Spomenica Ibrahima Karabegovića

SPOMENICA
IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
ZBORNIK RADOVA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 1
4/7/13 7:46 PM
POSEBNA IZDANJA
Knjiga 10
Izdavač:
Institut za istoriju, Sarajevo
Za izdavača:
Dr. Husnija Kamberović
Glavni i odgovorni urednik:
Dr. Husnija Kamberović
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
94(497.6)(082)
929 Karabegović I.(082)
SPOMENICA Ibrahima Karabegovića : zbornik
radova / [glavni i odgovorni urednik Husnija
Kamberović] ; [prijevodi rezimea na engleski jezik
Nermina Filipović]. - Sarajevo : Institut za
istoriju, 2013. - 356 str. : ilustr. ; 24 cm. (Posebna izdanja / Institut za istoriju, Sarajevo
; knj. 10)
Bibliografija i bilješke uz tekst. – Summary.
ISBN 978-9958-649-14-1
COBISS.BH-ID 20424198
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 2
4/7/13 7:46 PM
SPOMENICA
IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
ZBORNIK RADOVA
INSTITUT ZA ISTORIJU U SARAJEVU
Sarajevo, 2013.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 3
4/7/13 7:46 PM
Prof. dr. Ibrahim Karabegović
(1931-2011)
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 4
4/7/13 7:46 PM
SADRŽAJ
•
Prof. dr. Ibrahim Karabegović (1931-2011)
– kratka biografija (Husnija Kamberović)................................. 7
•
Bibliografija radova prof. dr. Ibrahima
Karabegovića (Amila Kasumović).............................................. 13
• Salmedin Mesihović, Antičko naselje uz Zimošnicu
u Moštrima kod VisokoG.............................................................. 23
• Esad Kurtović, “AD USUM BONI PASCULATORIS ET BONI VIRI”
(Uzgoj konja u dubrovačkom zaleđu kroz prizmu ugovora o uzgoju)............. 35
• Behija Zlatar, Prilog biografiji bosanskog
i skadarskoG SANDŽAKBEGA FIRUZ-BEGA............................. 69
• Enes Pelidija, RUDO I NJEGOVA OKOLINA
U VRIJEME OSMANSKE VLASTI ................................................... 79
• Galib Šljivo, PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU
U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine............................................... 115
• Robert J. Donia, Rural Rebellion and Imperial
States in Eastern Herzegovina
in the Nineteenth Century............................................... 143
• Mira Kolar- Dimitrijević, Prilog poznavanju ŽIVOTA
Koste Hörmanna, upravnika, muzealca,
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 5
5
4/7/13 7:46 PM

Sadržaj
folkloriste i publiciste u Sarajevu od 1880. do 1913.
godine . ......................................................................................... 157
• Horst Haselsteiner, Wien - Ferment slavischer
Kulturen.................................................................................... 179
• Dževad Juzbašić, NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU
BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA
BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA....................................... 191
• Seka Brkljača, TRGOVINA U GRADOVIMA BOSNE
I HERCEGOVINE NA KLACKALICI TRADICIJE
I MODERNIZACIJE OD 1918. DO 1941. GODINE............................ 225
• Sonja Dujmović, O elementima političke retorike
u Težačkom pokretu- prilog istoriji Saveza
zemljoradnika u Bosni i Hercegovini............................. 249
• Tomislav Išek, NAPRETKOVA “HRVATSKA GLAZBA”
I “NAPRETKOVA FILHARMONIJA”– ZNAČAJNI SUDIONICI
MEĐURATNE GLAZBENE SCENE U SARAJEVU
I BOSNI I HERCEGOVINI . .................................................................. 285
• Husnija Kamberović, O SMRTNIM PRESUDAMA
U BANJOJ LUCI 1945. - 1946. GODINE . ............................................. 303
• Vera Katz, UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA
DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG
DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA .............. 313
• Ladislav Hladký, TRADICIJE ČEŠKE POVIJESNE
BALKANISTIKE U BRNU .................................................................... 343
6
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 6
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Prof. dr. Ibrahim Karabegović
(1931–2011) – kratka biografija
U
Sarajevu je 28. augusta 2011. godine umro Ibrahim Karabegović, dugogodišnji direktor Instituta za istoriju i redovni profesor Filozofskog
fakulteta u Sarajevu. Rođen 5. juna 1931. u Modriči, Ibrahim Karabegović djetinjstvo je provodio poput ostale živahne djece u pitomoj Posavini, igrajući fudbal i pohađajući osnovnu školu u rodnom gradu. Izbijanjem
Drugoga svjetskog rata započeo je gimnazijsko školovanje, privatno polagao
prva dva razreda u Banjoj Luci, a potom nastavio školovanje u Derventi, te u
Doboju gdje je 1951. maturirao. Odmah je upisao studij historije u Sarajevu,
a nakon diplomiranja vratio se u Modriču i do 1963. radio kao nastavnik u
osnovnoj školi, a potom i kao profesor u Gimnaziji. Od 1963. vezan je za Sarajevo i Institut. Nakon što je magistrirao u Beogradu, izvjesno vrijeme kao
stipendista proveo je na specijalizaciji u Bonu i Amsterdamu, a zatim doktorirao u Sarajevu 1976. godine.
Vezu sa Institutom nije prekidao ni nakon što je 1994, zbog opće destrukcije i devastacije Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu,
prešao na fakultet i u zvanju redovnog profesora držao nastavu iz nacionalne
historije 20. stoljeća. Svi koji su u tom razdoblju slušali predavanja kod profesora Karabegovića saglasni su u ocjeni da je bio “zanimljiv predavač, vrstan
pedagog i ugodan sugovornik u diskusijama vođenim o vrlo zanimljivim, ali
često politiziranim temama” kako je to zapisala jedna mlada historičarka i
bivša studentica profesora Karabegovića. Uistinu, radilo se o dobrom profesoru, poštovanom od studenata i svih kolega. Čini mi se da je profesor Karabegović bio jedan od rijetkih historičara koga smo svi cijenili zbog njegove
ljudskosti: on je svima pristupao sa nekom ljudskom toplinom, pa i kada ste s
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 7
7
4/7/13 7:46 PM
Husnija Kamberović

njim diskutirali o najtežim i najosjetljivijim povijesnim temama, do izražaja
je dolazila njegova prirodna jednostavnost koja mu je omogućavala da i najsloženije povijesne fenomene svede na svima razumljive forme. Teze koje je u
nauci zastupao izgledaju tako jednostavne i razumljive. Profesor Karabegović
je najbolji primjer da razumljivo mogu pisati samo oni koji dobro razumiju
ono o čemu pišu.
Profesora Karabegovića najviše pamtimo po onome što je učinio kao direktor Instituta za istoriju. On je direktor bio u dva navrata: prvi put od 1978.
do 1987, te ponovo od 1998. do 2002. godine. Uz dr. Envera Redžića, koji je
krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina usmjerio razvoj Instituta, rekao
bih da je profesor Karabegović najviše doprinio njegovom razvoju u najrespektabilniju naučnu instituciju iz oblasti historijske nauke u Bosni i Hercegovini.
Zato nimalo ne čudi što su ljudi u Institutu i u vrijeme kada je Karabegović
2002. otišao u penziju, svaki njegov dolazak u Institut karakterizirali riječima
da je dolazio direktor. On je, jednostavno, bio “direktor.” U današnjem društvenom kontekstu, kada ta riječ ne znači puno, u vremenu užasne devalvacije
svega i svačega, odnos prema Karabegoviću kao direktoru i u vrijeme kada on
to nije više bio, a takav odnos prema njemu smo gotovo svi njegovali u Institutu, pokazuje njegovu ljudsku veličinu, ali i poštovanje koje smo svi iskazivali
prema njemu. On je to zasluživao svojim odnosom prema nama. Sjećam se
našeg putovanja u Zagreb, u zimu 2001. godine: Duboki snijeg prikovao Sarajevo, a nas dvojica vozom koji se jedva probijao iz grada krećemo u Zagreb
na odbranu moju doktorske disertacije. Za mene je prisustvo moga direktora
bilo veliko ohrabrenje, a boravak u Zagrebu i poštovanje koje su svi iskazivali
prema Karabegoviću, te njegovo izuzetno dostojanstveno i, rekao bih, gospodsko držanje, činilo me je izuzetno ponosnim.
Osim kao direktor Instituta, profesor Karabegović je razvoju naše historiografije doprinio svojim organizacionim aktivnostima u Društvu istoričara
Bosne i Hercegovine, čiji je predsjednik bio jedno vrijeme, a značajna je i
njegova uloga koju je imao kao predsjednik Zajednice institucija za noviju i
najnoviju istoriju Jugoslavije.
Od organizacionih doprinosa razvoju naše historiografije valja spomenuti
i njegov angažman oko Društvenog cilja DC XIII/2, koji je pokrenut upravo
u vrijeme kada je Karabegović bio direktor Instituta. Bio je to najvažniji pro-
8
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 8
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Prof. dr. Ibrahim Karabegović (1931–2011) – kratka biografija
jekt koji je uopće pokrenut u našoj historiografiji, a mnogi i dan danas svoje
radove objavljuju na temelju istraživanja provođenih u okviru tog projekta.
Profesor Karabegović je, također, dao značajan doprinos nastanku knjige
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, koja
je objavljena u opkoljenom Sarajevu 1995. godine. On je vodio čitav posao.
Sjećam se dobro toga vremena: svi su kriteriji bili poremećeni, teško je bilo
uspostaviti poštovanje i čuvati dostojanstvo nauke, ali je profesor Karabegović
kao šef Redakcije jednostavno nametnuo kriterij i – svi smo ga uvažavali i poštovali. Kada sam kasnije o tome razmišljao shvatio sam da je jedino on tada
mogao voditi tu Redakciju i “miriti” nas tada mlade i nadobudne sa onima
koji su imali puno više iskustva, znanje i mudrosti od nas.
U svom naučnom radu profesor Karabegović je njegovao umjerenost, ali
i izuzetnu temeljitost. Napisao je dvije značajne knjige, priredio tri izuzetno
važne zbirke arhivskoga gradiva, sudjelovao u izradi nekoliko hronologija, napisao blizu pedeset naučnih članaka, rasprava i priloga, niz osvrta i prikaza, a
njegovi istupi na konferencijama, posebno onim organiziranim u austrijskom
gradu Linzu, primjer su naučne korektnosti i poštenja.
Za ocjenu rezultata naučnog rada profesora Karabegovića treba svakako
imati u vidu vrijeme u kojemu se on naučno razvijao: karijeru je počeo sredinom 1960-ih godina, kada se historiografija, ne samo u Bosni i Hercegovini
nego i šire, najviše bavila historijom radničkoga pokreta. To su teme kojima
se i on najviše bavio, ali je zanimljivo da se profesor Karabegović, za razliku
od drugih, u svojim istraživanjima fokusirao više na reformističku nego na
revolucionarnu struju u radničkom pokretu. Možemo slobodno danas reći da
je profesor Karabegović bio najbolji poznavatelj reformističkog radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini u razdoblju između dva svjetska rata.
O tome se prvi put oglasio već 1966, objavivši rad o listu “Glas slobode”
od 1909. do 1929. kao izvoru za proučavanje historije radničkog pokreta u
Bosni i Hercegovini. Slijedio je niz članaka o revolucionarnoj štampi u BiH,
rascjepima u bosanskohercegovačkom radničkom pokretu, saradnji bosanskohercegovačkih i srbijanskih reformista, oblicima podrške radničkog pokreta
u BiH revolucijama u Rusiji i Mađarskoj poslije Prvog svjetskog rata. Bio je
to logičan hod ka pojavi prve knjige, koju je profesor Karabegović objavio
1973. pod naslovom Radnički pokret u Bosni i Hercegovini između revolucionarne i reformističke orijentacije od 1909. do 1929. godine. Riječ je, zapravo, o zbirci
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 9
9
4/7/13 7:46 PM
Husnija Kamberović
njegovih članaka u kojima istražuje nastanak, razvitak, osnove na kojima je
počivao, organizacione forme, ideološke dosljednosti i nedosljednosti, te utjecaj u radničkoj klasi i društvu reformističkog radničkog pokreta u Bosni i
Hercegovini.
Nekoliko godina nakon toga uslijedila je monografija pod naslovom Reformistički pravac u radničkom pokretu Bosne i Hercegovine 1919-1941. godine
(Sarajevo: Svjetlost, 1979). Time je profesor Karabegović zaokružio istraživanja o reformističkom radničkom pokretu u Bosni i Hercegovini između
dva svjetska rata. Mada iz današnje perspektive može izgledati da je riječ o
neinteresantnoj temi, rekao bih da je riječ o jako važnom aspektu bosanskohercegovačke historije. A koliko je profesor Karabegović ovom knjigom doprinio raščišćavanju ovog pitanja najbolje pokazuje činjenica da nakon toga
nije napravljen nijedan novi iskorak u istraživanju fenomena reformističkog
radničkog pokreta, a profesor Karabegović se situirao na poziciju nespornog
autoriteta za ovu tematiku.
Šta je, zapravo, profesor Karabegović učinio u ovoj knjizi? On je uočio
postojanje pukotine u bosanskohercegovačkom radničkom pokretu i shvatio
je da se korijeni reformizma i reformističkih tendencija moraju tražiti ne samo
u postojećim društveno-ekonomskim i političkim prilikama u Bosni i Hercegovini, nego i u utjecajima općeg procesa diferencijacije u međunarodnim
okvirima. To ga je u daljoj analizi dovelo do saznanja da je reformistički pokret u bosanskohercegovačkom radničkom pokretu sastavni dio šire pojave u
međunarodnim okvirima. Karabegović je dalje pratio proces transformacije
socijaldemokracije prije Prvog svjetskog rata u izrazito reformističku frakciju
poslije Prvog svjetskog rata, te dalje grananje unutar reformističkog pokreta,
tragajući za bosanskohercegovačkim specifičnostima. Istodobno je ukazivao
na socijalne osnove reformizma, te odnose reformista prema parlamentarizmu, nacionalnom pitanju i revolucionarnom radničkom pokretu.
Poslije ove dvije velike i zapažene monografije, Karabegović se fokusirao
na objavljivanje arhivske građe o djelatnosti pojedinih radničkih aktivista (o
Ivanu Krndelju i Mitru Trifunoviću), a u suradnji sa Božom Madžarom i
Iljasom Hadžibegović pripremio je i građu o kongresima Glavnog radničkog
saveza za Bosnu i Hercegovinu od 1905. do 1919. godine. Tada su nastali i
njegovi zapaženi, veći ili manji radovi o Filipu Filipoviću, Đuri Đakoviću,
kao i važni enciklopedijski prilozi o Vladimiru Gaćinoviću i Trifku Grabežu,
10
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 10
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Prof. dr. Ibrahim Karabegović (1931–2011) – kratka biografija
te njegov doprinos u nastajanju Istorije Saveza komunista Bosne i Hercegovine,
gdje je faktički sumirao svoja istraživanja o radničkom pokretu neposredno
nakon Prvoga svjetskog rata.
Profesor Karabegović je dao zapažen doprinos izučavanju lokalne historije. U tom smislu su posebno vrijedni njegovi radovi o razvoju Doboja i Modriče u razdoblju između dva svjetska rata.
U 1990-im kod profesora Karabegovića se već osjetio određeni umor bavljenja naukom. Ipak, njegovi radovi o Jevrejima Bijeljine do 1941, te onaj o
slici koju su o Sarajevu stvarali strani putopisci od polovine šesnaestog do
kraja sedamnaestog stoljeća, ostat će da svjedoče o naučnom poštenju velikog
čovjeka – Ibrahima Karabegovića. Dvadesetsedmojulska nagrada te nagrada
za naučni doprinos “Veselin Masleša” samo su dio pokazatelja vrijednosti koje
je u sebi imao profesor Karabegović.
Sa namjerom da se očuva sjećanje na jednog časnog historičara, Institut
za istoriju u Sarajevu je odlučio objaviti ovaj zbornik radova u spomen na profesora Karabegovića. Našem pozivu su se odazvali Karabegovićevi prijatelji,
s kojima je dugo drugovao u nauci, ali i njegovi studenti i mlađi saradnici.
Svi su oni dali svoje priloge, koji se tematski ne vežu samo za teme koje je
istraživao profesor Karabegović, nego su odraz vlastitih naučnih interesa i
preokupacija. Objavljujemo i njegovu bibliografiju, ali izražavamo nadu da
će neki rukopisi koje je ostavio iza sebe u doglednoj budućnosti biti također
dostupni naučnoj javnosti.
Husnija Kamberović
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 11
11
4/7/13 7:46 PM
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 12
4/7/13 7:46 PM
Amila Kasumović
Bibliografija radova
prof. dr. Ibrahima Karabegovića
I Knjige
(monografije i knjige građe)
1. Radnički pokret u Bosni i Hercegovini između revolucionarne i reformističke orijentacije 1909-1929. godine, IGRO “Svjetlost”, Sarajevo, 1973,
str. 215.
2. Reformistički pravac u radničkom pokretu Bosne i Hercegovine 19191941, IGRO “Svjetlost”, Sarajevo, 1979, str. 308.
3. Ivan Krndelj. Građa za monografiju, Institut za istoriju Sarajevo i Rad
Beograd, Beograd, 1977, str. 383. (Koautori: Hadžirović, Ahmed i Ramljak, Anto)
4. Mitar Trifunović. Građa za monografiju, Institut za istoriju Sarajevo i
IGTRO “Univerzal”, Tuzla, 1983, str. 384. (Koautori: Hadžirović, Ahmed
i Stanić, Ilija)
5. Kongresi Glavnog radničkog saveza za Bosnu i Hercegovinu (19051919), Građa, Vijeće saveza sindikata Bosne i Hercegovine – Fond za
izučavanje istorije sindikalnog pokreta “Mićo Sokolović”, Sarajevo, 1985,
str. 392. (Koautori: Madžar, Božo i Hadžibegović, Iljas)
II Članci, rasprave i prilozi
1. Glas slobode od 1909-1929. godine i njegov značaj za proučavanje istorije
radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini, Prilozi, Sarajevo, II, 2, 1966, str.
27-74.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 13
13
4/7/13 7:46 PM
Amila Kasumović
2. Oblici podrške radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini revolucijama u
Rusiji i Mađarskoj do konca 1920. godine, Prilozi, Sarajevo, III, 3, 1967,
str. 75-86.
3. Revolucionarna štampa u Bosni i Hercegovini od aprila 1919. do šestojanuarske diktature 1929. godine, Novinarstvo, Časopis Jugoslovenskog
instituta za novinarstvo, Beograd, 3-4, 1968, str. 145-156.
4. O radničkom pokretu u Bosni i Hercegovini od polovine 1917. godine do
formiranja Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), Glasnik
arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, VIIIIX, 1968/69, str. 205-233.
5. Rascjep u bosanskohercegovačkom radničkom pokretu 1919-1921 i posljedice rascjepa, Naučni skup Radnička klasa i KPJ u borbi za socijalizam
u Bosni i Hercegovini – Povodom 50-godišnjice Saveza komunista Jugoslavije, 6. i 7. novembra 1969, ANUBiH, Posebna izdanja, Knjiga XIII,
Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 3, Sarajevo, 1970, str. 97-142.
6. Saradnja bosanskohercegovačkih i srbijanskih reformista 1919. i 1920.
godine, Materijali sa simpozijuma o radničkom pokretu i KPJ u Srbiji
1919-1941. održanog u Beogradu 24-25. novembra 1969, Tokovi revolucije, Zbornik istorijskih radova Instituta za istoriju radničkog pokreta
Srbije, Muzeja radničkog pokreta i narodne revolucije Vojvodine i Zavoda
za istoriju Kosova, Beograd, VI, 1971, str. 235-246.
7. Uloga Glasa slobode u širenju socijalističkih ideja u Bosni i Hercegovini
od 1909. do 1919. godine. (Prilog izučavanju socijalističke misli u Bosni
i Hercegovini od 1909. do 1919. godine), Prilozi, Sarajevo, VII, 7, 1971,
str.183-197. (Koautor: Hadžibegović, Iljas), Rad objavljen i u: Počeci
socijalističke štampe na Balkanu, Međunarodni naučni skup posvećen
stogodišnjici izlaska “Radenika”, Jugoslovenski institut za novinarstvo i
Institut za istoriju radničkog pokreta Srbije, Beograd, 1974, str. 315-332.
(Koautor: Hadžibegović, Iljas)
8. Vukovarski kongres i pitanje daljnje izgradnje Partije u BiH, Drugi kongres KPJ, Materijali sa simpozija održanog 22. i 23. VI 1970. Povodom
50-godišnjice Drugog (Vukovarskog) kongresa KPJ 1920, Slavonski
Brod, 1972, str. 195-203.
14
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 14
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Bibliografija radova prof. dr. Ibrahima Karabegovića
9. Saradnja Socijalističke radn(ičk)e grupe “Ujedinjenje” i Oblasnog odbora
Socijalističke partije Jugoslavije za BiH (1925-1929), Prilozi, Sarajevo,
IX/I, 9/1, 1973, str. 243-269.
10. Konstituisanje reformističkog radničkog pokreta u Jugoslaviji koncem
1921. i početkom 1922. g., Prilozi, Sarajevo, X/II, 10/2, 1974, str. 267-317.
11. Odjek ustanka austrijskih radnika u socijalističkoj i komunističkoj štampi Jugoslavije, Prilozi, Sarajevo, X/II, 10/2, 1974, str. 347-353 (Koautor:
Hadžirović, Ahmed), Rad objavljen na njemačkom jeziku pod naslovom
“Das Echo des Aufstandes der oesterreichischen Arbeiter in der sozialistischen und kommunistischen Press in Jugoslawien’’, In: Internationale Tagund der Historiker der Arbeiterbewegung (X Linzer konferenz
1974), Linz 10-14. September 1974, geschichte der Arbeiterbewegung
ITH – Tagungsberichte 9, Europaverlag, Wien, 1976, s. 378-384. (Koautor: Hadžirović, Ahmed)
12. Povodom jedne ocjene, Okrugli sto o Mladoj Bosni, Pregled, Sarajevo,
LXIV, 7-8, 1974, str. 749-751.
13. Idejno-marksistička zasnovanost i vrijednost udžbenika za društvene nauke u osnovnim i srednjim školama, Putevi i dostignuća u obrazovanju i
vaspitanju, Republički prosvjetno-pedagoški zavod SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, XI, 4, 1975, str. 386-394.
14. O osnovnim pretpostavkama razvitka radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata s posebnim osvrtom na reformistički
pravac, Prilozi, Sarajevo, XI-XII, 11-12, 1975-1976, str. 113-132.
15. “Glas slobode” – prvo radničko glasilo u Bosni i Hercegovini, Sedamdeset
godina sindikalnog pokreta u Bosni i Hercegovini 1905-1975, Sarajevo,
1977, str. 182-219.
16. Istorijsko iskustvo (SKJ) u periodu od 1919. do 1941. godine, Priručnik
ideološko-političkog obrazovanja, Studijski centar Gradske konferencije
SKBiH Sarajevo, Posebno izdanje, Sarajevo, 1977, str. 241-256.
17. Aktivnost žena Modriče i okoline u NOP-u, Žene BiH u NOB-i 19411945. godine-sjećanja učesnika, Svjetlost, Sarajevo, 1977, str. 658-660.
(Koautor: Muhidin Spužić).
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 15
15
4/7/13 7:46 PM
Amila Kasumović
18. Podrška organizacije KPJ u Bosni i Hercegovini Titovoj antifrakcijskoj
liniji, Zbornik radova naučnog skupa Osma konferencija zagrebačkih komunista i razvoj KPJ-SKJ kao moderne partije radničke klase, Zagreb,
1978, str. 67-77.
19. Reformistički pravac u radničkom pokretu Bosne i Hercegovine, Jugoslovenski istorijski časopis, Beograd, 1-4, 1978, str. 425-431.
20. Vliv Rijnove revoluce na obnovu delnickeho hnuti v Bosne a Hercegovine
(1917-1918), Slezsky sbornik, Slezsky ustav ČSAV, Brno, č. 3, rornik 76,
1978, str. 189-200.
21. Djelatnost Đure Đakovića u radničkom pokretu u Bosni i Hercegovini
od 1905. do 1921. godine, Prilozi, Sarajevo, XV, 16, 1979, str. 11-20.
22. Doprinos bosanskohercegovačkog radničkog pokreta stvaranju jedinstvene partije jugoslovenskog proletarijata, Glasnik arhiva i Društva arhivskih
radnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, XVIII-XIX, 1978/79, str. 105115.
23. Revolucionarna djelatnost Mitra Trifunovića Uče od 1919. do 1941. godine, Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji, Knjiga prva, Revolucionarni
radnički pokret u Tuzli do 1941, Tuzla, 1979, str. 274-304.
24. Odnos KPJ i socijalista u Bosni i Hercegovini u godinama pred Drugi
svjetski rat, Zbornik radova sa Naučnog savjetovanja održanog u Mostaru
5. i 6. oktobra 1978. godine, Sarajevo, 1980, str. 183-185.
25. Povodom šezdesetogodišnjice Vukovarskog kongresa (Komunističke partije Jugoslavije), Pregled, Sarajevo, LXX, 6, 1980, str. 765-771.
26. Bauernunruhen und Arbeiterbewegung in Bosnien und der Herzegowina und anderen jugoslawischen Landern unter der osterreichisch-ungarischen Verwaltung am Ende des 1. Weltkriege, Internationale Tagung
der Historiker der Arbeiterbewegung (15. Linzer Konferenz 1979), Linz,
11. bis 15. September 1979, Geschichte der Arbeiterbewegung ITH –
Tagungsberichte 14, Europaverlag Wien, 1981, str. 259-270. (Koautor:
Šehić, Nusret)
27. Grundlegende Charakteristiken der Gewerscheftsbewegung in Jugoslawien zwieschen Weltkriegen (1918–1941), Internationale Tagung der
16
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 16
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Bibliografija radova prof. dr. Ibrahima Karabegovića
Historiker der Arbeiterbewegung 16. Linzer Konferenz 1980, Linz, 9. bis
13. September 1980, Geschichte der Arbeiterbewegung ITH – Tagungsberichte 15, Europaverlag Wien, 1982, str. 249-257.
28. Kratak osvrt na rezultate poslijeratne istoriografije o međuratnom periodu istorije naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine (1945-1982), Sarajevo, 11. i 12. II 1982,
ANUBiH, Posebna izdanja, Knjiga LXV, Odjeljenje društvenih nauka,
Knjiga 12, Sarajevo, 1983, str. 79-84.
29. Saradnja Filipa Filipovića sa radničkim pokretom u Bosni i Hercegovini
od kraja 1917. do početka 1919. godine, Filip Filipović – revolucionarna
misao i delo, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1983, str. 203-209.
30. Širenje socijalističkih ideja i marksizam, Marks, radnički pokret B(osne) i
H(ercegovine) i program SKJ, Zbornik radova sa Naučnog skupa održanog 16. III 1983. godine u Sarajevu, Sarajevo, 1983, str. 29-31.
31. Djelatnost Đure Đakovića u socijalističkom i komunističkom pokretu u
Bosni i Hercegovini od 1905. do 1921. godine, Đuro Đaković – život i
djelo, Materijal sa znanstvenog skupa održanog 24. i 25. travnja 1979. u
Slavonskom Brodu, Slavonski Brod, 1984, str. 25-36.
32. Istorija Saveza komunista Jugoslavije, Rad, Beograd, 1985. (Saradnik na
tekstu poglavlja pod naslovom “Stvaranje i uspon KPJ (1919-1921)”, str.
55-81.
33. Gaćinović Vladimir, ideolog revolucionarne jugoslovenske omladinske
organizacije “Mlada Bosna”, Enciklopedija Jugoslavije, 4, E–Hrv, Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb, 1986, str. 298.
34. Glas saveza radnika i seljaka, Organ Pokrajinskog komiteta Komunističke
partije za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 1940-1941, Enciklopedija Jugoslavije, 4, E–Hrv, Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”,
Zagreb, 1986, str. 401.
35. Grabež Trifko, istaknuti član revolucionarne jugoslovenske omladinske
organizacije “Mlada Bosna”, Enciklopedija Jugoslavije, 4, E–Hrv, Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb, 1986, str. 464.
36. Dobojski kraj u svjetlu revolucionarnih zbivanja između dva rata (1918SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 17
17
4/7/13 7:46 PM
Amila Kasumović
1941), Zbornik sjećanja “Od ustanka do pobjede”, Doboj, 1986, knjiga I,
str. 15-31.
37. Modriča u periodu između dva svjetska rata (1918-1941), Modriča sa
okolinom u prošlosti, Modriča, 1986, str. 139.
38. Die Jugoslawischen Sozialdemokraten und die Stockholmer Konferenz,
Europaverlag, Wien, 1988. (Koautor: Šarac, Nedim)
39. Radnički pokret (1918-1941) u radovima akademika Envera Redžića,
Zbornik radova povodom 75. godišnjice života akademika Envera Redžića, ANUBiH, Posebna izdanja, Knjiga XCII, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 25, Sarajevo, 1990, str. 43-48.
40. Formiranje i legalno djelovanje KPJ u Bosni i Hercegovini (1919-1921),
Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, Knjiga I, Institut za istoriju u Sarajevu i NIŠRO Svjetlost-Sarajevo, Sarajevo, 1990, str. 89-117.
41. Jugoslovenski socijalisti o državnom uređenju i položaju B(osne) i
H(ercegovine), Okrugli sto: Problemi državnopravnog položaja i uređenja Bosne i Hercegovine 1875-1945, ANUBiH, Posebna izdanja, XXXV,
Odjeljenje društvenih nauka, Sarajevo, 1994, str. 22.
42. Radničko socijalno osiguranje u Bosni i Hercegovini 1919-1941, Prilozi,
Sarajevo, XXV, 27, (1991), 1994, str. 79-103.
43. Osnovni podaci o Jevrejima Bijeljine od doseljenja do 1941. godine, Zbornik radova Sefard ¨92, Sarajevo, 11. 09. - 14. 09. 1992, Sarajevo, 1995, str.
81-91.
44. Kratak osvrt na popis stanovništva Bosanske posavine od 1879. do 1991.
godine, Bosanska posavina-dio cjelovite Bosne i Hercegovine, Zbornik
radova sa okruglog stola održanog 24. 11. 1994. godine u Sarajevu, Sarajevo, 1997, str. 163-172.
45. Neki značajni momenti o Bosanskoj posavini u vrijeme austro-ugarske
uprave (1878-1918), Bosanska posavina-dio cjelovite Bosne i Hercegovine, Zbornik radova sa okruglog stola održanog 24. 11. 1994. godine u
Sarajevu, Sarajevo, 1997, str. 85-91.
46. Sarajevo u očima stranih putopisaca od polovine šesnaestog do kraja sedamnaestog stoljeća, Prilozi historiji Sarajeva, Radovi sa Znanstvenog
18
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 18
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Bibliografija radova prof. dr. Ibrahima Karabegovića
simpozija Pola milenija Sarajeva (održanog od 19. do 21. marta 1993.
godine), Sarajevo, 1997, str. 231-238.
47. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca – historijska realnost, Historijska traganja, 3, Sarajevo, 2009, str. 11-15.
III Rad na hronologijama
1. Hronologija radničkog pokreta Bosne i Hercegovine do 1941. godine,
Svjetlost, Institut za istoriju radničkog pokreta, Sarajevo, 1971, str. 612.
Priredila: Bajić, Nevenka; Saradnici: Begić, Dana, Hadžibegović, Iljas,
Hadžirović, Ahmed, Isović, Kasim, Išek, Tomislav, Juzbašić, Dževad, Lay,
Ernest, Karabegović, Ibrahim, Nedimović, Uroš, Trninić, Mirjana i Škarica, Dubravka)
2. Hronologija najvažnijih događaja iz istorije radničkog pokreta Bosne i
Hercegovine 1878-1941, Hronologija radničkog pokreta i SKJ 19191979, Tom I, 1919-1941, Beograd, 1980, (od str. 9) (Bajić, Nevenka, Hadžirović, Ahmed i Karabegović, Ibrahim).
IV Diskusije na naučnim skupovima
1. Diskusija na Naučnom simpozijumu povodom 50-godišnjice Drugog
kongresa KPJ, Drugi kongres KPJ, Materijali sa simpozija održanog 2223. VI 1970. godine povodom 50-godišnjice Drugog Vukovarskog kongresa KPJ 1920, Slavonski Brod, 1972, str. 457-459. i 474-476.
2. Diskusija o knjizi dr. Rasima Hurema: Kriza narodnooslobodilačkog
pokreta u Bosni i Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. godine,
Svjetlost, Sarajevo, 1972, Prilozi, Sarajevo, XI-XII, 11-12, 1975-1976, str.
387-388.
3. Diskusija na Naučnom skupu povodom 50-godišnjice Osme mjesne konferencije KPJ Zagreb, Osma konferencija zagrebačkih komunista i razvoj
KPJ-SKJ kao moderne partije radničke klase (Zbornik radova Naučnog
skupa), Zagreb, 1978, str. 445.
4. Diskusija na Naučnom skupu u Banjoj Luci 18-20. XI 1976, Banja Luka
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 19
19
4/7/13 7:46 PM
Amila Kasumović
u novijoj istoriji(1878-1945), Zbornik radova s Naučnog skupa održanog
u Banjoj Luci 18-20. novembra 1976, Banja Luka, 1978, str. 742-743.
5. Diskusija na Naučnom skupu u Skender-Vakufu 20-22. februara 1982.
godine, Oblasna konferencija KPJ za Bosansku krajinu, Zbornik radova
s Naučnog skupa Oblasna konferencija KPJ za Bosansku Krajinu 21-23.
februar 1942. godine u Skender-Vakufu, održanog 20-22. februara 1982.
godine u Skender-Vakufu, Banja Luka, 1982, str. 582-583.
6. Diskusija na Savjetovanju o istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945-1982,
Sarajevo, 11. i 12. II 1982, Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945-1982, Sarajevo, 11. i 12. II 1982, ANUBiH, Posebna izdanja,
Knjiga LXV, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 12, Sarajevo, 1983, str.
167.
7. Diskusija na savjetovanju o temi Aktuelna pitanja istorijske nauke u Bosni i Hercegovini, održanom u organizaciji Sekcije za nauku Republičke
konferencije SSEN Bosne i Hercegovine u Sarajevu aprila 1983. godine,
Opredjeljenja, Sarajevo, XV, 12, 1984, str. 62-65.
8. Jugoslovenski socijalisti o državnom uređenju i položaju BiH, Okrugli
sto: Problemi državnopravnog položaja i uređenja Bosne i Hercegovine
1878-1945, Sarajevo, 17. novembar 1993, Sarajevo, 1994, str. 22.
V Osvrti, prikazi i kritike
1. Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, godina XV (1964),
Sarajevo, 1966, str. 343, Prilozi, Sarajevo, III, 3, 1967, str. 290-293.
2. Kotorski naučni skup “Oktobarska revolucija i narodi Jugoslavije”, Pregled, Sarajevo, LVII, 11-12, 1967, str. 577-586, (Koautor: Hadžirović,
Ahmed).
3. Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, godina XVI (1965),
Sarajevo, 1967, str. 314, Prilozi, Sarajevo, IV, 4, 1968, str. 715-717.
4. Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, godina XVII (19661967), Sarajevo, 1969, str. 483, Prilozi, Sarajevo, V, 5, 1969, str. 353-354.
5. Naučni skup: Radnički pokret i KPJ u Srbiji 1919-1941, Prilozi, Sarajevo,
V, 5, 1969, str. 394-397.
20
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 20
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Bibliografija radova prof. dr. Ibrahima Karabegovića
6. Prilozi za istoriju socijalizma, br. 6, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1969, str. 593, Prilozi, Sarajevo, VI, 6, 1970, str. 278-280.
7. Drugi (Vukovarski) kongres KPJ 1920. Simpozijum održan u Vukovaru
22. i 23. juna 1970, Prilozi, Sarajevo, VI, 6, 1970, str. 295-298.
8. Počeci socijalističke štampe na Balkanu. Osvrt na Međunarodni naučni
skup, održan 20. i 21. XII 1971. u Beogradu, Prilozi, Sarajevo, VII, 7,
1971, str. 299-303.
9. Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, godina XVIII
(1968/69), Sarajevo, str. 325, Prilozi, Sarajevo, VII, 7, 1971, str. 279-281.
10. Politika velikih sila na Balkanu uoči i na početku Drugog svjetskog rata,
Međunarodna konferencija, Sofija 21-26. april 1971, Prilozi, Sarajevo,
VII, 7, 1971, str. 305-309. (Koautor: Hadžirović, Ahmed).
11. Deveta internacionalna konferencija istoričara radničkog pokreta u Lincu
od 11. do 15. septembra 1973, Prilozi, Sarajevo, IX/I, 9/1, 1973, str. 469474.
12. Dr. Nedim Šarac, Uspostavljanje šestojanuarskog režima 1929. godine sa
posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str.
314, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Sarajevo, XXIXXVII, 1976, str. 322-325.
13. Samija Sarić, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu 1919-1921. Sumarno-analitički inventar za seriju opštih spisa, Sarajevo, 1991, str. 478,
Glasnik Arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, XXXI, 1991, str. 223-224.
14. Nusret Šehić, Bosna i Hercegovina 1918-1925. Privredni i politički razvoj, Sarajevo, 1991, Prilozi, Sarajevo, XXV, 27 (1991),1994, str. 225-227.
15. “Historija Bosne (i Hercegovine)” koja to zaista nije, Prilozi, Sarajevo, 30,
2001, str. 330.
16. Dr. Nusret Šehić, Dnevni zapisi o životu u Sarajevu pod četničkom opsadom tokom 1992. i 1993. godine, Rabic, Sarajevo, 2003, Ljiljan, br. 586,
Sarajevo, 2004.
17. Doprinos dr. Vere Kržišnik-Bukić istraživanju Cazinske bune 1950. godine, Prilozi, br. 36, Sarajevo, 2006, 203-208.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 21
21
4/7/13 7:46 PM
Amila Kasumović
VI Godišnji i periodični izvještaji
o radu Instituta za istoriju
1. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1981. godini, Prilozi,
Sarajevo, XVIII, 19, 1982, str. 365-375.
2. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1982. godini, Prilozi,
Sarajevo, XIX, 20, 1984, str. 233-242.
3. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1983. godini, Prilozi,
Sarajevo, XX, 21, 1985, str. 325-330.
4. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1984. godini, Prilozi,
Sarajevo, XX, 21, 1985, str. 331-337.
5. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1985. godini, Prilozi,
Sarajevo, XXI, 22, 1986, str. 357-362.
6. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1986. godini, Prilozi,
Sarajevo, XXII, 23, 1987, str. 287-293.
7. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1987. godini, Prilozi,
Sarajevo, XXII, 23, 1987, str. 293-298.
8. 30 godina rada i postojanja Instituta za istoriju u Sarajevu, Prilozi, Sarajevo, XXIII, 24, 1988, str. 5-31. (Koautor: Borovčanin, Drago).
9. Institut za istoriju-Sarajevo u ratu i neposredno nakon njegovog završetka. Kratak pregled djelatnosti, Prilozi, Sarajevo, XXVI, 28, 1999, str. 7-15.
VII In memoriam
1. Dr. Rasim Hurem (1927-2008), Prilozi, br. 37, Sarajevo, 2008, 313-316.
***
Ibrahim Karabegović, Kratak osvrt na višegodišnje druženje i naučnu saradnju sa rahmetli Iljasom Hadžibegovićem, Radovi (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), knjiga XVI/2, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo,
2012. 87-90.
22
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 22
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Antičko naselje uz Zimošnicu
u Moštrima kod Visokog
Salmedin Mesihović
Filozofski fakultet, Sarajevo, BiH
Apstrakt: Sjeverno od današnjeg Visokog pruža se veliko područje u dijelu meandra koje pravi rijeka Bosna, pod imenom Moštre. Danas se na njemu nalaze
dva naselja: Gornje i Donje Moštre. Riječ je sigurno o naseljenom prostoru sa
najdužom kontinuiranom naseobinskom kulturom u Evropi. Najraniji arheološki nalazi potiču iz vremena neolita, ukazujući na impozantni naseobinski
kompleks uvezan sa relativno istraženim neolitiskim nasljeđem u susjednom selu
Okolište. U ovom radu se pažnja koncentrira na naseobinsko nasljeđe iz klasičnog historijskog doba, koje je do danas bilo slabije prezentirano. Najvjerojatnije
iz završnih faza ovog doba, potiče i sam naziv mjesta, koji se onda u korumpiranoj formi prenio u medievalno doba.
Ključne rječi: Moštre, Svibe, rimsko doba, provincija Dalmacija.
V
isočko polje spada u red zona sa bogatom arheološkom i kulturnohistorijskom zaostavštinom, od koje je dobar dio još uvijek nepoznat.
Posebno je u tom pogledu interesantno područje Moštra, nekoliko kilometara sjeverozapadno od samoga Visokog u samom “srcu” visočkog polja.
Prostor Moštra je direktno naslonjen na rijeku Bosnu sa njene lijeve strane, sa
vrlo plodnom ravnicom. Moštre su i mjesto spajanja i odvajanja raznih puteva
iz okolice. Kada se danas govori o Moštrima, onda je riječ o dva naselja koja,
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 23
23
4/7/13 7:46 PM
Salmedin Mesihović
po pravoj liniji dijeli potok Zimašnica. Južno od Zimašnice na meandru koji
pravi rijeka Bosna nalaze se Gornje Moštre, a sjeverno od potoka su situirane
Donje Moštre. Nadmorska visina čitavog prostora kreće se od 401 do 415
metara. Niža nadmorska visina se uglavnom nalazi uz samu rijeku Bosnu, a
viša kako se kreće prema cesti na zapadu. Jedini izuzetak čini jedno manje
uzvišenje na jugozapadu gornjomoštranskog meandra (n.v. 409-412 m).
Ime Moštre izvorno potiče od latinske riječi magister, tri, m, koja je kroz
historiju pojmovno održavala čitav niz različitih sadržina (npr. najviši, učitelj,1
upravitelj, nadzornik, vođa, zapovjednik... itd.). Riječ je nastala kombinacijom magis (više, veće ili velik) + -ter. Srodna riječi magister (moguće i potekla
iz nje) je i latinska riječ magistratus, us, m = državni dužnosnik. Za vrijeme
Rimske Republike (Res publica Romana) naslov magister equitum (zapovjednik konjice) je nosio podređeni zamjenik diktatora (vanredne političko – vojne institucije/magistrature koja je za vrijeme Rane i Srednje Republike bila
ograničena na šest mjeseci). Sa nestankom republikanske institucije diktatora
(za vrijeme augustovskog režima i uvođenja principata), ugasilo se i zvanje
njegovog zamjenika. U doba dominata obnovljeno je zvanje magister equitum,
koje je postalo jedno od vrhovnih vojnih rangova zajedno sa magister peditum
(zapovjednik pješadije), da bi na kraju obje vojne službe bile amalgamirane u
magister militum (zapovjednika vojnika). Za vrijeme dominata je ustanovljena
i državna, civilna služba magister officiorum/ μάγιστρος τῶν ὀφφικίων (načelnik “državnih” službi). Riječ je o jednoj o najviših civilnih administrativnih
(ponekad i vojnih, i to u Istočnom dijelu) službi za vrijeme dominata i ranih
stoljeća Romejskog (Istočnorimskog, Vizantijskog) Carstva, gdje se sačuvala
u grčkoj verziji.
U vulgarnim latinitetima (iz kojih su se razvili romanski jezici, uključujući i one koji su izumrli) latinski magister se razvijao u pravcu, koji bi podsjećao na riječ “meštar” (prilično uobičajenu na istočnojadranskom primorju, ali
prisutnu i u unutrašnjosti). U ovom kontekstu vrijedi uporedba sa starofrancuskim “maistre” ili “mestre.” Ali nisu samo romanski jezici bili bez utjecaja
latinskog “magistar“. Preko vulgarno – latinskih oblika navedene riječi i u
germanskim i slavenskim jezicima (općenito svima onima koji su se susreli
i našli pod utjecajem romaniteta u bilo kojoj formi) su dobili bitno značenje
1
Iz čijeg značenja je potekla i naša riječ magistar.
24
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 24
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Antičko naselje uz Zimošnicu u Moštrima kod Visokog
i poziciju. Pa se tako nailazi na “master” i “mister” na engleskom (i preko
staroengleskog “mægester”) i “meister” na njemačkom. U italijanskom jeziku neki izvedeni oblici od latinskog magister dobijaju zanimljivo značenje, pa
se tako nailazi na “magistero” = vještina, nastavnička služba, učiteljevanje,
“magistrale” = majstorski, vanredno vješt, učiteljski, “maestria” = majstorstvo,
umješnost, vještina, “maestrevole” = majstorski, “maestro” = učitelj, vještak,
umjetnik, majstor i “mastro” = majstor, meštar.
U našem sadašnjem jeziku riječ “meštar” (u množini “meštri”) ima samo
pojmovno određenje majstora, zanatlije nadređenog kalfi i šegrtu. Oblik majstor koji je u unutrašnjosti Zapadnog Balkana prisutniji od oblika meštar potekao je iz istog etimološkog, romanskog vrela. Imajući u vidu fleksibilnost
jezika, jasno je da je pojmovna sadržina termina “meštar”/“meštri” u ranije
doba mogla biti znatno šira. U modernim europskim jezicima vulgarno – latinske izvedenice latinskog magister su vrlo prisutne u značenju gradonačelnika, načelnika ili upravitelja naselja pa se tako nailazi na “bürgermeister” (na
njemačkom), “borgomastro” (na italijanskom), “maire” (na francuskom). Veza
između majstora/meštra i gradonačelnika/meštra je u historijskom kontekstu
objašnjiva. U srednjem vijeku gradske općine su bile stjecišta i zajednice zanatlija i trgovaca, koji su uživali određene povlastice, negdje i autonomiju a
u Italiji i dijelovima Njemačke su se razvili i u nezavisne države. Te gradske
općine su imale svoju lokalnu upravu gdje je riječ cehova/esnafa imala veliku
ulogu, pa je logično došlo do pojmovnog uvezivanja ili bar zbližavanja za sadržine načelnika općine i glavnog majstora.
Razloge da jedno visočko područje nosi naziv Moštre, treba tražiti u
okvirima navedenih primjera. Sudeći po tome, naziv je drevan i gotovo sigurno se može uvezati sa određenom situacijom ili pojavom ili institucijom,
koja je postojala u kasnoj antici ili ranom srednjem vijeku na ovom području.
Sam naziv Moštre odaje da je riječ o drevnom porijeklu, i da je prošao različita
lingvistička formatiranja, ali da je zadržao kontinuitet sa svojim korijenom.
Kontinuitet naseljenosti
Plodno, ravničarsko i pitomo moštransko područje, sa dovoljno vode za
navodnjavanje i dobro osunčano, koje se uz to nalazilo na komunikaciji koja je
povezivala panonski bazen sa jadranskim priobaljem, još je od ranih razdoblja
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 25
25
4/7/13 7:46 PM
Salmedin Mesihović
bilo naseljeno. O tome dovoljno govore nalazi iz neolitika. Na znatan broj tragova koji ukazuju na neolitsku naseobinu nailazi se u Donjim Moštrima. Tako
su konstatirani nalazi keramike, komadi kućnog lijepa, kremeno i drugo kameno oruđe.2 Nešto sjevernije od Donjih Moštra nalazi se i neolitski lokalitet
Okolište, koji je za razliku od donjomoštranskog neolitika, u određenoj mjeri
i istražen. Sudeći po nalazima pronađenim prilikom sondažnih i sustavnih
arheoloških istraživanja, neolitsko Okolište pripada butmirskoj kulturi. Zemljopisno gledano, Okolište ustvari predstavlja sjeverni i to prirodni nastavak
moštranskog područja. Radi toga je logično pretpostaviti da donjomoštransko
neolitsko naselje (koje je neistraženo) i ono neolitsko naselje u Okolištu čine
jedinstvenu naseobinsku aglomeraciju. I na lokalitetu Arnautovići, sa suprotne strane rijeke Bosne (u odnosu na Moštre) i nešto južnije od Gornjih Moštra, su konstatirani nalazi iz neolitika, koje sugeriraju postojanje naselja koje
bi po Arheološkom leksikonu BiH pripadalo “mlađoj fazi kakanjske kulture,
sa nekim elementima butmirske kulture na kraju razvoja” naselja.3 Navedeni
podaci jasno pokazuju snažnu trajniju naseljenost meandara rijeke Bosne u
širem području Moštra za vrijeme neolitika.
Sa metalnim dobom, kada se stanovništvo u načelu povlači na padinske
zone, u širem moštranskom području je registrirana gradina Gradac u Gunjačama (područje Mokronoga). Mokronoška gradina je imala promjer 300 x
100 metara, i spadala bi u red većih “bosanskih” gradinskih naselja.4 Po dosta
oskudnim nalazima, jer gradina još uvijek nije ispitana, njeno postojanje bi
se moglo datirati u željezno doba. Sam Gradac je bio i odlična fortifikacija,
pa je vjerojatno služio i domorodačkim zajednicama kao odbrambeni oslonac
2
Prema Arheološkom leksikonu BiH (natuknica S. Perić) “nalazi keramike nagovještavaju
da je riječ o manjem naselju s kraja kakanjske ili s početka butmirske kulture”, u: Arheološki
leksikon Bosne i Hercegovine, Tom III; Mape 1-4; Sarajevo, 1988, 17.
3
Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988, 14, natuknica A. Benac – P. Anđelić. O Arnautovićima v. Alojz Benac, “Prilozi za proučavanje neolita u dolini rijeke Bosne”, u: Glasnik
Zemaljskog muzeja (GZM), Nova serija (N.S.), Arheologija, XX. 261-275. + Sl. 1, Sarajevo,
1965, 261-275; Pavao Anđelić, “Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima
(Arnautovići) kod Visokog”, u: GZM N.S. Arheologija, XXXIV, 183-247. + Pl. 2, Sarajevo,
1980, 183-247.
4
Ivo Bojanovski, “Razdoblje rimske uprave”, u: Visoko i okolina kroz historiju, I, Visoko,
1984, 61-62.
26
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 26
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Antičko naselje uz Zimošnicu u Moštrima kod Visokog
u njihovim sukobima sa vanjskim elementima. Način života u ovom dobu
sa primarnim osloncem na stočarstvo te relativna nestabilnost uvjetovali su
da naseobine bude smještene na padinskim dijelovima. Ali to ne znači da
je moštranska ravnica zapostavljena, tamo se sigurno nastavio uzgoj žitarica i drugih zemljoradničkih kultura. U protohistorijskom dobu moštransko
područje je pripadalo dezitijatskoj politiji.5 U tim političkim i narodnosnim
okvirima moštransko područje je dočekalo rimske legije 33. god. p. n. e., i
time ušlo u antičko, prvo historijsko razdoblje. Pod rimskom vlašću, uz jedan
kraći intermezzo od proljeća 6. god. n. e. do ljeta 9. god. n. e. (za vrijeme Velikog Ilirskog ustanka), moštransko područje će ostati i u narednim stoljećima.
Posljednje faze antike na ovom području će obilježiti istočnogotska vlast od
kraja V. st. n. e., Justinijanova rekonkvista (u provinciji Dalmaciji uspješno
završena 535/536. god.) i romejska vladavina do samoga početka VII. st. Sa
raspadom romejske efektivne vlasti, izazvane avarsko-slavenskom najezdom i
naseljavanjem započinje, novo srednjovjekovno historijsko razdoblje.
Fontes
Najvažniji antički lokalitet za moštransko područje nalazi se uz potok
Zimašnicu, i to u jednom dužem potezu, poznatom kao Svibe. Ovaj antički
kompleks je situiran između Zimašnice i poteza Oćazi, na terasi diluvijalnog
porijekla sa površinom od oko 7 hektara (promjera 350 x 200 m). Ovaj položaj
na kome se nailazi na antičke nalaze, koji je od susjednih Oćaza i relativno
viši (pa je bio zaštićeniji od poplava), je tipičan za rimska ravničarska naselja.
Nalazi kao što su temelji zgrada, kamen, malter, crijep i opeka, kao i fragmenti
fresko – slika i keramike provincijalne izrade ukazuju na antičku naseobinsku
djelatnost i aglomeraciju.6 Nađeno je i metalnog materijala, između ostalog i
ključ, nož i fragmentirana alatka (koji se čuvaju u Zavičajnom muzeju u Vi5
O Dezitijatima i njihovoj politiji v. Salmedin Mesihović, Dezitijati: kulturna i narodnosnopolitička zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba, (rukopis doktorskog rada), Zagreb,
2007.
6
Ivo Bojanovski, “Rimska cesta dolinom Bosne i njezina topografija”, u: Radovi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura.” Izdanja Muzeja grada Zenice III, Zenica,
1973, 402-404; Ivo Bojanovski, “Razdoblje rimske uprave”, u: Visoko i okolina kroz historiju,
I, Visoko, 1984, 70-71.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 27
27
4/7/13 7:46 PM
Salmedin Mesihović
sokom). Nažalost antičko naselje na Svibama je u potpunosti ostalo neistraženo, radi čega se do sada nije mogla preciznije odrediti ni njegova veličina a
niti njegovo značenje. A i kontinuirana kasnija zemljoradnička i građevinska
djelatnost su doveli do pojačanog devastiranja ostataka antičkog nasljeđa na
površinskim slojevima.7 I pored toga što se i danas mjestimično može naići
na ostatke građevinske djelatnosti i određeni pokretni materijal u vidljivijem
dijelu terena, ipak bi u slučaju sustavnog istraživanja na Svibama bilo potrebno snimiti, analizirati, iskopati i istražiti dublje slojeve (koji nisu bili izloženi
ljudskoj devastaciji). Ipak i pored vrlo slabe neistraženosti i devastiranosti,
nesumnjivo se na prostoru Sviba nalazilo neko značajnije naselje, koje se nalazilo uz tadašnju rimsku komunikaciju, koja se opet nalazila više-manje na
pravcu današnje ceste. Uostalom, najviše se rimskog građevinskog materijala
i nalazilo uz današnju cestu. I narodna tradicija potvrđuje da se tu nalazilo
neko arhaično naselje, pa se tako govorilo da se u dnu Sviba nalazila crkva ili
da se na Svibama prostirao gradić sa crkvom. Sudeći po do sada pronađenom
i pristupačnom materijalu ovo naselje nije mlađe od antičkog naseobinskog
kompleksa u Buzić Mahali.
Antička naseobinska djelatnost je evidentirana i na nešto sjevernijem (uz
rijeku Bosnu) lokalitetu Crkvina, koje se nalazi na širem području Mokronoga, sjeverno od džamije u Buzić Mahali. Za razliku od današnjeg naselja, ono
antičko je funkcioniralo na blagom uzvišenju u samom polju, na mjestu gdje
su 1967. izgrađeni objekti PIK “Sarajevo” (nekadašnja tovilišta 1 i 2) i na sjeverozapadnim oranicama Šipovi i Gromile. Antičke objekte je još 1891. god.
detektirao kao takve Vaclav Radimsky, a istraživanja je vodio i Ivo Bojanovski
od sredine 70-tih godina XX. stoljeća. Na ovom lokalitetu od 1 hektara (promjera 120 x 70 m.) pronađene su substrukcije zgrada i obilje rimskog građevinskog materijala (opeke, crijep, tubulusi, oble opeke od suspenzura, lomljeni
i tesani kamen, ulomci kaneliranog stupa, novci, troska... itd.), te fragmenti
keramike.8 Još u osmanskom periodu sa ovoga lokaliteta je uzeto dosta materijala za gradnju ceste koja prolazi pored samoga naselja. Ovo bi ukazivalo
7
Pošto je riječ o plodnom području, čitava zona je površinski iskrčena i očišćena od građevinskog materijala, kako bi bila podesna za zemljoradničku obradu.
8
I. Bojanovski, “Rimska cesta dolinom Bosne”, 402; I. Bojanovski, “Razdoblje rimske uprave”, 69-70.
28
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 28
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Antičko naselje uz Zimošnicu u Moštrima kod Visokog
na to da su antičke ruševine bile i te kako vidljive u srednjem vijeku. Nažalost
prilikom gradnje objekata PIK “Sarajevo” došlo je do devastiranja većeg dijela
ostataka antičke naseobinske djelatnosti. Spašena su samo dva novčića i to careva Trebonijana Gala (Caius Vibius Trebonianus Gallus vl. 251-253. god. n. e.)
i Galijena (Publius Licinius Egnatius Gallienus vl. samostalno 260-268. god. n.
e.) te jedan dobro očuvani kanelirani kameni stup, koji se nalazi u Zavičajnom
muzeju u Visokom. Ostatci antičkog naselja su ponovo bili oštećeni prilikom
proljetnog oranja 1975. god., kada se na parceli Šipovi (promjera 30 x 15 m)
ponovo naišlo na temeljne zidove. Prilikom svojih istraživanja I. Bojanovski
je konstatirao na ovom mjestu postojanje nekog monumentalnog objekta sa
centralnim grijanjem (hypocaustum), “najvjerojatnije veći gospodarski zaselak
(villa rustica), kao centar prostranog imanja.” Moguće je da se na lokalitetu
Crkvina nalazila i ciglana (na mjestu njive Gromile). Kompletna naseobinska
antička aglomeracija se nalazila uz rimski put, koji je više-manje praćen i današnjim putevima.
Na tragove antičke naseobinske djelatnosti nailazi se i na lokalitetu Arnautovići (srednjovjekovne Mile), u jednom zanimljivom kontekstu. Tragovi rimske građevine su zapaženi u supstrukcijama srednjovjekovne vladarske
(banske i kraljevske bosanske) crkve, a sastoje se od dijelova zida i fragmenata
krovnog crijepa. Ovo jasno ukazuje na antičko srednjovjekovni kontinuitet
u zoni Mila. I na lokalitetu Gradac u Gunjačama (područje Mokronoga) su
evidentirani tragovi naseobinske antičke djelatnosti, naslonjeno na ranije prapovijesno gradinsko naselje. Moguće je da se na ovom istaknutom i dominirajućem platou, u rimsko doba nalazila i neka utvrda za nadzor puta kroz
Radovlje. U kasnoj antici se na mokronoškom Gradcu vjerojatno nalazio i
refugij. Sjeveroistočno od mokronoškog Gradca nalazi se lokalitet Gradina
u Seoči, čije više i južnije uzvišenje nosi naziv Veliki grad. Kratke podatke o
ljudskoj građevinskoj i infrastrukturnoj intervenciji na Velikom gradu dao je
još V. Radimsky 1890. god. koji je “smatrao da se vjerojatno radi o ruševinama manje rimske utvrde.” Kasnije je pregledno istraživanje 1978. god. obavio
i I. Bojanovski, koji je isto konstatirao da je riječ o kastelu sa stražarnicom.
Ovaj mali stražarski kastel, koji je izgleda imao obavezu da štiti i nadgleda
put, bio bi situiran na vrlo preglednom mjestu koje ima vidik na dolinu rijeke
Bosne sve do Moštra, a na zapadu na Gornju Seoču sve do Džindića. Južno
od Velikog grada nalazi se i jedan šumski put u Džindiće i izvorište Kondžila,
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 29
29
4/7/13 7:46 PM
Salmedin Mesihović
odnosno u područje zanimljivo zbog željezne rude. Tuda je i moguće prolazio
i jedan stari put koji je povezivao sarajevsko polje sa travničkim područjem
(preko Radovlja).9
Uz desnu obalu Radovljanske rijeke, lokalitet Omejak kod Maurovića, na
uzvisini, je evidentirana antička naseobinska djelatnost (substrukcije, građevinski materijal, opeke, hipokaust, troska).10 U blizini ovog posljednjeg navedenog nalazišta, na lokalitetu Raskršće (kod Maurovića-Rizvića) uz desnu
obalu Radovljanske rijeke, isto su otkriveni temelji rimske zgrade sa brojnim
ulomcima krovne opeke. Sudeći po nazivu lokalitetu, put je sigurno prolazio
kroz ovo naselje.11 Kotlina Radovlja je imala u ranijim periodima znatno veću
saobraćajnu vrijednost nego danas. Kroz ovu kotlinu je vodio kolski put iz
Moštra (gdje je dolazio iz dva južna pravca i to sarajevskog polja i Lepenice)
prema lašvanskom porječju.
Iz svega što je već, rečeno može se reći da su Moštre bile saobraćajno
čvorište, jer preko Zimče put vodi u porječja Lepenice i Fojničke rijeke, preko
Radovlja u porječje Lašve, a duž rijeke Bosne na jug (prema sarajevskom polju
i dalje primorju) i na sjever (ka zeničkoj kotlini i dalje ka panonskom bazenu).
Potrebno je ukazati i na privredno značenje ovog prostora u antičko doba.
Moštre i njegova neposredna okolica su vrlo plodne zone za zemljoradnju, a
obližnja blaga uzvišenja za stočarstvo. Nesumnjivo su Moštre ostvarivale visoke prinose u poljoprivredi. Uz poljoprivredu, značenje je imala i trgovina najviše radi komunikacione vrijednosti, te rudarstvo. Moštre se nalaze na putu
između bogatih rudonosnih oblasti (npr. zlatonosne u Fojničkom području)
koje su intenzivno iskorištavane još od najranije uspostave rimske vlasti. U
neposrednoj okolici Moštra se izgleda isto bavilo rudarstvom i preradom
željezne rude, kao u Radovlju, uz tok Kondžila, oko Sebinja, i dalje prema
Lugovima kod Busovače. 12 Toponimi kao što su Vignjevi, Kalhana i Šćona
iz Radovlja ukazuju na postojanje rudnika i u donjem dijelu Radovljanske
9
I. Bojanovski, “Razdoblje rimske uprave”, 59-61.
10
11
12
I. Bojanovski, “Razdoblje rimske uprave”, 72-73.
Isto, 72.
Isto, 72-73.
30
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 30
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Antičko naselje uz Zimošnicu u Moštrima kod Visokog
doline. 13 Sve ove okolnosti morale su uvjetovati izvjesno značenje Moštra. A
to se moralo odraziti i na naseobinsku vrijednost, pa i upravni razvitak ovog
prostora u antičko doba. Svi ovi, čak i površni podaci tako ukazuju na razvijenu antičku naseobinsku aglomeraciju u širem moštranskom području koja je
imala višeznačnu vrijednost.
Dva najvažnija do sada poznata srednjovjekovna nalazišta iz neposredne
okolice Moštra su nešto južniji Biskupići (na istoj strani rijeke) i Arnautovići
(Mile). U Biskupićima, preciznije rečeno po Ć. Truhelki (koji ga je prvi i
objavio) “pod selom Muhašinovići u takozvanoj Tuštinoj njivi”, je pronađen i
vrlo vrijedan medievalni epigrafski spomenika sa natpisom na bosanskoj ćirilici. Natpis govori o gradnji crkve, a u tekstu je zabilježeno i ime Kulina i
njegove supruge Vojislave. Kasniji zapisi na kamenoj ploči spominju i bana
Stjepana, nekog župana Krilu, krstjanina Radosava i dr.14 Na istom lokalitetu
je detektirana i srednjovjekovna nekropola, te nađeni i fragmenti obrađenog
kamena (dio stupa i luka). Arnautovići-Mile su bile jedno od središnjih mjesta
srednjovjekovne bosanske države, gdje su se krunisali bosanski kraljevi i gdje
su pokopani neki od vladara (uključujući i Tvrtka I.). Arheološka istraživanja
su otkrili temelje jedne romaničke crkve iz perioda XI. – XII. stoljeća i velike
gotičke crkve izgrađene u dvije faze u XIV. stoljeću.
Moštranska ravnica u sebi sigurno krije i medievalne građevinske ostatke. Potvrdu tome daju i dvije povelje (pisane na bosanskoj ćirilici) izdane u
Moštrima i to:
1. Stjepana II. Kotromanića, bana bosanskog i njegovog brata kneza
Vladislava, iz oko 1323. godine izdate knezu Vukoslavu, sinu kneza
Hrvatina Ključkog. Povelja dodjeljuje Vukoslavu dvije župe (Banice
i Vrbanju) i dva grada (Ključ i Kotor) u posjed. Zapisani i sigurno
prisutni svjedoci prilikom dodjele povelje Vukoslavu su iz reda hijerarhije Crkve bosanske (did Radoslav, gost Radoslav, starci Radomir,
Žunborom i Vlčkom?). A i sama povelja je zapisana u “hiži velikog
13
14
Isto, 73.
Ćiro Truhelka, “Natpis Kulina Bana”, u: GZM, god. X, sv. 3., Sarajevo, 1898, 617-622;
Pavao Anđelić, “Revizija čitanja Kulinove ploče”, u: GZM, N. S. Arheologija XV – XVI, Sarajevo, 1961, 287-308; Pavao Anđelić, “Doba srednjovjekovne bosanske države”, u: Visoko i
okolina kroz historiju, I, Visoko, 1984 270-271.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 31
31
4/7/13 7:46 PM
Salmedin Mesihović
gosta Radoslava.” Ovo bi potvrđivalo da je jedan visoki uglednik Crkve bosanske imao dom u Moštrama, u kome se zapisala i izdala
jedna vladarska povelja Kotromanića.
2. Stefana Tvrtka I, kralja Srbljem, Bosne i Primorja iz 1380. izdate
Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću (...Писано вь двор кралавьства ми на
моищтри мца марьта 12 днь тога лъто рожьтва хрстова 1380 // ...Pisano na dvoru kraljevstva moga u Moštrima mjeseca marta 12 dana
ovoga ljeta od rođenja Hristova 1380).
Na osnovi ovih povelja jasno je da je u srednjem vijeku u Moštrima egzistiralo jedno naselje, u kojem su bili situirani i dvorac bosanskog kraljevstva i
dom jednog “gosta” Crkve bosanske. Gotovo sigurno to nisu bile jedine zgrade
i objekti u srednjovjekovnim Moštrima, koje su predstavljale jedno od bitnijih središta medievalne Bosne bar do posljednje faze njenog razvitka. Pitanje
preciznog lociranja dvorca i drugih srednjovjekovnih moštranskih objekata je
ključno za razumijevanje historije ovog području. Do danas se još uvijek nije
ni pokušalo dati lokacija ovog dvorca, niti se uopće radilo i istraživalo kako bi
se otkrili ostaci dvorca.
Zaključak
Iz svih navedenih činjenica, mogao bi se donijeti zaključak da su u ranijim razdobljima Moštre bile i upravno, “duhovno” i privredno značajnije
naselje. Dodatnu potvrdu tome bi davalo i samo ime Moštre, koje sugerira
postojanje središta određene upravne institucije za okolno područje. Sudeći po
samom imenu (koje je latinskog porijekla) i po drevnosti njegovog oblika, nije
nemoguće pretpostaviti da je već u antičkom dobu tamo postojalo upravnoinstitucionalno središte, koje je zadržalo kakav- takav kontinuitet i u srednjem
vijeku. Ovo bi bio vrlo jasan pokazatelj da u Moštrima treba tražiti jedno od
bitnijih ranih jezgara nastanka i razvitka srednjovjekovne Bosne.
Kasnije će Moštre izgubiti tu značajniju ulogu, koju će preuzeti obližnje,
južnije Visoko, koje se razvijalo pod zaštitom srednjovjekovnog grada-utvrde
na Visočici. Razloge zanemarivanja Moštra u odnosu na Visoko u posljednjoj
epohi postojanje srednjovjekovne bosanske države treba tražiti u nemirnim
razdobljima protkanim međusobnim sukobima pretendenata na prijestolje i
32
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 32
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Antičko naselje uz Zimošnicu u Moštrima kod Visokog
velikaša, te učestalim upadima ugarskih i posebno osmanskih snaga. Nesigurnost bosanskog kraljevstva u ovom razdoblju imalo je direktnu posljedicu
da dođe do povlačenja iz pitomih i ravnih Moštra i njene šire okolice u utvrđenije, nepristupačnije i bolje zaštićenije zone (Visoki, Bobovac) ili u udaljenije
gradove (Jajce, Ključ). Ono što je ostalo Moštrima jeste tradicija da su stoljećima bile središte upravnog i “duhovnog” života bosanskog srednjovjekovlja.
THE ANCIENT SETTLLEMENT BY ZIMOŠNICA
IN MOŠTRE NEAR VISOKO
Salmedin Mesihović
Summary
From all the mentioned facts we could conclude that in the previous periods Moštre was an administratively, “spiritually” and economically important settlement. An additional confirmation of this is to be found in the
name Moštre itself, which suggests the existence of a centre of a certain
administrative institution for the surrounding area. Judging by the name
itself (which is of the Latin origin), and according to the age of its form,
it is not impossible to assume that already during the ancient period there
existed the administrative-institutional centre, which preserved a kind of
continuity in the Middle Ages. This would be a clear indicator that in Moštre we could search for one of the most significant early cores of the creation
and development of medieval Bosnia.
Moštre would later lose this important role, which would be assumed by
the neighbouring Visoko to the South. Visoko developed under the protection of the medieval fortress on the Visočica hill. The reasons of Moštre’s
decline as opposed to Visoko in the last epoch of the existence of the medieval Bosnian state should be sought in the turbulent period which were
full of mutual clashes between the pretenders to the throne and other nobles, and which were marked by frequent incursions of the Hungarian and
especially Ottoman forces. The insecurity of the Bosnian Kingdom in this
period had as a direct consequence the retreating of population from the
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 33
33
4/7/13 7:46 PM
Salmedin Mesihović
calm and plain Moštre and its wider surroundings to the fortified, inaccessible and better protected areas (Visoki, Bobovac) or to the far away towns
(Jajce, Ključ). A traditon remained in Moštre that through the centuries
it was a centre of the administrative and “spiritual” life of the Bosnian
Middle Ages.
34
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 34
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
“AD USUM BONI PASCULATORIS ET BONI VIRI”
(Uzgoj konja u dubrovačkom zaleđu kroz prizmu
ugovora o uzgoju)1
Esad Kurtović
Filozofski fakultet, Sarajevo, BiH
Apstrakt: Predmet rada je analiza oko stotinu ugovora o uzgoju konja. Uprkos
jednostranosti ugovori o uzgoju stoke su primarni izvori za sagledavanje razvoja
stočarstva u dubrovačkom zaleđu u XIV i XV stoljeću. Zbog boljih uslova Dubrovčani daju konje na uzgoj domaćem življu u zaleđu. Uzgajanje i korištenju
tuđe stoke uz određenu korist predstavlja interesni prostor za uzgajivače. Dugogodišnja praksa proizvela je niz standardnih odredbi kojima su se vlasnici i uzgajivači konja osiguravali. Uzgoj konja kao poslovna i interesna razmjena rada
(uzgoja, čuvanja, hranjenja-tovljenja, održavanja, rada sa stokom i podizanje
stočnog potomstva) i njegovih rezultata (podjela potomstva i rezultata sijanja
ili prijevoza) sastavnim je dijelom dulje historijske prakse, iskustva i trajnijih
rezultata koji karakterišu komunikaciju primorja i zaleđa kroz duži vremenski
period. Uzgajanje konja pokazuje značaj, mjesto i ulogu konja u ukupnoj privrednoj i društvenoj slici istočne jadranske obale tokom srednjega vijeka.
Ključne riječi: uzgoj konja, socida (društvo), Dubrovnik, dubrovačko zaleđe
1
Rad nastao u okviru projekta “Mjesto i uloga konja u historiji srednjovjekovne Bosne”, finansiranog od strane Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke Federacije Bosne i Hercegovine. Projekat se realizira u Institutu za istoriju u Sarajevu.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 35
35
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
U
svom neposrednom zaleđu Dubrovčani nalaze sposobne ljude, stočare prije svega, koji su uz određenu naknadu, bili spremni raditi sa
tuđom stokom, čuvati je, hraniti, održavati zdravom i brinuti se oko
njenog poroda. Obje strane nalaze svoj interes, s jedne strane, u davanju stoke
na uzgoj uz određen najam, koji sa druge strane, predstavlja korist i naknadu
za uzgajanje, čuvanje i tovljenje tuđe stoke. To im predstavlja istinski način
saradnje kojeg međusobno prihvataju od najstarijih vremena u svojim odnosima i održavaju tokom čitave historije srednjega vijeka. Neminovnost susreta
različitih podneblja ih je na to navikla. Dubrovnik je stiješnjen na priobalni
pojas koji nema preduslove za masovniju poljoprivrednu, naročito stočarsku
proizvodnju, a svoj razvoj bazira na razmjeni roba širih mediteranskih razmjera. Dubrovačkom zaleđu pogodnom za razvoj stočarstva to upravo odgovara.
Broj takvih ugovora u kojima se prepliću interesi primorja i njegovog zaleđa zaista je velik, a obuhvata sve domaće životinje koje su egzistirale i mogle
da se održavaju na ovim prostorima. Među raznovrsnom stokom ali i divljim životinjama, volovima, kravama, ovcama, kozama, svinjama, magarcima,
mulama, pčelama i sokolovima, nerijetko se nalaze i konji. Prikupljenih stotinjak ugovora i informacija koje ukazuju na uzgoj i čuvanju konja u periodu
1383-1490. godine ovu pojavu u dubrovačkom zaleđu pokazuju u potpunosti.2
Može se reći da su konji učestali kao predmet uzgoja u međusobnoj komunikaciji između Dubrovnika i zaleđa i da je to odraz opće slike o značajnom
mjestu i ulozi konja u srednjem vijeku, koje se da upratiti i u drugim društvenim segmentima. Vlasnici ih daju na uzgoj zajedno sa drugom stokom,
ali nerijetko i zasebno tako da se mogu ispratiti brojni segmenti ugovora koji
se odnose samo na njih. Informacije o uzgoju stoke najčešće se nalaze u ugovorima zavedenim u serijama kancelarije i notarijata (Diversa Cancellariae i
Diversa Notariae). Značajan broj informacija o uzgoju nalazi se i u tužbama
(Lamenta de foris), gdje se, između ostalog, među tužiocima, osumnjičenima,
opljačkanima i predmetima pljačkanja, uredno evidentirane u takvom svojstvu, nalaze i ugovorene strane koje se bave davanjem stoke na uzgoj (vlasnici),
osobe koje se bave uzgojem i čuvanjem stoke (uzgajivači),3 te opljačkana stoka
koja se nalazila na uzgoju.
2
3
Vidi na kraju rada Prilog: Uzgoj i čuvanje stoke (konja) 1383-1490.
Za uzgajivače konja nismo pronašli zasebne nazive, tipa equitiarius. Za uzgajivače se kaže
36
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 36
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
Socida
Ugovor o uzgoju ponekad se naziva socida (sozida, svojevrsno društvo između vlasnika i uzgajivača stoke) kako je to navedeno februara 1393. godine
prilikom ugovaranja uzgoja većeg broja stoke među kojom i jedne kobile i
ždrjebeta, ili oktobra iste godine kada je pored četiri krave, dva vola, dvije junice, 50 koza i ovaca, četiri svinje, predmet uzgoja bio i jedan konj.4 U
društvo se daje razna vrsta stoke kako to pokazuju primjeri iz maja 1393, maja
1398, februara 1435, jula 1469. godine.5 U jednom ugovoru o držanju stoke
uopćeno da su pastiri (pastores, pasculatores). Jedne je prilike za osobu koja se bavi uzgojem
magarca izrijekom dat zaseban naziv (asinarius): “Boxigchus [prazan prostor] asinarius villanus ser Nicolai de Palmota in Grauoxio contentus et confessus fuit habuisse et recepisse et
habere et tenere unum asinum a ser Junio Matchi de Restis in societatem ad omnem voluntatem dicti ser Junii restituendi ipsi ser Junio, cum hoc quod dictus Boxigchus teneatur dare
et soluere media totum lucri quod fuerit cum eo asino dicto ser Junio patrono dicti asini,
videlicet, dicto tempore quo qum tenebit etc. Renuntiando” (25.10. 1493.g.), Državni arhiv
u Dubrovniku (dalje DAD), Diversa Cancellariae, LXXXIX, 176v.
4
“Utiesen Cotnich de Trebigna fuit confessus habuisse penes se a Zuro Radalyanich ad
pascendum, nutriendum et custodiendum expensis ipsius Utiesen ad omne proficium quindecim capras et quindecim pecudes et septem vachas et quatuor boues et unam equam cum
uno pullo ad socidium secundum usum contrate” (19.02. 1393.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXX, 192; “Goyach Volchouich Glumez de Popoua fuit confessus habere penes se et
sibi consignatis fuisse ad petitione ser Mathey de Georgio in socidum unum equum baium,
quatuor vachas, duos boues et duos manzios et quinquaginta capita bestiamine inter capras
et pecudes et quatuor porcos ad tenendum, pascendum et nutriendum et custodiendum ad
voluntate partem” (02.10. 1393.g.), Isto, 66.
5 “Bogoslaus Milcouich de vlachus de cathono de li Mirilouich facit manifestum quod ipse
recepit in socidam a ser Blasio de Mençe capita animalium minutorum inter capras et oues
viginti octo et inter edos et agnos decem” (27.05. 1393.g.), DAD, Diversa Cancellariae,
XXX, 29v; “Milouan Bosichchouich et Bogmil Bosichchouich de Papaua Cotesi fuerunt
confessi habent in sozida ad tenendum, pascendum et custodiendum bona fide secundum
usum contrate a ser Pascho de Rasti sexaginta capras et peccudes, tres boues, tres vachas cum
duobus manziis et sex porchas” (05.05. 1398.g.), Isto, XXXII, 139; “Pribius Bogdanouich
dictus Vegiechmetouich titulo et nomine socidi dedit et locauit in socidum boues quinque,
vachas quinque, pecudes decem et apiaria decem ad tenendum, videlicet, ad omnem voluntatem suprascripti Pribii Raduth Osrenouich dicto Chullicich de Rudine” (16.02. 1435.g.),
Isto, XLVIII, 324v; “Bratut Gradoeuich lanarius dedit et locauit Radoicho Milichieuich de
Tribigne de chatuno Vuchotte [prazan prostor] presenti et conducenti in socidam veram ad
saluandum capitale capras trigintatres computatis duodecim capretis inuenis et unam vacSPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 37
37
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
iz jula 1481. godine kazano je upravo da je socida – društvo (ad socidam seu
societatum).6
Šta uobičajeno podrazumijeva ugovor o uzgoju stoke pogledati ćemo kroz
jedan primjer. Početkom februara 1391. godine Brajan Milovanić iz Trebinja
izjavljuje da je primio od Krajne, supruge Matka Miltinića, na ispašu sedam
volova, tri magarca i jednog konja, a prema običaju kraja (secundum consuetudine contrate). Brajan dalje izjavljuje da će se o toj stoci brinuti, da će je
hraniti, čuvati i držati dokle god je volja vlasnika, da će je vratiti vlasniku kao
i da će mu po jasnom računu dostaviti sve što bude korist i porod od njih.7
Iako jednostrane ove klauzule podrazumijevaju kompleksno ponašanje aktera
vlasnika i uzgajivača, naročito uzgajivača, a koje je izgrađeno tokom duže komunikacije među susjedima. Na drugim mjestima pratimo kako se ugovorne
klauzule složenije predstavljaju i otvaraju veći prostor za objašnjavanje uzgoja
stoke uopće.8
Dva ugovora iz aprila 1409. i februara 1412. godine u kojima su uzgajivači
sa područja Konavala, koje je tada pod bosanskom vlašću, izrijekom navode
da se sporazum o uzgoju odvija prema običajima koji vladaju na području
ham et unam vitellam” (06.07. 1469.g.), Diversa Notariae, LIII, 190v.
6
“Radouanuus Bogetich et Vochich eius filius de Tribigne obligantes se se et eorum bona ad
melius tenendem confessi fuerunt habuisse et recepisse a Bratuto Gradoeuich inter capras
et oues numero quadraginta quinque et inter edos et agnos numero duodecim, de quibus
omnibus animalibus dicti Radouanus et Vochich debeant habere curam et illa tenere ad socidam seu societatum secundum morum contrate” (18.07. 1481.g.), DAD, Diversa Notariae,
LXV, 132.
7
“Brayan Millouanich de Tribinio facit manifestum quod ipse habuit et recepit a Crayna
uxore condam Matchi Miltinich et tanquam epitropa dicti eius mariti, presente et dante
ad pascendum septem boues, tres asinos et unum equum secundum consuetudine contrate,
promittens ipsa animalia bene et diligenter pascere, custodire, saluare et tenere ad omnem
voluntatem ipsius Crayne dicto epitropario et ipsa eidem restituere et eidem de utilitate et
fructu proueniente ex eis facere racionem bonam ad clarum factum. Renuntiando” (04.02.
1391.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXIX, 180v.
8
Prije toga upoznajmo se sa još nekoliko termina koji olakšavaju razumijevanje socide, društva i ugovora o uzgoju. Za vlasnika ponekad se kaže locator (iznajmljivač) a davanje na uzgoj prate uobičajeni glagoli koji pojašnjavaju davanje i iznajmljivanje (dare, concedere, locare).
Uzgajivač prima stoku (habere et recipere) te je drži, hrani, čuva itd., u širini spominjanja tih
radnji od ugovora do ugovora (tenere, habere, pascere, custodire, saluare, nutrire, gubernare,
conseruare, usufructare). Pored toga ponekad se kaže da će stoku i udebljati (pingnem facere).
38
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 38
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
Konavala.9 To je uobičajeno i podrazumijeva se i u svim drugim slučajevima
i za druge krajeve, a znači da za određeni sporazum o čuvanju i uzgoju stoke
vrijede običaji zemlje, najčešće kraja odakle je uzgajivač. U širem obimu uzgoja stoke tu je pojavu lakše potkrijepiti izvorom, a posebno se spominju običaji
krajeva Trebinja, Popova i Ljubinja.10 Ima slučajeva i da se ističu običaji uzgoja
sa područja Dubrovnika (secundum consuetudinem ciuitatis; iuxta consuetudinem
ciuitatis) kako to pokazuje ugovori o uzgoju većeg broja stoke, među kojom i
osam konja iz jula 1415.11 i ugovor o uzgoju raznovrsne stoke, među kojom i
kobile i ždrebice iz maja 1416. godine.12
Običaji kraja predstavljaju niz međusobnih obaveza koje se podrazumijevaju među ugovorenim stranama, a prije svega način raspodjele dobiti, odno9
“secundum uxum et consuetudinem contrate Canalis” (11.04. 1409.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXVII, 200v; “secundum consuetudinem contrate Canalis” (04.02.
1412.g.), Isto, XXXIX, 25.
10
Primjeri koji slijede predstavljaju ugovore o drugoj stoci: “pecudes nonaginta ad tenendum, passendum et fideliter custodiendum usque ad sex annos ad medietatem fetus ipsarum
secundum consuetudinem contrate Tribini” (09.05. 1403.g.), DAD, Diversa Cancellariae,
XXXIV, 218; “Milcho Gluboyeuich de Glubigna homo voiuode Sandagli facit manifestum
habuisse et recepisse a Raduno Merghich hominem ser Aluisii de Goze unum bouem ad
tenendum, passendum et cum eo laborandum secundum consuetudinem contrate Glubigne”
(12.05. 1403.g.), Isto, 219; “ad passendum Borich Bixich de Popaua de villa Sancti Helie
presenti et recipienti unam magnam porcham cum duabus porcabus unius anni usque ad tres
annos proxime futuros ad tenendum, passendum, fideliter custodiendum secundum consuetudinem contrate Papaue.” (04.01. 1405.g.), Isto, XXXV, 137.
11
“Stiepanus Radosalich vlachus de Cosize confessus fuit habuisse et recepisse in suam
custodiam a Braiano Utiecouich animalia minuta CL, equos octo et triginta boues ad saluandum, pascendum et usufructandum ad dimidiam fetus et lactis secundum consuetudinem
ciuitatis usque quo placuerit eidem Braiano, promittens idem Stiepanus bene et fideliter custodire, pascere et saluare animalia supradicta, et si diuino judicio vel causa fortuito aliquod
ex ipsis periret apportabit cornuu dicto domino suo secundum consuetudinem. Renuntiantes” (22.07. 1415.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XL, 196v.
12
“Hostoya Copilouich confessus est habuisse et recepisse a ser Junio Marini de Gondola
ad pascendum, tenendum et fideliter custodiendum ad voluntatem ipsius ser Junii capita
treginta animalium minutorum, item equam unam et unam juueneam et appiaria septem
siue examina apium et tres porcas et boues duos ad medietatem fetus et lactis, promittens de
mala custodia iuxta consuetudinem ciuitatis. Renuntiantes” (17.05. 1416.g.), DAD, Diversa
Cancellariae, XLI, 17.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 39
39
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
sno interesne koristi između vlasnika i uzgajivača. To su, dugom primjenom u
međusobnim odnosima uvriježene i stabilne norme ponašanja strana koje su
do te mjere postale uobičajene da se njima kao frazama uprošćavaju i pojednostavljuju ugovorne klauzule. Kada je podjela koristi u pitanju one generalno
podrazumijevaju u kakvom omjeru se dijeli korist od uzgoja i držanja stoke.
U primjeru iz jula 1392. godine to ne vidimo. Tada je Bogavac Priljubović iz
Zagorja primio od Radmila Bratkovića dva vola i jednog tovarnog magarca
na držanje, uzgoj i rad, pri čemu od dobiti u tom radu vlasniku treba dati
njegov dio prema običaju kraja, vjerovatno običaja uzgajivača u Zagorju.13 I
na drugim mjestima ima primjera u ugovorima u kojim se navodi da se radi
o određenim dijelovima (ad rectam partem secundum consuetudinem contrate)14,
ali i da su obje strane saglasne o načinu podjele dobiti ili koristi od držanja
i uzgoja (ad voluntatem partem).15 Međutim, najčešće se radi o podjeli dobiti
popola između uzgajivača i vlasnika stoke.16
13
“Bogaueç Prilubouich de Ixagoria facit manifestum quod ipse habuit et recepit a Radmillo
Bratchouich duos boues et unum salmerium ad tenendum et laborandum cum ipsis donec
durauerint, promittens eidem dictos boues et assinum bene et diligenter pascere et custodire omnibus expensis ipsius Bogaueç et de lucro quod facint cum eis dare eidem Bogaueç
partem secundum consuetudinem contrate. Renuntiando” (14.07. 1392.g.), DAD, Diversa
Cancellariae, XXX, 126.
14
“de lucro quod facint cum eis dare eidem (...) partem secundum consuetudinem contrate.”
(14.07. 1392.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXX, 126; “ad socidium secundum usum
contrate” (19.02. 1393.g.), Isto, 192; “secundum consuetudinem contrate” (24.03. 1393.g.),
Isto, 6v; “ad rectam partem secundum consuetudine contrate” (06.01. 1398.g.), Isto, XXXII,
110; “ad rectam partem secundum consuetudinem contrate (...) et assignare ei rectam partem
totius eius quod lucrando cum ea” (11.02. 1399.g.), Isto, 223; “ad rectam partem nascentium
et lucrorum peruenientum ex ea secundum consuetudinem contrate” (05.01. 1399.g.), Isto,
213v; „de fetu et introitu dictorum animalium secundum uxum et consuetudinem contrateet
partibus magnifici comitis Vladissaui de liberando et franchando Pribissauam que fecit furtum ser Jachobo de P” (21.02. 1402.g.), Isto, XXXIV, 84v; “secundum consuetudinem contrate” (16.10. 1404.g.), Isto, XXXV, 113v; “iuxta consuetudinem contrate” (01.11. 1415.g.),
Isto, XL, 235v; “omnium fetuum nascitorum per dictum tempus ex dictis animalibus mediatas sit et esse debeat dicti ser Marini et alia medietas suprascriptorum Radiuoy et Radoe”
(04.01. 1440.g.), Diversa Notariae, XXIII, 169.
15
16
“ad voluntate partem” (02.10. 1393.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXX, 66.
“ad rectam medietatem” (28.05. 1397.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXII, 50v. “ad
medietatem secundum consuetudinem contrate” (04.02. 1412.g.), Isto, XXXIX, 25; “ad me-
40
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 40
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
Kroz nekoliko primjera pratimo podjelu na jednake dijelove. Krajem
marta 1406. godine Vukac Dragošević iz Slivna, čovjek humskog kneza Grgura Nikolića, primio je od Juraša Radosalića dvije kobile i tri konja na uzgoj
i čuvanje, a koji su predstavljali vrijednost od 40 perpera. Ono što bi nastalo
od njih dijelilo bi se popola između vlasnika i uzgajivača.17 Početkom februara
1436. godine Radoslav Vukčić iz Dolića (Dulići) kod Gacka primio je od pekara Bogdana Miloševića 40 ovaca i koza, dva vola, dvije krave i jednog konja
na čuvanje i uzgoj. Od svih navedenih životinja Radoslav je bio obavezan u
mlijeku, maslu, siru i drugim ‘plodovima’ i okotu polovinu davati Bogdanu
(ex lacte, butirro, caseo quam aliis frugibus et fetibus percipienti ex eis sit et esse
debeat pro medietate).18 Braća Radivoj i Radoje Miotošević iz Trebinja primili
dietatem fructum et lactis ex ipsius animalibus” (26.02. 1413.g.), Isto, 223v; “pro dimidia
lactis et fetus” (17.03. 1415.g.), Isto, XL, 137v; “ad dimidia fetus et lactis (...) quod sueprhabundauint diuidi debet pro rata inter eos” (08.05. 1415.g.), Isto, 158v; “ad medietatem
fructuum et lactis” (18.06. 1415.g.), Isto, 179; “ad medietatem fetus et lactis” (17.05. 1416.g.),
Isto, XLI, 17.
17
“Vochez Dragosseuich de Sliuna homo Gregurii Nichullich facit manifestum quod ipse
habuit et recepit a Jurassio Radossallich presente et dante duas equas et tres equos ad tenendum et pascendum et custodiendum ad rectam medietatem secundum consuetudine contrate, detracto primo ex dictis equis et equabus perperos quadraginta, quos dictis Juras expendit
et soluit primo cum dedit eos dicto Vocheç in dictis equis et equabus totum residium quod
plus valerent et trahent ex eis, debus dandi per medietatem inter ipsos ex eis et de eis. Et toto
eo quod sequetur ex predictis facere rationem ad clarum factum et consignare ipsos et equus
et utilitatis eidem Jurassio ad omnem eius requisicionem. Renuntiando” (30.03. 1406.g.),
DAD, Diversa Cancellariae, XLIII, 272.
18
“Radossauus Vochzich de Gazcho Dolich super se et bona sua confessus fuit habuisse et
hinc a Bogdano Milosseuich fornario sibi dante et consignante animalia inter oues et capras
quadraginta, duos boues et duas vachas et unum equum ad tenendum, custodiendum, saluandum et pascendum omnibus expensis ipsius Radossaui usque ad voluntatem ipsius Bogdani. De quibus omnibus animalibus illud quod percipietur et habebitur quomodoconque
tam ex lacte, butirro, caseo quam aliis frugibus et fetibus percipienti ex eis sit et esse debeat
pro medietate dicti Bogdani. Que medietas sibi fideliter dari et consignari debeat per dictum Radossauum et alia medietate dicti Radossaui. Et quandoconque ipse Bogdan accipere
veller dicta sua omnia animalia ipsa habere debeat prout sunt. Si extabunt siene diminutione
aliqua. Et si aliquod defeceret ex eis suppleri debeat ex fetibus qui nati fuerunt ex eis usque
ad conpletum numerum ipsorum omnium animalium. Et illud quod super fuerit ex fetibus
natis ex eis animalibus commitere inter eos dandi debeat, videlicet, dicto Bogdan pro una
medietate et dicto Radossauo pro alia medietate. Et si aliquod ex ipsis animalibus periret
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 41
41
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
su januara 1440. godine od dubrovačkog vlastelina Marina Gučetića na uzgoj i držanje 200 ovaca i koza, konja, kobilu te 15 volova i krava. Ugovor je
vrijedio pet godina, a svi mladi nastali od ovih životinja bi se dijelili popola
između vlasnika i uzgajivača.19 Lijep primjer nalazimo i u ugovoru iz 1478.
godine. On je usložnjen činjenicom da je vlasnik u startu prepustio uzgajivaču
da u uzgoj uđe kao suvlasnik. Naime, Živko Milatović iz Konavala primio je
od Pavka, sina čuvenog Dobrete Latinčića, povezanog za Srebrenicu, jednu
kobilu vrijednosti od pet dukata na uzgoj uz uslov da je ta kobila nadalje zajednička popola (quod dicta equa ex nunc de ex cetero sit sua pro dimidia), a isto
tako da će se sve zajednički podijeliti što bude od njenog poroda.20
U nekim od ugovora uzgajivač je morao pored rada da ulaže i svoja sredstva radi dodatnog osiguravanja bolje pozicije, tj. udjela u stvaranju i podjeli
ostvarene zajedničke koristi od uzgajanih životinja. Takav specifičan ugovor
pratimo aprila 1409. godine. Pribil Petrović iz Konavala primio je na čuvanje
kobilu od Živka Rugića. Kobilu su obojica platili popola. Pribil će držati koet moriretur ipse Radossauus teneatur dicto Bogdan consignare pellem vel plenam fidem
faciendi de morte ipsius animalis, aliter teneatur ipse Radossauus ad emendum ipse talis
animalis. Renuntiando ambo. Hec autem carta etc. Judex ser Nicola de Georgio et Nicola
Stella testis” (06.02. 1436.g.), DAD, Diversa Notariae, XX, 162.
19
“Radiuoy Mioteseuich et Radoie Miomanouich} ambo de Trebigne confessi fuerunt habuisse et recepisse a ser Marino Ra. de Goze presente et interogante infrascripta animalia,
videlicet, inter pecudes et capras numero ducentos, equum unum et unam zumentam, item
inter boues et vachas paruos et magnos numero XV. Quos omnia animalia suprascripta
promiserunt super se et bona sua bene et diligenter gubernare, pascere et saluare usque ad
annos quinque proxime futuros. Hoc pacto et condicione quod omnium fetuum nascitorum
per dictum tempus ex dictis animalibus mediatas sit et esse debeat dicti ser Marini et alia
medietas suprascriptorum Radiuoy et Radoe capitali suprascriptorum animalium sempre remanente proprio ipsius ser Marini. Renuntiantes omnes. Hec autem etc. Judex ser Matheus
de Gradi et Nicola de Stella testis” (04.01. 1440.g.), DAD, Diversa Notariae, XXIII, 169.
20
“Ziuichus Millatouich de Canali contentus et confessus fuit habuisse et recepisse a Paucho Dob. de Latiniza unam equam valoris ducatos quinque quam obligauit super se et sua
bona tenere, habere et pascere debere cum hac conditione et pacto, videlicet, quod dicta equa
ex nunc de ex cetero sit sua pro dimidia et pro dimidia dicti Pauchi et fetus ex ea nascituros
debeat pro dimidia dare et consignare dicto Pauchi et alteram dimidiam pro se retinere et
quicquid lucrabitur cum dicta equa promisit diuidere cum dicto Paucho dando sibi dimidiam dicti lucri. Et hoc presente dicto Paucho et acceptante. Renuntiando” (30.07. 1478.g.),
DAD, Diversa Cancellariae, LXXIX, 12.
42
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 42
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
bilu na uzgoju, a porod (de fetu dicte cobille) će dijeliti popola. Pored toga Pribil
se obavezao na uzgoj i na rad sa jednim volom od istog vlasnika.21 Cvjetko
Radeljić iz Šumeta marta 1490. godine primio je na uzgoj i rad od dubrovačkog vlastelina Bartola Crijevića dva tovarna konja, koja su bila vrijednosti 10
perpera. Obje strane su se obavezale na polovinu dobiti. Međutim, Cvjetko
je u startu morao dati vlasniku pet perpera, a time je uz svoj rad sa konjima i
brigom za njihov uzgoj, obezbjeđivao svoju polovinu dobiti koja će nastati od
ta dva tovarna konja.22
Odstupanje u načinu podjele dobiti predstavlja primjer u ugovorima iz
oktobra 1401, juna 1406. i oktobra 1482. godine. On pokazuje šarolike mogućnosti koje dvije strane interesno mogu da dogovore i sprovedu u život. Milota Pribilović iz Obrova primio je od svećenika Ivana Blažića jednu tovarnu
životinju vrijednosti od pet perpera na držanje, uzgoj i rad u trajanju od jedne
godine, a sve to u zamjenu za drvenu lađu.23 Ivan Bogavčić iz Župe Dubrovač21
“Pribil Petrouich de Canali facit manifestum quod ipse habuit et recepit a Ziucho Rugich
unam caballam valoris perperorum viginti et tantum dicxerit constasse ad tenendum, passendum et custodiendum ad voluntatem dicti Ziuchi, de qua quidem cobilla medietas est
dicti Pribilli empta cum suis denarioris et alia medietas dicti Ziuchi empta cum suis denarioris. Et dictus Pribil de fetu dicte cobille redere racionem dicto Ziucho et dare sibi rectam
medietatem et aliam medietatem pro se retinere. Item fuit confessus recepisse a dicto Ziucho
unum bouem ad arandum et laborandum cum eo ad voluntatem dicti Ziuchi, promictens
illum fideliter passere et custodire et dare sibi zouaticha secundum uxum et consuetudinem
contrate Canalis. Renuntiantes” (11.04. 1409.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXVII,
200v.
22
“Cuietchus Radeglich de Zoncheto confessus fuit quia habuit et recepit a ser Bartholo
Hel. de Crieua duos salmerios suos quos dictus ser Bartholus emit pro yperperis decem et
pro quibus conuenit cum eo in hinc modum, videlicet, quia dicti salmerii duo a modo in
antea intelligantur pro medietate dicti ser Bartholi et pro alia medietate dicti Cuietchi. Et
quod dictus Cuietchus teneatur et sic super se et bona sua se obligauit dare et soluere dicto
ser Bartholo ad omnem voluntatem suam yperperos quinque pro dicta medietate dictorum
duorum salmeriorum. Et quod dictus Cuietchus cum eis debeat lucrari et mediatea omnibus
lucrorum secuturorum ex dictis duobus salmeriis sit dicti ser Bartholi” (07.03. 1490.g.),
DAD, Diversa Notariae, LXIX, 181v.
