neposredno poslije
napada, Bušova administracija najavila
je rat protiv terorizma. Prilikom televizijskog prenosa obraćanja zajedničkoj
sesiji kongresa, predsjednik Džordž W.
Buš je 20. septembra 2001. godine
pokrenuo svoj rat protiv terora kada je
rekao: „Naš rat protiv terora počinje sa
Al Kaidom, ali se tu ne zaustavlja. Neće
se zaustaviti sve dok svaka teroristička
grupa u globalnom smislu ne bude
pronađena, zaustavljena i poražena.“
Buš nije rekao kada očekuje da će
to biti postignuto. (Prije ovog obraćanja, kada je silazio sa predsjedničkog he l i koptera u nedjelju, 16.
septembra 2001. godine, Buš je zaključio u jednom nezvaničnom i kontroverznom komentaru: „Ovaj krstaški rat, ovaj rat protiv terorizma će potrajati“.
Ciljevi Rata protiv terorizma su:
uništavanje terorista i njihovih organi-
51
r e v i j a
FELJTON » » »
zacija, suzbijanje sponzorstava i podrške teroristima, rad sa državama koje
su voljne da sarađuju, osposobljavanje slabijih država u toj borbi, pobjeda
rata ideala, odbrana američkih
građana i interesa u zemlji i van zemlje, itd.
Nakon napada 2001. godine, američka vlada je iznijela tvrdnje da je Irak
konkretna prijetnja Sjedinjenim Državama zato što bi Irak mogao da
upotrijebi svoje hemijsko oružje za
pomoć terorističkim grupama. Iako
su te sumnje bile neosnovane, razvoj
takvih insinuacija nakon 11. septembra išao je u prilog tome da invazija
na Irak 2003. godine bude prihvatljiva
za javnost.
Određeni broj eksperata za bezbjednost, političara i političkih organizacija tvrdi da je Rat protiv terorizma
bio kontraproduktivan: da je konsolidovao opoziciju Sjedinjenim Državama, da je pomogao jačanju terorista i
da je povećao mogućnost napada protiv Sjedinjenih Država i njenih saveznika.
Amnesty International tvrdi da
Patriotski Akt daje američkoj vladi
slobodu da narušava ustavna prava
građana. Upotreba torture Bušove
administracije i navodno korišćenje
vanserijiskih tajnih zatvora samo su
ojjačali argumente protiv Rata protiv terorizma. Broj pristalica američkog Rata protiv terorizma je evidentno opao poslije američkog
napada na Irak. Kofi Anan, Generalni sekretar Ujedinjenih Nacija,
2004. godine je izjavio da je invazija
bila nezakonita iz ugla Povelje Ujedinjenih Nacija.
NOVA STVARNOST
Rat protiv terorizma i invazija na
Irak oblikovala je NOVU socio-psihološku stvarnost Sjedinjenih Američkih Država, a i bezmalo cijelog svijeta. Ti događaji ostavili su dubok trag
kulture straha u ljudskom mentalitetu.
U kontekstu odgovora o razlozima
Rata protiv terorizma, Buš je 2005.
godine izjavio: „Da se mi ne borimo i
ne uništavamo neprijatelje u Iraku,
oni ne bi sjedeli skrštenih ruku. Oni
bi kovali zavjere i ubijali Amerikance
širom svijeta i u okviru naših granica.
Borbom protiv tih terorista u Iraku,
Amerikanci u uniformi savladavaju
direktnu prijetnju američkom narodu.“
U savremenoj percepciji Zapada,
Islam se smatra monolitičkom, statičkom religijom koja nije otvorena za
promjene. Posebno, muslimani porijeklom sa Istoka se smatraju iracionalnim, primitivnim, seksistima, a samim
time i inferiornijim u odnosu na ljude
sa Zapada. Njihove kulturne vrijednosti su one druge kulturne vrijednosti i
kao takvi nisu u stanju da se prilagode
tolerantnim i demokratskim vrijednostima kulture Zapada.
Animozitet prema Islamu je izgovor za opravdavanje diskriminatorne
prakse prema muslimanima i isključivanju muslimana iz glavnih tokova
društva. Prema istraživanjima Gallup-a,
40 odsto Amerikanaca priznaje da ima
predrasude prema muslimanima, dok
39 odsto Amerikanaca vjeruje da bi
muslimani trebalo da nose neku vrstu
specijalne identifikacije.
