ZBORNIK HRVATSKI iseljenički Summaries in English Resumenes en Español HRVATSKI iseljenički ZBORNIK 2013 2013 2013 ISSN 1330-3724 DUBRAVKO BARAČ AMERIČKI SAN IVE ROBIĆA Zagrebački inženjer i uspješni kanadski poduzetnik Ivo Robić gotovo tri desetljeća uspijeva zadržati konkurentnost svoje tvrtke na sjeverno-američkom tržištu, koja se afirmirala u proizvodnji automobilskih dijelova. Danas tvrtka Robic Group International proizvodi, ali i uvozi, uz dijelove za osobne automobile i elemente za vatrogasne hidrante te producira dijelove za bolničke krevete. Tvrtka je u početku zapošljavala 70-tak djelatnika, dok trenutačno, zbog uvozne orijentacije, zapošljava 30 radnika. Ivo je iznimno aktivan kao član Upravnog odbora AMCA, udruge koja okuplja hrvatske sveučilištarce s područja Toronta i okolice. Kanadska je AMCA danas najuspješnija organizacija bivših studenata Zagrebačkog sveučilišta u svijetu. Ivo i njegova supruga Zdenka redovito provode godišnje odmore u domovini, iako su Kanadu zavoljeli od prvog dana. Odluka o povratku u domovinu Robićevima nije jednostavna, budući da im djeca i unuci žive u Kanadi – ističe Ivo/John, uz ostalo, u razgovoru s Matičinim stalnim suradnikom Dubravkom Baračem. ije bilo lako uloviti poduzetnika Ivu Robića između njegovih poslovnih putovanja u Kinu i Koreju i obiteljskih putovanja na Floridu i Havaje, te smo ovaj intervju obavili dijelom putem elektroničke pošte, a dijelom razgovorom uživo u njegovoj tvrtki u sjevernom dijelu Toronta. Gospodin Robić je s obitelji došao u Kanadu 1982., bez kune u džepu, pa je ni iz čega u desetak godina marljivog rada stvorio uspješan posao i udoban život za sebe i svoju djecu. Premda ga obitelj i poslovanje čvrsto vežu za Kanadu, opsežnost njegovih odgovora o hrvatskoj privredi i društvu govore nam da je poduzetnik Robić i dalje vrlo zainteresiran za sve što se događa u domovini, te da je poput mnogih iseljenika posvetio dosta vremena razmišljanju o tome što bi trebalo učiniti da hrvatska privreda krene boljim putovima. N DB: HIZ govori o iseljeništvu. Recite nam zato nešto o razlozima koji su vas potaknuli, ili prisilili, da iselite iz Hrvatske, to jest tada Jugoslavije? IR: Kao mladi perspektivni inženjer, radio sam u Prvomajskoj − Tvornici alatnih strojeva u Zagrebu. Bio sam oženjen, imao dvoje male djece (6 i 3 godine) i živio u nevelikom stanu s roditeljima. Sâm sam gradio kuću u Zagrebu od materijala koji sam kupio na kredit. Kada je presahnula mogućnost kredita, moja gradnja je stala i nije bilo nikakve nade da završim gradnju kuće. Poslali smo molbu u kanadsko veleposlanstvo, poslije intervjua dobili smo vize i došli u Kanadu. DB: Zašto baš Kanada? 142 2013 D. BARAČ IR: Nema nekog posebnog razloga. Za SAD je trebalo čekati od 5 do 7 godina, a Australija nam se činila predaleko. DB: Kakvo ste školovanje završili u Hrvatskoj? Jeste li u trenutku iseljenja govorili engleski? IR: Diplomirao sam na Fakultetu strojarstva i brodogradnje na Sveučilištu u Zagrebu, a poslije i magistrirao. Govorio sam engleski, ali je to bilo daleko od razine poznavanja jezika potrebne za rad u struci. DB: Kakvi su bili početci? Kako ste našli prvi posao? IR: Prvi posao u Kanadi našao sam preko poznanika. Posao je bio inženjerski ali po plaći je bio najniže plaćeni posao u toj tvornici! Čistač koji je radio u pogonu je imao plaću 9,75 dolara na sat (pogon je bio pod kontrolom sindikata), a ja sam imao 9,50 dolara na sat. Kad su me pitali bih li znao nacrtati skicu da se prema njoj izradi novi dio koji je bio polomljen, mislio sam Pa ja bih znao napraviti nacrte za cijeli novi stroj, a ne samo za dio koji je bio polomljen. Bilo kako bilo, u toj sam tvornici napredovao i u prosjeku svakih nekoliko mjeseci dobivao povišicu plaće. Kada sam nakon godinu i pol dao otkaz, vlasnik tvrtke i predsjednik su me pozvali na ručak i ponudili mi da sam odaberem koliku ću plaću imati samo neka ostanem. U to doba su se počela upotrebljavati računala u inženjeringu i ja sam želio ući u to područje. Zato mi plaća nije bila najvažnija, te sam odbio njihovu ponudu. U novoj tvrtki radio sam na CAD/CAM programima tako da sam bio jedan od prvih ljudi koji su se time bavili. DB: Jeste li u tim početcima katkad pomislili da napustite sve i vratite se u Hrvatsku? Mr. sc. Ivo Robić ključem uspjeha smatra cjeloživotno stručno usavršavanje. