SADRŽAJ
7
16
OSNOVNE NAZNAKE PRAVA
INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA
Dr. sc. Edin RIZVANOVIĆ
STRATEGIJA REFORME
PENZIJSKOG SISTEMA
U FEDERACIJI BiH
Zehra NOVO-OMANOVIĆ, dipl. iur.
Kenan SPAHIĆ, dipl. iur.
24
KONCESIJE U TEORIJI I
ZAKONODAVSTVU
BOSNE I HERCEGOVINE
mr. Emina HASANAGIĆ
37
ODUZIMANJE IMOVINSKE
KORISTI PRIBAVLJENE
KRIVIČNIM DJELOM ILI
PREKRŠAJEM I ULOGA TUŽIOCA
dipl. iur. Sunčica VEJZOVIĆ
47
NAKNADA NEMATERIJALNE
ŠTETE U FBiH
mr. Silvana BRKOVIĆ-MUJAGIĆ
55
INFORMATIZACIJA
PRAVOSUDNOG SUSTAVA
REPUBLIKE ITALIJE
mr. iur. Alan VAJDA
64
ZASNIVANJE RADNOG ODNOSA
Ljiljana ČEHAJIĆ, dipl. iur.
74
ARBITRAŽA KAO OBLIK
RJEŠAVANJA RADNIH SPOROVA
mr. Zlatan KAROVIĆ
77
PRAVA, OBAVEZE I
RAVNOPRAVAN TRETMAN
DIONIČARA (AKCIONARA) U
KORPORATIVNOM UPRAVLJANJU
mr. Adnan BALVANOVIĆ
85
MART 2014
BROJ 3
SAVJETODAVNI SERVIS
97
100
RADNI ODNOSI
Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.
JAVNE NABAVKE
Melika ALAJBEGOVIĆ, dipl. iur.
SUDSKA PRAKSA
114
NAKNADA
MATERIJALNE ŠTETE
Sanela RONDIĆ,
sudija Općinskog suda u Sarajevu
KONKURENTSKI ZAHTJEV ZA
DOSTAVLJANJE PONUDA
Jasmin MEHMEDOVIĆ, mr. iur
ONLINE IZDANJE
NOVO
www.rec.ba 2014
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 3
UPUTE AUTORIMA
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem
odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pravnog savjetnika. U
časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji.
PRAVNI SAVJETNIK
Mjesečni naučni i stručni časopis
IZDAVAČ:
Refam creative solutions – REC doo
Društvo za istraživanje i unaređenje
lokalnog i regionalnog razvoja
e-mail: [email protected]
[email protected]
www.rec.ba
Bosna i Hercegovina,
71000 Sarajevo
Tabašnica 8/1
tel.: +387 33 214 582
fax.: +387 33 214 582
GSM: +387 61 191 185
+387 61 150 454
ZA IZDAVAČA:
mr. Fadil Šero
GLAVNI I
ODGOVORNI UREDNIK:
mr. Fadil Šero
LEKTOR:
Mirza Hajdarović
Dizajn:
Admir Alihodžić
ŠTAMPA:
Štamparija “Fojnica”, Fojnica
Godišnja pretplata na
štampano izdanje je 250 KM
Godišnja pretplata na
elektronsko izdanje je 200 KM
Polugodišnja pretplata je 125 KM
Cijena po primjerku je 25 KM
U cijenu je uključen PDV
ŽR Vakufska banka dd Sarajevo:
1602000000560974
ISSN 2233-0860
Časopis izlazi mjesečno.
4 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
Objavljujemo:
■■ stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri
tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;
■■ komentare zakona ili pojedinih zakonskih rješenja, direktiva Evropske unije, ili pozakonskih akata u okviru tematskih opredjeljenja
časopisa;
■■ članke iz oblasti sudske prakse (inozemne i domaće) koji nisu prethodno objavljeni u zbornicima sudske prakse;
■■ kritičke osvrte na pojedina zakonska ili podzakonska akta sa novim
prijedlozima za njihovu izmjenu ili dopunu, i
■■ prevode dosada neobjavljenih članaka, evropskih direktiva i različitih
uputstava koja odgovaraju osnovnim opredjeljenjima časopisa i od
značaja su za prilagođavanje i uključivanje Bosne i Hercegovine u evropske integracione procese.
Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi treba da ispunjavaju sljedeće uslove:
1. Radovi trebaju biti dostavljeni u elektronskoj formi (pisani u MS
Word-u ili sl. tekst formatu, veličine slova 11-pt). Isprintani radovi
bez elektronske forme neće se posebno prekucavati osim ako ti
troškovi idu na teret autora;
2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. Svi tekstovi, gdje je god to
moguće, a posebno u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, treba da sadrže koncizne podnaslove. Što
više podnaslova;
3. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa treba da stoji ime i
prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi i e-mail;
4. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju biti
obavezno priložena odgovarajuća objašnjenja;
5. Ukoliko u svom radu stručno elaborira pojedina zakonska rješenja ili
pitanja koja se regulišu nekim zakonom, autor je obavezan navesti
tačan naziv odgovarajućeg zakona ili podzakonskog akta;
6. Svaki rad bi na početku teksta trebao da sadrži sažet prikaz autorske
elaboracije teme, u trećem licu, ne više od deset redova. Izuzetak
čine odgovori na pitanja i sudska praksa;
7. Tekstovi iz područja inozemne i domaće sudske prakse podliježu
posebno obradi tako da jedan primjer sudske prakse treba biti sažet,
gdje je to god moguće, na jednu karticu teksta;
8. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, na ne više od 10 strana, izuzev
tamo gdje tema zahtijeva obradu na cijelom jednom autorskom tabaku / arku, odnosno 16 stranica;
9. S obzirom na to da se svaki rad recenzira, autori su obavezni da uzmu
u razmatranje i stav recenzenta.
Ovi kriteriji se odnose i na naručene tekstove.
REC d.o.o. organizuje JEDNODNEVNI SEMINAR
UGOVORI NASTAJANJE UGOVORA
(ZAKLJUČIVANJE), REALIZACIJA
I PROBLEMI U NJIHOVOM ISPUNJENJU,
ANEKSI – NAPLATA I ARBITRAŽA
10. (četvrtak) 04. 2014. godine
Hotel HOLLYWOOD - ILIDŽA
Početak: 09,30
TRAJANJE SEMINARA
U vremenu od 09,30 – 15,00 časova
PROGRAM SEMINARA:
▶▶ Zaključenje ugovora i problemi u (sudskoj) praksi koji se mogu
javiti pri zaključenju ugovora
▶▶ Zaključivanje ugovora u javnim nabavkama – prateći problemi u
praksi kod potpisivanja i realizacije ugovora o javnim nabavkama
▶▶ Sredstva obezbjeđenja ispunjenja ugovora, kao način lakše i brže
naplate potraživanja – problemi koji se mogu javiti u praksi
▶▶ Kako najlakše doći do naplate svog potraživanja između privrednih subjekata (domaćih i inostranih)
▶▶ Mogućnost arbitražnog rješavanja sporova
PREDAVAČ:
▶▶ Prof. dr. Abedin Bikić – Pravni fakultet u Sarajevu
SEMINAR JE NAMJENJEN:
▶▶ pravnicima i ekonomistima u privatnim i javnim preduzećima,
▶▶ pravnicima i ekonomistima koji se bave javnim nabavkama, i
▶▶ drugim zaposlenicima u kreditim, komercijalnim i finansijskim
institucijama
KOTIZACIJA ZA SEMINAR (sa PDVom):
▶▶ 200,oo KM po jednom učesniku;
▶▶ 180,oo KM po osobi za dva i više
učesnika iz iste organizacije;
▶▶ 160,oo KM po osobi za pretplatinike na pretplatnike časopisa
„Pravni savjetnik
Kotizacija uključuje:
▶▶ Troškove sudjelovanja u radu
seminara;
▶▶ Materijal za praktičan rad;
▶▶ Seminarski materijal: Knjiga
“Obligaciono pravo” - prof. dr.
Abedin Bikić
▶▶ Ručak i osvježenje u pauzama;
▶▶ Certifikat o odslušanom
seminaru.
Iznos kotizacije uplaćuje se prije početka održavanja seminara na
osnovu dostavljenog prijavnog obrasca. Nakon dostavljenog prijavnog
obrasca dostavljamo Vam profakturu na osnovu koje se vrši plaćanje.
PRIJAVA ZA SEMINAR:
Obavezna prijavu za seminar
putem prijavnog obrasca na web stranici www.rec.ba
Tel/fax: + 387 33 21 45 82
Mob: + 387 61 15 04 54
e-mail: [email protected]
KONTAKT +387(32)202-580
OSNOVE REGISTRACIJE I
POSLOVANJA OBRTA
Za sve koji nas redovno prate pripremili smo e-knjigu koja je u
potpunosti besplatna. Ova e-knjiga obuhvata osnovne informacije
koje se tiču otpočinjanja malog biznisa kroz registraciju obrta. Veoma
česta pitanja se odnose na odabir vrste djelatnosti, potrebne
dokumene, mogućnost obavljanja sezonske, dopunske ili dodatne
djelatnosti, status paušalca, obavljanje djelatnosti bez poslovnog
prostora i dr.
Vjerujemo da će informacije biti korisne, kako početnicima, tako i
poduzetnicima koji već vode mali biznis kao obrt.
n
a
t
la d
p nloa
s
e
B w
do
NOVA EDUKACIJA
Kako voditi poslovne knjige
samostalnih poduzetnika?
Edukacija „Kako voditi poslovne knjige samostalnih poduzetnika“ se
pokazala jako interesantnom. Ona omogućava da polaznik stekne
osnovna znanja i vještine iz oblasti računovodstva samostalnih
poduzenika i da nakon toga može samostalno voditi poslovne knjige
za iste.
U ovoj edukaciji se prolazi kroz poslovanje trgovinske, ugostiteljske
djelatnosti i obrta, izrada kalkulacija, vođenje poslovnih knjiga
samostalnog poduzetnika, poduzetnik kao obveznik poreza na
dohodak, doprinosa i PDV-a, pa sve do podnošenja godišnje prijave
poreza na dohodak.
www.chronosedukacija.com | www.chronoszenica.com
Branilaca Bosne 2A, 7200 Zenica - Bosna i Hercegovina
Menadžment: +387(32)220-580; Računovodstvo i revizija: 032/442-750, 442-751; Edukacija: 032/202-581
Email: [email protected], [email protected]
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Dr. sc. Edin Rizvanović
redovni profesor Pravni fakultet Univerziteta
„Džemal Bijedić“ u Mostaru
OSNOVNE
NAZNAKE PRAVA
INTELEKTUALNOG
VLASNIŠTVA
Sažetak:
I
znose se najvažnije odrednice prava industrijskog vlasništva i
autorskih prava u Bosni i Hercegovini, stavljajući iste u kontekst
relevantnih međunarodnih izvora, u koje, u svjetlu aktuelnih
integracionih procesa, spadaju recentni međunarodni sporazumi
(CEFTA 2006, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju). Prava
intelektualnog vlasništva, po pravilu, imaju apsolutni karakter.
Takvo djejstvo konfrontira se sa pravilima fer tržišnog nadmetanja,
što je posebno izraženo kod njihove međunarodne upotrebe, koja se
najčešće ostvaruje putem ugovora o licenci. Istovremeno, ovaj eksterni
segment upućuje na odnos razvijenih zemalja i zemalja u razvoju,
sa posebnim akcentom na komercijalizaciju i zaštitu, uz moguće
nametanje uvjeta drugoj strani, koje obično proizlazi iz monopolskog
položaja davatelja licence. Pored nespornog individualnog značaja,
materijalnih i moralnih prava koja pripadaju titularu, ova prava imaju
općedruštveni (ekonomski) značaj koji je determiniran njihovom
brojnošću, raznovrsnošću, stepenom komercijalizacije i stepenom
efektivne zaštite.
Ključne riječi: patent, žig, industrijski dizajn, oznaka geografskog
porijekla, autorska
integracioni proces
prava,
registar,
zaštita,
institucije,
razvoj,
1. Uvod
Etabliranje i zaštita prava industrijskog vlasništva ima izuzetan značaj za poslovni
sistem svake zemlje. Na međunarodnom planu taj značaj je vidljiv po vremenu nastanka
relevantnih dokumenata, njihovom sadržaju, stepenu zaštite, broju zemalja potpisnica i, na
kraju, njihovoj aktuelnosti. Parišku konvenciju o zaštiti prava industrijskog vlasništva, iz
1883. godine, u navedenom kontekstu, svakako treba posebno izdvojiti. Konvencija je u svom
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 7
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
izvornom obliku u prava industrijskog vlasništva ubrajala: patente,
korisne modele, industrijske uzorke, tvorničke žigove, uslužne
žigove, trgovačka imena i oznake. Pariška konvencija, ratificirana u
više od 85 zemalja, deponirana je pri Međunarodnom uredu Svjetske
organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO - World Intellectual
Property Organization), sa sjedištem u Ženevi. Ova konvencija
normira i oblast suzbijanja nelojalne utakmice.
Naredni dokument, recentnijeg karaktera, koji u globalnom smislu
trenutno dominira, jeste Sporazum o trgovinskim aspektima
intelektualnog vlasništva, tzv. TRIPS (Trade Related Aspects of
Intellectual Property), zaključen unutar GATT-a (Urugvajske runde
pregovora). TRIPS utvrđuje razne aspekte zaštite prava industrijskog
vlasništva, uključujući pravne lijekove zaštite u unutrašnjem i
međunarodnom prometu.
Za našu zemlju, u pogledu međunarodnih izvora iz ove oblasti, od
značaja su Sporazum CEFTA 2006. i Privremeni trgovinski sporazum.
Sporazum o izmjeni i pristupanju Centralnoevropskom sporazumu
o slobodnoj trgovini CEFTA 2006. u poglavlju VI - Nova trgovinska
pitanja, tretira i oblast zaštite intelektualnog vlasništva. U članu 37.
CEFTA-e stoji: „Za potrebe ovog sporazuma prava intelektualnog
vlasništva podrazumijevaju prava industrijskog vlasništva (patente,
zaštitne znakove, industrijske dizajne i geografske oznake), autorska i
srodna prava, topografije integriranih kola, kao i zaštitu od nelojalne
konkurencije, prema članu 10bis Pariške konvencije za zaštitu
industrijskog vlasništva, te zaštitu neotkrivenih informacija, kao što
je navedeno u članu 39. Sporazuma o trgovinskim aspektima prava
intelektualnog vlasništva (TRIPS)“. Prema članu 38. stav 1. CEFTA-e:
„Strane će odobriti i osigurati adekvatnu i efikasnu zaštitu prava
intelektualnog vlasništva u skladu sa međunarodnim standardima,
a posebno TRIPS-om, uključujući efikasne načine provođenja takvih
prava predviđenih u međunarodnim konvencijama i ugovorima.“
Privremeni trgovinski sporazum (PTS), iz 2008. godine, kao
pravnosnažna ekonomska izvedenica Sporazuma o stabilizaciji i
pridruživanju (SSP), jeste nastavak međunarodnog reguliranja ove
oblasti, sa tim što se Bosni i Hercegovini, ovaj put, kao ugovorna strana,
pojavljuju države članice Unije. U prilog tome ide i odredba člana 38.
Privremenog trgovinskog sporazuma (odnosno člana 73. SSP-a) kojom
je propisano: „…Strane potvrđuju važnost koju pridaju osiguranju
adekvatne i djelotvorne zaštite i primjene prava intelektualnog,
industrijskog i trgovinskog vlasništva. Radi ostvarenja navedenog
cilja strane će međusobno društvima i državljanima druge strane
osigurati tretman koji nije manje povoljan od tretmana kakav daju
bilo kojoj trećoj zemlji na osnovu bilateralnih sporazuma...“
2. Industrijsko vlasništvo
Osnovni pravni izvor za ovu oblast, do 2010. godine, bio je Zakon o
industrijskom vlasništvu u BiH iz 2002. godine, koji je na jednom
mjestu regulirao prava industrijskog vlasništva. Polovinom
2010. godine usvojeni su posebni državni zakoni o: patentu, žigu,
industrijskom dizajnu, zaštiti oznaka geografskog porijekla, zaštiti
topografije integriranog kruga, koji su na detaljniji način regulirali
svako od navedenih prava.1 Prava industrijskog vlasništva imaju
apsolutni karakter, što implicira monopolska ovlaštenja titulara prava
i erga omnes djejstvo. Registracijom prava industrijskog vlasništva
nositelji stječu materijalna i moralna prava. Materijalna prava
obuhvataju isključiva prava privrednog iskorištavanja i raspolaganja.
Moralno pravo pronalazača, odnosno autora industrijskog dizajna,
jeste da bude naznačen u prijavi i svim ispravama koje se odnose na
patent, odnosno industrijski dizajn.
1 Svi navedeni zakoni objavljeni su u „Službenom glasniku BiH“. broj 53/10.
8 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
2.1. Patent
Zakonom o patentu BiH uređuje se pravna zaštita izuma patentom
i konsenzualnim patentom, odnosno postupak za priznanje patenta i
dodjelu konsenzualnog patenta. Patent je pravo kojim se štiti pronalazak
iz bilo kojeg područja tehnike, koji je nov, koji ima inventivnu razinu i
koji se može industrijski primijeniti. Pronalazačem se smatra osoba koja
je prva podnijela prijavu, osim ako iz prijave ne proizlazi drugačije, ili
ako odlukom suda nije određena druga osoba kao pronalazač. Postupak
priznanja patenta pokreće se podnošenjem prijave za priznanje
patenta koja treba da sadrži sljedeće: zahtjev za priznanje patenta, opis
pronalaska, patentni zahtjev, crteže i sažetak pronalaska. Patent nositelju
prava garantira isključiva prava, pa tako:
- ako je predmet patenta proizvod - zabranu trećim osobama da bez
njegove dozvole izrađuju, upotrebljavaju, nude na prodaju, prodaju ili
za te namjene uvoze zaštićeni proizvod;
- ako je predmet patenta postupak - da zabrani trećim osobama da, bez
njegove dozvole, upotrebljavaju postupak, nude na prodaju, prodaju
ili za te namjene uvoze takav proizvod koji je dobiven direktno tim
postupkom. Prava iz patenta u ovom slučaju odnose se i na proizvode
neposredno dobijene tim postupkom.
Dodjela konsenzualnog patenta implicira odgodu provođenja postupka
potpunog ispitivanja prijave patenta. Patent se stječe na osnovu
rješenja o priznanju i upisom u odgovarajući registar. Patent traje 20
godina računajući od datuma podnošenja prijave, dok je period zaštite
konsenzualnog patenta kraći i iznosi 10 godina.
Po uporednom iskustvu postoje dvije vrste patentnih sistema: sistem
registracije i sistem ispitivanja. Prvi sistem (postoji npr. u Francuskoj)
predviđa stjecanje patenta poslije njegove registracije, do koje dolazi
poslije predaje relevantne dokumentacije i plaćanja odgovarajućih taksi,
i to bez ispitivanja da li pronalazak ispunjava uvjete da bude registriran
kao patent. Drugi sistem usvojen, između ostalog, u SAD-u, predviđa, u
kontekstu načela pravne sigurnosti, registraciju patenta, a time i njegovu
zaštitu, samo ako su ispunjeni zakonski uvjeti po kojima će se izum
tretirati kao patent. U tom smislu, prije registracije patenta objavljuje se
javni oglas koji sadrži poziv svim osobama koje mogu (argumentirano)
osporiti pronalazak da se jave patentnom uredu. Pravo na registraciju
pronalaska u SAD-u ima samo osoba koja ga je izumila, a ne (kao kod
većine država) prva osoba koja podnese zahtjev za registraciju.2
U pogledu navedenog, potrebno je spomenuti i Evropsku konvenciju o
patentima (1973), na temelju koje evropski patentni uredi u Minhenu i
Hagu mogu izdavati uvjerenja o patentu koja vrijede na teritoriji svih
zemalja potpisnica konvencije. Zahvaljujući konvenciji ustanovljena je
Evropska patentna organizacija, unutar koje djeluju Evropski patentni
zavod i Upravni odbor.
2.2. Žig
Žigom se, po slovu zakona, štiti znak koji se može grafički prikazati i
koji je podoban za razlikovanje roba, odnosno usluga jednog učesnika
u privrednom prometu od istih ili sličnih roba, odnosno usluga drugog
učesnika u privrednom prometu. Pod znakovima koji se žigom mogu
štititi prvenstveno se misli na: riječi, slova, brojeve, slogane, kratice,
grafičke prikaze, kombinacije boja, trodimenzionalne oblike, ambalažu
za proizvode i sl. Prema Zakonu o žigu BiH postoje: individualni žig,
kolektivni žig i žig garancije.
Kolektivnim žigom štiti se znak udruženja proizvođača roba ili preduzeća
koja se bave pružanjem usluga u privrednom prometu koji služi za
razlikovanje roba, odnosno usluga članova udruženja od roba, odnosno
usluga istih ili sličnih preduzeća. Žig garancije je žig koji koristi više
osoba pod nadzorom nositelja žiga, a koji služi kao garancija kvaliteta,
2 Ralph H. Folsom, Michael W. Gordon, John A. Spanogle jr., Međunarodni trgovački poslovi,
Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 1998, str. 124.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 9
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
geografskog porijekla, načina proizvodnje ili drugih zajedničkih
obilježja robe ili usluga tih osoba.
Prijava za priznanje žiga treba da sadrži: zahtjev za priznanje žiga,
ime i prezime, ili trgovački naziv podnosioca, adresu, prebivalište,
odnosno sjedište, u slučaju pravne osobe, izgled znaka koji se želi
zaštititi žigom, popis roba, odnosno usluga za koje je zatražena
zaštita znaka u skladu sa Ničanskim aranžmanom o međunarodnoj
klasifikaciji roba i usluga, kao i naznačenje boja (odnosno kombinacija
boja), ako se traži zaštita znaka u boji.
Nositelj žiga ima isključivo pravo na obilježavanje žigom roba / usluga
za koje je priznat i isključivo pravo upotrebe žiga u privrednom
prometu za te robe / usluge. Ovo pravo pripada i podnositelju
prijave od datum podnošenja prijave. Navedeno pravo obuhvata i
upotrebu žiga na sredstvima za pakiranje, katalozima, prospektima,
fakturama i sl. Žig se stječe na isti način kao patent - na osnovu
rješenja o priznanju i upisom u registar žigova. Žig važi od datuma
podnošenja prijave. Period trajanja žiga je 10 godina, računajući od
dana podnošenja prijave, uz naznaku da se njegovo važenje može
produžavati neograničen broj puta.
Od međunarodnih pravnih izvora koji referiraju znakovima
razlikovanja izdvajaju se Bečki sporazum o registraciji žiga
(Trademark Registration Treaty), iz 1973. godine, Madridski
sporazum o međunarodnoj registraciji žigova (1981), Lokarnski
sporazum za međunarodnu klasifikaciju modela i uzorka. Vijeće
EZ je 1988. godine usvojilo direktivu o ujednačenju pravnih propisa
zemalja članica o pravnoj zaštiti žiga. Pet godina poslije usvojena je
Uredba o žigu Zajednice. Prema ovoj uredbi, titulari žiga Zajednice
mogu biti fizičke i pravne osobe (država članica), pripadnici država
potpisnica / članica Pariške konvencije, dok se za pripadnike drugih
država pozicija titulara ravna prema načelu reciprociteta.
Žigovi u međunarodnoj poslovnoj praksi mogu biti različiti: žig
pod kojim se proizvod stavlja u promet (trademark), kolektivni žig
(collective mark), žig pod kojim firma posluje (business name),
uslužni žig (service mark), žig kojim se potvrđuje da proizvod
zadovoljava standarde kvaliteta (certification mark).
2.3. Industrijski dizajn
Industrijskim dizajnom štiti se izgled cijelog ili dijela proizvoda koji
je nov i čiji je individualni karakter rezultat posebnih obilježja linija,
kontura, boja, oblika, materijala proizvoda samog po sebi ili njegovih
ornamenata. Pod proizvodom se podrazumijeva bilo koji industrijski
ili zanatski proizvod, uključujući dijelove namjeravane za sastavljanje
u kompleksan proizvod, ambalažu, modne krojeve, grafičke simbole
i topografske oznake. Industrijski dizajn se stječe upisom u registar
industrijskog dizajna. Imatelj industrijskog dizajna ima pravo da
spriječi svaku osobu koja nema njegovu suglasnost da izrađuje,
prodaje ili uvozi proizvode koji imaju izgled ili su ugrađeni u proizvod
koji je kopija, ili u velikoj mjeri predstavlja kopiju proizvoda, ako su
takve radnje poduzete u komercijalne svrhe. Prema zakonu iz 2010.
godine, industrijski dizajn traje pet godina, računajući od momenta
podnošenja prijave, sa tim da se može još četiri puta produžiti za isti
period.
2.4. Oznaka geografskog porijekla
Zakonom o zaštiti oznaka geografskog porijekla (2010) osigurava se
pravna zaštita oznaka porijekla u skladu s odredbama Madridskog
sporazuma o suzbijanju lažnih ili prevarnih oznaka porijekla na
proizvodima,3 a ostvaruje se direktnom primjenom tih odredbi.
3 Odluka Predsjedništva BiH (16. 12. 2012) o ratifikaciji Madridskog sporazuma. Na istoj
sjednici donesena je odluka o ratificiranju Lisabonskog sporazuma o zaštiti oznaka
porijekla i njihovom međunarodnom registriranju iz 1958; „Službeni glasnik BiH“, broj
10 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Geografskom oznakom registriraju se oznake, kojima se sugerira da
roba potječe s određene teritorije, regije ili mjesta na toj teritoriji, na
kojoj se određeni kvalitet, reputacija ili neka druga karakteristika robe
može dovesti u vezu sa njegovim geografskim porijeklom. Prema članu
1. stav 2. Pravilnika o postupku za priznanje oznake porijekla proizvoda,
imena porijekla i geografske oznake,4 oznaka geografskog porijekla
je oznaka porijekla, geografska oznaka ili ime porijekla, dok se u
narednom stavu, istog člana, navodi da se oznake geografskog porijekla
koriste za obilježavanje prirodnih, poljoprivrednih, industrijskih,
obrtničkih i proizvoda domaće radinosti. Geografske oznake ne
mogu prerasti u generička ili opće poznata imena, čija je upotreba u
privrednom prometu bila slobodna. Geografska oznaka je kolektivno
pravo, a njen korisnik ima pravo oznaku upotrebljavati u privrednom
prometu za označavanje roba na koje se geografska oznaka odnosi.
Trajanje geografske oznake nije vremenski ograničeno, ukoliko nije na
zahtjev nadležnih organa izbrisana iz registra. Institut za intelektualno
vlasništvo vodi registar prijava geografskih oznaka (član 3. Pravilnika),
odnosno imena porijekla, u koji se unose relevantni podaci propisani
članom 4. citiranog Pravilnika.
Ovo pravo industrijskog vlasništva regulirano je i Privremenim
trgovinskim sporazumom. Tako, član 16. PTS-a predviđa: „Bosna
i Hercegovina će osigurati zaštitu geografskih oznaka Zajednice
registriranih u Zajednici na osnovu Uredbe Vijeća EZ br. 510/2006,
od 20. 3. 2006. godine, o zaštiti geografskih oznaka i oznaka porijekla
poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, u skladu sa odredbama
ovog člana. Geografske oznake BiH za poljoprivredne i riblje proizvode
bit će podobne za registraciju u Zajednici prema uvjetima utvrđenim
u ovoj uredbi. BiH će, na svojoj teritoriji, zabraniti svaku upotrebu
naziva zaštićenih u Zajednici uporedivih proizvoda koji nisu u skladu
sa specifikacijom geografske oznake. Ovo će se primjenjivati čak i
kad je navedeno pravo geografsko porijeklo robe, kada se predmetna
geografska oznaka koristi u prijevodu, kada je naziv popraćen izrazima
kao što su: vrsta, tip, stil, imitacija, metoda ili drugim izrazima te vrste.“
2.5. Topografija integriranog kruga
Prema članu 2. stav 2. Zakona o zaštiti topografije integriranog kruga:
„Topografija integriranog kruga jest skup povezanih slika, zabilježenih
ili kodiranih na bilo koji način, koje predstavljaju trodimenzionalnu
matricu slojeva od kojih je integrirani krug5 sastavljen, pri čemu svaka
slika sadrži cjelinu ili dio matrice poluvodničkog proizvoda u svakoj
fazi njegove proizvodnje.“
Postupak zaštite topografije započinje prijavom koja se podnosi
Institutu za intelektualno vlasništvo, pri čemu Institut ne provjerava da
li podnositelj ima pravo na podnošenje prijave. Sadržaj prijave propisan
je članom 11. Zakona. Shodno članu 4. stav 1. Zakona: „Predmet zaštite
je izvorna topografija u smislu da je rezultat intelektualnog napora
njegovog stvaratelja i da u vrijeme nastanka nije bila uobičajena među
stvarateljima topografija i proizvođačima integriranih krugova.“
Ukoliko po provedenom postupku Institut prizna pravo na zaštitu
topografije isto se upisuje u registar Instituta.
Zaštita topografije može se tražiti u roku od dvije godine počev od
dana prve komercijalne upotrebe bilo gdje u svijetu, sa tim da ukoliko
topografija nije komercijalno korištena (bilo gdje u svijetu) njena zaštita
se može tražiti u roku od 15 godina od dana nastanka.6 Isključivo pravo
3/13.
4 „Službeni glasnik BiH“, broj 109/10.
5 Integrirani krug, prema članu 1. stav 1. zakona, jeste: „Gotovi proizvod ili međuproizvod
namijenjen za izvršenje određene elektroničke funkcije, koji se sastoji od komada materijala
koji uključuje jedan ili više povezanih slojeva sastavljenih od integriranih elemenata, od kojih
je bar jedan element aktivan.“
6 Rok trajanja prava zaštite topografije počinje od priznatog datuma podnošenja prijave za
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
na zaštitu topografije prestaje istekom
kalendarske godine u kojoj se navršava deset
godina od dana početka citiranog roka. Na
strane osobe (fizičke i pravne) primjenjuje
se nacionalni tretman u pogledu zaštite
topografije.
U pogledu komercijalne upotrebe zaštićene
topografije bez suglasnosti nositelja prava
zakon (članom 18) propisuje da osobi koja
pri stjecanju intergriranog kruga nije znala
(ili je imala opravdan razlog vjerovati) da je
riječ o proizvodu na kojem postoji tuđe pravo
na zaštitu topografije ne može se spriječiti
da komercijalno upotrebljava taj proizvod
pri čemu je dužna da plati odgovarajuću
naknadu za komercijalnu upotrebu.
2.6. Promet i zaštita prava industrijskog
vlasništva
Nositelj patenta, žiga i industrijskog dizajna
može svoje pravo prenijeti na drugog u
cjelini ili djelomično. Pravilo je da se ova
prava prenose ugovorom o licenci. Predmet
prijenosa prava ne mogu biti kolektivni
žig i geografska oznaka proizvoda, pa
time ni predmet ugovora o licenci. Imatelj
isključivog prava industrijskog vlasništva,
prema zakonu, može zahtijevati:
■■ da se osobi koja neopravdano koristi
njegovo pravo zabrani povreda i daljna
povreda prava,
■■ da osoba koja je povrijedila pravo ukloni
stanje koje je nastalo povredom,
■■ da se sredstva i predmeti povrede unište,
i
■■ da se presuda objavi u javnom glasilu o
trošku tuženog.
Subjektivni rok za podnošenje tužbe zbog
povrede prava je tri godine (od dana saznanja
za povredu i počinitelja), dok objektivni rok
iznosi pet godina od dana učinjene povrede.
Za kršenje odredbi zakona, osim novčane
kazne, predviđena je kao moguća i kazna
zatvora do tri godine.
Pored ugovora o licenci, prijenos ovih prava
vrši se i putem ugovora o franšizingu.
Na međunarodnoj razini ovi ugovori
su
instrument
transfera
tehnologije,
koji predstavlja jedan od segmenata
međunarodnih trgovinskih odnosa između
razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. S
obzirom na njihov značaj, registrirani su
pokušaji da se na međunarodnom planu, kao
što je to slučaj sa UNCTAD-om (Konferencija
UN-a o trgovini i razvoju), izrade pravila
postupanja pri transferu tehnologije, sa
ciljem uspostavljanja ravnopravnog odnosa
registraciju topografije ili od dana prve komercijalne
upotrebe topografije bilo gdje u svijetu, prema
načelu vremenskog prioriteta; član 20. Zakona o
zaštiti topografije integriranog kruga.
12 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
između ugovornih strana. Naime, prije
zaključenja ugovora o licenci davatelj licence
poduzima mjere zaštite u zemlji iz koje dolazi
ugovorni partner(i), dok je primatelj licence
posebno obazriv u pogledu visine naknade
za korištenje koja, kao rezultat monopolskog
položaja, može biti nesrazmjerno visoka.
Tako, u kontekstu prvog segmenta - zaštitnog
mehanizma, prema Zakonu o trgovini i
zaštiti konkurencije SAD-a iz 1988. zabranjen
je uvoz robe kojom se krše američki propisi
o pravima intelektualnog vlasništva, pod
uvjetom da u SAD-u posluju firme ili trgovci
pojedinci čija je djelatnost povezana sa
predmetom zabrane.7
Sa druge strane, Evropska komisija je, u
kontekstu poštivanja pravila fer tržišnog
nadmetanja, donijela Uredbu (Regulation
No 2349/84) o blok izuzecima, koji se
primjenjuju na ugovore o licenci po kojoj su,
inter alia, ništave klauzule temeljem kojih
davatelj licence stječe pravo određivanja
proizvodnih kvota za licencne proizvode,
odnosno određivanja maloprodajne cijene
tih proizvoda. Ista pravna posljedica
predviđena je za klauzulu kojom se primatelj
licence odriče prava da valjanost patenta
osporava na sudu.
Specifična situacija je kod know-how koji
podrazumijeva poslovno znanje, odnosno
iskustvo, koje ima komercijalnu vrijednost,
ali nije zaštićeno patentom. U širem smislu
know-how implicira vještine upravljanja,
marketinga,
savjetodavnu
djelatnost.
S obzirom da se know-how ne može
registrirati, to se kao ključno pitanje nameće
njegova zaštita, koja se posmatra na relaciji
tajnosti podataka i javnog dobra. Zaštita se,
u tom smislu, prvenstveno ostvaruje kroz
ugovore koji sadrže odredbe o deliktnoj
odgovornosti, odnosno kaznenopravnoj
odgovornosti. Istovremeno i ugovori o knowhow podliježu pravilima Evropske unije o
blok izuzecima.8
3. Autorska prava
Autorska djela su intelektualni proizvodi
ljudskog duha iz oblasti književnosti,
znanosti i drugih oblika stvaralaštva, koja
imaju univerzalni karakter. Zakonom o
autorskom i srodnim pravima9 (ZASP)
uređuju se prava autora na djelima
sa područja književnosti, znanosti i
umjetnosti, prava umjetnika izvođača,
7 Ovim zakonom je uveden poseban postupak (tzv.
postupak 301 iz Zakona o trgovini iz 1974) za zaštitu
prava intelektualnog vlasništva, koji predviđa
sankcije za zemlje sa crne liste među kojima:
ukidanje preferencijala i uvođenje trgovinskih
sankcija, Folsom et al., op. cit., str. 144.
8 Commission Regulation 556/89, OJ 1989.
9 „Službeni glasnik BiH“, broj 63/10.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
prava proizvođača fonograma, radiodifuznih ustanova - proizvođača
emisija, prava proizvođača videograma, prava proizvođača baze
podataka, kao i njihovo ostvarivanje i zaštita. Autorskim djelom
smatra se individualna duhovna tvorevina iz oblasti književnosti,
znanosti, umjetnosti i drugih oblasti stvaralaštva, bez obzira na
vrstu, način i oblik izražavanja, a posebno:
■■ pisana djela (knjige, brošure, književni tekstovi),
■■ govorna djela (predavanja, govori i druga djela iste naravi),
■■ dramska i dramsko-muzička djela,
■■ koreografska i pantomimska djela,
■■ muzička djela, sa ili bez riječi,
■■ filmska djela,
■■ djela iz oblasti slikarstva, vajarstva, arhitekture, grafike,
■■ djela svih grana primijenjenih umjetnosti i industrijskog
oblikovanja,
■■ fotografska djela,
■■ kartografska djela (zemljopisne i topografske karte),
■■ planovi, skice i plastična djela koja se odnose na zemljopis,
topografiju, arhitekturu,
■■ zbirke autorskih djela (enciklopedije, zbornici, muzičke i
fotografske zbirke).
Autorskim djelom smatraju se i zbirke narodnih književnih i
umjetničkih tvorevina, dokumenata, sudskih odluka, ako te zbirke
predstavljaju samostalne individualne duhovne tvorevine. Slično
tome, i prijevodi, prilagođavanja i muzičke obrade zaštićeni su kao
autorsko djelo ako predstavljaju samostalnu individualnu duhovnu
tvorevinu. Prema članu 5. ZASP-a, „osnutak djela, nezavršeno djelo,
naslov i drugi sastojci djela, ako predstavljaju individualnu duhovnu
tvorevinu zaštićeni su kao samostalna autorska djela“. Nastanak
autorskog prava vezuje se za sam čin nastanka autorskog djela i kao
takvo je bezuvjetnog karaktera.
Autorom djela smatra se fizička osoba koja je djelo stvorila, odnosno
osoba čije je ime i prezime ili pseudonim označen na djelu, a autorska
prava pripadaju autoru od trenutka stvaranja autorskog djela. Pravo
na iskorištavanje autorskog djela koje je stvorio posloprimac u
izvršavanju svojih obaveza, ili po uputstvima poslodavca, preneseno
je na poslodavca u trajanju od pet godina, poslije čega pravo na
iskorištavanje djela pripadaju isključivo autoru. Autorsko pravo
se sastoji od imovinskog prava i moralnog prava. Imovinsko pravo
sadrži isključive ovlasti autora na iskorištavanje djela, odnosno
ovlasti da zabrani ili dozvoli iskorištavanje svog djela, pri čemu se
posebno misli na pravo reproduciranja i distribuiranja djela, ali i
prerade, davanja u zakup i pravo prijevoda.
Moralna prava sadrže neprenosive i neotuđive ovlasti autora da
odluči o tome: kada će i u kom obliku njegovo djelo biti prvi put
objavljeno, da bude priznat i označen kao stvaratelj djela pod svojim
imenom, da se usprotivi svakom deformiranju, sakaćenju ili drugom
mijenjanju djela, kao i svakoj upotrebi djela koja bi vrijeđala njegovu
čast ili ugled. Pravo iskorištavanja djela autor prenosi na drugu osobu
autorskim ugovorom, koji se zaključuje u pisanoj formi. Predmet
autorskog ugovora može biti i djelo koje još nije stvoreno. Ništav je
autorski ugovor kojim autor prenosi pravo iskorištavanja svih svojih
budućih djela. Autorska prava traju za života autora i 70 godina nakon
njegove smrti. Ako autorska prava zajednički pripadaju koautorima
navedeni rok se računa od smrti koautora koji je posljednji umro.
U slučaju anonimnih djela i djela objavljenih pod pseudonimom
autorsko pravo traje 70 godina od dana zakonitog objavljivanja djela.
Od relevantnih međunarodnih izvora izdvajaju se Bernska konvencija
za zaštitu književnih i umjetničkih djela iz 1886. godine i Opća
konvencija o autorskom pravu (Universal Copyright Convention) iz
1952. godine (izmijenjena 1971). Bernskom konvencijom je određeno
da zaštita autorskih prava traje za života autora i 50 godina poslije
njegove smrti. Ovim najznačajnijim međunarodnim izvorima
autorskih prava prethodio je višestoljetni razvoj. Tako je u Engleskoj
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 13
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
dekretom kraljice Marije Tudor, 1556. godine utemeljena organizacija
knjižara, sa zadatkom da izvrši kontrolu štampanja spisa, dok je
Licensing Actom, usvojenim od Parlamenta Engleske 1662. godine,
osim zadržavanja kontrole štampe, uvedena zabrana štampanja
knjiga bez prethodne dozvole i upisa u registar (Stationers Company).
Zakon kraljice Ane, iz 1710. godine, predviđao je da primjerci
štampanih knjiga budu stavljeni pod nadzor autora, na način da je
autorima knjige koje su već štampane priznavao isključivo pravo
štampanja u trajanju od 21 godine (od dana donošenja zakona), a
za knjige koje još nisu štampane u trajanju od 14 godina od objave
knjige, s tim da ukoliko autor nadživi taj rok on se produžava za
još 14 godina. U devetnaestom stoljeću autorska prava u Engleskoj
se proširuju na oblast kiparstva (Sculpture Copyright Act iz 1814),
dramska djela (Dramatic Copyright Act iz 1833), muzička djela (1842)
slike, crteže i fotografije (Fine Copyright Act iz 1862. godine). Zakon
o autorskim pravima SAD-a, iz 1790. godine, odnosio se na knjige,
karte i planove. Ovim zakonom prvenstveno su zaštićena materijalna
prava autora, dok se moralna prava štite putem građanskopravnih
instituta (kleveta, zaštita privatnosti) i putem ugovornog prava. U
pogledu zaštite autorskih prava TRIPS sporazum predviđa zaštitu
kompjuterskih programa, baza podataka, muzičkih djela i filmskih
djela, zaštita tih prava u periodu od 50 godina od dana smrti autora
uz upućivanje na Bernsku konvenciju.10
4. Institut za intelektualno vlasništvo
Usvajanjem zakona o osnivanju instituta za intelektualno vlasništvo11
ovaj institut je, kao samostalna državna upravna organizacija,
preuzeo poslove u oblasti zaštite intelektualnog vlasništva, koji su
utvrđeni zakonom o osnivanju Instituta za standarde, mjeriteljstvo
i intelektualno vlasništvo BiH. Institut provodi nadzor nad
izvršavanjem zakona i drugih propisa iz mjerodavnosti instituta
na teritoriju Bosne i Hercegovine. Nadležnost instituta se sastoji u
obavljanju stručnih i upravnih poslova za područje intelektualnog
vlasništva, odnosno za područje:
■■ zaštite industrijskog vlasništva: vođenje upravnog postupka za
stjecanje, održavanje, promet i prestanak prava na patent, robni i
uslužni žig, industrijski dizajn i geografsku oznaku,
■■ upravnih poslova koji se odnose na zaštitu topografije integriranih
krugova,
■■ zaštite autorskih i srodnih prava: upravne i stručne poslove koji
se odnose na prava autora na djelima iz područja književnosti,
nauke, umjetnosti, prava umjetnika izvođača fonograma, prava
organizacija za radiodifuziju, prava proizvođača videograma i
baza podataka, kao i nadzor nad radom udruženja za kolektivno
ostvarivanje autorskih prava,
■■ zaštite intelektualnog vlasništva: informacijsko-dokumentacijske
poslove u skladu sa standardima predloženim od WIPO-a,
pripremanje bilateralnih i multilateralnih sporazuma, konvencija,
aranžmana, zakona i drugih propisa iz oblasti intelektualnog
vlasništva, poslove u cilju ostvarivanja međunarodne
suradnje s odgovarajućim institucijama drugih zemalja kao
i sa međunarodnim organizacijama iz oblasti intelektualnog
vlasništva.
Institutom rukovodi direktor kojeg, kao i njegovog zamjenika,
imenuje Vijeće ministara BiH po prethodno pribavljenom mišljenju
Agencije za državnu službu. Program rada i izvještaj o radu Institut
podnosi Vijeću ministara BiH. Institut za svako pojedinačno pravo
industrijskog vlasništva vodi: registar prijava za priznanje prava
industrijskog vlasništva, registar priznatih prava industrijskog
10 Više o autorskim pravima u: Edin Rizvanović, Poslovno pravo: osnivanje, natjecanje,
prestanak poslovnih subjekata, Privredna štampa, Sarajevo, 2013, str. 218-220.
11 „Službeni glasnik BiH“, broj 43/04.
14 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
vlasništva i registar zastupnika za zaštitu industrijskog vlasništva.
Navedeni registri se vode u elektronskoj formi i javni su. Institut u
elektronskoj formi ukupno vodi devet registara.
5. Zaključak
Na značaj prava intelektualnog vlasništva upućuje, inter alia,
vremenska distanca od usvajanja relevantnih međunarodnih propisa.
Integracioni proces stimulirao je konzistentnije pravno reguliranje
ove oblasti u Bosni i Hercegovini
i istovremeno kontribuirao reguliranju odnosa sa susjednim zemljama
(CEFTA 2006) i sa zemljama Evropske unije - Privremeni trgovinski
sporazum. Navedeni sporazumi predstavljaju validan temelj i okvir
za transfer tehnologije na relaciji EU - BiH. Ti odnosi se baziraju na
načelu najpovlaštenije nacije. Istovremeno, Bosna i Hercegovina se
obavezuje da će garantirati nivo zaštite prava intelektualnog vlasništva,
sličan onome koji postoji u Zajednici. S obzirom na predviđeni
rok, može se zaključiti da je ta garancija već aktivirana. Nacionalni
propisi uvažavaju međunarodne standarde, a njihovo usvajanje na
državnoj razini predstavlja dodatni kontribut. U istom kontekstu
treba posmatrati uspostavljanje Instituta za intelektualno vlasništvo.
U kojoj mjeri i za koliko vremena će pronalazak biti komercijaliziran,
rizici transformacije znanja u neko od prava intelektualnog vlasništva,
stepen zaštite tih prava, zavisi, prije svega, od afirmativnog odnosa
države. Poboljšanje navedenih segmenata upućuje na potrebu
unapređenja političke stabilnosti i dosljedne primjene relevantnih
propisa, među kojima se, osim već citiranih, ističe Zakon o sistemu
državne pomoći koji, između ostalog, predviđa pomoć za istraživanje
i razvoj. Pored toga, za naš poslovni ambijent, slijedom načela pravne
sigurnosti, dobro bi bilo prihvatiti američko rješenje po kojem pravo
na registraciju pronalaska ima samo osoba koja ga je izumila, a ne
prva osoba koja podnese zahtjev za registraciju.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 15
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Zehra Novo Omanović,
dipl. iur.
pomoćnik ministra za oblast PIO
u federalnom ministarstvu rada
i socijalne politike
Spahić Kenan, dipl. iur.
šef odsjeka za sistem i
provođenje PIO u federalnom
ministarstvu rada
i socijalne politike
Sažetak
STRATEGIJA
REFORME PENZIJSKOG
SISTEMA
U FEDERACIJI BiH
U
proteklome periodu na izradi dokumenta strategija
reforme PIO, kao ključnog dokumenta u ovoj oblasti koji
treba da odredi osnovne pravce i dinamiku reforme,
radilo je više različitih komisija i ekspertskih grupa. Međutim,
konačan tekst nije usvojen, između ostalog, radi različitih viđenja
pojedinih interesnih grupa (poslodavci, sindikat i penzioneri),
koje nisu direktno učestvovale u izradi predmetne strategije.
Radi navedenog, formirana je manja grupa za izradu strategije u
čiji sastav su, između ostalih, imenovani predstavnici sindikata,
poslodavaca i penzionera. Navedeni pristup rezultirao je novim
konceptom dokumenta strategije, koji je razmatran i usvojen
na Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH 11. i 12.
novembra 2013. godine, a na Domu naroda Parlamenta Federacije
BiH 6. 2. 2014. godine.
Ključne riječi: reforma PIO, ciljevi, osnovni pravci, bitne novine,
parametrijska reforma
UVOD
Reformski proces u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja u ovom momentu
nema alternativu.1 Naime, postojeći penzijski sistem je utemeljen na principu
1 Autori ovog članka su, između ostalih, aktivni učesnici i kreatori dokumenta Strategije reforme PIO u
Federaciji BiH, gdje su kroz radne grupe, te ispred resornog ministarstva neposredno bili uključeni u
izradu predmetnog dokumenta, kao i u cjelokupan postupak njegovog usvajanja.
16 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
međugeneracijske solidarnosti za koji, da bi optimalno funkcionisao,
mora postojati određeni odnos broja zaposlenika i penzionera i to
najmanje u omjeru tri zaposlenika na jednog penzionera. Trenutno
stanje je takvo da na jednog penzionera ide svega 1,13 zaposlenika. Ako
se pri tome imaju u vidu demografske analize koje nesporno pokazuju
tzv. „starenje stanovništva“, onda je jasan zaključak da se reformski
proces u ovoj oblasti mora što prije započeti, odnosno okončati!
Na predmetnom su radili predstavnici Federalnog ministarstva rada
i socijalne politike, Federalnog zavoda PIO/MIO, a uz stručnu pomoć
eksperata Svjetske banke, te je tako sačinjen je tekst Strategije, koji je
danas aktuelan. Između ostalih, bitno je napomenuti da je predloženi
tekst načelno podržala i Međunarodna organizacija rada, koja cijeni da
su napravljena značajna poboljšanja u odnosu na ranije razmatrane
tekstove strategije, kao i da je usvojeni tekst utemeljen na racionalnoj
analizi, sa fokusom na rješavanje problema postojećeg sistema
Bitno je istaknuti da sama strategija ne proizvodi direktne učinke
na sistem, što će se postići kroz donošenje seta novih zakona iz ove
oblasti, koji će opet biti usuglašeni sa socijalnim partnerima, a kojim
će se precizno definirati ključne promjene. Pri tome je bitno naglasiti
da su dokumentom Strategija reforme penzijskog sistema, odnosno
odgovarajućim akcionim planom propisani precizni i vrlo kratki
rokovi za izradu novih zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju,
zakona o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja i zakona
o dobrovoljnim fondovima (8. mjesec 2014. godine za izradu radnih
tekstova).
Ciljevi reforme penzijskog sistema u Federaciji BiH
Svaki proces, pa tako i reforma penzijskog sistema pokreće se radi
ostvarivanja određenog cilja. Procesi koji se pokreću bez jasno
definiranog cilja, strategije i taktike (plana akcije), teško se mogu
dovesti do kraja, a istima je gotovo nemoguće upravljati i kontrolirati
ih.
Reforma penzijskog sistema pokreće se, prije svega, u cilju rješavanja
dugoročnih problema i može dati rezultate tek u srednjoročnom i
dugoročnom periodu.
Penzijski sistem može imati više ciljeva, ali je najvažniji osiguranje
dugoročne održivosti i financijska stabilnost penzijskog sistema, i
smanjenje siromaštva kroz osiguranje odgovarajućeg nivoa prihoda u
starosti. U tom smislu, možemo ih podijeliti na opće i specifične ciljeve
reforme.
Opći ciljevi reforme
■■ Osiguranje dugoročne održivosti
Trenutno postoji nepovoljan odnos između broja osiguranika (onih
koji „pune“ penzijske fondove) i broja penzionera (onih koji su korisnici
penzijskih fondova), a kao što je pokazano, taj će se odnos u budućnosti
pogoršavati. Stoga se moraju poduzeti aktivne mjere penzijske i politike
zapošljavanja u cilju veće participacije i duljeg ostanka u svijetu
rada kako bi se ovaj odnos promijenio. Uvjet osiguranja dugoročne
finansijske održivosti sistema penzijskog i invalidskog osiguranja
je također i redovna uplata sredstava iz Budžeta Federacije Bosne
i Hercegovine za prava utvrđena na osnovu propisa o povoljnijem
penzionisanju, te za obaveze po Zakonu o PIO.
Iako trenutna rješenja (koeficijent isplate) mogu osigurati fiskalnu
održivost penzijskog sistema (penzije se isplaćuju na osnovu
raspoloživih sredstava), primjena koeficijenta nosi rizik socijalne
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 17
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
neodrživosti i dugoročne neadekvatnosti penzija (penzije bi bile
nedovoljne za podmirenje minimalnih životnih troškova).
Ovaj cilj također nije moguće ostvariti bez poduzimanja kontinuiranih
aktivnosti na redovnoj uplati tekućih i izmirenju ranije nastalih
dugovanja po osnovu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
■■ Sprječavanje socijalne ugroženosti u poznijem životnom
dobu – smanjenje siromaštva i osiguranje adekvatnijeg
dohotka u starosti
Osnaživanje obaveznog osiguranja bi u najvećem dijelu eliminiralo ili
smanjilo prijetnju siromaštvom za veliku grupu stanovništva. Penzijsku
reformu treba posmatrati i u kontekstu dostignutog stepena razvoja
socijalne sigurnosti, a socijalna sigurnost je društvena mjera kojom se
odgovara na različite rizike tokom životnog ciklusa (Konvencija 102. ILO
i drugi dokumenti u vezi sa socijalnom sigurnosti). Uvođenje dodatnih
oblika osiguranja (dobrovoljno kapitalizirano penzijsko osiguranje
zasnovano na kapitaliziranoj štednji, tzv. III stub), osiguralo bi socijalno
adekvatniji dohodak u poznijem životnom dobu, za osobe koje se odluče
ili imaju mogućnosti za dobrovoljnu štednju.
■■ Pravedniji penzijski sistem kroz jače vezivanje penzija za
uplaćene doprinose, visinu plaća i duljinu staža osiguranja
Ovaj segment bi se uredio kroz uvođenje sistema obračuna penzija
proporcionalno uplaćenom doprinosu (bodovni sistem), uvođenjem
primjerenijeg odbitka za prijevremenu penziju, primjerenijeg doprinosa
za osiguranike sa beneficiranim radnim stažem i transparentnim
prikazivanjem iznosa penzije izračunate formulom na osnovu uplaćenog
doprinosa i iznosa definiranog nekim drugim zakonom ili propisom.
■■ Razvoj finansijskog tržišta
Reforma penzijskog sistema podrazumijevat će uvođenje novih
oblika osiguranja, kao što su dobrovoljna osiguranja. Ovakva rješenja
značila bi priliv sredstava na financijsko tržište, što bi poticalo ovaj
oblik investiranja i dovelo do razvoja finansijskog tržišta. Osnivanje
dobrovoljnih penzijskih fondova će značajno doprinijeti razvoju i
produbljivanju tržišta kapitala, jer penzijski fondovi općenito spadaju u
najveće institucionalne investitore na tržištima kapitala sa dugoročnim
horizontom ulaganja. Penzijski fondovi doprinose stvaranju primarnog
i održavanju sekundarnog tržišta državnih, lokalnih i korporativnih
vrijednosnih papira. Razvoj tržišta kapitala će posljedično privući i nove
investitore u razne grane ekonomije.
Pored navedenog, iskustva susjednih zemalja pokazuju da su penzijski
fondovi, zajedno sa bankama, najveći ulagači u državne obveznice, te
vrlo značajni ulagači u domaće dionice
■■ Veće uključenje osiguranika i obuhvat penzijskim sistemom
Trenutni obuhvat penzijskim sistemom je dosta nizak, i postoji veliki
dio populacije koji nije uključen u bilo koji oblik osiguranja. Reforma
penzijskog sistema povećala bi uključivanje zaposlenih iz neformalnog
sektora, kao i iz drugih oblasti gdje osiguranje nije bilo sveobuhvatno.
Specifični ciljevi reforme
■■ Organiziranje nosioca osiguranja koji će zadovoljiti potrebe
klijenata
Nositelja penzijskog i invalidskog osiguranja potrebno je organizirati
18 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
na način da se osigura tripartitno upravljanje u skladu sa MOR-ovim
konvencijama, da se pojednostavi organizaciona strukture koja će biti
funkcionalna, efikasnija i ekonomičnija. Također je potrebno ujednačiti
status zaposlenih u nosiocu osiguranja sa statusom državnih službenika
i namještenika u FBiH, čime bi se osigurala odgovornost u radu, te veća
orijentacija prema klijentima i korisnicima.
■■ Vraćanje povjerenja u penzijski sistem kod osiguranika
i korisnika. Sistem treba biti prihvaćen u javnosti kao
stabilan izvor osiguranja prihoda u starosti
Evidentan je nedostatak povjerenja u penzijski sistem, kako kod starijih,
tako i kod mlađih generacija. Reforma penzijskog sistema bi pomogla
da se penzijskom sistemu povrati kredibilitet, te da sistem ponovo bude
posmatran kao izvor sigurnosti i osiguranja u starosti.
■■ Harmonizirano funkcionisanje sistema socijalnog
osiguranja
Potrebno je osigurati bolje i efikasnije funkcionisanje resornih
ministarstava i institucija sistema socijalnog osiguranja. Potrebno
je izvršiti racionalizaciju svih institucija socijalnog sektora, posebno
nosioca penzijskog i invalidskog osiguranja kroz donošenje novih
propisa, kao i pratećih institucija (npr. poreske uprave i sl.). Neophodno
je izvršiti harmonizaciju funkcioniranja institucija, uskladiti baze
podataka, te definirati protok sredstava i informacija kroz institucije
sistema. Po mogućnosti, radi kretanja radne snage, u Bosni i Hercegovini
izvršiti harmonizaciju entitetskih propisa iz ove oblasti.
■■ Poboljšanje uvjeta za razvoj privatnog sektora i poslovnog
okruženja, smanjenje troškova rada
Dugoročno je potrebno ublažiti opterećenje javnog penzijskog sistema
međugeneracijske solidarnosti i stvoriti mogućnost za daljne smanjenje
stope doprinosa, a time i smanjenje troškova rada. Niži troškovi rada
povećavaju konkurentnost zemlje, poboljšavaju poslovno okruženje, te
potiču razvoj privatnog sektora.
Bitne novine u reformi penzijskog sistema u FBiH
■■ Izmjena načina obračuna penzijskog osnova kroz bodovni
sistem i uvođenje redovnog i transparentnog usklađivanja
penzija umjesto sadašnjeg sistema koeficijenta
U cilju sprječavanja erozije relativnih penzija i stimuliranja duljeg
ostanka u svijetu rada, obračun penzije u budućnosti treba u najvećoj
mjeri bazirati na stažu osiguranja i uplaćenim doprinosima. Stoga se
predlaže promjena načina obračuna penzijskog osnova uvođenjem tzv.
„bodovnog sistema“ koji je proporcionalan uplaćenim doprinosima,
duljini radnog staža, jednostavan, razumljiv i transparentan, čime
potiče vraćanje povjerenja u sistem penzijskog i invalidskog osiguranja.
Bodovnim sistemom definiraju se penzijska prava kroz evidentiranje
bodova. Za osobu koja zarađuje prosječnu plaću, obračunava se jedan
bod za svaku godinu. U trenutku odlaska u penziju, uposleniku se
iznos penzije utvrđuje na način da se ukupan broj bodova ostvarenih
u radnom vijeku množi sa vrijednošću općeg boda. Startnu (prvu)
vrijednost boda izračunat će se na način da prve penzije po bodovnom
sistemu ne odstupaju od posljednjih penzije utvrđenih po starom
sistemu.
Usklađivanje penzija koeficijentom koji se izračunava na osnovu
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 19
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
prihoda od doprinosa održava penzijski sistem u finansijskoj
ravnoteži, ali ne ispunjava njegove socijalne ciljeve. U uvjetima starenja
stanovništva i pogoršavanja demografskih karakteristika penzijskog
sistema, primjena koeficijenta vodit će eroziji i početnih penzija i
onih u isplati. Zato penzijska reforma u FBiH predviđa napuštanje
sistema koeficijenta i uvođenje redovnog i transparentnog usklađivanja
penzija. Danas prevladavajući model usklađivanja penzija u svijetu je
onaj sa troškovima života, pri čemu realna penzija trajno ostaje na istoj
razini. Ukoliko finansijske okolnosti omoguće, usklađivanje može biti i
izdašnije.
Određivanje i usklađivanje penzija prema unaprijed definiranim
pravilima podrazumijeva i promjenu uloge budžeta u penzijskom
sistemu. Prihodi od doprinosa ne moraju u svakom periodu odgovarati
rashodima za penzije. Kako za isplatu svih penzija garantira država,
razliku namiruje, a višak preuzima budžet. Vlada FBiH u potpunosti
preuzima odgovornost za isplatu penzija, a isto tako i odgovornost za
definiranje penzijske politike. Ovakav pristup penzijskom sistemu
vrijedi u svim zemljama Europe; FBiH je jedina u Europi gdje sistem
koeficijanta određuje kretanje realnih penzija.2
■■ Postepeno povećavanje prijevremene starosne granice
odlaska u penziju
U skladu sa europskim standardima, trebalo bi postepeno pooštriti
uvjete za ostvarivanje prijevremene starosne granice odlaska u penziju.
Potrebno je uvesti pravedniji odbitak za prijevremeno penzionisanje,
kao i stimulanse za duži ostanaka u svijetu rada, u skladu sa radnim
zakonodavstvom. Ova mjera podrazumijeva efektivno povećavanje
prosječnog broja godina penzijskog staža, sa kojim se trenutno ostvaruje
penzija (trenutno oko 33 godine), do broja godina koji je propisan za
ostvarivanje prava na starosnu penziju (trenutno 40 godina penzijskog
staža). Dakle, realno stvarno povećavanje bez podizanja trenutnih
dobnih granica za starosnu penziju.
Finansijska stabilnost sistema penzijskog i invalidskog osiguranja
može se poboljšati postupnijim pooštravanjem uvjeta odlaska u tzv.
prijevremenu penziju. Eventualnim produženjem aktivnosti plaćanja
doprinosa osiguranicima pomjeranjem dobne granice za godinu ili
dvije osigurava se najmanje dvostruki efekat: omogućuje se kontinuitet
u ubiranju doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i smanjuje
period isplate penzije za svakog korisnika. Dakle, riječ je o efektivnom
povećanju bez povećanja trenutno propisanog / potrebnog penzijskog
staža i godina života.
■■ Pooštravanje uvjeta za invalidsku i porodičnu penziju i
procesa za njegovo stjecanje
Dugoročno i postepeno potrebno je smanjiti udio invalidskih penzionera
na današnji prosjek EU od 11% i to kroz uvođenje striktne procedure
dvostepene ocjene preostale radne sposobnosti. Smanjenje broja
porodičnih penzija postići će se kroz pooštravanje uvjeta za stjecanje
porodične penzije za žene koje danas to pravo mogu ostvariti već sa 45
godina života i to na način da se porodična penzija može ostvariti, ali
da se ista može koristiti tek nakon navršavanja određenog broja godina
života (npr. 50), koji treba izjednačiti i za žene i za muškarce.
■■ Povećanje finansijske discipline i obuhvata penzijskim
sistemom
Visok nivo neformalne, tzv. „sive ekonomije“ podriva finansijsku
stabilnost sistema penzijskog i invalidskog osiguranja. Proširenje
2 Penzijskom reformom u RS napušten je sistem koeficijenta.
20 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
obuhvata penzijskim osiguranjem svih kategorija radnosposobnog
stanovništva mora da bude prioritetan zadatak poreznih, inspekcijskih
i drugih državnih organa, jer se procjenjuje da preko 35 posto BDP-a
nije obuhvaćeno u zvaničnim tokovima. Niz akcija inspekcijskih
organa provedenih tokom posljednje tri godine pokazao je da postoje
značajne rezerve u pogledu proširenja obuhvata novim brojem
osiguranika. Isto tako, plaćanje doprinosa izbjegava se alternativnim
isplatama zarada kroz naknade za tople obroke, prijevoz i slično.
Zato se planira vremenom i te oblike dohotka uključiti u penzijsku
osnovicu.
Povećanje finansijske discipline prioritet je za provođenje naplate
duga za doprinose i uvezivanje staža po toj osnovi. Uvezivanje staža
bez prestanka prakse neplaćanja nosi moralni hazard, a ukidanjem
sistema koeficijenta smanjit će se bilo kakva mogućnost socijalizacije
nediscipline plaćanja smanjivanjem svih penzija.
Konačno, redovno servisiranje iz budžeta za penzionere uvedene
u pravo pod povoljnijim uvjetima, te provođenje kontinuiranog i
efikasnog nadzora nad uplatom doprinosa za sve nosioce osiguranja,
kao i pooštravanje kaznenih normi za prekršioce, preduvjet su
finansijske stabilnosti penzijskog sistema.
■■ Uvođenje adekvatnih stopa doprinosa za tzv.
beneficirani radni staž
Stope doprinosa koje se plaćaju za radna mjesta gdje se staž osiguranja
računa u uvećanom trajanju su tri puta niže od aktuarski pravičnih
stopa. Sukladno s općim ciljevima stvaranja jače veze između penzija
i uplaćenih doprinosa, kao i osiguranja dugoročne održivosti sistema,
potrebno je propisati adekvatne stope doprinosa za tzv. beneficirani
radni staž. Iz tih razloga, potrebno je za kategoriju osiguranika kojima
se staž osiguranja računa s uvećanim trajanjem uvesti plaćanje
pune stope doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za svaki
mjesec utvrđenog plaćanja. Nadalje, potrebno je provesti postupak
revizije svih radnih mjesta za koja se staž računa u uvećanom trajanju
u skladu sa promjenama u tehnološkim procesima i potrebom za što
dulji ostanak u svijetu rada.
■■ Unapređenje jedinstvenog sistema registracije, kontrole
i naplate doprinosa
Potrebno je dodatno jačanje jedinstvenog sistema prikupljanja i
naplate doprinosa koji je uspostavljen sa ciljem ispunjenja jasno
postavljenih ciljeva od kojih su najznačajniji:
i) Poboljšati prikupljanje, naplatu i kontrolu doprinosa za socijalno
osiguranje,
ii) Smanjiti troškove javne administracije,
iii) Ukloniti dupliranje zakonodavnih odredbi, poslovnih funkcija i
procesa,
iv) Standardizirati ključne funkcije i procese,
v) Poboljšati transparentnost sistema,
vi) Povećati povjerenje klijenata i poboljšati uslugu.
Porezna uprava je zakonom utvrđen organ koji prikuplja i kontrolira
naplatu poreza na dohodak i doprinosa za socijalno osiguranje.
Mehanizam porezne uprave za naplatu doprinosa do sada je bio
usmjeren prvenstveno na kontrolu privrednih subjekata, dok je glavni
fokus van budžetskih fondova na fizičkom licu. Jedinstveni sistem
treba da dodatno unaprijedi naplatu doprinosa, radi finansijske
stabilnosti vanbudžetskih fondova.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 21
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ Uračunavanje posebnog staža u dvostrukom trajanju
samo u slučaju kada je isti neophodan za ostvarivanje
prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja
Ovom mjerom osigurala bi se znatno rasterećenje Budžeta Federacije
BiH, budući da se ovaj staž više ne bi priznavao svim osobama koji
su isti evidentirali, već samo osobama kojima je isti preduvjet za
ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Razliku
sredstava trebalo bi usmjeriti na izmirenje postojećeg duga, kao i
finansijsko jačanje nositelja osiguranja.
Model budućeg sistema penzijskog i invalidskog osiguranja
Izbor budućeg modela penzijskog sistema u Federaciji BiH je
glavno pitanje reforme sistema penzijskog i invalidskog osiguranja.
