Nicolas Barreau Osmijeh žene S njemačkog prevela Julijana Lepur Osmijeh zena.indd 3 1.1.2014. 12:05:47 1. U studenom prošle godine jedna mi je knjiga spasila život. Znam, zvuči nevjerojatno. Mnogi bi mogli pomisliti da pretjerujem kad to kažem. Ili da zvučim patetično. Ali zapravo je stvarno bilo tako. Ne, nitko me nije pokušao ustrijeliti u srce da bi mu metak nekim čudom ostao zaglavljen u koricama debelog, u kožu obavijena izdanja Baudelaireovih pjesama, kao što se to inače može vidjeti u filmovima. Moj život ipak nije toliko uzbudljiv. A i srce mi je već bilo ranjavano. Dan kad se to dogodilo bio je sasvim običan, baš kao i svaki drugi. Svega se točno sjećam. Posljednji gosti u restoranu – grupica poprilično glasnih Amerikanaca, jedan diskretan japanski par i nekoliko Francuza koji su žustro raspravljali – ostali su, kao i obično, sjediti dokasno, s tim da su Amerikanci, nakon što su pojeli gâteau au chocolat, čuvenu čokoladnu tortu, oblizivali usnice i ispuštali zvukove nalik na “aaaah” i “oooh”. Nakon što je poslužila desert, Suzette me pitala trebam li je još i nakon toga sretno odjurila dalje. Jacquie je, kao i obično, bio loše raspoložen. Dok je zveckao tanjurima koje je, nakon čišćenja, slagao u perilicu, mrmljao je nad prehrambenim navikama turista. Osmijeh zena.indd 7 1.1.2014. 12:05:47 8 “Ah, les Américains! Ne razumiju ništa o francuskoj cuisine, rien du tout! 1 Uvijek mi pojedu i dekoraciju. Zašto moram kuhati za barbare? Najradije bih od svega odustao, stvarno mi to kvari raspoloženje!” Odriješio je pregaču, na odlasku samo promrmljao svoj bonne nuit, pa sjeo na stari bicikl i nestao u hladnoj noći. Jacquie je vrhunski kuhar i jako mi je drag unatoč tome što ne može bez te svoje čangrizavosti, baš kao što bouillabaise 2 ne može bez lonca. I prije je radio kao kuhar u Temps des Cerisesu 3, u vrijeme kada je taj mali restoran s kariranim, crveno‑bijelim stolnjacima, smješten nedaleko od prometnog Bulevara Saint Germain u Ulici Princesse, pripadao mojem ocu. Moj otac volio je tu šansonu, Le Temps des Cerises, pjesmu koja odiše životom, ali je istodobno i tako tužna; pjeva o ljubavima koje se pronađu i ponovo izgube u vremenu koje je jako lijepo, a tako kratko traje. Iako je poslije tu staru šansonu francuska ljevica odabrala za svoju neslužbenu himnu, kao simbol prekretnice i napretka, vjerujem da pravi razlog zbog kojeg je moj otac izabrao baš to ime za restoran nema mnogo veze s Pariškom komunom, već da ga za nju vežu neka posve osobna sjećanja. To je bilo mjesto na kojem sam odrasla. Tu sam dolazila nakon nastave pa sjedila u kuhinji sa svojim bilježnicama, okružena zvonjavom lonaca i tava i tisuću primamljivih jela. Tu je Jacquie uvijek za mene čuvao neki slatkiš. Jacquie, kojemu je ime zapravo Jacques Auguste Berton, podrijetlom je iz Normandije, gdje pogled seže i preko horizonta i gdje je zrak slankast, a ništa ne zaklanja pogled na beskonačno more Ah, ti Amerikanci! Ne razumiju ništa o francuskoj kuhinji. Ni‑šta! (op. prev.) Tradicionalno francusko mediteransko jelo nalik na gulaš; preteča brudeta. (op. prev.) Doba trešanja. (op. prev.) 1 2 3 Osmijeh zena.indd 8 1.1.2014. 12:05:48 9 iznad kojega vjetar i oblaci igraju svoju smetenu igru. Najmanje jednom dnevno Jacquie me uvjerava kako voli gledati u daljinu, jako daleko. Katkad mu je Pariz preskučen i preglasan. I u tim trenucima čezne za obalom. “Kako se netko, tko je samo jednom osjetio miris Côte Fleurie, može osjećati dobro na pariškim uličicama? Ha, reci mi?” Mahao je nožem za meso i gledao me svojim velikim smeđim očima pun predrasuda, zatim je žustro s čela maknuo tamnu kosu koja je sve više i više, a gledala sam na to s određenom nježnošću, bivala prožeta sijedima. Prošlo je uistinu već podosta godina otkako je taj muškarac velikih ruku pokazao jednoj četrnaestogodišnjakinji s dugačkim plavim kečkama kako se priprema savršeni crème brûlée 4 . Bilo je to prvo jelo kojim sam oduševila svoje prijateljice. Naravno da Jacquie nije bio bilo kakav kuhar. Kao mladić radio je u slavnom hotelu Ferme Saint‑Siméon u gradiću Honfleur na Atlantiku, koji je odisao posebnim šarmom i bio omiljena oaza mnogih slikara i umjetnika. “To je već bilo s više stila, draga moja Aurélie.” Iako Jacquie vječito nečemu prigovara, potajno mu se uvijek smješkam jer znam da me nikad ne bi ostavio na cjedilu. Tako je bilo i tog posljednjeg studenog u kojem je nebo iznad Pariza pobijeljelo poput mlijeka, a ljudi su užurbano hodali ulicama, noseći debele šalove. Bio je to studeni koji je bio mnogo hladniji od onih koje sam dosada proživjela u Parizu. Ili mi se možda samo tako činilo? Nekoliko tjedana prije umro mi je otac. Jednostavno tako, bez upozorenja, njegovo srce odlučilo je da ne želi više kucati. 4 Osmijeh zena.indd 9 Poznati desert, klasik francuske kuhinje. 1.1.2014. 12:05:48 10 Jacquie ga je pronašao u poslijepodnevnim satima otključavajući restoran. Tata je spokojno ležao na kuhinjskom podu, okružen svježim povrćem, janjećim butovima, školjkama kapicama i začinskim biljem koje je tog jutra kupio na tržnici. Naslijedila sam restoran, naslijedila sam recept za njegov slavni menu d’amour, Ljubavni meni kojim je navodno prije mnogo godina osvojio srce moje majke, te nekoliko pametnih rečenica o životu. Majka mi je umrla dok sam još bila malena, tako da nikad neću saznati je li mi otac ispričao baš pravu istinu o tome kako su se upoznali. A on je bio navršio šezdeset osam godina i naravno da je za mene otišao prerano. Ljudi koje volimo uvijek odlaze prerano, bez obzira na to koliko imaju godina, zar ne? “Godine ništa ne znače. Znači samo ono što se dogodi tijekom njih”, rekao je jednom prilikom moj otac dok je polagao ruže na majčin grob. Kad sam u jesen pomalo očajno, ali odlučno, nastavila njegovim stopama, potpuno me slomila spoznaja da sam na ovome svijetu – sasvim sama. Hvala dragom Bogu, tu je bio Claude. Bio je scenograf u kazalištu, a njegov golemi radni stol u malom studio‑apartmanu u gradskoj četvrti Bastille bio je uvijek pretrpan crtežima i malim kartonskim modelima. Kad bi dobio kakav veći posao, jednostavno bi na nekoliko dana – nestao. “Sljedeći tjedan me nema”, samo bi mi rekao. U početku, trebalo mi je vremena da se priviknem na to da se jednostavno neće javiti na telefonske pozive, niti otvoriti vrata, unatoč tome što uporno zvonim. Nakon nekog vremena, samo bi se vratio kao da se ništa nije dogodilo. Pojavio bi se iznenada, poput prekrasne duge na nebu, strastveno me poljubio u usta i zvao me svojom malom dok je sunce igralo igru skrivača u njegovim plavim kovrčama. Tad bi me zgrabio za ruku, povukao za sobom i pokazao mi svojim zavodljivim pogledom nove nacrte. Nisam Osmijeh zena.indd 10 1.1.2014. 