23 “Millotta Pribillouich de Obrouo facit manifestum quod ipse habuit et recepit a dompno
Johanne condam Blasii unum salmerium valloris perperos V ad tenendum, passendum et
cum ipse laborandum usque ad unum annum cum condicione et pacto quod ipse Millotta
debeat dictum salmerium bene et diligenter passere, custodire et saluare et cum ipso conSPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 43
43
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
ke držao je na uzgoju mulu dubrovačkog kancelara Jakoba Ugodnića, kojem je
pored dogovora o podjeli dobitka popola bio dužan donositi svake nedjelje po
jedan tovar drva kući u Dubrovnik.24 Bratut Gradojević dao je Nikoli Stjepanoviću iz Trebinja jednu mulu, vrijednosti, po procjeni vlasnika, od osam dukata. Ista mula bi bila kod Nikole, a za svaki mjesec njenog držanja on je bio
dužan da doveze Bratutu jedan tovar dobrog uglja.25 Kazali bi svakom svoje.
***
Pozicija vlasnika je najjasnija. On je posjednik stoke ili kapitala živog
novca, kojom stoku kupuje i daje na uzgoj. Njegov rizik je ogroman o čemu
decenter laborare et facere laboreria subportancia. Et pro affictu seu naualo ipsius salmerii
dictus Millotta tenetur dare eidem dompno Johanni recipiente unam barcham lignorum
bonorum a socho cum barcha Ruschi Michoyeuich” (23.10. 1401.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXIV, 31.
24 “Iuan Bogauzich de Brenno facit manifestum quod ipse habuit et recepit a ser Jacobo
de Ugodonich notario et cancelario comunis Ragusii presente et dante eidem Iuano unam
mulliçam pilli rubei dicti ser Jacobi quem emit a domino Marino de Nenada pro yperperis
quetuordecim ad tenendum, pascendum et custodiendum ad rectam medietatem totius lucri
quod trahent ex ipsa muliça usque ad voluntatem dicti Jacobi et pactis et condicionibus infrascriptis, videlicet, quod dictus Iuan teneatur et debeat ipsam mulliçam diligenter pascere
et custodire et si eius culpa vel mala custodia perderetur tenentur dicto ser Jacobo soluere
perperos quatuordecim precii suprascripti. Et si diuino judicio aut fortio gentium absque
culpa dicti Iuanus perderetur quod teneatur dicto ser Jacobo soluere [ipsi ser Jacobo soluere]
et reficere medietatem precii suprascripti pro medietate ipsius muliçe dicti Iuanii perperos
septem de predictis faciendo fidem ad clarum factum et quod quolibet die dominico teneatur portare dicto ser Jacobo ab eius domum in Ragusii unam salmam lignorum et unam
aliam pro ipso Iuano portare possit et quod de lucris dicte muliçe teneatur eidem ser Jacobo
dare dictam eius medietatem ad omnem requisicionem ipsius ser Jacobi et restituere eidem dictam mulliçam. Renuntiandoet partibus magnifici comitis Vladissaui de liberando et
franchando Pribissauam que fecit furtum ser Jachobo de P” (20.06. 1406.g.), DAD, Diversa
Cancellariae, XXXVI, 69.
25
“Bratuth Gradoeuich dedit et locauit Nichola Stepanouich de Tribigne presenti et conducenti unum mullum valoris ut dixit dictus Bratuth ducatorum auri octo cum hac conditione
et pacto quod dictus Nichola ad omnem voluntatem dicti Bratuti debeat sibi illum reddere
et similiter dictus Nichola possit illum sibi reddere sanum tamen et bonum sicut nunc est.
Et si illum non redderet teneatur soluere sibi ducatos octo et pro tempore quo eum tenebit
singulo mense et teneat eum illi Bratuti dare et portare Ragusium unam salmam carbonum
bonorum. Renuntiando” (08.10. 1482.g.), DAD, Diversa Cancellariae, LXXXII, 54.
44
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 44
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
govori veliki broj neuspješnih vraćanja stoke i pljački. Međutim, istovremeno
veliki broj sklopljenih ugovora ide u prilog suprotnom zaključku o isplativosti
davanja stoke na uzgoj. Na to upućuje i veći broj ugovora u kojima se među
vlasnicima stoke pojavljuje dubrovačka vlastela. Površna, logična prosudba o
interesu vlastele ide u prilog konstataciji o isplativosti uzgoja. Ugovorima je
dobrim dijelom pozicija vlasnika bila zaštićena, jer sve ono što se odnosi na
uzgajivača kao norma ustvari je mjera koja je u korist vlasnika.
Stoka koja je bila na čuvanju i uzgoju mogla je da mijenja vlasnika bez
upliva uzgajivača kako to pokazuje primjer iz februara 1402. godine. Očito ne
mogavši da kontroliše poslove svoga supruga, gospođa Deko, udovica vlastelina Marina Kružića prodala je stoku (80 koza i ovaca, kobilu, kravu) vlastelinu
Nikoli Lukareviću, a koja se nalazila na čuvanju kod Ivanka Gojakovića u
Konavlima.26 Istog dana je sačinjen novi ugovor kojim novi vlasnik daje istu
stoku istom, starom uzgajivaču na čuvanje i uzgoj.27
Primjer iz marta 1405. godine pokazuje kako je stoka prodavana i preuzimana na uzgoj od strane istih aktera, tj. kako je poslovnost i interes Dubrovčana za uzgoj stoke bio visok. U jednom, po broju stoke obimnom ugovoru iz
kraja marta 1405. godine Pokrajac Glupčić, vlah iz katuna Hrabren prodao
je dubrovačkom vlastelinu Blažu Bobaljeviću 300 ovaca i koza, 30 volova i
krava, te 14 konja i kobila za 200 perpera. Iste je odmah primio na čuvanje
26
“Domina Decho relicta condam ser Marini de Crosy facit manifestum quod ipsa vendit
ser Nicholao de Lucaris presenti et ementi capita octuaginta bestiarum caprarum et pecudum, equam unam et vacam unam, quem animalia tenebat ad passendum Yuancho Goiachouich de Canali. Item mulum unum et vaces tres. Et hoc pro precio et nomine precii in
totum yperperis centum viginti quos ego Decho predicta habui et recepi a dicto ser Nicholao
michi soluenis pro animalibus supradictis pro integra et completa solucione et satisfacione de
vendicionis dictorum animaliubus suam omni modia facere voluntatis tanquam de rebus suis
propriiset partibus magnifici comitis Vladissaui de liberando et franchando Pribissauam que
fecit furtum ser Jachobo de P” (21.02. 1402.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXIV, 84v.
27
“Ego Yuancho Goiachouich de Chanali facio manifestum habuisse et recepisse a ser Nicholao de Lucaris presente michi dante et asignante ad tenendum, passendum et fideliter
custodiendum capita octuaginta bestiarum, caprarum et pecudum, equam unam et vacam
unam ad voluntatem dicti ser Nicholai, promictens sibi redere racionem clarum de fetu et
introitu dictorum animalium secundum uxum et consuetudinem contrate. Renuntianteset
partibus magnifici comitis Vladissaui de liberando et franchando Pribissauam que fecit furtum ser Jachobo de P” (21.02. 1402.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXIV, 84v.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 45
45
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
obećavajući novom vlasniku brigu o njima.28 Oktobra 1407. godine vlah Pribislav Veličković prodao je dubrovačkom vlastelinu Paskoju Rastiću stotinu grla
sitne stoke (ovaca i koza) za 75 perpera, te četiri kobile po 14 perpera za svaku.
Kupac je odmah svu tu stoku dao na čuvanje i uzgoj Radoslavu Miltoševiću
da ih drži na način i pod uslovima kako je držao i drugu njegovu stoku.29
Poslovnost u uzgoju stoke ogleda se i kroz slučajeve da i rođena braća, koja
su se prostorno malo udaljila međusobno ulaze u ovakve ugovore. Prema tužbi
iz augusta 1411. godine saznajemo da je Bratoje Dobromanić dao svome bratu
Petku Dobromaniću iz Vrsinja kobilu sa ždrjebetom na uzgoj, ali da su mu
oni bili opljačkani.30 Na sličan način ovakvo poslovanje među braćom pratimo
28
“Pocraiez Glupçich de vlacis de cathono Crabien facit manifestum quod ipse vendidit ser
Blasio condam Michaelis de Babalio capita trecenta inter pecudes et capras item treginta
boues et vachas, item quatuordecim inter equos et caballas, omnia dicta animalia pro yperperos ducentis, quos dictus Pocraize fuit confessus habuisse et recepisse integre a dicto ser
Blaxio emptore. Que animalia promictit et se obligat bene tenere, passere et custodire et
restituere ad requisitionem et voluntatem dicti ser Blasii, promictensque de fetu hostendere
racionem ad clarum factum. Renuntiando” (31.03. 1405.g.), DAD, Diversa Cancellariae,
XXXV, 168v.
29
“Pribislauus Vellizchouich vlach facit manifestum quod ipse vindidit ser Pasquali de Resti
presenti et epmenti centum capita animalium, videlicet, quinquaginta pecudes et capros
et quinquaginta caprettos et agnos pro yperperis septuaginta quinque, conputatis capra et
pecude singula earum yperperum I, et singullo capretto et agnos grossos sex, quos dictus
venditor fuit confessus habuisse et recepisse a dicto ser Pasquali pro integra et conpleta solucionem dictorum animalium, promictens per aptay renuntiando dicta animalia deffendere,
auctorizare et disbrigare a quacumque persona et voluntate de ipsis vel aliqua earum aliquam
questionem, muouere. Renuntiando. Item dictus Pribislauus vendit dicto ser Pasquali quatuor chabalas pro perperis quatuordecim qualibet de quibus dictus Pribislauus fuit confessus
recepisse solutionem integram a dicto ser Pasquale, et ideo promissit deffendere et disbrigare
a quacumque persona. Renuntiando. Que animalia predicta tam capras, pecudes quam caballas Radoslauus Miltosseuich fuit confessus habuisse et recepisse a dicto ser Pasquali ad
tenendum, passendum et fideliter custodiendum illis pactis, modis et condicionibus quibus
dictus Radoslauus tenet alia animalia dicti ser Pasqualis. Renuntiando” (29.10. 1407.g.),
DAD, Diversa Cancellariae, XXXVI, 245v.
30
“Brathoye Dobromanich de Versigna Xubez coram domino Clemente de Bodacia Rectore
conqueritur contra Gradoye Magazchas et Billoye Gradoyeuich eius filium, dicens quod
ipsi dedera Petcho Dobromanich eius fratrem in Versigna unam caballam cum poledro uno.
Et predicti Gradoye et Billoye furati fuerunt ipsa caballa cum dicto poledro circha festum
sancti Georgii” (13.08. 1411.g.), DAD, Lamenta de foris, II, 78v.
46
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 46
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
među Konavllanima. Augusta 1425. godine Obrad Petrović zvani Striježević
iz dijela Konavala vojvode Radoslava Pavlovića, dao je na čuvanje i uzgoj jednog konja svome bratu Miomanu Petroviću zvanom Striježević, navodeći da
je naknada namirena među braćom.31
Dužina trajanja ugovora uglavnom je omeđavana međusobnim dogovorom obiju strana, voljom vlasnika koja je znala biti presudna s obzirom da je
njegova pozicija rizičnija, te ograničenim dogovorima u trajanju od nekoliko
mjeseci do nekoliko godina. Oktobra 1393. zaključen je ugovor o držanju i uzgoju četiri tovarne životinje do juna 1394. godine.32 Novembra 1398. godine
Dobroslav, sin Milše Starčića (iz Glavske kod Trebinja) primio je od Stjepka,
sina Sergula Bogunovića pet kobila na držanje i uzgoj do kraja aprila naredne
godine. Cijena ovog držanja bila je 2,5 perpera mjesečno, a na ime kapare
Dobroslav je primio pet perpera.33 Dobrilo Petković iz Konavala primio je
februara 1417. godine od Ivanka Gojakovića jednog konja na čuvanje do praznika svetog Jurja34, tj. do maja iste godine. Vukša Bogčinović, čovjek vojvode
31
“Miolman Petrouich de Canali de parte voiuode Radosaui Paulouich dictus Strieseuich
confessus et contentus fuit habuisse et hinc apud se ab Obrado Petrouich dicto Strieseuich
fratre suo unum equum vranum cum auricula dextra scissa ad saluandum, pasculandum et
conseruandum usque ad omnem voluntatem dicti Obradi. Et de labore suo dixit sibi fuisse
integraliter satisfactum a dicto Obrado. Renuntiando” (04.08. 1425.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XLIII, 175.
32
“Radissa Radmilouich facit manifestum quod ipse habuit et recepit a ser Ziue Junii da
Chaboga salmigeros quatuor quos dictus Radessa promictit bene et diligenter tenere, custodire, pascere usque ad festum [sancti] Petri de mensis junii proxime venturis” (26.10.
1393.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXX, 73v.
33
“Dobroslaus filius Milse Starzich facit manifestum quod ipse habuit et recepit a Stiepcho filio Sergolli Bogunouich presente et dante eidem quinquam equas ipsius Stiepchi
ad tenendum, pascendum et custodiendum omnibus expensis Dobroslaus usque per totum
mensis aprilis quas se obligat bene et legaliter pascere et custodire et restituere ipsi Stiepcho
ad omnem eius requisitionem pro pastura et custodia. Quarum equarum dictus Stiepcho
promixit et se obligauit soluere ipsi Dobroslauo perperi II ÷ [2,5] singulo mense et ad racionem mensis. Pro parte eius pasture dictus Dobroslaus confitetur recepisse perperos quinque.
Renuntiando” (14.11. 1398.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXII, 198.
34
“Dobrielus Petchouich de Canali dedit et vendidit Iuancho Goiacouich sutori unum equum quem idem Yuanus locauit eidem Dobrielo ad tenendum, custodiendum et pasculandum
usque ad diem sancti Georgii proxime futuros. Qui Dobrielus promisit bene et fideliter tenere, pascere et custodire et salua vioentia maioris manus et omni causa fortuito sibi reddere
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 47
47
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
Stjepana Vukčića Kosače iz Gacka, sredinom februara 1436. godine primio je
od Zavla Baldovinovića i njegovih sinova, braće Radoja i Mihalja Zavlovića,
jednog konja na čuvanje do praznika svetog Vida (juna iste godine).35 Juna
1408. godine Novak Vidnić iz Glavske, čovjek Baljina Starčića, primio je od
Antonia de Goliebo dvije kobile sa jednim ždrijebetom na držanje u trajanju
od četiri godine.36 Januara 1440. godine braća Radivoj i Radoje Miomanović
iz Trebinja primila su od dubrovačkog vlastelina Marina Gučetića 200 koza
i ovaca, konja, kobilu i 15 volova i krava na držanje u trajanju od pet godina.37
Dužim trajanjem čuvanja i uzgoja konja može se smatrati ugovor iz augusta
et restituere equum predictum in fine dicti termini. Renuntiando. Et confessus fuit se esse
debitorem dicti Yuanni pro resto veterum rationem omnium inter eos de yperperos duobus
grossos septem, quos promisit sibi soluere ad dictum terminum festi sancti Georgii par aptay. Renuntiando” (01.02. 1417.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XLI, 76.
35
“Vocxa Bogcinouich homo voyuode Stipani de Gazcha fuit confessus habuisse et recepisse
a Zaulo Baldouinouich et a Radoye et Michaely filiis dicti Zauli equum unum, quem equum dicti Vocha super se et omnia sua bona se sollemniter obligando per aptay renuntiando
promisit reddere et restituere dictis Zaulo et eius filiis suprascriptis siue alteri eorum usque
ad festum sancti Viti proxime futuris” (15.02. 1436.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XLIX,
223.
36
“Nouacho Vidnich de Glausche homo Baglini Starcich facit manifestum habuisse et recepisse ab Anthoye de Goliebo presente et dante ad pasendum et fideliter custodiendum duas
caballas cum uno bono polietro usque ad quatuor annos proxime venturos ad medietatem
prepasse secundum consuetudinem contrate, cum pacto expresso pro quociusuquam dictus
Anthoye micxerit pro dictis chabalis pro dictus Nouacho teneatur sine aliqua contradictione
dare dicto Anthoye vel eius nuncio quem mixerit pro eis sub pena omnium dampnorum,
expenssarum et interesse que et quas dictus Anthoye subsneret pro predictis. Et hoc non
abstante dicto termino IIIIor annorum predictorum. Renuntiantes” (19.06. 1408.g.), DAD,
Diversa Cancellariae, XXXVII, 77v.
37
“Radiuoy Mioteseuich et Radoie Miomanouich} ambo de Trebigne confessi fuerunt habuisse et recepisse a ser Marino Ra. de Goze presente et interogante infrascripta animalia,
videlicet, inter pecudes et capras numero ducentos, equum unum et unam zumentam, item
inter boues et vachas paruos et magnos numero XV. Quos omnia animalia suprascripta
promiserunt super se et bona sua bene et diligenter gubernare, pascere et saluare usque ad
annos quinque proxime futuros. Hoc pacto et condicione quod omnium fetuum nascitorum
per dictum tempus ex dictis animalibus mediatas sit et esse debeat dicti ser Marini et alia
medietas suprascriptorum Radiuoy et Radoe capitali suprascriptorum animalium sempre remanente proprio ipsius ser Marini. Renuntiantes omnes. Hec autem etc. Judex ser Matheus
de Gradi et Nicola de Stella testis” (04.01. 1440.g.), DAD, Diversa Notariae, XXIII, 169.
48
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 48
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
1409. godine. Njime Brajko Radovanić iz Dubrava prima od dubrovačkog
vlastelina Ivana Menčetića tri kobile i jednog pastuha na uzgoj u trajanju od
deset godina.38
***
Uzgoj konja ipak je imao svoje specifičnosti u odnosu na ostalu stoku. Za
razliku od volova, krava, svinja, koza ili ovaca, šira uloga i namjena konja dala
je svoj specifikum i u ugovorima o uzgoju stoke. Radi se o brizi, koja je podrazumijevala održavanje konja u kondiciji i dobrom zdravlju, potrebnih prije
svega za jahanje. Otuda je i drugačija postavka ugovora na takvim mjestima. To samo po sebi pokazuje nekoliko primjera. Krajem marta 1399. godine
Dubravac, sin Obrada Dabižinovića iz Vrma primio je od Dobraša Pribinića
jednog konja na ispašu, čuvanje i vraćanje na zahtjev vlasnika. Za ispašu (pastura) Dobraš se obavezao plaćati uzgajivaču Dubravcu 6 groša mjesečno.39
Početkom decembra 1404. godine Ostoja Tvrdečević iz Konavala primio je
sedam konja i pet kobila trgovca Jakoba Vizilisa na čuvanje i uzgoj. Za njegov
rad određena je cijena od devet groša po konju mjesečno.40 Marta 1407. godine Juraš Milosalić iz Donje Gore u Konavlima obavezao se na čuvanje sedam
38
“Braicho Radouanich de Dubraue facit manifestum habuisse et recepisse a ser Johanne de
Menze presente et dante tres caballas et unum equum stallone ad tenendum et passendum
et fideliter custodiendum usque ad decem annos proxime venturos, que chobilla et stalloni
sunt extimatus de comuni concordia perperos octuaginta” (20.08. 1409.g.), DAD, Diversa
Cancellariae, XXXVII, 241v.
39
“Dubraueç filius Obradi Dabisiuouich de Vermo facit manifestum quod ipse habuit et
recepit a Dobras Pribinich presente et dante ei unum equum ipsius Dobras pilli balgli ipsi
consignatis in Ragusium ante cancelarium ad portandum secum in Vermo et pascendum et
custodiendum usque ad voluntate dicto Dobras, promictens illum bene pascere et custodire
et ei restituere ad omnem requisitione ipsius Dobras. Pro qua pastura dictus Dobras teneatur
dicto Dobraueç soluere grossos VI pro quolibet mense quo ipsum tenebat. Renuntiando”
(26.03. 1399.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXII, 236v.
40
“Ostoia Tuerdeceuich de Chanali facit manifestum habuisse et recepisse per manus suas
equos septem et caballas quinque a Jachobo de Russis de Vizillis mercathorum quos et quas
promictit et se obligat tenere, passere et nutrire bene et legaliter sine fraude quousquam placuerit eidem Jacobo et habere debet pro labore suo grossos nouem pro quolibet equo et equa
quolibet mense et ad racione mensis pro illo tempore et pro illis diebus quibus tenuerit eos.
Renuntiantes” (01.12. 1404.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXV, 129.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 49
49
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
konja dubrovačkog vlastelina Mateja Gradića uz cijenu od 8 groša po konju
mjesečno. Unaprijed je primio 12 groša.41 Krajem jula 1408. godine Vukota
Gabrilović primio je na čuvanje i ishranu jednog konja Mihoča Bakikovića
uz plaću od 8 groša mjesečno.42 Aprila 1417. godine Dobrašin Bogdanović
iz Vrsinja primio je jednog konja na ispašu i čuvanje od gostioničara Cvjetka
Radosalića uz plaću od 6 groša mjesečno. U ime kapare primio je plaću za jedan mjesec.43 Septembra 1418. godine Milun Milković iz Konavala primio je
od Radosava Milutinića sedam konja na čuvanje i držanje uz platu od sedam
groša mjesečno.44 Prema tužbi iz septembra 1423. godine saznajemo da su
Pribislav Pripčić i Ratko Brajanović imali dva konja na čuvanju i uzgoju kod
41
“Juras Milloslaglich de Canali de loco dicto Dogna Gorra facit manifestum habuisse et
recepisse a ser Matheo de Gradi ad tenendum, passendum et custodiendum septem equos ad
voluntatem dicti ser Mathey, promictens illos passare et diligenter custodire et illos consignare et restituere quocienscumque dictus ser Matheus petierit illos sibi consignari, promictens de mala custodia etc. Et dictus ser Matheus tenetur dare sibi pro quolibet equo quolibet
mensis et ad rationem grossos octo. Qui Juras fuit confessus recepisse pro parte solucionis
dicte custodie equorum grossos XII. Renuntiando” (13.03. 1407.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXVI, 156.
42
“Volchotta Gabrillouich facit maniffestum quod ipse recepit a Michozio Bachichouich
unum equum baium ad tenendum et passendum fideliter ad voluntatem dicti Michozii et
habere debet singulo mense grossos octo pro pasando et custodiendo illum. Renuntiantes”
(31.07. 1408.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXVII, 95v.
43
“Zeuetchus Radosaglich tabernarius concessit et locauit Dobrassino Bogdanouich de Versigna unum suum equum ad pasculandum, tenendum et saluandum ad omnem voluntatem
dicti Zeuetchi. Qui Dobrassinus promisit super se et omnia bona dictum equum bene et
fideliter custodire, pascere et tenere et iuxta posse suum pingnem facere et eidem locatori ad
omnem suam voluntatem restituere. Et versa vice promisit dictus Zeuetchus eidem tradere
pro labore suo grossos sex pro quolibet mense quo illum tenuint. Et confessus fuit idem
Dobrasinus habuisse pro parte grossos sex. Renuntiando” (18.04. 1417.g.), DAD, Diversa
Cancellariae, XLI, 107.
44
“Radossau Milutignich dedit dedit ad pasculandum equos suis septem Miluno Milgchouich de Canali presenti et recipienti. Pro quibus septem equia dictus Radossaus tenetur
dare in mense dicto Miluno grossos septem. Et si plus dictos equos teneret vel minus quod
soluere teneatur per aptay. Qui Milun promisit dictos equos bene et solereter pascere et
custodire ad usum boni pastoris. Et si culpa et defectu dicti Miluni dicti equi perderentur
aut deuastarentur a lupis quod dictus Milun teneatur ad solutionem eorum. Renuntiando”
(12.09. 1418.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XLI, 295.
50
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 50
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
Dobre Mersijevića u Konavlima uz platu od jednog perpera mjesečno.45 Ovih
nekoliko primjera upućuje na zaključak da se krajem XIV i početkom XV
stoljeća u dubrovačkom zaleđu cijena uzgoja konja kretala 6-8 groša mjesečno.
Od svih pronađenih najviše pažnje prilikom uzgoja konja izaziva primjer
u ugovoru iz januara 1418. godine. Tada je Radik Pribetić iz Bobovišta kod
Trebinja, čovjek Medvjeda (osnivač loze Medvjedovića), primio jednog konja
od Bratoslava Predojevića na držanje i uzgoj uz plaću od 8 groša mjesečno.
Unaprijed je dobio četiri groša. To je do sada i od ranije slična postavka, no
ono što slijedi prava je potvrda o značaju, koji je ovaj konj imao za svoga vlasnika. Dodatak u ugovoru podrazumijevao je da Radik u vrijeme uzgoja ne
može jahati tog konja, ne može sa njim raditi niti prevoziti tovare, pa niti išta
drugo (idem Radichius non possit equitare cum dicto equo nec eidem aliquem laborare inferre vel cum ipso salmam aliquam seu aliquid opus facere).46
45
“Pribissau Pripcich et Ratchus Braianouich coram nobili et sapienti viro domino Raphaele
de Gozis honor Rectore Ragusii conqueruntur supra Dobrie Mersieuich de Canali de Baçau
Do hominem ser Gauze de Poza. Eo quia dicti accusatores dedisset ad gubernandum et custodiendum dicto accusato equos duos pro yperpero uno sibi dando quolibet mense et dum
voluisset dictos equos reacciperis dictus accusatus dixit eis quod dicti equis sunt sibi furati.
Testes: Ser Gauze de Poza qualiter dicti accusatores dederunt equos ad pasculandum accusato predicto et Milich [prazan prostor], famulus olim ser Junii de Sorgo” (07.09. 1423.g.),
DAD, Lamenta de foris, V, 197. Ispod: “Die IIIIo 1424. Pribissauus Pripcich suprascriptus
coram domino Rectore ser Marino de Gradi comparuit intimans et denuncians quod repperit unum ex suprascriptis equis furatis ut supra esse penes et in manibus Bogcini presbiteri
et filiorum suorum in Tribigna. Testes: Dobrasin Bogoeuich de Versigna, Vuochaç Dobrassinouich de Versigna”, Isto.
46
“Bratoslauus Priedoeuich concessit et locauit Radicho Pribetich de Bogouiste hominem
Meduiede presenti et conducenti unum equum suum ad tenendum et pasculandum, saluandum et gubernandum pro grossis octo quolibet mense. Et confessus fuit habuisse idem
Radichius pro parte grossos quatuor. Cum hic pactis, modis et conditionibus quod idem
Radichius non possit equitare cum dicto equo nec eidem aliquem laborare inferre vel cum
ipso salmam aliquam seu aliquid opus facere. Et si contrafecerit vel si per suum, videlicet,
Radich, defectum moriretur voluit idem Radichius tenere super se et omnia bona sua ad
emendum totius damni et interesse dicti locatoris, preter quam si ab hostibus in fortia venientibus violenter sibi auferetur, quia tunc in nichilo tenere voluit et ad omnem voluntatem
dicti locatoris illum equum restitit qui Bratoslauus tenetur sibi dare ut supra ad rationem
grossorum octo pro quolibet mense prout idem Radichius tenuerit dictum equum. Renuntiando” (23.01. 1418.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XLI, 216.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 51
51
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
U ugovoru o čuvanju stoke iz februara 1434. godine kojim je Pribiš Petrojević iz Popova, čovjek Vukosava Jamometića, primio od Radosava Rutoševića
četiri vola, šest krava i 50 ovaca i koza na šestogodišnji uzgoj uz podjelu dobiti,
kao dodatna klauzula pridodata je i briga za jednog konja koja ne bi bila posebno uračunata u navedene obaveze uzgajivača.47 Na drugoj strani postoje i
primjeri u kojima se za držanje konja ne predviđa nikakva nadoknada (absque
aliquo precio pro dicta pastura) kao u slučaju ugovora iz 1388. godine.48 No, u
takvim slučajevima ne poznajemo pozadinu koja može govoriti upravo o izvršenoj satisfakciji iz drugih zajedničkih poslovanja ovih aktera.
47
“Pribis Petroeuich de Popouo homo Vocossaui Jamomet confessus fuit quod super se et
omnia sua bona habuit et recepit ad tenendum et pascendum ut infra dicetur a Radossauo Rutosseuich, primo, boues quatuor, vacas sex et animalia quinquaginta ouibus et capris
computatis. Quas omnes bestias et animalia ipse Pribis usque ad sex annos proxime futuros
tenere et custodire debeat et suis expensis pascere et nutrire more boni pascatoris habendo
de ipsis bonam et diligentem curam tam in tenendo, custodiendo et conseruando quam in
pascendo et nutriendo eas. Et omne id quod extrahetur et percipietur ex eis tam ex fetibus et
nascituris ex eis quam ex lacte et caseo et aliiter diuidi debeat inter eos Pribis et Radossauum
pro dimidia, videlicet, quod quilibet eorum habere debeat medietatem. Ita tamen et taliter
ac eo modo quod in fine ipsisu termini sex annorum ipse Radossauus habere debeat et sibi
per dictum Pribis restitui et consignari capitale suum bestiarum et animalium suprascriptorum ad integram numerum prout supra confessus est habuisse et recepisse supplmentum
ipsum numerum ex fetibus nascituris si ex dicto capitali diminutum per mortem vel aliter
perditum esset et consignato et dato dicto capitali cetere bestie et animalia que supererunt
diuidi tunc debeant inter eos per medietatem ut prefertur. Et omni anno idem Pribis dare
et consignare debeat ipsi Radossauo medietatem casei ad eum spectantis et pertinentis. Renuntiando. Hec autem etc. Judex ser Paulus de Sorgo et Nicola de Stella [testis]. Cum pacto
quod idem Pribis de pluri teneatur, tenere, custodire et pascere ad omnem voluntatem ipsius
Radossaui unum equum ipsius Radossaui et illum ipsi Radossauo dare tociens quociens
voluerit absque solutionem aliqua facienda ipsi Pribis per dictum Radossaum. Renuntiando.
Judex et testis ut supra” (10.02. 1434.g.), DAD, Diversa Notariae, XVIII, 182.
48
“Radosau Milaseuich de Tribinio facit manifestum quod ipse habuit et recepit a Pribisaui Radanouich ibidem presenti unam jumentam rubeam ipsius Pribisai ad tenendum et
pascendum ad voluntatem ipsius Pribisai absque aliquo precio pro dicta pastura, promittens
ipsam jumentam bene et diligenter pascere, custodire et saluare et ipsi Pribisai restituere
quemcumque ipsam requiserint ab eo. Renuntiando” (22.12. 1388.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXVII, 184v.
52
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 52
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
More boni et fidelis pastoris
Uzgajivač je bio dužan da se, prema običajima kraja, brine o primljenoj
stoci kao dobar i uzoran pastir koji se brine o svome vlasništvu. Uzgajivač
Radetin Bradičević iz Dračevice obavezao se juna 1398. godine Pribilu Neori
čuvati i uzgajati vola, kravu i kobilu, naglašavajući da se to čini sa dobrom
vjerom (bona fide).49 Aprila 1435. godine Vukac Tunković zvani Mehatović
dao je Dobrašinu Petkoviću iz Poljica u Popovu na uzgoj i držanje jednu kobilu, šest volova, šest krava, 20 koza i ovaca, a pri tom se Dobrašin obavezao
da će tu stoku čuvati i hraniti po običajima pravih pastira (more boni et fidelis
pastoris).50 Tako se kaže i za Gojčina Brankovića iz Trebinja, vlaha iz katuna
Nenka Krajsalića, koji je od Ratka Pribilovića u ugovoru iz februara 1436.
godine primio kobilu, kravu sa teletom, pet koza i pet jaradi na šestogodišnji
uzgoj i podjelu dobiti po pola. Navodi se, da će on svoj dio posla obaviti kao
svaki istinski predstavnik svog posla, tj. kao svaki dobar pastir (facere tenetur
quilibet bonus pastor).51 U jednom ugovoru o uzgoju svinje kaže se da će se to
49
“Radetin Bradiceuich de Drazeuiza fuit confessus habuit in custodia ad pasendum, custodiendum et nutriendum bona fide a Pribil Neora unum bouem, unam vacham et unam
equam, promittens ipse Radetin bona fide custodire et receddere bonam racionem de fructibus et nascentibus ipsarum bestiarum dicto Pribil terminum ad voluntatem ipsius Pribil.
Renuntiando” (23.06. 1398.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXII, 154v.
50
“Vozchus Thunchouich dictus Mechatouich concessit et dedit ad nutriendum et pasculandum unam equam et boues sex et vachas sex, oues et capras viginti Dobrassino Petchouich
de Papaua de Polyeza, presenti et stipulanti, et omnia suprascripta animalia in suis manibus
et potestate, hauere confitenti, promitens dictus Dobrassinus super se et omnia sua bona se
sollemniter obligando omnia suprascripta animalia custodire, pasci, nutrire et saluare more
boni et fidelis pastoris. Et dicta animalia omnia redere et restituere dicto Vozcho siue heredibus et successoribus suis ad voluntatem et requizisicionem dicti Vozchi siue heredibus et
successorum suorum” (10.04. 1435.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XLIX, 18v.
51
“Goicin Branchouich de Tribigna vlachus de catuna Nenchi Craisalich confessus fuit
habuisse et recepisse a Ratcho Pribilouich presenti et stipulanti equam unam, vacham unam
cum vitella Ia anni unius et quinque capras cum quinque capretis ad ipsa omnia animalia et
singula et que ex eis nascentus bene, fideliter et diligenter saluandum et egendum, gubernandum, custodiendum et pascendum, prout facere tenetur quilibet bonus pastor. Et hoc ad
voluntatem dicti Ratchi de quibus animalibus et nascituris ex eis dare teneatur idem Goicin
debitis temporibus medietatem lactis et casei fiendorum ex ipsis animalibus et in fine dum
eidem Ratcho placuerit retro habere et accipere ipsa sua animalia dictus Goicin sibi dare et
consignare teneatur capitale suprascriptorum si voxerit et medietatem omnium et singuloSPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 53
53
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
činiti dobro, vjerno po običajima dobrih pastira i dobrih ljudi (bene et fideliter
ad usum boni pasculatoris et boni viri).52 U ugovorima se suprotna mogućnost
navodi kao slabo čuvanje (mala custodia), kao u ugovorima iz oktobra 1383,
februara 1413, juna i novembra 1415. godine i drugih, a što predstavlja tipičan
izraz kojim se obje strane ograđuju od lošeg uzgoja koji nije prema običaju
kraja, odnosno zemlje.53
rum aliorum animalium que nascentur ex ipsis et tunc fuerint. Et hoc super ipsum Goicin
et omnia eius bona. Renuntiantes. Judex ser Nicola de georgio et Nicola Stella testis” (13.02.
1436.g.), DAD, Diversa Notariae, XX, 176v.
52
“Ziucho Radmanich dedit et locauit ad soccidam Bosichicho Siumanouich de Canali
presenti et recipienti scrofas quatuor et unum porchum, quas debeat paschulare et nutrire
bene et fideliter ad usum boni pasculatoris et boni viri. Cum hac pacto, quod si dicte scrofe
aut porchus perderetur defectu ipsius Bosichichi quod idem Bosichichus teneatur eas et eum
soluere dicto Ziucho Radmanich. Et similiter si perderentur propter exercitum si dictus
Bosichichus non aufugeret in loco tuto cum ipsis quod easdem Ziucho predicto soluere
teneatur, scilicet, si causa fortuitu deperirent quod tunc dictus Bosichicho eas soluere non
teneatur. Quas debeat pasculare bene ut supra hinc ad tres annos proxime et in fine dictorum
trium annorum quod medietas dictarum scrofarum et porci et earum fetus esse debeat dicti
Ziuchi Radmanich et alia medietas esse debeat dicti Bosichichi. Et a dictis tribus annis in
antea sit sicut se aptauerint et sicut pepegerint inter se ipsos. Renuntiando” (30.06. 1417.g.),
DAD, Diversa Cancellariae, XLI, 128v.
53
“Vlatcho Bogutouich fuit confessus habere a Thomcho Putnich unum equum nigrum
ad pascendum, nutriendum et custodiendum bona fide ad risichum ipsius Vlatchi pro mala
custodia, promittens ipse Vlatcho restituere ipsum equum dicto Thomcho ad petitione ipsius Thomchi. Renuntiando” (28.10. 1383.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXII, 192v;
“Bogmil Corlad vlach de cathono Nenchi confessus fuit habuisse et recepisse ad tenendum,
pascendum et fideliter custodiendum ad voluntatem partium secundum consuetudinem
contrate Dabigna Radochnich de Umbla et eius filiis capita treginta animalium minutorum
et capita quinque bouum et tres equos ad medietatem fructum et lactis ex ipsius animalibus
percipiendorum remanente capitali integre dicto Dabigne et eius filiis, promittens de mala
custodia secundum consuetudinem contrate. Renuntiando” (26.02. 1413.g.), Isto, XXXIX,
223v; “Bosidar Tulich de Popoua confessus est habuisse et recepisse a Goiacho Radostich
carpentario presente et sibi dante ad tenendum, pascendum et fideliter custodiendum unum
equum et boues octo et septem vaccas ad medietatem fructuum et lactis et pro bobus det sibi
quartum partem seminis recipiendi in terris arandis per eos iuxta consuetudinem contrate.
Et hoc intelligatur ad voluntate partium, promittens de mala custodia. Renuntiantes. Item
confessus est recepisse a dicto Goiacho ut supra capita quinquaginta animalim minutorum
et duodecim porcos ad medietatem fructuum ut supra. Renuntiantes” (18.06. 1415.g.), Isto,
XL, 179; “Bogoslauus Pripchouich confessus est habuisse et recepisse a Bogdano Petrouich
54
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 54
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
Rad sa životinjama pripada osjetljivijim poslovima s obzirom na njihovu
izdržljivost, način rada ili na uslove u kojima žive. Nerijetko se u ugovorima
o uzgoju stoga pojavljuju i odredbe kojima se dodatno zaštićuju interesi kako
vlasnika tako i uzgajivača. Konji su vrlo često predmetom pljačke, dešava se
da se izgube a i da umiru. Uzgajivač o svemu tome ne mora posebno brinuti
ukoliko ima adekvatne dokaze za navedene situacije, naročito one koje ne
može kontrolisati. Gubljenje konja i loš postupak sa konjima koji je doveo
do oštećenja i do smrti konja nije se mogao pravdati. Pljačka i prirodna smrt
jesu. Oktobra 1408. godine u ugovoru kojim Vukota Gabrilović iz Konavala
prima od Mihaila Marina Đorđića jednog konja na uzgoj, podrazumijevala
se mogućnost ukoliko konj bude izgubljen da bude plaćena njegova vrijednost od 15 perpera od strane uzgajivača, a ako bude umro mimo djelovanja
uzgajivača da je uzgajivač kao dokaz dužan predati vlasniku kožu od konja.54
Sličnu situaciju pratimo i u ugovoru iz kraja februara 1412. godine. Vukoje
Krasojević primio je od Radogosta Jakobovića jednu kobilu na čuvanje i uzgoj
uz odredbe o prirodnoj smrti i potrebi davanja njene kože zbog dokazivanja
njene smrti (causa restificatione quod mortua sit), te klauzule u slučaju njenog
gubljenja za što bi uzgajivač trebao platiti 20 perpera.55 U već spominjanom
primjeru ugovora Radoslava Vukčića iz Dolića kod Gacka iz februara 1436.
presente et sibi ad tenendum, pascendum et fideliter custodiendum ad voluntatem ipsius
Bogdani equum unum, promittens de mala custodia iuxta consuetudinem contrate. Renuntiando” (01.11. 1415.g.), Isto, 235v.
54
“Vochota Gabrilouich de Canale confitetur habuisse a Michaele condam Marini de Georgio unum equum quem dicti Vochota promisit tenere, nutrire et pascere ac pinguescere
usque per totum mensem mai proxime venturi et tunc debeat illum aducere Ragusium et
consignare in manibus dicti Michaelis et Luchxe condam Trippe de Georgio et dictis Michaelem et Luchxam ex alia et si dictus equus periret aliquo casu vel perderetur vel furaretur quod dictus Vuchota tenere ipse restituere predictis yperperos quindecim summo dictis
equis moriretur sua morte tamen sua culpa dicti Vochote et eius familie quod sit damnum
equi adeo quod dictus Vuchota non teneatur, ostendendo pellem dicti equi dictis Michaeli
et Luchxe. Renuntiantes” (24.10. 1408.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXVII, 126v.
55
“Vuchoe Crasoeuich confessus est habuisse et recepisse a Radogost Jacobouich ad tenendum, pascendum et fideliter custodiendum unam equam ad voluntatem ipsius Radogost, et
si moreretur ipse Vuchoe teneatur restituere pellem dicto Radogost causa restificatione quod
mortua sit. Et si perderetur ipse Vuchoe teneatur soluere Radogost predicto patrono yperperos viginti. Renuntiantes” (28.02. 1412.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXIX, 38v.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 55
55
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
godine naglašeno je da ukoliko nešto od date stoke bude izgubljeno ili mrtvo
uzgajač mora doznačiti kože ili dati odgovarajuće svjedočanstvo (plenam fidem
faciendi de morte ipsius animalis), a za izgubljene životinje mora obezbjediti da
se vlasniku ista kupe.56
Loše ponašanje uzgajivača pratimo sredinom januara 1415. godine. Jakob Kotruljević dao je jednog svoga konja dobrog zdravlja (bone valitudinis)
Novaku Petroviću iz Konavala na čuvanje i uzgoj uz naknadu, koja je između
njih dvojice bila dogovorena. Svojim nemarom Novak je ‘oštetio’ ovog konja, a
poslao ga je nazad po svome bratu u Dubrovnik. Zbog njegove neuhranjenosti
i slabog zdravlja vlasnik ga nije htio primiti.57 Šteta nad konjem učinjena je i
u slučaju vlasnika Stojsava Tepše. On je januara 1429. godine zbog toga podigao tužbu protiv Novaka Žanjevića i njegovog sina Branka jer je njihovom
nebrigom konju slomljena noga, a nisu ni htjeli da dostave krzno, kožu, kao
znak njegove smrti.58 Mihoč Jurković je augusta 1434. godine podigao optužnicu protiv Miluna iz Konavala, čovjeka dubrovačkog vlastelina Teodora
56
“Et si aliquod ex ipsis animalibus periret et moriretur ipse Radossauus teneatur dicto Bogdan consignare pellem vel plenam fidem faciendi de morte ipsius animalis, aliter teneatur
ipse Radossauus ad emendum ipse talis animalis” (06.02. 1436.g.), DAD, Diversa Notariae,
XX, 162.
57
“Coram domino Theodoro de Prodanello vicerectore loco domini Johannis de Volcio Rectoris infirmi et judicibus curie ser Michael de Resty, ser Paulo de Gondola et ser Nicola de
Goze, comparuit Jacobus de Cotrullo dicens et asserens se dedisse ad pasculandum, salzandum et gubernandum unum suum equum bone valitudinis, rubeum Nouacho Petrouich de
Canali pro certo pretio inter eos conuento de concordia. Et quod dictus Nouachus vastauit
sibi dictum equum quem sibi miserat per fratrem suum et quia dictus equus propter maceriem et malum valitudinem est vastatus conduci fecit illum coram dictis dominis Rectore et
judicibus. Et noluit acceptare illum, scilicet, relapsauit in manibus delatoris cum protestatione quod non prenaret per hoc juribus suis contra dictum Nouacum pro dicto equo vastato”
(16.01. 1415.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XL, 106v.
58
“Stoyssauus Tepsa coram domino Rectore ser Andrea Mart. de Volzo conqueritur supra Nouach Xagneuich et Branchum eius filium. Eo quia dum ipse Stoyssauus dederit ad
pascendum et tenendum unum eius equum dictis patri et filio soluendo eis expensis, dicti
Nouach et Branchus ei dictum equum deuastauit, quia fractus sibi pes est, et ulterius dum
misisset acceptum ipsum equum per quendam Dobrauaz cum certo signo grisi sue vestis
secundum quod sibi ordinauerat dicti Pater et filius recusauerunt et noluerunt sibi illum
assignare” (15.01. 1429.g.), DAD, Lamenta de foris, VIII, 139v.
56
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 56
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
Prodanelića, zbog toga što je slomio nogu njegovom konju koji je kod Miluna
bio na uzgoju.59
Zabilježeni su i drastični slučajevi koji su doveli do smrti konja na uzgoju. Juna 1433. godine dubrovački vlastelin Ivan Marina Crijević podigao je
tužbu protiv svoga čovjeka Dobrašina Mrđenovića iz Konavala. Ivan mu je
dao jednog svoga konja na uzgoj ali ga je ovaj do te mjere iznurio da je konj
umro.60 Decembra 1465. godine Petko Radosalić iz Čelopeka u Župi dubrovačkoj podigao je tužbu protiv Vukića Božićkovića iz Trebinja. Istom je dao
na uzgoj kravu i kobilu ali ih je on zaklao.61 Braća Radoje i Bogdan Budeljić
podigli su tužbu krajem marta 1466. godine protiv Miobrata Radeljića i Ivana
Radovanića inače vlaha Kresojevića. Vlasi su imali kod sebe jednu njihovu
kobilu na držanju, ali su je oni ubili jer su je prekomjerno natovarili (ultra modum caricando dictum cabalam interfecerunt).62 Oktobra 1477. godine Radojko
Ratković iz Donje Gore u deceni Kokot u Konavlima preuzeo je odgovornost
za smrt kobile koja je bila kod njega na uzgoju (mortua fuerit ex defectu causa
59
“Michoz Giurchouich coram domino prefato Rectore conqueritur supra Milun hominem
ser Theodori de Prodanello in Canali. Eo quia fregit et deuastauit unum pedi unius sui
equi quem sibi dederat ad pascendum et tenendum et saluandum” (22.08. 1434.g.), DAD,
Lamenta de foris, X, 257.
60
“Ser Iuanus Marini de Crieua coram domino Rectore ser Matheo de Crosis conqueritur
supra Dobraxin Mergenouich de Canali hominem suum. Eo quia dedit sibi unum suum
equum ad tenendum et pascendum et ipse defatigando ipsum suum equum (...) dictus equus
mortuus fuit et est” (02.06. 1433.g.), DAD, Lamenta de foris, X, 1v.
61
“Petchus Radossaglich de Brenno de Zellopech coram dominis judicibus de criminali
quorum caput fuit ser Michael de Volcio conquestus fuit contra Vochichium Boxichcouich
de Tribigne, dicens quod cum sit quod dictus Petchus deposisasset unam vacham et unum
jumenthum, ut dicta animalia prenominatus Vochichius pascerent et gubernarent, dictus
Vochichius animalia ea prenominata, videlicet, vacha et jumenthum, interfecit et comendit”
(16.12. 1465.g.), DAD, Lamenta de foris, XXXVII, 191v.
62
“Radoe et Bogdanus Budeglich fratres coram dominis judicibus de criminali quorum
caput fuit ser Simon P. de Bona conquesti fuerunt contra Miobrattum Radeglich et contra
Iuanum Radouanich ambos de vlachis Craycouichii, dicens quod ipse predicti querelantes
dederunt eis dictis Miobrato et Iuano unam cabalam ad gubernandum. Qui Miobrattus
et Iuanus ultra modum caricando dictum cabalam interfecerunt” (26.03. 1466.g.), DAD,
Lamenta de foris, XXXVII, 296v.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 57
57
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
et mancamento dicti Radoichi) i pristao da vlasnicima, vlasteli Zamanjić, isplati
njenu vrijednost.63
Opasnost za konje predstavljaju i zvijeri. Takva mogućnost pripadala bi
slabom čuvanju od strane uzgajivača, kako se to u ugovoru iz septembra 1418.
godine može vidjeti u predviđenom slučaju napada od strane vuka.64
Najgori su bili napadi u kojima su konji smrtno stradavali. U dva slučaja
oštećeni su bili isti vlasnik i uzgajač. Decembra 1422. godine dubrovački vlastelin Ivan Lampre Crijević podigao je tužbu protiv Mišljena Lunčića, braće
Radovca, Radiše i Rakoja Bogojevića, Obrivolje Pokrajčića i Hrabrena, svih
vlaha Bobana. Oni su optuženi da su ubili i raskomadali na više dijelova njegovog konja (interfecerunt dictum equum diuidendo illum in pluribus partibus),
a kojeg je on imao na uzgoju kod Krasoja Popovića, čovjeka humskog kneza
Grgura Nikolića.65 U drugom slučaju, maja 1426. godine vlasnik Ivan Crijević
optužio je Vlatka Vrljavića iz Popova, čovjeka kneza Grgura Nikolića zbog
63
“Radoichus Ratchouich de Canali de Dogna Gora de deceno de Cocot ad interogatione
ser Stephani Mar de Çamagno promisit super se et omnia sua bona quod si constabit juridice quod una equa siue jumenta ser Marini, ser Christiphori et ser Martoli ser Çamagno
fratrum quam tenebat dictus Radoichus que fuit ut dixit ser Orsati Ste. de Çamagno mortua
fuerit ex defectu causa et mancamento dicti Radoichi, ipse Radoichus soluet dicta equam
siue jumentam dictis nobilibus et fratribus suprascriptis de Zamagno. Renuntiando” (22.10.
1477.g.), DAD, Diversa Cancellariae, LXXVIII, 80.
64
“Radossau Milutignich dedit dedit ad pasculandum equos suis septem Miluno Milgchouich de Canali (...) Et si culpa et defectu dicti Miluni dicti equi perderentur aut deuastarentur
a lupis quod dictus Milun teneatur ad solutionem eorum. Renuntiando” (12.09. 1418.g.),
DAD, Diversa Cancellariae, XLI, 295.
65
“Ser Johannes Lampre de Zriua coram nobili et sapienti viro ser Benedetto Pe. de Gondola Rector Ragusii conqueritur supra Misglen Luncich, Radouaç Bogoeuich, Radiscam et
Rachoe eius fratres et Obriuoglam Pocraicich, Rabien [prazan prostor] omnes vlachi Bobani. Eo quia cum predictus ser Johannes dedisse ad custodiendum unum suum equum Crasoe
Popouich homini comitis Nicolich, omnes predicti accusati interfecerunt dictum equum
diuidendo illum in pluribus partibus” (31.12. 1422.g.), DAD, Lamenta de foris, V, 120v.
Ispod: “Die 29 augusti. Radissa Bogoeuich unus ex accusatis predictis constitutus coram
me cancellario infrascripto voluit et se obligauit quod in causa quo Crassoe aut Nouach
fratres dictis Popouichi homines Gregorii Nicholich dixerit quod aut Radissa aut Radouaç
aut Rachoe fratres accusati predicti seu aliter ipsorum fuit culpabilis pro equo contento in
lamento superiori, quod tunc dictus Radissa solueris et emendaris teneatur equm predictum
ser Johanni Lam. de Zriua accusatori predicto. Renuntiando”, Isto.
58
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 58
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
ubojstva kobile koju je Ivan imao kod Krasoja Popovića.66 Navedeno pokazuje
da su uprkos prvom nesretnom slučaju vlasnik i uzgajač nastavljali poslovnu
saradnju oko uzgoja stoke.
***
Kada ugovor bude izvršen uzgajivač je dužan da vrati stoku vlasniku. To
pokazuje primjer iz novembra 1390. godine. Krajsav Pripković, vlah iz Pocrnja, se obavezuje Dobriku Radinoviću da će mu dovesti u Dubrovnik za
petnaest dana dva njegova konja živa koje je držao kod sebe na uzgoju. Za to
obećanje je kao jemce imao i dvojicu zemljaka.67 Maja 1406. godine Mirko
Milinović iz Konavala obavezao se da će Milši Radiloviću vratiti konja do
nedjelje koji je kod njega bio na ispaši. Ukoliko to ne bi učinio obavezao se
da će za konja platiti 60 perpera.68 Ipak postojale su i situacije da uzgajivači
neće da vrate primljene životinje vlasnicima po isteku predviđenih ugovora.
Zbog toga vlasnici dižu tužbe protiv uzgajivača. Simko Marojević je jula 1419.
66
“Ser Johannes Lampre de Zrieua coram domino Rectore ser Martolo de Zamagno
conqueritur supra Vlatchum Vrgliauich de Popoua hominem comitis Gregori Nicolich. Eo
quia his diebus preteritis idem Vlatchum interfecit unam equam ipsius ser Johannes quam ab
eo tenebat Crassoe Popouich” (10.05. 1426.g.), DAD, Lamenta de foris, VII, 4v.
67
“Craysaus Pripchouich de Yspocergna vlacus facit manifestum quod ipse se obligat et
promittit Dobricho Radinouich presenti et recipienti conducere Ragusium duos equos dicti
Dobrichi quos ipse Dorich penes ipsum Craysaum dimixit ad pascendum et ipsos equos eidem Dobricho restituere usque ad XV dies proxime futuros, hac tamen condicione si
dictos equos inueniet in domo sua viuos et quod non fuerint eidem furati vel prediti, quia
si ipsi equi non fuerint viui aut ipsi Craysao furati fuissent quod ipse Craysaus per hanc
scripturam non sit obligatus ipsi Dobrico. Renuntiando. Milman Vladinouich et Ghergur
Craniusmirouich} vlachi de Yspocergna constituerunt se plegios et paccatores dicto Dobrico
pro dicto Craysauo de dictis equis restituendis si erunt viui et quod non fuerunt furati ut in
dicta scriptura continetur ad melius tenentem. Renuntiando” (03.11. 1390.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXIX, 150v.
68
“Mirchus Millinouich de Canalli facit manifestum quod ipse promittit et se obligat Milse
Radillouich presenti et conuenienti conducere et consignare in Ragusio dicto Milse unum
equum ipsius Milse quem dictus Mirchus et eius pater habuerunt ad pascendum usque ad
diem dominico proxime futuros. Et in causa quo non conduceret et consignaret dictum
equum ad dictum se obligat soluere pro ipso equo dicto Milse yperperos sexaginta. Renuntiantes” (13.05. 1406.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXVI, 52v. Ugovor je prekrižen,
što znači da više ne vrijedi, a sa strane je navedeno: „Cassum quia dedit equum dicto Milse”,
Isto.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 59
59
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
godine podigao tužbu protiv Ostoje Tvrdečevića i trojice njegovih sinova te
Vukoslava Vukšića iz Konavala. Simko je dao četiri konja Ostoji i njegovim
sinovima na uzgoj, a Ostoja, njegovi sinovi i Vukoslav Vukšić su iskoristili
aktualnu problematičnu situaciju u Konavlima te otuđili tri njegova konja.69
Jula 1420. godine Grubač Kranenović podigao je tužbu protiv Dabiživa Milunovića i njegovog sina Ivana zato što nisu htjeli da vrate 40 koza, vola, dvije
krave i jednog konja, a koje su držali na uzgoju. Istu stoku su im drugi opljačkali.70 Novembra 1446. godine Ljuboje Pribisalić podigao je tužbu protiv braće Radivoja, Bakoja i Juraj Musića iz Ljubinja zato što mu nisu htjeli vratiti
njegovog konja.71 Krajem maja 1465. godine Radovan Ivković iz Dubrovnika
podigao je tužbu protiv Vukca Dobrašinovića Voličića iz Maleševaca pod jurisdikcijom kneza Vladislava Kosače zato što neće da vrati konja i kravu koju
je držao kod sebe na uzgoju.72
69
“Simchus Maroeuich coram nobili et sapienti viro domino Rectore ser Laurentio de Sorgo
conqueritur supra Ostoia Tuerdeceuich cum tribus filiis et Vochoslauum Vochsich de Canali. Eo quia his diebus propelapsis dum ipse Simchus dedisset ad pasculandum et saluandum
quatuor equos predicto Ostoie et filiis, ipse Ostoia cum filiis et predictus Vochoslauus sibi
abstulerunt tres de dictis equis in hac nouitate quam fecerent illi de Canali contra officiales
Ragusii” (17.07. 1419.g.), DAD, Lamenta de foris, IV, 27.
70
“Grubaz Cranenouich coram domino Rectore domino Martholo de Creua conqueritur
supra Dabissiuum Millunouich et Iuanis eius filium. Eo quia dum eis dedisset ad pasculandum capita quadraginta animalia pecudina et unum bouem, vachas duas et unum equum
predicti sibi restituere nolint, sed ea Radoe Lubisich et filios de Tribigne dictis accusatis
accepta fuerunt. Et similiter eidem accusatori acceperunt copellos nouem grani et unam
camisiam. Testes: Obrad Colubich, Petco Medoeuich” (19.07. 1420.g.), DAD, Lamenta de
foris, IV, 219v. Ispod: “Die VII augusti 1420 dictus Grubaç coram nobili et sapienti viro
domino Rectore ser Nicola P. de Poça dixit reperisse fuisse predones dictorum animalium
simul cum predictis Radoe et filiis, videlicet, Bosidarum Branoeuich, Pribisauum Radienouich, Pribignam Milinouich, Radienum Velisaglich”, Isto.
71
“Gliuboe Pribissalich coram domino Rectore ser Antonio Cle. de Goze fecit lamentum
supra Radiuoi, Bachoe et Giuragh Mussichi de Gliubigna fratres, dicens quod deposuit
apud dictos fratres unum equum et quoniam reuersione est pro accipiendo dictum equum,
dicti fratres noluerunt sibi restituere dictum equum. [Testes:] Ostoia, Gliubissa, Radogna
Petchouichi fratres omnes de Gliubigna” (25.11. 1446.g.), DAD, Lamenta de foris, XX,
246v.
72
“Radouanus Iucouich de Ragusio cerdo coram judicibus de criminali quorum caput fuit
ser Nicola P. de Gondola conquestus est contra Vocazium Dobrassinouich Volicich de
60
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 60
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
Februara 1436. godine u ugovoru o čuvanju i uzgoju konja Zavla Baldovinića i njegovih sinova Vukša Bogčinović, čovjek vojvode Stjepna Vukčića
Kosače iz Gacka trebao je konja vratiti do praznika svetog Vida, a ukoliko
to ne bi učinio obavezao će da će platiti njegovu vrijednost, a prema procjeni
dvojice odabranih ljudi koje obje strane prihvate za tu aktivnost (secundum
extimationem fiendam de dicto equo per duos bonos viros pro partes elligendos).73
Cijena konja najčešće nije navođena u ugovorima o uzgoju a ponekad se
navodi upravo zbog slučaja u kojem uzgajivač odbija vratiti konja nazad vlasniku. Tako je izrijekom navedeno u ugovoru iz novembra 1393. godine. Jurek
i Dobroslav Dubravčić iz Konavala primili su jednu kobilu na čuvanje koja je
bila vlasništvo Rajana Novakovića, a u slučaju da je ne vrate vlasniku predviđeno je da moraju platiti za nju 18 perpera.74
Ugovor iz februara 1434. godine pokazuje još jedan način kojim se vršila
nadoknada izgubljene ili mrtve životinje kao radnji za čiju odgovornost je
štetu snosio uzgajivač. Po isteku ugovora nadoknada vlasnikove glavnice, tj.
onoga što je od stoke dao na čuvanje bi se nadopunila od mladih, od poroda a
Maleseuci jurisdictionis comitis Vladissaui, dicens quod cum sit quod ipse dictus Radouanus dederat unum equm et unam vacham predicto Vocazio ante festum Natiuitatis domini
proxime decursum ad pascendum et gubernandum. Nunc vero eum ipse dictus Radouanus
vellet rehabere dictam vacham et equm solueris predicto Vocazio mercedem suam non potuit habere. Eo quod prenominatus Voccazius negauit dicens se nole sibi restituere” (28.05.
1465.g.), DAD, Lamenta de foris, XXXVII, 20v.
73
“Vocxa Bogcinouich homo voyuode Stipani de Gazcha fuit confessus habuisse et recepisse a Zaulo Baldouinouich et a Radoye et Michaely filiis dicti Zauli equum unum, quem
equum dicti Vocha super se et omnia sua bona se sollemniter obligando per aptay renuntiando promisit reddere et restituere dictis Zaulo et eius filiis suprascriptis siue alteri eorum
usque ad festum sancti Viti proxime futuris. Cum pacto quod si dictus Voxa non dedit et
restituerit dictum equum suprascriptis Zaulo et siue eius filiis suprascriptis vel alteri eorum
ad dictum terminum, quia dictus Vocxa teneatur et debeat et sic promisit soluere dicti Zaulo
et suis filiis siue alter eorum valorem dicti equi secundum extimationem fiendam de dicto
equo per duos bonos viros pro partes elligendos. Renuntiando” (15.02. 1436.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XLIX, 223.
74
“Jurech Dobrauzich, Dobroslauo eius frater de Canali fuerunt confessi habens penes se
unam equam cum una sola aurichula rubea quam sibi dedit ad nutriendum et pascendum
et custodiendum bona fide gratis et amore Rayan Nouachouich ad voluntatem ipsius Rayan
cuius est ipsa equa quam si non restituerunt ipsi Rayan quod soluent sibi yperperorum decem octo pro precio dicte eque” (09.11. 1393.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXX, 77v.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 61
61
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
u onom broju u kojem je izvršena šteta, pa bi se po namirenju te štete vlasniku
tek onda preostali porod, kao dobit, prema ranijem ugovorenom načinu dijelio
između vlasnika i uzgajivača.75 To je navedeno i u ugovoru iz februara 1436.
godine.76
Zaključak
Prikupljenih stotinjak ugovora i informacija koje ukazuju na uzgoj i čuvanju konja u periodu 1383-1490. godine ovu pojavu u dubrovačkom zaleđu
pokazuju u potpunosti. Dubrovčani kao vlasnici daju konje na uzgoj domaćem
življu u zaleđu zajedno sa drugom stokom, ali nerijetko i zasebno. Sami nemaju dovoljno uslova i spremni su za određenu nadoknadu da to daju drugima.
Uzgajivači konje čuvaju, hrane, održavaju, rade sa njima i brinu za njihovo
potomstvo. Njihov dobit ogleda se u dobijanju dijela rezultata rada sa konjima,
dobijanju dijela potomstva ili strogo određenoj mjesečnoj novčanoj naknadi.
Ugovor o uzgoju naziva se socida (društvo). Sastoji se od niza odredbi o pravima, obavezama i dužnostima vlasnika i uzgajivača. Te odredbe oblikovane su
dugogodišnjom praksom u međusobnoj komunikaciji vlasnika i uzgajivača, a
njihov cilj je ravnopravna zaštita obje strane. Iznijeti primjeri insistiranja na
primjeni odredbi ugovora u praksi pokazuju da su ugovori kao pravni akti do75
“Pribis Petroeuich de Popouo homo Vocossaui Jamomet confessus fuit quod super se
et omnia sua bona habuit et recepit ad tenendum et pascendum ut infra dicetur a Radossauo Rutosseuich, primo, boues quatuor, vacas sex et animalia quinquaginta ouibus et capris
computatis. Quas omnes bestias et animalia ipse Pribis usque ad sex annos proxime futuros
tenere et custodire debeat et suis expensis pascere et nutrire more boni pascatoris (...) in fine
ipsius termini sex annorum ipse Radossauus habere debeat et sibi per dictum Pribis restitui
et consignari capitale suum bestiarum et animalium suprascriptorum ad integram numerum
prout supra confessus est habuisse et recepisse supplmentum ipsum numerum ex fetibus nascituris si ex dicto capitali diminutum per mortem vel aliter perditum esset et consignato et
dato dicto capitali cetere bestie et animalia que supererunt diuidi tunc debeant inter eos per
medietatem ut prefertur” (10.02. 1434.g.), DAD, Diversa Notariae, XVIII, 182.
76
“Et quandoconque ipse Bogdan accipere veller dicta sua omnia animalia ipsa habere debeat prout sunt. Si extabunt siene diminutione aliqua. Et si aliquod defeceret ex eis suppleri
debeat ex fetibus qui nati fuerunt ex eis usque ad conpletum numerum ipsorum omnium
animalium. Et illud quod super fuerit ex fetibus natis ex eis animalibus commitere inter eos
dandi debeat, videlicet, dicto Bogdan pro una medietate et dicto Radossauo pro alia medietate” (06.02. 1436.g.), DAD, Diversa Notariae, XX, 162.
62
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 62
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
prinosili općem razumijevanju i uravnoteženim tokovima dugotrajne saradnje. Konji su učestali kao predmet uzgoja u međusobnoj komunikaciji između
Dubrovnika i zaleđa. To je odraz opće slike o značajnom mjestu i ulozi konja
u srednjem vijeku koja se da upratiti i u drugim društvenim segmentima.
Prilog:
Uzgoj i čuvanje stoke (konja) 1383-1490.
Vlasnik
Uzgajivač
Stoka (Konj)
Datum
Signatura
Thomcho Putnich
Vlatcho Bogutouich
unum equum nigrum
28.10. 1383
Div. Canc., XXXII, 192v
Pribisau Radanouich
Radosau Milaseuich de Tribinio
unam jumentam rubeam
22.12. 1388
Div. Canc., XXVII, 184v
Pribillo Bogoeuich de
Losiça
Milloueç Stoychouich de
Ternouo ville Gradoe Tributinich
tres boues, duas vachas et unum assinum salmerium
23.10. 1390
Div. Canc., XXIX, 147v
Dobricho Radinouich
Craysaus Pripchouich de
Yspocergna vlacus
duos equos
3.11. 1390
Div. Canc., XXIX, 150v
Crayna uxor condam
Matchi Miltinich et
tanquam epitropa dicti
eius mariti
Brayan Millouanich de Tribinio
septem boues, tres asinos et unum equum
4.2. 1391
Div. Canc., XXIX, 180v
Ser Volço de Babalio et
ser Salcho de Babalio
Migliach Çuetchi Radsobich
capita animalium minutorum inter oues et capras
ducentum, equos duos et duas equas siue zumentas et
capita viginti duo inter boues et vacas et salmigeros tres
14.5. 1392
Div. Canc., XXX, 102v
Radmillo Bratchouich
Bogaueç Prilubouich de Ixagoria duos boues et unum salmerium (assinum)
14.7. 1392
Div. Canc., XXX, 126
Symone Nicole
Vitchus Dymitrouich de Canali
unum equum pilaminis rubei
8.1. 1393
Div. Canc., XXX, 177
Zuro Radalyanich
Utiesen Cotnich de Trebigna
capras et quindecim pecudes et septem vachas et quatuor
boues et unam equam cum uno pullo
19.2. 1393
Div. Canc., XXX, 192
Ser Tripe de Buchia
Radoslaus Lethonich de Biela
vaccas duas et duos jumenthos et capras quinque et quatuor 24.3. 1393
edos et unam porcam et duos porcellos
Div. Canc., XXX, 6v
Ser Volezo de Baballio
Millos Nichoeuich vlachus de
li Bagnani
quinque capita animalium minutorum, quatuor equos et
tres vachas
Div. Canc., XXX, 23
5.5. 1393
Miladin fabro
Obrat Bogoeuich de Canali
unam equam bayam
27.7. 1393
Div. Canc., XXX, 47
Ser Mathey de Georgio
Goyach Volchouich Glumez de
Popoua
unum equum baium, quatuor vachas, duos boues et duos
manzios et quinquaginta capita bestiamine inter capras et
pecudes et quatuor porcos
2.10. 1393
Div. Canc., XXX, 66
Ser Ziue Junii da
Chaboga
Radissa Radmilouich
salmigeros quatuor
26.10. 1393
Div. Canc., XXX, 73v
Rayan Nouachouich
Jurech Dobrauzich, Dobroslauo
eius frater de Canali
unam equam cum una sola aurichula rubea
9.11. 1393
Div. Canc., XXX, 77v
Ser Marino Niffichi de
Gondulla
Smoyan filius ultrascripti Pripchi vachas viginti et quinquaginta capita pecudum et caprarum
Terchulich vlachus
et duos equos et unam equam
28.5. 1397
Div. Canc., XXXII, 50v
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 63
63
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
Ser Marino de Gondulle
Rayan filius Cheruatini
Terchulich vlachus
Thassoueç Milcich de
Codille Puncte Stagni
homine ser Petri de
Palmotta
capita centum quinquaginta pecudum et caprarum, vachas
octo et duas equas
28.5. 1397
Div. Canc., XXXII, 50v
Radmil Boguthouich de kathono capita decem equorum et equarum et capita XX bouina et
Volchi Grubanouich de Dodetich capita L animalium minutorum
vlachus
6.1. 1398
Div. Canc., XXXII, 110
Radoslauo Razich
Obrat Sergieuich de Tribigna
vlach
capras sedecim et unam equam
11.6. 1398
Div. Canc., XXXII, 150v
Pribil Neora
Radetin Bradiceuich de
Drazeuiza
unum bouem, unam vacham et unam equam
23.6. 1398
Div. Canc., XXXII, 154v
Stiepcho filio Sergolli
Bogunouich
Dobroslaus filius Milse Starzich
quinquam equas
14.11. 1398
Div. Canc., XXXII, 198
Tumcho Puthnichouich
et a ser Nicolao de
Prodanello
Branchus Bogutouich de
Bobouiste Tribinii
I eorum equam pilli rubei
5.1. 1399
Div. Canc., XXXII, 213v
Nichxa Siridanouich
Bogaueç filius Mileç Cranissalich unam equam (...) pilli nigri cum una auricula incisa
de Chanalli ville de Palliçe
11.2. 1399
Div. Canc., XXXII, 223
Dobras Pribinich
Dubraueç filius Obradi
Dabisiuouich de Vermo
unum equum (...) pilli balgli
26.3. 1399
Div. Canc., XXXII, 236v
unum salmerium valloris perperos V
Johanne condam Blasii
Millotta Pribillouich de Obrouo
23.10. 1401
Div. Canc., XXXIV, 31
Ser Nicholao de Lucaris
Yuancho Goiachouich de Chanali capita octuaginta bestiarum, caprarum et pecudum, equam
unam et vacam unam
21.2. 1402
Div. Canc., XXXIV, 84v
Pethoe Daboeuich
capellario
Crancho Vesselchouich de
Vressigna
octuaginta capita animalium minutorum et capita decem
animalium bouinorum et I salmarium
20.4. 1402
Div. Canc., XXXIV, 107v
Iuano Metglauich
Radmil Tersich et Veselcho
eius filius
unum equum et viginti capita bouina et centum pecudes
16.10. 1404
Div. Canc., XXXV, 113v
Jachobo de Russis de
Vizillis mercathorum
Ostoia Tuerdeceuich de Chanali
equos septem et caballas quinque
1.12. 1404
Div. Canc., XXXV, 129
Ser Blasio condam
Michaelis de Babalio
Pocraiez Glupçich de vlacis de
cathono Crabien
capita trecenta inter pecudes et capras item treginta boues
et vachas, item quatuordecim inter equos et caballas
31.3. 1405
Div. Canc., XXXV, 168v
Sottcho Nicholich
Volchez Medosseuich vlach de
cathono Sadunouich
quadriginta capita pechudum et caprarum, nouem vachas et 24.1. 1406
unum bouem et quatuor equos
Div. Canc., XXXVI, 13
Jurassio Radossallich
Vochez Dragosseuich de Sliuna
homo Gregurii Nichullich
duas equas et tres equos
Div. Canc., XLIII, 272
Milse Radillouich
Mirchus Millinouich de Canalli
30.3. 1406
unum equum
13.5. 1406
Div. Canc., XXXVI, 52v
Ser Jacobo de Ugodonich Iuan Bogauzich de Brenno
notario et cancelario
comunis Ragusii
unam mulliçam pilli rubei
20.6. 1406
Div. Canc., XXXVI, 69
Braycho Pribissalich
famulo ser Nicolai de
Gondula
Bogdan Nartizich de Chanalli
unum equum ipsius Braychi pilli nigri
21.11. 1406
Div. Canc., XXXVI, 122
Ser Michaele de Menze
Pribil Ratchouich de Ossolnich
homo ser Teodori de Prodanello
Septem capita bestiarum bouinarum, unum equum et
quindecim capita caprarum
28.2. 1407
Div. Canc., XXXVI, 151
Ser Matheo de Gradi
Juras Milloslaglich de Canali de
loco dicto Dogna Gorra
septem equos
13.3. 1407
Div. Canc., XXXVI, 156
Ser Andreas Mar. de
Volçio
Bositicho Prusçich de Slano
unam caballam
20.4. 1407
Div. Canc., XXXVI, 168
Ser Pasquali de Resti
Radoslauus Miltosseuich
centum capita animalium, videlicet, quinquaginta pecudes
et capros et quinquaginta caprettos et agnos (...) quatuor
chabalas
29.10. 1407
Div. Canc., XXXVI, 245v
Anthoye de Goliebo
Nouacho Vidnich de Glausche
homo Baglini Starcich
duas caballas cum uno bono polietro
19.6. 1408
Div. Canc., XXXVII, 77v
Michozio Bachichouich
Volchotta Gabrillouich
unum equum baium
31.7. 1408
Div. Canc., XXXVII, 95v
64
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 64
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
Michaele condam Marini Vochota Gabrilouich de Canale
de Georgio
unum equum
24.10. 1408
Div. Canc., XXXVII, 126v
Ziucho Rugich
Pribil Petrouich de Canali
unam caballam valoris perperorum viginti
11.4. 1409
Div. Canc., XXXVII, 200v
Ziucho Rugich
Pribil Petrouich de Canali
unam caballam valoris perperorum viginti
11.4. 1409
Div. Canc., XXXVII, 200v
Ser Johanne de Menze
Braicho Radouanich de Dubraue tres caballas et unum equum stallone (...) que chobilla
et stalloni sunt extimatus de comuni concordia perperos
octuaginta
20.8. 1409
Div. Canc., XXXVII, 241v
Nouach Bogdanouich
Bositchum Diucich
unum suum equum
11.1. 1411
Lam. de foris, II, 27
Brathoye Dobromanich
de Versigna Xubez
eius fratrem Petcho
Dobromanich in Versigna
unam caballam cum poledro uno
13.8. 1411
Lam. de foris, II, 78v
Milleç Bogoyeuich
Radiç Ratchouich de Canale
Stoichus Goiachouich
Pocraiez Budislaglich fabro in
homo ser Marini de Bona vlacis Bubanouich
Radogost Jacobouich
Vuchoe Crasoeuich
Dabigna Radochnich de
Umbla et eius filiis
Bogmil Corlad vlach de cathono
Nenchi
unam caballam et unam vacham cum lacte
4.2. 1412
Div. Canc., XXXIX, 25
unum equum
29.12. 1412
Lam. de foris, III, 41
unam equam
28.2. 1412
Div. Canc., XXXIX, 38v
unam equam cum una salma farine
30.1. 1413
Lam. de foris, III, 46v
capita treginta animalium minutorum et capita quinque
bouum et tres equos
26.2. 1413
Div. Canc., XXXIX, 223v
Radoslauus Ponoseuich
Sriedano Milaucich
unum suum equum
27.6. 1413
Lam. de foris, III, 78
Jacobus de Cotrullo
Nouacho Petrouich de Canali
unum suum equum bone valitudinis, rubeum
16.1. 1415
Div. Canc., XL, 106v
Radoslauo Radognich
dictus Zentilino
Radiçchus Stadignich de
Tribigna
quinquaginta animalia minuta, sex vaccas et unum
cauallum siue equum
17.3. 1415
Div. Canc., XL, 137v
Ser Johanni de Georgio
Dobrouoy Miglunouich de vlachi centum capita animalium minutorum, videlicet, pecudum
Cuglauich
et caprarum ad dimidia fetus et lactis et boues et vaccas
decem, equos et equas octo
8.5. 1415
Div. Canc., XL, 158v
Goiacho Radostich
carpentario
Bosidar Tulich de Popoua
unum equum et boues octo et septem vaccas
18.6. 1415
Div. Canc., XL, 179
Braiano Utiecouich
Stiepanus Radosalich vlachus
de Cosize
animalia minuta CL, equos octo et triginta boues
22.7. 1415
Div. Canc., XL, 196v
Bogdano Petrouich
Bogoslauus Pripchouich
equum unum
1.11. 1415
Div. Canc., XL, 235v
Ser Laurentio de Sorgo
Stefano Hostoich suo nomine
ac nomine Radoici sui fratris
maioris
unam equam (...) pili, videlicet, righian pro yperperis sex
15.3. 1416
Div. Canc., XL, 282
Giurech Branchouich
Priglub Beroyeuich de Canali
quatuor equos et caballas duas, vachas decem et porchas sex 5.4. 1416
et quinquaginta capras et pecudes
Div. Canc., XLI, 2
ser Junio Marini de
Gondola
Hostoya Copilouich
capita treginta animalium minutorum, item equam unam et 17.5. 1416
unam juueneam et appiaria septem siue examina apium et
tres porcas et boues duos
Div. Canc., XLI, 17
Iuancho Goiacouich
sutori
Dobrielus Petchouich de Canali
unum equum quem
1.2. 1417
Div. Canc., XLI, 76
Zeuetchus Radosaglich
tabernarius
Dobrassino Bogdanouich de
Versigna
unum suum equum
18.4. 1417
Div. Canc., XLI, 107
Priboyo Medosseuich
de Breno
Volchoslaus Radouagnich
d’Anagost
duos mulos
16.8. 1417
Div. Canc., XLI, 150v
Bratoslauus Priedoeuich
Radicho Pribetich de Bogouiste
hominem Meduiede
unum equum
23.1. 1418
Div. Canc., XLI, 216
Radossau Milutignich
Miluno Milgchouich de Canali
equos suis septem
12.9. 1418
Div. Canc., XLI, 295
Simchus Maroeuich
Ostoia Tuerdeceuich cum
tribus filiis
quatuor equos
17.7. 1419
Lam. de foris, IV, 27
Grubaz Cranenouich
Dabissiuum Millunouich et
Iuanis eius filium
capita quadraginta animalia pecudina et unum bouem,
vachas duas et unum equum
19.7. 1420
Lam. de foris, IV, 219v
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 65
65
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
Radisius et Tripchus
fratres Giurgieuich de
Bielem
Bogighiam Vezich de Versigna
due earum zumente
26.1. 1421
Lam. de foris, IV, 282
Ser Iunius de Georgio
Iurasio Nartiçe de Canali
equos tres, mulas duas et asinam unam
22.9. 1422
Div. Canc., XLII, 67
Ser Johannes Lampre
de Zriua
Crasoe Popouich homini comitis
Nicolich
unum suum equum
31.12. 1422
Lam. de foris, V, 120v
Pribissau Pripcich et
Ratchus Braianouich
Dobrie Mersieuich de Canali de
Baçau Do hominem ser Gauze
de Poza
equos duos
7.9. 1423
Lam. de foris, V, 197
Ser Vita de Resti
Bogauaç Velicich de Rudina de
villa Stanchi
decem inter boues et vaccas et decem capras et unam
equam siue jumentam
15.9. 1423
Div. Canc., XLII, 181v
Ser Johannes Lampre
de Crieua
in Canali (...) Ostoye Nosanouich equum unum, mulum unum et yrchum unum
3.2. 1424
Lam. de foris, 255v
Obrado Petrouich dicto
Strieseuich
Miolman Petrouich de Canali
unum equum vranum cum auricula dextra scissa
de parte voiuode Radosaui
Paulouich dictus Strieseuich (...)
fratre suo
4.8. 1425
Div. Canc., XLIII, 175
Ratchus Braianouich de
molendinis
Radutho Milouanich
unum suum salmerium
21.10. 1425
Lam. de foris, VI, 163v
Ser Johannes Lampre
de Zrieua
Crassoe Popouich
unam equam
10.5. 1426
Lam. de foris, VII, 4v
Michael Georgii de
Jacussa
Radini Mioçich de Canali
unus equus
3.12. 1426
Lam. de foris, VII, 112
Ser Johannes Lam.
de Zriua
in Popoua (...) Crassoio Popouich tres suos equos
et fratribus
4.3. 1427
Lam. de foris, VII, 150v
Ser Matei et fratrem
de Croxi
in Breno in Machos de domo
Michoe Radosalich
unus equus
3.10. 1427
Lam. de foris, VII, 231
Radosio Goiachouich
Radulinus Sriedanouich de
Orach
unum equm
24.10. 1427
Div. Canc., XLIV, 196
Stoyssauus Tepsa
Nouach Xagneuich et Branchum unum eius equum
eius filium
15.1. 1429
Lam. de foris, VIII, 139v
Stoiach Sridanouich
in Rudine de domo Milos
Braichouich et Dobrillum
fratrem suum
2.6. 1429
Lam. de foris, VIII, 192
Ser Iuanus Marini de
Crieua
Dobraxin Mergenouich de Canali unum suum equum
hominem suum
2.6. 1433
Lam. de foris, X, 1v
Radossauo Rutosseuich
Pribis Petroeuich de Popouo
homo Vocossaui Jamomet
boues quatuor, vacas sex et animalia quinquaginta ouibus et 10.2. 1434
capris computatis (...) de pluri (...) unum equum
Div. Not., XVIII, 182
Vozchus Thunchouich
dictus Mechatouich
Dobrassino Petchouich de
Papaua de Polyeza
unam equam et boues sex et vachas sex, oues et capras
viginti
10.4. 1435
Div. Canc., XLIX, 18v
Nicola Gaucich
Vochossaui Nouachouich in
Murlachia
unum equum et unam zumentam (...) erant valoris
ducatorum duorum cum dimidio
6.5. 1434
Lam. de foris, X, 181v
Michoz Giurchouich
Milun hominem ser Theodori de
Prodanello in Canali
unius sui equi
22.8. 1434
Lam. de foris, X, 257
Bogdano Milosseuich
fornario
Radossauus Vochzich de Gazcho
Dolich
animalia inter oues et capras quadraginta, duos boues et
duas vachas et unum equum
6.2. 1436
Div. Not., XX, 162
Ratcho Pribilouich
Goicin Branchouich de Tribigna
vlachus de catuna Nenchi
Craisalich
equam unam, vacham unam cum vitella Ia anni unius et
quinque capras cum quinque capretis
13.2. 1436
Div. Not., XX, 176v
equum unum
15.2. 1436
Div. Canc., XLIX, 223
Zaulo Baldouinouich et a Vocxa Bogcinouich homo
Radoye et Michaely filiis voyuode Stipani de Gazcha
dicti Zauli
66
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 66
animalia minuta quingenta et equos quinque
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
“Ad Usum Boni Pasculatoris Et Boni Viri“
Grubanus Lusinouich
Pribillo Butchouich in Liubigne
unus equus
12.4. 1436
Lam. de foris, XI, 91v
Ser Benedicto de
Gondola
Mioman Chalogiurghieuich
vlacchus de Procentela vlachi
Xurouich
capita centum quinquaginta caprorum, equos octo et XIIIIo
capita inter boues et vachas
4.2. 1438
Div. Canc., LII, 67v
Ser Marino Ra. de Goze
Radiuoy Mioteseuich et Radoie
Miomanouich} ambo de
Trebigne
inter pecudes et capras numero ducentos, equum unum
et unam zumentam, item inter boues et vachas paruos et
magnos numero XV
4.1. 1440
Div. Not., XXIII, 169
Marinus de Dersa
in Canale in Dognagnora Petro
et Milacio filiis Voici
unum equum
10.1. 1441
Lam. de foris, XIV, 137
Radosauo Nouachouich
de Osaunich
Radosauus Smoglianouich
dictus Tercorich de Pocergne de
morlachi
unum equum
15.2. 1443
Div. Canc., LVII, 128v
Ser Tebaldus de Mence
Vocichne Stanichnigh dicto
Slauogostigh
unum suum equum
5.2. 1444
Lam. de foris, XVII, 180v
Radillus Masich
Billadinum Branchouich in
Tribigno
unum equum, sellam et brenam
23.7. 1444
Lam. de foris, XVIII, 30v
Radouan Petoeuich
homo vaiuode Stiepani
Ratcho Gabrielouich
unam zumentam
26.9. 1444
Div. Not., XXVIII, 91v
Milorath Budisalich
Radognam Taracouich ad
Narente
duos equos
28.10. 1444
Lam. de foris, XVIII, 125v
Ser Benedictus de
Gondolla
Braicho Miocouich de Pouars
equum unum
8.1. 1445
Lam. de foris, XVIII, 173
Vuchmius [?]
Cogneuodich
Vuchaç Cognouodich
unum suum equm
11.4. 1447
Lam. de foris, XXI, 43v
Ser Nicola Alo. de Goze
Sriedano Stiupodnich hominis
dicti ser Nicolai de Goze
unam zumentam
9.5. 1447
Lam. de foris, XXI, 69v
Miglien Radmillouich
Vuchobrat Baiolouich
unum equm
2.9. 1447
Lam. de foris, XXI, 163
Luxa Dobrilouich de
Vergato
Radiuoi Radouagnich in Popouo
unum equum et unum bouem
15.1. 1450
Lam. de foris, XXIII, 21
Miglien Pliescha
Radiç Gliubsalich in Tribigne
unam mullizam
11.6. 1453
Lam. de foris, XXV, 295v
Radouanus Iucouich de
Ragusio cerdo
Vocazium Dobrassinouich
Volicich de Maleseuci
jurisdictionis comitis Vladissaui
unum equm et unam vacham
28.5. 1465
Lam. de foris, XXXVII, 20v
Vochmerus Miloicouich
habitator Zupane
Bogdano Radassinouich de
Pogliçani de Popouo
duos boues et unam vacham cum uno jumento (...) et
unam cabalam et triginta capita animalium, videlicet, oues
et capras
20.11. 1465
Lam. de foris, XXXVII,
162v
Petchus Radossaglich de
Brenno de Zellopech
Vochichium Boxichcouich de
Tribigne
unam vacham et unum jumenthum
16.12. 1465
Lam. de foris, XXXVII,
191v
Radoe et Bogdanus
Budeglich fratres
Miobrattum Radeglich et contra Cabalam
Iuanum Radouanich ambos de
vlachis Craycouichii
26.3. 1466
Lam. de foris, XXXVII,
296v
Dobreçinus Bosigcouich
de Brenno de Podstranie
Paochum Dobruscouich
tres vachas et duos jumentos
8.12. 1468
Lam. de foris, XLI, 15
Ser Marini, ser
Christiphori et ser
Martoli ser Çamagno
fratrum
Radoichus Ratchouich de Canali
de Dogna Gora de deceno
de Cocot
una equa siue jumenta
22.10. 1477
Div. Canc., LXXVIII, 80
unam equam valoris ducatos quinque
Paucho Dob. de Latiniza
Ziuichus Millatouich de Canali
30.7. 1478
Div. Canc., LXXIX, 12
Bratuth Gradoeuich
Nichola Stepanouich de Tribigne unum mullum valoris (...) ducatorum auri octo
8.10. 1482
Div. Canc., LXXXII, 54
Ser Bartholo Hel. de
Crieua
Cuietchus Radeglich de
Zoncheto
7.3. 1490
Div. Not., LXIX, 181v
duos salmerios (...) yperperis decem
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 67
67
4/7/13 7:46 PM
Esad Kurtović
“AD USUM BONI PASCULATORIS ET BONI VIRI”
(The breeding of horses in the Ragusan Hinterland through
the prism of contracts on breeding)
Esad Kurtović
Summary
Around one hundred contracts and data which were collected during research were used to present the breeding and keeping of horses in the period from 1383 to 1490 in the Ragusan hinterland in its entirety. Ragusans as owners gave their horses for breeding to the local population in the
hinterland, separately or together along with other cattle. They themselves
did not have suitable conditions for breeding and were ready to relinquish
this task to others for certain compensation. The breeders took care of the
horses, fed them, groomed them, worked with them and cared for their
offspring. Their gain consisted of claiming of a part of the result of work
with horses, a part of their offspring or a fixed monthly fee which they
received in return for their effort. Contracts about breeding was called socida (society) contain regulations about rights, obligations and duties of the
owner and the breeder which were formed by a long practice in the mutual
communication between the owner and the breeder with an aim to equally
protect both sides. The presented examples of insisting on the application of
the regulations stated in the contract show that in practice these contracts
as legal acts contributed to the general understanding and balanced courses
of long lasting mutual cooperation. Horses were frequently mentioned in
documents resulting from the mutual communication between Ragusa and
its hinterland. This was a reflection of a general image of the significant
place and role occupied by the horse in the Middle Ages, and it can be also
seen in other segments of society.
68
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 68
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Prilog biografiji bosanskog i skadarskog
sandžakbega Firuz-bega
Behija Zlatar
Orijentalni institut, Sarajevo, BiH
Apstrakt: U radu se govori o bosanskom i skadarskom sandžakbegu Firuz-begu, koji se kao i njegovi brojni zemljaci školovao u Istanbulu, a onda vršio značajne funkcije u osmanskoj državi. Na osnovu njegove vakufname, koja se čuva
u Državnoj biblioteci u Berlinu, osmanskih popisa-deftera te historijske građe
iz Državnog arhiva u Dubrovniku i relevantne literature, donose se podaci o
životu i djelovanju Firuz-bega u Skadru i Bosni. Kao i drugi bosanski sandžakbezi i Firuz-beg je imao dobre odnose sa Dubrovčanima, koji su mu dolazili u
audijenciju sa poklonima, donoseći posebno tkanine, slali svoje majstore koji su
učestvovali u izgradnji njegovog hamama u Sarajevu, a on opet njima izlazio
u susret, rješavajući neke sporove, posebno one vezane za trgovinu a isto tako i
uzvraćao poklonima. U radu se donose i podaci o Firuz-begovoj pratnji i sviti te
je istaknuta njegova uloga u urbanom razvoju Sarajeva. On je dao da se sagradi
prva srednja škola-medresa u Sarajevu, po čemu se i danas jedan kraj sjeverno
od Baščaršije naziva Medrese , zatim mesdžid i česme, a na Bščaršiji je podigao
hamam i okolo njega dućane čiji su prihodi služili za održavanje njegovih zadužbina. Kako se nije sačuvala vakufnama o osnivanju zadužbina u Sarajevu,
u radu su doneseni podaci iz popisa vakufa sadržanih u defterima Bosanskog
sandžaka, na osnovu kojih se mogu vidjeti promjene u vakufskim prihodima i
rashodima. Pored Sarajeva, Firuz-beg je podigao zadužbine i u Anadoliji, Istanbulu i Smederevu.
Ključne riječi: Firuz-beg, Bosna, Skadar, sandžakbeg, XVI stoljeće
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 69
69
4/7/13 7:46 PM
Behija Zlatar
N
edavno su na Baščaršiji vršena arheološka istraživanja na ostacima
Firuz-begovog hamama, jednog od sedam hamama, koliko ih je nekada bilo u Sarajevu, u cilju njegove eventualne rekonstrukcije. Ko je
bio graditelj ove zadužbine, kao i prve srednje škole-medrese u Sarajevu, po
kojoj se i danas jedan čitav dio grada naziva Medrese? Prema podacima Safvetbega Bašagića, Firuz-beg je porijeklom iz Bosne, koji se, kao i njegovi brojni
zemljaci, školovao u Istanbulu, a potom obavljao razne dužnosti na dvoru sultana Bajezida II.1
Važne biografske podatke o Firuz-begu pruža njegova vakufnama, čiji
rukopis se nalazi u Državnoj biblioteci u Berlinu.2 Vakufnama je pisana u
dva dijela i to prvi dio je datiran 897 po Hidžri (novembar 1491), a drugi je
nedatiran i napisan je između 1505. i 1512. godine u vrijeme kada je Firuzbeg bio bosanski sandžakbeg. Iz sadržaja prvog dijela vakufname vidi se da
je Firuz-beg u to vrijeme bio aga državne riznice, te da je uvakufio jednu medresu u Havzi u Anadoliji, te džamiju i mekteb na Atmejdanu u Istanbulu.
Uvakufljena dobra za te objekte uglavnom su se nalazila u Amasji. U drugom
dijelu vakufname, iz kojeg se vidi da je Firuz-beg sandžakbeg u Bosni, govori
se o održavanju ustanova spomenutih u prvom dijelu vakufname, kao i vodovoda u Sarajevu i Smederevu. Tu se također nalaze i podaci o značajnom broju
nekretnina na području Istanbula.3
Firuz-begov otac se zvao Abdullah, kako piše u spomenutoj vakufnami.
Obično su oni koji su prihvatali islam, ime svoga oca skrivali pod imenom
Božiji rob (Abdullah). O ostalim članovima Firuz-begove porodice gotovo
da nema podataka u pristupačnim izvorima. Njegova dva rođaka spominju
se među timarnicima Bosanskog sandžaka 1516. godine: Timar Sulejmana,
rođaka Firuz-bega i Timar Davuda rođaka Firuz-bega.4
1
Safvet beg Bašagić, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Zagreb, 1931,
20-21.
2
3
4
Klaus Schwarz-Hars Kurio, “Fīrūz-beg, Sanğaqbeg von Bosnien im lichte seiner Stiftungsurkunde”, u: Prilozi za orijentalnu filologiju (POF), 32-33/1982-83, Sarajevo, 1984,
115-127.
Isto, 126.
Istanbul, Başbakanlık Osmanlı Arşivi (BOA), Tapu defter (TD), No 56, 35 i 50.
70
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 70
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Prilog biografiji bosanskog i skadarskog sandžakbega Firuz-bega
O medresi u Havzi nema mnogo podataka,5 dok se za Firuz-begovu džamiju u Istanbulu zna da je bila podkupolna, te da je srušena 1934. godine.6
Za održavanje ove džamije, odnosno mesdžida, trošena su, između ostalog,
sredstva od hamama kojeg je ovaj vakif podigao u tvrđavi u Smederevu: Vakuf umrlog Firuz-bega-od mukate hamama u tvđavi Smederevo-neka se troši za
mesdžid kojeg je podigao u Istanbulu.7
Od 1496. do 1503. godine Firuz-beg je bio na položaju skadarskog sandžakbega. U to vrijeme je Crna Gora pripojena Skadarskom sandžaku, kada
je u novembru 1496. godine, Đurađ Crnojević napustio zemlju i sklonio se
u Mletke. U martu slijedeće godine izvršen je i prvi popis Crne Gore prema
uzvišenom beratu sa znanjem Firuz-bega.8
U vrijeme dok je bio skadarski sandžakbeg, Firuz-beg je sa svojom vojskom dolazio do samog Kotora.9 On je 1496. godine javio mletačkom zapovjedniku markizu Trevisanu da je u Kotor došao po nalogu sultana, da bi
odbranio posjed Đurđa Crnojevića, koji je do tada bio pod zaštitom Venecije.
Trevisan je odgovorio da Venecija nema namjeru nešto oteti od Crnojevića,
što je bio jedan od povoda za rat.10 Nakon rata između Mlečana i Osmanlija
(1499-1502), potpisan je mirovni ugovor 1503. godine i izvršeno je razgraničenje između Venecije i Osmanskog Carstva. Venecija je odredila Zakarija di Freskija (Zaccaria de’ Freschi), a Osmanlije skadarskog sandžakbega
Firuz-bega za razgraničenje na Crnogorskom primorju. Međutim, i nakon
mirovnog sporazuma, neki podanici Osmanskog Carstva su vršili upade i nanosili štetu Mlečanima. Zbog toga je kotorski providur uputio skadarskom
sandžakbegu Firuz-begu četiri izaslanika sa zahtjevom da on poduzme mjere
5
6
7
8
C. Baltaci, XV.-XVI. asırlarda Osmanlı Medreseleri, Istanbul, 1976, 77-78.
Tahsin Öz, Istanbul Camileri, I cilt, Ankara 1962, 61.
Istanbul, BOA TD No 978, 72.
Branislav Đurđev, “Iz istorije Crne Gore, brdskih i malisorskih plemena”, u: Radovi, knj.
II, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, Sarajevo, 1954, 172.
9
Toma Popović, Turska i Dubrovnik u XVI veku, Beograd, 1973, 19; Hans-Joachim Kissling, “Fīrūz-Beg, Grenzstatthalter Sultan Bāyezīd’s. (1481-1512), und der Salinenkrieg
von Cattaro”, u: Dissertationes orientales et Balcanicae Collectae, II,Sultan Bajezid II. und der
westen, München, 1988, 265-284.
10
Joseph von Hammer, Historija turskog (osmanskog) carstva,knj. 1, Zagreb, 1979, 267.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 71
71
4/7/13 7:46 PM
Behija Zlatar
kako bi prestale povrede mletačke teritorije. On je odgovorio da će učiniti
sve da se ne nanosi nikakva šteta mletačkim podanicima. Mlečani su, opet, u
više navrata pokušavali da pod svoju kontrolu uzmu Grbalj sa solanom, jer se
Kotor bez solane nalazio u teškom položaju. Sredinom oktobra 1503. godine i
Firuz-beg je posjetio Grbalj sa 300-400 konjanika. Kada su Mlečani shvatili
da ne mogu dobiti Grbalj, ponudili su Firuz-begu 1.000 dukata za solane što
bi Venecija godišnje isplaćivala. Ovim su se Mlečani odrekli svojih prava na
Grbalj.11Iz ovih nekoliko podataka vidi se da je Firuz-beg bio na položaju
skadarskog sandžakbega u vrijeme burnih događaja na Crnogorskom primorju, mletačko-turskog rata, kao i pripajanja Crne Gore Skadarskom sandžaku.
U novembru 1504. godine Firuz-beg je postavljen na mjesto bosanskog
sandžakbeg,12 a 13 juna slijedeće godine Vijeće umoljenih u Dubrovniku izabralo je svoga poklisara Stjepana Sarkočevića da ode na poklonjenje novom
bosanskom sandžakbegu i uruči mu uobičajene darove. Firuz-beg je odmah
uzvratio poslavši bogate poklone po svome terzibaši Mehmedu, koji su vrijedili preko 100 dukata.13 Prijateljski odnosi između Dubrovčana i Firuz-bega
zadržali su se sve do decembra 1512. godine kada se on zadnji puta spominje
u dubrovačkim knjigama kao bosanski sandžakbeg. Oni su mu slali poklone, svoje majstore za gradnju njegovih zadužbina, a on opet njima izlazio u
susret rješavajući neke sporove, posebno one vezane za trgovinu, a uzvraćao i
poklonima. Tako je u februaru 1506. godine Firuz-begov vojvoda dolazio u
Dubrovnik da kupi neke stvari za sandžakbega,14 a u oktobru iste godine Firuz-begov terzibaša donio je novac da Dubrovčani nabave tkanine u Mlecima
za sandžakbega, dok je u novembru te godine dubrovačka vlada odlučila da
Firuz-begu kupi na poklon u Mlecima tkanine u vrijednosti 150 dukata.15 U
februaru 1507. godine tkanine koje su kupljene u Mlecima upućene su Firuz11
Gligor Stanojević, “Crna Gora i crnogorsko primorje u vrijeme mletačko-turskog rata
1499-1502. godine”, u: Istorijski zapisi, god. XVI, knj. XX, 1, Titograd 1963, 45-46.
