Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka
u Crnoj Gori
e-mail:
[email protected]
Mart, 2012. godine
Broj 22
www.forumbosnjaka.com
Godina VII
ISSN 1800-7724
Crna Gora i sibirska zima
Solidarnost
spasila
obraz
vlasti
Str: 19
Aktuelne ekonomske i političke dileme
Opstanak KAP-a:
Mogućnost ili iluzija
Str: 25
Intervju: Amor Mašović
Perućac krije
žrtve zločina
Str: 29
Bajramski susret sa članovima i prijateljima Foruma
Rifat Rastoder, potpredsjednik Skupštine CG
i Rifat ejzić, reis Islamske zajednice Crne Gore
Francišek Lipka, ambasador Slovačke i
Mirsad Rastoder, predsjednik UO Foruma Bošnjaka
Rifet Kosovac, pomoćnik Ministra Odbrane CG,
Husein-Ceno Tuzović, predsjednik Savjeta FB
i Melita Rastoder, Koordinator Revije Forum
Muharem Zejnulahu-Ambasada BiH
Revija FORUM
Revija
FORUM
Sadržaj
HRONIKA
Tradicionalni Bajramski susreti
Bošnjaci su spona za evropski napredak regiona.........................................5
Podgorica
Vandali oštetili spomen-obilježje civilnim žrtvama.......................................6
Povodom devetnaeste godišnjice od otmice u Štrpcima
Devetnaest ruža za otete........................................................................................7
Predsjednici opština sa sjevera Crne Gore poručili Vladi
Aerodrom u Beranama je projekat sjevera države...................................... 10
Ministar evropskih poslova Republike Turske, Egemen Bağış u posjeti Crnoj Gori
Zajednički izazovi..................................................................................................... 11
Delegacija Merhameta BiH u posjeti Forumu Bošnjaka Crne Gore
Dobročinstvo bi trebalo da bude obaveza svih civilizovanih ljudi......... 12
Promocija knjige Šerba Rastodera o Šahovićima 1924. godine
Kad su vakat kaljali insani................................................................................... 13
Crteži akademika Zuvdije Hodžića
Suživot u smjenjivanju.......................................................................................... 15
Novosti iz Medrese “Sultan Fatih” u Podgorici
Uskoro Prva generacija medresanata.............................................................. 16
Melita Rastoder, prvi magistrant na temi identiteta Bošnjaka Crne Gore i Srbije
Odoljeli muhadžirskoj sudbini........................................................................... 17
Kritičke paralele
Crna Gora i sibirska zima
Solidarnost spasila obraz vlasti.................................................................19-24
Mirsad Rastoder
Aktuelne ekonomske i političke dileme
Opstanak KAP-a: mogućnost ili iluzija..........................................................25-26
Esad Krcić
O KAP - u iz političke vizure
Kako dalje.............................................................................................................27-28
Damir Šehović
Mart, 2012.
Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka u Crnoj Gori
Izdavač:
Forum Bošnjaka Crne Gore
***
Predsjednik Savjeta:
Husein - Ceno Tuzović, prof.
Predsjednik Upravnog odbora:
Mirsad Rastoder
Adresa:
Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32
www.forumbosnjaka.com
E-mail:
[email protected]
Žiro račun:
550-3841-06
Podgorička banka
***
Koordinatori:
Melita Rastoder
Safet Korać
***
Grafička Priprema:
Adil Tuzović
***
Štampa:
Daily Press, Podgorica
Tiraž: 2000
Rješenjem Ministarstva kulture i
medija Crne Gore broj 582, od 6
aprila 2006. godine, revija Forum se
upisuje u evidenciju medija.
Objavljivanje Revije Forum
sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje
manjinskih prava u Crnoj Gori.
3
Revija FORUM
INTERVJU: Amor Mašović, član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH
Perućac krije žrtve otete u Štrpcima i Sjeverinu...................................29-32
Ruždija Adžović
Rifat Rastoder, potpredsjednik Skupštine Crne Gore
o suočavanju sa istinom o zločinima
Problem nečiste savjesti...................................................................................... 33
Povodom knjige o zločinu u Šahovićima 1924. godine
Vrijeme i ljudi........................................................................................................... 34
Ervin Spahić
DRUŠTVO
Prvi bilateralni sporazum crnogorske države i islamske zajednice
Lakmus papir........................................................................................................35-36
Adnan Prekić
Plavska manifestacija među odabranima u Crnoj Gori
Oskar za Dane borovnice...................................................................................... 37
Edin Jadadić
Sjećanje na Dr Ibrahima Koristovića
Riječi jače od lijeka................................................................................................. 38
Husein Ceno Tuzović
Misterija, Šabetaj Cvi - Aziz Mehmed-efendi
Mesija u Ulcinju...................................................................................................39-40
Mustafa Canka
Otkriće arheologa Polimskog muzeja iz Berana
Bihorska dama stara 5000 godina..................................................................... 41
Kutak za dokone
U zdravoj đovdi zdrav džin (U zdravom tijelu zdrav duh).....................42-43
Ervin Spahić
OBRAZOVANJE, KULTURA, BAŠTINA
Dragulj muzičke sehare Bošnjaka
Kaja - pjesma tuge, ljubavi i dijaloga............................................................44-45
Faiz Toftić
Esej o piscu - Rasim Ćelahmetović, Alkatmeri u bašči sudbine
Dublje od ogledala...........................................................................................47-49
Fruk Dizdarević
Književnik Safet Sijarić o romanu Žig Kemala Musića
Nema kom se ne može dogoditi........................................................................... 50
Francuzi otvaraju novi dio Luvra
Galerija za islamsku umjetnost....................................................................52-53
Zerina Ćatović
PRENOSIMO, Portal Analitika 29. febrara
Premijerno prikazivanje filma „U zemlji krvi i meda”.............................56-57
Mihailo Radojičić
VJERSKI POJMOVNIK
Ilahije i Kaside ......................................................................................................... 58
Emir Pašić
4
Mart, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Tradicionalni Bajramski susreti
Bošnjaci su spona za
evropski napredak regiona
U organizaciji Foruma Bošnjaka Crne
Gore podgoričkom restoranu „Ribnica“su
i povodom posljednjeg Kurban bajrama
upriličeni već tradicionalni Bajramski susreti. Među brojnim učesnicima - visokim
zvaničnicima Crne Gore, članovima diplomatskog kora, predfstavnicima civilnog
sektora i ukupnog javnog života Podgorice i Crne Gore bili su i bivši poslanici parlamenta Kosova: Džezair Murati i Sadik
Idrizi, čelnici bošnjačke koalicije “Vakat”,
Ćerim Bajrami, zamjenik ministra u Ministarstvu dijaspore vlade Republike Kosova, kao i predstavnici bošnjačkih udruženja iz Sarajeva, Priboja i Novog Pazara.
Svečanosti su između ostalog prisustvovali potpredsjednik Skupštine Crne
Gore, Rifat Rastoder, predsjednica Vrhovnog suda, Vesna Medenica, ministar
bez portfelja, Rafet Husović, direktor
policije Veselin Veljović, izaslanik ministra, pukovnik Rifet Kosovac, ambasador Srbije, Zoran Lutovac, ambassador
Slovačke František Lipka, predstavnici
ambasada SAD, Turske, Hrvatske, BiH,
Mađarske i drugi. Pozdravne telegrame
sa čestitkama poslali su: predsjednik
Skupštine Crne Gore, Ranko Krivokapić,
ombudsman, Šućku Bakoviću, ministar
culture, Branislavu Mićunoviću, te minister Suadu Numanoviću, ambasadorka
Republike Turske u Crnoj Gori, Emine
Birgen Keşoğlu,i ambasadpr BiH, Izmir
Talić.
- Svaki pokušaj marginalizacije Bošnjaka i drugih manjinskih naroda uperen
je protiv demokratske i multietničke Crne
Gore, kazao je, povodom Bajramskih susreta, predsjednik UO Foruma, Mirsad
Bajramski susret Foruma
Rastoder. Umjesto dugog nabrajanja šta
smo sve radili i uradili, od prethodnog
do ovog susreta, želimo da se zahvalimo
svima koji su na bilo koji način podržali
inicijative i apele Foruma. Posebno cijenimo svaki doprinos stručnom isticanju
vrijednosti kulturne baštine i savremenog stvaralaštva bošnjaka, koja je stalno
u žiži interesovanja i aktivnosti Foruma podsjetio je, između ostalog, Rastoder.
Govoreći o sociološkom i kulturološkom aspektu Bajrama, Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori, efendija Rifat Fejzić,
podsjetio je da svi pripadamo zajedničkim vrijednostima, prije svega jer potičemo od jednog čovjeka i jedne žene.
- Bog od nas traži samo spremnost
da žrtvujemo, da onaj koji ima pomogne
onome ko nema. To je upravo poruka
ovog našeg praznika koji nas uči da poštujemo druge, istakao je, pored ostalog,
Fejzić.
Nakon pozdrava Predsjednika savje-
Prijem kod potpredsjednika Rastodera
Bošnjačku delegaciju s Kosova, u svom kabinetu primio je Potpredsjednik crnogorskog Parlamenta Rifat Rastoder. U razgovoru su razmijenjena mišljenja o napretku
i obavezama na evrotlanskom putu Crne Gore i regiona ,kao I položaju bošnjačkog i
albanskog naroda u Crnoj Gori, posebno u kontekstu nedavno usvojenog zakona o
izborima. Konstaovano je da položaj manjinskih naroda treba stalno unaprjedjivati pa
je I to važan povod za intenzivniju saradnju izmedju Crne Gore i Kosova.
Mart, 2012.
ta Foruma, Huseina Tuzovića, priređen je
koktel za prijatele sve prisutne.
U popodnevnim satima, nakon pauze
za džumu,Forum je za goste iz regina priredio radni ričak na kome je razgovarano
o mogućim oblicima saradne. Uz međusobno informisanje o procesima demokratizacije i evrointegracijama dražava i
društava u kojima participiraju Bošnjaci,
razmijenjena su miošljenja o mogućnostima tješnje sardanje maker o minimumu
pitanja od zajedničkog interesa svih Bošnjaka.
Gosti sa Kosova su posebno istakli da
kosovski ustavni i zakonski okvir omogućava Bošnjacima školovanje na svim nivoima na bosanskom jeziku i da surezervisana mjesta za nevećinske zajednice u vlasti
na centralnom nivou. Saradnja bošnjačkih
organizacija može pomoći upis studenata
ali i rješavanje zaostalih administrativnih
pitanja za gradjane. Ključni osnov za sve
je ipak razvoj bolje saobraćajne infrastructure, konstatuvali su učesnici susreta.
Jedinstven je zaključak, da je nakon
političkog, nacionalnog i ustavno-pravnog
utemeljenja bošnjačkog naroda u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije,
došlo vrijeme konkretnijeg unaprjedjenja
bošnjačkih veza u korist naroda ali država u kojima žive jer svi teže evropskim
integracijama u kojima i Bošnjaci vide
svoju perspektivu.
5
Hronika
Revija FORUM
Podgorica
Vandali oštetili
spomen-obilježje civilnim
žrtvama
Nepoznati počinioci oštetili su spomen-obilježje posvećeno civilnim žrtvama ratova vođenih na prostorima
bivše Jugoslavije od 1991. do 2001. godine, u parku na
Pobrežju u Podgorici, objavio je 4. januara portal PCNEN.
Saradnik tog portala, šetajući preko spomen parka
na Pobrežju, vidio da je spomen ploča, napravljena od
specijalnog stakla, pukla po sredini i pri donjoj ivici.
Spomen obilježje je 11. jula prošle godine otkrio premijer Igor Lukšić.
“Nikada ne možemo i nećemo zaboraviti žrtve deportacija, stradanje putnika u vozu u Štrpcima, Kaluđerski
laz, stradanje civila na dubrovačkom ratištu, progon
Bukovičana, civilne žrtve u Crnoj Gori usljed sulude kosovske avanture koja je nekadašnju Jugoslaviju dovela u
sukob sa zapadnim svijetom 1999. godine, ali i nijedan
drugi događaj i zločin u kojem su stradali nevini”, kazao
je Lukšić otkrivajući Spomen obilježje.
- Forum Bošnjaka/Muslimana Crne Gore (FBM) najoštrije je osudio skrnavljenje spomenika civilnim žrtvama ratova od 1991. do 2001. godine, očekujući da će
policija i nadležni državni organi u najkraćem roku otkriti
počinioce tog vandalskog čina.
“U protivnom, biće to znak nemarnog saučesništva
sa izvršiocima, jer je skrnavljenje potvrda da ne postoji
svijest o grijehu koji je počinjen”, piše u saopštenju FBM
dostavljenom agenciji MINA.
Forum smatra da skrnavljenje spomenika ukazuje da
u Crnoj Gori još postoje oni koji bi najradije da zaborave
čak i nevino stradale od genocidne politike devedesetih,
čime direktno rade na štetu multietničke i evropske Crne
Gore.
Taj vandalizam, smatraju u FBM, ravan je rušenju na
stoti ne nadgrobnih obilježja, na mezarjima svih naroda,
na prostoru Crne Gore i regiona.
“Pozivamo sve sugrađane da se uoči velikih blagdana prisjete nevinih žrtava, da ne zaborave da zločin i zločinci nemaju ni vjeru ni naciju, već da su protiv svih nas
koji pihvatamo civilizacijski čin poštovanja civilnih žrtava
i suočavanja s prošlošću radi međusobnog poštovanja i
zajedničke budućnosti”, zaključeno je u saopštenju.
6
Forum se zahvaljuje čelnicima Muzeja i galerija
Podgorice što su brzo, nakon desetak dana od
skrnavljenja rekonstruisali spomen obilježje.
I dalje očekujemo da nadležni utvrde ko su počinioci ovog gnusnog vandalizma.
Mart, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Povodom devetnaeste godišnjice od otmice u Štrpcima
Devetnaest ruža za otete
Predstavnici Foruma Bošnjaka Crne Gore, povodom 19.
godišnjice od otmice iz voza i likvidacije 19 putnika, 27. februara 1993. godine u Štrpcima kod Priboja, položili su cvijeće
na Spomen obilježje civilnim žrtvama u Podgorici i podsjetili
da zločin nad putnicima iz voza Lovćen 671 nije procesno ni
humanitarno završen.
- Presuda, samo jednom od saučesnika u zločinu, bez daljih istraga i utvrđivanja odgovornosti, kao i u drugim slučajevima potvrđuje izbjegavanje suočavanja s prošlošću. Predstavnici Foruma Bošnjaka i dalje očekuju stvaranje uslova za
cjelovito prikupljanje podataka o stradanjima.
Forum posebno naglašava potrebu da se nastavi istraga
i utvrđivanje pune istine i odgovornost za učesnike i komandante svih zločina. Očekujemo da predstavnici Crne Gore
u komunikaciji sa najvišim predstavnicima Srbije i Bosne i
Hercegovine zahtijevaju procesuiranja svih koji su na bilo koji
način učestvovali u zločinima. Crna Gora ima obavezu i da
učestvuje u daljim pretraživanjima terena na kojima se nalaze posmrtni ostaci otetih.
Takođe se ne bi smjelo zaboraviti da i porodice žrtava čekajući posmrtne ostatke i pravdu, žive na rubu egzistencije,
ističe se u reagovanju Foruma ovim povodom. Forum poziva
resorne ministre i službe da ih obiđu i obezbijede im adekvatnu materijalnu sigurnost. Forum se pridružuje i zahtje-
Mart, 2012.
Pamtimo, oni imaju imena
ESAD KAPETANOVIĆ (19)iz Bijelog Polja
ILJAZ LIČINA (43)iz Bijelog Polja
FEHIM BAKIJA (43) iz Bijelog Polja
ŠEĆO SOFTIĆ (48)iz Bijelog Polja
RIFAT HUSOVIĆ(26) iz Bijelog Polja
SEAD DJEČEVIĆ(16) iz Bara
ISMET BABAČIĆ (30)iz Podgorice
HALIL ZUBČEVIĆ (49)iz Trebinja, raseljen u Rožaje
JUSUF RASTODER (45)iz Berana
ADEM ALOMEROVIĆ(59iz Brodareva
RASIM ĆORIĆ (40)iz Prijepolja
FIKRET MEMOVIĆ (40)iz Prijepolja
FEVZIJA ZEKOVIĆ (54) iz Prijepolja
NIJAZIM KAJEVIĆ (30)iz Prijepolja
MUHEDIN HANIĆ (27)iz Brodareva
SAFET PRELJEVIĆ(22) iz Prijepolja
DŽAFER TOPUZOVIĆ (55)iz Brodareva
ZVEZDAN ZULIČIĆ (23)iz Sarajeva
TOMO BUZOV (56) iz Beograda
7
Hronika
vu rodbine otetih da se u Bijelom Polju
podigne spomenik otetim putnicima iz
voza u Štrpcima.
Saopštenjem, povodom 19. godišnjice zločina u Štrpcima, oglasila se i
Bošnjačka stranka.
- Adekvatnim sudskim procesuiranjem zločina koji su se desili 90-ih godina, kao i većom brigom o porodicama
žrtava, Crna Gora može doprinjeti vlastitom suočavanju sa prošlošću, ali i institucionalno odgovoriti preuzetim obavezama jačanja efikasnosti pravosuđa,
saopšteno je iz Bošnjačke stranke .
„Sudski proces koji je u Crnoj Gori
vođen povodom ovog slučaja, nije ni
izbliza rasvijetlio okolnosti zločina, a
kažnjavanje jednog učesnika bila je
neadekvatna sudska satisfakcija za
porodice i rodbinu nevinih žrtava, ističe
se, između ostalog, u reagovanju ove
stranke.
I iz Liberalne partije je ponovljeno
da Crna Gora mora kazniti odgovorne
za zločin u Štrocima. Žrtve iz stanice
Štrpci, kao i njihove porodice koje 19
godina čekaju odgovor institucija i društva, velika su obaveza za crnogorsku
zajednicu koja mora da kazni sve odgovorne za taj zločin, kazao je predsjednik Liberalne partije, Andrija Popović,
povodom sjećanja na žrtve otmice.
Komemorativnom skupom “Štrpci
bez mezarja” i polaganjem vijenaca na
spomenik žrtavama rata sa tog područja i u Prijepolja(Srbija) obilježeno je 19.
Revija FORUM
Porodice otetih u Štrpcima razgovarale sa čelnicima
Bijelog Polja
SPOMEN OBILJEŽJE OVE GODINE
Predstavnici porodica putnika koji su 27. februara 1993. godine oteti u Šrpcima, razgovarali su sa predsjednikom Opštine Bijelo Polje Aleksandrom Žurićem
o zahjevima koje su odavno uputili državi.
Nakon prijema Ragib Ličina je u ime porodica otetih potvrdio, da im je predsjednik Žurić obećao podizanje spomenika.
Konstatujući da su svi zahtjevi razumni i opravdani Potpredsjednik Opštine
Tufik Bojadžić,takodje je u ime lokalne uprave obećao pomoć.
- Država je mogla i morala da sada učiniti više, kazao je Bojadžić
Obećali smo im da će u naredna tri mjeseca biti urađen program o podizanju
spomen obilježja žrtvama otmice. Takođe ćemo učiniti sve da povedemo stalnu
i pojačanu brigu o porodicama i u okviru mogućnosti, urađenog socijalnog kartona vidimo šta možemo da uradimo. Trudićemo se da nađemo rješenja, tamo
gdje budemo mogli stalno obezbijedimo socijalno zbrinjavanje, zapošljavanje ili
rješavanje stambenih problema, kazao je Bojadžić.
godišnjica od otmice i ubistva 19 putnika, iz voza. Obilježavanje godišnjice
otmice i ubistva u Prijepolju su odvojeno organizovali lokalna samouprava
i Mešihat Islamske zajednice u Srbiji.
Među otetim i ubijenim putnicima Bošnjacima devet ih je sa područja opštine
Prijepolje . Članove njihovih porodica
primili su čelnici lokalne samouprave
koji su im uručili skromnu finansijsku
pomoć. U Beogradu su samo, Žene u
crnom, jednočasovnim stajanjem na
platou ispred Željezničke stanice, mje-
stu odakle je svojevremeno krenuo voz
smrti, obilježile su 19. godišnjicu od
otmice.
Iz putničkog voza „Lovćen“ br.671,
koji je saobraćao na relaciji Beograd-Bar,
27. februara 1993. godine u lokalnoj
stanici Štrpci, podsjetimo, oteto je 19
putnika, od kojih osamnaest Bošnjaka i
jedan Hrvat. Odvedeni su put Višegrada,
gdje su zvjerski mučeni i na kraju ubijeni.
Do sada su pronađeni djelovi posmrtnih
ostataka Jusufa Rastodera, Halila Zubčevića i Rasima Ćorića.
Ruže i molitva za žrtve zločina u Štrpcima
8
Mart, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Apelacioni sud ukinuo oslobađajuću presudu optuženima
za deportaciju izbjeglica
Suđenje se nastavlja
Apelacioni sud Crne Gore ukinuo
je prvostepenu presudu Višeg suda
u Podgorici kojom su devetorica pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) oslobođeni optužbe za
deportaciju bosansko-hercegovačkih
izbjeglica iz Crne Gore. Portparol Višeg suda u Podgorici Irena Šofranac
Nedović saopštila da je uvažena žalba
vrhovnog državnog tužilaštva.
Predmet je vraćen Višem sudu u
Podgorici na ponovno suđenje i, na žalost, istom vijeću sudije Milenke Žižić.
Specijalno vijeće sudije Milenke
Žižić je krajem marta prošle godine
oslobodilo optužene zbog nedostatka dokaza. Za deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore
optuženi su: Branko Bujić, Sreten
Glendža, Božidar Stojović, Milorad
Šljivančanin, Boško Bojović, Milisav
Marković, Radoje Radulović, Duško
Bakrač i Milorad Ivanović.
Optužnica ih je teretila da su „izvršili nezakonito preseljenje građana
Bosne i Hercegovine, koji su imali
status izbjeglica. Crnogorska vlada
je krajem 2008, donijela odluku o
sudskom poravnanju s Bošnjacima
žrtvama deportacije 1992. godine i
članovima njihovih porodica. Činom
pristanka Vlade Crne Gore da porodicama ukupno na ime odštete isplati
oko 4,2 miliona eura, Crna Gora je 16
godina nakon što je bosansko-hercegovačke izbjeglice deportovala vojsci
bosanskih Srba haškog optuženika
Radovana Kardžića priznala odgovornost za taj zločin. A ko je KRIV?
Parlament Australije usvojio Rezoluciju o Srebrenici
Potvrđena odluka Haškog
suda o genocidu
Potočari kod Srebrenice: Spomen
obilježje žrtvama genocida
Parlament Australije usvajanjem
Rezolucije o Srebrenici u februaru
2012. godine potvrdio odluku Međunarodnog suda u Hagu da je u Srebrenici jula 1995. počinjen genocid nad
bošnjačkim stanovništvom zaštićene
enklave.
Usvajanjem ove rezolucije Australija se pridružila zemljama Evropske
unije, Kanadi i Sjedinjenim Američkim
Državama, koje “ne dozvoljavaju da se
zaboravi ovaj najveći masakr u Evropi
nakon Drugog svjetskog rata“, rečeno
je u saopštenju Vijeća bh. organizacija
Australije.
Parlament Australije odlučio je da
11. juli „treba biti vrijeme sjećanja na
žrtve“.
Graham Peret, predstavnik Laburističke stranke iz države Queensland,
kazao je da „kao što je slučaj za bilo
koju pojedinačnu smrt, onima koji žale
Mart, 2012.
riječi neće umanjiti bol, ali i sam znam
da šutnja ne čini ništa. Neka ovih nekoliko riječi australijskog parlamenta
pomognu u liječenju rana, pogotovo u
bosanskoj zajednici“.
Majkl Denbi, laburistički predstavnik iz države Viktorija, kazao je da
„rezolucija možda neće učiniti toliko
koliko film Anđeline Džoli da istakne
sjećanja na ove tragične događaje, ali
naša rezolucija barem će pružiti utjehu drugima kada se sjećaju 11. jula“.
Predsjednica Vijeća bh - organizacija Australije Senada Softić-Telalović
je kazala da je “Australija potvrdila
svoj status jedne od najdemokratskijih i najslobodnijih država u svijetu,
koja neće dozvoliti da se sjećanje na
11. juli 1995. godine izbriše iz naših
sjećanja i ovom rezolucijom Australija
želi da sačuva spomen na sve nedužno stradale osobe i da se nikad i nikome ovako nešto ne ponovi”.
Ona je istakla da je Vijeće bilo
uključeno u dvogodišnje diplomatske
aktivnosti i lobiranja, te zahvalila svima koji su pomogli da rezolucija bude
usvojena.
Posebnu zahvalu Vijeće je uputilo
ambasadoru BiH u Kanberi, Damiru
Arnautu, koji je pomogao oko pripreme teksta rezolucije, parlamentarcima Peretu i Denbiju, te Edu Husicu,
parlamentarnom zastupniku bosanskohercegovačkog porijekla.
9
Hronika
Revija FORUM
Predsjednici opština sa sjevera Crne Gore poručili Vladi
Aerodrom u Beranama je
projekat sjevera države
Predsjednici opština sa sjevera
Crne Gore uputili su pismo Vladi Crne
Gore i Ministarstvu saobraćaja, u kojem traže aktiviranje aerodroma u
Beranama, čija bi ukupna vrijednost
iznosila oko 15 miliona eura.
Opština Berane je 2010. godine
objavila javni poziv na otvoreno nadmetanje za prikupljanje ponuda za
izbor strateškog partnera za zajedničko ulaganje i izgradnju aerodroma u
Beranama. Na poziv su se javile dvije
turske komapanije: “Limak holding” i
“Turkmal” u partnerstvu sa Cenaj-om.
Na sastanku u Beranama, održanom 5. marta, predsjednici opština
sjevera Crne Gore ocijenili su da je
10
aerodrom od opšteg interesa za čitav
region.
Predsjednik Opštine Bijelo Polje,
Aleksandar Žurić, u vezi sa tim izjavio
je da otvaranje aerodroma nije samo
projekat Berana, već sjevera države.
- Uz autoput Bar - Boljari ovo je
ubjedljivo najvažniji projekat na sjeveru Crne Gore i kao takvom mu dajemo
punu podršku. Opštine bi trebalo da
budu spremne i za scenario u kojem
bi same finansirale otavaranje aerodroma u Beranama, kazao je Žurić.
Predsjednik Opštine Berane, Vuka
Golubović, očekuje realizaciju, “pogotovo od kako su stigle kvalitetne ponude turskih kompanija”. Predsjednik
Opštine Plav, Skender Šarkinović, je
podsjetio na veliku dijasporu Plava i Gusinja ali na izgradnju puta u
pograni;npm dijelu sa Albanijom.
- Imajući u vidu putne pravce Murino-Čakor-Peć i otvaranje puta Plav-Gusinje-Podgorica, aerodrom Berane će
biti destinacija ne samo za opštine sa
područja Crne Gore, već i za stanovnike susjednih nam država, istakao je
Šarkinović.
Kako je najavljeno 13. marta crnogorski premijer boraviće u zvaničnoj
posjeti Turskoj i kako se očekuje finiširati razgovore o aerodromu u Beranama.
K.Musić
Mart, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Ministar evropskih poslova Republike Turske,
Egemen Bağış u posjeti Crnoj Gori
Zajednički izazovi
Ministar Evropskih poslova Republike Turske, Egemen Bağış u posjeti mezarju u Tuzima
Ministar Evropskih poslova Republike Turske, Egemen Bağış, bio
je gost ministra vanjskih poslova u
Vladi Crne Gore, gospodina Milana
Roćena, a tokom ove posjete, polovinom januara tekuće godine, sreo se i
razgovarao, između ostalog, sa predsjednikom Filipom Vujanovićem, potpredsjednikom Vlade Duškom Markovićem, potpredsjednikom Skupštine
Rifatom Rastoderom i ministrom Rafetom Husovićem.
U razgovorima sa crnogorskim
zvaničnicima potencirani su izuzetno
dobri, ne samo politički, nego i prijateljski odnosi dvije države. Takođe,
Mart, 2012.
razgovaralo se o saradnji, načinu na
koji dvije zemlje mogu pomoći jedna
drugoj na zajedničkom putu do punopravnog članstva u Evropskoj uniji.
U organizaciji Ambasade Republike Turske u Crnoj Gori i Evropskog pokreta u Crnoj Gori upriličena je i javna tribina na kopjoj je ministar Bağış
govorio na temu: „Prevazilaženje
evropskih izazova: Vrijeme za novu
perspektivu“. Tribini je prisustvovalo
preko stotinu diplomata, crnogorskih
zvaničnika, akademika, predstavnika
vladinog i nevladinog sektora, kao i
predstavnika medija.
Na kraju posjete Crnoj Gori, mi-
nistar Bagiš je, sa Ambasadorkom
Turske Emine Birgen Keşoğlu i članovima Crnogorsko-turskog prijateljstva
posjetio Šehidsko mezarje i Nizamsku džamiju u Tuzima. Ministar je
izrazio divljenje naporima Tuzana da
očuvaju uspomenu na turske nizamevojnike koji su ostavili svoje živote na
ovim prostorima.
Nizamska džamija je nakon 79
godina ponovo obnovljena i svečano otvorena 2010. godine. U sklopu
njenog harema na površini od oko 10
000 m2 nalazi se Šehidsko mezarje
čiji su prvi šehidi bili vojnici Sultana
Mehmeda Osvajača.