12:05:48 11 smjela ništa reći. Nekoliko mjeseci nakon našeg upoznavanja pogriješila sam rekavši mu iskreno što mislim. Jednostavno sam naglas promišljala o njemu i usput mu predložila što bi još na sebi mogao popraviti. Claude je u mene buljio s nevjericom. Izgledao je kao da će iz njegovih plavih očiju poteći suze, zatim je snažno, jednim pokretom ruke, pobacao sve sa stola. Boje, olovke, papiri, čaše, kistovi i mali komadi kartona, poletjeli su zrakom kao da su konfeti, a pažljivo pripremljen model od sitnih žica za scenski prikaz Shakespeareova “Sna Ivanjske noći” razbio se u tisuću komada. Od tog trena suzdržavala sam se od bilo kakvih komentara. Claude je izuzetno impulzivan, promjenjiva raspoloženja, vrlo nježan, i jako poseban. Sve na njemu bilo je naglašeno. Nekakva zlatna sredina kao da nije ni dolazila u obzir. Zajedno smo proveli već otprilike dvije godine. Nije mi padalo na pamet zapitati se ima li veza s jednim tako kompliciranim i nadasve sebičnim čovjekom uopće smisla. Ako pogledamo malo bolje, svatko od nas ima neke svoje nedostatke, nešto na što je osjetljiv, ili neke svoje hirove. Postoje stvari koje činimo ili one koje nikada ne bismo napravili, ili možda pak samo u nekim posebnim uvjetima. Situacije kojima će se drugi smijati, odmahivati glavom, iščuđavati se. Te neobične situacije dio su nas i pripadaju samo nama. Ja, recimo, sakupljam misli. U mojoj sobi postoji zid sa šarenim papirićima prepun misli. Zadržala sam ih kako mi ne bi iščeznule, u svojoj prolaznosti. To su misli o razgovorima u kafiću, o ritualima i zašto su toliko važni, misli o noćnim poljupcima u parku, o srcu i hotelskoj sobi, o rukama, vrtnim klupama, fotografijama, o tajnama i kad ih treba odati, o svjetlu koje obasjava drveće, o vremenu kada nepomično stoji. Moje male bilješke drže se na svijetloj tapeti kao tropski leptiri; zabilježeni su to trenuci koji nemaju nikakvu funkciju osim da mi budu blizu, i kad kroz otvorena Osmijeh zena.indd 11 1.1.2014. 12:05:48 12 balkonska vrata uđe dašak zraka, one se malo zatresu, kao da žele odletjeti. “Što ti je to?!” u čudu je pitao Claude pa podignuo obrvu kao da nikad nije vidio moju kolekciju leptira. Zastao je ispred zida i stao sa zanimanjem čitati neke bilješke. “Želiš napisati knjigu?” Pocrvenjela sam u licu pa odmahnula glavom. “Bože dragi, naravno da ne! To pišem zato što…”, i sama sam morala na trenutak promisliti, ne nalazeći pritom uvjerljivo objašnjenje. “Znaš, pišem to tek tako. Bez nekog razloga. Kao što neki ljudi fotografiraju.” “A da nisi malo otuđena, ma petite?” upitao je Claude pa gurnuo ruku ispod moje suknje. “Ne smeta mi to, nema veze, dapače i ja sam pomalo lud…”, govorio je, prelazeći usnama po mome vratu. Odjednom mi je postalo jako vruće. “…za tobom.” Samo nekoliko minuta poslije, ležali smo na krevetu, moja kosa rasula se na sve strane, sunce je zavirivalo kroz polunavučene zavjese i bojilo drveni pod malim titravim krugovima. Mogla sam slobodno priklamati još jednu zabilješku na zid. O ljubavi u poslijepodnevnim satima. Nisam to napravila. Claude je ogladnio i pripremila sam nam omlet. Rekao mi je kako si djevojka koja zna praviti takav omlet može priuštiti bilo kakav hir. A ima još jedna stvar. Uvijek kada sam tužna ili nemirna, odlazim kupiti cvijeće. Naravno da volim cvijeće i kad sam sretna, ali tih dana kad sve ide naopako, cvijeće za mene predstavlja početak nečega novog, nečega što je potpuno, bez obzira na to što se događa. Čim stavim nekoliko plavih zvončica u vazu, odmah mi je bolje. Čim posadim cvijeće na svom starom kamenom balkonu, koji gleda na dvorište, preplavi me ugodan osjećaj da sam napravila nešto korisno. Uživam odmotavati sadnice iz novinskog papira i pažljivo ih prenositi iz plastičnih posuda u posude za sađenje. Dok diram prstima Osmijeh zena.indd 12 1.1.2014. 12:05:48 13 vlažnu zemlju i prebirem po njoj, sve se čini tako jednostavno. Kao da svojoj brizi suprotstavljam stvarne kaskade od ruža, hortenzija i glicinija. U životu ne volim promjene. Kad idem na posao, uvijek biram isti put. Ima jedna određena klupa u parku Toulieres na koju potajno gledam kao na svoju klupu. A u mraku se nikad ne osvrćem na stubama, gonjena neugodnim osjećajem da me netko prati i da će me svaki čas napasti. To sa stubama nikome nisam ispričala, čak ni Claudeu. Mislim da ni on meni nije sve govorio. Danju je svatko išao svojim putem. Nikad, zapravo, nisam točno znala što Claude radi navečer, dok sam ja u restoranu. Možda i nisam željela to znati. Noću, kada bi se tišina spustila nad Pariz, kad bi i zadnji barovi zatvorili svoja vrata, a nekolicina ljubitelja noći izišla na ulice, ležala sam u njegovu naručju i osjećala se sigurnom. Kad sam te večeri pogasila svjetla u restoranu i krenula kući s kutijom punom kolačića od malina, nisam ni slutila da će me dočekati stan jednako prazan kakvim sam za sobom ostavila restoran. Kao što sam već rekla, bio je to dan kao i svaki drugi. Osim što se Claude pokupio iz mojeg života sa samo tri rečenice. Idućeg jutra, kad sam se probudila, znala sam da nešto nije u redu. Nisam jedna od onih koji se naglo bude i to je isprva bio više čudan, nejasan i neugodan osjećaj negoli stvarna činjenica koja se postupno utiskuje u moju svijest. Ležala sam na mekanim jastucima, koji su mirisali na lavandu. Izvana, s dvorišta, dopirali su prigušeni zvuci djeteta koje plače pa umirujući glas majke. Teški koraci polako su se udaljavali, dvorišna su vrata škripala. Zažmirila sam i okrenula se na drugu stranu. U polusnu sam posegnula rukom za nečim čega više nije bilo. “Claude”, promrmljala sam. I tad mi je sinulo. Pa, Claude me sinoć ostavio! Ono što se do jučer činilo nemogućim i što mi je nakon nešto više Osmijeh zena.indd 13 1.1.2014. 12:05:48 14 čaša crvenog vina djelovalo nestvarno poput sna, s početkom ovoga sivog jutra u studenom postalo je nepovratno. Ležala sam nepomično i osluškivala, ali stan je i dalje bio tih. Iz kuhinje se ništa nije čulo. Nije bilo nikoga tko bi lupao velikim tamnoplavim čašama i psovao jer mu je iskipjelo mlijeko. Nije se osjećao miris kave, koji bi odagnao umor. Nije se čulo tiho zujanje brijaćeg aparata. Potpuna tišina. Okrenula sam glavu i pogledala na balkon. Lagani bijeli zastori nisu bili dokraja navučeni i blijedo hladno jutro kao da je pritiskalo prozore. Još sam se više zavukla pod deku i pomislila kako sam jučer, s kolačićima od malina, ušla u prazan, mračan stan. Gorjelo je samo svjetlo u kuhinji i na trenutak sam se nehotice zagledala u viseću, crnu, metalnu svjetiljku. Kao da je dala nagovijestiti kako će izgledati moj samački život. Pismo, napisano rukom, stajalo je otvoreno na starom kuhinjskom stolu. Na stolu je stajala i staklenka pekmeza od marelica s kojim je Claude još ujutro namazao svoj kroasan. Zdjela s voćem. Napola izgorena svijeća. Dvije platnene salvete nemarno smotane i obavijene srebrnim prstenima. Claude mi nikad nije pisao, čak ni najkraće poruke. Imao je maničan odnos prema svome mobitelu i kad je morao promijeniti plan, zvao me telefonom ili bi mi ostavio poruku. “Claude?” dozvala sam i još uvijek se nadala nekakvu odgovoru, iako mi je već tad bilo jasno kako me hvata panika. Ruke su mi se samo spustile uz tijelo, a kolačići su, kao u kakvu usporenu filmu, iz kutije poispadali na pod. Počelo mi se vrtjeti. Sjela sam na jedan od drvenih stolaca i oprezno primaknula list papira; kao da to može nešto promijeniti. Iznova sam čitala riječi koje je Claude ispisao na papir svojim velikim, kosim rukopisom. I čak mi se učinilo kako čujem njegov grubi glas kako mi šapuće u noći: Osmijeh zena.indd 14 1.1.2014. 