Metamorfoza tijela (PDF)

Nihad Filipović
METAMORFOZA TIJELA
PREDGOVOR
“U svakom čovjeku je i zlo i dobro…pa su tako ljudi sposobni i za jedno i za drugo. Dobro se
najviše eksponira u uvjetima slobode, a najviše cijeni u uvjetima neslobode. Nije slučajno da
onaj što je osjetio samo dno zla, često najiskrenije cijeni dobro. Zlo se pak najviše eksponira
u uvjetima neslobode. Zato zlo cvjeta u uvjetima totalitarizma i rata. I dok je čovjekova
sposobnost za dobro ograničena njegovi sopstvenim potrebama, a sve preko toga je odricanje,
čovjekova sopsobnost za zlo je, temeljno, bazično, animalno neograničena.”
Gornji citirani isječak dio je ranije objavljenog eseja ovoga autora pod naslovom: “Mali ogled
o dobru i zlu”, a ovdje nam se čini zgodnim početkom jedne kratke zabilježbe, ne o piscu sa
onim bla,bla,bla…biografskim podacima kakve uobičajeno prate slične zabilježbe, nego o
onome “što je pisac htio reći.”
A htjelo se progovoriti prvenstveno o ZLU koje biće ostaje TAJNA dok je svijeta i vijeka te su i
ove pjesme uglavnom, skroman pokušaj da se proviri u tajnu, da se zaviri iza zavjese, pogleda
kroz “periskop” i pokuša dokučiti dubinska, korjenska magija zla, u jednom tačno
omeđenom prostoru “niskih potreba” i “zgusnutog vremena” u kome je i “vjetar disao teško.”
Omeđeni prostor i vrijeme “punoće praznine”, vrijeme pobačaja Misli i “gluha vakta” u kome
se “ne množe misli”, ali i vrijeme i prostor u svojoj svezemaljskoj ukupnosti i svevremenskoj
dimenziji.
Ne znamo zašto tako dođe vrijeme “vaskrsa duša nebeskih ljudi”, umišljenih da su sami
Svemogući te i “Sunce ubiti mogu”. I teško da ćemo ikada do kraja i dokučiti zašto je to tako,
ali nam je dato da propitujemo i tako tragamo, koliko riječ i osobna imaginacija dopušta,
tako tragamo za ISTINOM. Možda su svi ti znaci upozorenja koji najavljuju narastajuće zlo,
koje zapažamo i ne zapažamo, kojemu se ponekada pokušavamo suprostaviti, a najčešće
nastavljamo sa zebnjom u srcu nadajući se kako će ipak sve proći, možda je to sve skupa tek
hirovita volja Stvoritelja, dio nekog Njegovog plana da se ljudi spomenu i opomenu. Ili je to
“Sjeme zla” tek đavolska masturbacija Sotone?
Tek, jasno je: zlo “miriše mržnjom”. Mržnja “miriše opojno”. I to je ta smjesa što razum
progoni u egzil, a ljude umeće u “cjepanice u maršu”.
Možda je i smrt samo dio onoga plana da se ljudi spomenu, jer na kraju svi smo isti u
poništenju, pa je i smrt tako znak upozorenja.
U pjesmama prvog dijela ove zbirke, obavješten čitatelj će lako prepoznati tragično
bosansko/hercegovačko iskustvo s kraja prošlog stoljeća prelomljeno kroz moje viđenje, moje
osjećanje i saosjećanje zla što nas snađe. U ovim pjesmama koristim određeni broj bosanskih
arhaizama jer je i zlo s kojim smo se nosili za tog karavakta ono “pametarsko” i od starine.
Drugi dio zbirke je meditacija o smrti kao logičan nastavak propitivanja zla. Jer, u čemu je
smisao dobra i zla, ako na kraju sve i svi završavamo u “mutnom ušću” poništenja.
U trećem dijelu ovoga uratka, zamoren od stalnog gledanja u zemlju pokušavam dići pogled i
pogledati i u nebo, tražeći utjehu u onome što jeste nada (ljubav). Mali je to pomak od
prevlađujuće crne boje smrti i sive boje pepela kojom “miriše” ova knjižica.
Knjižica se završava sa pet pjesama dopisanih kao uvod u ono što je kratak presjek interesa i
stilskog izraza kojim se služim.
Sve su ove pjesme nastale u periodu 1999. godina – 2001. godina, u vremenu nekog mog,
kako ja laički procjenjujem, osobnog izlaska iz post-traumatskog stresa što me pratio svih tih
poratnih godina. Gotovo kao uvjet prevazilaženja stanja u kojem sam se nalazio, pojavila se
potreba izraziti osjećanja i tjeskobu što me morila i sprječavala u svakom suvislom izrazu: od
jednostavne ljudske relaksirane komunikacije do složenijeg pisanog izraza… U prednjem su
smislu ove pjesme “akcidentalne”; Nikada prije, a evo ni poslije, nisam napisao pjesmu. I ne
znam hoću li, jer me uopće ne prati više niti osjećanje niti potreba za takvom vrstom izraza.
Moje su pjesme, ne nalazim bolji izraz pa se usuđujem napisati, misaone, više deskriptivne, a
manje lirske. I nepravilnog su ritma i nepravilne su rime. Koliko su one tek opis, koliko tek
pjesme, a koliko moguće u nekima od njih imao one magije u kojoj naslućujemo ili
prepoznajemo poetiku, ne znam. Ono što znam jeste da je svaka od njih moje osjećanje,
izraženo na način moj, u trenutku kada sam ih na papir ispisivao.
Vjerujem i nadam se da će to tako i “zalutali ” čitatelj prepoznati i prihvatiti.
GLUHI VAKAT
Cjepanice u maršu
korov mržnje u srcu rascvjeta otrov
miris
zanosni zastranjuje ljude
naslagane u vrste
kao ogrjev pripremljen za zimu
razum u egzilu
cjepanice u maršu
ah, kako mržnja miriše opojno
Sjećanje na jedno proljeće
tog proljeća tvrda kora bora
duboko urezanih
u trenu
govorila su sve
zgusnuto vrijeme tog proljeća
dekikom je otkucavalo vječnost
vjetar je disao teško
tog proljeća
kad vaskrsnu Smrt
duša nebeskog naroda
Gluhi vakat
William T. Ayton
vrisak
zasjeca otupio
dan
a dan težak,
nehajan, lijeno se vuče
do u noĆ
šuplju
i k tomu tuplju
i još gluhlju
ja gluha vakta, gluho bilo
LOV
glave pognute
na drhtavim nogama
popadoše
glavolovci odoše
za sobom prašinu ostaviše
… i sad‟, sve opet, kao isto je
PERISKOP
u oku rođena ljubav,
u drugom mržnja.
i dok dobro boljuje zlo,
u prostoru gluhom,
zlo se otima dobrom.
grijeh na usnama naopako
sluti kume.
nemušti jezici pametara*
sapliću se o neznanje
Na propuhu,
u praznoj duši,
gori misao odrvenjena.
* Pametar – pamtilac prošlih događaja, znalac, pametan čovjek
VEHN
krv zgonjena u noge
zazire od smrti,
ţanjući plodove poniženja.
slaba srca škrtarila,
starevinu dušmanima
šparala,
pa sad‟ nakoćena bijeda
rođaci,
k‟o naplavak bujice
gladnih,
napada na čanke.
------------------------------------------------------------------------------------Anahronizmi i fraze: Vehn – ljubav prema imetku i zazor od smrti; “Krv zgonjena u noge” – fraza kod
Crnogoraca u značenju prestravljenosti, strah od smrti; Škrt/škrtariti – “težak na novcu”, sebičan…;
Šparati – štediti, čuvati; Ĉanak – posuda, sud.
SJEME ZLA
Bijeli kamioni, prepuni krasnih golih djevojaka
Plove crvenkasto-žutim nebom, poput kakvih neobičnih
Zrakoplova, sa točkovima umjesto krila.
Drhtava, bijela tjelesa djevojaka, lepezasto zrače
svjetlost u prostor.
Zrakom lete ruke, noge, trupla bez glava, glave sa
uplakanim vaginama umjesto očiju, secirani anusi…
Niže zemljom, gola neka, samo sa šljemovima na
glavama,
groteskno ružna tjelesa,
iskeženih lica i jezika pseći otegnutih,
Eraktiranih penisa u rukama, zgrčeni u borbeni
položaj vojnika, prosipaju sjeme okolo,
ekstatički, a sablasno ledeno,
hijenski
v r i št e ć i.
Pored puta luda žena viče: “Vratite mi dijete. Vratite mi dijete…”
Onda baci kamen na kolonu u prolazu. Kamen pogodi
Majku. Majka ćuti. Onda se sagne, uzme
kamen i stavi ga u njedra.
Njeno dijete je sada kamen.
Kiša se otme oblaku, padne na Majku i razbije se o
kamen.
Iza oblaka pojavi se lice,
Velikog Masturbatora.
Thomas Lea: “Two thousand yard stare“
SIJANJE KOROVA
dođu dani kad‟ ljudima se otimaju
otrovne, stidne riječi i naviru,
kao gljive poslije kiše
tih dana zmija kožu, a vuk dlaku
prevrću se ćurci(1),
hrđenabodice(2) izbijaju poput bujice,
na mah, zaneseni u činu nicanja;
i nose i zvižde, kao meci posijani davno,
al‟ i korovu treba da zabuja
danas čvrst korak ruši tabu tišinu
danas stid prognan javno nuždi
i na vratima već strašno lupa
prešli smo nevidljivu crtu obraza
zemljaci i sad‟ smo samo zamorčad
u igri u kojoj raste punoća praznine
Anahronizmi: Ćurak – kaput; Nabodica – svađalica.