11
Hronika
Revija FORUM
Delegacija Merhameta BiH u posjeti Forumu Bošnjaka Crne Gore
Dobročinstvo bi trebalo
da bude obaveza svih
civilizovanih ljudi
Delegacija dobrotvornog društva „Merhamet“ iz Bosne i
Hercegovine boravila je 21. i 22. decembra, 2012. u Podgorici i tom prilikom razgovarala sa visokim državnim zvaničnicima i čelnicima, kao i sa predstavnicima Foruma Bošnjaka/
Muslimana Crne Gore. U odvojenim susretima, delegacija
društva „Merhamet“ je sa domaćinima razgovarala o položaju Bošnjaka u Crnoj Gori, kao i o unaprjeđivanju dalje saradnje.
Predstavnici Foruma B/M CG, Husein Tuzović i Mirsad
Rastoder, priredili su prijem za uvažene članove delegacije
koju je predvodio predsjednik društva, Hajrudin Šahić. U prijateljskom razgovoru razmijenjene su informacije o redovnim
aktivnostima i planovima dvije organizacije s akcentom na
moguće oblike saradnje u funkciji dobrotvornog i opšteg razumijevanja, posebno iz ugla poimanja savremenih potreba
Bošnjaka.
Tokom dvodnevne posjete Podgorici delegaciju bosansko-hercegovačkog „Merhameta“ primili su potpredsjednik
Skupštine Crne Gore, Rifat Rastoder, ministar u Vladi Crne
Gore i predsjednik Bošnjačke stranke, Rafet Husović i Reis
Islamske zajednice u Crnoj Gori, Rifat ef. Fejzić.
U odvojenim susretima, delegacija „Merhameta“ je sa domaćinima razgovarala o položaju Bošnjaka u Crnoj Gori, kao
i o pospješivanju međusobne saradnje. U svim razgovorima
podržane su aktivnosti „Merhameta“ i naglašena je važnost
frekventnije komunikacije između ove humanitarne organizacije i bošnjačkih organizacija i institucija u Crnoj Gori.
Hajrudin Šahić podržao je ideju domaćina za obnovu
Merhameta u Crnoj Gori i obećao logističku podršku HO
„Merhamet“ MDD, kao i pomoć u uspostavljanju kontakata
Bošnjaka iz Crne Gore sa humanitarnim organizacijama koje
djeluju izvan BiH.
Delegacija „Merhameta“ posjetila je Medresu u Milješu,
kao i staru Nizamsku džamiju u Tuzima, koja je obnovljena
uz pomoć Turske agencije za međunarodnu saradnju i razvoj
(TIKA).
Omer Ivković,
predsjednik
Regionalnog odbora “
Merhameta” Mostar i
Hajrudin Šahić,
predsjednik HO
“Marhamet” MDD BiH;
Safet Korać,
kordinator
Revije Forum;
Mirsad Rastoder,
predsjednik
UO FBM CG;
Husein Tuzović,
predsjednik
Savjeta FBM CG;
12
Mart, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Promocija knjige Šerba Rastodera o Šahovićima 1924. godine
Kad su vakat kaljali insani
Zavičajni klub „Bihor“, koji djeluje
u Velikom vojvodstvu Luksemburg, već
tri godine uspješno promoviše kulturne
vrijednosti i tekovine Bošnjaka/Muslimana sa crnogorskih prostora koji žive
i rade u ovoj zapadnoevropskoj zemlji,
kao i multikulturalne vrijednosti Crne
Gore na prostorima Luksemburga. Na
poziv čelnika ovog nevladinog udruženja samim krajem januara 2012. godine (27/28. i 29. januara), u luksemburškom gradu Esch-Sur-Alzette boravila
je višečlana delegacija iz Crne Gore,
koja je promovisala najnoviju knjigu dr
Šerba Rastodera „Kad su vakat kaljali
insani – Šahovići 1924“.
Zavičajni klub „Bihor“ je tim povodom organizovao dvodnevne „Dane
bošnjačke kulture“, koji su obuhvatili
niz manifestacija osmišljenih u cilju
promocije kulturnih vrijednosti koje
baštine iseljenici sa crnogorskih prostora u Luksemburgu.
Pored brojnih gostiju, pristiglih iz
raznih luksemburških mjesta i zemalja
u okruženju, promociji su prisustvovali
Ambasador Crne Gore u Belgiji Vesko
Gačević, Generalni konzul u Njemačkoj, gospodin Željko Stamatović, kao i
predstavnici diplomatskog kora Bosne
i Hercegovine u Belgiji.
Govoreći o dugo očekivanoj studiji,
književnik Faiz Softić je u svom izlaganju apostrofirao događaj u Šahovićima novembra 1924. godine kao temu
u književnom stvaralaštvu na prostorima Crne Gore i šire, konstatujući sa
žaljenjem da je o tom događaju pisao
mali broj književnika čime je ostvareno malo djela ili kazivanja na pomenutu temu.
Direktor izdavačke kuće „Almanah“, Atvija Kerović, je podsjetio na
bogatu izdavačku djelatnost u kojoj
knjiga o Šahovićima, u simboličkom
smislu riječi, predstavlja „nišan na zajedničkoj grobnici Bošnjaka stradalih
u Šahovićima 1924. godine“.
Mart, 2012.
Sa promocije u Luksemburgu
Burne događaje u Šahovićima
istoričar Novak Adžić je posmatrao
kroz prizmu pravnog okvira i pravnog tretiranja homocida i genocida.
Uvjerljivom argumentacijom i suptilnom analizom uzroka i samog toka
događaja, Novak Adžić je dokazao da
se u slučaju Šahovića ne može govoriti kao o djelu krvne osvete za ubistvo Boška Boškovića, kao i o tome
da podstrekači, pomagači i izvršioci
ovoga djela nijesu bili Crnogorci koji
su bili protiv ujedinjenja Crne Gore i
Srbije 1918. godine, niti je bilo ko od
njih učestvovao u tom grozomor nom
događaju. U svom izlaganju naslovljenom „Čovjek je mjerilo svih stvari“,
istoričar Sait Šabotić je podsjetio na
profesionalne i objektivne obaveze
istoričara kada pišu o ovakvim događajima, zatim na uzroke i tok samog
događaja u Šahovićima, kao i na posljedice koje su uslijedile. Posebno
pitanje koje je Šabotić elaborirao odnosilo se na period dugog ćutanja o
ovom zločinu.
Na kraju, autor ove obimne studije,
dr Šerbo Rastoder, govorio je o motivima i procesu nastanka svoje studije i
„dobrim ljudima u vremenu zla“, dokazujući da i u tako mutnim vremenima i previranjima uvijek postoje ljudi
kojima su moral, etičnost i pozitivni
ljudski principi na prvom mjestu. U
tom kontekstu on je posebno istakao
primjer Novaka Ašanina koji je uspio
da spasi dvanaestogodišnjeg dječaka
Mustafu Muslića, sina čuvenog Amirbega Muslića. Sa osobitim pijetetom
dr Rastoder je govorio i o Huzeir-agi
Dervoviću i njegovim naporima i odricanjima da tadašnje bjelopoljske Bošnjake spasi od stradanja koje im je
bilo pripremljeno.
Drugog dana boravka u Luksemburgu članovi delegacije su Promocija knjige „Kad su vakat kaljali insani – Šahovići 1924“, promovisana
je i na sjeveru Luksemburga u gradu
Wiltzu, a domaćini su toplo i srdačno
primili svoje goste, ne skrivajući duboke emocije prema domovini Crnoj
Gori.
Rukovodstvo Zavičajnog kluba „Bihor“ je svim gostima iz Crne Gore uručilo posebno urađene zahvalnice za
dosadašnju saradnju.
Sead Šabotić
13
Hronika
Revija FORUM
U Bijelom Polju promovisan roman “Žig”
Neuobičajen scenario
U galeriji bjelopoljskog Centra za
kulturu promovisan je roman “Žig” autora Kemala Musića. Scenario promocije bio je neuobičajen za bjelopoljske
prilike zahvaljujući Klubu kulture koji je
osmislio i realizovao književno veče za
pamćenje.
Profesori Rafet Mulić, Radoman Čečović i Edin Smailović kroz dramsko kazivanje, potpomognuti plesnom grupom
Srednje stručne škole, velikom broju
posjetilaca približili su dešavanja u romanu. Čečović je u recenziji Musićevog
romana napisao da se radi o psihološkom djelu sa glavnim junakom starcem
Limanom.
“Autoru je pošlo za rukom da izgradi
veoma stabilnu pripovjedačku građevinu koja nosi višeznačenjsko ime “Žig”.
To je ona vrsta romana koja po formi i
književnom postupku ima zavidnu tradiciju u južnoslovenskom književnom
korpusu”, rekao je Čečović.
Pisac Safet Sijarić rekao je da pred
sobom imamo i jedan roman po najnovijoj modi. Bez uobičajene raspričanosti
s viškom teksta, bez takozvanih opštih
mjesta i praznog hoda, a tako snažno
pisan i žestoko da će se nakon ovog djela toliko toga što se danas uokolo piše
i promoviše činiti tako staromodnim,
površnim i sapuničastim da se više smislit’ ne može. I mnogi će spisovatelji u
dubokom stidu-slomit’ olovku, zgromit’
kompjuter”, kazao je Sijarić.
“Roman “Žig” je objavio Klub kulture
iz Bijelog Polja, a podršku za štampanje
sam dobio još i od Ministarstva kulture
i Opštine Bijelo Polje. Kada je izašao
roman, podršku za sufinasiranje promocija dobio sam od Fonda za manjine”,
kazao je Musić.
Promocija romana “Žig” u Podgorici biće organizovana u aprilu u KIC-u
“Budo Tomović”, u okviru redovnog programa Centra za razvoj i očuvanje kulture manjina.
Izložba Majde Mučić
Šapat duše
Povodom Međunarodnog dana Osoba sa invaliditetom
u podgoričkoj galeriji “Art” priređena je samostalna izložba
Majde Mučić. Pod sloganom UN “Zajedno za bolji svijet za
sve nas”otvaranju je prisustvovao veliki broj posjetilaca. Sekretar podgoričke OSI Danilo Popović je kazao da su u Savezu ponosni na Majdine i uspjehe drugih članova, te poželio
da sve bolja saradnja sa kulturnim institucijama nastavi.
Izložbu je otvorio Alberto Kamarata, zamjenik šefa Evropske komisije Leopolda Maurera. - Hvala vam što ste mi ukazali čast da otvorim izložbu darovite umjetnice čije slikarstvo
osvaja pažnju svih ljubitelja umjetnosti, kazao je Kamarata.
Povodom izložbe, istoričarka umjetnosti Mr Anastasija Miranović je zapisala da je Majda ,,naša Frida Kalo, umjetnica
koja hrabro korača stazama života-umjetnosti. Njena bojena
sazvučja su usklici života, ali i nježni šapat duše koja želi da
se podijeli, pokloni, daruje zarad onog unutarnjeg, nemuštog
govora koji nam slikom najjasnije kazuje”.
14
Majda Mučić
Rođena u Podgorici, 1979.godine, Majda je završila je srednju umjetničku školu “Petar Lubarda”, potom Fakultet likovnih
umjetnosti na Cetinju, u klasi profesora Smajila Karaila. Za svoj
rad dobila je više nagrada i priznanja. Ovo joj je 22. samostalna
izložba, a imala je i više kolektivnih nastupa. Izložbu je organizovao Saveza gluvih i nadgluvih Crne Gore.
H.T.
Mart, 2012.
Revija FORUM
Hronika
Crteži akademika Zuvdije Hodžića
Suživot u smjenjivanju
Istraživačima istorijske arhitekture Zuvdija Hodžić ostavlja veliki dosije s izgledima monumentalnih konstrukcija.
Otvaranje izložba crteža akademika Zuvdije Hodžića „Crnom Gorom“ u prostranom zdanju Moderne galerije u Podgorici ličilo je na miting odabranih poštovalaca umjetnosti.
Zuvdija Hodžić slika utvrde, kule i kapije, mostove, crkve i džamije, kućišta i zidine ovijene puzavicama, krhotine
prošlog i davnog. Vještom rukom, bez predrasuda, iscrtao
je sažetu hroniku crnogorskih gradova i pejzaža. Naravno,
ključno mjesto pripada Podgorici i njenoj Staroj varoši.
Otvarajući izložbu gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša podsjetio je na riječi akademika Pavla Mijovića koji je
kazao da istraživačima istorijske arhitekture Zuvdija Hodžić
ostavlja veliki dosije s izgledima monumentalnih konstrukcija, kao niko prije njega.
- U njegove crteže i njegovu literaturu utkan je ogroman
rad i strpljenje. Zuvdija Hodžić svojom kreacijom, ljubavlju
i toplinom u nama budi najljepša osjećanja čineći nas plemenitijim i bližim drugima. Malo ko može reći da je Podgoričanin u pravom smislu riječi, kao što je on – kazao je
gradonačelnik Podgorice.
Crteži Zuvdije Hodžića su urađeni strpljivo, pedantno,
Mart, 2012.
s delikatnim osjećajem za prožimanje kultura u suživotu i
smjenjivanju, za neuništivost ljudskog zajedništva. Decenijama je pisao o starim crnogorskim gradovima i zdanjima,
rado ih i često pohodio. Ne negira da je, ipak, najviše volio
da ih crta.
- U tome sam, zapravo, uživao. I koliko god sam ih puta
gledao, crtao i slikao, bio uvjeren da ih poznajem bolje nego
drugi, uvijek bi me iznenadili novootkrivenim detaljima. To
je znalo da me zanese, odvoji od jave i zavede da o njihovoj
sudbini razmišljam na drugačiji način. Gledajući i crtajući
ih, divio sam se ljepoti i skladu neobičnih ukrštanja i prožimanja civilizacija i kultura koje je naš čovjek znao da blagotvorno osmisli, baštini i nadograđuje – kazao je Hodžić.
- Crtao sam ono što me je privuklo, odabralo, posebno
kuće. Uvijek mi se pričinjavalo da čujem glasove onih koji
su u njima živjeli – priznao je umjetnik. Otvaranje izložbe
crteža„Crnom Gorom“ u prostranom zdanju Moderne galerije u Podgorici ličilo je na miting odabranih poštovalaca
ujetnosti. Kada su izasli pred narod Mugi je začudjeno (polu
inkognito) pitao Zuvdiju. ,,Okle ovaj narod ovoliki?” Ne brini,
neću se kandidovati za predsjednika Podgorice”,- ohrabrio
ga je Zuko.E. PAŠIĆ
15
Hronika
Revija FORUM
Novosti iz Medrese “Sultan Fatih” u Podgorici
Uskoro Prva generacija
medresanata
Ove godine Sultan Fatihova Medresa
u Podgorici iznjedriće svoju prvu generaciju maturanata. Medresa koja danas
broji 159 učenika počela je sa radom
2008/2009. školske godine. Medresa
je tada predstavljala izazov kako za prvu
upisanu generaciju tako i za njene prve
profesore, koji će zauzeti posebno mjesto na prvim ispisanim stranicama istorije ove ustanove. Četiri godine njenog
postojanja obilježile su posjete visokih
zvaničnika, predsjednika država, ministara, poslanika i mnogih drugih.
Učenici medrese pokazali su se
kao odlični sportisti i folkloristi, osvajajući prestižne nagrade na državnom
i regionalnom nivou. Pored stručnih
predmeta u medresi se izučavaju i jezici: bosanski, albanski, turski, arapski
i engleski jezik.
Prepušteni planiranju svoje budućnosti u nadi da će biti neograničeni u izboru, maturanti za FORUM govore da je
„Medresa jedno veliko iskustvo koje se
ne može opisati dok se ne doživi”.
Faris Muratović iz Berana kaže da
musliman već od petnaeste godine počinje da se osamostaljuje i da na islamski
način uređuje svoj život. “To je bio vrlo
izazovan period za mene i Medresa je
postala moja druga kuća. Školovanje ću
najvjerovatnije nastaviti u Turskoj; to će
biti najveći korak u mom životu, i najveća prekretnica. Trudiću se da istrajem u
tome”, samouvjeren je Faris. “Pamtiću
ove godine, jer sam tu naučio dosta.
Pamtiću i po vaspitačima, koji su bili
nekada strogi, nekada popustljivi, ali
su ipak čuvali svoj amanet i brinuli se o
nama kao roditelji, po učenicima, sa kojima je bilo više lijepih nego ružnih trenutaka, kao sa familijom.”
- Dani u medresi su nezaboravni, uvijek će zauzimati posebno mjesto u srcu i
mislima kaže Damir Hodžić iz Nikšića. Ja
dolazim iz vrlo specifične sredine koja je
tokom istorije iznjedrila mnoge islamske
učenjake, želim da se nakon završenih
daljih studija vratim u Nikšić i pokušam
da tom gradu vraćam svjetlost islama.
Selvir Krnić iz Tuzi kaže da je dobio
obrazovanje i punu podršku. “Naučio
sam snositi posljedice za sva svoja djela,
biti odgovoran, naučio sam biti moralan i
šta znači biti vjernik. Alahova riječ „Ikre“
je zaista svjetiljka koja traje, te je stoga u
meni ostalo te svjetlosti koja će mi koristiti u daljem obrazovanju i životu. Pošto
nam medresa daje dosta izbora i mogućnosti u daljem školovanju zbog njenih
odnosa koje ima sa mnogim fakultetima
u zemlji a i šire, među kojima je i Republika Turska. Stekao sam prijatelje za život
i to je najljepši događaj. Medresa mi je
dala sjećanja i uspomene koje neću zaboraviti”, kaže Krnić.
Medresa i nakon četiri godine od
svog postojanja još nije oficijelno priznata i nije sastvani dio crnogorskog
obrazovnog sistema, a da li će se za to
stvoriti uslovi u narednom periodu, još
se ne zna, kao što se ne zna ni to da li
će učenici medrese moći da upišu neki
od fakulteta u Crnoj Gori. Međutim, želja većine njih je da nastave školovanje
u Crnoj Gori i da dijele ista prava kao i svi
srednjoškolci odnosno studenti.
A.Rakić
Medresanti 2011
16
Mart, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Melita Rastoder, prvi magistrant na temi identiteta Bošnjaka Crne Gore i Srbije
Doprinos afirmaciji
Bošnjaka
Nakon završenog postdiplomskog
studija programa Međunarodnih odnosa
na engleskom jeziku Univerziteta „Dokuz
Eylul“, u Izmiru (Turska), Melita Rastoder
iz Podgorice, 23. januara, 2012. godine
uspješno je odbranila svoju magistarsku
tezu na temu „Identitet Bošnjaka Sandžaka (Crna Gora i Srbija) – izazovi i perspektive“.
Melita Rastoder u svom radu prvenstveno analizira razvoj i karakter bošnjačkog etniciteta kao i faktore koji su uticali
na razvojni put tog etniciteta ka nacionalnoj odrednici oslanjajući se na teoriju nacije i nacionalizma britanskog teoretičara
etnosimbolističke „škole mišljenja“, Entonija Smita. Svoje istraživanje započinje
analizom sociopolitičkih i kulturoloških
okolnosti stare i srednjevjekovne Bosne,
formiranjem etničkih kategorija i zajednica i kompleksnu konstelaciju tih faktora u
evoluciji bošnjačkog identiteta.
Ispitujući sociopolitičku i kulturološku
ulogu religije na Balkanu posebnu pažnju
daje periodu osmanlijske vladavine na
Balkanu i razvoju specifičnog osjećaja
patriotizma kod Bošnjaka u osmanlijskoj
Bosni, koja je tada zahvatala prostor od
Šapca (Srbija) na sjeveroistoku do Žabljaka Crnojevića, stare crnogorske prijestonice, na ušću Morače u Skadarsko jezero i
dalje prema Jadranskome moru i od Zvečana (Kosovo) na jugoistoku do Virovitice
(Hrvatska) na sjeverozapadu.
Geopolitičkim promjenama nastalim
Doc.Dr. Müge Aknur, Doc.Dr. Nazif Mandaci, Mr. Melita Rastoder
i Doc.Dr. Ahmet Nazmi Üste
povlačenjem Osmanlija sa Balkana kao i
njihovom propašću na koncu XIX i početkom XX vijeka temeljito su obrađene kroz
perspektivu sudbine Bošnjaka rasutih u
Bosni, Srbiji i Crnoj Gori.
Analizirajući putanje bošnjačkog identiteta u okviru istorijskog i sociopolitičkog konteksta, Rastoder dotiče aktuelnu
debatu o bošnjaštvu kao što su pitanja
imena, jezika i islamskog identiteta kao
zamršene veze religije, kulture i geopolitike. Fokusirajući se na region Sandžaka
i poziciju Bošnjaka u državama Crnoj Gori
i Srbiji, Melita Rastoder se bavi pitanjima
odnosa Bošnjaka prema državi u kojoj
žive, prema većinskim vjerskim i nacionalnim zajednicama i prema sopstvenom
identitetu. Da su ovi odnosi duboko uslovljeni koegzistencijom ili konfliktom među
Melita Rastoder
Rođena je 16.10.1981. u Podgorici. Filološku gimnaziju je završila u Podgorici, a diplomirala je na Filozofskom fakultetu – Odsjek za italijanski jezik
i književnost u Nikšiću. Aktivno angažovanje u nevladinom sektoru sa fokusom na pitanjima ljudskih i manjinskih prava i demokratizacije crnogorskog
društva determiniše njeno usmjerenje ka oblasti politikologije i međunarodnih odnosa. Nakon jednogodišnjeg studija turskog jezika na Univerzitetu za
strance u Izmiru, obrazovanje na dvogodišnjem postdiplomskom studiju Međunarodnih odnosa na engleskom jeziku i diplomu magistra stiče na Univerzitetu „Dokuz Eylul“ u Izmiru (Turska) januara 2012. godine.
Mart, 2012.
zajednicama, pritiskom ili tolerancijom
vlasti i svojevrsnim patriotizmom ili alijenacijom u okviru država u kojima žive, pokazuje i hipoteza ovog rada da je sadašnji
Bošnjački identitet uslovljen dominantnim
političkim diskursom država u kojima žive
i stavovima populacije koja ih okružuje. Da
bi dokazala svoju tvrdnju, Rastoder koristi
slučajeve Bošnjaka sa obije strane granica Crne Gore i Srbije. Sa jedne strane,
Bošnjaci u Srbiji suočeni sa negativnim ili
opresivnim izazovima spoljašnjih faktora,
odnosno države i okruženja, prisiljeni su
da se okrenu svojim vjerskim ili nacionalnim institucijama kako bi ublažili osjećaj
alijenacije i sačuvali sopstveni identitet.
Sa druge strane, Bošnjaci u Crnoj Gori
pokazuju trend lojalnosti i patriotizma u
građanskim strukturama, što pokazuju i
činjenice, koje se posebno analiziraju u
radu, da su čak bili i odlučujući akteri u
restoraciji crnogorske nezavisnosti i stvaranju građanskog, demokratskog i multinacionalnog društva.
Sa zaključnim poglavljem teze o poziciji Bošnjaka u Crnoj Gori, komplesknosti
identitetskih pitanja uopšte u Crnoj Gori
i poziciji, stavu i doprinosu Crne Gore da
izgradi jednu građansku i multinacionalnu državu, ovaj rad predstavlja značajan
doprinos opštem saznanju i afirmaciji duhovnog, kulturološkog i nacionalnog identiteta i položaja Bošnjaka na Balkanu.
17
Hronika
Revija FORUM
Ibrahimović na festivalu
multikulture u Luksemburgu
U Luksemburgu je, 15. marta počeo 29. Festival migracionih kultura
i gradjanstva, koji promoviše ljepotu
različitosti u prepoznavanju kulturnih
osobenosti naroda. Na prijedlog crnogorske dijaspore i poziv organizatora,
istog dana otvorena je izložba slika
Aldemara Ibrahimovića u galerijskom
salonu festivala. Medju učesnicima iz
oko stotinu zemalja svijeta, naš istaknuti slikar predstavlja stvaralaštvo
u Crnoj Gori. U Luksemburgu žive pripadnici 163 različite nacionalnosti pa
je cilj festivala da ih približi kroz upoznavanje književnosti slikarstva, muzike, folklora i tradicije. Aldemarove
slike imaju simboliku ispreplijetanih
kultura u Crnoj Gori i zato smo željeli da on bude na Festivalu, sapštili su
čelnici naše Dijaspore u Vojvodstvu.
Organizator je Clae Luksemburg, nevladina organizacija koja se bavi pro-
mocijom kulture zemalja čiji građani žive u Luksemburgu.
- Aldemarovim slikama nije potreban kôd čitanja ili tumačenje poruke
koju one nose. Težeći da dublje prodre
u bit prirode i urbanog svijeta kao jedinstvenog egzistencijalnog prostora u
kojem živi savremeni čovjek, Aldemar
narušava klasičnu koncepciju slike
unoseći u nju forme apstraktnog geometrizma i apsurdna kompozicijska
rješenja metafizičkog slikarstva,- zapisala je istoričarka umjetnosti, Ljiljana Zeković. „Snaga boje u sazvučjima čistih harmonija žute, zelene i
bijele i njihova interkomunikacija sa
crvenim, plavim, ljubičastim i crnim
partijama stvara hromatske orkestracije koje ovim slikama daju notu poetske topline. Oblaci i razigrane forme
koji slobodno lebde prostorom slike,
takođe, doprinose njenoj dekorativnosti i sanjarskom širenju umjetnikovih
osjećanja. To su znakovi koji posjeduju dozu plastične samostalnosti, i koji
se diskretno udaljavaju od osnovnog
predmetnog polazišta.
Slike Aldemara Ibrahimovića podsjećaju na metafizičku bajku nastalu
u tišini jednog zaustavljenog vremena“, zapisala je Zeković. E.P
Izložba slika Edina Erovića
Figuracija irealnog
Izlozba slika Edina Erovića Macana i predstava “Bijela
rada ime moga grada” održani su u galeriji bjelopoljskog
Centra za kulturu 9. Marta, u okviru manifestacije “Slika,
riječ, ton”.
- Umjetnik Erović istražuje svijet oko sebe, zadržava
se na poznatim prizorima arhitektonskog nasljeđa, ali najčešći motivi su svjetovi gdje dominira figuracija smještena
u irealno okruženje, zapisao je akademski slikar mr Abaz
Dizdarević.
Podsjetivši da je umjetničko djelo medijum između svih
vremenskih perioda Dizdarević je ocijenio da je na Macanovim slikama prepoznatljivo preplitanje tradicionalnih artefakata sa semantičkim znakovima. - Suptilni crtež koji
je dominantan na slici, nekad prepoznatljivog motiva a
nekada amorfnog tipa, sugeriše dubinu i snagu životnih tokova, vrtloga i sunovrata, tragedija i odricanja, umjetničkih
uzleta i farse životnog smisla.kazao je Dizdarević. Manifestaciju “Slika, riječ, ton”,organizovali su: bjelopoljski Centar
za kulturu, Centar za razvoj kulture manjina C G, NVU Klub
18
kulture, Srednja stručna škola i škola za osnovno muzičko
obrazovanje iz Bijelog Polja.
K.M.
Mart, 2012.
Kritičke paralele
Revija FORUM
Crna Gora i sibirska zima
Solidarnost spasila
obraz vlasti
Crna Gora je preživjela februarsku sibirsku oluju sa rekordnim visinama snijega od preko 2 metra i
temperaturom do minus 24 stepena. Solidarnost se još jednom potvrdila na djelu. Svi pohrlili da pomognu ugroženima, a neki bogme i da se slikaju. Sa lopatama u ruci prikazivani su ministri, oficiri,
studenti, navijači pa i Premijer. Samo se u početku nije znalo ko gdje treba da bude i šta da radi
Piše: Mirsad RASTODER
Tek što je ogromni snijeg počeo da
se tanji, u Glavnom gradu zadrhtalo je
tlo. Seizmološki zavod Crne Gore registrovao je (24. febrara u 18, 31h) ze-
mljotres sa epicentrom 6 km sjeverozapadno od Podgorice. Srednje jačine, na
dubini od 15km, u hipocentru (žarištu)
imao je snagu 3.9 jedinica Rihterove
skale, što odgovara epicentralnom intenzitetu od VI stepeni Merkalijeve skale. Nije pričinio vidljivu štetu. Ponukan
februarskim lavinama u kanjonu Morače ali i sjećanjem na razorni zemljotres
1979. od 7 stepeni rihterove skale,
Operativni štab za vanredne situacije
objavio je da će put Podgorica-Kolašin
biti zatvoren za saobraćaj do sedam
sati ujutru. Istog dana, neki sat prije pomenutih dešavanja zasijedao je Savjet
za odbranu i bezbjednost i predložio
Skupštini Crne gore odluku o ukidanju
vanrednog stanja, koje je Savjet uveo
11. febrara a jednoglasno je potvrđeno
u Skupštini 14. febrara i ukinuto 27.02.
Tražila se lopata više
Mart, 2012.
19
Kritičke paralele
Revija FORUM
“Savjet je prihvatio zaključak Koordinacionog tima za upravljanje u vanrednim
situacijama, iskazao posebno poštovanje građanima Crne Gore, državnim
i organima lokalne samouprave, svima
koji su uz maksimalnu posvećenost doprinijeli savladavanju posljedica velike
elementarne nepogode, kao i donatorima koji su pomogli stanovništvu. Velike prirodne nepogode potisnule su
na kratko i veliku privrednu katastrofu
zvanu KAP. Kreditiratćemo privatne milione ili ostati bez crnogorskog giganta.
No, o tom će se pisat još dugo pa nastavljam o februarskoj zimi.
Složno i na krovu džamije
Nedozvoljeno preticanje
Vanredne okolnosti počele su mnogo ranije. Nekoliko dana prije oluje,
direktor hidrometeoroločkog zavoda,
Luka Mitrović, i hidroanalitičar, Branko
Micev, u više navrata upozorili su javnost da će Crnu Goru i region zahvatiti dva talasa sibirske zime sa olujnim
vjetrom i velikim količinama padavina.
