RAZVOJ MEDIJSKE ODGOVORNOSTI U FUNKCIJI JAČANJA SOCIJALNE INTEGRACIJE ROMA Ulaganje u budućnost Europska unija Projekt zagovaranja uključivanja Roma RAZVOJ MEDIJSKE ODGOVORNOSTI U FUNKCIJI JAČANJA SOCIJALNE INTEGRACIJE ROMA Ulaganje u budućnost VLADA REPUBLIKE HRVATSKE Ured za Udruge Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda ISBN 978-953-55995-3-1 Europska unija VLADA REPUBLIKE HRVATSKE Ured za Udruge Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda Institut STINE, Split, Hrvatska RAZVOJ MEDIJSKE ODGOVORNOSTI U FUNKCIJI JAČANJA SOCIJALNE INTEGRACIJE ROMA Projekt zagovaranja uključivanja Roma Projekt „Projekt zagovaranja uključivanja Roma“ („Roma Inclusion Advocacy Project“) je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda kroz program darovnice Podrška programima organizacija civilnoga društva u području zagovaranja i motivacije za društveno isključene skupine. Ova publikacija izdana je uz financijsku potporu Europske unije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost izdavača Instituta Saveza za tranzicijska istraživanja i nacionalnu edukaciju – Institut STINE i ne može se ni pod kojim okolnostima smatrati da odražava stav Europske unije. Ulaganje u budućnost Europska unija VLADA REPUBLIKE HRVATSKE Ured za Udruge Izdavač: Institut Saveza za tranzicijska istraživanja i nacionalnu edukaciju - Institut STINE Split • Šetalište Bačvice 10 • Hrvatska www.stina.hr Za izdavača: Stojan Obradović Urednik: Stojan Obradović Autori: Antun Brađašević, Srđan Dvornik, Stjepan Malović, Ljubomir Mikić, Radenko Udovičić, Gordana Vilović Oblikovanje i tisak: ARAK PRINTING, Omiš Naklada: 400 Split, 2014. CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 323.15(497.5=214.58) 316.4.063.3(497.5=214.58) RAZVOJ medijske odgovornosti u funkciji jačanja socijalne integracije Roma : projekt zagovaranja uključivanja Roma / <autori Antun Brađašević ... <et al.> ; urednik Stojan Obradović>. - Split : Institut Saveza za tranzicijska istraživanja i nacionalnu edukaciju Institut STINE, 2014. Bibliografija uz svaki rad. ISBN 978-953-55995-3-1 1. Brađašević, Antun Toni 2. Obradović, Stojan I. Romi -- Socijalna integracija -Hrvatska 150822051 SADRŽAJ Uvod.............................................................................................................................. 5 • Stjepan Malović MEDIJI U BORBI ZA OSTVARIVANJE MANJINSKIH PRAVA - KAKO MEDIJSKI SENZIBILIZIRATI VEĆINSKU JAVNOST ZA ROMSKA PITANJA ........................................ 7 • Gordana Vilović ULOGA I MOGUĆNOSTI MEDIJA U PREVLADAVANJU DRUŠTVENIH PREDRASUDA O ROMIMA ....................................................................................... 20 • Radenko Udovičić KAKO KORISTITI MEDIJE ZA PREZENTIRANJE ROMSKIH INTERESA I POTREBA ......... 32 • Srđan Dvornik DIREKTNI I INDIREKTNI OBLICI DISKRIMINACIJE ROMSKE POPULACIJE I METODE ANTIDISKRIMINACIJSKE BORBE .................................................................. 49 • Ljubomir Mikić PRIKUPLJANJE INFORMACIJA I PODATAKA O ROMSKOJ POPULACIJI ZA POTREBE UNAPRJEĐENJA MEDIJSKOG PREZENTIRANJA I JAVNOG ZAGOVARANJA .................. 69 • Antun Brađašević MOGUĆNOSTI LOKALNIH RADIO STANICA U RAZVOJU MEDIJSKIH PROJEKATA O NACIONALNIM MANJINAMA ................................................................................. 83 Kazalo o autorima ......................................................................................................... 101 5 Uvod Publikacija RAZVOJ MEDIJSKE ODGOVORNOSTI U FUNKCIJI JAČANJA SOCIJALNE INTEGRACIJE ROMA sastavni je dio „Projekta zagovaranja uključivanja Roma„ koji je financijski podržan sredstvima programa Instrumenta pretpristupne pomoći Europske unije (IPA – 2007). Projekt u periodu od veljače 2014. do srpanja 2015. provodi Institut STINE zajedno s svojim partnerskim organizacijama Centrom za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć iz Vukovara (koji je ujedno i glavni nositelj projekta) te romskom udrugom Luna iz Belog Manastira. „Projekt zagovaranja uključivanja Roma„ usmjeren je na Rome kao jednu od najisključenijih i najdiskriminiranijih društvenih skupina u Republici Hrvatskoj. Projektom se teži doprinijeti poboljšanju općeg socio-ekonomskog položaja romske zajednice putem jačanja kapaciteta romskih organizacija civilnoga društva (OCD) te osposobljavanjem predstavnika romske zajednice za aktivno sudjelovanje u procesima praćenja i zagovaranja socijalnog uključivanja Roma. Projekt se sastoji od tri osnovne komponente: (1) Razvoj kapaciteta romskih organizacija civilnog društva (OCD) i predstavnika zajednice za praćenje i zagovaranje; (2) Praćenje i zagovaranje usmjereno na provedbu mjera za uključivanje Roma; te (3) Vidljivost tema i pitanja uključivanja Roma u Hrvatskoj. Za provedbu komponente 3 „Vidljivost tema i pitanja uključivanja Roma u Hrvatskoj“ zadužen je Institut STINE. Kroz ovu komponentu je planirano da se na lokalnim radio stanicama u županijama u kojima se provodi projekt organizira produkcija kontakt radio emisija kroz koje bi se široj javnosti nastojala prezentirati problematika socio-ekonomskog položaja i uključivanja Roma, istaknuti značaj rješavanja postojećih problema, kako za romsku populaciju, tako i za određenu lokalnu sredinu i širu zajednicu uopće te senzibilizirati javnost kako bi pružila potporu njihovom rješavanju. Dakle, u ovom djelu se želi doprinijeti promijeni uobičajne medijska paradigma kada su u pitanju nacionalne manjine te potaknuti snažniji interaktivni odnos šire javnosti i manjinskih (u ovom slučaju posebno romskih) problema. Kao jedno od ključnih polazišta ovaj projekt ističe potrebu da u procesu socijalne integracije Romi trebaju biti ne samo objekt već i subjekt tog procesa pa tako i njegovog medijskog djela. Stoga je kao svojevrsni novum medijske komponente ovog projekta predviđeno da uz lokalne novinare kao suvoditelji i sukreatori u planiranim emisijama sudjeluju i predstavnici Roma, odnosno romske zajednice iz određene lokalne sredine. U cilju medijskog osposobljavanja za produkciju ovih emisija provoditelji projekta organizirali su dvodnevni edukativni seminar (Zagrebu, 9.i 10. svibnja 6 Uvod 2014.) na kojem su predavači bili naši poznati medijski stručnjaci i eksperti koji se bave problematikom nacionalnih manjina i medija . Upravo na osnovu održanog seminara pripremljen je i tiskan ovaj edukativni priručnik za trajno osposobljavanje novinara u lokalnim medijima za kvalitetnije medijsko praćenje romskih tema te romskih aktivista za kvalitetnije nastupe i rad u medijima. Kroz seminar i priručnik obrađene su sljedeće teme: • Mediji u borbi za ostvarivanje manjinskih prava - Kako medijski senzibilizirati većinsku javnost za romska pitanja • Uloga i mogućnosti medija u prevladavanju predrasuda o Romima • Kako koristiti medijske kanale za promociju romskih interesa i potreba • Metode i izvori prikupljanja relevantnih podataka o romskoj populaciji i njihovim problemima za potrebe medijskog prezentiranja i javnog zagovaranja • Direktni i indirektni oblici diskriminacije romske populacije i metode antidiskriminacijske borbe • Mogućnosti lokalnih radio stanica u razvoju medijskih projekata o nacionalnim manjinama - Što treba znati o pripremi i vođenju radio emisija o problematici nacionalnih manjina Vjerujemo da elaboracija ovih tema može značajno pomoći i medijskim djelatnicima i romskim aktivistima u informiranju i osvješćivanju šire javnosti o romskim problemima i tako doprinijeti uspješnijem procesu socijalne integracije Roma što svakako predstavlja veliku dobrobit za romsku manjinu , ali ništa manju i za ukupnu društvenu zajednicu . 7 Stjepan Malović MEDIJI U BORBI ZA OSTVARIVANJE MANJINSKIH PRAVA KAKO MEDIJSKI SENZIBILIZIRATI VEĆINSKU JAVNOST ZA ROMSKA PITANJA • Mediji i dalje ne uvažavaju prava nacionalnih manjina; • Pogrdni naziv Ciganin može se još uvijek naći kako u hrvatskim, tako i u medijima susjednih zemalja; • Senzibiliziranje masovnih medija za nacionalne manjine i posebno Rome dug je, težak i složen proces, a taj se proces ne može ostvariti ako se ne zna kako funkcioniraju mediji i novinarstvo; • Jesmo li zadovoljni kako mediji izvještavaju u cjelini, a posebno kako izvještavaju o manjinama te pogotovo o Romima? Jesu li mediji zadovoljni kako ih ocjenjuje javnost, pogotovo manjine pa i Romi? Jesu li novinari zadovoljni prostorom koji im urednici daju kako bi izvještavali o manjinama, a pogotovo o Romima? Nitko zadovoljan ,a izvještavati se mora; • Svrha informiranja o djelatnostima nacionalnih manjina nije promoviranje njihovih vodećih ljudi, već širenje informacija o djelatnosti pripadnika nacionalnih manjina; • Komuniciranje je suvremeno rješenje za senzibiliziranje javnosti o pitanjima nacionalnih manjina. Svi imamo predrasude. Većina nas je neinformirana ili poluinformirana. Zablude i stereotipe moguće je rušiti samo pravodobnom i istinitom informacijom; • Masovni mediji su kanal kojim se poruke šalju najširoj javnosti; • Svi sudionici u procesu masovnog komuniciranja ne mogu djelatno sudjelovati u njemu ako ne učine napor kako bi bolje upoznali sve zakonitosti masovnog komuniciranja i kako bi s čimbenicima toga sustava uspostavili dijalog; • Pronalaženje tema koje imaju vrijednost vijesti, a mogu predstavljati Rome u pravom svijetlu, nije samo dužnost novinara, već i zadaća Roma, čiji predstavnici (glasnogovornici) mogu promijeniti strukturu informiranja; • Razvoj digitalne tehnologije doveo je do nove paradigme masovnog komuniciranja u kojem komuniciranje više nije jednostrano kao kod klasičnih medija, a to je još neosviješćeno kod manjina, poglavito Roma; • Društvene mreže, iako imaju i svoju tamnu stranu, razbijaju getoizaciju manjina unutar uređivačke sheme klasičnih medija; • Svaka udruga može, korištenjem društvenih mreža, promovirati svoju djelatnost. Tako i Romi mogu svoju djelatnost prezentirati na odgovarajući način putem društvenih mreža; • Uključivanje u društvo jednim dijelom ide i putem masovnog komuniciranja. To Romi jednostavno moraju iskoristiti na najbolji način, počevši s novinama, ali i otvarajući novo, uzbudljivo i efikasno područje društvenih mreža; 8 Stjepan Malović Uvod Mediji su od izuzetnog značaja za širenje informacija, ali i stvaranje javnog mnijenja o nekom događaju, pojavi ili skupini ljudi, pa i pojedincu. Bez medija se ne može doprijeti do šire javnosti. Kako senzibilizirati masovne medije da o Romima, njihovom životu, dostignućima, vrijednostima, sposobnim i uspješnim pojedincima javnost sazna pravu informaciju? To je dug, težak i složen proces, u kojem svi moraju sudjelovati, otvorena srca i uma. Ali, taj se put ne može ostvariti ako se ne poznaje kako funkcioniraju mediji i novinarstvo. Svrha ovog teksta je da se barem malo upoznamo s načinom djelovanja novinara i medija, kako bi Romi mogli biti prezentirani bez predrasuda, odnosno na temelju podataka, ali i razumijevanja te tolerancije. Crne novinske stranice ili časno je zvati se Ciganin Koja je društvena vrijednost crnog Ciganina? Visoka, sudeći prema izjavi Davora Šukera, jednog od najboljih svjetskih nogometaša i aktualnog predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza (HNS), objavljenoj veoma bombastično u Jutarnjem listu. Naslov se razvukao preko dvije stranice, a crni se Ciganin tamo lijepo smjestio u samom središtu novina. Citirajmo: „Davor Šuker je, naime, stojeći u kafiću među masom ljudi iznenada počeo mahati rukama žureći se da presretne Peru Skansija, pomoćnika za sport ministra Željka Jovanovića. Nakon što je uspio u svojem naumu, Skansiju je, prepričali su svjedoci, poručio sljedeće: Dopustit ćemo i crnom Ciganinu da uruči Rabuzinovo Sunce pobjedničkoj momčadi, ali dok sam ja predsjednik Saveza, Jovanović to neće moći učiniti.“1 Vrlo jasno i nedvosmisleno. Cinik bi, ipak, pitao je li to Šuker smatra da su crni Cigani vrjedniji od ministra za znanost, obrazovanje i sport, ili pak ministar vrijedi manje od crnog Cigana. Jer, crni Ciganin je jedan od vrlo pogrdnih naziva koji se koriste u svakodnevnom govoru. Šalu na stranu, ovo je jedna od najgorih mogućih izjava kojima se vrijeđa nacionalna manjina i koja ima vrlo negativne reperkusije, tim više jer ju je tako objavio jedan od vodećih nacionalnih dnevnih listova, ne ogradivši se ni zarezom od uvrede i zato jer Šuker, u svojstvu predsjednika HNS-a pripada FIFA-i, svjetskoj nogometnoj organizaciji, koja se vrlo snažno bori protiv rasizma na nogometnim terenima. Zar nas onda čudi skandiranja s polupraznih tribina nogometnih stadiona u Hrvatskoj, gdje se huče tamnoputim igračima, skandira „Ćiro, pederu“, a „Cigane, Cigane!“ spada u benignije uvrede. Vrijeđanje je, obično, batina s dva kraja, pa je nekoliko dana kasnije utakmica Dinamo-Rijeka, na kojoj je Dinamo slavio osvojeno prvenstvo, prekinuta zbog 1 http://www.jutarnji.hr/suker-zabranio-jovanovicu--da-uruci-pehar--dozvolili-bi-to--i-crnomciganu--ali-dok-sam-ja--predsjednik-on-sigurno-nece--/1191488/ Mediji u borbi za ostvarivanje manjinskih prava... 9 uvredljivih povika s tribina. Meta su bili HNS i Zdravko Mamić. Šuker je negodovao zbog takvog ponašanja navijača, zaboravljajući da je i on, nekoliko dana ranije, vrijeđao. Nogometni stadioni su mjesto na kojem se raspiruje mržnja pa hrvatski stadioni nisu izuzetak. U susjednoj Italiji navijači su skandirali Siniši Mihajloviću, nekadašnjem selektoru Srbije, a sada treneru Sampdorije, „Siniša zingaro“. Tako nam to prenose banjalučke Nezavisne novine, ne ograđujući se ni jednom riječju.2 Kada mediji prenose ovakve nemile incidente, onda pokazuju i to veoma rijetko, razumijevanje za one kojima se skandira, ali ne i prema Ciganima, Zingarima, pederima i sličnim manjinskim skupinama. Upotreba naziva Rom umjesto Ciganin zaživjela je u dijelu javnosti, službenim dokumentima, u tekstovima koji vode računa o poštovanju ljudskih prava, ali u svakodnevnom govoru, a i u medijima, Cigani su prisutni. Novinari koriste taj naziv kada hoće istaknuti neke negativne pojave vezane uz Rome. Tako E-novine objavljuju tekst pod naslovom „Nisu Romi krivi što su Hrvati cigani“. Podnaslov teksta glasi: “Obitelj Džanija će nadam se pronaći svoju sreću, jer su oni najmanje krivi što su Hrvati ‘cigani’”, komentirao je tajnik splitskog SDP-a Hrvoje Kolić najnoviji slučaj diskriminacije Roma u Škabrnji. Njegov tekst objavljen na stranicama Dišpeta, fanzina Foruma mladih SDP-a, u kojem je komentirao najnovije slučajeve diskriminacije Roma u općini Škabrnja od strane načelnika te općine, prenio je portal Net.hr.“3 Vidimo da je nekoliko medija prenosilo ovu informaciju. U većini slučajeva korišten je u tekstu korektan naziv Rom, ali je pogrdni naziv Ciganin Hrvoje Kolić pripisao – Hrvatima! Stilska figura koja je postigla svoj cilj. A i autori koji imaju veće pretenzije od pukog izvještavanja vrlo rado posegnu za izrazom Ciganin kako bi pojačali efekt svojih stavova. Time pojačavaju svoj stav i apsurdnost pogrdnih naziva. “Cigani kradu djecu” naslov je kolumne Milana Čolića, mirovnog aktiviste iz Srbije koji je napisao vrlo zanimljiv komentar slučaja plave djevojčice pronađene u romskom naselju u Grčkoj. Njegov tekst prenosi news portal Doznajemo i dodaje podnaslov „Kako smo na slučaju `bijelog anđela` još jednom nahranili rasizam!“ Čolić opisuje stereotipno poimanje prljavog i zapuštenog romskog naselja. Sve je to u redu, kaže on i nastavlja: „Ali, odjednom, iz jedne kartonske kuće promoli se glava nekog deteta! Ali ne običnog deteta. Deteta bele puti, plave kose i plavih očiju. Vrlo neobičnog deteta za ovo naselje. To je zabrinulo ove ljude. Zato napraviše DNK analizu i 2 http://www.nezavisne.com/sport/fudbal/Navijaci-Juventusa-vrijedjali-Mihu-Sinisa-ciganegrmjelo-u-Torinu-227210.html 3 http://www.naslovi.net/2012-05-06/e-novine/nisu-romi-krivi-sto-su-hrvati-cigani/3426263 10 Stjepan Malović ustanoviše da ne postoji šansa da je to biološko dete ljudi koji se predstavljaju kao njegovi roditelji….. Sve se poklopilo. „Cigani kradu decu“. Cigani su ukrali dete, najverovatnije još kao bebu, držali ga u jezivim uslovima, terali ga da prosi. Belo dete. Belog Anđela.“4 Priča je poznata i odvija se dalje u ružnom svjetlu krađe djece, trafickinga i slično. Ali, u analiziranom je tekstu važno što autor efektno koristi kako pogrdni izraz tako i kontrapunkt bijelo-crno, crna Romska i bijela ne-Romska djeca. Naziv Ciganin koristi se i kada se želi promovirati nacionalna trpeljivost i razumijevanje prema različitostima. Elvis Kralj, borac za ljudska prava, kako se potpisao u tekstu objavljenom u novinama Međimurje pod naslovom „Kad Ciganin ukrade kokoš, nisu svi Cigani krivi“ piše: „Poštovani građani lijepog nam Međimurja, obraćam vam se ovim putem u namjeri i s pravom da dam svoj osobni pogled i demantiram “osobni pogled” cijenjene nam gospođe Željke Drljić, objavljen u međimurskim županijskim novinama pod naslovom “Nije segregacija, nego romski teror”. Prema njenom scenariju Romi su u ovoj županiji svakodnevni nasilnici, izgrednici, kriminalci ili ti drugim riječima najveće zlo ovoga svijeta. Spominje stotine pokradenih i oštećenih ljudi ovoga kraja, a koje su pokrali Romi. Isto tako kalkulira i navodi da po statistici kriminaliteta postoji naznaka da su Romi krivi za većinu kriminala počinjenog u ovom kraju. Osobno sam uvrijeđen natpisom u novinama iz činjenice da ovaj članak kategorizira sve Rome kao u prošla vremena kad bi Ciganin ukrao kokoš, svi su Cigani bili krivi.“5 Nisu samo u nas uobičajeni pogrdni nazivi za Rome. U susjednoj nam Mađarskoj jedan je član vladajuće stranke rekao: „Cigani su životinje koje treba istrijebiti!“. Ovu, vrlo ružnu izjavu, koja je imala veliki odjek, prenosi nam www. dnevno.hr iz mađarskih izvora na ovaj način: „ Skandalozan članak koji je osvanuo u mađarskim novinama ‘Magyar Hirlap’, a čiji autor Zsolt Bayer poziva na ‘uništavanje ciganskih životinja’, izazvao je lavinu negativnih reakcija, javlja Politics.Hu.“6 Negativni tekstovi i nacionalistički ispadi šire se cijelim svijetom i doživljavaju osude sa svih strana. To su pozitivni aspekti medijske pažnje, ali ostavlja se otvorenim pitanje zašto mediji toleriraju takve ispade i zašto ponavljaju pogrdne izraze? Je li to zato što žele biti vjerodostojni, ili pak žele takvim izrazima privući 4 http://doznajemo.com/2013/10/24/cigani-kradu-djecu-kako-smo-na-slucaju-bijelog-andelajos-jednom-nahranili-rasizam/ 5 http://www.medjimurje.hr/clanak/2879/2010-06-29/kad-cigan-ukrade-kokos-nisu-svicigani-krivi 6 http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/75285-clan-vladajuce-stranke-cigani-su-zivotinje-kojetreba-istrijebiti.html Mediji u borbi za ostvarivanje manjinskih prava... 11 pažnju onog dijela konzumenata medija koji imaju takve stavove i iskazuju ih na nogometnim stadionima, napadima na gay pride parade i slično. Kako mediji djeluju i kako funkcionira masovno komuniciranje? Stoga je važno upoznati se s nekim zakonitostima medijske produkcije. Kako vijesti nastaju i što je profesionalni novinarski standard? Većina konzumenata medija nema o tome jasnu predodžbu, iako dnevno konzumiraju medije. Jesmo li zadovoljni kako mediji izvještavaju u cjelini, a posebno kako izvještavaju o manjinama i pogotovo o Romima? Jesu li mediji zadovoljni kako ih ocjenjuje javnost, pogotovo manjine pa i Romi? Jesu li novinari zadovoljni prostorom koji im urednici daju kako bi izvještavali o manjinama, a pogotovo o Romima? Nitko zadovoljan, a izvještavati se mora. Masovni mediji i novinarstvo je poput nogometa: svi znaju bolje od Nike Kovača kako bi trebala igrati hrvatska reprezentacija, ali ne znaju igrati ni na dva mala gola. Nezadovoljstvo je prisutno, ali nema odgovora na pitanje što bi bilo dobro. S jedne strane, kada se radi o nama osobno, onda tražimo najviše novinarske standarde i poštovanje svih ljudskih prava. A onda otvorimo novine ili magazine na stranici s tračevima, gledamo emisije o tome što rade poznate osobe ili celebovi kako smo ih nazvali. Zaboravljamo velike ideje, ljudska prava i slične stvari, a zanima nas tko je koga i s kim. U medijima prvo gledamo senzacije i tračeve, a nezadovoljni smo što ne objavljuju da je održana godišnja skupština udruge Roma, koja nije baš i bila nešto posebno. Zašto bi to zanimalo mene, kada vas zanima najnoviji Severinin dekolte? Do sada smo bili suočeni s masovnim komuniciranjem koje se, prema njemačkom teoretičaru masovnog komuniciranja Maletzke-u, odvija putem medija, indirektno i s vremenskim odmakom.7 Riječ je o klasičnim medijima, gdje je komunikator novinar koji kreira poruku koja se šalje primateljima. Masovni mediji su kanal kojim se poruka širi do velikih masa. Ta komunikacija je indirektna, što je paradoks. Komuniciranje znači da primatelj i pošiljatelj poruke mogu izmjenjivati misli i stavove putem povratne sprege. Međutim, u medijima nema toga. Novinari napišu, urednici objave, a konzumenti medija prihvate poruku. Ako nisu zadovoljni, mogu napisati pismo čitatelja, nazvati redakciju, u najboljem slučaju, ako neka radio ili TV emisija otvori telefone, možda mogu kazati svoju misao….Na kraju, to je ipak jednostrano informiranje. 7 Kunczik, M i Zipfel, A.: Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, FES, Zagreb, 1998, str. 25 12 Stjepan Malović Poruka se, dakle, šalje jednostrano, ali i s određenim vremenskim odmakom. Ako govorimo o novinama, to je razumljivo, jer je potrebno vrijeme da se novine naprave, tiskaju i distribuiraju do čitatelja. Ali i suvremeni elektronički mediji, koji izravno emitiraju program u eter, imaju vremenski odmak. Naime i zvuk i svijetlo putuju i to različitim brzinama pa se to najbolje uočava kada na TV imamo javljanje uživo. Urednik iz studija postavi pitanje, a na ekranu vidimo osobu kojoj je pitanje postavljeno kako napeto iščekuje da čuje o čemu je riječ. On je već vidio na ekranu kako se pitanje postavlja, ali zvuk je sporiji od slike pa mu treba neko vrijeme da dođe do te osobe, koja se odjednom ozari i sva sretna počinje odgovarati na pitanje. Međutim, razvoj digitalne tehnologije doveo je do nove paradigme masovnog komuniciranja, gdje su svi komunikatori. Novi mediji, a naročito društvene mreže, omogućuju doslovce svakome da postane komunikator i šalje svoju poruku primateljima, koji mogu odmah reagirati i u povratnoj poruci iznijeti svoj stav ili novu informaciju. To više nije jednostrano komuniciranje kao kod klasičnih masovnih medija. Stoga komuniciranje moramo promatrati iz aspekta nove paradigme masovnog komuniciranja, što se vrlo malo primjenjuje kod manjina, poglavito Roma. Vijest i njena vrijednost Ali, vratimo se na neko vrijeme klasičnim medijima kako bi mogli objasniti što je vijest i kako novinari izvještavaju o događajima. Utvrdit ćemo što je vijest i kako se selekcioniraju događaji te koja su osnovna mjerila vrijednosti vijesti. Novinar reagira na događaj. Postoji čitava mreža izvora informacija koja redakcije obavještava o događajima. Od prometne nesreće koja se upravo dogodila na autocesti za Split, orkanskog vjetra koji odnosi krovove, konferencije za novinare predsjednika Vlade RH, ili pak tučnjave u romskom naselju. Dojavljuju se uglavnom važni događaji po raznim kriterijima vrijednosti vijesti. Postoji vječiti trokut u kojem tri vrha zauzimaju događaj, novinar i čitatelj. Oni su ravnopravni u procesu informiranja. Novinar doznaje za događaj, izvještava čitatelja o tome što je saznao. Sve počinje događajem. Novinar odlučuje kako će čitatelja izvijestiti, ne robujući nikome, već donosi odluke u skladu s koncepcijom lista i ciljanom publikom. Novinari sve rade zbog čitatelja, slušatelja i gledatelja. Oni su, uostalom, svrha njihova postojanja. Nitko ne zna kako će oni reagirati na novinski prilog. Čitatelja može privući naslov, ali možda i neki okvir, fotografija, pa čak i bezvezna rečenica usred teksta, glazbena pozadina ili video zapis. A može samo nastaviti listati novine, prčkati po daljinskom i surfati programima, bez ikakvog cilja. Informaciju o Romima, koja je za njih veoma važna, možda ne će ni pogledati, već će ga zanimati nešto posve drugo. Mediji u borbi za ostvarivanje manjinskih prava... 13 Novinar piše vijest. Vijest je temeljni oblik novinarskog izražavanja. Postoji mnogo definicija vijesti pa tako kažu da definicija ima koliko i ljudi koji to pokušavaju učiniti, kako kaže američki profesor novinarstva William Hartman.8 Jedna od prihvatljivih definicija jest da je „Vijest pravodoban izvještaj o događaju, činjenicama i stajalištima koja zanimaju iznimno mnogo ljudi.“ 9 Willard Bleyer, veteran novinarstva dodaje da je najbolja vijest koja zanima najveći broj ljudi, a američki TV novinar John Masterman kaže da je vijest rastezljiva. „Ne kao žvakaća guma. Ona je rastezljiva kao gumica na vrhu nove grafitne olovke. Ima onaj gorak okus. Jedak. Kao bačva viskija, loš zadah iz usta i kuhana bijela repa.“ A Curtis MacDougall ističe da se dnevno zbiva tisuće događaja koji su potencijalne vijesti. Oni ne postaju vijest dok netko ne odluči da jesu vijest. A to čine novinari. To je kruta realnost klasičnih medija. Možemo mi misliti da je ono što radimo jako važno, kako za našu sredinu, tako i za širu javnost, ali ako novinari to ne prepoznaju, onda javnost o tome ne će ništa saznati, jer novinari nisu napisali vijest. Kadkad je to vrlo gorka spoznaja pa su ljudi nezadovoljni što se o njima ne izvještava. Često su i gnjevni, jer se objavi vijest „Rom ukrao torbicu“, ali ne i nešto što je zajednica Roma učinila za uređenje svojeg naselja. Kako novinari određuju što je to vijest? Definicije su, kao što smo vidjeli, rastezljive. Vrijednost vijesti jest kriterij koji primjenjuju novinari kako bi odlučili koja je vijest najvrednija s novinarskog stajališta10 Nisu svi događaji jednakog značenja. Urednici prema vrijednosti vijesti odlučuju hoće li je objaviti i kako će je prezentirati. Neke vijesti su važne pa su takve dobro plasirane i opširno prezentirane. Često to nazivamo šlager, udarna vijest, ili breaking news. Takav tretman dobila je vijest o tome da bi Šuker prije crnom Ciganinu dao da uruči pehar, negoli ministru sporta. Novinari i urednici imaju i neke kriterije po kojima određuju elemente vrijednosti vijesti. Jedan od najvažnijih kriterija je pravodobnost. Ako je vijest stara, ako se u njoj izvještava o nečemu od prije nekoliko dana, onda ona nema vrijednost vijesti. To i sami znamo kao konzumenti medija. A danas, kada na dlanu imamo neku spravicu koja nam omogućuje uvid u vijesti, onda je stara i vijest od jutros. News portali objavljuju i kada je vijest emitirana, pa gledamo one koje su emitirane prije 5 minuta, a za stare nas više nije briga. Drugi kriterij vrijednosti vijesti koji je važan jeste blizina. Prometna nesreća na uglu naše ulice nam je važnija od neke prirodne katastrofe tamo negdje u 8 Hartman, W.: Journalism, Laidlaw Brothers Publishers, River Forest, 1968., str. 69. 9 Malović, S.: Osnove novinarstva, Golden Marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., str. 185. 10 Malović, S.: Osnove novinarstva, Golden Marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., str. 189. 14 Stjepan Malović nekom pacifičkom arhipelagu. Treći kriterij je važnost. Vijest jednostavna mora izvještavati o važnim događajima, važnim ljudima, važnim institucijama. Može li se udruga Roma mjeriti po važnosti s Uredom Predsjednika Republike? Teško. Da bi mediji izvijestili o udruzi Roma taj događaj mora imati neke druge kriterije vrijednosti vijesti. Možda posljedice? Ili ljudski interes. Sukob je uvijek vrijednost vijesti koja joj daje veliki značaj. Uzima se u obzir i neobičnost, utjecaj tog događaja, ili pak zainteresiranost publike. Američki teoretičari Harris, Leiter i Johnson ukazuju da u prirodi događaja moraju biti:11 • • • • • • • Sukob (napetost, iznenađenje ) Napredak (pobjeda, postignuće) Katastrofa (razaranje, poraz) Posljedice za zajednicu Važnost (ugledne osobe) Novost (neobičnosti, čak i bizarnost) Ljudski interes (emotivna pozadina) To su, dakle, kriteriji koje poštuju novinari i temeljem kojih gledaju zadovoljava li ih događaj o kojem izvještavaju. Može se dogoditi da događaj sam po sebi i nije nešto naročito, ali se tamo našao predsjednik države, pa je time dobio na važnosti. Istini za volju, moramo kazati da u hrvatskim medijima veću važnost ima Severina od predsjednika, ali to je realnost s kojom se moramo suočiti. Stručnjaci za odnose s javnošću vrlo dobro poznaju novinarske profesionalne standarde i tako „namještaju“ događaj. Uspješan PR-ovac tako može plasirati u medije i osrednje događaje i osrednje osobe, tvrtke ili udruge. A uspješne osobe, tvrtke ili udruge koje ne poznaju odnose s medijima teško mogu doći do javnosti. Udruge, poput romskih, teško mogu angažirati stručnjaka za odnose s javnošću, koji bi im vodio poslove odnosa s medijima. A oni sami ne poznaju dovoljno kako mediji funkcioniraju pa se ljute, s razlogom ili bez, na to kako su predstavljeni u javnosti. Uspješno komuniciranje često ovisi i o prirodnim vještinama koje neki pojedinac posjeduje. I među Romima ima vrlo dobrih komunikatora koji su se nametnuli javnosti i koji su često u medijima. Drugo je pitanje promoviraju li oni sebe ili potrebe svoje sredine. A ima pojedinaca koji ostvaruju izuzetno vrijedna dostignuća, ali su slabi komunikatori pa nitko za njih i ne zna. 11 Harris, Julian, Leiter, Kelly B., i Johson, Stanley: The Complete Reporter: Fundamentals fo News Gathering, Writing and Editing, Complete with Exercises, Macmillan Publishing Company and Collier Macmillan Publsihers, New York , London, 1985, str. 83 Mediji u borbi za ostvarivanje manjinskih prava... 15 Nova paradigma masovnog komuniciranja Munjeviti razvoj digitalne tehnologije u potpunosti je promijenio shvaćanje i praksu masovnog komuniciranja. Klasični masovni mediji ne mogu se nositi s internetom i svim novostima koje je donio. A digitalna oprema, od prijenosnih računala, pametnih telefona, tableta i sličnih gadgeta posve je promijenila naše komuniciranje. To su revolucionarne promjene koje još i nismo do kraja spoznali. Brzina kojom se tehnologija razvija i mogućnosti koje nam se pružaju tako su velike i tako utječu na naše živote da je to vrlo teško pratiti. Revolucionarne promjene u masovnom komuniciranju najbolje prate mlade generacije, koje to prihvaćaju posve prirodno, jer se suočavaju izravno s novim mogućnostima i ne moraju dodatno učiti kako bi shvatile načine na koji rade. Srednje i starije generacije teško prihvaćaju novitete, ali to im nije olakšavajuća okolnost. Nitko ne može biti izvan novih komunikacijskih putova. Pitanje je samo što i kako će koristiti. Osnovna i najveća promjena je u shvaćanju uloge pošiljatelja poruke. Klasična teorija masovnog komuniciranja kaže da komunikator, pošiljatelj poruke, kreira poruku, šalje je nekim kanalom (masovnim medijima). Poruka stiže do primatelja poruke, koji može, povratnom spregom, reagirati na nju. Ovaj teorijski model masovnog komuniciranja utjecao je i na mogućnosti komuniciranja. Kanal, masovni mediji, postale su globalne medijske korporacije koje vladaju svijetom i bitno utječu na sliku svijeta u očima običnog čovjeka. Komunikatori, pošiljatelji poruke, vrhunski su profesionalci, novinari, stručnjaci za odnose s javnošću i slično. Primatelji su bili brojna, amorfna, neorganizirana masa, kojom se lagano dalo manipulirati. Ovo zlatno doba masovnog komuniciranja nepovratno je iza nas. Današnja računalna tehnologija omogućuje svakome da bude komunikator. Kreiranje poruke nije više monopol raznih profesionalaca, kao što su to novinari. Svatko iz svog džepa može izvaditi smartphone, snimiti fotografiju ili video, napisati neki tekst i to poslati redakciji masovnih medija. To se prozvalo građanskim novinarstvom (citizen journalism). Danas mediji objavljuju veliki broj poruka koje su s nekog događaja poslali građani novinari. Prve vijesti o napadu terorista na londonsku podzemnu željeznicu poslali su u svijet upravo građani novinari. Profesionalnih novinara je premalo da bi pokrili svaki događaj upravo u trenutku kada se nešto zbiva. A građana uvijek ima i svaki može poslati poruku. Međutim, građansko novinarstvo još uvijek nije donijelo neke revolucionarne promjene, jer su se građani novinari samo uključili u postojeći sustav masovnog komuniciranja. Redakcije su još uvijek te koje odlučuju što i kako će se nešto objaviti. Pravu revoluciju u masovnom komuniciranju pokrenule su društvene mreže na internetu. To je bila inicijalna mogućnost da se stvori sasvim novi 16 Stjepan Malović način komuniciranja među ljudima. Nema više klasične sheme masovnog komuniciranja. Svi smo mi postali komunikatori. Nitko nam ne može zabraniti slanje poruke i utjecati na njen sadržaj. Svi mogu sudjelovati u društvenim mrežama kako žele. Samo je njihova kreativnost granica mogućnosti. Društvene mreže omogućuju izravno slanje poruke brojnim primateljima. I, nije bitno je li to Facebook, Twitter, LinkedIn, ili bilo koja druga, postojeća ili novostvorena društvena mreža. Jer, društvena mreža je novi, moćni komunikacijski kanal koji nitko ne kontrolira, a omogućuje da se doslovce čuje svaki glas. Znanje i sposobnost kreiranja poruke je od osnovnog značaja. Uspješna poruka dopire do većeg broja korisnika, a ovisna je o kvaliteti i je li pogođen senzibilitet primatelja. Mreže su pune primjera kako događaji, koje u klasičnim medijima nikada ne bi zabilježili, dobivaju planetarnu vrijednost. Čak i video zapis na nadzornoj kameri može biti korišten za kreiranje poruke, kao što je to bilo s mačkom koja je obranila dječaka iz svoje kuće od nasilnog susjedova psa. Paradigmatičan je primjer planetarnog uspjeha video zapisa dvojice mladih hrvatskih čelista, kasnije poznatijih kao 2Cellos. Njihov video spot je osvojio svijet i oni su započeli uspješnu međunarodnu karijeru. Uspjeh, koji se mjeri gledanošću, tj. brojem klikova, ovisi o tome jesmo li uspjeli privući pažnju nekoliko osoba ili pak milijuna diljem cijelog svijeta. Broj klikova je presudan. To je nedvosmislen rezultat. Poruka koju klikne mali broj ljudi nije naišla na odjek i nije uspješna. Nezamislive mogućnosti se otvaraju običnim ljudima. Internet i sve njegove inačice otvaraju sasvim novi svijet u kojem klasični mediji više nemaju onu negdašnju ulogu. Nema moljakanja urednika i novinara, njihova uloga je minorizirana, a važna je samo vlastita kreativnost. Nema ni velikog investiranja: računalo ili smartphone su sasvim dovoljni, te neka jeftina pretplata za pristup mreži. Možemo li izbjeći društvene mreže? Voljeli li ih ili mrzili, one su tu i ne možemo im pobjeći. Svatko mora donijeti odluku kako će koristiti društvene mreže. Dobre strane društvenih mreža jednako su prisutne kao i loše strane. Svaka udruga može, korištenjem društvenih mreža, promovirati svoju djelatnost. Pa tako i Romi mogu svoju djelatnost prezentirati na odgovarajući način putem društvenih mreža. Mladi naraštaj nije potrebno ni posebno educirati, jer se svi služe računalima, pametnim telefonima te su uključeni u razne društvene mreže. Društvene mreže razbijaju i getoizaciju manjina unutar uređivačke sheme klasičnih medija, koji su uveli specijalizirane rubrike za manjine, pa jednom tjedno objave nešto. Te emisije ili rubrike su, najčešće, profesionalno vrlo korektno napravljene, Mediji u borbi za ostvarivanje manjinskih prava... 