12
13
14
15
T. Popović, Turska i Dubrovnik, 79.
Ćiro Truhelka, Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive, Sarajevo 1911, 207-208.
T. Popović, Turska i Dubrovnik, 424, bilj. 113.
Državni arhiv u Dubrovnik (DAD), Consilium Rogatorum (Cons. Rog.) XXX, 184, 208;
T. Popović, Turska i Dubrovnik, 424, bilj. 113.
72
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 72
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Prilog biografiji bosanskog i skadarskog sandžakbega Firuz-bega
begu,16 a u novembru iste godine ponovo je u Dubrovnik dolazio Firuz-begov
terzibaša Sulejman da kupi tkanine i druge stvari koje je vlada oslobodila plaćanja carine.17 U martu 1511. godine Dubrovačka vlada je odlučila da pošalje
Firuz-begu sve stvari koje je tražio.18 Ovi podaci pokazuju koliko je Firuz-beg
vodio računa o svome odijevanju, imao je i svoga terzibašu, a često, kako se
vidi, nabavljao tkanine iz Mletaka i Dubrovnika. U jednom njegovom pismu,
najvjerovatnije iz 1507. godine, pisanom ćirilicom, u kome se on zahvaljuje
Dubrovčanima na poklonu i moli ih da mu pošalju u Sarajevo nekog trgovca
da od njega kupi kumaša, prvi puta se u jednom dokumentu spominje ime
Sarajevo pod tim imenom.19
Na osnovu podataka iz Historijskog arhiva u Dubrovniku, vidi se da je
pored tkanina, Firuz-beg od Dubrovčana nabavljao i vino moscatello. Tako su
mu oni poslali znatne količine ovog pića 13. novembra 1507. godine, 6. februara 1510. i 25. oktobra 1511. godine.20
Tokom svoje dugogodišnje uprave u Bosni, Firuz-beg je nastojao da održi
mir i sigurnost u Bosanskom sandžaku, dodjeljivao timare te učestvovao u
ratnim pohodima. Početkom 1509. godine sa svojim trupama provalio je u
Hrvatsku,21 a 1512. godine osvojio je Srebrenik a time i cijelu sjeveroistočnu
Bosnu.22
Kao i svi sandžakbezi, i Firuz-beg je imao svoju svitu, pratnju. Iz dokumenata dubrovačkog arhiva poznati su neki službenici sa njegovog dvora,
kao kapiđija, kapiđibaša, zatim čauši, haznadar, mehteri (svirači) i neki vojvoda
Žarko.23 Dio njegove pratnje posjedovali su timare u Bosanskom sandžaku:
16
17
18
19
20
DAD, Cons. Rog. XXX, 212; T. Popović, Turska i Dubrovnik, 424, bilj. 113.
T. Popović, nav. djelo, 424, bilj. 113.
DAD, Cons. Rog. XXXII, 1.
Ć.Truhelka, nav. djelo, 135-136.
Ć. Truhelka, nav. djelo, 208; Hamdija Kreševljaković, Vodovodi i gradnje na vodi u starom
Sarajevu, Sarajevo, 1939, 78.
21
22
23
T. Popović, nav. djelo, 85
Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1982, 56.
Vladislav Skarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije,
Sarajevo, 1939, 47.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 73
73
4/7/13 7:46 PM
Behija Zlatar
Sinan-vojvoda, Šadi vojvoda, Hadži Zekrija, Terzija Hizir, Hadži Jusuf puškar,
Alija, Mustafa, Mirahor Hamza, Ibrahim vojvoda, Nesuh, Husejn vojvoda.24 Firuz-begov ćehaja bio je Bali vojvoda koji je posjedovao čifluk u selu Ljubimlja,
a u Sarajevu vrt i vinograd.25 Pored spomenutih u izvorima se još spominju
kao članovi Firuz-begove svite: Mahmud vojvoda,26 Hadži Idris27 i Junus.28
U vrijeme dok je bio bosanski namjesnik Firuz-beg je podizanjem svojih
zadužbina doprinio urbanom razvoju Sarajeva. On je dao da se sagradi prva
srednja škola-medresa u Sarajevu, sjeverno od Baščaršije, po čemu se i danas
cijeli taj kraj naziva Medrese, zatim mesdžid i česme. Okolo medrese formirala
se mahala, koja se prvi puta spominje u Popisu Bosanskog sandžaka iz 152830. godine, iako je sagrađena između 1505. i 1512. godine, kada je Firuz-beg
bio bosanski sandžakbeg, kao Mahala Firuz-begove medrese, kada je brojala 32
kuće i 22 neoženjena.29 Pod ovim nazivom mahala se spominje i 1540. i 1565.
godine, ali sa većim brojem kuća.30 Kada je sredinom XVI stoljeća u ovoj mahali podigao mesdžid sarajevski trgovac Hubjar-beg, onda se ona počela nazivati Hubjar-begova mahala. U popisu iz 1604. godine upisana je kao Mahala
mesdžida Hubjar-bega, izdvojena iz Mahale Firuz-begove medrese.31
Za održavanje svojih zadužbina, medrese i mesdžida, Firuz-beg je na
Baščaršiji izgradio hamam i okolo njega dućane. Za radove na izgradnji hamama Firuz-beg je tražio majstore iz Dubrovnika, koji su bili vješti u gradnji kamenih objekata. Vijeće umoljenih je 11. maja 1509. godine odobrilo da
pošalje dva zidara i četiri druga majstora magistra cognore.32 Hamam je imao
dva odjeljenja, jedan za muškarce a drugi za žene. Gotovo sve prostorije u
24
25
26
27
28
29
30
31
32
Istanbul, BOA TD No 56, 39, 40, 58, 60, 61, 71, 81, 86.
Istanbul, BOA TD No 157, 214.
Isto, 873.
Isto, 68.
Isto, 757.
Istanbul, BOA TD No 157; Behija Zlatar, Zlatno doba Sarajeva, Sarajevo, 1996, 48.
Istanbul, BOA TD No 211 i TD No 379.
Ankara, Tapu ve Kadastro (TK) No 475, 29.
Ć. Truhelka, nav. djelo, 208.
74
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 74
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Prilog biografiji bosanskog i skadarskog sandžakbega Firuz-bega
hamamu bile su presvedene kupolama. Voda za hamam bila je dovedena iz
sela Mrkovići i sa Sedrenika, a tom vodom se pored hamama snabdijevala
i Firuz-begova medresa kao i pet uličnih česama, te česme u dvorištu Stare
pravoslavne crkve na Varoši. Godine 1566. kirija hamama iznosila je 6.600
akči, što je bilo više nego u drugim hamamima, ne zbog veličine ili udobnosti
hamama, nego zbog lokacije.33 Jedna mala ulica na Baščaršiji, u blizini ostataka Firuz-begovog hamama i danas nosi naziv Ćulhan, po ložionici (ćulhan)
spomenutog hamama.
Vakufnama o osnivanju Firuz-begovih zadužbina u Sarajevu nije se sačuvala, ali iz nekoliko popisa Bosanskog sandžaka mogu se vidjeti prihodi i
rashodi ovog vakufa. Tako je 1540. godine upisan Vakuf umrlog Firuz-bega, za
medresu, mahalski mesdžid i česme u samom Sarajevu - Od prihoda hamama, dućana, bašča, kuća, anbara i od zakupa zemljišta u blizini medrese godišnje 19.761.
Ne postoji raspored sredstava. U vakufnami je upisano: Sve što ostane od
opravke i rekabe, neka se utroši na medresu, imama i mujezina džamije i za druge
službe koje su određene.34
Za 25 godina koliko je proteklo do slijedećeg popisa vakufa iz 1565. godine vakufski prihodi su se nešto umanjili i iznosili su 18.752 - od hamama
12.000, od 31 dućana 4.572, od mukate zemina u samom Sarajevu 1.300,
od dva mlina u blizini tvrđave Travnik 130, te od mlinova i zemina u Peći u
Skadarskom sandžaku 750.35 Ovi prihodi trošili su se za medresu i službenike
u medresi, džamiji, vakufu i za đake medrese: plaća muderrisa, dnevno 15,
za đake dnevno 6, za imama dnevno 4, za mujezina dnevno 3, za muteveliju,
dnevno 5, za opravke, dnevno 2 i za osvjetljenje i prostirku dnevno 1.
Prema slijedećem sačuvanom popisu vakufa iz 1604. godine, prihodi Firuz-begovog vakufa još su se umanjili i iznosili su 17.112.36 Razlika u odnosu
na prethodni popis bila je u prihodu hamama koji je 1604. godine bio manji i
33
34
Hamdija Kreševljaković, Banje u Bosni i Hercegovini (1462-1916), Sarajevo, 1952, 79.
Istanbul, BOA TD No 211, 391; B. Zlatar, “Popis vakufa u Bosni u XVI stoljeću”, u:
Prilozi za orijentalnu filologiju (POF) XX-XXI, Sarajevo, 1974, 117.
35
36
Istanbul, BOA MMV 625, 692.
Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. I/2, obradio Adem Handžić,Sarajevo,
2000, 485.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 75
75
4/7/13 7:46 PM
Behija Zlatar
iznosio 7.600 godišnje, dok je prihod od dućana bio veći, jer je vakuf sagradio
15 novih dućana i zajedno sa ranijih 31 dućanom prihod je iznosio 7.332.
Kakvo je bilo stanje u ovom vakufu kasnije, na osnovu dostupnih izvora
ne može se reći. Zna se da je medresa radila do kraja XVII stoljeća, tačnije
do velikog požara kojeg je prouzrokovala vojska Eugena Savojskog, koja je
zapalila i opljačkala Sarajevo. Tada je izgorjela i ova prosvjetna ustanova i više
nikada nije obnovljena.
Hamam je radio do 1810. godine kada su mu propala kubeta, i pošto u
vakufu nije bilo sredstava za njegovu obnovu, mutevelija ga je prodao 1849.
godine Fadil-paši Šerifoviću.37 Konačno pred Prvi svjetski rat hamam je porušen i nije više obnavljan. Nakon nedavnih arheoloških istraživanja, kada su
otkriveni dijelovi hamama, postoji mogućnost da se ovaj objekat obnovi.
Firuz-beg je imao ljetnikovac na Panjinoj kuli te čifluke na Hambinoj carini.38 Isto tako ima indicija da je, pored vodovoda kojeg je proveo sa Sedrenika do njegovih zadužbina, izgradio i jedan vodovod u drugom dijelu Sarajeva
ispod Trebevića. Vodovod se zvao prema njegovom osnivaču Ferizbegovac.39
Što se tiče podataka o službenicima u Firuz-begovom vakufu, iz dostupnih izvora to nije moguće utvrditi. Jedino se zna da su muderisi Firuz-begove medrese bili: 1551. godine Mevlana Hajruddin efendija, 1586. Mevlana
Alauddin te 1637. godine Abdulbaki.40 U Sarajevskom sidžilu iz 1555-1558.
godine spominje se i muderis Fazlullah ef. kao muderis Firuz-begove medrese, te mutevelija ovog vakufa Ahmed ćelebi, sin Mahmuda.41 Desetak godina
kasnije, tačnije 1565. godine, mutevelija je bio Alija, sin Nesuhov.42
Kao i drugi sandžakbezi i visoki dužnosnici, i Firuz-beg je imao robove,
od kojih se u izvorima spominje nekoliko njegovih oslobođenih robova: Hadži
37
38
Hamdija Kreševljaković, Banje u Bosni i Hercegovini (1462-1916), Sarajevo, 1952, 79.
Ć. Truhelka, nav. djelo, 208; Hamdija Kreševljaković, Vodovodi i gradnje na vodi u starom
Sarajevu, Sarajevo, 1939, 78.
39
40
H. Kreševljaković, Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu, 102.
Ismet Kasumović, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave,
Mostar 1999, 160.
41
42
Gazi Husrev-begova biblioteka, Sidžil br. 1a, str. 124, dok. br. 3.
Sejfudin Kemura, Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe, Sarajevo, 1911, 24.
76
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 76
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Prilog biografiji bosanskog i skadarskog sandžakbega Firuz-bega
Jusuf, Šehabuddin, Karđoz, Ilijas, Hamd, sin Abdullaha,43 te hadži Hasan, Hamza, sin Abdullaha i Mesih.44
Nije poznato da li je Firuz-beg podigao neke objekte u vrijeme dok je bio
skadarski sandžakbeg. Iz specifikacije prihoda u popisima vakufa iz 1565. i
1604. godine vidi se da je imao mlinove i zemljište u Peći u Skadarskom sandžaku čiji prihodi su trošeni za medresu u Sarajevu.45
U kanun-nami Bosanskog sandžaka iz 1516. godine zabilježeno je da je
Firuz-beg podigao neku varoš radi obezbjeđenja puteva za vojnike Novog Pazara i Sjenice“.46 Iz dostupnih izvora i literature ne zna se o kojoj je varoši riječ.
Zadnja vijest o Firuz-begu kao bosanskom sandžakbegu je od 7. decembra
1512. godine, kada su mu Dubrovčani poslali na poklon riba i nekih drugih
potrepština.47 Nakon toga, u izvorima se više ne spominje, a prema podacima
iz Sicilli Osmani on je umro 1512. godine i ukopan u Istanbulu.48
43
Behija Zlatar, “O sudbini ratnih zarobljenika u Sarajevu u XVI stoljeću”, u: POF 40/1990,
263.
44
45
46
Istanbul, BOA, TD No 157, 232, 236, 250.
Istanbul, BOA MMV 625, str. 692 ; Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, 485.
Kanuni i kanun-name za Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Crnogorski i Skadarski
sandžak, Sarajevo, 1957, 32.
47
48
Ć. Truhelka, nav. djelo, 208.
M. Süreyya, Sicill-i Osmani, 2, Istanbul, 1996, 538.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 77
77
4/7/13 7:46 PM
Behija Zlatar
A CONTRIBUTION TO THE BIOGRAPHY OF FIRUZ-BEY, THE SANJAK-BEY
OF BOSNIA AND SKADAR
Behija Zlatar
Summary
This paper presents a contribution to the biography of the sanjak-bey of
Bosnia and Skadar, Firuz-bey. On the basis of Ottoman and Western sources we attempt to research the role of this governor in two sanjaks of
the Ottoman Empire. Firuz-bey performed the duty of Skadar sanjak-bey
from 1496 to 1503. This was the time of turbulent events on the Montenegrin coast, the conflict between Venice and the Ottoman Empire, and
the adding of Montenegro to the sanjak of Skadar. From 1504 to 1512
Firuz-bey was sanjak-bey of Bosnia. During his governing in Bosnia, apart
from the administrative tasks and taking part in military actions, he also
influenced the urban development of Sarajevo through the building of his
endowments. In the Northeastern part of Sarajevo he built a madrassah, a
masjid and fountains, and on the Baščaršija a public bath and shops around
it which served to upkeep these endowments. While he was sanjak-bey of
Bosnia Firuz-bey kept good relations with the Ragusans who often sent
him gifts, and they were also involved in the building of his endowments.
The paper also presents some new data for Firuz-bey’s waqf and his retinue.
78
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 78
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA
U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
Enes Pelidija
Filozofski fakultet, Sarajevo, BiH
Apstrakt: Na temelju literature i objavljenih izvora autor piše o Rudom i okolici u vrijeme osmanske vladavine. Piše o utemeljenju grada, ulozi vakufa u nastanku i razvoju grada, razvoju stanovništva i pojedinih istaknutim porodicama
i pojedincima koji su doprinijeli razvoju Rudog i okoline u osmanskom dobu.
Također piše o razvoju gradske privrede i o pojedinim objektima građenim u
Rudom, koji su osim vjerskog imaju i karakter kulturnog nasljeđa.
Ključne riječi: Rudo, vakufi, razvoj gradova, stanovništvo, gradska privreda,
kulturno nasljeđe
Uvodne napomene
P
oslije propasti srednjovjekovne bosanske države na prostoru današnje
Bosne i Hercegovine došlo je do osjetnih promjena, koje su se manifestirale u svim vidovima života, rada i privrede. U odnosu na druge
zemlje jugoistočne Evrope, koje su pod Osmanlijama također doživjeli izvjesnu transformaciju u cilju približavanja orijentalno islamskoj kulturi i civilizaciji, na ovim prostorima je to u nekim segmentima života i razvoja bilo još
intenzivnije. Naročito se to manifestovalo u promjeni izgleda brojnih manjih
i većih naselja. Iako relativno dobro naseljena i sa brojnim selima, trgovima,
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 79
79
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
utvrđenjima i zamkovima u kojima su boravili bosanski feudalci, u Bosanskoj
kraljevini nije bilo većeg broja urbanih sredina sa razvijenim gradskim životom.1
Taj nedostatak većih i urbanih sredina primijetili su i nosioci nove osmanske vlasti. U želji da u što bržem vremenu imaju punu kontrolu nad teritorijama, koje su osvojili, Osmanlije su pored opravki postojećih, u drugoj polovini
XV stoljeća podizali i nove tvrđave koje su predstavljale glavni oslonac njihove
vlasti. Često se u blizini ovih vojnih utvrđenja počinju formirati gradska naselja. Po nepisanom pravilu, u njih pored predstavnika civilne i vojne vlasti,
prvi dolaze trgovci i zanatlije koji formiraju urbano jezgro budućeg grada.
Međutim, u tom formiranju, vrlo osmišljeno, zapaženu ulogu imali su država
ili vakufi. Za nastanak nekih današnjih bosanskohercegovačkih gradova, kao
što su Sarajevo, Banja Luka, Mostar te drugih, obje komponente su imale
udjela u njihovom razvoju. No, bilo je i nekih gradova koji su isključivo formirani zahvaljujući istaknutijim pojedincima koji su vremenom u Osmanskom carstvu zauzimali visoke državne i vojne položaje i bili u mogućnosti
da posvete dužnu pažnju rodnom mjestu . Zahvaljujući tim dobrotvorima u
Bosni i Hercegovini nastao je relativno veliki broj urbanih sredina. Zato se i
susrećemo sa nazivima nekih gradova koji nesumnjivo govore o njihovom porijeklu i osnivačima. Među njima su današnji Mrkonjić Grad (do 1924. zvao se
Varcar Vakuf ), Gornji Vakuf, Donji Vakuf, Skender Vakuf, Skuckani Vakuf
i Kulen Vakuf. Iz njihovih naziva se jasno vidi da su im osnivači vakifi, koji
su svojim zavještenjem nekretnina i novca omogućili nastanak spomenutih
urbanih sredina. Međutim, često su i druga mjesta koja su nastala kao gradovi
sa prefiksom “vakuf ”, imala sličnu sudbinu, ali su se drukčije nazvali. Među
takvima su današnja Rogatica, koja se u osmanskom periodu zvala po svom
osnivaču Čelebi Pazar, i Rudo, koje od vremena kada je postalo kasabom, nije
nazvano imenom svog dobrotvora, niti je imalo prefiks “vakuf ” nego je tokom
stoljeća zadržalo današnje ime.
Međutim, ni jedno mjesto u osmanskoj državi, a samim tim i na teritoriji
današnje Bosne i Hercegovine, nije moglo dobiti zvanje grada, prije nego što
ispuni određene uvjete. Minimum uvjeta bili su da dotično naselje ima: a)
1
Više o tome vidi u knjizi: Desanka Kovačević – Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1978.
80
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 80
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
stalno nastanjeno muslimansko stanovništvo (muslimanski džemat), b) najmanje jednu džamiju u kojoj se obavlja svih pet dnevnih namaza (molitvi), kao i
petkom džuma, a na propovijedi (hutbi) spominje ime vladajućeg sultana i c)
trg, tj. postojanje čaršije sa zanatskim radnjama i trgovačkim dućanima i da se
u ovom poslovnom dijelu grada jednom sedmično održava pazarni dan. Tek
kada su ispunjene prethodne obaveze pokretala se inicijativa za proglašenje
toga mjesta kasabom. Po nepisanom pravilu, glavni inicijatori ovog postupka bili su predstavnici lokalne i sudske vlasti. Poslije provedene procedure u
sjedištu centralne vlade (Visoka Porta) u Istanbulu i povoljnog odgovora na
podnešeni zahtjev, to mjesto uvodilo se u registar kasaba.2 Bio je to uobičajen
naziv za manje urbana naselja, čije se stanovništvo, uglavnom, bavilo zanatstvom, trgovinom i drugim privrednim djelatnostima. Po pravilu, kasabe su
bile administrativni centri kadiluka ili bar nahije.3 U pravilu, osmansko gradsko stanovništvo bilo je oslobođeno (mu’af) brojnih poreza i drugih vrsta zaduženja, koje su sultanovi podanici ruralnih sredina bili dužni plaćati državi.4
Značaj vakufa u nastanku gradova
Duga je tradicija, kako na Istoku tako i Zapadu, da je nastanak gradova
započinjao sa podizanjem vjerskih objekata. U pravilu je obično od njihove veličine, broja i značaja ovisio ugled i mjesto samog grada. Tako je bilo i
u Osmanskom carstvu. Za razliku od nekih drugih muslimanskih država,
Osmanska je i sama podizala brojne džamije i druge sakralne objekte koji su
postajali nukleusi budućeg gradskog jezgra. Međutim, često su ugledni, na visokim položajima i bogati pojedinci, samoinicijativno, u okviru svojih vakufa,
podizali kultne, kulturno-prosvjetne i privredne objekte. U Bosni i Hercegovini među takvima su, na primjer, bili: Hadži Mustafa-aga, sin Mehmedbega, koji je svojima zadužbinama utemeljio Gornju Kloku, odnosno Novo
2
Adem Handžić, “O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću”, u: Adem
Handžić , Studije o Bosni – historijski prilozi iz osmansko – turskog perioda, Istanbul, 1994, 112.
(dalje: A. Handžić, “O formiranju”).
3
Evlija Čelebi, Putopis , odlomci o jugoslovenskim zemljama, Prevod, uvod i komentar napisao
Hazim Šabanović, Sarajevo, 1996, 635-636. (dalje: E. Čelebi, Putopis)
4
A. Handžić, “O formiranju”, 112.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 81
81
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
Jajce, koje se od kraja XVI stoljeća zvalo Varcar Vakuf, a od 1925. to mjesto
se zove Mrkonjić Grad; Mustafa-aga Ljubinjac, koji je utemeljitelj današnjeg
Ljubinja i Hadži Ibrahim-aga, koji je 1589. podigao kasabu Glasinac u blizini
današnjeg Sokoca. Međutim, njihov prethodnik bio je osnivač današnjeg Rudog, Mustafa-beg Sokolović.5 Upravo njegov primjer bio je veoma eklatantan
da se pokaže uloga pojedinca u nastanku jednog grada, koji će u narednom
periodu imati svoje zasluženo mjesto u Hercegovačkom sandžaku, a od 1580.
i Bosanskom ejaletu.
Kratak osvrt na prisustvo Osmanlija na tlu Bosanske kraljevine
u zadnjim godinama njene srednjovjekovne državnosti
Još od formiranja osmanskog bejluka, a vremenom i moćnog Osmanskog carstva, državni vrh vodio je jednu promišljenu politiku davanja šanse
novim sultanovim podanicima da sa svojim ličnim sposobnostima mogu doći
na najvažnije civilne i vojne položaje. To isto se odnosilo i na one talentirane
ličnosti koji su pokazivali interesovanje za znanost, umjetnosti i vjeru. Rezultat takvog stava prema pokorenim zemljama i narodima bio je da su mnogi
savremenici toga vremena u tome vidjeli mogućnost za ličnu i porodičnu afirmaciju. O tome su i prije uspostavljanja osmanske vlasti na teritoriji Bosanske
kraljevine znali mnogi ugledniji feudalci, ali i obični podanici. Sve je to imalo
ne malog značaja u uspješnijem osmanskom osvajanju i bosanske države. Prvi
upadi osmanskih akindžija, a kasnije i drugih regularnih trupa, išli su preko
teritorije današnje istočne Bosne. Već sredinom XV stoljeća u istočnoj Bosni
prisutne su bile stalne sultanove snage koje su se stacionirale na teritoriji koja
je u historiji poznata kao “bosansko krajište”, Neki historičari smatraju da je
ovaj čisto vojni teritorij osnovan u vremenskom periodu između 1448. i 1453.
godine. U osmanskim dokumentima se ova teritorija po prvi put spominje
1455. godine.6 Zbog grada koji se nalazio na ovom prostoru, u osmanskim
izvorima ova se oblast nazvala vilajet Hodidjed. U narednim godinama su sa
ovog prostora polazile sve ozbiljnije osmanske vojne akcije u osvajanje drugih
5
Isti, “Vakuf kao nosilac određenih državnih i društvenih funkcija u Osmanskom carstvu”, 146147.
6
Hazim Šabanović, “Bosansko krajište”, u: Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine,
br. IX , Sarajevo, 1957, 177-220.
82
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 82
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
mjesta srednjovjekovne bosanske države. Posebno je to postalo intenzivnije nakon pada srpske Despotovine 1459. godine. Rezultat ovih osmanskih
vojnih aktivnosti bio je širenje sultanove vlasti u istočnoj Bosni i prije propasti Kraljevine sredinom 1463. godine. To naročito postaje uobičajeno poslije
dolaska sultana Mehmeda II Fatiha sa velikim vojnim snagama početkom
maja 1463. godine. Za nepuna dva naredna mjeseca sultanova vojska osvojila
je znatan dio dotadašnje srednjovjekovne bosanske države. Međutim, bilo je
potrebno skoro 130 godina kada je osvajanjem Bihaća cijela teritorija današnje
Bosne i Hercegovine ušla u sastav Osmanskog carstva.
U tom periodu su se u samoj Bosni dešavale brojne promjene. Pored
nove administrativno-upravne podjele na sandžake (Bosanski, Hercegovački,
Zvornički, Kliški, Požeški, Pakračko-Cernički i Krčko-Lički), 5. septembra
1580. od navedenih sandžaka nastala je nova osmanska pokrajina, poznata
pod imenom Bosanski ejalet.7
Isto tako, sa uspostavljanjem osmanske vlasti na ovim prostorima dolazi
do brojnih promjena u dotadašnjem svakodnevnom načinu života, rada i običaja domaćeg stanovništva. Posebno su promjene zabilježene u nastanku i razvoju brojnih gradova koji su nastali na mjestima nekadašnjih srednjovjekovnih trgova ili manjih naselja i koji su vremenom zbog svoje veličine i brojnosti
sakralnih i profanih objekata, postali poznati kako diljem cijele osmanske
države, tako i u mnogim evropskim zemljama. Svemu tome su u velikoj mjeri
doprinijeli pojedinci i cijele porodice čiji članovi su zauzimali najveće državne
i vojne položaje.
Mjesto i značaj porodice Sokolović u historiji Bosne
Među tim porodicama Sokolovići, su nesumnjivo imali jednu od najznačajnijih uloga. Potomci ove porodice, prije nego što je počela davati značajne
državnike i vojskovođe, naseljavali su prostor između Glasinca i Lima. Po
mišljenju nekih historičara, od svojih savremenika su se ubrajali u sitno se7
Hatidže Oruč, Društveno – ekonomske prilike u Bosanskom sandžaku od 1463. godine do početka XVII stoljeća, Sarajevo 2003, 37. Neobjavljena doktorska disertacija odbranjena na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 21. 10. 2003. godine (dalje : H. Oruč, Društveno – ekonomske
prilike)
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 83
83
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
osko plemstvo.8 Kada su Osmanlije učvrstile vlast na osvojenim teritorijama
istočne i srednje Bosne, tada se pojavljuju pojedinci i porodice, među kojima
i Sokolovići, čiji članovi raznim povodima odlaze u osmansku prijestolnicu
Istanbul. Tu se školuju i pripremaju za odgovorne državne i vojne pozive. U
široj javnosti je malo poznato da je među takvima krajem XV stoljeća bio i
mladić Husrev Sokolović. Njega su, kao i mnoge njegove vršnjake, osmanske
vlasti kao adžemi oglana odvele u Istanbul. Zahvaljujući ličnim sposobnostima i odgovornosti prema preuzetim dužnostima, stekao je povjerenje tadašnjih vladajućih krugova i brzo napredovao. Historijski izvori nam govore da
je ovaj prvi među brojnim uglednim Sokolovićima karijeru započeo još 1516.
godine. Tada ga je Visoka Porta imenovala za namjesnika Konje. Od tada pa
do iznenadne nasilne smrti 1544, obavljao je niz značajnih državnih poslova i
postao član sultanovog Divana. I pored izrazite prednosti, spletkama tadašnje
sultanije Rokselane, koja je u osmanskoj historiji bila poznatija kao Hurem
sultanija, tada već poznati Deli Husrev-paša nije došao na čelo Visoke Porte.
Umjesto njego imenovan je sultanijin zet, Bošnjak Rustem-paša Opuković.
Bio je to povod da Husrev-paša izvrši samoubistvo.9 Od ovog vremena počinje
uspjeh brojnih članova porodice Sokolović. Nesumnjivo da je najznačajnija
ličnost bio Mehmed-paša Sokolović, koji je u vremenskom periodu između
1564. i 1479. bio na dužnosti velikog vezira Osmanskog carstva. Bilo je to
vrijeme kada se osmanska država nalazila na vrhuncu svoje moći i spadala u
red tadašnjih svjetskih supersila.10
Mustafa - beg Sokolović
Među istaknutijim ličnostima koje su sredinom XVI stoljeća obavljali velike državne i vojne položaje bio je i Mustafa-beg Sokolović. Sa tada već moćnim Mehmed-pašom bio je kao amidžić u vrlo bliskim rodbinskim odnosima.
8
9
Radovan Samardžić, Mehmed Sokolović, Beograd, 1975, 14.
Behija Zlatar, “O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću”, u: Prilozi, Institut za istoriju, god. XIV, br. 14-15, Sarajevo 1978, 111. (dalje: B. Zlatar,
“O nekim muslimanskim feudalnim porodicama”); Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci
u islamskoj književnosti, prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1986, 369-370.
(dalje: S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci)
10
B. Zlatar, “O nekim muslimanskim feudalnim porodicama”, 111-118.
84
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 84
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
I on je kao dijete doveden iz Bosne u Carigrad kao adžemi oglan. Rodbinska
veza sa drugim Sokolovićima, a posebno sa Deli Husrev-pašom, doprinijela
je, uz već dokazanu ličnu sposobnost, da mu nakon školovanja budu povjerene
mnoge važne državničke dužnosti.11 Po nekim mišljenjima, Deli Husrev-paša
mu je bio mlađi brat.12 Iako je bio u sukobu sa amidžićem Mehmed-pašom,
koji je već sredinom XVI stoljeća bio na visokim državnim položajima u zvanju kapudan-paše, beglerbega Rumelijskog ejaleta te kube vezira, to nije usporilo Mustafa-pašinu karijeru. Da je to tačno govori podatak da je od strane
Visoke Porte 1555. imenovan za sandžakbega Bosanskog sandžaka. Iste godine je nastojao da se na najbolji način oduži rodnom kraju. Iz ovoga vremena
potiče njegova vakufnama iz koje vidimo početak nastanka i razvoja buduće
kasabe Rudo.13 O tome će biti više riječi u drugom poglavlju.
Poslije izvjesnog vremena Mustafa-beg Sokolović je odlukom centralne
vlade iz Istanbula imenovan za sandžakbega u Fileku, koji se nalazio na teritoriji današnje Mađarske. Novim fermanom sultana Sulejmana Kanunija 10.
septembra 1560. imenovan je za Kliškog sandžakbega. Kao i mnogi njegovi
prethodnici, i on je svakodnevno ratovao sa susjednim habsburškim i mletačkim posadama. Zbog vojnih zasluga ponovo je hidžretske 972. (što odgovara
1564/65. godini gregorijanskog kalendara) po drugi put na položaju bosanskog sandžakbega. Kao i do tada, Mustafa-beg nastavlja sa svojom vojnom aktivnosti, ratujući prije svega sa pograničnim habsburškim posadama. Rezultat
te njegove stalne vojne aktivnosti je osvajanje Krupe 1565. godine. Vjerovatno
su svi dotadašnji uspjesi, a zašto ne kazati i pripadnost moćnoj porodici Sokolovića, doprinijeli da 29. avgusta 1566. ovaj dotadašnji sandžakbeg bude
imenovan na mjesto beglerbega Budimskog ejaleta. Tom prilikom je dobio i
zvanje vezira.14
11
12
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1998, 160-161.
Salih Sidki Hadžihuseinović – Muvekkit, Povijest Bosne, 1, Sarajevo, 1999, 142. (dalje: S.
S. H. Muvekkit, Povijest Bosne)
13
“Vakufnama Mustafa-bega, bosanskog sandžakbega”, u: Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek), Sarajevo, 1985, 105-110. (preveo: akademik Nedim Filipović) (dalje:
“Vakufnama Mustafa-bega”)
14
Alija Bejtić, “Rudo i rudarski kraj kroz vijekove”, u: Rudo. Spomenica povodom 30 – godišnjice Prve proleterske brigade, Rudo, 1971, 203. (dalje: A. Bejtić, “Rudo i rudarski kraj”); S.
S. H. Muvekkit, Povijest Bosne.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 85
85
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
Čuveni Ibrahim Alajbegović-Pečevi, koji je bio u rodbinskim odnosima
sa porodicom Sokolović, u svojoj Historiji piše da je Mustafa-paša došao na
položaj budimskog namjesnika zahvaljujući navedenom vojnom uspjehu osvajanja Krupe, kao i što je te 1566. “i više od hiljadu njegovih ljudi pozdravilo je
padišaha u blizini Valpova.” Istovremeno, Pečevi na ovom mjestu kaže da je
Mustafa-paša brat velikog vezira Mehmed-paše.15 Ovaj podatak da je Mustafa-paša brat velikog vezira Mehmed-paše je netačan, ako se ne uzme da
su se i u to vrijeme amidžići oslovljavali braćom, kao i da je velikom veziru
bio najdraži član porodice, pa je i Pečevija na to mislio. Dužnost beglerbega
Budimskog ejaleta obavljao je do 1578. kada je pogubljen.
Rudo i rudarski kraj od dolaska pod osmansku vlast
do formiranja kasabe 1555. godine
Na osnovu historijskih izvora znamo da su pojedini krajevi na prostorima istočne Bosne osvojeni od Osmanlija i prije propasti Bosanske kraljevine.
To je naročito evidentno nakon formiranja “bosanskog krajišta” sredinom XV
stoljeća. Sa prostora gdje se nalazila sultanova vojska, manji i veći odredi su
čestim upadima trajno osvajali susjedne teritorije. Zato nas ne iznenađuje podatak da su, na primjer, prostori današnjeg Višegrada i Srebrenice osvojeni
1462. odnosno godinu dana prije nestanka srednjovjekovne bosanske države.
Međutim, ni poslije dolaska Mehmeda II Fatiha, kada je najveći dio ovog
dijela Bosne došao pod neposrednu sultanovu vlast i pripao novoformiranom
Bosanskom sandžaku (1463), neke teritorije i cijeli krajevi su i dalje ostali
izvan osmanske vlasti. Bio je to razlog da narednih godina osmanska vojska
napada ova do tada neosvojena područja. Među takvima je i teritorija na kome
se nalazi današnje Rudo sa okolinom.
Preciznije vrijeme osmanskog osvajanja teritorije koja pripada današnjem
Rudom i njegovoj okolini, zbog nedostatka izvorne arhivske građe, teško je
odrediti. Često su u prošlosti neki orijentalisti i historičari osmanskog perioda
navodili 1465. kao godinu kada je ovaj kraj definitivno došao pod sultanovu
15
Ibrahim Alajbegović – Pečevija, Historija, 1, (Predgovor, prijevod i bilješke prof. dr Fehim
Nametak), Sarajevo, 2000, 342.
86
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 86
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
upravu.16 Najpreciznije je na ovo pitanje pokušao da odgovori Alija Bejtić.
On u analizi ovog pitanja ne isključuje mogućnost da su Osmanlije osvojile
ovaj kraj čak i u vrijeme kada je osnovan Višegradski kadiluk. To bi značilo da je Rudo sa okolinom moglo ući u sastav osmanske države prije marta
1462. godine. Međutim, prema Bejtićevom mišljenju, najrealnija je procjena
da se to desilo u vrijeme između aprila 1465. i marta 1466. godine.17 Njegova
pretpostavka zasniva se na činjenici da je još u ljetnim mjesecima 1465. godine, tadašnji bosanski sandžakbeg Isa-beg Ishaković osvojio posjede sa više
naseljenih mjesta tadašnjeg hercega Stjepana Vukčića-Kosače i njegovog sina
Vladislava. Tom prilikom su pod osmansku vlast došli Miloševac, Samobor
i Prilep. Kako se teritorija Rudog i njegove šire okoline nalazila između Mileševa i Samobora, to je ranija konstatacija o zauzimanju ovih krajeva aprila
1465. i marta 1466, dosta blizu istini.
Neposredno po osvajanju, nove osmanske vlasti su cio prostor uz ili blizu Drine objedinile u jedinstveni Drinski kadiluk. On se sastojao od nahija
Sokol, Samobor, Kukanj, Mileševo, Dubštica, Bohorić, Poblatje i Kava. Sjedište ovog kadiluka bila je Foča. Prvobitni naziv “Drinski kadiluk” zadržao se
do 1495, iako se u izvorima kao Fočanski kadiluk počinje zvati još od 1483.
godine.
Kako među navedenim nahijama Dubštica pripada današnjem teritoriju
Rudog i okoline, o njoj trebamo nešto više kazati. Nahija Dubštica prostirala
se sa lijeve strane donjeg toka rijeke Lima, tačnije u području njegovih lijevih pritoka Radovine i Dubštice po kojoj je i dobila ime, tj. između Lima i
Pribuda. Na ovom prostoru će u kasnijem periodu nastati kasaba Rudo. Već
u ovo vrijeme je postojalo naselje Dubštica koje se spominje u osmanskim
dokumentima 1469. godine.18
Pored Drinskog, odnosno kasnije Fočanskog kadiluka, jedan manji dio teritorije koji pripada Rudom bio je i u sastavu vilajeta i kadiluka Mileševo.
Spomenuti vilajet i kadiluk, obuhvatao je dio Polimlja od Mileševa do Rudog.
16
Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982, 137. (dalje:
H . Šabanović, Bosanski pašaluk); Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knj . II, Sarajevo, 1998, 124. (dalje: M. Mujezinović, Islamska epigrafika).
17
18
A. Bejtić, “Rudo i rudarski kraj”, 195.
H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 137-139.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 87
87
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
To znači da je Rudo sa okolinom u upravno-administrativnom i sudskom pogledu bilo podijeljeno rijekom Limom na dva dijela. Desna strana obale Lima
bila je u sastavu Bosanskog, a lijeva Hercegovačkog sandžaka.19 Tako je stanje
bilo u drugoj polovini XV, a nastavljeno je i u narednom, XVI stoljeću, sve do
osnivanja kasabe Rudo.
Rudo i njegova okolina u prvom osmanskom popisnom defteru
iz 1475-1477. godine
Zahvaljujući popisnom defteru Hercegovačkog sandžaka,koji je nastao u
vremenskom periodu između 1475. i 1477, u prilici smo da iz ovog vremena
donesemo još nekoliko podataka vezanih za Rudo iz druge polovine XV stoljeća. U spomenutom defteru je zapisano: “Nahija Dubštica sastojala se od sela:
Široka20- pripada Poplati sa 216 (akči prim. E.P.), selo Omačina 60,21 selo Donje
Grivino 225,22 selo Međurječje 120,23 selo Šušnjići 7,24 selo Viti Grab 405,25 selo
Vranje 233.”26 Ukupni prihodi iz spomenutih sedam sela nahije Dubštice su
u ovo vrijeme iznosili 1.947 akči.27 Kada se uporede prihodi drugih nahija iz
ovog vremena na području sandžaka Hercegovine, onda se može konstatovati
da ova nahija nije spadala u one sa većim prihodima. U istom popisnom defteru se na više mjesta navode sela koja danas pripadaju općini Rudo. Tako je
današnje selo Bjeljevine u ovom popisnom defteru upisano u nahiju Samobor
sa Pribudom i Vinicka, kao selo Belevine i prihodom od samo 13 akči i sa svega
19
20
21
22
23
24
25
26
Ibidem ,164 ; A. Bejtić, “Rudo i rudarski kraj”, 196.
Nepoznato.
Danas istoimeno selo u općini Rudo.
Isto
Isto
Prema napomeni prevodioca, riječ je o lokalitetu Susjek u Ilovači kod Goražda.
Danas istoimeno selo u općini Rudo.
Prema mišljenju prevodioca danas je to nepoznat lokalitet, ako se ne radi o selu Vranići
kod Goražda. Po mome mišljenju upravo se to odnosi na ovo selo.
27
Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Uvod, prevod, napomene i registre priredio Ahmed S. Aličić, Sarajevo, 1985, 20. (dalje: Poimenični popis)
88
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 88
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
četiri navedena čovjeka.28 Također se navodi i selo Bogdanići koje je u defteru
upisano, kao Bogdanovo iz nahije Dubštica. Selo je brojalo sedam domova sa
jednim neoženjenim. Korisnik ovog timara bio je Ali-beg, koji je dajdža (ujak)
Sulejman-paše. Kako se iz ovoga deftera vidi, uživao je više sela koji su mu
davali prihode. Za uzvrat je kao timarlija išao na poziv sultana u rat. Iz sela
Bogdanovo (Bogdanići) od pšenice, ječma, prosa, zobi, desetine od košnica,
lana i bostana, te poreza na svinje, imao je prihod u iznosu od 392 akče.29 Nahiji Dubštici pripadalo je i selo Donja Vrba koje se sastojalo od tri kuće i čiji je
ukupni prihod iznosio svega 177 akči. Uživaoci ovog timara bili su čašnjigar
Mustafa i brat mu Bajazid sa stavke Hamze iz Izdina, posadnika tvrđave Samabor.30 U sastavu ove nahije bila su i sela: Vitibgrab, Orline, Cerani, Griševac,
Lug, Dolnje Grivinje i Čemurica. U ovih šest sela bilo je 54 domova, osam neoženjenih, jedan musliman i sa prihodom od 3.448 akči. Prihodi su, uglavnom,
bili od pšenice, prosa, zobi, te desetine od košnica, bostana, lana, nijjabeta,
mošt medri, boba, crnog graha, ispaše i poreza na svinje. Ovaj timar je u ovo
vrijeme uživao Hasan, sin Mahmuda Garočića koji je prema državi imao obavezu da ide u rat na poziv osmanskih vlasti.31
U istom defteru se bilježi i današnje Međurječje i u ovo vrijeme pod istim
imenom. Ono je upisano kao timar spahije Ibrahima i kao timar pripada Samoboru koji je u sastavu nahije Neretva, kao sastavni dio vilajeta Hercegovina.
Bilo je to veliko selo sa 32 kuće, šest neoženjenih, dva muslimana i prihodom
od 2.138 akči.32 Takođe je upisano i ime današnjeg zaseoka Gornje Osoje, koje
je pripadalo nahiji Dubštici i nalazi se na teritoriji današnje općine Rudo. Ono
je i tada bilo malo, sa svega dva domaćinstva i prihodom od 102 akče. Navodi
se i selo Oputnica, koje u ovo vrijeme nije imalo više od jednog domaćinstva.33
Današnje selo Zavrubovine također je pripadalo nahiji Dubštici, koje je njegovim uživaocima Mahmudu i Hamzi iz Ćustendila, a koji su vršili vojnu službu
28
29
30
31
32
33
Ibidem, 209-229.
Ibidem, 254.
Ibidem, 268-269.
Ibidem, 257-279.
Ibidem, 282-283.
Ibidem, 296-297.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 89
89
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
kao posadnici tvrđave Samobor, donosilo prihod u iznosu od 2.553 akče. U
ovom selu navodi se 27 domova. Od toga dva su muslimanska i 15 nemuslimanskih poreskih obveznika. Spomenuto selo pripadalo je nahiji Zagorje u
sastavu vilajeta Hercegovina.34
Današnje selo Blizna koje pripada općini Rudo u ovom defteru Hercegovačkog sandžaka iz 1475-1477. upisano je kao selo Donja Blizna. U njemu je
bilo osam domova, dva neoženjena i jedan musliman sa ukupnim prihodom
od 354 akče. I selo Gornja Blizna, iz istog deftera je također današnja Blizna.
Ovo selo je spadalo u veće naselje sa 62 doma i osam neoženjenih. Ukupan
prihod iz ovog sela bio je 4.068 akči. Oba ova sela bila su timar Timurtaš-age,
tadašnjeg dizdara tvrđave Samobor koja je pripadala Hercegovačkom sandžaku.
Kao i u drugim selima sa ovog područja, stanovništvo se bavilo zemljoradnjom, stočarstvom, i pčelarstvom. Tadašnji popisivači su vrlo pedantno naveli
sve vrste proizvoda koje je domaće stanovništvo proizvodilo.35
I drugi pripadnici spomenute tvrđave Samobor su u nahiji Dubštici imali
timare za vojnu službu koju su obavljali. Tako je u ovom defteru upisan Ismail
iz Vranja koji je od države dobio na uživanje selo Odžaskovina, kome je drugi naziv Radun Mojković (?) u kojem je bilo pet domova i jedan neoženjen.
Prihod iz ovog sela iznosio je 263 akče. Istovremeno se navodi i čifluk kojeg
je imao Timurtaš, dizdar tvrđave Samobor, a kojeg mu je dodijelio tadašnji
beglerbeg (vjerovatno rumelijski) Davud. No, izgleda nije ga dugo uživao jer
je dat drugome čije se ime ne navodi. U sklopu ovog sela bila je i mezra (nenaseljen prostor) Slatina koja je davala godišnji prihod u iznosu od 100 akči.36
U popisnom defteru se spominje i današnje selo Zubanj koje pripada općini Rudo. Iz ovog vremena znamo da se sastojalo od devet domova i tri neoženjena stanovnika. Ukupan prihod ovog sela iznosio je 466 akči. Ovo je bio
timar Mustafe iz Niša, posadnika tvrđave Samobor, koji je za svoju službu imao
i druge timare, ali koji nisu bili na teritoriji današnjeg Rudog. I ovo selo je bilo
u sastavu nahije Dubštica.37
34
35
36
37
Ibidem, 373-380.
Ibidem, 530-531.
Ibidem, 531.
Ibidem, 546.
90
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 90
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
Među selima koja se navode u defteru bilo je Resište. U njemu je bilo osam
domova sa tri neoženjena i jednim muslimanom koji se zvao Hoškadem sin
Vukmila. Također se navodi i šest poreskih obveznika. Prihod ovog sela od
pšenice, ječma, zobi, prosa, desetine od bostana, košnice nijjabeta i poreza za
svinje iznosio je ukupno 815 akči. Selo je bilo u sastavu nahije Dubštica i bilo
je timar Ismaila iz Radomira. On je bio posadnik tvrđave Samobor.38
Upisano selo Dvorišta je današnje istoimeno selo, a imalo je pet domova sa
jednim neoženjenim. Njegov godišnji prihod od 291 akče uživao je Atmadže,
posadnik tvrđave Samobor. On je to uzeo sa stavke Huseina, sina Isabalije.39
Današnji zaselak Zdraž na teritoriji oćine Rudo upisano je kao dio nahije
Dubštica. U to vrijeme je imalo šest domova i prihod od 363 akče. Bilo je
timar Atmadže iz Plovdiva i Ismaila iz Sereza. Oba uživaoca su bili posadnici
tvrđave Samobor. I selo Dubac bilo je u sastavu nahije Dubštica. Ono se sastojalo od četiri doma i jednog neoženjenog muslimana Jakuba. Njegov prihod
iznosio je 214 akči. Bio je to timar Hizra iz Samakova koji je služio kao posadnik tvrđave Samobor.40
Među selima koja danas ulaze u sastav općine Rudo su i Božovići. U ovom
defteru su upisana kao Gornje Božovine koje se sastojalo od osam domova i
jednim neoženjenim. Ukupan prihod od ovog sela godišnje je iznosio 473
akče. Ovaj prihod u vidu timara, kao posadnik tvrđave Samobora, uživao je
izvjesni Ibrahim iz Toplice.41
U ovo vrijeme je posebno bilo veliko selo Strgačina, koje je danas poznato
pod imenom Strgači. U njemu je bilo 38 domova sa 15 neoženjenih. Prihod
od ovog sela iznosio je 2.408 akči. Bio je to timar Hamze iz Itdine i Alije, sina
Hizira iz Plovdiva. I oni su u ovo vrijeme bili posadnici spomenute tvrđave
Samobor koja je pripadala nahiji Dubštici.42
Iz navedenog deftera su na ovom mjestu upisana 24 sela i zaseoka koja
pripadaju teritoriji današnje općine Rudo. Njihov broj govori da je u drugoj
38
39
40
41
42
Ibidem, 547.
Ibidem, 549.
Ibidem, 561
Ibidem, 562.
Ibidem, 569.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 91
91
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
polovini XV stoljeća ovaj kraj bio relativno dosta naseljen. Ako uzmemo ukupan broj domaćinstava koja se navode u ovom popisnom defteru vidimo da ih
je ukupno bilo 279 domova (kuća). Stanovništvo navedenih sela je godišnje
davalo 18.638 akči koji su pripadali spahijama, uživaocima timara sa ovih
prostora. U to vrijeme je ovo bila velika suma novca, kada se zna da je vrijednost novca bila na zavidnom nivou.
Kako je ovo vrijeme prvih godina osmanske vladavine na prostorima Rudog i njegove okoline, to je većina domaćeg stanovništva bila nemuslimansko.
Rijetko se nailazi na podatak o prvim pripadnicima islama iz navedenih sela.
Jedno od njih je i selo Resište. U njemu se pored osam domova i tri neoženjena
navodi i jedan musliman po imenu Hoškadem, sin Vukmila. Očito da se radi
o osobi koja je malo prije toga primila islam. Za razliku od mnogih koji su
krili svoje porijeklo i po nepisanom pravilu navodili da su sinovi Abdullaha
(Božijeg roba), spomenuti Hoškadem je s pravom bez ustručavanja napisao da
je sin Vukmila.
Pažljivom analizom donešenih podataka vidi se da je većini stanovništva
osnovna privredna grana bila zemljoradnja. Ujedno su ovo i najkonkretniji
podaci vezani za Rudo i njegovu okolinu iz prvih godina osmanske vladavine .
U drugoj polovini XV stoljeća jedan dio teritorije današnje općine Rudo
bio je i u sastavu Višegradske nahije. Godine 1485. u osmanskim dokumentima
se navodi da je najgušće naseljeno muslimansko selo sa 34 domaćinstva Setihovo. Ono se nalazi u dolini Lima, sjeverozapadno od Rudog. Istovremeno su
u njemu upisana i 34 nemuslimanska domaćinstva. U istom izvoru se navodi
i selo Dolovi. I ono se nalazi sjeverozapadno od Rudog u dolini Lima. Prema
ovom popisu, imalo je 10 nemuslimanskih i 14 muslimanskih domaćinstava.43
To znači da je već u drugoj deceniji poslije uspostavljanja sultanove vlasti na
ovim prostorima započeo proces prihvatanja islama, što potvrđuju i ovih podaci koji jasno razlikuju muslimanske od nemuslimanskih kuća .
Rudo i njegova okolina u administrativno-sudskoj podjeli
Od vremena osmanskog osvajanja teritorije na kojoj se nalazi Rudo sa
okolinom, bio je podijeljen na lijevu i desnu obalu rijeke Lima. To je i razlog
43
H. Oruč, Društveno- ekonomske prilike, 87.
92
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 92
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
što je cijela lijeva obala Lima sa kasnije formiranom starom kasabom Rudo
bila je sastavnim dijelom Fočanskog kadiluka. Tako je stanje bilo od osmanskog
osvajanja ovog kraja do formiranja Čajničkog kadiluka između 1572. i 1582.
godine. Kada je formiran Čajnički kadiluk, koji se prostirao između Foče i
Rudog, u novoj administrativno-sudskoj podjeli teritorija sa lijeve obale Lima
postala je sastavnim dijelom ovog kadiluka. U sastavu ovog kadiluka bile su
nahije Pribud i Samobor, koje su jedno vrijeme bili jedinstvena nahija sa tvrđavom Samoborom, koja je imala posadu sve do 1818, te Međurječje i Dubštica.
Ovaj kadiluk bio je u sastavu Hercegovačkog sandžaka sve do 1667, kada
se po prvi put navodi da je u sastavu Bosanskog sandžaka.44 Po mišljenju nekih historičara, tokom XVII stoljeća, Rudo je jedno vrijeme bilo samostalan
kadiluk. Kada je 1664. boravio u ovoj kasabi najpoznatiji osmanski putopisac
Evlija Čelebi, on između ostalog navodi za ovo mjesto da je to samostalan kadiluk.45 U narednom periodu, vjerovatno tokom Bečkog rata ili u vrijeme Karlovačkog mira, ponovo je Rudo bilo u sastavu Čajničkog kadiluka. Sa nekim
manjim prekidima ostaće u ovom kadiluku sve do kraja osmanske vladavine,
tj. 1878 . godine.46
I dok je lijeva obala rijeke Lima sa teritorijom bila u sastavu Fočanskog,
Čajničkog i kraće vrijeme samog kadiluka Rudo, dotle je njegova desna obala
pripadala Višegradskom, ali nije isključeno i jednim manjim dijelom Pribojskom
kadiluku. Po mišljenju Alije Bejtića, bilo je to u vremenskom periodu između
1580. i 1745. godine.47 Iz dosada navedenog se može primijetiti da 1580. ne
predstavlja samo datum nastanka Bosanskog ejaleta, nego i godinu kada se vrši
i u dobroj mjeri osjetna nova administrativno-sudska podjela.
Osnivanje urbanog dijela grada
Kada govorimo o kasabi Rudo, onda mlađe generacije odmah misle na
današnji grad koji se nalazi na brijegu desne obale Lima. One ne znaju da je
to relativno nova urbana sredina nastala poslije velike poplave koja se desila
44
45
46
47
H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 195.
A. Bejtić, “ Rudo i rudarski kraj”, 197; E . Čelebi, Putopis, 390.
A. Bejtić, “ Rudo i rudarski kraj”, 197; H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 230.
A. Bejtić, “ Rudo i rudarski kraj”, 196.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 93
93
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
na ovim prostorima 1896. godine. Međutim, kada govorimo o kasabi Rudo iz
osmanskog perioda, onda se tu, prije svega, misli na tadašnje urbano naselje
koje se formiralo 1555. godine na lijevoj obali rijeke Lima.
Kao malo koji od današnjih bosansko-hercegovačkih gradova, Rudo spada u krug onih koji tačno znaju vrijeme, mjesto i osnivača svoga grada. Do
ovog dragocjenog podatka dolazimo zahvaljujući sačuvanoj vakufnami o kojoj
iscrpne podatke daje Alija Bejtić. Posebno je interesantno kada se na kraju
vakufname slovima navodi datum njenog pisanja koji glasi: sredina muharrema
godine devet stotina i treće po Hidžri. Kada navedeni datum preračunamo po
gregorijanskom kalendaru, to se odnosi na vrijeme između 26. novembra i 5.
decembra 1555. godine.48 U cijelosti je ovu vakufnamu svojevremeno preveo
akademik Nedim Filipović.49
Zahvaljujući činjenici da je u vrijeme pisanja vakufname i nastanka kasabe
Rudo, Osmansko carstvo bilo na vrhuncu svoje moći i spadalo u red tadašnjih
svjetskih velesila, to su pojedinci i cijeli društveni slojevi bili u mogućnosti da
uvakufljuju dio svoga stečenog bogatstva. Iz ovog vremena susrećemo dosta
istaknutijih osmanskih ličnosti koji podižu brojne zadužbine za svoju i duše
svojih najdražih. To je doprinijelo da na teritoriji cijele Osmanske imperije u
ovo vrijeme vidimo nastanak izuzetno velikog broja sakralnih i profanih objekata. Mnogi od vakifa su ujedno bili i osnivači budućih gradova.
Tako je bilo i na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine. Jedan od njih
bio je spomenuti Mustafa-beg Sokolović. On je u vrijeme pisanja vakufname
obavljao dužnost bosanskog sandžakbega. Upravo sa toga položaja, a imajući
dovoljno materijalnih sredstava, odlučio se da svom rodnom kraju pomogne.
Zahvaljujući njegovim zadužbinama ljudima iz rodnog mjesta olakšao je život. To se vidi i iz dijela vakufname čiji prijevod glasi:
“(...) pošto je na jednoj strani mezre (selište, zemljište koje ima tačno utvrđeni
atar i ostatak naselja ) poznate pod imenom Rudo u nahiji Polimlje koja pripada
kadiluku Foča u Hercegovačkom sandžaku, a koja je u blizini pomenutog mjesta
48
49
Ibidem, 204.
Rudo, Spomenica povodom 30 – godišnjice Prve proleterske brigade, Rudo, 1971, 173-177; Nedim Filipović, “Vakufnama Mustafa – bega, bosanskog sandžakbega”, u: Vakufname iz Bosne
i Hercegovine (XV i XVI vijek), Sarajevo, 1985, 105-111. (dalje: N. Filipović, “Vakufnama
Mustafa – bega”).
94
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 94
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
njegovog rođenja i njegovoj porodičnoj lozi, rijeka Lim, a na drugoj strani rijeka
Krupa, i pošto je to mjesto prolaza i prelaza, te svaki čas i u svako vrijeme tu prolaze i prelaze putnici i prolaznici , a to je mjesto daleko i od grada , te pošto postoji
krajnja potreba da se na tom mjestu izgradi most i da ono postane kasaba, to je
srećom i napretkom ovjenčani, moćni i uzvišeni sultan svijeta i vladar zemlje i
vremena dodijelio mulk (pravo ličnog vlasništva, prim. E. P.) kao jedan od svojih uzvišenih darova, spomenutu opisanu mezru rečenom mirlivi (Mustafa-begu,
prim. E. P.) svjetlog uma i darovana mu je carska mulknama.” 50
U vakufnami se prvo spominje džamija “sa minberom i mihrabom da u njoj
svi vjernici mogu obavljati propisane molitve i vršiti bogosluženje (klanjati, prim.
E. P.);”
Drugo: “Mekteb (muallim-hane) u susjedstvu džamije, da učitelji (muallimlar) mogu djecu vjernika podučavati učenju Kur’ana;”
Treće: “Han, da u njemu putnici besplatno konače;”
Četvrto: “Ćuprija na ‘velikoj’ i ‘ dubokoj’ rijeci Limu koja teče kraj mjesta, da
preko nje mogu prelaziti i odličnici i običan narod, cio svije;”
Peto: “Hamam u istome mjestu;”
Šesto: “Mlin sa četiri vitla na rijeci Krupi;”
Sedmo: “Stupe dvije na istoj rijeci;”
Osmo: “Tabhanu pod krovom sa kožarskim radnicima na istoj rijeci;” i
Deveto: “Dućana za zanatlije i trgovce iz čaršije na samom bazaru i sa poznatim granicama sa tri strane.”51
Iz ove vakufname i njenih precizno nabrojanih objekata koje je Mustafabeg Sokolović uvakufio jasno se vidi da sa podizanjem džamije gdje se obavlja
pet vakata namaza, što znači da ima stalno naseljenog muslimanskog stanovništva, te podizanjem privrednih objekata mlina, stupe i tabhana, kao i zanatskih i trgovačkih dućana koji svi skupa čine čaršiju, ispunjavaju se tri osnovna
elementa da ovo naselje od države dobije status urbane sredine – kasabe.
Kao muteveliju ovog vakufa Mustafa-beg Sokolović odredio je nekog
Ibrahim-agu, sina Abdulmenanova, koji je vjerovatno malo prije toga primio
islam. Ibrahim-aga je tu dužnost vršio privremeno. Držeći se ustaljenog načina pisanja vakufname, u njoj su na određenim mjestima precizno navedena
50
51
N. Filipović, “Vakufnama Mustafa-bega”, 106.
A. Bejtić, “Rudo i rudarski kraj”, 206, 207.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 95
95
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
sva pitanja i imenovanja službenika koji će upravljati ovim vakufom. “U svojoj
fundaciji legator samom vakufnamom uspostavlja i radna mjesta, poslove na tim
funkcijama i lične dohotke. Službenici na tim radnim mjestima bili su i prvi službenici kasabe Rudo.” Između ostalog tu su bili: mutevelija (upravitelj vakufa),
katib (sekretar vakufa), džabija (sakupljač prihoda, inkasator), hatib (vjerski
službenik koji je dobar znalac Kur’ana, ima lijep glas u učenju i uopće je dobar
poznavalac islama), imam (vjerski službenik), dva mujezina (osobe sa lijepim
glasom koji pozivaju na molitvu), te drugi službenici čiji je posao bio vezan za
mekteb i džamiju. Za svakoga od njih je bila tačno određena dnevna plata u
akčama. Na kraju je bio predvidio da ako bude viška novca po izmirenju svih
obaveza i plaća, da se taj dio uz znanje mutevelije i drugih zaposlenih u vakufu
troši za nagrade onih koji svaki dan budu proučili po jedan džuz Kur’ana.52
Postavlja se i pitanje gdje je ova vakufnama ovjerena. Kada se pogledaju
imena i zvanja onih koji se u njoj javljaju kao svjedoci, onda je vrlo blizu istini
dosadašnja tvrdnja da je to bilo u Višegradu. To se može zaključiti i po svjedocima koji su iz Višegrada i Rogatice. Iz vakufname se vidi da tome činu
nije prisustvovao ni sam vakif (osnivač vakufa) Mustafa-beg Sokolović. Za to
vrijeme ovo nije bio nikakav izuzetak jer je takvih primjera bilo više i u Bosni,
kao i drugim dijelovima osmanske države.53 Kako na kraju vakufname stoji
zapisano, prisutni svjedoci bili su: “Ponos kadija Alija, sin Džaferov,kadija u
Višegradu;ponos kadija Nesuh,kadija; Mustafa efendija, propovjednik; Hasan Čelebi, propovjednik; Husein-halife, imam; uzor plemenitih Husejin, zaim , poznat
kao Arnavudzade; ponoso jednakih Murad Čelebi, sin Mustafa-bega, poznat kao
Duka- zade;Sefer-beg,sin Iskender-bega;Sinan Čelebi,sin Iskender-bega; Lutfi-beg,
sin Iskender-bega; Rustem-beg, sin Abdullahov; Husejin-aga, sin Abdulmennanov; Hasan Čelebi, sin Kara Muse;Mustafa Čelebi, sin Kara Muse;Mehmed-beg,
zaim;Huseijin Čelebi,sin Mahmud-bega; Gazi, pobirač vakufskih prihoda; Hadži
Hasan; Hadži Veli; Hadž Osman i ostali.”54 U odsutnosti Bosanskog sandžakbega Mustafu-bega Sokolovića zastupao (vekil) je “ponos ajana Hasan-ćehaja,
52
53
54
Ibidem, 207, 208; N. Filipović, “Vakufnama Mustafa-bega”, 108.
A. Bejtić, “Rudo i rudarski kraj”, 204, 205.
N. Filipović, “Vakufnama Mustafa-bega”, 110.
96
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 96
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
a opunomoćenje posvjedočavaju ‘ponos knjige’ Alija, sin Abdulahov i pisar Hurem,
sin Hajdarov.”55 Time je definitivno udaren temelj nove kasabe Rudo.
Rudo i njegova okolina od sredine XVI do sredine XVII stoljeća
Poslije podizanja navedenih objekata koji su bili vakuf tadašnjeg bosanskog sandžakbega Mustafa-paše Sokolovića, briga oko ove zadužbine nije
prestajala kako za vakuf, tako ni za samo ovo mjesto. Još za njegovog života, 1575/1576, od sultana Mustafe III (1574-1594) isposlovao je dozvolu da
stanovnici kasabe Rudo imaju brojne povlastice. Među navedenim porezima
od kojih je stanovništvo bilo oslobođeno su: avarizi divaniya; tekalif-i orfiya;
čorahorluk; sakupljanje hrane za vojsku; davanje djece u jeničere i ukonačavanje
vojvode, te beglerbegovih i sandžakbegovih ljudi.56 On je to uradio kako bi što
više privukao ljude da naseljavaju ovo mjesto i njegovu okolinu.
I u popisu bosanskih spahija iz 1123. (1711.) navedeno je ime ove nahije.
Po Vladislavu Skariću, ona se prostirala od Rudog do istočnih dijelova Čajniča.57 Zato se nahija Dubštica hidžretske 1173. (1759) i 1252. (1835) navodi
kao jedna od brojnih nahija Hercegovačkog sandžaka.58 To znači da je Rudo sa
okolnim mjestima tokom XVIII i XIX stoljeća bilo u sastavu Hercegovačkog
sandžaka.
Istovremeno o kasabi Rudo i njenim okolnim selima, kao i sakralnim i
profanim objektima, više i konkretnije podatke imamo poslije 1555. godine.
Za ovaj kraj se zna da je bio naseljen još od ilirskog perioda. Također se na
osnovu brojnih srednjovjekovnih spomenika može ustvrditi da je bio ne samo
dosta naseljen, nego i bogat kraj.59 U tome je ne malu ulogu imala činjenica,
što su preko ove teritorije prolazili značajni putevi. Da bi putnici i poslovni
ljudi uspješnije se kretali, bilo je potrebno da na tome pravcu postoje mostovi
55
56
57
A. Bejtić, “Rudo i rudarski kraj”, 205.
Ibidem, 209.
Vladislav Skarić, “Popis bosanskih spahija iz 1123 (1711.) godine”, u: Izabrana djela, III,
Sarajevo, 1985, 231.
58
59
Ahmed S. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789 . do 1878 . godine, Sarajevo, 1983, 27.
Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knj. II, Sarajevo, 1998,
124.(dalje: M. Mujezinović, Islamska epigrafika II).
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 97
97
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
koji će spajati obale Lima. To je naročito postalo aktuelno u XVI stoljeću
kada je privredni razvoj bilježio uspon. Most preko Lima bio je potreban i iz
vojnostrateških razloga.
Izgrađen je prije drugih objekata koji su predstavljali osnovno jezgro nove
kasabe Rudo. Inače, most je podignut na pet okana i pet kamenih stubova
sazidanih u vodi. Preko njega se u to vrijeme odvijao promet putnika i robe iz
unutrašnjosti Bosne, prema današnjem Užicu.60
Posebno je interesantan most preko rječice Jezero u Starom Rudom. Poznatiji je pod imenom Banjska ćuprija. Ime je dobio po banji koju je ubrzo iza
toga podigao u sklopu drugih objekata osnivač Rudog Mustafa-beg. Po nepodijeljenom mišljenju svih autora, koji su o njemu pisali, most je prije drugih
vakufskih objekata sagradio sredinom XVI stoljeća Mustafa-beg Sokolović.
Podignut je na dva okna. Dužina mu iznosi 16, a širina 3 metra.61
Treći poznati most u ovom kraju nalazio se na putu Potmuša-Dolovi. I on
je bio u blizini Rudog. Prema predaji, ovaj stari kameni most je podigao Mustafa-begov poznatiji rođak, Mehmed-paša Sokolović. Njegova dužina je 11,5
visina na 7,5 i širina staze 2,5 metara, posebno lijep mu je od sidre urađeni
luk, raspona 4,20 metara.62
Sa dobrim putevima i spomenutim mostovima, uz navedene druge razloge bili su povoljni uslovi za izgradnju nove urbane sredine u ovom kraju. To je
najbolje znao njen vakif, bosanski sandžakbeg Mustafa-beg Sokolović.
Vjerovatno je još u ovo vrijeme na mjestu današnjeg Rudog došlo do
izgradnje tekija (zavija). Naime, po nepisanom pravilu, iz ovoga vremena
derviši su bili među prvima koji bi dolazili u nemuslimanske krajeve koje je
osmanska vojska osvojila. Tu bi podizali tekije koje vremenom postaju jedan
od centara širenja islama, islamske kulture i civilizacije. To znači da su derviši i njihove zavije imale višestruku namjenu. Kada su podignute dvije tekije
koje se konkretno prvi put spominju 1664 , do sada nismo u prilici preciznije
60
Džemal Čelić, Mehmed Mujezinović, Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1998,
209, 210. (dalje: Dž. Čelić, M. Mujezinović, Stari mostovi)
61
62
Ibidem, 210.
Ibidem, 210, 211.
98
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 98
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
odgovoriti.63 Pretpostavlja se da su navedene tekije pripadale nakšibendijskom
derviškom redu (tarikatu).
Kao i na početku, ni u narednim stoljećima o njima skoro ništa ne znamo
do pred kraj osmanske vladavine. Kada je 1865. za čuvara Yediler turbeta u
Sarajevu postavljen dobar orator, obrazovani derviš i kako savremenici navode
“pomalo pjesnik šejh Sejfulah efendija Iblizović (Ebu Lejs-zade)”, sa ovog je mjesta uspio proširiti halvetijski derviški red u više bosanskih mjesta kao što su:
Bijeljina, Donja Tuzla (današnja Tuzla - prim. E.P.), Višegrad i Rudo.
Po Hazimu Šabanoviću, pripadao je nakšibendijskom, a po tvrđenju Sulejmana Kemure i Šaćira Sikirića, halvetijiskom redu.64 Po mom mišljenju,
bliže istini je Kemurina i Sikirićeva tvrdnja, tim više što su i sami bili šejhovi.
Za vrijeme o kome govorimo, a to je druga polovina XV i XVI stoljeća, tekije
su između ostalog bile mjesta gdje se narod okupljao i odakle se širila nova
vjera – islam. Na taj način tekija je imala vrlo važnu ulogu kako u širenju islama, tako i u doseljavanju ljudi iz drugih okolnih krajeva na ove prostore. Sve
je to bio preduvjet za nastanak buduće kasabe Rudo.
Za ovo vrijeme veže se turbe u starom Rudom. Ono se nalazilo u južnom dijelu dvorišta Mustafa-pašine džamije. Po njegovim ostacima može se
zaključiti da se radi o kamenom turbetu zatvorenog tipa pod drvenim krovom. Kako piše Alija Bejtić, turbe je “manjih dimenzija i jednostavne zanatske
obrade.” Ne zna se ni čije je ni kada je nastalo. Međutim, konkretniji podaci o
njegovom održavanju i plati osobe koja ga je održavala turberdari su konkretni
tek iz sredine XIX stoljeća. Najvjerovatnije je ovo turbe podignuto poslije
formiranja kasabe Rudo.65
Do sada smo uglavnom govorili parcijalno o pojedinim fazama koji su bili
preduslovi za nastanak kasabe Rudo, kao i o osnovnom jezgru grada koji čini
vakuf i vakufski objekti Mustafe-bega Sokolovića. Međutim, pune podatke o
ovom mjestu i okolini imamo tek u XVII stoljeću. Pišući biografiju o Mustafa-begu Sokoloviću, a za koju se pretpostavlja da je njen autor, čuveni pjesnik
iz prve polovine XVII stoljeća Muhammed Nerkesi. On navodi da kasaba
Rudo, koju je osnovala navedena ličnost, u to vrijeme ima između 400 i 500
63
64
65
E. Čelebi, Putopis, 391.
Džemal Ćehajić, Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, Sarajevo, 1986, 96, 97.
A. Bejtić, “Rudo i rudarski kraj”, 222.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 99
99
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
kuća. Kako je on umro 28. marta 1635. (9. ševvala 1044), to znači da je u prvim decenijama navedenog stoljeća kasaba Rudo bila za tadašnje prilike dosta
naseljena.66 Vjerovatno su u ovom vremenskom periodu formirane mahale: a)
mahala i džamija Gornji kraj; b) srednja mahala sa Hadži Murvet džamijom i c)
mahala sa džamijom u Bresnici.67
Prije nego nešto više kažemo o Rudom, kako ga je vidio čuveni putopisac
Evlija Čelebi, vrlo interesantne podatke koji uglavnom potvrđuju ranija naša
saznanja da je jedan pismeni izvještaj temesuk iz 1631. godine. Njen sadržaj
glasi:
“U kasabi zvanoj Rudo, koja pripada kadiluku Čajniče, ranije, dok je bio beglerbeg Budima, sada umrli Mustafa- paša, sagradio je jednu džamiju, muallimhanu i karavan-saraj i na rijeci Limu podigao ćupriju. Prema visokom carskom fermanu, spomenuta kasaba, zajedno sa njenim prihodima i svim što joj pripada, data
je od cara u vlasništvo navedenom Mustafa paši. Nekoliko sela, koja su označena u
carskoj defterhani, određena su za popravak i održavanje spomenutih zadužbina,
njegove ćuprije i karavan-saraja. Kada plate Šerijatom propisanu džiziju, ispendžu i ostale šerijatske ušurove, oni se opraštaju od ukoničavanja vojvoda, a od njih
se neće uzimati ni adžemi oglani, avariz-i divania i čerahorluk. Sve je to na osnovu
visokog carskog fermana dato u vlasništvo gore spomenutom Mustafa-paši.
Svi muslimani i muslimanke, koji su nastanjeni u gore navedenoj kasabi,
prema izloženom, opraštaju se od nameta avariz-i divanijja, tekalif-i šakke
nameta, čerahorluka i uzimanja adžemi oglana, te ukonačavanju vojvoda. O
tome im je izdat carski berat i izvod iz defterhane.
Zamolili su da se izda s naše strane i poseban temessuk na osnovu visokog carskog fermana koje oni imaju.
Izdaje im se ovaj temessuk sve dotle dok budu vršili besprijekorno svoju dužnost. Stanovnici gore spomenute kasabe i raja spomenutih sela, kao što je gore izloženo, opraštaju se, s tim da ih niko u tome ne smije ometati.
Ovo je napisano u vidu temessuka i njima dato u ruke koncem šewwala 1040.
godine (23-31. V 1631). Osman sandžakbeg Hercegovačkog sandžaka.”68
66
Ibidem, 209; Hazim, Šabanović, Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima,
Sarajevo, 1973, 232.
67
68
Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knj. II, Sarajevo 1998, 124.
Salih Sidki Hadžihuseinović – Muvekkit, Povijest Bosne 1, Sarajevo, 1999, 286. (dalje: S.
100
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 100
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
Iz navedenog temessuka (potvrda, naročito ona koja se odnosila na uređenje imovinskih i novčanih potraživanja - prim. E. P.) vidimo sve one poznate
nam činjenice koje se nalaze i u vakufnami Mustafa-bega Sokolovića iz 1555.
godine. Međutim, ono što je za ovaj dokument važno je potvrđivanje da su u
prvoj polovini XVII stoljeća Rudo i njegova okolina bili u sastavu Čajničkog
kadiluka, koji je bio u sastavu Hercegovačkog sandžaka. Drugi, ništa manje
važan podatak je o porezima i vrstama poreza kojih je cjelokupno stanovništvo, bez obzira na konfesionalnu pripadnost, oslobođeno.To se podjednako
odnosilo na gradsko stanovništvo, kao i raju iz okoline Rudog. Treći podatak
koji nam potvrđuje ovaj temessuk je izričito navođenje da se još od 1555. iz
ovoga kraja i nemuslimanska i muslimanska djeca ne uzimaju u jeničere, tj.
u adžemi oglane. Time je još jednom potvrđena ranija teza da su u Bosni,
odnosno Bosanskom ejaletu, Osmanlije u jeničerski odžak uzimale i nemuslimansku i muslimansku djecu. Tako je iz kraja koji je dao niz istaknutih državnika, vojskovođa i obrazovanih ličnosti, a koje su svoj ugled stekli zahvaljujući
činjenici da su uzeti u jeničere, još od sredine XVI stoljeća u ovom kraju
prestali sa takvom praksom. U vrijeme kada je pisan ovaj temessuk bosanski
namjesnik bio je Mehmed-paša Papas-oglu.69
Rudo i rudarski kraj u “Putopisu” Evlije Čelebi
Kao i za mnoga druga bosanskohercegovačka mjesta, najpoznatiji osmansko-turski putopisac Evlija Čelebi dao je opširan opis i kasabe Rudo. U njoj je
boravio 1664. godine. Između ostalog u “Putopisu” bilježi sljedeće: “Ova kasaba je divno naselje na obali rijeke Lima, na prostranom i zelenilom obraslom mjestu
s vinogradima i baštama. Ima svega četiri mahale sa četiri bogomolje. Mjesto broji
četiri stotine tvrdo građenih kuća, prizemnih i na sprat, s vinogradima i baščama,
a sve su pokrivene šindrom. To su lijepi i otmjeni dvori (handan) s kućnim kupatilima. U tom krasnom mjestu sve su kuće oslobođene ( mu’af ) divanskih nameta
(avriz) i svih teških tereta (tekalif-i šakka).”70
S. Hadžihuseinović – Muvekkit, Povijest Bosne 1 ili 2 )
69
70
Ibidem,286.
E. Čelebi, Putopis, 390.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 101
101
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
Iz naprijed citiranog podatka vidimo da se broj kuća nije mijenjao u odnosu na stanje u prvim decenijama XVII stoljeća. Posebno je interesantan Evlijin
podatak da iako su sve kuće pokrivene šindrom (tesanom daskom koja zamjenjuje crijep) ističe njihovu veličinu, te otmjenost sa kupatilima. U tim boljim
kućama su živjele uglednije i bogatije porodice. Među njima i starosjedioci
Resići. Isto tako je važno primijetiti da s pravom Čelebi ističe kako su stanovnici ove kasabe oslobođeni poreza. Time nam indirektno potvrđuje ispravnost
osnivača Rudog Mustafe-bega Sokolovića da na ovaj način što više utiče na
naseljenost mjesta. U samom gradu bila su tri mekteba.71 Oni su u to vrijeme
bili osnovne obrazovne ustanove. Navedeni broj mekteba nam upravo govori
da je Rudo sredinom XVII stoljeća imalo dosta djece koja su najvjerovatnije
pohađala mektebe u navedenim mahalama.
U Rudom je Evlija Čelebi zabilježio da ima i javno kupatilo (hamam). Posebno su važni podaci da su u ovom mjestu bila dva svratišta (hana) i “pedeset
dućana.” Interesantno je primijetiti da na ovom mjestu Evlija Čelebi ne navodi
mlin sa četiri vitla kojeg je uvakufio Mustafa-paša Sokolović. Spomenuti mlin
bio je lociran pri donjem toku “vode Jezera.”72
Od predstavnika vlasti i lokalne uprave u Rudom su bili: mutevelija –
upravitelj Mustafa pašinih zadužbina, spahijski ćehaja (kethuda yeri), janjičarski serdar, muhtesib (tržni nadzornik), baždar (ličnost koja je naplaćivala tržne
takse), povjerenik za harač, te razni prvaci i ugledne ličnosti.73
Također, u daljem opisu Rudog Evlija Čelebi ističe da je od izuzetne važnosti most na rijeci Limu koji ovo mjesto povezuje sa okolnim naseljima. Kolika je važnost toga mosta, po ovom autoru, najbolje govore njegove riječi koje
glase: “Jednom riječju ova se kasaba razvila zahvaljujući važnosti toga mosta.”
Ipak ne propušta da na samom početku svog opisa kasabe Rudo napomene:
“Ovo je mjesto izgradio jedan Sulejman-hanov vezir, dobroželjitelj Carstva.” Kao
i za druga mjesta i ovdje Čelebi piše o klimi za koju kaže da je “prijatna.”
Na kraju ističe da u gradu, ali i okolini, ima mnogo vinograda i bašča.74 Taj
71
72
73
74
Ibidem, 291.
A. Bejtić, “Rudo i rudarski kraj”, 222.
Ibidem, 390, 391.
Ibidem, 390, 391.
102
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 102
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
na prvi pogled sitan detalj nam govori da su ljudi u ovom mjestu i njegovoj
okolini bili vrijedni, te da su poljoprivredi, koja je bila dominantna, poklanjali
zaslužnu pažnju.
Kasaba Rudo od druge polovine XVII stoljeća
do kraja osmanske vladavine 1878.
Izgleda da je sredina XVII stoljeća, odnosno sto godina poslije osnivanja
kasabe, za Rudo predstavljala vrhunac njegovog urbanog, privrednog i kulturnog razvoja.75 Naredni događaji će u velikoj mjeri uticati na dalju sudbinu i
stanje ovog grada.
Već u Bečkom ratu (1683-1699), iako daleko od glavnih frontova, stanovništvo ovog kraja osjetilo je njegove posljedice. Naime, kada je habsburška
vojska tokom 1688. prodirala duboko u unutrašnjost evropskog dijela Osmanskog carstva, tada su se u mnogim mjestima pobunili nemuslimanski podanici
protiv postojeće vlasti. Te godine pobuna se proširila iz pravca današnjeg Valjeva, Požege, Užica, prema pojedinim mjestima Bosanskog ejaleta. U prvom
redu ta pobuna sultanovih pravoslavnih podanika uzela je maha na teritoriji
Nove Varoši, Prijepolja, Rudog i Višegrada.76 Međutim, kao i na drugim mjestima, i ovdje je osmanska vojska zajedno sa predstavnicima lokalne vlasti
uspjela da smiri pobunu i bez velikih poteškoća uspostavi ranije stanje.
Tako je bilo kraja navedenog rata. Isto je stanje vladalo i tokom cijelog
XVIII stoljeća. I pored tri rata koji su vođeni na teritoriji Bosanskog ejaleta
(1714-1718, 1737-1739. i 1788-1791), Rudo i rudarski kraj su bili daleko od
frontova. To ne znači da jedan dio njegovih za vojsku sposobnih ljudi nije bio
mobiliziran i po pozivu ratovao na određenim linijama fronta protiv neprijatelja. Međutim, do sada o tome nemamo nekih preciznijih podataka, izuzev
popisa bosanskih spahija iz 1711. godine. Tada su među ostalim navedene i
neke spahije iz ovoga kraja.
U dokumentu koji je datiran krajem maja 1778. među glavnim objektima
kasabe Rudo ne navodi se hamam, iako ga je Evlija Čelebi naveo prilikom svo75
76
A. Bejtić, “Rudo i rudarski kraj”, 210.
Gligor Stanojević, Istorija Crne Gore od početka XVI do kraja XVIII vijeka, tom prvi, knj.
3, Titograd, 1975, 193.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 103
103
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
je posjete ovom mjestu 1664. godine. Po akademiku Hamdiji Kreševljakoviću
“ime hamam očuvalo se u nazivu kamenog mosta preko rijeke Jezero, uz koji je on
stajao. Ovaj se most i danas zove Banjska ćuprija (Banjski most).”77
Za razliku od XVIII, u XIX stoljeću susrećemo se sa nekoliko veoma važnih događaja vezanih za ovaj kraj i njegovu okolinu. Kada su se 1804. godine
u Beogradskom pašaluku pobunili Srbi, sultanovi nemuslimanski podanici
protiv dahija, vremenom se taj ustanički talas proširio i van granica ovog sandžaka. Tokom 1806. godine ustaničke čete počele su napadati i mjesta koja
nisu bila u sastavu Beogradskog pašaluka. Među njima je bilo i Rudo. Do napada je došlo i u narednoj 1807. godini. Očekujući napade ustanika, kao i četa
iz crnogorskih nahija, domaće stanovništvo se tih dana obratilo za pomoć bosanskom namjesniku Mustafa-paši Ismailpašiću. Kako je ovaj bosanski valija
i sam bio Bošnjak, porijeklom iz Novog Šehera, to je još više bio za očuvanje
Bosanskog ejaleta. Znajući da se kasaba Rudo nalazi na mjestu koje je meta
ustanika, u zadnjoj dekadi decembra 1807. godine im je iz tvrđave Travnik
poslao dva sanduka municije.78
Po nekim autorima, i pored dobivene municije, ustanici su u to vrijeme
zauzeli i spalili grad. Najviše su stradali čaršija i kuće. Sa njima su sudbinu dijelile i četiri gradske džamije. “Od Mustafa-pašine džamije ostali su samo minaret i zidovi, koji se potom prekriše drvenom konstrukcijom i daščanim pokrovom.”79
Poslije njihovog povlačenja, veoma sporo je tekla obnova Rudog. Da je to
tako govori i podatak iz 1845. godine. To je dokument u kome se govori o
obračunu Mustafa-pašina vakufa. Njegova važnost je što govori o strukturi
nekretnina i njihovo brojčano stanje po vrstama. Posebno su interesantni podaci u kojima se navode porodice iz Rudog, a koje su bile korisnici tih dobara.
U cijelosti u njemu piše:
77
Hamdija Kreševljaković, “Banje, vodovodi, hamami i karavansaraji”, u: Izabrana djela,
knj. III, Sarajevo, 1991, 70.
78
79
S. S. H. Muvekkit, Povijest Bosne, 2, 761, 782.
A. Bejtić, “Rudo i rudarski kraj”, 211.
104
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 104
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
Nekretnina
Imena
1
Husein čizmedžija (?)
Imamović Ibrahim i brat mu
Bašča uz džamiju
Murataga Šehović
Hašimaga Gibanica
Salih bajraktar
kuća
bašča
2
1
3
1
4
---
1
---
1
2
---
Husejnaga Silajdžija
Rustemović Adem
Mula Murat Kujundžić
Jusuf Halač
4
---
---
7
4
---
---
1
---
---
1
2
2
---
--1
4
1
3
1
1
Baba Salihov sin Emin
Mula Mustafa, mujezin
12
1
---
10
---
---
10
---
---
18
---
1
21
---
---
2
20
1
20
2
---
5
2
---
10
1
10
---
---
1
1
1
---
---
1
1
6
1
---
14
---
1
---
3
---
1
1
3
1
1
20
---
---
1
---
---
1
---
---
1
2
6
---
11
1
2
---
---
4
---
1
---
---
2
20
1
---
2
---
--
1
---
2
---
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
1
---
---
2
20
---
5
Halil spahija Gibanica
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 105
20
---
---
----
---
Veljkova kći
---
---
1
Kadić Sulejman i brat mu
Kadić Mehmed
5
---
1
---
Husein Asmanić
---
---
Salih bajraktar
Filip
7
---
1
---
Mustafabeg Polimlija
---
para
1
Osman Budalica
Salih Soko
6
3
4
---
Ibrahim Gibanica
5
---
---
Mustafa Kavaz
Mula Mustafa Smajlović
dućan kafana groša
1
1
Sulejman Ćatović
Zakupnina
---
---
---
4
2
---
20
40
20
105
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
Mustafa Hrnjo
Hadži Mustafabeg Pribojlija
Halil Seljubac
Mahmut Nalović
Smail Svraka
1
1
---
1
---
2
---
---
---
4
1
2
--1
1
---
1
1
Osman spahija Dokara
1
Ademaga
1
Hasanbeg Resić
Zejnilbeg Bašča (?)
Salih Cerović
Sulejmanbeg Kadrić
1
1
1
2
---
---
2
---
6
1
2
---
---
Ferhat Puran
1
---
---
---
Hasan Puran
5
12
2
2
20
---
1
1
2
2
Salih Svraka
Omer Svraka
---
---
-----
20
3
---
2
---
6
---
5
---
1
---
---
1
---
---
-----
---
-----
1
1
1
1
---
---
1
---
2
---
---
20
---
1
---
---
2
---
Salihbeg Maglajlija
1
Husejn Dživarak
Manko Salih spahija
---
Mula Alija, mujezin
1
Husejnbeg Milošlija
Sulejman Požega
Alija Sejdić
Ibrahimbeg Bišević
Husejn buljubaša
106
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 106
1
----1
---
---
---
2
Pero tufekčija (puškar)
---
6
20
1
1
2
1
---
Isabeg Maglajlija
Ibrahimagin sin Arif
---
4
20
1
1
2
1
Džaferaga Sbrlija
Mehmedbeg Resić
2
20
---
---
1
2
20
---
1
2
6
20
2
---
4
---
2
1
2
1
1
6
20---
12
20
---
12
---
13
3
---
9
---
---
1
---
---
-----
---
-----
---
---
2
20---
3
---
2
---
2
1
2
20
---
-----
---
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
Salihbeg Resić
Čizmo Samilaga
---
1
---
---
1
---
1
1
---
---
2
---
---
---
3
---
1
Džafer Perendija
Salih Šulja
Šaćir Kratovalija
Mehmedbeg – efendija i
Selimbeg Dorić
Halil Sinanović
Alija Sornić (?)
Sulejman Mezbur
Omer Mezbur
1
---
---
5
---
1
---
---
2
---
1
2
---
---
2
---
1
---
---
---
---
---
---
---
---
1
---
---
--
---
1
Mustafabeg Zabarac
2
---
1
---
Ciganin Hasan
2
---
---
Ciganin Ramo
---
--
Mustafa spahija Gibanica
Valjevdžić (?)
2
9
---
---
---
---
5
---
---
Murad spahija Subašić
---
---
Alibeg Bučo
Zulfikarbeg Ustikolina
---
1
1
Ibrahimbeg Bučo
2
2
3
-----
---
3
---
1
2
---
1
---
1
1
---
---
1
---
1
---
---
2
20
1
---
--1
Zakupnina ukupno
1
1
---
1
---
---
3
5
---
1
---
1
389
Zakupnina mlina za
1261. (1845)
---
---
---
20
1.360
Zakupnina lađe (skele)
400
Kirija od tri dućana
35
Šemhana
16
Kantar
20
Vakufski novac
3.220
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 107
107
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
Trogodišnja zakupnina bašče,
određene za paljenje kandilja
150
Od bivšeg mutevelije Imširage
1.000
Ukupno
6.590
Izdaci
20
900
Ukupan prihod (višak)
5.690
20
Naib Čajničkog kadiluka
Ibrahim Edhem 80
Iz naprijed citiranog dokumenta vidimo da su u tom periodu u Rudom
živjele sljedeće porodice: Imamovići, Šehovići, Gibanice, Ćatovići, Silajdžije,
Rustemovići, Kujundžići, Budalice, Soko, Polimlija, Kadići, Pribojlija, Seljubac,
Nalovići, Svrake, Purani, Dokare, Resići, Cerovići, Sbrlija, Maglajlije, Dživarak,
Milošlija, Požega, Sejdići, Biševići, Čizmo, Perendija, Šulja, Kratovalija, Dorići,
Sinanovići, Mezbur Bučo, Ustikolina, Subašići Ciganin i Zabarac. Ukupno je u
ovom spisku navedeno 38 porodica. Međutim, porodica “Ciganin” se može
uzeti s rezervom. Po mom mišljenju, vjerovatno se to odnosi na Rome starosjedioce kojih je bilo u svim urbanim sredinama. Isto tako se iz ovoga spiska
vide uglednije domaće porodice čiji su se muški članovi u to vrijeme uz lično
ime oslovljavali i sa beg. Takvih je bilo više. Među njima su bili i članovi porodice Resić-Hasanbeg, Mehmedbeg i Salihbeg. Ako se zna da se u osmanskom
popisnom defteru pisanom između 1475. i 1477. navodi selo Resići, to nam
govori o kontinuitetu ove porodice u rudskom kraju kroz cijeli osmanski period.
No, u zadnjem stoljeću osmanske vlasti u ovom kraju ne bilježi se nikakav ni urbani, ni privredni napredak. U to vrijeme Rudo je dijelilo sudbinu
svih drugih mjesta koji su bili u sastavu Bosanskog vilajeta. Da je navedena
konstatacija tačna, govori nam stanje u ovom gradu koje je precizno izraženo
80
Ibidem, 211, 212. Ovaj dokument je u svojoj privatnoj biblioteci posjedovao rahmetli ing.
Alija Bejtić. Gdje se sada nalazi, nije mi poznato.
108
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 108
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
u austro-ugarskom popisu iz 1879. godine. Tu se navodi da ovaj, nekada relativno dobro naseljen grad sa 400-500 kuća, u ovom popisu nije imao više od
85 kuća sa 427 stanovnika. Isti izvor nam kazuje da u kasabi od 50 dućana,
koliko ih je podignuto sredinom XVI stoljeća, nije bilo više od sedam (7).81
Nestanak starog Rudog iz osmanskog perioda, desio se nepune dvije decenije po uspostavljanju austrougarske vlasti. Prema bilješkama hroničara krajem oktobra 1896. na prostoru jugoistočne Bosne došlo je do velikih poplava
zbog dugotrajne kiše. Vodena bujica je tih dana nosila sve što joj se nalazilo
na putu. Saobraćaj je u potpunosti paraliziran. Zbog obilnih kiša rastao je
vodostaj rijeka Drine, Ćehotine i Lima. Prema evidenciji, u noći s 10. na
11. novembar ispred ušća Lima, Drina se povećala za 15,40 metara iznad
vodostaja. Toga dana došlo je i do izliva Lima u kasabu Rudo. Kako se u to
vrijeme staro, osmansko Rudo nije nalazilo na uzvisini, to je vodena bujica
skoro u cijelosti uništila ovo mjesto. U tom trenutku u kasabi je bilo 110 kuća
sa 506 stanovnika od kojih su 376 bili Bošnjaci, 118 Srbi i 7 Hrvata. Oni su
navedenog datuma ostali potpuno bez 60 kuća, a preostalih 50 je bilo dosta
oštećeno i zasuto nanosom mulja. Time je poslije punih 340 godina nestalo
stare kasabe Rudo.82 Zbog toga u narednom periodu počinje izgradnja Rudog
na mjestu gdje se i sada nalazi.
Na kraju - osvrt na okolinu Rudog iz osmanskog perioda
Stanovništvo koje je tokom višestoljetne osmanske vlasti živjelo u okolini
Rudog, uglavnom je dijelilo sudbinu drugih mjesta Bosanskog ejaleta. U 412
godina koliko je u kontinuitetu trajala sultanova vlast na ovim prostorima,
većinom je domaće stanovništvo prihvatilo novu vjeru – islam. Uporedo sa
primanjem islama prihvatilo je i orijentalno – islamski način života. Sve je to
doprinijelo ostavljanju tragova u mnogim sferama njegovog rada i djelovanja.
U prvom redu to je dovelo do novih imena i prezimena. Međutim, neke porodice kao što su Resići prihvatanjem islama su zadržali svoje srednjovjekovno
prezime. Ono je najvjerovatnije nastalo još u srednjem vijeku po istoimenom
81
Hamdija Kreševljaković, “Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463-1878)”, u: Izabrana
djela, knj. II, Sarajevo, 1991, 354; A. Bejtić, “Rudo i rudarski kraj”, 210.
82
A. Bejtić, “Rudo i rudarski kraj”, 222, 223.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 109
109
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
mjestu koje se nalazi u blizini današnjeg Rudog. To je bilo sasvim uobičajeno za to vrijeme da uglednije plemićke porodice nose prezimena posjeda i
teritorija koja su bila njihovo vlasništvo. Ujedno nam ovo govori i da su nove
osmanske vlasti ne samo prihvatale postojeće stanje, nego da se ono održalo
tokom cijele osmanske vladavine.
Na vladavinu Osmanlija u ovom kraju podsjećaju i brojna prezimena ne
samo bošnjačkih, nego i nemuslimanskih porodica. Također i toponimi upućuju na višestoljetno prisustvo Osmanlija u ovom kraju.
Posebno mjesto imaju građevinski objekti. U 98 naseljenih mjesta koja se
navode za općinu Rudo, u mnogima od njih dugo vremena su ostali materijalni tragovi osmanskog perioda. U tome su na prvom mjestu džamije, mesdžidi, tekije i turbeta. Pored postojeće četiri džamije, koje su izgrađene u kasabi
Rudo, ovi vjerski objekti su postojali i u okolnim selima. Jedna od tih džamija
se nalazi na lijevoj obali Lima u selu Omačina. To je skromna građevina sa
drvenom munarom. Za razliku od mnogih sličnih, ova nema natpisa (tarih), a
bila je poznata pod imenom Magribija. Na osnovu jedne žalbe iz 1780. saznajemo da je podignuta u prvim godinama poslije uspostavljanja sultanove vlasti.
Njen osnivač bio je bostandžibaša Osmanaga. On je bio upravitelj sultanovih
vrtova. Najvjerovatnije da je porijeklom bio iz ovih krajeva, te je kao i mnogi
prije i poslije njega želio da iz svojih ličnih sredstava u rodnom mjestu ostavi
trag, podižući korisne zadužbine. Ime Magribija je dobila po pismima iz ovog
mjesta kada su sultanovi vojnici pisali svojim najbližim pisma u kojima su
govorili da se nalaze na dalekom magrebu, tj. zapadu. Sve navedene podatke
saznajemo iz tužbe navedene 1780. kada se imam i hatib ove džamije žali
Porti na mjesne oficire (zabitlar) koji pokušavaju nezakonito naplaćivati neke
poreze (resm-i reiyet, tekalif-i šakka) od kojih je on kao ulema oslobođen.83
Druga džamija sa drvenom munarom bila je u Donjoj Strmici. Poznatija je pod imenom Bajrakli džamija. I ona je podignuta u prvim decenijama
osmanske uprave, ali je nešto mlađa od Magribije. Puno kasnije podignuta
je i džamija u selu Međurječju kod Ustibra. Za razliku od prvih dviju, ova je
podignuta znatno kasnije i njena munara bila je kamena.
Posebno je značajna džamija u selu Sokolovići.Više po predanju, nego
na osnovu konkretnih dokaza, zna se da je u ovom rodnom selu veliki vezir
83
Ibidem, 223.
110
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 110
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
Osmanskog carstva Mehmed-paša Sokolović, pored mnogih sakralnih i profanih objekata, u više mjesta Carstva podizao kupolne džamije. Iako je imao
materijalnih sredstava, najvjerovatnije je džamiju u rodnom selu želio podići
onako kako to odgovara sredini. Iako se radio o kupolnom objektu, munara
džamije bila je drvena. Ona je još u toku Drugog svjetskog rata bila zapaljena
od četnika, ali je obnovljena 1966. godine.84 Ponovo je istu sudbinu doživjela
u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine .
U blizini džamije Mehmed-paše Sokolovića u Sokolovićima podignuta
je i druga džamija. Po mišljenju znalaca kulturno-historijskog nasljeđa, predstavljala je vrijedan spomenik kulture kojeg su četnici u Drugom svjetskom
ratu razrušili. Obnovljena je 1957.godine. Međutim, ponovo je u posljednjoj
agresiji na Bosnu i Hercegovinu doživjela istu sudbinu kao i prije 50 godina
od istih ideologiziranih sljedbenika.85
Na području općine Rudo bila su i četiri turbeta. Oni su po svojoj veličini,
arhitektonskom izgledu i broju prednjačili u odnosu na neke druge krajeve u
Bosni i Hercegovini. Prvo, među njima nalazilo se iznad Strgačine u Barakovcima, prema selu Graboviku. U narodu je ovo turbe poznatije pod imenom
Djevojačko turbe. U prvobitnom izgledu ono je podignuto na četiri kamena
stupa povezana sa lukovima i kupolom. Vremenom je kupola propala, pa su
ostali samo goli zidovi. Za njega, kao i slične grobnice, vezuju se legende o
porijeklu. Također se u narodu vjerovalo da ko dolazi da ga posjeti ima koristi
za mnoge bolesti. I ovo turbe su četnici porušili u posljednjoj agresiji.86
Na putu od Rudog prema Sokolovićima u selu Obrveni iz osmanskog
perioda bilo je turbe nepoznate osobe. Prema sačuvanoj uspomeni bilo je u
arhitektonskom pogledu slično kao i prethodno. Oko 1925. godine je na nagovor nekog derviša porušeno i na tom mjestu sagrađeno zatvoreno turbe pod
četvrtastim krovom.
Treće turbe koje vodi porijeklo iz osmanskog perioda nalazilo se u Prebidolima u blizini novog Rudog. I ono je građeno od kamena sa kupolom. Po
svom arhitektonskom izgledu, prema mišljenju Alije Bejtića, najvjerovatnije
84
85
Ibidem, 223, 224.
Muharem Omerdić, Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima (1992-1995), Sarajevo,
1999, 118. (dalje: M. Omerdić, Prilozi izučavanju genocida)
86
A. Bejtić, “Rudo i rudarski kraj”, 225, 226; M. Omerdić, Prilozi izučavanju genocida, 226.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 111
111
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
je sagrađeno u XIX stoljeću. Posljednje – četvrto je i najznačajnije. Nalazilo
se u selu Sokolovićima u blizini istoimene džamije. Po predanju, gradio ga je
Mehmed-paša Sokolović za svoju majku i rodbinu. Međutim, Alija Bejtić bio
je mišljenja da na osnovu svojih arhitektonskih ostataka najvjerovatnije potiče
iz XIX, a ne XVI stoljeća kako se u narodu ovoga kraja mislilo. Sličnu neslavnu sudbinu doživjeli su i brojni nišani, kako u Rudom, tako i u više okolnih
mjesta. Njihovim uništavanjem, nestalo je imena mnogih ličnosti i porodica
koje su živjele u ovom mjestu i njegovoj okolini.87 I pored ovako tragične sudbine nestanka više kulturno historijskih spomenika iz osmanskog perioda u
Rudom i njegovim okolnim selima, sigurno je da se i u umanjenom dijelu još
nalaze pojedini ostaci koje će stručnjaci moći obnoviti, isto kao što je to bilo i
poslije Drugog svjetskog rata.
Osnovno što se može kazati o ovom kraju iz osmanskog perioda je činjenica da je, za razliku od novijeg vremena, stanovništvo Rudog i njegove okoline živjelo jednim smirenim životom, dijeleći svakodnevne brige, kao i radosti
koje su ih pratile. Bez nekih većih potresa ovo mjesto više je bilo poznato po
pojedinim istaknutijim porodicama i ličnostima, nego po svojoj veličini, te
sakralnim i profanim objektima. Nažalost, historija se sa ovim mjestom u posljednja dva stoljeća poigrala. Krajem XIX stoljeća poplava je svojom bujicom
skoro u cijelosti odnijela staro – osmansko Rudo, a u posljednjoj deceniji XX
stoljeća agresor je uništio i većinu preostalih kulturno historijskih spomenika iz 412 godina osmanske vlasti u ovom kraju. No, ljudi su ostali i opstali.
Onako kako su i u ranijim periodima smogli snage da revitaliziraju ovaj kraj,
nadati se da će to i ovoga puta ponoviti. Ono što više niko ne može uništiti
zapisano je i ostat će u vječitom pamćenju i čuvanju tradicije.
87
A. Bejtić, “Rudo i rudarski kraj”, 224, 225; M. Omerdić, Prilozi izučavanju genocida, 226.
112
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 112
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
RUDO I NJEGOVA OKOLINA U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
RUDO AND HIS ENVIRONS
DURING THE OTTOMAN AUTHORITIES
Enes Pelidija
Summary
In the following period after the Ottoman conquest of the Bosnian Kingdom in 1463 significant changes occurred in all walks of life, work and
economy. This was especially manifested in the new towns which were created during the 415 years of rule of the sultans in Bosnia. Among the new
urban settlements was the kasaba of Rudo. The person responsible for the
creation of this town was Mustafa-pasha Sokolović. When he was named
as sanjakbey of the Bosnian sanjak in 1555, one of the first measures he undertook was to give back something to his homeland where the Sokolović
family stemmed from. From the preserved waqf-deed of Mustafa-pasha we
find out that he financed, from his own wealth, the following buildings to
be built in Rudo: a mosque, a school, a han, the bridge on the Lim river, a
public bath, a mill, craft workshops and shops. With all these buildings he
fulfilled the basic conditions required to proclaim Rudo as a kasaba – an
urban settlement – during the rule of sultan Murat III (1574-1595). With
an already existing Muslim jamaat, by the erecting of a mosque where all
five daily prayers were performed, as well as the Friday prayer with the
sermon, with the obligatory mention of the sultan’s name, with two annual
Eid prayers and with the building of business quarters - the čaršija - this
place fulfilled the basic conditions to be proclaimed as a kasaba.
According to the custom of that time, all the mentioned estates and property were endowed by Mustafa-paša Sokolović. In the waqf-deed he precisely named all the property which he gifted and how it was to be treated
in the future. From then on, Rudo became the central place of a wider
region for the population of a great number of people from surrounding
villages. In time other inhabitants of this town erected other sacred and
profane buildings themselves. By this Rudo became famous as an urban
and economic place. About the look of this town in the mid 17th century
we have an interesting and beatiful account by the most famous Ottoman
traveller Evliya Çelebi. It was the peak of the development of Rudo during
the Ottoman period. Already by the time of the Vienna war (1683-1699),
this place began to show signs of deterioration. This was due to war cirSPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 113
113
4/7/13 7:46 PM
Enes Pelidija
cumstances, but also because of the fact that trade caravans with goods did
not pass through Rudo but rather through other places. During the 18th
century when there were three wars waged on the territory of the Bosnian
Eyalet (1714-1718; 1737-1739 and 1788-1791), Rudo was far removed from
the main fronts. However, this was not of any help for it to recover economically and to regain the former look. This condition remained until the
end of the Ottoman rule in 1878.
During the time of Ottoman rule many distinguished families inhabited
Rudo and its viccinity. This paper lists 38 of the most respected families
from this area. From that time until now only a few material remnants
survived which once made Rudo famous as an esteemed urban settlement.
114
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 114
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU
U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine
Galib Šljivo
Filozofski fakultet, Tuzla, BiH
Apstrakt: U radu autor na temelju izvora piše o stanju u Bosanskom vilajetu
tokom druge polovine 1869. godine, kada je na položaj valije došao Safvet-paša.
Naime, poslije valije Šerif Osman-paše, za valiju Vilajeta Bosna imenovan je
Safvet-paša koji je 23. juna 1869. prispio u Sarajevo i nastupio na dužnost.
Pošto je primio strane predstavnike i obavio uzvratne protokolarne posjete, novi
valija je objavio kako će posjetiti sve sandžake kako bi se upoznao sa prilikama i
riješio poslove iz djelokruga svoje nadležnosti. Prvo se zaputio u sandžak Hercegovinu iz koje su stizale vijesti o nezadovoljstvu stanovništva, posebno zbog
načina ubiranja poreza, ali i da bi posredovao u pograničnim sporovima koji su
se umnožili na granici s Crnom Gorom. Pri tom je pokazao interesovanje za
školovanje djece.
Ključne riječi: Bosanski vilajet, valija Safvet-paša, Hercegovina, porezi, pobune, strani konzuli.
N
ovi bosanski valija Safvet-paša putovao je sredinom 1869. godine
na svoju dužnost koristeći ustaljeni plovni put Savom.1 Pred njega
su u Raču na doček izišli zvornički mutesarif Reuf-paša, pukovnik
1
Opširnije, Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1869.– 1878., Tešanj, 2011.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 115
115
4/7/13 7:46 PM
Galib Šljivo
Ahmed-bey, pravoslavni vladika Pajsije i više uglednih “turaka”, da bi ga dalje
pratili do Broda mutesarif i pukovnik Ahmed-bey, a Reuf-paša mu je bio u
pratnji do Sarajeva. Među Šerif Osman-pašinim miljenicima je vladala tuga i
potištenost, jer su strahovali da će ih novi valija razmjestiti, jer je opće poznat
običaj novih valija da postavljaju svoje sa sobom dovedene pristalice. Očekivalo ga je rješavanje mnogo pritužbi na nepravde počinjene pod Šerif Osmanpašinom upravom koje je novi valija preuzeo da ih riješi. “Jedna takva bila je
njemu od jednog Turčina iz Tuzle u Brodu uručena.”2
Safvet-paša je na čelu vojnih snaga i u društvu glavnih osmanskih dostojanstvenika dočekan u Sarajevu od mnogo stanovništva. O novom valiji
Safvet-paši malo se dotad znalo. Bio je to valija za kojega je francuski konzul
izvijestio svoju vladu kako se kod njega mogu jasno uočiti pozitivne osobine, a posebno “energičnost” skrivena ispod veoma velike blagosti, koja je kod
njega dominantna crta njegovog ponašanja. U početku Safet-pašine uprave,
ruski konzul Kudrjavcev bio je uvjeren da će on omogućiti veći uticaj Rusije u Vilajetu Bosna. Kad je Safvet-paša došao u Sarajevo, njemu je priređen
svečani doček. Stanovnici Sarajeva pohrlili su na sokake kuda je prolazio novi
valija. U ovakvom dočeku, Kudrjavcev nije uočio samo znatiželju domaćeg
stanovništva da vide novopridošlicu “već izraz radosti u povodu opoziva Šerif
Osman-paše i nadu da će Bosna dolaskom novog upravnika naći za sebe ljepšu
budućnost.”3
U svojim prvim izvještajima, strani konzuli nisu imali dovoljno podataka o novom valiji, pa su njihovi izvještaji bili nepotpuni o njemu. Dopisnik
novosadske Zastave vrlo slikovito je opisao ove konzule: “Konzuli postojeći
u Sarajevu, pravedno stvari ne zastupaju. Oni su grotlo intriga. Njih pašinski ručak ćera u budžak ćutanja. Ruski konzul pobego je iz Sarajeva i sedi u
Osman-pašinom konaku van Sarajeva 1½ sat udaljen; valjda zato: da mu raja
dolazkom ne dosađuje – da se Safet paši ne zameri! Austrijski konzul potpo2
Arhiv Bosne i Hercegovine Sarajevo (dalje: ABiH S), Austro-Ugarska Konzularna agencija u Brčkom Austro-Ugarskom Generalnom konzulatu, Res. Nr. 11. Brčko 24. juni 1869.
Unter den Günstlingen Osman Paschas herscht Niedergeschlagenheit, dieselben befürchten ein Durcheinanderwerfen, denn es ist bekanntlich der Gebrauch des Neuangekommenen, seine mitgebrachten Individuen zu unterbringen.
3
Ibrahim Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima (1856–1878). (dalje: I. Tepić, Bosna i
Hercegovina u ruskim izvorima) Sarajevo, 1988, 111.
116
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 116
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine
maže Safet pašu u nameri – valjda zato: što se nada da će sultan, valjda, Bosnu
dati Austriji kao prijateljski poklon! Pozdravlja ih Srbija. Talijanski konzul
star nemarljiv – jede da živi! Engleski, svaki dan voza se na gvozdenim koli
od tri točka, koja sam ganja nogama i rukama. Savezno-nemački, ćuti u svom
dvoru; francuski takođe. Samo pruski što se zauzima za hrišćanske stvari.”4
Na osnovu prvih valijinih mjera, austrijski generalkonzul je izvijestio svoju vladu kako je Safvet-paša, kao i svi osmanski činovnici bio podmitljiv, ali
i nesposoban da upravlja velikim vilajetom kakav je Vilajet Bosna. Ali je od
svog dolaska pomagao škole. Tako je mostarskom biskupu, upravo na njegov
prijedlog, osmanska vlada odobrila 30.000 pjastera za gradnju nove škole kao
i redovnu godišnju potporu za rad škole u iznosu od 15.000 pjastera. A siromašnoj crkvenoj opštini u Orahovcu, u trebinjskom kraju, darovao je 8.200
pjastera za obnovu stare crkve. Sa državnim činovnicima, Safvet-paša prisustvovao je ispitima u sarajevskoj katoličkoj školi 17. oktobra 1869. godine, i
tom prilikom im darovao 1.000 pjastera “kako bi zagrijao katoličku omladinu
za učenje.”5
Novi bosanski valija stigao je u Sarajevo u srijedu, 23. juna 1869. godine.6
U šeher je nastupio sa svim uobičajenim svečanostima u srijedu u podne, da
bi istog dana u pet sati popodne organizirao prijem za predstavnike stranih
konzulata, a onda im sljedećeg dana, 24. juna, uzvratio posjetu. Palo je u oči
da je, prilikom ulaska u Sarajevu, imao veliku pratnju, u kojoj je bilo dosta
školovanih ljudi. Sâm valija je davao utisak obrazovane i vrlo ljubazne osobe
koja je tečno govorila francuskim jezikom.7
U vrijeme nastupa novog valije, Bosanski vilajet je bio podijeljen na sandžake: Sarajevski, Banjalučki, Travnički, Bihaćki, Zvornički i Novopazarski.
4
Hamdija Kapidžić, “Zastava” o Bosni i Hercegovini. Prva knjiga. (dalje: H. Kapidžić, “Zastava” o Bosni i Hercegovini, 1.). Sarajevo, 1953, 262.
5
Haus Hof und Staats Archiv, Wien (dalje: HHStA W), P.A. XXXVIII, GK S, K 186.
Sarajevo 23. oktobar 1869; Vladislav Skarić, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije. (V. Skarić, Sarajevo i njegova okolina,). Sarajevo, 1937, 243.
Safvet-paša došao je u Sarajevo 23. juna 1869. godine. Bio je to čovjek malih sposobnosti i
podmitljiv.
6
7
Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, 2, Sarajevo, 1999, 1140.
HHStA W, P.A. XXXVIII, GK S, K 185. Soretić Beustu. Sarajevo 26. juna 1869.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 117
117
4/7/13 7:46 PM
Galib Šljivo
Banjaluka je bila sjedište istoimenog sandžaka kojim je upravljao mutesarif
Ali Riza-efendija. U upravi mu je pomagao medžlis.8 Mutesarif se starao da
se kancelarijski poslovi u sandžaku obavljaju uredno i prema propisima.
Reforma administrativnog uređenja Osmanskog carstva imala je za cilj
tješnje vezivanje vilajetske uprave za Uzvišenu Portu, što je, u stvari, značilo centralizaciju vlasti. To je uočio vršilac dužnosti austrijskog generalnog
konzula Pavle Reglia koji je 8. septembra 1865. godine izvijestio svoju vladu
kako je vlast ranije zaista bila sputana samovoljom valija i predsjednika medžlisa, ali da valija sada, umjesto da kontroliše rad podređenih činovnika i da
odlučuje u drugoj instanci o odlukama šefova kancelarija, samo prosljeđuje
akte u Istanbul, pa i one koji se odnose na najjednostavnije poslove. Ako se
tako nastavi, pisao je Pavle Reglia, na kraju će valija telegrafski tražiti da mu
se iz prestonice odobri paljenje uličnih svjetiljki ili kandilja na džamijama za
vrijeme Ramazana.9 Bilo je ipak rano donositi sudove o učinku reforme administrativnog uređenja, tim prije što je ono bilo u sjeni mnogih tada započetih
radova, posebno radova na putnoj mreži u Bosni i Hercegovini, pa i Banjalučkom sandžaku. Tako je 1. januara 1866. godine u Banjaluci izvedena javna
vojna vježba. Tom prilikom su vojnici gađali iz pušaka, a poslije toga prošli
u paradnom maršu ispred kajmakama Ali Riza-efendije. Bio je to povod da
konzularni agent Stanislav Dragančić službeno posjeti kajmakama i banjalučkog kadiju. On je u svom izvještaju hvalio kajmakama, ali je izrazio čuđenje
kako se Uzvišena Porta odlučila da za kadiju imenuje Sulejman-efendiju, koji
je došao u Banjaluku prve sedmice 1866. godine. Bio je to starac od 90 godina
i stalno se kretao uz pomoć dvojice ljudi. “Njegova staračka snaga vraća se u
dječije doba.” I pored toga je uzvratio Dragančiću posjetu 5. januara 1866.
godine.
8
ABiH S, Austro-Ugarski generalni konzulat (dalje: AUGK S), 1452/1865. Banjaluka 1.
decembar 1865; Ahmed S. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine. Sarajevo, 1983, 82; Galib Šljivo, “Prilike u sjeveroistočnoj Bosni šezdesetih godina XIX vijeka”,
u: Istorijski zbornik, Institut za istoriju Banjaluka. VII/7. Banjaluka, 1986, 103-119; Galib
Šljivo, “Banjaluka i banjalučki kraj u vrijeme pojave Vase Pelagića 1866-1870. godine”, u:
Saznanja. Broj 1, Univerzitet “Đuro Pucar Stari” u Banjaluci. Banjaluka, 1991, 53-66.
9
HHStA W, P. A. XXXVIII, Generalni konzulat Sarajevo, K. 115. Sarajevo 8. septembar
1865.
118
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 118
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine
U Banjaluci je hadži Nazifaga, koji je zamjenjivao kajmakama i imao
veliki uticaj na banjalučko stanovništvo, sa zadatkom da provodi reforme i
posebno muvasafa. Zato je on već za 22. juni pozvao sve muhtare u Banjaluku i naredio im da popišu sve muškarce, koji su sposobni za vojsku, a da iz
svake muslimanske kuće upišu u muvasaf jednog vojnika do 50 godina starosti. Izabrani regrut je trebalo da se za vojsku opremi iz svojih sredstava i da
bude spreman da odmah krene u rat. Istovremeno je banjalučko stanovništvo
radilo na gradnji druma prema Jajcu. Tako je 19. i 23. juna “sve stanovništvo
Banjaluke, prema običaju, koji vlada u zemlji, izašlo da radi na cesti, mlado i
staro, gospodar i sluga, od prvog do posljednjeg činovnika, i to tako da je cio
grad ostao pust, a čaršija zatvorena.”10 Po ocjeni većine putnika, koji su prolazili kroz Bosnu i Hercegovinu u XIX vijeku, Banjaluka je dolazila odmah
iza Sarajeva. To je bio grad sa 18.000–20.000 stanovnika i s oko 450 dućana
i zanatskih radnji.
U Bosni su saznali kako je Austrija ustupila Veneciju Italiji, pa su jedan
drugog pitali zašto, i odmah odgovorili: “To ćemo mi platiti!” Vjerovatno su
tom prilikom naslućivali da će Uzvišena Porta ustupiti Bosnu Austriji. Austrijski agent u Livnu izvijestio je Generalni konzulat u Sarajevu da Bosanci
imaju uhodan sistem špijuna u Dalmaciji, pa su zato tako dobro obaviješteni
o svemu što se tamo događa. U Livnu se pričalo da se po Dalmaciji uvećavaju
zalihe hrane i da je u Split dopremljeno nekoliko sanduka opanaka namijenjenih vojnicima kako bi se mogli pentrati po neprohodnim bosanskim planinama. Pričalo se i to da je austrijska državna blagajna premještena iz Splita u Sinj
i da je već veća količina novca otpremljena iz Zadra u Knin. Zato se svuda vjerovalo da će Bosna i Hercegovina biti uključena u Austrijsko carstvo. A zadarski Il Nazionale objavio je članak u kojem je razvio teoriju da je inkorporiranje
Bosne i Hercegovine u Austrijsko carstvo već gotova stvar i pretpostavio kako
će to prihvatiti bosanski stanovnici: Muslimani će bez otpora napustiti svoje
kuće i imanja i iseliti se, a samo bi Srbija mogla da “podigne nijemi otpor.”11
Smjena valija nije uticala na smirivanje unutrašnjeg nezadovoljstva, a nisu
učestali događaji koji bi nagovještavali veće sukobe. Regrutacija u Bosanskom
sandžaku odvijala se mirno, regruti su se prema planu odazivali u vojne jedi10
11
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/171. Sarajevo 23. juni 1866.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/171. Livno 16. jula 1866.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 119
119
4/7/13 7:46 PM
Galib Šljivo
nice, a otuda su se razmještali u garnizone u koje su bili raspoređeni. Vladina
komisija je vodila istragu protiv bihaćkog mutesarifa hadži Ali-paše, koji je
do okončanja istrage suspendiran. Doktor Otto Blau je protestirao kod valije
zbog hapšenja u Banjaluci sedlara Franza Schaffera iz Darmstadta u Hessenu.
Banjalučkim vlastima je bio sumnjiv, te je uhapšen i upućen u Sarajevo na
istragu. Usput je pokušao da pobjegne, i pošto mu je to onemogućeno, svezali
su mu ruke i stavili lance na vrat. Kako se ustanovilo, njemu je bio istekao pasoš, i kad je to sredio, pušten je iz zatvora.12 Ipak, nezadovoljstvo stanovništva
je raslo kad bi vršeno ubiranje poreza posebno protiv onih poreza koji su bili
nanovo uvedeni. Riječ j o porezu na ovce i koze (agnam resmi). U Hercegovini
su se prvi uskomešali i najavili odbijanje, ali i prvi pristali da ga plate, i to
osmanski podanici katoličke vjere, još polovinom juna 1869. godine.
Naprotiv, seljaci iz Mokrog, nedaleko od Sarajeva, uglavnom pravoslavne
vjere, protivili su se ubiranju danka koji im je nametnut na ime oslobođenja
od vojne obaveze. Ovaj danak se ubirao od svake muške glave, pa čak i novorođenčadi. Oni su svoje nezadovoljstvo izrazili tako što je 40 seljaka 16. juna
1869. godine došlo da se potuže provincijskim vlastima u Sarajevu tvrdeći
da oni ne mogu platiti ovaj porez jer su siromašni. Istog dana posjetili su generalkonzula Soretića i kod njega vapili za pomoć. Meni je zaista bilo teško,
izvijestio je generakonzul, da pravilno prosudim o ovim unutrašnjim prilikama. “Porezi se plaćaju svugdje, iako ih niko ne plaća rado, oni su neophodni
za postojanje države.” Činilo mu se da su ukupni porezi “nepodnošljivo teški”,
posebno vojnica jer je povećana naplatom i tek novorođene muške djece, a
uz to je uveden i porez na prihod od ovaca i koza. Tim prije što je taj porez
prethodnih godina po muškarcu iznosio 27 pjastera i to za one koji su imali
14 i više godina; novi porez iznosio je 22 pjastera i ubirao se od muških članova hrišćanskih kuća. Prethodnih godina je tako, na primjer, seljak sa šestero
muške djece plaćao samo 27 pjastera, dok bi sada trebalo da plati 7x22 pjastera
uz novouvedeni danak na ovce i koze. Kad se znalo da je 1868. godina imala
lošu žetvu, nije bilo teško zaključiti da je to izazivalo opće nezadovoljstvo.
“To će neprijatelji osmanske vlade iskoristiti kako bi podjarili nezadovoljstvo
i seljačke nemire.”13
12
13
Berislav Gavranović, Bosna i Hercegovina. Od 1853 do 1870. godine, Sarajevo, 1956, 39.
Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1869.–1878. Tešanj, 2011.
120
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 120
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine
Da u ovom slučaju osmanska vlada nije postupala ujednačeno, proizilazilo je iz izvještaja konzula Zaksa koji je izvijestio austrijsku vladu kako se
u dunavskim vilajetima ne plaća na djecu ispod 12 godina. “Ako osmanska
vlada ima obzira prema muškoj djeci imućnih Bugara, onda bi isti tretman
prema siromašnim Bosancima i Hercegovcima bio više nego opravdan.” Sam
generalkonzul nije mogao utvrditi koliko je bilo istine u tome da su ovdašnje
lokalne vlasti toliko pohlepne za novcem da na svoju ruku ubiru novac i na
nepunoljetnu mušku djecu i da ga ne predaju nadležnim vlastima. “Čak, i
ako se ustanovi da se radi o zakonskom propisu, usuđujem se da tvrdim da bi
osmanska vlada mudro postupila kada bi imala više sluha za sadašnje seljačke
žalbe iz većine krajeva ovog vilajeta kada bi u odnosu na ovaj porez izjednačila
Bosnu i Hercegovinu sa Bugarskom.”14
Austrijski generalni konzul je posumnjao u to da je to učinjeno po naređenju Uzvišene Porte. Ovaj namet je ubiran već u junu 1869. godine. Engleska ambasada iz Istanbula obavijestila je engleskog konzula u Sarajevu da mu
je na Uzvišenoj Porti rečeno kako oni ne znaju za taj porez i da će “zatražiti odgovornost bosanskog valije.” “Zaista nije potreban nikakav komentar o
tome kako izgleda život osmanskih podanika pri ovakvoj nečuvenoj samovolji
njihovog upravljača.” Ovo se sve događalo u vrijeme kad je godina izdala: od
početka avgusta do 10. septembra 1869, kiša je neprestano padala i onemogućila ubiranje ljetine. Poljoprivredni stručnjaci su procjenjivali da je stradala
trećina roda. Te godine su i šljive slabo rodile, a one su u Bosni donosile
“stotine hiljada dukata prihoda godišnje.”15 A vlasti su ubirale dažbine kao da
je godina normalno rodila. Zato je stanovništvo bilo nezadovoljno. Vlasti su,
međutim, imale drugačije mišljenje.
Tako je zamjenik bosanskog valije upoznao austrijskog generalkonzula
Soretića kako je list Le Nord, inače poznat po rusofilskoj orijentaciji, objavljivao iz broja u broj vijesti iz Bosne, prema kojima je to “zemlja u stanju totalne
pobune”, pa je čak tvrdio “da je Sarajevo u opsadnom stanju.” Austrijskog
generalkonzula to je podsjetilo na slučaj kad su isto tako neki listovi u 1868.
godini izmislili vijesti da je buknuo ustanak u Bugarskoj, a o ustanku nije bilo
ni pomena. Zato je odgovorio Nazif-efendiji da ga ne bi čudilo da “neki ne14
15
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/185. Sarajevo 21. juni 1869.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186. Sarajevo 11. septembar 1869.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 121
121
4/7/13 7:46 PM
Galib Šljivo
poznati, narodni junak i u Bosni tuče zaredom sve osmanske vojne snage kao
što je to, po izmišljenim vijestima, i hadži Dimitrije u Bugarskoj, za koga se
tvrdilo da je osvajao jake tvrđave, otimajući im topove i s njima pobjedonosno
išao od jednog do drugog grada, gdje ga je oduševljeno dočekivalo cjelokupno
stanovništvo.” Time je generalkonzul slikovito kazao da on ne vjeruje u skori
ustanak u Bosni “u sadašnjim stvarnim prilikama u zemlji i pri sadašnjem
položaju hrišćana u odnosu na muslimane, kao i pri sadašnjim međusobnim
odnosima između hrišćana.”16 Očevidno je da austrijski generalkonzul nije
dobro procijenio prilike u Bosanskom vilajetu, ili je takav utisak stekao na
osnovu prilika u Sarajevu i njegovoj neposrednoj okolini.
Već 24. i 30. decembra 1869. godine, konzularni agent Stanislav Dragančić iz Banjaluke izvijestio je generalkonzula da su u sandžaku Banjaluka
primijećeni nezadovoljstvo i pokreti hrišćana, na šta su obratile pažnju mjesne vlasti. Mutesarif je 16. decembra 1869. uputio dvije čete pješadije i jedan
eskadron konjice (ukupno 240 vojnika) u Kozarac da nadziru taj kraj, pretresu
manastir Moštanicu i više pravoslavnih kuća. Poslije obavljenog zadatka vojska se vratila u Banjaluku 30. decembra 1869. godine. Povod za ovaj postupak
bilo je to što je vlastima prijavljeno kako se dovlači i prikuplja oružje i barut u
manastiru Moštanica. Vojska koja je upućena u taj kraj da provjeri istinitost
ovih glasina se vratila, a da nije naišla na tragove ni oružja ni municije.17
O ustanku u Bosni ipak se više govorilo, ali je bilo i onih koji nisu naslućivali pobunu stanovništva. Tako je jedan anonimni izvještač pisao:
“Tko je imao prilike, putujući Bosnom, proučiti tamošnje odnošaje, tko pozna
pučanstvo i sve njegove razrede: taj se nenada ustanku u Bosnoj. Ja ću pokušati u
kratko nacrtati odnošaje bosanskog pučanstva pak neka sudi sviet. Odkako sadašnji
valija upravlja Bosnom od ovo sedam godinah, koliko nije nijedan vezir, nedade
se tajiti, da je Bosni dao priličan oblik turske pokrajine, dočim je Bosna prije njega
bilo u svemu i po svemu slavenska zemlja. On je dirnuo i u samu nošnju i obukao
svakoga koga je mogao u poluevropejske, po običaju osmanlijskom krojene haljine, i
nješto turbana, nabija im fes na glavu, izrađuje im stepene počastne, ali pod uvijet
da se preobuku i da kod javnih svečanostih u uniformi dolaze. Osim toga podigao je
‘Ruždije,’ vrst gimnazijah u Sarajevu, Travniku, Banjaluci, a sada se jedna gradi
16
17
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186. Sarajevo 27. novembar 1869.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/187. Sarajevo 8. januar 1870.
122
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 122
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine
u Tuzli. Ovdje se uči isključivo turski i sva mladež sbilja najviše se turski razgovara, kao što je bilo u vas njemački a u Dalmaciji talijanski. I u samu hodu i ponašanju udarili su već značaj azijatski.
Muslimani su veleposjednici, oni su bar djelomice imućni, a svi su oni naoružani, dobro ugojeni, čili i krepki, a što je najviše – fanatici. Njih ima do 450.000.
Odkako se počelo govorkati o ustanku, već od proljeća ove godine, vlada nije propustila muselmane još više fanatizirati. Dervišine i šehovi svuda se vuku kao jejine
po varoših i selih, da fanatiziraju i onako fanatične muselmane. Vlada je ove agente
iz Azije, iz Meke, ovamo poslala. Pošto je pako pogibelj za ovu godinu po njih minula, to se želi sa buduće prepričiti tim, što se uvodi spionstvo u najvećem stepenu,
strahuje se svatko, na koga je sumnja, zapte se novine, pak su, kako čujem, htjeli
i same konzulske novine cenzurirati. Tko pako misli, da će Mahomedanci ustati
protiv vlade, taj vara sebe i druge. Begovi se boje za svoja dobra, a svi se turci boje,
da će im se oskrnaviti svetinja harema. Badava ih uvjeravaš, da će i jedno i drugo,
i dobro i harem dapače i mošeje da će netaknuti ostati, badava veliš, da je zemlje
dosta za narod i bez njihovog dobra, da se dan danas nedira u ničiju vjeru. Turčin
na prosto nevjeruje. Ima jih koji znaju za svoje porieklo, koji mrze Azijate, koji
shvaćaju jugoslavensku ideju, ali jim zakonski fanatizam nedade, da pristanu uz
narod. Ovo je dakle konzervativni život. Da vidimo, kakovi su življi pokretni,
kad bi ih mogli ovako nazvati.
Kao što znadete, ima 510.000 pravoslavnih, koji se priznavaju da su Srbi,
185.000 katolikah, koji ne znadu za svoje narodno ime. Ovo bi imao biti pokretni
živalj. Gledeć razmjera brojevnoga mora se priznati, da je tobožnji pokretni živalj
naprama konzervativnome t.j. keršćani proti Turkom kao 2:1. Nu ovimi se brojevi
netreba zavaravati. Keršćani su sirotinja bez ikojega imetka, ogladnjeli, izmučeni,
odnemogli, tjelesno oslabljeni a duševno potlačeni. U takvom narodu, lišeni osim
toga svakoga oružja, lišeni vodjah, lišeni savjeta, tražiti srdca i odvažnosti, da
ustane na oružana gospodara goloruk – to znači tražit nemoguće stvari. Osim toga,
katoličko pučanstvo priliči više blagu nego čovjeku. Ono nezna ni za ime si narodno. Fratri su svoje ovce hotimice držali u glupstvu, da ih mogu po svojoj volji upotrebljavati. Još danas izobćivaju oni svoje vierne i javne im pokore naređuju. Oni
se ulagivaju Turkom, samo da zadrže svoje velike povlastice, takovih nebi uživali
u nijednoj uređenoj državi. Oni neplaćaju nikakova danka ni poreza, ni đumruka
(carine) na nikakovu robu što trebaju za red. Oni su podjedno župnici. Raspolažu
po volji sa svojim vjernim, kada grade kuće, manastire i parokialne cerkve. Oni se
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 123
123
4/7/13 7:46 PM
Galib Šljivo
brinu kako će umnožati imetak, manastire i palate obraditi. To biva sve o trošku
viernih.
Da to budne, treba narod držati pod duhovnim pritiskom, jer se inače nebi dalo
nad njim pašovati. Ako li treba pomoći iz vanske, eto Turčina gotova. Zakopani
u vlastitu egoizmu, iznevjerili su fratri bosanski ne samo narod nego i vjeru. To će
istom onda viditi, kad se jednom rieši pitanje istočno, u koju će tjeskobu doći vjerozakonska stvar katolikah u Bosni.’ ‘Ako dođe koji mlađi sa novovječnimi idejami,
tomu ih oni znadu iztepsti i za kratko postao je i on Turčin, kao što su svi fratri.
Pravoslavno pučanstvo neodvisnije je od svojih popovah. Popovi pravoslavni moraju se staviti u jedan red sa prostimi seljaci. Obično se ni odielom od njih neodlikuju. Oni nemaju upliva na narod. Nu imadu narodnu svijest i tu su prenieli na
narod, te se svaki pravoslavni osjeća i naziva Srbom. U susjedstvu neodvisne srbske
države, ovo je mnogo. Popovi pravoslavni kadri bi bili uz narod vojevati, ali ga u
svojoj neukosti slabo znadu svjetovati. Najveća je nesreća, što su fanatični i u fanatizmu gori od Turakah, gojeć meržnju vjerozakonsku u narodu. Kad hoće ukoriti
svoje vierne, kažu im: ‘gori ste od kršćanah.’ Sviet se naš grieši, kad baca krivnju na
fratre, da neznaju međusobno narodnu ljubav usijati. Gdje je fanatizam s glupošću
spojen, tu je protivno uvjeravanje nekoristno.
Nekoristno je navađati razloge onom, koji ih nerazumije. Popovi su pravoslavni do nedavno po drugi put kršćali katolike, koji bi k njihovoj cerkvi prišli. I
danas mažu mirom katolika, ako na njihovu vjeru prieđe i ako je oženjen, može
odpustiti svoju ženu i uzeti pravoslavnu. Ovo vrijeđa vjerozakonsku ćud cijelog
puka katoličkoga, i stoga katolici vole tursku nego pravoslavnu vladu. Kod puka, u
kom je vjeronauk ravnatelj svih misli i čina zamašnijih, ima to hrđave posljedice.
Katolici, videći ovo, tako rekuć preziranje svog zakona, nemogu se uputiti, da su
im pravoslavni braća. Tomu su ponajviše krivi gerčki vladike. Ovako stoji živalj
kojemu se pripisuje i volja i moć za pokret. U Bosnoj i Hercegovini neima ustanka,
neće biti ustanka snagom tamošnjega keršćanskoga pučanstva. Pučanstvo Bosne i
Hercegovine očekuje svoj spas iz vana. Ono se je tomu nadalo njekoč od Austrije.
Nu videć već od 18 godinah metež, izgubilo je nadu daće se ikada sama sobom urediti. Najnoviji pako doček sultana u Beču, i u Pešti, zatim događaj u Ruščuku na
‘Germaniji’ potro je i ono malo nade, što je imalo pučanstvo u Austriju. Pučanstvo
Bosne i Hercegovine nada se u pomoć od svoje braće.”18
18
ABiH S, AUGK S, Politički izvještaji, K 216.
124
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 124
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine
Ovaj izvještač je, nema sumnje u to, dobro poznavao bosanskohercegovačke prilike i bio naklonjen austrijskoj politici pridobijanja javnog mišljenja u
Bosni za prisajedinjenje ove osmanske pokrajine Austrijskom carstvu.
U vrijeme kad je Safvet-paša došao u Bosnu (1869.) počelo je učestalije
iseljavanja hrišćanskog stanovništva, posebnu iz predjela uz rijeku Savu. Tako
se u proljeće 1870. iselilo samo na kordonu gradiške regimente sedam porodica sa 39 članova. Svi emigranti su tvrdili da su se iselili zbog lične i imovinske nesigurnosti u domovini, kao i zbog teških poreskih davanja i progona.
Ovome je doprinosio sistem davanja poreza u zakup, posebno desetine, što su
vlasti činile kako bi što prije došle do gotovog novca, a onda su poreski obveznici bili prepušteni milosti ili nemilosti zakupnika poreza. Oni su, kako je
tvrdio generalkonzul Soretić, bez ikakve kontrole prisvajali ne desetinu, koju
su zakupili, nego više od polovine prinosa, i to najčešće u gotovom novcu, a
uopće ih nije brinulo to kako će kmetovi preživjeti. Uslijedila je intervencija
austrijske vlade na Uzvišenoj Porti, a ona je, vjerovatno, zatražila istragu, pa
je Safvet-paša uputio Ragib-efendiju i Petra Petrovića u sandžak Banjaluku,
a Abdulah-efendiju i Đorđa Basaru u sandžak Bihać sa zadatkom da provjere
rad zakupaca. Oni su završili rad konstatirajući da je država nemoćna, a zakupci poreza i njihovi ortaci i zaštitnici svemoćni.19
Generalkonzul je još detaljnije izvijestio austrijsku vladu o preuzimanje
dužnosti vojnog i civilnog guvernera mušira Safvet-paše koji je u Sarajevo
ušao 23. juna 1869. godine. Bila je srijeda oko podne kad je novi valija, koji je
odavao utisak obrazovanog i ljubaznog čovjeka, sa svim svečanostima ušao u
grad, istog dana popodne primio je u zvaničnu posjetu predstavnike stranih
konzulata, a već idućeg dana odgovorio je na posjete. Stigao je u Sarajevo sa
velikom pratnjom, u kojoj je “izgleda bilo dosta školovanih ljudi i koje će on
vjerovatno kasnije postaviti za činovnike.” Valija Safvet-paša je 25. juna, povodom proslave godišnjice sultanovog stupanja na presto, priredio prijem za
konzularni kor i njihove supruge, da bi oko ponoći nazdravio u čast vladara
svih Osmana. Tog dana sarajevske ulice bile su osvijetljene, gruhali su topovi.20
Komisija, koja je ispitivala naplaćivanje desetine u banjalučkom kraju, ispitivala je i sve zloupotrebe lokalnih vlasti, pa i žalbe na samog mutesarifa Ali
19
20
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/189. Beč 5. juni 1870.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/185. Sarajevo 26. juni 1869.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 125
125
4/7/13 7:46 PM
Galib Šljivo
Riza-pašu. Tako su valijini izaslanici savjesno obavili zadatak i ustanovili da je
mutesarif podmitljiv čovjek. Kao dokaz naveli su ovaj primjer: Ali Riza-paša
je tužio sveštenika iz Berbira Safvet-paši da agituje protiv vlade i nagovara
narod na iseljavanje. Ragib-efendija je ispitao ovaj slučaj. On i Petar Petrović
su utvrdili da je mutesarif prvo uputio proti svog čovjeka i zatražio od njega
stotinu dukata na poklon, što je prota odbio rekavši da je on siromašan čovjek.
Tada je mutesarif nagovorio svog zaptiju da prijavi protu kao čovjeka koji
podbada ljude protiv vlade i nagovara ih da se iseljavaju. Ovo je zaptija izjavio
Ragib-efendiji i Petru Petroviću.
Znao je Safvet-paša da je banjalučki mutesarif podmitljiv čovjek, pogotovo što je dobio više žalbi iz sandžaka Banjaluka protiv njega. A znao je i banjalučki mutesarif da su protiv njega pristigle žalbe u Sarajevo. “Ali Riza-paša,
koji već dugo gospodari u Banjaluci, saznavši za to, uputi Safvet-paši svog povjerenika, kome je uspjelo da zlatnim dokazima uvjeri valiju u nevinost svog
gospodara.”21 Valija je već bio obećao Soretiću da će premjestiti Ali Riza-pašu
u Tuzlu, ali je na to mjesto iznenada postavio travničkog mutesarifa Mustafa-efendiju, a u Travnik je htio postaviti svog ljubimca, “pokvarenog Hulusiefendiju iz Sjenice.” Safvet-paša je išao toliko daleko da je svog slugu Ali-agu,
koji nije umio ni da čita ni da piše, postavio za bijeljinskog kajmakama.22 Tako
je bosanski valija, “objesni i tvrdoglavi Safvet-paša”, premještao kajmakame,
pa i mutesarife, iz jednog mudirluka i sandžaka u drugi (obično je to bilo bolje
mjesto od prethodnog), a da ih nije kažnjavao ili suspendirao.23
Krajem jula 1869. u Mostar je stigla katastarska komisija koja je odmah
započela numerisanje kuća. Tamo se, preko Konjica, 13. avgusta 1869. uputio
i mušir Safvet-paša; društvo mu je činio privatni sekretar Čarls della Suda i
vojna pratnja. Njegovo izbivanje iz Sarajeva, kako je bilo notom na francuskom jeziku saopšteno stranim konulatima, trajaće četiri sedmice, a u Sarajevu će ga zamjenjivati sarajevski mutesarif Abdul Nafi-efendija. Nije se
znalo da li je njegov odlazak u Hercegovinu bio vezan za neprovjerene vijesti o
nemirima u Drobnjaku i Šarencima koji su navodno već bili protjerali iz svog
kraja osmanske policijske snage i proglasili nezavisnost od Osmanskog car21
22
23
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/189. Sarajevo 18. juni 1870.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/189. Sarajevo 18. juni 1870.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/189. Sarajevo 25. juni 1870.
126
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 126
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine
stva. Tačno je bilo to da su na bosansko-crnogorskoj granici u blizini Nikšića,
Crnogorci ubili jednog juzbašu. Safvet-paša je protestovao kod knjaza Nikole
ali to nije imalo nikakvog učinka. I crnogorsko-osmanska komisija koja je
rješavala sporove na granici prekinula je rad.24
Novi sarajevski mutesarif Abdul Nafi-efendija, sa platom od 15.000 pjastera prispio je u Sarajevo polovinom jula 1869. godine. Prethodno je bio defterdar u Bagdadu. Još su se u Sarajevu nalazili mutesarifi iz Zvornika, Novog
Pazara i Mostara koji su došli da se predstave novom valiji. Valija je odmah razglasio da će početi sa obilaskom vilajeta i to prvo će posjetiti Mostar, potom
Trebinje, a potom Novi Pazar. Zbog toga ga je posjetio austrougarski generalkonzul kako bi ga upoznao sa žalbama pravoslavnog stanovništva sandžaka
Hercegovina; valija ga je pažljivo saslušao, ljubazno obećao istragu i ponudio
svoju svesrdnu pomoć.
Uslijedilo je i objavljivanje novog zakona sročenog u 13 paragrafa o ukidanju zijameta i timara. To se podudaralo sa valijinim nastupom. Prilikom svih
proklamacija i javnih govora, valija je naglašeno budio ratnički duh muslimana. Prilikom objavljivanja ukidanja zijameta i timara, valija je, između ostalog,
opširnije govorio o ratničkom duhu i podvizima u ratovima bosanskih vojnika
i naglasio da samo zahvaljujući njihovom junaštvu mora se zahvaliti što je stečena i očuvana Bosna. “Da bi se zasluge predaka slavile i kod njihovih unuka
osmanska vlada je pristala da se nekadašnji pokloni u vidu zijameta i timara,
koji su većinom bili konfiskovani pošto je Omer Lutfi-paša pokorio Bosnu,
pravilno procijene i da po zakonu ti prihodi budu isplaćeni ranijim vlasnicima ili njihovim potomcima iz državne blagajne. A oni su, zauzvrat jedino
obavezni na vojnu službu, i to prema posebnom zakonu koji će kasnije biti
objavljen.”25 Ovo naglašavanje ratnih vrlina i zasluga muslimana za očuvanje
Bosne nije baš obradovalo osmanske podanike drugih vjeroispovijesti, ali je
podiglo duh muslimanskog stanovništva i smirilo nezadovoljstvo zbog visokih poreza i regrutacije. Osim toga, vilajetska vlada je početkom avgusta 1869.
godine raspisala licitaciju za nabavku 9.000 vojničkih kabanica i 8.000 pokrova za vojnička sedla. Uslijedila je inspekcija pograničnih tvrđava i, uopće,
praćenje događaja na granici, pa se sve to tumačilo početkom formiranja neke
24
25
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186. Sarajevo 14. avgust 1869.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186, Soretić Beustu. Sarajevo 7. avgust 1869.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 127
127
4/7/13 7:46 PM
Galib Šljivo
osmanske vojne granice, tim prije što je ubrzana izgradnja novih pograničnih
čardaka te popravak već postojećih karaula uzvodno od Rače uzduž Save i
Une. Isto to je činjeno i na granici prema Dalmaciji, Crnoj Gori i Srbiji.26
Safvet-paša je 18. avgusta još uvijek boravio u Mostaru, pa je tog dana u
pratnji mostarskog mutesarifa i ostalih osmanskih dostojanstvenika posjetio
austrougarski vicekonzulat i čestitao konzulu rođendan austrijskog cara. Kako
je izvijestio konzul Reglia, valija se u Mostaru upoznao sa školskim sistemom
i stanjem puteva. Naglasio je i to kako je u cilju definitivnog eliminisanja
pograničnih sporova i prelazaka preko crnogorske granice predložio osmanskoj vladi da duž čitave dalmatinske granice postavi osmanski vojni kordon.
Tako je i sâm valija potvrdio kako njegovo putovanje, započeto 23. avgusta
odlaskom iz Mostara preko Nevesinja i Foče “ima isključivo vojni karakter.”
Generalkonzul Soretić je 28. avgusta iz povjerljivih izvora saznao kako je valija mušir Safvet-paša imao “ozbiljna razmimoilaženja” sa Vojnim savjetom,
defterdarom i inžinjerijskim pukovnikom Hafiz-beyom, i da je Vojni savjet
na čelu sa generalom Ali-pašom uputio žalbu osmanskoj vladi zbog ponašanja
valije prema snabdijevanju vojske. Valija je optužen da je prilikom isporuka životnih namirnica za vojsku primio 100.000 pjastera mita, a pri isporuci šinjela
i sedala 4.000 dukata. U Sarajevu je nepovoljan utisak izazvalo i to što je valija
na svoje putovanje poveo “podmitljivog mektubdžiju Tefik-efendiju.” Spor sa
valijom se bio toliko rasplamsao da su defterdar Ali Riza-efendija i inžinjerijski pukovnik Hafiz-bey navodno od osmanske vlade zamolili premještaj ili
otpuštanje iz službe jer nisu željeli više da sarađuju sa Safvet-pašom. Upravo u
to vrijeme, kiša je neprekidno lila deset dana, studen i vlaga su vladali u Sarajevu, i pošto se stanovništvo pretežno hranilo voćem, mnogi stanovnici, kako
odrasli tako i djeca, oboljeli su od crijevnih oboljenja. To nije smetalo valiji
da jedinog gradskog ljekara dr. Josefa Kötscheta pozove da učestvuje u radu
međunarodne komisije koja je trebalo da rješava spor pograničnih osmanskih
i austrijskih podanika.27
Konzul Sjeverno-njemačkog saveza dr. Otto Blau je 20. avgusta 1869.
godine otišao po velikoj kiši koja je neprestano padala ka crnogorskoj granici
da bi, kao što je sâm izjavio, lično razgledao spornu zonu između Crne Gore i
26
27
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186, Soretić Beustu. Sarajevo 7. avgust 1869.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186. Sarajevo 28. avgust 1869.
128
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 128
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine
Osmanskog carstva. Na ovo putovanje je otišao po dozvoli svoje vlade i o državnom trošku. On nije krio kako mu je stavljeno u zadatak da svake godine
četiri sedmice putuje po Vilajetu Bosna sa “naučnim i političkim ciljevima.”
Prije polaska na put posjetio je austrougarskog generalkonzula i upoznao ga
da će posjetiti okruge Drobnjak i Šarence.28 Uskoro je, vjerovatno ponukan
putovanjem doktora Blau-a u krajeve kuda se kretao valija, generalkonzul
uputio vice-konzula Zaksa na dvanaestodnevno putovanje.
Po svom povratku vice-konzul je izvijestio generalkonzula o političkim
prilikama u krajevima koje je obišao. Tako je istočni dio Hercegovine, posebno kajmakamluk Piva “pravi vojni logor” iako nije bilo sukoba sa Crnom
Gorom. Osmanske vlasti su bile toliko na oprezu “kao da stoje pred neprijateljem.” Svi visovi u okrugu Piva načičkani su jakim kulama pa tako između
Gacka i Pive ima ih preko dvanaest. U Gackom, glavnom mjestu okruga,
gradila se kasarna, a tu je već bio stacioniran garnizon regularne osmanske
vojske. Posadu u kulama su sačinjavali većinom bašibozuci i panduri, uglavnom muslimani, ali je bilo i hrišćana. “Skoro cjelokupno muško stanovništvo
okruga je vojno organizirano.”29 Svi neregularni vojni odredi su pod komandom poznatog Dedage ili Derviš-bega Čengića koji je upravljao iz svoje tvrđave Lipnik u okrugu Gacko “kao neki knez” i uživao mnogo više poštovanja
nego sultanov kajmakam. U neposrednoj blizini njegove tvrđave predviđala se
izgradnja jedne kasarne za regularnu vojsku. Pri tome, “hrišćansko stanovništvo Pive, koje izgleda preduzimljivije i pokretnije od ostalih bosanskih hrišćana”, primorano je da bude mirno, ali se vice-konzulu žalilo na nasilje lokalnih
vlasti i želi zaštitu Crne Gore. Okrug Drobnjak koji je poslije uređivanja granice između Crne Gore i Osmanskog carstva pripao Bosni, “faktički je država
pod zaštitom Crne Gore.” Drobnjaci su, doduše, prošle godine predali Šerif
Osman-paši izjavu o predaji, ali njima još uvijek upravlja zabit kojeg je postavio knjaz Danilo, čije je sjedište u Jezeru. Oni nisu plaćali porez osmanskim
vlastima, nisu trpili u svom kraju osmanske činovnike ni osmansku vojsku, a
prema Pivi su uspostavili “prave pogranične straže.” Osmanske podanike nisu
na svom području uznemiravali ali su oni bojažljivi i izbjegavali prolazak kroz
Drobnjački kraj.
28
29
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186. Sarajevo 21. avgust 1869.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186. Sarajevo 7. septembar 1869.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 129
129
4/7/13 7:46 PM
Galib Šljivo
Vicekonzul Zaks je bio iznenađen kako je dobro građen drum od Mostara
za Sarajevo; “u srednjem dijelu doline Neretve on je pravo čudo umjetnosti
kako u Osmanskom carstvu, osim željeznica, još nisam vidio.” To je za sada
bio nedovršen drum, ali je i takav bio prohodan za vozila od Mostara u dužini
pet sati prema Sarajevu, a od Sarajeva u pravcu Mostara osam sati, tako da je
ostalo nedovršeno oko 15 sati hoda koji dio treba još dosta minirati, izgraditi
mostove i potporne zidove, a za to će biti potrebno još nekoliko godina. Svi
ovi radovi se izvode užurbano pod stručnim nadzorom pukovnika Ahmedbeya, pukovnika Selim-beya i dalmatinskog inžinjera dr. Sladea, a na izgradnji druma radili su samo nekolicina seljaka i nekoliko četa vojnika, a očekivao
se dolazak jednog bataljona vojnika iz Gacka. “U ovim krajevima se pričalo da
Safvet-paša puni svoje džepove jer je većina seljaka, pozvana na rad, plaćala
porez za oslobođenje od rada, a vojnicima koji su taj posao obavljali plaćao
se samo neznatan dio novca koji je dobijen od seljaka.”30 Konzul Reglia je u
oktobru 1869. godine obišao dionice puta od Mostara do Sarajeva. I on se
pohvalno izrazio o dionicama koje su već bile izgrađene. Po izvještaju konzula, gradnja ovog puta je bila usporena jer je nedostajalo stručnih zidara koji
su mogli postavljati temelje za mostove i što nije bilo dovoljno radne snage,
pa ako bi se gradnja nastavila sadašnjim tempom gradnja ovog druma mogla
bi potrajati i šest godina. Kad je Soretić upoznao Valiju sa ovim izvještajem,
on mu je rekao da će se on postarati za dovoljan broj radne snage kako bi se
radovi ubrzali i bili završeni za godinu dana. On će dovesti na gradnju druma
kako vojnike tako i prave, plaćene radnike. Za to mu je potreban novac, a to
je, onda, zavisilo od osmanske vlade.31
Iako su valija i generalkonzul održavali dobre odnose, ipak je s vremena na vrijeme bilo nesporazuma. Tako je bez prethodne obavijesti austrijska
strana na osmanskom zemljištu kod Metkovića počela graditi jednu stražaru,
pa je Safvet-paša zatražio od Soretića odmah prekid gradnje. Spor su dalje
rješavale austrijska i osmanska vlada; austrijska vlada je odmah zatražila od
namjesnika Dalmacije da stupi u vezu sa bosanskim valijom kako bi riješio
ovaj nesporazum. Generalkonzul Soretić je upoznat kako je stražara izgra30
31
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186. Sarajevo 3. septembar 1869.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186. Sarajevo 20. oktobar 1869.
130
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 130
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine
đena na austrijskom teritoriju za potrebe finansa i 90 koraka od osmanske
carinarnice.32
Stanovništvo Bosne se opiralo regrutovanju, koje je valija pokušavao sa
sprovede silom. Ono je bilo uvjereno da bosanska vlada vrši regrutaciju “samo
zbog toga što su kmetovi nemirni – skloni pobuni protiv sultana.” Po mišljenju Soretića, istina je da su hrišćani u Bosni ugnjetavani ne toliko visokim
porezima koliko time što su nameti bili neravnomjerno raspoređeni; kmetovi
su se najviše žalili na desetinu.
Skloni su bili pobunama i muslimani, a posebno oni u Bosanskoj krajini.
Ali i drugim sandžacima, pa i Sarajevskom. Tako je u nedjelju popodne, 4.
jula 1869. godine grupa od oko 500 muslimana došla pred valijin saraj i zatražila od straže da ih propusti pred valiju kako bi mu predali molbu. Safvetpaša, koji je već ranije uočio veliku grupu ljudi sa čalmama na glavi, očevidno
je ranije već dao straži uputstva da ne puste svu grupu nego samo njihove
predstavnike, njih šestoricu. Oni su valiji objasnili kako su došli da ga uvjere
da u Sarajevu ne mogu odvojiti 1.000 ljudi koliko je Uzvišena Porta odredila,
pa i ako bi bili regrutirani, odlazak tako velikog broja radno sposobnih ljudi,
pri visokim porezima za mnoge bi značio finansijsku propast. Kako je generalkonzul načuo, Safvet-paša je saslušao delegaciju i veoma mirno i hladnokrvno im objasnio da cijela Sarajevska nahija ne bi trebalo da regrutira više
od 50 ljudi. Zato je bila velika laž, ako im je neko drugačije objasnio. Čak je
valija, sakupljenu grupu upoznao i s time da i onaj ko je regrutiran može da
se otkupi, ili da umjesto sebe ponudi nekog drugog sposobnog čovjeka. Nakon toga grupa se mirno razišla kućama. Toga dana Safvet-paša je viđen na
raznim mjestima u šeheru i tako je šetao po gradu sve do ponoći. Da je time
otpor regrutaciji samo privremeno nestao potvrđuju podaci po kojima je u Sarajevu regrutacija nastavljena 5. jula, a tako isto i u drugim mjestima. Kako je
objavljeno u zvaničnom listu Bosna u Sarajevu je regrutirano 48 ljudi.33 Isti list
je je ovu vijest ispravio u jednom od sljedećih brojeva kad je donio podatak da
je u Sarajevskom kadiluku unovačeno 100 mladića.34 Očevidno je i sâm valija
namjerno prećutao broj regruta kako bi ublažio nemir kod muslimanskog sta32
33
34
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186. Sarajevo 3. septembar 1869.
Bosna. Sarajevo 26. juli 1869.
Bosna. Sarajevo 2. avgust 1869.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 131
131
4/7/13 7:46 PM
Galib Šljivo
novništva. Ali, prema izvještajima iz Brčkog, Banjaluke i Livna, regrutacija je
ipak izazvala nezadovoljstvo kod muslimana.35 Čim u Sarajevo prispije novi
mutesarif, koji se svakog dana očekivao, valija će obići neke krajeve vilajeta.36
Generalkonzul Soretić je vjerovao valiji tim prije što su austrijski državljani počeli kupovati zemlju i upisivati u zemljišne knjige. Austrijski posrednik za prodaju soli Alojz Fleš kupio je od hadži Hafiza u Brčkom dva jutra
zemlje za skladištenje soli i upisao ih u zemljišne knjige na svoje ime. Upravo
u 1969. godini u Vilajetu Bosna počele su pripreme za dolazak katoličkog
reda trapista. Iz Bosne “pod Kozarom” upućena je vijest kako je “Gospodin
konzul našao zemlju za trapiste. Zemlju je prodao Jusuf Šibić i to 5.000 jutara
za 5.000 dukata. Otac trapista se vratio u Zagreb, i rekao da će dovesti 100
ljudi.” Oni će sami zidati samostan i crkvu. Već je iz Zagreba poslao predujam
od 1.500 dukata preko austrijske konzularne agencije u Banjaluci, samo se već
pročulo da se kupac predomišlja.37 Nagovještaj dolaska trapista u Bosnu pratio
je u svojim izvještajima i generalkonzul. On je izvijestio 17. jula 1869. kako
je prior trapista Vendelin Pfaner iz Foralberga kupio od Tome Radulovića iz
Banjaluke 79,5 dunuma zemlje. Prior je položio kamen-temeljac za poljoprivredno gazdinstvo ovog katoličkog reda čiji članovi se isključivo hrane voćem,
povrćem i mlijekom. “Ako, kao što se možemo nadati, ova kolonija trapista
neće biti ometana u radu, Bosna će dobiti uglednu školu za poljoprivredu i
stočarstvo, koje su, kao i sve u ovoj zemlji, na niskom stepenu razvoja.”38
Safvet-paša je na početku uprave postavio mladog i sposobnog Čarlsabeya (Della Suda) za vezu između konzulata i vilajetskih vlasti umjesto dr.
Josefa Kötscheta. “Ako sâm Safvet-paša ne želi da stekne glas podmitljivca i
primaoca darova svakako mora još da se pobrine da iz svoje okoline ukloni
neke državne činovnike koji su u tom pogledu na veoma lošem glasu.” I zaista,
valija je u jednom povjerljivom razgovoru sa generalkonzulom nagovijestio da
će preduzeti čistke, ali to mora izvesti polako i neupadljivo.39 Liva Ahmed35
36
37
38
39
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186. Sarajevo 31. juli 1869.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186. Sarajevo 10. juli 1869.
Zastava 1. 188, 189.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186. Sarajevo 17. juli 1869.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186. Sarajevo 31. juli 1869.
132
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 132
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine
paša postavljen je za vojnog guvernera Hercegovine, i po imenovanju, odmah
je otputovao iz Sarajeva u Mostar u koji je stigao 31. jula 1869. godine. A ferik
Mustafa Edib-paša, koji je u vrijeme Šerif Osman-pašine uprave bio vojni komandant Vilajeta Bosna, a krajem juna bio naimenovan za prizrenskog mutesarifa, po zapovijesti iz Istanbula vratio se u Sarajevo i tu se naselio. Povratak
ferika Mustafe Ediba-paše u Sarajevo, koji je bio u cijelom Vilajetu poznat
kao častan i nepodmitljiv čovjek, izazivao je različita nagađanja o mogućim
promjenama u krugu najviših dostojanstvenika.40
Nagovještaj nemira u Bosni, navelo je vlasti da tragaju za skrivenim
skladištima oružja, posebno kod hrišćana, i to u Bihaćkom, Banjalučkom i
Hercegovačkom sandžaku, ali tome nije bilo ni traga.41 I zamjenik ruskog
konzula Jakobson je sumnjao u pobunu bosanskog stanovništva, pa je rekao
francuskom konzulu da “Bosanci nisu nizašta, nisu sposobni čak ni za ustanak.”42
Međutim nezadovoljstvo stanovništva u Bosni se povećalo, a napetost je rasla, što su uočili i strani konzuli, ali nisu vidjeli rješenje za otklanjanje općeg
nezadovoljstva.
Vicekonzul Zaks je izvijestio grofa Ferdinanda Bojsta kako se “na žalost
nezadovoljstvo stanovništva u Bosni povećava.” Počeli su se iseljavati čak i katolici: najprije iz Kreševa, zatim iz okoline Zenice i to zbog toga što “više nisu
bili u stanju da plaćaju poreze.” Ovaj uzrok nezadovoljstva nije iznenađivao
Zaksa, jer je bio više materijalne nego političke prirode, ali je uočena i jedna
nova pojava: “da se u ovom slučaju žale katolici, koji spadaju u najodanije i
najpovlaštenije podanike Osmanske imperije”, što je značilo da se povećavalo
opće nezadovoljstvo stanovništva Bosne.43
Ubiranje poreza u Vilajetu Bosna izazivao je romorenje stanovništva tim
prije što se tom prilikom pokušavao i uspijevao nametnuti viši porez ili novi
vid poreza o kojem stanovništvo prethodno nije bilo obaviješteno. Tako je
bilo i sa porezom za oslobođenje od vojne službe na novorođenu hrišćansku
i židovsku djecu. Ruski konzul Kudrjavcev je izvijestio rusko poslanstvo u
40
41
42
43
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186, Sarajevo 11. septembar 1869.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/189, Soretić Beustu. Sarajevo 25. juni 1870.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/189, Soretić Beustu. Sarajevo 25. juli 1870.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/189, Soretić Beustu. Sarajevo 14. oktobar 1870.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 133
133
4/7/13 7:46 PM
Galib Šljivo
Istanbulu, kako je u Bosni uveden porez na svaku mušku glavu od 21 pjaster i
30 para. Taj porez je dosada naplaćivan samo za hrišćansku i židovsku mušku
djecu, ali od desete pa do šezdesete godine života, i to po 27 pjastera. A snizivši cijenu sa 27 pjastera na 21 pjaster i 30 para taj iznos se onda protegao na
svu mušku hrišćansku i židovsku djecu, dakle i na tek rođenu djecu.44 To je
izazvalo očajanje među hrišćanima u svim mjestima. Takvo neobjašnjivo raspoređivanje ovog nameta, kako je pisao Kudrjavcev, izazvalo je duboko očajanje kod hrišćanskog i židovskog stanovništva. Umjesto očekivanog olakšanja
i poboljšanja duhovnog i materijalnog života, hrišćansko i židovsko stanovništvo je primilo neočekivano novo opterećenje koje kod mladića izaziva neugodno drhtanje u grudima pošto bi bili dužni ispunjavati regrutsku obavezu.
Prije četiri dana, to jest 21. avgusta pravoslavni, katolički i židovski članovi
svih sarajevskih opština sastali su se i molili sarajevskog mutesarifa Abdul
Nafi-efendiju i u ime svog naroda da se odgodi uvođenje ovog nameta, jer taj
namet nije uveden u drugim vilajetima Osmanskog carstva. Bosna je imala
rezervni puk, a još dva puka osmanske armije bila su raspoređena u Vilajetu
Bosna. Vjerovatno se računalo kako bi od sakupljenog novca bila formirana
dva bosanska puka. Zato su molili mutesarifa da im pokaže sultanov ferman
ili cirkular Uzvišene Porte i njima je umjesto novog pokazan prethodni. Nije
se moglo predvidjeti kako će se riješiti molba stanovništva i da li će vlada izmijeniti ili odgoditi njegovu primjenu.45
Pokazalo se uskoro da je i muslimansko stanovništvo bilo nezadovoljno
vojnom reformom i počelo izražavati javno svoje nezadovoljstvo. Početkom
septembra 1869. godine vratio se u Sarajevo “načelnik vilajeta” sa svog puta po
Hercegovini i Novopazarskom sandžaku. Tad se saznalo kako su u Akovu i
Bjelopoljskom kadiluku uz crnogorsku granicu tri sela sa muslimanskim stanovništvom izrazili protivljenje svom učešću u formiranju dva bosanska puka.
“U tim mjestima, nažalost, prolivena je krv.” Na čelu sa Gušmirevićem, muslimani su odbili da daju regrute, pa su odmah pisali crnogorskom knjazu i molili ga da ih primi za podanike. Načelstvo, istrošivši sva sredstva ubjeđivanja
44
Освободитeльнaя борьбa нaродoв Бocнии и Гeрцeгoвини и Рoccия. 1865-1875. Дokумeнты.
Oтветственные редакторы Ю. А. Писарев, М. Экмечич. (dalje: Освободитeльнaя борбa
нaродoв Бocнии и Гeрцeгoвини и Рoccия). Мockвa, 1988, 202.
45
Освободитeльнaя борбa, 203.
134
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 134
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine
i prijetnji, poručilo je komandantu vojske u sandžaku Novi Pazar brigadnom
generalu Mustafi-paši da umiri neposlušne i natjera ih da daju regrute. On
je naredio opkoljavanje sela i predložio im da se predaju. Pobunjenici se nisu
htjeli predati i prvi su otvorili vatru na vojnike. Tada se dogodilo ono s puškama šnajder što i sa oružjem šapo: “Oni su izvršili čudo.” U nekoliko minuta
bilo je ubijeno 18 ljudi, ranjeno do 30 i to je proizvelo takav strah i užas kod
pobunjenika pa se protivljenje pretvorilo u izražavanje podaničkih osjećanja i
odmah iz svoje sredine odabrali dvojicu regruta i uputili ih na mjesto zbora.
Po dolasku u Sarajevo, valija Safvet-paša je pokazivao koliko njegov gospodar nastoji privući ljubav hrišćanskog stanovništva i kako nastoji isticati
građansku odvažnost tog dijela stanovništva. Trojica članova opštine dobili
su čin kapidži baše, dvojica upravitelja škola čin salise, nekolicina članova odlikovano je Ordenom Medžidije dok je franjevačkom opatu sarajevske crkve
dodijeljen Orden Medžidije III stepena. Ovi činovi su dodijeljeni prvi put u
Vilajetu Bosna.46
Kudrjavcev je izvijestio rusko poslanstvo u Istanbulu 25. avgusta 1869. i
o pogubnosti naplate poreza i drugih danaka uz primjenu zakupa, posebno
desetine. Davanje u zakup desetine sa svim nepravilnostima koje je prate dovodi
do osiromašenja stanovništva i opadanja proizvodnje. Ove godine (1869.) urod
je bio dobar jer su vremenske prilike pogodovale blagovremenom sazrijevanju
usjeva. Pšenicu i ječam složene u snopove, zemljoradnik je bio dužan ostaviti
na njivi do dolaska zakupaca. To se događalo zbog toga što su vlasti odugovlačile sa prodajom desetine kako bi dobili što višu cijenu. Od dugog stajanja
i kišnog vremena, zrno je pocrnjelo, proklijalo i time je seljacima višestruko
umanjen prinos.47
Engleski poslanik u Sarajevu je posumnjao u to da je novi porez propisala
osmanska vlada, pa je zatražio od engleske ambasade u Istanbulu da to provjeri. Odgovarajući na upit, engleski ambasador je obavijestio engleskog konzula
u Sarajevu kako osmanska vlada ne zna ništa o tom porezu, pa će pozvati na
odgovornost valiju Safvet-pašu. “Zaista nije bio potreban nikakav komentar o
tome kako izgleda život osmanskih podanika pri ovakvoj nečuvenoj samovolji
lokalnih upravljača”, zaključio je generalkonzul Soretić u izvještaju Bojstu.
46
47
Освободитeльнaя борбa, 204.
Освободитeльнaя борбa, 204. “Ils ont fait merveille.”
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 135
135
4/7/13 7:46 PM
Galib Šljivo
Osim toga, lokalne vlasti su se nemarno odnosile prema ubiranju poreza: zbog
zakašnjele prodaje desetine od strane vladinih organa, kao i zbog neprekidne
kiše koja je padala od početka avgusta sve do 11. septembra, cijela ovogodišnja ljetina ostala je neubrana na poljima, a prema izjavama stručnjaka trećina
ljetine je istrulila. “Uništenje ljetine na ovakav način pokopalo je sve nade
seoskog i gradskog stanovništva, a kako ove godine nije rodila ni šljiva, koja
ovoj zemlji donosi stotine hiljada dukata, stanovništvo ni sljedeće godine neće
moći platiti visoke poreze.”48
Neraspoloženju stanovništva u Vilajetu Bosna najviše je doprinosilo neravnopravno razrezivanje poreza i način na koji su desetinu ubirali zakupnici
desetine. Zakupnici desetine u Bijeljinskoj nahiji, izgleda da su u tome prednjačili. Obično su to bili članovi medžlisa i uticajniji begovi, pa su žalbe protiv
njih sporo ili nikako rješavane. K tome, bio je ustaljeni običaj da se žetva
ne može obaviti dok zakupci ne procijene prihod. Pošto se prihod umanjuje
ukoliko se žetva ne obavi na vrijeme, često se događalo da umjesto desetine
zakupac traži trećinu. Upravo je najviše pritužbi na zakupce iz Bijeljinske nahije upućeno mutesarifu Zvorničkog sandžaka. Ali su i druge nevolje sustizale
stanovništvo bijeljinskog kraja. Prije tri sedmice, izvijestio je konzularni agent
Omčikus generalkonzula Soretića 24. decembra 1869. godine, ubijen je u jednom mlinu u Bijeljinskoj nahiji “jedan turčin”, za šta je bio okrivljen Todor
Josipović iz Ugljevika. Njega je zaptija zatekao u kući i sproveo u Bijeljinu
gdje je strpan u hapsanu u kojoj je noću mučen. Omčikus je ipak na kraju
izvještaja zaključio da u Zvorničkom sandžaku “vlada red i sigurnost”, a sve
neugodnosti su nastale u vrijeme kada se očekivao dolazak novog mutesarifa
Hakki-paše koji je zamijenio Reuf-pašu. Muhasebedži Esad-efendija koji je
obavljao poslove do dolaska novog mutesarifa obavljao je poslove tako da je
“pustio da stvari teku kako teku.” Iz Istanbula je Hakki-paša doplovio u Brčko 24. decembra i odmah nastavio putovanje u Tuzlu.49 Međutim, prilike su
drukčije vidjele osmanske vlasti, a drukčije strani konzuli.
Još krajem oktobra 1869. godine u Sarajevu su kružile neprovjerene vijesti kako će valija biti opozvan kojima su strani konzuli vjerovali. Ove gla48
49
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186, Soretić Beustu. Sarajevo 11. septembar 1869.
ABiH S, Konzularna agencija Brčko (dalje: KA Brčko) Res. N. 24, Omčikus Soretiću.
Brčko 24. decembar 1869.
136
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 136
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine
sine su, po običaju, poticale od odsutnih pokrajinskih funkcionera, a oni su
iz razumljivih razloga koristili svaku priliku da valiji ometaju rad. Po generalkonzulovom mišljenju, Safvet-paša, kao i ostali osmanski dostojanstvenici
nisu nepristupačni primanju mita, on, valija, pak, nije imao praktično znanje
za upravljanje ovako velikim vilajetom, ali ono što mu nisu mogli osporiti
ni njegovi protivnici, jeste to da ga krasi smjelost i energija, koje je dokazao
prilikom savladavanja opozicije regrutaciji i ovdje i u Akovi, te da je veoma
zaslužan za podizanje nivoa školstva, posebno za siromašno katoličko stanovništvo. Na njegov prijedlog osmanska vlada je mostarskom biskupu odobrila
30.000 pjastera za izgradnju nove škole i godišnju subvenciju od 15.000 pjastera, te “siromašnoj katoličkoj zajednici u Orahovcu u trebinjskom kadiluku
8.200 pjastera za obnovu stare crkve.” Prilikom ispita u sarajevskoj katoličkoj osnovnoj školi 17. oktobra 1869. kojima je prisustvovao i Safvet-paša sa
osmanskim činovnicima, a generalkonzul sa članovima generalkonzulata,
valija je učenicima poklonio hiljadu pjastera da bi, kako je rekao, “zagrijao za
učenje katoličku omladinu.” Soretić je saznao i to kako je “ovdašnje osmansko
pravoslavno stanovništvo potpisalo jednu mazbatu kojom su izražavali svoje
zadovoljstvo dosadašnjom Safvet-pašinom upravom.”50
Sa svog obilaska sandžaka Hercegovina valija Safvet-paša vratio se u Sarajevo 16. novembra 1869. godine. Ulazak u Sarajevo bio je propraćen pucanjem topova i odavanjem vojnih počasti, a neprekidno je svirala vojna muzika.
Na kućama konzulata istaknute su zastave. Nije bilo vijesti o mjerama koje je
preduzimao prilikom obilaska, izuzev produženja radova na drumu Sarajevo
Mostar i “podizanjem nivoa tamošnjih škola.”51
U zvaničnom listu Bosna, u jednom podužem članku, nabrojene su sve
uredbe i mjere koje je Safvet-paša izdao i preduzeo na svom “kružnom putovanju po Nevesinju, Foči, Pljevlju, Prijepolju, Sjenici i Novom Pazaru.”
Svugdje je posvetio veliku pažnju školstvu i naredio podizanje novih škola
za muslimansku ali i za hrišćansku djecu.52 Katolici su dobili za svoje škole
u Hercegovini subvenciju od 15.000 pjastera, dok je za otvaranje jedne više
50
51
52
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186, Soretić Beustu. Sarajevo 23. oktobar 1869.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186, Soretić Beustu. Sarajevo 17. novembar 1869.
Bosna. Broj 171. Sarajevo 20. septembar 1869.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 137
137
4/7/13 7:46 PM
Galib Šljivo
škole u Mostaru odobreno 30.000 pjastera. U Sjenici, pak, sjedištu sandžaka
Novi Pazar, izgradit će se džamija o državnom trošku.53
Još dok se nalazio u Hercegovini desio se nemio i ozbiljan slučaj u Akovu
(Bijelom Polju), mjestu u blizini Kolašina. Tamošnji muslimani suprotstavili
su se regrutaciji tvrdeći da oni neprekidno obavljaju vojnu službu kao čuvari
granice prema Crnoj Gori. Pretpostavljali su kako Safvet-paša nije imao sultanov ferman za proširenje regrutacije. Prije nego što su se pobunili, dostavili
su Safvet-paši predstavku, “a on ih je po turskom običaju uhapsio.” Protiv regrutiranja su se pobunila tri muslimanska sela i to u Ravnoj Rijeci, Komarinu
i Vranešu. Na to je izvjesni Kosirović pozvao stanovništvo Bijelog Polja, a
vjerovatno i Kolašina, na pobunu. Pobunjenici su imali sjedište u kući braće
Mehmeda, Saliha i Sulejmana Gušimirovića, ali su ih savladala dva bataljona
vojnika naoružana ostragušama koji su protiv njih upućena iz Sjenice. Pošto
su ih savladali silom su sproveli regrutaciju. Prvo su pokušali da silom oslobode uhapšenike, ali im je taj pokušaj propao. Ne čekajući ni časa, Safvet-paša
je uputio vojsku u Akovu. Ustanici su na njih otvorili vatru, pa je ubijeno 17
stanovnika Akova i tri vojnika. Mir je uspostavljen tek onda kada je regularna
vojska ponovno otvorila vatru, i mir na ovom području je bio uspostavljen.54
Da bi otklonio nezadovoljstvo stanovništva, Safvet-paša je pokušao da za sebe
pridobije istaknute prvake Vilajeta i to na taj način što je dodijelio odlikovanja
četvorici muslimana, četvorici pravoslavnih i trojici katolika. Među odlikovanim katolicima bio je fra Grga Martić koji je dobio Orden Medžidije trećeg reda.
Prus Blum-paša koji je bio u zavadi s valijom, krajem septembra vratio se
sa puta poslije pregledanja bosanskih utvrđenja uzduž Save i Drine. Ne izglađujući nesuglasice sa valijom, odmah je nastavio put u Istanbul. Liva Mustafa
Asim-paša, vojni komandant Novog Pazara koji je ugušio pobunu muslimanskog stanovništva u Bijelom Polju i sproveo regrutaciju vratio se početkom
oktobra 1869. u Sarajevo. Austrougarskom generalkonzulu javio je jedan Austrijanac koji je živio u Sjenici da je u sukobu u Bijelom Polju poginulo preko
30 pobunjenika i bilo je oko stotinu ranjenih. Tako se nije mogao osporiti
sukob u Bijelom polju i samo zahvaljujći valijinim pravovremenim mjerama
i nepokolebljivoj energiji i odlučnosti on je brzo ugušen. Ipak, ta valijina br53
54
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186, Soretić Beustu. Sarajevo 25. novembar 1869.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186, Soretić Beustu. Sarajevo 17. novembar 1869.
138
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 138
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine
zina učinila je loš utisak kod muslimanskog stanovništva koje je ovaj valijin
postupak ocijenilo “da se ovo krvoproliće pravovjernih moglo izbjeći” samo
da je Safvet-paša prvo posjetio Sjenicu. U Sarajevu su kružile glasine kako će
defterdar biti premješten u Ruščuk; i on se bio posvađao sa valijom i zato je
tražio premještaj. Pošto se i Vojni savjet žalio na valiju, pružila se tako prilika osmanskoj vladi da ferika Mustafu Ediba-pašu, koji je u vilajetu važio za
jednog poštenog i nepodmitljivog dostojanstvenika, imenuje za savjetnika sa
specijalnim ovlaštenjima da sve vojne isporuke i ugovore obavlja bez uplitanja
valije i da o tome izvještava Vojno ministarstvo.55
Vojni komandant Novog Pazara liva Mustafa Asim-paša, koji je odavao
inteligentnog i lijepo obrazovanog čovjeka, 7. oktobra 1869. vratio se u Novi
Pazar. Pošto je dr. Kötschet uspio da izmiri pogranične nesuglasice austrijskih
i osmanskih podanika, vratio se u Sarajevo. Austrijske vlasti su u bokokotorski
zaliv uputile šest ratnih brodova “koji će tamo, u slučaju potrebe”, silom nametnuti “pravila o domobranima.” Kako je početkom oktobra 1869. izvijestio
konzul Vrčević, Kotorani i stanovnici Konavala odbijaju da idu u domobrane
i u tome ih izdašno pomaže crnogorski knjaz. Poluzvanični sarajevski list
Cvijetnik je donio vijest o dolasku iz Dubrovnika u Trebinje civilnog i vojnog
dalmatinskog guvernera Vagnera kojem je u Trebinju priređen svečani doček.
Tom prilikom je pohvalio dobro sagrađen osmanski drum do austrijske granice. I guvernerov dolazak bio je povezan sa provođenjem zakona o domobranima u Boki Kotorskoj.
Početkom oktobra 1869. zapažen je bio dolazak u Sarajevo Marka Vukalovića iz sela Vukalović u okrugu Zubci. On je bio juzbaša hrišćanskih pandura u službi Osmanskog carstva i zadatak im je bio da se brane od Crnogoraca
iz Grahova. U Sarajevo je došao sa nekoliko svojih zemljaka, kako bi primio
platu za sebe i svoje pandure. Bio je to povod da ožive glasine u Sarajevu kako
je istina da je osmanska vlada zaposlila veliki dio pograničnog stanovništva u
Zubcima, kao plaćene pandure samo da oni ne bi činili nerede u pograničnim
krajevima, a u stvari nisu radili ništa. Austrougarski generalkonzul je pozvao
u posjetu Marka Vukalovića kako bi od njega saznao nešto više o Luki Vukaloviću. Luka Vukalović je živio u Odesi, a Marko je potvrdio Soretiću da je
u Grahovu sve mirno, a da Luka često piše svojoj porodici koja se naselila u
55
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186, Soretić Beustu. Sarajevo 2. oktobar 1869.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 139
139
4/7/13 7:46 PM
Galib Šljivo
grahovski kraj i da im često šalje novac. Njegova pisma odaju Lukinu tugu za
svojim brdima i obećava ženi i odraslim sinovima da će se uskoro vratiti kući.56
“Lukavi pandurski juzbaša” Marko Vukalović je prije povratka u Zubce
još jednom posjetio generalkonzula tobože da se oprosti. U stvari, kako je
procijenio generalkonzul, on ga je posjetio da od njega dobije napojnicu za
pokriće putnih troškova. Tom prilikom je priznao generalkonzulu kako je on,
doduše primio svoju šestomjesečnu zaostalu platu, ali u obliku asignacija, i da
nema gotovine. “Poklonio sam lukavom sinu planina jedan dukat na čemu mi
se zahvalio na uobičajeni način: Poljubio mi ruku i duboko se poklonio poželjevši mom caru dug život.” Marko Vukalović je rekao generalkonzulu i to
kako predjel Zubaca daje 60 pandura koji su plaćeni po jedan dukat godišnje,
i dvojicu juzbaša sa mjesečnom platom po 300 pjastera. Vukalović je priznao
Soretiću da cijeli iznos dobiven od države dijeli ravnomjerno između sebe 300
domaćinstava Zubaca. Kad je emigrirao Luka Vukalović, onda je na njegov
položaj naimenovan za mudira Mihajlo Spahić i on je još uvijek obavljao tu
dužnost za što je primao iz državne kase 30 talira.57
THE CONDITIONS IN THE BOSNIAN VILAYET
DURING THE SECOND HALF OF THE YEAR 1869
Galib Šljivo
Summary
After an eight-year long governance of wali Sherif Osman-pasha (18611869) as the wali of the Bosnian Vilayet was chosen Safvet-pasha who had
the rank of Mushir and pasha with three horse-tails. It was evident that the
Sublime Porte, by choosing a dignitary of the highest rank for the wali, had
56
57
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186, Soretić Beustu. Sarajevo 5. oktobar 1869.
HHStA W, P. A. XXXVIII, GKS/186, Soretić Beustu. Sarajevo 16. oktobar 1869.
140
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 140
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
PRILIKE U BOSANSKOM VILAJETU U DRUGOJ PolOVINI 1869. godine
the aim to decrease the misunderstanding in Bosnia which existed between
the land owners and the serfs, between the Vilayet and Sanjak authorities
and the tax payers, and even between people of different faiths. During the
time when Safvet-pasha came to Bosnia, the Ottoman Empire was going
through a period of reforms which were supposed to centralize the government in the Empire, i.e. to bring the Vilayet authorities closer to the Porte.
Because of this, the new wali undertook measures to get acquainted with
conditions in all areas of the Vilayet. In this paper the author shows the
conditions in Banja Luka, Bihać, Sarajevo and special attention is dedicated to Safvet-pasha’s visit to the Sanjak of Herzegovina. Uprisings were
common in this Sanjak, but also conflicts on the border with Montenegro.
As with other Sanjaks of the Bosnian Vilayet the Sanjak Herzegovina also
saw the revolts of population, outbreaks of conflict on the Montenegrin
border, but also on the borders of the Military Frontier and Dalmatia.
Safvet-pasha remained for a period of time in Herzegovina trying to resolve these issues with varying success, but it was noticed in diplomatic
reports that, beside other things, he also took a special interest in the work
of confessional schools which he aided financially. In this paper the author
researched the information about the conditions in the Bosnian Vilayet,
especially in the Sanjak of Herzegovina, focusing on the events during the
stay of the Bosnian wali.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 141
141
4/7/13 7:46 PM
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 142
4/7/13 7:46 PM
Rural Rebellion and Imperial States
in Eastern Herzegovina in the Nineteenth
Century
Robert J. Donia
Center for Russian & East European Studies,
University of Michigan, Ann Arbor, USA
Apstrakt: Pobune koje su se desile 1875. i 1881-1882. godine u Bosni i Hercegovini počele su među seljacima u istočnoj Hercegovini. Autor tvrdi da su se tri
bitne podjele – etno-socijalna linija razdvajanja, ekonomska podjela, i granica
među državama – stekle u tom regionu te omogućili sredstva seljacima da organiziraju ustanke protiv Osmanskog carstva 1875. i Habsburške monarhije 18811882. godine. Vlasti tih carstava primjenjivale su strategije ubiranja nameta u
novcu, robi, i ljudstvu, koje su predstavljale iskru koja je potpalila pobunu u oba
ta slučaja. Mada su bili uspješne pobune, ovi pokreti, stoga što nisu imali dovoljno pouzdanih vanjskih saveznika, nisu uspjeli dovesti do revolucionarne društvene promjene. Autor tvrdi da korijene ovih pokreta bolje objašnjavaju porezi
koji su nametani, nego antagonizam seljaka prema nekom određenom carstvu ili
želja da se iz višenacionalnih carstava stvore nacionalne države.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, seljačke pobune, Osmansko Carstvo, Habsburška Monarhija
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 143
143
4/7/13 7:46 PM
Robert J. Donia
P
easants in Bosnia and Herzegovina rose in revolt several times during
the nineteenth century. With remarkable consistency, the revolts began
in a mountainous area of eastern Herzegovina near the Montenegrin
border and spread only gradually, if at all, to other regions of the land. In this
article I explore out two episodes of large-scale rural violence, one in 1875 and
another in 1881-1882, to explain the origins and specific geographic location
of nineteenth century rural rebellions. I propose that intrusive state strategies
of resource extraction explain the uprisings more persuasively than peasants’
financial burdens or national antagonisms, the factors most commonly identified in the existing literature as causes of these movements. In the period
concerned, the Habsburg Monarchy succeeded the Ottoman Empire, and
authorities of both empires several times reinvigorated efforts to impose their
authority more effectively and extract resources from the peasantry. Each of
these changes incited rural unrest in the region.
Two Violent Rural Movements
During the 1870s and 1880s, two major violent rural movements engulfed
some or all of Bosnia and Herzegovina. In the first of these movements, peasants near Nevesinje in Eastern Herzegovina revolted in June 1875.1 Unrest
soon spread to other parts of Bosnia and Herzegovina, and Ottoman efforts
to suppress the revolt inflamed public opinion in other South Slav states. In
1876 Serbia and Montenegro declared war on the Ottoman Empire with the
intent of liberating their brethren in Bosnia and Herzegovina from Ottoman
oppression, but Serbian and Montenegrin armies proved unequal to the Ottoman forces and were soon in retreat. Russia then entered the conflict to rescue
its Balkan allies and defeated the Ottomans in the winter and early spring of
1878. The ensuing diplomatic crisis led the European powers to convene the
Congress of Berlin and to redraw boundaries in much of the Balkans. The
Great Powers recognized Montenegro and Serbia as independent states and
1
Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni, 1875-1878 (Sarajevo: Veselin Masleša, 1973). This
remains the authoritative study of the origins, course, and consequences of the uprising.
144
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 144
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Rural Rebellion and Imperial States in Eastern Herzegovina in the Nineteenth Century
granted the Habsburg Monarchy a mandate to “occupy and administer” Bosnia and Herzegovina to ameliorate conditions there.2
In summer 1878 the Habsburg Imperial Army entered Bosnia and Herzegovina to fulfill the empire’s mandate. The army soon faced a large but poorly
armed force of Bosnian Muslims and Serbian Orthodox resistance fighters and
subdued them only after three months of bitter fighting. The Habsburg conquerors were then rewarded with three years of relative calm, from 1878 to
1881. They reflexively maintained the Bosnian social system largely as they
found it. Imperial officials usurped some functions of the Muslim begs but
preserved their privilege to collect dues from some Serbian Orthodox and
Catholic peasants known as kmets. In codifying and regulating the collection
process, they cemented the social and economic position of Muslim landlords.3
Another violent rural movement began in late 1881with an uprising of the
peasants of eastern Herzegovina.4 The Habsburg authorities announced their
intention to extend universal male conscription to Bosnia and Herzegovina,
touching off the uprising. The Imperial Army carried out a major military
operation in 1882 and finally quelled the uprising. Brigandage continued to
flourish for nearly a decade before it was eliminated by regular Habsburg
Army search-and-destroy operations.5
Boundaries and Transitional Zones
Why was eastern Herzegovina so consistently volatile? To begin with, the
area was geographically at the nexus of three different divides: an ethno-social
boundary, an economic frontier, and a border between states. The confluence
2
Leopold Neumann and Adolphe Plason (eds), Recueil des Traités et Conventions conclus par
l’Autriche avec les puissances étrangères (Vienna: Steyrermühl, 1883), p. 778.
3
Robert J Donia, Islam pod Dvoglavim orlom: Muslimani Bosne i Hercegovine 1878. – 1914.
(Sarajevo: Institut za istoriju BiH, i Zagreb: Naklada Zoro, 2000), pp. 27-30.
4
Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine (Sarajevo: Veselin Masleša, 1973), is
the definitive work on the rebellion of 1881-1882. See also Charles Jelavich, “The Revolt in
Bosnia-Herzegovina, 1881-82,” Slavonic and East European Review, 31 (June 1953), 420-436.
5
Bosnia und Hercegovina. Landesregierung. Geschichte der Sicherheitstruppen under der öffentliche Sicherheit in Bosnien und der Hercegovina, 1878-1898 (Vienna: R. Spies, 1898), pp.
61-100.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 145
145
4/7/13 7:46 PM
Robert J. Donia
of these three divides made eastern Herzegovina an area of conflict between
an ethno-nationally homogenous peasantry and imperial states seeking to extract resources from rural producers. Because the region was on the fringes of
state power, each government attempt to introduce new social and economic
policies was inherently a transgression of at least two of the three boundaries.
Table one
Population by Religion in Selected Hercegovina Districts, 1910
District
Bileća
Gacko
Nevesinje
Serbian Ortodox
Catholic
Moslem
Number
Percent
Number
Percent
Number
Percent
9,667
64%
137
1%
5,291
35%
15,978
16,550
81%
71%
218
917
1%
4%
3,347
5,773
17%
25%
Trebinje
16,294
71%
1,143
5%
5,339
23%
Hercegovina
total
90,780
34%
112,020
42%
63,666
24%
Bosnia and
Hercegovina, total
825,418
44%
434,061
23%
612,137
32%
Source: Bosnia and Hercegovina. Ergebniss der Volkszählung Bosnien und der Hercegovina
vom 10. Oktober 1910, pp. 4-5
The principal ethnic boundary in eastern Herzegovina was between almost exclusively Serbian Orthodox peasants and Bosnian Muslims, some of
whom were landlords. Table One provides a profile of the religious affiliation
of inhabitants. It shows that Serbian Orthodox dominance, characteristic of
most of mountainous Montenegro, extends westward toward Mostar into the
four eastern-most districts of Herzegovina. Ethnic differentiation overlapped
the sharp social divide between dues-collecting landlords, who were Muslim
by religious identity and ethnicity, and kmets, who in this region were Serbian
Orthodox by religious identity and Serbs by ethnicity. While the boundary
between kmets and begs (landlords) distinguished between two ethnic groups,
both groups were also represented in the multiethnic towns of the region.
146
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 146
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Rural Rebellion and Imperial States in Eastern Herzegovina in the Nineteenth Century
Most Muslims were urban dwellers, clustered in small towns such as Gacko,
Trebinje, and Nevesinje. Even where the Muslims held an absolute majority,
Serbian Orthodox and Muslim residents inhabited the towns together but
were surrounded by an almost exclusively Serbian Orthodox peasantry in the
surrounding highlands, making for administrative units that had a majority
of Serbian Orthodox inhabitants but were overall ethnically mixed. The large
Serb majorities in these districts of eastern Herzegovina contrast with a more
even representation of all three groups in Herzegovina as a whole, which in
1910 was 34% Serbian Orthodox, 42% Catholic, and 24% Muslim.6 Table
Two shows the stark contrast between the towns and rural areas.
Table two
Population of Selected Towns in Eastern Hercegovina by Religion, 1910
Town
Serbian Ortodox
Catholic
Moslem
Other
Total
Number
Percent
Number
Percent
Number
Percent
Number
Percent
Number
Bileća
890
48%
196
10%
757
40%
28
1%
1,871
Gacko
577
34%
116
7%
986
58%
10
1%
1,689
Nevesinje
709
36%
176
9%
1,022
52%
41
2%
1,948
Stolac
767
24%
301
9%
2,173
67%
10
0%
3,251
1,767
38%
794
17%
2,009
44%
45
1%
4,615
Trebinje
Source: Bosnia and Hercegovina. Ergebniss der Volkszählung Bosnien und der Hercegovina
vom 10. Oktober 1910, pp. 328-387
The names of the four groups in this area are themselves problematical, since few of the people in this brief tale thought of themselves in national terms. Each of the three nineteenth century religious communities was
the forerunner of a nation – “Muslims” of the “Bosniaks,” “Catholics” of the
6
Bosnien und die Hercegovina, Landesregierung. Ergebnisse der Volkszählung Bosnien und
der Hercegovina vom 10. Oktober 1910 (Sarajevo: Landesdruckerei, 1912), pp. 4-5. The 1910
was the most thorough and reliable of four censuses taken under Habsburg rule; the others
were taken in 1879, 1885, and 1895. A comparison with earlier data shows that demographic
relations were relatively constant during the Habsburg period, particularly in rural areas.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 147
147
4/7/13 7:46 PM
Robert J. Donia
“Croats,” and “Orthodox” (or “Serbian Orthodox,” since that church was distinct by name from other Orthodox churches) of the “Serbs.” Only the Jews
(of whom there were only a few, in the towns) bore the identical name for their
group throughout. The easy way out of this dilemma is to follow the categories
established in the Habsburg-administered censuses of the time, which asked
respondents about their religion but not about their ethnicity or nationality.
So, henceforth, I refer to Serbian Orthodox, Catholics, and Muslims, respecting the convention set by the censuses.
Also located in eastern Herzegovina was an ill-defined economic boundary. Many Serb peasants grew crops on small plots of marginally productive
land, but mostly they were pastoralists, grazing sheep and goats for sale in
urban marketplaces as well as for their own sustenance. The relative importance of pastoralism for this area is seen in the 1910 livestock census taken by
Habsburg imperial officials, which shows per capita livestock for each district.
(See Table 3) Bileća had 3.77 sheep per human inhabitant, Gacko had 4.04,
and Nevesinje had 3.79, as compared to 1.32 for Bosnia and Herzegovina as
a whole. The shepherds of eastern Herzegovina were suppliers for commercial markets that extended to the market center of Mostar, the largest city in
Herzegovina. Many shepherds or their representatives went regularly to the
urban markets to sell their animals or exchange them for goods, but they were
primarily short-term visitors and suppliers rather than market makers.
Table three
Per Capita Livestock in Selected Districts of Hercegovina, 1910
Disrict
Cattle
Goats
Sheep
Swine
Gacko
0.87
1.67
4.14
0.10
Bileća
Nevesinje
Bosnia and Hercegovina,
total
0.88
0.85
0.69
4.27
2.34
.73
3.77
3.79
1.32
0.20
0.12
0.28
Source: Bosnia and Hercegovina. Viehzählung,1910, pp. xx-xxi.
148
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 148
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Rural Rebellion and Imperial States in Eastern Herzegovina in the Nineteenth Century
The low level of agricultural production (as opposed to pastoralism) helps
explain the dearth of Muslim landowners, or begs, in the valley towns of eastern Herzegovina. The landlords had fewer dues to collect, and had to cover
a large area in order to collect anything at all. The town of Bileća, with a total
Muslim population of 757 in 1910, included only 23 “landlords with kmets;”
Gacko, with 986 Muslims, had only 28; and Nevesinje, with 1,022 Muslims,
had only 125. Insofar as the peasants in this region were pastoralists, they
were largely beyond the daily control of either the state or Muslim landlords.
This was a far cry from the pattern elsewhere in Bosnia, where landlords or
their agents collected a portion of the harvest (usually one-third) and collected an additional tenth as a tax on behalf of the government. Dues collection
was simply one aspect of estate management in such situations, leaving the
peasants firmly under the observation and control of the landlord or his lieutenants. The Serb pastoralists of eastern Herzegovina, in contrast, were largely out of sight and often beyond the reach of both state authority and Muslim
dues gatherers.
The third and final frontier was political. The Great Powers did not recognize Montenegro as independent until 1878, but it had existed long before
that as a distinct polity and had resisted Ottoman efforts to bring it under
Imperial control. Montenegro (“The Black Mountain”) was an almost impregnable mountain redoubt of fiercely independent and well-armed Serb
warriors. The Habsburg Monarchy feared that it would become a safe haven
for brigands and rebels in eastern Herzegovina. When the Montenegrin government was openly sympathetic to the Serb peasants – the case in 1875
though not in 1881 – brigands and rebels had a ready source of supplies and
military assistance. International borders meant little to brigands who raided
the resource-rich valley communities but evaded state authority by fleeing to
the hills. The political boundary between Montenegro and Bosnia and Herzegovina was not congruent with either the ethno-social frontier or the economic divide. The peasantry was overwhelmingly Serb on both sides of the
Montenegrin-Herzegovinian border, and transhumant pastoralism was the
predominant source of livelihood on both sides as well. In all respects except
for lines drawn on paper maps by diplomats in distant capitals, the political
economy of Montenegro extended west far into eastern Herzegovina. The
Serbian Orthodox inhabitants of the area had lived largely outside the sphere
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 149
149
4/7/13 7:46 PM
Robert J. Donia
of Ottoman imperial influence, and they viewed the Habsburg authorities
with much the same skepticism and disdain that they had the Ottomans.
