IZLAGANJE PREDSJEDNIKA REPUBLIKE NA ZAJEDNIČKOJ SJEDNICI SAVJETA ZA GOSPODARSTVO I VIJEĆA ZA SOCIJALNU PRAVDU NA TEMU „DUŽNIČKA KRIZA GRAĐANA, POLITIKA RAZDUŽIVANJA I DRUŠTVENE PRAVEDNOSTI“ Zagreb, 23. ožujka 2013.g. 1. Dužnička kriza građana – ekonomski i politički fenomen Poštovana gospođo Opačić, potpredsjednice Vlade RH, Uvaženi članovi predsjedničkih vijeća, dragi gosti, Mediji i građani su pokazali veliki interes za ovu sjednicu. Dobio sam desetke e-mailova građana koji povodom ove sjednice govore općenito o dužničkoj krizi, ali i svojim osobnim problemima. Mediji su pokazali interes, ponudili vrlo različita očekivanja. Ostat će razočarani oni koji ovdje očekuju sukob predsjednika i Vlade, obračun predsjednika s politikom koju je vodila bivša Vlada ili sukob vladajućih i oporbe. U pripremi ove sjednice, uvjerio sam se da će danas ovdje biti skup ljudi, iz odgovarajućih struka, iz vlade i oporbe, ljudi dobre volje, svjesnih težine društvene krize, spremnih da ponude odgovore na neke od najvažnijih izazova koje pred građane stavlja dužnička kriza. Hvala vam što dijelimo taj osjećaj odgovornosti i solidarnosti! Nadam se, bit će korisnih prijedloga, neovisno o tome koju su nam ulogu trenutno građani namijenili svojim glasovima, prijedloga koji ne polaze od strančarenja, nego od odgovornosti i suosjećanja prema onim našim sugrađanima koje je kriza najteže pogodila. Bit će prijedloga koji onima, koji su posrnuli pod teretom krize, predstavljaju ruku solidarnosti koja će im pomoći da se dignu iz ponora duga i da ponovo preuzmu aktivnu ulogu u društvu, na korist svoje obitelji, za vlastiti prosperitet i za prosperitet cijelog društva. Neke od prijedloga koje ćete čuti već su istakli neki drugi, pojedinci, udruge, regulatori, Vlada….. Ali, budući da nisu oživotvoreni, ili ne na odgovarajući način, ponovo ću ih istaći i podržati njihovu provedbu. Sigurno, ovdje se neće čuti ni demagoška preporuka da se ne plaćaju računi ili da se svima oprašta dug. Na takvim bi se premisama gospodarstvo i društvene strukture vrlo brzo urušili. Ali, čut će se poruka solidarnosti, pravednije raspodjele tereta krize i duga, neki vrlo praktični i relativno brzo provedivi prijedlozi koji dužnicima trebaju olakšati teret, omogućiti im da se riješe duga ili da ga učine rješivim, čuti će poruku pravednosti. Dužnička kriza pritisnula je mnoge naše građane. Ona je posljedica ukupnog lošeg gospodarskog stanja, malih primanja i nezaposlenosti, bolesti i invaliditeta, minornih mirovina. Pravo rješenje dužničke krize samo je gospodarski opravak i otvaranje novih radnih mjesta. Ali, čekajući gospodarski oporavak, ne možemo nijemo gledati kako sve veći broj građana i njihovih obitelji tone u neizlječivo siromaštvo, gledati kako gube svu svoju imovinu i kako oni i njihove obitelji ne mogu ostvariti ni najosnovnije potrebe. Hrvatska jest i mora biti socijalna država, pa i onda kada u krizi i sama nema dovoljno novaca uz mnoge od svojih funkcija, pa ni one socijalne. Ali, solidarnost koju društvo mora pokazati prema građanima, baš zato što jest teško, nema alternativu. Socijalni izdaci, koji moraju biti selektivni i efikasni, nisu jedini mehanizmi kojima se građanima pomaže u vrijeme dužničke krize. 