17 ali to gleda ili čita samo usko usmjerena populacija, a sadržaj je prilagođen potrebama čimbenika pojedinih manjinskih asocijacija, a ne stvarnom životu. Društvene mreže se može koristiti za raznorazne sadržaje sada i u svakom trenutku, a ne čekati kada će doći na red specijalizirana emisija za manjine. Starije generacije su, prirodno, nepovjerljive prema takvoj vrsti informiranja i preferiraju klasične medije. Nisu ni posve u krivu, jer je TV još uvijek najpopularniji izvor informiranja u našoj zemlji. Ali, rasprostranjenost društvenih mreža se nezadrživo širi i pitanje je vremena kada će one biti platforma na kojoj ćemo konzumirati sve medije. Zato je od krucijalne važnosti još danas primijeniti takvu strategiju odnosa s javnošću u kojoj se maksimalno koriste društvene mreže. Međutim, društvene mreže imaju i svoju tamnu stranu. S obzirom da kontrole nema, onda se na njima mogu naći svakojaki sadržaji. Manipulacija i širenje neistina sastavni su dio društvenih mreža, koje je teško iskorijeniti i još teže suzbiti. Zabilježen je čitav niz negativnih primjera korištenja mreža, gdje su, na primjer, zlonamjerni pojedinci objavljivali ružne priče o djevojkama iz njihove sredine. Ocrnjivanje, manipulacija pa i laži svjetska su pojava na internetu pa se u društvu vodi sve više računa kako da se takvim negativnostima stane na kraj. Mreža je slobodna, pa se može na njoj pojaviti informacija od koje se čelnicima udruga diže kosa na glavi. Primjer: Posvađali su se članovi neke udruge oko trošenja novca. Klasični mediji će teško to saznati ili će im ta informacija biti nevažna, pa je ne će objaviti. Ali, jedan nezadovoljnik iz udruge će odmah to rastrubiti po Facebooku. Prije je mogao samo iskazati svoje nezadovoljstvo na sjednici, ali sada ide u javnost. Niste se ni osvijestili, a problem je tu i treba znanja i vremena da se otklone negativnosti. Društvene mreže imaju veliku moć, mogu biti neizmjerno korisne, ali mogu i nanijeti nepopravljive štete. Zbog toga je važno da udruge poput romskih posvete pažnju toj vrsti informativnog kanala, uključe mlade i sposobne članove, koji će ih znati koristiti na najbolji mogući način. Senzibiliziranje javnosti Svrha informiranja o djelatnostima nacionalnih manjina nije promoviranje vodećih ljudi, već širenje informacija o djelatnosti pripadnika manjine. Samo dobrim informiranjem će se promijeniti negativni stereotip kako o Romima, tako i o ostalim različitostima. Više tolerancije i razumijevanja neophodno je u suvremenom društvu. Nisu svi džepari Romi, niti su svi Hrvati akademici. Zablude i stereotipe moguće je rušiti samo pravodobnom i istinitom informacijom. Komuniciranje je suvremeno rješenje za senzibiliziranje javnosti o pitanjima nacionalnih manjina. Svi imamo predrasude. Većina nas je neinformirana ili 18 Stjepan Malović poluinformirana. Koji put je iznenađujuće bolna spoznaja kako malo znamo jedni o drugima pa čak i u uskim, malim sredinama gdje različitosti jedva da i postoje, a kamoli u složenim društvenim zajednicama suvremenog svijeta. Međutim, taj svijet je prisiljen živjeti u zajednici, u kojoj globalno zatopljenje pogađa sve, gdje gospodarska kriza pogađa sve, a gdje je međusobno uvažavanje potreba svakog od nas. Zajednički cilj je ostvarivanje tolerancije, što je nemoguće bez adekvatnog komuniciranja. Ukazivali smo na karakteristike masovnog komuniciranja koje su ključne u stvaranju javnog mnijenja i boljeg razumijevanja među ljudima. Svi sudionici u procesu masovnog komuniciranja ne mogu djelatno sudjelovati u njemu ako ne učine napor kako bi bolje upoznali sve zakonitosti masovnog komuniciranja i kako bi sa čimbenicima tog sustava uspostavili dijalog. Mediji nisu baš uvijek upoznati s nekim specifičnostima Romske zajednice, kao što Romi ne znaju kako djeluju mediji i novinarstvo. Komunikacija među njima ne može štetiti, već upravo suprotno, može poboljšati međusobno razumijevanje. Na radnim sastancima treba otvoreno razgovarati o tome kako pristupiti izvještavanju o Romima, ne ugrožavajući nezavisnost novinara i slobodu medija Pronalaženje tema koje imaju vrijednost vijesti, a mogu predstavljati Rome u pravom svjetlu, nije samo dužnost novinara, već i zadaća Roma, čiji glasnogovornici mogu promijeniti strukturu informiranja. Edukacija je ključna riječ. Potrebno je educiranje Roma za glasnogovornike, a novinare za izvještavanje o manjinama. U Mađarskoj se educiraju Romi – novinari, koji se zapošljavaju u medijima. I to je svojevrsna getoizacija. Novinar-Rom nije bolje rješenje od novinara ne-Roma. Novinari moraju znati kako izvještavati o Romima i koje su teme značajne. Pritom Rome ne treba ni izdvajati, ali ni zanemarivati. Javnost očekuje informacije o Romima, kao što očekuje informacije o dobrovoljnim vatrogasnim društvima ili Crvenom križu. Kao što nema posebne emisije o radu vatrogasaca, tako ne treba ni posebne emisije o Romima, ali o njihovoj djelatnosti treba adekvatno izvještavati. Uključivanje u društvo jednim dijelom ide i putem masovnog komuniciranja. To Romi jednostavno moraju iskoristiti na najbolji način, počevši s novinama, ali i otvarajući novo, uzbudljivo i efikasno područje društvenih mreža. Mediji u borbi za ostvarivanje manjinskih prava... 19 Literatura Hartman, W.: Journalism, Laidlaw Brothers Publishers, River Forest, 1968. Kunczik, M i Zipfel, A.: Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, FES, Zagreb, 1998. Malović, S.: Bogatstvo različitosti, ICEJ i Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2004. Malović, S.: Osnove novinarstva, Golden Marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005. Mrežni izvori http://www.jutarnji.hr/suker-zabranio-jovanovicu--da-uruci-pehar--dozvolili-bi-to--icrnom-ciganu--ali-dok-sam-ja--predsjednik-on-sigurno-nece--/1191488/ http://www.nezavisne.com/sport/fudbal/Navijaci-Juventusa-vrijedjali-Mihu-Sinisacigane-grmjelo-u-Torinu-227210.html http://www.naslovi.net/2012-05-06/e-novine/nisu-romi-krivi-sto-su-hrvaticigani/3426263 http://doznajemo.com/2013/10/24/cigani-kradu-djecu-kako-smo-na-slucajubijelog-andela-jos-jednom-nahranili-rasizam/ http://www.medjimurje.hr/clanak/2879/2010-06-29/kad-cigan-ukrade-kokos-nisusvi-cigani-krivi http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/75285-clan-vladajuce-stranke-cigani-suzivotinje-koje-treba-istrijebiti.html 20 Gordana Vilović ULOGA I MOGUĆNOSTI MEDIJA U PREVLADAVANJU DRUŠTVENIH PREDRASUDA O ROMIMA • Romi su najranjivija nacionalna manjina; • Svako društvo ima predrasude; • Mediji imaju ogromnu važnost kao glavni akteri u kreiranju društvene slike o romskoj zajednici ; • Diskriminacija romske nacionalne manjine u medijima postala je toliko uobičajna da je običnim građanima gotovo nemoguće shvatiti da se radi o diskriminaciji; • Današnja medijska situacija u Hrvatskoj nije poticajna za ozbiljnu raspravu o suzbijanju predrasuda prema Romima; • Svaki novinar trebao bi osvijestiti vlastite predrasude i stereotipe; • Nužno je neprestano medijsko ukazivanje na neprihvatljivost izolacije, segregacije i diskriminacije; • Velika je uloga nevladinih organizacija u razotkrivanju svih oblika diskriminacije prema pripadnicima romske zajednice; • Stari mediji i stare boljke , novi mediji i novi izazovi; • Na duge staze samo izvještavanje u specijaliziranim časopisima za Rome neće pridonijeti prevladavanju predrasuda; • Uloga javnog servisa je neprijeporna; • Medijska pismenost i građanski odgoj kao moguće rješenje za budućnost; • Preporuke o načinima kako mediji mogu pomoći da se smanje predrasude i stereotipi u izvještavanju o Romima; Uloga i mogućnosti medija u prevladavanju... 21 „U društvu 21. stoljeća, od temeljne je važnosti da svatko, u stvarnosti, uživa elementarno pravo JEDNAKOSTI te da se na svim profesionalnim razinama doprinosi sprječavanju diskriminacije. U tom smislu mediji imaju ogromnu važnost kao glavni akteri u kreiranju društvene slike o romskoj zajednici. Dosadašnje studije ukazuju na činjenicu da se društvena slika romske zajednice oblikuje na negativnim stereotipima, što potom sprečava ljude u potrazi za istinskim razumijevanjem različitosti Roma.“ (Iz Predgovora knjige A practical guide for journalists: Equal Treatment, The media and Roma community, Gitano, Madrid, 2010) Uvod Već dva desetljeća traju snažne rasprave, najčešće u okviru nevladinih organizacija, o tome kako poboljšati izvještavanje o svim društvenim manjinama u hrvatskim medijima, a posebice kako unaprijediti medijske sadržaje o nacionalnim manjinama! Jesmo li što uspjeli? Koliko je smanjena diskriminacija i poštuju li se ljudska prava pripadnika nacionalnih manjina? Naoko bi se moglo zaključiti da se bitno smanjila netrpeljivost, provokacija i da su novinari uglavnom osjetljiviji prigodom izvještavanja o uvjetima života nacionalnih manjina u Hrvatskoj, ali da je u sveopćoj politizaciji medijskih sadržaja premalo prostora ostavljeno za život svih, pa i nacionalnih manjina. S obzirom da je u mainstream medijima razmjerno malo esencijalnih sadržaja o životu i radu pripadnika nacionalnih manjina, stječe se pogrešan dojam da je sve riješeno. Iznimke su, dakako, situacije kada se događaju izgredi, tragedije i bizarnosti i tabloidizirani mediji, zatočeni u površnosti i senzaciji, tada daju naslovnice i prostor akterima iz korpusa nacionalnih manjina. Dodatan problem je nastao kad su društvene mreže postale najvažniji način informiranja. Facebook, Twiter, Instangram pružaju nevjerojatnu interakciju u reagiranjima na događaje i to trenutačno. Pitanje je samo kako odgovoriti na evidentnu netoleranciju i nekulturu dijaloga, a da pritom ne ugrozimo osnovno ljudsko pravo svakog pojedinca da izražava slobodno svoja uvjerenja i stajališta na internetskoj platformi? Čija je odgovornost promicanje predrasuda prema, primjerice, Romima kao najranjivijoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj? Što mogu napraviti pripadnici romske manjine? Na predrasude i diskriminaciju trebali bi reagirati svi, ali kako to činimo i što bismo trebali kao novinari, ili kao aktivni sudionici masovne komunikacije, naprosto kao građani? Ovaj rad pokušava odrediti pojam predrasuda o pripadnicima romske zajednice i na kraju ponuditi moguća rješenja, jer kao što je napisao jedan od ponajboljih poznavatelja života Roma u Hrvatskoj, profesor Neven Horvatić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: „nedovoljno poznavanje Roma, njihove kulture, tradicije, jezika i umjetnosti, često je uvjetovalo odbojnost i nepoželjnost, 22 Gordana Vilović progone i stradanja. (…) U takvom okruženju Romi nisu mogli izbjeći opravdane optužbe za gatanja, magiju, prijevare i skitnju.“ Koliko se uopće može upoznati život, kultura i tradicija Roma u redovitim izdanjima hrvatskih mainstream medija? Malo ili nimalo. U pravilu riječ je o negativno intoniranim prilozima i objavama koje dodatno stigmatiziraju romsku zajednicu. Jedino što publikama preostaje jest da s vremena na vrijeme pročitaju neki od specijaliziranih medija koji Romi rade za Rome, ili da pogledaju/poslušaju jednom ili dvaput mjesečno priloge na javnom servisu, radiju ili televiziji o romskoj zajednici u Hrvatskoj. Mediji korisni i/ili štetni?! „Diskriminacija romske nacionalne manjine u medijima postala je toliko uobičajena da je gotovo nemoguće običnom građaninu shvatiti da je riječ o diskriminaciji“1, piše Irma Husić na portalu Diskriminacija, nakon istraživanja medijskih naslova u Bosni i Hercegovini. Slično je i u Hrvatskoj – iznenađenje kad se u naslovu ili u tekstu ne spomene odrednica „Rom“ ili stanovnik romskog naselja“ ili „pripadnik romske zajednice“. Zašto mediji ne izvještavaju korektno o problemima u kojima žive Romi, nego su posve nezanimljivi – sve do trenutka kad treba izvijestiti o određenoj negativnosti. Masovni mediji mogu učiniti puno na promjeni društvene klime samo ako to žele, ili ako određeni medij prepozna društveni problem. U tom smislu neljudski uvjeti života velikog broja Roma, nemogućnost ishođenja osnovnih identifikacijskih dokumenata, dozvole boravka, mogućnosti zaposlenja, problemi školovanja djece, neriješena komunalna infrastruktura i općenito život ispod svake razine ljudskog dostojanstva, očito nisu dovoljno poticajni?! U medijima i nadalje svjedočimo velikom broju predrasuda i stereotipa, redovito začinjenim diskriminacijskim diskursom. Današnja medijska situacija u Hrvatskoj nije poticajna da se ozbiljno raspravlja o zahtjevu suzbijanja predrasuda prema Romima. Naime, novinarska struka je u posljednjih nekoliko godina doživjela potpuno pustošenje. Prema informacijama strukovnih organizacija - Hrvatskog novinarskog društva i Hrvatskog sindikata novinara, iznesenima u povodu Dana medijskih sloboda, početkom svibnja 2014. godine, čak dvije tisuće novinara izgubilo je posao u posljednje dvije godine, tri novine su prestale s izlaženjem, a novinarstvo proživljava najveću krizu u posljednja dva desetljeća. Kako onda, u kontekstu čiste borbe novinara za preživljavanje, raspravljati o razlozima zašto mediji u kojima rade, ne daju prostora za izvještavanje o ključnim problemima života Roma u Hrvatskoj. I, kada to sporadično rade, zašto su skloni pojednostavljenju, površnosti i senzacionalizmu? Jesu li pripadnici romske manjine tretirani jednako kao pripadnici bilo koje druge nacionalne 1 Husić, Irma: Diskriminacija Roma u medijskim naslovima, dostupno na http://diskriminacija. ba/diskriminacija-roma-u-medijskim-naslovima Uloga i mogućnosti medija u prevladavanju... 23 manjine? Zašto novinarski profesionalni kriteriji za izvještavanje o akterima koji su pripadnici manjine nisu isti, budući da smo svi ljudska bića?! Ovaj tekst će se baviti stereotipima i predrasudama o romskoj manjini i načinima koji bi možda mogli pomoći medijima da se smanje pogreške i ishitrene generalizacije i da se suzbiju uvrede čitavih etničkih i nacionalnih zajednica. Stereotipije i predrasude: „pojednostavljene generalizacije i apstrakcije“ Svaki čovjek ima određenu predrasudu, htio to priznati ili ne. Na upit o prepoznavanju vlastitih stereotipa i predrasuda, većina niječe da prepoznaje kod sebe „pojednostavljene istine o određenim manjinama“, ali svako - malo dublje zadiranje u temu uvjerava da nije tome tako. To potvrđuje i bilo koje istraživanje, primjerice među mladim ljudima o socijalnoj distanci prema pripadnicima nacionalnih manjina. Svake godine, u obliku završnih diplomskih radova, predstavljaju se istraživanja studenata novinarstva Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu koji rado istražuju stupanj socijalne distance mladih prema različitim društvenim manjinama. I nepogrešivo, iz godine u godinu, prema iskustvu autorice2 ovih redaka, socijalna distanca budućih novinara je prema Romima najjača. Tu su dakako i druge manjine, ali Romi su uvijek na prvom mjestu. I k tome stereotipi i predrasude su najčvršći upravo prema pripadnicima romske zajednice. Davne 1976. godine ugledni psiholog Mladen Zvonarević citira W. Lippmana koji je upotrijebio izraz stereotipija označavajući „sistem shvaćanja koji utječe na stvaranje krivih slika o ljudima i pojavama oko nas, a koji se ponavlja u svim relevantnim situacijama s jednom upravo shizoidnom upornošću i nametljivošću“3 Upravo takvoj shizoidnosti u učvršćivanju stereotipa o Romima, unatoč obrazovanju i svim naporima nevladinih organizacija, svjedočimo i danas. Zvonarević dodatno spominje C. Morgana, koji tvrdi da su „stereotipna vjerovanja ona koja su široko prihvaćena (…) s tendencijom da pretjerano simplificiraju ili iskrive činjenice.“4 Najbolji primjer su stereotipne oznake koje se daju pripadnicima određene nacije ili regije, ili lokalnog odredišta pa je tako stereotip da su Dalmatinci bazično lijeni, Bračani su škrti, Hercegovci su snalažljivi, Srbi su ratoborni, Hrvati su kulturni, Romi kradu….. Sve su to stereotipi koji su uvriježeni u našem kulturnom okruženju i nerijetko se spominju svakodnevno na razini vica i pošalica. Problem nastaje kada se pripadnik određene skupine nađe u situaciji udara kroz percepciju negativnog stereotipa. Za svakog pojedinca to može biti 2 U proteklih pet godina, čak 10 diplomskih radova bila su istraživanja (anketiranje, strukturirani intervjui i fokus grupe) o odnosu mladih prema manjinskim društvenim grupama, u kojima je autorica ovih redaka bila mentorica. 3 Zvonarević, Mladen (1976) Socijalna psihologija, Školska knjiga, Zagreb, str. 253. 4 Ibidem, str. 254. 24 Gordana Vilović bolno i krajnje uvredljivo. Bilo tko5, u bilo kojoj situaciji može se naći na udaru stereotipa kao iskrivljenog kolektivnog uvjerenja. O stereotipima piše i Donald C. Pennington, koji navodi tri osobine koje karakteriziraju stereotipe i to: a) ljudi se kategoriziraju po vrlo vidljivim značajkama kao što su rasa, spol, nacionalnost, fizički izgled itd.; b) svim se članovima te kategorije ili društvene grupe pripisuje posjedovanje istih značajki; i c) bilo kojem pojedincu, za kojeg se percipira da pripada toj grupi, pripisuje se posjedovanje tih stereotipnih značajki.6 Za Ivana Šibera stereotipije su „rezultat naše nužde da zaključujemo na osnovu ograničenih informacija, a ujedno i potrebe da se pojednostavi kompleksnost pojave (…) stereotipije su određene generalizacije“7. Drugo značenje stereotipija jest ono koje se odnosi na „određena generalizirana shvaćanja o osobinama pripadnika pojedinih društvenih grupa.“8 Stereotipije, prema Šiberu nerijetko „teže stabilnosti i ne uzimaju u obzir objektivne činjenice (…) i veoma često se kod stereotipija radi o racionalizaciji postojećih predrasuda – navodeći postojanje određenih osobina za koje vjerujemo da posjeduju pripadnici određene društvene grupe.“9 Određenje stereotipija zaključujemo stavom Lippmana da „većinu stvari mi ne vidimo prvo, pa ih tek tada definiramo: mi ih prvo definiramo, pa ih tek tada vidimo. U bogatoj kompleksnoj konfuziji vanjskog svijeta mi uzimamo samo ono što je naša kultura za nas već definirala i težimo da to što smo ugledali vidimo na stereotipnim formama naše kulture.“10 Sva ova tumačenja potrebna su nam da bismo pojasnili problem stereotipija i predrasuda kod najranjivije nacionalne manjine u Hrvatskoj. Koja je razlika između stereotipije i predrasude? Zvonarević piše da je teško razlikovati, ali dodaje da je glavna razlika u tome „što predrasuda uvijek sadrži i negativan, pa čak neprijateljski stav prema objektu na koji se odnosi, 5 Nedavno iskustvo iz razgovora s akademski obrazovanim ljudima o sasvim običnim temama iz života, uvjerilo me da brzo izrečena predrasuda i stereotip o skupini kojoj možda i sam, na neki način, pripadaš, može biti bolno iskustvo. Za mene je u tom trenutku, bilo krajnje uvredljivo. On je kazao da „Dalmatinci, u pravilu, cijelu godinu ništa ne rade, jer su bazično lijeni i površni, a umore se tek u dva ljetna mjeseca“. Jedva sam se suzdržavala ne odgovoriti na tu „konačnu i generalnu istinu o Dalmatincima“, ali sam tada shvatila kako se osjećaju ljudi kojima se kaže da se zna kako su većinom pripadnici određenog naroda redom „lijeni ljudi i k tome, još i kradu“. 6 Pennington, Donald C (1996) Osnovne socijalne psihologije, Naklada Slap, Zagreb, str. 119. 7 Šiber, Ivan (1988) Psihologijski aspekti međunacionalnih odnosa. Biblioteka 11.teza, Kulturni radnik. Zagreb, str. 58. 8 Ibidem, str. 58. 9 Ibidem, str.59. 10 Šiber, Ivan (1988) Psihologijski aspekti međunacionalnih odnosa. Biblioteka 11.teza, Kulturni radnik. Zagreb Uloga i mogućnosti medija u prevladavanju... 25 dok sa stereotipijom to ne mora biti slučaj (…) i predrasude imaju jači utjecaj od stereotipa te češće postaju determinante stvarne aktivnosti i ponašanja.“11 Gradacija iskazivanja predrasuda prema G. Allportu , kako ga citira Ivan Šiber, može se sažeti u pet stupnjeva i to: 1) ocrnjivanje ili ogovaranje … vicevi; 2) izbjegavanje i stvaranje socijalne distance …neodobravanje druženja i braka; 3) diskriminacija …poteškoće pri školovanju, zaposlenju; 4) fizički napad … maltretiranje, onemogućavanje normalnog života manjinske grupe; i 5) istrebljenje…linč, progon genocid.12 Povijest je dokazala da se u prošlim vremenima ta gradacija ostvarila u najtragičnijem obliku. Studenti novinarstva o stereotipima i predrasudama U prilog ovome tekstu napravljena je mini anketa stavova13 studenata novinarstva u trajanju deset minuta na jednom od redovitih susreta na predmetu Novinarska etika, III. godina preddiplomskog studija novinarstva na Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. U anonimnoj je anketi sudjelovalo 46 studenata i studentica koji su trebali odgovoriti o razumijevanju i prepoznavanju vlastitih predrasuda i stereotipa prema romskoj nacionalnoj manjini. Bio je to susret u okviru kojeg se obrađivala tema o etičnosti prikazivanja nacionalnih manjina u medijima. Anketiranje je obavljeno prije predavanja. Premda se ne može govoriti o reprezentativnom uzorku, odgovore studenata i studentica ipak se može razumjeti kao indikatore kako mladi ljudi i uz to budući novinari, vide probleme s prikazivanjem Roma u hrvatskim medijskom okolišu. Valja napomenuti da studenti na nekoliko različitih predmeta obrađuju ljudska prava, diskriminaciju, političko ponašanje, toleranciju i da su u tom smislu vrlo kvalificirana skupina za ovaj oblik istraživanja i za vjerodostojnost iznesenih stavova. Studenti i studentice novinarstva su zamoljeni da prema vlastitoj prosudbi izdvoje predrasude i stereotipije koje postoje u društvu, a povezani su s romskom manjinom. Nije bila zadana ljestvica niti gradacija stavova, nego su oni po vlastitom nahođenju navodili predrasude i stereotipe. Nakon analize dobivenih odgovora, zastrašujuće djeluje činjenica da je čak 26 ispitanika izdvojilo predrasudu o tome da su Romi ljudi skloni krađi, a 21 anketiran smatra da su Romi „neuredni i da ne vode računa o osobnoj higijeni“. Valja napomenuti da je 80 posto studenata odgovorilo kako sami nemaju nikakvih stereotipa i/ili predrasuda prema romskoj manjini, ali su u 98 posto slučajeva odgovorili da imaju njihovi prijatelji i poznanici. Takav postotak nas navodi na zaključak da u odgovoru na upit o predrasudama 11 Zvonarević, Mladen (1976) Socijalna psihologija, Školska knjiga. Zagreb, str. 254. 12 Šiber, Ivan (1988) Psihologijski aspekti međunacionalnih odnosa. Biblioteka 11.teza, Kulturni radnik. Zagreb, str. 20-21. 13 Anonimna mini-anketa sa 6 pitanja provedena je na predmetu Novinarska etika, 26. svibnja 2014. 26 Gordana Vilović nisu bili iskreni, jer je i u dvorani, na predavanju, sigurno bilo i tih prijatelja koji imaju stereotipne stavove prema Romima. U nastavku je tablica s istaknutim najčešćim stereotipnim stavovima koje studenti i studentice nalaze u društvu kad su u pitanju Romi. Kako studenti vide stereotipe i predrasude o Romima Stereotipi Skloni su krađi Neuredni i ne vode računa o higijeni Lijeni Neobrazovani Nasrtljivi Žive na račun države Nekulturni Glasni Nepošteni Skloni incestu Varalice Siromašni Zlostavljači djece Agresivni Opasni Broj odgovora 26 21 6 4 3 2 2 1 1 1 1 1 1 1 1 Većina studenata je odgovorila da su Romi nevidljivi u medijima i da se premalo piše u pozitivnom kontekstu, a najčešće u negativnom kontekstu. Ili kako je jedan ispitanik napisao Romi su „definitivno nevidljivi ako žive ‘normalan’ život…“. Rijetko će se Rom naći u medijima kao stručnjak na određenom uskom području interesa u javnosti, premda sigurno ima takvih ljudi. Ima i akademskih građana koji bi mogli komentirati bilo koju temu u društvu. Takvo što se gotovo nikada ne događa. Nekolicina smatra da su vidljivi u medijima kada se piše o poteškoćama u stvaranju elementarnih uvjeta za život. Bilježimo najčešći odgovor koji bi se mogao sažeti u rečenici da su „Romi itekako vidljivi, ali se redovito prikazuju kroz stereotipe. Pozitivan kontekst ne postoji za Rome.“ Dvoje ispitanika odgovara da se o Romima treba pisati na jednak način kao i o pripadnicima drugih nacionalnih manjina. To nam se čini jednim od načina kako krenuti u borbu sa stereotipima. Pisati o Romima Uloga i mogućnosti medija u prevladavanju... 27 imajući na umu da su svi ljudi jednaki, čuvajući pri tom dostojanstvo svakog čovjeka. Najveći broj studenata, koji se obrazuju za novinarsko zvanje, pružio je niz odgovora od kojih je najveći broj njih napisao da je borba za obrazovanje djece romskih obitelji preduvjet koji bi mogao promijeniti sadašnju lošu praksu stereotipne prezentacije Roma u medijima. Velik broj (18) ispitanika odgovorio je da je obrazovanje bitan preduvjet za mijenjanje diskursa predrasuda i stereotipa kad je u pitanju romska zajednica, osobito djeca. Jedan od ispitanika je kratko odgovorio: „Dosta smo primitivno i tradicionalno društvo…, ali valja više raditi s romskom djecom.“ Ili, drugi stav koji je dominantan da djecu treba uključiti „u izvannastavne aktivnosti“ i „u dnevni boravak u škole jer neće se ništa postići ako novinari budu pisali drugačije, a unutar obitelji se ne događaju promjene“. U prilogu je nekoliko karakterističnih odgovora studenata i studentica novinarstva o tome što bi društvo moglo promijeniti te kako bi mediji trebali pratiti te promjene, posebice u aktivnostima u kojima su djeca romske nacionalnosti glavni akteri. Donosimo ih u izvornom obliku. • „Stvoriti romskoj djeci približno jednake uvjete života kao i drugoj, ili barem inzistirati na tome“; • „Pozitivna diskriminacija – više zapošljavati mlade iz romske zajednice“; • „Predrasude postoje i među nastavnicima i učiteljima“; • „Odrasli teško mijenjaju predrasude pa treba raditi s djecom u školi i izvan škole“; • „Poticati djecu da se uključe u izvannastavne aktivnosti“; • „I Romi se moraju prilagođavati zajednici većine, jer ako inzistiraju na izolaciji neće biti velikog uspjeha u integraciji i promjenama“; • „Neprestano raditi s roditeljima u romskoj zajednici“; • „Maknuti s ulice djecu Rome koji prose i pokušati im pokazati važnost školovanja“; • „Pokazala bih u medijima pozitivne pomake kod romske djece koja redovito idu u školu“; • „Pisati o primjerima mladih Roma koji su fakultetski obrazovani i na taj način ponuditi moguću varijantu i drugim mladim ljudima“; • „Djecu Roma uopće ne bi trebalo etiketirati pri prikazivanju u medijima kao ’romska djeca’. Ona su djeca kao i sva ostala. Društvo ih neće percipirati kao Rome ako im se prestane pridavati taj pridjev ’romski’. Ako im se učestalo pridodaje ’romska’, onda je to diskriminacija, što opet nije dobro.“; • „Pisati o djeci Romima kao i o svakom drugom djetetu koje ima iste ili slične želje i potrebe“; 28 Gordana Vilović • „Razvijati svijest o jednakosti svih. Svi smo zapravo ljudi ili nismo. Djeca su djeca neovisno kojem narodu ili nacionalnoj manjini pripadaju“.; • „Uvježbati romskog dječaka ili djevojčicu, uz bilo koje drugo dijete, da vodi neku emisiju za djecu ili za mlade na javnom servisu.“; • „I među romskom djecom ima talentirane djece, ali njih nitko očito ne primjećuje“.; • „Pustila bih romsku djecu da sami govore u kamere i mikrofon bez sufliranja starijih.“ Iz ovih odgovora može se zaključiti da mladi ljudi, koji će možda jednog dana raditi u novinarstvu i koji bi trebali biti jako osjetljivi na sve predrasude i stereotipe u društvu, vrlo jasno vide ključne probleme s kojima bi se državne institucije trebale snažnije nositi u mijenama osobito prema nadolazećim generacijama za vrijeme u kojem neće biti medijsko čudo neviđeno, ili vijest, ako je u prvom razredu neke pučke škole trećina učenika Roma. Svi su ispitanici istakli važnost suradnje s roditeljima romske djece koji bi – neovisno o pisanju medija – trebali učiniti iskorak u forsiranju nužnosti obrazovanja svoje djece i sebe. Naprosto, mediji mogu napraviti ponešto, ali veliki dio odgovornosti leži u državi, koja sve svoje građane mora tretirati jednako i pripadnike većine i ljude iz manjinskih zajednica. Uloga medija u prevladavanju predrasuda i stereotipa Uloga medija u prevladavanju predrasuda i stereotipija u prikazivanju romske zajednice, od velike je važnosti. Kad to kažemo onda se ne možemo oteti dojmu da se ova konstatacija može razumjeti tek kao prazna fraza, ako ne vidimo nikakve pomake na bolje. Jedini prividni pomak jest da se o Romima ništa ne piše osim u specijaliziranim novinama koje ne dopiru do šire javnosti. U ovom trenutku, stanje u maintsream medijima je vrlo loše pa ne čudi da se o etici izvještavanja o svim manjinskim društvenim skupinama, pogotovo o Romima raspravlja sporadično. I to najčešće rade nevladine udruge, poput Centra za mirovne studije, Gong-a, B.a.b.e i nekih drugih. Sami novinari i novinarke mogu, samo ako žele, napraviti puno – ako žele. Prepreka za to nisu ni vlasništvo u medijima, ni urednički pritisak ni medijska strategija koje nema. Osnovni cilj novinara trebao bi biti prenijeti što vjerodostojnije riječi onoga kojega intervjuiramo, njegove poglede na svijet, strahove, životne probleme, osobito onda kad postoje velike razlike u stajalištima. Nužno je razvijati klimu razumijevanja i tolerancije, a ne promicati strah i nepovjerenje od „onih drugih“ bez obzira tko bi mogli biti ti drugi. A prije početka pisanja o bilo kojoj manjini, preporuka je da svaki novinar treba osvijestiti vlastite predrasude i Uloga i mogućnosti medija u prevladavanju... 