12:05:48 15 “Aurélie, upoznao sam ženu svoga života. Žao mi je što se to dogodilo upravo sad, ali to se jednom moralo dogoditi. Čuvaj se, Claude.” Prvo sam ostala nepomično sjediti, samo mi je srce nabijalo kao ludo. Tako se, dakle, osjećaju oni kojima nestane tlo pod nogama. Prijepodne se Claude oprostio od mene u hodniku poljupcem koji je bio posebno nježan. Nisam znala da će to biti poljubac kojim će me izdati. Kakva laž! Kako je jadno otići na takav način! U naletu nevjerojatna bijesa zgužvala sam papir i bacila ga u kut. Sekundu nakon toga klečala sam i jecala, pokušavajući ga ponovo izravnati. Popila sam čašu crnog vina i nakon toga još jednu. Izvukla sam mobitel iz torbe i pokušala dobiti Claudea. I ponovo, i još jednom. Ostavljala sam očajničke molbe i divlje uvrede. Bez prestanka sam divlje hodala po stanu i ispijala vino kako bih dobila snage derati se u slušalicu da mi se udostoji odmah javiti. Mislim da sam pokušala oko dvadeset i pet puta, dok mi alkohol nije otvorio oči i pomogao mi shvatiti da su moji pokušaji uzaludni i da će takvi i ostati. Claude je već bio udaljen svjetlosnim godinama i moje riječi do njega više ne dopiru. Boljela me glava. Ustala sam i hodala po stanu poput kakve mjesečarke u svojoj kratkoj spavaćici – to je zapravo bio gornji dio Claudeove pidžame koja mi je bila prevelika i koju sam noćas nekako uspjela navući na sebe. Vrata kupaonice bila su otvorena. Brzo sam bacila pogled kako bih se uvjerila: nije više bilo ni brijaćeg aparata, ni četkice za zube, ni parfema Aramis. U dnevnoj sobi nedostajala je crvena deka od kašmira koju sam mu darovala za rođendan, a na stolici više nije bilo njegova, po običaju neuredno odbačena, tamnog pulovera. Nije više bilo ni kabanice koja se nalazila lijevo od garderobe pokraj ulaznih vrata. Naglo sam otvorila ormar koji se nalazio Osmijeh zena.indd 15 1.1.2014. 12:05:48 16 u hodniku. Udarajući jedna o drugu, zazveckalo je nekoliko praznih vješalica. Duboko sam udahnula. Sve je pokupio. Čak se sjetio i čarapa u najdonjoj ladici. Mora da je svoj odlazak pomno planirao. Pitala sam se kako je moguće da ništa nisam primijetila. Jednostavno ništa. O tome da je planirao otići. O tome da se zaljubio. O tome da je već ljubio neku drugu ženu dok je ljubio i mene. U visokom, zlatnim rubom uokvirenom zrcalu, koje je bilo obješeno iznad komode u hodniku, ugledala sam odraz svog lica. Blijedo, uplakano, poput blijedog mjeseca okruženog drhtavim tamnoplavim valovima. Moja duga kosa, koja je po sredini imala razdjeljak, bila je raščupana kao nakon kakve divlje ljubavne noći. Jedino što tu baš i nije bilo strastvenih zagrljaja, ni šaptom izgovorenih obećanja. “Imaš kosu kao princeza iz bajke”, znao mi je reći Claude. “Ti si moja Titania.” Približavajući se zrcalu, gorko sam se smijala tom prizoru razočarane žene. Ovako kako izgledam, još i s tim tamnim podočnjacima ispod očiju, samoj sam sebi nalikovala na “luđakinju iz Chaillota”. Desno iznad mene bila fotografija koja je prikazivala mene i Claudea i koja mi je bila vrlo draga. Nastala je jedne krasne ljetne večeri, dok smo skitali. Fotografirao nas je krupni Afrikanac, koji je na mostu posložio i prodavao nekakve torbe. Još se sjećam kako je imao goleme ruke; među njegovim prstima moja je kamera djelovala poput igračke za lutke. A i trebalo mu je malo vremena dok nas nije fotografirao. Na toj fotografiji, oboje se smijemo, a glave su nam priljubljene. Iza nas je samo tamnoplavo nebo koje je nježno oslikavalo obris Pariza. Lažu li fotografije ili govore istinu? Kada tuguješ, postaješ sklon filozofiranju. Skinula sam tu fotografiju, položila ju na tamno drvo i naslonila se rukama na komodu. Osmijeh zena.indd 16 1.1.2014. 12:05:48 17 “Que ça dure!” vikao je za nama, smiješeći se, muškarac iz Afrike, s dubokim glasom i kotrljajućim “r”. “Que ça dure!” Samo neka tako ostane! Osjetila sam kako mi opet naviru suze na oči. Spustile su mi se niz obraze i slijevale se kao velike kapi kiše. Na Claudea i mene, i na naše osmijehe, i na svu tu parišku ljubavnu glupost, dok slika nije postala mutna. Otvorila sam ladicu i ugurala fotografiju između šalova i rukavica. “Ta‑ko”, rekla sam. Pa još jednom. “Tako.” Zatvorila sam ladicu i razmišljala koliko je zapravo jednostavno izgubiti se iz nečijeg života. Claudeu je bilo dosta tek nekoliko sati. Izgleda kako je karirani gornji dio pidžame koju je najvjerojatnije greškom ostavio ispod jastuka bilo jedino što mi je ostalo od njega. Katkad je granica između sreće i nesreće tanka. Mogli bismo reći da sreća s vremena na vrijeme ide sporednim putevima. Da me Claude nije ostavio, onog sivog hladnog ponedjeljka u studenom, vjerojatno bih se našla s Bernadette. Ne bih lutala pariškim ulicama kao naj usamljenija osoba na svijetu, ne bih ostala dugo stajati na mostu Louis‑Philippe čak i kad se počelo mračiti, i ne bih poraženo i sažalijevajući se buljila u vodu. Ne bih pobjegla zabrinutu policajcu u malu knjižaru na otoku Saint‑Louis i nikad ne bih pronašla tu knjigu koja će prometnuti moj život u prekrasnu pustolovinu. No… krenimo redom. U svakom slučaju, bilo je vrlo pažljivo od Claudea što me ostavio baš te nedjelje. Ponedjeljkom je, naime, Temps de Cerises uvijek zatvoren. Ponedjeljkom imam slobodan dan i tada uvijek radim nešto što me ispunjava. Odlazim na izložbu. Provodim vrijeme u svojoj omiljenoj robnoj kući Bon Marché. Ili se nalazim s Bernadette. Bernadette je moja najbolja prijateljica. Upoznale smo se prije osam godina u vlaku, kad se njezina kćerkica Marie zaletjela u mene i u punom zaletu prolila kakao na moju pletenu svijetlosmeđu haljinu. Mrlje nikad nisu Osmijeh zena.indd 17 1.1.2014. 