1 Ne ulazeći u postojeće mehanizme socijalne zaštite i podržavajući reforme koje provodi Vlada da bi mjere bile efikasnije i usmjerene onima koji zaista trebaju socijalnu pomoć, danas ovdje želim ponuditi specifične mehanizme usmjerene na olakšavanje dužničke krize građana i početak politike njihova razduživanja. Najveći broj građana u tešku je dužničku situaciju došao zbog nezaposlenosti, neisplate plaća ili premalih prihoda, dakle, ne svojom krivnjom. Vrlo je mali broj onih za koje bismo mogli ustvrditi da su u problemima zbog rastrošnosti ili nepromišljenosti. Ali i njima treba ponuditi izlaz iz dužničke krize. A ta je kriza zaista duboka. Na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje evidentirano je 372.572 nezaposlenih građana (18. ožujka 2013.). Dugotrajno nezaposlenih je 158.165 građana, a 127.132 nezaposlenih osoba je mlađe od 30. godine. Posebno ranjivom skupinom možemo smatrati i nezaposlene starije osobe - iznad 55. godine evidentirano je 51.572 nezaposlenih osoba. Uz to, puno je ljudi koji primaju minimalac, ili uopće ne dobivaju plaću, iako rade! Prema sindikalnim izvorima Hrvatska ima 95.500 radnika koji primaju minimalnu plaću od 2.814 kuna. Prema procjenama, riječ je o sedam posto zaposlenih. Nadalje, prosječna mirovina prema ZOMO iznosi 2.180,16 kn (39,73 % prosječne neto plaće), ali gotovo polovica hrvatskih umirovljenika ima mirovine koje su manje od ove prosječne. Prema podacima HNB-a ukupni krediti banaka stanovništvu na kraju siječnja 2013. su iznosili 126 milijardi kuna, a na stambene kredite se odnosi 59,2 milijarde kune (oko 47 posto). Od gotovo 126 milijardi kuna kredita stanovništvu, djelomično ili potpuno nenadoknadivima smatra se nepunih 11,8 milijardi, a najveći dio problematičnih plasmana stanovništvu, oko 7,3 milijarde, odnosi se na tzv. ostale kredite (gotovinske, nenamjenske), dok je stambenih problematično 3,5 milijarde kuna. Uz ovu statistiku valja dodati da je, prema informacijama Udruge Franak, u Hrvatskoj je 125.000 korisnika kredita vezanih uz valutnu klauzulu u švicarskim francima. Dodatni rast loših kredita stanovništva 2011. godine bio posljedica jačanja švicarskog franka, a 2012. godine posljedica je to restrukturiranja gospodarstva uz povećanje nezaposlenosti, pada plaća i rasta cijena. Prezaduženost može obeshrabriti ljude za traženje rješenja jer se osjećaju zarobljeni uslijed nastalog duga. Provedena istraživanja pokazuju da prezadužene osobe i njihove obitelji obično trpe od psihičkih trauma, koje mogu ozbiljno narušiti tjelesno i mentalno zdravlje. Nadalje, često se zbog nedostatka financijskih sredstava prekida ili skraćuje obrazovanje djece, pa se time lako narušavaju njihove buduće mogućnosti za zapošljavanje i zaradu. Kada se govori o traumama treba se imati na umu da se govori o 249.029 građana koliko ih je bilo u blokadi (dospjelo pod ovrhu) 31. siječnja 2013. godine. Njihov dug tada je iznosio 17,97 milijardi kuna. Najveći dio duga, 10,184 milijardi kuna otpada na banke, štedionice i druge financijske institucije, dug državi (porez, doprinosi) iznosio je oko 1,2 mlrd kuna, dug tvrtkama oko 1 mlrd a dug građana leasing kućama, i to uglavnom zbog kupnje automobila, narastao je na gotovo 700 milijuna kuna. Nešto manje, oko 614 milijuna kuna građani su dužni za telekomunikacijske usluge pa su i s time opterećeni i blokirani njihovi računi. S druge strane, u razdoblju od 01.01.2011. do 31.01.2013. ukupno je naplaćeno 4.179.045.472,00 kune (bez kamata) za osnove za plaćanje u kojima su građani bili ovršenici. 