Da
sam
ja
netko
Istraživanje o stavovima djece
i mladih u Hrvatskoj: interesi,
potrebe, problemi, rješenja
Ana Žnidarec Čučković
Projekt sufinancira
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Projekt financira
Europska unija.
Ana Žnidarec Čučković
Da sam ja netko
Istraživanje o stavovima djece i mladih u Hrvatskoj:
interesi, potrebe, problemi, rješenja
Forum za slobodu odgoja, 2013.
naslov:
“Da sam ja netko”
Istraživanje o stavovima djece i mladih u Hrvatskoj: interesi,
potrebe, problemi, rješenja
izdavač:
Forum za slobodu odgoja
Kralja Držislava 12
10 000 Zagreb
za izdavača:
Eli Pijaca Plavšić
autorica:
Ana Žnidarec Čučković
urednički kolegij:
Višnja Pavlović
Ana Karlović
Domagoj Morić
Eli Pijaca Plavšić
lektorica:
Marina Brkić
fotografije:
Karlo Mijić
Zagreb, 2013.
citiranje:
Žnidarec Čučković, Ana (2013) Da sam ja netko. Istraživanje o
stavovima djece i mladih u Hrvatskoj: interesi, potrebe, problemi,
rješenja. Zagreb: Forum za slobodu odgoja.
Ova publikacija izrađena je uz pomoć Europske unije. Sadržaj ove
publikacije isključiva je odgovornost autorice i Foruma za slobodu
odgoja i ni na koji se način ne može smatrati da odražava gledišta
Europske unije.
Ova publikacija sufinancirana je od strane Ureda za udruge Vlade
Republike Hrvatske. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost
autorice i Foruma za slobodu odgoja i ni na koji se način ne može
smatrati da odražava gledišta Ureda za udruge Vlade Republike
Hrvatske.
„...ja bi u svojoj okolini promijenio da bude malo više dobrote, onako
volio bi da dođe magična kiša i da poslije kiše dođe duga i onda su
svi dobri. A možemo ih probat nagovorit da probaju biti dobri npr.
kad se družimo s njima da im kažemo: „e nemoj to tako radit, to
meni smeta.“
sadržaj
sadržaj
7
ZAHVALE
9
RecenzijE
11
UVOD 13
1. istraživanje
1.1. Ciljevi istraživanja
1.2. Uzorak ispitanika
1.3. Metodologija provedbe istraživanja
15
15
15
16
2. Osnovne škole 2.1. Identifikacija interesa i potreba djece/mladih u dobi ispitanika
2.2. Identifikacija ključnih problema djece/mladih u dobi ispitanika
2.3. Rješenja navedenih problema
2.4. Što je volontiranje?
2.5. Što želimo učiniti - ideje
2.6. Školski portret
19
21
27
30
31
32
33
3. srednje škole 3.1. Identifikacija interesa i potreba djece/mladih u dobi ispitanika
3.2. Identifikacija ključnih problema djece/mladih u dobi ispitanika
3.3. Rješenja navedenih problema
3.4. Što je volontiranje? 3.5. Što želimo učiniti – ideje
3.6. Školski portreti
37
39
44
47
48
48
50
PRILOZI
Prilog 1. Pisana suglasnost roditelja/staratelja za sudjelovanje učenika u istraživanju
Prilog 2. Dozvola za istraživanje
Prilog 3.Vodič za diskusiju
Prilog 4. Priprema radionice s učenicima
65
65
66
67
68
ZAHVALE
Zahvaljujemo svim školama koje su pristale sudjelovati u istraživanju te ravnateljima koji su
omogućili provedbu i organizaciju. Posebno hvala nastavnicama i stručnim suradnicama ovih škola
koje su pružile iznimnu organizacijsku podršku u provedbi istraživanja.
To su:
• Osnovna škola „Pojišan“ Split (ravnatelj Boris Poljak i pedagoginja Deana Gaić Kaličanin)
• Zdravstvena škola Split (ravnateljica Mirjana Kurtović i pedagoginja Sanja Perić)
• Ekonomska, trgovačka i ugostiteljska škola, Samobor (ravnatelj Franjo Mihalina i pedagoginja
Irena Jordan Lončarić)
• Osnovna škola Nikole Hribara, Velika Gorica (ravnatelj Zdenko Ilečić i psihologinja Sandra
Raković)
• Osnovna škola „Milan Brozović“ Kastav (ravnateljica Sandra Krpan i učiteljica Dubravka
Uroda)
• Prirodoslovna i grafička škola Rijeka (ravnateljica Senija Zelić-Pavelić i psihologinja Sonja
Crnić)
• Osnovna škola Tina Ujevića, Zagreb (ravnateljica Jasmina Hamer i pedagog Damir Kučerauer)
• Prva gimnazija, Zagreb (ravnateljica Dunja Marušić Brezetić i psihologinja Vlasta Lukačević)
Posebna zahvala ide volonterima Foruma za slobodu odgoja Katarini Grbavac i Matiji
Mihokoviću koji su dali izniman doprinos u organizacijskom dijelu istraživanja.
Zahvalni smo i partnerskim organizacijama Foruma te posebno kolegicama koje u njima rade
koje su omogućile lokalnu podršku istraživanju: Most iz Splita (Josipa Vučica) te UMKI iz Rijeke
(Diana Kovačić).
9
10
RecenzijE
U sklopu projekta „Pokreni promjenu! Volontiranje mladih za izgradnju kulture mira“ koji
ima za cilj implementirati novi koncept snažnije suradnje civilnog društva i javnih ustanova koje
brinu o djeci i mladima (prije svega centara za socijalnu skrb, škola i obiteljskih centara) ispitano
je trenutno stanje i potrebe djece i mladih.
Publikacija (izvještaj) je prikaz rezultata kvalitativnog istraživanja metodom fokus grupa čime
se došlo do određenih spoznaja relevantnih za postavljene ciljeve istraživanja. Izvještaj daje
uvid u mišljenja osnovnoškolskih i srednjoškolskih učenika o njihovom mjestu u suvremenom
društvu, mogućnostima donošenja odluka i uvažavanje njihova mišljenja. Dodatnu vrijednost
samog istraživanja moguće je prepoznati u prikazu mišljenja samih učenika o mogućnostima
utjecaja na promjene u društvu. Naime, brojna se istraživanja bave prikazom trenutne društvene
situacije, no rijetka su ona koja se fokusiraju na mišljenja učenika i mladih o njoj. Zanimljivo je
promotriti mišljenja samih učenika (kao interesne skupine) o postojećim problemima na koje
nailaze pokušavajući participirati u društvu. No, stvarna vrijednost prepoznaje se u pristupu
učenicima i mladima te istraživanju njihovih mišljenja o mogućim rješenjima navedenih problema.
U prikazu istraživanja i njegovih rezultata moguće je prepoznati emancipacijski pristup mladima,
te uvažavanje njihovih ideja, kojima se osigurava priliku za aktivno djelovanje i participaciju mladih
u društvenom životu.
Zaključak: Imajući u vidu prethodno spomenute činjenice, o projektu “Da sam ja netko –
Istraživanje o stavovima djece i mladih u Hrvatskoj – interesi, potrebe, problemi, rješenja“ mogu
se izreći visoke ocjene o rezultatima istraživanja, metodologiji i pristupu učenicima i mladima, te
pedagoškim vrijednostima ponuđenih radionica, kao i samog projekta.
dr.sc.Višnja Rajić, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
***
Rukopis predstavlja izvještaj o rezultatima istraživanja kojemu je bio cilj upoznati potrebe,
interese i probleme djece i mladih u nekoliko mjesta u Hrvatskoj. Istraživanje je provedeno
metodom fokus grupa u kojima su kao sudionici bili učenici osnovnih i srednjih škola. I tu je
posebna vrijednost ovog rukopisa. O problemima djece govore djeca, a ne odrasli. Takvih je
istraživanja u Hrvatskoj relativno malo, a što je rezultat još uvijek prevladavajućeg stava odraslih
da mišljenje djeteta nema posebnu važnost u situacijama rješavanja pitanja vezanih za njihov
život. Iako je UN-ova Konvencija o pravima djeteta na snazi punih 24 godine, a koja priznaje
dijete kao subjekta s pravima među kojima su i ona koja mu omogućavaju da se njegov glas čuje
i uvažava, još uvijek je velik broj odraslih koji smatraju da upravo oni tj. odrasli najbolje znaju što
djeci treba i što ih muči. A upravo je obrnuto. Odrasli drugačije vide svijet od djece odnosno
percepcija djece je drugačija, jer su i njihova znanja i iskustva jedinstvena i drugačija. I zato da bi
11
znali zadovoljiti djetetove potrebe, da bi odgovorili na njihove interese i probleme i time donosili
bolje odluke odrasli trebaju djecu slušati što govore i njihovo mišljenje uzimati ozbiljno. Davati
im priliku, poticati ih i pomagati im da iznose svoje stavove.
Da je to istina najbolje govore rezultati prezentirani u ovom izvještaju. Djeca vide i prepoznaju
probleme i imaju svoje mišljenje o tome kako ih riješiti. Ponekad su ti odgovori odraslima
smiješni i naivni, ali u suradnji s odraslima sigurno je da bi doveli do jednog novog kuta gledanja
na probleme i njihovo rješavanje. Istodobno, na temelju dječjih odgovora može se identificirati
njihov položaj u našem društvu, a koji nas vraća na temeljno pitanje zbog čega su djeca i mladi
marginalna skupina kad je riječ o mogućnostima sudjelovanja u pitanjima koja ih se tiču. Što
učiniti da bi participativna prava djeteta više saživjela u svakodnevnom životu obitelji, škole
i cjelokupne zajednice? Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan, ali je sigurno da njegovo
rješavanje treba uključiti sve i svakoga. I upravo stoga smatram da je ovaj rukopis namijenjen
prvenstveno odraslima, ali i djeci. Pravo je djeteta da iznosi svoje mišljenje i da bude saslušano. Iz
dječjih izjava odrasli mogu mnogo naučiti, shvatiti svijet djeteta, ali i reagirati u situacijama kada
djeca svojim izjavama pokazuju da možda nisu dobro shvatili svoja prava. Rezultati provedenog
istraživanja svakako bi mogli potaknuti stručnjake u odgoju i obrazovanju da preispitaju svoje
stavove i ponašanje prema djeci i mladima, a dionicima civilnog sektora oni mogu biti putokaz u
djelovanju i planiranju daljnjih aktivnosti.
Ovaj rukopis, pisan jednostavno i razumljivo, prihvatljiv je najširem krugu čitatelja i kao takav
može pridonijeti jačanju javne svijesti o važnosti da se glas djeteta čuje.
Kao recenzentica preporučam ovaj rukopis za tisak, jer on to zaslužuje svojom kvalitetom,
provokativnošću i aktualnošću.
dr. sc. Dubravka Maleš, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
12
UVOD
Kako je djeci i mladima danas u Hrvatskoj? Koje su njihove potrebe? Što ih zanima i mogu li
u školi i u slobodno vrijeme upotpuniti te interese i razviti svoje potencijale? Što im je potrebno
i vide li sebe kao važne aktere, kao one koji mogu utjecati na svoju okolinu? Poznaju li pojam
civilnog društva, volontiranja, doprinosa zajednici i stvaranja pozitivnih promjena u društvu?
Sva ova pitanja bila su nam motiv i inspiracija za provedbu kvalitativnog istraživanja, kojim
bismo saznali više o razmišljanjima i osjećajima djece i mladih do 18 godina, u Hrvatskoj danas.
Istraživanje je provedeno u svibnju 2013. g, u četiri osnovne i četiri srednje škole u Splitskodalmatinskoj, Primorsko-goranskoj i Zagrebačkoj županiji te gradu Zagrebu.
Često se u javnosti djeca i mladi spominju kao objekti, kao oni o kojima se odlučuje, koje treba zaštititi, te nerijetko, kao problem. Spominju se u kontekstu zaštite dječjih prava, u kontekstu
crne kronike, kontekstu politike te socijalne zaštite. Prerijetko i premalo pita ih se za mišljenje,
što je nešto što su nam i u ovom istraživanju ponovo potvrdili.
Govori se o društvu znanja, o rastu i napretku, o potrebi za društvenim promjenama, no
možda i premalo brige vodimo o razvojnim, emocionalnim i intelektualnim potrebama buduće
generacije. Koliko smo stvarno upoznati s doživljajem djece i mladih o društvu kakvo jest danas,
koliko znamo o tome kako na njih utječu društveni događaji i promjene, i koliko im omogućujemo
izražavati mišljenja i potrebe?
Pozivamo čitatelje ove publikacije da zajedno s nama krenu u istraživanje njihovog unutarnjeg
svijeta – kako bismo ih bolje razumjeli i zajedno uložili kvalitetnije napore u izgradnji društva koje
će ih prihvatiti i omogućiti im razvoj punog potencijala.
Forum za slobodu odgoja
„Ja mislim da je najveći problem današnjice naći neku osobu koja razumije djecu, koja
suosjeća s njim, koja će pokušat’ ostvarit’ njegove, te snove koje ima i biti uvijek uz
njega kad je tužan, i ima neke probleme.“
„Ja bi’ najradije promjenio da ljudi više misle na druge, jer sebičnost je veliki problem u
svijetu i to, kad bi’ malo više mislili na druge, onda bi nam bilo bolji svijet.“
„Ja bih isto promijenila, znači, da ljudi imaju više tolerancije prema različitostima, a to
bi napravila, mogla postići edukacijom. Znači, da učimo ljude i mlade općenito da su
jednako vrijedni unatoč razlikama...“
14
Napomena: Važno je napomenuti da se u tekstu ponekad koristi riječ npr. učenici koja objedinjava
oba spola, a ponekad (u citatima) učenica ili učenik. Zbog osjetljivosti na ravnopravnost spolova i
na rodno pitanje u hrvatskom jeziku te zbog lakše čitljivosti teksta, autorica koristi naizmjenično
oba konstrukta. Gramatički rod u tekstu ne predstavlja rodnu oznaku i ne izražava preferenciju
jednoga spola u odnosu na drugi.
1. istraživanje
1.1. Ciljevi istraživanja
Istraživanje je usmjereno na osobne vizije djece i mladih. Istraživala su se njihova mišljenja
o glavnim problemima generacije, mogućnostima te rješenjima i idejama vezanim uz ovu
problematiku. Propitivalo se isto u dječjim okruženjima: škole, obitelji te lokalne zajednice. Djeca
i mladi su kroz istraživanje pozvani otvoreno reći što smatraju presudnim za svoje aktiviranje u
školskoj i lokalnoj zajednici.
Polazna pretpostavka jest da upravo oni imaju jedinstvene vizije i ideje, kao i uvid u probleme
svoje generacije (npr. isključenost iz društva jer si drugačiji, siromaštvo, obiteljski problemi).
Međutim, oni često imaju i ključ za rješavanje takvih problema – kreativne ideje kao moguća
rješenja. Također, istražuje se uvid u percepciju djece i mladih o važnosti njihovog mišljenja i
uvažavanju istog.
Specifični ciljevi istraživanja podrazumijevaju:
• INTERESI – Dobiti uvid u interese djece i mladih, prepoznati postojeće resurse škole i
lokalne zajednice za ostvarivanje interesa, idenificirati način odabira aktivnosti od interesa i
procjeniti razinu zadovoljenja osobnih i vršnjačkih interesa
• KLJUČNI PROBLEMI – Idenificirati ključne probleme djece i mladih u školi i zajednici,
prepoznati osobne probleme mladih i probleme generacije, osvijestiti važnost uvažavanja
vlastitog mišljenja i sudjelovanja pri donošenju odluka te procijeniti osjećaj sigurnosti u školi i
lokalnoj zajednici
• MOGUĆA RJEŠENJA – Navesti moguća rješenja za navedene probleme te dobiti uvid u
mogućnost samostalnih akcija ili ideja kako promijeniti postojeće stanje te koji su resursi za to
potrebni
• VOLONTIRANJE – Odrediti razumijevanje pojma „volontiranje“ te identificirati mjesta i
područja mogućeg volontiranja u školi i zajednici
• OSNAŽIVANJE RJEŠENJA I IDEJA – Osnažiti dobivena rješenja i ideje kroz uključivanje u
proces kritičkog promišljanja iz cjelokupno dobivene slike
1.2. Uzorak ispitanika
Ciljna skupina ovog istraživanja su djeca i mladi u dobi od 10 do 18 godina. Prema prostornoj
lokaciji ispitanici dolaze iz četiri županije (tablica 1.), a to su: Zagrebačka županija (N=20), Grad
Zagreb (N=21), Primorsko-goranska županija (N=20) te Splitsko-dalmatinska županija (N=22).
Referentni period odnosi se na svibanj 2012. godine kada se istraživanje provelo. Dakle, uzorak je
probabilistički, klastersko uzorkovan s obzirom na zastupljenost županija. Odabran je uz pomoć
kontakt osobe za određenu školu na način da su među sudionicima bili oni koji postižu lošiji,
prosječan i izvrstan opći uspjeh u školi te da su različiti po spolu u istom omjeru. Učenici su
bili homogeni po pripadnosti određenoj školi i županiji, a heterogeni po školskom uspjehu te
komunikativnosti. U formiranim fokus grupama sudjelovalo je 10 – 12 učenika što se smatra
optimalnom veličinom grupe. Takva je dovoljno mala da omogućuje svakom sudioniku da iznese
svoj stav, a s druge strane dovoljno velika da se može razviti određena grupna dinamika (Skoko i
Benković, 2009). Zbog specifično dizajniranog uzorka, dobiveni podaci ne mogu se generalizirati
kao reprezentativno mišljenje učenika Republike Hrvatske, već kao reprezentativni indikatori
mišljenja učenika iz četiri županije Republike Hrvatske. Omjer muških i ženskih sudionika u fokus
grupama osnovnih škola je bio jednak, dok je broj ženskih sudionica u srednjoškolskim fokus
grupama bio znatno veći.
Iako je u istraživanju korištena metodologija fokus grupa, koja nije toliko osjetljiva na
pitanje brojnosti uzorka. Ovaj nesrazmjer mogao je utjecati na strukturu odgovora u uzorku
srednjoškolaca.
