Bitka na Sutjesci (njemačka operacija Schwarz) Velike partizanske bitke na Sutjesci i Neretvi započele su u prvoj polovici svibnja 1943. Vođene su preko 1000 kilometara daleko od savezničkih snaga. Bile su to teške bitke protiv daleko moćnijeg neprijatelja. Prema knjizi Viktora Kučana „Borci Sutjeske“ Beograd 1996., na Sutjesci su ratovale 1., 2. i 3. Dalmatinska brigada te druge samostalne ili zajedničke jedinice. Partizanske snage brojale su ukupno oko 18 000 boraca i 3 000 ranjenika. Knjiga sadrži osobne podatke o svakom učesniku, ime, prezime, datum, mjesto i općinu rođenja, nacionalnost, socijalnu pripadnost itd. U dalmatinskim jedinicama ratovalo je 5 774 boraca rođenih na području 19 dalmatinskih općina, a 2 506 ih je poginulo, što je skoro polovica. Bila je to mladost Dalmacije jer ih je 70% bilo mlađe od 25 godina. Njihova imena nalaze se na spomenicima, spomen obilježjima i muzejima na centralnom mjestu ratnih događanja, ali i u njihovim rodnim mjestima širom Dalmacije. O njima su snimljeni filmovi, njihova djela su priznata u cijelom svijetu jer su oni stvarali hrvatsku i svjetsku povijest. Između 5. i 9 lipnja 2. Dalmatinska brigada izgubila je preko 300 boraca (poginuli i ranjeni), ali je uspjela odbaciti neprijatelja. Nakon toga slijedi izvještaj brigade Vrhovnom štabu: „ Nijemci nadiru sve jačim snagama i sve upornije. Mi smo izgubili 2 trećine svoga ljudstva, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu.“ Tijekom 32 dana operacije Schwarz njemačko i talijansko zrakoplovstvo sa aerodroma Mostar, Butmir, Rajlovac i Skadar izvršilo je oko 2 000 borbenih, izviđačkih i drugih letova protiv jedinica operativne grupe NOVJ. Antifašistički spomenici i spomen obilježja postavljena su na područjima većeg broja neretvanskih župa. Na žalost, neki od tih spomenika, za vrijeme Domovinskog rata, su srušeni ili oštećeni. Uglavnom su zapušteni i napušteni. Dalmatinski partizani – učesnici bitke na Sutjesci 15.05. – 15.06.1943. OPĆINA Benkovac Biograd Brač Drniš Dubrovnik Hvar Imotski Knin Makarska Metković Omiš Ploče Sinj Split Šibenik Trogir Vis Vrgorac Zadar UKUPNO UKUPNO BORACA 86 54 140 74 18 145 180 568 362 58 245 231 318 1 091 1 316 435 43 249 161 5 774 Slika 1 Spomenik palim partizanima Bitke na Sutjeski POGINULO 43 36 86 26 3 84 79 235 188 20 141 114 120 557 535 228 17 124 70 2 506 . Zbijeg Spas nemoćne djece, žena i starosti nagovjestio je zbjeg prema južnoj Italiji i Egiptu. Zbjeg je počeo u jesen 1943 i trajao do kraja Drugog svjetskog rata. Prema objavljenim podacima u zbjegu je boravilo86 39 674 osobe od čega u južnoj Italiji 872, a u Egiptu 28 120 osoba. 3 682 osobe su mobilizirane u jedinice NOVJ u južnoj Italiji. Najveći broj izbjeglica (33 949) je bio iz Dalmacije. Prvi dio zbjega otišao je sa Visa 30. prosinca 1943, a posljednji dio vratio se iz Egipta 26. ožujka 1946. 