Cener
školski list X. gimnazije “Ivan Supek” Zagreb
◆ Posjet naših volontera bolnici Bistra ◆ Na otvorenju izložbe Miroslava Kraljevića
Tema broja Kazalište i škola
O kazalištu za Cener govore: Krešimir Dolenčić, Mario Kovač, Nikša Marinović
Intervju prof. Boris Škifić - o problemima u školstvu bez autocenzure
Na otvorenju izložbe “Kuća” Siniše Labrovića
SADRŽAJ
/ 2 /
/ 3 /
/ 7 /
/ 14 /
/ 19 /
/ 22 /
/ 56 /
/ 71 /
/ 76 /
/ 78 /
/ 86 /
/ 88 /
Uvodnik
Volonterski klub
Događanja u školi
Naši učenici
Anketa
Tema broja: Kazalište i škola
Kultura
Dan škole
Putovanja
Predstavljanje razreda
Styling u Desetoj
Zabava
Uredništvo
Nakladnik:
X. gimnazija
“Ivan Supek” Zagreb
Za nakladnika:
Željka Frković, prof.,
ravnateljica
Glavna urednica:
Katarina Širanović, 3.a
Lektorica:
Ružica Filipović
Fotografije:
Dejan Funtek
Petra Đurđević
Luka Justić
Lucija Radeljić
Ivan Žarković
Marija Zefkić
Ivana Zefkić
Ivan Janjić
Nika Vugdragović
Ivan Pavlović
Neli Mindoljević
Ružica Filipović
Nika Pešut
Maja Marijan
Filip Mayer
Ines Babić
Ira Horvat
2
UVODNIK
Tijana Jularić
Martina Vulama
Petra Kuljiš
Kulturni i humanitarni događaji
obilježili ovu školsku godinu
Učiti kroz igru i
pomaganje
Na pragu smo novog broja školskoga lista
“Cener”. U proteklih nekoliko mjeseci
marljivo smo radili na prikupljanju
materijala i trudili se zabilježiti i
popratiti razne zanimljive događaje.
Tekst: Katarina Širanović, 3.A,
Grafičko oblikovanje:
novinarska skupina
X. gimnazije
Voditelj novinarske
skupine:
Ružica Filipović
Novinarska družina:
Petra Đurđević
Luka Justić
Ivan Žarković
Marija Zefkić
Ivana Bekavac
Mateja Radoš
Ivana Zefkić
Nika Vugdragović
Neli Mindoljević
Ružica Filipović
Nika Pešut
Patricia Majić
Filip Mayer
Marta Kubala
Marijana Špehar
Ines Babić
Tea Mišura
Mateja Radoš
Tijana Jularić
Dorotea Slovinac
Petra Kuljiš
Lucija Janječić
N
ajveću pozornost posvetili smo kazalištu,
što je ujedno i tema ovoga broja. Razgovarali smo s redateljima, glumcima i
popratili nekoliko zanimljivih te modernih predstava. Njegujući dugogodišnju tradiciju, tako smo
i ove godine nekoliko puta posjetili kazalište.
Učenici si tako mogu na zanimljiv način predočiti
ono što u knjigama čitaju ili pak uče na nastavi.
Pažnju smo posvetili i volontiranju. Mnogi
učenici naše škole članovi su raznih volonterskih udruga, a i sama škola ima svoju volontersku družinu, koja uz pomoć profesora organizira
različite dobrotvorne akcije. Imat ćete priliku
pročitati reportažu o posjetu bolnici za kronične
bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri.
Pozabavili smo se i maturalcem. Saznali smo
zanimljivosti s tog putovanja i sve objedinili u zanimljivu priču. Uz to, možete pronaći i tekstove
iz ostalih događaja iz naše škole poput europskog
natjecanja u latinskom ili „Lančane reakcije“.
Bit će za svakog ponešto! •
VOLONTERSKI KLUB
Posjet Specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri
Naši volonteri skupljaju potrepštine za bolnicu u Gornjoj Bistri
Pokreni sebe, promijeni svijet
Mobilizacija potencijala volontiranja u prevenciji nasilja među mladima
Tekst i foto:
Katarina Širanović, 3.A
U
četvrtak, 19. prosinca
2013. godine, volonterska grupa naše škole
posjetila je Specijalnu bolnicu
za kronične bolesti dječje dobi u
Gornjoj Bistri. Uz vodstvo profesorice Kranjčec, desetak volontera obišlo je bolnicu - igraonice, sobe u kojima borave djeca i park oko bolnice.
Specijalna bolnica za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra smještena je u dvorcu Oršić
u neposrednoj okolici Zagreba.
Bolnica djeluje od 1962. godine
te je danas u njoj smješteno 110
djece, različite životne dobi. Ia-
laze iz raznih dijelova Hrvatske,
također, imamo i mnogo volontera iz Italije, različite životne
dobi, koji se izmjenjuju svaki tjedan. Dođu nedjeljom, subotom
odlaze pa onda dođe opet nova
grupa, i tako kroz cijelu godinu.
Volonteri su različite životne dobi, od srednjoškolaca do starijih
ljudi. U osmom mjesecu, oni
naprave kamp u parku dvorca.
Dođe između 200 i 250 volontera. Postave svoje šatore i tu
borave petnaest dana i pomažu
Kakvih sve volontera ima u nam na različite načine, očiste
vašoj bolnici i na koji način vam nam voćnjak, režu grmlje, boje
klupe... Njihova pomoć nam je
pomažu?
od velike važnosti zbog toga što
Štefica Kozlek: Volonteri do- je u bolnici mnogo djece. Bez
ko slove kao bolnica za djecu do
osamnaest godina, u bolnici su
smještena i starija djeca. Najstariji član bolnice ima 41 godinu, a najmlađi članovi su stari
oko godinu dana. U bolnici uz
stalno zaposleno osoblje djeluje
šesnaest volontera, čija je pomoć
prijeko potrebna. Razgovarali
smo s glavnom sestrom bolnice
Šteficom Kozlek i s ravnateljem
bolnice Ivanom Željkom Weissom.
3
VOLONTERSKI KLUB
i roditelja koji nikad ne dođu u
posjetu, sve dok ih mi ne pozovemo da dođu. Neki su roditelji
ostavili ovdje djecu i nikad se
više nisu vratili. Jedna majka svakodnevno dolazi, hrani svoju
kćer, stavi ju u kolica i sve što
treba. Kaže da je to njena roditeljska dužnost.
Da li se posvajaju djeca iz
bolnice?
U udruzi “Kap dobrote”
njihove pomoći bilo bi prilično
teško dati potpunu brigu svakom od naših članova, jer u bolnici nema dovoljno osoblja koje
bi bilo dovoljno da se potpuno
zadovolje potrebe naše djece, a
svako dijete zahtjeva individualan pristup. Volonteri se igraju
s djecom, vode ih u šetnju oko
dvorca jer velika većina naše
djece ne može samostalno hodati te nam pomažu oko hranjenja, kupanja i ostalih zadataka.
Veliku nam pomoć daju i oko
kupanja, pogotovo muški volonteri, jer ipak, trebate dignuti tu
djecu, a to nije baš lagano, tako
da izrazito cijenimo njihov trud.
Od kojih sve bolesti boluju
djeca smještena u ovu bolnicu?
Štefica Kozlek: Djeca koja
su smještena u našoj bolnici boluju od kroničnih bolesti ili takvih bolesti kojima je dug tijek
liječenja. To su uglavnom oboljenja centralnog nervnog siste-
4
Štefica Kozlek: Do sada je
iz naše bolnice usvojeno šestero
djece i oni većinom budu usvojeni u Italiju. Nedavno je, nakon
duge i zahtjevne papirologije,
posvojen jedan dječak u jednu
talijansku obitelj. Također, slali
smo razne molbe i zahtjeve u
udruge za posvajanje djece, kojima je potrebna briga obitelji i
koji bi mogli samostalno živjeti i
izvan naše bolnice, ali ne uspijeva se pronaći niti jedna obitelj.
ma, endokrini poremećaji, metabolički poremećaji, reumatske
bolesti, razni sindromi i druga
teža oboljenja bez prognoze za
ozdravljenje, ali zbog nemogućnosti da imaju pravilan tretman
u obitelji smještavaju se u ovu
bolnicu. Neka djeca odlaze doma
preko vikenda i znaju da su ta
dva dana doma, ali već u nedMožete li izdvojiti neke
jelju pokazuju da sutra trebaju
ići natrag u bolnicu, jer ovdje životne priče te djece?
postoji određen ritam, a i djeca
Štefica Kozlek: Imamo jedznaju da su ovdje sa sebi jednakima. Kada roditelji saznaju da
im djeca boluju od neke od tih
bolesti dovedu ih ovdje, pošto
im kod kuće ne mogu pružiti
potrebnu njegu, jer ova djeca
zahtijevaju nadzor i brigu 24 sata
na dan. Mnogi od tih roditelja,
nakon što djecu dovedu ovdje,
otiđu i ne dođu im u posjetu.
Ima roditelja koji su svaki dan
ovdje i posjećuju svoju djecu.
Neki put dođu oba ili pak dođe
samo jedan od roditelja, ovisno o Naša volonterka Dora Morvić sa
mogućnostima, ali također, ima štićenicom bolnice u Gornjoj Bistri
nog dječaka koji je nakon operacije dobio epileptički napadaj, liječnici ne znaju uzrok te je pao
u komu i nije se više probudio
iz kome. To traje već 5 godina.
Njemu roditelji svaki dan dođu
u posjet. Također, i njegov razred
mu je došao u posjet i kad smo
vidjeli da je postao malo uznemiren, shvatili smo da on malo
i razumije te da nije u potpunoj
komi i da još uvijek ima nade da
će se probuditi. Dva puta godišnje odlazi na rehabilitaciju u
Krapinske toplice.
Imamo i dvojicu blizanaca,
koji su rođeni iz četverostruke
trudnoće. Dvoje ih je odmah
umrlo, a dvojica su bili dugo u
inkubatoru, koji su zbog toga
oslijepili. Bili su dugo godina u
Jankomiru, a nakon zatvaranja
dječjeg odjela, bili su s majkom
kod kuće. Demolirali su joj cijelu
kuću i onda je ona došla tražiti
pomoć te su oni sad kod nas
dvadesetak godina. Nakon njih,
majka je rodila još jedno dijete
koje se aktivno bavilo tenisom
te je doživjelo infarkt i umrlo.
Naši volonteri ispred bolnice
Naši volonteri i novinari u ugodnom razgovoru s ravnateljem bolnice
Ivanom Željkom Weissom
Čime se zabavljaju štićenici imamo dvije igraonice, na gornjem katu je ambulanta i sobe
vaše bolnice?
za djecu.
Ivan Željko Weiss: Svaka
Što biste mogli poručiti ljusoba ima televizor, ali on im ne
uspijeva dugo zadržati pažnju. dima koji ne znaju za postojanje
Kad je ugašen televizor ili radio, i ovog segmenta života?
oni osjete da im to fali i mi to
Ivan Željko Weiss: Lijepo
vidimo po njihovoj reakciji. Kad
smo bojali zidove, morali smo je da i mladi vide taj segment
ih preseliti iz sobe. Bile su takve u društvu. 60% te djece nema
reakcije smijeha i sreće kad smo mogućnost gutanja, nego se hraih vozili na krevetima. Svaka ne preko sonde. Ono što zateče
promjena ih veseli. U prizemlju mnoge liječnike jest da toj djeci
i dalje hormoni rade. Djevojčice
imaju menstruaciju, bez obzira
na njihovo zdravstveno stanje.
Volonteri odavde odlaze puno
zreliji i sa zadovoljstvom pričaju
o vremenu provedenom ovdje.
Kad prvi put dođete ovdje, svi
odu šokirani, što je razumljivo.
Normalno da se čovjek šokira
kada primjerice vidi dječaka s
mozgom izvan lubanje. Njega
u Hrvatskoj nitko nije mogao
operirati. Bio je dva puta na Oxfordu i tamo mu je rađena plastika glave da se zaštiti taj fron-
5
VOLONTERSKI KLUB
talni režanj. Ono što je najbitnije od svega jest, da ta djeca, bez
obzira kolika oštećenja imali,
uvijek pokažu način da ti izraze
zahvalnost. Bilo da se nasmiješe
pogledom ili da se nasmiju. Ta
djeca nemaju budućnost i kad
dođe trenutak rastanka s njima
to je izrazito teško, jer mi radimo s njima kao da su oni zdravi.
Ovdje su mjerilo uspješnosti
godine preživljenja. Smrtnost je
mala, godišnje umre sedam do
osam pacijenata, a i prođe nekoliko godina da nitko ne umre.
Prije su djeca završavala svoj životni put u dobi puberteta, ali
danas se to promijenilo. Nikad
ne znate što vam nosi novi dan. •
Obilježavanje Međunarodnog dana volontera 5.12.2013.
akcijom prikupljanja higijenskih potrepština za štićenike
Doma za djecu i mladež u Dugavama
Naša škola se ove godine uključila u projekt “Pokreni sebe,
promijeni svijet - mobilizacija
potencijala volontiranja u prevenciji nasilja među mladima”.
U školi se već godinama provode
volonterske akcije i aktivnosti
za što smo bili nagrađeni od
strane Nacionalne zaklade za
razvoj civilnog društva. U okviru ovog projekta i uz podršku
Volonterskog centra Zagreb, 25.
studenog 2013. osnovali smo i
Volonterski klub X. gimnazije
“Ivan Supek”. Otvaranju kluba
odazvao se veliki broj učenika
tako da naš klub za sada broji
132 volonterke i volontera, kako učenika tako i profesora. Od
otvaranja kluba smo sudjelovali
u nekoliko volonterskih akcija, a
5. prosinca, Dan volontera, obi-
6
lježili smo prikupljanjem higijenskih potrepština za štićenike
Doma za djecu i mladež u Dugavama, koji su članovi volonterskog kluba i posjetili. Također
smo prikupljali namjernice za
bolnicu u Gornjoj Bistri i za
štićenike Udruge Kap dobrote.
U četvrtak 19.12. obilježen je
dan udruge Kap dobrote, misom i domjenkom na koju su
pozvani i naši volonteri koji su
dan ranije uručili udruzi donacije sakupljene u našoj školi. •
Novinar Danijel Despot u razgovoru s učenicima
X. gimnazije povodom obilježavnja Dana volontera
DOGAĐANJA U ŠKOLI
Dani Ivana Supeka po kojem naša gimnazija nosi ime
Zbor X. gimnazije na otvaranju Supekovih dana
Supekovi dani
nastavlja rad na kvantnoj teoriji
polja do 1943. Kasnije se bavio
istraživanjem teorije metala na
Naša škola nosi ime akademika Ivana Supeka
niskim temperaturama te je
koji je bio veliki hrvatski humanist, fizičar, filozof, poznat po otkriću diferencijalne
književnik i borac za mir
jednadžbe za električnu vodljivost materijala na tim temperaTekst: Petra Đurđević, 2.B
danima pokazivao zanimanje za turama.
Foto: Dejan Funtek
prirodne znanosti, ali i za filozoProtiv totalitarizma
fiju i pjesništvo. Nakon mature
1934. upisuje studij matematike,
Kao antifašist, Supeka je u
fizike i filozofije na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Njemačkoj 1941. uhitio Gete nastavlja studij u Beču, Pari- stapo. Proveo je u zatvoru nezu, Zürichu i Leipzigu. Tijekom koliko mjeseci, ali ga spašava
studija Supek je upoznao mnoge Heisenberg pod izlikom da mu
slavne fizičare poput nobelovaca treba asistent bez kojega ne
Maxa Plancka, Nielsa Bohra, može provoditi istraživanja. Na
Petera Debyea i Louisa De Bro- poticaj prijatelja Bogdana OgriAkademik Ivan Supek
glija. Godine 1940. doktorira zovića pridružuje se partizanfiziku i filozofiju u Leipzigu pod skom pokretu. Od 1943. djeluje
Tko je Ivan Supek?
vodstvom njemačkog nobelov- na oslobođenom teritoriju u
van Supek rođen je u Za- ca, fizičara Wernera Heiseber- Prosvjetnom odjelu ZAVNOHgrebu 1915. u obrtničkoj ga, tvorca kvantne mehanike i a. U Topuskom je 1944., na Konobitelji. U gimnazijskim je načela neodređenosti, s kojim gresu kulturnih radnika, odr-
I
7
DOGAĐANJA U ŠKOLI
Prepuna kino-dvorana
na Supekovim danima
žao zapažen govor o znanosti,
na kojem je i uputio prvi javni
apel protiv uporabe nuklearnog
oružja. Nakon toga prekida s
Partijom.
Filozofija i književnost
Profesor teorijske fizike na
Sveučilištu u Zagrebu postaje
1946. Institut “Ruđer Bošković”
utemeljio je 1950. i postao njegovim prvim ravnateljem. Godine 1958. isključen je iz Instituta zbog protivljenja planovima
izrade nuklearne bombe jugoslavenske Federalne komisije za
nuklearnu energiju kojoj je na
čelu bio Aleksandar Ranković.
Ogorčen, prestaje se aktivno baviti znanošću, posvetivši se filozofiji i književnosti.
8
Stalnim članom Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti (tada JAZU) postaje 1960.
Iste godine osnovao je Institut
za filozofiju znanosti i mira Institut je bio sjedište jugoslavenske konferencije Svjetske organizacije protiv nuklearnog
naoružanja Pugwash, među čijim je osnivačima i član Stalnog
komiteta. Također je bio suosnivač i predsjednik organizacije
Svijet bez bombe. Godine 1966.
pokreće tromjesečnik Encyclopaedia Moderna. To je prvi časopis u Jugoslaviji koji zastupa
politički pluralizam pa ima u
Savjetu članove od profesora teologije do partijskih funkcionara. Rektor Sveučilišta u Zagrebu postao je 1969. te je 1970.
inicirao osnivanje Interuniver-
zitetskog centra u Dubrovniku
(IUC).
Aktivist i kritičar
Za Hrvatskog proljeća je
podržao političke zahtjeve svojih studenata zbog čega je bio na
popisu nepoželjnih javnih ličnosti. Nije prihvatio zaključke
CK SKJ te je nakon sjednice u
Karađorđevu prisilno isključen
iz javnog života. Do odlaska u
mirovinu predavao je na Sveučilištu, a osamnaest godina nije mogao istupati u javnosti.
Godine 1976. potpisuje Dubrovnik-Philadelphia deklaraciju u društvu Linusa Paulinga i
Philipa Noel-Bakera te Roberta
Pecceija.
Bio je predsjednik HAZU u
dva navrata (od 1991. do 1997).
Održao je predavanja na mnogim značajnim svjetskim sveučilištima. Posljednjih je godina
bio strastven kritičar fundamentalnog kapitalizma i dosljedan zagovornik teze o socijalnoj
jednakosti
Manifestacija
U njegovu čast se svake godine
u proljeće raznim događanjima
obilježavaju “Dani Ivana Supeka”. Tako su i ove godine od
7. do 9. svibnja u kinodvorani
učenici i profesori X. gimnazije
proslavili “Supekove dane”. U
vrijeme “Supekovih dana” imamo se priliku opustiti i zabaviti s
našim prijateljima i profesorima,
upoznati rad raznih skupina u
našoj školi (kao što su npr. novinarska skupina, dramska skupina, zbor) i ponešto naučiti. Na
ovogodišnjoj proslavi bilo je
mnogo glazbenih i dramskih izvedbi te prezentacija iz kemije,
fizike, likovne umjetnosti i mnogih drugih područja.
“Supekovi dani” otvoreni su
i zatvoreni pjesmom The Scientist popularne grupe Coldplay,
koju je izveo pjevački zbor uz
pratnju Luke Brščića – glasovir i Ivana Periše - gitara. Oni
i mnogi drugi učenici nastupali
su kroz sva tri dana proslave pod
vodstvom prof. Alme Zubović.
Izveli su i mnoštvo modernih
pjesama, ali bilo je i izvedbi
poznatih skladbi klasične glazbe. Pod vodstvom prof. Andree
Kosović učenici 1.G razreda zajedno s nama preslušali su svoju
Radijsku emisiju i, u suradnji s
1.I, svoje monologe, a svi ti radovi završili su na Lidranu. Prof.
Kosović vodi i dramsku skupinu
koja je održala predstavu E. A.
Poea “Krabulja crvene smrti”. Iz
novinarske skupine učenica 4.
A razreda, Klara Weygand, prezentirala je dijelove “Intervjua”
koji je bio objavljen u školskom
časopisu “Cener” i koji je predstavio našu školu na državnoj
smotri Lidrana pod mentorstvom prof. Filipović. Učenici
2. G razreda prezentirali su nam
svoje putovanje u London. Učenice 1.L i učenici 1. K održali
su mnoge zanimljive i poučne
prezentacije iz matematike, kemije i fizike, a učenici 4. i 3. razreda predstavili su nam zanimljive pokuse iz kemije i fizike.
Na zadnji dan “Supekovih dana”
ravnateljica R. Smolčić Krnić
održala je pozdravni govor jer s
ovom godinom završava njena
bogata ravnateljska karijera našoj školi.
U ta tri dana dobili smo puno zanimljivih informacija, čuli
smo predivne glasove djevojaka
iz pjevačkog zbora i izvedbe naših talentiranih učenika, gledali
zanimljive predstave i monologe
dramske skupine. Cijelo vrijeme
vladala je vesela i ugodna atmosfera, a tako će biti i na svim
proslavama “Supekovih dana“
koje tek slijede. •
9
DOGAĐANJA U ŠKOLI - Svijet znanja
Međunarodno natjecanje u poznavanju
latinskoga jezika i rimske kulture
Na dan ispita atmosfera pred
učionicom i u njoj je bila opuštena. Četrdeset minuta je bilo
za neke i više nego dovoljno da
riješe test i da za provjeru još
jednim pogledom prođu kroz
pitanja i odgovore. Kada smo
bili gotovi predali smo svoje ispite i šifre i bili smo slobodni
da odemo doma i dobijemo zasluženi odmor.
Slobodan dan
Profesor Selak s učenicima na ispitu ECCL
Dokažite se i vi
Euroclassica latina (ECCL) međunarodno je
natjecanje u poznavanju latinskoga jezika
i rimske kulture koje se provodi istovremeno
u svim zemljama Europske Unije.
Tekst i foto: Petra Đurđević, 2.B
N
aša se škola uključila
u ECCL projekt prije
tri godine, a učenici
naše škole postižu svake godine
sve bolje i bolje rezultate. Ove
godine je na vestibulum razini
sudjelovalo četrdeset i tri učenika, a više od pola osvojilo je i
medalje - jedanaestero srebrnu,
a četrnaestero brončanu, s tim
da je jedan učenik bio samo bod
udaljen od zlatne medalje.
10
Opće znanje i logika
Osim što su dosta gradiva
svladali na satu latinskog, učenici su marljivo i samostalno radili
kako bi što bolje utvrdili svoje
znanje. Profesorica Matasović i
profesor Selak su našli dovoljno
vremena i strpljenja da s njima
prođu neke od testova prošlih
godina i objasne sve što ih je
mučilo ili zbunjivalo. S vremenom je došla do izražaja veća
potreba za općim znanjem i logičkim razmišljanjem, a manje
za učenjem napamet.
Meni je sudjelovanje na
ovome natjecanju bilo ugodno
iskustvo. Preporučila bih svima
s četvorkama i peticama iz latinskog da dokažu svoje znanje
na ovome natjecanju jer se zaista isplati. Čak i ako sumnjate u
svoje znanje i mislite da ne biste
mogli dogurati do odličnih rezultata i dodatnih bodova na
upisima na neki studij, mislim
da bi svi bili i više nego voljni
provesti četrdeset minuta na
testu kako bi cijeli ostatak dana
bili slobodni od nastave - a i
profesorima ste odmah miliji. •
Profesorica Matasović nadgleda
pisanje ECCL ispita
Fizika i kemija pokreću svijet oko nas
U kabinetu kemije učenici pripremaju pokus
Sada je red na tebi
da ih pokreneš!
Zadatak natjecanja bio je izraditi napravu
za stvaranje lančane reakcije, koja se sastoji
od niza fizikalnih i kemijskih reakcija, te
koja nakon pokretanja radi sama od sebe,
bez ljudske asistencije
Tekst i foto: Luka Justić, 3.H
Zadatak natjecanja je izraditi
napravu za stvaranje lančane
ovaj projekt smo reakcije, koja se sastoji od niza
ušli da se zabavimo fizikalnih i kemijskih reakcija, te
i ponešto naučimo. koja nakon pokretanja radi sama
Iako bi svatko volio biti prvi, to od sebe, bez ljudske asistencije.
nam nije bila glavna motivacija, Za prijavu na natjecanje ekipe
a treće mjesto od 22 škole sma- moraju snimiti videozapis na
tramo dobrim rezultatom”, rekao je Luka Justić (3.H) koji je
zajedno sa Sarom Bačić, Majom
Dobrić, Magdalenom Hudek
i Sebastijanom Radakovićem
(4.G) sudjelovao na znanstvenom natjecanju “Lančana reakcija”.
“U
kojemu je prikazan rad naprave.
“Sudjelovanje na Chemgeneration natjecanju potaknuto je
inicijativnom naše razrednice. U
natjecanje smo ušli s namjerom
da se zabavimo, naučimo, ali i
dokažemo sami sebi da možemo
uspjeti u takvom projektu. Svi
zajedno radili smo timski, ostajali u školi poslije nastave i
dolazili subotama u školu”, kaže Luka čija je ekipa iskoristila
gorenje baruta, crveni kupus
kao inidikator kiselina i lužina,
te slonovsku pastu. “Sve je to
bio dugotrajan proces, a pritom
smo imali brojne neuspjehe i
promašaje. Naposljetku smo uspjeli i izradili našu lančanu
reakciju koju smo snimili i poslali”, kaže Luka u ime ekipa
REACTION X.
Organizator natjecanja je
BASF Croatia, jedan od osnivača edukativne web stranice
C H E M G E N E R AT I O N .
COM, uz podršku Instituta
Ruđer Bošković, Ministarstva
obrazovanja, znanosti i sporta te
Agencije za odgoj i obrazovanje
RH. Što je naša ekipa napravila, uz mentoricu profesoricu
Frances Novosel, pogledajte na
stranici http://www.chemgeneration.com/hr/chainreaction/
voting/. •
Izrada naprave za stvaranje
lančane reakcije
11
DOGAĐANJA U ŠKOLI B
ć
Tradicionalni božićni sajam u našoj školi
Školski zbor izvodi prigodne
božićne pjesme
Dobrota ne izlazi iz mode
Humanitarna akcija prikupljanja sredstava za pomoć učenicima slabijeg
imovinskog stanja koja se tradicionalno održava svake godine
Tekst: Katarina Širanović, 3.D, foto: Lucija Radeljić, 3.D
U
našoj školi svake se godine održava božićni
sajam. Na sajmu su bili izloženi ukrasi i kolači koje
su napravili učenici naše škole.
Na božićnom sajmu, koji se za
I. turnus održao 16. prosinca, a
za II. turnus 13. prosinca, prikupljali smo novac koji odlazi u
humanitarne svrhe. I ove godine
nastupio je naš školski zbor, u
pratnji benda, koji je izveo brojne pjesme poput Hallelujah Leonarda Cohena i Djetešce nam
se rodilo. Sajam su posjetili ro-
12
Boris Jakaj, roditelj učenika
iz 2.d
Ova je akcija je pohvalna jer
ditelji i učenici drugih škola.
Nadamo se da će i dogodine na prihod ide za manje imućne,
sajmu biti takva atmosfera i još pogotovo u ovo doba godine.
Djeca se uče dijeljenju i to bi im
više oduševljenih posjetitelja.
Upitali smo sudionike i po- trebalo omogućiti češće.
sjetitelje sajma što misle o našoj
Roditelj učenika X. gimnazije
humanitarnoj akciji. Roditelji su
zadovoljni akcijom, smatraju je
veoma korisnom, zbog vremena u kojem živimo. Učenici su
također zadovoljni jer su uključeni u zajedničku akciju i što su
zajedničkim trudom pridonijeli
božićnoj atmosferi.
Anita, 2.a, učenica
Pripremili smo kolače, muffine, čestitke, božićne ukrase.
Ljudi kupuju pa smo nešto i
zaradili. Cijeli razred je sudjelovao u ovome, sve su cure
pripremile i pekle kolače, jer
nemamo dečki u razredu.
Profesor Štibi (biologija)
Meni se sviđa. Kupila sam
sok, kolače. Njima ću razveseliti
svoje sinove.
Roditelj
Morat ću malo pogledati još
okolo, jer sam tek ušao. Izgleda
veselo i podržavam ovu akciju,
za svaku je pohvalu. U današnje
vrijeme kad su ljudi uglavnom
okupirani sami sobom lijepo je
vidjeti da mlade generacije misle na druge.
Inga Geršak 1.A
Kod kuće smo pripremili
kolače raznih vrsta, imamo i
Učenici prvih razreda prodaju delicije koje su sami napravili
ukrase, za bor. Imamo i čaj.
Filip Mayer, 3.A
Čitav razred je sudjelovao, dečki
su pomagali sa zamatanjem, a
Jako mi je drago vidjeti da su
cure su pekle kolače
se učenici udružili u zajedničku
inicijativu i da razredi zajedno
Profesorica Jelena Crnek
pridonose božićnoj atmosferi. •
Ovo je tradicionalan sajam
X. gimnazije i ove godine sve je
prepuno roditelja, djece. Ima zaista puno kolača. Sredstva prikupljena na božićnom sajmu idu
u korisne svrhe.