Škola
Djevojčice Dječaci Ukupno
OŠ „Pojišan“, Split
6
6
12
OŠ Nikole Hribara,Velika Gorica
5
5
10
OŠ „Milan Brozović“, Kastav
5
5
10
OŠ Tina Ujevića, Zagreb
8
4
12
SŠ Zdravstvena škola, Split
10
0
10
SŠ Prva gimnazija, Zagreb
6
3
9
SŠ Ekonomska, trgovačka i ugostiteljska škola, Samobor
10
0
10
SŠ Prirodoslovna i grafička škola, Rijeka
5
5
10
Ukupno
55
28
83
Tablica 1. Osnovni podaci uzorka ispitivanja
1.3. Metodologija provedbe istraživanja
Polazeći od ciljeva projekta i zadanih parametara, koristilo se istraživanje s kvalitativnom
komponentom. Glavna metoda istraživanja su fokus grupe - tehnika kojom se postiže rasprava
o problemu istraživanja između pojedinaca koji se međusobno ne poznaju, ali dijele zajedničke
karakteristike. Cilj svake fokus grupe je dublje spoznavanje istraživane pojave (Milas, 2005) što
je u ovom istraživanju bilo od primarne važnosti. Broj osoba u grupi obično je između šest do
deset, a diskusije u prosjeku traju od 1,5 do 2 sata. Glavni cilj ove metode je potaknuti raspravu
kojom će se istražiti stavovi ili vrijednosti ispitanika o nekom problemu ili temi. U okviru ovog
istraživanja postavljeni su indikatori proizašli iz specifičnih ciljeva istraživanja.Tako se raspravljalo
o glavnim problemima s kojima se susreću djeca i mladi, njihovim rješenjima za iste te se uz ostalo
pokrenulo pitanje volontiranja.
Detaljnije, u dogovoru s partnerima i predispozicijama projekta, kontaktirane su i organizirane
po dvije fokus grupe u četiri županije što ukupno čini osam fokus grupa s 83 učenika u rasponu od
10 do 18 godina starosti. Posebna pozornost posvećena je uvažavanju etičkih principa istraživanja
pa je tako za svakog učenika dobivena „Pisana suglasnost roditelja/staratelja za sudjelovanje
16
učenika u istraživanju“ (prilog 1.). Načelo tajnosti osigurano je potpunom anonimnosti ispitanika
u transkriptima istraživanja i završnom izvještaju (navodima) primijenjenom na svaku grupu.
Fokus grupe moderirane su od strane istraživačice s pedagoškim vještinama te dva asistenta
zadužena za snimanje fokus grupa u audio formatu i kasniju transkripciju. Izrađen je vodič za
diskusiju (prilog 3.) koji sadrži pitanja i teme povezane s ranije utvrđenim ciljevima istraživanja
kvalitativne prirode. Prije same provedbe istraživanja, osigurana je dozvola od Ministarstva
znanosti, obrazovanja i sporta za provedbu istraživanja u školama (prilog 3.).
Nadalje, napravljena je analiza rezultata što uključuje prikupljanje dojmova, pažljivu analizu
seta transkripata i kodiranje svake grupe. Zabilježeni audiozapisi su transkribirani, a dobiveni
transkripti osnova su za analizu rezultata. Za kodiranje podataka na raspolaganju su softverski
paketi od kojih je korišten program kvalitativne analize podataka MAXQDA. Kodirane se pojave
zatim verificiraju stalnom usporedbom pojava (Tablica 2.). Dakle, određenom pojavnošću ranije
određenih kodova dobivamo slikoviti prikaz dinamike pojedine fokus grupe.
Red. br.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
Boja
Podređeni kôd
interesi
volontiranje
Svi kodirani Svi kodirani
segmenti
segmenti %
interesi
396
14,27
interesi m/ž
59
2,13
trebam
192
6,92
škola kao potpora
61
2,20
točno tko?
113
4,07
aktivnosti u školi
123
4,43
izvan škole – zajednica
152
5,48
obitelj – odnos
16
0,58
problem
302
10,88
briga
45
1,62
mišljenje moje
229
8,25
donošenje odluka
163
5,87
sigurnost – DA
98
3,53
sigurnost – NE
51
1,84
rješenje
259
9,33
volontiranje
170
6,12
područje volontiranja
95
3,42
ideja
252
9,08
Kôd
Dokumenti
8
6
8
6
8
8
7
7
8
7
8
8
8
7
8
8
8
8
Tablica 2. Kodirane pojave
Kodovi prikazani u tablici 2. (njih 18) definirani su sukladno postavljenim ciljevima istraživanja
i to kao: interesi, interesi m/ž, trebam, škola kao potpora, točno tko?, aktivnost u školi, izvan škole
– zajednica, obitelj – odnos, problem, briga, moje mišljenje, donošenje odluka, sigurnost – DA,
sigurnost – NE, rješenje, volontiranje, područje volontiranja i ideja. Frekvencije pojavnosti kao
i postotak zastupljenosti pojedinih kodova u ukupno obrađivanim transkriptima upućuju kako
dominantnu zastupljenost imaju „interesi“ (396; 14,27 %). „Problem“ kao kôd za istraživanu
populaciju učenika pokazuje se kao sljedeći u nizu zastupljenosti (302; 10,88 %), a odmah iza
njega slijede „rješenje“ (259; 9,33 %) te „ideja“ (252; 9,08 %). Sa sljedećim kodom u nizu veličine
17
zastupljenosti, odnosno kodom „moje mišljenje“ (229; 8,25 %),
pokriveno je više od polovice prikupljenog materijala istraživanja
(51,81 %). U kategoriji koja slijedi su kodovi koje karakterizira
zastupljenost u vrijednosti od 5 % do 7 % i to „trebam“ sa 6,92
%, zatim „volontiranje“ sa 6,12 %, „donošenje odluka“ sa 5,87
%, te „izvan škole – zajednica“ s 5,48 %. Učestalost pojavljivanja
u vrijednostima manjim od 5 % dobivena je za sljedeće kodove:
„aktivnost u školi“ (4,43 %), „točno tko?“ (4,07 %), „sigurnost
– DA“ (3,53 %), „područje volontiranja“ (3,42 %), „škola kao
potpora“ (2,20 %), „interes-m/ž“ (2,13 %), „sigurnost – NE“
(1,84 %), „briga“ (1,62 %) te s najnižom vrijednosti „obitelj –
odnos“ (0,58 %). Uvid u distribuciju zastupljenosti pojedinih
kodova u ukupnoj strukturi promatranog problema ukazuje na
moguće čimbenike koji su u nastavku rada detaljno pojašnjeni
po svakoj kategoriji zasebno za osnovne i srednje škole. Grupna
dinamika vidljiva je iz podatkovne distribucije dokumenata.Tako
su razlike u „interesima između djevojčica i dječaka“ zajedno s
prepoznavanjem „škole kao potpore“ svoju pojavnost osigurale
u šest dokumenata, što znači da se u dvije škole uopće nisu
spominjale. Zajedno s navedenim, kodovi „izvan škole –
zajednica“, „obitelj – odnos“, „briga“ i „sigurnost – NE“ ne
spominju se u po jednom dokumentu.
Dobiveni rezultati i preporuke upotrijebit će se u daljnjoj
provedbi i aktivnostima projekta „Pokreni promjenu!
Volontiranje mladih za izgradnju kulture mira“.
18
2. Osnovne škole
U istraživanje su uključene četiri osnovne škole redom:
Kôd
OŠ 1
OŠ 2
OŠ 3
OŠ 4
Osnovna škola
Osnovna škola „Pojišan“ Split
Osnovna škola Nikole Hribara,Velika Gorica
Osnovna škola „Milan Brozović“ Kastav
Osnovna škola Tina Ujevića Zagreb
Županija
Splitsko-dalmatinska županija
Zagrebačka županija
Primorsko-goranska županija
Grad Zagreb
Ukupan broj učenika obuhvaćen fokus grupama bio je 44 (Graf 1.), od toga 20 dječaka i 24
djevojčice u dobi od 10 do 14 godina.
Učenici/ce osnovnih škola uključeni/e u istraživanje (N=44)
45%
Djevojčice
55%
Graf 1. Ukupan uzorak učenika osnovnih škola
Dječaci
Kôd/frekvencija
interesi
interesi – m/ž
trebam
škola kao potpora
točno tko?
aktivnosti u školi
izvan škole – zajednica
obitelj – odnos
problem
briga
mišljenje moje
donošenje odluka
sigurnost – DA
sigurnost – NE
rješenje
volontiranje
područje volontiranja
ideja
OŠ 1
63
17
40
31
28
2
0
1
24
0
23
14
11
13
13
8
11
15
OŠ 2
44
0
20
0
10
16
28
1
34
11
33
23
7
11
32
15
17
37
OŠ 3
45
5
17
0
13
25
25
2
57
4
23
17
4
9
11
27
7
42
OŠ 4
41
12
45
1
4
20
24
0
20
2
29
24
8
14
42
19
19
28
Tablica 3. Frekvencija kodova za osnovne škole – Koliko često djeca spontano ističu pojedine
teme? (na temelju transkripta fokus grupa)
Učenici osnovnih škola kao najučestalije pojave, ali s različitom frekventnosti (vidi Tablicu
3.) ističu „interese” (OŠ1: 63; OŠ 2: 44), „problem” (OŠ3: 57) i „trebam” (OŠ: 45). U osnovnoj
školi u Splitu (OŠ1) učenici kao sljedeće u nizu (s najvećim odmakom od dominantne pojave
u odnosu na ostale škole) navode „trebam” (40), „škola kao potpora” (31), „točno tko?” (24)
te „problem” (24). Za učenike osnovne škole u Velikoj Gorici (OŠ2) zabilježene su vrlo slične
vrijednosti frekvencija koje slijede u nizu i to: „ideja” (37), „problem” (34), „moje mišljenje” (33) i
„rješenje” (32). „Interesi” (45), „ideja” (42), „volontiranje” (27), „aktivnosti u školi” (25) te „izvan
škole zajednica” (25) za učenike osnovne škole iz Kastava (OŠ3) po učestalosti pojavljivanja
nastavljaju se s manjim frekvencijama iza dominantno istaknutog problema. Učenici osnovne
škole u Zagrebu (OŠ 4) odmah iza prve pojave („trebam”) ističu „rješenje” (42) te „interese”
(41), dok se s nešto nižom, približno jednakom frekvencijom, izdvajaju „mišljenje moje” (29) i
„ideja” (28).
20
2.1. Identifikacija interesa i potreba djece/mladih u dobi ispitanika
„...ja odabirem ono što mi je zabavno i što bi htjela naučiti...“
OŠ „Pojišan“, Split
Igra i zabava
Škola
Upoznavanje novih
prijatelja
Sport
Rad na sebi
Popularnost
Zdravlje
OŠ Nikole
Hribara,V. Gorica
Druženje
Facebook
Hrana
OŠ „Milan Brozović“,
Kastav
Zabava/druženje
Igre
Sport
Igrice/playstation
Mobiteli/glazba
Škola
Internet (Facebook,
Skype, igrice)
Pjevanje i sviranje
Vlastiti izgled
Škola
OŠ Tina Ujevića,
Zagreb
Facebook
Druženje
Upoznavanje novih
prijatelja
Škola
Popularnost
Twitter
Igrice
Tablica 4. Interesi učenika/ca osnovnih škola iskazani prema važnosti (najvažniji na vrhu)
Interesi sudionika obuhvaćenih istraživanjem uključuju (Tablica 4.) prvenstveno igru, zabavu,
druženje, izlaske, upoznavanje novih prijatelja, što se čini i putem interneta – Facebooka, Twittera,
mobitela, Playstationa i sličnih računalnih igara, putem Skypea i ostale tehnologije koju je stvorilo
postmoderno društvo. Učenici i učenice osnovnih škola interes za školom vide kao relevantnu
dimenziju osobnog rasta i razvoja, ali ju isto tako dovode u nepovoljan odnos, kada je u pitanju
zabava, budući da im se proces učenja, nuđen od strane odgojno-obrazovne institucije koju
trenutno pohađaju ne čini motivirajućim, zanimljivim i dovoljno kreativnim. Štoviše, školu smatraju
ozbiljnom, krutom i stresnom institucijom u kojoj nedostaje smijeha. Primjetno je kako su interesi
i razmišljanja vršnjakinja drugačija u odnosu na dječake; sport dječake interesira u većoj mjeri od
djevojčica, dok djevojčice izražavaju važnost isticanja pojedinaca među puno sličnih ljudi na osnovi
vlastitog izgleda. Popularnost koja se očituje u poimanju sebe samog spram ostalih pojavljuje se
kao još jedan segment ispitivanja interesa učenika u pubertetskom razdoblju.Vršnjacima je stalo
do što boljeg statusa u skupini i žele biti prepoznati od strane svojih prijatelja, pa čak i na način
da vrše određene nasilne radnje prema pojedincima u svojoj okolini. Zdravlje i hrana također se
spominju u svrhu ostvarivanja boljeg izgleda, a samim time i veća popularnost u društvu.
U kontekstu razmišljanja o budućnosti, ispitanicima osnovnih škola, školovanje kao interes
postavlja se preduvjetom za ostvarivanje što boljih okolnosti prilikom odabira nastavka školovanja,
preciznije odabira srednje škole i upisa u određenu srednju školu. Odabir dodatnih aktivnosti
vrši se na temelju osobnih interesa i onoga u čemu se procjenjuju kao dobri („da im ide“) i u
tome prednjače sportovi i strani jezici. Valja spomenuti kako pojedini učenici aktivno sudjeluju
u aktivnostima u školi zbog dobivanja boljih ocjena. Naglašavaju nedostatak slobodnog vremena
i loše organiziranje aktivnosti u školi. U tom smislu, prepoznaju mogućnost za uključivanje u
aktivnosti izvan škole u području stanovanja, gdje je i izbor aktivnosti veći u odnosu na aktivnosti
koje se nude u školi.
„Meni je sad isto tako najvažnije školovanje, ali kao i svi ostali da se zabavim uz učenje.
Važno mi je isto nać’ nove prijatelje i steć’ povjerenje s njima i sa svima.“ (učenik, 13
godina, Kastav)
21
„Ja mislim da je djeci kao što sam ja i moje dobi, da bi njima bilo bolje kad bi imali više
slobodnog vremena, ali ovako uz školu i barem još jednu slobodnu aktivnost, nemaš
vremena ni za što drugo i kada bi škola bila malo opuštenija onda bi sve bilo lakše i
ljepše.“ (učenica, 13 godina, Zagreb)
Jesu li zadovoljeni interesi svih tvojih vršnjaka?
30
25
20
15
10
5
0
Da
Ne
Graf 2. Procjena zadovoljenja vršnjačkih interesa
Interesi vršnjaka prema procjeni sudionika fokus grupe (Graf 2.) uglavnom nisu zadovoljeni.
Mišljenja su da je potrebno zadovoljiti određene uvjete kako bi se zadovoljili određeni interesi.
Učenici kao uzroke navode financijske probleme i financijsku obiteljsku situaciju, nepodržavajuću
okolinu, prvobitno roditelja, ali i nastavnika, lijenost i nedovoljno poznavanje vlastitih mogućnosti,
vještina i sposobnosti što često dovodi do kratkoročne zaokupljenosti određenom aktivnošću.
Ograničavajući faktor u zadovoljenju interesa jest i vrijeme, ali spominju i zdravstvene teškoće
koje zaista mogu ograničiti djecu s teškoćama u zadovoljenju interesa, prvenstveno u bavljenju
raznim sportovima, što i poistovjećuju sa zadovoljenjem interesa. Poticaj u zadovoljenju interesa
nalaze među vršnjacima i ističu kako interesi učenika u školi nisu zadovoljeni, ali ni ne mogu
biti tijekom osnovnoškolskog obrazovanja te kako se zadovoljenje interesa ostvaruje u srednjoj
školi. Ispitanici navode kako je izrazito bitno zadovoljenje interesa propitati primjerice anketnim
upitnikom ili nekim drugim instrumentom jer ključnim smatraju da je potrebno pitati učenike
što oni žele.
„...nekima su ispunjeni ti interesi zato što mogu, žele, baš se žele možda time baviti.
A nekima možda nisu zbog finanacijskih problema.. ali jednostavno im se ne da ili
jednostavno nemaju nikakvih interesa.“ (učenica, 11 godna, Split)
„Pa mislim da su većini mojih vršnjaka interesi zadovoljeni, ispunjeni i mogu raditi,
mogu otići na sport koji žele ili neku aktivnost, a nekima nisu možda zbog financijskih
22
problema ili, ne znam, roditelji ih ne puštaju, možda ih roditelji prisiljavaju na neke
aktivnosti koje ne žele i tak’.“ (učenik, 12 godina, Velika Gorica)
2.1.1. Što mi treba?
„Dobre i zanimljive profesore. Prijatelje kao potporu u svim trenucima. Druženje i
poznavanje drugih ljudi pomaže u pronalaženju samoga sebe.“
Kreativniji uvjeti za učenje i načini učenja učenici osnovnih škola navode kao jedan od preduvjeta
prilikom zadovoljenja vlastitih interesa. Ako žele postići bolje ocjene iz nekog predmeta, priliku
za ostvarenje istog pronalaze upisivanjem dodatne ili izborne aktivnosti koju vodi profesor tog
predmeta. Odabir aktivnosti dovode i u vezu s motivacijom učitelja za prenošenje sadržaja
određenog područja nekog predmeta. Smanjenje stresa od obaveza organiziranjem dnevnog
rasporeda kojeg bi uskladili sa slobodnim vremenom također navode bitnim kako bi za sebe
ostvarili relevantne interese. Sudionici su stava da je bitno da im se aktivnost sviđa, da je zabavna
i da je mogu savladati. Za njih je značajna i potpora roditelja, obitelji i prijatelja. Bolje i kvalitetnije
materijalno-tehničke uvjete te financijsku potporu isto tako sugeriraju putem svojih odgovora
kao nužnost. Potrebne su im informacije za koje misle da su dostupne iz različitih medija.
Napominju kako zadovoljenje interesa za njih može biti i korisno prilikom ostvarivanja dodatnih
bodova za upis u željenu srednju školu ili im može biti od koristi u budućnosti (primjerice učenje
stranog jezika) te često naglašavaju i osobine ličnosti bez kojih nije u potpunosti moguće ostvariti
zadovoljenje potrebe pojedinca za nečim, npr. odlučnost, želju za uspjehom, znatiželju, druženje i
upoznavanje drugih jer bi na taj način bolje upoznali i vlastite resurse kojima raspolažu.
