MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE ŠEHER BANJA LUKA ŠEHER BANJA LUKA - Broj 30 - MART - APRIL - 2014. - MOTALA - GODINA VI Uvodnik Poštovani čitaoci, dragi prijatelji! IZBORNA GODINA Ova godina je posebno značajna za sve nas, Bosance i Hercegovce, nastanjene širom svijeta, jer je - izborna. Mi, koji živimo u Švedskoj, imamo priliku glasati na tri „fronta“ - u EU, u Švedskoj i u BiH. Svojim glasom možemo mnogo toga poboljšati, posebno kada su u pitanju promjene u domovini i EU. Prvi na redu su izbori za švedske predstavnike u evropskoj uniji. Među kandidatima posebno je za nas značajan osvjedočeni Bosanac Jasenko Selimović. On se u svojoj predizbornoj kampanji predstavio našim građanima na organiziranim skupovima, u udruženjima i putem medija. U svojim obraćanjima Jasenko je obećao da će svim srcem, naravno ako bude izabran, uz svoje partijske i državne obaveze, raditi i na lobiranju i pomoći BiH i njenom pridruživanju evropskim integracijama i konačnom ulasku u EU. A već na pragu jeseni, 12. oktobra, čekaju nas veoma važni opšti izbori u Bosni i Hercegovini. Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine definirano je da se izbori u Bosni i Hercegovini održavaju prve nedjelje u oktobru kada je izborna godina, ali da se, ukoliko to pada na neki od vjerskih blagdana, može pomjeriti za sedam dana, pa su zato, zbog Kurban-bajrama, pomjereni za narednu nedjelju. Ovo je prvi put da je iskorištena ta odredba Zakona. Ovi izbori su veoma bitni i za brojne Banjalučane. Siguran sam da će ovaj put odziv za glasanje biti veći. Proljetni protesti u domovini, žestoka inicijativa organizacije 1. mart, popis stanovništva, prijetnje vlasti RS zakonom o prebivalištu, nekontrolisane izjave Dodika, sve to pozitivno utiče na mobilizaciju probosansko orijentisanih građana i krajnje je vrijeme da se osvijestimo i upotrijebimo naš glas za nužne demokratske promjene. O bh. izborima bit će puno više riječi u slijedećem broju. Za nas, ovdje, svakako je središnji događaj bila proslava Dana oslobođenja našeg grada od fašizma, seminar Saveza Banjalučana i kulturna manifestacija “Sa glumcima u maju”. Veoma uspješan domaćin ovom dvodnevnom druženju bila je sekcija Banjalučana iz Noršepinga i još jednom im hvala na uloženom trudu. Zbog obilja događaja, prekrasnih i zanimljivih priloga naših dopisnika i važnosti predstojećih izbora, odlučili smo da slijedećih nekoliko brojeva, uprkos povećanim troškovima, štampamo na većem broju stranica. Zato je veoma bitno da i vi, koji ste u mogućnosti, svojim dobrovoljnim prilozima pomognete ovaj naš zajednički projekt. A kako bi magazin bio što više dostupan širem čitalaštvu odlučili smo ga staviti i na Internet. Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banja Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci. Vaš urednik Mirsad Filipović OSNOVAN/GRUNDAT 2009. Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Adresa redakcije/Redaktionens adress Zlatko Avdagić Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: [email protected] Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović Mirsad Filipović Dopisnici/Korrespondenter Urednik/Redaktor Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić Australija Goran Mulahusić Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: [email protected] Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Naslovna strana Enver Enko Kadenić, Komadanja Bosne EHER 2 Š BANJA LUKA Sadržaj Reportaža: Banjalučani sa planete Zemlja..........................................4 Reportaža: U znaku izbora za EU parlament.......................................5 Reportaža: Posjeta delegacije Landskruna Donjem Vakufu.............6 Kupovanje mira i glasova................................................................8 Banjalučki spomenar: Cirkus........................................................10 Kolumna: Svako treba svog čarobnjaka......................................12 Sjećanja: Adem Ćejvan..................................................................14 Feljton: Poruke netolerancije i mržnje.........................................16 EU i BiH: Jedini pravi put...........................................................18 Ukrajina............................................................................................19 EU izbori..........................................................................................20 Noršoping, Proslava 22. Aprila, Dana Oslobođenja Banja Luke......................................................22 Sjećanje: Borik................................................................................24 Školstvo: Šta dugujemo djeci.......................................................26 Banjalučka razglednica 3: Ko nam smaragd prlja.......................27 Sjećanje: Veliko finale....................................................................28 Kad truba zavlada - sevdah utihne................................................30 Jedna subota u Stockholmu..........................................................31 In memoriam: Hamko sa Vrbasa...................................................32 Sjećanje: Pismo Hedi...i Pobrđa Đumišića...................................34 Jedna likovna priča: Vrbaske nijanse...........................................36 Priča o jednoj slici i poštenju........................................................38 Sajam knjiga: Literarna Banja Luka..............................................40 Križaljka/Ukrštenica.......................................................................41 str.8 Kupovanje mira i glasova str.4 B a n j a l u č a n i s a p l a n e t e Ze m l j a s t r: 3 6 Vrbaske nijanse st r. 2 0 Kako glasati na EU-izborima ŠEHER 3 BANJA LUKA Proslava 22. aprila, dana oslobođenja Banje Luke, i manifestacija Sa glumcima u maju Banjalučani sa planete Zemlja Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ Dan oslobođenja Banje Luke, 22. april, u Švedskoj proslavljamo već tradicionalno. Taj dan je ujedno i Dan planete Zemlje. Bio je to i dan susreta Sa glumcima u maju. U tom ozračju riječi nekadašnjeg sekretara Ujedinjenih Nacija U Thanta imaju za nas posebno značenje, jer nas u sjećanjima vraćaju u ljepote našeg zavičaja, ali i uvode u ljepšu budućnost: “Neka budu samo mirni i veseli Dani planete Zemlje u budućnosti za naš lijepi svemirski brod “Zemlja” koji nastavlja da se okreće i kruži u hladnom svemiru sa njegovim toplim i lomljivim tovarom vedrog života”. A te vedre trenutke doživjeli smo u Noršepingu, u prostorijama udruženja “Bosna i Hercegovina”. Veselo, toplo i svečano. Rasuti Banjalučani nesalomljivo kruže ovom planetom i uvijek se iznova vraćaju svom voljenom gradu. Kulturni program je bio bogat i sadržajan. Predstavili su se članovi udruženja iz Noršepinga, Orebra i Motale. Recitatori, pjevači sevdalinki, horovi i folklorni ansambli smjenjivali su se na sceni. Publika je zadovoljno posmatrala sve ono što su priredili vrijedni učesnici raznovrsnog programa. Da spomenemo sve nedostajalo bi prostora u ovom tekstu. Ali ipak da čestitamo Faruku Sarajliću, koreografu folklorne sekcije iz Noršepinga, na izvanrednom nastupu njegovih dobro uigranih grupa u juniorskoj, seniorskoj i veteranskoj konkurenciji. Ima Bosne gdje se god okreneš. Čudo! “Sekcija građana grada Banja Luka”, domaćina, samo je potvrdila svoje, od ranije nam poznate, organizacione sposobnosti. Čestitamo. Banjalučani, vidimo se opet, svakom prilikom, na nekoj tačci ove zajedničke nam planete. EHER 4 Š BANJA LUKA Najmlađa publika je sa velikim interesovanjem pratila program. Odličan nastup: Folklor iz udruženja domaćina "BiH Norrköping". Priprema za Brazil je već počela. Seminar Saveza U znaku izbora za EU parlament U prostorijama fudbalskog kluba “Bosna” iz Noršepinga u subotu 26. aprila 2014. godine održan je seminar za članove Saveza Banjalučana u Švedskoj, sa aktuelnim temama vezanim za svakodnevne aktivnosti i predstojeće izbore za Europski parlament. Predstavnica NBV Fatima Mahmutović govorila je o značaju ove organizacije u švedskom društvu. Posebno je istakla pitanja narodnog obrazovanja, te uloge udruženja i velikih mogućnosti koje mogu ostvariti u saradnji sa NBV-om. Naredni govornik je bila Emina Krzović, zadužena za projekte gradske uprave u Štokholmu i u organizaciji Centar za lokalni razvoj i dijasporu. U svom izlaganju posebno je istakla važnost djelovanja dijaspore u domovini, i njen doprinos razvoju zajednica iz kojih su došli. Ti procesi će se nastaviti i u narednom periodu, i zato ulogu dijaspore u razvoju BIH treba neprestano isticati. Veoma je važno ostvariti što bolje kontakte sa odgovornim ljudima u domovini. Veliko interesovanje pobudio je Jasenko Selimović, kandidat liberalne Narodne/Folk partije za Europski parlament, koji je istakao da je bitno da Švedsku u EU predstavlja kandidat naših korijena. Razloga je mnogo, a najvažniji je da imamo nekoga ko može braniti i interese BIH na putu ka punopravnom članstvu u zajednicu evropskih naroda. Ulazak u EU smanjio bi negativne procese u BIH, te otvorio vrata njenom ekonomskom progresu i prosperitetu. Izbori su 25. maja, pa naša redakcija poziva sve čitaoce i sve one kojima je Bosna i Hercegovina u srcu da na taj dan izađu na svoja glasačka mjesta i daju glas za Jasenka Selimovića, kandidata Folk Partije za EU parlament. Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ Kandidat za EU-Parlament: Jasenko Selimović u društvu Amele de la Cruz. Uspješni predavači: Fatima Mahmutović, Jasenko Selimović i Emina Krzović. Predstavnik NBV-a iz Štokholma: Ann-Sofie Roberntz. U prvom planu: Mirsad Kušljugić, Branko Tomić, Azra i Zlatko Avdagić. Reportaža Sklopljeno prijateljstvo i dogovorena saradnja: Gradonačelnici Huso Sušić i Lennart Södeberg. Foto: Ferid Lukačević Tekst: Mesud Mulaomerović PLODOVI SARADNJE POSJETA DELEGACIJE LANDSKRUNA DONJEM VAKUFU EHER 6 Š BANJA LUKA Panorama Donjeg Vakufa. Poklon iz Landskrone. U zvaničnoj posjeti Donjem Vakufu u periodu od 9 -12 aprila 2014.boravila je Delegacija grada Landskruna, na čelu sa gradonačelnikom Lennartom Söderbergom, Tom Sörenssonom i Ulf Bergströmom, u kojoj su bili i predstavnici KK "BOSNA LA" Ferid Lukačević i Nail Vajrača, posjetila je u prvoj poloviniu aprila o.g. (9.-12.) Donji Vakuf, u kojem su ih, uz ljubaznost svih žitelja, dočekali načelnik Huso Sušić, predsjedavajući vijeća Tihomir Zril, te Sead Cerić i Hamdija Mlinarević. Nakon posjete Prvoj osnovnoj školi i JU Dom kulture, održan je sastanak sa privrednicima preduzeća "Promo", "Nirbo","Inox- partner" i "Malak Group". Gosti su obišli i proizvodne pogone te posjetili JU Dječiji vrtić, JU Dom zdravlja, Vatrogasni dom i Sportski savez. Načelnik Huso Sušić je izrazio zadovoljstvo dobrim odnosima koji su stvoreni između dva grada, te da će ove dvije lokalne samouprave proširiti svoje saradanju. Dogovorena je razmjena kadrova iz raznih oblasti, te posjeta Landskruni i Donjem Vakufu u cilju druženja i upoznavanja sa različitim uslovima rada u školstvu, zdravstvu, sportu i ostalim društvenim djelatnostima. Prilikom tih posjeta organizovat će se takmičenje đaka iz raznih predmeta. Dogovoreno je opremanje sportske dvorane, rad na obezbjeđenju kola hitne pomoći, izgradnja dvije fontane - ispred bolnice i apoteke, a u kulturi predviđeni su zajednički nastupi folklornih družina i uređenje bine u Kulturnom centru Donjeg Vakufa. Dogovorena je i saradnja dječijih vrtića, razmjena uposlenih i upoznavanje sa Ambasador Kraljevine Švedske u BiH Fredrik Schiller je pohvalio Šeher Banja Luku. različitim metodama rada sa djecom. Ovom prilikom delegacija Landskrune posjetila je i ambasadu Švedske u Sarajevu i upoznala je sa saradnjom ova dva grada, koju je ambasador Fredik Schiller podržao i najavio i svoju posjetu Donjem Vakufu. Na kraju posjete gradonačelnik grada Landskrune Lennart Söderberg se zahvalio domaćinu na jako lijepom gostoprimstvu i tim povodom načelniku Opštine Donji Vakuf Husi Sušiću uručio poklone - "ZASTAVU LANDSKRUNE" i vrijednu sliku poznatog slikara iz ovog švedskog mjesta. Na kraju se može samo konstatovati da su ovakove saradnje veoma korisne i da aktivnost KK "BOSNA LA", na čelu sa Feridom Lukačevićem, treba podržati i razvijati. ŠEHER 7 BANJA LUKA KUPOVANJE MIRA I - G Po jutru se dan – ne pozna Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ Iako je, u vrijeme pisanja ovog teksta - druga polovina aprila, do održavanja izbora preostalo oko pet mjeseci, predizborna kampanja uveliko traje?! De facto, nije nikada nije ni prestajala, tvrde analitičari, samo je nastavljena nakon završetka prethodnih izbora: političke partije u RS nisu birale ni mjesto ni vrijeme, a ni sredstva, da „dokažu“ i „pokažu“ kako su „bolje od onih, a one bolje od ovih“. EHER 8 Š BANJA LUKA Međusobne optužbe, prepucavanja, pa čak i „razmjena“ teških i neprimjernih riječi za „demokratski dijalog“, svakodnevno kulminiraju, a u posljednje vrijeme najčešće se koriste parlamentarne klupe - sjednice entitetskog parlamenta; umjesto da se na njima dobro plaćeni i zaštićeni poslanici bave važnim životnim pitanjima iz ekonomije, socijalne politike, usvajanjem i adekvatnih zakonskih rješenja, sve više pažnje posvećuju promociji svojih političkih partija. Istina, usvajaju se i zakoni, ali oni koji duže vremena prate rad entitetskog parlamenta saglasni su da ni jedna rasprava po predloženim tačkama dnevnog reda ne može da prođe bez dnevno-političkih trzavica i prepucavanja. Stoga, ako se po jutru dan poznaje, odnosno ako je prema onome što se čuje iz skupštinske sale, sve je izvjesnije da bi približavanjem izbora, predizborna kampanja, koja nikada nije ni prestajala, mogla biti više nego zanimljiva, na momente možda i najprljavija dosad. A aktuelna vlast, na čelu sa SNSD-om , u namjeri da i nakon oktobra zadrži svoje pozicije, uveliko radi na kupovini potencijalnih biračaglasača. Pa je entitetska vlada, u kojoj dominiraju kadrovi SNSD-a na čelu sa premijerkom Željkom Cvijanović, donijela odluku o vraćanju-povećanju plata (zovite to kako hoćete-op.aut), budžetskim korisnicima, a parlamentarna većina, opet na čelu sa SNSD-om to potvrdila, iako je upitno da li će za ovu namjenu biti osigurana finansijska sredstva. Vlast uporno tvrdi da će novca biti, dok iz opozicije poručuju - novac nije problem, para nema! Stoga, Pred izbore jene“, a iz ove polititičke partije već su odaslali u javnost i tzv. „Bijelu knjigu“ koja, kako tvrde u ovoj političkoj partiji, predstavlja „duboke reforme u skoro svim segmentima života – od javnih finansija, preko školstva, zdravstva, privrednog sistema, funkcionisanja institucija i ostalog”, a cilj je “u narednom periodu stvaranje pravne države, privredni razvoj i otvaranje novih radnih mjesta”. Iz SNSD-a su ovo SDS-ovo pisanje “Bijele knjige” dočekali riječima “da se radi o Crnoj knjizi”, i poručili ovoj političkoj partiji “da manje piše, da se više posvete konkretim stvarima”. I dok su predstavnicima vlasti, ali i opozicije, u ovo predizborno vrijeme “puna usta” raznih oblika refomi, te “ stvaranja uslova za privredni razvoj, otvaranje novih radnih mjesta i