ISSN 1330-7797
ZAJEDNICA OGULINSKIH VJERNIKA
Godina XIX. Broj 2 (47), BOŽIĆ 2012.
«Dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu
je vlast. Ime mu je Anđeo velikoga savjeta.» Iz 9,6
LIST ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
1
ISSN 1330-7797
Godina XIX. Broj 2 (47), BOŽIĆ 2012.
ZOV - ZAJEDNICA OGULINSKIH VJERNIKA
LIST ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
IMPRESSUM
Riječ urednika........................................................................ 3
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI . ........................................... 4
Izdavač:
Župe Ogulinskog dekanata
Gajeva 2, 47300 OGULIN
Telefon/Fax: (047) 522-323
e-mail: [email protected]
VIJESTI IZ BISKUPIJE...................................................... 14
Glavni i odgovorni urednik:
Robert Zubović, župnik ogulinski
Iz župe sv. Jurja – Zagorje................................................... 40
Uredničko vijeće:
Dino Paušić, Marija Lovrić,
Zvonko Ranogajec, Ivan Tironi,
Višnja Lipošćak, Ana Stipetić i
Dino Rupčić
Priprema i tisak:
«TISKARA ŠULJIĆ»
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA................... 28
Iz župe sv. Križa Ogulin....................................................... 28
Iz župe Bl. Alojzija Stepinca – Ogulin II............................. 37
Samostan i kapelica Krista Kralja u Ogulinu....................... 39
Iz župe Presv. Trojstva – Modruš......................................... 41
Iz župa Uznesenja Blažene Djevice Marije –
Oštarije i Kristova Uzašašća – Cerovnik............................. 43
Iz župe sv. Nikole biskupa – Lipa . ..................................... 50
Iz župe sv. Ane – Plaški i sv. Ivana
Nepomuka – Saborsko......................................................... 51
Iz župa sv. Juraj - Lešće na Dobri i Bl. Dj. Marije
od utjehe – Trošmarija......................................................... 54
Iz župe sv. Josipa – Josipdol................................................ 56
List izlazi dva puta godišnje
Iz župa sv. Ivana Krstitelja – Tounj i
sv. Mihovila Arkanđela – Tržić – Kamenica........................ 57
Prema mišljenju Ministarstva kulture
Republike Hrvatske časopis ZOV
oslobođen je poreza
Klasa: 612-10/94-01-284
Ur. broj: 532-03-1/7-94-01
IZ NAŠIH KRAJEVA.......................................................... 59
Urbanistički razvitak Ogulina ............................................. 60
Pogled u prošlost: Vojnovac................................................. 63
Domovini s ljubavlju............................................... 65
OBITELJSKA STRANICA................................................. 70
Fotografije u ovom broju ZOV-a:
Zvonko Ranogajec, Ivan Puškarić,
Miro Brozović, Marijan Jelušić,
Ante Luketić, Petar Šporčić, i
Josip Anušić
Naslovna stranica:
Jaslice u Ogulinu, Božić 2012. i
učenici Prve osnovne škole
2
Iz govora kard. Josipa Bozanića na susretu s
ravnateljima osnovnih i srednjih škola
te predškolskih ustanova u Zagrebu..................................... 70
Razumijevanje srcem bračnog partnera............................... 73
Održana 10. obiteljska škola
Riječke metropolije . ........................................................... 75
MLADI ZA MLADE .......................................................... 76
MOZAIK.............................................................................. 81
RIJEČ UREDNIKA
Braćo i sestre!
Ovih će vam dana sa svih strana pristizati u ruke brojni časopisi, novine, knjige, reklamni materijali i slično. U svojim rukama
držite i listate novi, 47 broj «ZOV»-a. Na
naslovnoj stranici piše da je on list župa ogulinskog dekanata. Kada me je biskup dr. Mile
Bogović, imenovao župnikom i dekanom u
Ogulinu, tada je napisao da je Ogulin najveća
župa u biskupiji i ogulinski dekanat najrasprostranjeniji. I doista je tako. Njegova veličina
i rasprostranjenost očituje se po broju župa,
vjernika, stanovnika ali i teritorijalne udaljenosti od Mrežničkog Bresta do Modruša. Ono
što povezuje vjernike župa našega dekanata je
«ZOV». U njemu otkrivamo svu ljepotu, životnost, aktivnosti i srce naših vjerničkih zajednica. Zato, s puno ljubavi i poštovanja listajte i čitajte svaku stranicu. Uloženo je puno
truda, mara i zalaganja brojnih suradnika.
Kroz ZOV otkrivamo koliko je vjera još uvijek živa na ovom prostoru. I koliko god bi neki htjeli
umanjiti njenu važnost, vidimo da je ona sastavni dio života naših ljudi. Vjera, Bogu hvala, još uvijek
gori u srcima našega naroda, ne samo starijeg po godinama, već i u životima djece, mladih i obitelji. Ona
je utkana u kulturu hrvatskog naroda. Očituje se u glazbenim, likovnim i drugim kulturnim područjima.
Život hrvatskih branitelja bio bi i te kako otežan da nije ispunjen vjerom u Boga od koga dolazi svako
dobro. Brojni spomeni na žrtve domovinskog rata i poraća praćeni su žarkim i iskrenim molitvama koje
proizlaze iz srca punog vjere i pouzdanja u Gospodina.
Stoga, s pravom možemo reći da vjera nije i ne smije biti samo privatna, obiteljska ili crkvena stvar.
Vjera je sastavni dio društvenog i javnog života.
Čujemo od onih koji ne vjeruju da je Crkva previše prisutna u društvu. Treba znati da Crkvu sačinjavaju vjernici koji su građani ove zemlje Hrvatske i uskoro ulaze u sastav Europske zajednice. Mi
želimo biti prisutni u društvu. Ali se zapravo i čudimo do kada će pojedinci kod nas i u Europi ignorirati
značenje vjere u javnom životu? Nama nije mjesto samo u sakristiji. Vjera se svjedoči riječju i djelom
gdje god čovjek bio.
Godina vjere koja je započela 14. listopada prilika je da još više učvrstimo svoju vjeru. Želi nas
ohrabriti na putu života s Isusom Kristom. Ona nam pruža jakost i nadu u svakodnevnim poteškoćama
s kojima se susrećemo. Godina vjere nam želi pomoći da ponovno otkrijemo radost i ljepotu života s
Isusom. Budimo ljudi vjere, kako nas poziva Benedikt XVI i «svojim životima pokažimo put prema
obećanoj Zemlji i tako održimo živu nadu».
Neka nas ove misli prate u ovim božićnim danima kada slavimo blagdan utjelovljenja Sina Božjega.
On se rodio od Djevice Marije koja je povjerovala Bogu i stavila se njemu na raspolaganje. Svoju vjeru
znala je usaditi u srce svoga Sina.
Slavlje Isusovog rođendana unijelo u našim obiteljima obilje blagoslova, mira i pomirenja!
U ime svih svećenika, redovnika i časnih sestara od srca vam želim čestit Božić!
Robert Zubović, urednik
3
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
Kako govoriti o Bogu danas?
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 28. studenoga 2012.
Draga braćo i sestre!
Glavno pitanje koje danas postavljamo glasi: kako
govoriti o Bogu u našem dobu? Kako prenositi poruku
evanđelja i otvoriti putove njegovoj spasenjskoj istini
u često zatvorenim srcima naših suvremenika i u njihovim umovima koji su katkad otupljeni blještavilima
društva? Sam se Isus, kažu nam evanđelisti, u naviještanju Božjega kraljevstva pitao o tome: “Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi
iznesemo?” (Mk 4, 30). Kako govoriti o Bogu danas?
Prvi je odgovor da mi možemo govoriti o Bogu, jer je
on govorio s nama. Prvi uvjet za razgovor s Bogom je
dakle slušati ono što je sam Bog rekao. Bog je razgovarao s nama! Bog dakle nije neka daleka hipoteza o
postanku svijeta; nije neki matematički um dalek nama
ljudima. Bog se zanima za
nas, ljubi nas, osobno je ušao
u stvarnost našega života, u
svojoj je samoobjavi išao čak
tako daleko da se utjelovio.
Dakle, Bog je stvarnost našega života, on je tako velik
da ima također vremena za
nas, bavi se nama. U Isusu iz
Nazareta mi susrećemo lice
Boga, koji je sišao s neba da
uđe u svijet ljudi i poučava
“umijeću življenja”, putu koji vodi do sreće; da nas
oslobodi od grijeha i učini nas sinovima Božjim (usp.
Ef 1, 5; Rim 8, 14). Isus je došao zato da nas spasi i
pokaže nam dobar život evanđelja.
Govoriti o Bogu znači prije svega da nam mora biti
potpuno jasno što je to što moramo nositi muškarcima i
ženama našega doba: ne nekog apstraktnog Boga, neku
hipotezu, već konkretnog Boga, Boga koji postoji, koji
je ušao u povijest i koji je prisutan u povijesti; Boga
Isusa Krista kao odgovor na temeljno pitanje koji je
smisao života i kako trebamo živjeti. Zbog toga, govoriti o Bogu traži familijarnost s Isusom i njegovim
evanđeljem, pretpostavlja naše osobno i stvarno poznavanje Boga i snažnu ljubav prema njegovu naumu
spasenja, ne podliježući napasti uspjeha, već držeći se
Božje metode. A ta Božja metoda je poniznost – Bog
je postao jedan od nas – ta se metoda realizirala u utjelovljenju u jednostavnoj kući u Nazaretu i betlehemskoj štali, ta se metoda ogleda u usporedbi o gorušičinu
zrnu. Ne trebamo se plašiti skromnosti malih koraka i
pouzdavanja u kvasac koji se miješa s tijestom i čini da
ono polako raste (usp. Mt 13, 33).
U govoru o Bogu, u djelu evangelizacije pod vodstvom Duha Svetoga nužno je vratiti se jednostavnosti,
4
vratiti se biti navještaja: Radosnoj vijesti o Bogu-Ljubavi koji nam se približio u Isusu Kristu sve do križa
i koji nam u uskrsnuću daje nadu i otvara nas jednom
životu koji nema kraja, vječnom životu, pravom životu.
Apostol Pavao, taj vrsni komunikator, daje nam pouku
koja na jednostavan način prodire u samu srž vjere i
pitanja “kako govoriti o vjeri” s velikom jednostavnošću. U Prvoj poslanici Korinćanima on naime piše: “I
ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom
besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo
Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim
Isusa Krista, i to raspetoga” (2, 1-2).
Dakle prva stvarnost je da Pavao ne govori o nekoj
filozofiji koju je on razvio, ne govori o idejama koje
je pronašao negdje drugdje ili izmislio, već govori o
jednoj stvarnosti svoga života, govori o Bogu koji je
ušao u njegov život, govori
o stvarnom Bogu koji živi,
koji je govorio s njim i koji
će govoriti s nama, govori o
Kristu raspetom i uskrslom.
Druga je stvarnost da Pavao
ne traži samoga sebe, ne želi
stvoriti oko sebe krug obožavatelja, ne želi ući u povijest
kao vođa jedne velike škole,
ne traži samoga sebe, već sveti Pavao naviješta Krista
i želi pridobiti ljude za pravog i stvarnog Boga. Kada
govori, Pavao je vođen isključivo željom da propovijeda ono što je ušlo u njegov život, a to je pravi život
koji ga je osvojio na putu za Damask. Dakle, govoriti
o Bogu znači dati prostora Onome koji nam ga pomaže
upoznati, koji nam otkriva svoje lice ljubavi; to znači
“oplijeniti” samoga sebe i predati se Kristu, sa sviješću
da nismo mi ti koji možemo steći druge za Boga, već
ih moramo očekivati od samoga Boga, zazivati ih od
njega. Govoriti o Bogu rađa se dakle iz slušanja, iz našeg poznavanja Boga koje se ostvaruje u familijarnosti
s njim, u molitvenom životu i življenju prema zapovijedima.
Prenositi poruku vjere za svetog Pavla ne znači nositi samoga sebe, već otvoreno i javno govoriti ono što
je vidio i osjetio u susretu s Kristom, ono što je iskusio u svojem životu koji je preobražen tim susretom:
to znači nositi onog Isusa kojeg osjeća prisutnog u
sebi i koji je postao pravi putokaz njegova života, da
bi pomogao svima shvatiti da je on potreban za svijet
i presudan za slobodu svakog čovjeka. Apostol se ne
zadovoljava naviještanjem riječi, već čitav svoj život
uključuje u veliko djelo vjerovjesništva. Da bi se go-
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
vorilo o Bogu, treba mu dati prostora, s pouzdanjem da
je on taj koji djeluje u našoj slabosti: dati mu prostora bez straha, s jednostavnošću i radošću, u dubokom
uvjerenju da što više stavimo u središte njega a ne sebe,
to će naša komunikacija biti plodonosnija. A to vrijedi
također za kršćanske zajednice: one su pozvane pokazati preobražavajuće djelovanje Božje milosti, prevladavajući individualizme, zatvorenosti, sebičnosti, ravnodušnosti i živeći u svakodnevnim odnosima Božju
ljubav. Zapitajmo se jesu li naše zajednice doista takve.
Moramo se pokrenuti da budemo uvijek i stvarno takvi,
navjestitelji Krista, a ne nas samih.
Sada se moramo zapitati kako je komunicirao sam
Isus. Isus govori o svom Ocu - naziva ga Abba - i Božjem kraljevstvu, s pogledom punim suosjećanja za nevolje i teškoće s kojima se ljudi susreću u svom životu.
On govori s velikim realizmom i rekao bih da je osnovna značajka Isusova navještaja da svijet čini transparentnim i da poručuje da je naš život vrijedan pred Bogom.
Isus pokazuje da se u svijetu i stvorenju odražava Božje
lice i pokazuje nam kako je Bog prisutan u svakodnevnim zbivanjima našega života. On to čini bilo u prispodobama u kojima se koristi slikama iz prirode, kao što
su one o zrnu gorušičinu i polju s različitim sjemenjem,
bilo u prispodobama preuzetim iz našeg života, sjetimo
se primjerice prispodobe o izgubljenom sinu, Lazaru i
drugih Isusovih prispodoba.
Iz Evanđelja vidimo kako se Isus zanima za svaku
ljudsku situaciju s kojom se susreće, uranja u stvarnost
muškaraca i žena svog doba, s punim pouzdanjem u
Očevu pomoć. I da je stvarno u toj povijesti Bog, na
skriven način, prisutan i ako smo pozorni možemo ga
susresti. A učenici koji žive s Isusom, mnoštvo koje ga
susreće, vide njegovu reakciju na najrazličitije probleme, vide kako govori, kako se ponaša; vide u njemu
djelovanje Duha Svetoga, Božje djelovanje. U njemu
se navještaj i život isprepliću: Isus djeluje i poučava,
polazeći uvijek od prisnog odnosa s Bogom Ocem. Taj
stil postaje osnovni putokaz za nas kršćane: naš način
življenja u vjeri i ljubavi postaje govor o Bogu u današnjem dobu, jer životom življenim u Kristu pokazuje
vjerodostojnost, realizam onoga što govorimo riječima,
koje nisu samo riječi, već pokazuju stvarnost, pravu
stvarnost. A u tome moramo biti pozorni da uočimo
znakove vremena u našem dobu, da prepoznamo naime mogućnosti, želje i prepreke na koje se nailazi u
današnjoj kulturi, napose želju za autentičnošću, težnju
k transcendenciji, osjetljivost za očuvanje stvorenog
svijeta i bez straha priopćiti odgovor koji pruža vjera
u Boga. Godina vjere prigoda je da se otkrije, s maštovitošću nadahnutom Duhom Svetim, nove putove na
osobnoj i zajedničkoj razini, kako bi snaga evanđelja u
svakom mjestu bila mudrost života i životni orijentir.
I u našem dobu povlašteno mjesto za govor o Bogu
je obitelj, ta prva škola za prenošenje vjere novim naraštajima. Drugi vatikanski koncil govori o roditeljima
kao prvim vjerovjesnicima (usp. Dogm. konst. Lumen
gentium, 11; Dekr. Apostolicam actuositatem, 11), koji
su pozvani ponovno otkriti tu svoju misiju, preuzimajući na sebe odgovornost u odgajanju, u otvaranju savjesti malenih Božjoj ljubavi kao temeljnoj službi u svom
životu, u tome da budu prvi katehisti i učitelji vjere svojoj djeci. A u toj je zadaći važna nadasve budnost, koja
znači znati uočiti povoljne prilike za otpočinjanje govora o vjeri u obitelji i za rast i jačanje kritičke refleksije o brojnim uvjetovanostima kojima su djeca izložena.
Ta pozornost roditelja je također osjetljivost u recepciji
mogućih vjerskih pitanja prisutnih u duši obitelji, koja
su katkad očita, a katkad skrivena.
Tu je zatim radost: komunikacija vjere mora uvijek biti u radosnom tonu. To je uskrsna radost, koja ne
prešućuje i ne skriva stvarnost boli, trpljenja, napora,
teškoća, nerazumijevanja i same smrti, ali umije pružiti kriterije za tumačenje svega u perspektivi kršćanske
nade. Dobar život evanđelja je upravo taj novi pogled,
ta sposobnost promatrati svaku situaciju samim Božjim očima. Važno je pomoći svim članovima obitelji da
shvate da vjera nije neki teret, već izvor duboke radosti, da vjerovati znači zamijetiti Božje djelovanje, prepoznati prisutnost dobra, koje ne diže buku; i da vjera
pruža dragocjene putokaze za življenje vlastite egzistencije. Na kraju, tu je i sposobnost slušanja i dijaloga:
obitelj mora biti ambijent u kojem se uči živjeti zajedno, izgladiti sporove u uzajamnom dijalogu, koji čine
slušanje i riječ, jedni druge razumjeti i međusobno se
ljubiti, da bi jedni drugima bili znak Božje milosrdne
ljubavi.
Govoriti o Bogu, dakle, znači svojom riječju i životom pomoći drugima da shvate da Bog nije takmac našega života, već je njegov pravi jamac, jamac veličine
osobe. Tako se ponovno vraćamo na početak: govoriti
o Bogu znači riječju i životom komunicirati, snažno i
jednostavno, ono što je bitno a to je Bog Isusa Krista,
onaj Bog koji nam je pokazao tako veliku ljubav da se
utjelovio, umro i uskrsnuo za nas; onaj Bog koji traži
da ga slijedimo i da dopustimo da nas preobrazi njegova neizmjerna ljubav kako bismo obnovili svoj život
i svoje odnose; onaj Bog koji nam je darovao Crkvu,
da bismo zajedno kročili ovim svijetom i, po Riječju
i sakramentima, obnovili čitav ljudski grad, da može
postati Božji grad.
5
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
Božićna poslanica gospićko-senjskog biskupa
Božićni običaji i božićne pjesme u Godini vjere
U svojoj poruci na otvaranju Godine vjere istaknuo sam da se treba okoristiti svim onim
što se u prošlosti pokazalo kao pogodno sredstvo za buđenje i širenje vjere. Ta sredstva su
poput posuda u kojima se sadržaj vjere prenosio s naraštaja na naraštaj. Nama te „posude“
mogu poslužiti da lakše ispunimo svoju dužnost da vjeru koju smo primili predamo onima
koji dolaze nakon nas. Ovdje želim posebno istaknuti ulogu božićnih običaja i božićnih
pjesama u prenošenju vjere na mlađe naraštaje, na djecu.
Božićni običaji. Potrebno je svakako čuvati one običaje koji su nastali na osnovi crkvenih odredbi: božićna ispovijed, post i molitva. O Božiću je u obiteljima najprisutnije ozračje
koje je i u crkvi. Tu su borovi i jaslice. Sve je to tako okićeno kao da je Božjim ulaskom
u svijet nastalo novo proljeće. Još se negdje sačuvao običaj da se pravi Božičnjak, okrugli
kruh na koji se stavljaju figure svega onoga s čime i od čega ljudi žive. Taj kruh domaćin
svečano unosi u „dnevni boravak“, izgovarajući blagoslovnu molitvu. Ukućani ga dočekaju
klečeći, a sa svijeće na Božićnjaku zapali se svijetlo u prostoriji.
Sve te „posude“, običaji, mogu prenijeti pravi sadržaj i poruku vjere. Zato ih treba
čuvati. No, danas je opasno da se one isprazne vjerničkim sadržajima i ispune nečim drugim. Svjedoci smo kako se mnogi
običaji komercijaliziraju i dobivaju trgovačke vrjednote. Trgovci ne uređuju svoje izloge o Božiću zato da se prenese sadržaj
vjere, nego da više prodaju svoju robu. Jednako tako mogu i političari za Božić dati da se mjesto okiti zato da ljudi osjete dar
aktualne vlasti a ne Božji dar. Neki mislioci kažu da je i komunizam koristio mnoge „posude“ koje su nastale zato da se u
njima prenosi sadržaj vjere; oni su ispraznili vjernički sadržaj i ulili svoje poruke i ideologiju. Slično kao trgovci, zbog sebe,
a ne zbog širenja vjere.
Božićne pjesme. Hrvatski narod pripada onim kršćanskim narodima koji su evanđelje na
glazbeno najljepši i na sadržajno najbolji način izrazili kroz svoje božićne pjesme. Možda je i u
tome razlog da je vjera prožela naše osjećaje. Pjesma koja je pjevana u crkvi nastavljena je na
poljima, na prelima i u obiteljskom krugu.
Nedavno sam bio u Argentini u posjetu tamošnjim hrvatskim vjernicima. U Rosariju nakon
mise na hrvatskom jeziku priđe mi sva razdragana jedna gospođa koja je jedva koju riječ znala
hrvatski. Uhvati me za ruke i otpjeva glatko i jasno dvije kitice pjesme: „U se vrime godišća“.
Tako je nju za ruke na koljenima, reče, držala baka, kad ju je učila tu pjesmu. Bila je tako sretna
što je jezik te božićne pjesme mogla čuti u crkvi. (Misa je bila u španjolskoj crkvi u kojoj se
redovito misi na španjolskom jeziku. Od svega hrvatskog jezičnog blaga sačuvala je u sjećanju
samo božićnu pjesmu. Naše božićne pjesme doista vjerno izražavaju božićno otajstvo utjelovljenja i rođenja Sina Božjega u tijelu. Zato se njima valja obilno koristiti u prenošenju vjere.
Tumačenje božićnih običaja i pjesama. Da bi božićni običaji i pjesme prenijeli mlađim naraštajima onu vjeru koju su
na nas prenijeli, potrebno ih je tumačiti. Korisno je da se u crkvi nešto reče o tome. Još pogodniji je način da se to tumačenje
učini za vrijeme školskog ili župnog vjeronauka (kateheze). Tada će nam sve to još jasnije govoriti o vjeri, tumačiti je i prenositi. Preporučujem da naše majke svojoj djeci pjevaju te pjesme još dok ih drže na koljenima. Najuspješnije su upravo takve
pouke i kateheze. I u meni još danas odjekuju one božićne melodije koje sam u najranijem djetinjstvu slušao od svoje majke.
S pjesmom nas je na Božić budila.
Glasnici božićne radosti. Pozivam sve vjernike da u svojim obiteljima čuvaju i obnavljaju božićne običaje te da ih
tumače mlađim naraštajima. Neka se u krugu obitelji čuje božićna pjesma koja izlazi iz ljudskog srca a ne samo iz radija i
kasetofona. Božićni objed lijepo je započeti s jednom pjesmom. Posebno će biti korisno da se s božićnom pjesmom dođe u
stanove bolesnih i osamljenih, u staračke domove i bolnice. Božićne pjesme pomoći će tim ljudima ne samo da se sjete božićne
radosti dok su je dijelili s drugim vjernicima u crkvi u krugu svoje obitelji, nego zahvaćeni duhom božićnog otajstva osjetit će
u svojim teškim trenucima ohrabrujuću poruku onoga koji „rodi se u štali radi čovjeka“, radi nas.
Draga braćo i sestre!
Božićno otajstvo slavimo u Godini vjere. Zahvaljujte Bogu za dar vjere i ujedno probudite u sebi osjećaj odgovornosti da
mlađi trebaju od vas upoznati to bogatstvo. Naši božićni običaji i pjesme mogu nam u tome mnogo pomoći.
Radosne božićne blagdane i blagoslovljenu 2013. godinu želi vam vaš biskup.
† Mile Bogović, v.r.
U Gospiću, na dan sv. Nikole 2012 godine.
6
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
Poslanica biskupa Bogovića povodom otvaranja Godine vjere
"Napunimo svoje vjerničke svjetiljke"
Uoči skorog proglašenja Godine vjere na razini Crkve, u Gospićko-senjskoj biskupiji ona će svečano biti
otvorena na 23. nedjelju kroz godinu čitanjem poslanice
biskupa Mile Bogovića. Osnovna poruka njegove poslanice je da svoje vjerničke svjetiljke trebamo napuniti
svjetlom, svoju vjeru trebamo svjedočiti javno, bez licemjerja i nametanja.
Postoje razne „godine“ kojima se želi pospješiti neku
ljudsku djelatnost ili zajednicu. Godina vjere nema za cilj
pospješiti ni gospodarstvo, ni znanost, niti neku posebnu
ljudsku djelatnost ili neku posebnu zajednicu. Ona zapravo ima cilj pospješiti dobre odnose ljudi međusobno
i s Bogom, a također i s prirodom. Put je prema tome,
kako je sv. Pavao pisao Efežanima, da sve bude skladno
uglavljeno u Kristu (Ef 1, 10), a to znači
da se sve usklađuje s onim projektom po
kojemu je sve stvoreno, po Riječi Božjoj, po kojoj „sve postade po njoj i bez
nje ne postade ništa“(usp. Iv 1, 3). To,
dakle, znači da su ključni odnosi, a ne
neka struka. Godina vjere treba te odnose popraviti. Što se u tome više uspije, to
će biti bolja polazišta za svakoga čovjeka i za svaku ljudsku struku. Uspješnost
ovisi o vjeri u Božji projekt stvaranja i
spasenja po Isusu Kristu. Krist je „svjetlo istinito koje prosvjetljuje svakoga
čovjeka“ (Iv 1, 9). Gdjegod čovjek sebe
postavi kao izvor svjetla to je opasna luciferovština (Lucifer je svjetlonoša!) jer
čovjek nije svjetlo „nego da posvjedoči za svijetlo“ (Iv 1, 8), kako je rečeno
i za Ivana Krstitelja. Vjera je uvijek dar
„odozgora“, dar Božji, a ne rezultat ljudskim naporima prosvijetljenog uma, kakvo može biti i
teološko umovanje ako ono nije raspirivanje milosnog
dara Božjega u nama (usp. 2 Tim 1, 6).
Sveti Otac je Godinu vjere proglasio i zato što osjeća
da je ona danas na mnoge načine u krizi, odnosno da su
u krizi spomenuti odnosi. Ta kriza vjere odražava se u
većem dijelu svijeta, napose onoga koji je pod utjecajem
zapadne civilizacije i kulture, a to znači i u Hrvatskoj i u
našoj Biskupiji. Ovdje bih želio istaknuti glavne elemente te krize odnosa i način kako joj se uspješno oduprijeti.
Kriza odnosa, dakle, ima svoj korijen u krizi vjere u obnovu svega po Isusu Kristu.
Možemo reći da je na izvore trajne krize svjetla vjere
već Krist jasno ukazao. Oni su bili i ostali u prenošenju
raznih običaja i propisa bez vjerskog sadržaja, u povlačenju vjere u privatnost i u licemjernom očitovanju vjere.
Krist nas i danas poziva da (1) napunimo svjetiljke vjere,
(2) da javno svjedočimo svoju vjeru i (3) da to bude bez
licemjerja i nametanja. Na to troje ukazao je slikom ludih
djevica koje uočavaju da im se gase svjetiljke (Mt 23,
1-13), potom slikom svjetiljke koja se „stavlja pod posudu ili pod postelju“ (Mk 4, 21) i kritikom farizejskog
licemjerja (Mt 23, 13-32).
1. Napunimo svjetiljke vjere
Da bismo mogli prenijeti vjeru na one s kojima živimo i na iduće naraštaje, potrebno je da je ona u nama, da
smo mi vjernici, da svjetlo vjere u nama gori. Za zapadni
svijet govori se da je izrastao iz kršćanstva, što se vidi iz tradicije i običaja. Jest,
tu je svjetiljka, tu su običaji sačuvani u
predaji, zabilježeni u knjigama, u liturgiji, u umjetničkim djelima; o vjeri govore
naši tornjevi, križevi na grobljima, i sl. U
svim tim „posudama“ prenošen je sadržaj vjere sve do danas. Jedino je pitanje
koliko u tome svemu danas ima „ulja“
vjere koja svijetli. Ili su možda te posude
postale prazne poput onih u ludih djevica koje vide: „Gase nam se svjetiljke“
(Mt 25, 8).
To nas navodi na promišljanje koliko toga je u našoj vjerničkoj praksi sačuvalo vanjski oblik uljanice, ali se ne
vidi svijetlo koje bi se od njih očekivalo.
Prisjetimo se velikih krizmanih slavlja koja često završavaju s rastankom
od Crkve. Jako malo ima tu vjerničkog
svijetla a previše nečega drugoga; jako malo vjere u darove Duha Svetoga, a više u neke druge darove. Često
je to modna revija, prilika da se priredi svečana gozba.
U jednom mjestu nakon što sam kandidaticu krizmao,
ona je i dalje uporno stajala preda mnom jer fotograf nije
obavio svoje. Pitao sam se što je njoj bilo važnije: pečat
dara Duha Svetoga ili fotografija u skupocjenoj haljini i
s umjetnim noktima? Mnogi biskupi i svećenici se pitaju
kako tu uljanicu (posudu) napuniti uljem vjere a ne da se
nju puni svim onim sadržajima koji uguše onaj plamičak
vjere koji eventualno svjetiljka takve krizme pokazuje.
Možda je još opasnije da i uljanicu sakramenta ženidbe
ugase razne „ljudske predaje“ koje su tu navalile na oltar.
Trebamo i tu uljanicu napuniti vjerom.
7
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
Valja se učiti čuvati sveti prostor i sveta vremena.
Kada se prijeđe prag crkve onda nema pretrčavanja i pričanja kao na cesti. Vjernik u crkvu ne ulazi kao turistički
vodič, nego u prostor gdje se posebno doživljava Božja
blizina.
2. Javno svjedočiti svoju vjeru
Slikom svjetiljke koja se „stavlja pod posudu ili
pod postelju“ (Mk 4, 21), Krist poziva sve vjernike da
ne doživljavaju vjeru kao „privatnu stvar“ nego da se ona
očituje pred svijetom, u javnosti, u prvom redu počevši
od obitelji.
Bitna je stvar da supružnici zajedno mole, da zajedno
idu u crkvu. Kuća treba biti tako opremljena da se prepoznaje kao vjernička. Nije loše vidjeti i umjetničke slike i
fotografije, ali kuća bez ikakva vjerničkog znaka, križa
i(li) slike, svakako odaje i vjerničku prazninu. Nije dovoljno da se ti znakovi stave samo u spavaću sobu, nego
je potrebo vidjeti ih ondje gdje i drugi dolaze. Očitovati
svoju vjeru.
Kada dođe dijete treba znati da će u najranijoj dobi
djetetu mnogo značiti ako vidi tatu i mamu kako se mole,
kako su usmjereni osjećajima i mislima prema Nekome
većemu od njih. Nema za dijete bolje kateheze u vjeri
nego kad vidi roditelje u molitvi. Neću nikada zaboraviti
kako je moja majka svaki posao započinjala s križem.
Križ je stavljala i pred volove kada je kretala s njima u
polje. Treba sačuvati sve znakove vjere koje su nam stari
prenijeli: pomoliti se ujutro i uvečer, prije i poslije jela,
prekrižiti se prije svakog posla. Nije dovoljno dijete poslati u crkvu. S njime treba tamo ići jer će ponašanje roditelja u crkvi djetetu značiti mnogo više nego svećenikova
propovijed ili kateheza. Posebno je važno da se dijete ne
uči samo „moliti“, nego također hvaliti i zahvaljivati.
Mnogo će u školi vjeroučitelj učiniti za vjeru vjeroučenika ako se kod križanja primijeti da je on obuzet
nebom, a ne da glavno bude kretanje ruke gore, dolje i u
stranu.
Svoju vjeru kršćanin treba svjedočiti i u javnom životu. Ne treba se bojati izmoliti Anđeo Gospodnji kada
nas na to pozovu crkvena zvona, pa i onda kad je na poslu; skinuti kapu i prekrižiti se u prolazu pokraj crkve;
pozdraviti kršćanskim pozdravom vjernika, a posebno
svećenike i redovnike.
8
Drugim riječima, treba shvatiti vjeru kao uvjerenje
koje iskazujemo na cijelom svom životnom putu. Ona
nije nipošto privatna, nego javna stvar.
3. Svjedočenje bez licemjerja i nametanja
U vrijeme Isusovog zemaljskog života židovski narod je imao silno bogatstvo vjerskih običaja, predaja,
propisa, ustanova koje su uvedene zato da se sačuva i
prenese Božja poruka. Postojao je i jedan sloj ljudi, najučenijih, koji su strogo pazili da se sve to sačuva i poštuje, ali negdje su to postale posude koje su prenosile
ljudske predaje a ne Božju poruku. Oni su vanjski izgled,
lice, prilagodili propisima, običajima i predajama, ali to
je zapravo bila prijevara, a ne svjedočenje. Zato ih Isus
oštro kritizira i naziva ih licemjerima. Za njih je važno
bilo ne napraviti subotom više koraka od dopuštenog,
oprati ruke prije jela, obući se ovako ili onako, ne jesti
„nečista“ jela, postiti i davati desetinu, ali u tim običajima i propisima (posudama) nije kod mnogih farizeja bilo
onog sadržaja zbog kojega su oni nastali. Ti običaji mogu
biti prazni čak i onda kada su izrečeni u obliku molitve,
kao kod onoga farizeja koji se u hramu hvali da posti
dva puta tjedno i od svega što stekne daje desetinu (usp.
Luka 18, 12). Takva „pravednost“ za Isusa nije dovoljna
jer farizeji čiste „čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune
grabeža i pohlepe“ (Mt 23, 25) pa ih zato na putu prema
kraljevstvu Božjem pretekoše „carinici i bludnice“ (Mt
21, 31). Predstavljaju se kao ljudi koji izvana pokazuju
da su potpuno usklađeni s voljom Božjom, a unutarnjim
osjećajem su daleko od toga pa im Isus kaže da su nalik
na „obijeljene grobove“ (Mt 23, 27). Ono na što vanjština upućuje, ne nalazi se u nutrini.
Nisu uspostavili zajedništvo „srca i duše“, nego zajedništvo u vanjskom ponašanju. Svako takvo zajedništvo je krhko.
Takvom odnosu prema Bogu Isus se usprotivio. On
traži sklad vanjštine s nutrinom, misli, riječi i djela, da u
„posudi“ djela bude isto što izražava piše (riječ) na njoj.
On je „svom dušom“ pred Bogom i čovjekom On je
tražio da svi budu „jedno srce i jedna duša“. Te osobine
pokazala je zajednica koju je on ustanovio – Crkva (usp.
Dj 4, 32).
„Čuvajte se kvasca farizejskoga“ (Mt 16, 6), upozorio je Isus svoje učenike, a time upozorava i nas. Čuvati
se onih koji govore a ne čine; paziti da se to i nama ne
događa. I danas je taj kvasac prisutan na svim razinama.
Sveti Otac posebno želi da se u otkrivanju otajstava
naše vjere ove godine posebno koristimo dokumentima
Drugog vatikanskog sabora i Katekizmom Katoličke Crkve, što svima preporučujem.
Neka se „vrata vjere“ i u našoj Gospićko-senjskoj biskupiji širom otvore!
Biskup
+Mile Bogović
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
O kreposti vjere i grijehu nevjere
u Godini vjere
Uvod
U prošlom, ljetnom broju ZOV-a koji nas je pripremao na otvorenje i početak godine vjere, objavljen je
članak koji govori o vjeri kao činu osobnog povjerenja
i pouzdanja u Boga, pa bismo mogli reći da govori o
„subjektivnoj“ vjeri, dok postoji i „objektivna“ vjera –
a to bi bili izričaji vjere ili istine vjere, članci našeg
vjerovanja, jednom riječju – sadržaj vjere.
Koji je to sadržaj vjere? Prvo, da vjerujemo u samo
jednoga Boga, koji je stvoritelj svega stovrenja i koji se
providonosno brine za stvorenje, pa ga zato nazivamo
i Ocem. Drugo, vjerujemo da su u Bogu tri božanske
osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Pri čemu izraz „osoba“
u današnjem jako individualiziranom zapadnom svijetu
kojem i sami pripadamo, može lako čovjeka odvesti u
tzv. kriptopoliteizam ili prikriveno višeboštvo, tako da
si nekako zamišljamo tri Boga: Boga Oca, Boga Sina i
Boga Duha Svetoga, koji izvrsno surađuju, u svemu se
slažu, ali su ipak jasno razlikovna trojica, i onda ne nedostaje mnogo da napokon i u izričaju krivo ustvrdimo
da su to u stvari tri Boga.
Kad bismo previše naglasili jedinstvo između triju
božanskih osoba i ustvrdili da su to samo načini na koje
se jedan i jedini Bog objavljuje svojem stvorenju, upali
bismo u herezu modalizma.
Drugo, vjerujemo u Presveto Trojstvo u kojem su
tri božanske osobe u samo jednom Bogu. Vjerujemo u
utjelovljenje druge božanske osobe za nas i za naše spasenje. Vjerujemo u niz drugih stvari koje su sadržane
u Apostolskom i Nicejsko – Carigradskom vjerovanju.
Govor o sadržaju vjere ili o istinama vjere je u stvari sustavno iznošenje teologije. Nekoliko godina za re-
dom ne bi bilo dovoljno da se to objavljuje u ZOV-u, pa
sve vjernike upućujemo na čitanje Katekizma Katoličke
crkve ili na dolaske na neki oblik dubljeg ulaženja u
sadržaje vjere koji se nude za odrasle vjernike koji su
primili sve sakramente inicijacije. Na mnoge istine vjere dobro je podsjetiti se s vremena na vrijeme jer imaju vrlo praktičan utjecaj na naš život, na naše duhovno
stanje, na trpljenje ili blagostanje koje osjećamo ili koje
nas čeka poslije smrti. Tako je, na primjer, dobro se
podsjetiti na istine vjere vezane za čistilište, oproste,
sakramente pomirenja s Bogom...
Međutim, ovaj članak se želi posvetiti posljedicama koje nastupaju kad ponestane vjere ili kad čovjek
iskaže manu ili grijeh nevjere. U prvom redu nevjere ili
nepovjerenja u ljubav koju Bog ima prema nama.
Nevjera u ljubav Božju – srž istočnog i osobnog
grijeha
Jedan od najljepših i vjerojatno najznačajnih redaka
u cijelom Svetom pismu nalazi se u Prvoj Ivanovoj poslanici (4,16): „I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima
prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.“ Temeljna
krepost koja se od čovjeka traži u odnosu prema Bogu
jest vjera ili povjerenje u ljubav koju Bog ima
prema nama!
E, sad: istočni grijeh zove se istočni jer iz njega
istječu svi ostali grijesi. Mogli bismo ga zvati i izvorni
grijeh. Razlikujemo proizvodeći istočni grijeh i proizvedeni istočni grijeh.
Proizvodeći istočni grijeh (peccatum originale originans) je osobni grijeh Adama i Eve (prvog muškarca
i prve žene), to je grijeh koji je počinjen u prostoru i vremenu, sastoji
se u utjelovljenju ili nedvojbenom
izricanju nevjere i nepovjerenja
u ljubav i vjernost Božju, te – kao
posljedica te nevjere – u činu pokušaja da se vječni život, pobožanstvenjenje, vječna mladost, ljepota,
zdravlje, moć, blagostanje i svako
drugo dobro otme ili stekne vlastitim
snagama, vještinama i umijećima
kako čovjek ne bi bio ovisan o Bogu,
kako to ne bi morao primati na dar i
kako bi postao kao Bog, ali bez pomoći Božje i bez zahvalnosti Bogu.
Proizvodeći istočni grijeh je obraćenje od duha vjere na duh magije,
od prijateljstva s Bogom i povjerenja
9
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
u njegovu vjernost na želju da se Bogom manipulira,
dominira i da ga se kontrolira vlastitim silama, tehnikama i sredstvima. Prethodila mu je istočna ili izvorna
napast: „Spasi sam sebe! Ne vjeruj Bogu i njegovoj ljubavi!“. Svaki osobni grijeh utjelovljenje je ili varijanta
ovog izvornog grijeha. Na primjer: netko misli da će ga
spasiti veliko materijalno bogatstvo te se nastoji spasiti
kradući i gomilajući novac ili druga materijalna dobra.
Netko misli da će se spasiti uklanjajući svoje protivnike ili neistomišljenike pa poseže za ubojstvom. Netko
misli da će spasiti užitkom, pa gomila spolne užitke
(bludnost), neumjereno uživanje u piću (alkoholizam),
u drogi (narkomanija) ili bilo kojem drugom obliku hedonizma.
Proizvedeni istočni grijeh (peccatum originale originatum) je stanje u kojem se čovjek nalazi nakon učinjenog proizvodećeg istočnog grijeha i sastoji se u pomanjkanju ili odsutnosti Duha Svetoga u duši čovjeka.
Prema rasporedbi Božjoj, Adam i Eva su trebali svojim
potomcima prenijeti naravne, izvannaravne i nadnaravne Božje darove, ali su Adam i Eva izgubili proizvodećim istočnim grijehom i izvannaravne i nadnaravne
darove Božje te ih nisu ni mogli prenijeti svojim potomcima. Svi ljudi koji su potomci Adama i Eve rađaju
se s prazninom u duši ili pomanjkanjem Duha Svetoga,
i to stanje nazivamo proizvedenim istočnim grijehom
ili jednostavnije i kraće istočnim grijehom.
Stoga imamo i tehničke termine koji su vezani uz
pojam osobnoga grijeha, a analogno se primjenjuju i
na stanje proizvedenoga istočnog grijeha. Budući da
je stanje pomanjkanja ili odsutnosti Duha Svetoga u
duši čovjeka izravna posljedica jednog osobnog grijeha
(proizvodećeg istočnog grijeha Adama i Eve) i budući
da sigurno vodi u osobni grijeh (jer čovjek bez nadahnuća i snage Duha Svetoga ne može Bogu vjerovati
niti imati povjerenja u njegovu vjernost, dobrotu i
ljubav, pa će prije ili kasnije počiniti čin kojim će po-
10
kušati spasiti sam sebe), onda po analogiji s osobnim
grijehom od kojeg potječe i kojem sigurno vodi, to stanje odsutnosti Duha Svetoga nazivamo grijeh, tj. istočni grijeh ili punim nazivom proizvedeni istočni grijeh.
Zato kažemo da se čovjek rađa s istočnim grijehom ili
da se rađa u istočnom grijehu. Zato govorimo o brisanju ili opraštanju istočnog grijeha u krštenju, a radi se
o tome da krštenik na krštenju prima Duha Svetoga u
svoju dušu i da se na taj način uništava to stanje praznine u duši ili odsutnosti Duha Svetoga. Duh Sveti svojim
dolaskom u dušu krštenika u krštenju donosi i božanski,
vječni život, tri božanske kreposti: vjeru, nadu i ljubav,
popravlja sliku Božju u čovjeku i čovjeka čini članom
Crkve i udom Kristova mistična tijela.
Magijski duh i istočna napast
Istočni grijeh je uveo u svijet magijski duh, tj.
mentalitet dijametralno suprotan vjeri i povjerenju
u Boga. Nakon što su neki od anđela pokušali svoju
sreću, blaženstvo i ispunjenje postići bez Boga i protiv Boga, ne
želeći priznati i prihvatiti stanje
da od Boga moraju primati milosne darove u ovisnosti o Bogu i u
zahvalnosti prema njemu te u poštivanju njegove osobe (njegove
volje, njegovih misli i osjećaja),
našli su se u stanju bez Boga, bez
beskonačnog izvora beskrajnih
darova, našli su se u stanju ograničenosti, zasićenosti i dosade, a
svaka granica, svaka konačnost i
svaki zid predstavljaju patnju za
duh koji je vječan i koji je predviđen za vječnost i beskonačnost.
To stanje vječne dosade, zasićenosti i ograničenosti, to stanje
patnje, trpljenja i boli nazivamo pakao.
Iz zavisti prema ljudima koji su mogli postići na
kraju svojeg zemaljskog života ono što su dotični zli
anđeli već zauvijek bili izgubili, odlučili su se nadahnuti ili sugerirati ljudima da i ljudi pokušaju spasiti sami
sebe. Ta zla nadahnuća zovemo napasti i radi se o redovitoj komunikaciji duhovnog i materijalnog svijeta. Postoje i izvanredne komunikacije kao što su posjednuća
ili opsjednuća, ali ona nisu sad predmet našeg članka.
Biblijska priča iz trećeg poglavlja Knjige postanka
govori na slikovit, proročki i simbolički način, no teološki posve točan, što se dogodilo prilikom istočnog ili
početnog napastovanja prvih ljudi: „Zmija ... reče ženi:
“Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog
drveta u vrtu?” Žena odgovori zmiji: “Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je
nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte
u nj, da ne umrete!’” Nato će zmija ženi: “Ne, nećete
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi
koji razlučuju dobro i zlo.”“ Možemo uočiti uvijene i
otvorene laži u pitanjima i tvrdnjama zmije odnosno
zlog duha, kao i sugestije ili prijedloge koje iznosi. Dio
rečenice „zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli,
otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi“ sugerira
slijedeće: (1) vi ljudi možete postati kao bogovi svojim
silama i umijećima život vječni, i (2) vječna mladost,
ljepota, zdravlje, moć i slično su stvarnosti koje su i
Bogu nadodane izvana, te (3) sve gore navedeno moguće je i potrebno je ukrasti Bogu jer Bog to namjerno
skriva od ljudi i napokon (4) Bog to skriva jer je zao, jer
mu ljudi predstavljaju konkurenciju i prijetnju i jer želi
ljudima manipulirati, želi ih kontrolirati i dominirati.
Prava istina je posve drugačija. Život vječni je u
stvari sam Bog, njegovo biće i njegovo tkivo. Da bi ljudima dao život vječni (i sve ono što su sastavnice toga
vječnog, božanskog života – kao što su vječna ljepota,
zdravlje, bogatstvo, radost, blaženstvo, mir, moć, vlast,
znanje i ostala dobra), Bog ljudima mora priopćavati
samog sebe. Namjerno je ovdje upotrebljen nesvršeni
glagolski vid „priopćavati“, a ne svršeni vid glagola
„priopćiti“, jer Bog sebe ne može priopćiti čovjeku
jednom zauvijek do kraja i statički budući da je čovjek
ograničen, a Bog beskonačan i priopćavanje beskrajnog duha konačnom i stvorenom duhu može se odvijati
jedino u beskrajnoj dinamici koja vječno traje, koja neprekinuto traje i koja vjerno traje. To nas ponovno dovodi do istine da odnos Boga i čovjeka koji je stvoren i
predodređen za Boga, može biti jedino odnos vjernosti
i vjerodostojnosti s Božje strane, te odnos vjere i povjerenja s čovjekove strane. Bog daje stvorene, konačne
(raj zemaljski) i nestvorene, beskonačne dokaze svoje
vjernosti i vjerodostojnosti (Duha Svetoga i njegova
nadahnuća i jamstva), a čovjek može i mora odgovoriti vjerom i povjerenjem (pristajući svojom slobodom i
slobodnim izborom uz nadahnuća Duha Svetoga).
Sloboda i slobodan izbor
Ovdje je potrebno uvesti razlikovanje slobode i
slobodnog izbora. Sloboda je moć ili snaga za izbor
dobra. Slobodni izbor je mogućnost biranja između dobra i zla. Grijehom se gubi sloboda, ali ne i slobodni
izbor. Naime, slobodni izbor uvijek ostaje čovjeku, ali
ako čovjek nema snage izabrati dobro u situaciji u kojoj
može i mora birati, onda – premda ima slobodni izbor
– izabire zlo jer nema moći ili snage za izbor dobra.