„...(treba mi) potpora obitelji, prijatelja za uspjeh. Treba mi znanja za dobar posao
koji nosi puno novca i kojeg radiš iz ljubavi. Treba mi zabave. Pronalaženje balansa
između škole i slobodnog vremena. Potrebni su bolji uvjeti u školi: umjetna trava na
sportskom igralištu, zemljopisne karte, globusi, makete, računala...“ (učenik, 12 godina,
Velika Gorica)
„Meni je najvažnije zabaviti se, i naći neki balans između toga učenja i svega što se
događa. Znači, isto znanje i školovanje da imam ljude isto uza sebe koji me podržavaju
i koji su uz mene kad mi je teško i kad sam sretna i tužna. Pa moja obitelj, prijatelji.“
(učenica, 13 godina, Zagreb)
2.1.2. ŠKOLA KAO POTPORA
Teškoće na koje učenici osnovnoškolske dobi nailaze u vlastitoj svakodnevici za njih su
uobičajene pojave koje svladavaju uz pomoć nastavnika. Individualni doživljaji učenika svedeni
su na razinu da u školi postoji podržavajuća okolina identificirana u mjeri da škola u ponekim
situacijama zamjenjuje obitelj; dok nastavnike, odnosno razrednike poistovjećuju s roditeljima.
Većina učenika u svojim nastavnicima vidi uzore i idole premda neki smatraju kako im dio
nastavnika ne pruža potporu i to najčešće zamjećuju u verbalnoj, ali i neverbalnoj komunikaciji
s njima. Nastavnik koji je raspoložen i nasmijan temeljem čega stvara oko sebe ugodno ozračje
djelovat će poticajnije od onog koji je često ljut i mrzovoljan.Važno im je iskusiti da je nastavniku
stalo do njih, da ih vesele njihova postignuća i rastužuju neuspjesi. Uvelike pridonosi i način na
koji će neki nastavnik prenositi sve stečeno znanje na svoje učenike.
Inovativnost postaje zahtjev vremena u kojem živimo, ali je istovremeno relativizirana jer ono
što je inovativno danas, već sutra nije; ono što je u jednom društvenom miljeu odavno napušteno,
23
u drugom je još uvijek novo, a u trećem je tek postalo aktualno. Ukoliko nastavnik povremeno
ne koristi motivacijske tehnike, s vremenom će izostati zainteresiranost za predmet, nastavni
sadržaj i školski rad što u konačnici dovodi do školskog neuspjeha pojedinog učenika, ali i do
„neuspješnog“ nastavnika. Stoga su podijeljena mišljenja u pitanju kojim se želi utvrditi potiče li
škola kreativnost u izražavanju vlastitih misli. Učenici su mišljenja kako priprema za život treba biti
strukturirana u balansu odnosa teorije i prakse i pritom naglašavaju da im nedostaje praktičnog
znanja. Smatraju da nastavnici putem raznih suvremenih nastavnih metoda i tehnika kompenziraju
nedovoljnu zastupljenost praktičnog. Opažaju da u tom slučaju izostaje povratna informacija od
strane učitelja na njihov rad ili zadatak, to jest komunikacija na relaciji učenik - nastavnik i u tom
smislu žele podršku. Poneki učenik svjesno ukazuje kako škola pruža mogućnosti koje dopuštaju
izražavanje vlastitog mišljenja, ali ih nedovoljno konkretiziraju.
„Pa meni je zapravo kod škole najvažnije da je tu ekipa, da se dobro provedeš učeći,
mislim uvijek možeš razgovarat tokom sata ako ne stradaš nakon toga, slažem se sa
kolegicom da bi učionice i nastavnici morali biti više pripremljeni, da bi nam mogli
pokazati kako to znanje provesti u praksu, a ne samo takve neke teorije i stalno
pokazivat’ nego šta ja znam, eto.” (učenica 13 godina, Kastav)
„Ne, mene škola na skoro pa ništa ne potiče, mogla bi možda izdvojit’ možda dva ili
tri nastavnika koji se trude i koji podučavaju djecu kako triba, a ovi ostali su, nisu baš
dobri i ne rade svoj posao kako treba.“ (učenik, 12 godina, Split)
2.1.3.TKO MI TOČNO MOŽE POMOĆI?
„Mene najviše potiču roditelji, prijatelji, i treneri i nekako daju mi nove ideje, potiču
me da nešto možda sama napravim.“
Prema mišljenju učenika i učenica osnovnih škola postoje odrasle osobe od povjerenja (Tablica
5.) koje im mogu pružiti pomoć i podršku svojim savjetom u rješavanju aktualnih problema.
Povjerenje u usku primarnu obitelj najčešće se nameće kao odgovor. Stoga učenici potporu traže
u roditeljima, ali i u rodbini te prijateljima. Svojevrsna odvojenost života u školi i onog u obitelji
očituje se s obzirom na to da znaju tko im u školi može olakšati njihovo stanje ako naiđu na
probleme u školi. Sukladno tomu, navode razrednika, stručne suradnike i nastavnike. Osobe i tijela
koje im mogu biti od pomoći su i predsjednik razreda, vijeće učenika, ravnatelj. Na razumijevanje
Tablica 5. Popis pojavnosti
navedenih osoba na koje se
ispitanici/e mogu osloniti
24
OŠ „Pojišan“, Split
Prijatelji
Nastavnici
Razrednica
Roditelji
Treneri
Stručna služba
Mediji
Dječja
pravobraniteljica
Plavi telefon
Policija
OŠ Nikole
Hribara,V. Gorica
Razrednica
Prijatelji
Roditelji
Vijeće učenika
Predsjednik razreda
OŠ „Milan Brozović“,
Kastav
Profesori
Vijeće učenika
Razrednica
Roditelji
Ravnateljica
Policija
Gradonačelnik
Mediji
OŠ Tina Ujevića,
Zagreb
Stručna služba
Nastavnici
Razrednica
Prijatelji
Predstavnik stanara
nailaze i od strane brojnih subjekata koji nisu nužno direktno vezani uz njihove živote, iz čega se
iščitava da situacija određuje koga će izabrati kao partnera u rješavanju problema: policiju, trenere,
dječju pravobraniteljicu, gradonačelnika, Plavi telefon ili će pak putem medija biti potaknuti na
rješavanje problema i poduzimanje određenih akcija.
„Najčešće znači roditelji, rodbina, neki dobri prijatelji kao što je moj mladi kolega
spomenuo, defektologinja, pedagoginja, nastavnici. Jednostavno ljudi u koje imaš povjerenja i za koje misliš da će ti moć’ pomoć.” (učenik, 14 godina, Split)
„Mene najviše potiču roditelji, prijatelji, i treneri i nekako daju mi nove ideje, potiču
me da nešto možda sama napravim.“ (učenica, 11 godina, Kastav)
2.1.4. AKTIVNOSTI U ŠKOLI
„...raspored mi je pretrpan pa mislim da mi je to jedan jako veliki problem.”
Učenici sudjeluju u dodatnim predmetima i aktivnostima. Zbog nemogućnosti usklađivanja
rasporeda djece koja pohađaju određeni izborni predmet ili izvannastavnu aktivnost ili izborni
predmet učenici često bivaju zakinuti za sadržaje navedenog, jer u tom slučaju najčešće ništa
od navedenog ne pohađaju. Pretežito u školi biraju njemački, informatiku, vjeronauk, ponekad
potaknuti time što to pohađaju i njihovi prijatelji, vršnjaci. Nadalje, sudjeluju u zborovima,
različitim sportskim aktivnostima te su zainteresirani za pohađanje literarne, likovne, dramske,
debatne skupine i mlade knjižničare te latinski i grčki koje uče u školi. Percepcija i stavovi učenika
za motivaciju učitelja koji održavaju aktivnosti u školi je podijeljena: jedni učitelje smatraju
nezainteresiranima za ono što rade, dok drugi učitelje vide kao zamjenske figure roditeljskog
doma, kao obitelj s kojom tijekom tjedna provode većinu svojeg vremena.
„Većinom ima sport. Znači ima tu nogomet, ima karate, ima rukomet u školi. “ (učenik,
12 godina, Zagreb)
„Pa ja u školu zapravo, mislim volim školu zbog prijatelja i zbog svih profesora koji
su baš super prema nama. Prijatelji i profesori su mi kao obitelj jer sam više sa njima,
nego sa svojima doma preko tjedna, u školi idem na latinski i grčki, bavila sam se
debatom dugo.” (učenica, 13 godina, Kastav)
2.1.5. IZVAN ŠKOLE – ZAJEDNICA
„...u susjedstvu je potpuno drugačije nego je to u školi. Mislim, ljepše je i svi se bolje
slažu. “
Istražujući koje su aktivnosti zastupljene izvan škole, u široj lokalnoj zajednici, a koje su ponuđene
djeci u zadovoljenju interesa, učenici kao opciju navode sudjelovanje u brojnim aktivnostima u
kojima prednjače sport (košarka, ples, veslanje, atletika, karate itd.), učenje stranih jezika (engleski,
francuski jezik), gluma i pohađanje glazbene škole. Uočavaju kako učenici aktivnosti izvan škole
biraju prema vlastitom nahođenju, biraju ono što vole i što žele naučiti bez eventualnih sugestija i
intervencija roditelja i/ili prijatelja, što je slučaj prilikom odabira aktivnosti u školi. Uključivanjem u
određene aktivnosti učenici ističu kako je to put do pronalaska prijatelja i time iznova naglašavaju
druženje kao jedan od najvažnijih interesa mladih njihove dobi; bilo da se odvija izvan škole na
nekoj aktivnosti ili u „parkiću“ gdje problematiziraju o temama koje su trenutno za njih od
značajne važnosti. Većina ispitanika ističe važnost slobode, pri čemu postojanje slobode razabiru
u većoj mjeri izvan škole, nego u njoj samoj. Pojam slobode razumijevaju kao slobodu izbora
te smatraju da ako postoje određene prepreke u sudjelovanju u aktivnosti, potrebna je volja za
25
potraživanjem u drugim tijelima lokalnih zajednica koja su prisutna
u njihovoj neposrednoj okolini.
„Ali isto tako van škole možemo raditi neke druge stvari koje
imamo na raspolaganju. Možemo izlaziti van s prijateljima,
možemo se rolati, voziti se s romobilom, bicikl i normalno
pričati o čemu god želimo. Dok u školi u slobodnim aktivnostima, tak nemamo tu slobodu.” (učenica, 12 godina, Velika Gorica)
„Izvan škole idem znači u glazbenu školu i na ples. Tamo isto
imam druge prijatelje koje isto upoznajem bolje svaki put
kad idem tamo te se znači družim s više različitih ljudi na
različitim mjestima. “ (učenica, 13 godina, Zagreb)
2.1.6. OBITELJSKI ODNOSI
„...mi kažemo u kući šta nas muči i o ocjenama...“
Ispitanici obitelj vide kao prirodnu sredinu u kojoj se čovjek
rodio, u kojoj živi i za koju je vezan do smrti. U obitelji se formiraju
djetetovi društveni stavovi, navike za red i rad i društveno ponašanje.
Učenici osnovnih škola koji su sudjelovali u ovom istraživanju
iznose vlastiti stav o tome da obiteljska dinamika uvjetuje odnose
u obitelji i formira interese članova obitelji, posebice djece.
Također smatraju da je biti roditelj izrazito težak i zahtjevan
posao koji uključuje zadovoljavanje osnovnih djetetovih potreba,
ali i emocionalnih potreba, što se i postiže odgojem. Odgoj od
strane roditelja podrazumijeva različite aspekte temeljem kojih
postoje različiti odgojni stilovi, od kojih svaki na drugačiji način
utječe na razvoj djetetove ličnosti. Učenici spominju kontrolu koju
čine neispunjeni snovi roditelja i koji se tijekom godina pretvaraju
u ozbiljne zahtjeve prema vlastitoj djeci. Smatraju kako bi svatko od nas trebao postupati na
način da ne presudi samome sebi kad se dovede u neku delikatnu situaciju. No, ponekad je lakše
prebaciti odgovornost na druge pojedince ili čak cijeli sustav te od njih očekivati da saniraju
posljedice neodgovornih djela.
Podršku i ohrabrenje koju roditelj pruža svojem djetetu, učenici često prepoznaju u
nastavnicima (razredniku) i presliku vlastite obiteljske situacije, bilo zdrave ili ne, pokušavaju
uokviriti u dinamiku i međuodnose koji su prisutni u školama. Nadalje, potrebno je istaknuti kako
učenici smatraju da postoje brojni utjecaji i čimbenici koji mijenjaju klimu obiteljske okoline.
Svako pojedino funkcioniranje pojedinog člana obitelji utječe na kvalitetu obiteljskih odnosa i
usmjerenost na ciljeve koji potiču osobni rast i razvoj učenika.
„Ma super je u obitelji, mi kažemo u kući šta nas muči i o ocjenama, mama, tata, i oni
se potuže, tu je škola koja nešto treba napravit’, ali dok ona nešto ne napravi mi se ne
možemo maknut’ i đaba.” (učenik, 11 godina, Split)
„Kod mene je super. Isto ima to kod učenja, ali moj brat je zapravo dosta lijen i onda
nekad dobije loše ocjene, onda mama i tata s njim provedu cijeli dan kad on uči. Onda
se nekad deru na njega, kao obično da ja ne mogu učit’, onda ja nekad imam malo
lošije ocjene i tak... i ostalo je sve dobro...” (učenik, 12 godina, Kastav)
26
2.2. Identifikacija ključnih problema djece/mladih u dobi ispitanika
„...glavni problem je sigurno manjak slobodnog vremena, i znači često diskriminacija,
vrlo je prisutna.“
Ispitanici kao osnovni problem spominju velik broj ponuđenih aktivnosti koje nisu zanimljive
u dovoljnoj mjeri da bi zainteresirale učenike i smatraju da su slobodne aktivnosti u školi loše
raspoređene unutar njihove dnevne rutine. Također, smatraju da je potrebno reorganizirati
raspored koji je prema njihovom mišljenju prenatrpan te samim time nemaju vremena koje
bi posvetili navedenom. Izborni predmeti su njihov izbor i zato ne shvaćaju zašto je nužno
vrednovati učenička postignuća u izbornom predmetu. Stoga, ocjena iz tih predmeta za njih je u
ovom kontekstu suvišna i istovremeno ponekad demotivrajuća.
Smatraju da ravnopravnost nastavnika i učenika nije prisutna u izražavanju vlastitih želja, kao
ni prilikom donošenja odluka; nastavnici učenike smatraju nedostatno zrelima; učenike se ne pita
za mišljenje i prema njihovim navodima nastavnici nemaju sluha za iznošenje učeničkih prijedloga
u svrhu poboljšanja nastavnog procesa. Ne nailaze na empatiju od strane nastavnika i poštovanje
od strane autoriteta. Istovremeno, nisu skloni vjerovati tijelima koja postoje na razini škole (npr.
Vijeće učenika), a koja bi im mogla biti od pomoći za provođenje riječi u djelo. Primjećuju kako se
preporuke koje daju za rješavanje određenog problema uglavnom ne primjenjuju te se zadržavaju
isključivo na deklarativnoj razini.
Često zbog nedostatka vremena i/ili lijenosti pribjegavaju nepopularnim metodama snalaženja
u datim situacijama na način da koriste tuđa znanja i ideje kao vlastite. Smatraju da se fokus
značajnih akcija pomiče na njihovu štetu – radije će se škola pozabaviti problemima grada nego
problemima koji su prisutni u školskoj zajednici.
Većina učenika ističe probleme koji se podvlače pod zajednički nazivnik – nasilje. Vrijeđanje,
guranje, ruganje, tučnjave, izazivanje, svađanje, diskriminacija, omalovažavanje, namjerno uništavanje
školske imovine... samo su neki od oblika nasilja koji se spominju i koje učenici pretpostavljaju kao
problem generacije. Primjećuju i socijalno izolirane učenike koji su zbog odbačenosti od strane
svojih vršnjaka skloni zatvaranju u virtualni svijet i pronalaženju novih prijatelja na internetu.
Roditelji sve manje komuniciraju s djecom, a djeca imaju osjećaj da im je „netko ukrao
djetinjstvo“, jer su okupirani nametnutim zahtjevima koje nisu sposobni u potpunosti svladati.
Svakodnevica ovih osnovnoškolaca ispunjena je stresom, često su umorni i razdražljivi. Djeca su
ta koja sve više postavljaju granice.
Učenici završnih razreda osnovnih škola kao glavni problem navode upis u srednju školu i
odabir zanimanja povezujući tu odluku s učenjem koje im predstavlja teškoću.
Brine ih i izgled koji je često uzrok netrpeljivosti među vršnjacima, to jest spomenutog
nasilničkog ponašanja. Izgled i odjeću povezuju i s financijskom situacijom, koju pak dovode u
odnos s trenutnom globalnom krizom.
Stvaranje predrasuda i stereotipa za njih se događa na temelju izgleda; različitost među
vršnjacima karakteriziraju u kategoriji materijalnog. Ono što nužno slijedi, prema njihovim je
navodima – netolerancija i međusobno nepoštivanje.
Kad govorimo o problemima lokalne zajednice, problemi se na razini lokalne zajednice i škole,
koja je njezin sastavni dio, općenito podudaraju. Specifično, učenici se izjašnjavaju o nedostatku
zelenih površina na kojima bi provodili slobodno vrijeme, ali izražavaju i vlastiti strah prema
ovisničkim ponašanjima s kojima se mogu susresti na ulici. Pojedini učenici verbaliziraju kako
27
„sami stvaramo probleme u svojim glavama“ i uznemireni su ukoliko se ništa po tom pitanju
ne poduzima. Ipak, za njih je neupitno da su postojeći problemi, s kojima se susreću na svojem
životnom putu, rješivi i u većini slučajeva očekuju povoljan i pozitivan ishod.
„...u školi, imamo dosta tih slobodnih aktivnosti, ali nijedna nije baš toliko interesantna...
znači najčešće učenici uopće ne idu na takve školske aktivnosti jer ljudi nemaju vremena
i suprotna smjena ili im jednostavno nije dovoljno zabavno i ne pruža dovoljno...kako
da kažem, da dobro su iskoristili neko svoje slobodno vrijeme.” (učenik, 14 godina,
Kastav)
„Pa ja mislim da ih najviše muči, zapravo profesori, jer učitelji često ne shvaćaju naše
mišljenje kako mi razmišljamo i što mi zapravo želimo...Tako da to mislim da to bi bio
problem, problem je zapravo što nas ne slušaju – to je osnovni problem. Profesori baš
ne slušaju djecu i njihova mišljenja.” (učenica, 13 godina, Velika Gorica)
„Izazivanje, ruganje.” (učenik, 11 godina, Zagreb)
2.2.1. BRIGA
Učenici su svjesni svoje okoline i brine ih budućnost iste. Svatko u zajednici utječe na smjer
kojim će zajednica krenuti. Brinu se za vlastiti školski i društveni uspjeh, ali i uspjeh okoline. Osim
budućnosti, brine ih i sadašnjost u kojoj su fokusirani na školske obaveze.