Ta prognoza se obistinila, a posebno
kritično bilo je od 3. do 6. i 10-13 februara. U noći izmedju srijede i četvrtka
letjeli su krovovi, bilbordi, drveće...a u
petak 3.febrara, ujutro osvanuo je snijeg. U akšam je krenula akcija spasavanja 11 putnika u zavijanom minibusu u
Dobrilovini, na putu Mojkovac- Žabljak.
Evakuisani su 4. febrara. Istog dana,
na magistralnom putu mratinje–Plužine kod tunela broj četiri, pravac prema
Bosni i Hercegovini, između dva sniježna usova, spas je čekalo 76 ljudi u minibusu i sedam putničkih vozila.Veliki
nanosi snijega, lavine, mećava, onemogućile su mašine pa je evakuacija završena brodicom, u tri višesatne vožnje
preko Pivskog jezera do Plužina.Više od
dvije trećine Crne Gore bilo je okovano
snijegom i ledom. Mediji su brujali o nevoljama na sjeveru, posebno zbog saobracajnog kolapsa. Govorili su mnogi
o stanju na terenu, pozivali i nudili pomoć a ministri, načelnici i drugi objašnjavali dogadjaje, između ostalog, da je
minibus pretekao snjegočistač i zapao
u smetove. I to je bila glavna greška tih
dana, jer niko nije htio da kaže da su
svi u državnom sistemu ležerno posmatrali prvi snijeg u Podgorici. Nijesu se
20
„Najniže februarske temperature vazduha u posljednjih 60 godina“, zabilježene su 15. februara, Herceg Novi i Ulcinj -1, Pljevlja -10, Nikšić -15,
Žabljak -19, Kolašin -20 i Podgorica -5 stepeni, saopštili su mediji. Istoga
dana, visina snijega izmjerena u 13 sati: Žabljak 192, Kolašin 186, Šavnik
155, Plav 152, Cetinje 134, Rožaje 94, Nikšić 97, Bijelo Polje 86, Berane 81,
Pljevlja 75 i Podgorica 39 cm. Zamolili smo Slavicu Micev iz Hidrometeorloškog zavoda da izdvoji i uporedi evidentirane visine snijega.
Visine sniježnog pokrivača izmjerene u februaru 2012.god. su među najvešim visinama koje se nalaze u elektronskoj bazi podataka Hidrometeorološkog zavoda Crne Gore.
Na Žabljaku visina sniježnog pokrivača, izmjerena na meteorološkoj stanici, prešla je dva metra samo u još četiri slučaja i to 1967. godine 209cm,
1981.god. 203cm, 2005.god. u februaru 230cm i to krajem mjeseca tako
da se sniježni pokrivač preko 2m zadržao i u martu kada je izmjerena maksimalna visina sniježnog pokrivača 229cm početkom marta.
Na Cetinju je visina sniježnog pokrivača preko 1m rijetka pojava i osim februara 2012.god. izmjerena je još samo 1956, 1965, 1985, 2005.godine.
Osim rekordnih visina sniježnog pokrivača februar je bio i hladniji u odnosu na prosječnu februarsku temperaturu vazduha u većem dijelu Crne
Gore.
Minimalne temperature vazduha su bile najniže u pojedinim danima.
Tako je 9, 10. i 15. februara izmjerena najniža temperatura na Žabljaku, 9. i
14. feb u Beranama, 14. feb u Rožajama, 14. i 15. feb u Nikšiću, 15. februara je izmjerena najniža temperatura za taj dan u Podgorici, Kolašinu i na
Cetinju - kazala je Micev.
Maksimalna
visina
sniježnog
pokrivaþa u
cm u
februaru
Berane
86
B.Polje
115
Cetinje
205
Kolašin
155
Nikšiü
135
Podgorica
38
Plav
74
Pljevlja
80
Rožaje
142
Žabljak
230
datum
1.2.1976.
9.2.1954.
9.2.1954.
9.2.1954.
8.2.1954.
16.2.1956.
1.2.1976.
24.2.1954.
12.2.1984.
28.2.2005.
Visina
Apsolutno
sniježnog
maksimalna
pokrivaþa datum visina
datum
Februar
sniježnog
2012.
pokrivaþa u
cm
96
13.2.
160
1988.
100
13.2.
115
1954.
141
13.2.
205
1954.
192
13.2.
156
2005.
108
13.2.
135
1954.
57
12.2.
52
1954.
165
14.2.
136
1985.
87
13.2.
87
1976.
104
13.2.
142
1984.
208
13.2.
230
2005.
Visine sniježnog pokrivaþa izmjerene u februaru 2012.god. su meÿu
najveüim visinama koje se nalaze u elektronskoj bazi podataka
Mart,
Hidrometeorološkog zavoda Crne Gore.
Interesantno je napomenuti da je na Žabljaku visina sniježnog
pokrivaþa, izmjerena na meteorološkoj stanici, prešla dva metra samo
2012.
Kritičke paralele
Revija FORUM
Vojnici su prtili snijeg gdje drugi nijesu mogli
sjetili da treba rasporediti mašine i pojačati kontrolu kretanja vozila na rizičnim pravcima. Sistemsku nespremnost
potvrdjuje detalj da je Ministar policije,
tek predveče obaviješten o zavijanim
putnicima u Dobrilovini. Drugi detalj
je ,,nedozvoljeno preticanje čistača“
o kome su, nakon suspenzije vozača,
progovorili putnici. ,,Autobus nije pretekao nijedno vozilo, pogotovo u kanjonu
Tare. Sreli smo jedan kamion „Crnagoraput-a”, koji je išao iz pravca Žablja-
Pogled iz helikoptera
ka ka Kosanici, oko 7 sati i 15 minuta
(3.febrara) na mostu u Đurđevića Tari.
Mi smo zatrpani pola sata nakon toga,
a sve ostalo što pričaju je sramota”objavljeno je 20. febrara. – Uslijedilo
je izvinjenje iz “Crnagoraput-a”, jer je
Premijer Lukšić i ministri su hrabrili opštinare
Mart, 2012.
21
Kritičke paralele
Revija FORUM
Evakuacija putnika iz zavejanog voza na Trebješnici
obmanut i Ministar policije. Iz tog preduzeća su pojasnili da u Crnoj Gori nije
dovoljno, po ugovoru izdvojenih 10 miliona eura za godišnje održavanje magistralnih i regionalnih puteva. Oni tvrde
da imaju tehniku za adekvatan odgovor
potrebama, ali nijesu pojasnili zašto
su konvoji snjegočistača krenuli prema sjeveru tek poslije informacija o
potpunoj blokadi puteva na sjeveru. Ni
oni nijesu pravovremeno shvatili upozorenje meteorologa da preventivno
lociraju mašine i logistiku u kritična područja. Snijeg je pokazao da ne postoji
ni plan blagovreme i planske upotrijebe
U kanjonima je vrebala posebna opasnost
mašina privatnika koji su se samoinicijativno uključivali u akcije, a mnogi su
čekali poziv. Umjesto organizovanog
sistemskog reagovanja, sve je ličilo na
ad hoc snalaženje, čak i tokom drugog
sniježnog talasa,koji je izrodio dosjetku
- ,,Osjetio snijeg da na sjeveru nema
hljeba pa se spuštio u Podgoricu”.
Voz u snijegu
Dvodnevnu borbu da Kolašin i Mojkovac dobiju struju, prekonoći je zamijenila strepnja za putnike u zavijanom
vozu. U petak 10. febrara zakrčena je
pruga, jedina veza između sjevera i
juga . Snijeg je zaustavio voz sa 50-tak
putnika. Tokom noći lavina se obrušila
na dio pruge između Trebješnice i Lutova. Nije se moglo ni nazad ni naprijed.
Počela je drama. Ekipa željeznice nije
stigla do voza, pa je krenulo 30 specijalaca koji su u subotu veče pružili prvu
pomoć putnicima u hrani i lijekovima.
Sjutradan, iz helikoptera je padao hljeb
i druge namirnice. Čekao se povoljniji
trenutak za evakuaciju. Pokidana je
elektro-mreža za prvo spuštanje helikoptera. Uz veliko majstorstvo pilota
grupa putnika iz voza prevezena je do
Bioča u ponedjeljak oko 14 sati, a do
noći svi zatečeni u vagonima. Laknulo
je svima, a posebno službama koje su
morale da obezbijede čišćenje pruge i
pravovremenu signalizaciju da putnički
voz ne ulazi u opasni klanac Trebješnice. Nakon 15 dana blokade željezničkom prugom prošao je teretni voz, tri
dana potom, 25.febrara i putnički.
Pomoć prijatelja
Bez lopate ni do komšije
22
Vanredne okolnosti uzdrmale su državni sistem nedovoljno osmišljen da
efikasno odgovori opasnostima koje su
velikom angažovanjem svih uspješno
savladane. Probijajući tunele kroz snijeg
jedan Cetinjanin je za TV rekao,,Evo čistimo a već petnaest minuta ne znamo
kakvo je stanje u Tološima-Podgorici“.
U toj ironiji, svakako, treba prepoznati
realnost da se bez dobrih procjena ju-
Mart, 2012.
Kritičke paralele
Revija FORUM
Spašavanje krovova
rišalo prema onima koji glasnije zapomažu i da je stepen ugroženosti naglo
skočio kada je Podgoricu blokirao sniježni prekriva. Sve ovo opravdava konstataciju da je nezapamćeni snijeg u
proteklih 60 godina, sa izuzetno niskim
temperaturama otkrio: nepripremljenost, improvizacije, nedostatak opera-
Do vrtića i škola se nije moglo
tivnog plana, hijerarhiske kordinacije,
pa ako hoćete i to da je sjever pastorče Podgorice. Uslijedio je sabraćajni
kolaps. To su posebno okusili u Plavu
i drugim džepovima putnih koridora
gdje su danima probijali smetove utovarnom lopatom, traktorom, skiderom
ili oronulim fapom. Glavna saobraćaj-
nica preko Andrijevice, prema Beranama i 21.febrara, ličila je na bob stazu a
utovarna lopata, plavskog komunalnog
jedva se probijala kroz gradska naselja.
Neko je propustio da planira i pripremi
mašine za kritična područja. Petnaest
dana nije bilo željezničkog saobraćaja
izmedju juga i sjevera. Prekinuto je tek
Zimske skice sa Sjevera Crne Gore
Iako snijeg na sjeveru Crne Gore i nije posebna novost, ovogodišnji smetovi se ne pamte, kažu stariji po selima. Mnogi su preživjeli dane pune neizvjesnosti.
Dramu je preživio i Radoman Čečović, pjesnik iz bjelopoljskog sela Pavino Polje. Kada je shvatio da snijeg ne
pada samo da prekrije brijeg i da svaka životinja pokaže
svoj trag, „ugrabio“ je prevoz u 14 sati i krenuo prema
svom selu.No put od Bijelog Polja do Pavinog Polja, koji se
inače pređe za manje od sat, ostao je više od osam sati.
Na Slijepč Mostu sniježna lavina je blokirala put. Naprijed, nazad pa opet. Putnici su iskakali i ulazili u autobus.
Samo je Radoman mirno sjedio i motao krdžu. Preživio
željezničku nesreću na Bioču i od tada ne zna za strah.
Nekoliko dana kasnije, u sniježnoj oluji se našao Vahidin Sijarić, učitelj u bjelopoljskom selu Ivanje. Njegov
pasat se zaglavio blizu džamije u Radulićima „ni tamo, ni
tamo. Mećava zasipa a noć sve hladnija“.
Nekoliko sati sam bio zarobljen u smetu i već
sam počeo da osjećam kako mi se kosti smrzavaju. No,
srećom, naišao je snjegočistač koji se vraćao iz susjednog sela Godijevo. Srećnijega momenta odavno nijesam
imao od onoga kada sam sa jedne krivine ugledao svijetla mašine, priča Vahidin.
I mještani Pljevalja, Plava i Gusinja dobro će upamtiti
februar 2012. godine, kada im je snijeg napadao do pod
strehe. Okolnim domaćinstvima je počelo da ponestaje
hrane i drva. Bolesnici su ostali bez lijekova, a gradski i
prigradski putevi blokirani. Pod teretom snijega počeli su
Mart, 2012.
da popuštaju krovovi. Nije izdržao ni plastenik Dragana
Boškovića iz Pljevalja, površine 240 kvadratnih metara,
pao je “ko ništa”.
Ogroman teret nijesu podnijele konstrukcije pijace u
Gusinju, a ni seoskog doma u Vusanju. Enes Drešković,
vođa brojnih spasilačkih akcija PSK „Hrid“ iz Plava kaže
da su spasavanje i evakuacija zametenih bili zahtjevni.
- Od deset najkritičnijih, mi smo osam dana bili na terenu. Za dvadeset porodica smo doprmeili hranu i ljekove. Imali smo aktivnosti od granice sa Kosovom do granice sa Albanijom, odnosno od vrha Čakora preko Visitora,
Mecovog Laza i drugih sela do Desnog Grnčara. Najteža
akcija bila nam je evakuacija porodice Jokić ispod Čakora. Krenuli smo planinskim stazama, jer nam je bilo kraće. No, opet, put je trajao tri i po sata u jednom pravcu.
A snijeg omekšao, pa smo potanjali. Ipak, sve se dobro
završilo. Porodica Jokić je spasena, priča Drešković. Priča
i to da se ovakve hladnoće ne pamte u Plavu i Gusinju,
a jednog Bjelopoljca situacija podsjeća na priču komšije
koji je osamdesetih godina prošlog vijeka radio u Sibiru.
- Pričao nam je o sibirskim hladnoćama, a mi mu nijesmo vjerovali. Ujutru, kaže, kad bi došli na posao radnici
ne bi čuli kad bi jedan drugom nazvali dobro jutro. Samo
bi im se usne pomjerale, a glas se ledio u vazduhu. I tek
oko podneva, kad bi malo otoplilo i kad bi se raskravili oni
glasovi od jutros, čitavim gradilištem bi odjekivalo: Dobro
jutro! Dobro jutro! Dobro jutro!...
Kemal Musić
23
Kritičke paralele
Revija FORUM
Umjetničko kroćenje nemani
započeto drugo polugodište u školama
pa đaci i studenti od 21.febrara nadoknađuju propušteno. Nastava u Šavniku počela je 5. marta.
Zahvaljujući sreći, odvažnim pojedincima, specijalnim jedinicama i solidarnosti izbjegnute su teže posljedice i
veći bilans žrtava. Posebno od 3. do 6.
i 10. do 15. februara kada je nastao saobraćajni kolaps izmedju juga i sjevera
a mnoga sela su i danas zavijana. Specijalne jedinice pomognute helikopterima iz Slovenije, Hrvatske, Grčke i Amerike spasavale su zavijane, bolesne,
doturale hranu i lijekove cijeli febrar,
pa nije proširen tragični bilans. U selima kod Bijelog Polja i Berana smrzle su
se, ipak, tri osobe. Dim iz agregata za
struju ugušio je bračni par u Kolašinu
i starca na Crkvinama. Lavina je u kanjon Morače odnijela jednog putnika, a
u zavijanom vozu na Trebješnici preminuo je Feko Mulić.
Oštećeni su mnogi objekti, hale,
krovovi kuća, plastenici i drveće pa
će tek biti posla u procjeni i saniranju
matrijalne štete. Samo da ne krene
naglo otopljavanje i prizori poplave,
kakva je krajem 2010. zadesile veći
dio Crne Gore. Tadašnje štete procije-
24
Ukroćena zvijer
Mnogi znani i neznani kreativci pokušali su da od iz sniježnog porobljavanja odgovore vedrim porukam koje ohrabruju ne samo čišćenje nego i
smisao života, bez obzira na okolnosti. Podržani od gradonačelnika Bijelog
Polja, akademski umjetnici su napravili impozantan umjetnički prizor kao
odgovor na vremenske nepogode koje su u februaru zadesile Crnu Goru.
Skulptura od snijega dužine 30 metara simbolično je prozvana ,,Ukroćena
zvijer “sa jasnom porukom da udruženi ljudi mogu da pobijede i hirovite
ćudi prirode.
U stvaranju ove interesantne skulpture učestvovali su: inicijator Abaz
Dizdarević, Ljubodrag - Bato Mrdović, Dražen Konatar, Luka Joksimović, Tea
Franca, Mehmed- Meša Suljević, Eldin Suljević i Svetlana Miladinović, kazao
je za Forum Dizdarević. Zanimljivih detalja bilo je i u drugim gradovima.
njene su na 18 miliona eura. Procjene
febrarske štete tek će se sabirati ali
je ugroženom stanovništvu stizala interventna pomoć sa više strana pa i
60 tona robe iz Ujedinjenih Arapskih
Emirata.Na žiro račun solidarnosti za
ublažavanje posljedica obilnih sniježnih padavina i olujnog vjetra, do 1.
marta uplaćeno je 275 hiljada i 86
EUR-saopšteno je iz vlade.
Anketirani građani pohvalno su govorili o angažmanu Vlade i svih resora
a sa najviše instance je ponavljano da
su ,,Građani položili veliki ispit humanosti, solidarnosti…”
Ovu idilu kvari samo jedna sitnica,
da za nedaj bože, treba imati jasan
plan šta ko radi u vanrednim okolnostima i Vanrednom stanju. To je, uostalom, posredno priznao i Premijer
najavom da “analiza djelovanja državnih institucija u vanredim situacijama
može dovesti do reforme te oblasti i
formiranja posebne agencije za vanredne situacije”.
Mart, 2012.
Kritičke paralele
Revija FORUM
Aktuelne ekonomske i političke dileme
Opstanak KAP-a:
mogućnost ili iluzija
Parametri jednačine koja bi trebalo da odgovori na “šekspirovsko” pitanje opstanka KAP-a, odnosno,
da li je njegovo postojanje isplativo su činjenice da je proizvodnja aluminijuma isplativa isključivo ako
postoje viškovi električne energije što u Crnoj Gori nije slučaj. Treba imati u vidu i uticaj KAP-a na platni
bilans sa inostranstvom, odnosno, podatak da je KAP najznačajniji izvoznik. Neprestano se, medjutim,
izostavlja činjenica da je on i najveći uvoznik (prije svega kroz uvoz električne energije, opreme repromaterijala i sirovina)
Piše: Esad Krcić,
novinar Radija Slobodna Evropa
Šekspirovska dilema - biti li ne biti,
iako višedecenijska, sada se više nego
ikad odnosi na podgorički Kombinat
aluminijuma. Zagovornici njegovog
opstanka u koje prevashodno spadaju političari i vlasti i opozicije, vjerovatno strahujući od reakcije biračkog
tijela, jednoglasno ponavljaju da KAP
treba da opstane uprkos dubiozama
u kojima se nalazi. Sa suprotne strane, skoro da nema jasnog odgovora,
jer se pobornici gašenja Kombinata
zaklanjaju iza ocjena da je potrebno
“sveobuhvatno sagledavanje cjelokupne situacije” i “objektivna analiza”
koje će, nadaju se, pokazati upravo
ono što oni misle, a ne smiju da kažu.
Kako sada stvari stoje, ugovor sa
ruskim investitorom se, shodno odluci
Skupštine Crne Gore mora raskinuti,
formirati domaći menadžment koji
bi kompaniju trebalo da pripremi za
novu privatizaciju. Rusi, medjutim, ne
pristaju na Vladin prijedlog da vrate
nešto manje od 30 posto akcija uz
nadoknadu od jednog eura već prijete
da će se, ako ih Vlada pritisne, obratiti
medjunarodnim sudskim instancama.
Uz apstraktne tvrdnje da su u KAP uložili 200 miliona eura, plasiraju i prijedMart, 2012.
log o konvertovanju duga u akcije ali
bez detaljne elaboracije što bi takva
operacija podrazumijevala i kakva bi
bila njihova pozicija (a malo je vjerovatno da misle na sopstveni izlazak
iz Kombinata). Prijedlog Rusa je, kao
najbolji za KAP i Crnu Goru, u medjuvremenu afirmisao upravo lider DPS-a
Milo Djukanović, ali opet bez ikakvih
detalja o načinu operacionalizacije
konverzije duga u kapital i kakav bi
“odnos snaga” akcionara bio nakon
toga. Iz Vlade je, nezvanično, preko
državnog dnevnika Pobjeda, puštena
informacija da će (javnosti nepoznat)
“novi menadžment” Kombinata aluminijuma, koji bi trebalo da zamijeni
Ruse razgovarati sa povjeriocima o
pretvaranju duga u akcijiski kapital
što se vidi kao instrument kojim bi se
KAP relaksirao postojećih dugova koji
sada iznose 350 miliona, od čega će
bar polovina biti vraćena novcem iz
gradjana.
Privatizaciju KAP-a su od početka
pratile brojne kontroverze. Isprva zbog
samog procesa koji je, pošto je u legitimnom toku dospio u slijepu ulicu,
okončan u neposrednom susretu tadašnjeg premijera Mila Djukanovića
i ruskog investitora Olega Deripaske
koji je na taj sastanak, upriličen u
jednom od podgoričkih kafića, doletio
privatnim avionom koji je koštao više
nego što je država tražila za svoje najvažnije preduzeće.
Kritičari su iznosili ocjene da odabir partnera nije adekvatan, jer se ne
radi o kompaniji visoke korporativne
kulture i značajne reputacije, osim što
je Deripaskin Rusal koji je učestvovao
na tenderu, po obimu bio najveći na
svijetu. Medjutim, nakon prodaje KAPa i ta referenca je postala bezvrijedna,
jer Kombinat nije kupio Rusal, već je
prodat offshore kompaniji Salamon
Enterprises za koju se tvrdi da pripada vlasniku Rusala ali, osim što se zna
da posluje pod okriljem Deripaskine
En Plus grupe, odnosno, Centralnoevropske aluminijumske kompanije,
njena vlasnička struktura nikad nije
objelodanjena.
Privatizacioni ugovor je sklopljen
2005. godine, prodajna cijena je
bila 48 i po miliona eura, a kupac
se obavezao i na dodatne investicije.
Medjutim, umjesto da donese nove
tehnologije, znanje, korporativnu kulturu i svjež kapital, ruski investitor
je samo koristio subvencije za struju
vrijedne desetine miliona eura ali i
ostale povlastice koje mu je obezbjedjivala Vlada koja mu je oprostila čak
i utaju poreza od sedam i po miliona
eura, kao i 60 miliona eura za dug
KAP-a iz perioda prije medjunarodnih
sankcija ‘90-ih. Sumnja se i da je cio
aranžman osmišljen samo da bi ruski
investitor, zajedno sa pojedinim moćnicima iz Crne Gore, isisavao novac
gradjana što se, ukoliko je tačno, ne
odvija kao neka sofisticirana operacija, već kao otimačina po očiglednom i
prostom modelu: kroz potrošnju struje
koju dobrim dijelom plaćaju gradjani
25
Kritičke paralele
Revija FORUM
Kap još dimi
proizvoditi i prodavati aluminijum, a
istovremeno zaduživati KAP uz državne garancije da bi kredite, na kraju,
opet platili gradjani. U ove slutnje se
besprijekorno uklapa nedavna odluka
Vlade, koju je aminovala Skupština,
da država preuzme vraćanje 22 miliona eura koje je, uz državne garancije,
KAP pozajmio od Deutsche bank-e, a
to se smatra samo prvim dijelom računa teškog 132, odnosno, sa kamatama 170 miliona eura (koliko je Vlada
ukupno garantovala) koji će, kada potraživanja budu naplaćivali druga dva
kreditora: madjarska OTP i ruska VTB
banka, morati da otplate, već značajno osiromašeni, gradjani Crne Gore.
Garancije za kredite KAP-a rezultat
su tzv. Ugovora o poravnanju koji je Vlada potpisala sa ruskim investitorom,
koji je tada državi vratio dio akcija nakon čega su ove dvije ugovorne strane,
sa po 30 posto akcija, postale ravnopravni suvlasnici s tim što je Deripaskinoj kompaniji ostavljen menadžment
uz članstvo jednog Vladinog predstavnika sa pravom veta. Koliko je to poravnanje sporno i kontroverzno, govori
i činjenica da i unutar same vladajuće
koalicije postoji čudjenje odluci da se
sa investitorom koji se nije pokazao kao
odgovoran, sklopi novi, za njega bolji
ugovor. Kritičari ove privatizacije tvrde
26
da je Vlada na to bila primorana da bi
se spasila tužbe koju je prethodno protiv nje, pred medjunarodnim sudom,
pokrenuo ruski investitor sa odštetnim
zahtjevom vrijednim 300 miliona eura
jer ga je Vlada, navodno, prilikom prodaje fabrike prevarila jer nije prikazala
pravo stanje.
Parametri jednačine koja bi trebalo da odgovori na “šekspirovsko”
pitanje opstanka KAP-a, odnosno, da
li je njegovo postojanje isplativo su činjenice da je proizvodnja aluminijuma
isplativa isključivo ako postoje viškovi električne energije što u Crnoj Gori
nije slučaj. Treba imati u vidu i uticaj
KAP-a na platni bilans sa inostranstvom, odnosno, podatak da je KAP
najznačajniji izvoznik. Neprestano se,
medjutim, izostavlja činjenica da je on
i najveći uvoznik (prije svega kroz uvoz
električne energije, opreme repro-materijala i sirovina). Odgovor na pitanje
- koliko je važno njegovo učešće u bruto-domaćem proizvodu varira zavisno
od potreba vlasti jer se, zavisno od
trenutne situacije i političkih potreba,
čas predstavljalo beznačajnim, a čas
nenadoknadivim.
Stvarnost je, zapravo, da Kombinat aluminijuma Podgorice više i ne
postoji jer su zatvoreni svi njegovi pogoni osim Elektrolize. Samo naizgled
nerazumnu nezainteresovanost Rusa
da ulažu u preradu da bi proizvod
imao bolju cijenu, što bi trebalo da
odgovara i samom investitoru i državi
(veći profit - veća i poreska davanja),
lako je razumjeti kada se zna jedna
odavno zaboravljena “sitnica”. Skoro
sav proizveden aluminijum se prodaje
Glenkor-u, kompaniji sa švajcarskom
geografskom odrednicom, ali koja
je od 2006. u većinskom vlasništvu
- Olega Deripaske koji, po svoj prilici, nikad nije ni planirao da u KAP-u
proizvodi finalne proizvode, već da mu
Crna Gora služi kao sirovinska baza.
Besmislenost partnerstva sa ruskim
tajkunom se u potpunosti iskazuje kroz činjenicu da se u proizvodnji
aluminijuma već godinama ne koristi
domaća ruda koja je prije više decenija, vjerovatno, predstavljala početnu
tačku u razmišljanjima o pokretanju
aluminijumske industrije u Crnoj Gori.
Glinica se uvozi, a iz takozvanog repro-lanca, praktično su izbačeni i Željeznica i Luka Bar jer Rusi transport
usmjeravaju na hrvatsku Luku Ploče.
Pored ogromnih dugova koje će vraćati gradjani, od svega navedenog, najveću zebnju, vjerovatno, unosi činjenica da isti ljudi koji su KAP privatizovali
2005. godine i danas nude nova “najbolja rješenja”.
Mart, 2012.
Kritičke paralele
Revija FORUM
O KAP - u iz političke vizure
Kako dalje
Šteta koja je nastala je velika, i nijesmo je smjeli dozvoliti, ali ako ne budemo izvukli pouke iz toga, može
biti još veća, da ne kažem kobna po našu državu. Zato se moramo osloboditi od dosadašnjeg načina
funkcionisanja i razvojne filozofije, što neće biti nimalo lako, jer kako kaže najveći ekonomista XX vijeka J.M.Kejz, teškoća ne sastoji u prihvatanju novih shvatanja, već u oslobađanju od starih, koja su razgranata u svim uglovima našeg uma. Hoću da vjerujem da ćemo mi tu teškoću ipak uspjeti da prevaziđemo.
Piše: mr Damir Šehović,
poslanik SDP-a u Skupštini Crne Gore i
saradnik u nastavi na Ekonomskom
fakultetu
Okolnosti koje prate raspravu o
Kombinatu aluminijuma Podgorica
(KAP) su veoma složene, i usudio bih
se reći da odavno nijesu bile teže po
Crnu Goru. Ovo iz razloga što je iz današnje perspektive evidentno da će
kriza loših investitora karakterističnih
za 2005. godinu preći u krizu javnog
duga, budući da ćemo samo na ime
državnih garancija u narednih nekoliko godina morati da izdvojimo čitavih
132 miliona eura, zajedno sa pripadajućim kamatama, da će to uticati na
potrebu za novo zaduživanje koje će
nam bitno ograničiti razvojni potencijal, i da će to u konačnom značiti
remećenje strukture relativno dobro
strukturiranog budžeta za ovu godinu,
a eventualno i promjenu nekih poreza
usmjerenu u pravcu povećanja javnih
prihoda. To su neke od posledica koje
nijesu nimalo lake po državu Crnu
Goru.
Kada je riječ o uzrocima koji su
nas doveli u ovakvu situaciju, onda
bih rekao da su oni dvojake prirode,
neki su objektivnog a drugi su subjektivnog karaktera.
Prenebregavanje činjenice da je
nastupila ekonomska kriza i da je ona
bitno otežala poslovanje pomenute
kompanije, u ovom momentu bi bilo
neodgovorno. Ali bi još neodgovornije
bilo ustvrditi da je sve što je vezano za
način na koji smo privatizovali KAP i
izvršili izbor strateškog partnera, kao i
ukupne aktivnosti koje su preduzimane oko i u vezi sa KAP-om bile dobre.
Mart, 2012.
Šehović
Naprotiv!