TERORISTIĈKO GNIJEZDO
Na vratima stana
Šezdesetsedmogodišnjeg Đukić Krešimira
Kreše i supruge mu šezdesetdvogodišnje
Fatime, jutros je osvanulo
upozoravajuće obavještenje:
TERORISTIĈKO GNIJEZDO
Svi meci i sve granate
ispaljene po zemljici Bosni
ne važu,
jednog četnika na vratima
Svašta su Krešo i Fatima prodeverali
u svom vijeku, ali posjedili nisu
Jutros su u stan Đukić Krešimira i
Fatime provalili četnici.
Ĉetnici su jutros iz stana izbacili
na pepeo sive i posjedjele starce.
BOŢIJA VOLJA
“Mislili čovjek da će biti ostavljen
bez odgovornosti” (za svoja djela)
Kur‟an, El kijameh: 36
Priča što slijedi istinita je i isvima je dato da je znaju,
samo što ih ima bez duše i bolesna srca, pa ne vjeruju.
Zato valjda, svako malo, ova se priča ponavlja ljudima,
pa dok je ne prime. A priča veli:
I desi se da Bog još jednom stavi ljude na kušnju i dade im
da budu stoka, a hajvanima da budu ljudi.
I dade Bog tim ljudima sve,
samo im zabrani sa stokom postupati neljudski:
“Jer i oni su moji robovi”, reče uzvišeni Stvoritelj.
Ali ljudi ne odoliše napasti, te počeše stoku “držati”,
baš onako neljudski, nečovječno; i mlatiti je počeše i izgladnjavati
i ubijati- i to počeše raditi, ali ne iz potrebe, već iz objesti.
Kad‟ to vidje dragi Bog, naljuti se i ponovo ljude vrati u hajvane,
a onu stoku umetne nazad u insane.
I tako vele, u narodu od tog doba osta:
“Ni boljih insana, ni većih hajvana”.
SAVRŠEN KRUG
Ubojice dođoše i rekoše: Nema više Sunca!
K‟o da se Sunce, neuzbillahi, ubiti može.
I rekoše: Nema ni Bosne više!
K‟o da Bosna nije od Porfirogenita pa do našijeh dana.
I još rekoše: Nema ni Vas više!
A ne znaju hudnjaci,
Ništa nije bez Stvoritelja stvoreno,
pa se ni rastvarat‟ ne može.
Stići će ih kazna!
K‟o što je stigla i one prije.
KAD MOSTOVI SE RUŠE
Na vijest o rušenju Hajrudinova mosta
u Mostaru
Kad mostovi se ruše
To beskonačnost Smrti
zatvara krug.
Kad između obala
biva prazno
to među Nama
utihnula je Riječ.
OSLOBODI ZVIJER U SEBI
Ĉuješ li me brate!?
Pokidaj te lance i oslobodi zvijer u sebi!
Matematski sve je jasno:
kvadrat nad Dinarom jednak je
zbiru kvadrata nad Savom i Drinom.
Ipak, domovina krvari,
a što je život bez srca.
Vijesti su pune praznih riječi
i velikih, užasno velikih brojeva,
poslije kojih nam je nemoguće vjerovati
u osjećanja prijateljska.
Laži me ne smetaju. Znam,
duboko je šumadijsko blato,
debela je prašina zanemarenih knjižnica.
Al‟ Neizgovorena istina boli.
Mislio sam, sav rusak bosanski znadoh
No koje dobro od kiše nakon poplave.
Nego ustave dizati, brane praviti,
To nam valja raditi; jer opet će zapadati.
U neljudsku vaktu, neljudi se
samo neljudi boje.
Zato brate čuj me:
Pokidaj te lance, oslobodi zvijer u sebi!
”Ĉovjek čovjeku pokornost ne duguje…”
STIDAK
Mrvica kruha, stidak
za kojim se po prašnjavoj
zemlji tragalo, učini se divnim,
vrućim somunom
Ah, kako se nekad‟, onako
nevino, baš dječački iskreno,
bez stida, znalo polizati
posljednje ostatke majčinom
rukom spremljena objeda
A sada! Ni ova pošast gladi
natjerati me ne može na taj
razumljiv gest očajnika.
Jer eno, na žici bodljikavoj
ptičica jedna strpljivo čeka,
ono što po svakom pravu,
i božijem i ljudskom i
ptičijem je i spada.
Ta i ptice treba da jedu.
ISTRAGA PAMETI
slomljenih rebara i
krvav, pred kasap-četobašom
što se igra Boga
ćefšit ,
bakovit neki katil,
visok i tup poput
zatupljenih bosanskih planina
snažno ošne i vrisne
u sobi, maloj i mračnoj
zaljulja se pamet, padne
i nestane u crno zavijena
-----------------------------------------------------------------------------------------------------Anahronizmi: Kasap – mesar; Ĉetobaša – vođa čete; Ĉefšit – isljednik, onaj koji vrši uviđaj;
Bakovit – snažan, jak; Katil – zločinac, ubojica.
IN MEMORIAM
u svim mojim besanim noćima
prati me taj zvuk
opor
škrt
ogoljen
prost
ružan, a snažan zvuk
cvileći, a duboki zvuk
nepatvoreni
iskonski
animalni zvuk
i pjesma i nad hrpom pobijenih
ZEMLJA GORĈINE
Sunce.
Oko puno praznine –
monotone, ravne
beskrajne, duboke
praznine,
Gasne.
Starica.
Naborane, sasusene
i napukle koze.
Zemlja gorcine,
krije posljednje ostatke,
drage, prazne oblike
sto nekada su bila,
O Boze,
Tijela.
Prostor srcolik,
bescutan,
na pustinju sivkast,
gubi se u praznim, crnim
horizontima
Na koljena ljudi.
Vrijeme je za molitvu:
Euzbillahi minešejtani radžim
Bismillahi rahmani rahim…
Axel Saffron – Elements
STRIJEPNJA
Kažeš – procvjetaće nam Bosna,
A Bosna probeharala.
Kazeš – vrijeme radi za nas,
A vrijeme miruje, apsolutno, vječno.
I kazeš – nema tome sumnje,
Budućnost nam je svijetla
A ja se eto, oprosti, bojim.
Nije da sumnjam, već prosto, bojim se.
Ta i sam znaš brate, nikada nisam volio
ni broda ni aviona; hem duboko, hem visoko.
Nedao nam dragi Bog potonuća.
NE DAJ SE BOSNO
Kada su ga u “bijelu kuću” uvodili
Nisvet se ote, gruhnu jednog, pa povika:
NE DAJ SE BOSNO
Na mjestu ga dotukoše
Na tom istom mjestu poslije je nikao zambak
Anahronizmi: Zambak – ljiljan.
STID
obešćašćena lica
jutros proghoni stid
pucaju tikve
pune sjemena neželjenog
med pretočen u gorki pelin
misao, grijeh, golotinja…
tijela, vrčevi u činu stvaranja,
zagađenu krv liju
DUBINA MRAKA
Prolazeći pored Zemaljskog muzeja
Prizivam mutne sjenke s‟ početka
Što je bilo svijetlo biva sada sjenka
koja raste, dok Sunce zapada u muzej
čovjek je i metafizika i materijalistika
a povijest je samo iluzija svjetla
Doduše, istine najjače svijetle u mraku
Samo, pitanje je: Koja dubina mraka
je granica našega pada?
Hary Everett Towsand, Refugees ( prognasnici), detalj
VALJA NAMA KAPATI
ledenim znojem opijena tijela
plove zvjezdanom prašinom
jednog urušenog svijeta
sa gradovima što bivaju prazni
u smanjenoj zemlji
oslobađajući prostor
i nas nesta
poput vode iz razbijena suda
rođače.
i sad‟ nam je opet kapati…
pa dok ne nakapa.
MJERA BOSANSKOG EKUMENIZMA
u Sarajevu, Juli 2003. g.
Komšinica sa trećek kata
na žalost dosla.
Kaže, i njoj ubil muža.
Novac htjeli,
pa ga u beogradsku odveli.
Tu ga upucali
Ko treninga radi
Kroz usta mu pucali.
Priča žena – kiša pada,
a trese se k‟o grana.
Namrla se straha –
Tri puta me strefilo,
reče.
Raspakovah hediju.
Malo kahve i nekakve napolitanke.
Mjera bosanskog standard,
jula dvije tisuće i treće
Na kutiji napolitranki piše:
“Made in in Srbija & Montenegro”
Nemjerljiva je dubina tuge,
a‟l ta kutija napolitanki
odjednom mi se javi
merom bosanskog ekumenizma
- --------------------------------------------------------------------------------------------------“Made in Srbija & Montenegro” – engleski: ”Proizvedeno u Srbiji i Crnoj Gori”
OGLAS
Traži se
Jučer, negdje u ulici oslobodilaca
izgubljen smješak.
Nagrada poštenom nalazaču:
doživotni osmjeh na licu.
Šifra: Smješak „92 – ‟95
ZNACI UPOZORENJA
“Kada bi dizao građevine do neba, opet se moraš konačno
zavrijeti pod zemlju.”
(Natpis na nišanu Hasan-Bega Beširevića,
mezarje Ostroţačke dţamije)
METAMORFOZA TIJELA
Nebo, poput smrti bijelo i sivo, nadkriljuje prizor.
More. Mirno, ne talasa. Kao staklo ravno i ledeno.
