cijeli dokument u PDF formatu možete pročitati na ovom

1.16. Zaključak
(KRIŢNI PUT I BLEIBURG)
Za razliku od splitsko –makarskog i otoĉnog podruĉja,veći dio stanovništva neretvanskog
kraja, prihvatio je 1941. stvaranje NDH,a time i ustašku vlast, i fašistiĉku okupaciju. Po
pitanju NDH i ustaštva, grad Metković je stao uz bok Imotskog, Ĉapljine, Ljubuškog ,
Stoca i drugih gradova, koji su prihvatili, da organiziraju, reţimsku vlast u okupiranoj
zemlji. Ta vlast trajala je od proljeća 1941. do jeseni 1944. Cijelo vrijeme rata, partizani
su svugdje u okolo napadali (vodili gerilsku borbu), ali do Metkovića nisu uspjeli doći.
Tamo su stigli tek krajem listopada 1944. u vrijeme, kada su voĊene završne borbe za
osloboĊenje Dalmacije, a time i Neretve.
U poĉetku ustaške postrojbe, popunjavane su dragovoljcima, a za domobranstvo je
vršena mobilizacija. Veliki broj neretvaniskih mladića odazvao se je pozivu i prihvatio
sluţbu. Ti mladići su rasporeĊivani na prostor cijele NDH, poĉevši od Mostara, preko
Sarajeva, Zagreba do Bjelovara , Varaţdina, Virovitice, Osijeka i drugih gradova.
Istovremeno na cijelom prostoru, bivše zajedniĉke drţave Jugoslavije KPJ pod vodstvom
Josipa Broza Tita osniva antifašistiĉki pokret otpora. Antifašistiĉki pokret u Neretvi
pokrenuli su mladi ljudi, preteţno zanatlije, srednjoškolci i studenti. Bile su to hrabre i
odluĉne grupe: metkovaca, kuljana, slivanjaca, opuzenaca, kominjana i bijaĉana. Ti ljudi
bili su proganjani, pa su morali ubrzo preći u ilegalu, napustiti svoje domove i skrovišta u
blizini svojih kuća. Preselili su se u brdska podruĉja, gdje su nastavili sa organizacijom
antifašistiĉkog pokreta za cijelo neretvansko podruĉje. No ubrzo su se ukljuĉili u viši
stupanj organiziranosti. Naime, ušli su u partizanski sustav za cijelo podruĉje Biokova.
Tamo su stigli ljudi iz Vrgorca, Makarske, Imotskog, Pelješca, te ljudi sa srednje i juţno
dalmatinskog podruĉja. Seosko, a posebno biokovsko stanovništvo, prihvatilo je
partizane i njihov pokret. MeĊusobno su se pomagali i zajedniĉki borili protiv neprijatelja.
U organizaciji pokreta u Neretvi, znaĉajnu ulogu imali su primorci, a naroĉito baćinci i
graĉani. Oni su se odluĉno suprostavljali reţimu prve jugoslovenske drţave, a NDH
nikada nisu ni prihvatili, kao ni talijanskog okupatora. Prva oruţana bitka, dogodila se je
uprvo u Gradcu (23. sijeĉnja 1942 ), kada su graĉki partizani napali ţandarsku kasarnu u
Gracu.
MeĊutim, prvi neretvanski komunisti i antifašisti, nisu mogli ozbiljnije utjecati, kako bi
neretvani u što većem broju prihvatili partizane i njihov pokret. Više uspjeha u tome imala
je druga strana, pa je veliki broj neretvana prihvatio NDH i ustaštvo. No odlazak u
ustaške i domobranske postrojbe više se nije mogao popraviti. Oni su tamo ostali, mnogi
do kraja rata, a mnogi su u tim uniformama i poginuli. Samo u zagrebaĉkoj oblasti, na
Kriţnom putu prema Sloveniji, poginulo je više od 100 neretvna pripadnika ustaške i
domobranske vojske213.
Partizani su se toliko omasovili, da su krajem 1943. a posebno 1944. postali jaka i dobro
naoruţana vojska, koju su priznali i cijenili saveznici. Krajem listopada 1944. partizanska
vojska je samoinicijativno i bez iĉije pomoći na Vukovu klancu porazila njemaĉku diviziju,
koja je brojala preko 4.000 vojnika. Tom prilikom osloboĊen je grad Metković i cijela
neretvanska dolina. Odmah nakon osloboĊenja u nekoliko biokovskih sela, otvorene su
puĉke škole. Samo u Radošima i Karamatićima, tom prilikom upisano više od 100 djece.
1
Ljudi su se vraćali na svoja spaljena ognjišta i pokušavali popraviti svoje spaljene kuće i
gospodarske objekte, te su nastavili ţivjeti,kao prije rata.