Tako, unatoč slobodnom izboru, čovjek u stvari nije
slobodan. Ponavljajući određene grijehe, čovjek stvara
naviku griješenja i slabi svoju moć za izbor dobra. Ovi
su mehanizmi spoznatljivi iz vlastitog i tuđeg iskustva,
kao i iz Objave u Svetom pismu.
Zašto je Bog čovjeku dao slobodu i slobodni izbor? Zato da bi čovjekovo opredjeljenje za dobro imalo
smisla i vrijednosti, zato da bi čovjekova osoba imala
vrijednosti! Ukoliko čovjek nema stvarne mogućnosti
izabrati zlo, njegov izbor dobra po nužnosti nije vrijedan, nema smisla ni zaslužnosti. Čovjek mora imati
stvarnu mogućnost izbora zla ne zato što su dobro i zlo
jednako vrijedni, nego mora imati stvarnu mogućnost
izbora zla da bi odreknuće od zla i izbor dobra imali
stvarnu vrijednost. Bez odgovornosti nema ni dostojanstva ni vrijednosti čovjekovih čina ili čovjekove osobe
u cijelosti. Dobro i zlo nisu na istoj razini i izbor zla nije
čovjekovo pravo ili redovita upotreba čovjekove slobode odnosno slobodnog izbora; nadalje, izbor zla nije i
ne može biti bez štetnih posljedica za čovjeka. Netko bi
mogao prigovoriti Bogu da čovjek nije stvarno slobodan jer, iako može birati između dobra i zla, ako samo
pokuša izabrati zlo, snaći će ga štetne posljedice, pa u
stvari ne smije izabrati zlo nego mora izabirati dobro,
te dakle nije stvarno slobodan. Bio bio stvarno slobodan kad bi bez ikakvih posljedica mogao birati između
dobra i zla. Na ovaj prigovor se odgovara onako kako
je izloženo u početku ovog odlomka: sloboda i slobodni
izbor nisu dani čovjeku da ih zloupotrebljava ili vrši
kako bi demonstrirao svoju moć izbora, nego su sloboda i slobodan izbor dani čovjeku radi jednog točno
određenog razloga: da bi izbor dobra imao svoju težinu,
svoju vrijednost i svoju cijenu, te da bi dosljedno tome
čovjekova djela i čovjekova osoba imali svoju stvarnu
vrijednost i dostojanstvo.
Od nevjere u ljubav Božju do samospašavanja
Zašto su Adam i Eva povjerovali sugestijama zloga
duha? Zašto nisu vjerovali nadahnućima Duha Svetoga? Odgovor nemamo jer on ostaje u tajni čovjekove
volje koja nije identična s razumom. Bog nije propustio
ni jedan dokaz svoje ljubavi, vjernosti i vjerodostojnosti. Učinio je sve što je mogao da čovjeka uvjeri u
ljubav koju ima prema čovjeku, a ipak je doživio nevjeru i nepovjerenje od strane ljudi. Iz te nevjere u ljubav
Božju, iz tog nepovjerenja u Božju vjernost, rađa se želja da čovjek spasi sam sebe, da sebi ugrabi ili osigura
vječno postojanje, vječni život, vječnu mladost, vječnu
11
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
ljepotu, vječno zdravlje, vječno bogatstvo, vječnu moć,
vječnu vlast, vječnu čast, vječno znanje, vječni mir,
vječnu radost i svako drugo vječno dobro. Krivu i lažnu sliku stvarnosti koju đavao uporno predlaže ljudima
mogli bismo prikazati ovako: iznad svega što postoji
nalazi se Sudbina ili slijepi univerzalni i neosobni zakon (LEX universalis) koji svojim nitima ili koncima
sudbine ravna životima, tj. sudbinama bogova i ljudi.
Ispod tog nivoa nalazi se svijet bogova, pa svijet demijurga (polubogova), svijet ljudi, svijet životinja i biljaka, a na kraju se nalazi neživi svijet. Iz razine ljudskog
svijeta moguće je magijskim tehnikama, vlastitim vještinama, tajnim znanjima i postupcima doprijeti do razine Sudbine i tako zagospodariti svim svjetovima i biti
neovisan, biti kao bog. Ovo je teška, ali vrlo zamamna
iluzija u koju su mnogi povjerovali i u koju je relativno
lako uvjeriti mnoge ljude, pa čak i vrlo pronicljive i
obrazovane. Prihvaćanje ove iluzije znači predanje magijskom duhu, duhu manipuliranja božanskim u nekom
trgovačkom stilu. Takav odnos pravi Bog ne prihvaća.
Bog je osobno biće koje ima svoje odluke, svoje
misli i osjećaje. On s nama želi biti u savezu ili odnosu prijateljstva, povjerenja, uvažavanja i vjernosti, a ne
proračunatosti, trgovine ili magijske dominacije. Da bi
sve ovo bilo malo jasnije, poslužit ćemo se nekim primjerima koje nam donosi Stari Zavjet.
/nastavak u ljetnom broju/
dr. Željko Blagus,
župnik Zagorja i Modruša
Poslušnost vjere
U Godini vjere koju je
proglasio papa Benedikt XVI.
u mjesecu listopadu ove godine, poziva nas da na temeljitiji
način promišljamo o pojmu i
značenju vjere u svom životu.
Znamo li doista što je vjera?
Uočavamo li njenu vrijednost
u našim životima ili je to nešto
što smo primili kao tradiciju,
od svojih predaka? Prepoznajemo li sebe kao vjernike ili je
vjera tek dio prošlosti u našim
životima?
Brojna su pitanja koja se otvaraju, ali u svom osobnom odnosu prema Bogu trebali bi potražiti odgovor:
kakva je moja vjera, razvijam li ja svoj odnos s Bogom
i na koji način?
Koliko god prakticirali vjeru, događa se da ne prepoznajemo svoj rast u vjeri. Što je mjerilo koje mi govori da ne stojim u mjestu, da moja vjera doista živi i
razvija se?
Najbolji obrazac i primjer pronalazimo u vjeri biblijskih likova. Možda će netko uočiti da oni nisu suvremenici našeg vremena, pa iz istog razloga ne mogu
biti uzorak našeg traženja. No, ti likovi su osobe kojima
se Bog obraćao, kojima je prenosio svoju Objavu i koji
su Božju riječ živjeli u svojim životima.
Bog izabire Abrahama da izvrši njegovo poslanje
kroz poziv iz Ura Kaldejskog u Kanaan. Poziv kojeg
Bog upućuje Abrahamu izraz je njegove brige i ljubavi, onog budućeg plana koji se ima ostvariti kroz brojnost potomstva. Iako trenutna Abrahamova situacije ne
govori u prilog tome, Božjoj svemogućnosti ništa nije
12
nemoguće. Njegovo preobilje
milosti ne zastaje samo na trenutnom obećanju blagostanja,
bolje zemlje, nego gleda u budućnost. Abraham je osnova
od koje će nastati Izabrani narod, brojni narod, kojeg će zamilovati Božja milost i ljubav.
Narod kojem će biti darovan
Mesija.
Abrahamov odgovor na
Božje darove je njegova vjera.
Kako piše u poslanici Hebrejima:
„Vjerom posluša Abraham, kad bi pozvan da izađe
na mjesto koje je trebaoprimiti u baštinu. Izađe ne znajući kamo ide.“ (Heb 11,8)
Vjerom je Abraham jedino mogao odgovoriti na
Božji zahtjev, prepustiti se Božjem vodstvu onda kada
nije znao ni kako ni zašto sve to treba napraviti.
Vjera je bila ona koja je Abrahamu i njegovoj ženi
Sari darovala sina, ali zbog vjere Bog je tražio toga sina
jedinca da ga prikaže kao žrtvu. Kušnja vjere na koju je
Bog stavio Abrahama još jače učvršćuje blagoslov koji
je obećan Abrahamu:
„Zato se i rodiše od jednoga, i to gotovo mrtvoga,
potomci mnogobrojni kao nebeske zvijezde i nebrojeni
kao pijesak na morskoj obali.“ (Heb 11,12)
Zbog svih događaja u Abrahamovu životu i njegovih odgovora Bogu u čvrstoj vjeri s pravom ga zovemo
„ocem onih koji vjeruju“.
Drugi primjer pronalazimo u Djevici Mariji. Ona
je dio Božjeg plana spasenja zbog kojega ju je predodredio još od njena rođenja, osoba koja će biti bitni dio
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
toga nauma. Marijin pristanak dogodio se u navještaju
preko anđela Gabrijela. Božji zahtjev nije jednostavan.
Treba prihvatiti nešto što se ne može baš tako lako razumski pojasniti, činjenicu prihvaćanja dara rođenja
djeteta, pogotovo u Marijinoj situaciji. Djevojka koja
je zaručena za Josipa, ali još neudana, treba donijeti na
svijet dijete koje ne pripada njenom zaručniku. Marija
poznaje židovski Zakon i posljedice koje on određuje
za njeno stanje: smrt kamenovanjem.
„Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,38)
Ove riječi tako jasno i čvrsto izražavaju Marijinu
vjeru. Nije bitno što će reći njen zaručnik, obitelj, sumještani; njeno pouzdanje u Božje obećanje veće je od
onog trenutnog straha, smetenosti i poteškoća koje izaziva Božji zahtjev. Vjerojatno su se pojavila pitanja u
tom trenutku, ali brzo ih je nadišla Marijina vjera. I kad
pogledamo ostale događaje iz njena života, nisu bili ništa manje obilježeni jakom vjerom u Boga. Marija nikada nije zaboravila činjenicu da odgaja Božje dijete,
da je njen sin Mesija koji će spasiti čovjeka. U njenim
majčinskim postupcima i osjećajima vjera je bila sveprisutna, vjera u kojoj Marija nikada nije zaboravljala
tko je zapravo Isus. Ona vjerom pohranjuje sve događaje u svom srcu, onom istom koja će joj na kraju Isusova
zemaljskog života dati snage da bude uz svoga Sina.
Jer samo na taj način ona je mogla izdržati križni put i
gledati kako joj dijete umire na križu. Nije nikada sumnjala u Božje obećanje ispunjenja spasenja za čovjeka.
Biblijski likovi, ovdje predstavljeni preko Abrahama i Marije, dovoljno govore i pokazuju kakva vjera
treba biti. Moći se osloniti na Boga kao na čvrsti oslonac, imati povjerenja da će me uzeti u svoju zaštitu,
u svoje milosrdne ruke. Bog je moja sigurnost, moja
zaštita, On je sve moje. Bog je moj Otac koji nikad ne
napušta svoje dijete. Biblijski likovi su imali ovaj osjećaj i svijest svoje vjere u Boga i onda kada to Božjim
zahtjevima ne bi mogli potvrditi. Vjera je tu i onda kada
to svojim ljudskim razlozima ne bi mogli opravdati zašto se nešto događa. I onda kada Bog traži od mene
sve, ali zna koliko i kako može tražiti; onoliko koliko
upravo ja i mogu dati. Vjera je moje predavanje Božjoj
svemogućnosti i milosti. Da bi mogli vjeru prihvatiti i
živjeti na ovakav način, potrebno je učiniti isto on što i
biblijske osobe: prepustiti se Bogu u potpunosti, u cjelini svoga bića. Tada će ovaj zemaljski život biti razumljiv i prihvatljiv, uza sve svoje poteškoće i prepreke.
„Oče, neka bude Tvoja volja!“
Ana Stipetić
Badnja noć
Milijuni veselih srdašca noćas jednako
tuku pod prostranim zvjezdanim plaštem.
I iste nade utkane su njihove molitve
što sa srebrnim pahuljama lebde
kroz blaženo plavetnilo
u snježnoj zimskoj noći.
U svakom biću
rađa se ista nova nada.
Molitve kroz tišinu iste zbore,
u svakoj duši pupa radost i milina,
U bijeloj blaženoj zimskoj noći...
Spokoj blagoslivlja sveto svitanje
Što okuplja radosne duše da zajedno slave
rođenje ljubavi i nade,
dok nježna svjetlost miluje
usnule zimske brijege.
Sa nebeskog prostranog svoda
zvonko snježi radost.
Utjeha za svaku bol,
prijatelj u samoći,
osmijeh uplakanom oku,
u strahu hrabrost i snaga u nemoći.
U ovoj bijeloj svetoj zimskoj noći
spas će za svakog od nas doći.
Dok tiho pahulje snježe
na zemlji sviće blagost...
Božićno jutro budi mir i radost.
Tatjana Brulja
Hreljin Ogulinski
13
VIJESTI IZ BISKUPIJE
Vijesti pripremio Zvonko Ranogajec
Biskup Bogović na misi u čast žrtvama Boričevca
U petak 27. srpnja Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović predslavio je misno slavlje u čast žrtvama
Boričevca iz 1941. godine. Misa je služena u obnovljenoj crkvi Rođenja Blažene DjeviceMarije u koncelebraciji
brojnih svećenika biskupije.
Biskup Bogović je na početku poručio da svi mi koji smo danas došli ovdje imamo svoje čitanje Boričevca.
Čitamo iz ruševina ove crkve ali i također s puta prolazeći pokraj jama u koje su bačeni pobijeni Boričevljani. Mi
smo se danas okupili oko žrtava cjeneći žrtvu Isusa Krista i svakoga koji je u njegovu duhu stradao. Gajimo duh
molitve, a ne zloće. Zatim je istaknuo:
„Čuli smo u evanđelju kako su
neki govorili da Isus ima đavla. Onaj
koji je čista dobrota, biva proglašen
izvorom zla. Jednako tako se događa
da se netko smatra velikim herojem, a
učinio je mnogo zla. Mi stariji dobro
se sjećamo kako je Stepinac ubrojen
među zločince, a neki koji su palili,
pljačkali i ubijali, proglašavani su herojima. I današnji dan obilježen je sličnim suprotnostima. Jedni ovaj dan slave kao početak slavne epopeje, a drugi
prepoznaju u njemu početak krvave
akcije koju obilježavaju mnoga zla i
zločini. Nažalost, i danas postoje razna
„čitanja“ stvarnosti. Ja ću reći kako na
te događaje gledam kao vjernik i svećenik. Ovaj lapački kraj ima posebnu
važnost u našoj povijesti jer je ovdje
27. srpnja 1941. godine započela organizirana akcija čiji su se sudionici na kraju Drugog svjetskog rata našli u
pobjedničkoj koloni. Jedni zato te početke veličaju i slave, a drugi ukazuju na krvavi trag početka te akcije i još
krvaviji njezin tijek krajem i nakon Drugog svjetskog rata. Mi okupljeni danas ovdje nalazimo se među ovima
drugima. Gledamo kako je u toj akciji nemilosrdno ponižavan čovjek, u ovom slučaju Hrvat i katolik, i sa žalošću
konstatiramo da se oduzimanje ljudskog dostojanstva drugome samo zato što je druge nacije ili druge vjere ni
danas ne uočava sa strane onih koji će malo dalje - sutra - slaviti; još nam je teže shvatiti da se tako nešto može
događati u samostalnoj hrvatskoj državi. Istina, nisu svi ubijeni bili bez ljudskih slabosti i bez svake krivnje. Ali
za one koji su pušku dignuli na njih bilo je dovoljno da su Hrvati i katolici. Pače, da su samo katolici jer Waldemar
Nestor nije bio Hrvat ali je mučki ubijen. Razumljivo je da su neki mogli biti protiv tadašnje politike Njemačke i
NDH, pa su uzeli i pušku u ruku, ali zar je zato trebalo oduzeti ljudska prava cijelom narodu i jednoj vjeri? Koja
je fašistička ili ustaška krivnja Marija Ivezića staroga 8 godina, Marka od pet i Jure od tri godine? Kojoj su to
ustaškoj ili fašističkoj vojsci pripadale žene i starci koji su poklani i bačeni u jamu?
Mi smo došli ovamo do oltara, simbola žrtve Isusa Krista koji se borio za dostojanstvo svakog čovjeka, koji je
i sam za to položio svoj vlastiti život; došli smo da u tom duhu izrazimo svoje poštovanje prema žrtvama opake
akcije koju je pokrenula „prva puška“. Možemo reći da se ne treba okretati prošlosti, ali nas zabrinjava trajnost
toga duha „prve puške“ jer on je trajao do Domovinskog rata, on je bio protiv svake samostalne hrvatske države,
on je prognao Hrvate s njihovih ognjišta iz tzv. SAO Krajine, - po istom ključu po kojemu je ovdje proradila „prva
puška“. Treba li tu pušku u samostalnoj hrvatskoj državi slaviti i veličati, ili bi je trebalo već jednom odbaciti i
sramiti se što je ona tako dugo usmjeravala mišljenje mnogih hrvatskih građana. Ne bi li Srb trebao postati mjesto
s kojega se treba ispričati za sve zločine koji imaju ondje korijen?
Veliki papa bl. Ivan Pavao II. rekao je da komunizam ima krivu antropologiju, tj. krivi nazor o čovjeku. Po
njemu se u određenim trenucima, određenim ljudima može oduzeti svako ljudsko dostojanstvo. Tada oni prestaju
biti ljudi sa svojim pravima, oni postaju uši, gnjide i štakori koje treba tamaniti. Mi se s tim na možemo složiti, jer
svaki je čovjek stvoren na sliku Božju i nitko nema pravo oduzeti mu dostojanstvo koje mu je Bog dao. Ljudima
kojih se sjećamo i za koje molimo bilo je oduzeto svako ljudsko dostojanstvo - oduzet im je život i pravo na grob.
14
VIJESTI IZ BISKUPIJE
Uvijek je bilo tako u ideologijama koje su smatrale da se mogu uzdignuti na Božji tron i određivati tko ima
pravo na život, a tko nema, tko je napredan čovjek, a tko je uš, gnjida i štakor. To su određivali revolucionarni i
rasni zakoni.
Antifašizam koji je počeo s „prvom puškom“ a završio s Bleiburgom i Križnim putovima, koji je bacao bez
suda ljude u jame, zabranjivao da se o tome govori – nije nikome koristan ni potreban. Takav antifašizam bio je
protiv svake hrvatske države. Četiri godine nisam ni ja zbog takvih antifašista smio posjetiti svoj zavičaj. No, ja
sam imao sigurno obitavalište. A oni prognani od takvih antifašista - što su oni imali, što im danas nude oni koji
slave „prvu pušku“? Znadem da će mnogi naši antifašisti žaliti što svoju tvorevinu i danas ne mogu slaviti kao što
slave „prvu pušku“...
Mi ne želimo da se ova država izgrađuje po mjeri pobjednika nego po mjeri istine i pravde. Mislimo da imamo
pravo također željeti da se ona ne gradi po mjeri onih koji je nisu željeli, koji su se protiv nje borili, koji se protiv
njezina prosperiteta i danas žestoko zauzimaju. Mi smo se okupili oko žrtve da se sjetimo žrtava bezumlja koje
su ovdje pale. Mi vjerujemo u snagu nevine žrtve i molimo da nas Bog čuva svake osvetoljubivosti, ali da s ovoga
prostora i iz cijeloga svijeta iskorijeni sklonosti ponižavanja čovjeka, oduzimanja njegova ljudskog dostojanstva.
Svaki čovjek na to ima pravo bez obzira je li Hrvat ili Srbin, je li katolik ili pravoslavac, je li vjernik ili nevjernik.
Svi se molimo za to, ali i sami radimo gdje god možemo da maglu koju je stvorila „prva puška“ odnese vjetar
u nepovrat kako bismo se svi prepoznali kao ljudi i kao djeca Božja.
Na Udbini proslavljen zaštitnik biskupije sv. Jakov
U subotu 28. srpnja na
Udbini je svečano proslavljen
blagdan sv. Jakova, zaštitnika
Gospićko-senjske
biskupije. Misno slavlje u Crkvi hrvatskih mučenika predslavio
je Gospićko-senjski biskup
mons. dr. Mile Bogović u
koncelebraciji kanonika Senjskog kaptola i više svećenika
biskupije
Biskup je u propovijedi
istaknuo da je blagdan sv. Jakova najznačajniji datum za
crkvenu povijest biskupije.
Sv. Jakovu je bila posvećena
krbavska katedrala a na taj dan je 2000. godine određeno kada će nova biskupija zaživjeti. Tada je biskup u Gospiću preuzeo biskupski štap, štap koji su nosili krbavski biskupi, a donesen je i njihov križ iz 13. stoljeća. Na
blagdan sv. Jakova pred 12 godina zaživjela je Gospićko-senjska biskupija. Osim toga Jakov je jedan od dvanaestorice apostola koji je prvi s bratom Ivanom prepoznao u Isusu pravog učitelja, što govori da je bio osjetljiv na
dobro koje ga okružuje. Iako je bio nagle ćudi bio je jedan od trojice na Brdu preobraženja i u Maslinskom vrtu,
mijenjao se i rastao u krjepostima te zaslužio da bude prvi od apostola Kristov mučenik. Jakov je osjetio da je u
Isusu našao pravi put i dragocjeni biser te da se isplati sve uložiti na tom putu.
Biskup je zatim progovorio o pronalasku “božje čestice“ ili „Higgsovog bozona“ nakon čega je sam znanstvenik Higgs proplakao od radosti. Znanstvenici su se oduševili pronalaskom sitnog zrna iz kojeg je sve nastalo.
O tome mi ne mislimo samo znanstveno već i vjerski . Isus je mnogo više od svega znanstveno otkrivenog, on
je utjelovljene riječi Božje. Isto tako Crkva hrvatskih mučenika koju smo izgradili nije samo rezultat brojnih
projekata i nacrta koji ispunjavaju čitavu sobu, već je ona proizvod savjesti koju je osjetio i Jakov apostol i koju
je širio cijelim svijetom. Svi koji shvaćaju poruku sv. Jakova neće biti besposleni, jer ima puno toga za uraditi u
današnjem svijetu, zaključio je biskup Bogović.
Potom su svi sudionici slavlja otišli do ostataka drevne katedrale sv. Jakova na kojoj su stolovali krbavski
biskupi. Biskup Bogović održao je kraći sat crkvene povijesti, predvodio je molitvu za sve biskupe, svećenike i
vjernike koji su od krbavskih dana do danas položili svoj život za svoj narod.
15
VIJESTI IZ BISKUPIJE
Biskup Bogović predslavio Dan pobjede i
Domovinske zahvalnosti
Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović predslavio je u nedjelju 5. kolovoza misno slavlje na blagdan
Gospe Snježne odnosno na Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti.
Biskup Bogović je u propovijedi progovorio o nacionalnoj i vjerničkoj dimenziji Dana pobjede, Domovinske
zahvalnosti i Dana branitelja, te o kršćanskoj viziji pobjede.
„Mi Hrvati imamo pravo slaviti ovaj dan jer smo nakon mnogo stoljeća dobili svoju samostalnu državu Hrvatsku. Ona je mogla biti uspostavljena jer smo pobijedili onoga koji ju je ugrožavao. Mi izražavamo zahvalnost
svima koji su zaslužni za uspostavu naše države. Mnogo je onih kojima izražavamo zahvalnost: u prvom redu to
je ondašnje političko vodstvo i branitelji.Branitelje posebno spominjemo u naslovu Dana jer smo imali dosta onih
koji nam nisu željeli dobro, koji su nas napadali, ali imali smo dosta u svojim redovima onih koji su nas branili i
obranili.“...
Gubitak zahvalnosti je pad u ljudskosti i vjer(nost)i. Stalna je napast da s onim što si primio da vladaš kao
da imaš pravo s time raditi kao da ga nisi primio. Ta napast javlja se na početku čovječanstva. Napasnik nagovara
čovjeka da ne vodi brigu o tome što je sve primio od Boga. Neka zaboravi i gleda samo na sebe. Bez Boga (onih
koji su te obdarili) možeš biti velik. Bio je to pad. Bilo je to nijekanje temelja na koji je čovjek postavljen. Adam
je izabrao gubitničku stranu. Zar ne vidimo da se slično događa i sa zahvalnošću u našim hrvatskim redovima. Mi
ćemo se osloniti – kažu danas mnogi - na nekoga drugoga i na sebe, a ne na ono što je bilo u prošlosti. Misle da
imaju pravo zaboraviti, kao i prvi čovjek pred Napasnikom.
Biskup je na kraju naglasio poimanje kršćanske vizije pobjede. „Bog je stvorio svijet iz ljubavi. U temelju
svijeta i čovjeka je, dakle, Božja ljubav. Gdje je ona jača ondje smo bliže pobjedi, pa makar svjetovnim mjerilima
izgleda drukčije. Biti na Božjoj strani, uvijek je biti na strani konačnog pobjednika.
Mi smo se opredijelili za pobjedu Isusa Krista koji je logikom svijeta bio gubitnik. U njemu je ljubav prema
čovjeku bila uvijek jača od svake ljudske mržnje. Po mišljenju svijeta Herod, Pilat i farizeji su imali pravo jer su
bili pobjednici. Pravi pobjednik, međutim, bio je Isus i u tu njegovu pobjedu i mi se želimo ugraditi.
Mnogi danas kažu da su Hrvati u 2. svjetskom ratu bili gubitnici. Oni dakako misle u ratničkom smislu. Ali
zar je to jedini način da se gleda na poraz i pobjedu? Zar su gubitnici i oni koji su opraštali neprijateljima, molili
umirući u nekoj „hudoj“ jami? Mogla bi se napisati knjiga o tome kako je u ratnim pobjednicima bilo poraženo
ljudsko dostojanstvo i čovjek općenito, a kako su mnoge pobjede za čovjeka odnijeli oni koji su svoj križ donijeli
do svoje kalvarije i predali se u Božje ruke.
Mi smo u Oluji bili ratni pobjednici. I ti naši ratni pobjednici stvarno su porazil svakoga tko je mržnjom i osvetom bio gonjen. U duhu vjere koju i ovdje zajedno ispovijedamo držimo da je pravi pobjednik onaj koji je branio
nezaštićene, koji je krenuo iz ljubavi prema drugome, a ne iz mržnje prema drugome. I koji je na tim pozicijama
ostao, i dalje tako radi u drugim okolnostima.
Takvih je bilo mnogo, takvi i danas žive među nama. Hvala im! A dobri Bog neka u svima nama učvrsti pravi
pobjednički duh, osjećaj zahvalnosti prema svima koji su nas zadužili svojim životima; neka nam udijeli pravi
braniteljski osjećaj prema svakome i prema svojoj domovini Hrvatskoj.
Katolički kalendar za 2013. godinu Križ krbavskih biskupa, simbol iseljene Hrvatske
Pod nazivom „Duhovno zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske“ Gospićko-senjska biskupija i ove je godine uoči
Dana hrvatskih mučenika objavila prigodni kalendar koji je u
znaku iseljene Hrvatske, pošto ove godine misno slavlje na proslavi Dana hrvatskih mučenika predslavi gradišćanski Hrvat,
biskup Željezanske biskupije mons. dr. Egidije Živković.
Naslovnica kalendara pokazuje smjerove raseljavanja Hrvata u posljednjih 130 godina u potrazi za boljim životom. Prije
toga najveći iseljenički val bio je u vrijeme ugroze od Turaka i
svoje vrhunce imao je od Krbavske tragedije 1493. do pobjede
pod Siskom 100 godina poslije (1593.). U to vrijeme selio se i
16
VIJESTI IZ BISKUPIJE
Križ krbavskih biskupa (na slici desno) pa ga možemo smatrati simbolom naše raseljenosti, što su predložili gradišćanski Hrvati. Želimo da on, uz Crkvu hrvatskih mučenika, postane također simbol duhovne i nacionalne povezanosti domovinske i iseljene Hrvatske. Ideja je niknula među Gradišćanskim Hrvatima koji čine najjaču skupinu
Hrvata izvan domovine, a sačuvala se od tih vremena sve do sada. Danas gotovo da nema zemlje u kojoj nema
Hrvata,od vremena ekonomske emigracije posljednjih 130 godina. Starije raseljavanje prikazano je u kalendaru
za prvih šest mjeseci, a novije u drugih šest mjeseci. Današnji demografski pokazatelji govore da je brojčano blizu
domovinska i iseljena Hrvatska. Nakon Drugog svjetskog rata, uz ekonomsku emigraciju raste i politička koja će
nestati uspostavom samostalne države Hrvatske. Ipak, najvažnija je činjenica, ističe autor teksta gospićko-senjski
biskup Mile Bogović, gdje god su se Hrvati kao zajednica očuvali, to je bilo zahvaljujući djelovanju katoličkih
svećenika. I pod tim vidom možemo reći da je križ (vjera) bio i ostao ona glavna snaga koja povezuje iseljenu i
domovinsku Hrvatsku.
Biskup Bogović služio misu na Europski dan sjećanja na žrtve
svih totalitarnih i autoritarnih režima
Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović služio je u četvrtak 23. kolovoza misu na drugi dan trodnevne priprave za proslavu Dana hrvatskih mučenika u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini a na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Biskup Bogović je u svojoj propovijedi tom prilikom rekao:
„U povijesti čovječanstva bilo je mnogo nasilja koje su ljudi činili jedni nad drugima, narodi nad drugim narodima, ideologije nad drugim ideologijama. Smatra se da je 20. stoljeće najkrvavije stoljeće u povijesti svijeta jer
je ono rodilo dva svjetska rata, a glavnu odgovornost snose tri ideologije: nacizam, fašizam i komunizam. Sve tri
imale su krivi pojam o čovjeku. U odnosu prema čovjeku postupali su kao da svi ljudi nisu jednaki, da se nekima
mogu oduzeti sva ljudska prava, smatralisu se kao štetočinama koje se, ne samo može, nego i treba ukloniti zbog
dobra nekih „viših“ ciljeva.
U sva tri slučaja iza tako nakaradnih stavova stajala je sila i nasilje. Dakako da ti problemi nisu riješeni ratnom
pobjedom jednih, a porazom drugih. Pobjednici su nametali svjetski poredak koji je išao njima u prilog, ali ne
uvijek i u prilog pravdi i pravima čovjeka. Posebno se to može reći za drugi svjetski rat. Na kraju rata i komunisti
su se našli među pobjednicima, što im je omogućilo da se sustavno osvećuju neistomišljenicima, a među njima i
mnogim nevinim ljudima. Radi političke ravnoteže u svijetu nije dolazilo do javnih osuda komunističkih zlodjela.
O tome se počelo ozbiljnije razmišljati nakon što je u većini komunističkih zemalja pobijedila demokracija. Tada
se počelo proučavati, na višim razinama, što je sve komunizam za svoje vladavine učinio u raznim državama. Jedan od rezultata tih istraživanja je i Crna knjiga komunizma koja, među ostalim, donosi da su komunistički režimi
u zemljama gdje su bili na vlasti ubili oko 100 milijuna ljudi. Svijet se zgrozio nad tim, a onda su krenuli prijedlozi
s mnogih razina da se komunizam osudi i da se krivci kazne za zlodjela. Objavljeno je više odluka raznih nadleštava. Među njima spomenimo odluku Europske parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2006. (Rezolucija 1481)
kojim se osuđuju komunistički zločini, ali nisu prihvaćene preporuke kako bi se to u praksi ostvarilo. To se može
shvatiti tako da se u načelu zločine osuđuje, ali opet ostaje neriješeno kako se određuje što je zločin. Za neke je i
Stepinac bio zločinac! Neki komunizam smatraju zločinačkom ideologijom, ali takva kvalifikacija nije službeno
prihvaćena od neke veće, odnosno moćne svjetske institucije. Hrvatski sabor je prošle godine donio odluku da se
23. kolovoza obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Vodeći računa o
tome, naša je Crkva odlučila da se proslava Dana hrvatskih mučenika stavi prije dana krbavske tragedije, odnosno
zadnju subotu u kolovozu. Zato ćemo već u subotu proslaviti Dan hrvatskih mučenika. Tako smo povezali proslavu obilježavanja starijih i novijih naših stradanja. Ipak smo željeli i na sam ovaj Dan sjećanja na žrtve totalitarnih
režima i posebno obilježiti na dan kad se on u cijeloj Europi obiljažava.
Iako time nije osuđena ideologija niti je rečeno da oni koji su je provodili trebaju biti za to kažnjeni, Crkva
nije nezadovoljna tom odlukom jer ona ne ide za tim da se svi krivci kazne, nego za tim da se svim žrtvama oda
poštovanje, da se pobijenima javno priznaje ljudsko dostojanstvo i sve što je s time povezano. Crkva pače smatra
da su svi ljudi stvoreni na sliku Božju i nitko im nema pravo oduzeti to dostojanstvo.
U svjetskoj politici prevladava nadmetanje između protagonista sukoba i nasilja, a zaboravlja se na dostojanstvo žrtava tih sukoba i nasilja, i, što je još gore, one su često sredstvo kojim se jedno i drugo opravdava i njime
manipulira; nemoćne se i dalje ponižava i njima se manipulira. Zato upravo žrtve trebamo staviti u prvi plan,
njima odati poštovanje, bez obzira od čijeg su nasilja stradale. Uvjeren sam da se tim putem može graditi istinsko
i trajno zajedništvo.
17
VIJESTI IZ BISKUPIJE
Možda ću ovdje najjasnije izraziti zadaću koja je u tom smislu i pred državom i pred Crkvom ako iznesem
stvaran događaj.
Nakon partizanskog ulaska u Senj 1943. uhićeno je više uglednih građana koji su po hitnom postupku osuđeni
na strijeljanje. Ništa nije pomogla intervencija biskupa Viktora Burića. Jedan od uhićenika kroz prozor je bacio
papirić na kojemu je napisao ovu poruku ženi i ocu: «Draga Seko! Reci majki da sam miran, izmolili smo krunicu
i pokajanje, za žive i mrtve, Bogu smo se preporučili, pravedni umiremo i to nas tješi… Neka majka bude mirna
i neka moli Boga i ništa drugo. Dragi tata, zadnja mi je želja da mi budeš dobar Branki i Seki. Još jednom svima
zadnji zbogom. Vaš Ive.»...
Dužnost je našeg naraštaja spasiti istinu o svim ljudskim žrtvama, a posebno nevino stradalima i osuđenima.
Nije to lako jer se o njima nametana lažna „istina“, jer se uništavalo i skrivalo sve što bi moglo sačuvati istinsku
sliku o nekim događajima i osobama. Zato što prije treba saslušati još preživjele svjedoke događaja. Njih svakim
danom ima sve manje, a i sjećanja sve više slabe. Tako bi se moglo čuti i „drugo zvono“, pored onog Udbinog i
partizanskih sudova. Nešto je spasilo iseljeništvo svojim pisanjem, ali i tu treba biti oprezan jer su vijesti često
dolazile iz nepouzdanih izvora i preko loše obaviještenih prenositelja.
Na današnjem naraštaju je također obveza spasiti povijest od ideološki fabriciranih neistina naše prošlosti.
Bit će pri tom i danas velikih poteškoća, ali nemamo opravdanja da tu zadaću i za sebe i za iduće generacije ne
prihvatimo i obavimo. Treba spašavati povijest (povijesnu istinu) jer je ona dugo vremena iskrivljavana. Današnji
naraštaj to treba učiniti u onoj mjeri u kojoj mu se pružaju mogućnosti. To nam se postavlja kao važan zadatak koji
trebamo učiniti da nas ne okrive oni koji će nakon nas doći što nismo učinili ono što smo mogli, odnosno što smo
bili dužni učiniti. Rekao je to svojim suvremenicima modruški biskup Šimun Kožičić Benja. To jednako vrijedi i
za današnji naraštaj.
Projekt Crkva hrvatskih mučenika i Komisija naših biskupskih konferencija za hrvatski martirologij stavili su
to među svoje zadatke. Očekujemo da će i državne strukture preuzeti svoj dio odgovornosti. Na to ih potiče i današnji Dan spomena na žrtve svih totalitarnih režima. U mi to trebamo shvatiti: na zaboravljene i izbrisane žrtve,
a to su one komunističkog režima jer je o drugima bilo mnogo pisano i govoreno. Dakako da i one zaslužuju da ih
se s poštovanjem sjetimo, i to ne samo danas!“
Željezanski biskup Egidio Živković predslavio misu na proslavi
Dana hrvatskih mučenika na Udbini
Ovogodišnja proslava Dana hrvatskih mučenika
na Udbini po više je stvari bila jedinstvena. Prvi se
puta obilježavala u novom terminu, zadnje subote u
kolovozu, bila je to prva proslava nakon posvete crkve na koju se nisu posebno zvali razni dužnosnici, i
konačno, ova je proslava bila u znaku iseljene Hrvatske, odnosno preko predvoditelja slavlja željezanskog
biskupa dr. Egidija Živkovića kao i promoviranja ideje Gradišćanskih Hrvata da se križ krbavskih biskupa
istakne kao simbol povezanosti iseljene i domovinske
Hrvatske.
Novi termin je želja da se proslava stavi između
spomendana žrtava totalitarnih režima koji se odlukom Europskog parlamenta već tri godine obilježava
23. kolovoza i dana Krbavske bitke 9. rujna. Pošto je ovogodišnji kolovoz najtopliji u povijesti klimatoloških
mjerenja izostao je veći broj hodočasnika, kojih se na drevnoj Udbini okupilo između 2 i 3 tisuće.
Uz predvoditelja slavlja biskupa Egidija Živkovića i broje hrvatske biskupe, dolazak celjskog biskupa mons.
Stanka Lipovšeka ojačao je prijateljstvo dva naroda, veze domovinske i iseljene Hrvatske a istaknuo i značajnu
notu mučeništva jer je Slovenija a posebno prostor Celjske biskupije prepun masovnih grobnica s kraja Drugog
svjetskog rata u kojima su stradali brojni Hrvati kao i Slovenci. Domaći biskup Mile Bogović u svom je pozdravu
naglasio bitne naglaske ovogodišnje proslave Dana hrvatskih mučenika.
„Od sada će na ovaj dan Crkva u Hrvata obilježavati i Dan spomena na žrtve totalitarnih režima. Dakako, to
obilježavanje imat će vjerničku i crkvenu dimenziju. Mi nećemo slaviti ničiju pobjedu među zaraćenim stranama,
ni „pušku“ pobjednika ni poraženih, nego i dalje ostaje križ ono čime ćemo se hvaliti. Želimo da se time pro-
18
VIJESTI IZ BISKUPIJE
cjenjuje naša hrvatska vjernost, kako smo naslovili i naše glasilo, koje smo i za ovu proslavu objavili. Ističemo
vjernost u čašćenju križa ponesenog za drugoga. Prisutnost biskupa gradišćanskih Hrvata kao voditelja slavlja
poticaj je da se kao ovogodišnja misao vodilja uzme raseljenost Hrvata i način njihova duhovnog objedinjavanja.
Upravo među Gradišćanskim Hrvatima niknula je ideja da se Križ krbavskih biskupa uzme kao simbol njihove
povezanosti sa starom domovinom. Tu ideju protegnuli smo na cijelu iseljenu Hrvatsku koja je danas brojčano
nekako izjednačena s domovinskom.
Prošle godine pri biskupskim konferencijama
Hrvatske te Bosne i Hercegovine osnovana je zajednička Komisija (povjerenstvo) za hrvatske mučenike
(martirologij). To je zapravo novi korak u započetom
projektu. Jedna i druga konferencija pozivaju sve župnike i župna pastoralna vijeća da se aktivno uključe
u traženje tragova mučeništva na našim prostorima,
napose iz vremena drugog svjetskog rata i poraća. Državne institucije, nažalost, ne pokazuju naročitu želju
da obave posao koji se od njih očekuje.
Željezanski biskup Egidio Živković zahvalio je
na početku svojoj majci što ga je naučila materinjem
jeziku kao i mučenicima iseljene i domovinske Hrvatske čiji su nam život, žrtve, trpljenja, muke i smrt
usadili snagu na teškom životnom putovanje. S njima
smo kao i najbližima ponajbolje povezani kada slavimo muku, smrt i uskrsnuće. Radujem se danas i zahvaljujem
dobrom Bogu na darovanoj prigodi da kao željezanski biskup slavim zajedno s vama sv. Misu na ovom simbolikom bogatom i svetom hrvatskom oltarištu. S ljubavlju i poštovanjem grlim krajeve koje moji pradjedovi napustiše početkom šesnaestog stoljeća napuštajući obale Like, Gacke i Krbave u jednom od najtragičnijih razdoblja naše
bremenite povijesti. Donosim vam pozdrave iz Gradišća u Austriji gdje već 500 godina čuvamo svoju katoličku
vjeru i svoj hrvatski jezik i tradiciju. Udbina je propovjedaonica s koje upućujemo poruku cijelom hrvatskom
narodu. S Krbavskog polja bacamo pogled na cjelokupnu našu povijest – pogled koji grli svaki, pa i najmanji
zakutak ove drage zemlje Hrvatske. Ovdje su sva naša stradanja i stratišta na jednome mjestu. Ovo je mjesto na
kojem čuvamo tragove mučeništva i zaboravu otimamo uzore samoodricanja. Mučeništvo je kruna i vrhunac
posve svjesnog opredjeljenja za vjernost. Kao dokaze za to biskup Živković je spomenuo Miroslava Bulešića, s.
Žarku Ivasić, Drinske mučenice, 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca, fra Rafu Kalinića, p. Dominika Barača,
kao i dva mučenika iz redova gradiščanskih Hrvata. Jednog su komunisti ubili u jednoj župi u Mađarskoj a drugi
je skončao u koncentracijskom logoru u Dachauu zato što se priznao Hrvatom.
Nakon stoljeća stradanja, pretrpani raznoraznim jarmovima, udarani i šibani sa svih strana, pa i s onih s kojih
to nismo očekivali, sanjali smo i umirali za slobodu. Danas ovaj narod ponižen i prignut poput prosjaka puže i
kuca pred vratima umorne starice Europe spreman žrtvovati ne samo svoje sinove nego i mnoge vrijednosti i
bogatstva za mrvice koje preostaju na stolovima njenog bogatstva i moći. Izgleda da smo prebrzo zaboravili krv
kojom je sloboda plaćena. Ne mogu prešutjeti činjenicu da mnogi Hrvatsku danas doživljavaju kao zemlju bez
nade, prepunu ljudi svladanih letargijom i beznađem. Od razočaranih branitelja do mladih koji svugdje osim u
njoj vide svoju budućnost.
Ima u nama nešto što se, ponekad i nesvjesno, opire svakoj vlasti i autoritetu. Ne volimo kraljeve, careve,
predsjednike, direktore, biskupe, šefove bilo koje vrste. Njihovo upravljanje i njihova prijestolja najčešće su popločana životima drugih, mnogim nedosanjanim snovima i još više s mnoštvom isplakanih i neisplakanih suza.
Mnogi naši zemaljski vladari, vrlo brzo nakon što se uspnu na svoja prijestolja i zaposjednu svoje vile i rezidencije, zaborave svoja obećanja. Biskup Živković se na kraju prisjetio svih naših mučenika, a posebno životnog
stava jednoga od najvećih, blaženog kardinala Stepinca: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo
ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti.“ Toliki su, napajajući se na njegovu uzoru, godinama podnosili strahote jugoslavenskih kazamata, izgnanstva, pa i umiranja. Bilo
je to vrijeme – koliko god ga neki danas pokušavali neutemeljeno uljepšavati – prepuno lažnih svjedočanstava,
egzekucija bez sudova i optuživanja bez dokaza. Što bi nam danas s ovog svetog mjesta poručili naši hrvatski
mučenici? Da budemo Crkva glasna, iskrena i nepokolebljiva! Da budemo Crkva nepotkupljiva i narod ponosan
na svoju povijest i svoje kršćanske vrijednosti za koje su toliki žrtve podnosili i umirali. Da čuvamo domovinu i
ne zaboravimo patnje i krv kojom je naša sloboda plaćena. Neka nam naši hrvatski mučenici budu uzori, putokazi
i zagovornici na našem životnom putu!
19
VIJESTI IZ BISKUPIJE
Katehetski dan Gospićko-senjske biskupije "vjeroučitelj treba iskoristiti sve svoje talente"
U subotu 1. rujna u Gospiću je održan Katehetski dan Gospićko-senjske biskupije kao i 1. stručno vijeće
vjeroučitelja biskupije.
Biskup je vjeroučiteljima u propovijedi, na misi poručio da trebaju iskoristiti sve svoje talente i svaki ih dan
ugrađivati u društvo i sredinu u kojoj djeluju. U vremenu privatizacije kada neki misle da je sve njihovo, najveći
je dar ono što si dobio od Boga. U Godini školske kateheze i godini vjere od vas se posebno traži da se uključite
u život zajednice te ju podržite svojim talentima i umijećem. Poučavajte gdje zajednica vidi što je bitno. Mandate
dobivate od Crkve o čemu vodite brigu, posao ne treba samo odraditi već u njega ugraditi svoj život, istaknuo je
biskup. Prije nego što je u nastavku u ordinarijatu podijelio kanonske mandate vjeroučiteljima, biskup je istaknuo
prevladavajuću tendenciju da se vjeronauk marginalizira kroz pokušaj da se satovi stavljaju u najneprikladnije vrijeme. Znak je to da se vremena mijenjaju, što opet ne znači da se tome treba prilagođavati. Ispunjavajte savjesno
svoju zadaću, zaključio je biskup Bogović.
Dr. Richard Pavlić je predstavio apostolsko pismo pape Benedikta XVI. ususret nastupajuće Godine vjere i
istaknuo najvažnije naglasake, te kako ih primijeniti na sve 4 razine od opće pa do razine župe i udruga.
Slijedilo je 1. stručno vijeće za vjeroučitelje na kojemu su voditelji stručnih vijeća za osnovne škole Ana
Tomljanović, i srednje škole Dario Košćak prezentirali operativni plan i program vjeronauka za školsku godinu
2012-13. Zatim su vjeroučiteljima prezentirali 11 tema za stručna vijeća nastupajuće godine, od kojih su oni nakon anketiranja odabraliiste za tri stručna skupa: euharistija i vjera, poučavanje u vjeri-uspjesi i neuspjesi, kako
zadržati mlade u povezanosti s Crkvom nakon krizme, te poruka pape Benedikta XVI.roditeljima i vjeroučiteljima
u Godini vjere. Slijedilo je izvješće o radu Katehetskog ureda u protekloj školskoj godini kojega je podnio predstojnik vlč. Turkalj. Istaknuo je teme i predavače sa skupova prošle godine, podsjetio na pobjednike vjeronaučne
olimpijade i njihove rezultate na olimpijadi u Križevcima. Vlč. Turkalj je izrazio na kraju nadu da će Godina vjere
dati vjeroučiteljima jači polet u njihovu radu.
Biskup Bogović predslavio Malu Gospu u Boričevcu
Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović tradicionalno je predslavio blagdan Male Gospe, nebeske
zaštitnice župe Boričevac u Ličkom Pounju, župi koja simbolizira sve patnje Hrvata u 2. svjetskom ratu. Uz više
stotina hodočasnika iz svih dijelova Hrvatske, mahom članova Udruge Ličana župe Boričevac, bilo je i pristiglih
iz Arbanasa kod Zadra, Otočca, Zagreba, Županje i Bjelovara, koji su došli organizirano kao i pojedinačno pristiglih iz mnogih drugih gradova Hrvatske ali i prekomorskih zemalja, Kanade i SAD-a.
„Tko je velik a tko mali u ljudskom i kršćanskom smislu“, potiču nas na razmišljanje Blagdani Velike i Male
Gospe. Znademo da jedni ljudi znaju veličati nekoga, koga drugi smatraju zločincem. To je posebno očito kod
promijene političkih sustava. Boričevljani dobro znaju kako su nakon drugog svjetskog rata morali biti mali, skrivati se od raznih veličina. Očito da tako ne možemo dobiti ispravnu sliku tko je velik a tko mali. Netko može biti
velik na jednoj stvari a na drugoj malen. Netko može biti jako poznat, a da nije nikakva ljudska i moralna veličina. Za nas kršćane velik je onaj koji je velik
ne pred političkim sustavom, pa čak ni onaj
koji je poznat u cijelom svijetu, nego onaj koji
„vrši volju Oca mojega koji je na nebesima“.