Odnos nastavnika prema učenicima nije im prihvatljiv, niti im olakšava situaciju, i kao takav
stvara problem u komunikaciji na relaciji nastavnik – učenik. Odrastanjem učenici se sve više
brinu za sebe i udaljavaju se od želje za promjenom u tom odnosu.
Među vršnjacima najčešće spominju vršnjačko nasilje i delikvenciju, nametanje i neprimjereno
ponašanje pojedinaca iz razrednih odjela.
„Pa brine ih, svoj izgled i kao što je večina rekla što drugi učenici, šta druga djeca misle
o njima možda u društvu. Možda se ne ponašaju onako kako ih drugi navode, ne znam,
nemam baš ništa za dodat.” (učenica, 13 godina, Split)
„Pa da. Problem jesu te tučnjave koje se češće dešavaju.” (učenik, 12 godina, Velika
Gorica)
2.2.2. ČUJE LI SE MOJE MIŠLJENJE?
“Mislim da se mišljenje odraslih više, mislim starijih, više uvažava nego naše..“
U poznatom okružju kao što je obitelj ili među vršnjacima učenici rado i slobodno izražavaju
vlastito mišljenje. Prihvaćanje mišljenja ovisi o tome gdje se izražava i tko je sugovornik. Navedeni
su neki primjeri poput složnosti između prijatelja s kojima provode slobodno vrijeme, s kojima se
mogu dogovoriti oko zajedničkih interesa ili obitelji gdje sudjeluju u donošenju nekih odluka. U
školi su uglavnom iskustva drugačija. Učenici primjećuju određene nepravilnosti koje ih smetaju
te pokušavaju upozoriti na njih.
28
Nastavnici ih većinom ignoriraju ili djelomično uvažavaju. Pristupajući ignoriranjem
na upozorenja učenici uglavnom prešućuju probleme kako bi izbjegli moguće posljedice
nerazumijevanja. Učenici smatraju da ih se ne čuje. I žele da ih se pita. U razrednoj zajednici
spominju različite primjere usvajanja mišljenja, od dogovora do nametanja osobnih želja. Ispitanici
viših razreda osnovne škole su primijetili da u ovoj dobi imaju više šanse da se njihov glas čuje te
to povezuju sa zrelošću.
„Pa u obitelji sudjelujem, a u školi isto mislim sudjelujem jer sam predsjednik razreda.
Također onda pitam i druge šta ih muči, pa kažem na zajednici, ali zajednica je jako
mala i ne podržava tako da je to problem. Ali kažem mišljenje, mislim da imam dobar
odnos sa učiteljima i kažemo razrednici koja nam je isto dobra, pa ona to riješi, tako
da mislim da se uvažava moje mišljenje.” (učenik, 14 godina, Split)
„Mislim da se mišljenje odraslih više, mislim starijih više uvažava nego naše. Sto puta
mi se dogodilo da mi neko kaže „A ti si još mala, naučit ćeš ti poslije“, ti još ono ka ne
znaš, i tako to.” (učenica, 11 godina, Velika Gorica)
2.2.3. DONOŠENJE ODLUKA I SUDJELOVANJE
„... i onako me nitko ne sluša. Niti me itko pitao.“
U nekim osnovnim školama se stvara osjećaj manje vrijednosti i manjak samopouzdanja
ignoriranjem učeničkih izjašnjavanja o nekoj temi. Nastavnici ponekad ne uzimaju u obzir učeničke
zahtjeve i upozorenje te se stvara osjećaj izigranosti i nevažnosti u razrednoj i školskoj zajednici.
Izraziti vlastito mišljenje u školi za učenike predstavlja rizik od negativnih posljedica. Pojedini
ispitanici su naglašavali da ih se ne čuje te da nemaju pravo odlučivati ni o čemu, a kamoli o
bitnim stvarima unutar školske zajednice. Odluke donose u prilikama unutar prijateljskog okružja,
a vlastito mišljenje može se izraziti najčešće u obitelji. Odluke su orijentirane u korist vlastitih
prioriteta, za odabir vlastitih interesa. Donošenje odluka zasniva se na razgovoru s prijateljima
ili onome što se procjenjuje da je dobro za budućnost. Izuzev razgovora s prijateljima, ispitanici
govore o ravnopravnosti u razgovoru koja je često zanemarena od strane odraslih osoba.
„Pa, znači drugi koji razgovaraju sa mnom, ili donosimo neke odluke zajedno, kada ih
donosimo recimo oboje; izražavamo svoje mišljenje i prihvaćamo; ili dio tog mišljenja
ili ga ne prihvaćamo, u biti zajednički odlučujemo o oba mišljenja.” (učenica, 14 godina,
Zagreb)
„Ja mislim da se u školi ne provode baš odluke u kojima sudjeluju učenici, ne traži se
baš puno naše mišljenje, uopće se ne sjećam kada smo... kad se nešto odlučivalo pa se
tražilo od učenika iznosit’ svoje prijedloge i mišljenja, ne sjećam se baš toga.” (učenik,
12 godina, Kastav)
2.2.4. OSJEĆAM SE SIGURNO ILI ?
Procjena osjećaja sigurnosti
Da
„...često neke tučnjave i mnogi rade svašta i
škola često zna biti u kaosu...“
Nešto više od polovice učenika osnovnih škola,
njih 52 %, osjeća se sigurno u školi i u sredini u kojoj
žive, dok se njih 48 % ne osjeća sigurno niti u školi,
niti u lokalnoj zajednici (Graf 3.). Sigurnost osjećaju
oni koji su najstariji u generaciji, kao i oni koji poznaju
mnogo vršnjaka. Sigurni su kad su u skupini i kad su
s odraslima, bilo u školi, bilo u mjestu gdje žive. Neki
su naveli da se mogu osloniti na svoju zajednicu i da
se osjećaju potpuno sigurno u svojoj okolini. Za neke
ispitanike bliža životna sredina je sigurno mjesto, dok
škola nije. Često se nasilje ne prijavljuje. Maltretiranje
48%
Ne
52%
29
učenika i ignoriranje vršnjačkog nasilja od strane nastavnika i školskog osoblja, predstavlja velik
problem tako da za mnoge boravak u školi nije ugodan i siguran. Nepoznato također nije sigurno,
a tamo gdje učenici poznaju ljude i okolinu, tamo se osjećaju sigurnima.
Osjećaj nesigurnosti u školi uzrokuje i nepovjerenje prema školskim pravilima i protokolima.
Jedan dio ispitanika osjeća se nesigurno i u zajednici u kojoj živi. Navode strahove od nepoznatih
osoba. Bez obzira na prisutnost odraslih osoba, tamo se osjećaju manje sigurnima nego u školi.
Neki vršnjaci su u školi neprimjetni, no izvan škole su često agresivni i rade im probleme.
„...ja sam najstariji, ja sam osmi razred tako da se sad i sigurnije osjećam.” (učenik, 14
godina, Split)
„Ja se u školi osjećam najmanje sigurno, pošto škola ima ta svoja pravila i protokole
u koje ja nikako nisam uvjeren pa iako sam u svojem društvu -ničemu ne vjerujem.”
(učenica, 13 godina, Kastav)
„A u kvartu se osjećam manje sigurno zbog toga što razno razni ljudi mogu prolaziti
mojom ulicom koji nisu možda baš najbolji primjeri dobre osobe, i to... iako poznam
zapravo većinu ljudi u mojoj ulici i to, znaju doći ili neki novi koji su se tamo preselili
ili tako nešto, koji su možda više vremena agresivni ili tako nešto, imaju loše osobine.”
(učenik, 13 godina, Velika Gorica)
2.3. Rješenja navedenih problema
„Ja mislim da se onda ti problemi mogu riješiti razgovorom.”
Za neke ispitanike problema u školi nema, dok drugi naglašavaju vršnjačko nasilje kao najveći
problem. Rješenje vršnjačkog nasilja vide u razgovoru s nasilnicima i primjerenom kažnjavanju u
obliku pedagoških mjera, restitucije. U ovim razgovorima trebaju sudjelovati i oni koji trpe nasilje
i oni koji su nasilni, no učenici smatraju da odluku treba donijeti nastavnik ili odrasla osoba.
Problem delikvencije vide i u neurednoj školi, koja kao takva ne daje primjer o kojem treba voditi
računa.
Smatraju da se uređenjem škole može postići puno za ljepši i sigurniji boravak djece u školi.
Problem u komunikaciji između nastavnika i odraslih vide u generacijskoj razlici, što bi pokušali
riješiti drukčijim odnosom, tj. da nastavnici i odrasli aktivnije slušaju mlađe osobe i djeluju zajedno.
U lokalnoj zajednici su „pijanci“ potencijalno opasni ljudi. Strategija sigurnosti je ignorirati ih
i zaobilaziti, kako ne bi došli u kontakt s njima.
„Pa da postoji vijeće učenika, tamo znači zastupaju predsjednici i zamjenici razreda i
mislim da bi se svim tim predsjednicima trebala dati anketa da se znači sastave neki
predmeti koji bi se mogli uvesti u školu, a da se zamijene sa ovim starima jer bi se tako
poboljšalo.” (učenik, 11 godina, Zagreb)
„Ne mogu ništa jer me nitko neće shvatiti ozbiljno, zato što... djeca se ne shvaćaju
kao odrasli ljudi... djeca su mala, ne razumiju, ovo, ono. Neće ih se smatrati ozbiljno.
Misle da mi nismo još dovoljno zreli da odlučujemo o nečemu i da izražavamo svoja
mišljenja.” (učenica, 11 godina, Kastav)
30
„Ja mislim da bi se osoblje i odrasli u školi, profesore trebalo educirati o tome malo,
da se drugačije ponašaju prema djeci, da uvažavaju druga mišljenja i to, da se možda
malo više trude oko svoga posla. Ja kao učenik ne mogu nešto puno napravit, osim da
se bolje ponašam.” (učenik, 12 godina, Velika Gorica)
2.4. Što je volontiranje?
„Volontiranje je pomaganje, rad koji radiš, a da ne tražiš niš’ zauzvrat. Ponekad daju
nešto.”
Ispitanici shvaćaju volontiranje kao pomaganje nekome, bez naplate za rad, pomaganje
dobrom voljom, za dobrobit svoje zajednice, za očuvanje prirode, uz mogućnost učenja i stjecanja
iskustva. Navedeni primjeri volonterskog rada su sudjelovanje u dobrovoljnim akcijama koje
se organiziraju u gradu, kao što su sudjelovanje u organizaciji natjecanja, pomoć siromašnima
i beskućnicima, pomoć u vrtiću i jaslicima, bolnici te azilu za napuštene životinje. Učenici su
spomenuli i primjer u pomaganju unutar crkvene zajednice u koje se uključuju i njihovi roditelji.
Neki ispitanici su čuli za volontiranje u Africi i u UNICEF-u te izrazili želju za stjecanjem takvog
iskustva. Oni koji su sudjelovali u dobrovoljnom radu iskusili su osjećaj zadovoljstva što su imali
priliku nekome pomoći. Jedan primjer prijedloga za pomaganje svojim prijateljima i kolegama u
učenju unutar škole, učenici nisu ostvarili zbog prostornih ograničenja, tako da su začetnici ideje
zakinuti za vrijedno životno iskustvo. Ostali ispitanici – njih oko dvije trećine – nisu razmišljali o
volontiranju, niti imaju ideje što bi radili.
“Ja sam čula za volontiranje i znam da to ljudi pomažu drugima, siromašnima, djeci,
bolesnima. Voljela bih da toga ima i kod mene u selu, al na žalost to nitko ne želi
organizirat.” (učenica, 13 godina, Kastav)
„Pa volontiranje je kada pomažeš nekome, ali da ti nitko ne plati, nego da ti pomažeš
svojom dobrom voljom. Nekome da pomogneš.” (učenik, 11 godina, Split)
“Ja ne volontiram nigdje. Nit sam ikakav član bilo čega. Vjerojatno bi volontir´o da me
netko natjera.” (učenik, 11 godina, Zagreb)
„Volontiranje je dobrovoljno pomaganje djeci, pomaganje nekim ljudima, ali
dobrovoljno bez ikakvog novca, i tako... ja bih volio volontirati tako... za beskućnike jer
svatko zaslužuje dom, tako isto i životinje naravno, ali onako prvo da mi svoju vrstu
unaprijedimo, a onda kasnije životinjsku.” (učenik, 13 godina, Velika Gorica)
2.4.1. PODRUČJE VOLONTIRANJA
„Ja bih volio volontirati u području pomaganja...“
Učenici koji prepoznaju vrijednost voloniranja ili bi se voljeli uključiti u takve akcije, prepoznaju
raznovrsna područja unutar kojih mogu volontirati, kao i korisnike kojima mogu ponuditi svoje
usluge – djecu, beskućnike, vrtičku djecu i starije osobe smještene u domovima za starije i
nemoćne. Pomoć bi ponudili i u pučkoj kuhinji te u bolnicama, a velik je broj i onih koji bi voljeli
svojim radom, vještinama, zalaganjem neposredno poboljšali kvalitetu života spomenutih osoba
ili skupina. Određen postotak učenika osnovnih škola opredijelio se u svojim odgovorima za
azil za životinje. Naveli su neke ustanove, poput „Ruže Sv. Franje“, azila za životinje „Viškovo“,
Crkve, Caritasa te Crvenog križa i UNICEF-a. Ispitanici bi pomagali onima kojima je pomoć
najpotrebnija, sudjelovali bi u dobrotvornom radu uglavnom kako bi pomogli djeci s posebnim
31
potrebama, djeci s teškoćama u učenju, djeci čiji su roditelji slabijeg imovinskog stanja ili djeci iz
socijalno depriviranih obitelji, osobama s invaliditetom, djeci s autizmom, starijim osobama, čak i
napuštenim životinjama te očuvanju okoliša. Također, u području humanitarnog rada sudjelovali
bi radom u pučkoj kuhinji, čistili bi grafite, prikupljali novac, bili liječnici bez granica, pekli kolače,
pomagali u vatrogasnom društvu te pomagali gradu kako bi ga učinili sigurnim. U školi bi volontirali
kao asistenti u nastavi, osobni asistenti, pružali bi prvu pomoć te skupljali kućne potrepštine i
namirnice za osobe koje su zbog loše financijske strukture dovedene praktički na rub egzistencije.
„...možda bih htjela volontirati sa djecom koja su s posebnim potrebama, koja imaju
poteškoća sa učenjem, pa da im pomognem tako nekako, mislim da je to to, kod
volontiranja koje bih ja.“ (učenica, 12 godina, Zagreb)
„A da ima, ne znam, možda ako bi bilo, možda nešto to sa životinjama, obožavam
životinje, volim raditi kolače i to, možda bi bilo nešto takvo.“ (učenik, 13 godina, Kastav)
2.5. Što želimo učiniti - ideje
Učenici osnovnih škola na posljednje pitanje iskazuju kreativna razmišljanja i ideje za rješavanje
ranije iskazanih problema. Raspon odgovora varira od konkretnih prijedloga do potpuno
iracionalnih ideja pri iskazivanju kojih su pokazali posebno zadovoljstvo. Stoga slijedi:
1. Pomaganje drugima / volontiranje
„...ja bi najrađe promjenio da ljudi više misle na druge, jer
sebičnost je veliki problem u svijetu i to, kad bi malo više
mislili na druge stvari, onda bi nam bilo bolji svijet.
„...ja bi ili volontirao ili pomagao nekim, na primjer kao netko
ne zna matematiku, pa bi mu ja besplatno to sve objasnio
lijepo i tako...”
„..pa ja bi se vjerojatno posvetila nekakvim pravima životinja
zato jer mislim da se ljudi mogu nekako dogovorit oko
rasizma...“
2. Ekologija
„...ja bi volio promjenit nekako ekološku svijest, ljudi su
općenito... kad su izumili automobil počeli su zagađivat i ja bi
se jako volio uključiti u građenje ekoloških automobila, zato
da zaustavimo globalno zatopljenje, otopit ce se sante leda
podignut će se razina mora ...“
„...ja bi htjela dvije stvari. Pokušala spasiti naš planet i naučila
Ingrid engleskom jeziku.”
3. Nenasilje i prihvaćanje različitosti
„...ja bi promjenio nasilje zapravo nasilnike jer ovdje na
igralištu dolje, kad neko želi igrati košarku ili nogomet koševi
i golovi budu razbijeni, jer se po noći skupljaju alkoholičari
i ovi koji puše, čak je bila policija neki dan jer je bilo zbog
droge nešto, neki problem. Tako da bi njih promjenio tako da
bi pojačao mjere sigrunosti tamo.”
32
„...ja bih htio da uvijek imamo mjesta i vremena da poslušamo nečiju ideju i mišljenje,
da uvažimo to i da pravimo dovoljno akcija prema tim željama i idejama.”
„...ja bi promijenio... da svi ljudi budu jednaki i da ne postoje nikakve predrasude. Da
svi imamo pravo glasa i da nema...da ima svega”
4. Mijenjati u školi i zajednici
„...ovu školu bih promijenila. Uglavnom ja bi promjenila i školu i profesore u njoj što...
ustvari ja mislim da mi imamo dosta dobre profesore... kad mi neka prijateljica kaže
da je njoj profesor doš’o pijan na sat. Ja kad to čujem, ja ono mislim ajde da se to u
našoj školi dogodi dobila bi odmah otkaz, naša ravnateljica dovoljno unijela je jako
puno promjena u našoj školi: otkako je počeo njen mandat dobili smo i novu knjižnicu
i, ovaj, učionice su se napravile i dobile smo smart ploče i sve i svašta...”
„...ma da se počnu koristiti te smart ploče, kod nas u našem razredu se uopće ne pale
smart ploče.”
„...pa možda će ovo zvučat čudno, ali ja bi iskreno, tu u našoj zajednici nema puno
mjesta za druženje, ja bi nekako izgradila te parkove, šume, onako nekakvi, nekava
igrališta gdje bi se djeca mogla nalazit jer sada evo imamo tu dolje ovo igralište ali to
je razbijeno i imamo gore parkić gdje je isto pola toga razbijeno...“
5. I neke druge ideje
„...da druga djeca budu neka manje umišljena i to bi promjenila woooosh čarolijom. “
„...ja bi u svojoj okolini promijenio da bude malo više dobrote, onako volio bi da dođe
magična kiša i da poslije kiše dođe duga i onda su svi dobri. A možemo ih probat
nagovorit da probaju biti dobri npr. kada se družimo sa njima da im kaže: „e nemoj to
tako radit, to meni smeta.“
„Ja kad bi mogao učinit jednu stvar u životu, što mislim da je dobra, je da postoji neki
lijek koji može izliječit sve bolesti, da imam dovoljno novca da ga kupim, ja bih ga
kupio i svi koji imaju neke teške smrtne probleme, ili neke bolesti, onda bi taj lijek
njima podijelio. Zapravo, da svi budu zdravi i sretni, nekako to.”