Zajedničkim radom resornih ministarstava i nositelja osiguranja
u Federaciji BiH, kao i međunarodnih stručnjaka uz uvažavanje
ekonomsko-socijalnih prilika u kojima se nalazi Federacija BiH, te
izvršene dosadašnje promjene u postojećem sistemu penzijskog i
invalidskog osiguranja, cijenimo da bi se budući penzijski sistem
trebao modelirati na način kako slijedi:
I Stup (obavezno penzijsko i invalidskog osiguranje)
Prvi stup penzijskog sistema je tradicionalni obavezni sistem
penzijskog i invalidskog osiguranja na bazi međugeneracijske
solidarnosti, koji predstavlja osnov penzijskog sistema. U ovom
dijelu penzijsko osiguranje se dominantno finansira iz tekućih
javnih prihoda – doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Stopa
doprinosa je jednaka za sve učesnike u sistemu. Time je u finansiranju
zadržan princip solidarnosti, a u pravima princip preraspodjele.
Prvi stup obuhvaća:
■■ Penzije koje zavise od zarade (visine plaće) ili visine uplaćenih
doprinosa su osnova sistema penzijskog i invalidskog osiguranja.
Prijeko je potrebno izvršiti analizu postojećeg načina obračuna
penzija imajući u vidu promjene koje su nastupile stupanjem
na snagu zakona kojim se regulira sistem ubiranja doprinosa u
Federaciji BiH. Uz to bi trebalo spriječiti liberalizaciju postojećih
uvjeta odlaska u invalidsku penziju i porodičnu, uvesti pravedniji
i pravičniji način obračuna penzija za buduće penzionere
kroz bodovni sistem, te utvrditi novi sistem usklađivanja svih
penzija u isplati. Umjesto prihodnog koeficijenta, parametar za
usklađivanje mogao bi se odrediti na osnovu kretanja troškova
života i prosječnog rasta plaća u Federaciji BiH, a usklađivanje bi
se vršilo najmanje jedanput godišnje.
■■ Minimalnu penziju kao pravo treba zadržati u modelu kakav je i
danas poznat u vidu minimalne penzije koja ima funkciju zaštite
od ekstremnog siromaštva. Ovom penzijom bi bile pokrivene
samo osobe koje ispunjavaju uvjete po trenutnim zakonskim
rješenjima, a to znači da imaju najmanje 20 godina ostvarenog
penzijskog staža i 65 godina života. Ovu vrstu zaštite imali bi i
korisnici invalidske i porodične penzije.
■■ U perspektivi (duljem tranzicijskom periodu) treba razmotriti
mogućnost da se socijalna penzija kao pravo proširi i na osobe
koje imaju manje od propisanih 20 godina penzijskog staža,
zatim osobe koje su bile osigurane, ali im iz različitih razloga nisu
uplaćeni doprinosi, te osobe koje su bile radnoaktivne i nisu bile
uključene u sistem obaveznog osiguranja, kao i osobe koje nikada
nisu bile osigurane, a navršile su propisanu starosnu granicu.
Kako se kod socijalne penzije radi o socijalnoj kategoriji, a ne o
pravu na osnovu osiguranja, na socijalnu penziju treba primijeniti
22 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i imovinski i dohodovni cenzus, uz finansiranje iz općih prihoda,
a ne doprinosa za penzijsko. Ovaj model osiguranja minimalne
socijalne sigurnosti gotovo svih građana sve je prisutniji u
društvima sa razvijenom ekonomijom i visokim BDP-om per
capita. Bez obzira na to što se isti u dogledno vrijeme ne može
primijeniti u sistemu penzijskog i invalidskog osiguranja FBiH,
treba ga razmotriti kao mogućnost u budućnosti.
■■ Poseban dio prvog segmenta obuhvata osobe koje su uvedene
u pravo (penzionisane) pod povoljnijim uvjetima u odnosu na
opće propise penzijskog i invalidskog osiguranja, po različitim
osnovama, i svrstavaju se u tzv. „povoljnije penzije“. Način
finansiranja penzija za ovu kategoriju uređen je jedinstvenim
zakonom o povoljnijem penzionisanju.
Nosilac obaveznog sistema penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i
do sada, bio bi Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje,
ali bi, ukidanjem koeficijenta i uvođenjem redovnog i transparentnog
usklađivanja penzija, Federacija BiH preuzela obavezu garantovanja
isplate svih penzija, kroz jasno strukturiranje izvora finansiranja
istih.
II Stup (dobrovoljno, individualno penzijsko osiguranje)
Drugi segment penzijskog osiguranja3 je dobrovoljan i spada u
individualno penzijsko osiguranje koje funkcionira na kapitaliziranom
principu dugoročne štednje. Neki oblici ovakvog osiguranja postoje u
BiH već dvadesetak godina i poznati su kao šeme dugoročne štednje
i police životnog osiguranja izdanih od strane osiguravajućih kuća,
ali ih je potrebno ugraditi u legislativu i nadzirati od strane države.
Gotovo sve zemlje su uvele ovaj oblik penzijskog i invalidskog
osiguranja kao najefikasniji način osiguranja dodatnih prihoda u tzv.
„trećoj životnoj dobi“.
Nosioci osiguranja bila bi društva za upravljanje privatnim penzijskim
fondovima i dobrovoljni penzijski fondovi. Uvjeti, način osnivanja,
poslovanje, te investiciona načela i druge bitne odredbe regulirali bi
se posebnim zakonom i podzakonskim aktima kojima bi se detaljno
uredila ova oblast.
ZAKLJUČAK
Prioritet penzijske reforme u FBiH je parametarska reforma postojećeg
sistema, uz moguće dodatno uređenje pravnog okvira za dobrovoljno
osiguranje. Problemi su veliki, a njihov negativni efekt na socijalnu
održivost sistema može se ublažiti planiranim reformskim mjerama.
Parametarske su reforme preduvjet za svaku penzijsku reformu, a o
njihovoj će snazi ovisiti i utjecaj na sistem penzijskog osiguranja.
3 Ovom strategijom ne predlaže se II stub koji predstavlja obavezno penzijsko i invalidsko
osiguranje, po modelu Svjetske banke.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 23
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
mr. Emina Hasanagić
viša asistentica
Pravni fakultet Univerziteta
„Džemal Bijedić“ u Mostaru
e-mail: emina.hasanagic@
unmo.ba
KONCESIJE
U TEORIJI I
ZAKONODAVSTVU
BOSNE I HERCEGOVINE
Sažetak
A
naliza zakonodavnog okvira sistema koncesija u
Bosni i Hercegovini radi utvrđivanja relevantnih
pravnih i institucionalnih rješenja. Da bi se mogla
shvatiti važnost ovog sistema i njegove adekvatne
regulacije, neophodno je prethodno iznijeti osnovne
naznake o pojmu i značaju koncesija. U pitanju je
sistem čije pravno uređenje mora biti izvršeno u skladu
sa zahtjevima Evropske unije, radi usklađivanja sa
acquisom, pošto je Bosna i Hercegovina već jasno iskazala
svoje opredjeljenje ka evropskom putu, odnosno ima
status potencijalnog kandidata za članstvo u Evropskoj
uniji. Nakon općih uvodnih napomena o teorijskom
određenju značenja pojma koncesija i njegove upotrebe,
slijedi analiza pozitivnopravnih rješenja o koncesijama
u Bosni i Hercegovini de lege lata, radi utvrđivanja
prednosti i nedostataka sistema, kao i razmatranje
prijedloga za buduća rješenja de lege ferenda, rukovodeći
se standardima Evropske unije u ovoj oblasti.
Ključne riječi: koncesije, standardi Evropske
unije, zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, evropski
integracioni procesi
1. Uvod
Zakonodavni okvir koncesija u Bosni i Hercegovini korespondira složenom
državnom uređenju jer je i ovaj institut zasebno regulisan na nivou različitih
političko-teritorijalnih jedinica u BiH. S obzirom da Ustav BiH ne sadrži
odredbu kojom se konkretno određuje način državnog uređenja, to izaziva
različita stajališta i kvalifikacije u pogledu oblika državnog uređenja BiH
među stručnjacima ustavnog prava. „Bosna i Hercegovina se može smatrati
decentraliziranom državom sa dva multietnička entiteta, koji po širini svojih
nadležnosti i ustavom definiranoj pretpostavljenoj nadležnosti entiteta,
Bosnu i Hercegovinu približava federaciji.“1 „U međunarodnopravnom smislu
1 O. Ibrahimagić, Državno uređenje Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005, str. 88, u: E. Išerić, „Bosna i
Hercegovina pred ustavnim izborom“, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, Zenica, godina
24 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
BiH je država. Prema tome, zanemarujući njenu unutrašnju
teritorijalnu strukturu, unutrašnje podjele vlasti između višeg
državnog i nižeg entitetskog nivoa vlasti, BiH je jedinstvena država i
kao takva ona djeluje prema vani.“2 Međutim, bez obzira na različita
teorijska stajališta, nesporno je da ovaj državni sistem nosi epitet
kompleksnog i specifičnog. U skladu sa navedenim karakteristikama
državnog sistema vlasti, treba posmatrati i uređenje sistema koncesija.
Kao temeljni zakoni koji reguliraju ovu oblast usvojeni su sljedeći:
Zakon o koncesijama Bosne i Hercegovine,3 Zakon o koncesijama
Federacije Bosne i Hercegovine,4 Zakon o koncesijama Republike
Srpske,5 kantonalni zakoni o koncesijama i Zakon o koncesijama
Brčko Distrikta BiH.6 Ipak, za postojeće zakone o koncesijama
na državnom i entitetskom nivou kaže se da predstavljaju korak
naprijed ka uspostavljanju modernog pravnog sistema, iako trenutno
nisu u cjelini usklađeni sa zahtjevima Evropske unije. „Najvažnija
je, međutim, potreba za uspostavljanjem jasnog i čvrstog pravnog
i institucionalnog okvira, koji će potaći konkurenciju i osigurati
prijeko potrebne investicije u širokom rasponu koncesionog sektora,
poput infrastruktura, škola, domova i bolnica.“7
Zbog obimnosti materije koja je tema rada, na ovom mjestu se
nećemo baviti analizom cjelokupnog zakonodavnog okvira koncesija
u BiH, već će biti prikazana pozitivnopravna rješenja na državnom i
entitetskom nivou.
1.
Pojam i značaj koncesija
Pojam koncesija vodi porijeklo iz latinskog izraza consesio, kojim su u
rimskom pravu označavana posebna odobrenja i dozvole koje su javne
vlasti davale pojedincima, uključujući i oslobađanje od zapošljavanja
na javnim radovima.8 Mnogi teoretičari se slažu da pravo poznaje ovaj
institut više od jednog vijeka, ali sa različitim značenjem. Smatra se
da u 19. vijeku dolazi do značajnog razvoja koncesija. U francuskoj
je pravnoj teoriji već Duguit upozorio na različiti smisao u kojem se
riječ koncesija upotrebljavala krajem 19. i početkom 20. stoljeća.9 U
tradicionalnom svojinskom sistemu koncesionari (najčešće stranci)
su dobijali toliko široka ovlašćenja za korišćenje privrednih resursa
da su faktički postajali vlasnici tih izvora. Pod okriljem UN-a već u
drugoj polovini prošlog vijeka započela je borba protiv ovakvog
sistema koncesija i donijete su brojne značajne rezolucije.10 Ovdje je
značajno spomenuti Rezoluciju o suverenim pravima naroda i nacija
nad njihovim prirodnim bogatstvima iz 1962. godine i Rezoluciju
4 – br. 7/2011, 2011 (str. 358) 353-367.
2 N. Ademović, Ustavno pravo Bosne i Hercegovine, u: N. Ademović, J. Marko, G. Marković,
Ustavno pravo Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Fondacija Konrad Adenauer e. V.
Predstavništvo u Bosni i Hercegovini, 2012, str. 100.
3 „Službeni glasnik BiH“, br. 32/02 i 56/04.
4 „Službene novine FBiH“, br. 40/02 i 85/06.
5 „Službeni glasnik RS“, br. 59/13.
6 „Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, br. 41/06, 19/07 i 2/08.
7 SIGMA - Podrška unapređenju uprave i menadžmenta, Zajednička inicijativa OECD i
Evropske unije, koju, većim dijelom, financira EU, Strukovni pregled: Koncesije i javnoprivatna partnerstva u Bosni i Hercegovini, Finalni izvještaj, novembar 2008. / septembar
2009. str. 3. Dostupno na: http://www.koncesijebih.ba/home/images/Strukovni_
pregled_Koncesije_javno-privatna_partnerstva_BiH.pdf. Pristupljeno 14. 8.
2013.
8 V. Popović, R. Vukadinović, Međunarodno poslovno pravo, opšti dio, Banja Luka, Kragujevac,
2005, str. 339, u: D. Medić, Rasprave iz građanskog i poslovnog prava, Fakultet pravnih
nauka, Panevropski univerzitet APEIRON, Banja Luka, 2007, str. 204.
9 M. Šikić, F. Staničić, „Pravna narav ugovora o koncesiji“, Zbornik radova Pravnog fakulteta
u Splitu, Split, god. 48 - 2/2011, str. 420 (419-441).
10 D. Medić, op. cit., str. 204.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 25
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
o stalnom suverenitetu nad prirodnim izvorima iz 1973. godine.
Napušten je klasični svojinski sistem i modernim koncesijama se
sada daje samo pravo vremenskog korišćenja, a ne i vlasništvo.11
Teško je odrediti pojam koncesije, a posebno utvrditi pravnu prirodu
ovog instituta, pogotovo ako nije precizirano zakonskim normama.
U teorijskom smislu koncesija se može odrediti kao dvostrani pravni
odnos, gdje sa jedne strane istupa država kao koncedent, a sa druge
strane je fizičko ili pravno lice kao koncesionar, u kojem odnosu država
ustupa koncesionaru pravo korišćenja prirodnog bogatstva, javnog
dobra ili vršenja javne službe uz odgovarajuću naknadu i vremensko
ograničenje trajanja ovog pravnog odnosa. U pogledu pravne prirode
koncesije postoje razmimoilaženja među različitim autorima, jer
jedni ovom institutu pripisuju karakteristike privatnopravnog
odnosa, dok drugi smatraju da se radi o javnopravnom odnosu. Neki
teoretičari određuju koncesiju kao upravni akt, ali postoje i mišljenja
da je to poseban ugovor, kao i da je riječ o mješovitom javno-privatnom
ugovoru.
Analizom uporednog prava uočavamo različita shvatanja i
priznavanja pravne prirode koncesija. Institutom koncesije hrvatska
se pravna praksa i pravna teorija posljednjih godina sve više bave. U
periodu od 1945. godine do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća
institut koncesije, osim na teorijskoj razini, bio je u hrvatskom
pravu gotovo nepoznat.12 Npr. u Hrvatskoj je pitanje pravne prirode
koncesija izazvalo podijeljena mišljenja otkad je usvojen zakon o
koncesijama i ovaj institut postao dio pravnog sistema. Postavilo se
pitanje da li spada u institute privatnog ili javnog prava. Nakon što je
2009. godine usvojen novi zakon o općem upravnom postupku RH,
prvi put su definirani upravni ugovori i uvedeni u pravni sistem RH.
Povodom toga, ponovo se nameće potreba za određivanjem pravne
prirode ugovora o koncesiji, pa neki autori smatraju da je ovo primjer
upravnog ugovora, jer ispunjava sve zakonske uslove da bi bio tako
definisan, iako nije izričito zakonom određena ovakva kvalifikacija
ugovora. Međutim, zbog neadekvatne pravne normiranosti, na te
su se ugovore morale primjenjivati (a i još se primjenjuju) norme
građanskog i trgovačkog prava.13 U Francuskoj je također bilo sporno
ovo pitanje. Francuska pak koncesiju (concession) povezuje, teorijski,
normativno i praktički, sa povjeravanjem obavljanja javnih radova,
ili sa povjeravanjem obavljanja kakve javne službe i gospodarenje
tom službom od strane poslovođe (koncesionara) koji nije državno
niti kakvo javnopravno tijelo.14 Danas u Francuskoj prevladava stav
da akt o koncesiji ima mješovitu prirodu, tj. da ugovornu prirodu
imaju odredbe koje se odnose na financiranje službe i relacije prema
subjektima, dok normativnu prirodu imaju odredbe što utvrđuju
funkcioniranje službe.15 U njemačkoj pravnoj teoriji Fischer je odredio
koncesiju kao „pravni odnos između države (koncedenta) i pravne ili
fizičke osobe (koncesionara) u kojem država ustupa pravnoj ili fizičkoj
osobi pravo iskorištavanja nekog prirodnog bogatstva ili obavljanje
neke javne službe“.16 U Španjolskoj koncesije spadaju među upravne
ugovore i nimalo se ne razlikuju od ostalih upravnih ugovora.17
11 Ibid.
12 S. Petrić, „Odgovornost za nepoštivanje koncesijskog ugovora koji se odnosi na korištenje
javnih dobara“,
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, Split, god. 46 - 1/2009, str. 97 (97-121).
13 M. Šikić, F. Staničić, op.cit., str. 420.
14 B. Ljubanović, Vrednovanje javnih dobara - koncesije na „kulturnim dobrima“ kao „dobrima
od interesa za Republiku Hrvatsku” sa posebnim naglaskom na posebnosti tih koncesija,
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, Split, god. 46 - 1/2009, str.190 (189-199).
15 I. Borković, Upravno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2002, str. 29. u: M. Šikić, F. Staničić,
op. cit., str. 421.
16 P. Fischer, Die internationale Konzession, Wien, New York, 1974, str. 35. u: M. Šikić, F.
Staničić, op. cit., str. 421.
17 M. Šikić, F. Staničić, op. cit., str. 421.
26 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
3. Pozitivnopravno uređenje sistema koncesija u
Bosni i Hercegovini – zakonska i institucionalna
rješenja
Postojeći pravni okvir u području koncesija u BiH mogao bi se opisati
kao fragmentiran.18 Kao što je ranije u uvodnom dijelu navedeno,
koncesije su regulirane posebnim zakonima o koncesijama na nivou
države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta BiH. Usvojeni su zakoni
o koncesijama sličnih odredbi i drugi zakoni koji regulišu ovu
materiju, kao i popratni podzakonski akti, ali i razni dokumenti.
Kako se koncesionarstvo u pojedinim privrednim oblastima i javnim
djelatnostima razlikuje zbog niza specifičnosti koje su vezane za
tu oblast, nameće se potreba da se, osim u navedenim zakonima,
dodjela koncesija obradi i u zakonima za pojedine oblasti (vode,
šume, putevi, željeznički saobraćaj, poštanski i telekomunikacijski
saobraćaj, energetika, rudarstvo...) i javne djelatnosti, koje mogu biti
predmet koncesija.19 Čak i kada bi zakoni o koncesijama države BiH,
entiteta i kantona bili u potpunosti harmonizirani (ili bili identični),
to ne bi automatski vodilo ka jednoobraznoj i dosljednoj provedbi
zakona o koncesijama u BiH.20 S obzirom na različite nivoe političkoteritorijalnog organiziranja i različite kapacitete institucija, kao
i njihovu sposobnost i spremnost za efektivnu i blagovremenu
provedbu zakona, ne možemo očekivati jednoobrazno djelovanje,
pa ni u slučaju postojanja jednakih zakonskih rješenja. Neophodno
je intenziviranje napora svih provedbenih institucija na planu
koordiniranog djelovanja, sa krajnjim ciljem efikasnog izvršavanja
zakona i drugih propisa. Zakoni o koncesijama u BiH ipak pokazuju
zaokret prema modernom pravnom sistemu. Kod izrade ovih zakona
preduzete su određene aktivnosti koje doprinose ovakvom zaključku.
Tu se misli, prije svega, na oslanjanje na međunarodne pravne
izvore (UNICITRAL smjernice), kao i propise EU. Međutim, nisu
dosljedno praćeni standardi EU u ovoj oblasti, pa zbog toga zakoni
o koncesijama nisu još uvijek u potpunosti usklađeni sa zahtjevima
EU, o čemu će biti riječi kasnije. Iako zakoni svojim odredbama jasno
iskazuju cilj, stvaranje zakonske osnove za dodjeljivanje koncesija,
koji bi mogao uticati pozitivno na privlačenje stranih investitora i
na ovaj način bi se mogli pokrenuti razni infrastrukturni projekti
značajni za razvoj države, problem u realizaciji infrastrukturnih
projekata vezanih za koncesije u BiH (npr. autoputevi, željeznice,
itd.) jeste postojanje različitih pravnih režima koncesija unutar
jedne države, pa makar sadržavali slična rješenja.
3.1. Pravni i institucionalni okvir sistema koncesija na
državnom nivou Bosne i Hercegovine
U bivšoj SFRJ oblast koncesija dijelom je bila regulisana Zakonom o
stranim ulaganjima21 putem odredbi o posebnim oblicima ulaganja
stranog kapitala kroz koncesiju. Pravni okvir koncesija u BiH na
18 Strukovni pregled: Koncesije i javno-privatna partnerstva u Bosni i Hercegovini, Finalni
izvještaj, novembar 2008. / septembar 2009, op. cit., str. 16.
19 Dokument o politici dodjele koncesija u Bosni i Hercegovini, „Službeni glasnik
BiH“, broj 82/06, dostupno na: http://www.koncesijebih.ba/home/index.
php?option=com_content&task=view&id=21&Itemid=33. Pristupljeno: 15. 8.
2013.
20 Ibid.
21 „Službeni list SFRJ“, broj 77/88, članom 18. bilo je propisano da se koncesija mogla
odobriti za korišćenje obnovljivog prirodnog bogatstva ili dobra u opštoj upotrebi,
korišćenje neobnovljivog prirodnog bogatstva ili dobra u opštoj upotrebi i izgradnju,
vođenje i iskorišćavanje na određeno vrijeme određenog objekta, postrojenja ili pogona
kao sopstveno.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 27
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
državnom nivou obuhvata zakone, podzakonske akte, ali i razne
dokumente koji reguliraju ovu oblast. Prvi zakonski propis koji je
regulisao koncesije u BiH bio je Zakon o koncesijama iz 1991. godine.22
Iako je ovaj zakon bio relativno kratak (20 članova), smatran je jednim
od savremenih propisa. Zbog ratnih okolnosti ovaj Zakon nije doživio
značajniju primjenu u praksi, jer nisu postojali osnovni uvjeti za
privlačenje stranog kapitala. Nakon normaliziranja ambijenta u
državi, donesen je novi Zakon o koncesijama BiH 2002. godine.23 To
je bila godina u kojoj je uspostavljen zaokruženi sistem zakonskog
reguliranja koncesija u cijeloj državi, jer su usvojeni državni i
entitetski zakoni. Njegova izmijena je uslijedila 2004. godine24. Ovim
zakonom se reguliraju uvjeti pod kojima se dodjeljuju koncesije,
zatim nadležnost i institucionalna pitanja, tenderske procedure,
sadržaj ugovora o koncesiji, prava i dužnosti koncesionara, te druga
pitanja vezana za koncesije. Značajno je istaći da je članom 2. cilj
zakona označen kao stvaranje transparentnog, nediskriminatornog
i jasnog pravnog okvira za određivanje uvjeta pod kojim domaćim
i stranim pravnim licima mogu biti dodijeljene koncesije u Bosni i
Hercegovini i podrška investiranju stranog kapitala u određenim
sektorima. Članom 3. date su definicije koncedenta, koncesije i
koncesionara. Koncedentom se smatra samo ministarstvo ili drugi
organ BiH koji odredi Vijeće ministara BiH da dodjeljuje koncesiju.
Zakon ne sadrži detaljnije odredbe koje bi pobliže odredile krug
organa obuhvaćenih ovom definicijom. Pojam „koncesija“ ima
drugačije značenje u državnom zakonu o koncesijama od onog koje
je određeno u okviru EU. Član 3. Zakona definira termin „koncesija“
kao pravo koje koncedent dodjeljuje u svrhu obezbjeđivanja izgradnje
infrastrukture i/ili usluga te eksploatacije prirodnih resursa, u
rokovima i pod uvjetima o kojima se koncedent i koncesionar
dogovore. Koncesionar znači poslovni subjekt osnovan u skladu sa
zakonima BiH u vlasništvu domaćeg i/ili stranog pravnog lica, kome
se dodjeljuje koncesija i koje izvršava ugovor o koncesiji u skladu
s ovim zakonom, što nije u potpunosti u skladu sa principima o
slobodi pružanja usluga i slobodi osnivanja u kontekstu EU. Ovaj
zakon uređuje samo koncesije koje dodjeljuju državne vlasti BiH, što
stvara prepreke za koncesione projekte gdje je za dodjelu koncesija
potrebna i dozvola drugih nivoa vlasti (npr. FBiH, RS, Brčko Distrikt).
Prema članu 6. u slučaju zajedničke nadležnosti Bosne i Hercegovine
i/ili Federacije Bosne i Hercegovine, i/ili Republike Srpske, i/ili
Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine za dodjelu koncesija, nadležni
organi usaglašavaju uvjete i oblik dodjele koncesije. Međutim, u
zakonu se navodi da sporna pitanja koja nastanu u vezi s dodjelom
koncesija između Bosne i Hercegovine i/ili Republike Srpske, rješava
Zajednička komisija za koncesije. Ovo bi se moglo smatrati omaškom
zakonodavca, jer se govori samo o eventualnim sporovima između BiH
i njenog jednog entiteta, Republike Srpske. Odluku o vrsti, predmetu
i obimu koncesija koje treba dodijeliti donosi Vijeće ministara BiH, a
neophodno je i ratificiranje od strane Parlamentarne skupštine BiH.
Ovo je jako komplikovana procedura, jer je za koncesiju potreban
pristanak najmanje četiri organa: koncedenta - nadležno ministarstvo
ili drugi organ vlasti, Komisije za koncesije BiH, Vijeća ministara i
Parlamentarne skupštine BiH. Nije najjasnije određena ni uloga ovih
organa niti kada treba da djeluju u toku postupka dodjele koncesije.
U pogledu institucionalne strukture, Zakon predviđa osnivanje
komisije za koncesije BiH, kao nezavisnog regulatornog tijela, koje
22 „Službeni list SRBiH“, broj 27/91.
23 „Službeni glasnik BiH“, broj 32/02.
24 „Službeni glasnik BiH“, broj 56/05. Izmijenjena je odredba člana 31. stava 2, koji sada
glasi: Predsjedavajućeg i zamjenika predsjedavajućeg Komisije iz člana 7. stav 1. Zakona,
u prvom sastavu Komisije, imenuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na prijedlog
predsjedavajućeg Vijeća ministara, iz redova članova Komisije, na period od pet godina.
Nakon tog perioda imenovanje predsjedavajućeg i zamjenika predsjedavajućeg Komisije
vrši se u skladu sa članom 8. stav 1. Zakona”.
28 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
svoje nadležnosti obavlja u svojstvu komisije za dodjelu koncesija BiH
ili u svojstvu zajedničke komisije za koncesije. U obavljanju funkcija,
komisija se zalaže za zadovoljavanje javnih potreba i privredni razvoj
putem uključivanja privatnog sektora u finansiranje, projektovanje,
izgradnju, obnovu, održavanje i/ili rukovođenje radom infrastrukture
i za nju vezanih objekata i uređaja, usluga i eksploataciju prirodnih
resursa i objekata koji služe njihovom iskorištavanju, vodeći računa o
zaštiti privrednih i društvenih interesa, zaštiti čovjekove okoline kao
i pravičnom odnosu prema privatnom sektoru. Zakon dalje detaljno
uređuje pitanja nadležnosti komisije, imenovanja i sastava članova,
trajanja mandata, odluka komisije, kao i ostala važna pitanja za rad
komisije.25 Nakon odredbi o komisiji, slijede odredbe koje reguliraju
tendersku proceduru.26 Odredbama člana 21. regulira se pitanje
odobrenja komisije, koje je neophodno za provedbu projekta kao
koncesije. U ovom članu navedene su osnovne odrednice za dobivanje
takvog odobrenja, ali nedostaju informacije vezane za pitanja sadržaja
i detalja potrebnih za izradu studije izvodljivosti, niti su predviđeni
razlozi zbog kojih je komisija ovlašćena da uskrati odobrenje. Ova
pitanja bi mogla da se urede podzakonskim aktima.
Zakon dozvoljava zaključivanje koncesija na osnovu javnog poziva ili
samoinicijativne ponude ponuđača bez javnog poziva, uz poštivanje
propisane procedure. U oba slučaja primjetna je neusklađenost sa
zahtjevima EU. Vrlo je problematično što je zakonom dozvoljeno
zaključivanje koncesije na osnovu samoinicijativne ponude bez
prethodnog javnog poziva. Ovakvo rješenje nije u skladu sa
direktivama o nabavkama Evropske komisije. Treba imati u vidu i
da direktive o nabavkama Evropske komisije predviđaju određene
slučajeve kada je dozvoljena upotreba dogovorene procedure bez
objavljivanja obavještenja o ugovoru, ali ovi slučajevi su izuzetak od
pravila, što Evropski sud pravde redovno ističe u svojim odlukama.
Zakon predviđa i da studiju izvodljivosti priprema ponuđač, a ne
koncedent, što je također sporno. Ovo rješenje obuhvata kako javne
pozive, tako i samoinicijativne ponude. Na ovaj način koncesionar, koji
je zainteresovan da bude izabran za dodjeljivanje koncesije u konačnici
određuje zahtjeve i uslove ugovornih organa. Izrada studije izvodljivosti
trebala bi biti u rukama ugovorne vlasti i na osnovu njenog sadržaja
trebala bi se vršiti ocjena dostavljenih ponuda, prije izbora nekog od
ponuđača.
3.2. Pravni i institucionalni okvir sistema koncesija na nivou
Federacije Bosne i Hercegovine
Pravni okvir sistema koncesija u Federaciji Bosne i Hercegovine također
obuhvata zakone, pozakonske akte i razne dokumente značajne za ovu
oblast. U ovom dijelu napravit će se kratka uporedna analiza zakona
o koncesijama FBiH u odnosu na rješenja državnog zakona i zakona o
koncesijama drugog entiteta.
Zakon o koncesijama FBiH usvojen je 2002. godine, a izmijenjen 2006.
godine.27 Cilj ovog zakona je da stvori transparentan, nediskriminatoran
i jasan pravni okvir za utvrđivanje uvjeta pod kojima se domaćim i
stranim pravnim osobama mogu dodijeljivati koncesije u Federaciji i
stimuliranje ulaganja stranog kapitala u određenim oblastima.28 Pojam
„koncesija“ je opisan djelimično drugačije u Zakonu o koncesijama
FBiH u odnosu na državni zakon, gdje se kaže da je koncesija pravo
obavljanja privrednih aktivnosti kroz upotrebu prirodnih dobara i
dobara u općoj upotrebi i obavljanje aktivnosti od općeg interesa.29 U
skladu sa članom 5, odluku za iniciranje procedure dodjele koncesija
25 Poglavlje II, članovi 5-20. Zakona o koncesijama BiH.
26 Poglavlje III, članovi 21-25. Zakona o koncesijama BiH.
27 „Službene novine FBiH“, br. 40/02 i 61/06.
28 Član 2. Zakona o koncesijama FBiH.
29 Član 4. Zakona o koncesijama FBiH.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 29
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
za određena dobra donosi Vlada Federacije, nakon prijedloga
resornog ministra, što je u određenom smislu manje komplicirano
od procedure predviđene državnim zakonom. Zakon o koncesijama
FBiH sadrži listu predmeta ili područja koji su predmeti koncesija
navedenih u članu 3. Zakonom je uvedeno razgraničenje između
nadležnosti Federacije i kantona u pogledu dodjele koncesija. U
članu 6. pobrojani su sektori koji su stavljeni u nadležnost Federacije,
dok je dodjela koncesija u predmetima koji nisu sadržani u članu 6.
regulirana kantonalnim zakonima. Zakonom o koncesijama FBiH
utvrđena je gotovo ista institucionalna organizacija. Predviđeno
je osnivanje komisije za koncesije FBiH koja je odgovorna za
provođenje važnih zadataka u proceduri dodjele koncesije i fazi
njene pripreme. U Zakonu je propisana mogućnost da se dodjela
koncesija obavlja na osnovu tendera ili samoinicijativne ponude.
Samoinicijativna ponuda kako je regulisana Zakonom o koncesijama
FBiH, također stvara mogućnost dodjele koncesije protivno načelu
transparentnosti, nediskriminacije i javnosti. U Zakonu o koncesijama
FBiH problem predstavlja izostanak objave javnog poziva nakon
prijema samoinicijativne ponude. Trebalo bi omogućiti da se
nakon utvrđivanja postojanja javnog interesa za davanje koncesije,
objavi javni poziv sa potrebnim projektnim podacima, čime bi se
omogućilo i drugim ponuđačima da se prijave, kako bi se napravila
selekcija najboljih među njima. U konačnici možda ponuđač koji je
dao samoinicijativnu ponudu i nije najbolji ponuđač, pa će ugovor
o koncesiji biti zaključen sa ponuđačem koji zadovolji sve kriterije.
Ovakvo zakonsko reguliranje i praksa bi bili u skladu sa zahtjevima
EU i međunarodnom praksom. Za BiH je esencijalno da budućim
stranim investitorima pruži dokaze o sigurnosti njihovih ulaganja
i pokaže da predstavlja sredinu koja garantira transparentnost i
nediskriminaciju u realizaciji važnih infrastrukturnih projekata.
Ovo posebno dolazi do izražaja u području koncesija jer, kao što se vidi
iz uvodnog dijela ovog rada, BiH nema mnogo iskustva u prošlosti u
reguliranju ove materije, pa je nužno da vodi računa o standardima
EU, zbog aktuelnosti procesa evropskih integracija i njenog mjesta u
tom procesu. I ovim zakonom je propisano da u slučaju ako ponuđač
ministarstvu podnese prijedlog za koncesiju za koju nije raspisan
javni tender, ministarstvo procjenjuje da li postoji javni interes za
tu koncesiju. Ministarstvo podnosi zahtjev komisiji za dobivanje
ovlaštenja za pregovore sa ponuđačem, ukoliko ocijeni da postoji
javni interes za koncesiju, a komisija u što kraćem roku obavještava
ministarstvo o tome da li odobrava davanje ovlaštenja. Ministarstvo
ne može zaključiti ugovor o koncesiji na temelju samoinicijativne
ponude ukoliko ne dobije ovlaštenje od komisije i u tom slučaju
koncesija se dodjeljuje u skladu sa postupkom propisanim zakonom.30
Značajno je napomenuti da se u parlamentarnoj proceduri nalazi
Prijedlog novog zakona o koncesijama FBiH, te da ga je Predstavnički
dom usvojio u maju 2012. godine, ali se još uvijek nije našao na
dnevnom redu Doma naroda, čak ni nakon više od godinu dana.
Raniji Zakon o koncesijama istekao je 2007. godine, tako da se već šest
godina čeka na usvajanje novog zakona. Problem kod usvajanja ovog
zakona, između ostalog, predstavljaju pojedina predložena rješenja,
prema kojima se na Federaciju prenosi značajan broj nadležnosti
sa kantona i općina. A kolika je nužnost uređenja ove oblasti, osim
procjene da je FBiH izgubila oko 1,5 milijardi maraka, govori i
izvješće Povjerenstva za koncesije prema kojemu u razdoblju od deset
godina, od 2002. do 2012. godine resorna županijska ministarstva
nisu raspisala nijedan postupak javnog poziva / tendera za dodjelu
koncesija.31 Federacija BiH sklopila je samo devet koncesijskih
30 Član 28. Zakona o koncesijama FBiH.
31 Dnevni list (2013), „Novi zakon o koncesijama već godinu dana u ladicama izaslanika
Doma naroda Parlamenta FBiH: na koncesijama „zamračeno“ 1,5 milijardi
maraka“.
Dostupno
na:
http://www.nina.ba/index.php?option=com_
content&view=article&id=17016:-novi-zakon-o-koncesijama-ve-godinu-dana-
30 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ugovora, od toga osam za vode i jedan za hidroelektranu Vranduk,
koji je zaključen sa Elektroprivredom BiH. Prihod od koncesija u
FBiH u 2012. godini iznosio je 2,3 milijuna maraka, što ne predstavlja
značajan iznos. Novi zakon propisuje i uvođenje evidencije svih
zaključenih ugovora u FBiH, što je još jedan razlog više za odgađanje
njegovog usvajanja. Zbog neadekvatnog uređenja sistema koncesija
Federacija gubi značajne iznose prihoda koje bi inače ostvarila, jer je
sadašnjom regulativom ostavljen manevarski prostor za dogovaranje
predstavnika nižih nivoa vlasti sa preduzećima, čime se izbjegava ili
znatno umanjuje plaćanje naknade za odobrenu koncesiju.
Negativan primjer za lošu politiku reguliranja koncesija jeste
odobravanje koncesija za korištenje vode. Naime, prije nego što je
usvojen Zakon o koncesijama FBiH, na osnovu Zakona o vodama
FBiH iz 1998. godine zaključeno je deset ugovora o davanju koncesije
za korištenje vode i određena je naknada. Usvajanjem Zakona o
koncesijama predviđena je mnogo veća naknada u odnosu na raniji
iznos, pa je time budžet FBiH oštećen, jer kompanije plaćaju naknadu
u iznosu koji je bio propisan ranije važećim zakonom. Potrebno je da
se potpišu novi ugovori o koncesijama s uvećanom naknadom, a za
taj korak mnoge kompanije nisu pokazale spremnost. Prema riječima
Aziza Čomora, šefa Odsjeka za upravljanje vodama u Federalnom
ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, oni su to
nevoljko dočekali.32 Predsjednik Komisije za koncesije FBiH Šefik
Koričić izjavio je da očekuje usaglašavanje i usvajanje novog zakona u
septembru. Rekao je da samo FBiH od 2005. godine gubi najmanje 200
miliona KM godišnje koje je mogla imati od prihoda od koncesija da
ima sklopljene koncesione ugovore, što je bila obaveza ministarstava.
Osim toga, naveo je da je daleko veći iznos izgubljenog novca kada
se u obzir uzmu kantoni, te dodaje: „Kod njih je pijesak, šljunak,
zemlja, male hidroelektrane. Kada se prođe kroz Vitez, vidi se da je
tu sto milijuna KM godišnje. Za koncesionu naknadu se uzima jedan
posto od prihoda. FBiH ima više od 750 benzinskih crpki i zamislite
koja je to potrošnja goriva. Uzmite igre na sreću. Slovenija je samo od
koncesija na igre na sreću imala 22 milijuna eura prošle godine.“33
3.3. Pravni i institucionalni okvir sistema koncesija na
nivou Republike Srpske
Koncesije u zakonodavstvu Republike Srpske (u daljem tekstu RS)
regulisane su odgovarajućim setom zakona, pozakonskih akata,
kao i raznih dokumenata koji tretiraju ovu oblast. Za ovu analizu
fokusirat ćemo se na novine koje je donijelo usvajanje novog zakona o
koncesijama RS. Prvobitno je Zakon o koncesijama RS usvojen 2002.
godine, a izmijenjen je dva puta, 2006. i 2009. godine, dok je novi Zakon
o koncesijama usvojen 2013. godine.34 Usvajanje novog Zakona otvorilo
je brojne polemike i podijeljena mišljenja u pogledu prihvatljivosti
njegovih rješenja. S jedne strane u Vladi RS smatraju da je Zakon
pravičan, sa dobrim rješenjima koja osiguravaju transparentnu
dodjelu koncesija, s druge strane postoje i drugačiji stavovi u dijelu
opozicije gdje se kritikuje prvenstveno član 26. Zakona prema kojem
u-ladicama-izaslanika-doma-naroda-parlamenta-fbih-n-na-koncesijamazamraeno-15-milijardi-maraka&catid=36:sarajevo&Itemid=53, objavljeno 10. 8.
2013. Pristupljeno: 16. 8. 2013.
32 Više o tome: Žurnal (2013), „Koncesije u BiH: Federacija poklanja vodu velikim
kompanijama“, magazin Žurnal, 25. 5. 2013. dostupno na: http://www.abrasmedia.
info/content/koncesije-u-bih-federacija-poklanja-vodu-velikim-kompanijama.
Pristupljeno: 16. 8. 2013.
33„Federacija BiH od koncesija gubi oko 200 miliona godišnje“, objavljeno 6. 8. 2013.
Dostupno na: http://www.bljesak.info/web/article.aspx?a=496fca50-93b74c7c-87ff-a9139fe1444e&c=a76d03e1-6e68-46ef-9626-00aa1c12c7ae.
Pristupljeno: 20. 8. 2013.
34„Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/13.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 31
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
se koncesija može dodjeljivati pregovaračkim postupkom u slučaju
zaključenih sporazuma Vlade ili javnih preduzeća, što znači da
javni poziv izostaje, a Vlada je nadležna za dodjelu koncesije. Ovim
Zakonom se uređuje način i postupak dodjele koncesija u RS-u,
kao i politika njihove dodjele način i postupak dodjele koncesija u
Republici Srpskoj, elementi ugovora o koncesiji i prestanak ugovora
o koncesiji, prava i obaveze koncesionara i koncendenta, izbor i
nadležnost Komisije za koncesije Republike Srpske i druga pitanja
od značaja za ostvarivanje koncesija.35 Članom 2. Zakona određen
je pojam koncesija kao pravo obavljanja privrednih djelatnosti
korišćenjem javnih dobara, prirodnih bogatstava i drugih dobara
od opšteg interesa, kao i pravo na obavljanje djelatnosti od opšteg
interesa, u skladu sa ovim zakonom, a to pravo se ustupa koncesionaru
na određeno vrijeme, pod uslovima propisanim ovim zakonom,
uz plaćanje koncesione naknade. Mnogi smatraju problematičnim
što zakonom nije propisana minimalna i maksimalna koncesiona
naknada, zbog čega se ne može dobiti tačan uvid koliki su prihodi
i dobiti koncesionara. U skladu sa odredbama člana 5. ovog Zakona
kao koncedent određena je Vlada RS u ime Republike ili skupština
jedinice lokalne samouprave, u ime jedinice lokalne samouprave.
Koncesionar je privredno društvo osnovano u skladu sa propisima
Republike, sa kojim je koncendent zaključio ugovor o koncesiji.
Nadležni organ je ministarstvo nadležno za pojedinu oblast u koju
spada predmet koncesije za čiju dodjelu je nadležna Vlada, odnosno
gradonačelnik ili načelnik opštine, za predmet koncesije iz nadležnosti
jedinica lokalne samouprave, u skladu sa ovim zakonom. Ponuđač
je svako, domaće ili strano, pravno ili fizičko lice, konzorcijum dva
ili više ugovorom povezanih pravnih lica, koji je dostavio ponudu u
postupku dodjele koncesije.
Zakonom su predviđena tri načina pokretanja postupka za dodjelu
koncesija, i to na osnovu: inicijative nadležnog organa, inicijative
zainteresovanog lica i ponude u pregovaračkom postupku.36
Pokretanje postupka na inicijativu nadležnog organa obuhvaćeno je
članovima 12 do 24. Zakona. U ovom dijelu će se dati kratke naznake
o ovom načinu pokretanja postupka za dodjelu koncesija. Nadležni
organ, u skladu sa Dokumentom o politici i drugim strateškim i
razvojnim dokumentima za pojedine privredne oblasti, predlaže
donošenje odluke o pokretanju postupka dodjele koncesije,37 a
navedenu odluku donosi Vlada, odnosno skupština jedinice lokalne
samouprave kao koncendent i ona se objavljuje u „Službenom glasniku
Republike Srpske“.38 Nadležni organ priprema dokumentaciju za
javno nadmetanje.39 Dokumentacija za javno nadmetanje sadrži
javni poziv za podnošenje ponuda, opis predmeta koncesije, studiju,
ukoliko je izrađena, te uputstvo ponuđačima za izradu ponude,
kriterijume za vrednovanje i ocjenu ponuda, nacrt ugovora o koncesiji
i druge uslove koje ponuđač mora ispuniti zavisno od predmeta
koncesije.40 Nadležni organ podnosi zahtjev za davanje saglasnosti
na dokumentaciju za javno nadmetanje Komisiji za koncesije, koja
donosi rješenje o davanju saglasnosti na dokumentaciju za javno
nadmetanje u roku od 30 dana od dana prijema potpunog zahtjeva.41
Otvaranje i vrednovanje ponuda vrši Komisija za koncesije.42 U
postupku javnog nadmetanja razmatraju se samo blagovremeno
podnesene ponude uz koje je priložena tražena dokumentacija.43
35 Član 1. Zakona o koncesijama RS.
36 Član 11.
37 Član 12. st. 1.
38 St. 6.
39 Član 14. st. 1.
40 St. 2.
41 Član 15. st. 1.
42 Član 20. st. 1.
43 St. 2.
32 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Nakon završetka javnog otvaranja, Komisija za koncesije pristupa
vrednovanju ponuda, na osnovu kriterijuma određenih javnim
pozivom i dokumentacije za javno nadmetanje, i sačinjava rang-listu
ponuđača.44 Komisija za koncesije dužna je da, u roku do 30 dana od
dana otvaranja ponuda, dostavi koncendentu izvještaj o sprovedenom
postupku sa obrazloženom rang-listom ponuđača, zapisnik o toku
postupka, koji obavezno sadrži podatke o ispunjenosti traženih
uslova za svakog od ponuđača i osnovne elemente iz ponuda prema
strukturi kriterijuma na osnovu kojih je izvršeno vrednovanje
ponuda i prijedlog rješenja o izboru najpovoljnijeg ponuđača i
dodjeli koncesije.45 Ista dokumentacija dostavlja se i nadležnom
organu.46 Izuzetno, u zavisnosti od složenosti predmeta koncesije,
dokumentacijom za javno nadmetanje može se utvrditi i duži rok, ali
ne duži od 60 dana.47 Koncendent odlučuje o izboru najpovoljnijeg
ponuđača i dodjeli koncesije u roku od 30 dana od dana prijema
prijedloga rješenja.48 Ako složenost koncesije to zahtijeva, koncendent
može produžiti rok za najviše 30 dana.49 Nadležni organ obavještava
ponuđače u pisanoj formi o rezultatima javnog poziva u roku od osam
dana od dana donošenja rješenja o izboru najpovoljnijeg ponuđača
i dodjeli koncesije.50 Rješenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača i
dodjeli koncesije je konačno i protiv njega se može pokrenuti upravni
spor, a objavljuje se u „Službenom glasniku Republike Srpske“ i na
internet stranici nadležnog organa.51
Drugi način pokretanja postupka jeste na inicijativu zainteresovanog
lica, što je regulisano članom 25. Zakona. Zainteresovano lice može
nadležnom organu podnijeti inicijativu za pokretanje postupka
dodjele koncesije, pod uslovom da se ta inicijativa ne odnosi na
koncesiju za koju je nadležni organ pokrenuo postupak dodjele
koncesije.52 Inicijativa sadrži preliminarne podatke i informacije
potrebne za procjenu postojanja javnog interesa.53 Ako ocijeni da
postoji javni interes za dodjelu koncesije, nadležni organ predlaže
donošenje odluke o pokretanju postupka dodjele koncesije, a u
protivnom obavještava podnosioca inicijative da inicijativa nije
prihvaćena.54 Komisija za koncesije donosi uputstvo o procjeni javnog
interesa.55
Ono što je sporno vezuje se za treći način pokretanja postupka za
dodjelu koncesija, tj. putem pregovaračkog postupka. Članom 26.
propisano je da izuzetno, bez sprovođenja javnog poziva propisanog
ovim zakonom, koncesija se može dodijeliti putem pregovaračkog
postupka, u slučaju: ponude javnog preduzeća koje obavlja djelatnost
od opšteg interesa, a čija djelatnost je predmet koncesije, sprovođenja
zaključenih sporazuma Vlade ili javnih preduzeća, koji se odnose na
realizaciju predmeta koncesije i produženja roka na koji je koncesija
dodijeljena. Dodjela koncesije u slučaju sprovođenja sporazuma Vlade
ili javnih preduzeća je u isključivoj nadležnosti Vlade.56 Ovdje je sporno
što se koncesije u ovom entitetu mogu dodjeljivati pregovaračkim
postupkom u slučaju zaključenih sporazuma Vlade RS ili javnih
44 St. 7.
45 Član 21. st. 1.
46 St. 2.
47 St. 3.
48 Član 23. st. 1.
49 St. 2.
50 St. 3.
51 St. 4.
52 Član 25. st. 1.
53 St. 2.
54 St. 5.
55 St. 9.
56 Član 26. st. 1 i 2.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 33
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
preduzeća gdje javni poziv izostaje.57 Prema članu 27. Zakona, postupak
dodjele koncesije započinje dostavljanjem ponude zainteresovanog
ponuđača za dodjelu koncesije, sa studijom.58 Koncendent utvrđuje
odlukom minimum tehničkih, ekonomsko-finansijskih, pravnih i
drugih uslova, koji su obavezujući za nadležni organ koji učestvuje u
pregovaračkom postupku, kao i rok za sprovođenje pregovaračkog
postupka.59 Odluka se donosi u roku od 60 dana od dana prijema
ponude.60 Nakon sprovedenog pregovaračkog postupka, u roku od 60
dana, nadležni organ dostavlja koncendentu izvještaj o pregovaračkom
postupku, prijedlog rješenja o dodjeli koncesije i prijedlog ugovora o
koncesiji.61 Komisija za koncesije daje prethodnu saglasnost na studiju i
prijedlog ugovora o koncesiji.62
Također, novinu po ovom zakonu predstavlja i odredba prema kojoj
se za koncesije koje dodjeljuje Vlada koncesiona naknada za korištenje
dijeli između budžeta RS i budžeta lokalne samouprave na čijoj teritoriji
se obavlja koncesiona djelatnost.63 Evidentna je opasnost ovakvog
rješenja jer bi se time moglo uticati na opštine da u većoj mjeri ustupaju
dobra radi ostvarivanja procenta od koncesione naknade, što će imati
za posljedicu rasprodaju prirodnih bogatstava. U skladu sa članom 33.
Zakona, ugovorom o koncesiji uređuju se međusobna prava i obaveze
koncendenta i koncesionara u vezi sa predmetom dodijeljene koncesije,
što je detaljnije regulisano članovima 33. do 39. ovog Zakona. Komisija
za koncesije je stalno i nezavisno regulatorno tijelo sa svojstvom pravnog
lica i sa pravima i obavezama utvrđenim ovim zakonom. Članove
Komisije za koncesije imenuje Narodna skupština, na prijedlog Vlade,
nakon provedenog javnog konkursa. Odredbe o Komisiji za koncesije
sadržane su u članovima 47. do 60. Zakona.
4. Zaključak
U zaključnim razmatranjima osvrnut ćemo se na značaj koji ima
adekvatno regulisanje koncesija u pravu BiH. Uređenje ove oblasti
ima posebnu važnost za zemlje u tranziciji, kojima pripada i BiH, jer
to otvara mogućnost da se prirodna bogatstva i dobra u općoj upotrebi
koriste na način koji je u skladu sa utvrđenim javnim interesom, a
ujedno osigurava i priliv prihoda u državni budžet. Time država može
osigurati nedostajuća sredstva za ostvarenje važnih projekata kao
što su projekti za poboljšanje ekonomskih i socijalnih odnosa, kada
sredstva ne može osigurati putem kredita zbog visokih kamata ili zbog
postojeće prezaduženosti. „Koncesijski aranžmani obuhvataju širok
dijapazon mogućnosti i veoma su rasprostranjeni, a predstavljaju bitan
instrument za uspostavljanje privrednih odnosa.“64 Nakon analiziranja
zakonodavstva BiH (državni i entitetski nivo) u području koncesija,
uočavamo da pored postojanja nedostataka, određenih nejasnih odredbi
i neusklađenosti u pojedinim dijelovima sa zahtjevima EU, generalna
57 Poslanik Partije demokratskog progresa u parlamentu RS Aleksandar Golijanin kritikovao
je član 26 Zakona, prema kojem se koncesija može dodjeljivati pregovaračkim postupkom
u slučaju zaključenih sporazuma Vlade ili javnih preduzeća. „Aktualni resursi ne smiju
biti predmet dogovora u četiri oka. Oni moraju biti otvoreni, moraju biti dostupni
svima i moraju biti naš adut za budućnost. Znate li zbog čega se ne pojavljuju
ozbiljni investitori u RS? Zbog kriminala, korupcije i političke nestabilnosti“, istakao
je on. Navedeno prema: Maja, Bjelajac, „Zakon o koncesijama u RS - dobro rješenje ili podloga
za prevare“, 09.07.2013. godine.
Dostupno na: http://www.slobodnaevropa.org/content/zakon-o-koncesijama-u-rsdobro-rjesenje-ili-podloga-za-prevare/25041117.html. Pristupljeno: 15.07.2013. 58 St. 1.
59 St. 2.
60 St. 3.
61 St. 4.
62 St. 5.
63 Član 32. st. 2.
64 D. Medić, Rasprave iz građanskog i poslovnog prava, op. cit., str. 212.
34 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
je ocjena da je zakonodavstvo izrađeno u skladu sa međunarodnim
standardima. Međutim, zbog uočenih određenih propusta svakako je
potrebno da se odgovarajućim izmjenama i dopunama zakonodavstva
osigura njegovo unapređenje i potpuno usklađivanje sa standardima
EU, što je imperativ za BiH kao državu koja teži ka članstvu u EU.
Obezbjeđenje ostvarenja napretka u razvoju sistema koncesija ne
zavisi isključivo od usklađivanja zakonodavnog okvira, jer postoje i
drugi faktori koji u cjelini determiniraju uspješnost primjene i razvoja
ovog sistema. Od mogućih faktora, za BiH je neminovno podsjetiti da
je politički ambijent od velike važnosti, i često je prepreka za usvajanje
potrebnih propisa, programa razvoja ili jednostavno pokretanja
važnih projekata. Zatim je neophodan efikasan i transparentan rad
pravosudnih institucija, ali i drugih institucionalnih struktura, kao i
uređen carinski, poreski i vizni režim, čime se opet ne iscrpljuju svi
mogući izvori uticaja na donošenje odluke da li će se uopšte uspostaviti
koncesioni odnos u nekom konkretnom slučaju. „Neophodno je da
BiH ojača svoju konkurentsku sposobnost u pogledu privlačenja
stranog kapitala i maksimalno prilagodi svoj pravni ambijent
ostvarenju takvog cilja.“65
Literatura
Knjige i članci:
■■ Ademović, J. Marko, G. Marković, Ustavno pravo Bosne i
Hercegovine, Fondacija Konrad Adenauer e. V. Predstavništvo u
Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012.
■■ Išerić, Bosna i Hercegovina pred ustavnim izborom, Anali Pravnog
fakulteta Univerziteta u Zenici, broj 7, godina 4, Zenica, 2011.
■■ S. Kurtćehajić, Oblik državnog uređenja Bosne i Hercegovine
zasnovanog na Dejtonskom ustavu, Pregled: časopis za društvena
pitanja, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, broj 3/2012, godište LIII
(119-133).
■■ B. Ljubanović, Vrednovanje javnih dobara - koncesije na
„kulturnim dobrima“ kao „dobrima od interesa za Republiku
Hrvatsku“ sa posebnim naglaskom na posebnosti tih koncesija,
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 46, 1/2009, (189.199)
■■ D. Medić, Rasprave iz građanskog i poslovnog prava, Fakultet
pravnih nauka, Panevropski univerzitet APEIRON, Banja Luka,
2007.
■■ S. Petrić, Odgovornost za nepoštivanje koncesijskog ugovora koji
se odnosi na korištenje javnih dobara, Zbornik radova Pravnog
fakulteta u Splitu, god. 46, 1/2009, (97-121).
■■ SIGMA - Podrška unapređenju uprave i menadžmenta, Zajednička
inicijativa OECD i Evropske unije koju, većim dijelom, financira
EU, Strukovni pregled: Koncesije i javno-privatna partnerstva u
Bosni i Hercegovini, Finalni izvještaj, novembar 2008./septembar
2009. Dostupno na: http://www.koncesijebih.ba/home/images/
Strukovni_pregled_Koncesije_javno-privatna_partnerstva_BiH.
pdf. Pristupljeno 14. 8. 2013.
■■ M. Šikić, F. Staničić, Pravna narav ugovora o koncesiji, Zbornik
radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 48, 2/2011, (419-441).
Zakoni
■■ Zakon o koncesijama BiH, „Službeni glasnik BiH“, br. 32/02 i
56/04.
■■ Zakon o koncesijama FBiH, „Službene novine FBiH“, br. 40/02 i
85/06.
■■ Zakon o koncesijama RS, „Službeni glasnik RS“, br. 25/02, 91/06
i 92/09.
65 Ibid.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 35
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ Zakon o koncesijama BDBiH, „Službeni glasnik Brčko Distrikta
BiH“, br. 41/06, 19/07 i 2/08
■■ Zakon o stranim ulaganjima SFRJ, „Službeni list SFRJ“, broj 77/88.
■■ Zakon o koncesijama BiH, „Službeni list SRBiH“, broj 27/91.
Ostalo
■■ Dokument o politici dodjele koncesija u Bosni i Hercegovini,
„Službeni glasnik BiH“, broj 82/06, dostupno na: http://www.
koncesijebih.ba/home/index.php?option=com_content&task=vie
w&id=21&Itemid=33. Pristupljeno: 15. 8. 2013.
■■ „Novi Zakon o koncesijama već godinu dana u ladicama izaslanika
Doma naroda Parlamenta FBiH: na koncesijama „zamračeno“ 1,5
milijardi maraka“, Dnevni list, dostupno na http://www.nina.
ba/index.php?option=com_content&view=article&id=17016:novi-zakon-o-koncesijama-ve-godinu-dana-u-ladicama-izaslanikadoma-naroda-parlamenta-fbih-n-na-koncesijama-zamraeno-15milijardi-maraka&catid=36:sarajevo&Itemid=53, objavljeno 10. 8.
2013. Pristupljeno: 16. 8. 2013.
■■ „Koncesije u BiH: Federacija poklanja vodu velikim kompanijama“,
magazin Žurnal, 25. 5. 2013. dostupno na: http://www.abrasmedia.
info/content/koncesije-u-bih-federacija-poklanja-vodu-velikimkompanijama. Pristupljeno: 16. 8. 2013.
■■ „Federacija BiH od koncesija gubi oko 200 miliona
godišnje“, objavljeno 6. 8. 2013. Dostupno na: http://www.
bljesak.info/web/ar ticle.aspx?a=496fca50-93b7-4c7c-87ffa9139fe1444e&c=a76d03e1-6e68-46ef-9626-00aa1c12c7ae.
Pristupljeno: 20. 8. 2013.
36 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ODUZIMANJE IMOVINSKE
KORISTI PRIBAVLJENE
KRIVIČNIM DJELOM ILI
PREKRŠAJEM
I ULOGA TUŽIOCA
dipl. iur. Sunčica Vejzović, asistent
Pravni fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić“ Mostar
[email protected]
Sažetak
U
radu se izlažu aktuelna pitanja krivičnopravnog regulisanja
instituta oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim
djelom u Krivičnom zakonodavtsvu Bosne i Hercegovine. U
uvodnom dijelu dat je historijski prikaz razvoja instituta oduzimanja
imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u zakonodavstvu
BiH. Nakon toga slijedi prikaz međunarodnih pravnih standarda koji
regulišu ovu oblast. U radu je data detaljna analiza instituta oduzimanja
imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom prema KZBiH, te su
razrađeni prijedlozi koje sadrži Nacrt zakona o oduzimanju imovinske
koristi pribavljene krivičnim djelom i prekršajem u FBiH.
Ključne riječi: oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim
djelom, prošireno oduzimanje nelegalno stečene imovine, uloga tužioca
1. Uvodne napomene
U današnjem modernom svijetu, utrka za novcem postala je osnovni pokretač čovjeka,
pa ne začuđuje ni činjenica kako je sve više onih koji taj novac stiču na nelegalan način.1
Svakodnevno smo svjedoci kako se savremeni pravni poreci suočavaju sa porastom
imovinskog kriminala, tj. kriminala koji je okrenut sticanju nelegalne imovinske koristi.
Pravni poredak teži uspostavi stanja kakvo je bilo prije počinjenja krivičnog djela, te se u
toj svakodnevnoj borbi sa kriminalcima koristi raznim pravnim mehanizmima, a jedan od
njih je upravo i oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom. Na ovaj način se
potencijalnim počiniocima poručuje da neće moći zadržati imovinsku korist od krivičnog
1 Rad prezentiran na okruglom stolu “(Ne)oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom i prekršajem”,
održanom u Mostaru, 17. maja 2013. godine, u organizaciji CCD Kyodo, Sarajevo, i Kantonalnog suda u
Mostaru.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 37
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
djela, odnosno da im se počinjenje krivičnog djela neće isplatiti.2
Institut oduzimanja ilegalno stečene imovine ima svoje uporište u
temeljnom pravnom (civilizacijskom) načelu da niko ne može zadržati
protupravno stečenu imovinsku korist.3 Cilj je, dakle, uspostavljanje
stanja koje je narušeno izvršenjem krivičnog djela.
Bitno je istaći kako je oduzimanje imovinske koristi institut koji se,
kroz različite pojavne oblike, koristio u historiji, te shodno tome ne
predstavlja novinu u krivičnopravnim institutima u svom suštinskom
smislu.4
Oduzimanje imovinske koristi je prvi put propisano Općim kaznenim
zakonikom Kraljevine Norveške, 1902. godine. U naše zakonodavstvo
ova mjera je uvedena novelom Krivičnog zakonika 1959. godine, i to
kao mjera sigurnosti. Institut oduzimanja imovinske koristi može imati
različitu pravnu prirodu, pa shodno tome u nekim državama oduzimanje
imovinske koristi predstavlja krivičnu sankciju, u drugim savremenim
zakonodavstvima ovaj institut predstavlja posebnu posljedicu presude,
ili je uređen kao posebna mjera koja omogućuje ostvarenje načela da
niko ne smije zadržati imovinsku korist stečenu krivičnim djelom.5 Već
u Krivičnom zakonu bivše SFRJ iz 1977. godine oduzimanje imovinske
koristi pribavljene krivičnim djelom nije više bilo predviđeno kao
krivičnopravna sankcija nego kao posebna krivičnopravna mjera.
Temeljno načelo, da niko ne može zadržati imovinsku korist koja je
pribavljena učinjenjem krivičnog djela, poznaju mnoga savremena
zakonodavsta, pa tako i krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine.
2. Međunarodni pravni standardi
Jedan od prvih dokumenata koji uređuje osnov za kriminalizaciju i
standarde za trajno oduzimanje prihoda stečenih krivičnim djelom
je Konvencija Vijeća Evrope iz 1990. godine o traganju, privremenom
oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog krivičnim djelom6 (The
Council of Europe Convenctio of search, seizure and confiscation
of the proceeds of a criminal offense). Nakon ovog prvog pravnog
dokumenta iz ove oblasti, uslijedili su i mnogi drugi koji su uvodili
neke dodatne elemente i novine u ovaj institut. Nabrojat ćemo samo
neke kao npr. Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog
organizovanog kriminala7 (The United Nations Convention against
Transnational Organized Crime), Krivičnopravna konvencija o
korupciji8 (Criminal Law Convention on Corruption), Konvencija o
pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda
stečenog krivičnim djelom i finansiranju terorizma9 (Convention on
2 E. Ivičević, Utvrđivanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom u hrvatskom
pravu i sudskoj praksi, Hrvatski
ljetopis za kazneno pravo i praksu, br. 1/2004, Zagreb, 2004, str. 217.
3 E. Mujanović, Oduzimanje ilegalno stečene imovine, Transparency international
Bosnia and Herzegovina, Open society fund Bosnia and Herzegovina, Sarajevo,
2007, Nacrt dokumenta, str. 2. (http://ti-bih.org/wp-content/uploads/2011/03/
Oduzimanje-ilegalno-stecene-imovine1.pdf) (datum posjete stranici 25. 1. 2014.
godine)
4 L. Horvat, S. Radoljubac, Odredbe oduzimanja imovinske koristi prema posljednim
izmjenama i dopunama
Kaznenog zakona, Članci i rasprave, Odvjetnik , 7-8/2010, str. 49.
5 E. Ivičević, op. cit., str. 218.
6 Konvencija o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda
stečenog krivičnim djelom, Strasbourg, ETS 141, 8. 11. 1990.
7 Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala,
Palermo, 15. 11. 2000, „Službeni glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 5/02.
8 Krivičnopravna konvencija o korupciji, ETS 173, Strasbourg, 27. 1. 1999, „Službeni
glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 4/06, ratificirana od strane BiH 30. 3.
2003. godine
9 Konvencija o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda
38 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Laundering, Search, Seizure and Confiscation of the Proceeds from
crime, and the financing of terrorism). Sve navedene konvencije daju
definicije i tumačenja određenih termina, definišu pojam imovine,
dobiti od kriminala, zamrzavanja ili zapljene, konfiskacije, itd.
Prema ovim konvencijama, pod pojmom imovine podrazumijeva
se imovina koja je proistekla ili je ostvarena direktno ili indirektno
izvršenjem krivičnog djela. Imovinom se, pored ostalog, smatraju i
sve nepokretne stvari, pravni dokumenti kojima se dokazuje pravo
ili interes. Konfiskacija predstavlja trajno oduzimanje, odnosno
lišavanje prava svojine na imovini po nalogu suda ili nadležnog
organa. Zamrzavanje ili zapljena označava privremenu zabranu
raspolaganja, čuvanja ili kontrolu imovine na osnovu naloga suda ili
drugog nadležnog organa. Provođenje međunarodnih standarda u
savremenim zakonodavstvima zavisi od postojanja pravnog sistema
u određenoj državi. Standardi dokazivanja u različitim evropskim
zemljama su drugačiji, u nekim su ti standardi sniženi tako da veza
između krivičnog djela koje je predmet postupka i imovine koja se
može ocijeniti kao nezakonita, može biti slabija i tužilac nije dužan
da dokaže vezu između krivičnog djela u pitanju i ukupne imovine.
Iz prakse mnogih država proizlazi da je porijeklo imovine učinioca
krivičnog djela teško ili čak nemoguće dokazati. Konvencijom iz 2005.
godine 10 uvedena je obaveza da države usvoje zakonodavne i druge
potrebne mjere da se u slučaju teških krivičnih djela ili krivičnih
djela propisanih domaćim zakonom zahtijeva da učinilac krivičnog
djela dokaže porijeklo prihoda za koji se tvrdi da je stečen krivičnim
djelom ili druge imovine koja može biti predmet oduzimanja, ukoliko
je takav zahtjev u skladu sa principima domaćeg prava. Bosna i
Hercegovina je potpisnica ove konvecije, te je u svoje zakonodavstvo
inkorporirala odredbu da učinilac krivičnog djela treba da pruži
dovoljno dokaza koji će potkrijepiti njegove navode da je imovina
pribavljena na zakonit način.