Ukrasi i kolači na prodaju
Ukrasi koje je izradio 3. A po ideji
razrednice Cvjetanke Božinić
13
NAŠI UČENICI
Odrastanje naših učenika kao paradigma života u Zagrebu
Odrasti u…
Sva tri učenika žive i školuju se u Zagrebu, ali
su djetinjstva proveli u različitim mjestima.
O odrastanju u Dugavama govori nam Ivan
Žarković iz 1.B razreda, kako je bilo odrastati u
malom mjestu u Hrvatskoj ispričao nam je Fabijan
Barić također iz 1.B razreda, a o životu u Novom
Travniku svoju priču nam je prenio Enriko Franjić
iz 1.A razreda.
Tekst i foto: Ivan Žarković, 1.B jedan od najboljih kvartova u
Zagrebu. To je veoma prostrano
Dugave: zeleno, volim naselje koje ima puno parkova
zeleno
i mjesta za igru. Imamo crkvu,
ao mali živio sam u dvije osnovne škole u jednoj
Črnomercu, a s tri i pol zgradi, vrtić, knjižnicu, poštu,
godine preselio sam se dvije ljekarne, dom zdravlja i
u Dugave. Drago mi je zbog nogometni klub. Kao malom
toga jer je Črnomerec bio siv, u sav svijet u Dugavama mi se
smogu, zgrada do zgrade, a Du- vrtio oko malene, tada za mene
velike, livade ispred moje zgrade
gave su odlične.
na kojoj bi se i okolo nje stalno
igrao s prijateljima. Kasnije, sviBez zvuka motora
jet mi se proširivao i vrtio oko
Dugave su u istočnom dijelu škole. U njezinoj okolini nalaze
Novog Zagreba i mislim da su se pekara, parkić (“narkić”) i,
K
14
najvažnije, jedno rukometno,
nogometno, košarkaško i jedno
psebno igralište za graničara koje koriste osnovnoškolci za vrijeme tjelesnog odgoja. U školi
imamo dosta veliku dvoranu s
još dvije manje prostorije za neke druge aktivnosti kao što su
ples za cure i zgibovi i štošta za
dečke.
Nema ništa boljega nego
sa prijateljima otići na školsko
igralište i zaigrati nogomet. Pravi je užitak otići u šetnju ili u
vožnju biciklom kroz Dugave,
obići vrtić, nogometni klub Zelengaj i školski teren, bez zvuka
motora nekog auta ili neke druge buke.
Idealni kvart
Kroz godišnja doba kvart
stalno mjenja svoju ljepotu. U
Dugave iz zraka
Život u Novom Travniku
Tekst i foto: Enriko Franjić, 1.A
Street-art na školi
proljeće i ljeto drveća i pločnici
se sjaje. Kad se zagledate u taj
veliki nogometni teren, izgleda
kao da svjetluca i jednostavno
morate zatvoriti oči od sjajila.
U jesen sve je šaroliko i puno
lišća koje nanose snažni vjetrovi,
djeca uživaju valjajući se u njemu. Po zimi snijeg sve prekrije
i nema mjesta gdje se ne bi
moglo zabavljati. Dugave su
puna brda i dolina jer su ostala
mnoga mala riječna korita pa se
možemo sanjkati gdje poželimo.
Sve sam te ljepote najviše spoznavao kroz prozore prvog i
drugog kata svoje osnovne škole
jer stanujem u prizemlju.
Crkva sv. Mateja
Crkva Sv. Mateja ima osebujnu arhitekturu, a u zadnje vrijeme puna je sadržaja, pa i ona
postaje mjesto gdje se mladi
okupljaju u većem broju. Dugave su jedan od najidealnijih
kvartova za odrastanje i svaki
će roditelj biti zadovoljan tim
naseljem ako ga je odabrao za
svoje djete.
Velika je razlika između života u velikom i malom gradu.
U malom gradu kao sto je Novi
Travnik život djeluje monotono.
Imaš osjećaj kao da je svaki dan
isti. Isti prizori, isti ljudi…
Novi Travnik prije je bio poznat po imenu “Grad mladosti” i
bio je pun zelenih površina koje
su nemarom ljudi izgubile sjaj.
Novi Travnik se smjestio u dolini rijeke Lašve, između brda i
brežuljaka. Moje djetinjstvo koje
sam ondje proveo bilo je uzbudljivo i nezaboravno. Rado se
sjetim zime i zimskih pustolovina na brdu pored osnovne škole
na kojem su djeca proživljavala
najsretnije trenutke djetinjstva.
Vrhunac zabave bilo je grudanje, poslije dugotrajnog sanjkanja
i spuštanja s raznim sredstvima.
U djetinjstvu sam upoznao
mnogo prijatelja s kojim sam
proveo mnogo sretnih trenutaka. Oni su se uglavnom odvijali
na igralištu gdje smo se svi skupljali, družili i igrali nogomet.
Vrućina u Novom Travniku zna
biti nepodnošljiva, pa većina ljuEnriko kao dječak
di ljeti vrijeme provodi na
olimpijskom bazenu, dok zimi
Enriko Franjić
odlaze na planinu Vlašić uživati
u zimskim radostima - kao i
mnogi turisti koji na Vlašić dolaze radi prekrasnih skijaških
staza i nezagađenog svježeg
zraka. U većem obližnjem gradu Travniku rodilo se mnogo
poznatih ličnosti, kao što su
nobelovac Ivo Andrić i nimalo
manje poznat nogometni trener
Ćiro Blažević. Mnogi turisti koji posjete Travnik obavezno svrate do Starog grada i odlično
očuvane Andrićeve rodne kuće,
pretvorene u muzej. U odnosu
na Zagreb, Novi Travnik je vrlo
malen, ali pruža čudan osjećaj
sigurnosti i puno lakši život. To
je grad koji će mi zauvijek ostati
u srcu jer sam u njemu proveo
najljepše trenutke i svoje djetinjstvo.
15
NAŠI UČENICI
Živjeti u Dvoru na Uni
Tekst i foto: Fabijan Barić, 1.B
Dvor je malo mjesto na jugozapadu nizinske Hrvatske. Ja sam
rođen u Sisku, ali odrastanje
sam proveo u Dvoru. Dvor ima
mnogo trgovina, kafića i osnovnu školu koju sam završio.
Dvor još uvijek ima netaknutu
prirodu: šumu, rijeku Unu i
park u središtu ispunjen pticama. Ima i dvije crkve, katoličku
i pravoslavnu. Blizu Dvora se
nalaze Zrin i Gvozdansko, dvije
hrvatske utvrde koje su ostale
još od osmanlijskog osvajanja.
Dok sam bio mali, u mojoj
ulici je bilo dosta djece za zabavu,
iako starije od mene. Roditelji
mi kažu da nikad nisam odustajao od igre, a bio sam često
fizički nadjačan. Sjećam se da
mi je tata rekao da iz školskih
udžbenika trebam čitati, i to što
čitam zapamtiti, pa sam tako i
radio. Uvijek smo imali pse, čak
i zlatne ribice. U osnovnoj školi
mi je do četvrtog razreda bilo
jednostavno, ali od petog razreda je postalo teže, počeo sam
više učiti i svaki razred sam imao
Stara srednja škola
16
Moj tata i ja kao dječak
veću zaključnu ocjenu. Osnovna
škola je donijela mnogo dobrih i
loših trenutaka, a to što su mi i
mama i tata radili u školi nije mi
puno pomoglo.
Moje odrastanje u Dvoru je
bilo odlično. Sve što sam od
roditelja naučio kao i od stari-
jeg brata nikada neću zaboraviti. Sad sam u Zagrebu, i ovdje
je sve drugačije, ali snašao sam
se i naviknuo. Iako se tijekom
praznika i svakog drugog vikenda vraćam u Dvor, znam da
nikada više neće biti isto kao
kad sam bio malo dijete. •
Srednjovjekovna utvrda Gvozdanjsko
Za Cener govore bivši maturanti i novinari našeg lista, a danas studenti
Gdje su i čega se sjećaju
Razgovarali smo s našim bivšim učenicima, prošlogodišnjim cenerovcima,
o njihovu iskustvu rada na školskom časopisu
Tekst: Marija Zefkić, 1.A, foto: Lucija Radeljić, 3.A
Prošlogodišnja urednica Cenera,
Lucija (Luca) Sukalić, danas
studentica Filozofskog fakulteta
Neprocjenjivo iskustvo
L
ucija Sukalić prošle je
godine maturirala, a na
školskom listu radila je
tri godine. Iako joj je želja bila
upisati novinarstvo, odlučila se
za Filozofski fakultet. Studira
skandinavistiku i povijest umjetnosti dvopredmetno, ali nedostaje joj uređivanje školskog lista.
“Najviše mi nedostaju druženja
i intervjui. Također, nedostaje
mi to što smo imali dosta veliku
slobodu i mogli pisati o raznim
temama, no nadam se da ću naći
neki list na fakultetu koji će mi
to moći zamjeniti”, rekla je Lucija. Kaže da joj je bilo teško priviknuti se na to da je od jutra do
mraka na faksu, ali sada se toliko
naviknula na studiranje da se ne
bi vraćala u gimnaziju. U posebnom sjećanju ostao joj je profesor Gracina, koji nažalost više
ne predaje u X. gimnaziji, ali i
drugi: “Profesorica Gjergjizi nas
je uvijek nasmijavala i predavala na svoj poseban način, a bez
profesorice Filipović ne bi bilo
novinarske kakva je danas i koja
mi je omogućila da steknem
nova poznanstva i neprocjenjivo
iskustvo.”
Uživajte dok možete
Ivona Brekalo je sada studentica Ekonomskog fakulteta,
a želja joj je studirati arhitekturu - od nje ne želi odustati i
nastojat će iduće godine pokušati ponovno upisati je. Kaže
da bi bilo lijepo okupiti ekipu i
vratiti se barem na jedan dan u
srednjoškolske klupe. “Svi pro-
Ivona Brekalo, nekadašnja
novinarka Cenera, danas studentica Ekonomskog fakulteta
fesori mi nedostaju, često ih se
i rado sjetim. Najviše mi nedostaje pedagogija prof. Banić koja bi me uvijek nasmijala. Svim
učenicima X. gimnazije željela
bih poručiti da uživaju u svim
trenutcima koje provode u školskim klupama, jer će vam sve to
kasnije jako nedostajati.”
17
NAŠI UČENICI
Učionica 403
Klara Weygand je sa svojim
intervjuom prošle godine bila
na državnoj smotri Lidrano u
kategoriji samostalnog novinarskog rada. Evo što Klara danas
kaže: “Rad za časopis Cener pomogao mi je u odabiru fakulteta
jer sam shvatila vrijednost svoga
pisanja i još više zavoljela novinarstvo, smjer moga studiranja.
Suradnja na školskom listu mi
ne nedostaje zato što sada imam
nešto još bolje, studentske vježbe
i pisanje članaka, ali bilo je zabavno, upoznala sam nove ljude,
ponešto naučila i prvi put pisala
za neki časopis.” Klari je lakše
studirati nego ići u školu jer
nema domaćih zadaća i matematike, a profesori su slobodniji i
otvoreniji na predavanjima.
“Doduše, na samo jedan dan
htjela bih se vratiti u učionicu
403 i to samo zato što mi nedostaje zafrkancija pod satom.
Pamtit ću svoju razrednicu, naravno, prof. S. Kranjčec i mnoge
druge profesore, pamtit ću PUP
i debatu, državnu razinu LiDraNa u Primoštenu, maturalac,
prvi izlazak s razredom u Team,
zasvagda i sveprisutno uvjeravanje profesora da smo odgodili test i da se on/ona sigurno
zabunila tj. zaboravila, pamtit
ću neovlašteno upisivanje ocje-
udruge i počinje aktivno pisati.
“Sjećam se drage razrednice,
profesorice Ljiljane Erceg Vukić
i svega lijepog što je radila za
svoj 4.C. Profesorice, nadam se
da nas se koji puta sjetite! Svi su
profesori dobri i dragi, nemam
niti jedno loše sjećanje, a ono što
je bilo brzo se zaboravilo. Sada
kada dolazi zima ne mogu, a da
se ne prisjetim zimskih praznika
prije dvije godine kada smo mi,
uporna grupica cenerovca, cijele
praznike proveli pripremajući
Lana Končevski studentica
list za Lidrano s profesoricom
Hrvatskih studija, smjer
Filipović. Ona je bila zaista neupovijest i sociologija
morna, puna pozitivne energije,
dobre volje i nade da ćemo usUčiti, učiti i samo učiti
pjeti. Nadam se da i vi tako
Lana Končevski upisala je ustrajavate u učenju i pisanju!
Hrvatske studije, smjer povi- Naučite sve što se naučiti da!
jest i sociologija, a još čuva sve Znanje je jedino što vam nitko
listove na polici i pogledava ih. nikada ne može uzeti!”
Na fakultetu je član studentske
18
Klara Weygand, bivša novinarka
Cenera, danas studentica novinarstva na Vernu
na određenih osoba iz razreda, uvijek zanimljive i poučne
sate španjolskoga, grozomorna
iščekivanja rezultata testova
matematike, fizike i kemije.
Nažalost, prva stvar koje ću se
sjetiti kada za 20 godina pomislim na srednju školu bit će maltretiranje.“
Matej Merlić, bivši novinar Cenera, danas student produkcije na Akademiji
Gola kružna molekula
Matej Merlić student je
produkcije na Akademiji, a
smatra da mu je rad na listu bio
zaista koristan. “Za prijemni
ispit morao sam biti dobro informiran o aktualnim kazališnim
predstavama, filmovima itd,
tako da je pisanje recenzija bilo
odlično ponavljanje gradiva.”
Matej je sretan da se bavi onime
što ga veseli. “Produkcija je zaista odlična katedra na Akademiji!
Sviđa mi se jer je sveobuhvatna,
ima jako puno kreativnih zadataka – od pisanja scenarija za svoj
film, pa sve do stvarnih suradnji
na filmskim i kazališnim projektima.” Od srednjoškolskih dana
su mu ostala u sjećanju odgovaranja biologije i borbe prof.
Banić s njegovom lijenošću, no
zato i dan danas zna da je kromosom u prokariota gola kružna
molekula DNA, a naziva se
nukleoid ili prokarion. •
ANKETA
Na koga su se ugledali profesori, a na koga učenici
Stari, novi i vječni idoli
Željeli smo saznati da li se zbilja, i koliko, razlikujemo od naših profesora u
pogledu svojih idola
dosta ekscentričan i ja sam jedna ekstrovertirana osoba i posao
koji radim znači biti slavan, u
a htjela sam biti okviru svojih učenika”, rekla
slavna, i mislim nam je sa smiješkom od uha
kako sam to po- do uha, ponosno, profesorica
stigla. Zato sam i odabrala ovo Cvjetanka Božanić u odgovoru
zvanje, jer dio moje ličnosti je na našu anketu o idolima: htjeli
Tekst: Ivana Bekavac, 1.A
Foto: Marija Zefkić, 1.A
“D
smo saznati koji su bili idoli
naših profesora, smatraju li da se
imamo na koga ugledati, jesu li i
oni sami htjeli biti nekada slavni,
koje su prednosti i mane toga, te
razlikuju li se zvijezde danas od
zvijezda njihove mladosti.
Idoli profesorice Božanić
19
ANKETA
bili
Profesorici Cvjetanki Božanić idoli
mladosti su bili košarkaši
su sportaši, odnosno košarkaši
s kojima se i sama ona družila.
Zašto baš oni, kako nam govori,
zato što su tadašnji košarkaši bili
ne profesionalni sportaši koji su
masovno studirali, pa ju je imponiralo da netko sveučilišni
student i uspješni sportaš koji
svoju zemlju predstavlja na
olimpijskim igrama, svjetskim
prvenstvima... Smatra kako se
nemamo baš na koga ugledati i
kako nam je veliki problem za
odabrati idola, jer su se vrijednosti slavnih promijenile i da se
ustvari ne gleda što je uistinu
važno. Gleda se površno i lova,
gleda se nešto što se ne postiže
radom, već se gleda nešto što je
buuum. Na pitanje je li i sama
htjela biti slavna, odgovorila
nam je.
Smatra da ima u slavnih ima
i prednosti i i mana. Prednosti
su za nju razna dobra djela jer
se ljudi povedu za time, te ako
slavna osoba ima neku dobru
20
ideju, povuče neku akciju, neki po tome što je drugačiji pristup
humanitarni rad. Smatra kao medijima.
manu slavnih osoba to što ne
mogu imati intimnost, slavna
osoba mora znati da joj je život,
uključujući i njenu najmanju intimnost, pod povećalom medija,
to je nju velika mana u slavnih
osoba. Također, smatra kako se
današnje zvijezde itekako razlikuju od zvijezda prije, jer je u igri
puno veća lova i moderni mediji
su takvi da smo svi postali, kako
nam profesorica Božanić kaže,
global village.
Profesorici Petri Mihanović idol
bila je susjeda s osmog kata
Profesorici Petri Mihanović idol je
bio pjevač Morrissey
Profesorica Petra Mihanović
se opredijelila za kist, sliku i boje,
a u mladosti je voljela muziku,
razne grupe i glumu. Idol joj
je bio Morrissey, pjevač grupe
The Smiths. Smatra kako se
imamo na koga ugledati, te nam
sugerira nekoga iz glazbenih i
glumačkih voda. Skromno nam
govori kako nikada nije htjela
biti slavna osoba, te misli kako
se zvijezde njene mladosti razlikuju od zvijezda danas samo
Idol profesorice Smiljane Banić bila je susjeda s osmog kata
koja je uspješno obavljala svoje
poslove u školi i izvan škole.
Nije imala idole izvan stvarnog
života. Sviđali su joj se Beatlesi,
te glumice poput Ave Gardner i
Marilyn Monroe. Smatra kako
se mi mladi možemo ugledati
na slavne ličnosti ako se potrudimo jer ako su mogli oni možemo i mi. Na pitanje da li je
ikada htjela biti slavna odgovorila je: “Ne budi slavan, budi
dobar. Kad si slavan to možeš
doživjeti kao potvrdu da si nešto
napravio i da je društvo oko
tebe to vidjelo.” Također, smatra
kako današnje zvijezde nisu kao
zvijezde njezinih vremena.
Nakon intervjua s našim
profesorima shvatili smo zašto
su takvi perfekcionisti - zato
što su i njihovi idoli bili takvi.
Kao što je profesorici Banić
idol bila susjeda s osmog kata,
takva je i ona danas, voli svoj
posao i izvršava sve obveze na
vrijeme. Također, i profesorica
Božanić je ispunila svoj san da
bude uspješna, napisala je prvi
hrvatsko-španjolski rječnik, sastavlja državnu maturu i odlična
je profesorica.
prošla, a i dalje je na nogama
i uživa i trudi se u životu”;
“Mama, jer je bilo dosta situacija u kojima se ona ponijela
baš onako kako treba i napravila
pravu stvar”; “Moja mama, jer
u nju uvijek imam povjerenja,
imam njenu podršku i čuva me
na svakom koraku i usmjerava
na pravi put.”
koji je postigla u životu, te svih
silni dobrotvornih i humanitarnih radova koje je napravila za
djecu u Africi. Marlyn Monroe - imala je traumatično djetinjstvo, ali nikada u životu nije
odustajala).
Nini Ćusić idol je Audrey Hepburn
Nakon obavljene ankete s
profesorima, moram priznati da
sam jedva čekala saznati tko su
idoli mojih prijateljica. Četiri
djevojke na pitanje tko im je idol
odgovorile su kao iz topa: moja
Petri Kuljiš idol je Rihanna
majka. Jako su me iznenadile:
“Moj idol je moja majka, jer ona
Trima djevojkama glumice
zna što ja razmišljam”; “Moja
majka je moj jedini idol. Zašto su bile idoli (Audrey Hepburn baš ona, zato što je kroz svašta Odlično glumi, jedinstvena je, a
uz to još je graciozna i prelijepa;
Angelina Jolie - Zbog uspjeha
Dori Domlija idol je Marliyin Monroe
Luciji Janječić idol je Beyonce
Četiri djevojkama pjevačice
su bile idoli (Rihanna - Svaki
dan živi kao da joj je zadnji,
ima svoj stil i ne zanima ju je
tuđa mišljenja, jednostavno je
svoja, odlično pjeva; Adele ima anđeoski glas, i veoma je
uspješna u svojoj karijeri. Beyonce - zato što genijalno pjeva,
što je veoma uspješna i talentirana u tome što radi).
Dvjema djevojka bile su idoli
manekenke, odnosno modeli
(Adriana Lima - trudi se i uspijeva u tome što želi. Kimora Lee
Simons - Zato što je počela kao
model, a zatim postala prava
businesswoman u modnoj industrij).
Dakle, vremena se mijenjaju,
a tako i utjecaji slavnih osoba. A,
eto, nekima su uzori i roditelji. •
Marti Šarić idol je mama
21
TEMA BROJA - Kazalište i škola
KAZALIŠTE ODGAJA I USMJERAVA
Naši učenici često posjećuju predstave zagrebačkih kazališta. Na taj način
razvijaju kulturne navike, a i odgledaju dobar broj lektirnih naslova kao
npr. Zločin i kaznu u Gavelli, Candide također u Gavelli, Ilijadu u Vidri i
slično. Prateći predstave, pisali smo o njima. Donosimo razgovore s redateljima i glumcima te prikaze predstava.
Intervju: Krešo Dolenčić
Volim kada u Engleskoj
lupaju nogama
Tekst: Katarina Širanović, 3.D
Foto: Lucija Radeljić, 3.D
V
aša predstava ‘Candide’
postigla je veliki uspjeh
u ‘Gavelli’. Jeste li zadovoljni uspjehom?
Jako, jer već dugo volim taj
roman. Bio je kao ispit na Akademiji pa je jedna generacija
studenata prije dvije i pol godine
diplomirala s Candideom. Neke
zasigurno i znate: Gogo Bogdan, Mia Bjondić, Jan Kerekeš
i ta ekipica. Pozvali su me da ga
radim u Gavelli gdje sam ga naravno napravio sasvim drugačije
i doradio zajedno s dramaturgom Dubravkom Mihanovićem.
Dakle, zadovoljan sam.
Koliko ste dugo radili na
predstavi?
Probe službeno traju oko dva
mjeseca, ali uračunava se i rad na
predstavi. Zato se volim dogovoriti za predstavu puno ranije i
22
U listopadu smo pogledali predstavu Candide premijerno izvedenu u Gavelli 5. travnja 2013. godine. Razgovarali smo s redateljem Krešimirom
Dolenčićem o procesu nastanka te predstave, njenom
uspjehu i redateljskom pozivu.
ranije i onda mi je u takvom
razmišljanju godina dana strašno
malo. To se zapravo stalno
kuha. Čovjek neprestano režira
i stalno skupljaš informacije pa
zapišeš nešto što bi bilo zanimljivo. Konkretno, na ovoj predstavi radio sam sedam do osam
mjeseci.
Neke dijelove predstave
doživjela sam kao kritiku pozitivnog mišljenja. Mislite li u
naše vrijeme postoji teror pozitivnog mišljenja?
Stvari sigurno ne stoje tako
kao što to prikazuju reklame,
mediji i televizija, niti su toliko
crne, niti su pak toliko bezbrižne.
Doista mislim da je ovaj svijet
lijep, da je dobar i da je većina
ljudi s kojima se družim i s kojima radim zanimljivo, drago i
dobro. Dogode se ratovi pa iz
čovjeka izađe ono zvjersko.
Užasno je puno strahova i tu
nastaje plašilački svijet s kojim
se onda lako manipulira. Postoji
i cijela kasta ljudi koji se nimalo
ne vide ni u kakvoj budućnosti i
žive od danas do sutra. S takvim
ljudima se vrlo lako manipulira i
tu dolazi do potrebe za čvrstom
rukom. S druge strane, ‘think
positive’ i ‘be good’ je također
svojevrsna manipulacija. Uvijek
su se svi sporili što znači ta zadnja rečenica u Candideu, da čovjek treba obrađivati svoj vrt.
Redatelj Krešimir Dolenčić
Ili, ono što ja mislim, trebaš
Tu rečenicu svatko si treba ob- obrađivati svoj vrt i djelovati
jasniti. Ona može značiti da na neku svoju malu okolinu,
postaneš teški konformist, imaš prijatelje, obitelj. Ako uspiješ
svoj vrtić i baš te briga za sve. djelovati na pet, šest ljudi i oni
na tebe, pa to pomnožiš s milijun, to je cijeli svijet. Mislim
da je strašno važno bježati od
manipulacije pozitivizma kao i
negativizma.
23
TEMA BROJA - Kazalište i škola
Novinarka Katarina Širanović u razgovoru
s redateljem Krešimirom Dolenčićem
Koliko je teško režirati predstavu?
Nije to teško. To je jako lijep posao i ja sam jako sretan i
zahvalan da to je to moj posao,
da me veseli i da od njega živim,
a ne znam baš ništa drugo niti
raditi. Iscrpljujuće je, npr. četiri
sata koncentrirano raditi i u sve
ulaziti fokusiran, u sekunde, u
dahove, u pauze. Ja sam djevica,
pa strašno volim peglati po detaljima. Poslije nekih premijera
n znam hodati preko ceste dva
dana, može me i auto zgaziti.
Skidanje sa svega toga traje sedam do osam dana. Čudan je to
posao, uopće ga ne znam definirati niti kako se to studira. Na
Akademiji sam stjecao neka
znanja i iskustva od ljudi koji
nisu direktno bili režiseri nego
su se bavili filmom, poviješću
umjetnosti, teatrologijom... Puno sam učio asistirajući, jer kazalište je sve, od portira do teksta kojeg igraš tu večer. To je
zanimljiv osjećaj i to je lijepo.
24
I naporno je, i troši fizički, i stres
je velik. Potpuno je neprirodno da stojiš pred tristo ljudi i
nešto radiš. Tu organizam puca
adrenalin, sreća, veselje. Koliko
god iskustva imao ili pak znanja,
imaš i tremu...
Režirali ste predstave u Velikoj Britaniji,Kini,Njemačkoj...
Razlikuje li se publika tih zemalja od hrvatske publike?
Ne. Nigdje se nitko ne razlikuje, svi su ljudi isti. Razlikuju
se kad plješću. Volim kad u Engleskoj lupaju nogama, to mi se
jako sviđa. U Njemačkoj su, recimo, strašno zahtjevni oko razmišljanja o predstavi. Razlikuju
se neki običaji, ali kazalište dopire do jednostavnog i bazičnog
u svakom čovjeku. Uvijek su
slični karakteri ljudi u kazalištu
koji rade određene poslove. Uvijek nađeš neku primadonu koja
gnjavi ili glumca koji ne može
zapamtiti tekst, a njegov partner, kad ga vidi, već ga je naučio.
U kazalištu si uvijek doma.
Je li vas odmalena privlačilo
kazalište? Jeste li već tada znali
da ćete biti redatelj?
Nisam. Doktorsko sam dijete
i tako je to nekako trebalo biti
pa je onda u neko doba postalo
jasno da ništa od moje biologije,
fizike i matematike. Zapravo me
strašno uredila Klasična gimnazija, možda i najviše u životu što
sam od obrazovanja dobio. Iz
nje su brojni ljudi otišli na Akademiju. Bila je tu jedna profesorica koja je vodila dramsku
grupu, gdje smo se mi super
zabavljali i pronalazili. Ja nisam
glumio, nego sam radio glazbu.
Zapravo, uopće se ne mogu sjetiti trenutka kada sam rekao da
ću ići probati studirati režiju.
Međutim, ima jedna lijepa stvar
iz moje povijesti, tj. povijesti moje obitelji. Moj tata, koji je doktor, igrao je u gimnaziji u Koprivnici i to čak i velike uloge
u predstavama, ali mu dida nije
dao da ide na Akademiju. Pronašao sam i neke prastare fotografije svoga dide kad je bio
mlad u nekakvim kostimima.
Može biti da sam ja prvi koji
je taj led probio, premda ne do
kraja. Svirao sam i klavir i dosta
nastupao, a možda sam nerealizirani glumac. Možda nisam do
kraja otišao, premda sam mnogo
glumio kao klinac u svojim predstavama, kazališnim grupama,
nešto na televiziji i na filmu...
Da li sam oduvijek znao da ću
biti redatelj? Ne, nikada.
Mnogi učenici naše škole sanjaju o kazališnoj karijeri. Možete
li im dati neki savjet koji bi im pomogao da ostvare svoje snove?
Neka gledaju što više filmova
i to ne samo hitova koji su manje - više slični jedan drugomu.
Neka gledaju stare filmove, neka
čitaju i neka idu u kazalište. To je
strašno zanimljivo i neka poslije toga razgovaraju. To je isto
učenje zanata. Najbolji savjet na
svijetu je da doista što više “upijaju”. Kazališna karijera je nešto
jako lijepo. Svatko bi trebao bar
malo probati raditi u kazalištu,
glumiti, svirati, slikati... Uđeš u
neki drugi svijet.
Osvrt na kazališnu
predstavu Candide
Tekst: Katarina Širanović, 3.D
A
Što je najzabavnije u vašem
poslu?
