Zvonko Čondić Š.Zahirovića 5 – Tuzla Bosna i Hercegovina Uspješan pčelar je onaj čija je proizvodnja profitabilna Cilj svake proizvodnje je postizanje određenog pozitivnog rezultata što, naravno, važi i za pčelarstvo. To znači da ukupan prihod – sve što se od pčelarstva može plasirati (med, pelud, propolis, vosak, matična mliječ, rojevi i naknada za oprašivanje) treba da pokrije ukupne troškove (košnice, rojevi, pribor, troškovi prihrane, liječenje, plaće i slično). Dakle u pčelarstvu kao i u ostalim granama privređivanja potrebno je praviti kalkulacije. Kalkulacija se u pčelarstvu pravi tj. izražava po jednoj košnici i ona će nam pokazati koliko smo bili produktivni, ekonomični i rentabilni. 1. Povećanje produktivnosti u pčelarstvu U praksi se događa, a što pčelari znaju, da na bilo kojoj paši postoji razlika, veća ili manja, u prinosu meda (dakle u produktivnosti) od zajednice do zajednice. To zavisi od više faktora, među kojima su najvažniji: a) Jačina pčelinjih zajednica što je i osnovna predpostavka za postizanje visokih prinosa u pčelarstvu jer je ogledima utvrđeno da zajednica od 60.000 pčela sakupi 50% više meda nego četiri zajednice od kojih je svaka imala po 15.000 pčela. “Na produktivnost pčelinje zajednice ne utječe prost broj pčela radilica nego brojčani odnos pčela koje sakupljaju nektar prema količini legla i broju pčela njegovateljica” (Lebedov V. I. 2001. god.) O utjecaju jačine pčelinje zajednice na prinos meda Farrar piše: “Produkcija po jedinici veća je u jakim društvima nego u slabijim, jer se proporcionalno manji broj pčela angažira na njezi legla”. Na jačinu pčelinje zajednice utječe više faktora od kojih su najvažniji: - kvalitet matice, - količina i kvalitet hrane na kojoj pčele zimuju i - vrsta hrane kojom se pčele hrane i prihranjuju Matica je osnovni faktor razvoja pčelinjeg društva pa u tom smislu Dulit piše: “Dajte mi dobru maticu, pa ću vam dati dosta meda”. Količina i kvalitet hrane su bitni faktori za razvoj pčelinjih zajednica. Kod nas postoji i mišljenje da je 12-15 kg meda dovoljno da se pčele uzime. Međutim utvrđeno je da zajednice koje su ušle u zimu sa zalihama hrane preko 30 kg dale su preko 150% više meda od zajednica koje su zazimljene sa zalihama hrane – meda do 14 kilograma. Zašto je to tako? Zato što zajednice koje uđu u zimu sa većom količinom hrane stabilno održavaju toplotu, odgajaju legla bez obzira na vremenske prilike i naravno u proljeće imaju brži razvoj. Pčele najbolje zimuju na medu sa dosta peluda odnosno perge. Ako smo već prinuđeni da ih hranimo šećerom, moramo imati u vidu da je šećer samo energetska hrana i ništa više od toga. Zato je nužno da ga mješamo sa medom ako želimo dobre rezultate. b) Iskorištenost glavne pčelinje paše Jaka pčelinja društva i povoljne vremenske prilike ne znače mnogo ako u prirodi nema dovoljno paše za pčele. Pošto je malo mjesta gdje na jednom lokalitetu imamo više izrazitih medonoša, pčele je potrebno seliti jer se uzalud ne kaže da je med na kotačima. I naravno potrebno je pravilno iskoristiti glavnu pašu. c) Proizvodnja drugih pčelinjih proizvoda Proizvodnjom drugih pčelinjih proizvoda (vosak, pelud, propolis, matična mliječ i naknada za oprašivanje) povećava se efikasnost pčelinjaka pa isto treba redovno činiti. 