Nakon terorističkih napada 11. septembra zabilježeni su brojni incidenti
Opasni mitovi
Posljedice terorističkih napada 11. septembra i rata u Iraku pokazuju da
su najopasniji mitovi oni koji demoniziraju jedan cijeli narod i karakterišu
ga kao Onaj Drugi. Takva demonizacija jasno vodi u opravdavanje animoziteta, diskriminacije i vrlo je moguće da će kulminirati u recipročnu
mržnju i konflikt, pa čak i rat. Društvene prakse konstruisanja neobjektivnih slika miliona ljudi kao Drugih, drugačijih i ne-kompatibilnih sa dominantnim kulturnim standardima, trebalo bi da se preusmjere u pokušaj
razumijevanja identiteta onog Drugog onakvog kakav on jeste.
52
maj, 2010. Revija FORUM
uznemiravanja i zločina mržnje protiv
ljudi porijeklom sa Srednjeg Istoka i
drugih koji „liče na ljude sa Srednjeg
Istoka“. Takođe, među brojnim incidentima su i verbalni napadi, napadi na
džamije i druge vjerske objekte kao i
napadi na ljude. Prema nekim istraživanjima, evidentan je rast zločina mržnje i prema onima koji su sljedbenici
Islama, dok su oni porijeklom sa Istoka, bilo da su sljedbenici Islama, Arapi
i drugi bili najčešće žrtve takvih zločina u tom periodu.
ZAKLJUČAK
Oživljavanje koncepta rasizma u
postseptembarskom svijetu sa pretekstom vještačkih dihotomija izemđu
Istoka i Zapada pokazuje da su koncepti imperijalizma, orijentalizma i
rasizma od velikog značaja za domaću i globalnu sigurnost i stabilnost.
Posljedice terorističkih napada 11.
septembra i rata u Iraku pokazuju da
su najopasniji mitovi oni koji demoniziraju jedan cijeli narod i karakterišu ga kao Onaj Drugi. Takva demonizacija jasno vodi u opravdavanje
animoziteta, diskriminacije i vrlo je
moguće da će kulminirati u recipročnu mržnju i konflikt, pa čak i
rat. Društvene prakse konstruisanja
neobjektivnih slika miliona ljudi kao
Dr ugih, drugačijih i ne-kompatibilnih sa dominantnim kulturnim standardima, trebalo bi da se preusmjere
u pokušaj razumijevanja identiteta
on og Drugog onakvog ka kav on
jeste.
Neposredno poslije Predsjednič-kih izbora u Sjedinjenim Državama
2008. godine, predsjednik Buš je priznao da je ono za šta se najviše kaje u
toku svog mandata jeste neuspjeh u
Iraku. U februaru, 2009. godine,
američki predsjednik Husein Barak
Obama najavio je povlačenje borbene jedinice iz Iraka i distancirao je
novu domaću i međunarodnu američku politiku od Bušove doktrine koja
je bila zasnovana na strahu od
Drugog. Nova američka politika koja
je otvorenija za pomirenje sa svijetom
Istoka pruža više nade da će se rasna
i kulturna podjela između Istoka i
Zapada smanjiti.
r e v i j a
« « « FELJTON
Rifat RASTODER: PRAVO NA IME (I)
Ko su i od kada
Bošnjaci Crne Gore
Već sama činjenica da se u Crnoj Gori muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka i dalje izjašnjavaju na tri različita načina - najveći broj kao Bošnjaci, jedan, istina manji,
procenat, kao Muslimani, a jedan kao Crnogorci islamske vjeroispovijesti – nameće i pitanje da
li su oni isti narod kao i muslimani južnoslovenskog kulturološkog predznaka iz ostalih republika i pokrajina bivše SFRJ? Konačno ako i jesu - kako im je stvarno ime - Turci, Poturice,
Crnogorci islamske vjere, Hrvatsko cvijeće, Srbi islamske vjere, samo Muslimani - kako su od
1971. godine identifikovani u bivšoj SFRJ, ili, pak, Bošnjaci, kako se od posljednje jugoslovenske
drame naovamo već identifikuju pripadnici ovog naroda u svim bivšim jugoslovenskim republikama? O tome u feljtonu koji prenosimo iz knjige Pravo na ime, autora Rifata Rastodera,
objavljene u izdanju Udruženja“ALMANAH“, 2003. godine
Uvodna riječ autora
Koliko god apsurdna, toliko i
kompleksna, ova pitanja su aktuelizovana još s početkom posljednje
jugoslovenske ratne drame (19912001), odnosno ukupne poratne
situacije u kojoj su se našli djelovi
većine konstitutivnih naroda (Slovenaca, Hrvata, Muslimana, Srba, Crnogoraca, Makedonaca kao i Albanaca koji su imali status nacionalne
manjine) bivše SFRJ nakon njenog
raspada na više nezavisnih država.