2 2. Cilj politike razduživanja građana Postupno razduživanje stanovništva, kada je o kreditnoj zaduženosti riječ, prisutno je više od tri godine. Analitičari središnje banke procjenjuju kako će porast rizika nezaposlenosti te smanjenja plaća i dalje pritiskati sposobnost kućanstava da uredno vraćaju dugove, a to bi, zajedno sa zadržavanjem kamatnih stopa banaka na povišenoj razini i uobičajeno visokom izloženošću tečajnom riziku, moglo utjecati na daljnji porast kreditnog rizika banaka u segmentu kreditiranja stanovništva. Dakle, ako prezadužena kućanstva ne budu mogla vraćati svoje dugove u promijenjenim makroekonomskim uvjetima (na primjer, skok kamatnih stopa, povećanje nezaposlenosti ili smanjivanje dohotka), može doći do financijske krize. S druge strane što je sa svim onim građanima kojima je u toj prezaduženosti voda došla do grla? Hoćemo li ih prepustiti ih vlastitom očaju, oduzeti imovinu i izbaciti na ulicu? Ili ćemo pokušati pronaći neka rješenja ? Prema informaciji iz HGK koja vodi Očevidnik nekretnina i pokretnina koje se prodaju u ovršnom postupku od 2006. do 2012. ovršeno je 7.378 kuća i 2.100 stanova. Naravno, primjetno je da je broj ovršenih nekretnina značajno porastao u 2009. godini (1.058 kuća i 238 stanova), 2010. godini (1.480 kuća i 438 stanova), 2011. godini (1.506 kuća i 502 stana) i u 2012. godini (1.715 kuća i 621 stana) u odnosu na pretkrizno razdoblje. U ovu statistiku nisu ubrojene zgrade, oranice, livade i pokretnine… Ciljevi politike razduživanja građana trebali bi biti (1) ravnomjerno namiriti vjerovnika i pravno zaštiti dužnika, vodeći računa o njegovom ljudskom dostojanstvu i osnovnim životnim potrebama dužnika i njegove obitelji i (2) omogućiti dužniku novi početak, dati mu drugu šansu za pristojan život. Isto tako, cilj politike razduživanja je i dugoročno održanje građana IZNAD granice/razine siromaštva. Granica siromaštva je godišnji prihod od 25.200 kuna za jednu osobu, odnosno 50.904 kune za četveročlanu obitelj s dvoje odraslih i dvoje djece. To su primanja od 1.850 kuna, odnosno 4.242 kune mjesečno – to je granica koju će Ministarstvo socijalne politike i mladih vjerojatno uzeti kao gornju granicu za isplatu novčanih pomoći korisnicima socijalne skrbi. 3. Problem 1. – vječiti dug, dužničko ropstvo: osobni stečaj Građanima koji nisu u stanju samostalno i u razumnim rokovima ispunjavati svoje dospjele obveze i čija imovina je takva da se može zaključiti kako neće moći ispuniti svoje obveze niti u višegodišnjem razdoblju – dakle, nalaze se u bezizlaznoj situaciji – potrebno je omogućiti drugu šansu. Štoviše, zbog visokih, nekad lihvarskih kamata i troškova te pada cijena nekretnina koje su služile kao osiguranje, građani gube svu imovinu, a i dalje ostaju visoko zaduženi, nekada i zaduženiji no što su bili na početku dužničkog odnosa. Jedini pravni institut koji može takvim građanima ponuditi nadu i novi početak, kakav-takav izlaz iz vječitog duga - gotovo dužničkog ropstva - je institut osobnog bankrota/stečaja. 3 Vlada RH je u siječnju 2011. godine sačinila Polazne osnove za uvođenje instituta osobnog bankrota. I drugi subjekti, posebno neki sindikati zalažu se za uvođenje institucije osobnog bankrota. No, nakon toga, rad na projektu gotovo je zamro. Po ugledu na mnoge države (SAD, Francuska, Njemačka, Švicarska, Slovenija, npr.) i RH bi trebala HITNO uvesti taj institut. Time bi se izbjeglo da se građanima nemilosrdno plijeni cijela imovina i da se stvaraju socijalni slučajevi te im se omogućava novi ekonomski početak. Potrebno je upozoriti da se ulaskom u postupak osobnog bankrota/stečaja ne brišu obveze jednim potezom, ne opraštaju se dugovi, dapače, dužniku-građaninu se praktički, ukoliko ne dođe do prethodne nagodbe s vjerovnikom kroz neformalna