29 stereotipe. Ako su predrasude kod izvjestitelja tako jake da mogu utjecati na konačan ton teksta ili priloga, bolje je odustati i prepustiti nekome drugome novinarski zadatak, jer konačan rezultat može biti poražavajući i štetan za pripadnike određene manjine. Ali, ponajviše za samog novinara i medij za koji radi. Prije točno deset godina, 2004. godine, analizirali smo načine izvještavanja o nacionalnim manjinama u hrvatskim tradicionalnim medijima. Tada smo zaključili da se prema Romima novinari odnose s najmanje pozornosti i da etičke greške možemo svrstati u četiri skupine i to: 1) prešućivanje činjenica; 2) poticanje predrasuda i stereotipija; 3) korištenje politički nekorektnog jezika; i 4) promicanje netolerancije i nesnošljivosti.14 Od tada je prošlo deset godina i sve je manje naslova poput onoga „Rom koji je izmlatio ženu i kćer pokušao se ubiti“15 ili „Pijani Rom bez vozačke dozvole pogazio i teško ozlijedio djevojčicu“16 Teško ćemo pronaći nešto slično u naslovima, ali ćemo ipak redovito kroz fotografiju naselja ili neke riječi u tekstu prepoznati da je glavni subjekt teksta Rom, posebice ako je u pitanju tragični događaj. Naprosto, kao da novinari ne mogu prihvatiti činjenicu da su Romi kao ljudi jednaki svima ostalima. Ako je učinjen veliki iskorak, barem što se naslova tiče u tradicionalnim („starim“) medijima, ipak je otvoreno široko područje za govor mržnje i nekorektnost koji se ispisuju u komentarima korisnika društvenih mreža ili u komentarima na news portalima. Na taj problem nema pravog odgovora, jer s jedne strane valja podržati slobodu govora na mreži, ali s druge strane zašto dopustiti neodgovoran govor mržnje prema pripadnicima romske zajednice? Odgovornost i građanski odgoj prema javnoj riječi, trebao bi biti jednako vrijedan u tradicionalnim i u novim (digitalnim) medijima. Nažalost, anonimnost, koja je doduše posve legitimna, omogućuje komentatorima neprihvatljivo iživljavanje. Mogli bismo kazati da se medijsko jačanje predrasuda i stereotipa prema romskoj zajednici samo izmjestilo iz novina i komercijalnih medija na zatvorene grupe Facebooka i u anonimne komentare. Preporuke za medije U više prigoda pisali smo o načinima kako mediji mogu pomoći da se smanje predrasude i stereotipi u izvještajima o Romima. Svi kodeksi, pravila i publicistička načela izrijekom naglašavaju posebnu brigu u izvještavanju o manjinskim skupinama, bez iznimke. U knjizi Practical Guide for Journalists: Equal Treatment, 14 Gordana Vilović (2004): „Napredak, ali predrasude su vidljive“ u Bogatstvo različitosti (ur. Malović, Stjepan), ICEJ, OSCE i Sveučilišna knjižara. Zagreb, str. 78. 15 Ibidem, str.78. 16 Ibidem, str. 78. 30 Gordana Vilović The media and Roma community, sadržana su različita negativna iskustva i analize medijskih sadržaja u kojima su se novinari ogriješili o elementarna prava Roma. U većini slučajeva riječ je o medijima koji nisu specijalizirani za izvještavanje o Romima, nego su to mainstream mediji. Niz je zanimljivih preporuka koje su podijeljene u nekoliko ključnih kategorija i to: 1) spominjanje etniciteta; 2) upućivanje na negativnosti pojedinca; 3) upotreba neprihvatljivih izraza; 4) korištenje neprihvatljivih stavova na mrežnim medijima; 5) mreža kao prostor za promicanje govora mržnje; 6) vicevi i humor za pojačavanje stereotipa; i 7) korištenje relevantnih izvora pri istraživanju.17 Preporuke autora publikacije koja se bori za medijsku jednakost Roma sa svim ostalim nacionalnim manjinama pod nazivom Practical Guide for Journalists: Equal Treatment, The media and Roma community, mogle bi se sažeti u nekoliko natuknica: 1.Ne spominjite etničko određenje ljudi koji su uključeni u priču ako to nije nužno; 2.Shvatite da negativne vijesti mogu imati dalekosežne posljedice na ostale pripadnike te etničke skupine; 3.Izbjegavajte generalizaciju i pojednostavljenje u stilu pogleda crno-bijelo; 4.Izbjegavajte morbidnu fascinaciju i senzacionalizam; 5.Na dajte preveliko značenje u medijskoj prezentaciji izoliranim slučajevima; 6.Izbjegavajte klišeje i negativne stereotipe (povezanost s dilanjem droge, prostitucijom, delikvencija, konfliktne osobe) jednako kao i pozitivne (karizmatičan Rom); 7.Učinite maksimalan napor da prikažete što realističniju i korektniju sliku života, rada i kulture Roma; 8.Izbjegavajte konfuzno prikazivanje romske kulture s kulturom marginalizacije; 9.Izbjegavajte stereotipije i netočnosti u jeziku (rasa, klan, patrijarhalno društvo…); 10.Mediji moraju dati Romima više prilika da iskažu svoja mišljenja i da budu izvor za mnoge teme koje medije zanimaju; 11.Mediji moraju promptno reagirati na primjere rasizma i diskriminacijske prakse prema pripadnicima romske zajednice; 12.Romi moraju biti vjerodostojan izvor za teme o svojoj zajednici; 17 A practical guide for journalists: Equal Treatment, The media and Roma community (2010), Gitano, Madrid, str. 33-39. Uloga i mogućnosti medija u prevladavanju... 31 Literatura i izvori A practical guide for journalists: Equal Treatment, The media and Roma community (2010), Gitano, Madrid Malović, Stjepan: (2004) Bogatstvo različitosti, Sveučilišna knjižara, ICEJ i OSCE. Zagreb. Vilović, Gordana: (2004) „Napredak, ali predrasude su vidljive“ u Bogatstvo različitosti, Sveučilišna knjižara, ICEJ i OSCE. Zagreb Horvatić, Neven (2004) „Romi u Hrvatskoj: od migracija do interkulturalnih odnosa“, objavljeno u Migracijske i etničke teme 20 (2004), 4: 367-385 Šiber, Ivan (1998) Osnove političke psihologije, Politička kultura. Zagreb Šiber, Ivan (1988) Psihologijski aspekti međunacionalnih odnosa. Biblioteka 11.teza, Kulturni radnik. Zagreb Pennington, Donald C. Osnove socijalne psihologije, Naklada Slap, Zagreb Vujčić, Vladimir (1995) Politička tolerancija, DEFIMI. Zagreb Husić, Irma: Diskriminacija Roma u medijskim naslovima, dostupno na http:// diskriminacija.ba/diskriminacija-roma-u-medijskim-naslovima 32 Radenko Udovičić KAKO KORISTITI MEDIJE ZA PREZENTIRANJE ROMSKIH INTERESA I POTREBA • Masovni mediji imaju veliki utjecaj na to kako će ljudi formirati svoje mišljenje i stavove o različitim temama i grupama ljudi; • Marginalizirane grupe u većini slučajeva imaju sporedno mjesto u medijima, ili su podložne neadekvatnoj selekciji informacija ili stereotipnom izvještavanju; • Pored informativne funkcije, mediji bi trebali poticati, pomagati i omogućavati uključivanje Roma u društveni život (tzv. funkcija društvene akcije); • Najjednostavnija podjela modela informiranja za nacionalne manjine svodi se na dva pristupa - integrativni i getoizirani; • Startna premisa integrativnog modela je da je određena manjinska grupa dio šireg društva, odnosno da su njeni pripadnici ujedno i akteri (osobno i tematski) medijskog ambijenta društva; • Getoizirani model pretpostavlja da jedna grupa vodi svoj medij, sadržaj kreira na vlastitom jeziku samo za svoju zajednicu i izvještava o temama koje su relevantne samo za tu grupu; • Sve je veći broj mladih pripadnika romske populacije na internetu te on line informiranje, zbog svoje interaktivnosti i multimedijalnosti, postaje dominantno; • Korištenje društvenih mreža zbog neograničene slobode postavljanja sadržaja i mogućnosti dijeljenja („šeranja“) izuzetno je značajno za informiranje o Romima i za Rome; • Koncept i struktura jedne romske dvojezične radio emisije; • Kako možemo unaprijediti korištenje medija za prezentiranje romskih interesa i potreba; Uvod Mediji imaju bitnu ulogu u društvenom životu. Kultura svake zemlje i užih zajednica u značajnoj je mjeri izgrađena uz pomoć medija. Veći dio javnosti putem medija dobiva informacije koje oblikuju njene stavove i vrijednosti. Masovni mediji kao što su televizija, web stranice, radio i novine imaju veliki utjecaj na to kako će ljudi formirati svoje mišljenje i stavove o različitim temama i Kako koristiti medije za prezentiranje ... 33 grupama ljudi. Naše razumijevanje i ponašanje u okruženju u kojem živimo sve je više određeno vijestima koje čitamo, slušamo i gledamo u medijima. Međutim, medijima ne treba davati natprirodnu moć. Medije čine ljudi koji su podložni različitim utjecajima koji aktiviraju njihove (ljudske) pozitivne i negativne karakteristike. Kada se kaže da se utječe na medije, bilo sa društveno negativnim ili pozitivnim idejama (mada je to često teško razlučiti), misli se da se prvenstveno utječe na ljude. Mediji su samo ljudska tvorevina, odraz društvenog ambijenta i kulture, podložni ljudskim nastojanjima, a samim tim i greškama. Austrijski komunikolog Thomas Bauer medij definira kao jedinstvo tehnologije, kulture i organizacije (Bauer 2007: 80). Kultura, u medijskom smislu, podrazumijeva misaoni slijed formiranja informacije (procjena, selekcija, jezična obrada, forma, ugao), kontekst, ciljne grupe i percepciju poruka (Udovičić 2012: 13). Dakle, to je ono što formira sadržaj medijskih poruka – tekstova i programa, na čemu je osnovni fokus ovog rada. Marginalizirane grupe i romi u medijima Marginalizirane (rubne) grupe su skupine ljudi koje su na periferiji društvenih zbivanja, neutjecajne i koje su uskraćene za pristup socijalnim, ekonomskim, političkim i kulturnim pravima koja su dostupna drugima. U marginalizirane grupe ubrajamo: stare ljude, osobe sa invaliditetom, rasne i etničke manjine, siromašne, žene, LGBTIQ populaciju, manjinske vjerske grupe.... (Priručnik za izvještavanje o marginaliziranim grupama, Banja Luka, 2010). UNICEF u marginalizirane grupe smješta i djecu jer smatra da su ona zbog svoje nesamostalnosti nesposobna nositi se sa navedenim socijalnim okruženjima i da su mnogo podložnija raznim zloupotrebama. Od etničkih marginaliziranih grupa, na teritoriji Evrope uvjerljivo najbrojnija i spektrom svojih problema najzastupljenija (i najugroženija) je populacija Roma. Marginalizirane grupe u većini slučajeva imaju sporedno mjesto u medijima i rijetko im se pridaje ozbiljnija medijska pažnja. One tako postaju ne samo socijalno, nego i medijski marginalizirane i nevidljive. U medijima se često pojavljuju tekstovi i prilozi koji određene grupe u našem društvu diskriminiraju terminologijom kojom se opisuju. Mediji marginalizirane grupe najčešće marginaliziraju na sljedeće načine: 1.Marginalizirane grupe su nevidljive. Dakle, nema dovoljno medijskih sadržaja o toj grupi. 2.Neadekvatna selekcija događaja. Čak i ako je pojedina grupu prisutna u medijima, moguće je da urednici, ali i sami terenski novinari, primjenjuju selekciju informacija koja nije adekvatna, dovoljno široka ili je zasnovana na svjesnoj namjeri političke ili etničke manipulacije. Ili, ako šire gledamo, moguće je selektirati i događaje koji su od značaja za pojedinu grupu čime automatski taj medij gubi karakteristike i “njihovog” medija. 34 Radenko Udovičić 3.Stereotipno i senzacionalističko prikazivanje marginaliziranih grupa u medijima. Ovi primjeri mogu biti vrlo očiti i tada mogu biti predmet građanskih tužbi i osude profesionalne zajednice pa čak i kritike šire javnosti (ukoliko je razvijena medijska pismenost i osjećaj za društvenu toleranciju). Međutim, blaži, a kontinuirani oblici njegovanja stereotipa dugoročno utječu ne negativne percepcije javnosti, što je teže uočljivo. Sve tri kategorije neprofesionalizma (najčešće svjesne medijske manipulacije) vidljive su kroz izvještavanje o romskoj populaciji. Prva kategorija – nevidljivost u medijima - je možda najmanje izražena. Međutim, tematika i način izvještavanja su diskutabilni, što ćemo opisati kasnije. Indikativni su primjeri iz Bosne i Hercegovine. Na primjer, 2008. godine u istraživanju koje je radio Media plan instutut, u 12 dnevnih novina dnevno su objavljivana 2,5 teksta o romskoj populaciji (Marko, 2008). U sličnom istraživanju 2012. godine u šest dnevnih novina imamo po 3 teksta dnevno (Udovičić, 2012). Naizgled malo, ali je to deset puta više u odnosu na druge nacionalne manjine. Naravno, svaka zemlja ima svoj kontekst u kojem se mogu tumačiti ovakvi statistički podaci. Što se tiče neadekvatne selekcije događaja, unutar romske zajednice u cijeloj jugoistočnoj Evropi postoje ozbiljne primjedbe na medije o čemu izvještavaju i na što stavljaju naglasak kada je romska populacija u pitanju. Podaci iz analiza u BiH, što je u skladu i sa podacima u Mađarskoj i Srbiji, pokazuju da se Romi često nalaze u tematici kriminal, ljudska i manjinska prava, NVO sektor te kultura. Pri tome, rijetki su tekstovi koji su ovoj problematici pristupali ozbiljno i analitički. A i što se tiče vremenske dinamike, ovakvi izvještaji su uglavnom rezervirani za romske praznike Đurđevdan i Svjetski dan Roma. Medijsko izvještavanje pojednostavljuje, sužava, sažima, sabija, vrši odabir i odbacuje različite aspekte kompliciranih društvenih odnosa. Ali medijsko baratanje stereotipima najpogodnija je vrsta manipulacije i resurs za označavanje društvenih procesa u željenom pravcu. Doduše, u svakom stereotipu ima istine. Uostalom, oni i jesu nastali zbog svojevremenih karakterizacija neke grupe ili ponašanja. Međutim, ta istina nije uvijek primjenjiva i zavisi od društvenog konteksta. Romi su, kako u stvarnom životu, tako i u medijskim izvještajima, izloženi stereotipnim gledanjima. Neki od dugogodišnjih stereotipa prema Romima su skoro iščezli, poput onih da Romi imaju konje, a da njihove žene vatreno plešu u šarenim haljinama. Nažalost, itekako su aktualne one predodžbe koje su stvorene uslijed teških socijalnih uvjeta, poput vezivanja za kriminal, prošenje i nehigijenu. Stereotipi se najčešće oslikavaju kroz izbor tematike i to senzacionalističkim pristupom. Jedan takav primjer je iz 2006. godine iz mostarskog Dnevnog lista u kojem je objavljen bombastičan naslov: «NEVJEROVATNO – Cigani metlama udaraju studente!» Kako koristiti medije za prezentiranje ... 35 Pored senzacije, u naslovu je ispuštena odrednica «Romi», već se koristi ona pejorativna «Cigani»!? Bilješka, potpisana inicijalima, podsjeća kako Romi u prosjačenju (kroz bilješku se kombiniraju odrednice «Romi» i «Cigani»), znaju biti naporni, ali evo čak i agresivni pa metlama s dugom drškom, po kampusu udaraju studente, koji odbijaju dati novac. «Jednostavno za ne povjerovati!», zaključna je misao (Babić, 2006). Ovome treba dodati i podatak da, po istraživanju Medijskih inicijativa iz Sarajeva, u tzv. mainstream medijima, iz 2012. godine, 80 posto fotografija, objavljenih uz tekstove koji govore o Romima, prikazuju njih u izrazito teškim socijalnim uvjetima, ili prošenju, dok potpuno suprotno – romski časopisi Glas Roma i Amaro drom imaju preko 90 posto fotografija na kojima su romski NVO ili politički aktivisti te fotografije sa različitih edukativnih ili kulturnih događaja. Očigledno je riječ o dva različita pristupa – streotipni (bez obzira što sama agenda nekada to natura) i afirmativni, u cilju promocije romske populacije. Ostatak ovog teksta bit će usmjeren na ovaj drugi cilj. Načini medijskog izvještavanja o nacionalnim manjinama Sam izraz promocija u novinarskom smislu nije odgovarajući. Više odgovara aktivitetu odnosa sa javnošću ili marketingu. Gledano kroz novinarsku profesionalnu prizmu, mnogo je više pogodna riječ izvještavati. Međutim, izvještavanje često rezultira promocijom. U pokrivanju tema koje sadrže društvenu odgovornost, promoviraju se ljudska prava odnosno, u ovom slučaju, pospješuje se inkluzija jedne marginalizirane grupe. Promotivna uloga medija je nužna. Naravno, ukoliko se koriste profesionalni novinarski postupci. Bez obzira o čemu izvještavali, nužno je zadržati vjerodostojnost. Pored informativne funkcije medija, koja je temelj za sve, izuzetno važna funkcija je mnijenjska funkcija koja se bazira na tome da se promijene stavovi u javnosti koji bi omogućili poželjne društvene procese. U tom smislu mediji bi trebali da: p o d s t i č u pozitivan odnos građana prema različitostima i senzibiliziraju javnost za djelotvorno rješavanje problema romske populacije; p o m a ž u uključivanju Roma u društveni život, ohrabruju i podržavaju u osposobljavanju za rad, u ostvarivanju njihovih građanskih prava i izvršavanju građanskih obveza; o m o g u ć a v a j u da se kreativno izražavaju u programima na bazi svoje tradicije, običaja, kulture i jezika i pružaju podršku u očuvanju i razvijanju takvih interesa i prava. Najjednostavnija podjela modela informiranja za nacionalne manjine se svodi na dva pristupa - integrativni i getoizirani. Startna premisa integrativnog modela 36 Radenko Udovičić je da je određena manjinska grupa (koja izdaje određeni časopis ili kreira program na vlastitom jeziku) dio šireg društva, da nije izolirana, odnosno da su njeni pripadnici ujedno i građani/ke države u kojoj manjinska zajednica djeluje. Kako navodi Davor Marko u velikom regionalnom istraživanju o medijima nacionalnih manjina iz 2012. godine, čiji je nositelj bio Media plan institut, uloga ovog modela je višestruka – jedna je manjinska (očuvanja identiteta, jezika, kulture, etničkih i nacionalnih specifičnosti), a druga je šira društvena, odnosno javna, jer u pitanju je medij koji treba slijediti sva pravila profesije – da pravovremeno i objektivno izvještava, da kritizira, da informira. (Marko, 2013: 9). U kontekstu sadržaja to znači da u ovakvom modelu ne dominiraju teme koje su tipično „manjinske“ (kultura, religija, folklor, manjinska politika, ljudska i manjinska prava itd.). S druge strane, getoizirani model pretpostavlja da jedna grupa vodi svoj medij, sadržaj kreira na vlastitom jeziku samo za svoju zajednicu i izvještava o temama koje su relevantne samo za tu grupu (Marko, D. u Podunavac, ur., 2012: 205207). U praksi informiranja na jezicima manjina u zemljama bivše Jugoslavije postoje brojni modeli i primjeri medija koji se mogu smjestiti u prostoru između ova dva modela. U skladu s ovim evo osnovne podjele koja odgovara za oba ova modela: Mediji nacionalnih manjina Riječ je o tzv. specijalističkim medijima, koji su napravljeni za užu, ili uže ciljne grupe, u ovom slučaju one iz romske zajednice. Etnički profilirani mediji nisu rijetkost. Namijenjeni su prije svega vlastitoj etničkoj grupi i služe uglavnom za obradu događaja koji se tiču ciljane grupacije. Profilirali su se u posebnom kontekstu i uglavnom nisu prihvatljivi drugim (etničkim) grupama. Naravno, postoje manjinski (etnički) mediji koji imaju za cilj i da utječu na većinsko stanovništvo u cilju promjene njegovih stavova, bilo prema grupi koja stoji iza tog medija, bilo prema nekim drugim društvenim odnosima za koje vlasnik ili redakcija ima interes. Takvi mediji moraju imati izuzetno snažne novinarske kadrove i inovativan pristup kako bi zainteresirali širu publiku. Jedan od takvih medija jest srpski tjednik Novosti iz Hrvatske koji je širokog informativnog karaktera sa poznatim novinarskim imenima različitih nacionalnosti. Mediji nacionalnih manjina uglavnom izlaze na jeziku te manjine i to je često ograničavajući faktor, jer većina uglavnom ne zna jezik manjine. Izuzetak su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik, koji su vrlo slični i u potpunosti građanstvu razumljivi. Kada su romski mediji u pitanju, u jugoistočnoj Evropi bilježimo medije koji izlaze ili emitiraju na romskom jeziku, potom službenom jeziku države u kojoj izlaze/emitiraju, ili dvojezični mediji (romski i većinski), čime se ostvaruje cilj veće razumljivosti između zajednica i promocije različitosti. Jezično nasljeđe je vrlo značajno za svaku manjinsku zajednicu. Bosna i Hercegovina je, Kako koristiti medije za prezentiranje ... 37 nažalost, negativan primjer u Evropi gdje većina romske populacije ne govori romski jezik. To je rezultiralo da su njihovi mediji u BiH na bosanskom ili srpskom jeziku, ili dvojezični. Specijalni programi u radio i TV medijima ili dodaci u novinama Javni radio i televizijski servisi imaju zakonsku obvezu da višeslojno izvještavaju u svim segmentima društva i pokrivaju interese različitih grupa pa tako i etničkih. Stoga su ovakvi programi uglavnom smješteni na javnim medijima mada ih povremeno ima i na privatnim (komercijalnim) stanicama. Informiranje za romsku populaciju (i o romskoj populaciji) je u istočnoj i jugoistočnoj Evropi, gdje je romska zajednica najbrojnija, prisutno na tri načina: - Tjedne ili periodične emisije. Riječ je o specijaliziranim, tematskim pa i ciljno fokusiranim programima. U bivšoj Jugoslaviji ovakvi romski programi su postojali na svim republičkim radio stanicama, u Srbiji i na televiziji, a bili su prisutni i na lokalnim stanicama, tada isključivo državnim, gdje je bila veća brojnost romskog stanovništva. I danas postoje ovakvi programi. Ako su isključivo na romskom jeziku, radi ih grupa novinara romske nacionalnosti. Međutim, postoje i ovakvi programi na većinskom jeziku ili dvojezični i često su pravljeni u kombinaciji iskusnih novinara i novinara Roma ili romskih volontera iz drugih sfera života. U današnje vrijeme donacija za unaprjeđenje položaja manjinskih grupa, ovakve emisije su katkada i rezultat širih projekata. - Kontinuirani dnevni program za određenu manjinsku etničku grupu. Države ili regije država koje imaju brojne nacionalne manjine najčešće na svojim javnim servisima izdvoje jedan kanal koji je isključivo namijenjen nacionalnim manjinama. Prostor na tom kanalu je vremenski podijeljen, svaka manjina ima svoju redakciju i emitira i do nekoliko sati najčešće informativnog i kulturnog programa (ovisno od brojnosti manjine i kadrovskim kapacitetima). U našem bližem okruženju RTV Vojvodine i Makedonska RTV imaju druge programe rezervirane za nacionalne manjine. RTV Vojvodine emitira program na sedam jezika, od čega jedan i na romskom jeziku, a MTV ima programe na šest jezika pri čemu je po dužini trajanja romski program treći, iza uvjerljivo najvećeg – albanskog, koji traje 14 sati dnevno te turskog. - Zajednički (kolažni) programi za nacionalne manjine. Ovakvi programi dužine maksimalno sat vremena sadrže set priloga koji govore o različitim nacionalnim manjinama. Pošto svaka manjina ima svoj jezik, medijski bi bilo besmisleno da se emisija sastoji od niza priloga na međusobno nerazumljivim jezicima te se ovakvi programi uglavnom prave na jeziku većinske populacije (za radio dvojezično, za TV titl). U suštini, ovo je prije svega dobar model informiranja većinske populacija o događajima vezanim za nacionalne manjine i posebnostima nacionalnih manjina. 38 Radenko Udovičić - Dodaci u novinama. Uobičajena je stvar da dnevne novine unutar redovnog izdanja objave i specijalni dodatak posvećen nekim izvanrednim događajima poput priloga o svjetskom nogometnom prvenstvu, velikim poplavama, modi i slično. U slučaju da novina nađe informativni interes, ili romski ili neki drugi NVO sektor izlobira da se, radi društvenog interesa, objave neke specifične teme na ovaj način, to bi bio efektan informativno-promotivni doprinos. Međutim, moramo biti jasni. Nije riječ o marketingu već o interesu novine da bude društveno odgovorna. Nije nemoguće da se novini plati objavljivanje ovakvog dodatka, poput kataloga sa tehnikom ili artikala u tržnim centrima, ali to onda izlazi iz sfere novinarstva. Puna zastupljenost romske problematike u informativnim, obrazovnim i kulturnim rubrikama Većina se medija i medijskih analitičara, barem kada je u pitanju informativno izvještavanje, a ne njegovanje kulturnih i jezičnih posebnosti, zalaže da manjinske (romske) teme budu zastupljene u redovnim programima i na stranicama dnevnih i tjednih listova. Traži se veća senzibiliziranost medija prema ovim pitanjima kao i uključivanje samih pripadnika manjina u redovne programe kako bi se osigurala raznolikost medija u svim sferama. Iako većina medija podržava ovakav pristup, evidentno je da ovakvih tema nema dovoljno, a i kada ih ima one su faktografski obrađene. Međutim, to je problem novinarstva generalno, a ne samo kada je u pitanju romska problematika. Jedan od čestih novinarskih odgovora je – mi pratimo ono što je vijest. Na taj način pravdaju i senzacionalizam, stereotipe ili insistiranje da se izvještava samo o tragičnim događajima. Djelomično možemo uvažiti da problematika nacionalnih manjina, pogotovo ako nije izabran dobro motrište, može biti neinteresantna publici te je jasno da se na ovom tematskom polju očekuje veći angažman javnih RTV servisa koji se financiraju iz obavezne RTV takse. Istaknuti romski aktivist Nedžad Jusić, predsjednik organizacije EuroRom u jednom intervjuu sublimira nužnost angažiranja većinskih medija prema romskoj populaciji: „Naša ciljna publika nisu samo Romi, to su građani cijele zemlje. Jer, što ćemo postići ukoliko nam ciljna publika budu samo Romi? Naša ciljna publika treba biti čitavo društvo, kako bismo kroz te emisije pokušali promijeniti javnu svijest o potrebama Roma. Primjera radi, do sada su se te emisije većinom odnosile na kulturne programe. Malo je bilo informiranja i prezentacije pozitivnih priča o uspješnim Romima, već se insistiranjem na nekim stereotipnim pričama stvaraju nove predrasude. Trebali bi ih uređivati profesionalci, ali bi u njih trebali biti uključeni i sami Romi koji bi osmišljavali emisiju (Udovičić, 2013.). Kako koristiti medije za prezentiranje ... 39 Uloga tradicionalnih i novih medija Novine Novine kao najstariji informativni medij, iako razvojem digitalne ere imaju manje tiraže, još uvijek imaju snažnu informativnu ulogu. Činjenica da pisanje novina ostaje u tvrdoj kopiji daje im ogroman arhivski značaj i mogućnost dokumentacijskog praćenja širih društvenih događaja. Vezano za romsku informativnu promociju, osnovna podjela bi izgledala ovako: - Dnevni listovi. To su najčešće informativno-politički listovi koji u kombinaciji faktografskih i dužih formi pokrivaju dnevne događaje. Osnovna uloga dnevnih listova bi bila veća zastupljenost tema koji tretiraju romsku populaciju, što se u najvećoj mjeri oslanja na zadnju točku prethodnog odlomka. Romska problematika se infiltrira kroz različite tematske oblasti - od politike, ljudskih prava, ekonomije, socijalnih pitanja, kulture.... Ili uže, npr. provedba Dekade Roma, Akcioni planovi (zapošljavanje, zdravstvo, stanovanje...), mada se i ovakvo uže određenje smješta u redovne rubrike. Naravno, moguće je napraviti i posebne rubrike ili stranice – npr. „Romi“, ili “Iz svijeta nacionalnih manjina“. Iako je u Evropi bilo ovakvih pokušaja, oni se nisu dugo zadržali. - Tjedni i periodični listovi. Ovakvi mediji šire i analitičnije pokrivaju događaje koji su obilježili međuprostor između dva broja. Ideal bi bio, pored informativne uloge i za većinu i manjinu, objasniti romske probleme i senzibilizirati većinsku javnost. Ovakvi listovi, pored kraćih vijesti i osvrta, imaju i niz dugih tekstova, gdje registriramo veći broj izvora koji s različitih stajališta objašnjavaju neki problem. Novinarske forme u tjednim i periodičnim listovima omogućavaju ciljani pristup prema promociji romskih pitanja te je suštinski važno zainteresirati uredništvo za ova pitanja što bi trebalo rezultirati angažiranjem novinara koji ima afinitet prema ovim temama. - Specijalizirani ili tematski listovi. Ovakvi listovi izvještavaju o raznim aspektima društvenog interesa pa tako i etničkom, u ovom slučaju romskom. Najčešće izlaze na romskom jeziku ili dvojezično, mada u nekim zemljama, kao što je već naglašeno za BiH, izdaju se i na većinskom jeziku zbog slabog poznavanja romskoj jezika kod ciljane populacije. U suštini kroz ovakve medije namjera je posvetiti više pažnje „samima sebi“. U zavisnosti od dinamike izlaženja, fokus može biti informativni, edukativni ili promotivni. Elektronski mediji (TV i radio) Televizija je najpopularniji medij u svijetu. Brojna istraživanja širom svijeta pa tako i u Hrvatskoj, pokazuju da između 70 i 80 posto ljudi televiziju smatra najpopularnijim /najvažnijim/najzanimljivijim medijem. Također i ocjene vjerodostojnosti odnosno povjerenja u medije, pokazuju da građani u preko 50 40 Radenko Udovičić posto slučajeva najviše vjeruju televiziji, posebno javnim servisima (Udovičić, 2012). Radio je mnogo manje popularan, ali mu njegova uloga kao sekundarnog medija – medija koji se sluša uz rad ili neku drugu aktivnost kao i činjenica da ogroman broj ljudi u autu sluša radio, daje veliku ulogu. Kada je romska populacija u pitanju, jedno indikativno istraživanje Medijskih inicijativa iz 2012. godine pokazuje da Romi stariji od 30 godina od medija najviše prate radio i televiziju. Mlađa populacija je najviše okrenuta internetu, o čemu ćemo kasnije govoriti. Koji medij najviše koristite?1 1. Radio 48 % 2. Televizija - 47 % 3. Tematski listovi – 3 % 4. Internet - 2 % Rezultat pokazuje da dnevne novine uopće nisu zastupljene na listi. Razlog je slabija medijska pa i elementarna pismenost romske populacije. Tematski listovi su u najvećoj mjeri romski listovi koji se besplatno distribuiraju. Velika popularnost televizije ne čudi, ali je zanimljivo da je radio na prvom mjestu. Jedan od razloga je što 10 posto ispitanika nije imalo televizore, a i to pokazuje izuzetno tešku socijalnu situaciju u kojoj se nalaze Romi. U svakom slučaju jasno je da je radio i dalje izuzetno važan kanal informiranja za romsku populaciju. Izvještavanje o romskoj problematici na radio i TV stanicama može biti kroz sljedeće programske forme: - Vijesti i dnevnici. U ovim emisijama bilježimo izvještavanje o događajima u koje su uključeni Romi ili o problemima koji su u širem smislu vezani za ovu grupu. Također, kao uostalom i u svim drugim medijskim sferama, moguća je zastupljenost takozvanog realnog tematiziranja romskih događaja (gorući aktualni problemi koje su obradili novinari) i pseudo događaja (nametnuti problemi koje je inicirala sama romska zajednica kroz konferencije za novinare ili alarmiranje novinara tj. neka vrsta PR-a ili iz različitih pobuda i same redakcije). - Intervjui ili debatni programi. Pružaju mogućnost direktnog problematiziranja, tzv. dubokog seciranja problema i objašnjavanja s više uglova uz više sugovornika. Primjer višeslojne emisije je nekadašnja Latinica na HRT. Neki mediji ovakve programe emitiraju uživo i to u kombinaciji sa interaktivnim odnosom sa slušateljima ili gledateljima. Značajan dio problema romske populacije je na lokalnoj razini. Dobra varijanta programa relevantnog i za većinu i manjinu bi bio program sa više gostiju. Hipotetski, ako je tema odnos neromske i romske djece unutar osnovno-školskog sistema u općini, dobar izbor gostiju bi mogli biti: razrednik odjeljenja koje ima pozitivne primjere, roditelji - Rom i ne-Rom, 1 Istraživanje je urađeno na indikativnom uzorku od 50 Roma iz BiH starosti preko 30 godina različitih obrazovnih i socijalnih profila (Medijske incijative, 2012., projekat Be Romalen) Kako koristiti medije za prezentiranje ... 41 predstavnik lokalne romske organizacije, relevantna osoba iz lokalne vlasti. Uz voditelja koji se pripremio za temu kroz program bi mogli dobiti niz primjera (pohvala i pokuda) iz stvarnog života, detektirati uzroke i čuti moguća rješenja te uvidjeti aktivitet i vlasti i NVO sektora. - Romske emisije. Ciljna grupa ovih emisija je romska populacija. U većini slučajeva na javnim servisima su na romskom jeziku. Kada su dvojezične, mogući cilj je i jačanje senzibiliteta većinske populacije za romska pitanja. U ovakvom obliku ih možemo sresti i na privatnim medijima i to uglavnom kroz različite donatorske projekte. - Muzički sadržaji. Romska muzika, bilo u romskim emisijama ili redovnom programu, je doprinos promociji kulture i baštine. Također, jača spektar različitosti na radiju što je od izuzetne važnosti za javne medije. Romsku muziku, kao globalni fenomen, voli široka grupacija ljudi. Međutim, Romi, pogotovo mlađa populacija od koje se očekuje da postane nositelj promjena, u prvom redu voli oni što i većina građana. U jednom „blic“ istraživanju na Facebooku, korisnici jedne romske stranice su kao najpopularnije izvođače izabrali Madonnu, Jenifer Lopes, Severinu, Dinu Merlina, a od narodnih, dakako, Cecu Ražnjatović. Jasno je da isključivo emisije za romsku populaciju moraju imati znatno širi muzički dijapazon. Informativne (news) internet stranice Korisnici interneta dominantno upražnjavaju za komunikaciju, putem e-maila, ali i niza besplatnih servisa odnosno aplikacija koje su dostupne spajanjem na mrežu, pri čemu je u značajnoj mjeri ovaj vid komunikacije prešao na smartphone. Međutim, potpuno je evidentno, sve veći broj korisnika interneta se informira preko niza news site-ova, portala ili on line izdanja tradicionalnih medija. Na internetu je moguće ostvarenje svih formi i uloga u informiranju Roma i oko Roma kao i kod pisanih i elektronskih medija. Ono što daje dodatnu vrijednost ovom informiranju je: - Interaktivnost. Mogućnost da čitatelji site-ova daju komentare na postavljene sadržaje kao i linkove za dodatne informacije na internetu. Ovakve vrste reakcija čitatelja se nazivaju dodatna vrijednost vijesti, jer je obogaćuju, dopunjuju i nude različite stavove. Ovo je resurs koji bi mogao biti izuzetno značajan za informiranje o romskoj problematici, jer npr. romski aktivisti kao i razni poznavatelji ljudskih prava, mogu kroz komentare dopunjavati i usmjeravati ovu osjetljivu problematiku. Međutim, ova mogućnost nije dovoljno iskorištena. Analize sadržaja interneta pokazuju da je najveći broj komentara ostavljen na sportske vijesti, visoku politiku i skandale. Negativna strana interaktivnosti je mogućnost da se ostavljaju uvredljive poruke, širenje stereotipa o Romima pa čak i širenje otvorenog govora mržnje. Stoga je važno da web mediji imaju senzibiliziranu administraciju komentara. 