3. Odredbe Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
o oduzimanju imovinske koristi pribavljene
krivičnim djelom
Pravna teorija različito definiše oduzimanje imovinske koristi
proistekle iz krivičnog djela, i to kao sigurnosnu mjeru, posebnu
mjeru ili kao mjeru krivičnopravnih sankcija. „Međutim, danas
se uveliko smatra da se radi o mješovitom građansko-krivičnom
institutu sui generis čija je svrha u uspostavi stanja narušenog
počinjenjem krivičnog djela i u zabrani nezakonitog bogaćenja
kriminalnim djelatnostima.“11 Bosna i Hercegovina je država sa
neujednačenim zakonodavstvom, pa je s obzirom na to i institut
oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom
neujednačen na čitavoj teritoriji države. U Bosni i Hercegovini
postoje četiri krivična zakona; Krivični zakon Bosne i Hercegovine12
(KZBiH), Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine13(KZFBiH),
Krivični zakon Republike Srpske14 (KZRS) i Krivični zakon Brčko
stečenog krivičnim djelom i finansiranju terorizma, ETS 198, 16. 5. 2005,
„Službeni glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 4/06, ratificirana od
strane BiH 30. 3. 2004.
10 Ibid.
11 R. Golobinek, Financial Investigations and Confiscation of Proceeds from
Crime, Council of Europe, str. 9.
12 Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.
3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10).
13 Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije
BiH“, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11).
14 Krivični zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br.
49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12).
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 39
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Distrikta15(KZBD). Svi ovi zakoni sadrže odredbe o oduzimanje
imovinske koristi pibavljene krivičnim djelom. Pored ovih zakona, na
terotoriji Bosne i Hercegovine postoje još tri zakona koja regulišu ovaj
institut, a to su Zakon BiH o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i
drugih mjera,16 Zakon o izvršnom postupku BiH pred Sudom BiH,17
te Zakon o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela
u RS.18 Trenutno postoji i Nacrt zakona o oduzimanju imovinske
koristi pribavljene krivičnim djelom i prekršajem FBiH, o kojem će u
nastavku ovog rada biti više riječi.
Krivični zakon Bosne i Hercegovine ne predviđa oduzimanje
imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom kao krivičnopravnu
sankciju, nego kao posebnu mjeru koja je posljedica učinjenja
krivičnog djela kojom je ta imovinska korist pribavljena. Član 110.
stav 1. KZBiH propisuje da niko ne može zadržati imovinsku korist
pribavljenu krivičnim djelom. Ovaj član predstavlja imperativ
(obavezu) koja vrijedi u svim savremenim pravnim zakonodavstvima
i ova mjera je zakonom predviđena kao posljedica koja pogađa onoga
ko na nezakonit način nastoji pribaviti sebi ili drugome imovinsku
korist. Cilj ove mjere je uspostava stanja kakvo je bilo prije počinjenja
krivičnog djela. Smisao propisivanja i izricanja mjere oduzimanja
imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom negativno utiče i
na samu motivaciju eventualnog učinioca krivičnog djela.19 U stavu
2. istog člana propisano je da korist iz stava 1. oduzima sudskom
odlukom. Osnovni uvjet za primjenu stava 2. člana 110. KZBiH je da
je imovinska korist postignuta baš učinjenjem konkretnog krivičnog
djela, dakle da je u kauzalnom odnosu sa učinjenjem upravo tog
krivičnog djela, a taj odnos može biti izravan ili neizravan. Za
imovinsku korist nije bitno da li je njeno postizanje bilo i cilj
poduzimanja inkrimiranog djela, nego je dovoljno da se ona pojavila
kao rezultat krivičnog djela, odnosno da je nastala učinjenjem djela.20
3.1. Prošireno oduzimanje imovinske koristi
Posljednjim izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH brisan
je stav 3. člana 110. i uveden je novi član 110a. kojim je predviđeno
prošireno oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim
djelom. Ovo oduzimanje je, prema novom članu 110a, moguće
izvršiti samo na osnovu sudske odluke kojom se utvrdi da je krivično
djelo učinjeno. Dakle, oduzimanje imovinske koristi pribavljene
krivičnim djelom Sud može izreći u presudi kojom se optuženi
oglašava krivim, u rješenju o primjeni odgojne mjere, kao i u presudi
u kojoj se utvrđuje da je djelo izvršeno u stanju neuračunljivosti
ili smanjene uračunljivosti. Dodatna dva uslova koja se traže su da
tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva
korist pribavljena izvršenjem krivičnih djela iz glava: XVII (Krivična
djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim
pravom), XVIII (Krivična djela protiv privrede i jedinstva tržišta, te
krivična djela iz oblasti carina, XIX (Krivična djela korupcije i krivična
djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti), XXI (Krivična
15 Krivični zakon Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“,
br. 10/03, 6/05, 21/10, 47/11 i 52/11).
16 Zakon BiH o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni
glasnik BiH“, broj 12/10).
17 Zakon o izvršnom postupku BiH pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“,
broj 18/03).
18 Zakon o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela RS („Službeni
glasnik RS“, broj 12/10).
19 S. Hasanspahić, N. Halilagić, Oduzimanje imovinske koristi pribavljene
krivičnim djelom, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, Zenica, 2011,
str. 310.
20 Lj. Percel, Oduzimanje imovinske koristi u prekršajnom postupku, Hrvatski
ljetopis za kazneno pravo i praksu, br. 2/2007, Zagreb, 2007, str. 907-919.
40 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
djela povrede autorskih prava), XXI A (Krivična djela protiv oružanih
snaga BiH), XXII (Dogovor, pripremanje, udruživanje i organizovani
kriminal), te da počinilac krivičnih djela iz ovih glava KZBiH nije pružio
dokaze da je imovinska korist pribavljena zakonito. Upravo iz ovog se
jasno vidi to „prošireno“ oduzminje nelegalno stečene imovine, koje
predstavlja inverziju tereta dokazivanja (reversal of proof) nezakonitog
porijekla imovine između tužioca i osumnjičenog, odnosno optuženog.
Problem predstavlja činjenica da sudska praksa nije zauzela stav u okviru
kojeg postupka se može primijeniti ovaj propis. Neka mišljanja idu u
pravcu toga da se u okviru konkretnog krivičnog postupka pokreće (po
službenoj dužnosti) poseban postupak (posebnim rješenjem) sa ciljem
utvrđivanja imovinske koristi za koju postoji opravdan razlog da se
vjeruje da je pribavljena krivičnim djelom. Za razliku od ovog mišljenja,
postoje ona koja smatraju da nadležni tužilac treba predložiti pokretanje
posebnog postupka kod suda u okviru kojeg bi predlagao dokaze kojima
se potvrđuje sumnja da se radi o nezakonito stečenoj imovini.21 Taj
postupak bi bio jedan adhezioni postupak u kojem bi se razmatrali
kako dokazi tužioca, tako i dokazi učinioca krivičnog djela. Prva razlika
između novog zakonskog rješenja o proširenom oduzimanju imovinske
koristi pribavljene krivičnim djelom i ranijih zakonskih propisa je
u tome što je inicijativa za primjenu ovog instituta na postupajućem
tužiocu, koji treba pružiti dokaze koji ukazuju na sumnju da se radi o
koristi koja je stečena izvršenjem taksativno navedenih krivičnih djela.
Ukoliko Sud prihvati taj prijedlog teret dokazivanja je i na počiniocu,
koji bi trebao pružiti dokaze da je imovinska korist stečena na zakonit
način, jer se pretpostavlja da je tužilac već podnio određene dokaze koji
ukazuju na sumnju da se radi o nezakonito stečenoj imovini.22 U pravnoj
teoriji i praksi nerijetko se postavlja i pitanje da li Evropski sud za
ljudska prava dozvoljava inverziju tereta dokazivanja, s obzirom na član
6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, koji
sadrži pretpostavku nevinosti? Ovo pitanje Sud je razmatrao u predmetu
Salabiaku protiv Francuske i „istakao da činjenične i pravne pretpostavke
koje postoje u nacionalnom krivičnopravnom sistemu same po sebi nisu
protivne pretpostavci optuženikove nevinosti, pod uslovom da države
ugovornice ne prelaze razumne granice, uzimajući u obzir važnost
uloga i čuvajući pravo odbrane“.23 Činjenične i pravne pretpostavke nisu
protivne pretpostavci nevinosti optuženog, ako on ima mogućnost da
dokaže suprotno pretpostavci i ako nije ugroženo pravo na odbranu.
U Nacrtu zakona o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim
djelom i prekršajem, tačnije u njegovom član 5. stav 1. propisano je da
se postupak o oduzimanju imovinske koristi može voditi prije, u toku
i nakon okončanja krivičnog postupka, dok stav 3. istog člana navodi
da će, ukoliko nisi ispunjeni uvjeti za vođenje krivičnog postupka
zbog smrti ili odsutnosti osumnjičenog, odnosno optuženog ili drugih
okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a postoje temelji sumnje da
je učinjenjem krivičnog djela pribavljena imovinska korist, tužilac kod
nadležnog suda pokrenuti posebni postupak za oduzimanje takve koristi.
Ovim je ispravljen nedostatak kojeg sadrži KZBiH, u čijim odredbama
nije precizirano koji i kakav je to postupak u kojem će se oduzimati
nelegalno pribavljena imovinska korist u slučaju da je osumnjičeni,
odnosno optuženi nedostupan. Međutim, Nacrt zakona ne razgraničava
stvarne i pravne razloge zbog kojih ponekad nije moguće voditi krivični
postupak. Ako su u pitanju pravni razlozi koji onemogućavaju vođenje
krivičnog postupka, kao npr. imunitet, zastara, pomilovanje, tada neće
biti moguće oduzeti imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, pa
bi u tom pravcu trebalo izmijeniti Nacrt zakona i razgraničiti stvarne i
pravne razloge prilikom oduzimanja imovinske koristi, kako to uređuje
npr. njemački zakonodavac, te navodi samo stvarne razloge koji mogu
postojati za nevođenje krivičnog postupka, a u slučaju kojih se može
oduzeti imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
21 E. Mujanović, op. cit., str. 3.
22 S. Hasanspahić, N. Halilagić, op. cit., str. 313-314.
23 Odluka Evropskog suda za ljudska prava od 7. 9. 1988, A 141 A 10519/83, Salabiaku
vs. France, str. 347.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 41
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Nacrt zakona ide i korak dalje, te propisuje u istom članu 5. stav 4. da o zahtjevu tužioca iz
stava 3. odlučuje sudija pojedinac i to rješenjem, što je također pozitivna novina u odnosu
na KZBiH, koji ne navodi kojom odlukom Suda se takva imovina oduzima. Dalje, bitno
je istaknuti da prošireno oduzimanje kriminalne, odnosno nezakonito stečene imovine,
jeste „prošireno“ zbog toga što se ne odnosi samo na imovinsku korist za koju je dokazano
da potiče iz konkretnog krivičnog djela, odnosno krivičnih djela, već se radi o imovinskoj
koristi za koju se osnovano pretpostavlja da je stečena nizom drugih krivičnih djela, odnosno
da je produkt svojevrsne „kriminalne karijere“ konkretnog učinioca, tj. pravosnažno
osuđenog lica. Ovdje je u pitanju imovina lica osuđenog za određeno krivično djelo, a za
koju taj osuđeni nije uspio da dokaže da ju je stekao na legalan način. Praktično objašnjeno
i jednostavnije rečeno, u pitanju je svojevrsno ispitivanje porijekla imovine, osuđenih za
određena krivična djela.24
3.2. Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom 25
Krivični zakon BiH ne definiše šta je to imovinska korist pribavljena krivičnim djelom,
nego samo navodi u čemu se ona može sastojati. Međutim, taj nedostatak ispravlja se u
Nacrtu zakona o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i prekršajem
FBiH, koji u svom članu 4. stav 1. tačka b) navodi da je imovinska korist svaka imovinska
korist koja je izravno ili neizravno nastala ili pribavljena krivičnim djelom ili prekršajem.
Ona obuhvata sve vrste imovine, materijalnu i nematerijalnu, pokretnu i nepokretnu, kao
i pravne dokumente i isprave koje dokazuju pravo ili interes u takvoj imovini, a posebno
nekretnine i pokretnine, tražbine, poslovne udjele, dionice, vrijednosne papire, novac,
plemenite metale i drago kamenje u vlasništvu, posjedu ili pod kontrolom počinioca
krivičnog djela ili povezane osobe. Pored toga što Nacrt zakona daje definiciju imovinske
koristi, također, detaljnije specificira koja je to vrsta imovine koja može biti obuhvaćena
pojmom imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, za razliku od KZBiH. Imovinsku
korist možemo definisati i kao višak imovine, odnosno kao čistu dobit, koja nastaje
učinjenjem krivičnog djela. Imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom moguće je
definisati i kao bilo kakvu imovinsku korist od krivičnog djela, ili kao nezakoniti prihod,
koji se može sastojati od bilo koje vrste imovine, koji se sastoji u stvarima ili pravima,
koja može biti pokretna ili nepokretna, a koja obuhvata i pravne akte ili dokumente koji
dokazuju naslov ili pravo na takvoj imovini.26 KZBiH sadrži odredbu koja propisuje da će se
učinilac obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi,
ukoliko oduzimanje te imovine ne bude moguće. Ovakvo rješenje nije ispravno i kosi se sa
odredbama Konvecije o pranju, traganju, privremenom oduzimanju, i oduzimanju prihoda
stečenog krivičnim djelom. Naime, države potpisinice ove konvencije obavezale su se da
će prihvatiti zakonodavne i druge mjere na osnovu kojih je moguće izvršiti oduzimanje
imovinske koristi (vrijednosti) koja odgovara nezakonitom prihodu. Konvencija obavezuje
države članice da prihvate zakonodavne mjere koje omogućavaju oduzimanje bilo koje
imovinske vrijednosti koja odgovara nezakonitom prihodu, a ne samo obavezivanje na
isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi u slučaju kada nije
moguće oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u obliku u kojem je
pribavljena krivičnim djelom. Ovakva odredba KZBiH, koja je u suprotnosti sa navedenom
Konvencijom, nije dobra. Naime, oblici imovinske koristi mogu se mijenjati poduzimanjem
raspolaganja tom koristi, najčešće finansijskim transakcijama, čime će ujedno biti otežana
i identifikacija imovinske koristi, odnosno njenog porijekla.27 Kod utvrđivanja prihoda, u
24 M. Škulić, Prošireno oduzimanje imovine čije zakonito porijeklo nije dokazano, Časopis za pravnu teoriju i
praksu, Sarajevo, 2010, str. 24-25.
25 Prema članu 111. KZBiH od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja
je pribavljena krivični djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati na isplatu novčanog iznosa
srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi, imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti od osobe
na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati
da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Kada je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena
sa imovinom stečenom na zakonit način, takva imovina može biti predmet oduzimanja, ali u mjeri koja ne premašuje
vrijednost imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Prihod ili druge koristi iz imovinske koristi pribavljene krivičnim
djelom ili iz imovine u koju je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom pretvorena, ili iz imovine sa kojom je imovinska
korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena, mogu biti predmet mjera navedenih u ovom članu na isti način i u istoj mjeri
kao i imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
26 E. Ivičević, Utvrđivanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom u hrvatskom pravu, Hrvatski ljetopis za
kazneno pravo i praksu, 1/2004, Zagreb, str. 217-238.
27 Ibid, str. 220.
42 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
obzir se moraju uzeti podaci o finansijskim transakcijama koje su izvršili osumnjičeni i
njemu bliske osobe.28 Da bi se utvrdili načini i visina nezakonito stečene imovine koriste se
razne metode. Kod nekih vrsta krivičnih djela, kao što je npr. organizovani kriminal, visina
i vrsta nezakonito stečene imovinske koristi se utvrđuje pomoću posebnih istražnih radnji
(prisluškivanje, tajno praćenje), dok se npr. kod krivičnih djela koja se tiču privrednog
kriminala visina i način nezakonito pribavljene imovinske koristi utvrđuje na osnovu
ispitivanja poslovne dokumentacije i finansijskih transakcija koje su izvršili osumnjičeni
i druge osobe.
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom prema KZBiH moguće je i od
treće osobe. Riječ je o osobi koja nije stvarni učinilac krivičnog djela, i koja može biti pravna
ili fizička osoba. Zakonski uslov koji se traži jeste da ta osoba nije znala niti je mogla znati
da je imovinska korist pribavljena učinjenjem krivičnog djela. „Na ovaj način je omogućena
zakonska zaštita osoba koje su u dobroj vjeri došle u posjed određene imovine, za koju u
vrijeme njenog pribavljanja nisu znale ili mogle znati da se radi o nezakonito stečenoj
imovini.“29
„Poteškoće vezane za utvrđivanje visine imovinske koristi su alternativno predviđene.
Mogu se odnositi na nasrazmjerne teškoće oko utvrđivanja visine imovinske koristi zbog
uništenja ili nestanka predmeta, prodaje ili poklona, ne zna se vrijednost takvih predmeta
jer su povučeni iz prometa, nema podataka o kvalitetu predmeta, proizvođaču, kupcu, itd.
ili će postupak utvrđivanja imovinske koristi znatno utjecati na odugovlačenje krivičnog
postupka.“30
3.3. Zaštita oštećenog
Odredbama ovog člana KZBiH je određen odnos između mjere oduzimanja imovinske
koristi pribavljene krivičnim djelom i imovinskopravnog zahtjeva osobe oštećene31 kivičnim
djelom. Cilj ove odredbe KZBiH je zaštita interesa osoba oštećenih krivičnim djelom. Ako
je neka osoba oštećena krivičnim djelom, Sud izriče mjeru oduzimanja imovinske koristi
pribavljene krivičnim djelom samo ako oštećenom nije dosudio imovinskopravni zahtjev
ili ako imovinska korist pribavljena krivičnim djelom prelazi dosuđeni imovinskopravni
zahtjev. Imovinskopravni zahtjev oštećenog ima prioritet u odnosu na mjeru oduzimanja
imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Odredbom člana 112. stava 2. regulisana
su prava oštećenog koji je u krivičnom postupku istakao imovinskopravni zahtjev, te su
dalje određeni rokovi u kojima oštećeni može tražiti namirenje iz iznosa oduzete imovinske
koristi pribavljene krivičnim djelom. Ti rokovi su šest mjeseci od dana pravosnažnosti
odluke kojom je upućen na parnični postupak, i tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke
kojom je u parničnom postupku utvrđen njegov zahtjev, da zatraži namirenje iz oduzete
vrijednosti. U stavu 3. člana 112. KZBiH regulisana su prava oštećenog koji u krivičnom
postupku nije istakao imovinskopravni zahtjev, a Sud je odlukom kojom je utvrđeno da je
krivično djelo učinjeno izrekao mjeru oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim
djelom. I ovdje je postavljen rok od tri mjeseca, u kojem oštećeni može zahtijevati namirenje
iz oduzete vrijednosti, ako je u tom roku, od dana saznanja za presudu kojom se oduzima
imovinska korist pribavljena krivičnim djelom ili najdalje u roku od dvije godine od
pravosnažnosti te odluke, pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja tog zahtjeva i ako u
roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži
namirenje iz oduzete vrijednosti.
28 I. Šuškić, Integrirana finansijska istraga usmjerena ka oduzimanju nezakonito stečene imovinske koristi,
Pravo i Pravda, Sarajevo, 2011, str. 353-377.
29 E. Mujanović, op. cit., str. 11.
30 S. Hasanović, N. Halilagić, op. cit., str. 318.
31 Prema članu 112. KZBiH, ako je oštećenom u krivičnom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev, sud
će izreći oduzimanje imovinske koristi ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev oštećenog.
Oštećeni koji je u krivičnom postupku u pogledu svog imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnični
postipak, može tražiti da se namiri iz iznosa oduzete vrijednosti, ako pokrene parnični postupak u roku od
šest mjeseci od dana pravosnažnosti odluke kojom je upućen na parnični postupak i ako u roku od tri mjeseca
od dana pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.
Oštećeni koji u krivičnom postupku nije istaknuo imovinskopravni zahtjev, može zahtijevati namirenje iz
oduzete vrijednosti, ako je radi utvrđenja svog zahtjeva pokrenuo parnični postupak u roku od tri mjeseca
od dana saznanja za presudu kojom se oduzima imovinska korist, a najdalje u roku od dvije godine od
pravosnažnosti odluke o oduzimanju imovinske koristi i ako u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti
odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 43
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Uloga tužioca prilikom
oduzimanja imovinske koristi
pribavljene krivičnim djelom
prema Nacrtu zakona o
oduzimanju imovinske koristi
pribavljene krivičnim djelom u
FBiH
U odredbi člana 110a. KZBiH naglašeno je
da Sud može sudskom odlukom oduzeti
imovinsku korist pribavljenu krivičnim
djelima iz glava XVII, XVIII. XIX, XXI, XXIA
i XXII, za koju tužilac pruži dovoljno dokaza
se opravdano vjeruje da je takva imovinska
korist pribavljena izvršenjem krivičnih
djela iz gore navedenih glava KZBiH, a
počinilac nije pružio dokaze da je korist
pribavljena zakonito. Dakle, riječ je ovdje
o podijeljenom teretu dokazivanja između
tužioca i počinioca krivičnog djela. Prva
razlika između novog zakonskog rješenja
o proširenom oduzimanju imovinske
koristi pribavljene krivičnim djelom i
ranijih zakonskih propisa je u tome što je
inicijativa za primjenu ovog instituta na
postupajućem tužiocu koji treba pružiti
dokaze koji ukazuju na sumnju da se radi o
koristi koja je stečena izvršenjem pobrojanih
krivičnih djela. Ukoliko Sud prihvati taj
prijedlog, teret dokazivanja je (i) na učiniocu
(jer se pretpostavlja da je tužilac već podnio
određene dokaze koji ukazuju na sumnju
da se radi o nezakonito stečenoj koristi), koji
bi trebao pružiti dokaze da je imovinska
koristi stečena na zakonit način. Radi se o
svojevrsnoj podjeli tereta dokazivanja između
tužioca (kao zastupnika javnog interesa) i
učinioca krivičnog djela, kojem mora biti
omogućeno korištenje svih raspoloživih
dokaznih sredstava sa ciljem dokazivanja
zakonitog porijekla svoje imovine. U slučaju
da on to nije u mogućnosti učiniti, sud na
temelju svog slobodnog uvjerenja može
naložiti oduzimanje imovinske koristi od
tog učinioca, i to odlukom kojom je utvrdio
učinjenje djela. Istina, ovakvo zakonsko
rješenje nije na sveobuhvatan način uredilo
ovo pitanje, posebno iz razloga što nije
precizirano kojom konkretno odlukom suda
se oduzima nezakonito pribavljena korist, u
kojem postupku se ona donosi, kako sudovi
trebaju postupati u slučajevima kada je
počinilac nedostupan, a identificirana je
sumnjiva imovina i sl.?!32
Nacrt zakona o oduzimanju imovinske
32 E. Mujanović, Oduzimanje imovinske koristi
pribavljene počinjenjem koruptivnih krivičnih
djela (analiza pravnog okvira u Bosni i
Hercegovini), Transparency International
BiH, 2011.
44 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
koristi pribavljene krivičnim djelom i
prekršajem u FBiH predviđa da Sud oduzima
imovinsku korist pribavljenu krivičnim
djelom na osnovu svoje presude kojom je
utvrđeno da je krivično djelo učinjeno.
Međutim, takvo oduzimanje imovinske
koristi koja je pribavljena krivičnim djelom
Sud, prema Nacrtu zakona, neće moći izvršiti
po službenoj dužnosti, niti po vlastitoj
inicijativi, nego je potreban zahtjev tužioca
za oduzimanje imovinske koristi pribavljene
krivičnim djelom. U članu 8. Nacrta zakona,
tačnije u stavu 3. člana 8, određeno je koji
su ti bitni elementi koje zahtjev treba da
sadrži. Između ostalog, tužilac u zahtjevu za
oduzimanje imovinske koristi pribavljene
krivičnim djelom treba da navede: podatke
o osobi od koje se oduzima imovinska
korist, opis i zakonski naziv krivičnog djela
ili prekršaja, podatke ili opis imovine koju
treba oduzeti, dokaze o imovini koja je
predmet oduzimanja, a do kojih se došlo
provođenjem finansijske istrage, dokaze
o zakonitim prihodima te osobe i razloge
koji opravdavaju potrebu za trajnim
oduzimanjem imovine. Na tužiocu je i da
pokrene posebni postupak kod nadležnog
suda za oduzimanje imovinske koristi
ukoliko nisu ispunjeni uvjeti za vođenje
krivičnog postupka, zbog smrti ili odsutnosti
osumnjičenog ili optuženog ili drugih
okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.
Tužilac je također, prema Nacrtu zakona,
dužan da u cilju osiguranja imovinske
koristi za koju se sumnja da je pribavljena
krivičnim djelom, prije, u toku ili nakon
okončanja krivičnog postupka, predložiti
osiguranje bilo kojom privremenom mjerom
kojom se najefikasnije može postići svrha
osiguranja. Na ovaj način se štiti imovinska
korist koja je pribavljena krivičnim djelom,
da bi se oštećeni mogao namiriti iz iznosa
oduzete vrijednosti, bilo da je istaknuo
imovinskopravni zahtjev ili nije.
Imovinska korist pribavljena krivičnim
djelom se, dakle, utvrđuje u krivičnom
postupku po službenoj dužnosti. U ovom
postupku, posebno važnu ulogu ima tužilac
koji, između ostalog, ima pravo i obavezu da
utvrđuje činjenice potrebne za odlučivanje
o imovinskopravnom zahtjevu, odnosno o
oduzimanju imovinske koristi pribavljene
krivičnim djelom. Preciznije rečeno, tužilac je
dužan prikupljati dokaze i izviđati okolnosti
koje su važne za utvrđivanje pribavljene
imovinske koristi. Međutim takvu obavezu
ima i Sud, čime se u procesnom smislu
ostvaruje primjena načela da niko ne može
zadržati protivpravno stečenu imovinsku
korist.
Sud
će,
shodno
zakonskim
odredbama, vrijednost imovinske koristi
procjenjivati na temelju vlastite procjene,
ako bi procjena na drugačiji način dovela
do nesrazmjernih poteškoća ili bi došlo do
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
značajnijeg odugovlačenja postupka. Iz ovoga slijedi da eventualne
poteškoće u postupku utiču samo na postupak, način utvrđivanja,
a nikako i na obavezu Suda da utvrdi imovinsku korist. Sud je u
svakom slučaju, bez obzira na način utvrđivanja, dužan da utvrdi
imovinsku korist, te da izrekne mjeru oduzimanja.33
Zakonom je propisano da tužilac može u optužnici zatražiti od
Suda da izda kazneni nalog u kojem će optuženom izreći određenu
krivičnopravnu sankciju ili mjeru bez provođenja glavne rasprave.
U tom postupku, tužilac može, između ostalih, zatražiti i izricanje
mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
Uvjet za to je da se postupak vodi za krivična djela sa propisanom
kaznom zatvora do pet godina ili novčanom kaznom kao glavnom
kaznom, a za koje je tužilac prikupio dovoljno dokaza koji pružaju
osnov za tvrdnju da je osumnjičeni učinio krivično djelo.
Zaključak
Postojanjem i primjenjom mjere oduzimanja imovinske koristi
pribavljene krivičnim djelom ispunjeno je jedno od najvažnijih načela
krivičnog prava, a to je načelo da niko ne može zadržati imovinsku
korist koju je stekao učinjenjem krivičnog djela. Uvođenjem instituta
proširenog oduzimanja imovinske koristi pirbavljene krivičnim
djelom uveden je institut obrnutog tereta dokazivanja, između
tužioca i učinioca krivičnog djela. Mogućnost djelotvorne borbe
protiv krivičnih djela, kao što su organizovani kriminal i korupcija,
moguće je tražiti ne samo u odredbama Krivičnog zakona nego i
unutar nekih novih zakonskih rješenja kao što je Zakon o oduzimanju
imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i prekršajem. Naime,
u KZBiH nije određeno kako voditi odvojeni krivični postupak
za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u
slučaju ako se krivični postupak završi oslobađajućom presudom, ili
ako iz nekih razloga (stvarnih ili pravnih) nije moguće voditi krivični
postupak protiv osumnjičenog, odnosno optuženog. U Nacrtu zakona
o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i
prekršajem u FBiH je određen postupak oduzimanja imovinske
koristi, nadležnost za postupanje, kao i osnivanje agencije koja će
upravljati oduzetom imovinom, vršiti procjenu, prodaju oduzete
imovine. Također, treba raditi na istražnim metodama, u cilju što
bolje provedene finansijske istrage, koja će uveliko olakšati rad
tužilaštva i na taj način doprinijeti oduzimanju imovinske koristi
pribavljene krivičnim djelom i u potpunosti provedenom načelu da
niko ne može zadržati imovinsku korist koju je stekao učinjenjem
krivičnog djela. Finansijskom istragom bi se na najbolji način
identificirala imovinska korist koja je stečena nezakonito, te je zbog
toga provođenje finansijske istrage potrebno istaknuti kao imperativ
u krivičnom zakonodavstvu. Sve ovo naravno treba biti provodivo u
praksi, i na sudskim tijelima je da zauzmu stav o tom pitanju. Krivični
zakon BiH predviđa prošireno oduzimanje imovinske koristi, kao i
mnoga evropska zakonodavstva, dakle ne zaostaje za njima, samo je
pitanje koliko se taj institut poštuje u praksi. U BiH veliki problem
predstavlja što ne postoje relevantna istraživanja o stvarnom broju
predmeta u kojima je trebalo oduzeti imovinsku korist pribavljenu
krivičnim djelom, u kojima je do toga došlo i u kojima nije. Naime,
najprije je potrebno dati više značaja provođenju postojećih propisa,
pa onda davati prijedloge za uređenje ovog pitanja na drugačiji način.
33 Ibid
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 45
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
LITERATURA
■■ E. Ivičević, Utvrđivanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom u hrvatskom pravu
i sudskoj praksi, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, broj 1/2004, Zagreb, 2004.
■■ E. Mujanović, Oduzimanje ilegalno stečene imovine, (nacrt dokumenta), Transparency
international Bosnia and Herzegovina, Open society fund Bosnia and Herzegovina,
Sarajevo, 2007. (http://ti-bih.org/wp-content/uploads/2011/03/Oduzimanje-ilegalnostecene-imovine1.pdf) (datum posjete stranici 25. 1. 2014.).
■■ E. Mujanović, Oduzimanje imovinske koristi pribavljene počinjenjem koruptivnih
krivičnih djela (analiza pravnog okvira u Bosni i Hercegovini), Transparency Interational
BiH, 2011.
■■ I. Šuškić, Integrirana finansijska istraga usmjerena ka oduzimanju nezakonito stečene
imovinske koristi, Pravo i pravda, Sarajevo, 2011.
■■ Konvencija o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda
stečenog krivičnim djelom, Strasbourg, ETS 141, 8. 11. 1990.
■■ Konvencija o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog
krivičnim djelom i finansiranju terorizma, ETS 198, 16. 5. 2005, „Službeni glasnik BiH Međunarodni ugovori“, broj 4/06, ratificirana od strane BiH 30. 3. 2004. godine.
■■ Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala,
Palermo, 15. 11. 2000, „Službeni glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 5/02.
■■ Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 3/03, 32/03,
37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10).
■■ Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br.
36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11).
■■ Krivični zakona Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, br. 10/03,
6/05, 21/10, 47/11 i 52/11).
■■ Krivični zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 49/03,
108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12).
■■ Krivičnopravna konvencija o korupciji, ETS 173, Strasbourg, 27. 1. 1999, „Službeni
glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 4/06, ratificirana od strane BiH 30. 3. 2003.
godine.
■■ L. Horvat, S. Radoljubac, Odredbe oduzimanja imovinske koristi prema posljednim
izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, Članci i rasprave, Odvjetnik, 7-8/2010.
■■ Lj. Percel, Oduzimanje imovinske koristi u prekršajnom postupku, Hrvatski ljetopis za
kazneno pravo i praksu, broj 2/2007, Zagreb, 2007.
■■ M. Škulić, Prošireno oduzimanje imovine čije zakonito porijeklo nije dokazano, Časopis
za pravnu teoriju i praksu, Sarajevo, 2010.
■■ Odluka Evropskog suda za ljudska prava od 7. 9. 1988, A 141 A 10519/83, Salabiaku vs.
France.
■■ R. Golobinek, Financial Investigations and Confiscation of Proceeds from Crime, Council
of Europe.
■■ S. Hasanspahić, N. Halilagić, Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim
djelom, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, Zenica, 2011.
■■ Zakon BiH o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni glasnik
BiH“, broj 12/10).
■■ Zakon o izvršnom postupku BiH pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 18/03)
■■ Zakon o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela RS („Službeni glasnik
RS“, broj 12/10).
46 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE U FBiH
mr Silvana Brković-Mujagić
sudija Općinskog suda
Sažetak
U
članku se obrađuje nematerijalna šteta kao posljedica štetnog
događaja koja se ogleda u fizičkom ili duševnom bolu ili strahu.
Autor analizira probleme kod utvrđivanja nematerijalne štete,
prije svega, kod duševnog bola ili straha, kao i kod određivanja
visine naknade koja se stalno mijenja i gdje se standardi teško
uspostavljaju, i često mijenjaju. U članku se govori o problemima
nedovoljno razvijene stručnosti vještaka psihijatrijske struke,
nedostatku stručnih kadrova općenito, pa i u odnosu na sudsku
medicinu i potrebu koju zahtijeva sudski postupk.
Posebno imajući u vidu da naknada štete nije ekvivalent ugroženom
ili izgubljenom dobru nego da se oštećenom osigura mogućnost
da pribavi druga dobra i ugodnosti koja mu koriste da prevaziđe
psihičku krizu nastalu kao posljedicu štete.
Ključne riječi: nematerijalna šteta – naknada štete za pretrpljenu
fizičku bol, strah, duševna bol zbog povrede prava časti i ugleda,
slobode ili prava ličnosti, duševna bol zbog smrti ili teškog invaliditeta
bliske osobe, duševna bol zbog smanjenja životne aktivnosti i zbog
naruženosti; utvrđivanje štete i njene visine; vještačenje medicinske
struke
Uvodne napomene
U 20-im godinama proteklog stoljeća počelo se sa priznavanjem prava na novčanu naknadu
zbog tjelesne povrede, a tek kasnije i to nakon Drugog svjetskog rata intenzivnije, zbog
posljedica psihičkih trauma, i pravo na novčanu naknadu za duševnu bol.
Naknada nematerijalne štete je hit problem u svijetu. Ovo stoga jer se neprestano širi krug
zaštićenih osoba i osnova iz kojih proizlazi odgovornost, jer su sve veći izdaci za naknadu
nematerijalne štete, jer su parametri za izračun nematerijalne štete nedovoljno jasni.
Primjera radi, u SAD polovina svih riješenih sudskih postupaka (izuzev brakorazvodnih)
jesu postupci u kojima se odlučivalo o naknadi nematerijalne štete.1
Prema Europskoj rezoluciji 75/7, preporuka je vladama članicama da vode računa o
pravima oštećenih, te da odštetne zahtjeve ne promatraju u kontekstu financijskog stanja
oštećenog. Priznati oblici nematerijalne štete prema Rezoluciji 75/7 su: pojačani napor,
estetska šteta, psihički i fizički bolovi i šteta u slučaju smrti bliskog srodnika.
1 Slobodan Loga, Seminar „Naknada štete i medicinsko vještačenje“, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo 14-15.
4. 2011. godine.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 47
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Općenito, nematerijalna šteta je posljedica štetnog događaja koja se
ogleda u fizičkom ili duševnom bolu ili strahu (članak 155 Zakona
o obligacionim odnosima). Najveći problem kod utvrđivanja
nematerijalne štete kod duševnog bola ili straha i kod određivanja
visine naknade predstavlja znanstvena „podloga“, točnije šarolika
i nikad dorečena oblast psihijatrije, koja se stalno mijenja i gdje se
standardi teško uspostavljaju, a često mijenjaju. Kod nas je problem
u nedovoljno razvijenoj psihijatrijskoj struci, nedostatku stručnih
kadrova općenito, a u odnosu na sudsku medicinu i potrebu za
sudske postupke stručnosti vještaka psihijatrijske struke problem je
više nego prepoznat.
Smisao naknade štete nije ekvivalent ugroženom ili izgubljenom
dobru nego da oštećenom treba osigurati mogućnost da pribavi
druga dobra i ugodnosti koja mu koriste da prevaziđe psihičku krizu
nastalu kao posljedicu štete.
Ovaj rad će pokušati dati odgovor na pitanja na koji način je
nematerijalna šteta uređena kroz pozitivne propise u BiH, što su
najčešći problemi u sudskoj praksi, uz posebno zanimljive odgovore
same sudske prakse čija su obrazloženja sama po sebi dovoljna za
shvatanje suštine pravnog problema.
Da bismo barem približno dotakli ovaj problem i na taj način shvatili
o kakvoj kompleksnoj materiji se radi, ovdje ćemo navesti i neka
osnovna pitanja sa kojima se vještak prilikom utvrđivanja psihičkih
povreda kao posljedice štetnih događaja susreće, a o kojima bi i svaki
pravnik koji se bavi ovom tematikom morao imati osnovna znanja,
kako bi mogao razumjeti osnovna pitanja pravne zaštite povrijeđenih
ljudskih dobara.
Nematerijalna šteta definirana je odredbom člana 155. Zakona o
obligacionim odnosima, dok su odredbama čl. 200-203. istog zakona
nabrojani vidovi nematerijalne štete (fizički bol, duševna bol zbog
umanjenja životne aktivnosti, naruženost, povreda ugleda, časti,
slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe i strah).
Posebni vidovi nematerijalne štete prema Zakonu
o obligacionim odnosima
1. Fizička bol
Fizička bol je posljedica koju trpi tjelesno povrijeđena osoba
postupanjem ili propuštanjem postupanja odgovorne osobe. Glavna
karakteristika fizičkog bola je da je to subjektivno osjećanje osobe koja
je pri punoj svijesti. Fizički bolovi mogu biti neuralgični, pulsirajući,
difuzni i vegetativni. Najjači bolovi su neuralgični bolovi. Iako je fizički
bol subjektivna kategorija, prilikom utvrđivanja jačine i trajanja kao
bitnih elemenata za određivanje visine naknade, potrebno je poći
od objektivnih kriterija. Vještaci medicinske struke, specijalizirani
za pojedine oblasti, od presudne su važnosti kod utvrđivanja jačine
i trajanja fizičkog bola. Tom prilikom vodi se računa o karakteru
povrede, neugodnosti tijekom liječenja, subjektivnim svojstvima
oštećenog, vrsti povrede i dijelu povrijeđenog tijela. Tijekom liječenja
mogu se javiti neugodnosti tipa: dugotrajno nepomično liječnje,
obavljanje fizioloških potreba u krevetu, teškoće prilikom gutanja
hrane, veći broj operativnih zahvata, mobilizacija, previjanje rana,
odstranjivanje šavova, kratkotrajne nesvjestice, upotreba štaka, kolica,
itd. Subjektivna svojstva oštećenog također mogu utjecati na visinu
naknade nematerijalne štete za fizički bol. Tako su, primjera radi,
djeca i starci u pravilu osjetljiviji na bol od mladih ili sredovječnih
osoba. Važno je i o kojem povrijeđenom dijelu tijela se radi – oku,
glavi, grudima, ustima, vilici i sl., odnosno da li povrijeđeni dio
48 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
trpi jaču bol nego bi to bilo u drugom slučaju. Pravična naknada se
određuje u jedinstvenom novčanom iznosu za sve stupnjeve fizičkih
bolova i koliko su god trajali, a određuje se za razdoblje od nastanka
povrede do završenog liječenja.
Kod povrede tijela šteta se može manifestirati u raznim samostalnim
vidovima: troškovi liječenja, izgubljena zarada i drugi eventualni
izdaci zbog privremene ili trajne, djelomične ili potpune radne
nesposobnosti, pretrpljne fizičke ili duševne bolove, te eventualno
nagrđenje tijela. Ovi vidovi štete pojavljuju se u pravilu u razno
vrijeme nakon štetnog događaja: troškovi liječenja nastaju kada je
liječenje završeno, izgubljena zarada zbog privremene nesposobnosti
kad je povrijeđeni postao sposoban za rad, šteta zbog nagrđenja
tijela kada su odnosne povrede na tijelu dobile definitivan oblik,
satisfakcija za pretrpljene boli kada su oni prestali, odnosno kada
je utvrđeno da će se pojavljivati kao trajna posljedica povrede. Šteta
zbog trajnog smanjenja radne sposobnosti nastaje kad je medicinski
utvrđeno da daljnje liječenje ne bi doprinijelo poboljšanju radne
sposobnosti, odnosno kada je završena rehabilitacija, ukoliko je bila
potrebna i poduzeta i utvrđen procenat nesposobnosti za rad. U tom
smislu, oštećeni doznaje da mu je šteta nastala kad je saznao ne samo
za vrstu štete nego i za njen obim. Saznanje za visinu štete smatramo
da nije potrebno, već je dovoljno saznanje za sve okolnosti iz kojih
se može utvrditi visina štete. Ako šteta nije nastupila makar i bilo
pouzdano da će u budućnosti nastupiti, zahtjev za naknadu te štete
dospijeva tek kada ona nastupi i oštećeni za nju dozna. Od tada počinje
teći zastarjelost potraživanja, jer rok zastarjelosti teče od kada je šteta
nastala, a ne od štetnog događaja, kako i sama zakonska odredba
kaže. Ako naknadno nastupe promjene u zdravstvenom stanju,
odnosno radnoj sposobnosti oštećenog uslijed čega bi mu nastala
daljnja šteta, osoba odgovorna za štetu dužna je naknaditi i ovu štetu.
Potraživanje ove štete dospijeva čim je nastala, a zastarjelost počinje
teći kada oštećeni za nju dozna. Sve ovo ako je naknadno nastala
šteta u adekvatnoj uzročnoj vezi sa stanjem nastalim uslijed štetnog
događaja.2
Kao i uvijek, tamo gdje zakonski propisi nisu dovoljno određeni,
praksa daje svoje odgovore. Primjer odluke koju navodimo u praksi
služi jednako kao i sam zakonski tekst.
S obzirom na postavljene tužbene zahtjeve za novčanu naknadu za
različite oblike nematerijalne i materijalne štete trenutkom saznanja
za svaku od tih šteta ne smatra se vrijeme završetka liječenja već je
trenutak saznanja za štetu:
za pretrpljene fizičke bolove onaj trenutak kad su ti bolovi prestali,
a najkasnije kada je završilo liječenje i stabiliziralo se tužiteljevo
zdravlje narušeno štetnim događajem,
za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti
trenutak saznanja je vrijeme kada je završilo liječenje i stabiliziralo se
tužiteljevo zdravlje, odnosno kad je tužitelj saznao za trajne posljedice
zadobivenih ozljeda,
za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti to je trenutak kada je
postalo jasno da se naruženost kao posljedica zadobivene ozljede ne
može više ukloniti niti bitno smanjiti,
za strah to je trenutak njegovog prestanka, odnosno trenutak kada je
postalo izvjesno njegovo trajnije postojanje,
za troškove za tuđu pomoć i njegu to je trenutak prestanka potrebe
za takvom pomoći.
Oštećenikovo saznanje za štetnika kao druga kumulativna činjenica
za početak tijeka subjektivnog roka zastarjelosti potraživanja ne
određuje se prema vremenu u kojem je tužitelj mogao saznati za
2 F. Stanković, Zastara potraživanja, Informator, Zagreb, 1969, str. 70-71.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 49
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
osobu koja je štetu počinila, a pogotove ne prema saznanju činjenice
da za štetu odgovara osiguravajuća organizacija, već se to saznanje
procjenjuje prema vremenu kada su tužitelju kao oštećenoj osobi bili
dostupni podaci o štetniku sa potrebnim podacima za poduzimanje
odgovarajućih radnji radi ostvarenja naknade štete. Od tog vremena,
pod uvjetom da je tužitelj saznao i za štetu teče rok zastarjelosti prema
svim fizičkim i pravnim osobama koje su prema važećim propisima
obvezne naknaditi štetu, pa i prema osiguravajućoj organizaciji.3
Ovdje smatramo bitnim napomenuti da je oštećeni taj koji mora
voditi računa da svoj zadatak vještaku postavi jasno i precizno, jer o
tome da li je oštećeni u svom zahtjevu za vještačenje sve predvidio ili
ne, sud ne vodi računa. Vještačenje je dokaz kao i svaki drugi pa ga
predlaže i izvodi sama zainteresirana strana.
2. Strah
Prema medicinskoj terminologiji, strah je neprijatna emocija koja se
javlja kada je čovjek u kriznim situacijama, podrazumijeva osjećaj
neprijatnosti i ugroženosti. Postoji čitava skala osjećanja straha
u ovisnosti od intenziteta, od zabrinutosti i bojazni do užasa i
smrtnog straha. Strah može dovesti do poremećaja ličnosti. Naknada
nematerijalne štete po ovom osnovu pripada osobno oštećenom, a ne
i u slučaju kada strah trpi njemu draga osoba. Strah ne mora ostaviti
trajne posljedice na oštećenom, ali mora biti takav da okolnosti
slučaja, naročito trajanje i jačina, opravdavaju dosuđenje novčane
naknade.
„Ne dosuđuje se novčana naknada nematerijalne štete zbog
pretrpljenog straha za sudbinu djeteta (prevrtanje vozila). Naknada
nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha izazvanog ugrožavanjem
vlastitog života, dosuđuje se samo ako je strah bio intenzivan i dugo
trajao, ili ako je kratkotrajan strah kroz duži period remetio psihičku
ravnotežu oštećenog.“4
„Osnovan i intenzivan strah roditelja za sudbinu svog djeteta nije
pravno priznata nematerijalna šteta (članak 200. stavak 1 Zakona o
obligacionim odnosima).“5
„Intenzivan strah, koji nije potrajao, ne opravdava dosuđenje pravične
novčane naknade za taj oblik nematerijalne štete.“6
3. Smanjenje životne aktivnosti
Obuhvata sva ograničenja u životnim aktivnostima oštećenog koje
je ostvarivao ili koje bi po redovitom tijeku stvari u budućnosti
ostvarivao da nije bilo štetne radnje. Ograničenje obuhvata i vršenje
određene aktivnosti uz povećane napore ili pod posebnim uvjetima.
Ovdje sama tjelesna povreda nije osnov za naknadu štete, već je to
duševna bol koju zbog tjelesnog oštećenja trpi oštećeni. Smanjenje
životne aktivnosti može biti trajnog i privremnog karaktera i
naknada se dosuđuje uvijek kada jačina i trajanje duševnih bolova
to opravdava. Bitno je napomenuti da nije dopušteno zbrajanje
postotaka smanjenja životne aktivnosti koje su utvrdili vještaci
različitih specijalnosti (npr. ortoped i neuropsihijatar).
3 Z. Slakoper, V. Gorenc, Komentar ZOO, Zagreb, 2005, str. 314, Vrhovni sud Hrvatske, Rev237/89 od 30. 8. 1989 i Gzz-6/89 od 30. 8. 1989, PSP 47/64.
4 Vrhovni sud BiH, odluka broj Gž-163/86 od 16. 4. 1987. godine.
5 Zaključak usvojen na savjetovanju građanskih i građansko- privrednih sudova, Saveznog
suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog suda, Beograd, 14. i 15. 9.
1983. godine.
6 Okružni sud u Zagrebu, odluka broj Gž-1139/84 od 8. 5. 1984. godine.
50 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
„Sama činjenica da je otkaz ugovora o radu bio nezakonit ne
predstavlja valjan pravni osnov za dosuđenje naknade nematerijalne
štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne
aktivnosti, povrede ugleda i časti, te pretrpljenog straha, već se ista
priznaje samo ako je postupak protiv uposlenika vođen zlonamjerno
i šikanozno, tj. da je u postupku nezakonitog otkazivanja uposlenik
bio izložen vrijeđanju, umanjenju njegovog ugleda, dostojanstva i
sl.“
Iz obrazloženja:
Po shvatanju revizijskog suda, za postojanje odgovornosti tuženog za
štetu, za koju tužitelj tvrdi da ju je pretrpio zbog nezakonite odluke o
prestanku radnog odnosa, potrebno je kumulativno ispunjenje svih
onih elemenata koji u svojoj ukupnosti čine pravni osnov postojanja
osnova odgovornosti za štetu. U okolnostima konkretnog slučaja bilo
je potrebno dokazati postojanje uzročne veze između štetne radnje, tj.
nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju i nastalih posljedica,
tj. nematerijalne štete koju tužitelj zahtijeva. Pitanje postojanja pravno
relevantne uzročne veze utvrđuje sud na osnovu predloženih dokaza, jer
ono prelazi okvire zadatka vještaka u provođenju dokaza vještačenjem,
koji je dokaz proveden i u ovom postupku. Zbog toga, neovisno o
prihvatanju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke od strane
prvostepenog suda, a kojeg je prihvatio kao utvrđeno i drugostepeni
sud, tužitelj je trebao dokazati postojanje pravno relevantne uzročne
veze između štetne radnje i štetnih posljedica. Međutim, takve okolnosti u
konkretnom slučaju tužitelj, suglasno odredbama članka 126. Zakona o
parničnom postupku, a u vezi s člankom 123. istog zakona, nije dokazao.7
„Oštećeni se može punovažno u izvansudskoj nagodbi odreći samo
one štete (potraživanja) koja je bila poznata ili je po redovitom
tijeku stvari bila predvidljiva u momentu zaključenja izvansudske
nagodbe.“
Iz obrazloženja:
Prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova, kod tužitelja je
nastupilo pogoršanje zdravlja na što ukazuje bolničko liječnje i operativni
zahvat koji je obavljen naknadno (poslije zaključenja nagodbe). Kako
je ustanovljeno da se dodatno smanjila tužiteljeva opća životna
aktivnost za 10% u odnosu na stanje utvrđeno u izvansudskoj nagodbi,
to tužitelju pripada pravo na naknadu one štete koja nije obuhvaćena
ranije priznatom naknadom, s obzirom da je u uzročnoj vezi sa štetnim
događajem.8
4. Naruženost
Naruženost postoji kada je narušen dotadašnji vanjski izgled ili sklad
tijela ili dijela tijela oštećnog. Sama po sebi, naruženost ne predstavlja
osnov za naknadu štete već su to duševni bolovi koje oštećeni osjeća
zbog naruženosti. Ona mora biti takvog stupnja da dovodi do neugode
većine ljude među kojima se kreće oštećeni. Elementi za utvrđivanje
naruženosti su izmijenjena vanjština, primjetnost, obim u kojem
je narušena psihička ravnoteža oštećenog. Razlikuju se stupnjevi
jaka naruženost, srednja naruženost i kozmetički defekt. Na visinu
naknade utječe stupanj naruženosti, spol i dob oštećenog, zanimanje
oštećenog. Može se odrediti naknada i u slučaju privremene
naruženosti.
„Pojam nagrđenosti iz člana 200. ZOO-a obuhvata šepavost kao
7 Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 51 0 P 005925 12 Rev od 25. 7. 2013. godine, Bilten
VSFBiH, br. 1-2, siječanj - prosinac 2013.
8 Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 32 0 P 043202 12 Rev od 7. 2. 2013. godine, Bilten
VSFBiH, br. 1-2, siječanj - prosinac 2013.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 51
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
posljedicu tjelesne povrede, a to je osnov za dosuđenje pravične
novčane naknade nematerijalne štete. Ako je šepavost tako upadljiva
da, s obzirom na dob i pol oštećenog, izaziva sažaljenje ili slične
negativne reakcije okoline zbog čega oštećeni trpi duševne patnje.“9
„Oštećenom kod kojeg je, zbog težeg oblika unakaženosti, bila
opravdana plastična operacija, pripada pravo na naknadu izdataka
učinjenih za ovaj korektivni hiruški zahvat kao poseban vid
materijalne štete, koji se ne može uračunati u pripadajući iznos
novčane satisfakcije zbog unakaženosti (članak 195. i 200. Zakona o
obligacionim odnosima).“10
„Sud je ovlašten da na osnovu svog životnog iskustva i znanja i sam
ocijeni stupanj duševnih boli koje oštećenica trpi zbog naruženosti
bez obzira što su se o toj okolnosti očitovali sudski vještaci - liječnici.“11
5. Povreda časti i ugleda, slobode ili prava ličnosti
Najčešći sudski primjeri traženja naknade uslijed povrede prava
na čast i ugled su tužbe zbog klevete, koje se podnose prema
Zakonu o zaštiti od kleveta u FBiH, dok se posljedica, duševna bol
zbog klevete, utvrđuje prema Zakonu o obligacionim odnosima i
obeštećenje određuje sukladno tom zakonu i pravilima građanskog
prava. S obzirom na to da se radi o posebno složenom problemu čije
pojašnjenje traži zasebno mjesto, na ovom mjestu reći ćemo samo da
se naknada štete određuje u novcu i u objavi odluke kojom je utvrđena
kleveta, odnosno povreda časti i ugleda oklevetane osobe, a na
temelju utvrđene duševne boli kod oštećenog i učinjene klevetničke
radnje štetnika. Štetnik je dužan dokazati da iznesene činjenice nisu
klevetničke, odnosno da se radi o prezentiranju točnih činjenica.
Kada je u pitanju povreda prava na slobodu, treba istaći da se,
prema odredbama čl. 435-444. Kaznenog zakona FBiH, osobi koja je
neopravdano osuđena ili neosnovano lišena slobode utvrđuje pravo
na obeštećenje, ali na način i u visini kako je to određeno prema
članku 200. Zakona o obligacionim odnosima.
„U sporaovima za naknadu štete zbog neosnovanog pritvaranja
primjenjuje se Zakon o kaznenom postupku koji je u primjeni u
vrijeme okončanja kaznenog postupka, a ne zakon koji je bio u
vrijeme lišavanja slobode, jer se osnovanost lišavanja slobode cijeni
prema krajnjem ishodu kaznenog postupka.“12
„Kada je tuženi, kao građanin, dao izjavu u novinama i pri tome
osobno potpisao sporni tekst, onda se takvo davanje izjave izjednačava
sa pisanjem u novinama i ima se smatrati klevetom iznesenom u
sredstvima javnog informiranja, pa se takva osoba ima smatrati i
autorom u smislu članka 6. stavak 2. Zakona o zaštiti od klevete.“13
6. Smrt bliske osobe ili teški invaliditet
Pravo na naknadu uslijed smrti bliske osobe imaju bračni i
izvanbračni drug, djeca, roditelji, a braća i sestre ako je između
umrlog i njih postojala trajnija zajednica života. U slučaju smrti
9 Vrhovni sud BiH, odluka broj Rev 167/86 od 11. 6. 1986. godine.
10 Opštinski sud u Mostaru, odluka broj P-1355/80 od 17. 6. 1981. godine.
11 Okružni sud u Zagrebu, odluka broj Gž-245/84 od 8. 5. 1984. godine.
12 Rješenje Vrhovnog suda FBiH broj 70 0 P 000995 10 Rev od 27. 9. 2011. godine, Bilten
VSFBiH, br. 1-2, siječanj - prosinac 2011. godine.
13 Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 22 0 P 014430 11 Rev od 16. 6. 2011. godine, Bilten
VSFBiH, br. 1-2, siječanj - prosinac 2011. godine.
52 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
roditelja ocjenjuju se svi gubici zbog kojih se trpe duševni bolovi, prije
svega bol zbog same smrti, a potom šok, bolovi zbog gubitka pažnje,
podrške, nježnosti, odgoja, pri čemu se vodi računa o dobi djeteta, o
zajednici faktičkoj i emotivnoj između umrlog roditelja i djeteta. Šteta
se može odrediti i za budućnost ukoliko je izvjesno da će se trpiti i u
budućnosti. I kod utvrđivanja štete kod roditelja vodi se računa o
okolnostima konkretnog slučaja – zajednici života, vezanosti i sl. Kada
je u pitanju smrt brata i sestre potrebno je utvrditi zajednički život u
smislu stvarne povezanosti i emocionalne povezanosti. Sudska praksa
je zauzela stanovište da ovaj vid naknade pripada i baki i djedu i maćehi
i pastorku ukoliko su živjeli zajedno i imali čvrstu zajednicu stvarnog i
emocionalnog života.
Naknadu zbog invaliditeta bliske osobe ostvaruje bračni i izvanbračni
drug, djeca, roditelji. Mora biti u pitanju naročito teški invaliditet, o
čemu konačnu riječ daje vještak. Ovdje se utvrđuje objektivni elemenat
(naročito teški invaliditet) i subjektivni (duševni bolovi zbog teškog
invaliditeta bliske osobe).
„Da bi sud izveo zaključak o postojanju uzročne veze između tjelesnog
ozljeđivanja i kasnije nastupile smrtne posljedice potrebno je postojanje
dokazanog kontinuiteta predvidivih medicinskih uzroka i posljedica.“
Iz obrazloženja:
Jedna od općih pretpostavki odgovornosti za štetu, koju mora dokazati
tužitelj, jeste uzročna veza koja mora postojati između štetne radnje i štete,
na način da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje, budući da članak
154. stavak 1. i članak 173. Zakona o obligacionim odnosima određuju da
štetu treba da naknadi onaj koji ju je prouzrokovao. U praksi je preovladala
teorija adekvatne uzročnosti prema kojoj se od mnogih okolnosti koje su
u vezi sa nastankom štete uzrokom smatra samo ona okolnost koja po
redovitom tijeku stvari dovodi do takve posljedice. U konkretnoj pravnoj
stvari, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da tužitelj provedenim
dokazima nije dokazao postojanje takve uzročne veze, točnije da nije
dokazao da je organizam njegove izvanbračne supruge, zbog zadobijenih
povreda u prometnoj nezgodi i dugotrajnog mirovanja i ležanja, oslabio
i postao neotporan, što je pogodovalo razvoju upale pluća ili neke druge
komplikacije koja je dovela do smrtnog ishoda, u kom slučaju bi postojao
potrebni kontinuitet predvidivih medicinskih uzroka i posljedica. Naprotiv,
vještak medicinske struke je u svom iskazu naveo da bi takav zaključak o
uzroku smrti, imajući u vidu raspoložive podatke, bio u sferi nagađanja,
pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu članka 126. Zakona
o parničnom postupku kada su takav zahtjev odbili.14
Značaj i uloga vještaka medicinske struke/
psihijatara i neuropsihijatara
Dakle, nematerijalna šteta je očigledno jako široka oblast u kojoj bez
stručne pomoći vještaka medicinske struke nema pravog i pravilnog
izlaza. Radi upoznavanja s obimom složenosti i stupnjem znanstvenosti
u prilaženju ovom problemu, na ovom mjestu navodimo najčešće
psihijatrijske dijagonoze nakon štetnog događaja: PTSP (zakašnjeli
ili produženi odgovor na stresni događaj ili situaciju), somatiformni
bolni poremećaj, GAP, depresivni poremećaj, konverzivni poremećaj
i pogoršanje psivno zavisnih reakcija na stres. Prema Međunarodnoj
klasifikaciji bolesti i uzrocima smrti (MKB) Svjetske zdravstvene
organizacije (SZO), objavljene su liste kategorija za duševne poremećaje
i poremećaje ponašanja izazvane i zlouporabom psihoaktivnih
sredstava, shizofrenija, shizotipni i sumanuti poremećaji, poremećaji
afekata (raspoloženja), neurotski, sa stresom povezani i somatiformni
poremećaji, ponašajni sindromi povezani sa fiziološkim poremećajima
14 Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 33 0 P 001236 09 Rev od 18. 1. 2011. godine, Bilten VSFBiH,
br. 1-2, siječanj - prosinac 2011. godine.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 53
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
REC d.o.o. iz Sarajeva organizuje: JEDNODNEVNU RADIONICU
DRŽAVLJANSTVO (I DIO)
NAKNADNI UPIS U MATIČNU KNJIGU ROĐENIH UZ KONSTATACIJU
ČINJENICE DRŽAVLJANSTVA BiH i FBiH, PREMA UPUTSTVU O
NAKNADNOM UPISU U MATIČNU KNJIGU ROĐENIH LICA KOJA
SU STEKLA DRŽAVLJANSTVO R BiH U SKLADU SA ZAKONOM O
DRŽAVLJANSTVU REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE
08. (utorak) 04. 2014. godine
Sarajevo – Hotel „Hollywood“
Početak u 09,30
SADRŽAJ RADIONICE:
Na radionici će biti praktično razmatrane i rješavane sve vrste naknadnih
upisa po sljedećim pravnim osnovama:
■■ Porijeklo,
■■ Rođenje na teritoriji Bosne i Hercegovine,
■■ Naturalizacija-prirođenje i
■■ Ex-lege - po sili zakona, lica koja su na dan 06. 04. 1992.godine
imala prijavljeno prebivalište na teritoriji BiH i državljanstvo ex
SFRJ.
RADIONICA JE NAMJENJENA:
■■ matičarima općinskih službi u matičnim uredima,
■■ državnim službenicima koji su određeni za vođenje upravnog
postupka o matičnim knjigama,
PREDAVAČI:
■■ Mirsada Lingo, dipl. iur.
■■ Nedim Mehmedović, dipl. iur.
KOTIZACIJA ZA RADIONICU (sa PDV-om):
■■ 155,oo KM po jednom učesniku;
■■ 135,oo KM po osobi za dva i više učesnika iz iste općine;
■■ 115,oo KM po osobi za općine koje su pretplatinici na časopis
„Pravni savjetnik“
Kotizacija uključuje:
■■ troškove sudjelovanja u radu radionice,
■■ materijal za pisanje,
■■ ručak i osvježenje u pauzama radionice,
■■ uvjerenje o završenoj obuci i stručnom osposobljavanju.
Iznos kotizacije uplaćuje se prije početka održavanja seminara na
osnovu dostavljenog prijavnog obrasca. Nakon dostavljenog prijavnog
obrasca dostavljamo Vam profakturu na osnovu koje se vrši plaćanje.
PRIJAVA ZA SEMINAR:
Obavezna prijavu za seminar putem prijavnog obrasca koji možete
pronaći na web stranici www.rec.ba
54 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
i fizičkim faktorima, poremećaji
odrasle ličnosti i ponašanja, duševna
zaostalost, poremećaji psihološkog
razvoja, ponašajni i emocionalni
poremećaji koji obično počinju u
ranom djetinjstvu i u adolescenciji,
neoznačeni duševni poremećaji i
organski, uključujući simptomatski,
duševni poremećaji. Određene su i liste
kategorija za anksioune poremećaje:
fobično
anksiozni
poremećaj,
agorafobija, socijalne fobije, specifične
fobije,
ostali
fobično
anksiozni
poremećaji,
fobično
anksiozni
poremećaj
neoznačen,
panični
poremećaj (epizodična paroksizmalna
anksioznost), generalizirani anksiozni
poremećaj,
miješani
anksiozni
i
depresivni
poremećaj,
drugi
miješani anksiozni poremećaji, drugi
specifični
anksiozni
poremećaji,
anksiozni
poremećaj
neoznačen.
Vještaci psihijatri nužno pristupaju
obradi kroz testove inteligencije,
testove ograniciteta, testove ličnosti
(nedostatak: manipulacija oštećenog,
pa se primjenjuju testovi sa skalama za
procjenu iskrenosti), projektivni testovi
(Rorschach).15
Zaključak
Iz svega navedenog proizlazi da je
utvrđivanje
postojanja
posljedica
nematerijalne štete i određivanje
visine naknade vrlo složen posao koji
zavisi od niza konkretnih okolnosti, na
koje treba primijeniti pravna pravila
i pravila medicinske struke, vodeći
računa i o sudskoj praksi. Stoga u
okviru zaključka posebno navodimo
i sljedeći stav Vrhovnog suda FBiH
izražen u sudskoj odluci:
„Orijentacioni
kriteriji
Vrhovnog
suda FBiH nisu matematička formula
koja pukim automatizmom služi za
utvrđivanje i izračunavanje pravične
novčane naknade, jer odlučivanje o
iznosu nematerijalne štete jeste suđenje
u kojem se primjenjuje pravni standard
pravičnosti pri odmjeravanju novčane
odštete.“16
15 Slobodan Loga, Akademija nauka i umjetnosti
BiH, Seminar „Naknada štete i medicinsko
vještačenje“, Sarajevo 14-15.04.2011.
godine
16 Presuda Vrhovnog suda F BiH broj 36 0 P
005883 10 Rev od 08.09.2011. godine, Bilten
VS F BiH broj 1-2, siječanj-prosinac 2011.
godine
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Alan Vajda, mag. iur.
INFORMATIZACIJA
PRAVOSUDNOG SUSTAVA
REPUBLIKE ITALIJE
Sažetak
Č
lanak donosi prikaz specifičnih problema sa kojima se suočava
Vlada Republike Italije u sklopu informatizacije pravosudnog
sustava Republike Italije. Informatizacija bi trebala donijeti
uočljivu potporu funkcioniranju sudova kao što je: veća transparentnost,
više odgovornosti, bolja kvaliteta odluka, brži tempo vođenja parnica,
smanjenje troškova postupaka.
Kratki prikaz sudstva Republike Italije
Talijansko sudstvo karakteriziraju određene specifičnosti, koje ga u mnogo čemu čine
različitim u odnosu na pravosudne sustave drugih zemalja Europske unije. Konkretno,
u talijanskom pravosuđu državno je odvjetništvo dio sudstva, te nije dio izvršne vlasti.
Naime, suci i državni odvjetnici sačinjavaju tzv. magistraturu, te se kao članovi istoga tijela
nazivaju magistrati. Oni imaju status javnih službenika, te se mogu premještati iz državnog
odvjetništva na sudačke pozicije, uz prethodno odobrenje Višeg vijeća magistrature.
Više vijeće magistrature je institucija koja je zadužena za imenovanje, napredovanje,
prelazak na sudačke dužnosti i disciplinarni sustav za suce i državne odvjetnike. Navedeno
vijeće je uspostavljeno davne 1959. godine i sastoji se od od 33 člana koji se imenuju iz redova
sudaca i državnih odvjetnika (20), profesora prava ili odvjetnika (10), sa time da preostala
tri člana postaju sastavni dio navedenog vijeća po službenoj dužnosti (ex-officio). Mandat
Vijeća je četiri godine, ali članovi ne mogu biti odmah ponovno reimenovani. Ministarstvo
pravosuđa je zaduženo za organizaciju i funkcioniranje sudskih ureda.