tijela, oduzima sposobnost da upravlja svojom imovinom. Ukoliko se tako propiše, dužnik ne može samostalno raspolagati ni plaćom niti imovinom kroz određeno vremensko razdoblje. Dugovi se namiruju razmjerno, sukladno mogućnostima dužnika, pri čemu se veći ili manji dio duga i otpisuje. Naravno, treba omogućiti, kada to slučaj dopušta, i tzv. brzi osobni stečaj u kojemu se u kratkom vremenu postiže nagodba s vjerovnicima i građanima brzo omogućava novi početak. PREPORUKA 1.: Predlaže se Vladi RH i Saboru da u što kraćem roku uvedu institut osobnog bankrota/stečaja. 4. Problem 2. – ovrha nerazmjerna dugu: troškovi ovrhe Poznati su primjeri iz prakse, zbog koje su građani s pravom ogorčeni, a to je da se građane za dug od 30-ak kuna tereti ovrhom od 1.000 kuna. U ovom slučaju se radi o tolikom nerazmjeru između duga i troškova ovrhe, da je učinak ovršnog postupka dodatan trošak i šteta za građanina umjesto da je učinak – naplata duga. Cilj ovršnog postupka bi trebao osigurati da potrošač plati uslugu koju je konzumirao, a za tako male iznose, dostatna kazna bi trebala biti zatezna kamata koju za kašnjenje u plaćanju podmiruje dužnik. Posebno, praksa utuživanja i ovrhe malih iznosa besmislena je i nepravedna kod periodičnih/mjesečnih naknada koje građani plaćaju za pojedine usluge (režije, HTV, telekomunikacijske usluge…..). PREPORUKA 2.: Vlada bi za dugove državi ili subjektima u državnom vlasništvu koji su periodične naravi, trebala donijeti odluku da se neće pokretati parnice i ovrhe dok dug ne dostigne određenu minimalnu razinu (5.000 kuna?). Istu bi odluku trebale donijeti i jedinice lokalne samouprave. PREPORUKA 3.: I privatnopravne subjekte (telekomunikacijske tvrtke, financijske tvrtke, građane…..) treba motivirati da ne pokreću parnice i ovrhe kod tzv. periodičnih obveza u slučajevima kada su troškovi nerazmjerni dugu na način da se propiše da vjerovnik (tužitelj, ovrhovoditelj) nema pravo na trošak ako je predmet spora ili ovrhe manji od 5.000 kuna. PREPORUKA 4.: Potrebno je ojačati sudsku kontrolu ovrhe. To se odnosi na kontrolu troškova (u praksi se iskazuju kao trošak i radnje koje nisu obavljene), ali i ograničavanje ovrhe prije pravomoćnosti ili bez da je ovršeniku obavljena dostava odluka i poziva za radnje u postupku. 4 5. Problem 3. – ovrha nerazmjerna dugu: prodaja nekretnina ispod vrijednosti. Stan kao sredstvo za život koji se izuzima iz ovrhe ili ovrha uz barem privremeno očuvanje prava na dom. Prošle godine ovršeno je 1.715 kuća i 621 stan, a uz neprekinuti trend rast nezaposlenosti, prezaduženosti i smanjenja standarda hrvatskih građana, za očekivati je da će ove brojke biti nadmašene u 2013. godini. Dva su ključna problema vezana za ovrhe nad nekretninama. Prvo, zbog pada cijena i potražnje za nekretninama, građani ostaju bez nekretnina koje su bitno vrednije od duga i još k tome često ostaju dužni dobar dio glavnice i kamata. Drugi je problem taj što obitelji ostaju bez doma (deložacije) pri čemu ostaju i bez prihvatljivog smještaja. Teret promijenjenih okolnosti dužničko-vjerovničkog odnosa treba podijeliti, a ne u cijelosti prevaliti na dužnika. Isto tako, ovrhu nad stanom koji je jedini dom, treba isključiti ako je dug nerazmjerno malen u odnosu na vrijednost nekretnine, a u svakom slučaju, od ovrhe izuzeti nekretninu koja ne prelazi minimalni standard. Ako su od ovrhe izuzeta određena primanja, te određena imovina (poljoprivredno zemljište i gospodarske zgrade koje služe uzdržavanju – čl. 91. Ovršnog zakona), ne vidim