„...ja bi prvo promijenila sve političare jer iz njih izviru uglavnom svi problemi.”
„...sad kao dijete ne mogu ništa, ali možda kad narastem možda ću moći nešto.”
„...mislim da je ne moguće promjenit samo jednu stvar jer postoji toliko toga...”
2.6. Školski portret
OŠ Nikole Hribara, Velika Gorica – ispitanici ove osnovne škole s velikim su zanimanjem
sudjelovali u fokus grupi. Iz grupne dinamike izdvajaju se četiri teme međusobno povezane, pa
tako slijedi: iskazivanje interesa usko je povezano s onime što se može ili ne može pronaći
u lokalnoj zajednici. Veliku spremnost pokazali su u identifikaciji problema koja je popraćena
razmišljanjima o osjećaju sigurnosti/nesigurnosti.
OŠ „Milan Brozović“, Kastav – u portretu ove fokus grupe najviše se diskutiralo o problemima
zastupljenim u školi te obitelji i lokalnoj zajednici.Volontiranje se nameće kao rješenje problema
i sastavni je dio ideja ispitanika koje oni nude u svrhu otklanjanja teškoća. Jedna od intenzivnijih
33
rasprava povela se oko iskazivanja i uvažavanja vlastitog mišljenja. Ostale teme ravnomjerno su
raspoređene po svakom sudioniku ove fokus grupe.
OŠ „Pojišan“, Split – uvodni dio ove fokus grupe započinje skromno pa se naglo razvija u
zanimljivu raspravu o svim navedenim temama. Ovi ispitanici vraćali su se na ranije izrečene tvrdnje
te ih dopunjavali, pojašnjavali i promišljali s drugima. Nisu zabilježeni komentari o aktivnostima
ponuđenim od strane lokalne zajednice, ali se mogućnosti i potencijali iste prepoznaju u danim
idejama.
OŠ Tina Ujevića, Zagreb – ova fokus grupa gotovo je ravnomjerno diskutirala o zadanim
temama. Rasprava se značajnije razvila oko osobnih potreba i potreba vršnjaka iz kojih proizlaze
različiti interesi. Nadalje, ispitanici problematiziraju postojanje i realizaciji vlastitog mišljenja koje
dovode u odnos sa donošenjem odluka na različitim razinama. Proporcionalno pronalaze rješenja
navedenih problema.
34
OŠ Nikole Hribara,Velika Gorica
OŠ „Milan Brozović“, Kastav
OŠ „Pojišan“, Split
OŠ Tina Ujevića, Zagreb
36
3. srednje škole
U istraživanje su uključene četiri osnovne škole redom:
Kôd
SŠ 1
SŠ 2
SŠ 3
SŠ 4
Osnovna škola
Zdravstvena škola Split
Prva gimnazija, Zagreb
Ekonomska, trgovačka i ugostiteljska škola, Samobor
Prirodoslovna i grafička škola Rijeka
Županija
Splitsko-dalmatinska županija
Grad Zagreb
Zagrebačka županija
Primorsko-goranska županija
Ukupan broj učenika obuhvaćen fokus grupama je 39 (Graf. 4), od toga 8 dječaka i 31 djevojka
u dobi od 14 do 18 godina.
Učenici/ce srednjih škola uključeni/e u istraživanje
(N=39)
Djevojčice
Dječaci
21%
79%
Graf 4. Ukupan uzorak učenika srednjih škola
Kôd/frekvencija
interesi
interesi – m/ž
trebam
škola kao potpora
točno tko?
aktivnosti u školi
izvan škole – zajednica
obitelj – odnos
problem
briga
mišljenje moje
donošenje odluka
sigurnost – DA
sigurnost – NE
rješenje
volontiranje
područje volontiranja
ideja
SŠ 1
36
11
23
17
19
13
16
1
28
13
26
3
12
7
32
14
5
14
SŠ 2
40
0
6
3
10
111
23
7
29
3
43
28
9
4
45
35
12
36
SŠ 3
62
11
23
3
18
11
18
1
58
2
24
21
11
0
16
15
9
24
SŠ 4
65
3
18
6
11
25
18
3
52
10
34
33
19
10
68
37
15
56
Tablica 6. Kodirane pojave za srednje škole – Koliko često se spontano spominju određene teme
u fokus grupama?
Kôd pod nazivom “Aktivnost u školi” (SŠ 2; vidi Tablicu 6.) zabilježila je uvjerljivo najveću
frekvenciju (111). Kao dominantne vrijednosti u ostalim srednjim školama, ali s nižim frekvencijama,
dobivene su za “interese” (SŠ1 – 36; SŠ 3 – 62) i “rješenje” (SŠ 4). Kodovi “rješenje” (32),“problem”
(28), “moje mišljenje” (26) te “trebam” (23) dobiveni su kao sljedeći istaknuti za učenike srednje
škole u Splitu. Rezultati dobiveni za I gimnaziju upućuju kako su prema učetalosti učenici istaknuli
sljedeće pojave:“rješenje” (45),“mišljenje moje” (43),“interesi” (40) te “ideja” (36). U Ekonomsko,
trgovačko i ugostiteljskoj školi (ETUŠ), Samobor, kao takvi su navedeni problem (58), s istom
frekvencijom “mišljenje moje” i “ideja” (24) te “donošenje odluka” (21), dok za SŠ u Rijeci taj
redoslijed uključuje “interese” (65), “ideju” (56), “problem” (52) i “volontiranje” (37).
38
3.1. Identifikacija interesa i potreba djece/mladih u dobi ispitanika
„Meni je glavni interes postat’, znači, osoba na koju se netko može pouzdat.“
SŠ Zdravstvena škola
Split
Škola
Izlasci/zabava
SŠ Prva gimnazija
SŠ ETUŠ
Izlasci/zabava
Škola
Sport
Škola
Slobodno vrijeme hobby
Izlasci/zabava
Glazba
Pomaganje drugima
Traženje osobnosti
Neovisnost
Pronalaženje posla i
dobar položaj
Izgraditi osobnost
Sport
Glazba
Slobodno vrijeme
SŠ Prirodoslovna i
grafička škola Rijeka
Izlasci/zabava
Facebook
Glazba
Popularnost
Škola
Novac
Tablica 7. Interesi učenika srednjih škola iskazani prema važnosti (najvažniji na vrhu)
Interesi učenika i učenica srednjih škola propitani su na osobnoj razini i razini percepcije generacije (Tablica 7.). Jedan od najčešćih odgovora bio je „škola“ koja se razumijeva kao nužnost
za ostvarivanje budućnosti. Dakle, obrazovanje u srednjoj školi se prepoznaje kao poveznica s
tržištem rada te osiguranjem statusa u društvu. Zajedno s time pojavljuje se nedostatak vremena
za zadovoljavanje svih danih uvjeta koje obrazovni sustav nameće usporedno s onim što oni trenutno žele, a to je druženje s vršnjacima putem on-line društvenih mreža, sportskih aktivnosti,
glazbe i raznih hobija.
Učenici smatraju da su sami odgovorni za pronalaženje vlastitih interesa. Biraju ih prema
onome što vole, isprobavaju prema svojim mogućnostima. Sve veća financijska ovisnost društva i
pojedinaca je prepoznata kao jedan element koji će definirati mogućnosti. Izbor postoji, no ovisi i
o mogućnostima kućanstva.Tako su učenici postavili školu na prvo mjesto u financijskoj strukturi,
a zatim izvanškolske aktivnosti. Nažalost, slobodno vrijeme i izvannastavne aktivnosti se nesmatraju korisnim za vlastitu budućnost, iako su im trenutno jako bitne. U nekim izjavama učenica
i učenika naglašena je zabava kao jedan od najvažnijih interesa. Pod zabavom podrazumjevaju
izlaske, druženje i opijanje kao aktivnosti koje ih ispunjavaju zadovoljstvom.
Prepoznaju predrasude društva i neke rodne uloge te sukladno tome zaključuju da su dječaci
bezbrižniji i pokazuju manjak odgovornosti u životnim situacijama u kojima se većina vršnjaka
nalazi. Percepcija je da se oni znaju bolje postaviti pa tako za njih ima više mogućnosti. Ravnopravnost spolova spominje se u sve četiri srednje škole. Razlike ne bi trebalo biti, no prepoznaju
da je društvo stvorilo predrasude koje mogu sprječavati ispunjavanje vlastitih interesa.
„Ja mislim da kako koga, da neke zanima, dakle dečke zanimaju druge stvari nego
cure, jer dečki možda žele maltretirati druge dečke i ispast’ face, a opet cure možda
razmišljaju na neki drugi način, kao što se možda žele baviti nekim sportom, nekim
rekreacijama...“ (učenica, 16 godina, Samobor)
„Ja iskreno mislim da dječaci imaju drugačije interese od djevojčica, ne znam dječaci
su možda više ovako skoncentrirani na sport .“ (učenik, 15 godina, Zagreb)
„Škola je sređivanje sebe u budućnosti, svog nekog karaktera i zanimanja, ali izlasci
39
trenutno najviše.“ (učenik, 17 godina, Rijeka)
„Pa zapravo, trenutno najveći cilj mi je završiti što bolje školu. Upisat fakultet, proć’
maturu. Da zadovoljim interese same sebe.“ (učenica, 16 godina, Split)
„Pa za početak isto završit’ školu, fakultet. Naći dobar posao i postat’ u tom poslu
ne’ko i nešto. Obično danas u društvu se društvo i fromira po tome čime se baviš i tko
si zapravo po tome čime se bavim.To se najviše gleda.“ (učenica, 15 godina, Samobor)
Podijeljena su mišljenja učenika i učenica kod pitanja zadovoljenja svih interesa vršnjaka (Graf
5.). Razlozi nezadovoljstva proizlaze iz kapaciteta manjih sredina koje često ne nude nikakve
sadržaje. Nadalje, financijski razlozi i obiteljska neslaganja predstavljaju veliku prepreku za većinu
učenika i učenica. Navode moguća rješenja – odlučnost, snalažljivost i ustrajnost kao osobine koje
dovode do uspjeha. Uspjeh je predstavljen kao osjećaj pobjede u natjecateljskom nadmetanju.
Jesu li zadovoljeni interesi svih tvojih vršnjaka?
Broj
20,2
20
20
19,8
19,6
19,4
19,2
19
19
18,8
18,6
18,4
Da
Ne
Graf 4. Ukupan uzorak učenika srednjih škola
Također je primjetan nedostatak motivacije što je posljedica neskladnog roditeljskog odgoja. Navedeni su i zdravstveni razlozi kao realni zahtjevi u nemogućnosti ostvarivanja interesa.
„Pa mislim da su većini mojih vršnjaka interesi zadovoljeni, ispunjeni i mogu raditi,
mogu otići na ne znam sport koji žele ili neku aktivnost, a nekima nisu možda zbog
financijskih problema ili ne znam roditelji ih ne puštaju, možda ih roditelji prisiljavaju
na neke aktivnosti koje ne žele i tak.“ (učenik, 15 godina, Rijeka)
„Ja isto mislim da nisu interesi i mogućnosti srednjoškolaca tj. mojih vršnjaka isto
zadovoljeni. Također zbog škole. Znači, u školi isto nema tih aktivnosti, ali kao što
je većina rekla svi se vole družiti i zabavljati sa svojim vršnjacima, ali također dobro
završiti srednju školu što je vječiti paradoks jer ne mogu i jedno i drugo. I onda nikako
40
ne mogu pronaći tu jednu zlatnu sredinu kako da imaju oboje.“ (učenik, 16 godina,
Zagreb)
3.1.1. ŠTO TREBA MLADIMA
„...za ostvariti neki svoj cilj moramo imati prvobitno podršku od roditelja, prijatelja,
isto tako i od škole, profesora..“
Ispitanici pod ovim pitanjem navode pojam vremena; često navode kako ga nemaju dovoljno za
svakodnevni odmor od radnih/školskih obaveza te za aktivnosti kojima se žele baviti u slobodno
vrijeme. Problem preopterećenosti nastavom uzrokuje manjak unutarnje motivacije. Potrebna
im je i vanjska motivacija kako bi bili u mogućnosti jasnije određivati vlastite ciljeve i pronalaziti
„pravi“ put.Vidljiva je potreba za vjerom u sebe i „nešto“ veće od sebe, kao i težnja za napretkom
za što im je potrebno znanje i dobro informiranje. Najveći naglasak stavljaju na podršku ponajprije
od strane prijatelja i obitelji pa od profesora u obliku pohvale kako bi razvijali sigurnost u sebe
te prepoznali vlastiti identitet i osobnost i još preciznije vlastite osobine i afinitete. Važnost se
pridaje financijskoj stabilnosti i mogućnosti mjesta u kojem žive, a nisu zadovoljavajuće. Treba im
kvalitetnija prometna povezanost mjesta i obližnjih gradova kako bi se spriječilo odustajanje od
interesa. Od škole se očekuje veća mogućnost odabira aktivnosti, sloboda i dobro usmjeravanje.
Spominje se sustavna podrška, bez pritisaka, u dolaženju do cilja bez odustajanja.
„Pa, prvo treba vjerovat’ u sebe da možemo ostvariti to što želimo. Imati samopouzdanja.
Sam sebi staviti neke ciljeve i odrediti kako doći do njih. Znati svoj put.“ (učenica, 16
godina, Samobor)
„Meni osobno, na primjer treba više vremena i odmora, pošto smo mi u školi po cijeli
dan. I ujutro i popodne i kad dođem navečer trebala bi učiti, ali nemam volje za učenje.
Htjela bi više odmora i vremena i spavanja da bi ostvarila bolje svoje ciljeve.“ (učenica,
16 godina, Rijeka)
3.1.2. ŠKOLA KAO POTPORA
„...mislim da mi sami ovako kao grupa teško da možemo nešto napraviti.”
Učenici su podjeljeni u prihvaćanju škole kao institucije koja im može ponuditi podršku u
ostvarivanju osobnih interesa. Neki smatraju da im škola pruža različite oblike potpore u njihovom
osobnom razvoju, dok drugi školu gledaju kao nužnu usputnu stanicu u životu koja ne pruža
nikakvu podršku njihovim interesima. Kao pozitivan primjer podrške u školi navedena je praksa,
kao oblik nastave koji im pruža uvid u realni život i daje im mogućnost odabira, žele li nastaviti
tim putem ili ne. Kao ostali pozitivni primjeri spomenuta je suradnja s profesorima, pedagozima,
psiholozima, ravnateljima pa čak i opcije različitih izvannastavnih aktivnosti, između ostalog i
volontiranje. Suprotno, razlozi nepružanja podrške su nezainteresiranost i nemotiviranost samih
učenika, kao i njihovih profesora. Naglašava se i nedostatak sadržaja, kao i vremena što ga provode
na redovnoj nastavi i obvezama koje moraju ispuniti.
„Ovisi isto od škole do škole. Mi u školi imamo dosta prakse, upoznajemo neke ljude.
To nas isto potiče na razmišljanje o budućnosti. Na primjer, idemo u bolnicu ili vrtiće,
i onda mogu razmišljati gdje bih htjela raditi. Puno toga možemo vidjeti.” (učenica, 17
godina, Samobor)
„Ja mislim da sve zavisi od profesora do profesora. Ja osobno imam razrednicu koja mi
je velik poticaj. I psihologica i pedagogica s kojima sam pričala dok sam imala neke
41
osobne probleme dosta su mi pomogle i mislim da mogu biti velik poticaj.” (učenica,
16 godina, Zagreb)
SŠ Zdravstvena škola
Split
Stručna služba
Razrednica
Profesori
Prijatelji iz razreda
Roditelji
Obitelj
Crkva
SŠ Prva gimnazija
SŠ ETUŠ
Roditelji
Prijatelji
Stručna služba
Profesori
Policija
Susjedi
Starije osobe s
iskustvom
Braća i sestre
Roditelji
Razrednica
Stručna služba
Profesori
Svečenik
Obitelj
Centri koji se bave
određenim problemima
SŠ Prirodoslovna i
grafička škola Rijeka
Profesori
Prijatelji
Roditelji
Ravnateljica
Stručna služba
Razrednik
Ravnatelj
Susjedi
Učenici
Prijatelji
Tablica 8. Popis pojavnosti navedenih osoba na koje se ispitanici/e mogu osloniti
3.1.3. TKO MI TOČNO MOŽE POMOĆI?
„Mi bi zapravo svi trebali biti toliko kolegijalni da ak’ nekome treba pomoć da mu se
pomogne...“
Povjerenje, znanje i podrška se očekuje od profesora, stručnog osoblja i prijatelja u školi, dok
se izvan škole isto očekuje od obitelji, prijatelja i susjeda (Tablica 8.).
„U školi stručno osoblje i profesori, iako bi mogli i neki kolege iz škole, ako imaju
dovoljno znanja. I ako imamo povjerenja u njih. A van škole, obitelj bliža – dalja, ovisi
o njihovom znanju, volji, možemo surađivat sa njima. I ono prijatelji, a mislim mogu to
biti i poznanici, koji znaju, da imaju neki aspekt znanja da nam mogu pomoć’ u tome.”
(učenik, 17 godina, Rijeka)
„Slažem se. U mojoj zajednici isto obitelj, njima se uvijek mogu obratiti za sve, za
pomoć, bez obzira kakva je situacija. U školi, ne znam, pedagogici, prijateljima. Sad za
ovo ostalo... u biti nema ostalog. Škola i zajednica su jedino di bi mogli biti sukobi, tak
da ovoga... sam sve rekla.” (učenica, 18 godina, Split)
3.1.4. AKTIVNOSTI U ŠKOLI
„...naša škola je dosta vezana uz humanost...“
Izvannastavne aktivnosti kreiraju nastavnici i informiraju učenike o mogućnostima. Postoje
različiti primjeri: volontiranje, Caritas, povijesne grupe, vjeronauk, informatika, dramska i
42
novinarska skupina te sportske i rekreativne aktivnosti. Učenici
na temelju određenog interesa biraju aktivnost u kojoj će
sudjelovati. Sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima učenici
uglavnom ostvaruju u svojem slobodnom vremenu. Rezultati rada
u izvannastavnim aktivnostima su poželjan izgled škole, prenošenje
znanja drugima te se učenici osjećaju bolje, zato što se osjećaju
korisnima. No, nisu svi učenici pronašli interes u ponuđenim
aktivnostima. Navedeni razlozi su sljedeći: nedostatak vremena
zbog opterećenosti školskim obavezama, interesi nisu u potpunosti
zadovoljeni, krivi odabir aktivnosti, sadržaji koje oblikuje nastavni
proces nisu usuglašeni sa zahtjevima koje pred njih postavlja realan
život. Učenici školu izjednačuju samo s nastavom i nemaju doživljaj
šire sredine u kojoj mogu pronaći svoje interese. Većina onih koji
sudjeluju u ponuđenim aktivnostima neredovito ih pohađa. U
slučaju natjecanja iz određene aktivnosti, pripreme za natjecanja
traju nekoliko tjedana prije samog natjecanja. Učenicima se sviđa
promjena i trud, no ipak čekaju da ih netko drugi pogura. Većina
učenika pokazuje nezainteresiranost i ravnodušnost prema
aktivnostima koje nudi škola.
