6.12.2013. VI. Profesionalno sagorjevanje medicinskih djelatnika i sudskih vještaka izloženih opscenim scenama zločina 1p VI. Profesionalno Sagorjevanje Medicinski Djelatnika i Sudskih Vještaka Izloženih Opscenim Scenama Zločina 6.1 Psihološki moderatori profesionalnog stresa i Sindrom sekundarnog traumatičnog stresa i “Burnout-a“ 6.2 Obrambeni mehanizmi i prijedlozi duhovno/duševne asistencije i jačanja stabilnosti forenzičkog equipa 6.3 Autonomija istraživača i mogućnosti priziva/objekcije savjesti 1 6.12.2013. • Organizacija rada, uvjeti rada, svakodnevni zadaci, izvanredni događaji, kao i obveze, ovlasti i etički kodeks, posao policijskih službenika čini specifičnim i zahtjevnim te je često povezan s mogućim rizicima po tjelesno i psihičko zdravlje policijskih službenika. • Forenzički se posao percipira kao visoko stresan te se nameće potreba pronalaženja pouzdanih i valjanih instrumenata pomoću kojih je moguće utvrditi karakteristične i za profesiju specifične izvore stresa na radu. • Također, forenzički/policijski se posao često odvija u situacijama gdje je potrebno brzo reagirati i donositi odluke,a u ne malom broju slučajeva takve se odluke tiču života i smrti. • Nemogućnost učinkovitog i kontroliranog reagiranja te zadržavanja emocionalne ravnoteže kao manifestacije stresa, kod forenzičkih službenika mogu dovesti do neprikladnog reagiranja, pa i nekontrolirane uporabe sile. • Rizik počinjenja greški neprilagođenog reagiranja, osim posljedica po same službenike, značajno može utjecati na kvalitetu njihova posla, javnu sigurnost ali i opću sliku koju forenzičari imaju u javnosti. Smatra da se izvori stresa kod sudksih/forenzičkih/policijskih službenika mogu svrstati u pet općih kategorija: 1) problemi u osobnom životu pojedinca, 2) pritisci povezani s radom, 3) stav javnosti prema njihovom radu, 4) funkcioniranje kaznenopravnog sustava 5) organizacija rada forenzičara. Teret odgovornosti nažalost kriminalistički službenik nosi sam jer Zakon o policiji ne nameće imperativom odredbu obvezne psihološke pomoći svojim službenicima koji su bili svjedocima traumatičnih događaja, već im ostavlja na volju, ne uzimajući u obzir primitivnu sredinu koja će odlazak po „stručnu pomoć“ smatrati slabošću i invalidnošću. 2 6.12.2013. Organizacija rada, uvjeti rada, svakodnevni zadaci, izvanredni događaji, kao i obveze, ovlasti i etički kodeks, posao forenzičkih službenika čini specifičnim i zahtjevnim te je često povezan s mogućim rizicima po tjelesno i psihičko zdravlje službenika. Smatra da se njihovi izvori profesionalnog stresa mogu svrstati u kategorije: a) problemi u osobnom životu pojedinca: zanemarivanje osobnog života radi posla, nesređena privatna situacija, obiteljski problemi, bračni problemi, problematična djeca, prezaduženost, i sl. b) psihološka/tjelesna/emocionalna iscrpljenost: npr. kronični umor, imunološka disfunkcija, nedostatak sna ili slabi san, glavobolje, općenito loše osjećaje… c) pritisci povezani s radom,: preopterećenost radnim zadatcima, puno posla, a malo vremena za obaviti, gubljenje koncentracije uslijed prekovremenog rada i sl., predugo radno vrijeme, nedostatak priznanja od kolega i nadređenih, nedovoljni resursi, strah od opuštanja, pritisak, loša radna atmosfera, zavist kolega, svađe na radnom mjestu, stalne kritike/manjak slobodnog vremena… d) stav javnosti prema njihovom radu: uvijek su pod povećalom i izloženi su kritikama, omalovažavanje njihovog radnog mjesta i onog što oni rade… e) funkcioniranje kaznenopravnog sustava: predugo trajanje kaznenih procesa, loše funkcioniranje, maksimalan trud policije i drugih službenika