Refleksija neba u m oru.
Plaža. Pijesak. žbun.
Iz žbuna vire oči znatiželjne.
Tijelo, čvrsto konopcem vezano, mrko plavo je i žuto, na uboj.
Zapušenih usta, staklenih očiju, kao lutka da je.
Na tijelu prosuto sjeme.
Ĉovjek se sagne i kuša sjeme.
Jezik zmija, hladan, klizi tijelom.
Koža je naježena, ukrućena.
Ĉovjek je uzbuđen.
Brzo se sagne, uzme nož i zareže si grudi.
Jedan put. Dva puta. Tri puta…Mnogo puta…
Tijelo, živa rana, otpušta krv.
Krv curi niz tijelo i kapa u pijesak, crna.
Iz daljine dopire zvuk crkvena zvona.
Na nebu se pojavljuju prvi tmasti oblaci.
Padavina će.
Ĉovjek uzme kičicu i slika:
More. Mirno, ne talasa. Kao staklo ravno i ledeno.
Refleksija neba u moru.
Plaža. Pijesak. žbun.
Iz žbuna vire oči prestravljene.
Otto Dix, Skull (Lobanja)
IZDIHANIJA
Noćas, u bijeloj noći igraju grobovi naših predaka.
Noćas zvijezde padaju s neba ravno u zemlju.
Noćas se svečana pjesma iz grla otim, a ljudima.
Noćas niko ne spava.
Noćas svi iščekuju.
Sutra je dan mrtvih!
------------------------------------------------------------------------------------Anahronizmi: Izdihanija – nastup smrti
NA TABUTU
To nije smrt
To je tijelo nepomično
Rastavljeno od života
K‟o na sudu dvoje
Kad‟ se rastave
Ne mogu zajedno
Pa se razvedu
Razvelo se tijelo od života
Na Velikom Sudu
Pa sad‟ leži nepomično
Na tabutu
-------------------------------------------------------------------------------------------Tabut - posmrtna nosiljka kod muslimana.
BILJEG( *)
“Jer nebo postoji da bi ti,
misletći da ćeš skočiti u vječnost,
lakše skočio u ništa.” (**)
I dok je Sunce na horizontu
zapadalo u zemlju
On je skočio
i nestao u dubini
Iza njega je ostao
samo njegov biljeg
krhko I prolazno
blago udubljenje
od udara tijela o zemlju
-----------------------------------------------------------------------------------------------------(*)Biljeg – znak, obilježje;
(**) zapis na jednom stećku, ime i datum nepoznati.
MALA PJESMA
mali miš
u kutu male sobe
zatvoren u svoj mali mozak
razmišlja o svom malom životu
…i tako dalje…
do u mutno ušće
PIJANA PJESMA
vijest me stigla u krčmi
umro ti je otac, vele
u pravi čas rekoh…
i naručih još jednu rundu
ovaj put za cijelu krčmu
Ilustracija, Alice Newman: Pub dravings (Crteži iz krčme)
IN MEMORIAM JEDNOJ RIBICI
u noći kada umire stari Plop,
svi što su ga voljeli, spavaju kao top.
sutra će svi oplakivati starog Plopa,
samo ću ja iscrpljen, spavati poput topa.
Ilustracija, William T. Ayton: Fish out of water (Riba na suhom)
POST SCRIPTUM
još jedna generacija između smrti i
sopstvene djece
još jedno tijelo lomi se i puca
kao suha grana
a sve ostalo već je rečeno…
izuzev neizrecive tuge
Ilustracija, Harry Everett Townsand: Leafs drawnings (Listovi)
UNUTARNJE SVJETLO
UNUTARNJE SVJETLO
Misao razigrana
Beskrajna je dubina riječi
Umivenih
Što vrata otvaraju gvozdena
Bašta travom ozelenjena
Na jeziku je riječi pjesma
Mrţnja je pogubna ljubav je izazovna.
I mrak je pomak
Svjetlo unutarnje što vidi ljepotu
Skrivenu
K‟o dražesno stidno.
U igri je smisao, odbaci besmisleno
I reci jasno
Mrţnja je pogubna, ljubav je izazovna
Svjetlo od izvora početka
Juri vrijeme vječno, i sve se kreće
Od začetka
U jednome smjeru
Ipak, sine, ne zagasi krhko svjetlo
Nadrasti ružno i reci glasno:
Mrţnja je pogubna, ljubav je izazovna.
PORUKA
Dijete,
Sve što imaš imaj.
Al „ i drugom daj.
Nemoj samo da je tvoje
Što biti može
Komotno za dvoje.
Ne oholi se,
Moc slavu i bogatstvo
Ako uzmogneš
Nego,”molitvi se predaj,
Nahrani siromaha,
Prigrli siroče.”
Nađi vremena za pogledat‟
I u zemlju i u nebo.
Predahni,
Osluhni,
Udahni,
Pomiriši ,
Poljubi.
I upamti,
Nije Bog sunce
Da bi vatra,
Nego toplo.
I nije vodu
Da bi poplava,
Nego žedna.
A nije ni čovjeka
Da bi mržnja,
Nego ljubav.
TAJNA
Samo ona zemlja crvena,
zna našu tajnu Dragana.
Zato i jeste crvena.
RUŢA
Pojedeno nebo
Teškim
Crnim oblacima
Klanja se
Pred putenom bjelinom
Stidljiva Sunca
Ruža
život crven
Cvjeta
Plodonosnom ljepotom
U tvojoj ruci
Dragana
A srce kuca, kuca…
IGRA
U igri dojki
strast obnevidjela
raspupava tučak
Sljepoća bezstidna
u velikom bljesku
vriskom oslobađa bol
pomjerajući granice
Sažima se vrijeme
otvara se svemir…
U grču
pomalja se cvijet
PRŠTI VODA, SVJETLOST ŠIKLJA
Zapletenih udova zagrljena tijela,
grijetopli pljusak.
Svježe voće zarudjelo, zapupale mladice
Pršti voda u milijarde kapljica.
Svijetlost
Šiklja.
Latica otvorena je poziv,
ruka pružena.
Biće zabavno noćas
Dragana.
BRDO BJELINE
Willendorfska Venera, bocni pogled, 2.500 – 25.000 prije pojave Krista
Zima
sve steglo
u mrzlo brdo
bjeline svedeno
Dah je ledenica
u tvojoj maloj šaci
Toplo usuškani
gazimo nevino bijelo
Okom zaiskri
oslobođena suza
NE NIKADA NE RECI…
ne nikada ne reci neću.
bolje reci, bilo šta:
ne mogu, neznam, ne smijem…
ali ne, molim te,
nikada ne raci neću.
poštenije reci:
ne volim te.
PET PJESAMA
SAMOĆA
Jean Haynes: Lonliness (Samoca)
Rasla u slutnji
duboko dole,
a rasrasla u pomutnji
Samoća
Biti kap u okeanu
što k tomu još talasa
A vrijeme
Prokleto vrijeme
miruje.
I ne vidi se kraja…
PJESNICI
Pjesnici bljesnu
I onda samo mehkim dušama
beharaju
Snovima,
sve trepereći
u padu.
NEDJELJA
Volim nedjelju
Nedjeljom miriše moja porodica
mirisima moga djetinjstva
Spora, upravo troma, lijena i mazna
Nedjelja otegnutih Dalijevskih kazaljki na satu
Nedjelja u krevetu do u debelo jutro
Nedjelja dokolice:
Porodični ručak u jedan
Vrijeme sporta muzike i razonode
Nedjelja tako trazličita, posebna
Svi ostali danI, kao život, kratki su:
Dlanom o dlan i prođe
Jedino nedjeljom vrijeme kao da miruje
Jedino po nedjelji znamo, kako život
i nije baš tako kratak
Volim nedjelju
BESKUĆNICI
Autor fotografije, Lee Jeffries
Picadilly Circus, sred Londona
žuri se
juri se
more tjelesa
talasa se
a beskućnici
u pločnik, k‟o ostrvlje
u valovitu moru ukopani
nepomično leže.
nadzemni filteri megapolisa
u punom pogonu
jedu vječiti smrad:
prašinu
gasove
otpad
beskućnici čiste London jedući njegovu sramotu
PJESMA PISANA KOMPJUTEROM
Svjetlost sija bjelinom
Bjelinom sija svjetlost
Sija bjelinom svjetlost
Bjelina sija svjetlošću
Svjetlost bjelinom sija
Bjelinom svjetlost sjaji
Sjaj bjelinom svijetli
Bjelina svjetlost sija
Sijajući svjetlost bjelinom
Bjelinom sijajuća svjetlost
Svjetlost bjelinom sjaji
Bjelina sjaji svjetlost
Sija svjetlost bjelinom
Bjela svjetlost sjaji
Svjetlost bjelinom sjajeći
Bjelinom svjetlost sijajući
Bjelinom svjetlost sijajući
Bjelinom svjetlost sijajući
Sjjiću bijlei isvjetso
Bmjeoenil asji tsjivslo
Asij ambnijli tssaoviej
Error in operating…
Press the help buton
Error in operating…
Press the help buton
Error in operating…
Press the help buton
Error in operating…
Nihad Filipović:
GLUPOST JE MAJKA SVAKOG ZLA
Posted: 22. Oktobar 2012.