Sada se na žalost potvrđuje teza
da dodjela državnih garancija investitoru koji prethodno nije ispunio svoje obaveze predstavlja opasnu fazu
ispravljanja starih grešaka novim.
Ali činjenica da je konstatno ukazivano na pogrešne poteze, da su prije
usvajanja budžeta za 2010. godinu
predlagani amandmani za brisanje
državnih garancija iz budžeta u iznosu
od 60 miliona eura, a koje se nijesu
odnosile na socijalni program, da je
svake godine pozivana DRI da provjeri
način trošenja novca za koji smo kao
država garantovali, danas neće riješiti
problem KAP-a.
Insistiranje na dobijanju odgovora
na pitanja zašto smo došli u ovu situaciju, da li smo je mogli izbjeći, te da li
postoji nečija politička ili u konačnom
neka druga odgovornost, jesu legitimna pitanja koja treba postavljati, ali
za odgovore na ta pitanja će imati vre-
mena. U konačnom, od tih odgovora
se ne može pobjeći.
Sada treba da budemo svjesni da
se naša država nalazi na ekonomskoj
i političkoj raskrsnici iz koje mora naći
izlaz. Bojim se da bi kretanje pogešnim putem sve skupa moglo da nas
dovede do toga da i definitivno postanemo zatočenici biznisa jedne strane
kompanije i njenih lobija, domaćih i
stranih, što bi nas moglo unazaditi do
te mjere da se plašim da lako možemo doći u situaciju da imamo državu,
ali da izgubimo osnovne prerogative
te države.
Zato je sada neophodno tražiti odgovore na pitanje šta dalje raditi kada
smo već došli u ovu nezavidnu poziciju. U tom smislu, skoro da dileme i
nema kada je riječ o prvih nekoliko
koraka koje treba preduzeti.
Prva i osnovna stvar koju treba
da uradimo jeste raskid saradanje sa
ruskim partnerom na najefikasniji način, uz sve rizike koji uz to idu, jer smo
ubijeđeni da će to biti početak zaokreta od dosadašnjih ukupnih aktivnosti
koje su preduzimane oko KAP-a. To će
značiti i otklon od kratkovide razvojne
filozofije i nepromišljene strateške odluke koja je rezultirala izborom nesolidnog partnera, koji je ne samo ovu
kompaniju nego na žalost i čitavu Crnu
Goru doveo na ivicu ambisa. To će sa
druge strane biti i početak otrežnjenja, koje nam je svima neophodno, i
početak traženja održivih rješenja za
ovu kompaniju koju je na žalost neko
do sada posmatrao kao, usudio bih se
reći, mehanizam za isisavanje novca
iz Crne Gore.
Nakon toga je potrebno angažovati novi, kompetentan, po mogućnosti
27
Kritičke paralele
strani menadžment, sa bogatim referencama u ovoj oblasti, koji bi imao za
cilj da u kratkom roku preduzme sve
neophodne mjere koje su vezane kako
za snadbijevanje električnom energijom tako i za rješavanje pitanja dugova, a sve sa ciljem održavanja proizvodnje. Isti bi istovremeno radio na
pripremi nezavisne studije održivosti
aluminijumske industrije u Crnoj Gori,
koja bi trebalo da nam pruži odgovor
na pitanje da li postoji šansa da KAP u
postojećim uslovima funkcioniše u Crnoj Gori na održivim osnovama, jer bi
nas svako dalje srljanje u ovoj oblasti,
i potčinjavanje čitave države jednom
biznisu moglo još skuplje koštati, što
bi u konačnom značilo da bi čitave buduće generacije ispaštale zbog toga.
Ako pak studija ekonomske održivosti koju će morati usvojiti Skupština
utemelji održivost alumijiumske proizvodnje u Crnoj Gori, onda budućem
partneru treba ponuditi osnovu za
izgradnju novih energetskih kapaciteta, koji će biti u funkciji aluminijumske proizvodnje. Pritom, država bilo
kojom budućom aktivnošću ne smije
da ugrozi većinsko državno vlasništvo
u Elektroprivredi Crne Gore (EPCG) i
njen potencijal za gradnju novih energetskih objekata, jer bi preuzimanje
kontrole nad kičmom crnogorskog
elektroenergetskog sistema bilo jako
28
Revija FORUM
opasno po Crnu Goru jer treba biti
svjestan da ukoliko izgubimo kontrolu
nad tim resursom, zasigurno ćemo izgubiti kontrolu i nad samim sobom.
Dakle, moramo da znamo da u
situaciji kada strani kapital ovlada
državnom kičmom crnogorske ekonomije koju predstavlja EPCG i Termoelektrana, onda će ta kičma biti
prebijena, jer krupni strani kapital u
kombinaciji sa krupnim državnim resursima po pravilu dovodi do bogatih
stranih kompanija u siromašnoj državi, sa siromašnim pojedincima u njoj.
A to ne smijemo dozvoliti. Zato EPCG
mora predstavljati sidro ekonomske
politike, jer sam duboko svjestan da
najveća prijetnja crnogorskoj nezavisnosti nijesu konstantni ataci na njenu državnost sa strane i iznutra, već
je to način gazdovanja nacionalnim
resursima.
Neophodan prateći element mora
predstavljati i nezavisna revizija poslovanja KAP-a od dana preuzimanja od
strane ruskog partnera 2005. godine,
koja mora biti dostavljena Skupštini,
budući da nam ukupne dosadašnje
iskustvo sa pomenutim partnerom
daje za pravo da posumnjamo u ukupno njegovo poslovanje, a posebno
način i namjenu trošenja novca za koje
je država izdala garancije, što nam u
konačnom može pokazati i da li ima
prostora za osporavanje dijela duga.
Takođe, Vlada Crne Gore mora
obezbijediti ne samo najpovoljniju dinamiku otplate dugova po osnovu izdatih državnih garancija, kako bi time
spriječila ugrožavanje likvidnosti crnogorskog ekonomskog sistema, već bi
redovno morala izvještavati Skupštinu
o mogućim alternativama, jer se značajno sužava prostor za grešku ukoliko i zakonodavna vlast u konačnom
bude davala krajnji sud o mogućim
pravcima djelovanja.
Na ovom neprijatnom iskustvu je
evidentno da je državu teško stvoriti,
ali je još teže sačuvati, posebno ako je
mala! Svaka pogrešna strateška odluka može da nas odvede iz vladavine
naroda u vladavinu kompanija, ili pak
jedne kompanije!
Šteta koja je nastala je velika, i nijesmo je smjeli dozvoliti, ali ako ne budemo izvukli pouke iz toga, može biti
još veća, da ne kažem kobna po našu
državu. Zato se moramo osloboditi od
dosadašnjeg načina funkcionisanja i
razvojne filozofije, što neće biti nimalo lako, jer kako kaže najveći ekonomista XX vijeka - J.M.Kejz, teškoća ne
sastoji u prihvatanju novih shvatanja,
već u oslobađanju od starih, koja su
razgranata u svim uglovima našeg
uma. Hoću da vjerujem da ćemo mi tu
teškoću ipak uspjeti da prevaziđemo.
Mart, 2012.
Kritičke paralele
Revija FORUM
INTERVJU: Amor Mašović, član Kolegija direktora Instituta za
nestale osobe BiH
Perućac krije žrtve otete
u Štrpcima i Sjeverinu
Nakon devetnaest godina od otmice u Štrpcima pronađeni su, tačnije, doslovce su isplivali, ostaci tek
trojice nesrećnih putnika koje su iz voza izvukle specijalne vojne i paravojne formacije vojske Ratka
Mladića i Radovana Karadžića. Prije tri godine pronađeni su ostaci Halila Zubčevića u blizini same hidroelektrane Bajina bašta, a potom smo identifikovali posmrtne ostatke još dvije osobe otete iz voza
u Štrpcima. Riječ je o Jufusu Rastoderu iz Berana i Rasimu Ćoriću iz Prijepolja, kaže Mašović ističući
da bi „bilo normalno da Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora pomognu da se nastavi ekshumacija
žrtava iz jezera Perućac, jer se radi o njihovim državljanima
Piše: Ruždija ADŽOVIĆ
Član Kolegija direktora Instituta
za nestale osobe Bosne i Hercegovine, Amor Mašović, ponovo je ovih
dana aktuelizirao pitanje novih ekshumacija na lokalitetu jezera Perućac, gdje je od 19. jula do 7. oktobra
2010. godine rađena asanacija obije
obale jezera, 110 kilometara dužine,
nakon spuštanja hidroakumulacije
radi opravke turbina hidroelektrane Bajina bašta. Tada su, podsjeća
Mašović, nađeni nekompletni ostaci
najmanje 200 osoba, što je kasnije
potvrdila DNK analiza.
- Postepeno će porodice pronađenih žrtava biti pozivane da izvrše
konačnu identifikaciju. Na žalost,
porodice će se tom prilikom suočiti sa
Mart, 2012.
teškom situacijom, jer gotovo nijedan od skeletnih ostataka nije
ko m p l e t a n ,
jer je jezero
Perućac,
dižući
i spušta-
jući svoj nivo u proteklih dvadeset godina, odvlačilo
dijelove tijela. Imali
smo, čak, primjere da su dijelovi
jedne te iste
osobe pronađene i s
Mašović:
Perućac
krije još
mnoge tajne
29
Kritičke paralele
Revija FORUM
U Višegradu 70 žena i djece
zapaljeno i pretvoreno u prah
Forum: Hoće li proces traženja nestalih osoba tokom
agresije na BiH ikada biti doveden do kraja i da li će sve
žrtve naći vječni smiraj, a njihove porodice kakvo-takvo
olakšanje?
- Mislim da svi nestali nikada neće biti pronađeni. Neki
od njih iz vrlo jasnih razloga, jer njihovi posmrtni ostaci
više ne postoje, jer su spaljeni,kao recimo u Pionirskoj ulici
u Višegradu, gdje je 70 žena i djece zapaljeno i pretvoreno
jedne i s druge obale jezera Perućac.
To sve govori koliko je komplikovan
ovaj proces.
Nepoznata sudbina
Forum: Koliko je žrtava zločina
do sada identificirano. Naravno, govorimo o preliminarnim identifikacijama?
- U ovom času imamo ukupno
163 imena. Među njima je 25 žrtava genocida u Srebrenici, 36 osoba
starije je od 60 godina, od toga su
pola žene, a pola muškarci, desetoro
je djece.
Odakle su sve pronađene žrtve u
jezeru Perućac?
- U Perućcu su pronađeni državljani tri države i to BiH, Srbije i Crne
Gore. U Perućcu su, za sada, pronađeni i pojedini skeletni ostaci osoba
koje su kidnapovali pripadnici srpske
vojska u Štrpcima, iz voza Lovćen
671 koji je saobraćao na relaciji Beograd-Bar. Tada su srpski vojnici kidnapovali 18 Bošnjaka i jednog Hrvata, nakon čega im se gubi svaki trag.
Prije tri godine pronađena je lobanja Halila Zubčevića u blizini same
hidroelektrene Bajina bašta, a sada
smo identificirali posmrtne ostatke
još dvije osobe otete u vozu u Štrpcima. Riječ je o Jufusu Rastoderu iz
Berana i Kasimu Ćoriću iz Prijepolja.
Na žalost, njihovi posmrtni ostaci su,
takođe, nekompletni.
Nedavno smo dobili DNK žrtava iz
autobusa, iz kojeg je u mjestu Mioče
30
u prah, zatim u kući u Bikavu, takođe u Višegradu. Neki će
zauvijek ostati u jezeru Perućac, koje možda nikada više
neće biti ispražnjeno. Neke žrtve zločina su tako dobro
skrivene u masovnim grobnicama u prirodnim jamama, a
počinoci zločina i njihovi naredbodavci ne dopuštaju svojoj savjesti da proradi, pa da porodicama i institucijama
kažu gdje su te masovne grobnice. Nedostatak informacija je, apsolutno, najveći problem.
kod Sjeverina, grupa srpskih vojnika
izvela 16 putnika za čiju se sudbinu,
takodje, nije znalo, tačnije, gdje su
završili. Sada znamo da je to Perućac.
Od 163 preliminarno identificirane žrtve iz Perućca, 161 žrtva je bošnjačke, a dvije su srpske nacionalnosti. Riječ je o državljanima tri države,
BiH, Crne Gore i Srbije.
Forum:Može li se očekivati da
dubine jezera Perućac kriju i posmrtne ostatke ostalih žrtava koje
su otete iz voza u Štrpcima?
- Da. Za očekivati je to, jer su ostaci tri od 19 žrtava iz Štrbaca otkriveni
u Perućcu. Za sada u Perućcu nisu
otkrivene ni sve žrtve, ubijeni Bošnjaci iz Višegrada. U ovom trenutku
vodi se kao nestalo više od 700 njih.
Ako od broja od identificiranih žrtava
odbijemo 25 žrtava genocida u Srebrenici koje su ubijene, dovezene i
bačene u jezero Perućac, ako odbijemo one osobe koje su nestale na
području Rudog, Rogatice, Foče, Goražda, proizilazi da je negdje oko 130
osoba, od ukupno 700 nestalih iz
Višegrada pronađeno. Za pretpostaviti je da se većina tih žrtava nalazi
u jezeru Perućac. Po istom osnovu je
za pretpostaviti da se skeletni ostaci
svih ostalih otetih putnika iz voza u
Štrpcima nalaze u jezeru Perućac,
kao i svi preostali putnici oteti iz autobusa kod Sjeverina.
Forum:Za nastavak ekshumacija u Perućcu neophodna je saradnja
BiH sa Crnom Gorom i Srbijom. Izja-
vili ste nedavno da je za ponovne
ekshumacije neophodan međunarodni pritisak. Znači li to da postoje
opstrukcije i vjerujete li da će se
nastaviti taj proces?
- Bilo bi normalno da, sa tog ljudskog aspekta, ove tri države pomognu u tome jer se radi o njihovim državljanima. Bilo bi logično da oni koji
upravljaju hidroelektranom Bajina
bašta budu inicijatori tih aktivnosti
zbog svojih državljana.
Ono što mene plaši jeste da će
biti presudan finansijski aspekt rješavanja ovog problema, da će, jednostavno, neko uzeti olovku i papir i
izračunati koliko će to elektroprivreda ove ili one države izgubiti ako se
na tri mjeseca ispusti voda iz jezera
Perućac kako bi timovi tri države za
ekshumacije pokušali pronaći nove
posmrtne ostatke.
Odnos Podgorice
Forum: Jeste li, naposljetku, optimista da će nastavak ekshumacija ostalih žrtava ipak biti?
- Teško je, zaista, u ovom trenutku biti optimista znajući da su i ovoga
puta mnoge stvari bile jasne Beogradu, pa i Podgorici, ali da nije ništa poduzeto, izuzev formiranja nekakvih
komisija za utvrđivanje sudbina nestalih. Zna se i odnos Podgorice prema izbjeglicama koje su bile hapšene
u Crnoj Gori mimo ženevskih konvencija, a zatim deportovane i predavane
neprijateljskoj strani, što je jedna od
Mart, 2012.
Kritičke paralele
Revija FORUM
S ranije ekshumacije: Pronađeni ostaci 200 žrtava zločina
najtežih povreda konvencija. Te žrtve
su kasnije nađene u jamama Foče,
u rijeci Drini. Neke žrtve sahranjene
su Srbiji jer ih je rijeka Drina nosila
u rijeku Savu, pa su tijela stigla do
Šapca, Sremske Mitrovice, Beograda, Obrenovca i tako dalje.
Iskreno, znajući kako stvari stoje,
bojim se da bez nekog djelovanja prirode, odnosno više sile, više nikada
nećemo ponovo dobiti priliku da uđemo u jezero Perućac i da ga istražimo.
Forum: Šta Crna Gora konkretno
može učiniti da se do kraja otkrije
tajna Perućca i ima li Crna Gora interesa za to?
- Ne vjerujem da Crna Gora ima
neki poseban interes za nastavak
ekhumacija u Perućcu, jer je njen
problem s nestalim osobama mnogo, mnogo, manji nego onaj koji ima
Bosna i Hercegovina. Problem Crne
Gore sa nestalim osobama su, uglavnom, njeni državljani koji su oteti iz
voza u Štrpcima i nekoliko vojnika,
Mart, 2012.
bivših pripadnika JNA crnogorske nacionalnosti koji su nestali u periodu
od ratova u Sloveniji, pa do 1995. godine. Zato ne vjerujem da Crna Gora
ima neki specijalni interes za ovaj
problem. Najveći interes ima BiH, u
svakom pogledu. Prvo zbog toga što
su većina žrtava koje krije Perućac
njeni državljani.
Forum: Zločinci, očigledno,
nisu birali žrtve, što potvrđuje činjenica da su pronađeni čak i posmrtni ostaci žena i djece. Možete
li reći da jezero Perućac, ta ogromna masovna grobica, krije još
mnoge žrtve najstravičnijih ratnih
zločina?
- Tako je. Prije sedam-osam godina u jezeru Perućac, sedam do osam
kilometara uzvodno od hidroelektrane, pronađena su i tijela više od 40
Albanaca koje su, u vrijeme rata na
Kosovu, pripadnici specijalne policije
Srbije dovezli sa Kosova u jednoj hladnjači. Oni su, zajedno sa tom hladnjačom, bačeni u jezero Perućac. Kasnije
je došlo do raspadanja te hladnjače i
tijela su isplivala na površinu jezera.
Nakon toga, jedna jedinica bila je
zadužena da, zajedno sa roniocima,
pokupi sva ta tijela i da ih izmjesti u
skroviti dio korita jedne rječice koja
se uliva u Perućac. Oni su to i uradili.
Na jednom pješčanom dijelu formirali
su masovnu grobnicu koja je kasnije
otkrivena. Pronađeni su ti posmrtni
ostaci, ali najverovatnije ne i posmrtni
ostaci svih tih ubijenih Albanaca koji
su dovezeni u hladnjači.
Dakle, sasvim je sigurno da bi
tek potpuno pražnjenje jezera Perućac, uvođenje ronilaca, posebno u
dio koji predstavlja podnožje same
brane, otkrilo još mnoge i mnoge
tajne, ne samo iz perioda događanja
u BiH i na Kosovu, nego i događanja
iz Drugog svjetskog rata, pa i prije
toga. Drina očigledno jeste najveća
tekuća masovna grobnica na Balkanu, pa i šire i ona će, bojim se, neke
od tih tajni zauvijek nositi u svojim
njedrima.
31
Krutičke paralele
Revija FORUM
Forum: Koliko je do sada masovnih grobnica otkriveno u BiH?
- Dok smo smatrali da su masovne grobnice one sa pet ili više žrtava, takvih je bilo više od 450. Sada
postoje naučne teorije koje taj broj
smanjuju na tri i više žrtava, tako da
se, prema tim kriterijima, polako bližimo broju od 700 masovnih grobnica koje su do sada otkrivene.
Korist pojedinaca
Forum: Koliko je Institut za nestale osobe BiH do sada otkrio i
identificirao žrtava zločina tokom
agresije na BiH i za koliko se osoba
još traga?
- Od ukupno registriranih 34.964
netalih osoba u takozvanoj centralnoj evidenciji nestalih u BiH, koja je
već predmetom verifikacije, do sada
je ekshumirano oko 22.500 žrtava.
Od toga je oko 19.500 identificirano
(12.000 putem DNK, ostatak putem
klasične metode prepoznavanja,
odjeće, obuće, antropoloških odlika
žrtava, pronalaženjem dokumenata i
predmeta žrtava). Mi mislimo da će
broj od 34.964 imena, koliko ih se
nalazi u evidenciji, na kraju biti smanjen, neke procjene govore za 2.000
do 2.500. Ja mislim, na bazi svog
iskustva, da čak 4.000 do 5.000
imena neće proći proces verifikacije.
Neki od njih jesu žrtve rata, ali im, u
skladu sa zakonom, ne pripada status nestale osobe, jer je zakon jasno
definisao da je nestala osoba samo
ona osoba o čijoj sudbini porodica i
javne ustanove nemaju nikakvih informacija.
Međunarodna zajednica pokušava
balansiranjem izjednačiti zločine
Forum: Koliko je međunarodna zajednica uopšte zainteresirana da se do
kraja riješi problem nestalih, prije svega u BiH?
- Bojim se da stvari u međunarodnoj zajednici ne funkcionišu na tom
principu, da u međunarodnoj zajednici, gdje postoje potpuno različiti interesi
i grupacije, nema jedinstvenog stava da se sva pitanja ratova na prostorima
bivše Jugoslavije do kraja istraže i da se jedanput stavi točka na to.
Međunarodna zajednica se u novije vrijeme nosi nekakvim principom pokušaja balansiranja stvari, izjednačavanja, relativiziranja zločina i tako dalje.
I tu treba razlikovati evropske vlade, odnosno vlade pojedinih država i Vladu
Sjedinjenih Američkih Država. Neke vlade su već 1996. godine iskazale negativan stav o procesu ekshumacija i traženja nestalih, jer su smatrali da je
pronalaženje grobnica, davanje imena i prezimena nestalih dosipanje soli na
živu ranu, dolivanje ulja na vatru i tako dalje.
Oni su taj stav čak javno izrekli zbog čega je jedan častan čovjek iz međunarodne zajednice, Manfred Novak, koji je u to vrijeme bio specijalni izvjestitelj Ujedinjenih nacija za prisilne nestanke, podnio ostavku jer se nije
mogao pomiriti s takvim stavom nekih značajnih evropskih metropola, koje
nisu htjele ni finansirati, niti na bilo koji način učestvovati u rješavanju problema nestalih, u pronalaženju masovnih grobnica na prostoru BiH.
32
Vjerujem da će na kraju 30.000
imena na centralnoj evidenciji biti
verificirano. Dakle, ostaje da se pronađe još oko 7.500 nestalih. Ja bih,
iskreno, bio sretan kada bi barem 50
ili 60 posto od tog broja žrtava zločina bilo pronađeno.
Forum: Da li, ipak, nekada proradi savjest onih koji znaju gdje su te
grobnice i porodicama i Vama prijave njihove lokacije?
- Ima takvih slučajeva. Ali, u odnosu na pretpostavljeni broj onih
koji su ključni u izvršenju zločina, u
sahranjivanju žrtava, u prikrivanju,
u izmiještanju posmrtnih ostataka,
broj onih koji su spremni da svjedoče je, usuđujem se reći, zanemarljiv.
Osim toga, njihova svjedočenja se
dobiju ne kao plod činjenice da im
je proradila savjest, nego najčešće
je to rezultat nagodbi koje su oni
psotigli sa tužilaštvima da bi ostvarili vlastitu korist, da bi dobili umanjenu kaznu.
Bilo je slučajeva da pojedinci traže novac kako bi pokazali lokacije
pojedinih masovnih grobnica. Jedan
od njih zaista ima informaciju, a
ostali pokušavaju na brz, lagan način
zaraditi. U okviru Instituta oni to ne
mogu ostvariti, ali, na žalost, mnoge
su porodice, koje po dvadeset godina tragaju za svojim najmilijima, ponekad, vjerujući u dobronamjernost
tih ljudi, spremne da daju novac i na
kraju budu izigrane.
Mart, 2012.
Kritičke paralele
Revija FORUM
Rifat Rastoder, potpredsjednik Skupštine Crne Gore o suočavanju
sa istinom o zločinima
Problem nečiste savjesti
Crna Gora, na žalost, još nema snage
da se suoči sa kompleksima kako dalje,
tako i bliže prošlosti. Ili tačnije, još nema
snage da se suoči sa nečistom savješću
iz tog perioda zbog pogrešnog činjenja ili
nečinjenja da se spriječe zločini, smatra
potpredsjednik Skupštine Crne Gore i
potpredsjednik Socijaldemokratske partije, Rifat Rastoder. Kao najsvježiji dokaz
za svoje uvjerenje navodi nedavni vandalski čin u Podgorici - skrnavljenje spomen obilježja civilnim žrtvama sukoba
na prostoru bivše SFRJ u periodu 1991
– 2001. godina.
On je, u izjavi Agenciji MINA, ocijenio
da su razlozi zbog kojih, uprkos ponavljanju da se Crna Gora zalaže za suočavanje
sa prošlošću i kažnjavanje ratnih zločina,
još nije donijeta nijedna osuđujuća presuda, isti oni koji su doveli do dešavanja
u SFRJ i Crnoj Gori 90-ih godina.
„Riječ je o nedostatku snage sveukupnog, pozicionog i opozicionog, političkog
i državnog estabilišmenta, da se suoči
sa nasljeđem kompleksa iz prošlosti, a
nadasve sa nečistom savješću, bilo zbog
pogrešnog činjenja ili nečinjenja da se
zločini spriječe“, rekao je Rastoder agenciji MINA.
Prema njegovim riječima, u svemu
tome ima i nesnalaženja, ali ni u kom slučaju i opravdanja.
„S tim u vezi indikativan je i prilično
indiferentan odnos evropske administracije“, smatra Rastoder.
On je kazao da i kazne koje su izrečene, ma kolike da su, nijesu dovoljne da
se zadovolji pravda.
„Ali, bitno je da svi slučajevi sa elementima mogućeg zločina budu što cjelovitije činjenično i sudski apsolvirani. Visina samih presuda govoriće, prije svega,
o onima koji su ih donosili ili su učestvovali u donošenju“, rekao je Rastoder. On smatra da svaki objektivan sud
mora jednako voditi računa o komandnoj, kao i o izvršnoj odgovornosti za počinjena djela i nedjela.
Mart, 2012.
Rastoder
„Ali jedno se ne može isključivati drugim. Tim prije što je teško iko normalan
iz ondašnjeg, ili bilo kojeg rukovodstva,
mogao narediti premlaćivanja i torturu
koja je činjena nad zarobljenicima u logoru Morinj, ili nad iole politički sumnjivim
Bošnjacima, Albancima i drugima“, precizirao je Rastoder.
Komentarišući ulogu crnogorskog
rukovodstva iz perioda dešavanja većine
tih zločina, on je kazao da je doživljava
„prilično jadnom“.
„Moram reći da je doživljavam prilično jadnom, da ne kažem i tužnom što, ni
u kom slučaju, nikoga ne amnestira od
odgovornosti“, naveo je Rastoder.
On je značajnijom ocijenio potrebu
utvrđivanja i javne afirmacije što cjelovitije istine o svakom događaju sa mogućim
elementima zločina, koji je na bilo koji
način vezan za Crnu Goru.
„Jer bi se, bez što cjelovitije istine o
tim događajima, moglo desiti ono što se
desilo sa svojevremenim zločinom u Šahovićima, današnjem Pavinom Polju, koji
je i nakon bezmalo punog jednog vijeka
i pravno i politički u sjenci kojekakvih
kontroverzi i sporenja“, pojasnio je Rastoder.
Prema njegovim riječima, tek će sa
što cjelovitijom istinom o počinjenim
zločinima, kad-tad, biti neizbježna i odgovornost svih koji su na bilo koji način
participirali u njima.
„Tim više čudi indolentnost, a u nekim slučajevima i osporavanje inicijative
za organizovanje posebnog istražno-do-
kumentacionog centra ili nekog oblika
ekspertske komisije za prikupljanje svih
relevantnih činjenica i afirmaciju istine o
počinjenim zločinima, čak i od onih koji
bi se po resornoj ili funkcionalnoj nadležnosti sami trebali više angažovati na
tome“, smatra on.
Komentarišući svjedočenje bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića na suđenju za deportaciju, u kojem
je naveo da optuženi nijesu ništa radili
samostalno, da su sve aktivnosti sprovedene u konsultacijama sa tužilaštvom
i da je, ako je napravljena greška – ona
bila državna, Rastoder je kazao da je to
klasično zamagljivanje istine.
„Ne postoje grešne države. Postoje
grešni, ili tačnije pogrešni ljudi koji su
se, sticajem određenih okolnosti, našli
u situaciji da upravljaju državom ili dijelom državnih poslova. Zbog toga se u
savremenom civilizovanom svijetu danas
insistira na pojedinačnoj odgovornosti“,
naglasio je on. Rastoder smatra da, upravo zbog ćutanja o počinjenim zločinima, odnosno
izbjegavanja suočavanja sa istinom o
dešavanjima makar iz najbliskije prošlosti, veliki broj građana iz korpusa koji je
i svojevremeno ćutao, ili čak podržavao
vršenje zločina, i danas nema snage
da shvati da se zista dogodila opsada i
granatiranje Dubrovnika, sramni logor
Morinj, deportacija izbjeglica iz BiH, otmica i likvidacija nedužnih putnika iz voza
Beograd–Bar, etničko čišćenje čitavog
područja Bukovice kod Pljevalja, pa slučaj Kaluđerski laz, odnosno likvidacija na
desetine izbjeglica sa Kosova“, naveo je
on.
„Dužnost je, prije svega onih koji plediraju da predvode građane da, ako ništa
drugo, a ono zarad nauka da se slično
više ne dogodi, učine sve da se utvrdi i
afirmiše što cjelovitija istina. Svako ponavljanje grešaka iz prošlosti moglo bi se
svima, kad tad, samo vratiti kao bumerang“, zaključio je Rastoder.
33
Kritičke paralele
Revija FORUM
Povodom knjige o zločinu u Šahovićima 1924. godine
Vrijeme i ljudi
Opravdanja za stradanje nedužnog stanovništva nema. Jedan zločin se ne može pravdati drugim. Oni koji to čine - pravdaju zločin i saučesnici su u počinjenom zločinu ili pak u onom koji
se još nije dogodio.
Krajem prošle godine u Bijelom
Polju održana je promocija knjige:
“Kad su vakat kaljali insani-Šahovići
1924.” ( dr.Šerbo Rastoder). Bilo mi
je drago što kumovah naslovu ove
knjge ( mada to niko i ne pomenu
što mi ne bi milo ), mada mi bi milije što jedan moj članak objavljen u “
Forumu “ ( “ Priča o Ramu Sejdoviću
Hasanbegoviću iz Pavinog Polja” ) zavrijeđe te se nađe u ovoj knjizi .