85. Ante Gradac – Graci, pleme u Zapadnoj Plini, Metković 2009, str. 28 86. Miroslav Ćurin – List poruka borca od 10. rujna 1985 Fotografija br. 39., grupa izbjeglica Krajem siječnja 1944 zbjeg je krenuo sa područja današnjeg Grada Ploča. Izbjeglice sa neretvansko biokovskog područja dopraćene su u uvalu Dobrogošće u Baćini gdje je bila glavna ukrcajna luka. Zbog nevremena i lošeg brodovlja, a najviše zbog njemačkih patrolnih čamaca putovanje je bilo veoma rizično. Pratnju i ukrcaj osiguravale su manje partizanske jedinice. Osim partizanskih brodova prijevoz su obavljali i saveznički brodovi 87. Srećom sve grupe upućene iz Baćine prevezene su do Visa i dalje do Afrike. Istina je da su njemačke patrole u dva navrata vidjeli brodove koji su došli po izbjeglice, ali nakon sukoba brodovi su se udaljili, a izbjeglice su se razbježale. Fotografija br. 40.,Uvala Dobrogošće u Baćini. 87. Mate Barbić – Zbjeg sa biokovsko neretvanskog područja u južnu Italiju i Elshatt, Zbornik Biokovo u NOB, Split 1983, str. 771 Od kraja veljače do početka lipnja 1944 u jedanaest vožnji od Baćine do Visa je prebačeno 1 500 ljudi. Najveći broj izbjeglica je otišao iz Baćine, Briste, Podace i Zaostroga. Iz ovih mjesta u zbjeg je otišlo preko 50% civilnog stanovništva. Samo iz Baćine u Elshattu je boravilo više od 200 osoba od čega ih je tamo umrlo 19 osoba uglavnom djece i starijih osoba. Također u zbjeg su odlazili i stanovnici iz nekih neretvanskih župa i to iz Pasičine, Pline, Desana, Slivna i dr. Ipak mnogi nisu uspjeli otići sa zbjegom i mnogi će još stradati ili biti deportirani u zatvore i logore na prostoru NDH ili Njemačke. Čim su izbjeglice stigle počeli su se privikavati i organizirati život. Utvrđeni su logori po rajonima, a rajoni po šatorima. Osnovan je centralni odbor zbjega, a zatim logorski i rajonski odbori koji su vodili cjelokupnu brigu oko zbjega. U Elshattu je rođena Jelka Gradac kći Dujina, udana Glamuzina kao i mnoga druga djeca. 3.10. Prisilno iseljavanje Dalmatinaca Po zapovjedi njemačkog generala Lothara Rendulića u proljeće 1944 iz Dalmacije je nasilno iseljeno oko 30 000 Hrvata.109 U to vrijeme nijemci se pripremaju za iskrcavanje savezničke vojske , pa su 18. ožujka u Metković doveli 980 muškaraca (od 16 do 60 godina starosti) sa Mljeta, Korčule, Hvara i Pelješca.110 Ta tragedija zadesila je najviše srednju i južnu Dalmaciju. Sa pojedinih područja iseljena su cijela sela. Ovo etničko čišćenje Nijemci su izveli na vrlo surov način tjerajući stanovnike bez obzira na vremenske ili bilo koje druge uvjete da pješice idu do Metkovića, a zatim ih krcali kao stoku i prevozili u logore u Bosni i Slavoniji. Ovu evakuaciju su prešutno prihvatile vlasti NDH i pridružili se pomagajući nijemcima u deportaciji svojih sunarodnjaka. Nesretnici su završavali u pripremljenim logorima na Ali Pašinom Mostu kod Sarajeva, Iloku, Osijeku i drugdje. O prisilnoj evakuaciji stanovništva pisao je ustaški ministar Edo Bulat njemačkom poslaniku u Zagrebu no od toga koristi nije bilo. Njemačka vojska se je ponašala kao okupatorska vojska ne slušajući svoje saveznike. Fotografija br.58, Njemački general Lothar Rendulić Slika preuzeta iz Kronike antifašistički Split, 2011, str 615 109. Udruga antifašista Split – „Antifašistički Split kronika 1941-45“, Split 2011, str. 612 110. M.Ujdurović –Biokovsko