Na probama je svakodnevno
zabavno. Pogotovo s ljudima
okrenutim komediji. Kad neka
predstava ide već stoti put, onda
si stvarno negdje trebaš dati
oduška i zafrkavati se s kolegama. Volio sam uletavati sam sebi
u predstave. U opernima gotovo
redovito napravim neke cameo
situacije. Primjerice, uletim na
scenu, obučem se u kostim i kad
me nitko ne očekuje, zeznem ih.
Jednom sam preko pozornice
HNK prošao u punoj skijaškoj
opremi s pancericama i skijama
i naravno nitko više nije mogao
pjevati sljedećih pet minuta. Volim napraviti takve neke spačke. •
Ansambl predstave Candide
ko ste čitajući naslov
najprije pomislili na
onog junaka Voltaireova Optimizma, bili ste
u pravu. To je on, neiskvaren,
simpatičan i “ludo” zaljubljen
mladić Candide koji je cijeloga svoga života podučavan
da živi u najboljem od svih
mogućih svjetova. Upravo su
ga takvim, kakav je bio i u
romanu, uspješno prikazali
glumci zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella. Roman je parodija filozofije Gottfrieda Leibnitza koji smatra
da živimo u najboljem od svih
mogućih svjetova i da je sve
što nam se dogodi najbolje od
onoga što nam se moglo dogoditi, a nositelj njegove filozofije je Pangloss, Candideov
učitelj. Roman je, kao i predstava, obilježen satirom i podsmijehom. Redatelj je napravio odličan posao prikazavši
sve zgode i nezgode mladoga
Candidea u nešto manje od dva
sata vrhunske predstave. Predstava je obrađena na moderan
način koji je osobito zanimljiv
mlađim generacijama.
Pozornica je “prštala” snažnom
energijom izazvanom brzom
izmjenom scena i ilustracijom Candideovih putovanja
po cijelome svijetu. Redatelj
se ironično poigrao „hitovima“
naše pop scene kao što su stihovi iz Rozgine “Bižuterije” do
“Tri sam ti zime šaptala ime”
grupe Magazin. Posebno je bilo
dojmljivo kada je jedan od glumaca svoj dio uloge započeo iz
gledališta. Možete li zamisliti
naše iznenađenje kada smo shvatili da je jedan od glumaca
cijelo vrijeme sjedio kraj nas i
promatrao predstavu baš poput
ostalih, a zatim ustao i proguravši
se kroz gledalište, pridružio se
ostalim glumcima na sceni. Iz
kritika poznatih hrvatskih novinara proizlaze samo pozitivni
komentari poput: “Već dugo
‘Gavella’ nije proizvela predstavu
tako snažne zajedničke energije“ ili pak pohvala redatelju da
predstava ima dovoljno razloga
da privuče pozornost svakog suvremenog gledatelja. •
25
TEMA BROJA - Kazalište i škola
Edmond Rostand – “Cyrano”
Ljudske duše na sceni
Tekst: Mateja Radoš 1.C
O
ni su bili prijatelji od
djetinjstva. Njegova
neuništiva ljubav prema ljepotici postala je njegovo
prokletstvo, ali i njegov smisao
života. Roksana, čini se, prema
njemu nije osjetila veću bliskost
od one prijateljske, jer joj je bio
odbojan njegov izgled. Kristijan
(glumi ga Hrvoje Klobučar) bio
je mladić privlačnog fizičkog izgleda, ali premalo dosjetljiv da
bi izrekao ono što osjeća. Bio
je dovoljan jedan pogled da se
zaljube jedno u drugo, no Kristijan je znao da ona želi osobu
koja će joj znati izreći svoje osjećaje poetičnim riječima. Kada je
Cyrano za to saznao, odlučio
je svoj pjesnički talent spojiti s
Kristijanovom ljepotom. Njih su
dvojica tako postali jedna osoba
gotovo savršena za Roksaninu
ljubav, iako je Cyrano znao da
na taj način zavodi Roksanu za
Kristijana.
Kako su se nizali susreti dvoje zaljubljenih, tako je Cyrano
iznova smišljao nove pjesme.
Zajedno su osvojili Roksanino
srce. Prgavi pjesnik uspio je u
svom planu, a Kristijan je oženio
svoju ljubav. Sve bi išlo svojim
tokom da između njih nije stao
Le Guiche (glumi ga Žarko
Savić) - zapovjednik koji je že-
26
Predstava “Cyrano” proglašena je najboljom predstavom Gavellinih večeri. Svi oni željni ljubavne
tragedije tužnog završetka mogli su 14. 10. pogledati predstavu Edmonda Rostanda – „Cyrano“.
Viteza pjesnika Cyrana, prgavog karaktera, ružnog
izgleda i velikog nosa, kojeg glumi Goran Grgić,
ništa nije moglo zaustaviti u izricanju ljubavi prema prelijepoj djevojci Roksani, koju glumi Nataša
Dangubić.
Nataša Dangubić kao Roksana i Goran Grgić kao Cyrano
lio oženiti Roksanu. Kad je
zapovjednik saznao za potajnu ženidbu, odlučio je poslati
mladića i pjesnika u rat. Pjesnik
Cyrano je znao za obećanje koje
je Kristijan dao Roksani i u njegovo ime joj je svaki dan pisao
pisma. Pisao joj je tako često,
više puta svaki dan, a da za
većinu pisama Kristijan nije niti
znao. Le Guiche se želio osvetiti
pa je obojicu poslao u borbu i u
gotovo sigurnu smrt. Roksana
ih je posjetila na ratištu, zagrlila
je Kristijana rekavši mu da ga
voli zbog njegove duše, i da njena ljubav ne bi prestala ni da je
ružan. Kristijan je tada posumnjao da ona zapravo voli Cyrana.
Zadnje pismo koje je Cyrano
posvetio Roksani, bilo je posuto
njegovim suzama. Kristijan je
naime hrabro poginuo u borbi.
Roksanina tuga nije prestajala
godinama, a pismo je uvijek bilo
na sigurnom mjestu, stavljeno u
haljinu blizu njezinog srca.
Cyrano joj je svake subote, već
star i umoran od života, sljedećih
deset godina donosio vijesti iz
grada. Klada mu je pala na glavu
i nije mu preostajalo još mnogo
sati života. Ali, kao i svake subote, u 17 sati, nakon oglašavanja
crkvenih zvona, pojavio se na
Roksaninim vratima. Znajući da
je na samom kraju svog života,
zamolio ju je da mu pokaže
pismo koje je čuvala, kako bi ga
pročitao. Znajući riječi pisma,
zapravo ga nije čitao, a Roksana je napokon uvidjela da je on
osoba koju je voljela cijeli život i
čije su suze bile na papiru.
Predstava je osvojila mnoga
srca. Unatoč oskudnoj scenografiji, tekst je bio taj koji je prevladavao. Zaljubljenost u riječi i
izražavanje može imati svatko
i toga se nikad ne smijemo ostaviti. Riječi su blago pomoću
kojeg možemo iskazati najdublje
osjećaje, baš kao i ljubav s kojom
se uvijek moramo suočiti i nikada od nje ne odustati. Ova predstava upućena je na najvažnije,
snažnije od sve ljepote svijeta –
ljepotu unutrašnjosti. Ta ljepota
ne može se opisati ničime kao
što može riječima. Pjesnikova
potreba da kaže ono što misli i
osjeća jača je od njega samog.
Na sceni smo doživjeli ljudske
duše. •
Predstava Idiot u ZKM-u
Ili nemamo dostojanstva
ili nam je ono važnije od
svega
Predstava “Idiot” dramatizirana po istoimeom
romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog
postavljena je na scenu Zagrebačkog kazališta
mladih (ZKM) u sezoni 2011/2012.
Dramatizaciju i režiju ovog opsežnog
romana potpisuje Ivan Popovski
Tekst: Mateja Radoš 1.C
Scena iz predstave “Idiot”
P
opovski je podrijetlom
Makedonac, ali je školovanje završio u Moskvi
gdje je i ostao raditi. Smatraju
ga jednim od najutjecajnijih ruskih redatelja. Gotovo je sigurno
da je rusko iskustvo utjecalo na
kvalitetu izvedbe, u kojoj po
konceptu Popovskog odlično
glumi čitav niz uglavnom mlađih
hrvatskih glumaca.
Predstava se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu radnja prati
dolazak kneza Miškina u mjesto
iz kojeg je otišao u mladosti.
Upoznajemo kroz karikaturalni
prikaz svu bijedu tamošnjeg građanskog života. Dominantan lik
je sam knez Miškin koji svojom
dobrotom i iskrenošću šokira
ondašnje visokodruštvo. Drugi
dio više je intimističan i bavi se
odonosima glavnih likova kneza
Miškina, Nastasije Filipovne,
Aglaje i Rogožina. Glavne teme
kojima se ovaj dio predstave
27
TEMA BROJA - Kazalište i škola
Plakat za predstavu “Idiot”
bavi su pitanja ljubavi, života i
smrti. Frano Mašković u ulozi
Lava Nikolajeviča zasigurno
je poda je odličan i sigurno jedan od boljih hrvatskih glumaca. Uz njega tu su i Goran
Bogdan, Milivoj Beader, Nina
Violić i mnogi drugi. Sva tematika ljudskog stradanja po kojoj
je Dostojevski i poznat i veoma
teatralan, skliznula je u pozadinski nevidljiv plan, upravo
zbog bogatstva scene i teksta
glumaca. Svaki glumac dobio
je svoj proctor ocrtan detaljima
scenske prisutnosti te uspostavlja put zajedničkog razumijevanja, a samim time i prihvaćanja
publike. Haljine s volančićima,
romska glazba, čak i kiša, snijeg
i snažni vjetrovi bili su dio ove
predstave. Na kraju tog izuzet-
28
Scene iz predstave “Idiot”
no umjetničkog ploda rada redatelja i svih glumaca, svi su
gledatelji shvatili istu pouku ili nemamo dostojanstvo, ili ga
držimo daleko dragocjenijim od
bilo koje precijenjene materijalne stvari (ovom slučaju novca). I mladi su bili oduševljeni.
“Nevjerojatna predstava. Mislili smo da nećemo izdržati toliko dugu predstavu te da će
nam jedini komentari biti zijevanje širom otvorenih usta. No,
predstava je prevazišla sva naša
očekivanja. Scena je dotjerana na
najbolji mogući način, a glumci,
rekviziti pa čak i glazba bili su
izuzetno zanimljivi i uvjerljivi,”
bili su komentari učenika prvih
razreda naše škole. Iako predstava opisuje prošle, davne dane
19. stoljeća u Rusiji, jednako je
toliko i suvremena. I danas se
suočavamo s istim problemima
- manjkom dostojanstva, nepravdom te najvećem problemu
koji nas uništava duševno i fizički - novcem. S razlogom je
proglašena najboljom predstavom prošlogodišnjih 27. Gavellinih večeri. Dostigla je najviše
standarde te u svakom gledatelju
pobudila snažan doživljaj tom
bogatog ruskog duha.
Popovski je 595 Fjodorovih
stranica sažeo u 3 sata i 45 minuta, s odličnom izvedbom i izvanrednim glumačkim ansamblom. Uz suze i smijeh doživjeli
smo još jedno djelo ruske književnosti te proveli nezaboravnu
teatarsku večer. •
Intervju s glumcima i redateljem predstave Ilijada
Improvizacija na
Homera
U unajmljenom prostoru kazališta Vidra, u osebujnoj izvedbi Vilija Matule,
Nikše Marinovića i Marija Kovača te u režiji Marija Kovača, postavljena je
Ilijada, i to baš onih šest ključnih pjevanja koja se obrađuju kao lektira u prvom
razredu gimnazije.
Tekst: Katarina Širanović, 3.D, foto: Lucija Radeljić, 3.D
Mario Kovač, redatelj i glumac predstave “Ilijada”
P
ublika kojoj je predstava uglavnom namijenjena su učenici, iako
je i za širu publiku ova predstava dobrodošlo repertoarno
osvježenje. Kao i ostatak pred
stave u produkciji neovisnog Teatra 2000 kroz koji se u posljednje vrijeme stvaraju predstave
manjeg formata, naglašene performativnosti i političkog/poetskog naboja i ova je predstava
svježa i neuobičajena. Revitalizacijom jednog od ‘kamena temeljaca zapadne civilizacije’,
trojac Matula-Marinović-Kovač približio je kazalište školi
(učenicima)
interpretacijom
29
TEMA BROJA - Kazalište i škola
Razgovor s redateljem i glumcima predstave “Ilijada”
Homerovog epa. Predstava počinje laganim skandiranjem pod
neutralno bijelim svijetlom, na
praznoj pozornici, kad glumci
prvih petnaestak minuta govore
stihove, razvija se preko igranja
fizičkim i lutkarskim kazalištem
te novomedijskim live streamom,
istodobno predstavljajući mali
uvod u kazališnu umjetnost. Nimalo udžbenički, nego izvođački
sustavno i dramaturški logično,
‘Ilijada’ se od spjeva za bubanje
napamet pretvara u dramu koja,
izvedena na pozornici, postaje
punokrvna drama u kojoj se odslikavaju ljudske sudbine i problemi igrom koja je u svojoj biti
smiješna i nevjerojatna, ali postaje na trenutak tragična, toliko
da izaziva i suze i katarzu.
Otjeloviti riječi u predstavu
nije nimalo lak zadatak. O tome
30
smo razgovarali s redateljem
Marijem Kovačom i glumcem
koji je intepretirao likove Hektora i Ahileja, Nikšom Marinovićem.
U čemu je aktualnost Homerove Ilijade?
‘Vječno se vrti kotač bitka!’
Samo spominjanje riječi pomirba u zadnjem prizoru podsjeća
na današnje aktualnosti u svijetu. Stvari su ostale gotovo iste,
ono što se mijenja je napredak
tehnologije, koje zapravo dovodi samo negativne strane. Povezanost je i sa štitom i njegovom
izradom. Danas imamo bespilotne letjelice, a nekad je išao
junak na junaka. Svaki je uzeo
svoje koplje i štit i išli su u bitku.
Danas neki američki vojnik sjedi sa svojim joysickom u bazi i
ubija ljude 3000 km dalje. Mi
pokušavamo ukazati na to da
su se ratovi uvijek vodili i vodit
će se, a mi tu ne možemo ništa.
Ponudili smo jedan švedski stol
ideja od kojih će svatko uzeti
ono što mu je zanimljivo.
Kakav je osjećaj biti glumac
i redatelj u isto vrijeme i u istoj
predstavi?
Redatelj je u kazalištu izmišljotina 20. stoljeća. Prije nismo
imali redatelja i nismo ga poznavali u tom obliku. Redatelj je
po meni prvi gledatelj predstave.
Ima ona anegdota koja kaže da
je redatelj nastao tako što je među jednakim glumcima postojao
jedan koji je glumio malo lošije
od ostalih, ali je zato imao potrebu svima ‘soliti’ pamet, pa su mu
glumci rekli ajde ti sjedni tamo
u prvi pred pa od tamo naređuj,
a nemoj nam kvariti sve tu na
pozornici. U svakoj šali ima i
pola istine. Uloga glumca i redatelja meni nisu strani. Kada
ja glumim volim reći da je to
imperija koja uzvraća udarac. U
meni je to isto i ta granica mi ne
postoji na taj način. Volim imati
odnos i da kad režiram da sam i
na pozornici. Način na koji redatelj radi je stvar ukusa.
Jesu li intermezza improvizirana ili postoji dogovoreni
tekst?
Intermezza su napravljena,
ali nisu toliko fiksirana, u njima
uvijek ostavljamo, pokekad i previše prostora za dodatnu improvizaciju, a zapravo su čvrsta u
svojoj izvedbi, prije premijere.
Ne prepuštamo baš puno toga
slučaju, već su ti intermezzi jedna konstrukcija koje se mogu
mijenjati.
Svjetla također igraju veliku
ulogu, kad se svijetla upale gubi
se ta jedna iluzija kazališta, već
postaje neka privatna priča, a i
publika prati taj ritam te se tako uvlači u Homera. Ideja je
opustiti publiku.
Negdje u 19. st. smatralo se
da ne postoji obrazovan čovjek
koji ne poznaje klasičnu umjetnost. Smatralo se da grčka mitologija obrazuje čovjeka. Što vi
mislite o tome?
To se danas gubi svugdje
osim u klasičnim gimnazijama.
Ja sam studirao latinski i grčki
jezik. Završio sam klasičnu gimnaziju i to mi je od malih nogu
bilo štivo koje sam volio tako
da na to gledam malo iz druge
perspektive. Činjenica je da je
latinski jezik jedan ogroman period vremena bio službeni jezik
u mnogim državama i prenosio
najdavnija znanja zapadne civilizacije. Počeci ovog oblika kazališta, vezano primjerice uz
Homera, s ove komične strane.
To je jako zapostavljeno, zato
jer za praćenje takvog sadržaja
je potrebna velika koncentracija
i pažnja publike. Danas nažalost
se sve što ide u neku širinu znanja
smatra gubljenje vremena te se
ta klasična strana počela tretirati
kao dio luksuza. Mi smo se okupili jer volimo taj tip kazališta,
volimo klasičnu filologiju. Mi
pokušavamo prikazati da treba
imati povjerenja u mladu publiku. Svi su nam govorili: ‘ah ta
Ilijada, to vam nitko neće doći,
srednjoškolci nemaju vremena i
strpljenja za tako nešto’, ali to
naprosto nije istina. Imaju, samo im to nitko ne nudi, nitko
nema povjerenja u njih, pa oni
nemaju mogućnost testirati svoje strpljenje i svoju koncentraciju. Tih 6 pjevanja koje smo
odabrali, htjeli smo napraviti na
nenametljiv način. Znali smo da
će tih 15-20 minuta biti teških
publici za izdržati neovisno o
tome koliko su stari. U sljedećem pjevanju dodajemo pokret,
zatim i rekvizite, postupno dodajemo i svijetlo i tek u završnom pjevanju dodajemo glazbu te na kraju i stepenište koje
podsjeća na amfiteatar. Oni naši dijelovi su improvizacija na
temu. Sudjelujemo s publikom,
ne pravimo se da ih nema. Neke
večeri u nam dobre, gdje si dobro pašemo i nadopunjavamo,
Vili Matula, glumac iz predstave
a u nekim pak pogriješimo tonalitet, lovimo se. Meni, kao
nekome tko nije prvenstveno
glumac nego redatelj to je veliki gušt. Osjećam se kao neki
nogometaš Ponikvi ili Sesveta
koji igra s Messijem ili Neymarom. Lovim, pokušavam se snaći, učim i mislim da bi svaki kolega redatelj trebao okušati u tome. Mislim da bi i njihov posao
time profitirao.
Doživljavate li vaš posao kao
posao ili životni poziv?
Kao životni poziv, nema tu
dvojbi! Ne mogu zamisliti da kazalište itko doživljava kao posao.
Meni je kazalište 24 sata dnevno,
predstave, probe... Ne znam kada
sam imao zadnji dan u životu u
kojem nije bilo kazališta, mislim
da bi nastala fizička reakcija na
31
TEMA BROJA - Kazalište i škola
takvo nešto. Ovo ljeto sam imao
zadatak naučiti stihove Ilijade i
guštao sam. Dao sam si zadatak
naučiti 4-6 stihova dnevno i to
mi je baš bio gušt.
Jeste li zadovoljni odjekom
predstave među školama?
Za premjeru smo inzistirali da
pola dvorane budu srednjoškolci.
Oni su bili na svim predstavama.
Škole dobro reagiraju. Testirali
smo i u školama za vodoinstalatere i za gimnazijalcima koji
imaju predznanje i neki afinitet,
Došli su gledati predstavu i ostali oduševljeni.
Nikša Marinović je svojom
interpretacijom uspio prizvati
junački duh epohe koji je proslavila Ilijada.
Kako ste se odlučili za glumačko zanimanje i jeste li oduvijek znali da ćete biti glumac?
Ne, to je bio splet okolnosti.
Prije prijemnog sam jednom
bio na sceni i nisam krenuo tim
putem od malena. Tu sam odluku donio pred kraj Akademije.
Bavim se i glazbom.
Koji lik biste voljeli odigrati
na sceni?
Uvijek su me interesirali negativni likovi, činili su mi se
zanimljivijima od pozitivnih. U
psihološkom smislu takvi likovi nam pružaju mogućnost iznošenja vlastite sjene pred ljude.
Svi mi se najčešće predstavljamo
pomoću maske koja nije ništa
drugo nego uljepšana verzija nas
samih, naš izlog sa najskup-ljim
artiklima, naša predstava o tome
kako bi htjeli da nas drugi percipiraju. Naša sjena sa svim
32
Nikša Marinović, glumac iz predstave
svojim manama ostaje potisnuta
i zakočena jer se bojimo da se
slučajno nećemo svidjeti drugima kad budu suočeni s njom
stoga radije ostajemo u okviru
ustaljenih društvenih konvencija i normi lijepog ponašanja koje se prilagođava okolini i time
gubi na spontanosti i prirodnosti. Igrajući “zle” likove, glumac
je u mogućnosti istražiti vlastitu
sjenu, prokopati malo po njoj i
vidjeti što sve tu ima. Mefisto
se tu čini logičnim izborom jer
posjeduje mnoge unutrašnje
slojeve, jer je “kralj svih negativaca” . Upravo mi je zbog te svoje
kompleksnosti kojom ponekad
briše razliku između dobra i zla
intrigantan lik. Svi smo mi dualna bića i sa dobrotom i zloćom
u sebi, samo je pitanje što nam
češće prevagne.
Uspješni ste i u bavljenju
glazbom? Kakav je osjećaj izaći
na scenu kao glazbenik, a kakav
kao glumac? Ima li uopće razlike?
Muzika je moj drugi poziv i
u njoj guštam kao “prase u blatu”. Na scenu kao muzičar u
zadnje vrijeme izlazim sam jer
sam se otisnuo u kantautorske
vode, a kao glumac dijelim scenu sa svojim kolegama. Tu vidim razliku, nadalje, kao muzičar imam gitaru iza koje se
ponekad mogu uspješno skriti,
dok na sceni najčešće nemam
pomagala. Ipak, sve je to dio
performerskog poziva, i jednim i
drugim se bavim dovoljno dugo
da razliku danas gotovo da i ne
osjećam. •
Intervju s profesorom Borisom Škifićem
Ljepota će spasiti
svijet
Razgovarali smo s prof. Borisom Škifićem iz Splita, voditeljem
Dramske družine Druge jezične gimnazije o vođenju dramske skupine,
ali i o drugim temama.
Tekst i foto: Ivana Zefkić, 1.A
K
azalištem se počeo baviti početkom rada u
školi jer kako kaže:
“Drama i pozornica su slika kao
prikaz i kritika svijeta u kojem
živimo pa su, osim toga, odličan
medij i pomoć pri odgoju učenika, naime pomažu jasno bez
mnogo pametovanja razdvojiti
svjetlo od tame, dobro od zla, a
mladim talentiranim učenicima
omogućuju ostvarenje glumačkog sna.”
Profesor Škifić se bavi i pisanjem, autor je predivnog poetičnog romana o odrastanju na
otoku Priča o četiri čempresa i
dviju prekrasnih zbirki pripovjedaka, Let leptira i nedavno
tiskane Od jutra do sutra/Adios
amigos.
Zbog posebnog, često nekonvencionalnog pristupa podučavanju te zalaganja za dobro,
33
TEMA BROJA - Kazalište i škola
Lidrana, šest godina sa skupnim nastupima i sedmu godinu
s pojedinačnim scenskim nastupom. U čemu je tajna vašeg uspjeha koji, očito, nije slučajan?
Tajna uspjeha je u učeniku.
Sve što se u školi može nazvati
uspjehom, na ovaj ili onaj način,
povezano je s učenikom. Bez
učenika svi smo mi mrtvo meso,
ne misleći samo na školu. Hoću
Već sedam godina zaredom reći, učenik može pozobati svo
sa svojim dramskom skupinom znanje ovoga svijeta, ali bez kvasudjeluje na državnoj smotri litetnog učenika kao kvalitetnog
lijepo i istinito, omiljen je među
učenicima, a gostovao je i u televizijskim emisijama (Safari duha
i Normalan život) te u javnom
životu ponekad je prisutan kroz
intervjue u novinama i u javnim
predavanjima.
Svoje stavove iznosi bez autocenzure, otvoreno i beskompromisno.
34
čovjeka, mrtav je ovaj narod,
ova država i sve ostalo je mrtvo
kao mrtvi pas negdje uz cestu,
napušten i izmrcvaren. Ako to
netko kojim slučajem ne može
shvatiti, a trebao bi shvaćati, onda bi zaista trebao žurno preispitati stupanj retardacije svojeg
mozga. U tom procesu k uspjehu
pri odrastanju važnu i ponekad
ključnu ulogu ima učitelj. Biti
stalno među najboljima u lidranovskom okruženju, i to u najzahtjevnijoj i najprestižnijoj kategoriji, skupni dramski iskaz,
jeste uspjeh. Posebno za učenike,
ili samo za učenike, jer mnogi
od njih kroz to djelovanje ostvaruju svoje snove. Kažem ja
njima, nikada nemojte odustati
od svojih snova. Mislim da su
većina od njih svim tim nastupima ostvarili neke svoje snove, a
posebno se to može reći za troje
učenika koji su upisali nakon
Dramske Akademiju,uz to neki
glume kao profesionalni glumci,
a neki maturanti se spremaju za
Akademiju sljedeće godine, no
svi skupa su na probama i na
nastupima uživali kao u nekom
čudesnom snu. Svakako ne treba
zaboraviti da bez rada nema uspjeha jer ključ svakog uspjeha je
rad i to i nije neka tajna. Jednom
tjedno, a prije svakog nastupa
svakodnevno bar dva tjedna, kada nakon nastave svi odlaze kući
pjevajući, mi ostajemo na probama tri do četiri sata, ovisno
koliko su umorni.
Što se događa na vašim probama, jesu li zanimljive?
Učenici na probama glume,
dorađuju i mijenjaju tekst, glu-
me, mijenjaju scenu i sve ostalo što treba kako bi konačna
predstava izgledala baš onako
kako smo zamislili. Ništa se ne
prepušta slučaju, mada učenici
mogu do zadnjeg trenutka pred
izlazak na scenu promijeniti
nešto što im se čini kvalitetnije
za samu izvedbu. Ja im vjerujem,
ipak dužni su obavijestiti mene i
ostale glumce o tome. Bilo kakvo iznenađenje na samoj pozornici moglo bi ukočiti ostale i
uništiti predstavu. Ipak oni nisu profesionalci mada se često
ponašaju profesionalnije od samih profesionalaca.Inače na probama je strašno veselo i razigrano, učenici se smiju bez prestanka. Uostalom takva bi atmosfera trebala biti i u razredu pri
nastavnom procesu. Vesela i
opuštena. Sve naše predstave su
na neki način smiješne, a učenici
na probama svojim duhovitim
upadicama sve skupa učine još
smješnijim. Zanimljiv je taj proces stvaranja predstave, zanimljiviji i od same konačne izvedbe. Kada započnemo s radom to
je jedno, a na kraju to je nešto
sasvim drugo. Sve se može mijenjati i mnogo toga se promijeni, mada nikada ne napuštamo
osnovnu ideju i zamisao. To je
kao neko čarobnjaštvo. I nikada
ne znamo kako će sve skupa to
završiti. Zanimljivo putovanje
u kojem su oni glavni putnici,
a ja sam tu kako bih pokrenuo
brod, kormilario, spasio ako se
netko utapa i dodavao naftu u
motor kako se ne bi ugasio. Jedno je sigurno, da nema njihove
kreativnosti i njihovog truda, ne
bi bilo ni predstave ni uspjeha.
Da nema njih ne bi, uostalom,
bilo ni škole, a ne bi onda bilo
ni nas.
Izaći na scenu, izložiti se pogledima, vlastitim glasom i tijelom oživjeti neki lik nije lako.
Kako prepoznajete učenike koji
se mogu nositi s takvim izazovom?
To me često pitaju, a to prepoznavanje je veoma jednostavno mada ja na to pitanje ne
znam odgovor. Ima nešto što je
na prvi pogled prepoznatljivo
kod učenika kada u njemu tražiš
glumca. Nešto u njegovom pogledu, pokretu, stavu, nešto u
izgovaranju riječi, nešto kao čarobna spontana izvorna snaga,
nešto čemu ja ne znam ime.
Vjerojatno profesionalci znaju o
čemu se radi i mogu to imenovati. Svake godine je audicija i
ona traje skoro cijelo prvo polugodište jer je zainteresiranost
za upad u Dramsku velika. To
što neki nastavljaju glumom, što
neki upisuju Akademiju, a gotovo svi zavole glumiti i donekle
dobro odigraju svoju ulogu, to je
valjda sigurni znak da sam dobro odabrao i da sam ih dobro
vodio. Osim odabira jednako je
važno podijeliti im uloge koje im
odgovaraju kako se ne bi mnogo
mučili pri transformaciji.
Kazalište je kolektivni čin.
Unutar dramske skupine stvara
se posebno zajedništvo. Što se
događa kad se svjetla pozornice
ugase,kada učenici završe sred-
35
TEMA BROJA - Kazalište i škola
Dubrovnik, Državna smotra LiDraNo
nju školu, održavaju li članovi
skupine međusobne kontakte i
kontakte s vama?