rješavanje nagomilanih socijalnih problema”, neumoljivi su pojedini statističko-ekonomski podaci, prije svega ono koji se odnose na ono malo zaposlenih i koji imaju kakav-takav posao. Plate kasne i po pet mjeseci GLASOVA posezanje za novim kreditnim zaduženjima, vlast će vjerovatno pred izbore pokušati da namakne novac, ne samo za plate po „novim koeficijentima“, nego da još jednom pokuša kupiti krhki i tanani socijalni mir, ponovnim iznošenjeme (ne)uvjerljivih obećanja penzionerima, invalidima, demobilisanim borcima i ostalim kategorijama stanovništva koji se finansiraju iz budžeta. S druge strane, građani koji pripadaju ovim kategorijama stanovništva odavno znaju da se od obećanja ne živi, da se od obećanja ne može kupiti hljeb, mlijeko, ali i platiti računi, pa se jedan dio njih, uz svakodnevno preživljavanje, odluči i da iskaže nezadovoljstvo zbog loše ekonomsko-socijalne situcije u kojoj se nalaze.Tako su u nekoliko navrata demoblisani borci, pod okrijem Udruženja veterana RS, organizovali nekoliko (ne)uspješnih protesta. Iako su vlastima uputili zahtjeve koji se odnose na popravljanje ekonomsko-socijalnog položaja, vlast(i) je to primila k znanju i poručila: Sačekajte, vidjećemo može li se šta riješiti. Savez za - promjene I opozicione političke partije uveliko najavljuju zajedničko djelovanje na predstojećim izborima. U ovom trenutku vode se pregovori oko ujedinjavanja opozicije, a prema dosadašnjim informacijama , opozicione političke partije mogle bi imati zajedničke kandidatske liste za pojedine nivoe vlasti, ali i zajedničke kandidate za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH. Konketno, iz SDS-a su najavili formiranje „Saveza za prom- Prema istraživanjima Saveza sindikata RS (koji je konačno nešto konketno uradio-op.aut), gotovo svaki treći radnik u RS nije dobio platu na vrijeme, a prosjek njenog kašnjenja u 2013. godini iznosio je između tri i pet mjeseci. Analiza, koju su proveli sindikalci o redovnosti uplate plata i doprinosa na bazi slučajnog uzorka, obuhvatila je 1.870 radnika iz 395 preduzeća u RS, pokazala bi i daleko gore rezultate da se istraživanje radi među firmama koje nemaju sindikat. Naime, ako prema ovoj analizi u prošloj godini 29 odsto radnika nije redovno dobilo platu, što je, tvrde, ipak blagi trend umanjenja u odnosu na prethodnu godinu kada je ovakvih radnika bilo 30 odsto, i 2011. godinu kada je u ovu grupu spadalo 33 odsto radnika. Ekonmsski analitičari slažu se da ovi podaci više nego očigledno ukazuju na veoma težak položaj radnika, ali I dodaju da “privrednici očito usljed slabijih uslova poslovanja, slabije prodaje, lošije naplate dolaze u situaciju da ne mogu izmiriti elementarne obaveze koje se prije svega odnose i na isplate radničkih primanja". Ocjenjuju da se među poslodavcima koji redovno ne isplaćuju plate “sigurno nalazi i jedan broj bezobraznih, ali je i činjenica da ih najveći broj zbog finansijskih problema nije u mogućnosti da isplaćuje zarade na vrijeme”. Takođe, iz Saveza sndikata RS upozoravaju da postoji “nezakonita praksa poslodavaca da prilikom isplate svake plate ne uplaćuju pripadajuće doprinose, tako da za oko sedam odsto radnika prilikom isplate plata nisu redovno uplaćivani pripadajući doprinosi”. Od obećanja do obećanja Mada se vremena na vrijeme ovakvi podaci “procure” u javnost, aktuelna vlast , iako posjeduje određene mehanizme, ništa nije uradila da spriječi ovakve pojave. Sve se završava uglavnom na deklarativnim obećanjima da će “kontrolni organi raditi u skladu sa zakonom”, a dok oni počnu raditi “u skladu sa zakonom”, javni fondovi, među kojima i Fond PIO, samo će još povećavati finansijske dubioze koji se mjere na desetine, pa istotine milioona maraka. Osim javnih fondova u ovo predizborno vrjeme finansijska i sva druga vrsta dubioze prisutna je i u javnim preduzećima. Prema izvještaju Glavne službe za reviziju javnog sektora RS za poslovanje Željeznica RS u 2012. godini, u ovoj kompaniji zabilježen je kumulativni gubitak od 206 miliona maraka. Revizori su ukazali na neadekvatno izvještavanje o poslovnim segmentima, kako u smislu primjene relevantnih računovodstvenih pravila, tako i u pogledu primjene pravila koja utvrđuje regulator na tržištu. "Jedan od najvećih problema ovog preduzeća je zapošljavanje radnika bez javnog konkursa, bez adekvatne stručne spreme, a radnicima su nakon rasporeda na drugo radno mjesto sa nižim koeficjentima zadržavani viši koeficijenti sa prethodnog radnog mjesta”, navodi se u revizorskom izvještaju. Mogli bismo navesti još ovakvih primjera, konstatovati da posrnula privreda (ne)postoji, da se aktuelna vlast kreditno zadužila preko svake mjere, da građani i dalje teško žive, a isto tako i da se nagomilani socijalnoekonomski , pa I društveni problemi ne mogu riješiti u predizbornoj kampanji koja nikada nije ni prestajala. Izvjesno je da će i vlast i opozicija u narednom periodu nuditi i ponuditi “rješenja” za sve probleme kako bi se dobilo što više glasova. Koliko su u tome bili uspješni, znaće se nakon što se zatvore biračka mjesta, ali ko god da pobijedi - neka im je Bog na pomoći, kako nedavno primijeti jedan od političkih analitičara. ŠEHER 9 BANJA LUKA Banjalučki spomenar Kćerka me već tri godine moli da je vodim u cirkus, a ja nikako da nađem vremena i odvedem je u tu zemlju čudesa, mađioničara, patuljaka, klauna, akrobata i životinja iz čitavog svijeta. Svi oni funkcionišu u perfektnoj harmoniji, savršeno uvježbanih tačaka, sve zbog uspjeha cirkuske predstave i jedine nagrade za višemjesečni trening postizanja nemogućeg: aplauza ushićenog gledališta. CIRKUS jeme i jedan grad. Dok moj hipnotizirani arbitar posmatra šta se događa pod svjetlima cirkuske pozornice, moj san je opet sa mnom; "deja vu" od prije tridesetak godina, u jednom gradu na drugoj polulopti, u mjesecu augustu, posljednjem mjesecu ljeta, u jednom drugom cirkusu. Napisao: Dr Severin D. Rakić Prvi moderni cirkus koji je ikad gostovao u Banjaluci, bio je Moira Orfei, negdje, odmah poslije zemljotresa, u ranim sedamdesetim. To je bio italijanski cirkus, čije su vlasnice bile sestre Orfei, Moira i Oriana, dive holivudske C produkcije. Taj se cirkus razlikovao od ostalih, po tome što se većina cirkuskih tačaka odvijala na ledu i zahtijevala, pored klizačkih i akrobatskih, još i umjetničke kvalitete artista, pa je zbog toga bio svojevrsna senzacija za to doba, rekao bih, preteča današnjih modernih cirkusa. Sjećam se da sam otišao i na dnevnu (matine) i na večernju predstavu. Pošto se vlasnica cirkusa, zavodna Moira Orfei, pojavljivala na kraju svake predstave, sva u perju “Josephina Baker kostima” na klizaljkama, predstave su bile atraktivne i za odrasle, naročito za muški dio gledališta. Sjećam se da je profesor Nakić bio redovan na večernjoj predstavi, naravno u loži. No, ipak mislim, da je umjetnička komponenta u tom "karnevalu na ledu" bila razlog do tada "neviđene posjete Banjalučana" jednoj cirkuskoj predstavi. Cirkus gostuje u našem gradu jednom godišnje, obično u augustu, posljednjem mjesecu zime. To je Cirque D' Solei, ogranak kanadskog cirkusa, koji daje predstave po Aziji, Australiji i Oceaniji. To je moderan cirkus, usudio bih se nazvati ga "teatrom pod šatrom", koji pruža nezaboravan događaj umjetnosti, akrobatike i baleta, ukomponovan u savršenu koreografiju i izbor muzike, te sve lijepo umotano u futurističku scenografiju i kostimografiju. Čovjek jednostavno nema ništa ni dodati, ni oduzeti toj perfekciji. Samo se treba zavaliti u sjedalo i uživati. Iako je cirkus odavno prestao biti samo "dječija zabava", većinu gledališta sačinjavaju djeca, tradicionalno, najmeritorniji suci vrijednosti cirkuske predstave, čija se arbitraža mjeri u deciCirkus se nalazio na lokaciji iza belima njihovih krikova, dok Elektrotehničkog fakulteta. Kako artisti na trapezu lete kroz jedna takva produkcija zahtijeva zrak, njihovim grohotnim smiogromnu tehničku podršku, čitava se jehom nespretnim ta uslužna mašinerija bila rasprostrla klaunovima, te širinom njiod "Safikadinog groba" i Vodovoda, hovih zjenica, dok se iluzija do Vrbasa i Husedžinovića kuće, te isIlustracija: Izeta Štaljo-Rakić odvija pred njihovim očima. pred Kastela, sve do pijace. Toliko Za njihove roditelje, to je sam bio uzbuđen da vidim prvu preddokaz da svijet iz dječije mašte postoji i da to nije nikakav san stavu (popodnevnu), da sam došao čitava tri sata ranije, kako ili djetinja iluzija. U mom slučaju, to je sjećanje na jedno vribih razgledao životinje, šunjao se oko cirkusa, ne bi li dokučio 10 Š E H E R BANJA LUKA Svjetlo Sjećanja koju cirkusku tajnu, iako sam znao da takve stvari postoje samo u filmovima, te oprobao sve one zabranjene poslastice, što idu sa cirkusom: šećerna vata, ušećerene jabuke i sl. Dok sam jeo svoju ušećerenu jabuku iza mesnice Fadila Bojića, ugledam grupu cirkuskog osoblja i dva klauna okupljenu oko Ale. Priđem bliže da vidim šta se tamo komeša. Jedan iz "pomoćnog osoblja" drži u ruci štos sličica "Životinjskog carstva", a u drugoj smotak novčanica. Ale, okrenut leđima prema njemu, svaki put kad ovaj pročita broj, ko’ iz topa govari ime životinje pod tim brojem. Klaunovi i ostali plaćaju i istovremeno se čude. Rado bi prekinuli, al' sve se nadaju da Ale neće znati sljedeću, a on, nikako da ‘profula’. To je trajalo čitav sat, što je nesvakidašnje za Alu, koji se nigdje ne zadržava duže od pet minuta. Razlog za to, čini se, bila je želja da što više impresionira strance. Naposlijetku, onaj mešetar, što je držao novac i koji je bio “naš čovjek” zaposlen u cirkusu, gurnu Ali u džep novčanicu od 5000 dinara, što je tada bila poprilična vrijednost, a sebi ostavi onaj debeli smotak. Sitna kiša je počela rominjati i grupa se raziđe na posao pripremanja poslijepodnevne predstave. Sklonio sam se pod krov obližnje Bojića mesnice, dok kiša ne prestane. Tu je bilo još pokislih prolaznika, te prodavač lubenica sa štanda ispred Safikadinog groba. Dok smo čekali da ljetni pljusak stane, seljak raskriži bostan, pa svakog ponudi crvenim komadom, isječenim i nabijenim na nož. Poslije otprilike pola sata, kiša je stala i naša se grupa raziđe, svak' svojim poslom. Samo seljak ostade da pokupi ostatke lubenice. U tom momentu pojavljuje se Ale, mokar ko’ čep, sa ogromnom tacnom na desnom ramenu, odozdo podbočenom dlanom. Tacna je puna šampita i vrućih lepinja. On ide od prolaznika do prolaznika i nudi im posluženje; izgubljenim pogledom traži "grupu iz cirkusa". Napokon se jedan od onih klaunova pojavljuje. Ale mu prilazi i nudi preostale lepinje i šampite. On samo odmahnu rukom i ponovo nestade pod šatrom. U tom trenutku se pojavi duga preko neba iznad Šehitluka i Alina razočarana faca se razvedri, te nastavi da nudi šampitama dva djeteta koja upravo prolaziše kraj njega, grabeći prema ulazu u šatru. Poslijepodnevna predstava počinje. Maloj i velikoj djeci svijeta što volješe i još uvijek vole cirkus: Gledajte u dugu. LJUDI I PTICE MOJA KUĆA Čimčovjek sebi napravi kuću, umoran, ali sretan do zvijezda, pod novim krovom skupe se ptice i počnu sebi svijati gnijezda. Moja kuća na dva sprata, a dva sprata k'o dva brata. Sjate se vrapci, pa cijeli dan gnijezde jedan po jedan stan. Onda golubovi dođu, pa guču i časkom sebi naprave kuću. Oba duga i široka, u svakoga po tri oka. Po tri oka i vratanca – baš su kao dva blizanca! Pod strehom, zatim, brzo naraste gnijezdo za male, nemirne laste. Razlika je vrlo mala, u moj džep bi cijela stala: Prvi ima podrum – rov, drugi ima kapu – krov. Ima li dimnjak još iznad kuće – gospođa roda tu svije pruće. Prvi tu, na zemlji, stoji – drugi zvijezde nebom broji! I kuću onda svakoga jutra lepet krila i cvrkut budi, pa tako dugo i sretno žive pod istim krovom – ptice i ljudi. Tako živi moja kuća od svanuća do svanuća. Kad odrasli budu tako dobri kao djeca onda ću možda nešto napisati i za njih. Književnik, Šimo Ešić Š E H E R 11 BANJA LUKA Foto: Goran Mulahusić Moj izbor: AZAR NAFISI Svako treba svoga Čarobnjaka Tekst: Radmila Karlaš Sve je različito, a opet tako slično. Za slobodu se čovjek, ma gdje boi, mora izboriti sam. U slučaju da život ne želi provesti kao noj, umjesto u pijesak ušuškan u vlastiti tor. Azar Nafisi nas uči o tome. A sličan se sličnom raduje. Zato je ona moj izbor. Čitajući knjigu „Čitati Lolitu u Teheranu“ autorke Azar Nafis, brzo se uočava da nije riječ samo o prepričavanju složene političke situacije unutar Irana uoči dolaska jednog od najreakcionanijih vođa, ajatolaha Homeinija na vlast. Već o iznalaženju mogućnosti da se unutar svakog pojedinca nađe sloboda. Vanjske stege koje okivaju savremenu iransku ženu, ma kojem krugu, soju i slično ona pripadala, samo su parEHER 12 Š BANJA LUKA avan iza kojeg se naslućuje suštinska borba pojedinca za slobodu. Iranska žena, sapletena objektivnim i svakodnevnim okolnostima, izložena je većim izazovima, ali se ne može posmatrati ni izvan uvijek prisutne želje žena, ali i muškaraca kroz vijekove da se bez zazora i dostojanstveno, bez diskriminacije, iživi svoj život. U vremenu u kojem se kreću najvažnija autorkina sjećanja, Iran je zemlja sa gotovo potpunom diskriminacijom žena, sa ideološkim premisama na kojima se monstruozno tumači islam i kao takav primjenjuje, izvitoperen i u službi ideologije, da bi se žena ušutkala i nagnala da bude poslušna do mjere koja se obezvrjeđuje kao individua. Kolumna Autorka otkriva svo licemjerje iza nakane ideološki formariranog muškarca, kada isti ima ulogu nekog izmišljenog boga koji ima apsolutnu moć da odluči da li treba primijeniti represaliju ili ne. Tako, istu može upotrijebiti, ako odluči da nabori njene u milimetrima označene, otkrivene kože znače neposluh i tako „skaradnu“ putenost, koja uvijek i uvijek treba da bude sakrivena. Razobličavanje licemjerja jednog sistema, gdje muškarac nad ženama vrši represaliju podupirući se o tobožnju religiju, istovremeno kršeći osnovne postulate čovječnosti, nizom samoproklamovanih prava tog istog muškarca, mlade i slobodoljubive žene iz okruženja profesorice Nafisi natjeraće na bunt, manifestovan onako koliko je to bilo moguće u tim nemogućim uslovima. Takođe, na ovaj način se otkriva i porobljenost tog istog muškarca koji u ime religije, ideologije i slično vrši represaliju. Jer, u jednakom omjeru u kojem je neko ugnjetavan, nema mjesta slobodi ni u onom ko ugnejtava. Kada Hafisi u jednom momentu pominje jednu od studentkinja koja samo želi da osjeti vjetar i sunce na svojoj kosi i koži, gotovo metaforično dobivamo utisak da su mnoge žene i bez zarova prekrivene predrasudama svog vremena, zbog kojeg nisu mogle da uživaju u vjetrovima života. (Opisivala je vjetar i sunce u svojoj kosi i na koži, opisujući uživanje u slobodi kada je nesputana, mogla u džinsu da korača ulicama nekog drugog grada, neke druge zemlje, Damask, Sirija). Unutar složenosti jednog društva, uoči proglašenja islamske republike Iran, gdje su torture, likvidacije i mučenja svakominutni u tim smutnim vremenima, žena može biti kažnjena samo zato ako se nekom učini da joj se narogušio pramen kose ispod zara. Tu gotovo fizičku nemoć pred navlakama odora koje sapliću