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2013 143 IR: Nikada mi nije palo na pamet da bi bilo bolje vratiti se u Hrvatsku. Moja supruga Zdenka i ja smo od prvog dana zavoljeli Kanadu. Vidjeli smo da to nije isto kao i Europa, ali smo uvijek pokušali naći „zašto”: na primjer, zašto se ovdje kuće grade baš na ovakav način? Znali bi oni izgraditi i kuće kao što se grade u Hrvatskoj, pa opet ne rade tako, jer za to postoje određeni razlozi. Ako se tako pristupa načinu života u Kanadi, onda se vidi da ima logike u tome „zašto je to tako”, i ako se prihvati ta logika time je učinjen prvi korak prema uspjehu u Kanadi (ili bilo gdje u iseljeništvu). Ako doseljenik u Australiju misli da je krivo što se tamo vozi lijevom stranom i ne želi se priviknuti tom načinu vožnje, trebat će mu puno vremena da postane ravnopravan član australskog društva i da u svojoj glavi prihvati da nema krive ili prave strane po kojoj se vozi. Kad si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin… to mislim da je glavno pravilo za iseljeništvo. Ne samo da se ponašaš kao Rimljanin nego trebaš nastojati misliti kao Rimljanin. To je ključ zadovoljstva i uspjeha za iseljenike. DB: Kada ste osjetili da ste “bacili sidro” u Kanadi? IR: Kao što sam već napomenuo, Zdenka i ja smo od prvog dana voljeli Kanadu te ne mogu reći da je postojao jedan dan ili vrijeme kad smo bacilli sidro ovdje. Kanada i Hrvatska su za nas kao mama i tata. Koga više volimo? Teško je reći, svakoga na svoj način, ali mislimo da nam je sada dom Kanada. Tu su nam djeca i unuci, a tu ćemo i ostaviti svoje kosti. DB: Kada ste počeli vlastiti posao? IR: Još davne 1989. sam s još dvojicom partnera počeo proizvoditi automobilske dijelove. Prvo kao dodatni posao a od 1993. kao samostalni poduzetnik. Partnere sam isplatio 1994. te od tada samostalno vodim posao. DB: Koja su Vam znanja nedostajala pri ulasku u samostalno poslovanje? IR: Iskustvo. Biti samostalni poduzetnik (entrepreneur) je nešto što se ne može naučiti u školi ili radeći u velikoj tvrtki. Iskustvo o tome kako i kakve ljude zapošljavati, kako se ponašati s bankom i s dobavljačima, kako se postaviti prema kupcima kad tražite povišicu cijena jer je materijal poskupio, sve su to stvari koje čovjek mora sam naučiti na svojoj koži. Ja sam zadovoljan što sam imao više dobrih poteza nego grešaka, ali znanje koje se nauči kad čovjek analizira svoje greške je neprocjenjiva pomoć u daljnjem poslovanju. Na zidu u svojem uredu imam uokvirenu izreku koja kaže: Winners always have problem to solve. Losers always have somebody else to blame for their unsolved problems. Drugim riječima, ne smije se okrivljivati nekoga drugoga za svoje neriješene probleme, nego valja naučiti lekciju i tražiti rješenje problema. DB: Molim Vas opišite ukratko za naše čitatelje čime se bavi vaša tvrtka Robic Group International. IR: Naša tvrtka proizvodi i uvozi dijelove za automobile. Uz to proizvodimo i uvozimo dijelove za vatrogasne hidrante te proizvodimo dijelove za bolničke krevete. U doba kada smo sve sami 144 2013 D. BARAČ radili znali smo imati po 70-tak zaposlenih, ali sada kada smo se više usmjerili na uvoz imamo samo 20 do 30 zaposlenih. DB: Imate li zaposlenike iz naših krajeva? IR: Da, naš