Kao što ne možete o koncentracionim logorima
govoriti na komičan način, a da se to ne završi kao
farsa odnosno tragedija, tako se ni o smrti ne može
govoriti na lijep način. Na topiku smrti moj doživljaj
poezije je dadaistički ili jezikom pop kulture
kazano,
pankerski:
dakle
i
ružno
je
lijepo….Karcinom se primio i najtransparentniji je
kod Srba, ali ga makar kao parčiće modela svijesti
nalazimo i kod Hrvata pa i kod nas Bošnjaka.
Razlika je u tome što je taj model kod Bošnjaka
reakcija, odbrambeni poriv opstanka i odbrane
života i prava da se bude svoj; i nije prisutan u
elite, barem ne kao razvijena i transparentno
očitovana svijest putem uradaka duha…..Dobro i zlo jesu opoziti, ali su dio
jednog. Oni su kao crno i bijelo, opoziti vezani jedno uz drugo i prate čovjeka
kao što ga sjenka njegova prati. Kako je čovjek subjekt povijesti onda je sva
povijest utakmica dobra i zla. Ako mir percipiramo dobrim, a rat zlim, onda
zbilja povijest nije ništa drugo, nego stalno ponavljanje već viđenog…..Neko je
kazao, nada posljednja umire. Ne mislim da je tako. Nada ne umire. Ona je
ezoterična, kao misao: mijenjati se može, ubiti se ne može. Jer ona je
vaseljenska, a vaseljena ne umire; ona aberira, prelazi iz stanja u stanje. Ona je
vječna, ergo, nada živi i kada njeni emiteri gasnu…..Omer je i danas moja živa
rana. Kažu da vrijeme zacjeljuje rane, ali što sam udaljeniji od vremena
Omerovog mučkog ubojstva, sve ga više osjećam i sve mi više nedostaje. Mnogo
je nevinih, na desetine hiljada, posebno civilnih žrtava bosanskog domovinskog
rata. Ni krivi ni dužni ti su ljudi stradali samo zato što su bili „krivog“ imena i
našli se na pogrešnom mjestu u krivom trenutku….. A ubijen je jer nije pristao
da se pojavi u propagandnom dokumentarnom filmu koji je srpska tv. upravo tih
dana snimala i da kaže kako su rat u našem rodnom Ključu izazvale zelene
beretke, muslimanski fundamentalisti, paravojne muslimanske formacije i slične
nebuloze. To mi je on sam gore na Manjači rekao, a isto mi je potvrdio i moj
inspektor kada mi je rekao: „Drzak je Omer. Pripremili smo mi za njega druge
metode“. To je trenutak kada su ga počeli nemilosrdno tući iz dana u dan, da bi
ga nakon devetnaest dana torture i dokrajčili. Sve je mogao prekinuti i tako
spasiti život samo da je rekao: “U redu, pristajem. Izaći ću na tv. i reći što od
mene tražite”. Nije htio to uraditi i zato je ubijen……
1. Dragi prijatelju, kolega i "brate u patnji" (oko ovog posljednjeg lahko smo se
usaglasili)! Razloga za ovaj razgovor ima više, ali povod jeste jedan: Tvoja
zbirka pjesama koje je pripremljena, ali još nije objavljena. Dokle se došlo s
tim, odnosno hoće li se i kada govori Tvoje duše, kroz stihove, naći između
korica knjige.
FILIPOVIĆ: Najprije hvala ti na ovome razgovoru, vremenu i energiji koji si uloţio ne bi
li i moju malenkost pretstavio našoj ljudima u SAD i Kanadi, pa i šire, jer kolio sam
razumio ovaj razgovor se plasira ne samo putem lista nego ide i na web. A hoće li te
pjesme ikada biti ukorĉene, ne znam. Ništa od onoga što sam do sada napisao nije
omrsilo papir u štampariji, pa ni te pjesme. Sujeti bi jasno godilo da se to naĊe ukorĉeno,
ali manje više sve je to razbacano po internetu i na tim virtuelnim elektronskim
stalaţama dostupno još širem krugu potencijalnih ĉitatelja nego da je plasirano kao
knjiga. Konaĉno, zna se koliko se kod nas knjige ĉitaju. Ipak, moja je ţelja da to printam,
makar i privatno što ću i uraditi. A kada, to ne znam. Kada naĊem vremena, ako na kraju
ne ispadne da više i nemam vremena.
2. Negdje sam pročitao da si za svoje pjesme rekao (uz skromnu ogradu: "ako
smijem tako reći...") da su "misaone, a manje lirske, pokadšto teške, stilski
raznovrsne, a imam nešto i satirične poezije..." Hoćeš li to i za
naše čitatelje pojasniti?
FILIPOVIĆ: Rekao sam to u predgovoru pripremljenom uz odabrane pjesme koje sam
uvrstio u tu svoju nikada objavljenu knjiţicu pod nazivom „Metamorfoza tijela“. Jasno
svaka aktivnost je misaoni proces, od okopavanja bašte preko pisanja pisma do sloţenih i
sloţenijih duhovnih kreacija. U tom smislu moţda pridjev misaona pjesma nije najsretnije
odabran. Cjelishodnije i jasnije bi bilo da sam moţda rekao da su to pjesme sa porukom,
a manje, da tako kaţem, šta ja osjećam pjesme. Naime, upravo ovu liniju podjele
primjećujemo u modernoj poetici i tzv. pop kulturi općenito: pjesme su, da upotrijebim
engleske fraze, il „massage songs“ ili „what I feel songs“. Nema jasne linije razgraniĉenja
u izrazu; izmeĊu moţe biti i deskriptivna i narativna ili prozna poetika, moţe biti satiriĉna
i humorom i moţe biti i ima proţimanja, ali se ovo potonje, dakle te „šta ja osjećam
pjesme“, doţivljavaju, a najprije tako i razvijaju, kao lirska konstrukcija u uţem smislu,
sa paţljivo odabranim mehkim, koloritnim, da kaţem pjevljivim rijeĉima i metaforama
kojima se slika tj. u duhu ĉitatelja projecira transferirana pišĉeva emocija, a one prve ili
pjesme poruke, kojima ja osobno tendiram, doţivljavaju se kao angaţirane u socijalnom
smislu.
Inaĉe, to „misaone pjesme“, meni je došlo u pamet razmišljajućui o ratu u koji smo
gurnuti devedesetih godina dvadesetog stoljeća i dakako, razmišljajući o smrti kojoj sam
svjedoĉio u ratu. Kako klasiĉnom lirskom aparatom metrike i rime govoriti o smrti? Je li
to moguće uraditi, je li to neko već uradio, ne znam? Ne poznajem toliko povjest
knjiţevnosti da bih se tu mogao izriĉito oĉitovati. Znam samo, u mojoj pretstavi
mogućeg, to je neizvodljiv zadatak. Kao što ne moţete o koncentracionim logorima
govoriti na komiĉan naĉin, a da se to ne završi kao farsa odnosno tragedija, tako se ni o
smrti ne moţe govoriti na lijep naĉin. Na topiku smrti moj doţivljaj poezije je dadaistiĉki
ili jezikom pop kulture kazano, pankerski: dakle i ruţno je lijepo.
Nije meĊutim dadaizam, a ni pank ono što je mene dovelo do te konkluziju. „Krivac“ za
to je Antun Branko Šimić. Koliko imam uvida, niko u našoj knjiţevnosti, ni prije njega,
ni poslije njega, nije, na tako potresan naĉin, progovorio o „ruţnom“ topiku smrti. To je
zato, što je pored talenta koji je nosio u sebi, bolovao i od teške tuberkoloze od koje će i
umrjeti vrlo mlad, u svojim ranim tridesetim godinama. Šimića sam ja naravno ĉitao u
gimnaziji, ali sam ga razumio i doţivio tek poslije onoga što sam prošao i vidio u ratu.
I da ne ostane neodgovoreno, jer se u tvom pitanju pominje i satiriĉna poezija, da kaţem
i to: imam par napisanih satiriĉnih pjesama. Ne mislim da u knjiţevnom smislu šta
vrijede, ali smatram da za satiru ima mjesta i prostora u poetskomm izrazu.
3. U prvom dijelu neobjavljene zbirke pjesama fokusirao si se na zlo, s kojim mi
iz Republike Bosne i Hercegovine imamo previše iskustva, nažalost. Otkud tolike
količine zla i mržnje na realativno malim prostorima zapadnoga Balkana?
FILIPOVIĆ: Zlo u ljudima u nas se tako primilo i razvilo da ga neki drţe endemskim. A
zapravo je rijeĉ o kultruriloškim modelima koji traju i na kojima klija, raste, razvija se i
povremeno u doslovnom smislu odnosi ţivote kao ţrtve na oltaru gluposti. Jer glupost je
majka svakog zla. Sa zlom se ne raĊa, nego svi po roĊenju u sebi nosimo potencijal i za
glupost i za njen opozit, a onda se taj potencijal kulturološkim modelima razvija. Da bi se
razumjelo o ĉemu je ovdje rijeĉ treba ĉitati Radomira Konstantinovića i njegovu
„Filosofiju palanke“, treba ĉitati Filipa Davida i njegove oglede na istu temu i naravno
treba znati ĉitati Njegoša, Andrića, Ćosića, Bećkovića i svu tu plejadu umjetnika
pisane rijeĉi koji su se najprije primili,a onda i sami dalje razvijaju taj
dinaridski/ruralni/urbano/opanĉarski model svjesti.
Karcinom se primio i najtransparentniji je kod Srba, ali ga makar kao parĉiće modela
svijesti nalazimo i kod Hrvat pa i kod nas Bošnjaka. Razlika je u tome što je taj model
kod Bošnjaka reakcija, odbrambeni poriv opstanka i odbrane ţivota i prava da se bude
svoj; i nije prisutan u elite, barem ne kao razvijena i transparentno oĉitovana svijest
putem uradaka duha.
