Lisa: 'Jesu li današnja djeca razmažena? Jesu li današnja djeca razmažena? Tatjana: Niti jedna generalizacija nije dobra, pa tako ne bi bila niti izjava da su današnja djeca razmažena. Činjenica je da ima djece koja su razmažena, ali isto tako ima i one djece koja to nisu. Zašto roditelji više nego ikada dopuštaju djeci da se ponašaju kao odrasle osobe i da im oni diktiraju kako će živjeti? Tatjana: Neki roditelji imaju veću tendenciju manje postavljati granice i više popuštati zbunjeni informacijama o tome kako poticati dječji razvoj, ali i vlastitim osjećajem da ne provode dovoljno vremena s djecom. Zbog osjećaja krivnje i bespomoćnosti, popuštaju djeci, kupuju im ono što ona traže ili im ispunjavati neke druge zahtjeve čak i ako znaju da to nije dobro za njih (poput da spavaju u istom krevetu iako se tako niti roditelji niti djeca ne naspavaju dobro). Razlog za ispunjavanje dječjih želja i pretjerano popuštanje u odgoju, može biti potaknut nekom stresnom situacijom u obitelji. Primjerice to može biti ako dijete mora biti hospitalizirano ili ako se roditelji razvode. Kada se događa neka stresna situacija, roditeljima je najčešće izrazito teško nositi se sa neugodnim djetetovim osjećajima poput tuge, ljutnje ili straha. Roditelji se često ne snalaze dobro u tim situacijama, ne znaju kako kontrolirati vlastite emocije te kako da pomognu djetetu da bude sa svojim osjećajem, ali i kako da pomognu djetetu da se smiri u toj situaciji. Mnogo puta roditelji ne vjeruju da oni imaju znanja i sposobnosti da pomognu djetetu kako da se nosi sa preplavljujućim emocijama što je razumljivo ako su i oni sami preplavljeni sa vlastitim osjećajima. Baš zbog toga, iznimno je važno da roditelji rade na sebi, da nauče kako se nositi sa intenzivnim emocijama kako bi mogli pomoći djetetu da se nosi s osjećajima umjesto da popuštaju djetetu u njegovim željama. Kako pronaći granicu između želje da naša djeca budu sretna, ali i da budu odgovorna? kako ih naučiti odgovornosti? Tea: Iako svaki roditelj uživa kada vidi zadovoljstvo i osmijeh na licu svoga djeteta, ne smije se zaboraviti da je za dugoročno zadovoljstvo i emocionalno zdrav razvoj djeteta potrebno da se dijete nauči nositi i sa neugodnim emocijama kao što su ljutnja, tuga, razočarenje. Djeca zapravo vole biti odgovorna, ako im se to prezentira na ok način. Naime, ako su odgovorni, onda imaju određenu moć i kontrolu i osjećaju se važnijima. Djecu se uči odgovornosti tako da im se pruže određene jasne granice unutar kojih onda imaju slobodu sami odabrati, bilo da odabiru nešto konkretno ili da odabiru svoje ponašanje. Važno je da djeci bude jasno koja posljedica se javlja za odabir neprimjerenog ponašanja. Također, kada i učine nešto što nije uredu, potrebno ih je podsjetiti na njihovu odgovornost tako što im se može reći da su ovaj put odlučili tako se ponašati, a da sljedeći puta mogu odlučiti drugačije. Da bi dijete uopće moglo postati odgovorno važno je da roditelj pokazuje djetetu da ima povjerenja u njega. Koji su najčešći primjeri iz vaše prakse koji pokazuju greške u odgoju? Tea: Velik dio roditelja ima poteškoća s postaljanjem granice djetetu. Ne nužno zato što dijete ne želi ispoštivati granicu već i zato što roditelji ne prepoznaju koja se djetetova potreba krije iza nekog ponašanja. Umjesto da pokušaju razumjeti dijete i pomoći mu da izabere neko drugo ponašanje kroz koje može zadovoljiti svoju potrebu (što vrlo često iziskuje vremena i strpljenja), mnogi roditelji kritiziraju ili kažnjavaju dijete. Događa se i da roditelji nisu sigurni trebaju li za neko ponašanje postaviti granicu ili ne pa se onda više vode svojim unutarnjim stanjem (npr.koliko imaju strpljenja, energije i sl.) nego realnim mišljenjem o tome treba li nešto