42 Radenko Udovičić - Multimedijalnost. Idealna kombinacija je informativni tekst o događaju, fotografije, video snimak, linkovi koji povezuju sa srodnom tematikom, komentari čitatelja. Zahvaljujući ovakvom bogatstvu kanala, tekstovi su zanimljiviji za čitatelje, ali se i kombinacijom teksta, slike i zvuka podiže vjerodostojnost. Društvene mreže Najjednostavnija definicija društvenih mreža na internetu je da je to internetski prostor, koji služi za međusobno povezivanje korisnika. Danas postoje stotine ovakvih servisa, a među najpoznatijima su Facebook i Twitter. Ove dvije mreže su izuzetno značajne za informiranje, jer omogućavaju multimedijalno postavljanje tekstova, video i audio sadržaja te njihovo dijeljenje (šeranje). Društvene mreže prije svega koriste privatni korisnici, ali je sve veći broj i profesionalnih kuća pa i medija, koji vrše distribuciju sadržaja odnosno informiranje putem Facebooka i Twittera. Glavne karakteristike društvenih mreža su: - Neograničena sloboda kreiranja sadržaja. Upravo zbog ovoga je potrebna izuzetna odgovornost korisnika. U biti, to je jedini ograničavajući faktor na njima. Društvene mreže funkcioniraju po principu pune slobode, odnosno odgovornosti onih koji postavljaju sadržaje, da neće vrijeđati ili manipulirati, odnosno onih koji to čitaju da će moći pravilno procjenjivati. Za razliku od elektronskih medija koji su pod zakonskom regulacijom i gdje o pravovjernosti sadržaja vode računa Vijeće za elektroničke medije i slične agencije koje postoje u cijeloj Evropi, ili samoregulacije medija gdje profesionalna tiskana glasila trebaju poštovati novinarska pravila i kodekse, sadržaj na internetu nije reguliran. U cijelom svijetu još se traže rješenja kako to uraditi (i da li je to uopće potrebno raditi). Osnovna razlika između web prostora i sfere profesionalnih medija u radiodifuziji (sada „digitali“) i sferi tiskanih medija je da na internetu svatko može biti informator. To je pogotovo vidljivo na društvenim mrežama. Nisu svi ljudi profesionalni komunikatori. Tu je znatno urušen kredibilitet ovih mreža. - Postavljanje različitih multimedijalnih sadržaja dostupnih svim prijateljima u mreži. Kao uostalom na cijelom web-u, i preko društvenih mreža možemo postavljati sve forme i oblike – video, audio, tekst. U ovom prednjači Facebook koji ima CMS predviđen za ovo i postavljeni sadržaj je odmah na zidu (news feed) vidljiv korisnicima. Gotovo je neslućena mogućnost brzog informiranja da se odmah, putem mobitela, na FB postavi i vijest i fotografija ili video. Brojni aktivisti romskih organizacija i iz Hrvatske i iz BiH redovno postavljaju vijesti o svojim aktivnostima s fotografijama s mjesta događaja. Riječ je o nekoj vrsti građanskog novinarstva. Dakle, ovo je vrlo korisno, ali je neophodno, pogotovo ako se postavlja vijest, da to rade obučeni ljudi, ili oni sa nešto više spisateljskog afiniteta. Dakako, postavljanje samih fotografija sa događaja uz indikaciju gdje je to bilo i o čemu je riječ, je moguće i od više lica, sudionika tog događaja. Kako koristiti medije za prezentiranje ... 43 - „Šeranje“ sadržaja. Pored vlastitih postavki na društvenim mrežama, one omogućavaju i dijeljenje (šeranje) drugih sadržaja koje korisnik pronađe na internetu. To mogu biti objavljeni sadržaji drugih medija kao i sadržaji koje je korisnik pronašao na svojoj mreži od strane prijatelja ili sljedbenika. Na ovaj način je moguće multiplicirati sadržaj koji će kružiti mrežom i prijeći samo krugove vlastitih sljedbenika. Npr. moja prijateljica iz neke romske organizacije postavi vijest na facebook o nekom događaju koji je organizirala njena NVO. Ukoliko mi se učini značajno, ja je „šeram“ i vide je svi moji prijatelji na facebooku. Netko od njih će se možda za nju zainteresirati i dalje je podijeliti itd. Ekskluzivne informacije se na ovaj način prošire svijetom (ili istim govornim područjem) i nekada to pročitaju milijuni ljudi. Za problematiku o kojoj govorimo nekada su dovoljne stotine. Na društvenim mrežama, da bi neka vijest bila podijeljena, osim važnosti ili zanimljivosti, veliku ulogu igra i privrženost prijatelja ili sljedbenika na mreži. Nekada će ga vaši prijatelji, ako znaju da taj događaj ima društvenu odgovornost ili znaju da je vama vrlo važan, podijeliti i ako nema primamljivost za najšire slojeve ljudi. Međutim, prilikom dijeljenja sadržaja moguće su i zloupotrebe ili nenamjerne greške, kojima se mogu napraviti velike štete. Tragične poplave iz svibnja 2014. godine u BiH intenzivno su praćene i na društvenim mrežama te su pored dijeljenja informacije bile i različite aktivnosti za skupljanje pomoći i slično. Jedna od „šeranih“ vijesti je bila da je u Doboju grupa razbojnika pljačkala napuštene kuće i da je grupom rukovodio Rom. Većina ljudi čita samo naslove ili prati tekst onoga ko „šera“, bez otvaranja te stranice. Dio korisnika facebooka je počeo komentirati «kako je ovo dokaz da su Romi lopovi», «kako su stereotipi točni» i slično. Međutim, riječ je bila o osobi koja je imala nadimak Rom i koja uopće nije romske nacionalnosti. Čak je taj nadimak dobio po nekom strip junaku iz njegovog djetinjstva, a ne etničkoj grupi. - Mogućnost komentiranja i „lajkanja“. Najveća privlačnost društvenih mreža, pogotovo facebooka, koji nema limita dužine teksta, je mogućnost komentiranja. Prijatelji, odnosno zajednica, izražava svoja mišljenja, prepire se, ubada... To s jedne strane doprinosi bogatstvu sučeljavanja i argumentiranja. Dio sociologa i raznih analitičara nekada čak uvidom u raspoloženje prijatelja na društvenoj mreži izvlači zaključke o stavovima javnog mnijenja. U svakom slučaju zaključci na osnovu ovoga mogu biti indikativni, ali treba voditi računa da je uglavnom riječ aktivnoj manjini. Kao i u svakoj javnoj komunikaciji i ovdje je moguć odlazak u drugu krajnost – razvijanje govora mržnje. Međutim, za razliku od anonimnog komentiranja na web medijima ili forumima, na Facebooku i Twitteru su uglavnom uvezani poznanici te je, čak i ako nisu označeni punim imenom i prezimenom, njihov identitet poznat većini, što suzbija eventualne vulgarnosti ili otvorenu mržnju. Komentiranje događaja koji su od značaja za Rome može pružiti nove ideje ili naznačiti mogućnosti korekcija. Kada su Medijske inicijative imale promociju romskog časopisa 44 Radenko Udovičić Amaro Drom u Banja Luci, komentari korisnika na mom FB profilu su iznjedrili neke teme za tekstove koje je trebalo u budućnosti obraditi. „Lajkanje“ je indikator kolikom broju ljudi se sviđa neki sadržaj. Mnoge FB stranice imaju mogućnost da se „lajkanjem“ nekog sadržaja automatski taj sadržaj „šera“ , što izuzetno doprinosi promociji. - FB stranice organizacija. Isto kao što je prije 10-tak godina bio trend da svaka organizacija treba imati web stranicu, danas se taj trend prenio na Facebook. To je jeftinije, a zahvaljujući činjenici da je oko polovine internet populacije jedne zemlje i na društvenim mrežama i efikasnije. Facebook stranice organizacija se mogu povezivati (ulaziti u prijateljstva) i sa privatnim korisnicima (što i jeste cilj). To nudi ogromne mogućnosti povezivanja i distribuiranja informacija. Ovakve stranice uglavnom imaju nešto konzistentniji pristup i moderiraju ih i postavljaju sadržaje oni koji su na izvoru događaja, što daje relevantnost i vjerodostojnost. U BiH, od nekih 40 aktivnih romskih organizacija, desetak ih ima FB stranice. Uređuju ih i moderiraju uglavnom mladi ljudi, što otvara velike mogućnosti društvene uključenosti, inovacija i samoedukacije. - Facebook grupe. Formiranje FB grupa je stvaranje interesnih grupa koje razmjenjuju sadržaje ili koordiniraju i organiziraju šire društvene događaje. Najčešće članstvo u ovakvoj grupi je po pozivu. Dakle moderator ili više njih šalju svim svojim prijateljima, ili ciljano onima za koje misle da su zainteresirani, pozive za članstvo u grupi. Sudionici grupe imaju internu komunikaciju, što je vrlo korisno, jer se na jeftin i efikasan način može raspravljati i tražiti rješenja. - Mogućnost besplatne promocije. Na Facebooku i drugim društvenim mrežama je moguće vršiti besplatnu promociju. Vrlo lako je postaviti oglas u kojem nešto prodajete ili nudite usluge. Isto tako, moguća je promocija i društveno odgovorne problematike pa tako i one koja se tiče Roma. To naravno nema karakter klasičnog komercijalnog marketinga, ali bi, vjerojatno, listovi i RTV stanice naplatile takvu vrstu oglašavanja (obavještavanja). Npr, na društvene mreže možemo staviti oglas da ćemo organizirati prodaju rukotvorina koje promoviraju romsku baštinu, da prodajemo karte za predstavu romskog teatra, ili da organiziramo neki ulični performans. Primjer jedne dvojezične radijske emisije o Romima Radio stanice u mnogim istočno evropskim zemljama imaju periodične, najčešće tjedne dvojezične programe koji su namijenjeni romskom slušateljstvu. Sama činjenica dvojezičnosti otvara mogućnost dvojne ciljne grupe – samih Roma, čemu je sadržaj u većoj mjeri prilagođen, kao i većinske populacije u cilju senzibiliziranja za ovu problematiku. Dakako, da bi emisija bila slušana i od jedne i od druge grupe, ona mora biti informativna, zanimljiva, tehnički dobro dotjerana. Na radiju slušatelje privlači i glazba te je važno prilagoditi i ovaj segment. Kako koristiti medije za prezentiranje ... 45 Dat ćemo primjer emisije (ciklusa) AMARO DROM – NAŠ PUT koju je 2008. godine u sklopu jednog edukativnog medijskog projekta producirao Media plan institut iz Sarajeva i koju je emitirao javni radio servis BiH. Primjer ovakve emisije bi mogao biti određeni uzor, koji je moguće korigirati i dograđivati u zavisnosti od mjesta i konteksta. Forma: radio magazin. Riječ je o staroj, vrlo popularnoj radijskoj formi koju moderira voditelj, ili voditeljski muško-ženski par, u kombinaciji s terenskim radio prilozima i glazbenim blokovima. Realizacija: snimljeno. Emisija bi trebala biti snimljena, dakle ranije montirana, što je inače praksa u radio novinarstvu kada su tematske emisije u pitanju. Uživo programi su složeniji i traže izuzetno iskusne voditelje i novinare, što u ovakvim emisijama često nije slučaj. Emitiranje: jednom tjedno ili jednom u 15 dana. Svaka redakcija procjenjuje na osnovu frekvencije događaja kao i raspoloživih kadrova te drugih produkcijskih kapaciteta koja će biti periodičnost programa. Državni javni servis bi, s obzirom da pokriva veliki teritorij, ovakav program trebao imati jednom tjedno, dok je za lokalne medije prihvatljivo i jednom u dva tjedna. Trajanje: 30 minuta. Generalno, ovo je najprihvatljivija dužina ovakvog programa. Daje dovoljno prostora za četiri do pet priloga i tri do četiri glazbene numere. Jezik: većinski i romski. Teško je napraviti dvojezičnu emisiju u idealnim omjerima. Amaro Drom je imao dvojezične voditeljske uvode i najave dok su prilozi išli na bosanskom jeziku. Tehnički je zahtjevnije imati sve dvojezično, ali je svakako efektnije. Treba voditi računa da se ne „prevodi“ iza svake rečenice, već da na jednom jeziku ide nekoliko rečenica koje završavaju misao, 10 do 15 sekundi, pa onda prelazak na drugi jezik. Također, suviše dugi blokovi jednog jezika mogu otjerati slušatelje. Urednik i voditelj: profesionalni novinar Rom ili novinar koji nije Rom uz gosta. Idealno bi bilo da je voditelj romske nacionalnosti zbog znanja romskog jezika i bliskosti s temama. Međutim, kako nema velikog broja novinara Roma, moguće je da program realizira i neki drugi novinar, ali uz gosta iz romske populacije (aktivist, novinar, student, profesor, osoba sa zanimljivom biografijom, uspješan čovjek, poznavatelj romskog jezika...). Novinari: Dio priloga se pravi na terenu te su neophodni profesionalni novinari-reporteri. U slučaju da je kompletan program na romskom jeziku, neophodni su njegovi poznavatelji, prije svega Romi. Međutim, za dvojezične programe ili programe na većinskom jeziku, etnička pripadnost nije ključna. O srpskim pitanjima ne izvještavaju samo Srbi, o ukrajinskoj krizi ne izvještavaju samo Ukrajinci. Tako o romskim ne trebaju izvještavati isključivo Romi. Dobra praksa može biti zajednički rad profesionalnog novinara i takozvanog fiksera iz 46 Radenko Udovičić romske zajednice, koji poznaje problem, ljude, odnosno kontekst te može pomoći novinaru. Čak je dobro da se i taj suradnik na neki način uključi u izradu priloga, što može biti i neka vrsta edukacije za uključivanje Roma u medijske poslove. Sadržaj: - Dobra vijest (vijest koja govori o nečemu što je pozitivno, poticajno i dobro); - Novosti (široka lepeza problematike koja tretira Rome i aktivitet Roma); - Tragom vijesti (proširena istraživačka rubrika na bazi vijesti iz prethodne emisije – komentar, mini reportaža, intervju, anketa); - Kampanja: Upozoravamo! (Prilozi iz različitih sredina na jednu «vruću» temu kojom medij pokreće interes javnost, ili vrši pritisak na vlasti koje trebaju rješavati ta pitanja); - Kulturna baština (priče o povijesti Roma, običajima, romske balade i poezija, prezentacija tradicionalnog glazbenog stvaralaštva); - Servis (korisni savjeti za kontakte sa lokalnim službama i vlastima za ostvarivanje prava); - Učimo romski (jednostavan kurs namijenjen neromima, ali i Romima koji imaju vrlo loše znanje). Preporuke za medije • Mediji u zemljama, koje su nastale iz bivše Jugoslavije godinama su nosili mnoga naslijeđa rata, sukoba i međunacionalnog nepovjerenja. Izgradnju medijskog profesionalizma i slobodu izražavanja ugrožavale su etničke podjele i pritisci različite vrste. Opterećeni dnevnom politikom mediji su često zapostavljali realne probleme ljudi, uključujući i one koji se tiču manjinskih populacija. Tako su i nacionalne manjine i mediji trpjeli iste probleme izgradnje demokratskog društva – neuvažavanje drugoga i različitog, nebrigu vlasti zaokupljenih partikularnim nacionalnim interesima. Izvještavanje o romskoj populaciji treba se, u mjeri koja neće prerasti u promotivni populizam, zasnivati na pozitivnoj diskriminaciji, borbi protiv stereotipa i jačanju javnog osjećaja za različitosti. • Elektronski mediji, posebno televizija, imaju najveće domete. Komercijalne radio i TV stanice svoje programe profiliraju prema marketinškim interesima i tako ih usmjeravaju prema ciljanoj publici. Javni interes nije obavezujući, iako svaka komercijalna stanica s informativnim programom vodi o njemu računa, jer se i taj interes prelama kroz interese njihove publike, a samim tim i medijskih oglašivača. Zato je u praksi Hrvatske i BiH bilo primjera da su i pojedine komercijalne radio i TV stanice nalazile interes da u suradnji s Kako koristiti medije za prezentiranje ... 47 međunarodnim fondacijama i donatorima pa i lokalnim institucijama, pokreću ovakve programe i imaju takve kontinuirane sadržaje u svom programu. Treba podržavati takve inicijative u javno-privatnom odnosu, koji je dobro poznat u Evropi, ali kod nas još nije zaživio. Ovakvi programi su često dio zanimljivih programskih blokova koji postižu značajnu slušanost i gledanost. • Javni elektronski mediji koji imaju zakonske obaveze u stvaranju emisija za nacionalne manjine imaju vrlo široke mogućnosti za realizaciju strateške odrednice uloge medija u promoviranju i zaštiti prava nacionalnih manjina. Postoje široke mogućnosti za zadovoljavanje ovih obveza i interesa: kontinuirana zastupljenost informacija u redovnim informativnim programima, specijalizirane emisije na jeziku manjine s ciljem da njeguju kulturne tradicije i osiguraju komunikaciju pripadnika manjine na vlastitom jeziku, informativno-dokumentarne emisije koje tretiraju opća pitanja položaja nacionalnih manjina, ali i pojedinačne specifičnosti, kulturni i zabavni programi u kojima se mogu integrirati i kulturne tradicije manjinskih naroda. Ovi programi mogu ići kombinirano na jezicima većinskih naroda i upotrebom manjinskih jezika. Specijalni programi trebaju biti inovativni i zanimljivi kako bi privlačili veći broj gledatelja i slušatelja. • Zbog višeznačnosti i složenosti problema romske nacionalne manjine naročitu pažnju treba posvetiti programima za Rome. Ovi programi u prvom planu moraju imati ciljeve njihove integracije u društvo i rješavanje gorućih problema iz života (ciljevi Dekade Roma), ali i cijeli kompleks društvenopolitičkih, socijalnih i civilizacijskih komponenti koje pomažu integraciji ove manjine u društvene tokove zemlje. • Veliki broj inicijativa za osnivanje vlastitog medija, prije svega radija, imale su romske organizacije i pojedinci – pripadnici ove zajednice, ali zbog nedostatka vlastitog kapitala i nemogućnosti dobivanja podrške države i javnih institucija ove inicijative nisu realizirane. Međunarodni donatori su iskazivali interes za pokretanje takvih projekata, ali su takvu pomoć uvjetovali garancijom samoodrživosti ovih medija. Romski aktivisti, u suradnji s institucijama koje bi trebale vršiti obuku, trebali bi imati snažan nastup paralelno prema međunarodnim donatorima kao i državnim organima (moguće je čak i donatorsko partnerstvo) za sredstva za pokretanje romskih medija. Radio je neusporedivo jeftiniji medij, u tehničkom smislu, od televizije i u smislu uspostavljanja i u smislu produkcije, a istraživanja pokazuju da uživa popularnost među romskim stanovništvom. • Specijalne emisije na jeziku manjine značajne su za njegovanje i razvijanje kulturnih tradicija i tradicijskih posebnosti, posebno očuvanje ili učenje materinskog jezika te komuniciranje unutar manjinske zajednice. Međutim, takve emisije su zatvorene cjeline i ako u ukupnoj medijskoj ponudi manjinska 48 Radenko Udovičić pitanja nisu prisutna takve emisije postaju svojevrsni „manjinski geto“ (Udovičić, 2012). Senzibiliziranje javnosti za rješavanje problema nacionalnih manjina jača kritičnu masu državnog i društvenog aktiviteta i hrabri manjinske zajednice i njihova udruženja u vlastitom angažmanu. Medijske mogućnosti, posebno u elektronskim medijima, daleko nadmašuju efekte koje u tom smislu mogu postići samo emisije na jeziku manjine. Ovakva strategija zaštite prava nacionalnih manjina najbolje se može ostvarivati ukoliko u cijelom informativnom programu elektronskih medija i rubrikama tiskanih medija postoji uređivački stav o potrebi naglašenog promoviranja principa ravnopravnosti, poštivanja drugog i drugačijeg, uključujući i zaštitu prava nacionalnih manjina. Problemi nacionalnih manjina i njihovih pripadnika su političke, društvene i radno-životne prirode. Kao takvi se mogu naći u izboru sadržaja za dnevne informativne emisije, u dokumentarnim programima i rubrikama listova, ukoliko redakcije u svojoj uređivačkoj politici imaju više interesa za životna pitanja Roma u odnosu na dnevnopolitička. • Postoje zajednička pitanja položaja nacionalnih manjina, ali postoje i neka specifična za pojedine manjine, kao što je romska manjina (socijalni problemi, obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, zdravstvo, teškoće u društvenoj integraciji). Zato preporučujemo da se odnos prema manjinama izražava i u kontekstu problema svih građana, ali i pojedinih specifičnosti, zasebno. U našim uvjetima potreban je specifičan odnos prema Romima. Istraživanja pokazuju da u odnosu na Rome pripadnici drugih nacionalnih manjina uglavnom manje trpe razne diskriminacijske postupke okoline i da su u realnom životu relativno dobro integrirani u svoje lokalne sredine. Literatura Bauer, T. (2007): Mediji za otvoreno društvo, Zagreb: JETiC Babić, D. (2006): Tretman Roma u medijima Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Mediaonline. Dardić, D., Milojević, M. (2010); Priručnik za izvještavanje o marginalizovanim grupama, Banja Luka, Helsinški parlament građana Marko, D. (ur.) (2013): Informisanje na jezicima manjina na zapadnom Balkanu – Sloboda, pristup, marginalizacija, Sarajevo, Media plan institut Marko, D. (ur.) (2008): Promicanje medijske odgovornosti u multikulturalnim društvima, Sarajevo, Media plan institut Podunavac, M. (ur.) (2012) Izazovi multikulturalizma, Beograd, Heinrich Boell Udovičić, R. (ur.) (2012): Manjine i mediji na zapadnom Balkanu, Sarajevo, Media plan institut Udovičić, R. (2012): Vjerodostojnost medija - teorijske i praktične dileme, Sarajevo, Media plan institut 49 Srđan Dvornik DIREKTNI I INDIREKTNI OBLICI DISKRIMINACIJE ROMSKE POPULACIJE I METODE ANTIDISKRIMINACIJSKE BORBE • Paradoks da diskriminaciju gotovo svi osuđuju, a ona je ipak na djelu gotovo posvuda, objašnjava se time što diskriminiranje, tj. razlikovanje i razlučivanje, čini dio samog života; • Nelegitimna diskriminacija nastupa onda kada se u neki odnos među ljudima uključi ‘kriterij’ koji nije bitan za sam odnos, nego se tiče nekih osobnih značajki ili pripadnosti kao što su spol, etničko porijeklo, vjera, zdravstveno stanje... ; nelegitimna diskriminacija (nadalje, jednostavno, diskriminacija) može biti direktna i indirektna; • Direktna diskriminacija je različito odnošenje prema ljudima baš zbog određene njihove značajke, kao kada netko odbije zaposliti Romkinju ili kad u restoranu odbiju poslužiti osobu afričke ‘rase’. Direktna diskriminacija može biti otvorena ili skrivena. Može ju se provoditi putem formalnih propisa (sada već vrlo rijetko) i neformalnom praksom; • Indirektna diskriminacija je kada formalno neutralne norme stavljaju neke kategorije ljudi u bitno (ne)povoljniji položaj npr. kada propisi ne uzimaju u obzir posebne životne uvjete nekih dijelova društva, zbog kojih ne mogu ostvarivati pravo koje je formalno zajamčeno svima (najrasprostranjeniji primjer: osobe s invaliditetom); • Višestruka diskriminacija nije samo zbroj posebnih oblika već ona žrtvu stavlja u daleko gori položaj, u kojem se mnogo teže može boriti za svoja prava; • Diskriminacija Roma u Hrvatskoj je višestruka i neodvojiva od socijalnoekonomskog položaja. Sastoji se u kombinaciji različitih oblika: - socijalno-ekonomska deprivacija: siromaštvo, nezaposlenost, neobrazovanost, substandardno stanovanje... ukratko, društvena marginalizacija i isključenost - indirektna diskriminacija: propisi i institucije ignoriraju ili nedovoljno uzimaju u obzir te loše životne uvjete, zbog kojih mnogi Romi nemaju jednak pristup raznim društvenim dobrima - direktna diskriminacija: odbijanje zapošljavanja Roma, neprijateljski odnos spram njih u društvenom okruženju, odbijanje pružanja usluga Romima u javnim službama, trgovini itd. - diskriminacijski javni diskurs: ne samo stigmatiziranjem Roma nego i 50 Srđan Dvornik neizravno, kroz sveprisutni nacionalizam u kojem se sve nehrvate tretira kao ‘goste’, ‘podstanare’, ‘uljeze’ i sl. • Djelovanje protiv diskriminacije protiv direktne: - dosljedna primjena prava - pomoć žrtvama da osvijeste svoja prava, da prijavljuju sve slučajeve diskriminacije i da zatraže pomoć od onih koji su odgovorni da im je pruže protiv indirektne: - tretirati socijalno-ekonomsko stanje lišenosti kao obuhvatnu i kompleksnu indirektnu diskriminaciju - upotpuniti i poboljšati propise i procedure kojima će se osigurati da mjere i institucije socijalne zaštite i drugi faktori Romima (i drugim manjinama u sličnom položaju) efektivno osiguraju prava ‘druge generacije’ - prikupljati statističke i druge podatke bitne za utvrđivanje indirektne diskriminacije - udružnim tužbama i drugim oblicima strategijske litigacije stvarati sudsku praksu suzbijanja indirektne diskriminacije protiv diskriminacijskog javnog diskursa: - društvenim istraživanjima - javnim debatama - djelovanjem medija - obrazovanjem Uvod Diskriminacija je tako očevidno nepravedna, a ipak tako rasprostranjena. Toliko se o njoj govori, pri čemu će je malo tko podržati, a ipak prožima čitav svakodnevni život. Kako to da je – unatoč deklarativnim osudama – prešutno, čini se, ipak prihvatljiva? Kako to da je, premda je većina ne odobrava, istodobno prisutna u ponašanju velikog mnoštva ljudi? Odgovor na taj paradoks i sam je paradoksalan: diskriminacija je osnovni sadržaj svake životne aktivnosti. Od kokoši koja kljuca hranjiva zrna, a ne haje za nejestiv grumen zemlje, pa do marketinškog stručnjaka koji podešava reklamu, ili dizajn robe tako da bude privlačan potencijalnim potrošačima koji su odabrani kao meta, svaki aktivan odnos prema okruženju podrazumijeva razlikovanje i različito postupanje s Direktni i indirektni oblici diskriminacije ... 51 različitim stvarima. Od aktivnosti nužnih za golo održavanje života do visoko sofisticiranih znanstvenih i umjetničkih traganja i stvaranja, uvijek se na neki način radi o razlikovanju i odvajanju poželjnoga i nepoželjnoga, korisnoga i beskorisnoga, bitnoga i nebitnoga, ugodnoga i neugodnoga, lijepoga i ružnoga, istinitoga i neistinitoga, dobroga i lošega ili zloga... Svaka odluka koju donosimo jest izbor: nešto prihvaćamo, a nešto odbacujemo; opredjeljujemo se za ovo, a ne za ono. To razlikovanje i odvajanje, naprosto, po osnovnom značenju riječi, jest upravo diskriminacija. Međutim, zar se time diskriminaciju – tu pojavu koju svi osuđuju – ne proglašava nužnom, neizbježnom, gotovo prirodnom? Očevidno – da, ukoliko se držimo tog osnovnog značenja. Razlikovanje i odvajanje je u samoj srži aktivnog življenja, odlučivanja, biranja... i sama sloboda se sastoji u mogućnosti biranja, odlučivanja i postupanja po vlastitu izboru. Bez nje smo nemoćni, podređeni bilo slijepim instinktima bilo vanjskim (pri)silama. Ali zbog čega se onda diskriminaciju smatra nečim lošim i nepravednim, tako da joj se i bez posebnih napomena i objašnjenja pripisuje negativno moralno značenje? Jednostavno: zbog toga, jer moć i sloboda djelovanja nisu samo stvar funkcionalnosti; ne tiču se samo koristi i ugode pojedinca i ne odnose se samo na nežive stvari kojima je “svejedno” kako se s njima postupa. Odnose se i na druge ljude i druga živa bića, koja mogu osjećati u najmanju ruku bol, ali (u slučaju ljudi) i poniženje i uvrijeđenost, tako da djelovanje može biti i nepravedno.1 Čovjek se može služiti alatom, zemljom, nekim materijalom i u tome može biti spretniji ili manje spretan, ali to je njegov problem (barem dok kolektivno toliko ne izmijeni svijet stvari da ugrozi uvjete života za sve. Ako se pak služi drugim ljudima kao sredstvom, ako jedne tretira bolje ili lošije od drugih, njegova sloboda razlikovanja i djelovanja postaje društvenim i moralnim problemom. Po čemu je, dakle, diskriminacija nelegitimna? Po tome što može razlikovati i odvajati ljude i u onim odnosima u kojima bi se spram njih trebalo odnositi jednako. A to se događa vrlo često, u najrazličitijim odnosima i situacijama i kroz najveći dio ljudske povijesti. Dapače, tijekom najvećeg dijela ljudske povijesti uopće se nije ni smatralo da je to nešto loše ili nepravedno. Princip da se spram svih treba odnositi kao spram jednakih – premda ga se danas uzima kao sam po sebi razumljiv – uopće ne vlada u ljudskim odnosima kao “prirodna” stvar, nego je (pa ni to ne potpuno i dosljedno) prevladao tek prije nekoliko stoljeća, u dugom povijesnom razvoju i kroz mnoge borbe i sukobe. U dugom nizu društvenih poredaka koji su se smjenjivali kroz povijest bile su normalne skoro sve zamišljene vrste nejednakosti. Nije se prihvaćalo, ili se čak i porobljavalo, pripadnike drugih 1 Ovdje se svjesno ističe da se patnju i bol može nanositi i drugim živim bićima, a ne samo ljudima. Pitanje kako se to odražava na shvaćanja prava i pravednosti izvan odnosā ljudi daleko premašuje granice ove rasprave, u kojoj se nadalje bavim samo odnosima u ljudskom društvu. 52 Srđan Dvornik zajednica; vlasništvo, upravljanje i vlast bili su povlastica muškaraca; poklonike religija različitih od vladajuće tretiralo se kao manje vrijedne pa čak i kao nevrijedne življenja. U Evropi, to su stoljećima najteže doživljavali Židovi, Romi te mnoge etničke ili religijske manjine u raznim lokalnim sredinama. Što znači ravnopravnost? Premda je još u kršćanstvu bilo priznato načelo jednakosti svih ljudi, to se priznanje odnosilo na mogućnost spasa u onostranosti, dok je na ovom svijetu trebalo pričekati do građanskih revolucija. One su srušile poretke feudalnih povlastica i ustanovile princip kojim se jednakost i slobodu priznaje svakom čovjeku, naprosto rođenjem. Pa ni tada to priznanje nije bilo ni potpuno niti provedeno u svim konsekvencama. Ženama nije bilo priznato ni pravo vlasništva, ni pravo glasa, niti pravo da budu izabrane na javne funkcije. Muškarcima je pravo glasa dugo bilo uvjetovano vlasništvom. Štoviše, u Sjedinjenim Američkim Državama ni sam status “čovjeka” – onoga koji je već rođenjem jednak drugima i priznaje mu se ljudsko dostojanstvo – nije bio priznat izvornim Amerikancima (tzv. Indijancima, koje su doseljenici iz Evrope istrebljivali i lišili ih zemlje i uvjeta za život), niti ljudima prisilno dovedenima iz Afrike da služe kao robovi. Sličan je bio i odnos evropskih kolonijalnih sila prema stanovnicima koloniziranih zemalja. Uza sve te duboke nedosljednosti i kontradikcije, princip jednakosti je ipak djelovao, u najmanju ruku kao oslonac borbe diskriminiranih za ravnopravnost. Te borbe su u velikom broju država dovele do priznanja jednakosti sviju, barem u osobnim, građanskim i političkim pravima (u ljudskim pravima tzv. prve generacije) – s time da se to “sviju” ipak i dalje najvećim dijelom odnosi samo na državljane i državljanke država koje ta prava reguliraju. S tom rezervom, danas se kao minimalni civilizacijski standard može uzeti pravnu jednakost svih ljudi u svim društvenim odnosima. Pravo na obavljanje ekonomskih aktivnosti, vlasništvo, dom, slobodno javno djelovanje, privatnost osobnih komunikacija i intimnog života, udruživanja, glasanja... ne smije se uskratiti nikome tko ima status državljanke/državljanina. Bez obzira je li muškarac ili žena, tamne ili svijetle boje kože, vjernik ove ili one religije, ili pak ne pripada ni jednoj. I tako dalje. U riječima “bez obzira” krije se važna razlika: Ljudima se priznaje jednakost u pravima, ali se ovim “bez obzira (na raznovrsne razlike)” istodobno kaže da oni uopće nisu jednaki. Po svojstvima, opredjeljenjima, porijeklu, ili načinu života oni potpadaju pod različite kategorije kao što su žene i muškarci, Francuskinje ili Hrvati, kršćani i muslimanke, ateistkinje ili vjernici, djeca ili odrasli. K tome, ne prolaze svi jednako dobro u društvu: postoje bogati i siromašne, obrazovane i slabije obrazovani, bolesni i zdrave... Konačno, svaka je pojedinačna osoba jedinstvena, neponovljiva i drukčija od ostalih. Direktni i indirektni oblici diskriminacije ... 53 Štoviše, razvijena društva proživljavaju i sve veću diferencijaciju po znanjima, djelatnostima, obrazovanju itd. Međutim, ništa od toga ne smije utjecati na njihova prava. Koliko god bili različiti, ipak u pravima, kao i u njihovom temelju – dostojanstvu ljudske osobe koja slobodno odlučuje i djeluje – moraju biti jednaki. Za to naš jezik nudi korisnu razliku između jednakosti (koja može postojati samo u apstrakciji) i ravnopravnosti. Premda različiti, ljudi trebaju biti jednaki u pravima – ravnopravni. Osnove diskriminacije Pravo nije neko svojstvo, nešto što osoba naprosto ima i nosi sa sobom kao puž svoju kućicu. Pravo je društveni odnos u kojem su svakoj osobi zajamčene slobode, egzistencija i sigurnost. Drugim riječima, imati neko pravo znači da čovjeka drugi priznaju kao slobodnu osobu koja suvereno odlučuje o sebi i raspolaže svojom imovinom. Za svaku osobu, njeno pravo je istodobno obaveza ostalih da to pravo poštuju. Što jamči da će oni to i učiniti (dapače, da će to stalno činiti)? S jedne strane, institucionalni poredak i propisi, a s druge usvojeni stavovi uvažavanja ravnopravnosti. Međutim, poredak se istodobno oblikuje i djeluje ne prema nekom izvornom principu ravnopravnosti, nego prema najutjecajnijim društvenim grupacijama i njihovim interesima i ideologijama. Pod utjecajem različitih sklonosti, ideologija i interesa su i ljudski stavovi. Ravnopravnost, premda usvojena kao princip, nije nipošto zajamčena u svakom pojedinačnom slučaju. I vladavina prava i jednakost u pravima pogodni su za sve kao svojevrstan općedruštveni “pakt o nenapadanju”, koji svima pruža sigurnost i vjerojatno će skoro svatko reći da je takav poredak najbolji kao opći okvir. To ipak ne znači da onaj tko ima moć, ili pak misli da ima povlašten položaj, neće to pokušati iskoristiti na račun drugih. Ovdje nećemo govoriti o sistematskim nejednakostima u društvu, po kojima su neki dijelovi društva bogatiji i moćniji od drugih, nego o tome kako se ravnopravnost narušava i povređuje na razini individualnih prava i položaja posebnih društvenih skupina, a napose romske etničke manjine. U labilnoj ravnoteži između općeg načela ravnopravnosti s jedne strane, a faktičke različitosti ljudi po mnoštvu konkretnih svojstava s druge, društveni odnosi se odvijaju dvojako. S jedne strane, ljudi stupaju u odnose u kojima se njihove međusobne razlike nadopunjuju na obostranu korist: razmjenjuju dobra i usluge, rade za one kojima su njihova znanja korisna ili angažiraju one čije im sposobnosti nedostaju, obavljaju službe koje su potrebne društvu ili su pak korisnice i korisnici takvih usluga. U tom međusobnom dopunjavanju i djelovanju za uzajamne koristi ipak ne vlada sklad, jer razlike su ujedno i suprotnosti interesa, a moć nije jednako raspoređena. Bogatiji mogu iskorištavati one koji nemaju vlastita sredstva nego moraju raditi za druge. Obrazovaniji i ugledniji mogu pomoću svojih sposobnosti i veza steći bolji pristup društvenim dobrima. Pripadnici etničke i/ili religijske 54 Srđan Dvornik većine mogu tretirati manjine kao manje vrijedne. Ukratko, gotovo svako od specifičnih ljudskih svojstava može biti osnova za nelegitimnu diskriminaciju. Diskriminacija tj. razlikovanje svojstvena je svim odnosima i može biti sasvim legitimna kada je riječ o razlikovanju unutar legitimnih odnosa: čovjek koji traži zanatsku uslugu odabrat će servis koji smatra kvalitetnijim i/ili jeftinijim, a odbacit će druge; nastavnica koja mora ocijeniti znanje učenika dat će petice onima čije je znanje veoma dobro, niže ocjene za slabije znanje, a jedinice za nedovoljno znanje. Tu nisu svi jednako prošli, ali toj diskriminaciji – ako je postupak bio korektan – ne može se osporiti legitimnost. O nelegitimnoj diskriminaciji je riječ kada se u neki legitiman društveni odnos uplete “kriterij” koji tu po logici stvari ne pripada, kao kada ugostitelj odbije poslužiti gosta druge “rase” ili kada nastavnik slabije ocjenjuje učenice nego učenike. Budući da diskriminiranje, odnosno razlikovanje, prožima cjelokupan život, obično ga se ni ne spominje, a kada se ističe diskriminaciju, misli se upravo na razlikovanje koje nije legitimno. Prema tome, u uobičajenoj komunikaciji “diskriminacija” praktički označava samo razlikovanje po svojstvima koja ne pripadaju “logici” legitimnih odnosa. Takve nelegitimne “kriterije” predstavljaju zapravo sva osobna svojstva, kolektivne pripadnosti, porijeklo itd. Prema zakonu kojim se u Hrvatskoj zabranjuje diskriminacija (Zakonu o suzbijanju diskriminacije2), zabranjeno je stavljanje ljudi u nepovoljniji položaj po sljedećim osnovama: • rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, • spola, • jezika, • vjere, • političkog ili drugog uvjerenja, • nacionalnog ili socijalnog podrijetla, • imovnog stanja, • članstva u sindikatu, • obrazovanja, • društvenog položaja, • bračnog ili obiteljskog statusa, • dobi, • zdravstvenog stanja, • invaliditeta, • genetskog nasljeđa, • rodnog identiteta, izražavanja ili • spolne orijentacije. 