MARIJA MEÐU NAMA Informativni list Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Godina XLII, Sarajevo, listopad 2012, br. 3/151 Izdaje: Provincijalat ŠSFKK Bosansko-hrvatske provincije BiH - 71000 SARAJEVO, Bjelave 43, Tel:+387/33/225-137; tel/fax: 208-629 E-mail: [email protected] Urednica: s. Kata Karadža, provincijska tajnica Lektura: s. Dražana Radman Odgovara: s. Ivanka Mihaljević, provincijska predstojnica SADRŽAJ IIZ PROVINCIJALATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 Pismo provincijske predstojnice za Sv. Franju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 Imenovanje članica provincijskih povjerenstava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Duhovnost i trajni odgoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 OBAVIJESTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 SLAVLJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Doživotni zavjeti i 50. obljetnica redovničkoga života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Prvi zavjeti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 ŽIVOT NA DLANU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 Hodočašće u Padovu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 Studijski boravak u inozemstvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Ti imaš prsten . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 NAŠI POKOJNI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Homilija mons. dr. Marina Barišića na 800. obljetnicu dolaska Sv. Franje Asiškoga u Hrvatsku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Euharistija u životu Sv. Klare Asiške . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 PRILOZI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Homilija pape Benedikta XVI. na otvaranju Godine vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Slušanje riječi Božje i vjera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” (Iv 6,68) . . . . . . . . . . . 59 Molitva za dar vjere Gospodine, tebe svim srcem molim da moja vjera bude cjelovita i bez zadrške, ona koju naviješta i naraštajima predaje Crkva; da prodire u moje misli, u način prosuđivanja božanske i ljudske zbilje. Gospodine, daj da moja vjera bude slobodna: da prihvaća odricanja i dužnosti koje sa sobom nosi te da izrazi srž moje stvorenosti ispovijedajući: vjerujem u tebe, Gospodine. Gospodine, udijeli mi sigurnu vjeru, svjetlo koje jača u kušnjama, koje smiruje i odmara. Molim te za radosnu vjeru koja razveseljuje srce i uvodi u molitvu, koja posvećuje svaki životni trenutak, vjeru punu pouzdanja u tebe i tvoju Riječ. Gospodine, daj da moja vjera bude djelotvorna, tako da prijateljstvo s tobom postane djelo ljubavi u svemu što činim, u iskustvu sreće, u trpljenjima, u iščekivanju konačne objave; trajno svjedočanstvo prisutnosti i neprekidna hrana životu u nadi. Gospodine, daj da moja vjera bude ponizna i ne traži temelje u ljudskoj mudrosti, nego u tvojoj milosti i ljepoti križa, oslonjena na snagu Duha Svetoga, vidljivoga u tvojoj Crkvi kojoj si podario majčinski zagovor Majke Marije. Umnoži nam vjeru ti koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen. Priredio: I. Šaško Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Br. 300/2012 Sarajevo, o svetkovini Sv. Franje 2012. Svim sestrama Bosansko-hrvatske provincije Prečistog srca Marijina Gospodin mi dade vjeru! (Sv. Franjo) Drage sestre! Svetkovina Sv. Franje, čovjeka koji je svojim životom u Crkvi i društvu ostavio dubok trag, prigoda je da vam ovim pismom ne samo progovorim nego i da svaku od vas sestrinskim duhom susretnem. Franjin život obilježen je njegovim suživljavanjem s ljudima, osobito siromasima onoga vremena, te predanim obnavljanjem Crkve, koju je silno ljubio. Želja mi je, drage sestre, da u duhu II. vatikanskog koncila i mi osjećamo život današnjega čovjeka, njegovu “radost i nadu, žalost i tjeskobu” (GS 1). Pratimo, poput Sv. Franje, bilo Crkve, njezine radosti i poteškoće, njezin rast, ali i trenutke kada osjećamo težinu grešnosti. Upravo u tom duhu neka nas zahvati poziv pape Benedikta XVI. da ovo bude vrijeme dubljeg poniranja, vrijeme otkrivanja, ali prije svega vrijeme dubljeg proživljavanja otajstava naše vjere. Kako nam je poznato, Godina vjere, koja se otvara prigodom 50. obljetnice početka II. vatikanskog koncila i 20. obljetnice od objavljivanja Katekizma Katoličke crkve, započet će 11. listopada ove godine. Za svakog vjernika vjera je veoma važna jer snažno zahvaća naš svakodnevni život, čini ga iznutra smislenim i potiče na zauzeto življenje. Vjera je odnos s Isusom Kristom. Živim li od toga odnosa? Vjera nije prvenstveno stvar uma, ni osjećaja. Vjera je dar života. Dotiče li vjera moj život? Odražava li se vjera u mom odnosu prema Bogu, Zajednici i samoj sebi? Potiče li me vjera na otvorenost i poučljivost? Slušanje Božje riječi vodi nas vjeri. Gospodin mi dade vjeru, radosno je u svojoj Oporuci ustvrdio Sv. Franjo Asiški (Opor 4). On je u vjeri prepoznao Božji dar, blago koje se može primiti samo od Boga. Dok svakoj od vas, drage sestre, upućujem čestitku o svetkovini Sv. Franje, spominjemo se 800. obljetnice njegova dolaska na hrvatsko tlo. Ta višestoljetna franjevačka prisutnost u našim krajevima kao i 70. obljetnica naše Provincije je dragocjena baština koja nas obvezuje, ali i nadahnjuje. Učvršćene u vjeri, obilujmo zahvaljivanjem (usp. Kol 2,7). Molim Presveto Trojstvo da po zagovoru Sv. Franje svakoj od vas udijeli milost i blagoslovi našu Provinciju. Neka nam Godina vjere bude vrijeme rasta i gledanja u vjeri, utemeljenja u nadi i učvršćenja u ljubavi kako bismo mogle drugima pokazati vrata vjere. Gospodin vam dao pravu vjeru i svoj mir! S. Ivanka Mihaljević provincijska predstojnica IZ PROVINCIJALATA Br: 308/2012 Predmet: Imenovanje članica provincijskih povjerenstava Svim sestrama Provincije Prečistog srca Marijina Na sjednici Provincijske uprave održanoj 27. kolovoza ove godine u našem samostanu Navještenja Gospodinova u Zagrebu imenovane su članice provincijskih povjerenstava za sljedeće trogodište. Na istoj sjednici osnovana su još dva povjerenstva: Povjerenstvo za medije i Povjerenstvo za očuvanje provincijske baštine. Povjerenstvo za duhovnost i trajni odgoj: s. Željka Dramac, pročelnica s. Leopolda Čović s. Celina Vidak s. Jela Marijić Povjerenstvo za početni odgoj i promicanje zvanja: s. Ljubica Stjepanović, pročelnica s. Ivka Lučić s. Marija Mihaljević s. Samuela Klaić Odbor za pastoral zvanja: s. Anđelka Jukić s. Gordana Davidović s. Radmila Ilinović Povjerenstvo za apostolat: s. Ana Oršolić, pročelnica s. Blaženka Franjičević s. Anica Jozić s. Ružica Oršolić s. Vlatka Dujmović s. Jelica Dolić s. Iva Klarić s. Snježana Pavić s. Dobrila Krivić Povjerenstvo za ekonomiju: s. Mladneka Ćurić, pročelnica s. Branka Stjepanović s. Suzana Milardović s. Marica Mrkonjić s. Kata Karadža Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Povjerenstvo za medije: s. Dragica Živković, pročelnica s. Ivka Lučić s. Ivana Pavla Dominković s. Kristina Marijanović Povjerenstvo za očuvanje provincijske baštine: s. Mara Puškarić, pročelnica s. Leonarda Novak s. Mirjam Kolar s. Mladenka Ćurić s. Marica Čičak S. Ivanka Mihaljević provincijska predstojnica Sarajevo, 20. rujna 2012. IZ PROVINCIJALATA Sarajevo, 17. rujna 2012. Br. 328/2012 Predmet: Duhovnost i trajni odgoj Drage sestre! Započinjemo Godinu vjere koju je Sveti Otac najavio apostolskim pismom Porta fidei (Vrata vjere). U Noti s pastoralnim smjernicama (br. 7) za Godinu vjere stoji da su članovi ustanova posvećenog života i družbi apostolskog života toplo pozvani da se založe u novoj evangelizaciji s novim prianjanjem uz Isusa, u skladu s vlastitim karizmama i u vjernosti Svetom Ocu i zdravom nauku. Ispovijedanje vjere je osobni i u isti mah zajednički čin, naglašava Sveti Otac. Vjera se ne može živjeti samo osobno. Iz sakramenta krštenja, koji smo primile kao znak ulaska u vjernički narod, u Crkvu, proizlazi naša odgovornost prema primljenom daru vjere. Zavjeti nas, uz sakrament krštenja, također povezuju u zajednicu onih koji se svakodnevno prosvjetljuju u umu i srcu riječju Gospodinovom. Stoga ćemo, na prijedlog Povjerenstva za duhovnost i trajni odgoj, u susretima koji nam predstoje u našim zajednicama kroz ovu godinu dijeliti Isusa Krista, Otkupitelja čovjeka, Kralja svega stvorenja, “Početnika i Dovršitelja vjere” (Heb 12, 2). Seminar na temu Iz vjere Božje živimo svoju karizmu i poslanje neka nam bude poticaj na življenje naše karizme danas. Ona se rađala i razvijala iz vjere naše utemeljiteljice s. Margarete Puhar i sestara koje su odgoj siromašne djece i mladeži prepoznale kao znak vremena. Umijemo li mi danas uočavati znakove vremena? Pokreće li i nas vjera na življenje te iste karizme? Koliko smo u življenju karizme prepoznatljive ponajprije same sebi, a onda i u Crkvi i svijetu u kojemu živimo? To su pitanja o kojima ćemo promišljati na seminaru. Duhovnim vježbama na temu Živjeti zavjet poslušnosti danas završavamo trogodišnji ciklus o redovničkim zavjetima. Dostavljamo vam raspored i molimo da se javite u tajništvo Provincije do 20. studenog 2012. Dani duhovne obnove bit će prigode u kojima ćemo poći na živo vrelo te na zajedničkim susretima dijeliti iskustvo vjere. Dokumenti II. vatikanskog sabora i Katekizam katoličke crkve, koje nam Sveti Otac svesrdno preporučuje u pismu Vrata vjere, neka nam ne budu samo bogata baština nego i izvori u kojima je polog vjere i čije bogatstvo iznova trebamo otkrivati. Uz čitanje i razmatranje Svetoga pisma, neka nam i ovi dokumenti Crkve budu štivo za kojim ćemo rado posezati kako bismo umom i voljom pristajale uz vjeru obnavljajući njezine sadržaje. Dostavljamo vam prijedlog rasporeda tema i molimo da se dani duhovnih obnova organiziraju i dalje prakticirajući lectio divina i dan pustinje. Potičemo sve sestre da svakoga mjeseca izaberu jedan dan, zajedno ili osobno, prema dogovoru u zajednici. Prihvatimo i osmislimo ovaj dan kao dragocjen dar. Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 U pojedinim zajednicama odgojno-informativni sastanci su teret. U Godini vjere pokušajmo mijenjati naš pristup ovim susretima. Oni su mjesto za dogovor, informiranje i planiranje, osvrt na život zajednice kroz protekli mjesec te na aktualna događanja na važnim područjima života. Razmijenimo međusobno iskustva, spoznaje, vrijedne informacije o događanjima u Crkvi, društvu i svijetu. Unatoč obavezama koje imamo, nastojmo izdvojiti vrijeme za zajedničke susrete i aktivno na njima sudjelovati. Prigoda je to da se u zajednici izrazimo kao osobe, s radostima i poteškoćama, te da iznova pokušavamo otkrivati sve blagodati zajedništva, iz kojega, unatoč poteškoćama, crpimo snagu za život. Dostavljamo prijedlog tema, a svaka zajednica može prilagoditi raspored vlastitim potrebama. Gospodin vam dao svoj mir! S. Ivanka Mihaljević provincijska predstojnica IZ PROVINCIJALATA Sarajevo, 9. listopada 2012. Br. 327/2012 Predmet: Duhovne vježbe 2013. Svim sestrama Provincije Prečistog srca Marijina Drage sestre! Tema duhovnih vježbi za 2013. je Živjeti zavjet poslušnosti. Dostavljamo vam termine i molimo vas da se u tajništvo Provincije prijavite do 20. studenog 2012. Mir vam i dobro! S. Ivanka Mihaljević provincijska predstojnica Termin 1 - 7. veljače Mjesto održavanja Bugojno 15 - 21. veljače Kloštar Ivanić 22 - 28. veljače Bugojno Voditelj p. Mijo Nikić, DI fra Pero Vrebac, OFM fra Josip Jozić, OFM 1 - 7. ožujka Tučepi 8 - 14. ožujka Bugojno fra Mirko Filipović, OFM 1 - 7. travnja Bugojno fra Marinko Pejić, OFM 12 - 18. travnja Tučepi fra Anto Popović, OFM 19 - 25. travnja Bugojno p. Stjepan Fridl, DI 1 - 7. svibnja Bugojno fra Ivan Bubalo, OFM 1 - 7. srpnja Bugojno fra Šimun Bilokapić, OFM odrediti termin Gornje Prekrižje fra Ivan Šarčević, OFM individualne duhovne vježbe uz duh. pratnju Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Sarajevo, 21. rujna 2012. Br. 301/2012 Predmet: Seminar Iz vjere Božje živimo svoju karizmu i poslanje Drage sestre! Prema Planu za duhovnost i trajni odgoj, održat će se seminar za sve sestre Provincije. Tema je: Iz vjere Božje živimo svoju karizmu i poslanje. Voditeljica seminara je s. Natalija Palac. Seminar započinje petkom u 16 sati, a završava subotom poslije podne prema priloženom rasporedu. Neka nam ovi susreti budu poticaj da u Godini vjere čvršće prianjamo uz Isusa, da bolje upoznamo duh i život utemeljiteljice s. Margarete Puhar te obnavljamo oduševljenje za poziv i poslanje po uzoru na našeg serafskog oca Franju. Mjesto održavanja Termin KLOŠTAR IVANIĆ Čakovec, Osijek, G. Tramošnica, Tolisa, Domaljevac 19 - 20. listopada ZAGREB - Držićeva G. Prekrižje, Pašmanska, Remete, Kozari Bok, Siget, 26 - 27. listopada LIVNO Franjevački samostan, Bila, Podhum, Ljubunčić, 9 - 10. studenog BUGOJNO Bjelave, Bistrik, Nedžarići, Vareš, Bučići, Busovača, Visoko, Fojnica, Brestovsko, Jajce, Sivša, Novi Šeher 16 - 17. studenog NJEMAČKA Mainz, München prema dogovoru S. Ivanka Mihaljević provincijska predstojnica 10 IZ PROVINCIJALATA DUHOVNA OBNOVA U GODINI VJERE “Tijekom Godine vjere morat ćemo neprestano svoj pogled upirati u Isusa Krista ‘Početnika i Dovršitelja vjere’ (Heb 12, 2): u njemu sve boli i čežnje ljudskog srca nalaze ispunjenje. Radost ljubavi, odgovor na dramu trpljenja i boli, snaga opraštanja za primljene uvrede i pobjeda života nad prazninom smrti – sve to pronalazi svoje ispunjenje u otajstvu njegova utjelovljenja, u njegovu čovještvu, u njegovu dijeljenju naše ljudske slabosti da je preobrazi snagom svoga uskrsnuća.” (Porta fidei, 13) Početak Godine vjere veže se uz pedesetu obljetnicu otvorenja Drugoga vatikanskog koncila, u kojemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću u koje ulazimo. Papa Benedikt XVI. preporučuje nam tekstove dokumenata Koncila, koji, prema riječima blaženog Ivana Pavla II, ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj. Katekizam Katoličke crkve, objavljen prije 20 godina, jedan je od najvažnijih plodova Drugoga vatikanskog koncila. Sveti ga Otac preporučuje kao dragocjeno i nezaobilazno pomagalo pri upoznavanju sadržaja vjere te pri razmišljanju o samom činu vjere koju ispovijedamo, slavimo, živimo i molimo: U samoj svojoj strukturi, Katekizam Katoličke crkve prati razvoj vjere sve dotle da se dotiče velikih tema iz svakodnevnog života. Listajući Katekizam stranicu po stranicu, otkrivamo kako ono što je u njemu predstavljeno nije neka teorija, već susret sa Osobom koja živi u Crkvi. Nakon ispovijedanja vjere, naime, slijedi tumačenje sakramentskog života, u kojem je Krist prisutan, djeluje i nastavlja izgrađivati svoju Crkvu. Bez liturgije i sakramenata, ispovijedanje vjere ne bi bilo djelotvorno, jer bi nedostajalo milosti koja podupire svjedočenje kršćanskih vjernika. Jednako tako, nauk Katekizma o moralnom životu zadobiva svoje puno značenje kada ga se dovede u vezu s vjerom, liturgijom i molitvom. Kako bismo s obnovljenim uvjerenjem, pouzdanjem i nadom ispovijedale vjeru u punini te vjerodostojnijim svjedočanstvom bile u službi nove evangelizacije, Sveti Otac nas poziva na intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji, a osobito u euharistiji. Stoga, drage sestre, predlažemo da pismo pape Benedikta XVI. Porta fidei bude temelj i izvor poticaja za zajednički dan duhovne obnove, a svima nam može poslužiti i za osobna razmatranja kroz godinu. Navedeni izbor i raspored tema samo je prijedlog. Sestre koje će animirati dane zajedničke duhovne obnove slobodne su napraviti vlastiti izbor tekstova. Preporučujemo da se sestre okupe na zajedničku duhovnu obnovu 4 puta u godini, a u adventu i korizmi planirati dan osobne duhovne obnove u dogovoru sa zajednicom. Duh Božji neka nas obnavlja i vodi. S. Ivanka Mihaljević provincijska predstojnica 11 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Prijedlozi tema prema apostolskom pismu pape Benedikta XVI. Porta fidei / Vrata vjere PROSINAC Marija – prva vjernica Crkve Nato Marija reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” I anđeo otiđe od nje (Lk 1, 38). Porta fidei, 13 Lumen gentium, 8 Katekizam Katoličke crkve (KKC), 148-149 SIJEČANJ Krštenje – temelj kršćanskog života Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života (Rim 6, 4). Porta fidei, 1, 6 KKC, 166-167 VELJAČA Otajstvo križa – trpljenje – Božja šutnja Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu (Kol 1, 24). Porta fidei, 15 KKC 571-618 OŽUJAK Osnažiti svjedočanstvo ljubavi Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? (Jak 2, 14) Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25, 40) Porta fidei, 14 12 IZ PROVINCIJALATA TRAVANJ Naviještati radost uskrsnuća Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge (Iv 13, 35). I reče im: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16,15). Porta fidei, 13 SVIBANJ Dati svjedočanstvo svoje vjere Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu (Dj 2, 42-47). Porta fidei, 6, 13, 14 LIPANJ Živjeti vjeru kao iskustvo primljene ljubavi – prenositi je kao iskustvo milosti i radosti Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe (2 Kor 5, 14). *** Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28,19). Porta fidei, 7 Velik si, Gospodine, i hvale dostojan veoma; velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere. I hvaliti te želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Čovjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svoga grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš. Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi. Sv. Augustin, I, 1 13 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 ODGOJNO-INFORMATIVNI SASTANCI 2012/2013. Odgojni mjesečni sastanci služe za rast u duhovnom, sestrinskom i apostolskom životu. Svaka sestra dužna je u njima sudjelovati i dati svoj stvarni doprinos za opće dobro. Sastanci održavaju zajednicu u procesu trajne formacije. Neka se ti sastanci povremeno vrednuju u svjetlu Božje riječi, dokumenata Družbe i plana zajednice u duhu franjevaštva (Odredbe, čl. 51). Neka nam odgojno-informativni sastanci u Godini vjere budu mjesto za dogovor, informiranje i planiranje, osvrt na život zajednice kroz protekli mjesec te na aktualna događanja na važnim područjima života. Razmijenimo međusobno iskustva, spoznaje, vrijedne informacije o događanjima u Crkvi, društvu i svijetu. Dostavljamo prijedlog tema, a svaka zajednica može prilagoditi raspored vlastitim potrebama. Listopad Kućni kapitul Studeni Osvrt na seminar Iz vjere Božje živimo svoju karizmu i poslanje Prosinac Božić – blagdan zajedništva Okružnice vrhovne i provincijske predstojnice Siječanj Utjelovljenje – otajstvo naše vjere Veljača Živjeti korizmu Okružnice vrhovne i provincijske predstojnice Ožujak Muka i smrt Gospodina Isusa Krista - otajstvo naše vjere Travanj Kristovo uskrsnuće - otajstvo naše vjere Svibanj Kako živimo Godinu vjere? Lipanj Kućni kapitul S. Ivanka Mihaljević provincijska predstojnica 14 OBAVIJESTI Završile školovanje Dana 11. srpnja s. Dragana Tomić diplomirala je na Katehetskom institutu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na studiju religiozne pedagogije i katehetike i stekla stručni naziv diplomirani kateheta, odnosno magistra religiozne pedagogije i katehetike. S. Dragana je diplomirala na području pastoralne ekologije kod prof. dr. sc. Josipa Šimunovića. Tema diplomskog rada bila je Ekologija i župna zajednica. Na KBF-u u Zagrebu diplomirala je 28. rujna s. Radmila Ilinović i tako završila integrirani preddiplomski i diplomski studij teologije. Diplomski rad na temu Osobna sudbina i uloga patnje u proroštvu proroka Jeremije pisala je pod vodstvom prof. dr. sc. fra Bože Lujića. Sestra je stekla naziv magistra teologije. Franjevački hod kroz Bosnu do Asiza Od 26. srpnja do 5. kolovoza održan je Hod franjevačke mladeži pod geslom Ti si ljepota. Ovaj tradicionalni događaj koji se održava već 32. godinu ima za cilj zadobivanje potpunog oprosta na blagdan Porcijunkule u crkvi Gospe od Anđela u Asizu. Na ovogodišnjem hodu s franjevačkom mladeži sudjelovale su i naše sestre Sara Miloloža i Gordana Davidović. Napustile Zajednicu Dana 4. kolovoza svojevoljno je napustila Zajednicu kandidatica Valentina Barešić nakon završenog prvog razreda srednje škole u Livnu. Dana 31. kolovoza svojevoljno je napustila Zajednicu novakinja Slađana Radovac. Neka ih prati Božji blagoslov! Ljetni kamp za mlade Od 6. do 9. kolovoza organiziran je ljetni kamp za mlade na Ranču (Jajce) pod nazivom Povede ih na goru, u osamu… (Mk 9,2). Voditeljice su bile s. Mira Bliznac, s. Tihoslava Bliznac i s. Iva Klarić, a sudjelovali su mladi iz Bugojna, Jajca, Čitluka, Viteza i Šipova. Zatvorena Jubilarna godina Sv. Klare Asiške Na blagdan Sv. Klare Asiške, 11. kolovoza, završeno je obilježavanje 800. obljetnice poziva Sv. Klare i početaka Dugoga franjevačkog reda. Svečanim euharistijskim slavljem, koje je predslavio provincijal fra Lovro Gavran, zatvorena je Jubilarna godina u Brestovskom. Slavlju je nazočila provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević. U samostanu Sestara klarisa u Mikulićima u Zagrebu svečano euharistijsko slavlje prigodom zatvaranja Jubileja predvodio je kardinal Josip Bozanić. Uime naše Zajednice nazočne su bile s. Kata Karadža i s. Ljubica Stjepanović. Marijansko svetište Sisačke biskupije u Kl. Ivaniću Na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza, svečano je proslavljeno proglašenje župne crkve BDM u Kl. Ivaniću marijanskim svetištem Sisačke biskupije. Misno slavlje predvodio je biskup Vlado Košić. 