U tome nam Marija može biti uzor. Ona je od
svojih početaka, od najranije mladosti, kada je
tjelesno bila mala, to činila. Zato je njezin rast
bio rast prema pravoj veličini. Marija je bila
radosna i zato što se sastala sa svojom rođakinjom Elizabetom. U čovjeku je ona vidjela darove kojima ga je Bog obdario. Potrebni su ti
susreti kada se susrećemo kao ljudi, prijatelji,
rodbina, znanci. Često se susrećemo kao nositelji raznih službi, kao razne društvene funkcije. Kod nekih to preraste u redovni odnos s
20
VIJESTI IZ BISKUPIJE
drugima. Zato su potrebi ovakvi susreti da se možemo naći i prepoznati kao ljudi, bez obzira na službe i funkcije
koje nas u svakodnevnom poslu povezuju. Ovdje je mržnja zaigrala svoje kolo. Nećemo reći da nije našla nikakav povod ili razlog. No njoj i nije potreban razlog, mržnji je nagrada još veća mržnja. Mržnja se hrani mržnjom.
Ne postavlja uvjete. To je uništavajuća ali i samouništavajuća snaga. Najviše joj smeta kad naiđe na ljubav. To je
jedini „deterdžent“ kojim se može očistiti ta mrlja s ovog prostora, kao i s drugih, zaključio je biskup Bogović.
Biskup je prije mise bio uvodničar predstavljanja knjige Dossier Boričevac istaknuvši da bi neupućeni mogli
reći da je riječ o imenu i prezimenu nekog gospodina čije je ime Dossier a prezime Boričevac. S gospodinom Dossierom biskup je, kako je istaknuo, imao dosta iskustva s nekim ljudima koji su radili za Udbu, pratili ga i bilježili
podatke koji nisu bili u skladu s komunističkom ideologijom, a što mu je bila zapreka da sve do 1966. godine ne
dobije putovnicu za odlazak na studij u inozemstvo. Bilo je i mjesta koja su dobila svoj dossier u Udbi a jedno je
bilo Boričevac s kojim se bilo opasno družiti i o njemu govoriti. Josip Pavičić je dugo slagao svoj dossier o Boričevcu jer je pratio sudbinu tog mjesta od najranijeg djetinjstva, nakon što se rodio tri godine poslije progonstva
njegovih roditelja iz tog mjesta. Uspostavom samostalne Hrvatske Pavičić se počeo slobodno družiti s Boričevcom te izdao knjigu nakon koje se Boričevac neće izbrisati iz sjećanja kao što su ga bili izbrisali iz zemljopisnih
karata, zaključio je biskup Bogović.
Dr. Željko Holjevac je pojasnio povijesni kontekst zbivanja u Ličkom Pounju tragom događanja u srpnju
1941. godine odnosno „ustanka u Srbu“. Bilo je to vrijeme velikih nacionalnih sukoba od onih u Suvaji pa do
Boričevca, koji nije bio samo posljedica onog prethodnog. Prva Jugoslavija bila je država u kojoj su se našle zaraćene strane iz prethodnog rata a u kojoj su Hrvati izgubili i one atribute državnosti koje su imali u Habsburškoj
monarhiji kao Hrvatski sabor. Iako tijekom 1941. godine nije bilo razlika između četničkih i partizanskih akcija,
to se i dalje slavi kao ustanak naroda Hrvatske u kome su Boričevljani bili pobijeni i raseljeni a kasnije je bilo
korisno tajiti da si Boričevljanin. Knjiga nas potiče na razmišljanje i postaje zaglavni kamen daljih istraživanja.
Ana Došen koja je pisala o žrtvama Krnjeuše u zapadnoj Bosni pohvalila je izdavanje knjige baš kao i akademik Dubravko Jelčić koji je knjigu nazvao prvorazrednom memoaristikom. Jadranka Matašin iz ULŽB je poželila
da patnju pretvorimo u novu snagu bez mržnje i osvete, a Crkva nas poziva na gradnju kulta mira. Zdravko Tomac
je poručio da ovu knjigu treba čitati u školama, jer kako je god Vukovar simbol stradanja u Domovinskom ratu,
tako je i Boričevac simbol stradanja u 2. svjetskom ratu. Josip Pavičić je izrazio zadovoljstvo pred ispunjenim ciljevima prognanih Boričevljana, većim dijelom je obnovljena župna crkva Male Gospe, preko knjige je ispričana
istina o Boričevcu a na kraju slijedi borba za povrat oduzete imovine Boričevljana.
U kulturno-glazbenom dijelu nastupili su članovi KUD –a Plješivice iz Zagreba i klapa Komin.
Konferencija za tisak povodom dokidanja Ureda za
obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina
U Zagrebu je u četvrtak 20. rujna održan sastanak upravnog vijeća Ureda za obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina a povodom prijedloga novog „Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju
vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.“ Tim bi se prijedlogom novog
Zakona derogirao onaj dosadašnji donesen 4. ožujka 2011. pod nazivom „Zakon o pronalaženju, obilježavanju i
održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon drugog svjetskog rata.“ i kojim se uspostavlja Ured kao
provedbeno tijelo. U ime Ureda na konferenciji za tisak govorio je Andrija Hebrang kao i Gospićko-senjski biskup
mons. dr. Mile Bogović koji je u Uredu u ime Hrvatske biskupske konferencije. Tom prilikom biskup je poručio:
„Hrvatski sabor prihvatio je 4. ožujka 2011. Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava
komunističkih zločina nakon drugog svjetskog rata. Zakonom se uspostavlja Ured kao provedbeno tijelo. HBK je
podržala Ured 31. ožujka 2011. godine na svom plenarnom zasjedanju. Kada je najavljeno ukidanje Ureda, predsjednik HBK mons, dr. Marin Srakić uputio je pismo predsjedniku Vlade s molbom da se zauzme „za opstanak
Ureda po sadašnjem zakonu“. Nije dobio ni odgovor a još manje neko obrazloženje. HBK i dalje smatra potrebu
Ureda u postojećim zakonskim okvirima.
Imenovan sam u Upravno vijeće Ureda. Tako su i neke druge ustanove (HAZU, HIP, Državni arhiv, Crveni
križ) dali svoje predstavnike. Nitko iz Vlade nije smatrao potrebnim objasniti Upravnom vijeću odnosno predstavnicima spomenutih ustanova razloge ukidanja Ureda i dosadašnjeg Zakona. Prema predstavnicima tih ustanova
postupa se još gore nego prema sindikatima. Njih se saslušalo, a ovdje ni to. A prijepor je o zločinima.
Doista je neshvatljivo da vlada proizišla iz domovinskog rata (ne iz: Narodno oslobodilačkog rata!) može biti
tako neosjetljiva da ponovno nameće šutnju za tolike nevine žrtve o kojima je pola stoljeća bilo zabranjeno govo21
VIJESTI IZ BISKUPIJE
riti. Djelatnici na terenu suočili su se s duboko ukorijenjenim strahom. Ljudi se otvaraju tek uz podršku predstavnika Crkve. Novim potezom sadašnja vlada nameće kontinuitet straha i odbija čuti glas Crkve. Ne bih se usudio
zaključiti da ona namjerno želi produljiti strah, ali ako ne želi treba se drukčije postaviti prema tim žrtvama.
U prijedlogu zakona nigdje se ne spominju žrtve o kojima je bilo zabranjeno govoriti. Nestale su riječi: pronalaženje, zločini, komunizam. Rezolucija Vijeća Europe 1481 stavlja naglasak upravo na te pojmove. Ovdje se
govori samo o grobljima. Tim imenom ne prepoznajemo jame, grabe, rovove (to nisu nikakva groblja!). Ne spominje se da su nepartizanska vojna groblja zakonom od 6. srpnja 1945. uništena. Sve je povjereno onima kojima
„titovka lijepo stoji“ pa bi mogla cijela akcija završiti time da se obnavljaju partizanski spomenici, kao nastavak
akcije spomeniku „prvoj puški“ u Srbu. Žrtve partizanskih (komunističkih) zločina gura se ponovno u zaborav,
odnosno onemogućuje se da one iziđu iz nametnutog zaborava. Svima nam je poznato da se o ustaškim i njemačkim zločinima pisalo itekako opširno, a veoma često neobjektivno i preuveličavajući ih.
Predviđeno Povjerenstvo (čl. 32) nema nikakve ovlasti jer „nadzor nad provedbom ovog Zakona obavlja Ministarstvo“ branitelja (čl. 34).
I dalje se ne rješava popis svih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća te se tako i dalje čuva prostor za uobičajene manipulacije. Pupavac i Goldsteini dođu na Jadovno i upru prstom u jamu i kažu da je tu bačeno 40.000
žrtava – a jama prazna! Ima, nažalost, žrtava u obližnjim jamama, ali spriječimo manipulaciju svake vrste! Treba
ukloniti mogućnost da se broj žrtava umnožava i umanjuje prema političkoj potrebi, nego po rezultatima egzaktnog istraživanja.
Pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i Biskupskoj konferenciji Bosne i Hercegovine djeluje Komisija za
hrvatski martirologij. Morat će preuzeti i onaj posao koji pripada državnim vlastima, ali ih se sada one odriču.
Susret sudionika gradnje Crkve hrvatskih mučenika –
zahvalnost za doprinos i sugestije za naredne projekte
U subotu 22. rujna Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović održao je susret sa sudionicima gradnje
Crkve hrvatskih mučenika Bili su to članovi Glavnog odbora pa članovi svih komisija, projektanti, izvođači radova i ostali sudionici. Biskup je svima želio zahvaliti za njihov doprinos realizaciji ovog nacionalnog projekta.
Među sudionicima su bili i bivši predsjednik Hrvatskog sabora i Glavnog odbora na početku realizacije projekta,
Zlatko Tomčić, zadarski nadbiskup Želimir Puljić i ostali.
Biskup Bogović zahvalio im je za njihov doprinos
realizaciji ovog nacionalnog
projekta te pozvao sve sudionike na unutarnje uređenje
Crkve. Slijedi izrada oltarne
slike, vitraja, kripte, muzeja,
križnog puta, memorijalnog
parka. U vremenu kada se
ukida Vladin Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina, posebno
je značajno odgajati mlade u duhu istine i pravde, a ne zataškavati kao što je bio slučaj od 1945. do 1990. godine.
Biskup je na kraju izrazio zadovoljstvo što je projekt Crkve hrvatskih mučenika ušao u Hrvatski martirologij i što
je održan znanstveni skup o žrtvama iz vremena komunističke vladavine.
Zlatko Tomčić je u svom istupu izrazio ponos i zadovoljstvo što je dao doprinos oko gradnje Crkve hrvatskih
mučenika, a biskupova upornost je rezultirala izvanrednim plodovima. Zbog silnih prijepora kroz povijest ovo je
trebalo Hrvatskoj a Crkva hrvatskih mučenika može simbolički značiti prekid hrvatskih sukoba i uspostavu mira
za koji su Hrvati stradali kroz povijest.
Susretu na Udbini nazočio je i nadbiskup zadarski Želimir Puljić koji je na kraju zahvalio svom prethodniku
nadbiskupu Prenđi na sudjelovanju u projektu, kao i biskupu Bogoviću koji je do ove ideje mogao doći jer je povjesničar i arhivar te mu zahvalio na upornosti . Ovaj projekt će trajno spajati domovinsku i iseljenu Hrvatsku te
se afirmirati u hodočasničkim i odgojnim vidovima
22
VIJESTI IZ BISKUPIJE
Biskupijski susret supružnika i roditelja - o načinu prenošenja vjere
U Svetištu Gospe od Čudesa održan je u subotu 6. listopada 11. biskupijski susret supružnika i roditelja Gospićko-senjske biskupije. Okupilo se preko 50 supružnika koje je na početku pozdravio biskupijski povjerenik za
pastvu obitelji mons. mr. Tomislav Šporčić. On je dao presjek posljednjih deset susreta koji se održavaju od 2002.
godine i koji su svake godine bili tematski povezani s dominirajućom pastoralnom temom biskupije. Ove godine
tema susreta bila je „Prenošenje vjere u obitelji-radosti i iskušenja“, o kojoj je govorio glumac i pisac knjiga s
odgojno-duhovnim sadržajem Rajko Bundalo. Ovaj susret baš kao i prvi 5. listopada 2002. godine održan je uz
Ogulin i u Oštarijama.
Moderni svijet okreće čovjeka od stvoritelja
, dominira opaka ljubav koja sve zaštićuje osim
čovjeka. Ruše se svi duhovni temelji današnjeg
čovjeka a idolatrijske grupe vrše kapilarni progon
ljubavi iz ljudskog društva. Mediji kao svojevrsna
paraliturgija ustrojavaju svijet, a duše porobljavaju antiduhom. Narod se obezglavljuje raspadom
obitelji i ludilom relativizma, što je svojevrsni
duhovni rat za spas obitelji i kršćanstva. Uzrok
tome su i sami kršćani koji su površno ušli u svoju duhovnost. Duh sveti danas traži novu evangelizaciju jer opstaje samo izvanjska forma dok je
srce prazno. Vjeru djeci daje obitelj, ona koja ljubi
djecu. Moderna pedagogija s druge strane djetetu
daje slobodnu volju da sam bira u vremenu najvećih kušnja i muka. Najbolja je odgojna škola u životu je sv. misa, bolja od svih pedagogija, a brak je kao njiva, uz
zemlju i sjeme treba dati i znoja, zaključio je Bundalo.
U popodnevnom dijelu služena je pobožnost križnog puta u svetištu Gospe od Čudesa koju je predslavio
mons. Šporčić i Rajko Bundalo čiji križni put je čitan. Slijedila je sv. misa koju je predslavio Gospićko-senjski
biskup mons. dr. Mile Bogović u suslavlju mons. Tomislava Šporčića i domaćina, čuvara svetišta i župnika Oštarija popa Antuna Luketića.
Biskup je istaknuo dva važna momenta vezana za odgoj. Treba vidjeti što to mi možemo prenijeti drugima,
a uvjet je da imamo vjeru, zatim je istaknuo potrebu da vjeru treba pokazivati da svijetli, a ne da bude privatna
stvar. Iako je Isus bio pun znanja, nije apostole uvodio niti u jednu struku, već ih je učio samo dva predmeta, kako
se odnositi prema Bogu i ljudima. To je i osnovni posao u obitelji.Ako to ne naučimo, drugu struku koju naučimo
krivo ćemo koristiti. U Godini vjere trebamo vidjeti što mi možemo prenijeti drugima, istaknuo je biskup Bogović
te vjernike pozvao da svoju vjeru pokazuju drugima a ne da bude privatna stvar. U današnjem svijetu relativizma
nema vječnih istina niti stabilnosti. Zato ljubimo Boga i bližnjega i to dosljedno svjedočimo. Takav duh probudimo u našim obiteljima, zaključio je biskup Bogović.
Biskup Bogović predslavio misu na Danu sjećanja i zahvalnosti
– zahvalnost je najbolja brana duhovnoj recesiji
U nedjelju 7. listopada održano je u Cetingradu veliko misno slavlje gdje se 10. godinu za redom obilježava
Dan sjećanja i zahvalnosti za prognane žitelje Cetingrada i ostalih naselja Slunjskog kraja za vrijeme velikosrpske
agresije. Misu je predslavio Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović u suslavlju mjesnog župnika mons.
Marijana Ožure
Biskup je izrazio zadovoljstvo da se prilikom izražavanja zahvalnosti jednih prema drugima zajedno nađu
svi predstavnici naroda. Osjećaj zahvalnosti kojeg njegujemo prema onima koji su nam pomagali kada je bilo
najpotrebnije dobro je i time se obogaćujemo u vremenu kada se ljudi često ljute i iznose samo negativne stvari.
Manifestacija i gajenje osjećaja zahvalnosti najbolja su brana prema duhovnoj recesiji. Nije sve u Hrvatskoj tako
crno, ima stvari koje treba isticati, pa tako i našu prošlost. Laž je da prošlost nije važna, što mnogi pokušavaju
nametnuti. Svi mi smo ukorijenjeni, inače se sušimo i rušimo, istaknuo je biskup Bogović te zaključio da je ovo
23
VIJESTI IZ BISKUPIJE
dan poniranja u našu prošlost kada smo se nakon 4 godine vratili u svoj kraj, unatoč projektu naših mrzitelja po
kome smo trebali nestati.
Crkva s druge strane nudi projekt Godina vjere. To je Božji projekt koji ne isključuje niti jednog pojedinca,
niti narod. Dok neki projekti nude uništenje drugih skupina, naš projekt ima za cilj život vječni. Hoće li naš projekt
uspjeti, ovisi o nama samima, imamo li dovoljno vjere i kao ju prenosimo mlađim naraštajima? Preduvjet je za to
da sami imamo i živimo vjeru. Najbolja kateheza odvija se u obitelji, molitvom oca i majke. Ljubiti Gospodina
Boga kao samoga sebe najbolji je put očuvanja vjere koju ne treba smatrati samo osobnim izborom već ju treba
javno pokazivati.
Nakon mise uslijedilo je polaganje vijenaca i paljenje svijeća brojnih udruga u čast poginulih branitelja, a
molitvu je predvodio župnik mons. Ožura. Dan sjećanja i zahvalnosti imao je nastavak u Hrvatskom domu uz
nazočnost biskupa Bogovića, slunjskog dekana Pecića i župnika mons. Ožure. Nakon obraćanja načelnika Cetingrada Milana Gašparina, predsjednika koordinacije udruga iz Domovinskog rata Marija Mateše, predsjednika
odbora za obilježavanje Dana sjećanja i zahvalnosti Ivana Mateše te predsjednika skupštine Karlovačke županije
Josipa Zaborskog održan je nastup 11 KUD-ova iz Karlovačke županije.
Otvorena Godina vjere za Gospićko-senjsku biskupiju
U nedjelju 14. listopada u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gospiću misom u 10 sati svečano je
otvorena Godina vjere za Gospićko-senjsku biskupiju.
Biskup je vjerničkom puku pročitao i približio svoju poslanicu pod nazivom „Napunimo svoje vjerničke svjetiljke“. Možemo reći da je na izvore trajne krize svjetla vjere već Krist jasno ukazao, istaknuo je biskup Bogović
a to su bili prenošenja raznih običaja i propisa bez vjerskog sadržaja, u povlačenju vjere u privatnost i u licemjernom očitovanju vjere. Krist nas i danas poziva da napunimo svjetiljke vjere, da javno svjedočimo svoju vjeru
i da to bude bez licemjerja i nametanja. Na to troje ukazao je slikom ludih djevica koje uočavaju da im se gase
svjetiljke, potom slikom svjetiljke koja se „stavlja pod posudu ili pod postelju“ i kritikom farizejskog licemjerja.
Godina vjere sve nas poziva da pogledamo svoje svjetiljke i da ih ispunimo vjerničkim sadržajem. To nas
navodi na promišljanje koliko je toga u našoj vjerničkoj praksi sačuvalo samo vanjski oblik uljanice, ali se ne
vidi svijetlo koje bi se od njih očekivalo, a primjer za takovo poimanje vjere su velika slavlja krizme koja često
završavaju s rastankom od Crkve, a na kojima se ne vidi je li važniji pečat dara Duha Svetoga ili fotografija u
skupocjenoj haljini s umjetnim noktima? Krist poziva sve vjernike da ne doživljavaju vjeru kao „privatnu stvar“
nego da se ona očituje pred svijetom, u javnosti, u prvom redu počevši od obitelji. Bitna je stvar da supružnici
zajedno mole, da zajedno idu u crkvu. Kuća treba biti tako opremljena da se prepoznaje kao vjernička. Nije loše
vidjeti i umjetničke slike i fotografije, ali kuća bez ikakva vjerničkog znaka, križa i(li) slike, svakako odaje i vjerničku prazninu. Biskup je na kraju istaknuo: „Čuvajte se kvasca farizejskoga“ upozorio je Isus svoje učenike, a
time upozorava i nas. Čuvati se onih koji govore a ne čine; paziti da se to i nama ne događa. I danas je taj kvasac
prisutan na svim razinama.
Sveti Otac posebno želi da se u otkrivanju otajstava naše vjere ove godine posebno koristimo dokumentima
Drugog vatikanskog sabora i Katekizmom Katoličke Crkve, što svima preporučujem. Neka se „vrata vjere“ i u
našoj Gospićko-senjskoj biskupiji širom otvore, zaključio je biskup Bogović svoju poslanicu.
Susret župnih pastoralnih vijećnika Gospićko-senjske biskupije
Otočac je u nedjelju 14. listopada bio domaćin susreta
članova župnih pastoralnih vijeća Gospićko-senjske biskupije na kome se okupio preko 300 vijećnika iz većine župa
svih šest dekanata biskupije. U prvom dijelu susreta profesor na KBF-u u Splitu dr. don Ante Mateljan je održao
predavanje na temu „Ususret Godini vjere“, dok je na misnom slavlju biskup Mile Bogović govorio o rezultatima 2.
vatikanskog sabora.
Vijećnike je na početku susreta u kino dvorani Gackog pučkog otvorenog učilišta pozdravio domaćin, župnik
Otočca i generalni vikar biskupije mons. mr. Tomislav
24
VIJESTI IZ BISKUPIJE
Šporčić najavivši susret kojim je otvorena Godina vjere u Gospićko-senjskoj biskupiji. Vjera je dar koji trebamo stalno otkrivati u cilju boljeg shvaćanja temeljnih istina naše vjere. Susret su otvorili članovi Akademskog
pjevačkog zbora Vladimir Prelog iz Zagreba koji djeluje u okviru Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije
sveučilišta u Zagrebu pod ravnanjem dirigentice Ive Juras Soprani. Biskup Bogović je u svom obraćanju poručio
da za bolje shvaćanje vjere trebao okupiti vjerničku elitu ili jezgru u koju spadaju upravo župni vijećnici. Oni trebaju uzeti plugove vjere i preorati neizorane ledine. Zatim je predavanje na temu „U susret Godine vjere“ održao
profesor dr. Ante Mateljan.
Na misnom slavlju u župnoj crkvi Presvetog Trojstva na kojoj je koncelebriralo 16 svećenika a gdje je misu
glazbom animirao Akademski zbor Vladimir Prelog, biskup Bogović je zapitao vjernike, skrivamo li se u svojoj
vjeri, te ima li u njoj farizejštine? Najveća je vrijednost u životu ako čovjek prepozna što Isus želi u našem životu
i da to slijedi. Upravo zato su i održavani koncili koji su ljude htjeli poticati na bolje svjedočenje vjere. Biskup je
predstavio povijesnu kronologiju 21 održanog sabora u proteklih 21 stoljeće, kako 8 održanih sabor u 1. tisućljeću
tako i 13 općih papinskih sabora održanih u 2. tisućljeću nakon razlaza pravoslavne i katoličke crkve 1054. godine. Biskup je zatim podrobnije prezentirao odluke i definicije 2. vatikanskog sabora u cilju posadašnjenja crkve u
to vrijeme i za evanđelje sadašnjeg vremena. Tim promjenama stvoreno je novo lice iste crkve, a kao najvažnije
odluke su narodni jezik u liturgiji, koncelebracije, crkva kao božji narod, uvažavanje onog što je stvoreno kroz
povijest kao i deklaracija o vjerskoj slobodi. Biskup je zaključio da je posljedica 2. vatikanskog sabora jasno
poimanje crkvenog nauka kao i samog pojma vjernika. Nazočnim vijećnicima biskup je na kraju poručio da po
svom svjedočenju trebaju biti vjernička elita. Pohvalio je i domaćina na zahtjevnoj organizaciji ovakvog skupa.
Biskupijsko hodočašće Gospićko-senjske biskupije u
Godini vjere u Mariju Bistricu
U subotu 27. listopada preko tisuću hodočasnika
Gospićko-senjske biskupije sudjelovalo je na biskupijskom hodočašću u Nacionalno svetište u Mariji Bistrici, kao i kasnijem pohodu Stepinčevu grobu u Zagrebačkoj katedrali i pjevanoj večernjoj.
Misa je služena u prepunoj bazilici, a uz hodočasnike iz Gospićko-senjske biskupije, misi su nazočili
hodočasnici iz Kastavskog dekanata Riječke nadbiskupije.
Ovo je prvi korak vjernika Gospićko-senjske biskupije u Godini vjere u kojoj smo i mi kao i Marija, naša
učiteljica i uzor vjere, krenuli u gorje, istaknuo je biskup Bogović i nastojao pojasniti što je vjera u Godini
vjere. Vjerovati znači da ja nisam sam sebi dostatan, već se naslanjam na Gospodina. Nisam ja plod ništavila već
Božje ljubavi, istaknuo je biskup Bogović. Izvor postojanja je u Bogu, vjera je Božji dar, a Blažena Djevica Marija
je učiteljica života, ona nas uči zahvaljivati, rekao je biskup i nastavio: „Marija je se Božjim darovima služila, na
10 talenata dodala je još njih 10 radom i trudom, i kada je nosila tijelo mrtvog sina ona je molila. Tako je često i u
našim životima, loši su često moćni, a dobri nemoćni, no uz Božju pomoć sve savladavamo. Biskup je progovorio
i o pitanjima nevjere, odnosno onih koji su izgubili dar vjere. Mi samo osmišljavamo lijepe trenutke u životu, dok
nam je patnja beskorisna. Upravo takvima naša vjera može postati novo svjetlo. Trudimo se da u obitelji prenosimo vjeru i da ju ne skrivamo. Biskup je na kraju ukazao na sve jaču pojavu luciferovštine, kako kod nas tako i u
svijetu, odnosno da nas se ne tiče što su drugi (obitelj, društvo) učinili za nas. Posljedice toga su bahatost, oholost
i ruganje koji su zapljusnuli Hrvatsku. Godina vjere je prilika za obraćenje, zaključio je biskup. Biskup je misno
slavlje predslavio u koncelebraciji preko 20 svećenika biskupije uz generalnog vikara Gospićko-senjske biskupije
mons. mr. Tomislava Šporčića i dekana udbinskog mons. mr. Tomislava Rogića.
U popodnevnim satima služena je pobožnost križnog puta na Kalvariji Marije Bistrice kojeg su predvodili
mons. mr. Tomislav Rogić, mons. mr. Tomislav Šporčić i dr. Richard Pavlić. Hodočasnici su zatim pohodili zagrebačku katedralu, grob blaženika Alojzija Stepinca, a nakon toga je pjevanu večernju predvodio mons. Tomislav
Šporčić.
25
VIJESTI IZ BISKUPIJE
Vjeroučitelji o krizi vjere
Od petka do nedjelje 21. listopada u Pastoralnom centru u Mukinjama na Plitvicama u župi Marije Majke
Crkve održano je drugo ovogodišnje stručno vijeće za vjeroučitelje osnovnih i srednjih škola Gospićko-senjske
biskupije kao i duhovne vježbe. U nazočnosti predstojnika Katehetskog ureda vlč. Nikole Turkalja i voditeljice
stručnog vijeća za vjeroučitelje osnovnih škola Ane Tomljanović na Mukinjama se okupilo preko 30 vjeroučitelja
biskupije.
Prvog dana dr. Dalibor Renić je održao predavanje na temu „Kriza vjere ili kriza prenošenja vjere“. Predavač
je progovorio o pet fenomena: iskustva, razumijevanja, istinitosti, vrijednosti i konačno religiozne težnje. Postoji
naime prirodna težnja za nadnaravnim, kruna čega je težnja za religioznom ljubavlju. Problemi su kod ljudi prisutni jer su teološki pojmovi apstraktni . Tu u pomoć pritječe Bog objavom tajne po Duhu svetomu. Dr. Renić je
naveo da vjera nije dokaz, osjećaj i skok u prazno, već je ona spoznaja, predanje i naslanjanje uz Boga. Srce je
organ vjere jer on ima razloge koje mozak ne razumije.
Zatim su vjeroučiteljice Andreja Jurčević i Ana Stipetić prezentirale dnevne pripreme uz primjernu Katekizma katoličke crkve, nakon čega je o svim temama održana rasprava. Čula su se mišljenja da
je KKC svrhovit samo za one s jačim teološkim znanje a o umješnosti vjeroučitelja ovisi koliko će ga vjeroučenici znati koristiti.
Predstojnik KU vlč. Turkalj na kraju je poručio vjeroučiteljima
da posvjeste put do vjere učenicima, uz neizostavni značaj molitve a
posebno vjerovanja kardinala Kuharića. Vjeroučiteljima je istaknuo
značaj da svaki vjeroučenik ima KKC a ako nije u mogućnosti nabaviti ga, to će učiniti Katehetski ured. Biskupija je odlučila da sve
mentore vjeroučitelje koji su osvojili prva mjesta na Vjeronaučnim
olimpijadama nagrade odlaskom na biskupijsko hodočašće u Rim u studenom ove godine.
Zadnjeg dana duhovnih vježbi biskup Mile Bogović ukazao je vjeroučiteljima u svom nagovoru na pogubnu
logiku današnjeg svijeta u kome se kršćanski pogled omalovažava. Da bi se to spriječilo treba osnivati jezgre u
kojima će jedni druge podržavati u čemu je i velika uloga vjeroučitelja koji trebaju slijediti kršćanstvo koje tek
onda pet može postati norma. Danas kršćani nažalost glasuju za nekršćane i neljudske zakone čime daju impuls
liberalizmu koji sve razvodnjava. Biskup je tio opisao uzrečicom „lijevo, desno nigdje moga stava“. Pošto smo
izgubili potrebne vjerničke jezgre nameće se potreba održavanja 3. vatikanskog sabora. Svijet je naime ušao u
Crkvu u kojoj se razmišlja previše „svjetovski“, kao da u njoj nema mogućnosti spasenja u svjetskoj dobroti.
Slijedila je sv. misa u kojoj je biskup nadovezujući se na čitanje o Ivanu i Jakovu koju su iako od Isusa tražili
bolju „karijeru“ ipak krenuli u svijet bez ambicija „sjedenja na tronovima“ služiti ljudima da bi na kraju umrli
mučeničkom smrču.
Današnja Crkva se umara jer nema članova sa sviješću da smo kao apostoli u službi drugih, djece i vjeroučenika, zaključi oje na kraju biskup Bogović te poručio da ne skrivamo ono što smo od roditelja primili.
Plitvice: biskupijsko pastoralno vijeće
Gospićko-senjske biskupije
U subotu 17. studenog u Pastoralnom centru u župi Marije Majke Crkve na Plitvicama održana je sjednica Biskupijskog pastoralnog vijeća Gospićko-senjske biskupije. Pod predsjedanjem generalnog vikara biskupije mons.
mr. Tomislava Šporčića na Plitvicama se okupilo preko 30 biskupijskih vijećnika koji su nakon molitve Trećeg
časa sudjelovali u duhovnom razmatranju koje je predvodila s. Robertina Medven, koja je i pročitala zapisnik
s prošle sjednice. Mons. Tomislav Šporčić pozdravio je vijećnike u ime biskupa Mile Bogovića koji je tijekom
studenog u posjeti hrvatskom iseljeništvu u Argentini te je poručio : „Naša vjera izložena je stalnim mijenama,
obiteljski život je narušen te u njemu ima sve manje vjerskog odgoja. Okruženi smo zlonamjernim medijima te
smo u godini vjere pozvani biti pozorni u čemu je i ovaj susret dobra prilika.“
Dr. Željko Blagus, župnik Zagorja Ogulinskog i Modruša u svom je predavanju predstavio Katekizam katoličke crkve. Katekizam je skup zaključaka Drugog vatikanskog sabora odnosno Sv. pisma, apostolske predaje i
crkvenog naučiteljstva. Cilj je bio njime osvježiti vjeru naroda Božjega, odnosno nakon liturgijske reforme 1975.
26
VIJESTI IZ BISKUPIJE
i pravne reforme 1983. godine, pred 20. godina 1993. godine
objavljen je Katekizam katoličke crk kao vid teološko-pravne
reforme Crkve. On je postigao optimum između duha hijeratizacije i banalizacije koji su se pojavili nakon 2. vatikanskog
sabora. Zatim je predstavio svaki od 4 poglavlja Katekizma,
dogmatski dio ili ispovijedi vjere, sakramentalni dio, crkven
morala te molitve i duhovnosti. Upravo je o zadnjem poglavlju dr. Blagus najviše progovorio jer je molitva osnovni način
uspostave prijateljstva s Bogom. Današnji je problem što se
previše prijenos vjere daje u ruke vjerskih profesionalaca a
nedovoljno u obitelji. Duhovna teologija danas je zanemarena, a iskustva pokazuju da krizmanici ne znaju moliti. Može li se katehizirati one koji ne mole, zapitao se na kraju
dr. Blagus!
Mons. Tomislav Šporčić je prezentirao pastoralni plan biskupije u vidu planiranih susreta različitih kategorija
vjernika kao i programa za formiranje župnih suradnika. Naime, prošle godine osnovano Povjerenstvo za formiranje župnih suradnika te je odredilo način tečaja vjere za župne suradnike koji počinje 15. prosinca u Otočcu i
koji će se provesti narednih mjeseci. Na kraju susreta podnesena su izvješća predsjednika pojedinih odbora, mons.
Mile Čančara za liturgijsko-glazbeni odbor, Nikole Turkalja za katehetski i graditeljski odbor, mons. Tomislava
Šporčića za obiteljski, te mons. Mile Pecića odbora za medije. Odlični domaćin susreta bio je župnik Plitvica vlč.
Josip Štefančić.
Susret čitača u liturgiji Gospićko-senjske biskupije
U svetištu Crkve hrvatskih mučenika na Udbini održan je u subotu 24. studenog biskupijski susret liturgijskih
čitača Gospićko-senjske biskupije. Blizu četrdeset lektora okupilo se iz svih šest dekanata biskupije koje je na
početku u temu uveo generalni vikar Gospićko-senjske biskupije mons. mr. Tomislav Šporčić pozdravivši sudionike susreta u ime Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogovića koji se nalazi u pastoralnom Hrvatima u
Argentini. Mons. Šporčić je u uvodnom obraćanju pojasnio da sve religije svijeta koriste riječi za svoju objavu a
posebno Židovi koji ih čuvaju u svetohraništu. Vjera se temelji na povijesnoj objavi, u početku bijaše riječ. Svaki
sakrament ima navješćivanje riječi Božje, zaključio je mons. Šporčić.
Središnje predavanje na temu „Riječ
Božja treba biti shvaćena da bi se mogla
navijestiti“ je održao kancelar biskupije
mr. Marinko Miličević. Mr. Miličević ističe često iskustvo da mnogi kreću u lektore
radi pozornosti, a da kasnije dolaze Božji
motivi. Čitači trebaju stalno raditi na sebi,
trebaju više davati no primati, jer Crkva
treba sluge. Čitač riječi treba primati kao
božje a ne ljudske, jer se preko njih Bog
uprisutnjuje kod ljudi. Kao potrebite smjernice za što pravilnije čitanje Božje riječi
lektorima mr. Miličević je istaknuo da nad
njome prije čitanja treba meditirati, znati
da se služi Bogu te da u jednom trenutku
preuzima najznačajniju ulogu na misi. Istaknuo je značaj vanjske prikladnosti u smislu kulturnog odijevanja, u intonaciji glasa koji treba dolaziti iz dijafragme, izgovorena riječ treba izlaziti uz usta
i iz srca. Vjera otvara srce sa stola riječi ili ambona, i ona izgovorena donosi plodove. U kasnijoj raspravi čitači su
iznijeli više pitanja na koje su dobili odgovore.
Domaćin susreta župnik i dekan udbinski mons. mr. Tomislav Rogić biskupijskim čitačima je protumačio
ideju i ostvarenje Crkve hrvatskih mučenika kroz foto i video prezentaciju kao i obilazak svetišta, kripte, muzeja
i memorijalnog parka s Vukovarskim križem. U Crkvi je na kraju izmoljeno otajstvo krunice.
27
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Iz župe Sv. Križa Ogulin
Proslava sv. Jakova
Blagdan sv. Jakova svečano je po tradiciji proslavljen u najstarijoj crkvi ogulinskog kraja, sv. Jakova na istoimenom groblju, koju inače koriste obje ogulinske župe. Misno slavlje u 18.30 sati predslavio je svećenik požeške
biskupije a trenutno župnik Vratnika preč. Nikola Jušić. Govoreći o apostolu Jakovu propovjednik je istaknuo
njegovu odanost Bogu kada mu je s bratom krenuo služiti. Sv. Jakov je i danas stvarnost koja korača i koja želi
ljudima osmisliti korake. Kršćani razmišljaju o sadašnjem životu jer je Bog danas, a ne jučer ili sutra. I sv. Jakov
je sadašnji a mi smo nazidani u zgradu čiji zaglavni kamen je Isus Krist. Iako je mučenički skončao, njegova smrt
nije Crkvu uplašila, već ju je uputila u nove vidike. Gdje smo mi danas kao Crkva, zapitao se propovjednik. Da
li smo nazidani na temelje apostola i da li hodamo za Gospodinom? Vrijeme koje dajemo drugima, starijima i
nemoćnima dragocjeno je vrijeme a vjera u Krista je Božja snaga današnjice, zaključio je vlč. Jušić.
Dan domovinske zahvalnosti
Misa za narod služena je u 10 sati na Dan domovinske zahvalnosti i Gospe Snježne 5. kolovoza u župnoj crkvi
sv. Križa u Ogulinu. Na današnji blagdan Gospe snježne slavimo i dan velikih darova. Trebamo se danas zapitati
što nam je činiti za djela Božja te zašto brzo zaboravljamo sve dobre stvari. To su svakako radosti završetka rata,
oslobođenja, povratka, obnove porušenog i neograničenih mogućnosti napretka. No, vremenom dolaze nove poteškoće kao posljedice sebičnosti srca i gubitka onih vrijednosti koje su nas dovele do pobjede. Upravo nas Gospa
uči kao se voli domovina, poštenjem, neumornim radom, izvršenjem svojih dužnosti, obiteljskom slogom i stvaranjem novog života. Upravo to trebamo činiti ako želimo činiti djela Božja, zaključio je mons. Rogić poručivši
da u svojim molitvama ne zaboravimo one koji su dali živote za današnju slobodu.
Slavlje Rokove
Blagdan sv. Roka tradicionalno je proslavljen u župi sv. Križa u Ogulinu gdje se slavi kao suzaštitnik dijela
Lomosta u kome je i crkva na ulazu u Ogulin posvećena ovom svecu, zaštitniku od kuge i kolere podignuta mu je
pred 172 godine. Ovogodišnja proslava bila je jedinstvena po
tome što se prvi puta dogodilo da zbog kiše nije održana proslava u Lomostu s procesijom, već je održana u župnoj crkvi. Misu
je predslavio gvardijan franjevačkog samostana Hercegovačke
franjevačke provincije u Dubravi dr. fra Draženko Tomić, višegodišnji kancelar i tajnik gospićko-senjskog biskupa Mile
Bogovića. Suslavio je župnik i dekan ogulinski kao i desetak
svećenika iz Dekanata i biskupije.
Uz domaće Dobrotvorno podupirajuće društvo Sv. Rok misi
su nazočili i predstavnici ostalih sličnih društava, DPD Sv. Josip iz Prapuća-Zagrada, Sv. Antun iz Žegar-Podvrha, DPD Sv.
28
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Marko Križevčanin iz Skradnika, predstavnici Hrvatske vojske te članovi Frankopanske garde. Glazbu je animirao veliki župni zbor pod vodstvom s. Pankracije i uz orguljsku pratnju prof. Slavka Barčića. Misi su nazočili su
i brojni predstavnici javnog života grada Ogulina na čelu s gradonačelnikom Nikolom Magdićem i suradnicima.
Župnik mons. Rogić na kraju je najavio svoj odlazak iz župe i premještaj na Udbinu a službeni oproštaj će
biti u nedjelju 2. rujna. Članovi DPD Sv. Rok nastavili su na čelu s članovima društva i gostima te predsjednikom
Mladenom Petrušićem proslavu sv. Roka u prostorijama svom doma u Lomostu.
Misa za žrtve totalitarnih režima
Spomendan na žrtve totalitarnih režima koji se po preporuci Europskog parlamenta obilježava već treću godinu za redom 23. kolovoza obilježen je i u Ogulinu, u župi sv. Križa. Počast svih žrtvama obilježen je dan uoči,
22. kolovoza polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomenika poginulim braniteljima. Uz delegaciju grada
Ogulina i općina Josipdol i Plaški molitvu je predvodio župnik i dekan ogulinski. mons. mr. Tomislav Rogić.
Molimo se za sve žrtve totalitarnih režima, koji su se žrtvovali i za našu slobodu i mir koji su svojim žrtvama
donijeli. Ono što su učinili neka doprinese dobroti ovoga svijeta a njihova žrtva neka doprinese da svi budemo
danas povezaniji.
Nakon polaganja vijenaca i molitve služena je i sveta misa za žrtve totalitarnih režima u župnoj crkvi sv.
Križa. Suslavili su župni vikar Dino Rupčić i fra Daroslav Miklaušić iz HKM Beč. Mons. Rogić je progovorio
o blagdanu BDM Kraljice mira koji se slavi osam dana nakon Marijinog uznesenja na nebo a u propovijedi se
spomenuo i svih žrtava totalitarnih režima kroz povijest. Bogu uzdižemo sve žrtve i za naš sadašnji trenutak da se
vratimo vrednotama koje nas čine narodom.
Oproštaj s dosadašnjim župnikom
Župa sv. Križa, ali i grad Ogulin, oprostili su se u nedjelju
2. rujna na nedjeljnim misama s višegodišnjim župnikom i ogulinskim dekanom mons.Tomislavom Rogićem. Mons. Rogić
službovao je u Ogulinu zadnjih osam godina a u tom vremenu
je vjernički život u gradu podno Kleka kao i aktivnost brojnih
laičkih udruga, župnih zajednica kao i gradnja materijalne crkve bila na najvišoj razini.
U svojoj homiliji na oproštajnoj misi s vjerničkim pukom
Ogulina mons. Rogić je poručio da pronađemo svoje mjesto
u današnjem svijetu u vremenu celofana i PR agencija koje
samo gledaju kako od nečega napraviti brand, kao da ništa nije
napravljeno ako se ne prezentira. Danas je najvažnije sačuvati čisto srce u prolaznosti opakog svijeta,
zaključio je mons. Rogić. Na kraju mise
dugogodišnjem ogulinskom župniku poklone su uručili članovi župnog pastoralnog vijeća i župnog zbora uz pozdravne
govore njihovih predstavnika, Zvonka Ranogajeca i Biserke Magdić dok je pjesmu
spjevala Mira Brozović.
Mons. Rogić je u zahvali, vidno emotivno potresen, poručio samo dvije riječi
- hvala i oprosti - . Hvala Bogu na dijeljenju stvari koje smo ugradili u naše živote u župi s najviše pastoralnih suradnika
u biskupiji. Oprost je zatražio od ponekih
koji to zaslužuju jer su i svećenici, kako je
samokritično rekao ograničenih snaga. Na
kraju je svim župljanima poručio da čuvaju vrednote svoje vjere, poštenje, obitelj i zajedništvo koje su stekli pod
okriljem sv. Križa.
29
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
U službu uveden novi župnik
U nedjelju 9. rujna na misi u 10.30 sati uveden je u služnu
novi župnik župe sv. Križa u Ogulinu, a donedavni župnik Krka i
svećenik krčke biskupije don Robert Zubović. U službu ga je uveo
župni vikar vlč. Dino Rupčić te mu službeno uručio ključ župe.
Na misi je koncelebrirao i svećenik krčke biskupije mr. Saša Ilijić.
Nakon mise, dobrodošlicu je novom ogulinskom župniku ispred
župnog pastoralnog vijeća poželila Nevenka Mihalić dok mu je
Nives Tomić uručila poklon.
Kako je bila druga nedjelja u mjesecu, novi je župnik na misi
uvođenja krstio 4 nova mlada člana kršćanske župne zajednice.
Nakon mise održao je kraće druženje i upoznavanje sa župljanima.
Kardinal Vinko Puljić predvodio Križevo u Ogulinu
Proslava «Križeve» je posebno bila svečana ove godine. Predvodio ju je nama dragi gost i prijatelj, stožernik Crkve u Hrvata vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. S njime su slavili i svi svećenici ogulinskog
dekanata, kao i generalni vikar biskupije mons. Tomislav Šporčić. Uz brojne župljane, čelnike grada Ogulina i
karlovačke županije te više saborskih zastupnika na misi su nazočila brojna laička društva, predstavnici vojske i
policije kao i brojne povijesne postrojbe iz cijele Hrvatske na čelu s domaćom Frankopanskom gardom.
Kardinal Puljić je govorio o otajstvu križa, simbolu koji nas
podsjeća koliko čovjek vrijedi, jer križ je grana koja nas spašava
od ujeda zmije ili grijeha. Uz križ je stajala Marija i učenici koji su
shvatili da je križ ostvarenje života vječnoga. On i danas spašava
od otrova grijeha koji truje ljudsku savjest i međusobne odnose.
Sve više dominirajući ateizam posljedica je indiferentizma a čovjek danas živi kao da nema Boga i kao da mnogi nisu kršteni.
Taj i takav otrov truje čovjekovo srce i cijelo čovječanstvo. Zato
i ne čudi da je križ često sakriven te se slabo poznaje da smo kršćani. Obitelj treba biti gnijezdo Božje ljubavi i poštovanja križa
jer nema prave ljubavi bez žrtve. Kršćani moraju živjeti katoličkije u obitelji i društvu, tek će se tada osjetiti jača energija, a ova
proslava neka bude jedan od izazova da se križem ponosimo
i dostojanstveno živimo svoj kršćanski život, zaključio je kardinal Puljić.
Na kraju mise kardinala je u ime vjernika pozdravio predstavnik župnog vijeća gosp. Zvonko Ranogajec a djeca su mu
uručila prigodne poklone.
Uoči mise održana je veličanstvena procesija središtem
grada koju nije omela niti kiša a u kojoj je sudjelovalo oko
tisuću vjernika, među kojima i učenici nižih razreda ogulinski
osnovnih škola. Na proslavu glavnog zaštitnika svoje župe, vjernici su se
pripremali velikom devetnicom u koju su bili uključeni i roditelji, djeca, mladi i predstavnici raznih udruga.
Pozdrav predstavnika župnog vijeća gosp. Zvonka Ranogajca
Uzoriti kardinale Vinko Puljiću!
Izuzetna nam je čast da ste svojom nazočnošću i predvođenjem najvećeg slavlja župe Svetog Križa tom događaju dali posebno značenje. Vi kao primas crkve u Hrvata u Bosni i Hercegovini izuzetno ste nam dragi gost
jer cijenimo sve što ste učinili za Hrvate u BiH. Vaša stalna nazočnost i skrb za Hrvate tijekom agresije na BiH i
pokušaja istrebljenja najkonstitutivnijeg naroda dali ste neophodnu snagu našem narodu za opstojnost na svojim
tisućljetnim ognjištima. I danas se sjećamo Vašeg boravka u opkoljenom Sarajevu, stalnog djelovanja s pozici-
30
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
je crkvenoga autoriteta za dobrobit svih naroda u BiH
pri čemu ste odlukom Svetog Oca zasluženo imenovani
Kardinalom na što smo svi bili ponosni.
Vaš dolazak nam je posebno drag znajući da ste u
svom svećeničkom djelovanju jedno vrijeme bili na čelu
sjemeništa Zmajević u Zadru, pri čemu ste odgojili generacije svećenika sudjelujući u njihovom duhovnom
formiranju. Ono što ste im vi tada usadili danas kao pravi pastoralni božji sluge prenose svojim župljanima.
Još jednom izražavam u ime župljana Ogulina veliko zadovoljstvo koje ste nam pružili predvođenjem
ovog svečanog misnog slavlja u Ogulinu.