Revolting Peasants
Serb peasants frequently found they could evade both the Muslim dues
collector and the long reach of the imperial gendarmes. Sometimes they simply fled, evading the tax collectors temporarily or permanently crossing the
border into Montenegro. Some of them resorted to brigandage. Brigand bands could be called together on short notice to protect peasants and their families against unwanted tax collectors or landlords. Occasionally, the brigands
gathered and led the peasants in more concerted action. They swept down the
mountain slopes and besieged the towns which they had identified as havens
of imperial tax agents. The brigands were fast, elusive, and melted easily back
into the local villages from whence they came. Bands continued to create headaches for Habsburg imperial officials long after the peasant rebellion of 1882
had been suppressed and order had largely been restored.7
Endemic brigandage facilitated violent peasant rebellions. But the peasants needed more than routine grievances of poverty to turn from brigandage
to full-scale rebellion. Peasants responded vigorously to the prospect of new
state extractions of their meager resources. That hypothesis follows the notions
of social scientists, including Eric Wolf, Charles Tilly, and Eric Hobsbaum,
who have studied major movements elsewhere in the world.8 These scholars
note that rural revolts are rarely initiated by the most poor and downtrodden
but frequently are led by members of the “middle peasantry.” Such peasants,
these scholars argue, typically possess an autonomous social organization, linkages with external actors, and the resources to organize when threatened by
intruding landlords, the state, or capitalist, market-based economic relations.
Such a theoretical perspective invites the historian to search out the resources
7
Hundreds of reports from Imperial officials in the 1880s attest to the on-going vitality of
the brigandage movement.
8
Eric Wolf, Peasant Wars of the Twentieth Century (New York: Harper and Row, 1969), pp.
276-302; Charles Tilly, The Vendee (Cambridge: Harvard University Press, 1964), and E. J.
Hobsbawm, Primitive Rebels (New York: Norton, 1959), pp. 13-29. All three works relate
social banditry to the outbreak of peasant revolts.
150
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 150
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Rural Rebellion and Imperial States in Eastern Herzegovina in the Nineteenth Century
available to peasant communities and to identify potential new threats to their
autonomy. In the case of eastern Herzegovina, the Serbian Orthodox peasantry had an extraordinary inventory of resources for mobilization: their own
ethno-social solidarity, a lifestyle that provided easy escape from landlord and
state demands, access to a nearby safe haven, and brigand bands that served
as embryonic cells of organized discontent.
The revolt of 1875 was a peasant response to new extractive demands
from the Ottoman state. Immediately preceding the uprising, the Ottoman
state imposed a series of tax increases.9 The revolt began near Nevesinje and
resulted in peasants seizing the town under the command of brigand leaders.
Soon the uprising spread to the Bosnian Krajina area, and a major peasant
rebellion was underway in much of Bosnia and Herzegovina.
Upon assuming administrative control in 1878, the Habsburg authorities temporized with potential opponents in an effort to win over the local
population. Hoping to turn Bosnia and Herzegovina into a showcase of the
Monarchy’s administrative efficiency, the authorities repatriated thousands
of refugees, mostly Serbian Orthodox peasants who had fled Herzegovina
during the turmoil of 1875-1878, from Dalmatia, Montenegro, and Croatia.
They invited the refugees to return to their homes and promised to retain
their former village and military leaders.10 General Filipović, commander of
the Imperial Army in Bosnia and Herzegovina, received orders from Vienna
to avoid confrontations with the locals to make it appear that the new administrators were being warmly received. Consequently, the regime sponsored the
phenomenon that Fernand Braudel has ascribed to other hinterlands of the
Mediterranean: brigands and rebel leaders became commanders of the rulers’
gendarmerie.11 Some brigands were made tax collectors, and the Habsburg
authorities agreed to reduce the traditional “tretina,” or third of the crop paid
to a landlord, to a fourth or fifth of the yield in the restless areas of eastern
9
Ekmečić, Ustanak, pp. 27-34.
10
11
Kapidžić, Hercegovački ustanak, pp. 29-31.
Fernand Braudel, The Mediterranean and the Mediterranean World in the Age of Philip II,
trans. Sian Reynolds (New York: Harper and Row, 1972), 1:57.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 151
151
4/7/13 7:46 PM
Robert J. Donia
Herzegovina.12 Consequently, Habsburg administrative control over eastern
Herzegovina relied on experienced former leaders of anti-imperial rebellions.
Between 1878 and 1881, tax collectors dispatched by the Habsburg regime were often confronted with hostile crowds, and troops were called out
on a number of occasions to subdue restive locals. The authorities appointed
former resistance leaders to the tax commissions charged with determining
the level of assessment, but some of them refused to participate. One such
local leader, in brazen display of disloyalty to the Habsburg Monarchy, wore
a Montenegrin insignia on his cap.13 The authorities eventually fired him but
retained him on salary in hopes that he would not go over to full opposition.
The Habsburg temporizing failed to win over the former resistance leaders
and had the further disastrous consequence of providing aggrieved peasants
with experienced and popular leaders of potential future revolts. The uprising
of 1881-1882 began with a series of protests staged in the towns of eastern
Herzegovina. Brigandage increased, and several prominent local Serbian Orthodox leaders defected from imperial service posts. The revolt spread beyond
the immediate Nevesinje area and found adherents throughout Herzegovina
and parts of southern Bosnia.
The 1878 and 1881-1882 revolts were not the only instances of imperial
intrusions leading to peasant uprisings. The dynamics of revolt were similar in
a number of outbreaks from 1851 to 1860. In 1851 the Ottoman government
crushed a rebellion of Muslim landowners and attempted to introduce far-reaching administrative reforms in Bosnia to impose its authority more effectively. The government was frustrated by a series of peasant uprisings in eastern
Herzegovina led by the paripatetic Luka Vukalovic. The uprisings lasted with
interruptions from 1852 – 1862.14 The success of the movement at any given
12
Bosnien und die Hercegovina. Landesregierung. Bericht über die Verwaltung von Bosnien
und der Hercegovina, 1906 (Wien: k.k. Hof- und Staatsdruckeri, 1906), pp. 54-55.
13
14
Kapidžić, Hercegovački ustanak, p. 35.
Ibrahim Tepić, “Bosna i Hercegovina od kraja XVIII stoljeća do austrougarske okupacije
1878. godine,” in Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata
(Sarajevo: Štab vrhovne komande oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, 1994),
p. 158; Vladimir Ćorović, Bosna i Hercegovina (Beograd: Makarije, 1925), pp. 76-79; pp.
204-205; Dušan Bataković, Milan Protić, Nikola Samardžić, i Aleksandar Fotić, Nova istorija srpskog naroda (Beograd: Naš dom, 2000), pp. 204-205; and Vladimir Ćorović, Luka
152
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 152
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Rural Rebellion and Imperial States in Eastern Herzegovina in the Nineteenth Century
time depended heavily upon the degree of support from Montenegro. Within
Herzegovina, the Ottoman authorities struck compromises with local peasant
leaders and uprisings slowly faltered.
Each of these movements arose in response to the introduction of new intrusive extraction by an imperial state. Individual studies of these movements
suggest that the peasants were motivated by animus toward a particular empire – the Ottoman Empire prior to 1878 and the Habsburg Empire thereafter
– and to nascent nationalist resentment of each. Scholars of these movements
have tended to integrate them into the larger 19th century narrative of national movements that challenged empires and created national states in their
place. Our comparative examination, however, shows that the identity of the
intruding state was less significant as a cause of unrest than the newly-intrusive extraction of cash, crops, or manpower. Serbian Orthodox peasants had
ample resources to challenge state power owing to their geographic and social
situation, and they were driven to do so when threatened with new extractive
demands, whether the intruders were Ottoman or Habsburg.
Failed Revolutions
Despite repeatedly rising in rebellion in the nineteenth century, the peasants of eastern Herzegovina never found sufficiently powerful external allies
to tip the scales in favor of a revolutionary social transformation.15 Other peasant communities in Bosnia and Herzegovina joined the uprisings in both
1875 and 1882, but even with widespread participation, peasant communities
alone were unable to turn their rebellions into a revolution. Nor were the
members of the embryonic Serbian nationalist movements in the towns able
to provide the impetus to widen the movement. Serbian Orthodox city-dwellers had organized secret committees as early as the 1840s in some parts
of Bosnia and Herzegovina to promote revolution against the Ottomans in
Bosnia and unite with the Serbian state. In 1875 these committees and other Serbian groups co-opted the peasant movement and advanced a political
Vukalović i hercegovački ustanci od 1852-1862 (Beograd: Posebna izdanja Srpska kraljevska
akademija, knjiga 45, nauke društvene i istoriske, 17, 1923).
15
Wolf, Peasant Wars, pp. 276-302.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 153
153
4/7/13 7:46 PM
Robert J. Donia
program of unification between Serbia and Bosnia. 16 They provided the rural rebels with supplies, personnel, and a political program. But the nascent
urban Serbian middle class turned out to be unreliable allies. They aimed to
secure autonomy for their trading interests and to expand their markets, so
their program differed from the interests of the peasant rebels.
But the final and decisive disappointment to peasant aspirations came
from the vicissitudes of international politics. Serbia and Montenegro went to
war against the Ottoman Empire in 1876 to aid the peasant uprising, and the
Russian Empire eventually followed. After defeating the Ottomans in 1878,
Russia was in a position to dictate a peace favorable to the peasants of Bosnia
and Herzegovina. But the conservative Russian Empire was not interested in
supporting peasant unrest or anything like revolutionary social change. They
chose instead to create a Greater Bulgaria, which they expected to be a Russian client state, in the Treaty of San Stefano in March 1878. In sponsoring
a Bulgarian state, Russia alienated Serbia and Montenegro, who turned to
the Habsburg Monarchy in search of an ally among the Great Powers. The
Monarchy then received a role as occupier and administrator of Bosnia and
Herzegovina, leaving the peasants alone to face an imperial state determined
not to disturb the existing social order.
The peasant uprising of 1881-1882 likewise failed to achieve more revolutionary aims because of the international alignment of states. Habsburg diplomats persuaded Serbian and Montenegrin leaders to discourage the rebellion
and punish those who sought refuge within their borders. Those policies were
not fully effective: rebels received some supplies and support from peasants
and merchants on the Montenegrin side of the border. But without large-scale
military and diplomatic assistance, the peasants of eastern Herzegovina again
fell victim to the dearth of international alliances.
After suppressing the movement in 1882, Habsburg officials experienced
more success in imposing a consistent taxation system and conscription on eastern Herzegovina. Though the battles were many and the resources devoted
to them extensive, the authorities eventually exterminated brigandage in the
area. The revolt of 1881-1882 was the last major peasant uprising of the nineteenth century. Not until 1941 would a peasant uprising in eastern Herzego16
Ekmečić, Ustanak, pp. 35-74.
154
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 154
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Rural Rebellion and Imperial States in Eastern Herzegovina in the Nineteenth Century
vina become part of a larger movement, one that led to dramatic social and
political transformation in the region. As part of the Partisan movement, or
national liberation war of 1941-1945, peasants played a vital role in instigating
and supporting the broader movement that resulted in creation of a socialist
Yugoslav republic.
Rural Rebellion and Imperial States
in Eastern Herzegovina in the Nineteenth Century
Robert J. Donia
Summary
The rebellions of 1875 and 1881-1882 in Bosnia and Herzegovina both began among peasants in eastern Herzegovina. The author argues that three
significant divisions – an ethno-social boundary, an economic frontier, and
a border between states – converged in that region to provide peasants with
the resources to organize uprisings against the Ottoman Empire in 1875
and the Habsburg Monarchy in 1881-1882. Those governments adopted
strategies of intrusive extraction of money, goods, and manpower that provided the spark of rebellion in each case. Though these movements were
successful rebellions, they failed to create a revolutionary social transformation owing to the lack of reliable external allies. The author contends
that resource extraction better explains the origins of these movements
than peasant antagonism to a particular empire or a desire to carve out
national states from multinational empires.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 155
155
4/7/13 7:46 PM
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 156
4/7/13 7:46 PM
Prilog poznavanju ŽIVOTA Koste Hörmanna,
upravnika, muzealca, folkloriste i publiciste
u Sarajevu od 1880. do 1913. godine
Mira Kolar-Dimitrijević
Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska
Apstrakt: U ovom radu se donose dosad nepoznate ili malo poznate činjenice iz
života Koste Hörmanna, koji je od 1878. do 1910. boravio u Bosni. Ukazuje se
na njegov rad u tom vremenu, ali i na aktivnosti poslije odlaska iz Bosne i Hercegovine. Posebno se skreće pažnja na njegove članke koje je objavljivao u listu
Nezavisnost u Bjelovaru, u kojima je opisivao ne samo kulturno blago Bosne i
Hercegovine nego i prijateljstvo bosanskohercegovačkih ljudi.
Ključne riječi: Kosta Hörmann, Bosna i Hercegovina, kulturno nasljeđe
T
ijekom svog polustoljetnog rada kao arhivist i povjesničar u Zagrebu,
pronašla sam mnogo zanimljivog materijala koji je vezan uz Bosnu
i Hercegovinu, a interes za Bosnu imala sam i iz određenih obiteljskih razloga. No, znade se da je prije kompjutora pronalaženje literature i
biografskih podataka bilo mnogo teže i mukotrpnije nego danas, kada su radom nekoliko stručnjaka upotpunjeni bibliografski podaci. Ipak, i danas se
pronađe po koji biser, a to naknadno pronalaženje ili potvrđuje ono što sam
ranije pisala ili moji zaključci postaju sporni i netočno interpretirani. Ali, kod
jednog od glavnih inicijatora osnivanja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, osnivača prekrasne “Nade” kao višenacionalnog književnog i
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 157
157
4/7/13 7:46 PM
Mira Kolar-Dimitrijević
umjetničkog časopisa, te prezentatora velike bosansko-hercegovačke kulturne
i povijesne baštine europskim krugovima, Koste Hörmanna, nisam pogriješila, a osobito nisam pogriješila poistovjetivši ga se radom Izidora Kršnjavog u
Zagrebu.1 Dakako, ne može biti sve isto, jer Hörmann nije imao humanističkog obrazovanja, pa je sve što je znao na tom polju stekao čitajući literaturu
na njemačkom jeziku ili oslanjajući se na rad svojih suradnika. Ipak, mislim
da je Kosta Hörmann svojim načinom djelovanja ukazao na veliku prošlost
Bosne i Hercegovine, a ujedno je pokušao narodima Bosne i Hercegovine
vratiti njihovo poljuljano dostojanstvo i podsjetiti na povijesnu baštinu koja
je postala njegovim radom vrijedna pažnje i u očima Europljana. U tome je
Kosta Hörman čak i veći od Kršnjavog, uživajući i pružajući svojim suradnicima veću slobodu u radu i ispomoć u novcu od zagrebačkog predstojnika
Odjela za prosvjetu i kulturu, kojemu su Mađari jako ograničavali sredstva.
No, metode kojima se mogao služiti bile su samo uvjeravanje. Dakako, ulazak Bosne i Hercegovine pod okupaciju Austro-Ugarske nije bilo najsretnije
rješenje. No, s idejom Benjamina Kalláya o stvaranju bosanske nacije možda
je to bila romantičarska najava današnje Bosne i Hercegovine, pokušaj za koji
se nije znalo kako će završiti. Pišući ranije o Kosti Hörmannu, ja mnogo toga
nisam znala, a vjerojatno ne znam ni danas, jer nikada nisam radila u bosansko-hercegovačkim arhivima. Moji davnašnji pokušaji da dobijem uvid u dokumentaciju Muzeja u Sarajevu nisu urodili plodom, a sada je već prekasno.2
Kosta Hörmann rođen je u Bjelovar, 8. rujna 1850., a umro je u Beču 16.
studenog 1921. godine. Obitelj mu je doselila iz Bavarske u Bjelovar. Osnovnu
školu polazio je u Bjelovaru, a potom je u Beču završio Graničarski upravni
tečaj nadajući da će se uključiti u upravu križevačke ili đurđevačke pukovnije.
Međutim, sva raspoloživa mjesta na ovom području bila su već zauzeta, uglavnom od srpskih krajiških časnika koje je nakon razvojačenja Vojne krajine
trebalo uključiti u civilnu upravu, pa je to sistematski činjeno za vrijeme bana
Khuena Héderváryja poslije 1883. godine. Ali, i pod prijašnjim banovima
1
Marko Babić, Nikša Lučić, “Konstantin (Kosta) Hörmann”, u: Hrvatski biografski leksikon,
5, Zagreb, 2002, 619.
2
Mira Kolar-Dimitrijević, “Savjetnik Kosta Hormann promicatelj kulture i povijesne tradicije
u Bosni i Hercegovini 1880.-1910. godine”, u: Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, VDG
Jahrbuch, 3, 1996, 51-78.
158
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 158
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Prilog poznavanju ŽIVOTA Koste Hörmanna, upravnika, muzealca, folkloriste i publiciste u Sarajevu od 1880. do 1913. godine
srpski činovnici bili su poželjniji jer su, školovani kroz krajiški vojnički sistem,
bili naučeni slušati. Austro-Ugarska i Hrvatsko-ugarska nagodba najavile su
da će se Vojna krajina sjediniti s Banskom Hrvatskom. No, za realizaciju ovoga trebalo je pripremiti sposobne činovnike koji znaju jezik, a tu su se krajiški oficiri, osobito Hrvati, pokazali u prvom vremenu najpoželjnijima, jer su,
zbog njihove velike nezaposlenosti u Hrvatskoj, oni bili spremni ići u Bosnu
i Hercegovinu gdje su plaće bile mnogo bolje. Stoga je zanimljivo uočiti ove
pripreme u vrijeme sklapanja Austro-Ugarske nagodbe 1867., postepeno ukidanje Vojne krajine koju je austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj Franjo Josip
najavio proglasom 8. lipnja 1871. godine kao i situaciju poslije 1879. kada je
velik broj svršenih studenata Zagrebačkog sveučilišta, osnovanog 1874., krenuo prema Bosni i Hercegovini, popunjavajući zajedno s Česima i Slovacima
mjesta u prosvjetnim i kulturnim ustanovama. Nakon ukidanja Varaždinske
vojne krajine zapravo Đurđevačke i Križevačke pukovnije, koje su imale još
od vremena carice Marije Terezije 1876. sjedište u Bjelovaru, teritorij Đurđevačke i Križevačke pukovnije podijeljen je između Bjelovarske i Križevačke županije koje su 1886. spojene u jednu Bjelovarsko-križevačku županiju.
Kao vrlo prikladan za pripremu razvojačenja, Konstantin Hörmann radio je
u upravnoj službi u Bjelovaru, a onda i u Zagrebu sve do 1878. godine. U
Zagrebu se je i oženio s Olgom Poh,3 koja je bila kći uglednog zagrebačkog
obrtnika i gradskog zastupnika. Živeći u sjeni zagrebačke katedrale i franjevačke crkve, ona je bila dosta pobožna, što je Kosti Hörmannu, zbog njegove
zadaće u Bosni, pričinjavalo dosta teškoća, pogotovo stoga što je sam bio grkokatoličke vjere i vrlo liberalan, pa upravo zato prikladan za svoju zadaću u
Bosni.4 Budući da mu se je već 24. srpnja 1875. rodio sin Antun Franjo, a 20.
veljače 1877. i kćerka Ljubica Emilija, on je odlučio da kao civilni povjerenik
krene 1878. u pratnji generala Josipa Filipovića u Bosnu. Mlad i pun energije,
bio je imenovan vladinim povjerenikom za grad Sarajevo, a u Sarajevu mu se
1883. rodio i treći sin Milan, koji je kasnije postao inženjer. Kasnije se nižu
djeca Berta, Stjepan, Ana, Olga i Franjo.
Opterećen s tako brojnom obitelji, Kosta Hörmann je morao mnogo raditi, te je gradski senator Zagreba dr. Đuro Deželić prilikom posjeta Sarajevu
3
4
Olga Poh, rođena 21. XII. 1854. u Zagrebu, (Državni arhiv u Zagrebu, osobnik br. 119116).
Državni arhiv u Zagrebu, osobnik Koste Hörmanna, br. 11915.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 159
159
4/7/13 7:46 PM
Mira Kolar-Dimitrijević
zabilježio da savjetnik Kosta Hörmann radi duboko u noć, a bio je i u Hörmanovom stanu te se upoznao s članovima brojne obitelji.5
I doista, zahvaljujući njegovom radu, kulturne prilike su se u Bosni i Hercegovini počele pomalo smirivati, a njegovo veliko zalaganje za provođenje
politike Benjamina Kalláya koji se je zalagao za stvaranje bosanske nacije
smatrajući da je to najsretnije rješenje za trovjersku Bosnu i Hercegovinu.
Hörmannov rad je u Beču ocijenjen kao pozitivan i obećavajući za smirivanje
prilika u Bosni i Hercegovini, te su Kosti Hörmannu bila otvorena sva vrata i
velika financijska sredstva. Smatrajući da će s jačanjem kulture i prosvjete ojačati i bosanska ideja, on je osmislio da pomaže osnivanje Zemaljskog muzeja
Bosne i Hercegovine u Sarajevu, kao glavnog muzeja koji je trebao pokazati
sve bogatstvo i vrijednosti bosanske povijesti i baštine. Muzej je otvoren 1888.
godine i Hörmann je bio njegovim prvim ravnateljem, ali je i dalje bio vrlo
prisutan i u upravnim organima i kulturi uopće. Iako nije imao humanističko
visokoškolsko obrazovanje, on je to nastojao nadoknaditi čitanjem literature
na njemačkom jeziku, kojim je potpuno vladao, a onda je sposobnošću dobrog
promatrača utvrdio mnoge vrijednosti bosansko-hercegovačke baštine. Radi
boljeg rada, uspio je nagovoriti Izidora Kršnjavog da mu pošalje u Bosnu kao
muzealca Ćiru Truhelku, koji je već sa stipendijom Zemaljske vlade u Zagrebu stekao u Italiji solidno arheološko obrazovanje.6 Kasnije je došla i Ćirina
sestra Jagoda Truhelka, koja je ostavila nezaboravne zapise o svom djetinjstvu
u Osijeku, te nećakinja Agata Truhelka, pa Anka Basariček i mnogi drugi.
Nesebičan, kakav je bio, Kosta Hörmann je otvorio vrata Muzeja znanstvenicima sve tri vjeroispovijesti, nadajući se povoljnom ishodu ovakve suradnje.
Pokrenuo je izdavanje Glasnika Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, te mu
je od 1889. do 1905. bio urednikom a i autorom više priloga. Najbolji članci iz
ovog časopisa objavljeni su u Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der
Hercegovina dajući recentne i vrlo kvalitetne izvještaje o arheološkim iskapanjima na Glasincu kraj Sarajeva, kao nalazištu brončanodobne ilirske kulture,
a nije zapostavio ni srednjovjekovne nalaze materijalne nepokretne i pokretne kulture. Bio je vrlo korektan u odnosu s ljudima, te se zbližio s mnogim
5
6
Državni arhiv u Zagrebu, Ostavština obitelj Deželić, rukopis zapisa o putovanju u Bosnu.
Mira Kolar-Dimitrijević, “Ćiro Truhelka - hrvatski povjesničar”, u: Zbornik “Ćiro Truhelka”, Zagreb, 1994, Izd. Matice Hrvatske, 91-104.
160
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 160
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:46 PM
Prilog poznavanju ŽIVOTA Koste Hörmanna, upravnika, muzealca, folkloriste i publiciste u Sarajevu od 1880. do 1913. godine
muslimanskim agama, ali mu je bilo mnogo teže sa srpskom inteligencijom
koja mu je odricala suradnju. Rezultat toga je da je Kosta Hörman spoznao i
vrijednost usmene bosansko-hercegovačke baštine pa je mnogo toga zabilježio, a i objavio. Brojni bogati nalazi i izvanredno vrijedna kultura iznenadili
su europske znanstvenike. Prikazom bosansko-hercegovačkih bogatstava na
velikoj bečkoj izložbi 1888. u posebnom paviljonu kojemu se divio i car, Kosta Hörmann je privukao pažnju europskih znanstvenika, te je organizirao
arheološki kongres 1894. u Sarajevu i 1895. antropološki muzej, prikazavši
posjetiocima i ostale vrijednosti bosanske povijesti. I sam je na arheološkom
kongresu u Kijevu 1899. informirao arheologe o iskapanjima rimskog logora u
Mogorjelu, a tiskano je i njegovo priopćenje o srednjovjekovnim spomenicima
u Bosni i Hercegovini u časopisu Trudy XI arheologičeskogo s’euda’ u Kijevu.
Njegov interes za arheološka iskapanja bio je stalan.
Želeći pripomoći stvaranju jedinstvene bosanske nacije po želji Benjamina Kalláya, koji je bio dominantan vladalac Bosne i Hercegovine od 1881. do
1903. godine, Hörmann je s učiteljem Silvijem Strahimirom Kranjčevićem,
rodom iz Senja, 1895. pokrenuo vrlo luksuzan nadnacionalni beletristički
dvotjednik Nadu, koji je financirao sredstvima bosanske Zemaljske vlade. U
tom časopisu je tiskana studija Ive Pilara o secesiji, ali i brojni radovi Antuna
Gustava Matoša, kojemu su dobri honorari, što mu ih je davao Kosta Hörmann, omogućavali življenje u Beogradu, o čemu je sačuvana dokumentacija.7 U Nadi su surađivali i neki muslimanski intelektualci, ali se Srbi nisu
pridružili, pa je 1903. nakon smrti Kranjčevića i Nada prestala izlaziti. U
Parizu je 1900. izdao brošuru Achat et enlèvement de fiancéecs en Bosnie-Herzégovine (Kupovanje i otmica zaručnica u Bosni i Hercegovini). Godinu dana
kasnije objavio je studiju o književnosti Bosne i Hercegovine u monografskom
leksikografskom izdanju Die Oesterreichisch-ungarische Monarchie in Wort und
Bild, a svoje poštovanje prema muslimanskoj književnosti potvrdio je objavljivanjem 75 muslimanskih pjesama u dva sveska 1888. i 1889. godine pod
naslovom Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini.8 Objavljivanje
ovih pjesama izazvalo je različite reakcije i kod hrvatskog i kod srpskog tiska.
7
8
M. Galić, Domovini iz tuđine. Matoševa pisma iz Beograda, Zagreb, 1999.
Drugo izdanje ove su pjesme kao Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini doživjele
1933, te kritičko izdanje 1976. i 1990, odnosno 1996.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 161
161
4/7/13 7:46 PM
Mira Kolar-Dimitrijević
Neki su izdavanje ovih pjesama hvalili, a neki kudili. No, činjenica je da su
svi spoznali da osim Karadžićevih narodnih srpskih pjesama postoje i pjesme
druga dva naroda, jer su i u Hrvatskoj radom Kuhača postale prepoznatljive i
javno priznate i hrvatske narodne pjesme, a Kosta Hoerman je upozorio i na
ovu treću skupinu.9
Znajući da nema ništa bez školstva, Kosta Hörmann se zalagao za otvaranje škola. U Mostaru je otvorena gimnaziji na koju su došli nezaposleni završeni profesori iz Hrvatske, pa je takav bio i prof. Viktor Pogačnik iz Đurđevca
u Podravini, koji je završio u Zagrebu na Mudroslovnom fakultetu matematiku i književnost s arheologijom, i koji je bio prvi voditelj školske knjižnice
u mostarskoj gimnaziji. Kasnije je postao direktor učiteljske škole u Sarajevu,
a 1932. čak i ministar šuma i ruda.10 Za vrijeme Prvoga svjetskog rata, bio
je načelnik Socijalnog odjela koji se brinuo za zaštitu obitelji vojnika koji su
stradali u ratu, a pomagao je financijski i moralno, smještaj bosansko-hercegovačke djece u sjevernoj Hrvatskoj 1917. - 1918. godine surađujući sa dr.
Đurom Basaričekom i franjevcima. Suradnja s franjevcima bila mu je lagana
jer je polazio franjevačku gimnaziju u Požegi.
Kosta Hörmann bio je i član Komisije za izdavanje udžbenika, a sudjelovao je i u osnivanju Biblioteke Zemaljskog muzeja, te su kroz razmjenu počela
u Sarajevo stizati vrijedna znanstvena djela i knjige. Sudjelovao je i u osnivanju Trgovačko-obrtničke komore koja je svojim savjetima trebala pronalaziti
najbolje načine za gospodarski razvitak Bosne i Hercegovine.
Kosta Hörmann je očito znao birati svoje suradnike i imao je u njih puno
povjerenja. Mnogi od njih bili su iz krajeva između Save i Drave, dakle područja koje je Hörmann najbolje poznavao, vjerujući da će to imati pozitivnih
rezultata u budućnosti, u čemu se i nije prevario jer je područje između Save i
Drave preuzelo najveći broj djece koja su 1917. bila ugrožena glađu zbog suše,
9
Originalni rukopis tih pjesama pronašla sam u Kuhačevoj ostavštini u Hrvatskom državnom arhivu. Poslije je iz njegove ostavštine Đ. Buturović priredila za tisak 44 muslimanske
pjesme pod nazivom “Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini” (Sarajevo 1966.),
objavivši 1976. u Sarajevu i “Studiju o Hermannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama.”
10
Mira Kolar-Dimitrijević, “Život i rad profesora i ministra Viktora Pogačnika”, u: Podravski zbornik “91”, 16, Koprivnica, 1991, 131-145.
162
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 162
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:46 PM
Prilog poznavanju ŽIVOTA Koste Hörmanna, upravnika, muzealca, folkloriste i publiciste u Sarajevu od 1880. do 1913. godine
a intelektualci rodom iz Podravine, Moslavine i Slavonije stvarali su veze s
Bosnom tijekom Hörmannove uprave ili utjecaja na upravu.
Međutim, vrijeme nije bilo sklono Kosti Hörmannu. Smrću B. Kállaya
izgubio je svojeg zaštitnika te se morao odreći daljeg bavljenja kulturom kao
laik, a stavljaju ga ne izvanredno teško mjesto rukovođenja Političko-administrativnim odjelom Zemaljske vlade što radi od 1904. do 1910. godine. Bilo je
to mjesto na kojem nikako nije mogao zadovoljiti muslimane, Srbe i Hrvate,
te je došao u više sukoba. Osobito mu je škodilo katoličko djelovanje njegove
žene koja je pomogla jednoj muslimanskoj djevojci u prijelazu na katoličku
vjeru, što je bilo nedopušteno i doživjelo tešku osudu. Iako znamo da sam
Kosta nije bio veliki katolik, ova akcija njegove žene mu je silno naštetila, i
on je postao “persona non grata”, u vladi Sarajeva kao i Izidor Kršnjavi u vladi
Zagreba, mada su razlozi a i vremena bili drugi.
Savjetnik Kosta je već od objavljivanja muslimanskih pjesama imao protiv
sebe Srbe, koji su smatrali da je radom Vuka Stefanovića Karadžića dokazano da postoje samo srpske narodne pjesme, a postali su mu tijekom vremena
neskloni i neki muslimani koji su smatrali Bosnu isključivo svojom zemljom.
Stoga ga izbori za sarajevsku skupštinu 1910. zatiču na položaju intendanta
sarajevskog Muzeja s kojeg je položaja i umirovljen već 1. ožujka 1910. godine.
Od umirovljenja u ožujku 1910. pa do Prvoga svjetskog rata živio je u
Zagrebu i Bjelovaru. U tom vremenu mnogo razmišlja o prošlosti te je ostalo
nekoliko takvih pismenih tragova. Njih je ostavio u bjelovarskom listu Nezavisnost, koji je od 1910. do 1912. objavio više zabilježaka o Kosti Hörmannu,
a također i dva njegova rada. Čini se po svemu da se Kosta Hörman nadao
da će se uključiti u politički život Hrvatske, jer to je bilo vrijeme banovanja
Slavka Cuvaja od Ivanske, čiji je otac Đuro bio gradski upravitelj Bjelovara u
vrijeme Vojne krajine. Kosta se vjerojatno poznavao s banom koji je 1878. u
vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine bio povjerenik za grad Brod.11 Kosta
je vjerojatno poznavao i banovog brata Antuna Cuvaja, koji je bio vrlo ugledni
školski nadzornik i autor Građe za povijest Školstva Hrvatske i Slavonije u pet
svezaka koji sadrže i dosta informacija o prosvjetnim radnicima koji su radili
u Bosni i Hercegovini.
11
Slavko pl. Cuvaj od Ivanske rođen je 1851. u Bjelovaru.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 163
163
4/7/13 7:46 PM
Mira Kolar-Dimitrijević
Odmah nakon umirovljenja nepoznati autor je opisao u Nezavisnosti Hörmannove zasluge za Bosnu i Hercegovinu, te je naglašeno da je Hörmann
zaslužan za jačanje Hrvata u Bosni i Hercegovini jer je zapošljavao na školama
ali i drugim ustanovama profesore i druge završene studente Zagrebačkog
sveučilišta, koji su rado odlazili u Bosnu radi bolje plaće i stalnosti zaposlenja.12 Hörmann se zahvalio na lijepom prikazu njegove djelatnosti u Bosni
već 11. ožujka 1910., te je poslao i sliku od 2. travnja 1902. na kojoj se vidi
on u društvu s glasovitim gradonačelnikom Beča i liberalom dr. Lugerom,
te narodnim zastupnikom Axmanom na kupalištu Ilidži.13.Ova je slika bila
izložena u izlogu trgovine i tiskare Weiss u Bjelovaru.14
Kosta Hörmann se ponovno javlja u bjelovarskoj Nezavisnosti 1912. godine. Nije bio suglasan s izdavanjem Bosanske vile koja je 1912. proslavila 25
godišnjicu, i ispravlja napise u tisku izjavljujući da on nije utemeljitelj toga
lista, kojega je pokrenuo bosansko-hercegovački Srbin Nikola T. Kašković.15
Ovaj list je, naime, pokrenut 1887. kao reakcija na izdavanje Nade, koju su
pokrenuli Kosta Hörman i S. Strahimir Kranjčević.
Dobar prijem u Bjelovaru potaknuo ga je na dalju suradnju, tako je početkom 1912. objavio u Nezavisnosti podlistak u dva nastavka pod naslovom
12
13
Nezavisnost, 14, 5. III. 1910, 3.
Vjerojatno Viktor (Vlado) Axmann, (Osijek, 19. VIII. 1878. - logor Valpovo, 3. III.
1946). Aksman je u to vrijeme vjerojatno tek završio studij arhitektura na Viskoj tehničkoj
školi u Münchenu, da bi se onda zaposlio u Rijeci, Beču i Zagrebu. Već 1905. osnovao je
tvrtku “Domes” i uskoro stekao glas solidnog i vještog arhitekta, te je 1912. načinio u Osijeku prekrasnu zgradu kina Urania u stilu Jugendstilla a izgradio je i veliki broj najvažnijih
javnih zgrada u Osijeku. Još kao student pristao je uz jugoslavensku ideju, pa je djelovao i
kao zastupnik grada Osijeka, a dvadesetih godina bio je i predsjednik Trgovačke i obrtničke
komore u Osijeku. Učlanio se protiv svog uvjerenja u Kulturbund što je bilo presudno da
1945. od komunista bude sproveden u logor Valpovo gdje je i umro 1946. godine. (Goran
Beus Richemberg, Nijemci, Austrijanci i Hrvati. Prilozi za povijest zajedničkih biografija, Osijek 2003., 41-43: Vladimir Geiger, “Umrli i zatočeni Osječani u logoru Valpovo 1945/46.
godine prema zabilješkama župnika Petera Fischera”, u: Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje,
3, Osijek 1995.)
14
15
Nezavisnost, IV. godište, 17, 26. III. 1910, 4. - Zahvala Koste Hörmanna.
Nezavisnost, VI. godište, 6, 6. I. 1912, 3. - 25 godina Bosanske vile. i 7, 13. I- 1912., 3.
164
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 164
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:46 PM
Prilog poznavanju ŽIVOTA Koste Hörmanna, upravnika, muzealca, folkloriste i publiciste u Sarajevu od 1880. do 1913. godine
“Plemenština duše. Dvije epizode iz pravih godina okupacije.”16 Ovaj rad nam je
vrlo značajan jer je pisan kada Kosta Hörman više nije u upravnom ni političkom životu ni Bosne ni Hrvatske, pa je vjerojatno najiskreniji iskaz njegovih
osjećaja prema stanovništvu Sarajeva prvih godina okupacije. Objavljujemo
stoga taj članak u cijelosti:
“Bijaše drugi dan iza strašne jangije,17 koja uništi veliki dio Sarajeva
i njegove čaršije. U ranu zoru odjaših iz Ilidže,18 gdje sam moju obitelj dosta oskudno smjestio u priprostom stanu,19 jer mi se valjalo za vrijeme dati
na zvanične dužnosti. Već pri ulazu u grad, tamo kod vojničke bolnice u
Hisetama osjetih odvratni miris požara, a kada zakrenuh u Franje Josipa
ulicu zapazih s obadvije strane hrpe porazbijenog pokućstva i svakovrstne
trgovačke robe, što sve jadni stradalnici mogoše da spase iz gorućih kuća i
dućana. I kad stigoh do nove pravoslavne crkve otvori se pred mojim očima
kaotička slika porušenih zidova, ogarenih balvana i greda te velikih hrpa
sažganih stvari, iz kojih još uvijek sukljaše gusti dim i po gdjekoji plamećak.
U jednom sokačiću Latinluka20 iz magaze, nakrcane bačvama špirita,
buknula je vatra krivnjom nesmotrenog momka. Minulo je samo nekoliko
minuta i već je snažni vjetar valjao vatrenu rijeku u pravcu Ferhadije i
Ćemaluše ulice, da onamo u prah i pepeo pretvori sve što je nalazila na
16
Kosta Hörmann, odjelni predstojnik i s. upravitelj bosan. zem. muzeja, Plemenština duše,
Nezavisnost, 9, 27. I. 1912. i 10, 3. II. 1912, str. 1-2. U prvom dijelu ovog članka se opisuju događaji nakon požara koji je 8. kolovoza 1879. zadesio Sarajevo, a drugi dio opisuje
razgovor Koste Hörmanna s hadži Husein-agom Šabanovićem 1882. u vrijeme kada je u
Hercegovini izbio ustanak, a razne vijesti o tome dolazile i do Sarajeva. Na kraju ovog dopisa
objavljena je opaska urednika Nezavisnosti: “Presvijetli gosp. Kosta Hörmann, odlični naš bjelovarski sin, zadužio nas je u velike s ovim podlistkom, koji je za naš list preradio, a bio je dobrostiv
obećati nam, da će u koliko će dospjeti, obilnim radom zaokupljen, da će našim čitaocima pružiti
prilike, da se i š njegovim književnim radom upoznaju. Duboka mu hvala na njegovoj dobroti!”
17
18
19
20
Jangija, turska riječ - požar. Bilješka K.H.
Ilidža je sumporno kupalište u blizini Sarajeva. Bilješka K H.
Imao je u to vrijeme ženu Olgu, sina Antuna Franju i kćer Ljubicu.
Latinluk, je gradska mahala uz desnu obalu Miljacke od Latinske do Čumurije ćuprije.
Prozvana je ovako, jer su za turskog dob a u njoj stanovali katolici (Latini). Bilješka K.H.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 165
165
4/7/13 7:46 PM
Mira Kolar-Dimitrijević
svojem putu. Jedva mogoše čvrste zidine Gazi-Husrefbegove džamije i još
nekih tvrdih zgrada iz starijeg doba obustaviti nezasitnu bujicu vatre.
Kratko vrijeme od samo nekoliko sati bijaše dovoljno da u strahovito more
vatre utonu mnoge kuće, dućani i magaze sa svom sadržinom njihovom u
vrijednosti od mnogih milijuna. Pred mojim očima stvori se u čas strahovita slika prekjučerašnjeg orijaškog požara. Pričini mi se da i opet čujem
vrisak i kuknjavu žena i djece, ono odmjereno udaranje sjekira, praskanje
greda i lomnjavu padajućih krovova, da se konačno svi ti glasovi i zvuci
slože u simfoniju groznu, veličanstvenu!
A ko je zapravo skrivio tu strašnu nesreću? Na ovo pitanje ne htjede
nitko dati jasna odgovora; ali od usta do usta išao je šapat: Skrivio je požar
taj stranac, koji je tek prije godinu dana unišao u zemlju. No svi nijesu
mislili ovako.
Kada sam Carevom mahalom zaokrenuo u Konak-ulicu probudi me
iz sjetne zamišljenosti ljubezni glas. Zapazim prijatelja Asim efendiju
Uzunića, gdje mi u susret ide onako odmjereno i dostojanstveno, košto mu
to bijaše svojstveno. Pozdravih ga i pružih mu desnicu. Nekako turobno
pogleda me i reče: ‘Prije jednog sata razumio sam, brate Kostja, da ti je
prekjučer pogorjelo sve što si posjedovao i da sada sa gospodjom i dječicom
stanuješ na Ilidži u hanu. Reci mi, zašto si zaboravio svoje prijatelje?’ Iza
kratke stranke produžiće: ‘Sjutra u ranu zoru moj će hintov stići na Ilidžu
po tebe i tvoju familiju i dok je tvoja volja, moja je kuća - tvoj dom.’
Orosiše mi se oči i zahvalno prihvatim ponudu plemenitog čovjeka.
Moja je supruga izčekivala do nekoliko dana porođaj,21 i bijah zato presretan što ću joj u ponudjenom stanu moći pružiti veću udobnost, nego što ju
nadjosmo u jednostavnom hanu na rijeci Željeznici.
Ovako dodjosmo ja i moja porodica u kuću ovog plemenitog muža,
kojeg je jedino vodilo čuvstvo prave čovječnosti, jer njega spram mene nije
zaduživala baš nikakva blagodarnost za i najmanju uslugu. Na Čurčića
brijegu stoji još i danas njegov selamluk,22 uredjen upravo onako košto je
bio onda, čist i udoban u svim svojim prostorijama.
21
22
Ovo je dijete umrlo drugog tjedna po rođenju.
Selamluk je dio kuće, dotično zasebna kuća za muškarce, dok u haremluku borave žene s
djecom. Bilj. K. H.
166
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 166
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:46 PM
Prilog poznavanju ŽIVOTA Koste Hörmanna, upravnika, muzealca, folkloriste i publiciste u Sarajevu od 1880. do 1913. godine
Ubrzo se smjestismo u ovom stanu a od vojničkih čebeta, čaršafa
(plahta) i slamnjača pripravismo ležaje naše. I kad nam donesoše ručak u
vojničkim đoljama od tenečeta (Menageschalen),23 mi pojedosmo tu jednostavnu hranu u slast. (Sve moderne gostione i Lasslauerov hotel Austriju
poharao je požar). Do te vojničke hrane dodjosmo mi i drugi ‘Evropejci’
dobrotom prejasnog vojvode Vilima Wirtemberškog i da se on nije očinski
pobrinuo za nas stradalnike, patnje naše bile bi strahovite.
Akšam24 nam donese novo ugodno iznenadjenje. Momak našeg dobrog
Asim efendije donese ogromnu demirliju,25 drugi pak slasna voća, pa kavu
i šećerleme.26 Dodje i naš dobri Asim efendija, da nam zaželi dobar apetit.
Njegova pažnja bijaše neograničena, dirljiva.
Doskora se izredaše i naše komšije, prijatelji Asim efendije, muftija
Hadži Mustafa efendija Omerović, vrhovni kadija, Ragib ef. Ćurčić, veleposjednik Hadži Huseinaga Šabanović i mnogi drugi. Svi se nadmetaše
u ljubeznoj pažnji spram nas te se natjecahu, da nam dokažu, e nas broje
medju pripadnike svoje odlične mahale, medju komšije, za koje će svakog
čovjeka, kako veli narodna riječ, i Bog pitati. I dok potpuno uredismo naše
kućanstvo, iz dana u dan stizao nam je u ručavno doba obilni ručak iz
kuća ovih dobrih ljudi. Ko da se čudi, ako se od prvog trenutka u mahali
ovih muslimanskih prvaka i odličnika osjećasmo zadovoljnim kao medju
rodjenom svojtom? Naša dječica u času se sprijateljiše sa kćerkom Asim
efendije pa je dakako u dokaz topline tih prijateljskih čuvstava dolazilo i
do svadje pa onda do brzog izmirenja.
Poslije nekoliko dana rodi mi supruga sinčića, no djetešce umre već
druge hefte.27 Strah što ga je moja žena pretrpjela zbog onog groznog požara, čini se da je podkopao životnu snagu djeteta za posljednjeg perio23
24
25
Jednostavne posude za hranu.
Akšam je dnevno doba, kada sunce zalazi. Bilj. K. H.
Demirlija, velika okrugla ploča od kalajsanog bakra, na kojoj se iznosi večera ili ručak.
Ona se postavlja na peškun, maleni postamenat, te oko nje posjednu na tle gosti da večeraju
ili ručaju. Bilj. K. H.
26
27
Šećerlema, poslastice od šećera. Bilj. K. H.
Hefta znači razdoblje od sedam dana, tjedan. Bilj. K. H. Tek 1883. rodila je sina Milana,
koji je posao inženjer.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 167
167
4/7/13 7:46 PM
Mira Kolar-Dimitrijević
da razvitka u majčinu krilu. Pripreme za pogreb malog pokojnika bijahu
ubrzo dovršene, ali mi nikako ne htjede poći za rukom da najmim kola,
kojima će se mrtvo tijelo u pratnji svećenika odvesti do prilično udaljenog
groblja. Jedva je Asim efendija doznao da tražim kola, doleti u moj ured
te me stane koriti što se ne mislim poslužiti njegovim hintovom. A kad u
moju obranu navedoh, da će u kola sjesti svećenik u crkvenom odjelu a kraj
kočijaša crkveni sluga s nadgrobnim krstom obori čestiti Asim efendija ovu
moju primjedbu riječima; ‘Moj din stavlja mi u dužnost da činim dobro, a
mojem će kočijašu biti sevab,28 ako do groba vozi mrtvo tijelo tvojeg sinčića’ I pri tome ostade.
Za mjesec dana kasnije iznajmih stan u običnoj bosanskoj kući. Nadjosmo u njoj tek najnužnije namirnice, ali u ono doba znao je svak ograničavati svoje zahtjeve na najjednostavniju mjeru, pa je bio radostan i
zadovoljan, ako je samo mogao skloniti sebe i svoje u prekriven kućerak od
drveta i ćerpiča.29
Nadošao je bio dan, gdje nam se valja rastati sa onim dragim prijateljem i dobročiniteljem. teško nam bijaše poći iz njegove kuće, osjećasmo
svi zahvalnu ljubav spram njega i njegove porodice. Kad se već bijasmo
preselili u novi stan na varoši,30 upitah Asim efendiju oprezno onako iz
daleka, što mu dugujem. Protrnuh kad ga vidjeh ljutita kao nikad prije i
poslije toga; ‘Prijatelju Kosta, brate, nevrijeđaj me! Nijesam li ti kazao da
je moja kuća - tvoj dom! A to medju nama vrijedi!’
U krugovima sarajevskih stanovnika zavladala je grozničava uzbudjenost, kada god. 1882. u Sarajevo stizahu prve vijesti o krvavom ustanku u južnom dijelu Hercegovine i u fočanskom kotaru. Sat po sat donosio
je glasine o hajdučkim napadajima ustaških vodja Salka Forte, Stojana
Kovačević i drugih ovakih ‘ junaka,’ pa kako te habere31 niko nije umio ili
htio kontrolisati, sve se više povećavala zebnja i strahovanje.
28
29
30
31
Sevab, dobro djelo u vjerskom značenju. (Bilj. K. H.)
Ćerpič je na suncu osušena cigla (Luftziegel). (Bilj. K. H.)
Gradska mahala kraj stare srpske pravoslavne crkve. (Bilj. K. H.)
Haber, turska riječ - vijest. (Bilješka K. H).
168
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 168
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:46 PM
Prilog poznavanju ŽIVOTA Koste Hörmanna, upravnika, muzealca, folkloriste i publiciste u Sarajevu od 1880. do 1913. godine
Vojništvo stajalo je bez prestanka i bez odmaranja u pripremi, a za
nas političke činovnike u centrali i kod eksekutivnih oblasti nastupilo je
doba službovanja do iznemoglosti i vrlo se često dešavalo, da usred gluhe
noći iz slatka sna moradosmo u službu. Svoj vrhunac postiže nervozna
uzbugjenost onod dana, kad stiže prijava, da se je kod Trnova nedaleko od
Sarajeva pojavijla jaka ustaška četa32 i da misli udariti na glavni grad, da
su kraj sela Ledića seljaci na vjeru zaveli malenu vojničku patrulu u neki
klanac, gdje sakriveni ustaše iz zasjede sasjekoše nekoliko vojnika i njhova
poručnika Č.
Za onog dana posjeti me jedne večeri moj čestiti prijatelj Hadži Husein-aga Šabanović, predstavnik vrlo ugledne stare muslimanske porodice,
da sa mnom koju progovori o dogajajima na hercegovačm ratištu. Dobri
hadžija stade odlučno naglašavati da bi se iz tog ustanka mogla razviti
ozbiljnija situacija i makar da sam nastojao raspršiti ovu njegovu bojazan,
ne htjede se on nikako složiti s mojim nazorima nego nastavi sve to jače
isticati svoje pesimističko shvaćanje.
Od jednom bez ikakvog motiviranja obrati se Huseinaga k moj ženi
pa ju umoli, neka nas same ostavi za čerjek33 sata jer da on s menom ima da
govori o nečem tajnom. I kad moja žena učini po volji njegovoj, Huseinaga
ostade nekoliko minuta zamišljen i mučaljiv, da onda odjednom u obje svoje ruke uzme moju desnicu, pa da mi lagano i odmjereno drhtavim glasom
rekne: ‘Pitam te, brate Kosta, jesi li učinio što treba za slučaj onaj, ako bi te,
nedao Bog, stigla kakva nesreća? Ti si doduše mlad i dobrog zdravlja, ali
u vršenju tvoje službe možeš lahko doći u krajeve i takove prigode, gdje bi
te što neugodna moglo zadesiti. Ko će se onda pobrinuti za tvoju hanumu34
i djecu? Neprekidaj me i slušaj dalje. Znadem da ovdje kod nas nemaš rodjaka i za to ti preporučam, odredi nekog, koji će u slučaju nesreće, - ne dao
je Bog! - tvoju familiju otpratiti u domovinu i za nju se pobrinuti umjesto
tebe. Evo mene, ja ću drage volje to učiniti. I dajem ti riječ, tvoje najdraže
povjeravaš prijatelju, bratu!’
32
33
34
Ustaše su u ovom slučaju pobunjenici, protivnici vlasti.
Čejrek, turska riječ - četvrt. (Bilješka K. H.)
Hanuma, turska riječ - gospodja. (Bilješka K. H.)
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 169
169
4/7/13 7:46 PM
Mira Kolar-Dimitrijević
Bijah iznenadjen, potresen i ganut do suza. U tren oka postalo mi
jasno, da sam u navali službenih obveza a ne misleći u mladjahnoj bezbrižnosti nikada na opasnosti, živio lahkoumno iz dana u dan, zaboravljajući sasvijem, da ko otac obitelji za slučaj nesreće moram brigu brigovati
za moju porodicu. Nijemo i gotovo upropašćeno gledao sam u ljubezno lice
Huseinage i dosta je vremena trebalo dok sam se snašao da mu odgovorim:
‘Ti si, hadžija, zaista plemenit čovjek! Nijedan od moje svojte ne bi se
ponio ko ti! Neka Bog nagradi tvoju dobrotu! Primam ponudu tvoju i ja
te molim ko brata: Ako umrem, otprati moju ženu i dječicu u Zagreb do
njezinih roditelja.’
‘Tako mi Allaha učiniću tako!’
Ni jednu riječ više ne izusti Huseinaga, kad je moja supruga opet došla u sobu, da dragom našem gostu ponudi filđan kave, pa kad je hadžija
zapazio, da se ona čudi mojem nervoznom nemiru i neraspoloženju, on
počme da živahno i šaljivo govori o svačem ne bi li tako pozornost njezinu
odvratio od mene te mi dao vremena da se snadjem i umirim. Pa kad se
Huseinaga za sat dva oprosti, stisne mi snažno desnicu ko nikad prije.
Sretno prohujaše za mene oni burni dani u godini 1882. i nikad više
ne dodje izmedju Huseinage i mene do razgovora o onoj našoj uredbi. Znao
sam i vjerovao, da on preuzetu obvezu smatra obvezatnom za čitav život
svoj. Ima dosta godina, što je umro ovaj moj dobri prijatelj. Ali uspomena
na njega živi u meni još i danas i ja ću ju sačuvati znati do posljednjeg
izdaha svog. I kad me po gdjekad posjeti njegov mladji brat i njegova dva
sina, muževi u najboljem značenju riječi, ili kad ih ja obidjem u njihovom
domu, iz nova se javlja u mojoj duši slika u svoj ljepoti i plemenštini svojoj
čestitog rahmeti35 Huseinage.
Usred burnih i sudbonosnih dogadjaja nedavnog doba nadjoh ja stranac ovdje u Herceg-Bosni ove dokaze duševne plemenštine.
A danas! bili se danas za mene ili za kojeg mojeg brata iz prekosavskih
krajeva naše lijepe domovine u sličnim prigodama opet našao jedan Asim
efendija Uzunić, jedan Hadži Huseinaga Šćabanović?”
35
Rahmetli - pokojni. (Bilješka K.H.)
170
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 170
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:46 PM
Prilog poznavanju ŽIVOTA Koste Hörmanna, upravnika, muzealca, folkloriste i publiciste u Sarajevu od 1880. do 1913. godine
Iz ovog teksta vidimo kako je Kosta Hörmann osjećao i kako je simpatizirao s muslimanima. Usvojio je, boraveći godinama u Bosni, čak i mnoge
turske riječi. Članak je vjerojatno pisan 1911. godine kada je Hörmann morao
napustiti Bosnu kao što su do 1921. morali i mnogi drugi hrvatski intelektualci koji su radili u Bosni, a iz njegovog pisanja nazire se izvjesna žalost zbog
situacije u kojoj se našao poslije uvođenja ustava u Bosni i Hercegovini kada
su počeli žestoki nacionalni sukobi i nadmetanja.
Kosta Hörmann je u ožujku 1912. u Nezavisnosti objavio članak pod
naslovom “Promjena posade. Odlazak 16 pješačke pukovnije s Vrkljanom iz
Bjelovara u Beč.” Kosta Hörmann je kao časnik u pričuvi dočekao ih na Matzleinsporteskom kolodvoru u Beču, zaželjevši im dobrodošlicu.36
Balkanski ratovi 1912. uzburkali su čitav Balkan. Oživjele su mnoge neugodne uspomene vezane uz sukob s Osmanlijama. No, Kosta Hörmann, iako
više nije u Bosni, ostao je zaljubljen u Bosnu i u Nezavisnosti je objavio članak
pod naslovom Stari nadgrobni natpis.37 U ovom članku je iznio svoje tadanje
spoznaje o bogumilskim spomenicima koji su još dugo godina bili predmet
naučne rasprave.38 Hörmannov tekst usprkos jednostavnosti je zanimljiv te ga
stoga objavljujemo u cijelosti:
“U 15. broju bečkog tjednika ‘Österr.ungar. Volksblatt’ od 1. augusta
o. g. nađoh u podlistku zanimljiv članak iz pera I. Seitza pod naslovom
‘Vergessene deutsche Dichter,’ u kojem se uz ostale davno već zaboravljene
njemačke pjesnike spominje i Zaharije Lundius (Lund), rođen god. 1608.
u Šlesvigu, a umro god. 1667. u Kopenhagenu. Iz njegovog djela: ‘Allerhant artige deutsche Gedichte. Poëmata, sampt einer Probe von Hoff- und
Scherzreden,’ štampanog u Lipskom (Lawovu) godina 1636. iznosi g. Seitz ovu pjesmu:
‘Grabschrift. Was du itzunder bist,
War ich vorhin auf Erden,
36
37
38
Nezavisnost, 15, 9. III. 1912, 3.
Nezavisnost, 51, 2. 23. X. 1912, 1-2. Stari nadgrobni natpis.
Prof. Jaroslav Šidak napisao je doktorsku disertaciju na tu temu, ali je kasnije odustao od
svojih teza u tom radu nakon što je A. Solovjev napisao studiju “Nestanak bogomilstva i
islamizacija Bosne”, u: Godišnjak Istoriskog društva BiH, I, 1949.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 171
171
4/7/13 7:46 PM
Mira Kolar-Dimitrijević
Was ich anitzo bin,
Das wirst du auch bald werden.
Den Weg den du itzt gehst,
Den bracht ich oftmalo hin,
Bald wirst du diesen gehn,
Den ich itzt gegangen bin.’
Sjetih se, da sam potresnu opomenu istog smisla već čitao na natpitima onih starodrevnih nadgrobnih spomenika, što su rasijani širom Bosne
i Hercegovine u velikom broju. Dosad se izbrojalo više od 16000 komada.
Oblici su im raznovrsni; na broj imade najviše ploča, onda sarkofaga i
tumba, najmanje je zastupan oblik obeliska i stupa. Srazmjerno je malen
broj spomenika, na kojima nalazimo natpise ili skulpture. Megju njima
ima takovih, koji svojom veličinom upravo zadivljuju, tako da se posmatrač pita, kako su ljudske ruke bez današnjih sprava i pomagala ovakove
gorostase mogle od jednog iz litice ulomljenog kamena izdjelati i na glavicu
brijega ili humke dovući. - Narod nazivlje te nadgrobnike stećcima, mramorima, nišanima i biljezima; a za groblja, u kojima ih nahodimo po gdje
kad u skupinama od 50, 100 i više komada, veli da su grčka ili kaurska39
groblja.
Pošto se drži, da su te spomenike svojim pokojnicima postavili patareni ili bogumili, sljedbenici one sekte, koja je od XIII. do u XVI. vijek u
području Bosne i Hercegovine bila u neku ruku narodna, vladajuća religija, to se već udomaćila i oznaka bogumilsko groblje. No ja se ipak ustežem
da sve ove spomenike priračunam bogumilima, pošto megju njima imade
i takovih, koje po sadržaju njihovih natpisa i po uklesanim simbolima,
megju kojima se naročito ističe znak krsta, nikako nebih mogao pripisati
ovoj sekti. Ne ću da ovog puta ulazim u razmatranja o postanju i načelima
bogumilske vjere te o proširenju i cvatenju njezinom u Bosni i Hercegovini za domaćih bana i kraljeva; ovdje ću samo istaknuti, da su bogumili
listom prigrlili islamsku vjeru iza propasti bosanskog kraljevstva kobne
godine 1463., da tako za sebe i svoje potomstvo sačuvaju imanje i položaj,
pa da im od kraja šestnaestog stoljeća ovamo više nema traga. Današnji
predstavnici najodličnijih begovskih i aginskih familija u Bosni ponosnoj i
39
Kaur, turska riječ - nevjernik. (Bilješka K.H.)
172
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 172
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:46 PM
Prilog poznavanju ŽIVOTA Koste Hörmanna, upravnika, muzealca, folkloriste i publiciste u Sarajevu od 1880. do 1913. godine
kršnoj Hercegovini vuku svoju lozu od nekadanjih bogumilskih plemića i
velmoža, što svojim novijim radovima pouzdano utvrdjuje naš za proučavanje bosanske prošlosti vanredno zaslužni zemljak, Dr. Ćiro Truhelka,
upravitelj bosansko-hercegovačkog zemaljskog muzeja.40 Istraživanjima
ovog učenjaka služim se ovdje, gdje želim govoriti o nadgrobnom natpisu,
identičnom po svojoj sadržini sa citiranom pjesmicom davno već zaboravljenog njemačkog pjesnika Lundiusa.41
Natpis našao se na spomeniku, koji je stajao usred polja nadomak sela
Koćerina u mostarskom kotaru. Prije trideset i više godina digoše taj kamen te ga uzidaše u duvar dvora tamošnjeg katoličkog župnika, a doskora
će se prenijeti u novo sagrađeni muzejski dom u Sarajevu, da se tu sa još
nekih 14 do 16 sličnih spomenika združi u bašči ispred etnografskog paviljona u ‘ bogumilsko groblje.’42
Natpis usječen je lijepim slovima bosančice a glasi: ‘+ Va ime oca i sina
svet(a)go d(u)ha, Amin. Se leži Vig(a)nj Milošević. Služi banu Stipanu i
kralju T(vrt)ku i kralju Dabiši i kraljici Grubi i kralju Ostoju. I u to vrijeme doide i svadi se Ostoj(a) kralj s hercegom i z Bosn(o)m i na Ugre poje
Ostoj(a).. To vrieme mene Vignja doide končina i legoh na svom plemenitom od Koćerinom. I molu Vas nenastupajte na me. Ja sam bio kakovi jeste,
Vi ćete biti kako jesam ja.’
O Vignju Miloševiću, njegovom položaju i drugim životnim odnošajima ne daju nam poznata vrela nikakve obavijesti. Pa ipak morao je on
biti muž odličan, jer običnom čovjeku ne bi se podigao ovaki, za ono doba
skupocjeni spomenik, niti bi se u natpisu isticalo na široko, da je služio
čitavom redu bosanskih vladara. Za ovo mišljenje govori i ta okolnost, što
poznajemo dosta spomenika, postavljenih drugim historičkim ličnostima
onog doba, koji po izradbi svojoj ne podnose isporedjivanje sa nadgrobnikom starca Vignja.
40
Arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka (Osijek, 1865. - Zagreb, 18. IX. 1942). Bio je kustos
sarajevskog Zemaljskog muzeja od 1886, a 1903. je imenovan i njegovim direktorom, te se
na tom položaju održao do kraja Prvoga svjetskog rata. Pisao i o stećcima.
41
Zanimljivo je da Kosta Hörmann ne spominje latinski tekst ove stare misli koju susrećemo
na rimskim stelama.
42
Ovaj podatak ukazuje da je Kosta Hörmann ovaj članak napisao već prije 1888. godine.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 173
173
4/7/13 7:46 PM
Mira Kolar-Dimitrijević
Ban Stipan, (sliedim ovdje izlaganje Dr. Truhelke) koji se u natpisu
na prvom mjestu spominje, nije niko drugi nego ban Stjepan Kotromanović (umro god. 1353), jer iza njega dolazi neposredno kralj Tvrtko. Svagja, u koju je - kako natpis veli - ušao kralj Ostoja ‘s hercegom i z Bosnom,’
započela je godine 1404; taj herceg pak bio je veliki vojvoda bosanski i
herceg spljetski glasoviti Hrvoja.43 Svagja je potrajala više godina, sve
dok se krajem prve vladalačke epohe kralja Tvrtka II., Ostoja nije dočepao
prijestolja. Hrvoje je tako pristajao uz ugarskog kralja Sigismunda, ovaj
je u godinama 1391. i 1411. više puta navalio u Bosnu te osvojio mnoge
krajeve, tako da kralju Ostoji ostadoše samo gornja Bosna, humska zemlja,
Trebinje i Podrinje. Na ova ratovanja odnose se riječi: ‘i na Ugre poje
(pođe) Ostoja.’ Na prijašnje ratovanje kralja Sigismunda protiv Ostoje ne
može se pomišljati, jer je tada vojvoda Hrvoje bio privrženik Ostojin; za
tog ratovanja bijaše uostalom Sigismund loše sreće.
Kad uzmemo u obzir, da je Viganj Milošević služio bana Stipana negdje prije smrti njegove, dakle prije god. 1353, i da je pod vodstvom kralja
Ostoje godine 1411. ratovao protiv Ugra, to biva jasno, da je u najmanju
ruku kroz 58 godina vjerno vojevao pod barjacima svojih vladara. Pred
očima ovog starog ratnika odigraše se mnogi važni i sudbonosni dogadjaji
bosanske povijesti. On je vidio dosta toga, što je u sebi već nosilo klicu rastrojstva, iz kojeg se kakovih 50 godina kasnije izrodi propast samostalnosti bosanske, pogibija posljednjeg kralja bosanskog Stjepana Tomaševića
godine 1463. pod zidinama kraljevskog grada Jajca, a pred očima ponosnog osvojitelja sultana Mehmeda Fatiha.44
Nije li starca Vignju u posljednim godinama života pritisla slutnja,
da će vječite razmirice izmegju bosanskih velikaša, prijesto i krvavi gradjanski ratovi dovabiti u bosansku kraljevinu onog istog neprijatelja, koji
je susjednoj državi Srbiji na Vidov-dan godine 1389. priredio propast na
Kosovu polju? Nije li starac Viganj, iz ove tragedije, koja se odigrala za
njegovog najboljeg muževnog doba, naslućivao blisku tragediju svoje domovine? Ko će na ta pitanja dati odgovor?.... Možda je Viganj upravo
43
Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bosanski vojvoda, namjesnik Ladislava Napuljskog u Hrvatskoj
(1398), splitski herceg (umro 1416).
44
Mehmed II. el Fatih, osmanski sultan 1451-1481.
174
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 174
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:46 PM
Prilog poznavanju ŽIVOTA Koste Hörmanna, upravnika, muzealca, folkloriste i publiciste u Sarajevu od 1880. do 1913. godine
pod dojmom ovakovih bolnih slutnja naredio, da mu se u grobni spomenik
usječe opomena: da mu nitko ne gazi po grobnom humku (‘ne nastupajte na
me’) i bolni usklik; ‘ ja sam bio kakovi jeste (vi), vi ćete biti kakav jesam ja.’
Spomenuću još jedan po smislu i sadržaju slični natpis sa lijepo održanog velikog stećka kraj mjesta Staro selo nedaleko Jajca. Ondje se veli:
‘Molu bratiju i strine i neviste, pristupite i žalite me i nepotirajte me nogama, jer ćete biti Vi kakav jesam ja, a ja neću biti kakovi jeste vi.’”
Ovaj Hörmannov članak ukazuje da je u vrijeme pisanja ovog članka,
dakle oko 1888., bilo mnogo više stećaka nego kasnije, kao i da je Kosta Hörmann preuzimao povijesne rezultate drugih povjesničara, ali je i sam ponešto
promišljao i zaključivao, iako je historiografija Bosne i Hercegovine još bila
vrlo mlada. U svakom slučaju ovaj tekst podsjeća da je Hörmannu smrt bila
stalni pratilac ali i podsjetnik da treba raditi pošteno i najbolje što zna, jer
smrt je neminovna, a tragovi i spomen se lagano zatru.
Ne mogavši zaboraviti Bosnu iako u njoj više nije živio, Kosta Hörmann
i 1913. objavljuje u Nezavisnost članak u kojem, povodom obilježavanja 25
godišnjice osnivanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu, opisuje brojne zbirke s
arheološkim nalazima Glasinca, te piše da je muzej počeo radom u ulici Ćemaluša 2. veljače 1888 godine.45 Detaljno se opisuju zbirke novog Zemaljskog
muzeja u Sarajevu i navodi da se K. H. još i sada brine za muzej.46
U Nezavisnosti je objavljen i članak Koste Hörmanna pod naslovom Prije
30 godina, u kojem se opisuju zasluge dr. Milana Amruša, zagrebačkog gradonačelnika za Bosnu, u kojoj je radio kao liječnik i prvi predstojnik Zdravstvenog odsjeka Bosansko-hercegovačke vlade, ali se 3. svibnja 1883. zahvalio na
toj službi kako bi mogao preuzeti u Zagrebu gradonačelničku stolicu.47
Kosta Hormann se je očito nadao još i 1913. da će se vratiti u Bosnu,
pogotovo stoga što je bio prijatelj sa Stjepanom Sarkotićem koji je kao mla45
“25 godišnjica bosanskog zemaljskog muzeja u Sarajevu”, Nezavisnost, 11, 8. II. 1913, 4.
Prije izgradnje nove zgrade muzej je bio smješten u šest soba na II. katu u zgradi Penzinog
fonda na Crkvenom trgu kod katedrale.
46
47
Nezavisnost, 23, 3. V. 1913, 6.
“Prije 30 godina”, Nezavisnost, 23, 3. V. 1913, 7. Kosta je prvo objavio taj članak u sarajevskom listu Bosnische Post pod naslovom “Einer der letzten von der alten Garde.”
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 175
175
4/7/13 7:46 PM
Mira Kolar-Dimitrijević
di časnik služio u Bjelovaru u 16 pukovniji i koji se je neprestano uspinjao
na ljestvici vojnih i upravnih poslova.48 Međutim sudbina to Hörmannu nije
omogućila.
Kao pričuvni časnik odnosno rezervni poručnik, koji dobro pozna vjerske
prilike na Balkanu, bio je od Sarkotića reaktiviran, te je tijekom Prvoga svjetskog rata radio na organiziranju uprave u okupiranom Beogradu. Vjerojatno
se i na tom poslu potvrdio kao savjestan i korektan činovnik, koji je poštovao
ljudska prava, ali je kao i svaki član uprave u okupiranom Beogradu, bio nepoželjan na prostorima monarhističke jugoslavenske države poslije 1918., te je
morao emigrirati u Beč gdje je i umro 1921. godine.
A CONTRIBUTION TO THE BIOGRAPHY OF KOSTA HöRMANN,
ADMINISTRATOR, MUSEUM WORKER, FOLKLORIST AND PUBLICIST
IN SARAJEVO FROM 1880 TO 1913
Mira Kolar-Dimitrijević
Summary
Kosta Hörman from Bjelovar belongs to the last generation Austro-Hungarian officers who were educated in the frontier system for administrative
officials. Order and work, as well as obedience were the determinants of
this school system but honour and honesty were the heritage of family, and
they are to be looked for in his hometown, Bjelovar. Even though he did
not have the necessary knowledge for work in culture, history and ethnology, he attempted to emphasise the outstanding cultural values of Bosnia
and Herzegovina, and used his position to save as much of this treasure as
possible. He also tried to warn the World of the work of many scientific
workers in scientific journals and congresses, as well as with the building
of the National museum for Bosnia and Herzegovina which began work in
1888. In the wish to broaden his knowledge and discoveries and to intro48
Nezavisnost, 42, 13. IX. 1913, 4.
176
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 176
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:46 PM
Prilog poznavanju ŽIVOTA Koste Hörmanna, upravnika, muzealca, folkloriste i publiciste u Sarajevu od 1880. do 1913. godine
duce them to the European public, he regularly reported about the Museum’s work and the work of scientists, which encompassed a wide range
of research and publications. Kosta Hörmann was a man of our language.
If, by chance, his place as cultural adlatus was occupied by a foreigner, it
would be doubtful as to how much of Bosnia and Herzegovina’s treasures
would have been researched, recorded and preserved. On the basis of this,
I do not give up on my conclusion that the councillor for culture of Bosnia
and Herzegovina was a promoter of culture and education, equal to dr.
Izidor Kršnjavi in the Provincial government in Zagreb until 1896.
I think that Kosta Hörmann cannot be ignored in the historiography of
Croatia or Bosnia and Herzegovina, and this paper presents how he tried
to introduce his hometown to the people of Bosnia and Herzegovina, hinting at the friendship and honesty of people from Bosnia, especially from
Sarajevo.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 177
177
4/7/13 7:46 PM
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 178
4/7/13 7:46 PM
Wien - Ferment slavischer Kulturen
Horst Haselsteiner
Institut für Osteuropäische Geschichte, Beč, Austrija
Apstrakt: U radu se naglašava, da je Beč zahvaljujući svojoj rezidencijalnoj
ulozi u okvirima Habsburške monarhije postao stjecište najupečatljivijih intelektualaca slavenskog porijekla. Razloge za ovu pojavu autor vidi u činjenici
što je ovaj grad prilivom stanovništva iz raznih dijelova Carstva, naročito u
razdoblju između 18. i 20. stoljeća poprimio osobine višejezičnog društva, koje se
odlikovalo otvorenošću i akulturacijskim uključivanjima u svim nivoima društvenog života. Autor zaključuje kako austrijska, a samim tim i evropska znanost
i umjetnost, ne bi doživjele procvat koji je uslijedio da u njemu nisu učestvovali
brojni slavenski intelektualci, među kojima se izdvajaju: Jernej Kopitar, Franz
Miklosich, Vatroslav Jagić, Konstantin Jireček i mnogi drugi. Slaveni su iskoristili kulturalnu i znanstvenu raznolikost koju je Beč pružao i vlastitim angažmanom je obogatili.
Ključne riječi: Beč, Habsburška monarhija, Slaveni, slavenski intelektualci,
znanost, kultura, znanstvene ustanove
W
ien, die Haupt- und Residenzstadt der Habsburgermonarchie, war
eine der entscheidenden Zentren slavischen Lebens und slavischer
Geistigkeit. Die multinationale und multikonfessionelle Donaumonarchie bot dafür ein ideales und weitläufiges Einzugsgebiet. Diese einzigartige metropolitane Stellung hat die österreichische Hauptstadt trotz des
Zerfalls der Donaumonarchie, trotz der mehrfachen Brüche des vergangenen
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 179
179
4/7/13 7:46 PM
Horst Haselsteiner
20. Jahrhunderts in gewandelter Form bis zur europäischen Gegenwart in
hohem Maße beibehalten. So konnte vor einigen Jahren ein Vertreter der
Wiener Alma Mater Rudolphina, ein Slavist der Universität Wien, bei seinen
Grußworten an einer jubilierenden Universität in Deutschland den Tatsachen
entsprechend formulieren: „Ich danke Ihnen dafür, dass Sie die östlichste
deutsche Universität so herzlich begrüsst haben. Wir sind wirklich die östlichste deutschprachige Universität. Unser Rektor heisst Komarek, unser Universitätsdirektor Skacel, der Dekan Plaschka, der Prodekan Wytrzens und
ich selbst heisse Frantisek Wenzel Mares“.1
Auszugehen ist bei den folgenden Überlegungen von einem komplexen
und umfassenden Kulturbegriff. Der Verfasser darf sich selbst zitieren: „Generell gesehen entsteht Kultur auf Grund von Interaktion (...) auf der Grundlage von Kommunikation von Menschen bzw. Menschengruppen. Sie vollzieht sich als kommunikativer Vorgang in der Pluralität der Produktion, der
Präsentation, der Rezeption und des Austausches in unterschiedlichen und
im Laufe der Zeit wechselnden Kulturräumen. Diese Kulturräume verdanken ihre Entstehung historischen, ethnischen, sozialen, wirtschaftlichen und
konfessionellen Bestimmungsfaktoren. Die Kultur zeigt in der multinationalen und multikonfessionellen Habsburgermonarchie eine doppelte, eine parallel, eine manchmal janusköpfige ... Tendenz.
Sie neigt einerseits durch ihre bestimmenden Einflussfaktoren zur Vereinheitlichung der vielfältigen lokalen, regionalen und zum Teil auch nationalen Leistungen. Sie führt zur Homogenität und zur Akkulturation im
generellen Sinn einer „Gesamtkultur“ des gemeinsamen oder zumindest ähnlichen kulturellen Erinnerungsbesitzes. Denn es entspricht dem eigentlichen
Wesen der Kultur und ihrem Mitteilungsbedürfnis, geographische, politische
und gruppenbezogene (ab der Aufklärung oft sprachlich-nationale) Grenzen
zu überschreiten und über scheinbar vorgegebene Begrenzungen hinauszureichen. Neben den sich etablierenden „Nationalkulturen“ gab es überregionale
und supra-nationale Gemeinsamkeiten. Daher kann gerade in der Donaumo1
Károly Gaál, Österreich als Asylland für Mittel- und Osteuropa. Die „doppelte Nähe“
zum Verlorenen. In: Schweiz und Österreich. Eine Nachbarschaft in Mitteleuropa, ed. Urs
Altermatt, Emil Brix (= Buchreihe des Institutes für den Donauraum und Mitteleuropa 1,
Wien/Köln/Weimar 1995), 123-131, S. 124.
180
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 180
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Wien - Ferment slavischer Kulturen
narchie ... nur in einem einseitigen und verkürzten Sinn von „reinen Nationalkulturen“ gesprochen werden. Denn Kultur muss ihrem Wesen nach auf
den Austausch, auf Beeinflussung und Befruchtung, auf Wechselseitigkeit,
Rezeption und Reziprozität ausgerichtet sein. Dann erst kann sie ihre eigentliche Funktion erfüllen und zum polyphonen und polychronen Erscheinungsbild menschlicher Lebensäusserungen werden. Dies bedeutete in der
Monarchie ein ständiges Geben und Nehmen, eine Art „geistigen Föderalismus“, eine kulturelle Nachbarschaft“ die zur „kulturellen Verwandtschaft“
verfestigt werden konnte.2
Im Zusammenhang mit dem umfassenden Kulturbegriff ist auf die besondere Rolle der Stadt hinzuweisen. Die Städte sind Kristallisations- und
Anziehungspunkt für die Kulturträger und Kulturschöpfer des engeren wie
des weiteren Umlandes. Sie sind Zielpunkte der Zuwanderung aus dem Inund dem Ausland. Dies gilt vornehmlich für die Hauptstädte als Zentralorte.
Dies hat in erster Linie für Wien als Reichshaupt- und Residenzstadt eines
europäischen Grossreiches seine Gültigkeit gehabt. In dieser Beziehung ist
die Donaumetropole durchaus mit Paris, London, Istanbul, abgeschwächt
mit Madrid, St. Petersburg und Berlin vergleichbar. Das bedingte einen weit
verästelten und durchaus fruchtbar wirkenden Migrationsprozess, eine anregende geistige Blutauffrischung. Und dies trug zur inspirierenden Heterogenität und zur Austauschbereitschaft im kulturellen und geistigen Bereich bei.
Die Donaumonarchie ist als klassisches binneneuropäisches bzw. mitteleuropäisches Migrations- bzw. Zuwanderungsland zu bezeichnen. Sie und ihre
Hauptstadt wurden damit der vielschichtige geistig-kulturell Schmelztiegel
eines wesentlichen Teiles der mitteleuropäischen, ja der europäischen Geistigkeit. Und die Slaven hatten ihren guten Teil daran.
Eine allgemeine Bemerkung ist angebracht. Die Versuchung für den Verfasser war sehr gross, einige wenige herausragende Persönlichkeiten von slavischen Künstlern, Wissenschaftern und Intellektuellen beispielhaft für die
Rolle Wiens vorzustellen und zu würdigen. Es wäre ein beachtliches, bun2
Horst Haselsteiner, Die multikulturellen Elemente der Donaumonarchie. In: Schweiz und
Österreich. Eine Nachbarschaft in Mitteleuropa, ed. Urs Altermatt, Emil Brix (= Buchreihe des Institutes für den Donauraum und Mitteleuropa 1, Wien/Köln/Weimar 1995),
53-60, 60.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 181
181
4/7/13 7:46 PM
Horst Haselsteiner
tes und eindrucksvolles biographisches Kaleidoskop geworden. Es hätte aber
auch mit Sicherheit den Rahmen einer Kurzdarstellung gesprengt und einen
„Quodlibet-Eindruck“ erweckt.
Ein anderer Ansatz verspricht mehr gegliederte Übersichtlichkeit: Der
Versuch die Hauptursachen für die herausragende Bedeutung Wiens für die
slavische Kultur im Allgemeinen, für Kunst, Wissenschaft und Geistiges Leben generell zusammenzufassen.
• Die Rolle und Bedeutung Wiens als Reichshaupt- und Residenzstadt der Habsburgermonarchie.
Zahlreiche begüterte Adels- und Magnatenfamilien – auch aus den slavisch besiedelten Kronländern der Donaumonarchie – hatten ihre Stadtpalais
und Residenzen in der Nähe des Hofes in Wien. Hier sind vor allem die
Kronländer Böhmen-Mähren-Schlesien, Galizien, Steiermark, Krain und
Küstenland, in geringerem Ausmass Kärnten, Görz, Dalmatien, sowie Kroatien-Slavonien, Südungarn (i.e. die „Vojvodina“) als Teile des historischen
Königreiches Ungarn zu erwähnen. Hinzuweisen ist auch auf das slavische
Personal ihrer Hofhaltungen bis hin zu den Künstlern und Intellektuellen,
die in ihren Wiener Residenzen lebten und tätig waren. Auch dieser Personenkreis war vom „kosmopolitischen Flair“ der Residenzstadt beeinflusst,
auch nach ihrer Rückkehr in die Heimatländer.
In einem gesonderten Bereich sind hier die herrscherlichen Leibgarden
zu erwähnen. Nicht bloß die Ungarische Leibgarde, die eine herausragende
Rolle für die ungarische Literatur der Spätaufklärung, der Spracherneuerung und der Romantik einnahm, ist in den Vordergrund zu rücken, spielte
eine herausragende Rolle. Zu verweisen ist auch in diesem Zusammenhang
auf die Polnische Garde.
Wien war nach dem Zeugnis der ausländischen, meist westeuropäischen
Reisenden des 18. bis 20. Jahrhunderts eine polyglotte Weltstadt geworden.
Auf den Strassen und Gassen, in den Lokalen und in den privaten Haushalten hörte man alle Sprachen der Monarchie. Besonders das Italienische
war – wie gesondert in den Berichten betont wurde – sehr stark vertreten.
182
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 182
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Wien - Ferment slavischer Kulturen
„Italianità“ und die Aufklärung nach italienischer Facon spielten eine nicht
unbeträchtliche Rolle (und dies nicht nur im Bereich der Musik.
• Die Stadt an der Donau war ein herausragender kommerzieller Mittelpunkt. Banken, grosse Unternehmungen und Firmen, die Getreidebörse, später die Allgemeine Börse und Handelsagenturen und
Faktoreien mit ihrem internationalen (auch slavischen) Personal hatten hier ihren Sitz.
• Die Hauptstadt war auch administratives und verwaltungstechnisches Zentrum des Reiches, nach 1867 vornehmlich des cisleithanischen Reichsteiles. Die Beamten rekrutierten sich vornehmlich aus der
lokalen Bevölkerung; aber der Anteil der aus den Kronländern zugezogenen Personen mit deren Familien war nicht unerheblich. Unter
ihnen befanden sich auch eine erkleckliche Anzahl Slaven, vor allem
auch in der Militärverwaltung des Hofkriegsrates und der nachfolgenden militärischen Zentralstellen.
• Nicht hoch genug eingeschätzt werden können die kulturell-künstlerischen Einrichtungen der Residenzstadt. Hofoper und Hoftheater, aber auch alle anderen Schauspielstätten der Stadt spielen
eine herausragende – nicht bloss literarisch zu begründende – Rolle
für Anregung, Rezeption und Weitergabe künstlerisch-literarischmusikalischer Anregungen. Die Einwohner der Stadt bekamen die
zeitgenössischen, die modernen und in die Zukunft weisenden Kunstströmungen der europäischen Kultur und die neuesten Werke der
europäischen Hochkultur vorgesetzt – sozusagen auf dem Servierbrett.
• In erster Linie und vornehmlich für die Slaven in Europa waren die in
Wien beheimateten Hofsammlungen prägend und bedeutungsvoll.
Gerade für die Slaven war die Hofbibliothek eine Fundgrube. Insbesondere unter ihrem aus dem slovenischen Bereich stammenden
Leiter, dem Kustos Bartolomej Jernej Kopitar.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 183
183
4/7/13 7:46 PM
Horst Haselsteiner
Er war Sprachwissenschaftler, Anreger, Mentor, der Ratgeber in den
scientiae slavicae, vor allem im Bereich der Literatur, der Sprachwissenschaften und der „Slavenkunde“. Ohne Kopitar kein Vuk Stefanovic-Karadzic, keine versuchte gemeinsame Schriftsprache der Serben und Kroaten,
keine weiteren Sprachforschungen im Bereich der Slovenistik, keine Wiener
Slavistik, keine gesamteuropäische gelehrte Korrespondenz.
Neben der Bibliothek sind aber auch die Archive und sonstigen Sammlungen in der Hauptstadt zu erwähnen bis hin zu den Schritt für Schritt
eingerichteten Museen im letzten Drittel des 19. Jahrhunderts,
• Die Donaustadt war auch ohne Zweifel ein bedeutender Mittelpunkt der europäischen Musikkultur. Die Wiener Klassik mit Mozart,
Haydn, van Beethoven, später dann Lanner, die Familie Strauß, Zierer, sodann Brahms und Bruckner und die Goldene und Silberne Ära
der Operette und schliesslich die Zwölftonmusik und deren Auswirkungen auf das gesamte zwanzigste Jahrhundert prägten die europäische, ja die weltweite Musikkultur. Auch hier war ein Geben und
ein Nehmen, die aus dem Wesen der Musik wie selbstverständlich
erfliessenden Wechselwirkung bis zu Motiven der vielfältigen Volksmusik eine vorgegebene Konsequenz.
• Ähnliches galt auch für die Malerei und die Baukunst. Der Bogen
spannte sich über Spätbarock, Rokoko, Klassik, Biedermaier, eklektischen Historismus, Sezession, Jugendstil, Wiener Werkstätte bis
zu den modernen Strömungen des 20. Jahrhunderts. Auch in dieser Hinsicht waren zahlreiche slavische Künstler als Anreger und als
Bereicherte an diesem Austauschprozess schöpferisch mitbeteiligt.
Die Akademie für Bildende Künste in Wien bot eine vielfrequentierte Anlaufstelle, die von Künstlern aus allen Kronländern und weit
darüber hinaus aus dem näheren und weiteren Ausland besucht wurde, darunter in nicht geringer Zahl von Slaven.
184
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 184
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:46 PM
Wien - Ferment slavischer Kulturen
• Im akademischen Bereich der Ausbildung sind die Universität
Wien, die anderen Hochschulen und Akademien sowie die Kaiserliche Akademie der Wissenschaften in den Vordergrund zu rücken.
Die Hohen Schulen in Wien genossen zu Recht ausgezeichnete wissenschaftliche Reputation, nicht nur die weltberühmte „Wiener Medizinische
Schule“. Nicht zuletzt die Lehramtsausbildung bot für die junge slavische
Intelligenz Chance und Möglichkeit des sozialen, beruflichen Aufstiegs.
Zugleich war eine spürbare Verbesserung in der schulischen Ausbildung der
nachfolgenden Generationen zu registrieren. Auch der wissenschaftliche Nachwuchs wurde auf eine breitere Basis gestellt. Nicht wenige Slaven spielten
in der Folgezeit im Spitzenorchester der europäischen Wissenschaften hervorragend mit. Und dies galt für alle Wissenschaftszweige, nicht nur für die
dafür prädestinierte Slavistik und die Osteuropäische Geschichte. Und gerade in den beiden letztgenannten Bereichen spielte Wien eine herausragende
Rolle. Abgestützt und getragen von grossen Gelehrten wie Miklosich, Jagic,
Trubeckoj, Jirecek (die slavische Namensliste könnte man noch fortsetzen)
stiegen die Wiener Slavistik (neben der bemerkenswerten Entwicklung auch
an der Karl-Franzens Universität in Graz sowie der Prager Karlsuniversität)
zu einer der führenden europäischen Zentren der studia slavica auf. Es war
auch gewiss kein Zufall, dass der erste Präsident der 1847 gegründeten Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften der große Gelehrte, Slave und Polyhistor Franz von Miklosich gewesen ist.
Und hier und in diesem Zusammenhang ist noch ein besonderer Bosnienbezug anzubringen. In den letzten Jahrzehnten waren es einige prominente Postdoktoranden, die Wien und hier insbesondere mein eigenes Institut
für Osteuropäische Geschichte (früher Institut für Osteuropäische Geschichte und Südosteuropaforschung) in der Liebiggasse 5 für längere Zeit im
Rahmen ihrer Forschungsaufenthalte besucht haben. Die verewigten Ilijas
Hadzibegovic, Rasim Hurem und vor allem Dzevad Juzbasic sind hier ganz
besonders hervorzuheben. Sie alle waren in der Zeit ihres ausgedehnten Wienaufenthaltes regelmäßige Frequentanten des Privatissimums von o. Univ.
Prof. Dr. Dr. h. c. Richard Georg Plaschka und besuchten auch das anschließende und unausweichliche „Postkolloqium“ – ein wahrhaft polyglottes
„Symposion“ im wahrsten Sinne des Wortes.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 185
185
4/7/13 7:47 PM
Horst Haselsteiner
• Auf die Bedeutung der slavischen Diaspora in Wien, auf ihre Vereine, auf ihre Kirchengemeinden, auf ihre literarischen Pränumerationstätigkeit und ihr sonstiges Mäzenatentum ist gesondert hinzuweisen. Sie entfalteten ein reges und ein buntes gesellschaftliches
Leben und unterstützte vor allem die in Wien studierende eigene, die
konationale Jugend. Diese entfaltete in Lesevereinen und studentischen Zirkeln ein spezifisches studentisches Leben und war vor allem
für die geistigen, kulturellen und künstlerischen Anregungen in der
Residenzstadt äußerst empfänglich.
Nicht zuletzt ist auf die erfolgreiche Tätigkeit von einigen Verlagen und
Druckereien hinzuweisen, die zur Produktion und zur Verbreitung slavischen
Schrifttums ganz Wesentliches beigetragen haben. In diesem Zusammenhang ist vor allem die Druckerei der Mechitaristen mit ihrem breiten Letternangebot zu erwähnen.
Legitim erscheint zum Abschluss die Frage, was denn das Besondere an
der Chance war, die Wien, die die Monarchie für ihre Bewohner in geistigkultureller Hinsicht geboten hat, Möglichkeiten, von denen die Slaven auch
Gebrauch gemacht haben.
Einige Punkte werden hier wohl zusammenfassend anzuführen sein:
• Die Phänomene der Vielfalt, der originellen und inventiösen Pluralität sind hier zu nennen. All jene Elemente, die man ganz allgemein
(und heutzutage oft missverstanden und bewusst fehlinterpretiert) als
„Multikulturalität“ bezeichnet. Sie sind auf die sprachliche, nationale, konfessionelle, regionale und kulturelle Vielschichtigkeit zurückzuführen und kamen in Wien besonders zur Geltung.
• Die in Folge der inneren Mobilität, der Binnenwanderung und der
Immigration auftretenden Einflüsse in ihrer wechselseitigen Vernetzung, Verzahnung und Vermischung.
• Die Polyzentralität mit ihrem Austausch, ihrer Symbiose, ihrer Wechselseitigkeit, ihrer Metamorphose übernommener kultureller und
geistiger Inhalte, aber auch in ihrem Wettbewerb zwischen Zentrum
186
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 186
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
Wien - Ferment slavischer Kulturen
und Umland, Zentrum und Peripherie und Zentrum zu anderen
Zentren. Bei Wien sind hier Prag und Budapest, aber auch die anderen Zentralorte der Kronländer zu erwähnen.
Wichtig ist die Rezeptionsoffenheit: Es war durch die erlebte und
bewusst zur Kenntnis genommene Nachbarschaft (was in Hochzeiten
der nationalen Spannungen nicht der Fall war!) die Neigung
wahrscheinlich stärker ausgeprägt, dem anderen zuzuhören, ihn zu
verstehen und Einiges von ihm zu übernehmen.
Zu dieser Tendenz der stärker ausgeprägten Reziprozität und
Übernahmebereitschaft trug gewiss der manchmal unterschätzte
persönliche Verkehr, die dichte Interaktion bedeutender
Persönlichkeiten unterschiedlicher Herkunft und „Profession“ bei.
Dies wirkte sich vor allem in der intimen Nähe der Residenzstadt aus
und schuf eine besonders inspirierende Atmosphäre.
Das Wechselspiel und die da und dort auftretende „gesunde“
Konkurrenz zwischen der „Gesamtkultur“ der Monarchie und deren
Erinnerungsbesitz und den nationalen kulturellen und geistigen
Ambitionen und „Eigentumsansprüchen“ der verschiedenen
„Nationalkulturen“. Sie konnten sich – mit Augenmass praktiziert –
durchaus befruchtend und beflügelnd auswirken. Ähnliches ist von
den Interdependenzen der Ähnlichkeiten und Widersprüchen zu
konstatieren.
Dies macht zu einem Teil das „Weite Land“ der Habsburgermonarchie
und ihrer Residenzstadt Wien aus. Jener Monarchie und ihrer Metropole, auf
die Robert Musil in seinem „Mann ohne Eigenschaften“ abzielte, wenn er
schrieb:
Ja, es war, trotz vielem, was dagegen spricht, Kakanien vielleicht doch ein
Land für Genies; und wahrscheinlich ist es daran zugrunde gegangen“.3
3
William M. Johnston, Österreichische Kultur- und Geistesgeschichte. Gesellschaft und
Ideen im Donauraum 1848.-1938. (Wien/Köln/Weimar 2006) S. 401.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 187
187
4/7/13 7:47 PM
Horst Haselsteiner
Ohne den bedeutenden slavischen Beitrag wäre die „österreichische“,
wäre die „mitteleuropäische“ Wissenschaft und Kunst nicht in jener Blüte
zustandegekommen, die ihr ihren Rang in der gesamteuropäischen gelehrten, literarischen und schöngeistigen Landschaft schließlich zugewachsen
ist. Und auch Wien wäre „anders“. Und die Slaven? Sie waren neben Italienern, Magyaren, Rumänen, Niederländern (recte Wallonen und Flamen) ein
unverzichtbarer Teil im geistigen Blumenarrangement Mitteleuropas, ja des
gesamteuropäischen Geisteskontinentes gewesen und haben damit Beträchtliches zur anregenden Vielfalt beigetragen.
Dies alles ist dem polyglotten Ambiente, der inspirierenden Atmosphäre
und der bereichernden Vielfalt der Donaumetropole und ihrem Standortvorteil als Weltstadt zu verdanken gewesen. Die Slaven haben diese Möglichkeiten genützt und zu dieser kulturellen und wissenschaftlichen Vielfältigkeit
des Gebens und des Nehmens Wesentliches beigetragen.
Anmerkungen und weiterführende Literatur:
1) Károly Gaál, Österreich als Asylland für Mittel- und Osteuropa. Die „doppelte
Nähe“ zum Verlorenen. In: Schweiz und Österreich. Eine Nachbarschaft in
Mitteleuropa, ed. Urs Altermatt, Emil Brix (= Buchreihe des Institutes für
den Donauraum und Mitteleuropa 1, Wien/Köln/Weimar 1995) 123-131, S.
124.
2) Horst Haselsteiner, Die multikulturellen Elemente der Donaumonarchie. In:
Schweiz und Österreich. Eine Nachbarschaft in Mitteleuropa, ed. Urs Altermatt,
Emil Brix (= Buchreihe des Institutes für den Donauraum und Mitteleuropa 1,
Wien/Köln/Weimar 1995) 53-60, 60.
3) William M. Johnston, Österreichische Kultur- und Geistesgeschichte. Gesellschaft
und Ideen im Donauraum 1848-1938 (Wien/Köln/Weimar 2006) S. 401.
Ergänzende Literatur:
•
•
Timothy Garton Ash, Ein Jahrhundert wird abgewählt. Aus den Zentren Mitteleuropas 1980.-1990. (München 1990).
Ernst Bruckmüller, Nation Österreich. Sozialhistorische Aspekte ihrer Entwicklung (Wien 1984).
Erhard Busek, Emil Brix, Projekt Mitteleuropa (Wien 1986).
188
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
•
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 188
4/7/13 7:47 PM
Wien - Ferment slavischer Kulturen
•
•
•
•
•
•
Jacques Droz, L’Europe Centrale. Evolution historique de l’idée de «Mitteleuropa» (Paris 1960).
Victor Karady, Wolfgang Mitter, Bildungswesen und Sozialstruktur in Mitteleuropa im 19. und 20. Jahrhundert (= Studien und Dokumentationen zur vergleichenden Bildungsforschung 24, Köln/Wien 1990).
György Konrád, Mitteleuropa? (Wien 1989).
Jacques Le Rider, Mitteleuropa. Auf den Spuren eines Begriffs (Wien 1994).
Walter Leitsch, Manfred Stoy, Das Seminar für osteuropäische Geschichte der
Universität Wien 1907-1948 (= Wiener Archiv für Geschichte des Slawentums
und Osteuropas 11, Wien/Köln/Graz 1983).
Wegenetzeuropäischen Geistes. Wissenschaftszentren zwischen Mittel- und Südosteuropa vom Ende des 18. Jahrhunderts bis zum Ersten Weltkrieg, ed. Richard
Georg Plaschka, Karlheinz Mack (= Schriftenreihe des Österreichischen Ost- und
Südosteuropa-Instituts, Wien 1983).
VIENNA – A Ferment of slavic Cultures
Horst Haselsteiner
Summary
This paper emphasises that Vienna, according to its residential role within the Habsburg monarchy, became a meeting point of most prominent
intellectuals of Slavic descent. The author seeks the reasons for this in the
fact that this city acquired the properties of a multilingual society due to
the influx of population from various parts of the Empire, especially in the
period between the 18th and 20th century. This society was marked by an
openness and acculturation on all levels of social life. The author concludes
that Austrian, and with it European science and art would not have experienced a revival which ensued if it was not for the influence of many Slavic
intellectuals, amongst which the following stand out: Jernej Kopitar, Franz
Miklosich, Vatroslav Jagić, Konstantin Jireček and many others. Slavs used
the cultural and scientific variety which Vienna offered and they enriched
it with their own input.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 189
189
4/7/13 7:47 PM
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 190
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU
KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA
BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
Dževad Juzbašić
Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, BiH
Apstrakt: Autor je iznio podatke o imenovanju Safvet-bega Bašagića za člana
saborskog Predsjedništva, te nastojao na osnovu fragmentarnih podataka pratiti
njegov rad u Saboru.