da zaštiti svjedoke i žrtve, međusobne suradnje svih institucija i kaznenopravnog sustava često je spor proces i zahtjeva puno rada, truda i posla… f) organizacija rada forenzičara: radno vrijeme često nije fiksno nego ovisi o eksternim uvjetima, forenzičari su izloženi teškim poslovima, dugotrajnim i jako preciznim, ništa se ne prepušta slučaju, nego se oni moraju maksimalno posvetiti poslu da bi otkrili dokaze, te ih povezali sa počiniteljem; iako postoje vrhunske tehnologije – još uvijek je čovjek taj koji mora prepoznati sve moguće dokaze, prikupiti ih, dokumentirati, očuvati tragove, upravo to su najveći izazovi i problemi forenzičara da to naprave što preciznije jer ako se to ne napravi kako treba, daljnji postupak je osuđen na teško rješavanje. Psihološki moderatori profesionalnog stresa i Sindrom sekundarnog traumatičnog stresa i “Burnout-a“ • Sindrom sagorijevanja na poslu odnosi se na dugotrajnu izloženost stresu prouzrokovanim prirodom posla koji obavljamo (liječnik, socijalni radnik, psiholog, sudac, policajac i sl.). • Burnout ima slične simptome kao i stres, no dodatno uključuje i emocionalnu iscrpljenost i negativan stav prema radu i životu. • Burnout izaziva tjelesne (debljanje ili mršavljenje, probavne tegove, nesanicu, pad imuniteta, dovodi do alkoholizma…) i emocionalne (depresija, gubitak samopoštovanja i samopouzdanja i sl.) poremećaje. Često uzrokuje i promjene u ponašanju osobe, poput gubitka koncentracije, eksplozivnosti, negativnog stava, zaboravljivosti, rizičnog ponašanja, razmišljanja o smrti I sl. • Najskloniji su mu ljudi velikih potencijala i velikih očekivanja (ambicija), a najrizičnije skupine su u profesijama povezane sa pomagačkim zanimanjima i koji si sami postavljaju nerealne ciljeve. Simptomi profesionalnog sagorijevanja najčešće se ispituju u zanimanjima čija je domena bavljenja mentalno i tjelesno zdravlje (medicinske sestre, liječnici, obrazovanje, upravljanje ljudskim resursima, vojska i policija). 3 6.12.2013. Među uzrocima burn-out su: • organizacija zadataka – zatrpanost poslom, premalo vremena za odmor, predugo radno vrijeme i rad u smjenama, rutinski, mehanički zadaci koji iziskuju vrlo malo kreativnosti i daju malo mogućnosti za kontrolu vlastitog rada, stil menadžmenta • – nedostatak sudjelovanja u donošenju odluka, slaba komunikacija unutar tvrtke, međuljudski odnosi • – nedostatak bliskosti među radnicima, uzajamne pomoći i podrške, nesigurnost radnog mjesta • – stalan strah od otpuštanja, nemogućnost napredovanja u osobnom, stručnom ili karijernom smislu, česte promjene u organizaciji posla, radna okolina • – uredi u kojima se ljudi ne osjećaju ugodno, bilo zbog njihovog izgleda, veličine, pretrpanosti, buke, zagađenja ili ergonomskih problema… • Najrazvijeniji je petofaktorski model ličnosti po kojemu se odrasla ličnost može opisati u terminima: – neuroticizma (podložnost psihološkoj iscrpljenosti, nemogućnost kontroliranja nagona, – potreba, sklonost nerealističnim idejama i nemogućnost nošenja sa stresom), – ekstraverzije (dispozicija prema pozitivnim emocijama, socijabilnosti i visokoj aktivnosti), – otvorenost (sklonost različitosti, intelektualna znatiželja estetska osjetljivost), – ugodnost (sklonost interpersonalnom povjerenju i obzirnost prema drugima), – savjesnost (upornost, organiziranost). CIKLUS SAGORJEVANJA • - Kompulzivna potreba za dokazivanjem - Pretjerana ambicioznost je obično početak svega: Želja za dokazivanjem pretvori se u čvrstu odlučnost i kompulzivnost. • - Naporniji rad - Kako bi zadovoljili vlastita visoka očekivanja, uzimaju više posla i jače se fokusiraju na njega. Postoji opsesija rješavanju svega bez pomoći, što zauzvrat hrani njihovu potrebu za osjećajem „nezamjenjivosti.