Kod Srba je to ĉista, nepatvorena, neskrivena, transparentno oĉitavana duhovna agresija
na kojoj se onda, kao ideološkoj osnovici i knjiţevnom uporištu, koti stvarna agresivna
svijest kojoj ništa nije ţrtvovati i 100.00 srpskih ţivota ako treba ratovati i ratom
dokazivati „naše pravo“. Tako je naime u osvit rata izjavio, barem tako je štampa
prenjela, profesor Milorad Ekmečić, a poslije će to varirati i drugi, od Jovana
Raškovića i onog njegovog, parafraziram: Popićemo Unu, ali granice izmeĊu srpske
Krajine i Srbije biti neće, pa recimo do suĊene i presuĊene ratne zloĉinke Biljane
Plavšić i njenih nauĉniĉkih nebuloza o muslimanima kao „genetskom srpskom otpadu“.
Ako sa apstraktnog govora preĊemo na jezik i govor razumljiv prosjeĉnom ĉovjeku na
ulici, onda valja znat, da zlo o kojemu ovdje govorimo, kao socijalni fenomen, u nas se
manifestira kao turski kompleks. To je kompleks koji u od poĉetka nacionaliziranja
pravoslavnih, katolika i muslimana, prati Srbe, u manjoj mjeri Hrvate, ali prati i Bošnjake
bilo kao glorifikacija Osmanske prošlosti ili kao sindrom neke nejasne krivice o kojoj je
najsnaţnije progovorio Meša Selimović u onoj svojoj ĉuvenoj „poslanici“ Bošnjacima.
Turski kompleks je dakle u najbliţem dodiru sa procesom nacionaliziranja bosanskog
puka koji poĉinje i odvija se istom onom dinamikom kopjom pada, urušava se i u svoje
moderne granice povlaĉi turska imperija.
Prema tome, zlo kao socijalni fenomen koji prati region i skoro, pa evo cijela dva stoljeća
se lomi na Bosni i preko leĊa tog bosanskog ĉovjeka ma kojeg dina bio, ali najprije preko
leĊa Bošnjaka, koji su bili i ostali kruh i sol bosanske zemlje, jer bez njih nema Bosne, to
dakle zlo, itekako ima svoj povjesni korjen i kulturološko i dnevno politiĉko uporište.
Drugim rijeĉima nije ono endemsko, niti je akcidentalno, nego je plansko, kreirano u
labaratorijama duha nacionalne inteligencije.
4. Kao po nekakvom prirodnom slijedu za svako živo biće i sve stvoreno na ovoj
zemlji, mada posve individualno, si kroz svoje stihove u drugom dijelu zbirke
meditirao o neminovnom prispijeću na drugu obalu- o smrti. Kako si
pozicionirao smisao suprostavljenih kategorija - dobra i zla, u kontekstu
neminovnog kraja?
FILIPOVIĆ: Dobro i zlo jesu opoziti, ali su dio jednog. Oni su kao crno i bijelo, opoziti
vezani jedno uz drugo i prate ĉovjeka kao što ga sjenka njegova prati. Kako je ĉovje
subjekt povjesti onda je sva povjest utakmica dobra i zla. Ako mir percipiramo dobrim, a
rat zlim, onda zbilja povjest nije ništa drugo, nego stalno ponavljanje već viĊenog.
Vjerujem u mehanizme historijskog determinizma, ali ne fatalistiĉki. Ĉovjeku je naime
uvjek pruţena mogućnost izbora.
I dobro i zlo je dakle u nama, ali ne po roĊenju nego po odgoju. Izvan morala nema ni
dobra ni zla. Izvan morala zlo bi bilo svakodnevno i obiĉno i ne bi se niti razumjevalo kao
zlo. Dobro bez zla opet, bilo bi bezliĉno. Iz prednjeg slijedi da je dobro sa ovu, a zlo je i
sa ovu i sa onu stranu morala ili drugaĉije reĉeno zlo razumjevamo i kao prirodno stanje,
a dobro je imanentno etiĉka kategorija. Moral kao tekovina duha upravo se i javlja u
nastojanju da sputa animalni nagon i upristoji ĉovjeka.
Smrt je opet metastaza materije, preraspodjela atoma ali, sakralno shvaćena, i najveće
dobro. Bez smrti razumjevane u etiĉkom ili sakralnom kontekstu, zlo kao prirodno stanje
bi haraĉil, bez bojazni, odnosno straha od odgovornosti.
E sada, kada poslaţem sve što sam ovdje kazao, uvjek iznova mi se otvara pitanje: ako i
u dobru i zlu, ĉovjek ima mogućnost izbora, a ima, šta je to što ga gura ka zlu? Odabir
zla u sitruaciji gdje je izbor vezan uz mogućnost gubitka sopstvenog ţivota još i mogu
pojmiti, ako ne i opravdati, ali šta je sa ljudima koji iz ĉista mira, niĉim ugroţeni, optiraju
zlo, rade, ĉine zlo, sluţe zlu? Kako takvi mogu ubiti dijete, kako mogu zaklati ĉovjeka
makar za nešto i bio kriv po mjerilu zloĉinca, i još više, kako neko poput onog krvoloka
Mladića moţe izdavati naredbe za masovni zloĉin i onda Pilatovski prati ruke i kriti se iza
nekakvih viših cilljeva?
Kada se ovo pitam, uvjek se sjetim onih psihopatskih likova iz logora Manjaĉa posebno o
Ţeljka Bulatovića i Siniše Teodorovića. Ĉovjeĉe sa kakvim su ti zadovoljstvom na smrt
lomili ljude nemoćne da im pruţe otpor! Pa se sjetim jednog Dragana, nekada mog
bliskog prijatelja, za kojega sam ĉuo da je radio na projektu „humanog preseljenja
Bošnjaka“ pa je sa još jednim ubijao ljude u masakru na Velagićima kod Kljuĉa,
01.06.1992, kada su rafalima sasjekli sedamdeset i sedmoro ljudi; ko je davao znake
ţivota metak u glavu. A kada su izvršili zadatak, onda su nad gomilom pobijenih sloţno
zapjevali.
Pa se sjetim izvjesnog Anĉića iz Kljuĉa koji je zaklao, hej zaklao ĉovjeka, jednog mog
poznanika i sapatnika sa Manjaĉe. Pa ja sam toga viĊao oko pravoslavne crkve u Kljuĉu!
I on valjda vjeruje u Boga. Ali, koji je to njegov Bog? Mislio sam da je Bog jedan i da
kaţe ne ubij, a ovamo taj poboţni i ne trepnuvši zakla ĉovjeka! Na ovim pitanjima pamet
staje i ja nemam drugog odgovora osim da su to zvjeri maskirani u ljude. Jer zvjeri
nemaju obraza, nenmoju morala, ne vjeruju: oni se samo pretvaraju, vrebaju... Ali
Boţija volja nije prevaga zla kao što ljudi Knjige znaju, pa onda takve ipak, kad-tad,
stigne kazna. Ja sam o ovome progovorio u nekoliko svoji pjesama, a mislim da sam se
najcjelovitije izrazio u dvije kratke pjesme: „Lov“ i „In memoriam“ te nekoliko proznih
pjesama, npr. „Sjeme zla“, „Metamorfoza tijela“ i „Boţija volja“.
5. Ipak, u trećem dijelu si uputio pogled ka nebu, tražeći utjehu "u onome što
jeste nada/ljubav...Mali je to pomak od prevlađujuće crne boje smrti i sive boje
pepela kojom “miriše” ova knjižica...." Slažem se, mali pomak jeste, ali je "i kap
morske vode u čaši - more". Ima li, zasita, neke nade za svakog čovjeka na ovoj
zemlji koji samo hoće da bude - čovjek?
FILIPOVIĆ: Ima, naravno da ima. Treba se nadati, treba vjerovati (pri ĉemu ne mislim
na religijski koncept vjerovanja, jer je to politika), treba stalno uĉiti i širiti krhko znanje i
treba ljubiti. To je ĉovjekovo poslanstvo, to je njegova misija, to je taj put Istine. I ne
samo da treba slijediti taj pravac, nego je to i jedini pravac koji je Svevišnji namjenio
ĉovjeku. Sve ostalo je stranputica, koja je tu samo ne bi li se ĉovjek i humanitet na
greškama uĉili. Zato su i stranputice bitne; jer i to je dio Plana.
Neko je kazao, nada posljednja umire. Ne mislim da je tako. Nada ne umire. Ona je
ezoteriĉna, kao misao: mijenjati se moţe, ubiti se ne moţe. Jer ona je vaseljenska, a
vaseljena ne umire; ona aberira, prelazi iz stanja u stanje. Ona je vjeĉna, ergo, nada ţivi
i kada njeni emiteri gasnu. Izdihanija je metastaza materije, a smrt je njen preustroj,
igra atoma kojom se kreira novo stanje kao nada.
Novo vrijeme u fenomenolofiji humaniteta je novo stanje odgovarajuće onoj aberaciji
vaseljene. Kao što neznano od tvog ţivota tvojim ţivotom ţive drugi kao ti, tako novo
vrijeme neznano od naših ţivota prati kosmiĉki nered promjena. Tin Ujević u
„Pobratimstvu lica u Svemiru“ kaţe:
„Ne boj se. Nisi sam. Ima i drugih nego ti,
koji nepoznati od tebe, ţive tvojim ţivotom.