15 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Ovo prvo marijansko svetište Sisačke biskupije jedno je od najstarijih prošteništa sjeverne Hrvatske, a pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, Majci Milosrđa, njeguje se u Kl. Ivaniću još od 13. stoljeća. Hodočašće u Padovu U organizaciji Provincijskog povjerenstva za apostolat upriličeno je hodočašće u Padovu 29. i 30. kolovoza za sestare koje rade u domaćinstvu. Na hodočašću su bile: s. Anica Jozić, s. Dobroslava Antunović, s. Karmela Tikvić, s. Florencija Božanović, s. Magdalena Pranjić, s. Bernarda Ištuk, s. Mara Antunović, s. Anita Dramac, s. Ankica Perković, s. Romana Valešić, s. Božena Gagulić, s. Silverija Bošnjak, s. Lucija Klarić i s. Lucija Ljubos. Kongres Renovabisa U organizaciji Renovabisa, fondacije Njemačke biskupske konferencije, od 30. kolovoza do 1. rujna u Freisingu kraj Münchena održan je 16. međunarodni kongres na temu Otkriti vjeru danas. Novi put evangelizacije u Europi. Iz naše Provincije sudjelovale su s. Ivanka Mihaljević i s. Jela Marijić. Katehetski dan Vrhbosanske nadbiskupije Dana 1. rujna, u organizaciji Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije, u prostorijama Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu održan je 16. katehetski dan na temu Pod vodstvom Duha Svetoga. Sudjelovale su i naše sestre katehistice. Susret vjeroučitelja Banjolučke biskupije U Biskupijskom duhovno-pastoralnom centru Banjolučke biskupije Sv. Josip u župi Lištani kod Livna održan je 1. rujna susret za vjeroučitelje Banjolučke biskupije. Prof. dr. sc. Josip Šimunović, redoviti profesor pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, govorio je na temu Duhovno-vjernički i profesionalni identitet vjeroučitelja u godini vjere. Sudjelovale su i naše sestre katehistice. Međunarodni mirovinski susret za mir U organizaciji Zajednice Sv. Egidija, Islamske zajednice u BiH, Srpske pravoslavne crkve, Vrhbosanske nadibiskupije i Jevrejske zajednice u BiH, u Sarajevu je od 9. do 11. rujna održan Međunarodni mirovinski susret pod geslom Naša je budućnost živjeti zajedno – Religije i kulture u dijalogu. Dan uoči početka Susreta, u katedrali Srca Isusova u Sarajevu započela je molitva za mir svečanim misnim slavljem. Okupili su kardinali, nadbiskupi, biskupi, redovnice, redovnici i brojni katolici iz BiH i drugih zemalja Europe. Sudjelovale su i s. Ivanka Mihaljević i s. Kata Karadža. Preuzimanje pastoralnog djelovanja u Biskupiji Željezno u Austriji Dana 18. rujna s. Dara Zekić i s. Batistina Pavić poslane su u Župu Grosswarasdorf u Biskupiji Željezno u Austriji. Na molbu mjesnog biskupa mons. Egidija Živkovića naše sestre će u spomenutoj Župi na godinu dana vršiti djela apostolata među Gradišćanskim Hrvatima. Boravit će na sljedećoj adresi: Kirchenberg 16; A-7304 Großwarasdorf; tel: 0043 26 142 972. 16 OBAVIJESTI Redovnički dani u Hrvatskoj i BiH U organizaciji Povjerenstva za trajnu formaciju redovnika i redovnica pri Hrvatskoj konferenciji viših redovničkih poglavara i poglavarica održani su 28. redovnički dani na temu: Važnost i uloga žene u prenošenju vjere, i to 14. i 15. rujna u Franjevačkom samostanu u Dubravi u Zagrebu te 21. i 22. rujna u Dominikanskom samostanu u Splitu. U organizaciji Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica u BiH održan je 22. rujna u franjevačkom samostanu Sv. Luke u Jajcu 15. redovnički dan na temu Vjera u životu redovnika. Obnova zavjeta Dana 15. rujna u kapeli Sv. Klare u Bugojnu zavjete su obnovile sestre juniorke: s. Andrijana Dankić, s. Nikolina Mišković, s. Petra Jozić i s. Marina Jurišić. Zavjete je primila provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević, a svečano euharistijsko slavlje predslavio je župnik fra Zoran Tadić. Juniorka s. Maja Ivković obnovila je zavjete 16. rujna u Rimu (Via dei Colli della Farnesina) za vrijeme euharistijskog slavlja koje je predslavio don Stjepan Bolkovac, OSB, a zavjete je primila delegatkinja provincijske predstojnice s. Ivanka Botica, kućna predstojnica. Zavjete su istoga dana obnovile i juniorke s. Nevenka Mijatović i s. Nevenka Jelica u Mainzu za vrijeme euharistijskog slavlja koje je predslavio fra Frano Prcela, OP, a primila ih je delegatkinja provincijske predstojnice s. Anđelka Jakovljević, kućna predstojnica. Polaganje doživotnih zavjeta i zlatni jubilej Dana 16. rujna, uoči Rana sv. Franje Asiškoga, doživotne zavjete položila je s. M. Kristina Marijanović. Tome je prethodila jednomjesečna duhovna obnova koju je organizirala odgajateljica juniorki s. Ivka Lučić. Isti dan proslavljena je 50. obljetnica redovničkog života naših sedam sestara: s. Imelde Janjiš, s. Emanule Jukić, s. Marte Kurtić, s. Ambrozije Bernatović, s. Alme Bernatović, s. Fabijane Grivić i s. Tarzicije Vujice. Svečano euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Sv. Ante Padovaskog u 11 sati predslavio je fra Marko Semren, pomoćni banjolučki biskup. Ovom slavlju prethodila je duhovna obnova koju su animirale s. Ana Oršolić i s. Blaženka Franjičević. Duhovne vježbe za novakinje i postulantice Od 23. do 28. rujna u Bugojnu su održane duhovne vježbe za novakinje i postulantice naše Provincije. Tema je bila Redovnički poziv i poslanje, a voditelj fra Mladen Vukšić, član Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. Primanje u novicijat i postulaturu Provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević primila je u novicijat 29. rujna u Kl. Ivaniću postulanticu Katarinu Dunđer, a u postulaturu Blaženku Marijanović, Ivanu Crnoju i Anđelku Ivančić. 17 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Prvi zavjeti U župnoj crkvi Uznesenja BDM u Kl. Ivaniću prve redovničke zavjete položila je 30. rujna novakinja Slađana Ivanović i uzela redovničko ime s. Franciska. Zavjete je primila provincijska predstojnica. Svečano euharistijsko slavlje u 11 sati predslavio je provincijal Hrvatske dominikanske provincije fra Anto Gavrić. S. Franciska namještena je u zajednicu sestara u Kl. Ivaniću. Imendan slavi 4. listopada, na svetkovinu Sv. Franje. Mala škola za animatore U organizaciji Provincijskog povjerenstva za apostolat, od 28. do 30. rujna u Dobretićima na Ranču održan je susret pod nazivom Mala škola za animatore. Cilj susreta bio je poučiti mlade kako svoje sposobnosti i volju primijeniti u konkretnom radu i suradnji u župnoj zajednici i u osobnom angažmanu. Mladi su se okupili iz različitih krajeva Hrvatske i Bosne u organizaciji i pratnji naših sestara katehistica. 800. obljetnica dolaska Sv. Franje na hrvatsko tlo Franjevke i franjevci Hrvatske i BiH obilježili su 800. obljetnicu dolaska Franje Asiškoga na hrvatsko tlo. Tom prigodom održan je znanstveni, kulturni, katehetsko-pastoralni, molitveno-liturgijski te zajedničarsko-rekreativni program. Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i BiH organiziralo je Međunarodni znanstveni simpozij na temu Počeci franjevaštva u Hrvata, koji je održan 1. i 2. listopada u Splitu i Zadru. Tom prigodom je s. Kata Karadža 1. listopada u Splitu održala predavanje na temu Prve klarise i samostani klarisa u našim krajevima. Središnje misno slavlje bilo je 6. listopada u 11 sati na Sustipanu u Splitu na kojem je sudjelovala provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević s nekoliko naših sestara. Seminar za medicinske sestre Od 5. do 7. listopada, u organizaciji HKVRPP-a, održan je seminar za medicinske sestre u dvorcu Lužnica kod Sestara milosrdnica. Voditelj seminara bio je vlč. Krunoslav Pačalat. Tema seminara bila je Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome (Ps 15,1). Iz naše Provincije sudjelovale su s. Justina Tomić, s. Ancila Mrkonjić, s. Ružica Oršolić, s. Jozifina Franjković, s. Aleksandra Baotić, s. Zvjezdana Knežević, s. Mara Puškarić, s Monika Knežević, s. Ankica Tomas i s. Mislava Lovrenović. Susret sestara od polaganja doživotnih zavjeta do desete obljetnice U samostanu Navještenja Gospodinova u Zagrebu održan je 6. listopada jednodnevni susret za naše sestre od doživotnih zavjeta do desete obljetnice. Susret na temu Zajedništvo u radu i djelovanju života animirala je provincijska savjetnica s. Ana Oršolić. Duhovna obnova za osobe srednje životne dobi U Bugojnu je 7. listopada održan susret za žene, supruge i majke. Voditeljica susreta bila je s. Blaženka Franjičević, a govorila je na temu: Godina vjere – poziv na istinsko obraćenje. 18 OBAVIJESTI Otvorena Godina vjere Apostolskim pismom Vrata vjere, objavljenim 17. listopada 2011, papa Benedikt XVI. službeno je najavio Godinu vjere, koja je na razini opće Crkve započela 11. listopada 2012, a završit će 24. studenoga 2013, na svetkovinu Krista Kralja. Dvije važne obljetnice uz koje je vezan početak Godine vjere su: 50. obljetnica početka Dugoga vatikanskog koncila i 20. obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke crkve. Susret kućnih predstojnica Provincijska predstojnica susrela se 13. listopada u Bugojnu s kućnim predstojnicama s područja Bosne, Hrvatske i inozemstva. Kućnim predstojnicama uručene su određene smjernice i prigodni materijali za animiranje života i djelovanja pojedine zajednice. Naglašeno je da pismo Svetog Oca Porta fidei bude temelj i izvor poticaja za zajednički duhovni hod tijekom Godine vjere. Kongres Hrvatskoga katoličkog društva medicinskih sestara Od 11. do 13. listopada u Zagrebu je održan Kongres Hrvatskoga katoličkog društva medicinskih sestara na temu Život u krilu zdrave obitelji. S. Jozefina Franjković je tom prigodom održala predavanje na temu Blažena Djevica Marija – slika Crkve, uzor medicinske sestre kao žene, djevice i majke. Naše najmlađe članice u posjetu sestrama Austrijsko-koruške provincije Na poziv s. Veronike Supan, provincijske predstojnice Austrijsko-koruške provincije, naše najmlađe članice izvele su 13. listopada predstavu Klara – svjetlo od Boga u Št. Peter pri Št. Jakob u Rožu. Predstava je izvedena prigodom dolaska vrhovne predstojnice s. Klare Šimunović u kanonsku vizitaciju sestrama spomenute Provincije te povodom zajedničkog hodočašća Tršćanske, Mariborske i Austrijske provincije. Međuprovincijski susret za sestre juniorke Od 19. do 21. listopada u samostanu Školskih sestara franjevki u Zadru održan je međuprovincijski seminar za sestre juniorke Mariborske, Splitske, Hercegovačke i Bosansko-hrvatske provincije. Tema seminara bila je U nadi budite radosni, a voditeljica s. Rebeka Anić. Učenje stranih jezika Od 9. srpnja do 30. kolovoza s. Andrijana Dankić pohađala je tečaj njemačkog jezika u Münchenu. Od kolovoza do listopada ove godine s. Maja Ivković pohađala je tečaj talijanskog jezika u Rimu. Ovom akademskom godinom s. Maja je započeti filozofsko-teološki studij na KBF-u u Zagrebu nastavila na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Od početka srpnja do polovice kolovoza s. Radmila Ilinović bila je u Canterburyju u Velikoj Britaniji na tečaju engleskog jezika. 19 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Nove kandidatice U našu Zajednicu primljene su tri nove kandidatice: Matea Šipić i Monika Džepina iz Nove Bile, Župa Duha Svetoga, te Renata Drljepan iz Fojnice, Župa Duha Svetoga. Sve tri djevojke došle su sa završenom osnovnom školom te u Livnu pohađaju srednju školu. Započela školovanje Ove jeseni juniorka s. Marina Jurišić upisala je redoviti filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Naknadni premještaji U rujnu ove godine s. Gracija Žabić premještena je iz franjevačkog samostana Sv. Bonaventure u Visokom u našu provincijalnu kuću u Sarajevu, s. Tonka Puškarić u našu kuću u Varešu, a s. Izabela Puljić u Župu Brestovsko. Time su zatvorena radna mjesta sestara u kuhinji i praonici u Visokom. S. Miroljuba Miloš razriješena je dužnosti kućne predstojnice u zajednici sestara u Pašmanskoj 32 i premještena u našu kuću u Zagrebu (Držićeva 31/2). Za kućnu predstojnicu u zajednici sestara u Pašmanskoj u Zagrebu imenovana je s. Miroslava Klarić. Iz tiska izišli Franjevački izvori na hrvatskom jeziku U izdanju Vijeća franjevačkih zajednica Hrvatske i BiH iz tiska su izišli Franjevački izvori. U Franjevačkim izvorima na jednom mjestu skupljeni su: Spisi i životopisi Sv. Franje, Svjedočanstva i papinski dokumenti o Sv. Franji, Spisi i životopisi Sv. Klare, Dokumenti o Sv. Klari, Zakonodavni tekstovi Reda braće i sestara od pokore s dodacima: Kasnija pravila Trećega svjetovnog reda Sv. Franje i Pravila Trećega samostanskog reda Sv. Franje. 20 SLAVLJA POLAGANJE DOŽIVOTNIH ZAVJETA I SLAVLJE ZLATNOG JUBILEJA “Slavim te, Gospode, Bože naš, od srca svoga...” – riječi su ulazne pjesme kojom je 16. rujna 2012. u župnoj crkvi Sv. Ante Padovanskog u Bugojnu započeo radostan događaj za našu Provinciju. U nedjelju, uoči proslave Rana Sv. Franje, pomoćni banjolučki biskup fra Marko Semren predvodio je misno slavlje u kojem je s. Kristina Marijanović položila svoje doživotne redovničke zavjete, a s. M. Imelda Janjiš, s. M. Emanuela Jukić, s. M. Marta Kurtić, s. M. Ambrozija Bernatović, s. M. Alma Bernatović, s. M. Fabijana Grivić i s. M. Tarzicija Vujica proslavile 50. obljetnicu redovničkoga života. Zavjete je primila provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević. Pred okupljenim sestrama, brojnim svećenicima, rodbinom i prijateljima sestara slavljenica te bugojanskim pukom fra Marko je podsjetio na važnost pouzdanja u Božju volju i njegove naume. Istaknuo je kako polaganje redovničkih zavjeta nije znak da je osoba sveta, nego da je Bog želi učiniti svetom i osposobiti za predano i radosno prenošenje Njegove riječi svijetom u kojem trebamo aktivno i bez straha živjeti. Iako spremnost može varirati, važno je i otvoreno srce, spomenuo je fra Marko u propovijedi. Tako svećenici, redovnici i redovnice uvijek ostaju živi svjedoci da Bog ne bira osposobljene, nego osposobljava odabrane. Zato u našim samostanima, koji imaju otvorena vrata za svakoga, ne bi trebalo biti straha. Svjedoci smo da su sestre jubilarke, koje su proslavile pola stoljeća vjernog hoda za Kristom u redovništvu, dokaz da “Bog uvijek na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani” (Rim 8,28). S. Ivanka je zahvalila sestrama slavljenicama za raspoloživost i služenje kojim su doprinosile životu naše Provincije i Družbe. Uputila je čestitku roditeljima s. Kristine i zamolila ih da svakodnevnom molitvom prate redovnički put svoje doživotno zavjetovane kćeri, ali i kćeri koja će ovih dana započeti postulaturu u našoj Zajednici. Pozvala je sve vjernike da mole Gospodara žetve da svojoj Crkvi daruje brojna i sveta duhovna zvanja, koja će biti svjetlo i znak Njegove prisutnosti u ovom svijetu. Euharistijsko slavlje uveličao je župni zbor pod ravnanjem s. Mire Bliznac. Ceremoniju je vodio fra Danimir Pezer. U zahvali prisutnima s. Kristina je svoje pouzdanje izrekla riječima jajačkoga pjesnika Nikole Šopa: Bog je dobar, on ne zapušta ni crvka na drumu, ni malu ptičicu. Ni lista na grani, ni mrava marljivog. Pa neće ni mene zapustiti dobri Bog. I zato se ne bojim ni tih daljina što se preda mnom pružaju ko mirni ocean, ni vrhova tek naslućenih. Ne bojim se... Slavlje se nastavilo u prostorijama i dvorištu našeg samostana u Bugojnu, gdje su sestre puna srca zahvaljivale što se Isus odaziva na našu molitvu, koju možemo jednoglasno izreći riječima spomenutog pjesnika: O Isuse, kako bih voljela da uđeš u moj mali stan gdje sasvim obične o zidu stvari vise. S. Andrijana Dankić 21 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Pozdrav provincijske predstojnice Preuzvišeni oče biskupe fra Marko, cijenjeni svećenici, poštovani bugojanski puče, drage sestre, drage naše slavljenice! Uime naše zajednice Školskih sestara franjevki sve vas, u ovom za nas sestre radosnom događaju i trenucima u kojima doživljavamo zahvalnost, srdačno pozdravljam. Čast mi je posebno pozdraviti predslavitelja, koji je svojom nazočnošću uzveličao ovaj događaj. Hvala Vam, oče biskupe, za spremnost i odaziv. Radujemo se da ste upravo danas, i to kao član franjevačke obitelji, zajedno s nama uoči blagdana Rana Sv. Franje. Taj nam blagdan snažno progovara o životu u ljubavi kojom nas je Krist obdario darovavši nam samoga sebe (usp. Ef 5, 2). Sedam naših sestara danas slavi 50. obljetnicu redovničkog života: s. Imelda Janjiš, s. Emanuela Jukić, s. Marta Kurtić, s. Ambrozija Bernatović, s. Alma Bernatović, s. Fabijana Grivić i s. Tarzicija Vujica. Slavlje jubileja nije samo spomen nečega što se prije dogodilo, već ima u sebi mnogo dublje značenje. Tako ovo današnje slavlje redovničkog jubileja jest prigoda da se vratimo u davnu 1962. zaustavljajući se na događaju koji je za naše današnje slavljenice veoma važan – to je savez s Gospodinom i odluka da ga slijede. Poput knjige koja se ispisuje od retka do retka, od stranice do stranice, tako su i naše sestre, živeći svoj redovnički poziv iz dana u dan, učvršćivale savez i ispisivale knjigu svoga života. Zato danas s pravom možemo reći da naše jubilarke pred Gospodina donose svoje knjige života i vjerujem da su u te knjige znale ispisati ono bitno, a to je – slijediti stope Gospodina Isusa Krista (1 Pt 2, 21) i činiti ono što je njemu milo. Vjerujem, drage naše zlatne sestre, da ste živeći svoj redovnički život kroz punih 5 desetljeća spoznale trenutke radosti života s Bogom, ali isto tako i trenutke duhovne pustinje i žeđi za Bogom živim i blizim. Danas, nakon prijeđenog puta, dok stojite pred svetim oltarom, životom svjedočite da se upravo u vjernosti skriva veliko blago. Danas vam s ljubavlju uime svih sestara naše Provincije izričem zahvalnost. Zajedno s vama zahvaljujemo Bogu što ste ustrajale u hodu za Gospodinom i što se i danas unatoč godinama, bolesti i nemoći, spremno suočavate s potrebama Zajednice i sa svime što život donese. On, koji jedini znade što je za nas najbolje, neka vam to u svojoj dobroti podari. Čestitam i neka vas Bog blagoslovi! Razlog naše osobite radosti u ovom trenutku je i polaganje doživotnih zavjeta naše sestre Marije Kristine Marijanović. Draga sestro, geslo koje si izabrala u ovom važnom trenutku života je: Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost (Jr 31,3). Trajni je to poziv na ljubav i darivanje. Tvoje životno predanje Bogu u našoj franjevačkoj zajednici neka te nadahnjuje u vjeri i služenju. Čestitam Ti na odvažnosti i želim Ti radosno predanje. Vjerujem da će Ti u sjećanjima na polaganje doživotnih zavjeta u srcu ostati i živi spomen na slavlje zlatnog jubileja naših sestara, a njihova ustrajnost neka Te kroz život potiče kako je dragocjeno blago biti i ostati vjeran! Čestitam Tvojim roditeljima, ocu Jozi i majci Kati. Uz čestitku, koju vama, dragi roditelji, kao i vašoj užoj i široj obitelji, uime naše Zajednice najsrdačnije upućujem, želim vas zamoliti da svojom svakodnevnom molitvom uvijek iznova blagoslivljate i pratite redovnički put svoje kćeri Kristine, ali i kćeri koja će ovih dana započeti postulaturu u našoj Zajednici. Hvala vam. Molite se za njih i za sve nas. 22 SLAVLJA Zahvaljujem župniku fra Zoranu Tadiću za gostoprimstvo u ovoj lijepoj bugojanskoj župnoj crkvi Sv. Ante. Hvala župnom zboru pod ravnanjem s. Mire Bliznac, koji je svojim pjevanjem uzveličao slavlje. Zahvalne smo s. Ines Vujici i svim sestrama bugojanske zajednice za organizaciju ovoga slavlja, ali i svih drugih događanja u našem samostanu u Bugojnu, koja su, kao što znamo, česta. I sve vas, dragi vjernici, pozdravljam i pozivam da naše sestre pratite molitvom. Molite Gospodara žetve da svojoj Crkvi daruje brojna i sveta duhovna zvanja, koja će biti svjetlo i znak Njegove prisutnosti u ovom svijetu. S. Ivanka Mihaljević Bugojno, 16. rujna 2012. 