2. Povećanje ekonomičnosti u pčelarstvu Ekonomičnost pčelarstva se izražava kroz: a) Ekonomičnost kočnice, inventara i opreme Izrada košnice treba da bude što jednostavnija bez ikakvih suvišnih dijelova pogotovo plastičnih i metalnih čija ugradnja najčešće povećava njenu cijenu. Ako nam se nude dvije košnice istog tipa, iste zapremine i istog vijeka trajanja, ali različitih prodajnih cijena, treba da kupimo onu jeftiniju. Zašto? Zato jer su kod jeftinije košnice troškovi amortizacije po jednom kilogramu meda manji nego kod skuplje košnice. A za košnicu je, prije svega, bitno da je izrađena od suhog i laganog drveta i da zadovoljava biološke potrebe pčela. Ekonomičnost košnice se povećava njenim pravilnim i redovnim održavanjem. Ulaganja u inventar i opremu treba da budu racionalni i da rastu (ovi troškovi) sporije od broja košnica. b) Ekonomičnost korištanja pčelinjih paša Pošto se kaže, a praksa potvrđuje da je med na kotačima, pčele obavezno treba seliti na izdašne pčelinje paše jer su prinosi (kao rezultat povećanja produktivnosti) znatno veći od troškova što za posljedicu, između ostalog ima i ekonomičnost u korištenju pčelinje paše. c) Ekonomičnost korištenja radne snage Troškovi radne snage predstavljaju značajnu stavku u ukupnim troškovima pčelinjaka pa se postavlja pitanje mogu li se isti smanjiti, a da efekti budu isti ili još bolji. Odgovor je da mogu. Zadatak pčelara je da pomogne pčelama, naravno, kada im je to potrebno, a ne da im smeta. To praktično znači da se košnice otvaraju izuzetno, a samo sumnjive, a na bazi osmatranja leta, češće čime se pruža velika mogućnost na uštedi radne snage. Ušteda radne snage može se postići i na drugim operacijama. Primjera radi, matica se u pčelinjem društvu traži samo izuzetno, ako hoćemo da je mjenjamo i slično. I kod zazimljavanja pčela može se vršiti ušteda rada eliminacijom nepotrebnih poslova (ne treba sužavati pčelinje gnjezdo tj. svoditi ga na okvire koje zaposjedaju pčele niti ga suviše utopljavati). Pri vađenju ramova (a treba koristiti sistem razređenih ramova – u medištu umjesto 10 stavlja se 8 okvira čime se dobija ne samo isto nego i više meda) treba obavezno koristiti bježalicu čime se ubrzava ovaj posao tj. ušteda rada. U skladu s veličinom pčelinjaka vrši se potrebna mehanizacija (nabavka električne centrifuge, noževa za skidanje saća, ugradnja košnica na vozilo ili još bolje sistem paleta) čime se vrši velika ušteda radne snage. 3. Povećanje rentabilnosti u pčelarstvu Povećanje produktivnosti i ekonomičnosti u pčelarstvu za poslijedicu ima (uz povoljne tržišne cijene) i rast rentabilnosti, a što je krajnji cilj svakog posla. Pošto zbog ograničenog prostora nismo u mogućnosti sve ovo tabelarno tj. brojčano iskazati, potrebno je konstatirati slijedeće: Pčelinjak od 30 košnica sa prinosom meda od 10 kg po jednoj košnici, ako se ne seli, nije rentabilan nego stvara i mali gubitak. Međutim ako bi pčele selili još na jednu pašu i prinos meda povećali sa 10 na 20 kg po jednoj košnici rentabilnost proizvodnje bi iznosila 57%. (financijski rezultat u odnosu na ukupan prihod). Ako bi pčele selili još na jednu pašu, pa produktivnost povećali za 200%, rezultat bi bio ne samo apsolutno nego i relativno još povoljniji, a razlog je što troškovi rastu mnogo sporije od ukupnog prihoda. Rentabilnost pčelinjaka povećava se i s porastom broja košnica. Naime, dok stacionirani pčelinjak sa 30 košnica