i prekrivaju, ali nimalo ne štite ženu od svih zala koja joj prijete u Iranu, profesorica književnosti Azar Nafisi, školovana u Švajcarskoj, Engleskoj i u Americi ne može da savlada, tako da se ona manifestuje kroz nagon za povraćanjem i nesanicu. Hafisi bira alternativni način preživljavanja, kako fizičkog, tako još više mentalnog, na taj način što u svojoj kući predaje književnost najzainteresovanijim studentkinjama. Razobličavajući totalitarne režime, kojem su stiješnjene i same, a kroz literaturu posvećenih književnika, tipa Nabokova i malo dublje zavirujući u djela Džejn Ostin, Beloua i slično, studentkinje zajedno sa profesorkom paralelno žive jedan život, koji je duboko u njima i koji se neće okameniti unatoč svom zlu i represalijama koje pritišću obespravljenu ženu u tom Iranu. To utočište, gdje ove žene i fizičkim činom pokazivanja svoje kose, lica i slično idu uporedo sa svojim mislima o slobodi, čini okosnicu ove knjige, lišene svake patetike, ispričane na vjerodostojan, gotovo dokumentarni nači. Sama autorica, poznat profesor i književni kritičara, više puta će podvući kako se zapravo nije htjela baviti književnim djelom na taj način, kao romanopisac recimo, ali je knjiga baš zbog autentičnosti i ideje nosilje, borbe protiv totalirizma dobila onaj sjaj i samim tim onu životnost kojoj teži svaki stvaralac, književnik ili pjesnik. Privatni časovi profesorice Nafizi nemaju potrebu za razobličavanjem, oni su to što jesu, sa ženama kakve ga pohađaju i taj kolorit težnje tih žena da se očuva mentalna higijena, lišena paravana koji bi slobodu mogli da usmjere ka drugim pravcima postupne predaje, podsjećaju da se, ma u kojim okolnostima pojedinci živjeli, ta sloboda mora uvijek iznova zadobivati. Na samo sebi svojstven način, autorka jasno povlači crtu i distancira se od bilo kakve nakane da svoje učenice ubijedi da bilo gdje na svijetu postoji prostor pravde za sve, ona se čuva i primisli na takve smjernice i biva naprosto šokirana kada je neki upozoravaju da bi upravo mogla da proizvede takav efekat predajući zapadnu književnost u periodu kada je ona anatemisana kao korijen svog zla. Ono što ona jasno uočava kroz naraciju i živo predavanje, ujedno kao i savremenik suludih i destruktivnih dešavanja u Iranu, je da se svaki čovjek mora za svoju slobodu izboriti sam. Ona će, birajući napuštanje svoje zemlje i odlazak u Ameriku izabrati svoj put, ali će osuditi svaku, ma i najmanju inisinuaciju da je takvo što sugerisala svojim studentkinjama. To nije bio nimalo jednostavan zadatak i iziskivao je posvemašnju zrelost njenih sagovornica i žena koje su kroz književnost koja razotkriva apsurd ideologije i porobljavanja ličnosti i slobode vidjele jedan od puteva za svoje sopstveno oslobađanje. Ono što nužno provejava kroz cijelu knjigu je osebujna ličnost profesorke Azar Nafisi, koja se ne miri sa mrakom ideologije i suludih represalija, koje se uporno pokušavaju inpregnirati u glave iranske žene, ali i muškaraca u tom svijetu. Paleći svjetlo pred tim mrakom u svom sazrijevanju kao profesora i ličnosti profesorka Nafisi će zaista postati primjer svojim učenicama, ali i čitateljima, ma kako oni mislili da je Iran i metaforično daleko do njih. Ali to prepoznati, znači potragu za slobodom prvenstveno u sebi, potom borbu za istinu sa vanjskim demonima. A to podrazumijeva hrabrost ma gdje se čovjek ili žena nalazili. Kroz prikaze njenih likova, a posebno kroz Čarobnjaka, kako ona naziva slobodoumnog profesora koji se skupa sa represalijama na teheranskom univerzitetu povukao sa istog, ona pokazuje da svako ima svoju ulogu, ma kako se nalazio naizgled izuzet od svega izvanjskog. Taj čovjek, koji je prati kroz njene unutrašnje labirinte, jedna je od bitnijih figura u njenom sjećanju. U njegovom povlačenju od svijeta ima izvjesnog dostojanstva i zamora, ali i nakane da se izgura na taj način. Tako Čarobnjak iz sjenke, gotovo nevidljivo čini mnogo za ljude, pa i za nju, koja u tim susretima nalazi snage da izdrži sve ono izvanjsko. Prekid njihovog prijateljstva, koji je on uslovio, kada ona jednom ode iz Irana i bude na sigurnom, u ovom slučaju u Americi, nije neočekivan, mada je vjerovatno za protagoniste bolan. Uloga Čarobnjaka se iscrpila u svim onim susretima, kada je profesorka Nafisi trebala snagu koja će joj pomoći da opstane, a jednom kada sigurnim korakom ode nekim putem koji neće biti u toj mjeri zagušljiv i uloga Čarobnjaka postaće bespredmetna. Poslije knjige ove hrabre Iranke ostaje osjećaj da svijet možda ima tamnu podlogu, ali da je na toj podlozi puno zapaljenih plamičaka. Jedan od njih je svakako i onaj koji je zapalila Azar Nafisi. Š E H E R 13 BANJA LUKA 137 Slavko Podgorelec (tonski zapisi) 17 Ivan Hetrich redatelj Kafana (Kaseta 1.) TV Zagreb Pedesetih i šezdesetih godina, otkrivajućI televiziju, vizualizirali smo i Krležu. Ivo Štivičić je adaptirao Krležin “Vražji otok” i zatražio od režije da povremeno napusti studio. Tako su po prvi put u našoj TV-drami upotrebljeni filmski odlomci, netonski, ali pokriveni glazbom. Uz pokojnog Ivu Šubića pojavio se ADEM ĆEJVAN. Njegova pojava, glas, gluma (čas suptilna, čas agresivna) osigurali su Ćejvanu niz zapaženih uloga u kasnijim TV dramama Zagrebačkog studija. Prošle su godine, magnetofonskih zapisa o tome nema, ostala je poneka stidljiva kritika ali se Adema Ćejvana s nostalgijom sjećam kao odličnog karakternog TV-glumca s kojim je uvijek bilo ugodno surađivati. Zato srdačne čestitke povodom njegova jubileja, uz želju da i dalje – tako snažno bude prisutan u našem kazališnom, filmskom I televizijskom životu. Zagreb, 1.3.1982. godine EHER 14 Š BANJA LUKA Adem u pozorištu, u kafani Slavka Zamole, snimano marta 1982. godine. Društvo: Adem, Boris (Pržulj), Baha (Muhamed Bahonjić), Nešo (Nebojša Zubović) i Slavko (Podgorelec) (Adem, monolog) Naši ljudi vole šljivu i peku rakiju. Koju su Turci donijeli na ove prostore. Volio je naš čovjek gledati razvoj šljive. Dugo čekati da poplavi. Volio je i braniti, štititi od ptica grabljivica da bi to na kraju stresao. To je nasloženiji proces, i na kraju će kemija učiniti svoje. Sva ona previranja tamo, amo. Dajder bogati još jednu (kelneru, op. S.P.) zatajio sam. Dok ne dođe ti možeš ostati pust, šta je Sahara... Kad niđe (nova rakija) ništa u tebi; kakva slamka, nema slamke, al’ popij ti nju još jednu. Sad je hrvač. Treba ovladati prvu, užasan napor, treba preći Himalaju dalajlamskih visina. Ovo je Bahus učinio svoje. Vrlo kompleksan posao kad ti čuješ neke tople, s potiljka, note koje se kičmom spuštaju, moždanom srži do (...) i tu će se čekati. Dvije loze, dvije čaše piva. Onda ima svega, onda ima i uloga i Šekspira. (Nebojša Zubović ) ...A sinoć, Ona čeka Adema i ja nailazim. Ja sam došao oko pola jedanaest, prvo što sam pomislio, fala ti bože, mene čeka. Da me vidi . Međutim ona hoće njemu (Ademu) da odnese poklon. Ja se odmaknem.To bi samo njemu napravio, svom jaranu... I dovedem je. Nebojša Nešo Zubović Sjećanja Predstavljamo vam “atipičnu” monografiju o životu i radu banjalučkog glumačkog velikana Adema Čejvana, vrijedno ostvarenje autora Slavka Podgoreleca. 27 Branko Pleša glumac i reditelj Povodom jubileja ADEMA ĆEJVANA Hommage, koji jedno pozorište, grad, kulturna sredina, jugoslovenski glumci žele da upute glumačkoj reputaciji jednog vrsnog pozorišnika kakav je Adem Ćejvan, trebalo bi u ovoj množini priznanja raznih izraza da se artikuliše iz stvaranja Ademovog u najneposrednijem i najmasovnijem mediju - televiziji. Mislimo ovde na onaj nezaobilazan i trajan doprinos televizji kojoj Ćejvan, za razliku od onih koji joj nekritički, a spremno prilaze, pristupa kao glumac – poslenik, koji se ni po cenu od otsustva ne odriče svog mirnog “nek smo mi živi”. U toj čestoj i usputnoj, a uvek označenoj Ademovoj krilatici, ima onog nečeg ortodoksno pozorišnog, naoko gotovo neobaveznog obožavanja “lepe” umetnosti, s jedne strane – i, reklo bi se, šeretskog, a stvaralačkog prezira prema svemu u tom teatru preživelog, odavno nasleđenog i mrtvog – zbog čega voli televiziju. Ćejvanova, kao i kod većine pozorišnih glumaca, povremena pojava (ali zato zapažena prisutnost) u ovom najmodernijem od svih izuma koji je do sada ponuđen glumčevom prisustvu, ta Ćejvanova pojava na TV, izgleda, kao da ne gubi od svežine prisutnosti bliskog nam i ljudskog gledanja tako poznatog i proosećanog gledanjem oko u oko, živo u živo oko. Tako se i bez te prenosne sprave od vajkada čovek i ahbab gledao, prepoznavao i družio – na razdaljini oka, prisan i prihvatljiv. 168 170 14 Mira Stupica Rade Šerbedžija15 Adem je uvek u meni ostao vedar, mio, duhovit, topao, pun neke lepe energije i svetlosti. Ispričaću tako neka tri naša tužno-smešna susreta. Bojan (Stupica) i ja smo otišli iz Beograda, u neke tri sezone, u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, a tamo je bio naravno, i Adem, i bili smo često partneri u predstavama. Na jednoj od proba bili smo na sceni Adem i ja, Bojan je sedio u prvom redu partera i slušao probu. Ja sam taj dan došla kući na tri ćoška i stalno sam počela nešto da zakeram Ademu: te nemoj da staneš tu, te kako to kažeš, te okreni se meni, te govori glasnije, te neću te čuti ni ja a kamoli publika, i tako ja zvoc, zvoc, zvoc, zvoc, dok on ne vrisnu. Svi zanemismo, a Adem se u toj pauzi okrete Bojanu i reče: „Bojane, ja ću nju da zadavim!“ Bojan se smeje pa kaže: „ Razumem te Ademe, razumem te, vrlo te dobro razumem, jer i ja, poneki put, dođem na tu ideju, a onda opet pomislim kako je mlada, lepa i talentovana, a ume da bude i dobra, veruj mi, bila bi šteta da je udavimo! Nego znaš šta, idemo mi svi dole u bife na jedno piće, pa ćemo se smiriti i nastaviti našu probu“ Naravno svi se smeju, a ja i Adem zagrljeni, cerekajući se, siđemo u bife. Bojan i ja se posle nekog vremena vratismo u Beograd, ali smo se često čuli i viđali i sa Ademom i ostalim kolegama - gostujući mi u Zagrebu ili oni u Beogradu i tako se održavala ta temperatura prijateljstva. Godine prolaze, i jedne crne, izgubismo našeg Bojana. Bila sam na rubu da odem i ja, nije mi se ni živelo ni radilo, bila sam bolesna, bila sam u nekom gustom mutnom mraku, potpuno ugasla. E, takvu me je jednog dana zatekao Adem, kad se pojavio na mojim vratima. Ćutke smo se zagrlili, dok sam se ja gušila od suza, on me uze za ruke, spusti me na stolicu, kleče pored mene i reče: Dobro veče Banjaluko! Dobro veče prijatelji moji, prijatelji Adema Ćejvana! Bio je Adem Ćejvan ljudina, od one posebne sorte ljudi, koji dok žive gore, a kad se ugase - plamte. Ko dobre zvijezde nad nama. Crn i gorak širokih leđa, a duše pitome ko Bosna njegova blagorodna. Gorštak golubinjeg srca, junak iz romana Dostojevskog ili iz pjesama i priča Branka Ćopića. Bosanski Mića Karamzov, reklo bi se. I ma koliko da je bio sjajan glumac, ne zna se da li veći filmski ili kazališni, Adema Ćejvana se prvo pamti po njegovom čojstvu pa tek onda po njegovoj umjetnosti. Jer, velikih glumaca poput Adema Ćejvana bilo je dosta i biće na ovim prostorima gdje se govori južnoslavenskim jezicima, ali ljudi... rijetki su tako veliki i posebni ljudi kakav je bio Adem Ćejvan. Još i danas pamtim onaj poseban dan kad me je Adem pozvao u Banjaluku, zaboravio sam kojim povodom, ta predstave se i onako zaboravljaju. Ali nikada neću zaboraviti njegov duboki baršunasti glas i onu blagost kojom nas je sve grlio i osvajao. Način kako smo nekako dostajanstveno ispijali šljivovu rakiju koju je on sam pekao i sjedili ispod nekog drveta koje je bilo mjesto pod kojim je on svog „Godoa čekao“. Da, s Ademom se znalo družiti nekako posebno i dostojanstveno, kao i sa Pavlom Vujisićem. Ta ima neke sličnosti između ta dva velikana. Obojica su bili najprije ljudi, a onda sve drugo što su htjeli i što su umjeli. Uz njega se bivalo, uz njega se stajalo, uz njega se pjevalo, uz njega se bekrijalo i nekako - uz njega je vrijeme proticalo nekim posebnim, baš njegovim ritmom. Grkih tamnih očiju, posebnog dubokog baršunastog glasa, koji nas je bratski grlio, Adem Ćejvan je bio ljudina, čovjek koji se ne zaboravlja. 14 15 Sjećanje saopšteno telefonom na 20. godišnjici A.Ćejvanu (Banski dvor, 5.11.2009.) Sjećanje saopšteno telefonom na 20. godišnjici A.Ćejvanu (Banski dvor, 5.11.2009.) Š E H E R 15 BANJA LUKA Feljton STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE PORUKE NETOLERANCIJE I MRŽNJE Piše: Srđan ŠUŠNICA RE/okupacija javnog prostora mržnjom i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju, srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodi nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom, regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi “narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog „Ur-fašizma“. Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja Luka (BiH). Umjesto uvoda Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica. EHER 16 Š BANJA LUKA Etno-fašizam u 4 slike Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti, frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i slavljenja fašizma. Materijal je složen tako, da svaka slika na početku prikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole, zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali, te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i glavne poruke ulice i elite. Feljton Slika 3: Legitimizacija rata i zločina, herojstvo i opsesivni perpetum bellum Nastavak iz prethodnog broja Ilustracija C.9 ZA ELITU NEMA NEDOUMICA DOKLE SMO DOŠLI I ŠTA SMO SVE IZGUBILI: Karta srpskih zemalja koju je 1994. izradio demograf Stevo Pašalić, sada profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu u Banjoj Luci i povremeni vještak odbrane u ICTY u Hagu. RAT, MLADIĆ I KARADŽIČ SU OK, KAŽE ELITA – NAJVEĆI REZULTAT VOJSKE RS JE STVARANJE SRPSKE I SLOBODE KOJU SAD UŽIVAMO: „... Vrijeme je pokazalo da smo bili u pravu kad smo 1992. godine krenuli sa Vojskom Republike Srpske u odbranu srpskih prostora u BiH. Zato Republika Srpska nikad ne smije biti dovedena u pitanje, jer da je nema na ovim prostorima ne bi bilo Srba ili bi ih bilo koliko i u Federaciji BiH. Kolosalan je poduhvat tadašnjeg političkog i vojnog rukovodstva koji su zajedno dali sve da se stvori država srpskog naroda s ove strane Drine...