12:05:48 18 potpuno izblijedjele, ali smo zato na kraju toga kratkog putovanja vlakom od Avignona do Pariza, pokušavajući ne baš osobito uspješno vodom i papirnatim maramicama oprati haljinu u truckavom toaletu vlaka, Bernadette i ja postale gotovo prave prijateljice. Bernadette je sve ono što ja nisam. Teško ju je zadiviti, neumorna je u svojem dobrom raspoloženju, vrlo spretna. S nevjerojatnom lakoćom prihvaća stvari koje joj se događaju i pokušava uvijek izvući najbolje. Ona je ta koja zna u samo nekoliko rečenica pojednostavniti stvar i odagnati sve ono što je meni strašno zbunjujuće. “Moj Bože, Aurélie”, znala mi je reći, kao da se zabavlja, i pogledati me svojim tamnoplavim očima. “Zašto se uvijek toliko brineš! Sve se to da riješiti…” Bernadette živi na riječnom otoku Saint‑Louis, nastavnica je u osnovnoj školi. No, mogla bi bez problema zarađivati i kao savjetnica za ljude koji su skloni kompliciranju. Kada pogledam njene pravilne i lijepe crte lica, često shvatim kako zapravo vrlo malenu broju žena pristaju jednostavne punđe. A kada raspusti svoju kosu do ramena, muškarci se okreću za njom. Ima glasan, zarazan smijeh. I uvijek kaže ono što misli. Upravo zato i nisam bila u stanju naći se s njom, tog ponedjeljka popodne. Bernadette od početka nije mogla smisliti Claudea. “On je čudak”, rekla mi je nakon što sam ih upoznala, uz čašicu vina. “Znam takve tipove. Egocentrici. I kad razgovaraju, ne gledaju te ravno u oči.” “Mene gleda u oči”, odgovorila sam joj uz smiješak. “S čovjekom poput njega nikada nećeš biti sretna”, nastavljala je uporno po svojem. Tada sam mislila kako je Bernadette ipak prebrzo donijela svoju sud, ali sad, dok stavljam žličicu kave u svoju staklenu termosicu i prelijevam je vrelom vodom, priznajem. Bernadette je bila u pravu. Poslala sam joj SMS i otkazala zajednički ručak. Popila sam kavu, odjenula kaput, šal i rukavice pa otišla van na hladno pariško jutro. Katkad Osmijeh zena.indd 18 1.1.2014. 12:05:48 19 izlazimo kako bismo nekamo stigli. A katkad odlazimo tek tako, kako bismo otišli, kako bismo jednostavno samo hodali i hodali, dok se magla ne digne, dok se razočaranje ne smiri i dok ponovo nismo u stanju normalno rasuđivati. Nisam imala vremena toga jutra, glava mi je bila neobično prazna, a srce tako teško da sam osjećala njegovu težinu, nehotice pritišćući rukom grubi kaput. Vani još uvijek nije bilo mnogo ljudi. Dok sam se približavala kamenom nadsvođenom prolazu koji je povezivao Ulicu de L’Ancienne Comédie s Bulevarom Saint‑Germain, čuo se samo zvuk mojih potpetica, koje su izgubljeno kuckale po starom pločniku. Bila sam tako sretna kada sam prije četiri godine tu pronašla svoj stan. Prirasla mi je srcu ta mala, živahna četvrt, koja se proteže od velikog bulevara pa sve do obala rijeke Seine, sa svojim isprepletenim ulicama i uličicama, štandovima s povrćem, kamenicama i cvijećem, kafićima i trgovinama. Živim na trećem katu u staroj kući koja nema dizala i kojoj se stube nalaze s vanjske strane. Kad gledam kroz prozor, pogled mi seže sve do slavnog Procopea, restorana koji stoji tamo već stoljećima i koji je navodno bio prva pariška kavana. Ondje su se okupljali književnici i filozofi. Voltaire, Rousseau, Balzac, Hugo i Anatole France. Velika imena čija duhovna prisutnost ispunjava ugodnom toplinom većinu gostiju koji tamo, ispod velikih lustera, sjede i jedu. “Stvarno imaš sreće”, rekla je Bernadette kad sam joj pokazala svoj novi dom i kad smo se za moje useljenje počastile vrlo ukusnim coq au vin 5 u Procopeu. “Kad se prisjetim koliko smo puta tu fino jeli, a sad živim samo nekoliko koraka dalje… Ma, prekrasno!” Dok je Bernadette oduševljeno promatrala stan, ja sam nabola komad mesa 5 Osmijeh zena.indd 19 Poznati francuski specijalitet; marinirani pijetao pripremljen u crnom vinu. 1.1.2014. 12:05:48 20 koji je odležao svoje u vinu i gledala u njega kao u sunce. Na trenutak sam se zapitala jesam li ja zaista osoba koja baš tako malo drži do kulture. Naime, moram iskreno priznati da me pomisao kako ću u Procopeu pojesti sladoled zagolicala mnogo više od činjenice da su ovdje neki bradati muškarci zapisivali na papir svoje pametne misli. To, recimo, moja prijateljica možda nikada ne bi mogla shvatiti. Bernadettin stan prepun je knjiga. Ima ih po visokim policama koje sežu i preko okvira vrata, na stolu za jelo, na pisaćim stolovima, na stolićima uz kauč, na noćnim ormarićima… Čak sam i u kupaonici, na svoje iznenađenje, uz wc‑školjku pronašla nekoliko knjižica. “Ne mogu zamisliti život bez knjiga”, rekla mi je jednom Bernadette, dok sam ja pomalo posramljeno kimnula glavom. U načelu, i ja čitam. Doduše, najčešće mi u raspored upadne nešto drugo… I kada bih morala birati, ipak bih se odlučila za dugu šetnju ili bih ispekla tortu od marelica. Taj prekrasni miris mješavine brašna, maslaca, vanilije, jaja, voća i vrhnja, miris koji ispunjava stan, daje mojoj mašti krila i pušta me da sanjarim. Može biti da je tome tako zbog metalne pločice koja, ukrašena jednom kuhačom i dvjema ružama, i dan‑danas visi u kuhinji restorana Temps des Cerises. Kada sam u osnovnoj školi učila čitati i kada smo slovo po slovo slagali na višu, smisleniju razinu, stala sam u svojoj tamnoplavoj školskoj uniformi ispred te pločice i pokušala odgonetnuti što na njoj piše: “Strogo govoreći, samo je jedna vrsta knjiga povećala sreću na našem svijetu: kuharice.” Izreka je to Josepha Conrada i još se sjećam kako sam dugo mislila da je taj čovjek morao biti poznati njemački kuhar. Još me više iznenadilo kad sam poslije, igrom slučaja, naišla na njegov roman “Srce tame”. Čak sam ga i kupila, iz nekog osjećaja stare povezanosti, ali ga na kraju nisam pročitala. U Osmijeh zena.indd 20 1.1.2014. 12:05:48 21 svakom slučaju, naslov knjige bio je jednako tako mračan kao i moje raspoloženje toga dana. Puna gorčine, razmišljala sam kako bi sad možda bio pravi trenutak da ponovo izvučem tu knjigu. Ali… ja ne čitam knjige kad sam tužna. Ja sadim biljke. Razmišljala sam tako, i ne znajući da ću još iste te noći pohlepno prelistavati stranice romana koji mi se, ajmo to tako reći, sam našao na putu. Slučajnost? Ni dan‑danas ne vjerujem u to. Odzdravila sam Philippeu, jednom od konobara koji mi je ljubazno mahnuo kroz prozor, pa krenula neoprezno, uz svjetleći izlog male zlatarnice Harem pa skrenula na Bulevar Saint‑Germain. Počelo je kišiti. Kraj mene su prolazili automobili i zalijevali me vodom, a ja sam stisnula svoj šal i nastavila marširati bulevarom. Zašto se grozne ili depresivne stvari uvijek moraju dogoditi u studenom? Za moj pojam, studeni je najgore moguće vrijeme da budeš nesretan. Smanjen je i izbor cvijeća koje se može saditi. Stala sam na praznu limenku kole koja se zveketajući otkotrljala preko pločnika pa završila u blatu. Un caillou bien rond qui coule, l’instant d’après il est coulé… Baš kao u onoj jako tužnoj pjesmi Anne Sylvestre, La Chan‑ son de Toute Seule, to sa šljunkom koji se kotrlja pa nestaje u vodama Seine. Svi su me ostavili. Tata je umro, Claude je nestao, a ja sam bila sama kao nikada u svome životu. Zazvonio mi je mobitel. “Halo?” izgovorila sam i zamalo se zagrcnula. Na samu pomisao kako bi to mogao biti Claude, osjetila sam navalu adrenalina. “Što se dogodilo, zlato moje?” Bernadette je, kao i obično, bila vrlo izravna. Pokraj mene je vozač taksija zakočio uz cviljenje guma i stao trubiti poput kakva luđaka. Neki mu je biciklist oduzeo prednost. Zvučalo je apokaliptično. “Bože dragi, što se to događa?” derala se Bernadette u slušalicu prije nego što sam stigla išta reći. Osmijeh zena.indd 21 1.1.2014. 