Ključne riječi: Safvet-beg Bašagić, Isidor Benko, Istvan Burian, Leon Bilinski, Šerif Arnautović, Oskar Potiorek, Sabor, obrazovanje radne većine, agrarno
pitanje, školstvo.
B
rojni pisci tretirali su u svojim radovima djelatnost Safvet-bega Bašagića kao književnika, naučnog radnika, političara i publiciste. On je
bio predmet interesovanja istoričara, književnih istoričara, orijentalista, sociologa, politikologa, novinara i drugih pisaca. Nedavno su se pojavile
tri monografije koje tretiraju Bašagića i njegovo djelo. Knjiga koju je 2006.
objavio Muhidin Džanko posvećena je intelektualnoj povijesti i kritičkoj valorizaciji ideološke upotrebe Safvet-bega Bašagića. Međutim, kako je to sam
autor naglasio, ona ne predstavlja cjelovitu studiju o Bašagiću.1 Intelektualnu i
1
Muhidin Džanko, Dr. Safvet-beg Bašagić Redžepašić (Mirza Safet: vitez pera i mejdana).
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 191
191
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
nacionalnu političku djelatnost Safvet-bega Bašagića hronološki je najiscrpnije obradio Philippe Gelez u svojoj disertaciji na francuskom jeziku, odbranjenoj u Parizu na Sorboni 2006. godini, a publikovanoj u Ateni 2010. godine.
Ova opsežna monografija nastala je na osnovu istraživanja kako veoma brojne
literature i štampe, tako i arhivskih dokumenata u arhivima u Sarajevu, Mostaru, Zagrebu i Beogradu.2 Iste 2010. godine, kada i Gelezova monografija
izašla je iz štampe i knjiga Lejle Gazić, koja je takođe dorađena njena doktorska disertacija odbranjena na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2004. godine,
posvećena naučnom i stručnom djelu dr. Safvet-bega Bašagića, sa težištem
na njegovim radovima vezanim za stvaralaštvo domaćih ljudi na orijentalnim
jezicima.3 Bez namjere da se upuštamo u analizu i valorizaciju ovih i drugih brojnih studioznih radova o Bašagiću, ovdje ćemo se ograničiti da samo
iznesemo nekoliko podataka o tome kako je Bašagić postao član saborskog
Predsjedništva i nekim njegovim sporadičnim aktivnostima u poslovima Bosanskohercegovačkog sabora.
Smrću Ali-bega Firdusa 30. juna 1910. godine otvoreno je pitanje njegovog nasljednika u Predsjedništvu Sabora, u kome su bili predstavnici triju
glavnih konfesija koji su se rotirali na mjestu predsjednika. Ugledni zemljoposjednik Ali-beg Firdus je na samrti obnašao dužnost predsjednika Sabora i
bio prva ličnost Muslimanske narodne organizacije. Nakon izbora za Sabor u
maju 1910. godine Muslimanska narodna organizacija izašla je kao apsolutni
pobjednik obuhvatajući sve muslimanske članove Sabora. Od izabranih dvadeset četiri muslimana u Sabor, četrnaestorica su bili veleposjednici, od kojih
su trojica bili ujedno i trgovci, a jedan uz to i poduzetnik. Trojica su bili posjednici, a sedmorica intelektualci. Nasuprot tome kod pravoslavnih i katolika
inteligencija je imala izrazitu prevagu. Od ukupno sedamdeset dva poslanika
Sabora, četrdesetpetorica su pripadali duhovnoj i svjetovnoj inteligenciji.4 IzIntelektualna povijest i ideologijska upotreba djela, Sarajevo 2006.
2
Philippe Gelez, Safvet-beg Bašagić (1870-1934) Aux racines intelectualles de la pensee nationale chez les musulmans de Bosnie-Herzegovine, Athenes 2010.
3
Lejla Gazić, Naučno i stručno djelo dr. Safvet-bega Bašagića, izd. Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo 2010.
4
Vidi Dževad Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi u Bosanskohercegovačkom saboru i jezičko
pitanje (1910-1914), ANUBiH, Sarajevo, 1999, 43-45, napomena 12.
192
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 192
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
borni rezultati potvrdili su očekivanja, jer je poraz Muslimanske samostalne
stranke bio potpun, mada je ona promijenila ime i odrekla se prohrvatske orijentacije. Nakon izbora Egzekutivni odbor Muslimanske narodne organizacije predao je 14. juna 1910. vođstvo stranke muslimanskim članovima Sabora
koji su postali novi Egzekutivni odbor organizacije. Oni su objavili proglas
u kome su zatražili podršku i pozvali sve Muslimane da se okupe oko stranačkog programa. Nagovijestili su reorganizaciju stranke i provođenje izbora
za miletske odbore.5 Međutim, od otvaranja Sabora 15. juna 1910. stranački
život Muslimana, kao i pravoslavnih Srba i katolika Hrvata biće koncentrisan
u saborskim klubovima i usmjeren na odnose u Saboru i politiku prema Vladi.
Osim na povremenim, naknadnim, parcijalnim izborima stranačke pristaše
biće u najvećoj mjeri pasivni posmatrači djelovanja poslaničkih klubova.
Prilikom otvaranja Sabora zemaljski poglavar general Varešanin pročitao
je vladarev ukaz kojim se za predsjednika prve saborske sesije imenuje Ali-beg
Firdus, koji je bio na samrtničkoj postelji, a za potpredsjednike Vojislav Šola
i Nikola Mandić. Potpredsjednik Šola vršio je predsjedničku dužnost. Sabor
je bio provincijsko predstavništvo Bosne i Hercegovine kao posebnog upravnog područja Monarhije sa vrlo ograničenim pravom saodlučivanja u nizu
taksativno u Ustavu navedenih zemaljskih poslova (paragraf 42), koji se bez
njega nisu mogli regulisati. Međutim, da bi zakoni koje je Sabor usvojio mogli
stupiti na snagu potrebna je bila saglasnost vlada Austrije i Ugarske i sankcija
vladara. Svi ostali poslovi koji nisu ulazili u nadležnost austrijskog i ugarskog
parlamenta, ostali su u isključivoj nadležnosti vladara. Zemaljska vlada, koja
je neposredno upravljala zemljom bila je u stvari organ Zajedničkog ministarstva finansija, kojem je bila potčinjena i odgovorna za svoje cjelokupno zvanično poslovanje (Paragraf 1. Ustava). Bosanskohercegovački sabor je imao posla
ne samo sa njemu neodgovornom, nego i sa nekompetentnom vladom, jer su
sve važnije odluke donošene u Ministarstvu.6 Funkcija Zemaljskog savjeta o
5
6
Musavat br. 52, Sarajevo 15. 6. 1910.
Vidi Karl Lamp, “Die Rechtsnatur der Verfassung von Bosnien und der Herzegovina
von 17 Februar 1910”, u: Archiv des öffentlichen Rechts, Tübingen, 1911, Bd. 27, Heft 2,
288-337; O Bh. ustavu vidi i Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi, 46-55; Mustafa Imamović, “Zemaljski štatut u ustavnoj historiji Bosne i Hercegovine”, u: Historijska traganja, 7,
Sarajevo, 1911, 11-40.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 193
193
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
pitanjima koja su bila izvan nadležnosti Sabora nije praktično imala nikakav
značaj, iako se radilo o fundamentalnim pitanjima o životnim interesima za
zemlju. Po otvaranju Sabora sporazumno je izabran Zemaljski savjet od devet
članova, u koji su, kao i u druge saborske odbore, ušli četvorica pravoslavaca,
tri muslimana i dva katolika.7
Smrću Ali-bega Firdusa Muslimanski saborski klub izgubio je svoga
vođu, pa je Zemaljska vlada gotovo četiri mjeseca čekala da Zajedničkom
ministru finansija, a ovaj vladaru predloži njegovu zamjenu u Predsjedništvu
Sabora. Zemaljska vlada je očekivala da se najprije lični odnosi u Muslimanskom saborskom klubu razjasne. Ona je najprije željela ovo pitanje povjerljivo
raspraviti sa predstavnicima Muslimanskog saborskog kluba, ali je prethodno htjela da se riješi pitanje novog predsjednika muslimanske stranke. To je
uslijedilo, nakon dužeg nastojanja Muslimana da se saglase oko izbora novog
predsjednika Muslimanskog saborskog kluba i stranke.8 Međutim, Muslimanski saborski klub nije mogao, bilo direktno ili indirektno, izraziti Zemaljskoj vladi svoje želje u pogledu zaposjedanja Muslimanima pripadajućeg
mjesta u Predsjedništvu sabora. Zato je vlada prethodno analizirajući stanje
u Muslimanskom saborskom klubu predložila dr. Safvet-bega Bašagića kao
kandidata za to mjesto.9 Ovo se desilo tek u drugoj polovini oktobra 1910.
godine.
Stvarni vođa Muslimanske narodne organizacije bio je tada po vladinoj
ocjeni direktor vakufa Šerif Arnautović, ali on nije mogao biti predložen za
člana Predsjedništva sabora zbog svoje političke prošlosti. Riječ je o opozicionoj djelatnosti Arnautovića protiv režima, zbog čega je bio i osuđivan. Vlada
u datom momentu nije još mogla označiti Šerifa Arnautovića ni kao dovoljno lojalnog za tu dužnost. Također ona je željela izbjeći da na taj položaj
predloži virilnog člana Sabora, jer je Šerif Arnautović to bio kao direktor
vakufa. Očekivala je da bi njegovo imenovanje na taj položaj izazvalo žestok
7
Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjopolitički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878
do 1914, Sarajevo, 1976, 229, napomena 48.
8
Zemaljska vlada (ZV) – Zajedničko ministarstvo finansija (ZMF), 9. 7. 1910. Arhiv Bosne
i Hercegovine (ABH), Zajedničko ministarstvo finansija (ZMF), Pr-BH 1051/1910.
9
Benko – ZMF, 20. 10. 1910. ABH ZMF Pr BH 1660/1910.
194
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 194
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
otpor kršćanskih poslanika.10 Prema zabilješci barona Karla Pitnera, vladinog
odjelnog predstojnika iz kraja 1912. godine, stoji da je Šerif Arnautović još
prilikom kandidovanja za Sabor vodio brigu da u Sabor dođu osobe koje su
duhovno potpuno inferiorne i od njega ovisne. Tako je po Pitneru stvorena
akciono i radno nesposobna saborska stranka, koja se dijelom sastojala čak
i od analfabeta.11 Pri tome je Pitner pod analfabetama podrazumijevao one
članove Sabora koji su se služili samo arapskim pismom u saobraćaju na narodnom jeziku.
Također i Derviš-beg Miralem negativno je ocijenjen od Zemaljske vlade
kao eventualni kandidat za Predsjedništvo sabora. Miralem je, po ocjeni Vlade, većinom glasova poslanika izabran kao kandidat iz nužde za predsjednika
Muslimanskog saborskog kluba i stranke. Međutim, Vlada je smatrala da se
on ubrzo poslije izbora, zbog svojih više nego osrednjih duhovnih kvaliteta,
pokazao potpuno nesposobnim da vodi stranku, te da je razočarao čak i one
muslimanske poslanike koji su sjećajući se njegove ranije političke uloge polagali nadu u njegovo stranačko vodstvo. Derviš-beg Miralem, koji nije mogao nedostatak bilo kakvog školovanja nadoknaditi pristojnošću u političkom
životu, uzaludno je više puta pokušavao za vrijeme ljetnog zasjedanja Sabora
1910. i na septembarskim naknadnim izborima preuzeti u svoje ruke stvarno
vođstvo Muslimana i emancipirati se od uticaja i vođstva Šerifa Arnautovića, kao stvarne glave Muslimanskog saborskog kluba. Svaki takav pokušaj
završio se fijaskom i pokazao političku inferiornost Derviš-bega Miralema.
Osim slabosti Miralemove političke pozicije, on nije mogao doći u obzir za
imenovanje u Predsjedništvo sabora, jer po ocjeni Vlade, nije raspolagao ni
najmanjom mjerom duhovnih i obrazovnih kvaliteta i sposobnosti za zakonito
rukovođenje poslovima Sabora.12
Zemaljska vlada došla je do zaključka da se jedino saborski poslanik dr.
Safvet-beg Bašagić može označiti kao kvalifikovani kandidat iz kruga muslimanskih poslanika za mjesto člana Predsjedništva sabora. Bašagić, koji je u to
10
11
Ibidem.
Hamdija Kapidžić, “Ispisi iz bečkih arhiva o predistoriji Prvog svjetskog rata. Memoar
sekcionšefa barona Pitnera o Bosni 20. 12. 1912.”, u: Glasnik arhiva i Društva arhivista
(ADA), X-XII, Sarajevo, 1970-71, 525.
12
Kao napomena 9.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 195
195
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
doba imao 40 godina, poticao je iz reda prvih plemićkih porodica zemlje. Sam
je bio zemljoposjednik, završio je studij filozofije na Univerzitetu u Beču, predavao je u zemaljskoj službi šest godina arapski jezik na gimnaziji u Sarajevu,
a promoviran je i za doktora filozofije. Navedeno je da se bavio istraživanjem
staroarapske literature i da je kao beleterist omiljen u južnoslavenskim književnim krugovima. Po svojim obrazovnim kvalitetima Bašagić je označen
kao intelektualno visokostojeći muslimanski poslanik, koji bi potpuno odgovarao kako u socijalnom tako i intelektualnom pogledu zahtjevima člana
Predsjedništva sabora. Istaknuto je da je Bašagić bio osnivač muslimanskog
kulturnog društva Gajret i njegov predsjednik, dok nije bio potisnut od strane
egzekutivaca, tj. pripadnika Muslimanske narodne organizacije, te da je bio
protukandidat Šerifu Arnautoviću pri izboru za direktora vakufa. U tom izboru on je izgubio dobivši 10 glasova, a Šerif Arnautović 16.13
Bašagić je prvobitno pripadao u izborima totalno poraženoj Muslimanskoj samostalnoj stranci. Međutim, on nije samo od strane ove partije kandidovan za Sabor u Mostaru i Tuzli,14 nego i od njemu politički protivne
Muslimanske narodne organizacije u četrnaestom izbornom kotaru u II kuriji
stanovnika gradova u Banja Luci.15 Ovo je naišlo na otpor na hercegovačkoj okružnoj skupštini Muslimanske narodne organizacije, održane 4. maja
u Mostaru. Tu je zaključeno da se mogu kandidovati samo oni pojedinci koji
pristaju na program Muslimanske narodne organizacije. Bašagić se 5. maja
izjasnio da ne pripada ni jednoj stranci i da će primiti kandidaturu kao vanstranačka ličnost. Nekolicina skupštinara sa ovim se složila, dok je većina bila
protiv, jer nije prihvatio stranački program.16 U Banja Luci Bašagić je dobio
mandat na izborima protiv svog nekadašnjeg stranačkog druga Hamdi-bega
Džinića, zahvaljujući podršci egzekutivaca. Ova podrška je bila priznanje njegovom socijalnom položaju i ugledu.17
13
14
15
16
17
Ibidem.
Muslimanska sloga, br. 25, Sarajevo 3. 5. 1910.
Kao napomena 9.
Musavat, br. 37, Sarajevo 7. 5. 1910.
Kao napomena 9.
196
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 196
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
Nakon konstituisanja Sabora dr. Safvet-beg Bašagić nije pripadao Muslimanskom saborskom klubu, nego je bio samostalni poslanik i kao takav
izabran je u Zemaljski savjet i agrarni odbor s obzirom na svoje duhovne kvalitete. U toku daljeg rada Bašagić je stupio u Muslimanski saborski klub, ali
je u stranačkim pitanjima zauzeo rezervisano držanje izbjegavajući konflikte
sa Arnautovićem i njegovim pristalicama. Takvim držanjem je učvrstio svoj
položaj, dajući više puta stranci svoje mirno promišljene sudove. Ocjenjujući
njegov partijsko-politički položaj povoljnim, Zemaljska vlada uz to navodi
da je dr. Safvet-beg Bašagić po svom porijeklu i literarnim uspjesima, a prije
svega po svojim mirnim promišljenim manirima, poštovan u katoličkim i pravoslavnim poslaničkim klubovima. Na kraju Vlada posebno ističe da je njen
kandidat Bašagić u svim prilikama stalno pokazivao bezuslovnu lojalnost koja
ima čvrste korijene u njegovim modernim pogledima na kulturu. Iz navedenih
razloga Zemaljska vlada je predložila Zajedničkom ministarstvu finansija dr.
Bašagića za predsjednika tekućeg zasjedanja Sabora i zamolila da Ministarstvo izdejstvuje vladarovu odluku o njegovom imenovanju.18 Ove argumente
upotrijebio je Zajednički ministar finansija Burian u svom prijedlogu vladaru,
koji je dr. Safvet-bega Bašagića imenovao za predsjednika tekućeg zasjedanja
Sabora.19 Ovo je bilo u skladu sa stavom Adalberta Schecka, šefa pravosudnog
odjela Zemaljske vlade datom u memorandumu prijestolonasljedniku Franzu
Ferdinandu u oktobru 1909. godine, da muslimanski član Predsjedništva sabora mora biti pripadnik ugledne stare begovske porodice.20
Sabor je po svom otvaranju 15. juna 1910. uputio oštru kritiku politici
ranije apsolutističke uprave i izrazio težnju da se revidiraju ograničenja nametnuta Ustavom. Postavljajući mnoge zahtjeve Sabor je istovremeno pokazao i spremnost da sarađuje sa Vladom, te uz manje izmjene votirao i budžet
za 1910. godinu. Poslanici su po pravilu istupali protiv politike uprave, pa i
samog budžeta, ali su na kraju za njega glasali, izuzev nekoliko poslanika
različitih političkih klubova. Glasali su za budžet uz ogradu da to rade u interesu zemlje, zbog potrebe da se što prije uspostavi zakonito stanje, a ne da to
18
19
20
Ibidem
Vidi Ph. Gelez, Safvet-beg Bašagić (1880-1934), 456-458.
Hamdija Kapidžić, “Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine”, u: Glasnik ADA, II,
Sarajevo, 1962, 324-325.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 197
197
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
smatraju izrazom povjerenja Vladi. Fleksibilno i pažljivo držanje Vlade prema
Saboru, kojoj je posebno bilo stalo da se ozakoni napola potrošeni budžet za
1910. godinu, pružalo je izvjesne nade u pogledu ispunjenja određenih želja
Sabora izraženih u njegovim rezolucijama. Početak saborskog rada odvijao se
i u privremeno poboljšanoj klimi u međunarodnim odnosima, poslije okončanja aneksione krize i završetka austro-srpskog carinskog rata.
Međutim, sloga među nacionalno-političkim grupacijama u Saboru, a posebno saradnja između Srpskog saborskog kluba i poslanika Hrvatske narodne
zajednice, uskoro je ustupila mjesto stranačkim sukobima i nacionalističkim
trvenjima. U središte bosanskohercegovačke politike došlo je agrarno pitanje
i odnos pojedinih političkih stranaka prema vladinom zakonskom prijedlogu
o dodjeli zajmova za otkup kmetovskih selišta na fakultativnoj osnovi. Još u
doba ljetnog zasjedanja Sabora vođeni su pregovori između Srpskog saborskog
kluba i Hrvatske narodne zajednice, koji su formalno okončani potpisivanjem preliminarnog ugovora 12. i 13. septembra 1910. godine. U njemu su se
potpisnici izjasnili za obligatni otkup kmetova, kako su to i isticali u svojim
stavovima, kao i za načelo potpunog “narodnog jedinstva Srba i Hrvata.” Na
približavanje srpskih i hrvatskih političara i zaoštravanje odnosa između muslimanskih i srpskih poslanika uticao je i seljački pokret, “štrajk” u Bosanskoj
krajini i Posavini u ljeto i jesen 1910. godine. Predstojeća rasprava o agraru
doprinijela je daljem približavanju Muslimanskog saborskog kluba i Vlade.21
Odgovorni austrougarski faktori u Bosni i Hercegovini sumnjali su u
iskrenost srpske i hrvatske politike prema kmetovima, s obzirom na carevo
ručno pismo od 3. marta 1910. godine. Obligatni otkup ne bi se mogao provesti jer takav zakon ne bi bio sankcionisan. To je bio samo politički manevar
da se dio srpskih i hrvatskih poslanika iskupe pred svojim biračima. Kada bi
naredne godine Vlada podnijela isti zakonski prijedlog, oni bi glasali za njega
kao jedino moguće rješenje, po ocjeni generala Auffenberga, komandanta 15.
korpusa.22 Međutim, srpsko-hrvatski politički pakt nije mogao biti perfektuiran, jer ga većina u Hrvatskom saborskom klubu nije prihvatila. Uzroci leže u
21
22
Dž. Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi, 67-68.
Auffenberg: Memoire über die politische Situation nach Schluss der ersten Sabor-Session Sarajevo, August 1910, Haus-Hof- und Staatsarchiv, Wien (HHStA), Nachlass Franz
Ferdinand K. 18.
198
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 198
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
neprevaziđenim suprotnostima, koje su zbog državnopravnog položaja Bosne
i Hercegovine, proizlazile iz različitih nacionalnih i političkih aspiracija kao
i interpretacije pojma narodnog jedinstva i nacionalne oznake za jezik. Uz to
je od bitnog značaja bila okolnost da vođstvo Hrvatske narodne zajednice nije
bilo spremno ući u koaliciju koja bi imala opozicioni karakter.23
Poslije propalih pregovora sa Hrvatima vođstvo Srpskog saborskog kluba
ponovo se obratilo Muslimanima, sa kojima je još na početku rada Sabora, prije izbijanja kmetovskih pokreta, imalo izvjesne bezuspješne kontakte
u vezi sa rješavanjem agrarnog pitanja. Srbi su u pregovorima prihvatili princip fakultativnog otkupa kmetovskih selišta, ali su istovremeno tražili da se
pojača stabilnost kmetovskog posjeda i bitno ograniče prava zemljoposjednika, formulišući to u posebnom nacrtu zakona (lex Stojanović). Muslimansko političko vođstvo, među kojima je bio i dr. Safvet-beg Bašagić, odbilo je
ovaj prijedlog i bez osjećanja za realnost zahtijevalo je preduzimanje mjera za
obezbjeđenje prava zemljoposjednika i znatno proširenje njihovih ovlašćenja
(lex Halilbašić). Postavljeni agrarni zahtjevi bili su u skladu sa onima koje su
članovi Egzekutivnog odbora Muslimanske narodne organizacije postavljali
1908. godine u pregovorima sa Zemaljskom vladom. Vodeći tajne pregovore
sa Srbima muslimansko vođstvo, u kome su dominirali interesi zemljoposjednika, u isto doba je kontaktiralo i sa Hrvatima. Vođstvo Hrvatske narodne
zajednice, napustivši princip obaveznog otkupa kmetova, koji, inače, i nije bio
u njihovom programu, orijentisalo se na saradnju sa Vladom i muslimanskim
predstavnicima u namjeri da na taj način postigne određene nacionalno-političke ciljeve. S druge strane, cilj Srpskog saborskog kluba je bio da se osujeti
stvaranje hrvatsko-muslimanske koalicije i izbjegne situacija u kojoj bi se Srbi
u Saboru našli u manjini. Međutim, ministar Burian i Zemaljska vlada odbili
su da pristanu na lex Stojanović iz političkih obzira prema muslimanskim veleposjednicima, ostajući pri svom nacrtu agrarnog zakona, kao privremenom
srednjem rješenju. Agrarna konferencija Zemaljske vlade zauzela je početkom
marta 1911. decidirano stanovište da je lex Stojanović krajnje jednostran i neprihvatljiv, kako za zemljoposjednike, tako i za upravu, uz istovremenu konstataciju da bi za zemljoposjednike obligatni otkup bio povoljniji od usvajanja
23
Vidi Mirjana Gross, “Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini 1878-1914”, u: Historijski
zbornik, XIX-XX, 1966-67, Zagreb, 1968, 41-45.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 199
199
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
pomenutog nacrta zakona.24 To je omogućilo stvaranje hrvatsko-muslimanske
vladine koalicije, koja se u dokumentima spominje početkom januara 1911.
godine. Koalicija se javlja nastupajući pomirljivo u krizi kada je Zemaljska
vlada pomišljala prvi put na raspuštanje Sabora, u pauzi zasjedanja početkom
januara 1911. Prvi puta koalicija je javno nastupila u plenumu Sabora prilikom
rasprave o poštanskoj štedionici, koja je održana od 24. januara do 1. februara 1911. godine. U doba krize dr. Safvet-beg Bašagić i dr. Nikola Mandić
obećali su, kao članovi Predsjedništva sabora, funkcionerima Zemaljske vlade
da će provladina hrvatsko-muslimanska koalicija u nastavku saborskog zasjedanja usvojiti budžet za 1911. godinu. Dok u budžetskom odboru ne bude
pripremljen prijedlog budžeta, Sabor je trebalo da, uz neke nebitne prijedloge
poslanika, usvoji Zakon o obaveznom pohađanju osnovnih škola.25
Pod predsjedništvom dr. Safvet-bega Bašagića u Saboru se od 4. februara 1911. raspravljalo, a 18. februara glasalo o “Zakonu o obaveznoj nastavi.”
Prvobitni naslov koji je predložila Zemaljska vlada bio je “Nacrt zakona, kojim se uređuje školski polazak u osnovnim školama.” Ovaj naslov izmijenio
je Prosvjetni odbor Sabora na svojim sjednicama u novembru 1910. godine.
Glavni cilj zakona bio je uvođenje relativno obavezne nastave u mjestima gdje
su postojale osnovne škole. Tada je u Bosni i Hercegovini, po riječima barona Karla Pitnera, bilo 339 osnovnih škola, u kojima je bilo mjesta za 37.800
djece, a te škole pohađalo je 23.500 djece. Trebalo je da 14.300 djece nađe
mjesto u školskim klupama. Prema navodima izvjestioca Steve Kaluđerčića
skoro sva Evropa, osim Rusije, Turske i Bosne uvela je obaveznu osnovnu nastavu.26 Posebno su muslimani bili zaostali u prosvjeti više nego drugi, jer je,
po hafizu Ahmet ef. Mehmedbašiću, školu pohađalo oko 5.000 muslimanske
24
25
Dž. Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi, 70-72.
Dževad Juzbašić, “Bosanskohercegovački sabor i osnivanje Poštanske štedionice”, u: Politika i privreda u Bosni i Hercegovini u doba Austrougarske uprave, ANUBiH, Sarajevo, 2002,
361-370.
26
Na stotinu stanovnika u pojedinim državama dolazio je tada broj djece koja idu u osnovnu školi u procentima: u Njemačkoj 18%, u Austriji 15%, Ugarskoj 14%, te u Rumuniji,
Portugaliji, Srbiji i Evropskoj Rusiji 4%, a u Bosni i Hercegovini nepunih 3%. Stenografski
izvještaji o sjednicama i prilozima bosanskohercegovačkog sabora (BHS), godina 1910/11, I zasjedanje, svezak 3, Sarajevo, 1911, sjednica 56, 865-872. U citiranim izvještajima Muslimani se mjestimično pišu malim, a mjestimično velikim slovom.
200
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 200
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
djece, tj. niti jedna sedmina od ukupnog broja djece ostalih konfesija, ili 2%
od sve za školu sposobne djece. Za to je on optuživao upravu i njenu politiku.
Muslimani su imali nepovjerenje prema javnim školama, jer su se bojali da će
im se djeca odgajati u protivislamskom duhu. U školu su, po Mehmedbašiću,
uvođene knjige koje vrijeđaju muslimanska vjerska osjećanja, a u mjestima
gdje su isključivo naseljeni Muslimani nije bilo škola.27
Muslimanski članovi Prosvjetnog odbora, radeći po nalogu i zahtjevima
Muslimanskog saborskog kluba, unijeli su u zakon odredbu da muslimanska
djeca koja pohađaju mekteb-iptidaije mogu odgoditi pohađanje obavezne nastave, koja je propisana sa navršenom sedmom godinom, do navršene devete
godine. Za onu muslimansku djecu koja pohađaju sibjan-mektebe, početak
obavezne nastave odgađa se do navršene osme godine. Ovo je proizašlo iz
odredbe paragrafa 162 Statuta o muslimanskoj vjerskoj autonomiji koji je prihvatila uprava. Po ovom paragrafu država ne smije primiti u osnovnu školu
ni jedno muslimansko dijete koje nije završilo mekteb, odnosno prethodno
položilo ispit iz vjeronauke pred vjeroučiteljem. Odredba je naišla na oštru
kritiku u vjersko-prosvjetnoj anketi organizovanoj od reisa krajem 1910. i početkom 1911. godine. U njoj su sudjelovali najistaknutiji predstavnici uleme,
kao i ugledniji predstavnici političkog i prosvjetnog života Muslimana. Pojedini članovi ankete isticali su da navedeni član Statuta ima “zlokobne” posljedice za Muslimane i predlagali njegovu drugačiju stilizaciju.28 Mada je i sam
hafiz Mehmedbašić imao rezerve u pogledu sibjan-mekteba, ovo je uneseno u
zakon uz obrazloženje da se ne bi kršio autonomni Statut i stvorio presedan. 29
Najoštriji kritičar ove odredbe i zakona bio je dr. Hamdija Karamehmedović. U času kad je sibjan-mektebe muslimanski element počeo da napušta
i da ide u moderne osnovne škole, a od uprave traži reformu vjeronauke u
osnovnoj školi, osnivaju se mektebi-iptidaije koji još više, po njemu, bacaju
muslimanski element u propast i uzrokuju da muslimanska djeca tri godine
kasnije dolaze u osnovnu školu. On je bio tvrdo uvjeren da će Muslimani od
zakona imati vrlo malo koristi, jer zakon hoće da sankcioniše konzervativ27
28
Ibidem 872-876.
Vidi Nusret Šehić, Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i
Hercegovini, Sarajevo, 1980, 373-374.
29
BHS, god. 1910/11, I zasj., sv. 3, sjednice 56 i 57, 877-878, 918-919.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 201
201
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
nost muslimanskog elementa.30 Međutim, na posljednjoj sjednici Prosvjetnog
odbora, odbor je zajedno sa Zemaljskom vladom izašao u susret Muslimanskom saborskom klubu usvojivši njihove razloge da se odustane i od prisilnog
upisivanja muslimanske ženske djece u školu, pa je to učinjeno i u zakonu.
Ovaj zakon primljen je u Saboru većinom glasova, uz snažno protivljenje dr.
Hamdije Karamehmedovića. Pri tome predsjedavajući dr. Safvet-beg Bašagić, za vrijeme čitave rasprave, nije ništa rekao.31 U daljem toku rada Sabora
dr. Hamdija Karamehmedović istupio je iz Muslimanskog saborskog kluba i
djelovao samostalno.
Konfrontacija između predstavnika saborske hrvatsko-muslimanske većine i Srpskog saborskog kluba nastavila se početkom februara 1911. godine, trajući duže oko utvrđivanja radnog programa Sabora. Predviđajući burne scene, predsjednik Sabora Bašagić smatrao je da Srbi žele razbiti hrvatsko-muslimanski blok jer je bio uvjeren da će Srbi radije izazvati raspuštanje
sabora nego dopustiti postojeće stanje u stranačkim odnosima.32 Međutim,
nastojanja srpskih poslanika da se razbije hrvatsko-muslimanska koalicija
nisu uspjela. Na kraju su hrvatski i muslimanski poslanici donijeli 30. marta
1911. zaključak da će glasati za vladin prijedlog budžeta i fakultativni otkup
kmetova, ne povezujući to sa pretresanjem od Hrvata predloženog jezičkog
zakona. Tada su i srpski poslanici nagovijestili da ni oni neće pružiti ozbiljniji otpor vladinom prijedlogu o fakultativnom otkupu kmetova i povukli su
lex Stojanović.33 Stvaranje hrvatsko-muslimanske koalicije, a zatim 31. marta
1911. potpisivanjem formalnog hrvatsko-muslimanskog političkog pakta dovelo je do istupa Derviš-bega Miralema i šestorice poslanika iz Muslimanskog saborskog kluba. Oni će obrazovati posebnu uticajnu političku grupu
nastavljajući saradnju sa Srbima. Nakon ujedinjenja Muslimanske narodne
organizacije i Muslimanske samostalne stranke u augustu 1911, te stvaranjem Ujedinjene muslimanske organizacije, grupa Derviš-bega Miralema će
se konstituisati krajem 1911. kao odbor Muslimanske narodne organizacije,
30
31
32
BHS, god. 1910/11, I zasj, sv. 3, sjednica 56, 876-879.
BHS, god. 1910/11, I. zasj, sv.3, sjed.57 i 58, 924-925, 934-939, 968.
Benko - ZMF, telegrami od 31. 1. i 5. 2. 1911, ABH, ZMF, PrBH, 133, 154, 161,
162/1911; Dž. Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi, 76 i d.
33
Dž. Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi, 85-91.
202
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 202
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
ističući privrženost starom programu organizacije. U ovoj grupi, koja je bila
izraziti reprezentant muslimanskih veleposjednika, samo su se pojedinci nacionalno deklarisali kao Srbi (dr. Murat Sarić), dok su se drugi, iako srbofilski
raspoloženi, distancirali ne samo od hrvatske nego i od srpske nacionalne
ideologije.
Hrvatsko-muslimanski formalni pakt o političkoj saradnji sadržavao je
odredbe da Muslimani stoje “na stanovištu autonomije Bosne i Hercegovine u
kakvom god državno-pravnom sklopu Habsburške monarhije.” To je značilo
da oni ne bi bili ni protiv njenog trijalističkog preuređenja u smislu hrvatskih
državno-pravnih težnji. Muslimanski poslanici su se obavezali da će u Saboru
glasati za nacrt jezičkog zakona koji su podnijeli Hrvati, u kome se zvanični
jezik označava kao “hrvatski ili srpski jezik.” Najvažnija protivusluga muslimanima od hrvatskih poslanika bila je obaveza da će oni glasati “za vladinu
osnovu o davanju zajmova za dobrovoljno otkupljivanje kmetova sa preinakama agrarnog odbora.” Pakt je sadržavao i odredbe o međusobnoj saradnji na
svim područjima, a naročito pitanjima prosvjete i kulture.34 Pakt je podgrijao
nerealne nade u pogledu kroatiziranja Muslimana. Međutim, izvjesni taktički potezi muslimanskog vođstva, u kome su se našli kroatofilski članovi kao
što je bio dr. Safvet-beg Bašagić, nisu mogli značiti opredjeljenje za hrvatsku
nacionalnu ideologiju. Takođe, ni njihova saradnja sa srpskim političarima
u predaneksionom periodu nije dovela do stvaranja političkog saveza koji bi
imao srpsko nacionalno obilježje, mada je to bio cilj srpske politike.
Nakon što je 1. aprila 1911. usvojen budžet za tekuću godinu glasovima
hrvatskih i muslimanskih poslanika došlo je na dnevni red sabora agrarno
pitanje. Predloženi zakon je usvojila većina koju su sačinjavali pripadnici hrvatsko-muslimanske koalicije, muslimanski disidenti i jedna grupa srpskih
članova Sabora, sa virilistom Gligorijem Jeftanovićem na čelu. Na to su, pored
ostalog, uticale i poruke iz Beograda da se koliko toliko ublaži konfrontacija
sa predstavnicima Muslimana i umanji efekat hrvatsko-muslimanskog pakta.35
34
Vidi Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih
Muslimana), Sarajevo, 1974, 207-208; Ph. Gelez, Safvet-beg Bašagić (1880-1934), 466-473.
35
Vidi F. Reinöhl, Grosserbische Umtriebe vor und nach Ausbruch des ersten Weltkriege, Der Fall
Jeftanović – Šola – Gavrila, Wien, 1944, 134-136, 167; M. Imamović, Pravni položaj i unutrašnji polituički razvitak Bosne i Hercegovine, 244-245; Đorđe Mikić, “Aktivnost Vojislava
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 203
203
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
U toku 1911. godine došlo je u Bosni i Hercegovini do određenih promjena na unutrašnjo-političkoj sceni. Glasanje za agrarni zakon dijela srpskih poslanika, uglavnom predstavnika srpske čaršije, značio je uvod u raspad
Srpskog saborskog kluba, a time i Srpske narodne organizacije. Srbi su tada,
i pored krupnih međusobnih razlika, ipak slijedili jednu opću političku liniju. Ono što je počelo iz taktičkih razloga, da jedna grupa srpskih poslanika
podrži vladin prijedlog, postaće docnije pravilo. To će u 1912. godini izazvati
definitivnu podjelu srpskih poslanika na provladinu grupu oko “Srpske riječi” i opozicionu grupu oko lista “Narod.” Time će se obilježiti i kraj Srpskog
saborskog kluba.36 Inače, još je početkom 1911. godine nekoliko disidenata iz
Srpskog saborskog kluba oformilo ekstremnu grupu srpske saborske politike
pod vođstvom Petra Kočića. Oni su u prvoj polovini godine održavali veze
sa Klubom, ali je od sredine 1911. agrarno pitanje postalo najvažniji predmet
međusobnih spoticanja. Kočić je raskinuo sa Srpskim saborskim klubom i na
početku jesenje saborske sesije 1911. godine formirao posebni saborski klub
“Otadžbina.” Ostajući na platformi programa Srpske narodne organizacije iz
1910. godine, čije je najznačajnije opredjeljenje bilo autonomija Bosne i Hercegovine sa atributima ustavne i parlamentarne države i obligatni otkup kmetova kao jedino ispravno rješenje agrarnog pitanja.
I dok se u toku 1911. godine odvijao proces političke diferencijacije u redovima muslimanskih i srpskih poslanika, na hrvatskoj strani kretanja su se
odvijala u pravcu političke integracije Hrvatske narodne zajednice i Hrvatske
katoličke udruge. Početkom 1911. godine dolazi do prestanka sukoba ovih
dvaju organizacija, na što je uticala pomirbena akcija papskog izaslanika Pierra Bastiena. I prije nego su u dugotrajnim pregovorima odstranjene prepreke
za njihovu fuziju u junu 1912. godine, još su se od jeseni 1911. godine poslanici “Zajednice” i “Udruge” ujedinili u jednom saborskom klubu – Klubu hrvatskih članova Sabora. Na ovo je uticalo konstituisanje svepravaške organizacije
za sve hrvatske zemlje i Bosnu i Hercegovinu. Međutim, time su samo bile
Šole 1910.”, u: Historijski zbornik, 5, Banja Luka, 1984, 203-212. O diskusiji u Saboru vidi:
Edin Radušić, “Agrarno pitanje u Bosanskohercegovačkom saboru 1910-1914”, u: Prilozi,
Institut za istoriju, 34, Sarajevo, 2005, 128-146.
36
Karl Kaser, Die serbischen politischen Gruppen, Organizationen und Parteien, und ihre Programme in Bosnien und der Herzegowina, 1903 -1914, Graz, 1980, Phil. Diss. (Manuscript),
138 i d.
204
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 204
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
potisnute u stranu, ali ne i prevladane, razlike između hrvatske građanskoliberalne i nacionalno-klerikalne politike.
Hrvatsko-muslimanski pakt i provladina politika Muslimanskog saborskog kluba otvorili su mogućnost za ujedinjenje Muslimanske narodne organizacije i Muslimanske samostalne (ranije napredne) stranke, koje se nije
moglo ostvariti prije saborskih izbora u proljeće 1910. godine. Tome je doprinijelo slabljenje pozicija Muslimanske narodne organizacije na naknadnim
saborskim izborima krajem 1910. i u proljeće 1911. godine, kao i izdvajanje
Derviš-bega Miralema iz Muslimanskog saborskog kluba. Težnja za ujedinjenjem pojavila se u obje stranke. Ademaga Mešić sa svojim pristašama u Muslimanskoj samostalnoj stranci izjašnjavao se za slogu, dok je manjinska grupa
Kulović – Hrasnica bila protiv fuzije. Hrasnica je priznavao da između dvije
stranke nema načelnih razlika, ali zbog netrpeljivosti prema Šerifu Arnautoviću bio je protiv ujedinjenja. Nakon ujedinjenja grupa Kulović – Hrasnica
nastavila je bez većeg uticaja egzistirati pod imenom Muslimanske samostalne stranke. U programu Ujedinjene muslimanske organizacije, a naročito u
posebnoj deklaraciji nove stranke, još više je naglašeno njeno autonomističko
stanovište. Posebno je istaknuto da njen program isključuje kako dualističku
tako i trijalističku orijentaciju koja podrazumijeva pripadanje Bosne i Hercegovine kao županije Ugarskoj, odnosno Hrvatskoj. Ovaj stav izazvao je razočarenje hrvatskih političara koji su podržavali fuziju muslimanskih stranaka.
Ovo razočarenje bilo je tim veće što su program nove stranke potpisali i najugledniji hrvatofili Safvet-beg Bašagić i Ademaga Mešić,37 mada nije značilo da
su se ovi potpisnici i stvarno odrekli svoje prohrvatske orijentacije. Sa hrvatske
strane se ipak računalo da će se raspoloženje Muslimana za nekoliko godina
temeljito izmijeniti i usmjeriti u smislu hrvatskih nacionalnih aspiracija.38
Po odlasku Derviš-bega Miralema, za predsjednika kluba Muslimanske
saborske stranke izabran je Rifat-beg Sulejmanpašić. U Sabor su potom ušli
i članovi ranije Muslimanske samostalne stranke (A. Mešić, H. Džinić, Š.
Salihbegović) nakon što su kao kandidati Ujedinjene muslimanske organizacije dobili mandate na dopunskim izborima. Međutim, saborski klub nove
37
M. Gross, “Hrvatska politika u BiH”, 40-50; M. Imamović, Pravni položaj i unutrašnji
politički razvitak BiH, 247-248.
38
Hrvatski dnevnik br. 203, 11. 9. 1911.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 205
205
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
stranke nije bio politički i akciono koherentan. Savremenici su ga ocjenjivali
kao društvo u kome ni jedna ličnost nije imala potreban autoritet da preuzme
vođstvo. Ipak, Šerif Arnautović, koji nije bio naročito uvažavan i koga je dio
Kluba sa rezervom prihvatao, bio je i dalje u njemu najuticajnija ličnost. Prema
zapisu bivšeg gradonačelnika Sarajeva dr. Vladimira Nieča, sredinom 1912.
godine, u Bosni i Hercegovini su djelovale četiri muslimanske grupe. To su
grupa Kulović – Hrasnica, grupa Derviš-bega Miralema, grupa Šerifa Arnautovića i grupa Ademage Mešića. Po njegovoj ocjeni između ovih grupa nisu
postojale objektivne programske razlike nego su glavnu ulogu igrale bolesne
ambicije, borba za prestiž i častoljublje.39
Dr. Safvet-beg Bašagić, koji je predsjedavao prvom zasjedanju Sabora završenom 12. aprila 1911. godine, vodio je sjednice prilagođavajući se okolnostima i provodeći politiku Zemaljske vlade i Muslimanskog saborskog kluba.
U određenim prilikama prihvatao je izrazito zaostale stavove, koji su došli do
izražaja u raspravama o obaveznom školovanju i izuzeću muslimanske ženske
djece od obaveze pohađanja osnovne škole. O agrarnom pitanju imao je isto
stanovište kao i ostali muslimanski poslanici što je bilo u skladu i sa njegovim
socijalnim porijeklom.40 U naredna dva zasjedanja Bašagić je bio potpredsjednik, da bi u zadnjem četvrtom zasjedanju, koje je otpočelo 29. decembra 1913.
godine, a završilo se nakon Sarajevskog atentata, bio ponovo predsjednik Sabora.
U toku drugog zasjedanja Sabora, koje je otpočelo 2. oktobra 1911. godine, Sabor je krajem godine i početkom 1912. godine na direktan i indirektan
način uslovljavao usvajanje vladinog investicionog programa, u kome se na
prvom mjestu nalazila izgradnja novih normalnotračnih željeznica. One su
39
Promemoria des gew. Vicebürgermeister dr. Nieč, ABH, Priv. Reg. 441/1912; Dž. Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi, 96-97.
40
U svom kratkom radu o Bašagiću kao političaru, Halid Čaušević ispravno navodi da se
Bašagić pritisnut kompromisima nije distancirao od stava Muslimanskog saborskog kluba
o izuzeću muslimanske ženske djece od obavezne školske nastave i kritikuje ovaj postupak Bašagića. On kritiku proteže i na stanovište Bašagića o agrarnom pitanju. Međutim,
Čaušević pogrešno navodi da su muslimanski poslanici odlučno odbili zakonski prijedlog
o obligativnom otkupu kmetovskih selišta, jer takvog prijedloga Vlade nije ni bilo. Halid
Čaušević, Bašagić kao političar, Zbornik radova naučnog skupa Safvet-beg Bašagić – Bošnjačka
intelektualna strategija, Zenica 1994, 38.
206
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 206
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
za austrougarsku politiku imale veliki značaj kako za konsolidaciju posjeda
anektirane zemlje, tako i u vanjsko-političkom pogledu. Aktualiziran je bio
od Zemaljskog savjeta i Predsjedništva sabora niz finansijskih, privrednih,
političkih i državno-pravnih pitanja koja su podnošena ministru Burianu, a
docnije i Bilinskom. Situacija se razvijala tako da je ne samo srpska opozicija,
nego i cijeli Sabor došao početkom marta 1912. godine u otvoreni sukob sa
vladom. Nosioci vlasti će se u nekoliko navrata baviti mišlju da se Sabor raspusti i raspišu novi izbori, iz kojih bi proizišao, novi, poslušniji sabor. To osobito
vrijedi za period 1912/1913. godine, koji izuzev kratkotrajne aktivnosti Sabora zadnjih mjeseci 1912. godine, karakteriše politička opstrukcija.
Da bi osigurala realizaciju investicionog programa, Vlada je nastojala da
se u Saboru formira makar i heterogena “radna većina”, sastavljena od sve tri
nacionalno-konfesionalne grupe. To joj je pošlo za rukom tek u sporazumu
ministra Bilinskog sa Hrvatskim i Muslimanskim klubom i grupom Dervišbega Miralema krajem septembra 1912. godine. Tome se 10. oktobra 1912. u
internom saborskom paktu priključila radnoj većini i srpska grupa oko lista
“Srpska riječ.” U redovima srpske antirežimske opozicije, kojoj su se od jeseni
1912. godine priključila i trojica hrvatskih disidenata (V. Jelavić, Dj. Džamonja i L. Čabrajić), bila je, naročito poslije izbijanja Balkanskog rata, prisutna
tendencija da se u Bosni i Hercegovini osujeti redovna saborska djelatnost,
kako bi politički sistem zasnovan na Zemaljskom ustavu pretrpio slom.41
Sa Balkanskim ratom produbio se jaz između srpske i muslimanske politike u Bosni i Hercegovini. Došlo je do pojačanja muslimansko-srpskih antagonizama i još većeg približavanja Muslimana vlastima. Bosanski muslimani
iseljeni u vilajet Skoplje, Solun i Bitolj, kao i u Novopazarski sandžak, vraćaju
se dijelom u Bosnu, a dijelom se sa ostalim muslimanima iseljavaju u druge krajeve Turske. Glavni uzrok ovog pokreta bile su nevolje kojima su bili
izloženi u toku rata i neizvjesnost u pogledu njihovog položaja pod vlašću
balkanskih kršćanskih država. Povratnici u Bosnu naseljavani su na erarnom
41
O pregovorima vidi Todor Kruševac, Sarajevo pod austro-ugarskom upravom 1878-1918,
Sarajevo, 1960, 367-372; Hamdija Kapidžić, “Previranja u austrougarskoj politici u Bosni i
Hercegovini 1912.”, u: Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom (Članci i rasprave),
Sarajevo, 1968, 117-119; posebno K. Kaser, Die serbischen politischen Gruppen..., 145-148;
Martha M. Čupić-Amrein, Die Opposition gegen die österreichisch-ungarische Herrschaft in Bosnien-Herzegowina, Bern-Frankfurt am Main - New York – Paris, 1986, 284-293, 297, 313.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 207
207
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
zemljištu uz finansijsku podršku vlasti i pomagani su od muslimanskog stanovništva. Muslimanski prvaci Safvet-beg Bašagić i Rifat-beg Sulejmanagić
pokrenuli su sredinom novembra 1912. godine pitanje da se erarno zemljište
dodjeljuje po konfesionalnom ključu i u tom smislu su namjeravali podnijeti
rezoluciju Saboru, koji je nakon duge pauze otpočeo treće zasjedanje 22. oktobra 1912. godine. Međutim, tome se suprotstavio Zemaljski poglavar general
Oskar Potiorek. On je smatrao da bi to zaoštrilo odnose sa srpskim poslanicima i onemogućilo rad Sabora, koji je trebalo da usvoji zakon o izgradnji novih željezničkih pruga od privrednog i vojnostrateškog interesa za Monarhiju. Naseljavanje repatriraca dodatno je zaoštravalo političke odnose u zemlji.
Odlučno protiv bio je srpski list “Narod”, dok se “Srpska riječ” ograđivala od
takvog pisanja, založivši se i poslije sloma Osmanskog carstva za dobre odnose i saradnju sa Muslimanima u Bosni i Hercegovini.42
Podnošenjem prijedloga zakona da se narodni jezik, označen kao “srpskohrvatski” po prethodnom sporazumu stranaka, ozvaniči kao jedini službeni
jezik sudstva, te i drugih prijedloga zakona, kao npr. o izgradnji osnovnih škola
s ciljem da se poboljša stanje u prosvjeti, Vlada je nastojala stvoriti povoljniju
klimu za druge svoje prijedloge.43 Nakon što je poslije dugotrajnih pregovora
i izmjena 8. novembra 1912. godine na zajedničkoj ministarskoj konferenciji
konačno usvojen bosanskohercegovački željeznički program, obaveza vladine
radne većine je bila njegovo usvajanje u Saboru. Međutim, kada je Sabor 30.
novembra 1912. trebalo da izglasa zakon o izgradnji novih normalnotračnih
željezničkih pruga, Predsjedništvo sabora se iznenada odlučilo da na dnevni
red stavi problem službene upotrebe jezika u Bosni i Hercegovini. Tek pod
žestokim pritiskom zemaljskog poglavara Oskara Potioreka, Predsjedništvo
sabora i stranke vladine radne koalicije su popustili, pa je uz zaglušnu buku
dijela srpske opozicije en block usvojen Zakon o gradnji željeznica. Nakon što
je postalo jasno da bez prethodnog rješenja jezičkog pitanja u željenom smislu
Sabor neće izglasati budžet za 1913. godinu, prekinuto je 18. decembra 1912.
42
Tomislav Kraljačić, “Povratak muslimanskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine u toku
Prvog balkanskog rata”, u: Migracije i Bosna i Hercegovina, Sarajevo, 1990, 157-160; Milorad
Ekmečić, “Uticaj balkanskih ratova 1912-1913. na društvo u Bosni i Hercegovini”, u: Marksistička misao, 4, Beograd 1985, 140.
43
Vidi M. Čupić-Amrein, Die Opposition, 324-325.
208
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 208
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
godine zasjedanje Sabora. Tek nakon godinu dana Sabor će biti ponovo sazvan
u izmijenjenim političkim okolnostima na svoje posljednje četvrto zasjedanje.44
U doba kada Sabor nije radio odvijala su se intenzivna politička previranja. Skadarska kriza i kratkotrajne izuzetne mjere od 3. do 10. maja 1913.
godine, praćene zabranom srpskih i socijaldemokratskih društava, ostavile su
duboke negativne tragove. Neposredna konfrontacija sa Srbijom bila je odložena, ali se Monarhija sistematski spremala za budući rat. Tek poslije relativnog smirivanja u mjesecu junu, otpočeli su kontakti i pripreme za pokretanje
Sabora u jesen 1913. godine, čije je treće zasjedanje u doba Skadarske krize
6. maja 1913. bilo formalno zaključeno. Međutim, pregovori o stvaranju nove
radne većine prekinuti su u drugoj polovini septembra 1913. godine. Tada
je iznenadno grupa oko “Srpske riječi”, koja je taktizirala između pristajanja
i nepristajanja vladinoj koaliciji, položila mandate, bojeći se kompromitacije
u očima srpske opozicije. Formiranje nove vladine koalicije bilo je odgođeno
do sklapanja sporazuma između Muslimanskog i Hrvatskog saborskog kluba
sa novom grupom srpskog građanstva, koja se nije ustručavala da otvoreno
sarađuje sa vladom. Osnova programa Nove stranke na čelu sa dr. Danilom
Dimovićem i dr. Milanom Jojkićem bilo je, uz niz zahtjeva, u prvom redu
agrarno pitanje. Stranka se načelno deklarisala za obligatni otkup kmetova,
ali je kao neposredan zahtjev istakla da država umjesto kmetova preuzme plaćanje obaveza za zajmove za otkup kmetovskih selišta, koje su iznosile 4,50%.
Uprava je postigla sa Dimovićem kompromis po kome bi kamate u cijelosti
pale na teret zemaljskih finansija, čim to prilike dopuste. Do tog neizvjesnog
trenutka, kamate je trebalo da se bar do 1. januara 1915. godine reduciraju
na polovinu. Sabor će za pokriće ovih troškova odobriti povećanje točarine i
novi porez na vozne karte. Ovo je bilo utvrđeno uz pretpostavku da poslanici
sve tri konfesije usvoje rezoluciju kojom bi zatražili da se unaprijed navedenom smislu novelira agrarni zakon iz 1911. godine. Međutim, realizacija ovog
sporazuma potpisanog u Beču 8. novembra 1913. godine naišla je na žestok
otpor zemljoposjednika među muslimanskim poslanicima koji su strahovali
od obligatnog otkupa. Događaji na Balkanu izbacili su agrarno pitanje ponovo u centar političke pažnje. S ciljem neutralizacije naraslog uticaja Srbije u
Bosni i Hercegovini, ministar Bilinski je u svom internom reformnom planu
44
Dž. Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi, 128-134.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 209
209
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
za Bosnu i Hercegovinu isticao obligatno rješenje agrarnog pitanja, a isti stav
imao je i zemaljski poglavar Potiorek. Između njih dvojice postojale su razlike
u pogledu kada bi agrarno pitanje trebalo riješiti.45
Predsjednik Muslimanskog saborskog kluba Rifat-beg Sulejmanpašić još
je u drugoj polovini oktobra 1913. zauzeo stav, da nije dobro da se zbog deset
Srba, koji bi ušli u Vladinu većinu, “barka” u agrar. Takođe i Muslimanski
saborski klub imao je negativan stav, nakon što su Hrvati pristali da prihvate
zahtjev Vlade. Tek poslije lične intervencije zemaljskog poglavara u Muslimanskom klubu došlo je do preokreta. To je omogućilo da se 31. oktobra
1913. Muslimanski i Hrvatski saborski klub i grupa Derviš-bega Miralema
potpisima svojih pripadnika obavežu da će po otvaranju Sabora izglasati rezoluciju o agraru. Računali su da će Dimovićeva grupa pretrpjeti totalni poraz na izborima, pa bi se tako s dnevnog reda skinuli njeni agrarni zahtjevi.
Međutim, grupa istaknutih begova i aga uputila je 8. novembra 1913. godine
zahtjev svojim poslanicima ispred Muslimana grada i kotara Banja Luke da
povuku svoje potpise da će glasati za rezoluciju o agraru. Zaprijećeno im je
uskraćivanjem povjerenja. To je uticalo na odluku muslimanskih opunomoćenika da ne potpisuju sporazum sa ministrom dok ne dobiju saglasnost skupštine birača u Banjoj Luci. Skup banjalučkih zemljoposjednika bio je odlučno
protiv olakšanja otkupa kmetova, vjerujući da to vodi obligatnom otkupu, i
pozvao je muslimanske poslanike u Saboru da ustraju na njihovom stanovištu,
pa čak ako bi bilo nužno da zbog toga stupe u opoziciju protiv Vlade.46
Nastojeći da slomi begovsku opoziciju, koju su sačinjavali, kako članovi
Ujedinjene muslimanske organizacije, tako i grupa Derviš-bega Miralema,
zemaljski poglavar je 12. novembra 1913. godine u razgovoru sa dr. Nikolom
Mandićem i dr. Safvet-begom Bašagićem ukazao da je neophodno izmijeniti
zakon o otkupu kmetova, s obzirom da će agrarno pitanje biti radikalno riješeno na teritorijama koje su došle pod vlast Srbije i Crne Gore. Naglasio je da
45
O stavovima Bilinskog i Potioreka prema sprovođenju obligatornog otkupa kmetova,
njihovoj bosanskoj i balkanskoj politici vidi: Dževad Juzbašić, “Aneksija i stavovi austrougarskih krugova prema upravljanju Bosnom i Hercegovinom”, u: Politika i privreda u Bosni
i Hercegovini, 310-318; Isti, Nacionalno-politički odnosi, 161 i d.; up. Husnija Kamberović,
Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini, Zagreb 2003, 142. i dr.
46
Dž. Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi, 178-181.
210
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 210
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
se Monarhija ne može izložiti prigovorima da ostaje iza susjeda, te da s tom
neizmjenjivom činjenicom moraju računati naši muslimanski veleposjednici.
Obraćajući se Bašagiću, Potiorek je Muslimane stavio pred alternativu: ili pri
rješavanju ovog pitanja sarađivati sa Vladom u savezu sa Hrvatima, ili oponirati. U prvom slučaju Muslimani bi mogli “potpuno očuvati svoje interese”, u
protivnom Hrvati bi zbog svojih birača morali ići sa Srbima, pa bi Muslimani ostali sami i njihovi interesi ne bi mogli biti tako efikasno zastupani kao
u savezu sa Hrvatima. Posebno Nikoli Mandiću Potiorek je skrenuo pažnju
da u hrvatsko-muslimanskom bloku Hrvati imaju vodeću ulogu. U savezu
sa Srbima, nametnutom muslimanskom tvrdoglavošću u kmetskom pitanju,
vođstvo bi prešlo na Srbe. Zato je tražio da Hrvatski saborski klub u svom
interesu učvrsti pakt sa Muslimanima, koji je bio trenutno ugrožen. Bašagića
je Potiorek posebno upozorio na to, ako bi svi begovi stupili u opoziciju da
u tom slučaju Bašagić ne bi mogao postati predsjednik Sabora u predstojećoj
narednoj sesiji, kako ga je to po redoslijedu pripadalo. U tom slučaju, otvoreno
je rekao Potiorek, za predsjednika Sabora bio bi predložen virilista, direktor
vakufa Šerif Arnautović. On je bio najuticajnija ličnost u Muslimanskom saborskom klubu, koju bi, po ocjeni zemaljskog poglavara slijedili svi oni koji
nisu begovi.47
U situaciji stvorenoj u novembru 1913. godine Arnautović se, sa užim
krugom svojih starih pristaša, nudio vladi da se suprotstavi begovima čijeg se
tutorstva duže vremena želio osloboditi. Namjeravao je da na novim izborima
u Sabor uvede napredne elemente “kako bi se Muslimani oslobodili od reakcionarne i egoističke politike begova.” Smatrao je da za takvu akciju postoji
raspoloženje među “naprednim Muslimanima koji otvoreno govore o nužnosti obligatnog otkupa kmetova.” Ova ponuda mogla je za Vladu značiti samo
rezervnu varijantu rješenja krize. Potiorek je insistirao da se akcija Ademage
Mešića i begova suzbije, ali da se “sa begovima ne prekida, dok to ne bude po
volji Vladi.” U dogovoru sa Bilinskim tražio je od Arnautovića da sa svojim
pristašama najprije učini sve da se begovi izjasne za rješavanje kmetovskog
pitanja, kako je Vlada planirala. Odlučan stav Vlade i političko manevrisanje
Šerifa Arnautovića dovelo je krajem novembra 1913. godine do promjene u
47
Kriegsarchiv Wien (KA), Nl Pot A/3 Fasz. 5. Persönliche Vormerkungen Potioreks
(PVM) XXIX/1913; Dž. Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi, 181.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 211
211
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
držanju niza muslimanskih članova Sabora. Na dr. Safvet-bega Bašagića uticala je, bez sumnje, prijetnja Potioreka, pa je on zajedno sa Rifat-begom Sulejmanpašićem potpisao izjavu protiv disidentske akcije begova. To je posebno
uticalo na kraj složne begovske akcije i već početkom decembra 1913. godine
obustavljena je agitaciona kampanja. Na naknadnim saborskim izborima, održanim od 8. do 10. decembra 1913. godine, pobijedila je, uz podršku Vlade,
Dimovićeva Srpska narodna stranka, a opoziciona grupa “Narod” doživjela je
eklatantan poraz. Vlada je odmah mogla finalizirati sporazum sa hrvatskim i
muslimanskim saborskim klubom. Posljednji čin obrazovanja saborske većine
odigrao se 17. decembra u Beču. Tu je ministar Bilinski potpisao sporazum sa
oponumoćenicima Hrvatskog i Muslimanskog saborskog kluba u prisustvu i
potpis zemaljskog poglavara. Dokument su sa hrvatske strane potpisali Nikola Mandić, Josip Vancaš i Jozo Sunarić, a sa muslimanske strane Safvet-beg
Bašagić, Šerif Arnautović i Šemsi-beg Salihbegović.48 On je sadržavao sve
bitne elemente sporazuma uprave sa Dimovićem i Jojkićem od 8. novembra
1913. godine, pa je tako otklonjena još jedna prepreka za saziv četvrtog zasjedanja Sabora. Svojim držanjem Bašagić je osigurao da bude ponovo postavljen
za predsjednika Sabora.
Nakon što su otklonjene najvažnije političke prepreke vladar je sazvao za
29. decembar 1913. godine četvrto zasjedanje Sabora. Istovremeno je za predsjednika po drugi put imenovan Safvet-beg Bašagić, a za potpredsjednike dr.
Danilo Dimović i dr. Nikola Mandić. Vlada je raspolagala sa stabilnom većinom u kojoj su sada bili devet članova, odnosno hospitamanata Dimovićeve
stranke i četvorica srpskih virilista, te gotovo svi Muslimani i Hrvati, izuzev
nekolicine disidenata. Odnos vladine radne većine i opozicije bio je 49 prema
25 članova Sabora. U opoziciji je bio 21 Srbin, 3 hrvata i 1 srpski virilist.
Otvaranje zasjedanja bilo je praćeno oštrim protestima srpske opozicije protiv
izuzetnih mjera. Shodno sporazumu sa strankama na dnevnom redu prvo se
našla agrarna rezolucija, pa je nakon njenog usvajanja Sabor uzeo u pretres
prijedlog jezičkog zakona. Ovaj prijedlog je poslije dugih rasprava i pregovora,
48
“Vereinbarungen welche zwischen Seiner Exzellenz dem Herren gemeinsamen Finanzminister und den Bevollmächtigten des kroatischen und moslimischen Landtagsklubs in
Gegenwart Seiner Exzellenz des Landesschefs am 17. Dezember 1913 in Wien getroffen
wurden.” ABH ZMF, Pr BH 10/1914; Dž. Juzbašić, Nacionalno politički odnosi, 181-186.
212
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 212
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
te postizanja sporazuma među strankama o nazivu jezika “srpsko-hrvatski”,
usvojen, ali nije sankcionisan niti stupio na snagu zbog izbijanja svjetskog
rata. Skidanjem sa dnevnog reda saborske politike jezičkog pitanja, vladi je
pošlo za rukom da ukloni jednu od važnih dodirnih tačaka između opozicije i
vladinih stranaka, pa je nakon jednogodišnje pauze Sabor nastavio sa radom.
U toku rasprave o jezičkom zakonu, zamjenik zemaljskog poglavara Julius
Rohonyi na postavljeni upit dao je jednu sasvim konfuznu i jezički nekorektnu
izjavu. Posljedica toga je bila da je dalji njegov opstanak na položaju postao
konačno neodrživ, nakon što je ranije pokazao nesnalaženje i nesposobnost u
političkim odnosima. Zato je austrougarska uprava odlučila da ga smijeni i
na njegovo mjesto postavi domaću političku ličnost, imajući u vidu dešavanja
na jugoistoku Evrope. Kao jedinu pogodnu osobu za zamjenika zemaljskog
poglavara među bosanskohercegovačkim političarima, Bilinski i Potiorek su
smatrali samo dr. Nikolu Mandića. On je u njihovim očima, kako općenito svojim držanjem, i ranijom političkom aktivnošću, tako i uslugama Vladi
kao predsjednik i član Predsjedništva sabora, bio jedino kvalifikovan i stekao
je povjerenje za to mjesto. Danilo Dimović je, po Potiorekovoj ocjeni, bio
novajlija u Saboru, a Bašagićevu političku ulogu i značaj ocijenio je sa ocjenom “nula.”49 Mandićevo imenovanje uslijedilo je tek u drugoj polovini marta
1914. godine. Na njegovo mjesto za potpredsjednika Sabora nominovan je dr.
Jozo Sunarić, koji je kao i Mandić obećao zemaljskom poglavaru da će uvijek
nastojati udovoljiti intencijama Vlade.50
Ocjena Potioreka o Bašagiću bitno je drugačija i razlikuje se od mišljenja
koje je o njemu dao svojevremeno civilni adlatus baron Isidor Benko predlažući ga u oktobru 1910. godine za predsjednika Sabora. Ranije je Benko pisao,
kako je Bašagić stupivši u Muslimanski saborski klub zauzeo rezervisano držanje u stranačkim pitanjima, izbjegavao konflikte sa Arnautovićem, te davao
stranci promišljene sudove. Početkom 1914. godine Potiorek ističe da su se i
dalje nastavile netrepeljivosti i razmirice između Safvet-bega Bašagića i Šerifa
49
“Gerade in der jeztigen Session, die sich so gut anlässt, ist der bisherige Erfolg fast ganz
ihm (Mandić- primjedba Dž. J.) zuzuschrieben, da von den beiden Herren des Sabor - Prasidiums Basagicbeg bekanntlich eine Null und Dimović ein parlamentarischer Neugling
ist.” Potiorek Bilinskom, 4. 2. 1914., ABH ZMF Priv. Reg. 166/1914
50
PVM V/1914, s. 7, KA Nachlass Potiorek (Nl Pot) A/3 Fasz. 5
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 213
213
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
Arnautovića nastale o agrarnom pitanju povodom novog zakonskog nacrta.
Potiorek označava Bašagića vrlom taštim a politički beznačajnim. Ukazao je
da se Bašagić duže vremena osjećao neprijatno u Muslimanskom saborskom
klubu zbog vodeće uloge Šerifa Arnautovića, pa je pokušavao na sve moguće
načine da Arnautovića potisne. Zbog toga je zemaljski poglavar oštro upozorio Bašagića, jer je smatrao da nije isključena mogućnost da Bašagić sa drugim
begovima pokuša izazvati rascjep u Muslimanskom saborskom klubu,51 što je
moglo ugroziti vladinu većinu. I u drugim strankama vladine većine dešavala
su se previranja i unutrašnji sukobi u prvoj polovini 1914. godine. U Srpskoj
narodnoj stranci nezadovoljstvo je izbilo zbog Dimovićeve izjave o motivima
osnivanja Srpske narodne banke, pa je Dimović podnio ostavku na položaj
predsjednika stranke. U Hrvatskom saborskom klubu sukobi su nastavljeni i
zaoštreni između ranijih “Udrugaša” i ostalih “Zajedničara.” Međutim, Sabor
je, nastavljajući zasjedanje, usvojio niz značajnih zakonskih nacrta, posebno o
investicijama. Najtvrđa srpska opozicija iz grupe oko “Naroda”, vršeći često
opstrukciju, davala je prednost drugim, vanparlamentarnim oblicima borbe.52
Kada je riječ o Safvet-begu Bašagiću možemo kazati da je on bio poštovana ličnost, ali bez nekog značajnijeg političkog uticaja u Saboru. Kao član
Predsjedništva sabora bio je u javnosti poznat prvenstveno kao reprezentativna figura. Obavljajući svoju dužnost on nije mogao ostati uzdržan kada je
ponovo došlo na dnevni red agrarno pitanje. Prvobitno se priklonio stavovima
begovske opozicije, ali joj se pod oštrim pritiskom Potioreka morao suprotstaviti. Napustivši rezervisano držanje prema Šerifu Arnautoviću upustio se s
njim u bezuspješnu borbu za prestiž i vodeću ulogu u Muslimanskom saborskom klubu. Nemamo podataka koji bi pokazali na koji se način Bašagić u
tim odnosima iskazao “vrlo taštim.” Inače, Bašagić je pokazao sklonost prema
pitanjima koja se tiču agrara i interesa muslimanskih veleposjednika kao i
općenito Muslimana. Pri tome je on vršeći svoju saborsku funkciju, ne eksponirajući se posebno, ostao dosljednim svoje hrvatske orijentacije. Kao što
je poznato, Bašagić se priklonio hrvatstvu prihvativši starčevićanstvo. To je
bilo nakon što se distancirao od srpstva, a potom postao istaknuti zagovornik
bošnjaštva koje je zatim napustio. Kao član saborskog Predsjedništva Bašagić
51
52
PVM VIII/1914 KA Nl Pot A/3 Fasz. 5.
Dž. Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi, 199 i d.
214
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 214
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
je u jesen 1913. godine plan Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”, da u cijeloj zemlji osnuje specijalne konvikte za siromašne muslimanske đake, ocijenio
kao “eminentnu opasnost po opstanak Muslimana i nacionalnu propagandu
Hrvata,”53 kojoj je bio inače naklonjen. Ovo je bilo u skladu i sa mišljenjem
zemaljskog poglavara Potioreka, koji je poslije Sarajevskog atentata rekao
Safvet-begu Bašagiću: “Muslimani treba konačno da uvide da njihovo anacionalno stanovište nije trajno održivo, jer njihova omladina će morati uskoro
dospjeti u srpski tabor, ako vodeći Muslimani ne odgoje mase da se osjećaju i
misle kao Hrvati.”54 Možemo uzgred primijetiti da je kod Bašagića kao i kod
većine hrvatski, odnosno srpski opredjeljenih Muslimana, njihovo muslimanstvo bilo prevalentno u odnosu na hrvatsku ili srpsku orijentaciju. Pripadnost
bosanskom muslimanstvu imalo je mnogo jaču kohezionu snagu od uticaja
hrvatstva i srpstva. Kulturni pokret kome je tada pripadao Bašagić i drugi,
imao je izrazito naglašenu muslimansku identifikaciju.55
U izvjesnim momentima moglo se u Bašagićevo hrvatstvo i posumnjati.
Tako Bašagić na svečanosti u Budimpešti, koju su priredili mađarski industrijalci u čast posjete saborske deputacije u drugoj polovini maja 1914. godine, u
svom govoru poslužio se poznatom izrekom “extra Hungariam non est vita”
i uz to rekao da su Ugarska i Bosna kao susjedne zemlje jedna na drugu upućene. Ovo je dovelo do nesuglasica između njega i potpredsjednika Sabora dr.
Joze Sunarića, koji je prebacio Bašagiću da je zaboravio spomenuti Hrvatsku
kao zemlju između Ugraske i Bosne.56 Bašagićeva izjava odgovarala je prougarskim raspoloženjima muslimanskih veleposjednika.
U napetoj situaciji nastaloj poslije Sarajevskog atentata, ministar Bilinski
nije računao da će neizbježno doći do rata. Između njega i vojnih faktora došlo
je do ozbiljnih razmimoilaženja u pogledu unutrašnjo-političkog kursa u Bosni i Hercegovini. Bilinski je bio za to da se nastavi sa dotadašnjom politikom,
te da treba “držeći se ustavnog uređenja sistematski raditi za dobro zemlje
sa većinom koja se sastoji od Hrvata, Muslimana i Vladi naklonjenih Srba.”
53
54
55
56
Collas Potioreku, 7.10. 1913. KA Nl Pot A/3 Fasz. 2, 540.
PVM/1914 od 21. 7. 1914, KA Nl Pot A/3 Fasz. 5
Vidi M. Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, 144-145.
KA PVM/1914, Nl Pot A/3, Fasz. 5.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 215
215
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
Suprotno Potioreku koji je bio za zaključenje Sabora, on je smatrao da treba,
čim dođe do smirivanja situacije, da se Sabor sastane i usvoji zakonsku osnovu
o sniženju kamata na zajmove kmetovima i budžet za 1914/15. godinu. Tek
potom, planirao je zaključenje Sabora i raspisivanje izbora. Zalagao se za diferenciran pristup i odvajanje “lojalne većine” od “veleizdajničkih elemenata.”
Sa stavovima Bilinskog slagao se vladar. Punu podršku dobio je od ugarske
vlade i grofa Istvana Tisze, koji su se izvjesno vrijeme protivili ulasku Monarhije u rat, dajući prednost diplomatskoj akciji.57
Vladina konferencija, održana 30. juna 1914. godine u prisustvu zemaljskog poglavara, njegova zamjenika i svih šefova odjeljenja, pružila je punu
podršku stavovima Potioreka. Zauzeto je jedinstveno stanovište da rad Sabora nije moguć. Postojeći Sabor mogao bi u najgorem slučaju usvojiti samo
budžet, ali ne i agrarnu novelu jer su Muslimani na nju gledali kao na koncesiju Srbima, koju oni u novim okolnostima ne bi mogli prihvatiti.58
Istog dana Potiorek je primio u gradu prisutne članove Predsjedništva sabora, Bašagića i Sunarića, a potom i čelnike radne većine odvojeno po konfesijama. Bašagić i Sunarić izrazili su mišljenje da bi nakon 14 dana Sabor mogao
biti sposoban za rad, ali bi pri tome došlo do nasilja. I srpski poslanici bi morali
biti silom isključeni. Smatrali su, takođe, da pretres agrarne novele nije moguć.
Bili su za to da se Sabor raspusti i nakon šest mjeseci raspišu novi izbori.59
Bašagić je bio prisutan razgovoru Potioreka sa Rifat-begom Sulejmanpašićem i Derviš-begom Miralemom, kako je to Potiorek zabilježio. Tom prilikom Bašagić nije govorio nego samo ostala dvojica muslimanskih lidera. Oni
su, navodno, prema Potioreku, tražili da Monarhija ispolji silu prema Srbiji,
što je zapravo bio njegov cilj. Miralem se izjasnio negativno o uličnim ekscesima protiv Srba, izrazivši žaljenje zbog učešća Muslimana u njima. Inače,
obojica su se izjasnila da se učini kraj postojećem Saboru. Sulejmanpašić je
kazao da bi se u datim okolnostima Muslimani mogli zadobiti samo za odobrenje budžeta, i to pod uvjetom da ministar Bilinski izjavi da će raditi samo
57
KA PVM XIV/1914, 1-9, Nl Pot A/3 Fasz. 5; Dr. Ludwig Thalloczy – Tagebücher 23. VI
1914-31. XII 1914., Hg. Ferdinand Hauptmann – Anton Prasch, Zur Kunde Südosteuropas
II/8, Graz, 1981, 13-15, 22-23.
58
59
Potiorek Bilinskom, Prepis telegrama od 1. na 2. juli 1914, KA Nl Pot A/3 Fasz. Nr. 335.
Ibidem.
216
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 216
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
sa većinom sastavljenom od Muslimana i Hrvata, dok bi se svi Srbi nalazili u
opoziciji.60
Po zaključku Hrvatskog saborskog kluba, politički lideri Hrvata (Sunarić, Vancaš, Kukrić) iznijeli su stav da prihvataju samo usvajanje budžeta, a
odbacuju kao i Muslimani agrarnu novelu. Predstavnik Srba iz provladine
koalicije, dr. Milan Jojkić, ukazao je da su teški antisrpski ekscesi ojačali radikalnu opoziciju, pa će prisiliti i njegovu lojalnu stranku da oponira Vladi, dok
se ne nadoknadi pričinjena šteta Srbima. Zbog toga su smatrali da Sabor neće
moći raditi oko dva mjeseca.61
Odupirući se zahtjevima militarista, a vjerovatno imajući nepovjerenje
prema Potiorekovim izvještajima o stavovima bosanskohercegovačkih političara prema daljem radu Sabora, Bilinski je 4. jula 1914. godine u Beču održao konferenciju sa članovima Predsjedništva sabora. Želio je, očito, da se
u razgovorima sa Bašagićem, Sunarićem i Dimovićem neposredno uvjeri o
mogućnosti nastavka vijećanja Sabora prije nego se odluči predložiti vladaru
zaključenje sesije. Na konferenciji su Bašagić i Sunarić izjavili, u skladu sa
stavovima njihovih klubova, da se saborske rasprave ne mogu nastaviti, da
ih treba do iza ramazana odgoditi, a zatim bi mogao biti usvojen budžet i
zakon o porezima, ali ne i zakon o sniženju kamata na zajmove kmetovima.62
Međutim, ono što nisu htjeli reći u prisustvu Bilinskog i Dimovića, kazali su
Bašagić i Sunarić odjelnim predstojnicima Zajedničkog ministarstva finansija
Ludwigu Thalloczyju i Paulu Chrobaku. Smatrali su da je sve uzalud, jer se sa
Srbima ne može zajednički raditi. Za Dimovića su rekli da nije lojalan Monarhiji. Kada petorica Srba mogu spriječiti održanje sjednice Sabora, kazali su
da se po Ustavu ne može vladati i zato su radije bili za apsolutizam. Izjavili su
da bi u slučaju Potiorekovog odlaska u zemlji izbila revolucija, a na Bilinskog
su gledali kao na već bivšeg ministra.63 Ovo dovoljno ilustruje stvorenu atmosferu u političkim krugovima u Bosni i Hercegovini i odnose među članovima
Sabora.
60
61
62
Ibidem.
Ibidem; KA Nl Pot A/3, Fasz. 2 Nr. 408a.
Dr. Ludwig Thalloczy – Tagebücher, 29-30; Up. Leon Bilinski, Wspominienia i dokumenty,
Tom I, Warszava, 1924, 268.
63
Dr. Ludwig Thalloczy – Tagebücher, 29-33.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 217
217
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
Obaviješten o naknadnim izjavama Bašagića i Sunarića pred funkcionerima ministarstva, Bilinski je u prvi mah bio sklon da se u Saboru proba
raditi samo sa hrvatsko-muslimanskom većinom,64 ali je od toga odustao i
preduzeo korake za zaključenje saborske sesije. Tome su prethodili susreti i
vijećanja sa zajedničkim ministrima i predsjednicima vlade Austrije i Ugarske. Pod uticajem kretanja na unutrašnjo-političkoj i vanjskopolitičkoj sceni,
ministar Bilinski se 7. jula 1914. godine na sjednici zajedničkog ministarskog
vijeća izjasnio za rat protiv Srbije. Po novoj ocjeni Bilinskog među Srbima u
Bosni i Hercegovini ne može se više razlikovati ko je lojalan a ko nije, pa je
u konačnom obračunu sa Srbijom vidio jedino sredstvo za smirivanje prilika
u Bosni i Hercegovini. Ipak, nije gubio nerealnu nadu da će se u septembru
1914. godine moći sazvati kratka sesija Sabora na kojoj bi bio usvojen budžet i
zakonska osnova o sniženju kamata na zajmove kmetovima. Zato je bio protiv
raspuštanja Sabora, a za zaključenje njegove četvrte sesije.65 Žalobna sjednica
Sabora nakon atentata bila je njegova posljednja sjednica kojoj je predsjedavao
dr. Safvet-beg Bašagić. Vladarevom odlukom od 10. jula 1914. godine zaključeno je četvrto zasjedanje Sabora. Izuzetne mjere proglašene su 26. jula 1914.
godine, a dva dana kasnije došlo je do objave rata Srbiji.
U danima koji su prethodili objavi rata Potiorek je inicirao da se putem
vladarevog ručnog pisma ozakoni agrarna novela kojom se smanjuju kamate
na zajmove kmetovima. Obraćajući se Bašagiću 15. jula 1914. sugerisao mu je
da bi najbolje bilo da sami Muslimani preuzmu inicijativu za konačno rješenje
agrarnog pitanja i da se obrate Vladi sa pozitivnim prijedlozima. Kakav je bio
Bašagićev odgovor nije nam poznato. Založivši se u to doba za radikalno rješenje cjelokupnog kmetovskog pitanja, Potiorek je svoje prijedloge motivirao
potrebom da se suzbije agitacija među srpskim seoskim stanovništvom. Međutim, Bilinski, koji je također smatrao obligatni otkup politički i socijalno
korisnim, odbio je njegove prijedloge. Smatrao je da bi se u datom momentu
vladarov akt mogao pogrešno razumjeti, kao akt sa izrazito prosrpskom tendencijom. On je za Bilinskog bio neprihvatljiv iz političkih i državno-pravnih
64
65
Ibidem.
Protokolle des Gemeinsamen Ministerrates der Österreichisch-Ungarischen Monarchie
(1914-1918). Eingeleitet und zusammengestellt von Miklos Komjathy, Budapest, 1966, 141150.
218
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 218
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
razloga. Donošenje jednog zakona na apsolutistički način u ratnim danima,
za čije je osvajanje prije atentata postojala sigurna saborska većina, Bilinski
je odbio, u situaciji kada je dio austrijske štampe napadao njegovo navodno
povlađivanje Srbima.66
Umjesto obnavljanja Sabora, kako je to planirao Bilinski, Sabor je raspušten patentom vladara od 6. februara 1915. godine. Glavni povod je bio konfidentski materijal pronađen u Loznici, koji je sadržavao podatke o vezama više
uticajnih srpskih poslanika sa Srbijom. Pa je tako učinjen kraj ostatku ustavne
vladavine u Bosni i Hercegovini, mada Ustav nije ukinut.
U 1917. godini došlo je do oživljavanja političkih kretanja u Monarhiji,
a krajem maja iste godine ponovo je počeo sa radom austrijski parlament. U
Beču je 19. maja 1917. godine trebalo na poziv urednika armijskog lista Karla
Denzera da se održi privatni sastanak jugoslovenskih političara. Cilj mu je bio
zauzimanje stava prema silama Antante i donošenje rezolucije da Južni Slaveni mogu pod Habsburgovcima osigurati svoje nacionalne težnje. Iz Bosne i
Hercegovine zamoljeni su da dođu u Beč Sunarić, Bašagić, Hrasnica, Karamehmedović, Dimović i Milić. U vezi sa tim Bašagić se obratio zemaljskom
poglavaru generalu Stjepanu Sarkotiću i zamolio ga za savjet, da li da prihvati
poziv. Sarkotić je to prepustio slobodnoj volji Bašagića, a ovaj je kao i drugi
pozvani, odbio poziv. Međutim, dr. Safvet-beg Bašagić naknadno je zemaljskom poglavaru dostavio svoju pismenu izjavu lojalnosti i privrženosti dinastiji
i Monarhiji. On je precizirao svoje političko stanovište, po kome Muslimani
Bosne i Hercegovine žele samostalno autonomno upravno područje u kome
oni čine trećinu stanovništva, a morali bi pretpostaviti da bi u svakoj zajednici
jugoslavenskih zemalja činili samo jednu dvanaestinu. Ovo je bio Bašagićev
odgovor na rezoluciju Jugoslavenskog kluba u bečkom parlamentu 30. maja
1917. godine o ujedinjenju jugoslavenskih zemalja Monarhije pod vlašću Habsburga. Kao što su ranije odbili poziv Danzera da dođu na razgovore u Beč,
tako su predsjednik Sabora dr. Safvet-beg Bašagić i Šerif Arnautović otklonili
poziv da stupe u kontakt sa predstavnicima Jugoslavenskog kluba. Bašagić
je ostajao pri autonomističkom stavu iznesenom Sarkotiću, izražavajući strah
66
Bilinski Potioreku 4. 8. 1914, KA Nl Pot. A/3, Fasz. 3, Nr. 560; Dževad Juzbašić, „Uticaj
balkanskih ratova 1912/ 13 na Bosnu i Hercegovinu i na tretman agrarnog pitanja,“ u: Politika i privreda u BiH, 472-473.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 219
219
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
od majorizacije u budućoj jugoslavenskoj kombinaciji, dok su dr. Sunarić i
dr. Dimović održavali tijesne dodire sa Jugoslavenskim klubom, bezuspješno
nastojeći da osiguraju sazivanje Bosanskohercegovačkog sabora.67
U audijenciji kod vladara 17. augusta 1917. godine, u kojoj je uz Bašagića bio Šerif Arnautović, Arnautović je u memorandumu podnesenom vladaru iznio stav protiv priključenja Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, kao i protiv jugoslavenske države u Habsburškoj monarhiji. Posebno je istaknuto da
Muslimani odbijaju podjelu Bosne i Hercegovine između Austrije i Ugarske.
Zalažući se za autonomni položaj Bosne i Hercegovine, istaknuta je njena
pripadnost Habsburškoj monarhiji kao egzistencijalno pitanje Muslimana. U
vezi sa osiguranjem autonomije sa muslimanske strane traženo je i obavezno
rješavanje agrarnog pitanja, i to na način da bi se zemljoposjednici odrekli
jednog dijela svoga vlasništva, dok bi država trebalo da dodjelom kmetovima
erarnog zemljišta i jeftinijih zajmova pritekne u pomoć. Ovo je bilo nemoguće
sprovesti posebno u ratnim uvjetima.68 I dok je u muslimanskim konzervativnim političkim krugovima bilo rasprostranjeno prougarsko raspoloženje,
mlađa generacija muslimanskih političara i inteligencije postepeno se projugoslavenski orijentisala.
Sa Bosanskoherceghovačkim saborom završio se najznačajniji dio Bašagićeve političke karijere. Politika nije bila njegov životni cilj, pa je i sam docnije
smatrao da su ga prilike potisnule na to polje.69 Po ocjeni njegovog savremenika i prijatelja Hamdije Kreševljakovića, za nauku se Safvet-begu Bašagiću
od njegovog stupanja u politiku nije, osim teške bolesti, mogla desiti veća nesreća.70 Svoju djelatnost u doba Prvog svjetskog rata, kada Sabor nije zasjedao,
Bašagić je usmjerio na polje naučnog istraživanja, kojim se od ranije bavio.
67
H. Kapidžić, “Austrougarska politika u Bosni i Hercegovini i jugoslovensko pitanje za
vrijeme Prvog svjetskog rata”, u: Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom, 219-224.
68 Enver Redžić, “Političko kretanje među Muslimanima Bosne i Hercegovine za vrijeme
Prvog svjetskog rata”, u: Naučni skup posvećen 80.godišnjici aneksije Bosne i Hercegovine (Sarajevo 21-22. novembra 1988), ANUBiH, Sarajevo, 1988, 219-222.
69
Sajma Šarić, “Život i rad Safvet-bega Bašagića u dokumentima državnog arhiva”, u:
Safvet-beg Bašagić – Bošnjačka intelektualna strategija, 50.
70
Hamdija Kreševljaković, “Život dr. Safvet-bega Bašagića”, u: Novi behar, god. 7, br. 19-21,
1. 5. 1934, 274.
220
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 220
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
EINIGE ANGABEN ÜBER SAFVET-BEG BAŠAGIĆ ALS MITGLIED
DES PRÄSIDIUMS DES BOSNISCH-HERZEGOWINISCHEN
LANDTAGS
Dževad Juzbašić
Zusammenfassung
Nach dem Tod des Ali-Beg Firdus wartete die Landesregierung beinahe
vier Monate darauf, dass der gemeinsame Finanzminister seinen Ersatz im
Präsidium des Landtags vorschlägt. Der muslimische Landtagklub konnte
in dieser Sache nicht seine Wünsche äußern, so dass die Regierung nach
der Analyse der Lage im Klub Safvet-Beg Bašagić als Kandidaten für den
Vorsitzenden des Landtags vorgeschlagen hat. Bašagić gehörte zunächst
der in den Wahlen besiegten Muslimischen Selbständigen Partei, von der
er in zwei Wahlorten kandidiert worden war; ebenso wurde er in Banja Luka von der Muslimischen Volksorganisation aufgestellt. Hier wurde als nichtparteiliche Persönlichkeit in den Landtag gewählt, wo er ursprünglich selbständiger Abgeordneter war, welcher in den Landesrat und
den Agrarausschuss ernannt worden war. Im Laufe der Zeit trat Bašagić
dem Muslimischen Landtagskreis bei, aber in Parteiangelegenheiten hielt
er sich bedeckt und vermied Konflikte mit Šerif Arnautović und dessen
Anhängern. Indem sie die parteipolitische Lage Bašagić´ als günstig einschätzte, hob die Landesregierung seine bedingungslose Loyalität und
moderne Sichtweisen auf die Kultur hervor. Als einer der ersten Landbesitzer, nach seiner sozialen und intellektuellen Lage eignete er sich in den
Augen der Regierung vollkommen als Mitglied des Landtagspräsidiums.
Minister Burian benutzte dieselben Argumente in dem Vorschlag, den er
dem Herrscher unterbreitete, welcher Safvet-Beg Bašagić zum Präsidenten
der ersten Landtagssitzung ernannte.
Dr. Safvet-beg Bašagić leitete die Sitzungen des Landtags, indem er sich
den Umständen anpasste und die Politik der Landesregierung und des
Muslimischen Landtagsklubs durchführte. Der Autor hat im vorliegenden Beitrag nur in Hauptzügen die Entwicklung der parteipolitischen
Beziehungen dargestellt, und zwar wie sich die anfängliche Eintracht im
Landtag in parteiliche Auseiandersetzungen und nationale Reibungen verwandelte, und wie schließlich die regierungsnahe Kroatisch-muslimische
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 221
221
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
Koalition sich bildete. In den Mittelpunkt der bosnisch-herzegowinischen
Politik rückten die Agrarfrage und die Einstellung einzelner Parteien zu
derselben. Die Bildung der Vereingten Muslimischen Organisation mit
betont autonomistischem Programm enttäuschte die kroatischen Politiker,
die sich für die Kroatisierung der Moslems einsetzten. Das Programm akzeptierten auch die angesehensten Kroatophilen Dr. Safvet-beg Bašagić
und Ademaga Mešić, obwohl dies nicht unbedingt bedeutete, dass sie
auf ihre kroatische Orientierung verzichteten. Der Autonomie BosnienHerzegowinas in der Monarchie blieb Bašagić auch während des Ersten
Weltkriegs verbunden.
Der Landtagsklub der neuen muslimischen Partei war weder politisch
noch in seinem Handeln kohärent. Die Zeitgenossen beschreiben ihn als
eine Gruppe, in der keine Persönlichkeit eine so starke Autorität gehabt
hätte, um die Führung zu übernehmen, obwohl Šerif Arnautović auch weiterhin das einflussreichste Mitglied war.
Im Februar 1911, bei der Erörterung des Entwurfs des Gesetzes über die
Einführung der Schulpflicht dort, wo es Gundschulen gegeben hat, wurde
auf Forderung des Muslimischen Klubs die Bestimmung eingebracht, dass
die Schulpflicht für muslimische Kinder aufzuschieben sei, bis diese die
islamische Grundschule (Mekteb) beenden. In das Gesetz wurde ebenso
die Bestimmung aufgenommen, dass weibliche muslimische Kinder von
der Schulpflicht auszunehmen sind, was dem Gesetz einen besonders konservativen Charakter verliehen hat. Von der Annahme dieses Gesetzes hat
sich auch Bašagić nicht distanziert. Er war respektiert, aber ohne bedeutenderen Einfluss im Landtag. Er war in erster Linie eine repräsentative
Figur.
Die erste Sitzung wurde unmittelbar nach der Annahme des Gesetzes über
die Kmetenablösung im April 1911 beendet; nach der Sommerpause begann im Oktober desselben Jahres die zweite Sitzung. Da man die Annahme des Investionsprogramms der Regierung von einer Reihe eigener Forderungen bedingte, entwickelte sich die Lage in die Richtung, dass Anfang März 1912 der ganze Landtag in Konflikt mit der Regierung geraten
ist. Dies gilt insbesondere für die Periode 1912/13, als abgesehen von einer
kurzzeitigen Aktivität Ende 1912, die Aribet des Landtags von politischer
Obstruktion gekennzeichnet ist. Nach dem Ausbruch des Balkankrieges
kommt es zur Steigerung des muslimisch-serbischen Antagonismus. In
diesen Tagen wurde auch die Frage der Bildung einer neuen parlamentarischen Arbeitsmehrheit der Regierung aktualisiert, vor allem nachdem
die Abgeordneten aus dem Kreis um die Zeitung Srpska riječ (Das Serbische
Wort) ihr Mandat abgelegt haben. Wiederholt wurde unter dem Einfluss
222
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 222
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NEKOLIKO PODATAKA O SAFVET-BEGU BAŠAGIĆU KAO ČLANU PREDSJEDNIŠTVA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG SABORA
der Ereignisse auf dem Balkan die Agrarfrage aufgeworfen. Die führenden Persönlichkeiten der österreichisch-ungarischen Verwaltung zielten
auf die obligatorische Lösung dieser Frage ab, es blieb aber das Problem,
wann dies zu unternehmen sei. Unter gegebenen Umständen entscheiden
sie sich für eine vorläufige Kompromislösung der Absenkung der Zinsen
für die Kmeten bei der Ablösung der Siedlungsstätten. Diese Lösung sollte
in eine Resolution des Landtags und das neue Agrargesetz aufgenommen
worden, wie dies im Abkommen mit der serbischen Gruppe von Dr. Danilo Dimović, die offene Zusammenarbeit mit der Regierung nicht scheute,
präzisert wurde. Der Autor des vorliegenden Beitrags verfolgt die Haltung
von Safvet-beg Bašagić sowie von Begs und Agas im Muslimischen Landtagsklub, die sich dieser Lösung widersetzten, da sie die obligatorische Ablösung befürchteten. Obwohl er zuerst der oppositionellen Einstellung der
Begs zuneigte, musste sich Bašagić ihr schließlich unter dem Druck des
Landeschef widersetzen. In dieser Lage, die im November 1913 entstanden ist, bot sich Šerif Arnautović mit seinem Kreis der Regierung an, um
gegen die Begs vorzugehen, doch Potiorek bestand darauf, dass die Aktion
der Begs zwar zu unterbinden sei, doch dass mit ihnen auch nicht ganz zu
brechen sei, solange dies nicht nach dem Willen der Regierung sein werde.
Die entschiedene Haltung und das Manövrieren von Šerif Arnautović bewirkte eine Veränderung in der Haltung einer Reihe von Mitgliedern des
Muslimischen Klubs, was die Unterzeichnung des Abkommens über die
Bildung der Landtagsmehrhheit am 17. Dezember 1913 ermöglichte.
Im Laufe der vierten Sitzung des Landtags, als die Regierung nun über
eine solide Arbeitsmehrheit verfügte, herrschten auch weiterhin Zwist und
Streitigkeiten zwischen Safvet-Beg Bašagić und Šerif Arnautović. Nachdem er die frührere distanzierte Haltung gegenüber Arnautović aufgegeben hatte, ließ sich Bašagić nun auf einen erfolglosen Kampf um Prestige
und die führende Rolle im Muslimischen Landtagscklub ein. Das gefährdete die Einheit des Klubs und die Regierungsmehrheit. Seine Meinung
über die Bedeutung von Bašagić für die Regierungspolitik äußerte Landeschef Potiorek Anfang 1914 durch die Vergabe der Note „Null“. Dies zeigt,
wie falsch die ursprünglichen Hoffnungen waren, dass Bašagić geignet ist
für die Durchführung der österreichisch-ungarischen Landtagspolitik.
Der Autor des vorliegenden Beitrags analysiert und verfolgt die Haltrung
und Entwicklung von Bašagić nach dem Sarajevo-Attentat. Er weist darauf hin, dass Anfang Juli 1914 Bašagić und Sunarić die Meinung äußerten,
dass man mit den Serben im Landtag nicht zusammenarbeiten und verfassungsgemäß herrschen könne, so dass sie daher eher den Absolutismus
befürworten.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 223
223
4/7/13 7:47 PM
Dževad Juzbašić
A FEW FACTS ABOUT SAFVET-BEG BAŠAGIĆ AS A MEMBER
OF THE PRESIDENCY OF THE PARLIAMENT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA
Dževad Juzbašić
Summary
After the death of Ali-beg Firdus, the Provincial government, analysing
the situation in the Muslim parliamentary club, suggested to the ruler that
he names Safvet-beg Bašagić as a member of the Presidency of the Parliament and its president. Bašagić’s unreserved loyalty was pointed out, his
modern views on culture and education, as well as his social position and
restrained attitude in the Muslim parliamentary club. The author follows
the development of political relations in the Parliament, the political crises
and the creation of new coalitions. He dedicates more attention to Bašagić’s
relation to the agrarian issue, especially when it came to the forefront due
to the changes in the Balkans during 1912-1913. Bašagić then favoured
the stance of the bey opposition, but he had to oppose it because of Potiorek’s pressure. Abandoning the previous reserved attitude towards Šerif
Arnautović, Bašagić became involved in an unsuccessful battle with him
for the leading role in the Muslim parliamentary club which was not politically and action-wise coherent. This could have endangered the government’s majority in the Parliament. The evaluation of the Provincial governor Oskar Potiorek at the beginning of 1914 was significantly different
than the remark of the civil adlatus baron Isidor Benko when he suggested
Bašagić as president of Parliament in 1910. Potiorek characterised Bašagić
as very vain, and politically unimportant. Bašagić did not distance himself
from the adoption of the law on the introduction of obligatory education
where primary schools exist. A decree was introduced into this law, on
the demand of the Muslim club, about the exemption of Muslim female
children from obligatory education. Bašagić was primarily a representative
figure, but without a significant influence in Parliament.
The author points out that after the Sarajevo assassination Safvet-beg
Bašagić and Jozo Sunarić expressed their opinion that they could not work
together with Serbs in the Parliament, so they preferred absolutism.