“, izjava Milorada Dodika povodom obilježavanja Vidovdana, krsne slave vojske Republike Srpske i lomljene slavske pogače u manastiru Dobrun (vidjeti Izvore i literaturu - izvor pod rednim br. 18) Nezaobilazan motiv u ovoj šizofrenoj naraciji je naravno i Jasenovac, koji je od simbola stradanja srpskog, jevrejskog, romskog i drugih naroda i antifašista u ustaškom režimu, postao vulgarna valuta za istorijsko-političko potkusurivanje i bolesnu argumentaciju za isticanje uzročno-posljedničnih veza i mjerenje kolektivnih krivica i pravica (slika C8, C10 i C12). Ovu valutnu igru sa monetom „Jasenovac“ započela je još srpsko-beogradska politička, akademska i vjerska elita u drugoj polovini 80-tih, a elita RS od nje danas bukvalno živi. Naravno, i ovdje se vrši silovanje sjećanja i opsesivno se žele zaboraviti desetine hiljada hrvatskih i muslimanskih partizana, antifašista i desetine vojnih i političkih vođa antifašističkog otpora. Da bi ovim sada generacijama istorija NOB-a izgledala više „srpskija“, elita RS se pobrinula da iz javnog prostora, naziva ulica i službenih narativa izbaci gotovo sve narodne heroje NOB-a koji nisu Srbi. Istovremeno je poginule nesretne učesnike ovog kriminalnog rata proglašavala herojima i junacima, dodjeljivala im ulice, a jednog oficira JNA je proglasila i narodnim herojem (slika C13). Brojni lokalni spomenici i spomen-ploče po institucijama poginulim srpskim borcima 1991-1995. postavljaju se uz spomenike poginulim u NOB-u. Negdje se crvena petokraka zadržava i dodaje joj se krst, a negdje se uklanja. Policija, vojska i institucija Predsjednika RS, koji su bili glavni idejni pokretači i nosioci kriminalnog građanskog rata, etničkog čišćenja i agresije. transponuju se u opštekorisne narodne institucije „nove i slobodne RS“. Rezultanta: „oslobodilački i otadžbinski rat je prirodni nastavak NOB-a, a njihov zajednički ishod je dejtonski mirovni ugovor, sadašnje uređenje BiH i Republika Srpska - država srpskog naroda u BiH, kao „istina izrečena jednom za svagda“ (slike C9 i C14). Šta više, otadžbinski rat i NOB se povezuju u jednu cjelinu sa ostalim „oslobodilačkim“ ratovima srpskog naroda i Srbije 20. vijeka (1. i 2. balkanski ratovi i 1 svj. rat) i sa ustancima 19. vijeka (slika C4). Ali elita se ne može zadržati samo na tim potrošenim istorijskim predstavama o „časnoj, ratničkoj i herojskoj“ tradiciji srpskih oslobodilačkih ratova. Mnogo je života potrošeno u posljednjem ratu kako bi srpska elita u BiH uspjela „emancipovati“, očistiti i homogenizovati sadašnju teritoriju RS. Treba se to još nečim podbočiti. Elita se za tu svrhu služi konceptom herojske smrti. Naime, nezaobilazan dio ovog sinkretičkog stapanja narativa su religiozni motivi svetaca zaštitnika i velikomučenika i, naravno, junaka kosovskog mita sa kojima se upoređuju ovi „novi srpski heroji“[6]. (slike C2, C6, C7 i C13) Time se ovaj rat dodatno opravdava kao nužna i ispravna „herojska“ Fotografija C.10 PORUKA ELITE: Ostaci stušene džamije Ferhadija (1579-1993.) koja je srušena sa još 15 banjalučkih džamija i Sahat-kula koja je srušena ubrzo poslije. epizoda u političkoj „emancipaciji“ i homogeniziranju „srpskih teritorija“ koja ima svoju „časnu i oslobodilačku“ tradiciju, ali koja eto opet nije mogla proći bez oružja i krvi, jer su to tako htjeli srpski neprijatelji i „belosvetski moćnici“. Mi Srbi sa tim nemamo veze, poručuje elita, mi smo samo držali prst na okidaču i branili se. A čujte, časno ratovanje zahtjeva i heroje i herojske smrti. „Otadžbinski“ rat je uvijek podvig heroja, i onih preživjelih i onih manje sretnih, i onih „antičko klasičnih“ i onih „haških“. Od svih predstava koje elita u RS servira plebsu, ove su najciničnije i emocionalno najsurovije. Takvim predstavama se kon- tinuirano emotivno iscrpljuju porodice i prijatelji poginulih, ubjeđuje ih se da su njihove žrtve u Slavoniji u decembru 1991. ili na koridoru u junu 1992. ili u Sanskom Mostu u oktobru 1995. bile presudne i imale nekog smisla u svoj toj iracionalnosti, nepotrebnosti i prljavštini njihovog profiterskog etnofašističkog rata. Kao da porodice sada trebaju biti ponosne što su izgubile sve, da bi prijašnja i sadašnja elita mogla profitirati, i materijalno i politički. Ovo je najciničnije u slučaju oficira JNA, majora Milana Tepića. Taj čovjek je pod pritiskom zakletve, naredbe Fotografija C.11 i beogradskih medijski laži „digao u vazduh“ i sebe i nekoliko vojnika Zbora narodne garde Hrvatske i cijelo skladište oružja u bjelovarskoj kasarni 1991. godine, dok je bukvalno istovremeno, kriminalna politička i policijska elita bosanskih Srba i Beograda, istrgovala takva tri skladišta sa „nprijateljem“ – hrvatskom i muslimanskom stranom. Ta srpska trgovina oružjem, zajedno sa švercom nafte, cigara, ratnog plijena i droge, bjesomučno se odvijala od proljeća 1991. pa sve do kraja 1995. a srpsko „svijetlo oružje“ je tih godina nalazilo svoj put i do središnje Afrike. Dok je rat gutao jednog po jednog čovjeka, najmanje 18000 „heroja“ u redovima vojske RS, srpska politička elita je gutala novac, a poslije rata mnogi su tim novcem stvorili svoje privatne političke i kriminalne imperije i karijere. Tako je rat predstavljao „herojski“ izvor ogromnog poslijeratnog bogatstva nove ekonomske elite, koja ga je do sada 5 puta obrnula i politički obezbijedila. A porodice i borci su u društvenoj realnosti RS dobili spomenike, ulice i invalidnine. Predstava o herojima i „pravdenim“ srpskim borcima u „pravednom“ ratu je jedan od stubova sadašnje elite RS koja vješto marginalizuje 99% osobina i učinaka najprljavijeg evropskog rata i agresije ikada, i ističe samo 1%. Taj 1% glasi: rat je bio neminovan i skrivljen od „onih drugih“, rat je nas Srbe odbranio i zaokružio u cjelinu, genocida i etničkog čišćenja nije bilo, za zločine su svi krivi podjednako, Dejton je sudbina, slava herojima, jer sada konačno imamo našu vječnu težnju, „RS“, kojom ćemo mi upravljati za vas. A plebs, k'o plebs – ćuti i puši. © Študentska založba, prvi put objavljeno u Časopisu za kritiko znanosti, godina XL, broj 251. 2013. godine Nastavak u slijedećem broju Š E H E R 17 BANJA LUKA EU i BiH Piše: Jasenko SELIMOVIĆ Ulaskom u zajednicu evropskih naroda sačuvat ćemo stabilnost, nezavisnost i mir Davnih, pedesetih, godina prošlog stoljeća stvorena je EU Evropska Unija (tada zvana drugačije) da bi se sačuvao mir i razvile ratom porušene ekonomije. Nazaslužniji za to je bio Jean Monet, francuski poduzetnik koji je dobio zadatak od francuskog ministra vanjskih poslova: ”Riješi mi pitanje trajnog mira na evropskom kontinentu.” Lakše zadatke su ljudi rješavali. Ipak: Moneova tvorevina je zemljama članicama dalo 60 godina mira. I ekonomskog razvoja. I opšteg prosperiteta. Ali ne i onim zemljama koje su ostale izvan te zajednice. Koga pamćenje služi, može se sjetiti da su Španija, Portugal, Poljska, Češka, Slovačka do prije 2030 godina bile siromašne zemlje. Danas je poljski, češki, slovački životni standard nebrojeno puta veći od makedonskog ili bosanskog. Jednom su bili isti. Ili tačnije rečeno: bilo je bolje kod nas. Eto šta je ta evropska zajednica za te zemlje značila. Eleneise, što bi moj deda rekao. Ako želimo da se zemlje na Balkanu razviju, i ako želimo da Bosnu i Hercegovinu spasimo onog groznog siromaštva koje se sve više širi, moramo tu zemlju uključiti, integrisati, u Evropsku uniju, kako bi to rekli. Tu je račun čist. Ne samo što ćemo time poboljšati životni standard i doprinijeti ekonomskom razvoju zemlje i regije, ulaskom u evropsku zajednicu dobit ćemo nešto još važnije: sačuvat ćemo našu zemlju kao nezavisnu, nedjeljivu, građansku državu. U jednoj regiji, koja će ulaskom u EU osiguravati stabilnost i mir. Zato to treba uraditi. Da bismo mogli graditi bolju budućnost za nas i za našu djecu. Ja sam svijestan da će to mnogima smetati. Te neće da im se diFoto: Goran Mulahusić EHER 18 Š BANJA LUKA raju ta njihova mala kraljevstva, njihova fildžan velika vlast, te neće da ih kvarimo njihove talove, te im smeta evropski red i zakon. Misle, a ne smiju da kažu: ” Ne diraj me, zarađujem odlično na ovom jadnom narodu, pa mi nikakvog reda ni zakona ne donosi ovamo”, ”ne diraj me, radim da ovu zemlju rasturim, pa mi nikakvu Evropu ovamo ne dovodi”, ”ne diraj me, jer ovdje ja vladam, a ne Evropa”. Dobro. Dobro je da znamo. I to je čist račun. I to. Ali treba reći svim tim ljudima. Svima vama koji ste tu zemlju rasturali i na tome se jadnom narodu bogatili, a ništa im zauzvrat vratili, dohakat ćemo mi i vama. Moj je deda bio izbjeglica, moj je otac bio izbjeglica, moji su ratovali i tu zemlju oslobađali od nacista, ja sam sam bio izbjeglica: e, pa neće više! Neće, pa da se na glavu popnete. I vama ćemo dohakati. Polako, sigurno, demokratski, izborima, ali ćemo vam dohakati. Jer znajte: nas je više. Mi smo svjesni da se ovo proširenje Evropske unije neće dogoditi samo od sebe. Naravno. I da treba vremena. I da će biti problema. Znamo i koliko vas ima koji to nećete. I na Balkanu, i u Bosni, i u Švedskoj. Ali znajte: nas je više. Jer mi imamo dva duga da platimo. Jedan dug imamo prema ovoj zemlji koja nas je primila, kad su mnoge druge zemlje to izbjegavale. I taj plaćamo koliko god možemo. A drugi dug imamo prema toj našoj zemlji iz koje dolazimo. A i taj dug ćemo platiti. Jer pošten čovjek plaća svoje račune. Zato ćemo vas pobijediti. Tekst: Jasenko SELIMOVIĆ Situationen i Ukraina kompliceras för varje dag. Efter ockupationen av Krim har många vaknat och förstått att Putins ambitioner sträcker sig längre än de kunnat föreställa sig. Frågan som alla bävar inför är om Kreml kommer nöja sig med Krim eller om man kommer fortsätta vidare till östra Ukraina. EU ledare har protesterat och hotat med visumförbud, sanktioner etc. Men problemet är att EU på kort sikt har få effektiva fredliga medel mot Kreml. För Kreml fruktar inte visumförbud, frysta tillgångar, inte ens sanktioner från enskilda länder. Det enda fredliga medel som Kreml fruktar är sanktioner mot gasimport i EU. Och det kommer inte att hända. För Ryssland levererar 30 procent av den gas som EU behöver. Med andra ord sitter många länder i EU i ett energipolitiskt skruvstäd som de inte på kort sikt kan komma ur. I den allmänna debatten tröstar man sig med att Putin inte kommer stoppa gasleveranserna till EU-länder, eftersom Ryssland behöver våra betalningar. Det stämmer. Men det finns två aspekter som man förtiger. För det första att om nu Ryssland höjer gaspriset till Ukraina med 80 % får man räkna med att desperationen i dess följd kommer att leda till avtappningar (stöld) av gas som passerar genom Ukraina. Och det kommer att orsaka problem med gasleveransen till EU. För det andra: så länge vi sitter fast i Putins energifälla kommer vi aldrig kunna på riktigt Ukraina påverka Putin eller parera Kremls imperialistiska ambitioner. Det som måste göras är att bygga ut energiinfrastrukturen i EU, så att länderna snabbt kan transportera energi sinsemellan. Plötsliga stopp av gasleveranser kan då pareras genom att man snabbt importerar eller exporterar gas och el från andra EU-länder och därmed omöjliggör utpressning från Ryssland. Dessutom behövs nya LNG-terminaler för import av flytande gas i fler hamnar. Men detta mål att ha en gemensam energimarknad i EU är svårt att åstadkomma på kort sikt. Trots vackra och stora ord från medlemsstaterna finns en ovilja att agera. När man kommer hem till respektive medlemsland så är det bara nationell, nästan protektionistisk, politik som gäller inom energiområdet. Därför är det viktigt att fråga lyfts på europeisk nivå, och därför måste europeiska banken (ERBD) och europeiska investeringsbanken (EIB) få i uppdrag att stödja dessa nödvändiga investeringar. Det skulle möjliggöra en diversifiering av energiberoendet och därmed också omöjliggöra utpressningar från Ryssland. Slutligen måste EU-länderna göra upp med idén att avveckla kärnkraften, som Miljöpartiet i Sverige kräver och som Tyskland deklarerat att de vill. I flera länder har de gröna partierna redan lyckats genomföra det och därmed satt oss i beroende av en allt mer auktoritär rysk regim. Det är bl a det som är den bakomliggande anledningen till att Tyskland motsätter sig sanktioner mot gasimport. Det skadar den tunga tyska industrin och därmed omöjligt att förhandla om för tyska ledare. Men det finns också andra samordningsproblem. Den nationella politiska debatten om att vara ”bäst på hemmaplan” är inte synkad med andra länders legitima behov och skydd mot störningar i energitillförseln. Därför krävs det mer samarbete för att klara av de utmaningar som EU:s medlemsländer står inför. Det finns flera olika initiativ som skulle kunna gynna en pan-europeisk utveckling och det finns samarbetsorganisationer som bevisligen har lösningar. Men det som krävs är att medlemsstaterna ger upp vissa delar av sitt nationella självbestämmande i utformningen av EU-omfattande, fungerande energisystem, så att man kan optimera var man bygger och vad man bygger. Det krävs också att man verkligen vill hävda den europeiska konkurrenskraften i världen. Ryssland har medvetet skapat en energifälla. Man har länge jobbat på att skapa ett energiberoende för att med hjälp av gas kunna påverka länder i den riktning Kreml vill. Men vi kan inte sitta fast i den fällan. EU måste kunna skaffa sig fredliga maktmedel att hantera rysk utpressning. Vår frihet och säkerhet är knuten till möjlighet att fredligt hantera EU:s auktoritära grannar. Š E H E R 19 BANJA LUKA EU-Izbori Pripremio Mirsad Filipović Upptakt till EU-valet 2014 EU-valet 2014: Den här gången är det annorlunda I EU-valet den maj 2014 kommer väljarna att rösta fram de 751 personer som ska sitta i Europaparlamentet och som ska representera deras intressen under de kommande fem åren. I och med valet kan väljarna därmed påverka den Europeiska unionens framtida politiska riktning. När hålls valet i mitt land? Varje medlemsstat har sina egna vallagar och varje enskild medlemsstat bestämmer själv vilken av de fyra valdagarna – den 22–25 maj 2014 – som landets egna medborgare ska gå och rösta. I både Finland och Sverige hålls valet den 25 maj 2014. Svenskarna väljer 20 ledamöter och finländarna 13 ledamöter. I Sverige inleds brevröstningen den 10 april, budröstning och utlandsröstning den 1 maj och förtidsröstningen den 7 maj. I Finland kan man förhandsrösta mellan 14 och 20 maj i hemlandet och mellan 14 och 17 maj utomlands. Resultatet från samtliga 28 EU-länder kommer att meddelas söndagen den 25 maj. Hur många parlamentsledamöter kommer att väljas? Sedan Kroatien anslöt sig till EU i juli 2013 har Europaparlamentet haft 766 ledamöter, men detta antal kommer i och med det kommande valet att minska till 751 och stannar på den nivån i framtiden. Dessa parlamentsledamöter representerar drygt 500 miljoner medborgare i 28 medlemsländer. I enlighet med EU-fördragen fördelas mandaten mellan de olika länderna enligt ”degressiv proportionalitet”, vilket innebär att länder som har en stor befolkning har fler platser än länder med en mindre befolkning, men den senare kategorin länder har fler platser än vad de skulle ha haft vid en rent proportionell tilldelning av platser. På vilket sätt är valet annorlunda den här gången? Detta är det viktigaste EU-valet hittills, eftersom det hålls i en tid då EU försöker att ta sig igenom en ekonomisk kris och då EU:s ledare frågar sig vilka vägar vi ska ta i fortsättningen. Detta EU-val gör det inte bara möjligt för väljarna att fälla sin dom över EU- ledarnas sätt att hantera krisen i euroområdet och säga vad de tycker om planerna på en närmare ekonomisk och politisk integration; det är dessutom det första valet sedan hösten 2009, då Lissabonfördraget gav Europaparlamentet flera nya viktiga befogenheter. En stor nyhet som infördes genom fördraget är att när EU:s medlemsstater nominerar Europeiska kommissionens nästa ordförande som ska efterträda José Manuel Barroso hösten 2014, måste de