12:05:48 22 “Je li sve u redu? Gdje si?” “Negdje na Bulevaru Saint‑Germain”, odgovorila sam tužno i na sekundu zastala ispod nadstrešnice nekakve trgovine koja je u izlogu imala šarene kišobrane, s ručkama u obliku patkica. S kose mi se cijedila kiša i preplavio me osjećaj samosažaljenja. “Negdje na Bulevaru Saint‑Germain?! Što, pobogu, radiš negdje na tom Bulevaru Saint‑Germain? Pa napisala si mi da ti je nešto iskrsnulo!” “Claude je otišao”, zaplakala sam. “Kako to misliš, otišao?” Bernadettin glas odmah je postao nestrpljiv, kao i uvijek kad se radilo o Claudeu. “Zar je idiot opet nestao i ne javlja se?” Glupo je da sam Bernadette ispričala o Claudeovoj sklonosti eskapizmu. Njoj to uopće nije bilo smiješno. “Otišao je zauvijek…”, jecala sam. “Ostavio me. Tako sam nesretna.” “Ah, draga moja”, rekla je Bernadette, a njezin je glas na mene djelovao poput zagrljaja. “Ah, najdraža moja! Jadna, jadna moja Aurélie. Što se dogodilo?” “On… ima… drugu…”, nastavila sam jecati. “Kad sam jučer došla kući, njegovih stvari više nije bilo i tamo se nalazila jedna poruka… poruka…” “Nije ti se udostojio osobno to reći? Koja je to šupčina!” Bernadette mi je upala u riječ i ljutito uzdisala. “Lijepo sam ti uvijek govorila da je Claude običan kreten. Uvijek i uvijek! Poruka! To je stvarno zadnje… ne, to je ono najgore.” “Molim te, Bernadette…” “Što? Sad još i braniš tog idiota?” Nisam rekla ništa. “Sad me dobro poslušaj, draga moja”, rekla je Bernadette, stišćući oči. Kada bi Bernadette počela svoju rečenicu sa “slušaj me sada”, bio je to najčešće preludij za izricanje mišljenja. Osmijeh zena.indd 22 1.1.2014. 12:05:48 23 Ono je najčešće i bilo istinito, ali ga nisi bio uvijek u stanju podnijeti. “Zaboravi tu budalu, što je prije moguće! Naravno da ti je sada teško…” “Jako teško”, jecala sam. “Dobro onda, jako teško. Ali taj je muškarac uistinu bio nedorečen, i duboko u sebi toga si svjesna. Sad se lijepo pokušaj smiriti. Sve će biti dobro, i drži me za riječ kad ti kažem da ćeš uskoro upoznati nekog dragog muškarca, jednog stvarno dragog muškarca, koji će znati cijeniti tako prekrasnu ženu poput tebe.” “Ah, Bernadette”, uzdisala sam. Bernadette je znala lijepo govoriti. Bila je udana za iznimno dragog muškarca koji je s nevjerojatnom strpljivošću podnosio tu njezinu strast prema istini. “Poslušaj me”, ponovila je. “Uzmi odmah taksi i idi kući, a ja ću doći k tebi čim ovdje sve riješim. Ma daj, ništa nije tako strašno. Nema potrebe za dramom.” Zastala sam. Naravno da je bilo lijepo od nje što želi doći k meni i tješiti me. No, imala sam nevoljki osjećaj da se njezino poimanje tješenja u potpunosti razlikuje od mog. Nisam bila sigurna imam li volje cijelu večer slušati zašto je Claude bio najlošiji muškarac svih vremena. Ipak sam do jučer bila s njim. Trebalo mi je malo više suosjećanja. I u tom trenutku, draga Bernadette prešla je granicu. “Sad ću ti nešto reći, Aurélie”, rekla je glasom profesorice koja ne trpi proturječja. “Sretna sam, dapače, vrlo sretna što te Claude ostavio. Ako mene pitaš, to je sretna vijest! Sama ne bi uspjela. Znam da trenutno ne želiš čuti, ali svejedno ću ti reći: to što je ta budaletina otišla iz tvog života, za mene je razlog za veselje.” “Drago mi je zbog tebe”, odgovorila sam oštrijim tonom nego što sam htjela, iako sam podsvjesno znala da moja prijateljica ne griješi baš posve. I to me jako razljutilo. “Znaš što Osmijeh zena.indd 23 1.1.2014. 12:05:48 24 Bernadette? Počni ti već slaviti. I ako si to uopće u stanju, od te silne euforije, ostavi me da još par dana tugujem. Može? Jednostavno me ostavi na miru!” Prekinula sam vezu, duboko udahnula i isključila mobitel. Ma super, sada sam se uspjela posvađati i s Bernadette. Ispred nadstrešnice, na pločnik je pljuštala kiša. Stisnula sam se u kut, smrzavajući se, i razmišljala ne bi li stvarno bilo bolje vratiti se kući. No pomisao na povratak u prazan stan u meni je izazivala strah. Nisam imala čak ni mačku koja bi me dočekala i prela i mazila mi se uz ruku kad bih prstima prolazila kroz njezinu dlaku. “Pogledaj, Claude, zar nisu preslatki?” dovikivala sam mu kad nam je susjeda, madame Clement, pokazivala mačiće koji su u svojoj košarici preskakali jedan preko drugoga, tim svojim majušnim, nespretnim pokretima. Ali, Claude je bio alergičan na mačke i, općenito, nije volio životinje. “Ne volim životinje. Samo ribe”, rekao mi je nakon što smo se poznavali tek nekoliko tjedana. Već sam tad morala znati. Šansa da ću biti sretna s čovjekom koji voli samo ribe bila je za mene, Aurélie Bredin, vrlo mala. Odlučno sam gurnula vrata male trgovine s kišobranima i kupila jedan boje neba, s bijelim točkama i ručkom u boji karamele, a koja je imala oblik patke. Bila je to najduža šetnja u mome životu. Nakon nekog vremena nestajalo je modnih dućana i restorana koji su se dotad nalazili s obje strane bulevara. Zamijenile su ih trgovine namještajem i dućani za uređenje kupaonica. Tada je nestalo i njih, a ja sam i dalje koračala svojim usamljenim putem kroz kišu. Prolazila sam pokraj kamenih fasada i velikih kuća boje pijeska koje su mi svojim stoičkim mirom skretale pozornost s nesređenih misli i osjećaja. Na kraju bulevara koji vodi do pristaništa Orsay, skrenula sam desno i prešla rijeku u smjeru Trga de la Concorde. Nasred Osmijeh zena.indd 24 1.1.2014. 12:05:48 25 trga, poput tamnog kažiprsta, izvirao je Obelisk i činilo mi se da svojom egipatskom prisutnošću 6 nema nikakve veze sa svim tim malenim limenim autima koji su ga okruživali. Kada smo nesretni, ili ništa ne vidimo, ili svijet postane beznačajan, ili na stvari gledamo preuveličano pa sve odjednom dobiva na značenju. Tada i banalne stvari, kao što je semafor koji odjednom preskače od crvenog na zeleno, mogu utjecati na to hoćemo li krenuti lijevo ili desno. I tako sam ja, maleno tužno biće ispod točkastog kišobrana, nešto poslije lagano šetala parkom Tuileries. Ostavila sam iza sebe Louvre, a kad se mrak počeo spuštati, teturala sam desnom obalom Seine, uz otok Ile de la Cité, pa uz Notre‑Dame, uz svjetla grada koja su se lagano počela paliti, sve dok se konačno nisam zaustavila na malenom mostu Louis‑Philippe, koji vodi do riječnog otoka Ile Saint‑Louis. Nad Parizom se, poput komada samta, prostrlo tamnoplavo nebo. Bilo je nešto malo prije šest sati i kiša je lagano prestajala padati. Naslonila sam se, pomalo iscrpljeno, na kamenu ogradu starog mosta i zamišljeno buljila u kamenje. Sjena lampiona ocrtavala se titrajući i sjajeći se na tamnoj vodi. Čarobno i krhko, kao i sve što je lijepo. Nakon osam sati, tisuća koraka i još tisuća misli, stigla sam na to mirno mjesto. Toliko mi je trebalo da shvatim kako dubinska tuga koja se poput olova nataložila na moje srce nije tu samo zato što me ostavio Claude. Navršila sam trideset i dvije godine i nije mi to prvi prekid. I ostavljala sam, i bila ostavljena, imala sam mnogo draže muškarce nego što je to bio čudak Claude. No, imala sam osjećaj da sve propada i da se mijenja, da nestaju svi oni ljudi koji su me ikada držali za ruku, da mi nestaje tlo pod nogama 6 Osmijeh zena.indd 25 Trg de la Concorde – Trg sloge, najveći je trg u Parizu, a drugi po veličini u Francuskoj. Na trg je 1836. postavljen egipatski obelisk koji potječe s ulaza u Luksorski hram i koji je postavljen u znak zahvalnosti za doprinose Jeana F. Champolliona u oblasti egiptologije. (op. ur.) 1.1.2014. 