Mons. Rogić dobio priznanje grada Ogulina
Na svečanoj sjednici grada Ogulina u nazočnosti brojnih gostiju iz gradova
prijatelja iz Hrvatske kao i Mađarske i Francuske kao i vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, donedavni župnik i dekan ogulinski mons. mr.
Tomislav Rogić dobio je kao jedan od laureata javno priznanje grada Ogulina.
Kako je istaknuto u obrazloženju mons. Rogić je nagrađen javnim priznajem za podizanje vjerskog života grada do najviših razina. U mnogome je
doprinio da se kroz razne vidove duhovne obnove mnogih crkvenih i laičkih
društava razina svijesti i odgovornosti prema bližnjemu, svom gradu i domovini digne na najvišu razinu. Uz duhovni rad, zadnjih 8 godina mnogo je uradio na obnovi crkvenih
objekata uz pomoć samih župljana, grada Ogulina, Karlovačke županije ili
pojedinih ministarstava. Posebno je značajno s aspekta brige o materijalnoj
baštini grada Ogulina završetak uređenje najstarije crkve u ogulinskom kraju,
sv. Jakova kao i crkve sv. Petra. U svom radu značajni segment stavio je i na
karitativni rad tako da je veći broj socijalno ugroženih obitelji više puta godišnje dobivao pomoć.
Ostali dobitnici su Lidija Stipetić dugogodišnji zborovođa HPD Kleka, tvrtka Mivit, Vedranko Brozović iz
Frankopanske garde, NK Ogulin i KUD Sv. Juraj iz Zagorja Ogulinskog. Mise za vjeroučenike na početku školske i vjeronaučne godine
U petak 14. rujan služena je po tradiciji na blagdan Križeve u 8 sati misa za početak školske godine za učenike
viših razreda ogulinskih osnovnih škola. Uz više stotina učenika u prepunoj župnoj crkvi misi su nazočili i brojni
nastavnici s ravnateljima Marijom Lovrić i Zvonkom Ranogajcem.
Vlč. Rupčić je govoreći o tajni križa istaknuo da je on velik iako na prvi pogled ne djeluje da je za slavlje već
za tugovanje. Preko križa Bog je spasio svijet i nama osigurao vječni život u raju. I škola je za učenike slatki križ
jer odgaja za društvo i odgovornost. Naši križevi slični su Isusovom, da zaslužimo preko njih raj, poručio je vlč.
Rupčić te zaključio da je Isus na križu završio zbog ljubavi a ne mržnje.
Dan ranije misu za početak školske godine imali su i učenici ogulinskih srednjih škola i učeničkog doma a
nakon obje mise upriličeno je kraće druženje s nastavnicima i profesorima svih škola. Stepinac je donio obilan plod
Kod kapele bl. A. Stepinca u naselju Procama održana je 3. listopada svečana misa na 14. spomendan proglašenja blaženim hrvatskog blaženika i blagopokojnog kardinala, zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Misu
je predslavio župnik vlč. Robert Zubović u suslavlju sa župnim vikarom Dinom Rupčićem, dok je misu animirao
glazbom veliki župni zbor pod vodstvom s. Pankracije i uz orguljsku pratnju prof. Slavka Barčića.
Kao što sjeme koje padne u zemlju svojom smrću daje novi plod, što je bila i sudbina Isusova, tako je i sudbina nekim smrtnika da svojom smrću stvaraju novi život. Veliki broj mučenika od Dujma, Anastasija i Kvirina,
pa do Marka Križevčanina i bl. Alojzija Stepinca natopio je hrvatsku zemlju kroz povijest svojom krvlju boreći
31
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
se protiv Otomanske imperije dok su neki postali žrtve bezbožnog
komunizma. Oni su nama danas sol zemlje i izvor nade. Smrt blaženika Stepinca uzrokovana je patnjama i 15 godina zlostavljanja radi
evanđelja i jedinstva Crkve. Bog ga je odredio da bude svjetlo u velikom mraku čime je i narod dobio sigurnost. Na blaženikovu grobu
u zagrebačkoj prvostolnici i danas se svi slojevi naroda uče moliti i
praštati jer je Stepinac imao snagu vjere i spremnost za žrtvu jer je
neraskidivo bio vezan za Boga. Pred skori ulazak u Godinu vjere
blaženik Stepinac nam poručuje, čvrsto stojte uz Gospodina!
Listopadske pobožnosti
Marijin mjesec listopad u župi je obilježeni molitvom svete krunice ne samo u župnoj crkvi sv. Križa već i u
kapelicama sv. Rok, sv. Petar i u Turkovićima. To je lijepa tradicija koja traje godinama. U župnoj crkvi molitvu
krunice predvodili su svećenici a po kapelicama sami vjernici. Svakodnevno je oko 120 vjernika u župi molilo
krunicu. Upravo molitvom krunice sa ovih mjesta upućene su mnoge molitve i vapaji Bogu te dobivena brojna
uslišanja. Neka se ova lijepa tradicija nastavi i dalje u našem gradu za vjerničko dobro čitave župske zajednice.
Blagoslov kapelice svetog Vida na kružnom toku
Kapelica sv. Vida, koja se nalazi na kružnom toku
u središtu grada Ogulina, nakon što je temeljito obnovljena, svečano je blagoslovljena 17. prosinca. Na
blagoslovu se okupilo dvadesetak vjernika zajedno sa
svojim svećenicima. Don Robert je istaknuo važnost
ovakvih kapelica koje su imale uvijek svoj značaj i bile
mjesta molitve. Lijepo je da u svakom djelu našega
grada ima kapelica ili raspelo što je znak da je ovaj
kraj predan Bogu i da ima vjersku tradiciju. Kapelica
je obnovljena dobrotom obitelji Brčić i sredstvima iz
spomeničke rente grada Ogulina.
Ogulinski zdravstveni djelatnici proslavili blagdan sv. Luke
U Ogulinu je u župnoj crkvi sv. Križa u četvrtak 18. listopada, po prvi puta, svečano u nazočnosti stotinjak
ogulinskih zdravstvenih djelatnika proslavljen blagdan njihova zaštitnika sv. Luke. Misu je predslavio župnik vlč.
Robert Zubović u suslavlju fra Vice Blekića iz samostana sv. Franje Asiškog iz Ogulina i župnog vikara Dine Rupčića. Među brojnih vjernicima bili su liječnici, medicinske sestre i tehničko osoblje Opće bolnice i Doma zdravlja
Ogulin kao i Doma za stare i nemoćne biskup Srećko Badurina.
Vlč. Zubović u propovijedi je istaknuo da svaka ljudska djelatnost ima potrebu biti izmoljena pa tako i liječnička. Posao liječnika posebno je zahtjevan što je znao i sv. Luka koji je bio liječnik. Iako nije bio apostol, on je
32
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
pratio sv. Pavla i bio je evanđelista, te je pomno slušao i
zapisivao. Njegova su evanđelja (Djela apostolska) puna
Isusove dobrote i suosjećanja sa čovjekom. Vlč. Zubović
liječnicima je poručio da su pozvani biti milosrdni Samaritanci, jer je to najbolja metodologija skrbi za potrebite.
Imajte vjeru da ono što ne možete učiniti vi da će učiniti
Bog. Čovjek uz svoje znanje može dosta ali uz Božju pomoć može sve, zaključio je vlč. Zubović.
Nakon mise održano je druženje s zdravstvenim djelatnicima u župnoj dvorani pri čemu im je više misli iz
starog predočio fra Vice Blekić na temu zdravlja, lijeka i
smrti. Ljudima pomažete da žive a kada će umrijeti ovisi o
Bogu, zaključio je fra Vice. Zahvalu župniku prenio je ravnatelj Opće bolnice dr. Krunoslav Cindrić.
Svi sveti i Dušni dan
Misno slavlje na blagdan Svih svetih u crkvi sv. Jakova prijepodne predvodili su svećenici naše župe a poslijepodne iz župe bl. Alojzija
Stepinca
Bog nas je stvorio za vječno zajedništvo s njime a tu milost on daje
onima koji su mu slični. To su sveci i mučenici njih 144 tisuće. Simbolički se do njih prema knjizi Otkrivenja došlo množenjem 12 izraelskih
plemena s 12 apostola puta tisuću. Prvi pogromi kršćana počeli su još od
Rimskih mučenica a ima ih i danas diljem svijeta od Kine do Filipina pa
i Hrvatske gdje su mnogi pobijeni i bačeni u jame čime su prilili krv za
vjeru. Dužni smo ih slaviti jer su oni naši zagovornici na nebu, poručio
je vlč. Zubović Mi ih slavimo i častimo jer su oni već u raju a tamo možemo doći i mi. Svi smo isti rođeni a o nama
ovisi hoćemo li doći na put svetosti, zaključio je propovjednik. Na kraju je održana pobožnost odrješenja grijeha
za sve mrtve. Ovaj puta u crkvi a ne kod središnjeg križa zbog kiše.
Nakon više godina svete mise su na svim grobljima u Ogulinu slavljene i na Dušni dan, spomen svih vjernih
mrtvih.
Proslavljen Dan lovaca, sv. Hubert
U subotu 3. studenog u Ogulinu je u župnoj crkvi sv. Križa tradicionalno proslavljen blagdan sv. Huberta,
zaštitnik lovaca. Misu je u nazočnosti stotinjak lovaca, pripadnika najbrojnije lovačke udruge Klek Karlovačke
županije predslavio domaći župnik don Robert.
Svetac s kraja 7. i početka 8. stoljeća sv. Hubert bio je časni muž, suprug, udovac a onda svećenik, biskup i
misionar. Bio je prijatelj ljudi ali i svih drugih stvorenja nakon što ga je Bog poveo kada je vidio simbolički znak
križa među jelenjim rogovima. I sv. Hubert je primjer da nema svetosti bez oslonjenosti na Boga. Vjerujte Božjoj
riječi ne samo u lovu već u obitelji i odnosu s bližnjima, jer sve se u životu uz Boga može okrenuti na dobro,
strpljivost, uslužnost i dobrota su osobine kojima nas nadahnjuje sv. Hubert, zaključio je vlč. Zubović uz pohvalu
lovcima da su uz svoj posao zaštitnika prirode bili pred 21 godinu značajniji u obrani domovine od agresije. Nastavite biti dobri u očuvanju okoliša ali i vaših duša.
33
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Obilježena 21. obljetnica 143. brigade Hrvatske vojske Ogulin
U utorak 13. studenoga obilježena je 21. obljetnica 143. brigade Hrvatske vojske Ogulin. U jutarnjim satima
na središnjem gradskom Trgu hrvatskih rodoljuba položeni su vijenci, zapaljene svijeće i svi prisutni su se pomolili za sve poginule i umrle pripadnike 143. brigade i sve poginule pripadnike Hrvatske vojske. Održana je radna
Skupština Udruge veterana 143. brigade Ogulin, na kojoj su podnesena izvješća o radu, o financijskom poslovanju i izvješće Nadzornog odbora, te je usvojen Program rada i Financijski plan Udruge u narednom razdoblju.
Na večer je u župnoj crkvi sv. Križa služena sveta Misa zadužnica za sve stradale u domovinskom ratu koju je
predvodio župnik i dekan Robert Zubović zajedno sa svećenicima vlč. Antom Luketićem, fra Vice Blekićem i vlč.
Dinom Rupčićem.
Udruga veterana 143. brigade
Hrvatske vojske Ogulin, osnovana
je 22. srpnja 2010. sa zadaćom prikupljanja dokumentacije o Domovinskom ratu na području djelovanja i iniciranje pisanja monografije
o ratnom putu 143. brigade, ratnim
djelovanjima postrojbi i općenito
ratu na području Grada Ogulina i
susjednih općina Josipdol, Tounj,
Plaški i Saborsko.
13. studenoga 1991. stigla je Zapovijed o formiranju ogulinske 143.
brigade Hrvatske vojske. Formirano
je Zapovjedništvo brigade, treća pješačka bojna, mješoviti topnički divizijun, pristožerne postrojbe, a dotadašnje
4. i 5. pješačka bojna 110. brigade postaju 1. i 2. pješačka bojna 143. brigade. 143. brigada preuzela je i uspješno
branila utvrđenu crtu bojišnice i borbeno djelujući do proljeća 1992. kada je prevedena u pričuvu nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i dolaska mirovnih snaga Ujedinjenih naroda.
Slijednik 143. brigade, Domobranska bojna Ogulin kao novoformirana ogulinska postrojba preuzima održavanje crte bojišnice. U jesen 1993. ponovo je mobilizirana 143. brigada na preko 30 km dugoj crti bojišnice.
Uz zadaće na crti bojišnice u 143. brigadi započinje intenzivno uvježbavanje za borbene aktivnosti. Tijekom
cijele 1994. crta bojišnice se pomicala prema naprijed i u rujnu 1994., novim ustrojem Hrvatske vojske većina
brigada reorganizira se u pukovnije. Od 143. brigade HV i Domobranske bojne Ogulin formirana je 143. ogulinska domobranska pukovnija.
4. kolovoza 1995. u vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja”, 143. pukovnija s visokim borbenim moralom, bila
je glavna snaga na glavnom pravcu napada Zbornog područja Karlovac. U samo dva dana potpuno je izvršila
zapovijed u oslobađanju okupiranog područja Plaški i vojnog poligona Slunj. Četvrtog dana nastavlja borbene
aktivnosti pravcem Veljun – Vojnić, te u završnim operacijama sudjeluje u području Vrginmosta i Petrove gore. U
7 dana borbi u operaciji “Oluja”, 143. pukovnija prešla je pješice preko 130 km okupiranog teritorija. Zahvaljujući
velikoj uvježbanosti i borbenoj spremnosti imala je male gubitke, jednog poginulog i 11 ranjenih pripadnika.
U tijeku Domovinskog rata, na oltar domovine položio je život 121 pripadnik Hrvatske vojske s ogulinskog
područja, 710 je ranjeno, a mnogi od njih s trajnim posljedicama za njihovo zdravlje.
Tekst i fotografije: Prof. Ivan Puškarić
Gospa od Zdravlja
Na blagdan Gospe od zdravlja koja se u Ogulinu štuje od vremena uoči 2. svjetskog rata misno slavlje u prepunoj župnoj crkvi sv. Križa koje je okupilo više stotina župljana i hodočasnika predslavio je nekadašnji župnik
Ogulina a sada umirovljeni svećenik Riječke nadbiskupije mons. Juraj Petrović. Uz počasnog građanina grada
Ogulina mons. Petrovića koji je bio 30 godina župnik Ogulina suslavili su sadašnji župnik Ogulina vlč. Robert
Zubović, fra Vice Blekić i župni vikar Dino Rupčić.- Pjevanjem je liturgiju uzveličao veliki župni zbor uz orguljsku pratnju prof. Slavka Barčića i uz vodstvo s. Pankracije Žižić.
Mons. Petrović se na početku sjetio svih velikih blagdana kojima smo svjedočili tijekom studenog kao i posvetama triju bazilika, Lateranske, sv. Petar i Pavla kao i 543. godine kada je posvećena u Jeruzalemu bazilika Mariji
Novoj u spomen na Marijino prikazanje u hramu. Zajedno s istočnim kršćanima slavimo posvećenje i prikazanje
34
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Marijino u hramu potaknuto od Duha svetoga. Osim tog događaja, mnoge od vas potaklo je dolazak na ovu svetu misu
i Gospa od zdravlja sa brojni molbama i zagovorima uza
svoje najbliže. Marija je bila prva i jedina žena određena
za najviše dostojanstvo, a kao dijete od 3 godine bila je već
wunderkind, kako donose crkveni zapisi, a roditelji ju dobrohotna srca dali stvoritelju. Što mi činimo da se darujemo
Bogu, zapitao se mons. Petrović. Kao se mi prikazujemo
Gospodinu i Mariji. Činimo to slabo jer dajemo samo dio
sebe a ostalo ostavljamo za zabave, posao , igre i uživanja.
Vrijeme je da se trgnemo i damo svom učitelju. Pri tome se
ugledajmo u hrvatske svece ali i brojne naše obitelji koje
su otišle na nebo po zasluženu zahvalu. Na nebu su završili
mnogi puni domoljublja za svoju vjeru i dom, od istarskih,
sisačkih, solinskih i udbinskih mučenika pa do Frankopana, jajačkih mučenika pa do Nikole Tavelića, Marka
Križevčanina, Augustina Kažotića i Alojzija Stepinca. Isto tako i onih u najnovijih ratovima preko 100 žrtava 2.
svjetskog rata pa do zadnjeg Domovinskog koji su poginuli za obranu vjere, doma i domovine. Sjetimo se i bitaka
u znaku krunice od Lepanta pa do Siska, Sinja, Udbine, Sigeta i Vukovara kao i naših Saborskog i Slunja. Krunica
nam je i pomogla kod ljudskog suda u Hagu kojim je oslobođen naš narod, a li ne zaboravimo i naš narod u BiH.
Uzmimo danas krunicu ne za staviti ju u auto nego ju molimo. Neka naša svakodnevna potreba bude zahvaljivati
Mariji, zaključio je mons,. Petrović svoju nadahnutu propovijed.
U Ogulinu završeno hodočašće postrojbe
Prvog hrvatskog redarstvenika
Ratna postrojba Prvi hrvatski redarstvenik organizirala je od 29. studenog do 1. prosinca hodočašće s Plitvica,
s smjesta pogibije prve žrtve Domovinskog rata Josipa Jovića, do Ogulina. Postaje na hodočasničkom putu bile
su: Saborsko, Plaški, Josipdol i Oštarije. U petak navečer u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Ogulinu član postrojbe,
znanstvenik i pjesnik Ante Nadomir Tadić Šutra predstavio je svoju najnoviju, devetu, zbirku pjesama Lipa moja
vilo, koja sadrži četiri sonetna vijenca i još četrdeset soneta. Tom prigodom dijeljena je i knjiga Davora Runtića
Prvi hrvatski redarstvenik. U subotu, 1. prosinca hodočasnici su položili vijence i svijeće na spomenik branitelja
u Ogulinu i pomolili se za njih, a potom je ogulinski župnik i dekan Robert Zubović slavio misu u župnoj crkvi
Sv. Križa zajedno sa fra Vicom Blekićem za sve pokojne članove Udruge prvog hrvatskoga redarstvenika. A
poginulo ih je dvadeset i dva.
Na kraju mise ogulinski župnik blagoslovio je dva kamena izvađena iz mjesta dvaju stratišta u Ogulinu, Đulin
ponor i Frankopanski kaštel, koji će biti postavljeni na memorijalnom zidu u Udbini u svetištu Crkve hrvatskih
mučenika.
Hodočašće je nastavljeno i završeno druženjem i sportskim igrama u Gradskoj sportskoj dvorani u Ogulinu.
Betlehemsko svjetlo u Ogulinu
Članovi Izviđačkog odreda Frankopan iz Ogulina donijeli
su po tradiciji Betlehemsko svjetlo iz zagrebačke katedrale,
iste večeri nakon što je svjetlo ono iz Betlehema doneseno
u Beč pa u Zagreb. Time je svjetlo koje simbolizira svjetlo
svijeta stiglo u Gospićko-senjsku biskupiju i župu Sv. križa u
Ogulinu. Izviđači na čelu sa starješinom Josicom Badanjkom
donijeli su svoje lampaše sa svjetlom na večernju misu u prepunu župnu crkvu sv. Križa u 18.00 sati koju je predslavio župnik i dekan ogulinski vlč. Robert Zubović. Tijekom i na kraju
mise brojni vjernici preuzeli su svjetlo od mladih izviđača te
ih odnijeli u svoje domove, svjetlo koje po riječima izviđača
simbolizira svjetlo svijeta odnosno rođenje Isusa Krista, ali i adventsko ozračje iščekivanja i mira. 35
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Advenat u župi Ogulin
Župljani sv. Križa su se na vrlo aktivan način pripremali na Isusov rođendan. Od prvog adventskog jutra
su započele zornice. Što su dani bili hladniji, kao da je sve više i više vjernika dolazilo na zornicu. Svećenici su
se izmjenjivali. Dok je jedan slavio euharistiju, drugi je ispovijedao. Djeca i mladi su nakon zornica nastavili
druženje u vjeronaučnoj dvorani uz topao čaj i kakao. Mladi su se aktivno uključili u izradi božićnih poklona u
humanitarne svrhe. Odrasli župljani su darivali potrebne. Za mlade i krizmanike, odvojeno za svaku grupu, održane su duhovne obnove. Zbor mladih sudjelovao je u Otočcu na danima Adventa. Za krizmanike je priređena
vesela večer, a nismo zapostavili niti naše bolesnike koje su svećenici pohodili, ispovjedili i pričestili. Održavani
su redoviti susreti Tečaja vjere za odrasle i biblijske večeri.
Veoma posjećena je bila i tribina posvećena uvođenju zdravstvenog odgoja u naše škole koju je vodio prof.
Ladislav Ilčić. Posebno svečano je bilo kada nas je posjetio sv. Nikola. Naša su djeca i njega darovala za potrebnu
djecu u našoj župi. I ovoga nas je Adventa pohodilo Betlehemsko svjetlo koje smo unijeli u naše domove. Radujemo se brojnim duhovnim plodovima ovogodišnjeg Adventa.
Z.K.
Adventska akcija „Župljanin u potrebi“
ogulinskog župnog Caritasa
I ovog došašća u našoj župi održana je po višegodišnjoj tradiciji
akcija župnog caritasa „Župljanin u potrebi“. Župljani tijekom tjedna
caritasa u kome se provodi akcija donose u crkvu i župne prostorije
svoje priloge prvenstveno u hrani, živežnim namirnicama i higijenskim potrepštinama. Krajem tjedna caritasa članovi župnog pastoralnog vijeća zaduženi za Caritas su se okupili u župnoj dvorani pastoralnog centra te su sortirali hranu u tridesetak paketa. Nakon toga
hrana se istog dana ili najkasnije do nedjelje odnijela obiteljima onih
koje su članovi ŽPV-a prepoznali kao potrebite. Tim poklonima ali i
razgovorom, razmjenom tople riječi s najčešće starijima i nemoćnima
predbožićno vrijeme sreće i iščekivanja rođenja spasitelja učine vedrijim i optimističnijim.
Uz članove ŽPV-a pomagali su i neki od ovogodišnjih krizmanika. Osim toga narednih dana će se potrebitim
župljanima uručiti i odjeća i obuća koju je sakupio sindikat inženjera i tehničara šumarstva iz Ogulina.
Otvorena adventska izložba „Blažena Djevice Marija“ u Ogulinu
U petak 14. prosinca u Ogulinu je u foajeu Školske
športske dvorane otvorena adventska izložba „Blažena Djevica Marija“. Riječ je o izložbi u sklopu šesti puta organiziranom Adventu u Ogulinu koju je organiziralo Pučko otvoreno učilišta odnosno grad Ogulin. Sve sudionike izložbe,
škole i više udruga ogulinskog kraja na početku je pozdravila ravnateljica POU Nikolina Luketić u nazočnosti brojnih
ravnatelja i gradonačelnika Ogulina Nikole Magdića, dok je
izložbu otvorio župnik vlč. Robert Zubović koji je tom prilikom rekao:
„Prekrasna je ideja u predbožićno vrijeme organizirati
ovakvu izložbu. Cijeli Advent prožet je likom Blažene Djevice Marije kojoj je papa Pavao VI. Podario blagdan. Danas vama mladima postoje mnoge zvijezde, sportske,
glazbene, glumačke, dok su vaše bake bile vjerne zvijezdi Blažene Djevice Marije. Objesite i vi iznad vaših kreveta njen lik ili krunice, one uz čiji zagovor su vaši roditelji ostvarili pobjedu u ratu i koja je bila kroz cijelu povijest
najvjernija odvjetnica Hrvatske."
Vijesti pripremili Zvonko Ranogajec i Robert Zubović
36
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Iz župe bl. Alojzija Stepinca
Ljeto je vrijeme odmora od škole i od rada jer je svakome potrebno malo predahnuti u svakodnevnoj vrevi
života. U subotu poslije blagdana sv. Petra i Pavla išli smo na hodočašće u proštenište Majke Božje u Trošmariji.
Večernje bdijenje, koje je vodio naš biskup dr. Mile Bogović, započelo je molitvom krunice, prilikom za svetu
ispovijed, te križnim putem i misom pred spiljom, a završilo je pjevanjem litanija u crkvi.
Mjesec srpanj je vrijeme mladih misa, ove godina naša Provincija Franjevaca trećoredaca imala je tri
mladomisnika. Župnik je sudjelovao na mladomisničkom slavlju fra Tomislava u Zadru koji je više puta
dolazio u Ogulin kao bogoslov.
U srijedu 25. srpnja misnim slavljem, koje je predvodio fra Vice proslavili smo sv. Jakova u crkvi na groblju. U četvrtak 26. srpnja obojica smo sudjelovali na
župnom slavlju sv. Ane u Plaškom.
U nedjelju, 5. kolovoza slavili smo Dan domovinske zahvalnosti za oslobođenje okupiranih dijelova
naše domovine, u molitvi sjetili smo se i naših dvojice
zatočenih generala u Haggu.
Uoči Velike Gospe, 14. kolovoza na bdijenje u
svetište Gospe od Čudesa u Oštarije pješačila je grupa župljana s ostalim vjernicima iz grada Ogulina. U procesiji
bdijenja sa svijećama sudjelovalo je veliko mnoštvo vjernika kojima su se pridružili i članovi HV-a iz vojne kapelanije sv. Petra i Pavla u Ogulinu.
Na Veliku Gospu pomagali smo ispovijedati i nakon slavlja sudjelovali na bratskom druženju. Na sv. Roka
sudjelovali smo na misnom slavlju koje je nakon dugo godina slavljeno, zbog kiše, u crkvi sv. Križa.
U nedjelju 19. kolovoza slavljen je Dana bolesnika,u svetištu Gospe od Čudesa. Nakon ispovijedi na misnom
slavlju, veliki broj vjernika primio je bolesničko
pomazanje.
U subotu, 25. kolovoza s jednim autobusom
hodočastili smo zajedno sa župljanima iz župe
Zagorje na Udbinu, k Crkvi hrvatskih mučenika.
Na blagdan Uzvišenja svetog Križa, 14. Rujna, i Dan grada misno slavlje je predvodio kardinal Vinko Puljić, sarajevski nadbiskup okružen
nama svećenicima iz dekanata.
U subotu i nedjelju, 22. i 23. rujna hodočastili smo s jednim busom iz više naših župa
Blažene Djevice Marije u Međugorje. Nakon
smještaja molili smo križni put, a popodne svatko je imao priliku za osobnu ispovijed i navečer klanjanje pred Presvetim. U nedjelju poslije mise posjetili smo Majčino selo u kojemu se
zbrinjavaju djeca bez roditelja i djeca poginulih
branitelja, te park sv. Franje. Na povratku smo
posjetili Vepric ,hrvatski Lourd kod Makarske.
U subotu popodne, 29 . rujna kod kapelice
sv. Mihovila na Boštu misno slavlje predvodio je
fra Tomislav Vrsaljko, ovogodišnji mladomisnik.
Bila je to i proslava zaštitnika policajaca. Nakon
misnog slavlja bila je agapa i bratsko druženje s
našim policajcima.
Kroz mjesec listopad revno se molila krunica
na tri mjesta: kapelica Duha Svetoga, sv. Mihovila i u župnoj crkvi.
37
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
U četvrtak 4. listopada slavili smo u
našoj kapelici Krista Kralja svetog Franju
asiškog, našeg utemeljitelja. Misno slavlje
je predvodio fra Grgo Sikirić koji je slavio
svoju dijamantnu misu, okružen svećenicima iz dekanata. Nakon mise bila je agapa
u samostanskom dvorištu a kasnije bratsko
druženje.
U nedjelju 7. listopada kod kapelice
Duha Svetoga u Salopekima slavili smo
Blaženu Djevicu Mariju, Kraljicu Krunice,
misno slavlje je predvodio fra Vice Blekić.
U nedjelju 14. listopada slavili smo u cijeloj našoj biskupiji otvaranje Godine vjere
koju je papa Benedikt XVI otvorio 11. listopada u Rimu. Tog popodneva okupili smo se u Otočcu na susretu
Župnog pastoralnog vijeća i ŽEV-a cijele naše biskupije.
U subotu, 27. listopada hodočastili smo s jednim autobusom s ostalim župama naše biskupije Majci Božjoj u
Mariju Bistricu. Nakon mise molili smo križni put na Kalvariji, a na povratku navratili smo u zagrebačku katedralu gdje je moljena večernja a pomolili smo se na grobu našeg zaštitnika bl. Alojzija Stepinca. U nedjelju 28.
listopada slavili smo 11. godišnjicu osnivanja naše župe.
Na blagdan Svih svetih slavili smo
svetu misu na groblju u crkvi sv. Jakova, a poslije smo se okupili kod križa i
pomolili za sve vjerne mrtve na ovom
groblju.
U nedjelju, 4. studenog krenulo je
zahvalno hodočašće u Rim iz mnogih
župa lijepe naše Hrvatske, papi Benediktu XVI kao zahvalu za njegov dolazak u Hrvatsku 5.i 6. lipnja 2011. U
srijedu 7. studenog na trgu sv. Petra na
audijenciji okupilo nas iz Hrvatske oko
5 000 vjernika. U vrijeme hodočašća
posjetili smo Ravenu, te sve 4 bazilike,
katakombe, Hrvatski zavod sv. Jeronima i mnoge lijepe znamenitosti Rima. Na povratku smo posjetili Asiz, rodno mjesto sv. Franje i sv. Klare. Vratili
smo se svojim domovima puni dojmova ali i poticaja za godinu vjere.
Posebnu radost doživjeli smo 16. studenoga oslobađanjem naših generala iz Hagga, kojima je priređen srdačan doček na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Uoči potvrđivanja presude i u našoj župi kao i po mnogim župama diljem
naše domovine molili smo i imali klanjanje na tu nakanu.
U nedjelju 18. studenoga molili smo za sve žrtve pale u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom i zahvalili Bogu za
slobodu naših generala Ante Gotovina i Mladena Markača.
Koncem mjeseca studenog, ako dozvoli vrijeme krenut će radovi na izmjeni dotrajalog lima novim bakrenim
limom na krovištu kapelice sv. Mihovila na Boštu, uz pomoć vjernika i spomeničke rente grada Ogulina . Nova
župna kuća čeka bolja vremena, nadamo se da ćemo je u idućoj godini moći urediti. Preporučamo se kao i do sada
da nas pratite svojim prilozima prema svojim mogućnostima, da završimo pastoralne prostore naše župe. Hvala
svim dosadašnjim darovateljima, a dobri Bog neka nagradi svaki vaš dar koji je učinjen od srca.
Pred nama je nova crkvena liturgijska godina, nadamo se i ove godine lijepoj posjeti na misama zornicama .
A u Godini vjere bit će prilika produbiti i učvrstiti svoju vjeru. Za sv. Nikolu kao i za Božić djeca će svojim igrokazima dati doprinos ovim blagdanima.
Dragi župljani, svima vama u ovoj godini vjere želimo obilje Božjeg blagoslova za Božić te uspješnu novu
2013. Godinu. U svemu tome neka nas prati svojim zagovorom naš nebeski zaštitnik bl. Alojzije Stepinac.
fra Marijan Jelušić
38
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Samostan i kapelica Krista Kralja u Ogulinu
Kao članovi Samostana Krista Kralja nemamo
velikih vijesti za čitatelje jer mi smo mala zajednica
i s nevelikom crkvom samo smo dio velike Župe sv.
Križa u Ogulinu. Ali, živi smo i radimo: fra Marijan,
gvardijan samostana, župnik je Župe bl. Alojzija Stepinca i vojni kapelan, a fra Vice je na raspolaganju
u samostanu i crkvi, Domu umirovljenika “Srećko
Badurina” i bolnici. Stigne i drugdje kada ga trebaju
svećenici i vjernici. U samostanskoj crkvi svakodnevno se okuplja mala liturgijska zajednica na molitvu
krunice i na svetu misu. Ne izdvajamo se od župe,
nego smo dio vjerničkog župnog bogatstva. Dva su
blagdana koja samostan i crkva posebno slave: sv.
Franjo Asiški 4. listopada i Krist Kralj u posljednju
nedjelju u liturgijskoj godini. Sveti Franjo nam
je duhovni otac i utemeljitelj, a Krist Kralj zaštitnik samostana i crkve. Ove godine smo svečanije
slavili obadva blagdana: na sv. Franju nekadašnji
član samostana i župnik u Tounju fra Grgo Sikirić i z Bibnja kraj Zadra slavio je s nama šezdeset
godina svoga svećeništva. Okružen suslaviteljima, svećenicima iz dekanata, i punom crkvom
vjernika, mladenački je pjevao i propovijedao
o Božjoj ljubavi prema čovjeku. Toga dana naš
Radio-Ogulin emitirao je jednosatni razgovor s
fra Grgom. A imao je što reći o svom plodnom
redovničkom i svećeničkom životu, provedenom
u župničkom i misionarskom poslanju diljem
domovine i u Sjedinjenim američkim državama.
Na svetkovinu Krista Kralja proslavili smo sedamdeset i petu obljetnicu naše redovničke prisutnosti u Ogulinu. Slavlju je predsjedao naš ogulinski župnik Robert Zubović. U nemogućnosti da nam dođe naš biskup, baš nam
je bilo drago da slavlje vodi župnik, jer one davne 1937. godine nas je u Ogulin doveo blage i svete uspomene
župnik i mučenik Dragutin Kukalj. Tako, župnik na našemu
dolasku, župnik na visokoj obljetnicu našeg
“ogulinstva”. Hvala
im obadvojici.
Poznato je svima
da muževi i žene započinju svoj obiteljski život primanjem
sakramenta braka u
župnim crkvama. No,
ove godine dogodila
se iznimka: u našoj samostanskoj crkvi s Božjim blagoslovom započeli su
svoj obiteljski život dvije obitelji, valjda prvi put javno otkad je izgrađena
naša kapela: 20. listopada Martina Sušanj i Srećko Regetaš te 27. listopada
Jelena Radej i Ivan Lesić. Bilo im sretno, blagoslovljeno i plodno kroz
mnoga desetljeća!
Svima vam, dragi čitatelji, bio čestit, sretan i blagoslovljen Božić i svi
dani u novoj godini.
fra Marijan Jelušić i fra Vice Blekić
39
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Iz župe sv. Jurja - Zagorje
Dragi čitatelji ZOV-a!
Od posljednjeg broja našeg dekanatskog lista u župi Zagorje nismo imali izobilje događanja koje bismo ovdje
opisivali. Ljeto je donijelo redovita ‘gostovanja’ župnika po raznim filijalama povodom raznih blagdana, a jesen
nam je donijela redovit vjeronaučni i župni život sa svojim aktivnostima.
Duhovna događanja u župi tijekom ljeta
Ovoga ljeta, nakon blagoslova kapelice sv. Ivana Krstitelja u
Desmericama, o čemu smo detaljno pisali u prošlom broju ZOV-a,
imali smo krajem srpnja, točnije 29. srpnja, misu za poginule i umrle branitelje s područja Zagorja, koji su poginuli tijekom Domovinskog rata, a misa je tradicionalno služena u Desmericama jer je
u Desmericama i postavljen križ i spomen ploča s imenima poginulih. Prošlih godina misa je služena na improviziranom oltaru pri
spomen ploči, a ove godine, budući da imamo blagoslovljenu kapelicu, misa je bila u kapelici sv. Ivana Krstitelja. Ujedno smo odlučili
da ćemo od slijedeće godine imati najprije procesiju od spomen
ploče do kapelice, pa potom svetu misu. Ove se godine okupio velik
broj ljudi, čak i iz okolnih župa, a nakon mise održalo se prigodno spomen druženje rodbine, prijatelja i poznanika
poginulih.
U kolovozu smo na nedjelju poslije spomena sv. Roka imali uobičajenu misu na Lišćevki, lokalitetu koji se
nalazi na putu između Zagorja i Oštarija. Svetu misu je predvodio pop Ante Luketić, župnik Oštarija i Cerovnika,
a misa je bila na otvorenom pored kapelice. Pjevao je zbor mladih iz župe Oštarije, predvođen voditeljem zbora
koji za tu priliku dolazi iz Generalskog Stola. Na misi je bio i gradski vrh, predvođen gradonačelnikom, gosp.
Nikolom Magdićem, a nakon mise je Kulturno umjetničko društvo
sv. Juraj iz Zagorja organiziralo narodno veselje i druženje uz razne
igre i nadmetanja, a za pripremljenim stolovima i klupama moglo
se objedovati ukusan lovački gulaš i ostalo što je bilo pripremljeno,
a moglo se i počastiti raznim pićima. Okupljanje se nastavilo do
kasnog popodneva.
Iako je blagdan glavosjeka sv. Ivana Krstitelja u kolovozu,
odlučili smo se na vanjsku proslavu u nedjelju koja slijedi po blagdanu, a to je palo već u početak rujna, tako da smo se opet okupili u
kapelici u Desmericama i proslavili nebeski rođendan našeg sveca
Zaštitnika. Ubrzo nakon toga imali smo veliko proštenje Male maše
ili Male Gospe u Kaševarima, u filijalnoj crkvi. Propovijedao je vlč.
Dino Rupčić, kapelan u Ogulinu, a koncelebrirali su neki svećenici
iz dekanata. U misi su sudjelovali organizirano i umirovljenici iz Krka koji su prošle godine bili kao hodočasnici
u svetištu u Oštarijama, pa su saznali da se Mala Gospa posebno svečano slavi u Kaševarima, i onda su se ove
godine odlučili svoj izlet s Krka koz Gorski Kotar u ogulinski kraj obogatiti sudjelovanjem na misi u Kaševarima.
Bio je to pun autobus vjernika koji su dodatno ‘podigli’ našu svečanost.
Prije cijele ove ‘ljetne turneje’, slavili smo Presv. Srce Isusovo tjedan dana prije blagoslova kapelice sv. Ivana
Krstitelja. Godišnja proslava blagdana Srca Isusova bila je kod kapelice Srca Isusova na Ribariću. Bilo je to
dirljivo i dojmljivo okupljanje ovećeg broja župljanina i gostiju sa svih strana o čemu smo već pisali u prošlom
broju ZOV-a.
Jesenske aktivnosti u župi
Ova su nam duhovna događanja bila sjajan uvod i poticaj za jesenska događanja u župi, od kojih je svakako
najvažniji početak nove vjeronaučne godine. Nakon vjeronaučne nedjelje kad smo imali zaziv Duha Svetoga,
otpočeli smo i župni vjeronauk za II. i III. razred OŠ kao pripravu za sakramente pokore i prve pričesti, te župni
vjeronauk za VI. i VII. razred kao prvu godinu priprave za primanje krizme, budući da ove školske godine nema
sv. potvrde u župi Zagorje, nego će berma biti 2014. za sadašnje učenike VI. i VII. razreda, koji će onda biti
40
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
učenici VII. i VIII. razreda. Naši su vjeroučenici ove godine po prvi put u povijesti župe predmolili krunicu tijekom listopadskih pobožnosti: srijedom umjesto župnog vjeronauka, učenici VI. razreda molili su u crkvi slavna
otajstva, četvrtkom su vjeroučenici VII. razreda predmolili otajstva svjetla, čak smo i učenike III. razreda spremili petkom da predmole krunicu, dok su učenici II. razreda premolili subotom. Nedjeljom prije mise su molile
pobožne žene dok su ponedjeljkom i utorkom molili učenici ostalih razreda osnovne školi koji nisu obuhvaćeni
župnim vjeronaukom.
Naši su vjernici sudjelovali u hodočašću na Udbinu krajem kolovoza povodom dana hrvatskih mučenika, a onda i u
biskupijskom hodočašću na Mariju Bistricu krajem listopada.
Neki su angažirani vjernici sudjelovali i u susretima na biskupijskoj razini organiziranima za supružnike i obitelji (susret je
bio u Oštarijama s temom prenošenja vjere u obitelji, budući
da smo u godini vjere; a glavni predavač je bio gosp. Rajko
Bundalo iz Velike Gorice koji je već prošle godine imao izlaganje čitačima u liturgiji, također na biskupijskom susretu), kao
i ostalima, npr. za župne vijećnike u Otočcu ili za karitasove
djelatnike u Gospiću.
Ove smo godine dobili još jednog vjeroučitelja iz naše
župe: to je gosp. Franjo Puškarić koji je diplomirao u Rijeci i odmah dobio posao školskog vjeroučitelja u Gospiću,
a dio radnog vremena radi i u biskupijskoj knjižnici te razmišlja i o doktoratu iz Crkvene povijesti. Povodom
uspješnog završetka studija i početka rada, priredio je za rodbinu
i prijatelje prigodno slavlje. On je ujedno i župni vijećnik u Zagorju, te orguljaš uz veliki i dječji zbor u župi. Želimo mu mnogo
uspjeha u daljnjem radu.
Župnik se angažirao na Radio Ogulinu, kao predavač na Biskupijskom pastoralnom vijeću u Plitvicama, te kao predavač na
tečajevima za brak u Ogulinu i Otočcu, a očekuje ga i angažman
kod priprave laika za župne suradnike.
Hvala Bogu da nismo imali potrebe ni za kakvim građevinskim
radovima niti intervencijama jer je u ovo doba sveopće krize
teško održavati i tekuće redovito poslovanja, a kamo li neke veće
investicije.
Svim čitateljima želimo blagoslovljen Božić i radsnu novu 2013. godinu, neka bude obilježena Božjim mirom
i njegovom zaštitom u ovim teškim vremenima, osobito da imamo dobroga zdravlja i zaposlenja, nutarnjeg mira
i zadovoljstva sa svime što postignemo i ostvarimo. Uzdamo se i u zagovor sv. Jurja, suzaštitnika naše župe – sv.
Vida, te drugih moćnih svetaca kao što su sv. Rok ili sv. Ivan Krstitelj, te se svakako utječemo blagoslovu Blažene
Djevice Marije, naše nebeske Majke!
Željko Blagus, župnik župe sv. Jurja, Zagorje
Iz župe Presvetog Trojstva - Modruš
Poštovani čitatelji ZOV-a!
Naša župa Modruš od ljetnog broja ZOV-a nije imala
mnogobrojne novosti, ali ono što se do zaključenja ovog broja
događalo, za nas je bilo bitno.
Krajem ljeta hodočastili smo na Udbinu povodom Dana
hrvatskih mučenika, a onda je otpočela školska i vjeronaučna
godina. Počeli smo s dvogodišnjom pripravom za naše bermanike kojih ćemo imati, ako Bog da, četvero u godini 2014. To
su Nikolina Sabljak iz Modruških Sabljaka, Josip Gašparović
iz Modruša, Anamarija Filipović iz Modruša i Helena Sabljak
iz Modruških Sabljaka. Ovi naši krizmanici idu u školu u Jo41
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
sipdol, a u vlastitoj župi otpočinju dvogodišnji župni
vjeronauk kao pripravu za sakrament krizme koju će
primiti pri kraju školske godine 2013/14, dok će sam
datum svete potvrde ovisiti o biskupu i raznim drugim čimbenicima.
Otpočeli smo i vjeronaučnu pripravu za naše prvopričesnike. To su Barbara Salopek iz Modruških
Salopeka, Toni Keser koji trenutno boravi u Josipdolu, Paola Jandrlić iz Modruša, Dorotea Štimac iz
Modruša - Javorovica, Ivana Brajdić iz Modruša,
Gabrijel Turkalj iz Modruša, David Rendulić iz Modruške Munjave i Sara Rendulić također iz Modruške
Munjave. Njima će se pridružiti još jedan prvopričesnik koji zbog svoje invalidnosti i posebnih potreba
pripravu obavlja kod kuće na način da mu župnik posebno drži vjeronauk u njegovu obiteljskom domu.
Djeca marljivo rade, uče i s veseljem usvajaju gradivo za život. Redovito i radosno sudjeluju sa svojim roditeljima na nedjeljnim misama i daju poticaj i mnogim vremešnijim župljanima da svi zajedno vedro i u pozitivnom
ozračju slavimo Boga.
Da bi naše slavljenje u župnoj crkvi bilo što bolje, dostojanstvenije i svečanije, darom mnogih župljana, točnije Marka Pavličića, Marije i Marka Salopek, Ivana Antončića, Franje Štimca, Olge Gašparović, Dragana Gašparovića, Stanka Rendulića, Katarine Lokmer, Zdravka Sabljaka, Stipe Sabljaka, Danice Vdović i Marije i Ivice
Vidoš, nabavljene su nove električne orgulje i stalak za njih, budući da su se stare tako pokvarile da im se nikakav
popravak ne bi isplatio. ‘Kolaudacija’ novih orgulja održana je na svetkovinu Krista Kralja, a orguljaš je bio gosp.
Franjo Puškarić, vjeroučitelj rodom iz Zagorja koji trenutno radi u Gospiću u školi kao vjeroučitelj, a dio radnog
vremena i kao knjižničar u biskupijskoj biblioteci. Ipak, za vikende redovito dolazi u svoju rodnu župu gdje na
župnim misama svira i uveličava naša slavlja s velikim i malim zborom, a po potrebi ‘uskoči’ i u koju susjednu
župu, kao što je to učinio za Modruše.
Sasvim neočekivano i nenajavljeno, jedne su nedjelje nakon svete mise, pristupili župniku u sakristiji župne crkve, neki europarlamentarci iz Bruxellesa
zajedno s intelektualcima i društvenim aktivistima
podrijetlom iz Modruša, izrazivši želju da povodom
pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, dan uoči pristupanja, u nedjelju 30. lipnja 2013. podignu na ruševinama frankopanskog zamka ponad župne crkve hrvatsku
zastavu i stijeg Europske unije. Obitelj Frankopan koja
je vladala ovom utvrdom i srednjovjekovnim gradom
Modrušom, ima danas brojne potomke i ogranke po
raznim dijelovima Europe, pa bi na jednom od svojih povijesnih posjeda željeli proslaviti ulazak svoje
domovine u zajednicu europskih država i naroda. Naravno, svetu misu bi predvodio preuzvišeni gosp. biskup Gospićko – senjski, mons. dr. Mile Bogović, a misi bi
prisustvovalo cijelo izaslanstvo sastavljeno od predstavnika obitelji Frankopan, europarlamentaraca i raznih dobrotvora koji bi pridonijeli i obnovi arheoloških lokaliteta na Modrušu. U planu je i bogati kulturni program nakon
mise i isticanja zastava. Detalji će se ugovarati do lipnja.
Nadamo se da će ovakve i slične inicijative doprinijeti očuvanju i unaprijeđenju života naših župljana i ovoga
kraja u cjelini. Ipak, povjeravamo se blagoslovu Božićnog Djetešca, njegove bezgrješne Majke Marije i svetaca
Božjih, a obilje mira, zdravlja, radosti i nutarnjeg zadovoljstva želimo i svim čitateljima koji nas prate s veseljem
i dobrohotnošću.
Željko Blagus,
župnik župe Presv. Trojstva na Modrušu
42
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Iz župa Uznesenja Blažene Djevice Marije –
Oštarije i Uzašašća Isusova - Cerovnik
Dok nastojimo živjeti s Marijom u duhu Karmela i putovati s njom do Krista Gospodina, možemo i mi tu otkriti otajstvo svog vlastitog života i radovati se u Gospodinu,
jer „U susretu s Kristom svaki čovjek otkriva otajstvo svog vlastitog života!“ Tako
nam je poručio veliki marijanski papa bl. Ivan Pavao II.
KARMELSKA BRATOVŠTINA u Svetištu Gospe od Čudesa postoji već od
1737. godine pod imenom “Bratovšćina Blažene Djevice Marije Karmelitanske”. U
subotu 14. srpnja uoči Gospe Karmelske ili Škapulareva u Oštarijama je organizirana jednodnevna duhovna obnova pod vodstvom vlč. mr. Antonia Čuture, župnika u
Cvitoviću. Pedesetak Marijinih štovatelja okupilo se u jutarnjim satima te uz molitvu,
nekoliko razmatranja, okrjepu i pokorničko slavlje završilo obnovu večernjim misnim
slavljem. Na ovogodišnjoj duhovnoj obnovi pridružilo nam se dvadesetak Marijinih
štovatelja iz Slunjskog dekanata. Proslava 275. obljetnice Bratovštine planirana je polovicom prosinca.