“ • - Zanemarivanje vlastitih potreba - U rasporedu nemaju ništa drugo osim posla, stvari poput spavanja, hranjenja, druženja s prijateljima i rodbinom počinju gledati kao nešto precijenjeno ili manje važno od samog rada. • - Izbjegavanje suočavanja - Svjesni su da nešto nije u redu, ali ne mogu vidjeti izvor svojih problema. Bavljenje uzrokom moglo bi započeti krizu i stoga se vidi kao prijetnja. Obično se prvi fizički problemi pojavljuju u ovoj fazi. • - Promjena vrijednosnog sustava - Izolacija, izbjegavanje suočavanja i zanemarivanje osnovnih fizičkih potreba mijenjaju percepciju. Jedini način evaluacije vlastite vrijednosti postaje profesionalni uspjeh. Pojavljuje se i povećanje emocionalne otupljenosti. • - Poricanje problema - Razvijaju netoleranciju, percipiraju kolege kao lijene. Socijalni kontakti postaju gotovo nepodnošljivi. Cinizam i agresija postaju očitiji. Vide svoje probleme kao uzrokovane jedino pritiskom rokova i količine rada koji moraju obaviti • - Povlačenje / izolacija - Redukcija socijalnih kontakata na minimum, odnosno potpuna izolacija. Mnogi traže utjehu u opijatima. • - Očite promjene u ponašanju - Jednom živahne osobe postaju zaplašene, stidljiva i apatične. • - Depersonalizacija - Gube kontakt sa sobom. Ne vide ni sebe ni druge kao vrijedne i više ne percipiraju vlastite potrebe. • - Unutrašnja praznina - Unutrašnja praznina se neumorno širi. Kako bi se nadjačao ovaj osjećaj, očajnički traže aktivnost. Pojavljuju se pretjerane reakcije kao npr. preuveličana seksualnost, pretjerano jedenje i sl. Vrijeme za opuštanje je "mrtvo" vrijeme. • - Depresija - Veseli ljudi postaju indiferentni, beznadni, iscrpljeni i vjeruju da za njih nema ništa u budućnosti. Život jednostavno gubi smisao. • - Burnout sindrom - Gotovo sve žrtve burnouta razmišljaju o samoubojstvu kako bi pobjegli iz svoje situacije, no srećom, malo ih zapravo obistini svoje misli. Na kraju, prođu kroz potpuni mentalni i fizički kolaps. U ovoj fazi im je potrebna hitna medicinska pomoć. 4 6.12.2013. • Stres je stanje ili osjećaj u kojem se nalazi određena osoba kada smatra da zahtjevi u njenom životu premašuju osobna i društvena sredstva koja ta osoba ima na raspolaganju ili kada se osoba nalazi u opasnoj ugrožavajućoj situaciji (pa se u tom slučaju čovjekovo tijelo se priprema za sukob ili bijeg). • Fizički znakovi stresa: glavobolja; ubrzan rad srca; ukočeni vrat i ramena; ubrzano disanje; bolovi u leđima; znojenje, znojni dlanovi; bolovi u želucu, mučnina. • Psihički znakovi stresa: laka iritacija i netolerancija i zbog nebitnih, malih razloga; frustracija, gubljenje živaca i vikanje na druge osobe bez nekog osobitog razloga; sumnja u svoje mogućnosti; nervoza i iscrpljenost; teško se koncentrirati i usredotočiti na zadatke; prevelika zabrinutost oko nebitnih stvari; zamišljanje negativnih, zabrinjavajućih ili zastrašujućih scena. • Događaje i situacije koje izazivaju stanje stresa nazivamo stresorima. Može ih se podijeliti na: a) kataklizmičke stresore koji djeluju na cjelokupnu populaciju, npr. rat, nuklearna nesreća, potres i sl., b) osobne stresore, koji su također jakog intenziteta, no pogađaju pojedinca, npr. zbog smrti voljene osobe, saznanja o vlastitoj teškoj bolesti itd c) svakodnevne stresore - dugotrajne repetitivne događaje koji čine dio svakodnevnog života; nisu jakog intenziteta. • Akutni stres - može biti jednokratni događaj do čije pojave dolazi brzo, ali isto tako brzo i nestaje. Utjecaj akutnog stresa može trajati od nekoliko minuta i