djetetu dopustiti ili ne. Također, česti su i ostali problemi u komunikaciji između djeteta i roditelja, ali i samoregulaciji roditelja. Ponekad roditeljima fali ideja kako odreagirati u određenim situacijama pa pribjegavaju „bržim“ rješenjima kao što je npr.zastrašivanje djeteta, vikanjem, govorenjem neistine i sl., a time dugoročno ugrožavaju svoj odnos povjerenja i bliskosti s djetetom. Kada treba započeti postavljati granice, u kojoj dobi i koje su granice primjerene kojoj dobi... Tea: Granice se postavljaju djetetu već u prvoj godini života. Naime, u najranijoj dobi češće se radi o sigurnosnim granicama – da se ne bi povrijedilo ili si na neki drugi način ugrozilo sigurnost. Dakle, granice se obavezno trebaju postaviti kada dijete svojim ponašanjem ugrožava sebe, nekoga drugoga ili kada namjerno nešto uništava. U svim ostalim situacijama roditelj može odlučiti što je za njega ok da se djetetu dopušta, koje vrijednosti želi da dijete usvoji, a onda je važno da u tome bude dosljedan kako bi se kod djeteta razvio osjećaj sigurnosti. To vrijedi za bilo koju dob djeteta. Postoje li pokazatelji koji otkrivaju je li dijete uistinu razmaženo ili samo ima potrebu zadovoljiti neke svoje potrebe - kako to prepoznati Tea: Svako ponašanje motivirano je nekom potrebom, bilo kod djece, bilo kod odraslih. Stoga se i za svako ponašanje djeteta koje će netko procijeniti kao „razmaženo“ treba zapitati koja se pozitivna namjera ili koja se potreba krije iza takvog ponašanja. Važno je promisliti o tome što dijete tim ponašanjem dobiva, koju poruku šalje. Ako npr.dijete kada ga stavite u krevet ima puno zahtjeva (žedan je, gladan je, mora na wc...) za koje vam se čini da nisu realni već da vas zafrkava opet se treba zapitati otkud potreba za time. Možda mu se ne spava dovoljno, možda mu je dosadno, možda ne želi ostati sam u sobi, možda mu fali vaša pažnja pa ju na ovaj način želi dobiti ili je jednostavno naviknulo da će dobiti sve što traži. Postoji puno mogućih razloga pa zato ima više smisla zapitati se o čemu se točno radi i u skladu s tim pristupiti djetetu i zajednički riješiti taj problem nego samo zaključiti da je dijete razmaženo. U kojem smjeru djeci možemo dopustiti da bude po njihovom, a koja su pitanja isključivo u ingerenciji roditelja? Tea: Roditelj je dužan skrbiti o djetetu i pružiti mu ono što je potrebno za zdrav razvoj. Neke odluke ne mogu se i ne smiju prepustiti djetetu, npr.one vezane uz zdravlje, sigurnost... U redu je djetetu dati određenu dozu slobode, ali ne bezuvjetne slobode već slobode izbora unutar okvira koje je odredio roditelj jer je, u konačnici, roditelj taj koji je odgovoran za dijete, djetetovo učenje o sebi i svijetu oko sebe, a u konačnici i za to hoće li dijete postati razmaženo ili ne. Možete li usporediti nekadašnji, tradicionalni i današnji, moderniji odgoj djece? Tatjana: Roditelji koje se smatra tradicionalnijima, obično su bili stroži u odgoju, rijetko ili uopće nisu fleksibilni u postavljenim pravilima, te su rijetko ili uopće nisu davali djetetu izbor. Djeca više tradicionalnih roditelja su češće bila prisilno poslušna jer kako nisu imali prilike da izraze svoje mišljenje i donositi odluke primjerene dobi, tako su bila sklonija poštivati autoritet većinski zbog straha bilo kritike ili kazne. S druge strane, roditelji koje se danas smatra modernijima, su roditelji koji se teže dosljedno pridržavaju postavljenih pravila, puno preispituju sebe i svoje odluke te često nude djeci izbore koji nisu uvijek primjereni niti potrebni da bi se poticao zdrav djetetov razvoj. Toj djeci je češće dozvoljeno da izraze svoje mišljenje i svoje osjećaje, no pitanje je kako se odgovara na njihove emocionalne potrebe. Primjerice, kada su djeca vrlo uporna po karakteru