Mirovni sudac (giudici di pace) izvršava posao suca pojedinca, na sudu prvog stupnja,
ograničene nadležnosti. Širom cijele zemlje ima 848 ureda mirovnih sudaca, trenutačno je
njihova nadležnost ograničena samo na građansko-pravne predmete, ali će uskoro i njima
biti dodijeljena nadležnost za postupanje u manje važnim kaznenim predmetima.
Sudovi prvog stupnja opće nadležnosti su tribunali (tribunali). Ima ih 164, rasprostranjenih
po cijeloj državi, te 220 samostalnih ureda.
Svakom od 164 suda opće nadležnosti pridružena su 164 ureda državnih odvjetnika.
Tribunali (kao posebna vrsta sudova) predstavljaju suce koji rješavaju po žalbama na
odluke mirovnih sudaca, dok 26 žalbenih sudova (corti d’appello, te tri pridružena odjela)
predstavljaju suce koje donose odluke o žalbama prvostupanjskih sudova. Svakom žalbenom
sudu je pridružen ured državnog odvjetnika.
Najviši je sud Kasacioni sud (Corte di cassazione), koji se nalazi u Rimu, te se bavi
pravnim pitanjima i revidira sve privremene odluke (naredbe), koje se odnose na osobne
slobode. Smatra se da bi Kasacioni sud trebao garantirati ujednačenu, znanstveno-pravnu
interpretaciju prava. Sud mora uzeti u obzir svu pismeno podnesenu obranu (obrazloženja),
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 55
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
te nema slobodu odluke u pogledu poziva na sud radi utvrđivanja
određenih okolnosti. Ovaj je problem generirao ogroman teret
predmeta, te glomazan sud sa više od 400 sudaca, što je vrlo
neuobičajeno u odnosu na druge vrhovne sudove u Europi.
Kaznene predmete za osobe koje su mlađe od 18 godina vodi 29
sudova za maloljetnike (tribunale dei minorenni), koji također imaju
specijalizirane urede državnih odvjetnika. Članovi sudskog vijeća
su dva profesionalna suca i dva socijalna radnika, jedno muškog, a
drugo ženskog spola. Žalbe preuzima posebni odjel Žalbenog suda.
Ustavna kontrola osigurana je od strane Ustavnog suda (Corte
Costituzionale), koji se sastoji od 15 sudaca, sa devetogodišnjim
mandatom. Petoricu imenuje predsjednik Republike, petoricu viši
sudovi u Republici Italiji (Kasacijski sud, Državno vijeće, Financijski
sud), a petoricu izabire Parlament. Ustavni sud također presuđuje
sukobe koji nastaju između različitih vladinih ogranaka.
Upravljanje informacijskom tehnologijom
Inicijative informacijske i komunikacijske tehnologije u sudstvu
trebaju se promatrati u odnosu na projekte koji su razvijeni. Također,
treba napomenuti da se ne bi mnogo projekata informacijske
tehnologije pojavilo bez nove vladine smjernice o tehnologiji u javnoj
administraciji, koja je 1993. godine dovela do stvaranja Uprave za
informacijsku tehnologiju i državnu administraciju (tzv. AIPA).
Ona je sastavljena od predsjednika, kojeg imenuje predsjednik Vijeća
ministara, i od četiri člana (stručnjaka za informacijsku tehnologiju
koje predlaže predsjednik Uprave, a imenuje ih predsjednik Vijeća
ministara). Organizacijska struktura AIPA-e je trenutačno prilično
široka, te je organizirana u 12 različitih područja (više o tome na:
http://www.aipa.it/).
Uprava za informacijsku tehnologiju i državnu administraciju
osnovana je sa ciljem promocije, koordinacije, planiranja i
kontrole razvoja informacijskih sustava u svim ograncima državne
administracije. Ova Uprava osobito strateški koordinira sve projekte
informacijske tehnologije u području državne administracije, na
način da odobrava trogodišnje planove informacijske tehnologije,
koje je svaka administracijska i vladina agencija dužna prezentirati
spomenutoj upravi jednom godišnje.
Drugi važni zadaci su regulatorne prirode, te uključuju uspostavljanje
standarda za planiranje, oblikovanje i upravljanje informacijskim
sustavima, jednako kao i definiranje smjernica u pogledu kvalitete i
sigurnosti. Osim regulatornih zadataka, Uprava također uspostavlja
kriterije za nadzor ugovora vezanih za projekte koje provodi
administracija. Uprava također ima značajne promotivne zadatke
radi poticanja projekata koji uključuju više administracije i radi
poticanja unapređenja infrastrukture informacijske tehnologije.
Ostali zadaci koje provodi ova uprava su financijski. Naime, AIPA ima
ovlasti da, putem službene revizije računa i putem analize procjene
troškova, provjeri postupak nabave informacijske tehnologije, kako
ga obavlja administracija.
Obuka i općenito prijenos znanja vezanih za informacijsku
tehnologiju unutar javnog sektora predstavlja druge funkcije koje
razvija AIPA. Ove potonje se uglavnom izvode putem tehničkih
publikacija i organizacija tečajeva, radionica i seminara. Uprava
je ujedno i savjetodavno tijelo vlade Republike Italije. U sklopu ove
uloge, najvažnija inicijativa AIPA-e je definiranje tehničkih pravila o
digitalnom potpisu prihvaćenom od strane talijanske vlade.
Vezano za ovu materiju, najvažniji je projekt zasigurno „Ujedinjena
56 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
mreža javne administracije“, mreža koja je specifično namijenjena
elektronskim transakcijama unutar državne administracije. Studija
o izvedivosti navodi da „nakon sprovedene analize troškova i koristi
od projekta, možemo ustvrditi da su glavne prednosti:
ekonomski dobici dobiveni racionalizacijom troškova komunikacije;
ekonomski dobici dobiveni smanjenjem aktivnosti koje su povezane sa
fragmentacijom postupaka usluga i kasnijim troškovima transakcije;
ekonomski dobici državne administracije izvedeni iz povezivanja
postupka, smanjenje vremena usluge, bolja kvaliteta središnjeg i
finalnog proizvoda, organizacijske dobiti koje proizlaze iz prirodne
reorijentacije organizacijske strukture prema službi, dobiti na planu
odnosa sa javnošću koje slijede iz povećane vidljivosti upravnog
postupka, potpunom primjenom otvorenog zakonodavstva;
ekonomske dobiti za tvrtke i građane, kojima je pruženo olakšanje
putem smanjenja integracijskih troškova kojima su trenutačno
izloženi.“
Navedena uprava može biti priznata za tehnostrukturu, s obzirom
na njene zadatke standardizacije i planiranja. Ona trenutačno
predstavlja tehnostrukturu sui generis, budući da ima pravo veta na
projekte, iako baš i ne igra glavnu ulogu u njihovom oblikovanju, što
je ostavljeno samoj administraciji.
Zakonom kojim se uspostavila AIPA također je predviđeno i stvaranje
Ureda za sustave automatizirane informacije, sa time da se ustvari
radi o Uredu za informacijsku tehnologiju. Cilj je povezati samostalnu
administraciju s Upravom, pružajući također novu organizacijsku
strukturu odjelima za informacijsku tehnologiju unutar javne
administracije.
U sedam godina, od njegova stvaranja, Odjel za informacijsku
tehnologiju Ministarstva pravosuđa je doživio golem rast i u
smislu proračuna i osoblja. Odjel danas ima više od 200 ljudi, te 12
regionalnih ureda razasutih širom zemlje.
Izvršne pozicije Odjela za informacijsku tehnologiju drže suci
(magistrati), a trenutačno je generalni upravitelj Odjela za
informacijsku tehnologiju sudac koji je preuzeo odgovornost od
njegova utemeljenja. Osim toga, dvoje je sudaca koji su zaduženi za
kazneni i građanski odsjek, a treći je odgovoran za koordinaciju i
razvoj, širom zemlje, sustava za automatsko upravljanje kaznenim
predmetima. Činjenica da izvršne pozicije Odjela za informacijsku
tehnologiju drže suci ne bi trebala predstavljati iznenađenje, budući
da to samo potvrđuje pravilo koje predviđa da sve izvršne pozicije u
talijanskom Ministarstvu pravosuđa drže suci.
Iz upravo opisane organizacije, uočljivo je tko upravlja, financira,
oblikuje i procjenjuje projekte informacijske tehnologije, koji su
razvijeni u državnoj administraciji, a posebno u sudstvu.
Zapravo, svako ministarstvo je zaduženo za oblikovanje, upravljanje
i financiranje svojih projekata. Projekti moraju biti predloženi u
trogodišnjem planu, koji svake godine mora biti predstavljen i
odobren od strane Uprave za informacijsku tehnologiju i državnu
administraciju. Uprava može promijeniti ili također uložiti veto na
projekt, jednako kao što im može dati financijsku i tehničku potporu.
Svake godine Uprava za informacijsku tehnologiju i državnu
administraciju predstavlja trogodišnji plan, koji prikuplja primjedbe
na trogodišnje planove svih administracija, sa time da on mora
biti odobren od strane Vlade Republike Italije. Ovo je zasigurno
najsnažniji način putem kojeg Uprava za informacijsku tehnologiju
i državnu administraciju može koordinirati inicijative informacijske
tehnologije unutar državne administracije.
Strateška odluka da se unutar svake administracije ostavi oblikovanje,
planiranje i primjena projekata informacijske tehnologije, jednako
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 57
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
kao i odgovornost za razvoj informacijske tehnologije, vjerojatno je
donesena da bi se tako stvorila vrsta odgovornosti i vlasništva nad
projektima, čak i ako nije posve jasno kako bi se ta odgovornost trebala
nametnuti. Ovo je osobito istinito u pogledu generalnog upravitelja
Odjela za informacijsku tehnologiju Ministarstva pravosuđa Republike
Italije, budući da uprava magistrata predstavlja ekskluzivni zadatak
Višeg sudbenog vijeća.
Što se tiče upravljanja tehnologijom sudova i ureda državnih odvjetnika,
važno je također spomenuti inicijativu Višeg sudbenog vijeća koje je
uspostavilo osobitu poziciju IT sudaca, koji nema pandana u bilo kojoj
drugoj državnoj administraciji.
U svakome od talijanskih 26 sudskih okruga po dva IT suca, jedan za
područje građanskog, a jedan za područje kaznenog prava, imenovani
su da bi koordinirali, poticali i procjenjivali inicijative informacijske
tehnologije započete u njihovom okrugu.
Značenje ove odluke počiva na opažanju sudaca i državnih odvjetnika
o tome da je važno brinuti se o primjeni informacijske tehnologije u
sudskom sustavu, budući da se na informacijske tehnologije još uvijek
gleda kao na moguće ugrožavanje njihove neovisnosti.
Stvaranje Uprave za informacijsku tehnologiju i državnu administraciju
je dramatično promijenilo strategiju upravljanja informacijskom
tehnologijom na polju javnog sektora. Novi odjeli za informacijsku
tehnologiju, u mnogim slučajevima, zapravo su slomili neke
tradicionalne organizacijske nefunkcionalnosti, stvarajući fleksibilnije
strukture za inovacije informacijske tehnologije unutar administracija.
Osnivanje Uprave je djelomično ublažilo ovu situaciju, ali je tehnološka
slabost Odjela za informacijsku tehnologiju Ministarstva pravosuđa
Republike Italije još uvijek glavni problem.
Informacijska tehnologija i sudski postupak
Posljednjih su godina projekti informacijske tehnologije koji se odnose
na sudske postupke zasigurno buknuli u talijanskom sudskom sustavu,
ali glavni problem još uvijek predstavlja primjena brojnih projekata,
koji su u mnoštvu slučajeva zapeli u fazi studija izvedivosti ili u
vječitom pokusnom stadiju. Naime, za projekte postoji interes kaznenog
i građanskog poslovanja, jednako kao i administrativnih djelatnosti
sudova i ureda državnih odvjetnika, zajedno sa Ministarstvom
pravosuđa Republike Italije.
Ovdje dajemo opis nekih projekata kako bi se pružio opsežan
prikaz onoga što je planirano i primijenjeno do sada glede primjene
informacijske tehnologije u sudstvu Republike Italije.
Kazneno pravno područje je doživjelo najveći broj primjena, kao
rezultat dva glavna događaja: uvođenje novog zakona o kaznenom
postupku iz 1989. godine, koji sadržava akuzatorsku strukturu, koja je
zamijenila prijašnju inkvizicijsku, te ubojstvo suca Giovannia Falconea,
generalnog upravitelja Odjela za kazneno-pravne poslove, talijanskog
Ministarstva pravosuđa, bombom mafije u ožujku 1992. godine.
Prvi događaj je izvršio pritisak na Ministarstvo pravosuđa Republike
Italije da prihvati osnovni sustav za automatsko upravljanje
predmetima, koji je od tada bio konstantno poboljšavan i proširen na
sve sudove i urede državnih odvjetnika u Republici Italiji.
Drugi tragični događaj nagnao je Ministarstvo pravosuđa Republike
Italije da investira dodatna sredstva u prilično sofisticiranu bazu
podataka i sustav pronalaženja podataka, specifično oblikovan za
rukovođenje podacima o kaznenim djelima vezanim za mafiju.
Automatizirano upravljanje kaznenim predmetima trenutno
funkcionira u skoro svakom od 164 prvostupanjska suda, jednako kao
i u njima pridruženima uredima državnih odvjetnika, te isto tako i u
58 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
popriličnom broju žalbenih sudova. Također je u sklopu navedenog
projekta moguće izvršiti ograničenu razmjenu podataka između
sudova i njima pridruženih ureda državnih odvjetnika. Svaki krajnji
korisnik u sudu ili uredu državnog odvjetnika je različito kvalificiran
u pogledu identifikacijske korisničke oznake i lozinke za pristup
sustavu, te zatim mogućnosti modifikacije i ažuriranja podataka.
Postoji nekoliko različitih razina (kategorija) lozinki, koje se temelje
na kvalifikacijama krajnjih korisnika.
Tako postoji registar predmetnih tužbi koji je bio oblikovan kao
obična automatizacija prijašnjih papirnatih spisa. Navedeni registar
nije bio oblikovan da bi pomogao sucima i državnim odvjetnicima u
postupku donošenja njihovih odluka, iako su u nekim ograničenim
slučajevima istraživanja pokazala kako je sudsko osoblje pokušalo
povećati svoj potencijal.
Npr. neke tipične funkcije baze podataka su iskorištene radi
automatizacije izrade standardnih sudskih dokumenata, jednako kao
što je domišljata upotreba baze podataka omogućila nekim državnim
odvjetnicima razvijanje istrage o masovnim kaznenim djelima,
vezanima za krađe automobila i neispravne čekove.
Važno je zapamtiti da je Odjel za informacijsku tehnologiju
Ministarstva pravosuđa Republike Italije zadužen za oblikovanje,
planiranje, nadzor i razvoj funkcioniranja ovih programa, jednako
kao i za sve druge programe informacijske tehnologije u sudskim
uredima Republike Italije.
Drugačije govoreći, postoji tzv. centralizirani pristup razvoju
projekata informacijske tehnologije, a što predstavlja ograničenje
procesima inovacije. Sudski uredi imaju vrlo malo prostora da se
naviknu na kompjutorske programe koje širi Ministarstvo pravosuđa
Republike Italije.
Povezano sa registrom predmetnih tužbi, Odjel za informacijsku
tehnologiju razvija neke programe za automatizaciju rada u uredima,
u cilju olakšanja izrade dokumenata sucima i državnim odvjetnicima,
međutim te aplikacije nisu zaista ušle u upotrebu, osim u nekolicini
sudova u kojima su bile testirane. Ovo predstavlja još jedan dokaz
ograničenja prihvaćanja centraliziranog pristupa upravljanju
inicijativama informacijske tehnologije.
Također je stvorena baza podataka koju koriste protumafijaški
državni odvjetnici, a imajući u vidu da Republika Italija ima posebnu
jedinicu državnih odvjetnika koja ima centralni ured u Rimu
(Direzione nazionale antimafia), te 26 okružnih ureda državnih
odvjetnika (Direzione distrettuale antimafia), koji surađuju sa 26
okružnih žalbenih sudova. Ove protumafijaške jedinice koriste
specifično oblikovane baze podataka sa standardiziranim jezikom
istrage, koje pomažu državnim odvjetnicima u njihovim postupcima
istrage, putem prilično moćnog sustava prikupljanja informacija.
Ovaj je sustav prošao značajno unapređenje nakon ubojstva suca
Giovannia Falconea, te se je koristio na Siciliji u cilju prikupljanja,
te pronalaženja dokaza i informacija u toj specifičnoj istrazi. Od tada
je ova baza podataka primijenjena u svakom od 26 okružnih ureda,
i u centralnom birou u Rimu, gdje se procesuiraju sve informacije
o kriminalu povezanom sa mafijom. Komunikacija između lokalnih
jedinica i centralnog biroa još uvijek predstavlja jedan od glavnih
problema djelatnog sustava. Mnogo puta važne se informacije ne
prenose u Rim iz područnih ureda, da bi se očuvala apsolutna
tajnost informacije. Osim toga, postupak unosa podataka i njihovo
indeksiranje je još uvijek krajnje nespretno, na štetu djelotvornosti
istrage.
Ove dvije aplikacije trenutačno djeluju u kazneno-pravnim,
sudskim uredima u Republici Italiji. Mnogi su drugi projekti na
putu, ali je važno istaći znatan nesrazmjer između onoga što je bilo
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 59
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
projektirano i onoga što je do sada primijenjeno. Ovo je zasigurno
najvažniji problem kojem Ministarstvo pravosuđa Republike Italije
treba pristupiti. Zapravo je impresivan broj projekata informacijske
tehnologije za sudove i urede državnih odvjetnika, koji su na putu.
Također unutar talijanskog pravosudnog sustava postoje sljedeći
projekti čiji popis nije potpun:
Projekt automatiziranog upravljanja predmetima radi izvršenja kazni
koji je proveden unutar nekoliko ureda državnih odvjetnika, sa time
da postojanje različitih grana prava stvara mnoge komplikacije u
izračunavanju dužina kazni, a što utječe i na održavanje programske
podrške stalno ažurnom. U vezi s ovim projektom je informacijski
sistem (SITUS), koji je specifično oblikovan za nadzorne suce, koji su
zaduženi za nadgledanje zatvora i zatvorenika.
Također se planira poboljšanje zastarjelog sustava registracije
nacionalne kaznene povijesti npr. kaznene evidencije u Republici
Italiji, a što bi trebalo rezultirati osuvremenjenom nacionalnom
bazom podataka, koja će sadržavati presude i podignute optužnice
optuženika.
Međutim, što se tiče informatičkih projekata koji se planiraju vrijedno
je navesti projekt informacijskog sustava Odjela za zatvor, a s obzirom
na specifične potrebe sudova za maloljetnike.
Što se tiče komunikacijske tehnologije koja se koristi u sudskim
postupcima, vrijedno je spomenuti sustav videokonferencije, koji
je početno instaliran radi videozapisa sudskih saslušanja kada je
Republika Italija usvojila akuzatorski zakonik o kaznenom postupku.
Na području građanskog prava, do sada je vrlo malo primijenjeno u
usporedbi sa kazneno-pravnim područjem, no mnogi su projekti na
putu.
Još uvijek postoji nekolicina zastarjelih sustava za upravljanje
građanskim predmetima koji su bili testirani kasnih 70-ih. Ovi bi
sustavi uskoro trebali biti zamijenjeni automatiziranim sustavima za
upravljanje predmetima, sa time da su pokusni projekti već korišteni
na nekoliko sudova. Slični automatizirani sustavi za upravljanje
predmetima bi prilično brzo trebali biti primijenjeni kod stečajnih
sudova, oni su posebni odjeli prvostupanjskih sudova, kao i na
sudove mirovnih sudaca.
Tako da je u građansko-pravnom području vrijedno spomenuti
projekt POLIS koji je bio pokusno proveden u jednom talijanskom
sudu, i koji je finaliziran radi stvaranja baze podataka o presudama
prvostupanjskih sudova i okružnih žalbenih sudova. Presude bi
također trebale biti dostupne putem interneta, radi omogućavanja
bržeg pristupa strankama i odvjetnicima. Ovo predstavlja jedan od
najambicioznijih projekata u građansko-pravnom području.
Primjena bi trebala biti postupno proširena na druge sudove, ali još
jednom, korak između pokusa i proširenja softvera se uvijek čini vrlo
teškim, prema talijanskom iskustvu. Ovaj bi projekt, i zbog njegovog
oblikovanja i radi njegove primjene, bio interesantan predmet za
proučavanje, zbog načina na koji je do sada bio izveden, sa združenom
participacijom sudaca i pravnih profesionalaca.
Jedan od projekata koji zahvaćaju oba područja, i kazneno i građanskopravno, jest razvoj baze podataka Kasacijskog suda. Kasacijski
sud je bio jedini sud koji je omogućio elektronski pristup sadržaju
svojih presuda putem kompjuterskog programa za pronalaženje
informacija, temeljenog na tehnologiji velikog središnjeg kompjutera.
Ova je usluga dostupna besplatno za suce i državne odvjetnike, a za
ostale se korisnike naplaćuje.
Vezano za ovu problematiku, Ministarstvo pravosuđa Republike
Italije također provodi, zajedno sa drugim dijelovima državne
administracije, projekt (norme in rete - zakoni na mreži) stvaranja
60 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
internet portala radi omogućavanja traženja pravnih dokumenata
putem interneta na adresi www.normeinrete.it.
Osim projekta „norme in rete“, Ministarstvo pravosuđa Republike
Italije provodi nekolicinu projekata u suradnji sa drugom državnom
administracijom, da bi se podijelile informacije od zajedničkog
interesa. Međutim, samo je mali broj aplikacija zaista proradio do
sada (npr. veza sa registrom ureda gradskog vijeća).
Nadajmo se da će primjena tzv. Ujedinjene mreže državne
administracije (RUPA) potaknuti razvitak razmjene elektronskih
podataka. U međuvremenu je Ujedinjena mreža pravosuđa
(RUG) primijenjena kao pod-mreža Ujedinjene mreže državne
administracije. Trenutačno, suci i državni odvjetnici, putem
Ujedinjene mreže pravosuđa, imaju pristup Nacionalnom kaznenopovijesnom registru, bazi podataka sadržaja presuda Kasacijskog
suda, i bazi podataka Odjela za zatvore.
Talijansko Ministarstvo pravosuđa također posjeduje internet
stranicu (www.giustizia.it) koja sadrži popriličnu količinu informacija
koje se konstantno osuvremenjuju. U Republici Italiji bi zakonski
već bilo moguće elektronskim putem razmjenjivati dokumente, ali
nužni djelatni postupak, potreban da bi se to zaista ostvarilo, još nije
usvojen.
Zakon dopušta elektronski prijenos dokumenata između državne
administracije i privatnih organizacija i građana. Uspostavljena
su tehnička pravila za upotrebu digitalnog potpisa, te je u ovome
trenutku AIPA ovlastila sedam kompanija da djeluju kao javno-pravni
organi za izdavanje javnih isprava.
Tehnički bi bilo moguće podnijeti pismena određenog predmeta
sudu, barem u onim sudovima koji imaju dobru informacijskokomunikacijsko tehnološku infrastrukturu. Osim toga, sigurnost
sustava, baze podataka i dokumenata je od najveće važnosti za sudove,
da je početni entuzijazam u pogledu razmjene elektronske baze
podataka na sudu pomalo splasnuo. Važniji problemi, kojima treba
pristupiti u svakoj zemlji, poznati su - zapravo sustav mora garantirati
autentičnost pošiljatelja, cjelovitost dokumenta i nepobijanje, što
znači da pošiljatelj ne može uspješno tvrditi da dokument nije poslan
ili da je njegov sadržaj bio različit.
U pokušaju pojačavanja sigurnosnih značajki sustava, Ministarstvo
pravosuđa Republike Italije je također pokrenulo projekt kojem je
svrha opskrbiti korisnike osobnih računala, s inteligentnom karticom
(automatizirana kartica, s ugrađenim mikročipom), pomoću koje će
se riješiti privatnost korisnika. Pomoću inteligentne kartice pristupilo
bi se rješavanju problema identifikacije autentičnosti osobe koja ima
pristup mrežnom sustavu.
Informacijska tehnologija i sudska uprava
Zna se kako kompjuterizirani informacijski sustavi moraju
olakšavati elaboraciju baze podataka da bi se dobili izvještaji koji se
smatraju korisnima za vođenje sudova, ureda državnih odvjetnika
i za donošenje odluka. Općenito, izvještaji pružaju odgovore na
neka osnovna pitanja kao što su: koliko je predmeta sud procesuirao
tijekom određenog razdoblja; koju je vrstu predmeta sud procesuirao;
koliko je vremena potrebno za procesuiranje predmeta, u kojem
stadiju postupka svaki predmet može biti pronađen; koliko je
sredstava (vremena, rada osoblja i novca) potrebno da bi se predmeti
procesuirali, te tko procesuira predmete. Tipični upravni izvještaji su:
popis pristiglih predmeta, način rasporeda, analize trendova, starost
predmeta, status predmeta, izvještaji o pismenim prigovorima,
vremenski standardi, vrijeme između događaja (rezultata), te
specifični izvještaji za tipove predmeta i suce.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 61
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
U talijanskom sudstvu nekoliko prepreka karakterizira primjenu
informacijskih sustava. Tromost osoblja u pogledu praćenja aktivnosti
je prilično česta u svim organizacijama, te su neke poteškoće vezane
za promjenu stava prema analizi baze podataka neizbježne. Ali
najvažnije poteškoće u ovome slučaju počesto dolaze od strane
sudaca i državnih odvjetnika, koji u primjeni sudske tehnologije vide
moguću prijetnju neovisnosti sudstva.
Trenutačno, automatizirano upravljanje tijekom obrade kaznenih
predmeta, koje je primijenjeno u većini sudova i ureda državnih
odvjetnika ima ugrađen statistički paket, ali se ne koristi niti za
procjenu kvantitete niti kvalitete odluka koje donose suci ili državni
odvjetnici. Suci općenito doživljavaju cirkuliranje podataka kao
prijetnju njihovoj neovisnosti, jer postoji mogućnost da se na taj način
uvede kontrola njihove aktivnosti, te je posljedica toga činjenica da
je ekstremno teško doći do informacija o učinku (izvedbi) sudova i
ureda državnih odvjetnika, prije nego do osnovnih sudskih statistika.
Zapravo, statistike o građansko-pravnim predmetima redovno
prikuplja Ministarstvo pravosuđa Republike Italije koje u suradnji
sa Nacionalnim statističkim zavodom objavljuje zbirku podataka
za svaki okrug. Ministarstvo pravosuđa također objavljuje podatke
o kaznenim postupcima za pojedinačni okrug i ured državnog
odvjetnika. Ove podatke u svrhu upravljanja ne koristi niti
Ministarstva pravosuđa niti Više sudbeno vijeće.
Važno je reći da su sudske statistike savršeni primjer kako primjena
istog sustava za upravljanje predmetima u različitim sudovima i
uredima državnih odvjetnika nije bila dovoljna da bi se standardiziralo
interne postupke i zbirke podataka. Radi ovoga, te također i drugih
razloga, kvaliteta sudskih statistika općenito gledano je poprilično
loša. Ovo znači da se, općenito govoreći, aktualna sudska statistika,
čak i ako je kompjuterizirana, ne može smatrati dovoljno dobrom da
bi bila iskorištena za procjenu izvedbe.
Ovaj problem postaje toliko relevantan da je završen poseban projekt
Ministarstva pravosuđa Republike Italije u cilju očišćenja baze
podataka Nacionalno-historijskog kazneno-pravnog registra.
Iako je otpor uspostavljanju dobrog sustava za izvještavanje podataka
još uvijek visok, neki kreatori politike Ministarstva pravosuđa
Republike Italije su svjesni važnosti raspolaganja pouzdanim
upravljačkim informacijskim sustavom, te je radi toga ministarstvo
pokrenulo studiju izvedivosti primjene skladištenja pravosudnih
podataka sa dobrim mogućnostima dolaženja do podataka.
Zaključne primjedbe
Uspostavljanje Uprave za informacijsku tehnologiju i državnu
administraciju tzv. AIPA-e je doprinijelo poticanju razvoja
informacijsko-komunikacijsko-tehnoloških projekata u državnoj
administraciji općenito, u Ministarstvu pravosuđa i u sudovima.
Nažalost, vrlo je dubok rascjep između onoga što je bilo projektirano i
onoga što je do sada realizirano, a što je vidljivo putem broja djelatnih
aplikacija koje trenutačno funkcioniraju u sudovima i uredima
državnih odvjetnika, a koji je malen u usporedbi sa velikim brojem
projekata. Ovaj je problem naglasila i Uprava za informacijsku
tehnologiju i državnu administraciju (AIPA), uz navođenje da je
proces inovacije bio prilično uspješan u pogledu donošenja novih
zakona i investicija u informacijsko tehnološku infrastrukturu kao
i hardver, ali još mnogo toga mora biti učinjeno da bi se promijenila
organizacija državne administracije u cilju postizanja očekivanih
rezultata mjerenih kriterijima djelotvornosti i kvalitetom usluge koja
se pruža građanima.
62 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Naime, ako je na jednoj strani snažna obveza talijanske vlade da
koristi tehnologiju radi inoviranja i unapređenja javne administracije,
na drugoj strani, povrat uloženih investicija se ne može smatrati
pozitivnim za sektor pravosuđa. Postoji mnoštvo studija izvedivosti,
inicijativa, probnih projekata, prototipova, ali je broj djelatnih sistema
još uvijek vrlo nizak. Čini se da je još uvijek puno više koncepcija,
nego stvarnog, bitnog sadržaja u pogledu svih informacijskotehnoloških projekata. Kao geslo bismo mogli reći da je u talijanskom
sudstvu „sve izvedivo, ali je nekolicinu stvari moguće realizirati“.
Ovaj nedostatak vidljivih rezultata već stvara opasno nepovjerenje u
mogućnost informacijske tehnologije da unaprijedi kvalitetu rada, te
kvalitetu pravosuđa.
Barem u talijanskim sudovima, informacijska tehnologija još nije bila
čimbenik promjene koji su mnogi kreatori politike očekivali da bude.
Pozicioniranje magistrata na sve izvršne pozicije u Ministarstvu
pravosuđa nije pomoglo proces inovacije (osuvremenjivanja).
Oni su se bavili rješavanjem ukorijenjene nekompetentnosti u
vještinama vezanima za organizacijske probleme, procese inoviranja
i promjene. Štoviše, većinu vremena ova profesionalna grupa, uz
nekoliko značajnih iznimaka, aktivirala je organizacijske obrane,
koje su bile daljnje ograničenje informacijsko-tehnološkom razvoju.
Činjenica je da su se informacijsko-tehnološke inicijative suočile
s istim problemima mnogih sudskih reformi koje su se odigrale u
posljednjem desetljeću u Italiji: snažna dominacija visoko neovisne i
moćne profesionalne grupe.
Do sada se primjena informacijske tehnologije u talijanski sustav
pravosuđa doima više kao izvršavanje ceremonijala nego potpora
funkcioniranju organizacije. Rizik izmicanja cilja u postupku
uvođenja informacijske tehnologije je vrlo visok. Uvođenje
informacijske tehnologije ne predstavlja samo sebi cilj. Ovo znači da
sama implementacija računala, sofisticiranih sistema za upravljanje
tokom predmeta, videotehnologija, intranet sustava za potporu
donošenja odluka jest sigurno važna, ali nije dovoljna da bi stvorila
promjene u organizacijskom ponašanju. Tehnologija predstavlja
veliku priliku za promjenu, ali nije samoizvršavajući program,
„uključi i pokreni“ sredstvo, potrebno ju je pažljivo održavati, te
postaviti u korektne postave institucionalne uprave, da bi polučila
neke pozitivne organizacijske rezultate.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 63
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Ljilja Čehajić, dipl. iur.
Ministarstvo pravde i uprave
Kantona Sarajevo
ZASNIVANJE RADNOG ODNOSA
1. Uslovi za zasnivanje radnog odnosa;
Zakonom o radu1 propisano je da se ugovor o radu ne može se zaključiti sa licem koje nije
navršilo 15 godina života.
Lice između 15 i 18 godina života (maloljetnik) može se zaposliti pod uslovom da od
ovlaštenog ljekara ili nadležne zdravstvene ustanove pribavi potvrdu kojom dokazuje da
ima opću zdravstvenu sposobnost za obavljanje tih poslova.
Kako je Zakonom o radu2 propisano da maloljetnik ne može da radi na naročito teškim
fizičkim poslovima, radovima pod zemljom ili pod vodom, ni na ostalim poslovima koji
bi mogli štetno i sa povećanim rizikom da utiču na njegov život i zdravlje, razvoj i moral, s
obzirom na njegove psihofizičke osobine, ni takav maloljetnik ne može zaključiti ugovor o
radu .
Inspektor rada kantona zabranit će rad maloljetnika na navedenim poslovima, u slučaju
dag a zatekne ili utvrdi da je zaposlen na takvim poslovima.
Zakonom je propisana obaveza federalni ministar rada da posebnim propisom utvrdi
navedene poslove, ali ovaj provedbeni akt nije donesen.
Iz navedenih odredaba proističe da opštu pravnu sposobnost za zaključivanje ugovora o
radu imaju punoljetna lica.
Međutim, Zakon o radu3 i kod punoljetnih ženskih lica postavlja određena ograničenja u
pogledu zapošljavanja .
Žena ne može biti zaposlena na poslovima pod zemljom (u rudnicima), osim u slučaju ako
je zaposlena na rukovodećem mjestu koje ne zahtijeva fizički rad ili u službama zdravstvene
i socijalne zaštite, odnosno ako žena mora provesti izvjesno vrijeme na obuci pod zemljom
ili mora povremeno ulaziti u podzemni dio rudnika u cilju obavljanja zanimanja koje ne
uključuje fizički rad.
Zakon o radu ne propisuje za punoljetna lica druge posebne uslove za zapošljavanje
(državljanstvo, opšta ili posebna zdravstvena sposobnost, školska ili stručna sprema, radno
iskustvo, radni staž , stručni ispit itd.).
Strana punoljetna lica mogu zaključiti ugovor o radu na način propisan Zakonom o
zapošljavanju stranaca4.
Posebnim propisima kojima se regulišu pojedine oblasti rada i uslovi za njihovo obavljanje,
za pojedine poslove propisani su posebni uslovi, kako u pogledu školske ili stručne spreme,
opšte ili posebne zdravstvene sposobnosti, radnog iskustva na određenim poslovima,
radnog staža i sl.
Također se u pojedinim oblastima određuju uslovi koje mora zadovoljiti pravno lice da bi se
moglo baviti određenom djelatnošću, među kojima i uslovi u pogledu broja i kvalifikacija
zaposlenih lica, kao uslov da poslodavac može obavljati određenu djelatnost.
Također, granskim kolektivnim ugovorima propisuju se posebni uslovi za obavljanje
poslova u određenim granama privrede.
Pravilnik o radu poslodavca, u dijelu koji se odnosi na sistematizaciju radnih mjesta, treba
da sadrži tačno navedene opšte i posebne uslove koje zaposlenik treba da zadovolji da mi
mogao raditi na tom radnom mjestu, odnosno zaključiti ugovor o radu, vodeći računa o
zakonskim odredbama koje se odnose na zaštitu maloljetnika i žene prilikom zapošljavanja
na određenim radnim mjestima.
1 Član 15. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43 /99, 32/00 i 29/03)
2 Član 51. Zakona o radu
3 Član 52. Zakona o radu
4 Zakon o zapošljavanju stranaca („Službene novine Federacije BiH“, broj 111/12)
64 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
2. Ugovor o radu
1. nazivu i sjedištu poslodavca;
2. imenu i prezimenu, prebivalištu
Forma ugovora u radu
3.
4.
5.
6.
Ugovor o radu zaključuje se u pismenoj
formi5.
Međutim,
zakonodava
dozvoljava
i
zaključivanje ugovora o radu u usmenoj
formi , uz ispunjavanje određenih uslova, a
to su:
■■ da poslodavac uruči pismenu potvrdu
o zaključenom ugovoru roku od 15
dana od dana početka rada , koja mora
sadržavati osnovne podatke iz ugovora o
radu, posebno one o stranama, početku
rada i plaći,
■■ ako poslodavac ne uruči pismenu
potvrdu o zaključenom ugovoru roku od
15 dana od dana početka rada, smatra
se da je zaključen ugovor o radu na
neodređeno vrijeme.
Međutim, ovakvo zaključivanje ugovora
o radu vezano je uz rizik zaposlenika, jer
poslodavac može u roku od jedne godine
dokazivati da ugovor o radu nije zaključio
sa zaposlenikom, odnosno da zaposlenik
nikada nije radio kod poslodavca.
Vrste ugovora o radu
Ugovor o radu zaključuje se6:
1. na neodređeno vrijeme;
2. na određeno vrijeme.
1.Ugovor o radu na neodređeno vrijeme
Ugovor o radu zaključen na neodređeno
vrijeme sadrži podatak da je zaključen na
neodređeno vrijeme.
Ugovor o radu koji ne sadrži podatak u
pogledu trajanja smatrat će se ugovorom o
radu na neodređeno vrijeme.
Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi
ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim
poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno
zaključi sa istim poslodavcem uzastopne
ugovore o radu na određeno vrijeme na
period duži od dvije godine bez prekida,
takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu
na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim
ugovorom nije drugačije određeno.
2.Ugovor o radu na određeno vrijeme sadrži
podatak o periodu za koji se zaključuje, ali se
ne može se zaključiti na period duži od dvije
godine.
3. Sadržaj zaključenog ugovora
o radu7
Ugovor o radu u pismenoj formi sadrži,
naročito, podatke o:
5 Član 14.Zakona o radu
6 Član 19. Zakona o radu
7 Član 21.Zakona o radu
odnosno boravištu zaposlenika;
trajanju ugovora o radu;
danu otpočinjanja rada;
mjestu rada;
radnom mjestu na koje se zaposlenik
zapošljava i kratak opis poslova;
7. dužini i rasporedu radnog vremena;
8. plaći, dodacima na plaću, naknadama,
te periodima isplate;
9. trajanju godišnjeg odmora;
10.otkaznim rokovima kojih su se dužni
pridržavati zaposlenik i poslodavac;
11. druge podatke u vezi sa uvjetima rada
utvrđene kolektivnim ugovorom.
Umjesto navedenih obaveznih podataka,
može se u ugovoru o radu naznačiti
odgovarajući zakon, kolektivni ugovor ili
pravilnik o radu, kojim su uređena ta pitanja.
Pored obaveznih podataka propisanih
Zakonom o radu, a ugovor o radu može
sadržavati i druge ugovorene obaveze i
prava, kao što su:
■■ probni rad8,
■■ rad sa punim ili nepunim radnim
vremenom,
■■ rad u inostranstvu (pismena saglasnost
u pogledu trajanju rada u inozemstvu,
valuti u kojoj će se isplaćivati plaća i
drugim primanjima u novcu i naturi
na koja zaposlenik ima prava za vrijeme
boravka u inozemstvu i uvjetima
vraćanja u zemlju)9,
■■ omogućavanje
obrazovanja
i
usavršavanja uz rad, odnosno slobodne
dane, prava i obaveze u slučaju stručnog
osbosobljavanja za rad na određenom
radnom mjestu10,
■■ odsustvima s rada11 i sl.
Ugovor o radu zaključen u usmenoj formi
obavezuje poslodavca da zaposleniku
uruči pismenu izjavu koja sadrži naznačen
odgovarajući zakon, kolektivni ugovor ili
pravilnik o radu, kojim su uređena ta pitanja
Prilikom zaključivanja ugovora o radu
poslodavac ne može tražiti od zaposlenika
podatke koji nisu u neposrednoj vezi sa
prirodom radnih aktivnosti koje zaposlenik
obavlja12. Lični podaci zaposlenika ne
mogu se prikupljati, obrađivati, koristiti
ili dostavljati trećim licima, osim ako je to
određeno zakonom ili ako je to potrebno
radi ostvarivanja prava i obaveza iz radnog
odnosa13.
8 Član 18. Zakona o radu
9 Član 22. Zakona o radu
10 Član 25. Zakona o radu
11 Čl.46. i 47. Zakona o radu
12 Član 23. Zakona o radu
13 Član 24. Zakona o radu
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 65
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
4. Vrste radnog odnosa
Zaključivanjem pismenom ili usmenog ugovora o radu, u skladu sa
Zakonom o radu, zasniva se radni odnos.
Radni odnos može se zasnovati na neodređeno i na određeno vrijeme,
zaključivanje ugovora o radu na određeno ili na neodređeno vrijeme.
Radni odnos na neodređeno vrijeme
zasniva se zaključivanjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, s tim
da ako u ugovoru nije naznačeno da se radi o ugovoru na neodređeno
vrijeme, smatra se da je zaključen na neodređeno vrijeme.
Radni odnos na određeno vrijeme
zasniva se zaključivanje ugovora o radu na određeno vrijeme, bilo
naznačavanjem datuma do kojeg se ugovor zaključuje ili određivanjem
perioda (mjeseci godine), s tim da se ne može zaključiti na period duži
od dvije godine.
Radnim odnosom na određeno vrijeme smatra se i ugovor o radu s licem
u svojstvu pripravnika,a zaključuje se na propisani period obavezan za
obavljanje pripravničkog staža i polaganje pripravničkog ispita.
S istim zaposlenikom poslodavac može zasnovati radni odnos na određeno
vrijeme, odnosno zaključiti uzastopni ugovor o radu na određeno
vrijeme, s tim da ukupno trajanje tih ugovora ne može preći dvije godine.
Ukoliko uzastopni ugovori o radu zaključeni s istim zaposlenikom
prelaze dvije godine, odnosno ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi
ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno
izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o
radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida,
takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako
kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno14.
Prekidom ugovora o radu ne smatraju se prekidi nastali zbog:
1. godišnjeg odmora;
2. bolovanja;
3. porođajnog odsustva;
4. odsustva sa rada u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom,
pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;
5. perioda između otkaza ugovora o radu i dana povratka na
radno mjesto na osnovu odluke suda ili drugog organa, u skladu
sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili
ugovorom o radu;
6. odsustva s posla uz saglasnost poslodavca;
7. vremenskog perioda od 15 dana između ugovora o radu sa istim
poslodavcem, osim ako kolektivnim ugovorom nije drugačije
utvrđeno15.
Probni rad16
Prilikom zaključivanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad.
Probni rad je također radni odns zasnovan na osnovu ugovora o radu na
neodređeno ili određeno vrijeme, ali od rezultata probnog rada zavisi da
li će opstati zaključeni ugovor o radu.
Probni ne može trajati duže od šest mjeseci.
Pravilnikom o radu treba regulisati uslove I način obavljanja probnog
rada, lice koje je zaduženo da prati obavljanje probnog rada I ocjenjuje
rezultate probnog rada, te da će, u slučaju da zaposlenik ne zadovolji na
probnom radu, poslodavac otkazati ugovor o radu.
Ako je ugovoren probni rad, otkazni rok iznosi najmanje sedam dana.
14 Član 19. Zakona o radu
15 Član 20. Zakona o radu
16 Član 18. Zakona o radu
66 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Rad sa punim radnim vremenom17
Puno radno vrijeme zaposlenika traje najduže 40 sati sedmično.
Rad sa skraćenim radnim vremenom18
Punim radnim vremenom smatra se i rad na poslovima sa skraćenim
radnim vremenom19
To su poslovi na kojima, uz primjenu mjera zaštite na radu, nije moguće
zaštititi zaposlenika od štetnih utjecaja, i na kojima se radno vrijeme se
skraćuje srazmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i radnu
sposobnost zaposlenika.
Navedeni poslovi i trajanje radnog vremena utvrđuju se pravilnikom o
radu i ugovorom o radu, u skladu sa zakonom.
Zakonom o radu u KantonuSarajevo 20 propisani su poslovi na kojima
zaposlenik provede najmanje 30% radnog vremena, na kojima se radno
vrijeme skraćuje, i to rad:
■■ pod djejstvom jonizujućih zračenja;
■■ pod povišenim i smanjenim vazdušnim pritiskom;
■■ pod zemljom, vodom i u vlazi;
■■ na visini;
■■ pod štetnim djejstvom buke;
■■ na pokretnim objektima (brodovima, kranovima, splavovima i sl.);
■■ sa nagrizajućim materijalima;
■■ u atmosferi zagađenoj otrovnim gasovima, prašinom i parom;
■■ sa kancerogenim supstancama;
■■ u drugim zemljama sa teškim klimatskim i drugim uslovima života
i rada;
■■ u specijalnim psihijatrijskim bolnicama i neuropsihijatrij- skim
klinikama i odjeljenjima;
■■ u sudsko-medicinskim i patoanatomskim prosekturama;
■■ na hirurškim intervencijama u operacionoj sali;
■■ liječnika i ostalog medicinskog osoblja, veterinarskog osoblja
i pomoćnog osoblja zaposlenog u bolnicama, lječilištima,
ambulantama i drugim zdravstvenim ustanovama u vezi sa njegom
ljudi ili životinja oboljelih od zaraznih bolesti;
■■ osoblja zdravstveno-medicinskih laboratorija pri radu sa zaraznim
materijalom ili životinjama i osoblja pri radu na suzbijanju i
znanstvenom istraživanju zaraznih bolesti;
■■ koji zahtijeva kontakt sa zaraženim životinjama, njihovim mesom,
posao sa otpacima zaraženih životnja, utovar, istovar ili prevoz
robe koja je zagađena zaraženim otpacima životinja kao i rad sa
zaraženim materijalom;
■■ letačkog osoblja i slično.
Rad sa nepunim radnim vremenom21
Ugovor o radu može se zaključiti i za rad sa nepunim radnim vremenom.
Zaposlenik koji je zaključio ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom,
može zaključiti više takvih ugovora kako bi na taj način ostvario puno
radno vrijeme. Ovaj oblik ugovora o radu čest je u oblasti obrazovanja,
kada zaposlenik zaključuje ugovore o radu s više obrazovnih ustanova,
radi postizanja pune radne norme (punog radnog vremena)
Zaposlenik koji radi sa nepunim radnim vremenom ostvaruje sva
prava iz radnog odnosa kao i zaposlenik sa punim radnim vremenom,
osim prava koje zavisi od dužine radnog vremena (plaća, naknada
17 Član 29.Zakona o radu
18 Član 31.Zakona o radu
19 Član 30. Zakona o radu
20 Član 6.Zakona o radu u Kantonu Sarajevo(„Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 19/00)
21 Član 30.Zakona o radu
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 67
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom,
pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
a) ključne osobe imenovane na pozicije
Radni odnos sa stranim državljanima
Stranac može zaključiti ugovor o radu na
način propisan Zakonom o zapošljavanju
stranaca22.
Strancem se, u smislu ovog zakona, smatra
svako lice koje nema državljanstvo Bosne i
Hercegovine, ili lice bez državljanstva.
Stranac može :
■■ zasnovati radni odnosa na određeno
vrijeme na osnovu ugovora o radu,
■■ biti radno angažovan na osnovu ugovora
o obavljanju privremenih i povremenih
poslova.
Stranci na osnovu ovog zakona ne mogu
biti stavljeni u nepovoljniji položaj na
osnovu: spola, spolnog opredjeljenja,
bračnog
stanja,
porodičnih
obaveza,
starosti, trudnoće, jezika, vjere, političkog i
drugog mišljenja, nacionalne pripadnosti,
socijalnog porijekla, imovnog stanja,
rođenja, rase, boje kože ili neke druge osobne
karakteristike.
Stranci zaposleni kod domaćih pravnih
i fizičkih lica imaju ista prava, obaveze i
odgovornosti kao i zaposleni državljani
Federacije u skladu sa propisima o radu i
zapošljavanju, kolektivnim ugovorom i
pravilnikom o radu, ako međunarodnim
sporazumima nije drugačije određeno.
Pored općih uslova utvrđenih zakonom,
kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu,
stranac mora posjedovati i radnu dozvolu za
zaključivanje ugovora o radu.
Radnu dozvolu za zaključivanje ugovora
o radu i ugovora o privremenim i
povremenim poslovima sa strancem, na
zahtjev poslodavca koji ga zapošljava,
izdaje kantonalna služba za zapošljavanje
prema sjedištu poslodavca , uz odobrenje
Federalnog
zavoda
za
zapošljavanje.
Radna dozvola je osnov za zaključivanje
ugovora o radu ili ugovora o obavljanju
privremenih i povremenih poslova.
Ugovor o radu ili ugovor o obavljanju
privremenih i povremenih poslova sa
strancem poslodavac ne može zaključiti
prije nego što je strancu odobren privremeni
boravak u skladu sa zakonom, odnosno ne
može početi raditi u Federaciji BiH na
osnovu radne dozvole prije nego što mu je
odobren privremeni boravak.
Radna dozvola izdaje se na period koji je tri
mjeseca kraći od vremena važenja putne
isprave i ne može se izdati sa rokom važenja
dužim od jedne godine.
Od obaveze posjedovanja radne obaveze
oslobođene su sljedeće kategorije stranaca:
22 Zakon o zapošljavanju stranaca („Službene novine
Federacije BiH“, broj 111/12)
68 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
b)
c)
d)
e)
f)
g)
h)
i)
j)
članova nadzornog odbora pravnog
lica sa sjedištem u Federaciji BiH
osnovanog kao privredno društvo
u većinskom vlasništvu stranog
pravnog, odnosno fizičkog lica ako
imenovanje nema karakter radnog
odnosa, niti rad na tim pozicijama
traje duže od ukupno tri mjeseca
godišnje;
osnivači privrednog društva sa
sjedištem u Federaciji BiH koji u
tom privrednom društvu obavljaju
određene poslove ako takav rad nema
karakter radnog odnosa, niti traje
duže od ukupno tri mjeseca godišnje;
univerzitetski
profesori
koje
visokoškolske ustanove u Federaciji
BiH
angažiraju
za
predavače,
naučnici na naučnom ili stručnom
usavršavanju, naučnici koji su
predstavnici
međunarodnih
organizacija, te naučnici koji učestvuju
u provođenju naučnoistraživačkih
projekata važnih za Federaciju BiH;
stručnjaci, nastavnici i predavači
stranih kulturnih i obrazovnih
institucija koji u Federaciji obavljaju
stručni posao u okviru programa
kulturne i obrazovne saradnje;
civilni i vojni službenici vlada drugih
država koji u Federaciju BiH dolaze
raditi na osnovu ugovora o saradnji
sa organima Bosne i Hercegovine;
članovi
naučnih
međunarodnih
misija koji vrše istraživanja u
Federaciji BiH, a koje je odobrilo
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine;
predstavnici
vjerskih
zajednica
registrovanih u Federaciji BiH dok
obavljaju posao koji je isključivo u
vezi sa vjerskom službom;
strani dopisnici akreditirani u
Federaciji BiH ili izvještači stranih
medijskih kuća;
umjetnici i tehničko osoblje, odnosno
autori I izvođači operskih, baletnih,
dramskih i drugih pozorišnih
priredbi ili koncertnih, likovnih
i drugih kulturnih priredbi ili
autori i izvođači u oblasti muzičke,
muzičko-scenske, plesne i baletne
umjetnosti, kao i prateće izvještačko,
organizaciono i tehničko osoblje koje
učestvuje u kulturnim radionicama,
susretima i kolonijama ako zbog toga
u Bosni i Hercegovini ne borave duže
od 30 dana neprekidno, niti duže
od ukupno tri mjeseca godišnje sa
prekidima;
stranci koji na osnovu ugovora
sa Vijećem ministara Bosne i
Hercegovine,
Ministarstvom
odbrane Bosne i Hercegovine,
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Ministarstvom pravde Bosne i
Hercegovine
ili
Ministarstvom
sigurnosti Bosne i Hercegovine
obavljaju poslove za potrebe odbrane,
pravnog sistema ili sigurnosti države
ili se stručno usavršavaju u tim
oblastima;
k) stranci koji u Federaciju BiH dolaze
radi učešća na sportskim i šahovskim
priredbama;
l) stručnjaci u oblasti zaštite kulturne
baštine, bibliotekarstva i arhivističke
djelatnosti ako zbog toga u Bosni i
Hercegovini ne borave duže od 30
dana neprekidno, ni duže od ukupno
tri mjeseca godišnje sa prekidima;
m) stranci koje je uputio strani
poslodavac a koji omogućavaju
stručno
usavršavanje
i
obuku
osobama zaposlenim kod fizičkih i
pravnih lica sa sjedištem u Federaciji
BiH u trajanju od ukupno tri mjeseca
godišnje;
n) stranci kojima je odobren privremeni
boravak radi stručnog usavršavanja
ili obuke, ako njihovo stručno
usavršavanje ne traje duže od ukupno
tri mjeseca godišnje;
o) stranci koji obavljaju poslove u vezi
sa isporukom, montažom i servisom
mašina ili opreme ako njihov rad ne
traje duže od 30 dana neprekidno, niti
duže od ukupno tri mjeseca godišnje
sa prekidima;
p) stranci
koji
učestvuju
na
organiziranim naučnim, stručnim
skupovima i seminarima;
r) stranci koji učestvuju na sajamskim
ili izložbenim priredbama na kojima
izlaže njihov poslodavac;
s) stranci zaposleni u cirkusima ili
zabavnim parkovima, ako u Bosni
i Hercegovini ne borave duže od tri
mjeseca godišnje;
t) stranac sa kojim je državljanin Bosne
i Hercegovine u braku ili vanbračnoj
zajednici, ili je dijete državljanina
Bosne i Hercegovine, ako ima odobren
boravak u Bosni i Hercegovini;
u) stranci koji u Federaciji BiH imaju
status redovnog učenika ili studenta
kada obavljaju poslove privremenog
karaktera u skladu sa propisima koji
reguliraju takvo obavljanje poslova;
v) stranci kojima je u Bosni i Hercegovini
odobrena
međunarodna
zaštita
ili privremena zaštita i stranci sa
odobrenim stalnim boravkom u
Bosni i Hercegovini.
Kategorije stranaca iz tač. i), l), m), o), r) i
s) smiju boraviti u Bosni i Hercegovini u
svrhu rada samo ako imaju zaključen valjan
ugovor sa fizičkim ili pravnim licem koje je
u Federaciji BiH registrovano za obavljanje
tih djelatnosti23.
2. stranci sa odobrenim stalnim boravkom
u Bosni i Hercegovini, stranci sa odobrenom
međunarodnom zaštitom i stranci sa
odobrenom privremenom zaštitom, koji
imaju pravo na rad u Federaciji kao i
državljani Bosne i Hercegovine24.
Zakon o zapošljavanju stranaca ne
primjenjuje se na stranca koji 25 :
a) je član diplomatske misije, odnosno
konzularnog ureda strane države
ili član misije koja ima diplomatski
status i kojem je izdata posebna
iskaznica;
b) na osnovu međunarodnog ugovora
ima privilegije i imunitete;
c) u Federaciji obavlja poslove na
osnovu međunarodnog sporazuma
o stručno- tehničkoj pomoći koji
Bosna i Hercegovina zaključi sa
drugom državom, međunarodnom
organizacijom ili Europskom Unijom,
ili provodi projekt u skladu sa takvim
međunarodnim sporazumom;
d) je direktor privrednog društva
u većinskom vlasništvu stranog
pravnog ili fizičkog lica;
e) je zaposlenik poslodavca sa sjedištem
u drugoj državi sa kojom Bosna i
Hercegovina ima zaključen ugovor o
socijalnom osiguranju, a upućen je u
Federaciju da za njega obavi poslove
za period određen tim ugovorom.
Rad van prostorija poslodavca
Jedan od bitnih , obaveznih elemenata
koje sadrži ugovor o radu je mjesto rada.
Mjesto rada može biti u sjedištu poslodavca,
ali i izvan sjedišta poslodavca, tamo gdje
poslodavac, u skladu sa zakonom, obavlja
poslove iz svoje djelatnosti.
Zaposlenik prilikom zaključivanja ugovora
o radu mora biti upoznat i to mora biti
sadržano u ugovoru o radu, o mjestu gdje će
raditi, na šta, potpisivanje ugovor, pristaje.
Međutim, ako se zaposlenik upućuje na rad
u inostranstvo26, prije odlaska zaposlenika
inostranstvo
mora se postići pismena
saglasnost u pogledu slijedećih uslova
ugovora:
1. trajanju rada u inostranstvu;
2. valuti u kojoj će se isplaćivati plaća i
drugim primanjima u novcu i naturi
na koja zaposlenik ima prava za
vrijeme boravka u inostranstvu;
3. uslovima vraćanja u zemlju.
Ovi uslovi mogu se odmah precizirati
u ugovoru o radu, čijim potpisivanjem
23 Član 16. Zakona o zapošljavanju stranaca
24 Član 17. Zakona o zapošljavanju stranaca
25 Član 22. Zakona o zapošljavanju stranaca
26 Član 22.Zakona o radu
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 69
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
se podrazumijeva pismena saglasnost
zaposlenika.
U slučaju da rad u inostranstvu u ugovoru
o radu samo općenito ugovoren i zavisi od
drugih okolnosti ( mogućnost posla, zemlja
u kojoj će se obavljati, vrijeme itd) , onda
se ugovor o radu dopunjujuje pismenom
saglasnošću
zaposlenika
u
pogledu
propisanih uslova.
Rad izvan radnog odnosa - Privremeni
i povremeni poslovi
Za obavljanje privremenih i povremenih
poslova može se zaključiti ugovor o
obavljanju privremenih i povremenih
poslova27.
Ovaj ugovor poslodavac može zaključiti pod
uslovima :
1. da su privremeni i povremeni poslovi
utvrđeni u kolektivnom ugovoru ili u
pravilniku o radu,
2. da privremeni i povremeni poslovi
ne predstavljaju poslove za koje se
zaključuje ugovor o radu na određeno
ili neodređeno vrijeme, sa punim ili
nepunim radnim vremenom i
3. da ne traju duže od 60 dana u toku
kalendarske godine.
Ugovor o privremenim i povremenim
poslovima zaključuje se u pismenoj formi i
sadrži: vrstu, način, rok izvršenja poslova i
iznos naknade za izvršeni posao.
Zaključivanjem ugovora o privremenim i
povremenim poslovima ne zasniva se radni
odnos zaposlenika, ali se licu koje obavlja
privremene i povremene poslove osigurava :
■■ odmor u toku rada pod istim uvjetima
kao i za zaposlenike u radnom odnosu
i
■■ druga prava, u skladu sa propisima o
penzijskom i invalidskom osiguranju .
Privremeni i povremeni poslovi su oni poslovi
koji nisu sistematizovani kod poslodavca, sli
se mogu pojaviti povremeno ili privremeno
(održavanje i popravka uređaja i opreme,
održavanje i popravka objekata, arhiviranje
u većem obimu od uobičajenog i sl.).
Ugovor o obavljanju ovim poslova mogu biti
vremenski ograničeni ili do završetka posla,
mogu se obavljati u i izvan radnog vremena
poslodavca.
Ugovor o obavljanju pripravničkog
staža28
Pripravnikom se smatra lice sa završenom
srednjom ili višom školom, odnosno
27 Član 136. Zakona o radu
28 Čl. 25.-27.Zakona o radu
70 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
fakultetom koje prvi put zasniva radni odnos
u tom zanimanju, a koje je, prema zakonu,
obavezno položiti stručni ispit ili mu je za
rad u zanimanju potrebno prethodno radno
iskustvo.
Poslodavac može da zaključi ugovor
o obavljanju pripravničkog staža sa
pripravnikom na onoliko vremena koliko
traje pripravnički staž propisan za zanimanje
na koje se odnosi.
Ugovor se zaključuje
u pisanoj formi, a kopiju ugovora poslodavac
dostavlja nadležnoj službi za zapošljavanje
u roku od pet dana od dana njegovog
zaključivanja radi evidencije i kontrole. Ugovor o obavljanju pripravničkog staža
je ugovor o radu na određeno vrijeme u
svojstvu pripravnika.
U toku obavljanja pripravničkog staža
pripravnik ima pravo na novčanu naknadu
u iznosu najmanje 80% od najniže plaće.
Poslodavac i pripravnik mogu da se dogovore
i o većem iznosu novčane naknade, zavisno
od stručne spreme pripravnika. Poslodavac osigurava pripravnika za slučaj
povrede na radu i profesionalne bolesti, a
zdravstveno osiguranje osigurava nadležna
služba za zapošljavanje. Pripravnik ima pravo na odmor u toku
radnog dana, dnevni odmor između dva
uzastopna radna dana i sedmični odmor.
Nakon završenog pripravničkog staža,
pripravnik polaže stručni ispit, u skladu sa
zakonom, propisom kantona ili pravilnikom
o radu.
Zakonom
o
radu
u
Kantonu
Sarajevo29propisano je da ugovor o radu
sa pripravnikom poslodavac zaključuje,
ako Zakonom nije drugačije određeno, na
vrijeme od:
■■ tri mjeseca za pripravnike sa SSS,
odnosno III i IV stepenom stručne
spreme, a radi se o manje složenim
poslovima za koje se praktična znanja
mogu steći u kraćem roku,
■■ šest mjeseci do godinu dana za
pripravnike sa SSS, odnosno III i
IV stepenom stručne spreme, sa VS
ili VSS odnosno VI i VII stepenom
stručne spreme, a radi se o složenim
poslovima koje nije moguće obavljati
bez prethodno stečenog praktičnog
znanja, što u svakom konkretnom
slučaju, ovisno o složenosti poslova,
odnosno stepenu odgovornosti koji
zahtijeva posao za koji se pripravnik
osposobljava, procjenjuje poslodavac.
Nakon završenog pripravničkog staža
pripravnik polaže pripravnički ispit pred
Komisijom koju imenuje poslodavac.Članovi
Komisije pred kojom pripravnik polaže
pripravnički ispit moraju imati najmanje
isti stepen stručne spreme kao pripravnik, a
29 Čl. 2.-5.Zakona o radu u Kantonu Sarajevo („Službene
novine Kantona Sarajevo“, broj 19/00)
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
najmanje jedan član komisije mora da bude
iste struke.
Poslodavac je dužan da omogući pripravniku
da polaže pripravnički ispit u roku od 30
dana po isteku pripravničkog staža, ako
ugovorom o radu nije određen duži rok.
Ukoliko ne položi pripravnički ispit u
navedenom roku, pripravnik ima pravo
ponovo polagati pripravnički ispit u roku
od tri mjeseca, kod poslodavca sa kojim je
u svojstvu pripravnika zaključio ugovor o
radu na određeno vrijeme.
Pripravnik koji ne položi pripravnički ispit,
može u svojstvu pripravnika sa istim ili
drugim poslodavcem zaključiti novi ugovor
o radu na određeno vrijeme.
Poslodavackoji zapošljava više od 15
zaposlenika Pravilnikom o radu utvrđuje
način osposobljavanja pripravnika za poslove
za čije obavljanje pripravnik zaključuje
ugovor o radu u smislu ovoga zakona, način
i vrijeme polaganja pripravničkog ispita kao
i sastav Komisije pred kojom pripravnik
polaže stručni ispit.
Poslodavac koji zaključi ugovor o radu kojim
je ugovoreno trajanje prip ravničkog staža
duže od zakonom predviđenog i ne omogući
pripravniku da nakon isteka pripravničkog
staža polaže stručni ispit,čini prekršaj za
koji je previđena novčana kazna od 1.000,00
KM do 7.000,00 KM30 .
Volonterski rad31
Volonterski rad propisan Zakonom o radu je
stručno osposobljavanje za samostalan rad,
bez zasnivanja radnog odnosa (volonterski
rad), a radi polaganja sručnog ispita ili
sticanja radnog iskustva, koje je uslov za
obavljanje poslova određenog zanimanja.
Ugovor sa volonterom zaključuje se u pisanoj
formi. Kopiju ugovora poslodavac dostavlja
nadležnoj službi za zapošljavanje u roku od
pet dana od dana zaključenja ugovora radi
evidencije i kontrole. Volonterski rad može trajati onoliko vremena
koliko je propisano trajanje osposobljavanja
prema zakonu, za određeno zanimanje (kao
i za pripravnike).
Trajanje volonterskog rada računa se u
pripravnički staž i radno iskustvo kao uslov
za rad na određenim radnim mjestima ili za
polaganje stručnog ispita.
Treba voditi računa da se pojam radnog
iskustva razlikuje od pojma radnog staža,
koji se traži za zapošljavanje na određenim
radnim mjestima, te ukoliko je pravilnikom
propisano radno iskustvo za obavljanje
poslova tog radnog mjesta, ukoliko ga lice
nema, ne bi se moglo zaposliti bez obzira na
radni staž koji ima.
30 Član 15. Zakona o radu u Kantonu Sarajevo
31 Član 28. Zakona o radu
Također, u nekim oblastima za zapošljavanje
se ne traži radno iskustvo već radni staž,
u kojem slučaju stečeno radno iskustvo
volontera mu ne omogućava zapošljavanje
na tom random mjestu. Volonter ima pravo na zdravstveno
osiguranje kako je to utvrđeno propisima za
nezaposlena lica. Radi osiguranja za slučaj povrede na radu
ili profesionalne bolesti poslodavac plaća
nadležnoj službi za zapošljavanje 35% od
najniže plaće za svakog volontera. Volonter ima pravo na odmor u toku radnog
dana, dnevni odmor između dva uzastopna
radna dana i sedmični odmor.
5. Ugovor o pravima i
obavezama direktora (posebni
menadžerski ugovori)
Mada je često u upotrebi, kako verbalno
tako i praktično, zakonodavstvo u Federaciji
Bosne i Hercegovine ne poznaje pojam
„menadžerski ugovor“, kao vrstu ugovora
o radu,
koji poslodavac zaključuje s
direktorom ili izvršnim direktorom, već
samo „ugovor o radu“.
Zakon o javnim preduzećima u Federaciji
Bosne i Hercegovine32, koji se primjenjuje na
javna preduzeća, kao i Zakon o privrednim
društvima33, koji se primjenjuje uz Zakon
o javnim preduzećima, također ne poznaju
pojam „menadžerski ugovor“, već „ugovor“.