šef proizvodnje i šef alatnice su doseljenici iz Hrvatske. Nekada smo imali puno više Hrvata, ali s vremenom je ostalo samo nas šest koji smo rođeni u Hrvatskoj. Zanimljivo je da smo u jednom trenutku od 50-tak zaposlenih imali samo dvojicu koji su bili rođeni u Kanadi! Svi ostali su bili doseljenici. I sada za nas rade ljudi sa svih kontinenata i svi se jako dobro slažu. DB: Održavate li poslovne odnose s nekim tvrtkama u Hrvatskoj? IR: Već više godina pokušavamo ostvariti poslovnu suradnju s tvrtkama iz Hrvatske, ali bezuspješno. U Hrvatskoj nema automobilske industrije a industrija dijelova za automobile koji se rade u zapadnoj Europi je mrtva zbog previsokog tečaja kune. Mislim da Hrvatska narodna banka mora razmišljati o izvoznicima te prema tome prilagoditi vrijednost kune. Treba se ugledati na primjer Japana od prije 40-tak godina ili Hong Konga iz tog vremena, te Tajvana i Koreje danas, da ne govorim o Kini. Optimalna vrijednost valute može odlučiti hoće li država biti uspješna ili ne. Potrebno je smanjiti uvoz i potaknuti izvoz. DB: Kakva su Vaša iskustva u poslovanju s hrvatskim tvrtkama? IR: Kao tvrtka nemamo izravnih iskustava, ali ja imam iskustava jer sam ulagao u Hrvatskoj. U svijetu je teško izgraditi zgradu, a lako je dobiti potrebnu dokumentaciju za tu zgradu. U Hrvatskoj je obrnuto. Najteži dio posla je dobiti odgovarajuću dokumentaciju. Kao što sam u početku spomenuo, ja sam sâm gradio kuću u Zagrebu, i sâm ishodio papire za građevinsku dozvolu. Bilo je teško, ali sam na kraju ipak nekako uspio. Danas, nakon 40 godina od mog odlaska i u međuvremenu postizanja neovisnosti domovine – ništa se nije promjenilo. Isti francjozefinski mentalitet vlada po uredima u lokalnim upravama u Republici Hrvatskoj. Najniži djelatnik u Hrvatskoj mora postati svjestan da ako netko želi nešto graditi, to će stvoriti zaposlenje za mnoge ljude a time i boljitak tom području i cijeloj zemlji. Suvišni propisi i nikad kraja dozvolama - nikada neće ohrabriti ulaganja. Zašto bi se jedan ulagač želio susresti sa svim problemima koje stvara hrvatska administracija kad taj novac može bez suvišnog živciranja uspješno uložiti negdje drugdje. U Hrvatskoj se pored svih tih problema još na kraju gleda na zaradu kao na nekakvo zlo. Ulagač neće uložiti novac ako ne očekuje dobit, čini se da to mnogima još nije jasno. Hrvatska još nije otvorena ni naklonjena poslu. Zbog povijesnih činjenica i zbog promjene društvenih odnosa, u Hrvatskoj se još gleda na investitore (pogotovo male) kao na nekoga tko hoće napraviti nešto mimo zakona i uloviti nešto u mutnom samo za svoju korist. DB: Jeste li katkad razmišljali o tome da u Hrvatskoj otvorite podružnicu svoje tvrtke? IR: Da, pri prvoj mogućnosti nekog posla s Europom radit ćemo na otvaranju podružnice u Hrvatskoj. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2013 145 Tri desetljeća uspješnog djelovanja Ive Robića, vlasnika Robic Group International. DB: Što bi Hrvatska trebala učiniti da privuče kapital i know-how sposobnih ljudi iz dijaspore? IR: Na to pitanje odgovoriti ću protupitanjem: Što je učinio Tajvan da su zapadni investitori počeli ulagati u njihovo gospodarstvo? Puno se toga mora promijeniti prije nego što investitori počnu ulagati u Hrvatskoj. Kao prvo, mora se promijeniti odnos prema ulaganju. Ako investitor u Kanadi može neku dozvolu dobiti za 1 mjesec i za 100 dolara, zašto to u Hrvatskoj stoji 300 dolara i nakon 6 mjeseci još ne znate kada (i hoće li) će svi papiri biti odobreni. Osnova ekonomije je povjerenje. Ako investitor nema povjerenja u hrvatsku državu (narod, tvrtku..), onda neće ulagati. Kapital iznad svega voli sigurnost. Drugo, Hrvatska narodna banka mora dopustiti da vrijednost kune padne na optimalnu razinu. Mi se moramo prestati uspoređivati s