I ono što ti bje, ĉu i što sni,
gori u njima istim ţarom, ljepotom i ĉistotom“.
Sila promjena je nada i ona je taj je pokretaĉ svega mogućeg i nemogućeg, znanog i
neznanog. Silu razumjevamo kao snagu, kao moć, kao muški princip, ali ona moţe biti
opozit uobiĉajenom razumjevanju silnog kao snaţnoog. Sila moţe djelovati slabošću, pri
ĉemu je snaga slabosti toliko jaka da uzrokuje neumitnu promjenu stanja. To je sila
razumjevana kao ţenski princip. Tako sila djelujući suprotnim silnicama onim „ţarom,
ljepotom i ĉistotom“ i njenim opozitom, drţi stvari, pojave, socijalne i kosmiĉke
fenomene na okupu i podloţnim mijenjanju.
MeĊutim, nada bez vjerovanja i bez ljubavi na parĉićima krhkog znanja, samo je
vegetativni opstanak prirodnom selekcijom. Mi ţivimo kroz našu djecu mijenjajući se, ali
ţivimo i ţivotima drugih. Lav upadne u tuĊi zabran i prvo što uradi je da pobije
mladunĉad kako bi se mogao pariti sa ţenkama i ţivjeti preko svog potomstva. To je zato
jer lavovovima nije dato da spoznaju kako ţive i ţivotom drugih. Altruizam lavova je
ograniĉen na njih same pa ĉak i sopstvenu djecu odbacuju kada poodrstu jer se javljaju
kao konkurencija. Zato je nada lavova stranputica, jer bez altruizma i prihvatanja drugog
i drugaĉijeg, bez vjerovanja koje razumjevamo kao solidarnost, tolerancija, odricanje..., i
bez ljubavi, sve je vegetativni opstanak prirodnom selekcijom. Ipak, i lavovi su dio ĉuda i
namjere Stvoritelja. Oni postoje da bi se ĉudo odrţavalo i onom silom muškog i ţenskog
principa dalje ţivijelo, bilo kao red, bilo kao nered, kojega tako doţivljavamo jer ga onim
parĉićima krhkog znanja nismo u stanju objasniti.
6. Šta je Tebe, zapravo, opredjelilo na takav način iskažeš svoje unutarnje
stanje, svoje osjećaje u određenim trenucima i da li se to stanje promijenilo od
te 2001. godine do danas?
FILIPOVIĆ: Ja sam poeziju poĉeo pisati, i to sam rekao u predgovoru knjiţice
„Metamorfoza tijela“, akcidentalno. Gotovo kao uvjet prevazilaţenja stanja u kojemu sam
se nalazio u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća kada su te pjesme i
nastale, pojavila se potreba izraziti misao, osjećanje i tjeskobu što me pratila i
sprjeĉavala u svakom suvislom izrazu, od jednostavne ljudske relaksirane komunikacije
do sloţenijeg pisanog izraza. Svih tih ratnih i poratnih godina ja sam bio u stanju jakog
šoka, depresije i stresa. Kao zombi sam, hodao, disao, ţivio vegetirajući kao onaj mali
miš iz moje „Male pjesme“, u stranoj zemlji, meĊu stranim ljudima, ĉiji jezik nisam
poznavao. Bio je to period u kojemu mi je i brak pukao, rijeĉju oĉajno vrijeme, gdje sam
ĉak i na najgore pomišljao. Ali, kako poĉeh govoriti kratkim poetskim govorom primjetih
da mi uspjeva izraziti se, a onda je to na mene djelovalo vanredno terapeutski uspješno.
Poĉeo sam osjeĉati zadovoljstvo u pisanju i polagno ponovo osvajati samopouzdanje i
neki unutrašnji mir koji mi je pomagao vratiti se k sebi.
7. Ali, Ti si itekako, u kontinuitetu, prisutan i putem drugih oblika spisateljskog
angažmana, javno iskazujući svoje stavove po pitanjima koja nas se sviju tiču
(ili treba da se tiču). Uzimam sebi za pravo da znam šta to Tebe muči pa ni
Tvoje pero ne miruje, ali hoćeš li za naše čitatelje reći nešto o tim mukama pa si
pristao na neravnopravnu, ali časnu, borbu protiv vjetrenjača?
FILIPOVIĆ: Povratak k sebi meni je omogućio vraćanje na ono što je moja strast i
uvjerenje o misiji intelektualaca, a to je osvajanje krhkog znanja, traganje za istinom i
borba za njeno prevladavanje. Moja traganje za istinom je moj interes za organizirani,
humani aspekt ţivljenja. Otuda moje promišljanje dobra i zla, moj interes za povjest i
povjesne sisteme, za pravo, praviĉnost i pravdu, za ĉovjeka kao socijalno biće ili,
općenito, za taj društveni aspekt ĉuda zvanog ţivot. To je podruĉje manje egzaktnog, a
više spekulativnog, pa je na hiljade babica i nije stoga ĉudo što poĉesto djeca bivaju
kilava. Ne zaboravmo da je sem filosofije općenito i povjesti koja su stara discipline uma,
sva ostala tzv. društvene discipline tekovina modernog doba.
Ali, da se vratim na ono na šta cilja i Tvoje pitanje, tj. na onu neposrednu muku kojom
se ja preteţno bavim u svom javnom radu, a to je naša zemljica Bosna i njena tragiĉna
sudbina u vremenu. Zašto je to tako sa Bosnom kako je? Otkuda naviru te silnice što
stalno iznova produciraju tragiĉnu povjest? Kako izaći iz stanja stalnog ponavljanja
tragiĉne povjesti? Gdje je kljuĉ za nekakav imaginarni kraj tragiĉnog bosanskog usuda,
za kljuĉ „kraja povjesti“ na naš naĉin?
8. Spomenuo si naprijed Andrića. Molio bih te da to pojasniš. U kojem smislu
Andrića dovodiš u vezu sa kulturološkim modelom kojem se producira zlo
odnosno mržnja kao socijalna i politička pošast južnoslavenskog regiona.
FILIPOVIĆ: Andrić je veliki, snaţan pisac koji ostavlja traga u mašti ĉitatelja i tu nema
dvojbe. Ono gdje se javljaju oštro suprotstavljena mišljenja je Andrić kao ĉovjek i Andrić
u njegovim djelima. Znate, mnogi strasno zagovaraju da je autorovo djelo treba
posmatrati odvojeno od autora; po takvima autor je samo transmiter, on prenosi i kreira,
ali nije sam u djelu. Ovo se uspješno moţe braniti potezanjem argumenta slobode govora
umjetnika, ali ako je umjetnikovo djelo tu ne zbog umjetnika nego u prvom redu zbog
njegove publike, odnosno u našem sluĉaju zbog njegovih ĉitatelja, onda se ne moţe
snobovski i sa visine ko kano prosvjećenih i onih koji znaju, u stranu, kao glupost i
primitivizam, gurati recepcija koje umjetnikovo djelo nalazi, makar kod dijela njegovih
ĉitatelja. A ĉinjenica je da Bošnjaci Andrića doţivljavaju na sasma drugi naĉin nego nam
se to forsirano sa strane intelektualne elite natura.
Danas puno više znamo o Andriću nego juĉer, dok je kao ikona kaĉen po ideološkim
duhovnim zidovima kulturološkog i društvenog modela kakvog smo imali u BiH i
Jugoslaviji od 1945. do 1992. godine. I kao manje više postojana konstanta kod njega
se, od njegove kontraverzne doktorske disertacije do nekih segmenata njegovog
umjetniĉkog djela proteţe onaj naprijed pominjani turski kompleks. To su već poodavno
uoĉili neki naši intelektualci. Poznato je reakcija akademika Muhameda Filipovića na
Andrićevo pisanje. Muhsin Rizvić u djelu “Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu”
(izdanje “Ljiljan”, 1995), istraţuje i bavi se psihološkom interpretacijom veze izmedu
likova i scena sa ”obilježjem paranoje, sado-mazohizma, maničko-depresivnih stanja” i
”psihopatoidne strukture i umjetničke sklonosti Andrićevog intimnog bića, koje se
oslobađalo vlastitih destruktivnih napona kreiranjem takvih prizora i likova u
romantičarskoj integraciji sveopće mržnje i scenama nasilja i mržnje”.
Rizvić se pita: ”Zašto je Andrić pripovjedački stvarao upravo takve nastrane patološke
likove i scene užasa, a ne neke drukčije, suprotne njima? Odgovor može biti samo... po
unutarnjem psihotičnom nagonu i neodoljivom mračnom afinitetu vlastite duše, koji je
bio sukladan s njima kao njenim duhovnim otiscima i dvojnicima. A da je u “suštini svih
njegovih trauma, pored psihološkog bio i moralni, tj. socijalni kompleks, koji je udvajao
njegov život na onaj javni i onaj lažni da bi mogao egzistirati i imati usjeha u karijeri, i
onaj intimni, pravi, iracionalni, ispunjen strahom i kajanjem zbog neke vlastite krivice...”
Danas kada znamo da je Andrćić roĊenjem Arnautović, treba i u tom kontekstu ĉitati i
razumjevati Rizvića.
U doktorskoj disertaciji, pozivajući se na svog duhovnog gurua Njegoša, Andrić piše:
"Njegoš, kojega doista držimo najistinskijim izrazom načina narodnog razmišljanja i
shvaćanja… konverziju (na islam, NF) vidi: "Lavovi (oni što ostaše kršćani, NF) postaše
rudo (osnova, temelj, kormilo, NF) zemlje; kukavice i gramzivci postaše Turci”.