23 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Riječ zahvale O Isuse, kako bih volio […] da uđeš u moj mali stan. Gdje sasvim obične o zidu stvari vise. Znate, vrlo su mi dragi ovi stihovi jajačkog pjesnika Nikole Šopa, u kojima se nazire čežnja svakog čovjeka za Božjim pohodom. Usuđujem se njima iskazati početke svoga hoda za Kristom. Samim time što nakon ovoga veličanstvenog slavlja na kojem sam položila doživotne redovničke zavjete mogu reći: Bogu hvala!, svjedočim da se Gospodin doista odazvao i da se odaziva mojoj običnosti. Molili smo za tvoje rođenje. Željno smo te iščekivali. Ovim riječima mi je moja obitelj prije nekoliko mjeseci čestitala rođendan. Odjeknule su te riječi u mojoj nutrini. Doista, priča o mom duhovnom pozivu započela je davno prije moga rođenja. Brojni su je ispisivali i brojni je ispisuju do dana današnjeg. I vi ste dio toga mnoštva. Svima vama, drage sestre, braćo svećenici, moja obitelji, rodbino i prijatelji, dugujem riječi zahvale jer je Bog po vama pokazao što čini u životu svakoga svojeg stvorenja koje ljubi vječnom ljubavlju i kojem iskazuje svoju milost. Stoga mogu i završiti Šopovim riječima: Bog je dobar, on ne zapušta ni crvka na drumu, ni malu ptičicu. Ni lista na grani, ni mrava marljivog. Pa neće ni mene zapustiti dobri Bog. I zato se ne bojim ni tih daljina što se preda mnom pružaju ko mirni ocean, ni vrhova tek naslućenih. Ne bojim se..., sačuvat će Gospodin svoju milost i povesti me putem kojim sestre jubilarke hode već pola stoljeća. Svoj put polažem u Božje ruke i povjeravam vašim molitvama. S. Kristina Marijanović 24 SLAVLJA Čestitka Vrhovne uprave Drage sestre svečarice: s. Imelda, s. Emanuela, s. Marta, s. Ambrozija, s. Alma, s. Fabijana i s. Tarzicija! Danas, prigodom slavlja vašega zlatnog jubileja, i mi, zajedno sa svima vama, radosno uzdižemo svoje hvale Gospodinu za svaku od vas, za dar predanog služenja kojim ste se nesebično ugrađivale u našu Zajednicu! Čestitamo vam za postojanost u vjernosti! Gospodin je po vama dosad učinio mnoga i velika djela. Neka vas i nadalje prati svojom milošću i blagoslovom, da mu u svemu ugodite! Tebi, draga s. Kristina, čestitamo na odvažnosti, na Tvojem „DA“ kojim se, po polaganju doživotnih zavjeta, potpuno predaješ Kristu i pritjelovljuješ našoj Zajednici. Krist, jedini naš Učitelj, neka vas sve, drage svečarice, ispuni svojom radošću i učini da svojim životom dadete još veće svjedočanstvo nade svima s kojima živite i kojima ste poslane. Vas i sve okupljene na vašem slavlju srdačno pozdravljamo. S. Klara Šimunović, vrhovna predstojnica, i vrhovne savjetnice 25 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Propovijed mons. Marka Semrena Drage slavljenice, što kazati za 50. obljetnicu redovništva 7 sestara i za doživotne zavjete s. Kristine, svjestan da su ovi jubileji poruka za sebe, puno dublja, puno rječitija, puno sadržajnija nego što to u nekoliko crtica mogu izreći? Drage sestre slavljenice: Imelda Janjiš, Emanuela Jukić, Marta Kurtić, Ambrozija Bernatović, Alma Bernatović, Fabijana Grivić, Tarzicija Vujica (50) i Kristina Marijanović, možete li na Isusovo pitanje: Za koga me vi držite? Tko sam ja za vas? zajedno s Petrom, nadahnutim Božjim duhom, odgovoriti: Ti si Pomazanik – Krist, Sin Boga živoga! I dalje: Ti si izvor moga života, moga zvanja, moga posvećenja. Ti si moja ljubav, moje sve. Ti si dovršenje i ispunjenje svih onih obećanja na koja su proroci ukazivali. Nikakav napisan odgovor, nikakva naučena formula ne može zamijeniti moj osobni i nutarnji odgovor na to pitanje. Odgovor na ovo pitanje životom je vrlo važan, verificiranje njegovih riječi u našem ponašanju. U ovome se pokazuje nasljedovanje Krista. Isus govori otvoreno svojim učenicima i ne skriva da njegovo biti Sin Božji, njegovo poslanje, za njega i svakoga kršćanina, jest put muke, križa, kako bi došao do uskrsnuća. No dolazi do pobune protiv tog programa: buni se sam apostolski prvak Petar, i zato ga Isus prekorava: Idi mi s očiju, sotono, jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske! Petar ne želi ni čuti za – po njegovu mišljenju – izgubljeni slučaj, ne prihvaća mentalitet gubitnika. Od trenutka u kojem misli i govori „prema ljudskom mišljenju“ biva udaljen i pokazuje da nema ništa zajedničko s Učiteljem i biva definiran „sotonom“, „napasnikom“. S đavlom se ne ugovaraju poslovi. S đavlom se ne pogađa, odlučan je Isus. Sotona je pobijeđen jedino na Kalvariji (1). Otvoriti uho i srce Gospodinu znači, prema Jakovu (2), djelovati tako da se vjera prevede u djela i cvjeta u djelima. Djela o kojima govori Jakov nisu zakonska židovska vršenja, nego izvrsna djela ljubavi, pravde, bratstva, mira. Djela su nužna ne da bi se zaradilo ili platilo cijenu spasenja, nego da bi se pokazala vidljivom naša vjera. Nema jasnijeg očitovanja vjere od njezina življenja u svagdanjem životu. Vjera koju ispovijedamo ustima prihvatljiva je samo ako se izražava u djelima. Naša djela moraju se prilagoditi siromašnima, malenima, odbačenima, i to evanđeoskom jednostavnošću. Vjera se crpi od Krista, a ne od svijeta i ljudi. Dakle vjera mora nužno utjecati na djela, i djela se podupiru obavezno vjerom. Moramo usklađivati svoje misli s Božjim mislima, svoje putove s Božjima. Dan zavjetovanja je dan krštenja za redovnicu: “zavjetujem i obećavam” jest DA ženidbeni savez vjenčanje s Bogom u Kristu, u Crkvi i u sestrinstvu. S. Kristina poznaje sigurno oblik života koji se obvezuje slijediti do kraja života. Ne nedostaje joj sigurno željenog oduševljenja, potpunog sebedarja. Prihvaćanje zavjeta sa strane zakonite poglavarice daje joj svako moguće jamstvo oko njezina poziva te darova naravi i milosti koji ga pretpostavljaju. Vjernost danoj riječi i primljeno poslanje daje autentičnost zavjetovanju. Redovničko zavjetovanje nije toliko čin s kojim se čovjek posvećuje Bogu koliko čin Boga koji posvećuje čovjeka čineći ga sposobnim slijediti Krista izbližeg kao njegov učenik i staviti se na raspolaganje Bogu za ostvarenje njegova plana. Redovničko posvećenje ima aktivnu dimenziju, po kojoj se čovjek posvećuje Bogu i obvezuje se vršiti “ono što je čvrsto obećao” i pasivnu dimenziju po kojoj je čovjek posvećen od Boga. Ovo aktivno i pasivno posvećenje traži da čovjek živi s iskrenom savješću primljenog dara, saveza ljubavi, s kojom se ne samo predao Bogu nego i Bog se darovao njemu u Duhu svetosti. Činom zavjeta redovnica je slobodno i odgovorno svu sebe predala Bogu i više ne raspolaže samom sobom, nije gospodar same sebe, njezin gospodar je sam Bog i on može njome raspolagati kako želi. 26 SLAVLJA Stoga Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije žive ovu karizmu odgajateljskim radom u školama, vrtićima, crkvama, bolnicama, domaćinstvima, te na razne načine – riječju, djelima, životom – prenose franjevačke vrednote: radost, poštenje, rad, disciplinu, odgovornost, iskrenost, nesebičnost, molitvu… Postavlja nam se pitanje tko je pozvao s. Kristinu i, prije 50 godina, sestre slavljenice. Poziv da netko bude redovnica ustvari je poziv da bude Kristova službenica poput BDM u službi čovjeka, postajući tako sredstvo kako bi čovjek, bližnji otkrio Boga, kako bi se Bogu obratio te u Bogu pronašao konačnu sreću. Ali ovaj je poziv i zahtjevan i bez Krista neostvariv, stoga se obraćamo Kristu molitvom za ustrajnost naših slavljenica. Gospodine Isuse Kriste, Sine Očev, Ti si pozvao ove kršćanske djevojke u svoju službu. Ti si im rekao: slijedi me! Nisu one odabrale tebe, nego ti njih. Kako je blažen ovaj izbor jer je tvoj izbor, izbor tvojih nedokučivih putova koji su ljubav i smilovanje. Kako je strašan ovaj izbor, jer je tvoj izbor. Ti biraš u neograničenoj slobodi i u spokoju svog vladanja, ti odabireš slabo za nadljudsko, maleno za najveće, da se nitko ne diči, nego da se jedino Božja snaga očituje u našoj slabosti. Daj da shvate tvoju riječ: „Jaram je moj sladak i breme je moje lako.“ Ti si ih pozvao da u ovoj jedinoj pravoj borbi i jedinom posvemašnjem odlučivanju povijesti svijeta – koja je za Te ili protiv Tebe – stoje na tvojoj strani, da se bore, žive i umiru. Zato se moraju boriti tvojim oružjem. A to znači: ljubiti tebe kakav jesi, tebe slijediti kamo pođeš. A ti si, Sin Čovječji, siromašan i ponizan, a tvoj je put kraljevski put križa. Gospodine, tvoj je nalog neizmjeran, a njihova snaga čista nemoć. Budući da ih ti zoveš, sada već s punim povjerenjem govore: evo me, dolazim da ti služim do konca života. Bože moj, tko je tebe dostojan? Tko li pred tobom dostojan? Ništavilo pred tvojom zbiljom, grešnost pred tvojom razornom svetošću? Ali Ti ih činiš dostojnim jer su tvoj poziv, tvoja milost i snaga njihova dostojnost. Budite s Bogom – i Bog će biti s vama. S njim imate sve! Kakva je sreća ustrajati na mjestu na koje vas je postavio Bog. Kakva je nesreća ukorijeniti se tamo kamo vas Bog nije pozvao… Božja djela ne uspijevaju odmah kad mi to želimo, nego kad to Bog želi. Ljubav nas Kristova sili da je prenosimo na druge. To možemo onda kad se ogrijemo u Bogu, u molitvi. Sestarski život uključuje dvije osobite odrednice: biti s Kristom te sudjelovati u njegovu poslanju ili propovijedati kraljevstvo Božje. Od intimnog života s Kristom aspostolskokaritativni život crpi izvore, dosljednost i dinamizam. Iz zajedništva s Kristom proizlazi djelo evangeliziranja. Iz iskustva vjere s Kristom izvire evangelizacija – poslanje u svijetu: „Ono što smo vidjeli i čuli navješćujemo također i vama“ (1 Iv 1,3). Samo onaj tko živi u zajedništvu s Kristom može biti svjedokom njegova križa i uskrsnuća, naviještati istinito ono što je vidio i čuo. I Franjo i Klara nas upućuju na samoga Krista, na središte Crkve i povijesti koje trebamo upoznati, ljubiti, nasljedovati i drugima životom i riječju naviještati. Krist je most kojim dolazimo u mir i zanos te uživamo u promatranju beskrajne Božje veličine. Sv. Franjo prihvaća izbor apostolskog života prihvaćajući i da bude s Kristom i da bude poslan propovijedati evanđelje. Bog daje Franji braću i sestre koja žele biti uvijek s njim i ujediniti se s njim u njegovu poslanju mira i obraćenja – spas čovječanstva i svijeta. Sv. Franjo, i po njemu franjevačko bratstvo i sestrinstvo, otkriva svoj pravi identitet u jedinstvu i dopunjavanju sljedećih dviju stvarnosti: kontemplacije i evangelizacije. Samo Bog može dati nadu, ljubav, mir, snagu. Sestra franjevka može nadu prenijeti drugima; ljubav donijeti gdje vlada mržnja; mir sijati gdje nema jedinstva; snagu pružiti slabima. Samo Bog je Put, Svjetlo, Život. Sestra franjevka može put pokazati drugima; svjetlo upaliti u tužnim očima; život probuditi u bezvoljnima. 27 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Stoga ti, Gospodine, uime ovih slavljenica zahvaljujem: Sve što me okružuje tvoje je, sve što vidim tvoje je, sve što dodirujem tvoje je. Zahvaljujem ti što su tvoja mudrost i domišljatost znale smisliti tolike darove za mene. Zahvaljujem ti što si me poklonio meni samome nakon što si me ispunio darovima… Zahvaljujem ti za roditelje, braću, sestre, prijatelje, odgajatelje, sve ovdje prisutne i mnoge duhom nazočne s nama danas u ovoj gozbi ljubavi, gozbi hvale i zahvale za sve tvoje darove. Posebno ti zahvaljujem za dar doživotnih zavjeta, za polustoljetnu ustrajnost u redovničkom životu. Budi hvaljen i slavljen po našem životu i po zagovoru Sv. Franje i Sv. Klare. Amen! Primanje u novicijat i postulaturu Učvršćene u vjeri obilujmo zahvaljivanjem (Kol 2,7) U subotu, 29. rujna, na blagdan Svetih arkanđela, u našem samostanu Sv. Franje Asiškoga u Kloštru Ivaniću, za vrijeme večernje molitve, provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević primila je u novicijat Katarinu Dunđer, a u postulaturu Ivanu Crnoja, Blaženku Marijanović i Anđelku Ivančić. S. Ivanka je u svom obraćanju zajednici čestitala novakinji i postulantkinjama na odvažnosti i prihvaćanju Božjeg poziva. Sv. Franjo je zahvalno priznao da mu je Gospodin dao braću. On je svoju subraću doživljavao kao dar. I vi ste, drage novakinje i postulantkinje, za nas dar. Vi ste darovane i Crkvi i Franjevačkom redu. Ali pritom ste pozvane ne da u prvom redu donosite sebe, da objavljujete svoje vlastite životne vizije, nego da svoj poziv, život i poslanje utkivate u život Zajednice, naglasila je s. Ivanka. U Godini vjere koja je pred nama novakinja i postulantkinje će preispitivati svoju vjeru i svoj poziv. Neka ta godina bude poticaj i svima nama da preispitamo svoje opredjeljenje, istaknula je s. Ivanka te završila poticajem svetoga Pavla iz Poslanice Kološanima: Učvršćene u vjeri obilujmo zahvaljivanjem. S. Kristina Marijanović 28 SLAVLJA PRVI ZAVJETI Polaganje prvih redovničkih zavjeta Provincijom je prošao glas da se Kloštar obnavlja. Doista, onima koji dugo nisu zakoračili u to dvorište učinit će se na trenutak da su možda čak zalutali. Oko kuće i u kući već su mjesecima građevinski radovi. No Franjin kip otkrit će vam da ste na pravom mjestu. „Kloštar“ je to ipak koji uvijek otvorena srca prima one koji svrate. Kažu voditelji poslova da će uskoro sve biti završeno i vjerujem da će mnogi odahnuti. Hoće li zaista? Obnavlja li se Kloštar samo tako? Ne bih rekla! Zadnji rujanski vikend mislim da ide u prilog mojoj teoriji. Kloštar je naime mjesto u kojem radovi traju neprestano, skoro šest desetljeća. Svake godine ispočetka, ustrajno i s pouzdanjem postulantice i novakinje počinju svoje temelje. Sestre su te koje svojom otvorenošću primaju, primjerom krijepe i molitvom potiču gradnju. Jedna takva gradnja započeta je 29. rujna, kada su postulantice Anđelka Ivančić, Blaženka Marijanović i Ivana Crnoja te novakinja Katarina Dunđer rekle da žele intenzivnije dati sebe izgraditi, Bogu i zajednici. Sutradan, 30. rujna, jedna je gradnja takoreći završena. Naime novakinja Slađana Ivanović položila je u ruke provincijske predstojnice s. Ivanke Mihaljević svoje prve redovničke zavjete. Uzela je ime s. Franciska te za moto odabrala riječi koje je tako često izgovarao Sv. Franjo: „Bog moj, sve moje.“ Svečano misno slavlje u župnoj crkvi novoga marijanskog svetišta Majke milosrđa u Kloštru Ivaniću, kojemu su nazočile brojne sestre i rodbina, predslavio je fra Anto Gavrić, provincijal Hrvatske dominikanske provincije. On je u svojoj propovijedi progovorio o redovništvu i hrabrosti da se krene tim putem. Osvrnuo se na zavjete koristeći Isusove riječi o sakaćenju. Rukama uzimamo ono što nam treba, nogama idemo onamo kamo hoćemo, a očima napajamo požudu. S. Franciska se slobodno odlučuje za život u siromaštvu, poslušnosti i čistoći. Polaganjem svojih redovničkih zavjeta obećava svoje ruke ostaviti prazne, noge sapeti potrebama zajednice, a oči usmjeriti prema Kristu. Dragovoljno je to sakaćenje radi Kraljevstva Božjega. Biti predana Bogu i vjerna zavjetima neće uvijek biti lako, ali je to jedino što se u redovništvu isplati. Riječi potpore i ohrabrenja uputila je i s. Ivanka. Izrazila je radost zbog tog događaja, ali i zahvalu roditeljima s. Franciske. Potaknula je na svakodnevno predanje Bogu i Zajednici. Druženje je nastavljeno za zajedničkim stolom u sestarskoj kući, onoj koja se obnavlja iznutra i izvana. S. Kristina Marijanović 29 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Pozdrav provincijske predstojnice Mnogopoštovani oče provincijale, cijenjeni svećenici, poštovani roditelji i rodbino, drage sestre, napose novozavjetovana s. Franciska! Uime naše Zajednice sve vas u ovom za nas sestre radosnom događaju polaganja prvih redovničkih zavjeta srdačno pozdravljam. Čast mi je pozdraviti ovdje nazočnog provincijala Hrvatske dominikanske provincije fra Antu Gavrića, predslavitelja euharistijskog slavlja. Hvala Vam, oče provincijale, što ste prihvatili predvoditi ovo slavlje. Vaša nazočnost danas među nama progovara o dubokoj višestoljetnoj povezanosti franjevačke i dominikanske obitelji, koju su nam svojim prijateljstvom i evanđeoskim zalaganjem ostavili u baštinu Sv. Franjo i Sv. Dominik. Draga s. Franciska, znakovito je da si godinu novicijata i boljeg upoznavanja redovničkog života provela u godini kada obilježavamo 800. obljetnicu pridruženja Sv. Klare franjevačkoj obitelji. Kao što je Klara prije 800 godina napustila bogatstvo ovozemaljskog svijeta i s potpunim predanjem prihvatila Krista siromašnog, poslušnog i čistog, tako se i ti danas polaganjem redovničkih zavjeta opredjeljuješ za jedan drugi stil života – slijediti stope Isusa Krista po primjeru dvoje Asižana – Sv. Franje i Sv. Klare. Draga s. Franciska, želja mi je da budeš sestra franjevka ispunjena vedrinom duha i oduševljenjem za evanđeoske savjete koje si danas izrekla i obećala Bogu i Zajednici. Redovničko ime koje si izabrala – s. Franciska – neka te potiče na kreposti koje su krasile Sv. Franju. A odabrano geslo – Bog moj i sve moje – neka ti bude utjeha u svim danima tvoga života, posebno u danima kušnje i životnih poteškoća. Draga s. Franciska, odsrca ti čestitam i želim mir, ustrajnost i predanje. Čestitam Tvojim roditeljima, ocu Draganu i majci Slavici, kao i cijeloj obitelji. Tvoj život neka i dalje prate molitvom i roditeljskim blagoslovom. Čestitam i zahvaljujem danas tvojim odgajateljicama, koje su pratile tvoj hod i duhovni rast u našoj Zajednici. Hvala braći franjevcima ovdje u Kloštru Ivaniću za velikodušan prijem u ovo drago nam marijansko svetište. Srdačno zahvaljujem župnom zboru pod ravnanjem s. Fabiole Bobaš, koji je uzveličao ovo slavlje. Posebna hvala kućnoj predstojnici s. Martini Dragičević i svim sestrama ovdje u Kloštru za organizaciju i gostoprimstvo pruženo i prilikom današnjega slavlja. Dok zahvaljujemo Bogu za novozavjetovanu sestru, slavimo ga za naše najmlađe. Sinoć je pod večernjom molitvom u novicijat primljena jedna djevojka, a u postualturu tri. Kao za svaku obiteljsku zajednicu, tako i za našu redovničku, novi članovi uvijek su razlog velike radosti. I sve vas, dragi vjernici, pozdravljam i pozivam da naše sestre pratite molitvom. Svi zajedno molimo Krista, Gospodara žetve, da po zagovoru Marije, Majke milosrđa, svojoj Crkvi pošalje brojna i sveta duhovna zvanja. S. Ivanka Mihaljević 30 SLAVLJA Riječ zahvale Drage sestre, svećenici, roditelji, rodbino i prijatelji, mir vam i dobro! Iskreno vas pozdravljam i odsrca zahvaljujem što ste se odazvali pozivu te svojom nazočnošću ovdje dijelite sa mnom radost polaganja mojih prvih redovničkih zavjeta. Dobro došli! Svoj DA Bogu, kojemu pripada jedina hvala i zahvala, izrekla sam danas pred svima vama, a sama vaša prisutnost govori o podršci koju mi pružate na odabranom putu. U jednom ovakvom trenutku teško je pronaći riječi kojima bih mogla izreći sve što mi je na srcu. No ipak ga koristim da vam svima zahvalim. U moj hod do ovoga trenutka uključene su brojne osobe koje su utkale dio sebe u moj život, ono po čemu je i moj poziv mogao rasti i jačati. Hvala za primjere molitve, žrtve i pružene ljubavi. Dragi moji roditelji, hvala vam za dar života i za svu patnju, ljubav, zauzimanje, žrtvu, za sve ono što ste mi nastojali pružiti. Posebno hvala za kršćanski odgoj i za vjeru koju ste mi usadili i koja me polagano vodila do sazrijevanja moga poziva. Osjećam se danas poput malog sjemena, ali neka vam ne bude žao gdje je ono palo. Palo je na blagoslovljeno tlo, no i dalje je potrebno vaše molitve da bi moglo rasti. Hvala i mojoj braći i mojim sestrama za sve ono što smo zajedno proživjeli, za podršku i ljubav koju ste mi uvijek pružali. Uvijek ćete biti dio mene. Ovdje bih posebno spomenula svoju sestru Kristinu, koja nije mogla biti s nama danas, ali je u duhu sa mnom i prati me svojom molitvom. Želim također zahvaliti i svoj rodbini, puno ih je da ih nabrajam, ali poznajem njihovu ljubav prema meni i želju da budem sretna. Hvala vam svima. Vjerujem da su mnogi od nas doživjeli snagu prijateljstva i što ono znači u životu svakog čovjeka. Među nama su i moji prijatelji, hvala što svojom prisutnošću hrabrite ovaj moj korak. Draga sestro Ivanka i drage sestre, vi ste mi DAR u kojemu mi je Bog udijelio mnoštvo milosti i dobara. Zato mu zahvaljujem za svaku od vas. Našla sam među vama ono što sam tražila – zajedništvo, sestrinstvo, smisao, prijateljstvo, obitelj. Na poseban način želim zahvaliti sestrama koje su me intenzivnije pratile kroz dosadašnju formaciju: s. Ivanki, s. Blaženki, s. Ljubici i s. Ivki. Iskrena zahvala svim prisutnim svećenicima, a na poseban način hvala ocu Anti koji je predvodio euharistijsko slavlje. Još jednom hvala svima koji su na bilo koji način doprinijeli da ovaj dan bude što svečaniji. Hvala sestrama ovdje u Kloštru i svim sestrama, svećenicima, zboru, svoj rodbini, prijateljima, susjedima i dobročiniteljima. Neka vas Njegova ljubav prati i neka On bude vaša nagrada za sve dobro koje činite. Ostat ćete dio mojih molitava, a ja svoj put polažem u Božje ruke i povjeravam vašim molitvama. Završit ću riječima Sv. Pavla: Ono što Gospodin započne, On će i dovršiti. S. Franciska Ivanović 31 ŽIVOT NA DLANU Hodočašće u Padovu U organizaciji Provincijskoga povjerenstva za apostolat upriličeno je 29. i 30. kolovoza hodočašće u Padovu za nas sestre koje radimo u domaćinstvu. Putovale smo iz Zagreba. Program je bio bogat, lijep i sadržajan. Prvo smo posjetile svetište Sv. Leopolda Mandića i detaljno ga razgledale, a fra Ivan Bradarić nam je pomagao svojim tumačenjem svečeva života i svega što se u svetištu nalazi: Leopoldov kip, dvorana relikvija, dvorana zavjetnih darova, kapela, grob i ispovjedaonica Sv. Leopolda, vanjski klaustar, sakristija i prelijepa crkva. U zidu pokraj groba nalazi se relikvija desne ruke Sv. Leopolda. Odabrale smo to mjesto za molitvu Jutarnje. Dugo smo molile, meditirale i zahvaljivale. Ostavile smo to prelijepo uređeno svetište i uputile se do bazilike Sv. Justine, podignute nad svetičinim grobom. Benediktinci su je obnavljali nekoliko puta, a u njoj su zemni ostaci Sv. Justine; Sv. Prosdocima, prvog padovanskog biskupa; brojna tijela i relikvije mučenika i svetaca, među kojima najvažnije mjesto zauzima Sv. Luka evanđelist. Po svoj veličini bazilika je deveta na svijetu. Sagrađena je u obliku latinskog križa i podijeljena u tri lađe koje podržava dvadeset i šest jonskih stupova. U srednjoj lađi je postavljen divan drveni križ iz 15. stoljeća. Od ulaza, desnom lađom, pratimo kapelice: Obraćenje Sv. Pavla, Mistični zanos Sv. Gertrude, Sv. Gerarda, Preminuće Sv. Skolastike, Sv. Benedikt prima Sv. Maura i Sv. Placida, Nevina dječica, Sv. Urija, Sv. Matija apostol. Na kraju desne lađe ulazi se u Hodnik mučenika. Hodnik iz 1564. povezuje novu baziliku s paleokršćanskom kapelom Sv. Prosdocima, gdje je i njegov grob. Na ulazu u Hodnik mučenika, na zidu u maloj špilji, nalazi se, malo skrivena iz ukrasnih rešetaka, La Madonna dimenticata (Zaboravljena Gospa). Glavna oltarska slika djelo je Paola Veronesea, a prikazuje mučeništvo Sv. Justine. Bazilika Sv. Antuna sigurno je jedno od najposjećenijih mjesta kršćanskoga svijeta. Glavni