Kad smo ja i moj drug Nino Bahović razmišljali kako da nazovemo tribinu na kojoj će se po prvi put govoriti o
stradanju i genocidu nad Bošnjacima
sa područja Vraneške doline a koja je
održana u Bijelom Polju povodom 85
godina od tog zločina, neko od prisutnih reče:
- „Bila su to zla vremena!“
- „Nema dobrih i loših vremena
„-usprotivih se ja „samo ima dobrih i
loših ljudi u svim vremenima.Ne kvari
vrijeme ljude, nego ljudi vrijeme.Pa i
tad su vakat okaljali insani.Evo ga i
naziv- rekoh: Kad su vakat kaljali insani.“
A danima prije i poslije promocije čitao sam u dnevnoj štampi , kako
potomci onih koji su učestvovali u
ovom zločinu ili ljudi koji pak potiču
sa područja Vraneša izražavaju zabrinutost kako ova knjiga i ovakvi skupovi mogu ugroziti multietnički sklad
i harmoniju zajedničkog života na
ovim prostorima.Što se tiče Vraneške
doline ta zabrinutost je suvišna jer se
tamo ne može govoriti o suživotu različitih vjera budući da tamo kukalog
Bošnjaka nije ostalo a islamski vjer-
34
ski objekti su do temelja porušeni.
Podsjećaju nas da je to prošlost
da ne treba prekopavati po starim
ranama , da to ništa dobro ne može
donijeti , da je najbolje sve te događaje prekriti velom zaborava a mi da
nastavimo da živimo u skladu i ljubavi. I sve bih ja to lijepo prihvatio jer
znam da je ljudski oprostiti ali ono ne
i zaboraviti, n da mi mira . Dugo su
Bošnjaci ćutali o zločinima nad njima
kako ne bi zlu kob ostavljali potomstvu , a zločin nad njima se ponavljao. O zločinu se ne smije ćutati jer
se time čini još veći zločin . Nijesu
Bošnjaci toliko ludi pa da ne znaju da
za zločin roditelja nijesu odgovorna
djeca . Ali se rijetko ko od djece ogradi od zločina roditelja ili predaka a od
nas Bošnjaka se traži da se ogradimo od naših kabura ( grobova)znanih
i neznanih . U čitavoj ovo priči i mi
smo željeli da nađemo ono što je dobro u ljudima , isticali smo i primjere
čojstva svih onih koji su pomogli da
se bar jedna glava spase , zahvalni
smo do neba i svima onima koji ne
pripadaju istoj vjeri i naciji iz koje su
bile žrtve, što su pisanjem o ovom
zločinu doprinijeli da se bar nešto o
njemu sazna . Dok god se ne budu
identifikovali zločinci , dok god se od
zločina ne ograde potomci – zločin je
tu u ovom ili onom obliku pritajen i
u zasedi. Ni primjeri čojstva ne mogu
biti toliko veličanstveni ako na drugoj
strani ne znate ništa o zločinu i njegovim počiniocima.
Za zločin genocida nad Bošnjacima najmanje je bitno da li su Boška
Boškovića ubili Radoš i Drago Bulatović ili Jusuf Mehonjić i Husein Bošković. Strašno je da su ljudi ,žene i
djeca ubijani na način koji ne može
da pojmi zdrav razum . Opravdanja
za stradanje nedužnog stanovništva
nema. Da li se još neko sjeća imena
stradalog svata u Sarajevu i da li je
on uzrok genocida u Srebrenici. Ja
ne pristajem da bilo ko u moje ime
ima pravo da počini zločin i ograđujem se od toga , osuđujem i pomisao na to.Jedan zločin se ne može
pravdati drugim zločinom. Oni koji to
čine - pravdaju zločin i saučesnici su
u zločinu počinjenom ili pak u onom
koji se još nije dogodio.Ovaj drugi je
moguće spriječiti ali ne pravdanjem i
šutnjom o prvom.Moguće ga je spriječiti identifikacijom počinioca , javnom
osudom , za one za koje još može
sudskim sankcionisanjem i izvođenjem pred lice pravde ( za Šahoviće je
ovo već kasno). Ko još poslije ovoga
pokuša da pravda ili zataškava zločin
njemu još samo Bog može pomoći.
I priča oko obeštećenja za otetu
imovinu, gdje skoro ne možete naći
čovjeka sa ovog područja koji nije
platio i kupio zemlju od bivših vlasnika Bošnjaka, je priča za sopstveno
pranje savjesti.Možda je to mali broj i
učinio ali raseljene od B.Polja, Bosne
,Turske pa sve do Sirije to tada nije
zanimalo - važno je bilo živu glavu
izvući . Oni su tu otetu zemlju halalili
(oprostili), bar najveći broj njih i njihovih potomaka, ostalo je još samo da
novim vlasnicima to i Bog učini.
Ervin Spahić
Mart, 2012.
Društvo
Revija FORUM
PRVI BILATERALNI SPORAZUM CRNOGORSKE DRŽAVE I ISLAMSKE ZAJEDNICE
Lakmus papir
Iako pruža smjernice za temeljnu saradnju ovaj ugovor biće dobar samo ako se bude insistiralo na
njegovom sprovođenju. Država je iz sopstvene perspektive završila svoj dio posla pa će opcija primjenjivosti i realizacije ugovorenih obaveza biti na strani Islamske zajednice.
Stara Varoš u Podgorici
Piše: mr Adnan PREKIĆ
U sjenci podjela među pravoslavnim crkvama, država je za pola
godine uspjela da potpiše ugovore
o definisanju odnosa sa Katoličkom
crkvom, Islamskom i Jevrejskom
vjerskom zajednicom. Iako su svi
ovi sporazumi samo trebali da daju
vjetar u leđa Lukšiću pred njegov
najveći vjersko-politički izazov-definisanje statusa pravoslavne crkve,
nesporno je da je ovim ugovorima
definisan okvir u kome će u bliskoj
budućnosti funkcionisati država i
ove vjerske zajednice.
Sporazum sa Islamskom zajednicom, usaglašen i potpisan krajem
januara, prvi je institucioni ugovor
države i Islamske zajednice u Crnoj
Gori. Zbog toga mu ne treba tražiti
manu iako je kao i većina sličnih
ugovora dosta uopšten sa jako malo
preciznih normi i mehanizama za
njihovo sprovođenje. U 25 članova
sporazuma uglavnom su problematizovana sporna pitanja uz saglasnost dvije strane da ih dogovorima
rješavaju. Ključni elementi ugovora
mogli bi se podjeliti u dvije kategorije, prvu u kojoj su definisana životna
pitanja vjernika i drugu kategoriju sistemskih rješenja u odnosu Države i
Islamske zajednice. Dok su ova prva
pitanja (pauza na poslu za vrijeme
džuma namaza - čl.9, fotografisanje za dokumenta sa maramom ili
Mart, 2012.
kapom - čl.14, halal hrana u vojsci,
policiji, zatvorima, bolnicama i studentskim menzama - čl.18) jasno
definisani, sistemski dio sporazuma
ostavlja dosta prostora za kreativno
tumačenje. Pitanja imovine i vjerskog obrazovanja koja bi trebala da
budu sistemski dio ugovora Države
i IZ samo su problematizovana bez
ponuđenih dugoročnih rješenja.
Tako uopšte nema rješenja za licenciranje medrese i uključivanje ove
srednjoškolske institucije u obrazovni sistem. To pitanje se očigledno odlaže konstatacijom u članu 17 da će:
„pitanje drugih obrazovnih institucija biti regulisano budućim ugovorom
između ugovornih strana“. Još komplikovanija je situacija sa imovinom,
prevashodno sa restitucijom vakufske imovine. Vakufska imovina po
svom izvornom značenju trebala bi
da bude osnov ekonomske moći IZ
iz koje bi izvirala njena ekonomska
samostalnost i snaga, zbog čega
insistiranje na pravednom rješenju
vakufske imovine predstavlja ključ
uspješne saradnje Države i Islamske
zajednice. U ugovoru tog rješenja
nema, restitucija vakufske imovine
rješavaće se: u skladu sa „zakonom
koji će utvrđivati materiju restitucije“
što je samo prosta činovnička definicija bez suštinskog značenja. Ipak,
stvari su pomjerene sa mrtve tačke
formiranjem komisije koja će utvrditi
obim vakufske imovine i od koje je
realno očekivati da precizno utvrdi
obim oduzete vakufske imovine.
Početak primjene ovog ugovora
značiće i početak kraja tzv. „vehabijskog pokreta“ u Crnoj Gori. Drža-
35
Društvo
Revija FORUM
Reis Fejzić i Premijer Lukšić
va je Islamsku zajednicu ovim sporazumom prepoznala kao jedinu,
autentičnu vjersku organizaciju muslimana koja je na osnovu toga dobila ekskluzivitet i monopol na sva
vjerska pitanja. Ova prava garantovaće država, a u praksi će to značiti
da ni jedan imam ne može biti postavljen bez saglasnosti IZ a slično
je i sa izgradnjom vjerskih objekata
i upravljanjem postojećom imovinom. Poučeni iskustvom iz Plava i
Podgorice sa predstavnicima „vehabijskog pokreta“, Islamska zajednica vjerovatno je insistirala i na čl.
7 sporazuma kojim se definiše „nepovrijedivost mjesta za vršenje vjerskog obreda“. Drugim riječima, obaveza je države da reaguje u slučaju
da iz Mešihata dobiju obavještenje
da neko ugrožava „bezbjednost“
vjerskih objekata. To će potpuno paralisati dosadašnju praksu u nekim
džamijama a vjerski obredi neće se
36
moći obavljati bilo gdje bez odobrenja Islamske zajednice. Slično je i
sa svim ostalim vjerskim poslovima, sve će počinjati i završavati se
u Mešihatu. Brendirano je sve, od
vjernika, vjerskih objekata, medija i
kulturne baštine.
Bilo bi neodgovorno i neozbiljno
na osnovu teksta ugovora kazati
da li je on dobar ili loš i da li pruža smjernice za temeljnu saradnju
Države i Islamske zajednice. Kao i
svaki ugovor, biće dobar samo ako
se bude insistiralo na njegovom
sprovođenju jer hartija trpi sve, pa
tako i ugovor koji može a ne mora
se primjenjivati. Država je iz njene
perspektive završila svoj dio posla
i ne treba se zavaravati da će biti
najsretnija ako na tome ostane.
Ugovor u međunarodnoj i domaćoj
javnosti za Vladu predstavlja snažnu
legitimaciju posvećenosti toleranciji
i vjerskom pluralizmu. Zbog toga je
opcija primjenjivosti i realizacije ugovorenih obaveza na strani Islamske
zajednice. Elementi ugovora biće
primjenjivi samo ukoliko na tome
bude insistirala Islamska zajednica
jer je iz Vladine perspektive ugovor
obezbijedio okvir za saradnju i spremnost Države da u tom procesu učestvuje. Ipak, najgora varijanta bila bi
da sve ostane na ovom ugovoru iz
koga će Islamska zajednica koristiti
svoja prava priznata od države, dok
bi druga strana ugovor koristila za reklamu na međunarodnoj i domaćoj
sceni. Formiranje i rad mješovite komisije za utvrđivanje vakufske imovine biće lakmus papir iz čije boje
će se i vidjeti dometi ovog ugovora.
Treba biti optimističan, sa nadom da
lakmus papir neće pocrveniti zbog
kiselog osjećaja za poteze koji slijede. Crven kao i zastava zemlje koja
se spominje u ovom ugovoru. No, o
tome drugi put.
Mart, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Plavska manifestacija među odabranima u Crnoj Gori
Oskar za Dane borovnice
Sredinom febrara u budvanskom hotelu „Splendid“ u Bečićima održana je svečana ceremonija dodjele
priznanja za poseban doprinos u promociji vrijednosti iz Crne Gore-prvi crnogorski oskar. ,,Dani borovnice Plava,, proglašeni su za najbolju manifestaciju u Crnoj Gori
Piše: Edin JADADIĆ
Dok je u Crnoj Gori vladalo vanredno
stanje, a većina opština na sjeveru bila
zavijana snijegom i odsječena od ostalih dijelova zemlje, plavske borovnice su
sa Prokletija bez problema prokrčile put
do Budve. Naime, sredinom februara u
hotelu „Splendid“ u Bečićima održana je
dodjela „Crnogorskog oskara“, a „Dani
borovnice“ proglašeni su za najbolju turističku manifestaciju u Crnoj Gori.
Ovo priznanje je obradovalo građane ispod prokletija koji na razne načine
učestvuju u organizaciji manifestacije, a
posebno brojne Plavljane i Gusinjane u
inostranstvu i brojne prijatelje ove inspirativne manifestacije.
Prošlogodišnju, dvanaestu po redu,
manifetaciju, većina će pamtiti po koncertu hrvatske pop pjevačice Severine
Vučković koja je pjevala „Ovo će biti dobra noć predosjećam...“. I posrećilo se.
Ne samo zbog prisustva oko pet hiljada
učesnika i posjetilaca, na otvaranju nego
i brojnih dolazaka u Plav tokom dana borovnice. Uživali su planinarenju bogatom
kulturno-umjetničkom sadržaju svake večeri.
Prvi put Dani borovnice imali su i svoju promoterku. Bila je to nekadašnja Mis
Crne Gore Nina Stanišić, koja je zajedno
sa beračicama borovnica učestvovala u
berbi na obroncima Hrida.
„Čudesna je Crna Gora sastavljena od
brilijanata koje sam i ja nosila širom svijeta kao Mis Crne Gore. Jedan od tih dragulja i brilijanata je svakako Plav. Kada
zapjeva vjetar iznad Prokletija i odnese
legende širom svijeta tada svi dolazimo
da beremo borovnice i uživamo u ovoj
manifestaciji“, kazala je Nina na svečanom otvaranju .
Pored turističkih, Dani borovnice
uspješno promovišu prirodna bogatstva i
potencijale plavske opštine. Svake godine
sve je veći broj porodica koje se odlučuju
da tokom ljeta nekoliko dana provedu na
Mart, 2012.
Defile beračica
katunima, i to vrijeme iskoriste za berbu
borovnica, za svoje potrebe. Sve je više i
onih kojima berba predstavlja unosan
posao, kojim se značajno može popraviti
kućni budžet. „Ova manifestacija je potvrda kako se poljoprivreda i turizam međusobno dopunjuju i podstiču. U tom smislu
Plav i okolina zauzimaju značajno mjesto
na poljoprivrdnoj i turističkoj mapi Crne
Gore. Manifestacije ovakvog karaktera
proizvod su tradicije, istorije, narodnog
umijeća i talenta, ali ujedno i naša lična
karta pred Evropom i svijetom“, ocijenio
je ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja Tarzan Milošević.
Paralelno sa isticanjem turističkih i
poljoprivrednih vrijednosti manifestacija
protežira kulturu. Ne zato što su u programu zastupljeni brojni kulturno-umjetnički
sadržaji, nego zato što je manifestacija
na određen način već postala promoter
i čuvar tradicije i običaja plavsko-gusinjskog kraja, a kompletan program prožet
je prizvukom nekih davnih vremena koja
se čuvaju od zaborava.
Svečanu ceremoniju dodjele prvog
crnogorskog oskara iz oblasti muzike,
sporta, medija, kulture, turizma, marketinga, nacionalnih brendova i drugih oblasti organizovala je „Crnogorska kulturna
mreža“.
Oskar za najbolju turističku manifestaciju samo je potvrda vrijednosti koje
ova manifestacija nosi u sebi.
Ovo značajno priznanje je potvrdilo
opravdanost manifestacije i predstavlja
nagradu za sve napore koje su njeni organizatori uložili tokom proteklih dvanaest
godina. Brojni građani plavske opštine rasuti po svijetu (pretpostavlja se da samo
u Njujorku živi i radi oko 20.000 Plavljana
i Gusinjana) svoje godišnje odmore planiraju upravo za vrijeme održavanja manifestacije „Dani borovnice“. To je prilika da
se mnogi članovi porodica i prijatelji sretnu nakon deset i više godina. Zato za građane plavske opštine manifestacija ima
i dodatnu vrijednost, koju su, vjerovatno,
prepoznali oni koji su odlučili da joj dodijele nagradu. Svečanu ceremoniju dodjele prvog crnogorskog oskara iz oblasti
muzike, sporta, medija, kulture, turizma,
marketinga, nacionalnih brendova, i drugih oblasti organizovala je „Crnogorska
kulturna mreža“ u hotelu Splendid.
Nakon velikih snjegova borovnice su
pune, pričaju stariji, pa neka i to bude
povod za nove susrete i druženje sa gostima, dijasporom, stvaraocima i prijateljima Dana borovnice.
37
Društvo
Revija FORUM
Sjećanje na Dr Ibrahima Koristovića
Riječi jače
od lijeka
Piše: Husein Tuzović
Pripadao je generaciji Staropodgoričana koji se među prvima otisnuo na visoko školovanje. To je u vrijeme između
dva svjetska rata bilo dosta teško. Ali,
to je bila njegova želja, pa ga je u tome
i porodica podržala. Dr Ibrahim Koristović rodjen je 1901. u Podgorici a umro
1970. godine u Petrovcu.
Osnovnu i srednju školu - gimnaziju
završio je u Podgorici. Kao odličan đak
dobio je državnu stipendiju i otišao na
studije medicine u Beču. Na fakultetu
je bio među boljim i u redovnom roku
diplomirao u ljeto 1925. godine.Kao
ljekar, radni vijek je počeo i završio u
Podgorici. Na tom poslu je i penzionisan u ondašnjem Titogradu.
U to vrijeme nije bilo lako liječiti
narod u zdravstveno zaostaloj sredini.
Međutim, ova sredina je znala cijeniti
to,stručnost i humanost. A takav ljudski
sklop doktoru Ibru je stvorio veliki ugled
i poštovanje. Sa građanima, osobito pacijentima bio je prisan i predusretljiv..
Bolesnike nije liječio samo skalpelom
nego i riječima. Govorilo se da su Ibrove
riječi bile jače od ljekova. O njemu ima
puno anegdota. Bio je pun duha, pravi
podgorički šarmer.
Sjećam se njegovih duhovitih priča
i doživljaja. Po tome je i u poznim godinama bio prepoznatljiv.
- Jedno jutro došao mu prijatelj u ordinaciju. Kad ga je dr Ibro ugledao dočakao ga je blagim riječima: »A ti, bajto? Koja te nevolja spopala da ovako, u
cik zore, dolaziš kod mene?«
38
- »Pa, doktore, da sam
zdrav čekao bih te na starom
mjestu. Nešto me muči kašalj.
Ne sklapam oči«
- »A ima li još što?«
- »Ne, ali mi teško pada.
Jedva dišem«.
- »Dobro. Sada nećemo ništa preduzimati. Najprije ćeš
ujutru, ranije nego ovo jutros,
prošetati do groblja kod Crkve
Svetoga Đorđa. Kad se malo
nadišeš čistog zraka, dođi.
Tada ćemo vidjeti šta preduzeti.
Kad je prijatelj ponovo došao u ordinaciju, doktor mu
ljubazno odgovori na jutarnji
pozdrav i upita: -Jesi li bio do
groblja i uz Goricu?
-»Jesam, doktore i lijepo
prošetao kroz park Gorice«.
-» Kašljaše li ko tamo?«!
-»Ne, Ibro.Onda ti je bolje,nastavi terapiju-toplo mu prporuči Doktor. - Odoh
ja doma, a tebi hvala na uspješnoj terapiji«.
Druga je cikotićki šeretskija.
- Jedan staropodgorički mladić svrati kod njega da mu se pohvali kako je
diplomirao na medicini u Beogradu i da
je, bogme, jedva isplivao.
- »Dobro je. Čestitam! No, čini mi se,
mnogo si i ronio«!
Mladić se postidjeno zahvali i ode,
jer je svaku školsku studirao po dvije
godine.
U Drugom svjetskom ratu Ibro je bio
privržen NOR-u. Liječio je ilegalce, njihove porodice i zatvorenike kad su mu
zatvorske vlasti dopuštale.Osim uspješnog liječenjea svojih sugrađana, vidan
doprinos dao je organizaciji i unapređenju zdravstvene službe, zajedno sa
tada, uvaženim doktorima kao što su
bili: Mihailo i Đorđije Radulović, dr Đuričić, Jovićević, Vajt, Šoć i drugim koji
su pristizali sa diplomama ljekara. U to
vrijeme Domu zdravlja, čiji je načelnik
bio, poklonio je rentgen –laboratoriju i
medicinske aparate.
U nekoliko mandata bio je odbornik
Gradske skupštine i predsjednik Savjeta za narodno zdravlje.
Nakon penzionisanja živio je u Petrovcu na Moru, đe je i umro 30. aprila
1970.godine. Po njegovoj izričitoj želji
sahranjen je u Sarajevu 1. maja uz dužne počasti i veliko prisustvo staropodgoričana koji su živjeli u tom gradu. U
Sarajevu su bila i njegova djeca Šerif
(među prvim žrtvama rata i opsade Sarajeva od zločinačke ruke Karadžićevih
ubica 1992), Esad, elektroinženjer i
kćerka Bahrija-Cica.
Podgorica treba da pamti ljude kao
što je Ibrahim.
Mart, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Misterija, Šabetaj Cvi - Aziz Mehmed-efendi
Mesija u Ulcinju
Bio je i musliman i jevrej. Kada je išao u sinagogu, Jevrejima bi govorio da postanu muslimani. Tada
održava intenzivne kontakte sa sufijskim redovima, pretežno bektašijama.
Piše: Mustafa CANKA
Šabetaj Cvi (Shabbetai Tzvi, Sabbatai Sevi) je rođen 1626. godine
u trgovačkoj porodici sefardskih Jevreja, u Izmiru (Smirna), tačno na
godišnjicu razaranja Hrama. Već je
u djetinjstvu dobio solidno teološko
obrazovanje. Od najranijih godina je
naginjao mistici, odnosno već je tada
počeo proučavati kabalu Isaka Lurije. Između 1642. i 1648. g. pokazuje
simptome ciklotimije (naizmjenično
smjenjivanje veselosti i tuge).Bio je
uvjeren da ima mesijansku misiju.
Mnogo vjekova progona, izgnanstva i
poniženja, posebno poslije pokolja u
Ukrajini, podgrijavalo je nade jevrejskih masa širom svijeta.
Vijekovi patnje, očaja i ogromne
čežnje za spasiocem, koji će narod
vratiti u Erec Jisrael, ta duhovna čežnja i ogromna, nabijena energija za
dugo očekivanim mesijom, otjelotvorena je u pojavi Šabetaja Cvija.Oko
njega se okupio krug mladih ljudi,
koji su pod njegovim rukovodstvom
proučavali kabalu, postili sa njim,
oslobađali se poroka ronjenjem u
moru i pjevali mistične pjesme. Rabini Smirne, plašeći se posljedica
ovakvog pokreta, 1656. godine izopštili su Šabetaja. On je tada napustio
Smirnu i obišao mnoge gradove i zemlje, uključujući Palestinu i Egipat, i
svugdje širio poruku o svojoj “božanskoj misiji”.
Dok je bio u Palestini, Cviju je
prišao jedan veoma vatren kabalist,
Mart, 2012.
vješt istjerivač demona, rabin Natan
iz Gaze (Benjamin Natan Aškenazi
1643-1680), koji je počeo propovijedati da je Šabetaj Cvi zaista dugo
očekivani mesija. Čin proglašenja
“kralja mesije” obavljen je u Gazi
31. maja 1665. godine. Šabetaj sa
još jačim žarom nastavlja sa svojim
propagandnim putovanjima i svuda
ga primaju sa oduševljenjem i kraljevskim počastima. O njemu kolaju
razne priče, pa i takve koje ne ostavljaju ravnodušnim turske vlasti. Kombinacija misticizma i mesijanstva bila
je štetna ne samo po jevrejsku zajednicu, već i po Osmanlijsku imperiju.
Ali, ona je bila previše zaokupljena
velikim ratom oko Krita (Kandije), pa
nije odmah ugušila ovaj pokret.
Rabin Natan, koji “svakome otkriva tajne njegove duše”, slao je žarke
poruke jevrejskim opštinama u svim
zemljama, pozivajući ih da budu
spremne za izbavljenje iz dijaspore
(geula). U jevrejskim masama su ova
bodrenja izazvala veliko uzbuđenje
i kada se poslije sedamnaest godina lutanja Šabetaj vratio u Smirnu
(1665.), dočekalo ga je ogromni narod i pozdravio uzvikom „Živio naš
kralj mesija!“. Uplašeni od nedavnih
strašnih i krvavih pogroma, stalno
izloženi nesigurnosti, izopštenosti i
izgonima, mnogi Jevreji su povjerovali da će ih Šabetaj izbaviti i vratiti u
izgubljeno kraljevstvo i “Obećanu zemlju praotaca”. U toku jevrejske istorije bilo je mnogo onih koji su pozivali na mesijanstvo, ali niko nikad nije
dobio tako masovnu podršku. Oni
koji su bili praktičniji prodali su svoja
dobra, spakovali torbe i spremali se
za ponovno okupljanje prognanika u
Palestini.
Atmosfera mesijanstva i skorog
izbavljenja prelazi granice Imperije
šireći se u svim evropskim gradovima u kojima su živjeli Jevreji. Dolazi
do oštre polarizacije na Šabetajeve
pristalice i protivnike. Na denuncijaciju kabalističkog rabina iz Poljske, Nehamie Kohena, doveden je
u Istambul ,januara 1666.godine
i zatvoren u Galipolju. Turski veliki
vezir, Ahmed Ćuprilić (1661-1676),
smjestio ga je prilično komforno. Tu,
u prisustvu sultana Mehmeda IV (po
običaju skrivenog iza zastora), dato
mu je da bira: prelazak u islam ili
smrt. Izabrao je islam i odmah bio
oslobođen. Dobio je tursko ime, Aziz
Mehmed-efendi, i postao dvorski
službenik (kapidži-paša) u jednoj od
carskih palata u Jedrenu.
Mada se mesija sam povukao,
mnogi Jevreji su i dalje vjerovali u
njega i mislili da je ovo napuštanje
vjere samo privremeno, te da je Cviju
ono bilo potrebno kako bi mogao izbaviti i ostali svijet.Izuzetno sugestivan i učen, utiče na konverziju mnogih Jevreja koji mu dolaze iz raznih
dijelova Imperije. Ipak, ne napušta
ni staru vjeru, a njegovoj tajnoj sekti
pristupaju prvo dvorski ljekari. Dane
provodi studirajući šerijat i podučavajući judaizam duhovne savjetnike
sultana. Dozvoljeno mu je da prima
delegacije Jevreja iz čitavog svijeta.
Bio je i musliman i jevrej. Kada je
išao u sinagogu, Jevrejima bi govorio
da postanu muslimani. Tada održava intenzivne kontakte sa sufijskim
redovima, pretežno bektašijama.
Uhapšen je krajem 1672. g. pod optužbom “da vrijeđa islam pa i da se
39
Društvo
odmetnuo od te vjere”. Mnogo više
uticaja, međutim, imale su na sultana i velikog vezira žalbe ortodoksnih
rabina na Šabetajevo djelovanje.
Cvi je srećan što nije pogubljen,
kako se u tim slučajevima postupalo, već interniran u Ulcinj, “u predio
gdje nikada nije bilo Jevreja”. Predat
je na čuvanje dizdaru tvrđave, koji je
za njega preuredio gornji sprat Kule
Balšića. Šabetaj je na zidu kule urezao dvije velike Davidove zvijezde.
Tu, na granici Imperije, zaklonjen
od gužve i pristalica, sa dodijeljenom
imperijalnom penzijom i zvanjem bivšeg sultanovog kapidži-paše, može
nesmetano meditirati, moliti, pisati
svojim sljedbenicima, davati im upute i savjete.
40
Revija FORUM
Rijetko silazi u varoš da obiđe
svoje pristalice (tridesetak porodica
sa oko 160 članova), koje su ga pratile do njegovog zadnjeg odredišta.
Nikog ne vodi u tvrđavu, iako među
njima ima i nekih njegovih rođaka i
rabina. Jedanput je tek navratio da
vidi ostatke ostataka Šasa.
Odmah je svom dolasku u Ulcinj
dao duhovnu dimenziju. Naziv Ulcinj
(na turskom Ulgun) poprima u njegovom tumačenju oblik Alkum, kao
aluzija na melek alkum iz “Mudrih
izreka Solomonovih”, 30:31 (... i kralj
sa svojom vojskom). To je značilo da
on, Šabetaj ben Mordehaj Cvi, nije
nikako došao u taj grad voljom velikog vezira, nego samim određenjem
Božijim kao “kralj Ulcinja”!
Umro je 17. septembra 1676.g.,
dva mjeseca nakon što je napunio 50
godina. Ostalo je sačuvano predanje
da je jedan dječak pao sa smokve i
na licu mjesta ostao mrtav iako ga je
ranije Šabetaj upozorio da se tamo
ne penje. Osjećajući da je on, mesija
i posljednji kralj, možda, kriv za dječakovu smrt Šabetaj zamoli Boga da
dječaka oživi, a da njemu oduzme
život, što Milostivi prihvati.
Balsamovani posmrtni ostaci
ovog znamenitog čovjeka čuvaju se
u jednoj muslimanskoj porodici jevrejskog porijekla.
Pripadnici donme-zajednice (Jevreji koji su slijedili Cvija) iz Soluna
su do početka 20. stoljeća redovno
hodočastili njegov grob u Ulcinju.