2 Narodne novine br. 85/2008. i 112/2012. Direktni i indirektni oblici diskriminacije ... 55 U pravnoj regulativi može se na ovakav način iscrpno popisati sve moguće osnove protuzakonitog diskriminiranja, a može se i apstraktnije, a time i obuhvatnije definirati u čemu se takva diskriminacija sastoji. Prvi je način praktičniji, jer ne ostavlja mnogo dilema o konkretnim osnovama, ali sadrži i opasnost da sve što nije izričito navedeno, a moglo bi po logici stvari također predstavljati diskriminaciju, ostane zakonom neobuhvaćeno. Potonji način pak izbjegava tu opasnost, ali od onih koji primjenjuju zakon – policije, uprave, javnih službi i pravosuđa – traži kvalitetniju analizu svakog pojedinačnog slučaja. Možda se zbog toga, jer je ovakav propis u Hrvatskoj još prilična novost pa oni koji ga trebaju provoditi još nemaju iskustva, a ni u javnosti kriteriji nisu izbrušeni, zakonodavac, u suglasju s institucijama Evropske Unije i Vijeća Evrope, opredijelio za detaljno nabrajanje. Ipak, ni takvo iscrpno navođenje ne znači da će zaštita od diskriminacije proraditi po bilo kakvom automatizmu. Za shvaćanje da nije riječ o običnim prekršajima i krivičnim djelima trebat će se još dugo boriti društvenim angažmanom za ljudska prava. Navedeni popis osnova diskriminacije praktički pokriva sve značajne osnove. Zbog čega su upravo ta svojstva ili značajke i zakonski istaknuta kao ona po kojima se ne smije diskriminirati ljude? Neka od njih određuju čovjeka, a da ih nije odabrao: boja kože, etničko porijeklo, spol, spolna orijentacija, genetsko nasljeđe... naprosto su urođena; nacionalno i socijalno porijeklo te djelomice društveni položaj, određeni su društveno, ali tvore uvjete u koje se čovjek u-rađa, a da na njih nije mogao utjecati. Neke značajke, poput jezika, eventualno vjere, rodnog identiteta stečena su rano, odgojem u dobi u kojoj čovjek još nema punu mogućnost izbora. Neke – poput zdravstvenog stanja i invaliditeta (i, samo se po sebi razumije, dobi) – stečena su tijkom života, ali također na način koji nije ovisio o čovjekovoj volji i izboru, barem ne kao njegova željena posljedica. Konačno, osnove poput političkog uvjerenja ili članstva u sindikatu stvar su slobodnog izbora, ali su dio one slobode koja je svakome zajamčena i zbog čijeg mu se prakticiranja ne smiju uskratiti nikakva prava. Obrazovanje kao osnova protuzakonite diskriminacije specifičan je slučaj; naime, jasno je da će obrazovanje biti sasvim legitimna osnova da čovjek dobije neko zaposlenje ili funkciju koja neće biti dostupna onima kojima određene obrazovne kvalifikacije nedostaju, ali to je sve: to što je osoba stekla neki stupanj obrazovanja kvalificira je za određenu profesiju, ali joj ne daje nikakve povlastice. Prema tome, uz stanovitu iznimku u vezi s obrazovanjem, sve navedene značajke u ovom ili onom obliku mogu pripadati bilo kojoj osobi i ne mogu biti osnova ni za neka posebna prava ni za uskraćivanje općih prava. One su naprosto ono što čini razlike među ljudima, ali ih ne čini ni manje ni više ljudima. Od njih, prema tome, u društvenim odnosima, uz sva druga razlikovanja, treba apstrahirati i ne uzimati ih u obzir u društvenim odnosima. Sve drugo je nelegitimna diskriminacija. Ako prodajem neku robu ili nudim usluge na tržištu, ne tiče me se i ne smije me se ticati je li moja 56 Srđan Dvornik mušterija stara ili mlada, žena ili muškarac, Rom ili Šveđanka... Ako se razbolim, jedini kriterij za liječenje smije biti moje zdravstveno stanje, a ne to jesam li visoko obrazovan ili nepismen, vlasnica velike tvrtke ili čistač zahoda... Kada tražim posao, potencijalni poslodavac se može ravnati po tome imam li potrebna znanja, vještine i sposobnosti, a ne po tome jesam li crnkinja, osoba s invaliditetom ili pripadnik etničke manjine. Premda u svim tim odnosima imamo pravo na razlikovanje, kao što je razlikovanje bolesnih ili zdravih odnosno kvalificiranih i nekvalificiranih, to nam ne daje pravo na razlikovanje po bilo čemu drugom. Onaj tko svoju nadmoć u bilo kojem od ovakvih odnosa iskoristi za to da uvede neki od tih nelegitimnih kriterija, povređuje prava i dostojanstvo drugih koji sudjeluju u odnosu. Postoji jedan način nelegitimne diskriminacije koji se ne može zakonski sankcionirati: to je diskriminacija u strogo osobnim odnosima, dakle ne u bilo kojoj privatnoj (tu pripadaju i poslovni odnosi) nego u intimnoj domeni – u prijateljskim, ljubavnim i sličnim vezama. Kako svaka osoba po svojim proizvoljnim sklonostima bira s kime će uspostavljati takve veze, ni društvo ni država nemaju joj pravo u tome nametati bilo kakva pravila (osim, dakako, da vezu ne smije iskorištavati za kršenje pravā partnera/partnerica u toj vezi). Tako se može dogoditi i jamačno se često i događa da netko ne želi imati bliske odnose s ljudima drugog nacionalnog ili etničkog porijekla, drukčije vjere i sl. Takve ljude možemo moralno osuditi kao šoviniste ili rasiste, ali im zakon ne može ništa; budući da nitko ne može polagati pravo na prijateljstvo ili ljubav neke druge osobe. Ta osoba ne krši ničije pravo ako se ponaša isključivo i netrpeljivo. Tek ako to javno iznosi kao stav, može se pokazati da vrijeđa dostojanstvo drugih. Oblici diskriminacije Diskriminacija može biti direktna i/ili indirektna, otvorena i skrivena, formalna i neformalna. Direktna diskriminacija se sastoji u tome da se ljudima uskraćuje pravo, ili ih se stavlja u nepovoljniji položaj direktno zbog neke od navedenih značajki (ili njima sličnih). Policajac koji maltretira čovjeka samo zbog toga što je strankinja ili druge “rase”, poslodavac koji odbija zaposliti homoseksualca ili mladu ženu – i to baš zbog toga što je to strankinja, crnac, homoseksualac ili mlada žena – primjeri su počinitelja direktne diskriminacije. Ona može biti otvorena, a može ju se i skrivati, ali je bitno da je određeno svojstvo žrtve motiv ili uvjet za diskriminaciju. Najdrastičniji primjeri direktne diskriminacije su, dakako, države koje su i u svojim propisima negirale ravnopravnost: nacistički režim i njegovi “rasni” zakoni protiv Židova i Roma, Južnoafrička Republika sa sistemom apartheida do 1990ih, Sjedinjene Američke Države s odvojenim režimom za “obojene” i, dakako, sve države “civiliziranog zapada” prije nego su ženama priznale pravo na vlasništvo, vođenje poslova i sudjelovanje u izborima. Direktni i indirektni oblici diskriminacije ... 57 Danas će se rijetko naći poredak koji tako izričito propisuje diskriminaciju. Ali ona se i dalje može skrivati u ne tako uočljivim odredbama i procedurama; na primjer, hrvatski zakon o državljanstvu daje praktički automatsko pravo na državljanstvo pripadnicama i pripadnicima “hrvatskog naroda”, dakle po etničkom porijeklu. Tim su svi drugi, koji moraju ispunjavati zakonom propisane uvjete, naravno stavljeni u nepovoljniji položaj. Znajući da je mnogo ljudi koji su dugo živjeli u Hrvatskoj, ili su u njoj i rođeni, imalo velikih poteškoća s državljanstvom prilikom osamostaljenja države, postaje jasno o kakvoj je diskriminaciji riječ kada taj status može lako dobiti netko tko nikada nije živio u zemlji, ne zna hrvatski i ne poznaje kulturu i povijest, ali je po porijeklu Hrvatica ili Hrvat. Osim toga, države mogu direktnu diskriminaciju provoditi i na manje očevidan način, na primjer kada toleriraju diskriminacijsko postupanje svojih službenika, premda to nisu i izričito propisale. Primjerice, službenik, koji u postupku odobravanja državljanstva u slučaju Roma odugovlači i trudi se da pronađe sve moguće prepreke, vrši direktnu nelegitimnu diskriminaciju, ako je njegov ili njezin motiv baš to da je riječ o osobama romskog etničkog porijekla. Drugi je primjer hitna pomoć koja odbija doći u romsko naselje, zbog toga što osoblje ima negativan stav prema Romima (pa makar to prikrivali nekim drugim izgovorima). Takva se diskriminacija ne pojavljuje samo u djelovanju državnih i javnih institucija. Ima je i u zapošljavanju, uslugama, trgovini, stanovanju itd. Privatni poslodavci odbijaju zaposliti Rome, osobe s invaliditetom, mlade žene koje bi za neko vrijeme mogle roditi dijete i koristiti porodni dopust... Slično tome, neki privatni stanodavci odbijaju iznajmiti stan pripadnicima manjina, ljudima određene dobi itd. Budući da se takve odnose sklapa ili ne sklapa u direktnom kontaktu, često ih je teško detektirati i dokazati. Ponekad je to moguće dokazati samo kao opću pojavu ili trend, a ne i u posebnim slučajevima. Ipak, u svakom takvom slučaju važno je potražiti pravnu zaštitu i pokrenuti odgovarajući postupak. Nedavno je tako zbog diskriminacije osuđena poslodavka koja je na praksu odbila primiti dvije djevojke Romkinje i to upravo zbog njihovog etničkog porijekla.3 Premda svaki postupak protiv diskriminatora neće uspjeti, njihovo pokretanje ipak pomaže da se upozori na taj problem i da se stekne iskustvo, a u slučaju da se primjerice kod jednog poslodavca češće javljaju sumnje u diskriminaciju, on će morati dokazati da ne diskriminira. Direktna diskriminacija je vrlo težak oblik kršenja ljudskih prava, jer ona čak i na normativnoj razini, u propisima (koji zbog toga zapravo i nemaju karakter prava), odbacuje princip ravnopravnosti i dozvoljava, čak i traži da se nekim članicama i članovima društva ograniči slobodu i uskrati pristup nekim društvenim dobrima. Ona pravo degradira na povlasticu, a neke kategorije 3 D. Jurasić (2012) “Ne možete kod mene na praksu jer ste Ciganke!”, Večernji list, 18. 4. 2012., www.vecernji.hr/vijesti/ne-mozete-kod-mene-praksu-jer-ste-ciganke-clanak-399783. 58 Srđan Dvornik ljudi i službeno proglašava manje vrijednima. Ona institucionalizira i legalizira gaženje ljudskog dostojanstva. Još uvijek možemo zamisliti kakvo je poniženje ne imati pristup institucijama, javnom prijevozu, kinu, čak i toaletu, samo zbog toga jer si druge “rase”, jer si “obojen/obojena”, a da se i ne govori o šikaniranju policije, birokrata pa i ‘običnih’ ljudi. Jedina ‘prednost’ tog tipa diskriminacije je u tome da je barem u nekim oblicima jasnije prepoznatljiv. To se, dakako, odnosi na one oblike diskriminacije koji su propisani, ili ih se eksplicite zagovara u prevladavajućoj ideologiji i javnom diskursu. Za otkrivanje onih drugih, gdje i pored neutralnih propisa razni državni službenici, policajci, suci i drugi nejednako postupaju s pripadnicima određenih kategorija, potrebno je mnogo aktivnosti – od prijavljivanja svih slučajeva, pritužbi, žalbi, do prikupljanja zbirnih podataka o načinu rješavanja većeg broja slučajeva i p(r)okazivanja diskriminacije putem statističkih pokazatelja. Indirektna diskriminacija postoji onda kada formalno i naizgled neutralni propisi i druga pravila, ili načini postupanja, ipak dovode do takvih učinaka koji neke kategorije u društvu sistematski stavljaju u nepovoljniji položaj. Nju izrijekom zabranjuje i Zakon o suzbijanju diskriminacije (čl. 2, st. 2), a prije njega to je još prije desetak godina uvedeno u Zakonu o ravnopravnosti spolova. Ipak, premda ta norma u pravnom sistemu Hrvatske postoji već dosta dugo, nema velikih iskustava s njenom primjenom. Još u vrijeme njenog uvođenja u Zakon o ravnopravnosti spolova bilo je sumnji da li će biti razumljiva i hoće li je suci znati primjenjivati. Doista, indirektna diskriminacija nije jasna “na prvu loptu”. Naime, sama njena formulacija djeluje paradoksalno: ako je neka norma neutralna, ako ne propisuje drukčiji tretman neke posebne kategorije ljudi i ako izričito ne uskraćuje prava određenim skupinama – kako je moguće da, na neki posredan način, ipak djeluje diskriminirajuće? Odgovor, dakako nije u samoj normi, nego u uvjetima njenog ostvarivanja. Da bi ostvarili određeno pravo, ljudi moraju imati i neke mogućnosti. Najbolje se to vidi na primjeru kategorije koja vjerojatno doživljava najrasprostranjeniji tip indirektne diskriminacije: osobā s invaliditetom. Kada se služimo nečim tako običnim i samim po sebi razumljivim kao što je sloboda kretanja, vjerojatno ni ne pomišljamo da bismo za to sami trebali imati neke posebne uvjete. Dovoljno je da nas nitko ne ometa i ne sprečava. Ali ljudi koji zbog invaliditeta imaju velike poteškoće u kretanju, ili se uopće ne mogu kretati i te kako znaju da ostvarivanje čak i jednog tako trivijalnog prava pretpostavlja određene mogućnosti samog čovjeka. Osvrnemo li se oko sebe, posvuda ćemo zapaziti da je skoro sve što se tiče kretanja – uređenje ulica, sredstva javnog prijevoza, zgrade u kojima se nalaze institucije i službe namijenjene svima – oblikovano tako kao da se svi mogu kretati bez poteškoća. Ostane li na tome, osobama s invaliditetom je uskraćena sloboda kretanja, a da nitko nigdje nije donio propis ili izvjesio natpis kojim im se to izričito zabranjuje. Sigurno nitko nije na njih ni mislio – štoviše, upravo u tom Direktni i indirektni oblici diskriminacije ... 59 zanemarivanju se i sastoji ova vrst diskriminacije. Na sličan su način indirektno diskriminirane i osobe oštećenih osjetila, kao što su slijepe ili gluhe, a napose gluho-slijepe osobe. Bezbroj informacija koje većina dobiva različitim vizualnim ili zvučnim porukama, znakovima i signalima za njih ne postoji, što im jako otežava pa i onemogućuje slobodno i sigurno kretanje. Za njih postoje samo dvije mogućnosti: ili će društvo – posredstvom odgovornih institucija – uspostaviti uvjete koji i njima, uvažavajući njihove specifične mogućnosti i ograničenja, omogućuju da se koriste tim osnovnim pravom na kretanje, ili moraju ostati zatvoreni u svoja četiri zida, premda ni na kakav zatvor nisu osuđene. Kao što pokazuje ovaj primjer, koji se na ovaj ili onaj način tiče čak 12 % ljudi u našem društvu (jer toliki je udio osoba s invaliditetom) , ako se prava jamče samo na apstraktan način, ne uvažavajući neke specifične uvjete koji nekima mogu biti uskraćeni i opća će norma posredno dovesti do diskriminacije. Isti učinak ima i suprotan način propisivanja, kada se nešto propiše preusko pa premda propis izrijekom nikoga ne diskriminira, njegova provedba vrlo nejednako pogađa različite društvene grupe. Poznat je povijesni primjer kada se indirektna diskriminacija prvi put (1886., u predmetu Yick Wo protiv Hopkinsa) pojavila u praksi Vrhovnog suda SAD4: gradskim propisom u San Franciscu određeno je da uslužne radnje za pranje rublja moraju biti smještene u zgradama od cigle. Kineske obitelji koje su imale velik udio u tom poslu, kao imigrantske, većinom su radile u drvenim zgradama, pa im je taj propis onemogućio daljnji rad. Vrhovni sud je presudio da je tom normom, unatoč formalno neutralnoj formulaciji, došlo do protupravne diskriminacije i povrede prava: Though the law itself may be fair on its face, and impartial in appearance, yet, if it is applied and administered by public authority with an evil eye and an unequal hand, so as practically to make unjust and illegal discriminations between persons in similar circumstances, material to their rights, the denial of equal justice is still within the prohibition of the Constitution. (Premda sam zakon može biti formalno fer i naizgled nepristran, ipak, ako ga javne vlasti primjenjuju i provode sa zlom namjerom i nejednakim postupanjem, tako da u praksi dovodi do nepravednih i nezakonitih razlika među osobama u sličnim okolnostima, koje su značajne za njihova prava, to negiranje ravnopravnosti ipak potpada pod ustavnu zabranu.) Primjera takvog postupanja je mnogo. Jedan rječit primjer iz Hrvatske odnosio se na korisnike stanarskih prava koji su do operacije “Oluja” živjeli na teritoriju pod kontrolom “Republike Srpske Krajine”, a uoči ili za vrijeme te operacije su 4 Preneseno po: Siniša Rodin, rasprava za okruglim stolom “Rodna ravnopravnost i hrvatsko društvo u zakonodavstvu i stranačkim programima: Kritike i perspektive”, časopis Ženske infoteke Kruh i ruže br. 22, 2003., str. 10-11. Usp. i http://www.pbs.org/wnet/historyofus/web08/segment6b.html 60 Srđan Dvornik otišli u izbjeglištvo. Da bi ostvarili pravo na otkup stana na koji su imali stanarsko pravo, država je5 zahtijevala da u određenom roku podnesu zahtjev koji moraju uručiti “osobno i neposredno”. Takav propis, donesen neposredno nakon ratnih operacija u kolovozu 1995. godine, u vrijeme visoke nesigurnosti i ubojstava mnogih civila na teritoriju koji je vraćen pod suverenitet RH, nedvojbeno je indirektno diskriminirao osobe u izbjeglištvu. One nisu imale ni važeće osobne dokumente, niti uopće mogućnosti da putuju u Hrvatsku kako bi “osobno i neposredno” podnijele zahtjev za otkup stana. Početkom 1997. g. Ustavni sud je te izmjene zakona ukinuo.6 Za ustanovljivanje indirektne diskriminacije značajno je kakvi su učinci nekog propisa, ili načina postupanja, a ne što propis izričito kaže. Važno je da li neki zakon, uredba, pravilnik..., ili način postupanja onih koji ga provode stavljaju neke ljude, po određenom razlikovnom svojstvu, u značajno nepovoljniji položaj. Ne gleda se, dakle, na formalnu, nego na stvarnu, sadržajnu (ne)jednakost u realnom životu. Drugim riječima, to što zakon zabranjuje i neizravnu, posrednu diskriminaciju znači priznanje da se diskriminaciju može vršiti ne samo protiv zakona, nego i po zakonu. Uz to, ako je težište na tome kakve učinke propis proizvodi, nije bitna ni namjera onih koji su donijeli taj propis i po njemu postupaju. Istina, moguće je da su neka pravila postavljena baš s namjerom da se neke kategorije ljudi isključi ili stavi u nepovoljniji položaj (kao što je, po sudu autora ovog teksta, bilo u slučaju izbjeglih nosilaca stanarskog prava, ili, po sudu Vrhovnog suda SAD, u slučaju propisa o zgradama u kojima se moraju nalaziti praonice). Ali čak i ako namjere nije bilo, a zbog određenog propisa neki ljudi trpe posljedice koje ne bi trebali, riječ je o diskriminaciji. Prije nego što promotrimo na koji način sve ovo utječe na situaciju Roma u Hrvatskoj, važno je uočiti još jedan fenomen u vezi s diskriminacijom. Osobito je teško kada je ista osoba diskriminirana po više osnova, što se prije svega događa ako istodobno pripada u nekoliko kategorija koje su posebno izložene diskriminaciji. Na primjer, ako je žena, starije dobi, osoba s invaliditetom i pripadnica određene etničke manjine. Zakon to posebno proskribira kao višestruku diskriminaciju. Višestruku diskriminaciju treba priznati kao posebnu vrst diskriminacije, jer nije riječ samo o zbroju diskriminacijskih postupaka po nekoliko osnova, koje se onda i kroz pravnu zaštitu može tretirati zasebno. Naime, osoba izložena takvoj diskriminaciji nalazi se u daleko težem položaju, u kojem ima mnogo manje mogućnosti da sama sebi pomogne. 5 Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN 58, 9.8.1995.) 6 NN 11/97, 31. 1. 1997. Direktni i indirektni oblici diskriminacije ... 61 Specifičnosti diskriminacije Roma Upravo je višestruka diskriminacija značajna u odnosu na Rome kao etničku manjinu u Hrvatskoj. Po pokazateljima o (ne)zaposlenosti, siromaštvu, obrazovanju, stanovanju, Romi su u dva do tri puta lošijoj situaciji od prosjeka Hrvatske.7 Na prvi pogled, moglo bi se pitati zbog čega nepovoljne socioekonomske pokazatelje dovodimo u vezu s diskriminacijom. Siromaštvo, loša kvaliteta stanovanja, nezaposlenost i druge nedaće mogu naprosto biti posljedica neuspjeha na tržištu i u društvu, što se događa i ljudima koji nisu žrtve diskriminacije. I u slučaju romske manjine može se raditi o tome – da neki ljudi pokušaju s nekom poduzetničkom djelatnošću pa ne uspiju, da drugi ostanu bez posla, da ih pogodi bolest i da iz tih ili nekih drugih razloga završe u siromaštvu. Međutim, siromaštvo je po svojim društvenim značajkama vrlo slično efektima višestruke diskriminacije. Čovjek koji stjecajem nesretnih okolnosti i nekog vlastitog propusta ostane bez izvora prihoda može se naći u silaznoj ‘spirali’ u kojoj jedna nesreća povlači za sobom drugu: nepovoljno zaduživanje radi kratkoročnog pokrivanja nužnih životnih troškova, gubitak imovine (zbog ovrhe kreditnih obaveza), gubitak doma, raspad obitelji...Uz to i slabljenje pa i gubitak korisnih društvenih kontakata, ispadanje iz neformalnih mreža podrške, ali i slabljenje psihičkih kapaciteta za hrvanje s poteškoćama, tjeskoba, očaj, depresija. S vremenom u očima drugih dobiva stigmu neuspjeloga i propaloga, neki ga se klone, jer smatraju da im je i samima odveć teško u životu da bi bili solidarni s drugima, a drugi sumnjaju kako je svojem propadanju sigurno pridonio i sam. Tako čovjek postaje isključen i još se više smanjuju šanse da se iz toga izvuče. Siromaštvo nije samo nedostatak novca i drugih resursa i ne mora biti ograničeno, prolazno stanje, nego se u određenim okolnostima može pretvoriti u stanje koje obnavlja i pojačava samo sebe. To se može dogoditi svakome, osobito u društvima rastućih nejednakosti, a izrazito se pojačava u ekonomskim recesijama i depresijama, pogotovo ako ne postoji dobar sistem socijalne sigurnosti, odnosno ako ga se paralelno s krizom slabi putem raznih mjera štednje. Međutim, za znatne dijelove romske populacije u zemljama poput Hrvatske (pa i u nekima koje inače bolje stoje i ekonomski i socijalno) to je stanje dugotrajno i proteže se kroz više generacija. Kao nekadašnji nomadi, koji su dugo živjeli na društvenim marginama, baveći se raznim zanatima, u sklopu industrijalizacije i nedovršene modernizacije nakon Drugog svjetskog rata bili su se počeli postupno integrirati u privredni život. Međutim, kaotična deindustrijalizacija Hrvatske, uz slabljenje potražnje za zanatskim uslugama, ostavila je velik dio Roma na ekonomskoj i socijalnoj vjetrometini, bez zaposlenja, ovisne o manjkavom sistemu socijalne skrbi. 7 Croatia: The situation of Roma. Social Thematic Study, FRANET National Focal Point (Croatian Law Centre – Hrvatski pravni centar), 2012. http://fra.europa.eu/sites/default/files/situationof-roma-2012-hr.pdf 62 Srđan Dvornik To socijalno-ekonomsko kretanje samo djelomice objašnjava položaj romske manjine. I u hrvatskom pravno-političkom sistemu i u političkoj kulturi od promjene sistema 1990. i potom od osamostaljenja dominira nacionalizam, koji u političkoj praksi i praksi primjene prava znači da se Hrvatsku shvaća kao prvenstveno državu etničkih Hrvata, dok prema manjinama postoji neujednačen odnos. One, s čijim je “matičnim” državama Hrvatska bila u ratnim sukobima 1990-ih, bile su izložene najtežoj diskriminaciji, ostale su bile tretirane u skladu sa snagom i utjecajem svojih “matičnih” država i drugim političkim okolnostima, dok Romi, uz Srbe, trpe najnepovoljniji tretman. On seže od neformalne, društvene stigmatizacije i diskriminacije (od susjedstva do zapošljavanja), preko diskriminacije u djelovanju javnih ustanova, do diskriminacije u osnovnim pravima vezanima uz status državljanstva. U društvenoj diskriminaciji – diskriminaciji “odozdo” – riječ je o cijeloj lepezi otpora uključivanju Roma u normalan društveni život, od nesklonosti da ih se zaposli, preko optuživanja za krađe i odbijanja suživota s Romima u naseljima i školama, do otvoreno agresivnog uskraćivanja prava na korištenje imovine. O tome svjedoče mnoge lokalne vijesti o “problemima” s Romima, već zloglasni postupci segregacije u školama u kojima su sudjelovali i roditelji neromske djece te slučajevi protjerivanja, poput onoga koji se dogodio u Škabrnji8. Na institucionalnoj razini, osim spomenute školske segregacije i poteškoća sa statusom, primjetno je da se i službenim osobama lakše događa da u svojim izjavama paušalno svrstaju Rome među vjerojatne počinioce prekršaja i krivičnih djela.9 Za razumijevanje cjelokupnog kompleksa diskriminacije i društvene izolacije značajnog dijela romske manjine, bitno je uzeti u obzir sve oblike diskriminacije, 8 “Šovinizam u Škabrnji: Tu nema Srba ni Roma, a neće ih ni biti!” Večernji list 1.5.2012., http://www.vecernji.hr/dalmacija/sovinizam-u-skabrnji-tu-nema-srba-ni-roma-a-nece-ih-nibiti-404586 9 Najistaknutiji primjeri takvih izjava: Ranko Ostojić, ministar unutarnjih poslova, u posjetu Međimurskoj županiji (Čakovec, 28. 3. 2012.): “Razgovarali smo kako popraviti situaciju vezano uz kriminalitet kojeg čine pripadnici Romske nacionalne manjine. Uvažavajući ljudska prava svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj moram naglasiti da više od 50 posto imovinskih delikata na području Međimurja počine pripadnici Romske nacionalne manjine. Da nema tih djela, Međimurska bi županija bila među najsigurnijim županijama u Hrvatskoj.” (Slobodna Dalmacija, http:// slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/169199/Default.aspx) Željko Prša, načelnik Policijske uprave Osječko-baranjske (17.4.2012.): „Na našem području pojavilo se dosta Roma, koji su došli kamperima. Provaljuju djeca, trudnice, starije žene, a teško im je ući u trag, ako ih ne zateknete na mjestu događaja, premda je i tada problem. Zaštićena manjina, znate kako to ide. Ne zna hrvatski jezik i onda sto problema. Teško da ćemo moći riješiti taj povećan broj provala u domove. Jedino da ih nekako potjeramo s našeg terena. Druge neće biti” Marijan Vogrinc, “Manjinski cvijet na političkom reveru”, Identitet br. 166-167, 15. 7. 2012., str. 20-21. Direktni i indirektni oblici diskriminacije ... 63 kao i društvene nejednakosti. Tradicionalno, Romi su marginalizirani socijalno i ekonomski, ali su isto tako i tradicionalno stigmatizirani kao oni koji se ne bave ekonomskim aktivnostima kakvima se bavi većina, nepouzdani, skloni kršenju vladajućih pravila (optužbe za krađu, za zadiranje u privatno zemljište, čak i za krađu djece). Socijalna deprivacija se tako putem nepisanih društvenih normi učvršćuje i legitimira. I kada prestaju živjeti nomadski, Romi ostaju getoizirani. Direktna diskriminacija, siromaštvo i prostorna izdvojenost uzajamno se dopunjuju i pojačavaju te društvo smatra potpuno normalnim da Romi nemaju pristupa standardnim društvenim dobrima kao što su zaposlenje i obrazovanje. Istodobno, upravo ta situacija služi i kao podloga indirektne diskriminacije: čak i ondje gdje direktna diskriminacija nije na djelu ili ne dolazi do izražaja, marginalizirani položaj djeluje kao naizgled “objektivna” prepreka za njihovo uključivanje. Zbog nedostatne naobrazbe nisu im dostupni mnogi poslovi; zbog loših uvjeta života, neobrazovanosti roditelja, niskog obiteljskog kulturnog standarda, djeca Romi teže se snalaze u školi i s manje uspjeha savladavaju obrazovne programe. Tako, upravo po obrascu indirektne diskriminacije koji smo u ovom tekstu analizirali, društvena pravila koja ignoriraju posebne uvjete života ove posebne skupine djeluju diskriminacijski upravo time što na nejednake ljude primjenjuju ista mjerila. Uz obrazovanje valja posebno istaknuti i problem jezika, jer se činjenicu da mnoga djeca Romi slabo ili nikako poznaju hrvatski jezik (uz “neadekvatne socijalne i higijenske navike”) koristilo kako za objašnjenje njihovog teškog uklapanja u školu i slabijeg uspjeha, tako i za opravdavanje direktno diskriminacijskih mjera kao što je segregacija u zasebne “romske” razredne odjele. Za ovo potonje je Evropski sud za ljudska prava proglasio Republiku Hrvatsku krivom zbog diskriminacije. Premda u obrazovnom sistemu Republike Hrvatske postoji i pravo i mogućnost obrazovanja na jezicima manjina, u slučaju Roma to rješenje ne da nije primijenjeno, nego se o njemu barem do nedavno nije ni razmišljalo. Na kraju, kada manjina mladih Romkinja i Roma postigne srednji, viši ili visoki stupanj obrazovanja, često će doživjeti da im ni to ne pomaže u zapošljavanju. Pored zapošljavanja i obrazovanja, slična kombinacija socijalno-ekonomskih hendikepa te direktne i indirektne diskriminacije koje se međusobno “kružno” uvjetuju djeluje i na drugim područjima života kao što su zdravstvena zaštita, građanski status i stanovanje.10 10 Još jedan primjer indirektne diskriminacije koja žrtve stavlja u začaran krug iznosi izvještaj pučke pravobraniteljice za 2013.: “Vezano za legalizaciju bespravno sagrađenih objekata, obzirom da Zakon o prebivalištu propisuje da se na adresu koja nije evidentirana u registru prostornih jedinica ne može izvršiti prijava prebivališta ili boravišta, a da postupak legalizacije neevidentiranih objekata još nije završen, ... postoji mogućnost da osobe ne mogu regulirati svoje prebivalište...” Izvješće pučke pravobraniteljice za 2013. godinu, str. 32, http://www.ombudsman.hr/index.php/ hr/izvjesca/izvjesce-pucke-pravobraniteljice/. Formalnost kao što je nemogućnost prijavljivanja prebivališta može posredno otežati i ostvarivanje mnogih drugih prava. 64 Srđan Dvornik Suzbijanje diskriminacije Koliko god se opis glavnih značajki diskriminacije kojoj je izložena romska etnička manjina morao usredotočiti na samu tu grupaciju, važno je držati na umu da i uzroci te diskriminacije i odgovornost za njeno prevladavanje najvećim dijelom leže na društvenoj većini i na javnim i državnim institucijama. Raščlambom specifičnog kompleksa uvjeta, stavova, pravila te namjernog postupanja koji u cjelini stvara i održava diskriminaciju Roma, može se izdvojiti nekoliko ključnih područja, koja svojim posebnim značajkama uvjetuju i načine borbe protiv diskriminacije. Socijalno-ekonomska deprivacija: Ona obuhvaća vrlo širok kompleks pojava: • siromaštvo, uključujući i substandardne uvjete stanovanja, • nisku obrazovanost, • visoku nezaposlenost, • slab socijalni kapital tj. “odsječenost” od društvene matice. U državi koja je i ustavno definirana kao socijalna, ekstremnu socijalnoekonomsku deprivaciju je opravdano smatrati teškim i obuhvatnim oblikom indirektne diskriminacije, budući da bi odgovarajući programi i mjere morali svima osigurati minimalne uvjete za život dostojan čovjeka. U skladu s tim, na djelatnosti kao što su socijalna i zdravstvena zaštita, obrazovanje, pomoć u zapošljavanju, prostorno uređenje i socijalno stanovanje itd. ne treba gledati kao na pomoć, nego kao na obavezu da se svima omogući dostojanstven život. Već po samom opsegu problematike jasno je da se probleme može rješavati samo strategijski, tj. na duži rok i usklađenim djelovanjem na svim značajnim područjima. Hrvatska odnedavno i ima takvu strategiju, tako da se očevidna mogućnost poboljšanja postojećeg stanja sastoji u angažmanu, kontroli pa ako treba i pritiscima da odgovorne službe i institucije doista i ostvare postavljene ciljeve. Međutim, pored nastojanja da strategija ne ostane samo na papiru te kritičkih analiza u toku njenog ostvarivanja i poboljšavanja rješenja i metoda, neophodno je angažirati se na još nečemu: normativno pretvaranje strategijskih “obećanja” u zakonski jasno definirana prava, s točno određenim odgovornostima za njihovo ostvarivanje, mogućnostima sudske zaštite, odštete i sankcija za neprovođenje. Poznato je da su ljudska prava tzv. druge generacije tj. socijalna i ekonomska ‘mekša’, odnosno da ih se ne može ostvarivati na isti način kako se ostvaruje osobna, politička i građanska prava. Na tom polju, bit će potrebno zalagati se kako za unapređivanje zakonskih rješenja, tako i za bolje korištenje postojećih, čime će se i u praksi bolje pokazati gdje su nedostaci. Neka od tih sistemskih područja su, primjerice, otvaranje mogućnosti za obrazovanje na jezicima romske manjine Direktni i indirektni oblici diskriminacije ... 