je padovanski spomenik i jedno od najvećih remek-djela svjetske umjetnosti. Brojni hodočasnici dolaze na grob Sveca svega svijeta. Svetište Arcella mjesto je preminuća Sv. Antuna. Radi se zapravo o samostanu koji je, prema tradiciji, osnovao Sv. Franjo. Sačinjavala su ga dva samostana: samostan Siromašnih gospođa i samostan Manje braće. Sv. Antun bio je ondje za svoga prvog boravka u Padovi 1227. te na času svoje smrti. Naime vraćajući se iz Camposampiera, zastao je ondje 13. lipnja 1231. i preminuo. Ovaj samostan prozvan je samostanom Blažene Elene Enselmini 32 ŽIVOT NA DLANU zbog pobožnosti Padovanaca prema ovoj svetoj klarisi, koja je bila učenica Sv. Antuna i čije se relikvije čuvaju u crkvi. U Camposampieru se Sv. Antun zadržao nekoliko tjedana kako bi se odmorio nakon napornih korizmenih propovijedi u Padovi 1231. Ondje je bio gost grofa Tisa VI, utemeljitelja mjesta. Vrijeme je provodio u molitvi i razmatranju, prekidan čestim posjetima mnogobrjonih vjernika koji su ga rado htjeli susresti i čuti. Grof Tiso je fratrima dao na korištenje malo samotište uz dvorsku crkvu, u kojemu će jedna od prostorija Antunu postati osobito draga jer će u njoj imati viđenje djeteta Isusa. Crkva posvećena Sv. Ivanu Krstitelju, gdje je Sv. Antun molio, slavio svetu euharistiju i propovijedao, potpuno je preuređena 1437. Camposampiero odmah postaje odredištem mnogobrojnih hodočasnika, kojima je posebno privlačna Sobica viđenja ili Mali Antunov Betlehem. Zadnje odredište bilo je svetište Madonna della Corrona. Smješteno je visoko u stijenama pa je dolazak do njega bio vrlo težak. Vrlo je lijepo uređeno, a vjerojatno je nastalo na tradiciji štovanja slike Žalosne Gospe, koja je kasnije prozvana Madonna della Corrona. Zahvalne smo za sve lijepo što nam se dogodilo na ovome hodočašću, dragome Bogu, voditelju fra Ivanu Bradariću, vlč. Dragecu Gorečancu te sestrama iz Provincijske uprave, koje su nam omogućile ovakvo putovanje i susret. S. Anica Jozić Studijski boravak u inozemstvu Studenti koji u inozemstvu provedu jedan ili dva semestra citiraju ili Elmara Kupkea, njemačkog aforističara, koji kaže: Danas svaki drugi student studira za kasniji hobi u kojem će se baviti prvenstveno nezaposlenošću, ili Aurelija Augustina, koji tvrdi: Svijet je knjiga. Tko nikada ne putuje, vidi samo jednu njezinu stranu. Prema tome studijsko vrijeme provedeno u inozemstvu trebalo bi ispunjavati najmanje dvije funkcije. S jedne strane pomaže studentima protiv moguće kasnije nezaposlenosti, a s druge strane studenti tijekom boravka u inozemstvu skupljaju nova iskustva. Ovakav uvod pravim samo iz jednog razloga. Ja sam naime u sklopu programa razmjene studenata (Erasmus) prošlu akademsku godinu provela na Sveučilištu Ludwig-Maximilians u Münchenu. To je jedno od najstarijih i najprimamljivijih sveučilišta u Njemačkoj, a sam München je vrlo atraktivan grad ne samo za njemačke nego i za studente iz cijelog svijeta. Nakon što mi je, kao studentici germanistike, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ponuđena stipendija i mogućnost odlaska u inozemstvo, u dogovoru s Provincijskom upravom uputila sam se za Njemačku. Značilo mi je provesti jedno vremensko razdoblje na njemačkom govornom području. Mogla sam tako produbiti svoj studij i znanje jezika, ali i pobliže upoznati njemačku kulturu i mentalitet. Iako sam u tom gradu već pohađala jedan tečaj jezika, primijetila sam odmah na početku da će ovaj boravak biti drugačiji. Prije svega svi inozemni studenti moraju najprije biti predloženi od strane svojih matičnih fakulteta. Nekoliko dana prije službenog početka predavanja na Sveučilištu u Münchenu organizirali su infodan na kojem smo dobili najvažnije informacije, a potom su isti takvi organizirani i na svakom odsjeku. Na Odsjeku za njemačku filologiju na prvom predavanju prisustvovalo je preko 100 studenata iz cijeloga svijeta. Sam slijed studija drugačije je organiziran nego u Zagrebu. Obuhvaća tri područja: jezikoslovlje, noviju njemačku književnost, jezik i književnost srednjega vijeka. Studij je organiziran više znanstveno, 33 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 tako da sam imala mogućnost slušati razna predavanja i pohađati vrlo raznolike seminare. Sudjelovala sam i na nekoliko predavanja u kojima se obrađivala povijest, književnost i jezik naših prostora, te na predavanjima koji se bave interkulturalnom komunikacijom. Puno sam naučila, puno toga vidjela, puno ljudi upoznala, ali jedno veliko iskustvo donio mi je i boravak među našim sestrama u Münchenu. U toj sam zajednici susrela jednostavnost u kompliciranosti svijeta, skromnost u središtu tzv. zapadnoga materijalističkog mentaliteta. Tri od četiri sestre rade kao patronažne medicinske sestre pri Caritasu domaće biskupije, a jedna radi u staračkom domu. Naučila sam od njih da čovjek u potrebi ne poznaje nikakve nacionalne ili vjerske podjele. Nekoliko sam puta s njima išla i na posao. Tako smo jednoga poslijepodneva posjetili peteročlanu obitelj: tri kćeri, od kojih su dvije udane, i roditelji. Majka je bolovala od raka. Upravo je tih dana proživljavala svoje zadnje dane. Cijela je obitelj bila oko nje. Muž, kćeri, zetovi i unuci. Nisam ih dotad poznavala, a vjerojatno ih više neću susresti. Jedna od sestara i ja zadržale smo se koliko je bilo potrebno da se uključi infuzija, potpišu neki dokumenti te progovori i razmijeni pokoja riječ, riječ u kojoj se sakrio i pokušaj utjehe, ali samo pokušaj. Znaju se ovakvi ili slični slučajevi ponavljati iz dana u dan, čak i po nekoliko puta dnevno. Vidjela sam, sestre ne samo da rade svoj posao najbolje što mogu, nego i svojom prisutnošću svjedoče Božju prisutnost u ovom svijetu, među ljudima obilježenim ostavljenošću, bolešću, izgubljenošću, rastrganošću… Svjedoče da trenutku Bog daje smisao! On je darovao svoj smisao i vremenu koje sam provela u Njemačkoj, i zato mu hvala! Zahvalna sam Zajednici i svima koji su mi omogućili ovaj boravak i pomogli mi tijekom jednogodišnjeg studija u Münchenu. S. Kristina Marijanović Ti imaš prsten? Nakon prvoga tjedna provedenog u Concorde International u Canterberyju susrela sam nove ljude. Gotovo da bih svoju priču mogla započeti sa svakim od ovih dragih susreta. Zanimljivi susreti. Zapravo, bio je to susret Boga i čovjeka, susret čovjeka i Boga. Fascinantne priče o ljudima iz Kine, Konga, Indije, Japana, Španjolske, Italije, Francuske, Kazahstana, Afrike… Za svaku od tih priča vrijedilo bi upoznati zemlju i kulturu, njihove posebnosti i pojedinačno živote ovih ljudi. Europljani se često bolje poznaju i znaju običaje jedni drugih. Ali svijet Japana, Kine, Konga priča je za sebe. To su ljudi koji jednostavnim pitanjima, na koja se mi često nasmijemo, pristupaju s divljenjem. Jedan mladić iz Koreje primijetio je prsten na mojoj ruci i začuđeno uzviknuo: Ti imaš prsten?! Pomislih: čemu toliko čuđenje?! Kada kao stranac dođeš u neki grad ili mjesto, ljudi obično primijete tvoju uniformu, odjeću. Ovaj put dogodilo se da je jednostavan čovjek primijetio nešto drugo – maleni prsten. Nasmijala sam se na Korejčevo pitanje i bez čuđenja odgovorila: Da, ja imam prsten. Nije pitao zašto, nego mu je pogled ostao začuđen. Kao da je imao viđenje. Dopunila sam svoj odgovor: Imam prsten jer sam zaručnica Kristova. Je li to zaista tako? Začuđujuće otkriće prstena postavljalo je još mnoga pitanja: Ti si zaručena? Gdje je tvoj zaručnik? U životu, kada se najmanje nadamo, iznenade nas takoreći nevidljive stvari. Male stvari postaju pokretač života. Otkrivaju svoj 34 ŽIVOT NA DLANU smisao. Ili nas počesto zapljusnu neočekivanim. Kad se najmanje nadaš, ono nevidljivo postaje razotkriveno u novom svjetlu. Prsten je postao motiv oko kojeg su se odigravala mnoga pitanja, mnogi razgovori. To nije ostalo pitanje samo jednog mladića, nego se proširilo i na veću skupinu. Kao da je prsten postao centar pažnje. Ali ispod površine ove priče stoji nešto drugo: poziv, svjedočanstvo o životu. Kako je moguće odlučiti se za takav život? Zašto? Što ti se dogodilo u životu da želiš biti redovnica? Iako mnogi nisu shvaćali, neprestano su ponavljali mnoga pitanja, za mene duboka, zadivljujuća. Pitah se kako je moguće među tolikim različitostima pronaći toliko jednostavnosti, iskrenosti. Bez uveličavanja. Otvarali smo svoje prozore hoteći upoznati različite svjetove, kulturu, religioznost. Da, usudili su se govoriti o Bogu kojeg ne poznaju, o kršćanima koji su u manjina u mnogim zemljama. Jedna me djevojka upitala zašto vjerujem u Boga. Zašto vjerujem? Kako objasniti ovoj djevojci nadu koja je posijana u čovječje srce? Kako joj govoriti o Bogu i njegovoj blizini? Rasprave su bile duboke, i ne tako jednostavne. Bilo je potrebo pronaći stanku u ovim raspravama. Susrele smo se kraj rječice u Canterberyju. Bijahu to susreti poput Samarijanke i Isusa na zdencu. Susreti s ljudima koji su mi se uvijek činili dalekima bili su vrlo dragocjeni. Većini njih Bog je bio netko dalek, nepoznat. Tamo gdje sam se najmanje nadala susrela sam Boga, i čovjeka koji ga ne poznaje, ali ga traži na mnoge i razne načine, svjesno i nesvjesno. Gdje sam najmanje očekivala svjedočanstvo vjere, vjeru sam iskusila. S. Radmila Ilinović 35 NAŠI POKOJNI † S. M. Herminia Chávez Echeverría, dob 82 godine, u Družbi 57 godina, preminula u Asunciónu 19. srpnja 2012. † S. M. Vladimira Runje, dob 91 godina, u Družbi 71 godinu, preminula u Splitu 29. srpnja 2012. † S. M. Olga Duarte Bareiro, dob 90 godina, u Družbi 67 godina, preminula u Asunciónu (Paragvaj) 4. listopada 2012. Članovi obitelji naših sestara † Delfa Josipović, sestra s. Ladislave Gavranović † Ivka Puškarić, majka s. Berte, s. Tonke i s. Ljiljane Puškarić † Pile Klarić, otac s. Ive Klarić † Marijan Marković, brat s. Luje Marković † Luca Dubravac, majka s. Ilinke, s. Ane i s. Jele Dubravac † Đuro Kopić, brat s. Željke Kopić † Anica Sliško, majka s. Ivone Sliško ZAHVALE † Delfa Josipović r. Gavranović (1933-2012) U 80. godini života preminula je 29. srpnja u Kl. Ivaniću Delfa Josipović, sestra naše s. Ladislave Gavranović. Sahranjena je u Turiću 3. kolovoza u nazočnosti njezine devetero žive djece s njihovim obiteljima, sestrom Ladislavom, rodbinom, prijateljima i susjedima, te petnaestak sestara iz Kl. Ivanića, Zagreba, Tolise, Domaljevaca i Tramošnice. Sv. misu slavio je vlč. Vlado Borić, a suslavili fra Jozo Puškarić i vlč. Marinko Miličević. Ukopne obrede ispred kuće žalosti, u tramošničkoj župi, vodio je vlč. Marinko, a u turićkoj vlč. Vlado. Obojica su kratko govorila o životu pokojne Delfe. Delfa je rođena 22. lipnja 1933. u Gornjem Liporašću, današnja Župa Turić. Krštena je istoga dana u G. Tramošnici. Drugo je od dvanaestero djece Ante Gavranovića i Kaje r. Marijanović. U svojoj dvadesetoj godini sklopila je crkveni brak s Petrom Josipovićem pok. Tome iz Donjeg Liporašća. Sa svojim mužem izrodila je dvanaestero djece: Lucu, Antu, Nikolu, † Katu, Janju, Tomislava, † Ružicu, Fabijana, † Ružicu, Josipa, Anđelku i Ivku. Živjeli su skladno i zadovoljno, svoji na svome, sve do Petrove smrti (1991). Već sljedeće godine ostala je i bez svoga doma i bez svoje rodne grude. Rat je sve otjerao u neizvjesnost. Nakon pada Tramošnice bila je primorana za sebe i svoju djecu tražiti novo mjesto boravka. Pronašla ga je u Kl. Ivaniću, odakle je rado dolazila u svoje Liporašće sve do veljače 2012. Tada su nastupili zdravstveni problemi i teža operacija. S njima se borila sve do svoje smrti. Za vrijeme liječenja osjećala je da se bliži kraj ovozemnog života. 36 NAŠI POKOJNI Izrazila je želju da bude sahranjena u turićkom groblju pored supruga Petra. Delfa se nije plašila života. Sa svojim Petrom djecu je prihvaćala kao dar od Boga, podizala ih i odgajala u duhu kršćanske vjere, nade i ljubavi. Bila je žena vjere, molitve i rada. Nikad nije pravila razliku među djecom, premda su djeca različita. Svima je znala biti bliza, ništa joj nije bilo teško. Nije se bojala žrtve. Imala je veliko pouzdanje u Gospodina. Bila je skromna, vedra i staložena. Nikad se nije ljutila. Imala je srca za potrebne. Bila je vrsna žena, supruga i majka. Njezina djeca su joj trajno zahvalna za ljubav kojom ih je za života ljubila, neprocjenjivu i nesebičnu ljubav, ljubav koja sve prihvaća, svemu se nada, sve podnosi. Preporučuju stoga jedni drugima i svima nama put ljubavi kojim je njihova majka Delfa kročila. S. Jela Piljić Drage sestre! Najljepša hvala Provincijskoj upravi, mojoj kloštarskoj zajednici i svima vama koje ste mi bile blizu prilikom smrti moje sestre Delfe. Hvala svima za molitvu i izraze sućuti. Osobito hvala sestrama i braći svećenicima koji su došli na pokop te s molitvom i euharistijskim slavljem ispratili moju sestru na vječno počivalište. Njezino tijelo predali smo majci zemlji u turićkom groblju, a Delfu smo predali u ruke milosrdnog Ocu nebeskog, u vjeri i nadi da će u Njemu naći život u izobilju, općinstvo svetih, uskrsnuće tijela i život vječni. S. Ladislava Gavranović † Ivka Puškarić r. Božić (1924-2012) Dana 6. kolovoza, na blagdan Preobraženja Gospodinova, pobožno je u Gospodinu preminula naša draga mama Ivka Puškarić r. Božić. Rođena je 25. 4. 1924. u Orlovom Polju od oca Joze i Majke Luce r. Župarić. Najmlađe je dijete svojih roditelja. Potječe iz pobožne obitelji iz koje su nikla dva duhovna zvanja: pokojna s. Berta Božić i njezin brat fra Ivo Božić. Oni su djeca njezina pokojnog brata Franje. Imala je još dvije sestre. Zbog prerane smrti roditelja brat Franjo je skrbio o njima, a nju je spremio i za udaju. Crkveni brak sklopila je 1946. s Antom Puškarićem iz Gornje Tramošnice. U braku su živjeli u uzajamnoj ljubavi i poštovanju. Dugi niz godina bili su članovi FSR-a. Dragi Bog ih je obdario brojnim porodom. Od jedanaestero djece, četvero je u posvećenom životu: sin Jozo je svećenik, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, a tri kćeri su školske sestre franjevke: s. Ljiljana, s. Berta i s. Tonka. Petorica braće i jedna sestra su u obiteljskom pozivu. Djeca su joj darovala šesnaestero unučadi i praunuka Gabrijela. Veselila nam se svima i radovala. Ljubila nas je više od svega. Molila je i radila, čemu je i nas naučila. Život je nije mazio. U vrijeme zadnjega rata, uz progonstvo i sva stradanja, najteže joj je bilo zarobljavanje sina fra Joze na Uskrs 1992. i njegov neizvjesni četveromjesečni boravak u srpskom logoru u Bosanskom Šamcu. Utjehu je nalazila u 37 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Bogu. Vjerovala je, molila i opraštala. Najradije je molila Oče naš i pjevala Ponizno se teb’ klanjamo. Svece je štovala i često ih usrdno zazivala. Posebno se utjecala Blaženoj Djevici Mariji. U časovima umiranja tražila je da pjevamo marijansku pjesmu Hvaljen Isus, Marijo. Pjevala je skupa s nama sve dok nije usnula u Gospodinu. Draga naša mama, hvala Ti za sve! Počivaj u miru, u vječnom raju, kako si sve do konca svoga života željela i molila: Bože daj, daj, vječni raj! Tvoja Luca – Ljilja Hvala provincijskoj predstojnici s. Ivanki Mihaljević za ljubav i razumijevanje. Hvala zajednici sestra u Kl. Ivaniću na čelu s kućnom predstojnicom s. Martinom Dragičević. Hvala svim sestrama i svećenicima za izraze sućuti. Posebno zahvaljujemo s. Ani Antolović, vrhovnoj savjetnici, koja je prije četiri godine primila našu majku Ivku u Dom Sv. Franje. Ponajviše hvala dragom Bogu za njegovu neizmjernu ljubav i dobrotu, a i tebi, draga naša majko, neizmjerna hvala za svu tvoju ljubav i dobrotu koju si nam ostavila. S. Ljiljana, s. Berta, s. Tonka, fra Jozo, braća i sestra Ružica † Pile Klarić (1938-2012) Na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza, našu je obitelj iznenadila smrt našega tate. U 74. godini otišao je u vječnost; vjerujemo da njega smrt nije iznenadila. Znao je i ranije govoriti da se smrti ne boji te da, poput Sv. Franje, u njoj vidi prijelaz u novi život. I dok su svečana zvona s tornja jajačke crkve pozivale na euharistijsko slavlje u čast nebeske Majke, njegova je duša povedena majčinskom rukom pred lice Svevišnjega. Zahvalni smo Ocu nebeskom što je naša brojna obitelj – od najmlađih praunuka do nas devetero djece i ostale rodbine – imala takva oca i prijatelja. Bio nam je svjedok vjere u mnogim teškim trenucima svoga i naših života. Neka ga Gospodin obdari svojim mirom, a nama neka ojača nadu u ponovni susret s tatom u vječnosti. Vama, drage sestre, fratri i prijatelji, uime braće, sestara i naše mame zahvaljujem za sudjelovanje na euharistijskom slavlju i obredu pokopa 17. kolovoza. Vaša je blizina blažila našu tugu. S. Iva Klarić 38 IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI HOMILIJA 800. obljetnica dolaska Sv. Franje Asiškoga u Hrvatsku mons. dr. Marin Barišić, nadbiskup metropolit splitsko-makarski Euharistijsko slavlje – Sustipan, 6. listopada 2012. Liturgijska čitanja: Sir 50, 1.3-7; Gal 6, 14-18; Mt 11, 25-30 1. Čast mi je i radost danas u Splitu na Sustipanu pozdraviti vas, mala braćo i sestre, sinovi i kćeri utemeljitelja svetog oca Franje, glasnika Velikoga Kralja. Naša Crkva, a na osobit način franjevačka karizma u zemlji Hrvata, slavi visoki jubilej – 800. obljetnicu kako su nepovoljni vjetrovi svratili lađu na kojoj je Franjo iz Asiza kao hodočasnik putovao u Svetu zemlju te je u oluji našao luku spasa na obali hrvatskoga kopna. Dogodilo se to 1212. Gdje je vjetar oštećenu lađu prisilio da potraži luku spasa, ostaje otvoreno pitanje. I splitskotrogirska varijanta ima svoje ozbiljne povijesne argumente. U svakom slučaju, Hrvatska je druga duhovna domovina Sv. Franje jer prvi samostani franjevačke karizme izvan Italije, još za Franjina života, nikli su na hrvatskoj obali. Snažno sjeme Franjine karizme našlo je plodno tlo posvuda u zemlji Hrvata i razvilo se u veliko i krošnjato stablo. 2. Evo nas, braćo i sestre, danas svih na obali prvoga dodira Franje s hrvatskim pukom. Radosno pozdravljam poštovane oce provincijale i časne sestre provincijalke iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine te sve članove njihovih redovničkih zajednica. Isto tako pozdravljam sve članove Trećega reda i Framu, Franjevačku mladež. Pozdravljam nazočnu braću biskupe. Sv. Franjo je od samoga početka imao zaštitu i podršku svoga biskupa, a braći je u svom duhovnom testamentu kao čovjek Crkve ostavio dužno poštovanje i poslušnost apostolskim nasljednicima – biskupima. Pozdrav svima vama, braćo i sestre, Kristovi vjernici, hodočasnici i sudionici jubilejskog slavlja. Radostan pozdrav i svima vama koji nas pratite putem HTVa…, naročito vama, mala braćo i sestre, koji se nosite s velikim životnim problemima bolesti, osamljenosti, poniženja, siromaštva, patnje. Sv. Franjo bi vas danas poput onog gubavca sve najradije zagrlio i poljubio. Svima Franjin pozdrav: Pax et bonum! Mir i dobro! 3. I mi zajedno danas pozdravljamo tebe, oče Franjo, na obali tvoga dolaska u zemlju Hrvata. Zahvalni smo Bogu i tebi na 800 godina prisutnosti tvoje karizme u našoj Crkvi i narodu. Hvala ti, brate, za braću i sestre koji su nam kroz ovih osam stoljeća naviještali i svjedočili Radosnu vijest Krista raspeta i uskrsloga. U vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu toliki su i život darovali. I na čast oltara uzdignuti poput prvoga kanoniziranoga hrvatskog sveca Sv. Nikole Tavelića, do tolikih mučenika i mučenica XX. stoljeća, kandidata za čast oltara. A i Sv. Leopold Bogdan Mandić iz korijena je tvoje karizme. Tvoji duhovni sinovi i kćeri učili su nas čitati i pisati, moliti i raditi, slaviti Boga i poštivati bližnjega svoga. Stoljećima u najtežim danima bili su uza svoj narod, vidali njegove rane i hrabrili ga u kršćanskoj vjeri i nadi. U ovoj nadi sačuvali smo svoju kulturu, kršćansku svijest i nacionalni identitet. Hvala ti, brate Franjo, i za svu tvoju malu braću i sestre, koji, nadahnuti svjetlom tvoje karizme, danas žive i svjedoče među nama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini radosnu vijest života. 39 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 4. Braćo i sestre, Franjo iz Asiza ostavio je dubok, jasan trag u povijesti Crkve i svijeta. Često je nadahnuće režiserima, glazbenicima, umjetnicima, piscima, mirotvorcima, humanistima, ekolozima i prijateljima životinja. Čini se da je Franjo postao prihvatljiviji današnjem mentalitetu nego u svome Asizu i u svome vremenu. Odrekao ga se vlastiti otac, rugali su mu se i prezirali ga sugrađani, držali ga nenormalnim čudakom. No jesmo li ga mi dobro shvatili? Koliko i kako smo ga razumjeli? Nije li današnja simpatija svijeta prema njemu plod reduciranog i prilagođenog Franje našem stilu života i horizontu želja? 