„Pa na primjer volontiranje, karitativna skupina, povijesne
grupe, vjeronaučna skupina, informatika.” (učenik, 17
godina, Zagreb)
„U školi nam nude mogućnost dramske skupine i još
novinarske. I aktivna sam u novinarskoj. Ostalo, drugo
ništa nemamo. Tak’ da voljela bih da imamo više različitih
aktivnosti. Na primjer, možda još nekakvi tečajevi stranih
jezika ili nešto slično.” (učenica, 16 godina, Samobor)
3.1.5. IZVAN ŠKOLE – ZAJEDNICA
Navedene su izvanškolske i izvannastavne aktivnosti poput sporta, rekreacije, pjevanja, plesanja,
sviranja, crkvenih zajednica, vatrogasnih zajednica, Crvenog križa. Dio učenika sudjeluje i u više
aktivnosti u tijeku radnog tjedna, no svi naglašavaju da imaju problem vremenskog usklađivanja
aktivnosti sa školskim obvezama. Odabir aktivnosti je uglavnom svojevoljan, iako su učenici
spomenuli i utjecaj obitelji. Učenici koji žive izvan većih mjesta i gradova požalili su se na manjak
sadržaja u njihovoj okolini. Onaj dio učenika koji ne sudjeluje u izvannastavnim i izvanškolskim
aktivnostima uglavnom je nezainteresiran za ove sadržaje. Smatraju da ih taj sadržaj ne interesira
ili da nemaju motiva za sudjelovanje.
„Van škole borilačke vještine i to mi je više bio utjecaj obiteljski. Odrasla sam s dvojicom
braće pa tako. Sad sam trenutno na kick boxu, ali ne mogu baš sve s praksom i školom
uskladiti. “ (učenica, 17 godina, Split)
„Nema mi nešto zanimljivo.” (učenica, 15 godina, Samobor)
„Izvan škole pjevanjem i plesanjem. “ (učenica, 16 godina, Zagreb)
„A izvan škole sport, vožnja bicikla, joggiranje.” (učenik, 16 godina, Rijeka)
43
3.1.6. OBITELJSKI ODNOSI
„Ja mislim da je bitno da roditelji osjete to nešto prema čemu mi vučemo...“
Ispitanici smatraju da roditelji uglavnom podržavaju interese svoje djece, no prepoznali su i
kao problem da neki roditelji svoje interese i neostvarene težnje prenose na svoje dijete najčešće
zbog svojih neostvarenih ambicija. Nisu rijetki očevi i majke koji svojoj djeci planiraju svaku
minutu njihovog dana, posebice slobodnog vremena te ih „prisiljavaju“ na pohađanje širokog
spektra aktivnosti, a sve s ciljem zadovoljenja vlastite želje za uspjehom koja je roditeljima možda
promakla u vremenu kada su bili u dobi svojeg djeteta.
Dio učenika ističe da u odnosu sa svojim roditeljima očekuju podršku i kvalitetnu komunikaciju
koja se ne svodi na isprazne dijaloge, već izmjenu misli i emocija. Odgoj smatraju ključnim faktorom
za razvoj pojedinca. Nakon roditelja navode i profesore koji bi trebali odgojnu ulogu paralelno
započeti i nastaviti kroz školovanje djece.
„Pa prije osnovne škole roditelji. A u osnovnoj školi profesori. Dobro, oni više nemaju
tol’ko ovlasti k’o roditelji, ne mogu vikat’ na dijete ili lupit’ dijete, ali opet, neke ove
odgojne mjere mogu postaviti.” (učenik, 17 gdina, Split)
„Ja sam htio reć’ da puno roditelja živi, ajmo reć’ svoj život
kroz djecu. Znači tjeraju ih da idu na nešto što ne vole. Na
primjer, upišu dijete sa deset godina u nogometni klub. Onda
mu se to prve tri godine sviđa, kasnije on više ne želi jer
želi nešto drugo. Ali roditelji ga tjeraju da ide tamo i da što
više trenira i onda mu ubiju motivaciju.” (učenik, 16 godina,
Rijeka)
3.2. Identifikacija ključnih problema djece/
mladih u dobi ispitanika
„...(nasilje)...samo u školi više psihičko, a u gradu fizičko.”
Učenici spominju mnogo problema koje prepoznaju u
svakodnevnom životu. Ističu brojne probleme: nerazumijevanje
prema potrebi za dokazivanjima u društvu, odvajanju vršnjaka
u manje skupine, sve većoj izolaciji uzrokovanoj korištenjem
razne informatičke tehnologije, agresivnosti grupa i pojedinaca,
neprihvaćanju različitosti, manjku komunikacije između
profesora i učenika, alkoholizmu i drogama. Povodljivost, manjak
samopouzdanja, nezainteresiranost, nezrelost neki su od uzroka
problema koje učenici prepoznaju u svojoj okolini među vršnjacima.
Dokazivanje u skupini je često spomenuti problem. Navode da
je danas uobičajeno konzumirati alkohol, droge i cigarete i biti
agresivan samo zato što „drugi iz skupine to rade“. Različitosti
općenito nisu prihvaćene pa su učenici skloni ugnjetavanju i
odbacivanju drugačijih.
Učenici viših razreda srednjih škola nisu zadovoljni što mlađe
generacije oponašaju njihove obrasce ponašanja. Smatraju da su
prerano počeli s dokazivanjem i među starijim generacijama te da
su mlađe generacije oholije i agresivnije. Odvajanje vršnjaka u manje
44
skupine prikazuju kao potragu za istim interesima koja u nekom trenutku prerasta u vršnjačko
nasilje. Većina učenika koristi neku vrstu informatičke tehnologije za potrebe komunikacije, no
uvidjeli su da ih pretjerano korištenje udaljava od uobičajenog druženja i razgovora. Spomenuta
je i komunikacija između starijih profesora i učenika, gdje razumijevanje za potrebe jednih i drugih
nije ostvareno te često dolazi do sukoba. Odrastanje u ovakvoj okolini učenicima nije jednostavno,
osjećaju se prepušteno samima sebi, što stvara manjak samopouzdanja i nepovjerljivost prema
vršnjacima.
„Biti IN. Mislim da je u zadnje vrijeme bitnije biti IN, nego reći neko svoje mišljenje i
iskazati se na svoj način. Važnije je ono što drugi misle i što drugi imaju, kakvi su svi
drugi i većina, to je bitnije nego biti onakvi kakvi smo mi sami.” (učenica, 15 godina,
Split)
“Pa ja mislim da ih najviše muči, zapravo profesori, jer učitelji često ne shvaćaju naše
mišljenje kako mi razmišljamo i što mi zapravo želimo, oni samo kažu, mi sutra pišemo,
pišete kontrolni, a ne pitaju djecu , da li još nešto pišete, da li imate neke probleme,
nego samo- sutra pišete kontrolni, pripremite se i naučite. Tako da to mislim da to bi
bio problem, problem je zapravo što nas ne slušaju - to je osnovni problem. Profesori
baš ne slušaju djecu i njihova mišljenja.” (učenica, 16 godina, Zagreb)
„A i mislim manjak komunikacije, ali i druženje ljudi međusobno. Mislim da se razvojem
tehnologije i dostupnosti svega, previše ljudi komuniciraju, na primjer, putem interneta
i mobitela. Dođemo na kavu poslije škole, pet ljudi sjedi za istim stolom, ne komuniciraju
nego se mobitelima dopisuju. Mislim, gubi se neko druženje ljudi međusobno i da se
drže u nekoj zajednici. Više vremena provode komunicirajući putem nekih medija nego
da se druže ovak’ u stvarnosti.” (učenik, 17 godina, Rijeka)
3.2.1. BRIGA
„...neka briga kakav će svijet biti poslije, ako već sad ima dosta nasilja i kako će sve to
izgledat’...“
Nesigurnost koja je uobičajena za razvojnu fazu potaknula je kod nekih ispitanika propitivanje
samih sebe u odnosu na utjecaj društva te kod njih stvorila brigu. Smatraju da je danas ustaljeno
društveno nasilje, ali i druge pojave neprihvatljivog ponašanja, koji ih mogu udaljiti od razvoja
njihove osobnosti. Navode primjere „krivih puteva“ koje su prepoznali kao ovisnosti, nasilje,
zanemarivanje obitelji i bližnjih. Drugi smatraju da nemaju takvih briga te da su kroz određena
iskustva prošli i da je to vrijeme iza njih. Oni su odabrali svoje puteve, uz podršku i potporu svoje
obitelji i prijatelja.
„Brine me budućnost, kakva ću osoba biti u budućnosti ako upadnem u te ovisnosti.
To mi je nešto najgore. Ako upadneš u tu ovisnost, kako se izvući iz toga? Tko će ti to
financirati? Kakva ćeš osoba jednostavno postati poslije?” (učenica, 17 godina, Split)
„Mene ništa ne brine, zato što sam prije godinu dana prošla sve te nekakve krize.
Emocionalne i ne znam ni ja šta, i jednostavno izgradila sam svoj karakter. Nisam
do vrhunca došla, ali za svoje godine sam zadovoljna svojim karakterom i svojim
ponašanjem. Nemam tu neku želju za isticanjem u društvu ni ništa slično.” (učenica,
16 godina, Samobor)
45
3.2.2. ČUJE LI SE MOJE MIŠLJENJE?
„Bilo bi dobro da se naš glas više čuje...“
Učenici vole izražavati svoje mišljenje, no nisu svaki put prihvaćene njihove ideje ili razmišljanja.
Različita iskustva govore da mišljenja mogu podijeliti i kod kuće, u školi i među prijateljima. No
nisu sva prihvaćena svugdje. Učenici su najčešće spominjali jedan od razloga neprihvaćanja, a
to je autoritet roditelja, svećenika i profesora. U ovom slučaju smatraju da se njihov glas ne
čuje. Neki koji pokušavaju izraziti svoje mišljenje stječu dojam kao da samo oni nešto govore,
dok drugi vršnjaci šute. Drugi smatraju da će im profesori zamjeriti ukoliko u školi izraze svoje
mišljenje. Također, neki neće ni reći svoje mišljenje kako ne bi povrijedili svog prijatelja, ili ga
spriječili u neprihvatljivom ponašanju. Komunikacija između učenika i njihove okoline bitna je za
razumijevanje okružja, i kao takvu je treba nadograđivati i podržavati.
„Pa uvijek me poslušaju, i stariji, i vršnjaci, i mlađi od mene. Imam pravo reći što mislim
i prihvatit’ će moje mišljenje, ali isto tako ako je moje mišljenje krivo, pokušat će mi
objasniti da nisam uvijek u pravu.” (učenica, 16 godina, Samobor)
“Pa mislim, mi tu možemo reći svoje mišljenje, ali ako netko kaže svoje mišljenje onda
on više na primjer on nije dobar učenik, on nije dobra osoba, on se buni i on jednostavno
ne može podnijeti rad sa okolinom. On je zapravo osuđen, na neki način.” (učenica, 17
godina, Samobor)
„Pa ne znam. Ja i dalje želim govoriti svoje mišljenje i mislim da će se jedino tako i
promijeniti, ako ljudi nastave govoriti svoje mišljenje, a ne, ono, podilaziti. Znam da
možda neću najbolje proć’, ali mislim da treba nastaviti govoriti svoje mišljenje i da će
kasnije doći do mozga da, ono, ima ljudi koji ne misle jednako i da su možda oni u krivu
i da će se to jednom promijeniti...“ (učenica, 17 godina, Rijeka)
„Pa doma, u društvu, da. U školi, gradu nigdje nitko ništa ne pita. Kad navršimo 18,
onda ćemo ispunjavat ankete i ostale stvari, ove peticije i to. Pa bit će dobro.” (učenik,
16 godina, Zagreb)
3.2.3. DONOŠENJE ODLUKA I SUDJELOVANJE
„Ako to ne odgovara njihovoj poziciji ili ako to ne odgovara njima u tom trenutku, onda
ništa od toga, kao da smo zidu rekli...“
Ispitanici donose odluke samostalno ili sudjeluju u donošenju odluka s vršnjacima iz razreda
ili s roditeljima. U školi se odluke uglavnom donose na neprimjetnoj razini za učenike. Prepoznali
su vijeće učenika kao instrument koji bi na razini škole mogao donositi odluke i predlagati ideje.
No nisu sigurni može li vijeće učenika utjecati na željene promjene u školi. Stvara se dojam da
je mišljenje uvaženo, no ništa se bitno ne mijenja. Podržavaju osjećaj složnosti u razredu koji im
onda omogućava djelovanje i iskazivanje mišljenja. Glas složnosti željeli bi proširiti dalje, tako da
osjećaju da su doprinijeli promjenama za dobrobit okoline. Učenici su nezadovoljni stavom i škole
i grada. Smatraju da im se škola i grad ne obraćaju s previše pažnje te da od njih i ne očekuju
donošenje odluka, prijedloge i mišljenja. Sudjelovanje u donošenju odluka u obitelji kod mnogih je
uobičajena praksa. Ipak, obiteljske odluke se uglavnom prepuštaju roditeljima.
„Znači, u obitelji se definitivno čuje moj glas. Dobro, sad ne donosim odluke, ali
sudjelujem u donošenju odluka. Što se tiče škole, uopće se ne trudim pretjerano
nametat’ svoje mišljenje, nemam jednostavno o čemu.” (učenica, 15 godina, Rijeka)
46
„Smatram da škola pokušava čuti naše mišljenje. Zato imamo ono vijeće učenika, ali
to baš nije tako učinkovito. Oni nas traže da im kažemo svoje mišljenje, međutim to
nije svaki put uzeto u obzir i dobro prihvaćeno. Ali opet ovisi o njihovim stavovima i
kako će na to gledati poslije.” (učenica, 15 godina, Samobor)
„U školi nikad nisam doživjela to da profesori ne žele saslušati učenike. Uvijek saslušaju,
ali tako – kako im se da. A moje mišljenje se čulo jedino u volonterskom klubu jer kad
god predložim nešto, kad god kažem, uvijek se uvaži i proba se po tom pitanju nešto
poduzet’. A ako ne može, onda ne može jednostavno.” (učenica, 16 godina, Zagreb)
3.2.4. OSJEĆAM LI SE SIGURNO ILI ?
„Češće osjećam nekakvu nesigurnost...”
Sigurnost učenika u školi je uglavnom postojana (Graf 6.). Zaštitu pružaju i učenici i profesori.
Očekivanja su da škola bude sigurna te da se može uvijek računati na zaštitu i pomoć. Također,
u obitelji učenici osjećaju sigurnu i zaštićenu okolinu. No, lokalna zajednica, odnosno naselje u
kojem stanuju učenici srednjih škola i grad u kojem je smještena specifična (njihova) lokalna
zajednica su mjesta gdje svi ispitanici ne dijele ista iskustva. Neki su zadovoljni mjestom gdje
žive i osjećaju se sigurno, dok drugi moraju uvijek biti na oprezu. Navedeno je mnogo različitih
primjera ugnjetavanja, maltretiranja, fizičkog nasilja i strahova, koje su iskusili neki od učenika pri
povratku kući u večernjim satima.
„Ja se u školi osjećam sigurno. Mislim, razred mi je super, prošle godine nismo bili toliko
povezani koliko smo ove godine, mislim da ćemo dogodine biti još povezaniji. Doma
se isto osjećam sigurno, to je normalna stvar, a u kvartu ništa posebno. Nisam s nikim
ništa pretjerano dobra, tako da zanemarujem kvart. “ (učenica, 17 godina, Zagreb)
„Pa s obzirom da ne živim baš u mirnom kvartu, ovisi. Češće osjećam nekakvu
nesigurnost.” (učenik, 16 godina, Rijeka)
3.3. Rješenja navedenih problema
„Ja smatram da za svaki problem postoji rješenje...“
Koliko ima problema, toliko ima i rješenja. Učenici su predložili mnogo ideja kako riješiti
određene probleme. Većina bi surađivala s roditeljima ili s nekom od državnih ili svjetovnih
institucija. Podrška se očekuje od svih, no učenici su svjesni da se mnoge probleme ne može
jednostavno riješiti. Ponekad zbog sporosti rješavanja problema učenici su nezadovoljni i ne
osjećaju se sigurno. Sigurnost im najčešće pruža obiteljska okolina. Promjene u okolini neki bi sami
pokrenuli dok većina traži pomoć drugih, ili očekuje da ih pokrenu drugi. Također, naglašavaju da
je ključni faktor u zadovoljavanju interesa informiranje zajednice o mogućnostima i aktivnostima
unutar iste.
„Pa mislim da u zajednici mogu tražit’ pomoć od, to jest rješavanje tih nekih problema
od obitelji, ali da se trebam obratiti nekome, mogla bih se obratiti bilo kome od susjeda,
sumještana zato jer bi svi bili na neki način otvoreni da mi pomognu da mi izađu u
susret i bilo kome. A što se tiče škole, možemo se obratiti profesorima zato jer mislim
da su isto svi otvoreni da bi nam pomogli ak’ nas nešto muči, a i pedagogici i nekom
međusobno od učenika.” (učenica, 16 godina, Samobor)
„Pa ne znam. Ja mislim da ne bi mogla sigurno sama. Da bi trebala biti neka šačica
47
ljudi, da se nešto pravo pokrene. Da dođe jedan mislim da bi, ono, zanemarili.” (učenica,
17 godina, Rijeka)
3.4. Što je volontiranje?
„Ja mislim da je volontiranje zapravo usrećivanje drugih osoba...“
Mnogi ispitanici ne znaju definiciju volontiranja, no neki su sudjelovali u različitim oblicima
socijalne pomoći i suradnje u pojedinim institucijama svojih širih zajednica. Stjecanje iskustva u
tim aktivnostima posebno im se svidjelo.Volontiranjem smatraju uglavnom samo pomoć osobama
koje nisu financijski ili fizički u mogućnosti ostvariti svoje potrebe. Srednjoškolci objašnjavaju
volontiranje kao rad bez novčane naknade, dok neki pojam volontiranja tumače kao „ubijanje
vremena“, prisilnu aktivnost. Mnogi su samo čuli da volontiranje postoji, da se mogu javiti u neke
udruge. Neki su i pokušali, no problem s vremenom ili udaljenošću ih je spriječio u sudjelovanju.