65 (s istodobnim učenjem hrvatskoga, kako se ne bi i time pojačavalo izdvojenost Roma), ili unapređenje sistema praćenja podataka o manjinskoj pripadnosti (uz očuvanje osobne privatnosti) - kako bi se moglo bolje pratiti da li javne službe (osobito zdravstvo) ravnopravno postupaju s manjinama. Direktna diskriminacija: Postoji svugdje gdje privatna ili službena osoba, više njih, ili cijele institucije uskraćuju pripadnicima manjine neko pravo baš zbog toga što pripadaju toj kategoriji. To su i diskriminacija pri zapošljavanju i loše postupanje s učenicama i učenicima Romima u školi, kao i etnički pristrane birokratske prepreke u rješavanju statusnih pitanja, registraciji poslovne djelatnosti, izdavanju dozvola..., ali i policijsko nasilje i maltretiranje. Kako se to rijetko događa javno, a pripadnici romske manjine ne poznaju uvijek svoja prava i osobito nemaju razloga vjerovati da će ih sistem zaštititi, često niti ne vide smisla u prijavljivanju konkretnih slučajeva diskriminacije i ne posežu ni za postojećim pravnim sredstvima. Tako su, osim društvene isključenosti, isključeni čak i iz aktivnog zalaganja za vlastita prava.11 U suzbijanju ove vrste diskriminacije najvažnije je postići da što više počinitelja odgovara za svoje postupke, kako bi se obeshrabrilo i ostale koji su u poziciji da tako postupaju, a istodobno i ohrabrilo žrtve da se zauzmu za vlastita prava. Najmanje što čovjek koji doživi diskriminaciju može učiniti jest da potraži pomoć neke organizacije koja se bavi zaštitom ljudskih prava te pučke pravobraniteljice. Ako je riječ o diskriminaciji koja posebno pogađa djecu ili osobe s invaliditetom, ili narušava rodnu ravnopravnost, treba se obratiti i odgovarajućoj posebnoj pravobraniteljici. Čak i ako te pritužbe ne dovedu do formalnog pravnog postupka u kojem bi žrtva mogla dobiti satisfakciju, a počinitelj kaznu, ipak je važno da se sazna za što više stvarnih slučajeva diskriminacije, jer nakon većeg broja pritužbi poslodavac ili drugi mogući počinitelj može doći u situaciju da sam mora dokazivati da ne vrši diskriminaciju. Oni koji se angažiraju protiv diskriminacije moraju što više aktivno izlaziti u susret potencijalnim žrtvama/pritužiteljima, pomagati im da saznaju gdje i kako mogu dobiti pomoć, ne čekajući samo da se ljudi s pritužbama obrate njima. I ovdje postoje stvari koje treba i sistemski mijenjati; to je prije svega sistem besplatne pravne pomoći. 11 “...tijekom 2013. godine pučka pravobraniteljica nije zaprimila pritužbe koje bi izravno upućivale na ovakve slučajeve nejednakosti [socijalne i ekonomske, prikazane u navedenoj studiji FRANET, 2012.], odnosno one koje su se odnosile na pripadnike romske nacionalne manjinu nisu u dovoljnoj mjeri pružale podatke o položaju Roma u Hrvatskoj, koji proizlazi iz spomenute i sličnih studija.” “Činjenicu da ne dobivamo pritužbe koje bi u pravoj mjeri prikazivale okolnosti diskriminacije Roma možemo povezati i s općenitom pojavom nedovoljnog prijavljivanja diskriminacije, a ujedno i sa društvenom isključenošću Roma, koji nam se očito ne obraćaju u mjeri u kojoj, prema istraživanjima, diskriminacija Roma postoji.” ( str. 31-32) 66 Srđan Dvornik Indirektna diskriminacija: Kako je ranije objašnjeno, to je način diskriminiranja koji je mnogo teže ustanoviti, jer je formalno, po tome kako su propisi sročeni, sve u redu i nikoga se na nelegitiman način ne stavlja u lošiji položaj. Utvrđivanje indirektne diskriminacije, njeno uklanjanje te naknada štete žrtvama iziskuju da se sudovi ne ograničavaju na gramatički točno čitanje i direktno primjenjivanje propisa, nego da se konkretno upoznaju sa životnim realnostima specifičnih skupina odnosno kategorija pogođenih posrednom diskriminacijom. Nužno je da u primjeni propisa uvaže ne samo formalnu, nego i stvarnu (ne)jednakost ljudi do koje dolazi uslijed općenito formuliranog, ali faktički pristranog propisa. Da bi se sudovima i žrtvama diskriminacije u tome pomoglo, organizacije civilnog društva, mediji i drugi akteri na javnoj sceni mogu učiniti nekoliko stvari. Prva je iznositi u javnost konkretne slučajeve u kojima se ljudi, čak i u formalno korektnoj primjeni propisa, bez direktne diskriminacije, čak i bez namjere, nađu u težoj situaciji nego drugi, samo zbog svojeg specifičnog načina života vezanog uz svoju manjinsku pripadnost. Rječit je primjer romsko dijete koje kod kuće nema uvjete da na miru uči, nema ni knjiga, časopisa i drugih izvora informacija koji bi mu pomogli da proširi svoju kulturu, nema ni dovoljno obrazovane roditelje s kojima bi razgovaralo o onome što se radi u školi i od kojih bi dobilo objašnjenja i pomoć..., a u školi se od njega očekuje da savladava program “krojen po mjeri” djece koja više-manje sve to imaju. Druga je prikupljati što više ukupnih podataka o situaciji manjine na nekom životnom području. Naime, ono što se u indirektnoj diskriminaciji ne vidi na razini pojedinačnih slučajeva često se mnogo jasnije vidi u statističkim podacima. Držimo li se još malo područja obrazovanja, za pojedinačne učenike i učenice Rome može se dopustiti mogućnost da u školi imaju slab uspjeh, jer nedovoljno uče ili se neodgovorno ponašaju, ali ako statistika pokazuje da daleko manje romskih učenika i učenica završava razrede bez ponavljanja, da daleko manje završava osnovnu školu i nastavlja školovanje u srednjoj – tu već nešto nije u redu sa samim sistemom. Na sličan način i veliki poslodavac, koji među zaposlenima nema članica i članova manjine, premda ih u društvenoj sredini te među onima koji traže posao ima u značajnom broju, može biti prisiljen objašnjavati da takva struktura nije posljedica diskriminacije.12 Konačno, može se aktivirati potencijalno moćno, ali slabo korišteno sredstvo protiv indirektne diskriminacije koja pogađa cijelu jednu kategoriju ljudi – udruženu tužbu. Ona omogućuje da se sudski utvrdi postojanje diskriminacije, nakon čega pojedinačne žrtve mogu zatražiti i konkretnu satisfakciju. Nju ne 12 O nekim načinima detektiranja diskriminacije usp. Srđan Dvornik, “Od formalnog prava do realne ravnopravnosti nacionalnih manjina” u Stojan Obradović (ur.), Prezentiranje i posredovanje manjinskih interesa u javnosti, Institut Stine, Split 2014., str. 54. Direktni i indirektni oblici diskriminacije ... 67 mora podnijeti žrtva diskriminacije nego to može učiniti i za to kvalificirana organizacija.13 Diskriminacijski javni diskurs: On obuhvaća sve one stavove, iskaze, načine govora o društvenim odnosima kroz koje se proizvodi i reproducira stereotipe, predrasude te praktičke postupke koji se po njima ravnaju. Premda bi se tim fenomenima moglo pristupiti i psihologijski, o čemu postoji mnogo istraživanja i opsežna literatura, za borbu protiv diskriminacije od neposredne je važnosti na koji se način diskriminacijski stavovi, stereotipi i predrasude u javnosti pojavljuju kao nešto priznato, prihvatljivo pa i poželjno. Kako je riječ o živoj i slobodnoj javnoj komunikaciji, prije svega treba uočiti da se u njoj ne mogu primjenjivati metode kakvima se služimo u zaštiti ljudskih prava, dakle uglavnom normativne i provedbene. Diskriminacijski javni diskurs nećemo promijeniti i suzbiti ni pravilima, ni zabranama, ni sankcijama, niti moraliziranjem. Jedino što se može jest upoznati ga i suprotstavljati mu se javno, u konkretnim raspravama te izvlačeći pouke iz njih povratno djelovati i na sistem obrazovanja, u kojem mnogi zarana stječu osnovna shvaćanja. Glavna značajka diskriminacijskog diskursa je kolektivizam, tj. pristup koji kao prešutnu pretpostavku uzima da su ljudi bitno određeni pripadnošću određenim zamišljenim zajednicama. Praktički se pritom, prije svega, misli na etnonacionalne zajednice. Kolektivistički pristup razlikuje “naše” od “drugih” i tu se razliku smatra presudnom u svim društvenim, kulturnim, ekonomskim i političkim odnosima. Uz to ide i druga značajka – antagonizam. Smisao razlikovanja vlastite zajednice od drugih je u, također, a priori usvojenom shvaćanju da pripadnost zajednici donosi i uzajamnu solidarnost, koja je nužna zbog toga što u svijetu vladaju antagonistički odnosi pa svi drugi predstavljaju manju ili veću prijetnju i opasnost. Nadalje, diskriminacijski diskurs je i autoritaran, tj. implicira da je solidarnost unutar vlastite zajednice ne samo činjenica, nego i obaveza i da pojedinka i pojedinac moraju svoje individualne sklonosti i ambicije podrediti onome što traži zajednica. A budući da to jedinstvo zajednice mora biti na neki način predstavljeno, kroz hijerarhijsku strukturu, tu se odanost zajednici potvrđuje poštivanjem autoriteta “viših instanci”. Diskriminacija je ugrađena u same temelje te strukture, budući da joj je strana ravnopravnost svih i da odbija apstrahirati od značajki kao što su etničko porijeklo i slične, poput jezika, kulturnih tradicija, običaja, vjere... Izazov predstavlja to što se diskriminacijski diskurs održava i u porecima koji formalno priznaju i jamče ravnopravnost, prava i slobode svih. Kolektivna je pripadnost većini ljudi prihvatljiva pod poželjnijom oznakom “identiteta”, koji signalizira 13 Više o tome može se vidjeti u Vodiču uz Zakon o suzbijanju diskriminacije, odjeljak 6 “Postupak pred sudom”, koji je napisao Alan Uzelac, izd. Ured za ljudska prava Vlade RH, Zagreb 2009., str. 93-106. 68 Srđan Dvornik da se u toj pripadnosti ostvaruje neko autentično čovjekovo “ja”. Prihvatljiva je i stoga jer se, u društvenim uvjetima nesigurnosti, u kolektivnoj pripadnosti i identifikaciji sa zamišljenom (nacionalnom) zajednicom pronalazi barem neku simboličnu sigurnost i očekivanje zaštite, a u antagonizmu prema drugima nalazi se pojednostavljeno “objašnjenje” svega onoga što ljudima prijeti. Stoga se, u praksi javnog komuniciranja, skoro redovito nailazi na poistovjećivanje države i (etničke) nacije pa se podrazumijeva, a nerijetko i agresivno otvoreno afirmira, da je Hrvatska nešto što prvenstveno pripada (etničkim) Hrvatima (Hrvatice se spominje rjeđe), dok se ostale ima smatrati gostima, podstanarima ili sličnim metaforama. Odatle i ono učestalo dodavanje oznaka etničke pripadnosti u medijima i kada je riječ o informacijama u kojima je ta pripadnost irelevantna. Nadalje i većinsku i manjinske skupine gleda se kao zajednice pa ih se bez obzira na njihovu veličinu ili malobrojnost pripadnika gleda u istom redu veličine. Tako se i može događati (a događa se skoro redovito) da se u raspravi o zaštiti prava manjina postavi pitanje “a tko štiti većinu?”, ili pak da se o priznavanju prava manjina govori izravno kao o ugrožavanju većine. To se događalo s ćirilicom, istospolnim brakovima, ili ravnopravnim sudjelovanjem Roma u obrazovanju. U slučajevima u kojima taj diskurs pređe u direktno vrijeđanje, nijekanje dostojanstva, ili poziv na diskriminaciju i nasilje, to treba prokazati kao protuzakonit govor mržnje i pozvati i na pravne sankcije. U svemu ostalome, jedino je moguće p(r)okazivati besmislenost i zloćudnost tog diskursa u konfrontiranju s konkretnim tvrdnjama, postavkama i načinima prikazivanja. 69 Ljubomir Mikić PRIKUPLJANJE INFORMACIJA I PODATAKA O ROMSKOJ POPULACIJI ZA POTREBE UNAPRJEĐENJA MEDIJSKOG PREZENTIRANJA I JAVNOG ZAGOVARANJA • Romi su izrazito marginalizirana i ranjiva skupina koju karakterizira dugotrajna isključenost iz glavnih društvenih tokova; • Isključenost iz javnog medijskog prostora i neprimjereno medijsko izvještavanje o Romima ne doprinosi realizaciji politika za rješavanje njihovih problema i uključivanje Roma u šire društvo; • Naglašena je potreba za promjenom odnosa javnih medija prema Romima, a odgovarajuće educiranje i informiranje novinara i urednika javnih medija značajne su pretpostavke za poticanje i unaprjeđenje medijskog prezentiranja Roma i javno zagovaranja njihove integracije; • Podaci o broju Roma na određenom području odražavaju se na ostvarivanje pojedinih manjinskih prava te na planiranje, provedbu i financiranje mjera za integraciju pripadnika lokalnih romskih zajednica; • Romi ostvaruju zajamčena prava na zastupljenost u javnom i političkom životu te se njihovi predstavnici mogu i trebaju koristiti kao potencijalni izvori odgovarajućih informacija o romskoj nacionalnoj manjini; • Poznavanje i informiranost novinara i urednika javnih medija o nacionalnom političko-strateškom okviru za uključivanje Roma značajni su za bolje razumijevanje romskih problema i potreba, unaprjeđenje njihovog medijskog prezentiranja i za javno zagovaranje njihove integracije; • Medijima su na raspolaganju brojni javno dostupni izvori informacija i podataka, koji se mogu koristiti za kvalitetnije istraživanje, pripremu i javno prezentiranje pitanja uključivanja Roma; Uvod Opće je poznato da je društveni položaj Roma u Republici Hrvatskoj, slično kao i u drugim europskim državama, uvelike određen njihovom marginalizacijom i isključenošću iz glavnih društvenih tokova. Zbog brojnih naslijeđenih i još uvijek neriješenih problema Rome se opravdano smatra naročito ranjivom manjinskom skupinom u značajno nepovoljnijem položaju u odnosu na ostatak stanovništva. Život velikog broja Roma uvjetovan je visokom razinom siromaštva i nezaposlenosti, niskom razinom obrazovanja, lošim uvjetima stanovanja, 70 Ljubomir Mikić problemima u ostvarivanju zdravstvene zaštite, visokom razinom ovisnosti o programima socijalne skrbi i sl., ali i velikim međusobnim podijeljenostima unutar romske zajednice. Dugotrajni život na marginama društvenih događanja, izloženost diskriminaciji, netolerancija i predrasude prema Romima neki su od ključnih problema i izazova za njihovo puno uključivanje u različita područja društvenog života te trajnu i održivu integraciju u širu zajednicu. Ti se problemi i izazovi negativno odražavaju i na odgovarajuće uključivanje, sudjelovanje, zastupljenost i prezentiranje Roma u javnim medijima. Naime, Romi su s jedne strane uglavnom nevidljivi ili nedovoljno vidljivi u javnom medijskom prostoru, dok s druge strane ,,medijsko portretiranje Roma često podržava stigmatizaciju i stereotipe“1. S tim u vezi, imajući u vidu utjecaj javnih medija na svakodnevni život građana, posebice na oblikovanje mišljenja i stavova pojedinaca, ali i šire javnosti o pojedinim pitanjima, takvo medijsko djelovanje zasigurno ne doprinosi postizanju ciljeva i unaprjeđenju rezultata nacionalnih politika i mjera usmjerenih na društvenu integraciju Roma i poboljšanje njihovog društvenog i ekonomskog položaja. Inače, značajno je spomenuti i da su pristup nacionalnih manjina, uključujući dakle i romsku manjinu, sredstvima javnog priopćavanja i obavljanje djelatnosti javnog priopćavanja na jeziku i pismu kojim se služe zajamčeni Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.2 Potreba za promjenom odnosa javnih medija prema Romima i unaprjeđenjem medijskog prezentiranja Roma i izvještavanja o Romima naglašena je, između ostalog, u Nacionalnoj strategiji za uključivanje Roma za razdoblje od 2013. do 2020. godine. Nacionalna strategija prepoznaje i potvrđuje značaj i ulogu javnih medija u mijenjanju i postizanju pozitivne percepcije romske kulture i identiteta kako među većinskim stanovništvom, tako i među pripadnicima romske zajednice. Strategijom je predviđeno intenziviranje informiranja o romskoj nacionalnoj manjini i afirmiranje romske kulture u svim javnim medijima, naročito u programima Hrvatske televizije i lokalnih radio postaja, a istaknuta je i uloga medija u osvještavanju javnosti o potrebi suzbijanja diskriminacije Roma. Radi senzibiliziranja javnih medija za primjerenije izvještavanje o Romima i afirmativno uključivanje romskih pitanja u medijski prostor, Strategijom je planirano i provođenje ciljanih edukacija za predstavnike javnih medija i predstavnike romske zajednice. Prethodno navedeno nedvojbeno ukazuje da su bolje razumijevanje i informiranost novinara i urednika javnih medija o položaju Roma u društvu, njihovim posebnostima i specifičnim problemima te aktualnim 1 Vlada Republike Hrvatske (2012.): Nacionalna strategija za uključivanje Roma, za razdoblje od 2013. do 2020., str. 100. 2 Vidi članak 7. točku 6. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (,,Narodne novine“, 155/02, 47/10, 80/10 i 93/11) Prikupljanje informacija i podataka o ... 71 politikama za njihovu integraciju neke od ključnih pretpostavki za senzibiliziranije i afirmativnije uključivanje Roma u javni medijski prostor, ali i za nadilaženje određenih predrasuda i stereotipa u odnosu na Rome, koji su prisutni u dijelu javnih medija pa time i u dijelu šire javnosti. Ovaj tekst je izrađen s ciljem davanja barem malog doprinosa unaprjeđenju medijskog prezentiranja i javnog zagovaranja uključivanja Roma u kontekstu provedbe Nacionalne strategije za integraciju Roma. Tekst ne teži detaljnom analiziranju romske problematike i pitanja uključivanja Roma u medijski prostor već, ukratko i u osnovnim crtama, daje pregled nekih osnovnih informacija i podataka koje bi javni mediji mogli koristiti za potrebe odgovarajućeg obrađivanja tema vezanih uz Rome, izvještavanja o Romima i javnog zagovaranja uključivanja Roma. U nastavku slijedi osvrt na pitanja brojnosti i geografske rasprostranjenosti romske populacije u Republici Hrvatskoj te njihove zastupljenosti i sudjelovanja u javnom i političkom životu. Zatim se ukratko predstavljaju razvoj, sadržaj, ciljevi i provedba aktualnog nacionalnog političko-strateškog okvira za uključivanje Roma. U tekstu se na raznim mjestima te na njegovom kraju ukazuje na neke od potencijalno korisnih izvora informacija. Brojnost i geografska rasprostranjenost romske populacije Podaci o broju pripadnika romske nacionalne manjine značajni su, između ostalog, jer se ostvarivanje pojedinih manjinskih prava, uređenih Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina ili posebnim zakonima, utvrđuje ovisno o brojčanoj zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, ili na nekom njenom području.3 U tom smislu, brojnost pripadnika romske zajednice na području neke općine, grada ili županije može biti, ovisno o konkretnim problemima i potrebama, od ključnog utjecaja na planiranje provedbe, provedbu i financiranje provedbe integracijskih mjera koje su predviđene Nacionalnom strategijom za uključivanje Roma. Službeno, uzimajući u obzir podatke Popisa stanovništva 2011. godine, u Republici Hrvatskoj živi 16.975 stanovnika romske narodnosti. Prema tim podacima Romi u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s 0,40% i peta su po brojnosti nacionalna manjina u državi. U odnosu na prethodni popis stanovništva iz 2001. godine, kojim je bilo popisano 9.463 Roma, službeni podatak o njihovoj brojnosti je u desetogodišnjem razdoblju gotovo udvostručen. Rezultati Popisa stanovništva 2011. g. ukazuju da Romi žive na područjima svih jedinica područne (regionalne) samouprave, ali uz značajne razlike u rasprostranjenosti i koncentraciji populacije po županijama. Prema tim rezultatima, najveći broj Roma, njih 5.107, ili skoro jedna trećina ukupnog broja živi na području Međimurske županije, u kojoj u ukupnom stanovništvu 3 Vidi članak 4. stavak 6. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 72 Ljubomir Mikić sudjeluju s 4,47%. Nakon Međimurske županije, Romi su najbrojniji u Gradu Zagrebu (2.755) te na područjima županija Osječko-baranjske (1.874), Sisačkomoslavačke (1.463), Brodsko-posavske (1.178) i Primorsko-goranske (1.072), koje ulaze u skupinu jedinica područne (regionalne) samouprave s više od 1.000 Roma. S druge strane, najmanji je broj Roma popisan na područjima županija Krapinsko-zagorske (3), Splitsko-dalmatinske (8), Dubrovačko-neretvanske (11), Zadarske (12), Požeško-slavonske (13), Virovitičko-podravske (14), Ličko-senjske (21), Šibensko-kninske (22) i Karlovačke (26). Tablica 1. Usporedni prikaz broja Roma po županijama prema rezultatima popisa stanovništva 2001. i 2011.* ŽUPANIJA Zagrebačka Krapinsko-zagorska Sisačko-moslavačka Karlovačka Varaždinska Koprivničko-križevačka Bjelovarsko-bilogorska Primorsko-goranska Ličko-senjska Virovitičko-podravska Požeško-slavonska Brodsko-posavska Zadarska Osječko-baranjska Šibensko-kninska Vukovarsko-srijemska Splitsko-dalmatinska Dubrovačko-neretvanska Istarska Međimurska Grad Zagreb REPUBLIKA HRVATSKA Broj Roma 2001. 231 4 708 7 448 125 140 589 10 4 7 586 4 977 8 167 11 4 600 2.887 1.946 9.463 Broj Roma 2011. 258 3 1.463 26 711 925 391 1.072 21 14 13 1.178 12 1.874 22 253 8 11 858 5.107 2.755 16.975 * Podaci Državnog zavoda za statistiku. Detaljan pregled službenih podataka o broju Roma u pojedinim općinama i gradovima dostupan je na web-stranicama Državnog zavoda za statistiku: www.dzs.hr (vidi Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011.; Tablice / Tablični pregled podataka; Stanovništvo prema narodnosti po gradovima/općinama). Prikupljanje informacija i podataka o ... 73 Neujednačena geografska rasprostranjenost Roma primjetna je i na nižim razinama, u jedinicama lokalne samouprave, odnosno u gradovima i općinama u kojima Romi nerijetko značajnije naseljavaju područja pojedinih, često segregiranih, naselja ili su koncentrirani u dijelovima pojedinih naselja. Stvarni broj Roma koji žive u Republici Hrvatskoj je teško precizno utvrditi. Naime, postoje značajne razlike između službeno registriranog broja Roma i neslužbenih procjena njihove stvarne brojnosti. Neslužbene procjene, koje su, između ostalog, navedene u nacionalnim strateškim dokumentima za uključivanje Roma, sugeriraju da u Republici Hrvatskoj stvarno živi između 30.000 i 40.000 Roma.4 Razloga za značajnu razliku između službenog i procijenjenog broja Roma može biti više, ali se kao dva osnovna nameću: neizjašnjavanje dijela Roma o svojoj narodnosnoj pripadnosti iz više mogućih razloga te činjenica da ih jedan dio nema reguliran status (državljanstvo, prebivalište, status trajno nastanjenog stranca i sl.) u Republici Hrvatskoj. Vezano uz neizjašnjavanje o narodnosnoj pripadnosti, treba imati na umu da je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina svakom državljaninu Republike Hrvatske zajamčena sloboda izjašnjavanja o pripadnosti nekoj nacionalnoj manjini.5 Međutim, ta sloboda ne uključuje zakonsku obvezu izjašnjavanja o pripadnosti nacionalnoj manjini te je pravo svakog pojedinca da odluči hoće li se ili ne izjasniti o istoj. Zastupljenost i sudjelovanje Roma u javnom i političkom životu Zastupljenost i sudjelovanje Roma u javnom i političkom životu ostvaruje se sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, kojim su uređena prava nacionalnih manjina na samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajedničkih interesa, na zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima na državnoj i lokalnoj razini te na sudjelovanje u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina.6 Ostvarivanjem navedenih prava se, između ostalog, osigurava uključivanje Roma u procese donošenja odluka, kao i povećanje opće vidljivosti romske manjine u javnom i političkom životu na svim razinama. Zbog navedenog, udruge i izabrani predstavnici Roma mogu se i trebaju koristiti kao potencijalni izvori odgovarajućih informacija o romskoj nacionalnoj manjini. Kratki pregled aktualnog stanja uključenosti Roma u javni i politički život: - U Republici Hrvatskoj je registrirano oko 150 romskih udruga. Međutim, veliki je broj njih stvarno neaktivan. U Nacionalnoj strategiji za uključivanje Roma 4 Vlada Republike Hrvatske (2003.): Nacionalni program za Rome; Nacionalna strategija za uključivanje Roma, za razdoblje od 2013. do 2020. 5 Vidi članak 4. stavak 1. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 6 Vidi članke 7., 15., 19., 20., 22. i 23. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 74 Ljubomir Mikić navodi se da je tek desetak romskih udruga kontinuirano aktivno i vidljivo te da romske organizacije još uvijek nisu postigle razinu djelovanja koja bi ih učinila faktorom promjene i povećanja uključivanja Roma i poboljšanja socioekonomskog položaja romske zajednice;7 - U aktualnom mandatu Hrvatskog sabora jedan od zastupnika pripadnika nacionalnih manjina je pripadnik romske nacionalne manjine; - Na lokalnim izborima održanim 2013. godine pripadnicima romske nacionalne manjine je, temeljem rezultata popisa stanovništva iz 2011. g., bila zajamčena zastupljenost u 11 predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave s ukupno 13 članova te izbor zamjenika općinskog načelnika u 2 općine. Zamjenici općinskog načelnika iz reda romske nacionalne manjine izabrani su u općinama Orehovica i Pribislavec, u kojima su izabrana i po dva romska člana predstavničkog tijela, dok je zastupljenost sa po jednim članom iz reda romske nacionalne manjine ostvarena u predstavničkim tijelima općina Darda, Jagodnjak, Mala Subotica, Nedelišće, Podturen i Pribislavec te Međimurske županije. Međutim, zajamčena zastupljenost nije ostvarena u cijelosti, jer su pripadnici romske nacionalne manjine u općinama Kotoriba, Peteranec i Petrijanec i nakon raspisivanja dopunskih izbora propustili pravo izabrati svog predstavnika u općinsko vijeće; - Na izborima za članove vijeća nacionalnih manjina i za predstavnike nacionalnih manjina od 10. srpnja 2011. godine pripadnici romske nacionalne manjine su temeljem brojnosti populacije imali mogućnost izabrati 18 vijeća i 15 predstavnika u 33 jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Mogućnost izbora je ostvarena u 28 jedinica samouprave, u kojima je izabrano ukupno 17 vijeća i 11 predstavnika romske nacionalne manjine. Sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, krajem 2012. g. osnovana je Nacionalna koordinacija vijeća romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj.8 Sporazumu o osnivanju Nacionalne koordinacije pristupilo je 6 od ukupno 11 vijeća i predstavnika romske nacionalne manjine izabranih na razini jedinica područne (regionalne) samouprave. 7 Nacionalna strategija za uključivanje Roma za razdoblje od 2013. do 2020., str. 97. 8 Vidi članak 33. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 75 Prikupljanje informacija i podataka o ... Tablica 2. Ostvarivanje prava romske nacionalne manjine na izbor svojih vijeća i predstavnika u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave na izborima 2011.* Pravo na izbor vijeća Jedinice područne (regionalne) samouprave / Županije 1. Sisačko-moslavačka 2. Primorsko-goranska 3. Brodsko-posavska 4. Osječko-baranjska 5. Istarska 6. Međimurska 7. Grad Zagreb Gradovi 8. Sisak 9. Rijeka 10. Slavonski Brod 11. Pula-Pola 12. Čakovec Općine 13. Petrijanec 14. Darda 15. Mala Subotica 16. Nedelišće 17. Orehovica 18. Pribislavec Vijeće izabrano √ √ √ √ √ √ √ √ √ √ √ √ √ √ √ √ √ Pravo na izbor predstavnika Jedinice područne (regionalne) samouprave /Županije 1. Zagrebačka 2. Varaždinska 3. Koprivničko-križevačka 4. Bjelovarsko-bilogorska 5. Vukovarsko-srijemska Gradovi 6. Velika Gorica 7. Novska 8. Beli Manastir 9. Belišće 10. Osijek 11. Vinkovci 12. Vodnjan - Dignano 13. Mursko Središće Općine 14. Kotoriba 15. Podturen Predstavnik izabran √ √ √ √ √ √ √ √ √ √ √ * Informacije o održanim lokalnim izborima i izborima za članove vijeća nacionalnih manjina i za predstavnike nacionalnih te podaci o rezultatima izbora dostupne su na webstranici Državnog izbornog povjerenstva Republike Hrvatske: www.izbori.hr (vidi Arhiva izbora i referenduma). Nacionalni političko-strateški okvir za uključivanje Roma Nacionalni program za Rome Opredijeljenost i posvećenost pružanju odgovarajuće pomoći i podrške pripadnicima romske zajednice Vlada Republike Hrvatske je konkretizirala i formalizirala donošenjem posebnog političko-strateškog dokumenta Nacionalnog programa za Rome, u listopadu 2003. godine. Nacionalni program je, 76 Ljubomir Mikić temeljem ocjene da Romi ne mogu samostalno prebroditi postojeći društveni jaz, donesen s ciljem ostvarivanja Ustavom i pravnim sustavom Republike Hrvatske zajamčenih prava, uklanjanja svih oblika diskriminacije te radi poboljšanja uvjeta življenja i uključivanja Roma u društveni život i procese odlučivanja u lokalnoj i široj zajednici, uz očuvanje vlastitog identiteta, kulture i tradicije. U njegovoj su izradi sudjelovali odgovarajući nacionalni i međunarodni akteri, uključujući i predstavnike romskih udruga i vijeća romske nacionalne manjine u jedinicama samouprave. Romski su predstavnici bili uključeni i u rad Povjerenstva za praćenje Programa. Programom je bilo predviđeno interveniranje i poduzimanje ciljanih mjera u 10 tematskih područja djelovanja: 1. Uključivanje u društveni i politički život; 2. Očuvanje tradicijske kulture Roma; 3. Statusna pitanja; 4. Suzbijanje diskriminacije i pravna pomoć; 5. Odgoj i obrazovanje; 6. Zdravstvena zaštita; 7. Zapošljavanje; 8. Socijalna skrb; 9. Zaštita obitelji, materinstva i mladeži te 10. Prostorno uređenje. • Tekst Nacionalnog programa za Rome je dostupan na: www.dijete.hr/en/ documents/doc_download/90-nacionalni-program-za-rome.html Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. Pristupanje Republike Hrvatske međunarodnoj inicijativi Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. godine, koju su pokrenuli Svjetska banka i Institut otvoreno društvo, dalo je dodatni poticaj provedbi Nacionalnog programa za Rome. U ožujku 2005. g., Vlada Republike Hrvatske je donijela nacionalni Akcijski plan Desetljeća kojim su postojeće mjere i nacionalne politike za uključivanje Roma usklađene s međunarodnom inicijativom i njenim prioritetnim područjima djelovanja koja obuhvaćaju obrazovanje, stanovanje, zapošljavanje i zdravstvo. Kasnije su, u srpnju 2009. g. i svibnju 2011. g., donesena i dva dvogodišnja akcijska plana Desetljeća za razdoblje 2009.-2010. i 2011.-2012. godine. Praćenje i koordiniranje provedbe povjereno je Radnoj skupini za praćenje Akcijskog plana, u koju su uključeni i predstavnici Roma. • Tekst Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. je dostupan na: www.romadecade.org/cms/upload/file/9296_file12_croatiaap-desetlje%25C4%2587a-hr.pdf Potrebno je napomenuti da Nacionalni program za Rome i Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. godine nisu više u primjeni. Njihova je primjena prestala usvajanjem, odnosno početkom provedbe novog strateškog dokumenta - Nacionalne strategije za uključivanje Roma 2013.-2015. godine. Prikupljanje informacija i podataka o ... 77 Strateški dokumenti za unaprjeđenje ljudskih i manjinskih prava, suzbijanje diskriminacije i socijalno uključivanje u Republici Hrvatskoj Osim strateških dokumenata koji su isključivo ciljali Rome, za poboljšanje njihovog društvenog statusa i rješavanje naslijeđenih problema, od značaja su i brojne druge nacionalne strategije, planovi i programi za unaprjeđenje ljudskih i manjinskih prava, suzbijanje diskriminacije i socijalno uključivanje marginaliziranih skupina, uključujući Rome, koji su se donosili i provodili u prethodnom razdoblju, ili se još uvijek provode. Opće i specifične mjere za unaprjeđenje položaja i zaštitu prava pripadnika romske nacionalne manjine bile su utvrđene i u ključnim nacionalnim strateškim dokumentima za unaprjeđenje i promicanje zaštite ljudskih prava te borbu protiv diskriminacije, konkretno u Nacionalnom programu zaštite i promicanja ljudskih prava od 2008. do 2011. godine, Nacionalnom planu za borbu protiv diskriminacije 2008.-2013. g., Nacionalnoj politici za ravnopravnost spolova od 2011. do 2015. g. te u Nacionalnom programu zaštite i promicanja ljudskih prava od 2013. do 2016. g. Među ostale strateške dokumente od značaja za unaprjeđenje društvenog i ekonomskog statusa i uključivanja Roma spadali su ili spadaju: Zajednički memorandum o socijalnom uključivanju (JIM) iz 2007. g.; Nacionalni provedbeni plan za socijalno uključivanje 2007.-2008. g., 2009.-2010. g. i 2011.-2012. g.; Zajednički memorandum o prioritetima politike zapošljavanja (JAP) iz 2008. g.; Nacionalni plan za poticanje zapošljavanja za 2009. i 2010. g. i za 2011. i 2012. g.; Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. g.; Strategija razvoja sustava socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj 2011.-2016. g.; Nacionalna strategija razvitka zdravstva 2006.-2011. g. i Nacionalna strategija razvoja zdravstva 2012.-2020. g. i drugi. Provedba mjera iz Nacionalnog programa za Rome i iz Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. g., u okviru zasebnih tematskih poglavlja, bila je uključena i u akcijske planove za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina iz 2008. i 2011. g. Nacionalna strategija za uključivanje Roma 2013.