Odredbama Zakona o privrednim društvima
propisano je da društvo zastupa uprava,koju
čine direktor i jedan ili više izvršnih
direktora, odnosno jedno ili više lica, koja
su osnivačkim aktom ili statutom društva
ovlaštena da vode poslovanje društva , čiji
je mandat četiri godine, imenuju se pod
uslovima i na način određen statutom
društva, a njihov
položaj, ovlaštenja,
odgovornosti i prava uređuju se ugovorom
(dioničko društvo i društvo s ograničenom
odgovornošću)34.Upravu u društvu sa
neograničenom solidarnom odgovornošću
čine članovi društva ili član s ovlaštenjem za
upravljanje društvom.35
Zakonom o plaćama i drugim materijalnim
pravima
članova
organa
upravljanja
institucija Federacije Bosne i Hercegovine
i javnih preduzeća u većinskom vlasništvu
32
Zakon o javnim preduzećima „Službene novine
Federacije BiH“, br. 8/05, 10/06-ispravka,
81/08,22/09, 109/12)
33 Zakon o privrednim društvima („Sužbene novine
Federacije BiH“, br. 23/99,45/00,2/02,6/02-Is
p ra v k a , 2 9 / 0 3 , 6 8 / 0 7 , 9 1 / 0 7 , 8 4 / 0 8 , 8 8 / 0 8 Ispravka,7/09,63/10, 75/13)
34 Čl. 23, 275, 276. i 310. Zakona o privrednim društvima
35 Čl. 82.-87.Zakona o privrednim društvima
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 71
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Federacije Bosne i Hercegovine36 regulisane
su i ograničene, između ostalog,
neto
plaće članova uprave koju čini direktor,
zamjenik direktora ili direktor i zamjenik
direktora i jedan ili više izvršnih direktora
institucija Federacije BiH i javnih preduzeća
u većinskom vlasništvu Federacije BiH i
privrednih društava u kojima Federacija
BiH ima udio u vlasništvu u iznosu od
najmanje 50% plus jedna dionica odnosno
udio nezavisno od toga koju djelatnost
obavlja.
Mjesečna neto plaća članova uprave reguliše
se ugovorom, koji se zaključuje na period
utvrđen aktom o osnivanju ili statutom
institucije, uz pisanu saglasnost premijera
Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, a
institucije, javna preduzeća i privredna
društva obavezani su da usklade opća
akta iz oblasti radnih odnosa i ugovore o
angažmanu zaključene sa članovima organa
upravljanja sa odredbama ovog zakona.
Članovima uprave za izuzetne rezultate
poslovanja može se jednom godišnje
dodijeliti nagrada u iznosu do dvije
prosječne mjesečne neto plaće isplaćene u
Federaciji BiH u prethodnoj kalendarskoj
godini prema posljednjem objavljenom
podatku Federalnog zavoda za statistiku, o
čemu odluku donosi skupština preduzeća
odnosno skupština supsidijarnog preduzeća
uz prethodnu pisanu saglasnost Vlade
Federacije BiH.
Zakonom o platama i naknadama organa
upravljanja i drugih organa kantonalnih
javnih preduzeća 37 također su regulisane
i ograničene , između ostalog, osnovne
mjesečne plate članova
uprave javnih
preduzeća čiji je osnivač Kanton Sarajevo,
koje se regulišu ugovorom o radu zaključenim
na period imenovanja i utvrđena obaveza
usklađivanja normativnih akata i ugovora o
angažmanu članova uprave s ovim zakonom.
Osnovna plata može se uvećati ili umanjiti
do30%, na osnovu propisanih kriterija,a
na članove uprave primjenjuju se odredbe
zakona i kolektivnih ugovora koji se odnose
na uvećanje osnovne plate o osnovu
penzijskog staža, dodatke na platu i naknade
po osnovu rada.
Tzv.menadžerski ugovori mogući su u kod
privatnih privrednih društava, odnosno
pravnih lica, ali njihova okosnica bi trebao
biti Zakon o radu, odnosno ugovor o radu.
36 Zakon o plaćama i drugim materijalnim pravima
članova organa upravljanja institucija Federacije
Bosne i Hercegovine i javnih preduzeća u većinskom
vlasništvu Federacije Bosne i Hercegovine
(„Službene novine Federacije BiH“, br. 12/09)
37 Zakon o platama i naknadama organa upravljanja
i drugih organa kantonalnih javnih preduzeća
(„Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 51/13)
72 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
6. Izmjene ugovora o radu
(aneksi i dr.)
Ugovor o radu je pravni akt kojim su
poslodavac i zaposlenik, u skladu sa zakonom,
kolektivnim ugovorom i pravilnikom o
radu regulisali međusobna prava i obaveze,
odnosno zaposlenik je zasnovao radni odnos
.
Ugovor o radu može biti izmijenjen uvik
kad o tome postoji obostrana saglasnost
poslodavca i zaposlenika, na način da se
zaključi:
■■ novi izmijenjeni ugovor o radu kojim će
se regulisati međusobni odnosi u svim
ili nekim segmentima na drugačiji način
nego u prethodnom ugovoru;
■■ ugovor o izmjeni ugovora o radu u
određenim tačkama
ili aneksom
(dodatkom ugovoru o radu), kojim se
ne mijenjaju odredbe ugovora, nego se
dodaju još neka prava i obaveze.
Izmjena ugovora o radu može biti posljedica
smanjene radne sposobnosti ili neposredne
opasnosti
od
nastanka
invalidnosti
zaposlenika,
prema
ocjeni
nadležne
zdravstvene ustanove, u kojem slučaju
je poslodavac obavezan sa zaposlenikom
zaključiti novi izmijenjeni Ugovor o radu
ili Ugovor o izmjenama Ugovora o radu,
na osnovu prethodne pismene ponude I
pristanka zaposlenika.38
Ugovor o radu može biti izmijenjen na
osnovu ponude poslodavca za otkazivanje
postojećeg ugovora o radu uz istovremeno
zaključivanje novog ili izmijenjenog ugovora
o radu39 .
Premještanje na drugo radno mjesto
Jedan od obaveznih elemenata ugovora o
radu je radno mjesto na koje se zaposlenik
zapošljava .
Međutim, Zakon o radu regulisao je situacije
kad poslodavac može rasporediti radnika,
privremeno ili trajno , na druge poslove.
Poslodavac može ženu za vrijeme trudnoće,
odnosno dojenja djeteta, privremeno
rasporediti na druge poslove ako je to u
interesu njenog zdravstvenog stanja koje
je utvrdio ovlašteni liječnik u istom mjestu
rada, a ako poslodavac nije u mogućnosti
da osigura ovo raspoređivanje, žena ima
pravo na odsustvo sa rada uz naknadu
plaće, u skladu sa kolektivnim ugovorom i
pravilnikom o radu.Privremeni raspored ne
može imati za posljedicu smanjenje plaće
žene.Ovu ženu poslodavac može premjestiti
u drugo mjesto rada, samo uz njen pismeni
38 Član 66. Zakona o radu
39 Član 97. Zakona o radu
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pristanak40.
Poslodavac je dužan ponuditi zaposleniku, kod kojeg postoji smanjena radna
sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti,po nalazu
nadležne zdravstvene ustanove, premještaj na drugo radno mjesto koje
odgovara njegovim sposobnostima I ako pristaje premjestiti ga na to radno
mjesto.
Poslodavac može premjestiti zaposlenika na druge poslove ili mu ponuditi da
ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima, u slučaju da se, s
obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti
zaposlenika,može očekivati od poslodavca da tom zaposleniku ne otkazuje
ugovor o radu već ga premjesti na drugo radno mjesto.41
Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna
tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih
razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovore o radu, ali najmanje
peterici zaposlenika, dužan se konsultirati sa vijećem zaposlenika, a ako kod
poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika,sa sindikatom koji predstavlja
najmanje 10% zaposlenika.
Obaveza konsultiranja zasniva se na aktu u pismenoj formi koji je pripremio
poslodavac i započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu
zaposlenicima na koje se odnosi.
Akt u pismenoj formi dostavlja se vijeću zaposlenika ili sindikatu prije
početka konsultiranja, a sadrži, između ostalog, podatak o mjerama za koje
poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći neki ili svi predviđeni
otkazi (npr. raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto kod istog
poslodavca, prekvalifikacija gdje je to potrebno, privremeno skraćivanje
radnog vremena);
Premještanje na rad kod drugog poslodavca nije moguće, odnosno zakonom
nije propisano s obzirom na način zasnivanja radnog odnosa (ugovor o radu
s poslodavcem).
Međutim ukoliko drugi poslodavac pristaje, moguće je zapošljavanje viška
zaposlenika, kroz provođenje mjera koje predlaže poslodavac u postupku
zbrinjavanja viška zaposlenika, a to su mjere za koje poslodavac smatra da
bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca i
mjere za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti u cilju prekvalificiranja
zaposlenika radi zapošljavanja kod drugog poslodavca.
7. Ugovori o radnom angažmanu (Ugovor o obavljanju
povremenih i privremenih poslova)
Za obavljanje privremenih i povremenih poslova može se zaključiti ugovor o
obavljanju privremenih i povremenih poslova42.
Ovaj ugovor poslodavac može zaključiti pod uslovima:
1. da su privremeni i povremeni poslovi utvrđeni u kolektivnom ugovoru
ili u pravilniku o radu,
2. da privremeni i povremeni poslovi ne predstavljaju poslove za koje
se zaključuje ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme, sa
punim ili nepunim radnim vremenom i
3. da ne traju duže od 60 dana u toku kalendarske godine.
Ugovor o privremenim i povremenim poslovima zaključuje se u pismenoj
formi i sadrži: vrstu, način, rok izvršenja poslova i iznos naknade za izvršeni
posao.
Zaključivanjem ugovora o privremenim i povremenim poslovima ne zasniva
se radni odnos zaposlenika, ali se licu koje obavlja privremene i povremene
poslove osigurava :
■■ odmor u toku rada pod istim uvjetima kao i za zaposlenike u radnom
odnosu i
■■ druga prava, u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju
.
40 Član 54.Zakona o radu
41 Član 87.Zakona o radu
42 Član 136. Zakona o radu
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 73
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
mr. Zlatan Karović
Ministarstvo pravde i uprave
Kantona Sarajevo
ARBITRAŽA
KAO OBLIK RJEŠAVANJA
RADNIH SPOROVA
Sažetak
A
utor u članku analizira institut arbitraže, pravni osnov,
nadležnosti arbitara i arbitražnog vijeća, sastav i imenovanje,
postupak i rad arbitražnog vijeća, način rada vijeća, kao i pravna
djejstva arbitražnih odluka.
Ključne riječi: Zakon o radu, Opći kolektivni ugovor za teritoriju
Federacije BiH, granski kolektivni ugovori, arbitraža, arbitri i arbitražno
vijeće, kolektivni radni sporovi, strane u sporu, pravičnost.
Uvod
U situacijama kada su poslodavac i zaposlenici zaključili kolektivni ugovor i u slučaju spora
o pravima iz kolektivnog ugovora, strane u sporu mogu rješavanje kolektivnog radnog spora
sporazumno povjeriti arbitraži.1
Međutim, Zakonom o radu2 propisano je i da rješavanje nastalog radnog spora, a ne samo
spora o pravima iz kolektivnog ugovora, stranke u sporu mogu sporazumno povjeriti
arbitraži, a da se kolektivnim ugovorom, odnosno sporazumom uređuje sastav, postupak i
druga pitanja značajna za rad arbitraže.
Zakon nije decidirano odredio na koji način se tada vodi postupak arbitraže nego upućuje
na kolektivni ugovor, iako tim ugovorom nisu regulisana pitanja nadležnosti arbitražnog
vijeća u slučaju rješavanja pojedinačnog radnog spora. Postavlja se pitanje na koji način
se može arbitražom rješavati pitanje koje nije regulisano kolektivnim ugovorom, odnosno
1 Član 126. stav 1. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03).
2 Član 104. Zakona o radu.
74 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sporazumom i kako pojedinačno pravo može biti predmet arbitraže,
znajući da je postupak arbitraže regulisan samo za kolektivna prava.
Pored arbitraže, kao oblika rješavanja spora o kolektivnim pravima, može
se provoditi i postupak mirenja, kao jedan od oblika mirnog rješavanja
sporova.3 Arbitraža kao modus rješavanja kolektivnih radnih sporova
mirnim putem se sastoji u tome što strane u radnom sporu povjeravaju
trećim licima rješavanje spora. Arbitraža se shvata i kao sui generis
proces koji ima obilježja i zamjenjuje sudski proces, jer strane u sporu
povjeravaju arbitru i arbitražnom vijeću obavezujuće rješavanje spora.
Važnost arbitraže, koja je ujedno i njena prednost, jeste dobrovoljnost,
što znači da se nadležnost arbitraže reguliše kolektivnim ugovorom ili
naknadnim sporazumom stranaka između kojih se pojavio radni spor iz
kolektivnih prava.
Pravni osnov arbitraže
Arbitraža kao institut rješavanja kolektivnih radnih sporova se u
potpunosti reguliše kolektivnim ugovorom ili sporazumom strana. To
podrazumijeva imenovanje arbitara i arbitražnog vijeća i druga pitanja
u vezi s arbitražnim postupkom.4
Sastav i način rada arbitražnog vijeća
Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federaciij BiH5 je propisano
da se strane u sporu mogu dogovoriti da rješavanje sporova povjere
arbitraži, a u tom slučaju svaka strana imenuje isti broj arbitara i njihovih
zamjenika, a predsjednika i zamjenika predsjednika arbiražnog vijeća
strane imenuju sporazumno.
Kao primjer kolektivnog ugovora, u kojem se detaljnije reguliše
imenovanje, postupak i rad arbitražnog vijeća, navest ćemo Kolektivni
ugovor za djelatnost srednjeg obrazovanja („Službene novine Kantona
Sarajevo“, broj 30/08).6
Ovim kolektivnim ugovorom dogovoreno je da, kada su se strane u sporu
sporazumjele da se rješavanje određenog kolektivnog spora povjeri
arbiraži, tada arbitražu provodi arbitražno vijeće koje se imenuje sa liste
arbitara.
Listu arbitara utvrđuju potpisnici Kolektivnog ugovora u roku od 30 dana
od dana njegovog stupanja na snagu, a potpisnici Kolektivnog ugovora
donose i Poslovnik o radu arbitražnog vijeća.7
Lista arbitara je stalna lista sa koje se, u slučaju kolektivnog radnog
spora, biraju članovi arbitražnog vijeća. Arbitražno vijeće ima neparan
broj članova, sa tim da ugovorne strane biraju isti broj arbitara, a jednog
arbitra biraju sporazumno iz reda istaknutih, naučnih i stručnih ličnosti
zaposlenih u oblasti obrazovanja Kantona Sarajevo.8
Dalje, regulisano je da svaki arbitar mora imati zamjenika, a da
3 Član 122. Zakona o radu.
4 Član 126. stav 2. Zakona o radu.
5 Član 36. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije
BiH“, br. 54/05 i 62/08).
6 Čl. 117-119. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja („Službene novine Kantona
Sarajevo“, broj 30/08).
7 Član 117. st. 6. i 7. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja („Službene novine
Kantona Sarajevo“, broj 30/08).
8 Član 117. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja („Službene novine
Kantona Sarajevo“, broj 30/08).
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 75
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
arbitražno vijeće bira predsjednika vijeća prostom većinom ukupnog
broja članova.9 Potpisnici Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg
obrazovanja su se sporazumjeli da je rad arbitražnog vijeća javan,10
ali se može i dručije regulisati sporazumom.
Stranke u sporu su dužne osigurati dokumentaciono-tehničke uslove,
dok troškovi za rad arbitražnog vijeća padaju na teret poslodavca.11
Na osnovu Zakona o radu i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju
Federacije BiH, arbiražno vijeće je ad hoc tijelo, odnosno tijelo koje
se formira po potrebi, s utvrđene stalne Liste arbitara, sa tim da se
granskim kolektivnim ugovorima može drugačije odrediti.
Zadatak arbitražnog vijeća je pronaći rješenje, odnosno donijeti takvu
odluku koja će zadovoljiti obje strane u sporu, te je zbog toga značaj
i važnost arbitražnih odluka veoma izražena, a posebno imajući u
vidu da protiv arbitražne odluke žalba nije dopuštena i da arbitražna
odluka ima pravnu snagu i djejstvo kolektivnog ugovora.
Arbitražno vijeće će, u svom radu, odluke temeljiti na osnovu dokaza
koji su im predočeni, na osnovu stručnosti, te uvažavajući sve aspekte
zbog kojih je došlo do kolektivnog radnog spora.
Međutim, u slučaju da se ne može naći takvo rješenje, koje će
zadovoljiti obje strane u sporu, tada je odluka arbitražnog vijeća
jedino rješenje, obzirom da ne podliježe žalbi.
Pravno djejstvo arbitražnih odluka
Arbitraža, odnosno arbitražno vijeće temelji svoju odluku na zakonu,
drugom propisu, kolektivnom ugovoru i na pravičnosti. Takva odluka
mora biti obrazložena, sa tim da stranke u sporu mogu drugačije
odlučiti.12
Pravičnost je institut koji ni zakon ni kolektivni ugovor ne definišu.
Pravičnost je jedno od najviših etičkih i pravnih načela. U pravosuđu
je veoma primijenjeno načelo pravičnosti, koje daje mogućnost
korekcije odluke prema okolnostima pojedinog slučaja, a ne samo na
osnovu imperativne pravne norme (propisa).
S obzirom na to da arbitraža predstavlja sui generis proces koji ima
obilježja i zamjenjuje sudski proces, onda je načelo pravičnosti
izuzetno značajan pravni institut koji se primjenjuje u radu i
odlučivanju arbitražnog vijeća.
Na osnovu navedenog, arbitražno vijeće je dužno uzeti u obzir sve
činjenice i okolnosti koje su utjecale na nastanak spora i, na osnovu
načela pravičnosti, donijeti odluku.
Protiv abritražne odluke žalba nije dopuštena i arbitražna odluka
ima pravnu snagu i djejstvo kolektivnog ugovora.13
Kada su u pitanju odluke arbitražnog vijeća osnovanog u skladu
sa Kolektivnim ugovorom za djelatnost srednjeg obrazovanja, ta
odluka arbitražnog vijeća je konačna i ima pravnu snagu i djelovanje
Kolektivnog ugovora.14
9 Član 117. st. 3, 4. i 5. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja.
10 Član 118. stav 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja.
11 Član 118. st. 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja.
12 Član 127. st. 1. i 2. Zakona o radu.
13 Član 127. st. 3. i 4. Zakona o radu.
14 Član 119. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja.
76 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PRAVA, OBAVEZE I
RAVNOPRAVAN TRETMAN
DIONIČARA (AKCIONARA)
U KORPORATIVNOM
UPRAVLJANJU
Adnan Balvanović,
magistar prava i magistar menadžmenta
Sažetak
U
ređenje prava, obaveza i ravnopravnog tretmana
dioničara (akcionara) u korporativnom upravljanju
predstavlja temeljni stub uređenja korporativne strategije
poslovanja privrednog (trgovačkog) društva. Propisi koji
uređuju ovu materiju, kako u Federaciji BiH, tako i u Evropskoj
uniji i svijetu, usmjereni su na osiguravanje kvalitetnog okvira
zaštite prava i jednakosti ovih stakeholdera društva. U radu je
primarno korišten normativni metod iz razloga kako bi se u
punom obimu prikazao način uređenja ove materije u Federaciji
BiH i Evropskoj uniji, kao i prema OECD-ovim principima i
smjernicama za korporativno upravljanje. Poseban je osvrt dat
na hrvatsko pozitivno zakonodavstvo.
Ključne riječi: korporativno upravljanje, poslovno pravo,
OECD principi, Acquis Communautaire, prava, obaveze i
ravnopravan tretman dioničara (akcionara)
1. Uvod
Savremeno i moderno korporativno upravljanje i poslovno pravo na prvom mjestu
štite prava i ravnopravan tretman dioničara (akcionara), ali navode i njihove
obaveze prema ostalim učesnicima povezanim u poslovnim procesima privrednog
(trgovačkog) društva (tzv. stakeholderima). Prava manjinskih dioničara (akcionara)
čine jedno od najosjetljivijih naučnih i stručnih pitanja danas u korporativnom
svijetu. Upravo se iz ovih razloga u tekstu razmatra način uređenja položaja
dioničara (akcionara) u Federaciji BiH, OECD principi korporativnog upravljajnja,
stanje u Evropskoj uniji (sa posebnim osvrtom na komunitarno pravno dostignuće
u ovoj oblasti) i hrvatsko pozitivnopravno zakonodavstvo kada je u pitanju zaštita
prava i jednakosti dioničara (akcionara).
2. Pozitivnopravno uređenje položaja dioničara (akcionara) u
Federaciji BiH
U ovom se dijelu teksta navodi način na koji su uređena prava, obaveze i ravnopravan
tretman dioničara (akcionara) u Federaciji BiH. Najznačajniji pozitivnopravni
propisi koji primarno uređuju ovaj dio materije u Federaciji BiH su:
■■ Zakon o privrednim društvima Federacije BiH (‘’Službene novine Federacije
BiH’’, br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08, 7/09, 63/10
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 77
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i 75/13),
■■ Zakon o preuzimanju dioničkih društava Federacije BiH
(‘’Službene novine Federacije BiH’’, broj 7/06),
■■ Zakon o tržištu vrijednosnih papira Federacije BiH (‘’Službene
novine Federacije BiH’’, broj 85/08) i
■■ Pravila upravljanja dioničkim društvima (‘’Službene novine
Federacije BiH’’, br. 24/06 i 30/07).
Sva se prava dioničara (akcionara) prema pozitivnopravnom sistemu
Federacije BiH, a i Evropske unije, mogu podijeliti na: (i) upravljačka
prava; (ii) imovinska prava i (iii) ostala prava. Sa druge strane, cilj
usvajanja Pravila upravljanja dioničkim društvima jeste efikasno
upravljanje dioničkim (akcionarskim) društvom, sigurnost investitora
i transparentnost tržišta vrijednosnih papira (član 4. Pravila). Zaštita
manjinskih dioničara (akcionara) je također dio teksta navedenih
pravila (član 5. stav 1. tačka a. Pravila). Time se dodatno razvija
korporativno upravljanje, ali i prava dioničara (akcionara) u Federaciji
BiH, čime se exempli gratia otvara mogućnost za smanjenje stope
siromaštva, korupcije i sl. Pored navedenog, stvara se mogućnost i za
prihvatanje smjernica Akcijskog plana iz 2012. godine.
Pravo glasa na skupštini dioničara (akcionara) regulisano je
odredbama člana 199. Zakona o privrednim društvima Federacije
BiH1. Ovo je njihovo vlasničko i upravljačko pravo, koje im omogućava i
ravnopravnost prilikom glasanja. Tako se u odredbi stava 1. navedenog
člana navodi da dioničar ima pravo učestvovati u radu i odlučivanju
skupštine dioničkog društva. Ovdje su bitne i odredbe čl. 242. i 243.
ZoPD-a koje se odnose na prava dioničara (akcionara) koji imaju
najmanje 5% dionica (akcija) sa pravom glasa. Pravo na dividendu je
temeljno pravo dioničara (akcionara) i kao takvo je također uređeno
odredbama ZoPD-a (npr. članom 219. Zakona i sl.). Sa druge strane,
prema odredbama člana 250. ZoPD-a, dioničar (akcionar) može
učestvovati u radu skupštine lično ili putem punomoćnika, koji je
dužan postupati u skladu sa uputama dioničara (akcionara). Na ovim
stanovištima stoji i komunitarno zakonodavstvo Evropske unije (npr.
Direktiva broj 85/661/EEZ i sl.), ali i zakonodavstva država članica ove
nadnacionalne (supranacionalne) organizacije XX i XXI vijeka. Prema
odredbi člana 18. stav 1. Pravila upravljanja dioničkim društvima,
jedno lice može putem punomoći zastupati jednog ili više dioničara
pod uvjetima određenim zakonom i ovim pravilima. Međutim, ovaj
dio je potrebno dodatno urediti kada su u pitanju situacije koje se
odnose na preuzimanje i spajanja dioničkih (akcionarskih) društava,
a u cilju primarne zaštite prava manjinskih dioničara (akcionara).
Ovdje ne smijemo izostaviti činjenicu, navedenu u daljem dijelu
teksta, koja se odnosi na Akcijski plan iz 2012. godine, u pogledu na
sticanje prava vlasništva nad dionicama (akcijama) društva od strane
radnika. Ovo su razlozi koji zahtijevaju dodatno uređenje ovih prava,
ali i odnosa dioničara (akcionara). Pored navedenih prava, dioničari
(akcionari) imaju pravo, a što je u skladu sa savremenom poslovnom
praksom u svijetu (npr. OECD-ovi principi korporativnog upravljanja
i sl.) i Evropskoj uniji, na pravovremenu i uredno dostavljenu
informaciju o poslovanju kompanije čije su dionice (akcije) u
njihovom vlasništvu. Time im se omogućava donošenje efektivnih
finansijskih ili investicijskih poslovnih odluka.
Dodatno se štite prava i jednakosti dioničara (akcionara) Zakonom o
izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima Federacije
BiH (‘’Službene novine Federacije BiH’’, broj 75/13) iz 2013. godine,
gdje je u osnovni tekst ZoPD-a dodato da dioničko društvo ne može
davati zajmove, kredite ili obezbjeđenja za sticanje svojih dionica
(član 135. stav 4. Zakona). Time se ujedno stvara i obaveza poštivanja
ovog pozitivnog popisa od strane dioničara (akcionara) društva.
Dalje se ovim izmjenama dodao i stav 6. navedenog člana, gdje se
u postupku restrukturiranja ili finansijske konsolidacije društva
dionice nove emisije mogu plaćati i na drugi način, ukoliko je to
1 U daljnem tekstu: ZoPD
78 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
propisano posebnim zakonom. Time se dodatno proširila lepeza prava
dioničara (akcionara) u ovom dijelu.
Kada su u pitanju obaveze dioničara (akcionara) prema pozitivnom
pravu Federacije BiH, one se ogledaju najprije u obavezi preduzimanja
svih radnji u interesu maksimizacije dobiti privrednog (trgovačkog)
društva, koja će za rezultat imati i proširenje klijentele, čime se ujedno
smanjuje i stopa nezaposlenosti. Uplate ukupne cijene kupljenih dionica
(akcija) (član 124. stav 2. tačka 2. ZoPD-a) također je jedna od njihovih
obaveza, što je u skladu i sa komunitarnim zakonodavstvom Evropske
unije (npr. Uredba broj 2157/2001/EZ i sl.). To je najznačajnija obaveza
ove vrste stakeholdera društva prema ostalim učesnicima u poslovnom
sistemu, a naročito prema povjeriocima i državi. Ovo potonje garantuje
i mogućnost uspostave vladavine prava. Sa druge strane, prema odredbi
člana 199. stav 4. ZoPD-a, dioničar ne može glasati o odlukama koje se
odnose na njegove postupke, odgovornost i potraživanja dioničkog
društva od njega. Ovaj je princip poslovanja veoma bitan jer spriječava
donošenje nezakonite odluke društva, korupciju i dr., koji se obično
ugrađuje u kodekse korporativnog upravljanja. Prema navedenom, ovo
bi se trebalo ugraditi u zakonski propis koji bude uređivao materiju
evropske kompanije (Societas Europaea) i evropske ekonomske interesne
grupacije, kao i Societas Privata Europaea. U članu 201. stav 1. ZoPD-a
određeno je da je dioničar obavezan uplatiti cijenu dionice prilikom
emisije, u iznosu, na način i u roku utvrđenom odlukom o emisiji. Ovo
su osnovne obaveze dioničara (akcionara) prema pravu Federacije BiH.
Međutim, kada su u pitanju obaveze dioničara (akcionara) prilikom
preuzimanja dioničkih društava u Federaciji BiH, one su detaljno
regulisane odredbama pomenutog Zakona o preuzimanju dioničkih
društava Federacije BiH; ponajviše kako bi se zaštitila prava manjinskih
dioničara (akcionara) u postupku preuzimanja dioničkih (akcionarskih)
društava. Ovdje možemo izvesti zaključak da je ovaj dio korporativne
materije velikim dijelom uređen i usaglašen sa komunitarnim, ali da je
to samo u određenom procentu i da je potrebno prihvatiti cjelokupni
acquis u ovog oblasti poslovanja.
3. OECD principi korporativnog upravljanja – prava,
obaveze i jednakost dioničara (akcionara)
OECD-ovi principi korporativnog upravljanja predstavljaju najbolju
smjernicu u definisanju i razvoju korporativne strategija poslovanja
privrednih (trgovačkih) društava. Podijeljeni su u šest dijelova. Dva
dijela se odnose na prava i jednakost (ravnopravan tretman) dioničara
(akcionara). Donijeti su kako bi se zaštitila na prvom mjestu prava
manjinskih dioničara (akcionara). Pozivajući se na komunitarno
pravno dostignuće u oblasti korporativnog upravljanja, ali i poslovnog
i radnog prava, odnosno prava socijalne sigurnosti, možemo vidjeti
da su ovi principi dio teksta brojnih sekundarnih supranacionalnih
(nadnacionalnih) propisa (npr. Direktiva broj 94/45/EZ i sl.).
Zaštita prava manjinskih dioničara (akcionara) je na prvom mjestu kada su
u pitanju OECD-ovi principi korporativnog upravljanja. Oni predviđaju
zaštitu manjinskih dioničara (akcionara) od svih protivzakonitih radnji
ostalih stakeholdera. Prihvatanjem ovih principa iz 2004. godine države
članice moraju usvojiti set pozitivnopravnih propisa koji će omogućiti
zaštitu prava, ali i jednakosti dioničara (akcionara). Na taj se način
stvara i razvija moderno korporativno upravljanje društva. To dalje
doprinosi uspostavljanju vladavine prava, ali i boljem i kvalitetnijem
poslovnom okruženju kompanije, kao poslovnog subjekta. Prava
dioničara (akcionara) podrazumijevaju, prema navedenim principima,
i pravovremenu informaciju o poslovanju kompanije. Međutim, u
situacijama glasanja na generalnoj (glavnoj) skupštini, ovi principi
predviđaju pravo glasanja dioničara (akcionara), ali ne navode da li
se radi o singularnom i/ili pluralnom votumu, već to ostavlja državi
da uredi u svom nacionalnom pozitivnopravnom sistemu. Tako npr. u
Federaciji BiH de lege lata imamo singularni votum, dok u Republici
Srpskoj imamo mogućnost odabira između singularnog i pluralnog
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 79
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
votuma, čime imamo u ovom dijelu pravni partikularizam. Sa
tim u vezi, potrebno je i u Federaciji BiH de lege ferenda uvesti
mogućnost izbora između načina glasanja dioničara (akcionara)
na njihovoj skupštini. Time bi se privukli oni (institucionalni)
investitori koji bi rado registrovali svoju poslovnu djelatnost i
poslovali u ovom bh. entitetu, doprinoseći njegovom privrednom
razvoju.
Na osnovu prethodno rečenog, potrebno je OECD-ove principe
korporativnog upravljanja2 ugraditi u bh. pozitivnopravni sistem
kako bi se modernizovalo korporativno upravljanje dioničkih
(akcionarskih) društava. Time bi se otvorila mogućnost privlačenja
potencijalnih investitora koji bi ulagali u razvoj bh. privrede, ali i
smanjila stopa nezaposlenih lica. Dalje, ovi principi omogućavaju
zaštitu i promociju principa transparentnosti i realnog finansijskog
izvještavanja u poslovanju privrednih subjekata, koji su temeljni
principi u zaštiti prava svih dioničara (akcionara). Iz tih je razloga
neophodna ugradnja OECD-ovih principa u pozitivnopravni
sistem, ali i u korporativne kodekse privrednih (trgovačkih)
društava.
4. Iz ugla prakse korporativnog upravljanja u
Evropskoj uniji
Kada je u pitanju Evropska unija, odnosno evropski integracioni
procesi XX i XXI vijeka, bitno je naglasiti činjenicu uske
povezanosti korporativnog upravljanja i poslovnog prava sa
razvojem komunitarnog dostignuća (tzv. acquisa). Rezultat toga
jeste da danas imamo najsavremenije korporativno upravljanja
na unutrašnjem tržištu Unije, kao najvećem tržištu na svijetu.
Sa druge strane, prava dioničara u Uniji predstavljaju jednu od
komunitarnih sloboda, pored osnovnih koji se često navode u
stručnoj literaturi (sloboda kretanja robe, usluga, kapitala, ljudi,
slobodan platni promet i sl.). Upravo se iz tih razloga u izvještajima
ključnih komunitarnih institucija (Evropski parlament, Savjet /
Vijeće i Komisija) navodi činjenica prihvatanja OECD-ovih principa
i smjernica korporativnog upravljanja3 kako bi se zaštitila prava i
jednak tretman dioničara (akcionara) kompanija koje posluju na
unutrašnjem tržištu Unije.
Izgradnja okvira za korporativno upravljanje i poslovno pravo
u Evropskoj uniji podrazumijeva i zaštitu prava dioničara.
Međutim, posmatrano sa stakeholderskog pristupa korporativnom
upravljanju, ta prava ujedno prate i obaveze dioničara prema
ostalim učesnicima povezanim u poslovnom procesu, alias prema
ostalim stakeholderima. Ne smijemo izostaviti činjenicu da se
Evropska unija također pojavljuje kao stakeholder privrednog
(trgovačkog) društva koje posluje na njenom tržištu i čiji je kapital
podijeljen na dionice (akcije).
U daljnem dijelu teksta razmatrat će se prekogranično ostvarivanje
prava dioničara (akcionara) u Evropskoj uniji, kao i proporcionalnost
između vlasništva i kontrole, jer su ovo dva temeljna elementa
savremenog komunitarnog okvira za korporativno upravljanje
u Uniji. Pored njih, imamo i brojne druge (npr. prekogranična
spajanja i preuzimanja poslovnih subjekata i sl.).
2 Više o OECD principima korporativnog upravljanja (2004) na web stranici (online): http://
www.oecd.org/corporate/oecdprinciplesofcorporategovernance.htm
3 Ovu činjenicu navode i brojni autori iz korporativnog upravljanja i poslovnog prava.
Tako npr. možemo navesti Solomon, J. (2010) Corporate Governance and
Accountability (John Wiley & Sons Ltd., United Kingdom, Chichester),
u dijelu koji se odnosi na Evropsku uniju. Pored ovog autora, možemo
navesti i Bartman, S. M. (2006) European Company Law in Accelerated
Progress (Kluwer Law International, Netherlands, Alphen aan den Rijn).
80 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
4.1. Prekogranično ostvarivanje prava dioničara
(akcionara) u EU
Prava dioničara (akcionara) na supranacionalnom (nadnacionalnom)
nivou u Uniji predstavljaju osnovu za razvoj komunitarnog
poslovnog prava, ali i korporativnog upravljanja u XXI vijeku.
Na toj osnovi je 2003. godine usvojen Akcijski plan, koji će kasnije
zamijeniti drugi krajem 2012. godine. Cilj ovih dokumenata jeste
modernizovanje komunitarnog poslovnog prava i korporativnog
upravljanja na unutrašnjem tržištu Unije, čiji se najveći dio odnosi
na poboljšanje položaja dioničara (akcionara) u ostvarivanju njihovih
prava i jednakosti. Ovo se naročito odnosi na manjinske dioničare
(akcionare).
Prava i jednakost svih dioničara (akcionara) u Uniji podrazumijeva
redovnu i na vrijeme dostavljenu informaciju o poslovanju
privrednog (trgovačkog) društva. U tu je svrhu usvojen veliki set
komunitarnih sekundarnih propisa, alias direktiva. Direktive
po svojoj pravnoj prirodi služe za harmonizaciju, odnosno
ujednačavanja nacionalnih pozitivnopravnih sistema država članica
Unije. Kao takve, uvijek sadrže minimalan set pravila koja uređuju
određenu materiju, u konkretnom slučaju materiju za ostvarivanje
prava i jednakog tretmana svih dioničara (akcionara) društva u
pitanju. Sa tim u vezi, sredinom 2007. godine usvojena je direktiva
(Direktiva broj 2007/36/EZ) koja omogućava svim dioničarima
(akcionarima) društva pravovremen pristup informacijama za
skupštinu i koja će imati za cilj olakšavanje ostvarivanje prava glasa
putem punomoćnika dioničara (akcionara). Međutim, ovom je
direktivom komunitarni zakonodavac izostavio urediti one situacije
spajanja i preuzimanja dioničkog (akcionarskog) društva koji se
upravo dešavaju na njihovim skupštinama od strane ovakvih lica
koja imaju ovlaštenja za zastupanje. Ovo naročito kada je u pitanju
evropska kompanija (Societas Europaea). Kako se radi o očiglednom
propustu komunitarnog zakonodavca, ovakav vid materije bi trebalo
urediti nacionalnim pozitivnopravnim propisom u svakoj državi
članici Unije, a u cilju zaštite prava i jednakosti dioničara (akcionara)
od zloupotreba, pogotovo onih manjinskih. Sa tim u vezi, potrebno je
provoditi permanentnu edukaciju manjinskih dioničara (akcionara)
kako bi bili upoznati u njihovim pravima i obavezama prema ostalim
stakeholderima društva.
Prethodno pomenuti Akcijski plan od kraja 2012. godine predviđa,
pored aktivnijeg angažmana dioničara (akcionara) u procesima
poslovnog odlučivanja, mogućnost sticanja dionica (akcija) od strane
uposlenika društva. Time bi se omogućilo uposlenicima da odlučuju
o svojim pravima na najvišem nivou unutar kompanije, odnosno
na skupštini dioničara (akcionara). Na osnovu ovog, ali i prethodno
rečenog, potrebno je ovu materiju bolje urediti na komunitarnom
nivou, usvajanjem novih i izmjenom postojećih direktiva Unije.
Ovdje možemo navesti i određene prijedloga date 2010. godine od
strane Evropske komisije za svaku državu članicu u pogledu bolje
uređenosti njhovih pozitivnopravnih sistema kako bi se zaštitila
prava dioničara (akcionara). Tako npr. u navedenim prijedlozima
Komisija je predložila Austriji bolje usklađivanje rokova za
ostvarivanje određenih prava dioničara (akcionara), na način da se
član 7. stav 3. Direktiva broj 2007/36/EZ prihvati kao rok od 10 dana
prije održavanja Glavne skupštine dioničara (akcionara). Sa druge
strane, prema odredbi člana 42. II Direktive (Direktiva broj 77/91/
EEZ od 31. 1. 1977.) predviđeno je da pozitivnopravni propisi država
članica Unije trebaju osiguravati ravnopravan tretman prema svim
dioničarima (akcionarima) koji su u istoj poziciji.4
4 Article 42: For the purposes of the implementation of this Directive, the laws of the Member
States shall ensure equal treatment to all shareholders who are in the same position.
Direktiva broj 77/91/EEZ (tzv. II Direktiva) dostupna je na web stranici EUR-Lex (online):
http://eur-lex.europa.eu/Notice.do?val=58535:cs&lang=en&list=58535:cs,&pos=1&page
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 81
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
4.2. Proporcionalnost između vlasništva i kontrole u
zaštiti prava i jednakosti dioničara (akcionara) u EU
Odvajanje vlasništva od kontrole predstavlja prioritet razvoja
korporativnog upravljanja i poslovnog prava. Na taj se način
dodatno štite i razvijaju prava dioničara (akcionara), kao i
njihova jednakost, u Evropskoj uniji. Sa tim u vezi, krajem 2007.
godine Evropska komisija objavila procjenu uticaja na pitanje
proporcionalnosti između kapitala i njegove kontrole u privrednim
(trgovačkim) društvima, a koja se ponajviše odnosi na problem
‘’jedna dionica, jedan glas’’. U dokumentu se prikazuju prednosti
i nedostaci mogućih političkih akcija, uključujući i procjenu
posljedica nepreduzimanja bilo kakvih regulatornih akcija u ovom
području. Akcijski plan iz 2012. godine za privredna (trgovačka)
društva trebao bi unaprijediti sistem odvajanja, odnosno
proporcionalnosti između vlasničke i upravljačke kontrole na
cijelom unutrašnjem tržištu Unije. U tu je svrhu potrebno usvojiti
određeni set komunitarnih sekundarnih pravnih propisa, kako bi
se ovaj dio bolje uredio.
5. Pojedine odredbe hrvatskog pozitivnog
zakonodavstva
Od sredine 2013. godine Republika Hrvatska postala je članicom
Evropske unije (28. članica), čiji je teritorij postao sastavnim
dijelom unutrašnjeg tržišta Unije. Neposredno prije pristupanja
ovoj nadnacionalnoj (supranacionalnoj) tvorevini XX i XXI vijeka
morala je prihvatiti cjelokupno komunitarno dostignuće, u stepenu
razvoja u kojem je bio na dan njenog pristupanja Uniji. S aspekta
korporativnog upravljanja i poslovnog prava, kao i radnog prava
i prava socijalne sigurnosti, to je podrazumijevalo prihvatanje
OECD-ovih principa (2004. godina) i smjernica (2005. godina).
Sa druge strane, Hrvatska je usvojila pojedine pozitivnopravne
propise kojima se uvode evropska kompanija (Societas
Europaea) i evropska ekonomska interesna grupacija. To je dalje
podrazumijevalo i izmjene i dopune postojećih pozitivnopravnih
propisa (npr. Zakon o trgovačkim društvima i sl.). Kada je u pitanju
hrvatsko zakonodavstvo zaštita prava i jednakosti dioničara
(akcionara), odnosno članska prava ovih stakeholdera dijele se
na: upravljačka, imovinska i ostala prava. Pravo na informaciju o
poslovanju privrednog (trgovačkog) društva u kojem imaju svoje
dionice (akcije) spada u osnovna prava dioničara (akcionara).
Ova informacija im omogućava donošenje poslovnih odluka
i odlučivanje o sudbini poslovanja kompanije, kao dioničkog
(akcionarskog) društva. Prema navedenom, možemo izvesti
zaključak da se hrvatski zakonodavac opredijelio za stakeholderski
pristup korporativnom upravljanju, ali i za prihvatanje OECDovih principa prema kojima se štite prava i jednakosti dioničara
(akcionara). Međutim, ovdje ne smijemo izostaviti odredbe
Akcijskog plana iz 2012. godine, koje predviđaju pravo radnika na
sticanje dionica (akcija) u društvu.
Posebno je pitanje imovinskih prava dioničara (akcionara) prema
hrvatskom zakonodavstvu. Ona su najprije uređena Zakonom o
trgovačkim društvima Republike Hrvatske (‘’Narodne novine’’,
broj 152/11 – prečišćeni tekst).5
=1&nbl=1&pgs=10&hwords=&checktexte=checkbox&visu=#texte © European Union
(1998-2014)
5 Tako npr. možemo navesti odredbu člana 345. stav 2. Zakona o trgovačkim društvima
Hrvatske: ‘’(2) Na temelju smanjenja temeljnoga kapitala društva moguća su
plaćanja dioničarima po proteku šest mjeseci od objave upisa odluke o smanjenju
kapitala u sudski registar i nakon što se vjerovnicima koji su se pravodobno prijavili
82 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Vanda Franjić, viša sudska savjetnica Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske, u svom tekstu Upravljačka prava dioničara s
posebnim osvrtom na pravo na obaviještenost6 navodi da osnovna
upravljačka prava dioničara jesu:
1. pravo na sudjelovanje na glavnoj skupštini društva,
uključujući i pravo na raspravljanje,
2. pravo na obaviještenost,
3. pravo glasa i
4. pravo na pobijanje odluka glavne skupštine.7
Kada su u pitanju obaveze dioničara (akcionara) u hrvatskom
zakonodavstvu imamo skoro identičnu situaciju kao i u
zakonodavstvu Federacije BiH. Tako npr. prema odredbi člana 161.
stav 1, a u vezi s odredbama čl. 172, 203. i 208. Zakona o trgovačkim
društvima, temeljni kapital i dionice, osim onih bez nominalnog
iznosa, moraju glasiti na nominalne iznose izražene u kunama.
Dakle, i prema hrvatskom pozitivnom zakonodavstvu dioničari
(stakeholderi) imaju obavezu uplate ukupne cijene dionica
(akcija).
Pored Zakona o trgovačkim društvima Republike Hrvatske,
imamo i Zakon o uvođenju europskog društva – Societas Europaea
(SE) i europskoga gospodarskoga interesnog udruženja (EGUI)
(‘’Narodne novine’’, broj 107/07). Kao i u prethodnom, tako i u ovom
zakonskom propisu možemo vidjeti da se u hrvatskom pravnom
sistemu štite dioničarska (akcionarska) prava i uspostavlja njihova
jednakost. Tako exempli gratia možemo citirati odredbu člana
6. stav 1. Zakona, koja se odnosi na ponudu otpremnine u planu
prijenosa sjedišta: ‘’(1) U planu prijenosa sjedišta SE moraju se pored
podataka navedenih u članku 8. stavku 2. Uredbe navesti i uvjeti za
plaćanje otpremnine u novcu otkupom dionica koji se nudi dioničaru
koji se usprotivi prijenosu sjedišta i to protivljenje izjavi u zapisnik na
glavnoj skupštini na kojoj se odlučuje o prijenosu sjedišta. To pravo
ima i dioničar koji nije sudjelovao na glavnoj skupštini jer je u tome bio
protupravno spriječen ili glavna skupština nije bila valjano sazvana
ili pak predmet odlučivanja nije bio valjano objavljen. Obvezu plaćanja
otpremnine može preuzeti i neka druga osoba. Ponuda otkupa dionica
mora se navesti u objavi plana prijenosa sjedišta.’’
Usvajanjem ovog zakonskog propisa i uvođenjem evropske
kompanije (SE) i evropske ekonomske interesne grupacije (EEIG)
u hrvatsko zakonodavstvo, isto je unificirano sa komunitarnim
(Uredba broj 2137/85/EEZ i Uredba broj 2157/2001/EZ). Ovaj zakon
je podrazumijevao i izmjene i dopune Zakona o radu Republike
Hrvatske u dijelu koji se odnosi na prava radnika na informisanje,
konsultovanje i participaciju prilikom donošenja i usvajanja
poslovnih odluka privrednog (trgovačkog) društva.8 i 9
Kada je u pitanju objava plana prijenosa sjedišta društva, prema
dade osiguranje ili im se podmire tražbine ili sud odluči da ne treba udovoljiti zahtjevu
vjerovnika. Dioničare se ne može osloboditi ni obveze da uplate uloge prije navedenog
vremena ni prije nego što se podmire vjerovnici, odnosno prije nego što im se dade
osiguranje, ako su se za to pravodobno prijavili društvu. Odredbom članka 86. Zakona
o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima, NN, broj 107/07, stupio na
snagu 1. travnja 2008, izmijenjen stavak 2.’’
6 Vanda Franjić, Upravljačka prava dioničara s posebnim osvrtom na pravo na obaviještenost
(Vrhovni trgovački sud Republike Hrvatske, Stručni radovi sudskih savjetnika), str.
2. Dostupno na web-stranici (online): http://www.vtsrh.hr/uploads/Dokumenti/
UPRAVLJACKA_PRAVA_DIONICARA.pdf
7 _ibid.
8 Prema Zakonu o uvođenju europskog društva – Societas Europaea (SE) i europskoga
gospodarskoga interesnog udruženja (EGUI), EGUI odnosno EEIG ima status trgovačkog
društva (član 43. Zakona).
9 Na ovaj se način harmoniziralo hrvatsko zakonodavstvo sa unijskim (Direktiva broj
94/45/EEZ i Direktiva broj 2001/86/EEZ).
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 83
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Zakonu kojim se uvodi Societas Europaea u hrvatsko zakonodavstvo (član 9. stav 1),
predviđena je obaveza uprave SE-a da najmanje dva mjeseca prije dana održavanja
glavne skupštine, na kojoj se treba odlučiti o prijenosu sjedišta društva u drugu
državu članicu Unije, preda registarskom sudu plan prijenosa i to objavi u glasilu
društva. U toj se objavi moraju dioničari (akcionari) uputiti u ostvarivanje njihovih
prava u vezi sa prijenosom sjedišta društva. U odredbi člana 12. ovog zakona hrvatski
je zakonodavac predvidio isplatu otpremnine u novcu dioničaru (akcionaru) koji se
protivi prijenosu sjedišta društva u drugu državu članicu Unije.
6. Zaključna razmatranja
Razvoj savramenog i modernog korporativnog upravljanja danas u svijetu
podrazumijeva prihvatanje dobre poslovne prakse razvijene na osnovu OECD-ovih
principa i smjernica u ovoj oblasti. Dioničari (akcionari) su jedan od stakeholdera
društva i kao takvi su povezani sa drugim učesnicima u poslovnim procesima
privređivanja i maksimizacije dobiti. Njihova prava i jednakost trebaju biti ugrađeni,
kako u pozitivnopravni sistem države na čijoj teritoriji privredno (trgovačko) društvo
posluje, tako i u kodekse korporativnog upravljanja dioničkim (akcionarskim)
društvom.
Osnovna prava dioničara (akcionara) predviđaju obavezu njihove informisanosti
o poslovanju i finansijskim tokovima koji se odnose na kompaniju čiji je kapital
podijeljen na dionice (akcije). Kada je u pitanju Federacije BiH, vidjeli smo da se
u pozitivnopravnim propisima ovog bh. entiteta uređuje ova materija, štiteći na
prvom mjestu manjinske dioničare (akcionare). Ovo je ujedno i uslov koji Bosna
i Hercegovina mora da ispuni prema Evropskoj uniji, kako bi postala njenom
članicom.
Unutrašnje tržište Evropske unije predstavlja prostor na kojem imamo najsavremenije
korporativno upravljanje, usko povezano sa razvojem komunitarnog poslovnog
prava. Pored poslovnog prava, za razvoj komunitarnog dostignuća u ovoj oblasti usko
se veže i razvoj radnog prava i prava socijalne sigurnosti. Na taj se način razvijaju
prava i jednakosti dioničara (akcionara), pogotovo u pogledu smjernice Akcijskog
plana iz 2012. godine, gdje uposlenici imaju predviđenu mogućnost sticanja prava
vlasništva nad dionicama (akcijama) društva.
U hrvatskom pozitivnom zakonodavstvu imamo i Zakon o uvođenju europskog
društva – Societas Europaea (SE) i europskoga gospodarskoga interesnog udruženja
(EGUI). Ovim se zakonskim propisom dodatno uređuju prava, obaveze i ravnopravan
tretman dioničara (akcionara) u Hrvatskoj.
Prava, obaveze i ravnopravan tretman dioničara (akcionara) će i u budućnosti imati
veoma značajno mjesto u razvoju stakeholderskog modela korporativnog upravljanja.
Upravo se iz tih razloga moraju prilagođavati i mijenjati pozitivnopravni propisi.
To dalje omogućava i privlačenje potencijalnih investitora, otvaranje više radnih
mjesta, odnosno nižu stopu siromaštva, kvalitetniji život i sl.
84 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Jasmin Mehmedović,
mr. iur
Agencija za identifikacione
dokumente, evidenciju i razmjenu
podataka BiH
e-mail: [email protected]
KONKURENTSKI ZAHTJEV ZA
DOSTAVLJANJE PONUDA
SIŽE
N
ajveća pažnja je posvećena članu 46. Zakona o javnim nabavkama u Bosni i
Hercegovini koji je naslovljen kao „Konkurentski zahtjev za dostavljanje ponuda“,
ali i drugim odredbama zakonskih i podzakonskih akata koji su primjenjivi za ovu
vrstu postupka nabavke. Za postupke javnih nabavki možemo generalno reći kako su strogo
formalni, jer ugovorni organi, ali i ponuđači moraju strogo voditi računa o svim zahtjevima
koji su Zakonom o javnim nabavkama u BiH, kao i podzakonskim aktima propisani.
Propisana forma, iako na prvi pogled otežava provođenje niza postupaka,nije slučajna nego
je prvenstveno uspostavljena u cilju jednakog tretmana svih učesnika. Tako i uspjeh jedne
nabavke putem konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda zavisi od mnogo faktora
koje treba ispoštovati u samom postupku, a na koje će autor pokušati ukazati u ovom radu.
Ključne riječi: javne nabavke, konkurentski zahtjev za dostavljanje ponuda, ugovorni
organi, dobavljač, ponuđač, prigovor, žalba.
1. UVOD
Javne nabavke u Bosni i Hercegovini
uređene su prvenstveno Zakonom o javnim
nabavkama u Bosni i Hercegovini („Službeni
glasnik BiH“, br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06,
24/06, 70/06, 12/09, 60/10 i 87/13), kao
procesnim zakonom lex specialis. Pored
navedenog zakona, ugovorni organi1 u
provođenju jednog postupka javne nabavke
primjenjuju i podzakonske akate kojima se
dodatno razrađuju odredbe važećeg Zakona
o javnim nabavkama u Bosni i Hercegovini
(ZJNBiH).
Upravo konkurentski zahtjev za dostavljanje
ponuda, koji je predmet ovog rada, predstavlja
jedan od ukupno sedam postupaka iz
Zakona o javnim nabavkama u Bosni i
1 Ministarstvo finansija i trezora Bosne i Hercegovine je
donijelo, na osnovu člana 3. stav (5) i člana 54. stav
(1) Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine,
listu ugovornih organa koji su obavezni primjenjivati
Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine, a
ista je objavljena u „Službenom glasniku BiH“, br.
03/05 i 86/06.
Hercegovini, odnosno jedan od ukupno dva
postupka iz poglavlja III. ZJNBiH (postupci
dodjele ugovora ispod domaćih vrijednosnih
razreda). Putem konkurentskog zahtjeva
za dostavljanje ponuda ugovorni organi
mogu vršiti nabavku roba, usluga i radova.
Statistički podaci ukazuju na činjenicu kako
je ova vrsta postupka veoma zastupljena
kako zbog određenog krajnjeg limita
vrijednosti nabavke, „povoljnijih“ uslova za
provođenje, kao i primjenjivih zakonskih
rokova. No, sa druge strane ugovorni organi
koji provode postupak javne nabavke putem
konkurentskog zahtjeva za dostavljanje
ponuda takođe moraju ispoštovati opšte
principe koji se odnose na proces javne
nabavke iz poglavlja I. ZJNBiH kao što su
racionalna
potrošnja,
transparentnost,
jednak tretman i nediskriminacija.
2. NAČIN PODJELE POSTUPAKA
IZ ZJNBiH
Na prvom mjestu, postavlje se pitanje na
koji način je izvršena podjela postupaka iz
ZJNBiH (poglavlja II. i III.)?
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 85
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
U davanju odgovora na ovo pitanje poći ćemo od člana 6. stav (5).
ZJNBiH kojim je precizirano kako vrijednost ugovora o javnoj nabavci
predstavlja ukupnu vrijednost, bez uključenog iznosa pripadajućih
indirektnih poreza, koju plaća ugovorni organ za predmet ugovora.
Naravno, napominjemo da ugovornim organima nije dozvoljeno da
dijele predmete ugovora sa namjerom da izbjegavaju na taj način
primjenu postupaka utvrđenih zakonom.
ZJNBiH je vrijednosne razrede podijelio na:
1. primarne, tj. domaće vrijednosne razrede, i
2. međunarodne vrijednosne razrede.
Primarni, tj. domaći vrijednosni razred primjenjuju se kada je
vrijednost ugovora jednaka ili veća od 50.000 KM u slučaju roba
i usluga, ili 80.000 KM u slučaju radova. Tada ugovorni organ
primjenjuju pravila utvrđena u poglavlju II. ZJNBiH. Ukoliko je
vrijednost ugovora niža od 50.000 KM, u slučaju roba i usluga, ili
80.000 KM u slučaju radova, i tada se radi o domaćem vrijednosmo
razredu, sa tim da u tom slučaju ugovorni organ primjenjuje pravila
utvrđena u poglavlju III. ZJNBiH.
Pri tome su postupci iz poglavlja II: otvoreni postupak, ograničeni
postupak sa pretkvalifikacijom, pregovarački postupak s
objavljivanjem obavještenja o nabavci, pregovarački postupak bez
objavljivanja obavještenja o nabavci, konkurs za izradu idejnog
rješenja, dok su postupci iz poglavlja III. konkurentski zahtjev za
dostavljanje ponuda i direktni sporazum za slučaj da je riječ o ugovoru
za nabavku roba, usluga ili radova čiju je vrijednost ugovorni organ
procijenio na iznos jednak ili manji od 6.000 KM.
3. OBILJEŽJA KONKURENTSKOG ZAHTJEVA ZA
DOSTAVLJANJE PONUDA
Najveći broj odredbi koje regulišu postupak provođenja javne nabavke
putem konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda, kao posebnoj
vrsti postupka iz poglavlja III, sadržan je u članu 46. ZJNBiH.
Konkurentski zahtjev za dostavljanje ponuda je karakterističan po
tome što ugovorni organ, radi dodjeljivanja konkretnog ugovora,
upućuje zahtjev za dostavljanje ponuda za snabdijevanje robama,
uslugama ili radovima određenom broju dobavljača, davalaca usluga
ili izvođača radova, pri čemu taj broj ne može biti manji od tri.
U praksi je moguća, pa i relativno česta situacija, da jedna nabavka
kao svoj predmet obuhvata istovremeno kao svojevrsnu kombinaciju
robe s uslugama, ili radovima, odnosno drugu sličnu kombinaciju.
U tom slučaju se postavlja pitanje kako postupiti s obzirom da se
nabavka može označiti samo kao nabavka roba, usluga ili radova, a
ne kao kombinacija? Mišljenja smo da u navedenom slučaju ugovorni
organ mora poći od činjenice, realno postavljene, šta je veće po
vrijednosti, te to postaviti kao predmet nabavke, a kasnije naravno i
ugovora. To znači da ako je najveća vrijednost roba predmet nabavke
je roba i sl.
No, vratimo se sada na slanje konkurentskih zahtjeva za dostavljanje
ponuda ponuđačima. Ugovorni organi imaju obavezu da konkurentske
zahtjeve za dostavljanje ponuda na tri adrese pošalju istovremeno
svim dobavljačima. Koji će to dobavljači biti zavisi od pravila samog
ugovornog organa i stanja na tržištu. Dodatna mogućnost data
ugovornim organima je da objave i odgovarajuće obavještenje u
„Službenom glasniku BiH“.
86 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Sa tim u vezi, jedna od dilema, koja se javlja pred ugovornim organima
prilikom provođenja ove vrste postupka, jeste i da li je ugovorni
organ obvezan uputiti konkurentski zahtjev za dostavljanje ponuda
na najmanje tri adrese, ukoliko je dodatno objavio obavještenje u
„Službenom glasniku BiH“?
Odgovor na ovo pitanje glasi: osnovni zahtjev za ovu vrstu postupka
jeste da se obavezno uputi konkurentski zahtjev za dostavljanje
ponuda na najmanje tri adrese, a da se obavještenje u „Službenom
glasniku BiH“ može dodatno objaviti. Dakle, ugovorni organ može
dodatno objaviti odgovarajuće obavještenje u „Službenom glasniku
BiH“, ali i ne mora. Radi se o opciji, a ne obvezi. U slučaju dodatnog
obavještenja ugovorni organ je u prednosti jer u tom slučaju, na
osnovu pristigle samo jedne odgovarajuće ponude, može dodjeliti
ugovor. Sa druge strane, objava u „Službenom glasniku BiH“ će
svakako doprinijeti većoj zainteresovanosti prisutnih ponuđača
na tržištu. Takođe, ugovornom organu nije zabranjeno da objavi
obavještenje i na drugom mjestu,2 ali i u tom slučaju se zahtijeva da
ima najmanje tri odgovarajuće ponude.
Pri provođenju konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda s
opcijom dodatnog objavljivanja obavještenja u „Službenom glasniku
BiH“ potrebno je imati na umu i da ugovorni organ konkurentski
zahtjev za dostavljanje ponuda, radi poštovanja principa jednakog
tretmana, šalje i onim dobavljačima koji su na osnovu saznanja iz
objavljenog dodatnog obavještenja poslali zahtjev da im se tenderska
dokumentacija dostavi.
Što se tiče sadržaja konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda,
isti mora da sadrži adekvatne i dovoljne informacije na osnovu
kojih zainteresovani dobavljači mogu pripremiti svoje ponude na
stvarno konkurentskoj osnovi. Navedeno znači da i u ovom postupku
tenderska dokumentacija, kao i u drugim postupcima, mora biti
jasna i razumljiva. U suprotnom će izostati očekivani rezultat kod
ugovornih organa, bilo u vidu dostavljanja nekvalitetnih ponuda,
bilo izostankom dovoljnog / očekivanog broja ponuda i sl.
Sa tim u vezi sam konkuretski zahtjev za dostvaljanje ponuda bi
morao sadržavati najmanje sljedeće informacije:
■■ Vremenski rok za primanje ponuda,
■■ Mjesto dostavljanja ponuda,
■■ Zahtijevane kvalifikacione uslove,
■■ Dovoljno adekvatnih informacija za dobavljače u cilju pripremanja
odgovarajućih ponuda.
Zahtjevi moraju biti jasno specificirani kako bi dobavljači mogli
pripremiti kvalitene ponude. To drugim riječima znači da dobavljači
moraju u zahtjevu imati specificirane podatke u vidu tehničkih
karakteristika predmeta nabavke, kvaliteta, količine, estetskih i
funkcionalnih zahtjeva, podataka u vezi sa vremenom, mjestom i
rokovima isporuke i sl.
Upravo Uputstvo o primjeni i korištenju modela standardne
tenderske dokumentacije za postupke javne nabavke za robe, usluge i
radove, objavljeno u „Službenom glasniku BiH“ broj 56/07, u članu 1.
propisuje da su ugovorni organi obavezni prilikom izrade tenderske
dokumentacije koristiti modele standardne tenderske dokumentacije
koji čine sastavni dio Uputstva. Sastavni dio modela standardne
tenderske dokumentacije čini i model konkurentskog zahtjeva za
dostavljanje ponuda (Anex IV), te je ugovorni organ dužan koristiti isti
na način da model prilagodi za svaku konkretnu javnu nabavku. Može
2 Npr. Agencija za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka BiH ima praksu
već od 2011. godine da na svojoj web-stranici objavljuje kratka obavještenja o nabavkama
koje su u toku.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 87
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
se reći kako model standardne tenderske dokumentacije predstavlja
putokaz ugovornom organu prilikom pripremanja poziva prema
ponuđačima u konkurentskom zahtjevu za dostavljanje ponuda.
Ugovorni organi dužni su primjenjivati modele standardne
tenderske dokumentacije u svim postupcima javne nabavke, a modeli
standardne tenderske dokumentacije su dostupni za ugovorne organe
na web-stranici Agencije za javne nabavke, i to bez naknade.
Modeli standardne tenderske dokumentacije, pored informacija koje
moraju biti sastavni dio svakog konkretnog tenderskog dokumenta,
sadrže i informacije koje su date kao opcije, za koje ugovorni organ,
u skladu sa predmetom nabavke, odlučuje da li će ih uvrstiti u
tenderski dokument, zahtijevajući od ponuđača da ispunjavaju jasno
postavljene uslove, što se dokazuje isto tako jasno preciziranim
dokazima, a tiču se njihove lične situacije, sposobnosti obavljanja
profesionalne djelatnosti, ekonomske i finansijske podobnosti ili
tehničke i profesionalne sposobnosti. Naravno, pri tome ugovorni
organi moraju poštovati odredbe ZJNBiH i podzakonskih akata, a
naročito principe jednakog tretmana i nediskriminacije.
Ugovorni organ dužan je u standardnu tendersku dokumentaciju
uključiti nacrt ugovora ili osnovne elemente s uslovima za konkretnu
nabavku, vodeći pri tome računa da nacrt ugovora, odnosno elementi
iz standardne tenderske dokumentacije, koji će činiti ugovor, budu
u skladu sa propisima koji uređuju obligaciono-pravne odnose u
Bosni i Hercegovini. U tenderskoj dokumentaciji svi elementi moraju
biti jasno definisani, bez dvosmislenih mogućnosti, sa jasnim i
određenim uputama za dobavljače, uz obavezno poštivanje principa
iz člana 1. ZJNBiH.
Dakle, jednom riječju, u tenderskoj dokumentaciji (tj. konkurentskom
zahtjevu za dostavljanje ponuda) ugovorni organ je dužan dati svim
ponuđačima potpune informacije o uslovima ugovora i postupcima
dodjele ugovora, koji su ponuđačima dovoljni da pripreme svoje
ponude na stvarno konkurentskoj osnovi. Kao korektivnu mjeru,
za slučaj da ugovorni organ nije precizirao na jasan i nedvosmislen
način neki dio tenderske dokumentacije, ZJNBiH pruža mogućnost
svakom ponuđaču da u pisanoj formi od ugovornog organa zatraži
pojašnjenje tenderske dokumentacije blagovremeno, prije isteka
roka za podnošenje ponuda, a ugovorni organi imaju obavezu da
odgovor sačine takođe pismeno i da isti dostave svim ponuđačima,
dakle ne samo onome koji je zatražio pojašnjenje, nego i ostalima koji
su preuzeli tendersku dokumentaciju.
Još jedna specifiičnost ove vrste postupka ogleda se u činjenici
da rokovi, za razliku iz postupaka iz poglavlja II. ZJNBiH, nisu
zakonom jasno, odnosno striktno definisani, pa se prepušta na volju
ugovornim organima da odrede iste. Tako npr. rok za dostavljanje
ponuda u ovom postupku treba da predstavlja razuman rok, koji
će prvenstveno zavisiti od predmeta nabavke, većine nabavke,
obima tražene kvalifikacione dokumentacije koju treba da dostave
ugovorni organi, itd. Rok za dostavljanje ponuda u svakom slučaju
računat će se od dana objavljivanja dodatnog obavještenja o javnoj
nabavci u „Službenom glasniku BiH“, ako ga je bilo, odnosno od
dana upućivanja konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda na
najmanje tri adrese. U svakom slučaju rokovi moraju biti dovoljni
da dobavljač kome je upućen konkurentski zahtjev za dostavljanje
ponuda ima dovoljno vremena da sačini i dostavi kvalitetnu ponudu.
ZJNBiH u članu 34. definiše dva kriterija za dodjelu ugovora: kriterij
najniže cijene tehnički zadovoljavajuće ponude i kriterij ekonomski
najpovoljnije ponude. Međutim, kada je u pitanju konkurentski
zahtjev za dostavljanje ponuda ZJNBiH je izričit: dodjela ugovora se
zasniva isključivo na kriteriju najniža cijena tehnički zadovoljavajuće
ponude. Navedeno je i razumljivo, s obzirom na vrstu postupka
88 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i zakonom utvrđene vrijednosti za dodjelu ugovora putem ovog
postupka. Kriterij najniža cijena tehnički zadovoljavajuće ponude
je svakako lakši za primjenu za ugovorne organe, naročito u dijelu
evaluacije ponuda, izbjegavanja utvrđivanja potkriterija, složenih
bodovnih formula, itd. Kako se kod ovog kriterija ocjena i poređenje
ponude vrši isključivo na osnovu najniže cijene, samim tim odluka
ugovornog organa je jasna i lako objašnjiva. Međutim, uzimajući
u obzir činjenicu da je najniža cijena kriterij za dodjelu ugovora,
ugovorni organi moraju obratiti posebnu pažnju prilikom opisa
potrebnih, odnosno minimalnih karakteristika predmeta nabavke,
kao i sva relevantna ograničenja kako bi se osigurao zadovoljavajući,
odnosno prihvatljivi kvalitet, funkcionalnost, troškovi eksploatacije,
vrijeme isporuke, uslovi plaćanja i sl., te da su svi prihvatljivi /
izvodljivi za ugovorni organ. Upravo kada ugovorni organ uspije da
pruži opis nabavke na zadovoljavajući i nediskriminirajući način,
izbor na temelju cijene je jednostavniji i transparentniji, i ujedno
predstavlja najobjektivni način evaluacije ponuda.