Znatan dio ovih naroda ostao je
odvojen od matice naroda i rasut u
više novoformiranih država. Dok su
se, međutim, Srbija i Crna Gora
silom oružja izborile za posebni
srpski entitet u BiH, južnoslovenski
muslimani u Crnoj Gori i Srbiji su
izbrisani, čak, i iz Ustava. I ne samo
što su izbrisani iz Ustava, nego uprkos nesebičnoj lojalnosti i doprinosu očuvanju i obnovi crnogorskog državnog identiteta tokom
čitavog dvadesetog vijeka, počev
od pokušaja njegovog zatiranja
nakon Prvog svjetskog rata (19141918), zatim ravnopravnog učešća
u antifašističkoj koaliciji u Drugom
svjetskom ratu (1941-1945), te zaključno sa krajnje odvažnim držanjem u odbrani državnog identiteta
Crne Gore tokom posljednje jugoslovenske drame (1991-2001) podstiče se sumnja, čak i u samu, prirodnu, težnju da se očuva duhovno,
kulturno i nacionalno jedinstvo sa
djelovima naroda u drugim bivšim
jugoslovenskim republikama.
Za dodatna iracionalna podozrenja poslužila je odluka Sabora političkih, kulturnih, naučnih, i drugih
javnih poslenika iz redova južnoslovenskih muslimana sa čitavog prostora bivše SFRJ, od 23. septembra
1993. godine u Sarajevu, da se,
umjesto nametnutog (političkom
odlukom) modifikovanog vjerskog
imena - Musliman, reafirmiše tradicionalno nacionalno ime - Bošnjak.
No, dok su preporuke sa ovog skupa, u BiH i ostalim bivšim jugoslovenskim republikama i pokrajinama,
naišle na pozitivan odjek, te je u njima i proces navikavanja na novostaro ime već završen, u Crnoj Gori
se, istim povodom i dalje podstiču
podjele i sveopšta konfuzija kod
maj, 2010. Revija FORUM
pripadnika ovog naroda.
Tendencioznim napisima, u
autorskoj ili formi nekritičkog prenošenja izjava i klasičnog govora
mržnje, samo zbog toga što su javno izrazili uvjerenje o tradicionalnoj utemeljenosti nacionalnog imena - Bošnjak i za južnoslovenske
muslimane iz Crne Gore, podmeće
se maltene neprijateljstvo prema
Crnoj Gori i podstiče prava hajka,
čak i protiv ličnosti koji su cjelokupni politički i stvaralački kredibilitet ugradili u zaštitu prava i dostojanstva države Crne Gore i svih
njenih građana i naroda. Potvrđuje
se da ime generalno-naroda, zapravo, i nije suština problema. U ma
kakvoj terminološkoj formi ono
bilo iskazano, njegovu suštinu odredile su već i sudbina, i istorija, i
većina pripadnika naroda.
Konačno, svako ime, inače je
samo konvencija i civilizacijsko je,
pa i ovdašnje pravo da se svako kazuje kako sam osjeća i nalazi za
shodno, što će reći da je i tradicionalno i civilizacijsko pravo da svako
i odlučuje o svom imenu - čuva ga,
afirmiše ili mijenja bez bojazni da
53
r e v i j a
FELJTON » » »
time može ugroziti bilo koje od svojih osnovnih prava i, pogotovo, sopstveno postojanje ili autohtonost. U
protivnom, to bi značilo da, recimo
moj komšija i rođak iz zavičaja,
Šemo, više ne postoji ili, bar, nije
više ista osoba od prije neku godinu. Jer, Šemo je, ne tako davno,
promijenio i ime i prezime. Tačnije,
umjesto službenog imena - Semir,
drugi su mu - upravo naše zajedničke komšije, kroz formu nadimka, prosto nametnule ime - Šemo,
dok je svojevremno službeno upisano prezime - Hedžić (po majci
Bosanki), čim je postao punoljetan,
sam, tek uz moju posredničku pomoć, zamijenio prezimenom svoga
oca. Šemo je, ipak, izuzev što je u
međuvremnu postao zreliji, oformio porodicu i počeo da se kući,
ostao isti - sa svim manama i vrlinama i kada bih drugačije ustvrdio i,
pogotovu, kada bih sporio da zbog
promjene imena i prezimene ili
majke Bosanke, Šemo nije autohtoni Bihorac, moje komšije bi
pomislile da sam se sa pameću halalio.