U Dramskoj kao i u razredu mora postojati jasno vidljiva
granica između učitelja i učenika, to je zdrav odnos. A oni, kako čujem ostaju u kontaktu i nakon završetka srednje. Njima su,
bar tako kažu, ti dani Dramske
nezaboravni. Mene sretnu ponekad i to su posebno radosni
susreti. Neki su nakon završetka
škole htjeli nastaviti raditi sa
mnom, no ja sam ih uputio istinskim profesionalcima koji taj
posao rade puno bolje od mene.
36
Nakon završetka srednje škole
neke sam uspješno pripremio za
prijemni na Akademiji. Znaju
mi reći da su im značajnije godine na Dramskoj nego na Akademiji, no to nije objektivno
mišljenje.
Što mislite o škifićizmu?
Eto, natjerali ste osmijeh na
moje lice tim pitanjem. Netko će reći da sam narcisoidan,
ali ne mogu drugačije, volim
škifićizam i točka. Pritom ne
mislim posebno na sebe, nego
isključivo na značenje tog čudesnog izma. Nije to moja ideja, naziv, značenje i ostalo. Uče-
nici su to izmislili. Kažu oni da
su škifićisti i da vjeruju u škifićizam. Nešto kao, urbi et orbi,
nova vjera koja vjeruje u Sveto
trojstvo od poštenja, istine i dobrote. Zar to nije prekrasno?
Ako me uvjerite da je škifićizam
promašaj, ja ću se zapaliti nasred
nekog splitskog trga ili negdje u
nekoj mračnoj ulici kako ne bi
moje samospaljivanje shvatili
kao neku predstavu ili, ne daj
Bože, kao neki performans, glupariju koju netalentirani egzibiconisti nazivaju umjetnost i sebe uporno etiketiraju novim
umjetnicima. Kada bi bilo više
škifićista, vjerujte mi, svijet bi izgledao mnogo ljepše i poštenije.
Što vam je najvažnije u
životu?
Bez dileme, dobrota. Čovjekova dobrota je smisao života.
Ništa ljepše nema niti važnije od
ljudske dobrote koja se očituje u
čovjekovom djelu. Ili bolje reći
plemenitost, dobrota bez računa. I ljubav. Naime, dobrota je
izbor, a ljubav nužnost. Bez dobrote se može, možeš biti zločest,
sebičan, bijeda od čovjeka, kukac izgubljen u prašini svakodnevnice, to je tvoj izbor, ali bez
ljubavi, kao i bez kisika, nema
života. I ljepota, ona je kao vječna
potraga za svrhom života.
Kada ste trebali odabrati svoj
životni put, odabrali ste biti
profesor, zašto baš profesor?
Nikada, zapravo otkad sam
počeo biti svjestan sebe i svog
postojanja, nisam želio ništa
drugo nego biti učitelj djeci.
Oduvijek. Bez obzira što ponekad pomislim da sam promašen
i da sam mogao nešto drugo raditi jer sve što radim je pijesak
na vjetrometini svakodnevnice.
U treptaju oka vjetar raznese sav
pijesak koji ti pokušavaš sačuvati
i pretvoriti u zlatna zrnca. Mogao sam, ali ne bih bio sretan u
svom poslu. Djeca su mi nešto
najljepše na svijetu što postoji i
najveći mogući izazov, sačuvati
neiskvarenu ljepotu iskrenosti u
njima. Učiti ih i podučavati kako biti čovjek, zar to nije čudotvorstvo, magija. Dobri učitelji su
čudesni čarobnjaci ovog svijeta!
Mene su podučavali prekrasni
profesori, a jednako tako su bili
i dobri ljudi. Teško je biti dobar
učitelj ako nisi dobar čovjek.
Davno slušajući te divne ljude
kako pričaju prekrasne priče,
poželio sam biti na njihovom
mjestu i tako je to počelo, i da
nisam tada tako odlučio, zamislite, nikada se ne bismo upoznali i nikada ne bismo razgovarali,
kakva bi to šteta bila.
Kakvi su vam kriteriji pri
ocjenjivanju, te razlikuju li se
mnogo od kriterija vaših kolega?
Po meni više vrijedi jedna
pohvala nego tisuću pokuda.
Mislim da bi bilo pametno ukinuti ocjenjivanje jer kada učenik
uči za ocjenu, to je sigurni promašaj. Ne trebam vam napominjati da finski učenici se počinju
nešto malo ocjenjivati tek nakon
šesnaeste godine i postižu daleko najbolje rezultate na europskoj razini. Ne stvaram neku
posebnu filozofiju oko ocjenjivanja. Nikada se ne postavlja pitanje oko neke nagrade ako je
zaslužena, no tražim odgovor-
nost za ponašanje kao i za učenje i zbog toga ponekad djelujem strogo pri objašnjenjima i
ocjenjivanju, ali prije svega s dobrom namjerom. Ako nekome
pri zaključivanju nedostaje ocjena za bolji prolaz, ni oko toga se
ne pravi nikakav problem. Izaći
ususret učeničkom htijenju, po
meni je osnovni zakon svakog
učiteljevanja. Ne postoji srednja
ocjena, to je izmišljotina za nesposobnost. Neke ocjene su važnije od drugih. Jedinica je prolazno stanje, nikada konačno. Konačna jedinica je poraz za svih
nas. Iz školske zadaćnice nikada
ne dajem negativnu ocjenu. Povrijediti ga na njegovo pisanje o
sebi ili svijetu u kojem živi jedinicom nema smisla, vrhunska
nepedagoška budalaština i zatvaranje mogućnosti promjene
na bolje. Ne zanimaju me mnogo podatci o piscu, već razmišljanje o piscu i njegovoj poetici
stvaranja. Volio bih kada bih
uspio podučiti učenike da više
razmišljaju nego što uče. Da imaju svoj stav. Nažalost državna
matura je ukinula ono bitno i
najvažnije kod učenika, njegovu
osobnost i kreativnost. Jednom
sam rekao da državna matura, na
ovaj način koncipirana, pravi od
učenika zombije, i svake godine
sam uvjereniji u to. Sto posto.
U razredu postoje sve ocjene jer
kako je svaki učenik poseban
na svoj način, tako je poseban
i razred kao i atmosfera u razredu. Ako netko nije naučio, ne
praštam, praštanje dovodi učenika u zabludu da će tako i u
životu bez rada moći pošteno
živjeti, no ako sve nauči i dobije odlično, odlično mu i ostaje
nakon jedinice, to nije nikako
dobar kao neka srednja vrijednost njegovog znanja. A je li se
to razlikuje od kriterija mojih
kolega, iskreno nemam pojma,
nikada ne gledam ocjene mojih
kolega niti me zanima kako oni
ocjenjuju. Moguće probleme s
učenicima kao i ocjenjivanje rješavam isključivo u razredu i nigdje drugdje.
Kako gledate na vaše profesore, sada kada ste i vi profesor?
Već sam govorio o tome, oni
su krivi što sam zavolio ovaj posao i prije nego što sam znao što
me čeka. Nije uspjeh doživjeti
mirovinu u razredu, uspjeh je
do mirovine voljeti biti u razredu. Sada znam koliko sam ja
još daleko od njihovog umijeća
i njihove dobrote, sada znam
koliko im je ponekad bilo teško
sa mnom, sada posebno cijenim
njihov trud u promjeni mojeg
pogleda na svijet, sada znam
kako sam nekada znao biti nepravedan prema njima i žao mi
je zbog toga. Nigdje nisam upoznao tako predivne ljude kao u
vremenu dok sam se školovao.
Čovjek osobno ne mora biti
idealist, no u razredu je to na
neki način poželjno i svojstveno
je svakom poučavanju. Sjećam
se tih profesora koji su u cjelini svog bića bili idealisti, imali
ideale i vjerovali u njih, i zato
su bilo uspješni, i voljeni od nas
učenika. I zato ih se sjećam i nikad ih neću zaboraviti. Ako
vam netko kaže da nema danas
ideala, vjerujte, to je samo nje-
37
TEMA BROJA - Kazalište i škola
gov alibi za svoju promašenost
i odustajanje od čovjekoljublja.
Ideale ne nagriza vrijeme niti
ubija moda, ideali su vječni.
Kad ste u sebi osjetili poziv
pisca?
Čini mi se da pisac kao i biti
učitelj nije poziv. Pisac je pisac
ako je umjetnik. Danas ima toliko zanatlija koji pišu pa se nazivaju piscima da je to prešlo u
totalnu histeriju. Tisuće njih tumara okolo polupismenim poljanama i urlaju, mi smo pisci i
tko nam što može. Nadam se da
nisam jedan od njih. Laki povijesni romani od pet pomalo
nepismeno napisanih tisuća
stranica, degutantna pornografija koja ima dotične točke s
književnošću koliko i magarac
s nuklearnom fizikom, romani
koji nalikuju na laku poslijepodnevnu trač zezanciju uz bljutavu kavu s mlijekom, novinari
koji umišljaju da su pisci jer su
pismeni i znaju sklopiti rečenicu, a i znaju tipkati po tipkovnici, recenzenti i kritičari koji
djeluju kao šira piščeva mafijaška
obitelj, izdavačke kuće koje su
u biti lopovske polumafijaške
tvorevine pa kradu gdje stignu
i jedina im je mudrost kako što
lakše oderati kakvog pisca i kožu skinuti s njega. No je li moje
pisanje nešto vrijedi i jesam li
možda umjetnik, i hoću li ostaviti trag ljepote iza sebe kada
me ne bude, na to pitanje ne
znam odgovor. Počeo sam pisati
zbog liričnosti pogleda mada nisam pjesnik. Zbog ljubavi i zaljubljenosti, i tada sam osjetio nešto
u sebi što me pokreće. Ne znam
38
je li to bio taj osjećaj i jesam li
ja rođen za pisca, ali čovjek se
za to rodi, to se ne može naučiti
nigdje pa ni u ovim novonastalim lopovsko budalastim školama kreativnog pisanja za naivne, nadobudne i dokone. Te škole su kao kada vračare dođu u
selo i liječe sve odreda te im
predviđaju budućnost bacanjem
graha na stol, pokupe lovu i svu
zimnicu, ostave iza sebe pustoš
i glad te nestanu ne ostavljajući
trag iza sebe. Kada pomislim na
te škole, smijem se, a plače mi se.
Na kojeg se pisca ugledate?
Koje vam je najdraže književno
djelo?
Ne znam odgovor na to pitanje. Mogu reći koje pisce volim, možda sam se na nekog od
njih i ugledao. Ruske realiste volim posebno, to je ljubav na prvi
pogled i tu ja nisam mogao ništa
promijeniti da sam i htio. Kada
pomislim na Gogolja, srce mi
stane, čega bi se on svega napisao
da se probudi u ovoj Našoj Lijepoj. A tek Dostojevski, kakve
bi on sve lihvare pronašao i oslikao, svake vrste onih koji su se
obogatili na tuđoj nevolji. Idiot
je moja Biblija. Mogu ga čitati
bilo kada i bilo gdje. Ne ostavlja
me nada da će se neka događanja
drugačije rasplesti u romanu.
Posebno kada se pred Miškinom
susretnu Aglaja Ivanovna i Nastasja Filipovna u borbi za čovjeka kojeg vole i bez kojeg bi
mogle umrijeti. Pokušavši stvoriti savršenog dobrog čovjeka,
Dostojevski je idiota Miškina
stvorio spojivši don Quijotea i
Isusa, meni pored Miškina, dva
najdraža lika iz ljudske povijesti
od nastanka civilizacije do danas. Eto, ako postoji kakav pisac
kojega bih volio sresti i popričati
s njim, onda je to Dostojevski i
Gogolj, rado bih sreo i Camusa,
trio fantastikus, no iznad svega
volio bih cijeli svoj život putovati s Isusom, don Quijoteom
i Miškinom. Zauvijek viteški.
Naša Dulcineja, kojoj bismo poklanjali sve naše uspjehe na putu,
bila bi Aglaja Ivanovna. •
Dramska skupina Druge jezične gimnazije, Državna smotra LiDraNo,
Šibenik 2010.
Dramske skupine u zagrebačkim gimnazijama
Školske predstave moraju
prestati biti samo školske!
Interes za kazališnu umjetnost u školama pokazuju mnogi učenici. Kako bi
omogućili razvoj njihovih talenata, škole u ponudi izvannastavnih
aktivnosti njeguju rad dramskih skupina. Profesori hrvatskog jezika su
uglavnom voditelji dramskih skupina. O načinu rada, interesu učenika za
kazališnu umjetnost, pedagoškim učincima dramskog izričaja te problemima
s kojima se susreću, razgovarali smo s troje profesora zagrebačkih gimnazija,
prof. Ivanom Janjićem (Prva gimnazija), prof. Ivanom Pavlovićem
(Druga gimnazija) i voditeljicom dramske skupine naše škole,
prof. Andrejom Kosović (Deseta gimnazija)
Intervju: profesor Ivan Janjić
Školske predstave moraju
izići iz školskih zidova
J
Tekst: Nika Vugdragović, 1.A, foto: Ivan Janjić
edan od vrlo uspješnih voditelja dramske skupine
I. gimnazije u Zagrebu je
i profesor hrvatskog jezika i
književnosti Ivan Janjić. U studentskim danima kao dio grupe
s kolegama kroatistima dramatizirao je “Jeđupku Mikše” Pelegrinovića koju su izvodili od
Pule do Dubrovnika i postigli
izniman uspjeh. Od 2001. nastavnik je hrvatskoga jezika po
zagrebačkim osnovnim i sred-
njim školama gdje vodi dramske grupe. Od 2007. radi u Prvoj
gimnaziji.
Koliko dugo djeluje dramska
skupina u vašoj školi?
Budući da sam bio učenikom
Prve gimnazije u ratno vrijeme
(1992. – 1996.), a tada je škola iz
centra grada otišla preko Save u
novoizgrađeni objekt, sjećam se
novije povijesti moje škole i osnutka dramske skupine, čiji sam
bio član. Profesorice Sikavica i
Dujmović Markusi te profesor
Lovrić inicirali su odličnu predstavu Stiske vježbe. To su bili i
prvi dani smotre LiDraNo. Nakon toga slijedio je kontinuirani
rad spomenutih profesorica s
učenicima te izvrsni rezultati na
županijskim i državnim smotrama LiDraNa. U Prvu sam se
vratio u jesen 2007. te sljedeće
godine započeo s radom dramske skupine. U šk. god. 2009./10.
oživjeli smo nevjerojatan tekst
39
TEMA BROJA - Kazalište i škola
Dramska skupina Prve gimnazije izvodi Dubravku 2010./2011.
Kralj Gordogan našega Radovana Ivšića koji je probudio duh
kazališne umjetnosti u školi.
Gordogana smo igrali u Booksi,
u Muzeju za umjetnost i obrt te
sudjelovali na Tinovim danima
u Vrgorcu. Nakon toga samo su
se nizale predstave: Begovićev
Kvartet (s kojim smo bili na državnoj smotri), Gudulićeva Dubravka i Bajsićeva dramica Gle,
kako dan lijepo počinje, koju
smo igrali u Ohridu u Makedoniji.
Kako prepoznajete talentirane učenike zainteresirane za
glumu?
Nekoliko je načina pronalaska glumaca: na početku svake
školske godine voditelji izvannastavnih aktivnosti predstave
se učenicima prvih razreda i pozovu ih na sastanak, u školi se
događaju priredbe i koncerti koji
uvijek izbace učenike koji vole
scenu, često mi kolegice u zbornici sugeriraju da neki učenici
na nastavi pokazuju glumačke
talente i sl. Međutim uvjeren
40
sam da dramska umjetnost, kao
i njene ostale prijateljice umjetnice, imaju mistične karakterne
crte i da postoji nevidljiva sila
koja privuče glumca i tekst.
Koji su pedagoški učinci
dramskih skupina?
Dramski pedagoški rad idealan je način za razvoj osobe.
Proces nastajanja predstave nudi
beskrajne mogućnosti. Kad se
nađemo na početku, nemamo
ništa osim polaznog teksta. A
onda čitaće probe, podjela uloga,
režiranje predstave. Trenutak pr-
vog izlaska na scenu, igranje na
pozornici, gluma, traženje sebe
u tekstu... Osjećaj da si stvorio
nešto novo i da je stvoreno dio
tebe neprocjenjivo je životno
iskustvo.
Stvara li se u kazališnoj skupini posebno ozračje zajedništva?
Bez zajedničkoga duha nema ni predstave. Uvijek volim
raditi s različitim generacijama
učenika koji se povežu i ta prijateljstva postaju trajna. U svijetu komunikacije lišene iskrenosti i pokazivanja osjećaja, baviti se kazalištem gotovo da postaje subverzija. Inzistiram na
otvorenosti, iskrenosti i prepuštanju drugome, što na početku
učenicima i nije baš lako. Zaleđenost mlađih generacija zabrinjava i ulijeva strah, stoga kazalište ima terapijski učinak.
Kako odabirete predloške za
vaše predstave?
Za razliku od profesionalnoga kazališta, mi (kazalište u školi)
maksimalno smo neopterećeni i
tu slobodu trebamo maksimalno
iskoristiti. Jesmo li toga svjesni?
Dramska skupina Prve gimnazije, Kralj Gordogan 2009./2010.
Repertoari školskih predstava odličan su pokazatelj duha
vremena. Trend su improvizacije i učenički dramski tekstovi.
Teme su bljutavo oponašanje
stvarnosti i hipersocijalrealizam.
Učenike se guši sumornim temama svakodnevice. Učenici na
pozornici glume učenike. Od
toga mi se povraća. Cijela je
povijest dramske književnosti
strpana u zapećak. Hrvatski i
svjetski klasici! Suvremena drama! Sve je to bez veze i kaj će
mi to. Postmodernistička rela-
tivizacija u odabiru predložaka
za školske predstave doživjela je
svoj vrhunac.
Pobornik sam rada na neiscrpnu blagu hrvatske i svjetske književnosti. S tekstom se
treba boriti, ući mu u dušu i
protumačiti ga, što mislim da je
odličan izazov učenicima. Zamislite njihovu reakciju kad sam
im rekao da ćemo raditi Gundulićevu Dubravku koja na učeničkim ljestvicama čitanosti slovi za najdosadniju lektiru na svijetu. Kad smo na kraju napravili
mjuzikl, ubacili lutke u predstavu i oživjeli dubrovački tekst iz
XVII. stoljeća, Gundulić je bio
zakon.
S kakvim se poteškoćama
susrećete kao voditelj dramske
skupine?
Poteškoća ima prilično, ali ne
da mi se plakati. Entuzijazam
ih zasad sve pobjeđuje. Završna
misao: Školske predstave moraju
izići iz školskih zidova! Školske
predstave zaslužuju više pozornosti! Školske predstave moraju
prestati biti školske! •
Intervju: profesorica Andreja Kosović
Timski rad
Tekst i foto: Nika Vugdragović, 1.A
R
azgovarali smo s prof.
Andrejom Kosović, voditeljicom dramske skupine Desete gimnazije.
Koliko dugo vodite dramsku
skupinu u našoj školi?
Dramsku skupinu vodim već
8 godina, od 2005. Naslijedila
sam je od profesorice Neli Mindoljević i te prve godine nisam
imala pojma što bih trebala raditi. Učili smo zajedno ta moja
prva generacija dramske i ja,
slušali savjete žirija na Lidranu,
ispravljali ono što nije bilo dobro i već se sljedeće godine plasirali na državnu razinu.
Kakav je interes učenika za
glumu?
Interes učenika za glumu se
razlikuje od generacije do generacije. Na početku godine, kada se raspiše audicija, jave se
učenici koji su zainteresirani za
glumu. Ponekad kad krenemo
raditi neku predstavu nedostaju
nam neke uloge, a to su često
muške uloge zato što je veći interes djevojaka. Onda kreće nagovaranje po školi i uvjeravanje
naših muških učenika da nam se
pridruže. Nekada je veći interes
za glumu nego što možemo
imati učenika u predstavi zbog
strogih pravila Lidrana da u
predstavi može biti samo 10
glumaca.
Kako prepoznajete talentirane učenike?
Kroz audicije. Učenici čitaju
tekstove, glume i nekako zajedno uspijemo prepoznati talente.
Ponekad otkrijemo ponekog talentiranog glumca ili glumicu
na satu kroz čitanje tekstova ili
njihovu zafrkanciju, a ponekad i
moji glumci dovedu svoje talentirane prijatelje iz škole.
Što sve učenici nauče u procesu pripreme predstave?
Nauče kako napraviti tekst,
kako od velikog književnog djela, romana, novele ili drame napraviti dramski tekst koji se
može izvesti u dvadeset minuta
jer su to pravila Lidrana. Nauče
napraviti scenografiju, kostimografiju, kako prilagoditi glazbu,
naučiti glumiti i sve ono što čini
jednu kazališnu predstavu.
41
TEMA BROJA - Kazalište i škola
Mogu li kroz igru nadvladati
svoje mladenačke nesigurnosti?
Naravno da mogu, ja se divim
toj djeci jer je velika stvar stati
na scenu i izgovoriti tekst pred
velikom publikom. Ja to nikada
ne bih mogla. Rad u kazalištu
daje jako puno samopouzdanja
mladom čovjeku. Kada osjetite
da ste dobri i kada ste u nekoj
skupini ljudi, kada je to neki
timski rad, onda se osjećate sigurno. Imala sam učenike koji u
školi nisu bili dobri, nisu imali
dobre ocjene, a onda su došli u
dramsku i tu su bili dobri. Imali smo jednog takvog učenika
koji je nakraju upisao iz prvog
pokušaja glumu.
Stvara li se u dramskoj skupini posebno ozračje zajedništva?
Da, oni su stvarno ekipa.
Često nakon predstava odlaze
na kave i druže se izvan škole,
tamo raspravljaju o onome što
su napravili u dramskoj, što je
dobro, što nije, ali raspravljaju
i o drugim stvarima. Nisu svi iz
istog razreda tako da su ovi iz
trećih razreda znali pomagati
ovima iz prvog u matematici,
fizici itd. Kada maturanti odu iz
škole obavezno dolaze pozdraviti svoje prijatelje koji su ostali
u dramskoj, gledati ih, bodriti i
pratiti. Budući da se županijska
razina Lidrana uvijek održava u
kazalištu “Vidra”, postao nam je
običaj “for goodluck” otići nakon probe na kavu u jedan kafić
u Branimir centru. Tamo se onda raspravlja o predstavi, tu bodrimo jedni druge, a znaju nam
se pridružiti i bivši učenici, članovi dramske. Mislim da djeca
42
Prof. Andrea Kosović
iz dramske uistinu postaju i ostaju prijatelji, a u družini vlada
posebno ozračje, posebna energija. Meni još uvijek moja prva
generacija iz 2005. dolazi pogledati na Lidrano svaku predstavu.
Je li nekim učenicima sudjelovanje u predstavama pomoglo
u odabiru životnog poziva?
Iz moje prve generacije dvije
djevojke su upisale Akademiju.
Tina Tišljar, ona je upisala produkciju, a Dora Bodakoš montažu. Posebno sam ponosna na
zadnju generaciju koja je završila
prije 3 godine jer tu imam troje
učenika, jednog dečka koji je iz
prvog pokušaja upisao glumu na
Akademiji, to je Nikola Baće.
Karlo Mlinar upisao je također
glumu, a Emina Omerović je
upisala dramaturgiju u Sarajevu.
Lidrano je neka vrsta predprijamnog i to je dobro jer je tamo
stručan žiri glumaca i redatelja,
ljudi koji ih sa stručne strane
mogu savjetovati, uputiti ili im
dati kritiku, tako da im to jako
pomaže u odabiru studija i životnog poziva.
S kakvim se teškoćama susrećete kao voditeljica dramske
skupine?
S financijskim najviše. Škola
nema baš puno sredstava, makar
su nam ravnateljice, i prošla i
sadašnja, uvijek izlazile u susret.
Učenici imaju druge obaveze,
dosta njih ide u ZKM pa onda
moraju ići i tamo, učenje itd.
Teško je uskladiti nastavu, teško
je napraviti scenografiju, teško je
napraviti kostime. HNK nam je
znao izlaziti u susret pa su nam
onda posuđivali besplatno kostime. Teškoća je i Lidrano i njegov natjecateljski duh. Kazalište
je umjetnost, a umjetnost ne bi
trebala biti natjecateljska, nego
bi trebali uživati u njoj. Na Lidranu mogu proći samo troje i
meni jako teško pada njihovo razočarenje kada ne prođu pa misle da nisu možda dovoljno dobri, a jako su se trudili. Uza sve
probleme, meni najteže pada to
njihovo razočaranje. •
Intervju: profesor Ivan Pavlović
Između horora
i happy enda
Razgovarali smo s Ivanom Pavlovićem, profesorom hrvatskog i latinskog
jezika koji vodi Dramsku skupinu II. gimnazijie u Zagrebu
I
Tekst: Marija Zefkić, 1.A, foto: Ivan Pavlović
van Pavlović se amaterski
bavio kazalištem i glazbom
kao svirač saksofona, a profesionalno i novinarstvom.
Dramsku skupinu vodi treću godinu, od 2012. kada su se predstavili apokaliptičkim igrokazom “Svit se konča” po motivima srednjovjekovne poezije, Krležinih “Balada”, djelom Hanibala Lucića, Ivana Gundulića i
drugih autora, a prošle su godine nastupili na državnoj smotri LiDraNo malom farsom o
odrastanju “Čekajući Goriota”,
po motivima drama Ionesca i
Sofokla.
Koliko dugo djeluje dramska skupina u vašoj školi, imate
li dugu tradiciju?
Grupa na različite načine djeluje već dugo vremena, a iznimno kreativno razdoblje bilježi u
drugoj polovici devedesetih kada
su, pod vodstvom profesorice
Gordane Prodanović, njezini aktivni članovi bili tadašnja učenica, danas dramaturginja Maja
Sviben i (sada glumac) Marko
Makovičić te su pet puta nastupali na državnim smotrama...
Lidrano, premijera Čekajući Goriota
Posebna je vrijednost bila i u
tome da su učenici sami pisali
tekstove ne ustručavajući se pritom i nekih vrlo provokativnih,
aktualnih, tabuiziranih tema...
Je li velik interes učenika za
glumu, kako prepoznajete talentirane učenike?
Sami se prepoznaju. Naša je
grupa u tom smislu vrlo otvorenog tipa. Tko god osjeća bilo
kakvu potrebu nešto scenski izvoditi, hodati po sceni, oko scene ili jednostavno boraviti u blizini dok se izmišlja bilo kakva
scenska aktivnost, dobro je došao. S druge strane, već to što
je tu, bilo da ga tjera znatiželja,
neka unutarnja potreba ili su ga
nagovorili prijatelji, znak je,
uvjeren sam, da već posjeduje
onu neophodnu količinu talenta koja mu je potrebna ne bi li
se na neki način bavio tom aktivnošću. Koliko ga je, koje je vrste i u kojem će ga smjeru koristiti, potrebno je da, u jednoj ležernoj atmosferi i nizom zajedničkih aktivnosti, svatko za
sebe opipa i otkrije što ga je uopće privuklo da se pridruži toj
grupi čudnih ljudi koji skakuću
po pozornici, izgovaraju nekakve rečenice i ispuštaju neobične
zvukove, odnosno što mu se tu
uopće sviđa i čini zanimljivim.
Neki otkriju da to nije baš onako kako su zamišljali, a neki
43
TEMA BROJA - Kazalište i škola
da je još i bolje ili pak to oduvijek i znaju pa se odluče time
baviti još češće i intenzivnije.
Prošle je godine tako jedna naša
učenica nakon mature upisala
zagrebačku ADU odlučivši se
glumom baviti i profesionalno.
Što sve učenici nauče dok
pripremaju predstavu? Mogu li
kroz taj proces nadvladati neke
svoje mladenačke nesigurnosti?
Kazalište u tom smislu koristi onaj najmoćniji spoznajni
model – igru. Kad smo bili mali,
nitko nas nije trebao tjerati da se
idemo igrati, radili smo to spontano i bez naprezanja, mogli
smo na taj način provoditi sate,
maštajući sami sa sobom uz bojice, plastelin, kocke, lopatice ili
se u grupi igrajući lopova, kauboja, Pokemona, manekenki, itd.,
ulažući u te naše maštarije gomilu strasti i energije, a bez vidljive
potrošnje. Štoviše činilo se da
nas te aktivnosti obnavljaju, a
kroz njih bismo vrlo učinkovito,
s lakoćom usvajali i najkompleksnije vještine. Na sličan način i
kazališna predstava objedinjuje
sve te aktivnosti – ona mora biti
prvenstveno veselje, za sve koji
u njoj sudjeluju i za one koji je
gledaju i tada se stvara ona osobita vrst energije koja pomaže
da se dosegnu i prepoznaju i oni
najlucidniji sadržaji, a koji pak
nešto otkrivaju i o ljudima, svijetu, samima sebi... Naravno da
je preduvjet bilo kakve igre da se
osjećamo opušteno i da se onda
iz tog osjećaja možemo zafrkavati tijelom, glasom ili najrazličitijim tekstovima, a otkriti o
sebi da si u stanju biti opušten
44
pred različitom grupom ljudi pa
onda i pred nekom tamo nepoznatom (ili još gore poznatom)
publikom te k tome i da si kadar,
bez obzira na mnoge početne
sumnje, izmisliti nešto vlastitom
dovitljivošću, strašću i pameću
te to pokazati drugima, sjajan je
i svakako koristan osjećaj, čime
me se god kasnije bavili u životu. U takvim se okolnostima
zajedničkog fantaziranja stvara,
normalno, i specifično ozračje
zajedništva, druženja i međusobne povezanosti što je također
odlično iskustvo.