neretvansko područje u NOB-i i socijalističkoj revoluciji,Split 1983,str.263 Tako je deportirano oko 30 000 Dalmatinaca, a oko 30 000 je otišlo zbjegom u Afriku i Italiju što znači da je 60 000 ljudi iseljeno iz Dalmacije. Egzodus dalmatinaca je započeo u rano proljeće 1944 tj. 19. ožujka na dan sv. Josipa. Njemačka vojska organizirala je ofenzivu čiji cilj je bio upravo čišćenje terena od stanovništva. Metković je bio grad u kojem su dovodili žene, djecu i starost. Radilo se o stanovnicima južne i srednje Dalmacije. U Metkoviću je vršen raspored i organizacija stočnih vlakova bez voznog reda. Od neretvanskih župa, kao i do tog momenta, najviše je stradala Pasičina i Plina, ali nisu bile pošteđene ni druge župe. Uhićeni su i mnogi Borovčani, čija sela su po prvi put spaljena, a otjerani su i Desanci, Slivanjci i drugi. Nijemci nisu nikome vjerovali već su svakoga vidjeli kao mogućeg neprijatelja. Njemački vojnici su tragali po brdima i sve one koje su sakupili sakupljali su u grupe koje su pješke upućivane ili bile prevažane u pravcu Metkovića. Sa Biokova put je vodio Napolenovom cestom od Turije preko Vrgorca do Metkovića. Tako je potjerana jedna grupa iz Pline (oko 30 uhićenika) pješice iz Puljana, preko Crnog vira i Borovaca u Nova Sela odakle su njemačkim kamionima odvezeni u Metković. Ostale grupe sakupljene u župama Baćine, Briste, Graca itd sakupljani su i vlakom preko Rogotina i Komina voženi do Metkovića. Čišćenje terena i sakupljanje stanovništva obavile su njemačke postrojbe iz 118 i 369 divizije te cijeli šesti ustaški zdrug. Ukupno je angažirano između 2500 i 3000 neprijateljskih vojnika, koji su se nekoliko dana kretali po vrletima Biokova ubijajući i pljačkajući te odvodili goloruko civilno stanovništvo.111 Toj sili partizani se nisu mogli ozbiljnije suprotstaviti. Naime, glavne partizanske snage tada su bile na Visu gdje je vršeno obučavanje i formiranje većih partizanskih postrojbi. 19. ožujka 1944. Okupator je opkolio Biokovo sa svih strana. Naoružani do zuba krenuli su iz svih garnizona i istovremeno započeli akciju koja je možda bila i najopsežnija u čitavom ratu. Sva naselja koja su se nalazila od Makarske do Ploča sa morske strane i Napoleonove ceste, koja vodi Kule Norinske do Turije, bola su određena za pretres, pljačku i iseljavanje stanovništva. Mnogi mladi ljudi teško će danas povjerovati da je bilo moguće, odnosno, da je uopće izvršen takav genocid nad golorukim civilnim stanovništvom. Strahotre koje su počinili njemački vojnici i ustaše teško je opisati i sveobuhvatno čitateljima predočiti. Odlučio sam nešto detaljnije opisati strahote koji su ovom prilikom zadesile Plinu. 1944 je četvrta ratna godina i cijelo to vrijeme sela su pljačkana, paljena, a stanovništvo spašavajući goli život nije obrađivalo polja. 