5. Iz životopisa njegova suvremenika Tome Čelanskog doznajemo da je Franjo provodio život dokazivanja, raskoši, karijere, prestiža, moći, vlasti, ugleda. I to je bilo normalno. Ali jednog dana dogodio se bitan i važan zaokret u njegovu životu. Dogodilo se snažno iskustvo pred križem i likom Onoga na križu koji mu reče: Franjo, obnovi moju Crkvu, kako vidiš, urušava se. Zahvaćen ljubavlju i dirnut poniznošću Boga u Isusu Kristu koji izabra poniznost malog djeteta, siromaštvo betlehemskih jaslica, kao i poniženje križa, Franjo je doživio obraćenje. S Božjim pozivom preporođen počeo je gledati stvarnost u novom svjetlu dubine i horizonta života. Obnovljena, urušena crkva Sv. Damjana simbol je Crkve – zajednice vjernika. Ovu Crkvu Franjo je iznutra obnavljao evanđeoskom metodom ljubavi, siromaštva, poniznosti i djevičanstva. Svjestan činjenice da nas je sam Bog u Isusu Kristu zagrlio, poljubio, oprostio, obdario istinskim mirom, Franjo nošen božanskom ljubavlju grli čak i gubavca, postaje mali brat svim ljudima. Postaje živa slika Isusa Krista. Živeći radikalno evanđeoske savjete, postao je neumorni trubadur Božje ljubavi, vjerni navjestitelj Božjeg mira i pomirenja. Iz novosti i radosti života rodila se i pjesma Bože moj, dopusti mi, mira Tvog da budem glas. 6. Mali brat Franjo plod je Isusove radosne molitve koju smo čuli u današnjem evanđelju: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. (Mt 11, 25). Poniznost, a ne oholost; skromnost, a ne umišljenost vode nas do istine Božje objave. Ne uzvišenje sebe, već uzvišenje drugoga čini nas radosnima. Solidarnost, a ne bespoštedna konkurencija izraz je ljudskosti i zajedništva. No poniznost ne znači stajati pasivno pod nogama nepravde, jer ponizan čovjek, budući da je u sebi slobodan, traži i teži za istinom u ljubavi. Isus naglašava poniznost i malenost, koje nas čine sposobnima prihvatiti blizinu i razumjeti istinu ljubavi Božje. Evanđeoska malenost nije suprotnost mudrosti, već oholosti. Bog se malenima objavljuje, a ne oholima jer oni su zatvoreni i samodostatni. Zar se takav odnos ne događa i među nama ljudima? Kome se želimo približiti i povjeriti mu svoju tajnu: oholoj, umišljenoj osobi koja je puna sebe ili povjerljivoj i poniznoj osobi koja je sposobna slušati, šutjeti i prihvatiti nas? Oholost kvari najljepše i najuzvišenije stvari. Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca, govori Gospodin. 7. Franjo je doista učio od Gospodina, nasljedovao ga u poniznosti, siromaštvu, malenosti. I sam je često upozoravao svoju braću: Promatrajte, braćo, Božju poniznost! Ovaj svjedok Božje ljubavi znao je za Boga reći: Ti si poniznost!, što odgovara onoj Sv. Ivana: Bog je ljubav. Ponizni i maleni brat Franjo učio je i rastao u školi betlehemskih jaslica čiju je božićnu toplinu uveo u naše domove i u našu kulturnu tradiciju, a ljubav i stvarnost križa Kristova približio našem svakodnevlju. Bio je učenik i nasljedovatelj Onoga koji je postao naš mali brat, koji je prihvatio nas i našu stvarnost. Stoga će Franjo slaviti ne samo Stvoritelja svega stvorenoga već i sve stvoreno. Nikakvo čudo da on u svom otajstvenom 40 IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI viđenju stvarnosti veliča Boga i pjeva stvorenjima: suncu, mjesecu, vjetru nazivajući ih svojom braćom, a zvijezde, vodu, pa čak i smrt, s nadom u uskrsnuće, svojim sestrama. Teško ćemo zaštiti stvoreno i stvorenja bez poštivanja njihova Stvoritelja. Na to nas upozorava i sam Franjo u Pjesmi stvorova: Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri, tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki. Tebi to jedinom pripada, dok čovjek nijedan dostojan nije ni da ti sveto spominje ime. Najprije on slavi svoga Stvoritelja, a onda iz tog izvora vrednuje i naziva stvorenja svojom braćom i sestrama, koji očituju dobrotu i mudrost Božju. 8. Budući da je Franjo toliko vrednovao zrak, vodu, vatru, cvijeće, ribe, ptice, životinje, koliko je neizmjerno više prihvaćao svakog čovjeka kao svoga brata i sestru. Mnogi se danas pozivaju na Franju i vrednote zajedništva ljudskoga roda, mir među ljudima, uvažavanje drugoga, očuvanje i zaštitu stvorenoga. Ipak, uza sve to, čini se da ostaje ono temeljno pitanje: Jesmo li mi bolji nego Franjini suvremenici? Je li nam bliži i normalniji nego njima? Koliko i kako smo ga razumjeli? Ovo nije samo povijesno pitanje, nego duboko ljudsko, temeljno pitanje naše kulture i civilizacije. Za svoje vrijeme Franjo je bio proklinjan od vlastitog oca, odbačen i prezren od društvenih staleža, bio im je čudak do te mjere da su nastojali mladež Asiza zaštiti od njegova loša utjecaja. I to su bili članovi Crkve za koju je Franjo dobio ono upozorenje: Franjo, obnovi moju Crkvu, kako vidiš, urušava se. U teškim i složenim vremenima providnost ga je pozvala da odgovori na izazove svoga vremena. Franjo je htio ne Crkvu privilegija, već slobodnu od navezanosti, oslonjenu na Krista, poniznoga i siromašnoga, raspetoga i uskrsloga. Crkvu koja služi svima, a najbliža je ugroženima, slabima, malenima, siromašnima. Krist je vrata i put Crkve. Krist koji je bio na strani malenih, štoviše i sam se s njima poistovjetio: Što učiniste jednome od ove najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,40). 9. Poštovana braćo i sestre, je li nama danas Franjo skandalozan, neprihvatljiv čudak? Nipošto, reći ćemo i nabrojiti njegove spomenute vrijednosti koje su danas općenito prihvaćene. Međutim upravo je tu i naša moguća opasnost da ga pogrešno shvatimo. Jer što je, i može li biti zajedništva ljudskog roda i općeg bratstva bez zajedničkog Boga Oca? Svi čeznemo za mirom, a svijet je pun nemira i sukoba. Zar je mir moguć bez Božjeg dara mira i pomirenja u našem srcu? Je li moguć pravi mir bez Boga? Prvi dar uskrslog Gospodina jest upravo mir (usp. Iv 20, 19). Isto tako danas se često govori o promociji čovjeka, njegovim pravima, ravnopravnosti spolova. A stvarnost i činjenice govore suprotno: čovjek se olako svodi na broj, stroj, potrošača, sredstvo, konkurenta, protivnika, neprijatelja. Čini se da je lakše biti brat/sestra zvijezdama, cvijeću, pticama, svim vrstama životinja, a teško je biti bližnji bratu čovjeku, naročito malom i ugroženom. Ne može i ne smije nam nikada biti bliži pas, mačka, životinja od našega bližnjega. Bog čovjekom posta. Samo Bog je najveća i trajna zaštita svakoga ljudskog života. Događajem Betlehema i Golgote po Isusu Kristu, malom bratu, ušli smo u srodstvo s Bogom: postali smo djeca, sinovi i kćeri Božji. Ako Franju pak ne prihvatimo cjelovito u svom temeljnom izvornom odnosu s Bogom Ocem, onda je to degradirani, prilagođeni, sekularizirani Franjo. Je li to znak da je Franjo još uvijek nama stran? 10. Dragi vjernici, duhovni smo nasljednici onoga poziva i poruke: Franjo, obnovi moju Crkvu! I danas na našim nemirnim i uzburkanim prostorima pušu vjetrovi, povoljni i nepovoljni, za lađu Kristovu. Franjo, uza sve poteškoće i prezire, ostao je vjeran Bogu 41 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 i bratu čovjeku. Bio je živo evanđelje, radikalno življeno u duhu evanđeoske poslušnosti, siromaštva i djevičanstva. Nije li njegova karizma i govor o evanđeoskoj poslušnosti, siromaštvu, djevičanstvu za nas danas, u mentalitetu samodostatnosti, konzumizma i hedonizma, postao tvrd govor. Tko ga može slušati, a kamoli slijediti? Nismo li ga i mi, njegova braća i sestre u Crkvi koju bismo trebali obnavljati, ponekad pokušali prilagođavati, razvodnjavati te logikom svijeta vidjeti i učiniti ga polovičnim i deformiranim, svjetovnim Franjom? On nas dobro u tome razumije jer je i sam takav olako mogao postati da je bio oslonjen samo na sebe i logiku svijeta. Njegova snaga i svjetlo uvijek mu je bio On – Isus Krist. Njegovu riječ je doživljavao kao onu koja je njemu, Franji, osobno upućena. Svoju snagu i sigurnost nalazio je u poniznosti i skrivenosti euharistije, žrtve koja sakramentalno na oltaru svakodnevno uprisutnjuje i povezuje Kristovo rođenje u jaslicama i križ sebedarne ljubavi. Danas Franjo poručuje svima nama i svojima: Krist je izvor, vrata vjere i put života. Samo s Njime i po Njemu događa se obnova Crkve i mogućnost nove evangelizacije. 11. Oče Franjo, ohrabri nas na putu Kristova poziva i poslanja, prije svega sve nas koji smo prihvatili evanđeoske savjete radikalne vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjima. Neka i naše srce bude još više osjetljivo i stigmatizirano ranama i patnjama koje na duši i tijelu nose naši bližnji: nezaposleni, obitelji bez primanja, bolesni, nemoćni, ovisnici, odbačeni, poniženi i obespravljeni, kako bismo među braćom bili radosni vjesnici čiju svjedočku prisutnost prepoznaju u riječima tvoje pjesme: Ima li mržnja bilo gdje, daj da ljubav nosim tu. Ima li sumnja bilo gdje, daj da vjeru nosim tu. Ima li očaj bilo gdje, daj da nadu nosim tu. Mali brate, dobro došao na našu obalu života. Podrži nas usprkos protivnim vjetrovima na uzburkanom moru hrvatskoga tla u vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjima. Daj da i pored sestrice smrti, toga neizbježnoga protivnog vjetra života, mognemo stići u nebesku luku uskrsne obale Velikoga Kralja kojemu sve živi i kojemu neka je u vijeke vjekova čast i slava. Amen. 42 IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI Euharistija u životu Sv. Klare Asiške Svake godine 22. lipnja grad Asiz slavi oslobođenje od saracenske opsade blagdanom zavjeta - Festa del Voto - u kojem većina Asižana zahvaljuje Sv. Klari što je spasila grad od Saracena. Ono što je interesantno, kako je ostalo zapisano, spašavanje grada 1240-1241. usko je povezano uz molitvu, odnosno čašćenje euharistije Klare i njezinih sestara. O tom događaju pisao je njezin životopisac Toma Čelanski, a tekst nalazimo i u Procesu kanonizacije: “Kada su Saraceni ušli u dvorište samostana, Klara je rekla da je bolesnu odvedu do vrata, do ulaza blagovaonice i postave pred neprijatelja, a ispred nje da se nosi srebrna posuda uokvirena bjelokošću, u kojoj se čuvalo Presveto Tijelo Gospodina našega Isusa Krista. Prostrta na podu i u molitvi posve predana Gospodinu, molila je sa suzama, između ostaloga govoreći: Čuvaj, molim te, Gospodine, ove svoje službenice, koje ovoga časa ja ne mogu sačuvati! Gospodine, pogledaj na ove svoje službenice, jer ih ja ne mogu zaštititi. Svjedokinja je čula glas prelijepe slatkoće: Ja ću vas uvijek čuvati i zaštititi! Zatim je Gospođa molila za zaštitu i spas grada: Gospodine, molim te spasi i ovaj grad! Gospodine moj, ako hoćeš, zaštiti i ovaj grad, koji nas iz ljubavi prema tebi uzdržava. Isti glas (Krist) je odgovorio: Grad će proći kroz mnoge nevolje, ali će biti obranjen. Morat će izdržati velike kušnje, ali će mojom zaštitom biti obranjen. Tada Gospođa djevica podiže suzama obliveno lice, te je rasplakane kćeri hrabrila govoreći: Vjerom vam, djeco, jamčim da nećete pretrpjeti nikakva zla. Samo se pouzdajte u Krista. Ne bojte se, jer ja sam vaš zalog, ja sam se obavezala za vas da vi ne trpite nikakav progon sada ili bilo kada sve dokle želite biti poslušne Božjim zapovijedima. I nije trebalo dugo čekati. Siđoše sa zidova na koje se uspeše, jer su bili smeteni Klarinom molitvom. Tako su Saraceni napustili samostan da nikome nisu učinili nikakvu štetu ili ozljedu” (ŽiKlČ 21-22). Ovo svjedočanstvo kao i ispovijest njezine vjere nije važno samo za svetost Klarina života, nego nam govori o njezinu stilu života i važnosti koju je pridavala euharistiji. Snaga njezine molitve očituje se u tome da je vjerovala da s Kristom može pobijediti okrutnog neprijatelja. Vjerovala je u euharistijsku snagu koju je primala, potpuno joj se predala i crpila snagu na tom Izvoru. Upravo će zbog tog događaja Klara često u ikonografiji biti prikazivana s pokaznicom u ruci. Uspomena na taj događaj i na euharistijsku duhovnost Reda urezana je u grb Reda: pokaznica s hostijom te riječi: Ego vos semper custodiam (Ja ću vas uvijek čuvati), koje je Klara čula u vrijeme ove svoje ponizne molitve. “U euharistijskom Isusu Klara crpi nadahnuće i snagu da od svega svoga života učini euharistiju, radosno zahvaljivanje i velikodušno darivanje Bogu i bližnjima. Stoga je naredila sestrama da i nju, onako bolesnu, uz Presveto stave pred okrutnoga neprijatelja. Znala je da euharistijska duhovnost znači izložiti se i predati se za druge da ih spasi.” O značenju euharistije u Klarinu životu svjedoči Oporuka, u kojoj o svom životu govori kao o radosnom zahvaljivanju Ocu milosrđa za tolika dobročinstva koja je njoj i njezinim sestrama stalno iskazivao (OPKl 1-5). U svojim pismima Janji Praškoj Klara govori o usmjerenosti na tijelo raspetog Krista. Klara poziva na uzajamni odnos sa siromašnim i raspetim Zaručnikom na taj način da Janja postane ono što voli, da se suobliči s onim koga voli. Divi se otajstvu Utjelovljenja. Ona razmatra Kristovu muku i njegovu patnju jer se tu Bog potpuno predao nama, slobodno i bezuvjetno. Za nju križ nije samo znak krivnje i kazne, nego ogledalo našega Nikola Vukoja, Krist Svete Klare, Brat Franjo, Godina XXXVI, Porcijunkula 2011. br. 4, str. 8. 43 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 čovječanstva i mjesto našega preoblikovanja u Bogu. Klara savjetuje Janju da postane kao njezin Zaručnik, raspet u ljubavi, spreman dobrovoljno dati svoj život za Crkvu. Stavlja poveznicu između kršćanske duhovnosti, euharistije i pripadnosti Crkvi. Živjeti u Kristu znači usmjeriti se prema Kristu, obući se u Krista na način da moj život postaje novi život, tj. Kristov život koji omogućuje Crkvi da raste u ljubavi i svetosti. Promatrajući Klarin put i njezinu usmjerenost prema Bogu, možemo otkriti koliko je kršćanski poziv važan jer putem njega postajemo dionici Tijela Kristova. Klara – Kristova vjerna službenica Klara Asiška bila je žena jaka duha i duboke vjere koja je željela živjeti radikalno evanđeoski život, baš kao i Sv. Franjo Asiški (OKl 5). Započinje Pravilo opisujući se kao “nedostojna službenica Kristova i biljčica preblaženoga oca Franje” (PKl 1,3; OP 37). Riječ službenica Klara je upotrebljavala kao svoj najdraži naslov i kao osobit način izričaja nasljedovanja Krista. Tom riječju ona je u ondašnjem društvu, podijeljenom na klase, na jasan način pokazivala koje mjesto želi izabrati za sebe i svoje sestre. U tome se Klara nadahnjivala Kristom, ali isto tako i Sv. Franjom, koji je sebe često nazivao slugom Božjim i poslužiteljem svoje braće, te je htio da se i poglavari u njegovim bratstvima ne zovu priori, nego jednostavno ministri, sluge i poslužitelji svoje braće. Klara, dok se naziva službenicom Kristovom, smatra se i poslužiteljicom svojih sestara. Biti službenicom Kristovom za Klaru znači biti manja, i to poslužujući druge, počevši od najbližih, od svojih sestara u Sv. Damjanu. Taj naslov za Klaru nije prazna riječ, izričaj neke zamišljene malenosti i skromnosti, nego je to naslov koji obvezuje na život prema Kristovu uzoru. Vjera u Krista, želja i odluka da ga nasljeduje nije postala jednosmjerna pobožnost i neka usmjerenost na samu sebe i na svoje probleme i poteškoće, nego se ostvarivala u velikodušnom posluživanju svojih bližnjih. Premda je živjela zatvorenim kontemplativnim životom, Klara dobro zna da molitva ima za cilj suobličavanje Kristu. O njezinu duhu molitve i pobožnosti životopisac Toma Čelanski svjedoči: “Duša joj je neprestano bila zabavljena svetom molitvom i božanskim pohvalama... Vrlo je često molila ničice prostrta licem na zemlju koju je natapala suzama i obasipala nježnim poljupcima, te se činilo kao da uvijek drži u naručju svoga Isusa, na čije su noge, koje je ujedno obasipala poljupcima, tekle one suze” (ŽiKlČ 19). Jedinstven je način na koji je Klara doživljavala kontemplaciju. Za nju kontemplacija započinje promatranjem Krista raspetoga i Krista u euharistijskom otajstvu. Krist je ogledalo u kojem se Bog objavljuje nama ljudima. Ali ne samo Bog, nego što više kontempliramo Krista, to više otkrivamo vlastiti identitet. Kontemplacija je stoga kreativna jer zahtijeva stalno promatranje i promjenu. Što više motrimo Krista, to više otkrivamo Boga. Središnjost Krista u Klarinu životu, što je osobito hranila i podržavala ustrajnom molitvom, dovodi je do toga da izabire živjeti kao što je živio Krist. Možda je najuočljiviji vidik toga nasljedovanja upravo život bez ikakvog vlasništva. U Buli proglašenja svetom Klare Asiške Inocent IV. ističe da je Klara “kao svoga zaručnika ljubila siromašnoga Krista, Kralja kraljeva” (PostKl Bula 3). To znači da se motiv i jedini razlog Klarina izbora evanđeoskoga siromaštva nalaze u Kristu, u želji da se posve suobliči Kristu siromašnome i raspetome. Usp. Nikola Vukoja, Krist Svete Klare, Brat Franjo, Godina XXXVI, Antunovo 2011. br. 3, str. 8. 44 IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI Klara tu svoju životnu usredištenost u Kristu živi osobito u pobožnosti i duhovnosti euharistije, utjelovljenja i muke Gospodinove. Životopisac ističe: “Kolika bijaše pobožnost blažene Klare prema Oltarskom Sakramentu, pokazuju njezini učinci. U onoj teškoj bolesti koja ju je privezala uz krevet tražila je da je pridignu i da je tako pridržavaju postavljeni potpornji. Sjedeći je prela niti za najfiniju tkaninu, od koje je načinila preko pedeset tjelesnika i stavljala ih u svilene ili grimizne tokove. Namjenjivala ih je različitim crkvama po asiškoj okolici i brdima. A kad je imala primiti Gospodinovo tijelo, najprije bi prolila tople suze, a zatim bi pristupila sa strahopoštovanjem. Nije se manje bojala Skrivenog u sakramentu nego onoga koji upravlja nebom i zemljom” (ŽiKlČ 29). Nasljedovanje nije doslovno imitiranje Krista, već ono znači postati slika ljubljenog. Dakle cilj je molitve preobrazba na sliku raspetog Zaručnika. Preobrazbom postajemo posuda milosrdne Božje ljubavi za druge. Klarina molitva podrazumijeva duboki, uzajamni odnos s Bogom. To je molitva koja oživljava evanđelje života: to je molitva vjerovanja, credo. Franjo govori: “Zaručnici smo kad se vjerna duša po Duhu Svetom sjedini s Kristom. Braća smo mu kad izvršavamo volju Oca njegova koji je na nebesima (usp. Mt 12,50); majke smo mu kad ga nosimo u čistu srcu i u tijelu svojemu (1Kor 6,20) po ljubavi u čistoj i iskrenoj savjesti, i kad ga rađamo svetim djelovanjem koje mora služiti drugima za prmjer” (EpFid II). Za Franju i Klaru molitva vodi do Utjelovljenja. Bog je postao čovjekom, iznova se utjelovio u životu po djelu Duha Svetoga. Klara naglašava da nasljedujući primjer utjelovljene Riječi, koja je sasvim živjela našu čovječnost i našu krhkost, postajemo slični Kristu. Za Klaru i Franju molitva nije bijeg iz svijeta, već se molitvom usredotočuje na mistično tijelo Kristovo i naše sudjelovanje u tajni. Bog je postao jedan od nas da bismo mi mogli otkriti njegovo vječno lice u sebi. Ovo je radosna vijest Božja. Molitva nas usmjerava prema dubini Kristove tajne tamo gdje istovremeno leži punina i sreća našega čovječanstva. Otajstva Kristova rođenja, muke i euharistije Značajke franjevačke duhovnosti, koje su se očitovale u Franjinu i Klarinu liku, iskustvo su otajstva Kristova rođenja, muke i euharistije. Klara je izgradila svoj duhovni lik prema slici Isusa Krista živeći intenzivno upravo ova tri otajstva. Krist Betlehema. Isus Krist je preuzeo ljudsku narav i tako postao sličan nama. Klara je to znala, po Franjinu primjeru, pa je svojim duhovnim kćerima stavljala za uzor otajstvo velike Ljubavi i poticala ih da iz ljubavi prigrle poniznost i siromaštvo, jer je ta ljubav osmišljavala sav Klarin život. Tražila je od crkvenih vlasti jamstvo i garanciju za povlasticu siromaštva. Poniznost i siromaštvo Betlehema bili su dio velike ljubavi koju je Sin Božji pokazao prema nama, pa je Klara iz ljubavi prema utjelovljenom Isusu željela prigrliti sve što je On prigrlio, da bi ga mogla nasljedovati. Oslanjajući se na svjedočenje Klarinih sestara, Toma Čelanski svjedoči o uzajamnoj ljubavi Klare i utjelovljenog Sina Božjega: “Kao što je u bolesti Krist bio predmetom njezinih misli, tako ju je Krist pohađao u njezinim bolima. U ono vrijeme na Božić, kad svijet s anđelima zanosno kliče novorođenomu Djetešcu, sve su siromašne gospođe otišle u crkvicu na Jutarnju, a Klaru, pritisnutu bolima, ostaviše samu. Kad je počela razmatrati o djetetu Isusu i bila silno žalosna što ne može sudjelovati u njegovim pohvalama, uzdahnula je i rekla: Gospodine Bože, evo sam ti sama ostavljena na ovome mjestu. I gle, najednom je ono divno pjevanje, što je izvođeno u crkvi Svetoga Franje, počelo 45 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 odzvanjati u njezinim ušima. Slušala je kako braća zanosno pjevaju psalme. Doživjela je skladnost pjevanja, a čula i brujanje orgulja... A ono što je ovo čudesno slušanje nadmašilo bila je činjenica da je zavrijedila vidjeti i same Gospodinove jaslice. Kad su sutradan k njoj došle kćeri, Klara je rekla: Neka je blagoslovljen Gospodin Isus Krist po čijoj sam milosti zbiljski slušala cijelu onu svečanost koja je noćas proslavljena u crkvi Sv. Franje” (ŽiKlČ 29). Krist Kalvarije. Otajstvo Kristova muke, smrti i uskrsnuće potpuno je obuzelo Klarino biće. Ona je poduzimala preoštre pokore, postove, mrtvljenja, i sve je to radila iz ljubavi prema Raspetome. Proživljavajući misterij Muke, zadobivala je mistične milosti. Tako je uoči Velikoga petka bila u ekstazi, i to cijeli dan, i tek uvečer Velike subote sestra ju je dozvala, a Klara joj je kazala: Blagoslovljen bio ovaj san, predraga kćeri! Dugo sam ga željela i darovan mi je (ŽiKlČ 31). U podnošenju muke Klara je nalazila izvor radosti kroz osobno trpljenje dvadeset i osam godina. Kroz muku je njezina vjera i ljubav postajala jača i snažnija. Toma Čelanski živahno opisuje njezinu žarku ljubav prema Raspetome. Klara je po molitvi, kontemplaciji, trapljenjima, pokori i sućutnim suzama posve prožeta supatnjom s Kristom. “Oplakivanje Gospodinove muke joj je upravo priraslo srcu. Iz njegovih je svetih rana prije svega crpila gorke osjećaje, a zatim opet razlog da izbjegava slatke radosti. I što joj ga je ljubav u srce dublje utiskivala, to ga je pamćenje češće obnavljalo. Učila je novakinje oplakivati