224
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 224
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRGOVINA U GRADOVIMA BOSNE I HERCEGOVINE
NA KLACKALICI TRADICIJE I MODERNIZACIJE OD
1918. DO 1941. GODINE
Seka Brkljača
Institut za istoriju, Sarajevo, BiH
Apstrakt: Kao vrlo mobilna i elastična grana gradske privrede, uz nerazvijenu
prerađivačku industriju i Velikim ratom devastirano zanatstvo, trgovina se nametnula kao glavna ekonomska struktura u bosanskohercegovačkim gradovima
u čitavom periodu Kraljevine SHS/Jugoslavije. Cilj rada je da sagleda položaj,
broj, a posebno strukturu trgovine u gradovima i iz toga izvedene karakteristike,
težnje i ciljeve u modernizacijskim procesima tržišne ekonomije pretežno seljačke
Bosne i Hercegovine od 1918. do 1941. godine.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Kraljevina SHS/Jugoslavija, gradovi,
privreda, trgovina, cehovi, modernizacija, Zakon o radnjama, korporativizam
T
rgovina kao posrednik između proizvodnje i potrošnje bila je u Bosni
i Hercegovini u najneposrednijoj vezi s uslovima i razvojem ukupne
proizvodnje svih vrsta roba i ona je stoga dijelila, na neki način, sudbinu etapnog razvoja industrije, poljoprivrede i drugih grana, kao i stanja i
mogućnosti sirovinske baze i tržišta, njegove strukture i konzumnih moći.
Više prilagodljiva društveno-ekonomskim prilikama i načinu rada od zanatstva, a pogotovu industrije koja traži znatna investiciona ulaganja, trgovina je
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 225
225
4/7/13 7:47 PM
Seka Brkljača
nakon 1918. godine izbila na površinu kao glavna privredna grana u gradovima, kojoj je, uz ogromne apetite tržišta, pogodovala i situacija još neizgrađene
države i naslijeđena labava administrativna regulacija uslova pod kojima se
dobiva dozvola za rad, obrtnica. Sve do Zakona o radnjama, koji je stupio na
snagu 9. marta 1932. godine,1 legalna trgovačka djelatnost u bosanskohercegovačkim gradovima obavljala se na osnovu obrtnih propisa austrougarskog
perioda. Uz tu trgovačku djelatnost, posebno u prvom periodu elana te privredne djelatnosti, cvjetala je i nelegalna trgovina daleko od administrativne
regulative, poreza i statističkih mjerenja.2 Kako je ta stalno prisutna trgovina
snažno obilježila prvi period privrednog života gradova u novoj državi, takođe je obilježila svojim razvojem i kvantitativno i kvalitativno period kada
cjelokupna privreda kraljevske države ulazi u predratno stanje 1939. do 1941.
godine. Zavođenjem “pripravnog stanja” aprila 1939. godine,3 nizom uredbi i
represivnim aparatom, privatna trgovina se transformiše u posrednika, prostog distributera između potrošača i države kao dobavljača i dirigenta uslova
distribucije, od cijena do količina i vrsta roba.
Trgovački zakon od 24. juna 1883. godine, koji je sadržavao Naredbu o
osnivanju i vođenju trgovačkih registara, mjenični zakon i stečajni red,4 kao i
Naredba Zemaljske vlade od 3. februara 1909. godine, bili su osnovni propisi
koji su regulisali trgovačku djelatnost u Bosni i Hercegovini do 1932. godine, uz pojedinačne izmjene uredbama (novi gradski tržni red)5 i finansijskim
1
2
Narodno jedinstvo, XIV, 101, Sarajevo, 5. decembar 1931, Službeno, 1-40.
Todor Kruševac, “Razvojni put trgovine grada Sarajeva u periodu između dva rata (19181941)”, u: Glasnik ADARBiH, God. XII-XIII, Knj. XII-XIII, Sarajevo, 1972-1973, 138.,
“Broj nelegalnih trgovaca varirao je i ne može se znati kako je kretao. Na jednoj službenoj
anketi početkom 1920. godine tvrdilo se da u Sarajevu ima oko 300 nelegalnih trgovaca koji
su krivi za nabijanje i povećanje cena.”
3
Dragan Tešić, Vojska Kraljevine Jugoslavije uoči aprilskog rata, u: Istorija 20. veka, Beograd, Institut za savremenu istoriju, 1991, 130.
5
Todor Kruševac, Sarajevo pod austrougarskom upravom1878-1918, Sarajevo, Muzej grada
Sarajeva, 1960. 181-182. Ovim zakonskim propisima, koji su stupili na snagu 1. novembra
1883. godine, bila su uglavnom regulisana osnovna pitanja trgovine i trgovačkog prometa.
Odredbe Trgovačkog zakona u pogledu firme, trgovačkih knjiga, prokure i trgovačkih društava primjenjivane su na sve trgovce, sa izuzetkom piljara i pokućara.
5
Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, 1921, Kom. XIX, 22. juna 1921, Saraje-
226
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 226
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRGOVINA U GRADOVIMA BOSNE I HERCEGOVINE NA KLACKALICI TRADICIJE I MODERNIZACIJE OD 1918. DO 1941. GODINE
zakonima nove uprave.6 Prema ovoj Naredbi, koja se odnosila na sve radnje
i preduzeća, od fabričkih do trgovinskih i zanatskih, ukoliko su vođena kao
samostalni obrti, djelomično su regulisana pitanja o sticanju prava na rad.7 Što
se tiče trgovine, opšti uslovi kao što je punoljetsvo i podobnost podnosioca
molbe prema procjeni upravne vlasti prvoga stepena, kotarske, odnosno sreske, bila je osnovni princip na osnovu kojega je budući trgovac dobivao dozvolu za rad.8 Neuslovljavanje posebnom stručnom spremom dovela je u redove
trgovaca poduzetnike raznoga profila regrutovane iz gotovo svih društvenih
slojeva, 9 sa prosječno lošim kvalifikacijama osim u velikim gradovima i većim
vo, 1922, 127-128. “Uredba o izmeni trgovačkog zakona za Bosnu i Hercegovinu.”, Službene
novine Kraljevine SHS, XI, 141-LIX, Beograd, 19. juni 1929. godine. “Uredba o otvaranju
i zatvaranju trgovačkih i zanatskih radnja(preduzeća) i o radnom vremenu pomoćnog osoblja.”, Narodno jedinstvo, IX, 26-27, Sarajevo, 9-11. mart 1926, 1. Sarajevo je odlukom gradskog vijeća 21. marta 1926. godine dobilo novi tržni red umjesto onoga iz 1889. godine. Vrlo
opširan i detaljan novi tržni red regulisao je pitanja prometa životnim namirnicama, stokom
i stočnim proizvodima i odredio javna tržišta u gradu. Isto, XII, 104, Sarajevo, 27. avgust
1929. 1. “Tržni red sa propisima za promet životnih namirnica za grad Travnik.”
6
Službene novine Kraljevine SHS, IX, 103-XXVI, Beograd, 11. maj 1927. godine, 122/2. Finansijskim zakonom za 1927./1928. godinu čl. 266. prošireni su na cijelu državu članovi 140
i 141 Zakona o radnjama iz 1910. godine Kraljevine Srbije, na osnovu kojih pri nabavkama
za državu i samoupravna tijela domaća proizvodnja ima pravo prvenstva, dokaze o porijeklu
izdaje regionalna trgovinsko obrtnička komora. Pritužbe proizvođača pokazuju da je ovaj
član Zakona djelomično poštovan.
7
Todor Kruševac, “Privredne prilike grada Sarajeva za vreme austrougarske uprave (18781918)” u: Godišnjak Istoriskog društva Bosne i Hercegovine, God. VIII, Sarajevo, 1956, 182.
198. Naredba o vršenju obrta od 3. februara 1909. godine odnosila se na sve radnje i preduzeća od fabričkih do trgovačkih i zanatskih, ukoliko su vođena kao samostalni obrti.
8
Milivoje M. Savić, Naša industrija, zanati, trgovina i poljoprivreda njine osnovice, stanje,
odnosi, važnost, putevi, prošlost i budućnost, VII. deo, Sarajevo, Ministarstvo trgovine i industrije, 1929, 195-196. «Moral je poratni daleko pao prema predratnom, kojim se odlikovao
trgovački svet u Bosni i Hercegovini. Iza oslobođenja trgovinom se bavi i onaj koji nema
ni trgovačke spreme ni prakse. Takvi trgovci su većinom nastradali, a svojim nesolidnim
radom naneli su grdne štete solidnim.»
9
Trgovačka i obrtnička komora za Bosnu i Hercegovinu(TOK), Izvještaj o privrednim prilikama i radu Komore u godini 1927. (Izvještaj Komore), Sarajevo, 1928, 28. Važeći propisi Trgovačkog zakona iz 1883. godine u promijenjenim uslovima i monetarnog sistema doveli su do
toga da je 1927. godine od ukupnog broja 60.406 radnji (trgovačkih, zanatskih, industrijskih
i novčanih zavoda) u Bosni i Hercegovini bilo protokolisano kod šest okružnih sudova samo
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 227
227
4/7/13 7:47 PM
Seka Brkljača
trgovačkim firmama.10 Zakon o radnjama od 1932. godine unekoliko je promijenio položaj trgovine propisavši da je osposobljavanje potrebno, ne samo
za zanatske nego i za trgovačke radnje (§19, stav 1). Dijeleći sve radnje prema
osnovu djelovanja u dvije velike grupe, na one po osnovu ovlaštenja i druge
na osnovu dozvole opšte upravne vlasti, Zakon je izričito tražio, pored opštih
uslova, i podnošenje dokaza o posebnoj spremi za trgovinu uz uvjerenje nadležne privredne komore da isprave odgovaraju propisima,11 osim za obavljanje
piljarskih i sličnih sitnih trgovačkih radnji(§ 19. stav 3.).12
Poratna situacija pogodovala je razvoju trgovine kao najatraktivnije visokokonjunkturne djelatnosti velikih privrednih mogućnosti, koja, uz lako
dobivanje obrtnica ili nelegalnu trgovinu, propusan carinski sistem u izgradnji
i carinske olakšice, te valutni haos, koristi sve mogućnosti za brzo bogaćenje.13
Trgovina se, pored rentijerstva, na taj način, ukazuje i kao najpovoljnija prilika
za prestrukturiranje djelatnosti nekih od bivših zemljoposjednika obuhvaće7.419 ili 12,28%. Naime, glavna smetnja, koja se znala kod trgovaca koristiti i u špekulativne
svrhe, bila je odredba da se protokolišu firme koje u Sarajevu plaćaju 30 kruna godišnje na
čistu dobit, a u ostalim mjestima 12.
10
Isto, 195. U sarajevskoj trgovini krajem 1926. godine bilo je “školovanih trgovaca sa trgovačkom školom 2%, 8% sa osnovnom školom ili samoukih, a nepismenih 40%. Sve veće trgovačke radnje imale su školovane knjigovođe i korespodente. Kvalifikacija su im trgovačke
škole, trgovačke akademije ili eksportne akademije. Ima tehničkih poslovnica, gde su šefovi
sa fakultetskom spremom, obično inžinjeri.”
11
Ljubomir St. Kosier, Bosna i Hercegovina-ekonomski fragmenti i konture, Beograd, Biblioteka Bankarstva, 1927, 146. Trgovačko obrazovanje dobivala je omladina u trgovačkim školama u Bijeljini, Brčkom, Bosanskoj Dubici, Bosanskom Novom, Gradačcu, Livnu, Mostaru,
Sarajevu, Travniku, Trebinju, Tuzli i Zvorniku. Pored ovih ustanova u Sarajevu je postojala
Trgovačka akademija, koja je imala stepen srednje škole.
12
Posebna sprema za trgovinu u pravilu se sastojala od potvrde o dvogodišnjem učenju kao
učenik (šegrt) i dvogodišnjem uposlenju kao pomoćnik u trgovačkoj radnji; u: §§ 19-22 Zakona o radnjama od 5. novembra 1931. godine.
13
Ljubomir Kosier, Bosna i Hercegovina-ekonomski fragmenti, 115-116. “Godine 1921. i
1922. pa još i 1923. zapaža se tendencija velikog kupovanja strane robe, pa su pri tome
mnoge firme nepotrebno ušle u velike angažmane, da se, posle toga, pod uticajem novčane
oskudice i opadanja potrošnje nađu u teškoj finansijskoj situaciji.”...“Što se tiče celokupne
uvozne trgovine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, to se ona posle Oslobođenja odnosila
prema našem izvozu kao 29 prema 6.”
228
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 228
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRGOVINA U GRADOVIMA BOSNE I HERCEGOVINE NA KLACKALICI TRADICIJE I MODERNIZACIJE OD 1918. DO 1941. GODINE
nih mjerama agrarnih reformi.14 U tim godinama pomanjkanje roba i porast
cijena, korupcija, mito, krađe itd. u gotovo svim slojevima stanovništva stvorile su veliko nezadovoljstvo i ogorčenje prema trgovcima.15 S druge strane,
kredibilitet starog trgovačkog sloja izražavao se tradicionalnim i pretežnim
uticajem u gradskim predstavništvima svih vrsta, kojima se na prvim opštinskim izborima u Bosni i Hercegovini 1928. godine pridružuju i oni koji su
svoje istaknutije pozicije stekli u periodu kraljevske države.
Eksplozija trgovačke djelatnosti na račun devastiranog i paralizovanog
zanatstva i nerazvijene prerađivačke industrije uvozom svega i svačega, sa većim brojem trgovaca nego radnji,16 zadržala je kratko takav status do 1922.
godine, odnosno do prvih promjena uslova koji su i doveli do takvog nivoa.
Period prilagođavanja traje do 1924./1925., da bi 1926. godine trgovina bila
u znaku krize koju ilustruju stečajevi i nagodbe van stečaja, od 1923.-1925.
godine čak 78 u odnosu na period 1918.-1922., kada nije bilo niti jedne takve
nagodbe.17 Međutim, longitudinalno kretanje trgovine pokazalo je svo vrijeme veliku elastičnost, broj radnji stalno raste potvrđujući se kao konstantno
najprivlačnija grana gradske privrede.18
14
Milivoje Erić, Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918-1941. godine, Sarajevo, Veselin Masleša,
1958, 494-496. Atif Purivatra, Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Drugo izdanje, Sarajevo, Svjetlost, 1977, 365-367. Todor Kruševac, Trgovina Sarajeva 1918.-1941. 136. TOK, Izvještaj Komore u 1927. godini, 20.
15
Činjenica da se 1920. godine u Bosni i Hercegovini među 49 poslaničkih kandidata Narodne radikalne stranke za Ustavotvornu skupštinu našao samo jedan trgovac rezultat je
omraženosti trgovačkog staleža, koji je bio nosilac špekulacija sa cijenama životnih namirnica i ostalih potreba, što je izazvalo ogorčenje i seoskog i gradskog stanovništva, o čemu
svjedoče mnogobrojni izvještaji lokalnih organa vlasti; u: Tomislav Kraljačić, Narodna radikalna stranka u Bosni i Hercegovini na izborima za ustavotvornu skupštinu, Prilozi, V, 5,
Sarajevo, Institut za istoriju radničkog pokreta, 1969, 211.
16
Samo u drugom kvartalu 1919. godine u Sarajevu je izdano 448 obrtnica, a otkazano 241,
od čega na trgovačke radnje otpada 280 novih i 125 otkazanih obrtnica; u: Todor Kruševac,
Trgovina Sarajeva 1918.-1941. 135.
17
TOK, Izvještaj Komore u 1926. godini, 15. U 1926. godini porastao je broj stečajeva na 60,
od toga trgovačkih radnja 52., među njima najviše trgovina mješovitom robom 25 i galanterijskom 13.
18
TOK, Izvještaj Komore u 1927. godini, 14-16. Isto, Izvještaj Komore u 1928. godini, 10. U
1919. godini ukupno u Bosni i Hercegovini bilo je 18.799 trgovačkih radnji, 1925. taj broj je
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 229
229
4/7/13 7:47 PM
Seka Brkljača
U čitavom periodu nastavljena je tendencija iz austrougarskog perioda sa razvojem trgovine na račun zanata i nerazvijene prerađivačke domaće
industrije,19 popunjavajući onaj prazni međuprostor koji su stvarale ove dvije
privrede kod konzumnih apetita i mogućnosti i gradskog i seoskog tržišta.
Trgovina numerički pokazuje stalni uspon uz istovremeno usložnjavanje, odnosno usitnjavanje i svaštarenje, pojavu sve većeg broja “pomičnih” dućana i
tzv. “nosajućih” trgovaca,20 što je omogućavalo u optimalnim uslovima slabu
akumulaciju u trgovini kao odgovor na male konzumne kapacitete i gradskog
i seoskog kupca.
Mali procenat gradskog stanovništva i tzv. “čistih potrošača”, kao što su
bili činovnici, učitelji, radnici i slično u odnosu na seosko vezao je trgovinu u
gradovima za konzumne oscilacije najbrojnijeg kupca, seljaka, da bi u čitavom
periodu gradska trgovina bila ovisna od ukupne situacije na tržištu Bosne i
Hercegovine. Gradovi u Bosni i Hercegovini, pa i Sarajevo kao najveći grad,21
porastao na 21.345, krajem 1926. godine broj je iznosio 22.659, a 1927. popeo se na 23.940,
1928. na 25.304, čak i u doba krize taj broj raste, istovremeno sa tendencijom napuštanja
jednog broja trgovačkih radnji, 1926. godine otvoreno je 1856, a napušteno 542, tokom 1927.
godine otvoreno je 1753, a napušteno 505, 1928. otvoreno 1875, a napušteno 511. Od ukupnog broja radnji u 1925. godini u Sarajevu je bilo 2.564, u Tuzli 512, u Mostaru 446, Travniku 239, u Bihaću 370, u Banjaluci 315, u Brčkom 321, a ostalo po manjim gradovima i selima.
19
Gojko Krulj, “Gradska privreda”; u: Napor Bosne i Hercegovine za oslobođenje i ujedinjenje,
Sarajevo, Oblasno odbor Narodne odbrane u Sarajevu, 1929, 310-311. Konstatujući napredak varoške privrede nakon austrougarske okupacije, autor ističe da je fakat “da u tom napretku razmerno mnogo veći udeo pripada trgovinskoj nego zanatskoj privredi”...“Ali najjači
uzrok pomeranja odnosa između zanata i trgovine, u korist poslednje, leži u znatnom povećanju potreba za industrijskim produktima.”
20
Prema izvještaju gradskog poglavarstva Sarajeva između aprila i juna 1919. godine od izdatih 280 obrtnica na “nosajuće” se odnosilo 77. I u 1934. godini u Sarajevu je od 228 novootvorenih radnji otpadalo 108 na prodaju pečenog mesa, ćevapčića, pomorandži, limunova
i sličnih pokretnih trgovina; u: Todor Kruševac, Trgovina Sarajeva 1918.-1941. 136. 179.
21
Vaso Ristić, Budžet opštne grada Sarajeva, Sarajevo, Izdanje piščevo, 1939, 6. Sarajevo je
1938. godine potraživalo oko 12 miliona osnovnog državnog poreza na oko 80.000 stanovnika, Ljubljana sa istim brojem stanovnika 14 miliona, Novi Sad sa 55.000 stanovnika 14
miliona, a Beograd sa 330.000 stanovnika 87 miliona, Zagreb sa 240.000 stanovnika 53.
miliona poreza, što pokazuje da su u svim navedenim gradovima srazmjerno jači čisti prihodi nego u Sarajevu, u kome je čist prihod 1938. godine skoro jednak onome iz 1914. godine,
što potvrđuje relativno nazadovanje grada., Todor Kruševac, Trgovina Sarajeva 1918.-1941.
230
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 230
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRGOVINA U GRADOVIMA BOSNE I HERCEGOVINE NA KLACKALICI TRADICIJE I MODERNIZACIJE OD 1918. DO 1941. GODINE
bili su neznatna i slaba potrošačka publika, koja nije gradskoj trgovini omogućavala da se osloni na sopstvene lokalne konzumente, kao što je to bio slučaj sa
Beogradom i Zagrebom.22 Visok procenat seoskog stanovništva slabe kupovne moći i kvantitativno i kvalitativno uz mali procenat gradskog stanovništva
sa radništvom niskih nadnica uticalo je svojim konzumnim potencijalima na
nerazvijenost domaćeg tržišta, koje je i sa svoje strane regulisalo i stepen i
strukturu gradske trgovine.
Bosanskohercegovački gradovi bili su u čitavom periodu slabo ili nikako
angažovani u izvoznoj trgovini, koja je znatno zaostajala za uvoznom, što pokazuje i odnos prihoda glavne Carinarnice u Bosni i Hercegovini sa sjedištem
u Sarajevu, sa nekoliko miliona dinara zarade godišnje od uvoza i nekoliko
desetina hiljada od izvoza.23 U vrijeme poslijeratne konjunkture Sarajevo je
brojem trgovaca izvoznika, njih 160, uglavnom drveta, krzna i poljoprivrednih proizvoda, stvaralo iluziju očuvanog ugleda važnog centra izvozne trgovine.24 Promjene na unutrašnjem i vanjskom tržištu, nove geografsko-ekonomske orbite, struktura izvoznih roba i normativa državne izvozne politike
nisu već od prvih naznaka krize pružali povoljne uslove za dalji prosperitetniji
razvoj sarajevske izvozne trgovine. Naime, glavni kvalitet izvoznih produkata
proizlazi iz privredne strukture Bosne i Hercegovine i bio je vezan za produkte rudarstva, metalurgije, šumske industrije, a dijelom poljoprivrede (stoka,
ljekovito bilje, kože, krzna divljih zvijeri, duhan), pa je taj pravac trgovine
išao ili direktnim ugovaranjem ili putem centralizovanih državnih preduzeća
i agencija (Prizad). Osim Sarajeva kao poslovnog središta i nekih izvoznih
190. Podatak da su čisti prihodi građana Sarajeva od nekretnina, preduzeća i zanimanja
1938. godine iznosili oko 120 miliona dinara, koliko su iznosili i 1914. godine, iako se u
međuvremenu broj stanovnika grada povećao za jedan put, najbolje ilustruje smanjivanje
ekonomske snage grada.
22
Trgovina na malo u Beogradu uglavnom je bila upućena na beogradsko stanovništvo, dok
je u ostalim varošima i varošicama bila upućena najvećim dijelom na seljaštvo okolnih sela.
Nikola Vučo, “Privredni razvoj grada od 1919.- do 1941.”, Istorija Beograda, 3, Beograd,
Prosveta, 1974, 203.
23
TOK, Izvještaj Komore u 1926. godini, 61., U budžetskoj godini 1924./1925. prihodi sarajevske carinarnice od uvoza bili su 4.851.449, a 1925/1926. godine 5.710.694 dinara, istovremeno prihodi od izvoza iznosili su 110.746 dinara, odnosno 98.265.
24
Milivoje M. Savić, Naša industrija, 195. Todor Kruševac, Trgovina Sarajeva 1918.-1941. 199.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 231
231
4/7/13 7:47 PM
Seka Brkljača
firmi (Šipad),25 od kojih se vremenom neke centripetalnim mjerama države
postepeno vežu za Beograd (krzno i kože),26 zatim Brčkog, koje je zahvaljujući
kulturi šljive u svojoj okolini i rijeci Savi kao glavnoj saobraćajnici, tradicionalni centar izvoza šljive, nešto Foča sa izvozom jabuka (tzv. drinska jabuka),
Goražde oraha, Mostar i Čapljina vina, ostatak gradova ostaje svo vrijeme u
okvirima trgovine koja je usmjerena prema unutrašnjem tržištu oslonjena na
domaćeg potrošača. Sarajevo je od 1919. godine trgovački centar za prodaju
isključivo Crnoj Gori, Sandžaku i jednom dijelu “Južne Srbije”, te za uvoz
robe u Bosnu, izuzimajući Hercegovinu. Posavina, okolina Banjaluke i bihaćkog okruga kupuje u Zagrebu, Hercegovina nabavlja robu u Mostaru, Čapljini, Dubrovniku i Splitu, koji sa svojom trgovinom i lukom u okviru novih
granica dobiva na značenju za trgovinu livanjskog i duvanjskog područja, pa i
na širem prostoru zapadne Bosne.27
U takvim tržišnim uslovima gradska trgovina je pratila i odražavala svojom strukturom i kvantitetom društveni milje i njegove ekonomske potencijale i potrebe, preživljavajući sve longitudinalne mijene u privrednom životu
Bosne i Hercegovine i države u cjelini. Osnovna karakteristika trgovine u
gradovima bila je njena prosječna usitnjenost,28 koju nije značajnije mijenjala
25
TOK, Izvještaj Komore u 1926. godini, 116., Povodom vijesti da ministarstvo šuma i rudnika namjerava premjestiti centralu Šipada iz Sarajeva u Beograd, Trgovačka i obrtnička
komora Bosne i Hercegovine je u interesu bosanskohercegovačke drvne industrije, a i sarajevskih trgovaca energično, argumentovano i konačno uspješno se usprotivila toj odluci,
obrazlažući, pored ostalog, da bi trgovci komorskog područja samo u nabavkama životnih
namirnica za preduzeće gubili godišnje 20-40 miliona dinara.
26
Narodno jedinstvo, XVII, 67, Sarajevo, 22. avgust 1934, 3., Sarajevo je u privrednim krugovima Evrope nosilo sve do osnivanja Prizada ime “Balkanskog Lajpciga” kao centar izvozne trgovine krznom divljih zvijeri, kojima je Bosna obilovala. Neumjereno ubijanje, jer taj
lov i prodaja su bile i dodatna seljakova zarada, pojava novih država izvoznica od početka
tridesetih godina, ekonomska kriza i pad cijena na tržištu krzna, uz osnivanje Prizada, koji
špekulacijama ugrožava kvalitet bosanskog krzna (prodaja lošeg grčkog kao bosanskog),
potpuno su ugrozile, ne samo ovu nekada prosperitetnu izvoznu privrednu granu Bosne,
nego i Sarajevo kao izvozni trgovački centar.
27
Vlado Smoljan, Poglavlja iz ekonomske historije Hercegovine, II, Mostar, Gospodarska komora Herceg-Bosne, 1997. 243. Milivoje M. Savić, Naša industrija, 197.
28
Gojko Krulj, “Gradska privreda”, Napor Bosne i Hercegovine, 338. “Trgovina se još više
rascepkala u sitne radnje koje radi malog obrtnog kapitala mogu jedva da pruže samo egzistenciju gazdi i to ispod standarda života.”
232
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 232
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRGOVINA U GRADOVIMA BOSNE I HERCEGOVINE NA KLACKALICI TRADICIJE I MODERNIZACIJE OD 1918. DO 1941. GODINE
ni težnja za koncentracijom i pojava veletrgovaca, kao i akcionarskih trgovačkih društava u velikim gradovima, prvenstveno u Sarajevu.29 Strukturalna
pomjeranja u pravcu modernizacije organizacionih oblika trgovine, koje je do
1918. godine bilo neznatno u cilju ulaganja većih kapitala, nastavljaju se u
ovome periodu i jednim dijelom vidno obilježavaju trgovinu u velikim gradovima, a Sarajevo, bez obzira na sve društveno-ekonomske i teritorijalno administrativne promjene, izgrađuje se kao centar ovog oblika poslovanja.30 S druge strane, usitnjenost trgovine se potvrđivala u velikom broju radnji i malom
broju zaposlenih,31 te svakodnevnoj slici propadanja i napuštanja pojedinih
trgovina, koja često nisu ni birokratski registrovana.32 Između monopola veletrgovaca-grosista, kao prve adrese kod nabavke uvoznih roba, i konzumnih
moći grada i sela, prosječni trgovac u gradu, sam zaposlen ili sa članovima
svoje porodice, prilagođavao se prilikama, svaštario, kreditirao i prodavao “na
teku”. Ovakav trgovac u nedostatku kapitala posluje na veresijskim osnovama
i prema dobavljaču, kao i prema kupcu potrošaču. Dok sa prvim posluje uz
promjenjivu kamatu na dug, istu ne može ukalkulisati u cijenu robe u prodaji
da bi okružen mnoštvom istih trgovaca bio konkurentan kod potrošača koji
uglavnom kupuje “na crtu” u tefteru. U tom zatvorenom krugu stalnog dugo-
29
Budimir Miličić, Radnička klasa Sarajeva 1919-1941., Sarajevo, Institut za istoriju u Sarajevu, 1985, 86. U Sarajevu je 1924. godine bilo 35 veletrgovina, 1926. već 46, 1923. godine
poslovalo je 17 akcionarskih trgovačkih društava među kojima je najveći bio Greinitz sa 15
miliona akcionarskog kapitala. Iako malobrojni veletrgovci su davali glavni ton uvoznoj i
izvoznoj trgovini, bili glavni snabdjevači većih industrijskih preduzeća među kojima i Šipada., Milivoje E. Savić, Naša industrija, 194. Sarajevski veletrgovci-grosisti nabavljali su robu
direktno i prodavali je manjim trgovcima u gradu, dijelovima Bosne, Crnoj Gori, Sandžaku,
užičkom kraju, a neki i po teritoriju cijele države.
30
31
Todor Kruševac, Trgovina Sarajeva 1918-1941. 194-196.
Trgovinska industrijska komora u Sarajevu (TIK), Izvještaj o privrednim prilikama i radu
Komore u godini 1938. ( Izvještaj Komore u 1938. godini), Sarajevo, 1939, 16., 23. Od ukupnog
broja radnji Sarajevo grad ima 1937. godine 2077, te godine otvoreno je 177, a napušteno
161, 1938. grad ima 2.093 radnje, od toga, prema izvještaju područnog udruženja trgovaca i
ugostitelja, samo 202 radnje imaju 173 učenika i 242 pomoćnika.
32
TOK, Izvještaj Komore u 1926. godini, 15. Od 60 registrovanih stečajeva u 1926. godini 52
su se odnosila na trgovačke radnje od čega 25 mješovitih trgovina-svaštara.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 233
233
4/7/13 7:47 PM
Seka Brkljača
vanja pokazuje se sva ranjivost sitnih trgovaca,33 i njihovo skoro svakodnevno
propadanje, a da često ne izvrše ni odjavu svoga obrta. Kreditiranje kao oblik
poslovanja u trgovini i grada i sela usmjereno prema najbrojnijem potrošaču,
seljaku, doseže vrhunac u paralizi potraživanja u isto vrijeme kada je zemlja
ušla u orbitu velike ekonomske krize.34 Sistem mjera koje poduzima država od
1930. godine, kao stalno produženi privremeni seljački moratorij, paralisao je
ne samo kreditne odnose nego je zakočio trgovačke tokove koji su bili kombinacija novčanih i robnih, naturalnih zaduženja.35 Gradska trgovina u ovome
periodu složene ekonomske krize sa specifičnim odnosima poremećaja povjerilačkih odnosa potvrđuje žilavost koju nisu slomili ni stečajevi, ni broj protestiranih mjenica,36 ni broj mjeničnih parnica37 i izgubljena imovina i zatvaranje radnji. Broj prodavnica stalno raste, 1929. godine na 26.236, krajem 1932.
na 28.150, 1930. godine zatvara se 639 trgovina, a u 1932. godini već manje,
259. Tendencija umnožavanja trgovina u drugoj polovini tridesetih godina, i
to pretežno onih za koje nije potrebna posebna stručna sprema (sitničarskih,
piljarskih, mješovitih), posebno u manjim gradovima i po selima, prelazi u
33
34
TOK, Izvještaj Komore u 1929. godini, 17.
Mijo Mirković, Ekonomska struktura Jugoslavije 1918.-1941., Zagreb, Nakladni zavod
Hrvatske, 1950, 94. Na temelju ankete Agrarne banke 1932. godine od ukupnog duga u
Jugoslaviji u to vrijeme privatnim licima, a to su dugovi seljaka drugim seljacima, trgovcima
i obrtnicima skoro polovina, ili 45,17% odnosilo se na tu vrstu potraživanja.
35
“Pomiriti oštro suprostavljene interese državnog fiskusa, privatnih banaka i trgovaca kao
vjerovnika i zemljoradnika kao dužnika, a da pri tome svi dobro prođu ličilo je na rješavanje
matematske formule kvadrature kruga,” komentariše autor pompezne izjave Milana Stojadinovića 1936. godine povodom najavljenih “konačnih” mjera vlade na rješavanju seljačkih
dugova; u: Kemal Hrelja, Kako je živio narod, Sarajevo, Bosanska knjiga, 1994, 196.
36
Kod 56 kotarskih sudova u Bosni i Hercegovini najveći broj protestiranih mjenica, kao
službena zabiljška da mjenica nije na vrijeme isplaćena i da omogućava naplatu na drugi
način, registrovano je u većim gradovima, u Sarajevu 1928. godine 6.102, 1929. godine kod
sreskog suda 5191, Tuzla 1.076 u 1928. godini, 1929. 1018, Travnik 1478 i 1105, Banjaluka,
1092 i 1735, Mostar 1173 i 1169, Bijeljina 1366 i 1525, itd; u: TOK, Izvještaj Komore u 1928.
godini, 21., Isto, Izvještaj Komore u 1929. godini, 21.
37
Isto, Izvještaj Komore u 1930. godini, 23., Isto, Izvještaj Komore u 1931. godini, 23. Izvještaji
počinju da donose i broj mjeničnih parnica koje su se vodile kod okružnih sudova, Banjaluka
184 u 1930. godini, 126 u 1931. Bihać 30 i 35, Mostar 99 i 71, Sarajevo 320 i 342, Travnik
38 i 49, Tuzla 57 i 68.
234
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 234
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRGOVINA U GRADOVIMA BOSNE I HERCEGOVINE NA KLACKALICI TRADICIJE I MODERNIZACIJE OD 1918. DO 1941. GODINE
epidemiju, koja nije karakteristična samo za bosanskohercegovačko područje
te počinje gušiti samu sebe, što pokazuje veliki broj napuštenih radnji u periodu od početka 1934. do kraja 1937. godine.38 Spram neodgovarajućih kapaciteta tržišta takav progresivni kvantitet trgovine bio je izraz slabe razvijenosti
ostalih grana privrede, traženja zarade stanovnika grada i bježanje seljaka od
neprosperitetne poljoprivrede.
Kako je usitnjenost i ekspanzija sitnih trgovaca i gostioničara, bila osnovna karakteristika razvoja nepoljoprivredne djelatnosti u Bosni i Hercegovini
austrougarskog perioda,39 bez obzira na neujednačenosti privrednih popisa
ovoga i kasnijeg perioda, može se zapaziti, uglavnom, kontinuitet u strukturalnom razvoju trgovine, ali i promjene u njenom kvantitetu i u nijansama
njenog kvaliteta.40 Među trgovinama krajem 1927. godine ukupnog broja u
Bosni i Hercegovini od 23.907 i dalje je najveći broj prodavnica mješovite
robe 4.650, zatim bakala 3.946, sitničara 3.642, trgovina marvom 2.316, voća
i povrća 1.271, jaja i peradi 1.243, piljara 742, zemaljskih proizvoda 516, žita
i brašna 674, odnosno raznih prehrambenih artikala.41 Među ovim velikim
brojevima slične ili iste branše, ali sklopa koji se usložnjava ka specijalizaciji,
38
Takav tempo umnožavanja trgovačkih i zanatskih radnja, koje su dovele u pitanje privrednu egzistenciju već postojećih, inicirao je zajedničku akciju, koja je potekla od Trgovinsko
industrijske komore u Novom Sadu, tražeći načina da se taj proces ograniči pooštravanjem
uslova za dobivanje obrtnica i uvođenjem numerusa klauzusa prema prilikama i potrebama
nekog mjesta, izmjenama i dopunama Zakona o radnjama. Samo na području koje je pokrivala Trgovinsko industrijska komora u Sarajevu na početku 1934. godine bilo je registrovano
7.607 trgovačkih radnja, krajem 1937. već 8.527, međutim osnovano je u tom periodu 2.069,
a napušteno 1.149; u: TOK, Izvještaj Komore u 1938. godini, 311-316. Inicirane izmjene u
skladu sa ograničenjima u otvaranju novih radnji presjekla je situacija stvorena “pripremnim
stanjem” 1939. godine i izbijanje rata u Evropi, kada Ministarski savjet, pored ostalog, donosi Uredbu o državnom odboru za odbrambenu privredu sa zadatkom da donosi odluke i
jednoobrazna upustva po kojima nadležna ministarstva i banske uprave preduzimaju potrebne mjere u oblasti proizvodnje, prometa, potrošnje, izvoza, uvoza, cijena, raspodjele dobara
itd. u svrhu zadovoljenja civilnih i vojnih potreba zemaljske odbrane; u: Narodno jedinstvo,
XXIII, 41, Sarajevo, 22. maj 1940. godine, 3.
39
Iljas Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, Drugo izdanje, Sarajevo, Institut za istoriju, 2004, 43. 45.
40
41
TOK, Izvještaj Komore u 1927. godini, 23.
Isto, 14-16,
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 235
235
4/7/13 7:47 PM
Seka Brkljača
sa 115 vrsta trgovina 1929. godine, pojavljuju se i prodavnice malih brojeva,
ali strukture koja predstavlja modernizacijske pomake u konzumnim ukusima i moćima jednog dijela gradskih društvenih slojeva. Prodavnice bicikla i
motora, koncem 1927. godine 5, 1932. godine 7, drogerija i parfimerija 24,
elektromehaničarskog pribora 3, fotografskih potrepština 4, automobila 2,
već 1929. godine 3, a 1932. 5, automobilskih guma 1, 1932. već 3, narandži i
limunova 10, 1932. 15, manufakture brojčano rastu sa 594 koncem 1919. na
902. prodavnice krajem 1927. godine, informacioni biroi i zavodi za reklamu
2, špeceraja, delikatesa i pića u zatvorenim bocama od 553 u 1928. na 559
krajem 1929. godine, kada se otvaraju i 3 prodavnice tehničkih potrepština
itd.42 Porast stanovništva, tržišno otvaranje sela, novi državni okvir i pravci trgovačkih veza zemlje u prvoj polovini 20. stoljeća, sve ukupno uticali su na lagane evolutivne promjene u razvoju trgovine i pomake u kvantitetu i kvalitetu
ponude i potražnje.43 Dvojnost kvalitativne ponude starih čaršija, gdje je proizvođač tradicionalno često istovremeno i trgovac sa svojim kupcima, i novih
gradskih centara sa izlozima i trgovcima odvojenim od proizvodnje artikala
koje nude, zadržava se i u ovome periodu razvoja bosanskohercegovačkih gradova sa 63 prodavnice opanaka prema 17 trgovina cipelama koncem 1927. godine. Lagani zaokret, ka novom i modernijem pokazuje i struktura roba koje
42
43
TOK, Izvještaj Komore u 1929. godini, 9-12. TOK, Izvještaj Komore u 1932. godini, 7-10.
Kada je u pitanju Sarajevo kao najveći trgovački centar u Bosni i Hercegovini, K. Hrelja
navodi da je “sarajevska trgovina u periodu između dva svjetska rata bila u stagnaciji,” dok
detaljan istraživač Sarajeva datog perioda B. Miličić zaključuje da “bez obzira na sve teškoće
s kojima se trgovina sučeljavala u međuratnom periodu ona je u odnosu na period do 1914.
značajno proširila obim i vrijednost svoga poslovanja.” Sintetizujući istoriju grada Sarajeva
R. Donia zaključuje da “usred opće ekonomske stagnacije, jedino se za komercijalnu trgovinu može reći da je porasla između dva rata, i samo su najveća preduzeća sa najviše kapitala
bila istinski uspješna.” Kemal Hrelja, “Pregled društveno-ekonomskih prilika u Sarajevu
između dva rata,” u: Sarajevo u revoluciji, Revolucionarni radnički pokret 1937-1941. Sarajevo,
Istorijski arhiv Sarajevo, 1976. 76. Budimir Miličić, Radnička klasa Sarajeva, 86. Robert J.
Donia, Sarajevo:Biografija grada, Sarajevo, Institut za istoriju, 2006, 189.
236
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 236
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRGOVINA U GRADOVIMA BOSNE I HERCEGOVINE NA KLACKALICI TRADICIJE I MODERNIZACIJE OD 1918. DO 1941. GODINE
ulaze preko glavne carinarnice u Sarajevu44 ili one u Bosanskom Brodu,45 i
pojava specijalizovanih trgovina kao knjižara i papirnica, čiji broj raste od 105
koncem 1919. do 112 krajem 1927. godine, 126, 1928. i već 135 koncem 1929.
godine, zatim, kolonijalne robe od 51. 1919. godine do 131. koncem 1927.
moderne tehničke robe, automobila, šešira, pariške i bečke mode, konfekcije
postepeno do 31. u 1929. godini ili 1930. već 2 prodavnice radio aparata itd.46
Iako je klijentela procentualno vrlo mala u odnosu na ukupno stanovništvo, što pokazuje i broj ovakvih radnji, zahvaljujući i demografskoj politici
nove države u ovome periodu od Naredbe o iseljavanju stranaca47 to nije više
većinom doseljeničko građanstvo.48 Samo kod Sarajeva, koje je bilo jedina
gradska opština u Kraljevini Jugoslaviji sa progresivnom stopom prireza na
sve oblike državnog osnovnog neposrednog poreza, osim službeničkog, od
10-95%, moguće je približno numerički iskazati taj gradski društveni sloj kao
elitnu klijentelu koja svojim ekonomskim mogućnostima i ukusima utiče i na
promjene strukture trgovine. A kako je jedan od najpouzdanijih putokaza za
ocjenu privrednog stanja jednog grada osnovni državni porezi na čiste prihode
od nekretnina, preduzeća i raznih zanimanja, onda je takvih u Sarajevu od
44
TOK, Izvještaj Komore u 1926. godini, 16., Milivoje M. Savić, Naša industrija, 195-196;
Budimir Miličić, Radnička klasa Sarajeva, 83. Od roba koje su se uvozile iz inostranstva u
prvom redu je bila manufaktura iz Italije, Češke, Austrije, Njemačke, a manji dio direktno
iz Engleske, Švajcarske i Francuske, kolonijal iz prekomorskih zemalja posredstvom Italije,
staklo iz Čehoslovačke, izrađena koža iz Čehoslovačke, Austrije, i preko trgovca grosiste
(Božo Đajić) kafa direktno iz Amerike, zatim, sredstva za rad, sirovine za potrebe industrije
i zanatstva, galanterija, obuća, lijekovi, sanitetski materijal, papir, južno voće.
45
TOK, Izvještaj Komore u 1927. godini, 60-61. Ministarstvo finansija ukinulo je 1927. godine carinarnicu u Slavonskom Brodu II reda i prebacilo je u Bosanski Brod administrativno
je vežući za Osijek i na taj način nanijelo veliku štetu administriranju bosanskohercegovačke
uvozne i izvozne trgovine protiv čega se uporno borila Trgovačka i obrtnička komora Bosne
i Hercegovine.
46
47
TOK, Izvještaj Komore u 1930. godini, 7-10.
Kasim Isović, “Prilike u radničkom pokretu Bosne i Hercegovine 1919. i 1920. Godine.
Građa,” Glasnik ADABiH, God. 1968-1969, Knj. VIII-IX, Sarajevo, ADABiH, 1968/1969,
318; Nusret Šehić, Bosna i Hercegovina 1918-1925.(privredni i politički razvoj), Sarajevo, Institut za istoriju, 1991, 329. 334-335.
48
Iljas Hadžibegović. Postanak radničke klase u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do 1914. godine, Sarajevo, Svjetlost, 1980, 116. Isti, Bosanskohercegovački gradovi, 49.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 237
237
4/7/13 7:47 PM
Seka Brkljača
oko 80.000 stanovnika 1938. godine bilo svega 9.887, od čega samo 10% porezovnika je plaćalo 8 miliona od ukupne sume u iznosu 11.320.000 dinara,49
predstavljajući istovremeno sloj od 1,24% stanovnika grada.
Staro i novo kao dihotomijska klackalica tradicije i modernizacije, odnosno evropeizacije konstantna je odlika trgovine bosanskohercegovačkih
gradova i ovoga perioda, uz isticanje onoga drugoga srazmjerno veličini i
upravnom,50 saobraćajnom i privrednom značaju grada, što razvoj Banjaluke
kao banskog centra slikovito potvrđuje,51 ili Tuzla,52 nakon prvobitnog šoka
izazvanog novim geopolitičkim i privrednim orbitama, zahvaljujući, prije svega, promjenjivim konzumnim moćima razvijene industrije na teritoriju samog
gradskog atara. 53
Dok su organizacione promjene udruživanja trgovaca u cilju koncentracije
i umnožavanja kapitala bile samo pojava u prethodnom periodu, nakon 1918.
godine te organizacione promjene usložnjavanja trgovačkog kapitala postaju
49
50
Vaso Ristić, Budžet Sarajeva, 9.
Mehmed Zildžić, “Trgovina na području Bosne i Herceovine,” Bosna i Hercegovina kao
privredno područje, Sarajevo, A. Koen, E. Džikovski, A. Sunarić, 1938, 355. “Vrlo je zanimljivo promatrati sa kolikom ljubomornošću bosanske varoši čuvaju državna i vojna nadleštva sa brojnim činovništvom kao potrošačima. Više puta na hiljade težaka ostavljaju svoja
sela i sele se u bogatije krajeve. Međutim, ako i najmanje nadleštvo hoće da ostavi koju
bosansku varoš, dižu se građani i protestuju.”
51
Sulejman Smlatić, “Prilog proučavanju banjalučke privrede 1918-1941.” Banjaluka u novijoj istoriji (1878-1945),Zbornik radova s naučnog skupa održanog u Banja Luci od 18-20. novembra 1976. godine, Sarajevo, Institut za istoriju Sarajevo, 1978, 207-208; Milan Vukmanović,
“Između dva rata,” Banjaluka, Banjaluka, Institut za istoriju, 1990, 77-109.
52
Prema broju stanovnika 1927. godine Tuzla grad imala je 6,05% trgovaca, a Tuzla-srez
1,07%, dok je Tuzlanska oblast imala 1,22 %, u: TOK, Izvještaj Komore u 1927. godini, 21.
53
Iz podataka prikupljenih 1907. godine u sreskim mjestima bilo je protokolirano 67% svih
radnji u Bosni i Hercegovini, u varošima 7% i u selima 26%, a najveća koncentracija protokoliranih radnji bila je u šest okružnih mjesta. Ilijas Hadžibegović, Bosanskohercegovački
gradovi, 49. Prema statistici Trgovačke i obrtničke komore u Bosni i Hercegovini taj odnos
je ostao približno isti, oko 70% trgovačkih radnji bilo je u gradovima, a oko 30% na selima,
od toga i dalje je najveći broj u regionalnim centrima, u Sarajevu koncem 1927. godine u
odnosu na broj stanovnika bilo je 2,9% trgovaca, u Banjaluci 2%, Tuzli čak 6,05%, Mostaru
1,84%, u: TOK, Izvještaj Komore u 1927. godini, 21-22.
238
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 238
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRGOVINA U GRADOVIMA BOSNE I HERCEGOVINE NA KLACKALICI TRADICIJE I MODERNIZACIJE OD 1918. DO 1941. GODINE
konstantna modernizacijska tendencija.54 Udruživanje kapitala i stvaranje trgovačkih asocijacija bilo je motivisano razvojem tržišta, kako unutrašnjeg tako
i vanjskog, koje u periodu poslijeratne konjunkture pokazuje puni prosperitet
(trgovina hranom, drvetom i građevinskim materijalom), ali su mali pomaci
evidentni. Taj oblik koncentracije, bez obzira na privredne oscilacije, ostaje
stalan, različitog intenziteta i ciljeva, osnivajući se u branšama u kojima je za
poslovanje neophodan veći kapital (Drina, otpremno i špedicijsko, Orijent,
uvozno izvozno, Jadran i Majdan, trgovine gvožđarskom robom, Humanik,
kože i cipela, Vatra, drvetom i td.) Od 17 sarajevskih akcionarskih trgovačkih
društava 1923. godine, obaveznih na javno polaganje računa, 12 ih je raspolagalo kapitalom u visini preko 38,5 miliona dinara, a 9 ih je završilo godinu
sa bruto dobitkom od preko osam miliona dinara i čistom dobiti od preko dva
miliona dinara.55 Često špekulativnog karaktera monopolišući tržište i podižući cijene pojedinih artikala potiskivala su i konkurencijom uništavala malog
trgovca.56 Putem trgovačkih udruženja, kao strukovne organizacije lokalnog
karaktera, trgovci detaljisti se čitavo vrijeme bore da očuvaju “stari i davnašnji običaj, da trgovina na veliko samo i isključivo prodaje robu trgovcima na
malo (detaljistima) koji dalje poslužuju i robu prodaju potrošačima.”57 Istovremeno, ista udruženja vrše pritisak putem trgovinsko-industrijskih komora na
državna nadleštva da onemoguće otvaranje velikih magacina, odnosno robnih
kuća, kočeći na taj način modernizaciju trgovine, njeno ukrupnjavanje u kome
bi tradicionalni trgovac detaljista bio neminovna žrtva. Pravi bunt trgovaca
izazvala je Uredba o velikim magacinima, u gradovima sa više od 50.000
stanovnika, donesena 27. oktobra 1937. godine. Nasuprot jedinstvenom pri54
V. Bajkić, “Naša trgovina,” Jubilarni zbornik života i rada SHS 1. XII 1918. – 1928. II deo,
Beograd, Izdanje matice živih i mrtvih SHS, 1928, 558.
55
Todor Kruševac, Trgovina Sarajeva 1918-1941. 195. Budimir Miličić, Radnička klasa Sarajeva, 86.
56
Smiljana Đurović, Državna intervencija u industriji Jugoslavije (1918-1941), Beograd, Institut za savremenu istoriju, 1986, 171. “Na ovaj način se stvarao odnos zavisnosti sitnih od
krupnih preduzeća, pri čemu su monopolističke grupacije u to vrijeme bile svjetska pojava
kao bitne odlike savremenog kapitalizma.”
57
Jugoslovenski list, XXIII, Sarajevo 7. juni 1940; u: Todor Kruševac, Trgovina Sarajeva
1918-1941. 199. Molba Udruženja trgovaca u Sarajevu upućena preko Trgovačko-industrijske komore upravi Drinske banovine.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 239
239
4/7/13 7:47 PM
Seka Brkljača
jedlogu svih komora u državi da se zabrani otvaranje robnih kuća u cijeloj zemlji “s obzirom na prilike koje kod nas vladaju,”58 vladina Uredba naišla je na
proteste trgovaca zatvaranjem radnji.59 Sukob tradicionalne inokosne trgovine
i modernih načina poslovanja u trgovini koju vode akcionarska društva prešao
je u skandal, koji nije mogla zatajiti cenzurisana štampa,60 samo su vremenom
forme te suprotnosti dobijale drugačije boje. Poseban ton tim protestima trgovaca i zanatlija “da se nacionalna privreda očisti od stranaca” davalo je izvorno
porijeklo akcionarskog kapitala trgovačko industrijskih grupacija robnih kuća
Ta-Ta ili Bata, koja je sve prisutnija i na bosanskohercegovačkom tržištu.61
S druge strane, tehnička modernizacija i potrebe u novim vrstama roba
ne samo da imaju za posljedicu lagane strukturalne promjene i u trgovini,
nego već u kontinuitetu od prošlih vremena dovode do ugrožavanja i propasti pojedinih grana i do pojave novih. Iako spora i kvantitativno slaba, elektrifikacija pojedinih gradova nakon 1918. godine62 zatire u tim gradovima
58
TOK, Izvještaj Komore u1937. godini, 76., Božo Madžar, Privredne komore u Bosni i Hercegovini, Monografija o njihovom osnivanju i rad 1909.-1945. Sarajevo, Vanjskotrgovinska komora Bosne i Hercegovine, 2006, 255-256. Iako na području Vrbaske banovine takve velike
radnje nisu osnivane Komora se solidarisala sa akcijom ostalih komora “jer su ti magacini
velika opasnost za srednji trgovački stalež u cijeloj zemlji.”
59
ABH, KBUDB-Pov, k.103, 4391, 1936. Drinski žandarmerijski puk izvještava povjerljivo
bansku upravu u Sarajevu da je u Visokom nizom incidenata izražen protest trgovaca i zanatlija protiv otvaranja velikih magacina, 27. septembra 1936. polupana su stakla obućarske
firme Bata u Visokom, a 4. oktobra sa zbora trgovaca i zanatlija, njih 200, upućena je u tom
smislu i rezolucija Glavnom akcionom odboru u Beograd.
60
Slobodan Kljakić, “Velika pobuna trgovaca,” Politika, Beograd, 21. februar 2005, Feljton.
Uredba o velikim magazinima iz oktobra 1937. godine izazvala je pravu provalu bijesa među
beogradskim trgovcima, kojima su se pridružili i trgovci u unutrašnjosti, ali su tekstovi i
fotografije na kojima se vide žandarmi sa isukanim pendrecima bili cenzurisani i objavljivani
bez fotografija.
61
ABH, KBUDB-Pov, k.103, 4391, 1936. Iz zahtjeva trgovaca i zanatlija Visokog od 4.
oktobra 1936. godine.
62
Joso Lakatoš i Aco Despić, Industrija Bosne i Hercegovine, Zagreb, Jugoslovenski Lloyd,
1924, 204. Do 1924. godine električnu energiju, uglavnom vezanu za industrijske pogone i
osvjetljenje, imali su gradovi i mjesta: Sarajevo, Bihać, Brčko, Jajce, Mostar, Travnik, Banjaluka, Drvar, Vareš, Zenica, Breza, Kakanj, Tuzla, Ugljevik, Semizovac, Ljubija, Dobrljin, Usora; Ljubomir St. Kosier, “Vrbaska banovina,” Almanah banovina, Vrbaska banovina,
240
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 240
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRGOVINA U GRADOVIMA BOSNE I HERCEGOVINE NA KLACKALICI TRADICIJE I MODERNIZACIJE OD 1918. DO 1941. GODINE
onu trgovinu koja je vezana za prodaju svijeća, fenjera ili petroleja63 i koja ne
prolazi bez antimodernizacijskih protesta trgovaca te robe (Zvornik).64 Nespecijalizovane prodavnice, odnosno trgovine mješovitom robom ili svaštare,
kako su u popisima registrovane, zatim prodavnice prehrambenih artikala i
manufakturnom robom u društvu sa gostionama i kafanama ili birtijama činile su kičmu bosanskohercegovačke trgovine, kako u gradovima, tako i na
selima.65 Specijalizovane prodavnice, koje se pojavljuju i u prošlom periodu,
lagano brojčano rastu i strukturalno se prilagođavaju tehničkim potrebama
modernizacije, ali svojim brojem, ne samo da su još u potpunoj sjeni okosni1931, 28. Pored ovih mjesta te godine na području Vrbaske banovine električno osvjetljenje
imali su gradovi Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Derventa, Bosanski Brod. Oba ova
spiska ne navode gradove koji su imali električno osvjetljenje kao Bosanski Brod i Bijeljina
već 1919, ili kasnije Prijedor, od 1933. godine Foča, Goražde, nešto ranije Rogatica, 1937.
godine Zvornik; Kemal Hrelja, “Industrija i saobraćaj u Bosni i Hercegovini 1929-1941.”
Prilozi, 2, Sarajevo, Institut za istoriju radničkog pokreta, 1996, 128. Prema statistici Kraljevine Jugoslavije 1938. godine u Bosni i Hercegovini bilo je 11 gradskih elektrana i 15
elektrana rudarskih uprava i željezara; Statistički godišnjak 1945-1953. Zavod za statistiku
i evidenciju NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1954, 467-468. Od 66 srezova po administrativno-teritorijalnoj organizaciji Bosne i Hercegovine 1953. godine, u 1940. godini njih
30 nije imalo ni po jedan pogon električne energije, odnosno skoro polovina. U Bosni je tada
bilo elektrificirano 3,20% naseljenih mjesta, a u Hercegovini 1,28%.
63
Banjaluka je od 1902. godine djelomično imala električno osvjetljenje od samostana trapista “Marija Zvijezda,” da bi i dalje samo za ulično osvjetljenje koristila 500 petrolejskih
fenjera. Značajnu potrošnju petroleja za osvjetljenje još 1919. godine imali su i gradovi Stolac, Trebinje, Nevesinje, Bugojno, Visoko, Višegrad, Zvornik itd; u: Bosanski glasnik, III.
Odsjek, Opis mjesta Bosne i Hercegovine, Beč, 1919, 160-211.
64
Alija Uzunović, Zvornik – historijska monografija, Tuzla, Bosanska medijska grupa, 2010.
116. Inicijativom tadašnjeg predsjednika opštine Stanka Nikolića 1937, godine Zvornik je
dobio električnu energiju za osvjetljenje sa 38 sijaličnih mjesta na ulicama i 80 domaćinstava
putem elektrovoda iz Koviljače. Već sam ideja je naišla na otpor trgovaca Kurića, Jovičića i
drugih koji su se plašili da će izgubiti unosnu zaradu.
65
Koncem 1929. godine bilo je 5.126 mješovitih prodavnica, 1930. napušteno je 86 i otvoreno 283, te se broj popeo na 5.323, što je činilo oko 20% od ukupnog broja trgovina, Tendencija se nastavlja bez obzira na ekonomsku krizu i u 1931. godini i broj raste na 5.519, 1932.
godine na 5.561, itd; u: TOK, Izvještaj Komore u 1930. godini, 7-10. Isto, Izvještaj Komore
u 1931. godini, 7-10. Trgovinsko industrijska komora u Sarajevu, Izvještaj Komore u 1932.
godini, 7-10. Isto, Izvještaj Komore u 1933. godini, 18.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 241
241
4/7/13 7:47 PM
Seka Brkljača
ce trgovine u gradovima, nego i svjedoče o tankom društvenom sloju svojih
konzumenata.
U heterogenoj sferi uticaja na gradsku privredu porezi gradskih opština i uopšte gradska privredna politika iskazana godišnjim budžetima bila je,
stalno u žiži interesa privrednih struktura.66 U lavinama kritika, koje su svake godine pratile objavljivanje budžetskih planova, trgovci su bili najglasniji,67
iako su se i tu u samom kreiranju budžeta prelamali konkurentski interesi
pojedinih gradskih ekonomskih grupacija i pojedinaca.68 Trošarina i kaldrmija uz opštinski prirez bili su one stavke budžetskih prihoda koje su, u okviru
opštinske privredne politike, najviše uticale na godišnju perspektivu gradske
privrede. Pri tome je kaldrmija posebno jako pogađala trgovinu, koja je poslovala robom uvezenom u gradski atar,69 a zatim industriju70 i zanatstvo ovisne o
66
ABH, KBUDB-II, k. 5, 7624, 1933. Na učestale žalbe udruženja trgovaca iz Drinske
banovine Trgovačko industrijska komora u Sarajevu skreće pažnju banskoj upravi na prevelika opterećenja privrednika budžetima gradskih opština; Isto, k.9, 23494, 1933. Pritužbe
Udruženja trgovaca u Travniku banskoj upravi Primorske banovine na gradsku opštinu zbog
trošarinskih stavova.
67
ABH, KBUDB-II, k. 5, 9681, 1935. Smatrajući situaciju alarmantnom po gradsku privredu u državi u nedostatku zakona o samoupravnim finansijama sve trgovinsko industrijske
komore u Kraljevini Jugoslaviji uputile su 25. marta 1935. godine zajednički memorandum
ministru finansija Milanu Stojadinoviću kojim traže pomoć u utvrđivanju principa samoupravne ekonomske politike koja neće samovoljnim i pretjeranim prirezima i porezima onemogućavati poziciju i razvoj gradske privrede, prije svega industrije i trgovine.
68
Vaso Ristić, Budžet Sarajeva, 14. “U 1938/1939 godini povišeni su mnogi trošarinski
stavovi zbog pojačanih opštinskih rashoda. Naša opština ne vodi dovoljno računa ni o predmetima koj će se opteretiti trošarinama, ni o visini trošarinskih stavova. Izgleda da pri tome
odlučuje ona privredna grana, koja je bolje i jače zastupana u opštinskom veću. (...) Na
konferencijama privrednika koje je sazivala ovdašnja Trgovačko industrijska komora, da se
zauzme jedan jedinstven stav sa strane svih privrednih organizacija po predmetu trošarinskih stavova, nije se moglo doći do sporazuma zbog oprečnosti interesa među pojedinim
privrednim granama.”
69
TOK, Izvještaj Komore u 1926. godini, 59. Kaldrmija gradske opštine Bosanski Šamac
ugrožavala je izvoz šljive i bila predmet pritužbi izvoznih firmi ovim tako važnim artiklom
bosanske trgovine.
70
ABH, KBUDB-II, k. 16, 25959, 1930. Dugogodišnji sukob Industrije željeza u Zenici
i opštine Zenica oko naplate gradskih daća na uvoz sirovina koje su inače bile oslobođene
samoupravnih poreza.
242
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 242
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRGOVINA U GRADOVIMA BOSNE I HERCEGOVINE NA KLACKALICI TRADICIJE I MODERNIZACIJE OD 1918. DO 1941. GODINE
sirovinama i sredstvima rada koji su se morali nabavljati van teritorija grada.71
Pojavu da trgovina bježi iz gradova na teritorij obližnjih seoskih opština, bilo
protokolisanjem bilo premještanjem magacina, registrovala je još 1925. godine
Trgovačko obrtnička komora Bosne i Hercegovine, da bi ta pojava prešla u
stalnu utičući, sa svoje strane, na privredni potencijal gradova i nivo ostvarenja zadatih funkcija gradskih opština.72 Ovakav delikatan odnos gradske
privrede i ekonomske politike gradskih opština istovremeno međuzavisan i
suprotstavljen stvarao je umjetne unutrašnje carinske barijere u jednoj državi
onemogućavajući slobodnu razmjenu dobara između pojedinih gradova, sela
i gradova i pojedinih regija iste zemlje. Kao dvosjekli mač pravilnik i cjenovnik gradskih daća previše visok odbijao je trgovce, niskih stavova podsticao
je preprodaju i krijumčarenje. Pritisnute zadatim funkcijama gradske opštine
nastavljaju i dalje uprkos administrativnim mjerama Ministarstva finansija.
Svake godine obavezujućim preporukama Ministarstvo je predstavljalo šemu
gradskih budžeta u cilju harmonizacije fiskalnih samoupravnih opterećenja
sa ekonomskom moći stanovništva i gradske privrede, s jedne strane, a istovremeno prebacujući dio svojih odgovornosti na teret svih tih društveno-ekonomskih i institucionalnih struktura grada.73
71
Glas slobode, XV, 28, Sarajevo, 16. juli 1925, 3. “Komunalna politika-Opštinski budžet,”
Kritikujući strukturu budžeta gradske opštine Sarajevo Glas slobode navodi da kaldrmija
strahovito poskupljuje život u gradu i da podsjeća na okupacione kontribucije, najviša na
robu koja se najviše troši(masnoće) i najmanja ili nikakva na onu luksuznu (parfemi, automobili) čija potrošnja je bila neznatna.
72
TOK, Izvještaj Komore u 1925. godini, 142-143. “Međutim, pogodivši privrednike, Sarajevska Opština pogodila je time i samu sebe. Radi previsoke kaldrmije mnogi trgovci osnovali su svoja skladišta u okolici Sarajeva izvan opštinskog područja samo da ne moraju robu
uvažati u Sarajevo i plaćati silnu kaldrmiju. Ta je previsoka daća bila i uzrokom da je Sarajevo sve većma gubilo svoju nekadašnju važnost kao trgovački centrum.” ABH, KBUDB-II,
k. 5, 9681, 1935. U memorandumu trgovačko industrijskih komora u Kraljevini Jugoslaviji
ministru Stojadinoviću navodi se, pored ostalog da: “Osim toga, visoki trošarinski stavovi u
gradovima poskupljuju robu, a posljedica je da se stvara jaz između selske i gradske privrede,
umjesto da se njihov rad koordinira i međusobno popunjava. Opaža se nemila pojava t.j. bježanje trgovine iz mjesta sa visokim trošarinskim stavovima i uvozinskim stavovima u mjesta
sa nižim stavovima, u kojima mogu biti cijene niže, a to dovodi do propadanja gradova.”
73
Vaso Ristić, Budžet Sarajeva, 10-11. Tridesetih godina u okviru ambicioznih investicionih
planova državne politike uveden je gradski socijalni prirez, u Sarajevu u iznosu od 30%, za
javne radove “u cilju suzbijanja nezaposlenosti.”
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 243
243
4/7/13 7:47 PM
Seka Brkljača
Zastupajući interese bosanskohercegovačke gradske privrede u novoj
državi,74 Trgovačka i obrtnička komora, bez obzira na kasnije reorganizacije prema Zakonu o radnjama i administrativno-teritorijalnim promjenama
države,75 bila je i svo vrijeme staleško udruženje vlasnika, gazda trgovačkih,
industrijskih i zanatskih radnji.76 Sa tog stanovišta i u njihovom interesu kao
organizacioni produkt kapitalističkih društveno-ekonomskih odnosa pokazivala je i tendencije koje su odražavale stanje i procese u gradskoj privredi Bosne i Hercegovine, posebno u trgovini, zanatstvu i privatnoj industriji.
Lavirajući svojim inicijativama između mjera retrogradnih cehovskih oblika
i državnog kapitalizma, Komora se, s jedne strane, uporno zalagala za prepuštanje privrede slobodnoj konkurenciji tržišne ekonomije, a s druge neprekid74
TOK, Izvještaj Komore u 1927. godini, 7. Na svečanoj ceremoniji održanoj u Sarajevu 1.
decembra 1927. godine ministar trgovine i industrije Kraljevine SHS Mehmed Spaho, uz
prisustvo velikog broja zvaničnika, te velikog župana Milana Nikolića i komorskih članova,
uručio je istaknutim privrednicima, a istovremeno i komorskim predvodnicima odličja kojima ih je kralj Aleksandar odlikovao (predsjednika Komore Nikolu Berkovića, podpredsjednike Nikolu Stokanovića i Edhema Đulizarovića itd; ukupno deset članova uprave). Tom
prilikom ministar Spaho je “naglasio zasluge odlikovanih za narodnu privredu, a naročito
za privredu Bosne i Hercegovine.”
75
U smislu Uredbe od 3. avgusta 1932. godine prestaje rad Trgovačko obrtničke komore
za Bosnu i Hercegovinu, njena nova strukturalna i teritorijalna organizacija, podjelom na
trgovačko-industrijsku i zanatasku komoru prilagođenu novoj upravnoj razdiobi države doprinosi da objavljeni godišnji izvještaji nakon 1932. godine gube na kvalitetu u smislu preciznosti statističkog praćenja privrednih kretanja u Bosni i Hercegovini do 1941. Godine; u:
TOK, Izvještaj Komore u 1932. godini, Predgovor.
76
Zakoni iz oblasti socijalne politike, a posebno Zakon o zaštiti radnika, od 28. februara
1922. godine, te Zakon o inspekciji rada, Zakon o osiguranju radnika i čl. 2. Zakona o
stanovima nailazili su svo vrijeme na oštre proteste privrednih korporacija, a Komora je tu
kao predstavnik kapitala bila najaktivnija smatrajući da ovi propisi generalno i pojedinačno
ograničavaju i ugrožavaju profitabilno poslovanje. Kritikujući Pravilnik za provedbu Zakona
o zaštiti radnika, Komora 1927. godine sa žaljenjem ističe da “Svi pokušaji da se iz Pravilnika uklone oštrice protiv poslodavaca razbile su se o pretjerane i jasne odredbe Zakona o
zaštiti radnika, koje govore o radničkim povjerenicima, a koje se Pravilnikom nisu mogle ni
ublažiti ni ukloniti;” u: TOK, Izvještaj Komore u1927. godini, 82-83. Boreći se čitavo vrijeme
za produženje radnog vremena Komora u jednoj predstavci navodi da: “Notorno je, da naš
radnik ne radi intenzivno kao onaj na zapadu i da u slobodnim časovima ne sakuplja nego
nerazborito raspolaže svoju energiju;” u: Isto, Izvještaj Komore u 1925. godini, 163. Isto, Izvještaj Komore u 1926. godini, 105.
244
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 244
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRGOVINA U GRADOVIMA BOSNE I HERCEGOVINE NA KLACKALICI TRADICIJE I MODERNIZACIJE OD 1918. DO 1941. GODINE
no očekujući državnu intervenciju borila se da popravi i zaštiti bosanskohercegovačku gradsku privredu i interese njenih vlasnika nekom formom državnog
kapitalizma. Dok je u državi kao trgovačkom poslodavcu, uopšte privredniku,
odnosno u državnim trgovačkim agencijama i zadrugama imala najvećeg konkurenta, Komora je zastupajući interese privatne trgovine, trgovačkog staleža
i te vrste kapitala, kao i zanatlijskog i industrijskog, od te iste države sve do
svoga postojanja 1941. godine, vrlo agilno tražila konkretne mjere ekonomske politike koje su neprekidno manevrisale između slobodne konkurencije i
zaštite “dobrih običaja,”77 na svoj način pokazujući i dalje susretanje tradicije i
modernog u procesu koji je trajao još iz prethodnih perioda.
Kao posrednik u harmonizaciji odnosa rada i kapitala sa državom kao
ključnim faktorom tog sistema, komore su od 1. januara 1933. godine, na
osnovu Zakona o radnjama, krovni predstavnik privatnog kapitala, prisilnih strukovnih organizacija trgovaca i zanatlija, inoviranih formi cehovskih
i esnafskih organizacija “sa karakterom jurističke osobe, koje imade široku
stalešku autonomiju uz povjerenu im brigu oko interesa svojih članova i svoje
struke. Taj će korporativni sistem, kad počne funkcionisati, biti važan agens
naše ekonomije.”78 Takav inaugurirani sistem organizacije gradske privrede,
ne samo pretežno agrarne Bosne i Hercegovine, odražavao je i tendencije koje
nisu bile strane (Italija),79 ali su svakako na svoj način oslikavale i stepen njene
društveno-ekonomske razvijenosti i političke stvarnosti. Iako šestojanuarski
77
Dugo očekivani Nacrt zakona protiv nepoštene utakmice dočekan je kod tradicionalnih trgovaca sa velikom nadom, posebno tzv. generalna klauzula kao najvažnija odredba
koja definiše budući zakon i glasi: “da su ovim zakonom predviđene mjere mogu poduzeti
protiv svakog lica, koje u privrednim poslovima počini djelo protivno dobrim običajima u
utakmici, koje bi moglo drugom utakmičaru nanijeti štete.” Dok je Komora bila vrlo pažljiva u analizi Nacrta koji kao Zakon stupa na snagu 1930. godine, odnos prema njegovim
odredbama polarizovao je tradicionalnu trgovinu cehovskih manira i običaja i modernu sa
što privlačnijim izlozima i reklamama koje se sve češće objavljuju putem štampe i na druge
načine; u: TOK, Izvještaj Komore u 1929. godini, 51-52.
78
79
Ivo Marochino, Zakon o radnjama od 5. novembra 1931. Zagreb, Knjižara St. Kugli, 1932,4.
Mijo Mirković, Zanatska politika, Beograd, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, 1934, 19.
115. 140. 142. Andrej Mitrović, Vreme netrpeljivih, Politička istorija velikih država Evrope 19191939. Beograd Srpska književna zadruga, 1974, 257-260. Milorad Ekmečić, Osnove građanske
diktature u Evropi između dva rata, Sarajevo, Zavod za izdavanje udžbenika, 1965, 24-26.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 245
245
4/7/13 7:47 PM
Seka Brkljača
režim kao jedna od ondašnjih verzija građanskih diktatura nije, pored ostalog,
razvio forme i institucije tipične za reprezentativne forme fašističkog sistema,
to ne znači da u jugoslovenskoj monarhodiktaturi nije bilo crta i tendencija
kojima su se odlikovale vremenski bliske ideologije i organizacije države i
društva u Italiji.80 A kako se korporativizmom, inače, nastoje ublažiti suprotnosti između rada i kapitala te osigurati stabilnost političkog sistema, njegova
kodificirana varijanta bila je bliska i esnafskom mentalitetu i vladajućoj političkoj garnituri.81
Zakon o radnjama,82 kao domaća verzija Povelje rada (Carta del lavoro) i
pokušaja regulisanog kapitalizma, svojim odredbama preko komora ne samo
da štiti tradicionalne odnose i u trgovini (§354.), nego na njih i obavezuje putem prisilnih udruženja uz kaznene odredbe (§§395.-417.) i sud “dobrih ljudi”
(§385.). Paradoksalno zahtijevajući brigu trgovine, kao i zanatstva i industrije,
da unapređuje interese svoje privredne grane (§362.) istovremeno ovlastima
komora da preporučuju banskim upravama koji oblici trgovine, vrsta robe i
kakvoća su u skladu sa “trgovačkim običajima,”83 Zakon konzervira cehovske tendencije pretežno sitnih trgovaca isključujući konkurenciju svih vrsta,
suprotnosti vlasnika i uposlenika i modernizacijske pomake koji u krajnjem i
80
Nedim Šarac, Uspostavljanje šestojanuarskog režima 1929. godine sa posebnim osvrtom na
Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, Svjetlost, 1975, 289.
81 Mijo Mirković, Zanatska politika, 50-51. Tihomir Cipek, “Liberalizam – korporativizam. Dva lica ideologija hrvatskih političkih elita u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca,”
Dijalog povjesničara-istoričara, 3, Pečuj, 12.-14. maja 2000, Friedrich Naumann Stiftung,
284.
82
Mijo Mirković, Ekonomska historija Jugoslavije, Zagreb, Ekonomski pregled, 1958, 391.
Politički uticajni svojom brojnošću preko Zanatske komore u Beogradu, u sporazumu sa
generalskom vladom šestojanuarske diktature, obrtnici su, u skladu sa željama i interesima,
dobili zakonski projekat koji nije ugrožavao interese krupnog kapitala i koji je kao Zakon o
radnjama stupio na snagu početkom 1932. godine.
83
TOK, Izvještaj Komore u 1932. godini, 53. Isto, Izvještaj Komore u 1933. godini, 55. Na
osnovu § 143 Zakona o radnjama Komora je vrlo pažljivo pratila i preporučivala banskim
upravama zabranu rada tzv. ambulantne trgovine, tj. prodaju robe putem trgovačkih putnika. Isto, Izvještaj Komore u 1935. godini, 37. Komora traži zabranu “primamljivanja mušterija
pred radnjom” jer nije u skladu sa “dobrim trgovačkim običajima.” Isto tako Komore su bile
protiv nagradnih igara koje su uvele neke veće trgovine i sl.
246
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 246
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRGOVINA U GRADOVIMA BOSNE I HERCEGOVINE NA KLACKALICI TRADICIJE I MODERNIZACIJE OD 1918. DO 1941. GODINE
vode u propast tog istog sitnog trgovca.84 Vrlo žilavu i agilnu borbu protiv promjena presjekli su događaji van domene ne samo tog Zakona, ratna atmosfera
u Evropi ogolila je najvećeg i najjačeg monopolistu i konkurenta u trgovini, a
to je bila država, koju je do tada tradicionalna trgovina u Bosni i Hercegovini
stalno i uporno doživljavala kao ćehaju ili cehmeštra.
TRADE IN THE TOWNS OF BOSNIA AND HERZEGOVINA
ON THE SEESAW OF TRADITION AND MODERNIZATION
FROM 1918 TO 1941
Seka Brkljača
Summary
During the whole period of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes /
Yugoslavia in Bosnia and Herzegovina a tendency was continued from the
Austro-Hungarian period concerning the development of trade as opposed
to the crafts and the undeveloped domestic processing industry. In a numerical sense, trade shows a constant rise along with a growing complexity,
i.e. lessening and diversification, which in optimal conditions enabled a
weak accumulation in trade as an answer to the small consumer capacity
of the urban and rural buyers. However, the increase in population, the
opening of the rural market, the new state frame and directions of merchant routes of the country in the first half of the 20th century, completely
influenced the slow evolutional changes in the development of trade and
advances in the quantity and quality of supplies and demand. The whole
84
Isto, Izvještaj Komore u 1938. godini, 64-65. Sve komore u državi, pa i Trgovačko-industrijska u Sarajevu, pružile su punu podršku inicijativi Trgovinske komore u Beogradu da se
preko Ministarstva trgovine i industrije zabrani prodaja robe putem kataloga, odnosno putem narudžbi i isporuka poštanskim paketima “jer postoji opasnost da veliki kapital u našoj
zemlji ne pristupi jednoj novoj vrsti prodaje robe direktno potrošačima koja postoji u nekim
velikim zemljama,” a “takav način prodaje robe predstavljao bi za sitne trgovce svakako istu
opasnost kao i veliki magazini.”
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 247
247
4/7/13 7:47 PM
Seka Brkljača
period was marked by a struggle of a great number of small merchants to
preserve their positions against the changes which would endanger their
survival, which was characteristic due to the numerous small merchants
who were traditionally conservative in their attempts to protect themselves
from all kinds of competition. Opposed to this, the concentration of trade
capital and the appearance of specialized shops of modern industrial goods
and luxury commodities does not only hint at the light modernizational
structural advances, but it is also, with its quantity, a testament about a
thin social layer of consumers in the urban settlements and a low socioeconomical level of Bosnia and Herzegovina as a whole.
248
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 248
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza
zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
O elementima političke retorike u
Težačkom pokretu.1 - prilog istoriji Saveza
zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
Sonja Dujmović
Institut za istoriju, Sarajevo, BiH
Apstrakt: Rad predstavlja detekciju par najfrekventnijih termina političke
retorike u Težačkom pokretu, listu Saveza zemljoradnika Bosne i Hercegovine, proisteklih iz Programa i Pravila stranke. U okviru zadatog problema rad
uključuje i praćenje promjene odnosa prema nacionalnom identitetu i prema Bosni i Hercegovini, te otvara pitanje raskoraka u djelovanju stranke u Bosni i
Hercegovini u odnosu na stranačku centralu.
Težački pokret – list Težačke organizacije, odnosno Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini. Vlasnik mu je u ime organizacije u početku bio Nikola Divljan, a kasnije, od jula
1921. godine Savez zemljoradnika. Glavni i odgovorni urednik Risto Đokić. Izlazio je od
1920 – 1924. godine, a potom samo tokom izbora 1925. i 1927. godine.– Đorđe Pejanović,
Štampa Bosne i Hercegovine 1850-1941, Sarajevo, 1949, 88-89. Kao odgovorni urednik spominje se u impresumu lista u prvoj polovini 1921. godine i Spasoje Mlađen, težak iz Doca.
Od ukupno 85 listova koji su izlazili potkraj I svjetskog rata na jugoslovenskoj teritoriji,
Težački pokret je bio jedan od njih 8, koliko ih je izlazilo u Bosni i Hercegovini, da bi 1921.
godine taj broj bio povećan na 25 u BiH, od ukupno 218 listova. – Nova Evropa, knj. II, br
13/1921, 496, prema: Nedim Šarac, “Bosna i Hercegovina u koncepcijama ustava jugoslovenske države 1920-1921 godine”, u: Teme naše novije istorije, Sarajevo, 1981, 77.
U tekstu će se za članove i prvake Saveza zemljoradnika BiH koristiti termin “težaci”, jer je
on najfrekventniji u međuratnom političkom govoru, pa i u glasilima drugih bosanskohercegovačkih stranaka.
1
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 249
249
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
Ključne riječi: Težački pokret, Savez zemljoradnika, Bosna i Hercegovina, država, kralj, nacija
P
rvobitni cilj istraživanja – pozicija Bosne i Hercegovine u listu zemljoradničke stranke te njen krajnji ishod, da ona nema “specijalan tretman” u programu, pa tako ni u retorici Težačkog pokreta – neočekivano
je prouzrokovao niz pitanja sa kojim je, ispostavilo se, bio povezan, a koja na
ovom mjestu nisu ni izdaleka iscrpljena, ali su nužno zbog složene prirode
bosanskohercegovačke političke scene morala biti detektovana.
Dakle, stav o Bosni i Hercegovini u Težačkom pokretu samo je refleksija osnovnog programskog sadržaja Težačke organizacije – socijalnog sadržaja,
koga čine zahtjevi za korjenitu socijalnu promjenu statusa seljačkog svijeta.2
Nastanak Težačke organizacije u Bosni i Hercegovini,3 zamišljene prvobitno kao socijalni pokret, “staleška organizacija” ili “vanstranačka organizacija”,
sastavni je dio šireg talasa formiranja seljačkih političkih stranaka nakon Prvog svjetskog rata, a brojnost seljačkog svijeta u Bosni i Hercegovini ukazuje
na snagu sa kojom je računalo njegovo zemljoradničko vođstvo. Međutim,
odlaganje rješavanja gorućeg društvenog problema, agrarnog pitanja, ponu2
U čl. 2. Pravila Saveza težaka navedeno je: “Zadatak udruženja je da težacima kao najmnogobrojnijem i privredno najmoćnijem i najkorisnijem staležu, pribavi i očuva živo i trajno
neposredno učešće u svim radnjama na polju opšte državne politike. ST ima da širi i izvodi
u djelo načela iznijeta u programu za ostvarenje političke i privredne demokratije, te da interesi sela i zemljoradnika budu zaštićeni i sprovedeni potpuno, i da zemljoradnici zauzmu u
državi ono mjesto, koje im pripada po njihovoj brojnoj i privrednoj nadmoćnosti i važnosti.“
- Težački pokret, br. 10, 1. juli 1920, 3.
3
Na Skupštini seljačkih predstavnika održanoj u Sarajevu 24. i 25. avgusta 1919, u prisustvu
154 delegata sa punomoći svojih birača izabranih na težačkim skupštinama u 43 kotara,
osnovana je Težačka organizacija Bosne i Hercegovine, kao i Težački odbor za rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini koji je izdao i Rezoluciju u 9. tačaka, u svrhu podsticanja
vlade i drugih političkih stranaka da se agrarno pitanje radikalno riješi. Poticaj za ovu akciju
dao je Odbor težaka sarajevskog sreza na svom zboru, održanom 13. jula 1919. u Sarajevu,
u sastavu: Mijo Livančić, Milan Đukić, Ostoja Despić, Nikola Divlja, Smajo Ćosić i Đoko
Perin, nakon kojega je uslijedilo organizovanje kotarskih odbora u cijeloj Bosni i Hercegovini. - Milan Gaković, Savez zemljoradnika do 1929. godine, Sarajevo, 1982, 18, 27.
250
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 250
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
kalo je prvake Težačke organizacije u Bosni i Hercegovini da Rezolucijom svoga
Glavnog odbora na sjednici u Sarajevu 6. i 7. juna 1920. zaključe da od tada
stupaju potpuno samostalno, organizovani kao politička stranka, u borbu za
prava seljaka u društvu i državi. Tom prilikom je Težačka organizacija preimenovana u Savez težaka u Bosni i Hercegovini,4 postavši uskoro, na Prvom
kongresu zemljoradnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca održanom 5. decembra 1920. u Beogradu, sastavni dio jedinstvene stranke u državi pod nazivom Savez zemljoradnika Kraljevine SHS.5 Mada je poziv upućen seljacima
svih vjera,6 a što je činjeno u mnogim prilikama i poslije,7 ipak je kroz čitav
4
Za predsjednika Glavnog odbora ST izabran je Nikola Divljan, podpredsjednika Vidoje
Mijatović, a za članove užeg odbora: Mile P. Đurđević, Vlatko Pljevalčić, Nikola Mršić,
Niko Brajković, Mijo Livančić, Stojan Miličević, Mih. Vidaković, Simo Jarčević, Marko
N. Gaković, Risto P. Kojović, Đuran Krljić, Risto Đokić, Stipo Sinanović,Vjekoslav Sočo,
Matija Miladinović, Dragutin Janjić. U odbor je naknadno primljen i dr Risto Jeremić,
upravnik Zemaljske bolnice u Sarajevu. - Težački pokret, br. 9, 15. jun 1920, 1.
Politička karijera predsjednika stranke N. Divljana počela je mnogo ranije, kada je kao kao
kandidat seoske skupštine održane u Blažuju 5. septembra 1910. ušao u seosko kotarsko vijeće u Sarajevu. Sa više glasova od njega tu su bili još Ostoja Despić i Milan Đukić. - Srpska
riječ, br. 198, 11/24. septembar, 1910; br. 206, 22. septembar/5. oktobar 1910.
5
Iz BiH su u Glavni izvšni odbor SZ ušli: Nikola Popović iz Tršića za Tuzlanski okrug,
Dragutin Janjić iz Brezovljana za Banjalučki, Marko Gaković iz Rujiške za Bihaćki, Risto
Đokić iz Podlugova za Sarajevski, Vjekoslav Sočo za Mostarski i Stijepo Sinanović iz Žepča
za Travnički okrug. – M. Gaković, Savez zemljoradnika, 38.
6
Đoko Perin, upravnik Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga u BiH je na velikoj skupštini predstavnika težaka iz čitave BiH, održane 24. i 25. augusta 1919. rekao da “Nije svrha
ove skupštine nipošto da organizuje težake u politički jednu partiju, svaki težak može ići po
svome slobodnom uvjerenju u onu partiju u koju hoće. Danas samo svi težaci bez obzira na
vjeru i političku partiju moraju da zauzmu svoje stanovište o pitanju koje se njih najviše tiče,
a to je agrarno pitanje.” U tom smislu za predsjednika skupštine je izabran Nikola Divljan,
za potpredsjednike Vidoje Mijatovića i Murat Uzunović, a trećinu predstavnika u odboru od
30 članova činili su hrvatski i muslimanski članovi. Ipak, očigledna je njihova malobrojnost
u Odboru koji je sastavio Rezoluciju. - M. Gaković, Savez zemljoradnika, 29, 31.
7
“Braćo težaci katolici i muslimani – Držite se svojih pravoslavnih drugova seljaka. Mi smo
ljuti protivnici Radića i Spahe, baš kao i Pašića (...) Hodite u bratsko kolo zemljoradnika,
u borbi za težačka prava! (...) Ne dajte se varati od svojih glavešina, ali ne budite ni ropska
raja!” – Težački pokret, br. 122, 4. februar 1925, 2. Vidi još: Težački pokret, br. 10, 1. juli 1920,
br. 19, 12. oktobar 1920, br. 22, 6. novembar 1920, br. 16, 22. juni 1922, br. 48, 10. mart
1923, br. 110, 11. oktobar 1924, br. 113, 13. novembra 1924, br. 120, 21. januar 1925, br.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 251
251
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
međuratni period članstvo ove stranke u Bosni i Hercegovini većinom činilo
srpsko seljaštvo.
Za novu seljačku državu
Nakon rata, u kojem je, kao i uvijek seljak podnio najveće žrtve i iznio
najveći teret,8 u njegovim očekivanjima nije više moglo ništa biti isto, te se
uspostavljanje novog državnog okvira – Kraljevine KSHS – činilo dobrom
osnovom za promjenu statusa u kome se seljaštvo do tada nalazilo. Nestrpljivost seljaka nakon tog čina,9 a i prije njega, ogledala se i u eskalaciji brojnih
nereda, tzv. agrarnih nemira,10 prilikom kojih je stihijski uništavana i prisvajana zemlja i imovina, ubijani i prognani njihovi vlasnici, pljačkana pohranje122, 4. februar 1925.
Odnos prema muslimanima nalazimo u govoru Riste Đokića, narodnog poslanika u načelnoj debati o ustavu: “Dopustićete mi, gospodo, da i ja govorim o muslimanima onako kako
ih ja znam, i ja ću ih odmah unapred podeliti na dvoje. Ja ih delim onako, kako naš seljak
musliman u Bosni kaže: ‘Baška bezi, baška ljudi.’ Ja delim i muslimane na radin i pošten
zemljoradnički, trgovački i zanatlijski svet i na begove, ove dembele kako ih evo ovde vidite.
(Odobravanje kod poslanika zemljoradničke stranke. – Žagor na desnici.)” – Težački pokret,
br. 9, 21. maj 1921, 1.
8
U BiH seljaštvo je 1910. bilo zastupljeno sa 85,4 % od ukupnog broja stanovništva, a I
svjetski rat je proizveo gubitak od 211.000 lica. Više o problemu izračunavanja broja stanovnika i ljudskih gubitaka vidi u: Seka Brkljača, “Stanovnici bosanskohercegovačkih gradova
(1918-1941. godine)”, Prilozi, 35, Sarajevo, 2006, 61-104.
9
“U zemljama u kojima su seljaci većina stanovništva, ideja agrarne reforme ima ideološku
i emotivnu snagu jedinstvenog domašaja i odjeka u seljačkim masama, za koje je vlasništvo
nad zemljom milenijska ambicija i frustracija.” – Henri Mendras, Seljačka društva, Zagreb,
1986, 187.
10
U obavještenjima tadašnjeg reis-ul-uleme Džemaludina Čauševića upućenim komandantu II armije vojvodi Stepi Stepanoviću i predsjedniku Atanasiji Šoli o “izgredima”, “bezakonjima” i “pustošenjima”, velikim dijelom nosioce opšteg nereda širom Bosne i Hercegovine
vidi u novoformiranim odredima narodne garde i komita iz Crne Gore, kao i pljačkaških
bandi u zapadnoj Bosni prema Lici. – A. Purivatra, Jugoslovenska muslimanska organizacija
u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sarajevo, 1999, 35. Atif Purivatra,
“Političke partije prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini neposredno poslije 1918”,
Prilozi, Sarajevo, br. 3, 1967, 91. O djelovanju crnogorskih komitskih četa vidjeti i u: Adnan
Velagić, “Sprovođenje agrarne reforme i djelovanja komitskih četa u Hercegovini nakon
Prvog svjetskog rata”, Prilozi, 38, Sarajevo, 2009, 136-141.
252
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 252
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
na ljetina, odvođena stoka, odbijano plaćanje haka.11 Pri tome je socijalnoekonomski antagonizam imao odlike i vjersko-nacionalnog12 – jednom rječju,
došlo je do nasumičnog pokušaja destrukcije svih stvarnih,13 ali i simboličnih
11
Više o tome vidi: Milan Gaković, “Agrarni nemiri u Bosni i Hercegovini poslije prvog
svjetskog rata”, Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, knj. VI, Sarajevo, 1966, 171-179; Atif Purivatra, “Političke partije prema agrarnoj reformi u Bosni i
Hercegovini neposredno poslije 1918”, Prilozi, Sarajevo, br. 3, 1967, 87-126; Purivatra Atif,
Jugoslovenska muslimanska organizacija, 32-40, Šehić Nusret, Bosna i Hercegovina 1918-1925,
privredni i politički razvoj, Sarajevo, 1991, 50, 55-57; Atif Purivatra, “Ekonomski genocid
nad Muslimanima pod vidom agrarne reforme u Jugoslaviji (1918-1941)”, u: Mustafa Imamović, Kemal Hrelja, Atif Purivatra, Ekonomski genocid nad bosanskim Muslimanima, MAG
- Udruženje Muslimana za antigenocidne aktivnosti, Sarajevo, s.a. (1993), 86-90.
12
Od ukupnog broja feudalaca 91,15% činili su muslimani, a od kmetova 95,41% hrišćani
(Srbi 73,92%, Hrvati 21,4%). – Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 10. oktobra 1910, prema: M. Gaković, Savez zemljoradnika do 1929. godine, 19.
Zbog izvršenih nasilja Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu je 20. maja 1919. izrazila žaljenje predstavnicima muslimanskog stanovništva - Predsjedništvu Ulema Medžlisa u
Sarajevu i tuzlanskom muftiji. Istovremeno, oko ovog problema, pa i pitanja vjerske mržnje,
razvila se žučna prepiska između predsjednika vlade A. Šole i reis-ul-uleme Dž. Čauševića.
– A. Purivatra, Političke partije, 93.
Isprepletenost ovih odnosa i iskazana destrukcija uperena ne samo protiv feudalca, nego i,
posljedično obzirom na prirodu zavisnog odnosa, protiv “vjekovnog neprijatelja druge vjere”, nastojala se još ranije objasniti: “Prema tome, hrišćanska religija predstavljala je religiju
potištenih i bespravnih, a islam gospodujući elemenat. ‘Borba za krst časni i slobodu zlatnu’
bila je, po našem mišljenju, borba dviju klasa, zaovađen vjerskim ruhom. (...) da se u Bosni
pored religioznog formalizma, pravašnja i današnja religiozna netrpeljivost može uglavnom
svesti i protumačiti ovim socijalnim razlikama.” Risto Radulović, Socijalna sredina u Bosni, Izabrani radovi, Sarajevo, 1988, 88. Ili “(…) - socijalni antagonizam (se) manifestovao
kroz vjerski antagonizam, što je omogućilo da se stvore dvije psihologije i ideologije, i da se
kmetovska mržnja prema feudalcima iživljava i kroz mržnju hrišćanina prema muslimanu.”
- Veselin Masleša, Mlada Bosna, Beograd, 1945, 184.
13
Uzroke i opravdanje za ovakav način pokušaja promjene socijalnih odnosa obrazlagao je,
drugim povodom i mnogo ranije, i jedan od prvih socijalista V. Pelagić: “I zaista! Narod za
to prije svega je poubijao, gdje god je mogao, gospodu spahije, popalio im dvorove i čardake
i državne uredbe i protokole. - Mnogi će možda i osuditi narod za takvo drsko djelo, no neka
svaki taj pomisli da je narod uvijek držao i drži da mu je najpreča dužnost da u prvoj zgodi
zbriše i uništi sve što njega prezire, globi i tirjaniše. ‘Sveta osveta’, vele Crnogorci. – Čuveni
mislilac Milton, engleski državni savjetnik veli da ‘narod ima i pravo i dužnost, i vladu svoju
i vladaoca čak i na smrt osuditi, ako ne posluju za narod pravično i uredno’. Dizraeli kaže
u njegovoj brošuri: ‘Blagoslovena da je ona ruka koja hitne ubilački metak na vlasnika koji
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 253
253
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
oznaka feudalnih odnosa kojima su do tada bili okovani. Sve se dešavalo pod
pretpostavkom, da je stvorena jedna nova, seljačka država u kojoj će seljak
imati glavnu riječ, jer, kako se kaže u Rezoluciji Glavnog odbora Težačke organizacije (TO) u BiH od 7. juna 1920. godine: “Seljak je izvojevao ovu državu,
on sačinjava devet desetina u njoj, i kakav on bude, taka će biti i država.”14 To
je bila država, kako se ističe u programskom tekstu lista Težačke organizacije u
Bosni i Hercegovini Težački pokret, koja “postoji radi naroda, a ne narod radi
nje. Naša država je uređena demokratski tj. tako, da narod sam odlučuje o
uređenju i radu države i njenih predstavnika. Narod o tom odlučuje glasujući
t.j. dajući glasanjem svojim većinu ovoj grupi koja treba da sastavi vladu. Prema tome u našoj državi može odlučivati seljak o svim državnim poslovima jer
seljaci su velika većina u našoj državi. (…) Nikad do sad (…) nije seljak imao
toliko prava koliko ga mi danas imamo u našoj državi. To je prvi veliki razlog
radi kog je potrebno da mi volimo i pomažemo našu državu. - Drugi razlog
je što nas je naša država oslobodila ropstva vlasnicima. Vjekovima mi smo
robovali tuđincima i svi su oni podržavali naše vlasnike. Sad je došlo vrijeme
da smo mi potpuno svoji gospodari. - Treći je veliki razlog što je nama ovom
slobodom političkom i ekonomskom otvoren put da se posvetimo i napredujemo u svakom pogledu. - Mi s toga kažemo da od svih stanovnika naše države
seljaci imaju najviše razloga da sve moguće čine kako bi se naša država učvrstila i napredovala. - Upravo radi toga što je seljaci vole, nju ne vole vlasnici
i njihovi ližisahani (...) S toga su počeli navaljivati na našu državu na razne
načine i pod raznim imenima. Na nama je da odbijemo njihove napadaje i odbranimo našu državu. Zahtjevi naše težačke organizacije, znajmo dobro svi,
mogu se jedino ostvariti u našoj seoskoj državi u kojoj svi glavni predstavnici
vode lozu od seljaka i rade za seljaka. Ako je vlasnicima neobično što nema
Austrije nama slobodno nije. Njima je bilo dobro do sad pod tuđinom, a nama
treba da bude dobro od sad, u našoj slobodnoj i ujedinjenoj državi.”15 Svoju
podršku novoj državi tokom svog političkog djelovanja Savez zemljoradnika je
globi i tirjaniše narod.’” - Vaso Pelagić, Istorija bosansko-hercegovačke bune, u: Izabrana
djela, Sarajevo, 1971, (f.n.) 87.
14
15
Težački pokret, br. 9, 15. juna 1920, 1.
“Naša država i seljaci.” - Težački pokret, br. 1, 15. februara 1920, 3. (podvukla S.D.)
254
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 254
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
uvijek naglašavao, ali je uvijek bio i u opoziciji,16 a glavnu snagu koja će raditi
na očuvanju novouspostavljene države vidio je uvijek u seljaku.17
Opšta karakteristika mentaliteta seljaka je njegovo neprijateljstvo prema
državi, iskazano izrazitim neprijateljstvom prema vlastima, posebno lokalnim.
Ta vjekovna suprotstavljenost seljaka i države,18 u ovom revolucionarnom momentu i raspoloženju, činilo se da može biti prevaziđena formiranjem željene
seljačke države. Taj novi odnos prema državi proistekao je iz seljačkog pokreta
koji je, iz stanja ravnodušnosti,19 izvukao seljaka i učinio to da je oslobođenje od austrougarske vlasti i osnivanje nove države za njega značilo direktno
16
Jedina vlada koju je podržao bila je ona Ljube Davidovića proistekla iz Opozicionog
bloka, mada je i njoj bila upućena primjedba “što u deklaraciji koristi izraz zajednička kuća
umjesto država”, te što nije spriječila “razornu akciju na razdvajanju istog naroda i jedne iste
države.” - M. Gaković, Savez zemljoradnika, 144, 149.
17
U Proglasu upućenom narodu nakon Rezolucije Glavnog odbora, taj je stav ovim riječima
iskazan: “Svi težaci u naše kraljevstvu imadu iste životne interese. Čuvajući svaki svoje svetinje, a poštujući ih jedan kod drugoga, oni nemaju nikakva razloga za vjerske i plemenske
zađevice. Neslogu unose u narod samo razni špekulanti odozgo. Seljak je najtrezveniji dio
našega naroda. On koji je najskuplje platio naše ujedinjenje, najbolje će umjeti i da ga čuva.”
– Težački pokret, br. 9, 15. juni 1920, 2.