12:05:48 26 i da mene i svemir dijeli samo taj kišobran boje neba, s bijelim točkicama. To baš i nije pomagalo. Stajala sam sama na mostu. Nekoliko automobila prošlo je pokraj mene, kosa mi je padala po licu, a ja sam stegnula kišobran koji je imao dršku u obliku patke, kao da će i on možda odletjeti. “Upomoć!” tiho sam prošaptala i zateturala prema kamenom zidu. “Mademoiselle? Oh, mon Dieu, mademoiselle, nemojte! Čekajte, arrêtez!” Začula sam užurbane korake iza sebe i prepala se. Kišobran mi je iskliznuo iz ruke, okrenuo se u zraku i odbio od ograde prije nego što je kovitlajućim plesom, polako, potrbuške, gotovo nečujno sletio na vodu. Zbunjeno sam se okrenula i ugledala tamne oči mladog policajca koje su me zabrinuto odmjeravale. “Je li sve u redu?” upitao je uzbuđeno. Očito je mislio da se spremam izvršiti samoubojstvo. Kimnula sam glavom. “Da, naravno. Sve je u najboljem redu.” Potrudila sam se malo nasmiješiti. Upitno je podigao obrve, kao da mi ne vjeruje ni jednu jedinu riječ. “Ništa vam ne vjerujem, mademoiselle”, rekao je. “Promatram vas već neko vrijeme i tako kako vi tu stojite, ne stoji ni jedna žena kod koje je sve u najboljem redu.” Uvrijeđeno sam šutila i na trenutak ugledala kišobran s bijelim točkicama kako se ležerno ljuljuška na vodama Seine. Policajac je pratio moj pogled. “Uvijek ista priča”, rekao je. “Poznato mi je to s ovim mostovima. Nedavno smo iz smrznute vode, tamo malo niže, izvukli jednu djevojku. Stigli smo upravo na vrijeme. Kad se netko tako dugo zadržava na mostu, sigurni smo da je ili užasno zaljubljen ili se sprema baciti u vodu.” Kimao je glavom. “Nikad nisam razumio zašto zaljubljeni i samoubojice imaju tu sklonost prema mostovima.” Završio je svoje izlaganje i u nevjerici me pogledao. “Izgledate kao da ste izvan sebe, Osmijeh zena.indd 26 1.1.2014. 12:05:49 27 mademoiselle. Ma, niste zapravo htjeli učiniti nikakvu glupost, zar ne? Tako lijepa žena poput vas. Pa još na mostu.” “Kad vam kažem da nisam! Uvjeravam vas da nisam. Uostalom, i potpuno normalni ljudi ponekad se zadržavaju malo duže na mostovima. Jednostavno zato što je lijepo gledati rijeku.” “Vaše oči izgledaju jako tužno”, nije odustajao. “Izgledalo je kao da se želite baciti.” “Kakva glupost!” odgovorila sam mu. “Samo mi se malo zavrtjelo”, brzo sam nadodala i položila nehotice ruku na trbuh. “Oh, pardon! Excusez‑moi, mademoiselle… madame!” Širio je ruke, kao da mi time želi dati do znanja da mu je neugodno. “Nisam mogao znati… vous‑êtes … enceinte? Trudni ste? Trebali bi se malo bolje čuvati, ako smijem reći. Smijem li vas otpratiti kući?” Kimnula sam glavom i umalo se počela smijati. Ne, trudna nisam bila. Nagnuo je glavu i velikodušno se nasmijao. “Sigurni ste da vam ne treba pratnja, madame? Pariška policija stoji vam na raspolaganju. Nemojte mi se još negdje srušiti”, zabrinuto je pogledao prema mojem ravnom trbuhu. “Kad vam je termin?” “Slušajte me, monsieur”, odgovorila sam odlučnim glasom. “Nisam trudna, a zasigurno neću ni biti u neko dogledno vrijeme. Samo mi se malo zavrtjelo. I to je sve.” Ništa čudno, jer osim jedne kave, danas ništa drugo nisam ni stavila u usta. “Oh! Madame… mislim, mademoiselle!” Bilo je očito da mu je neugodno i odstupio je korak unazad. “Oprostite, molim vas. Nisam želio biti indiskretan.” “Ma, nema problema”, uzdahnula sam, čekajući da ode. No, taj čovjek u tamnoplavoj uniformi i dalje je stajao. Bio je prototip pariškog policajca, onakav kakve sam već viđala na Ile de la Cité, gdje je i sjedište policije u Parizu: visok, mršav, Osmijeh zena.indd 27 1.1.2014. 12:05:49 28 zgodan i uvijek spreman na koketiranje. A ovaj si je valjda uzeo u zadatak postati mojim osobnim anđelom čuvarem. “Dakle onda…” Naslonila sam se leđima na ogradu i pokušala ga otpraviti, sa smiješkom. Neki stariji muškarac, odjeven u kišnu kabanicu, prolazio je pokraj nas i znatiželjno nas odmjeravao. Policajac je položio dva prsta na svoju kapu. “Dobro onda, ako više ništa ne mogu učiniti za vas…” “Ne, uistinu ne.” “Onda se dobro čuvajte.” “Hoću.” Stisnula sam usnice i kimnula glavom nekoliko puta. Bio je to drugi muškarac u posljednja dvadeset i četiri sata koji mi je rekao da pazim na sebe. Nakratko sam podigla ruku, okrenula se i prislonila laktovima na ogradu. Pažljivo sam proučavala crkvu Notre‑Dame, koja se izdizala iz tame, na rubu otoka Ile de la Cité, poput kakva svemirskog broda. Iza mene je nešto šušnulo i ukočila sam se prije nego što sam se opet okrenula prema ulici. “Da?” upitala sam. “Što je pak sad?” upitao je, cerekajući se kao George Clooney u reklami za Nespresso. “Mademoiselle ili madame?” Oh. Moj. Bože. Samo sam željela biti nesretna u miru, a sad sa mnom flertuje policajac. “Mademoiselle, što drugo”, odgovorila sam i zaključila kako bi bilo najbolje pobjeći. Zvona crkve Notre Dame odzvanjala su kraj mene, brzim korakom prešla sam most i došla na otok Ile Saint‑Louis. Neki kažu da je taj otočić na rijeci Seini srce Pariza, koji leži točno iza mnogo većega otoka Ile de la Cité, i do kojeg je moguće doći samo mostom. A to staro srce kuca jako, jako sporo. Rijetko sam dolazila ovamo, ali svaki put nanovo bih se iznenadila kako u ovoj četvrti vlada mir. Kada sam skrenula u Ulicu Saint‑Louis, glavnu Osmijeh zena.indd 28 1.1.2014. 