Stoga i razjašnjenje najnovije,
nametnute ili realne-svejedno, krize
identiteta južnoslovenskih muslimana valja, u prvom redu, tražiti u
54
odgovoru na pitanje: Jesu li muslimani južnoslovenskog jezičko-kulturološkog predznaka sa prostora
bivše SFRJ, uključujući i Crnu Goru,
uopšte narod i, nadasve, jesu li bili i
ostali jedinstven narod ?
Kao svjedok i sudionik aktuelne
javne scene osjećam se, naprosto,
dužnim da se prema ovim dilemama i sam odredim, tim prije što se
radi o narodu kojem pripadam i što
sam se i sam, samo zbog ličnog stava i uvjerenja - gotovo identično
kao i 1990. godine, uoči početka
posljednje jugoslovenske ratne
drame, našao na meti kojekakvih
novo-patriota.
U tom cilju, imajući u vidu dva
moguća (teorijska) modela konstituisanja nacija: etnički – naglašeniji
značaj zajednice rođenja, jezika i
rodne kulture, odnosno etničkih i
jezičko-kulturoloških karakteristika
(karakterističan za konstituisanje
većine nacija u Evropi i, posebno,
na Balkanu) i politički - konstituisanje nacije, zakonima, institucijama i drugim instrumentima države
(Francuska, SAD i slično) a polazeći
od najsvježijih statističkih podataka, ja samo skrećem pažnju na neke
od činjenica koje bitno određuju
svaku naciju, bez obzira na način
maj, 2010. Revija FORUM
konstituisanja.
Neću se, naravno, upuštati ni u
komentarisanje, ni u posebno razobličavanje nekih od aktuelnih javnih gluposti kakve su, recimo, teze
da je: vraćanje imena “Bošnjak” navodna ¨velikobošnjačka asimilacija,
odnosno pokušaj uspostavljanja
velikonacionalnih granica; odricanje od države Crne Gore u prilog svojatanja druge države - BiH¨(?!) i
slično. Ili, pak, pitanja tipa: ¨Zašto i
Bugari, kao Južni Sloveni, nijesu
Bošnjaci¨ a i na osnovu elementarnog poznavanja istorije i geografije
moguće je znati da je Bugarska,
tokom trajanja osmanske imperije,
bila u sastavu drugog-trakijskog ejaleta i nikada nije bila u direktnoj
administrativnoj i kulturološkoj vezi sa nekadašnjim Bosanskim ejaletom i kasnijim sandžakatima u čijim
su se okvirima vjekovima nalazili i
gotovo svi prostori Crne Gore sa
značajnijim procentom muslimanskog stanovništva, uključujući, svakako, i današnju Podgoricu koja je,
tokom tri perioda, takođe, bila u
sastavu Bosanskog ejaleta, odnosno Bosanskog ili Hercegovačkog
sandžaka.
(Nastavak u sljedećem broju)
r e v i j a
« « « PRENOSIMO
Izvod iz govora Ahmeta Davutoglua, ministra inostranih poslova Republike
Turske na Međunarodnoj konferenciji o osmanskom naslijeđu u Sarajevu
Naša istorija, sudbina i
naša budućnost su iste
Piše: Ahmet Davutoglu
Za Zapadnjaka ili nekog diplomatu iz drugog dijela svijeta, Bosansko pitanje je tehničko pitanje.
Za nas to je priča života i smrti! To
je toliko važno! Teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine za nas
je u istoj mjeri važan kao teritorijalni integritet Turske. Prosperitet i
sigurnost Sarajeva nam je važan
kao i sigurnost i prosperitet Istanbula - ovo nije samo osjećaj i odgovornost državnika, ovo su osjećaji i emocije bilo kojeg pojedinca
Turčina koji živi u bilo kojem dijelu
Turske.
BALKAN:
CENTAR ILI PERIFERIJA EVROPE?
Kultura Balkana je stvar osmanske ostavštine, zato ću postaviću
dva pitanja: Šta je to karakteristika
Balkana koja ga ističe i koje su to
istaknute karakteristike osmanske
države u historiji Balkana i u svjetskoj historiji? Karakteristike koje
ističu Balkan u osnovi su zbog njegove geografije u afro-evro-azijijskim relacijama, a njegova historija je povezana sa njegovom geografijom. Tri karakteristike Balkana
mogle bi se identificirati: Prva je balkanski region je tampon zona u
geopolitici, u geopolitici se obično
na njeg gleda kao na tampon zonu.
Tampon zona na prijelazu iz Evrope u Aziju, od Baltika do Mediterana, čak i do Afrike - od sjevera ka
jugu, od istoka ka zapadu - to je
jedna geopolitička tampon zona i
Mi hoćemo da imamo jedan novi balkanski region zasnovan na
političkom dijalogu, ekonomskoj saradnji i oslanjanju, te kulturološkoj harmoniji i toleranciji. Ovakav je bio osmanski Balkan.