U vezi sa kriterijem najniža cijena tehnički zadovoljavajuće ponude
bitno je naglasiti da prilikom primjene ovog kriterija ugovorni organi
ne mogu izabrati opciju prihvatanja dostavljanja alternativnih
ponuda. Pod alternativnom ponudom se podrazumijeva ponuda
koja, po mišljenju ponuđača, pruža zadovoljavajuće rješenje potreba
ugovornog organa, kako su one opisane u tenderskoj dokumentaciji,
ali ih zadovoljava na alternativan način i time odstupa od tehničkih
specifikacija navedenih u tenderskoj dokumentaciji. Tako bi se
postigao isti rezultat, ali bi se koristile metode drugačije od onih
koje je ugovorni organ predviđao. Drugim riječima, ugovorni organ
može dozvoliti alternativne ponude samo kada je kriterij za dodjelu
ugovora „ekonomski najpovoljnija ponuda“.
Zatim, stav 4. u članu 46. ZJNBiH određuje da dobavljač, pružalac
usluga ili izvođač radova može ponuditi samo jednu cijenu, koja se
nakon dostavljanja ponude ne može mijenjati i o kojoj se ne može
pregovarati. Dakle, u konkurentskom zahtjevu za dostavljanje
ponuda nema mjesta za pregovore o varijantama ili cijeni. Ponuđači
mogu dostaviti samo jednu ponudu, a u slučaju da bude dostavljeno
više ponuda od strane istog dobavljača, tada one moraju biti odbijene
pošto se radi o ponudama koje nisu dostavljene u skladu s uslovima
konkretne nabavke.
Nakon što je protekao rok za dostavljanje ponuda ugovorni organ
pristupa ocjeni svih blagovremeno pristiglih ponuda u skladu sa
kriterijima utvrđenim u konkurentskom zahtjevu za dostavljanje
ponuda. Naravno, od same ocjene ponuda zavisi i dalji tok postupka
dodjele ugovora. Zakon kao ni podzakonski akti nisu dali konkretnije
odredbe u vezi s ocjenjivanjem pristiglih ponuda u konkurentskom
zahtjevu za dostavljanje ponuda. Uobičajen postupak je da ugovorni
organ prvo ocijeni da li su sve pristigle ponude blagovremene, te da
sve one ponude koje su eventualno pristigle nakon ostavljenog roka
vrati neotvorene ponuđaču. Zatim se pristupa ocjeni blagovremenih
ponuda u skladu sa zahtjevima iz tenderske dokumentacije. Ugovorni
organ će sve ponude prvo cijeniti u smislu njihove kvalifikovanosti,
a potom i prihvatljivosti, te će odbiti ponude koje nisu u skladu sa
postavljenim zahtjevima, a nakon toga će pristupiti ocjeni preostalih
(kvalifikovanih i prihvatljivih ponuda) izborom one ponude koja
nudi najnižu cijenu za predmetnu nabavku.
Međutim, prije toga par riječi o samom činu otvaranja pristiglih
ponuda, koji prethodi ocjenjivanju. Naime, prvo se nameće pitanje šta
će se desiti ukoliko budu dostavljena samo jedna ili dvije ponude, a u
svakom slučaju manje od tri, da li se i tada ponude otvaraju? Odgovor
na ovo pitanje glasi: Ugovorni organ je obavezan, bez obzira na broj
primljenih ponuda, pristupiti otvaranju istih na mjestu i u vrijeme
kako je to navedeno u tenderskoj dokumentaciji. Preporučljivo
je da ugovorni organi i u slučaju prijema jedne ponude pristupe
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 89
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
evaluaciji iste na način kako je to opisano
u prethodnoj alineji, te da u obavještenju
koje će uslijediti ponuđaču, na osnovu
člana 38. ZJNBiH, ukaže na sve nedostatke
iz ponude, a ne samo da konstatuje kako
se postupak poništava iz razloga jer nisu
primljene tri odgovarajuće ponude. Na ovaj
način će ponuđač sljedeći put moći otkloniti
navedene nedostake, te vjerovatno dostaviti
kvalifikovanu i prihvatljivu ponudu, što je
svakako u interesu ugovornog organa.
Sa druge strane, kada je u pitanju
konkurentski zahtjev za dostavljanje ponuda
javno otvaranje ponuda nije obavezujeće
za ugovorne organe, ali isto tako nije ni
zabranjeno. Dakle, ugovorni organi imaju
mogućnost da organizuju javno otvaranje
ponuda i u ovoj vrsti postupka javne
nabavke, što će predstavljati procjenu
ugovornog organa za svaki pojedini slučaj.
Javno otvaranje ponuda i u konkurentskom
zahtjevu za dostavljanje ponuda bi svakako
bilo u skladu sa principom transparentnosti
iz ZJNBIH, ali istovremeno bi i omogućilo
ponuđačima,
ali
i
svim
drugim
zainteresovanim licima, da prisustvuju
otvaranju blagovremeno pristiglih ponuda
kod ugovornog organa i samim tim da iz prve
ruke čuju podatke o nazivima ponuđača koji
su u ostavljenom roku dostavili ponude,
ponuđenim ukupnim cijenama iz ponuda
i eventualnim popustima iz ponude, te da
u slučaju uočenih propusta u postupku
otvaranja ponuda reaguju na način da
ulože prigovor. Ukoliko se ugovorni organ
odluči za javno otvaranje ponuda, onda se
mora pridržavati pravila otvaranju ponuda
predviđenih za postupke iz poglavlja II.
ZJNBiH. Obrazac zapisnika sa otvaranja
ponuda čini sastavni dio Uputstva o načinu
vođenja zapisnika o otvaranju ponuda.
Napomena: na otvaranju ponuda komisija
se ne treba upuštati u provjeru i ocjenu
valjanosti priloženih dokumenata koji se
odnose na čl. 23-26. ZJNBiH. Kasnije, na
zatvorenoj sjednici utvrdit će se suštinska
ispravnost tih dokumenata.
U slučaju da je ugovorni organ izabrao opciju
javnog otvaranja ponuda, tada ima i obavezu
da odmah ili najkasnije u roku od tri dana,
računajući od dana otvaranja ponuda,
zapisnik sa otvaranja ponuda dostavi svim
ponuđačima koji su dostavili ponude,
uključujući i one koji nisu prisustvovali
javnom otvaranju, upravo iz razloga da
bi svima bile na jednak način pružene
informacije evidentirane u zapisniku.
Zatim, kada su u pitanju postupci iz
poglavlja III, dakle i konkurentski zahtjev
za dostavljanje ponuda, ugovorni organ ima
mogućnost, ali ne i obavezu imenovanja
komisije za nabavke (član 7. ZJNBiH).
Dakle, ova mogućnost je ostavljena na
90 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
odluku ugovornom organu na način da
ako ocijeni potrebnim i svrsishodnim
formira komisiju u skladu sa važećim
podzakonskim aktima. Prilikom formiranja
komisije u konkurentskom zahtjevu za
dostavljanje ponuda ugovorni organ mora
voditi računa o ispunjenu nekoliko uslova.
Prije svega, komisiju uvijek čini neparan
broj članova sa pravom glasa. Najčešće, ali
obavezno i najmanje, radi se o tri člana.
Ono što je svakako pozitivno je činjenica
da prilikom imenovanja članova komisije,
ugovorni organ mora voditi računa da
izabrani članovi komisije poznaju propise
o javnim nabavkama i da najmanje jedan
član komisije posjeduje posebnu stručnost u
oblasti predmeta javne nabavke.
Rad komisije za javne nabavke ogleda se u
tome da ista djeluje u ime ugovornog organa,
u granicama datog ovlaštenja. Komisija ima
zadatak da pristupi otvaranju ponuda, sačini
zapisnik o otvaranju ponuda u formi koja
je propisana Uputstvom o načinu vođenja
zapisnika o otvaranju ponuda i dostavi
isti ponuđačima na ranije opisani način,
zatim da izvrši analizu prispjelih ponuda u
smislu ispunjavanja uslova postavljenih u
tenderskoj dokumentaciji, kako u formalnom,
tako i sadržinskom smislu (tzv. ocjena
kvalifikovanosti i prihvatljivosti ponude),
izvrši vrednovanje prihvatljivih ponuda (u
ovoj fazi komisija ima osnova da traži, ako je
to naravno potrebno, i pojašnjenje ponude,
sa tim da ne narušava princip jednakog
tretmana i diskriminacije ponuđača, u
skladu sa Uputstvom o primjeni zakona o
javnim nabavkama Bosne i Hercegovine),
te na kraju da pripremi zapisnik i izvještaj
o radu sa preporukom ugovornom organu,
odnosno licu ovlaštenom za donošenje
odluke o dodjeli ugovora ili poništavanju
postupka u ime ugovornog organa.
Naročito je značajna obaveza koja se odnosi
na povjerljivost, a izričito se primjenjuje na
sve članove komisije, u vidu preduslova da bi
jedno lice uopšte moglo učestvovati u radu
komisije i to tek nakon što potpiše izjavu
o nepristrasnosti u odnosu na ponuđače i
izjavu o povjerljivosti. Komisija odlučuje
prostom većinom glasova (iz tog razloga
broj članova komisije je uvijek neparan)
putem javnog glasanja, sa tim da svaki
član komisije ima pravo zahtijevati da se u
zapisnik unese njegovo izdvojeno mišljenje
ukoliko nije saglasan sa odlukom većine,
datom preporukom, navodima iz zapisnika
i sl. Dakle, sve nabrojano svakako garantuje
veću zakonitost izbora najboljeg ponuđača
u postupku dodjele ugovora i direktno
smanjuje mogućnost uticaja rukovodstva
ili drugih lica na rad komisije i postupke
odabira odgovarajuće ponude. Sa tim u vezi
preporuka ugovornim organima je da i u
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ovom postupku imenuju komisiju za javne
nabavke.
Logično je da ugovorni organ, ukoliko
je predvidio javno otvaranje ponude u
konkretnom slučaju, tada imenuje i komisiju
koja će pristupiti javnom otvaranju ponude,
te preduzeti druge potrebne aktivnosti.
Ukoliko su prikupljene najmanje tri
odgovorajuće ponude ugovorni organ
dodjeljuje ugovor onome ponuđaču koji
je zadovoljio kriterije za dodjelu ugovora
navedene u zahtjevu za dostavljanje
ponuda i pri tome ponudio najnižu cijenu.
Naravno, prilikom ocjene ponuda ugovorni
organ mora imati potpuno jednak tretman
prema svim ponuđačima, bez bilo kakve
diskriminacije ili favorizovanja bilo kojeg
ponuđača. Međutim, ukoliko su prikupljene
manje od tri odgovarajuće ponude ugovorni
organ poništava postupak, te započinje
naredni obnovljeni postupak. Ali ako je
ugovorni organ iskoristio mogućnost i izvršio
dodatnu objavu obavještenja u „Službenom
glasniku BiH“ tada se ne zahtijeva obavezno
ponavljanje postupka, odnosno može se
pristupiti dodjeli ugovora i u slučaju da se
prikupe manje od tri odgovarajuće ponude.
Stoga ugovorni organ već u početnoj fazi
realizacije jednog konkurentskog zahtjeva
za dostavljanje ponuda treba procijeniti, s
obzirom na konkretnu situaciju, ima li ili
nema izgleda prikupiti tri ili više ponuda
bez objavljivanja dodatnog obavještenja u
„Službenom glasniku BiH“. Ukoliko nije
sigurno da će se prikupiti tri ili više ponuda,
dodatnim objavljivanjem obavještenja se
osigurava mogućnost dodjele ugovora i bez
tri ponude.
U vezi sa ocjenom zaprimljenih ponuda, u
praksi nije rijetka situacija da je ugovorni
organ
procijenio
vrijednost
nabavke
jednaku ili nižu od maksimalne vrijednosti
za koju se ovaj postupak može koristiti
(50.000 KM robe i usluge; 80.000 radovi), a
nakon provedenog postupka primi ponude
od kojih najpovoljnija ponuda u potpunosti
zadovoljava planirani vrijednosni razred,
ali druge dvije ponude taj vrijednosni
razred premašuju. Postavlja se pitanje
smije li tada ugovorni organ prihvatiti
najpovoljniju ponudu, odnosno dodijeliti
ugovor najpovoljnijem ponuđaču? Imajući
u vidu sve okolnosti, nema nikakvih razloga
da se postupak ponavlja jer je očito da je
ugovorni organ pravilno planirao nabavku s
obzirom da je najpovoljnija ponuda u skladu
sa propisanim vrijednosnim razredom.3
Takođe, često se nameće pitanje o tome šta
ako su dvije najpovoljnije ponude iste po
3 Hajrudin Buza i dr., Praktikum za postupke javnih
nabavki, Sarajevo, 2010.
cijeni, s obzirom da je kriterij dodjele ugovora
najniža cijena tehnički zadovoljavajuće
ponude? Preovladava mišljenje da u
ovom slučaju, kao i kod kriterija najniže
cijene tehnički zadovoljavajuće ponude
u postupcima iz poglavlja II. ZJNBiH,
postupak treba poništiti i ponoviti jer nema
mogućnosti izbora odgovarajuće ponude.
Često ugovorni organi prave grešku, te
konkurentski zahtjev za dostavljanje
ponuda poništavaju na osnovu člana 12. stav
(1) ZJNBiH. Nevedeno, predstavlja grešku
i odstupanje od odredbi zakona. Naime,
konkurentski zahtjev za dostavljanje ponuda
ne može se poništiti po osnovu člana 12.
stav (1) ZJNBiH. Za ovu vrstu postupka važe
pravila propisana članom 46. zakona. To
znači da ukoliko ugovorni organ u postupku
provođenja konkurentskog zahtjeva za
dostavljanje ponuda primi manje od tri
kompletne i zadovoljavajuće ponude poništit
će predmetni postupak nabavke u skladu
sa članom 46. stav (6) ZJNBiH. Poništenje
postupka po osnovu člana 12. stav (1) ZJNBiH
odnosi se samo na postupke propisane u
poglavlju II, odnosno članu 10. ZJNBiH
kojima prethodi objavljivanje obavještenja o
nabavci.
Ukoliko bi pak ugovorni organ, u postupku
konkurentskog zahtjeva za dostavljanje
ponuda, primio sve ponude koje prelaze
granicu vrijednosnog razreda, tj. kada bi
sve dostavljene ponude bile veće od npr.
50.000 KM za javnu nabavku roba, postupak
nabavke se poništava uz pozivanje na član 6.
stav (2) tačka a) ZJNBiH.
ZJNBiH nameće obavezu (član 46. stav (6))
ugovornim organima da nakon dodjele
ugovora, kada je zaprimljen potreban broj
odgovarajućih ponuda, postupe u skladu sa
čl. 38. i 39. ZJNBiH. Navedeno podrazumijeva
da ugovorni organi i u ovoj vrsti postupka
imaju obavezu da sve ponuđače koji su
blagovremeno dostavili svoje ponude
za predmetni postupak javne nabavke
pismeno obavijesti, u zakonom određenim
rokovima, o odlukama koje su donesene u
pogledu pretkvalifikacije, ocjene ponuda ili
obustavljanja, tj. poništavanja postupka. Pri
tome obavještenje kandidatima obavezno,
kao minimum, sadrži podatke o tome da
li je kandidat zadovoljio pretkvalifikaciju
ili ne, sa jasnim navođenjem razloga za
odbijanje određene ponude. Obavještenje
koje se dostavlja ponuđaču mora da sadrži i
podatke o imenu ponuđača kojem je ugovor
dodijeljen i razloge za izbor te ponude.
Nakon toga slijedi postupak zaključivanja
ugovora sa ponuđačem koji je dostavio
najbolje ocijenjenu prihvatljivu ponudu, a
što je regulisano članom 39. ZJNBiH. Bitno
je napomenuti kako se ugovori zaključuju u
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 91
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima u Bosni i Hercegovini,
te da se nijedan ugovor ne može zaključiti u periodu od 15 dana
računajući od dana kada su ponuđači obaviješteni o rezultatima
provedenog postupka iz člana 38. ZJNBiH. Pri zaključivanju ugovora
cijena navedena u najuspješnijoj ponudi i uslovi utvrđeni u tenderskoj
dokumentaciji ne mogu se mijenjati.
U postupku nabavke putem konkurentskog zahtjeva za dostavljanje
ponuda ugovorni organi nisu obavezni sačinjavati i objaviti
obavještenje o dodjeli ugovora, čak i kada je ugovorni organ izvršio
dodatnu objavu obavještenja o nabavci u „Službenom glasniku BiH“,
ali su obavezni na sačinjavanje izvještaja o dodijeljenim ugovorima za
Agenciju za javne nabavke Bosne i Hercegovine (AJNBiH), elektronski
putem WisPPA-e. Naime, članom 40. ZJNBiH definisana je obaveza
dostavljanja obavještenja o dodjeli ugovora samo za postupke nabavke
iz poglavlja II ZJNBiH. Za postupke iz poglavlja III, u članu 45. stav (3)
ZJNBiH definisano je da ugovorni organ priprema i dostavlja izvještaj
AJNBiH o svakom ugovoru dodijeljenom u skladu sa odredbama ovog
poglavlja, kako je određeno u podzakonskim aktima i prema obrascu
izvještaja koji utvrdi AJNBiH.
4. HODOGRAM AKTIVNOSTI U KONKURENTSKOM
ZAHTJEVU ZA DOSTAVLJANJE PONUDA
Kada je u pitanju postupak javne nabavke putem konkurentskog
zahtjeva za dostavljanje ponuda hodogram aktivnosti koje preduzima
jedan ugovorni organ mogao bi se utvrditi na sljedeći način:
1. izrada tenderske dokumentacije,
2. objava dodatnog obavještenja o nabavci u „Službenom glasniku
BiH“ (ukoliko se ugovorni organ odlučio za ovu opciju),
3. slanje konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda na
najmanje tri adrese (trojici različitih dobavljača),
4. tehničke pripreme za distribuciju tenderske dokumentacije u
smislu obezbjeđenja dovoljnog broja primjeraka konkurentskog
zahtjeva za dostavljanje ponuda po zahtjevima dobavljača nakon
objave obavještenja o nabavci u „Službenom glasniku BiH“,
5. izmjene i dopune konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda,
ukoliko se to pokaže potrebnim za izvršiti,
6. tehničke pripreme za prijem ponuda,
7. formiranje komisije za javnu nabavku (ukoliko se ugovorni organ
odlučio za ovu opciju),
8. priprema javnog otvaranja ponuda, u smislu održavanja javnog
otvaranja ponuda shodno zakonskim obavezama (ukoliko se
ugovorni organ odlučio za ovu opciju),
9. pregled ponuda u smislu njihove kvalifikovanosti i prihvatljivosti,
evaluacija, odnosno ocjena ponuda, te sastavljanje odgovarajućih
zapisnika o provedenim radnjama, a nakon toga podnošenje
izvještaja o radu prema ovlaštenom licu za donošenje odluke o
rezultatu postupka nabavke s odgovarajućom preporukom,
10.donošenje odluke o dodjeli ugovora ili poništavanju postupka,
11. dostavljanje donesene odluke, odnosno obavještavanje svih
učesnika nabavke o rezultatima postupka nabavke,
12.odlučivanje po prigovoru ponuđača (ako prigovor bude izjavljen),
13.preduzimanje odgovarajućih radnji povodom izjavljene žalbe
(ako žalba bude izjavljena),
14.pristupanje postupku zaključenje ugovora (uz prethodno
92 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pribavljanje potrebnih mišljenja)4, i
15.izvještavanje AJNBiH o dodijeljenom ugovoru putem konkurentskog
zahtjeva za dostavljanje ponuda.
Izradi tenderske dokumentacije bi trebalo, bez obzira na vrstu postupka,
prethoditi od strane ugovornog organa usvajanje plana nabavke.
Naime, ZJNBiH ne spominje plan nabavke, ali je on nužan uslov za
blagovremeno i pravilno provođenje postupaka i zaključivanje ugovora.
Nažalost, planiranje često izostane što kasnije može prouzrokovati
određene probleme kod ugovornih organa, kao što su kašnjenja u
provođenju nabavki, neosiguravanje potrebnih novčanih sredstava
za naredni period, itd. Vrlo je važno voditi računa da jednu nabavku
ne bismo smjeli započeti prije nego za istu imamo odobrena potrebna
novčana sredstva.
Međutim, ovdje se može postaviti pitanje o tome kako postupiti u
slučaju kada je izrađen plan nabavke, a desi se situacija da je potrebno
nabaviti nešto što nije planirano, niti je moglo biti jer se nije opravdano
ni moglo pretpostaviti da će zaista do te nabavke u narednom period
doći, odnosno kako prevazići taj problem? Tada je moguće da se postojeći
plan nabavke dopuni novonastalom nabavkom, te se dalje postupa sa
istom kao i sa ostalim planskim nabavkama.
5. PITANJA IZ PRAKSE U VEZI SA KONKURENTSKIM
ZAHTJEVOM ZA DOSTAVLJANJE PONUDA
Jedno od pitanja koje se često u praksi pojavljuje, a u vezi je sa
konkurentskim zahtjevom za dostavljanje ponuda, glasi: u kojem
razdoblju važi ponuda za ovu vrstu postupka?
Razdoblje važenja ponude predstavlja vrijeme tokom kojeg je ponuđač
obavezan ponudom, u pogledu njenog sadržaja i ponuđenih uslova
(cijena, vrijeme izvršenja, garantni rok i dr.). Član 15. ZJNBiH propisuje
da razdoblje važenja ponude određuje ugovorni organ. U svakom
slučaju, period važenja ponude ne može biti kraći od 30 dana. Ukoliko
se u ponudi ne navede vrijeme njenog važenja smatrat će se da ponuda
važi za period koji je naznačen u tenderskoj dokumentaciji. Pri tome
zakon ne određuje od kojeg se trenutka računa razdoblje važenja
ponude, ali prihvaćeno je opšte pravilo da je to trenutak isteka krajnjeg
roka za prijem ponuda.
Sljedeće pitanje je da li je u konkuretskom zahtjevu za dostavljanje
ponuda dozvoljena podjela na lotove te, ako jeste, kako definisati iste?
Na prvom mjestu treba istaći kako podjela na lotove predstavlja izuzetak
od pravila da nije dozvoljeno da jedan postupak nabavke ima za rezultat
zaključenje više ugovora, jer upotreba lotova podrazumijeva primjenu
opšteg pravila jedan lot – jedan ugovor, gdje nije obavezno da ugovorni
organi zaključuju više odvojenih ugovora ako jedan isti ponuđač dobije
više ili sve lotove. U postupku javne nabavke putem konkurentskog
zahtjeva za dostavljanje ponuda, kao uostalom i u drugim postupcima
iz ZJNBiH, dozvoljena je podjela na lotove, naravno uz poštovanje
određenih pravila. Tako, prilikom podjele na lotove ugovorni organi
trebaju voditi računa o tome da predmeti unutar jednog lota trebaju biti
slični, pripadati istoj grupi predmeta, na način da za jedan lot ponudu
može dostaviti veći broj ponuđača prisutnih na tržištu. Ako se radi o
podjeli predmeta javne nabavke po lotovima, ugovorni organ dužan
je svaki lot opisati i navesti da li dobavljač može podnijeti ponudu za
jedan lot, više njih ili za sve lotove.
Podjela nabavke na lotove ima dva osnovna cilja: osiguranje maksimalne
konkurencije i smanjenje troškova postupka javne nabavke. Pored
4 Npr. institucije Bosne i Hercegovine imaju obavezu da za sve ugovore čija je ukupna vrijednost
preko 10.000 KM pribave pozitivno mišljenje Prvaobranilaštva Bosne i Hercegovine.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 93
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
toga, podjela nabavke na lotove pomaže
potencijalnim ponuđačima na način da
lakše i uz minimalne troškove pripreme
svoju ponudu.
Dosadašnja praksa u određenim slučajevima
je pokazala da ugovorni organi u pojedinim
slučajevima ne definišu na odgovarajući
način nabavne kategorije ili grupe nabavki.
Primjer lošeg grupisanja predmeta nabavke
je stavljanje u istu grupu PC, klima-uređaja,
kopirnih aparata, grijalice i sl. (nabavka
nesrodnih predmeta). Imajući na umu da
tako različiti predmeti na tržištu obično
imaju različite kategorije dobavljača,
jasno je da ovakvo grupisanje predmeta
nabavke nije odgovarajuće, ni s aspekta
ostvarivanja pravične konkurencije, niti s
aspekta procedura. Takođe, česta je greška
da ugovorni organi za jedan isti predmet
nabavke postave lotove na način da je jedan
ili više od njih nabavka robe, drugi radovi,
treći usluge. Navedeno nije prihvatljivo iz
razloga jer standardni modeli tenderske
dokumentacije ne predviđaju mogućnost
da se jednom nabavkom (posmatranom
kao cjelina od više lotova), a kasnije i
u objavljenom obavještenju o nabavci,
nabavlja ono što nije povezano jedno sa
drugim.
Treće pitanje je da li se u konkurentskom
zahtjevu za dostavljanje ponuda naplaćuje
novčana naknada za izdavanje tenderske
dokumentacije?
Kada je u pitanju konkurentski zahtjev za
dostavljanje ponuda novčana naknada za
dostavljanje, odnosno izdavanje tenderske
dokumentacije ne naplaćuje se, kako
dobavljačima kojima je ugovorni organ
sam poslao konkurentski zahtjev, tako ni
dobavljačima koji su nakon objave dodatnog
obavještenja o nabavci u „Službenom
glasniku BiH“ uputili zahtjev za dostavljanje
iste.
6. NAJČEŠĆE GREŠKE
UGOVORNIH ORGANA U
POSTUPKU JAVNE NABAVKE
PUTEM KONKURETSKOG
ZAHTJEVA ZA DOSTAVLJANJE
PONUDA
Jedna od najčešćih grešaka koju čine ugovorni
organi prilikom provođenja postupka javne
nabavke putem konkurentskog zahtjeva
za dostavljanje ponuda jeste da se traže
garancija za ozbiljnost ponude i garancija za
dobro izvršenje posla.
Takođe, često je situacija da ugovorni organi
94 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
zahtijevaju
konkurentskim
zahtjevom
previše kriterija za kvalifikaciju, što za
posljedicu ima nedovoljan broj ponuda, jer
zbog zahtijevane obimne dokumentacije, a
sa druge strane relativno male vrijednosti
ugovora opada interes ponuđača za
predmetnu nabavku.
Kriteriji za kvalifikaciju se mogu podijeliti u
četiri osnovne grupe:
■■ Lična situacija (član 23. ZJNBiH),
■■ Sposobnost za obavljanje profesionalne
djelatnosti (član 24. ZJNBiH),
■■ Ekonomska i finansijska sposobnost
(član član 25. ZJNBiH), i
■■ Tehnička i profesionalna sposobnost
(član 26. ZJNBiH).
Osnovni cilj postavljanja ovih kvalifikacionih
uslova, odnosno kriterija iz člana 23. do
26. ZJNBiH jeste da ugovorni organ utvrdi
da li je ponuđač kompetentan, pouzdan
i sposoban da izvrši ugovor. Međutim,
s obzirom da se u našem slučaju radi o
konkurentskom zahtjevu za dostavljanje
ponuda ugovorni organi moraju biti krajnje
oprezni, te prilikom definisanja zahtijevanih
kriterija imati na umu dvije stvari: predmet
nabavke i procijenjenu vrijednost nabavke.
Drugim riječima, kriteriji utvrđeni u
konkurentskom zahtjevu, pored toga što
moraju biti jasno definisani (prvo određen
uslov, a zatim i dokaz kojim se isti dokazuje,
odnosno potvrđuje), nediskriminatorni i
srazmjerni predmetu nabavke, te usklađeni
sa njim. U protivnom, postavljeni kriteriji bi
mogli biti ograničavajući za konkurenciju
ponuđača, što bi bilo u suprotnosti sa
svrhom provođenja ove vrste postupka javne
nabavke. Uslovi moraju biti razumni, jasni
i precizni. Zato se ugovorni organi trebaju
ograničiti isključivo na zahtijevanje onih
informacija koje su neophodne i nužne kako
bi se zaista utvrdilo da ponuđač zadovoljava
potrebe ugovornog organa u konkretnom
slučaju u vidu minimalnih kvalifikacijskih
zahtjeva.
Jedan od pozitivnih načina smanjenja obima
dokumentacije u konkrentskom zahtjevu
za dostavljanje ponuda jeste i korištenje
posebnog aneksa od strane ugovornog
organa, koji čini prilog ovog rada, a naišao je
na svojevrsno odobrenje i pozitivno mišljenje
Kancelarije za reviziju institucija BiH tokom
praktične primjene u radu samog autora.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Prilog broj 1.
ANEKS BROJ XX – IZJAVA PONUĐAČA
Naziv ponuđača
(Memorandum ponuđača)
U skladu sa članom 23. Zakona o javnim nabavkama BiH kao zakonski zastupnik __
________________________________ (naziv ponuđača), pod potpunom materijalnom
i krivičnom odgovornošću, a u svrhu ispunjenja uslova za učešće u postupku javne
nabavke _____________________ (broj i naziv javne nabavke), dajem sljedeću
IZJAVU
da _______________________________________________________ :
(naziv ponuđača)
1. nije pod stečajem ili pred likvidacijom ili je ušlo u određeni aranžman sa
2.
3.
4.
5.
6.
povjeriocima ili je obustavilo ili ograničilo poslovne aktivnosti ili je u analognoj
situaciji koja proističe iz sličnog postupka u skladu sa relevantnim zakonima i
propisima u BiH ili u zemlji u kojoj je registrovano;
nije predmet postupka za proglašenje stečaja, za izdavanje naloga za prisilnu
likvidaciju ili postizanja sporazuma / aranžmana sa povjeriocima ili bilo kojeg
drugog sličnog postupka u skladu sa relevantnim zakonima i propisima u BiH ili
u zemlji u kojoj je registrovano;
nije osuđeno u sudskom postupku za kršenje zakona u smislu poslovnog
ponašanja u periodu od pet godina, koji je prethodio datumu podnošenja zahtjeva
ili ponude;
nije proglašen krivim za ozbiljan profesionalni prekršaj od strane nadležnog
suda u periodu od pet godina i da je taj prekršaj prethodio datumu podnošenja
zahtjeva ili ponude;
redovno izvršava sve poreske obaveze i obaveze uplate doprinosa na plate
zaposlenih;
da su podaci koje smo naveli u našoj ponudi i propratnim dokumentima istiniti
i tačni.
Saglasni smo sa našim isključenjem iz prava na učešće u postupku javne nabavke
ukoliko ugovorni organ, u postupku javne nabavke na zakonom propisan način,
utvrdi da su gore navedene činjenice netačne.
Dana, ______________u _______________
ZASTUPNIK PONUĐAČA
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 95
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
7. PRAVNI LIJEKOVI (POSTUPAK REVIZIJE) U KONKURENTSKOM
ZAHTJEVU ZA DOSTAVLJANJE PONUDA
Postupak revizije u konkurentskom zahtjevu za dostavljanje ponuda ogleda se u legitimnom
pravu svakog dobavljača, odnosno ponuđača da koristi redovne pravne lijekove utvrđene u
ZJNBiH, i to prigovor, a nakon toga i žalbu.
Naime, svaki dobavljač koji ima legitiman interes za konkretan ugovor o javnoj nabavci
i koji smatra da je ugovorni organ u toku konkretnog postupka dodjele ugovora prekršio
jednu ili više odredbi ZJNBiH i/ili pratećih podzakonskih akata ima pravo uložiti prigovor
na postupak. Prigovor se podnosi ugovornom organu kao prvostepenoj instanci, u pisanoj
formi, u roku od pet dana od dana kada je podnosilac saznao ili je trebalo da sazna za navodnu
povredu zakona (tzv. subjektivni rok), i ne kasnije od jedne godine od datuma navodne
povrede (tzv. objektivni rok). Dakle, prigovor se podnosi i o istom odlučuje ugovorni organ
koji provodi postupak javne nabavke. Zbog toga kažemo da se radi o remonstrativnom
pravnom lijeku.
Obaveza ugovornog organa je da po prijemu pismenog prigovora obustavi postupak dodjele
ugovora u toku, dok se prigovor u potpunosti ne razmotri i ne donese odluka i to najkasnije
u roku od pet dana računajući od dana prijema prigovora, kao i da najkasnije narednog
radnog dana obavijesti podnosioca prigovora o donesenoj odluci i istovremeno obrazloži
istu.
Međutim, ukoliko ugovorni organ propusti da razmotri prigovor u roku od pet dana ili
prigovor odbije, podnosilac prigovora može uložiti pismenu žalbu Kancelariji za razmatranje
žalbi u roku od pet dana počev od prvog radnog dana nakon isteka roka od pet dana ili, u
slučaju da je ugovorni organ odbio prigovor u prvostepenom postupku, od datuma kada je
ugovorni organ o tome obavijestio podnosioca prigovora. Dakle, ponuđač pravo na žalbu
crpi iz prava na uloženi prigovor, te ukoliko nije bilo blagovremenog prigovora ne može biti
ni narednog koraka – žalbe. Pri tome, kopiju pismene žalbe ponuđač istovremeno dostavlja
i ugovornom organu koji je dužan da odmah po prijemu kopije iste obustavi postupak
dodjele ugovora u toku na period od pet dana, osim ako Kancelarija za razmatranje žalbi ne
izda drugačije pismene instrukcije.
Odluka Kancelarije za razmatranje žalbi je konačan upravni akt. Kancelarija za razmatranje
žalbi je obavezna dostaviti svoju odluku žaliocu i ugovornom organu, a ugovorni organ je
obavezan dostaviti odluku svim ostalim ponuđačima koji su učestvovali u postupku koji
je prethodio donošenju odluke Kancelarije za razmatranje žalbi i to najkasnije u roku od
tri dana od dana prijema odluke. Protiv odluke koju donese Kancelarija za razmatranje
žalbi može se podnijeti tužba u upravnom sporu pred Sudom Bosne i Heregovine u roku
od 30 dana od dana prijema odluke. Pri tome tužba kojom se pokreće upravni spor nema
suspenzivno djejstvo.
8. ZAKLJUČAK
Na samom kraju, može se zaključiti kako konkurentski zahtjev za dostavljanje ponuda,
mada se to na prvi pogled ne čini takvim, predstavlja zaista jedan kompleksan postupak
nabavke koji ugovorni organi često koriste kako bi došli do željene robe, usluge ili radova.
Iako je najveći dio odredbi u vezi s ovim postupkom sadržan u članu 46. ZJNBiH, na isti se
primjenjuje i poglavlje IV. zakona u cijelosti, ali i opšti principi iz poglavlja I, a djelimično i
poglavlje II, ali na način da posluži ugovornim organima kao vodič za ovu vrstu postupka.
O ovoj vrsti postupka moglo bi se pisati još mnogo, ali s obzirom na ograničenost prostora
još samo jedna kratka informacija koja se tiče statističkih podataka u vezi sa konkurentskim
zahtjevom za dostavljanje ponuda. Prema godišnjem Izvještaju o zaključenim ugovorima
AJNBIH za 2012. godinu, od ukupne vrijednosti dodijeljenih ugovora njih 12,17% se odnosilo
na postupke iz poglavlja III. ZJNBiH, od čega se 355.389.873,34 KM odnosilo na nabavku
roba, usluga i radova ugovornih organa putem konkurentskog zahtjeva za dostavljanje
ponuda.
96 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
SAVJETODAVNI SERVIS RADNI ODNOSI
Naknada za odvojeni život
PITANJE: Kako se isplaćuju i regulišu
naknada za odvojeni život i naknada za
terenski dodatak u privatnim preduzećima
(koji propisi regulišu navedene oblasti)?
ODGOVOR: Naknada za odvojeni život i
naknada za terenski dodatak regulisane su
Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju
Federacije BiH („Službene novine Federacije
BiH“, br. 54/05 i 62/08), koji se odnosi na sve
pravne subjekte u Federaciji BiH, sa tim da
ova pitanja mogu biti regulisana i granskim
i kantonalnim kolektivnim ugovorom.
Odredbama člana 24. Općeg kolektivnog
ugovora za teritoriju Federacije BiH
propisano je da zaposlenik koji je privremeno
upućen na rad van mjesta prebivališta
njegove porodice ima pravo na mjesečnu
naknadu troškova zbog odvojenog života
od porodice, a visina troškova utvrdit će se
kolektivnim ugovorima kantona, područja
djelatnosti i ugovorom o radu. Odredbama člana 25. Općeg kolektivnog
ugovora za teritoriju Federacije BiH
propisano je da zaposlenik koji je zbog
prirode poslova koje obavlja upućen na rad
na terenu van mjesta zaposlenja u trajanju
dužem od 30 dana neprekidno ima pravo na
terenski dodatak. Visina terenskog dodatka
utvrdit će se kolektivnim ugovorima
područja djelatnosti. Također je propisano, odredbama člana 26.
ovog kolektivnog ugovora, da se dnevnica,
naknada za odvojeni život od porodice i
terenski dodatak međusobno isključuju. S obzirom na vrstu djelatnosti, na vaše
privredno društvo odnosi se Kolektivni
ugovor o pravima i obavezama poslodavaca
i zaposlenika u oblasti građevinarsva,
industrije
građevinskog
materijala
i projektovanja u Federaciji Bosne i
Hercegovine („Službene novine Federacije
BiH“, br. 49/00 i 26/03).
Odredbama člana 66. ovog kolektivnog
ugovora propisano je da zaposlenik ima
pravo na terenski dodatak kao naknadu za
povećane troškove života za vrijeme rada
van mjesta zaposlenja. Naknada za rad na
terenu utvrđuje se zavisno od mjesta boravka
(smještaj, ishrana i drugo) u jednakom
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 97
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
iznosu za sve zaposlenike, sa tim da taj iznos
ne može biti manji od 75% utvrđenog iznosa
dnevnice.
Kada poslodavac obezbijedi smještaj i
ishranu, zaposlenik je dužan isti koristiti i
tada mu ne pripada terenski dodatak.
Zaposlenik ima pravo na priznavanje
troškova prevoza prilikom odlaska na teren i
povratka u mjesto boravka sa terena, jednom
u mjesecu.
Naknada za rad na terenu, kao i troškovi
prevoza, isplaćuju se prvog dana za tekući
mjesec rada na terenu.
Odredbama člana 67. ovog kolektivnog
ugovora propisano je da zaposlenik nema
pravo na terenski dodatak:
1. ako se svakodnevno vraća u mjesto
boravka,
2. ako je neopravdano izostao sa posla,
3. ako je bio na terenu, a koristio godišnji
odmor,
4. ako je na bolovanju ili drugom
odsustvu.
Što se tiče naknade za odvojeni život od
porodice, odredbama člana
69. ovog
kolektivnog ugovora propisano je da
zaposleniku koji je privremeno raspoređen
ili upućen na rad van mjesta prebivališta
njegove porodice pripada pravo na mjesečnu
naknadu troškova zbog odvojenog šivota
od porodice, koja iznosi 70% prosječne
mjesečne plaće ostvarene u Federaciji BiH,
prema posljednjim objavljenim podacima
Federalnog zavoda za statistiku.
Dnevnice, naknada za odvojeni život od
porodice i terenski dodatak međusobno se
isključuju.
Otkaz ugovora o radu
PITANJE: S obzirom na to da se radi
o osjetljivom pitanju otkaza ugovora o
radu i sigurnosti u daljnem postupanju
i otklanjanju određenih nejasnoća,
potrebna nam je vaša pomoć i mišljenje, a
radi se o sljedećem.
Naša firma uspješno radi i posluje i
zapošljava oko 120 radnika. Osnovna
djelatnost je trgovina na veliko i malo,
čiji je osnivač stranac. Većina uposlenika
su komercijalisti koji pokrivaju cijelu
teritoriju BiH te plasiraju našu robu.
Konkretnije, radi se o uposleniku koji radi
po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme
kao komercijalni predstavnik za područje
Zenice, Kaknja, Viteza, Novog Travnika i
Busovače. Ugovorom o radu poslodavac
i uposlenik su precizirali uslove i način
rada sa svim pravima i obavezama.
98 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
Uposlenik konstantno ne ispunjava
zacrtane planske zadatke prodaje kako
mjesečno tako ni tromjesečno. Naime,
članom 15. Ugovora o radu stoji da je
zaposlenik suglasan da se njegov rad
u komercijalnoj službi ocjenjuje svaka
tri mjeseca. Kriteriji ocjene rada su:
ostvareni promet, ostvarena razlika
u cijeni, ostvarena marža, broj linija i
narudžbi, realizacija po klasama artikala,
nenaplaćena potraživanja i dani naplate,
broj aktivnih, novih, reaktiviranih i
izgubljenih kupaca, kao i širina prodajnog
asortimana plasiranog na tržištu. Istim
ugovorom je predviđeno da se zaposleniku,
ako je ocjena rada negativna, upozorenje
upućuje u pismenoj formi i ostavlja rok
od najviše tri mjeseca za postizanje
zadovoljavajućeg standarda u radu.
Uposleniku je u ovom periodu od
potpisivanja ugovora izricana negativna
ocjena rada i pismeno upozorenje i to: 18.
3. 2013. godine, 17. 7. 2013. i 3. 10. 2013.
godine. Da li su ovo dovoljni razlozi za
otkazivanje ugovora o radu uposleniku
od strane poslodavca? Da li se radi o težoj
povredi radne obaveze za koju se može
izreći mjera otkaza ugovora o radu?
Naime, u Pravilniku o radu predviđena je kao
teža povreda radne obaveze „kvantitativno
i kvalitativno neispunjavanje postavljenih
planova, tj. ispunjavanje zadatih planova u
procentu nižem od 80%“. Da li je poslodavac
pravilno postupio kada je neispunjavanje
postavljenih planova predvidio kao težu
povredu radne obaveze za koju se može
otkazati ugovor o radu uposleniku od
strane poslodavca.
Bitno nam je i vaše mišljenje o tome
pod koju se tačku težih povreda radnih
obaveza predviđenih Zakonom o radu
može podvesti naš konkretan slučaj,
tj. neispunjavanje zacrtanih planskih
zadataka od strane uposlenika.
ODGOVOR: Saglasno članu 88. stav 1.
Zakona o radu, poslodavac može otkazati
ugovor o radu zaposleniku bez obaveze
poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je
zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili
za težu povredu radnih obaveza iz ugovora
o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo
osnovano očekivati od poslodavca da nastavi
radni odnos.
Kako je poslodavac, Pravilnikom o
radu, utvrdio kao težu povredu radnih
obaveza „kvantitativno i kvalitativno
neispunjavanje postavljenih planova, tj.
ispunjavanje zadatih planova u procentu
nižem od 80%“, te pismenim upozorenjem,
u skladu s ugovorom o radu zaključenim
sa konkretnim zaposlenikom, predvidio
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
tromjesečno ocjenjivanje i, u slučaju kad je
ocjena rada negativna, pismeno upozorenje
i rok od najviše tri mjeseca za postizanje
zadovoljavajućeg standarda u radu, što nije
bio obavezan s obzirom da se radi o težoj,
a ne lakšoj povredi obaveza, smatramo da
poslodavac može otkazati ugovor o radu u
skladu sa članom 87. stav 1. Zakona o radu
i odredbama Pravilnika o radu kojim je
utvrđena navedena teža povreda radnih
obaveza, bez otkaznog roka, u roku od 15
dana od dana saznanja za činjenicu zbog
koje se daje otkaz.
Ukoliko Ugovor o radu niste otkazali u ovom
roku (posljednje saznanje, odnosno pismena
opomena je bila 3. 10. 2013. godine), propustili
ste navedeni rok iz člana 88. Zakona o radu,
te ste dužni dokazati da zaposlenik i dalje
čini težu povredu, odnosno da i poslije ovog
datuma postoji „kvantitativno i kvalitativno
neispunjavanje postavljenih planova, tj.
ispunjavanje zadatih planova u procentu
nižem od 80%“ i zbog toga mu otkazati ugovor
o radu bez obaveze poštivanja otkaznog
roka.
Smatram da mu više ne treba slati pimenu
opomenu, jer je ona predviđena Zakonom
u slučaju lakše povrede, ali trebate u
obrazloženju navesti sve što je prethodilo
(opomene).
S obzirom na to da ste zaposleniku dužni
omogućiti odbranu, pismenim putem ga
obavijestite o namjeri otkazivanja ugovora
o radu s određenim danom, razlozima i
dokazima za otkaz, te mu dajte rok da iznese
svoju obranu u skladu sa članom 90. Zakona
o radu (kraći, s obzirom da je rok za otkaz 15
dana), a nakon toga mu pismenim putem, na
način kako ste predvidjeli Pravilnikom o radu
(rješenje, odluka) otkažite ugovor o radu, bez
poštivanja otkaznog roka, s obrazloženjem
razloga, konstatacijom da mu je omogućena
odbrana i da ju je iznio, obrazložite razloge
zbog kojih niste prihvatili njegovu odbranu,
te sa poukom da svoja prava može ostvariti
pred nadležnim sudom.
Odgovore pripremila: Ćehajić Ljiljana,
dipl. iur.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 99
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
SAVJETODAVNI SERVIS JAVNE NABAVKE
PITANJE: Da li garancije za ozbiljnost
ponude
moraju
biti
numerisane,
potpisane i uvezane u sklopu ponude ili
ne, odnosno da li je ponuda sa potpisanom,
numerisanom i garancijom uvezanom
jemstvenikom ispravna ili ne?
ODGOVOR: Članom 21. stav (10) Zakona
o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
propisano je da ugovorni organ u tenderskoj
dokumentaciji navodi da se zahtjevi ili
ponuda obavezno podnose u pisanoj
formi i da ih treba potpisati lice koje je
ovlastio dobavljač. Ugovorni organ također
zahtijeva da se ponude dostavljaju u jednoj
zatvorenoj koverti sa potpisom i pečatom,
osim u slučaju ponuda za konsultantske
usluge koje se dostavljaju u dvije koverte u
skladu s odredbama podzakonskih akata.
Stranice ponude
(sa dodacima) treba da
budu numerisane. Garantni dokumenti,
spomenuti u članu 16. ovog zakona, mogu
biti neuvezani i bez numerisanih stranica.
Dakle, član 21. stav (10) Zakona se odnosi na
formu i obrazac zahtjeva i ponuda. Shodno
tome zahtjevi i ponude:
Međutim, kao što je vidljivo iz odredbe
člana 21. stav (10) Zakona, numerisanje
i uvezivanje garantnih dokumenata nije
niti zabranjeno. Stoga, ukoliko je ugovorni
organ u tenderskoj dokumentaciji koristio
zakonsku formulaciju „garantni dokumenti
mogu biti neuvezani i bez numerisanih
stranica“, to znači da garantni dokumenti
mogu, ali ne moraju, biti neuvezani i bez
numeriranih stranica. Drugim riječima, u
tom slučaju bi i ponuda u kojoj je garancija
za ozbiljnost ponude uvezana, potpisana i
numerisana bila prihvatljiva sa tog aspekta.
Ipak, važno je spomenuti da velika većina
banaka, ako ne i sve, ne prihvata kao validne
dokumente garancije koje su „izmijenjene“,
odnosno na koje se dobavljač potpisao, ili
po kojima je pisao (numerisanje) itd., te
bi shodno tome ugovornim organima, u
slučaju potrebe, bilo jako teško ili nemoguće
aktivirati takvu garanciju. Dakle, takva
garancija bi, vrlo moguće, bila bezvrijedna.
Stoga je svakako preporuka da se garantni
dokumenti ne uvezuju, ne numerišu i
ne potpisuju, kao što je i Zakon dozvolio,
odnosno predvidio.
■■ se dostavljaju u pisanoj formi;
■■ moraju biti potpisani od strane
predstavnika dobavljača, a svaka stranica
potpisana ili parafirana;
■■ trebaju biti pripremljeni tako da su im
sve stranice numerisane (uključujući sve
dodatke), sa tim da garantni dokumenti
mogu biti dostavljeni neuvezani i bez
numerisanih stranica.
Samo u slučaju ako je ugovorni organ u
tenderskoj dokumentaciji jasno i izričito
naveo da se garantni dokumenti moraju
dostaviti
neuvezani,
nenumerisani
i
nepotpisani, ponuda u kojoj je ponuđač iste
uvezao, numerisao i ovjerio bila bi odbačena
zbog neispunjavanja uslova iz tenderske
dokumentacije.
Kandidati i ponuđači moraju pažljivo
razmotriti zahtjeve navedene u tenderskoj
dokumentaciji i ispoštovati ih kako bi
ugovorni organi prihvatili njihove zahtjeve
i ponude. Sa druge strane, ugovorni organi
su dužni postupati u skladu s onim što
je navedeno u tenderskoj dokumentaciji
i obavještenju o nabavci i odbiti one
ponude koje nisu u skladu sa postavljenim
zahtjevima.
PITANJE: Na koji način ponuđač može
provjeriti da li je neki od ponuđača izvršio
preuzimanje tenderske dokumentacije u
predviđenom roku?
Shodno naprijed navedenom, potpisivanje,
numerisanje i ovjeravanje odnosi se
isključivo na zahtjev za učešće / ponudu, a
ne na garantne dokumente.
100 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
ODGOVOR: Članom 18. stav (1) Zakona o
javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
propisani su načini preuzimanja tenderske
dokumentacije. Naime, ugovorni organ
može, kako je primjereno, dobavljačima dati
tendersku dokumentaciju:
a) na zahtjev dobavljača;
b) zajedno sa pozivom na dostavu ponuda;
c) objavljivanjem na web-stranici javnih
nabavki u skladu sa podzakonskim aktima ili
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
korištenjem drugih elektronskih sredstava.
Način dostavljanja tenderske dokumentacije
dobavljačima zavisi od vrste postupka,
ali i od izbora samog ugovornog organa.
Naime, kod nekih postupaka javne nabavke
primjenjuje se dostavljanje tenderske
dokumentacije zajedno sa pozivom na
dostavu ponuda zbog same prirode postupka
(konkurentski zahtjev za dostavljanje
ponuda, pregovarački postupak bez objave
obavještenja), dok se kod drugih postupaka
ugovorni organ opredjeljuje na koji način
će dostaviti tendersku dokumentaciju (npr.
putem pošte i ostavljanjem mogućnosti
ličnog preuzimanja po zahtjevu dobavljača,
korištenjem elektronskih sredstava).
Nadalje, stav (2) istog člana Zakona propisuje
da će ugovorni organ dobavljačima
otpremiti tendersku dokumentaciju u roku
od tri dana nakon prijema zahtjeva za
dostavljanje tenderske dokumentacije. U
slučaju provođenja ubrzanog ograničenog
postupka, sa skraćenim rokovima, rok za
otpremu tenderske dokumentacije je dva
dana.
Ugovorni organ ima pravo da ograniči vrijeme
preuzimanja tenderske dokumentacije.
To ograničenje, odnosno rok do kojeg se
može preuzeti tenderska dokumentacija se
objavljuje u obavještenju o nabavci i navodi
u tenderskoj dokumentaciji. U tom slučaju
ugovorni organ ne smije davati tendersku
dokumentaciju nakon isteka roka za
preuzimanje iste. U suprotnom će prekršiti
odredbe iz vlastite tenderske dokumentacije
i izložiti se riziku prigovora i žalbe.
Prilikom izdavanja tenderske dokumentacije
ugovorni organ treba da vodi zapisnik /
zabilješku svih ponuđača koji su preuzeli
tendersku dokumentaciju. Drugim riječima,
ugovorni organ je dužan da obezbijedi
da svaki ponuđač, prilikom preuzimanja
tenderske dokumentacije, potpiše da je istu
preuzeo, te se navodi datum preuzimanja
iste. Ukoliko se tenderska dokumentacija
dostavlja
elektronskim
sredstvima,
ugovorni organ će na odgovarajući način
voditi evidenciju o dobavljačima koji su
preuzeli tendersku dokumentaciju i načinu
preuzimanja iste.
tendera ili trećem licu prije nego što se odluka
o dodjeli ugovora ne saopći pobjedniku
tendera. Drugim riječima, nakon što se
rezultati postupka saopšte svim učesnicima,
svaki učesnik u postupku ima pravo uvida
u dokumentaciju iz postupka, uvažavajući
propise o slobodnom pristupu informacijama
u Bosni i Hercegovini. Vršenjem uvida u
dokumentaciju iz postupka, svaki učesnik
može provjeriti da li su svi učesnici
preuzeli tendersku dokumentaciju u roku
propisanom tenderskom dokumentacijom.
PITANJE:
Ukoliko
je
tenderskom
dokumentacijom
predviđen
i
preferencijalni tretman za domaćeg
ponuđača, da li je ugovorni organ obavezan
primijeniti
preferencijal
u
procesu
evaluacije ponuda?
ODGOVOR: Članom 20. stav (2) Uputstva
o primjeni Zakona o javnim nabavkama
Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik
BiH“, br. 3/05 i 24/09) određeno je da
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine može
definisati politiku, pojedinosti i druge uslove
za primjenu preferencijalnog tretmana
domaćeg, a naročito sektore u kojima
bi primjena preferencijalnog tretmana
domaćeg bila obavezna ili preporučena.
Shodno tome, Vijeće ministara Bosne i
Hercegovine donijelo je Odluku o obaveznoj
primjeni
preferencijalnog
tretmana
domaćeg u postupcima javnih nabavki
(„Službeni glasnik BiH“, broj 29/09),
kojom se utvrđuje obavezna primjena
preferencijalnog tretmana domaćeg u
postupku javnih nabavki u svim sektorima,
u cilju obnove i zaštite razvoja privrede
Bosne i Hercegovine. Odluka je stupila na
snagu 22. 4. 2009. godine.
Članom 3. stav (1) Odluke propisano je
da su ugovorni organi dužni da prilikom
računanja cijena ponuda, u svrhu poređenja
ponuda, umanje cijene domaćih ponuda za
preferencijalni faktor, u visini od 10%.
U stavu (2) istog člana Odluke propisano je da
se odredbe stava (1) ovog člana primjenjuju
za ugovore koji se dodjeljuju od 2007. do
2012. godine
Navedene zabilješke i zapisnici čine sastavni
dio dokumentacije o provedenom postupku
javne nabavke koju je ugovorni organ dužan
čuvati, saglasno članu 42. Zakona.
Shodno navedenom, Odluka, a time i
obavezna
primjena
preferencijalnog
tretmana domaćeg, prestala je da važi
istekom 2012. godine.
U skladu sa članom 9. stav (2) Zakona,
nijedna informacija vezana za ispitivanje,
pojašnjenje ili ocjenu tendera i razmatranje
ugovornog organa ili Komisije za nabavke
ne smije se otkrivati nijednom učesniku
Međutim,
mogućnost
primjene
preferencijalnog tretmana i dalje postoji i
to u skladu sa članom 37. Zakona o javnim
nabavkama Bosne i Hercegovine i članom
20. stav (1) tačka a) Uputstva.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 101
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Naime, članom 37. Zakona definisano je da
preferencijalni tretman za domaće može biti
primijenjen samo u mjeri u kojoj to dopuste
podzakonski akti. U smislu člana 20. stav (1)
tačka d) Uputstva preferencijalni tretman
domaćeg će se primijeniti na domaće
ponude koje podnose pravna ili fizička lica,
sa sjedištem u BiH, i kod kojih:
■■ u slučaju ugovora o nabavkama roba,
najmanje 50% ukupne vrijednosti od
ponuđenih roba imaju porijeklo iz BiH,
■■ u slučaju ugovora o uslugama, najmanje
50% radne snage za izvršenje ugovora su
rezidenti iz BiH,
■■ u slučaju ugovora o nabavci radova,
najmanje 50% ukupne vrijednosti roba
koje se ugrađuju imaju porijeklo iz BiH
i najmanje 50% radne snage za izvršenje
ugovora su rezidenti iz BiH.
Članom 20. stav (1) tačka b) Uputstva
propisano je da, u cilju zaštite razvoja i
obnove privrede Bosne i Hercegovine i to
samo u periodu tranzicije i stupanja na snagu
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju
između evropskih zajednica i njihovih
država članica i Bosne i Hercegovine
(„Službeni glasnik BiH - Međunarodni
ugovori“, broj 10/08), ugovorni organ može,
u skladu sa članom 37. Zakona i u skladu
sa utvrđenom ekonomskom politikom,
prilikom obračuna cijena ponuda u svrhu
poređenja ponuda, umanjiti cijene domaćih
ponuda za preferencijalni faktor ne veći od:
■■ 15% za ugovore koji se dodjeljuju u 2005.
i 2006. godini,
■■ 10% za ugovore koji se dodjeljuju od 2007.
do 2012. godine,
■■ 5% za ugovore koji se dodjeljuju u 2013. i
2014. godini.
Imajući u vidu naprijed navedeno, ugovorni
organi od 1. 1. 2013. godine nisu obavezni
da prilikom provođenja postupaka javne
nabavke primjenjuju preferencijalni tretman
domaćeg jer ne postoji važeća odluka o
obaveznoj
primjeni
preferencijalnog
tretmana domaćeg, ali i dalje imaju
mogućnost da primjenjuju isti, na osnovu
naprijed navedenog člana Uputstva.
Shodno
tome,
prilikom
provođenja
postupaka javne nabavke u 2014. godini, kao
što je bio slučaj i u 2013. godini, ugovorni
organi imaju na raspolaganju dvije opcije.
Prva je da uopšte ne primijene preferencijalni
tretman domaćeg, jer primjena istog
nije obavezujuća. Druga je da primijene
preferencijalni tretman domaćeg, ukoliko to
žele, i to u skladu sa članom 20. stav (1) tačka
b) Uputstva, odnosno u vrijednosti od 5%.
102 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
Međutim, kada ugovorni organ u tenderskoj
dokumentaciji naznači da će primijeniti
preferencijalni tretman domaćeg, primjena
istog za taj ugovorni organ u konkretnom
postupku postaje obavezna.
Na kraju je važno napomenuti i to da
je odredbom člana 20. stav (1) tačka c)
Uputstva definisano da se preferencijalni
tretman domaćeg može primjenjivati do
maja 2010. godine, kada će prestati primjena
preferencijalnog faktora za zemlje potpisnice
Aneksa I Sporazuma o izmjeni i pristupanju
Centralnoevropskom
sporazumu
o
slobodnoj trgovini - Konsolidovana verzija
centralnoevropskog sporazuma o slobodnoj
trgovini (CEFTA 2006) („Službeni glasnik
BiH - Međunarodni ugovori“, broj 9/07).
Dakle, ako se ugovorni organ opredijeli
za primjenu preferencijalnog tretmana
domaćeg u naprijed navedenom smislu,
u procentu utvrđenom članom 20. stav (1)
tačka b) Uputstva, dužan je voditi računa
da se preferencijalni tretman, ukoliko se u
postupku javne nabavke pojave učesnici iz
zemalja potpisnica CEFTA sporazuma, neće
primijeniti u odnosu na te ponuđače.
PITANJE: Ukoliko je postojao rok za
preuzimanje tenderske dokumentacije, te je
dokumentacija preuzeta izvan navedenog
roka, po kojem zakonskom članu je
ponuđač prekršio zakon, te šta se po tom
osnovu može učiniti? Moje poduzeće je,
uvidom u konkurentsku dokumentaciju,
utvrdilo da je dokumentacija izdana izvan
roka, te se sada konačno u žalbi moramo
pozvati na zakon, pa ako nas možete
uputiti. Da li je dovoljno da postoje samo
dvije ponude, te koji član Zakona je to
odredio? Kojim članom Zakona se kaže da
jedna ponuda nije dovoljna?
ODGOVOR: Ugovorni organ ima pravo da
ograniči vrijeme preuzimanja tenderske
dokumentacije. To ograničenje, odnosno
rok do kojeg se može preuzeti tenderska
dokumentacija objavljuje se u obavještenju o
nabavci i navodi u tenderskoj dokumentaciji.
Ukoliko ugovorni organ dozvoli preuzimanje
tenderske
dokumentacije,
odnosno
obezbijedi istu dobavljaču koji je zahtijeva
i nakon isteka naprijed spomenutog roka,
prekršio je odredbu vlastite tenderske
dokumentacije.
U tom slučaju, svaki dobavljač koji ima
legitiman interes za konkretan ugovor o
javnoj nabavci ima pravo uložiti prigovor na
način i u roku propisanim članom 51. stav
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
(1) Zakona o javnim nabavkama Bosne i
Hercegovine. Dakle, u prigovoru je potrebno
navesti da je ugovorni organ prekršio
odredbu vlastite tenderske dokumentacije
kojom je onemogućio preuzimanje tenderske
dokumentacije nakon isteka utvrđenog roka.
Nadalje, kada je u pitanju prijem manje
od tri ponude, opća je pretpostavka da
je zadovoljena konkurencija u postupku
javnih nabavki ako su dostavljene najmanje
tri prihvatljive ponude. Međutim, ugovorni
organ nije prinuđen da otkaže postupak – ne
postoji automatsko bezuslovno otkazivanje
u slučaju da se dostave samo jedna ili
dvije ponude. U slučaju kada u otvorenom
postupku primi manje od tri prihvatljive
ponude, odnosno u ograničenom postupku
ili pregovaračkom postupku s objavom
obavještenja primi manje od tri zahtjeva
za učešće, ugovorni organ ima obavezu da
ispita razloge zbog kojih je primio manje od
tri ponude, odnosno zahtjeva za učešće. U
situacijama kada su primljene samo jedna ili
dvije prihvatljive ponude, odluka ugovornog
organa o tome da li da dodijeli ugovor ili
otkaže postupak treba se zasnivati na procjeni
konkurentnosti dostavljenih ponuda (da li je
osigurana stvarna konkurencija).
Naime, ispitivanje tržišta u pogledu broja
privrednih subjekata koji su registrovani
za isporuku roba, ili pružanje usluga ili
izvođenje radova za konkretan predmet
javne nabavke; zatim ispitivanje uslova
postavljenih u tenderskoj dokumentaciji;
zatim, ako su ponuđene cijene razumne u
poređenju sa tržišnom cijenom, onda jedna
ili dvije prihvatljive ponude mogu biti
dovoljne; zatim iskustva za predmetnu javnu
nabavku prethodnih godina u ugovornom
organu ili u drugim ugovornim organima,
predstavlja elemente koje razmatra komisija
za javnu nabavku i obrazlaže sve one
elemente koje je razmotrila za taj postupak,
te daje preporuku ugovornom organu da li
da nastavi postupak za dodjelu ugovora ili da
poništi postupak. Dakle, u ovim slučajevima
ne postoji automatizam i svaki postupak je
situacija za sebe.
Nadalje, ugovorni organ donosi odluku u
svakom konkretnom slučaju, te je obavezan
da prati tržište i kretanja na tržištu u pogledu
predmeta nabavke, za koje planira provesti
postupak javne nabavke. Praksa u zemljama
EU je da ugovorni organ formira interne
registre ponuđača koji se bave djelatnostima
za koje ugovorni organ planira da provede
postupke javne nabavke. Na taj način
formira internu bazu podataka koja može
služiti kao jedan od dokaza zadovoljenosti
konkurencije na tržištu.
Otkazivanje postupka dodjele ugovora zbog
nedostatka konkurencije u slučaju kada su
primljene samo jedna ili dvije prihvatljive
ponude može izazvati razočaranje kod
dobavljača koji su podnijeli prihvatljive
ponude. Međutim, procijenjeno je da
interes ugovornog organa da osigura
konkurenciju za predmetni postupak ima
prevagu nad neprilikama dobavljača u
takvim slučajevima. Razočarani dobavljači
mogu također učestvovati u ponovljenom
postupku.
U svakom slučaju, bilo da se postupak mora
otkazati ili se pokreće novi postupak u takvim
slučajevima, na ugovornom je organu da
donese odluku na osnovu procjene uslova na
konkretnom tržištu. U slučaju da ugovorni
organ, na preporuku komisije, nastavi
postupak javne nabavke, dužan je da pruži
dokaz ili obrazloži razloge na osnovu kojih
je utvrdio da je konkurencija zadovoljena.
Ugovorni organ treba da nedvosmisleno
ukaže na sve elemente koje je analizirao i
da je, prihvatajući ponude u toj situaciji,
pravedno ocijenio tržišnu konkurenciju.
Naravno, ugovorni organ snosi punu
odgovornost za prihvatanje takvih ponuda.
I na kraju, ono što je bitno, u slučaju da
je tenderska dokumentacija koncipirana
na način da samo jedan ili dva ponuđača
mogu dostaviti ponudu (uslovi; tehničke
specifikacije; marke, tipovi, porijeklo ili
proizvodnja predmeta nabavke), odnosno
zbog čega drugi ponuđači nisu ni učestvovali
u konkretnom postupku javne nabavke,
prijemom manje od tri prihvatljive ponude
konkurencija nije osigurana i ugovorni
organ je dužan otkazati postupak.
U svakom slučaju, ukoliko dođe do
ponavljanja otvorenog postupka za isti
predmet nabavke i ponovnog prijema
manje od tri ponude, naravno ukoliko
je ugovorni organ izvršio odgovarajuće
izmjene tenderske dokumentacije u novom
postupku i istovremeno ispoštovao osnovne
principe iz člana 1. Zakona, bolje je pristupiti
dodjeli ugovora nego poništiti postupak i,
kao treći pokušaj, pokrenuti pregovarački
postupak, koji je najmanje konkurentan
i transparentan postupak, te ga stoga
treba koristiti samo u rijetkim i izuzetnim
slučajevima. Dodjeljivanjem ugovora ovim
postupkom ugovorni organi rizikuju da
plate više za niži kvalitet, jer dobavljač nije
otvorenom konkurencijom prisiljen da snizi
cijene i garantuje kvalitet.
U skladu sa naprijed navedenim, ugovorni
organ koji provodi postupak javne nabavke
jedini je ovlašten da donese odluku da li
će u slučaju prijema manje od tri ponude
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 103
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
nastaviti sa postupkom dodjele ugovora ili će
postupak poništiti. U svakom slučaju, prije
donošenja takve odluke, ugovorni organ
je, u svakom pojedinom slučaju, dužan
preispitati zadovoljenost konkurencije na
naprijed obazloženi način.
Ukoliko ponuđač smatra da u određenom
postupku javne nabavke nije zadovoljena
konkurencija, može uložiti prigovor u
skladu sa članom 50, odnosno 51. stav (1)
Zakona. Blagovremeni prigovor bi se morao
podnijeti u roku od pet dana od dana
prijema obavještenja iz kojeg je vidljivo
da je ugovorni organ nastavio postupak
dodjele ugovora i ugovor dodijelio i pored
prijema manje od tri ponude, pozivajući se
na član 12. stav (1) tačka b) alineja 4) Zakona.