12:05:49 29 ulicu na kojoj su se skladno nizale trgovine i restorani, djelićem oka uočila sam kako me s pristojne udaljenosti prati visoka pojava u odori. Anđeo čuvar ne želi popustiti. Što si zapravo umišlja taj čovjek? Da ću se pokušati baciti s drugog mosta? Ubrzala sam korak i gotovo trčeći otvorila vrata sljedeće trgovine u kojoj je još gorjelo svjetlo. Bila je to mala knjižara i kad sam ušla u nju i spotaknula se, nije mi bilo ni na kraj pameti da će mi taj korak zauvijek promijeniti život. U početku sam pomislila kako u knjižari nema nikoga, no zapravo je bila toliko nakrcana knjigama, regalima i stolovima da nisam vidjela čovjeka koji je stajao na kraju prostorije. Stajao je pognute glave iza starinskog stola s blagajnom. I na tom su stolu knjige bile složene kao da će se svakog trena srušiti. On je bio zadubljen u nekakvu slikovnicu i s velikim je oprezom listao stranice. Dok je tako stajao, kovrčave srebrne kose i s naočalama za čitanje u obliku polumjeseca, izgledao je potpuno smireno. Ostala sam stajati u tom utočištu topline i žućkasta svjetla i srce mi nije više tako snažno kucalo. Oprezno sam pogledala van. Ispred izloga na kojemu je izblijedjelim, zlatnim slovima bilo napisano Librairie Capricorne Pascal Fermier, ugledala sam svoga anđela čuvara kako proučava izlog. Nehotice sam uzdahnula i vlasnik knjižare, stariji gospodin, podigao je pogled s knjige i iznenađeno me pogledao, a zatim podigao naočale za čitanje. “Ah… bonsoir, mademoiselle. Uopće nisam čuo kada ste ušli”, rekao je ljubazno i njegovo me dobroćudno lice s tim pametnim očima i profinjenim smiješkom podsjetilo na fotografiju Marca Chagalla u njegovu ateljeu. Samo što ovaj čovjek nije držao kist u ruci. “Bonsoir, monsieur”, odgovorila sam zbunjeno. “Oprostite, nisam vas željela preplašiti.” Osmijeh zena.indd 29 1.1.2014. 12:05:49 30 “Ma, ne”, odgovorila sam podižući ruke. “Mislio sam da sam maloprije zaključao.” Pogledao je prema vratima, u čijoj se bravi nalazio svežanj ključeva pa kimnuo glavom kao da ni sam ne vjeruje. “Postajem sve više zaboravan.” “Znači već ste zatvorili?” upitala sam i približila mu se u nadi da se dosadni anđeo čuvar konačno maknuo od izloga. “Slobodno u miru pogledajte, mademoiselle. Toliko vremena mora biti”, nasmijao se. “Tražite li nešto određeno?” Tražim čovjeka koji će me uistinu voljeti, pomislila sam. Bježim od policajca koji misli da se želim baciti s mosta i pravim se kao da želim kupiti knjigu. Imam trideset i dvije godine i izgubila sam kišobran. Želim da se konačno dogodi nešto lijepo. Oglasio mi se želudac. “Ne… ne, ništa posebno”, odgovorila sam brzo. “Bilo što… simpatično.” Obrazi su mi se zacrvenjeli. Vjerojatno misli da sam nekakva neznalica, čije se izražavanje svelo na beznačajnu riječ “simpatično”. Nadala sam se samo da su moje riječi barem nadglasale moj glasni želudac. “Želite možda keks?” upitao je monsieur Chagall. Držao je srebrnu kutijicu s kolačima od maslaca ispred moga nosa i nakon sekunde susprezanja zahvalno sam uzela jedan. Slatki kolačići imaju nešto utješno i odmah su smirili moj želudac. “Znate, danas nisam još stigla ništa pojesti”, objašnjavala sam žvačući. Nažalost, pripadala sam onoj vrsti ljudi koja je osjećala obvezu uvijek i sve objasniti. “Zna se dogoditi”, odgovorio je monsieur Chagall, ne komentirajući dalje moju nelagodu. “Tamo ćete”, pokazao mi je stol s romanima, “možda pronaći ono što tražite.” To sam uistinu i učinila. Nakon nekih četvrt sata napustila sam knjižaru Capricorne držeći u ruci narančastu vrećicu na kojoj je bila otisnuta mala vjeverica. “Dobar izbor”, rekao je monsieur Chagall pakirajući mi knjigu. Osmijeh zena.indd 30 1.1.2014. 12:05:49 31 Knjigu je napisao neki mladi Englez i ima lijep naslov. “Osmijeh žene”. “To će vam se svidjeti.” Kimnula sam u znak slaganja. Sva crvena u licu tražila sam novac i jedva uspjela prikriti iznenađenje koje si je monsieur Chagall vjerojatno protumačio kao silnu i iznenadnu želju za čitanjem kada je za mnom konačno zatvarao vrata trgovine. Duboko sam udahnula, pogledavši u smjeru prazne ulice. Moj novi prijatelj policajac odustao je od praćenja. Očito je, statistički gledano, vrlo mala vjerojatnost da će se netko tko kupuje knjigu neposredno nakon toga baciti s mosta u Seinu. Međutim, to nije bio razlog mome iznenađenju, koje se uskoro pretvorilo u uzbuđenje. Ubrzala sam korak i uz lupanje srca sjela u taksi. U knjizi koja je imala prekrasne narančaste korice i koju sam kao najveće blago prislonila na svoja prsa, odmah na prvoj stranici nalazila se rečenica koja me potpuno zbunila, ponukala moju znatiželju i blago rečeno naelektrizirala. “Priča koju vam želim ispričati počinje jednim smiješkom. Završava u malenu restoranu imena Le Temps des Cerises, koji se nalazi u Saint‑Germain‑des‑Prèsu, tamo gdje kuca srce Pariza.” Trebala je to biti druga noć u kojoj za mene nije bilo sna. No, ovaj put razlog nesanici nije bila nevjerna ljubav koja mi je ukrala mir, već knjiga. Tko bi to pomislio o ženi koja uopće nije strastven čitatelj? Knjiga čija me čarolija obuzela od prvih rečenica. Knjiga koja me katkad činila pomalo tužnom pa isto toliko i smiješnom da sam se morala smijati naglas. Knjiga koja je u isto vrijeme bila tako prekrasna i zagonetna. Jer… I netko tko čita mnogo knjiga rijetko kad naiđe na ljubavnu priču u kojoj glavnu ulogu igra njegov mali restoran. I u kojoj je glavna junakinja opisana tako da se sam prepoznaješ u tim riječima, i to na dan kad se sve završava sretno. Osmijeh zena.indd 31 1.1.2014. 12:05:49 32 Kad sam došla kući, prebacila sam svoju mokru odjeću preko radijatora i odjenula svježe oprani, mekani kućni ogrtač. Pripremila sam veliku termosicu čaja, napravila nekoliko sendviča i preslušala poruke na telefonskoj sekretarici. Bernadette me tri puta pokušala dobiti i ispričala se što je suosjećajnošću slona gazila po mojim osjećajima. Nasmijala sam se slušajući njene poruke. “Slušaj, Aurélie, ako želiš biti tužna zbog tog idiota, slobodno budi. Samo se, molim te, nemoj više ljutiti na mene. I javi se, ok? Stalno mislim na tebe!” Bijes me odavno prošao. Na stol od ratana, uz kauč boje šafrana, postavila sam pladanj s čajem, sendvičima i svojom omiljenom šalicom. Na tren sam razmislila pa poslala svojoj prijateljici SMS. “Draga Bernadette, tako je grozno kad si u pravu. Hoćeš navratiti do mene u srijedu ujutro? Veselim ti se. Idem sad spavati. Bises Aurélie!” To sa spavanjem je, naravno, bila laž, ali sve ostalo je bila istina. S komode u hodniku donijela sam papirnatu vrećicu koju sam dobila u knjižari Capricorne i stavila je oprezno pokraj pladnja. Imala sam poseban osjećaj; kao da sam već tad osjećala da će to postati moja osobna čarobna vrećica. Nakratko sam obuzdala znatiželju. Prvo sam polako, gutljaj po gutljaj popila čaj, pa pojela sendvič, pa još jednom ustala i otišla u spavaću sobu po vunenu deku. Izgledalo je kao da želim još malo odgoditi trenutak prije nego što sve krene. Nakon svega toga konačno sam odmotala knjigu i otvorila je. Da sad kažem kako su mi sati koji su slijedili prošli u hipu, bilo bi to samo pola istine. Toliko sam, naime, bila zadubljena u priču da zapravo uopće ne mogu sa sigurnošću reći je li prošao jedan sat, ili tri ili šest. Te sam noći izgubila osjećaj za vrijeme, uživjela sam se kao junaci iz Orfeja, crno‑bijelog filma Jeana Cocteaua, koji Osmijeh zena.indd 32 1.1.2014. 