SV. ILIJA U petak, 20. srpnja na Viničici uvečernjem misnom slavlju sudjelovali
su Oštarci i Skradničani. Poneki župljani odlaze Sv. Iliji u Gacku dolinu u župu Sinac gdje je župnik ogulinski
mons. mr. Tomislava Rogića organizirao hodočašće.
MLADU NEDJELJU slavili smo 22. srpnja misom u 10 sati i cjelodnevnim klanjanjem do 17 sati koje je
završeno pjevanom večernjicom i blagoslovom s Presvetim. Ove nedjelje molitva je namijenjena za obitelji i
duhovna zvanja.
MLADOMISNIČKO SLAVLJE vlč. Hrvoja Poljaka, svećenika Riječke nadbiskupije slavili smo na Cerovniku u nedjelju, 22. srpnja u 12 sati. Hrvoje je rođen 1979. u Rijeci.
Nakon osnovne škole upisao se u Srednju tehničku školu za strojarstvo i brodogradnju.
1998 god. odslužio je vojni rok i s povratkom u Rijeku počeo se baviti glazbom. Kroz
narednih 4-5 godina svirao je u nekoliko manjih riječkih bendova. Provodio „slobodniji“
način života, ispunjen noćnim izlascima i zabavama:“ Mogu reći kako me je takav način
života sve više udaljavao od Boga, Crkve i mojih roditelja. Moj je život postajao sve prazniji i besmisleniji. Tada nisam ni slutio da mi jedino Bog može povratiti sve ono što sam
kroz takav način života izgubio. Međutim, srce mi je govorilo da trebam promijeniti svoj
život i da više ne može tako dalje.“, svjedoćio je mladomisnik
Promjena moga života započela je tek kad sam odlučio otići kod svećenika i zatražiti
ispovijed. To je bio trenutak moga povratka Bogu i Crkvi, tada je u moje srce iznova ušla radost i mir. Od tada
sam želio biti bliži Bogu. Nastojao sam pronalaziti vrijeme za molitvu i sabranost. Sveta misa postala je važan dio
moga života. Često sam se ispovijedao i osjećao potrebu da bolje upoznam osobu Isusa Krista. Moj život je zadobivao novi smisao, a Crkva je postala mjesto živog susreta s Bogom. U to vrijeme često sam se družio s mladima
koji su također rado odlazili na svetu Misu. Zajedno smo molili i pjevali Bogu. Kroz molitvu i pjesmu u mom srcu
počela su se rađati dublja pitanja upućena Bogu. „Bože, ti si toliko učinio u mom životu dobra, molim te, pokaži
mi put za dalje! Želiš li da jednog dana imam obitelj ili da se posvetim do kraja tebi, kao svećenik?“
Vjerujem da je vapaj moga srca bio iskren i da ga je Bog čuo, budući da mi je ubrzo odgovorio pozivajući
me da ga slijedim. Zahvalan sam Bogu što mi je iskazao tako veliko povjerenje. 2005. ušao sam u bogoslovno
sjemenište „Ivan Pavao II“ u Rijeci i započeo s teološkim studijem. Teologiju sam magistrirao u Rimu 2009. Ove
godine, po rukama oca nadbiskupa Ivana Devčića zaređen sam za svećenika Riječke nadbiskupije.
Moja zahvala, danas kao svećenika, ide na prvome mjestu dragome Bogu, i svima onima koji su izbliza pratili
moj životni hod u vjeri, i zalijevali moj poziv svojom ljubavlju i žrtvom. Bez odabranih Božjih osoba koje su mi
od Boga stavljeni na moj životni put, danas ne bi bio svećenik. Hvala Gospodinu što je tako dobar. Ne bojte se!
Otvorite vrata svoga srca Kristu! On je vječni Život, on je Sreća, on je Smisao života i življenja. Isus Krist jedini
može pobijediti svako zlo i nesreću, u meni, u tebi, u svemiru, on je onaj koji čini svako srce sretnim. Samo Isus
Krist.
OBLJETNICA OBRANE ogulinskog kraja proslavljena je u nedjelju, 22. srpnja na Cerovniku. Misno
slavlje u 12 sati prikazali smo za sve poginule branitelje Ogulinskog kraja i naše Domovine.
43
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
SV. ANA – i ove godine svečano je slavljena u četvrtak 26. srpnja u Plaškom misom koju je predvodio dr. fra
Draženko Tomić iz Zagreba. Ogulinci, Oštarci, Skradničani, Josipdolčani, Cerovničani i Vojnovčani na misu su
otišli busom, a više obitelji stiglo je i osobnim prijevozom.
KRŠTENJE sedmog djeteta Zlatka i Ive Neralić iz Skradnika slavili smo u Svetištu 29. srpnja na misnim
slavlju u 10 sati. Misu i krštenje predvodio je mons. dr. Mile Bogović, biskup.
KRIZMA za osmero krizmanika Župe Cerovnik slavljena je u nedjelju, 29. srpnja u 12 sati. Misu je predvodio mons. dr. Mile Bogović, biskup. Krizmani su: Davor Gašparović, Mateja Jandrlić, Robert Jelena, Josip
Kraina, Josipa Luketić, Antonio Muhar, Valentina Rupčić i Matija Sabljak (Župa Modruš). U ime krizmanika
oca biskupa je pozdravila Valentina Rupčić, a u ime roditelja i župljana zahvalila mu Josipa Jandrlić, mežnarica i
tajnica Župnog pastoralnog vijeća.
70. GODINA MUČENIČKE SMRTI vlč. Dragutina
Fifke, posljednjeg cerovničkog župnika-mučenika ubijenog u
Popovićima 24. svibnja 1943. godine, otvorena je na misnom
slavlju 29. srpnja u župnoj crkvi na Cerovniku. Sliku svećenika-mučenika prinijele su sestre iz obitelji Špehar, aktivne u
josipdolskom Križarskom društvu koji nosi ime ovog mučenika pokopanog na groblju u Josipdolu.
BLAGOSLOV GOSPINA KIPA na kraju misnog slavlja
na Cerovniku 29. srpnja otac biskup blagoslovio je i Gospin
kip koji će biti nošen iz župne crkve na Vainvrh na blagdan
Gospe Snježne. Kip je pribavila obitelj Jure i Kate Cindrić iz
Sabaljske Drage.
PAPIN BLAGOSLOV u povodu 50. obljetnice braka supružnicima Anti i Ivanki Poljak te njihovoj obitelji
uručio je otac biskup na kraju misnog slavlja u nedjelju, 29. srpnja. Ante je vjernik zauzet za našu župnu zajednicu, a Ivanka je aktivna pjevačica ove župne zajednice.
SPOMEN NA STRADALNIKE Ogulinskog kraja, ubijene i nestale od komunističke vladavine nastavili
smo dogovarati na susretu u četvrtak, 26. srpnja u Župnom domu u Oštarija. Ujedno se pripremamo spomen kamenjem za slavlje na Udbini u Crkvi hrvatskih mučenika
STOTI BROJ - tjednika Pod Gospinim plaštom izdan je 29. srpnja. Pastoralni listić započeo je izlaziti na
Malu Gospu 2010. Godine. Redovitim tjednim porukama i obavijestima povezuje vjernike ne samo dviju župa i
dviju filijala već i šire u Ogulinskom dekanatu, po Domovini i elektronskom poštom širom svijeta.
ZORNICE - duhovnu pripremu za Veliku Mašu započeli smo 31. srpnja jutarnjom misom u 6 sati. u Svetištu.
ŽUPNO PASTORALNO VIJEĆE OŠTARIJA održalo je svoj susret u četvrtak, 2. kolovoza u 20 sati u
plovaniji. Tema je obnova Svetišta i proslava Velike Gospe.
GOSPU SNIJEŽNU i Dan domovinske zahvalnosti slavili smo u subotu 4, kolovoza u večernjim satima
molitvom krunice u župnoj crkvi na Cerovniku te prijenosom Gospina kipa u kapelu Sv. Ante u Vojnovacu. U
nedjelju, 5. kolovoza u 10 sati krenula je procesija s Gospinim kipom od kapele Sv. Ante s Vojnovcu na Vainvrh
ili Bajmer gdje je služena sv. misa zahvalnica koju će predvoditi vlč. Zvonimir Badurina Dudić, župnik župe Sv.
Kuzme i Damjana u Poljica na Krku. Na kraju mise održan je blagoslov vozača i vozila.
DPD SKRADNIK - Upravni odbor održao je sastanak u nedjelju, 5. kolovoza poslije sv. mise u 17 sati. Razgovor je usmjeren na pripremu hodočašća na Udbinu. Ove godine Dan hrvatskih mučenika slavimo 25. kolovoza,
kako je najavljeno na dan posvete Crkve prošle godine. I ubuduće će slavlje biti zadnju subotu u mjesecu kolovozu. Tako je proslava Dana hrvatskih mučenika obilježena između 9. rujna, kada se 1493. godine dogodila tragična
Krbavska bitka, simbol naših stradanja u dalekoj prošlosti, i 23. kolovoza - Dana žrtava totalitarističkih režima,
simbola naših stradanja u novijoj povijesti, naših Bleiburga, Vukovara i drugih stratišta.
VANJSKA BINA – koja se nalazi u Gradini Svetišta izgrađena je za veća misna slavlja jer dosadašnje gradnje
privremene bine nisu bile prikladne za liturgiju.
FILM O LIKI - duhovnu pripremu za Veliku Gospu na blagdan Gospe Snježne i Dan Oluje u nedjelju, 5.
kolovoza posvetili smo povijesti naše biskupije prikazanoj u filmu Jakova Sedlara pod naslovom „Lika“.
TRODNEVNICU i duhovnu pripremu za Veliku Gospu ili Velku Mašu predvodio je doc. dr. sc. Tonči Matulić, profesor na KBF u Zagrebu. Od subote, 11. kolovoza do bdijenja ili uočnice, promišljanja na misnim slavljima
bila su na temu Ususret Godini vjere. Izdavač je više knjiga iz područja bioetike.
VOJSKA BEZGREŠNE, molitveno-karitativna zajednica iz Rijeke imala je u subotu, 11. kolovoza jednodnevnu duhovnu obnovu u Svetištu pod vodstvom župnika. Pedesetak članica ove zajednice posebno žele svoj duh
obnavljati pod okrilje Gospe od Čudesa.
44
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
ORGULJAŠKA VEČER održana je u Svetištu u nedjelju, 12. kolovoza u 19 sati, s posvećena je obnovi
orgulja i 110. obljetnici obnove Svetišta. Nastupili su mladi orguljaši iz desetak župa Ogulinskog dekanata.
VELIKU GOSPU slavili smo u srijedu, 15. kolovoza. Bdijenje 14. kolovoza započelo je u 19 sati pokorničkim slavljem. U 20 sati procesiju i misu od Vatrogasnog doma
do Svetišta predvodi otac biskup. Tri misna slavlja na Veliku Gospu predvode u 9 sati
– župnik; u 11 sati organizirana je prvi put procesija od Doma DVD-a i Sv. Misa pod
vodstvom prof. Tončija Matulića, a u 18 sati misu za mlade predvodio je vlč. Dino Rupčić, kapelan u Ogulinu. Na dopodnevnim misama pjevali su pjevači Svetišta a svirali su
Domagoj Šlat, Mihael Pec i Franjo Puškarić. Na večernjoj misi svirali su mladi naših
župa predvođeni Saniem Francetićem. Hvala svima koji su pomogli pripremu i proslavu
Velke Maše: Župnom pastoralnom vijeću i Župnomekonomskom vijeću; mežnarima
i redarima; pjevačima, čitačima i ministrantima; DPD Oštarije, Skradnik i Cerovnik;
Općini Josipdol te DVD Oštarije; MUP i HV; Frankopanskoj gardi te hodočasnicima
sa svih strana, a osobito pješacima iz župa i filijala: Saborsko, Plaški, Vojnovac, Cerovnik, Josipdol, Skradnik, Tounj, Ogulin i Zagorje. Neka nas Gospa od Čudesa prati na
zemaljskom putu.
DAN BOLESNIKA i MLADA NEDJELJA slavljeni su 19. kolovoza misom u 8 sati i cjelodnevnim klanjanjem do 17 sati. Molitva je namijenjena za sve bolesnike. Sv. misu u 18 sati predvodi vlč. Marinko Miličević. Pod
misom je bilo i slavljenje sakramenta bolesničkog pomazanja kojem je pristupilo dvjestotinjak vjernika.
HODOČAŠĆE NA LIŠČEVKU obavili smo u nedjelju nakon sv. Roka, 19. Kolovoza. Iz Svetišta smo hodočastili na Liščevku gdje je oštarski župnik predvodio misu u suslavlju sa domaćinom vlč. Željkom Blagusom.
HODOČAŠĆE NA UDBINU U Nacionalno svetište hrvatskih mučenika u subotu, 25. kolovoza hodočastilo
je šezdesetak vjernika ovih župa i filijala.
DPD SKRADNIK - Upravni odbor održava sastanak u nedjelju, 26. 8. nakon mise u 17 sati u Domu. Razgovaralo se o proslavi Sv. Marka Križevčanina, zaštitnika filijale.
ŽPV i ŽEV OŠTARIJE - održava sastanak u četvrtak, 30. kolovoza u 20 sati u Domu Sv. Marka u Skradniku.
Osvrnuli smo se na slavlje Velike Gospe te planirali proslavu Sv. Marka Križevčanina u Skradniku kao i ostale
pastoralne programe.
OD UDBINE DO TRŽIĆA – Molitveni hod u spomen na žrtve Ogulinskog
kraja održat će se više susreta, od hodočašća na Udbinu, 25. kolovoza do proslave Sv. Mihovila u Tržiću, 29. rujna. Tim povodom izdan je i proglas i plakat sa
spomen mjestima i župama gdje će se molitva održavati: Nacionalno svetište na
Udbini, filijala Skradnik, Cerovnik, šuma Lužanjak – Međuvođe, Oštarije – mlada nedjelje i Tržić Tounjski.
SABORSKO – hodočastili smo na Križni put za poginule i nestale Saborčane
u subotu, 1. rujna. Pobožnost Križnog puta u i misa bili su u župnoj crkvi u 10
sati.
MISA ZAZIVA DUHA SVETOGA za početak školske i katehetske godine bila je u ponedjeljak, 3. rujna u 10 sati u Svetištu za vjeroučenike i učitelje i
sve obitelji. Župnu ketehezu za osmoškolce započinjemo po razredima prema
rasporedu: ponedjeljak za 1. i 2. razreda; utorak za 3. i 4. razred; srijeda za 5 i 6.
razred i četvrtak za 7. i 8. razred. Za srednjoškolce je planirana kateheza petkom
ili subotom uvečer.
MALU GOSPU - ili Malu Mašu, rođenje BD Marije slavili smo u subotu, 8. rujna te hodočastili u Kaševare
na misu u 11 sati.
SKRADNIK - pobožnost Puta svjetla održana je u petak, 7. rujna u 19.30 sati u kapeli Sv. Marka Križevčanina. Nakon pobožnosti duže vremena smo se zadržali u razgovoru o stradalnicima II. svjetskog rata i poraća
i o mjestima stradavanja na skradničkom području. Sv. Marka Križevčanina proslavili smo u nedjelju 9. rujna u
17 sati procesijom od Područne škole do Doma i sv. misom koju je predvodio naš nekadašnji župnik mons. mr.
Tomislav Šporčić, generalni vikar i župnik otočki uz sudjelovanje pet susjednih svećenika. Misno slavlje obogatili
su pjesmom mladi tamburaši i njihove obitelji iz Hrvatskog Leskovca.
CEROVNIK – Dan hrvatskih mučenika, 9. rujna slavili smo svečanom misom u župnoj crkvi u spomen 70.
obljetnice svećenika-mučenika vlč. Dragutin Fifka i Cerovničkih mučenika. Misu je predvodio fra Vice Blekić iz
Ogulina, a sviralo i pjevalo pedesetak hodočasnika iz Hrvatskog Leskovca.
45
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
LUŽANJAK – MEĐUVOĐE U spomen na žrtve Ogulinskog kraja održan je
Molitveni hod susret u Lužanjku - Međuvođu - Globornici u subotu, 15. rujna dopodne. Sedamdesetak vjernika okupilo se
u Generalskom Stolu i Skradniku te kroz
Tounj prošli na mjesto gdje su pogubljeni
zarobljeni vojnici i civili krajem II. svjetskog rata.
KRIZMA U OŠTARIJA U nedjelju,
23. rujna pod vodstvom mons. dr. Mile Bogovića slavljena je sv. misa i podjela sakramenta krizme za 38 krizmanika. Oca Biskupa su pozdravili Mateja Mihaljević u ime
krizmanika te Damir Žilić, član ŽPV u ime
roditelja i župljana.
Krizmanici:
Josip Božičević
Valentina Neralić
Moreno Brajdić
Tihana Pađen
Valerija Brajković
Josip Pežić
Juro Bujdo
Adolf Pribanić
Franjo Capan
Iva Pribanić
Vita Cazin
Mirko Pribanić
Stjepan Cindrić
Sarah Puškarić
Bruno Fićurin
Ana Sabljak
Katarina Gračanin
Mirjana Salopek
Marieta Grdić
Denis Stojak
Dora Ivčević
Katarina Stošić
Ivana Juričić
Željko Šejić
Matea Juričić
David Tunjić
Patrik Kaldi
Damir Udorović
Matej Medved
Davor Udorović
Mateja Mihaljević
Martina Udorović
Dorian Miletić
Fikra Velić
Daria Mioljević
Filip Žilić
Mateo Neralić
Ivan Žilić
MLADA NEDJELJA – slavljena je 23. rujna. Misno slavlje predvodio je fra Nedjeljko Knezović, dosadašnji
udbinski župnik. Nakon mise izloženo je Presveto te nastavljeno cjelodnevno klanjanje namijenjeno za oštarske
žrtve i sve žrtve rata. Dio vjernika kao i članova Karmelske bratovštine u povodu svoje 275. obljetnice osnutka
ovog vikenda su hodočastili u Međugorje. Pozivani su svi župljani osobito naši krizmanici i njihove obitelji neka
pojedinačno planiraju doći na klanjanje i tako se osobno zahvale za primljene darove Duha Svetoga.
BRAĆA RENDULIĆ Molitva za dvojicu poginule braće Sinišu i Zrinka Rendulić čije ime nosi naša Područna škola kao i za sve poginule branitelje naše Župe, ogulinskog kraja i Domovine bila je u utorak, 18. rujna
u podne. Nakon molitve kraj spomenika pred Osnovnom školom služena je sv. misa u Svetištu koju je predvodio
fra Marijan Jelušić, vojni kapelan iz Ogulina i župnik župe Bl. Alojzija Stepinca, Ogulin.
TRŽIĆ - KAMENICA - u subotu, 29. rujna na blagdan Sv. Mihovila, Rafaela i Gabrijela u Tržiću na ruševinama crkve u 11 sati održana je molitva na mjestima stradavanja hrvatskih vojnika i civila u II. svjetskom ratu
i poraću ove župe koja je spaljena 1943. godine. Potom je u Kamenici služena sv. misa koju je predovdio dr. fra
Draženko Tomić iz Zagreba, uz župnika fra Slavena Mijatovića i više svećenika
FRA GRGO SIKIRIĆ – koji slavi 60. obljetnicu misništva predvodio je u nedjelju, 30. rujna misno slavlje u
Svetištu te se prisjetio svojih mladenačkih svećeničkih dana u vrijeme župnikovanja u Tounju te radosnog dolaska
Gospi od Čudesa i još radosnijeg njenog krunjenja 1959. godine.
ŽPV i ŽEV OŠTARIJE održalo je svoj sastanak u utorak, 2. listopada u 19 h u plovaniji. Teme su: biskupijski
susret supružnika, obnova Svetišta i predstojeća Godina vjere.
BISKUPIJSKI SUSRET SUPRUŽNIKA – održan je u subotu, 6. listopada 2012. u Domu DVD-a i u Svetištu za stotinjak supružnika. Organizator mons. mr. Tomislav Šporčić, generalni vikar i naš bivši župnik pozvao
je predavača Rajka Bundala, glumca i voditelja seminara koji je vrlo živo uprisutnio današnje poteškoće roditelja
u odgoju osmoškolske i srednjoškolske djece. Nakon ručka koji su pripremili naši marljivi župljani, susret je nastavljen molitvom Križnog puta te misnim slavljem koje je predvodio mons. dr. Mile Bogović.
LISTOPADSKE POBOŽNOSTI – redovito su svakodnevno obavljane u Svetištu te povremeno u cerovničkoj crkvi i skradničkoj i vojnovačkoj kapeli. Vjeroučenici su se umjesto župne kateheze uključivali na molitvu
46
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
krunice. Zajednička nakana u molitvi krunice je blagoslovljen hod u Godini vjere koja započinje u četvrtak, 11.
studenoga.
PASTORAL OBITELJI ROMSKE KULTURE- Usrijedu, 3. listopada u Sisku je održan susret članova
HBK za pastoral obitelji romske kulture na kojem će sudjelovati i obitelji iz Oštarija i Cerovnika sa župnikom.
Tijekom predavanja prikazan je i pastoralni rad na području ovih naše dviju župa.
SABOR MLADIH - 39. po redu održan je 6. listopada na Udbini na kojemu su sudjelovali i predstavnici
naših župa.
DEKANATSKI SASTANAK svećenika Ogulinskog dekanata s novoimenovanim dekanom vlč. Robertom
Zubovićem bio je u ponedjeljak, 8. listopada u Lešću na Dobri.
DPD OŠTARIJE - poziva svoje članove kao i DPD Skradnik i Cerovnik na druženje i proslavu Dana nezavisnosti u ponedjeljak 8. listopada odlaskom na Klek.
ŽPV i ŽEV CEROVNIK održao je sastanak u utorak, 9. listopada u 19 h u plovaniji na Cerovniku. Teme su:
obnova krova crkve i predstojeća Godina vjere.
GODINU VJERE svečano smo započeti u Svetištu u
nedjelju, 14. listopada misom u 10 sati koju je predvodio don
Jure Ladišić iz Otočca. Ujedno smo obilježiti i Međunarodni dan bijelog štapa s Udrugom slijepih iz Ogulina te predstavnicima Društva slijepih Ličko-senjske županije. Svima
u Godini vjere preporučujem ZOV i poruku pape Benedikta
XVI. “Vrata vjere”.
DVADESETAK ČLANOVA ŽPV župa Oštarije i Cerovnik sudjelovalo je na susretu svih župnih vijeća s
područja Gospoćko-senjske biskupije 14. listopada održan u Otočcu gdje je za našu Biskupiju službeno otvorena
Godina vjere.
KARMELSKA BRATOVŠTINA okupila se na proslavu Sv. Terezije
Avilske u ponedjeljak, 15. listopada te poslije mise na radni susret u oštarskoj
Plovaniji.
DANI KRUHA u oštarskoj Područnoj školi obilježeni se u utorak, 16.
listopada, a u Svetištu iduće Mlade nedjelje, 21. listopada. Dani kruha upriličeni su i u Područnoj školi Skradnik. U oštarskoj i skradničkoj područnoj
školi pripremljene su prekrasne pjesme i recitacije učenika kojima su obogaćena ova lijepa zahvalna druženja.
HRANA ZA SJEMENIŠTE prikupljana tijekom tri tjedna otpremljena
je u Riječku bogosloviju. Prikupljeno je oko 30 vreća krumpira, zelja i povrća
te ponešto voća i meda i novčanih priloga. Darovalo je četrdesetak obitelji.
ODBOR ZA POSTAVLJANJE KRIŽA na brdu Skradnik čine: župnik,
Damir Žilić, Željko Živčić i Zora Crnković u ime ŽPV i ŽEV te Milan Bokulić, Drago Ožanić i Zdravko Božičević u ime DPD Skradnik. Održan je prvi
sastanak 17. listopada u prostoriji Doma Sv. Marko u Skradniku. Dogovoreno je prikupljanje dokumentacije.
MILIJUN DJECE širom svijeta molilo je zajedno u četvrtak, 18. listopada u 9 sati. I naša djece bila su tada u Svetištu na molitvi krunice.
NA MLADU NEDJELJU 21. Listopada održanoje cjelodnevno klanjanje za Godinu vjere. Molili smo za
blagoslovljenu duhovnu obnovu obitelji i župe, ogulinskog kraja i biskupije. Na misi u 10 h zahvaljivali smo za
kruh i plodove zemlje. Na klanjanje su pozvane sve obitelji u 12 h - Belaj, Gornje Selo i Uz Vodu; 13 h - Bužin,
Španjevo Brdo i Mihaljevići; 14 h - Šegani, Graba i Centar; 15 h - Mala Cesta, Ravnice i Pavlović Brdo; 16 h Lug i Skradnik. U 17 sati je služena zajednička pjevana Večernja i blagoslov s Presvetim. DPD Oštarije. Poslije
večernjice nastavilo se s druženja u plovaniji.
BISKUPIJSKO HODOČAŠĆE NA MARIJU BISTRICU - Gospićko-senjska biskupija pozvala je vjernike
na Biskupijsko hodočašće u Mariju Bistricu u subotu, 27. listopada. Okupio se autobus hodočasnika i u jutarnjim
satima krenuo do Crne Gospe. Nakon mise i Križnog puta vraćamo se kući i zaustavljamo u Zagrebu na molitvi
Večernje u katedrali. Na ovo prvo hodočašće u Godini vjere desetak hodočasnika krenulo je u narodnim nošnjama
kojima su uljepšali liturgijske susrete. Okupilo se devetstotinjak hodočasnika iz Gospićko-senjske biskupije.
“OD UDBINE DO TRŽIĆA” - zainteresirani za stradalnike i mučenike u svojoj obitelji, župi i Oogilinskom
kraju održali su treći susret u srijedu, 24. listopada u 19 h u oštarskoj plovaniji uz teme: Osvrt na Molitveni hod
“Od Udbine do Tržića” te Obilježavanje 18. studenoga, spomen na stradavanje Vukovara.
47
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
BLAGDAN BL. IVAN PAVAO II. - u ponedjeljak, 22. listopada oštarsko Svetište pripremilo je proslavu
bl. Ivana Pavla. Blaženom papi zahvalni smo za: priznanje Domovine Hrvatske, 13. siječnja ratne 1992. godine;
utemeljenje Gospićko-senjske biskupije i imenovanje dr. Mile Bogovića njezinim prvim biskupom u Velikom
jubileju, 25. svibnja 2000. Godine, daruje Crkvi u Hrvata više svetaca i blaženika. Stoga je Biskupijsko svetište
Gospe od Čudesa Oštarije u suradnji sa Ogrankom Matice hrvatske Ogulin i Gradskom knjižnicom i čitaonicom
Ogulin u Mjesecu knjige organiziralo dolazak Michaela O’Briena, uglednog svjetskog književnika, umjetnika i
svjedoka vjere. U Svetištu je liturgijska proslava bila sv. misom u 17.30 sati, a u 19 sati u Gradskoj knjižnici i čitaonici Ogulin održana je tribina i predstavljanje autorovih knjiga. Članci, knjige i predavanja Michaela O’Briena
polaze s kršćanskog pogleda na svijet, a u središtu imaju temu propasti zapadne civilizacije.
SVI SVETI i DUŠNI DAN osobito u ovoj Godini vjere više smo posvetili pažnje duhovnoj povezanosti kroz
molitvu i zagovor svetima, te molitvi za svoje pokojne za koje je moguće dobivanje oprosta kao i za sve duše u
čistilištu. Zvonjenje za duše pokojnika prema drevnom običaju bilo je na Svisvete uvečer. Oštarci su dolazili od
19 do 21 sat odzvoniti, a Cerovničani običavaju zvoniti na Maloj crikvi ručnim potezanjem konopa.
EDUKACIJA ZA LAIKE - Gospićko-senjska biskupija poziva zainteresirane vjernike na edukaciju tijekom
Godine vjere. Osobito su pozvani župni suradnici, animatori, liturgijski čitači ili članovi ŽPV i ŽEV koji su mlađe
dobi i spremni aktivnije se uključiti u pastoral župe. Poduka će biti nekoliko subota u Otočcu, a prijavilo se više
osoba iz obje župe.
DAN STRADANJA SABORSKOG obilježen je u ponedjeljak,
12. studenog misnim slavljem u župnoj crkvi Sv. Ivana Nepomuka
koju je predvodio mons. mr. Tomislav Šporčić, generalni vikar uz fra
Slavka Antunovića i više svećenika.
BIJELI KRIŽ - u Godini vjere postavljen je na Oštarski most.
Blagoslovljen je u ponedjeljak, 12. studenog uz paljenje svijeća za
žrtve Saborskog. Hvala svima koji su se uključili u molitvu i paljenje
svijeća: Bartolu Tunjiću na ideji i DPD-u “Bl. Ivan Pavao II.” na postavljanju Bijelog Križa; Općini Josipdol na uključivanju u osvjetljavanje Križa; udrugama proizašlim iz Domovinskog rata na darovanim
svijećama i vjernicima koji s radošću svoje oči podižu prema Bijelom
Križu.
KRUNICA ZA GENERALE - u četvrtak, 15. studenog nakon
večernje mise upaljene su svijeće na oštarskom Bijelom Križu. Stotinjak vjernika Og-kraja izmolilo je krunicu za slobodu naših generala
Ante Gotovine i Mladena Markača nepravedno zatočenih u haškom
zatvoru.
MOLITVA ZA VUKOVAR održana je u subotu, 17. studenog
služenjem sv. mise za sve stradale u Domovinskom ratu. Nakon večernje mise upaljenim svijećama na kraju
misnog slavlja organizirana je procesija do Bijelog Križa na Oštarskom mostu koji su ponovno osvijetljeni. Molitvom i pjesmom puk se prisjetio žrtava Saborskog, Slunja, Škabrnje, Vukovara... Upaljene su svijeće i na mnogim
prozorima obiteljskih domova.
MLADA NEDJELJA 18. studenog namijenjena je cjelodnevnim klanjanjem molitvi za duše u čistilištu.
Ujedno namjenjujemo ovo klanjanje i kao zahvalnu molitvu za oslobođenje naših generala Ante Gotovine i Mladena Markača. U Godinu vjere molimo za blagoslovljenu duhovnu obnovu obitelji i župe, ogulinskog-kraja i
biskupije. Klanjanje je završilo Večernjicom i blagoslovom s Presvetim.
PROSLAVA SV. CECILIJE - zaštitnice pjevača upriličena je za one koji neumorno svake nedjelje i blagdana na liturgijskim slavljima svojim glasom uzdižu naša srce u nebesa na slavu Božju, a spas ljudima. Pjevači su
nastavili zajedničko druženje u plovaniji.
KRIST KRALJ NA CEROVNIKU – u župnoj crkvi Uzašašća Isusova osobito u godini mučeničke smrti vlč
Dragutina Fifke, posljednjeg cerovničkog župnika radosno smo proslavili Krista Kralja na misnom slavlju u 14
sati koji je predvodio mons. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarko-križevački. Na misi je kršten Zvonimir Franjo
Vojvodić, četvrto dijete Marija Vojvodića i Renate rođ. Špehar, koji žive u Ogulinu.
SV. KATARINA slavljena je na Viničici u nedjelju, 25. studenog u 16 sati. Umjesto nedjeljne mise u kapeli
Sv. Marka Križevčanina, Skradničani su pozivani na Viničicu. Više osoba koje su osobito aktivne u našim zborovima, nose ima ove svetice-mučenice.
48
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Moli narod...
Moli narod, moli Boga
Za Mladena, Antu svoga:
Uvjereni u slobodu
Da se vrate svome rodu.
Dijaspora širom svita,
Haške sudce sada pita:
Je li doša kraj toj priči,
Ovo nam na Blajburg sliči.
Čija li je ovo “Vlada”,
Kad potpora triba sada!
Važnije im “gay parade”
Za heroje niš ne rade.
Pišem za vas, oj junaci
Kad god mogu, “rimu” bacim.
I Bogu se za vas molim,
Iskrenim vas srcem volim.
BRANITELJI U SVETIŠTU Na poziv Lučenoša, branitelja iz Dalmacije, organizirano je hodočašće od Plitvica do Ogulina. U petak, 30. studenoga desetak hodočasnika nakon dvodnevnog hoda stiglo je do Oštarija. Pred
Školom kraj spomenika braći Rendulić zapaljene su svijeće i upućena molitva za sve poginule u Domovinskom
ratu. Pomoć u pripremi pružilo je više braniteljskih udruga ogulinskogkraja te škole, općine, župe i ostali suradnici. U subotu jutro, 1. prosinca hodočasnici su okupljeni u većem broju u Svetištu te nakon molitve i blagoslova
nastavili posljednju etapu hoda do Ogulina. Tu je upriličen doček, molitva i sv. misa s blagoslovom spomen-kamena iz Đulinog Ponora – Ogulin 3 i Frankopanske kule – Ogulin 4 koji će biti prineseni na Udbinu i u Crkvi
hrvatskih mučenika ugrađeni u Zid memorije na spomen Ogulinskih žrtava.
DAN TEOLOGIJE – u Rijeci je ove godine dan teologije u znaku je posebne radosti. Dvojica diplomiranih teologa Ivan Luketić i Franjo Puškarić primili su diplomu o uspješnom završenom studiju Teologije. Ivan je
vjeroučitelj u Skradniku, Josipdolu i Ogulinu. Franjo je orguljaš u Zagorju i od velike pomoći u Svetištu, a sada
vjeroučitelj u Gospiću. Osobito nas raduje hvalevrijedan Franjin trud oko diplomskog rada o povijesti oštarske
Župe i Svetišta. Čestitamo diplomantima.
IZRADA KRUNICA vVeroučenici župne kateheze svih uzrasta od predškolske dobi do generacija koje su
na kraju osmoljetke izrađivali su na dva susreta krunice koje će na blagdan Bezgrješne biti blagoslovljene. Veliko
zanimanje i ljubav prema izradi krunice u djecu su usadile Nikolina i Marijana koje su iz Gorinci u župi Lešće na
Dbri dolazile više dana pokazivati malenima kako se stječe vještina izrade Gospine krunice.
BEZGRJEŠNA ILI ZADNJA SVETICA ove godine nas osobito povezuje s mladima naše Gospićko-senjske biskupije koji se u subotu, 8. prosinca okupljaju na 40. saboru katoličke mladeži u Oštarija. Dopodnevno
vrijeme ispunjeno je izlaganjem don Damira Stojića, studentskog kapelana iz Zagreba te pokorničkim slavljem i
sv. misom na kojoj se okupe svećenici i vjernici Ogulinskog dekanata.
pop Antun Luketić, čuvar svetišta i župnik oštarski i cerovnički
49
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Iz župe sv. Nikole biskupa - Lipa
Dosada sam povremeno hodočastio u Lipu vidjeti moga
prijatelja župnika Matu Pavlića i po koji put biti pri ruci vjernicima, a sada je moj prijatelj bolestan te mi je dužnost doći u
Lipu svake nedjelje slaviti misu, voditi pogrebe i što već treba
vjernicima. Za naš dekanatski list ZOV dužnost mi je barem
podsjetiti na neke župne događaje u proteklo vrijeme. Župa
Lipa ima više sela, a u ponekom od njih postoje kapelice ili
križ, gdje se jedanput godišnje okupe vjernici slaviti svetu misu
i navratiti rodbini i prijateljima na čašicu razgovora.
U Crnom Kamanju je tako liturgijski zbor u nedjelju iza
blagdana sv. Marije Magdalene. Ove godine poklopili su se
svetičin blagdan i nedjelja 22. srpnja. Župnik je bio odsutan, a
ja sam u večernjim satima slavio misu, kao i inače posljednjih godina. Dosadašnjih godina okupilo bi se nešto više
od četrdeset vjernika, a ove godine bilo ih je devedeset. Nadam se da će to postati lijepa tradicija i da će broj rasti.
Na Veliku Gospu 15. kolovoza misa je slavljena u Gradišću. Slavio ju je župnik s vjernicima, kao i u Protulipi
kod križa 14. rujna na svetkovinu Uzvišenja svetog Križa. Osobito svečano bilo je 18. kolovoza u Vodenoj Dragi
pred crkvom Sv. Jelene. Crkva je stara barem 324 godine, a možda i više. Općina Bosiljevo uredila je cestu i
prostor oko crkve, a na blagdan sv. Jelene slavi se tijekom cijeloga dana. Ja sam predslavio svetu misu u 17 sati
zajedno s domaćim župnikom i župnikom iz Generalskog Stola, a vatrogasci i drugi su se iskazali da nitko ne
ostane ni gladan ni žedan. Neka se ponavlja svake godine!
Župnik Mate Pavlić je ponovno obolio 4. studenoga i u bolnici u Karlovcu mu je amputiran dio stopala lijeve
noge. Dok ovo pišem u večernjim satima na prvu nedjelju došašća 2. prosinca, on je još u bolnici. Nadamo se
oporavku i boljim danima, a dok se ne opravi, ja ću dolaziti da vjernici ne bi bili uskraćeni u osnovnim liturgijskim
potrebama. Pišem uoči blagdana našega patrona sv. Nikole, kada će se, barem se nadam, svi ispovjediti i tako
dočekati Božić čiste duše te uistinu kršćanski slaviti Isusov rođendan. Sveti Nikola će se sjetiti djece, siguran sam.
Vrijedni vjernici će urediti borove i jaslice i sve što treba, neće izostati ni blagoslov kuća i bit ćemo vjernička
zajednica koja nije sirotica, nego ćemo radosno pjevati Isusu koji se rodio za naše spasenje. Časna sestra Imelda
Ćurić, kojoj je župnik u prošlom ZOV-u posvetio lijepi članak, pomalo se oporavlja. Nije nas zaboravila, a nismo
ni mi nju. Nedostaje nam u pjevanju i u župnoj kući. Ali hvala joj za sve što je dobro napravila u Lipi i neka joj
Gospodin Bog bude nagrada.
Sretan vam Božić, dragi vjernici, i bili vam sretni svi dani u novoj godini.
vaš župnik pop Mate i fra Vice Blekić
U potrazi za korijenima
Ovo je priča o dvojici braće: Michaelu i Adamu Katiću koji su rođeni i
odrasli u Americi, ali su od malih nogu slušali priču o Hrvatskoj, o životu
na selu, o crkvi sv. Nikole na brijegu, o rijeci Dobri. Kako su rasli tako je u
njima rasla želja da posjete i osjete Domovinu. Priča o njihovim korijenima
seže u kraj devetnaestog stoljeća, kada je njihov pradjed Marko Šibenik otišao parobrodom u Ameriku, u Pittsburgh, “trbuhom za kruhom”, ostavivši u
Lipi ženu i sina Juru Šibenika. U Americi je započeo novi život, ponovno se
oženio i imao sedmero djece, od kojih je jedan bio Anthony Šibenik.
Anthony je dva puta posjetio Hrvatsku, ali tada nije bio u prilici da upozna svu rodbinu, s kojom je krvno povezan. Volio je pričati malenim unucima priče o tim posjetima i zapravo je u njima probudio želju za odlazak u
Domovinu svoga pradjeda i potražiti korijene.
Po završetku školovanja započeli su raditi i isto tako štediti novac za put
u Hrvatsku. No, ukazao se problem! Veze s rodbinom poslije smrti djeda
Anthonya tijekom godina su se razvodnile i jedino što su znali je to da u Hrvatskoj, u Lipi, imaju rodbinu koja se preziva Šibenik. Poslali su pisma na dvije različite adrese i ubrzo su dobili
50
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
odgovor da se s radošću čeka njihov dolazak u Lipu, gdje su i stigli početkom rujna
2012. i boravili dva tjedna. Kroz to vrijeme upoznali su svoju rodbinu, upoznali su
kraj, posjetili crkvu sv. Nikole, groblje i kupali se u rijeci Dobri. Jednom riječi, htjeli
su kroz to vrijeme šetati stazama svoga pradjeda. Bili su oduševljeni svakim korakom
kojim su prošli, svakim susretom s ljudima, jer su im svi bili jako srdačni, pristupačni, gostoljubivi… Na odlasku su ponovno posjetili crkvu, pomolili se za sretan put i
priznali da im život nakon posjeta Lipi ima drugu dimenziju. Ponijeli su sa sobom uz
druge uspomene i grumen lipske zemlje, hrastovu dasku, lipov cvijet, vino i rakiju,
želeći i na taj način obitelji u Pittsburghu približiti rodni kraj pradjeda Marka.
Valentina Malović
Iz župe Sv. Ivana Nepomuka - Saborsko
i Sv. Ane - Plaški
Zbog jake kiše Križni put u Saborskom ove
godine 1. 9. 2012. održan u crkvi
Danas je u Saborskom, već sedmu godinu za redom,
održan Križni put u čast i slavu svih naših mučenika.
Križni put je zbog iznimno jake kiše održan u crkvi, a
ne kao prethodnih 6 godina na vanjskom Križnom putu
koji se proteže od masovne grobnice pa do velikog križa
na brdu Alanu (Križevcu) u dužini od 2 km. Križni put
i misno slavlje je predvodio pop Antun Luketić župnik i
čuvar Svetišta Gospe od Čudesa iz Oštarija uz suslavlje
župnika fra Slavka Antunovića. Zbog jake kiše i grmljavine nestalo je struje tako da smo pobožnost Križnog
puta i Sv. Misu slavili u “polumraku” naše crkve.
Pop Antun Luketić je u svojoj propovijedi usporedio hrvatski narod sa starozavjetnim židovskim, koji je
podnio veliku patnju i žrtvu kad je odlučio, uz pomoć
Božju, predvođen Mojsijem izaći iz egipatskog ropstva i potražiti slobodu u obećanoj zemlji. Hrvatski narod je u
svojoj teškoj povijesti često patio i stradao kad se god odlučio boriti “Za Krst časni i slobodu zlatnu”.
Križ nam je najveća snaga i jedino se u ozračju križa možemo osnažiti i okrijepiti, kako je uostalom rekao i
biskup Bogović na proslavi Dana hrvatskih mučenika na Udbini „Mi nećemo slaviti ničiju pušku nego i dalje križ,
ni pušku pobjednika ni poraženih, već i dalje želimo slaviti križ”.
Hodočašće pješice Majci Božjoj od Krasna
Mještani Saborskog i ove godine nastavljaju staru tradiciju
i ispunjavanje svojih zavjeta i četvrtu godinu pješice hodočaste
Majci božjoj od Krasna. Ove 2012.godine, krenuli smo kao
najbrojnija i prosječno najmlađa grupa do sada, 13. kolovoza
u 5 sati ujutro ispred crkve sv. Ivana Nepomuka u Saborskom.
Grupa je brojila 27 učesnika od 10 do 60 godina. Najmlađi član
Josip Kovačić a najstariji Nikola Sertić Recelj.U grupi je bilo
pet žena i djevojaka koje su bez problema svladale taj težak put.
Na dan Velike Gospe uredili smo se i oko 10,30 sati krenuli
prema crkvi gospe od Krasna, predali poklon svećeniku i tada
smo se sreli sa biskupom Milom Bogovićem koji je bio jako
51
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
oduševljen kad nas je vidio i ove godine. Naša grupa je ove godine bila prva u procesiji pred misu, našu župnu
zastavu nosili su u narodnim nošnjama Saborskog Ive Kovačić i Marija Matovina sa Kuselja. U svom obraćanju
vjernicima mons. Šporčić je posebno istaknuo i pohvalio našu grupu uz hodočasnike iz Rijeke. Ovim putem zahvalni smo Općini Saborsko koja nam je donirala određena sredstva i ponudila svaku pomoć u
organizaciji, zahvaljujemo i DVD Saborsko na vozilu i posebna zahvala našim logističarima i hodočasnicima Z.
Kovačiću J.Matovini i J.Špeharu koji su nakon misnog slavlja priredili ručak za sve hodočasnike i sve Saborčane
koji su svratili u naš kamp. U goste na ručak su nam došli i hodočasnici iz Viškova s kojima se svake godine susrećemo i tako svi zajedno smo proveli ugodno blagdansko popodne.
Obilježena 21. godišnjica stradavanja i okupacije Saborskog
U Saborskom je uz mnogobrojne uzvanike dostojanstveno obilježena 21. godišnjica
stradavanja i okupacije Saborskog u Domovinskom ratu. Usprkos jakoj kiši koja je lijevala kao iz kabla, pred spomenikom žrtvama
Domovinskog rata u Saborskom se okupilo
mnoštvo koje je došlo odati počast onima
koji su stradali na današnji dan 1991., kad
je Saborsko gorilo, kad su branitelji ginuli, a
nemoćni starci i starice ubijani i zapaljeni u
svojim kućama.
51 osoba skončala je svoj život sam Bog
zna kako i na koji način. Dugačak je to popis
imena na papiru kojeg je čitala Kata Sertić,
dugačak za čitati, a onima koji slušaju bolno
za slušati, jer nitko normalan ne može ostati
ravnodušan na tako veliko zlo koje se dogodilo jednom mirnom selu i njegovim mještanima.
Nakon službenog djela i molitve odriješenja kod spomenika žrtvama Domovinskog
rata, nazočni su se uputili u crkvu sv. Ivana
Nepomuka na svetu misu u čast žrtvama Domovinskog rata iz 1991. Misu je predvodio
mons. Tomislav Šporčić, izaslanik biskupa
dr. Mile Bogovića, uz koncelebraciju 8 svećenika iz susjednih župa i dekanata. Bio je
to u športskom žargonu jak sastav, čak čertri
dekana; uz predvoditelja misnog slavlja,
dekana otočkog i generalnog vikara Gospićko-senjske biskupije mons. Tomislava
Šporčića, tu su bili i dekani: ogulinski vlč.
Robert Zubović, slunjski mons. Mile Pecić,
i udbinski mons. Tomislav Rogić, zatim fra
Vice Blekić, pop Antun Luketić iz Oštarija,
vlč. Andrija Markač vojni kapelan iz Karlovca koji je došao s policajcima koji su prije mise položili cvijeće i zapalili svijeće na
grobovima petorice poginulih policajaca na
današnji dan 1991. i župnik iz Generalskog
stola Alojzije Knežević. Veliko hvala svima
koji su svojim dolaskom uveličali ovaj dan,
Dan sjećanja na 21. godišnjicu stradavanja
i okupacije Saborskog.
52
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Šesto hodočašće župljana svete Ane u
svetište Gospe od Čudesa
Župa Svete Ane iz Plaškog, već šestu godinu organizira hodočašće pješačenjem do svetišta Gospe od Čudesa u Oštarije uoči Velike
Gospe. Po tradiciji vjernici okolice zavjetuju
se i hodočaste pješačeći upravo na ovu misu,
iskazujući tako svoju ljubav i žrtvu, ali i izvršavanje osobnih zavjeta za uslišane milosti.
Od uspostave Gospićko-senjske biskupije redovito ovu večernju misu predvodi biskup dr.
Mile Bogović u koncelebraciji sa svećenicima
iz ogulinskog dekanata. I ove godine pješačeći
su stigli vjernici iz obližnjega Ogulina, Skradnika, Kamenice, Josipdola, Saborskog udaljenog 45km. Iz 23km udaljene župe Plaški stiglo
je 30 hodočasnika čiji se broj već šestu godinu
za redom povećava.
Točno u podne, župnik fra Slavko Antunović iza molitve Anđeo Gospodnji podijelio je hodočasnički blagoslov. Tijekom hodnje izmole se sve četiri krunice, odnosno: žalosna, radosna, slavna i otajstva svjetla. Ostatak
puta ispunjen je pjesmom, ugodnim razgovorima i druženjem uz razmjenu jadikovki o bolovima. Oko polovice
puta, u Vojnovcu na željezničkoj postaji, duži je odmor za posni objed: pite sa sirom, misiračom (bundeva), krompirom i dr.