Mart, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Otkriće arheologa Polimskog muzeja iz Berana
Bihorska dama stara
5000 godina
Arheološki tim Polimskog muzeja iz
Berana pronašao je na lokalitetu Torine
u Radmanskoj klisuri, nadomak Petnjice (Bihor), žensku figurinu neprocjenjive
vrijednosti, starosti preko pet hiljada
godina.
Direktor Polimskog muzeja, arhelog
Predrag Lutovac, rekao je da se radi o
reprezentativnom nalazu, koji u mnogome mijenja dosadašnja naučna saznanja o civilizacijskim procesima na ovom
prostoru.
“Ova figurina je karakteristične petougaone glave. Torzo je vrlo realistično
prikazan, sa svim ženskim atributima”,
rekao je Lutovac i dodao da je figurina
sa lokaliteta Torine po svom obliku slična onima koje su nađene na Kosovu, na
arheološkim lokalitetima Fafos i Predionica, ali da se, ipak, od njih razlikuje.
“Figurine koje su tamo pronađene
su odjevene. Ova koju smo mi pronašli
na ovom lokalitetu je naga i nema urezanih motiva i ukrasa”. Lutovac je podsjetio da su ranije na lokalitetu Berankrš u
Beranama pronalažene fragmentovane
figurine koje su, takođe, bile dosta stilizovane, ali ova sa Torina je jedinstvena,
jedina koja je realistički urađena i starija.
“Nesumnjivo je da ženska figurina
sa Torina potiče iz perioda Vinča-Pločnik (I a). To je od tri do tri i po hiljade
godina prije nove ere”. Ukupna kulturna
stratifikacija na arheološkom lokalitetu
Torine pokazuje da je najdublji kulturni
sloj upravo vinčanski. “Istraživali smo
po dubini od svega metar i dvadeset
centimetara. Najdublji kulturni sloj je
vinčanski iz faze Vinča-Pločnik. Potom
se hronološki sedimenti ređaju sve do
finalnog bronzanog doba, oko hiljadu i
petsto godina prije nove ere. Taj metar
zemljanog kulturnog sloja je sačuvao
podatke od oko dvije hiljade godina i na
najbolji način dokumentovao kraj neolitMart, 2012.
ske kulture i početak korišćenja metala,
bakra i bronze”.Već sa prvim sondama
na tom lokalitetu je otvoren prostor
bronzanodobske kuće sa jasno vidljivim
ogšnjištem, oko koga je nađen veliki
broj cijelih keramičkih sudova, koštanih
alatki, pijuka od jelenskih rogova i dvije bušene kamene sjekire. Arheološki
ostaci iz bronzanog doba pronađeni su
na dubini od svega 50 centimetara.„Sve
ukazuje na to da se ovdje nalazilo ljetnje
sezonsko naselje, za izdizanje stoke, jer
je u bronzanom dobu već stočarstvo bilo
razvijeno. Dakle, ljudi koji su ovdje živjeli, imali su neko stalno stanište koje bi
trebalo tražiti u Polimlju, ili čak u basenu Skadarskog jezera“, kazao je direktor Polimskog muzeja.
Na osnovu onoga što je nađeno, kao
što je kalup za livenje bronzanih bodeža
egejskog tipa, moglo bi se zaključiti da
se radi o finalnom bronzanom dobu koje
pripada takozvanoj prelaznoj zoni između Crne Gore i istočne Hercegovine.”Ovo
je bez sumnje krajnja destinacija do koje
dopiru uticaji bronzanog doba i bronzanodopskih kultura sa primorja”, tvrdi
Lutovac i dodaje da se u dosadašnjoj
literaturi smatralo da mlađe neolitske
kulture smjenjuje takozvana nakovanjska kultura, koja se javlja u primorskoj
zoni, od Dalmacije do Skadra.
“Rezultati dobijeni na lokalitetu Torine, međutim, nesumnjivo ukazuju i na
jednu južnobalkansku kulturnu grupu
koja zahvata postor istočne Srbije i pruža se od Homoljskih planina, preko Kosova i naših prostora, do lokaliteta Malić
u Albaniji. Pored nakovanjske kulture
koja dolazi sa primorja, naša istraživanja su pokazala da je Polimlje bilo i pod
uticajem bubanjsko-humske kontinentalne kulturne grupe. Te dvije kulturne
grupe se ovdje na području Polimlja i
Berana susreću i prožimaju, formirajući
posebnu kulturu”, rekao je Lutovac.
Lutovac objašnjava da je lokalitet
Radmanci, sa čuvenom zazidanom pećinom, odnosno utvrđenjem, nadomak
Petnjice, 16 kilometara od Berana, najvredniji i najbogatiji u Crnoj Gori iz doba
eneolita, odnosno mlađeg bronzanog
doba, između trećeg i drugog milenijuma prije nove ere. Treba ga što prije
zaštititi. Arheološki tim Polimskog muzeja iz Berana intenzivno radi na sanaciji
i zaštiti arheološkog nalazišta Torine u
Radmanskoj klisuri, koje su mještani
gradeći put oštetili.
„Mi ćemo sav ovaj materijal koji smo
do sada pronašli prikazati na jednoj
izložbi u Petnjici. Želimo da ljudi tog kraja shvate kakvo bogatstvo imaju u svojoj
blizini, jer to oni sami najbolje mogu da
čuvaju. Da se ne odnosi kao što je do
sada odnošeno i da ovaj čitav kraj jednog dana postane turistička atrakcija“.
Lutovac podsjeća da što prije treba da
zaživi novi Zakon o zaštiti kulturnih dobara. E.P.
41
Društvo
Revija FORUM
Kutak za dokone
U zdravoj đovdi zdrav džin
(U zdravom tijelu zdrav duh)
Fudbalska utakmica 1932.
Piše: Ervin SPAHIĆ
Šta znači dobiti haber u pravi vakat, neću harčiti mnogo riječi. Neki
vele haber u pravi vakat vredniji je no
dukat. Može spasiti nečiji život, a nekome i promijeniti. Naši preci bili su
svjesni toga, pa su koristili razne načine kako bi prenijeli i primali habere.
Dok su se Indijanci mučili sa kojekakvim tam-tam bubnjevima i dimnim
signalima, ovi naši bi se ispeli na
kakvo brdo ili brežuljak pa koliko ih
avaz služi dozivali „prijemnik“ na drugoj strani. Konjanici-glasnici, golubovi-pismonoše, žene-mahaluše, telali,
berberske radnje, hanovi i mehane
sve su to bili “ birvaktilski multimediji“. Vodilo se i tada računa: “O pravu
insana na bejan (i bez MANS-a)”.
Osim vječitog devera za preživljavanjem i gazijskog nadmetanja, našim daljim precima druge sportske
aktivnosti bile su strane. Jazuk je,
vele, vakat harčiti zaludu. Hećimi im
nijesu preporučivali “džoging” plašeći se da bi to čaršija mogla pogrešno
protumačiti. Možete li samo zamisliti
da hanuma, uredno podbrađena i u
dimijama trčkara sokacima u nanulama. Odmah bi je proglasili vesvesom i divanijom, buljuk djece trčao
bi za njom uz zadirkivanje i ruganje.
Djeci bi se sigurno pridružili i odrasli
jer je vazda bilo dokonih i spremnih
za hengu. Tako bi se ovaj “džoging”
pretvorio u “kros”. Oni nekadri bi sa
čežnjom gledali, dok bi oni havijezniji
prebirali po mozgu koji bi joj to hodža
mogao zapis načiniti. Malo bi kom od
42
njih palo na pamet da je “džoging”
ilač i da je u zdravoj đovdi zdrav džin.
A danas je puno onih insana koji
smatraju da je bavljenje sportom,
klađenje i praćenje rezultata utakmica. Umjesto merhaba pozdrav im je
padoh na jednu (utakmicu ) i ne dođe
mi iz jedan u dva. Umjesto šta ti rade
babo i majka više ih interesuje šta
rade Milan i Đenova.
Gledajući koliko je kladionica oko
nas, može se reći da je to danas najznačajnija privredna grana u Crnoj
Gori. Koliko je samo ljudi tu zaposleno, koliko je samo povezanih firmi i
klubova u tim lancima, a ponajviše je
tu onih koji su umislili da su rođeni
pod igbal zvijezdom. Svi oni se nekom hajru nadaju, a najčešće ućare
kakav čir na želudcu, što se može
smatrati igbalom budući da ih zbog
kockarskih dugova može strefitii još
kakav veći belaj.
A bijah maksum kad se na prašnjavom zemljanom terenu iznad
Osnovne škole “ Dušan Korać” sa
golovima sklepanim od kakvih japija
i baskija - održavahu turniri u malom
fudbalu na kojem su pravo učešća
imale samo zanatlije.
Trgovci, tišleri, beriberi, oputari,
kovači, kasapi, vodoinstalateri i ini
drugi, zatvorili bi pred akšam radnje
i dućane i stali se nadmetati u poznavanju najvažnije sporedne stvari na
ovom dunjaluku. Čitava čaršija živjela
bi za ovaj dernek. O igri i rezultatima
pričalo se do narednih utakmica, pa
onda-nanovo. Padale su i opklade u
gajbu piva i meze za cijelu ekipu a
ofajdili bi se i najvatreniji navijači. Poraženi tim, majstori su pozivali na sabur i gajret - nadajući se boljim rezultatima na predstojećim utakmicama.
Da bi motivisali šegrte obećavali su
im slobodne dane i veći bakšiš. Bila
je to i stvar prestiža i šansa za šepurenje čaršijom, poslije dobrih igara.
Čejfili bi majstori do sabaha - slaveći
dobre igre svojih pulena. Po vas dugi
dan ćosali po mehanama, zijafetili,
primali čestitke, smišljali taktiku i dalaveru za narednu utakmicu.
A i ovi šegrti mnogo su više hajali
Mart, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Bijelo Polje početkom XIX vijeka
fudbal od škole. O njihovim dogodovštinama u školi hićaje su se prepričavale. Nijesu im bolje znanje niti želju
za njim, pokazivali ni majstori koji su
kada je donijet zakon da svi zaposleni u privredi moraju imati završenu
osnovnu školu i zvanje kvalifikovanog
majstora ( KV ), morali sjesti u klupe
i pohađati akšamsku školu. Helem
došo vakat da su školu prvo išli šegrti,
pa tek onda njihovi majstori i gazde.
Tako poznati akovski ugostitelj
polagao u Školskom centru ispit za
kvalifikovanog ugostitelja, a u komisiji stalni musafiri njegove mehane.
Ispit, uglavnom formalnost. Profesor
srpsko-hrvatskog jezika ga pita:
- Recite mi kad je umro Ivo Andrić,
naš jedini nobelovac?
- Zar je Andrić umro ? - začudi se
ugostitelj. Halalite! Ja zaista nijesam
znao ni da je bio bon. Glava da Vam
je zdravo - reče ugostitelj T.
Položen ispit su barabar zalili komisija i ugostitelj u njegovoj mehani.
- Brica M. pita profesor istorije kakvog je karaktera bio prvi svjetski rat,
tražeći da kandidat kaže da li je bio
osvajački ili oslobodilački rat.
Češka se M. po glavi. Zna da insan
ima karakter, ali da rat ima karakter
- to nije mogo da protabiri. Gleda upitno u profesora da se možda ne maskari (šali) pa kad shvati da je pitanje
ozbiljno uslijedi odgovor:
Mart, 2012.
- Druže profesore, ja mislim, ja mislim da je bio bez karaktera.
Pa i ako im škola nije išla od ruke,
bili su to vrsni majstori svog zanata,
od kojih su šegrti imali šta da nauče.
Pored zanata i razne marifetluke.
More biti da se i za vrijeme turskog vakta igrao fudbal ali nije bilo
haber kutija I direktnog prenosa. A da
je bilo, onda bi prenos ovog derneka
hesapim izgledao ovako:
Akšam hajrula, ahbabi, komšije i
butum dunjaluk okupljen oko ove haber durme. Evo po ikindiji odigrava se
ahbabska utakmica između FK Bardakdžije i FK Bazerdžana. Hava i meraja
za igru je plaha i seirli a publika ni mukajet. Igrači su se hujdurisali i na teren izišli u hazur kundurama i turundži
čakširima - stali u čizu jedan do drugoga i triput rekli: “Merhaba!”, “Merhaba!”, “Merhaba!”- džumhur (narod,
masa) na to odgovori: ” Ej vala!”
Sastav naše ekipe: Na golu Sulja-aga, bekovi: Bećir-aga i Omer-aga,
lijevo krilo Halil-aga a ostale znate.
Sastav protivničke ekipe saznaćete
bezbeli u sutrašnjem hećimskom biltenu. Ibraga poznati kadija koji sudi
bez hile i hatara, daje išaretom emer
za početak tekme i ista počinje. U dvadeset petoj dekiki prvog hiseta napadač dušmanske ekipe taliznuo balun
preko živog duvara, pravo pod japiju. Suljaga se ubehutio ni da mrdne.
Prvo muk a onda nasta dalga. Sa tribina katare mu majku i oca i njemu i
ovome što zabi go. A tako smo dobro
počeli, kako smo ih samo dobro izdegenečili. Koliko su ih hamali samo na
tezgerama iznijeli? Imali su hećimi
pune ruke posla a ni birilači im nijesu mnogo pomagali. No, hairli bilo,
dako nafaka i nama krene. Vraćamo
se haberisanju sa terena. Evo ga Halilaga dika naša đe piči po lijevom krilu
tačno uz ćizu, ševa jednog, pa drugog,
aferim! Mašala! Mašala!- Go! Go! - Matrak go! Pu divanijo od divanije, bilmezu od bilmeza, pu torlače ćoravi. Asli
da si išta valjo ne bi ti babo triput na
dan porciju ćuteka davo. A beli si ga i
zaslužio. Uzjoguni se i džemat a najviše Hivzaga kome Halil-aga džilitnuvši
visoko balun jednim batal udarcem
razbi džam na pendžeru. I evo Hivzage
onako hantalastog od koga se nećemo lako kurtalisati, sa svom svojom
familijom galiba da sveti pendžer. Nasta frtutma i džefa po terenu. Nekima
od trke džan na nos izlazi! Patlidžani
lete na sve strane! I evo ga jedan đe
leti ka meni! Joj koji sam ja bahsuz
nije patlidžan nego kamen!
Halalite, prekidam ders jer nema
mi drugoga dermana- moram kod hećima. Allahimanet!
P.S.
Kladioničarima propadoše kvote
a i zarada.
43
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Dragulj muzičke sehare Bošnjaka
Kaja - pjesma tuge,
ljubavi i dijaloga
Primala se samo kod onih koji su imali sluha i u čijim dušama je bilo mjesta da se skrasi ovaj muzički
dragulj od neprocjenjive duhovne vrijednosti.
Piše: Faiz SOFTIĆ
Narodna lirska pjesma Kaja, koja
se godinama, ako ne i vjekovima, pjevala i pjeva na prostoru Gornjeg Bihora i to najčešće samo u nekoliko sela
od Radmanske klisure do Turijaka, s
pravom se može svrstati među najljepše lirske pjesme muzičke baštine
bošnjačkog naroda uopšte. Doduše,
ona se dosta sporo prenosila u druga
bihorska sela i dalje; odnosile su je
odive kao dio svoje spreme, odnosili
je mladi Bihorci iz ovih sela u daleke
zemlje i krajeve gdje su odlazili tražeći
mjesto pod suncem.
A pjesma ko pjesma - primala se
samo kod onih koji su imali sluha i
u čijim dušama je bilo mjesta da se
skrasi ovaj muzički dragulj od neprocjenjive duhovne vrijednosti.
Lirska poezija1 skupni je naziv za
pjesnička djela u kojima se na emotivno topao i saosjećajan način neposredno izražava čovjekov doživljaj života i svijeta, ali i samoga sebe u svijetu.
Kako taj doživljaj često podrazumijeva
jednu jedinstvenu zgusnutu emociju,
i izraz tog doživljaja u lirskoj pjesmi
također karakterizira jaka zgusnutost.
Zbog toga su lirske pjesme po pravilu
kratke i zasnovane na jednom jedinstvenom osjećanju ili raspoloženju.
Lirski izraz je karakterističan po svojoj
izrazitoj ekspresivnosti (tj. izraženoj
emocionalnosti), koja posebno dolazi
do izražaja u ritmičnosti stihovne organizacije i po harmoničnosti pjesničkog
44
oblika. U tom pogledu lirika, uz epiku i
dramu, predstavlja jednu od temeljnih
mogućnosti umjetničkog izražavanja.
Nisam je prvi put čuo u Bihoru.
(Iako sam relativno rano otišao iz ovog
kraja, često sam mu se vraćao otvorenih čula.) Najvjerovatnije zato što se
dio Bihora u kojem sam rođen nalazi
izvan prostora gdje se najčešće pjevala ova pjesma. Prvi put sam je čuo
1995. u Luksemburgu, od čovjeka
koji je rođeni muzički talenat ali ga je
život skrenuo na druge i drugačije puteve – Isaha Agovića Ilja, koji je dobar
dio života proveo radeći kao nastavnik
u osnovnoj školi u svom rodnom selu
Vrbici. No, Isah i nije jedini iz tog kraja
koji je suštinsko zamijenio formalnim.
Po njegovom kazivanju, on je ovu pjesmu prvi put čuo i zapisao od Fehime
Agović rođ . Ličina, radnice u istoj školi.
Fehima je ovu pjesmu donijela iz svog
sela zvanog Radmance, gdje se u njihovoj kući pjevala skoro u svim prilikaMart, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
ma. Obično su je pjevali utroje: sestre
Nedžiba i Fehima i brat Ahmo .
Helem, odmah je uslijedila moja
detaljna pretraga po antologijama i
drugim zbirkama u kojima su sakupljane lirske narodne pjesme iz Sandžaka, Crne Gore i Bosne, ali je nigdje
nisam našao zapisanu. I sam sam
učestvovao u objavljivanju velike Antologije lirske narodne poezije muslimana Sandžaka, koju je, uz svesrdnu
pomoć i korištenje ranijih istraživanja
jednog broja sakupljača od kojih su
neki bili i iz Bihora – Ismet i Hamida
Rebronja, a od starijih Mahmut Adrović i Ćamil Sijarić2 – priredio veliki pisac i čuvar bošnjačke kulture u Crnoj
Gori – Husein Bašić, ali ni tu je nisam
našao, što znači da je to kulturni raritet – dragulj skriven među bihorskim
brdima.
Od trenutka kada sam čuo ovu
pjesmu zalagao sam se da se usnimi, zaštiti i spasi od zaborava. Po tom
pitanju Isah Agović je napravio prve
korake: više puta je javno pjevao na
skupovima, a u toku je i usnimavanje
na CD-u.
Godine 1986. ekipa Radio-Titograda posjetila je selo Vrbicu i, u okviru
emisije za selo, snimila ovu pjesmu.
Otpjevali su je Fehima i Isah Agović.
Bilo je to prvo pokazivanje pjesme
Kaja široj javnosti. Sa bihorskih svadbi i posjedaka otišla je pravo na radio
koji je, u to vrijeme, bio jako slušan.
Do nevjerice začuđuje činjenica da se
tada niko nije zainteresovao za ovu
veličanstvenu pjesmu!
Po prvi put je otpjevana i na jednom velikom skupu; bilo je to ove godine na manifestaciji Zavičajne staze,
Bihor 2011 ., gdje su je pred prepunom salom petnjičkog Doma kulture
otpjevale žene od kojih se ova emocijama impregnirana pjesma i širila po
bihorskim selima: Fehima i Nedžiba.
Njihov brat Ahmo Ličina, sa kojim su
je nekad pjevale, već godinama nije
među živima.
Pjesma Kaja, nepoznatog autora,
koju je narod godinama nadograđivao, ima zgusnutu pjesničku formu u
kojoj dominiraju odjeci žala i tuge za
voljenom djevojkom – zbog koje je
njen dragi strpan u tamnicu. Iskazano
kroz nekoliko strofa, ispričana je sva
Mart, 2012.
tragika onoga koji umjesto sa svojom
dragom pod svilenim jorganom, čami
u tamnici, toliko dugo da je već i brava na vratima zahrđala. U ovoj pjesmi
je posebno izražen misaoni dijalog
koji se doima koliko kao ispovijest,
toliko i kao optužba. Posebnu pažnju
zavređuju i fonetski elementi pjesme
koja, iako je lokalna, ni po čem se ne
ograničava samo na taj prostor, jer je
ona tematski i jezički univerzalna i, uz
neznatnu adaptaciju, prilagodljiva različitim izvođenjima. A evo i teksta ove
čudesne pjesme:
Kaja
Kajo, mila Kajo,
Pitoma ružice,
Haj, vaj,
Ja za tvoje bijelo lice
Dopadoh tamnice…
Ja ti nisam kriva;
Kriva ti je nana,
Haj, vaj,
Što ti ležiš i tamnici
Tri godine dana.
Na planini, Kajo,
Sazrela je trava,
Haj, vaj,
A na mojoj sobi, Kajo,
Zahrđala brava.
Tamnica je, Kajo,
Sa četiri sprata,
Haj, vaj,
A na mojoj sobi, Kajo,
Čelikova vrata.
Ja ću tvoju sliku
Čuvati na grudi,
Haj , vaj,
Samo nemoj, mila Kajo,
Da te drugi ljubi.
Pruži ruku, Kajo,
Da se rukujemo,
Haj, vaj,
A potome, mila Kajo,
Da se poljubimo.
Krenimo od prvog stiha, u Bosni bi
se po običaju reklo: Kajo, bona Kajo…
I na Pešteri, a i na Kosovu bi joj se zasigurno dodao drugi pridjev; negdje bi
bilo bona, negdje bre a negdje mori,
dok je mila, u ovom kontekstu, jezički
specifikum kraja. Metafora pitoma ružice također je idiom iz narodnog jezika Bihora. Na taj način – prevođenjem
ruže u ružicu - pojačava se doživljaj ružine boje i mirisa. Već u drugoj strofi
imamo razvoj dijaloga koji pjesmi daje
posebnu draž i na najneposredniji način je intimizira; prizivanjem drugog
– ženskog glasa, koji još smjesta pokušava da se oslobodi odgovornosti,
pjesma dobiva onu vrstu zapleta što,
koliko pobudi pažnju slušalaca toliko i
u izvođačima priziva adrenalin.
U svakoj strofi, poslije distiha, imamo refren haj, vaj – koji konkretno ne
znači ništa ali usporava iskaz čineći ga
zanimljivijim i pjevaču (ili pjevačima)
omogućava da se pribere i prikupi dah
za nastavak pjevanja. Dakle, u ovom
slučaju to je vrlo učinkovita poštapalica. U trećoj strofi imamo dvije potpuno
oprečne slike: sazrele trave iz žive prirode i najzamrlijeg, užasno morbidnog
predmeta čija živost ograničava slobodu onoga koji se nalazi iza – zahrđale
brave. Zahrđala je jer se tri godine ne
upotrebljava!
U četvrtoj strofi imamo tamnicu od
četiri sprata i na sobi čelikova vrata.
Moglo se ovdje komotno ritmički ugradit i drugačiji stih, recimo umjesto: …
a na mojoj sobi, Kajo, čelikova vrata,
moglo se reć: … a na mojoj sobi, Kajo,
čelična su vrata… Iskaz bi bio potpuno
identičan, ali ne i doživljaj, jer – kad
umjesto čelična, kažete čelikova – ta
ista vrata postaju i tvrđa i utvrđenija, a
sam mandal, sistem koji ih zaključava,
prosto se stapa sa željezom od kojeg
su izlivena. Četiri sprata povećavaju
misteriju o tamnim kazamatima, koji
ne samo što su bez sunca i mjeseca
već su još i na spratove, a to je tuga
koja se k nebu diže.
Kako bi pjesma poslužila svrsi narodni pjevač je, vrlo vješto, iskočio iz
morbidne situacije i prešao u čistu
elegiju. Štoviše, dvije posljednje strofe
prelaze u relaksirajući ton, te se pjesma, posve neočekivano, završava
hepiendom.
1 Lešić, Zdenko, Teorija književnosti,
Sarajevo, 2005.
2 Husein Bašić: Antologijalirske poezije
muslimana Sandžaka, Tuzla 1990.
45
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Nespokoj življenja
OBIĐI ME SINE
U okviru širenja kulturne saradnje
u Regionu Forum Bošnjaka/Muslimana organizovao je književno veče
Rasima Ćelahmetovića pod naslovom
,,U bašči sudbine,,. Uz retrospektivu
fotografija slika bošnjačkih umjetnika,
o bogatom opusu jednog od najznačajnijih sandžačkih pisaca govorili su
književnici Faruk Dizdarević, Mr Isak
Kalpačina, predstavnici Revije Forum
Mirsad Rastoder i Kemal Musić. Izbor
iz Ćelahmetovićeve pojezije, izuzetno
nadahnuto i suptilno profilisano, govorio je dramski umjetnik Ismet Šljuka.
- ,,Kazivanje Rasima Ćelahmetovića, pa bilo da je riječ o poetskom ili
proznom tekstu, u stvari je govor simbola. Njegov izraz je slikovit, a stih govori oblikom riječi, ritmom, pauzom i
tišinom. Reakcija onih koji trpe i nose
brigu, katkad se sažme u tvrdu riječ,
ili oduši kroz krik i jecaj da bi se okončala tišinom, koja teže pada i od samog uzdaha i jecaja. Ćelahmetovićev
stih nosi bogatu emocionalnu izražajnost. On predočava unutrašnja stanja
čovjeka tog svijeta kojem je sudjeno
da živi sa brigom, zbog onog što trpi,
a još više onog što ga čeka. Potvrdu
činjenice da tu brigu, koju kao breme
nosi, neće moći nikad skinuti sa vrata,
vidi u tome da su i njegovi preci sa takvim nespokojima živjeli i skončavali.
U Rasimovim knjigama lirski subjekt,
usamljen, razapet zemnim i nebeskim, govori sebi i svijetu, sadašnjem i
budućem. Tu je Sandžak emocionalno
polazište i središte, iz kojeg izviru i u
kojeg uviru i osjećaji i misli koje ostaju
omedjene tim prostorima, već se preko njega prelivaju u svijet drugih krajeva, kazao je Kalpačina.
46
Sanjam majko predjele djetinjstva
behar, bašče, u avliji česmu
U snu šume valovi sa Lima
to ja slušam zavičajnu pjesmu.
Sanjam tebe i tvoju dobrotu
mehku ruku što je zadrhtala
kad si rekla: ˝Čuvaj se zakletvo!˝
iz čevre mi hamajliju dala.
Iz snova me tvoj amanet budi
riječi – rane u gluhoj ponoći:
˝Ovaj belaj jednom mora proći
ti ćeš majci bar na mezar doći˝.
Prođe majko već deset proljeća,
sreće ne bi, smrt si dočekala,
u kabur si otišla sa ranom
što mi sina nisi upoznala.
Svega imam u tuđini majko,
svega imam al’ je pusta duša
Dunav šumi, brekće, uspinje se,
moja duša Limske vale sluša.
Mjenjaj Bože i zeman i ljude
koji zlobu po svijetu čine.
O čuješ li Rabbe Milostivi
majka moli: ˝Obiđi me sine!˝
ZA VODOM BI KRENULE OBALE
rahmetli babu Hasanu –
Ne beru se vijekovi ko groždje
Sjaj je zvijezda varljiva za oko
Život ako mjeriš prema vodi
Sve je plitko i sve je duboko
Nema kraja što početka nema
Istina je prapočetak laži
Svijet ko shvati tamnim vilajetom
Taj uzalud svjetlost će da traži
Smrt je sjeme za buduće žive
Obale su putokaz za rijeku
Ko ne spozna čaroliju trena
Zalud traži tajnu i u vijeku
Vatra cvijet je u poljani tame
A dan nemoć u trajanju noći
Zvijezda ako ne podje za čelom
Nikad sama cilju neće doći
Starost biva da se vrijeme žali
Zbilje treba shvatiti ko šale
Uzalud je vrijeme ustavljati
Za vodom bi krenule obale
ZLATNI PRAG
Rušeći staru kuću
Rušili smo dio snova
Rasipali ognjenu toplinu
U ćerpičnom zidu
Gotovo u samom temelju
Nadjosmo guju tjemenjaču
U oku joj biser
Na glavi kruna
Niz ledja sijede pletenice
Iz pamtivjeka
Iz bajke o Nuru i blagu
Dojezdila u naš duvar
Babo ne dade
Da je mučki mlatnemo
Samo prozbori:
Otišla – vratila se
A djeci mi ako bog da
Donijela zlatni prag
Od tada prokletstvo traje:
Drugi zmije svirepo tjeraju
Mi jedva čekamo da nam se vrate
UTUK NA UTUK
Oni iz Polja
Pored rijeke
Svašta su znali:
Zapaliti nam sijena
Naturiti čini kravama
Ama obendjijati insana
Imali su zle oči
Lepljive prste
I halapljivu guzicu
Ali ni naše maslo
Nije bilo najčistije
Niti za Ramazana
Prodamo im bud zašta
Rakiju prepeku
U kojoj se šarka raspala
Od tada ukoso gledaju
I Dunjalukom tavrljaju
Malo šarenkasti malo budalkasti
Mart, 2012.
Revija FORUM
Obrazovanje, kultura, baština
Esej o piscu - Rasim Ćelahmetović, Alkatmeri u bašči sudbine
Dublje od ogledala
U dosadašnjem književnom opusu Rasima Ćelahmetovića (prevashodno pjesnika, ali i
prozaiste) izdvajamo šest uporišnih tačaka i sadržinsko-tematskih sklopova. Tu su simboli
Smrti, Vode, Vatre, Sandžaka, Zmije i Lima. Da shvatiš obalu moraš rjeka biti/ Kriti potom
tajnu to je mnogo teže/ Voda vatru shvati tek kad glavom plati/ Pa ipak neka ukletost ih
veže. Jedan od Ćelahmetovićevih „iskoraka“ u odnosu na tradicionalno shvatanje jeste
interpretacija ideje o savezu Guje (Sotone) i Čovjeka.