Prošle ste godine pozvani
na državnu smotru LiDraNa.
Zašto ste odabrali baš Ionescov
tekst?
Uvijek prije nego što počnemo, nastojimo razgovarati o
čemu bismo uopće željeli raditi
predstavu, postoje li neke teme
koje nas provociraju ili nam se
jednostavno iz bilo kojeg razloga čine zabavnima i vrijednima da se njima bavimo. Tako je
netko dobacio da bismo mogli napraviti nešto o odrastanju,
odnosno o tome kakav svijet
čeka srednjoškolce nakon što
napokon polože ispit zrelosti
i integriraju se u tu zajednicu
odraslih koja ih očekuje te je li
moguće sačuvati neki idealizam
i individualnost koju posjedujemo kao srednjoškolci, a istovremeno biti punokrvan funkcionirajući članovi zajednice. Kao
zgodno polazište učinio nam se
Ionescov Nosorog koji u jednom drugom kontekstu govori
o tome kako se ljudi spontano
pretvaraju u nosoroge pristajući
na kompromise i konformizam
jer je uvijek lakše biti dio gomile,
no shvatili smo da bi se ta tema
najbolje mogla ilustrirati nizom
scena iz kultnih Ionescovih drama
(dvije se čitaju i za školsku lektiru)
koje smo ispresijecali jednom korskom pjesmom iz Sofoklove Antigone – odi o moćnom čovjeku koji
je sposoban za najnevjerojatnije i
zadivljujuće stvari dok se pak u
Ionescovim ‘prikazima iz stvarnog života’ odraslih, čini se, svodi na beskrvni automat koji ponavlja niz redovitih besmislenih radnji. Pokušali smo malo
odgonetati zašto se to ljudima
događa i hoće li naš individualac idealist preživjeti integraciju u društvo odraslih – kraj smo
ostavili negdje između horora i
happy enda, ni sami zapravo nismo sigurni...
Što pripremate za ovogodišnji LiDraNo?
Ideja je poigrati se kultnim
naslovom hrvatskog romantizma, Mažuranićevom Smrti Smail-age Čengića. Gruboj i tlačiteljskoj sili u liku Smail-age pokušat ćemo suprotstaviti četu superjunaka, svojevrsnih Avengersa, sastavljenu od poznatih junaka srednjoškolske lektire koji
se svi većinom nalaze u Ispitnom
katalogu za maturu te provjeriti
imaju li šanse osjećajnost, ljubav, strast, optimizam, idealizam
i malo malo vjere, odnosno
Werther, Fedra, Pečorin, Antigona, Don Quijote, Candide, Emma
Bovary i opat Držiha protiv grube
i beskrupulozne sile u liku Smailage. Ne znamo još kako će završiti,
ali navijamo za naše. •
CIJELI SVIJET JE POZORNICA
Neka uđu glumci!
Četvrt stoljeća Dramske družine DESETA
Dramsko-recitatorska družina X. gimnazije „Ivan Supek“
Voditeljica od 1991. do 2005: Neli Mindoljević, prof.
(i Školskoga kazališnog kluba od 2013.)
Voditeljica od 2006. godine: Andrea Kosović, prof.
Tekst i foto: Neli Mindoljević, prof.
D
ramska družina X.
gimnazije “Ivan Supek” sudjelovala je na
brojnim školskim, općinskim i
županijskim smotrama i susretima, a od toga na državnim susretima i smotrama četrnaest puta (uz diplome i priznanja), pod
raznim imenima, Družina Tumači, Družina Deseta i dr. U
njenu radu sudjelovalo je više od
stotinu učenika svih naraštaja.
Dramski odgoj u našoj školi
ima dugu i uspješnu tradiciju i
pretpovijest još od vremena
TOC-a “Nikola Tesla” (bili smo
jedna škola do 1991). Družinu
je najprije vodila vrsna i iskusna
profesorica Ana Vulas koja je
odgojila naraštaje uspješnih recitatora i glumaca, od kojih valja
istaknuti danas popularne Katarinu Bistrović-Darvaš i Borisa
Svrtana (predsjednika Društva
dramskih umjetnika).
Dramska je nastupila na
brojnim susretima, festivalima,
natjecanjima, obišli su mnoge
hrvatske gradove: Pulu, Dubrovnik, Viroviticu, Križevce,
Umag, Biograd, Zadar, Šibenik,
Sisak. Sudjelovali su na kazališnim radionicama, završili tečaj
scenskoga govora, višekratno
polazili Govorničku školu. Neke
od ponajboljih djevojaka: Marina Petković, Sanja Hrenar, Eva
Kraljević, Maja Kovač i Frana
Marija Vranković nastavile su
svoj glumački, snimateljski ili
redateljski put: dramske su pedagoginje, diplomirane glumice, diplomirale kazališnu režiju
i radiofoniju, kameru, rade u kazalištima, na fakultetu, na filmu
i TV-u.
Dodajmo da je Frana Marija
magistrirala kazališnu režiju i
radiofoniju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, režirala dvadesetak predstava,
koncerata i drugih događanja;
piše dramatizacije i bavi se dramskom pedagogijom. O karijeri i
uspjesima nekih od njih možete
se informirati već i na Wikipediji.
Od 2006. godine dramsku
družinu X. gimnazije vodi profesorica Andrea Kosović. Učenici
su za međuopćinski Lidrano
2006. pripremili predstavu Mira
Gavrana Vozači za sva vremena.
Na Županijske susrete Lidrano
2006. svojom dramsko-scenskom igrom Program za novi život plasirali su se: Lana Lučev,
Hela Jug, Sanja Merčep, Marija Vrdoljak i Dinko Dujmić.
Školske godine 2007. učenici su
pripremili zanimljivu preradbu
Pustolova pred vratima Milana
Begovića. U izvedbi su sudjelovali: Maša Savićević, Tina Tišljar, Lovorka Tomašković, Dinko Dujmić, Jurica Fiket, Illen
Blažević, Maja Križanec, Ana
Kukolja, Milena Matijević i
Bruno Ranković. Plasirali su se
na Državne susrete Lidrano
2007. u Novigradu.
Sudjelovali su i na Državnom
susretu Lidrano 2008. u Dubrovniku, na Državnom Lidranu 2010. i 2011. u Šibeniku te
45
TEMA BROJA - Kazalište i škola
Na Lidranu u Dubrovniku 2008. godine
na Državnom Lidranu 2013. u
Primoštenu. Osim predstava,
priredili su i monologe, pripremili prigodne školske priredbe i
događanja, snimili su film i radioemisiju. Ove godine idu dalje...
Profesorica Kosović posebno
je ponosna na učenike iz Dramske koji su se uspjeli upisati na
dramsku akademiju i studiraju
ono što su zavoljeli u gimnaziji: na
zagrebačkoj Akademiji dramske
umjetnosti Tina Tišljar studira
produkciju, a Dora Bodakoš
montažu. Učenik Nikola Baće
već iz prvog pokušaja upisao
je glumu na istoj Akademiji, a
46
Karlo Mlinar također na ADU
uspješno studira glumu. Emina
Omerović upisala je dramaturgiju, i to u Sarajevu.
Od 2013. godine u školi
djeluje i Školski kazališni klub
(voditeljica: Neli Mindoljević,
prof.) koji okuplja oko 150 poklonika teatra, učenika koji redovito i rado posjećuju kazališta,
prate recentna događanja, klasični i suvremeni repertoar, kritike, poetike pojedinih redatelja
i kazališta, smotre, festivale, promišljaju kazalište i pišu o viđenom i doživljenom.
Bivša učenica i članica Dramske, danas prof. Vilka Alfier,
vraća se na proljeće 2014. u svoju gimnaziju kao predavačica i
edukatorica profesorima voditeljima dramskih družina Županijskoga stručnog vijeća za izvannastavne aktivnosti u srednjim školama Grada Zagreba.
Održat će radionicu “Edukativni programi Udruge Fade In:
razvoj kritičkog mišljenja putem
audiovizualne forme”.
I tako se krugovi šire... Naši
učenici postaju našim učiteljima...
Poželimo i sljedećim naraštajima radosnu zaigranost u slobodi stvaralaštva! •
Neki naši kreativci
Ivana Marinković
Sudjelovala je 1993. godine
na Smotri kazališnih amatera
Hrvatske u Varaždinu odakle
se vratila s diplomom. S monologom Lijeve ruke iz novele Ruke
Ranka Marinkovića nastupila je
na Državnom susretu Lidrano
1994. u Puli i dobila diplomu. Tri
je godine polazila Govorničku
školu (Rab, Lošinj, Rovinj). Na
Filozofskom fakultetu diplomirala je bohemistiku.
Sanja Hrenar
Dobila je diplome za najbolje
recitacije na državnim susretima
Lidrano1995. u Virovitici i 1996.
u Dubrovniku. Godine1997.
priredila je, zajedno s Marinom
Petković i Majom Kovač, vrhunsku dramsko-scensku igru
Crtići, ruž za usne i (samo)
ubojstvo. Nazvale su se Ćelave
morticias! Diplomu za najbolje
ostvarenje u scenskom izrazu
dobile su na Državnom susretu Lidrano 1997. u Šibeniku.
Sutradan, na Smotri kazališnih
amatera Hrvatske u Murteru,
sve tri nagrađene su za najbolje
ženske uloge državne smotre.
Sanja Hrenar diplomirala je
na Odsjeku glume Akademije
dramske umjetnosti u Zagrebu i
glumi u Kazalištu Trešnja.
Marina Petković
priča o čovjeku. Iste godine, na
Državnom susretu Lidrano
‘97, za predstavu Crtići, ruž za
usne i (samo)ubojstvo, zajedno
s Majom i Sanjom, nagrađena
je diplomom za najbolje ostvarenje. Također je nagrađena i u
Murteru na SKAH-u. Marinina vrsna i provokativna dramsko-scenska igra o zabranjenoj
ljubavi Psssst! Šuti! nagrađena
je diplomom na državnom Lidranu 1998. Na istom susretu,
zajedno sa Sanjom Hrenar, nagrađena je za najbolji recital
Ona hoda (autorica je i stihova).
Godine 1999. na županijskom
Lidranu ‘99 svojim je autorskim
predstavama Golubica i Nemir
riječima uvrštena među tri najbolja ostvarenja, a na Državnom
Lidranu ‘99 u Biogradu izvedena je Golubica i nagrađena
diplomom za najbolje ostvarenje. Marina je bila i jest vrlo
uspješna: u Dramskom studiju
Tirena, u ZKM-u, diplomirala
je kazališnu režiju i radiofoniju
na Akademiji dramskih umjetnosti, na Filozofskom fakultetu
diplomirala je komparativnu
književnost i fonetiku. Režirala
je niz uspješnih i nagrađenih
predstava. Danas, uz ostalo, kao
Marina Petković Liker predaje
na Katedri za hrvatski jezik i
književnost, scensku i medijsku
kulturu na Učiteljskom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu.
Dernek
Napisala je i s desetak učenica
priredila za županijski Lidrano
Skupina Dernek pod autor‘97 dramsko-scensku igru Samo skim vodstvom Anje Mužek, s
Državni Lidrano 1997. Šibenik
(i: SKAH, Murter): “Ruž za
usne, crtići i (samo)ubojstvo”
Slijeva:Maja Kovač, Sanja Hrenar i Marina Petković
(Danas: glumica, glumica, kazal.
redateljica)
dramsko-scenskom igrom Tko
je ovdje lud?, pozvana je na 3.
međunarodni dječji festival
“Maslačak” u Sisku gdje su nastupili u svibnju 2001. u Kazalištu
21. U rujnu 2001. članovi dramske družine: Nina Vehabović,
Goran Bogdanović, Valentin
Tino Markolini i Domagoj Jurić, sudjeluju na radionici performansa u okviru izložbe Andyja
Warhola Kako postati pop-superzvijezda u nekoliko kratkihlekcija.
Radionicu je u Umjetničkom
paviljonu vodio danas iznimno
uspješni i popularni kazališni redatelj Mario Kovač (a i brat naše
učenice, glumice Maje Kovač).
Prikazana je u TV emisiji za
mladež Briljanteen. Na jesen
2013. prvi i drugi razredi naše
škole bili su oduševljeni njegovom režijom i glumom u predstavi “Ilijada” (kazalište “Vidra”,
s Vilijem Matulom i Nikšom
Marinovićem). •
47
TEMA BROJA - Kazalište i škola
Proslava u Kerempuhu
U
listopadu 2001. pripremili smo, zajedno s
ostalim kolegama profesorima i učenicima, svečanu
proslavu Dana X. gimnazije u
kazalištu Kerempuh. Okupile su
se bivše članice družine (Sanja
Ajdinovski, Vilka Alfier, Lana
Jergović, Martina Marinković,
Eva Kraljević, Anja Mužek,
Nikolina
Petković,
Anita
Perković i Ana Šešet) koje su
ponovno uvježbale i izvele recital
Marine Petković Nemir riječima.
Poeziju su govorili: Helena Majić (Vesna Parun), Frana Marija Vranković (izbor iz starije
hrvatske lirike i lirike gradišćanskih Hrvata), Martina Marinković (liriku prof. Ivana Zoretića) i Matija Mihoković (Šenoa, Krleža). Prisjetili smo se i
dragih bivših članova družine:
Mihaela Zoričića, Borislava Dopuđe, Petre Kos, Emila Rašića,
Nives Jovetić, Silvije Baltić, Marije Šorša (koja se i dalje nastavila baviti dramskim radom)... •
48
Bljuf! Bljuf!
D
ramska družina X.
gimnazije surađivala
je više godina sa zagrebačkim centrima za kulturu
i informacije (CZKI Maksimir,
CZKI Peščenica, CZKI Trešnjevka). Nekoliko učenika (s voditeljicom, u sklopu profesionalnog usavršavanja) polazilo je
u Centru za kulturu i informacije
Peščenica tečaj scenskoga govora za voditelje i polaznike dramskih družina (studeni 2001).
Dramska pedagoginja prof.
Zdenka Đerđ, voditeljica Alternativne kazališne scene Centra
za kulturu i informacije Maksimir, nastavila je pratiti i poticati
rad naše družine. Dramska Deseta bila je uključena i u projekt
“Kazalištem do istine”. Učenici
sami osmišljavaju i kreiraju predstavu s temom problematike
njihova života (u školi, obitelji i
sl). Dobili smo stručnu pomoć
mentorice i kazališne redateljice
Jasne Mesarić. Tekst njihove
predstave Bljuf! Bljuf!, uz pred
stavljanje rada dramske družine
X. gimnazije i same voditeljice,
objavljenje u “Zborniku drama i
predložaka za igre alternativnog
kazališta 2001. – 2002. (Zagreb,
2003., urednica: Z. Đerđ). U
Zborniku je posebno predstavljen rad voditeljice dramske družine X. gimnazije, rad i tekst
dramske družine “Deseta’’ te
autorski rad Marine Petković i
Martine Marinković.
Godine 2002. na Međuopćinskom susretu Lidrano 2002.
članovi družine izveli su učenički
rad-predstavu Bljuf! Bljuf! (Iva
Bodiš, Goran Bogdanović, Domagoj Jurić, Monika Krznar,
Eva Šibl, Lana Hulenić, Sanja
Špoljar, Nina Vehabović, Helena Majić, Marko Čavlina, Dunja Čuljak, Matija Mihoković,
Martina Boljat, Valentin Tino
Markolini, Ana Kolar) i nastupili s dvjema recitacijama: Helena Majić (Vesna Parun) i Frana
Marija Vranković (Mate Meršić,
Va staru dob). •
Teatar u teatru
G
odine 2003. na međuopćinskim susretima
Lidrano družina je
pod imenom Kuhana noga nastupila s prerađenom groteskom
Gdje je loptica? kultnog autora
ruske avangarde Daniila Harmsa. Dramska družina sudjelovala
je i u radu forumskog kazališta
Teatra Exit. Najprije su učenici,
sa svojim profesorima, pogledali
predstavu Igre u dvorištu na temu
nasilja među mladima nakon
čega im je omogućeno raspravljati o samoj predstavi te igranje
uloga u okviru forum-teatra.
Dio učenika iz dramske unaprijed je s dramskom pedagoginjom uvježbao različite životne
situacije i rješenja. Igrajući uloge
likova iz predstave, učenici stje-
ču duboko i potresno iskustvo
osvajanja prostora slobode i
odgovornosti i snaže svoje emocionalne sposobnosti nošenja sa
životnim situacijama.
Godine 2004. dugogodišnji
članovi dramske, tad već maturanti, priredili su predstavu
Mrduša prema grotesknoj tragediji Ive Brešana. Nosili su trostruke uloge i poigrali se troslojnom igrom tzv. Teatra u teatru. Taj iznimni naraštaj činili
su: Goran Bogdanović, Marko
Čavlina, Domagoj Dodig, Domagoj Jurić, Matija Mihoković,
Sanja Špoljar i Nina Vehabović.
Na Državnim susretima Lidrano2004. u Umagu bili su vrlo zapaženi i nagrađeni su diplomom.
U 2005. godini novi članovi
dramske družine obnovili su i
preradili jednočinku Demokracija! Josifa Brodskog i nastupili na
županijskim susretima Lidrano
2005: Lovorka Tomašković,
Dinko Dujmić, Dean Faj, Igor
Ćorković, Jurica Fiket, Sanja
Merčep, Sanja Pavičić, Maja
Križanec i Ana-Marija Dizdar.
Redatelj je bio učenik tada prvoga razreda Stipe Erić. Stipe je
nastupio u veljači 2007. i u TV
emisiji HRT-a za mlade “Nulti
sat” govoreći o dramskom odgoju u ZKM-u te iskustvu u radu
gimnazijske dramske družine.
Naš učenik Igor Ćorković u
svibnju 2007. odabran je za
voditelja emisije “Nulti sat” u
Programu za mladež Hrvatske
radiotelevizije. •
V. Simpozij učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika
Razvijati komunikacijske, a ne samo lingvističke kompetencije učenika
Tema V. Simpozija učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika ove se godine odnosila na
metode poučavanja učenika osnovnih i srednjih škola u razvijanju lingvističkih i komunikacijskih kompetencija u govorenju i pisanju.
Tekst i foto: Ružica Filipović, prof.
S
tručno usavršavanje, održano je od 14. do 16.
studenoga 2013. godine
u Vodicama. Sudjelovalo je više
od 500 učitelja i nastavnika
hrvatskog jezika.
Predavanja dvadesetak stručnjaka i znanstvenika odnosila
su se na metode poučavanja govorenja i pisanja, ali i na vred-
novanje učeničkih postignuća u
govorenju i pisanju.
Na Simpoziju je, osim toga,
predstavljeno tiskano izdanje
Hrvatskog pravopisa Instituta
za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ). Ravnatelj Instituta i
glavni urednik Hrvatskog pravopisa dr. sc. Željko Jozić napomenuo je da trenutno postoji
25 izdanja pravopisa, stoga je
izdanje jedinstvenog pravopisa
bio neophodan zadatak.
Napomenuo je da je pravopis
skup pravila o pisanju, ali i stvar
konvencije te da novim pravopisom nastoje oko pravopisa
kao odraza modernoga suvremenoga hrvatskog jezika. •
49
TEMA BROJA - Kazalište i škola
Kako učenici otkrivaju svoju sklonost prema kazališnoj i filmskoj umjetnosti
Iz škole u svijet profesionalaca
Sadašnji učenici Desete gimnazije Leo Vitasović i Filip Mayer aktivno se bave
glumom, a jedan bivši učenik naše gimnazije, Nikola Baće već treću godinu
studira glumu na Akademiji dramskih umjetnosti. Na njihovom primjeru vidimo kako škola može doprinijeti ranom otkrivanju glumačkog talenta učenika.
Osim u kazališnoj, učenici su se okušali i u filmskoj umjetnosti. Tako je skupina od nekoliko učenika odlučila snimiti film pod naslovom Otuđeni pojedinac
Restart na Akademiji
Nikola Baće je sudjelovao u dramskoj družini X. gimnazije,
a sada je student treće godine Akademije dramskih umjetnosti
Tekst i foto: Nika Pešut, 1.B
“R
adili smo predstavu
u osnovnoj školi.
Izveo sam nešto što
se publici svidjelo i začuo pljesak i smijeh i pomislio sam kako
bi se bilo lijepo baviti glumom.
Jednostavno, svidjela mi se ta
pažnja koju dobiješ kad izađeš
na pozornicu”, kaže Nikola Baće,
student treće godine Akademije
dramskih umjetnosti. Kao gimnazijalac Nikola je sudjelovao u
dramskoj družini X. gimnazije
koju vodi prof. Andrea Kosović.
S predstavom Luigija Pirandella
“Šest lica traži autora” i monologom “Dugi nos - Negromant”
iz “Dunda Maroja” M. Držića
nastupio je na državnoj smotri
50
LIDraNo 2010. godine. O tom
vremenu sjeća se su svi profesori
bili obzirni u 4. razredu i dali mu
punu podršku jer je zbog dramske grupe izostao dva mjeseca
s nastave: “Nitko od profesora
nije mi radio probleme zbog toga. Znali su da se time želim
baviti i oni su mi izašli u susret.
Za Akademiju treba niža razina
na maturi iz svih predmeta iako
sam ja išao na višu razinu iz hrvatskog jezika.”
Za upis u Akademiju natječe
se 250 kandidata, a primaju ih
12. “Na ispit sam došao uvježban. Trebalo je pripremiti dva
monologa i tri pjesme. Pripremio sam monolog iz Shakespe-
areova Hamleta, Trpljova iz Čehovljevog Galeba,dvije Matoševe
pjesme, 1909. i Djevojčici mjesto
igračke, i Vojnovićevu pjesmu
Na Mihajlu. Nisam htio ništa
novo. Htio sam se baš pozabaviti
težim stihom i metrom koji nije
jednostavan”, kaže Nikola koji je
odmah ušao u uži krug. Primali
su šest muških i šest ženskih
glumaca. Odabir kandidata za
uži krug traje sedam dana. Od
svakog profesora dobiju se razne
upute i zadnji dan, na monolog
koji sam izabere kandidat primijeni upute profesora za koje
misli da su primjerene za njegov
nastup.
O razlici između glume pri-
Naša novinarka u razgovoru s Nikolom Baće, bivšim učenikom naše škole,
danas studentom Akademije dramskih umjetnosti
je i poslije Akademije Nikola
kaže sljedeće: “Prije Akademije
glumiš intuitivno. Bez ikakve
svijesti što treba raditi. Naučiš
monolog i izgovaraš te riječi,
zezaš se s njima. Onda dođeš
na Akademiju gdje te restartaju. Vrate te na početak kako bi
naučio vladati sobom, kako bi
točno znao što u kojem trenutku radiš. Izvedu te iz nesvjesnog
prostora u prostor potpune svijesti, a taj je proces težak. Teško
se okrenuti prema sebi, ali tad je
zapravo krenuo pravi rad.”
Zanimalo nas je kako se glumac transformira u lik koji glumi. Nikola kaže da je velika
greška ako glumci ciljaju nekakvo lice, pokušavaju doći do njega. “Ne. Ono je tu. Ne možemo
se transformirati ni u što. Jer ja
nikada neću biti Mletački trgovac ili Hamlet. Ja posuđujem
njegove riječi koje izgovaram na
različite načine. Ian McKellen
reko je kako dok on ide, ide on,
govori neke riječi i opet ide on...
zapravo želi reći kako je sve već
kod nas. Ne postoje mistifikacije. Postoje samo riječi koje se
izgovaraju na ovaj ili onaj način
i pokreti koji su drugačiji. To
je kao kod mađioničara, za jedan jednostavni trik on napravi
puno malih složenih stvari koje
mi vidimo kao magiju. Tako i
nas riječi oblikuju u oku publike.”
Budući da su svi učenici X.
gimnazije koji su glumili u predstavi “Šest lica traži autora” otišli
na Akademiju, pitamo Nikolu
je li mu to bila odskočna daska:
“Ponovo mogu reći da sam imao
veliku podršku škole. Profesori
su mi dali veliki zalet da odem
na Akademiju. Treba podupirati
nadarene osobe jer znam koliko
je meni podrška značila.” A je
li zadovoljan svojim pozivom?
“Da, jesam! Ne bih to mijenjao
ni za što!” •
51
TEMA BROJA - Kazalište i škola
Filmovi za dušu i zabavu
Kako je to svijet glume iskusiti iz prve ruke? Sjela sam u “Mrzlu” s dva draga,
zabavna i vrlo talentirana glumca naše škole; Leom Vitasovićem i Filipom
Mayerom, i porazgovarala o njihovu iskustvu
Tekst i foto: Petra Đurđević, 2.B
L
eo i Filip su se upoznali
netom prije početka
srednje škole, a početkom prvog razreda zajedno su se
priključili izradi kratkog igranog
filma “To nije rješenje” i shvatili
koliko dobro surađuju. Paralelno sa sudjelovanjem u školskoj
dramskoj i filmskoj skupini, počeli su sa strane zajedno raditi
na kratkim igranim filmovima.
Sada, dvije godine udaljeni od
tih prvih početaka, dečki odlično funkcioniraju samostalno,
bez mentora i postižu razne uspjehe. Dok je Filip lice pred kamerama, Leo se više bavi režijom
i snimanjem.
“Drugačije ne bi ni moglo.
Lud sam za tehnologijom, a i
zadivljuje me kako slaganjem
boja, zvukova i prizora možeš
u čovjeku izazvati razne emocije i poslati poruku. Osim toga,
Mayer poludi s tehnologijom,
tako da drugačije ne bi niti išlo”,
rekao je Leo. Sa svojim prijateljima iz Dubrovnika, na ljeto
2013, snimili su film “Teške boje”
koji ima oko 2000 pregleda na
YouTubeu i koji je na festivalu u
Dubrovniku osvojio nagradu za
najbolji igrani film te nagradu
publike. Sudjeluju na raznim
52
Leo Vitasović (sredina) i Filip Mayer (desno)
festivalima i koriste priliku da
upoznaju mjesta na koja putuju.
“Lijepo je putovati s poslom”,
kaže Filip. U slobodno vrijeme
idu u Kino Europa gdje gledaju
europske filmove koji, kako oni
kažu, imaju dušu, ili izlaze s prijateljima. Na festivalima i predstavama upoznaju razne zanimljive ljude i stvaraju krug prijatelja sa sličnim pogledima na
svijet.
Što se djevojaka tiče, Filip si,
kako sam kaže, nalazi muze, dok
Leo rado provodi vrijeme sa svojom curom koja je također glumica. Umjetnost im pomaže da
se lakše nose sa svakodnevnim
tinejdžerskim problemima jer
svoje misli, probleme i emocije
pretaču u glumu i filmove. “Snimanje mi pomaže da razvrstam
i lakše shvatim svoje emocije”, kaže Leo. Nakon srednje
planiraju nastaviti obrazovanje
na nekoj od dramskih ili filmskih akademija. Svjesni su da
veliki broj ljudi svake godine
pokuša upisati te akademije,
ali ih to ne sprečava u njihovom cilju da se bave onime što
vole. Leo mi je objasnio koliko
ga režija i snimanje ispunjavaju
te je rekao kako mu je cilj jednog dana snimati filmove koji
će biti savršen spoj europskih i
američkih filmova. Želi da njegovi filmovi imaju dušu i skrivenu poruku koju gledatelj kroz
film dobiva, a opet da budu dovoljno zabavni i zanimljivi tako
da tu poruku može shvatiti skoro pa bilo tko. •
Otuđeni pojedinac
Tekst: Patricia Majić, 2.A, foto: Maja Marijan
Filmska ekipa se priprema za snimanje prve scene, fotografirala Maja Marijan
Četvero učenika Desete gimnazije redatelji su i scenaristi filma “Razdor”
U
čenici Desete gimnazije Filip Novački (4.B),
Patricia Majić (2.A),
Domenika Malnar (2.A) i Sabina Krasnodenski (2.A) odlučili
su snimiti egzistencijalistčki
film “Razdor”. Četvero filmaša
redatelji su filma te ujedno i scenaristi. Filip kaže: “Trebalo nam
je duže vrijeme da smislimo radnju, išli smo u nedogled raznim
idejama, ali smo našli zajedničku
misao.” Filip Novački i Patricia
Majić inače se bave fotografijom
pa zbog “dobrog oka za kadar’”,
našli su se u ulozi snimatelja.
Kratkometražni film prikazat
će jedan dan otuđenog mladića
s umjetničkim sklonostima koji
se nikako ne pronalazi u društvu
kojim je okružen. Mladić ima
sredstvo (simbol) koje mu omogućuje prijelaz na drugi svijet, tj.
mjesto na koje dolazi na kraju
samoga filma. Patricia kaže:
“Bilo je zanimljivo razmišljati
koji simbol bi bio prikladan u
ulozi okidača kada mladić prelazi u svoje misli. Izabrali smo
jabuku jer je poznata kao simbol neposluha, ljudske želje, ali
također i razdora, baš kako nam
se i zove film.” Film će biti nijem, kažu redatelji, glazba je vrlo
važan faktor u filmu. Skladatelji,
Marko Štimac (4.A), Viktor
Slamnig (4.A) te Filip Novački,
mladi su glazbenici koji će se
pobrinuti za glazbu filma. Osim
što je jedan od skladatelja filma,
Marko Štimac, našao se u ulozi
glavnog glumca, ali također i
asistenta za scenarij. Marko kaže kako se poistovjetio s ulogom
te je proživio cijelu radnju. Film
će biti dinamičan, kaže Patricia
Majić, inače, montažer filma.