zašto se od ovrhe ne bi izuzeo stan koji je jedina nekretnina, služi za stanovanje i veličinom i vrijednošću ne prelazi minimalne standarde koje treba utvrditi nadležno ministarstvo. PREPORUKA 5.: U Ovršnom zakonu promijeniti članak 102. na način da se, bez obzira na postignutu cijenu, smatra da je dužnik ispunio dug u visini 2/3 vrijednosti nekretnine. PREPORUKA 6.: U Ovršnom zakonu promijeniti članak 75. na način da se u popis stvari na kojima se ne može provesti ovrha uvrsti i stan koji je jedini stambeni prostor u vlasništvu dužnika ili člana domaćinstva/obitelji koji veličinom i vrijednošću ne prelazi propisani minimalni standard stanovanja. PREPORUKA 7.: Predvidjeti slučajeve u kojima ovrhovoditelj može postati vlasnik stana ili se taj stan može prodati u ovrsi, ali se dužnik ne može deložirati, već za određeno vrijeme i status posebne vrste najmoprimca po uvjetima koji se propišu zakonom (španjolski model?). 6. Problem 4. – Nepravedna fiducija: drastičan nerazmjer vrijednosti Nemoralna je i neprihvatljiva odredba članka 322. st.7. po kojoj vjerovnik može postati vlasnik stvari (nekretnine ili pokretnine, pa i stana!) ako se predmet osiguranja ne može unovčiti, bez obzira na visinu duga i razmjer vrijednosti duga i predmeta osiguranja. Praktično, za dug od par stotina ili tisuća kuna, vlasnik stana ili druge vrijedne nekretnine gubi vlasništvo, čak i bez prava da mu vjerovnik isplati razliku vrijednosti. Ovim se instrumentom često koriste i lihvari. PREPORUKA 8.: Institut fiducije u članku 322. Ovršnog zakona preurediti na način koji odgovara ovrsi na nekretninama, uključivši i novopredložena pravila o zaštiti doma, te razmjeru duga i predmeta ovrhe. Očito nerazmjerne fiducije treba smatrati ništavima jer imaju element lihvarstva. 5 7. Problem 5. – Kamatna lavina: ovakva zatezna kamata ekonomski nepravedna, promjenjiva kamata i uloga regulatora Iako je odnos banaka i građana tržišni odnos načelno ravnopravnih stranaka, očito je da su građani slabija strana i da pri zaključivanju kreditnih i drugih aranžmana nemaju puni nadzor nad uvjetima poslovanja i faktično su u podređenom položaju. Banke su, gledano iz perspektive građana, suverene u formiranju osnovne kamatne stope i primjeni instituta promjenjive kamate koji može ozbiljno ugroziti položaj građana. Uz to, određenje zakonske zatezne kamate u Zakonu o obveznim odnosima (problematično vezivanje za eskontnu stopu NBH) tu kamatu čini previsokom i nepravednom, do mjere da pojedini vjerovnici namjerno odugovlače sporove i naplatu radi što veće dobiti. Zateznu kamatu treba definirati drukčije, kao onu koja je za određeni broj indeksnih poena (2?) veća od efektivne („redovite kamate“). Država (Ministarstvo financija ili, bolje HNB u svojoj regulatornoj funkciji) trebali bi imati ovlast kontrolirati formiranje kamatnih stopa. Vlada RH i NBH poduzimaju aktivnosti na zaštiti građana u odnosu na formiranje kamatne stope. Dugotrajnost sporova i visina zakonske zatezne kamate dovode do kamatne lavine, stanja u kojem dug po kamati nadmašuje glavnicu. Tako što je nepravedan i neizdrživ teret za mnoge dužnike i potrebno se vratiti na zakonsku odredbu koja ograničava ukupnu visinu kamate do visine glavnice. PREPORUKA 9.: Hrvatska narodna banka kao neovisni regulator treba preuzeti nadzor nad formiranjem kamatne stope uvažavajući prirodu bankarskog posla (zarada) i premiju rizika, ali interes korisnika financijskih proizvoda (kredita i dr.) (načelo balansa interesa i dobra praksa europskog bankarstva). NBH