Mi ćemo ponovno uspostaviti ovakav Balkan. Mene ljudi zovu
neo-osmanistom, stoga se ja rijetko pozivam na osmansku
državu u bilo kojem pitanju vanjske politike, ali ono što želim da
potcrtam jeste osmanska ostavština, baština, zavještanje kao
neku vodilju. Vijekovi osmanske uprave na Balkanu bile su priče
uspjeha, a danas ih mi moramo ponovno otkriti!
zona prijenosa. Doći ću do toga šta
to znači, zašto je to toliko važno.
Zašto ova odlika ima utjecaja na historiju Balkana. Druga karakteristika je geo-ekonomska. Balkanski
region je region prijenosa (transakcija) u geo-ekonomskom smislu.
Od vremena grčke civilizacije,
drevnih civilizacija, balkanski region je region ekonomske razmjene
- od mora do kopnenih puteva Evrope, istočne Evrope, od istoka ka
maj, 2010. Revija FORUM
zapadu - bio je i ostao prostor
razmjene geo-ekonomije. Treća
odlika Balkana je da balkanski region bio region geo- kulturalnog
međudjelovanja. Nekoliko kultura
su međusobno utjecale jedna na
drugu na Balkanu, mnoge migracije, različiti narodi došli su i mješali
se jedni s drugima. Region sa ovakvim karakteristikama, sa ove tri
karakteristike: geo-politička tampon zona, geo-ekonomska zona
prijenosa i geo-kulturološke interakcije - vi imate dvije alternativne
sudbine u historiji: možete biti ili
centar svjetske politike ili ćete morati biti žrtve svjetskog natjecanja i
biti periferija neke druge sile.
Stoga, Balkan je ili jedna uspješna
priča ili priča neuspjeha i žrtve ovoga natjecanja. U historji, zbog ovih odlika, danas naprimjer, kada
govorimo o Balkanu, uobičajeno
mislimo da je balkanski region periferija Evrope, ne centar Evrope,
već periferija Evrope. Da li je balkanski region zaista periferija u geografskom smislu? Ne! Ustvari, balkanski region je usred jedne od najs-
55
r e v i j a
PRENOSIMO » » »
trateškijih centara afro-euro-azije.
Zašto je on postao, zašto imamo
takvu percepciju periferije?
OSMANSKA HISTORIJA JE
HISTORIJA BALKANA
Ako biste, naprimjer, upitali
Mehmed-pašu Sokolovića, on vam
ne bi rekao da je Sarajevo ili Solun
periferija Osmanske države, ili periferija Evrope. On bi smatrao da je
ovo upra'vo centar svega. I, to je
bilo tačno. Stoga, pogledajte historiju! Prva grčka država, imperijalna država mogli bismo kazati, koja
je izniknula iz balkanskog regiona
bilo je Aleksandrovo carstvo. Ono
je poniklo na Balkanu, ali centar
Aleksandrovog carstva nije bio Balkan, nije bilo Aleksandrija, sve prijestolnice cara Aleksandra bile su u
Anadoliji, u Egiptu, u Iranu i Afganistanu. Ta carevina se pojavila na
Balkanu, ali je centar Aleksandrove
carevine nije bio na Balkanu. U Rimskom carstvu, i u Istočnom i
Zapadnom rimskom carstvu, ba-lkanski region bio je periferija: rimski car bi na Balkanu provodio samo onaj dan kada bi odlučio da
56
ima vojni napad ili u pripremama
za odlazak u Aziju. On balkanski
region nije smatrao centrom. Jedina iznimka širom historije u tom
smislu je Osmanska država. Tokom
Osmanske države, taj dio, balkanski region, postao je centrom svjetske politike. Ovo je zlatno doba
Balkana. Ja ovo ne govorim zbog
toga što smo mi nasljednici osm-anske baštine, već zbog toga što je
ovo historijska činjenica.