Krista propetoga, a što je naučavala, to je pokazivala primjerom... Između dnevnih časova, Šestoga i Devetoga, obično je bivala jače ganuta željom da bi sa žrtvovanim Gospodinom i sama bila žrtvovana... A da bi svoje srce neprestano hranila slatkoćom Krista, češće je molila posebnu molitvu na čast pet rana Gospodinovih. Naučila je Časoslov na čast Križa, kao što ga je sastavio ljubitelj Križa – Franjo, i molila ga je sličnim osjećajima” (ŽiKlČ 30). S. Janja svjedoči da je i u trenutku preminuća „Klara neprestano govorila o muci Gospodnjoj; jednako je ponavljala ime našega Gospodina Isusa Krista“ (PostKl 10,10). Kad ju je u njezinoj smrtnoj bolesti pohodio papa Inocent IV, Klara je “željela svim svojim srcem da bude oslobođena od ovoga smrtnog tijela (Rim 7,24) i da u nebeskom prebivalištu promatra Krista Kralja, koga je na zemlji svim srcem siromašna slijedila” (ŽiKl 41). I u posljednjim trenucima života “dok je Gospodin, takoreći, stajao pred njezinim vratima, zaželjela je da uz nju budu svećenici i da njezina braća čitaju Gospodinovu muku i njegove svete riječi” (ŽiKl45). Krist euharistije bio je Klarina hrana i obrana. Iako je u Klarino vrijeme bio običaj da se pričest može primiti samo dvanaest puta na godinu, ona je trajno proživljavala otajstvo euharistije. Prije primanja Gospodinova tijela bila je ganuta, a lice joj bijaše obliveno suzama. U svome tijelu nosila je živoga Boga te je i sama bila kao zlatna pokaznica koja je odsijevala božanskim sjajem. Klara je živjela tu tajnu, tajnu sjedinjenja s Bogom po euharistiji, kao i po trajnoj povezanosti s Isusom. U Postupku proglašenja mnoge su sestre svjedočile s koliko se pobožnosti pričešćivala i sudjelovala u euharistiji, ali isto tako koliko se brinula da sve ono što je potrebno za euharistiju bude uredno, čisto i lijepo. Tako je i osobno izrađivala oltarnike, tjelesnike i ostalo sveto rublje potrebno za misno slavlje, a to je rado slala u različite crkve koje ih nisu imale (usp. PostKl 1,11; 2,12; BuKl 12; ŽiKl 28). Ovim trima značajkama potvrđuje se da je život Sv. Klare bio utemeljen na euharistiji. Ona je prožimala njezin život, nadahnjivala je za vrijednosti. Kod Klare se osjeća 46 IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI nerazdvojiva povezanost između euharistije kao sakramenta i adoracije pred Presvetim. Klara neprestano poziva na nasljedovanje života Isusa Krista i suobličenje s Kristom u trostrukom procesu, tj. motrenju, gledanju i promatranju. Sestrama klarisama je molitva hvale na prvom mjestu: sedam puta dnevno u koru se moli Božanski časoslov, a tu je i molitva pred Presvetim oltarskim sakramentom i druge molitve. Usko povezano s tim jest čašćenje Tijela Gospodinova. Svaki samostan klarisa ima svakodnevno klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu, a neke sestre se tome posvećuju danonoćno, slijedeći tako primjer Klare koja je punih 40 godina bila uz tabernakul proživljavajući mučeništvo srca i duha, preobražavajući se u Kristov patnički lik. Euharistija pred vjernike stavlja konkretne zahtjeve 1. Euharistija – poziv na trajno utjelovljenje. Euharistijska prisutnost prije svega znači silaženje u ljudsku svakodnevicu, što Krist čini iz jednog razloga – želi ostati bliz, želi ostati s nama. On je Bog koji je bliz, koji sudjeluje u našoj povijesti, usmjerava je prema konačnom ispunjenju. Iz toga proizlazi prvi stav vjernika: utjelovljenje u konkretnu povijest, konkretni povijesni trenutak. Može li Crkva i možemo li mi koji se nazivamo Kristovim vjernicima biti euharistija za život svijeta ako ostajemo pasivni pokraj svega onoga što se događa? Kršćanska prisutnost i djelovanje ne bi smjelo poznavati granice kao što euharistijska prisutnost ne poznaje nikakva ograničenja u vremenu i prostoru. Kristovu je učeniku, koliko god možda ponekad izgledalo teško, mjesto biti i djelovati u svijetu. To je i zahtjev stalnog uprisutnjavanja Isusa u euharistiji. Papa Benedikt u Sacramentum caritatis kaže: “Naše zajednice kada slave euharistiju trebaju postajati svjesnije da je Kristova žrtva za sve i da euharistija potiče svakoga vjernika da u Kristu postaje ‘kruh koji se lomi’ za druge, te da se stoga zalaže za jedan pravedniji i bratskiji svijet” (88). Osobitost se kršćanske poruke ne sastoji toliko u naglašavanju nužnosti strukturalne promjene, nego prije u pozivu na obraćenje ljudi, koje će onda izazvati promjenu. Prije svega neće biti novoga ne bude li novih ljudi koji u svjetlu Evanđelja znaju biti slobodni i odgovorni. Kršćanin se ne može odlučiti za bijeg od svijeta jer ne može bježati od odgovornosti. Kada su Franju braća pitala gdje je njihov samostan, onda se on uspeo na brdo i raširenim rukama pokazao širinu i duljinu svemira te im kazao da je cijeli svijet njihov samostan. To je značilo za braću da trebaju biti u svijetu i sa svijetom, ali ne od svijeta i ne poprimati svjetski mentalitet. Ne bježati od svijeta, nego biti u njemu i pozitivno djelovati na sve ljude oko sebe. Franjo i Klara su pozivali na trajno utjelovljenje kroz svakodnevni život kakav god bio, isprepleten radostima ili žalostima. 2. Euharistija – poziv na služenje. Krist je ustanovio euharistiju, ali je i učenicima oprao noge. Krist se predstavlja kao onaj koji služi te poziva na nasljedovanje. I ovdje se očituje Franjin i Klarin primjer, koji cijeli život žele služiti, a ne vladati. Svoje službe, posao i sav rad shvaćaju kao služenje drugima po Kristovu primjeru. 3. Euharistija i mir. Euharistija za same sudionike postaje zahtjev ostvarenja zajedništva između Boga i čovjeka, ali i zajedništva između vjernika u najširem smislu riječi. Euharistija od Crkve stvara zajednicu koja je pozvana na ostvarenje dijaloga i mira s čitavim svijetom. Franjo nije postigao mir odricanjem od vlasništva, nego je mir bio način postojanja, duhovni stav. Mir koji je Franjo tražio zahtijeva promjenu srca. Njegov životopisac Čelano piše da je u cijelom propovijedanju molio za mir i govorio: Gospodin vam dao mir (1 Čel 10). 47 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Za Franju i Klaru mir nije bio samo odsutnost konflikata, nego mir o kojem govori Evanđelje: mir u središtu i srcu ljudskoga bića. Franjin način moljenja okrenuo je njegov um i srce Bogu, pomogao mu je rasti i napredovati u svjesnosti tko je Bog i tko je on. Biti mirotvorac znači živjeti euharistijski život, život Krista. A živjeti euharistijski znači živjeti u zajedništvu. Raspeti Krist je put k miru. Sam Franjo piše da slijediti Krista znači slijediti Dobroga Pastira koji je dao svoj život za ovce svoje (OP 6). On je vjerovao da moramo slijediti stope Kristove i ljubiti sve do smrti ako želimo postići vječni život. Put mira zahtijeva živjeti Kristov misterij. Raspeta ljubav je ljubav za druge. Ako želimo budućnost mira, moramo mir učiniti realnim i mogućim postajući i sami mir. Raspeti Krist je put mira. Ovaj put ne obećava samo novo stvaranje, nego novu budućnost, novu nadu, novo rođenje i novi život za čovječanstvo i cijeli svemir jer je mir ukorijenjen u Bogu. Franjo Asiški je u Kristu postao novo stvorenje i svijet oko njega postao je sličniji Kristu. On je postao mirotvorac propovijedajući, naviještao je mir primjerom i djelima noseći ga onima koji su u konfliktu. Klara Asiška vidjela je Franju kao primjer i ogledalo Kristovo. Put mira jest put ljubavi na kojemu se osoba ne boji umrijeti s raspetim Kristom i uskrsnuti na novi život. Mir se ne može postići silom i nasiljem. 4. Euharistija i smisao života. Opasnost čovjeka je da bježi od sebe, da bude više u stvarima negoli sam u sebi. Sv. Augustin je duboko i točno osjetio to izbivanje čovjeka i njegovu unutrašnju raskinutost i najdublje otuđenje. On je iskustveno doživio da je Bog onaj u kojemu nalazimo svoje ja. Stoga on kaže: “Ti koji si sabrao razderane dijelova moga bića!” A današnji život kao da pogoduje toj fragmentaciji života bez središta. Kao da se živi od trenutka do trenutka, što nije samo problem pojedinaca, već danas postaje društveni problem. Euharistija je za Franju i Klaru bila uistinu smisao života. U euharistiji su prisutne individualna i društvena, tjelesna i duhovna, vremenita i vječna komponenta. Dano nam je da u vidljivom i tjelesnom, u materijalnom, osjetimo djelovanje apsolutnog i transcendentnog. Čovjek je uronjen u misterij i u njemu nalazi svoj smisao. Ostaje za sve nas aktualno pitanje hoće li se na nama vidljivije pokazati kako je euharistija hrana današnjeg čovjeka. Postaje li tijelo Kristovo, kojim se hranimo, našim tijelom, njegov život našim životom? Je li primanje euharistije postao rutinski običaj kojega nismo ni svjesni, kao ni toga da je Krist u nama? Zaključak U svjetlu Klarina shvaćanja duhovnoga života kao euharistijskog života i života Crkve potrebno je smjestiti euharistiju u kršćanski život danas. Od svakog se očekuje zauzimanje pozitivnog, zauzetog i otvorenog stava prema svim onim problemima s kojima se susreće ovaj svijet. Kao što se u euharistiji vrši preobrazba jednoga malog dijela naše stvorene stvarnosti (kruha i vina) u novu realnost Kristove nazočnosti, isto je tako vjernik pozvan – slijedeći logiku euharistije, a to je darivanje – preobražavati ovaj svijet i odnose unutar njega kako bi sve više postajao predokus novog neba i nove zemlje. Svatko od nas nalazi se na putu prema eshatološkom ispunjenju, a punina će se ostvariti tek onkraj, u nebeskoj domovini. Putujući ovom zemljom, svi smo pozvani dati vlastiti doprinos u izgradnji svijeta i Kraljevstva nebeskog, s euharistijom kao hranom na putu, kako su je doživljavali Franjo i Klara. S. Kata Karadža 48 PRILOZI HOMILIJA SVETOG OCA BENEDIKTA XVI. Trg Sv. Petra, 11. listopada 2012. Draga braćo biskupi, draga braćo i sestre! Danas, pedeset godina nakon otvaranja Drugoga vatikanskog koncila, s velikim veseljem počinjemo Godinu vjere. Drago mi je pozdraviti sve vas, osobito Njegovu Svetost Bartolomeja, patrijarha Konstantinopola i Njegovu Preuzvišenost Rowana Williamsa, nadbiskupa Canterburyja. Poseban pozdrav ide patrijarsima i nadbiskupima istočne Katoličke crkve i predsjednicima biskupskih konferencija. Kako bismo ponovo oživjeli Koncil, koji su neki od prisutnih i sami imali milost iskusiti – i njih pozdravljam osobitom ljubavlju – ovo je slavlje obogaćeno s nekoliko posebnih znakova: procesijom otvorenja kojom se želimo prisjetiti one kojom su koncilski oci ušli u ovu baziliku; visoko uzdizanje kopije knjige Evanđelja koja se koristila na Koncilu; slanje sedam konačnih poruka Koncila i Katekizma Katoličke crkve, što ću napraviti prije blagoslova na samom kraju. Ti nam znakovi pomažu ne samo pamtiti već nam također nude mogućnost da nadvladamo običnu komemoraciju. Pozivaju nas da dublje uđemo u duhovna kretanja koja su karakterizirala Drugi vatikanski koncil, da ih posvojimo i da ih razvijamo prema njihovu istinskom značenju. A njihovo je pravo značenje bila i ostala vjera u Krista, apostolska vjera, potaknuta nutarnjom željom da se Krista prenese drugima, svim ljudima tijekom hodočašća Crkve putovima povijesti. Godina vjere koju danas započinjemo harmonijski je povezana s cijelim crkvenim putem tijekom posljednjih pedeset godina: od Koncila, preko učenja Sluge Božjega Pavla VI, koji je proglasio Godinu vjere 1967, potom slijedi veliki jubilej 2000. godine kojim je Blaženi Ivan Pavao II. ponovo predstavio Isusa Krista čovječanstvu kao Spasitelja, jučer, danas i zauvijek. Između ovih dvaju papa - Pavla VI. i Ivana Pavla II - postoji duboko i profinjeno zajedništvo, osobito o Kristu kao središtu svemira i povijesti, i što se tiče apostolske nestrpljivosti da ga se proglasi cijelom svijetu. Isus je središte kršćanske vjere. Kršćanin vjeruje u Boga čije je lice otkrio Isus Krist. On je ispunjenje Pisama i njihov konačni interpretator. Isus Krist nije samo objekt naše vjere, već, kako piše u pismu Hebrejima, on je „Početnik i Dovršitelj vjere.“ (12,2). Današnje nam evanđelje govori da je Isus Krist, posvećen od Oca po Duhu Svetomu, istinski i trajni subjekt evangelizacije. „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima“ (Lk 4,18). Ova Kristova zadaća, ovaj se njegov pokret nastavlja u prostoru i vremenu, stoljećima i po svim kontinentima. To je pokret koji počinje s Ocem i, po moći Duha, ide kako bi donio blagovijest siromasima, na materijalni i na duhovni način. Crkva je prvi i neophodni instrument ovoga Kristova rada jer je s njim povezana poput tijela sa svojom glavom. „Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas“ (Iv 20,21), kaže Uskrsnuli svojim učenicima i, dahnuvši u njih, dodaje: „Primite Duha Svetoga“ (Iv 20:22). Po Kristu, Bog je osnovni subjekt evangelizacije svi49 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 jeta, ali sam je Krist želio prenijeti svoju zadaću Crkvi; on je to učinio i nastavlja to činiti sve do kraja vremena izlijevajući svoga Duha na učenike, istoga onog Duha koji je sišao nad njega i ostao u njemu tijekom njegova zemaljskog života, dajući mu snagu u radu - „proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Lk 4:18-19). Drugi vatikanski koncil nije želio obrađivati pitanje vjere u jednom određenom dokumentu. Bio je međutim potaknut željom da se potpuno iznova uroni u kršćanska otajstva kako bi ih plodno mogao prenijeti vremenitom čovjeku. Sluga Božji Pavao VI, dvije godine nakon završetka Koncila, ovako je to izrazio: „Čak iako se Koncil ne bavi isključivo vjerom, on o njoj priča na svakoj stranici, prepoznaje njezin vitalni i nadnaravni karakter, pretpostavlja da je potpuna i jaka te na njoj gradi svoja učenja. Trebamo se samo prisjetiti nekih koncilskih izjava kako bismo shvatili esencijalnu važnost koju Koncil, sačinjen od crkvene doktrinalne tradicije, daje vjeri, istinskoj vjeri koja za svoj izvor ima Krista, a crkveno učiteljstvo za svoj kanal“ (Opća audijencija, 8. ožujka 1967). Nadalje Pavao VI. govori: „Sada pogledajmo onoga tko je sazvao Drugi vatikanski koncil i otvorio ga: blaženog Ivana XXIII. U svom pozdravnom govoru na ovakav je način predstavio osnovnu svrhu Koncila: „Ono što iznad svega zabrinjava Ekumenski koncil je ovo: da se sigurno čuva sveti polog kršćanske doktrine i da se uspješnije podučava […] Prema tome, osnovni cilj ovog Koncila nije rasprava o ovoj ili onoj doktrinarnoj temi… Koncil nije zbog toga potreban…, [ali] ova sigurna i nepromjenjiva doktrina, koju se vjerno treba poštivati, treba se istraživati i predstavljati na način koji odgovara potrebama našeg vremena” (AAS 54 [1962], 790,791-792). U svjetlu ovih riječi možemo razumjeti ono što sam i sâm osjetio u to vrijeme: tijekom Koncila postojala je emocionalna napetost dok smo se suočavali sa zajedničkom zadaćom da u naše vrijeme zasja istina i ljepota vjere, a da ne žrtvujemo zahtjeve sadašnjosti ili je ostavimo vezanom za prošlost: vječna prisutnost Boga odzvanja u vjeri, nadilazi vrijeme i mi je možemo samo spremno dočekati u našoj vlastitoj neponovljivoj svakodnevici. Zato vjerujem da je najvažnija stvar, osobito u značajnim prilikama poput ove, u cijeloj Crkvi opet oživjeti tu pozitivnu napetost, tu nestrpljivost da se Krista ponovo navijesti čovjeku. Ali kako ovo nutarnje povjerenje u novu evangelizaciju ne bi ostalo samo ideja ili se izgubilo u zbunjenosti, treba ga izgraditi na čvrstim i preciznim temeljima, a ti su temelji dokumenti Drugoga vatikanskog koncila, mjestu gdje pronalaze svoj izraz. Upravo sam zato često insistirao na potrebi za vraćanjem na „pisma“ Koncila – odnosno na njegove tekstove – kako bi se iz njih također izvukao njihov autentični duh, i zato sam ponavljao da se u njima treba pronaći prava ostavština Drugoga vatikanskog koncila. Pozivanje na dokumente sprečava odlazak u ekstremnu nostalgiju i prevelika odstupanja, a dopušta da se prigrli ono što je novo, i to u kontekstu kontinuiteta. Koncil nije formulirao ništa novo u pitanjima vjere niti je želio zamijeniti nešto staro. Radije je gledao način na koji se ista vjera može nastaviti živjeti u današnje vrijeme, da ostane živa vjera u svijetu promjena. Ako se postavimo u zajedništvo autentičnog pristupa koji je blaženi Ivan XXIII. želio dati Koncilu, bit ćemo u stanju spoznati ga tijekom ove Godine vjere slijedeći isti put Crkve dok se ona neprestano trudi produbiti polog vjere koji joj je Krist povjerio. Koncilski su oci željeli vjeru predstaviti na značajan način, te ako su se s povjerenjem otvorili 50 PRILOZI dijalogu s modernim svijetom, to je bilo zato što su bili sigurni u svoju vjeru, u čvrstu stijenu na kojoj stoje. U godinama koje su uslijedile mnogi su se nekritično odnosili prema dominantnom mentalitetu dovodeći u sumnju same temelje pologa vjere čije istine, nažalost, više nisu bili u stanju prihvatiti. Ako danas Crkva pokreće novu Godinu vjere i novu evangelizaciju, to nije u čast obljetnice, već zato što za to postoji veća potreba, čak veća od one prije pedeset godina! A odgovor koji treba dati ovoj potrebi jest onaj koji su pape priželjkivali, zajedno s koncilskim ocima, i koji se nalazi u dokumentima Koncila. Čak se i inicijativa za osnivanjem pontifikalnog koncila radi promocije nove evangelizacije, na čemu osobito zahvaljujem u Godini vjere, treba shvatiti u ovom kontekstu. Prošla desetljeća vidjela su napredak duhovnog „opustošenja“. U koncilsko je vrijeme već bilo moguće, s nekoliko tragičnih stranica povijesti, iščitati kakav bi život ili svijet bio bez Boga, a sada to svaki dan oko sebe gledamo. Ovo se ništavilo proširilo. Ali iz početaka ove pustinje, iz ovog ništavila, iznova možemo iskusiti radost vjerovanja, njezina vitalnog značenja za nas, muškarce i žene. U pustinji otkrivamo vrijednost onoga što je neophodno za život, a i u današnjem svijetu postoje nebrojeni znakovi, često interpretirani implicitno ili negativno, žeđi za Bogom, za ultimativnim smislom života. I u pustinji postoji potreba za ljudima vjere koji, svojim vlastitim životima, pokazuju put prema obećanoj zemlji i održavaju nadu na životu. Život vjere otvara srca prema milosti Božjoj koja nas oslobađa pesimizma. Danas, više nego ikada, evangeliziranje znači svjedočenje novog života koji Bog preoblikuje i tako pokazuje put. Prvo nam čitanje govori o mudrosti putnika (usp. Sir 34:9-13): putovanje je metafora za život, a mudar je putnik onaj koji je naučio umijeće življenja i može ga dijeliti sa svojom braćom – kao što je bilo s hodočasnicima na putu Svetog Jakova ili sličnim putevima koji su, ne slučajno, ponovo postali popularni zadnjih godina. Kako to da toliko mnogo ljudi danas osjeća potrebu poći na to putovanje? Nije li to zato što tamo, barem intuitivno, pronalaze značenje našeg postojanja u svijetu? Ovo je tada način na koji si možemo prikazati Godinu vjere: hodočašće u pustinjama današnjeg svijeta uzimajući sa sobom samo neophodno: ni torbe, ni kruha, ni novaca, ni dviju haljina – kao što je Gospodin rekao onima koje je poslao (usp. Lk 9,3) – samo Evanđelje i vjeru Crkve koju jasno izražavaju koncilski dokumenti poput Katekizma Katoličke crkve objavljenog prije dvadeset godina. Poštovana i draga braćo, 11. listopada 1962. bila je svetkovina Presvete Djevice Marije, majke Božje. Povjerimo njoj Godinu vjere, kao što sam to i učinio prošli tjedan kada sam išao na hodočašće u Loreto. Neka Djevica Marija uvijek sja poput zvijezde na putu nove evangelizacije. Neka nam pomogne u djelo pretvoriti riječi apostola Pavla: „Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! […] I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!” (Kol 3,16-17). Amen. 51 PREDAVANJA S REDOVNIČKOGA DANA Jajce, 22. rujna 2012. SLUŠANJE RIJEČI I VJERA „Izgubili smo mjeru stvari. Živimo bez kontemplacije. Nemamo više čežnje i grižnje savjesti. Nemamo više zavičaja u koji bismo se mogli vratiti. Više ne znamo što bismo otkrivali. Sve nam je postalo svejedno i više nam ništa nije važno. Više nemamo dara razlučivanja i diskrecije. Nitko nikoga ne sluša. Zašto uopće slušati i koga?“ (David M. Turoldo). Zašto uopće slušati i koga? Pitanje nabacuje važan životni problem. Slušanje je bitan, sastavni dio života. Imamo uho, sluh kao dar. Obdareni smo sposobnošću slušanja. Moguće nam je čuti pjev ptica ili zrikavaca, moguće je čuti smijeh, glas, glazbu. Moguće ih je i prečuti. Površno čuti. Moguće je naviknuti se na darovanost sluha i slušanja toliko da više i ne zamjećujemo njegovu dragocjenost, sve dok je – ne daj Bože – ne izgubimo. Tek tada postajemo svjesni što smo imali i izgubili. Sa svim je darovima tako. Moći slušati i čuti izniman je dar. Toliko je važan po sebi da je važno o njemu promišljati. Tako bismo mogli, ako hoćemo, uočiti gdje griješimo s obzirom na slušanje, gdje zlorabimo ovu tako dragocjenu sposobnost. Jer, činjenica je da sve manje slušamo i da sve manje dobro slušamo. Činjenica je da u naše tvrde ljudske uši sve teže prodire ne samo ljudska nego i Božja riječ. Činjenica je nad kojom se valja zamisliti: često razgovaramo tako da i ne slušamo sugovornika, baveći se unaprijed smišljanjem replike ili polemike, kako bismo pobijedili u raspravi ili nametnuli svoje mišljenje. Slušanje, korjenito i potpuno, je prikraćeno. Koliko bismo nesporazuma izbjegli kada bismo više i bolje slušali, a manje govorili. Koliko bismo naš crkveni ili redovnički život učinili ljepšim, bogatijim i plodnijim kada bismo više pozornosti posvećivali uzajamnu slušanju, a manje nastojanju da imamo pravo i da riječima nadglasamo i zaglušimo slušanje. Odnosno, još važnije i zapravo bitno pitanje, koliko bismo svoju riječ oplemenili i uljepšali kada bismo znali čuti Božju riječ, kada bi iz dubine našega bića odjekivala ne praznina i banalnost ljudske riječi, nego punina, snaga i ljepota Božje riječi. Ako se dobro pogleda, naše je društvo, a sve više i naša Crkva, mjesto u kojemu svi govore, a nitko ne sluša, ili malo tko sluša. Točno je ono što kaže jedan lik poznatoga romana Taylora Caldwella Moje srce sluša: „Jedan od vidova ovoga današnjeg svijeta koji nas najviše zaprepašćuje jest taj da se više uzajamno ne slušamo. Ako si bolestan ili ako umireš, nitko te ne sluša. Ako vas muči strah, briga ili životna izgubljenost, ako ste nesretni i sami, nitko vas zbiljski ne sluša. I svećenicima se uvijek žuri i umorni su… Neprestano nešto rade, vrijeme im je razlomljeno i nemaju vremena za slušanje. Nitko nema vremena da vas sasluša, čak ni oni koji vas vole i koji bi bili spremni umrijeti za vas.