Po dolasku u svetište slijedi obilazak oltara Gospe od Čudesa, kraći odmor, ispovijed, a potom i sudjelovanje
u procesiji koja je uvod za svetu misu.
Važno je napomenuti da je ove godine bilo više mlađih hodočasnika. Za nadati se da će i do godine biti hrabri
i ustrajni, ali i nadahnuti da oduševe još svojih prijatelja za ovaj čin pobožnosti i žrtve.
Josip Anušić
Proslava sv. Ane, patrona župe
U Plaškom je 26. 07. misom u 11
sati svečano proslavljen blagdan nebeske zaštitnice župe sv. Ane i Joakima
kojeg je predslavio gvardijan samostana
Hercegovačke franjevačke provincije u
zagrebačkoj Dubravi dr. fra Draženko
Tomić u suslavlju više svećenika Ogulinskog dekanata među kojima je bio
mjesni župnik fra Slavka Antunović i
ogulinski župnik i dekan mons. mr. Tomislav Rogić. Misi je po običaju nazočio veliki broj hodočasnika iz župa Ogulinskog dekanata.
Fra Draženko Tomić je govoreći
o roditeljima Blažene Djevice Marije,
ukazao na značaj odgoja i ljubavi među
bližnjima. Onaj koji ljubi bližnjega, taj
poštuje Božje zakone a govoreći u tom kontekstu o sv. Ani govorimo o majkama koje se bore da djecu imaju i
odgajaju ih. Budućnost svakog naroda se ogleda u mladima. Danas zlo nastoji odvojiti roditelje i djecu a u takvom
okruženju važnost odgoja je posebna. Prenositi vjeru, nadu i krepost na mlade je glavni cilj kršćanskih obitelji te
se nadajmo da će nam djeca biti kruna s kojom ćemo se ponositi, zaključio je fra Draženko.
53
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Iz župa sv. Juraj – Lešće na Dobri i Blažene
Djevice Marije od utjehe – Trošmarija
Draga braćo i sestre u Kristu Isusu!
Sve Vas pozdravljamo i donosimo događaje koji su obilježili naše župe.
Proštenje u Tomašićima
8. srpnja u Tomašićima proslavili smo godišnje proštenje.
Svetu Misu predvodio je naš župnik don Željko Kuten, a svojim pjevanjem uzveličao je slavlje naš župni zbor pod ravnanjem orguljaša Željka Marčaca. Lijep dan privukao je mnoštvo
župljana, koji su svojom prisutnošću pokazali da nisu zaboravili običaje ovog mjesta i župe.
Proštenje u Matešama
Lijep i sunčan dan u jutro privukao je mnoge župljane
Trošmarije, Malika i Mateša na godišnje proštenje u Mateše.
Međutim u popodnevnim satima oluja i nevrijeme mnoge
je razočaralo. Ipak u 16:30 sati granulo je ponovno sunce i u kao da se ništa nije dogodilo. Misno slavlje ispred
nove kapelice, još ne dovršene predvodio je don Đovani-Jan Trussina svećenik na službi u Trstu, koncelebrirali su
naš župnik don Željko Kuten i vlč. Josip Vnučec župnik iz Bosiljeva. Ove godine kapelica u Matešama dobila je
stolariju, nove prozore i vrata zahvaljujući obiteljima naših iseljenika u Australiji, rodom iz Mateša. To su Vlado
i Tina Mateša, Janko i Vera Benac i Štefica i Drago Brozinić sa 1500 australskih dolara. Svojim pjevanjem misno
slavlje uzveličao je naš župni zbor pod ravnanjem našeg orguljaša Željka Marčaca.
Biskup Bogović blagoslovio orgulje u Trošmariji
Gospićko-senjski biskup Mile Bogović predvodio je u nedjelju
29. srpnja misno slavlje u župi Majke Božje od Utjehe u Trošmariji.
Koncelebrirali su mjesni župnik don Željko Kuten, upravitelj svetišta Gospe od čudesa iz Oštarija pop Ante Luketić, fra Vice Blekić iz
samostana franjevaca troćoredaca glagoljaša iz Ogulina, župnik Bosiljeva u Zagrebačkoj nadbiskupiji vlč. Josip Vnučec i župnik Vinice u
susjednoj Sloveniji vlč. Josip Rački. Biskip je na početku mise blagoslovio novoobnovljene orgulje smještene na koru. Zahvaljujući stručnoj restauraciji i trudu Željka Marčaca orgulje su doživjele potpuni
preobražaj te će svojim molozvučjem uljepšavati uz korsko pjevanje
liturgiju u trošmarskoj crkvi. U propovijedi biskup je poručio da smo
danas svjedoci ne ekonomske, već moralne krize čovječanstva. Bog
je na svijet preko svoga sina došao dijeliti svoje božanstvo s nama. To su otkrili apostoli a znaju i današnji kršćani
da je Isus Krist izvor svega dobra i Božje ljubavi.
Hodočašće na Mariju Bistricu
Naša župna zajednica Lešće i Trošmarija na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije hodočastila je u nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariju Bistricu. Predvođeni našim župnikom don Željkom Kutenom
50 hodočasnika u ranim jutarnjim satima uputilo se na hodočašće u Mariju Bistricu da bi proslavili blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije. Sudjelovali su u pobožnosti križnog puta i svečanoj svetoj misi koju je predvodio
Kardinal Josip Bozanić nadbiskup zagrebački.
Proslava sv. Roka
16. kolovoza proslavili smo sv. Roka suzaštitnika naše
župe u Lešću. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je dr.
Aldarbet Rebić umirovljeni profesor KBF u Zagrebu. Koncelebrirali su naš župnik don Željko Kuten, župnik Bosiljeva
u Zagrebačkoj nadbiskupiji vlč. Josip Vnučec i vlč. Darko
Pužin župnik u Zagrebačkoj župi Sveta Klara. Sudjelovalo je
mnoštvo naših župljana i hodočasnika iz susjednih župa. 19.
54
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
kolovoza proslavili smo Rokovsku nedjelju, za Lešćansku župu vanjsko proštenje. Svečano euharistisko slavlje
predvodio je mons. Tomislav Rogić, ogulinski župnik i dekan ogulinskog dekanata, uz koncelebraciju župnika
don Željka Kutena. Bilo jehodočasnika iz Ogulinskog dekanata, naši župljana kao i gostiju iz Kanade i Australije.
Dan Hrvatskih mučenika
25. kolovoza hodočastili smo u Crkvu hrvatskih mučenika na Udbinu. Misno slavlje je predvodio mons. dr.
Egidije Živković, gradišćanski Hrvat, biskup Željezna (Eisenstadt, Austrija). U svojoj propovijedi jenaglasio: „Ne
zaboravimo patnje i krv kojom je naša sloboda plaćena“ Koncelebrilari su naš biskup mons. dr. Mile Bigović,
desetak hrvatski biskupa, svećeniko i mnoštva naroda Božjega.
Proslava sv. Bartola
U nedjelju 26. kolovoza proslavili smo proštenje sv. Bartola u Maliku. Euharistisko slavje predvodio je vlč.
Josip Blažotić župni vikar u župi sv. Mateja, Viškovo u Rijeci. Propovjedao je vlč. Miroslav Pergl župnik na Sušaku u Rijeci,a koncelebrirao je naš župnik don Željko Kuten. Sudjelovalo je oko 200 župljana i hodočasnika.
Pjevanje je predvodio naš župni zbor.
Proštenje u Dugoj Gori
2. rujna proslavili smo kod Križa godišnje proštenje u Dugoj Gori. Svetu misu predvodio je naš
župnik don Željko Kuten, a svojim pjevanjem uzveličao je slavlje naš župni zbor pod ravnanjem orguljaša Željka Marčaca. Na misnom slavlju sudjelovao je lijep broj mještana Duge Gore raseljenih po
okolnim gradovima i mjestima koji rado navrate u
najdalji dio naše Trošmarske župe u Dugu Goru na
godišnje proštenje, koje se po tradiciji održava svake prve subote u mjesecu rujnu.
Hodočašće na Žežalj (Slovenija)
Povodom blagdana Imena Marijina 9. rujna
naša župa hodočastila je na Žežalj, u župu Vinica. Misno slavlje u 9 sati na hrvatskom jeziku predvodio je don
Željko Kuten župnik Lešća i Trošmarije. Sudjelovao je veći broj naših župljana, kao i župljana iz Bosiljeva i okolnih mjesta iz Hrvatske. Pjevanje je uzveličao župni zbor župa Lešće i Trošmarija pod ravnanjem mladog orguljaša
iz Trošmarije Ivana Rendulića.
Svi Sveti
Misnim slavljima u našim župama Lešće i Trošmarija proslavili smo blagdan Svih Svetih. Misna slavlja i
procesije predvo je naš župnik don Željko Kuten, koncelebrilari su mons. Vlado Živčić naš župljanin na službi u
Kanadi i don Žarko Kraljević selezijanac iz Zagreba. Sudjelovao je lijep broj župljana iz župe i oni koji su raseljeni diljem Lijepe naše, da bi pohodili grobove svojih najmilijih. Pjevanje je predvodio naš župni zbor. Mnogi su
pristupili sakramentu sv. spovijedi i pričesti.
Za Božić se pripremamo svakodnevnim jutarnjim zornicama u 6 sati. U ovoj godini sav predviđeni pastoralni
plan uspješno smo priveli kraju. Zahvaljujemo svim župnim suradnicima i župnom zboru Lešća i Trošmarije na
pomoći i uloženom trudu.
don Željko Kuten, župnik Lešća i Trošmarije
55
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Iz župe sv. Josipa – Josipdol
Važnija događanja u župi od zadnjeg broja ZOV-a
U prošlom broju ZOV-a objavljeno je sve ono najbitnije što
se dogodilo u našoj župi u ovoj godini. Sve se to dogodilo u prvoj
polovici ove godine. Druga polovica godine je puno siromašnija.
Svečano smo proslavili blagdan sv. Ilije na Viničici. Bilo je lijepo
i sunčano vrijeme pa se skupilo oko 100 vjernika. Misu je predvodio mjesni župnik a propovijedao je vlč. Ante Luketić, župnik iz
susjednih Oštarija.
Uoči Velike Gospe hodočastili smo pješice u Oštarije i sudjelovali na svetoj misi koju je predvodio naš biskup. Na sam blagdan se također dosta ljudi svojim autima uputilo u ovo obližnje
marijansko svetište. U listopadu smo skupljali plodove zemlje za
naše sjemeništarce i bogoslove u Zadru i Rijeci. Skupili smo oko
30 vrećica krumpira, par vreća kupusa i još nešto ostalog povrća.
Hvala svima koji su darovali plodove!
Kroz mjesec listopad bile su listopadske pobožnosti. Svaki dan otajstva su molila djeca od 3 razreda pa
do osmog razreda. Gospođa Vesna Rendulić, mežnjarica u našoj crkvi, strpljivo ih je učila kako se krunica
moli a kasnije su s velikom radošću dolazili.
Hodočastili smo 13. i 14. listopada u Međugorje. Nosili smo Gospi svoje potrebe, boli, radosti ali i
tražili zagovor za naše osobne potrebe i potrebe naše
župe. (slika – Vepric 2012)
Krajem listopada, točnije 27. listopada, hodočastili smo u Nacionalno svetište u Mariju Bistricu. Imali
smo jedan cijeli autobus. Išlo je i četrnaestero vjeroučenika. Na povratku smo svratili u zagrebačku katedralu gdje je bila molitva Večernje.
Na početku studenog proslavili smo blagdan Svih Svetih i Dušnog dana. Nakon sv. mise imali smo molitvu i
blagoslov na groblju. Treći dan mjeseca studenog lovci slave svoj dan, sv. Huberta. Na Viničici je bila sv. misa u
17 sati a poslije toga druženje u
lovačkom domu. (slika–Sv. Katarina–Viničica)
Krajem studenog slavimo sv.
Katarinu na Viničici. Sv. misu je
predvodio upravitelj župe Josipdol. Skupilo se sedamdesetak ljudi iz Josipdola i okolnih mjesta.
Vrijeme je bilo lijepo i ugodno za
ovo vrijeme godine. Nakon mise
tradicionalno se nazdravilo, dobre žene su donijele kolača i keksi a i zapjevalo se. U župi je bilo i
radosti i žalosti. Radovali smo se
novim životima, rođenjima djece
i krštenjima, a kao ljudi, rodbina,
prijatelji i poznanici tugovali za
gubitkom svojih najmilijih u prijelazu iz ovozemaljske prolazne
stvarnosti u vječnu, neprolaznu
56
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
stvarnost. Od početka godine pa do 1. prosinca u župi je bilo 10
krštenja novorođenčadi, a 22 osobe su preminule. U ovoj godini
sklopljena su samo pet sakramenta sv. ženidbe.
Uskoro će započeti nova crkvena - liturgijska godina Advent Došašće. U župi će od 10. prosinca ujutro u 6.30 sati biti sv. mise
-Zornice. Tako ćemo u te darovane dane imati priliku duhovno se
pripremati za najljepše i najradosnije blagdane u crkvenoj godini:
rođenje Isusovo.
U tom duhu svima želim čestit Božić, sveto Isusovo porođenje i blagoslovljenu Novu, nadom ispunjenu 2013. godinu.
župnik Petar Šporčić
Iz župa sv. Ivana Krstitelja – Tounj i sv.
Mihovila Arkanđela – Tržić – Kamenica
Prijateljstvo dviju župa
Na blagdan Sveta tri kralja KUD „Tounjčica“
gostovao je u svetištu Gospe od Čudesa u Oštarijama i svojim pjevanjem popratio svetu misu
(KUD Tounjčica pod Gospinim plaštom). U nedjelju nakon toga, KUD je ugostio pjevački zbor
mladih Gospin plašt u crkvi svetog Ivana Krstitelja na svetoj misi (Gospin plašt u Tounju). Zajedničkim radom Tounjci i Oštarci obnovili su staru
tradiciju suradnje i posjećivanja. Članovi KUD – a
„Tounjčica“ pjevali su stare tradicionalne božićne
pjesme dok su mladi iz Oštarija Tounjce počastili
modernijim pjesmama pod ravnanjem Domagoja
Šlata.
Ivanja
24. lipnja 2012. godine proslavljen Dan općine Tounj i Dan župe Sv. Ivana Krstitelja. Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća poginulim braniteljima pri spomen-obilježju na grublju Tounj, održana je svečana sjednica
Općinskog vijeća Općine Tounj povodom 80. godišnjice Općine Tounj. Nakon sjednice blagoslovljen je uređeni
nogostup i trg na Linijama, nova ekološka i energetski učinkovita rasvjeta te postavljana je spomen-ploča na
zgradu Općine Tounj. Nakon svete mise održan je kulturno-umjetnički program na kojem se nastupili KUD „Tounjčica“ i KUD „Frankopan“ iz Severina na Kupi.
Miholja u Kamenici
U Tržiću i Kamenici održana je29. Rujna 2012. proslava svetog Mihovila. Sve je započelo molitvom kod stare crkve porušene u Drugom svjetskom ratu. Nakon molitve održana je Sveta misa koju je predvodio fra Draženko
Tomić. Svetoj misi su nazočili i mjesni župnik fra Slaven
Mijatović, fra Grgo Sikirić te susjedni župnici Petar Šporčić i Antun Luketić. Misu su popratili članovi KUD – a
„Tounjčica“ uz pratnju fra Slavena. Među brojnim vjernicima Kamenice, Tounja i susjednih župa bio je i karlovački župan Ivan Vučić. Nakon mise položeni su vijenci
kod križa u Kamenici te je održan kulturno umjetnički
program u izvođenju KUD – a „Tounjčica“.
57
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Krizma u Tounju
17. lipnja 2012. u župi Sv. Ivana Krstitelja u Tounju biskup Gospićko – senjske biskupije dr. Mile Bogović
podijelio je sakrament Svete potvrde. Svetu misu popratio je župni zbor pod vodstvom Dalibora Pribanića. Svetu
potvrdu primili su:
Matea Bertović, Matija Brozović, Josip Cazin, Karlo Capan, Lucija Capan, Igor Cindrić, Ana
Damjanić, Marija Đurić, Ivana Jelenac, Daria Kalan, Mateo Karaga, Tomislav Kromar, Luka
Lulić, Filip Ljubanović, Ivan Ljubanović, Matija Ljubanović, David Mavrović, Anita Mejašić,
Ivan Mrgan, Danijela Mrgan, Luka Paher, Valentino Pribanić, Pero Pribanić i Tina Rebrović. Ostale vijesti slijedom događanja
● Dana 21. travnja 2012. godine u područnoj školi Lucije Capan održala se izborna skupština KUD – a „Tounjčica“. Na skupštini je podnijeto i usvojeno financijsko izvješće, materijalno izvješće i izvješće o poslovanju te
je izabrano novo vodstvo. Branko Rumenović i dalje ostaje predsjednik KUD – a. U želji da se promovira i očuva
tradicijska kultura Tounja, predstavljen jeje glasnik „Tounjčica“.
58
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
● Kao i prijašnjih godina Tounjci su i ove godine hodočastili pješice u Trošmariju i Oštarije.
Moleći krunicu pod vodstvom Blaženke Crnić,
pridružili su se hodočasnicima iz susjednih župa te
slavili svetu misu u Trošmariji i na Veliku Gospu
u Oštrijama.
● Ove godine napustila nas je dugogodišnja
pjevačica u župnom zboru Terezija Srpak. Baka
Reza, kako su ju mnogi zvali dugi niz godina počimala je pjesme, i time uljepšavala brojna slavlja
svetih misa.
● Tijekom mjeseca rujna u Tounj dolazifra
Grgo Sikirić, franjevac trećoredac koji je nekada
bio župnik u Tounju. Fra Grgo je slavio svetu misu
povodom svoje 60. obljetnice svećeništva.
● Članovi KUD - a „Tounjčica“ gostovali su
u Vrbovskom, Ogulinu, Ozlju, Prelogu, Generalskom Stolu i tako predstavilitradicijsku kulturu
Tounja.
● Župljani Tounja i Kamenice hodočastili su
5.10.2012. godine u Međugorje, a 27.10.2012. godine u Mariju Bistricu.
● Dana 15.11.2012. godine u župnoj crkvi služena je sveta misa za generale zatočene u Haggu.
Tako su se mještani Tounja priključili cijeloj Hrvatskoj u molitvi za generale. Misu je predvodio
fra Slaven Mijatović.
● Tijekom 2012. godine nastavljeno je s uređenjem Općine, te su tako asfaltirane nove površine, uređen je trg,
počinje se s izgradnjom vodovoda i radi se na obnavljanju krova crkve.
Branko Rumenović
PODNO TVOGA KRIŽA
Tvoj križ uvijek za mene, Kriste,
blista, sjaji.
Jer moj dobri, Bog i Otac po njemu nas sa
sobom i ljudima izmiri!
Po tvome križu i tvojoj muci
Mi smo od grijeha oslobođeni, od smrti
vječne spašeni
I Ti sve opet držiš u svojoj moćnoj ruci!
Oče, to Tvoja ljubav za nas velika učini
I želja tvoja da nas sve spasi i sve nam
oprosti.
A svaki dan žrtva te tvoje ljubavi
Događa se po Euharistiji!
To čudesno Tvoje oproštenje po svetoj
ispovijedi.
A ja ne mogu, a da ne dođem svaki dan
k tebi
I ne kažem: Hvala Ti, hvala Kriste…
Jer, po tvome Križu ja imam oproštenje i
spasenje
Imam život s tobom u vječnosti!
Ta ljubav Tvoja, koja oprašta, ta ljubav
koja se daje
Ta dragocjena krv tvoja što teče za me
Podno tvoga križa, toplina tvoga srca
Sve mi bliža,
Toplina Tvoga srca s križa me grije,
I čitav moj život, unatoč trpljenju s tobom,
Bezgrešni Sine Božji, velika radost mi je!
Zdravka
59
IZ NAŠIH KRAJEVA
Urbanistički razvitak Ogulina
Ogulinsko naselje razvilo se uz kaštel Frankopana krajem 18. st., nakon
prestanka osmanlijske opasnosti. Poslije
oslobađanja Like i Krbave (1689.) Ogulin je dobio prve poticaje za svoj razvitak kao središte s raznolikim funkcijama.
Godine 1746. postao je središte Treće
ogulinske narodne graničarske pješačke pukovnije. Nakon 1746. napušten je
najveći dio utvrde, a naselje se postupno
počelo razvijati izvan utvrde. Grad je
dugo vremena bio sjedište uprave za šire
područje što je ostavilo traga i u općem
izgledu naselja. Kao i ostali gradovi na
području Vojne granice Ogulin je građen
po predlošku iz 18. st. koji obilježava
raspored pukovnijskih zgrada s vojarnama oko glavnog trga. Poput drugih naselja koja su se
razvijala iz utvrđene jezgre i Ogulin se širio uz glavne
ceste koje su vodile prema kaštelu. Širenje grada bilo
je usmjereno prema istoku i jugoistoku. Prostiranje
grada i njegova prilagodba prirodnoj okolini u prostoru s izrazito kraškim i močvarnim oblicima zemljišta
poprima organsku shemu koja se očituje u oblikovanju
ulične mreže, posebno u blizini kanjona rijeke Dobre.
Ulična mreža predstavlja temelj razvitka Ogulina kao
povijesnog grada. Osnovnu mrežu ulica postupno kroz
povijesni razvitak popunjavaju građevine podložne
promjenama koje donosi vrijeme, promjene stila i ukusa, vlasnički odnosi i dotrajalost materijala. Katastarski
plan iz kraja 18.st. pokazuje temeljna obilježja naselja
koje nema strukturu pravokutnog rastera, već su funkcionalni elementi prilagođeni prirodnim uvjetima. Car
Josip II. odredio je 1786. godine premjer cijele carevine, gdje to još nije bilo izvedeno. Tamo gdje je mjerenje
već bilo provedeno, kao na području Karlovačkog generalata (1775.-1776.), imala se izvršiti samo provjera
na zemljištu. Pošto je župna crkva Sv. Križa građena
od 1781.-1785. godine, moguće je zaključiti kako je
tlocrt crkve naknadno ucrtan u postojeću kartu. Sličan
60
postupak primijenjen je i sa šetalištem
(Parade Platz). Već godine 1830.-1834., u
vrijeme pukovnika Augusta Turskog podignute su pojedine građevine za potrebe
vojne i javne uprave. Šetalište je planirao
ogulinski pukovnik Johann Schneckel
von Trebersburg između 1835.-1840. U
to vrijeme građen je veći dio pukovnijskih zgrada, glavni gradski trg i zasađeno drveće u gradskom parku. Karta je
izrađena za potrebe ogulinske pukovnije
u umanjenom mjerilu 1: 36000. Zgrade
koje su postojale u vrijeme izrade karte,
označene su crvenom bojom, a građevine koje su kasnije izgrađene obojene su
sivom bojom. Karta je nastala prije 1781.
godine. Od kaštela Frankopana pruža se
glavna ulica, danas Ul. Bernardina Frankopana. Između glavne ulice i kanjona Dobre je šetalište-Paradni trg
(Parade Platz). Ovalni oblik parka prate dvije ulice koje
se spajaju kod današnjeg Zrinskog trga, oblikujući zatvoreni oblik u obliku elipse. Katastarski plan iz 1871.
ima službeni naslov: Stabs und Compagnie Ogulin in
Oguliner 3.Grenz Regimente, 1871. (Stožerno i kumpanijsko mjesto Ogulin u Trećoj ogulinskoj graničnoj pukovniji). Ovaj plan s dopunom iz 1908. donosi podatke
o izmjenama na zemljištu koje su potaknute gradnjom
željezničke pruge Karlovac-Rijeka 1873. i utemeljenjem pilane na području Žegara. Godine 1874.-1875.
građen je željezni most na Dobri koji je povezao Ogulin
s naseljem Prapuće. Most je projektirao i izveo građevni inženjer Josip (Jozef) Chvala. Na planu iz 1871. ucrtana je nova ulica, danas Ulica kardinala Alojzija Stepinca koja je trebala usmjeriti promet prema budućem
željeznom mostu i novoj prometnici. Nakon izgradnje mosta stvorena je još jedna spojnica koja je preko
Prapuća povezala Ogulin s Rudolfinskom cestom. Na
istom planu ucrtana je planirana trasa željezničke pruge
Karlovac-Rijeka (Bahnhof Projekt). U produžetku današnje Ulice Ivana Gorana Kovačića postojala je stočna
IZ NAŠIH KRAJEVA
tržnica (Vieh Platz) koja je premještena oko 1900. godine u Zagrad.
GLAVNI GRADSKI TRG
(Trg hrvatskih rodoljuba)
Prostor ispred kaštela Frankopana oblikovan je kao
cjelovita površina na početku izgradnje naselja izvan
zidina kaštela. Trg dobiva svoj oblik u 17.st. kada počinje izgradnja kuća uz rub današnjih ulica Nazorove,
B. Frankopana i Kovačićeve ulice. (Plan kaštela Frankopana iz 1639., Giovanni Pieroni). Dio kaštela Frankopana i gradski trg godine 1878. promijenili su izvorni
oblik izgradnjom ceste uz rub Đulinog ponora, kada je
uništen dio obrambenog zida prema zapadu izgradnjom
stražarnice.
Trg je nekada nosio naziv Trg cara Franje Josipa, a
dvadesetih godina prošlog stoljeća dobio je naziv Žitni trg. Površina trga oblikovana je u obliku četverokuta i prostorno je povezana s površinom ispred kaštela
Frankopana. U njegovom produžetku je gradski park
sa šetalištem (Park kralja Tomislava) i župna crkva Sv.
Križa na južnoj strani, te kaštel Frankopana na sjevernom dijelu. Najstariji dio povijesne jezgre grada nastao je blizini kaštela Frankopana. U prstenu oko trga
i parka postupno su izgrađene najvažnije građevine,
većinom jednokatnice u kojima su bili smješteni pukovnijski uredi i vojarne. Većina građevina koje okružuju trg nastala je krajem 18. i početkom 19.st. Ovakav
smještaj zgrada vojne uprave u tlorisu gradskih naselja
u sjedištima pukovnija trebao je naglasiti autoritet vlasti i omogućiti nadzor stanovništva. Na vanjskom rubu
gradova nalazili su se vrtovi časnika, koji su onemogućavali brže širenje grada i nastanak predgrađa. Regulacijska osnova koju je između 1835. i 1840. zacrtao
ogulinski pukovnik Johann Schneckel von Trebesburg,
predstavljala je pokušaj pravilnog oblikovanja uličnih
pravaca. To nije dovelo do većih promjena u prostoru,
obzirom na temeljnu matricu ulične mreže koja potječe iz 18.st. Urbanističke promjene koje su pokrenute
od sredine 19.st. najviše se očituju u proširenju ulica,
otvaranju novih prometnica i ispravljanju krivudavih
ulica pomoću novih regulacijskih pravaca. Već se u pojedinim ulicama nazire blokovska gradnja s unutarnjim
dvorištima. Ukrasi na zgradama prava su rijetkost, tek
sredinom 19.st. počinje skromna pojava dekorativnih
elemenata koji imaju obilježja pojedinih arhitektonskih stilova 19.st. Već na prvi pogled moguće je uočiti osnovna obilježja građevina koje je izgradila vojna
uprava jer imaju slična pročelja oblikovana u glatkoj
žbuci s razdjelnim i završnim vijencima, strmim krovovima i glavnim ulazima uokvirenim kamenim dovratnicima.
GRADSKI PARK-PARK KRALJA TOMISLAVA
Park kralja Tomislava smješten je u središtu stare
povijesne jezgre. Omeđen je ulicama: Bernardina Frankopana, kardinala Alojzija Stepinca, Vladimira Nazora i Trgom hrvatskih rodoljuba. Na katastarskoj karti
iz kraja 18.st. položaj parka naknadno je ucrtan, jer je
njegov nastanak povezan uz gradnju župne crkve Sv.
Križa koja je smještena u blizini jugoistočnog dijela
parka. Izgradnjom župne crkve Sv. Križa stvoren je
novi odnos u prostoru. Četverokutni zvonik koji se uzdiže iznad ogulinskih krovova postaje glavni element
slike grada. U temeljnoj zamisli vidljiva je glavna os ili
šetnica i romboidno postavljene sporedne staze unutar
sheme parka. Zgrade izgrađene u bloku od kraja 18.st.
do druge polovice 19.st. od glavnog trga prema jugu,
na početku Ulice V. Nazora, prate svojim položajem u
prostoru, rub kanjona rijeke Dobre, što ujedno naglašava oval parka prema zapadu. Postoji poveznica između
župne crkve Sv. Križa i parka što se očituje u usmjerenosti glavne šetnice prema zapadnom pročelju crkve.
Vidljiva je i još jedna usmjerenost: glavna os vodi preko glavnog trga prema kaštelu Frankopana. Središnji
gradski trg čini sponu koja povezuje park i kaštel Frankopana.
Katastarski plan iz 18.st. s kasnije ucrtanim građevinama i zelenim površinama, ne pruža podatke o vrstama raslinja, ali obzirom na kružiće ucrtane na obodnim
površinama, riječ je o drveću poredanom prema određenim redu. Na planu iz 1908. godine vidljivi su ispravci u odnosu na plan iz kraja 18.st. i plan iz 1871. godine.
61
IZ NAŠIH KRAJEVA
Uzdužna os parka i dalje je naglašena,
dok se kao novost pojavljuju bočne staze. Raslinje u parku i na glavnom trgu
posađeno je između 1835. i 1840. u vrijeme pukovnika Johanna Schneckela
von Trebersburg. Oko vanjskog ruba
parka zasađene su lipe i divlji kesteni,
dok su unutarnje plohe bile travnate,
omeđene niskim grmovima i ukrasnim
cvijećem. Središnji trg i mali trg uz župnu crkvu Sv. Križa na kojem se nalazi
Vrelo Cesarovac služili su za trgovanje, a park je 1900. godine okruživala
drvena ograda. U vremenu između dva
svjetska rata izvršene su promjene u
rasporedu polja unutar parkovnih površina. Od nekadašnjih staza očuvana je
temeljna os, a u središtu je povučena poprečna šetnica.
Godine 1926. postavljen je spomenik hrvatskom kralju
Tomislavu, prigodom 1000-godišnjice Hrvatskog Kraljevstva, rad slovenskog arhitekta Vitburga.
RAZVITAK OGULINA U 19. I 20. ST.
Između 1780. do 1864. godine izgrađene su gotovo
sve pukovnijske i javne zgrade, župna crkva Sv. Križa,
župni dvor, te najvredniji dio povijesne barokne jezgre
grada.
Izravnate su i proširene pojedine
ulice, time je ostvaren ortogonalni raster ulične mreže u najužem gradskom
središtu. Godine 1873. dovršena je željeznička pruga Karlovac-Rijeka koja
je ograničila širenje grada prema sjeveroistoku. Iako je ogulin 1886. godine
postao središte Modruško-riječke županije, u to vrijeme izgrađene su samo tri
građevine za potrebe školstva i uprave: Viša i niža dječačka pučka škola
(1891.), Pučka djevojačka škola (1911.)
i zgrada za smještaj financijskih službenika (1907.). Na užem prostoru stare
povijesne jezgre sačuvano je nekoliko
drvenih građevina nastalih na prijelazu
između 18. i 19.st. koje po tipu gradnje
pripadaju ličkom, odnosno gorskokotarskom području.
S kraja 19. i početka 20.st. potječu građevine, koje po
svojim tipskim obilježjima pripadaju načinu oblikovanja u gradskim središtima jugoistočne Europe. U gradskom središtu su i građevine s arhitektonskim i građevnim obilježjima graničarskog graditeljstva. Najvrednije
građevine s raznolikim stilskim osobitostima nalaze se
na Trgu hrvatskih rodoljuba, u ulicama: B. Frankopana, Kovačićevoj, Strossmayerovoj, Nazorovoj, Alojzija
Stepinca, Ljudevita Gaja i bana Josipa Jelačića.
Ivan Tironi
LITERATURA:
Čabrijan (Olga), 1989, Hrvatski biografski leksikon, 2/ 655.
Božičević (Juraj), 1943. (1997.), Stari gradovi u: Župa Modruš, Zagreb, 155.-157.
Fras (Franjo, Julije), 1835. (1988.), Topografija karlovačke Vojne krajine, Gospić, 42.
Kussan (Paul), 2010, Kratka povijest Treće ogulinske narodne pješačke regimente, Zagreb, 46.
Magdić (Mile), 1926. (1995.), Topografija i povijest Ogulina, Ogulin, 20.
Maroević(Ivo), 1988.-1989, Povijesni grad kao dokument u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 12-13 (191-196), Zagreb.
Metež (Ljerka), 2000, Povijesno-urbanistički razvoj grada Ogulina u: Ogulin-Povijesna i kulturna baština, Ogulin, 117.-136.
Valentić (Mirko), 1981, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina 1981 u: Vojna krajina u Hrvatskoj, Zagreb, 52.-53.
62
IZ NAŠIH KRAJEVA
Pogled u prošlost: Vojnovac
Vojnovac je granično mjesto općine Josipdol i općine Plaški. To je maleno selo
okruženo brdima: Vainvrh, Hum, Radošić i
Trojvrh. Na tom malenom području su se od
9. - 1.st. pr. Kr. nalazili Japodi1. No, oni se
nisu nalazili na današnjem tlu Vojnovca, oni
su obitavali na Vainvrhu i Trojvrhu, zato što
su bili nomadi i bavili se stočarstvom i ratarstvom, stoga su bili u područjima oko izvora.
Na Trojvrhu je otkriveno arheološko nalazište
za koje se vjeruje da je bio grad Japoda, pod
nazivom Terpones2. Japodi su obitavali i na
Vainvrhu no to područje nije dovoljno arheološki istraženo.
Za vrijeme Turaka na ovom području je
bilo riskantno putovati jer su pljačkali prolaznike. Stoga su prolaznici morali plaćati osiguranje, da im se ne bi štogod dogodilo.
Kao što je već rečeno za vrijeme turskih
osvajanja ovo je područje bilo također okupirano. Turci su morali nastaviti sa svojim pohodima osvajanja stoga
su ovamo doveli Vlahe3, zato što su smatrali da se njima može lako upravljati. Tada su najjači vlasi bile obitelji
Radošević, Miščević i Mudrić. Njihovi potomci i danas obitavaju u Vojnovcu. U to vrijeme, prema Modruškom urbaru iz 1486. područje je pripadalo Frankopansko – modruškom vlastelinstvu. To područje se protezalo
od Severina na Kupi i Lukovdola, na sjeveru, pa sve do Saborskog, na jugu. U podacima se nalaze Zavrh4 i
Vrhovce5 kao naseljena područja.
Tada su se Turci počeli povlačiti. Po usmenoj predaji koja se prenosila s koljena na koljeno svjedoči se
da su na vlačicama6 na Petrovu
(29.6) bježali prema Krbavi. Što
predpodstavlja da ih je zadesilo
takvo snježno nevrijeme.To opet
možemo povezati sa Gospom
Snježnom čiji kip je bio smješten na Vainvrhu u kapelici i
kojoj su se mještani zagovarali i
štovali je.
Krajem 17. st. ovdašnji Vlasi su odlučili osvojiti Ogulin, ali
ideja im nije uspjela. U Otoku
oštarijskom zaustavio ih je knez
Ivan Puškarić sa svojom vojskom i potisnuo ih je sa ovog
područja skroz do Plaškog.
Oko 1700. godine obitelj
Pavlić je dobila svoj grb kao za1
2
3
4
5
6
Japodi – pleme koje je nastanjivalo područje Gorskog kotara i Like.
Terpones – čita se Terpon
Vlasi – njih su dovodili s područja Balkana, a uglavnom su bili pravoslavne vjere.
Zavrh – ime za Trojvrh
Vrhovce – ime za Vainvrh
Vlačice – velike saonice
63
IZ NAŠIH KRAJEVA
hvalu nakon što je jedan član njihove obitelji pobjedio u bitci protiv Francuza. Od tada oni se smatraju svojevrsnim plemstvom ovog područja.
Pruga koja prolazi kroz Vojnovac
sagrađena je 1914., ali u promet je puštena tek 1918. Sagrađena je u svrhu
iskorištavanja šuma, a najbliža pilana se
nalazila se u Josipdolu . Stanica je također građena u vrijeme građenja pruge i
prostor za utovar i odlaganje tereta.
Za vrijeme 2. svjetskog rata ovdašnje stanovništvo i partizani su se skrivali u Burić pećini, no danas se u nju ne
može ući zato što se počela urušavati i
prolaz je zatvoren.
Do danas mjesto obrazovanja se promijenilo tri puta. Prvo mjesto gdje se nalazila škola jest pored izvora Radošević, ispod lipe, no danas je to mjesto zaraslo i ne vide se čak ni temelji.
Drugo mjesto je bilo današnji prostor mjesnog doma, postojala su prva četiri razreda. Tada se nastava održavala na katu,a učitelji su stanovali na mjestu gdje sa danas nalazi škola. Danas se nastava održava u Područnoj školi Vojnovac koja pripada Osnovnoj školi Josipdol. Danas školu polazi oko šest učenika.
Na Vainvrhu se nalazila crkva Sv.Martina koju su uništili turci u svojim pohodima.
U blizini je bila i jedna kapelica visine 1,5 m s kipom Gospe Snježne koji je bio visok oko 1 m. To je bila
zavjetna kapelica, a srušena je za vrijeme komunizma. Jedan revni komunist je kamen kapelice ugradio u svoje
stepenište. Kip je sačuvan u obitelji Franjković, ali nakon nekog vremena pošto je kuća bila puna djece razbijen je,a majka danas još živućeg sina Jose Franjkovića, zakopala je kip negdje na imanju.
Danas se na Vainvrhu nalazi Križ podignut u čast svim braniteljima Domovinskog rata. Dali su ga izgraditi
Jure Krznarić sa svojom suprugom i Mate Pavlić. Svakog 5.kolovoza, se časti se dan Gospe Snježne misom kod
Križa, a ujedno se oblježava godišnjica početka oslobađajuće akcije Oluja u Domovinskom ratu.
Vojnovac po popisu stanovništva iz 2011. broji točno sto stanovnika. A iz popisa iz 2001. se vidi pad nataliteta zato što iz tadašnjeg popisa Vojnovac broji stočetrdesetčetiri stanovnika.
Ines Popovčić
64
DOMOVINI S LJUBAVLJU
Završetak domovinskog rata
Izjava Komisije “Iustitia et pax” HBK
1. Ljudska pravda na trajnom iskušenju
U povijesti zapadnoga civilizacijskog kruga, kao
napredak kulture i civilizacije, snažno nadahnuto judeokršćanskom tradicijom, uspostavilo se sudstvo kako
bi se mogla održati pravednost u društvu nasuprot zakonu sile i jačega. Ljudsko pravo, nažalost, zbog ljudske slabosti i grešnosti ne ide uvijek ruku pod ruku s
pravdom i pravednošću. Pa ipak, unatoč čestim povijesnim lutanjima i zloporabama prava, zapadni civilizacijski krug nikada nije u potpunosti racionalno odustao
od ideala pravednosti. Iako se tome opasno približio
kroz totalitarne sustave prošlog XX. stoljeća te kroz
rasističke i kolonijalne zakone prema kojima je bilo samorazumljivo da postoje vredniji i manje vrijedni ljudi i narodi. Kao kršćanima uvijek nam se moliti za ljudske
zakonodavce da se drže božanskoga zakona prema kojemu je svaki čovjek Božje stvorenje i slika Božja a drugom
čovjeku brat, a ne ljudskih predaja prema kojima uvijek biva da su neki ljudi i narodi vredniji od drugih. Hrvati su
kroz tegobnu povijest često bili izručivani ljudskim sudovima koji su im dosuđivali teški usud nepravde i prijevare, od krvavoga križevačkog sabora, sramotne osude Zrinskog i Frankopana, montiranog procesa blaženom kardinalu Alojziju Stepincu, nebrojenih ubijenih i zlostavljanih koji se mogu uzdati samo još u pravorijek Vrhovnog
Suca. U teškom Domovinskom ratu, u kojem su pravim čudom hrvatski branitelji uspjeli obraniti svoju domovinu,
Hrvati su vjerovali da je konačno došlo vrijeme u kojemu će se i njih prosuđivati po načelu pravednosti. Vjerovali
su Međunarodnom sudu za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije u Hagu (ICTY). Štoviše, i inicirali su taj sud.
2. Haški sud
Gotovo dvadesetak godina nakon osnutka tog suda imali smo malo nade u njegovu pravednost. Pokušali smo
je probuditi, upozoravali smo na njegova nepravedna polazišta, probleme i nedorečenosti, ali i dati mu snage kroz
zajedničke i osobne molitve, post, klanjanje. I uspjeli smo. Presudom za “Oluju” 16. studenoga 2012. u predmetu protiv generala Ante Gotovine i Mladena Markača Žalbeno vijeće spasilo je Sudu obraz i osiguralo mjesto u
povijesti koje će taj Sud svrstavati u red sudova na kojima su, unatoč brojnim političkim optužnicama, uglavnom
napisanim u mandatu gospođe Del Ponte, suci bili sposobni donijeti pravednu i pravno utemeljenu presudu držeći
se međunarodnog prava. Sudu je ova presuda, koja jasno naznačuje agresora i žrtvu, i apostrofira počinitelja zločina protiv mira, omogućila da u povijest uđe kao sud koji nije u potpunosti promašio svoj mandat. Ova presuda
iznimno je važna za standarde međunarodnog prava jer je spriječila uvođenje pravnih i političkih norma koje bi
u cijelom svijetu dovele u pitanje mir, stabilnost, kao i legitimitet UN-ovih i NATO-ovih postojećih i budućih
mirovnih i vojnih operacija.
3. Rat i pomirenje
“Rat je poguba ljudske naravi”, pisao je davno Marin Držić. Svaki je rat krajnje zlo i treba ga izbjegavati pod
svaku cijenu. On naprosto stvara žrtve na svim stranama. Valja međutim razlikovati nepravedni rat, što je bez
sumnje – i po presudi Haškoga suda od 16. XI. 2012. – bila srpska agresija na Republiku Hrvatsku 1991. - 1995.,
i pravedni obrambeni rat koji je vodila Republika Hrvatska. Nažalost, u ratu je najčešće riječ o stradanju običnih,
malih ljudi koji su dovedeni u bezizlazne situacije. Kad rat pogodi jedan narod, kad čovjeka pogodi to teško zlo,
valja učiniti sve da se rat vodi u okviru međunarodnih konvencija, tih civilizacijskih postignuća o minimumu
ljudskosti u situacijama kada je čovjek kao biće sveden na minimum svojih ljudskih mogućnosti. One pak koji
se ogriješe o moralne norme u ratu valja otkriti i pravedno kazniti kako bi se ponovno uspostavila pravda u društvu. A ona je posebno potrebna u društvima i među narodima koji su bili u ratu. Upravo je zbog toga važno da se
otkriju prave žrtve i pravi počinitelji zločina, primjerice počinitelji zločina nad hrvatskim civilima u Vukovaru,
Glinskoj Poljani, Baćinu, Škabrnji, Dubrovniku, Karlovcu, Osijeku, osobito tijekom višegodišnjega granatiranja
mnogih hrvatskih gradova, kao i nad srpskim civilima u Gruborima i Varivodama. No, osuditi bilo koga zato što
65
DOMOVINI S LJUBAVLJU
je netko stradao, nije čin uspostave narušene pravde, već čin odmazde, a to znači daljnje generiranje nepravde i
održavanje stanja napetosti.
Ipak, sama pravednost, koliko god bila nužna za ozdravljenje odnosa među ljudima, nije dostatna da ostvari
trajni mir. Za mir je potrebno nešto više. Potrebno je otvarati horizonte susreta s Bogom i čovjekom te nastojati i
opraštati. Hrvatska riječ oprost, oproštenje, na izvrstan način označuje što nam je tu ponajprije činiti. U korijenu
te riječi prost nalazi se pojam slobodan. Oprostiti, dakle, znači osloboditi se navezanosti na zlo, a onda u slobodi darovati onome drugome mogućnost novoga susreta, novoga početka. Bez toga nema mira, a onda ni sreće,
kako za osobe, tako i za narode. O tomu nas je posebice poučavao blaženi Ivan Pavao II. kad je govorio o potrebi
“čišćenja pamćenja” kao osobitog “izraza obraćenja i vjernosti Isusu Kristu, jedinom otkupitelju čovjeka”. A što
znači “čistiti pamćenje” pokazao je one prve korizmene nedjelje (12. ožujka 2000.) kada je uime Crkve, zagledan u raspetoga Krista u bazilici Sv. Petra, “zamolio oproštenje za svako njezino dijete”. I dodao kako “čišćenje
pamćenja jača naše korake prema budućnosti i čini nas budnijima i poniznijima” (Novo millenio ineunte, 6). A
pedagogijom “oprostiti i moliti oproštenje” želi se otkloniti iz pamćenja svaki osjećaj mržnje, mraka i duhovne
zarobljenosti kako bismo uistinu bili slobodni.
4. Država Hrvatska
Nakon 20 godina hrvatske samostalnosti, a u vidu mira na ovim prostorima, čini nam se uputnim i korisnim
učiniti “malu inventuru” onoga što se u Hrvatskoj zbivalo vezano uz događaje u Hagu. Teško se oteti dojmu da ljudi koji se u Hrvatskoj žele baviti javnim poslovima, biti političari, nekako više bivaju političari u Hrvatskoj, nego
hrvatski političari. Često se stječe dojam kako se brojni naši javni djelatnici i političari servilno odnose prema
zahtjevima koji im stižu iz europskih središnjica, a s vlastitim narodom komuniciraju površno, necjelovito, a nerijetko i oholo. Ljudi s pravom očekuju da njihovi predstavnici u zemlji i u inozemstvu budu otmjeni i oslobođeni
kolonijalnog sindroma kojem često podliježu mali narodi i u suvremenom svijetu. Hrvatska je suosnivač Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Budući da rad tog Suda ide svome kraju,
čini nam se korisnim dovršiti ovu epizodu naše povijesti kako nas ona ne bi opterećivala u budućnosti. Ne kanimo
ovim činiti detaljnu analizu. Želimo samo da nam neka od postavljenih pitanja pomognu posvijestiti trenutke i
događaje koji su važni za razvoj Hrvatske, a vezani su uz rad Suda. U tom vidu valja promatrati i ova propitivanja:
- Pitamo se, kako to da Hrvatska nikada nije postavila pitanje u Vijeću sigurnosti UN-a zašto sud podiže optužnice protiv pokojnika koji se ne mogu braniti, a to je protivno pravnim i civilizacijskim uzusima, što je mogla
i trebala učiniti.
- Hrvatska također nikada nije potaknula raspravu o kompatibilnosti kvalifikacije ujedinjenoga zločinačkog
pothvata s međunarodnim kaznenim pravom.
- Nikada Hrvatska nije insistirala na raspravi o tzv. “topničkim dnevnicima”. Kako je moguće da neki ozbiljan
sud prihvati i podigne optužnicu ako mu nedostaju ključni dokazi?
- Hrvatska pred Vijećem sigurnosti nije pokrenula ni pitanje tzv. EU-promatračkih dnevnika iz “Oluje” koje
sudsko vijeće traži, a u Europskoj uniji tvrde da ih nemaju u arhivima.
- Kada je godine 2010. u završnoj riječi tužitelj priznao da je “Oluja” bila međunarodni sukob, Hrvatska nije
pred Vijećem sigurnosti UN-a pokrenula raspravu o međunarodnom sukobu, eksplicitno tražeći da se u tom slučaju (a ne slučaju građanskoga rata) definira agresija i da se naznači tko je na tlu bivše države počinio zločin protiv
mira, prekršivši time jednu od najvažnijih univerzalnih pravnih vrijednosti.
- U Hrvatskoj još nitko nije optužen, a ni procesuiran za skandalozno puštanje britanske televizijske ekipe u
predsjednički arhiv.