posluje na granici rentabiliteta odnosno stvara gubitak, dotle pčelinjak od 60 košnica koji se takođe ne seli stvara dobit – profit koji u konkretnom slučaju iznosi 24% (financijski rezultat u odnosu na ukupan prihod). Zašto? Zato što s porastom broja košnica raste ukupna proizvodnja što istovremeno povećava i ekonomičnost jer se troškovi po jedinici proizvoda - jednom kilogramu meda smanjuju. Rentabilnost proizvodnje se može povećati i bez povećanja produktivnosti (produktivnost ostaje na istom nivou) i s istim brojem košnica, ali uz povećanje ekonomičnosti – boljim održavanjem produžimo vijek košnica, vrcaljke ili smanjenjem broja odlazaka odnosno pregleda pčela. Ali ključ uspjeha je u produktivnosti i naravno, u povećanju broja košnica. Pravi efekat će se postići kombinacijom ova dva faktora: povećanjem produktivnosti i povećanjem broja košnica. Tako ćemo povećati ekonomičnost, a samim tim i rentabilnost poslovanja i praktično potvrditi da pčelarstvo može biti ne samo sporedno nego i glavno zanimanje. Rentabilnost na pčelinaku se može povećati ako se pčelar opredjeli samo za jednu specijalizaciju: proizvodnja paketnih rojeva, matica, matičnog mliječa ili peluda. Zašto? Zato što su ovi proizvodi skuplji od meda i što njihova proizvodnja nije toliko vezana za vremenske uvjete kao proizvodnja meda. Naravno, pčelari se mogu specijalizirati samo za proizvodnju meda, ali to onda znači seliti pčele na izdašne nektarske paše jer je med na kotačima. Na kraju je potrebno naglasiti da uspješan pčelar mora posjedovati znanje kako praktično tako i teoretsko. “Učite teoriju pčelarstva da cijelog života ne ostanete praktične šeprtlje” riječi su jednog poznatog pčelarskog teoretičara i praktičara. Da bi na tržištu bili uspješni potrebno je educirati klijentelu odnosno potrošače pčelinjih proizvoda. To će doprinjeti većoj potrošnji meda i ostalih pčelinjih proizvoda po glavni stanovništva. Mora se znati da je med prirodna hrana i da ga ljidi nisu u stanju fabrikovati odnosno umjetno spravljati. Mora se znati i to da je prirodni med samo onaj med kome ništa nije dodato niti oduzeto što znači da se čuva u stanju u kome je bio u košnici. Naravno u praksi to nije tako jer se medovi koji se stavljaju u promet predhodno zagrijavaju, filtriraju i dodaju im se sredstva za taloženje. Ovi medovi su na izgled bistri, ujednačenog mirisa i u rafovima prodavnica ne kristaliziraju, a to je ono što mnogi neupućeni potrošači traže jer kupuju više očima nego razumom. Med, ako je potpuno čist (bez ikakvih primjesa) je proizvod trajne vrijednosti bez ograničenog roka što nije slučaj sa peludom koji je, praktično, poslije 2 godine neupotrebljiv, a što i proizvođači, a i potrošači, treba da znaju. Propolis je prirodni antibiotik i potrebno je znati kako se upotrebljava. Općenito pčelinje proizvode treba trošiti, prije svega, dok smo zdravi i zbog imuniteta “jer ako imate imun sistem jak imaće snažnog psa čuvara koji će vas štititi od bolesti” (Dr. Miroslav Trkovnik – Zagreb). Da bi na tržištu bili konkurentni potrebno se boriti za vlastitu marku odnosno kako se to danas popularno zove vlastiti brend. Mi to sa našim medovima: bagrem, kesten, kadulja, u BiH livadsko – planinski i šumski sigurno možemo. U protivnom, ako med budemo izvozili u rinfuzi izgubićemo se i bićemo potpuno nepoznati u ovoj proizvodnji.