för första gången ta hänsyn till resultatet i EUvalet. Det nya parlamentet måste godkänna kandidaten: enligt fördraget ska parlamentet nämligen "välja" kommissionens ordförande, vilket betyder att väljarna nu har ett tydligt inflytande över vem som ska styra EU. Av de 13 europeiska politiska partierna har fem nominerat en kandidat till posten som EU-kommissionens ordförande. EPP-gruppen har nominerat Jean-Claude Juncker, före detta premiärminister i Luxembourg och tidigare ordförande för Eurogruppen. Den socialdemokratiska kandidaten är Martin Schulz, nuvarande talman för Europaparlamentet. Liberalerna har nominerat Guy Verhofstadt, före detta premiärminister i Belgien och numera ledare för den liberala partigruppen i parlamentet. De gröna har nominerat två Europaparlamentariker; franske José Bové och tyska Ska Keller och vänstern har utsett Alexis Tsipras, partiledare för grekiska Syriza. Den nya politiska majoritet som formas efter valet bestämmer under de kommande fem åren också hur EU:s lagstiftning inom områden som sträcker sig från den inre marknaden till medborgerliga fri- och rättigheter ska se ut. Parlamentet är den enda EU-institution som väljs genom direkta val och är nu en grundbult i EU:s beslutssystem. Det har lika mycket att säga till om som de nationella regeringarna beträffande så gott som alla EU-lagar. Rösträtt – Biračko pravo För att få rösta måste du ha fyllt 18 år senast på valdagen. Det gäller vid alla val. Dessutom finns särskilda regler för de olika valen. Din rösträtt bestäms av uppgifterna i Skatteverkets folkbokföringsregister 30 dagar före valdagen. Alla som har rösträtt kommer inför varje val automatiskt med i en röstlängd och får ett röstkort hemskickat med posten. Röstlängden är en lista som innehåller alla som har rösträtt. Rösträtt till riksdagen Du har rösträtt till riksdagen om du: • är svensk medborgare och är eller har varit folkbokförd i Sverige Svenska medborgare som utvandrat måste alltså någon gång ha varit folkbokförda i Sverige för att få rösta i riksdagsvalet. Rösträtt till kommun- och landstingsfullmäktige Du har rösträtt till kommun- och landstingsfullmäktige om du: EHER 20 Š BANJA LUKA • är svensk medborgare och är folkbokförd i kommunen/landstinget • är medborgare i något av EUs medlemsländer eller medborgare i Island eller Norge och är folkbokförd i kommunen/landstinget • är medborgare i något annat land än de som räknats upp ovan och har varit folkbokförd i Sverige i tre år i följd före valdagen Rösträtt till Europaparlamentet Du har rösträtt till Europaparlamentet om du: • är svensk medborgare och är eller har varit folkbokförd i Sverige • är medborgare i något av EUs medlemsländer och är folkbokförd i Sverige Rösträtt vid val till Europaparlamentet har alltså även medborgare i någon av Europeiska unionens medlemsstater. En förutsättning är att de är folkbokförda i Sverige och att de har anmält sig till röstlängden. De får då inte rösta i någon annan medlemsstat. EU-Izbori Foto: Goran Mulahusić Kako glasati na EU-izborima Rösta i förtid innan valdagen Du kan rösta i förtid från 7 maj ända fram till valdagen 25 maj. Du röstar i en annan lokal än i din egen vallokal. Du kan rösta i förtid i din egen kommun eller i en annan kommun. En lokal för att rösta i förtid kan vara ett bibliotek eller ett kommunhus. Du ska ta med dig ditt röstkort och en id-handling. Så går det till: 1 Välj valsedel. 2 Ta ett valkuvert. 3 Gå bakom en valskärm. 4 S ätt ett kryss för en person på valsedeln om du vill personrösta. 5 Lägg valsedeln i valkuvertet. 6 Lämna ditt valkuvert, ditt röstkort och din id-handling till röstmottagaren. 7 Röstmottagaren kontrollerar att du är du och skriver ned att du röstat. 8 Röstmottagaren lägger valkuvertet och röstkortet i ett kuvert. 9 Röstmottagaren lägger kuvertet i en uppsamlingslåda. 10 Sedan skickas din röst till din vallokal. Detta händer med din förtidsröst Man skickar din förtidsröst tillsammans med ditt röstkort till din vallokal. I vallokalen öppnar röstmottagarna kuvertet och skriver ned att du röstat. Röstmottagaren lägger undan röstkortet och lägger sedan kuvertet med valsedeln i valurnan. Rösta i vallokal på valdagen På röstkortet står ditt valdistrikt, vallokalens namn, adress och öppettid. Du kan bara rösta i den vallokal som står pĺ röstkortet. Du måste visa att du är du Du måste kunna visa vem du är för att få rösta. Du ska kunna visa en id-handling som körkort, pass eller legitimation. Har du ingen id-handling kan en annan person säga att du är du. Men då måste den personen visa en id-handling. Så går det till: 1 Välj valsedel. 2 Ta ett valkuvert. 3 Gå bakom en valskärm. 4 Sätt ett kryss för en person på valsedeln om du vill personrösta 5 Lägg valsedeln i valkuvertet och stäng valkuvertet. 6 Ge valkuvertet och din id-handling till röstmottagaren. 7 Röstmottagaren kontrollerar att du är du, skriver ned att du har röstat och lägger ned valkuvertet i valurnan. Anvisningar På detta kuvert får inte göras någon anteckning eller något märke. Väljaren skall själv lägga in sin valsedel i detta kuvert. Endast en valsedel skall läggas in i kuvertet. Valsedeln får inte vikas Za vas koji imate pravo na glasanje za EU-izbore i dobili ste glasačku karticu sa vašim podacima na vašu poštansku adresu, a stojite slabije sa švedskim jezikom, evo mala pomoć na bosanskom jeziku. Možete glasati i prijevremeno od 7.maja do 25.maja u nekom od lokala u vašem gradu, najsigurnije je vam je u gradskoj biblioteci. Na dan glasanja 25.maja otiđite na vaše biračko mjesto, ponesite glasačku karticu koji ste dobili poštom i vaš identifikacioni dokument. To može biti ID-kort, Vozačka dozvola ili švedski pasoš. Na biračkom mjestu imate glasačke listiće sa kandidatima iz svih partija. Naprimjer ako se odlučite za Jasenka Selimovića, tražite glasački listić Folk partije i na listić, u kvadratić ispred njegovog imena stavite jedan X ili kryss, kako to Švedjani kažu. Možete glasati samo za jednog kandidata ili samo za jednu partiju. Ostale formalnosti, ako ste nesigurni, obavite uz pomoć ljudi koji su zaduženi za provođenje regularnosti glasanja na vašem biračkom mjestu. Š E H E R 21 BANJA LUKA Reportaža Noršoping, Proslava 22. Aprila Dana Oslobođenja Banja Luke Priredio i foto: Goran Mulahusić BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME Borik Arhivski snimci – Magazin Šeher BL Tekst: Adem Čukur Prostor pod današnjim nazivom Borik omeđen je sa istočne strane rijekom Vrbas, sa sjeverne lokalitetom kasarne ” Vrbas ” i ulicom Jugoslavenske armije, a sa zapadne perifernim objektima lokaliteta Centar II. Do zemljotresa to je na najvećem dijelu bio neizgrađen prostor sa grupacijom borova i sa obrađivanim zemljištem, dijelom zvanim ”Kupusište”. Kako je nakon zemljotresa prioritet bio izgradnja stanova, škola i privrednih kapaciteta, na tom prostoru je, radi hitnosti izgradnje što više stanova, još u toku izrade Urbanističkog plana grada predviđeno veliko stambeno naselje sa odgovarajućim pratećim sadržajima za koje su relativno brzo urađeni i odgovarajući regulacioni planovi. Naselje EHER 24 Š BANJA LUKA je širokom saobraćajnicom (u profilu sa drvoredima, trotoarima i biciklističkom stazom) u pravcu istok – zapad (koja preko novoizgrađenog mosta u Rebrovcu prelazi na desnu obalu Vrbasa) praktično podijeljeno na sjeverni i južni dio. Ova saobraćajnica se na istočnom dijelu ukrštava takođe sa širokom saobraćajnicom položenom u približnom pravcu sjever – jug. koja se završava mostom preko Vrbasa zvanim ”Venecija”. U izgradnji naselja učestvovalo je nekoliko građevinskih firmi iz BiH. U prvoj fazi izgradnje u urbanističkom smislu objekti se grade u vidu jednoličnih pojedinačnih blokova, a radi skraćenja vremena realizacije stambenih objekata, korišteni su već gotovi projekti za pojedine objekte. Tako je na sjevernom dijelu GP ”Vranica ” izgradila nekoliko stambenih osmokatnica i četverokatnica, a na južnom GP ” Krajina ” iz Banjaluke nekoliko nebodera osnovne konstrukcije u montažnom Sjećanje IMS-sistemu, te GP ”Tehnika” iz Tuzle nekoliko četverokatnica. Na sjevernom dijelu pored glavne saobraćajnice izgrađen je i stambeno-poslovni objekat, nostalgično nazvan ”Titanik”. U drugoj fazi izgradnje stambenih objekata u Boriku već se očituju nove urbanističko-arhitektonske pretenzije izražene u prvom redu u snažno strukturalnim, horizontalno i vertikalno razuđenim blokovima, kao i fasadnoj plastici. Taj novi pristup je vidljiv na stepenasto oblikovanim stambenim cjelinama urađenim prema projektu arhitekte Nebojše Balića iz ”Plana”. Osnovna konstrukcija tih objekata je urađena u prenapregnutom armirano-betonskom IMS-sistemu, poznatom i po nazivu – Sistem ”Žeželj ”, a prema autoru sistema, dipl. ing. građ.- konstruktoru Branku Žeželju iz Beograda , svojevremeno u svijetu priznatom i uvažavanom stručnjaku kao jednom od pionira primjene prenapregnutog betona u visokogradnji i mostogradnji. Njegovo prisustvo u graditeljstvu Banjaluke (direktno ili indirektno) je značajno, a datira jos od 1934. g. kada je, kao mlad stručnjak, uradio projekat Gradskog mosta. Početkom šezdesetih godina GP ” Krajina ” iz Banjaluke je na lokalitetu u Rebrovcu izgradila pogon za proizvodnju montažnih armirano-betonskih elemenata u IMS / Žeželjevom sistemu, po kojem su prije zemljotresa urađena dva stambena nebodera u Bulevaru revolucije i nekoliko stambenih objekata u Novoj Varoši i Mejdanu, te poslije zemljotresa po nekoliko stambenih objekata u Boriku, Rosuljama, Centru II i na Čairama i Starčevici. Konstrukcija ovog sistema se sastoji od montažnih armirano-betonskih stubova i kasetiranih armirano-betonskih tavanica koji se horizontalno međusobno utežu u oba ortogonalna pravca. Pored osnovne konstrukcije i pune fasadne plohe su takodje izvođene od ravnih ili profilisanih montažnih elemenata , što je sve znatno ubrzavalo izgradnju prve faze objekata. U prenapregnutom armirano-betonskom sistemu, prema Žeželjevom patentu, njegov saradnik i sljedbenik inženjer-konstruktor Predrag Želalić iz Beograda je uradio projekte za navedena dva mosta preko Vrbasa. Skoro svi objekti u naselju izgrađeni su sa ravnim krovovima čija opravdanost, s obzirom na klimatske uslove, tada još nije bila upitna. Individualna stambena izgradnja zastupljena je uz saobraćajnicu prema mostu ”Venecija ” sa njene zapadne strane i djelimično na rubnom zapadnom dijelu. Pored stambenih objekata istovremeno su izgrađeni i skoro svi prateći objekti primjereni veličini naselja. Centralno, a na južnoj strani od saobraćajnice, predviđen je prostor za objekte robne kuće, društvenog doma, biblioteke i ostalih društvenih sadržaja. Njihov idejni projekat uradio je arhitekta Hamdija Salihović, profesor na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, koji je prvih godina nakon zamljotresa radio u ”Zavodu za studije i projektovanje” u Banjaluci. Od toga je realizovan objekat robne kuće za koji je izvedbeni projekat uradila arh. Emina Kolonić iz iste firme. U tom periodu u naselju su izgrađeni dječiji vrtić i dvije osnovne škole, jedna na sjevernom dijelu naselja, druga - poklon grada Skoplja, na južnom dijelu. Važnu odluku za grad predstavlja izgradnja Gradske toplane na tom prostoru i izrada gradske primarne i sekundarne toplovodne mreže. Toplana je locirana na istočnom dijelu naselja, izdvojeno od stambenih blokova. Tim projektom je obezbijeđeno i snabdijevanje naselja Borik toplom vodom. Projektnu dokumentaciju za navedeno je u najvećem dijelu uradio ili koordinirao ”Zavod za studije i projektovanje ” Banjaluka , a nosioci projekta su bili mašinski inženjeri Vjekoslav Tripalo i Ranko Cvijetić. Projekat objekata Toplane je uradila arh. Ljiljana Niketić. Zbog intenzivne izgradnje grada sedamdesetih godina i naraslih potreba godine 1982. Toplana je dogradena objektom za dva nova kotla, poslovnim prostorom i odgovarajucim pratećim objektima – radionama za održavanje i garažama. Svi navedeni objekti su projektovani u montažnom armirano-betonskom sistemu tipa ”Vemont ”, a projekte je uradio arhitekta Adem Čukur. Pored Toplane, prostor između Vrbasa i saobraćajnice u pravcu sjever-jug rezervisan je za objekte servisnog karaktera, od kojih su izgrađeni objekti ”Autoservisa”, ”Elektro Krajine” i ”Vodovoda”. Sredinom sedamdesetih godina na sjevernom rubnom dijelu naselja, uz Aleju Jugoslavenske armije pored Pravoslavnog groblja, izgrađena je sportska dvorana ”Borik” (opisana u članku ”Sportski objekti”). Š E H E R 25 BANJA LUKA Školstvo Šta dugujemo djeci Amela de la Cruz: razmišljanja oko Pisa istraživanju i školskim raspravama Pažljivo sam pratila raspravu o školi nakon objavljivanja Pisa rezultata. Već duže vrijeme se osjećam razočaranom čitajući "to je greška roditelja, to je greška političara, to je greška nastavnika”. Rasprava počinje izgledati kao pješčano igralište gdje se mala djeca igraju. I sada, kada sam već spomenula djecu, pa kako se ona zapravo osjećaju? Šta žele djeca? Uostalom, zar se to ne tiče najviše djece, pa to je njihova budućnost. Djecu srećem svaki dan u mom razredu. Vjerujte mi ili ne, ali vidim da su žedni znanja, žele da uče, pitaju, razmišljaju i hoće. Svaki dan žele što više saznati o novim stvarima. Potpuno nesvjesni onoga što se događa u društvu. Ponekad se pitam? Treba li da im ja govorim o rezultatima još jednog istraživanja? Ali, naravno, ja najmlađe svjesno ostavljam sretnim, štedeći ih rasprava gdje za ovakve rezultate u školi nastavnici okrivljuju političare, političari okrivljuju nastavnike, gdje Lijeva partija okrivljuje privatne škole, partija Švedskih demokrata okrivljuje strance, Socijaldemokrati smanjenje poreza, a Zelena stranka ukazuje na Fridolina koji je i sam učitelj. Sva ova mišljenja i sve ove rasprave govore jako puno o znanjuneznanju u svim oblicima. Ono što mi nedostaje je rasprava o pravoj ljubavi prema znanju, rasprava o pravoj ocjeni, o onim iscrpljujućim nastavničkim satima koji se potroše na pripremanje nastave. Nedostaje mi jedna rasprava o tome zašto je važno znanje, pa zašto je važno imati dobru školu ( ako mislite da je to sad potrebno ). Naravno da mi nedostaju objektivni glasovi nastavnika, čuju se zaista premalo. Glavni problem nije u Björklundu, glavni problem leži u društvu u cjelini. Ne možemo očekivati velike promjene, čak i ako zamijenimo političare, moramo promijeniti opšti stav društva prema školi i znanju. Mi moramo, svi do jednog, učiniti nešto u vezi ovih promjena. Mi se moramo prestati međusobno optuživati i umjesto toga trebamo zajedno uzeti odgovornost za školstvo. Jer mi to dugujemo djeci i njihovoj budućnosti. Jer budućnost je ono što mi nastavnici, svaki dan, imamo u našim rukama i što ćemo brižljivo čuvati. Foto: Goran Mulahusić EHER 26 Š BANJA LUKA Napisala: Amela de la Cruz Vad är vi skyldiga barnen Amela de la Cruz skriver om sina reflektioner kring Pisa och skoldebatten Noggrant har jag bevakat debatten om skolan efter Pisa resultaten. Länge har jag känt mig arg och besviken på att läsa ” det är föräldrarnas fel, det är politikernas fel, det är lärarnas fel”. Debatten börjar likna en sandlåda där små