MeĊutim, rat još uvijek nije završio. Ratne operacije nastavljene su prema sjeveru od
Splita preko Knina i Like do Trsta. Njemaĉka i ustaška vojska, napustila je Metković i
krenula prema Mostaru. Sa njima krenule su i odreĊene skupine civila. Civili, koji su se
kretali iz Metkovića i druge skupine koje su se kretale sa susjednih hercegovaĉkih
podruĉja, već tada su zapoĉeli svoj kriţni put. Napuštanje domova i odlazak u nepoznato
sasvim sigurno uzrokovala je vlada NDH, njihova promidţba i uvjeravanje, kako će se
prikljuĉiti zapadnim saveznicima i vrlo brzo vratiti natrag u Hrvatsku, kao pobjednici. Na
put su krenuli oni, koji su se više ili manje osjećali krivima. Iz Neretve na put su krenuli:
profesor Ante Jelavić prvi logornik logora USTAŠA u Metkoviću, fra Vlado Bilobrk ţupnik,
metkovske ţupe, istovremeno i ustaški tabornik Općine Metković, don Petar Antić, ţupnik
ţupe Slivno Ravno, kominski ţupnik don Ćiro Bubić, te mnogi drugi. Zagreb je osoboĊen
8. svibnja 1945. I sve do tada, tamo su pristizale izbjeglice, a onda se je dogodio
BLEIBURG. To je austrijaski gradić, smješten uz samu slovensku granicu, nasuprot
Dravograda, odnosno Prevalje, Meţe i Ravne na Koreškem.
Kada su partizanske jedinice stigle pred Zagreb, ustaški duţnosnici i veliki broj graĊana,
nisu htjeli ostati u Zagrebu. Oĉekivali su osvetu. MeĊu njima nalazio se je i Vlatko Maĉek
voĊa HSS. Bio je to period rasula u pokušaju spašavanja golog ţivota.
Istovremeno uz povlaĉenje njemaĉke vojske, prema austrijskoj granici, povlaĉile su se i
elitne ustaške postrojbe, a za njima domobrani i civilno stanovništvo. Propaganda dr.A.
Pavelića i njegovih suradnika, rezultirala je kolonama automobila, konjskih zaprega i
pješaka. U kolonama su bili ljudi iz Zagreba, njegove okoline, ali iz BiH, C.Gore i cijele
Hrvatske.
Posljednju zapovijed A.Pavelić je izdao 8 svibnja 1945. kada je u Rogaškoj Slatini
imenovao Vjekoslava Maksa Luburića, zapovjednikom hrvatske vojske i operacije
povlaĉenja. Zatim se je odvezao preko Maribora u Austriju preobuĉen u lovaĉko odijelo.
Nakon desetodnevnog tumaranja kroz Alpe došao je do mjesta, gdje ga je više tjedana
ĉekala obitelj214.
Glavnina oruţanih snaga NDH, nekih ĉetniĉkih jedinica i civilnih izbjeglica 12. svibnja
kretala se je iz Celja prema Dravogradu. U tom podruĉju kretale su se i brojne njemaĉke
jedinice i jedna kozaĉka divizija. Titova vojska presjecala je putove prema Austriji i
stezala obruĉ oko izbjeglica215. Na vrlo uskom prostoru koncentriran je veliki broj raznih
oruţanih formacija. Vodile su se ţestoke bitke izmeĊu ustaške i partizanske vojske.
Upravo ovdje u dolini rijeke Mislinje i Pake zapoĉelo je osvetniĉko ubijanje velikih grupa
zarobljenika. Ustaški zapovjednici se nisu ţeljeli predati partizanima, već su pod svaku
cijenu ţeljeli doći do britanske vojske.
Dok su trajali pregovori i uvjeravanja ubijanje je nastavljeno. Do 15.svibnja ubijen je veliki
broj zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, a onda su se englezi odluĉili, da se zarobljenici
predaju saveznicima Titovim partizanima. Ĉinjenica je da su se neke jedinice borile i
nakon kapitulacije Njemaĉke.15 svibnja na bleiburškom polju vojska NDH, uĉinila je svoj
posljednji ĉin t.j. predaju malobrojnim, slovenskim, vojvoĊanskim i slavonskim
partizanima216. Najveći dio NDH vojske i civila nisu uspjeli ni do austrijske granice.
2
OzlojeĊeni gladni i iscrpljeni (15 i 16.svibnja), poĉeli su se masovno predavati
partizanima.
Zarobljenici su odvedeni u logor Maribor i Celje gdje je obavljeno površno saslušavanje i
razvrstavanje po grupama217. Formirano je nekoliko grupa.