Ko je vodio svjetsku politiku u
16. stoljeću? Vaši preci! Nisu svi oni
bili Turci! Neki su bili slavenskog
porijekla, neki albanskog, neki čak
konvertiti grčkog porijekla. Ali, oni
su vodili svjetsku politiku. Mehmed paša Sokolović je dobar primjer. Da nije bilo Osmanske države
Mehmed paša Sokolović bio bi
siromašni, zaostali, srpski seljak
koji bi možda imao malu farmu ili
štagod da je imao, u to vrijeme, u
tom dijelu svijeta. Ali, zahvaljujući
Osmanskoj državi, on je postao lider u svjetskoj politici. Stoga, osmanska historija je historija balkanskog regiona. To je historija centralne uloge Balkana u svjetskoj
maj, 2010. Revija FORUM
politici. I to ne samo u političkom
smislu. Svi glavni trgovački putevi
vodili su preko Balkana u to vrijeme. Solun je postao centar ekonomske aktivnosti. Prije toga Solun je bio jedan mali grad, ali u
osmansko vrijeme Solun je postao
glavni trgovinski centar. Sva trgovina Mediterana išla je preko Soluna. Pratite migracije Jevreja, moći
ćete shvatiti tokove novca. Zašto je
Solun postao grad sa najvećom
židovskom zajednicom od 16. do
18. stoljeća, čak i u 19. stoljeću značajan broj populacije Soluna bili su
Židovi. Šta su oni tu radili? Bili su
bankari i bavili se trgovinom. Sva
trgovina iz Soluna ka sjeveru, ka
euro-aziji, mediteranska ekonomija, do euro-azijske ekonomije, administrirana je iz Soluna i Istanbula. Isto tako, Beograd. U četrnaestom stoljeću Beograd je bio
poput svakog, ne sela, već manjeg
grada. Ali za vrijeme Osmanske
države Beograd je postao centralni
grad, ključni grad, Dunava, centralne Evrope, u ekonomskom
smislu, u kulturološkom smislu,
bilo je stotine džamija i crkava. Sarajevo je čudo, kao neka minijatura
ovog nasljedstva. Ako shvatite Sarajevo, možete razumjeti svu osmansku historiju, jer možete reći: postoje ljudi koje ako shvatite, shvatićete to stoljeće. Ako shvatite Hegela, razumjećete njemački mentalitet 19. stoljeća. To je poput nekog prototipa cjelokupnog mentaliteta. Isto tako, Sarajevo je prototip osmanske civilizacije. Sarajevo je bilo prototip rasta Balkana.
Slično tome, kasnije u 19. stoljeću
Kavalal Mehmed Ali-paša je bio
Albanac. Ali, on ne samo da je postao jedna od vodećih figura osmanske države tog vremena. On je
osnivač modernog Egipta. Da nije
bilo osmanske tradicije, Egipćani
ne bi vidjeli jednog Albanca u svom životu, a Kavalali Mehmed Alipaša bi u najboljem živio negdje
na Balkanu kao jedna inteligentna
osoba. Stoga su vodeće figure kao
r e v i j a
prototipi te civilizacije. Šta mi iz
ovoga možemo naučiti? Balkanski
region ima svoju sudbinu zbog
ovih geo-političkih, geo-kulturalnih i geo-ekonomskih faktora: ili će
balkanski region biti centar svega
ili žrtva svega.
DUH SARAJEVA JE DUH
KOEGZISTENCIJE
Zašto je nakon 19. stoljeća balkanski region podijeljen i od tog
vremena, kadgod govorimo o Balkanu, govorimo o podjelama, sukobima i svemu tome. Ne o civilizaciji, jer odsutnost geo-kulturalne interakcije znači sukob kultura. Odsustvo geo-eko n omske
razmjene znači ekonomsku stagnaciju. Odsustvo političke moći
i vlasti znači postajanje tampon
zo nom svih mogućih sukoba.
Sada je vrijeme obnove, kada
ćemo nanovo otkriti duh Ba l kana.
Koji tip politike bismo trebali
implementirati s ciljem da postignemo ovo? Prvo, kako bi geo-političku tampon zonu pretvorili da
balkanski region ne bude žrtva
konflikata - moramo stvoriti novi
osjećaj jedinstva u našoj regiji. Moramo ojačati regionalnu saradnju i
zajednički regionalni osjećaj. Ako
pogledate u historiju, mi smo ljudska bića, ne živimo u raju. Poput
historije ljudska bića su ozbiljna ili
historija je ozbiljna poput ljudskih
bića. Mi nismo životinje, na nama
je da odlučimo da učinimo nešto.
Isto tako historija je ozbiljna i ovisi
iz kojeg dijela historije uzimate odabir da biste ga danas interpretirali. Balkanska historija nije samo
historija konflikata, tokom 15. do
19. stoljeća, balkanska historija bila
je priča uspjeha. Mi možemo ponovno uspostaviti ovaj uspjeh stvarajući novu regionalnu vlastitost
kroz kreiranje nove multikulturalne koegzistencije i nove ekonomske zone. Multikulturalna koegzistencija je veoma važna. Jer uspon
« « « PRENOSIMO
civilizacije može biti shvaćen jedino kroz analiziranje struktura
gradova i kulturološkog života u
njima. Ako je jedan grad homogen,
to znači da ta civilizacija nije dovoljno raznolika i bogata. U doba
prije Rimskog carstva, grad Rim je
bio pun Rimljana, ali kasnije kada
se uspostavilo Rimsko carstvo Rim
je postao kozmopolitski grad. Na
Balkanu, jednako tako, Istanbul i
mnogi drugi gradovi, su bili multikulturalni, gdje se živjelo zajedno.