Nijemcima. Siemens ima ime i ugled za koji su ljudi spremni platiti puno više nego za ime i ugled Končara, svidjelo se to nama ili ne. Pogledajte kako je dugo Samsung proizvodio televizore i prodavao ih pod tuđim imenom prije nego što je dovoljno naučio da ih može prodavati pod svojim imenom. I danas, kada su vodeći u tome što proizvode, još im korejska država pomaže održavajući razinu wona (korejski novac) na relativno niskoj razini. Kao treće, želio bih reći da kopiranje nije grijeh. Nismo mi Hrvati izmislili zupčanike ni tranzistor ni lak za bojenje pa ipak to upotrebljavamo. Kopiranje i to ne samo u proizvodima i načinu proizvodnje, nego kopiranje svega dobroga. Često putujem u Aziju 146 2013 D. BARAČ (Kina, Japan, Koreja, Tajvan) i mogu nabrojiti bezbrojne primjere gdje oni kopiraju SAD u malim stvarima koje, kad se sve zbroji, i nisu tako mala stvar. Kopiranje takvih stvari je važnije nego kopiranje proizvoda. Hrvati su pametni ljudi što se vidi po njihovoj uspješnosti u stranom svijetu. Hrvati u Hrvatskoj ne mogu raširiti krila jer im sustav to još ne dopušta. Treba sustav pojednostavniti i to ne samo na razini Sabora, pojednostavljenje mora ići do zadnjeg referenta u lokalnoj upravi – to je mjesto gdje je akcija. Zanimljivo je da ipak i u toj atmosferi koja nije sklona poslovanju postoje tvrtke u Hrvatskoj koje uspijevaju proizvodima visoke tehnologije izaći na svjetsko tržište. Znam za tvrtku Altpro iz Zagreba koja prodaje proizvode za željezničku signalizaciju po cijelom svijetu, i upravo prodire i na najzahtjevnije tržište – tržište SAD-a i Kanade. Zašto druge tvrtke u Hrvatskoj ne uče od njih, ne slijede njihov poslovni model, koji je očito uspješan? Realna (niža) razina kune bi i njima pomogla da ostvare veću dobit i vjerojatno više ulažu u istraživanje i razvoj. DB: Kako vidite poslovni trenutak u Hrvatskoj, Kanadi i svijetu? IR: U posljednjih 50 godina zbog jakog utjecaja sindikata u velikim tvrtkama na zapadu, cijena rada porasla je neproporcionalno više od rasta proizvodnje. Velike su tvrtke polako počele kupovati komponente u Japanu koji je zbog politike svoje vlade držao svoju valutu na nerazmjerno niskoj razini. Japanci (koji su inače vrlo radišan narod) su na taj način dobili Poduzetnik Ivo Robić: RH mora prilagoditi sustav stranim investitorima. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2013 147 priliku koju su i iskoristili. Prvo s elektronikom, kamerama, motociklima, pa automobilima… Zaposlenost u Japanu je rasla, transfer tehnologije iz SAD-a i Europe u Japan bio je nevjerojatno brz. To su vidjeli Hong Kong, Tajvan i Koreja i počeli kopirati Japan. Zapad je bio zadovoljan jer su velike tvrtke stvarale dobit (dioničari i sindikati zadovoljni), države nisu imale visoku inflaciju (jeftina azijska roba), vlade zadovoljne jer su se mogle zaduživati (Japanci su kupovali vrijednosne papire da bi držali svoju valutu na niskoj razini). Onda je došla Kina koja je također kopirala japanski model. To je stvorilo nove probleme, jer Kina s golemom masom stanovništva i razvijenim gospodarstvom ima tako veliki utjecaj na događaje u svijetu, da se to više ne može ignorirati. Europa je razjedinjena a SAD ima slabo vodstvo koje je usmjereno samo na svoje probleme, zato se rješenje neće uskoro pronaći. Kina kupuje rudnike i infrastrukturne elemente (telefonske kompanije, električni sustav) po svijetu da unovči svoje vrijednosne papire koji svaki dan gube vrijednost zbog tiskanja dodatnog novca (Quantitiative Easing) u SAD-u i Europi. Cijena zlata i rudača porast će i standard u svijetu će padati. To će pak utjecati i na Kinu koja će isto patiti zbog pada proizvodnje. Ne piše nam se dobro. Hrvatska još uz to ima problem jer sama ne zna kuda ide. Hrvatska mora ući u EU ali ni u kojem slučaju se ne smije pridružiti