“ Danas se govori o potrebi „pastorala slušanja“. Moderni čovjek je nemiran i rastrgan, u stalnoj grozničavoj trci. Kreće se u bučnome svijetu u kojemu je sve teže naći smiren kutak, prostor tišine i sabranosti. Život je pun napetosti, stresa, straha. Čovjek se susreće s mnoštvom problema i poteškoća i ne zna kako ih riješiti. Ne zna komu se može obratiti. Sve je teže naći nekoga tko ima vremena, tko zna slušati, odnosno saslušati. Čovjek ima T. CALDWELL, Il mio cuore ascolta, Edizioni Academia, Milano 1974, str. 14-15. Nav. prema M. Baldini, Educare all’ascolto, Editrice La Scuola, Brescia 1993, str. 8. 52 PRILOZI veliku potrebu da se izrekne, da iskaže ono što ga muči. Istinsko slušanje jako pomaže. Ono već po sebi liječi. Kada možemo slobodno i bez straha reći svoj problem i naiđemo na otvoreno uho, na spremnost slušanja, već smo na neki način oslobođeni i olakšani, već osjećamo poboljšanje. Biti saslušan ima terapeutski učinak. Nama svećenicima jako teško pada slušanje. Mi svi želimo da nas se rado sluša, npr. naše propovijedi. Zanosimo se mišlju da nas svi slušaju, odnosno polazimo od pretpostavke da naš govor nailazi na slušatelje. No činjenica je da ništa ljude nije toliko istjeralo iz crkve kao propovijedi. S druge strane propovijedi su također potaknule ljude na glad za Božjom riječju ondje gdje su oni osjetili da propovjednik sam živi iz njezina središta, iz žive Riječi, da je ona dodirnula njegov život. Nitko ne sluša otrcane fraze, neprestano ponavljane i podgrijavane, začinjene dnevnopolitičkom retorikom. Čovjek žeđa za Božjom riječju koja će dodirnuti njegove konkretne životne probleme, baciti svjetlo na njegove životne tmine i naznačiti putokaz za izlaz iz tolikih bespuća. Teško je steći i zadržati slušatelja. On mora osjetiti titraj božanskoga u našoj riječi, miris svetoga i transcendentnoga, a prizemnoga i trivijalno-zemaljskoga mu je puna kapa. On je time opterećen, i ako od posvećenih ljudi dobije to isto, samo u malo drukčijem pakovanju, bježat će. Zatvoriti uho. Postoji tiranija ušiju, sluha, slušanja. Obrana od bujice potrošenih, suvišnih, promašenih riječi. Obrana sluha od naklapanja, od izvještačena i usiljena govora koji je težak i dosadan samomu sebi. No sami se mučimo sa slušanjem, najprije Božje riječi, a onda i riječi drugih. Previše smo zabavljeni institucionalnim, vanjskim, organizacijskim. „Tehnika“ nam je važnija nego čovjek. Živi čovjek sa svojom dušom i duševnim mukama. Nemamo vremena. Zaokupljeni smo sobom i svojim ambicijama, zaboravljajući da nam je poslanje duhovne naravi. Činiti ono što je Isus činio. On je itekako znao slušati, jer je navikao slušati Oca nebeskoga. Imao je uho i srce za ljude, za njihove teške živote. „Sažalio se nad njima jer su bili kao ovce bez pastira.“ Slušao je njihove brige, molbe, boli. Tješio, liječio, izgonio zle duhove. Mi smo to gurnuli u pozadinu. Mi ćemo radije poslati čovjeka psihijatru negoli mu posvetiti pola sata i pomoliti se za nj. Nekada su samostani bili mjesta kamo su ljudi dolazili po duhovnu pomoć. Uvijek je bilo svetih ljudi koji su imali vremena za slušanje i Duha Svetoga za razlučivanje i davanje pravih evanđeoskih savjeta. Samostani su bili poznati po tome. Prisjetimo se samo starca Zosime iz Braće Karamazova F. M. Dostojevskoga. Mi redovnici moramo ponovno otkriti dimenziju slušanja, šutnje, kontemplacije. Tu ćemo dobiti upute što i kako činiti. U šutnji pred križem Sv. Franjo pita: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“ „Idi i popravi Crkvu moju“. Bog hoće govoriti nama da bismo mi mogli dobro govoriti drugima. Bog hoće da mi osluhnemo njegovu riječ, da bismo mogli imati sluha za čovjekovu riječ. Nećemo umjeti slušati jedni druge dok ne naučimo slušati Boga. Treba izići iz sebe, iz svoga uskoga individualnog, privatnog kruga, jer Isusovo uho danas je naše uho. Isus sluša današnjeg čovjeka našim uhom i govori mu našim jezikom. Nismo ni svjesni koliko je to važno. Bogu je bitan pojedinac, konkretan čovjek. Ne masa. Mi se često obraćamo masi, važna nam je masovnost, a u susretu s čovjekom pojedincem zakažemo. Tko želi pomoći, mora umjeti slušati. To je otkrio poznati ženevski liječnik, stručnjak za dubinsku psihologiju, P. Tournier. Najprije je shvatio da zapravo nikada nije pravo slušao svoju ženu kada bi mu nešto govorila. Počeo ju je stvarno slušati kada se počeo sabirati, ulaziti u šutnju i moliti. Tek tada je počeo cijeniti značenje onoga što je ona govorila i davati joj vremena da izrazi sebe. To slušanje mu je otvorilo niz novih uvida i spoznaja. Jedna prepreka za slušanje bila je to što je mislio da ona njega nema čemu poučiti, jer je 53 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 on učen čovjek, a ona obična žena. Raspoloživost za slušanje otvara se tek kada čovjek zadobije poniznost. Kad siđe sa svoga pijedestala. Tako je jedan liječnik rekao: „Liječnik prije ili kasnije mora sići sa svoga pijedestala da bi opet postao čovječan.“ Jer svi mu se klanjaju, oslovljavaju ga „gospodine doktore“ itd. Ne podsjeća li nas ova tvrdnja donekle i na našu situaciju, da i mi svećenici ili časne sestre moramo sići sa svoga pijedestala da bismo opet postali čovječni, jer i nama se ljudi često klanjaju – budući da nas poštuju i vjeruju u našu posebnost i svetost – pa nam govore „velečasni“, „časna“. Svakako misao vrijedna promišljanja. No P. Tournier kaže da mu je dimenzija odnosa s Bogom otvorila spoznaju o značenju slušanja svojih pacijenata. Oni trebaju krotka, strpljiva čovjeka koji će ih slušati. Mora ih se pustiti da neusiljeno govore, da iskreno ispovjede ono što im leži na srcu, da iziđu iz sebe. Govoreći o svojim poteškoćama, oni ih se oslobađaju. Vrijedno je glede ovoga navesti poučne riječi D. Bonhoeffera: „Prva služba koju jedan čovjek duguje drugomu u zajednici jest da ga sasluša. Kao što ljubav prema Bogu započinje slušanjem njegove riječi, tako je i početak ljubavi prema bratu u tome da naučimo čuti ga. Božja ljubav prema nama pokazuje se i time što nam ne daje samo svoju riječ nego nam posuđuje i svoje uho. Stoga kada slušamo brata činimo njegovo djelo. Slušanje može biti veća usluga čovjeku od govorenja. Mnogi ljudi traže uho koje će ih saslušati, i ne nalaze ga među kršćanima, jer oni govore ondje gdje bi trebali slušati. A onaj tko više ne može čuti svoga brata doskora više neće moći čuti ni Boga… Ovdje započinje smrt duhovnoga života… Postoji i slušanje s pola uha, sa sviješću da već znamo ono što nam drugi ima reći. To je nestrpljivo, nepozorno slušanje koje omalovažava brata, i takav čovjek samo čeka da konačno sâm dođe do riječi i tako se riješi drugoga. To nije ispunjenje našega naloga i sigurno je da se i ovdje u našemu stavu prema bratu samo odražava naš odnos prema Bogu… Kršćani su zaboravili da im je službu slušanja naložio onaj koji je sam veliki slušatelj i koji im daje udjela u svome djelovanju.“ Temu Božje riječi i njezina slušanja posebno je razvio Sv. Ivan, jer on je jedini autor Novoga zavjeta za koga je Isus Krist Riječ (Logos) koju treba slušati. Riječ se učinila vidljivom, dodirljivom, čujnom. Objava je došla k ljudima putem osjetila, putem osjetila oni je prihvaćaju i primaju. Dva osjetila su posebno važna: oko i uho, „vidjeti“ i „slušati“. Isusa se može vidjeti i čuti. On se daje vidjeti i čuti. Za nas današnje sve polazi od slušanja. Glagol akouein = čuti, slušati dolazi 58 puta u Ivanovu evanđelju i 16 puta u ivanovskim poslanicama (samo 34 puta u čitavu Pavlovu djelu). Na početku Proslova Ivan opisuje vječni život Riječi. Ona je posve raspoloživa za Oca, u stalnome je slušanju Oca, u poslušnoj ljubavi prema Ocu. Istinski sluša samo onaj tko ljubi. Ljubav je preduvjet i temelj slušanja. Ljubav otvara uho za ljubljenoga, za njegovu riječ, za njegovu volju, želju, zapovijed. Mi to znamo iz iskustva: dočim nekoga ljubimo, uho nam je širom otvoreno, čak se i bojimo da nam ne promakne koja njegova riječ. Isus će više puta govoriti o ovom svom „slušanju“: „onaj koji dolazi odozgor… svjedoči ono što je vidio i čuo“ (Iv 3,3132); „ono što sam čuo od njega govorim (objavljujem) svijetu (Iv 8,6); „rekao sam vam istinu koju sam čuo od Boga“ (Iv 8,40). Na posljednjoj večeri Isus podsjeća svoje učenike, koje naziva prijateljima, da im je priopćio sve što je „čuo od Oca“ (Iv 15,25). Slušanje je prisutno u Trojstvu, ono što nam Isus govori jest ono što je rezultat njegova slušanja Oca. Ovdje vidimo da savršeno govori onaj tko savršeno sluša, i savršen je objavitelj jer i na ze P. Tournier, Umijeće slušanja, Đakovo 2004, posebno str. 12-17, 29-49. D. Bonhoeffer, Gemeinsames Leben, Gütersloh 199725, str. 82-83. 54 PRILOZI mlji je Krist onaj koji je stalno u stavu slušanja Oca svoga i kao takav je njegova Riječ. Isus ne napušta slušanje. Ono je konstanta njegova života. Istom logikom bi slušanje trebalo biti sastavni dio našega života nasljedovanja Isusa. Slušanje je velika i zahtjevna zadaća, neophodan imperativ. Najprije je slušanje, a onda govor. Osluškivanje Oca, pa objava Oca. Bez dobra slušanja nema ni dobra govora. Slušamo izvanjski, površno, ali riječ treba slušati i iznutra. Sv. Augustin opominje: „Uzalud propovijeda Božju riječ izvana onaj tko je ne sluša iznutra“ (qui non sit intus auditor). Ivan kaže da su mnogi Samaritanci nakon što su čuli ženino pripovijedanje o njezinu susretu s Isusom na Jakovljevu zdencu „povjerovali u nj“ (4,39). Otišli su k njemu i zamolili ga da ostane kod njih. Nakon što su čuli samoga Isusa, njihovo je početno pristajanje, početna otvorenost nakon ženinih riječi prerasla u potpunu vjeru: „On je uistinu Spasitelj svijeta“ (4,42). Na početku puta vjere temeljni stav je slušanje Isusove riječi. Ne samo na početku puta vjere nego i u samome srcu života vjere. Riječ koja je jednom dodirnula naš život odjekuje trajno s uvijek novim pozivima i oslovljavanjima, ona zahtijeva uvijek novo slušanje i osluškivanje. Čovjek u slobodi dopušta ili ne dopušta da ona ostane prisutna u njemu, da oblikuje njegov život. Ostajanje je vrlo bitno u Ivanovu evanđelju. „Tko čuje moju riječ i vjeruje u Onoga koji me je poslao, ima život vječni… prešao je iz smrti u život“ (5,24). Povezanost između slušanja riječi i vjere je očita. Žena je slušajući Isusa povjerovala u nj, prešla je iz smrti u život. Dogodila se promjena u njoj. Stvarno obraćenje. Drugi to vide i vjeruju joj. Drugi preko nje dolaze k Isusu. Vjerodostojno o Bogu govore samo ljudi u čijem je životu vidljivo da ih je Bog promijenio. Da žive iz Božje riječi. Sada ga Samarijanci mole da ostane s njima. I Ivan kaže da su povjerovali u Isusa ne samo zbog ženinih riječi: sada vjerujemo ne samo zbog tvoga kazivanja, nego smo sami čuli i znamo ovo je uistinu Spasitelj svijeta. Znači o Isusu su doznali od žene i sada ga mole da ostane. Bog hoće da ga mi molimo da ostane s nama. Da ga pustimo u svoj život. Da izreknemo želju da ostane u našemu životu. Bog nikada nije nasilu u nečijem životu. On hoće da ga mi hoćemo. Da vjerujemo u nj, da vjerujemo njemu, ne samo zbog toga što smo vidjeli ili čuli nečije svjedočanstvo, nego da se i sami osvjedočimo, da i sami iskusimo njegov božanski dodir. To je proces u svačijem životu. Mi u svakodnevnom životu imamo toliko poticaja i poziva na vjeru. Kroz događaje, ljude, susrete, patnju… I ako mi malo odškrinemo vrata, ući će Isusovo svjetlo, tj. mi se možemo susresti s njime, ali i druge uputiti na nj. Vjeru prenosimo jedni drugima, odnosno upućujemo jedni druge na Spasitelja svijeta. Za Ivana je važna interiorizacija riječi. Ona mora unutra biti prihvaćena, u dubini čovjeka, tu se mora usidriti, takoreći uhvatiti čvrst korijen. Riječ Kristova mora biti upisana u srce, u središte čovjeka. To je tipično ivanovsko kretanje ab extra ad intra. Dar istine je prisutan u čovjeku Isusu (extra nos), ali mora biti usvojen u vjeri (in nobis). Vrlo dobro je to izrazio Sv. Grgur: „Gospodinov put je upravljen prema srcu“ (via Domini ad cor dirigitur). Koliko je važno ovo pounutarnjenje riječi vidi se iz suprotna stava onih koji je ne prihvaćaju. Ni za učenike prihvaćanje Isusovih riječi nije uvijek bilo lako: „Ovaj je govor tvrd! Tko ga može slušati?“ (Iv 6,60). Odbacivanje je riječi stalna kušnja vjere: kada nam riječ ne odgovara, ne uklapa se u naše sheme ili traži promjenu ponašanja. To je tvrd govor za naše uši i naše srce. To se uvijek iznova potvrđuje. Svi bismo mogli naći podosta toga što od Isusovih riječi još nije ušlo u središte našega života, čemu se stalno opiremo i što nerado slušamo. Ali Isus kaže da onaj tko odbacuje istinu nije od Boga. Usp. A. Vučković, Isus i Samarijanka, Glasnik mira 3 (2011), str. 31. 55 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 „Hoćete da me ubijete jer moja riječ ne prodire u vas“ (Iv 8,37), kaže Isus Židovima. Oni odbacivanjem pokazuju da su u dosluhu s đavlom, „svojim ocem“ (8,44a), jer njegova je karakteristična crta upravo ova zatvorenost Kristovoj istini. „U njemu nema istine“ (8,44c). Demonsko je protivljenje istini, zatvaranje riječi, i uvijek kada se slično događa s nama, u našemu srcu, kada osjetimo da imamo u sebi otpore, imamo posla s demonskim. Nakon govora o kruhu života mnogi su učenici upali u sumnju i napast da odu. Riječ traži odluku. Nema neutralna stava. Petar govori: „Gospodine, kamo da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga; mi vjerujemo i znamo da si ti svetac Božji“ (Iv 6,68). Kristova riječ nije samo predmet vjere, nego ona i razbuđuje vjeru. U ivanovskim se spisima više puta naglašava da Božja riječ, ako je iznutra usvojena, ima učinak očišćenja i oslobođenja. Ona postupno preobražava čovjeka. Pravo razumijevanje kršćanske objave uvijek polazi iznutra, iz srca gdje je Božja riječ prihvaćena s vjerom. U teologiji Sv. Ivana osim kretanja ab extra ad intra postoji komplementarno kretanje, ne manje važno, ab intra ad extra. Dužnost ljubavi, bratskoga ponašanja. Ivan vrlo insistira na činjenici da ljubav treba dolaziti iznutra, treba biti plod obraćenja, vjere, plod riječi koja je našla svoj prostor u srcu. Plod riječi koja prerasta u konkretna djela. Vjera bez djela je mrtva. Prava ljubav dolazi samo iz srca u kojemu je prisutna istina, iz srca vjernika koji je potpuno prihvatio Kristov misterij, odnosno očitovanje Božje ljubavi. Srce koje je shvatilo ovu objavu hoće sa svoje strane biti puno ljubavi prema drugima. Jer „mi ljubimo po istini koja je u nama“ (2 Iv 2). Kako se vidi, prava vjera je za Ivana radosno prihvaćanje i ostvarivanje one Božje ljubavi koja se objavila u Kristu. Stoga je kršćaninovo srca, kao i Kristovo srce, srce koje ljubi. Za Ivana je važno da srce bude mjesto istine, mjesto ljubavi, mjesto susreta s Bogom i drugim. Isusova istina mora ući u naša srca da bi postala naša istina, da bi nam dala novi život. To je načelo koje je bilo drago i Pascalu: „Srce je prirodno mjesto istine“ (Le coeur est lieu naturel de la vérite). Ovaj vid kršćanske nutarnjosti važan je posebno danas u našemu vremenu jer se previše izgubila iz vida autentična dimenzija nutarnjosti vjere i života. Klasičnu scenu slušanja nalazimo u navještenju Djevici u Nazaretu. Marija je izabrana da postane Majka Isusova, u njoj će Riječ postati tijelom. Ali ona najprije pita anđela: „Kako će se to dogoditi, jer ne poznajem muža?“ Umjetnici srednjega vijeka su jako dobro odgovorili na ovo pitanje: kada Riječ postaje tijelom, ona ulazi u čovjekovo uho. Na mnogim srednjovjekovnim slikama navještenja svjetlosna zraka Božjega Duha pogađa Marijino uho i kroza nj ulazi u njezino tijelo. Marijino vjerničko „da“ Božjemu djelu postiže to da Riječ ulazi u njezinu nutrinu i tako u njoj postaje čovjek. Između čovjeka i Boga izmjenjuju se riječi, ali ovdje je važan i organ u kojemu započinje susret Boga i čovjeka. Čovjek ne nalazi Boga ako ga prethodno ne pogodi njegova riječ, njegov poziv. Ljudska riječ Bogu uvijek je odgovor. Bog govori i čovjek odgovara. Odgovor ne dolazi prije, nego poslije, on nema primat, on dolazi na nešto prvo, prethodno. Nema odgovara ako mu nije prethodio govor, oslovljavanje. Čovjek može odgovoriti Bogu tek ako ga je ovaj prethodno oslovio. Bog mora govoriti i čovjek mora čuti njegovu riječ. Ovaj redoslijed govor-slušanje-odgovor vrijedi za opće ljudsko iskustvo razgovora. Dakako, O vjeri u Ivanovu evanđelju vidi I. Dugandžić, Snaga s izvora. Izabrane teme Novoga zavjeta, Zagreb 2003, str. 160-165. O Ivanovu poimanju slušanja i vjere vidi I. de la Poterie, L’ascolto e l’interiorizzazione della Parola secondo s. Giovanni, u: Parola Spirito e Vita 1, Bologna 1985, str. 120-140. 56 PRILOZI ja kao čovjek mogu započeti razgovor s nekim drugim čovjekom. Mogu nekoga osloviti. Ali ako drugi ne čuje, ne sluša i ne želi čuti, razgovor je završen prije nego je i započeo. Mi to znamo; kada se nekomu uskratimo, odbijemo razgovor, kažemo „ne želim ni čuti“, tada nastaje distanca među nama, udaljenost, slamanje odnosa. Ne htjeti slušati, ne htjeti odgovoriti, odbaciti razgovor znak je odbijanja drugoga kao osobe. Jednako je između nas i Boga. Kada mi odbijemo slušati i čuti Boga, on s nama ne može ništa započeti. On je nemoćan. On može djelovati u nama, može nešto učiniti s našim životom samo ako mu mi dopustimo da nam govori, i ako smo spremni dati odgovor koji je Marija dala: „Neka mi bude po riječi tvojoj“. Dakako, ova je riječ često tvrda i zahtjevna, i onda često nastupa dramatično i napeto hrvanje u nama oko prihvaćanja ili odbacivanja. „Blažena ti koja povjerova.“ Marija je blagoslovljena među ženama zato što je umjela čuti Božju riječ, nositi je u sebi i o njoj razmišljati, vjerovati joj. Sam Gospodin je nakon što mu je neka žena pod dojmom njegove propovijedi rekla: „Blago ženi koja te nosila i grudima koje su te dojile“, rekao: „Još blaženiji oni koji riječ Božju slušaju i vrše“ (Lk 11,27sl.). Blaženim ne čini tjelesna srodnost s Gospodinom, tijelo i krv, rasa i podrijetlo, mjesto rođenja, nacija i stalež, nego duhovna srodnost vjere. Nije blažen onaj tko je u krvnom srodstvu s Gospodinom, nego onaj tko ima uši da čuje. Onaj tko nije zatvoren u uski krug tijela i krvi, u uski svijet vlastitoga i zemaljskoga. Onaj tko može čuti Božju riječ. Marija je velika vjernica koja se ponizno, kao spremna posuda, otvorila neprozirnoj Božjoj tajni, koja je bez mrmljanja dopustila da joj Bog izbije iz ruku njezin životni plan, koja je napustila ono sigurno, dohvatljivo i provjereno, te se potpuno stavila na raspolaganje onom tajanstvenom i nedohvatljivom. Koja nije htjela biti ništa drugo do službenica Gospodnja: oruđe koje služi Božjoj riječi. „I nas ovo treba potaknuti na razmišljanje: gdje su danas mirne i tihe osobe koje ne govoreći mnogo o sebi stvarno žive uronjene u Božju riječ, koje u njoj dišu i misle, koje se u njoj istinski osjećaju kod kuće? Danas je previše ljudi koji govore, koji dokazuju da su pametni i da imaju što reći, posebice nešto kritičko… No premalo je ljudi koji su još sposobni slušati u tišini, temeljiti život na svetoj Božjoj riječi, dopustiti da ih ona prožme i ispuni, tako da uistinu postane njihovim kruhom. Tko bi od nas mogao reći da su mu Sveto pismo, psalmi, hvalospjevi, koje nalazimo u čitavoj svetoj knjizi postali spontani jezik srca…? Ovdje ponizna službenica Gospodnja može doista posramiti naš oholi naraštaj i trebala bi nas danas ponovno potaknuti da snažno ljubimo ovaj čudesni dar Božje knjige: da postanemo ljudi koji imaju uši da čuju Božju riječ i usred buke ovoga vremena koja nas lako može učiniti gluhima sve do dubine našega bića.“10 Sv. Luka nam donosi u svom evanđelju Isusovu opomenu: „Pazite kako slušate!“ (Lk 8,18). Stav kojim se prima riječ je odlučujući da bi riječ donijela plodove i na koncu spasenje. Sve ovisi o slušanju riječi. Iz toga onda slijedi sve ostalo. U prispodobi o sijaču tri četvrtine slušatelja sluša površno, neplodno, uzaludno. Marija, Martina sestra, sluša pozorno do nogu Isusovih. Sva je pretvorena u uho, ne da se smesti. Isus je hvali. Izabrala je ono jedino potrebno.11 Nekoliko praktičnih napomena. Postoji navika, rutina u svetome. Mi koji smo blizu svetome, svaki dan, možemo se naviknuti na riječ i prestati je slušati. Svi mi kažemo: to Usp. J. Ratzinger/Benedikt XVI, Dogma i navještaj, Zagreb 2011, str. 396-397. 10 Ibid., str. 398-399. 11 O slušanju kod Luke S. A. Panimolle, La dottrina del ascolto nel Nuovo Testamento, u: Dizionario di spiritualità biblico-patristica 5 Ascolto-docilità-supplica, Roma 1993, str. 135-165. 