Dinamičnost je važna kako bi se
prikazale emocije lika koji se ne
pronalazi u današnjem primitivnom svijetu. Film govori da
je umjetnost jedini lijek te kako
umjetnost nikada ne dolazi povodom sreće, već destrukcijom
misli. •
53
TEMA BROJA - Kazalište i škola
Kako sam dobio ulogu za film
“Koko i duhovi”
Filip Mayer, učenik 3. razreda naše škole, ispričao nam je svoju
filmsku i kazališnu priču
“D
efinitivno se želim baviti glumom i kasnije u
životu jer znam da je to nešto
što me najviše ispunjava i bez
čega ne mogu”, kaže Filip Mayer, učenik 3. razreda naše škole,
koji je glumio dječaka Mikija u
dugometražnom igranom filmu
“Koko i duhovi”. Filip Mayer je
član Dramskog studija ZKM-a
od prvoga razreda osnovne škole.
Nastupio je u nekoliko televizijskih reklama, odigrao epizodnu ulogu u seriji “Zabranjena
ljubav”, a s dramskom skupinom u osnovnoj školi osmislio
je i odigrao dvije predstave povijesne tematike koje su više
puta bile izvedene u Hrvatskom
povijesnom muzeju.
Skok u nepoznato
“Bio sam u ZKM-u, a na sat
nam je došla jedna gospodična
koja nije ništa govorila, nego je
samo gledala naše improvizacije”, priča Filip o tome kako je
dobio ulogu u “Koku”. “Na kraju
sata je zamolila nekoliko nas da
ostavimo brojeve mobitela. Nakon par tjedana bio sam pozvan
na audiciju. Tada još nisam
54
Tekst i foto: Filip Mayer, 3.A
Filip Mayer kao Koko
imao pojma tko je tko u cijeloj
priči. Prva audicija za mene je
bila čak i opuštena. Cijelo vrijeme razgovarao sam s redateljem
Danielom Kušanom, a u istoj
prostoriji je bilo još nekoliko
ljudi. Naš razgovor počeo je tako da sam počeo pričati o sebi, o
tome kako sam zavolio glumu i
što me u njoj privlači. Daniel je
bio jako ljubazan i opušten. On
mi je ukratko objasnio o čemu
je riječ u filmu te da će sa mnom
glumiti već neki poznati glumci
poput Franje Dijaka i Ozrena
Grabarića. Odradili smo malu
improvizaciju kroz telefonski
razgovor u kojem je Daniel pro-
matrao moju verbalnu snalažljivost i uvjerljivost razgovora.”
Nakon par tjedana Filip je
dobio informaciju kako je prošao prvi krug audicije i da ga sad
očekuje drugi. Na drugom je
krugu prolazio kroz jednu scenu
iz filma sa Antoniom, dečkom
koji je glumio Koka. Ovdje je
bio naglasak na njihovom međusobnom sporazumijevanju u
određenoj sceni i zajedničkom
odnosu likova. Kada je prošao
i taj, drugi krug, počele su pripreme za samo snimanje filma.
Obožavateljice
“Njihov najznačajniji cilj je
bio da se mi, mladi glumci, upoznamo međusobno te da upoznamo i starije glumce. Cilj
je bio da steknemo dobar odnos jedni prema drugima te da
postanemo ekipa, jer u takvoj
atmosferi najlakše nastaju dobri
filmovi”, kaže Filip koji je dosad
sudjelovao i u snimanju kratkog amaterskog filma “To nije
rješenje” u kojemu je i glumio.
Filip već ima i obožavateljice!
“Obožavateljica je mnogo! To
je normalna stvar koja dođe
paralelno sa izlaskom filma. Najviše djevojaka je bilo kada su
‘Koko i duhovi’ došli u kina.
Bilo je tu mnogo zahtjeva za
prijateljstva putem facebooka,
kao i poruka. Zaustavljali bi me
ljudi na cesti, poglavito kada
bih bio u društvu svog prijatelja
Kristijana Bonačića koji je glumio Zlatka u filmu. Mislim da
bi na taj osjećaj popularnosti
malo tko ostao ravnodušan. No
uvijek se u takvim situacijama
treba jasno reći mjera koja nas
ograničava da postanemo bahati
i razmaženi. U krajnjoj liniji me
to veseli, jer se filmovi snimaju
upravo zbog publike.”
Teško sa školom
Filip je glumio i u filmu “Jedine” za Vukovarski film festival, a film “Teške boje”, gdje je
također nastupio, nedavno je
dobio nagrade na Dubrovnik
film festivalu za najbolji igrani
film i nagradu publike. Taj je
film Umag film festival proglasio najboljim od strane publike.
Filip je u kontaktu sa studentima režije na Akademiji dramske
umjetnosti, pa ponekad glumi i
u njihovim kratkim filmovima
za ispite.
No dok u glumi sve ide sjajno, sa školom to nije uvijek
slučaj, priznaje Filip. “Škola i ja
smo oduvijek bili vječna žalost!
Teško mi je uskladiti ocjene i rad
izvan škole. Ako se želi napravit
dobar film ili dobra predstava,
potrebno je mnogo vremena i
mnogo truda. Ima tu milijun
dodatnih poslova koje prosječni
gledatelj ne može uočiti ako gleda samo krajnji produkt. Ako se
želi napraviti dobra umjetnost,
treba se u to upustiti svim svojim
poimanjem, svim vremenom
i mislima, što ne ide ruku pod
ruku s dobrim uspjehom u školi,
barem ne kod mene.”
Ljubav i upornost
Filip kaže da ipak uživa podršku i profesora, i obitelji, i prijatelja, koji ga nikad nisu probali
odgovoriti od neke uloge ili filma. Trenutno očekuje snimanje
još jednog filma o “Koku”. Pretpostavlja da će snimanje početi
na ljeto, a da će se ekranizirati roman “Ljubav ili smrt”. “Drugim
učenicima ne bih volio prodavati
pamet, jer sam i ja klinac kojemu
je ovaj glumački svijet još nešto
novo i koji tek otkrivam”, kaže
Filip. “Ako nešto uistinu volite,
ako razmišljate o tome svaki
dan, ako vam to donosi neopisivo zadovoljstvo kao meni gluma
- nemate razloga bojati se u to
ući s velikom ljubavlju. Ako ste
uporni u onome što volite, rezultati će doći kad-tad, moraju!” •
Scene iz filma Koko i duhovi
55
KULTURA - Izložba
Nova izložba Siniše Labrovića
Radost, nada i bol
Uz video instalaciju „Kuća“ provokativnog hrvatskog
konceptualnog umjentika
Tekst: Marta Kubala, 2.L, foto: Lucija Radeljić, 3.D
Novinarka Marta Kubola razgovarala je sa Sinišom Labrovićem
H
ladnog prosinačkog
ponedjeljka posjetili
smo video instalaciju “Kuća” Siniše Labrovića u
zagrebačkom Jedinstvu. U dvorani nas je iznenadila tama i tišina. Jedini izvor svjetlosti bile su
videoprojekcije, a izvor topline je
bila peć iza instalacije. Instalacija predstavlja kuću čiji su obrisi
napravljeni od bodljikave žice,
56
a plohe predstavljaju platna na
koja se projiciraju videosnimke
gorućih predmeta. Unutrašnjost
kuće je ispunjena bodljikavom
žicom. Projicirani elementi su
predmeti koje gotovo svaka kuća sadrži: jedna haljina, televizor, stolac, ruža u vazi i jedna
lutka. Predmeti su cijelo vrijeme
u vatri i gore. Ideja instalacije je
prizivanje kuće kao mjesta to-
pline i sigurnosti, ali i sigurnost
može postati prekomjerna pa
nas onda tlači, okupira ili postaje opasnost.
Siniša Labrović rodio se u
Sinju, hrvatski jezik i književnost
diplomirao je na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu 1977. Živi
i radi kao slobodni umjetnik
izražavajući se kroz pristup perfomansa, body arta, videa i fo-
Izložba Kuća (svakodnevni predmeti u plamenu)
tografije. Izlagao je na brojnim
samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.
Neka od djela su mu “Zavijanje
ranjenika”, “Oblačenje Golog
otoka”, “Stado. org.”, “Perpetuum mobile”, “Dnevnik moje
obitelji”. Autor je i priručnika
za samopomoć “Postdiplomsko
obrazovanje” po kojem je nastala kazališna predstava.
Kako ste od studija na Filozofskom postali performer?
Imao sam i još imam životnog
prijatelja koji je u vrijeme studija
bio jako zainteresiran za performans. Bili smo živahno društvo
te nam se činilo da bi neke stvari
koje smo životno proizvodili
mogle lijepo stajati kao performans. Gajio sam neke potajne
ambicije, ali nisam mislio da bi
me život mogao odvesti u tom
smjeru. S vremenom sam se,
čitajući, prateći te obilazeći neke
galerije zaljubljivao u konceptualnu umjetnost. Jako je važno
usvojiti formalni jezik umjetnosti. Javljale su se ideje, počeo
sam prepoznavati i analizirati
stvarnost u hodu. Prošlo je dugo
vremena dok se nisam usudio
ozbiljnije time baviti, sve dok
se 2000. i 2001. nisam usudio
kontaktirati neke ljude, počeo
slati prijedloge na natječaje zagrebačkih galerija. Neki od tih
prijedloga su bili prihvaćeni, što
mi je dalo nadu. Gotovo nijedan
od mojih prvih prijedloga nije
bio odbačen i onda je sve nekako vrlo brzo krenulo pozitivnim
smjerom.
Vi ste svojedobno izazvali
ministra kulture Biškupića na
boks-meč. On se nije pojavio,
pa ste vi bili proglašeni ministrom kulture. Kako je to prošlo
u javnosti?
Kukavica! Da, mislim da
su Zarez ili net.hr popratili taj
događaj i bili mu medijski pokrovitelj. Ne znam može li nešto
od mojih radova subverzivno
odzvoniti i izazvati neku vrstu
diskusije ili reakcije koja bi bila
šira. Ako neki rad doista ozbiljno
postavlja neko pitanje, vidimo da
jedan krug ljudi nalazi da je ono
vrijedno te pokušava odgovoriti
ili ne odgovoriti na njega. Nikad
ne možemo odgovoriti, niti je
moja ambicija pronaći odgovore,
ali se mogu naći neke izvedenice
zašto je ono postavljeno i slično.
57
KULTURA - Izložba
O subverzivnosti bi se moglo
govoriti kad bi društvo reagiralo
svojim mehanizmima, kad bi
reagiralo na način da to izloži
sebi kao problem, a to nikad nije
slučaj. U krugu kolega ili kustosa, prijatelja, ljudi koji eventualno prate moj rad ima trenutak
odgovora, ali oni uglavnom dijele moje mišljenje, pa je to samo potvrda mog stava. Ima i iskusnijih zemalja i očito dobronamjernijih prema većini segmenata svog društva, ali ovdje
ja to najčešće ne vidim. Da se
uopće pokrene neka rasprava,
treba biti neka dobronamjernost
i vjera, želja da se ta neka stvar
izvede do kraja, da se poboljša,
da krenemo u nekom smjeru.
Mi najčešće trčimo kao sprinteri, a u biti stojimo na mjestu,
čak vrlo često idemo i unatrag.
Udaljenosti koje moramo pretrčati su maratonske, a rezultati
su nam tužnjikavi.
Jesu li vas ikad prozivali neki
moćnici ili institucije?
Zapravo i ne, zato što oni
znaju da je najbolje prešutjeti.
Najbolja reakcija je ne obraćati
pažnju na to. Reakcija je, najčešće, ispod žita. Recimo, kad
sam zavijao jedan spomenik
stradalima u Drugom svjetskom
ratu u Sinju, koji je bio oštećen,
kad sam ga, dakle, tretirao kao
ranjenika i zamotao ga zavojima, nije bilo nikakve reakcije.
Samo što ja u Sinju osam godina
poslije toga nisam mogao dobiti posao profesora hrvatskog
jezika i književnosti. U kafiću
mi je neformalno, od nekoga
tko je znao o čemu se radi, bilo
58
poručeno da se mogu pozdraviti
s poslom i da ga za mene nema.
Poslije toga sam bio 10 godina
nezaposlen, a od 2009. sam samostalni umjetnik.
Posljedica nekih drugih radova je to što sam očekivao
neku lakšu realizaciju novih radova, ali ne u smislu komfora i
nezasluženog uzimanja novca ili
privilegija, nego stvarno potrebnog novca. Mislio sam da će taj
novac lakše stići nakon sudjelovanja na istambulskom bijenalu, gdje sam bio dio hrvatskog
predstavljanja, te na venecijanskom bijenalu arhitekture 2012.
Očekivao sam da će nakon takve
vrste profesionalne potvrde biti
moguće lakše realizirati neke
radove, ali sam se prevario. Ta
lova nikako da stigne do mene.
Traženi novac je u odnosu na
neke druge kulturne segmente,
ne u smislu kvalitete, teško dobiti. Dobiva se po 400.000 kuna
za videa ili kratke filmove, dok
je meni užasno problematično
dobiti više od 5.000 kuna da bih
realizirao petodijelni video rad.
To je također jedna vrsta odgovora. Ako ćeš se ti pačati, onda
ćemo se mi pačati u tebe pa se ti
s tim nosi kako znaš. Oni mudro
prešute, ali kasnije – jer je lova
kod njih, a s njom raspolažu kao
da je njihova, a ne naša - mogu
zanemariti bilo kakve strukovne ili profesionalne kriterije i
ponašati se kao da je lova zaista
njihova i da mogu s njom što
hoće.
Je li vaš rad s ovcama, u povodu “Big Brothera”, htio reći
da su ljudi ovce?
Ne, ne, ne. Moji radovi uključuju i mene i nisam onaj koji je
iznad te situacije. Nije bila ideja
da su ljudi ovce, jer ako jesu,
ni ja ništa manje nisam ovca u
metaforičkom smislu. Radi se o
tome da je sama televizija izložila svoju moć. Ako je doista
moguće da ljudi sudjeluju u reality showovima bez apsolutno
ikakvog socijalno vidljivog ili za
društvo važnog dosega, očito je
da doslovno bilo što na televiziji postaje društveno važno. Pa
ako ti ljudi postaju javni uzori
i javne vrijednosti te postanu
važni, onda to nije prikaz njihove važnosti, nego televizija na
taj način pokazuje svoju moć i
važnost. I onda, kako je potrebno imati neki sadržaj, čini mi se
da televizija sve češće pokazuje
samu sebe.
Čak i ovo, tako banalno i
jadno, i u svakom smislu pomalo
ponižavajuće za one koji sudjeluju i eventualno za nas koji to
gledamo, postaje važno, što znači
da je apsolutno sve moguće te
da televizija sebi uzima za pravo da radi što hoće, to je doista
demonstracija njene moći. Ne
mislim da nisam uspio. Te ovce
su doista postale zvijezde pa su i
za tih deset do petnaest dana bile
neka vrsta malog problema jer
su reagirala i društva za zaštitu
životinja, prijatelji životinja, ovi i
oni. I lijepi broj svjetskih medija
bio je zainteresiran i izvještavao
je o tom reality showu. Pokazalo
se koliko mediji vole sami sebe.
Kad je cijela priča gotova,
pitate li se je li nešto moglo
drugačije?
Naravno. Ima lijepi broj radova koji uopće nisu izvedeni u
formi u kojoj su bili zamišljeni.
Kad sam se počeo baviti time,
to sam lakše podnosio, a sad s
vremenom sve teže i u jednom
trenu sam rekao da si to više
neću dozvoliti, ali ipak mi se
omakne. Čovjek s dobrom voljom krene u realizaciju i misli
da će nadoknaditi činjenicu da
je novac energija i mogućnost te
da izostanak novčane potpore
utječe na realizaciju. Zato smo
vrlo često tjerani u situaciju da
rad izgleda “kao da”, da podsjeća
na neku stvar koja je mišljena, a
da nije sama ta stvar. Rad ne bi
smio biti “kao da je nešto”, nego
bi morao biti upravo to što je.
U Hrvatskoj se mojim kolegama i meni katkad događa da
nam radovi izgledaju “kao da”.
Naši uvjeti vrlo često ne mogu
ni u kojem smislu komparirati
sa zemljama koje umjetnost i
kulturu shvaćaju ozbiljnije. Kod
nas je problem to što oni koji su
službeno zaduženi za kulturu
i umjetnost, nju preziru. I one
koji se time bave, i ono što rade.
Najčešće se radi o ljudima
koji su na čelu velikih institucija, koji pojma nemaju niti
su napisali tekst o suvremenoj
umjetnosti, koji preziru suvremenu umjetnost i samo čekaju
da crkne. Stalno se nadaju, već
nekih sto godina. Naši to propuštaju samo ako se mora i koliko se mora i eventualno ako
netko ima vezu ili tako nešto.
Da nije kolegijalne pomoći i
suradništva koje je besplatno,
gdje vani to uopće ne dolazi u
Izložba Kuća (svakodnevni predmeti u plamenu)
obzir, dosta radova uopće ne bi
bilo realizirano. Vrlo često mi
prijatelji rade, montiraju, dizajniraju za smiješno mali novac
ili nikakvu naknadu. Nekako se
na to i računa: ako ste vi idioti
baš raspoloženi raditi tu vašu
umjetnost, evo, radite ju, mi
vas nećemo sprečavati, ali zašto
vi to radite, nama nije baš najjasnije. Radite, ali pare vidjeti
nećete. Da bi trebalo podržati
umjetnost i stati iza toga ozbiljno, financijski, profesionalnim
kriterijima i cehovskim samopouzdanjem, to nikako.
U djelima česti su elementi
boli, npr. u “Kući” bodljikava žica, bič, rezanje žiletom i
slično. Kako se vi nosite s boli i
kako ju podnosite ?
Pa, i meni je bilo bolno i
neugodno, ali za sve izvedene
radove onog trenutka kad sam
imao ideju i kad je ona prošla
reviziju, bol postaje manje važna.
Ona postaje individualna stvar
ili privatno nevažna jer to treba
napraviti, a s druge strane, bol je
sastavni dio života i nalazi se na
samom izvoru života. Ako žene
rađaju i boli ih, kad bi u jednom
trenutku zbog boli odlučile više
ne rađati, stao bi sav život. Radi
se o dijelu života, boli nas tamo
gdje najviše i jesmo. Tamo gdje
je najviše radosti i najviše nade,
tamo je i najveći potencijal za
bol. Bol je naprosto dio rada i
ništa drugo. •
59
KULTURA - Dani otvorenih vrata i izložba
Dani otvorenih vrata i izložba
S dvaju kulturnih događaja
Naši novinari prate aktualne kulturne događaje, Dane otvorenih vrata u
HAZU i otvaranje izložbe Miroslava Kraljevića u Modernoj galeriji
Tekst: Marijana Špehar i Ines Babić, 4. D, foto: Ines Babić, 4. D
Novinarka Marijana Špehar u razgovoru s Borivojem Popovčakom, višim kustosem
i ravnateljem Strossmayerove galerije starih majstora
Među besmrtnicima
“H
rvatska akademija znanosti i umjetnosti je krovna
kulturna institucija u Hrvatskoj,
ustrojena na način kao što je to
i Strossmayer zamišljao, da to
bude jezgra gdje će se sabirati
sve napredne ideje, svi napredni radovi kulturnih pregalaca
znanstvenika i umjetnika“, re
60
19. i 20. studenoga 2013. održani su dani otvorenih vrata
u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti
kao nam je Borivoj Popovčak,
viši kustos i ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora.
Akademija je osnovana odlukom Hrvatskog sabora 1861., a
2013. posjetili su je učenici 4.D
razreda X. gimnazije uz pratnju razrednice Ružice Filipović.
Učenici su se okupili u atriju
palače gdje se od 1934. godine
nalazi Bašćanska ploča, a potom
su razgledali Salon, najreprezentativniji prostor u palači. Najveći
ukras je tapiserija nepoznatog
francuskog umjetnika pod nazivom Vojnički logor, a legenda
kaže da je nekad bila u dvorcu
Zrinskih u Čakovcu.
Dani otvorenih vrata ideja
su nove uprave HAZU na čelu
s predsjednikom Zvonkom Kusićem o čemu Popovčak kaže
sljedeće: “Od njih je potekla
ideja da se svake godine održi
ta manifestacija otvorenih vrata
kako bi se privukli ljudi koji bi
došli i vidjeli kako izgleda akademija iznutra, ne samo Strossmayerova galerija nego i saloni,
radni prostori akademije, da
se upoznaju malo sa načinom
funkcioniranja Akademije. Jer
možda je slabo poznato to da
je Akademija ustrojena također
kao i škole prema razredima.
Dakle, postoje razredi za književnost, razredi za matematičke
znanosti, razred za likovne umjetnosti, to je tzv. “sedmi razred”
gdje spada i Strossmayerova galerija.”
Učenici su uočili kako u salonima svaki Akademijin razred
ima svoj stol, tako da kad se u
salonima organiziraju primanja,
svečanosti i druga događanja
svaki akademik zna gdje mu je
mjesto. Osim salona, vidjeli su
i Strossmayerovu sobu i u njoj
brojne njegove osobne predmete te njegovu galeriju i kip u
logu Akademije koji je obnovljen 2005. godine. O samoj galeriji Popovčak je rekao ovo:
“Najvrednija djela su ona koja
je poklonio biskup Strossmayer.
Dok je on nabavljao umjetnine
preko svojih posrednika u Italiji,
kanonika Nikole Bošaka iz Zavoda svetog Jeronima u Rimu
i slikara Ivana Simonetija, još
se moglo naći dosta vrijednih i
originalnih djela. Svakako da su
najvrednija djela “Stigmatizacija
svetog Franje” od Fra Angelika,
zatim sveti Sebastijan od Vittore Carpaccia, pa tu je još jedan
diptih ugledne venecijanske
obitelji Bellini, dakle rad Giovannija Bellinija. Najvrednija slika u galeriji je “Virgo inter virgines” iz 15. stoljeća, rad jednog
flamanskog slikara kojem se do
danas ni ne zna pravo ime, nego
se zove po jednoj slici iz Reichsmuseuma u Amsterdamu. A od
19. stoljeća istaknuo bih “Madam Recamier” Jeannea Françoisea, što je stvarno remekdjelo.”
U Akademiji smo imali priliku vidjeti i radove akademika
Ivana Supeka po kojemu je naša
gimnazija dobila naziv. Također
smo saznali da je on zaslužan i
za osnivanje “devetog razreda” razreda za tehničke znanosti. •
Rano umrli
genij
Tekst: Marija Zefkić i Ivana
Bekavac, 1. A
Foto: Ines Babić, 4. D
Z
agrebačka
Moderna
galerija obilježila je stotu obljetnicu smrti
Miroslava Kraljevića otvaranjem dosad najveće retrospektive ključne ličnosti slikarstva
prve polovice 20. stoljeća 19.
prosinca 2013.
“Puno smo se namučili i puno
truda uložili, jer su djela u više od
Mnoštvo uzvanika na otvorenju izložbe
61
KULTURA - Dani otvorenih vrata i izložba
Biserka Rauter Plančić, ravnateljica Moderne galerije u razgovoru s novinarkom Ivanom Bekavac
dvadesetak privatnih vlasništva.
To su jako vrijedne kolekcije od
kojih se ljudi jako teško odvajaju, i treba biti jako vješt u pregovaranju. Posao prikupljanja slika
traje duže od godinu dana. Ali
mi smo se potrudili i skupili sva
Kraljevićeva djela i zbog toga
smo jako ponosni”, kaže Biserka Rauter Plančić, ravnateljica
Moderne galerije.
Stotinu godina je prošlo je od
posmrtne izložbe slika Miroslava
Kraljevića u Salonu Ullrich koju
je promocijskim esejem popratio
A. G. Matoš. Iako je Kraljević
bio kratko vrijeme prisutan na
našoj likovnoj sceni, hrvatskoj i
europskoj umjetnosti ostavio je
iznimno bogat i raznolik opus.
“Unatoč golemoj prisutnosti
njegova stvaralaštva u literaturi
62
i na izložbama, Kraljeviću su se
rijetko organizirale retrospektive
pa je ovo prva nakon 52 godine,
ali i prva koja će putovati diljem
zemlje i u inozemstvo”, rekla je
Biserka Rauter Plančić. Niz inovacija upravo je Kraljević unio u
hrvatsku likovnu umjetnost, a
radovi koji su obilježili njegov
opus su “Autoportret” iz 1906,
“Autoportret s psom”, “Divlje
patke”, “Bik”... Unutar motiva
velegrada važna su Kraljevićeva
tema kavane i barovi. Prvi je u
našu likovnu umjetnost uveo
i pariška kazališta, kurtizane i
njihove klijente.
Mladi A. B. Šimić, izrazito kritičan kad je pisao o književnicima i slikarima, pozitivno
ocjenjuje Kraljevićeva djela, o
čemu Biserka Rauter Plančić
kaže: “Obojica su bili očarani
Parizom. Bili su veliki artisti,
svaki u svom mediju, jedan u
riječima, drugi u slikama. Također, nemojmo zaboraviti A.
G. Matoša, koji je pisao panegirike o Kraljeviću. Koliko su
bili avangardni, toliko su prepoznali jedan drugog. Kraljević
je želio napraviti korak dalje i
ne vraćati se na staro. Oni su bili
u Parizu u to vrijeme, svaki po
svojim ambicijama, željama…
Svaki od njih je ostavio vrijedna
djela za razvoj moderne umjetnosti.”
Nakon premijernog izdanja
u Požegi, izložba je u Zagrebu
postavljena u 12 dvorana prvog
kata Galerije s gotovo 200 Kraljevićevih najvažnijih ostvarenja,
koja Biserka Rauter Plančić ova-
Novinarka Marija Zefkić i književnik Predrag Matvejević
ko predstavlja: “Mi tu nemamo
5 ili 6 crteža, mi imamo 170
crteža. Sad možemo vidjeti koliko je Kraljevićevo slikarstvo
aktualno, pogotovo ako se uzme
u obzir novi povratak pravoj
slici. Danas mladi umjetnici vide veliku inspiraciju u Kraljevićevim djelima. Tko zna gdje
bi Kraljević završio da nije umro
sa 28 godina. Ali ovo što nam je
ostavio veliko je bogatstvo i ta
umjetnost ne završava s nama,
već i dalje traje.”
Kraljević je retrospektivno
bio izlagan zadnji put 1961, a
ova se izložba nakon Zagreba u
travnju seli u Ca Pesaro, venecijanski Muzej moderne umjet-
nosti, u kojem do sada nije izlagao nijedan hrvatski slikar.
Potom ide u Split, Osijek i Dubrovnik. Na otvorenju smo susreli i prošlogodišnju urednicu
Cenera, Luciju Sukalić, danas
studenticu skandinavistike i povijesti umjetnosti kojoj smo postavili pitanje je li Kraljevićeva
umjetnost intrigantna mladim
generacijama: “Meni kao studentici jesu. Iako su neka staromodna, u njegovom slikarstvu
me fascinira to što može dobro
približiti svakodnevnicu, neke
sebi bliske ljude i sebe kroz autoportrete.”
Izložbu prati katalog s više od
200 reprodukcija na 285 stranica,
sa stručnim tumačenjima djela i
znanstvenim tekstovima, među
ostalim o velegradu i animalistici u Kraljevićevu slikarstvu te
njegovu odnosu prema Požegi.
Na otvorenju izložbe u Zagrebu bio je prisutan velik broj ljudi iz hrvatskog javnog i kulturnog života. Zamolili smo za komentar književnika Predraga
Matvejevića: “Postoji mit o rano
umrlom geniju. Ova izložba je
događaj koji smo čekali dugi niz
godina, a tek danas smo uspjeli
da napravimo jednog kompletnog Kraljevića, jednu izložbu
koja može pokazati genijalnost
tog slikara.” •
63
KULTURA - Film
11. Zagreb Film Festival od 20. do 27. listopada
Više od sto filmskih naslova
Domaći i strani autori prikazali su dugometražne i kratkometražne igrane
filmove te dokumentarce. ZFF je donio nekoliko stalnih popratnih programa
Tekst: Nika Pešut, 1.B, foto: Ira Horvat, 1.B
B
ogati program raspoređen je po različitim lokacijama uz suvremenu
i digitalnu opremu za potpuni
doživljaj filma, kao što su Kino
Europa, Kino Tuškanac, Zagrebački plesni centar, Zagrebačko
kazalište lutaka i Muzej suvremene umjetnosti. Domaći i strani autori prikazali su dugometražne i kratkometražne igrane
filmove te dokumentarce. Kao i
prijašnjih godina, ZFF je donio
nekoliko stalnih popratnih programa: “Moj prvi film”, u selekciji filmskog kritičara Nenada Polimca, ove je godine fokusiran
na Poljsku, te je prikazano pet
prvijenaca briljantnih poljskih
filmskih autora. “Bibijada” je
opet razveselila one najmlađe
čudesnim filmskim avanturama,
dok je izuzetno popularan program “Velikih 5” na platna donio
nove filmove iz Španjolske,
Francuske, Italije, Njemačke i
Velike Britanije.