Piše: Faruk DIZDAREVIĆ
Rasim Ćelahmetović (Priboj, 1945)
je pjesnik/književnik koji tvori sopstveni poetski kosmos od civilizacijske
i nacionalne zaostavštine, od emocije
koja nas povezuje u jedinstveno tijelo
nazvano čovjek. Naime, u njegovim
pjesmama ima nešto ljudski blisko, a
tako kosmičko, galaktičko, kao jezik
zvjezdanih šifri koji je razumljiv pjesnicima čiji duh korespondira sa prostorima visina.
U savremenoj konstelaciji književnih škola, doktrina, pravaca Ćelahmetovićeva književnost može se gledati
kao izvjesna differentia specifica. On
je tokom svog višedecenijskog stvaralaštva nastojao (i uspio) da bude i
ostane svoj, da ne pripadne ni jednom
etabliranom književnom pravcu. No,
to je mogao samo stvaralac raskošne senzibilnosti i talenta. Živio je po
mjerilu i titraju svojih osjećanja, ali ne
nametnutih ili tuđih. Hodio je svojim
hodom. Pratio je i bio vjeran svojoj putanji, svome načelu – vjeran samome
sebi. I na putanji svoga života oblikovao svoje pjesme, stvarao svoju poeziju i nama je darivao.
Tumačiti književno pismo Rasima
Ćelahmetovića znači uhvatiti brojne
mreže kojima je ono prepokriveno, i
koje se nalaze u međusobnoj igri, da
kad izdvojimo jedan sloj možemo govoriti samo o pluralnosti, o galaksiji
Mart, 2012.
označitelja, a ne o strukturi označenih. Zato njegovo stvaralaštvo za svakog istraživača naše savremene književnosti predstavlja pravi izazov.
U dosadašnjem književnom opusu
Rasima Ćelahmetovića (on je prevashodno pjesnik, ali i prozaist) izdvajamo šest uporišnih tačaka i sadržinsko-tematskih sklopova. To su simboli
Smrti, Vode, Vatre, Sandžaka, Zmije i
Lima.
Razaranju vremena je izloženo
sve. Cijelog života mi udišemo pijesak
smrti, njegovim prahom prekrivena je
naša mašta. Tjeskoba kao značajna
egzistencijalna tema, sjećanje kao ontološka vertikala u doba, smrt kao korijen duha i pisanje kao pokušaj da se
nešto spase iz mrtve trke sa svijetom,
unutrašnja jeza koja čovjeka obuzima
cijelog života pred pitanjima Boga i
Đavola, Života i Smrti, preokupacije su
u djelu ovoga pjesnika: Rugam ti se o
aveti crna /Ova pjesma crnome prkosi
/ Plave pute smrt mora da ima/ Plavi
kovčeg plava rjeka nosi (Plava smrt).
Voda i vatra jesu simboli sila stvaranja
i sila razaranja. Voda i vatra jesu simboli koji pokazuju da se svijet kreće po
panteističkim zakonima: onaj ko diše
istinu života, taj diše i istinu smrti: Da
shvatiš obalu moraš rjeka biti/ Kriti
potom tajnu to je mnogo teže/ Voda
vatru shvati tek kad glavom plati/ Pa
ipak neka ukletost ih veže (Pjesma i
smrt).
Tragajući za svojom prošlošću,
identitetom i genetskim sklopom
Ćelahmetović plovi kroz vrijeme, i to
unazad, ako, kad je vrijeme u pitanju,
sa sigurnošću možemo odrediti šta
je unazad, a šta unaprijed. On u sebi
nosi i svo breme neizbrisivog, vajkadašnjeg sjećanja tragičnosti i patnje,
koje je duboko ukorijenjeno u (našoj)
svijesti: Ko talasi podivljali/ Potapa
me kamen bijeli/ O kameni okeanu/
Zasuo si Sandžak cijeli (Potapa me
kamen). Pojam Sandžak se nalazi na
spisku Ćelahmetovićevih najfrekventnijih simbola. U njegovoj zavičajnoj
poeziji, inače strasnoj i moćnoj, počesto zazvuči gorka ironija, posljedica
nemogućnosti suprostavljanja smrti,
posljedica sagledavanja njenih krajnjih konsekvenci. Svoga Sandžakliju
on upoređuje sa čovjekom kojega
ispod košulje golicaju mrtvački prsti,
koji u sebi vječito nosi zamotuljak svoje sudbine. Neobičan način slikanja,
neočekivane metafore, sjetna misao
o svijetu i vremenu i duboko skrivena
ljudska melanholija o nesavršenstvu
tog svijeta, tuga nad onim što ljudi
čine jedni drugima, podjednako željni sreće i spokoja, rječito su iskazani
u pjesmama Sandžak, Kad nestane
Sandžačke tišine, Zašto rastu brda u
Sandžaku, Povratak u Sandžak koje
su objavljene u njegovoj prvoj zbirci
poezije Preprane vatre (1974).
U integralnoj verziji svijeta koja
miri istočno i zapadno, lokalno i univerzalno, balkansko i evropsko, u
poeziji Rasima Ćelahmetovića krug je
i Zmija u klupko savijena koja simboliše praiskonsku i instinktivnu periodu
sveprožimajućeg duha, cikličnu manifestaciju, griješnu pojavnost anima
mundi. Pisac je čak dvije svoje knjige
posvetio zmijama, zbirku stihova Kazivanja o crnim gujama (1992) i knjigu
47
Obrazovanje, kultura, baština
priča Nepomenice (1996).On u njima
ista sižea, u jednom broju primjera,
saopštava poetski i prozno.
Korijeni sukoba i agresije nalaze
se u biologiji i psihologiji života. Ljudi
su,u principu, izuzetno opasne, iracionalne životinje sa primitivnim instinktima stada. Jedan od Ćelahmetovićevih
„iskoraka“ u odnosu na tradicionalno
shvatanje jeste interpretacija ideje o
savezu Guje (Sotone) i Čovjeka. Istovremeno postojanje i prožimanje realnih i irealnih elemenata u ovom tematskom krugu, nesumnjivo je. Značenje
tog prožimanja, kao i značenje fantastike posmatrane u kontekstu priče o
vječitoj borbi dobra i zla, višeslojno je i
izazovno za tumačenje. Pisac pripisuje
zmijama neobične osobine: one razumiju šta čovjek misli, transcendentno
se premještaju sa mjesta na mjesto,
caruju drevnim zemljama, budni su
čuvari blaga, mogu biti čuvarkuće itd.
Zagonetku čitave lepeze ovakvih moći
Ćelahmetović razrješava na ovaj način: ljudi su takve moći nekad imali,
ali su ih izgubili jer su počeli da ih koriste za činjenje z l a.
Ova ideja je višeznačna. Prvo, ono
za šta pisac kaže da je već bilo, da
48
se nekad desilo, podliježe neuporedivo manjoj sumnji čitalaca nego nešto što će se tek desiti. Drugo, Svete
knjige uče o kaznama za počinjeno
zlo, pa se može kao realnost shvatiti
i gubitak nekadašnjih ljudskih moći.
On, Ćelahmetović, kao potvrdu svojih fantastičnih zamisli iznosi i neke
stvarne događaje koji su sačuvani u
tradiciji naroda njegovog kraja. Uzimajući za predmet tih svojih pjesama
i priča ne samo ono što je golim okom
vidljivo već i maglu u duši koja se ne
razilazi i ono što može da se zaturi u
dobu pisac se udaljava od mimetičke
podloge i zato definiše svoja kazivanja
kao stvarne priče iz Polimlja i okoline.
Oni koji „arheološki“ posegnu za ovim
pričama naći će čak i prepoznatljive
toponime i grafiju i imena ljudi (Čitluk
kod Priboja, Kukuroviće, Sjeverin, Mileševac, Sjenicu, Bijelo Polje, Zlatibor,
Međeđu... kao i rahmetli baba Hasana, rođaka Hanefiju, gataricu Stanku
Marić, guslara Emina iz Komarana...).
Tako će tim činjenicama tumačiti prostor i vrijeme, sadašnje i prošlo, jer i
za to će imati argumenata.
Veoma je zanimljiv način na koji
Ćelahmetović inkorporira ritam i dikci-
Revija FORUM
ju zavičajnog jezika u svoje poetsko
pismo. On je recepcijom, usvajanjem
starog i arhaičnog načina govora u
Sandžaku, utisnuo pečat tradicionalnog u savremeno, a kad to kažemo
mislimo prije svega na jezik koji ima
sve elemente sinhronije i koji je skladno uklopljen sa elementima jezika iz
naše starine, tako da on na toj opoziciji i gradi snagu svog literernog izraza.
Ništa tako snažno ne očituje njegove zapise kao što su: čista likovnost
pisane riječi, raznolik i snažan kolorit
narodnog govora iz autorovog kraja.U
toj svojoj trostrukosti, refleksija se na
momente produbljuje do iskonskih
dubina i otvara puteve novim dimenzijama. Kazivanja o gujama/zmijama/
nepomenicama mogu se posmatrati i
kao skup narativnih činjenica pomoću
kojih je autor izgradio sliku jednog područja i niza događaja, ne naslanjajući
se ni na šta drugo do na ono što čovjek
vidi nadnijet nad bunar (narodnog)
sjećanja. U tom bunaru se sve preobražava, nestvarna zbitija se preobražavaju u stvarna. U ovom tematskom
krugu pisac je upotrijebio zanimljiva
sredstva narativnog postupka u kojima se prepliću različite mogućnosti
Mart, 2012.
Revija FORUM
poetskog govora, počev od evokativnog i fantastičnog pa sve do ironijskohumornog. Realno i fantastično egzistiraju istovremeno, čak je nemoguće
zamisliti jedno bez drugog. Međutim,
šta je realno a šta fantastično često
nije nimalo lako razlučiti. Likovi koji
se pominju u tim pjesmama i pričama
često ne preuzimaju funkciju nosilaca
radnje, već su to guje koje su označitelji pulsacije imaginativnih svjetova.
Jedan engleski pisac, stručnjak
za priče o duhovima, Montegju Rouds Džejms, kaže: „Ponekad je neophodno imati izlazna vrata u prirodno
objašnjenje, no morao bih dodati – ta
vrata treba da budu dovoljno uzana
da se njima ne bismo mogli služiti“.
U izboru iz Ćelahmetovićeve poezije
koji sam sačinio i koji je štampan pod
naslovom ALKATMERI U BAŠČI SUDBINE uvršten je i značajniji broj pjesama iz zbirke Zimzelene tuge (1992).
Osnovni ton i kvalitet ove poezije sadržan je u fluidnom toku plovidbe jednim,
senzibilnim nabojem sklopljenim, svijetom koji je izraz osjetljivog subjekta.
Ta poezija kipti od punoće onih sokova
koji preplavljuju i osvajaju, ispotiha,
kao nabujala rijeka koja izlazi iz svog
korita, koje joj je tijesno, pretijesno.I u
ovom tematskom krugu autorov poetski govor, prigušen i difuzan, sačinjen
od finog tkanja, zapitanosti i blagosti,
komunicira jednovremeno svojim objelodanjenjem kao i svojim do kraja neotkrivenim smislom.
U pomenutom izboru nalazi se preko četrdeset novih Ćelahmetovićevih
pjesama uglavnom grupisanih u ciklusu
U riznici djetinjstva. Te pjesme naslovljene su sa: Sahat kula, Odžak, Čardak,
Bosanska soba, Demirlija, Baklava,
Đulsija, Stećak, Sablja, Sahan, Fildžan,
Postećija, Sehara, Đerđef, Šamija, Đerdan, Tepeluk, Čevra, Duhanska kutija,
Šargija...Ovo je najprisniji poetski krug
sa motivima i mirakulama iz pjesnikovog djetinjstva u kojem on suptilno ističe pripadnost i privrženost svom nacionu. Te pjesme su izraz ritmova njegove
duše kojima želi da opomene čovjeka
da se prisjeti sebe kroz korijen duboko
usađen u zavičajno tlo. Ali isto tako, da
pod savremenim svijetlom iz rodnog tla
istrgne lučom obasjane davnašnje običaje i kulturu.
Mart, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Da je pjesništvo Rasima Ćelahmetovića neka vrsta palimsestičkog
protesta u suhoti vremena svjedoče
stihovi sadržani u zbirci Pisma sinu
Samiru (1998 i 2000). Ti poetski iskazi kao metaforički hronotip obuhvataju mnogo toga: sablast rata, strah,
instinkt održanja, brigu za bližnjim,
patnju zbog nasilne razdvojenosti...
Oni su poetski komentar događaja od
prije nešto više od decenije i po koji,
podvodeći pojedinačne sudbine pod
opšti znak dramatičnih lomova na
našim prostorima, vodi i do tačke njegovog suštinskog paroksizma – ispunjenje sudbine nestajanja, dokumentovane povijesti o razlomljenju svijeta
u vječitom rasijanju. Nagle, radikalne
i nasilne promjene tvrdo mijenjaju zakone doba, rušeći ličnu perspektivu
osjetljivog bića.
U kršu jednog doba život ne dopušta uvijek dobar izbor između dvije
krajnosti. Doba se ukazuje kao destruktivna mašina za mljevenje individualnosti i cjelovitosti ljudske ličnosti i
instrument za obrtanje i obaranje svih
moralnih vrijednosti. Red i smisao, potisnuti pred gluvim vremenom, uzrokuju zaokret postojanja ka besmislu,
izvjesnost strave, složenost istine. Istina i istorija doba ne mogu biti nikad
iste za sve učesnike u promjenama
društva. U procijepu vremena što mrvi
jedinku, subjektivno vrijeme mijenja
doba, i obrnuto. Gotovo svo vrijeme u
nekom bestežinskom stanju, mukloj
nirvani, sušto usredsređen na dokucaje duha kao odgovora na udare
stvarnosti, pjesnik vlastitu književnu
strategiju ispoljava u razotkrivanju
svakodnevice, dakle u onome što bi
najviše nalikovalo nekakvom kompiliranju aktuelne životne stvarnosti.
Ali, odjednom sve postaje sudbinski
passe: spoljašnji svijet i ljudi u njemu
poprimaju maske sleđene stvarnosti;
doba je postalo izolovano i vanvremensko; ništa bivše nije imalo važnost; računala se samo sadašnjost. I
ako svjestan da je savremeno doba
ketman – fingirana stvarnost onoga
koji piše istoriju koračajući unatraške kroz povijest, pisac, ipak, iskazuje
svoje potresno ozračje nade, sabesjedništva sa razumnim i svjetlosnim:
Poštuj sine Samire/ Budi čovjek/ Slije-
di vječnu Uputu// Sjeti se uvijek/ I uči
po redu, ovako:// Učini me strpljivim/
Učini me zahvalnim/ Učini me preda
mnom malenim/ U očima svijeta velikim// - Ni malo ti/ Ni mnogo ti/ Za
jedan život cijeli
(Samire, sine).
Tematski krug Ćelahmetovićevog
književnog djela neobično je širok.
Jedna od njegovih trajnih inspiracija
je Lim, koji je ishodište lirskih opisa
i refleksija (antologijska pjesma Lim,
Na Limskom atu, Svih rijeka majka i
dr.).U poetskoj alhemiji ovog suptilninog liričara Lim egzistira kao realnost
i legenda, kao dar prirode i sudbina.
On, rečeno je, pjeva o svojim zemljacima, prirodi i njenim pojavama, o
svom zavičaju. „Svaki pokušaj da se
otputuje od tog brijega činiće nam se
zaludnim, jer obmana je da se odlazi i laž da se može od sebe pobjeći“
– rekao je jednom ovaj pjesnik. Napisao je i jedan broj ljubavnih pjesama.
Ljepotu žene on ne shvata u njenoj fizičkoj pojavi nego u vrlini kao njenom
unutrašnjem, duhovnom sadržaju.
Materijalno, spoljašnje vidljivo, samo
je varka za nesavršene ljudske oči dok
se suštinsko lijepo, ono ispod i izvan
fizičkih predstava, spoznaje očima
uma, unutrašnjim okom a doživljava
očima srca, i očima duše.
Među kritičarima i tumačima Ćelahmetovićevog stvaralaštva dugo je
vladalo nepodijeljeno mišljenje da
je on prevashodno pisac zavičajnih
motiva i reminiscencija, i tako dalje.
Posljednja decenija je period u kom
kritički osvrti na njegovu literaturu doživljavaju uzlet. Koji su razlozi
prilično naglog priliva tih novih kritičkih tekstova? Da li zbog toga što
evolucija u literaturi, ako vjerujemo
J. Tinjanovu, nije progresivno kretanje naprijed već kružni tok u kom se
žanrovi i izrazi neprekidno pomjeraju iz centra ka periferiji tako da se
fokus književne kritike mijenja potiskujući na marginu svog interesovanja ili otiskujući sa nje u njegov centar imena, djela i opuse, ili se takvo
interesovanje za Ćelahmetovićevo
djelo može objasniti konačno osvjedočenjem kritičara da je ovaj pisac
samosvojna književna pojava, ne
samo na ovim prostorima.
49
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Književnik Safet Sijarić o romanu Žig Kemala Musića
Nema kom se
ne može dogoditi
Zatvor, bolnica i ludnica je za svakoga – tako znaju reći oni koji su svašta
iskusili. – Nikad ne recite: nemojte pravit’ bolnicu, ludnicu, meni to ne treba.
Ovo potvrđuje i sudbina glavnog junaka Musićevog romana Žig, gorštaka
Limana – Starca, pa bogme i samog
naratora, Limanovog zemljaka koji
nam prenosi nesnosnu Starčevu ispovijest, nepovratno upletenog u strašnu
dramu Limanovu.
Ako je nagli, spontani gorštak i napravio zločin nad svojom mladom ženom, onda je to samo uslijed jedine i
neograničene, od njega apsolutno jače
ljubavi. Naime, nije mogao oprostiti.
A strašna je kazna Limanova. Zapravo, nije najstrašnije njegovo dugogodišnje robijanje (mada je i ono, kao
svako robijanje, grozno), no je najstrašnije – gorko kajanje i ono raskoljnikovljevsko (ovdje otjelovljeno u, od svega
upečatljivije halucinacije) samokažnjavanje, bez čega Musićev junak, iako se
na to najviše žali, ne može ni trena.
Potresna je priča Starčeva, toliko
potresna da je ne otkriva ni solidarnim,
samilosnim namjernicima koji mu, koliko se može, pritiču i pomažu, ali je
preteška da bi je doživotno nosio sam i
moraće je, baš kao i onaj patnik u Dostojevskog, s nekim podijeliti. A podijeliće je sa čovjekom kojeg je isturila ista
posna obrdina i koji će ga, bar u nekoj
mjeri, razumjeti. Ali će sad i ovome biti
teško, jer na duboko ljudsko stradanje,
ako malo srca imamo, ne možemo biti
ravnodušni, čak nas hoće dotaći i određeni osjećaj krivice. Stoga će i zemljak
morati Limanovu, sad zapravo svoju,
muku prenijeti dalje, nekom ko umije
slušati, a ovaj treći je u priči prepoznao
nešto što se svakome može dogoditi, i
tako će do nas doći sugestivno i snažno
štivo pisano u živoj naratorskoj odnosno ispovijednoj formi, nabijeno efek-
50
Naslovna strana romana Žig
tnom metaforikom i monumentalnim
magičnim slikama, nekad i kosmičkih
dimenzija, slikama kojim se na nezamjenljiv način dočarava sva strahoba
datih događaja i teška psihička stanja.
A ona su najgora što mogu biti. I da bi
čitaocu bilo podnošljivo, da ne bi bilo
morbidno, doprinosi sama prisnost
ispovijedno-govornog pripovijedanja i
začuđujuća ljepota riječi. Te uz to još
nenadmašan povremeni crni humor.
Djelo je komponovano kolažno, u
fragmentima, uz veliku vještinu i znanje gdje treba priču u priči prekinuti
da se ne bi počem zapalo u kolotečinu monotone hronologije, i kada treba
istu nastaviti, a njeno iznošenje teče
uz zadivljujuće asocijacije na razne
događaje i slučajeve iz života drugih,
pri čemu nas svaka asocijacija uvodi u novu, prosto bi se reklo redovno
– antologijsku skicu, koje zajedno, u
svojevrsnim oštrim potezima, žešće
odslikavaju makondovsku izgubljenost
našega podneblja i tegobnost života
na njemu no hrpa kojekakve socijalne
i slične, nerijetko ideologijom i patetikom opterećene literature.
I sam neko vrijeme kao njegovi junaci izgubljen u vrletima Bihora, poprilično
se Kemal Musić u životu tražio – tražio
svoj medij i kod, pa izraz i stil. Raspet između unutarnje potrebe za umjetničkim
izražajem i borbe za opstanak, prvo se
eksponirao u novinarstvu, a morao se
u potrazi za sigurnijom egzistencijom i
školovati u oblastima daleko od književnosti, ali u njemu je od početka tinjao
pisac, što potvrđuju i pojedine njegove
originalne i rječite, poetične reportažepriče o majstorski otkrivenim posebnim
ljudima i neobičnim sudbinama. Vremenom će se, s izvjesnim početničkim
teškoćama i lutanjem, uz oponašanje
tradicije i na nju naslonjenog tekućeg
pisanja u Sandžaku, tu i tamo predstaviti stihom i prvim svojim pripovjedačkim pokušajima. Nekom i vijek prođe u
tome kolovrtu, nikad mu se ne posreći
da se nađe, ali za Musića bez dvoumljenja možemo reći: njemu nije ponestalo
inventivnosti i on se, sigurno na iznenađenje mnogih ali na radost istinskih ljubitelja pisane riječi, konačno pronašao.
Najnovije njegove pripovijetke počele su
otkrivati jednog sasvim novog, ne više u
korovu zapletenog pisca, a pojedine su
se i svojom snagom, povisoko izvile. I
evo, napokon imamo pred sobom i jedan (za naše prilike pogotovo) roman
po najnovijoj modi, bez uobičajene raspričanosti s viškom teksta, bez takozvanih opštih mjesta i praznog hoda, a
tako snažno pisan i žestoko, da će se
nakon ovog djela toliko toga što se danas uokolo piše i promoviše činiti tako
staromodnim, površnim i sapuničastim
da se više smislit’ ne može. I mnogi će
spisovatelj u dubokom stidu – slomit’
olovku, zgromit’ kompjuter.
Ako umije čitati.
Mart, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Pjesma iz sjećanja
FAIK HODŽIĆ
(Godijevo, Bijelo Polje - Crna Gora 1955 - 1989)
Faik Hodžić, pjesnik izuzetne pjesničke imaginacije, smrtno je stradao
u zapaljenom autobusu u mjestu Korija, blizu Sarajeva 1989. u 34. godini života, zajedno sa još sedamnaest
putnika.
Još kao student književnosti na
skopskom univerzitetu učestvovao
je na mnogim pjesničkim festivalima
i, bukvalno, još kao mladi pjesnik,
rame uz rame stajao sa velikim pjesničkim imenima poput Alberta Moravije, Umberta Eka i drugih.
Napisao je knjigu poezije koja je
bila spremljena za štampanje čiju recenziju su potpisali poznati bošnjački
književnici i kritičari Džemaludin Latić i Fehim Kajević. Nažalost, rukopis
je ostao u jednom stanu na Dobrinji
u Srajevu, koji je odmah na početku
rata bio okupiran od strane četničke
vojske koja je sve nađene knjige i
rukopise spalila. Tokom rata, u tom
se stanu izmijenilo više stanara tako
da posljednji, kojeg sam pronašao i s
kojim sam razgovarao, i ne sjeća se
bilo kakvih knjiga niti rukopisa, osim
što je znao da su knjige spaljene...
Tako je neobjavljena knjiga poezije
doživjela sudbinu njenog autora.
Ovu pjesmu objavljujem po sjećanju, izgovorio sam je na godijevskom groblju u Bihoru, onoga dana
praštajući se od svog bliskog rođaka
i pjesnika koji nije stigao da napiše i
objavi ono što je nagovještavao još u
svojoj ranoj mladosti.
Iza njega je ostala supruga, tri
ćerke koje danas žive u Njemačkoj i
mnogobrojna rodbina i prijatelji koji
ga se ponekad sjete!
Faiz Softić
NARUDŽBA ZA EPITAF
Ja nisam od onih važnih
Da mi je vječita slava
Doduše ni mrava nisam zgazio
Ni brava zaklao.
A to što sam pucao –
Sebe sam pogađao
Iz sebe živu glavu iznosio
I svoju masnicu
Na svoju ranu privijao.
Ja nisam od onih važnih
Da mi je vječita slava
Bio sam: u ratu patnik
I u patnji ratnik
Svoja sam vrata
Otvarao svakom
Dobronamjernom gostu
Poslije rata.
Ja nisam od onih lijevih
Niti od onih desnih
Bio sam običan seljak Puštao svoj dim kroz svoj odžak
I svoja vrata
Otvarao svakom
Dobronamjernom gostu
Poslije rata.
Enes Halilović, dobitnik nagrade „Branko Miljković”
Pjesme iz bolesti
Pjesnik, pripovjedač i dramski pisac, Enes Halilović
dobitnik je ovogodišnje Nagrade “Branko Miljković” za
knjigu “Pesme iz bolesti i zdravlja”, u izdanju Konrasa iz
Beograda.
Na konkurs za ovu prestižnu nagradu pristiglo je više
od 80 pjesničkih knjiga, a petočlani žiri je saopštio da
Halilovićeva zbirka “donosi uzbudljivu, recepcijski komunikativnu poeziju, koja na neprolazno uznemirujuća egzistencijalna pitanja o životu, smrti, prolaznosti i trajanju
nudi koliko lične, intimne, toliko univerzalno važeće odgovore”.
- Enes Halilović je izvanredan metafizičar, njegove pjesme odlikuju se snagom i zrelošću, tragičkim iskustvom,
kao i dijalogom koji ostvaruje sa različitim civilizacijama,
kulturama i epohama, ocijenio je žiri.
Halilović je za “Forum“ kazao, da je bolest bila inspiracija mnogim pjesnicima, pa sam i ja komunicirao sa
Mart, 2012.
Raičkovićem u prvoj pjesmi.
- Raičković je nezaboravno pevao, o crnom Vladimiru.
I Gotfrid Ben je, kao ljekar, pevao o bolesti. Bogu hvala,
sad sam dobro i zdravo, ali iskustvo bolesti mi je pročistilo glavu. Želeo sam da to iskustvo ostane u stihovima.
Mnogo mi je pomoglo i to što sam u borbi imao i motiv da
nešto kažem, rekao je Halilović.
Enes Halilović je objavio zbirke poezije “Srednje slovo”, “Bludni parip” i “Listovi na vodi”, zbirke priča “Potomci odbijenih prosaca” i “Kapilarne pojave”, kao i drame
“In vivo” i “Kemet”.
Halilović je prevođen na engleski, njemački, španski,
francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski i katalonski jezik.
Nagradu “Branko Miljković” dodeljuju Grad Niš i Ministarstvo kulture Srbije. Halilović živi i radi u Novom Pazaru.
K.M.
51
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Francuzi otvaraju novi dio Luvra
Galerija za
islamsku umjetnost
Gradi se novi objekat za 15 000 umjetnina koje treba da pokažu kulturni domet islamskog svijeta u
svim geografskim širinama i u punoj hronološkoj dimenziji. Izvršni direktor Luvra, Anri Lojret, pokrenuo
je taj ambiciozni projekat, uvjeren da islam zaslužuje poseban dio najboljeg muzeja na svijetu. Otvaranje se očekuje tokom ljeta.
Piše: Zerina ĆATOVIĆ
Čuveni francuski muzej Luvr otvoriće novu izložbu islamske umjetnosti
tokom ovog ljeta. Pariska institucija
gradi novi objekat veličine 3 000m,
u koji će smjestiti 15 000 umjetnina.
Projekat postavljanja zbirke islamske umjetnosti vrijedan je 98 miliona
eura. Francuska i sam muzej obezbijedili su polovinu sredstava, a pomoći
će im, između ostalih, i marokanski
kralj Muhamad VI, saudijski princ Al
Walid bin Talal, kuvajtski emir i omarski sultan. Kada se u julu postavi, biće
to najbogatija i najslavnija zbirka djela
nastalih tokom viševjekovne islamske
tradicije.
Anri Lojret, izvršni direktor Luvra,
pokrenuo je ovaj ambiciozni projekat,
uvjeren da islam zaslužuje poseban
52
dio najboljeg muzeja na svijetu. Stvaranje novog krila predstavlja odlučujuću fazu u arhitektonskoj istoriji palate
- izrada i montaža su najveća ekspanzija od vremena kada su napravljene
poznate piramide Luvra. Zato će od
sada posjetioci biti u prilici da vide
remek djela, koja pokazuju kulturni
domet islamskog svijeta u svim geografskim širinama i u punoj hronološkoj dimenziji od Indije do Španije, od
VII vijeka do danas.
Ova čudesna blaga biće izložena
javnosti i da bi se podstakao dijalog civilizacija i promovisalo razumijevanje
između kultura. Luvr je otvoren za sve
na svijetu. U ovo vrijeme kada je dijalog naroda od fundamentalnog značaja, novo odjeljenje biće most između
Istoka i Zapada. Krasna halaVikonti
povešće vas na magično putovanje do
srca islamske civilizacije.
ZAŠTO?