Naravno, teret dokazivanja da konkurencija
nije zadovoljena je na ponuđaču.
PITANJE: Da li se obrasci čije je dostavljanje
obavezno prilikom pripreme ponude (npr.
obrazac za dostavljanje ponude, obrazac
za cijenu, izjava dobavljača, itd.) mogu
prekucati na memorandum ili se moraju
dostaviti u originalu? Da li ponuda može
biti odbačena ako smo izjavu i obrazac
za cijenu prekucali na obrazac sa našim
memorandumom?
ODGOVOR: U skladu sa članom 13. stav
(1) Zakona o javnim nabavkama Bosne i
Hercegovine, ugovorni organ priprema
tendersku dokumentaciju u skladu sa
odredbama zakona i podzakonskim aktima.
U tenderskoj dokumentaciji, ugovorni organ
dat će potpune informacije o uslovima
ugovora i postupcima dodjele ugovora, koji
su ponuđačima dovoljni za pripremu svojih
ponuda na stvarno konkurentskoj osnovi.
Ugovorni
organ
smatra
ponudu
odgovarajućom ukoliko ista ispunjava
zahtjeve utvrđene obavještenjem o nabavci
i tenderskom dokumentacijom, u skladu
sa članom 14. stav (3) Uputstva o primjeni
Zakona o javnim nabavkama BiH („Službeni
glasnik BiH“, br. 3/05 i 24/09). Kandidati i
ponuđači moraju pažljivo razmotriti zahtjeve
navedene u tenderskoj dokumentaciji i
ispoštovati ih kako bi ugovorni organi
prihvatili njihove zahtjeve i ponude. Shodno
tome, ugovorni organi su dužni postupati u
skladu s onim što je navedeno u tenderskoj
dokumentaciji i obavještenju o nabavci
i odbiti one ponude koje nisu u skladu
sa postavljenim zahtjevima. Suprotno,
ugovorni organi ne mogu odbaciti ponude
po osnovu zahtjeva koji nisu navedeni u
tenderskoj dokumentaciji i obavještenju o
nabavci.
Važno je naglasiti da zahtjevi koje ugovorni
104 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
organ postavi u tenderskoj dokumentaciji
moraju biti jasni, precizni, nedvosmisleni, te
na isti način shvaćeni od svih ponuđača, kako
bi se mogla donijeti odluka o kvalifikovanosti
ponuđača, odnosno o izboru najpovoljnijeg
ponuđača na stvarno konkurentskoj osnovi,
te uz ostvarivanje jednakog tretmana,
nediskriminacije i transparentnosti kao
osnovnih principa javnih nabavki.
U skladu sa naprijed navedenim, ugovorni
organ u tenderskoj dokumentaciji mora
detaljno navesti sve svoje potrebe i zahtjeve,
kako bi ponuđači mogli odgovoriti na iste.
Imajući u vidu naprijed navedeno, ugovorni
organ u tenderskoj dokumentaciji precizira
da li obrasci koji se dostavljaju u ponudi
(obrazac za cijenu ponude, izjave dobavljača,
itd.) moraju biti dostavljeni na obrascima
koji su sastavni dio tenderske dokumentacije,
i ponuđači ih trebaju samo popuniti, ili
mogu biti otkucani od strane ponuđača na
papiru sa memorandumom ponuđača, uz
obezbjeđenje identičnosti sadržaja teksta,
naravno.
Ponuđač je dužan postupiti shodno
odredbama iz tenderske dokumentacije
kako bi njegova ponuda bila prihvatljiva.
U svakom slučaju, preporuka za ugovorne
organe je da dozvole dostavljanje cijene
ponude i dr. na posebnom papiru
sa
memorandumom
ponuđača,
uz
obezbjeđenje identičnosti sadržaja, iz
praktičnih razloga. Naime, ukoliko je
dozvoljeno dostaviti cijenu ponude, izjave
dobavljača i dr. isključivo na obrascima koji
su sastavni dio tenderske dokumentacije,
može se desiti greška prilikom popunjavanja
istog, a zatim brisanje, odnosno ispravljanje
greške, što dovodi do problema u postupku
i mogućnosti neprihvatanja takvih ponuda
(npr. ukoliko na ispravku nije stavljen
potpis ponuđača, pa se može posumnjati da
je ugovorni organ vršio izmjene na obrasu i
sl.).
Čak i u slučaju kada je ugovorni organ
tenderskom dokumentacijom propisao da se
obrasci koji se dostavljaju u ponudi (obrazac
za cijenu ponude, izjave dobavljača, itd.)
dostavljaju na obrascima koji su sastavni
dio tenderske dokumentacije, ugovorni
organ može prihvatiti ponude u kojima
su ponuđači obrasce dostavili na vlastitim
memorandumima, pozivajući se na član 14.
stav (3) tačka b) Uputstva, koji dozvoljava
prihvatanje ponude ako sadrži samo manja
odstupanja koja ne mijenjaju niti se bitno
udaljavaju od karakteristika, uslova i drugih
zahtjeva utvrđenih obavještenjem o nabavci
i tenderskom dokumentacijom.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PITANJE: Ako kopija ponude nije 100%
ista kao original da li ponuda može biti
odbačena?
ODGOVOR: U skladu sa članom 13. stav
(1) Zakona o javnim nabavkama Bosne i
Hercegovine, ugovorni organ priprema
tendersku dokumentaciju u skladu s
odredbama zakona i podzakonskim aktima.
U tenderskoj dokumentaciji će ugovorni
organ dati potpune informacije o uslovima
ugovora i postupcima dodjele ugovora, koji
su ponuđačima dovoljni za pripremu svojih
ponuda na stvarno konkurentskoj osnovi.
Ugovorni
organ
smatra
ponudu
odgovarajućom ukoliko ista ispunjava
zahtjeve utvrđene obavještenjem o nabavci
i tenderskom dokumentacijom, u skladu
sa članom 14. stav (3) Uputstva o primjeni
Zakona o javnim nabavkama BiH („Službeni
glasnik BiH“, br. 3/05 i 24/09). Kandidati i
ponuđači moraju pažljivo razmotriti zahtjeve
navedene u tenderskoj dokumentaciji i
ispoštovati ih kako bi ugovorni organi
prihvatili njihove zahtjeve i ponude. Shodno
tome, ugovorni organi su dužni postupati u
skladu s onim što je navedeno u tenderskoj
dokumentaciji i obavještenju o nabavci
i odbiti one ponude koje nisu u skladu
sa postavljenim zahtjevima. Suprotno,
ugovorni organi ne mogu odbaciti ponude
po osnovu zahtjeva koji nisu navedeni u
tenderskoj dokumentaciji i obavještenju o
nabavci.
Važno je naglasiti da zahtjevi koje ugovorni
organ postavi u tenderskoj dokumentaciji
moraju biti jasni, precizni, nedvosmisleni, te
na isti način shvaćeni od svih ponuđača, kako
bi se mogla donijeti odluka o kvalifikovanosti
ponuđača, odnosno o izboru najpovoljnijeg
ponuđača na stvarno konkurentskoj osnovi,
te uz ostvarivanje jednakog tretmana,
nediskriminacije i transparentnosti, kao
osnovnih principa javnih nabavki.
U skladu sa naprijed navedenim, ugovorni
organ u tenderskoj dokumentaciji mora
detaljno navesti sve svoje potrebe i zahtjeve,
kako bi ponuđači mogli odgovoriti na iste
i ponuditi ono što ugovorni organ uistinu
traži i treba.
Prilikom pripreme tenderske dokumentacije
ugovorni organ donosi odluku o tome da
li će, pored originala ponude, zahtijevati
jednu, dvije ili čak nijednu kopiju ponude.
Dakle, nije obavezno da ugovorni organ
zahtijeva od dobavljača da dostave kopiju
ponude. Naime, komisija za javne nabavke
prilikom rada koristi dokumente koje je
podnio ponuđač. Naravno, prilikom rada
komisije može doći do oštećenja navedenih
dokumenata. Da bi se to izbjeglo, komisija
u radu koristi kopije ponuda. Dakle, kopije
ponude su isključivo radni dokumenti,
odnosno radna verzija ponude koje komisija
koristi u svom radu.
Kod složenih projekata, koji podrazumijevaju
obimniju dokumentaciju, traženje kopije
ponude je opravdano, jer bi kopiranje
dokumenata od strane ugovornog organa
radi korištenja istih u radu komisije
uzrokovalo značajne troškove za ugovorni
organ.
Međutim,
kod
jednostavnijih
postupaka javne nabavke preporuka je da
se ne zahtijevaju kopije ponude, iz razloga
što zahtijevanje istih umanjuje interes
ponuđača za predmetnu nabavku. Pored
toga, kopiranje dokumenata od strane
ugovornog organa, ukoliko su mu isti
potrebni, u ovom slučaju ne bi uzrokovalo
značajnije troškove za ugovorni organ.
U svakom slučaju, ukoliko je ugovorni organ
u tenderskoj dokumentaciji zahtijevao
dostavljanje originala i kopije ponude, dužan
je navesti šta se podrazumijeva pod kopijom
ponude, odnosno da li se pod kopijom
podrazumijeva kopija svih dokumenata koji
su sastavni dio ponude ili zahtijeva kopiju
samo određenih dijelova ponude.
Ponuđač je dužan postupiti saglasno
odredbama tenderske dokumentacije u
pogledu toga šta se podrazumijeva pod
kopijom kako bi njegova ponuda bila
prihvatljiva, odnosno dostaviti kopiju
onih dijelova ponude koji su zahtijevani
tenderskom dokumentacijom.
Ukoliko ponuđač dostavi kopiju ponude
koja se sadržajno razlikuje od originala,
to je osnov za odbacivanje ponude jer se u
tom slučaju ne radi o kopiji ponude ukoliko
ista nije identična s originalom, odnosno
u tom slučaju ponuđač nije ispunio uslov
o dostavljanju kopije ponude iz tenderske
dokumentacije.
PITANJE: Da li kopija ponude treba biti
uvezana?
ODGOVOR: U skladu sa članom 13. stav
(1) Zakona o javnim nabavkama Bosne
i Hercegovine ugovorni organ priprema
tendersku dokumentaciju u skladu s
odredbama zakona i podzakonskim aktima.
U tenderskoj dokumentaciji će ugovorni
organ dati potpune informacije o uslovima
ugovora i postupcima dodjele ugovora, koji
su ponuđačima dovoljni za pripremu svojih
ponuda na stvarno konkurentskoj osnovi.
Ugovorni
organ
smatra
odgovarajućom ukoliko ista
ponudu
ispunjava
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 105
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
zahtjeve utvrđene obavještenjem o nabavci
i tenderskom dokumentacijom, u skladu
sa članom 14. stav (3) Uputstva o primjeni
Zakona o javnim nabavkama BiH („Službeni
glasnik BiH“, br. 3/05 i 24/09). Kandidati i
ponuđači moraju pažljivo razmotriti zahtjeve
navedene u tenderskoj dokumentaciji i
ispoštovati ih kako bi ugovorni organi
prihvatili njihove zahtjeve i ponude. Shodno
tome, ugovorni organi su dužni postupati u
skladu s onim što je navedeno u tenderskoj
dokumentaciji i obavještenju o nabavci
i odbiti one ponude koje nisu u skladu
sa postavljenim zahtjevima. Suprotno,
ugovorni organi ne mogu odbaciti ponude
po osnovu zahtjeva koji nisu navedeni u
tenderskoj dokumentaciji i obavještenju o
nabavci.
Važno je naglasiti da zahtjevi koje ugovorni
organ postavi u tenderskoj dokumentaciji
moraju biti jasni, precizni, nedvosmisleni, te
na isti način shvaćeni od svih ponuđača, kako
bi se mogla donijeti odluka o kvalifikovanosti
ponuđača, odnosno o izboru najpovoljnijeg
ponuđača na stvarno konkurentskoj osnovi,
te uz ostvarivanje jednakog tretmana,
nediskriminacije i transparentnosti, kao
osnovnih principa javnih nabavki.
U skladu sa naprijed navedenim, ugovorni
organ u tenderskoj dokumentaciji mora
detaljno navesti sve svoje potrebe i zahtjeve,
kako bi ponuđači mogli odgovoriti na iste
i ponuditi ono što ugovorni organ uistinu
traži i treba.
Prilikom pripreme tenderske dokumentacije
ugovorni organ donosi odluku da li će, pored
originala ponude, zahtijevati jednu, dvije
ili čak nijednu kopiju ponude. Dakle, nije
obavezno da ugovorni organ zahtijeva od
dobavljača da dostave kopiju ponude. Naime,
komisija za javne nabavke prilikom rada
koristi dokumente koje je podnio ponuđač.
Naravno, prilikom rada komisije može doći
do oštećenja navedenih dokumenata. Da bi
se to izbjeglo, komisija u radu koristi kopije
ponuda. Dakle, kopije ponude su isključivo
radni dokumenti, odnosno radna verzija
ponude koju komisija koristi u svom radu.
Kod složenih projekata koji podrazumijevaju
obimniju dokumentaciju, traženje kopije
ponude je opravdano, jer bi kopiranje
dokumenata od strane ugovornog organa
radi korištenja istih u radu komisije
uzrokovalo značajne troškove za ugovorni
organ.
Međutim,
kod
jednostavnijih
postupaka javne nabavke preporuka je da
se ne zahtijevaju kopije ponude, iz razloga
što zahtijevanje istih umanjuje interes
ponuđača za predmetnu nabavku. Pored
toga, kopiranje dokumenata od strane
106 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
ugovornog organa, ukoliko su mu isti
potrebni, u ovom slučaju ne bi uzrokovalo
značajnije troškove za ugovorni organ.
U svakom slučaju, ukoliko je ugovorni organ
u tenderskoj dokumentaciji zahtijevao
dostavljanje originala i kopije ponude, te
naveo da i original i kopija ponude moraju biti
čvrsto uvezani, ponuđač je dužan postupiti
u skladu sa postavljenim zahtjevom kako bi
njegova ponuda bila prihvatljiva.
Zakonodavac nije definisao šta znači
čvrsto uvezana ponuda. Međutim, u
tački 5.6. Modela standardne tenderske
dokumentacije predviđeno je da svi listovi
ponude moraju biti čvrsto uvezani, s
označenim stranicama. Bitno je istaći da
je suština čvrstog uvezivanja ponuda da se
pokuša osigurati da se ponuda ne „rasipa“,
odnosno da se stranice ponude ne mogu
izvlačiti i/ili dodavati. Iz tog razloga, pod
čvrstim uvezom podrazumijeva se ponuda
ukoričena u knjigu ili ponuda osigurana
jamstvenikom.
Dakle, u skladu sa naprijed navedenim,
čvrsto uvezana ponuda podrazumijeva
čvrsto uvezivanje svih „papira“ koje dostavlja
ponuđač, izuzev garantnih dokumenata,
dakle kako dokumenata kojima se nude
robe, usluge i radovi, tako i dodataka na
ponudu, u naprijed navedenom smislu.
U postupcima koji se odvijaju po fazama
(ograničeni i pregovarački postupak) dokazi
kvalifikovanosti po zahtjevu za učešće
moraju biti čvrsto uvezani na navedeni
način.
Ukoliko je ugovorni organ zahtijevao
čvrsto uvezivanje i kopije ponude, ponuđač
je dužan ispuniti postavljeni zahtjev iz
tenderske dokumentacije kako bi obezbijedio
prihvatljivost svoje ponude.
PITANJE: Da li je narušen Zakon o
javnim nabavkama ukoliko je garancija za
ozbiljnost ponude potpisana i uvezana?
ODGOVOR: Članom 21. stav (10) Zakona
o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
propisano je da ugovorni organ u tenderskoj
dokumentaciji navodi da se zahtjevi ili
ponuda obavezno podnose u pisanoj
formi i da ih treba potpisati lice koje je
ovlastio dobavljač. Ugovorni organ također
zahtijeva da se ponude dostavljaju u jednoj
zatvorenoj koverti sa potpisom i pečatom,
osim u slučaju ponuda za konsultantske
usluge koje se dostavljaju u dvije koverte u
skladu s odredbama podzakonskih akata.
Stranice ponude (sa dodacima) treba da
budu numerisane. Garantni dokumenti,
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
spomenuti u članu 16. ovog zakona, mogu
biti neuvezani i bez numerisanih stranica.
Dakle, član 21. stav (10) Zakona se odnosi na
formu i obrazac zahtjeva i ponuda. Shodno
tome zahtjevi i ponude:
■■ se dostavljaju u pisanoj formi;
■■ moraju biti potpisani od strane
predstavnika dobavljača, a svaka stranica
potpisana ili parafirana;
■■ trebaju biti pripremljeni tako da su im
sve stranice numerisane (uključujući sve
dodatke), sa tim da garantni dokumenti
mogu biti dostavljeni neuvezani i bez
numerisanih stranica.
Kandidati i ponuđači moraju pažljivo
razmotriti zahtjeve navedene u tenderskoj
dokumentaciji i ispoštovati ih kako bi
ugovorni organi prihvatili njihove zahtjeve
i ponude. Sa druge strane, ugovorni organi
su dužni postupati u skladu s onim što
je navedeno u tenderskoj dokumentaciji
i obavještenju o nabavci i odbiti one
ponude koje nisu u skladu sa postavljenim
zahtjevima.
Shodno naprijed navedenom, potpisivanje,
numerisanje i ovjeravanje odnosi se
isključivo na zahtjev za učešće / ponudu, a
ne na garantne dokumente.
Međutim, kao što je vidljivo iz odredbe
člana 21. stav (10) Zakona, numerisanje
i uvezivanje garantnih dokumenata nije
niti zabranjeno. Stoga, ukoliko je ugovorni
organ u tenderskoj dokumentaciji koristio
zakonsku formulaciju „garantni dokumenti
mogu biti neuvezani i bez numerisanih
stranica“ to znači da garantni dokumenti
mogu, ali ne moraju, biti neuvezani i bez
numeriranih stranica. Drugim riječima, u
tom slučaju bi i ponuda u kojoj je garancija
za ozbiljnost ponude uvezana, potpisana i
numerisana, bila prihvatljiva sa tog aspekta.
Ipak, važno je spomenuti da velika većina
banaka, ako ne i sve, ne prihvata kao validne
dokumente garancije koje su „izmijenjene“,
odnosno na koje se dobavljač potpisao, ili
po kojima je pisao (numerisanje), itd., te
bi shodno tome ugovornim organima, u
slučaju potrebe, bilo jako teško ili nemoguće
aktivirati takvu garanciju. Dakle, takva
garancija bi, vrlo moguće, bila bezvrijedna.
Stoga je svakako preporuka da se garantni
dokumenti ne uvezuju, ne numerišu i
ne potpisuju, kao što je i Zakon dozvolio,
odnosno predvidio.
Samo u slučaju ako je ugovorni organ u
tenderskoj dokumentaciji jasno i izričito
naveo da se garantni dokumenti moraju
dostaviti
neuvezani,
nenumerisani
i
nepotpisani, ponuda u kojoj je ponuđač iste
uvezao, numerisao i ovjerio bila bi odbačena
zbog neispunjavanja uslova iz tenderske
dokumentacije.
PITANJE: Na koji način možemo provjeriti
da li je ponuđač preuzeo tendersku
dokumentaciju u predviđenom roku?
ODGOVOR: Članom 18. stav (1) Zakona o
javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
propisani su načini preuzimanja tenderske
dokumentacije. Naime, ugovorni organ
može, kako je primjereno, dobavljačima dati
tendersku dokumentaciju:
a) na zahtjev dobavljača;
b) zajedno sa pozivom na dostavu ponuda,
c) objavljivanjem na web-stranici javnih
nabavki u skladu sa podzakonskim aktima ili
korištenjem drugih elektronskih sredstava.
Način dostavljanja tenderske dokumentacije
dobavljačima zavisi od vrste postupka,
ali i od izbora samog ugovornog organa.
Naime, kod nekih postupaka javne nabavke
primjenjuje se dostavljanje tenderske
dokumentacije zajedno sa pozivom na
dostavu ponuda zbog same prirode postupka
(konkurentski zahtjev za dostavljanje
ponuda, pregovarački postupak bez objave
obavještenja), dok se kod drugih postupaka
ugovorni organ opredjeljuje na koji način
će dostaviti tendersku dokumentaciju (npr.
putem pošte i ostavljanjem mogućnosti
ličnog preuzimanja po zahtjevu dobavljača,
korištenjem elektronskih sredstava).
Nadalje, stav (2) istog člana Zakona propisuje
da će ugovorni organ dobavljačima
otpremiti tendersku dokumentaciju u roku
od tri dana nakon prijema zahtjeva za
dostavljanje tenderske dokumentacije. U
slučaju provođenja ubrzanog ograničenog
postupka, sa skraćenim rokovima, rok za
otpremu tenderske dokumentacije je dva
dana.
Ugovorni organ ima pravo da ograniči vrijeme
preuzimanja tenderske dokumentacije.
To ograničenje, odnosno rok do kojeg se
može preuzeti tenderska dokumentacija se
objavljuje u obavještenju o nabavci i navodi
u tenderskoj dokumentaciji. U tom slučaju
ugovorni organ ne smije davati tendersku
dokumentaciju nakon isteka roka za
preuzimanje iste. U suprotnom će prekršiti
odredbe iz vlastite tenderske dokumentacije
i izložiti se riziku prigovora i žalbe.
Prilikom izdavanja tenderske dokumentacije
ugovorni organ treba da vodi zapisnik /
zabilješku svih ponuđača koji su preuzeli
tendersku dokumentaciju. Drugim riječima,
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 107
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ugovorni organ je dužan da obezbijedi
da svaki ponuđač, prilikom preuzimanja
tenderske dokumentacije, potpiše da je istu
preuzeo, te se navodi datum preuzimanja
iste. Ukoliko se tenderska dokumentacija
dostavlja
elektronskim
sredstvima,
ugovorni organ će na odgovarajući način
voditi evidenciju o dobavljačima koji su
preuzeli tendersku dokumentaciju i načinu
preuzimanja iste.
Navedene zabilješke i zapisnici čine sastavni
dio dokumentacije o provedenom postupku
javne nabavke koju je ugovorni organ dužan
čuvati, saglasno članu 42. Zakona.
U skladu sa članom 9. stav (2) Zakona,
nijedna informacija vezana za ispitivanje,
pojašnjenje ili ocjenu tendera i razmatranje
ugovornog organa ili Komisije za nabavke
ne smije se otkrivati nijednom učesniku
tendera ili trećem licu prije nego što se odluka
o dodjeli ugovora ne saopći pobjedniku
tendera. Drugim riječima, nakon što se
rezultati postupka saopšte svim učesnicima,
svaki učesnik u postupku ima pravo uvida
u dokumentaciju iz postupka, uvažavajući
propise o slobodnom pristupu informacijama
u Bosni i Hercegovini. Vršenjem uvida u
dokumentaciju iz postupka, svaki učesnik
može provjeriti da li su svi učesnici
preuzeli tendersku dokumentaciju u roku
propisanom tenderskom dokumentacijom.
PITANJE:
Ukoliko
je
tenderskom
dokumentacijom tražena potvrda o
preferencijalnom tretmanu, da li je
ugovorni organ obavezan kod evaluacije
ponuda uzeti u obzir i preferencijalnu
tretman?
ODGOVOR: Članom 20. stav (2) Uputstva
o primjeni Zakona o javnim nabavkama
Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik
BiH“, br. 3/05 i 24/09), određeno je da
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine može
definisati politiku, pojedinosti i druge uslove
za primjenu preferencijalnog tretmana
domaćeg, a naročito sektore u kojima
bi primjena preferencijalnog tretmana
domaćeg bila obavezna ili preporučena.
Shodno tome, Vijeće ministara Bosne i
Hercegovine donijelo je Odluku o obaveznoj
primjeni
preferencijalnog
tretmana
domaćeg u postupcima javnih nabavki
(„Službeni glasnik BiH“, broj 29/09)
kojom se utvrđuje obavezna primjena
preferencijalnog tretmana domaćeg u
postupku javnih nabavki u svim sektorima,
u cilju obnove i zaštite razvoja privrede
Bosne i Hercegovine. Odluka je stupila na
snagu 22. 4. 2009. godine.
Članom 3. stav (1) Odluke propisano je
108 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
da su ugovorni organi dužni da prilikom
računanja cijena ponuda, u svrhu poređenja
ponuda, umanje cijene domaćih ponuda za
preferencijalni faktor, u visini od 10%.
U stavu (2) istog člana Odluke propisano je da
se odredbe stava (1) ovog člana primjenjuju
za ugovore koji se dodjeljuju od 2007. do
2012. godine
Shodno navedenom, Odluka, a time i
obavezna
primjena
preferencijalnog
tretmana domaćeg prestala je da važi
istekom 2012. godine.
Međutim,
mogućnost
preferencijalnog tretmana i dalje
to u skladu sa članom 37. Zakona
nabavkama Bosne i Hercegovine
20. stav (1) tačka a) Uputstva.
primjene
postoji, i
o javnim
i članom
Naime, članom 37. Zakona definisano je da
preferencijalni tretman za domaće može biti
primijenjen samo u mjeri u kojoj to dopuste
podzakonski akti. U smislu člana 20. stav (1)
tačka d) Uputstva preferencijalni tretman
domaćeg će se primijeniti na domaće
ponude koje podnose pravna ili fizička lica,
sa sjedištem u BiH, i kod kojih:
■■ u slučaju ugovora o nabavkama roba,
najmanje 50% ukupne vrijednosti od
ponuđenih roba imaju porijeklo iz BiH,
■■ u slučaju ugovora o uslugama, najmanje
50% radne snage za izvršenje ugovora su
rezidenti iz BiH,
■■ u slučaju ugovora o nabavci radova,
najmanje 50% ukupne vrijednosti roba
koje se ugrađuju imaju porijeklo iz BiH
i najmanje 50% radne snage za izvršenje
ugovora su rezidenti iz BiH.
Članom 20. stav (1) tačka b) Uputstva
propisano je da, u cilju zaštite razvoja i
obnove privrede Bosne i Hercegovine i to
samo u periodu tranzicije i stupanja na snagu
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju
između evropskih zajednica i njihovih
država članica i Bosne i Hercegovine
(„Službeni glasnik BiH - Međunarodni
ugovori“, broj 10/08), ugovorni organ može,
u skladu sa članom 37. Zakona i u skladu
sa utvrđenom ekonomskom politikom,
prilikom obračuna cijena ponuda u svrhu
poređenja ponuda, umanjiti cijene domaćih
ponuda za preferencijalni faktor ne veći od:
■■ 15% za ugovore koji se dodjeljuju u 2005.
i 2006. godini,
■■ 10% za ugovore koji se dodjeljuju od 2007.
do 2012. godine,
■■ 5% za ugovore koji se dodjeljuju u 2013. i
2014. godini.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Imajući u vidu naprijed navedeno, ugovorni
organi od 1. 1. 2013. godine nisu obavezni
da prilikom provođenja postupaka javne
nabavke primjenjuju preferencijalni tretman
domaćeg jer ne postoji važeća odluka o
obaveznoj
primjeni
preferencijalnog
tretmana domaćeg, ali i dalje imaju
mogućnost da primjenjuju isti, na osnovu
naprijed navedenog člana Uputstva.
Shodno
tome,
prilikom
provođenja
postupaka javne nabavke u 2014. godini, kao
što je bio slučaj i u 2013. godini, ugovorni
organi imaju na raspolaganju dvije opcije.
Prva je da uopšte ne primijene preferencijalni
tretman domaćeg, jer primjena istog
nije obavezujuća. Druga je da primijene
preferencijalni tretman domaćeg, ukoliko to
žele, i to u skladu sa članom 20. stav (1) tačka
b) Uputstva, odnosno u vrijednosti od 5%.
Međutim, kada ugovorni organ u tenderskoj
dokumentaciji naznači da će primijeniti
preferencijalni tretman domaćeg, primjena
istog za taj ugovorni organ u konkretnom
postupku postaje obavezna.
Na kraju je važno napomenuti i to da
je odredbom člana 20. stav (1) tačka c)
Uputstva definisano je da se preferencijalni
tretman domaćeg može primjenjivati do
maja 2010. godine, kada će prestati primjena
preferencijalnog faktora za zemlje potpisnice
Aneksa I Sporazuma o izmjeni i pristupanju
centralnoevropskom
sporazumu
o
slobodnoj trgovini - Konsolidovana verzija
centralnoevropskog sporazuma o slobodnoj
trgovini (CEFTA 2006) („Službeni glasnik
BiH - Međunarodni ugovori“, broj 9/07).
Dakle, ako se ugovorni organ opredijeli
za primjenu preferencijalnog tretmana
domaćeg u naprijed navedenom smislu,
u procentu utvrđenom članom 20. stav (1)
tačka b) Uputstva, dužan je voditi računa o
tome da se preferencijalni tretman, ukoliko
se u postupku javne nabavke pojave učesnici
iz zemalja potpisnica CEFTA sporazuma,
neće primijeniti u odnosu na te ponuđače.
Napominjemo da ni Uputstvo, ni Zakon, kao
ni drugi podzakonski akti, ne definišu kojim
se ispravama dokazuje domaće porijeklo
robe. Dakle, ugovorni organ, naravno, uz
uvažavanje principa iz člana 1. Zakona,
određuje na koji način će ponuđač dokazati
da roba / usluga / radovi koje nude ima
porijeklo iz Bosne i Hercegovine.
U svakom slučaju, ugovorni organ u
tenderskoj dokumentaciji predviđa kojim
dokumentima se dokazuje ispunjavanje
uslova
za
primjenu
preferencijalnog
tretmana domaćeg, te je ugovorni organ,
ukoliko su dokumenti za dokazivanje
predviđeni tenderskom dokumentacijom,
dužan primijeniti preferencijalni faktor na
ponuđače koji su ispunili uslov za primjenu
istog i dostavili tražene dokaze.
PITANJE: Molim vas da mi date kontakt
osobe ili osoba koje su eksperti za javne
nabavke, gdje mogu dobiti sve vidove
pomoći jer sam početnik u ovom polju i
ovo mi je prvi seminar. Također, možete
mi poslati i neke materijale. Učestvujem
u poslovnom pravljenju plana i odluke,
rješenja za komisije, ugovore i WISPPA
sistem, tenderske dokumentacije, kao i
odabir postupaka koji će se provoditi.
ODGOVOR: Agencija za javne nabavke Bosne
i Hercegovine je savjetodavna institucija
čija nadležnost, između ostalog, obuhvata
pružanje tehničke i savjetodavne pomoći i
ugovornim organima i dobavljačima u vezi
sa primjenom i tumačenjem odredbi Zakona
o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine i
pratećih podzakonskih akata.
Savjetodavnu pomoć u Agenciji možete
dobiti postavljanjem pismenog upita, i to:
putem pošte na adrese: La Benevolencija
8/I, Sarajevo, Kneza Domagoja bb, Mostar
i Nikole Tesle 13, Banja Luka, putem faksa
na brojeve: 033 251 595, 036 514 334 i 051
227 347, kao i na e-mail adresu: kontakt@
javnenabavke.gov.ba.
Savjetodavnu pomoć možete dobiti i
telefonskim putem, od utorka do četvrtka od
10 do14 sati, na brojeve telefona: 033 251 594,
036 514 330 i 051 227 340.
Tehnička pomoć putem telefona (za unos
izvještaja u WisPPA informacioni sistem za
dostavu izvještaja i GO PROCURE sistem
za objavljivanje obavještenja o nabavci)
pruža se, također, od utorka do četvrtka,
od 10 do 13 sati na broj telefona 033 251
591. Također, pismeni upit o tehničkim
pitanjima se može postaviti na e-mail adrese:
[email protected] i goprocure@
javnenabavke.gov.ba .
Svi propisi iz oblasti javnih nabavki u
Bosni i Hercegovini, uključujući Modele
standardne
tenderske
dokumentacije,
dostupni su na web-stranici javnih nabavki
www.javnenabavke.gov.ba , link Legislativa.
PITANJE: Da li se obrasci u tenderskoj
dokumentaciji
mogu
prekucati
na
memorandum i kao takve popuniti,
potpisati i opečatiti te slati ugovornom
organu (obrazac za dostavljanje ponude,
izjava dobavljača, obrazac za cijenu
ponude, povjerljive informacije)?
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 109
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ODGOVOR: U skladu sa članom 13. stav U svakom slučaju, preporuka za ugovorne
(1) Zakona o javnim nabavkama Bosne i
Hercegovine, ugovorni organ priprema
tendersku dokumentaciju u skladu sa
odredbama zakona i podzakonskim aktima.
U tenderskoj dokumentaciji će ugovorni
organ dati potpune informacije o uslovima
ugovora i postupcima dodjele ugovora, koji
su ponuđačima dovoljni za pripremu svojih
ponuda na stvarno konkurentskoj osnovi.
Ugovorni
organ
smatra
ponudu
odgovarajućom ukoliko ista ispunjava
zahtjeve utvrđene obavještenjem o nabavci
i tenderskom dokumentacijom, u skladu
sa članom 14. stav (3) Uputstva o primjeni
Zakona o javnim nabavkama BiH („Službeni
glasnik BiH“, br. 3/05 i 24/09). Kandidati i
ponuđači moraju pažljivo razmotriti zahtjeve
navedene u tenderskoj dokumentaciji i
ispoštovati ih kako bi ugovorni organi
prihvatili njihove zahtjeve i ponude. Shodno
tome, ugovorni organi su dužni postupati u
skladu sa onim što je navedeno u tenderskoj
dokumentaciji i obavještenju o nabavci
i odbiti one ponude koje nisu u skladu
sa postavljenim zahtjevima. Suprotno,
ugovorni organi ne mogu odbaciti ponude
po osnovu zahtjeva koji nisu navedeni u
tenderskoj dokumentaciji i obavještenju o
nabavci.
Važno je naglasiti da zahtjevi koje ugovorni
organ postavi u tenderskoj dokumentaciji
moraju biti jasni, precizni, nedvosmisleni, te
na isti način shvaćeni od svih ponuđača, kako
bi se mogla donijeti odluka o kvalifikovanosti
ponuđača, odnosno o izboru najpovoljnijeg
ponuđača na stvarno konkurentskoj osnovi,
te uz ostvarivanje jednakog tretmana,
nediskriminacije i transparentnosti, kao
osnovnih principa javnih nabavki.
U skladu sa naprijed navedenim, ugovorni
organ u tenderskoj dokumentaciji mora
detaljno navesti sve svoje potrebe i zahtjeve,
kako bi ponuđači mogli odgovoriti na iste.
Imajući u vidu naprijed navedeno,
ugovorni organ u tenderskoj dokumentaciji
precizira da li obrasci koji se dostavljaju u
ponudi (obrazac za cijenu ponude, izjave
dobavljača, povjerljive informacije, itd.)
moraju biti dostavljeni na obrascima koji
su sastavni dio tenderske dokumentacije,
i ponuđači ih trebaju samo popuniti, ili
mogu biti otkucani od strane ponuđača na
papiru sa memorandumom ponuđača, uz
obezbjeđenje identičnosti sadržaja teksta,
naravno.
Ponuđač je dužan postupiti shodno
odredbama iz tenderske dokumentacije
kako bi njegova ponuda bila prihvatljiva.
110 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
organe je da dozvole dostavljanje cijene
ponude i dr. na posebnom papiru
sa
memorandumom
ponuđača,
uz
obezbjeđenje identičnosti sadržaja, iz
praktičnih razloga. Naime, ukoliko je
dozvoljeno dostaviti cijenu ponude, izjave
dobavljača i dr. isključivo na obrascima koji
su sastavni dio tenderske dokumentacije,
može se desiti greška prilikom popunjavanja
istog, a zatim brisanje, odnosno ispravljanje
greške, što dovodi do problema u postupku
i mogućnosti neprihvatanja takvih ponuda
(npr. ukoliko na ispravku nije stavljen potpis
ponuđača, pa se može posumnjati da je
ugovorni organ vršio izmjene na obrascu i
sl.).
Čak i u slučaju kada je ugovorni organ
tenderskom dokumentacijom propisao da se
obrasci koji se dostavljaju u ponudi (obrazac
za cijenu ponude, izjave dobavljača, itd.)
dostavljaju na obrascima koji su sastavni
dio tenderske dokumentacije, ugovorni
organ može prihvatiti ponude u kojima
su ponuđači obrasce dostavili na vlastitim
memorandumima, pozivajući se na član 14.
stav (3) tačka b) Uputstva, koji dozvoljava
prihvatanje ponude ako sadrži samo manja
odstupanja koja ne mijenjaju niti se bitno
udaljavaju od karakteristika, uslova i drugih
zahtjeva utvrđenih obavještenjem o nabavci
i tenderskom dokumentacijom.
PITANJE: Ukoliko dođe do greške
prilikom slaganja ponude i kopija se
razlikuje od originala da li to može biti
razlog za diskvalifikaciju?
ODGOVOR: U skladu sa članom 13. stav
(1) Zakona o javnim nabavkama Bosne i
Hercegovine, ugovorni organ priprema
tendersku dokumentaciju u skladu sa
odredbama zakona i podzakonskim aktima.
U tenderskoj dokumentaciji, ugovorni organ
dat će potpune informacije o uslovima
ugovora i postupcima dodjele ugovora, koji
su ponuđačima dovoljni za pripremu svojih
ponuda na stvarno konkurentskoj osnovi.
Ugovorni
organ
smatra
ponudu
odgovarajućom ukoliko ista ispunjava
zahtjeve utvrđene obavještenjem o nabavci
i tenderskom dokumentacijom, u skladu
sa članom 14. stav (3) Uputstva o primjeni
Zakona o javnim nabavkama BiH („Službeni
glasnik BiH“, br. 3/05 i 24/09). Kandidati i
ponuđači moraju pažljivo razmotriti zahtjeve
navedene u tenderskoj dokumentaciji i
ispoštovati ih kako bi ugovorni organi
prihvatili njihove zahtjeve i ponude. Shodno
tome, ugovorni organi su dužni postupati u
skladu s onim što je navedeno u tenderskoj
dokumentaciji i obavještenju o nabavci
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i odbiti one ponude koje nisu u skladu
sa postavljenim zahtjevima. Suprotno,
ugovorni organi ne mogu odbaciti ponude
po osnovu zahtjeva koji nisu navedeni u
tenderskoj dokumentaciji i obavještenju o
nabavci.
Važno je naglasiti da zahtjevi, koje ugovorni
organ postavi u tenderskoj dokumentaciji,
moraju biti jasni, precizni, nedvosmisleni, te
na isti način shvaćeni od svih ponuđača, kako
bi se mogla donijeti odluka o kvalifikovanosti
ponuđača, odnosno o izboru najpovoljnijeg
ponuđača na stvarno konkurentskoj osnovi,
te uz ostvarivanje jednakog tretmana,
nediskriminacije i transparentnosti kao
osnovnih principa javnih nabavki.
U skladu sa naprijed navedenim, ugovorni
organ u tenderskoj dokumentaciji mora
detaljno navesti sve svoje potrebe i zahtjeve,
kako bi ponuđači mogli odgovoriti na iste
i ponuditi ono što ugovorni organ uistinu
traži i treba.
Prilikom pripreme tenderske dokumentacije
ugovorni organ donosi odluku o tome da
li će, pored originala ponude, zahtijevati
jednu, dvije ili čak nijednu kopiju ponude.
Dakle, nije obavezno da ugovorni organ
zahtijeva od dobavljača da dostave kopiju
ponude. Naime, komisija za javne nabavke
prilikom rada koristi dokumente koje je
podnio ponuđač. Naravno, prilikom rada
komisije može doći do oštećenja navedenih
dokumenata. Da bi se to izbjeglo, komisija
u radu koristi kopije ponuda. Dakle, kopije
ponude su isključivo radni dokumenti,
odnosno radna verzija ponude koje komisija
koristi u svom radu.
Kod složenih projekata koji podrazumijevaju
obimniju dokumentaciju, traženje kopije
ponude je opravdano, jer bi kopiranje
dokumenata od strane ugovornog organa
radi korištenja istih u radu komisije
uzrokovalo značajne troškove za ugovorni
organ.
Međutim, kod jednostavnijih
postupaka javne nabavke preporuka je da
se ne zahtijevaju kopije ponude iz razloga
što zahtijevanje istih umanjuje interes
ponuđača za predmetnu nabavku. Pored
toga, kopiranje dokumenata od strane
ugovornog organa, ukoliko su mu isti
potrebni, u ovom slučaju ne bi uzrokovalo
značajnije troškove za ugovorni organ.
U svakom slučaju, ukoliko je ugovorni organ
u tenderskoj dokumentaciji zahtijevao
dostavljanje originala i kopije ponude, dužan
je navesti šta se podrazumijeva pod kopijom
ponude, odnosno da li se pod kopijom
podrazumijeva kopija svih dokumenata koji
su sastavni dio ponude ili zahtijeva kopiju
samo određenih dijelova ponude.
Ponuđač je dužan postupiti saglasno
odredbama tenderske dokumentacije u
pogledu toga šta se podrazumijeva pod
kopijom kako bi njegova ponuda bila
prihvatljiva, odnosno dostaviti kopiju
onih dijelova ponude koji su zahtijevani
tenderskom dokumentacijom.
Ukoliko ponuđač dostavi kopiju ponude
koja se sadržajno razlikuje od originala
to je osnov za odbacivanje ponude jer se u
tom slučaju ne radi o kopiji ponude ukoliko
ista nije identična s originalom, odnosno
u tom slučaju ponuđač nije ispunio uslov
o dostavljanju kopije ponude iz tenderske
dokumentacije.
PITANJE: Da li se kopija treba uvezivati
jamstvenikom?
ODGOVOR: U skladu sa članom 13. stav
(1) Zakona o javnim nabavkama Bosne i
Hercegovine, ugovorni organ priprema
tendersku dokumentaciju u skladu sa
odredbama zakona i podzakonskim aktima.
U tenderskoj dokumentaciji ugovorni organ
dat će potpune informacije o uslovima
ugovora i postupcima dodjele ugovora, koji
su ponuđačima dovoljni za pripremu svojih
ponuda na stvarno konkurentskoj osnovi.
Ugovorni
organ
smatra
ponudu
odgovarajućom ukoliko ista ispunjava
zahtjeve utvrđene obavještenjem o nabavci
i tenderskom dokumentacijom, u skladu
sa članom 14. stav (3) Uputstva o primjeni
Zakona o javnim nabavkama BiH („Službeni
glasnik BiH“, br. 3/05 i 24/09). Kandidati i
ponuđači moraju pažljivo razmotriti zahtjeve
navedene u tenderskoj dokumentaciji i
ispoštovati ih kako bi ugovorni organi
prihvatili njihove zahtjeve i ponude. Shodno
tome, ugovorni organi su dužni postupati u
skladu sa onim što je navedeno u tenderskoj
dokumentaciji i obavještenju o nabavci
i odbiti one ponude koje nisu u skladu
sa postavljenim zahtjevima. Suprotno,
ugovorni organi ne mogu odbaciti ponude
po osnovu zahtjeva koji nisu navedeni u
tenderskoj dokumentaciji i obavještenju o
nabavci.
Važno je naglasiti da zahtjevi koje ugovorni
organ postavi u tenderskoj dokumentaciji
moraju biti jasni, precizni, nedvosmisleni, te
na isti način shvaćeni od svih ponuđača, kako
bi se mogla donijeti odluka o kvalifikovanosti
ponuđača, odnosno o izboru najpovoljnijeg
ponuđača na stvarno konkurentskoj osnovi,
te uz ostvarivanje jednakog tretmana,
nediskriminacije i transparentnosti kao
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 111
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
osnovnih principa javnih nabavki.
U skladu sa naprijed navedenim, ugovorni
organ u tenderskoj dokumentaciji mora
detaljno navesti sve svoje potrebe i zahtjeve,
kako bi ponuđači mogli odgovoriti na iste
i ponuditi ono što ugovorni organ uistinu
traži i treba.
Prilikom pripreme tenderske dokumentacije
ugovorni organ donosi odluku da li će, pored
originala ponude, zahtijevati jednu, dvije
ili čak nijednu kopiju ponude. Dakle, nije
obavezno da ugovorni organ zahtijeva od
dobavljača da dostave kopiju ponude. Naime,
komisija za javne nabavke prilikom rada
koristi dokumente koje je podnio ponuđač.
Naravno, prilikom rada komisije može doći
do oštećenja navedenih dokumenata. Da bi
se to izbjeglo, komisija u radu koristi kopije
ponuda. Dakle, kopije ponude su isključivo
radni dokumenti, odnosno radna verzija
ponude koje komisija koristi u svom radu.
Kod složenih projekata, koji podrazumijevaju
obimniju dokumentaciju, traženje kopije
ponude je opravdano, jer bi kopiranje
dokumenata od strane ugovornog organa
radi korištenja istih u radu komisije
uzrokovalo značajne troškove za ugovorni
organ.
Međutim,
kod
jednostavnijih
postupaka javne nabavke preporuka je da
se ne zahtijevaju kopije ponude, iz razloga
što zahtijevanje istih umanjuje interes
ponuđača za predmetnu nabavku. Pored
toga, kopiranje dokumenata od strane
ugovornog organa, ukoliko su mu isti
potrebni, u ovom slučaju ne bi uzrokovalo
značajnije troškove za ugovorni organ.
U svakom slučaju, ukoliko je ugovorni organ
u tenderskoj dokumentaciji zahtijevao
dostavljanje originala i kopije ponude, te
naveo da i original i kopija ponude moraju biti
čvrsto uvezani, ponuđač je dužan postupiti
u skladu sa postavljenim zahtjevom kako bi
njegova ponuda bila prihvatljiva.
Zakonodavac nije definisao šta znači
čvrsto uvezana ponuda. Međutim, u
tački 5.6. Modela standardne tenderske
dokumentacije predviđeno je da svi listovi
ponude moraju biti čvrsto uvezani, s
označenim stranicama. Bitno je istaći da
je suština čvrstog uvezivanja ponuda da se
pokuša osigurati da se ponuda ne „rasipa“,
odnosno da se stranice ponude ne mogu
izvlačiti i/ili dodavati. Iz tog razloga, pod
čvrstim uvezom podrazumijeva se ponuda
ukoričena u knjigu ili ponuda osigurana
jamstvenikom.
Dakle, u skladu sa naprijed navedenim,
čvrsto uvezana ponuda podrazumijeva
112 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
čvrsto uvezivanje svih „papira“ koje
dostavlja
ponuđač,
izuzev
garantnih
dokumenata, dakle kako dokumenata kojim
se nude robe, usluge i radovi, tako i dodataka
na ponudu, u naprijed navedenom smislu.
U postupcima koji se odvijaju po fazama
(ograničeni i pregovarački postupak) dokazi
kvalifikovanosti po zahtjevu za učešće
moraju biti čvrsto uvezani na navedeni
način.
Ukoliko je ugovorni organ zahtijevao
čvrsto uvezivanje i kopije ponude, ponuđač
je dužan ispuniti postavljeni zahtjev iz
tenderske dokumentacije kako bi obezbijedio
prihvatljivost svoje ponude.
PITANJE: Da li se kao dokaz za
preferencijalni tretman domaćeg (odnosi
se na gorivo) može koristiti potvrda
Privredne komore RS i potvrda firme iz
RS koje imaju tretman domaćeg. Svi UO u
svojim ponudama stavljaju da se posjeduje
potvrda Vanjskotrgovinske komore BiH, a
ja imam potvrdu Privredne komore RS,
gdje stoji da je data roba (gorivo) domaćeg
porijekla tako da mi većina UO ne prihvaća
takvu potvrdu. Da li UO moraju prihvatiti
obje potvrde kao validne?
ODGOVOR: Zakon o javnim nabavkama
Bosne
i
Hercegovine,
zajedno
sa
podzakonskim aktima koji uređuju oblast
javnih nabavki, sistemski je zakon koji
treba da uspostavi efikasan i transparentan
sistem trošenja javnih sredstava, ali u okviru
postojećeg pravnog sistema, a ne izdvojeno
od drugih zakona i propisa koji uređuju
određenu oblast.
Član 37. Zakona propisuje da preferencijalni
tretman za domaće može biti primijenjen
samo u mjeri u kojoj to dopuste podzakonski
akti.
Članom 20. stav (1) tačka d) Uputstva o
primjeni Zakona o javnim nabavkama
Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik
BiH“, br. 3/05 i 24/09), određeno je da su
domaće ponude one ponude koje podnose
ponuđači locirani u Bosni i Hercegovini, čije
su firme osnovane u skladu sa zakonima
u Bosni i Hercegovini kod kojih, u slučaju
ugovora o nabavkama roba, najmanje 50%
ukupne vrijednosti od ponuđenih roba
imaju porijeklo iz Bosne i Hercegovine.
Međutim, ni Uputstvo, ni Zakon, kao ni
drugi podzakonski akti, ne definišu kojim
se ispravama dokazuje domaće porijeklo
robe. Dakle, ugovorni organ, naravno, uz
uvažavanje principa iz člana 1. Zakona,
određuje na koji način će ponuđač dokazati
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
da roba koju nudi ima porijeklo iz Bosne i
Hercegovine.
Naime, u skladu sa članom 13. stav (1)
Zakona ugovorni organ priprema tendersku
dokumentaciju u skladu sa odredbama
zakona i podzakonskim aktima. U
tenderskoj dokumentaciji, ugovorni organ
dat će potpune informacije o uslovima
ugovora i postupcima dodjele ugovora, koji
su ponuđačima dovoljni za pripremu svojih
ponuda na stvarno konkurentskoj osnovi.
Bitno je naglasiti da u tenderskoj
dokumentaciji zahtjevi ugovornog organa
moraju biti postavljeni jasno, precizno i
nedvosmisleno. Ugovorni organ smatra
ponudu
odgovarajućom
ukoliko
ista
ispunjava zahtjeve utvrđene obavještenjem
o nabavci i tenderskom dokumentacijom
u skladu sa članom 14. stav (3) Uputstva.
Kandidati i ponuđači moraju pažljivo
razmotriti zahtjeve navedene u tenderskoj
dokumentaciji i ispoštovati ih kako bi
ugovorni organi prihvatili njihove zahtjeve
i ponude. Shodno tome, ugovorni organi
su dužni postupati u skladu s onim što
je navedeno u tenderskoj dokumentaciji
i obavještenju o nabavci i odbiti one
ponude koje nisu u skladu sa postavljenim
zahtjevima. Suprotno, ugovorni organi
ne mogu odbaciti ponude po osnovu
zahtjeva koji nisu navedeni u tenderskoj
dokumentaciji i obavještenju o nabavci.
ugovora rezidenti Bosne i Hercegovine.
U skladu sa naprijed navedenim, potvrda
Privredne komore RS-a prihvatljiva je kao
dokaz o ispunjavanju uslova za primjenu
preferencijalnog tretmana domaćeg samo
ukoliko je ugovorni organ istu zahtijevao
tenderskom dokumentacijom. Međutim,
ukoliko je ugovorni organ zahtijevao
neki drugi dokument (izjavu, potvrdu
Vanjskotrgovinske komore i dr.) ponuđač je
dužan dostaviti traženi dokument da bi se na
njegovu ponudu primijenio preferencijalni
faktor.
Na kraju je važno napomenuti da je Odluka
o obaveznoj primjeni preferencijalnog
tretmana domaćeg u postupcima javnih
nabavki („Službeni glasnik BiH“, broj 29/09)
prestala da važi istekom 2012. godine. Ipak,
mogućnost
primjene
preferencijalnog
tretmana i dalje postoji, i to u skladu sa
članom 37. Zakona i članom 20. stav (1)
Uputstva. U svakom slučaju, kada ugovorni
organ u tenderskoj dokumentaciji naznači
da će primijeniti preferencijalni tretman
domaćeg, primjena istog za taj ugovorni
organ u konkretnom postupku postaje
obavezna.
Pripremila: Melika Alajbegović,
Agencija za javne nabavke BiH
Shodno navedenom, sve zahtjeve koje
ugovorni organ postavi u tenderskoj
dokumentaciji ponuđač mora ispuniti kako
bi njegova ponuda bila prihvatljiva. U slučaju
da ponuđač ne dostavi dokumente koji su
traženi u smislu dokazivanja primjenjivosti
preferencijalnog tretmana, a ispunjava sve
druge postavljene uvjete, njegova ponuda je
prihvatljiva, ali preferencijalni tretman na
konkretnog ponuđača neće biti primijenjen.
Bitno je napomenuti da zahtjevi koje
ugovorni organ postavlja u tenderskoj
dokumentaciji moraju biti proporcionalni
predmetu nabavke, odnosno moraju biti
odgovarajući za konkretni predmet ugovora.
Dakle, potrebno je tražiti onaj dokument
iz kojeg se bez sumnje može vidjeti da je
najmanje 50% ukupne vrijednosti robe
porijeklom iz Bosne i Hercegovine, u
slučaju nabavke roba, odnosno u slučaju
nabavke usluga, da je najmanje 50% radne
snage za izvršenje ugovora rezidenti Bosne
i Hercegovine. U slučaju nabavke radova,
potrebno je tražiti one dokumente iz kojih se
bez sumnje može vidjeti i da je najmanje 50%
ukupne vrijednosti roba, koje se ugrađuju,
porijeklom iz Bosne i Hercegovine i da je
najmanje 50% radne snage za izvršenje
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 113
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
SUDSKA PRAKSA
NAKNADA MATERIJALNE
ŠTETE
Pripremila: Sanela Rondić, sudija Općinskog suda u Sarajevu
Kada sud utvrdi da je parnična stranka umrla prije pokretanja
postupka, tužba će se odbaciti.
Iz obrazloženja:
Tužitelj je, dana 28. 10. 2011. godine, podnio ovom sudu podnesak, označen kao tužba,
protiv tužene, radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama.
Na ročištu zakazanom za dan 8. 10. 2013. godine sud je konstatovao da je punomoćnik tužitelja
istakla zahtjev (15. 5. 2013.) za oslobađanje plaćanja troškova postupka uz koji je dostavila
dokaze: izjava o zajedničkom domaćinstvu iz koje proizlazi da je nosilac domaćinstva sin
tužitelja, te da su kao članovi domaćinstva navedeni supruga i dva potomka, dakle, kako
su uz zahtjev za oslobađanje takse dostavljeni dokazi za druga lica, a ne za tužitelja, niti iz
istih proizlazi da je riječ o članovima porodičnog domaćinstva taksenog obveznika - ovdje
tužitelja, sud je i pozvao punomoćnika tužitelja da se izjasni na navedene okolnosti, sve
cijeneći činjenicu da sud po službenoj dužnosti pazi, u konkretnom, o stranačkoj sposobnosti,
a primjenom odredbe člana 79. u vezi sa članom 291. ZPP.1 Punomoćnik tužitelja je izjavila
da je tužitelj umro dana 14. 4. 2008. godine, nakon čega je u spis predmeta uložila izvod
iz matične knjige umrlih za tužitelja iz kojeg proizlazi da je dan, mjesec i godina smrti
tužitelja 14. 4. 2008. godine.
Shodno navedenom, sud nalazi da je tužitelj umro prije pokretanja parničnog postupka.
Da bi neko bio stranka u postupku, odnosno mogao biti tužitelj ili tuženi potrebno je da
ima stranačku sposobnost. Ovu sposobnost ima svako fizičko lice i stiče je u trenutku
rođenja i traje do kraja života, a tu sposobnost može imati i začeto dijete ako se živo rodi
(tzv. nasciturus). U konkretnoj pravnoj stvari, tužitelj nije bio među živima (inter vivos) ni
u momentu potpisivanja punomoći, niti u momentu pokretanja postupka pred sudom,
pa i nije mogao biti stranka u postupku, zbog čega su i ukinute sve provedene radnje i
tužba odbačena kao neuredna. Sud dalje nalazi da se u konkretnom radi o neotlkonjivom
procesnom nedostatku i da nema mjesta primjeni odredbe člana 295. ZPP.
Ovakvim postupanjem nije onemogućeno stranci da raspravlja pred sudom, naprotiv sud
je dužan onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku,
a stranke su dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im
priznata Zakonom o parničnom postupku. U konačnom, tužbe za zaštitu prava vlasništva
ne zastarijevaju, tako da osoba koja može biti stranka u postupku, eventualno potomci
umrlog tužitelja, u ostvarivanju zaštite prava vlasništva ne mogu biti u prekluziji, odnosno
zastari.
Kada sud u fazi ispitivanja tužbe utvrdi da je na strani tužene označeno samo
jedno lice, a da se tuženi u odnosu na ostala lica nalazi u položaju jedinstvenih
suparničara, a ista nisu označena ni kao tužitelji ni kao tuženi, sud će tužitelja u
1 Zakon o parničnom postupku („Sl. novine FBiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06).
114 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
smislu odredbe člana 295. stav 1, u vezi
sa čl. 291. i 293. ZPP-a, pozvati da uredi
tužbu, jer se nužni suparničari imaju
smatrati kao jedna parnična stranka,
pa ukoliko u ostavljenom roku tužilac
tačno ne označi parničnu stranku
na strani tuženih ili će isti pristupiti
tužbi, sud će u smislu odredbe člana
53. ZPP-a tužbu odbaciti kao neurednu,
jer tačno označenje tužitelja i tuženog
su i obavezni elementi tužbe. Ovakvo
pravno shvatanje proizlazi i iz odluke
Kantonalnog suda broj Gž-1842/05 od 19.
3. 2009. godine, kojom je žalba tužitelja
uvažena, prvostepena presuda ukinuta
i predmet vraćen prvostepenom sudu
na ponovni postupak. Prvostepenom
odlukom tužitelj je odbijen sa tužbenim
zahtjevom slijedom nedostatka pasivne
legitimacije. Iz obrazloženja proizlazi
da u slučaju kada se traži utvrđenje
prava vlasništva na nekretnini koja je
predmet kupoprodaje, tužbom moraju
biti obuhvaćene sve osobe koje su kao
prodavci raspolagale nekretninom,
u konkretnom slučaju poslovnim
prostorom, kao i pravna osoba koja
je u evidenciji katastra upisana kao
posjednik te nekretnine jer se zbog
prirode pravnog odnosa oni nalaze u
procesnoj zajednici i spor se prema
njima mora riješiti na jedinstven
način. Stoga je pogrešan zaključak
da tuženi nije pasivno legitimisan,
te je propušteno u fazi prethodnog
ispitivanja tužbe postupiti u skladu sa
članom 66. u vezi sa članom 336. ZPP-a i
pozvati tužitelja da otkloni nedostatak
tužbe u pogledu potpune pasivne
legitimacije.
Iz obrazloženja:
Kako su u ovoj pravnoj stvari tuženi fizička
lica u svojstvu nužnih suparničara, a
pojedini tuženi su umrli, odnosno za iste ne
postoji tačna adresa prebivališta ili boravišta,
niti posljednjeg prebivališta ili boravišta, to
je sud tužbu vratio na uređenje u skladu sa
čl. 293. i 334. stav 2. Zakona o parničnom
postupku (“Službene novine Federacije
BiH”, br. 53/03, 73/05 i 19/06) sa nalogom
tužiteljima da pravilno označe tužene koji
mogu biti stranka u postupku, odnosno
pravne sljednike istih, te da dostave tačne
adrese tuženih, sve kako je bliže određeno
u izreci rješenja od 16. 8. 2011. godine. Sud
je tužitelje upozorio da ukoliko ne postupe
po nalogu suda u ostavljenom roku da će
sud primijeniti odredbe člana 67, a u vezi
sa članom 336. ZPP-a, sve imajući u vidu
da, kako je naprijed navedeno, tuženi u
ovom postupku imaju svojstvo nužnih
suparničara, pa odustvo bilo kojeg od njih
čini tužbu neurednom.
Rješenjem od 24. 10. 2011. godine, a
postupajući po prijedlogu tužitelja od 10.
10. 2011. godine, sud je rok za uređenje
tužbe produžio za 20 dana od dana prijema
rješenja, te je tužitelje upozorio na činjenicu
da je tužba vraćana na uređenje pet puta, te
da će sud primijeniti odredbe člana 67, a u
vezi sa članom 336. ZPP-a, ukoliko tužitelji
niti u dodatno ostavljenom roku ne postupe
po nalogu suda.
S obzirom na to da su rješenje od 24. 10.
2011. tužitelji uredno zaprimili dana 31. 10.
2011. te da u dodatno ostavljenom roku nisu
postupili po nalogu suda, to je i donesena
odluka kao u izreci ovog rješenja shodno
članu 67. stav 1. tačka 8. ZPP-a, a u vezi sa čl.
291, 293, 295. stav 4. i 366. ZPP-a.
Isuviše
formalistički
pristup
u
razmatranju dopuštenosti preinake
tužbe na glavnoj raspravi može
biti suprotan cilju koji se ostvaruje
odredbom navedenog člana i imati
značenje povrede prava stranke
na pristup sudu i pravično suđenje
iz člana 6. Europske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda, naročito što je sud ocjenio
da procesna disciplina i poštivanje
rokova, kao ciljevi koji se ostvaruju
odredbom člana 57. stav 4. ZPP-a, nisu
u konkretnom slučaju povrijeđeni
procesnom radnjom tužitelja
Iz obrazloženja:
Sud je u meritumu odlučivao o preinačenom
tužbenom zahtjevu tužitelja (povećanje
postojećeg zahtjeva), određen u skladu sa
nalazom i mišljenjem vještaka finansijske
struke, a kako je naveden u izreci ove
presude, na koji dokaz punomoćnik tužitelja
i zastupnik tuženog nisu imali primjedbi.
Sud je dopustio preinaku tužbe cijeneći da su
ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana
57. stav 4. tačke 1. i 2. ZPP-u. Tužilac može
preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja
pripremnog ročišta ili do početka glavne
rasprave, ako pripremno ročište nije
održano. Nakon održavanja pripremnog
ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne
rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe
samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena
na odugovlačenje postupka i ako tuženi
pristaje na preinaku. Smatrat će se da postoji
pristanak tuženog na preinaku tužbe ako se
on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po
preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio
preinaci. Sud će dopustiti preinaku tužbe i
na glavnoj raspravi do njenog zaključenja
i kad se tuženi protivi preinaci, ako tužilac
bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 115
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ranije i tuženi je u mogućnosti da raspravlja
po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne
rasprave.
Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija
preinaka tužbe nije dopuštena posebna
žalba.
- „Sud je rješenjem od 6. 4. 2010. godine
odbio preinaku tužbe iz razloga što nije
ispunjen jedan od kumulativnih uvjeta
kako to propisuje odredba člana 57. ZPP-a, tj.
tuženi nije pristao na preinaku tužbe (stav
1. navedenog člana), odnosno nije dokazano
da tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu
preinačiti ranije, najkasnije do zaključenja
pripremnog ročišta (stav 4. tačka 1.
navedenog člana). Tačno je što punomoćnik
tužitelja navodi da neosnovano lišeni slobode
imaju pravo da zahtijevaju i naknadu
štete za pretrpljeni strah, kao poseban vid
nematerijalne štete. Međutim, odredbe
člana 57. regulišu postupak objektivne
preinake tužbe. U konkretnoj pravnoj stvari
izvršena je promjena istovjetnosti zahtjeva,
u kojem postupku su od značaja vrijeme
do koga tužitelj može izvršiti preinaku bez
pristanka tuženog (što je tužitelj i uradio na
pripremnom ročištu od 19. 11. 2009. godine,
pa je sud i raspravljao o osnovanosti i visini
preinačenog tužbenog zahtjeva - član 81. stav
1. ZPP-a), odnosno uvjeti pod kojima sud
može dopustiti preinaku tužbe poslije isteka
tog vremena, a koji po ocjeni prvostepenog
suda nisu ispunjeni. Punomoćniku tužitelja
nije trebao nalaz vještaka da bi potraživao
naknadu nematerijalne štete po pojedinim
vidovima (fizička bol, duševna bol - zbog
umanjenja životne aktivnosti, naruženosti,
povrede prava ličnosti i strah) prvobitno
postavljenim tužbenim zahtjevom, odnosno
preinačenim najkasnije na pripremnom
ročištu. Shodno nalazu vještaka, tužitelj je
eventualno mogao odrediti visinu tužbenog
zahtjeva u odnosu na vid nematerijalne štete
koji potražuje.
- „Na ročištu održanom dana 19. 5. 2003.
godine tužitelj je preinačio tužbu tako što
je povodom izvršenog vještačenja povećao
postojeći tužbeni zahtjev u skladu sa
nalazom vještaka. Kako je tužba preinačena
na ročištu na kojem tuženi nije bio prisutan,
sud je bio dužan odgoditi ročište i dostaviti
tuženom prepis zapisnika sa tog ročišta, ali
prvostepeni sud nije tako postupio, već je na
istom ročištu na kojem je tužba preinačena
zaključio glavnu raspravu i donio presudu
kojom je udovoljio preinačenom tužbenom
zahtjevu. Navedeno propuštanje ima
karakter nezakonitog postupanja kojim
je tuženom onemogućeno da raspravlja
o tužbenom zahtjevu tužitelja, a to je
postupanje bilo od utjecaja na donošenje
zakonite i pravilne odluke.“
- U postupku po tužbi tužitelja, protiv
116 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
tuženog, radi raskida ugovora, prvostepeni
sud je donio presudu kojom je odbio njegov
zahtjev. Tužitelj se žali i navodi da je u
toku postupka preinačio tužbu na poništaj
ugovora. Drugostepeni sud u svojoj odluci
navodi: „Tačno je što tužitelj u žalbi navodi
da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog
zahtjeva navedenog u tužbi, ali je vezan za
činjenične navode tužbe. Da bi sud po tužbi
mogao postupiti i odlučiti o postavljenom
tužbenom zahtjevu, tužitelj u tužbi mora
navesti pravno relevantne činjenice na
kojima zasniva zahtjev i dokaze kojima se
utvrđuju te činjenice. Međutim, činjenice
na kojima je zasnovan zahtjev za poništenje
ugovora zbog prekomjernog oštećenja,
tužitelj nije naveo u tužbi koju je podnio 16.
7. 1987. godine, već tek na ročištu od 21. 11.