treba nadzirati opravdanost promjene kamatne stope u slučaju kada je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. PREPORUKA 10.: U Zakonu o obveznim odnosima zateznu kamatu definirati drukčije (napustiti eskontnu stopu kao kriterij), kao povećanje efektivne kamate za određeni broj postotnih poena (2 postotna poena?). PREPORUKA 11..: U Zakonu o obveznim odnosima definirati da kamata prestaje teći kada dosegne visinu glavnice. Ovo se ne odnosi samo na bankarske poslove, već i na sve dugove, bez obzira o tome tko su dužnici i vjerovnici. 8. Problem 6. – Krediti u francima i drugi krediti koje se teško otplaćuje Krediti izraženi u švicarskim francima postali su iznimno važno ekonomsko i političko pitanje. Za određeni broj građana, zbog promjena tečaja CHF, otplata kredita postala je nemoguća ili je toliko opterećujuća da se s pravom smatra nepravednom. S druge strane, banke tvrde da s naslova tečajnih razlika nisu ostvarile profit jer da su se i same zadužile u CHF, sukladno propisima. Hrvatska narodna banka to potvrđuje i otklanja bilo kakvu svoju ulogu kao regulatornog tijela. S obzirom da o dopustivosti ovakve vrste kreditnog aranžmana teče spor pred sudom (Udruga FRANAK vs. pojedine banke), ovdje iz razumljivih razloga neću govoriti o toj temi prepuštajući potpuno odluku sudu. S druge strane, valja vidjeti kako građanima olakšati stanje s teško otplativim kreditima, posebice onima izraženim u CHF 6 Danas poslovne banke u Hrvatskoj same nude razne programe s pomoću kojih nastoje olakšati položaj dužnika po kreditu u CHF: produženje roka otplate uz smanjenje mjesečnih anuiteta, uvođenje grace perioda, reprogramiranje u eure… Mnoge od mjera temelje se na Memorandumu o mjerama za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita koji je Vlada RH (bivša) zaključila s grupom banaka. Memorandum uključuje više mjera pa i dogovor s Javnobilježničkom komorom. Memorandum treba popularizirati, dopuniti novim mjerama te dosljedno provoditi. PREPORUKA 12.: HNB kao regulator treba motivacijskim mjerama (politika rezervacija, npr.), a Vlada RH poreznim i drugim mjerama trebaju pomoći da banke svim građanima s teško otplativim kreditima ponude: 1. Otpis dijela duga socijalno najugroženijim dužnicima 2. Reprogram kredita, u pravilu uz dulji rok i manju kamatu 3. Moratorij na otplatu kredita kroz određeno vrijeme (s ili bez otplate kamate, ovisno o ekonomskoj snazi dužnika) 4. Transformiranje kredita u francima u neki drugi oblik kredita (euro, kunski kredit….) bez naknade, uz jasan povoljniji status dužnika (ukupna manja kamata, dulji rokovi i dr.) Navedene mjere moraju biti javno oglašene i dostupne svim komitentima pod jednakim uvjetima. Kada je to primjereno, navedene se mjere mogu kombinirati. 9. Problem 7. – Položaj jamca Veći broj građana otplaćuje tuđe kredite, onih koji naprosto ne mogu platiti dug, ali i manjeg broja onih koji izbjegavaju plaćanje. Osnovni problem kod jamaca, što se iz brojnih primjera može vidjeti, je nedovoljna informiranost i zaštita jamaca koji zbog tuđeg duga dolaze u situaciju koja može biti i teža od one glavnog dužnika. Jamci često nemaju pristup informacijama o ukupnoj zaduženosti dužnika kad postanu sudužnici, banka često pokreće postupak protiv jamca bez da je iscrpila pravne mogućnosti prema dužniku, i tako dalje. PREPORUKA 13.: Propisati veću transparentnost temeljnog ugovora prema jamcu (informiranost o samom ugovoru, informiranost o stanju duga), obavezu banaka da se pokušaju primarno naplatiti od temeljnog dužnika te dužnost banaka da očuvaju i prenesu mjere osiguranja na jamca koji je platio dug. 10. Problem 8. – Lihvarstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (iz 2012.) propisano je da onaj koji se želi baviti izdavanjem kredita mora dobiti licencu od Ministarstva financija te se uredio iznos marže i propisalo da se kamata smije mijenjati samo uz suglasnost potrošača, odnosno dužnika, s time da kamata zajedno s naknadama ne smije biti veća od 12 posto. 