Javna ustanova Nacionalni park "Sjeverni Velebit" JEDINICA ZA PROVEDBU PROJEKTA Krasno 96 53 274 Krasno e-mail: [email protected] [email protected] U Rijeci, 04.07.2012. PRIMJEDBE NA PLAN UPRAVLJANJA OKOLIŠEM ZA PROJEKT „USPOSTAVA OSNOVNE INFRASTRUKTURE ZA UPRAVLJANJE NACIONALNIM PARKOM SJEVERNI VELEBIT“ Poštovani, Dana 02.07. izostala sam sa posla da bi prisustvovala javnoj Prezentaciji plana upravljanja okolišem za projekt uspostave osnovne infrastrukture za upravljanje Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit (rekonstrukcija pastirskih stanova na Alanu i Lubenovcu). Zanimalo me, kao Podgorku porijeklom, kako prestavnici JUNPSV objašnjavaju svrhu ovog projekta navodeći „uspostavu prihvatljivog modela obnove pastirskih stanova te očuvanje ugroženih staništa (travnjaci) putem uvođenja ispaše i košnje i očuvanje kulturne baštine Nacionalnog parka obnovom tradicijskog graditeljstva.“ Nisam dobila traženi odgovor pa ću ponoviti postavljena ali i neka nova pitanja koja se nemeću nakon prezentacije Plana upravljanja okolišem. Dakle, na Alanu (1340 m n.m.) i Lubenovcu (1290 m n.m.) gradili bi se pastirski stanovi, dovela stoka koja bi pasući pridonjela očuvanju travnjaka. Koliko vremena godišnje bi stoka boravila na tim pašnjacima i što bi s njom bilo zimi? Tko bi kosio ili se kreće od pretpostavke da to ne bi bilo potrebno? Gdje bi se spremalo sijeno? Tko bi štitio stoku od predatora? Tko bi snosio eventualno nastale štete? Poznato je da su na Sjevernom Velebitu stočarili Podgorci. Da li se itko zapitao, prije nego je zamislio vratiti stočarenje na Velebit zašto su se Podgorci uopće prestali baviti stočarenjem i zašto su naposlijetku isčezli? U svom radu "Jablanac (1179.-1979.) Povijesna skica prigodom 800. obljetnice", 1979, Šime Balen spominje iseljavanje najmanje 75% stanovništva Jablanačkog podgorja nakon drugog svjetskog rata. Ne želim skrenuti s teme pa ću podsjetiti odgovorne za ovaj projekt na činjenicu da je način života Podgoraca još prije gotovo 170 godina u Gajevoj Danici opisao autor potpisan jedino inicijalima JSV nazivajući ih „Horvatskim nomadima“ jer je seljenje velebitskom padinom bio jedini način da se tamo i održe stoljećima. Autor opisuje da u podnožju Velebita vlada južnotalijanska klima, u sredini „sieverne Niemačke ili Pruske“, a na vrhovima zima „švedska ili sievero – ruska“, pa navodi: „I to je uzrok, da žitelji ovog prediela nomadno žive, t.j. da se neprestano sele.“ Što se danas uopće zna o stočarenju i životu negdašnjih Podgoraca? Opis načina života uglavnom je ostao sačuvan u zapisima vrijednih ljudi jer je nažalost sve manje onih kojima je život bio satkan od stočarenja ovim krajem. Zime su provodili u Podgorju, primorskom podnožju Velebita. Oko Jurjeva (23.04.) su počinjali selidbe u Pode. Podi su visoravni smještene na oko 800 m nadmorske visine. Selidbe su trajale danima jer su na mulama i magarcima nošene sve stvari koje su bile potrebne da bi se tamo provelo ljeto. Oni koji bi došli među prvima i najmlađi bavili su se timarenjem stoke, branjem brsti i drva, čišćenjem štala... 1 Tek početkom svibnja, kada bi svi iselili, u Podima bi počinjao normalan život, počele bi se obrađivati njive i vrtovi jer bi nestalo vrijeme mraza. Vrijeme između 13.06. (Antunovo) i 29.06. (Petrovo) bilo je obilježeno košnjom sijena. Nakon toga datuma pastiri bi sa stadima odlazili u Nadgorje (Alan i Lubenovac). Neki su imali pašnjake blizu ljetnih stanova pa su se svaku večer vraćali u Pode, no većina je sa stadima odlazila na pašnjake koji su nalaze na oko 1200-1400 m nad morem i stoga su na tim mjestima imali nastambe za zakon od nevremena i predatora, tzv „stanove“. Počerkom rujna, točnije 08.09. (Mala Gospa) pastiri sa stadom vraćali bi se u stanove na Podima, a u drugoj polovici istog mjeseca pokošeno sijeno, obitelji i sve njihove stvari selili bi u Podgorje gdje bi boravili do idućeg proljeća. Dakle, ako će stoka biti samo dva mjeseca, koliko može biti na Lubenovcu i Alanu, gdje će biti preostali dio godine, kada je povijesna činjenica koja proizlazi iz brojnih dokumenata ta da je tradicijsko stočarenje vezano uz seljenje stoke i ljudi. Da li je danas moguće očekivati da će se netko sa stokom seliti iz Podgorja na vrhove Velebita, odnosno tko će uopće doći sa stokom na vrhove Velebita, kad u Podgorju stoke više nema? Uostalom, što je tijekom posljednjih desetljeća učinjeno da bi se ljudi koji imaju svoju djedovinu na prostoru Podgorja poželjeli vratiti, a da se pritom ne žele baviti sezonskim turizmom? Ta većina sela nema tekuću vodu, zimu su uglavnom odsječeni od odstatka svijeta radi bure, u pravilu bez struje, a na potezu od Karlobaga do Svetog Jurja nema niti osnovne škole.... (početkom prošlog stoljeća škole u Podgorju je bilo desetak pučkih