-2020. Nacionalnu strategiju za uključivanje Roma za razdoblje 2013.-2020. godine Vlada Republike Hrvatske je usvojila u studenom 2012. g. Njenoj izradi i usvajanju, uzimajući, između ostalog, u obzir postignuća u uključivanju Roma u prethodnom razdoblju te postojeće potrebe, prethodile su široke javne konzultacije s brojnim domaćim i međunarodnim akterima i stručnjacima, uključujući predstavnike romske nacionalne manjine. Značajno je spomenuti i da se proces izrade temeljio na 10 zajedničkih temeljnih načela za uključivanje Roma Europske Unije koja obuhvaćaju: 1. Konstruktivne, pragmatične i nediskriminacijske politike; 2. Eksplicitno, ali ne i isključivo usmjerenje; 3. Interkulturni pristup; 4. Usmjerenost ka uključivanju u maticu; 5. Svijest o rodnoj dimenziji; 6. Prijenos politika 78 Ljubomir Mikić temeljenih na dokazima; 7. Uporabu instrumenata EU; 8. Uključivanje regionalnih i lokalnih vlasti; 9. Uključivanje civilnog društva; i 10. Aktivno sudjelovanje Roma. Ciljevi i prioritetne politike (područja djelovanja) Nacionalne strategije Nacionalna strategija je podijeljena u šest tematskih poglavlja, koja sadrže detaljne informacije o okviru za donošenje, njenom teorijskom, zakonodavnom i strateškom okviru, kontekstu, politikama , okviru za praćenje provedbe i provedbi. • Tekst Nacionalne strategiju za uključivanje Roma 2013.-2020. je dostupan na: http://www.uljppnm.vlada.hr/images/nacionalna%20strategija%20 za%20ukljucivanje%20roma%20za%20razdoblje%20od%202013-2020.pdf Strategijom su utvrđeni opći i posebni ciljevi na dvije razine: na razini Strategije i na razini prioritetnih politika, odnosno područja djelovanja Strategije. Opći cilj utvrđen na razini Strategije je poboljšati položaj romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj smanjivanjem višedimenzionalnog socioekonomskog jaza između romskog i ostalog stanovništva te na usklađen, otvoren i transparentan način postići potpuno uključivanje Roma u sve segmente društva i zajednice. Posebni ciljevi Strategije usmjereni su na ostvarivanje: 1. Izgradnje i razvoja ljudskog kapitala romske zajednice podizanjem razine općeg i ciljanog obrazovanja djece i odraslih te poticanjem na cijeloživotno učenje; 2. Poboljšanje ekonomskog statusa Roma omogućavanjem pristupa tržištu rada, povećanjem mogućnosti zapošljavanja i samozapošljavanja te poticanjem jednakih mogućnosti u zapošljavanju; 3. Poboljšanje zdravstvenog i socijalnog status pripadnika romske zajednice osiguravanjem jednakog i odgovarajućeg pristupa kvalitetnoj zdravstvenoj i socijalnoj skrbi te poboljšanjem uvjeta stanovanja; te 4. Poboljšanje društvenog položaja Roma stvaranjem pretpostavki za ostvarivanje temeljnih ljudskih i manjinskih prava, uklanjanjem svih oblika diskriminacije i poticanjem aktivnog sudjelovanja u društvu i procesima odlučivanja. Glavna područja djelovanja Strategije su: 1. Obrazovanje; 2. Zapošljavanje i uključivanje u gospodarski život; 3. Zdravstvena zaštita; 4. Socijalna skrb; 5. Prostorno uređenje, stanovanje i zaštita okoliša; 6. Uključivanje u društveni i kulturni život; i 7. Statusna rješenja, suzbijanje diskriminacije i pomoć u ostvarivanju prava. 79 Prikupljanje informacija i podataka o ... Tablica 3. Pregled općih ciljeva na razini prioritetnih politika, odnosno područja djelovanja Strategije Prioritetna politika / područje djelovanja Opći cilj / ciljevi Obrazovanje Poboljšati pristup kvalitetnom obrazovanju uključujući obrazovanje i skrb pruženu u ranom djetinjstvu, ali i osnovnog, srednjeg i sveučilišnog obrazovanja s posebnim naglaskom na uklanjanje moguće segregacije u školama; spriječiti preuranjen prekid školovanja i osigurati lagan prijelaz iz škole do zaposlenja Zapošljavanje i uključivanje u gospodarski život Smanjiti jaz između romske nacionalne manjine i većinskog stanovništva na tržištu rada Zdravstvena zaštita Unaprijediti zdravlje romske populacije te kvalitetu i dostupnost zdravstvene skrbi Socijalna skrb Smanjiti siromaštvo romske populacije i unaprijediti kvalitetu socijalnih usluga i usluga u zajednici Prostorno uređenje, stanovanje i zaštita okoliša Poboljšanje uvjeta stanovanja romske populacije Uključivanje u društveni i kulturni život Osnažiti pripadnike romske nacionalne manjine za sudjelovanje u društvenom, kulturnom i javnom životu, radi smanjivanja jaza između pripadnika romske nacionalne manjine u odnosu na ostalo stanovništvo Statusna rješenja, suzbijanje diskriminacije i pomoć u ostvarivanju prava 1.Potpuno (100%) reguliran status u skladu sa zakonskim okvirom (državljanstvo ili stalni boravak) Roma koji imaju čvrstu poveznicu s Republikom Hrvatskom (ili bivšom SRH) do 2020. godine, uz značajnu potporu nadležnih tijela 2. Smanjiti diskriminaciju romske nacionalne manjine 3. Omogućiti romskoj populaciji, koja se iz različitih razloga ne obraća nadležnim tijelima, dostupnost informacija, pravnih savjeta i pravne pomoći 80 Ljubomir Mikić Provedba i praćenje provedbe Nacionalne strategije U Strategiji je istaknut značaj međusobne suradnje i koordiniranog djelovanja svih aktera zaduženih za provedbu predviđenih mjera u svim područjima i na svim razinama djelovanja. Ključnim akterima za provedbu Strategije određeni su: Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske, kojem je dodijeljena i uloga kontaktne točke za praćenje provedbe Strategije; odgovarajuća tijela državne uprave i ustanove, ovisno (?!) o svom djelokrugu; općine, gradovi i županije te izabrana vijeća i predstavnici romske nacionalne manjine na njihovim područjima; centri za podršku i informiranje (info-centri) čije je osnivanje predviđeno u županijama s brojnijim romskim stanovništvom; organizacije civilnog društva; romske udruge; te pripadnici lokalnih romskih zajednica. U travnju 2013. godine Vlada Republike Hrvatske je usvojila Akcijski plan za provedbu Nacionalne strategije 2013.-2015. g., kojim su utvrđene konkretne mjere s ciljem ostvarivanja općih i posebnih ciljeva Strategije u trogodišnjem razdoblju; nositelji i rokovi provedbe pojedinih mjera i sudionici u njihovoj provedbi; pokazatelji ostvarivanja rezultata, uključujući i početne vrijednosti u odnosu na koje će se mjeriti napredak; izvori i načini prikupljanja podataka o provedenim mjerama i ostvarenim rezultatima; te financijska sredstva za provedbu mjera i njihovi izvori. Po uzoru na usvajanje Akcijskog plana na nacionalnoj razini, predviđeni su i izrada i usvajanje lokalnih i regionalnih akcijskih planova u općinama, gradovima i županijama u kojima pripadnici romske nacionalne manjine ostvaruju pravo na izbor vijeća ili predstavnika sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina (vidi tablicu 2. gore). • Tekst Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije 2013.-2015. je dostupan na: http://www.uljppnm.vlada.hr/images/akcijski%20plan%20 za%20provedbu%20nsur%20za%20razdoblje%202013-2015.pdf Tijelo zaduženo za sustavno praćenje i koordiniranje provedbe Strategije na nacionalnoj razini je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalne strategije, koje je osnovano odlukom Vlade Republike Hrvatske 4. srpnja 2013. godine. Ostale zadaće Povjerenstva su predlaganje mjera za unaprjeđenje provođenja Strategije i pripadajućeg Akcijskog plana za provedbu Strategije; izrada preporuka, mišljenja, stručnih obrazloženja i izvješća te smjernica u vezi s provedbom Strategije; predlaganje izmjena i dopuna Strategije i Akcijskog plana; praćenje rasporeda i utroška sredstava za provođenje mjera Strategije za koje se sredstva izdvajaju iz državnog proračuna Republike Hrvatske; te raspodjela financijskih sredstava za rješavanje problema i poboljšanja uvjeta života pripadnika romske nacionalne manjine. Predsjednika i članove Povjerenstva imenuje Vlada Republike Hrvatske, a čine ga potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske koja Prikupljanje informacija i podataka o ... 81 predsjedava Povjerenstvom, zastupnik romske nacionalne manjine u Hrvatskome saboru koji je zamjenik predsjednice Povjerenstva, po jedan predstavnik šest resornih ministarstava i Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske te sedam predstavnika romske nacionalne manjine predloženih od strane Nacionalne koordinacije vijeća romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj te vijeća i udruga romske nacionalne manjine. Po uzoru na nacionalno Povjerenstvo, Strategijom je planirano i osnivanje lokalnih i regionalnih povjerenstava za praćenje provedbe Nacionalne strategije na razini općina, gradova i županija, u kojima predstavnici lokalnih romskih zajednica trebaju biti zastupljeni na paritetnoj osnovi. Praćenje provedbe je naznačeno kao sastavna aktivnost u provedbi Strategije, a provodit će se temeljem izvješća o provedbi nacionalnog Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije. Strategijom je predviđeno da će u prikupljanju odgovarajućih podataka i praćenju provedbe sudjelovati svi akteri uključeni u provedbu planiranih mjera i intervencija, a procesu će doprinositi i domaće i međunarodne organizacije i agencije te odgovarajući stručnjaci. Primjeri korisnih izvora informacija i podataka Uz prethodno u tekstu spomenute izvore informacija (podaci Državnog zavoda za statistiku, Državnog izbornog povjerenstva Republike Hrvatske, odgovarajući nacionalni strateški dokumenti i izvješća o provedbi nacionalnog Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije), neki od ostalih korisnih izvora u kojima su sadržane informacije i podaci o ostvarivanju prava i uključivanju Roma u kontekstu provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma obuhvaćaju: • Izvješća o provedbi odgovarajućih nacionalnih strateških dokumenta za unaprjeđenje ljudskih i manjinskih prava, suzbijanje diskriminacije i socijalno uključivanje u Republici Hrvatskoj; • Godišnja izvješća Vlade Republike Hrvatske o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona (dostupni na: http://www.uljppnm.vlada.hr/index.php?option=com_content &view=article&id=23&Itemid=5); • Godišnja izvješća Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina o napretku u provedbi Desetljeća za uključivanje Roma (dostupni na: http:// www.uljppnm.vlada.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=2 3&Itemid=5); • Godišnja izvješća Pučkog pravobranitelja / Pučke pravobraniteljice i pravobranitelja / pravobraniteljica za djecu i ravnopravnost spolova; • Nacionalni (vladini) izvještaji o provedbi međunarodnih ugovora za zaštitu ljudskih i manjinskih prava u okrilju Ujedinjenih naroda i Vijeća Europe; 82 Ljubomir Mikić • Izvješća i drugi odgovarajući dokumenti međunarodnih međuvladinih organizacija te agencija i specijaliziranih tijela o stanju ljudskih i manjinskih prava te stanju diskriminacije i pitanja vezanih uz socijalno uključivanje marginaliziranih skupina; • Atlas(i) mikroregija čija se izrada planira u okviru Nacionalne strategije za uključivanje Roma (npr. Atlas romskih naselja Međimurske županije, dostupan na: http://www.hr.undp.org/content/dam/croatia/docs/ Research%20and%20publications/socialinclusion/UNDP-HR-ATLAS-ROMAMEDJIMURJE-2014.pdf); • Znanstvene analize, istraživanja i izvještaji nacionalnih i međunarodnih aktera; • Analize, istraživanja, izvještaji i drugi izvori informacija i podataka nacionalnih i međunarodnih organizacija civilnog društva, uključujući romske udruge i institucije... 83 Antun Brađašević MOGUĆNOSTI LOKALNIH RADIO STANICA U RAZVOJU MEDIJSKIH PROJEKATA O NACIONALNIM MANJINAMA • Medijski govor o nacionalnim manjinama nedovoljno afirmira nacionalne manjine kao potencijalnu društvenu vrijednost u kulturnom, političkom i ekonomskom smislu i nedovoljno je usmjeren i adresiran prema široj javnosti; • Nedostaje interaktivni odnos šire javnosti i manjinskih problema odnosno promjena medijske paradigme kroz koju bi se ne samo manjine integriralo u društvo, već i šire društvo u probleme nacionalnih manjina; • U osvješćivanju manjinske politike precjenjuje se uloga velikih, tzv. mainstream medija, a podcjenjuje uloga lokalnih medija; • Kada govorimo o nacionalnim manjinama posebno je naglašen problem integracije Roma, koji je medijski izuzetno marginaliziran i neosviješten; • Jedan od ključnih postulata suvremene manjinske politike jeste da je za ostvarivanje manjinskih prava najznačajniji lokalni nivo, što implicira značaj lokalnih medija; • Najnovije smjernice Europske unije, kada su u pitanju Romi, apostrofiraju značaj lokalnog nivoa, a značajna sredstva EU fondova u narednim godinama planirana su za poticanje integracije Roma; • Lokalne radio stanice imaju niz potencijala i pogodnosti za afirmiranje i promoviranje civilne edukacije i aktivnog građanstva pa u tom kontekstu i demokratskih potencijala manjinske politike; • Što je neka manjina ugroženija (a romska je vjerojatno najugroženija), njene su medijske potrebe veće i zahtjevnije i one predstavljaju ne samo manjinski nego i širi društveni interes; • Ključni činioci za uspješniju društvenu integraciju Roma jesu obrazovni sustav i mediji; • U procesu društvene integracije Romi nužno moraju biti ne samo njen objekt već i subjekt pa i u medijskom dijelu; • Osposobljavanje romskih predstavnika za aktivno medijsko djelovanje trebao bi biti jedan od strateških prioriteta; 84 Antun Brađašević Uvod Problem medijskog tretiranja i prezentiranja nacionalnih manjina jedna je od najslabijih točaka manjinske politike u hrvatskom društvu. Posebno su na udaru kritike javni i mainstream mediji, koji su stalni izvor nezadovoljstva i frustracija subjekata manjinske politike. Nezadovoljstvo se izražava i kvalitetom i kvantitetom medijskog praćenja nacionalnih manjina i medijskim posredovanjem manjinskih vrijednosti, interesa i potreba u javnom medijskom prostoru.1 Kao potkrjepu ovih teza dovoljno je spomenuti brojne analize i izvješća najznačajnijeg hrvatskog javnog medija - Hrvatske radiotelevizije, koji se odnose na njihovo programsko tretiranje problematike nacionalnih manjina. Njihovo redovito godišnje „Izvješće o proizvedenim, suproizvedenim i objavljenim programima namijenjenih informiranju pripadnika nacionalnih manjina“ u pravilu nailazi na kritiku svih značajnijih aktera manjinske politike. Tako primjerice Savjet za nacionalne manjine RH stalno upozorava na „nedovoljnu zastupljenost nacionalnih manjina u programima HRT-a, a ta je obveza je utvrđena člankom 18. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, člankom 9. Zakona o HRT-u, odnosno Ugovorom između HRT-a i Vlade Republike Hrvatske„ . Ali problem nije, naravno, samo nedovoljna zastupljenost, koja je ponekad zaista minorna, već i niz kvalitativnih aspekata kao što su koncepcijski i programski pristup, kriteriji uređivačke politike, nivo novinarskog (ne)profesionalizma itd.2 U svakom slučaju upravo se na kritičkoj analizi odnosa (najznačajnijih) hrvatskih medija prema nacionalnim manjinama mogu generalizirati neki ključni nedostaci i problemi, pri čemu treba istaći sljedeće: - medijski problemi s manjinama su dugotrajni, kontinuirani, otporni, ponavljajući i frustrirajući (iako, naravno, to nije samo naša specifičnost); - mediji programski, sadržajno i terminski marginaliziraju manjinske teme i probleme (iako bi se to, naravno, moglo reći i za neke druge, a ne samo manjinske teme, npr. civilno društvo, obrazovanje, znanost); - mediji nisu dovoljno senzibilizirani pa ni osposobljeni da na kvalitetan način prate i prezentiraju ključna kontekstualna pitanja važna za nacionalne manjine i 1 Da su nacionalne manjine i njihove institucije s pravom izuzetno osjetljive na medije i svoje mjesto u njima, dobro potkrepljuje sljedeća konstatacija: „Ne postoji ni jedna druga društvena skupina kojoj su mediji u tolikoj mjeri važni kao što je to slučaj s nacionalnim manjima. Ne samo zato što postoji socijalna distanca koja otežava odnos između većine i manjina, već i stoga što su i mediji potrebni kako bi senzibilizirali većinu, otvoreno govoreći o problemima i dobrim primjerima manjina.“, Kanižaj, I. “Kako nacionalne manjine mogu učinkovito komunicirati s medijima“ str. 89., u Prezentiranje i posredovanje manjinskih interesa u javnosti (ur. Obradović, S.), Institut STINE, Split, 2014. 2 Vidi o tome šire u članku Aleksandra Tolnauera „Nacionalne manjine i hrvatska javnost„ u Prezentiranje i posredovanje manjinskih interesa u javnosti (ur. Obradović, S. ), Institut STINE, Split, 2014. Mogućnosti lokalnih radio stanica u razvoju ... 85 njihovu društvenu poziciju kao što su multietničnost, interkulturalnost, različitost, postkonfliktnost, borbu protiv diskriminacije, kulturu tolerancija i sl.; - medijski govor o nacionalnim manjinama nedovoljno afirmira nacionalne manjine kao potencijalnu društvenu dobrobit u kulturnom, političkom i gospodarskom smislu te je nedovoljno usmjeren i adresiran prema široj javnosti (većinskom stanovništvu).3 Zbog svega toga mediji ne uspijevaju preokrenuti vladajuću medijsku paradigmu i diskurs kada su u pitanju nacionalne manjine, a koji manjine (čak i kada prema njima imaju pozitivan pristup) medijski getoizira, prikazuje ih kao zasebni, a ne integrirani društveni entitet, kao neku vrstu balasta, ili paralelnog društva. Nedostaje koncept interaktivnog odnosa javnosti i manjinskih problema, promjena medijske paradigme kroz koju bi se manjine ne samo integriralo u društvo već i šire društvo u probleme nacionalnih manjina. Izostaje uspostava medijske paradigme koja će snažnije razviti proces senzibiliziranja društvene javnosti za manjinska pitanja i koja će doprinijeti tome da manjine budu prepoznate i prihvaćene kao društveno bogatstvo, pozitivni socijalni kapital, kao potencijalni društveni „profit“ i za većinsko stanovništvo. Naravno, kada govorimo o problemima medija i manjina, kao i u mnogim drugim aspektima društvenog odnosa prema manjinama, posebno je (i u pravilu najizraženije) ugrožena romska nacionalna manjina i kroz njen medijski tretman upravo se ogleda njena izražena društvena deprivilegiranost, diskriminiranost i marginaliziranost. Pri tome treba naglasiti da medijske analize najčešće kao ključni problem lošeg medijskog tretiranja Roma ističu njihovu stereotipnu „pretplaćenost„ na medijske crne rubrike. Međutim, problemi su znatno složeniji . Problemi integracije Roma u društvo medijski su u velikoj mjeri marginalizirani i neosviješteni i javljaju se tek kao puko zadovoljavanje forme, tj. povremeno izvještavanje javnosti o nekim poduzetim akcijama i programima za poboljšanje društvenog položaja, životnog standarda, ili prava romske populacije. Složeni problemi nužne društvene interakcije, u kojoj se integracija može ostvarivati tek ako u tome aktivno sudjeluje i većinsko stanovništvo, nisu u fokusu medijskog interesa, a bez toga nije moguće ostvariti pozitivni odnos javnosti prema romskim problemima i osigurati širu društvenu podršku njihovom rješavanju. 3 Kompetentne analize problema medija i manjina mogu se naći u publikacijama Javnost i manjine STINA, Split, 2004, Kanižaj, Igor: Nacionalne manjine između javnosti i stvarnosti, ICEJ, Opatija, 2006. Izolacija ili integracija, Babe, Zagreb 2011., Prezentiranje i posredovanje manjinskih interesa u javnosti, Institut STINE, Split, 2014. 86 Antun Brađašević Manjine i lokalni (elektronski) mediji Kada se govori o medijskom tretiranju nacionalnih manjina, mnogo manje se bavimo ulogom lokalnih medija i njihovim mogućnostima na tom planu. Razlog tome leži vjerojatno i u medijskom stereotipu kojim se stalno precjenjuje uloga tzv. velikih, mainstream medija, a podcjenjuje uloga lokalnih medija. Naravno da je uloga javnih medija izuzetno značajna, „jer ako javni mediji uspostave kvalitetne i visoke standarde jačanja kulture tolerancije (što bitno utječe na poziciju i prava nacionalnih manjina), onda ni drugi mediji ne mogu ići bitno ispod toga i biti generatori i izvorišta nacionalne netrpeljivosti i govora mržnje, a da to ostane bez posljedica„.4 Međutim, uloga i mogućnosti lokalnih, posebno elektronskih medija (u prvom redu brojnih lokalnih radio stanica) su velike i one svakako zaslužuju snažnu društvenu potporu kako bi se ojačali njihovi informativno - edukativni potencijali vezani za promicanje i zaštitu javnog interesa, u koje spadaju i prava nacionalnih manjina. Tome je posljednjih godina, uz sva ograničenja i manjkavosti (pitanje kvalitete i razrađenosti kriterija, visina izdvojenih sredstava, nedostatak monitoringa i vrednovanja) značajan impuls i poticaj dao upravo Fond za poticanje pluralizma i raznolikosti elektronskih medija, zahvaljujući kojem je dio lokalnih radio i TV stanica svoje programske sadržaje obogatio i emisijama o nacionalnim manjima. Uz Fond, u poticanju programskih medijskih tendencija u lokalnim medijima koje u svom fokusu imaju i nacionalne manjine, svakako treba spomenuti i ulogu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva (odnosno njihov program za neprofitne medijske projekte) te program pomoći neprofitnim medijima koji je od prošle godine pokrenulo Ministarstvo kulture RH.5 Kada apostrofiramo ulogu lokalnih medija kao važnog kanala promoviranja manjinskih prava, interesa i potreba te uopće kao važan komunikacijski kanal senzibiliziranja šire javnosti (većinskog stanovništva) za manjinska pitanja i manjinsku politiku onda je nužno istaći da je jedan od ključnih postulata suvremene, europske manjinske politike upravo lokalni nivo, odnosno da je za ostvarivanje manjinskih prava lokalni nivo na određen način i važniji od nacionalnog, jer se pretežni dio manjinskih prava ostvaruje i konzumira upravo na lokalnom nivou.6 4 Aleksandar Tolnauer, isto, str. 15 5 Treba spomenuti da je i Savjet za nacionalne manjine na početku svoga rada financirao programe lokalnih radio stanica o nacionalnim manjinama, ali je zbog svojih programskostatutarnih pravila morao prestati s takvom praksom. 6 O značaju lokalnog nivoa za ostvarivanje prava nacionalnih manjina najkompetentnije analize daje poznati analitičar i publicist Davor Gjenero, vidi njegovu knjigu Manjine i većine, SDF, Zagreb, 2013. te tekstove u biltenima Manjinski forum i Multietničnost i razvoj, bilteni dostupni na www.stina.hr Mogućnosti lokalnih radio stanica u razvoju ... 87 Iako bi se u osnovi mogli složiti s ocjenama Igora Kanižaja da se potpore medijskim programima, koji se bave nacionalnim manjinama, skoro isključivo odnose na tzv. stare medije (tisak, radio, TV) te da ostaju neiskorištene velike mogućnosti interneta i društvenih mreža, ipak ćemo se založiti za dodatnu afirmaciju uloge lokalnih radio stanica, kada je u pitanju senzibiliziranje većinske javnosti za manjinske probleme.7 Ipak, na osnovu i relativno bogatog iskustva profesionalnog rada na lokalnim radio postajama te sudjelovanja u brojnim projektima civilne edukacije preko medija čini nam se opravdano ustvrditi da potencijal elektronskih lokalnih medija i to u prvom redu lokalnih radio stanica ( više nego lokalnih TV) još ni izdaleka nije potpuno iskorišten za promociju nacionalnih manjina i uopće svih značajnih parametara manjinske politike u hrvatskom društvu. Parametara koji nesumnjivo doprinose i razvoju hrvatske demokracije: jačanje kulture tolerancije, jačanje različitosti kao društvene vrijednosti, borba protiv diskriminacije, jačanje ukupne društvene osjetljivosti na ljudska prava, promicanje vrijednosti solidarnosti, supsidijarnosti i drugih europskih vrednota i standarda itd . Dakle, u daljnjem tekstu usmjerit ćemo se u prvom redu na ulogu lokalnih radio stanica kao medija velikih mogućnosti i potencijala za nacionalne manjine.8 Mediji i lokalna sredina Iako nemamo sustavnih istraživanja slušanosti i uopće odnosa slušateljstva (publike) prema lokalnim radio stanicama, zamjetan je svjetski trend da njihova popularnost i slušanost rastu te da ponegdje postaju i popularniji i slušaniji od nacionalnih radio programa. Tome sigurno doprinose i neke medijsko-komunikacijske prednosti koje podupiru ulogu lokalnih radio stanica. Danas skoro da nema značajnije lokalne sredine u kojoj ne djeluje neka lokalna radio stanica, ili čak više njih (u Hrvatskoj djeluje oko 150 lokalnih radio stanica) i to je značajna pretpostavka da se oslonac u organiziranju civilne edukacije, u promoviranju poželjnih društvenih vrijednosti, u razvoju aktivnog građanstva, potraži upravo u lokalnim radio stanicama kao jakom medijskom resursu. Lokalne radio stanice odlikuje mogućnost velike programske fleksibilnosti i prilagodljivosti u kojima i posebne i specifične društvene teme (pa i one o 7 Kanižaj s pravom upozorava: „Međutim teško je istaknuti jedan portal koji bi na nacionalnoj razini izvještavao o aktivnostima manjina za manjine i promovirao u isto vrijeme manjinske teme kod većine. Ovakav tip medija danas bi manjinama omogućio i ono što je ne tako davno bilo teško ostvarivo: pristup mladoj publici.”, Kanižaj, I., isto, str. 89. 8 O komunikacijskim prednostima radijskog medija, kao što su npr. sveprisutnost, široka obuhvatnost različite publike itd. vidi opširnije u Zgrabljić Rotar, Nada : RADIO – mit i informacija, dijalog i demokracija, Golden marketing –Tehnička knjiga, Zagreb, 2007. 88 Antun Brađašević nacionalnim manjinama) lako pronalaze svoj programski prostor. Dapače, određene lokalne specifičnosti (npr. lokalna koncentracija pojedinih nacionalnih manjina) i same diktiraju potrebu da se realiziraju programski sadržaji o nacionalnim manjinama. A i onda kada su ti sadržaji specifični (npr. emisije baš za pojedine nacionalne manjine: češka, talijanska, mađarska itd.) takvi sadržaji otvaraju i dodatne mogućnosti problematiziranja značajnih društvenih pitanja koja se vežu uz nacionalne manjine i manjinsku politiku (tolerancija, diskriminacija, pravo na obrazovanje, itd.). Značajna prednost lokalnih medija je i u tome da oni znatno lakše ostvaruju autentičan dodir sa stvarnim životnim manjinskim pitanjima i problemima, da mogu lakše ostvariti i uspostaviti odgovarajuću komunikaciju i suradnju sa svim ključnim akterima manjinske politike (i predstavnicima manjina i predstavnicima lokalnih vlasti i civilnim sektorom itd.) te tako kontinuirano pratiti problem pa i tražiti odgovarajuća rješenja. Istovremeno imaju mogućnost svoje lokalne teme povezati s nacionalnom (političkom, legislativnom, sociokulturnom i vrijednosnom) razinom i okvirom, dok s druge strane medijske analize i prezentacije na nacionalnom nivou često ne uvažavaju i ne vode u dovoljnoj mjeri računa o lokalnim specifičnostima, problemima i preprekama. Kada se govori o medijskim potencijalima lokalnih radio stanica, onda svakako treba istaknuti činjenicu, koja se nedovoljno koristi, a to je mogućnost programskog umrežavanja lokalnih radio stanica i multipliciranje njihovih medijskih efekata i to bez bitnog povećavanja potrebnih financijskih sredstava. Također, lokalne radio stanice mogu biti vrlo zanimljiv partner kao podrška i pomoć u razvoju „comunity media„, medija zajednica (u ovom slučaju comunity radija), a to su po mnogim ocjenama ključne forme kroz koje nacionalne manjine mogu ostvarivati svoje kvalitetnije sudjelovanje u javnom i političkom životu.9 Na kraju, bogatstvom svojih medijskih formi, lokalne radio stanice mogu potaknuti aktivniji odnos građana prema pojedinim pitanjima od interesa za lokalnu zajednicu pa tako i prema pitanjima nacionalnih manjina. Upravo forma kontakt radio emisija u koje se mogu aktivno uključivati građani, „blic„ ankete među slušateljima, direktno gostovanje relevantnih i odgovornih osoba iz lokalne sredine itd., su forme iz bogatog radijskog medijskog arsenala koje mogu stvoriti pogodnu atmosferu za kvalitetnije osvješćivanje i senzibiliziranje građana o važnim društvenim temama te jačanje njihovog političkog i civilnog aktivizma. Naravno, naglašavajući značajnu potencijalnu ulogu lokalnih radio stanica u promicanju vrijednosti i sadržaja civilnog društva te u tom sklopu i manjinskih 9 O potencijalima, ali i problemima ovog medijskog sektora vidi tekst Gordane Vilović „Mediji u promoviranju prava nacionalnih manjina” u Prezentiranje i posredovanje manjinskih interesa u javnosti (ur. Obradović, S.), Institut STINE, Split, 2014., te u zborniku Kultura, mediji i civilno društvo, ur. Zrinjka Peruško, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2009. Mogućnosti lokalnih radio stanica u razvoju ... 89 pitanja, ne gubimo iz vida i značajne nedostatke tih medija koje ovdje ukratko iznosimo. Lokalni mediji često su suočeni s velikim strukturnim problemima (financijskim, kadrovskim, programskim) i stalnom borbom za preživljavanje, što uvjetuje i njihovu podložnost komercijalizaciji niskog ranga s izrazitim obilježjima senzacionalizma, neobjektivnosti, nedostatka kritičnosti, programske nedosljednosti i neprofesionalizma. Ne treba zanemariti ni činjenicu da su lokalni mediji često vrlo ovisni i podložni lokalnim strukturama moći te da nemaju snage pokrenuti i određene osjetljive društvene teme, ili ih pokrenuti na odgovarajući način koji uključuje javnu društvenu i političku odgovornost. Kada je u pitanju odnos ovih medija prema pitanjima nacionalnih manjina, onda treba istaknuti da su ponekad stručno i profesionalno nedorasli zahtjevnim i osjetljivim društvenim temama i kontekstima vezanim za manjine i manjinsku politiku, kao što su pitanja diskriminacije, govora mržnje, kulture tolerancije, izazova multietničnosti i multikulturalnosti itd. Dapače, treba upozoriti da lokalni mediji mogu direktni ili indirektno, svjesno ili nesvjesno biti i generatori društvene i etničke netolerancije. Posebno je zabrinjavajuće da su lokalne radio stanice u tretiranju manjinskih pitanja i produkciji programa i emisija o i za nacionalne manjine ponekad vrlo sklone površnosti koja se očituje u izrazitom folkloriziranju manjinskih tema ili produkciji pseudo manjinskih sadržaja. Tome pridonosi i činjenica da izostaje kvalitetan monitoring i evaluacija emisija i programa o nacionalnim manjinama na lokalnim radio stanicama, koje se financiraju preko javnih natječaja, a takvi nekvalitetni medijski pristupi onda mogu izazivati i kontra efekt kada je u pitanju senzibiliziranje šire javnosti za manjinsku problematiku odnosno njihovu odbojnost prema tim temama pa i stvaranje i jačanje negativnih stereotipa o nacionalnim manjinama. U svakom slučaju kada se medijski problematizira odnos nacionalnih manjina i lokalnih sredina te u tom kontekstu sagledava uloga lokalnih medija (u ovom slučaju lokalnih radio stanica), treba ponovno istaknuti da je lokalna razina ključni nivo rješavanja manjinskih problema te da je u tom kontekstu i važnost lokalnih medija neprocjenjiva. Manjine traže komunikacijske kanale prema javnosti i traže afirmaciju u svojoj lokalnoj sredini, a lokalni mediji im u tome mogu puno pomoći. Upravo je lokalni nivo taj na kojem nacionalne manjine mogu vrlo konkretno pokazati što znače za svoje lokalne zajednice, odnosno zajedničku lokalnu sredinu koju dijele s većinskim stanovništvom te pokazati kako predstavljaju potencijalno važan (i u nekim slučajevima nezaobilazan) pozitivan socijalni kapital važan za razvoj lokalne zajednice. Međutim, da bi se tu ostvario kvalitetan iskorak, manjine se moraju prestati baviti same sobom i trebaju napraviti snažan iskorak prema 90 Antun Brađašević većinskoj zajednici. O tome naš poznati teoretičar i istraživač funkcija socijalnog kapitala Berto Šalaj kaže: „Ono što ja vidim kao dvije ključne komponente kroz koje se, i na lokalnom i na nacionalnom nivou, uloga nacionalnih manjina treba dalje promovirati jesu prije svega obrazovanje i mediji, ta dva vrlo moćna sredstva socijalizacije i stvaranja identiteta. Ukoliko oni počnu raditi na način da promoviraju taj pozitivni socijalni kapital onda ćemo imati i sve više primjera te pozitivne suradnje. Ali mislim da je to uvijek i dvosmjerna ulica odnosa manjina i većinskog naroda. I same manjinske grupe trebaju poraditi na tome da pokažu kako njihovo djelovanje i njihovi napori ne idu samo u smjeru nekih partikularnih interesa već kako je njihovo djelovanje zapravo nešto što koristi čitavoj zajednici. Tu se, dakle, da opet slikovito kažemo, u toj dvosmjernoj ulici mora sresti ta rastuća percepcija većinskog naroda da manjine nisu prijetnja i s druge strane da manjine tip strategije svoga razvoja ne traže u nekoj getoizaciji, ne traže u zatvaranju svog identiteta već naprotiv prema otvaranju čitavoj zajednici.„10 Kao što smo već rekli, za uspješniju i kvalitetniju manjinsku politiku u nekom društvu vrlo jer važno prepoznati i afirmirati činjenicu da su manjine potencijalno bogatstvo i dobrobit nekog društva, a ne njihovo opterećenje te je tu činjenicu važno kvalitetno medijski konkretizirati i prezentirati široj javnosti. Kako, ponovo, s pravom ističe Igor Kanižaj: „Biti manjina u Hrvatskoj, nužno uključuje komponentu informiranja većinskog stanovništva, ukoliko je cilj uključenost u društveni život ... „11 Međutim, analizirajući legislativu i propise koji uređuju dužnosti i odnos medija prema nacionalnim manjinama Vanja Jurić pak ocjenjuje: „ Izuzetno važna dužnost medija, koja obvezuje na informiranje i upoznavanje svih građana Hrvatske s kulturom nacionalnih manjina potpuno je zanemarena.