Ove se godine 40 filmova
natjecalo za nagradu festivala
Zlatna kolica, dok se autoru/ici
najboljih filmova u svakoj kategoriji, uz nagradu autora Nedjeljka Mikca, dodjeljuje i nov-
64
Naše novinarke ispred kina Europa
čana nagrada. Zlatna kolica za
najbolji dugometražni film i nagrada u iznosu od 4.000 eura
odnio je film “Pogrešna dostava”
(Lunchbox) /Indija, Njemačka,
Francuska, SAD/ redatelja Ritesha Batre. Radnja filma se okreće
oko svakodnevnog fenomena u
najvećem gradu Indije, Mumbaiju, gdje pet tisuća dostavljača,
poznati i kao dabbawallahs, svako jutro raznose tople obroke
iz kuhinja kućanica u urede
njihovih supružnika. I tako već
120 godina koliko traje ova
praksa. Od četiri milijuna kutijica za ručak koje putuju u razne
dijelove Mumbaija, samo jedna
završi na krivoj adresi. Upravo
ta pogrešno dostavljena kutijica
pokrenut će romansu između
usamljenog, sredovječnog udovca Saajana i podjednako usamljene i nesretne kućanice Ille.
Kutijice za ručak postat će njihovo sredstvo komunikacija
preko koje izmjenjuju ljubavne
poruke. Film je oduševio kritiku i dirnuo srca gledatelja te
zasluženo osvojio nagradu.
Zlatna kolica za najbolji
kratki igrani film i nagradu od
1.000 eura osvojio je film “U akvariju” (In the Fishbowl) /Rumunjska/ redatelja Tudora Cristiana Jurgiua. Posebno priznanje
u kratkometražnoj konkurenciji odnio je film “Dolina kitova”
(Whale Valley) /Danska, Island/
djelo Guðmundura Arnara
Guðmundssona. Zlatna kolica
za najbolji dokumentarni film i
1.000 eura osvojio je “Kapetan i
njegov gusar” (The Captain and
his pirate) /Njemačka, Belgija/
redatelja Andya Wolffa. Posebno priznanje u dokumentarnoj
konkurenciji osvojio je “Drugi
susret” /Srbija/ redatelja Željka
Mirkovića. Posebno priznanje
u programu Kockice zasluženo
je dobio film “Srami se” domaće
redateljice Darije Blažević. Nagradu Zlatna kolica za najbolji
hrvatski film u programu Kockice i nagradu od 10.000 kuna
odnio je film “Ka da to nisi ti”
redatelja Ivana Sikavice. I tako
je nakon sedam dana vrhunske
filmske zabave i užitka završio još
jedan zagrebački filmski festival,
a mi nestrpljivo priželjkujemo
sljedeći za koji znamo da će nas
oduševiti baš kao i njegovi prethodnici. •
Pogrešna dostava (Lunchbox)
Kroz priču mlade domaćice i neznanca pred umirovljenjem koji se povežu
kada poznata mumbajska dostavljačka služba pogriješi u
dostavi užine, redatelj prikazuje ispreplitanje stvarnosti
i mašte. Glavni likovi svoj
svijet mašte počinju graditi
izmjenjujući poruke u kutijama za užinu. Među njima
se razvija bliskost, usamljeni
udovac se budi iz emocionalnog mrtvila, a mlada zanemarena domaćica, majka sedmogodišnje djevojčice (suprug je vara) iz njihova odnosa crpi hrabrost da promijeni
svoje životne prilike. Film
obiluje toplim dijalozima i
slikama otuđenog života u
prenapučenom gradu suvre-
Scena iz filma “Pogrešna dostava”
mene Indije. U filmu glume Irrfan Khan, Nimrat Kaur, Denzil Smith, Bharati Achrekar.
Glazbu je skladao Max Richter,
a fotografiju potpisuje Michael
Simmonds. Film je prikazan na
mnogim festivalima na kojima
je osvojio brojne nagrade:
World Cinema Amsterdam
Film Festival 2013 – nagrada gledatelja programa Critics Week, nagrada publike
Cannes Film Festival 2013. •
65
KULTURA I ETIKA - Aktualno
725 godina Vinodolskog zakonika
Zaustavite korupciju
U hotelu Westin, u dvorani Opera, 9. 10. 2013. održao se skup pod
nazivom 725 godina Vinodolskog zakonika – 725 godina
suzbijanja korupcije u Hrvatskoj
Tekst: Nika Pešut, 1.B, foto: Ira Horvat, 1.B
Na skupu pod nazivom 725 godina Vinodolskog zakonika koji je organizirala udruga Kultura i etika
“U
druga Kultura i
etika osnovana je
početkom godine i
ovo je naš najznačajniji projekt
do sada. Nažalost, nismo mogli
ranije izaći u javnost s ovim projektom kao što smo namjeravali prije ulaska u EU, naprosto
zbog toga što kada se radi bilo
koji projekt treba skupiti jako
puno novaca i organizirati skup
i organizirati znanstvenike koji
će govoriti, naći zajednički termin kada su se svi u mogućnosti
odazvati, tako da evo onda
smo na kraju to isplanirali za
međunarodni Dan borbe protiv
korupcije koji je danas i mis-
66
lim da je tempiranje zaista bilo
sjajno”, rekla je Nina Ožegović,
predsjednica udruge Kultura i
etika.
U hotelu Westin, u dvorani
Opera, 9.10.2013. održao se
skup pod nazivom 725 godina
Vinodolskog zakonika – 725
godina suzbijanja korupcije u
Hrvatskoj. Organizator je
Udruga za suzbijanje korupcije
Kultura i etika. Tim je povodom
izašao i Zbornik radova pod istoimenim naslovom u kojem su
objavljeni radovi eminentnih
stručnjaka koji su bili i govornici na ovom skupu.
Ministar Jovanović, koji je
također govorio na skupu, rekao
nam je sljedeće: “Borba protiv
korupcije, ako želimo da bude
uspješna i da korupcija ne ugrozi stupove svakog društva, mora
se temeljiti na prevenciji, a prevencija u borbi protiv korupcije znači da moramo građane
naučiti da se ponašaju kao aktivni građani. To znači da sve
što rade, rade transparentno i da
izbjegavaju mogućnost da se nađu u situaciji da zbog toga što
žele ubrzati nekakav proces nekom daju mito za ono na što
imaju pravo, dakle imaju pravo
na obrazovanje,, imaju pravo na
liječničku uslugu, imaju pravo
na brzu uslugu bilo kojoj javnoj
administraciji i nikada ne smiju pristati da za to trebaju dati
mito, odnosno ako netko od
njih traži mito, moraju to prijaviti. Zato smatram da je građanski odgoj, odgoj i obrazovanje za građansko društvo i demokraciju, put koji će naše građane učiniti sposobnijima da se
odupru zahtjevima koji dolaze od korumpiranih državnih
službenika.”
Namjera skupa bila je podsjetiti na obljetnicu Vinodolskog
zakonika jer je već tim zakonikom započelo sustavno suzbijanje korupcije u Hrvatskoj. O
Vinodolskom zakoniku govorio je dr. sc. Tomislav Galović.
Hrvatski srednjovjekovni prostori su bili dionici zapadnoeuropske kulture, jezika i pisma.
Vinodolski zakonik je najznačajniji i najstariji hrvatski pravni
spomenik. Nastao je na temelju
pravnih običaja s izvorištem u
starom slavenskom pravu, ali se
mogu vidjeti i utjecaji germanskog prava. Vinodolski zakon
prvi je tiskom objavio Antun
Mažuranić 1843. godine. On je
mnogostruko važno povijesno
vrelo, ne samo za pravnu povijest
i filologiju, već i za poznavanje
društvenih struktura Vinodola,
crkvenog ustroja, etnološke i
kulturne baštine. Iz njegovih odredbi štošta možemo zamijetiti i
naučiti i danas.
Uz Vinodolski zakonik predstavljeni su i izvadci iz Zadarskog statuta. O Zadarskom statutu govorila je doc. dr. Zrinka
Nikolić s Filozofskog fakulteta u
Zagrebu. Od zanimljivih odredbi kojima se sprečavala korupcija i sukob interesa u “privatnom sektoru” može se izdvojiti
ona po kojoj je bilježnik koji bi
se usudio za sastavljanje nekog
pravnog dokumenta (npr. oporuke) uzeti više od onog propisanog statutom, morao vratiti
dvostruko od onog što je uzeo.
U Statutu je postojala očita
namjera da se sudionicima u
vlasti koje je u kasnom srednjem
vijeku ograničeno na određen
broj punoljetnih muškaraca iz
zatvorene društvene skupine,
zajamči ravnopravnost sudjelovanja u izbornom procesu i sudskom postupku.
Rekla da je udruga osnovana s
idejom da se ukazuje ne etičnost
u ponašanju, djelovanju i upravljanju na području političke kulture. “Znači, ne samo kazalište,
muzeji i to, nego političke kulture, jer bez političke volje nema
ni suzbijanja korupcije. Prije 700
godina na razini pravnih akata
bile su primijenjene antikorupcijske mjere.”
“Hrvatska je u postupku pristupanja Europskoj Uniji pod
pritiskom Europske unije unatoč izrazito korumpiranoj vladi
koja je bila u Hrvatskoj 2003.2007. Uspjela učiniti pomake u
stvaranju zakonodavnog okvira
za borbu protiv korupcije, ali
slika u tom okviru još uvijek nije
remek dijelo, dakle ako želimo
da nema korupcije, onda nije
dovoljno imati zakone, nije dovoljno imati akcijske planove,
već taj okvir mora imati u sebi
jednu sliku koja će pokazati da
se i zakoni, i planovi primjenjuju u praksi. Uz političku volju i
primjenu prakse možemo onda
reći da ćemo biti uspješni kao
što su uspješni Danska, Novi
Zeland, Finska, Švedska u kojima korupcije gotovo da i nema”,
rekla nam je Zrinka Nikolić.
Uz Vinodolski zakonik predstavljen je i Dubrovački statut o
kojem je govorila dr. sc. Zdenka
Janeković Römer iz Zavoda
za povijesne znanosti. Republika se borila protiv zlouporaba
položaja osnivanjem posebnih
službi sa zadaćom nadzora nad
upravnim aparatom. Splitskom
Statutu je pak bilo svojstveno
nastojanje da gradu osigura
stručnu, nepristranu i nadziranu
vlast. O Splitskom statutu govorio je prof. dr. sc. Željko Radić
s Pravnog fakulteta u Splitu.
Nina Ožegović ima ideju
o proširenju udruge u srednje
škole: “Radi se o tome da mi
želimo napraviti izložbu koja bi
bila atraktivna i multimedijalna
karaktera tako da bude dostupna
i onima koji se ne bave stručnim
pravnim aspektom i onda sa tom
izložbom ići po školama.” •
67
KULTURA
SONETNI STREEES!!!
Jer cilj mi nije neka vječna slava
Već potvrda u okviru zanata
(iz soneta Tonka Maroevića)
Priredila: Neli Mindoljević, prof.
Sonetni stres
Ovo je pokušaj pisanja soneta
U grču, panici, velikom stresu,
K’o biatlonac kojem bježi meta
Dok teško diše, ruke mu se tresu.
Počinjem cijeniti sve pisce svijeta
I mislim: o Bože, koje li tlake
Posložiti misli u obliku cvijeta
Dok raspršuju se kao Sunca zrake.
A vrijeme ide i sve mi je gore,
Zatvaram oči, zamišljam plažu, more,
Lagani hod po vlažnom pijesku...
Bilo bi lijepo pisac biti,
Kao Matoš, Krleža, kao Tin piti –
Pa ponekad uživati u pljesku!
Ante Bilić, 1. D
Još jučer sam...
( Judo potiče volju)
Još jučer sam nalazio odjeke napora
U dahu, u snazi, u kretnji, u volji.
Danas sam više ljubitelj odmora,
Ostaje vidjeti jesam li bolji.
Pomalo razumijevam probleme tijela,
Osobito one koji ne ljute i ne bole,
Time bih zaobilazio naporna djela,
I s vremenom pomiješao gore i bolje.
Često me napadnu što lijenost, što zloća,
Eh, što je lijepo roditelje gnjaviti,
Više no išta do podneva spavati!
Očekujem tako da mi pubertet onemoća,
Ljubazno da me ostavi na miru
U odrastanju, u pravu i krivu.
Ante Vukres, 1. E
Naći ću sunce
Hladnoća zatvara vrata ljudima.
Čujem lupanje blatnjavih koraka
I pjesmu starog, umornog prosjaka.
Ljudi k’o ljudi, čude se drugima.
Sve je puno ljudi, ali nije glasno.
Tako tmurno, tako tužno i teško.
Oblaci, k’o plahte, prilaze polako...
Gdje je otišlo sve ono krasno?
68
Nestalo sa suncem, sa pticama,
Pobjeglo od kiše, što dalje od grada,
Sakrilo se s ljetom na plažama.
Možda je u nama, ne znamo ni sami,
Sve to nježno, puno boja i sklada...
Naći ću sunce i dati ga tami.
Ivana Turković, 1. D
Buđenje
Poluoptimistična pjesma
Sjetan kostur na tavanu čeka kad
Veselo će svitanje novog dana
Obasjati njegov obraz koji sad
Više ne postoji. Praznina starih rana
Današnjih dana čovjek čudno živi.
Nema za njeg kruha, a trudio se na njivi.
Nestašica kruha u stanju je da stvori
Ono od čega se i mlada duša umori.
Prati mrtvog monotonog srca rad.
Priču koja je davno ispričana
Ironično ponavlja vjetar mlad,
Dok dan uzaludno kuca na vrata stana.
Spuštaš zastore i gutaš tablu bensendina
Dok neki otac tako neumorno gura svog sina.
Jako boli kada srce stoji i ne radi.
Sunce se spušta, mrak iz naših duša vadi.
San spušta rolete na realnost.
Tama se pretvara u svitanje.
Pjev ptica i njihova lojalnost
U nove dane ja u zanosu kročim,
Ne mogu si dopustiti da zastanem i sklopim oči.
Kako sve misli u strofu da sročim?
Bude osjećaj za skriveno nadanje.
I baš kada jutro postaje beskrajnost
Snene su oči spremne za buđenje.
Monika Belavić, 1. D
Gusti se oblaci razmiču, mjesec mlad,
Otkriva se savršeni noćni sklad.
U mojoj duši za uspjehom raste glad.
Matej Barić, 1. E
Našu ljubav nazivali smo rajem
Jedna o narodu
Našu ljubav nazivali smo rajem,
Putovanje nepoznatim krajem,
Putovanje sigurno, vrijedno,
Putovanje u kojem smo jedno.
Malo-pomalo, sve zakazuje,
Cijeli je život tako skup.
Svatko nešto svoje pokazuje,
A svi okreću leđa, svatko se pravi glup.
Dvije ruke naše bit će premalo
Za sav teret što vrijeme bude dalo
I zato treba snage i veselja
I volje, ljubavi, jakosti i želja.
Ljudi traže najbolje u lošemu,
Sreća se skriva iza sivih oblaka.
Sve još miriše po starom parfemu,
Gubimo svoj miris, život postaje tlaka.
Znat ćemo bez straha zatvoriti oči
Kad jednog dana bude teško
I ničeg neće biti da nas koči.
Tužan pojedinac mijenja svoju ćud.
Bijes u ljudima širi se kao pelud,
Ali sada jasno vidim: ovaj narod je lud.
Trebam te svaki dan,
To lako je reći –
Ostatak života bio bi san!
Svatko svakome zamke podmeće,
A na istoj grani sjedimo i istu hranu jedemo.
Gluposti, sljedećeg puta više sreće.
Delornea Lukša, 1. D
Marija Donkov, 1. E
69
KULTURA
Mojim vrtom jesen
Leteća pjesma
Mojim vrtom jesen polako kreće
I sitnu kišu prosipa po stazi,
Maglenim prstima cvjetove mazi,
Sklapa im latice – hladno je veče.
Ima li svaka ptica krila ili
Možda neke letenje ne zanima,
Možda su nekima mnogo draže
One sjajne ledene i skliske staze?
Kruška i orah časte je plodom
I mirise zlatna dunja joj nudi,
Izvijena loza jako se trudi
Da najslađa bude raskošnim plodom.
Ptice u smokinzima što jure
U onoj dalekoj zemlji gdje Sunce
Ne liježe u meki san, pingvini zovu se
Ta mala bića iza ledenih planina.
Večer je stigla, a jesen još gazi
I omata nježnu travu na stazi
Čipkom od srebra što pletu je mrazi.
Ima li gdje pingvina koji
Leteće snove sniva, koji ne voli
Osobine mora i blizinu zemlje?
U mome vrtu divlja vjetar ludi,
A otpalo lišće ples mu nudi
S ozeblom vranom zlokobne ćudi.
Filip Drenski, 1. D
Možda jednog dana i pingvini polete,
Možda iskorače iz svojih smokinga,
Vinu se u visine i nikad se ne vrate.
Tin Dobrenić, 1. E
Jelena Kovačev, 4.A, ilustracije
70
DAN ŠKOLE
Šetnja zagrebačim muzejima povodom Dana škole
Ne vjerujte da su stari
Povodom Dana škole učenici prvih razreda posjetili su gradske muzeje
u kojima se čuva kulturne i umjetničke znamenitosti. Evo što su vidjeli
i saznali o muzejima.
N
Tekst i foto: Tea Mišura i Mateja Radoš, 1.C
ovi Zagreb je oduvijek
bio poznat kao “spavaonica Grada Zagreba”
bez kulturne baštine i umjetnosti. Gradnjom Muzeja suvremene
umjetnosti Zagreb je reambulirao svoju kulturnu pustoš. Kako
smo mi mladi oduvijek bili prisniji suvremenim stvarima nego
starijoj umjetnosti, odlučili smo
taj najveći muzej u Zagrebu i
posjetiti, i to povodom njegovog 4. rođendana. Muzejom
nas je povela kustosica Nataša
Ivančević, voditeljica zbirke Vojina Bakića, čije su slavne umjetnine tamo bile i izložene.
Muzej je osnovan 1954., a
nekoć se nalazio na Gornjem
Gradu na Katarininom trgu.
Novu zgradu projektirao je Igor
Franić. U njoj se nalazi stalni
postav koji se ipak stalno mijenja, stoga se i naziva “Zbirke
u pokretu”. U njemu je izloženo
preko 500 radova domaćih i
stranih umjetnika. Od najpoznatijih stranih umjetnika mogu
se izdvojiti Victor Vasarely (koji
je ujedno i osnivač pokreta “Optical-ilusion art”), Jesus Raphael
Soto, Julio Le Parco, Otto Pien i
grupa Zero, te utjecajni kritičari
Posjetitelji Muzeja suvremene umjetnosti
i teoretičari poput Abrahama
Molesa i Umberta Eca. Od
domaćih se mogu izdvojiti Vojin Bakić, Josip Vaništa, Ivan
Kožarić, Juraj Dobrović, Boris
Bućan, Viktor Kovačić, Vladimir Bonačić, Boris Cvjetanović,
Ivan Čižmek i mnogi drugi. O
izložbi Vojina Bakića nazvanoj
“Svjetlosne forme” kustosica
nam je rekla kako je riječ o prvom cjelovitom prikazu njegova
rada koji govori o tome kako je
nastala njegova apstrakcija.
“Izloženi radovi u ukupno-
sti predstavljaju sve stvaralačke
faze jednog iznimno bogatog
stvaralačkog opusa koji obuhvaća više od pola stoljeća rada
i istraživanja kroz koji se može
pratiti razvoj Bakićeve kiparske
misli. Postav čita i interpretira
umjetnikov logičan razvoj iz
figuracije do apstrakcije i vrlo
jasno govori o tome na koji je
način promišljao kiparske probleme, kako ih je modernizirao,
te doveo do vrhunskih kiparskih
ostvarenja”, kazala je kustosica
Nataša Ivančević. Izloženo je
71
DAN ŠKOLE
oko dvjestotinjak skulptura, sedamdesetak crteža, a tu su i
skice, makete spomenika, fotografska uvećanja, projektna i
osobna dokumentacija, te audio i filmska građa koja pripada
fundusu muzeja. Dio je stigao
iz arhiva i muzeja u Srbiji, dok
oko polovica dolazi iz privatne
Zbirke Bakić u vlasništvu umjetnikove obitelji. “Izložbom je
obuhvaćeno sve - od akademizma i rane faze, figuracije i zatvorenih masa u kojima oblikuje
u punom materijalu, do zbijenih
i razlistanih formi i svjetlosnih
oblika, pa sve do 80-ih godina
prošloga stoljeća, završno s
spomenikom na Petrovoj gori”,
rekla je umjetnikova unuka Vjera Bakić.
Vojin Bakić je jedan od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća, umjetnik europskoga formata: autor koji je uspio u avangardizmu apstrakcije ostvariti
monumentalnost i neposrednost
koje su, tradicionalistički gledano, obilježja klasične figurativne skulpture. Uz Bakićeve, na
izložbi su bili prikazani i radovi
umjetnika koji se bave njegovim
spomenicima s različitih autorskih pozicija, od interpretacije
modernističke baštine u radovima Marka Lulića i Jana Kempenaersa, preko propitivanja
utopijskih modela socijalističkog
društva, našeg odnosa prema
tim fenomenima te pitanjima
gubitka društvenog sjećanja u
djelima Davida Maljkovića, do
kritike našeg odnosa prema
spomenici NOB-a u radovima
Igora Grubića.
72
Novinarka Mateja Radoš u razgovoru s kustosicom Natašom Ivančević
Treba spomenuti nešto o već
spomenutim umjetnicima kao
što su Victor Vasarely i Ivan
Kožarić. Victor Vasarely je jedan od najutjecajnijih umjetnika nove optičke umjetnosti koja
nastaje sredinom 20. stoljeća, a
povezan je s proučavanjem iluzija i boja. Svoje shvaćanje realizira kroz plošne, geometrijskoapstraktne oblike jasnih boja,
koji su matematički jasno organizirani. U prvom razdoblju
koncentrirao se na problematiku crno–bijelog, da bi od 60-ih
godina proučavao boju i stvorio
djela izvanrednog kromatskog
bogatstva. Dobitnik je brojnih
nagrada i priznanja te je izlagao na skupnim i samostalnim
izložbama diljem svijeta.
Nedavno je u Muzeju suvremene umjetnosti bila i retrospektivna Ivana Kožarića, najvećeg živućeg umjetnika, zvana
“Devedeset i druga mu je godina
tek”, povodom koje je proslavio
svoj 92. rođendan. Kožarić je
poznat po izgradnji skulpture
Antuna Gustava Matoša koja
se nalazi na Strossmayerovom
šetalištu te skulpture Prizemljeno sunce koja je smještena na
Cvjetnom trgu. Slavni devedesetogodišnjak poznat je po svojoj mladenačkoj duši i nikad
ugaslom humoru. Kada su ga
pitali kako je to imati devedeset
i dvije godine odgovorio je lucidnom rečenicom: “Svi mi kažu
da sam star, ali ja im ne vjerujem.” •
Tajne muzeja
Tekst i foto: Tijana Jularić, 1.A
lubica. Ona je najpoznatija keramička posuda s arheoloških
iskopina na Vučedolu kraj Vukovara. Imala je kultnu namjenu
kao kadionica. Tamne je boje i
ukrašena je bijelim ukrasima.
Iako je prozvana golubica, arheolozi smatraju da se zapravo
radi o ptici jarebici. Nastala je
između 2800. i 2400. g. pr. Kr.,
a nađena je 1938.
Zgrada Arheološkog muzeja u Zagrebu
A
rheološki muzej u Zagrebu jedan je od izravnih sljednika nekadašnjeg Narodnog muzeja,
najstarije muzejske ustanove u
hrvatskom glavnom gradu, osnovane 1836. Nakon nekog vremena Muzej je bio podijeljen
na Arheološki i Prirodoslovni
odjel. Od 1878. Arheološki
odjel djeluje samostalno, ali u
sklopu Narodnog muzeja. Tek
1939. Arheološki odjel postaje
samostalnim muzejom, a Narodni muzej, u obliku u kojem je
ranije djelovao, u osnovi prestaje
postojati.
Na dan škole, 10.10.2013.
otišli smo posjetiti arheološki
muzej. Taj muzej sadrži mnoge
povijesne zbirke kao što su pretpovijesna, antička i ranosrednjovjekovna zbirka. Muzej posjeduje i egipatsku zbirku, jedinu
takve vrste u ovim prostorima,
kao i numizmatičku zbirku, jednu od najvećih takvih zbirki u
Europi i svijetu.
U muzeju je prikazan razvoj
čovjeka tijekom povijesti. Ondje
smo vidjeli kako je čovjek izgledao u prapovijesno doba i
kako se dalje razvijao. Saznali
smo što je radio, kako je obavljao sve potrebno za život, čime
se služio. Vidjeli smo kako im je
izgledalo oruđe za rad, kako su
i od čega izrađivali odjeću, gdje
su živjeli, pa čak i oružje kojim
su lovili plijen kako bi opstali.
Vučedolska golubica, simbol
Vučedolske kulture
U tom se muzeju nalazi i
originalni simbol najznačajnije
kulture bakrenog doba na tlu
Hrvatske, Vučedolske kulture,
a taj simbol je Vučedolska go-
Zagrebačka mumija koju je kupio
Mihael Barić, a Arheološkom
muzeju darovao njegov brat
Ilija Barić
Također smo vidjeli zagrebačku mumiju koju je kupio
Mihael Barić prilikom svog posjeta Egiptu (1848/49). Njegov brat Ilija Barić darovao ju
je Jugoslavenskoj akademiji u
Zagrebu, a od 1862. pohranjena je u Arheološkom muzeju u
Zagrebu. Njemački egiptolog
Heinrich Brugsch je 1869. otkrio natpis za koji nije znao da
pripada Etruščanima. Godine
1891. bečki profesor i egiptolog dr. Jacob Krall otkrio je da
mumijini povoji zapravo kriju
najduži sačuvani etruščanski
natpis na svijetu. Ostala je čitava
jer se drži pod posebnim uvjetima unutar stakla gdje puše hladan zrak i potpuno je izolirana
od vanjštine. Da se drži pod
normalnim, vanjskim uvjetima
za neko bi se vrijeme potpuno
raspala. •
73
DAN ŠKOLE
Kao i svake godine maturanti za Dan škole posjećuju Vukovar
Ne zaboravimo Vukovar
10. listopada, na dan Desete gimnazije, krenuli smo u Vukovar. Vukovar je
podijeljen grad, vidi se razlika između hrvatskoga i srpskoga dućana, traje
borba za skidanje ćirilićnih natpisa s javnih ustanova. Iako je rat davno
završio, borba za Vukovar još uvijek traje.
Tekst: Dorotea Slovinac, 4.D, foto: Martina Vulama, 4.D
N
aše prvo odredište
bio je franjevački samostan i Crkva sv.
Filipa i Jakova, koji su ujedno i
zaštitnici Vukovara. U Domovinskom ratu crkva je stradala,
na na nju i na samostan palo je
više od 3.000 raznih granata i
projektila. Nakon oslobodilačke
operacije “Oluja” srpski agresori,
povlačeći se iz okupiranog Vukovara, htjeli su iza sebe osta-
74
viti još veću pustoš. Naumili su
crkvu 1996. godine sravniti sa
zemljom, izbušivši 22 minske
rupe u zidovima i stupovima. No
u posljednji čas, te namjere su
zaustavljene zahvaljujući američkom generalu Kleinu koji je
poslao UN-ove trupe u crkvu.
Posjetili smo i Opću bolnicu
Vukovar. U sklopu bolnice od
2006. nalazi se stalna muzejska
izložba pod naslovom Mjesto
sjećanja – Vukovarska bolnica
1991. Tamo smo pogledali dokumentarni film o teškim danima Domovinskog rata kao i o
važnosti i tragičnih događaja u
bolnici. O tim je danima govorila tadašnja ravnateljica bolnice
Vesna Bosanac. Bolnica u ratu
također nije bila pošteđena.
Njeno granatiranje započelo je
15. kolovoza 1991.Tijekom okupacije Vukovara bolnica nije sa-
mo bila utočište za ranjene, već i
sklonište za žene, djecu i starije
čiji su domovi bili razoreni ili
spaljeni do temelja. Nakon 20.
studenoga 1991. iz bolnice je odvedeno 200 ranjenika i 18 djelatnika bolnice te pogubljeno na
Ovčari. Ostali zaposlenici bolnice nesrpske nacionalnosti nakon tortura su prognani u slobodne dijelove Hrvatske.
Imali smo prilike vidjeti kako
je to tada izgledalo: malene prostorije u podrumu prepune ranjenika, zbijeni kreveti, rupe u
zidovima od granata. Potom
smo krenuli prema Memorijalnom groblju Vukovar. To je najveća masovna grobnica u Europi
nakon II. svjetskog rata – svaki
od 938 bijelih križeva predstavlja jednu žrtvu koja je svoj život
dala za Vukovar i za Hrvatsku.