Dakle, za Andrića je Njegoš i ovakvo njegovo pojanje „istinski izraz naĉina narodnog
razmišljanja i shvaćanja“. Drugim rijeĉima, Njegoš samo poje ono što narod razmišlja.
MeĊutim, potonje Njegoševe stihove prati stih: „Neka je njihovo srpsko mlijeko kugom
zatrovano“.
O ovim i ne samo ovim Njegoševim stihovima i Andrićevim stavovima treba duboko
razmisliti. Posebno danas nakon skoro pa dva stoljeća pokolja i genocida kojem su
„Turci“ na našim peostorima izloţeni. Radi se o srpskom knjiţevnom vrhu kojega onda
slijede manje ili više uspješni trabanti, od Jovana Dućića do Matije Bećkovića, od Vuka
Draškovića do Dobrice Ćosića...
U ĉuvenom Pismu iz 1920, Andrić piše o bosanskoj mrţnji. „Endemsku“ mrţnju po kojoj
on tu samo literalno ĉaĉka ne ulazeći u korjen „fenomena“, Andrić tu prividno
rasporaĊuje na ravne klero-nacionalne ĉasti. Ipak, ni tu on ne moţe pobjeći od turskog
kompleksa, pa dok druga dva sata kucaju kako već kucaju o onom trećem piše ovako:
„Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat – kula kod Begove dţamije, i to
iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po ĉudnom raĉunanju dalekih, tuĊih
krajeva sveta“! U „Travniĉkoj hronici“ opis scene otsjeĉenih hrišćanskih noseva i ušiju
završava uţasnom reĉenicom: “Tako rade najbolji meĊu njima“, a straviĉnu scenu
nabijanja Radosava na kolac u romanu „Na Drini Ćuprija“, završava opisom mujezinonog
pozivanja na molitvu sa munare, poruĉujući nam tako da se radi o djelu kojega sam
uzvišenih Stvoritelj odobrava.
Nakon svih tih godina, svega što smo prošli i sve što znama, a nismo znali o Andriću, ne
vidim po ĉemu je to iznenaĊenje i šok kada mnogi u Bošnjaka doţivljavaju Andrića kao
islamofoba. Šukrija Kurtović, solunski dobrovoljac srpske nacionalne orijentacije, prvi
je muslimanski intelektualac, koji je Andrića izloţio kritici i to sa pozicije bratstva i
jedinstva, zbog „netačnog i negativnog pretstavljanja muslimanskog dijela našeg naroda
u bližoj i daljoj prošlosti“. Ĉitateljima i njihovoj imaginaciji prepuštam zakljuĉak kako se u
ovu Kurtovićevu i prednju Rizvićevu opservaciju uklapa nalaz Aziza Kadribegovića, koji
je 2006, u “Takvimu”, objavio tekst u kojem se po prvi put u našoj javnosti spominje
pjesma “Kairski bazar’’, koju je napisao Niko Mirošević-Serđo, prijatelj Ive Andrića i
konzul nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu. U toj ogavnoj, ksenofobiĉnoj
pjesmi mrţnje koju Mirošević posvećuje svom prijatelju Andriću, dţamije su “krastave
rane”, “mujezin pjeva sure svome Bogu Allahu, da mu oprosti jerbo laţno pjeva”, jer
“poziva na kavgu, a odbija na slogu”...itd...itd... Ivo Andrić odgovorio je prijatelju
Miroševiću pismom u kome kaţe: “Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj
ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i
pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni”.
Kopija ovoga pismo se ĉuva u Univerzitetskoj biblioteci u Frajburgu (Frieburgu), Austrija.
Da skratim, Andrić je u samom epicentru iskrivljene srpske slike svijeta. Što je slika
iskrivljena, srpski problem. Ali, ta kriva srpska dioptrija, skupo košta ne samo srpski
narod nego i narode u okruţenju, a nas Bošnjake ponajviše jer nam negira pravo da
budemo svoji i na svojoj zemlji. Zato Andrić i njegovo viĊenje Bošnjaka mora postati za
nas mjera odrednica: ne da bi se negiralo, ono što se negirati ne da, dakle Andrić
umjetnik pisane rijeĉi, nego da narodu otvaramo oĉi, da mu kazujemo i ukazujemo koje
su to kuhinje u kojima se zakuhava njegova sudbina. To i jeste zadatak inteligencije: da
vidi i ono što narod ne vidi, ali osjeća. Jer, Nije Mladić sluĉajno osobaĊao Srebrenicu od
Turaka. Nije on to usisao sa majĉiniom mlijekom. Neko ga je tome nauĉio.
9. Ne mogu a da se i ovim povodom javno ne sjetim Tvoga rođaka, rahmetli
Omera Filipovića, koji je skončao u teškim mukama u četničkom logoru na
Manjači i kojemu sam imao prilike klanjati dženazu u Banjoj Luci. Iako djeluje
hipotetički, ali da li bi i kako prihvatio ovakvu Bosnu rahmetli Omer (i mnogi,
mnogi drugi), da je živ?
FILIPOVIĆ: Hvala na ovome pitanju. Omer je i danas moja ţiva rana. Kaţu da vrijeme
zacjeljuje rane, ali što sam udaljeniji od vremena Omerovog muĉkog ubojstva, sve ga
više osjećam i sve mi više nedostaje. Mnogi je nevinih, na desetine hiljada, posebno
civilnih ţrtava bosanskog domovinskog rata. Ni krivi ni duţni ti su ljudi stradali samo zato
što su bili „krivog“ imena i našli se na pogrešnom mjestu u krivom trenutku.
MeĊutim, ima i onih što su svjesno na oltaru domovine poloţili svoje ţivote. Omer
Filipović je jedan od takvih, ĉovjek koji je bio potpuno svjestan situacije u kojoj se nalazi,
okolnosti kojima je podvrgnut, zašto je to tako, kuda ga njegov otpor, njegovo odbijanje
suradnje sa silama Mraka moţe odvesti, pa ipak nije otstupio ni za pedalj; zvuĉi
patetiĉno, ali je istinito: svjesno je ţrtvovao sebe, da ne bi iskompromitirao ideju
bosanskog otpora.
Prije nego odgovorim na postavljeno pitanje ţelio bi reći, jer to niko i nakon svih ovih
godina nije rekao, budući izgleda niko i ne zna zašto je ubijen ĉovjek koji se još za ţivota
uzdigao do simbola otpora Bošnjaka općine Kljuĉ. A ubijen je jer nije pristao da se pojavi
u propagandnom dokumentarnom filmu koji je srpska tv. upravo tih dana snimala i da
kaţe kako su rat u našem rodnom Kljuĉu izazvale zelene beretke, muslimanski
fundamentalisti, paravojne muslimanske formacije i sliĉne nebuloze. To mi je on sam
gore na Manjaĉi rekao, a isto mi je potrvrdio i moj inspektor kada mi je rekao: „Drzak je
Omer. Pripremili smo mi za njega druge metode“. To je trenutak kada su ga poĉeli
nemilosrdno tući iz dana u dan, da bi ga nakon devetnaest dana torture i dokrajĉili. Sve
je mogao prekinuti i tako spasioti ţivot samo da je rekao: U redu pristajem. Izaĉi ću na
tv. i reći što od mene traţite. Nije htio to uraditi i zato je ubijen.
A još i prije nego je zapucalo, na onome skupu Stranke demokratske akcije u Tešnju
kada su se tikve lomili izmeĊu nacionalnog muslimanstva i bošnjaštva, on se direktno,
izazivajući na sebe gotovo pa gnjev linĉa manje više svih prisutnih, suprostavio rahmetli
predsjedniku Aliji Izetbegoviću, jer je smatrao da je nacionalno muslimanstvo opasna
stranputica...
I Ti dragi moj prijatelju i zemljaĉe sada pitaš mene da li bi i kako bi Omer prihvatio
današnju Bosnu i stanje koje je nad narodom oktroirano u Dejtonu 1995. Iz prednjeg se
vidi kakav je to karakter bio. Pa ako nije povinuo šiju pred predsjedniko tada i svoje
stranke, ako to nije uradio ni onda kada je takvom gestom doslovno mogao spasiti glavu,
zar bi to uradio danas pred ovim sramnim stanjem kakvo imamo u našoj rodnoj Bosni.
Poznavao sam ga kao što poznajem sebe; siguran sa i znam: ne da ne ni prihvatio stanje
odumiranja Bosne na kašĉice, nego bi se aktivno borio da se to stanje prevaziĊe.
Sramota je, ali naš narod slabo ili nikako zna za ovakve likove našeg domovinskog rata.
Sramota, ali ne narodna, nego sramota te intelektualne bulemente koja kreira sistem i
odnose u sistemu. Njihova je sramota što Bošnjaci uopće nemaju razvijen koncept
civilnog herojstva, pa za naš narod herojstvo ţivi u rovovima sa puškom na ramenu, u
komandnim štabovima i u knjigama povjesti i historijskim ĉitankama, a nisu ga u stanju
prepoznati u malim gestama koje ţivot znaĉe. U Socijalistiĉkoj Republici BiH, svi smo
znali za Stevana Filipovića i njegovo hrabro klicanje Komunistiĉkoj partiji Jugoslavije
dok ga odvode na vješanje. Već u školama sretali smo se sa Stevanom i njegovom
junaĉkom gestom. A ko zna za herojsku gestu Omera Filipovića? Ko zna za herojsku
gestu Nisveta Suljevića? Nisvet je, dok su ga zloĉinci iz logora Omarska vodili u tzv.