1989. godine, kada je zapravo promjenom
činjenične osnove tužbenog zahtjeva,
objektivno preinačio tužbu. Institut preinake
tužbe ima samo procesnopravni učinak
u smislu da se po preinačenoj tužbi može
raspravljati i odlučivati u okviru postuka
pokrenutog prvobitnom tužbom, dok se
materijalnopravne pretpostavke zahtjeva
istaknutog u preinačenoj tužbi prosuđuju
prema momentu njenog preinačenja, a
ne momentom podnošenja prvobitne
tužbe. Stoga se i rok, propisan Zakonom
o obligacionim odnosima, za poništenje
ugovora zbog prekomjernog oštećenja,
suprotno žalbenim rezonovanju, ne može
računati od 16. 7. 1987. godine, kada je
tužitelj podnio tužbu, već se taj rok računa
od 21. 11. 1989. godine, kada je tužitelj
istakao prigovor prekomjernog oštećenja,
čime je formiran novi kompleks činjenica
koji je objektivno doveo do takve pravne
kvalifikacije tužbenog zahtjeva tužitelja
koja je rezultirala odbijanjem tužbenog
zahtjeva, primjenom člana 139. stav 2. ZOO
(pravo da se zahtijeva poništenje ugovora
prestaje istekom jedne godine od njegovog
zaključenja).“
Protivtužba može biti koneksna,
kompenzabilna
i
prejudicijelna,
kako to propisuje odredba člana 74.
ZPP-u. Ova procesna radnja pridonosi
ekonomičnosti i efikasnosti postupka.
1. Koneksna protivtužba je ona koju tuženi
podnosi kada je zahtjev protivtužbe u vezi
sa tužbenim zahtjevom, naprimjer kada su
parnične stranke u međusobnom pravnom
odnosu povodom neke ugovorne obligacije
(ugovor o prodaji), pa tužitelj tužbom
potražuje da se tuženi obaveže na prodaju
određene stvari, a tuženi protivtužbom traži
da se tužitelj obaveže da tuženom isplati
dogovorenu cijenu.
2. Kompenzabilnom protivtužbom tuženi
ističe prema tužitelju svoje dospjelo i
jednorodno potraživanje kako bi se to
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
potraživanje sa tužiteljevim kompenziralo.
Kompenzabilnu tužbu treba razlikovati od
prigovora prebijanja, a to je izjava tuženog
kojom ističe da ne osporava potraživanje
tužitelja, ali da i tuženi ima istorodno i
dospjelo potraživanje prema tužitelju, pa traži
da se to tuženikovo potraživanje kompenzira
(prebije) sa potraživanjem tužitelja i to do
visine tog tužiteljeva potraživanja. Ako
nije osnovano tužiteljevo potraživanje, sud
uopće ne razmatra prigovor prebijanja, dok
u slučaju protivtužbe, sud će odbiti tužbeni
zahtjev (ako je neosnovan) i usvojiti zahtjev
protivtužbe (ako je osnovan). Ako tužitelj
povuče tužbu, parnica se po protivtužbi
nastavlja. Protivtužbom može biti istaknuto
potraživanje veće od onog istaknutog u tužbi,
a prigovorom prebijanja samo do visine
tužiteljeva potraživanja. Slijedi zaključak da
kompenzabilna protivtužba ima prednost u
odnosu na prigovor prebijanja.
3. Prejudicijelnom protivtužbom tuženi
postavlja zahtjev da se utvrdi postojanje
nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg
postojanja ili nepostojanja zavisi u cijelosti
ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu,
naprimjer tužitelj traži naplatu iz osnova
ugovora o prodaji, a tuženi podnosi
protivtužbu da sud utvrdi da između
stranaka nije zasnovan ugovorni odnos.
Parnična stranka može tužbenim
zahtjevom potraživati materijalne
troškove nastale povodom parničnog
postupka kao glavni zahtjev.
Iz obrazloženja:
Sud nalazi osnovanim potraživanje
tužitelja na ime troškova zastupanja
u vansudskom postupku, ali u iznosu
od 140,40 KM, tj. 50% nagrade za sastav
obrazloženih podnesaka, što u konkretnom
iznosi 120,00 KM uvećano za 17% PDV-a
(20,40 KM), cijeneći nespornom činjenicu
da se tužitelj, putem punomoćnika,
obraćao tuženom s odštetnim zahtjevom.
U preostalom dijelu, preko dosuđenog,
tužitelj je odbijen sa zahtjevom kao
previsoko postavljenim. Naime, ovaj sud
nalazi da je riječ o naknadi pretprocesnih
troškova u parničnom postupku. Radi
se o troškovima koji nastaju u povodu
parničnog postupka (član 383. stav 1. ZPP-u),
koji služe za pripremu parnice, a nastali
su prije podnošenja tužbe, u koje troškove
naročito spadaju: troškovi obaveznog
prethodnog
postupka
radi
mirnog
rješavanja spora, troškovi vansudskog
postupka radi nagodbe s osiguravajućim
društvom, troškovi postupka za osiguranje
dokaza koji je pokrenut prije parnice,
poštarina, fotokopiranje dokumenata,
izrada fotografija, pribavljanje izvoda
ili medicinske dokumentacije, troškovi
prevođenja i sl.
Zahtjev za troškove postupka mora
biti specificiran i dokazan.
Iz obrazloženja:
Sud će odlučiti o naknadi troškova postupka
samo i isključivo na određen zahtjev
stranke, što podrazumijeva da je stranka
dužna postaviti zahtjev, da u zahtjevu
određeno navede troškove za koje traži
naknadu i da zahtjev istakne blagovremeno.
Stranka svoj zahtjev o naknadi troškova
može podnijeti u pisanom obliku - u obliku
pisanog troškovnika ili usmeno na ročištu.
Ukoliko stranka svoj zahtjev nije istakla
do zaključenja glavne rasprave, a pravo na
naknadu troškova zavisi o odluci o glavnoj
stvari, sud će takav zahtjev odbaciti kao
neblagovremen, o ćemu se izjasnila i sudska
praksa. U zahtjevu za naknadu troškova
stranka je dužna navesti za koje troškove
traži naknadu. Dakle, zahtjev mora biti
specificiran na način da sadrži radnje za
koje se traži naknada i visinu naknade, npr.
navesti za koje procesne radnje stranka
zahtijeva naknadu i koliku naknadu traži – za
advokatsku nagradu, te za koje materijalne
troškove koji su prethodno plaćeni (troškovi
vještačenja,
sudskih
taksi,
pristupa
svjedoka...). Sud nije ovlašten da određeni
trošak koji je zaista učinjen u toku postupka
stranci i prizna ukoliko stranka ispusti neku
stavku svojim troškovnikom ili usmeno na
zapisnik. Dakle, sud je vezan sadržajem i
granicama podnesenog zahtjeva za naknadu
troškova pa u vezi sa tim primjenjuje se
odredba člana 2. stav 1. Zakona o parničnom
postupku (zahtjev se ne smije prekoračiti).
Iz obrazloženja odluke Ustavnog suda BiH,
broj: AP 3453/10:
Apelantičin punomoćnik nije precizirao
navedeni trošak u smislu odredbe člana
31. stav 4. Tarife o nagradama i naknadi
troškova za rad advokata na način da je
dostavljen validan dokument o cijeni jednog
litra benzina u vrijeme izvršenog putovanja,
a u smislu odredbe člana 396. stav 2. Zakona
o parničnom postupku (ZPP). Stoga, po
mišljenju Općinskog suda, kako navedeni
zahtjev apelantičinog punomoćnika u
odnosu na navedeno nije tačno opredijeljen,
njemu se nije moglo udovoljiti.
U obrazloženju drugostepene presude se
navodi da je odluka prvostepenog suda
pravilna, budući da je iz spisa vidljivo
da apelantičin punomoćnik navedeni
materijalni trošak nije dokazao, a troškove
prijevoza nije specificirao navođenjem tačne
kilometraže koju je svojim automobilom
prešao radi dolaska u sud.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 117
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Aktivna legitimacija
Tužitelj sudu podnosi tužbu sa deklaratornim
tužbenim zahtjevom. Tuženi u odgovoru na
tužbu ističe prigovor aktivne legitimacije, uz
obrazloženje da tužitelj nema pravni interes
za podnošenje utvrđujuće tužbe u smislu
člana 54. ZPP-a.
Uređujući sudija na pripremnom ročištu, a
nakon izlaganja tužbe i odgovora na tužbu,
donosi rješenje kojim odlaže pripremno
ročište do donošenja odluke o prigovoru
aktivne legitimacije i odlučuje da će rješenje
o istaknutom prigovoru biti dostavljeno na
adresu parničnih stranaka.
Stvarna legitimacija, za razliku od procesne
legitimacije, nije procesna pretpostavka za
dopustivost tužbe niti promašena stvarna
legitimacija tužbu čini neurednom, već
od njenog postojanja zavisi osnovanost
tužbenog zahtjeva. Pitanje promašene
stvarne legitimacije je u sferi materijalnog
prava i materijalno pravnih, a ne procesnih
radnji stranaka.
Prednje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda
Federacije BiH, broj: 070-0-Rev-08-000448 od
31. 3. 2009. godine.
Zaključak: Stranačka sposobnost je procesna
pretpostavka, a aktivna legitimacija je
materijalnopravna pretpostavka. O stvarnoj
legitimaciji sud vodi računa i po službenoj
dužnosti.
Prigovor litispendencije
Tužitelj je dana 18. 1. 2011. godine sudu
podnio tužbu protiv tuženog B. A. radi duga.
U činjeničnim navodima tužbe istaknuto
je da je tužilac I. E., temeljem Ugovora o
kreditu broj: 1637992539 od 10. 1. 2008.
godine, isplatio izvršeniku kredit u iznosu
od 5.037,00 CHF što je na dan plasmana
kreditnih sredstava 11. 1. 2008. godine
po srednjem tečaju Centralne banke BiH
iznosilo 4.046,00 KM, sa promjenjivom
kamatnom stopom u iznosu od 7%, na rok
otplate od 30 mjeseci. Ugovor o kreditu broj:
1637992539 od 10. 1. 2008. godine tuženi
je potpisao u svojstvu solidarnog dužnika
jemca - platca, čime je preuzeo odgovornost
za obaveze glavnog dužnika kao i sam
glavni dužnik. U odgovoru na tužbu od
24. 2. 2011. tuženi navodi da je svojim
potpisom kao jemac pristao da ispoštuje
proceduru dobivanja kredita na ime I. E., a
nikako da će on vraćati isti kredit banci. U
teškoj je finansijskoj situaciji, ima familiju,
nema stalni radni odnos, ne može, niti želi
otplaćivati kredit. Punomoćnik tuženog je
istakao prigovor pasivne legitimacije, kao i
prigovor litispedencije, uz obrazloženje da je
tužitelj kod Općinskog suda u Tuzli pokrenuo
parnični postupak po istom osnovu te na
takav način prijeti opasnost da isti iznos
118 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
tužitelj naplati dva puta. Predloženo je sudu
da po službenoj dužnosti od Općinskog suda
u Tuzli zatraži informaciju da li je protiv
glavnog dužnika I. E. pokrenut postupak
od tužitelja sa istim pravnim i činjeničnim
osnovom kao u predmetnom sporu. Istaknut
je i protivtužbeni zahtjev da se poništi
Ugovor o kreditu zaključen između Banke,
Dužnika i Sudužnika.
Sud je, odlučujući o prigovoru litispedencije,
na nastavku pripremnog ročišta od 29. 6.
2011. godine, po službenoj dužnosti utvrdio
da nema procesnih smetnji za dalji tok ovog
postupka, a shodno odredbi člana 79. stav 3.
ZPP-a.2 Naime, među parničnim strankama
je nesporna činjenica, a što proizlazi iz
izlaganja tužitelja i punomoćnika tuženog,
da je protiv glavnog dužnika predmetnog
kredita I. E. pokrenut postupak pred
nadležnim sudom u Gradačcu na osnovu
mjenice
kao
vjerodostojne
isprave.
Postojanje litispedencije podrazumijeva
subjektivni i objektivni identitet, tj. da
parnica teče između istih stranaka u odnosu
na isti činjenični i pravni osnov. U konkretnoj
pravnoj stvari povjerilac – ovdje tužitelj
ima izvršnu ispravu protiv dužnika, dok
u konkretnoj parnici zahtijeva ispunjenje
obaveze od solidarnog dužnika i na to
ima pravo sve do ispunjenja obaveze bilo
koga od solidarnih dužnika. Svaki dužnik
solidarne obaveze odgovara povjeriocu za
cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati
njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne
bude potpuno ispunjena, ali kad jedan
dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se
dužnici oslobađaju. Potrebno je naglasiti da
je solidarna obaveza jedinstvena, a to znači
da pored činjenice što postoji više dužnika
njihova je obaveza jedinstvena, postoji samo
jedna obaveza, a ne onoliko koliko ima
dužnika (član 414. Zakona o obligacionim
odnosima).
Sud je odbio prijedlog punomoćnika tuženog
da se u konkretnoj parnici raspravlja po
protivtužbenom zahtjevu. Naime, odredbom
člana 74. ZPP-a, propisano je da tuženi
može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na
pripremnom ročištu podnijeti protivtužbu,
ako je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim
zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti,
ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog
prava ili pravnog odnosa... za sve tri vrste
protivtužbi moraju biti ispunjene određene
zajedničke pretpostavke: 1. stranke u
postupku u povodu protivtužbe moraju biti
iste kao one u postupku u povodu tužbe,
ali u izmijenjenim procesnim ulogama,
2. parnica u povodu tužbe mora već biti
zasnovana, ali u povodu nje glavna rasprava
ne smije biti zaključena i da je sud kome se
2 Zakon o parničnom postupku („Sl. novine FBiH“, br.
53/03, 73/05 i 19/06).
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
protivtužba podnosi stvarno nadležan za
odlučivanje i o zahtjevu tužbe i protivtužbe.
Za dopustivost protivtužbe moraju inače
biti ispunjene procesne pretpostavke,
odnosno ne smiju postojati tzv. negativne
procesne pretpostavke (procesne smetnje).
U konkretnom protivtužbenom zahtjevu
traži se poništenje ugovora čiji je potpisnik,
osim označenog tužitelja u protivtužbi, i I.
E., a koji nije stranka u postupku koji teče
pred ovim sudom. Dakle, da bi sud mogao
raspravljati o protivtužbenom zahtjevu
tužitelja imajući u vidu činjenični supstrat te
cijeneći određene zajedničke pretpostavke
kako su naprijed navedene u protivtužbi su
morali biti označeni svi potpisnici ugovora
kao aktivno, odnosno pasivno legitimisani,
a što u konkretnoj parnici čini neotklonjiv
procesni nedostatak, budući da drugi
potpisnik ugovora čije se poništenje traži,
protutužbom, nije stranka u postupku.
Potpisnici ugovora čije se poništenje traži su
u nedjeljivoj pravnoj zajednici zbog čega se
pojavljuju kao jedinstveni supraničari, tako
da se spor može riješiti samo na jednak način
prema svima. Ugovorne strane su mogle u
samostalnom parničnom postupku tražiti
poništenje ugovora, odnosno da sud utvrdi
ništavost ugovora u kojem slučaju bi kao
aktivno, odnosno pasivno legitimisani bili
svi potpisnici ugovora, a što bi predstavljalo
eventualno prethodno pitanje za odlučivanje
o tužbi i tužbenom zahtjevu pod uvjetom
da su ispunjene zakonom propisane
pretpostavke. Odsustvo učešća jedne od
ugovornih strana predstavlja nedostatak
procesne legitimacije za vođenje parnice
jer tužba ne obuhvata sve tužene koji tek
zajedno predstavljaju jednu stranu.
Tužilac ne gubi pravo niti pravni interes za
sudsku zaštitu prema drugim solidarnim
dužnicima samo na osnovu činjenice da
u odnosu na jednog solidarnog dužnika
posjeduje izvršnu ispravu ili protiv tog
solidarnog dužnika vodi izvršni postupak
(vidi odluku Vrhovnog suda Federacije
BiH, broj: 070-0-Rev-08-000748 od 4. 6. 2009.
godine)
Prigovor resiudicata
Tužitelj je tužbenim zahtjevom, a što je
u konačnom prvostepeni sud i usvojio,
predložio sudu da utvrdi da je ništav
pismeni ugovor o kupoprodaji sačinjen pred
svjedocima od 8. 8. 1994. godine u kojem je
navedeno da je sada umrla inicijala E. Š.,
prodala sve nekretnine tuženoj inicijala G.
J., označene kao k.č. broj 1628/4, površine
od 127 m² upisane u k.k.u. broj 4564 k.o.
Bijeljina II i nekretnine označene kao k.č.
1628/5 voćnjak I klase u površini od 75 m²
upisane u k.k.u. broj 4563 k.o. Bijeljina II,
te da će se na osnovu tog ugovora tužena
uknjižiti kao vlasnik i posjednik navedenih
nekretnina, da je ništav upis prava na
naprijed navedenim nekretninama u korist
tužene.
Tuženi je u toku postupka isticao prigovor
presuđene stvari uz obrazloženje da je
pravosnažnom presudom od 8. 9. 1997.
godine utvrđeno da je tužiteljica inicijala
G. J. na osnovu kupoprodajnog ugovora od
8. 8. 1994. zaključenog pred svjedocima sa
tuženom inicijala E. Š. stekla pravni osnov
za sticanje vlasništva na nekretninama
označenim kao naprijed, što je tužena dužna
priznati i trpiti da se tužiteljica na osnovu
ove presude uknjiži kao vlasnik navedenih
nekretnina.
Prvostepeni sud je odbio prigovor presuđene
stvari, uz obrazloženje da ne postoji niti
identitet stranaka, a niti isti činjenični osnov,
te po službenoj dužnosti utvrdio da nema
procesnih smetanji za daljni tok postupka.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda
RS, broj 1180 P 000498 08 Rev od 22. 9. 2010.
godine:
Da bi se smatralo da je stvar pravosnažno
presuđena potrebno je postojanje identiteta
stranaka, identiteta zahtjeva i identiteta
činjeničnog stanja.
Identitet stranaka postoji kada se u novoj
parnici pojavljuju iste stranke, bez obzira
na to da li su u istoj ulozi, jer pravosnažna
presuda djeluje među strankama. Međutim,
pravosnažna presuda djeluje i prema
određenim trećim licima koja se u širem
smislu mogu indentifikovati sa strankama,
a to su univerzalni i singularni sukcesori
Tužiteljica u ovoj parnici je univerzalni
sukcesor inicijala E. Š. jer je pravnosnažnim
rješenjem
suda
proglašena
njenim
zakonskim nasljednikom sa dijelom 1/1 pa
iako se pojavljuje u ulozi tužitlejice u odnosu
na prvotuženu G. J. postoji identitet stranaka
u obje parnice.
Identitet zahtjeva postoji ne samo kada
je u ranijoj parnici odlučeno o tužbenom
zahtjevu identičnog sadržaja nego i kada su
ta dva zahtjeva sadržaja konradiktorna, tako
da osnovanost jednog zahtjeva isključuje
mogućnost osnovanosti drugog zahtjeva.
Izrekom pravosnažne presude iz 1997. godine
utvrđeno je da je na osnovu ugovora, koji je
predmet ovog tužbenog zahtjeva zaključenog
sa pravnom prednicom tužiteljice sa
prednicima u toj parnici tužiteljica, a ovdje
prvotužena G. J. stekla pravni osnov za
sticanje prava vlasništva, dakle taj ugovor
ispunjava uslove iz člana 9. stav 4 Zakona
o prometu nepokrenosti. Tužbeni zahtjev
kojim tužiteljica u ovoj pranici traži da se
utvrdi da je ugovor ništav inkopatibilan je
tužbenom zahtjevu o kojem je odlučenom
pravosnažnom presudom iz 1997. godine, jer
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 119
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
jedan isti ugovor ne može biti pravni osnov
za sticanje prava vlasništva, proizvoditi
pravno djejstvo i biti ništav. Ovim zahtjevi
se međusobno isključuju.
Međutim, ne bi postojala prepreka da se
u ovoj pranici raspravlja o navedenom
tužbenom zahtjevu tužiteljice iako je on
sadržajno konkradiktoran zahtjevu o kojem
je pravosnažno presuđeno, da se zahtjev
tužiteljice temelji na drugačijoj činjeničnoj
podlozi. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev
u ovoj parnici temelji na tvrdnji da njena
majka nije sa prvotuženom zaključila sporni
ugovor, da ga nije potpisala, da ga ni ona
nije potpisala kao svjedok, a pravosnažna
presuda iz 1997. godine se upravo zasniva
na utvrđenju da je majka tužiteljice sa
prvotuženom zaključila pismeni ugovor o
kupoprodajni nekrenina pred svjedocima
koji su se potisali na ugovoru.
Dakle, tužbeni zahtjev tužiteljice u ovoj
parnici se zasniva na istom događaju iz
prošlosti, na činjenicama koje su postojale
prije donošenja pravosnžane presude, pa su
i one obuhvaćene njenom pravosnažnošću.
Eventualna kumulacija:
Tužbenim
zahtjevom
konačno
opredijeljenim na ročištu za glavnu raspravu
tužitelji traže da im tuženi isplati naknadu
plaća koje je trebao primiti njihov prednik
za vrijeme bolovanja zbog povrede na radu
u ukupnom iznosu od 55.681,93 KM, sa
zakonskim zateznim kamatama počev od
19. 3. 1997. godine, pa do isplate, ili iznos
od 55.681,93 KM od kog iznosa 1.832,00
KM kao naknadu za vrijeme bolovanja za
period 1. 12. 1995. - 8. 12. 1995. godine, na
ime naknade štete za izgubljenu zaradu
zbog nesposobnosti za rad za period 8. 12.
1995. - 19. 3. 1997. godine iznos od 53.849,04
KM ili naknadu u iznosu od 53.681, 93 KM
od čega plaću za vrijeme bolovanja od 1.
12. 1995. do 8. 12. 1995. godine u iznosu od
1.832,00 KM, za bolovanje od 8. 12. 1995.
do 19. 3. 1997. godine u iznosu od 2.790,17
KM, te naknadu štete za izgubljenu zaradu
za period 8. 12. 1995. - 19. 3. 1997. godine u
iznosu od 51.058,71 KM, sve sa zakonskom
zateznom kamatom.
Prvostepenom presudom obavezan je tuženi
da tužitelju isplati iznos od 2.790,17 KM
sa zakonskim zateznim kamatama počev
od podnošenja tužbe, pa do isplate i da im
naknadi troškove parničnog postupka.
Preko dosuđenog iznosa do visine ukupno
postavljenog zahtjeva od 55.681,93 KM
tužitelji su odbijeni sa tužbenim zahtjevom.
Drugostepenom presudom prvostepena
presuda je preinačena u odbijajućem dijelu
tako da je tuženi dužan tužiteljima isplatiti
iznos od 1.832,59 KM sa zateznom kamatom
od dana podnošenja tužbe 20. 10. 1997.
120 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
godine, pa do isplate.
Iz obrazloženja:
Tužbeni zahtjevi tužitelja, postavljeni na
navedeni način, nisu zahtjevi s alternativnom
obavezom, da se tuženi oslobađa svoje
obaveze ako ispuni samo jedan od njih,
zbog umetnute odrednice „ili“. Riječ je o
eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva
po odredbi člana 55. stav 4. Zakona o
parničnom postupku, što znači da sud o više
postavljenih tužbenih zahtjeva odlučuje
tako, da o narednom podrednom zahtjevu
odlučuje samo ako odbije prethodni zahtjev.
To znači da je sud dužan odbiti zahtjeve koji
su istaknuti ispred onog koji je usvojio, jer je
odbijanje prethodnih zahtjeva pretpostavka
za usvajanje narednog zahtjeva.
Nižestepeni sudovi djelimično usvajaju treći
postavljeni tužbeni zahtjev, a da nisu odlučili
o prethodna dva zahtjeva, odnosno da nisu
odbili prvi i drugi zahtjev (tužitelj određuje
redoslijed prema kojem će sud odlučivati
o tužbenim zahtjevima). Sud nije ovlašten
odlučiti o ostalim zahtjevima kada makar
i djelimično prihvati prvi od istaknutih
tužbenih zahtjeva.
Revizija je uvažena, te zbog pogrešne
primjene odredbe člana 55. stav 4. ZPP-u,
rješenjem drugostepenu presudu ukida i
predmet vraća drugostepenom sudu na
ponovno suđenje (odluka Vrhovnog suda
FBiH, broj: 65 0 P 233834 12 Rev od 14. 6.
2012. godine)
Troškovi postupka za privremenog
zastupnika
Prvostepenom presudom tuženi je obavezan
da tužitelju na ime isporučene električne
energije isplati iznos od 165,21 KM sa
zakonskom zateznom kamatom počev od 4.
11. 2005. godine, pa do konačne isplate, kao
i naknadi mu troškove spora u iznosu od
20,40 KM, sve u roku od 15 dana, dok je u
preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja
odbija. Također je donesena odluka kojom
se prvostepeni sud oglašava apsolutno
nenadležnim za odlučivanje o zahtjevu za
troškove postupka privremenog zastupnika
tuženog i zahtjev za troškove postupka
privremenog zastupnika se odbacuje.
Drugostepenom presudom žalba tuženog u
odnosu na troškove postupka privremenog
zastupnika je usvojena i prvostepena
presuda preinačena na način da je tužitelj
dužan privremenom zastupniku tuženog
isplatiti troškove postupka u iznosu od
824,24 KM u roku od 30 dana.
Iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda
FBiH, broj 63 0 P 002200 10 Rev od 5. 4.
2011. godine:
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Iz stanja spisa proizlazi da je rješenjem
prvostepenog suda, tuženom postavljen
privremeni zastupnik, a na osnovu
člana 296. stav 2. tačka 5. ZPP-u, te je o
tom postavljanju obaviješten Centar za
socijalni rad, dostavom navedenog rješenja.
Odredbom člana 197. stav 1. Porodičnog
zakona FBiH je propisano da će organ
starateljstva imenovati posebnog staratelja,
pored ostalog, i osobi čije je boravište
nepoznato, dok je stavom 2. propisano da
osobama iz stava 1 može pod uvjetima
određenim zakonom imenovati staratelja i
organ pred kojim se vodi postupak, sa tim
što je taj organ dužan o tome, bez odlaganja,
obavijestiti nadležni orgam starateljstva.
U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je
donio rješenje o postavljanju privremenog
zastupnika tuženom, koji je zapravo staratelj
koji se postavlja u skladu i pod uvjetima
propisanim citiranom odredbom člana 197.
Porodičnog zakona, staralac za posebne
slučajeve. Članom 181. Porodičnog zakona
FBiH je propisano u stavu 4 da staratelj ima
pravo na naknadu opravdanih troškova
učinjenih u vršenju svoje dužnosti, u stavu
5 je propisano da visinu naknade troškova
staratelju utvrđuje organ starateljstva, a
u stavu 6 da nagradu i naknadu odobrava
organ starateljstva iz sredstava navedenih
u članu 174. stav 2 ovog zakona. Slijedom
navedenog, proizlazi da o nagradi i naknadi
troškova privremenog zastupnika za
posebne slučajeve, bez obzira da li je ta osoba
advokat ili neko drugo lice, odlučuje organ
starateljstva u upravnom postupku, a ne
sud primjenom odredbi ZPP-u o troškovima
parničnog postupka, kako to pogrešno
zaključuje drugostepeni sud.
Tuženi Zaštitni fond Federacije BiH
nije pasivno legitimisan za isplatu
tražene naknade štete po osnovu
obaveznog osiguranja motornih vozila
iz razloga što tuženi, bez prijavljivanja
u likvidacionom postupku, ne može
preuzeti nikakva prava oštećenog jer
mu ta prava nisu priznata u postupku
likvidacije.
Iz obrazloženja:
Nesporna je činjenica da je putničko motorno
vozilo bilo osgirano od odgovornosti za
štete pričinjene trećim licima kod Lido
osiguranja d.d. Sarajevo, a također je
nesporna činjenica da je Agencija za nadzor
osiguranja FBiH oduzela odobrenje za
rad društvu Lido osiguranje d.d. Sarajevo
i nad istim pokrenula postupak posebne
likvidacije. Prednje proizlazi i iz rješenja
Agencije za nadzor osiguranja FBiH, brojevi:
1.0.-021-1004/12 od 12. 6. 2012. godine i 1.0.-
021-1005/12 od 12. 6. 2012. godine. Nesporna
je i činjenica da tužitelj svoje potraživanje
nije prijavio u likvidacionu masu, a kako to
proizlazi iz izjave njegovog punomoćnika
na pripremnom ročištu od 1. 7. 2013. godine.
Sporno je pitanje pasivne legitimacije,
odnosno da li tužitelj svoj tužbeni zahtjev
može ostvariti prema tuženom.
Odredbom člana 16. Zakona o osiguranju
od odgovornosti za motorna vozila i ostalim
obaveznim osiguranjem od odgovornosti3
propisane su odredbe obaveza Zaštitnog
fonda u pogledu plaćanja odštete, između
ostalog i kada je protiv društva registrovanog
u Federaciji pokrenut postupak posebne
likvidacije, što je u konkretnom. Članom
69. Zakona o društvima za osiguranje u
privatnom osiguranju4 propisano je da će
postupak likvidacije biti pokrenut i vođen
u slučajevima i ako Agencija na nadzor
oduzme odobrenje za rad društva. Odredbe
Zakona o stečajnom postupku, Zakona
o likvidacijskom postupku i Zakona o
privrednim društvima primijenit će se
na postupke stečaja ili likvidacije društva,
osim u slučajevima kada je to drugačije
regulisano
ovim
zakonom.
Posebna
likvidacija bit će proglašena i okončana
obrazloženom
odlukom
Agencije
za
nadzor koja će biti dostavljena društvu i
objavljena u „Službenim novinama FBiH“...
Agencija za nadzor imenuje privremenog
upravitelja da nadzire posebnu likvidaciju
osiguranja, a koji će u roku od pet dana od
svog imenovanja nadležnom sudu podnijeti
zahtjev za pokretanje postupka likvidacije
i za imenovanje likvidacijskog upravitelja.
Član 70. stav 1 navedenog zakona propisuje
način, uslove, rokove i postupak pozivanja
svih poznatih ugovarača osiguranja i
podnositelja zahtjeva za naknadu po osnovi
osiguranja u cijeloj BiH, na njihovo uobičajeno
mjesto prebivališta ili sjedišta da prijave
svoje zahtjeve, informirajući ih o učincima
posebne likvidacije u skladu s odredbama
čl. 68-71. i člana 29. ovog zakona. Svaki
podnosilac zahtjeva po osiguranju mora
biti obaviješten oglasom koji se objavljuje
jednom sedmično tokom tri uzastopne
sedmice u dvoje dnevnih novina velike
tiraže, od kojih barem jedne izlaze u mjestu
sjedišta društva, da prijave svoje zahtjeve
sa svom odgovorajućom dokumentacijom u
roku od 90 dana od dana posljednje objave,
u kojem slučaju će likvidacioni sudija
odlučiti o osnovanosti svakog potraživanja.
Iz navedenog prozilazi da je odgovornost
tužene subsidijarna, a postoji samo u
slučajevima kada oštećeno lice nije moglo
u cijelosti namiriti svoje potraživanje u
likvidacionom postupku. Dakle, tužitelj je
3 („Sl. novine FBiH“, broj 24/05).
4 („Sl. novine FBiH“, broj 24/05).
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 121
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
propustio da prijavi svoje potraživanje u
postupku likvidacije i da izdjejstvuje odluku
o utvrđivanju potraživanja, odnosno da
bude upućen na parnicu da pred redovnim
sudom
utvrdi
postojanje
osporenog
potraživanja. Sud u ovom postupku nije
ovlašten utvrđivati kao prethodno pitanje
da li je osnovano potraživanje tužitelja u
odnosu na Lido osiguranje d.d. Sarajevo,
društvo registrovano u FBiH, protiv koga je
pokrenut postupak likvidacije, a inače, bez
prijavljivanja u likvidacionom postupku,
tuženi ne može preuzeti nikakva prava
oštećenog u smislu člana 70. naprijed
navedenog zakona jer mu ta prava nisu
priznata u postupku likvidacije. Slijedom
navedenog, proizlazi osnovanim prigovor
pasivne legitimacije, odnosno da tuženi
nije pasivno legitimisan za isplatu tražene
naknade štete po osnovu obaveznog
osiguranja motornih vozila, a u smislu člana
29. stav 4 Zakona o društvima za osiguranje
u privatnom osiguranju i člana 16. Zakona
o osiguranju od odgovornosti za motorna
vozila i ostale odredbe o obaveznom
osiguranju od odgovornosti.5
Kada se saobraćajna nesreća desi
na području Bosne i Hercegovine, i u
vezi sa tim mjesto izvršenja radnje
i mjesto nastupanja posljedice je
identično, odnosno na području Bosne
i Hercegovine je izvršena radnja
kojom je šteta prouzrokovana, tada je
jedino relevantno pravo koje se može
primijeniti u konkretnom slučaju,
domaće pravo.
Iz obrazloženja:
Među parničnim strankama su nesporne
činjenice da se dana 11. 7. 2012. godine
dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je
oštećeno tužiteljevo putničko vozilo VW
golf, registarske oznake W-61659 H (A),
krivicom osiguranika tuženog. Sporna je
visina tužbenog zahtjeva, odnosno okolnosti
da li se visina štete na vozilu utvrđuje prema
cijenama u BiH, pri nespornoj činjenici da
je mjesto nastanka štete i njene posljedice
na području Bosne i Hercegovine, tačnije
u Maglaju, ili tužitelj osnovano potražuje
visinu troškova opravke prema cijenama u
Austriji, a prema nalazu Austrijskog društva
SZU GmbH o visini štete na vozilu do 30.
8. 2012. godine, odnosno razliku između
utvrđene visine štete i isplaćenog novčanog
iznosa od 496,67 eura, a koja činjenica
je također nesporna među parničnim
strankama (misli se na isplaćeni novčani
iznos od 496,67 eura).
Vještak iz oblasti saobraćaja i mašinstva je
5 Vidi odluku Vrhovnog suda FBiH, broj: 65 0 Ps 024356
10 Rev od 15. 12. 2011.
122 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
sačinio svoj nalaz na okolnosti visine štete
na vozilu tužitelja, odgovarajući na pitanja
da li su troškovi opravke vozila ispravno
obračunati u nalazu Austrijskog društva
SZU od 30. 8. 2012. prema cijenama u
Austriji, koliko bi koštala opravka vozila u
ovlaštenom servisu za vozila marke VW u
BiH, koliko bi trajala opravka vozila u BiH,
koliko je od mjesta nezgode udaljen najbliže
ovlašten servis za vozila marke VW. Vještak
je, a nakon izvršenog uvida u zapisnik o
uviđaju,
fotodokumentaciju
oštećenog
vozila, saobraćajnu dozvolu za predmetno
vozilo, vještačenje Austrijskog društva SZU,
u svom mišljenju naveo da troškovi opravke
osobnog vozila VW golf prema cijenama u
Austriji bi iznosili 4.084,82 KM (2.088,54
eura), tako da su troškovi opravke u nalazu
Austrijskog društva od 30.08,2012. godine
korektno obračunati. Troškovi opravke
navedenog vozila u ovlaštenom servisu
i cijenama u BiH bi iznosili 1.169,67 KM
(598,05 eura), da bi kompletna opravka
osobnog vozila (uključujući i nabavku
djelova) trajala najviše do tri radna dana, te
da je najbliži ovlašteni servis za predmetno
vozilo od mjesta nezgode udaljen oko 60 km.
Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, sud je
u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju
vještaka budući da je stručan, objektivan,
jasan, sačinjen u skladu sa pravilima nauke
i struke, a nakon izvršenog uvid u pravno
relevantnu dokumentaciju. U konačnom, ni
parnične stranke nisu imale primjedbe na
isti.
Ovaj sud nalazi da bi tužitelj doveo svoju
materijalnu situaciju u stanju u kojem bi se
nalazila da nije bilo štetne radnje opravkom
vozila u BiH, shodno odredbi člana 190.
Zakona o obligacionim odnosima, te da bi
troškovi otklanjanja štete bili znatno manji
u odnosu na troškove opravke izvršene u
Austriji. Kao što je već naprijed i navedeno.
troškovi opravke predmetnog vozila u
ovlaštenom servisu i prema cijenama u
BiH bi iznosili 1.169,67 KM, odnosno 598,05
eura, pa cijeneći nespornu činjenicu da je
tuženi na ime naknade štete isplatio tužitelju
498,67 eura, što preračunato u konvertibilnu
marku iznosi 971,40 KM, to sud dalje nalazi
djelimično osnovanim tužbeni zahtjev u
odnosu na visinu koja predstavlja razliku
između troškova opravke vozila prema
cijenama u BiH i isplaćenog iznosa, to jeste
198,27 KM. Naime, predmetna nesreća se
desila u Maglaju i u vezi sa tim mjesto izvršenja
radnje i mjesto nastupanja posljedice je
identično, odnosno u Maglaju je izvršena
radnja kojom je šteta prouzrokovana, pa
je jedino relevantno pravo koje se moglo
primijeniti u konkretnom slučaju, domaće
pravo.
Zakonska zatezna kamata na dosuđeni
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
iznos materijalne štete teče od dana
nastanka štete, primjenom odredbe
člana 186. Zakona o obligacionim
odnosima.6
Iz obrazloženja:
Kako je vozilo štetnika, koji je obavezan u
smislu člana 154. ZOO-a da naknadi štetu,
bilo osigurano od autoodgovornosti kod
tužene, to je tuženi i dužan da naknadi
ovu štetu u iznosu od 198,27 KM. Članom
185. stav 3. ZOO-a je propisano da kad
uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće ili
kada sud smatra da nije nužno da to učini
odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati
oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime
naknade štete. Shodno navedenom, tuženi
je i obavezan da tužitelju nadoknadi štetu
u iznosu koji je dosuđen. Na ovaj iznos sud
je dosudio i zakonske zatezne kamate počev
od dana nastanka štete, tj. 11. 7. 2012. godine
primjenom odredbe člana 186. ZOO-a, kako
je to tužitelj i odredio, a što je u skladu sa
sudskom praksom, odlukom Ustavnog suda
BiH AP-1367/08 (ovakav pravni stav Ustavni
sud je zauzeo i obrazložio i u odlukama
brojevi: AP-1433/06, od 13. septembra 2007.
godine, stav 29, objavljena u „Službenom
glasniku BiH“, broj 86/07, AP-1757/06 od 8.
jula 2008. godine, stav 43, „Službeni glasnik
BiH“, broj 99/08, i AP-3013/06 od 29. aprila,
stav 89, „Službeni glasnik BiH“, broj 50/09).
U situaciji različitih pravnih shvatanja u
odnosu na tok zakonskih zateznih kamata
na dosuđeni iznos štete, sud se rukovodio
navedenim stavom Ustavnog suda BiH.
Da bi sud dosudio naknadu materijalne
štete u vidu izmakle koristi primjenom
odredbe člana 193. stav 2. ZOO,
neophodno je dokazati da je posljedica
saobraćajne nezgode koja se dogodila
krivnjom osiguranika tuženika nastala
šteta tužitelju koja se ogleda u izmakloj
koristi, izvjesnost njenog nastanka,
kao i kauzalni neksus, tj. uzročnu vezu.
Iz obrazloženja:
Sud je sa sigurnošću utvrdio da je u
saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila
krivnjom osiguranika tuženog, tužitelj, zbog
povređivanja, a koje se ogleda u prelomu
desne ključne kosti sa pomakom ulomaka
i manjim fragmentom, bio na bolovanju u
utuženom periodu, kada je konstatovano
da je ortopedsko liječenje završeno, u kojem
periodu nije mogao obavljati djelatnost
kojom se inače bavi, obavljati rad na terenu,
odnosno zanatske radove u građevinarstvu,
6 „Sl. novine SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Sl.
list RBiH“, br. 2/92 i 13/94; „Sl. novine FBiH“, broj
29/03).
s obzirom na opisanu povredu.
Međutim, ovaj sud nalazi da tužitelj u toku
postupka nije dokazao bitnu činjenicu,
a temeljem koje bi sud cijenio nastalu
materijalnu štetu u vidu izgubljene koristi i
njenu visinu. Naime, samo na osnovu iskaza
tužitelja u kojem navodi da je ugovorio par
poslova, konkretno tri za cijenu od po 1.500
KM sa materijalom, u periodu kada je bio na
bolovanju, koje navode je potvrdio i svjedok,
uz obrazloženje da je sam obavio te poslove
umjesto tužitelja, ne navodeći cijenu za svoj
rad, kao i dijelu iskaza gdje tužitelj navodi
da je u zimskom periodu zarada u jednom
fiksnom iznosu, a svjedok da je zarada
veća od one koju navodi tužitelj, sud nije
mogao utvrditi da je za tužitelja i stvarno
nastala šteta u vidu izmakle koristi u iznosu
koji potražuje, a koji je određen temeljem
prosječne plaće za oblast građevinarstva.
Prednje i ne znači da je tužitelj i pretrpio
štetu u vidu izmakle koristi, odnosno da
su poslovi koje je eventualno trebao uraditi
bili izvjesni. Tužitelj je, ukoliko je tvrdio da
je imao par ugovorenih poslova u periodu
kada je zbog povređivanja bio na bolovanju,
mogao predložiti saslušanje svjedoka u
osobama za koje je trebao izvršiti građevinske
radove, na okolnosti izmakle koristi i njene
stvarne visine, odnosno izvjesnost njenog
nastanka. Također, tužitelj nije ponudio ni
dokaz o tome kolika je bila njegova stvarna
zarada obavljanjem građevinske djelatnosti
prije povređivanja, a što je mogao učiniti
dostavljanjem poslovnih knjiga, za koje
svjedoči da ih ima, jer sama tužiteljeva
izjava o zaradi prije povređivanja, koja je
u suprotnosti sa izjavom svjedoka, nije
relevantan dokaz za pravilno presuđenje.7
Da bi se dokazalo postojanje izgubljene
dobiti na strani tužitelja prvo je bilo
neophodno da tužitelj dokaže da je tu
dobit ostvarivao na način da je izdavao
stanove u zakup i to stanove koji se
nalaze na istoj ili sličnoj poziciji gdje
se nalazi sporni stan. Dobit se može
izgubiti samo ako je prethodno, prije
štete, ostvarivana.
Iz obrazloženja drugostepene odluke:
Prvostepenom presudom odlučeno je:
Raskida se ugovor o kupoprodaji stana
zaključen između tužitelja kao prodavca i
tužene kao kupca pod brojem 01-05-31-211/05
od dana 19. 1. 2006. godine, te se tužena
obavezuje tužitelju predati u posjed stan koji
se nalazi u Sarajevu, u ulici Antuna Hangija
broj 15, sprat IV, površine 37,05 m², koji se
sastoji od jedne sobe, kuhinje i pomoćnih
prostorija, slobodan od ljudi i stvari, kao i
7 Vidi odluku Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-06000881.
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 123
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
da tužitelju naknaditi troškove parničnog
postupka u iznosu od 2 .777,20 KM, sve u
roku od 30 dana od dana donošenja ove
presude.
Obavezuje se tužena da tužitelju na ime štete
koja se ogleda u izmakloj dobiti za period od
17. 6. 2004. godine pa do 18. 8. 2009. godine,
isplati novčani iznos od 19.733,10 KM, sa
zakonskom zateznom kamatom počev od
dana podnošenja tužbe, tj. od dana 19. 12.
2008. godine pa do isplate, te od dana 18. 8.
2009. godine pa do dana 28. 1. 2010. godine
da tužena tužitelju za navedeni period
isplati mjesečni iznos od po 308,33 KM, sve u
roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog
izvršenja.
Pravilno prvostepeni sud zaključuje da je
tužena u smislu člana 43. Zakona o vlasničko
pravnim odnosima dužna predati u posjed i
slobodno raspolaganje stan u ulici Antuna
Hangija broj 15.
Međutim, prvostepeni sud pogrešno
zaključuje da je tužitelj organizacija koja
se bavi prodajom, kupovinom stanova za
tržište, te izdavanjem stanova u zakup trećim
licima. Prvostepeni sud ovakav zaključak
izvodi na osnovu činjenica utvrđenih
saslušanjem svjedokinje Sanela Brković,
zaposlenice tužitelja.
Vijeće ovog suda se neće upuštati u ocjenu
iskaza svjedokinje inicijala M. N. jer
smatramo da je ovaj dokaz nedovoljan da
bi tužitelj dokazao da je trpio štetu u vidu
izgubljene dobiti za vrijeme dok je tužena
bila u posjedu ovog stana. Vijeće je mišljenja
da je tužitelj u smislu člana 123. stav 1.
ZPP-a bio dužan dokazati uvidom u rješenje
o upistu u registar da se osim prodaje
stanova bavi i izdavanjem stanova u zakup.
Naime, iz samog naziva tužitelja se vidi da
se tužitelj zove Fond Kantona Sarajevo za
izgradnju stanova. Prema tome, tužitelj ni u
nazivu nema opisano da se bavi izdavanjem
stanova. Osim toga, ukoliko bi i prihvatili da
se tužitelj bavi izdavanjem stanova u zakup,
tada bi bilo neophodno da tužitelj pruži sudu
kao dokaz ugovor o zakupu stanova sačinjen
na području na kojem se nalazi stan.
Dakle, rješenjem o upisu u Registar i
ugovorima o zakupu stanova tužitelj je
jedino mogao dokazati da se bavi izdavanjem
stanova u zakup te da je, iz razloga što je
tužena stanovala u stanu vlasništvo tužitelja,
nije plaćala naknadu za stanovanje, tužitelj
eventualno trpio štetu u vidu izgubljene
dobiti.
Znači, u ovoj pravnoj stvari imamo jedino
dokazano da je tužena stanovala u stanu
tužitelja na osnovu ugovora o kupoprodaji
stana čije obaveze nije izvršila. Imamo
dokazano štetnu radnju tužene, a to je
stanovanje u stanu vlasništvo tužitelja
124 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
bez naknade. Međutim, da bi se dokazalo
postojanje izgubljene dobiti na strani
tužitelja prvo je bilo neophodno da tužitelj
dokaže da je tu dobit ostvarivao na način
da je izdavao stanove u zakup i to stanove
koji se nalazi na istoj ili sličnoj poziciji
gdje se nalazi sporni stan. Dobit se može
izgubiti samo ako je prethodno, prije štete,
ostvarivana. Iz ovih razloga vijeće ovog suda
smatra da tužitelj nije dokazao u smislu
člana 123. stav 1. ZPP-u da je zbog štetnikove
radnje, štetnih radnji tužene pretrpio štetu
u vidu izgubljene dobiti u smislu člana 189.
stav 3. ZOO.
Iz obrazloženja Vrhovnog suda FBiH:
Pod štetom se u smislu odredbe člana
155. ZOO podrazumijeva umanjenje
nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje
njenog povećanja (izmakla korist). Nadalje,
oštećeni ima pravo na naknadu obične štete
i na naknadu izmakle koristi, pri čijoj se
ocjeni uzima u obzir dobitak koji se mogao
osnovano očekivati prema redovnom toku
stvari ili prema posebnim okolnostima, a
čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom
radnjom ili propuštanjem (član 189. st. 1. i
3. ZOO).
Neosnovan je revizijski prigovor pogrešne
primjene materijalnog prava kroz navode
da je tužitelj dokazao da je tužena bez
pravnog osnova koristila stan u njegovom
vlasništvu, pa da je zbog toga valjalo odlučiti
o osnovanosti zahtjeva za naknadu štete u
vidu izmakle koristi.
Naime, tačno je da je tužitelj vlasnik
predmetnog stana, što samo po sebi nije
bilo dovoljno za udovoljavanje tužbenom
zahtjevu za naknadu zahtijevane štete,
jer sa gledišta osnovanosti tužbenog
zahtjeva za naknadu štete u vidu izmakle
koristi, potrebno je da se ispune zakonom
predviđeni uslovi – da postoji određeni
stepen izvjesnosti da bi prihod od
zakupnine bio ostvaren („redovan tok
stvari“), kao i dopustivost osnova po kome
bi bila ostvarena. O tome da li postoje svi ovi
uslovi koji samo ukoliko su kumulativno
ispunjeni dovode do odgovornosti za
naknadu izgubljene koristi, odlučuje sud
u svakom konkretnom slučaju. Tužitelj
insistira na tome da je svjedokinja Sanela
Brković – zaposlenica tužitelja, potvrdila
da tužitelj ima mogućnost izdavanja
stanova i poslovnih prostora, međutim
po ocjeni i ovog suda tužitelj nije dokazao
postojanje izvjesnosti - osnovano očekivanje
dobiti, tj. da bi korist za koju tužitelj traži
naknadu bila i ostvarena u smislu člana
189. stav 3. ZOO, jer nije dokazao postojanje
zaključenih ugovora o zakupu stanova na
istoj ili sličnoj lokaciji, kada bi bilo izvjesno
da je izgubio dobit koju bi po redovnom toku
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
stvari ostvarivao. Osim navedenog, ovdje
valja napomenuti da je tužena predmetni
stan koristila na osnovu valjanog pravnog
posla – ugovora o kupoprodaji stana, pa je
povreda ugovorne obaveze od strane tužene
(neplaćanje cijene stana) predstavljala
valjan pravni osnov za raskid ugovora
(kojem zahtjevu je i udovoljeno), ali da bi
se zbog te povrede udovoljilo i tužbenom
zahtjevu na naknadu izmakle koristi, nije
bila dovoljna samo apstraktna mogućnost
da je tužitelj predmetni stan mogao izdavati
uz novčani dobitak.8
Zatezena kamata na iznos glavnog
potraživanja čija je causa ugovor o
kreditu počinje teći od od dana kada
je sudu podnesen zahtjev za njegovu
isplatu. Ne može se potraživati
zatezna kamata na obračunatu,
dospjelu, a neplaćenu ugovorenu
kamatu, jer se kamata na kamatu ne
može potraživati dok u cijelosti ne
prestane glavno potraživanje, kako je
to regulisano odredbom st. 1. i 2. člana
279. Zakona o obligacionim odnosima.
Ovo ni u slučaju kada su se ugovorene
strane drugačije sporazumjele jer
se ugovorom ne može odstupiti
od zabrane propisane zakonom, a
zakonom nije propisano da se gore
navedene odredbe ne primjenjuju kod
kreditnog poslovanja banaka.
Iz obrazloženja:
Kada je u pitanju odluka suda u odnosu na
prvotuženog pravilno je prvostepeni sud
zaključio da je ugovorom o kreditu između
prednika tužitelja i prvotuženog zasnovan
obligaciono-pravni odnos i da je prvotuženi,
kao glavni dužnik dužan da izvrši obaveze iz
ugovora kojim se obavezao da vrati dobiveni
iznos novca i plati ugovorenu kamatu.
Prvotuženi do zaključenja glavne rasprave, a
ni uz žalbu (pod uslovima iz člana 207. stav
1. ZPP-a) nije dostavio uplatnice o plaćanju
rata dobivenog kredita i time doveo u
sumnju visinu duga i dospjele ugovorene
kamate iz izvoda iz poslovnih knjiga analitičke kartice i kamatnog lista tužitelja.
Stoga je prvostepeni sud pravilno utvrdio
činjenično stanje kada je u pogledu visine
duga prihvatio kao vjerodostojan dokaz
izvod iz poslovnih knjiga tužitelja i pravilno
primijenio materijalno pravo, odredbe člana
1065. ZOO-a u vezi sa članom 17. istog zakona
kada je prvotuženog, kao glavnog dužnika
obavezao da tužitelju isplati dug nastao
neizvršenjem obaveze iz ugovora o kreditu.
8 Vidi odluku Vrhovnog suda FBiH, broj: 65 0 P 068023
11 Rev, 6. 11. 2012.
Nisu osnovani navodi žalbe da je sud
pogrešno primijenio materijalno pravo,
odredbe čl. 372, 373. i 360. stav 1. Zakona o
obligacionim odnosima, jer je primjenom
istih u konkretnom slučaju došlo do
zastare potraživanja prema prvotuženom.
Naime, ukoliko postoji solidarna obaveza
na strani više dužnika, kao u predmetnom
slučaju, tada prigovor zastare istaknut
od strane jednog dužnika nema pravni
učinak prema ostalim dužnicima, nego
djeluje samo u odnosu na njega. Kako je
prvotuženi propustio da u toku postupka
istakne prigovor zastare potraživanja, a sud
na zastaru ne pazi po službenoj dužnosti
(član 360. stav 3 ZOO-a), niti se prigovor
zastare može isticati u žalbi (član 207. stav
3. ZPP-a) ovaj sud cijeni da je prvostepeni
sud pravilno zaključio da je potraživanje
tužitelja prema prvotuženom osnovano, te je
donio pravilnu odluku kada je prvotuženog
obavezao da isplati dug iz osnova ugovora
o kreditu u iznosu 20.912,47 KM, od toga
na ime glavnice iznos od 12.450,00 KM i na
ime dospjelih ugovorenih kamata iznos od
8.462,47 KM.
Međutim, kada je u pitanju potraživanje
zateznih kamata, ovaj sud, vodeći računa o
pravilnoj primjeni materijalnog prava, nalazi
da je prvostepeni sud pravilno zaključio
da prvotuženi, zbog docnje s ispunjenjem
novčane obaveze, pored glavnice duguje i
zateznu kamatu. Zatezna kamata na iznos
glavnog duga od 12.450,00 KM teče od dana
kada je sudu podnesen zahtjev za njegovu
isplatu, odnosno od dana tužbe 24. 11.
2008. godine pa do dana isplate, kako je to
izričito propisano odredbom člana 279.
stav 3. ZOO-a. Međutim, suprotno pravnom
stavu prvostepenog suda, ne može se
potraživati zatezna kamata na obračunatu,
dospjelu, a neplaćenu ugovorenu kamatu
od 8.462,47 KM, jer se kamata na kamatu ne
može potraživati dok u cijelosti ne prestane
glavno potraživanje, kako je to regulisano
odredbom stavova 1. i 2. člana 279. Zakona
o obligacionim odnosima. Ovo ni u slučaju
kada su se ugovorene strane drugačije
sporazumjele jer se ugovorom ne može
odstupiti od zabrane propisane zakonom, a
zakonom nije propisano da se gore navedene
odredbe ne primjenjuju kod kreditnog
poslovanja banaka. Kako u konkretnoj
pravnoj stvari nije izmireno glavno novčano
potraživanje to se na dospjelu, a neplaćenu
ugovorenu kamatu ne može potraživati
zatezna kamata.
Nadalje, sud nalazi da se osnovano prigovara
da prvostepeni sud nije pravilno raspravio
istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja
u odnosu na drugo i trećetuženog, kao
jemce. Sporno potraživanje u ovoj pravnoj
stvari je, po ocjeni ovog suda s obzirom na
zaključeni ugovor, po svojoj pravnoj prirodi
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 125
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
dug iz bankarskog kredita pa se imajući u
vidu osnov tužbenog zahtjeva u konkretnom
slučaju ne radi o potraživanju anuiteta već
o obročnom ispunjenju novčane obaveze
iz ugovora o kreditu. Stoga se za takvo
potraživanje u pogledu vremena zastare ima
primijeniti izuzimanje propisano stavom 2.
člana 372. ZOO-a i odredba člana 371. istog
zakona, koja se odnosi na opšti zastarni
rok od pet godina. Slijedom navedenog,
prvostepeni sud je pogrešno zaključio da je
u skladu sa citiranom odredbom nastupila
zastarjelost tužiteljevog potraživanja, jer je
od dospijeća za naplatu posljednjeg anuiteta
(6. 10. 2004. godine) pa do podnošenja tužbe
(24. 11. 2008.) protekao zastarni rok od tri
godine propisan tom zakonskom odredbom.
Stoga tužitelj osnovano prigovara pogrešnoj
primjeni materijalnog prava, navedene
odredbe Zakona o obligacionim odnosima.
Tužitelj osnovano žalbom ukazuje i na
pogrešnu primjenu člana 373. ZOO-a na
osnovu koje je sud zaključio da je nastupila
zastarjelost samog prava iz koga potiče
povremeno potraživanje s obzirom da je
od najstarije neplaćene rate (6. 10. 2001.)
do podnošenja tužbe protekao rok od pet
godina.
Prema odredbi člana 360. Zakona o
obligacionim odnosima, zastarjelost nastupa
kada protekne vrijeme određeno zakonom
u kojem je povjerilac mogao zahtijevati
ispunjenje obaveze, sa tim da pod uslovima
iz člana 387. ZOO-a može doći do prekida
zastarijevanja. U smislu navedene odredbe
do prekida zastarijevanja dolazi ne samo
izričitom izjavom dužnika o priznanju duga
povjeriocu, nego i na posredan način putem
dužnikovih radnji iz kojih se može zaključiti
da on izražava volju o priznanju duga. U
konkretnom slučaju, drugo- i trećetuženi
su zaključili ugovore o jemstvu i time dali
osiguranje za povjeriočevo potraživanje
prema glavnom dužniku, prvotuženom, te
iskazali volju da će izmiriti njegovu obavezu
ako on to ne učini. Stoga se vršenje otplate
dijela glavnice po osnovu administrativne
zabrane na koju su drugo- i trećetuženi
pristali kao jemci smatra, po nalaženju ovog
suda, priznanjem cjelokupnog potraživanje
koje dovodi do prekida zastare potraživanja.
Kako zastarijevanje prekinuto otplatom
dijela glavnice počinje teći iznova (član
392. stav 1. ZOO-a), a prema analitičkoj
kartici posljednja uplata je bila dana 30. 8.
2005. godine to do podnošenja tužbe dana
24. 11. 2008. godine nije protekao zastarni
rok od pet godina i nije nastupila zastara
potraživanja, kako je to pogrešno zaključio
prvostepeni sud. Kako nije nastupila zastara
potraživanja, to drugo- i trećetuženi, kao
jemci odgovaraju solidarno sa prvotuženim,
glavnim dužnikom za ispunjenje preostale
126 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3
obaveze iz ugovora o kreditu.9
Isplata osigurane sume i primjena
Tablica za određivanje postotka
invaliditeta
Tužitelj je, putem punomoćnika, ovom
sudu podnio tužbu protiv tuženog, radi
isplate osigurane svote u visini od 80.000
KM. U tužbi se, naime, navodi da je tužitelj
na dan 16. 10. 2007. godine kod tuženog bio
kolektivno osiguran u svojstvu pripadnika radnika MUP-a Kantona Sarajevo po polici
pod brojem Nº530100808 na osiguranu
svotu od 320.000 KM za slučaj potpunog
invaliditeta, pri čemu je na isti dan teško
povrijeđen fizičkim napadom od strane dva
lica. S obzirom da je navedena povreda kod
tužitelja izazvala umanjenje funkcionalnog
kapaciteta za 25% trajno, to tužitelj tužbom
i potražuje utuženi iznos sa zakonskim
zateznim kamatama počev od 20. 3. 2008.
godine i uz naknadu troškova postupka,
sve uz napomenu da je tuženi u redovnom
postupku utvrdio svoju obavezu na isplatu
osigurane svote, pri čemu je tužitelja
obavijestio da je nužno sačekati ishod
krivičnog postupka, iako osigurana svota
ne ovisi od toga da li će se utvrditi isključiva
odgovornost,
u
konkretnom
slučaju,
napadača za nastanak štetne posljedice.
Vještak medicinske struke, u svom
nalazu i mišljenju, navodi da je tužitelj
zadobio povrede glave udarcima čvrstim
predmetom od strane drugih osoba pri
čemu je izgubio svijest, a nakon čega je
prevezen na KCU Sarajevo, gdje je obavljena
potrebna dijagnostika kada je i zadržan na
liječenju. Povrede koje su konstatovane
su sljedeće: prelom tjemeno-zatiljačnog
svoda lobanje lijevo, krvarenje iznad
moždanice sa strane povrede, obostrani
prelom gornje vilice sa krvarenjem u sinuse
i prelom kosti lica sa desne strane. Tužitelj
je liječen konzervativno, a liječenje je
trajalo četiri mjeseca i obavljeno je stručno
i uspješno prema težini povrede, međutim,
i pored toga povrede koje je tužitelj pretrpio
ostavile su trajne anatomsko finkcionalne
posljedice koje se ogledaju u čestim upalama
gornjoviličnih sinusa sa sekrecijom iz nosa
i bolovima u glavi, smanjenju senzibiliteta
u predjelu potiljka desno, rijetkim krizama
svijesti i povremenim nestabilnostima
u hodu, te su ostavile trajne posljedice
prema Tablicama tuženog u iznosu od 17%,
i to, pojedinačno kako slijedi: pod tačkom 9.
Stanje poslije preloma baze - svoda lubanje
rendgenski verificirano 5%, pod tačkom 32 a)
Ograničeno otvaranje usta do 4 cm 5% i pod
tačkom 33 a) Defekti na čeljusnim kostima
sa funkcionalnim smetanjama 7%.
9 Vidi odluku Kantonalnog suda u Sarajevu, broj: BROJ:
65 0 P 065499 09 Gz od 29. 11. 2013.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Među parničnim strankama sporan je način
utvrđivanja postotka invalidnosti tužitelja
prema pretrpljenim povredama, a u odnosu
na Tablicu za određivanje postotka, odnosno
sporna je i visina tužbenog zahtjeva.
Članom 3. stav 1. Tablice za određivanje
postotka invaliditeta, čiju su primjenu
ugovorači ugovorili, regulisano je pravilo
za utvrđivanje visine trajnog invaliditeta na
način da se prilikom primjene određenih
tačaka iz Tablice invaliditeta za jednu
posljedicu primjenjuje za iste organe ili
udove ona tačka koja određuje najviši
procenat, odnosno nije dozvoljena primjena
dvije tačke za isto funkcionalno oštećenje,
odnosno posljedicu, a stavom 2. određeno
je da kod višestruke povrede jednog ili
više organa, istih ili različitih organskih
sistema, ukupni invaliditet ne može u
zbiru prelaziti za više od 30% najvećeg
pojedinačno
određenog
invaliditeta,
ako Tablicom invaliditeta nije drugačije
određeno. S obzirom da su kod tužitelja kao
posljedice nastupanja osiguranog slučaja
nastupile tri različite povrede sa različitim
funkcionalnim ostećenjima to punomoćnik
tuženog neosnovano prigovora da je
vještak medicinske struke za istu povredu
primijenio dvije tačke Tablica, međutim,
isti osnovano ističe da se u konkretnom
slučaju ukupan procenat invaliditeta ne
može utvrditi prostim zbirom utvrđenih
procenata koji pojedine povrede nose, jer
se treba primijeniti stav 2. člana 3. Tablica
koji određuje da se u ovakvom slučaju
postoci sabiraju, ali do visine koja ne može
preći 30% najvećeg pojedinačno utvrđenog
invaliditeta. U konkretnom slučaju, najveći
procenat invaliditeta tužitelja je utvrđen
u iznosu od 7% za tačku 33 a) Defekti na
čeljusnim kostima sa funkcionalnim
smetnjama, a 30% od 7 je 2,1, tako da ukupan
zbir pojedinačnih invaliditeta ne može preći
iznos od 9,1%, što u odnosu na osiguranu
sumu od 320.000 KM iznosi 29.120 KM.
Iz obrazloženja drugostepenog suda:
Tablice tuženog kao sastavni dio ugovora o
osiguranju čija primjena je u konkretnom
slučaju
obvezujuća
su
„Tablice
za
određivanje postotka trajnog invaliditeta“
kao posljedice nesretnog slučaja (nezgode),
gdje je za svaku posljedicu povrede određen
procenat pod tačkama Tablica, dok su
članom 3. propisana „pravila za utvrđivanje
visine trajnog invaliditeta“.
Prvostepeni sud je na visinu invaliditeta
proveo dokaz vještačenjem po vještaku
medicinske struke te je kod tužitelja, prema
nalazu i mišljenju vještaka, utvrđen ukupan
invaliditet kao posljedica višestrukih
povreda u visini od 17%.
Prema Tablicama za pojedinačno određeni
invaliditet određena je visina procenta za
svaku vrstu povrede. Vještak je za svaku
povredu tužioca utvrdio pojedinačni
procenat.
Prema članu 3. stav 2. Pravila za utvrđivanje
visine trajnog invaliditeta, propisano je
da kod višestruke ozljede jednog ili više
organa, istih ili različitih organskih sastava
ukupan invaliditet ne može u zbiru prelaziti
više od 30% najvećeg pojedinačno određenog
invaliditeta. Pošto je prema Tablicama
pojedinačno određen invaliditet za svaku
vrstu povrede koju je tužilac pretrpio,
a imajući u vidu da utvrđenu visinu
invaliditeta prema nalazu vještaka ne prelazi
niti u jednom slučaju određeni invaliditet
prema Tablicama, to je, po mišljenju ovog
suda, prvostepeni sud pogrešno primijenio
naprijed navedenu odredbu Pravila za
utvrđivanje trajnog invaliditeta.
Stoga tužiocu pripada pravo da za štetni
događaj bude namiren za ukupan iznos od
17% od osigurane sume, a to iznosi 54.400 KM.
U ovom postupku provedeno je vještačenje
po vještaku medicinske struke pa utvrđeno
da prema Tablicama za određivanje postotka
trajnog invaliditeta kao posljedice nesretnog
slučaja i to pod tačkom 9. verificirano 5%,
pod tačkom 32 a), 5% i pod tačkom 33 a) 7%
što ukupno iznosi 17%.
Iz obrazloženja Vrhovnog suda
Federacije BiH:
Osnovano se revizijom ukazuje da je
pogrešan pravni pristup drugostepenog
suda da tužitelj ima pravo na isplatu svote
osiguranja za invaliditet od 17%, nastao
zbirom
pojedinačnih
invaliditeta
po
Tablici. Kod utvrđenja da je kod tužitelja
zbir pojedinačnih invaliditeta 17% (5% pod
tačkom 9. Tablice, 5% pod tačkom 32a) i
7% pod tačkom 33a) Tablice), tada ukupni
invaliditet ne može u zbiru prelaziti za
više od 30% najveći pojedinačno određeni
invaliditet, kako je propisano odredbom
člana 3. stav 2. Tablice. Dakle, u konkretnom
slučaju postoci za pojedinačni invaliditet
se ne zbrajaju, već se postotak određuje
zbirom najvećeg pojedinačno određenog
invaliditeta i 30% od istog (7% + 2,1%), što znači
da je visina trajnog invaliditeta tužitelja 9,1%
ili 29.120 KM od osigurane sume, koju je
tuženi dužan isplatiti.10
10 vidi odluku broj: 65 0 P 047050 12 Rev od
08.10.2013. godine
BROJ 3 MART 2014 PRAVNI SAVJETNIK 127
Vaš
poslovni
vodič!
128 PRAVNI SAVJETNIK MART 2014 BROJ 3

2013-02-11-natjecaj za zakup poslovnog prostora

Županijska uprava za ceste Dubrovačko

Prodaja-automobila-natjeÄ aj.pdf - zavod za javno zdravstvo ličko

VODOVOD BRAČ d.o.o.

Javni poziv

POČETNA- CIJENA JE: 750 kn sa PDV-om.

AUTOBUSNI KOLODVOR d - Autobusni kolodvor Zagreb

JAVNI NATJEČAJ - Vodoprivredne uslužne djelatnosti

PREUZMITE Konkurentski zahtjev za dostavu

Na temelju članka 35