I zbog tog jakog kulturološkog bogatstva dogodio se porast u međusobnom utjecaju.
Zaostajanje je izazov. Ono što je
1990-tih bilo, oni koji su organizirali masakre u Srebrenici i širom
Bosne i Hercegovine su bili barbari koji nisu htjeli tolerirati razlike
u kulturološkom smislu. Duh Sarajeva je duh koegzistencije, duh
zajedničkog života.
BOSNA I HERCEGOVINA JE
NAŠA ODGOVORNOST!
Šta je Turska? Turska je jedan
mali Balkan, mali Bliski Istok, mala
Kavkazija. Mi imamo više Bošnjaka
koji žive u Turskoj nego u Bosni i
Hercegovini. Više Albanaca žive u
Turskoj nego u Albaniji, više Gruzijaca, Čečena, Abhazijaca žive u Turskoj nego u Gruziji, Čečeniji ili Abhaziji… A imamo Kurde, Arape, Turke zajedno. Zašto ovo imamo?
Zbog ove osmanske ostavštine! Za
sve ove muslimanske nacije Balkana, Kavkazije i Bliskog Istoka, Turska je neka vrsta sigurnog utočišta,
domovina, da! Najvišu dobrodošlicu imate. Anadolija pripada vama
draga naša Bosanska braćo i sestre.
A i mi smo sigurni da je Sarajevo
naše! Kada kažem da je Anadolija
vaša, to znači: ako hoćete doći, dođite! Ali mi želimo da vi budete sigurni i postojani ovdje kao posjednici Sarajeva i Bosne i Hercegovine! Zbog toga moramo biti oprezni. Ono što se dešava u Bosni i
Hercegovini je naša odgovornost!
maj, 2010. Revija FORUM
REINTEGRISAT ĆEMO
BALKAN!
Za Zapadnjaka ili nekog diplomatu iz drugog dijela svijeta, Bosansko pitanje je tehničko pitanje
koje se treba rješavati. Treba odraditi ovo, ne smije se uraditi ovo…
poput tehničkog diplomatskog procesa. Za nas to je priča života i
smrti! To je toliko važno! Teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine za nas je u istoj mjeri važan kao
teritorijalni integritet Turske. Prosperitet i sigurnost Sarajeva nam je
važan kao i sigurnost i prosperitet
Istanbula - ovo nije samo osjećaj i
odgovornost državnika, ovo su osjećaji i emocije bilo kojeg Turčina
koji živi u bilo kojem dijelu Turske.
Danas sam to pričao vašim liderima ovdje. Bila su dva velika
spontana mitinga, demonstracije u
Turskoj, veoma velike, koje ja u svom životu pamtim. Sjećam se dobro jedne, bila je 1993. godine. Na
medijima je prenijeta vijest da Srbi
koriste hemijsko oružje u napadu
na Goražde. Vijest je objavljena u 7
ili 8 sati navečer. Ne hiljade, već
stotine hiljada ljudi su se okupile
na Taksimu (trg u Istanbulu) spontano. Da se od njih zatražilo da
pješaće do Bosne te noći, ne bi razmišljali ni da kući odu, istog momenta bi krenuli prema Bosni sa
takvim emocijama. Ovo je način na
koji smo mi vezani jedni za druge.
Ukratko, naša historija je ista, naša
sudbina je ista i naša budućnost je
ista.
I poput 16. stoljeća, kada se dogodio rast osmanskog Balkana kao
centra svjetske politike, mi ćemo
učiniti da Balkan, Kavkazija i Bliski
Istok, zajedno sa Turskom postanu
centar svjetske politike u budućnosti. Ovo je cilj turske vanjske politike i mi ćemo ovo postići. Mi ćemo reintegrisati balkanski region,
Kavkaziju, Bliski Istok na osnovu
principa regionalnog i globalnog
mira ne samo za sve nas, već za
cijelo čovječanstvo.
57
r e v i j a
VJERSKI POJMOVNIK » » »
Fikh
postupke punoljetnih i pametnih ljudi, a ti postupci
zovu se »ef'ali mukellefin«.
Podruje fikha je vrlo prostrano. On se dijeli u četiri
glavna dijela: »ibadat«, »munakehat«, »muamelat« i »ukubat«.