Grupe, koje će tvoriti kriţni put bile su upućene prema Hrvatskoj i praćene partizanskom
straţom. Grupe koje će biti upućene na daljnje ispitivanje i suĊenje. Grupe, koje će biti
ubijene na licu mjesta i grupe koje će biti osloboĊene. Likvidacije bez suĊenja izvršene su
pored Koĉevskog Roga i Teznom kod Maribora. Za mnoge domobrane bila je nesreće,
što su posljednjih mjeseci rata bili uklopljeni u HOS i obuĉeni u ustaške uniforme.
O stradanju zarobljenika na Kriţnom putu, objavljena su mnoga svjedoĉanstva, a
posebno u knjigama Holokaust u Hrvatskoj i Bleiburška tragedija hrvatskog naroda i t.d.
BLEIBURG – velika tragedija hrvatskog naroda, dogodila se je odmah po završetku II.
svjetskog rata krivnjom u prvom redu pogrešnim voĊenjem Pavelićeve politike, ali i
osvetniĉkim ubijanjem partizanske vojske i njihovih zapovjednika. Tim više, što je poslije
rata Bleiburg bila TABU tema. O tragediji se je malo govorilo, a ako bih se nešto i
govorilo, bilo je to umanjivanje broja ţrtava ili na drugi naĉin zaobilazila se je istina.
S druge strane svi politiĉki protivnici novonastale FNR Jugoslavije, objavljivali su svoje
istine o bleiburškoj tragediji.
Uz iskreni pijatet duţni smo se sijećati svih onih, koji su pogubljeni bez suĊenja,bez
provedenog dokaznog postupka i mogućnosti obrane. Posebno treba suosjećati sa
rodbinom pogubljenih zarobljenika i civila, koji nisu okrvarili ruke. No, nikada nesmijemo
zaboraviti nedjela hrvatskih ustaša.
213.Ivan Jurić Borbe i stradanja Hrvata 1918-1945 Metković 1997 str 183 .
214.Ivo Goldstein – Hrvatska povjet Zagreb 2003 str 363
215.
Isto
str.356
216,
Isto
Str.351
217.
Isto
Str.364
KATOLIČKO SVEĆENSTVO
Ovdje je rijeĉ o ponašanju i ulozi katoliĉkih svećenika u vrijeme NDH i fašistiĉke okupacije
teritorija te iste drţave..MeĊu prvim svećenicima u Neretvi je stradao desanski ţupnik don
Stipe Vlahović.Zbog sumnje da je crkvenim zvonima obaviještavao partizaane o pokretima
talijanske vojske,talijani su ga streljali 24 srpnja 1942.u Desnama..Zbog uĉestalih oruţanih
napada i okršaja izmeĊu partizana i okupatorske vojske,ţupnici Baćine,Pasiĉine,Pline i
Slivna napuštaju svoje ţupe i narod ostavljaju na milost i nemilost.Okupatori su ubijali i
pljĉkali goloruki narod,pljaĉkali i palili su i napuštene ţupske kuće.MeĊutim,kroz cijelo vrijeme
rata Crkve su ostale netakaknute.Nisu rušene ni u vrijeme poraća,sve do ponovnog uvoĊenja
3
bogosluţja (Plina i Pasiĉina polovinom 1960 tih.a Baćina 1990 tih u vrijeme sluţbovnja fra
Joze Ĉerleka ţupnika Stablina).
Prema tvrdnji Drage Pilsela,poglavar hrvatske katoliĉke Crkve,nadbiskup Alojzije
Stepinac,prihvatio je NDH,što se oĉituje u njegovu ĉlanku „S nadom u bolju budućnost“ KI
broj 32/2941.Što više Pilsel zamjera gosp.Ivi Goldsteinu,koji tvrdi,kako se nadbiskup nije
mogao suprostaviti progonima,ţidova,Roma Srba i drugih218. Preĉasni Vilim Cecelja,bio je
vojni vikar NDH.Ustaška vojska je upravo pred njim poloţila svoju zloĉinaĉku zakletvu.(Sl
Dalmacija od 1.studenod 2009)Splitsko-makarski nadbiskup dr Kvirin Klement
Bonafaĉić,stao je na stranu,talijanskog okupatora.Pred Boţić 1941.upućuje pastirsko pismo
u kojem traţi od vjernika,da ne pomaţu onima,koji su se odmetnuli u gore,te da ih prijavljuju
organima vlasti,kako bi se otkrili poĉinitelji zloĉinaĉkih atentata,koji sramote grad Split.On
poziva narod i poznate ugledne osobe Splita na lojalnost okupatorskoj vlasti 219.
Fra Vlado Bilobrk iz Bajagića,bio je ţupnik Metkovića i dekan Neretvanskog dekanata 19391944.a njegov pomoćnik bio je Romac fra Roko iz Glavica kod Sinja.Odmah nakon
proglašenja NDH fra Vlado postaje TABORNIK općine Metković,te ĉlan ustaškog logora u
Metkoviću,koje duţnosti obavlja do kraja rata,kada skupa sa svojim pomoćnikom i skupinom
graĊana bjeţi prema Mostaru,Sarajevu do Zagreba,gdje će se ukljuĉiti u izbjegliĉku kolonu
prema Austriji.