eurozoni. Dokle god ima svoju valutu, Hrvatska može gospodarstvom upravljati na način kako joj to najbolje odgovara. Imati euro za valutu znači dijeliti sudbinu s Europom kako to najbolje odgovara Frankfurtu (EU središnja Banka), a oni ne će imati na umu naše najbolje interese, nego svoje. Relativno male pogodnosti dobivanja eura iz primarne emisije novca Europske središnje banke nisu dovoljan razlog da se napusti vlastita valuta. Mnogo sam putovao po svijetu i bio u mnogim poznatim turističkim mjestima. Mislim da ono što Hrvatska ima, naš plavi Jadran sa svojom ljepotom i starinama nema gotovo nigdje u svijetu, a usto smo tako blizu Europi! Hrvatski turizam treba poticati na državnoj razini, ali i na lokalnoj. Preko turizma možemo izvoziti svoje poljoprivredne proizvode i rad ljudi koji rade u turizmu, a da nismo prešli granicu. Iz vlastitog iskustva znam da sadašnja hrvatska porezna politika u turizmu ne pomaže ni lokalnoj ni državnoj blagajni. Mislim da bi porez na imovinu mogao jako unaprijediti lokalnu infrastrukturu a time dobiti i zadovoljnije goste, koji će nam opet doći. Turizam je jako važna gospodarska grana, no valja ipak imati na umu da ni velike turističke sile kao Španjolska i Italija ne dobivaju više od 20% svojeg priljeva stranog novca od turizma. Zato ni Hrvatska ne smije očekivati čudo od turizma. Naša turistička sezona je kratka, no s malo kreativnosti bi se moglo pomoći da predsezona i posezona dobiju više živosti, od domaćih do stranih turista. Norveški umirovljenici baš i ne teže velikom kupanju i sunčanju, ali šetnje toplom obalom u svibnju su nešto što bi ih moglo privući, posebno ako se to poveže s razgledavanjem starina i nekim dodatnim sadržajima. O razvoju malog gospodarstva želio bih reći da nema malo gospodarstva bez velikoga gospodarstva. Malo gospodarstvo koje se moglo razviti bez velikoga gospodarstva je već razvijeno (frizeri, popravak kućanskih aparata, pekarnice i sl.). Mala privreda koja nosi znatno zapošljavanje danas je ona koja “hrani” velike tvrtke. Moje iskustvo iz Azije mi govori da 148 2013 D. BARAČ Hrvatska ima i volje i znanja za razvoj maloga gospodarstva, ali naše velike tvrtke su u Europi (Italija, Njemačka...). Niži tečaj kune i manja regulativa u poslu bili bi i tu velika pomoć. Socijalizam je bio pun grandioznih ideja i parola, sada kad smo to prerasli, moramo se okrenuti praktičnosti i s riječi prijeći na djela. Pojednostavniti upravljanje privredom i razviti pogodnu klimu za ulaganje. Mislim da se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju nama otvaraju velike mogućnosti za iskorištavanje ulaganja iz Kine. Nikada se ne smije zaboraviti da strani ulagači dobro promisle prije nego što ulože novac. To uključuje i razmjenu iskustava s onima koji su ili uložili nešto i uspjeli, ili uložili a nisu uspjeli, ali imaju iskustva s Hrvatskom. Riječka luka bi mogla kopirati primjer grčke luke Pirej koja je pod upravom Kineza. Ako bi Kinezi upravljali lukom u Hrvatskoj oni bi sigurno našli i posla za tu luku, naravno ako je infrastruktura (željeznica) razvijena, no i tu bi Kinezi mogli pomoći sa svojim ulaganjima. Tko kaže da željeznica mora biti državna, SAD i Kanada imaju privatne željeznice koje odlično funkcioniraju. Ja ovdje ne predlažem “rasprodaju” hrvatske imovine, ali ako želimo nešto postići moramo nešto i uložiti. Višegodišnje koncesije, zajedničko ulaganje... RH treba agenciju za strana ulaganja Mislim da bi se na državnoj razini morala osnovati agencija za pomoć stranim ulagačima. Ne za novčanu pomoć, nego za pomoć i savjete za navigaciju po hrvatskim propisima. Agencija gdje bi strani ulagač znao kome se obratiti (imenom i prezimenom) te koliko ovlasti taj djelatnik ima za pomoć. Na primjer ako je potencijalna investicija velika onda taj djelatnik