“12 Dodali bismo, ne samo s kulturom već i s drugim vrijednostima i doprinosima nacionalnih manjina razvoju društva i lokalnih sredina, ali i s njihovom društvenom pozicijom, s njihovim problemima i s njihovim pravima. Vrlo je važno da šira društvena zajednica, šira javnost dobije informacije koje govore kako nacionalne manjine doprinose socijalnom profitu određene zajednice, da zaštita i ostvarivanje manjinskih prava doprinosi boljem funkcioniranju te zajednice odnosno da rješavanje manjinskih problema (konkretno Roma, ali i srpskih povratnika npr.) doprinosi i unapređuje ukupnu kvalitetu života na određenim područjima i u određenim lokalnim sredinama. 10 Šalaj, Berto: „Multietničnost kao socijalni kapital”, u: Multietničnost i razvoj, br. 1 / Ožujak 2012., dostupno na www.stina.hr 11 12 Kanižaj, I. , isto , str 92. Jurić, V.: „Analiza propisa koji uređuju dužnosti medija prema nacionalnim manjinama” u: Izolacija ili integracija – kako mediji pristupaju uključivanju manjina u javnu sferu? (ur. Romić, M.), BaBe, Zagreb, 2011. Mogućnosti lokalnih radio stanica u razvoju ... 91 Romi i lokalni mediji Vrijedi li ovo za Rome i na čemu temeljiti interes lokalnih medija da otvore svoj prostor za romska pitanja i romske probleme? Možemo slobodno tvrditi da ako neka nacionalna manjina ima većih problema u svom političkom, ekonomskom, sociokulturnom, ili nekom drugom statusu, ako ima više problema s ostvarivanjem svojih prava, ako je podložnija različitim oblicima direktne i još više indirektne diskriminacije to su njene medijske potrebe upravo u odnosu na većinsko stanovništvo veće i zahtjevnije. Te medijske potrebe predstavljaju i širi društveni, a ne samo manjinski interes. U uvodu jedne od rijetkih istraživačkih studija o romskoj populaciji u Hrvatskoj voditeljica projekta Maja Štambuk kaže: „Položaj romske populacije loš je u svakom pogledu i dvostrano je uvjetovan. S jedne strane često se Romi moraju boriti protiv predrasuda što ih o njima ima većina pripadnika drugih nacionalnosti u njihovoj okolini ili se na bilo koji način s njima susreće, a s druge strane, sami Romi svojom izrazitom socijalnom zatvorenošću ne doprinose boljem socijalnom upoznavanju. Pritom je jasno što su obaveze većinskog naroda: on mora nastojati da se na svaki način smanje predrasude, djelujući osobito preko škola i medija te stvarajući sve širi društveni i gospodarski prostor u kojem će Romi moći razmjenjivati s drugima svoju kulturu, znanje i iskustva.„13 Nažalost, čini nam se da u važnim dokumentima nacionalnog značaja (vidi npr. Nacionalna strategija za uključivanje Roma, za razdoblje od 2013 do 2020. godine, Vlada RH, Zagreb 2012.) uloga medija (iako prepoznata i istaknuta), s obzirom na njihov potencijalni značaj, ipak nije dovoljno sustavno i operativno razrađena. Istraživanja funkcioniranja tzv. manjinske samouprave (vijeća i predstavnici nacionalnih manjina) pokazuju da unatoč mogućnostima koje pruža Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (koji daje pravo manjinskoj samoupravi da u lokalnim medijima iniciraju i utječu na sadržaje koji su namijenjeni nacionalnim manjinama, ili se odnose na nacionalne manjine, a lokalne i regionalne vlasti obvezuje da za takve sadržaje osiguraju financijska sredstava u medijima čiji su oni vlasnici) i inicijative manjinskih institucija i ispunjavanje obaveza lokalnih i regionalnih vlasti po tom pitanju skoro u potpunosti izostaju. Tražeći rješenje istraživači zaključuju kako bi od koristi mogli biti različiti oblici edukacije predstavnika manjinskih institucija i udruga o strategiji komuniciranja s lokalnim medijima, a to bi zasigurno doprinijelo jačoj i kvalitetnijoj javnoj komunikaciji manjina prema većinskom stanovništvu.14 13 Kako žive hrvatski Romi, ur. Maja Štambuk, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2005. str. 14. 14 Tatalović, S., Jakešević, R., Lacović, T.: „Medijski aspekti djelovanja vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u RH”, u: Izolacija ili integracija – kako mediji pristupaju uključivanju manjina u javnu sferu? (ur. Romić, M.), BaBe, Zagreb, 2011. 92 Antun Brađašević Vrijedi, također, napomenuti da je Zdenka Čuhnil, bivša saborska zastupnica češke i slovačke nacionalne manjine u tri mandata i dobra poznavateljica medijskih problema sa kojima se nacionalne manjine suočavaju, u svojim prijedlozima za poboljšanje tih odnosa između ostaloga predlagala i mapiranje grupiranosti nacionalnih manjina po županijama kako bi se definirali lokalni mediji koji će emitirati emisije na jezicima nacionalnih manjina.15 Ta inicijativa sigurno bi dobro poslužila i za definiranje strategije lokalnih medija kada je u pitanju medijski odnos nacionalnih manjina i većinskog stanovništva uopće, a romski segment bi u tome zasigurno trebao imati važno mjesto. Međutim, kada izostaju poticaji koji bi lokalne medije više potakli na aktivniju ulogu vezano za pitanja nacionalnih manjina uopće i naročito probleme Roma, može li se očekivati da i sami lokalni mediji nađu motivacijske faktore koji bi u većoj mjeri nego do sada išli u pravcu kreiranja medijskih sadržaja koji će doprinijeti senzibiliziranju šire javnosti za romska pitanja i probleme. Podsjetimo da je na nedavnom trećem sastanku na vrhu o Romima na europskoj razini, na kojem je predstavljen i Izvještaj o napretku članica EU u integraciji Roma, održanom u travnju u Bruxellesu, tadašnji predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso poručio: „Moja glavna poruka jest sljedeća: moramo nastaviti putem kojim smo krenuli, što znači odlučno djelovati na razvoju integracije Roma na lokalnom nivou.„ Bitnost lokalne razine svjedočio je i slogan ovog Roma summita: „EU Roma policy goes local“ (Strategija EU za Rome usmjerava se na lokalni nivo), a prema novim propisima o korištenju fondova EU države članice trebaju u periodu 2014.- 2020. namijeniti 20% sredstava Europskog socijalnog fonda upravo za Rome. Nema sumnje kako se upravo tu otvaraju i znatne mogućnosti da lokalne radio stanice i njihove asocijacije ponude i ozbiljne medijske programe koji mogu doprinijeti integraciji Roma, jer važan dio njihove integracije je njihovo prihvaćanje od strane većinskog stanovništva, a tu je uloga medija (uz obrazovni sustav) krucijalna. Pri tome stalno treba imati na umu da u procesu te integracije Romi nužno moraju biti ne samo njen objekt već i subjekt pa i u medijskom dijelu. Zato je njihovo osposobljavanje za aktivnu medijsku ulogu u narednom razdoblju jedno od strateških prioriteta. Zbog svega toga nameće se potreba kreiranja medijskih sadržaja koji će doprinijeti senzibiliziranju šire javnosti za romska pitanja i probleme. Izazov koji stoji pred lokalnim medijima upravo je ta nova paradigma: promovirati one medijske pristupe i sadržaje koji će u svom fokusu imati 15 Čuhnil, Z.: „Nacionalne manjine i pravo na medije”, u: Prezentiranje i posredovanje manjinskih interesa u javnosti (ur. Obradovic, S.), Institut STINE , Split, 2014. str. 71. Mogućnosti lokalnih radio stanica u razvoju ... 93 ukupnu društvenu korist koju donosi rješavanje romskih problema, odnosno koji će pokazati kako čitava zajednica (lokalne sredine u kojima žive Romi) može „profitirati„ od rješavanja romskih problema, njihovog obrazovanja, zapošljavanja ... te kakvu potporu i pomoć šira zajednica u tome može i mora pružiti. Vrlo je važno da se ovi medijski sadržaji realiziraju u lokalnim medijima onih sredina u kojima su romski problemi prisutni. Ti sadržaji bi bili namijenjeni ukupnoj javnosti s ciljem da se pokaže kako rješavanje romskih problema doprinosi podizanju kvalitete ukupnog života u nekoj zajednici na dobrobit i romske manjine i ukupnog većinskog stanovništva. Takav pristup bi osnažio toleranciju u sredinama u kojima žive Romi te osigurao nužnu potporu većinskog stanovništva rješavanju romskih problema. Literatura i izvori: Gjenero, Davor: Manjine i većine, SDF, Zagreb, 2013. Izolacija ili integracija – kako mediji pristupaju uključivanju manjina u javnu sferu? (ur. Milana Romić), BaBe, Zagreb, 2011. Kako žive hrvatski Romi (ur. Maja Štambuk), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2005. Kanižaj, Igor: Nacionalne manjine između javnosti i stvarnosti, ICEJ, Opatija, 2006. Kultura, mediji i civilno društvo (ur. Zrinjka Peruško) Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2009. Malović, Stjepan : Osnove novinarstva, Golden marketing –Tehnička knjiga, Zagreb, 2005 Nacionalna strategija za uključivanje Roma za razdoblje od 2013 do 2020. godine, Vlada RH, Zagreb 2012. Prezentiranje i posredovanje manjinskih interesa u javnosti (ur. Stojan Oberadović), Institute STINE, Split, 2014. Zgrabljić Rotar, Nada : RADIO – mit i informacija, dijalog i demokracija, Golden marketing –Tehnička knjiga, Zagreb, 2007 Manjinski forum / www.stina.hr Multietničnost i razvoj / www.stina.hr 94 Antun Brađašević DODATAK I PRIMJERI NEPROFITNIH MEDIJSKIH PROJEKATA O PROBLEMATICI NACIONALNIH MANJINA U nastavku donosimo primjere nekih medijskih projekata civilne edukacije o nacionalnim manjinama koji su realizirani na lokalnim radio stanicama kroz informativne, edukativne i kontakt radio emisije, a koji su kao ciljanu publiku imali ukupnu javnost, odnosno koji su bili namijenjeni široj publici. Projekte je u okviru svog kontinuiranog bavljenja civilnom edukacijom kroz medije i pravima nacionalnih manjina realizirao Institut STINE. 1. MANJINSKI RADIO FORUM (Projekt je realiziran 2012. uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva: Program potpore neprofitnim medijskim projektima) Ciljevi projekta : • Informiranje i educiranju javnosti o značaju ostvarivanja prava nacionalnih manjina za ukupnu demokratizaciju društva i kvalitetniji razvoj multietničkih zajednica • jačanje javne svijesti da kultura tolerancije, uvažavanja različitosti, harmonizacija etničkih odnosa, suradnja većinskog i manjinskog stanovništva jača socijalni kapital (multietničkih) lokalnih zajednica • senzibiliziranje šire javnosti za potrebe i probleme nacionalnih manjina • osnaživanje manjinskih zajednica i njihovo aktivnije uključivanje u javni život • doprinos uvjetima kvalitetnijeg i perspektivnijeg razvoja multietničkih i povratničkih sredina • prihvaćanje europskih vrijednosti i standarda i olakšavanje procesa euintegracije • doprinos osposobljavanju lokalnih medija (novinara i urednika) za samostalnu produkciju emisija i programa koji će promovirati kulturu tolerancije kao važnog čimbenika za razvoj svake zajednice Teme projekta : • socijalni i gospodarski resursi multietničkih zajednica • manjine kao socijalni kapital lokalnih zajednica • obrazovanje u multietničkim zajednicama • uspostava i razvoj postkonfliktne komunikacije • multietničko kulturno i povijesno nasljeđe kao razvojni potencijali Mogućnosti lokalnih radio stanica u razvoju ... 95 • uvjeti održivog razvoja povratničkih sredina • međusektorska suradnja i razvoj (modeli suradnje medija, civilnog sektora, poduzetništva i lokalnih vlasti) • prekogranična suradnja lokalnih zajednica u regiji i korištenje EU fondova • manjinski doprinosi prekograničnoj suradnji • javno zagovaranje (i lobiranje) manjinskih potreba i interesa u funkciji razvoja lokalnih zajednica • komunikacija manjinskih vijeća s lokalnom samoupravom i lokalnim vlastima • metode i pristupi senzibiliziranja javnosti za pitanja manjina • manjine u političkom životu lokalnih zajednica Realizacija projekta : • Producirano je 12 edukativno informativnih emisija o problematici nacionalnih manjina i manjinskoj politici u Republici Hrvatskoj ; • Emisije su emitirane redovito, jedanput mjesečno na 15 lokalnih radio stanica na čitavom području Hrvatske u razdoblju siječanj 2012. - prosinac 2012 . ; • U svakoj su emisiji gostovale ugledne javne osobe, znanstvenici, političari, različiti eksperti koji se bave manjinskim temama i problemima, predstavnici manjinskih udruga i manjinske samouprave, predstavnici lokalnih vlasti, predstavnici NVO itd.; • U emisijama su također prezentirani primjeri dobre prakse kroz koje se govorilo o različitim projektima kojima manjinske zajednice doprinose razvoju svojih lokalnih sredina; 2. JAČANJE JAVNE SVIJESTI O MULTIETNIČNOSTI KAO POZITIVNOM SOCIJALNOM KAPITALU U RAZVOJU POVRATNIČKIH LOKALNIH ZAJEDNICA (Projekt je realiziran 2012. uz potporu Europske unije: Program IPA 2009) U okviru ovog projekta kao jedna od njegovih ključnih aktivnosti realizirane su informativno-edukativne kontakt radio emisije na lokalnim radio stanicama pod zajedničkim nazivom Multietničnost i razvoj. Ukupno je u periodu siječanj 2012. – prosinac 2012. realizirano i emitirano 117 radio emisija na 17 lokalnih radio stanica u gradovima i općinama na područjima od posebne državne skrbi. Glavni cilj projekta bio je ojačati javnu svijest o značaju izgradnje multietničkog života, integracije povratnika, obnovi povjerenja, pomirbi i suradnji kao ključnih elemenata kvalitetnog socijalnog i gospodarskog razvoja povratničkih i multietničkih lokalnih sredina koje su bile pogođene ratnim zbivanjima. 96 Antun Brađašević Kroz kontakt radio emisije obrađeni su sljedeći tematski sklopovi i sadržaji: - jačanje socijalnog povjerenja (socijalnog kapitala) u povratničkim i multietničkim sredinama - socijalna, gospodarska, demografska i kulturna, obnova povratničkih i multietničkih zajednica uz pomoć njihovog kulturno-povijesnog nasljeđa i tradicije kao njihovih razvojnih potencijala - privlačenje razvojnih programa i projekata i investicija u povratničke i multietničke lokalne zajednice - jačanje kapaciteta lokalnih subjekata (manjinskih organizacija i institucija, udruga civilnog društva, lokalnih vlasti i medija) na pitanjima promocija i jačanja socijalnog povjerenja, pomirbe, suradnje i razvoja - doprinos uravnoteženom regionalnom razvoju - doprinos boljem korištenju različitih EU fondova - promocija primjera dobre prakse razvoja povratničkih i multietničkih sredina i ohrabrivanje i podrška procesima daljnjeg povratka stanovništva - prevladavanje ratnih i postratnih trauma i razvoj postkonfliktne komunikacije Šire informacije o projektima dostupne su na: www.stina.hr DODATAK II ŠTO JE DOBRO ZNATI PRI KREIRANJU RADIJSKIH EMISIJA O PROBLEMATICI NACIONALNIH MANJINA Tehnički standard: usklađenost s digitalnom tehnikom Radijska emisija, kao medijski sadržaj treba udovoljavati nekim općim, ali i posebnim standardima i kriterijima te biti usklađena s određenim kvalitativnim parametrima . Za početak treba imati na umu tehnički standard. Naime, u današnje vrijeme primjene novih tehnologija nužno je biti usklađen s digitalnom tehnologijom koja se primjenjuje u radio-difuziji. To znači da oprema pomoću koje snimamo, montiramo, distribuiramo i plasiramo medijski sadržaj treba biti digitalizirana, kako bi postigli traženu kvalitetu zvuka, ali i interakciju i kompatibilnost s kolegama koji sudjeluju u kreiranju medijskog sadržaja. Konkretno, snimači bi trebali biti digitalni, obrada tona u odgovarajućim programima na PC-ima, a potom slijedi montaža također uz odgovarajuću softwersku i hardwersku podršku, da bi proizveli medijski sadržaj (npr. 15-minutnu radijsku emisiju) koji je potom moguće emitirati na jednoj ili više radio stanica, ili putem web-radija na internetu. Treba poštovati duljinu trajanja emisije. Naime, u današnje vrijeme kreiranja tzv. play-liste Mogućnosti lokalnih radio stanica u razvoju ... 97 sadržaja (emisija i glazbe) i po nekoliko dana unaprijed te nužnosti poštovanja programske sheme radija, za koju je dobivena odgovarajuća koncesija, treba se pridržavati dogovora oko „vremenskih gabarita”, pogotovo ako emisiju namjeravamo emitirati u mreži nekoliko radio stanica. Kriterij tehničke ispravnosti zapravo je stvar korektnosti prema drugim kolegama tehničarima i novinarima s drugih radio stanica koji preuzimaju dogovoreni sadržaj (emisiju) i plasiraju je u odgovarajući prostor. Opći kvalitativni standard: etičnost , konciznost i tehnička kreativnost Sadržaji naših emisija trebali bi zadovoljavati i tzv. opći kvalitativni standard. Pojednostavljeno rečeno to znači da npr. novinarski prilog, reportaža, intervju, ili neka druga forma unutar emisije trebaju biti napravljeni u skladu s novinarskim etičkim kodeksom, poštujući sugovornika i slušatelje, a osim što bi to trebalo biti informativno, zanimljivo, istinito itd., trebalo bi biti odgovarajuće duljine te dobro uklopljeno u emisiju. Kada je riječ o korištenju glazbenih sadržaja ili instrumentala, također valja koristiti samo ono na što imate pravo i odobrenje, odnosno licencu. Ankete i istraživanja su pokazali da sve bolje kod slušatelja prolaze kraći sadržaji. Drugim riječima, preduge, npr. jednosatne ili dvosatne radijske emisije u kojima se obrađuje samo jedna tema, definitivno su stvar prošlosti. Danas se traži tzv. komprimiranost informacija. Dakle, sažeto ,jednostavno prezentirano i plasirano, nedvosmisleno i lako razumljivo, dostupno slušateljima različite dobi i obrazovnog profila. Svaki segment emisije je značajan, od snimaka s terena do krajnje montaže, koja sve priloge može oplemeniti ili upropastiti. Ugledni radijski tehničar Ivan Babić iz Slavonskog Broda, primajući prije 20-tak godina nagradu za životno djelo ispred HURIN-a u Đurđevcu je znakovito rekao: „Novinari su doktori, a mi radijski tehničari medicinske sestre. Upućeni smo jedni na druge i kvaliteta našeg posla ovisi od naše interakcije.„ To znači da je posao montaže vrlo važan za uspjeh prihvaćanja emisije kod slušateljstva. Borba za pravi tajming Bitna je i terminska uvjetovanost. To znači kako se treba zalagati da emisije o nacionalnim manjinama budu emitirane u slušanim terminima, a ne nepovoljnim, kada ljudi nisu u prilici slušati radijski program. Na to treba misliti kada se dogovara i ugovara suradnja s pojedinim radio stanicama, koje emitiranjem naših emisija ostvaruju određenu (makar i minimalnu) nadoknadu, odnosno zaradu. Moramo se zalagati da naše emisije imaju pravi „tajming“ za emitiranje, jer na to imamo pravo. Pri tome je posebno značajno da pokušamo osigurati stalnost termina , odnosno da emisije idu u ustaljenom i prepoznatljivom terminu jer im to podiže slušanost. 98 Antun Brađašević Osjećaj za bitno Pri kreiranju priloga za emisije treba se pridržavati odgovarajuće programske koncepcije te imati na umu koje ciljeve želimo postići. Valja slijediti uredničku viziju kako treba izgledati serijal emisija npr. iz jednog projekta, a kako svaka emisija posebno, kako bi zajedno stvarale cjelinu koja može proći odgovarajuću evaluaciju. Sadržaji seminara, radionica, stručnih predavanja, terenskih istraživanja itd. , sve se to prelama i sažima u pojedinim emisijama. Vrlo značajno je biti osobno nazočan događaju kao novinar - pratitelj i izvjestitelj događanja, ali i imati osjećaj za bitno i npr. iz višesatne rasprave „izvući srž“ u svega nekoliko rečenica. Moramo uvijek imati na umu za kakvu formu (je li to 10 ili 30 minuta) kreiramo sadržaj, odnosno, koliko nam određena forma ostavlja prostora za novinarski izričaj. Senzibiliziranost za prava manjina Ukoliko nema istinske znatiželje i osobne senzibiliziranosti novinara za problematiku prava nacionalnih manjina te jednog osobnog korektnog i ispravnog stava prema ovoj problematici, koji polazi od nužnosti poštovanja svih ljudskih prava i prava nacionalnih manjina (koji se s vremenom nadograđuje kod novinara), teško je očekivati kvalitetne radijske emisije o manjinama. Ako se postavimo tako da svakom emisijom želimo prema boljem pomicati granice tolerancije, poštivanja ljudskih prava, multietničnosti, multikulturalnosti i demokracije u hrvatskom društvu, onda smo na pravom putu i svaka nova emisija bit će nam novi izazov, novi motiv za dokazivanje ljudskosti i profesionalnih novinarskih znanja. Suvišno je i govoriti o tome da u emisiji nema mjesta rasnoj netrpeljivosti, segregaciji po bilo kojoj osnovi, govora mržnje, protežiranja stereotipa o pripadnicima manjina i slično. No, pritom se mora biti oprezan, jer to katkada zna biti skriveno „između redaka“ npr. našeg sugovornika. Nužno je razotkrivati sve negativno što opstruira provođenje kvalitetne manjinske politike u Hrvatskoj. Dobro je znati s kim razgovarate (upoznajte sugovornika) kako ne bi dozvolili da se razgovor s tom osobom ne koristi radi ostvarivanja nekih njenih ili nečijih političkih i drugih ciljeva koji nisu podudarni s provedbom pozitivnih aspekata manjinske politike. Educiranjem jačati profesionalne standarde Treba uvijek primjenjivati visoke standarde novinarske profesionalnosti i provjeravati informacije prije objave. Treba općenito, svakodnevno raditi na osobnoj političkoj edukaciji i, dakako, posebno u segmentu manjinske politike koja se provodi u Hrvatskoj, ali i u, nama posebno zanimljivim, državama regije i dakako u EU, čiji smo punopravni dio. U uvjetima svekolike globalizacije, interneta, društvenih mreža, community radija i drugih mogućnosti treba biti svjestan da Mogućnosti lokalnih radio stanica u razvoju ... 99 radijska emisija koju kreiramo može medijskim kanalima stići do svakog slušatelja te može i treba izazvati pozitivnu reakciju, ali i vrlo poželjnu interakciju sa slušateljstvom. Stoga moramo voditi brigu da je urednik, ili voditelj emisije, (npr. u slučaju direktnog javljanja slušatelja telefonom u emisije) „prva crta obrane“ zaštite manjinskih prava. Npr. voditelj emisija o pravima nacionalnih manjina se ne treba ustručavati prekinuti ili osuditi pokušaje verbalne diskriminacije, ksenofobije, ili sličnih negativnosti koje se mogu doživjeti u takvim slučajevima. Specifičnost bavljenja ovom tematikom je u kontinuitetu, koji je nužno stalno nadograđivati i nastavljati. Drugim riječima, mi ćemo i dalje govoriti o nužnosti poštovanja prava pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj, ali će se događati da će se ona i dalje ponekad flagrantno kršiti. To nas ne smije obeshrabriti, jer je to svojevrsni “Sizifov posao“, ali zbog budućih naraštaja, naše djece, nekog budućeg pravednijeg i uređenijeg hrvatskog društva, moramo ustrajati. O nekim specifičnostima radijskih emisija za Rome Nije nužno biti pripadnik romske populacije da bi se kvalitetno sagledala i prezentirala sva kompleksnost njihovog načina života i pitanja i problema njihove interakcije i suživota s većinskim narodom ( stanovništvom) da bi se to dobro prikazalo obrađujući određene teme u radijskim emisijama. Ipak, daleko je lakše, dapače, bilo bi idealno kada bi radijske emisije o Romima koje su namijenjene većinskom stanovništvu kreirali (ili bar sukreirali) sami Romi. Drugima bi primjerice proučavanje povijesti Roma bila dobrodošla polazna osnova, ali je svakako percepcija njihovog života u realnom vremenu i u današnjim uvjetima najvažnija. S obzirom na stil života i tradicijske navike apsolutno se može potvrditi kako „nisu svi Romi isti“, ali to vrijedi i za Hrvate, Srbe,… Npr. život u romskim naseljima otkrit će posebnost koja nije drugima svojstvena. Međutim, u pravilu su tu i problemi koji drugdje nisu toliko naglašeni. U toj populaciji i dalje je najnaglašeniji problem daleko manje obrazovanosti od drugih, a usko vezano uz to je i pokušaj „bijega s dna društvene ljestvice“ prema gore. Kao novinar-urednik emisija o Romima razgovarao sam s neobrazovanima, beskućnicima i modernim nomadima, ali npr. i s vrlo uspješnim poduzetnicima, visoko pozicioniranim političarima, liječnicima, sveučilišnim profesorima s međunarodnom reputacijom itd. Emisije o Romima treba raditi bez predrasuda da je to isključivo problematika socijalnog dna. Dapače, možemo otkriti puno vrijednih stvari koje treba prezentirati većinskom stanovništvu. Istovremeno, moramo duboko i odgovorno ući u romske probleme i pokazati različite oblike njihove diskriminacije: često indirektne i skrivene! Vrlo je važno stalno imati na umu da o problemima i pravima Roma u prvom redu treba informirati i educirati većinsko stanovništvo, a ne same Rome. Nužno je detaljnije hrvatskoj javnosti pojasniti i prezentirati što sve podrazumijeva i koliko je truda uloženo u „Desetljeće Roma“ te što donose neke od vrlo značajnih svjetskih inicijativa koje su inicirane s razine UN-a, EU i SAD-a. Bilo bi vrlo značajno da kroz 100 Antun Brađašević medijski rad pokušamo afirmirati Rome kao sudionike sistema lokalne manjinske uprave te ih što više uključiti u potpuno ravnopravan odnos s drugima kada govorimo o ustroju i djelovanju sistema lokalne i regionalne ( područne) uprave i samouprave . Trebalo bi posebno uključivati mlade te poticati i afirmirati ideje o obrazovanju uz isticanje primjera dobre prakse. U kreiranju medijskih sadržaja nužno je kontaktirati romske udruge i općenito romske predstavnike kojih je dosta i koje se može naći u različitim javnim sferama. Ne samo da je poželjno, već je i nužno da Romi sami govore o svojim problemima, a ne da to čini netko umjesto njih. 101 Kazalo o autorima Antun Brađašević Rođen je 1962. god. u Novoj Gradiški. Studirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, računovodstveno - financijski smjer. U novinarstvu radi od 1990. godine na različitim novinarskim poslovima u Javnom poduzeću za informativnu djelatnost Nova Gradiška, na Hrvatskom radiju - radio postaji Nova Gradiška te na Gradskom radiju Nova Gradiška gdje je obnašao i dužnost glavnog urednika. Tijekom novinarske karijere surađuje s brojnim drugim medijima i medijskim projektima. Posebno je aktivan u medijskim projektima civilnog društva .U sklopu te suradnje pripremao je i uređivao radijske i multimedijalne serijale vezane za problematiku nacionalnih manjina, europske integracije, borbu protiv seksualnog zlostavljanja djece, borbu protiv korupcije i druge teme. Vodio je i uređivao više web portala na kojima se posebno bavio temama eu-integracija i zaštitom okoliša. Napisao je dvije knjige o povijesti sporta na novogradiškom području i to Slavonac za sva vremena i Omladinac u srcu. Srđan Dvornik Nezavisni konzultant, istraživač, prevodilac i publicist iz Zagreba. Djeluje u projektima zaštite ljudskih prava, etničke ravnopravnosti, promoviranja demokratske političke kulture i kulture prava. Stručna područja: sociologija, politologija, filozofija društva i politike. Radio je u obrazovanju, izdavaštvu, zakladništvu i zaštiti ljudskih prava. Uredio knjige: Druga strana rata. Kako je bilo civilima (2000.); Hrvatska, godinu dana nakon promjena- prva bilanca (2001.); Transformacija Hrvatske: sljedeći korak (2005.), u kojoj je i koautor. Autor je knjige Akteri bez društva (2009.) - iste godine objavljena je i verzija na engleskom jeziku: Actors Without Society. Preveo veći broj knjiga s područja društvenih i humanističkih znanosti. Objavljuje znanstvene i stručne članke, analize sistema i mjera zaštite ljudskih prava i primjene prava manjina, medijske komentare i analize. Angažiran u više građanskih inicijativa i udruga. U suradnji s organizacijama civilnog društva radi na obrazovanju, razvoju programa i strategija unapređenja participativne demokracije i građanskog angažmana u afirmaciji ljudskih prava i ravnopravnosti. 102 Stjepan Malović Stjepan Malović Doktor komunikacijskih znanosti i redovni profesor u trajnom zvanju. Do umirovljenja 2012. godine, obavljao je dužnost pročelnika Odjela za turizam i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zadru. Dugogodišnji je novinar koji se danas posvećuje znanstvenoj analizi medija i edukaciji novinara. Do sada je bio autor, koautor i urednik 15 knjiga na temu medija. Predaje na više studijskih programa novinarstva na Sveučilištu u Zagrebu, na veleučilištu VERN, te na studiju novinarstva Univerziteta u Podgorici. Malović je bio direktor Među-narodnog centra za obrazovanje novinara (ICEJ) od 1998. do 2009. godine. Koordinirao je od 2005. do 2007. Tempus projekt JETiC, koji u suradnji sa Sveučilištem u Beču i Visokom školom novinarstva iz Lille-a razvijao program osposobljavanja medija u Hrvatskoj. Osnivač je SEEMO (South East European Media Organisation, te član Vijeća za medije Hrvatskog Helsinškog Odbora. U novinarstvu je od 1967. godine. U Večernjem listu djelovao od 1968. do 1991. godine, gdje je bio novinar izvjestitelj te urednik. U razdoblju od 1985. do 1990. bio je zamjenik glavnog urednika. Nagrađen Godišnjom nagradom Hrvatskog novinarskog društva 1988. godine. Nositelj Spomenice domovinskog rata 91.-93. Odlikovan je Medaljom časti Francuske Republike (orden Chevalier de l’Ordre National du Merite 2003.). Ljubomir Mikić Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1998. godine. Dugogodišnji je član, pravni savjetnik i nekadašnji predsjednik Centra za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć – Vukovar, s više od petnaest godina profesionalnog iskustva u radu na pitanjima ljudskih i manjinskih prava u civilnom i vladinom sektoru. Od studenog 2008. do svibnja 2013. godine radio je u Ministarstvu uprave Republike Hrvatske na mjestima načelnika Odjela za nacionalne manjine i voditelja Službe za politički sustav i nacionalne manjine. Autor je i koautor više izvještaja, analiza i zagovaračkih tekstova o stanju ljudskih i manjinskih prava u Hrvatskoj. Mediji u borbi za ostvarivanje manjinskih prava... 103 Radenko Udovičić Radenko Udovičić radi kao direktor Media plan instituta iz Sarajeva, organizacije koja se bavi edukacijom novinara i PR osoblja, medijskim istraživanjima i produkcijom. Profesor je na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu na odsjeku za novinarstvo kao i na Fakultetu društvenih znanosti “Milenko Brkić” u Međugorju. Doktorirao je na Odsjeku žurnalistike Fakulteta političkih nauka Sveučilišta u Sarajevu. Autor je knjiga Odnosi sa javnostima i novinarstvo – informatori s različitim ciljevima (2007) i Vjerodostojnost medija – teorijske i praktične dileme (2012) kao i urednik i koautor niza drugih naučnih i praktičnih publikacija. Novinarstvom se počeo baviti 1991. na sarajevskom radiju Studio 99. Tokom profesionalne karijere prošao je rad na svim medijima – od radija i televizije, preko tiska i interneta. Bio je dopisnik brojnih medija iz regije te Radija Slobodna Evropa na južnoslovenskim jezicima. Od 1996. godine bavi se analizom sadržaja medija i istraživanjima javnog mnijenja, a više od deset godina bavi se pitanjima različitosti u medijima i medijskim tretmanima nacionalnih manjina. Gordana Vilović Diplomirala je politologiju (1980. g.) i novinarstvo (1992. g.) na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Na istom fakultetu je magistrirala i doktorirala. Izvanredna je profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje predaje na predmetima Mediji i različitost, Novinarska etika, Uvod u novinarstvo, Povijest vijesti te Mediji i pravo djeteta. Stručno se usavršavala u SAD. Autorica je i koautorica šest knjiga, između ostalog, o medijskoj etici, obrazovanju za novinarstvo i povijesti medija. Također, autorica je niza stručnih i znanstvenih radova o različitim aspektima rada i života manjinskih skupina u odnosu na medijski tretman u Hrvatskoj i u jugoistočnoj Europi koje je objavljivala u zemlji i inozemstvu. Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć - Vukovar Nositelj projekta: Partneri: Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć – Vukovar Fra. Antuna Tomaševića 32 32000 Vukovar, Hrvatska Tel: +385 (0)32 413 317 ; 413 319 Fax: +385 (0)32 413 317 E-mail: [email protected] www.center4peace.org Institut Saveza za tranzicijska istraživanja i nacionalnu edukaciju – Institut STINE Šetalište Bačvice 10, 21000 Split, Hrvatska Tel/fax: +385 (0)21 321 421, 488 945, 488 936 E-mail: [email protected] & [email protected] • www.stina.hr Ulaganje u budućnost Udruga romskog prijateljstva LUNA Kralja Zvonimira 66, 31300 Beli Manastir, Hrvatska Tel./fax +385 (0)31 700 173 • Mob:+ 385 98 95 75 010 E-mail: [email protected] Posredničko tijelo razine 2 Europska unija Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda Posredničko tijelo razine 1 VLADA REPUBLIKE HRVATSKE Ured za Udruge Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva Štrigina 1a, 10000 Zagreb, Hrvatska tel +385 (0)1 23 99 100, fax: +385 (0)1 23 99 111 zaklada.civilnodrustvo.hr Ured za udruge Odjel za provedbu programa EU i međunarodnu suradnju Radnička cesta 80/V 10000 Zagreb, Hrvatska tel: +385 (0)145 99 814 e-mail: [email protected] http://www.uzuvrh.hr Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost izdavača Instituta STINE Više informacija o EU fondovima može se vidjeti na web stranicama Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije: www.strukturnifondovi.hr
© Copyright 2024 Paperzz