barn leker med varandra. Och nu när jag nämner barnen, hur känner de egentligen? Vad vill barnen? För trots allt är det barnen som det angår mest, det är deras framtid. Barnen träffar jag varje dag i mitt klassrum. Tro mig eller ej men jag ser att de är kunskapstörstiga, de vill lära sig, de frågar, de undrar och de vill. Varje dag undrar de om nya saker. Helt omedvetna om det som försiggår ute i samhället. Ibland undrar jag? Borde jag tala om för dem om resultaten av ännu en undersökning? Men självklart lämnar jag dem lycklig ovetandes om debatten där lärarna skyller på politiker och politiker skyller på lärarna, där vänster skyller på friskolorna, Sverigedemokraterna på invandrarna, socialdemokraterna på skattesänkningarna och miljöpartiet pekar på Fridolin som är lärare. Alla dessa inlägg och alla dessa debatter talar väldigt mycket om kunskap i alla former. Det jag saknar är debatten om den riktiga kärleken för kunskap om de riktiga betygen, om de riktiga slitsamma timmar som vi lärare sitter och förbereder oss på. Jag saknar en debatt om varför det är viktigt med kunskap, en debatt som talar om varför det är viktigt med bättre skola (om man nu tycker att det behövs). Naturligtvis saknar jag de objektiva lärarrösterna, de som hörs alldeles för lite. Det stora problemet ligger inte hos Björklund, det stora problemet ligger i samhället i stort. Vi kan inte förvänta oss stora förändringar även om vi byter ut politikerna, vi måste förändra samhällets allmänna syn på skolan och kunskap. Vi måste göra något åt denna förändring var och en. Vi måste sluta skylla på varandra och ta ansvar för skolan tillsammans. För det är vi skyldiga barnen, framtiden. För att framtiden är det vi lärare har i våra händer varje dag och det ska vi måna över. Banjalučka razglednica 3 Mapiranje zagađivača Vrbasa - prvi korak ka čistijoj rijeci Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ "Ovo je lipota Božja", govorila mi je prijateljica iz Splita dok smo šetali obalom uz smaragdni Vrbas, nakon - kako je sama rekla - najbolje kafe koju je ikada popila, a u jednom banjalučkom restoranu sa tradicionalnom bosanskom kuhinjom. I mnogi drugi moji prijatelji, sa raznih strana svijeta, bili su oduševljeni zelenom rijekom i njenim obalama. Vješto sam skrivao ispuste otpadnih voda kojih je sve više na obalama našeg grada i oko kojih se širi nesnosan smrad. Oduvijek je rijeka živjela sa svojim gradom, snabdijevala ga vodom za piće, domaćinstva, industriju, ljeti ga osvježavala, mamila brojne meraklije na svoje obale, kupače, ribolovce i majstore dajak camča, i uz brojne parkove bila pluća grada. Savremeni način života rijeci je donio i brojne zagađivače. Glavni predratni zagađivač Vrbasa bila je industrija, kako banjalučka, tako i iz ostalih gradova uz Vrbas i nje- gov sliv. Pošto smo u međuvremenu postali "ekološka" država jer je industrija u Bosni i Hercegovini gotovo zamrla, dalo bi se zaključiti da je rijeka danas znatno čistija nego prije dvadeset i kusur godina. Nažalost, nije tako. Zagađenost Vrbasa je danas možda i veća, a pored kanalizacije u urbanim sredinama gdje ne postoji tretman otpadnih voda, vodu onečišćuju i divlje deponije nastale uglavnom u blizini saobraćajnica na mjestima gdje nema ograda, kao i pritoke i same zagađene otpadom, drastičan primjer je Crkvena u samom centru Banjaluke. Upravo ovo su istakli rukovodioci opština kroz koje protiče Vrbas i njegove pritoke (Gornji i Donji Vakuf, Bugojno, Jajce, Mrkonjić Grad, Banjaluka, Kotor Varoš, Laktaši, Srbac) na promociji projekta "Kreiranje GIS baze podataka i mapiranje zagađivača u toku rijeke Vrbas", koja je održana 15. aprila u Krajiškoj ljepotici. Istraživanje je obavljeno na ukupnoj dužini od 235 kilometara, od izvora do ušća, i dalo je poražavajuće podatke: gotovo dvjesta ispusta otpadnih voda i 115 deponija krupnog, čvrstog otpada. Projekat je, naravno,tek prvi korak i rješenje je još uvijek u magli. A, kako je istakao jedan od učesnika ovog skupa, Edin Hozan, načelnik opštine Jajce, treba raditi na povećanju broja komunalnih redara, proširenju njihovih ovlasti i njihovom uvezivanju sa sudom. Tek tada će akcije uklanjanja deponija, koje su po riječima Huse Sušića, načelnika opštine Donji Vakuf, u planu, i dati konkretne rezultate. Foto: Goran Mulahusić Š E H E R 27 BANJA LUKA Sjećanje Fudbalska bajka VELIKO FINALE Dan kad je naš „Borac“ ispisao istoriju i osvojio Kup Maršala Tita Napisao: Jasmin KOBAŠLIĆ KOBA Pamtim to, kao da je bilo juče. Taj 10. maj 1988., noć uoči događaja koji će ostati urezan u sjećanje svakog istinskog Banjalučanina i Banjalučanke, svakog istinskog zaljubljenika u sport. Događaj koji će se dugo prepričavati novim generacijama, i koji danas zvuči kao neka daleka neispisana bajka. Bajka koja se ipak desila i kojoj je pisac ovih redova bio svjedok. Prelijepo majsko predvečerje, kakvo samo u Bosni može biti, utorak, Banja Luka i "Parkić" puni raje, i svima na usnama predstojeće finale Kupa Maršala Tita. I to ne bilo kakvo finale. U finalu velika "Crvena Zvezda", koja je već bila osigurala titulu šampiona Jugoslavije, a sa druge strane ponos Bosanske Krajine, naš "Borac", koji se očajnički patio u drugoligaškim vodama da osigura mjesto koje vodi u novu Jedinstvenu drugu ligu. Na papiru susret Davida i Golijata, nemoguća misija, ali u našim srcima ponos i potajna nada u čudo. A imali smo pravo na tu nadu nakon "Borčevog" fantastičnog pohoda, gdje su redom, jedan za drugim, padali prvoligaški velikani. Dug put do finala Kao drugoligaš, "Borac" je imao dugačak put do finala. Sve je počelo još 6.maja 1987. u Bosanskoj Dubici pobjedom nad "Radnikom" od 9-0. Nakon toga slijedi pobjeda u Bosanskoj Gradišci nad "Kozarom" 2-0, pa pobjede na domaćem terenu protiv "Elektrobosne" 2-1 i "Rudara" iz Ljubije također sa 2-1. Ovaj ciklus kvalifikacija se okončava u Bihaću teškom pobjedom na penale protiv "Jedinstva" i pobjedom u B.Luci nad "Leotarom" od 4-1. Sve su ovo bile teške utakmice, jer im se možda i nije prilazilo sa maksimalnom oz- EHER 28 Š BANJA LUKA biljnošću, a uporedo se vodila i grčevita borba za opstanak u 2. ligi "Zapad". Sam plasman u šesnaestinu finala je bio veliki uspjeh i s nestrpljenjem smo očekival žrijeb i nadali se da će B.Luku ugostiti neki klub iz tzv "velike četvorke". A dobili smo "Osijek". Kao kadet "Borca" imao sam tu veče čast da "dohvaćam lopte" i iz neposredne blizine budem svjedok početka pisanja ovog gotovo nestvarnog romana. Tog 12.augusta pred oko 10.000 navijača "Osijek" je pao nakon boljeg izvođenja penala, nakon što je u regularnom toku bilo 1-1. Te noći se u istoriju upisuje i golman Tonči Jakovljević, ljubimac domaće publike, neprikosnoveni specijalista za odbrane udaraca s bijele tačke. Banja Luka je u transu, i kad se saznalo da nam je u osmini finala protivnik drugoligaš "Spartak" iz Subotice, finale se činilo bližim, mada još uvijek predaleko i za najveće optimiste. U dvomeču sa "Spartakom" obje utakmice završavaju neriješeno 1-1 i u B.Luci se pobjednik dobija izvođenjem penala i na krilima navijača i Tonče Jakovljevića "Borac" se probija u četvrtinu finala, gdje nas je čekala tada trećeplasirana ekipa 1. lige, novosadska "Vojvodina" na čelu sa slavnim Milošem Šestićem. Prvi meč u Novom Sadu je bio direktno prenošen i putem tv kanala, i "Borac" pruža do tada najlošiju partiju. Uz anemičnu i vrlo slabu igru gostiju domaćini lako slave sa sigurnih 3-0 i tada nam se činilo da je ova priča već došla do svog kraja. Revanš u B.Luci se smatrao čistom formalnošću. Naravno, bio sam prisutan i na toj utakmici. Gradski stadion je izgledao sablasno, tek oko 3000 gledalaca, teren pokriven snijegom i veoma hladno. Neko je na istočnoj tribini zapalio veliku traktorsku gumu i nad Gradskim stadionom se mogao vidjeti crni dim. Dim koji će gostujuću ekipu zav- Sjećanje iti u crno. Mnogi su zažalili što su tog 9.decembra 1987. godine pored Gradskog stadiona izabrali toplinu dvorane "Borik" u kojoj se odigravao tradicionalni Turnir u malom fudbalu. Jer ovo je bila noć za pamćenje. Noć za nezaborav. Noć pobjednika. Pošto je teren bio prekriven snijegom igralo se sa crvenom loptom. Prvih 30-tak minuta na terenu se nije dešavalo ništa posebno. Rutinirani gosti i težak teren su bili velika prepreka za domaćine. Ali, negdje oko 35.minute, kapiten domaćih Damir Špica ulazi u jedan oštar duel, nakon kojeg jedan igrač gostiju ostaje ležati na terenu, a crvena lopta... Crvena lopta je pukla. Pošto je to bila jedina specijalna lopta meč se morao nastaviti "običnom" bijelom loptom koja skoro da se nije ni vidjela na terenu. Kao što je pukla crvena "tangovka", tako će i gosti iz Novog Sada da puknu. Sa 6-1, nakon 1-0 u poluvremenu!!! 6-1!!! Široj fudbalskoj javnosti se tada predstavio Senad Lupić koji je gostima "uvalio" 4 gola, a u strijelce su se još upisali Suljo Beširević i Nenad Popović. Gradski stadion je cijelo drugo poluvrijeme bio u transu i činilo se da se na tribinama nalazi 30.000 a ne 3000 navijača. Zadnjih 20-tak minuta, nakon što se putem radio prenosa širila vijest da "Borac" lomi "Lale", počele su se slijevati kolone navijača ka stadionu. Na kraju je to bila banjalučka samba jedne decembarske noći. Slavilo se do ranih jutarnjih sati. "Borac" se plasirao u polufinale Kupa Maršala Tita! Sada je važno bilo ne dobiti "C.Zvezdu" jer ko se sastane sa "delijama" u finalu obezbijeđen mu je nastup u tadašnjem Kupu pobjednika kupova, pošto je "Zvezda" bila šampion države i nastupaće u Kupu šampiona. I sreća je bila na našoj strani. Dobili smo "Prištinu". Nimalo lak protivnik, sa frenetičnom publikom. Ali, ko nas je tada mogao zaustaviti? Ko? Prvi meč u Prištini se završava sa povoljnih 11 nakon gola Alberta Pobora i činjenica je da samo još jedna utakmica dijeli "Borac" od finala. U revanšu je Gradski stadion bio ispunjen do posljednjeg mjesta, oko 25.000 gledalaca. Teška i napeta utakmica koja se završava bez golova, i pošto tada nije vrijedilo pravilo "gola u gostima" pristupilo se izvođenju penala. Gosti uspijevaju samo jednom nadmudriti našeg gorostasa medju stativama i "Borac" slavi sa 41. 13.april 1988. BORAC JE U FINALU KUPA MARŠALA TITA! Borac u finalu I sad da se vratim na početak ove priče. Da se vratim u budućnost. Utorak, 10.maj 1988. Pošto tada još nije bila osnovana navijačka grupa "Vultures" tj "Lešinari", u Beograd se išlo na različite načine. Privatnim automobilima, autobusima preko preduzeća, ili kao mi jeftinim vozom, tzv "ferijalcem". Veliki popust za učenike, studente i nezaposlene činio je ovaj način prijevoza atraktivnim. Te smo se večeri nas oko 200 okupili u "Parkiću" i oko 20:00, uz navijačke pjesme i poklike, krenuli pješaka ka željezničkoj stanici. Sjećam se dobro kako je neko u tom trenutku rekao da je večeras Banja Luka najpametniji grad na svijetu. Jer odoše sve budale. A dan prije smo sa istog mjesta ispratili autobus fudbalera "Borca". Crvene boje, nimalo luksuzan, malo se razlikovao od lokalnih autobusa, pa je raja u šali dovikivala da nigdje ne staju do Beograda da ne bi morali primiti neželjene putnike. U Beograd smo stigli u ranim jutarnjim satima. Srijeda, glavni grad se tek budio. Razišli smo se po Beogradu u manjim grupama da ne bi na sebe skretali pažnju. Utakmica se igrala po ustaljenoj tradiciji na stadionu JNA, inače "Partizanovom" stadionu, sa početkom u 17.00. Tog dana utakmicu je pratilo 25.000 gledalaca, od čega 40005000 navijača "Borca". Zanimljivo je napomenuti da se među nama nalazilo i oko 50-tak navijača "Partizana", tzv "Grobara". Došli su tu da bi svojim ljutim protivnicima upućivali pogrdne uzvike. Bili su prilično aktivni sve do samog početka utakmice, da bi onda sjeli, ušutjeli se, vjerovatno pribojavajući se da će nas "Zvezda" rasturiti. A mi, mi se nismo nadali ničemu. Bili smo sretni sto smo uopšte i sudionici ovog velikog finala. Međutim, što je meč duže odmicao, a naši fudbaleri igrali kao da su oni šampioni Jugoslavije, počela je u nama tinjati nada, dok se u domaćine unosio nemir. Gromoglasna podrška sa tribina bila je iz minute u minut sve jača i jača, da bi svoju kulminaciju dostigla u 60.minuti kada Senad Lupić, nakon perfektnog centaršuta Amira Durgutovića, dovodi "Borac" u vodstvo od 1-0. Preostali 30 minuta meča trajalo je kao 30 godina. Da li možemo napraviti čudo? Da li je ovo istorijski dan banjalučkog sporta? Nismo vjerovali svojim očima kada je glavni sudac meča Blažo Zuber u 81.minuti "izmislio" penal za domaćine. Zar da pokleknemo pred samim ciljem? Zašto se ovo nama dešava? Loptu na bijelu tačku postavlja kapiten "Zvezde" Dragan StojkovićPiksi. Nasuprot njemu Slobodan Karalić. Golman kojeg je trener Husnija Fazlić neočekivano uvrstio u prvu postavu, zbog čega se do tada standardni Jakovljević naljutio i vratio u B.Luku. Znam da su mnogi od nas bili ljuti zbog te odluke, ali izgleda da je Fazlić imao osjećaj da u ovom Kupu stvori još jednu legendu. Piksi je pokušao "panenkom", laganim lobom po sredini gola, da nadmudri Karalića, ali ovaj je ostao nepomičan na sredini gola i samo lagano uzeo loptu u svoje naručje. Uslijedila je eksplozija oduševljenja među našim navijačima. Skakali smo jedni na druge, ljubili ko je koga stigao. Vidio sam da su i "Grobari" upali u potpunu ekstazu. I oni su počeli da vjeruju u čudo. Zlobnici su kasnije govorili kako je Piksi namjerno tako slabo izveo penal, a zaboravljaju da se prije toga u prvenstvu proslavio izvodeći penale baš na takav način protiv Petranovića ("Velež") i Pacarade ("Priština"). A šta ćeš, Piksi, i nad mangupom ima veći mangup. Ovaj put je to za tebe bio naš Kara. Preostalih 9 minuta "Zvezda" nije imala snage da preokrene rezultat i san je postao java. BANJALUČKI "BORAC" JE OSVAJAČ JUBILARNOG 40. KUPA MARŠALA TITA!!! Bilo je to, i ostalo, prvi put u istoriji ovog takmičenja da jedan drugoligaš osvaja pehar. Slavilo se dugo na tribinama stadiona JNA. Beogradom je odjekivala pjesma ponosnih Krajišnika... PROCVJETALA BIJELA LALA...UZELI SMO KUP MARŠALA... PROCVJETALA BIJELA LALA... RASTI ZVEZDO JOŠ SI MALA... Doček u Banjaluci Vrhunac slavlja desio se dan kasnije u B.Luci, ispred "Boske", na Trgu Edvarda Kardelja, kada će naše šampione dočekati više od 40.000 ljudi. Ne postoji pisac koji u riječi može pretočiti tu atmosferu, tu radost na licima igrača i navijača. Kasnije, nošen žarom osvajanja Kupa, "Borac" uspijeva da sačuva drugoligaški status i plasira se u tad novoosnovanu Jedinstvenu drugu ligu. Nedugo zatim, pod vodstvom Josipa Kužea i na krilima popularnih "Lešinara", "Borac" će ostvariti i dugo očekivani ulazak u 1.ligu, nakon velike drame u zadnjem kolu protiv zrenjaninskog "Proletera". O tome ću možda neki drugi put. A bila su to vremena renesanse banjalučkog fudbala. Nažalost, bila su to i vremena uoči nemilih događaja koja će pogoditi našu zemlju. Mi, navijači "Borca", ponosni smo što smo i tad, pred sumrak zla, zajedno pjevali "...Neka čuje Srbija i cijela Hrvatska da je naša Bosna zajednica bratska..." Nažalost, to nije bilo dovoljno. Našu Banja Luku, kao i mnoge druge gradove, zadesiće veliko zlo. Zlo koje će i naš "Borac" odvesti u istoriju. Jer