57 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 već znam, to sam čuo ili pročitao sto puta, ovaj odlomak iz evanđelja. Pokušajmo iznova učiti slušati. Sveti tekst uvijek treba slušati kao da ga prvi put čujemo. Jer to je živa Božja riječ koja nas uvijek oslovljava iznova, na nov način. Ponovno bismo trebali učiti biti brzi na slušanju, a spori u govoru. Bujica riječi se izlije iz nas u ovaj svijet. Kakve su to riječi – znamo. Za svaku suvišnu riječ ćemo odgovarati, kaže Isus. Zaboravili smo slušanje, lijepo razgovaranje jer smo potisnuli potrebu za šutnjom i tišinom. Za osluškivanjem Isusove riječi. Njegove šutnje. Njegova slušanja čovjeka. On ima pozornost i izoštreno uho za nas. Previše je prepreka koje nas ometaju u sabranosti i pozornosti. Pozornost je povezana sa željom, odnosno prihvaćanjem, kaže S. Weil. „Od mene se traži pozornost, ona tako puna pozornost u kojoj ‘ja’ iščezava.“12 Treba riječ vršiti, pretočiti u život. Božja riječ je zrcalo za nas. Zrcalo ne laska, nego nam pokazuje istinu. Ako se ogledamo u njemu, vidimo kakvi smo. I konkretno vidimo što se još dade promijeniti. Možemo gledati u zrcalo i zaboraviti što smo vidjeli. I tako stalno, iz dana u dan. I dobiti komplekse. Zašto? Zato što iz spoznaja o sebi nismo izvukli zaključke. Ljutimo se što imamo slabosti, a ne činimo ništa da tu nešto promijenimo. Brbljavi smo, a ne uvlačimo jezika. Božja riječ ne daje samo dijagnozu, nego i terapiju. Ovisi o nama hoćemo li posegnuti za njom. Završimo riječima poznatog filozofa S. Kierkegaarda o molitvi, jer njegove riječi možemo dobro povezati s ovom našom temom: „Što je moja molitva postajala pobožnija i dublja, što je više dopirala u dubinu moga bića, to sam sve manje i manje osjećao potrebu da nešto govorim. Naposljetku sam posve utihnuo. Postao sam slušatelj… U početku sam mislio da moliti znači govoriti. Ali naučio sam da molitva nije samo šutnja, nego i slušanje. I tako je uistinu. Moliti ne znači govoriti i pritom slušati sama sebe. Moliti znači zašutjeti, otvoriti uho i čekati da ti Bog uputi svoju riječ.“ Fra Ivan Ivanda Redovnički dan u Jajcu održan je 22. rujna 2012. na temu Vjera u životu redovnika. 12 S. Weil, Težina i milost, Zagreb 2004, str.155. 58 PRILOZI “GOSPODINE, KOME DA IDEMO? TI IMAŠ RIJEČI ŽIVOTA VJEČNOGA!” (Iv 6,68) Kršćanski stav o životu trebao bi uvijek biti optimističan, pa tako i kršćanski govor, ali to nosi sa sobom jedan vrlo konkretan rizik, a to je određeno uljepšano ili mitsko viđenje stvarnosti. Tko uporno sebi nameće idealiziranu sliku stvarnosti, nužno doživljava obeshrabrenje i razočarenje. Čini nam se od izuzetne važnosti uvidjeti, i ponizno priznati, da i redovništvo prolazi jednu duboku krizu identiteta u većini europskih društava. Postati svjesni toga nije stvar samo istine, nego i autentičan duhovni korak, neizostavan za redovnički život. Glavni pokazatelj te krize jest pomanjkanje vjere redovnika u vrijednost vlastitog načina života, i stoga prihvaćanje različitih tumačenja redovništva koja ga nužno osiromašuju i svode na nešto što ono izvorno nije. Pitanje identiteta, ili pitanje tko smo, ili koji je smisao našega postojanja ponekad se čini toliko očitim da zvuči pomalo suvišnim. Znamo ipak da živimo u vremenu kada sigurnosti, kako osobne tako i zajedničke, ima sve manje. Neki nazivaju ovo vrijeme postmodernom, a glavna osobina ovog vremena bila bi upravo jedna posvemašnja nestalnost identiteta. U svakom slučaju, ono što je sigurno jest da i redovništvo, koje je neizostavno dio društva i vremena u kojem živi, osjeća uvelike efekte takovog stanja. Ustvari, pitanje krize identiteta ne tiče se samo shvaćanja samih sebe nego i toga kako nas doživljavaju drugi: društvo, Crkva. Kada primijetimo da nas ljudi ne prihvaćaju na isti način kao nekada, da očekuju od nas nešto drugo u odnosu na ono što mi dajemo. Kada primjećujemo da naša riječ ne dopire do ljudi kojima je upućena, da nas ne razumiju, da se naše vrijednosti ne prihvaćaju. Pitanje identiteta postaje na poseban način problematično za instituciju redovništva, koja opstaje već tisuće godina; naravno, ne bez padova i uspona. O redovničkom identitetu može se govoriti na različite načine. Uglavnom se to čini u teološko-duhovnom ili povijesnom kontekstu. Sustavni teološki studij redovničkih izvora posljednjih godina dao je mnoge dobre rezultate. Danas smo puno svjesniji svojih korijena i izvora svoje duhovnosti i identiteta nego su to bile generacije prije nas. Mnogi temeljni tekstovi naše teološke i duhovne tradicije, koji su ranije bili dostupni samo manjem broju stručnjaka, sada su prisutni na živim narodnim jezicima. Unatoč tom vidljivom napretku u “redovničkoj svijesti” ne može se izbjeći neugodno pitanje koje glasi: “Kako je moguće da karizma koja je pokrenula tako velik broj ljudi u povijesti, prolazi istovremeno duboku krizu u većini evropskih društava?” U ovom predavanju pokušat ćemo ponuditi neke moguće odgovore. Iako brojčano stanje u našim zajednicama nije još zabrinjavajuće, kao što je to slučaj u većini europskih zemalja, ipak mislim da nam analiza ovoga stanja može pomoći da možda navrijeme izbjegnemo ili popravimo neke pogreške koje su po mojem sudu doprinijele ovakvom stanju. Pisalo se i govorilo mnogo o aktualnoj krizi zvanja u razvijenim zemljama, koja se tiče manje-više cjelokupnoga redovničkog života. Postoji mnoštvo analiza koje objašnjavaju sadašnju situaciju polazeći od opće krize sekulariziranog društva i kako to utječe na jedan ovakav izbor života. Ipak, malo studija objašnjava činjenicu da i u takvim sekulariziranim društvima ne propadaju svi redovi. Treba dakle isključiti tezu kako sve redovničke zajednice jednako trpe utjecaj sekularizacije i kako naše vrijeme jednostavno više ne prihvaća vrijednosti redovničkog života. 59 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Konkretni podaci govore drugačije. I u visoko razvijenim i sekulariziranim društvima mnoge zajednice ne pokazuju znakove takva propadanja. Dokaz tomu je i zadovoljavajući broj ozbiljnih i autentičnih zvanja. Iako osobna i zajednička vjernost evanđeoskim vrijednostima ostaje i dalje najveća garancija opstanka i širenja redovničkog načina života, i to svakako nije upitno, ipak, jedna tako kompleksna stvarnost kao što je redovništvo ne ovisi samo o dobrim namjerama njegovih članova. Kao što smo već napomenuli, “teorija sekularizacije” nije više u stanju objasniti stanje u kojem se trenutno nalazi redovnički život. U svakom slučaju, na neke globalne procese u društvu, kao što je sekularizacija, mi ne možemo utjecati. Ono što možemo mijenjati jesu svakako neki “praktični” elementi našega života, koje obično smatramo manje važnim i skloni smo ih zanemariti, i tražiti rješenja krize u velikim idejama, koje su redovito izvan našega domašaja, zanemarujući one koje su nam sasvim dostupne. Ovdje ćemo dakle progovoriti nešto o redovničkom identitetu polazeći od tih praktičnih elemenata, koji, kako se pokazalo, znatno utječu i na opću privlačnost redovničkog života, pa tako i sam broj zvanja. Neka novija istraživanja na području sociologije religije ističu da postoje određeni faktori, pozitivni i negativni, koji utječu na uspjeh redovničkih instituta. Uz nužno razlikovanje i specifičnost svake pojedine zajednice, mislim da se određene analize mogu primijeniti i na naše zajednice. Radi se, naravno, o teoriji, koja je, kao i svaka druga, relativna; i ako se tako razumije, može poslužiti svojoj svrsi. Problem kriterija Naše redovničke zajednice, uglavnom, nisu imale dosad dramatičniji problem s brojem kandidata koji žele ući u redovničke zajednice. Za europski prosjek naši su brojevi još uvijek dobri, ali kod nas, kao i u drugim područjima, pojavljuje se problem kriterija. Pod kojim uvjetima netko može biti pripušten zajednici? Još važnije: pod kojim uvjetima netko može živjeti u zajednici? Iz čisto racionalnih razloga nijedna zajednica ne može si priuštiti da unutar svojih redova tolerira ljude koji ozbiljno ne dijele ideale s tom zajednicom, ljude koji, jednostavno rečeno, žele profitirati od zajednice. Logika je vrlo jednostavna: ako neka zajednica koja se temelji na međusobnoj suradnji svojih članova ne sankcionira osobe koje isključivo koriste zajednicu, onda će popustiti trud i zalaganje i ostalih članova. Američki sociolog Laurence Iannacone, koji je istraživao uspjeh i propadanje različitih religioznih institucija, zaključuje: što je veća tolerancija neke grupe prema takvim pojedincima, to više grupa propada. Statistike pokazuju da “stroži” redovi imaju više uspjeha od “blažih”13. Velika sloboda podrazumijeva veliki stupanj odgovornosti. Zajednica mora zaštiti svoje dobronamjerne članove od sebičnog iskorištavanja. Ako netko može u zajednici uživati sva prava i pogodnosti koje pruža redovnički život, a da se od njega ne traži ni minimum zajedničkog ponašanja i zalaganja, kao što je zajednička molitva, zajedništvo dobara, poslušnost poglavarima i rad na zajedničkim projektima, onda će to sigurno dovesti do demoraliziranja korektnih članova bratstva. Ponekad se čini da nema jasnih kriterija po kojima se može biti član neke redovničke 13 Usp. L. R. Iannacone, “Why Strict Churches are Strong”, u: American Journal of Sociology 99, 1994, str. 1180-1211. 60 PRILOZI zajednice, ili, još točnije, ti kriteriji formalno postoje, ali ih se ne pridržava. Naše zajednice moraju imati jasnu strategiju kako da se zaštite od iskorištavanja nesavjesnih pojedinaca. Ukoliko se takvo ponašanje ne sankcionira, netko će u zajednici trpjeti posljedice, redovito oni najmanje zaštićeni ili po svojoj službi najviše izloženi. Navjestiteljsko poslanje i/ili socijalna djelatnost Drugi element koji ćemo uzeti u razmatranje jest profesionalna orijentacija naših zajednica. Istraživanja su pokazala da se zajednice koje imaju jasnije izraženu svoju religioznu, navjestiteljsku orijentaciju doživljavaju vjerodostojnijim i stabilnijim od onih koje su usmjerene više k socijalnom angažmanu, ili u njima prevladavaju aktivnosti koje nisu prepoznatljivo religiozne naravi. Nije se teško uvjeriti kako je ovo zapažanje istinito i sasvim realno. Mnogi redovi koji su se posvetili isključivo društvenoj i ljudskoj promociji, danas su u krizi. Razlozi nastanka tih zajednica bili su socijalne naravi, kao poučavanje i odgoj djece, asistencija po bolnicama i sl. Prestankom tih potreba u društvu, često prestaje i razlog njihova postojanja. Da bi se netko bavio školstvom ili njegom bolesnika, ne mora danas biti redovnik ili redovnica. Ukoliko razlog našega postojanja kao redovnika nije življenje i naviještanje evanđelja, onda to svakako ne treba biti ni socijalni angažman. Ne želim, naravno, poreći veliku pomoć koja se na taj način pruža društvu, i to u ime Božje, ali se riskira da izgubimo specifičnost našega načina življenja evanđelja. Poslovi koje često obavljaju redovnici prikladniji su kršćanima laicima, koji svoje kršćanstvo žive i svjedoče upravo u takvim ambijentima. Pretjerano davanje prostora takvim aktivnostima daje pomalo krivu poruku svijetu, da ih mi smatramo važnijima od svjedočenja vrijednosti evanđelja. Sve ovo doprinosi i neprimjerenom poistovjećivanju pojedinih redovnika s poslom i ambijentom u kojem ga provode, što dodatno pospješuje unutarnju sekularizaciju redovničkog života. Redovništvo, posebno u nekim dijelovima Europe, pretrpjelo je posljedice ovakve orijentacije. Drugi vatikanski sabor ohrabrio je redovničke ustanove da ponovno otkriju svoje korijene, i to je, naravno, pozitivno, međutim, kao neželjeni rezultat, dogodilo se u nekim zajednicama i jedno tendenciozno i prilično površno tumačenje izvorne redovničke karizme. U nekim se krugovima zaključilo da su tradicionalne strukture prepreka izvornom življenju redovništva, pa su radikalnim reformama uglavnom porušili te strukture, a da nije izgrađeno ništa autentično novo. U nekim zajednicama redovnici su napustili samostane i u njima uređeni redovnički život koji su imali pa su se zaposlili u tvornicama kao radnici. Tih redovnika-radnika, ostalo je vrlo malo, većina ih je napustila redovništvo i svećeništvo. Ne sumnjam nimalo u iskrenu namjeru tih ljudi da žive izvorno redovništvo, ali njihov postupak bliži je ideologiji koju su sami zamislili nego vraćanju korijenima naše duhovnosti. Iskustvo je pokazalo da su zajednice koje su napustile svoje eksplicitno poslanje i prihvatile neki oblik socijalne asistencije kao svoj glavni angažman izvršile neku vrstu kolektivnog samoubojstva. Najbolji primjer za to su neke francuske redovničke ustanove, koje su nekada cvjetale zvanjima, a sada jedva da imaju uopće zvanja. U mnogim gradovima Francuske ljudi ih više ne doživljavaju redovnicima jer se često izravno ne bave nekim prepoznatljivim apostolatom, niti su bilo kakvim vanjskim znakom prepoznatljivi. Ne mislim, naravno, da oni više zato nisu autentični kršćani, ali kao takvi više nisu prepoznatljivi kao redovnici i očito više nisu privlačni mladićima i djevojkama koji žele posvetiti svoj život redovničkom životu. 61 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Često poistovjećujemo rad na promicanju ljudskog dostojanstva i socijalne pravde s propovijedanjem evanđelja. Te dvije stvari ne mogu se ni rastaviti, jer svako autentično naviještanje evanđelja nužno prati i promocija ljudskog dostojanstva. Spada, naravno, na našu karizmu rad sa siromašnima i obespravljenima. Međutim ponegdje se dogodilo da je taj socijalni aspekt prevagnuo. I u našim krajevima često su različite vrsta angažmana zasjenile našu prvotno duhovnu orijentaciju. Iz opravdanih razloga često smo se morali baviti različitim područjima ljudskog života, ne uvijek izravno naviještanjem. Ne bi to bio problem ni danas ukoliko te aktivnosti ne prevladaju u životu pojedinih redovnika, što ostavlja traga na čitave zajednice. Često se događa da smo na ovim prostorima prepoznatljivi po političkom ili kulturnom angažmanu, više nego duhovnom. Naši samostani su često okupljališta lokalnih političara i moćnika, a manje su prepoznati kao kuće molitve, ili mjesta gdje će se naši suvremenici duhovno hraniti. Trebaju li ljudi u nama tražiti političke i nacionalne predstavnike ili ljude koji imaju i mogu posredovati iskustvo Boga? Danas ima mnogo školovanih i kompetentnih civila koji te stvari trebaju i mogu raditi bolje od nas. Ukoliko mi ne budemo dovoljno cijenili vrijednosti redovničkog života i apostolata, bez potrebe dodavanja nekih “interesantnijih” aktivnosti našem životu, kako možemo očekivati da ljudi našega vremena prepoznaju u nama autentično redovničko iskustvo. “Doktrinarna sigurnost i problem identiteta” Još jedan element koji sigurno utječe na život redovnika i redovničkih institucija tiče se i stupnja zajedničkog vjerovanja. Stručnjaci smatraju da postoji pozitivna povezanost između određene doktrinarne sigurnosti te stabilnosti i rasta određene grupe. Rečeno u negativnom smislu, institucije čiji članovi ne dijele određena vjerovanja, prakse i običaje zajednice, postaju nestabilne zajednice, što izravno utječe na njihov rast. Zadnjih godina proširile su se neke ideje o redovničkom životu koje su izvršile velik utjecaj na redovničke zajednice. Neki teoretičari redovničkog života lansirali su pomalo diskutabilne teorije o vrijednosti i mjestu redovničkog života općenito u Crkvi i o autentičnosti današnjeg življenja posvećenog života, što je pomalo pomutilo samopoštovanje i povjerenje u vrijednost vlastite odluke kod nekih redovnika. Mladi ljudi koji dolaze k nama očekuju da će među nama naći ljude koji će im moći posredovati vlastitu duhovnu tradiciju, ljubav i oduševljenje za ovaj način života i vrijednosti. Na nekim mjestima nailaze na umorne i frustrirane redovnike i redovnice, koji i sami imaju mnoštvo sumnji u vrijednost vlastitog izbora. Neki nedavni studiji koji istražuju razvoj i propadanje redovničkih institucija zaključili su da postoji povezanost između prakse vanjskog razlikovanja redovnika i rasta zvanja. Ukoliko redovnici nisu i na vanjski način prepoznatljivi kao takvi, nošenjem redovničkog habita, smanjuje se njihova atraktivnost i time i broj zvanja. Tamo gdje su redovnici napustili habit već za dvije generacije primjećuje se pad zvanja. Očito da su te neke “sporedne” stvari puno važnije nego se to želi priznati. Redovnički život je u nekim ambijentima pod utjecajem određenih ideologa potpuno osiromašen i operušan od svih tradicionalnih formi kroz koje se izražavao, proglasivši sve to sporednim i nepotrebnim. Tako su mnogi napustili zajedničku molitvu, nošenje redovničkog odijela, liturgijski i molitveni život sveli na minimum. Porušili su sve te uobičajene forme, koje, iako ne spadaju na bit redovništva, imaju svakako svoje mjesto u njemu, a da nisu ponudili ništa kvalitetno novo. 62 PRILOZI Zašto bi netko želio doći k nama ukoliko će u zajednici provoditi isti način života kao i vani. Velikodušni mladi ljudi koji su spremni na radikalno življenje evanđelja u nekoj redovničkoj zajednici često ne mogu kod nas pronaći mjesta za sebe. U tome slučaju privlačit ćemo sve više ljude koji žele iskoristiti zajednicu za svoje osobne ciljeve, koji nisu spojivi s vrijednostima te zajednice. Ne radi se ovdje o povratku teorije o “savršenom staležu” koji je po sebi bolji od ostalih oblika kršćanskog života, naročito braka. Redovnički život je jedan put kršćanskog života, ali sigurno obilježen radikalnim življenjem evanđelja. Ukoliko se redovnički život jasno ne razlikuje od drugih oblika života u Crkvi, čemu njegovo postojanje. Naravno, treba isto tako jasno reći da ne postoji neki specifično redovnički „apostolat“, što znači da se redovnik i redovnica mogu baviti različitim vrstama apostolata ili službi u Crkvi i društvu, ali se ne poistovjećuju ni s jednim od njih. Svećeništvo je po definiciji apostolat, tj. služba koja u bitnom definira prezbitera, nije jedna njegova dimenzija. I kršćanski laički život je u određenom smislu „apostolski“, ali na jedan poseban način. Ovdje je sam kršćanski život određeni apostolat. Radi se prije svega o jednoj nazočnosti kršćana u svijetu u različitim sferama ljudskog života: u obitelji, društvu, ekonomiji, politici, kulturi itd. Kršćanin laik živi svoje poslanje kada živi kao kršćanin sve dimenzije svoga ljudskog iskustva. Redovnički život se ne može podvesti pod kategorije funkcionalnosti, nego pod kategorije egzistencijalnosti. Kršćanski poziv na svetost i radikalno nasljedovanje Krista isti je za sve kršćane bez razlike. Ukoliko se redovništvo razumijeva kao ona kategorija kršćana koja je dobila posebne darove (karizme) za savršenije nasljedovanje Krista, onda se u ovaj govor uvodi razlikovanje dviju kategorija kršćana, što nema nikakve potvrde u Novom zavjetu. Jedino razlikovanje koje se spominje u NZ jest „celibat radi Krista“ koji neki kršćani izabiru, ali ništa ne daje za pravo da se može zaključiti kako taj izabrani celibat vodi po sebi do lakšeg postizanja savršenstva. Koji je smisao celibata javno i definitivno prihvaćenog radi Kraljevstva nebeskog? Često se smatra kako celibat znači veću slobodu i raspoloživost osobe za različite vrste poslova, kao i njenu veću pokretljivost u smislu premještanja. Na taj način se celibat i redovništvo općenito svode opet na funkcionalne kategorije. Ne poričemo da celibat ima i takvo značenje, ali ono je svakako od sekundarne vrijednosti, jer se odnosi samo na sadašnje stanje čovjeka i osuđeno je na prolaznost kao što sve ljudsko prolazi. Celibat, kao glavna specifičnost redovničkog života, mora prije svega imati eshatološko značenje, jer već sada ukazuje na život budućega vijeka, gdje nema više braka, jer smrti više biti neće (Lk 20,36). Celibat prihvaćen radi Kraljevstva postaje znak da „prolazi obličje ovoga svijeta“. Ukoliko redovništvo ima prvenstveno eshatološki karakter, onda nam se čini i da apostolat prikladan tom načinu života treba tražiti u ovom smjeru. Time želim reći da je redovnički život kao takav, time što je na poseban način znak Kraljevstva, već po sebi apostolat, ništa manje od onoga ministerijalnog koji vrše klerici ili od svjedočenja koje je svojstveno kršćanima laicima. Da bi bio apostolski, redovnički život ne mora nužno vršiti ministerijalni apostolat kao takav, ili se baviti karitativnim ili edukativnim apostolatom, što, kako smo čuli, sve češće postaje domena društva. Dovoljno je da redovnički život bude ono što uistinu jest, pa da bude prepoznat u kršćanskoj zajednici. 63 Marija među nama, listopad 2012, br. 3/151 Ne bi li onda trebalo uključiti u pojam apostolata i redovnički život kao takav, bez nužnog pozivanja na svećeničku službu ili na laičke aktivnosti, priznajući kako sámo njegovo postojanje ima bitno značenje za život Crkve i društva? Ovo naravno ne isključuje da će neki redovnici vršiti i prezbitersku službu, ili da će neki biti angažirani u odgojnim ili karitativnim institucijama, ali te aktivnosti za redovnike svakako ne predstavljaju esencijalnu dimenziju. Redovnički život nije nužno bolji ili sigurniji poziv od drugih kršćanskih poziva. On samo bolje ističe neke aspekte nasljedovanja Krista od drugih. On je jednako potreban, za život i poslanje Crkve, kao i laički ili klerički stalež. Redovništvo je na svoj načni izraz bogatstva kršćanskog života, i Božje mudrosti, koja svakome određuje svoje mjesto. Fra Marinko Pejić 64
© Copyright 2024 Paperzz