Luvr prirodno želi djela od velikog
istorijskog značaja. To su komadi briljantne estetike i inovativne tehnike,
veoma cijenjeni od strane ljubitelja
umjetnosti i stručnjaka. Ali, i kao takvi, dugo su bili izvan vidokruga javnosti i zapostavljeni od strane kulturnih
poslenika. Zašto je islamska kultura
blijeda u očima građana? Zašto su bliskoistočni antikviteti potisnuti, kada
zaslužuju uzvišeno mjesto, jednako
kao zapadnoevropska ostavština?
Svijet islama (onaj istinski
božanski,a ne onaj koji politika kroji) smo neko vrijeme zaboravljali. U
zapadnom diskursu, islam je vruća
tema,posebno od 2001. godine. Pa
je ono sveto i čedno zamijenjeno de-
Kutija al Mughira, Spanija, 968 godina
struktivnim i radikalnim. U tolikoj mjeri, da je ovaj vijek počeo širenjem animoziteta prema islamskom svijetu.
Politička dešavanja i stremljenja
sve učestalije nameću javnosti da je
islam fundamentalistički pokret, a ne
humanistička tradicija čistih načela.
Sve što dolazi iz te civiliacije podvrgnuto je sumnji u očima mase. Oslikava se kao religija mača i rata, a ona
zapravo pretenduje miru. Islam na
arpskom znači mir i predanost.
Ova vjera dala je ogroman podsticaj svjetskim kulturnim dostignućima
i sasvim neopravdano je potiskivana
pod udarima ekonomskih i drugih interesa, kolonijalista, Zapada, Amerike
i inih koji ubražavaju da sve počinje
od njih. U opštem metežu globalnog
umrežavanja, tek poneki detalj zablista da su civilizacije postojale i mnogo
ranije. Njemačka je recimo nedavno
vratila Avganistanu 2000 godina staMart, 2012.
Revija FORUM
ru skulpturu, koja prikazuje publiku
koja gleda Budu. Ukradena je za vrijeme građanskog rata u Avganistanu
a tek se ispituje kako je dospjela u
Njemačku. Sličnih povrataka može biti
još mnogo.
Ambasador Iraka u Srbiji, Falah A.
Abdulsada, kazao je jednom prilikom:
“Čini mi se da ovdašnja javnost i dalje
nije dovoljno informisana o modernom
Iraku i našoj kulturi. Kad se pomene
Bagdad, i dalje su prve asocijacije –
rat, bombe, Sadam Husein“. Specifična iračka kultura nepoznata je Crnogorcima, odgovorno tvrdim…a povijest
sa obala Tigra i Eufrata zaslužuje punu
pažnju. Jeste li znali da je prvi zakon
na svijetu ispisan iračkom rukom, i da
su prvi stanovnici Iraka izmislili pismo
i postavili temelj astronomije prije
6.000 godina? Na tlu Iraka nastale
su prve civilizacije, njegovo kulturno
nasljeđe je neprocjenjivo…a njegova
dobra izgubljena su, razrušena ili zaplijenjena. Gotovo sva kulturna dobra
opljačkana su tokom Iračkog rata.
Blaga ove zemlje ugrozila su borbena
djelovanja zapadne koalicije. Zemlju
između dvije slavne rijeke ne nazivaju
slučajno „kolijevkom čovječanstva“.
Mjesta poput Vavilona, Ura ili Ninive
Obrazovanje, kultura, baština
Neprocjenjiva statua kraljice Entemeneukradena iz Nacionalnog muzeja Bagdad
bila su civilizacijski centri dok su ljudi
u Evropi i Sjevernoj Americi još živjeli u
pećinama. Zato je Irak bogat arheološkim blagom koje zanima stručnjake u
čitavome svijetu. Od upada SAD-a sve
je stalo. Ili još gore, pošlo nekoliko vijekova unazad. Štaviše, nakon pljačke
iračkog Nacionalnog muzeja nakon
osvajanja Bagdada ne prestaju stizati
vijesti o ilegalnim prebacivanjima antikviteta u inostranstvo. Američki vojnici nisu imali nimalo obzira prema
iračkim arheološkim spomenicima.
Uprkos pravilu da dva kilometra oko
istorijskog grada ne smije biti akcije,
brojna predgrađa su uništena.
Uprkos svemu, Mesopotamija će
se uzdići i postati ono što je bila. Stoga je, u ovoj situaciji, i izlišno govoriti
koliko treba upraviti pogled na kulturne vrijednosti islamske civilizacije.
Islam je snaga na koju treba da računamo u budućnosti,a ne da se sa
njom obračunavamo. Kako je to jednom prilikom kazala Anet Hagedorn,
zapadnjaci moraju shvatiti da Islam
nije radikalni, nepojmljivi svijet od kog
treba da se krijemo, nego normalan,
začuđujuće sličan našem od kojeg,
uostalom, možemo mnogo toga naučiti. Kako taj i takav Islam ne bi ostao
na margini, kako se njegov glas ne bi
zagubio u propagandnoj buci, pobrinuće se i ova izložba u Francuskoj, koja
će otvarati oči generacijama svjetske
publike.
Sala Visconti,koja se gradi za potrebe islamske izlozbe
Mart, 2012.
53
Reportaža, priča
Zapis o Rožajama
Revija FORUM
Vrelo Ibra u koreografiji Ibisa Kujevića
Kao sunce s
vrh grebena
Hajle
Piše: Kemal Musić
Dolje, u podnožju planina Hajle, Belega, Sjenove, Ahmice, Turjaka, Vlahova i Krstače, na sjeveroistoku Crne Gore, ugnijezdio se
gradić Rožaje. Kroz njega protiče rijeka Ibar. Presijeca Fetahovsku, Kučansku, Zejnelagića i Kurtagića mahalu. Zapljusne ponekad Ibar i dva krečnjačka klika, povrh Ganića kule, po kojima je,
smatraju mnogi, Rožaje i dobilo ime. Ta dva klika, kao vajarska
skluptura, daju poseban pečat ovom gradiću. Po njima i po gorostasnosti okolnih planina, može se odrediti i temperament tamošnjih ljudi. I ta okolina, svakako, uticala je na umjetničko opredjeljenje onih koji su u ovom gradu umočili pero u mastionicu, kičicu
u slikarsku paletu, ili zaboli glijeto u ljutik sa Hajle.
Uzbudljiva rožajska okolina brusila je književni izraz Zaima
Azemovića, Safeta Hadrovića Vrbičkog, Envera Muratovića Enisina, Hamdije Kalača..., iritirala slikarski zamah Hilmije i Ervina
Ćatovića, Ismeta Hadžića, Ibrahima Kurpejovića, a u jednoj mahali pored Ibra, u ateljeu u potkrovlju tipično planinske kuće,
nastajala su platna Aldemara Ibrahimovića. Na njima je utisnut
pečat rožajskog vilajeta. Sa njih odzvanja bat koraka starim rožajskim pločnicima, čuje se dobovanje kiše po krovovima i ezani
sa rožajskih džamija. I živa su ta platna, kao vodoskoci rijeke
Ibar, rječita kao rožajski muslihuni što su mirili i najzakrvljenija plemena, razigrana kao azgini hatovi pred košiju na planini
Turjak.
Sve to liči na bajku. Ali nije, u to će se uvjeriti svako koga put
nanese u ovaj kraj, po mnogima najšumovitiji na Balkanu. Uvjeriće se i u istinitost riječi geografa Jovana Cvijića koji je rekao da
su rožajske šume najmirisnije i da su rožajski predjeli najljepši
u Evropi. Jer, osim gotovo nepreglednih šuma bogatih cvijećem
i ljekovitim biljem, planinskih livada, onaj ko prođe uzduž ili poprijeko Rožaje, upoznaće ilirsko naselje na brezovačkom brdu,
Kurtagića džamiju i čuvenu Ganića kulu sagrađenu 1797. godine
kao utvrđenje za odbranu od Karađorđevih ustanika i prvobitna
namjena joj je bila da bude vojno utvrđenje dok je kasnije služila
za stanovanje porodice Ganića. Sagrađena je od kamena i drve-
54
nog materijala spoljašnjih dimenzija 8 x 8 m. Debljina temelja
kule iznosi 1,2 m. Dio kule sagrađen od kamena sastojao se od
podruma, prizemlja i sprata. Drveni drugi sprat – čardak, nešto
je širi od kamenih zidova, što joj daje posebnu ljepotu. Vremenom, kula je izgubila značaj, a 1979. je doživjela oštećenje od
zemljotresa i tek 2005. godine je počela njena obnova.
Onaj ko dođe u Rožaje, upoznaće i kulturu Rožaja koja je
nastajala još od onda kada je ovaj grad utemeljio Duce-paša
1683. godine. Od tada do danas Rožaje se razvijalo oko dva
jezgra: starijeg u Gornjoj čarsiji i mlađeg oko Ganića kule. Imalo je sve odlike orijentalne kasabe: džamije, minareta, turbeta,
hanove, kule, ča dake i sokake. U pravcima mahala su se pružali kaldrmisani sokaci. U mahalama su kuće bile razbacane po
prostranim avlijama. Kuće su uglavnom bile na dva sprata: prvi
sprat od kamena ili drvenih greda, a gornji od čatme i sve su bile
pokrivene drvenim daskama-šindrom. Međutim, mali broj starih
rožajskih kuća je očuvan. Sada se u centru Rožaja uzdižu moderne zgrade i hoteli, a o pradavnom životu govore arheološka
nalazišta ljudskih naseobina prije nove ere.
Rožaje je, kao i svi gradovi Sandžaka, u prošlosti prošlo kroz
mnoge tegobe i bure. Varoš je dugo živjela od otkupa stoke i mliječnih proizvoda koji su izvoženi karavanskim putevima u Gornje Polimlje ili prema Mitrovici, Skoplju i Peći. Ali, kao i većina
planinskih krajeva, bogato je narodnim umjetničkim stvaralaštvom. Pjesma “Oj džamijo kara Đul-begova” izašla je iz tegobnog
rožajskog života, ali su Rožajci pjevali i o junačkim podvizima
Muja i Halila, Rama iz Glamoča, Bojičić Alije, Mustajbega Ličkog,
Tanković Osmana, Đerzelez Alije, Ibra Hamajlije, Đulić Ibrahima,
Budaline Tala…
A sada, kad se iz rožajskih kuća izviju pramenovi dima koje
rasprskava ljuti vjetar planinski, zacakle stihovi Enisinovi, zaiskri
platno Aldemarovo, zasija narodno kolo Ibišovog “Vrela Ibra”.
Kao sunce s vrh grebena Hajle…
Kemal Musić
Mart, 2012.
Reportaža, priča
Revija FORUM
Knjiševni rukopis - priča Faiz Softić
Vahidove koze
Kiša je u Luksemburgu. Ako nigdje
nema mjesta da se slije - eto je u Luksemburg. Jutro je. Podigneš pogled
- kiša, spustiš pogled – kiša. Pješačkim dijelom glavne ceste u gradiću
Bašeranžu, na jugu Luksemburga,
one koja ovaj gradić spaja sa glavnim
gradom - Luksemburgom, hodaju potišteni ljudi. Svako uprtio svoju nevolju i
s njom gura naprijed. Devet je sati, a
razvedravanja ni na vidiku.
Iskrivili se reumatičari, oni s operisanom kičmom i oni koji se za to
spremaju, dezorijentisani penzioneri
i dangube bezvoljno odbrojavaju korake ovog prolaznog života. Na ulici
tek pokoji od onih koji vjeruju da su
još uvijek zdravi i da ih nije načela
luksemburška vlaga.
U jednoj od kafana u koju se svraća da bi se predahnulo i progovorilo
s nekim, tamo iza šanka viri jedno
veselo žensko lice. Njene su oči crne
i žive, a kosa bujna. To je naša Dani,
Bugarka, kako ja mislim ima dvadesetak godina, možda jednu gore
ili jednu dole... Sve nas zna i svi mi
znamo nju. Zna nam i navike, i bolesti, ponekom od nas poznaje i suprugu… Zna i ko pije pivo bez pjene.
To je naša Dani! Stiže i njen omiljeni Golemi, baca se u njegovo naručje i nestaje – između njegovih mišica izviruje njena duga crna kosa.
Napisao sam joj pjesmu. Ona je
nosila u Bugarsku i čitala svojima.
Kaže – svi su se smejali… Čudno,
očekivao sam da kaže kako su plakali, jer – jedan neznanac napisao pjesmu njihovoj kćerci ili sestri o tome
kako joj se često, hiljade kilometara
daleko, priviđa njena Bulgarija. Ne,
oni su se smijali! I bolje je tako.
Jedan tamo u ćošku priča kako
je kod Đula u Dudelanžu došla nova
pjevaljka iz Kruševca i – ne da pjeMart, 2012.
va…! – pljesnu dlanovima a stručak
dima koji se istezao iz pepelnice
ispred njega, odskoči i iskrivi se praveći dugačak i tanak upitnik. Evo
nam i gazde Vahida. Dobar je Vahid.
Potonuo u veliki crni kaput iz kojeg
svjetluca njegovo ogoljelo tjeme. I
predobar je za vlasnika kafane. Zato
mu i dolazimo, a i lijepo ga slušat
dok planira ostatak svog života.
Koze, njihovo veličanstvo, koze
su naša budućnost! - Vahid zadovoljno trlja dlanove.
Već je treća godina nastala kako
razrađuje strategiju kozarstva u svojoj rodnoj Vrbici u Sandžaku. Prvo je
bila alpska, pa sanska, pa…
Zna Vahid i da je postojbina koza
Azija – Irak. (Neko reče nije već Švajcarska!) I zna da je domaća koza
pripitomljena od divlje koze te da je
i ona kao i čovjek imala evolucioni
put. Zna i da ih ima pet vrsta koje se
uzgajaju na prostorima Crne Gore:
alpska, la manca, nubijska, sanska
i togenberg.
Čeka se proljeće i tad će Vahid
reći dovale luksemburškim kišama
i okrenuti k Vrbici i svojim kozama.
Doduše, dva jedva očekivana proljeća su već prošla, tada se Vahid nervozno češka iza uha, govoreći da se
sve odlaže za sljedeći mart. Sljedeći
mart se bliži, mi računamo: sto koza
– dvjesto jarića, mada uz dobru državinu mnoge će bacit i po troje, ali
hajde uzmimo po dvoje – to je dvjesto jarića. Dvjesto jarića po sto eura,
to je dvadeset hiljada eura. Kilo kozjeg sira na moru ide i do dvadeset
eura. Jedna koza godišnje dadne
najmanje deset kila sira. Sto koza
po deset kila to je tona - hiljadu kila,
najmanje… Hiljadu puta dvadeset dvadeset hiljada. Eto, za jariće i sir
– najmanje četrdeset hiljada eura
godišnje. A tu je i đubre! Kvalitetno
kozje đubre. Računamo tako mi u
toploj kafani dok napolju pada kiša,
a jedan koji je odavno digo ruke i od
koza i od sira kozjeg, sjedi u ćošku,
vrti glavom i smješka se.
Prošle godine Vahid je bio isplanirao štale nakraj sela, istočno od svoje kuće, a ove godine se predomislio:
sazidat će ih južno od svoje kuće, do
samog ispusta, a tu je i voda. Uposlit
će i dvojicu čobana; da im da po tristo eura plate – njima dosta. Neka
ide deset hiljada godišnje na plate,
njemu opet ostaje trideset, najmanje… A i od zemlje će biti nešto; toliko đubre - rodiće zemlja.
- Stado smiruje, nema brige,
nema stresa… - raduje se Vahid i
gleda kroz veliki prozor u mokru cestu kojom svaki čas promiču vozila.
Nisu to vozila, to su njegove bijele
i krupne sanjanke koje istrčavaju iz
svojih štala i jure prema kamenjaru.
- Vuk! - dreknu neko iza jednog od
stolova i mi se prenusmo kao da je
međ Vahidove koze upala krvoločna
zvijer.
I tako prolazi dan za danom, mjesec za mjesecom, izvlači se godina
za godinom. Mi računamo u toploj
kafani, a napolju se ledi vlažan zrak
i sječe obraze kao da je prepun nevidljivih žileta… Vahidovih koza ni
na vidiku, a on već premješta svoje štale na sunčaniju stranu imanja - zbog jarića… Ulazi poštar, sve
nas pozdravlja i slog bijelih pisama
pruža Vahidu. On ih polako otvara,
psuje i pominje njihovo veličanstvo
- koze. Poštar, ogrnut velikom žutom
kabanicom, zahvaljuje se i žurno napušta kafanu. Naš Mule zove Dani i
kaže - isto, pa iznad praznih čaša na
stolu, kažiprstom napravi krug. I ona
posluša.
55
Prenosimo
Revija FORUM
Prenosimo, Portal Analitika 29. febrara
Premijerno
prikazivanje filma
„U zemlji krvi i meda”
O ovom kao i o svakom filmu se može raspravljati u kinestetičkim kategorijama, ali ovi koji
protestuju, od Anđeline traže pomilovanje. Uzalud: Anđelina nije Amfilohije da svaki zločin
aminuje a zlikovca pomiluje. Film nije artizam ograničenih, već umjetnost bez granica. Ovaj
film je prije projekcije etiketiran kao kontraverzan i antisrpski. Ako je antisrpski tu kontraverze
nema; ako je ima, onda je anti i za one druge
Piše: Mihailo RADOJIČIĆ „U zemlji krvi i meda” - meda
nema; prva je poruka ovog filma. Druga je: krvi ima na pretek a za med
se valja pobrinuti, ali ga još nema, ni
dvadeset godina nakon rata u Bosni.
Rediteljski prvijenac holivudske
dive Anđeline Džoli ništa ne otkriva,
samo ovjerava već viđeno a prećutano; dogođeno a zaboravljeno. Anđelina je presjekla ovdašnju učmalu
svijest i savjest i iščupala nam temu
iz oba oka... I što je najvažnije, nije
napravila američki film, nego domaći kao da je naša raja, što bi u Bosni
rekli. Glumci, likovi, karakteri, jezik,
ambijent, kostim...sve domaće i sa
lica mjesta, samo ona sa strane...
Otimanje, pljačkanje, nasilje, silovanje, zločini, logori, etničko čišćenje,
masovne grobnice, sve domaće...njena je samo opomena! Toliko je to sve
odavde i od nas da nam to niko uzet
neće i kad bi htjeli da ga se otarasimo.
Domaće ćutanje: Da, upravo je
problem u domaćem ćutanju. Svi
učesnici potonjeg rata su štitili svoje
zulume i zulumćare, unaprijeđujući ih
u patriote i savjetnike nove vlasti, u
diplomate i državnike. To je bilo, biva,
i još će durati dok se ne udari na trag
56
svijema, ili ih biologija po svojim zakonima ne pomete.
Bilo je domaćih pokušaja da se ta
tema tretira na filmu, ali u tim filmovima svi su barabar krivi, nema krivljih, nema zloglasnih izazivača, svi su
izazvani od anonimnog krivca. Angelini je pukla pogibija (?) što je pokazala i prikazala izvor zla i izazvala sve
krivce na etički a ne etnički megdan.
Nije naročito akcentovala nikoga, akcenat je na moralu! Ali izazivači su se
sami prozvali. Zvanična statistika ih
je potvrdila. U filmu je citira general
srpske vojske (R.Šerbežija) i kaže da
je 80 odsto teritorije BiH osvojeno, ili
već koji procenat, manje je bitno. Na
taj procenat su Srbi i dan danas ponosni. I bez obzira na sramni ponos,
osvajači su u filmu ipak nagrađeni.
Džolijeva ih je kroz glavni lik srpskog
oficira Danijela (sina generala koji
se ponosi statistikom), uplela u ljubav koju ni krvnički rat ne može da
raspara s Bošnjakinjom Ajlom (Zana
Marjanović). Glavni junak (Goran
Kostić), ne liči na uzore, nema onduliranu ćubu ka Radovan Karadžić,
niti je zlopogleđa ka Ratko Mladić,
niti ima međeđe obrve ka Krajišnik.
Nije ni ljepotan ni pametar, već obični zaljubljeni Srbin koji voli etničkog
neprijatelja u ratu u kome je etnička
ljubav smrt na prvi pogled. Takvih je
bilo malo, ali bilo je. I ta ljubav pobjeđuje sve dok svi ne uvide da je pogubljena svaka ljubav u BiH, bez obzira
ko je osvojio u procentima. Šta oćeš
više od Angeline koja ti nije ni rod ni
pomozi bog.
Zločin u pola osam uveče: Televizija je bila ratni kabadahija broj jedan.
Trojni pakt Beograd-Pale-Podgorica
funkcionisao je ka sat. Vapili su za
razmjenom zločina. Tako smo iz prve
ruke gledali kako iz studia BG, otac
Filaret svjedoči s lažnom dječjom
Mart, 2012.
Prenosimo
Revija FORUM
lobanjom o zločinima neprijatelja.
Pripovijedano nam je, bez dokaza, o
ogrlicama od dječjih prstića...ali nije
kako Arkan šutira već usmrćene žrtve zločina u Bijeljini. Voditelj dnevnika sa Pala prvo bi repetirao pištolj u
objektiv, pa onda nazvao dobroveče.
Bilo je zla u izobilju. TV-stimulativi danju i noću su nas razjarivali za juriš
na etničkog neprijatelja...do istrage
naše ili njine. Inicijatori iz Beograda
su zastirali cvijećem zla put svojim
tenkovima, da iznutra podrže okupaciju zajedničke zemlje. Rat krvi i tla
bez i kapi meda. Ratni reporteri su
proizvođeni naprečac, za jedan dan.
Prijemni zadatak je bio: donesi zločin
u studio! Ako ga nema izmisli ga!?...
Kao tadašnji urednik državne TVCG
Emilo L, koji je u Dnevniku slagao
stidne dlačice, kao navodnu kolekciju nekog neprijateljskog silovatelja
koji je silovane čupkao za uspomenu.
Sav u modricama morao je da svjedoči bez dokaza a dlačice je mogao
iščupati i sam urednik iz svoje stidne
glave. Nikakve razlike bilo ne bi.
Napisao sam mu tada u Monitoru,
uz blagu kletvu: bože ti Emilo stidne
Mart, 2012.
dlačice krasile brnjicu kad brčišta
nemaš...a možda sam mu i gore reka.
Tada je, taj monstruozni performans,
predstavio insan koji sada zastupa
svoje istomišljenike u parlamentu
Crne Gore i odande sica na CG sučim
će izać pred Evropsku Uniju. S njim sigurno oće! Ko sve može u Parlament,
demokratijo grob ti se propa. Još ga
citiraju u Dnevniku bez obzira na njegove i crnogorske stidne dnevnike.
Eto, te i takve pogađa Anđelinin film.
Artisti i modeli: Ti i takvi tragovi
bi svakog stavraoca inspirisali za
umjetničko djelo, svakoga osim domaćih umjetničkih uškopljenika. Oni
njeguju svoje zločince da im duže traju. Pjesmice im sastavljaju. Sličice im
crtaju. Karakterne crte im poravljaju.
Ne znaju da o svom zlu treba govoriti sobom. Jedino se tako mogu tuđa
usta začepiti. Od svijeta nemamo
mnogo priznatih umjetnika a zločinaca imamo na pretek. Crna Gora ih je i
izvozila. Olakšavajuća okolnost je što
ti i takvi sebe lako unaprijede u Srbe
a ovi njih još lakše u junake. Na kraju
svi olade ili u Srbiji ili u Hagu.
O ovom kao i o svakom filmu se
može raspravljati u kinestetičkim kategorijama, ali ovi koji protestvuju, od
Anđeline traže pomilovanje. Anđelina
nije Amfilohije da svaki zločin aminuje a zlikovca pomiluje. Film nije artizam ograničenih, već umjetnost bez
granica. Ovaj film je prije projekcije
etiketiran kao kontraverzan i antisrpski. Ako je antisrpski tu kontraverze
nema; ako je ima, onda je anti i za
one druge. Od svega je ipak najupečatljiviji eho beogradske premijere.
Naslov: ’’Fijasko u Beogradu!’’ Tako
je: Fijasko! Na premijeru je došlo 12
gledalaca i 10 novinara. Za broj gladalaca – vrlovažno; ali broj novinara
je veoma važan...ni četvrtina neke
lokalne redakcije od desetina i desetina glasila u prijestonici najveće
zemlje u regionu. Otprilike toliko ih je
bilo i protiv rata ’91. Dvadeset godina
ni makac smjesta. To je tragedija na
koju je malo ko obratio pažnje. A film
’’U zemlji krvi i meda’’ je samo ljubavna drama.
P.S. Angelina, alal ti muda... A vi
domaći izdajnici istine... marš u ćošak.
57
Vjerski pojmovnik
Revija FORUM
Ilahije i kaside
Ilahije su pobožne pjesme, koje svojim sadržajem i
karakterom veličaju isključivo svemoć Boga i ljubav prema Njemu.
Kaside su, takodje, pobožne pjesme koje svojim sadržajem i karakterom hvale i opisuju ljubav prema hz.
Pejgamberu, Muhammedu s.a.w.s., u prvom redu, ali
opjevavaju i važne ličnosti ili događaje iz istorije islama.
I jedne i druge su nastajale još od najranijeg perioda
islama a posebno kod nearapskih muslimana, koji su,
u želji da iskažu svoju ljubav prema Stvoritelju i Njegovom Poslaniku, na svom jeziku nadomiještali islamsku
duhovnu poeziju.
Suštinska poruka poruka ilahija je da ne treba plakati (iako je teško i skoro nemoguće) za osobom koju
izgubimo. Bolje je učiti dove jer će ta osoba od toga imati
koristi. Uvijek moramo znati da smo svi mi Allahovi i da
se svi Njemu konačno vraćamo. Medjutim, zaplakati u
ime Uzvišenog je nešto najlepše što vjernik može uraditi.
To je Ilahija.
Teolozi ističu da postoje dvije vrste izvora islamske
duhovne poezije: ilham i inspiracija autora. Ilhamom nadahnuti (nadahnuće vjerskom spoznajom), autori komponuju nedvosmislene i jasne tekstove koji se ne kose
sa šeriatom dok se inspiracijom vođenim autorima ponekad potkrade skrivena greška koja kontrira islamskoj
akidi, učenju o Allahu dž.š. i razumijevanju vjere. Oni
upozoravaju da islamu nije primjereno priredjivanje tzv.
koncerata ilahija ili kasida u neprimjerenim uslovima.
Kod ranih Arapa bile su prisutne institucije rapsoda
(prenosioca), ali se, nažalost, vrlo malo toga zapisivalo,
tako da je tek na kraju VII vijeka počelo zapisivanje onoga što su pjesnici ispjevali. Sa islamom širila se i ta kultura koja je kroz stoljeća i na ovim prostorima prihvaćena,
O, zefire
(Po K’abu b. Zubejru)
Ti si sunce koje blista s nebeskih visina;
Drugi resuli su zv’jezde što sjaje iz tmina.
Ti si kao cv’jet njezan, kao mjesec ponosan,
Ti si more od ićrama, najljepši ti si san.
Kao sedef sjajni skoljkin kada se rastvori,
Takav je tvoj osm’jeh blagi kada ga progovoriš.
Takav miris ne imade ni safran ni mosus
Ko zemljica sto pokriva tvoje t’jelo i kosu.
O, zefire, kad poletiš do medinskih strana,
Poselami onog što ga moja duša sanja.
Džemaludin Latić
58
Uzvišeni Allah, izvor svake ljubavi je rekao:
“Moja ljubav je za one koji se vole u Moje ime,
koji skupa sjede u Moje ime,
koji jedni druge posjećuju u Moje ime,
i koji dijele jedni drugima u Moje ime”.
(Tirmizi)
usvojena i odomaćena kroz različite forme, a posebno
se ogleda u formi kaside. Kasida je pjesnički stil izražavanja u kome se teži da se uoči i istakne neki detalj ili
sva ona posebna svojstva i vrline prirode. One su preteča mnogim pjesmama koje su dobile drugačiju ili posebnu formu, poput sevdalinki. Od prostora do prostora i u
zavisnosti od muzikalnosti, prilagodjavane su narodnom
izrazu i različitom pjevanju: ljubavne lirike, hvalospjeva,
pobožnih pjesama, pjesama u kojima se opjevaju osjećanja pretočena u pisma - piše majka sinu ili sin majci,
draga dragom, prijatelj prijatelju - pa sve do tužbalica itd.
U osnovi svih je ljuba, ali je lijepo znati šta su ilahije i
kaside a gdje počinju neke druge pjesničke i muzičke
forme, na svoj način lijepe i poželjne. Važno je da budu
u skladu s poukom iz hadisa, “Allahov svijet je lijep i On
voli sve što je lijepo.”
Priredio Emir Pašić
Mart, 2012.
Dani borovnice i ovoga ljeta ugostiće prijatelje i turiste
web: www.forumbosnjaka.com
mail: [email protected]
[email protected]
Majda Mučić toplo primljena u galeriji Art u Podgorici
Aldemar Ibrahimović učestvuje na festivalu multikulture u Luksemburgu

Bonn, 20

Maj, 2010. go di ne Broj 15 www.forumbosnjaka.com Go di na V

повратак хероја

Pozicioniranje za državne izbore str 5-7

Ni na nebu ni na zemlji Život s vriskom lokomotive

U Podgorici otvoren Bulevar Srđana Aleksića

Zajedničkim projektima do razvoja sjevera

Petnjica ponovo opština - forum bošnjaka/muslimana crne gore

Prvo spomen obiježje u regionu Strana 19

NBOCG Sta u slucaju saobracajne nezgode sa vozilom inostrane

Autoput - Projekat stoljeća - forum bošnjaka/muslimana crne gore

Roman o Sultanu Fatihu Narodni ljekar