sati, pa do nekoliko dana ili tjedana. Primjerice, akutni stres može se javiti nakon neposredno izbjegnute opasne situacije, poput prometne nesreće ili sukoba s nekom osobom. • Kronični stres - može biti uzrokovan konstantnim nizom stresnih događaja ili nekom dugotrajnom situacijom. U ovu kategoriju spada stres uzrokovan teškim poslovnim okruženjem, brigom za osobu s nekim kroničnim oboljenjem ili stanjem usamljenosti. • Načini reagiranja na stres a) tolerantnost, tj. procjena da nas stresor neće ugroziti, b) kontroliranje, tj. direktan utjecaj na stresor koji nas ugrožava c) rezignacija, tj. odustajanje od utjecaja na stresor ili primjena nekog drugog obrambenog mehanizma. Stanje stresa na radnom mjestu može se definirati kao niz za pojedinca štetnih fizioloških, psiholoških i bihevioralnih reakcija na situacije u kojima zahtjevi posla nisu u skladu s njegovim sposobnostima, mogućnostima i potrebama. Stres na poslu rezultat je interakcija zaposlenika i karakteristika posla. 5 6.12.2013. • Izvori profesionalnog stresa mogu biti: – Unutrašnji; koji prvenstveno ovise o pojedincu, osobinama ličnosti, prethodnom iskustvu, stilu rada, sustavu vrijednosti, slici koju imaju o sebi. Očituju se kao nerealna očekivanja od posla i od sebe koja nadilaze radni realitet; potreba za stalnom i potpunom kontrolom situacije, pretjerana vezanost za posao i osjećaj pojedinca da snosi svu odgovornost, identifikacija s poslom u tolikoj mjeri da on postaje glavni ili jedini sadržaj i smisao života, jedino područje potvrđivanja, ne prepuštanje (ne delegiranje) dijelova poslova drugima; pretjerana upornost, rigidnost i tvrdoglavost u postizanju cilja po bilo koju cijenu. – Vanjski; oni koji su povezani s radnim uvjetima, organizacijom rada i koji izviru iz odnosa s drugim ljudima. • Stres na poslu stvara pretpostavke za moždani i srčani udar, uništava mentalno zdravlje i skraćuje život. Još prije deset godina Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je proglasila stres na radnom mjestu svjetskom epidemijom, a otada se stres na poslu još više povećao zbog produbljene globalne krize i nezaposlenosti. • Europski parlament usvojio je rezoluciju u kojoj ističe potrebu usklađenosti između karakteristika posla i sposobnosti i potreba zaposlenika, kao i potrebu prevencije nesklada između zahtjeva posla i mogućnosti zaposlenika (Resolution A4-0050/99). Obrambeni mehanizmi i prijedlozi duhovno/duševne asistencije i jačanja stabilnosti forenzičkog equipa Postoje tri oblika mehanizama reakcije na stres: kratkoročna, tzv. "bori se ili bježi" (od engl. fightor-flight) reakcija, dugoročna reakcija zvana opći adaptacijski sindrom, te način na koji razmišljamo i interpretiramo situacije u kojima se nalazimo. Kratkoročna, "fight-or-flight" reakcija javlja se kad smo suočeni s nekom neposrednom prijetnjom ili stresnom situacijom. Organizam u tim trenucima odgovara na prijetnju izlučivanjem kemikalija i hormona koji tijelo stavljaju u stanje uzbune i spremno za akciju. Spomenuti hormoni, primjerice, omogućuju da brže trčimo ili da pružimo snažniji otpor. Povećavaju brzinu rada srca, pojačavaju znojenje, preusmjeravaju krv s površine kože i tako smanjuju gubitak krvi u slučaju ozljede. Dugotrajna reakcija ili opći adaptacijski sindrom za razliku od kratkoročne reakcije, javlja se kao odgovor na dugotrajno izlaganje uzrocima stresa. Istraživanja su pokazala da, suočeni sa stresom, ljudi reagiraju u tri faze: alarmna faza, prilikom koje se javlja reakcija na izvor stresa - faza otpora, prilikom koje se otpor prema izvoru stresa povećava što se više tijelo nosi sa stresom i adaptira na njega - faza iscrpljenja, nastupa nakon što se iscrpi otpor i počne znatno slabiti. Način na koji razmišljamo i percipiramo svijet oko sebe: koliko će se netko osjećati stresno uvelike ovisi o njihovom vlastitom mišljenju o tome koliko štete im može učiniti pojedina situacija, te koliko su oni sami sposobni odgovoriti zahtjevima situacije. 