ovo danas nije naš "Borac". Ovo danas nisu naši navijači. Dok smo mi pozivali na zajedništvo, ovi danas uzvikuju "Nož-žica-Srebrenica". Čovječanstvo računa vrijeme prije i poslije nove ere. Mi, istinski Banjalučani, računamo ga prije i poslije 1990. Mi, koji smo imali tu mogućnost da živimo u boljim vremena, trebamo o tome pričati mlađim generacijama. Neka znaju da nije uvijek sve bilo tako crno. Neka znaju da je grad na Vrbasu bio grad svih ljudi dobre volje. I neka upamte taj datum, taj 11.maj 1988. Datum kada je BANJA LUKA POKAZALA DA ZNA I MOŽE! I MOĆI ĆE OPET, AKO BOG DA! Š E H E R 29 BANJA LUKA Banja Luka danas KADA TRUBA ZAVLADA - SEVDAH UTIHNE Piše: Ozren TINJIĆ Odavno je poznata izreka: ”Kroz Banju Luku ne pjevaj!” Ne bez razloga, jer grad na Vrbasu odvajkada je bio poznat kao rasadnik vrsnih sevdalija. Dovoljno je sjetiti se akademika Vlade Miloševića koji je u svojoj bogatoj muzikološkoj karijeri objavio četiri knjige Bosanskih narodnih pjesama i studija o sevdalinci. Ovim je zauvijek otrgnuo od zaborava tekstove i melodije sevdalinki. Danas, bez nekog posebnog dodvoravaranja Krajiškoj ljepotici, slobodno se može reći da naš cijenjeni akademik nije ni trebao ići u neke druge krajeve BiH da bi nam ostavio takvo bogatstvo. Jer, Banja Luka je bila ”zlatni rudnik” te prelijepe pjesme i muzike. Na samo sebi svojstven način Miloševićeva djela je nastavio svojim proučavanjima prof. Dr Munib Maglajlić. ”Ogledi o usmenom pjesništvu”, objavljeni u Banjoj Luci 1983. godine, svakako su jedno od njegovih najboljih djela koje se bavi sevdalinkom. Banjalučko glumište XX vijeka ostaće zapamćeno po dva glumca, dva velikana, dva Ćejvana, Muhameda i Adema. No, za razliku od Adema, Muhamed je zapamćen i kao jedan od najboljih izvođača sevdalinki sa naših prostora. Nažalost, malo je znano da je dalekih 1927. i 1937. Muhamed Ćejvan snimio u Zagrebu i Beču sevdalinke za tada čuvene gramofonske kuće Polydor i Columbia! Sa dužnim poštovanjem prema Himzi Polovini, Zaimu Imamoviću i Safetu Isoviću, ali tada oni, maltene, nisu ni znali kako izgleda gramofonska ploča, a kamoli da je snime. Baš kao i mnogi drugi. U prigodnom tekstu povodom stoljeća ”Preporoda” u Banjoj Luci, prof. EHER 30 Š BANJA LUKA Fuad Balić je spomenuo ”neka imena banjalučkih pjevača sevdalinki, koji su našem gradu dali atribut prvog muzičkog grada u BiH, a koji nisu imali sreću i priliku da se njihovi glasovi i njihove interpretacije zabilježe na gramofonske ploče ili magnetofonske trake: Muhamed-aga Bahtijarević, od kojeg je podosta pjesama naučio Hakija Karabegović, Ibrahim Avdagić, zvani Dumbaga, prekupac, Muharem Alihodžić, vjeroučitelj, Muhamed Gušić, podvornik u banci, Emin Dervišić, fijakerist, Smail efendija Ekić, službenik u Opštini, Muharem Budimlić, zvani Hodža i dr. Drugu skupinu pjevača čine naši sugrađani čije su interpretacije, zahvaljujući Vladi Miloševiću, ostale zabilježene na magnetofonskim trakama i nalaze se u muzičkom fondu našeg muzeja. Ti pjevači su: braća Karabegovići - Hakija, Mustafa-Mujo i Irfan, Muhamed Ćejvan, Muhamed Gušić, Adem Kovačević, Faik Hadžibegović, Sulejman Pličanić, Mustafa Blentić, Adil Bukić, Munira Gušić, Ferida Hrustić, Rasema Katana, Subha Memić, Derviša Softić, Emina Smajić, Hata Čardžić, Emina Hadžihalilović, Rašida Toplić, Fatka Šeranić, Namik Karabegović”. I tu bi se negdje završavala priča o banjalučkim sevdalijama. Mada, ruku na srce, moglo bi se reći da je sve krenulo 1969. katastrofalnim zemljotresom, a posao dokrajčavanja Banje Luke i njene demografske slike završio se posljednjim ratom. Tako je i sevdalinka utihnula. Grad je izgubio dušu. Početkom maja 1992., po ustaljenom običaju put u grad me je vodio preko Trga Krajine. Izlazim iz ”Boske” i u nevjerici imam šta da vidim. Štipam se za obraze, trljam oči sve kontajući da sanjam. Imam šta da vidim: preko trga hodaju na sve strane bradati likovi sa šubarama i kokardama, preko prsa redenici, na leđima tandžare i raznorazni mitraljezi. Hebem ti, pomislih, evo ih kao da su izašli iz Bulajićeve ”Bitke na Neretvi”. Osvrćem se zbunjeno oko sebe a sve se moleći ne bi li se odnekuda pojavili Boris Dvornik i Ljubiša Samarđić pa da ospu koji rafal. Razuzdana gomila na sve strane. Nepoznata lica. Pomislih, kada su im narasle tolike brade i odakle odjednom ta kostimografija? I samo što donekle dođoh sebi, kad stiže novo iznenađenje iz pravca Gospodske, što para uši i unosi još jednu nevjericu. Trubači se ukotvili kod nekadašnjeg ”Jugotona” i raspalili svirku za razdraganu i dobrano zadriglu od brlje i bijelog luka rulju što veselo poskakuje. Počeh naglas razmišljati kontajući da su ti ulični svirači garant promašili voz ili autobus pa osvanuli, umjesto u Guči, u Banjoj Luci. Godinama što su slijedile, kako onim ratnim, tako i poratnim, trubači nisu napuštali banjalučke ulice i trgove, samo su se orkestri mijenjali. I uvijek su imali pozamašnu publiku dok su rijetki preostali Banjalučani, slučajni prolaznici bježali glavom bez obzira. Jednom riječju - mi jednostavno nismo navikli na taj melos. Koliko se sjećam, čak ga nije bilo ni na Manjači, na Kočićevom zboru, a kamoli u gradu na Vrbasu. Ustvari, nemam ja ništa protiv trube, kao instrumenta, ali mi je svakako draža truba i virtuoznost jednog Louisa Armstronga. Jedna subota u Stockholmu Napisao: Ahmet KOZARAGIĆ Prva subota u mjesecu, vrijeme da se ide na feštu u BH udruženje "Neretva" u Stockholmu. Starkica spremila za ručak pileće batake na specijalan način, jer "što bi bilo jednostavno, kad može biti komplikovano". Ona iskruži i izvadi kosti iz bataka, onda u batake natrpa sitno nasjeckanog bijelog luka, soli, bibera i buđavog sira, pa kada se to sprži na putru, u tavi, na visokoj temperaturi, kućom se razmili miris koji podsjeća na roštiljanje "Kraj Vrbasa sjedi momče, čeka djevojče". O salatici i ostalim zerzevatima da ne pričam. Poslije ručka se spremismo, put pod noge, pa pravac - Stockholm. Na fešti večeras svira Amir Ćejvan iz porodice naše legende Adema Ćejvana, Kvaka. Relativno nepoznat umjetnik, visokih kvaliteta, profesionalne opreme, najkvalitetnijih gitara i pojačala „bombardira“ nas najboljim repertoarom koji sam čuo u državi Švedskoj. Izvanredno odsvira i otpjeva širok diapazon repertoara počevši od starih dobrih narodnjaka, pa preko pjesama Halida Bešlića i Harisa Džinovića, pa malo Španije, malo Italije, sve do "Diar Sraits" čistih, umilnih, najboljih zvukova električne gitare. Na kraju sve začini izvanrednom i instrumentalnom i vokalnom izvedbom najvećeg hita "Pink Flojda", kompozicijom koju svi znamo, a kojoj sam ja zaboravio ime. Ali znam je otpjevati... Feštu svi završismo na nogama, oduševljeni našim Amirom i njegovim nezaboravnim rifovima na svojim gitarama, koje ponekad mijenja i usred pjesme, a da time ne naruši ugođaj i atmosferu kompozicije koju izvodi. Ovakvog muzičara i ovakvog finog čovjeka rijetko susrećemo na muzičkoj sceni i u životu. Amir živi u Gevle-u, sjeverno od Stockholma, i mogu ga preporučiti za sve vrste muzičkih događaja i ugođaja. Starkica i ja stigosmo kući - "Što ću kući tako rano" - oko tri sata, odspavasmo snom nevinog djeteta i probudismo se u nedjelju u 10 sati. Sutra posao, sretan vam ponedjeljak! KAD ZASVIRA AMIR ĆEJVAN... Š E H E R 31 BANJA LUKA In memoriam HAMKO SA VRBASA MUHAREM-HAMKO LITRIĆ (1937. – 2014.) Tekst: Edhem Trako Naš sugrađanin Muharem-Hamko Litrić preselio na onaj bolji svijet u petak, dana 28.02. 2014.godine, u Kristiansandu, Norveška. Osnovnu i srednju školu je završio u Banjaluci. a fakultet u Beogradu, stekavšizvanje diplomiranog inženjera agronomije. Predavao je na Srednjoj trgovačkoj, Ugostiteljskoj i Poljoprivrednoj školi u Banjaluci Radni vijek je završio u AIPK-u. O tome kako je Hamko provodio svoje najljepše godine života, mogo bi se napisati lijep roman, u kome bi glavni lik bio jedan kršni mladić. Bio je visoka rasta,dobroćudan, kulturan i urednog odijevanja, uvijek po posljednjoj modi. Oženio se sa naočitom Cazinljankom Mirzom. U sretnom braku su proveli 46 godina, dijeleći i sretne i teške trenutke koje im je život nametao. Hamko je bio Banjalučanin, što bi se reklo, od glave do pete. Najveći dokaz za to bila je ljubav prema Vrbsu, a na Vrbasu - vožnja Dajaka. Od Ade, kraj Incela, uzvodno do brane u Novoseliji, Hamkin čamac je sjekao vrbaske brzake za ljetnih mjeseci, i to svakog dana. U njegovom dajaku su se vozile mnoge banjalučke ljepotice. Vozile su se u njemu i zvijezde tadašnje muzičke estrade: Lola Novaković i Gabi Novak. Nije nimalo teško dočarati tu sliku. Bijeli čamac, dužine pet metara, u njemu mladi muškarac visok i vitak, tijelo atletsko, bakrene boje, na njemu samo „tarzanke“, u rukama duga motka, snagom mladićevih mišića pramac čamca siječe zelene virove Vrbasa, savladava pjenušave brzake. Ukras za tu sliku može se zamisliti, ljepotica u bikiniju EHER 32 Š BANJA LUKA na pramcu čamca lješkari i uživa predavši svoje tijelo sunčevim zracima.Predah u Novoseliji, kafana Goldbaher, tu su jarani Nurko Golalić i Ferid Ljutić, vozači dajaka kao i Hamko. Pogoste se, malo popiju i zameze. Rakijica i pivce im povrate snagu, pa onda istim pravcem na valovima niz Vrbas do Banjaluke. Naveče korzo Gospodskom, igranka u Domu kulture, kino predstava u Kozari ili Palasu. Bijahu to sretni banjalučki dani. Ali, avaj! Život je prolazan, radost isto tako, a nije ni mladost vječna. Kao izbjeglica sa suprugom Mirzom napustio je Banjaluku10. Avgusta 1995.Rastanak sa rodnim gradom nije se nipočemu razlikovao od ostalih prognaniih iz Banjaluke. Poslije mnogo straha, odvođenja u Mali logor, oduzeli su im kuću i onda su morali preko Save. Prvo utočište im je bio kamp u Gašincima, a onda slijedi Norveška: Tanum i Lavanger. Iz Lavangera, poslije dobijanja komune i stana, dolaze u Søgne nedaleko od Kristiansanda. Savivši novo gnijezdo, u tipičnom norveškom gradiću Søgneu, Hamko i Mirza su otpočeli dugogodišnji izbjeglički život. Svake godine odlazili su na godišnji odmor u svoju Banjaluku. Svi ti odlasci i povraci nosili su pečat nostalgije, radovali su se kada su odlazili za Banjaluku i tugovali kada se vrate u Norvešku. Želja za povratkom Hamki se nije ostvarila. Često je pričao o tome, nama njegovim drugarima kada smo se subotom nalazili na kafici u Kristiansandu. Ali, sudbina je odlučila da bude drugačije. Hamko se vraća u svoju Banjaluku, samo što taj povratak nije obasjan svjetlom, već tamom. Sjećanje Pismo Hedi …I Pobrđa Đumišića… Piše: Aljoša MUJAGIĆ Tvoj odlazak, iako očekivan, duboko me je pogodio. Naše zajedničke godine udahnule su ljepotu i mome životu, još od najranijeg djetinjstva kada smo pikali loptu na Barama, raja sa Pobrđa i podpećinska. Mali “nogometni ratovi” završavali su se sa modrim nogama i ponekad odvaljenim noktima na palcu noge kojom smo obično udarali loptu. Nije tada bilo puno patika, pa smo najčešće igrali bosonogi, i na putu se znao ispriječiti kakav busen i obično je komad nokta i kože visio uz obilno krvarenje koje smo zasutavljali hajdučkom travom i provizornim zavojem. Iz sjećanja izranjna osnovan škola “Filip Macura”, i dva razreda, jedan gdje sam ja bio sa Miloradom, Tofkom, Sobom, a drugi gdje si bio ti s Lastom (Mehmedom) i ostalima sa kojima smo ratovali na nogometnom polju. Druga četiri razreda osnovne škole išli smo u školu “Zmaj Jove Jovanovića” kod starog suda i Vodovoda gdje nas je direktor Halid tjerao da poštujemo red i ponašamo se kako to dolikuje učenicima. Tu se takođe nastavilo druženje, i uz nogomet, jer smo uglavnom svi prešli u novu školu iz škole “Filip Macura”. Mira Trkulja, nastavnica njemačkog, bila je strah i trepet. Za nju se govorilo da ide u penziju, ali mi završismo osnovnu školu i odosmo u srednje, a ona nastavi da uči nove generacije, da bi tek po našem upisu na fakultete otišla u penziju. Profesori Radovanović, Pelčić, Memić i drugi su nastojali da usade znanje u naše glave, neke tvrđe a neke nešto mekše. Uglavnom je to bila dobra generacija koja ode na zanate, u srednje škole i kasnije na fakultete. Jedan kratak prekid u našem druženju nastupio je kada sam ja upisao Gimnaziju a ti ode u Tehničku čkolu. Srednjoškolski dani prođoše brzo i nađosmo se uskoro na fakultetu. Zagreb je bio mjesto moga boravka, a ti nakon godine rada nastavi studije u Banjaluci gdje si bio dobar student i tamo EHER 34 Š BANJA LUKA upoznao svoju buduću suprugu, koju si znao i od ranije, te 1975. zasnovaste porodicu i dođoše nam Adnan i Sejo u narednim godinama. Ja upoznah moju životnu drugaricu koja bila kćerka Sekine tetke, i tako se naši putevi ponovo spojiše mojom ženidbom 1976. godine. Znao si mi reći da te nisam pozvao na svadbu iako si stanovao dvije ulice dalje. Kao da te i sada vidim na balkonu očekujući da neko naiđe i da popričaš sa prolaznikom ili ga uvedeš u kuću gdje je Seka ležala sa prvorođenim sinom. Oženih se 3.jula a Adnan bijaše rođen 15. Juna, tako da sam u šali znao reći da ti je tada bilo mjesto uz ženu. To su bili počeci našeg dubokog prijateljstva i poštovanja. Nikada nismo došli u verbalni sukob jer, jednostavno, bili smo više od braće. Zajednički rad u “R.Čajavecu”, gdje sam spoznao tvoje inžinjerske vrijednosti, ljudski kvalitet i odnos prema radu. Vrijeme je letjelo ,godine prolazile, djeca moja i tvoja rasla, zajednički boravci na moru u Zablaću počev od boravka sa Adnanom i Amrom,dok su naše supruge brinule o tek rodjenim Murisu i Seadu. 