škola). Stoga je potpuno jasno da se ovi objekti grade samo za posjetitelje i turiste,jer se ni u koju drugu svrhu ne mogu upotrebljavati, naime, poznato je da NP ima svega 4 nadzornika, pa je isto tako jasno da se za njih 4 ne gradi 10 objekata. Da, čovjek je boravio 2 (dva) mjeseca godišnje na Lubenovcu i ostavo je svoj trag u vidu kamenih ostataka pastirskih nastambi. Preostali dio godine Lubenovac i sve ostale košanice bile su prepuštene prirodi. Kamen je bio jedini i materijal, osim drva, od kojeg su se takova skloništa mogla raditi jer su to materijali koji egzistiraju na tom području. Muči me još jedno pitanje. S obzirom da se objekti grade za posjetitelje, da li je zaista moguće očekivati da će Svjetska Banka kontrolirati što se događa s rezultatima projekta nakon izgradnje? Ako je jedna od svrha projekta „in situ učenje i omogućavanje posjetiteljima doživljaja tradicionalnog načina života na ovom području“, pa i radionice za mlade i djecu, kako je bilo rečeno na prezentaciji, je li zaista moguće očekivati da cesta do Lubenovca neće biti asfaltirana budući se poznato da je najbliži ulaz u Lubenovac je makadamskim putem sa Štirovačke ceste i iznosi oko 8 km, a s Alana nešto manje?? Kako će dalje kontrolirati da se ne uništi ovaj najljepši dio Velebita, da javna ustanova neće dovesti struju, vodu i drugu infrastrukturu, da se objekti neće prenamijeniti za nešto drugo? Svi dosadašnji primjeri u Hrvatskoj pokazuju da, kada se jednom započne s takvom izradom infrastrukturnih objekata, to nije kraj, nego da se onda uskoro infrastruktura „poboljšava“ i „pojačava“ i da netaknuti dijelovi prirode prestaju biti prirodni i izvorni a postaju turistički centri, često s neukusnim i kičastim sadržajima. Nakon odlazaka Podgoraca s Velebita, Velebit je promijenio svoju fizionomiju i postao posljednje utočište za mnoge životinjske vrste. Upravo zbog toga je i proglašen nacionalnim parkom (“Područje je proglašeno nacionalnim parkom zbog izrazite raznolikosti krških fenomena, bogatstva živog svijeta i iznimnih prirodnih ljepota na relativno malom prostoru“), dakle zbog prirodnih vrijednosti, a ne zbog pastirskih stanova. Pa se postavlja pitanje kako je moguće na takvom području s takvim prirodnim vrijednostima uopće graditi objekte za posjetitelje, kada ti objekti, kao što je opće poznato, neminovno imaju utjecaj na prirodu. Zar ne bi takve objekte bilo opravdanije graditi izvan nacionalnog parka? Kako je moguće da se, unatoč svemu navedenom, gradnji pristupa bez izrade ocjene utjecaja na prirodu, a dobro je poznato da je Republika Hrvatska potpisala brojne međunarodne konvencije koje jamče zaštitu staništa i zabranjuju uznemiravanje ugroženih životinjskih vrsta? Planom se predviđa obnova objekata, međutim objekata na tim mjestima gdje se predviđa gradnja ili objekata nema ili je prisutna hrpa kamenja i nemoguće je rekonstruirati što je tamo bilo. Zakonom o gradnji opisano je da se mogu obnavljati samo postojeći objekti. A što se onda u 2 ovom slučaju obnavlja? Zar nisu kulturna vrijednost eventualno ostaci nekadašnjih autohtonih objekata, a ne današnje novogradnje? Zar iz svega ovog ne proizlazi da je projekt prepun dvojbi i potencijalno štetan s različitih aspekata? Zar ne bi stoga bilo pametnije taj novac preusmjeriti za one potrebe koje stvarno postoje, eventualno urediti objekte u Štirovači odnosno u postojećim naseljima, i tako učiniti korist i lokalnom stanovništvu i prirodi, umjesto slijepo inzistirati na gradnji objekata koja je posve upitna i sa kulturološkog i s ekološkog stajališta? Završiti ću dopis citatom autora dr. R. Simonovića koji godine 1932. u Glasilu Hrvatskog planinarskog društva „Naše planine“, br. 3. objavljuje članak pod nazivom „Bitne odlike Velebita“ , koje sadrži dijelove njegovog pisama I. Krajaču. I ne mogu se oteti dojmu da je projekt „Uspostava osnovne infrastrukture za upravljanje NPSV“ ipak preveliki zalogaj za JUNPSV, jer u Planu opravljanja nisu sagledani spomenuti aspekti. Opisujući tadašnji Velebit navodi: „Velebit je geološki muzej (...), Velebit je i botanički muzej (...), Velebit je i zoološki muzej (...), Velebit je i kulturni muzej jer se na njemu održala najstarija naša stočarska kultura, onako kako je Homer u Odiseji opisuje. Gradnja kolibe praprimitivna, odgoj stoke praprimitivan,mljekarstvo kao kod Polifema Homerova pa pomislite još da Homer spominje ograde od kamena sa trnjem ozgo kao u Primorju draču (Palinur) i dan danas što meću, Velebit je i danas (bez ovih stanova op.a.) etnološki muzej prve klase (...)“ Da li zaista smatrate da je svrha ovog projekta opravdana i da će danas, s ovim novim stanovima, Velebit ostati onakvim kakvog ga je doživio dr. Simonović? Unaprijed hvala na odgovorima. Srdačan pozdrav, Ines Kovačević, dipl.ing. 3