Prepoznaju ove udruge iz svojih lokalnih zajednica: Most, Lastavica, UNICEF, Smart, Crveni križ i
Obiteljski centar.
„Pa odricanje npr. nečeg vlastitog da bi pomogli drugim, da bi usrećili nekoga. Npr.
odričemo se svojeg slobodnog vremena radi, nekoga drugog.” (učenik, 17 godina, Rijeka)
„Bilo koje dobro djelo koje nekome napraviš. Makar to bilo baki odnest vrećice s placa.”
(učenik, 16 godina, Zagreb)
„Pa dakle, to je nešto kao posao, ali bez plaće. Mislim, pomažeš drugima i osjećaš se
korisno za drugoga, al’ ne dobivaš nikakav novac...” (učenik, 18 godina, Rijeka)
3.4.1. PODRUČJE VOLONTIRANJA
Ispitanici prepoznaju područja volontiranja u institucijama za djecu s posebnim potrebama,
u institucijama za stare i nemoćne osobe, u udrugama, u zajednici, u državnim institucijama, na
humanitarnim koncertima, azilu za životinje i sl.
„Mislim da bolesnim ljudima najviše treba pomoć jer oni baš, ko ne može, ko ne može
radit neke stvari, da im pomognem. I tako, a bilo šta. Samo da se osjećate dobro, da
nekom, da vidi ne’ko da ima nekog uz sebe da mu pomaže i tako. “ (učenica, 15 godina,
Samobor)
„U azilu za životinje. Ima baš puno pasa, a ono, smrdi. Smrdi pogotovo kad je kiša ili
nešto. Al’ ne znam, ufur’o sam se, radio tamo, sve sam ja to sredio.“ (učenik, 17 godina,
Rijeka)
3.5. Što želimo učiniti – ideje
Posljednje pitanje, a time i odgovori, daju nam uvid u neke realne i neke potpuno nerealne
prijedloge učenika srednjih škola povezane s osobnim mogućnostima te projekciju mogućnosti
drugih ljudi, uz pomoć kojih bi mijenjali, utjecali i oblikovali svoju okolinu i društvo u kojem žive.
Ispitanici predlažu sljedeće radnje:
1. Edukacije i radionice
Teme: ovisnosti (pušenje, alkohol, opojna sredstva), nenasilna komunikacija, kreativne radionice,
prihvaćanje različitosti
48
„...edukacije – znala sam, ne znam o ovisnosti, nasilju,
to su najveći problemi pa onda edukacije o pravima,
kako provesti slobodno vrime, o nekim mogućnostima
ili organizirat’ neke financije da se posveti mladima da
ostvare svoje ciljeve.”
„...ja isto tako mislim sve više danas mladi su u kućama
zatvoreni uz internet, više se ne može na ulici djecu
vidit’ kako se igraju tako da bi tribalo više tako udruga
i nekakvih aktivnosti u kojima će se mladi sastajati,
a isto kako je ona rekla, to rješavanje pitanja pušenja
droge alkohola, isto tako bi trebalo više podučiti mlade
o tome...“
„...tu nam ne trebaju nikakvi novci da bi se uključili u
tu radionicu to su radionice sa volonterima, izrađujemo
neke kalupe tipa tako, sve kroz pjesmu sve kroz igru i
zezanciju, eto toga više.”
„Pa zato šta, to je bila udruga koju su naravno narkomani
uništili i slično, to je bilo svakih generacija, ni’ko nije
osuđiva’, ne znam, svi su se družili i bilo je ćevapa i svega,
to je bilo super, i tu je čak bili smo povezani sa župom sv.
Andrije na Sućidru i pomagali smo jedni drugima...“
“...ja bih isto promijenila, znači, da ljudi imaju više
toleranicije prema različitostima, a to bi napravila,
mogla postići edukacijom. Znači, da učimo ljude i mlade
općenito da su jednako vrijedni unatoč našim razlikama.
A to kako se djeca poučavaju putem interneta i filmova
da nam filmovi ne bi trebali prenosit tu lošu poruku. Da
oni drugačiji, da drugačije žive i da su drugačije odjeveni
neki ljudi od drugih. Pa bi tako trebalo djelovat... znači
isto kako sada putem filmova, interneta i medija mi ne radimo tu diskriminaciju, te
razlike, isto bi putem tih sredstva trebali pokušati razviti toleranciju prema razlikama.”
2.Volonterske akcije i poticanje solidarnosti
„Ovoga, ja bih još samo htjela dodati da, ne znam, puno ljudi puno priča, a malo
čini. Isto tak, mislim, nas je tu osam... znači već osam. Nije da nema nikog. Znači mi
možemo već nešto pokrenut. Znači da se, ali imam osjećaj da će i ovaj susret ostat
samo na riječima. Makar, ne moramo mi, sad ne znam šta, čudesa napravit, ali ne
znam, recimo da potaknemo školu da, ne znam, staru odjeću koju imaju da prikupimo
i odnesemo recimo u Nazorovu ili nekoj takvoj ustanovi ili nekoj djeci koja treba ili
nešto. Ne bi voljela da recimo da ovaj susret ostane samo na ovom susretu. Voljela bih
da i ostali čuju o njemu.”
„... pa zakaj ne bi osnovali udruge. Možda ne bi bilo na veliko, na cijelu Hrvatsku, al na
jedan kvart, na dvije zgrade, zašto ne? Da se pomogne.”
“...pa ne znam, ono stvarno. Ima puno toga što bi trebalo promijenit, ali mislim da bi
prvo trebalo promijeniti sam pristup ljudima prema svojoj okolini. Da bi trebalo vratiti
ono što je bilo prije, složnost i to da su ljudi prije jedni drugima pomagali puno više
49
nego u da... a, razgovorom, a i primjerima iz života...“
„...putem medija bi povala ljude da se odazovu na to i onda da pokušamo pomoći
osobama kojima je to stvarno potrebno...“
„...ponašanje prema starijima, prema starijim osobama, drugačije...i pomagati im kad
ih vidimo, a ne okretat’ glavu na cesti i tak’...”
3. Razvoj kritičkog mišljenja, informiranje mladih
“Uh... ja bi potaknula ljude da se zapitaju tko su oni i potaknula bi ih tako da... da
sve zapravno ne ostane na nečem što su zapravo čuli, ja prvenstveno tu govorim o
vjeri. Zato što mislim da ako gledamo ovako, znači, nas mlade da su možda previše
neupućeni...“
„Ma trebaju bolje uzore. Pa svi se tuku i prostače zato što to drugi rade, zato što to
stariji rade. I oni misle da je to dobro. Da tak treba. Da im netko pokaže bolje... mi bi
trebali im biti svaki dan uzori...“
„Ja bih htjela da ljudi zapravo shvate kol’ko je malo potrebno za sreću. I onda bi počeli
sve to cijeniti i onda ne bi niti bilo teško dijeliti stvari i dati nekome nešto i pomagati i
mislim da bi tu sve krenulo – jedna vrlina veže drugu...“
4. I neke druge ideje
„...ja bi’ obnovila Torcidu Sućurac.”
„...huligane izbacit’ iz Rijeke...”
„...obrisati granice...država...”
„...da su bubnjevi besplatni...”
„...kupio bi svima bicikl...e pa da... ja bi smanjio broj auta.“
“...ja ne znam, mislim da se može onako čarobnim štapićem, da nema predrasuda...“
„... da se čuje za nas, radit nešto da se čuje za nas.”
„...ja bih ljude poslala u planine na tjedan dana. I onda da... da ih se uskrati za sve
ovo što sad imaju... da nemaju ni internet, televizije, telefona... da nema ničega i onda
da, nakon tjedan dana preživljavanja tamo da na svakoj zraki sunca budu zahvalni, da
nešto im se pružilo...”
3.6. Školski portreti
Ekonomska, trgovačka i ugostiteljska škola Samobor – Dinamika grupe raspoređena je oko
kodova „donošenje odluka“ te ponuđenih “ideja“ učenika. Ispitanice ove grupe najugodnije su se
osjećale govoreći o mogućnostima i situacijama u kojima mogu ili ne mogu donositi odluke te su
davale brojne primjere za svoje iskaze. Zajedno s time, iskazivale su zabrinutost uz situacije koje
im se događaju u školi i aktivnostima slobodnog vremena.
Prva gimnazija Zagreb – Diskusija ove grupe ravnomjerna je po gotovo svim temama s
naglaskom na probleme koji se događaju u školi i okolini u kojoj ispitanici žive te mogućim
rješenjima vezanim uz spomenute probleme. Na samom početku razmišljanja o pronalaženju
rješenja nailaze na poteškoće u konkretizaciji vlastitih odgovora koje odmah zatim argumentiraju
u širokom spektru osobnih iskustava i ideja.
50
Prirodoslovna i grafička škola Rijeka – Portret ovih ispitanika bazira se na aktivnoj i „glasnoj“
grupnoj dinamici od samog početka provođenja fokus grupe. Prepoznavanje i govorenje o
osobnim interesima fluidno prelazi u diskusiju o onome što im i tko treba kako bi se interesi
ostvarili. Nadalje, grupna dinamika se pojačava s raspravom o donošenju odluka i uvažavanjem
mišljenja u školi, obitelji i društvu što na samom kraju rezultira brojnim idejama za promjenu.
Zdravstvena škola Split – Gotovo ujednačena dinamika ove grupe kulminira raspravom
o iskazivanju vlastitog mišljenja na koje se nadovezuje još veća rasprava o mogućnostima i
nemogućnostima isprobanih i nekih novih rješenja. Prisutan je i značaj volontiranja te iskazano
pojedinačno iskustvo ispitanica ove fokus grupe. Zajedno s time, bilježi se uvid u obiteljske
odnose s prepoznatim stilovima roditeljstva.
Ekonomska, trgovačka i ugostiteljska škola, Samobor
Prva gimnazija, Zagreb
51
Prirodoslovna i grafička škola, Rijeka
52
Zdravstvena škola, Split
4. zaključak
Učenici uključeni u istraživanje fokus grupama su vrlo ozbiljno pristupili raspravi jer su imali
osjećaj važnosti zbog toga što su baš oni izabrani za sudjelovanje. Prepoznali su ovo istraživanje
kao nešto što može imati velik utjecaj na buduće obrazovne procese njih samih i njihovih vršnjaka.
Vrlo su slobodno iznosili svoje mišljenje čemu je zasigurno pridonio osjećaj anonimnosti i
činjenica da nitko od njihovih profesora, nastavnika i drugih njima poznatih „odraslih“ (autoriteta),
nije prisustvovao raspravi. Također, osiguran je uvid u razmišljanja svih sudionika, a ne samo
onih s izraženim osobinama komunikativnosti. Nakon provedenog istraživanja i detaljne analize,
možemo zaključiti:
• Interesi učenika osnovnih i srednjih škola propitani su na osobnoj razini i razini percepcije
generacije. Svugdje učenici spominju školu kao jedan bitan interes svih učenika te ju doživljavaju
kao sredstvo osiguranja bolje budućnosti (u osnovnoj školi sredstvo upisa u srednju školu,
u srednjoj školi sredstvo upisa na fakultet ili osposobljavanje za tržište rada). Pored škole,
pojavljuju se interesi poput: zabave, druženja, sportskih aktivnosti, izlazaka te različite vrste
medija, od kojih je najčešći Internet i na njemu društvene mreže, od kojih je najzastupljeniji
Facebook. Interese najčešće pronalaze i zadovoljavaju prema vlastitom odabiru (onome što
vole) ili se priključuju svojim vršnjacima koje dobro poznaju (prijateljima). Motiviranost za
uključivanje u izvanškolske aktivnosti proizlazi iz želje za osiguravanjem boljeg školskog uspjeha.
• Brinu se za zadovoljavanje školskih obaveza u sadašnjosti i uspjeh u budućnosti. Česti su
odgovori koji upućuju na nedostatak slobodnog vremena u radnom danu i lošu organiziranost
onoga što im se nudi u školama. Veći izbor pronalaze izvan škole, u lokalnoj zajednici, ali im za
uključivanje u iste nedostaje motivacije. Također je čest razlog nezadovoljavanja interesa slabija
financijska situaciji roditelja te predrasude vezane uz rodnu ravnopravnost. Smatraju važnim
stvaranje preduvjeta, kao npr. poznavanje vlastitih mogućnosti, vještina i sposobnosti koje bi im
osigurale bolje i sustavnije prepoznavanje područja interesa.
Škola se prepoznaje kao podržavajuća okolina, posebno stručni suradnici, razrednici i prijatelji
iz razreda, zatim predsjednik razreda, vijeće učenika, ali i roditelja te šira obitelj. Partnere za
rješavanje problema prepoznaju i u policiji, dječjoj pravobraniteljici, treneru, gradonačelniku.
Od škole se pak očekuje veća mogućnost odabira aktivnosti, sloboda i optimalno usmjeravanje.
Izvannastavne aktivnosti kreiraju nastavnici i informiraju učenike o mogućnostima. Postoje različiti
primjeri: volontiranje, Caritas, povijesne grupe, vjeronauk, informatika, dramska i novinarska
skupina te sportske i rekreativne aktivnosti.
• Nadalje, navode obiteljsku dinamiku koja uvjetuje odnose u obitelji i formira interese članova
obitelji, posebice djece.
• Naglašavaju potrebu boljeg upoznavanja vlastitih resursa kojima mogu raspolagati. Većina
ispitanika ističe važnost slobode koja za njih postoji u većoj mjeri izvan škole, nego u njoj
samoj. Pojam slobode razumiju kao slobodu izbora te smatraju da ukoliko postoje određene
prepreke u sudjelovanju u aktivnosti da je potrebna volja za potraživanjem u drugim lokalnim
zajednicama koje su pristupačne u njihovoj neposrednoj okolini.
• Jedan od zastupljenih problema govori o izražavanju vlastitih želja i prilikom donošenja odluka
u školskoj sredini; odrasli ih smatraju nedostatno zrelima; učenike se ne pita za mišljenje i prema
njihovim navodima nastavnici nemaju razumijevanja za iznošenjem učeničkih prijedloga u svrhu
poboljšanja nastavnog procesa. Vlastito mišljenje uvažava se kod većine vršnjaka međusobno i
djelomično u obitelji, dok u školi to nije prepoznato kao čest slučaj.
• Mišljenja su podijeljena u pitanju kojim se želi utvrditi potiče li škola kreativnost i izražavanje
vlastitih misli. Učenici su mišljenja kako priprema za život treba biti strukturirana u balansu
odnosa teorije i prakse i pritom naglašavaju da im nedostaje praktičnog znanja.
• Potreba za podrškom je neophodna jer često izostaje povratna informacija od strane
nastavnika na njihov rad ili zadatak. Kao pozitivan primjer podrške u srednjoj školi navedena je
praksa, kao oblik nastave koji im pruža uvid u realan život i daje im mogućnost odabira žele li
nastaviti tim putem ili ne.
54
• Vrijeđanje, guranje, ruganje, tučnjave, izazivanje, svađanje, diskriminacija, omalovažavanje,
predstavljaju neke od oblika nasilja kojima su okruženi i koje ističu kao problem generacije.
Naglašavaju nerazumijevanje prema „dokazivanjima“ pojedinaca u društvu, odvajanju vršnjaka
u manje skupine, sve većoj izolaciji uzrokovanoj korištenjem razne informatičke tehnologije,
agresivnosti grupa i pojedinaca, neprihvaćanju različitosti, manjku komunikacije između
profesora i učenika, alkoholizmu i drogama.
• Učenici su podijeljeni oko osjećaja sigurnosti. Nesigurnost proizlazi iz nepovjerenja, uviđanja
problema koji ih okružuju, nepoznatih osoba.
• Gotovo za svaki ranije naveden problem ili problemsku situaciju, učenici imaju rješenje. Za
većinu njih im je potrebna podrška i suradnja roditelja i nastavnika. Isto tako, prisutna je svijest
o nemogućnosti jednostavnog i brzog postupka kod rješavanja nekih problema. Zbog česte
sporosti rješavanja problema u školi, učenici pokazuju nezadovoljstvo.Također očekuju reakciju
drugih ljudi jer sami teže pokreću promjenu. Izbjegava se osobna odgovornost. Pokazuju interes
i spremnost za nove mogućnosti i aktivnosti u ovom području, no nedostaje im informacija o
tome.
• Volontiranje se shvaća kao pomaganje nekome, bez naplate za rad, pomaganje dobrom voljom,
za dobrobit svoje zajednice, za očuvanje prirode, uz mogućnost učenja i stjecanja iskustva.
Također, mnogi su samo čuli da volontiranje postoji, da se mogu javiti u neke udruge. Navedeni
primjeri volonterskog rada su sudjelovanje u dobrovoljnim akcijama koje se organiziraju u
gradu, kao što su sudjelovanje u organizaciji natjecanja, pomoć siromašnima i beskućnicima,
pomoć u vrtiću i jaslicima, bolnici, te azilu za napuštene životinje. Učenici su spomenuli i primjer
pomaganja unutar crkvene zajednice u koje se uključuju i njihovi roditelji.
• Većina učenika (oko dvije trećine) nije razmišljala o volontiranju, niti imaju ideje što bi
radili. Učenici prepoznaju područje volontiranja u radu sa životinjama, djecom, beskućnicima,
u vrtićima i staračkim domovima, pučkoj kuhinji te bolnici. Ispitanici bi pomagali onima kojima
je pomoć najpotrebnija, sudjelovali bi u dobrotvornom radu uglavnom kako bi pomogli djeci
s posebnim potrebama, djeci s teškoćama u učenju, djeci koja imaju loše imovinsko stanje,
osobama s invaliditetom, pružali bi pomoć djeci s autizmom, starijim osobama, čak i napuštenim
životinjma te očuvanju okoliša. Također, u području humanitarnog rada sudjelovali bi i u radu
pučke kuhinje, čistili bi grafite, prikupljali novac, bili liječnici bez granica, pekli kolače, pomagali
u vatrogasnom društvu, te pomagali gradu kako bi ga učinili sigurnim.
55
56
5. radionica, rezultati i
evaluacija
Nakon provedenog istraživanja, a prateći preporuke i zaključke, osmišljena je radionica
„Pokreni promjenu!“, za učenike škola uključenih u projekt. Provedena je u rujnu 2013. godine
u četiri osnovne škole i četiri srednje škole obuhvativši pritom po dva razreda iz svake škole s
ukupnim brojem od 364 učenika.