111. D. Pipinić, „Ratni Kotar Metković u NOB-i“, Split 1986, str. 310 Nitko više ne spava u kućama već se krije po pećinama i jamama. Vlada velika glad, a mnoštvo ljudi je bolesno zbog izgladnjelosti i loših uvjeta života. Mnogi su otišli u partizane, zbjegove u Italiju i Afriku ili su u logorima. Muškarci se kriju duboko u brdima i teško ih je locirati, a u blizini sela kriju se žene s djecom i starost koja nije mogla ili nije htjela ići dalje od svojih kuća. I upravo ta djeca, njihove majke i starija čeljad su pohvatani i prisilno odvedeni u Metković, a od tud u logore. U ovoj akciji koja je trajala nekoliko dana temeljito su pretražena sva plinska sela i prostor oko sela. Sve što nije bilo popaljeno i opljačkano do tata učinjeno je sad. U Plini na kućnom pragu strijeljan je Jure Krstičević i njegovu ženu Tunu, Ivana Rončevića, Matu Gradca, Stanu Gradac udovicu Pera i Ivu Gradac udovicu Ante. Sa sobom su poveli sve koje su mogli pronaći: U Plini Zapadnoj; - Grebine ukupno 6 osoba od čega 2 djece, -Radoši ukupno 9 osoba od čega 2 djece -Podgradina ukupno 1 osoba, -Janjići ukupno 4 osobe, -Kod Kule ukupno 10 osoba od ćega 4 djece, -Peračko Blato ukupno 10 osoba od čega 6 djece, -Resna Kosa ukupno 9 osoba od čega 3 djece, -Crnoća ukupno 3 osobe od čega 2 djece, -Podžuželj ukupno 6 osoba od čega 2 djece, -Dumonjac ukupno 12 osoba od čega 5 djece i -Radaljac ukupno 4 osobe od čega 2 djece. 74 osobe od čega 27 djece Ukupno U Plini Istočnoj; -Eraci ukupno 18 osoba od čega 10 mdjece, -Karamatići ukupno 19 od čega 13 djece, -Vrbici ukupno 1 osoba, -Parmaćima ukupno 4 osobe od čega 3 djece, -Popovcima ukupno 4 osobe od čega 2 djece, -Puljanima ukupno 11 osoba od čega 5 djece i -Zmijarevićima ukupno 2 osobe. Ukupno 49 osoba od čega 33 djece Sveukupno 123 osobe od čega 60 djece. Neka djeca imala su sreće i sasvim slučajno su izbjegla okruženje i odlazak u logore: Prvi slučaj Najveći broj djece nijemci su pronašli u jednoj jami na području Botuše (tromeđa KO Baćine, Pline i Pasičine). Djeca sa majkama bili su skriveni u dubokoj jami, ali su bili prisiljeni izaći i priključiti se ostalim uhićenicima. Nijemci su u jamu ubacili bombe kako bi bili sigurni kako nitko u njoj nije ostao. Ipak u njoj je ostalo šestoro djece koja su prošla bez ikakvih ozljeda. Bombe su eksplodirale na dnu jame, a djeca su se nalazila u strani višeg predjela. Spašeni su: Dana Krstičević (16), Dragica Krstičević (13), Stipan Krstičević (11), Ostojić Mirko (11), Ostojić Dušan (9) i Ostojić Biserka (9). Drugi slučaj Među uhićenicima iz Karamatića koji su sprovedeni na željezničku stanicu u Kominu nalazile su se obitelji Ivana i Mije Malete. Maleta Josip Ivanov (6) i Maleta Neda Mijina (10) te još neka djeca dok su čekali dolazak vlaka udaljili su se od željezničke stanice. Tako nisu ukrcani, a pošto su naknadno otkriveni, vraćeni su u Plinu. Ostalu djecu i ženu Ivana Malete spasio je njihov rođak Raič, tada visoki dužbnosnik u NDH. Izdvojio ih je iz kolone i osobno dopratio u vlastiti stan u Vinkovcima gdje su živjeli do kraja rata. Svi uhićenici sprovedeni su do Metkovića i transportirani u logore Ali Pašin Most – Sarajevo, Ilok i Osijek. Tamo su ostali zatočeni sve do kraja rata, a braća Zmijarević (Mate 13 i Ivan 10) pronađeni su nakon 14, odnosno 18 mjeseci nakon uhićenja. U Iloku je umrla Štrbić Joza ud Jure i Radoš Iva žena Mate, starica sa 75 godina života.