'Svjetska hrana', kako je Nijo znao reći, pošto smo i njega poveli sa nama natovareni frižiderima punim mesa i prikolicom koju si ti vukao, a gdje smo svi spavali. Tvoja šala, kada mome bratu koji te pitao kakvo ćeš ime dati drugom sinu i tvoj odgovor - naravno, Sead, ističući da je to po njegovom imenu. Vlašić i prva skijanja djece i naša druženja sa Korićima, Bedrom i njegovom porodicom nastavak su prijateljstva kojeg ni promjene koje dovedoše do raspada zajedničke domovine nisu značajnije uzdrmale. U tim uzburkanim vremenima izbiše na površinu loše osobe i otkriše svoje pravo lice. “Merhamet” je pomagao nama koji ostasmo bez posla i prihoda. Vrijeme borbe da se bilo kakvim radom preživi do konačnog sazrijevanja odluke da se naš grad mora napustiti, jer ne samo divlji neko i zločinci dođoše u njega. Ja odoh preko Beograda u Kanadu, a ti Sjećanje preko Madžarske u USA. Sve to praćeno događanjima koja utisnuše u naše duše ogorčenje, kada počesmo da proklinjemo one koji nam to uradiše, koji pomjeriše sa ognjišta i stare i mlade ostavljajući sve ono što smo izgradili i skupljali godinama. Ostadoše voćnjaci, obale Vrbasa, Pobrđa naše mladosti i mezari roditeljski da ih obilazimo dolazeći izdaleka i srećući bivše poznanike koji bi rekli “tko nam ovo uradi?”, kao da oni nisu ni luk jeli ni luk mirisali. O tome koliko nas je otišlo svjedoči prvo ljetna vreva, pa jesenska pustoš grada, kad se protjerani vrate u Švedske, Norveške i ine zemlje koje im pružiše utočište i spasiše od pomahnitalih. Ni udaljenost između zapadne i istočne obale Sjeverne Amerike nisu prekinula naše veze. Radovali smo se odrastanju naše djece koja nisu bila svjesna borbe da stanemo na svoje noge već pomalo u dobrim srednjim godinama. Radost oko njihova diplomiranja, magisterija, udaja i ženidbi - sve su to zbivanja kojima su nam naša djeca uljepšavala život. Bolesti, od kojih smo svi počeli da pobolijevamo i da se hrvemo sa njima, bile su ništa saznavši za MS koji te je u kratkom vremenu vezao za postelju i invalidska kolica, i posljednje dvije godine tvoga života pretvorio u mučenje tvoje duše i tijela, kao i tvojih najbližih. Telefonski poziv, Sejo na liniji, govoreći o tvome odlasku zaustavio je moje misli i mozak gdje su se emocije sudarale i odbijale jedna od druge. Nerazuman govor, zbrkane misli izmijenjene sa Sekom govore o mojoj nevjerici u to šta se desilo. Ipak jedna iskra da se on rodio ponovo i da je napaćena duša napustila isto tako napaćeno tijelo, i da je to konačni ishod bolesti gdje ništa nismo bili u stanju da promijenimo. Znam da će ukućani ispoštovati tvoju posljednju želju da zemni ostaci budu ukopani u rodnom gradu, da i na taj način svedoči o našem bivstvovanju u gradu gdje generacije, posebno Đumišića iz kojih potiče tvoja majka, ostaviše puno tragova koje ni sadašnja vlast neće moći izbrisati kao u pjesmi “I Pobrđe Đumišića”. Znam isto tako da tvoj mezar može biti oskrnavljen, jer tamo nekima ništa nije sveto, za razliku od zemlje gdje si ispustio dušu, a u kojoj to ne bi bilo moguće. Često pomislim da je sva zemlja u rukama Svevišnjeg i da je svejedno gdje će zemni ostaci završiti osim ako i nišan sa imenom nije vid borbe protiv genocida i etničkog čišćenja, kako to teoretičari zločina nazvaše. Jednoga dana srešćemo se na poljima gdje duše slobodno borave, i do tada te pozdravljam. Tvoj Aljoša Š E H E R 35 BANJA LUKA Jedna likovna priča Vrbaske nijanse Susret sa hrvatskom likovnom umjetnicom »banjalučkih korijena« Yasnom Skorup Krneta, uz njenu samostalnu izložbu u Opatiji »Sto lica kravata/Stolica kravata« Piše: Ismet BEKRIĆ Mnogi Banjalučani, posebno oni koji sada žive na sjeveru, u skandinavskim zemljama, u potrazi za suncem rado dolaze na obale Jadrana. Svakog ljeta možemo ih susresti i na poznatoj opatijskoj plaži Slatina, na koju dolaze i naši sugrađani koji su uspjeli da svoje kuće i stanove zamijene za područje Rijeke, i Kvarnera. Osim sunca, mora i razgovora, Opatija im pruža i zanimljive turističke i kulturne sadržaje, među kojima i likovne izložbe. U Opatiji živi, i uspješno stvara, i jedna likovna umjetnica koja je rođena u BiH i koja ima, da tako kažemo, i »banjalučke korijene«. Naime, njen otac Jusuf je iz poznate šeherske porodice Skorup. Riječ je o priznatoj umjetnici Yasni Skorup Krneta koja je dosad, uz učešća na brojnim međunarodnim smotrama, imala i 30 samostalnih izložbi, u Švicarskoj, Francuskoj, Japanu, Italiji i Hrvatskoj. Završila je Školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu i Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjertnika. S Yasnom Skorup Krneta susreli smo se u februaru ove godine, na otvorenju likovne sezone u Opatiji, obilježene jednom nesvakidašnjom izložbom nazvanom »Sto-lica kravata«. »Kravata, nedvojbeno planetarno prisutan element, hrvatskih je korijena, pa sam kao umjetnik inovator željela promovirati taj izuzetni dragulj«, rekla nam je ova umjetnica čije slike krase i opatijske prostore, između ostalih i ulaze u hotel »Milenij«. »Moja likovna priča o kravati nudi realizirani dio mojih zamisli, od idejnih skica preko suvenir-kravata do dizajna. Ideje su inače svuda oko nas. Samo ih treba vidjeti, prepoznati i kreativno osmisliti.« Osimsklopivih kravata od drveta, sa likovnim motivima, pa oslikanih kravata, na ovoj izložbi vidjeli smo i Stolicu kravatu. Tako lica kravata postaju i prave pravcate drvene stolice, produkt dizajna. 36 ŠEHER BANJA LUKA »Ova stolica je, prema mome idejnom rješenju, realizirana u Tešnju, u Artico d.o.o./Artisanud.o.o, od bijelog drveta (javora). Stolice-kravate su, mislim, jedinstvene po tome što su prve u obliku kravate u Hrvatskoj, a možda i u svijetu«, rekla nam je Yasna Skorup Krneta, koja je osmislila i neboder-kravatu, koja bi iz svoje likovne ideje mogla izrasti i u pravi neboder u obliku kravate, sa restoranom na vrhu i galerijom u kojoj bi bila prezentirana povijesna priča o kravati. Naslov jednog Yasninog ciklusa – »Ditiramb zemlje« (2004.) najbolje izražava njen likovni jezik: slikati krajolike, istarske, primorske, bosanske, švicarske, i udahnjivati im poetičnost osjećaja i boje. A ti motivi su »čudesno irealni«, prepoznatljivi ali i nadgrađeni, rašireni u sfere imaginacije, metaforičnosti i svojevrsne bajkovitosti. Slike Yasne Skorup Krneta su istinske likovne bajke, u kojima kućice sa Kastava iznad Rijeke postaju žive, istarski čempresi njišu krovove i sunca, a boje mora kao da se stapajusa bojama Vrela Bosne i Vrbasa. »Dolazila sam često u Banjaluku, u Gornji Šeher, na obale Vrbasa«, prisjeća se Yasna Skorup Krneta. »Sa prozora sam gledala odsjaje brda u vodi koja je imala bezbroj nijansi. Možda sam baš tada u sebi ponijela taj kolorit, tu vrbasku paletu, da bih kasnije tim bojama dodavala nove i nove, prosanjane i još nedosegnute.« Kako prenijeti na papir ili platno boju Vrbasa? Vrbas, zapravo, ima stotine, hiljade nijansi boje i boja. Ljepota likovnog stvaranja je upravo u tome – tragati za tim nijansama, i dodavati im i nijanse boja svojih viđenja i osjećanja. A Yasna Skorup Krneta uprava je na tom likovnom tragalačkom putu. Ovoga ljeta nijanse vrbaskih boja ponovo će se miješati, preplitati sa nijansama boja mora. Kao na platnima Yasne Skorup Krneta. I kao u našim pogledima. Poštenje i lijep gest za svaku pohvalu: Radovan Brčin Rade. Napisao: Ferid Lukačević Jedno veliko Hvala Foto: Ferid Lukačević Priča o jednoj slici i poštenju KK Bosna L-A Landskrona organizirala je jedan izuzetan susret prijateljstva; predstavnici grada Landskrone iz Švedske bili su od 9. do 12. aprila u posjeti gradu Donji Vakuf u BiH. Delegaciju Landskrone predvodio je gradonačelnik gosp. Lennart Söderberg, te Tom Sörensson, Ulf Bergström i predstavnici KK Bosna L-A, Ferid Lukačević i Nail Vajrača. U ime ljubaznog domaćina dočekali su ih načelnik Huso Sušić, predsjedavajući vijeća Tihomir Zrile, Sead Cerić i Hamdija Mlinarević. Kad sam polazio iz Landskrone, jedan od mojih zadataka bio je da sliku, koju sam dobio od načelnika Landskrone, donesem u Donji Vakuf, koju će onda on predati načelniku Donjeg Vakufa. Tako je i bilo. Prilikom zadnjeg dana posjete načelnik Donjeg Vakufa je između ostalih poklona predao umjetničku sliku načelniku grada Landskrone. Opet zaEHER 38 Š 36 BANJA LUKA datak za mene, da tu sliku donesem u Landskronu i predam gradonačelniku. Zadatak sam prihvatio rado, jer su dva grada dogovorila konkretnu saradnju, i ja lično sam bio vrlo zadovoljan.Tada nisam ni slutio da će tek tada nastati problem za mene. Dana 17. aprila 2014. godine bio sam putnik NEO BAS-a Banja Luka. Tog jutra padala je kiša i puhao jak vjetar, u pravom smislu riječi, nevrijeme. Spremio sam stvari i sa mojim prijateljem Kikom uputio se na autobusku stanicu. Kad smo došli tamo, frka, vidim zaboravio sam tašnu. Zamolim Kiku da odleti do kuće i uzme tašnu od majke, sva moja dokumenta i medicina su u tašni. U toj gužvi stavio sam sliku, od koje se do tada nisam odvajao, na stolić restorana koji je u sklopu autobuske stanice. Pola devet, dođe autobus. Svoje stvari sam počeo skupljati i ubacivati u autobus, pri tom Naši putnici su nam uvijek na prvom mjestu: Minela Ćehović. sam se stalno zakretao da vidim ide li Kiko s mojom tašnom. Ni napamet mi SLIKA, zaboravih je na stanici, na stoliću. Negdje u Austriji ustanovih da nemam sliku. Kontaktirao sam osoblje u autobusu, Minelu i Radu, i pitao za pomoć. Odmah su pozvali Banju Luku i pitali agenciju za pomoć. Ništa. Nema slike, nestala. Šta sad da radim, od sramote nisam smio nikom reći, osim mom prijatelju Ceriću u D. Vakufu, pitajući ga ima li se slična slika za kupiti. Nema, glasio je odgovor. Šta sad. Glavobolja. Srijeda, 30. april 2014, jutro. Zvoni telefon. Sa one strane telefona agencija NEO BAS-a Banja Luka i šofer Radovan Brčin Rade. Radosna vijest, za mene, naravno. Po povratku u Banju Luku on se angažovao i na neki način pronašao sliku, na moju veliku radost i sreću. Veliko hvala, i želim da se na ovaj način zahvalim vašoj agenciji NEO BAS- Banja Luka i vašim zaposlenicima Mineli Ćehović i Radovanu Brcinu. Osvjetlali su mi obraz. Ne znam ni kako bih gradonačelniku Landskrone na oči, ni kako bih mu objasnio kako se sve to desilo i šta je sa slikom. Puno pitanja i na ni jedno odgovor, osim konstatacija, sam sam kriv što mi se to dogodilo. Srećom, hvala Bogu, da ima dobrih i poštenih ljudi. Još jedno veliko hvala Radi i Mineli i vašoj agenciji. Poklon u pravim rukama: Gradonačelnik Landskrone Lennart Södeberg. 39 37 Sajam knjiga LITERARNA BANJA LUKA Na Sajmu knjiga u Sarajevu predstavljeni novi brojevi našeg magazina »Šeher Banja Luka«, nova knjiga »Banjalučkih žubora« i novi tekstovi banjalučkih autora Piše: Ismet BEKRIĆ Foto: Ana Judi »Nema stvari kojuće ljudsko sjećanje i pamćenje, individualno i kolektivno, čuvati tako dobro i pouzdano kao knjiga. Knjiga je najbolje mjesto i najbolji način da se pohrani i sačuva vrijeme, jer ona ne čuva stvari poput muzeja, poput filma i fotografije – ona čuva struju svakodnevnog života, predodžbu o sebi i svome mjestu u svijetu koju su imali ljudi jedne epohe, ona pamti unutrašnje forme postojanja i trpljenja…« Ove riječi napisao je istaknuti bosanskohercegovački i evropski književnik Dževad Karahasa, novi predsjednik Duštva pisaca BiH, u povodu Sajma knjiga u Sarajevu, održanom od 23. do 28. aprila. A te istine, životne metafore, u kojima su sazdana naša sjećanja i pamćenja, naš svakodnevni život sa predodžbama o sebi i svome mjestu u vremenu i prostoru, zavičaju i svijetu, najbolje ispoljavaju i stranice naših naslova, predstavljenih na 26. Međunarodnoj smotri knjiga u sarajevskoj Skenderiji i izloženih na štandu pisaca iz dijaspore, u organizaciji Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. I ovog puta predstavila se literarna Banjaluka – magazinom »Šeher Banja Luka«, novom knjigom »Banjalučkih žubora« i novim naslovima banjalučkih autora. Bosanska »kuća knjiga«, mjesto gdje su se susretali pisci, izdavači i čitaoci, ugostila je 24. aprila nove naslove u kojima živi Banja Luka, ona na obalama Vrbasa, i ona, još više, rasuta prostranstvima svijeta. Novi brojevi magazina »Šeher Banja Luka«, u izdanju Saveza Banjalučana Švedske, ponovo su dokazali da su postali istinsko glasilo ne samo jednog područja, Švedske i Skandinavije, nego i svakog dijela svijeta u kojima ima Banjalučana, od Evrope do Amerike i Australije. »Šeher Banja Luka« ima i svoje stalne saradnike u Banjoj Luci, pa je tako postala most između Banje Luke kao zavičaja i svih oni »svjetskih Banja Luka«. Mostovi, banjalučki, protežu se i stranicama nove, već 16. knjige Banjalučkih žubora – »Vezenim mostovima«, koja je također doživjela svoju promociju na Sajmu knjiga, a predstavili su je njeni priređivači i saradnici: Enisa Osmančević Ćurić, Zlatko Lukić, Migdat Hodžić, Muhidin Šarić, Enes Topalović i Ismet Bekrić (urednik). Tim mostovima, satkanim od sjećanja i pamćenja, druženja i nostalgija, prolazile su i poetske riječi banjalučkih autora, iz njihovih knjiga i rukopisa:IrfanaHorozovića, Ranka Pavlovića, Zlatka Lukića, Jovana JoceBojovića, SeadaMulabdića, NedžadaTalovića, KemalaCoce, IdrizaSaltagića, Kemala Handana, Denisa Dželića, Edhema Trake, Ljubice Perkman, Slobodana Bojića, Severina Rakića, Harisa Grabovca, Sadete Sokol, Mustafe Bajagilovića. IsmetBekrić je predstavio i nove knjige banjalučkih autora – »Žal za Vrbasom« Mirsada Omerbašića i »Put u nepoznato« Enise Bajrić. U poruke još jednog Sajma knjiga u Sarajevu, pod geslom »Riječ – Knjiga –Univerzum«, banjalučki autori su tako, na najljepši način, utkali i poruke iz svojih tekstova, sa stranica svojih knjiga, magazina »Šeher Banja Luka« i novih Banjalučkih žubora. Pisati i čitati, znači – disati. I biti uvijek na strani dobrote, ljepote i istine. 40 Dinko Osmančević BIJELA UKRŠTENICA/KRIŽALJKA (sami upisujeta crna polja, broj crnih polja nalazi se u zagradi na kraju svakog retka) BANJALUČKE GRAĐEVINE 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 1 2 3 4 5 6 VODORAVNO: 1. Prema, ka -- Prvo slovo -- Najpoznatija banjalučka dzamija, pod zaštitom UNESCO (3) 2. Banjalučki hram kulture -- Stara mjera za površinu (1) 3. Grad u Japanu -- Veznik -- Žensko ime (2) 4. Dio hladnog oružja, luk i ... (ekavski) -- Rumunski fudbaler Mutu (1) 5. Građa od libanskog drveta -- Napolju (1) 6. Fudbalski golman Muhamed -- Konj, hat -- Država u Africi (2) USPRAVNO: 1. Najpoznatija banjalučka robna kuća (1) 2. Banjalučka tvrđava (0) 3. Mandrakova partnerka iz čuvenog stripa i lma, princeza (1) 4. Turski vojnici (0) 5. Jezik u Indiji, u Bengaliju i istoimene novine iz Kalkute (1) 6. Grčko slovo -- Onomatopeja laveža (2) 7. Američki glumac Mar -- Treći i prvoi samoglasnik (1) 8. Ratno vazduhoplovstvo (skr.) -- Stari slaven (1) 9. Japanski motocikl (1) 10. Poznata banjalučka doktorska porodica -- Drugo slovo (1) 11. Rimski znak za 500 -- Operske zvijezde (1) 12. Naziv za Papua Novu Gvineju (0) 13. Drugovi, prijatelji (0) 14. Amino propionska kiselina (0) VII. Kongres SSDBIH Sarajevo Birmingham: 30.03.2014 g. U Sarajevu od 6. do 8. juna ove godine, u organizaciji Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine će biti održan 7. Kongres Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine. Pokrovitelj ovog kongresa je: Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH Inače, rukovodstvo SSDBIH će poziv za pokroviteljstvo uputiti i Predsjedništvu Bosne i Hercegovine . Ovaj najveći skup bosanskohercegovačkih državljana koji žive izvan granica svoje domovine bit će održan u Plavoj Sali u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, zgrada institucija Bosne i Hercegovine. Tema kongresa je : „Država BiH – dijaspora i iseljenici, odnos države BiH prema dijaspori i iseljenicima i odnos dijaspore i iseljenika prema državi BiH“ U radu kongresa učestvovat će predstavnici svih članica SSDBiH, kao i ugledna imena iz javnog života bh. dijaspore. Kongresu će prisustvovati predstavnici državnih organa Bosne i Hercegovine, dužnosnici OHR-a, akreditirani ambasadori u Sarajevu i članovi nevladinih organizacija. S poštovanjem, GO SSDBiH Zaim Pašić predsjednik 42 Tortillas med Argeta Æ+g\ijfe\i%K`ccX^e`e^jk`[ZX*'d`e% Ingredienser: Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök Tortillabröd, 16 st Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g) Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g) alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g) Blanda Argeta kycklingpastej med majs och gräslök och krydda med peppar efter egen smak. Fördela ut blandningen pa. . tortillabröd och vik ihop dem. atta Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa. resterande torti. llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15 min. Klart att servera! lindstromrombo.se Smakar lika gott i maten % % som pa smörgasen!
© Copyright 2024 Paperzz