Pop Ivan Sumić bio je poznat,kao istaknuti i zakleti ustaša na podruĉju vrgorskog kraja..U
Dusini i Velikom Prologu osnovao je ustašku miliciju,koja je brojala oko 160 ljudi,jer im je
prikljuĉio istomišljenike iz ţupe Otrić – Seoci220.
Ţupnik u Kuni na Pelješcu,kao ustaški logornik,organizirao je ustašku vlast,te postavljao
tabornike, povjerenike,glavare i rojnike221.
Opuzenski ţupnik Martin Gudelj iz Imotskih poljica, sluţio je Opuzen od 1937 do 1944.Kada
su ustaše izvršile pomor srba Pod Topolom,ovaj svećenik nije se oglasio,naprotiv,kako tvrdi
Drago Pipinić pićem je ĉastio koljaĉe.Na dan 10 rujna 1943 (kapitulacija Italije) i dan ulaska
partizana u Opuzen,kod njega su utoĉište našli,Don Petar Antić,Don Ćiro Bubić i Fra Boţidar
Šimić.Prema tvrdnji D.Pipinića,svi navedeni svećenici,bili su na strani ustaškog pokreta.Tom
prilikom partizani su ubili fra Boţidara Šimića a ostali svećenici su uspjeli pobjeći..
Nadalje Pipinić tvrdi,kako su se mnogi svećenici,pasivizirali i potajno djelovali u korist NOPa,neki su otvoreno radili za NOP,dok su pojedini otišli u partiznske jedinice i tamo ostali do
kraja rata.Salacan don Ante roĊen u Opuzenu 1924 sluţio je Vitaljinu.1941 bio je ţupnik u
Smokvljanima do 1943.kada odlazi u partizane.Postao je predsjednik MNOO Ston i politiĉki
funkcioer dubrovaĉkog podruĉja.Biran je za narodnog zastupnika Savezne skupštine,a
istovremeno je bio ţupnik.Dugo godina bio je ţupnik u Trpnju.
Staševaĉki ţupnik fra Ante Gnjeĉ,vrlo napredan i omiljen u narodu 1941.savjetovao je svoje
mještane,da se ugledaju na susjede graĉane i baćince,a to je znaĉilo da idu u partizane.
Ţupnik vidonjske ţupe Luĉin don Kaţo iz Splita sluţio je Vidonje 1939-1949.U vrlo teškoj
politiĉkoj situaciji,skupa sa don Petrom Kovaĉićem,koji sluţi Bjeli Vir i skupa sa rijetkim
antifašistima,ĉak i ljudima,koji su obnašali sluţbu u NDH nisu 1941.dozvolili pokolj susjeda
neretvanskih srba.
4
Ţupnik Vida don Vinko Buble iz Trogira ( 1938 – 1946 ),spada meĊu najodanije
svećenike,koji su podrţavali NOP.Bio je obaviještajac i pomagao je materijalno i ako nije
imao podršku ţupljana.Kao delegat uĉestovao je na oblasnoj konferenciji JNOF-a,odrţanoj u
listopadu 1944.Tamo je govorio o sramotnoj ulozi klera tijekom II.svj.rata,radi ĉega mu je
biskup Bonafaĉić zabranio drţanje svete mise.
Ţupnici Bagalovića don.Vice Sisarić iz Podgore,koji sluţi Bagaloviće od 1928 do 1942 i Bašić
don Mirko iz Tugara,smatraju se vrlo aktivnim i vrijednim suradnicima NOP.To se odnosi
naroĉito na don Mirka Bašića,koji je vršio obaviještajnu sluţbu za partizane.
U ovu skupinu svećenika,svakako treba ubrojiti i fra Aleksandra Ribiĉića,koji je u vrijeme
II.svj.rata bio partizan i sa puškom u ruci se borio protiv okupatora,a svoju borbu poslije rata
je nastavio,kao svećenik.Od 1972 do 1976 sluţio je ţupu Plinu i Baćinu i pod vrlo teškim
uvjetima gradio Crkvu u Stablini.
No,katoliĉka Crkva i danas slavi ustaškog svećenika Vilima Cecelju,koji je skupa sa
dr.A.Pavelićem,prodao i predao Dalmaciju talijanskim fašistima223.
220 Branko Markotić Zbornik Biokovo Biokovo u NOB-i Split 1983 str.441.
221. I.Pleho – Pelješac u NOB-i Split 1972.
222. Drago Pipinić –Ratni kotar Metković Split 1986 str.388
223. Damir Pilić Slobodna Dalmacija od 31 listopada i 1.studenog 2009
5