Nismo očekivali da će ono što
ćemo vidjeti na Ovčari biti još
gore od dotad viđenog. Ovčara
je farma gdje je bio napravljen
koncentracijski logor, a pripadnici JNA i srpskih paravojnih
postrojbi u noći s 20. na 21.
studenog 1991. ondje su ubili
između 255 i 264 civila i vojnika, većinom Hrvata iz vukovarske bolnice.
Vukovar je za sve nas bio poseban događaj. Saslušavši sve te
priče i doživljaje, možemo reći da
znamo zahvaljujući kome je danas Hrvatska slobodna zemlja. •
75
PUTOVANJA
Maturanti su posjetili Barcelonu via Monako
Noći pune pjesme i plesa
Pet nezaboravnih dana u Barceloni. Čarobne fontane Montjuic su
mijenjale boje i plesale u ritmu najnovijih hitova…
Tekst: Petra Đurđević, 2.B, foto: Martina Vulama, 4.D
K
neževina Monako nas
je očarala. Visoki neboderi su se isticali na golemoj planini između kojih su
bile brojne manje, ali isto tako
očaravajuće građevine. Podno
njih se vidio zaljev kristalno
plavog Ligurskog mora, prepunog skupocjenih jahta koje su
zaustavljale dah. Vidjeli smo i
76
mnogobrojne atrakcije poput izmjene straže ispred kneževske
palače, zatim poznatog zavoja
F1 Velike nagrade Monaca te
mnoštva skupocjenih hotela i
automobila. Osim Nice, tvornice parfema i Cannesa, posjetili
smo i gradić Figueras u kojem
je zanimljiv muzej Salvadora
Dalija.
Čarobne fontane
U Barceloni smo proveli 5
nezaboravnih dana. Prve večeri
smo pogledali čarobne fontane
Montjuic koje su mijenjale boje
i plesale u ritmu najnovijih hitova. Ljudi su uživali, plesali i
pjevali uz njih. To je prizor koji
zauvijek ostaje u pamćenju. Na-
kon večere nas 25 se skupilo u
jednu sobicu od 20-ak kvadrata
točno iznad recepcije. Bili smo
ondje otprilike 2 sata i puštali
glasnu glazbu i odlično se zabavljali. Tada je na vrata sobe
pokucala služba hotela i sve nas
rastjerala uz objašnjenje kako
remetimo mir ostalih gostiju.
Nakon toga smo izašli u disko
klub Bulevard, a u hotel smo se
vratili u ranim jutarnjim satima.
Znamenitosti i burne noći
Sljedećeg dana smo otišli u
razgledavanje Montserrata, svetišta na poprilično visokom brdu s kojeg se pruža spektakularan pogled na dolinu. Oko
podne smo se ponovno zaputili
u središte Barcelone gdje smo
razgledali Sagradu Familiu, Gaudijevu katedralu, te velebni
stadion FC Barcelone, Camp
Nou. Ostatak maturalca nam
je proletio. Po cijele dane smo
razgledavali razne zanimljivosti
i znamenitosti te smo upoznavali ljepote i čari Barcelone, a
svaka večer nam je bila ispunjena
pjesmom i plesom. Nismo se ni
okrenuli, a već smo sjedili u avionu i žalili što ne možemo ostati
duže na tom predivnom mjestu.
Neprospavane noći pune plesa i
veselja - proživjeli smo zajedno
nezaboravno iskustvo. •
77
PREDSTAVLJANJE RAZREDA
Najuređenija učionica u školi
Predstavljamo dva razreda naše škole koji dijele istu učionicu u dvije suprotne
smjene. Njihova je učionica jedna od najuređenijih u cijeloj školi. Na
prozorima je cvijeće, na zidovima filmski i kazališni plakati, a imaju
i akvarij s ribicom o kojem i jedan i drugi razred brine.
Tekst: Katarina Širanović, 3.D, foto: Lucija Radeljić, 3.D
Upoznajte 2. D razred
UČENICI 2. D: USPJEŠNI KREATIVCI, SPORTAŠI I VOLONTERI
M
ONIKA Kuhar: U
Volonterski klub uključila sam se iz
važnog razloga – veoma cijenim
svoju obitelj i sve što imam u
životu, a znam da mnogi ljudi to
nemaju te sam spremna
78
Cijeli 2.d razred
nesebično pomoći bilo kako, svima kojima je pomoć potrebna.
Želim biti liječnica, a to je posao pun davanja i požrtvovnosti
tako da se već sad i volontirajući
pripremam za to.
LUCIJA Rešetar: Bavim se
debatom i kao članica PUP-a
sudjelujem u argumentiranoj
raspravi. To znači da na organiziran i civiliziran način raspravljamo o određenim idejama
i temama, uz pomoć trenera. Na
taj način učimo se objektivnosti
i nepristranosti, oplemenjujemo
znanje i vještine vezane uz komunikaciju i javnu prezentaciju,
a to će mi poslužiti kao dobra
podloga za moje buduće zanimanje – želim biti pravnica. Na
ECCL, europskom natjecanju
u poznavanju klasičnih jezika, u
našoj školi bila sam treća.
JANA Halozar: Već dvije
godine članica sam izvrsnog
programa Čitaj! koji se održava
na Gvozdu u stanu Miroslava
Krleže. Voditelj nam ja poznati
pisac Zoran Ferić, koji se svaki
mjesec pobrine za dobru atmosfreru te nas potiče da zaista
razmišljamo o pročitanom. Volim čitati, ali i pisati, tako da
se pronalazim u tome. Također
sam se počela baviti volontiranjem, privukla me želja da
olakšam život djeci s problemima i da uz rad s njima dobijem
i malo prakse za svoje buduće
zanimanje, želim studirati psihologiju. Na Božićnom dobrotvornom sajmu organizirali smo
zabavan domjenak i koncert za
roditelje, pjevali i plesali, i prikupili dosta sredstava za školski
fond “Pomozimo najbližima”.
PAULA Harapin: Odlazim
na čitateljska druženja na Krležin Gvozd. Lijepo je biti u njegovoj kući, upoznati ljubitelje
knjige iz drugih škola i poznate
hrvatske pisce te ravnopravno s
njima raspravljati o novim, zanimljivim knjigama. Često nam
i daruju lijepe knjige. Svi smo
uključeni i u Školski kazališni
klub, često posjećujemo zagrebačka kazališta.
ROK Mozbah: Idem u dvije
Dora Morvić, predsjednica 2. D
razreda i potpredsjednica
školskog Učeničkog vijeća
škole, pohađam i srednju muzičku školu. Sviram trubu, klavir
i usnu harmoniku. Volim pjevati,
najviše rock-glazbu. Pjevam i u
školskom zboru. Dosta vježbam
i nastupam, na različitim mjestima. Također sam uključen u
program ČITAJ!, na Krležinu
Gvozdu. I u projekte Goethe
Instituta. Volim recitirati, bio
sam i na Državnom Lidranu.
Često učim kasno navečer i u
tramvaju.
FRAN Mihelin: Glazba mi
mnogo znači, sviram gitaru i
usnu harmoniku, pjevam, dosta vježbam, nastupam, često s
Rokom u duetu. Volim se smijati
i zabavljati razred. Volim i čitati,
uključen sam u program čitanja
i pisanja na Gvozdu. Sudjelujem
i u projektima Goethe Instituta,
dobili smo nagradu. Također, volontiram pomažući starijim oso-
bama, to me ispunjava i osjećam
duboku potrebu za tim.
MATIJA Umek: Treniram
vaterpolo. Uključio sam se u
volontersku grupu jer želim
pomagati djeci. Volim prirodne
predmete i to ću studirati. Na
ECCL natjecanju u poznavanju klasičnih jezika osvojio
sam srebrnu medalju. (Skromno
priznaje ono što kolege oko njega govore: da, najbolji je učenik
u razredu.)
DOMINIK Budimić Buda:
Treniram tenis svaki dan, ustajem rano, a učim između treninga i škole. Volim pomagati
prijateljima.
LAURA Pascu: Privatno
učim pjevanje, pjevam i u
školskom zboru. Također volontiram jer smatram da to i nas
izgrađuje kao ljude.
IVAN Kabalin: Već šest godina treniram veslanje, dosta
uspješno. Rano ujutro, prije škole, na Jarunu veslam, pa onda i
Ivan Šafranić, nogometaš NK
Lokomotive
poslije škole. (Hvale ga učenici
i profesori, vrlo je savjestan,
odličan učenik. Razredni bodyguard.)
FRAN Karažija: Volim glazbu i strane jezike, sudjelujem u
projektima Goethe Instituta i
ponosan sam na priznanja.
IVAN Šafranić: Dolazim iz
79
PREDSTAVLJANJE RAZREDA
poznate sportske obitelji, treniram nogomet u NK Lokomotiva – dok drugi provode praznike
ljenčareći i odmarajući se, ja sam
na pripremama. Nadam se dobrim rezultatima.
LARA Peleš (na novinarski
upit o upečatljivom glazbenoscenskom skeču na prošlim maškarama odgovara): Da, svi smo
zajedno to osmislili. I kostime
i scenarij i glazbu. Mi cure bile
smo opasne crne udovice. Super
smo se zabavili.
FILIPA Sudarević: Na
ECCL, europskom natjecanju
u poznavanju klasičnih jezika ili
Olimpijadi iz latinskog, dobila
sam brončanu medalju.
DORA Movrić (predsjednica 2. D razreda i potpredsjednica školskog Učeničkog vijeća):
Volontiram u Bistri, u bolnici
za djecu s posebnim potrebama.
Zašto? Zato što pogledi te djece, koja su ostavljena i sama,
govore mnogo i obuzmu te, osvoje. Pogotovo kad nosiš dijete
koje nema ni pet godina i plače
zato što želi hodati, a ne može
i ne smije. Obožavam vrijeme
provoditi s njima. Volontiram
i sa starijim osobama jer smatram da smo im potrebni i da
od njih mogu mnogo naučiti.
Završila sam OŠ za klasični balet. Treniram atletiku na Mladosti i sinkronizirano klizanje
u “Zagrebačkim pahuljicama”.
Kao predsjednica, ponosna sam
na naš razred: lijepo se slažemo,
ima mnogo kreativaca, čuvamo
i uređujemo učionicu, plakatima i slikama, s kolegama maturantima iz suprotnog turnusa
80
Dora i Katja na dodjeli Nagrade Luka Ritz “Nasilje nije hrabrost”
uživamo u našem cvijeću i zlatnim ribicama. Na Učeničkom
vijeću predložili smo projekt
e-bilježnica, kažu da zasad nema
novca, ali borimo se i dalje!
U Staroj gradskoj vijećnici
16. studenog 2013. u 11 sati
na Svečanosti dodjele Nagrade Luka Ritz “Nasilje
nije hrabrost” kao zamjenica
predsjednika Učeničkog
vijeća predstavljala sam našu
školu. Bilo je to lijepo iskustvo, utoliko jer je jedna od dobitnica Katja Komazec, moja
dugogodišnja
prijateljica.
Posebno sam bila ponosna
na nju te općenito na mlade
koji ipak imaju tolerancije i
suosjećanja za druge. Pa i mi
smo Škola nenasilja i tolerancije! •
Intervju s razrednicom: Neli Mindoljević
ONO ŠTO STE ODUVIJEK HTJELI PITATI RASKU
(pitanja na papirićima)
“34 godine radim u školi i uvjerila sam se da onaj tko sretno odabere
svoje zanimanje ni jedan dan ne ide na posao”
1
. Svi znamo da ste svestrani i sposobni, lektorica ste, savjetnica, vodili
ste brojne grupe... Zašto ste baš
odlučili postati profesor?
Hvala, hvala... Svjestan osobni odabir. Htjela sam raditi u
srednjoj školi jer mislim da je
čini najživlja populacija, inteligentna i zanimljiva. Najveći
skok dogodi se između petnaeste
i osamnaeste, dođete jedni, a
odete potpuno drugi, u smislu
odrastanja i sazrijevanja. To mi
je silno zanimljivo. Diplomirala sam, uz hrvatski, i filozofiju
pa to volim prepletati u interpretacijama raznih literarnih i
životnih situacija. S druge stane,
nasljedno – majka mi je bila
profesorica hrvatskoga jezika u
Splitu, gdje sam rođena i odrasla, i oduvijek sam bila okružena
zadaćama, novim knjigama...
Baš volim školu. To je otvoreno
polje, forum, dobro mjesto. I
svakodnevna kvalitetna komunikacija s učenicima i kolegama.
Mediteranka sam, taj forum,
pjaca, otvorena interakcija, nešto
je najvažnije. To čini moju narav. Dobila sam u istom tjednu
odjednom dva posla, u srednjoj
školi, hrvatski, i u Pekingu kao
lektor na sveučilištu, ali nisam
U vašim godinama, 2. r. gimnazije, 1. red, 3. zdesna,
bez mrske crne kute, razrednik “Šiško”
otišla. Odonda svakodnevno
idem vesela u školu, bez obzira
na raznovrsnost izazova.
U čemu najviše uživate?
U humoru i umjetnosti.
Obitelji i prijateljima. Ljetu na
Hvaru. Putovanjima. I učenicima, naravno. U poslu. Nikad ne
dođem kući ravnodušna – ili me
izludite ili zabrinete ili nasmijete. Na svoje učenike mislim
dobar dio dana, i ne znate koliko razmišljamo o vama, kakvi
ste i kakve potencijale nosite.
Kao iskusni pedagoški djelatnik, čime se najviše ponosite?
Ponosna sam na to što među
tisućama djece kojima sam predavala nikad nisam imala neki
komunikacijski problem, ni s
učenikom ni s roditeljem. Neizmjerno mi je stalo do toga da
vas odgajamo za slobodu, svakodnevno pokušavam taj odnos
učiniti prijateljskim i pozitivnim.
I dalje s mnogima njegujem osobno prijateljstvo. Posebno me
raduje kad gotovo u svakoj generaciji netko upiše hrvatski,
kroatistiku, i pozove se na moje
“zasluge” za svoj životni izbor.
Godi to.
Svi znamo da je Branimir
Johnny Štulić dugo bio vaš o-
81
PREDSTAVLJANJE RAZREDA
sobni prijatelj i da je posvećivao
pjesme svojim prijateljima. Je li
posvetio i Vama koju pjesmu?
Nemam “svoju” pjesmu. Ali
sam zajedno s njim, s olovkom
u ruci, ponekad malo dotjerivala
neke nezgrapnosti u pjesmama
i znam sve njihove verzije. I bili
smo prijatelji i sugovornici godinama. I poznajem sve te živahne likove, i ljubavi, iz tih
stihova. Većina njih su, što bi se
danas reklo, “s ključem”. Nisi tek
tako za ondašnju državu mogao
reći da je “Krivo srastanje”. Ili
maršalu da je punjena ptica i da
skine lente i napuni hale, nahrani ljude. Po političkom vicu
koji sam mu ispričala nazvao
je album “Kad fazani lete”. O
diktatoru, strahu i ulizicama.
Omot albuma “Sunčana strana
ulice” bio je omot godine, radio
ga je moj muž, a na naslovnici je
njegovo ulje na platnu s crvenobijelim znakom zabrane. Brane
je (tako smo ga zvali) samo skinuo s našeg zida tu sliku... Dovodio bi nam, tada svojim najbojim prijateljima, meni i suprugu, svoje “važne” djevojke.
Samo jedna je bila naj. I mnoge
poznate face, Rundeka, Stublića,
Mirka Ilića, uvijek je bilo živo.
Knjige, novine, stripovi, filozofija, filmovi, gitara koja je i danas živa, burni, beskrajni razgovori, putovanja i odlasci na koncerte, kasne večere i svirke dugo
u noć. Kod nas je donosio sve
važno, ne doma u Novi Zagreb,
puni su nam zidovi bili zlatnih i
platinastih ploča. Eto, nemam
svoju pjesmu, ali poklonio nam je
svoju prvu ploču u životu, donio
82
Gornji grad, ručak dva prijateljska para...
je tu kultnu singlicu (“Balkan” i
“A šta da radim”) i na nju važno
napisao: “Ovo je moja prva dilana ploča (datum...). B. Johnny
Štulić. Volim vas, Mindoljevići!!!” Kad vas već to tako još zanima, eto vam nekoliko privatnih
frendovskih fotki iz tog vremena. Meni su to ipak danas lanjski snijezi. Bio je to neki bolji,
bogatiji, mlađi Zagreb, i ne samo
Zagreb, Rijeka je bila jako živa,
Ljubljana, Split, svjetski, urbani,
zaigrani, bez ovog današnjeg
mentaliteta egoizma, primitivizma te skučenosti i straha koji
nam je nažalost naplavio rat. I
predatorski kapitalizam. Srce
tame.
Čuli smo da je “Azra” imala
velik utjecaj na vaš život. Dajte nam neki iskusan savjet, ali
ne sa strane profesora nego sa
strane rokerice.
Opet vi. Ha, velik utjecaj!
Rekla bih prije poetika i politika. Nekad smo, već u gimnaziji,
Čita se, uz fritule, ispod zlatnih
ploča (Neli Mindoljević i Branimir
Štulić)
čini se, bili mnogo društveno
osvješćeniji, buntovniji. Nemojte nikada, ostajući kod kuće,
prezirati one koji izađu na ulice,
bez obzira na to tko su, radnici,
profesori, branitelji, studenti,
“drugačiji”, vegani... Poslušajte
ljude s ulica (nekad su to bile
“samo” pobunjene žene) jer oni
očajnički viču da bi ih ljudi čuli i
razumjeli. I podržali i prihvatili.
Divimo se jednome Mandeli, a
dan-danas bi ga mnogi zatukli.
Ili bi mu hukali k’o majmuni.
Većina udri po manjini. Nekad
je gost bio svetinja, danas je po-
grda. Napada se malene, ranjive. Zviždači istrčavaju i ima razloga za strah i nema te bujice koja
dobiju po nosu. Ali bez njih ništa. To je ta pjesma “Kad bi ga izvukla iz njegove kapsule od stana.
Miki kaže da se boji”. Miki je plahi susjed koji stvarno Osim deložacije. Eto, naučite hrabro artikulirati svoje stavove i potrebe. Ljubav
i sloboda su povezani – ljubav je pustiti
druge na miru, uz pažnju, brigu i odanost.
Zapamtite to. No, najvažnije: ne bojte se,
danas to već, srećom, odzvanja svijetom.
Koji vam je najdraži hrvatski pisac? A
umjetnik općenito?
Uh. Svakako Krleža. Volim i cijenim
kolege profesore (ha): Jergovića, Ferića i
Olju Savičević Ivančević. Od ostalih volim
one pomalo subverzivne koji ne lakiraju
nego grebu po svakidašnjici, i misle na ljude:
Borisa Cvjetanovića, Sinišu Labrovića,
Danijela Žeželja, TBF, Dubiozu, Olivera
Frljića, ima ih, srećom.
Čime ste se bavili u osnovnoj i školi i
gimnaziji, kako je onda to izgledalo?
Išla sam i u glazbenu školu, svirala klavir. Bila sam u nekakvoj art-fotogrupi, vodila sam novinarsku, bila sam i u literarnoj
družini, voljela piskarati. I brzo shvatila da
sam barem pristojan čitatelj. Već u osmom
razredu bila sam u našem drugom ženskom
bandu uopće, u državi, “famozno”, izašle
smo u Plavom vjesniku. Grad je bio pun
stranaca, neizmjerno je bio važan taj svjetski štih, ljepota različitosti. Kupali smo se
pet mjeseci godišnje. Znanje i kultura bili
su na cijeni, učilo se ozbiljno i s ljubavlju.
Bilo je sramota ne znati. Imala sam sreću
dosta putovati s roditeljima i sestrom, tata
je bio pomorski kapetan pa smo imali niz
divnih ljeta, nikakva šminka, na palubi
običnog trgovačkog broda, za duga vremena, proučavajući zvijezde i danima gutajući
knjige na miru, od luke do luke, od Genove,
Atene, Bejruta do Odese , s novim pločama
i trapericama, nije to bila mala stvar, onda.
Putujte što više možete, u stvarnosti i u
mašti, otvorena srca i uma, to je najvažnije,
doma je lijepo i toplo, ali već u susjedstvu
Raj, djetinjstvo u Poljudu, morski psić
kriju se čuda. •
83
PREDSTAVLJANJE RAZREDA
Upoznajte 4. G razred
Maturanti o sebi
F
ran Franjković
“Trenutno se ne bavim
sportom, ali prije sam trenirao
košarku. Trenirao sam 6 godina
u KK Zagreb. Igrali smo i u
Hrvatskoj i u inozemstvu; Italiji,
Sloveniji, Mađarskoj... Bio sam
u dobroj momčadi, družili smo
se i prije i poslije utakmica.”
Nadina Biljanović
“Od vrtića se bavim judom.
Judo nije samo sport, to je više
i način života. Trener nije samo
kao trener, on je kao i tata ili pro
84
4.G razred (u prvoj klupi naš sugovornik Filip Čulo)
fesor i on nas isto odgaja. Osim
sporta kao samog sporta i rezultata, daje ti i odnos prema životu
i prema ljudima. Mislim da je taj
sport u meni razvio da poštujem
ljude i ne samo starije ili pak one
koji ti trebaju biti određen autoritet, nego svih međusobno. Ako
treniraš neku borilačku vještinu,
znaš da se nikad nećeš potući na
cesti, osim naravno u samoobrani. Dok se boriš, nestanu svi
problemi, ne razmišljaš o njima,
niti o školi ili dečku, curi.. Ideš
postignuti neki cilj. Znaš koliko
možeš i samo trebaš dati sve od
sebe i uvijek treba težiti sve više
i više.”
Lara Radović
“Plešem hip hop u Voltinom. Imamo jednom godišnje
produkciju koja se održava cijeli dan. Plešemo na sajmovima,
tuđim produkcijama, gostujemo
svugdje, idemo na natjecanja...
Htjeli smo se prijaviti na talent
show, ali trenerica nije bila za
tu ideju. Ako ću imati vremena,
bavit ću se s tim i kad završim
srednju školu. Smatram da mi taj
sport nije razvio neke nove osobine nego da je samo poboljšao
one stare. Mi smo grupa i složni
smo pa je to razvilo više razumijevanja i suosjećanja za druge.
Malo mi je problem s treninzima ove godine, ali se trudim
otići na sve treninge. Bili smo
nedavno na natjecanju u Novom Sadu i bili smo treći.”
Filip Čulo
“Bavim se debatom. Debate
su uvijek zanimljive, ali ljudi to
doživljavaju kao filozofiranje pa
nas onda i puno puta sprečavaju
da govorimo na način na koji bi
možda htjeli. Cilj je u tome da
pokušate svoju energiju usmjeriti na to kako da sugovorniku na
što ljepši način pokušate objasniti sugovorniku zašto mislite da
nije u pravu. Nije cilj posvađati
se i izbaciti sugovornika iz tak-
ta. Treba mu lijepo objasniti što
nije uredu i onda da zajednički
da nešto naučite. Treba naučiti
i slušati druge ljude uz to što
treba znati i pričati. To je onda
vrhunski debatant. Debata zna,
također, stvoriti izrazito tvrdoglave ljude koji onda izrazito tvrde da je samo njihovo
mišljenje ispravno.” •
Mini intervju s razrednikom: Antun Vujević
Razrednik 4.G Antun Vujević
Z
ašto ste upisali fiziku?
Fiziku sam razumio i najmanje sam ju
morao učiti. Imao sam profesora koji je volio svoj predmet i
preko njega sam ga zavolio i ja.
Ima i jedna dogodovština. Bio
sam 5. ili 6. razred i profesor
je dao neki problemski zadatak
koji je trebalo riješiti. Ja sam ga
uspio riješiti i kada su čuli, došle
su mi neke cure iz 7. ili 8. razreda zahvaliti mi i javiti mi se.
Koji su vam bili omiljeni
bendovi?
Indexi, Bijelo Dugme... Volio sam glazbu i želio sam naučiti svirati gitaru, ali su mi
roditelji bili protiv. Uvjet je bio,
ako završim s odličnim, moći
ću kupiti sebi gitaru sa svojim
novcima.
Jeste li zadovoljni svojim
pozivom?
Jesam! Puno toga lijepoga
je ostalo i uvijek je lijepo kada
sretneš svoje bivše učenike.
Drago mi je kad nekome mogu
pomoći.
Da li je i filozofija vaša sklonost?
Pa u jednu ruku i je. Većina
znanstvenika bavila se i filozofijom i umjetnošću. •
85
STYLING U DESETOJ
Raznolikost u odijevanju
Što najviše vole odjenuti
Učenici otkrivaju da im nije važno gdje i što kupuju,
nego kako se u odabranoj odjeći osjećaju
M
atea Rogić 4.B
Raspoložena i zvrckasta Matea nam
govori kako ponekad fura
sportski styling, ponekad šik.
Odjeću kupuje najčešće u Zari
i H&M-u, te sportsku odjeću u
Nikeu i Adidasu. Nije joj bitno
gdje kupuje, već što kupuje. Otkrila nam je kako se ne voli isticati i biti nečija kopija i izgledati kao većina cura, nego uvijek
pokušava nešto drugo kombinirati. Nema određeni styling,
onako kako se osjeća, tako se i
obuče. Matea kaže kako joj je
ormar šaren, ali boje koje nosi
ovise o godišnjem dobu. Najdraži
modni detalj joj je nakit i uvijek
ga nosi.
Tekst: Ivana Bekavac, 1.A
Sofija Dolores Duma, Mia
Dadić, Matea Medić, Lea Rabuzin 3.A
Svaka fura svoj stil, ali im je
jedno zajedničko, prate trendove. Cure svoje modne krpice
često kupuju u Zari, Stradivariusu, H&M-u. Od modnih
detalja nose šalove, naušnice i
narukvice. Curama je najdraža,
kako su se jednoglasno složile,
roza boja, ali vole nositi i bež,
crnu, sivu, smeđu...
Kristian Čaćić 4.B
Kristian kupuje robu u Kanadi u svjetski poznatim modnim
kućama, kao Diesel, Armani,
Guess, Hugo Boss. Skromno
nam govori kako se ne želi isticat svojom odjećom, ali mu je
stalo do izgleda. Najviše nosi
Katarina Pavić 3.E
Katarina robu kupuje u XYZ- robu zemljanih tonova. Za školu
u, Zari, Sportini, a ako joj se se sprema dvadesetak minuta, i
nešto svidi, ne bira koji je dućan uvijek nam je tip-top!
ili marka - bitno joj je da joj doMarin Jagodić 4.B
bro stoji i da joj se sviđa. Na sebi
Marin nema određene duvoli imati plavu boju, zbog boje
kose i očiju, rozu, crvenu i crnu ćane gdje kupuje robu, već kujer je, kako kaže, crna boja dobro puje ono što mu se sviđa, fura
suzi. Od modnih detalja voli sa- totalno svoj style. Ne želi se isticati oblačenjem, ali mu je stalo
tove i narukvice.
do izgleda. Za školu se sprema
desetak minuta, a voli nositi i
svjetlije boje.
86
Kristian Čaćić 4.B
Katarina Pavić, 3.E
Matea Rogić, 4.B
Zvonimir Begić 3.A
Dobro raspoložen Zvonko
otkrio nam kako voli ležeran
sportski stil te kako se oblači
u skladu s trendovima. Govori
nam kako mu je najdraža nebesko plava boja i kako preferira
zemljane tonove. Po hodnicima
škole hoda kao da je na modnoj
pisti. Nije mu bitno gdje kupuje,
već što kupuje, a cijena mu nije
bitna.
Moda u 3.A
Marin Maleš, 4.H
Majica – siva; Pomfri – žut; Sat
- nema za sat; Dijeta - on nema
dijete; Klošar – da; Šal- dječji
(sweet years). •
87
ZABAVA
Priredila Lucija Janječić, 1.A
Razgovaraju naočale:“Koju dioptriju imaš?”
“Minus pet.”
“Minus pet?! Onda ti je
sigurno jako hladno za oči.”
Na satu matematike učiteljica pita: “Sir za tri
kune, rajčica za jednu, pecivo za dvije. Što smo
dobili?”
Perica odgovori: “Jedan mali sendvič.”
Pita profesorica Pericu kakav je glagol “kihnuti”? Perica odgovori: “Prijelazan.”
Geografska križaljka
1
2
3
4
5
6
7
8
1. Najveća država Pirenejskog poluotoka.
2. Koliko jezika se govori u Španjolskoj?
3. Glavni grad Španjolske.
4. Poznati klub iz Madrida.
5. Malena kraljevina između Fransuske i Španjolske.
6. Država u Južnoj Americi koja ima sličan naziv kao zemaljska linija.
7. Glavni grad Brazila.
8. Glavni grad Portugala.
88

Brosura - JU MSŠ Doboj Istok

SRCEM U POHODE - Osnovna škola Slavka Kolara Hercegovac

Ađul - Umihana Čuvidina

2. a - Škola Žiger

Dramski odgoj, br. 18 - HRVATSKI CENTAR ZA DRAMSKI ODGOJ

17. broj Dramskog odgoja - HRVATSKI CENTAR ZA DRAMSKI

Izvori 2013. - OŠ IGK

Da sam ja netko“ – istraživanje o stavovima djece i mladih u Hrvatskoj

DARUJMO ŽIVOT PRVA ŠKOLA U HRVATSKOJ U KOJOJ JE

Školski list Osnovne škole ,,Vrhbosna”, broj 12

Trajno poboljšavanje rada odgojno-obrazovnih