te imaju intenzivne emocionalne reakcije, mogu dugo tražiti ono što žele, toliko dugo dok se roditelj ne naljuti. Neki roditelji će u toj situaciji popustiti i ipak dati što je dijete tražilo, dok će drugi ljuti roditelj u toj situaciji kazniti dijete. Štoviše, često se roditelji ponašaju i na jedan i na drugi način u nadi da dijete neće ponoviti svoje ponašanje, no unatoč njihovoj želji, dijete će vrlo vjerojatno u novoj situaciji na isti način tražiti ono što želi. Je li najbolji odgoj da roditelj bude djeci prijatelj? Tatjana: Roditelj nije i ne može biti prijatelj djetetu iz razloga što je roditelj odgovoran za dijete dok prijatelji nisu odgovorni jedni za druge. Roditelj ima ulogu da nauči mnogo stvari dijete kao i da vodi brine o njemu, što također nije izravna uloga prijatelja. Situacije kada roditelj razgovara s djetetom ponekad može ličiti roditelju kao da je u tim situacijama prijatelj djetetu, no dijete će vrlo vjerojatno očekivati različiti odgovor kada istu priču priča sa roditeljem i kada to priča s prijateljem jer je i prijatelj iste dobi kao i on te će mu odgovori biti različiti nego što će to biti od roditelja. Kako današnji roditelji koji rade do 17 sati i duže i ne provode dovoljno vremena s djecom mogu nadoknaditi taj nedostatak a da ga ne kompeziraju kroz to da djeci dopuštaju sve i svašta? Tatjana: Važno je da roditelji pronađu svoj način kako da stvarno budu s djetetom kada su s njime nakon posla. Ako je roditelj svaki dan umoran nakon posla I nema energije da se igra s djetetom I provodi vrijeme s njim, tada bi bilo iznimno važno da roditelj dobro razmisli kako da si podigne energiju kako bi se nakon posla osjećao bolje I tako doista bio s djetetom (npr. Zdrava prehrana, redovito vježbanje, dovoljno sna). Kada je roditelj dobro, onda će moći biti dobro I dijete jer će moći provoditi kvalitetno vrijeme s djetetom. Također, dobro je da roditelj vidi na koje se sve načine može aktivno uključiti u djetetov život I dijete u svoje obaveze. Mnogi današnji roditelji ulažu puno u svoju djecu, vode ih na jezike, sportove I sl. znajući da je to dobro za djetetov razvoj. No dok je dijete u izvanvrtićkim/školskim aktivnostima, to vrijeme ne može biti s roditeljem. Ako ih ima više od 2x tjedno, važno je da se roditelj zapita zbog čega toliko odvodi dijete na razne aktivnosti. Premda nije to lako niti sebi priznati, ponekad se to čini i zbog toga što nam je lakše da dijete provodi vrijeme u aktivnostima nego s nama samima. Ako osjetimo da je to točno za nas, tada je važno vidjeti što se može učiniti za taj odnos i kako staviti odnos s djetetom na prvo mjesto jer niti jedan sport niti jedan jezik nije važniji od odnosa s roditeljem. Najčešće, roditelji ne žele namjerno razmaziti svoju djecu. To se dogodi spletom djetetovih i roditeljskih karakteristika i situacija. Mnogi roditelji su sada svjesni da trebaju dati djetetu poruku da neće uvijek biti po njegovom te da se treba naučiti nositi s time jer je to jednostavno dio života. I premda mnogi roditelji to znaju u teoriji, u praksi, u mješavini svojih i djetetovih emocija, često posegnu za starim obrascem, ispunjavajući djetetu želje i onda kada znaju da to ne bi trebali. Baš zato jer je to splet roditeljskih emocija (u kombinaciji s djetetovim), za roditelja koji stvarno želi izmijeniti te obrasce, bilo bi dobro da se uključi u savjetodavni ili psihoterapijski proces. Naime, razlozi zašto tako emocionalno reagiramo su obično nesvjesni i teško ih sami razaznamo zbog čega je stručna pomoć vrlo korisna. Autorice teksta: Tatjana Gjurković, magistra psihologije, certificirani terapeut igrom Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom www.centarproventus.hr Objavljeno u tjedniku Lisa
© Copyright 2024 Paperzz