- Kako to da su tzv. brijunski transkripti otišli u Hag protuzakonito, a da nisu bili zaštićeni i označeni pečatom države? Kako to da za to nitko nije odgovarao i nitko ne odgovara? Pravilo 54 bis Pravilnika o postupku i
dokazima haškoga tribunala regulira zaštitu dokumenata koji su od važnosti za nacionalnu sigurnost države, kao
i ograničeno ispitivanje svjedoka koji su važni ili su bili važni u sustavu zaštite nacionalne sigurnosti i ustavnog
poretka države. Taj članak na tribunalu kolokvijalno zovu “hrvatski članak”, a koristile su ga sve države (Miloševićevi zacrnjeni transkripti npr.) osim Hrvatske. I tu valja uzeti u obzir načelo da su svi jednaki pred zakonom
te da oni koji su neovlašteno i neodgovorno dovodili u pitanje državnu sigurnost za to trebaju i odgovarati.
- Hrvatska država ne smije više biti ovako indiferentna prema svojim državljanima, ali i prema Hrvatima u Bosni
i Hercegovini, jer Hrvatska je matična država svih Hrvata. Trenutačno se u Hagu vodi proces protiv Hrvata iz
Bosne i Hercegovine. Hrvatska ima moralnu ali i ustavnu obvezu pomagati Hrvatima iz Bosne i Hercegovine i
mora znati da u Hagu ima još Hrvata koji su potrebni pomoći hrvatske države i hrvatskih političara. Ne zato da
66
DOMOVINI S LJUBAVLJU
bi se pred sudom bilo što sakrilo, već zato da istina iziđe na vidjelo, da presude budu stvarne kazne onima koji su
zločine počinili.
- Oslobađanjem hrvatskih generala iz haškoga zatvora ne prestaje obveza države Hrvatske u rješavanju problema proizišlih iz dugog procesa nevino zatvorenih i proganjanih ljudi. Valja, usprkos klauzuli prema kojoj sud
nije dužan nadoknaditi štetu onima kojima nije dokazana krivnja, nadoknaditi štetu i to iz sredstava Republike
Hrvatske, a koja će se nadoknaditi iz ratne štete od koje Hrvatska ne smije odustati, odnosno ne smije odustati od
tužbe za genocid za koju se je Međunarodni sud pravde proglasio mjerodavnim i prije presude za “Oluju”, jer je
to pitanje pravde, a onda i mira. Hrvatska ima moralnu obvezu generalima i njihovim obiteljima koje su prošle
kroz mnoge patnje, nadoknaditi štetu. Također valja moralno i materijalno nadoknaditi štetu i ispričati se onim
ljudima, prijateljima i znancima generala koji su bili prisluškivani, čiji su stanovi bili pretraživani, koji su bili
proskribirani jer su vjerovali u nevinost nevinih ljudi.
- Republika Hrvatska nije počinila agresiju na susjednu
Bosnu i Hercegovinu. To je razvidno i iz ove presude
hrvatskim generalima 16. studenoga 2012, budući da je
Sud jasno presudio da nije bilo državne politike etničkog čišćenja niti politike zločina – osim pojedinačnih,
nego samo pravedna obrana. Takav, obrambeni rat vodili su Hrvati i u BiH-u. Bez Hrvata Bosne i Hercegovine,
kao države, danas ne bi bilo – jer na referendumu su glasovi Hrvata bili presudni za samostalnost BiH-a, a vojno djelovanje Hrvata u BiH-u zaštitilo, koliko je moglo,
Hrvate u BiH-u te spasilo i obranilo BiH kao državu od
srpske agresije. Predsjednik Tuđman odigrao je ključnu
ulogu pozivajući Hrvate da glasaju za cjelovitost BiHu jer je to njihova domovina. Hrvatska se politika tada
snalazila kako je u postojećoj situaciji znala i mogla. Glavni krivac za tragične događaje u BiH-u bila je srpska
agresivna politika, a glavni sukrivac nije bila hrvatska politika, već upravo politika međunarodne zajednice koja
je svojim prljavim igrama dovela u pitanje živote ljudi. Sjetimo se samo UN-ovih zaštićenih zona, Srebrenice i
Bihaća, koji bi zasigurno bio “druga Srebrenica” da hrvatska vojska pod zapovjedništvom generala Gotovine nije
oslobodila okupirana područja Hrvatske i dijelove BiH-a, što joj je omogućavao Vašingtonski sporazum, tako da
hrvatska vojska nikako ne može biti agresor u BiH-u. Na kraju, valja reći da to što slijedi iz presude hrvatskim
generalima Gotovini i Markaču treba Haški sud uzeti u obzir i pri donošenju konačne presude optuženoj šestorici
Hrvata iz BiH-a.
Generali su kazali da je rat od danas dio povijesti i da gledamo u budućnost te da je Hrvatska zemlja otvorena
za život svim ljudima koji joj žele dobro. Njihovi govori utemeljeni su na njihovoj vjeri i kršćanskom oprostu.
Ovaj tužni rat, poraće, dramatična haška epopeja koja još traje, bili su prožeti žarkom i dubokom molitvom naroda. Često u tegobnoj povijesti Hrvata, Hrvatima drugo nije ni preostajalo nego da se utječu molitvi i zagovoru
svoje kraljice, Blažene Djevice Marije. I često su te molitve bile uslišavane i Hrvati su bivali spašeni. Sjetimo
se da su u Domovinskom ratu vojnici odlazili s krunicama u rukama i oko vrata. Kad smo mi u Komisiji pozvali
na molitvu za pravednu presudu generalima pred prvostupanjskim vijećem, mnogi su se rugali, ali većina našeg
naroda se molila. Kada su hrvatski biskupi pozvali na molitvu za pravednu presudu pred Žalbenim vijećem,
Hrvati su to spremno prihvatili unatoč prvostupanjskoj presudi. Ljudi su bdjeli, molili, postili i molitva je bila
uslišana. Nakon presude hrvatskim generalima u kojima se oni oslobađaju krivnje razlila se Trgom bana Josipa
Jelačića u Zagrebu, kao i u svim gradovima i mjestima u Hrvatskoj, spontana molitva Očenaša, zahvala Bogu.
Ako bismo na kraju mogli zaključiti što nam ostaje nakon ove presude, mogli bismo reći: pouzdanje u Boga,
pravednog suca, ali i pouzdanje u Boga milosrdnog Oca koji prije svega želi da njegova djeca budu dobra međusobno, da nauče opraštati kako on njima oprašta i da ovaj svijet ostave boljim i ljepšim onima koji dolaze iza njih.
Nadamo se da su stoljetni ratovi na ovim prostorima završeni. Kroz stoljeća Hrvatska se odlikovala mnoštvom vrsnih ratnika i generala. Danas nam trebaju vrsni političari, vrsni intelektualci, radnici, studenti, koji će kao pravi domoljubi znati čuvati mir i omogućiti ljudima da sretno žive u ovoj lijepoj zemlji.
Potičemo sve žitelje Hrvatske da se ne umore moliti se dobrom Bogu te da nadahnuti molitvom neumorno rade na
njezinu napretku, spremni i na žrtve i odricanja, ali u istini i pravednosti.
Bog blagoslovio našu domovinu Hrvatsku!
U Zagrebu, 23. studenoga 2012.
Mons. Vlado Košić,
67
DOMOVINI S LJUBAVLJU
Suza ljubavi na spomeniku u Saborskom
Dvanaesti dan mjeseca studenog ove godine Gospodnje
u Saborskom. Vrijeme kišovito i maglovito kao i u našim
dušama pri sjećanju na događaj iz 1991. kada postradaše
naša braća i sestre u Saborskom: oni pobijeni, a kuće zapaljene i razrušene. Preživjeli odoše u progonstvo. Mnogi
se više nikada neće vratiti u čarobno mjesto na visini, u
prostore svoga djetinjstva, svoje ljubavi. Kao i dosadašnjih
godina i u još većem broju okupismo se u kišno prijepodne, da budemo zajedno sa živim Saborčanima i s pokojnim
Saborčanima. Došli predstavnici ministarstva branitelja,
županijskih vlasti, gradova i općina Karlovačke županije,
braća iz Bihaća, udruge, branitelji, policajci i mnogi drugi,
svećenici naše Gospićko-senjske biskupije na čelu generalnim vikarom mons. Tomislavom Šporčićem. Saborčani,
staro i mlado, očevi i majke ubijenih, njihova braća i sestre, djeca, prijatelji i znanci, učiteljice s učenicima…
Svećenici obukli misno ruho, mnogima svijeće u rukama, vijenci ljubavi, svi se poredali te iskazuju ljubav onima
kojima je nasilno prekinut život samo zato što su Hrvati i katolici. Čitaju se imena ubijenih, a svako izgovoreno
ime pali u nama uspomenu na njihov život i doziva suzu ljubavi na njihovu dušu. Načelnica općine kao prava
majka svih članova općine izriče riječ ljubavi pokojnima, a biskupov vikar predmoli molitvu odrješenja od grijeha
za pokojne. Vraćamo se u tišini u crkvu na svetu misu za naše drage koji su nenadano i nasilno otkinuti iz našega
zemaljskog zajedništva. Mons. Šporčić nadahnuto govori o svetosti naše ljubavi prema svomu narodu i svojoj
domovini, o obitelji i kršćanskom odgoju mladih za kvalitetan ljudski, obiteljski i kršćanski život.
Odlazimo iz Saborskog, a ostajemo u Saborskom. Spuštamo se s Gore, a ostajemo na Gori, u Saborskom.
Braćo i sestre Saborčani, niste sami, imate braću i sestre u okolini i u daljini, diljem domovine Hrvatske. Doći
ćemo opet. Vi koji živite u svomu i našemu Saborskom čuvajte svoje korijene, neka rastu stabla vaših obitelji. Ne
dajte se iskorijeniti. Vi koji ste otišli podalje od Saborskog, dođite i obiđite svoje i naše Saborsko. Recite svojoj
djeci gdje ste nikli i rasli, gdje je cvjetala i plodila vaša ljubav prema Domovini, prema Crkvi. Voljeli bismo da
vas se više vrati i obnovite živo obiteljsko ognjište u Saborskom. Neka suza ljubavi koju smo pustili na spomenik
poginulih u Saborskom bude životna i plodna dobrotom prema Bogu, Crkvi, Hrvatskoj i Saborskom.
fra Vice Blekić
Moja Hrvatska gori
Puna je vatre moja Hrvatska. Tisuće srdaca, milijuni srdaca kucaju, gore i
gone ruke i korake. Misli plamte u mojoj Hrvatskoj, vatra ljubavi na svakom
koraku. Nestaju crnine mutnih pogleda, proljetni lahor slika ruže na djevojačkim obrazima, zvučno kao breza i meko kao pahuljica teče iz mnogih usta. To
pjeva, romoni, guguče i grmi – moja Hrvatska. A oni poslali oganj da utrne
vatru, da šikara proraste ognjišta, da vuk zavija gdje su se igrala djeca. Ne može
oganj iz cijevi protiv vatre iz grudi. Ne može kavanska dreka nadjačati široki
slavonski pôj, ni “dugmarica” gregorijansku melodiju na Školju u zalazak sunca, dok brod isplovljava s mrežama. U Hrvatskoj, mojoj Hrvatskoj, vatra grije i
snaži grudi i misli. Na toj se vatri griju djeca i starci, ona se nosi na putovanja,
ispunja pjesmu i kabinet, navjestitelja evanđelja i učitelja. Hrvatska vatra ima
boju i snagu, pune su je nosnice i stolovi. Hrvatska vatra raste iz Brazda, plamti
na Velebitu i njiše se na Valu. Nju ne može utrnuti oganj s Istoka ili Zapada. To
je hrvatska vatra: ona se rađa iz majčina mlijeka, pjevaju je slavuji, istječe iz
izvora. Ona se razlijeva ravnicom, penje planinom i raste kroz hrastove. Dugo,
dugo plamti vatra hrvatska: od Jadra iz godina davnih do vječnosti. U njoj su
izgorjeli bozi, a živi i iznova je potpiruje i razbuktava Vječni Galilejac. Hrvatska vatra. Moja Hrvatska je vatra što miluje i liječi, gasi tugu i odnosi umor. Ne može oganj utrnuti vatru, ona je
vječna. Ta vatra hrvatska, moja Hrvatska.
fra Vice Blekić, na Ksaveru 27. veljače 1998.
68
DOMOVINI S LJUBAVLJU
Riječ je o pjesmi domoljubne tematike, a njen je autor Mislav Kontić.
Kako je napisao, njegova je želja bila skupiti 150 lajkova na Facebooku nakon čega bi pjesmu uglazbio i
postavio na YouTube.
No, u nešto više od deset sati nakon objave, njegova pjesma skupila je preko sedam tisuća lajkova pa bismo
uskoro mogli čuti i njenu uglazbljenu verziju.
Mislavovu pjesmu prenosimo u cijelosti:
Prije 20-ak godina Vukovar je pao
Ja još nisam bio rođen i o tome ništa nisam znao
Ali sada znam sve, ko je bio kada i gdje
Ko je to mojoj Hrvatskoj rušio sne
Znam za heroje naše,da za Hrvatsku su život dali
Za Hrvatsku našu ti heroji su pali
Da sada ja , i prijatelji moji
Slobodno šećemo i da se
nitko ne boji
Znam za Blagu Zadru i njegovog sina
Znam i koliko je ljudi poginulo zbog mina
Znam koliko je suza proliveno i ljudi ubijeno
I zašto bi se to oprostilo i bilo skriveno?
I čitam povijest našu kada je bilo “brat uz brata”
Od zajedništva tog,nije bila jača nijedna granata
I kada sve to čitam,odmah budem jako tužan
I znam da im je ovaj narod nešto ostao dužan
Hvala vam od srca heroji, to zaboravit vam neću
Za Vukovar i vas zapalit ću svijeću
I molit ću Boga još samo jednu stvar
Da mi vašu slobodu pokloni na dar
A sada dođimo do teme cajke!
Jer neki ljudi misle da su priče iz rata bajke
Neki kažu da ih slušaju jer mogu pjevati i skakati
Pogledajte film o Vukovaru pa će te plakati
I zašto im je teško jednu svijeću zapaliti
A nije im teško po klubovima naše domoljublje
blatiti
I dragi bože pošalji im malo pameti
Valjda će onda i oni Vukovar shvatiti
Šta će vam Mile Kitić ili Ceca
Zbog njenog muža ubijana su i djeca
Ali slušajte ih samo , to je vaše “hvala”
Hrvatskoj majci, koja sinove je dala
Čuvaj ovo sveto tlo sačinjeno od krvi i muke
Jer za ovu domovinu su se borile samo hrabre
ruke
Kada se Markač i Gotovina vrate
zasjat ce suza u oku za moje Hrvate
Na kraju Bože samo jedno te molim
Čuvaj moju Hrvatsku jer najviše je volim
69
OBITELJSKA STRANICA
Iz govora kard. Josipa Bozanića na susretu
s ravnateljima osnovnih i srednjih škola te
predškolskih ustanova u Zagrebu
1.
Poštovane ravnateljice i ravnatelji, želim vam sa
strane Crkve odati priznanje za važnu službu koju
vršite u hrvatskom društvu.
Vjeronauk u našim školama i sve što je s tim povezano posebno je polje naše suradnje. Hrvatska država,
poput mnogih demokratskih država Europe i svijeta, u
svjetlu načela o vjerskoj slobodi, a poštujući temeljno
pravo roditelja na vjerski odgoj djece, jamči nastavu
vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama te u predškolskim ustanovama kao obvezni predmet
za one koji ga izaberu.
Vjeronauk pak poštuje i potvrđuje opće odgojnoobrazovne ciljeve suvremene škole i, dajući specifičan
prilog na području religioznog odgoja, pridonosi cjelovitom odgoju i obrazovanju učenika u hrvatskom društvu. Životne, društvene i vjerske prilike učenika naših
škola znatno se i neprekidno mijenjaju. Školski vjeronauk mora računati s tom činjenicom i treba se neprestano prilagođavati novim potrebama i izazovima.
2.
Analitičari
suvremenog
društva sve češće ističu da
je budućnost čovječanstva pred
mnogim neizvjesnostima. U sadašnjemu trenutku hrvatskoga
društva i mi smo svjedoci različitih iskustava i znakovitih gibanja,
pri čemu je nezaobilazno pitanje
svjetonazora i religije. Dobro je,
naime, uočiti stanovite kontraste.
Dok se na gospodarskome planu
pokazuje neuspjeh traganja za prihvatljivim putom napretka, povlače se na odgojnom području potezi
ideološke naravi koji su u suprot-
70
nosti s bitnim odrednicama hrvatske kulture i svjetonazora većine.
Nakon snažnih zahvata u gospodarsko područje
proizvodnje, čini se da se proces premješta u prostore
odgoja, obrazovanja i kulture. Ako želimo dublje razmotriti problematiku, shvaćamo da je to dio puno širih
zadiranja u antropološka pitanja, u kojima se Hrvatska gura u kolotečinu ozbiljnih obrata. U tom procesu
odgoj i obrazovanje igraju najvažniju ulogu. Odgoj je
“snaga budućnosti” (E. Morin), jer je jedno od najmoćnijih sredstava za pripremu društva sutrašnjice.
Danas je u našemu odgoju i obrazovanju sve više
teškoća koje ukazuju na krizu društva u kojemu se odgojni proces događa. Odgoj se događa u obitelji, u školi
i drugim društvenim institucijama. No, isto tako znademo da u odgoju naše djece i mladih sve veću ulogu
preuzimaju mediji, skupine vršnjaka, ulica.
3.
Često nedostaje odgoj osobe, tj. odgoj cjelovite
osobe koji je neophodan. Parcijalni odgoj, koji bi
bio samo intelektualni i tehnički, nije dovoljan za formaciju graditelja boljeg svijeta. Znanje se veoma lako
može zloupotrijebiti. I u prošlosti i u sadašnjosti imamo
brojne primjere. Dakle, “pod pojmom ‘obrazovanje’ ne
misli se samo na poučavanje, odnosno na osposobljavanje za rad (iako su oba pojma bitni čimbenici razvoja),
nego na potpunu formaciju osobe, tj. odgoj. S tim u vezi
valja istaknuti i jedan problematičan vid: za uspješan
odgoj potrebno je znati tko je ljudska osoba te upoznati
njezinu narav”. (1) Papa Benedikt XVI. upozorava da
danas prevladava konfuzno ozračje, mentalitet i oblik
kulture koji vodi k sumnji u vrijednost ljudske osobe,
značenje i smisao same istine i dobra, i u krajnjoj liniji
sumnja u vrijednost života.(2)
Stoga, svaki bi cjeloviti odgoj
morao integrirati četiri dimenzije: ljudsku, duhovnu, intelektualnu i profesionalnu. Profesionalna osposobljenost bit će toliko
konstruktivnija za dobro društva
koliko bude osnažena trima prethodnima. Ove četiri dimenzije
moraju ići zajedno i ne mogu i ne
smiju biti odvojene.(3)
4.
Svjesni smo koliko je zahtjevan i težak zadatak odgoja
i obrazovanja u društvu u kojem
je svakodnevno sve očitija kriza
OBITELJSKA STRANICA
prenošenja vrijednosti. Čini se kao
da je suvremeno društvo nemoćno
komunicirati, usmjeravati i prenosit
vrijednosti dostojne čovjeka. (4) U
svim društvima je aktualno pitanje, a
koje često izaziva polemike i prijepore, tko bi trebao propisati vrijednosti koje bi škola trebala promicati.
Drugo važno pitanje je li škola i odgojna institucija?
Pitanje odgoja i vrijednosti nerijetko izaziva različita i oprečna
razmišljanja i stavove. Zašto? Zato
jer svaki odgojno-obrazovni projekt
zahtijeva prianjanje i promicanje
određene slike čovjeka. Kad odgajamo i obrazujemo, komuniciramo vrijednosti koje promiču određenu antropologiju. Dakle,
škola je mjesto gdje se osim znanja stječe i duhovnomoralna i socijalna formacija.
5.
Ponovno se nameće pitanje: koje su vrijednosti
koje čine filozofiju odgojno-obrazovnog sustava,
odnosno koje ocrtavaju sliku čovjeka kakva želimo
odgojiti? Budući da obrazovanje ima aktivnu ulogu u
stvaranju određenog društva, važno je prepoznati koje
su to opće vrijednosti koje podupiru školski programi
i rad u školi. Od škole se očekuje promišljanje o vrijednostima i djelovanju u skladu sa zajednički usuglašenim društveno-kulturnim vrijednostima i odgojnoobrazovnim ciljevima.
Škola ne bi smjela promicati razvoj shvaćen isključivo na tehničko-ekonomski način, već promicati
razvoj koji nije samo materijalan, nego također intelektualan, afektivan, duhovan, moralan. (5) Zato se i
ovom prigodom možemo pitati: je li sadašnji odgojnoobrazovni sustav i odgojno-obrazovna politika na tragu
promicanja vrjednota koje uvažavaju čovjeka u cjelini
– sve njegove dimenzije, pa i onu religioznu i duhovnu?
Kada je riječ o odgoju, osobito moralnom, traži se
suglasje oko temeljnih vrijednosti koje se onda u školi
prenose na nove naraštaje. Konsenzus ne znači nadmoć
jedne ili druge institucije, već stvaranje odgojne “paradigme” koja bi jamčila cjelovit odgoj – odgoj djece
i mladih, sposoban razvijati odgovorne osobe te promicati i graditi kvalitetnije društvo. Da bi se ostvario
potreban konsenzus oko temeljnih odgojnih ciljeva, neophodno je razvijati su-odgojiteljsku suradnju između
najvažnijih odgojnih institucija. Tu mislim poglavito
na suradnju: obitelj i škole.
6.
Bez obzira na duboke promjene koje pogađaju
suvremenu obitelj, ona, posebno s pedagoškoga
aspekta, ostaje primarni čimbenik u odgoju. Odgojna
uloga roditelja je trajna, ali je različitog intenziteta s
obzirom na dob djeteta. Obitelj je temeljna škola života
i ponajprije o njoj ovisi tjelesni, emocionalni, socijalni, intelektualni, moralni i religiozni odgoj. U obitelji
dijete stječe prva znanja, prva životna iskustva, usvaja
sustav vrijednosti, norme ponašanja i model identifikacije.
Moderna društva sve više postaju osjetljiva na nezamjenjivu ulogu obitelji u složenim zadaćama odgoja
i kvalitetnoga razvoja. To je izazov s kojim se moraju
suočiti i vlade glede usklađivanja odgojne, kulturalne i
obiteljske politike. Da bi obitelj uistinu mogla odgovoriti svojoj naravnoj odgojiteljskoj zadaći, potrebno je
uspostavljanje suradničkog odnosa s vanjskim čimbenicima - “su-odgojiteljima”, koji se pojavljuju kao svojevrsna alternativa.
Suradnja između obitelji i drugih odgojnih čimbenika, posebno sa školom, uključuje pravo roditelja
na izražavanje vlastitih mišljenja, koristeći se pri tom
različitim vrstama pritiska na ustanovu, kako bi ona
modificirala svoje postupke, programe i metode koji
su roditeljima neprihvatljivi. Škola mora poći od toga
da dijete iz obitelji dolazi s određenim vrijednosnim
usmjerenjima, a ona u tome smjeru dalje razvija i pokazuje nove putove, otvara djetetu nove mogućnosti za
identifikaciju.
Roditeljska volja je nešto kao ‘antropološka datost’; dakle ona nije samo pravni pojam. Škola ne bi
smjela raditi protiv te volje, a da pritom ne izlaže dijete
nepotrebnom opterećenju i da mu ne nanese štetu. Konsenzus roditelja je posebno važan u onim osjetljivijim
dimenzijama odgoja, kao što je moralni odgoj, osobito
spolni odgoj. Važno je, dakle, njegovati i razvijati suradnju između obitelji i škole kako ne bi došlo do sukoba ili mimoilaženja odgojnog prava obitelji i odgojne
zadaće škole.
Kad razmišljamo o odgoju i obrazovanju pod vidom vrijednosti, ne možemo zanemariti pitanje uloge
roditelja u kreiranju odgojno-obrazovne politike s jedne strane, i uvažavanja vrijednosnog sustava roditelja,
71
OBITELJSKA STRANICA
s druge strane. Neizostavno je sudjelovanje roditelja u
životu škole kako bi se ostvarila i jamčila suglasnost i
jedinstvenost glede vrijednosti koje se u školi promiču.
Odgoj je područje na kojem se planira i gradi odnos
škola-obitelj na načelima kooperativnosti i zajedničke
odgovornosti, poštujući pri tom ingerenciju svake od
navedenih institucija.
7.
Na razini Europske Unije i Vijeća Europe postoji
niz asocijacija i inicijativa koje uključuju roditelje
u kreiranje formalnih odgojno-obrazovnih struktura. (6)
Uključenost roditelja je veoma važan čimbenik, pače
nezamjenjiv, u nastojanjima podizanja kvalitete odgoja i obrazovanja. Uvijek se iznova postavljaju pitanja:
koja su legitimna prava i dužnosti roditelja u predmetu
odgoja? Roditelji su “prirodno” i stvarno prvi odgojitelji svoje djece; oni su od samog rođenja usmjeravali
ponašanja, stavove i vrijednosti svoje djece. Stoga se s
pravom brinu za proces obrazovanja.
Zanimanje roditelja za odgoj i obrazovanje u mnogim europskim zemljama uvjetovano je zahtjevnošću
demokracije. Demokracija nije monopol onih kojima je
povjerena vlast, ili jedne odgojne institucije bez obzira
kako se ona zvala. U europskoj praksi postoji karta prava i dužnosti roditelja u odnosu na odgoj i obrazovanje:
• roditelji imaju pravo biti priznati kao prvi odgojitelji svoje djece;
• roditelji imaju pravo slobodno pristupiti
odgojnom sustavu;
• roditelji imaju dužnost surađivati sa školom u odgoju svoje djece;
• roditelji imaju pravo pristupa cjelokupnim školskim informacijama koje se tiču njihove djece;
• roditelji imaju pravo birati odgoj koji je u
skladu s njihovim uvjerenjima i vrijednostima;
• roditelji imaju pravo biti na vrijeme informirani o sadržajima koje trebaju izabrati ili
ne izabrati za svoju djecu;
• roditelji imaju pravo biti pitani o predmetu odgojne politike na svim razinama. (7)
Reforme odgojno-obrazovnih sustava u Europi i
dokumenti na kojima se reforme temelje sve više daju
prostora obitelji i podcrtavaju poštivanje odgoja što
ga izabiru roditelji i potiču na kooperativnost obitelji
i škole. Ako izostane konsenzus između obitelji i škole teško se može doći do cjelovite vizije djeteta, vizije
koja bi uvažavala sve čimbenike i dimenzije osobnosti.
A bez takve vizije nema cjelovitog odgoja, a time ni
uspješnog odgoja.
Bilješke:
(1) BENEDIKT XV., Caritas in veritate. Ljubav u istini, Dokumenti
158, Zaghreb, 2010., br. 61.
(2) Usp. Benedetto XVI, Lettera della Diocesi di Roma sul compito
dell’educazione, 21 gennaio 2008.
(3) L’emergenza educativa, Intervista al cardinale Zenon Grocholewski, http://www.davide.it/whitepaper/2008/settembre/emergenza_educativa.pdf
(4) Usp. Emilio ALBERICH, Verso unu nova Europa. Il problema
educativo, 14.
(5) Edgar MORIN, Odgoj za budućnost, Zagreb, 2002., 76.
(6) Jedna od važnih asocijacija je European Parents Association,
http://www.epa-parents.eu/News/Newsflash/EPAPASSConference.aspx
(7) Isto. O pravima roditelja govore i Ustav Republike Hrvatske, čl.
63; Opća deklaracija o pravima čovjeka, čl. 26, t. 3; Europska
konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Protokol 1, čl. 2; Povelja o temeljnim pravima Europske unije, čl.
14, t. 3.
ZDRAVSTVENI ODGOJ - u našim školama, prevažna je tema koja opravdano sve više probuđuje svijest
roditelja. Upućen je poziv roditeljima neka se informiraju o temi na internetskoj stranici Udruge Glas roditelja
za djecu (GROZD) ili bitno.NET. Osobito preporučujem Otvoreno pismo roditelja s 10. obiteljske škole u
Malinskoj na kojoj su sudjelovale i dvije obitelji iz naše župe. 220 sudionika 10. obiteljske škole Riječke metropolije uputilo je otvoreno pismo predsjedniku RH, predsjedniku Hrvatskog Sabora i predsjedniku Hrvatske
Vlade u kojem izražavaju svoje nezadovoljstvo uvođenjem zdravstvenog odgoja. “Budući da je Kurikulum
zdravstvenog odgoja nakon početka školske godine 2012/2013, mimo uobičajene procedure, uveden u odgojno-obrazovni sustav, iskoristili smo ovu prigodu da se pobliže informiramo o načinu uvođenja i njegovom
sadržaju. Ovakav način uvođenja doživljavamo kao uvredu našeg razuma, a dio sadržaja nas vrijeđa kao roditelje. Obraćamo vam se duboko zabrinuti i povrijeđeni izjavama državnih dužnosnika, a poglavito ministra
Željka Jovanovića i ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje Vinka Filipovića, koje nas kao roditelje diskreditiraju, a kao građansku većinu diskriminiraju.” Tim povodom organizirana je tribina u pastoralnom centru u Ogulinu u ponedjeljak, 10. prosinca na kojoj će govoriti prof. Ladislav Ilčić, predsjednik udruge GROZD.
72
OBITELJSKA STRANICA
Razumijevanje srcem bračnog partnera
Prije svega da bi razumijeli jedni druge moramo to željeti i htjeti. To izgleda jednostavno, ali takovo raspoloženje kod ljudi je veoma rijetko. Najčešće razgovaramo poput gluhih. Svatko od nas govori da bi iznio svoje ideje,
da bi se opravdao i potvrdio ili da optuži drugoga. Malo ima dubokog iskrenog susretanja
sa željom i voljom da se drugi razumije, da
se razumije srcem ili kako bi psiholozi rekli
da se proba uvući u njegovu kožu ili da proba
obući njegove cipele. Mnogi brakovi žive na
„oko“ mirno i skladno recimo nema tučnjava i
teških sukoba, ali na međusobnoj udaljenosti,
pomalo otuđeni jedan od drugoga bez pravog
i dubokog međusobnog razumijevanja. Koliki
mogu nakoh deset godina zajedničkog života
reći da su im se očekivanja ispunila. Neki da
neki ne. Onaj tko je u svojim očekivanjima
razočaran, po prirodi je skoln odgovornost
prebaciti na drugoga: kriv je drugi!
Dakako mnogo lakše nego tražiti svoju
vlastitu krivnju. I evo nas na putu koji vodi u jad, pobunu i gorčinu u stalna međusobna predbacivanja među bračnim drugovima. Zašto to tako često radimo. Da bi se oslobodili vlastite odgovornosti odmah smo skoloni optužiti
karakter svoga bračnog druga, njegovu nervozu, njegov odgoj, njegove pogreške ili loš utjecaj okoline. Brak je
ono kako ga živimo iz dana u dan. „ To je umjetničko djelo“ kaže dr. Bovet.
Bračna sreća se zajednički izgrađuje. To treba biti cilj, a ne stečena povlastica. Nema nespojivih naravi; ima
nerazumijevanja i ima pogrešaka koje se uvijek mogu ispraviti, naravno ako se to hoće. Najčešća pogreška je
nedostatak iskrenosti, otvorenosti, čestite i potpune bez koje nema pravog razumijevanja. Mnogi bračni drugovi
nisu ni svjesni da prikrivaju jedan dio svojih osjećaja, svojih uvjerenja, svojih osobnih reakcija.
Radi mira u kući mnogi bračni parovi naviknu se skrivati neke teme nabite emotivnošću, te tako ne može doći
do istinskog razumijevanja, do jedinstva, a to jedinstvo je božanski zakon braka. Zašto se osjećamo neshvaćeno?
Zato jer više ne razgovaramo. Govorimo samo o nevažnim stvarima, o svakidašnjim izvanjskim događajima, ali
zaobilazimo ono bitno, ono intimno i osobno. Pravi dijalog je prekinut ostaje samo površna izmjena misli.
Ima obitelji u kojima se uopće više ne razgovara, to je mućna atmosfera. Zamislite samo kako se u takvom
okruženju razvijaju djeca. U takvom odnosu isčeznuo je dar otkrivanja. Misliti da svoga bračnog druga dovoljno
poznajemo, znači prestati ga doista upoznavati.
Jedan od uvijeta da se razumijemo je da se izrazimo. Da bi nam to uspijelo potreban nam je pažljiv i dobrohotan slušatelj, te ozračje prisnosti. Svatko lako nalazi izliku da izbijegne pravi susret. PRIMJER: Reče neka žena: „
Kada svome mužu počnem govoriti o ozbiljnim temama, on uzme svoj šešir i ode van šetati.“ A i žena će prekinuti
važan razgovor jer tobože ima neki posao, pranje suđa itd..... Lako je izmisliti obaveze kada se želi izbijeći suočavanje. Doista se mnogi bračni drugovi izbijegavaju. Zašto? Boje se potpune iskrenosti, a možda im je ptrebna i
hrabrost za potpuno otvaranje, odnosno bolje međusobno razumijevanje. Neki ljudi kao što su to društveni veseljaci prikrivaju svoje najintimnije misli bujicom riječi, dok zatvoreni ljudi prikrivaju šutnjom. Neka žena će reći:
„ Ja se bojim svoga muža“, no i muževi se boje svojih žena, ali to kriju, dok žene
češće pričaju o svojim strahovima. Koji je to strah. Najčešće strah da ne budemo
osuđeni, strah od kritike, od onih koje najviše volimo i cijenimo, svog supruga
ili supruge. Pod svaku cijenu želimo zadržati stanje, biti voljen i cijenjen. Nitko
ne voli biti kritiziran. Mi i sami sebe sudimo. Ako želimo biti pošteni moramo
otvoreno razgovarati sa svojim bračnim drugom o stvarima sa kojim se baš i ne
ponosimo, npr. o našim manama, nedostacima, krivim postupcima, jer on najbolje poznaje naše slabosti te nam može iznijeti sasvim opravdane prigovore.To
treba znati prihvatiti i truditi se učiniti bolje. Da bi se obranili od tuđih zamjerki,
svatko iznosi u svom srcu, a ponekad i glasno tuđe pogreške. Vrlo često kažemo: „ Ne mogu razumijeti“! Zašto on to tako radi, zašto se tako ponaša, misli ili osjeća?
Najviše smo osjetljivi na prigovore koji se odnose na mane, koje i nama samima izgledaju glupe i koje nikada
nismo uspijeli ispraviti unatoč iskrenom nastojanju.
73
OBITELJSKA STRANICA
Drugi strah, je strah od savjeta. Kad jedan bračni
drug iznese svoj problem ili brigu mi odmah nudimo
gotov savjet ili neko svoje riješenje, i tako se ona druga
strana osjeća kriva za svoje poteškoće. Umjesto da prvo
nastojimo slušati, shvatiti, te utješiti. Tješiti supruga
zbog nedaća ili problema je najljepša uloga supruge.
Dosta je slušati i to dugo i pažljivo, voljeti i razumijeti.
Muževi savjete često doživljavaju kako sudove. Ako
žena sve zna i samo ona to dobro radi onda suprug
ima dojam da je nesposoban, a to ni jedan suprug ne
podnosi. Ako želimo drugome pomoći da nam se povjeri trebamo mu dati vremena da se potpunije izreće,
što misli i osjeća i nikako ne smijemo misliti da bolje
od njega znamo što on treba činiti, inače će se zatvoriti
i povući. Na ovome svijetu ima mnogo neshvaćenih, a bar djelomično su za svoju nevolju sami krivi. Zašto? Zato
što se nisu povjerili ili nisu znali kako, nisu imali kome, nisu naišli na prijem kod svog bračnog druga.
Čim bračni drug ima osjećaj da je njegov partner postavio moralnu dijagnozu od koje ga ništa ne može razuvijeriti, od tada presušuje svako pravo povjerenje, duboko otkrivanje samoga sebe. Možda će takav suprug sresti
mladu djevojku kojoj će se lako povjeravati, a o tim temama se pred suprugom ne usuđuje govoriti. On će dobiti
divan osjećaj da je shvaćen i bez te mlade žene više neće moći. Ovo može biti početak bračne drama.
Za razumijevanje potrebna je ljubav. Između razumijevanja i ljubavi postoji uska veza, tko voli razumije, tko
razumije taj voli. Tko se osjeća shvaćenim, osjeća da je voljen i obratno.
Vrlo je važno kod dubokog povjerenja neke osobne tajne ili nekog doživljaja da budemo saslušani i da imamo
osjećaj da nas partner razumije. Ne daj Bože da druga strana sluša rastreseno ili podrugljivo, bračni partner može
zapasti u moralnu osamljenost. Ljudi imaju veliku potrebu da budu doista saslušani, ozbiljno primljeni i shvaćeni.
Bit psihoterapije sastoji se upravo u tom povjerljivom odnosu kada se sve može reći- kao što malo dijete sve može
reći majci. Nitko na ovome svijetu se ne može blagotvorno razvijati i napredovati ako se ne osjeća shvaćen bar
od jedne jedine osobe. Ako čovjek nije od nikoga shvaćen gubi pouzdanje u samoga sebe, pouzdanje u život, čak
i pouzdanje u Boga, zakoči se i padne u regresiju.
Brak postaje velika pustolovina ako neprekidno otkrivamo sebe i istodobno svoga partnera. Ljudska bića
osjećaju potrebu zajedništva, potrebu partnera, potrebu pravog susretanja, potrebu razumjeti drugoga i osjećati se
shvaćeni od drugoga.
Kada se brak svede na udruženje – možda čak spokojno- dvaju bića tuđih jedno drugome, tada promašuje svoj cilj. Propada brak, ali i oboje bračnih drugova,
propadaju u svom određenju kao muškarac i žena. Ne
htijeti razumijeti svoga partnera, znači ne htijeti razumijeti sama sebe, ne htjeti se razvijati, napredovati u čovječanstvu.
Kako bi se potpuno razumijeli potrebno je da svoje živote predamo u ruke Isusu Kristu, da nas on vodi.
Upoznati Isusa i prihvatiti ga kao svog učitelja, produbiti
svoj odnos s Njim, osjetiti Njegovu prisutnost u našem
stvarnom životu, to je veličanstveno otkriće života, to
je naš pravi smisao života. Bog se neizmijerno zanima
za svakog čovjeka i ako otvorimo svoje srce Bogu on
će u njega uliti potrebnu ljubav da se i mi počnemo zanimati za svoje bližnje i da u potpunosti bolje shvaćamo
i razumijemo potrebe drugoga. Bog djeluje u svakom čovjeku i to vidljivo preko dobrih djela. Potrebna nam je
dublja preobrazba našeg duha. Tko može izmijeniti raspoloženje našeg srca, jedino novi dah, dah Duha Svetoga,
ta sila odozgo, može uistinu ganuti čovjekovo srce i učiniti ga sposobnim za razumijevanje drugoga. Ta „iskra“
koja će izazvati promjenu u našim srcima, to je nutarnji događaj- to nije stjecanje novih znanja- to je obraćenje,
to je milosni dar od Boga. Samo milosrdna Božja ljubav oslobađa od osamljenosti, od straha, od patnje ili grižnje
savjesti. Neka nam na putu te promjene pomogne molitva sv. Franje Asiškog: „ Gospodine, učini da više nastojim
shvatiti nego biti shvaćen“.
74
OBITELJSKA STRANICA
Održana 10. obiteljska škola
Riječke metropolije
„Obitelj, mladi i seksualnost- moralni stavovi i vrednote u obiteljskom životu“ bila je tema 10. Obiteljske
škole Riječke metropolije održane od 16. -18. studenog ove godine u Malinskoj na otoku Krku. Ovogodišnja
obiteljska škola okupila je više od 100 obitelji (djece je bili 250) iz Gospičko-senjske, Krčke i Porečko-pulske
biskupije te Riječke nadbiskupije. Predavači su bili studenski kapelan iz Zagraba don Damir Stojić i svećenik
Krčke biskupije mons. Nikola Radić.
Iz naše Gospičko-senjske biskupije sudjelovalo je šest obitelji iz Oštarija, Otočca, Ogulina i Korenice.
Obiteljsku školu organizirao je Odbor za obitelj Riječke nadbiskupije, a njezina je svrha poučavati, izgrađivati, podržavati i povezivati obitelji u njihovim nastojanjima da rade na poboljšanju svojih života i njihove dajce.
Ove godine škola se sastojala od tri predavanja i tri radionice, te još niz aktivnosti, a cilj joj je bio posvijestiti
važnost obitelji u odgoju djece i mladih za zdravu seksualnost.
Na otvaranju Obiteljske škole u petak 16, studenog sudionike su pozdravili krčki biskup mons. Valter Župan
i riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić. Biskup Valter Župan nas je podsjetio na riječi generala Ante Gotovine
rekavši: „Rat pripada prošlosti-okrenimo se budućnosti“, i nastavio:“Vi ste budučnost, vi, roditelji i djeco.Neka
ovaj skup posvjedoči naše opredjeljenje da naše žene budu majke, a naši muževi očevi, te da ih djeca imaju pravo
zvati mama i tata.“
Mons. Devčić je, između ostalog, rekao da je obitelj Crkva u malom, pa sve što velika Crkva slavi, sve se to
živi u maloj Crkvi, obitelji. „Prvi učitelji vjere su roditelji, kršćanski otac i majka. Neka i ova Obiteljska škola
bude poticaj da više živimo kao kršćanske obitelji, zajedno u molitvi i euharistiji“, rekao je mons. Devčić.
Predavanja je u subotu održao don. Damir Stojić ukratko predstavivši Teologiju tijela bl. Pape Ivana Pavla II.
te liturgijski govor o tijelu.
Nakon prerdavanja je biskup
Župan obavijestio sve prisutne
da su biskupi na 45. plenarnom
zasjedanju HBK-a upozorili na
naprihvatljivost uvođenja zdravstvenog odgoja u škole.
Subotu navečer slavili smo
misu koju je predvodio don. Damir Stojić, a nakon večere je prof.
dr. Milan Špehar okupljene obitelji upoznao sa kršćanskom meditacijom. Predavanje u nedijelju
održao je mons. Nikola Radić i
u njemu obrazložio razvoj rodne („gender“) ideologije, novog
shvaćanja ljudske osobe prema
kojoj su spol i rod ne moraju podudarati, te da se rod može izabrati neovisno o spolu koji si dobio rođenjem.
Prije zaključne radionice dr. Petar Krešimir Hodžić, voditelj Ureda za obitelj HBK-a, održao je prezentaciju
kojom je objasnio zbog čega je 4. modul zdravstvenog odgoja, koji je bez propisane procedure, uveden u hrvatske
škole, suprotan kršćanskom svjetonazoru i stoga neprihvatljiv za katoličke roditelje. Pročitao je otvoreno pismo
najvišim dužnosnicima- predsjedniku Republike Ivi Josipoviću, predsjedniku Sabora Josipu Leki i premijeru Zoranu Milanoviću- u kojemu obitelji okupljene u Malinskoj izražavaju svoje neslaganje s uvođenjem zdravstvenog
odgoja u škole.
Obiteljska škola zaključena je misnim slavljem koje je predvodio biskup Valter Župan i u propovijedi
poručio:“Bog je uvijek pobjednik, a vjera je sidro koje nas utemeljuje u sigurnost da Bog uvijek ima posljednju
riječ. Ako u svom životu računaš s Bogom-bit će sve dobro.“
75
MLADI ZA MLADE
Održan 39. sabor mladih katolika
Gospićko-senjske biskupije mučenici kao izvor inspiracije vjere
U subotu 6. listopada u Nacionalnom svetištu Crkve hrvatskih mučenika na Udbini održan je 39. sabor mladih
katolika Gospićko-senjske biskupije. Susret je počeo okupljanjem preko 70 sabornika iz većine župa biskupije
ispred Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Pozdravne riječi sabornicima uputio je
biskupijski povjerenik za mlade a ujedno
i domaćin, župnik i dekan udbinski mons.
mr. Tomislav Rogić. O je mladima održao
duhovno razmatranje na temu „Godina
vjere i svjedočanstvo vjere“.
Duhovno razmatranje prezentirao je
mladima mons. Rogić obilaskom Crkve
hrvatskih mučenika inspirirajući ih za Godinu vjere svjedocima kojima je posvećena
Crkva hrvatskih mučenika, bilo proglašenim mučenicima za vjeru kao i mnogim
neproglašenima. Svjedočenja vjere mons.
Rogić je isticao obilaskom učionice hrvatske povijesti, kripte, muzeja hrvatskih
mučenika i memorijalnog zida. U 12 sati
svetu misu predslavio je za mlade župnik
i dekan ogulinski preč. Robert Zubović. U
propovijedi je, govoreći o nastupajućoj Godini vjere, istaknuo da trebamo dopustiti Isusu da uđe kroz naša vrata
kao i što mi trebamo ući kroz vrata njegova srca.
U popodnevnom dijelu održano je zasjedanje sabora pod predsjedanjem potpredsjednika Sabora Dijane Beganović iz Ogulina i Nikole Perišića iz Gospića. Dao se osvrt na proteklo razdoblje u kome su mladi sudjelovali
na Nacionalnom susretu u Sisku, školi za žune
animatore na Baškim
Oštarijama,
ljetnom
kampu u Modravama
i Krapnju, hodočašću
u Maceratu i Loreto.
Novi broj lista mladih
Osvit treba izaći početkom studenog mjeseca.
Zatim je raspravljano o
planovima za naredno
razdoblje, prvenstveno
oko adventske akcije
pomoći
potrebitima.
Raspravljalo se oko
osmišljavanja Godine
mladih po župama. Dogovoren je i biskupijski susret mladih, 4. po redu u 12 godina postojanja biskupije koji će se održati 27. travnja
2013. godine u Otočcu., dok će se naredni jubilarni 40. sabor održati krajem godine u Ogulinu i Oštarijama.
U planu je i održavanje festivala zborova mladih kojih aktivno djeluje u 5 župa. Sabor je završio molitvom kod
Vukovarskog križa koju su pripremili mladi iz Udbine, Ogulina i Gospića.
76
MLADI ZA MLADE
40. Sabor katoličke mladeži Gospićko-senjske biskupije pod zaštitom Bezgrešne
Moram napisati ove retke i otvoriti dušu. Našli smo se po 40-ti put. Blagdan Bezgrešne u svetištu Gospe od
Čudesa i u dragom Ogulinu. Vremenske nepogode nikad
gore: snijeg, mećava, ralice na cestama, a i bez ralica. Sve
govori: Treba odgoditi! Nije o glavu… Nije razborito! A
jedan glas u Slunju reče: „Ma Bog će se pobrinuti!“
I mi krenuli iz: Gospića, Ličkog Osika, Gračaca, Udbine, Korenice, Slunja, Senja, Josipdola, Tounja, Plaškog,
Otočca i Kompolja (Ljudi, ma pogledajte zemljopisnu
kartu.) Čekaju nas Oštarci, Cerovničani i Ogulinci (I. i
II.). Doslovce sa svih strana biskupije pobjeđujemo nevrijeme, snijeg, mećavu, ceste, kilometre, zastoje, nesigurnost i strah najrazličitijih vrsta.
Idemo Gospi na njezin blagdan, okuplja nas 40. Sabor
(XL) i dolazi nam don Damir Stojić, studentski kapelan iz
Zagreba. Treba se dogovoriti za Biskupijski susret u travnju 2013. Godine – u Godini vjere, treba predstaviti netom izašli 18. br. OSVITA, čuti don Damira, pomoliti se
pod čudesnim Gospinim plaštem, a Ogulinci spremaju iznenađenja…
Ništa nas nije omelo. Don Damir je uspio stići, voditi misu i mladima tako jasno i konkretno progovoriti o
mladom katoliku pred izazovima vremena u Godini vjere. Učio ih
je istinama vjere, učio ih je moliti, učio ih je kako s Isusom hoditi
kroz svakidašnjicu ovoga svijeta… Oštarci nas, kao i uvijek toplo
dočekali i krijepili. Željko i Vesna predstavili novi Osvit. Glas Ljubavi pjevao i vodio sve ostale u pjesmi (Hvala Karli, Mariji Dž.,
Domagoju, Mariji B….). Svećenici ispovijedali, a bilo nas desetak.