7 Time je Ministarstvo financija (Vlada) uredilo tržište potrošačkih i manjih kredita i spriječilo buduće zlouporabe i lihvarenje (s oglasima ispod brisača i listićima na stupovima kraj ceste). Samo banke, kreditne unije i leasing društva smiju izdavati potrošačke kredite, a kreditni uredi moraju donošenjem novog zakona prestati s radom. Ako se žele time baviti, moraju imati trgovačko društvo i podnijeti zahtjev za licencu. Osim navedenoga, dopunjene su i odredbe koje uređuju nadzor nad provedbom Zakona na način da se uređuju ovlasti gospodarskim inspektorima za postupanje u slučajevima pružanja usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno posredovanja u potrošačkom kreditiranju ukoliko se iste obavljaju bez odobrenja Ministarstva financija. Ali, u praksi se je i dalje razvijena praksa nuđenja kredita „na crno“, često uz lihvarske kamate, nasilje i pritiske na dužnike koji za relativno mali dug ulaze u dužničko ropstvo. Navedeno predstavlja kazneno djelo, a iza „poslova“ često stoje ozbiljne kriminalne skupine. PREPORUKA 14.: Aktivniji odnos tijela kaznenog progona prema „crnom bankarstvu“ i lihvarstvu i progon onih koji nude kredite na crno. 11. OSTALE PREPORUKE PREPORUKA 15.: Promjenom Ovršnog zakona ovršnim zahtjevima radnika kada se ovrha odnosi na plaće, kao i u stečaju, dati prednost u slučaju konkurencije ovrha. PREPORUKA 16.: Putem projekata nevladinog sektora (udruge potrošača) i u okviru bankarskog sustava ojačati edukaciju i savjetovanje građana o financijskim poslovima, zaduživanju i zaštiti dužnika, te, kada je to primjereno pružiti građanima besplatnu pravnu pomoć. PREPORUKA 17.: Poticati projekte socijalnog poduzetništva (porezno, organizacijski) naročito one namijenjene nezaposlenim i prezaduženim osobama, uključivši primjereni sustav paušalnog plaćanja poreza. PREPORUKA 18.: Poticati socijalne pakete proizvoda za prezadužene i siromašne građane koji UZ JASNE I TRANSPARENTNE KRITERIJE omogućavaju: jeftinije ili besplatno korištenje pojedinih usluga (pretplata HRT, komunalne usluge, nabava prehrane ili drugih potrepština kroz tzv. socijalne dućane i sl.) PREPORUKA 19.: Bankarski sektor treba ponuditi održive, ali socijalno orijentirane pakete proizvoda za otklanjanje prezaduženosti svojih klijenata. U okviru projekta „loših banaka“ osigurati i smanjenje zaduženosti građana. PREPORUKA 20.: Pozivam dobrostojeće tvrtke i građane na osnivanje Fonda solidarnosti koji bi trebao poduprijeti socijalne projekte (paketi socijalnih proizvoda, jednokratna nužna pomoć u slučaju akutnog siromaštva…..) kojim bi rukovodile javne osobe naglašenog moralnog autoriteta. Pozivam udruge, sindikate i vjerske zajednice da u okviru svojih djelatnosti ojačaju socijalnu komponentu svoga rada i da kroz različite oblike solidarnosti pomognu svom članstvu i ostalim građanima koji su pali u dužničku krizu. Sve navedene preporuke, naravno, ne umanjuju obavezu države da razvija i jača efikasnost mjera socijalne politike i sustava solidarnosti u okviru državnih institucija. 8