Škole
Prva gimnazija, Zagreb (I. razred)
Ekonomska, trgovačka i ugostiteljska škola, Samobor
Prva gimnazija, Zagreb (II. razred)
Osnovna škola „Milan Brozović“, Kastav
Prirodoslovna i grafička škola, Rijeka
Osnovna škola Tina Ujevića, Zagreb
Zdravstvena škola Split
Osnovna škola “Pojišan”, Split
Osnovna škola Nikole Hribara,Velika Gorica
Broj učenika/ca
26
47
23
43
52
28
57
44
44
Tijek provedene radionice može se vidjeti u Prilogu 4. Obrazovni ciljevi radionice su da
učenici steknu iskustvo i vještine u sljedećim područjima: iznošenje osobnih stavova, kritičko
promišljanje problema, uočavanje problema na zadanu temu i uspoređivanje s članovima tima,
suradnja s timom, argumentiranje svojih izjava, dijeljenje informacije s vršnjacima te suradničkim
učenjem demokratki donositi odluke.
Rezultati radionica s obzirom na zadane teme:
RAZRED
Učenici su razmišljali o: nesložnosti, o ogovaranju, grupiranju učenika, neslaganju, nedostaju
im neki učenici koji su napustili razred, razmišljaju o nekomunikativnosti, pišu o složnosti i
zajedništvu. Svaka od ovih tema popraćena je osjećajima tuge i nemoći, ali znaju da se mogu
obratiti: razrednici, pedagoginji, psihologinji, nastavnicima, ravnateljici, roditeljima. Žele se obratiti
prijateljima iz razreda, ali im pritom treba pomoć u komunikaciji.
ŠKOLA
Školski problemi su širokog spektra. Učenici navode probleme s: higijenom (školski wc),
opsegom nastavnih sati, nepravdom (subjektivno ocjenjivanje), lošom organizacijom (raspored
sati), govore o ruganju i opremljenosti škole (posebno wc-a), spominju odnose s pojedinim
nastavnicima, preopterećenosti nastavom i nedostatkom vremena za slobodne aktivnosti.
Predlažu više radioničkog rada i savladavanje novih načina učenja i poučavanja. U tome su im
potrebni: ravnatelji, nadležno ministarstvo, tajnici škola, stručni suradnici, domari i čistačice te
pokoji roditelj.
OBITELJ
Pod ovom temom razgovaralo se o: pritiscima članova obitelji zbog školskih obaveza, o
nedostatku razgovora između članova obitelji (naglašavaju razgovor o seksualnosti), pojavljuje se
nedostatak zaštite privatnosti (računala), nasilje i ovisnosti četo su spominjani, nepovezanost u
odnosima i strogoća, učestalost svađanja i favoriziranje mlađih članova obitelji od strane roditelja.
Potreban im je netko tko će prevesti roditeljima jezik djece, netko poput osoba iz udruga,
obiteljskih centara, „plavog“ i „hrabrog“ telefona, policije, možda bolnice. Roditeljski sastanci na
kojima će razrednica ili ravnateljica objasniti određene stvari, jer ako ove stvari izostaju učenici
gube samopouzdanje, tužni su i nesretni, bez podrške ne mogu rješavati ove probleme.
LOKALNA ZAJEDNICA
U lokalnoj zajednici učenici primjećuju: nedostatak dućana, dostupnost droge, nepoštivanje
kućnog reda, nedostatak zabavnih sadržaja, probleme u prometu (stari autobusi, loša povezanost,
neodržavanje), glasni susjedi, poticanje zajedništva, sigurnost i čistoća. Osim gradonačelnika i
lokalnih vlasti, roditelja i predstavnika stanara, učenici prepoznaju i vlastite volonterske potencijale
(predlažu projekte) putem učeničkih vijeća.
VIJEĆE UČENIKA
Ova tema pokazala se jedinstvenom za gotovo sve učenike koji su se bavili ovim pitanjem.
Neinformiranost, svrha i cilj postojanja učeničkih vijeća i pritom neuvažavanje mišljenja učenika
dominiraju na plakatima koje su učenici izrađivali. Uz osjećaj ignoriranja, zanemarenosti i nepravde,
naglašeno je povjerenje koje treba postojati u odnosu učenik – nastavnik. Učenici pozivaju na
promjenu, posebno u načinima i razvijanju komunikacijskih kanala učenik – predstavnik učenika
– učeničko vijeće. Osjećaju inertnost sustava, no volja postoji – velika volja za suradnjom svih
školskih aktera.
EVALUACIJA RADIONICA
Učenici su na kraju svake radionice ispunili evaluacijske upitnike o korisnosti radionice te su
rezultati nakon obrade podataka sljedeći:
Ispunjenih evaluacija: 354
1. Za vrijeme nastave meni je bilo:
Dosadno 1,7%
Osrednje zanimljivo 38,9%
Zanimljivo 57,9%
Neodgovoreno 1,5%
2. Koliko si bio aktivan/aktivna na satu
Prosjek 4,2
3. Na satu suradnja je bila
U grupi: prosjek 4,5
U paru: 4,5
58
59
60
6. preporuke
• Kako bi školska kultura bila suvremena i demokratična, potrebno je intenzivirati:
Suradničke i participativne metode rada u nastavi. Iste koristiti pri donošenju odluka na svim
razinama (učenik – roditelj – škola).
Prepoznati i staviti u funkciju vijeća učenika, vijeća roditelja i druga školska tijela te ih osnažiti
potporom lokalne zajednice.
Lokalnu zajednicu i njene aktere (organizacije civilnog društva, volontere i dr.) prepoznati kao
snažan element podrške.
Osigurati pravovremen i stalan protok informacija u školama vezan uz mogućnosti volontiranja
za djecu i mlade.
Pokrenuti programe volontiranja u javnim ustanovama koje brinu o djeci i mladima u svrhu
stjecanja znanja i vještina te socijalne osvještenosti na široj razini.
• Uvesti dodatne sadržaje obrazovanja na satovima razrednika u obliku sljedećih tema:
nenasilna komunikacija, nenasilno rješavanje sukoba, aktivno građanstvo, kreiranje projekata,
školska i vršnjačka medijacija, učiti za mir, građanski aktivizam i sl., koristeći pritom strategije
kritičkog mišljenja.
• Sukladno predloženom sadržaju, važno je osposobiti djecu i mlade da djeluju kao medijatori
u svojim sredinama te budu uključeni u programe volontiranja i surađuju s organizacijama
civilnog društva.
• Potrebno je organizirati izobrazbe za zainteresirane učenike, nastavnike i roditelje iz
osmišljavanja i provedbe društveno angažiranih projekata u lokalnoj zajednici od strane mladih
uz podršku ostalih aktera lokalne zajednice – sukladno predloženim idejama učenika. Ovo je u
skladu s Nacionalnim okvirnim kurikulumom, tj. s obrazovnim zahtjevom da učenici prepoznaju
važnost volontiranja te zauzeto sudjeluju u društvenim, humanitarnim i kulturnim događanjima
u školi i užoj zajednici.
• Osposobiti resurse unutar škola i lokalnih zajednica za poticanje tjelesne aktivnosti i kretanja.
• Postaviti naglasak na stjecanje primjenjivog i praktičnog znanja i vještina koje otvaraju put
učenicima prema kvalitetnijem obrazovanju, kreativnosti, informiranosti i motivaciji.
• Sukladno gore navedenim preporukama temeljenim na rezultatima ovog istraživanja
potrebno je uvesti u odgojno-obrazovni sustav kao obavezni predmet i/ili međupredmetnu temu
građanski odgoj i obrazovanje. Građanski odgoj i obrazovanje svojim sadržajem i kurikulumom
u potpunosti pokriva sve ranije navedene preporuke.
62
6. popis literature
Skoko, B., Benković,V. (2009). Znanstvena metoda fokus grupa – mogućnosti i načini primjene.
Politička misao,Vol.46 No.3
Milas, G. (2005). Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima. Naklada
Slap, Jastrebarsko.
http://www.azoo.hr/images/Kurikulum_gradanskog_odgoja_i_obrazovanja.pdf
64
prilozi
Prilog 1. Pisana suglasnost roditelja/staratelja za sudjelovanje učenika
u istraživanju
Forum za slobodu odgoja
Kralja Držislava 12 - Zagreb
Zagreb, 23.4.2013.
SUGLASNOST RODITELJA
Poštovani roditelji/skrbnici,
Forum za slobodu odgoja provodi dvogodišnji projekt „Your way (Volunteering for active
youth – supporting youth volunteering for building a culture of peace)“ kojeg financira Europska
unija iz programa pretpristupne pomoći IPA 2010. Hrvatski naziv projekta je: „Pokreni promjenu!
Volontiranje mladih za izgradnju kulture mira“. Ovim putem molimo Vas za odobrenje sudjelovanja
Vašeg djeteta u provedbi kvalitativnog istraživanja koje se provodi u Vašoj školi sukladno Etičkom
kodeksu istraživanja s djecom u svrhu promicanja i zaštite prava djeteta u skladu s Konvencijom
o pravima djeteta.
Svojim potpisom dajete suglasnost da Vaše dijete može sudjelovati u fokus grupi.
Ime i prezime učenika/ice:_______________
Potpis roditelja:______________________
Prilog 2. Dozvola za istraživanje
66
Prilog 3. Vodič za diskusiju
1. Koji su glavni interesi djece/mladih tvoje dobi?
• Što ja trebam? Što trebaju drugi? Koji su interesi najzastupljeniji? Razlikuju li se interesi
dječaka od interesa djevojčica?
• Navedi točno što znaš da postoji u tvojoj školi, a što izvan škole? Potiče li te škola na
razmišljanje i stvaranje novih ideja?
• Na koji način birate aktivnosti od svog interesa? Kako birate područje koje vas zanima
(glazba, sport, jezik...)?
• Što utječe na odabir aktivnosti od tvojeg interesa? – uvjeti (materijalni, tehnički, ljudski
resursi...)
• Misliš li da su zadovoljeni interesi svih tvojih vršnjaka? Zašto DA ili NE?
2. Što smatraš ključnim problemima djece/mladih tvoje dobi?
• Što brine tvoje vršnjake?
• Koji su problemi najzastupljeniji u školi, a koji izvan škole?
• Postoji li globalni problem generacije i koji bi bio? Razlikuje li se on od onog njihovog?
• Uvažava li se moje mišljenje u školi i izvan škole?
• Sudjelujem li u donošenju odluka važnim za mene i moje vršnjake?
• Osjećaš li se sigurno u svojoj školi? A u svojoj zajednici/mjestu? (Jesu li doživjeli ili svjedočili
nasilju?)
3. Što vidiš kao rješenja za ove probleme?
• Što mogu sam/a učiniti ili promijeniti? Imam li kakvu zamisao? Koje su mi vještine potrebne?
Što trebam znati?
• Kome se možete obratiti za savjet, pomoć, akciju...?
4. Jesi li upoznat/upoznata s pojmom volontiranja?
• Što on znači? Jesi li negdje uključen/a u volontiranje? Čemu služi? Koje su nam vještine
potrebne? Što trebamo znati?
• Može li se volontirati u školi i izvan škole? Tko /što ti može pomoći u dobivanju informacija
o volontiranju?
5. Postoji li neko područje u kojem bi volio/voljela volontirati i uključiti se?
• Što te najviše zanima? U školi? Izvan škole?
• Imaš li uvjete za bavljenje onim što te zanima?
• Imaš li kakvu ideju? Što točno možeš učiniti – opiši? Što mogu učiniti drugi? Imamo li
prioritete/skupine?
• Da možeš jednu stvar promijeniti u svojoj okolini/društvu – što bi to bilo?
• Možeš li ti nešto napraviti?
67
Prilog 4. Priprema radionice s učenicima
Naslov radionice: „Pokreni promjenu“
Razredi: 5. – 8. osnovne škole i 1. – 4. srednje škole
Trajanje: jedan do dva školska sata
Nastavna pomagala: papiri A4 formata, flipchart papiri (plakati), markeri u bojama, toaletni
papir
Program radionice:
Učionica je podijeljena na pet radnih mjesta za rad u skupinama.
Na samom početku učenici su upoznati s projektom i njegovim tijekom. Zatim su zamoljeni
da formiraju krug (prebrojavanje do pet) kako bi se podijelili u grupe za kasniji grupni rad. Uz
predstavljanje i objašnjavanje cilja ove radionice, učenicima je dan toaletni papir s uputom da si
uzmu listića točno onoliko koliko im treba.
Svaki je učenik dobio prazan papir na koji je ocrtao svoj dlan. Uputa je uz govorenje zapisana
na ploči, a sadrži opis zadatka: sukladno naslovu „Pokreni promjenu“ potrebno je razmisliti o
problemima, situacijama, indikatorima dobrih i loših stvari koje je potrebno promijeniti ili
poboljšati, a odnose se na razred, školu, obitelj, lokalnu zajednicu i vijeće učenika (svaki prst
predstavlja jedno od područja). Nakon razmišljanja, učenici individualno upisuju u svaki prst
vlastito mišljenje o zadanoj temi. Zatim diskutiraju o napisanom u paru, pa u grupi.
Zatim su učenici pozvani da ponovo pristupe u krug i prebroje ranije odabran broj listića
toaletnog papira. Nakon toga, svatko se predstavlja imenom i onolikim brojem vrlina koliko je
listića uzeo. Zatim se vraćaju na mjesta za grupni rad.
Na velikom flipchart papiru (plakatu) zajedno iscrtavaju lik čovjeka.
Uputa je slijedeća: svaka od pet grupa postaje predstavnik samo jedne skupine ranije zadanih
tema. Dakle, jedna grupa bavi se razredom, druga školom, treća obitelji, četvrta lokalnom
zajednicom i peta vijećem učenika. Potrebno je s manjih papira dogovoriti zajednički problem ili
situaciju o kojoj će razmišljati i pisati, te kada se dogovore, zaključak napisati u obliku naslova na
veliki papir.
Nadalje, u glavu čovjeka upisuju odgovore na pitanje – Što ja mislim o tom problemu?
U sredinu upisuju: što ja osjećam prema toj temi?
U ruke upisuju: što mogu realno učiniti po tom pitanju?
U noge uspiju: tko mi može pomoći i kuda mogu otići kako bih pokušao riješiti ovaj problem?
Voditeljica radionice na raspolaganju je svakoj grupi te im otvorenim pitanjima omogućava
tijek rasprave i rada u grupi.
68
bilješka o autorici
Ana Žnidarec Čučković rođena je u Zagrebu 1977.
godine gdje se formalno obrazovala na Učiteljskoj
akademiji i Filozofskom fakultetu.Tijekom i nakon studija
radi na poslovima odgoja i obrazovanja u predškolskim
i osnovnoškolskim ustanovama. Kao školska pedagoginja
gradi petogodišnje iskustvo na području planiranja
i programiranja, radu s učenicima, nastavnicima i
roditeljima. Uz redovita stručna usavršavanja surađuje s
Agencijom za odgoj i obrazovanje te Centrom za ljudska
prava i demokratsko građanstvo i Nacionalnim centrom
za vanjsko vrednovanje obrazovanja (regionalni i školski
koordinator). Učestalo surađuje s organizacijama civilnog
društva na području organizacije i provedbe edukativnih
radionica (udruga Civitas, projekt „Znanstvenici i mediji
protiv nasilja“; UNICEF, projekt „Za sigurno i poticajno okruženje u školama“; udruga B.a.b.e.,
projekt „Slušam, čujem, razumijem“; Forum za slobodu odgoja, program „Medijacija“ te Centrom
za mirovne studije, projekt „Novo doba ljudskih prava“). Trenerica je Foruma za slobodu odgoja
u području medijacije. Izdala je nekoliko stručnih i znanstvenih radova na području zaštite dječjih
prava. Trenutno je zaposlena na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu na predmetima pedagogija i
didaktika.
69
70
projekt
Forum za slobodu odgoja od 2013. do 2015. godine provodi projekt pod nazivom „Pokreni
promjenu! Volontiranje mladih za izgradnju kulture mira“ uz potporu Europske unije unutar
darovnice IPA 2010 i u partnerstvu sa sljedećim organizacijama civilnog društva i ustanovama:
• Udruga MOST, Split
• UMKI – Regionalni info centar za mlade, Rijeka
• Grad Zagreb – Ured za obrazovanje, kulturu i šport
• Grad Velika Gorica – Upravni odjel za društvene djelatnosti, školstvo i predškolski odgoj
• Zagrebačka županija – Upravni odjel za prosvjetu, kulturu, šport i tehničku kulturu
• Osnovna škola Tina Ujevića, Zagreb
• Osnovna škola „Milan Brozović“, Kastav
• Osnovna škola Nikole Hribara,Velika Gorica
Glavni cilj projekta je implementirati novi koncept suradnje civilnog društva i javnih ustanova
koje brinu o djeci i mladima (prije svega škola, vrtića, centara za socijalnu skrb i obiteljskih
centara) koji će istovremeno osnažiti, educirati i uključiti sve dionike.
Ovo će se ostvariti kroz educiranje i osnaživanje spomenutih dionika u području nenasilne komunikacije, aktivnog građanstva, samoaktualizacije i volontiranja mladih te njihovim umrežavanjem,
čime će se direktno utjecati na emocionalno zdravlje i dobrobit mladih te sprečavanje nasilja,
promovirajući toleranciju, samoaktualizaciju i izgradnju mira.
Uz educiranje i uključivanje djece i mladih, opsežno će se raditi na osposobljavanju stručnjaka
iz spomenutih ustanova – za rješavanje sukoba, medijaciju i nenasilnu komunikaciju te suradnju
s civilnim sektorom. Na taj način postići će se sinergija svih uključenih te stvoriti platforma za
kontinuiranu suradnju. Projekt se provodi u četiri županije (Splitsko-dalmatinska, Grad Zagreb,
Zagrebačka te Primorsko-goranska).
Kao prvi korak u provedbi aktivnosti, bilo je potrebno ispitati trenutno stanje i potrebe djece
i mladih. Stoga smo proveli kvalitativno istraživanje metodom fokus grupa čime smo došli do
spoznaja relevantnih za postavljene ciljeve istraživanja, ali i čitavu provedbu projekta.
Projekt sufinancira
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Projekt financira
Europska unija.

10 razloga zašto upisati ELPROS - Elektrotehnička i prometna škola

Brosura - JU MSŠ Doboj Istok

SRCEM U POHODE - Osnovna škola Slavka Kolara Hercegovac

Preuzmite izvješće sa Dana škole koje je pripremio učenik 1. c

Zlatovez 15 - Srednja strukovna škola Antuna Horvata

linku - Ivan Supek

овдје

Ađul - Umihana Čuvidina