Bijelu kuću, iz koje, ko je ušao, više ţiv i na nogama nije izašao, nakon što je mlatnuo
jednog, pa drugog katila, uzviknuo: “Ne daj se Bosno“. Na mjestu su ga ubili. Ali, ko je
ĉuo, ko zna za ovu njegovu herojsku gestu. Haman niko, izuzev njegove rodbine i nešto
njegovih Kozarĉana... Naţalost, i to je Bosna kakvu našoj djeci u amanet ostavljamo,
zahvaljujući našoj politici i općenito našoj kolektivnoj pameti. Budući bez relevantnog
historijskog pamćenja, mi smo tu djecu unaprijed osudili na ponavljanje povjesti.
10. Mislim da o tzv. bh. političarima ne treba trošiti ni vrijeme niti riječi. Ali,
kako Ti ocjenjuješ ulogu tzv. bh. inteligencije prije, za vrijeme i nakon agresije?
FILIPOVIĆ: E ovdje si me našao prijatelju. Ja inteligenciju, tu kolektivnu sivu moţdanu
masu naroda, smatram najodgovornijom za ono što nas je poklopili tragiĉnih hiljadu
devet stotina devedesetih. Naravno, svi ti intelektualci-intelektualĉići, sve te poete,
bardovi pisane rijeĉi, gromade duha i svi ti moralni Pingmejci, ne bi bili to što jesu, kada
svoje guzice i guzice svojih najbliţih, ne bi znali na vrijeme izvući. U meĊuvremenu,
mrţnja koju su posijali, taj olovni Gutembergov korov zla, na oltaru domovine hrani se
narodnim sinovima i kćerima. I dok „gola masa“, majki, oĉeva, braće i sestara kliĉe
nekom novom teletu, iza kulisa isti ti advokati zla pripremaju novo klanje.
Tu skoro, naš zajedniĉki prijatelj Mario Hajnal javio mi se i u našoj razmjeni misli otkri
mi Ajnštajnovu misao o ratu i naĉinu na koji se isti producira. Prema Ajnšatajnu rat se
sastoji u tome da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, meĊusobno ubijaju, na
zapovjest ljudi koji se meĊusobno vrlo dobro poznaju, a za uzvrat se meĊusobno ne
ubijaju. Upravo to je bio obrazac po kojemu su kod nas elite uvukle narode u rat. Oni
nisu pucali i ne pucaju, a ubijali su i ubijaju. Ne treba njima puška. Imaju oni svoje
katedre, svoje metafore, svoje rime i svoje umjetniĉke kulise koje ih štite bolje od bilo
kakvih veza, bilo kakve sile politiĉke ili vojne moći i tome sliĉno...
I naravno imaju oni svoja medijska potrĉkala koja im, i sami otrovani koktelom apatije,
moralne tuposti i samoţivosti, diţu rep, nude tribine, otvaraju medijski prostor za njihov
Ċavolski posao sijanja sjemena zla. Tako se, baš tako, „Sjeme zla“, zove jedna moja
pjesma koja se bavi tim intelektualnim smradom koji bi i dalje da se ćera i naćeruje, ali
ne više napamet i bez reda, nego natanane, promišljeno na katedrama, dotjerano,
pametno, akademski, knjiški, planski...
Tvoje pitanje meĊutim cilja na našu bh. inteligenciju, a ja ga razumjevam najprije kao
pitanje koje se dotiĉe bošnjaĉke inteligencije prije, za vrijeme i nakon agresije. Tu kratko
mogu kazati: struĉnost, znanje i znanstveni profil naše intelektualne perjanice u stranu,
ali dobar dio tih naših intelektualaca, posebno oni što su se aktivno eksponirali u politici,
transparentno da transparentnije i oĉitije teško moţe biti, pokazali su svu bijedu i dubinu
moralnog posrnuća „naše“ pameti. Prije rata, svjedoĉili smo ţalosno, a pokazaće se i
tragiĉno, lutanje izmeĊu nacionalnog muslimanstva i bošnjaštva, u toku rata svjedoĉili
smo izdajniĉko koketiranje sa idejom podjele Bosne, a poslije rata, sve do danas
svjedoĉimo, kapitulantsko, korupcionaško, sitnošiĊardţijsko i historijski neemancipirano
dejtonsko koketiranje sa genocidašima, sa ljudima koji pod demokratskom krinkom
dovršavaju posao zapoĉet ratom 1992. godine.
Tako ti intelektualci uz podršku medijskih podrepaša kreiraju prevlaĊujuća bošnjaĉku
politiĉku i općenito kulturološku svijest produciranja politike stalnih ustupaka, paţljivog
osluškivanja i provoĊenja instrukcija sa strane, politike dogovaranja naroda nauštrb
politike graĊanskog ugovora sa drţavom, a to znaĉi nauštrb pozitivistiĉke politike prava,
pravne drţave i historijskog kontinuiteta. Nosioci te i takve svijesti u Bošnjaka ne
shvataju da je Bosna poslije Dejtona u stanju hladnog rata, a niti jedan rat, pa ni hladni,
ne dobiva se stalnim povlaĉenjem i ustupcima.
Što se moje malenkosti tiĉe, ako je Dejton ta nakaradna polazna politiĉka taĉka, onda
poput zamrznutih linija razgraniĉenja, po kojima je manje više iscrtana entitetski
podjeljena Republika BiH, Bošnjaci bi treba zamrznuti i dejtonske politiĉke odnose, pa
dok traje. U meĊuvremenu trebalo bi nastojati uposliti narod, otvoriti perspektive kakvog
takvog ekonomskog rasta, a vremenu i odnosima u vremenu prepustiti sanitarizaciju
politiĉkog problema. Na odnose u vremenu što-šta utiĉe, od meĊunarodnog okruţenja i
prevlaĊujućih interesa velikih sila, do demografskog faktora. Tako se postupno dolazi do
vremena okonĉanja hladnog rata. Konkretno, ne znamo kako! Ne moţemo gatati, jer to
okonĉanje moţe biti i nekim novim, ako je ovaj hladni, onda vrući rat; odgovorna politika
mora i tu svijest razvijati u narodu, a ne zamajavati ga bajkama o dejtonskim
garancijama cjelovitosti Bosne, koje sutra padaju u novoj konstelaciji odnosa kreiranoj i
našim katastarskim ustupcima, preraspodjelom drţavne imovine i njenim prenošenjem
na entiteta, legaliziranjem genocida pristajanjem na nakaradni popis stanovništva,
pristajanjem na nakardnu reformu policije, kojom se ništa ne reformiše, osim što se diţe
palac i daje zeleno svjetlo policiji srpskog paradrţavnmog debelog crijeva u Bosni da
sutra moţe i oruţijem braniti tekovinu genocida.
Ukratko, da će vrijeme promjene doći, to je sasma sigurno. A ako ne moţemo otvoriti
perspektivu istinske promjene naprihvatljivog stanja, treba znati ĉekati. U meĊuvremenu
ni pod koju cijenu priznati tekovinu genocida.
Ali, daleko je „vrh“ nacionalne pameti u Bošnjaka od ovakve linije politiĉkog razmišljanja
i djelovanja. To je nas već skupo koštalo, a koliko će još, ĉuće se.
11. Možda ovaj svjež primjer može biti indikativan: veliki, svjetskog ranga
umjetnik, Mersad Berber, koji nas je nedavno napustio, nije bio član ANUBiH,
naprimjer. Kao što je poznato, za članstvo u toj "kući nacionalne pameti" se ne
pišu molbe... Nije li i to dio priče i o nama samima, nažalost?
FILIPOVIĆ: Jeste, jasno da jeste, ali ja o tome radije ne bi govorio. Niti sam besmrtnik
niti ima šanse da ću to ikada biti. Neka dakle naši nesmrtni i ona poboĉna politiĉka i
kulturološka elita koja svih ovih godina tako uspješno vodi Bošnjake, neka oni i o ovome
dumaju. U mojoj Akademiji, Mersad Berber je već odavno na poĉasnoj stolici. Većeg
umjetnika kiĉice mi imali nismo. Ja njega doţivljavam onako kako Mehmedaliju-Maka
Dizdara doţvljavam u poetici. Oni na vrhu, niko iza njih, pa tek onda svi ostali.
Nisam likovni umjetnik, ali imam oko za lijepo, a lijepe slike su kao lijepe ţene: oko vam
se uvjek i nesvjesno na njih vraća. Mersadove slike su takve, ne moţete, a da im se ne
vraćate, makar u mislima, na svaki pomen njegova imena.
Jednom, negdje hiljadu devet stotina sedamdesetih, bila je neka izloţba u Sarajevu,
tamo dole u Skenderiji bio je veliki izloţbeni salon; tu sam se ja prvi i jedini put uţivo
susreo sa Berberom i nekim njegovim radovima. I kako sam to vidio samo sam bleno i
otvorenih usta zurio u ta platna, u one njegove konje... I kako tada tako ĉini mi se i
danas, još uvjek, na svaki pomen Berbera, u mašti otvorenih usta blenem i zamišljam te
slike. Veliki, veliki Mersad. Neka mu je vjeĉni rahmet.
12. Haj'mo ovdje staviti zarez i nastaviti nekom drugom prilikom. Hvala Ti za
ovaj razgovor.
FILIPOVIĆ: Još jednom hvala tebi što si mi omoguĉio da evo i ovako progovorim i
pretstavim našoj javnosti, makar onom dijelu koji za takvo što ima interesa, ono što
radim i ĉime i zašto se time bavim.

Download Report