Ručak u Ogulinu, dvorana župe Sv. Križa – uspomene! Župnik
Robert, kapelan Dino, sestra Miranda i Pankracija, gospođa Zora
i desetak mladih dijeli ručak za 110 sabornika Gospićko-senjske
biskupije. Veliki ministranti (Matija, Alen, braća Salopek) čiste snijeg u dvorištu. Nekoliko župljana iz Ogulina svojim autima i kombi
Frankopanske garde prevoze mlade iz Oštarija u Ogulin.
Zasjedanje Sabora – četrdesetog. Predsjednica Vesna najprije ima nagovor o borbi protiv okultizma, da se ne
širi među mladima, da ih ne truje. Odlučno i jasno daje do znanja: „To vam ne treba. To će vas raniti. Odbacite to.
To nije naše, to nije katoličko, to nije po Božju!“
Predstavnici svih šest dekanata kratko izvješćuju što se po župama radilo i događalo posljednja dva mjeseca,
od zadnjeg Sabora. Bilo je na raznim stranama biskupije podosta živo i zanimljivo: tribine, susreti, gosti, koncerti,
molitve, okupljanja… Administratorica Dijana predstavila stranicu našeg Sabora na FB. Adventsku akciju ove
godine posvetit ćemo obitelji s šestero djece i bolesnim ocem, iz sela Podlapače. Geslo susreta katoličke mladeži
naše biskupije u travnju 2012. bit će: VJERA TE TVOJA
SPASILA! Među nekoliko prijedloga prošao glasovanjem
prijedlog župnika ogulinskog Roberta. Kateheze će do
15. veljače spremiti grupe: Ogulin, Senj, Gospić i Otočac-Kompolje. Sve se brzo dogovara. Biskupijski susret
nagodinu u dva dijela: prijepodne pokorničko, ispovijed,
uvod u misno slavlje. Poslije ručka drugi dio predstavljanje zajednica, župa i dekanata na razne načine. Dat će
svoj obol naši župni animatori, a kruna svega festival naših zborova.
Slijedi mala pauza da se glumci spreme. Ogulinci pripremili iznenađenje u vidu skazanja izvrsno osmišljenog,
zamišljenog i izvedenog. Predstavili otajstvo navještenja
Mariji da će roditi Sina Božjega, Josip prihvaća, popis sta77
MLADI ZA MLADE
novništva, put u Betlehem, rođenje Isusovo, pohod tri kralja i izbjegavanje krvavog Heroda i sve to u igri sjena,
svjetla, likova, glasa i glazbe.
Valjalo je 40. Sabor privesti kraju. Molitva. Zazive čita 11 mladih s raznih strana biskupije, a svi obnavljamo
svoj krsni zavjet prema predlošku s posljednjeg nacionalnog hodočašća u Rim, studeni ove godine. Kako se tada
molilo na grobu sv. Petra, tako se danas molilo u Ogulinu.
Pozdravi, čestitke, žurba za povratak da se najkritičnije dionice puta kući prijeđu koliko-toliko za dana. Na put
se nosi uspomena na 40. Sabor što ju pripraviše mladi Ogulinci: ukrasni češeri s privjeskom XL. Sabor katoličke
mladeži GS biskupije.
Hvala i slava Bogu na tom danu i Saboru, Gospi Bezgrešnoj koja nas je pratila, mladima i svima koji su pripomogli, svećenicima i don Damiru Stojiću, domaćinima popu Anti u Oštarijama i njegovim mladima, don Robertu i vlč. Dinu s mladima Ogulina, svima koji nisu odustali nego su iz vjere ustrajali
A posebno hvala svima koji su vozili osobna auta i autobuse – svaka im čast!
sretni trs
Nacionalni susret križara u Sopju
Bog živi! Pozdravljam vas našim križarskim pozdravom.
U subotu, 22. rujna održan je Nacionalni susret križara Hrvatske. Započeo je misom s procesijom križarskih
zastava u 10 sati. Nakon mise nekoliko riječi uputili su nam križari iz Sopja koji su predstavili svoje djelovanje
kao i predsjednik križara Dario Burjan. Križari iz Požege su se potrudili i napravili film o Križarskom društvu koji
smo sa zanimanjem pogledali. Oko 13 sati imali smo ručak, a potom i kreativnu radionicu. Bili podijeljeni u nekoliko grupa, a morali smo izmisliti Očenaš 21. stoljeća. Očenaš skupine koja je osvojila 3. mjesto objavljen je na
stranici župe Sopje, nagrada za 2. mjesto bila je objava molitve i voće, a pobjednici, 1. mjesto, dobili su križeve.
U 16 sati počele su športske aktivnosti: nogomet, odbojka, graničar, a neki su se ipak odlučili za sjedenje u hladu
i čavrljanje. Naš križarski susret završili smo klanjanjem pred Presvetim i za kraj smo još jednom otpjevali našu
križarsku himnu Zastave gore. Krenuli smo potom ispunjeni svojim kućama i s nestrpljenjem iščekujemo sljedeći
Nacionalni susret koji će se održati u Ogulinu.
Marieta Tomić
Pismo Modravljana
Iako se pripremamo za zimu, šaljem ti poticaj na razmišljanje o idućem ljetu!
„U meni je čežnja da štujem Te! Gospode, svim srcem Te proslavljam! Srce predajem Ti i dušu svoju. Neka
svaki moj dan, svaki tren života mog bude za Tebe.“
Ovakve riječi često se vrte mojim mislima. Posebno prošlog srpnja, prije ljetovanja na Modravama. Svake
godine Bog ti sprema nešto posebno. A ti moraš odgovoriti i priuštiti si drugačije ljeto. Jedno takvo je – Modrave.
Čim dođeš na Modrave, zaboravi sve,
opusti se i prepusti se Bogu da te vodi.
Otvori srce za nove prijatelje. Koliko god
puta čovjek bio na Modravama, nikad ne
zna što ga čeka. Svake godine nova iskustva, prijateljstva, novi doživljaji. Spavanje u šatoru, tuširanje i pranje zuba u
moru, pranje posuđa sa zemljom nekima
zvuči čudno i odbojno. Ali prihvati izazov! Na Modravama naučiš sve gledati
iz nekog drugog kuta. Tako i rad koji se
prije činio tako dosadnim i napornim.
Svaki dan, od 9 do 11 sati, grupe imaju
zadatke. Od okopavanja maslina, čišćenja
kampa, pripremanja ručka do ukrašavanja sjenice. Ako bolje pogledaš riječ „rad“
ona u sebi sadrži „dar“. Tada sve postaje
jasnije. Svaka žrtva ima smisla, a tre-
78
MLADI ZA MLADE
ba li bolji smisao od saznanja da si nekome olakšao poslove i učinio ga sretnim?! Dok radimo, upoznajemo se i učvršćujemo svoje odnose i dodamo još malo gitare i pjesme u pauzama. Zatim slijedi zasluženi
odmor! Kupanje, sunčanje, čitanje i zabavljanje rezervirani su za vrijeme prije ručka. Samo se nadaj da ekipa iz Duga Rese neće donjeti hrpu tikvica. Ipak, nakon četiri dana tikvica možeš poželjeti samo – tikvice!
Duhovna tišina od dva sata jest ono vrijeme kad razmišljaš o Bogu, vjeri, o sebi, obitelji. Osobno, duhovna
tišina mi je najviše pomogla da shvatim kakav život želim i što želim biti kad se vratim svakodnevicu. U 16 h
počinje kava s duhovnikom. Tada razgovaramo sa svećenicima o svemu što nas zanima, a posebno zanimljivo
bio je razgovor o umjetnoj oplodnji. Moram priznati da nisam imala pojma o tome, ali sad svakako i ostalima
mogu otvarati oči. Zar je moguće da jedan budući liječnik ostane zamrznut, a kasnije bačen? Toliko o umjetnoj
oplodnji! Posebno ove godine moram izdvojiti posjet dvojice iz zajednice Cenacolo. Sve su nas dirnuli svojim
svjedočanstvima. Često su padali pod utjecaj droge i alkohola, a jedini mir našli su u zajednici. Koliko je bilo
dirljivo govori rečenica muške populacije: „Čekali smo kad će cure početi plakati da možemo i mi!“. Tako je
i bilo. Popodne smo obično igrali igre. Dobivali smo u okladi naše animatore i svi smo se dobro zabavljali!
Nakon večere slijedi misa. Sada malo zastani i probaj zamisliti: na otvorenome si, osjetiš miris mora i slušaš
valove i cvrčke, a sunce u zalasku svojim crvenkastim sjajem obasjava tebe i svetu Hostiju. Uz to, slušaš riječi sv. Pisma i pjevaš Gospodinu o Njegovoj ljubavi. Posebno, zar ne? Misliš da je nemoguće? Oh, itekako je
moguće! Na sv. Misi osjetiš kako te Bog dodiruje. Poslije mise očekuju te kateheze. Tada, u krugu od desetak
ljudi, možeš reći sve što te muči. Ove godine ostala sam iznenađena nekim svjedočanstvima koje će mi sigurno pomoći u daljnjem životu. Još jednu posebnost na Modravama donose poklon križu i klanjanje. Sve to pod
zvijezdama. I kao da su svećenici baš znali kako se osjećaš i kakav tekst ti treba. To je Bog koji je znao moje
misli i osjećaje i daje mi odgovore kroz meditacije i molitve. Ono po čemu ću još više pamtiti ovu godinu jest
zajedništvo. Možeš li zamisliti 80 – ak mladih koji nakon mise ostaju zajedno plesati i pjevati?! I tako svaki dan!
Čak i onda kad je popodnevna kiša omela naše planove. Zamisli, tog dana, tijekom mise, kiša je prestala padati.
A mi smo, po onom blatu, izašli van i zajedno skakali i slavili Boga: „Pjevaj svima, pjevaj Gospodu svom!“.
Nevjerojatno je kako Bog spaja ljude. Prekrasno je gledati Božje djelovanje. Ako promatraš čovjeka od početka
do kraja tjedna vidiš kako ga Bog mijenja. Savršeno!
Oh, dragi moj! Ovo nije ni djelić onoga što sam doživjela ove godine! Samo te pokušavam odvući na Modrave
– tamo gdje Bog ljetuje. Stvarno, ondje je. Vjeruj mi, nećeš požaliti! Nadam se da sljedeće godine idemo skupa!
Nemoj čekati da ti jednom bude žao. Ako si već bio, znaj da Bog uvijek sprema nešto posebno i drugačije! To je
samo tjedan dana u cijelom ljetu. Dopusti Gospodu da uđe u tvoje srce i pokaže ti novi svijet. Prihvati izazov!
M. DŽ.
Knjiga žalbe i želja jednog vjernika
Koliko mladih danas luta svijetom? Zaokupljeni svjetovnim stvarima, u moru poroka i praznovjerja? Podloženi društvu u kojem se kreću boje se pokazati pravo lice. Postaju ogorčeni i sebični. A ti, ti gledaš sve iz nekog
drugog kuta i želiš mladom čovjeku otvoriti oči.
Ti, koji živiš s Kristom, ti koji goriš za Krista. Želiš približiti ljude Kristu, ali kao da te nekad nešto priječi.
Odjednom tvoja molitva postaje isprazna. Postupno više nemaš ni vremena za Boga. Ono što te pogodilo je možda
strah od neprihvaćanja? Bojiš se suprotstaviti svijetu? Želio si životom svjedočiti Krista? Uzeo si prevelik zalogaj? A ne, mali čovječe! Bog ti uvijek daje koliko možeš podnijeti, zapamti to! Sve je to ‘onaj loši’ kojemu se nije
svidio tvoj naum. Zato se sada bojiš da ćeš biti odbačen i misliš da nisi dostojan Ljubavi. Sve to stoji u tvojoj knjizi
žalbe. Oh, ustraj! Prvo se s potpunim pouzdanjem vrati Bogu i kreni. Kreni ljudima otvarati srca. Snagom svoje
volje i želje – snagom života pokušaj motivirati bližnje na početak drugačijeg života. Ne moraš biti psiholog, ali
pokušaj otkriti razlog zbog kojeg se osoba ne deklarira kao vjernik. S Bogom ćeš uspjeti! Svaka osoba vodi neku
bitku, zato priđi i otkrij im novi pogled na svijet. Osmisli način kojim ćeš ljude privući Bogu. Sada su tu nacionalni susreti pa svjedoči ljepotu Božju koju ti tada daje. A sjećaš se sudjelovanja na Svetoj misi kad si s mladima,
u zboru, slavio Boga i tvoje je biće bilo sretno?! Sjećaš se možda križarskih sastanaka i molitvenih večeri koje su
osnažile tvoje biće da bi danas mogao postati to što jesi, bez srama? Oh, sjećaš li se duhovne obnove i klanjanja
u kojima si prepoznao Krista? Vidiš li što sve skrivaju mladi u knjizi aktivnosti? Nije dosadno služiti Kristu! A
gdje su još sva ona istinska prijateljstva koja si doživio na hodočašćima, ljetovanjima?! O tome im pričaj! Pričaj
o svemu što tebe čini sretnim. Neka to bude tvoja knjiga želja. I svakog dana sve više ljubi Isusa kako ne bi posustao. Bez Njega ne možeš funkcionirati. Ne posustaj nego pričaj svojim životom veliku Ljubav. Jednostavno, budi
olovka u ruci Boga koji piše ljubavno pismo svijetu.
M. DŽ.
79
MLADI ZA MLADE
Novi 18. broj „Osvita“
Početkom prosinca iz tiska je izišao novi, 18. broj periodnog glasila mladih
katolika Gospićko-senjske biskupije Osvit. Novi broj Osvita prati zbivanja u
aktivnostima mladih katolika zadnjih godinu dana u vremenu tri zadnja sabora
u Oštarijama, Slunju i Udbini. Izdavač lista je Gospićko-senjska biskupija odnosno biskupijski povjerenik za mlade, župnik dekan udbinski mons. mr. Tomislav Rogić, glavni urednik Željko Mačić a u kreiranju lista sudjelovali su brojni
mladi novinari.
Željko Mačić u uvodniku govori o Godini vjere, koju predstavlja i mons.
Rogić. Središnji intervju Osvita je sa studentskim kapelanom iz Zagreba don
Damirom Stojićem. Osvit zatim prezentira 37. sabor mladih u Oštarijama, 38.
sabor u Slunju i zadnji 29. na Udbini. Zabilježeni su i dojmovi s nacionalnog
susreta mladih u Sisku. Slijede zapisi o duhovnom vikendu posvećenom teologiji tijela u Baškim Oštarijama , biciklijadi u Gospiću, 23. molitvenom festivalu
u Međugorju i ljetovanju u Modravama. Bilježe se rezultati adventske akcije za
potrebe zajednice Betlehem u Lešću na Dobri a predstavljaju se mladi bendovi
Glas ljubavi iz Ogulina i VIS Angelus iz Gospića. Prezentira se Salezijanska zajednica u Rijeci dok predsjednica
Sabora mladih Vesna vuković piše o opasnosti okultnog. Jelena Odorčić piše o don Ivanu Boscu a Mario Adrinek
o povratku generala. Osvit se zaključuje recenzijama nekoliko knjiga i stripom.
MI SLABOVIDNI
Sunce sije, naše srce grije
Kiša lije, bol u grudima krije,
Vjetar fijuče, naša duša plače.
Pomoć ćemo dobiti,
Moramo je samo prepoznati
I objeručke prihvatiti,
Al’ ipak, mi se ne predajemo,
Na svoj način, život živimo.
Čitamo i pišemo, pjesme pjevamo,
Volimo i praštamo, osjećamo i
suosjećamo.
Tako uz pomoć Boga jedinoga
Prijatelja dragoga
Obiteljske ljubavi,
Podrške i odanosti, naše upornosti i
odvažnosti,
Pogled svoj dižemo, i život radosno
živimo.
Na sreću, dobrih ljudi ima,
Koji nam pomažu,
Ruku će nam pružiti,
U pomoć priskočiti.
Našu, poneku, nespremnost ignorirati,
Imenom nas nazvati,
S nama brige podijeliti.
Mi ćemo im smiješkom zahvaliti,
Molitvu za njih izmoliti,
Ljubav ljubavlju uzvratiti,
Njihovu pažnju nikad ne zaboraviti.
Bog naše korake prati,
Na njegova vrata treba pokucati,
Ona će se otvoriti,
80
I za nas ruže cvjetaju, ptice pjevaju,
Zvijezde noću svjetlucaju, mjesec putuje,
Put nam pokazuje,
Vjetar nam kosu mrsi, lice miluje.
A mi! Mi…! Darove prirode s veseljem
prihvaćamo.
Jedan život imamo, za njega Bogu
zahvaljujemo, radošću u srcu,
Vjerom u duši, tugu pobjeđujemo.
Dostojanstveno i ponosno, životnim
stazama koračamo.
Nada Stipetić
MOZAIK
Međunarodni dan bijelog štapa
U nedjelju 14. listopada u svetištu Gospe od Čudesa u
Oštarijama svečanom je misom u 10 sati obilježen Međunarodni dan bijelog štapa kao i početak Godine vjere. Misu je
predslavio don Jure Ladišić, umirovljeni svećenik iz Otočca
i predsjednik Društva slijepih i slabovidnih Ličko-senjske
županije u suslavlju župnika Oštarija popa Antuna Luketića.
Misi su uz domaće vjernike nazočili brojni članovi Udruge slijepih Ogulin na čelu s predsjednikom prof. Ivanom
Jurjevićem kao i tajnikom Društva slijepih i slabovidnih
Ličko-senjske županije Brankom Čuićem. Osim toga misu
su uveličali i Karlovački župan Ivan Vučić, načelnik općine Josipdol Zlatko Mihaljević i zamjenici gradonačelnika
Ogulina Tone Radočaj i Vladimir Kubelka.
Na početku mise velečasni Ladišić je izrazio zadovoljstvo da kao invalid, 95 posto slijepa osoba prenosi riječ
Božju i to na Međunarodni dan slijepih i slabovidnih. U svome životu trebamo biti praktični vjernici, a posebno
slijepi kojima jevjera svjetlo i razum. Posebno treba njegovati odnos prema sebi, Bogu i bližnjima, zaključio je
vlč. Ladišić.
Pop Luketić je pročitao poslanicu biskupa Bogovića povodom Godine vjere u kojoj je težište stavljeno na
svjetlo vjere. Poboljšajmo svoj odnos s Bogom i prirodom i napunimo vjerom svoje uljanice. Vjeru svjedočimo
i u javnom životu bez licemjerja, uspostavimo bolje odnose s Bogu i ljudimapa će se vrata vjere jače otvoriti i u
Gospićko-senjskoj biskupiji. Kod prinosa darova prinesena je Biblija na brajevom pismu, Katekizam katoličke
crkve, bijeli štap simbol slijepih osoba i euharistijski simboli. Na kraju mise prof. Jurjević je s brajevog pisma
pročitao meditaciju pod naslovom „Od neznatnosti do blaženstva“ slijepog autora Dalibora Dabe. Nakon mise
župnik Luketić je kompendijem katekizma darovao goste.
Predstavljena knjiga
“Prikrivena stratišta i grobišta
jugoslavenskih komunističkih zločina”
Knjigu je, 27. studenog 2012., promovirao autor prof.dr.sc. Josip Jurčević uz
prof.dr.sc. Andriju Hebranga predsjednika Upravnog vijeća za pronalaženje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svj. rata i novinara Tihomira
Dujmovića.
U knjizi “Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina”
je popis činjenica o mjestima masovnih pogubljenja nakon Drugoga svjetskog rata.
Autor upozorava da brojne izvore i povijesnu literaturu iz doba jugoslavenske
države treba uzeti s dozom opreza i kritičnosti, a u ovoj knjizi su upečatljive i nepobitne činjenice za više od 1700 masovnih prikrivenih stratišta i grobišta nastalih u
vrijeme bivše komunističke vlasti.
Jurčević je ocijenio da su podaci pouzdani jer se radi o evidentiranim grobištima državnih komisija u Sloveniji i Hrvatskoj, o nalazima u BiH (91 grobište) te podacima o više od 180 grobišta koje je istražila državna komisija u Srbiji. Naglasio je
da podaci u knjizi govore o lokalitetima grobišta po državama i općinama te tko se nalazio u njima u smislu vojno
civilnog statusa i nacionalne pripadnosti i tko su glavni počinitelji tih zločina. Komunizam je pogubio sve institucije i sve ono što je postojalo u javnom prostoru kao i naše pamćenje, a bez pamćenja, dodao je, nema Hrvatske.
Josip Jurčević viši je znanstveni suradnik u Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar” te izvanredni profesor
suvremene opće i nacionalne povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu u
Osijeku. Istražuje suvremenu hrvatsku povijest, a središnje teme su ratno i poratno stradalništvo vezano za Drugi
svjetski rat.
Prof. Ivan Puškarić
81
MOZAIK
Svjedok vjere, Michael O Brien
u Gradskoj knjižnici Ogulin
U ponedjeljak, 22. listopada 2012. posjetio nas je i obogatio svojom riječju, poznati katolički pisac Michael O Brien. Susret su organizirali, Biskupijsko svetište Gospe od Čudesa u Oštarijama, Ogranak Matice hrvatske Ogulin i
Gradska knjižnica i čitaonica.
Ljubitelji i poznavatelji književnosti, odnosno zaljubljenici u knjigu i čitanje imali su zadovoljstvo slušati njegovo iskreno svjedočenje vjere. Govoreći o
sebi, o svojoj obitelji, o vjeri i nevjeri, sumnjama i susretu s Bogom, približio se
slušateljima koji su u lijepom broju ispunili veliku dvoranu knjižance u njenom
potkrovlju. Sam prostor nadahnuo je gosta koji je izrazio zadovoljstvo dolaskom i, kako je rekao , učinilo mu se kao da je kročio u lađu koja kreće naprijed
u budućnost, aludirajući na oblik stola u dvorani.
O Brien se predstavio prije svega kao svjedok vjere koju potvrđuje životom,
ali i svojim književnim i likovnim stvaralaštvom. Naime Michael O Brien je
umjetnik rođen u Kanadi 1948. u katoličkoj obitelji irskoga porijekla. Od 1970. posvetio se likovnom i književnom stvaralaštvu koje je prožeto kršćanskim pogledom na svijet. Likovna djela nalaze mu se po mnogim crkvama,
javnim ustanovama i privatnim zbirkama. Još je poznatiji po književnim i publcističkim tekstovima, a književna
djela prevedena su na mnoge jezike. Vrlo je poznat po djelima u kojima problematizira temu propasti zapadne
civilizacije, posebno naglašavajući opasnost od globalnog totalitarizma.
Na hrvatski jezik prevedeno je devet naslova, ali za nas je ovaj pisac važan i zato što je pokazao interes za
život i sudbinu ljudi na hrvatskim prostorima. Ovo je drugi put da je posjetio Oštarije i Ogulin. Interes mu je usredotočen na sudbine naših ljudi u vremenima ratnim, apokaliptičnim, gotovo pogubnim za naš opstanak. Preporučam da pročitate roman „Otok svijeta“ koji tematizira životni put i sudbinu Josipa Laste od 1940. pa do današnjh
dana, do vremena neposredno poslije Domovinskog rata. Prikazan je Josipov „hod po mukama“ kroz totalitarne
sustave, fašizam i komunizam, do Domovinskog rata i neposredno poslije njega. Autor na kraju knjige svjedoči
da je djelo nastalo na temelju istinite sudbine i događaja.
Iako je susret s O Brienom bio u najavi naslovljen: „Živimo li u posljednjim vremenima?“ o toj temi nije
bilo posebno govora premda su na hrvatski prevedena njegova dva romana s naslovima: „Posljednja vremena“ i
„Živimo li u posljednjim vremenima“ pa preporučam zainteresiranima da odgovore pokušaju naći u tim knjigama.
Možda je odgovor na naša sva pitanja u rečenici koja me nadhnula pri čitanju i razumijevanju romana Otok
svijeta. „– O čemu razmišljaš? upita otac. ( Josipa Lastu na početku romana, a on odgovara)-O tome kako Bog
ima posljednju riječ“
Neka vas ova misao prati uvijek u životu; i kada je teško i neizdrživo, i kada ste žrtva nepravde, laži, zavisti,
ali i kada ste zadovoljni i sretni. Bog ima uvijek posljednj riječ!
VILI
SA TVOGA STOLA
Sa Tvoga stola Riječi
I sa stola Kruha svaki dan napajam se
I oni mi dušu i srce liječe!
Ne mogu živjeti bez čitanja i slušanja
Tvoje Riječi
O, predobri Bože, i još manje bez
Euharistije,
Bez tebe i Tvoje hrane, u svetoj pričesti.
Biće se moje tebi raduje
Srce te željno čeka
A duša moja u sebi sve Tvoje milosti
sabire.
O Bože praštanja, milosrdni Oče, Oče
ljubavi i dobrote
Moje se srce samo tebi raduje!
Dok se napajam sa izvora Tvojih
82
Duša je moja žedna tebe, svoga Boga
I što više od tebe primam
Sve više mi daruješ i sve više te ljubim.
Moje ja se u Tebi gubi,
Ostajem nijema puna zahvalnosti
U Tebe uronjena
Boga, Oca svoga koji mi prašta
I uvijek želi oprostiti.
Dušu mi moju hraniš, čuvaš i pališ srce
moje ognjem
I ono gori za Tebe.
Moja duša živi, jer Ti živiš u njoj,
Moj, dobri Oče!
Hvali Ti, Oče, Bože moj!
Zdravka
MOZAIK
Razgovor s ogulinskim župnim vikarom velečasnim Dinom Rupčićem, u Godini vjere
"Gospodine, za Tebe živjet će srce moje i
živjet će moj duh" /Iz 38,16/
Velečasni Dino, Vi ste nešto više od godinu dana u našoj župi i župljani
su Vas već upoznali, bilo preko bogoslužja, bilo preko pojedinačnih susreta, ali ipak bi Vas zamolila da nam se svejedno još malo predstavite.
Vlč. Dino Rupčić: Rođen sam 23. studenoga 1986. u Rijeci od majke
pokojne Jelke Rupčić.
Odrastao sam u malom primorskom mjestu Svetom Jurju kod Senja, gdje
sam završio i osnovnu školu. Kako sam rastao bez oca, podizali su me moja
majka Jelka i djed Ivan. Nakon završene osnovne škole odlazim u Zadar, u
sjemenište Zmajević tj. u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti kao kandidat Gospićko –senjske biskupije. U Zadru sam proveo četiri
godine, a iza toga odlazim u Rijeku na studij teologije u Bogoslovno sjemenište Ivan Pavao II. Za svećenika sam zaređen 9. srpnja 2011. u župnoj crkvi
Svetog Križa u Ogulinu.
Nakon što ste nam se ukratko predstavili, možete li nam reći kada ste
osjetili duhovni poziv i odlučili postati svećenik ?
Vlč. Dino Rupčić : Teško je reći kada sam točno osjetio duhovni poziv,
budući da sam vrlo rano počeo ići u crkvu i prije prvog razreda osnovne škole počeo ministrirati. Kao dječaka uvijek me fasciniralo gledati župnika kako
on služi misu, zatim bogatstvo misnog ruha te sam poželio i sam jednom biti kao on. Kad sam započeo tako rano
ministrirati za mene je to bilo posebno časno i uzvišeno, jer su inače dječaci većinom započinjali ministrirati
poslije prve svete pričesti. Rado sam ministrirao svakog dana u župi i u meni je sve više rasla čežnja i želja biti
svećenik. U tom mojem nastojanju biti svećenik podržavali su me moj prvi župnik vlč. Frane Brozić i sadašnji
župnik vlč. Silvio Milin kojima sam na tome zahvalan.
Moj životni put nije bio takav da sam iskusio stranputice života, nego sam odgajan zdravo, seoski, primorski.
S druge strane, ipak sam bio i žalostan, jer me mama Jelka i djed Ivan nisu odmah podržavali u mojoj nakani
da postanem svećenik. No, usprkos očekivanju majke, djeda, prijatelja, ljudi iz mjesta da će me ta nakana proći,
tim više što su svi iz obitelji pretežno bili učitelji i pomorci i što sam sin jedinac, ja sam bio ustrajan u svojem
naumu da postanem svećenik.
Kako se približavao kraj mojega osmogodišnjeg školovanja, razgovarao sam sa svojim župnikom vlč. Silvijem i iznio mu želju da bih želio biti svećenik Gospićko-senjske biskupije. Župnik je podržao tu moju nakanu
te sam uz njegovu preporuku uputio molbu biskupu, monsinjoru Mili Bogoviću koji me je primio za kandidata
Gospićko-senjske biskupije. Tako u rujnu 2001. odlazim u dječačko sjemenište Zmajević u Zadar gdje pohađam
klasičnu gimnaziju.
Iako sam bio u Sjemeništu, moja majka gajila je želju
da ću se predomisliti u svezi poziva. No, ja i dalje ostajem
ustrajan.
Nakon završene gimnazije u Zadru, odlazim u listopadu
2005. u Rijeku, u Bogoslovno sjemenište Ivan Pavao II. na
studij teologije gdje sam i diplomirao u prosincu 2010. godine. Nakon diplomiranja uputio sam ocu biskupu molbu da
bi primio sveti red đakonata. Biskup je na molbu pozitivno
odgovorio te sam zaređen za đakona u gospićkoj katedrali zajedno s vlč. Šimom Božićem koji je sada župni vikar u Senju.
Bilo je to na nedjelju Krštenja Gospodinova 2011. To je
bio posebno uzvišen i radostan događaj za mene. Svoj đakon-
83
MOZAIK
ski praktikum obavljao sam u župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Gospiću. Za to vrijeme predavao sam i
vjeronauk u Srednjoj strukovnoj školi u Gospiću.
Kako se približavao dan moga svećeničkog ređenja u meni je rasla sve veća radost. Kad je biskup odredio
datum svećeničkog ređenja, posebno sam bio sretan. Zajedno s vlč. Šimom Božićem primio sam sveti red prezbiterata, 9. srpnja 2011. u župnoj crkvi Svetog Križa u Ogulinu, što smatram da nije bilo slučajno, nego doista
Božja Providnost i sada sam evo tu , s vama na svojoj prvoj službi.
U ovoj mojoj prvoj službi župnog vikara imao sam podršku župnika vlč. Tomislava Rogića, a sada novog
župnika vlč. Roberta Zubovića.
Jeste li na svom putu prema svećeništvu nailazili na kušnje, padove i uspone ? Možete li reći nešto o tome,
osobito našim mladima ?
Vlč. Dino Rupčić : Jasno da sam nailazio na kušnje, padove i uspone, jer je i svećenik čovjek od krvi i mesa,
slab i griješan koji se uzima iz ljudi, za ljude.
Prva teška situacija bila je smrt moga djeda Ivana 2001. godine kada sam krenuo u sjemenište. To
me je dosta pogodilo, jer mi je on bio poput oca i
jer je ipak popustio i počeo me podržavati u mojem
pozivu.
Negdje pred kraj bogoslovije zaljubio sam se u
jednu djevojku koja je zajedno sa mnom studirala
te sam bio spreman sve ostaviti , oženiti se i osnovati obitelj. No, u sebi sam osjećao glas koji mi je
govorio da ja ipak trebam biti svećenik.Isprva sam
se tome glasu opirao, ali sam vidio da je to jače.
Još jedna od kušnji koju bih izdvojio je ta što
sam nakon Mlade mise saznao da mi je mama teško
bolesna i da bolest sve više uzima maha. To me je
jako pogodilo, budući da sam bio tek na početku
svećeničkog života. Ovim putem želim reći da moja
majka, iako je bila protiv da budem svećenik, ipak u trenucima kada sam htio odustati,bila je jaka, u njoj se nešto
promijenilo i počela me podržavati u mojem pozivu. Iako mi nije nikad rekla, vjerujem da je u svom srcu puno za
to molila. Ono zbog čega je ona za mene velika, nije samo to što me je rodila, nego što je u svojoj bolesti svoj
križ tiho i samozatajno nosila, uvijek s osmijehom na licu. Zato sam joj uvijek zahvalan. Ona se sada u Nebu
raduje mojem svećeništvu.
Evo dragi mladi, kako vidite bez žrtve se ništa ne postiže.
Velečasni Dino, kratko vrijeme ste svećenik, ali vjerujem da ste stekli već dosta iskustva. Možete li nam dati
svoj osvrt na početke svećeničkog života u našoj župi ?
Vlč. Dino Rupčić : Rekao sam već da je Božja Providnost što sam ređen za svećenika upravo u Ogulinu i što
su upravo ovdje počeci moga svećeničkog života. Već na početku svoje svećeničke službe osjetio sam da je svećeništvo velika žrtva i odricanje i da je doista za svoje stado potrebno izgarati kao što je i Krist. Volim ovu župu i
to zaista iskreno govorim. Drago mi je što sam od prvih dana našao zajednički jezik sa župljanima. Osjećam da
se s ovim ljudima može puno učiniti u navještanju Kraljevstva Božjega.
Također me veseli što mogu raditi s djecom i mladima, predavajući vjeronauk lani u obrtničkoj školi, a sada
trenutno u Prvoj osnovnoj školi. S mladima se ne susrećem samo u školi, nego i u aktivnostima na razini župe kao
što su križari kojima sam duhovnik, zbor mladih, ministranti i župni animatori. Ponosan sam što sam svećenik u
tako pastoralno dinamičnoj župi, jer mogu steći brojna iskustva za daljnji svećenički život.
Zahvaljujem Vam, velečasni Dino, na ovom razgovoru. Neka Vas Gospodin, za kojeg živi Vaše srce i Vaš
duh, kako rekoste u svom životnom geslu, uvijek nadahnjuje u svim Vašim nastojanjima u navještanju Kraljevstva Božjega. Želite li možda na kraju ovog razgovora reći još nešto župljanima ?
Župljanima sam posebno zahvalan što su bili uz mene u trenucima kada mi je bilo najteže.
Svim župljankama i župljanima, osobito starijima, bolesnima, nemoćnima i umirućima koji su mi uvijek u
molitvi, kao i svim ljudima dobre volje želim čestit Božić te sretnu i blagoslovljenu 2013. godinu.
Razgovarala: Verica Matić
84
MOZAIK
ŠTAPOVI UMJESTO NOGU I MIRIS SOLI
Znamo mi vrijeme za kavu u tete Ane kada dođu susjedi i na kavu i na čašu razgovora. Evo i nas iz ZOV-a.
Božić je blizu, valja napisati prilog za ZOV, a na kavi u
tete Ane tema kao u brijačnici.
“Hvaljen Isus i Marija”, pozdravljamo veselo, a Mijo
će kao iz puške: “Hvala Bogu da još netko kršćanski pozdravlja nas obične vjernike a ne samo svećenike i časne
sestre”. Nasmijasmo se svi, ali priznajemo da je rekao
istinu, jer i kršćani su se nekako prilagodili običajima
svijeta koji sve više zaboravlja ono kršćansko i služi se
nečim neutralnim čak i u pozdravima. Nisu slabi ni drugi
pozdravi kao što su “dobar dan”, ali slabo je što je to napuštanje kršćanskoga pozdrava znak napuštanja i mnogo
toga drugoga, što je sadržaj kršćanskoga života. Ovako je
otprilike govorio “učeni” Joso. Jer misaonog i načitanog
Josu takvim drže svi kavedžije oko tete Ane. “Tako je”,
kaže Mande: “Jučer Mijo i ja idemo na tržnicu i vidimo
u grupi mladih jednu čije je tijelo kao suha voćka, a noge,
Bože prosti, kao štapovi. Ta izgladnjelost nije zbog pokore za grijehe, niti je obuzdavanje proždrljivosti, nego
“zbog linije”. I ode zdravlje. “Svi volimo vidjeti lijepo i
skladno ljudsko stvorenje”, kaže teta Ana, “djevojku koja
drži do sebe, i do svoje duše i do svoga izgleda, do svoje odjeće i svega drugoga, ali mi nije nikako jasno čemu
služi uništavanje sebe. Šta ti, Joso, misliš o tomu? Ti znaš
lijepo reći sve što mi mislimo”. “Mislim da je sol obljutavila” započe Joso, “pa hrana nema ukusa. Ne privlači nas,
ne miriše. Ali nisu krivi samo mladi
za te stvari, za takvo stanje, nego i
mi stariji, mi kršćani. Dobro je Mijo
rekao ono nakon kršćanskog pozdrava naših mladih. Zakazali smo
najprije mi stariji kršćani, a onda i
mlađi. Mladi su naučili psovati od
starijih, pijanstvo, drogu, raskalašeni život vidjeli su kod starijih od
sebe. A mnoge nevjenčane dođoše u
tzv. kršćanske kuće i nastaniše se u
njima, a sve bez sakramenta braka,
bez Božjega blagoslova. I to stariji prihvaćaju kao da je
normalno. Ponekada kažu da nije normalno, ali prihvaćaju kao normalno. Prekrižili su šestu Božju zapovijed,
suvišna im je, to se samo recitira na vjeronauku kad vjeroučitelji provjeravaju vjersko znanje. A tek vječito ogovaranje bližnjih i daljnjih i trovanje mlađih iskazujući
mržnju prema ovakvima i onakvima. Ti isti ljude dolaze
na misu, pričešćuju se i misle da su s tim zadovoljili sve
kršćanske potrebe. Ni sebe ne izuzimam od svega toga,
nisam dobar, nismo dobri. Drago mi je što je Papa napisao
i uputio nam pismo Vrata vjere, da se vratimo sebi, sebi
kao kršćanima. Jer, nije dovoljno zvati se kršćanima, nego
biti to što jesmo”. “Meni je drago što je u prošlom ZOV-u
objavljeno Papino pismo Vrata vjere, ja sam ga pročitala
nekoliko puta”, kaže Kate. Opazila sam Papin poticaj da
svjedočimo svoju vjeru. Baš sam rekla svojoj unuci da
svako jutro izmoli Vjerovanje, ono apostolsko koje u crkvi molimo na početku krunice, a počele smo zajedno čitati poneku stranicu Katekizma Katoličke Crkve”. “I kako
vam to ide?” – pitamo. “Kako kada, ali uvijek je dobro što
nakon toga razgovaramo o tomu, pa opet otvorimo Katekizam i čitamo što o tomu piše na drugom mjestu. Tu nam
mnogo pomogne kazalo na kraju katekizma. Onda uspoređujemo život s vjerom i život bez vjere ili sa slabom
vjerom, onom koja nema soli ili kojoj je sol obljutavila.
Dobro reče Joso da sol vjere miriše”. “Hoćeš reći”, primijeti Mijo, “da prava vjera miriše, da je privlačna, kao što
ukusna hrana s mjerom soli privlači ruku i pribor za jelo”.
“Tako je, slažem se”, kaže teta Ana , a i ostali kimaju glavom. “Znači, ako se živi po vjeri koja daje razloge naše
nade u puni smisao zemaljskog i nebeskog čovjekova života, da čovjek neće duhovno biti kao osušena voćka i
kao da hoda umjesto na nogama na nekakvim surogatima,
na suhim štapovima” – primjećujemo sa osmijehom, a svi
nam odobravaju. “Imam potrebu još dodati”, kaže Joso:
“Kršćanski živjeti ne znači zapuštati sebe u opravdanim
ljudskim potrebama, kao što su obiteljski i društveni život, urednost, posao, odjeća, prava ljudska prijateljstva,
obrazovanje, politika, šport i drugo, ali uvijek treba znati
što je na prvom, a što na drugom mjestu. Kršćanski živjeti
znači i znati razlikovati čega se treba čuvati, koga se valja
kloniti, gdje se treba zauzdavati, a gdje pustiti srcu da se
razmaše, pa makar se nekomu i zamjerili. Vjera ne ometa čovjekov razvoj, naprotiv, dopušta i pomaže da čovjek
pravilno sazrijeva i biva uistinu koristan i sebi i svoj ljudskoj zajednici”.
“A što mislite vrijedi li ovo što je
naš župnik uveo župni vjeronauk za sve
školske uzraste, što okuplja različite
skupine: pastoralno i ekonomsko vijeće, križare, čitače, pjevački zbor, djelatnike u zdravstvu i druge i uvijek se
pobrine da se navijesti neki vjerski sadržaj”. “Dakako da vrijedi”, kaže Mande,
“ali ne možemo ići svi na sve i ne valja
zapuštati različite obiteljske obveze, no
treba izabrati gdje ćemo se obnavljati,
gdje ćemo dobivati poticaje da budemo
bolji”.
“Što biste vi preporučili sebi i drugima u ovoj godini
vjere?” – pitamo sve. A Joso odgovara u ime svih: “svaki
dan moliti Apostolsko vjerovanje, Anđeo Gospodnji, ako
je moguće i krunicu ili barem koju deseticu. Zatim, barem
jedanput tjedno čitati, tj. proučavati Katekizam katoličke
Crkve, ići na misu i ako je moguće sudjelovati u trodnevnicama ili devetnicama ili u pučkim misijama ako ih bude
i u nekoj vjerničkoj grupi. Znam da je zahtjevno i da ne
mogu svi sve, ali podsjećam na mogućnost i vjerujem da
će biti korisno”.
Hvala vam lijepa i doviđenja, ako ne prije onda do
sljedećega ZOVA. I sretan Božić vama i svima koji budu
imali strpljivosti ovo pročitati i blagoslovljena vam bila
nova godina. Svi mi bili bogati mirisnom vjerom, bili njome osoljeni, da se ne pokvarimo, i da hodamo na svojim
kršćanskim nogama, a ne na krhkim i neprikladnim štapovima ljudskog neznanja i nemara!
R.
85
MOZAIK
Blagoslov kruha u Ogulinu
U četvrtak 11. listopada održan je u Ogulinu u Prvoj
osnovnoj školi blagoslov kruha u sklopu obilježavanja
Dana zahvalnosti za plodove zemlje. Svečanost je po
prvi puta predslavio novi župnik i dekan ogulinski vlč.
Robert Zubović uz sudjelovanje više stotina učenika i
nastavnika. Program obilježavanja Dana kruha počeo
je scensko-glazbenim programom kojeg su priredile
vjeroučitelja Iva Štajduhar i školski zbor pod ravnanjem učiteljice glazbene kulture Maje Puškarić. Nakon
programa župnik vlč. Zubović obavio je blagoslov kruha i pri tome istaknuo:
Miris kruha i plodovi zemlje učinili su ovaj dan posebno vedrim iako je vani tmurno. Isus je kruh života a
tko njega blaguje neće biti gladan niti žedan. U Godini vjere posijano je sjeme sazrijeva kako mi rastemo donosi
novi plod, zaključio je župnik Zubović te poručio učenicima da hrabro hodaju naprijed. Kao što se kruh lomi,
dijeli i daruje tako isto dijelimo s bližnjima svoj ju ljubav, osmjeh i vedrinu. Na kraju je vlč. Zubović blagoslovio
kruh koga su učenici prinijeli u halu škole ispred svojih razreda a kojeg su kasnije nastavili blagovati u svojim
razredima.
Dani kruha organizirani su i u Osnovnoj školi "Ivana Brlić Mažuranić", gimnaziji, tehničkoj srednjoj školi,
dječjem vrtiću i domu za umirovljenike. Kruh je blagoslovljen i u prostorijama udruge "Radost".
Dvije štruce
Kad moja baka peče kruh,
njegov miris obuzme cijelu kuću,
dvije štruce krase stol,
a kasnije njegov okus i moja usta.
Žut poput suhe trave,
s koricom smeđom poput debla,
hrskav kao suhi list,
neprocjenjiv i jedinstven!
Patrik Badanjak, VII.c
Osnovna škola Ivane Brlić-Mažuranić, Ogulin
86
MOZAIK
Plavu boju sloboda nosi
Šapat ptica kad čuješ umornih,
Miris nečega što je samo tvoje,
Što ne dijeliš,
Kad okriljem noći iz usta ti se zabranjena riječ
djelomice iskrada,
Sve je to domovina.
Dodir čežnje pomiješan s ranom kišom na prozoru nebeskom,
Svježa rana zaboravljenog prijatelja,
Miris, oh, miris slobodne riječi,
Slobodnog stiha,
To je domovina.
Kad nije te strah pred kim govoriš što,
Kad se ne bojiš raspravljati o neprijatelju,
Mjesto gdje te jecavi plač ne sustiže,
I kretanje nečega neodređenoga,
Miris tvojih usana,
To je sloboda koju pruža domovina.
Sloboda.
Teškom mukom istkana,
Ptica puštena iz kaveza,
Oh,
Za što se je sve Hrvatska boriti morala!
Matea Magdić, VIII. A ( 2011./2012.)
Osnovna škola Ivane Brlić-Mažuranić Ogulin
Prva nagrada na natječaju Goranovo proljeće
- Natječaj za mlade pjesnike
VRIJEME
Zašto ne pustiš vrijeme
da teče kao rijeka?
Zašto se ne prepustiš vremenu
kad ono ne zna da čeka?
U prošlom vremenu ne živi,
iz njega se samo uči.
Kako bilo da bilo,
u njemu mudrost čuči.
Ne čekaj neko drugo vrijeme
ono će i tako samo doći.
Rob vremena biti je tužno,
sadašnjost će neprimjetno proći.
U sadašnjem trenutku uživati
trebaš
i budno živi trenutak svaki.
K'o dragulj čuvaj svoj život
jer vrijeme se ne može vratiti.
Marija
Djetinjstvo moga djeda
Kada sam zamolila djeda Ivana da mi priča o svom djetinjstvu, ispod
brkova mu se pojavio zagonetan smiješak.
Živio je u siromašnoj obitelji. Prve igračke koje pamti bile su odbačene šuplje zdjele koje bi djeca vezala špagom i vukla po prašnjavoj
cesti. Kada bi pronašli stari obruč od bačve, vezali bi žicu i gurali kao
kolica ispred sebe. Kao i danas, dečkima je najomiljenija igračka bila
lopta. S nestrpljenjem bi čekali vrijeme kolinja. Tada bi im mesar ispraznio mjehur svinje koji bi napuhali i njime igrali nogomet. Djed je bio
presretan jer je njegov otac Mate Mladić bio mesar pa se skupilo i više
lopta.
Kada bi djeca malo porasla, od drveta bi rezbarili mačeve, štitove,
lukove i strijele. Prije igre indijanaca i izradu perjanica u kokošinjcu bi nastala uzbuna.
Od proljeća do jeseni najčešće je išao bos. Cipele i bolja odjeća čuvali su se za školu i crkvu.
Iščekivali su Božić i Uskrs da uživaju u slatkišima i kolačima. Nisu znali za tortu i proslavu rođendana.
Ali moj djed tvrdi da su bili sretniji i veseliji nego mi danas.
Isabella Luketić, III. b, Osnovna škola Ivane Brlić-Mažuranić Ogulin
87
MOZAIK
88

pisma Jeana Vaniera

SJEĆANJE NA PROFESORA NIJAZA ŠUKRIĆA Nijaz Šukrić, četvrto

MISNE NAKANE TIJEKOM TJEDNA

GODINA ŽUPNE KATEHEZE - Župa sv. Križa Ogulin

LIST ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA

VRATA VJERE - Župa sv. Križa Ogulin

OSLONI SE NA KRIŽ, GOSPODINOV JE! Srdžba i ljutnja može do te

Rujan - Matrix informatika

INFORMATIVNO-PASTORALNI LISTIĆ

DRAGI ŢUPNIČE HVALA VAM! - Svi Sveti

2012. - Župa Valpovo

File - Hrvatsko kulturno društvo Maribor