6 6.12.2013. Od obrambenih mehanizama razlikujemo ( po Vaillantu): • • • • • najprimitivnije (psihotične obrane - halucinatorna projekcija, psihotično poricanje, iskrivljavanje). narcističke obrane (nijekanje, primitivna idealizacija, projekcija, projektivna identifikacija, cijepanje, izvrtanje), nezrele obrane (hipohondrija, identifikacija, introjekcija, projekcija, pasivno agresivno ponašanje, blok), zrele ili zdrave obrane (anticipacija, sublimacija, humor, altruizam, supresija), neurotske (disocijacija, izolacija, potiskivanje, premještanje, pomak, kontrola, intelektualizacija, racionalizacija, izolacija, reaktivna formacija, seksualizacija, eksternalizacija). Glavni obrambeni mehanizmi ličnosti su: • potiskivanje, • agresija, • izbjegavanje, odricanje, • pomicanje, • kompenzacija, • sublimacija, • negiranje, • regresija, • projekcija, • somatizacija, • racionalizacija, • fiksacija, • identifikacija. • Kako je burnout psihički, ali i fizički poremećaj, važno je na vrijeme prepoznati njegovo nastajanje prije nego zaprijeti zdravlju i svakodnevnim društvenim ulogama koje se ne tiču posla. • Nitko ne bi trebao birati između posla i života – naposljetku, ne živimo da bismo radili, nego baš obrnuto. • • • • • • • • • • • • Obrambeni mehanizmi Team building Meditacije Vjerski smisao Rekreacija Hobby Sport Promjena – Povlačenje – Prihvaćanje Tehnika inokulacije stresom ili „cijepljenje protiv stresa“ Autogeni trening Profesionalna pomoć Sustavno planiranje i provođenje organizacijskih mjera za sprečavanje psihičkog zlostavljanja i smanjivanje radnog stresa. • Razmislite o tome koliko posao koji radite utječe na vaš cjelokupan život, ne dopustite da vam najbolje godine života prolaze u konstantnoj utrci za nečime... 7 6.12.2013. Autonomija istraživača i mogućnosti priziva/objekcije savjesti • Savjest predstavlja neku višu instanciju u nama koja nas usmjerava, kori i sudi. U tom je smislu religiozni ljudi smatraju glasom Božjim u čovjeku, tj. nekom vrstom "otiska" Božjeg duha u našem duhu koji nam uz posredovanje naše razumske moći, propisuje što je dozvoljeno, a što zabranjeno. • Drugi pokušavaju savjest shvatiti kao glas društva. Savjest može u pozitivnom i u negativnom smislu biti pod utjecajem društva. Ali to ne znači da je ona kao takva društvenog podrijetla. Ona se društvu može suprotstaviti i odbaciti njegova shvaćanja i zahtjeve? • Neki opet smatraju da je savjest "glas" naše ljudske prirode koja želi biti samosvojna i autentična. To je dobrim dijelom točno, ali nedostatno za objašnjenje obveze savjesti. Nije naime jasno kako ja mogu sebe tako kategorički vezati i zašto se ne mogu, ako sam se sam vezao, sam i osloboditi od obveze koju sam si nametnuo. Očito je da je savjest povezana s nekim autoritetom. • Savjest nas obvezuje prije, za vrijeme i poslije svakog moralno značajnog čina. Prije čina ona zahtijeva da ispitamo i istražimo konkretnu situaciju kako bismo uklonili svaku sumnju te da izaberemo i učinimo ono što smo spoznali kao ispravno. Za vrijeme i poslije čina ona odobrava i hvali naše ponašanje ako je dobro, a optužuje nas i osuđuje ako je zlo. Za učinjeno dobro nagrađuje nas mirom i srećom, a za zlo uzvraća osjećajem krivnje i grižnje (grižnja savjesti). • Kao svjesno biće čovjek ima sposobnost samoopažanja. To