mora imati pristup do odgovornog ministra, no ako je investicija mala (npr. netko želi izgraditi kuću za iznajmljivanje turistima) onda taj djelatnik mora biti na takvom položaju da ima pristup svim referentima koji bi mogli biti važni u postupku dobivanja dozvola za gradnju i otvaranje posla. Praktičnost je ključ uspjeha. Korejci imaju agenciju Kotra koja pomaže njihovim izvoznicima i ja znam iz vlastitog iskustva koliko praktične pomoći sam dobio od njih. Tražite npr. proizvođače aluminijskih čavala u Koreji, i drugi dan dobijete popis s desetak imena. Znam da to nije lak posao, ali kao što kaže stara poslovica: I putovanje od tisuću milja počinje s prvim korakom. DB: Jesu li Vaša djeca zainteresirana da nastave raditi na razvoju Vaše tvrtke? IR: Da, moj sin već sada vodi tvrtku a ja mu samo pomažem. To je bio dugi postupak, ali je proveden pažljivo, te se nadam da ću svoju starost provesti mirno i bez stresa zbog tvrtke. DB: Što vidite kao problem u organiziranju sukcesije u upravljanju kompanijom? IR: O tome treba početi misliti puno godina prije nego što proces počinje. Treba razgovarati s obitelji što su njihovi planovi, treba biti iskren, jer svaka neiskrenost će poslije doći na vidjelo sa znatno većim posljedicama. Još prije desetak godina pročitao sam knjigu kako su to pitanje sukcesije riješile najuspješnije kanadske obitelji (neke dobro, a neke ne baš tako dobro). Kad se jednom zna što se hoće i svi se o tome slože, onda se to mora sastaviti u pisanom obliku i ovjeriti HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2013 149 kod odvjetnika, da poslije nema prigovora. Iako je to obitelj, mora se raditi tako kao da nije. Po onoj našoj staroj Čist račun − duga ljubav! DB: Što biste preporučili mladim ljudima koji žele početi samostalni posao? IR: Think BIG. Razmišljajte što želite postići u sljedećih 10 do 20 godina i onda radite na tome. Trebate znati da je uspjeh 1% inspiracije i 99% znoja - kao što je lijepo rekao Edison. U početku čovjek želi biti svoj šef, počinje posao i onda želi zaraditi dosta novca, a na kraju najviše od svega želi imati dovoljno slobodnog vremena. Sve to treba znati uskladiti i organizirati. DB: Član ste Upravnog odbora udruge AMCA, koja okuplja hrvatske sveučilištarce koji rade u Torontu i okolici. Bili ste jedan od sponzora gostovanja hrvatskih hokejaša u Kanadi i turneje hrvatsko-kanadskog kazališta Histerioni po Hrvatskoj, ugostili ste hrvatski ansambl klasične glazbe Cantus. Koja je Vaša motivacija za tako aktivan doprinos životu hrvatske zajednice u Torontu i okolici? IR: Kao i sa svakim dragovoljnim radom Ako neću ja – tko će! Ako hoćemo imati organizaciju, onda treba raditi. Mi smo najuspješnija organizacija bivših studenata Zagrebačkog sveučilišta u svijetu. Da bismo to bili moramo ponekad smanjiti ego i samo se primiti posla. Svi znaju mudrovati, ali malo nas je koji ćemo se i prihvatiti posla. Na našu sreću, imamo izvrsnu grupu ljudi koja se bavi aktivnostima organizacije tako da imamo uspješnu AMCA-u. DB: Koji su Vaši interesi izvan poslovnog života − imate li uopće vremena za izvanposlovne aktivnosti i interese? IR: Već desetak godina se intenzivno bavim filozofijom, te se nadam da ću jednog dana napisati knjigu koja će pomoći razjasniti pogled na svijet. DB: I na kraju uobičajeno pitanje za sve iseljenike − mislite li se vratiti u Hrvatsku kad se jednom povučete iz poslovnog života? IR: Moja draga Zdenka i ja idemo u Hrvatsku najmanje jedanput na godinu na odmor. Što se tiče trajnog vraćanja, mislim da nećemo jer su nam djeca i unuke u Kanadi. Naše mjesto je uz njih, jer na kraju, nije li to svrha života – biti sretan uz svoje mlade. DB: Gospodine Robiću, puno Vam hvala na odgovorima i vremenu koje ste nam posvetili za ovaj razgovor.
© Copyright 2024 Paperzz