12:05:49 33 sam još kao dijete gledala s ocem. Samo što nisam prošla kroz ogledalo koje sam neposredno prije dotaknula rukom, već kroz ovitak knjige. Vrijeme je trajalo, ponovo se gubilo i odjedanput je potpuno nestalo. Bila sam na strani tog Engleza, kojeg je u Pariz dovela strast njegova kolege frankofila prema skijanju (komplicirani prijelom noge u Verbieru). Radio je za proizvođače automobila Austin i trebao je na nekoliko mjeseci zamijeniti tog onesposobljenog voditelja marketinga i etablirati Mini Cooper u Francuskoj. Problem: njegovo znanje francuskog bilo je toliko zakržljalo, baš kao i njegova iskustva s Francuzima. On je u zabludi jer se nada da svatko u Parizu (u najmanju ruku ljudi s pariškog područja) vlada jezikom Kraljevstva i da će surađivati s njim. Ne samo da je zgrožen avanturističkim stilom vožnje pariških vozača (koji se guraju u šest redova na ulicama koje imaju dvije trake, koji se pretvaraju da ih se nimalo ne tiče što se događa iza njih, i koji zlatno pravilo da se prvo mora pogledati unutarnje pa vanjske retrovizore i tek onda krenuti, jednostavno skrate na “kreni odmah”), već je bio zgrožen i činjenicom da Francuzi ne popravljaju automobile kad je riječ o udubljenjima i ogrebotinama, i da se ne daju impresionirati reklamnim sloganima tipa Mini – it’s like falling in love, jer više vole voditi ljubav sa ženom, nego s automobilom. Pozivao je lijepe Francuskinje da iziđu s njim pa umalo bankrotirao kad bi naručivale kompletan (i skup) meni riječima Ah, comme j’ai faim 7, a nakon toga tri puta nabole u salade au chèvre 8, četiri puta u boeuf bourguignon 9 , pa kušale dvije žličice crème brûlée. 7 8 9 Osmijeh zena.indd 33 Ah, gladna sam. (op.prev.) Salata s kozjim sirom (op.prev.) Poznato jelo francuske kuhinje, govedina na burgundski (op.prev.) 1.1.2014. 12:05:49 34 Zatim su graciozno odlagale pribor za jelo uz sav taj ostatak hrane. Za Francuze je čekanje u redu također nepoznanica, a i o vremenu se ne govori. Zašto i bi? Postoji toliko zanimljivijih stvari. Tabui ovdje kao da ne postoje. Oni žele znati zašto on, kao jedan tridesetogodišnjak, još nema djece. (“Stvarno, ni jedno? Zar ni jedno? Zero?”) Žele znati što misli o politici Amerikanaca prema Afganistanu, o radu djece u Indiji, jesu li umjetnički predmeti od konoplje ili stiropora Vladimira Wroschta u galeriji La Borg très hexagonale (on ne poznaje ni galeriju, ni značenje riječi ‘heksagonalan’), je li zadovoljan svojim seksualnim životom i kakav je njegov stav o tome kada si žene boje stidne dlake. A on je engleski gospodin, koji ne voli previše govoriti. I odjedanput mora raspravljati o svemu. I to na svim mogućim i nemogućim mjestima. U tvrtki, u kafiću, u dizalu (četiri kata dovoljna su za živahnu, načelnu raspravu o paleži automobila u pariškim predgrađima), u wc‑u za muškarce (je li globalizacija dobra ili loša stvar) i, naravno, u taksiju, jer francuski taksisti, za razliku od kolega u Londonu, o svemu imaju mišljenje koje i izražavaju, a putniku nije dopušteno šutke promišljati iza stakla. On mora nešto reći! Na koncu se Englez nosi s tim uz pomoć britanskog humora. I kada se nakon nekih zabluda i pomutnji preko ušiju zaljubljuje u Sophie, izazovnu i malčice mušičavu djevojku, to predstavlja sudar britanske suzdržljivosti i francuske složenosti, i ponajprije dovodi do mnogih nesporazuma i zapleta. Na kraju sve završava prekrasnim Entende cordiale 10. Entende cordiale, ugovor koji su 1904. godine sklopile Francuska i Velika Britanija. Doslovno prevdeno znači “srdačni sporazum”, a poslužio je i kao temelj pojma Antante. Njime je dogovorena podjela zona utjecaja i zajednička politika protiv Njemačke. (op. ur.) 10 Osmijeh zena.indd 34 1.1.2014. 12:05:49 35 I ako već ne u jednom miniju, a onda u malenu francuskom restoranu Le Temps des Cerises. S crveno‑bijelim kariranim stolnjacima. U Ulici Princesse. U mojem restoranu! U to nema nikakve sumnje. Zatvorila sam knjigu. Bilo je šest ujutro i ponovo sam povjerovala da je ljubav moguća. Već sam pročitala 320 stranica i nisam ni najmanje bila umorna. Ovaj roman bio je kao nekakav živahan izlet u neki drugi svijet – i taj mi je svijet djelovao jako poznato. Mora da je Englez jednom već bio u restoranu kada ga je uspio tako točno opisati, a nije jedan od onih o kojem piše u bilo kojem vodiču kao primjerice o La Coupole ili o taverni Lipp. Pritom, junakinja romana opisana je tako da izgleda poput mene – od u detalje opisane nježne tamnozelene svilene haljine koja još visi u mome ormaru, do velike ovalne biserne ogrlice koju sam dobila za osamnaesti rođendan. To je bila ili nevjerojatna slučajnost, ili je taj muškarac vidio ženu o kojoj piše. Ali, to što je ta žena, na jedan od najnesretnijih dana u svome životu, između stotine drugih naslova u knjižari odabrala upravo tu knjigu, e to više nije bila slučajnost. Bila je to sudbina koja mi se obraćala. No, što mi je željela reći? Zamišljeno sam okrenula knjigu i zagledala se u fotografiju autora, muškarca kratke plave kose i plavih očiju koji je djelovao simpatično i koji je sjedio na klupi u nekom engleskom parku. Rašireno i opušteno, držao je ruke prebačene preko naslona klupe i smiješio mi se. Na trenutak sam zatvorila oči i pokušala se sjetiti jesam li već negdje vidjela to lice, taj mladenački, razoružavajući osmijeh. Koliko god da sam prebirala po ladicama svojeg sjećanja, to lice nisam mogla pronaći. Ni ime autora ništa mi nije govorilo: Robert Miller. Nisam poznavala nikakva Roberta Millera. Zapravo, nisam poznavala ni jednog Engleza, ako ne računamo engleske turiste koji su tu i tamo znali zalutati u moj restoran, i ako zanemarim učenika koji je, u vrijeme Osmijeh zena.indd 35 1.1.2014. 12:05:49 36 mojeg školovanja, tu bio na razmjeni. No, on je bio iz Walesa, i onako crvenokos i osut pjegicama od sunca, izgledao je kao prijatelj dupina Flippera. Pažljivo sam proučavala kratku piščevu biografiju. Robert Miller, prije nego što je napisao svoj prvi roman “Osmijeh žene”, radio je kao inženjer velike engleske automobilske kompanije. Voli stare automobile, Pariz i francusku kuhinju i živi s jorkširskim terijerom Rockyjem u ljetnikovcu u blizini Londona. “Tko si ti, Roberte Miller?” poluglasno sam rekla pa vratila pogled na čovjeka na klupi. “Tko si ti i otkud me poznaješ?” Odjedanput mi je sinula ideja koja mi je bila sve više primamljiva. Želim upoznati tog pisca. Ne samo da mi je vratio životnu snagu u najmračnijim satima nego je i na neki zagonetan način bio povezan sa mnom. Pisala bih mu. Zahvalila bih mu. Zatim bih ga pozvala na očaravajuću večeru u svoj restoran, kako bih doznala koja je zapravo priča tog romana. Sjela sam i uprla kažiprstom na prsa Roberta Millera. On je možda u tom trenutku izveo svoga malog psa u Cotswoldsu. “Mr. Miller, vidimo se!” Mr. Miller mi se nasmiješio i ni na trenutak nisam posumnjala u to da ću uspjeti pronaći svog novog (i jedinog!) omiljenog pisca. Nisam mogla ni zamisliti da taj pisac bježi od javnosti kao od kuge. Osmijeh zena.indd 36 1.1.2014. 12:05:49