znači da može kontrolirati i izražavati svoje vlastite postupke. Preispitivanje svojih postupaka često se naziva "glas savjesti", a to znači da mi svojim umom objašnjavamo, opravdavamo i analiziramo svoje praktično djelovanje. Vrste savjesti: • - Ispravna savjest - Preduvjet za dobar život je dobro poznavanje i ispravno tumačenje osnovnih moralnih načela. U većini životnih situacija savjest zna što je ispravno i kako treba djelovati. Sudovi savjesti moraju biti ispravni i istiniti, prema kreposti »razboritosti«. • - Neispravna savjest - Ako savjest pogrešno primjenjuje kriterije i norme po kojima sudi, ona je neispravna ili pogrešna. Pri tome razlikujemo dva krajnja slučaja: 1. Površna savjest (moralni laksizam) - Ima, nažalost, ljudi koji se mnogo ne brinu o tome je li im savjest u skladu s moralnim normama i kriterijima. 2. Preosjetljiva savjest (skrupulozna savjest) - Oni s pretjerano osjetljivom savješću nikad nisu sigurni u ispravnost svojih prosudaba, neprestano se boje da su pogriješili. To ih sputava i onesposobljuje za normalan moralni život i djelovanje. To su slučajevi tzv. skrupulozne savjesti koja je zapravo jedna vrsta prisilne neuroze straha i prisile. 8 6.12.2013. Priziv savjesti • Svakom je čovjeku poznata obveza savjesti koja dolazi do izražaja u izjavama kao što su: to mi moja savjest ne dopušta, ja to moram učiniti po savjesti, savjest me progoni što sam tako postupio i sl. • Nerijetko se etički dobro mora natjecati s dobrima druge vrste: ekonomskim, političkim, socijalnim ili kulturnim. U konkurenciji dobara, odlučujuće značenje ima svojstvo koje nazivamo savješću. • Prema tomu, odlučujuću ulogu u odlučivanju o moralnoj ili ćudorednoj kakvoći čovjekova djelovanja, zadnju instanciju ne cine etičke norme, nego savjest. A, odgovorno izgrađivanje savjesti jest deontološki bezuvjetno obvezujuća norma svake odgovorne etike. • Liječnik često ostaje zbunjen između pripadnosti: bolesniku, kome pruža svoje usluge I s kojim je povezan ugovorom moralnog značenja te s druge strane, pripadnosti organiziranom društvu, koje dodjeljuje odgovornosti, određuje novčanu naknadu I smatra liječnika svojim predstavnikom. U takvoj situaciji nastaju cesto konflikti. Posebno je to slučaj ondje gdje dolazi do ideologiziranja medicine I zakona. • “Pri teoretskom određenju priziva savjesti to je prigovor na vlastitu savjest kad se ona ne slaže s odredbama neke države, ustanove ili organizacije”. “Priziv bi savjesti trebao biti osobno opravdanje, liječniku u nepostupanju, nesudjelovanju, neprihvaćanju mogućih profesionalnih zahvata, poslova ili načina djelovanja…No, liječnik treba pružati redovitu zdravstvenu uslugu, kad god je to potrebno, a za prizivom savjesti posezati samo izuzetno”. “Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke”. • • Bibliografija • Mc. Lay, W. D. S. (Ed.), «Occupational health of police officers», u: Clinical Forensic Medicine, Cambridge University Press, Cambridge 20093. • Zbryrad, T., «Stress and professional burn-out in selected groups of workers», u: Informatologia 42 (2009.) 3, 186-191. • Uvod u opću psihologiju, fra Ilija Živković, Zagreb 2008. • Furst, M. (1994). Psihologija. Zagreb: Školska knjiga. • Šverko, B. (1995). Psihologija (Udžbenik za gimnaziju). Zagreb: Školska knjiga. • Fulgosi, A. (1990). Psihologije ličnosti – Teorije i istraživanja. Zagreb: Školska knjiga. • Krech, D., Crutchfield, R. S. (1980). Elementi psihologije. Beograd: Naučna knjiga. • Spencer, R.A. (2000). Temelji psihologije. Jastrebarsko: Naklada slap. • Klain, E. (1999). Psihološka medicina. Zagreb: Golden Marketing 9
© Copyright 2024 Paperzz