Ibadat su propisi o vjerskim obredima, munakehat
govori o bračnim stvarima, muamelat tretira međusobne odnose ljudi, kao npr. kupoprodaju, a ukubat govori o kaznama za prekršaje pojedinih vjerskih propisa.
Svaki punoljetan čovjek je odgovoran za svako svoje djelo, i svako njegovo djelo podliježe naročitim vjerskim propisima i osudama. Nauka koja nas uči kakvu
osudu treba izreći za pojedina ljudska djela zove se
»Ilmi-fikh« ili kraće »Fikh«. Prema tome je fikh nauka
koja pretresa sve postupke punoljetnih ljudi sa senatskog gledišta i određuje da li se neko djelo po vjerskim propisima mora ili ne mora, smije ili ne smije činiti, je li ga slobodno činiti, ili je neko djelo pohvalno ili
ružno činiti
Iz spomenute definicije fikha se vidi da šeriatska
osuda o izvjesnom činu može biti donesena na pet
načina:
1) da se neki čin (npr. namaz ili post) mora činiti, i
to se zove »vudžub« a čin je sami »vadžib«.
2) da se određeni čin ne smije činiti (npr. upotreba
alkoholnih pića ili krađa). To se zove »hurmet«, a takav
čin je »haram« (zabranjen).
3) da se neki čin može bez zamjerke činiti (npr.
napraviti izlet ili voditi običan razgovor). Tome se kaže
»ibahat«, a takav čin je po šeriatu »mubah«.
4) da je nešto pohvalno činiti (npr. redovito čistiti zube). Tome se kaže »nedb«, a sam čin je »mendub«.
5) da je neki čin nevaljao, ružan (npr. najesti se
bijelog luka pa otići u društvo ili džamiju). Tome se
kaže »kerahet«, a takav čin je »mekruh«. Prema tome:
vudžub, hurmet, ibahat, nedb i kerahet su šerijatske
presude (ahkami-šer'ijje). One se primjenjuju na sve
58
U ibadete spadaju uglavnom: namaz, post, zekjat i
hadž.
Osnove fikha su: Kur'an, Sunnet, idžma i kijas.
Kur'an je Božija knjiga, Sunnet je ono što je Alejhisse-lam rekao, radio ili šutnjom odobrio (Sunnetikavlij je, Su-nneti-fi'lijje i Sunneti-tekririjje). Idžma je jednoglasno rješenje nekog šeriatskog pitanja od strane
cjelokupne uleme jednog vremena, a kijas je donošenje neke šeriatske odredbe na temelju analognog rješenja donesenog prije o nekom drugom pitanju koje ima
nešto zajedničko i slično s pitanjem o kojem se donosi
novo rješenje, kao npr. odredba da je haram piti rakiju,
jer i ona opija kao vino, za koje je već otprije poznato
da je zabranjeno.
Kur'an, Sunnet, Idžma i Kijas su, dakle, vrela iz kojih
se crpe šeriatske odredbe (ahkjami-šer'ijje) za sve postupke, djela i događaje među muslimanima sve do
Sudnjeg dana. Ta vrela zovu se zajednički »Edillei-šer'ijje« (šeriatski dokazi) jer se njima dokazuje ispravnost
pojedinih šeriatskih odredaba. Nauka koja raspravlja o
tome kako se na temelju ovih Izvora dolazi do šeriatskih odredaba zove se »Usuli-fikh«.
Fetva je rješenje nekog pitanja iz fikha uz koje
dolazi objašnjenje na temelju čega je doneseno to
rješenje. Vjerski učenjak koji donosi to rješenje zove se
mufti (kod nas muftija). Kad se kaže npr. da je fetva u
nekom pitanju donesena prema mišljenju imami
Muhameda, to znači da su učeni ljudi to pitanje po
fikhu riješili na temelju imami-Mu-hamedova mišljenja,
tj. oni su donijeli tu šeriatsku odluku onako kako ju je
donio imami Muhamed, a ne kao Ebu Ha-nife ili Ebu
Jusuf.
maj, 2010. Revija FORUM
Abaz Dizdarević

Bonn, 20

повратак хероја

Ni na nebu ni na zemlji Život s vriskom lokomotive

U Podgorici otvoren Bulevar Srđana Aleksića

Opstanak KAP-a: Mogućnost ili iluzija Perućac krije žrtve zločina

Pozicioniranje za državne izbore str 5-7

Zajedničkim projektima do razvoja sjevera

Petnjica ponovo opština - forum bošnjaka/muslimana crne gore

Prvo spomen obiježje u regionu Strana 19