18
“… seljak oseća da se radi o nečem ‘tuđem.’ U tome je najteža osuda seljaka protiv države
kao društvene organizacije: ona je strana, pa čak i neprijateljska onima koji sačinjavaju većinu naroda na zemlji. Ovo se ne bi moglo reći ni za koju drugu formu ljudskog udruživanja
i ni za koji oblik stvaranja i živovanja: za porodicu, domovinu, crkvu, veru, umetnost, književnost (usmenu, ako ne uvek pismenu i štampanu), za igre i zabave, veselje, regule i propise,
lokalnu organizaciju. To je zajedničko gradu i selu. Ali sve što se odigrava van tih okvira,
izvan onoga što sačinjava pravi život osnovnih društvenih zajednica, tuđe je seljaku, nametnuto mu je, iskorišćuje ga, a ne donosi mu nikakve ili vrlo slabe koristi. Kad ipak mora tim
tuđim stvarima da se bavi, on oseća da nisu ‘čista posla’ i da se njemu ne obraćaju sa dobrom
i iskrenom namerom, već sa ciljem da mu se nešto izvuče.” - Dragoljub Jovanović, Političke
uspomene, Uzlet u buri, knj. 6, Kultura – Beograd, Arhiv Jugoslavije, Beograd 1997, 338-341.
19
Ipak, utisak okružnog načelnika Lj. Vulovića o prilikama u Hercegovini marta 1921.
godine, npr. kazuje da i dalje “mase narodne ne pokazuju osobito shvatanje i interesa za celu
ovu borbu o Ustavu i ne pokazuju, da imaju osećaja ni za centralizam ni za federalizam ni
za autonomizam, jer sasvim su druge prirode stvari, koje interesuju narodne mase”. - Nedim
Šarac, “Bosna i Hercegovina u koncepcijama ustava jugoslovenske države 1920-1921 godine”, u: Teme naše novije istorije, Sarajevo, 1981, 77.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 255
255
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
i rješenje agrarnog pitanja i postizanje ekonomske slobode.20 Seljaštvo, pa i
vodeće ličnosti njegovog pokreta su očekivali brzo donošenje odluke kojom bi
se zakonski ukinuli zavisni odnosi, već načeti revolucionarnim previranjima
u kojima je seljak aktivno učestvovao, te da se sankcioniše stanje proisteklo iz
nereda, u kome su u otimačini i međusobnim obračunima i sami stradavali.21
Istina, revolucionarna dejstva i anarhične akcije odmah nakon rata, slijedili su
i mirniji putevi ka ostvarivanju zahtjeva – pored zahtjeva kralju tu su i deputacije vladi,22 klubovima i vođama političkih stranaka,23 predstavke iz pojedinih
bosanskohercegovačkih kotareva i slično.24
Programski dokumenti usvojeni “utapanjem” u Savez zemljoradnika KSHS
govore da bi buduća seljačka država trebala biti izgrađena na zadružnoj osnovi, jer ona “može zavesti mir među ljudima” i samo takva bi odgovarala volji
većine njenih stanovnika, seljaka,25 a u prijedlogu ustava ove stranke kaže se
da je dužnost države “da se stara o unapređivanju poljoprivredne proizvodnje i
ekonomskom i kulturnom podizanju seljaka”, te da na svaki način potpomaže
20
“U Bosni i Hercegovini je do 5 hektara zemlje imalo 68,7% domaćinstava, od čega je
polovina gazdinstava raspolagala parcelama koje su bile manje od dva hektra (...) preko polovine seljačkih domaćinstava je bilo u dugovima.” – Nedim Šarac, “Agrarni faktor društvenopolitičkog života u Kraljevini SHS (1918-1924)”, u: Teme naše novije istorije, 93, 97.
21
22
U već navedenoj literaturi (f.n. 10.) detaljno se obrađuje ova problematika.
“Predstavnici težaka su sa kotarske konferencije uputili deputaciju A. Šoli, predsjedniku
Zemaljske vlade, koju je predvodio Đoka Perin - sa nekim zahtjevima da ne dođe do tuče jer
zemljovlasnici dolaze po hak (...)” - Srpska riječ, br. 84, Sarajevo, 9. jula 1919.
23
24
Srpska riječ, br. 110, Sarajevo, 23. 09. 1919.
Zemljoradnici sreza Bosanske Gradiške bez razlike vjere, sa svoga zbora održanog dne
12. aprila 1919. šalju Ministarskom Savjetu i Predsedništvu PNP u Beogradu Predstavku težaka u kojoj usvajaju Prethodne odredbe, izražavaju povjerenje i zahvalnost Kraljevskoj Vladi
(…) mole za dosljedno ostvarenje odredaba agrarne reformu u š t o k r a ć e m v r e m e n
u, zahtijevaju minimum 100 jutara, podjelu seoskih ispaša kao ziratne zemlje, da se oduzme
zemlja veleposjednicima koji ne žive u srezu, zahtjevaju postavljanje ljudi od povjerenja, itd.
- Srpska riječ, br. 43, Sarajevo, 1/14. maj, 1919.
25
Zadružna država im se činila rješenjem i za nacionalne probleme, pa su se na III kongresu SZ u Banja Luci još nadali “da će se hrvatsko pitanje rešiti uregjenjem zemljoradničke
zadružne države, koja će onemogućiti i trag svakoj hegemoniji, (prevlasti) plemena i vere i
zbog toga, što bi ma čija hegemonija sprečila svaki rad oko ostvarenja programa SZ” – Težački pokret, br. 34, 18. novembra 1922, 3.
256
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 256
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
zadruge. Tokom pregovora sa Radikalnom strankom oko ulaska u vladu, jedan od zahtjeva je takođe bio da se zemljoradničko zadrugarstvo smatra kao
opštekorisna ustanova pa prema tome obavezna.26 Insistiranje programa na
socijalnom statusu seljaštva, želju za uspostavljanjem socijalne pravde naravno, da žestoko napadaju radikali i intenciozno optužuju Savez zemljoradnika,
pripisujući mu komunistički sadržaj.27
Premda je ideja zadrugarstva bila bliska i primamljiva seljaku i na izvjestan način mu obećavala održavanje osnove patrijarhalnog društva, društvene
i ekonomske institucije i načina života na koji je već bio navikao, ipak je ovaj
koncept bio, istorijski gledano, zahtjev za povratak u staru agrarnu civilizaciju, pa time i teško ostvarljiv.
Uz ovaj prijedlog o društvenom karakteru države Program predviđa administrativno-teritorijalno uređenje države preko opština koje bi bile “osnovne političke i upravne zajednice stvorene i zasnovane na načelu samouprave.”28
Još u Rezoluciji usvojenoj na Skupštini težačkih predstavnika BiH augusta
1919, tražilo se “da se odmah i kod nas uvede zakon o seoskim opštinama i
da se osnuju seoske opštine kao u Srbiji,”29 pa nešto kasnije i na velikom na26
27
M. Gaković, Savez zemljoradnika, 39, 52.
“(…) okretati se prema tome Lenjinovom crvenom vetru što iza Rusije piri, nego li još
malo poraditi na učvršćenju tih nacionalnih tekovina, tim pre što je kod širokih masa našeg
troimenog naroda (izuzev Srbiju) baš nacionalna svest, tek pre nekoliko godina probuđena
i sad se nalazi kao zdravo i jedro novorođenče u svom najlepšem povitku, a u opasnosti od
prvih detinjih bolesti.” naglašavajući da je “Najgori i najopasniji protivnik težaka i države
jeste komunizam, koji je protivnik privatnog vlasništva i koji ubija produkciju i rad. Mi svi
treba da stvorimo jedinstveni i snažni front protiv razarajućeg komunizma i njegovog destruktivnog rada i stvorićemo ga samo ako budemo na okupu. Ko sumnja u ovu veliku istinu,
neka se obazre danas na nesretnu Rusiju, koja je propala jer inteligencija nije imala dodira sa
selom.” - Srpska riječ, br. 123, 23. jun 1920.
U listu namijenjenom seljacima-radikalima Ristu Đokića nazivaju “seoskim Lenjinom”, a
njegove pristalice “komunistički drugovi.” - Srbin težak, br. 2, 1/14. januar 1922, 3. Osim
toga, navode da “taj isti Risto Đokić odvraća našeg težaka od oltara i baca ga u ruke komunistima i boljševicima.” - Srbin težak, br. 11, 18. maj/2. jun 1922.
28
29
M. Gaković, Savez zemljoradnika, 78, 46, 73.
M. Gaković, Savez zemljoradnika, 32; U Bosni i Hercegovini je već postojao Zakon o seoskim opštinama iz 1907. godine, a ukinut je tek 1933. godine i zamijenjen novim. Na ovom
podatku zahvaljujem kolegici Mr. Seki Brkljači.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 257
257
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
rodnom zboru “na kome su o narodnom i državnom jedinstvu jednodušno i
sa najvećim poletom besjedili ljudi težaci bez razlike vere. Govorio je Hrvat,
Slovenac, Vojvođanin, Srbijanac, Maćedonac, Bosanac pravoslavni, Bosanac
katolik, Hercegovac i Dalmatinac (…)”, a uoči III Zemaljskog kongresa SZ u
Banja Luci upućena je informacija da ”svi su oni, bez razlike, isticali i naglašavali kao najpreči zadatak i najprvu dužnost čuvanje i održanje naše drage
Kraljevine, izgrađene na rekama krvi i bregovima kostiju seljačkog naroda”,
koji “postavivši sebi za cilj Zadružnu Državu, (...) (u kojoj će se) razviti samoupravne jedinice koje će zbrisati tragove srednjevekovnih feudalnih ostataka, u
kojoj neće biti sadašnjih tuđinskih, istorijskih tvorevina.”30 Dakle, važna pretpostavka za sagledavanje stava prema Bosni i Hercegovini mogla bi se iščitati
iz odnosa prema novouspostavljenoj seljačkoj državi u kojoj će, tako su se bar
nadali, seljak ostvariti napokon svoja ekonomska i socijalna prava, koja nije
imao u dotadašnjoj “feudalnoj”, odnosno “begovskoj” Bosni i Hercegovini.
Za seljačkog kralja
U svojim nastojanjima za ekonomskim oslobođenjem seljaku će pomoći
njegov seljački kralj. Bar je tako pisao Težački pokret. List će prilikom dolaska
regenta Aleksandra navesti: “Dobro nam došao, naš težački Kralju!” i podsjetiti ga na sljedeće: “Vlastela raška i bosanska, zetska i humska upropastila
su veliko djelo Kulinovo i Nemanjino, radeći za svoje lične i porodične interese. Pripravila su zemljište za velikog osvajača iz Azije, kome su se brzo
podala i lako prilagodila. Pošto su sva ta, i sitna i krupna gospoda krenula za
novim i tuđim gospodarima, težački narod, ostavljen sam sebi, prikupio je
zaostalu snagu i poveo borbu za opšte čovječanske ideale, borbu protiv nove
vlastele. Ta je borba bila ljuta i krvava. (…) Karađorđe je sa svojim zdravim i
krepkim težačkim slojem u slavnoj bitki na Mišaru 1. avgusta 1806. počeo da
lomi Srednji vijek, vlastelu i begove, za kojim je jednako bolno zakukala kada
kulin Kapetana. (...) Ali se ni Karađorđevo veliko djelo nije moglo dokrajčiti.
Bosanske Pecije i hercegovački Vukalovići, sa sjajnim nizom svijetlih imena,
uzalud razviše barjak za slobodu i nezavisnost potlačenog težaka, upustivši
se i oni u rvanje sa svojim tiranima. Njihova vlastela i begovi nađoše sebi po30
Težački pokret, br. 34, 18. novembar 1922, 1.
258
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 258
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
magače u grofovima i baronima Velikoga Ćesara. (…) Danas Te radosna srca
dočekuju i pozdravljaju Tvoji saradnici s Drine i Romanije, s Dobrudže i Soluna. Oni Te odano podsjećaju na amanet Karađorđev, istorijsku ulogu Tvoju.
(…) Sjeti se Kraljeviću naš kako svi narodi hvališe Oca Tvoga kao težačkog
Kralja kad na četiri vola Arbaniju prevali. Kruno naša, čuvaj se nekih doglavnika koji Ti savjetuju da svrneš sa staze kojom su te uputili tvoji pradjedovi.
Radni narod iz sela i grada, kuka i motika, bila je Tvoj glavni vojnik i tvoja
uzdnica kad si boj bio, pa i sad, pošto si s njome slobodu izvojevao, a na nju
misli, njoj se oduži, podigni je i okrijepi, prosvijetli i uzvisi. Na široko zasnivaj grad narodne kulture, duboko meći temelj, na onaj stari stanac kamen
nepočinji na pijesku. (…) A stanac kamen je seljak.”31
Nadahnuto tradicijom ustaničkog vojevanja po bosanskim brdima, opčinjeno predajom o učešću Petra Mrkonjića u borbama za dobrobit seljaka, kojih su se neki još i sjećali, uredništvo Težačkog pokreta dočekuje svog seljačkog
kralja, koga do tada nisu imali, i obavijeni egalitarističkim duhom,32 podsjećaju ga na bitke koje su zajednički vodili, te savjetuju kralja, nasljednika prvog
među jednakima,33 da nastavi svoju borbu sa svojim prijašnjim i sadašnjim
saborcima. Naravno, svjestan velikih očekivanja i značajnog trenutka koji mu
nije nalagao odlaganju smirujućoj izjavi u vidu Manifesta, kralj obećava uki31
32
Težački pokret, br. 16, 18. septembar 1920, 1. (naglasila S.D.)
Pripadnici SZ su se međusobno oslovljavali sa: brat, brate i braćo, a i Regent će se u svom
govoru, na svečanoj večeri prilikom prve posjete Sarajevu, prisutnima takođe obratiti sa
riječima “ gospodo i braćo” – Težački pokret, br. 17, 29. septembar 1920, 1.
33
“To je jedan vid demokratskog načina mišljenja, koji je zajednički svim Srbima, pa čak,
stvarno, i cijeloj južnoslovenskoj rasi. To je tipično objašnjenje dodira i veze između onih
primitivnih društvenih odnosa koji još vladaju u ovim zemljama u zajedničkom dvorištu
porodične zadruge i onih još očuvanih elemenata uvezenog srednjevjekovnog feudalizma i
turske dominacije. U ovim ilirskim zemljama često sam pozdravljan sa ‘brate’, a poznato je
da Bosanci nazivaju stranca ‘komšija’, što znači susjed. (…) međutim, lako je uvidjeti koliko
može biti važan takav duh demokratije kod naroda čiji je ponos stoljećima unižavan ugnjetavanjem, i koji je u mnogim slučajevima sklon samo da drhti pred despotskim štapom. Ne
mora čovjek biti očaran slobodom, vezan jednakošću i bratstvom, pa da shvati, kad izbor
leži između nje i tiranije, da je sloboda, čak i u takvom društvu, beskrajno preča. Čovjek bi
morao biti ili slijep ili diplomata pa da ne osjeti da u slovenskim provincijama konačan izbor
leži između despotizma i gotovo socijalističke demokratije.” - Artur Evans, Pješke kroz Bosnu
i Hercegovinu tokom ustanka avgusta septembra 1875, Sarajevo, 233-234.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 259
259
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
danje feudalnih i njima sličnih odnosa. Ovo brzo uspostavljanje direktne veze
“podanika koji su postali građani”34 sa centralnim vladarom rezultirao je istovremeno i uspješnom izgradnjom i učvršćenjem kraljeve pozicije koju nije htio
da dovede u pitanje. Odnos će biti izgrađen u toj mjeri da će simboliku kralja
Težački pokret zadržati u svojoj retorici sve vrijeme svoga djelovanja.
To potpuno povjerenje u kralja njegovu pravednost i moć možda je najbolje iskazao seljak iz Podlugova Risto Đokić, koji će kasnije postati jedan od
vodećih tribuna stranke, u svom obraćanju Nj. V. Regentu prilikom predavanja predstavke sa zahtjevima težaka iz Bosne i Hercegovine. “U Vaše ruke
predajemo naše pravedne zahteve s najvećim pouzdanjem, jer narod Bosne i
Hercegovine sretan je, da je dočekao Vašeg sedog oca Nj. V. našeg Kralja, i
Vas, da mu Vi rešavate njegovu sudbinu, pa makar nam agrarno pitanje nikad ne rešili i makar još 100 godina kmetovali.”35
Znači, retorika prvaka Težačke organizacije dopušta mogućnost da pozicija seljaka u budućnosti bude jednaka poziciji u prošlosti i u sadašnjosti, a sve
sa povjerenjem u vladara.36 Međutim, mada nesumnjivo monarhisti i odani
dinastiji, stranački prvaci Saveza zemljoradnika su u svoj nacrt ustava od 14.
februara 1921. stavili izvjesna ograničenja kralju,37 tako da je i sam regent
bio uvrijeđen ovim stavom (“vi ste mi oduzeli sva prava jednoga suverena, ja
34
35
36
Erik Hobsbom, Terens Rejndžer (ur.), Izmišljanje tradicije, Beograd, 2002, 387.
Srpska riječ, br. 139, 30. oktobar, 1919. - (boldovano i u izvoru. – op.a)
“Kogod miješa vladara u partijsku politiku čini lošu uslugu i vladaru i državi. (...) Neodgovorni položaj vladara iznad stranaka, kako predviđa naš nacrt Ustava, zajamčiće i monarhiji i
dinastiji i stalnost i uzvišenost i sigurnost.” – Težački pokret, br. 25, 6. januar 1922, 6.
37
“Jovan Jovanović Pižon u ustavnoj debati predlaže kneza Pavla za nasljednika budućeg
kralja Aleksandra (…) Jovanovićev predlog je možda potekao iz čestog druženja i razgovora
sa knezom Pavlom dok je bio poslanik u Londonu, a sumnjalo se i da je u pitanu jedna mala
osveta regentu zbog podrške idejama Jugoslovenskog odbora, a osobito zaključcima Ženevske konvencije iz 1918. godine, zbog čega je Jovanović, neposredno posle toga smenjen sa
dužosti poslanika u Londonu. A bilo je tu i nečeg krupnijeg: u svom nacrtu ustava prvaci Saveza zemljoradnika predlagali su oblik vladavine u kojem kralj ne bi imao ni zakonodavnu,
ni izvršnu vlast, a Slobodan Jovanović je to protumačio kao da se time ‘u okviru monarhije
organizuje republika.’ Sam regent Aleksandar je bio mišljenja da mu se tim zakonskim predlogom ‘oduzimaju sva prava jednog suverena.’” – Branislav Gligorijević, Kralj Aleksandar
Karađorđević. Srpsko-hrvatski spor, Beograd, 2010, 82-83.
260
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 260
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
nisam onda drugo nego figura-automat”). Predviđeno smanjenje ingerencija
kralja objasnit će vodeća ličnost ove stranke, Jovan Jovanović – Pižon:38 “Narod je večit, a ljudi su prolazni, narod je kao suveren teži od jednog suverena
– čoveka, ali bolje sa njim, voditi ga nego da vodi on ”, a regentu je ovako to
razložio: “Visoč., vi ćete biti vladalac po ugledu na Englesku nećete ulaziti u
partisko-politički metež…“39 Ovakav stav prema kralju, koji je on doživio kao
uvredu, vrlo brzo će se kao bumerang vratiti stranci. Proklamacija “Obznane”
27. marta 1921. uperene protiv Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini i
njihovih najavljenih protestnih skupština, teror nad strankama tokom izborâ
sigurno nisu bili bez kraljevog pristanka, što je još potvrđeno nepozivanjem
Pižona u audijencije. Ipak, ispravnost stava stranke prema kralju potvrdilo je
njegovo direktno angažovanje i usmjeravanje parlamentarnog života u Kraljevini, njegova stalna upletenosti u političke tokove države,40 na šta će se i
kasnije, za vrijeme diktature stranački prvaci ponovno osvrnuti.41
38
“Formalno, SZ nije imao šefa. J. M. Jovanović bio je predsednik poslaničkog kluba, ali je
i bez zvanične potvrde priznavan za partijskog šefa.” – Mira Radojević, Udružena opozicija,
Beograd, 1994, 51.
39
40
M. Gaković, Savez zemljoradnika, 49.
Uoči izbora februara 1925. za krizu je centrala okrivila kralja u članku “Zar nas istorija
nečemu nije naučila” – zbog koga je Uprava grada Beograda zabranila “Selo” br. 255. od 12.
novembra 1924. smatrajući da je tim člankom nanesena uvreda kraljevoj ličnosti, jer “Kruna će, (…) za ovaj čin najviše odgovornosti nositi, jer je ključ situacije bio stalno u njenim
rukama. (…) Poznato je iz istorije, da kraljeve i careve nikada nije rušio narod, već da su se
rušili sami, rušila su ih njihova dela. Isto je tako poznato iz istorije, da kraljeve i careve, koji
su izgubili ljubav narodnu, nije mogla sačuvati nikakva sila na svetu, pa ni vojska. (…)” – M.
Gaković, Savez zemljoradnika, 150.
41
Na početku Memoranduma, dokumenta Stranke, objavljenog nakon trogodišnjeg političkog zatišja, u odjeljku Uloga stranaka, polazi se od toga “da politički život jednog naroda i
njegove države zavisi jedino od slobodne utakmice svih organizovanih duhovnih snaga”, a
to su “sva politička udruženja, pokreti i stranke koje preko parlamenta dolaze do uticaja na
državne poslove, bilo kao upravljači, bilo kao kontrola” i sa druge strane – “poglavar države
(monarh ili predsjednik republike) kao njen najviši nosilac.” “Oduzmite narodu ovu dvostruku kontrolu nad njegovim upravljačima, pa ste i od najboljih i najčestitijih upravljača
vrlo brzo napravili apsolutne svemoćnike, a apsolutna svemoć je mati najviših pogrešaka i
najtežih zloupotreba (…) Dati apsolutnu svemoć jednom čovjeku ili jednoj grupi znači dati
pravo tom čovjeku ili toj grupi da upravlja državom bez ikakve kontrole, do kontrole svoje
savjesti i bez ikakve sankcije, do sankcije istorije.” - M. Gaković, “Nekoliko programskih
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 261
261
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
Ova dihotomija u viđenju pojedinih pojava i procesa u društvu, u politici
vođenja stranke, pa i u samom djelovanju na terenu, a koja se na ovom slučaju
tiče stava prema kralju, otvara vrlo bitno pitanje, značajno za razumijevanje
političkih i društvenih procesa u Bosni i Hercegovini i za čije odgovore su
nužna dalja istraživanja. To je pojava raskoraka, “skretanja“ sa linije stranke,
iskrivljavanje stranačkog programa, stranačke ne-discipline i slično, ne samo
u retorici nego i u političkom aktivizmu koje su provodile stranke u Bosni i
Hercegovini u odnosu na stranačke centrale. Takvo djelovanje pokazuje ne
samo Savez zemljoradnika u Bosni i Hercegovini, nego i druge stranke. U ovom
slučaju, kako retorika, tako i djelovanje vodećih ličnosti Saveza zemljoradnika
u BiH govore o tim protivrječnim putevima. Za tekst Vidovdanskog ustava,
na primjer, glasala su samo 3 poslanika SZ, a od ukupno 63 poslanika iz BiH
u skupštini ih je 25 glasalo protiv ustava. Među onima koji su bili za ustav,
mimo partijskog pravca, nalazili su se i vodeći “težaci” Bosne i Hercegovine Nikola Divljan i Marko Gaković.42 Isto tako, oni su bili i protiv prekida
pregovora sa vladom marta te 1921. godine.43 Oba postupka su vrlo brzo bila
sankcionisana.44 Uoči drugih izbora, na primjer, bosanskohercegovački prdokumenata Saveza zemljoradnika (Zemljoradničke stranke) iz 1932. godine”, Prilozi, Sarajevo, XXII, br. 23, 1987, 95.
42
43
44
N. Šehić, Bosna i Hercegovina, 195.
M. Gaković, Savez zemljoradnika, 57.
Glavni izvršni odbor SZ za BiH isključio je iz svoje sredine poslanika Nikolu Divljana, a u
sporazumu sa Zemljoradničkim poslaničkim klubom iz Beograda i Marka Gakovića, “jer je
isti svojim držanjem i svojim šurovanjem sa Pribićevićem iznevjerio program i pravila stranke a s time i povjerenje birača koji su ga na temlju toga programa birali.” - Težački pokret,
br. 13, 28. jula, 2. Težački pokret ih naziva “težački Brankovići” zbog glasanja za beglučku
uredbu “u zajednici sa begovima i radikalima (...) po kojoj oko 50.000 hiljada naših težačkih
porodica ostaje bez ognjišta.” - Težački pokret, br. 6, 24. mart 1922, 2. N. Divljan, “izmećar
radikalsko-begovski” je kasnije prešao u Radikalnu stranku (Težački pokret, br. 38, 30. decembar 1922, 3), a potom u Demokratsku stranku i postao sreski kandidat za Sarajevo i Rogaticu (Težački pokret, br. 45, 28. februar 1923, 3), dok se M. Gaković par godina kasnije iz
Demokratske stranke vratio u redove SZ, uz pismo u kome obećava “da će biti ispravan član
stranke”, te postaje poslanik za bihaćku oblast. – Težački pokret, br. 148, 14. jul 1927. Marko
Gaković (r. Ruiška, 1872) je nakon srednje trgovačke škole u Bihaću završio teološke studije
u Beogradu, potvrđen je 1897. i nakon toga radi kao učitelj. On će se kasnije pridružiti JRZ,
pa u svojstvu poslanika na listi M. Stojadinovića za Bosanskokrupski srez predlagati načine
262
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 262
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
vaci su imali drugo mjerilo za isticanje posjedničkih kandidata, nego što je
to imao stranački centar, a aktivisti na terenu su političke skupove obilježili
srpskim zastavama i propratili srpskim pjesmama.45 Djelovanje pojedinih prvaka takođe nije uvijek bilo “na liniji” stranke, tako da je stranački vođa Jovan
Jovanović – Pižon morao da uspostavlja ravnotežu među stranačkim prvacima
“naročito iz Bosne, koji su se međusobno sukobljavali i optuživali, da on presudi ko je u pravu.“46
Vezanost bosanskohercegovačkih prvaka za kralja i monarhiju kao utjelotvorenje stabilnosti i zajedništva, makar i imaginarno, pokazuje da i u Bosni
i Hercegovini, “društvu amoralnog familijarizma onaj koji je slab preferira
jaki režim koji održava red jer, budući da je slab, može izgubiti sve ako režim
“olabavi”, jer će to prouzročiti konkurenciju, rivalstvo i preraspodjelu uloga.“47
Vezanost za najvišu tačku u društvenoj vertikali, kralja, proizlazila je iz potrebe za osloncem u sukobima sa političkim i društvenim rivalima i da se
u momentima velikih društvenih promjena uspostavi spona koja će pružiti
osjećaj sigurnosti.
S tim u vezi, dakle, možda se može biti na tragu odgovora na u istoriografiji postavljeno pitanje “zbog čega je Zemljoradnički poslanički klub glasao
protiv ustava kada je na početku rada Ustavotvorne skupštine omogućio da se
izglasa Poslovnik u kome su bile odredbe o obaveznom polaganju zakletve od
strane narodnih poslanika kralju”48 – a to je, da je s jedne strane neprihvatanje minimalnih socijalnih zahtjeva stranke vodilo, na Programu utemeljenom,
odbijanju podrške vladinom ustavu, a sa druge strane, da je neupitno monarhijsko opredjeljenje stranke, mada pretpostavlja ograničenu suverenost kralja.
Osim toga, stranka nije željela posrednika između samoupravnih jedinica i
najviše instance u državi – kralja u vidu stranačkih klika kojima su stranke
kako da se poboljša pozicija zemljoradnika i time pridobiju glasači. Prijedlog je govorio o
likvidaciji zemljoradničkih dugova, o zaštiti minimuma zemljoradničkog imanja, o uredbi
za naknadu dobrovoljcima. – ABiH, fond Milana Stojadinovića, fasc. 5, dok 518.
45
46
47
48
N. Šehić, Bosna i Hercegovina, 222, 225.
M. Gaković, Savez zemljoradnika, 89.
H. Mandras, Seljačka društva, 222.
M. Gaković, Savez zemljoradnika, 69.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 263
263
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
i njihovi lični interesi važniji od države, a pogotovo onih stranka koji su bile
bliske sa kraljem.49
Stav prema stranačkom djelovanju
Opasnost od uticaja stranaka,50 i njihovih vođstava,51 u koje seljak nema
povjerenje pri rješavanju agrarnog pitanja,52 iskazao je odmah nakon osnivačke skupštine augusta 1919. Risto Đokić,53 a što je imalo svoje utemeljenje
u programu koji govori “protiv stranačkog organizovanja ‘varoških partija.’”
“Begovi su danas preplavili Beograd vođeni kojekakvim našim plaćenim izrodima. Oni tamo šetaju od ministra do ministra i misle da mogu održati još
svoju vlasti i dalje sisati kmetove.” Tom prilikom pominje i pojedine srpske
49
“Najzad poznato je iz istorije i to: da su kraljevi i carevi vrlo rđavo u životu prolazili, koji su
se vezivali za pojedine političke partije ili klike (…)” - bile su riječi objavljene u zabranjenom
broju stranačkog lista Selo u Beogradu. – M. Gaković, Savez zemljoradnika, 150.
50
“Svi ti mračnjaci, zajedno, složni su u namjeri da pocijepaju zemlju na stare pokrajine
sa Saborima i odgovornim vladama, pa da održe staro crno-žuto stanje begovsko. (...) A
nama je prešnija država od stranke. Prije sveg ostalog mi tražimo jedinstvo naroda i države,
suzbijanje plemenskog i vjerskog cijepanja.” – Cijepanje države, - Težački pokret, br. 20, 19.
oktobra, 1920, 2.
51
Kritike “težaka” nije bio pošteđen ni Pašić. “Zar Pašić, koji je njima preči od našega
staroga kralja, i za koga oni vele da nas je on oslobodio a ne srbijanski seljak koji je milijon
i po života dao za našu Slobodu (...) Zar da Pašić bude bolji prijatelj bosanskom kmetu od
srbijanskog težaka (od tih geđa, kako ih oni zovu).” – Težački pokret, br. 6, 20. april 1921, 2.
Ili “Ali, ako je mudrost državnika da uređuje, sređuje, umiruje, onda je g. Pašić nema; i ono
što je imao morao je izgubiti još u emigraciji.” – Težački pokret, br. 12, 9. jula 1921, 2. Čak je
jedan tekst posvećen kritici Pašića nosio naslov – Pali žari udbinski dizdaru. Težački pokret,
br. 38, 30. decembar 1922.
52
Težački pokret je pun članaka koji govore o stranačkim kalkulacijama, kao npr. “Posljedice
radikalsko-demokratskog pazara sa bosanskim begovima: težaci se stjeruju sa zemalja i bacaju iz
kuća a spahije dahiluk provode” - Težački pokret, br. 11, 10. jun 1921, 1. Prethodni broj na
istu temu donosi tekst koji prenosi govor poslanika: “(...) doduše oni bezi su blizu krštenim
bezima, pa bi se moglo nekako govoriti o kompromisu (...) Ali sa ekonomske strane ustav
je delo trgovine. On je kupljen, a da li će biti plaćen, vreme će pokazati. (Smeh.)” – Težački
pokret, br. 10, 27. maja 1921, 1.
53
Savez zemljoradnika Srpska riječ je smatrala rezultatom rada Demokratske stranke, kao
i “Bednog Riste Đokića, jadnog đačeta jadnijeg Joce Jovanovića-Pižona.” – Srpska riječ, br.
51, 11. mart 1924.
264
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 264
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
zemljoposjednike, trgovce i političare – “Jeftanoviće, Besaroviće, Hadžidamjanoviće, Petrakije i ostale čaršinlije koji su bili poznati kao austrofili i kmetoderi, a danas dižu glave da zastupaju narod.“54 Pokazaće se, dakle, da je
u Kraljevini politika od početka krenula nekim drugim pravcem, daleko od
željenog za “težake”, pa prema tome i u Bosni i Hercegovini,55 a politika, te
posljedično i “poljoprivredna politika rezultat je kompromisa između političkih ciljeva i ograničenja koje nameću agrarne, socijalne i mentalne strukture
seljaštva.“56 U tom smislu, odmah nakon rata u pogledu rješavanja agrarnog
pitanja glavna politička briga bila je kupovina socijalnog mira.57
Savez zemljoradnika i nacionalna problematika
U cijeloj Kraljevini tokom međuratnog perioda, u stranačkim nadmetanjima za glasačke listiće, nacionalna problematika je ipak bila osnovni motiv i
obilježje političkih pregrupisavanja i stranačkih sukoba, pa se osnov agresivne
retoričke ofanzive Radikalne stranke, glavnog rivala “težaka” u pridobivanju
srpskog seljačkog svijeta u Bosni i Hercegovini, zasnivao na optužbi za njihovo “izdajničko djelovanje”, za nepostojanje nacionalnog osjećaja,58 te za potpu54
55
M. Gaković, Savez zemljoradnika, 30.
“Aktueliziranje agrarnog pitanja, u tom svjetlu, značio je objektivno, zaoštravanje vjerskonacionalnih odnosa, u prvom redu na relaciji srpsko-muslimanskih odnosa.” Značajne su pri
tome i “opservacije travničkog okružnog načelnika koji, između ostalog, konstatuje kako
je agrarno pitanje ‘(…) najžalosnije poglavlje naše konsolidovanosti’” i kako “sve političke
partije izrabljuju to pitanju u svoje svhe i svak gleda da težaka za sebe pridobije.” – N. Šehić,
Bosna i Hercegovina, 164.
56
57
H. Mendras, Seljačka društva, 267.
O brzom normativnon reagovanju kralja i vlade govori niz akata donešenih odmah nakon
rata: Manifest regenta Aleksandra 6. januara 1919, Prethodne odredbe za pripremu agrarne
reforme od 27. februara 1919, Uredba o upisu vlasnosti bivših kmetova na kmetskim selištima u zemljišnim knjigama u Bosni i Hercegovini, od 21. jula 1919, Uredba o pobiranju
(žetvi) prihoda u 1919. godini sa beglučkih ziratnih zemljišta u BiH, od 22. jula 1919, Uredbao postupanju s beglučkim zemljama od 14. februara 1920, Izmjena Uredbe o postupanju
s beglučkim zemljama od 11. maja 1920, Uredba o finansijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u
BiH 12. maja 1921, Naredba od 30. avgusta 1923. godine, na osnovu koje je trebalo isključiti
sudove u vođenju agrarnih sporova.
58
Težačkom pokretu se prebacivalo i to što se štampa na latinici. “Težački pokret – pošto je
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 265
265
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
no napuštanje nacionalne misli. Da bi diskvalifikovali “težake” i preusmjerili
srpsko seljaštvo koje je u prvim izborima dalo prevagu socijalno-ekonomskom
programu,59 i dalo povjerenje Savezu zemljoradnika kao “stranci iznenađenja”
konstituisanoj uoči samih izbora, radikalska Srpska riječ počinje sa retoričkom
ofanzivom u kojoj se pita “Zar Srbi težaci iz BiH protiv Srbije i Srpstva?” i
“Zašto da se naši težaci cijepaju od Srbije naše osloboditeljice i od srbijanskih
stranaka.”60 Najteža optužba je bila ona da “težaci” cijepaju srpsko jedinstvo,61
i da “zauzelo je i zauzima i danas čisto protivsrpski stav.”62 Naspram ove stranke, koju su ocjenjivali izdajničkom i neprijateljem srpstva, radikali su promovisali svoju vlastitu poziciju i vrlo umješno izgladili program nacionalne slave
(srpske), u kome, bar retorički, ali ne i stvarno,63 seljak ima svoje istaknuto
mjesto, kao i kralj, ali Srbin, te seljaka podsjećali odakle treba da očekuje
pomoć.64 Naglašavajući radikalski odnos bliskosti sa kraljem (“Ko glasa za
radikale, taj glasa za kralja”, “Ko nije radikal, taj nije Srbin.”),65 isticali su i
svoju ulogu istinskih i jedinih vođa srpskog seljaštva u Bosni i Hercegovini.
izgubio pristaše među Srbima težacima, sad se štampa i latinicom, da bar tako kod katolika
koga ugrabe. To je trebao davna učiniti, jer Đokićevoj družini nema mjesta u srpskom društvu.” – Srbin težak, br. 12, 2/15. juna 1922, 7.
59
Na prvim izborima Savez zemljoradnika je dobio više poslaničkih mandata u BiH od
Radikalne stranke. (12:11).
60
61
Srpska riječ, br. 123, 23. jun 1920.
“Ova Težačka organizacija imala je da bude kao neki trojanski konj da se ubacuju demokratski izvozničari u narod (…)” - Srpska riječ, br. 122, 22. jun 1920.
62
63
Srpska riječ, br. 51, 11. mart 1924.
I mada su im bila “puna usta” hvale za seljake, “Radikali su se ipak usprotivili izvođenju
reformi prema Prethodnim odredbama, zahtevajući da se ova uredba uzakoni i agrarno pitanje reši na zakonskoj osnovi, u Parlamentu. – Insistirajući na takvom postupku pri rešavanju
agrarnog pitanja Radikalna stranka je u stvari usporavala njegovo rešenje i radila u interesu
velikog, a na štetu sitnog posednika.” – Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u
Jugoslaviji 1919-1929, Beograd, 1979, 39.
64
“Naš seljak znao je dobro, da je tamo iza Drine Srbin Kralj, da je tamo druga prava i
vlast, da je tamo sloboda, da tamo nema kmeta, da nema ni age ni bega, da nema ni globa,
ni zuluma ni ostalih nepravdi, već da ima tamo svoja kućica, svoja slobodica, svoja zemlja i
pravedna poreza (…)” - Srpska riječ, br. 63, 27. mart 1920.
65
M. Gaković, Savez zemljoradnika, 150.
266
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 266
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
Nasuprot ovoj vatrenoj nacionalnoj retorici upućenoj seljaku, uz optužbe za nacionalnu izdaju, odgovor i riječi “težakâ” u nacionalnom kontekstu
zvučale su nedovoljno ubjedljivo i strano seljaku. “Jadni naš čika Pera. Da
ustane iz groba, pa da vidi ko se sve kiti njegovim imenom i imenom njegovih
hrabrih četnika. (…) (i) unosi nered i rat u narod. Branitelji Srpstva i države
potkopavaju temelje i Srpstvu i državi. Ko voli Srpstvo, taj će nastojati da ga
izmiri i složi sa braćom Hrvatima i Slovencima. (…) Ako drukče radi šteti
Srpstvu i srpskom Kralju, koji je i Kralj Hrvata kao i Srba.“66 Pokušavali su
i sa argumentima: “Ko je načinio pazar sa bosanskim begovima i spahijama? – Radikali. Ko je prodao kmetove za 1200 milijuna kruna? – Radikali.
Ko se sporazumio sa begovima i ko je donio uredbu, da se zbace sa zemlje
i oteraju u bijedu hiljade težačkih porodica? – Radikali. Ko je donio zakon
da Drina bude opet granica između Bosne i Srbije? Radikali ‘autonomaši.’”67
Uoči drugih izbora bosanskohercegovački “težaci” će, u pokušaju da zadrže seljačko povjerenje poljuljano neriješenim beglučkim pitanjem, uz već pomenutu simboliku, nastavljati sa pobrojavanjem pogrešnih političkih poteza
radikala,68 i učiniti pokušaj političke diskreditacije vodećih ličnosti Radikalne
stranke,69 a posebno se okomiti na njihovo nacionalističko djelovanje,70 ali bez
vlastite nacionalne retorike. Istovremeno, podupiru interpelacije “težačkih”
poslanika,71 govore o problematičnoj političkoj situaciji u zemlji i žele “otvoriti
66
67
68
Težački pokret, br. 115, novembar 1924.
Težački pokret, br. 12, 10. jul, 1921.
“Šta treba svaki težak da pita radikalske agitatore i ližisahane.” – Težački pokret, br. 40,
13. januar 1923, 3.
69
U svojim napadima najviše su se okomili na vodeće bosanske radikale dr Vladu Andrića i
dr Milana Srškića. - Težački pokret, br. 45, 28. februar 1923. i br. 46, 3. mart 1923, 3.
70
“oni istodobno obećavaju neobaviještenom svijetu veliku Srbiju, s njom svuda agituju,
zavaravaju Srbe seljake po Bosni i Hercegovini.” – Težački pokret, br. 40, 13. januar 1923, 1
71
“Suvi zulumi”, iz govora Čede Kokanovića, narodnog poslanika zemljoradničke stranke.
- “(…) Gospodine ministre, na prošloj skupštinskoj sjednici čule su se riječi: turske teorije,
turske vlasti, a ja danas tvrdim da ni turske ni austrijske vlasti nisu u našim krajevima radile
ono, što rade vaši organi.” – Težački pokret, br. 79, 21. decembar 1923, “(…) Oni isti ljudi,
koji su bili povjerljive ličnosti austrijskih okružnika i kotarskih predstojnika, koji su onda
bili moćni, ostali su i danas moćni. Oni su država u državi, za koju nisu dali ni kučeta ni mačeta. Oni danas rade šta hoće, oni prodaju dobrovoljcima oružne listove, oni dijele gladnom
narodu hranu, oni sijeku šumu, oni daju koncesije, oni pune svoje kese, a narod gladuje i po
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 267
267
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
oči” srpskom seljaku, ukazujući mu na varljiva radikalska obećanja. Težački
pokret, u tekstu O pokliču “Srbi na okup” uoči sljedećih izbora upozorava: “Ničim radikalska banda ne zbunjuje svijet toliko koliko riječima ‘Srbi na okup’,
valja spasavati Srpstvo, Kralja, državu (…) Srpstvo ne može biti u opasnosti u
svojoj vlastitoj i slobodnoj državi, gdje ima u svojoj ruci Krunu, vojsku, oružje.
(…) Dolje Pašić i Radić i sve vjerske i plemenske čete. Živjele stranke čistih
načela, pravde, zakona i ustavnosti bez obzira na vjeru,”72 te insistira na kritici
trenutnog sistema (“Sedam godina oslobođenja (…) Ali, bez ljeba nema ljeba
i politička sloboda bez ekonomske slobode, ne vredi smrdljiva boba“).73 To je
bio sastavni dio politike stranke koja je nakon izbornih poraza smanjila aktivnost na terenu i kontakt sa pristalicama, te je sada politički oslabljena svoj rad
bazirala na skupštinskoj aktivnosti i iznošenju raznih zakonskih prijedloga,
u Težačkom pokretu praćenih stalnom rubrikom Rad naših poslanika. Takva
politika prema biračima i nenacionalna orijentacija stranačkog intelektualnog
vođstva,74 praćena određenim nepovjerenjem u glasačku masu,75 a uz neosportamnicama podnosi nasilja onih, koji treba da brane narod. (…) ako ovako potraje, Krajina
koja se je bunila protiv svih nasilja, buniće se i protiv organa Milorada Vujičića i Nikole
Pašića. Ljubomir Antonić, načelnik ispostave iz St. Majdana – tuče narod žilom pa i Tošu
Obada (…) Obad je dobio ljekarsko uvjerenje, koje je izdao jedan ljekar koji ne pripada ni
jednoj stranci i koji je uzgred budi rečeno Jevrejin, pa bi se bojao da izda šta netačno. (…)
Antonić je pobjegao i čeka dok dođe Srškić, a Andrić ili neko drugi u Sarajevo, da ga zaklone.” – Težački pokret, br. 79, 21. decembar 1923, 1.
72
73
74
Težački pokret, br. 121, 31. januar 1925, 1.
Težački pokret, br. 124, 28. mart 1925, 3.
Visokoobrazovani članovi SZ bili su: Jovo Popović, privr. nadsavjetnik iz Sarajeva, Vjekoslav Sočo, sudija iz Mostara, dr Kosta Kondić, veterinar iz Sarajeva, dr Pero Slijepčević,
činovnik Prosvjete, Sarajevo, Đoka Perin, činovnik iz Sarajeva, Simo Krstić, inžinjer iz Teslića, dr Miloš Tupanjanin, činovnik iz Sarajeva, dr Pero Stjepanović, ljekar iz Sarajeva, Dr
Risto Jeremić, ljekar iz Sarajeva, Sava Delić, vrhovni poljoprivredni nadzornik iz Sarajeva,
dr Branko Čubrilović, ljekar, inžinjer Miloš Skakić, Čedomir Kokanović, okr. sekr Saveza
zemljoradnika, Špiro Soldo, novinar iz Sarajeva, Miloš Tomašević, pravnik iz Foče, dr Savo
Besarović, advokat iz Sarajeva, dr Đuro Ostojić, ljekar iz Sarajeva, dr Branko Erić, iz Tuzle,
Arso Koprivica, inžinjer iz Glasinca.
75
U zajedničkom odgovoru na anketu Srpskog književnoig glasnika oko memoranduma Hrvatskog bloka i srpsko-hrvatskog spora, aprila 1922. godine uvaženi članovi SZ u BiH Risto
Jeremić i Pero Slijepčević će napisati da “U stanju kakvo je, mi jako sumnjamo u to da će najbolji savet doći iz naroda, i da će se uspešan lek javiti u obiku izbornih kuglica. Jugoslovensku
268
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 268
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
ni državni teror, vodila je neuspjehu na trećim izborima i u potpunu političku
izolaciju.76 Najviše što je, iz nacionalnog diskursa gledano, mogao iznjedriti
Težački pokret i to već pred kraj parlamentarnog života, i dalje dosljedan svojoj
orijentaciji,77 bila je iz tradicionalnog miljea izvučena Lazareva kletva u tekstu Ko ne dođe na boj na Kosovo u kome se kaže: “Došlo je posljednje vrijeme.
Bije se odlučna bitka. Gola prsa težačke sirotinje imaju da razbijaju nasilničke
redove, obaraju nove paše i subaše i spasavaju sebe i svoju djecu od bijede i
sirotinje. Zulum raja snositi ne može (...) 11. septembar je dan težačkog Kosova”, upozoravajući da onaj ko se bude “dao zavesti (...) biti (će) Branković
težačkog Kosova.”78
Nedostatak nacionalističke retorike kod Težačkog pokreta treba svakako
tražiti u poziciji Sarajeva, bastiona radikalne stranke, gdje je list izlazio, u
naglašenom teroru vlasti baš u Sarajevskoj oblasti,79 kao i intelektualnom profilu “težačkih” prvaka u ovom gradu, za razliku od sve glasnijih nacionalnih
tonova koji su dolazili iz Bosanske krajine. Tamo će se, nakon šestojanuarske
političke tišine sve izražajnije osjećati potreba za rješenjem tzv. hrvatskog pitanja, koje je opterećivalo cjelokupnu državnu političku pozornicu. Jedan od
produkata sve zaoštrenije političke klime bio je i prijedlog krajiškog neformalnog vođe “težaka” dr Branka Čubrilovića i njegovog bliskog saradnika
Čede Kokanovića iz 1937. godine za promjenu imena stranke u Srpska zemljomisao doneli su intelektualci bez masa, često protiv masa; neki od njih su je doveli u pitanje;
intelektualci jedini mogu je i vaspostaviti (…)” – M. Gaković, Savez zemljoradnika, 119.
76
U odnosu na 1923. godinu kada su u BiH dobili 58.562 glasa i 7 poslaničkih mandata,
na trećim izborima 8. februara 1925. godine zaslužili su 26.326 glasa sa 2 mandata. – M.
Gaković, Savez zemljoradnika, 153.
77
Tekst Opet “Srbi na okup”: “Mi smo verovali, da niko u ovoj zemlji neće inati smelosti da
pođe u izbornu borbu sa parolom Srbi na okup. Ta je reč kao i politika koja je zasnovana
negda na njoj, donela čitavom našem narodu toliko zla, bede i nevolje, da se danas više niko
ne busa u prsa Srpstvom, Hrvatsvom i verom Muhamedovom. (...) RADIKALI, KOJI SU
SE NEKADA RAZMAHIVALI Srpstvom, danas su manji Srbi od svih ostalih jer su oni
vinovnici one lude politike koja je u ovoj državi zasnovana na rečima ‘SRBI NA OKUP’,
A KOJA JE DONELA NARODU TOLIKO ZLA, JADA I NEVOLJE (...)” – Težački
pokret, br. 149, 23. juli 1927. (naglašeno u originalu. – op. S.D.)
78
79
Težački pokret, br. 155, 7. septembar 1927.
Težački pokret, br. 154, 31. august 1927.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 269
269
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
radnička. Međutim, “u Savezu zemljoradnika, kako u širem članstvu, tako i
u vođstvu, predlog zaista nije prihvaćen. Zemljoradnici iz bijeljinskog sreza
isticali su u svojoj rezoluciji da menjanje imena može biti trenutno oportuno
i lokalno opravdano”, ali da to “nesumnivo znači ideološko sužavanje i korak
unazad s obzirom na današnje vreme i specijalne prilike u Bosni. – Ugledanje i
pozivanje na Hrvatsku seljačku stranku ne opravdava zahtev, jer ona sada vodi
prvenstveno nacionalnu borbu, dok je naša borba izrazito socijalno-ekonomskog karaktera i mora težiti ideološkom proširivanju i stvaranju jedinstvenog
seljačko-radničkog ili zemljoradničkog pokreta.” Stranački centar je sve više
uviđao da stabilnost države ovisi o rješenju nacionalnog problema, u prvom
redu srpsko-hrvatskog, te da se on ne može više zanemarivati. Stranački vođa
Jovan M. Jovanović je “imao razumevanja za političku i nacionalnu situaciju u
Bosanskoj Krajini”, ali ipak bio stava da treba “stranka (da) ostane na izvornim,
osnovama, da bude klasna i socijalna organizacija, a ne nacionalno-politička.”80
Ipak, za dvostruku putanju Saveza zemljoradnika protivnici stranke, a među
kojima i Glas slobode, socijalistički radnički list, neće imati razumijevanja i žestoko će je kritikovati: “To je stranka ne samo potpune beznačelnosti i idejne
konfuznosti, nego i najniže političke demagogije, spekulacije i licemjerstva.“81
Ništa nije moglo stvoriti tako užarenu političku atmosferu u Bosni i Hercegovni kao nacionalistička retorika, proistekla u borbi za poziciju na političkoj sceni u ovoj višenacionalnoj sredini. Stoga socijalni program Saveza
zemljoradnika nije bio dovoljno uvjerljiva “linija razgraničenja” prema ostalim
strankama, kao što je to bilo moguće u jednonacionalnim društvima. Ni u samom početku svog postojanja nije bilo shvaćeno kako jedna “srpska stranka”
može da djeluje protiv države. Tako će naredbu o zabrani održavanja eventualnih protestnih skupština na Vidovdan 1921. godine ove stranke predsjednik
80
81
M. Radojević, Udružena opozicija, 77.
I dalje: “Dok oni, naime, u Beogradu vode tobožnju borbu za sporazum Srba i Hrvata,
jednakopravnost i demokratiju, dotle njihov poslanik g. Kokanović u Bosni u agitacionim
govorima, spekulišući sa najnižim šovinističkim instiktima pravoslavnih seljaka.” Te dalje
nastavljaju “(...) oglašava g. Svetozara Pribićevića, predsjednika seljačko-demokratske koalicije, i z d a j n i k o m srpstva! Može li se zamisliti veća perfidnost i niža demagogija! (…)
Zaista je odvratna ova ‘zemljoradnička’ politika i ‘klasna borba’, koja, kao i politika ostalih
građanskih stranaka, huška seljaka jednog plemena protiv seljaka drugog plemena.” - Glas
slobode, br. 38, 20. septembar 1928, 2.
270
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 270
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
Zemaljske vlade Nikola Đorđević na sljedeći način obrazložiti. “Tako bi bosanski Srbi pravoslavni, jer su isključivo samo oni članovi SZ prvi otpočeli i
otvorili borbu protiv državnom Ustavu. Nalazim da se takva politička greška
ne smije ni na koji način, ni iz obzira unutarnje ni spoljne politike počiniti.“82
Savez zemljoradnika, koji nije u Programu sadržavao nacionalnu isključivost, toliko nužnu i funkcionalnu u bosanskohercegovačkom političkom životu, morao je s vremena na vrijeme na ovom prostoru da iskoristi i nacionalnu
pripadnost svoga članstva da bi bio konkurentan ostalim strankama, koje su
u agitacijama naglašeno koristile nacionalnu ideologiju kao osnovu u pridobivanju izbornih glasova, služeći se vješto izražajnom nacionalnom retorikom.
Stoga, ne stoji samo tvrdnja “da su se odmah u vođstvo i poslanike bili ugurali
i takvi koji nisu imali ništa zajedničko za zemljoradničkom ideologijom”, nego
da je i politička realnost na terenu nužno prouzrokovala kod “težaka” nacionalnu retoriku. Dakako, srpskog seljaka, uronjenog u nacionalnu matricu i sa
već izgrađenim nacionalnim vrijednostima nije bilo potrebno posebno poticati ovakvom retorikom, ali je uvijek takvo djelovanje, u suštini van programske
orijentacije, dovodilo do rasprava i prepiske bosanskih prvaka sa stranačkim
centrom, koji nije u dovoljnoj mjeri razumijevao ovu političku nužnost.83 Činjenica je, dakle, da se u Bosni i Hercegovini nije prepoznavala politička artikulacija, ukoliko nije bila nacionalna. U nekim slučajevima je nedovoljno
jasno iskazano nacionalno opredjeljenje, zbog naglaska na socijalnoj retorici,
istovremeno značio i politički krah.84
Moglo bi se reći da je višenacionalni, ali istovremeno i vrlo značajno, nacionalno-granični karakter Bosne i Hercegovine upravo bio razlog da su se
sve nacionalne grupe kondenzovale i divergentno pozicionirale jedne naspram
drugih. To međusobno udaljavanje proisticalo je iz njihove apsolutne zatvorenosti i bilo je izraženo prvenstveno kroz njihove različite političke interese i
ciljeve. Osim toga, političku težinu, proizašlu iz te nacionalno granične pozici82
83
A. Purivatra, Političke partije, 114.
Branko Čubrilović 7. oktobra 1923. obavještava Pižona da ima seljaka u banjalučkom
okrugu koji pripadaju radikalima a koji bi sada prišli SZ. Oni od nas ništa ne zahtijevaju,
nego traže da im se dozvoli da “malo srbuju”. - M. Gaković, Savez zemljoradnika, 92
84
Primjer za to je i pojava “epizodnog karaktera” Muslimanske težačke stranke koja se nije
mogla dugo zadržati na bosanskohercegovačkoj političkoj areni. – N. Šehić, Bosna i Hercegovina, 121.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 271
271
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
je, davalo je i njihovo stalno nastojanje da tačke vlastitog nacionalnog uporišta
traže van granica Bosne i Hercegovine, što je naravno uvijek bilo u suprotnosti
sa drugim nacionalnim grupama, koje su bile fizički bliske, ali zato politički
udaljene. U područjima gdje je jedna nacionalna grupa bila većinska, a time i
imaginarno sigurna, takve političke napetosti su u mnogo manjoj mjeri bile
izražene. O tome govore i opservacije “težačkih” prvaka o njihovim političkim
teškoćama. Stranačko zastranjivanje bosanskih “težaka“ u nekim krajevima i
kršenje stranačke discipline, te dodvoravanje srpskom seljaku vodilo je tome
da je čak bila nepoželjna i zvanična stranačka simbolika.85 S druge strane, “zanimljivo je istaći da je SZ u BiH lakše dobijao pristalice u srezovima gdje je
srpsko seljaštvo činilo većinu na jednom većem prostoru nego tamo gdje je bilo
izmiješano sa muslimanskim i hrvatskim seljacima i gdje je u poređenju sa ovima bilo u manjini. Zemljoradnički prvaci iz BiH su isticali da bi na izborima
dobili više kuglica da se stranka zvanično nazivala srpskom.”86 Osjećaj političke izoliranosti i gubitka podrške “težaka”, što se sve više iskazivao na izborima,
te neizvjesnost političke budućnosti bili su razlozi za skretanja sa programskog
puta stranke i za dalju nacionalnu radikalizaciju na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, naročito u drugoj polovini tridesetih godina, nakon stranačkog
oživljavanja prekinutog šestojanuarskom diktaturom.
Međutim, nikada stranačko skretanje nije bilo izraženo u toj mjeri da
bi se ova stranka odrekla svog osnovnog, socijalnog programskog sadržaja,
pa ni kad su u pitanju tradicionalne vrijednosti. Tako, na primjer, rivalska
Radikalna stranka hijerarhiju vrijednosti “težaka” donosi na sljedeći način:
“jedan bog, jedan kralj, jedna vlada i jedan parlament u Beogradu (...)” Ali, u
Programu stranke kao ni u Težačkom pokretu ne nalazimo uporište o pijedastlu
ove hijerarhije. Naprotiv, stranka donosi novine u onovremenom gledanju na
crkvu i njenu ulogu.87 Ima, doduše, dosta tekstova koji se tiču Srpske pravo85
“Partijska zastava je bila zelena i ona je predstavljala simbol stranke i Zelene internacionale. Zanimljivo je istaći da su zemljoradnici iz BiH nerado nosili ovu zastavu na zborovima
i svečanostima, jer ih je ona podsjećala na muslimanske vjerske zastave. Amblem Saveza
zemljoradnika je bio klasje sa kosom, ašovom i grabljama preko ruku koje su se bratski zdravile.” – Milan Gaković, Savez zemljoradnika, 96.
86
87
M. Gaković, Savez zemljoradnika, 92.
Program nalaže da “vjerske organizacije i njihovi članovi ne smiju upotrebljavati svoju duhovnu vlast u političke svrhe”, da “sveštenike svih dopuštenih vjerskih organizacija plaća država, a svi dosadašnji načini njihova plaćanja se ukidaju.” Jedan od zahtjeva je takođe bio “da
272
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 272
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
slavne crkve i promjena u njenoj organizaciji, ali su oni uglavnom informativne prirode, te često i vrlo kritički nastrojeni,88 ali otvoreno izražavanje privrženosti bogu ne nalazi prostora na ovim stranicama. Tako da se u poređenju
sa hrvatskim seljačkim pokretom, podržanim motom “Bog i Hrvati”89 može
djelomično tražiti uzrok neuspjeha Saveza zemljoradnika među seljačkim svijetom, u njenom zvanično sekularnom djelovanju,90 gotovo bez ikakve religiozne simbolike.91
Na isti način može se iščitavati i stranački stav prema vojsci, tom tradicionalno u srpskom seljaštvu značajnom čuvaru interesa i njenoj važnosti.92
se vjera smatra kao privatna stvar” i “da je crkva narodna ustanova i kao takva ima da služi
narodu. Sve vjere su pred zakonom jednake” – M. Gaković, Savez zemljoradnika, 48, 52, 75.
Jedan od zahtjeva SZ za BiH od Zemljoradničkog kluba za ulazak u vladu bio je “da se pravoslavni sveštenici u eparhijama tuzlansko-zvorničkoj, banjalučkoj i sarajevskoj izjednače u
plati i dnevnicama sa sveštenicima ostalih eparhija.” - Težački pokret, br. 1, 27. februar 1921.
88
Sveštenstvo i zemljoradnički pokret “(…) Naše sveštenstvo počinje da gubi duševnu vezu sa
narodom. Počinje da prestaje biti što je bilo do sad za težaka – prijatelj, koji razume njegove
nevolje i želi mu da pomogne do boljeg i srećnijeg života. – (...) od kako smo se ujedinili i
kod nas započela borba klasna, sveštenici se najvećim delom priključuju gradskim strankama. Podlegavši uticaju rada i njegovih stranaka, najveći deo sveštnika ne samo što je otišao
u radikale, demokrate itd. nego nastoji da povuče sa sobom i seljaštvo svoje parohije. (…)
Ni puta, ni škole, ni dobrog činovnika, ništa osim praznih obećanja nema naš težak. Sve se
odvuče u grad. Sve se gradu dade, a težak je samo dobar kad se porez plaća, kuluči i u vojsku
ide.” U članku se kritikuje i svešteničko opredjeljenje za Radikalnu stranku. - Težački pokret,
br. 116, 19. decembra 1924, 3.
89
Mada je Antun Radić bio protiv ovog pozdrava, jer se “zalud izgovara ime božje”, bio je
to popularizovan i vrlo funkcionalan izvod iz govora A. Starčevića iz 1861. godine. “Narod
hrvatski sačuvao je u svih nevoljah (…) vjeru u Bogu (…) narod hrvatski vjeruje da ta budućnost to poslanstvo ne ude odkaživati Austrija, nego Bog i Hrvati”. – Dom, br. 9, 14. svibanj
1903, 138. u: Antun Radić, Sabrana djela, Dr Vladko Maček i Rudolf Herceg (ur.), tom V,
Zagreb, 1936.
90
Ipak, tokom konkordatske krize 1937. uznemirenost srpskog seljaštva u Krajini je SZ
iskoristio, pa je se u izvještajima spominjalo da se njihovo djelovanje može nazvati “partijskom ofanzivom.”
91
Na ovakav stav SZ prema vjeri često se pozivao u svojoj kritici D. Jevđević, pozivajući
istovremeno srpski narod na zajednički front sa Ljotićem i Barićevićem. – ABiH, KBUDB,
Pov. DZ, 2582/1937.
92
Zemljoradnici su 1922. godine npr. glasali protiv predloženog kredita za vojsku i tom
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 273
273
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
Težačka organizacija će svoj program nastojati provesti putem nedovoljno
ubjedljive retorike za seljačku masu koja je još bila velikih očekivanja. Poznavanje naroda i njenih potreba, očigledno nije bila jača strana vođstva ove
stranke. Njena naredna slabost i jedan od razloga za relativni neuspjeh njihove
politike iskazuje se u izboru simbolike, jer je očigledno, da izdvajanje kralja
kao simbola nije bilo dovoljno ubjedljivo, pored istovremene političke halabuke i ostrašćene retorike radikala koji su vrlo umješno izgladili program nacionalne slave, posjedujući bogat spektar religioznih simbola (krst časni, Kosovo,
cara Lazara, žrtve i prolivenu krv), što im je donosilo, pomognuto izbornim
nasiljima, i uspjeh među seljaštvom.93
Ali, čini se da je najveći problem za stranku bio u tome što se politički
život u Kraljevini SHS kretao gotovo isključivo u nacionalnim koordinatama
i tu nije bilo mjesta za djelovanje stranke poput ove. Njihova se aktivnost konstantno gušila i vlast je imala čitav spektar mjera kako da onemogući njihovo
djelovanje, od onih zvaničnih kao objavljivanja Obznane, zabranâ skupštinâ,
stalne žandarmerijske pratnje prvakâ stranke, javnih prijetnji vladinih službenika94 i stranačke štampe,95 oduzimanja oružanih listova, otpuštanja iz službe
prilikom zahtijevali smanjenje vojnog roka na 6 i 12 mjeseci kao i zavođenje štednje u vojsci.
- M. Gaković, Savez zemljoradnika, 106.
93
Gunjac i opanak “(…) oslobodio je ovu zemlju od silnog turskog ropstva (…) orosio je ovu
zemlju krvlju svojom, da po njoj sloboda pravda i jednakost nikne (…) zaustavljao je divlje
horde turskog ropstva, da ne potamni ovu krasnu i obilnu zemlju (…) suzbijajući turska age
i spahije što na zemlju behu navabile (…) krčio zemlju, radio (…) odvajao je od svojih usta
i davao sudijama (…) Gunjac i opanak, a to je narod srpski, stvorio je ovu državu krvlju,
održava je znojem i trudom, čuva je životom i imanjem.” - Srpska riječ, br. 79, 2. jula 1919, 1.
94
U izvještaju dr Branka Čubrilovića vođstvu stranke marta 1923. navodi se da sreski načelnik u Gradiškom srezu sa popom Subotićem “javno agituje za Radikalnu stranku i prijeti
zemljoradnicima, da će im namjestiti rebra, ako budu glasali za drugu kutiju (…).”- M.
Gaković, Savez zemljoradnika, 124. Poslanik Radikalne stranke M. Spalajković je 1925. u
govoru u Travniku izjavio: “Ako ne dobijemo većinu gumenih kuglica, dobićemo je olovnim.” – N. Šehić, Bosna i Hercegovina, 286.
95
U tekstu Bosna i izbori, radikalski list prijeteći donosi: “Ali ne treba zaboraviti da mi u
ovim izborima imamo da zgnječimo jednu stjenicu – ‘zemljoradnike.’ Prošli put smo ih načeli, sada treba da ih dotučemo. U Bosni su se rodili kao nezakonito dijete Dr-a Trumbića
i Foršusa i majke Jugoslavije, u Bosni treba da propadnu. I to tako, da se nikada više ne podignu. To zahtjeva politički moral i srpski obraz. Kosanovići, Miletići, Solde i Đokići treba
274
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 274
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
i hapšenja narodnih poslanika,96 iniciranja nereda na skupovima i njihovog
razbijanja uz pomoć žandara i nacionalističkih skupina ORJUNE i SRNAO,
do onih manje vidljivih, skrivenijih, kao kupovanje glasova i krivotvorenja
izbornih rezultata. Obzirom na nizak nivo političke kulture97 predizborne aktivnosti su tokom svih izbora razarajuće djelovale na međunacionalne odnose i
opštu političku klimu i nisu se iscrpljivale samo u prizemnoj i nacionalističkoj
retorici nego su se u predizbornim kampanjama kao argumenti pojavljivali i
“pesnica, motka, kolac, kamen, nož i puška.”98
Ovakav odnos vlasti prema stranci još jednom potvrđuje da je KSHS bila
država u kojoj se politika vodila isključivo u okvirima nacije, pa se očekivalo
da se sve organizovane grupe indentifikuju i djeluju u tom smislu, jer su se
“država, nacija i društvo (...) sticali u jedno.” Svako istupanje iz ovog okvira,
kao što je promovisanje socijalnog programa, bilo je očigledno korigovano
državnom intervencijom, budući da je država “bila okvir za kolektivne akcije građana u meri u kojoj su oni bili zvanično priznati”, u smislu da država priznaje da je nužno rješavati njihove probleme. Očigledno da težaci kao
da iščeznu s našeg političkog horizonta. Zemljoradnici su rođeni u grijehu. I niko nikad nije
više napakostio Srbima koliko ova šaka bijednika i političkih uškopljenika.” – Srpska riječ,
br. 172, 22. novembar 1924, 1.
96
Uoči izbora od 8. februara 1925. uhapšeni su nosioci okružne liste SZ za sarajevski okrug
Risto Đokić i za bihaćki okrug Čedo Kokanović. Kokanović je zadržan u zatvoru do aprila
1925. – M. Gaković, Savez zemljoradnika, 154.
Zbog svog djelovanja u zatvoru su bili i dr M. Tupanjanin, nosilac liste SZ za tuzlansku
oblast i inžinjer A. Koprivica, sreski kandidat za Rogaticu. – Težački pokret, br. 154, 31.
august 1927, 1.
Zatvaranja, bezakonja, nasilja i progoni članova SZ česta su tema Težačkog pokreta – npr.
R. Đokića (zatvoren), Kokanovića (Bihaćki okrug, zatvoren), Balabana (Petrovački srez,
zatvoren), Taraća i Kisina (Jajce), Sandić (sreski kandidat za Bugojno, protjeran) Stevo Vučić
(Kupres, protjeran), Kalabe i Babića (Dubički srez, zatvoren)… - Težački pokret, br. 121, 31.
januar 1925, 2.
97
I opšti nivo kulture nije bio na zavidnom nivou. “Umjesna naredba. U zborniku zakona i
naredaba od 5. aprila o.g. izišla je naredba PU za BiH kojom se zabranjuje pljuvanje na pod u
svima javnim lokalima i svaki prestupak te naredbe kažnjava sa novčanom globom. Naredba
je izdata na predlog Zdravstvenoga odsjeka, koji se nada da će se tako moći nekako suzbiti
ružna i opasna navika pljuvanja i usekivanja na pod, koja vlada kod nas ne samo od prostoga
sveta nego na žalost i kod jednog dijela inteligencije.” - Težački pokret, br. 11, 13. maj 1922.
98
N. Šehić, Bosna i Hercegovina, 237.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 275
275
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
socijalna grupacija, kao i njihova stranka nisu to bili (“Seljački kolektivitet
bio je uglavnom osporavan i stara sredstva njegovog djelovanja”), da njihova
djelatnost nije bila “institucionalno priznata kao nešto na šta se mora obratiti
posebna pažnja – makar i samo u formi izbora.”99
Stav prema Bosni i Hercegovini u takvom okruženju, ali nastojeći da ga
zanemari, u skladu sa svojom koncepcijom države sa kraljem na čelu i samoupravnim jedinicama, Programom oslonjena na centralistička stajališta, protiv
federalističkog koncepta uređenja države, naročito protiv federacije kao saveza
nacionalnih jedinica, već saveza samoupravnih opština,100 stranka nudi svoje
viđenje podjele zemlje, koje neće biti zasnovano na nacionalnim i istorijskim
granicama,101 već na privrednom jedinstvu oblasti i u tom smislu treba razumijevati bazični stav prema Bosni i Hercegovini. Međutim, moto “prema prirodnim, socijalnim i ekonomskim prilikama” nije uvijek bio dosljedno sprovođen. Čini se da su Bosna i Sarajevo bili pogodan teren za promociju pojedinih
prvaka i njihovih vlastitih programa koji baš i nisu bili u skladu sa stranačkim
načelima102 i koji su za posljedicu imali konstantno zaoštravanje ionako krh99
Erik Hobsbom, Terens Rejndžer (ur.), Izmišljanje tradicije, Beograd, 2002, 385- 387.
100
“Zemljoradnici su priznavali da postoji hrvatsko pitanje i da ga treba sporazumno rješavati, ali nisu bili za federativno uređenje. (…) SZ je više insistirao na rješavanju socijalnih i
ekonomskih pitanja, a manje nacionalnih. Zalagao se za administrativnu i finansijsku decentralizaciju i podjelu zemlje na oblasti – u skladu sa privrednim, prirodnim i saobraćajnim
prilikama, bez obzira na istorijske i nacionalne granice. (…) SZ hoće da celu državu teritoriju podeli ne na plemenske, verske i istorijske oblasti, već na geografsko-privredne (…) SZ
je protivan i amputaciji i federaciji.”- M. Gaković, Savez zemljoradnika, 183.
101
“Jedno i kratko rečeno ovo znači: BiH ostaju u starim granicama. Za promenu tih granica
nema stvarne mogućnosti sve dok postoji pomenuti 135. član Ustava. Radikali svuda govore
i pišu da oni neće nikakvu promenu Ustava. Oni vele čak da neće ni da rade zajedno sa onim
strankama koje traže promenu Ustava. Oni prema tome ni taj član ne misle mijenjati.” - Težački pokret, br. 40, 13. januar 1923, 1.
102
Dr Vasilj Popović, narodni poslanik, imao je sljedeći prijedlog podjele: “(…) tuzlanskoj
bi oblasti trebalo dodati i tri srbijanska podrinska sreza Loznicu, Krupanj i Ljuboviju i
radi privredno-saobraćajnih i radi nacionalno političkih razloga. (…) S toga bi sarajevskoj
oblasti trebalo dati na Istoku: Pljevaljski i prijepoljski okrug, bjelopoljski i beranski osim
rožajskog sreza, kao i srezove užičkog okruga: Čajetinu, Užice i Bajinu Baštu. (...) trebalo
bi kotareve Konjic i Prozor dodijeliti sarajevskog oblasti radi veće blizine središta te oblasti.
(…) mostarskoj oblasti treba spojiti sa zetskom oblasti, s centrom u Boki Kotorskoj (…) Sve
276
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 276
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
kih međunacionalnih i međuvjerskih odnosa, kao i gubitak međunacionalnog
povjerenja.
U skladu s tim, jedan od “Naročitih zahtjeva” Saveza zemljoradnika za
BiH od Zemljoradničkog kluba za ulazak u vladu je bio i taj “da se ukine Zemaljska Vlada u Sarajevu kao celina, a do novog uređenja poslove da vode poverenici i delegati” budući da već postoji jedan centar, nove “seljačke” države.103
Ukidanje pokrajinske uprave je takođe prokomentarisano kao pozitivna
promjena104 i pokušaj izlaska iz krize do koje je doveo stranački život i neodgovarajući upravnici.105 Treba naglasiti da pozdravljajući ovu promjenu “težaci” ukazuju na lošu politiku svjesno vođenu na štetu Bosne i Hercegovine106
Jednako tako u cijeloj državi tokom međuratnog perioda opterećujući međunacionalni odnosi, razarali su svaki pozitivan pomak koji bi vodio stabilizaciji države. Išlo se iz neuspjeha u neuspjeh, od slabašnog parlamentarnog
života do kratkotrajne, ali potresajuće diktature, a onda do potpune političke
dezorganizacije praćene pokušajima uspostavljanja reda, vođenih istrošenim
i ostarjelim političarima i mlađim ali udesno orjentisanim i nestrpljivim nahercegovački i dalmatinsko područje istočno od Neretve spada sa crnogorskim područjem u
jednu zetsko-zahumsku oblast sa sjedištem u Boki Kotorskoj (u Kotoru). Karakter prirode,
zemljišta, privrede i stanovništva upućuje cijelo ovo područje na zajednicu.” - Težački pokret,
br. 24, 24. decembar 1921, 1-2.
103
104
Težački pokret, br. 1, II god, 27. februar 1921, 1.
“Uskoro će se ukinuti Pokrajinska uprava u Sarajevu, te će se tako videti snaga nove
uprave, kojom do sada ljudi u našoj državi nisu bili zadovoljni.” – Težački pokret, br. 65, 3.
august 1923, 1.
105
“Radi likvidacije otišao je sa svoga mjesta i dosadanji pokrajinski namjesnik Lj. Vulović.
Za njim ne će niko zaplakati, i ako je ovaj čovjek htjeo da u Bosni bude ‘veliki reformator i
usrećitelj.’ Poznat je njegov rad a kakav mu je on bio, onakav će ostati u uspomeni u narodu,
osobito na vremena izbora. Za nasilja i divljaštva, koja su onda počinjena sa strane radikalskih vlasti i plaćenika, snosi i on, kao Pokrajinski namjesnik velik dio krivice i to mu narod
ne će nikad zaboraviti.” – Težački pokret, br. 85, 1. mart 1924, 4.
106
Tokom rasprave u Narodnoj skupštini prilikom koje se kritikovao i budžet namjenjen
Bosni i Hercegovini dr Jovo Popović, narodni poslanik SZ je između ostalog rekao: “Samo
sad Bosna i Hercegovina nije više kolonija prema Austro Madžarskoj, nego prema svojim
sestrama Srbiji, Hrvatskoj, itd. (...)” uz napomenu: “Odmah se ograđujem od toga da mi se
prigovara da sam separatista i da govorim kao Bosanac.” - Težački pokret, br. 29. 23. septembar. 1922, 1.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 277
277
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
sljednicima. Briga zbog takve političke klime, opterećena dodatno i narastajućim i po državu destruktivnim nagovještajima iz evropskih centara moći,107
preusmjerila je stranačke prvake i kao primat se postavila nužda za smirivanjem unutrašnjih nesuglasica. U samoj stranci tokom tridesetih godina došlo
je postepeno do prihvatanja do tada neprihvatljivih federalističkih koncepcija.
U nemogućnosti, dakle, da usmjeri političke tokove u željenom pravcu, naročito sa proglašenjem diktature, Savez zemljoradnika će nakon nje iznijeti
svoje stavove o rješenju nacionalnog problema, odnosno o teritorijalnom preuređenju države. Time će biti izmijenjeni njihovi stavovi, naročito izraženi u
novoj liniji SZ-a, kod tzv. “lijevih zemljoradnika”, koji će svoje federalističke
koncepcije iznijeti u svom programskom aktu “Zadaci nove vlasti”, u stvari
proširenih “Šesnaest tačaka dr Dragoljuba Jovanovića”, iz aprila 1932. godine.
Tu će predložiti formiranje tri “velike” ili “glavne” zemlje – Srbije, Hrvatske
i Slovenije kojima bi se grupisale ostale pokrajine po svojoj volji, budući da
“mora najpre da se zadovolji i iživi srpski, bugarski, hrvatski i slovenački nacionalizam, pa da seoski i gradski radni svet uvidi, a on će to vrlo brzo uvideti,
da nema ništa od tako zvane “nacionalne države” i da mu pravu slobodu može
samo doneti jedan moćan seljački pokret na Slovenskom Jugu, koji će ostvariti pravu državu radnog naroda.”108 U opširnim primjedbama koje je dao na
ovaj akt lijevih zemljoradnika, Jovan Jovanović Pižon će i dalje smatrati da je
osnovni problem države ekonomski, a ne politički: “Šta će kome ovo ili ono
uređenje kad je glavna opasnost od krize privredne. Hrvati i Srbi ličili bi, ako
bi danas tražili ovo ili ono uređenje (…) na dva čoveka čija kuća gori, a oni se
pogađaju čime da je gase”, ali će i on dodati da vidi buduću federativno uređenu zemlju podijeljenu u četiri oblasti: Srbija (Vojvodina i Srem, Stara Srbija,
južna Srbija i dio nove Crne Gore – Peć i Sandžak), Bosna i Hercegovina sa
starom Crnom Gorom i jadranskom obalom od Kotora do Metkovića, Hrvatska (tadašnja savska i primorska banovina) i Slovenija (dravska banovina).”109
107
Povodom silnih političkih nemira i nedoumica uredništvo sarajevskog Pregleda je otvorilo anketu o mogućnostima demokratije i o krizi liberalizma “koja je natjerala svijet da se
opredjeli za dva tabora – diktaturu fašizma i diktaturu proletarijata”, da bi zaključili da je
“Danas ideja demokratije je snažno potisnuta (...)” – Pregled, br. 143-144, novembar-decembar 1935.
108
109
M. Gaković, Nekoliko dokumenata, 111.
M. Gaković, Nekoliko dokumenata, 105, 111.
278
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 278
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
Međutim, očigledno je da u izjavama “težaka” tih godina nije bilo jasnog usmjerenja oko preuređenja države, posebno po nacionalnoj matrici, jer
su se i pored sve češćeg korištenja nacionalne retorike teško rješavali balasta
srpskih izdajnika.110 Naročito je to došlo do izražaja poslije stvaranja Bloka
narodnog sporazuma 8. oktobra 1937. i mada se tim povodom nije ulazilo u
pitanje državne organizacije, ipak zvanični izvještaji sreskih načelnika govore
o opadanju članstva u SZ, kojem se činilo da su dovedeni u pitanje “državno
i narodno jedinstvo”, pa ni oni koji su pristalice Ujedinjene opozicije111 nisu zadovoljni sa sporazumom,112 naročito “ugledniji prvaci na selu.”113 Stoga je kod
rukovodstva stranke svaka manifestacija spremnosti za zajednički rad srpskog
i hrvatskog naroda na osnaženju države budila optimizam, da je “na terenu”
moguće vidjeti bolji ishod i razrješenje dugogodišnje političke krize.114 Ipak,
110
U svom tzv. 35-om pismu D. Jevđević, vodeća ličnost rogatičkog sreza, proistekao iz JNS,
aludirajući na ulogu Saveza zemljoradnika u Ujedinjenoj opoziciji izriče: “Njih je narod
progledao još prije nego su objavili svoj žalosni sporazum prema kome Bosna treba bilo da
bude samostalna autonomna pokrajina u kojoj bi se svako prije pitao nego srpski seljaci, ili
što je još gore, da se raščereči između nekakovih hrvatskih, srpskih i crnogorskih državica,
pa da opet ima granicu na Savi, Drini, Tari (…)” – ABiH, KBUDB, Pov. DZ, 5672/1937.
111
Karakteristike koje su već u literaturi date o Ujedinjenoj opoziciji i njenom organizovanju,
funkcionisanju i djelovanju govore o defanzivnosti, nedosljednosti, nacionalnoj demobilizaciji, nejedinstvenosti i oportunosti prema vladi, te traženju puta ka jednoj autoritativnoj vladi. - Mira Radojević, Udružena opozicija 1935-1939, Beograd, 1994; Todor Stojkov,
Opozicija u vreme šestojanuarske diktature 1929-1935, Beograd, 1969; Todor Stojkov, Vlada
Milana Stojadinovića, Beograd, 1986.
112
Polazeći od pretpostavke da je srpsko-hrvatski spor kočnica daljem razvoju države i da
ga treba riješiti 26. maja 1938. je u Sarajevu bila organizovana konferencija bivših radikala
i zemljoradničkih prvaka sa oko 100 lica. Tom prilikom, navijajući za sporazum, zemljoradnički prvaci hvale jedinstvo hrvatskog seljaštva, i navode ga kao uzor za organizaciju
seljačkog svijeta. Dr Obrad Mastilović će na tom skupu reći da su za sporazum 160.000
srpskih zemljoradnika, te da u BiH ima 1,5 milion Srba i Hrvata, te da je smiješno da se
vodi neka vanjska politika “a ne sporazumeva se sa svojim bratom.”- ABiH, KBUDB, Pov.
DZ, 1174/1938 .
113
Uz to se u izvještaju navodi: “Naš narod je po opštem svom rasnom tradicionalno-političkom i etičkom raspoloženju za unitarizam. Nikad politika federalizma, koja u očima seljaka
znači slabljenje države, neće moći postići većinu u narodu (...)” - Tromjesečni izvještaji za
period oktobar-decembar 1937. godine - ABiH, KBUDB, Pov. DZ, 230/1938.
114
U Selu, listu za odbranu zemljoradničkih interesa 3. novembra 1937. godine je izašlo
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 279
279
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
zbunjenost bosanskohercegovačkog članstva, pa i političkog vođstva, tim je
bila veća što je, tradicionalno usmjereno ka idealizovanju države i njenih principa, došlo u situaciju da se protivi vladi, oličenoj u Jugoslovenskoj radikalnoj
zajednici. Iz ugla gledanja “težaka” ova vlada je u zvaničnoj retorici imala nešto od željenih karakteristika, ali nedosljednost u provedbi proklamovanog
navela je “težake” da se svrstaju u redove opozicije.
Nestabilne društveno-političke prilike će se još jednom intervencijom
namjesništva pokušati dovesti u red. Vladin neuspjeh u pregovorima sa Hrvatima doveo je do njenog pada i formiranja nove, u kojoj je “težački” predpismo J. Jovanovića naslovljeno sa “Dragi brate”, a nakon zbora održanog u Bileći, gdje on
naglašava da “naročito mi je milo bilo kad sam video da je i kod Vas u Hercegovini u srcu
nacionalnog osećanja ideja sporazuma i zajedničkog uređenja države između Srba i Hrvata
naišla na razumevanje. (...) Danas kada su udarene osnovne baze sporazuma između Srba
i Hrvata, kada je i za nas i za Hrvate država i dinastija iznad svega o čemu se ne može
razgovarati, nego samim sobom priznati kao opšte i zajedničko i nama i Hrvatima. Kada
je Dr Vlatko Maček u ime Hrvatskog naroda dao potpis da priznaje državu Jugoslaviju i
dinastiju Karađorđevića sa Kraljem Petrom II na čelu, onda mislim da će naš srpski narodu
Hercegovini shvatiti da smo i do sada radili i uradili jedan dobar i koristan posao i za narod
i za državu. Samim tim otpašće sve one sumnje koje su sijali neprijatelji narodnog sporazma
između Srba i Hrvata da su Hrvati sa dr Mačekom na čelu protiv ove države. - U teškim
iskušenjima koja mogu svaki čas da nastupe za našu državu od neprijatelja spolja mi unutra
moramo biti svi spremni da u tim časovima branimo državu. Ali ako danas srpski narod ne
pruži ruku izmirenja svojoj braći Hrvatima, koji s tim prizanju i državu i Kralja to će biti
znak da Srpski narod ne želi Hrvate u ovoj državi, što bi dalje značilo za Vas Hercegovce
granicu i krvnog neprijatelja u najbližem susedstvu. Jer dok su politički plaćenici i smutljevci
sejali mržnju između jednokrvne braće govoreći da Hrvati neće ovu državu dotle danas kad
Hrvati kažu hoćemo ovu državu oni taj sporazum odbijaju. – U ovim sudobnosnim danima
po narod i državu ja verujem da će i kod Vas progovoriti zdrava svest i bistrina Hercegovaca i da će te sporazum između Srba i Hrvata shvatiti kao jednu nasušnu potrebu za narod
i državu. Najzad i mi koji smo na tome sporazumu radili nismo radili ono što bi moglo
štetiti narodu i državi, nego obratno koristiti. G. Aca Stanojević, Ljuba Davidović i Adam
Pribićević nisu ljudi koji bi mogli zlo misliti ovoj državi. I u svojim starijim godinama i želimo da što više pridonesemo dobra narodu i državi. – Ja Vas molim da ovo pismo pokažete
našim prijateljima, da ih uverite da posao koji smo uradili i onaj koji ima da uradimo treba
da donese dobra i smirenja u ovoj državi. Da je to tačno i najbolje Vam svedoči i to što je u
sporazumu rečeno da državu imadu urediti narod i da išta ne može u njoj da bude što bi se
protivilo većini Srpskoga naroda. Zato Vas ja molim da budete čvrsti i hrabri da izdržite do
kraja makar trebalo i više žrtava i napora. Bratski pozdrav svima vaš dobroželitelj Jov. M.
Jovanović.” - ABiH, fond Milana Stojadinovića, fasc. 22, dok. 22.
280
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 280
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
stavnik dr Branko Čubrilović imao poziciju ministra poljoprivrede. Uspješnija
na svom zadatku, ova vlada će okončati dugogodišnju političku zavrzlamu
Sporazumom Cvetković-Maček, što je postalo krajnje neophodno za dalji nastavak državnog života. Pozdravljajući Sporazum, Savez zemljoradnika je time
usvojio i buduću podjelu države na banovine.
Ogranak Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini vidio je potpisivanje
Sporazuma kao prvi korak u interesu državnog jedinstva,115 a njeni prvaci na
skupovima i konferencijama nisu zaboravili da naglase da su zemljoradnici
“bili ona spona između Hrvata i Srba za vreme autoritativnih režima.”116 Međutim, kada je zadovoljenje primarnog interesa, buduće srpskohrvatske saradnje izgledalo izvjesno – nastala je pometnja oko teritorijalnog preuređenja
države. Okružni odbor SZ u Sarajevu povodom diskusije o autonomiji Bosne izdaje sljedeće saopštenje: “Povodom pokrenutog pitanja o tzv. autonomiji
Bosne, zemljoradnici srpskog seljačkog naroda, smatraju da je ova diskusija
ostvarenjem Banovine Hrvatske u njenim sadašnjim granicama koje su izmijenile i prešle preko tzv. istorijskih granica BiH, postala bespredmetna i suvišna, a uvođena i podržavana jedino od onih koji su i dosada politički živjeli i
hoće da dalje žive od srpsko-hrvatskog sukoba. – Osnovno načelo u stvarnom
narodnom sporazumu između Srba i Hrvata bilo je nacionalno načelo i ono je
automatski skinulo sa dnevnog reda i pitanje Bosne na njen srpski i hrvatski
dio. – Kao što Srbima nije ni na kraj pameti da traže autonomiju za jedan milion Srba, koji su ostali i žive u Hrvatskoj, tako isto vjerujemo da nikome, ko
je iskreno želio i radio na narodnom sporazumu, a naročito Hrvatima, nije u
interesu da pomoću vještačkih tvorevina stvaraju novo nezadovoljstvo u oblasti buduće Srpske banovine.”117 Početkom decembra neslaganje sa autonomijom Bosne i Hercegovine će biti naglašenije, te izjave da srpski narod to neće
dozvoliti, “niti da Drina ponovo bude granica,”118 nisu bile usamljene, pa ni
115
116
117
118
ABiH, KBUDB, Pov. DZ. 7008/1939, 4574/1939.
ABiH, KBUDB, Pov. DZ. 285/1940.
Jugoslavenska pošta, br. 3184, 13. novembar 1939, 3.
ABiH, KBUDB, Pov. DZ., 5039/1939.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 281
281
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
od stranačkih prvaka. Protiv autonomnog položaja BiH bila su i sva krajiška
okružna i sreska rukovodstva Saveza zemljoradnika.119
Prihvatajući predstojeću nacionalnu podjelu zemlje, “težac” su vjerovali da
je prevaziđena jedna etapa i da se otvara mogućnost za postepeni napredak zemlje što će dovesti i do bolje pozicije njenog najbrojnijeg, seljačkog stanovništva, opet sa vjerom u državu i kralja. Na zboru “težaka” u Sarajevu, ministar
poljoprivrede i prvak SZ dr Branko Čubrilović je, kao prvi predstavnik SZ u
vladi u međuratnom periodu, “pozvao prisutne da svoje prve misli upute Nj.
Vel. Kralju Petru II i Kr. Namjesniku Knezu Pavlu podsjećajući ih na jednu
osnovnu istinu, a ta je da Srbi, Hrvati i Slovenci hoće dvoje: Kralja i zajedničku državu. (...) ali interesi za vlašću, nego za državom prije sporazuma” bili su
takvi da se “SZ 20 godina nalazio u opoziciji” i jer “težaci” “su uvijek i propovjedali da nema Jugoslavije bez Srbije, da je nema bez Slovenije, a isto tako da
je nema ni bez Hrvatske. Svi su ih zvali protivdržavnim pa čak i boljševicima,
ali zemljoradnici su znali da će zdrav narodni instinkt pobijediti. Trebalo je da
se sruše svi nenarodni režimi, da se obori vlada dr Stojadinovića i na upravu
dođe g. Cvetković da bi se ostvario sporazum Srba i Hrvata. (...) dvije bitne
tačke sporazuma nedjeljivost Jugoslavije pod žezlom Dinastije Karađorđevića
i zavođenje pune demokracije u zemlji.”120
Naravno, u ovako postavljenoj realnosti, po mišljenju “težaka”, posebnog
mjesta za Bosnu i Hercegovinu nije bilo.
***
Savez zemljoradnika Bosne i Hercegovine je tokom svog djelovanja u međuratnom periodu predstavljao stranku čiju je okosnicu činio socijalni program za izmjenu statusa najbrojnijeg, seljačkog stanovništva u Kraljevini. Oni
su u prihvaćenom programu protežirali ustavnu, parlamentarnu i centralističku monarhiju s oblasnom i mjesnom samoupravom, a za čije funkcionisanje su
nužne jaka država i pozicija kralja, kako je naglašavano u njihovoj stranačkoj
retorici. Međutim, oni djeluju u državi koja se iscrpljivala na gorućem nacionalnom pitanju i koja je podržavala stanje nerazvijenog parlamentarnog živo119
120
Đ. Mikić, Političke stranke i izbori u Bosanskoj krajini, Banja Luka, 1997, 242.
Jugoslovenska pošta, br. 3260, 12. februar 1940, 3.
282
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 282
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
O elementima političke retorike u “Težačkom pokretu“. - prilog istoriji Saveza zemljoradnika u Bosni i Hercegovini
ta, te posljedično, nije priznavala seljaštvo kao društvenu grupu čije probleme
treba urgentno rješavati.
U takvoj konstelaciji društvenih snaga, Savez zemljoradnika sa vodstvom
isuviše demokratski nastrojenim za to vrijeme, sa socijalnim i ekonomskim
idejama preuranjenim za to društvo, idejama o isključenju vjerskih institucija
iz javnog života, dakle, sa bazičnim socijalnim a ne nacionalnim programom,
stranka koja nije osmislila simboliku koja bi u sebi supstituirala elemente koje
bi u dovoljnoj mjeri podržalo seljačko biračko tijelo, obzirom da u svojoj retorici očigledno nije gradila, pa ni izgradila sliku slavne nacionalne prošlosti,
nije imala dovoljno snage da se izbori za navedene stavove. Očigledno je da je
stranci trebalo vremena da prizna da na ovim prostorima snaga nacionalnog
identiteta zauzima superiornu poziciju naspram socijalnog statusa i da su male
mogućnosti za političko grupisanje na osnovu socijalnih interesa, za prevazilaženje nacionalnih barijera koje su sputavale politički razvoj. Među prvima
su to stanje osjetili prvaci stranke iz Bosne i Hercegovine, te je dolazilo i do
razmimoilaženja u djelovanju u odnosu na centralu. Tokom tridesetih godina
došlo do toga da su joj izmjene u stavovima oko preuređenja države, koje je
nužno morala usvojiti, priskrbile u Bosni i Hercegovini, kao istorijskoj pokrajini koju stranačkim programom ne priznaju, sliku neprincipijelne stranke,
neubjedljive političke snage.
U tom kontekstu pozicija Bosne i Hercegovine u retorici Stranke samo je
odraz svih navedenih pretpostavki, koja ni u stranačkom programu nije, kao
istorijska pokrajina, imala istaknuto mjesto.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 283
283
4/7/13 7:47 PM
Sonja Dujmović
ABOUT THE ELEMENTS OF POLITICAL RHETORIC IN THE
TEŽAČKI POKRET [FARMERS’ MOVEMENT]. A CONTRIBUTION
TO THE HISTORY OF THE ASSOCIATION OF FARMERS IN BOSNIA
AND HERZEGOVINA
Sonja Dujmović
Summary
The elements of political rhetoric used in the party paper Težački pokret
of the Association of Farmers in Bosnia and Herzegovina, a party with a
basic social content in its programme, were not convincing enough in the
surroundings which were determined by strong national identities. This
was felt first by the leading men of the party from these areas, and it is
because of this that there were divisions in actions as opposed to the centre.
The changes in attitudes about the re-structuring of the state, which the
party adopted in the second half of the 1930-ies, acquired in Bosnia and
Herzegovina, as a historical region which they did not acknowledge in it
party programme, an image of an unprincipled party, unconvincing political force.
284
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 284
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
NAPRETKOVA “HRVATSKA GLAZBA” I “NAPRETKOVA FILHARMONIJA”– ZNAČAJNI SUDIONICI MEĐURATNE GLAZBENE SCENE
U SARAJEVU I BiH
NAPRETKOVA “HRVATSKA GLAZBA”
I “NAPRETKOVA FILHARMONIJA”– ZNAČAJNI
SUDIONICI MEĐURATNE GLAZBENE SCENE
U SARAJEVU I BOSNI I HERCEGOVINI
Išek Tomislav
Institut za istoriju, Sarajevo, BiH
Apstrakt: Istitucionalno izvođenje klasične/seriozne glazbe u Sarajevu i Bosni
i Hercegovini između dva rata, vezivalo se pretežno za Sarajevsku filharmoniju, koja je osnovana 1923. godine. U ovom radu autor polazi od opće kulturne,
posebno glazbene, zaostalosti Sarajeva i šire bosansko-hercegovačke sredine, posebno u odnosu na Ljubljanu, Zagreb ili Beograd, te osnutak i djelovanje Napretkove Hrvatske glazbe, kroz relativno duži i Napretkove filharmonije, u kraćem periodu, smatra značajnim koliko u pogledu glazbenog obrazovanja stotina
i tisuća mladih, njihovog specifičnog doprinosa na podizanju kulturne razine i
svijesti hrvatskog puka, posebno, toliko i sredine u kojoj su djelovale. Autor je na
temelju neobjavljene građe rekonstruirao njihovu pojavu kao jednog od brojnih
segmenata aktivnosti HKD Napredak.
Ključne riječi: HK(P)D Napredak, klasična/seriozna glazba, institucionalna
izvedba, glazbena kultura, Sarajevo, Bosna i Hercegovina.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 285
285
4/7/13 7:47 PM
Išek Tomislav
N
apretkova “Hrvatska glazba” (dalje: NHG-a) kao jedna od sastavnica velike Napretkove “obitelji” bila je, i po načinu kako je nastala
i kako je djelovala, u odnosu na ostale – atipična. Sačuvani podaci se, uglavnom, ne slažu oko godine njenog osnutka. Po jednima je to bila
1922./1923, po drugima 1924./1925. godine. Činjenica je da je Napredak, već
od 1921./1922. novčano podupirao neka druga hrvatska društva i prosvjetne
ustanove. Bili su to, čini se, prvi poticaji onima koji su, među Hrvatima Sarajeva razmišljali da se osnuje društvo koje bi isključivo promoviralo glazbu.
Prvih godina NHG je djelovala samostalno, a Hrvatsko kulturno (prosvjetno)
društvo Napredak ju je pomagalo i protežiralo.
U Trebinju je od 1894. djelovalo hrvatsko društvo Slavuj,1 koje je početkom 20-tih godina prošlog stoljeća raspušteno. Tada je, a i kasnije u takvim
slučajevima, bilo uobičajeno da se imovina predaje Napretku, što se sa Slavujem desilo 1922. godine. Nakon što su prva glazbala od bivše Hrvatske glazbe
u Trebinju preuzeta najavljen je njen osnutak u Sarajevu.2
No, prve vijesti o nakani njenog osnutka sežu u ranu jesen 1922. godine.
Tadašnji “Savez hrvatskih pjevačkih i glazbenih društava za BiH” uputio je
Središnjoj Upravi Napretka zamolbu za potporu i zajam “jer je nabavio glazbalo za Hrvatsku glazbu koju će se tek osnovati u Sarajevu.”3 (podvukao T.I.).
Od nakana i najava prošlo je stanovito vrijeme tijekom kojega su povučeni određeni potezi do samog osnutka, a još više do konstituiranja. Iako je
odgovornima u Napretku sredinom dvadesetih godina bilo važno podupiranje
i hrvatskih ustanova, a kao “druga grana društvenog rada (...) širenje prosvjete”, u 1924/1925. se kao “najveća potreba” smatrala uspostava hrvatske glazbe
1
Vid. Tomislav Išek, Mjesto i uloga HKD Napredak u kulturnom životu Hrvata Bosne i Hercegovine (1902.-1918.), Institut za istoriju, Sarajevo, 2002, 30.
2
Prema A. Odiću ovaj događaj je bio presudan da je “društvo (Napredak – m.o.) u godini
1922-23. osnovalo istu (...)” (Hrvatsku glazbu – m.o.) i te prve godine dodijelilo joj 8.000
K. – Napredak – glasilo, 15/1927, 201. (Kratka povijest Napretka). Odić je pored nepreciznosti
bio i dosta nepouzdan u opisu ove epizode Napretkove povijesti.
3
Na sjednici Središnjice održanoj 30. rujna 1922. g. zaključeno je moliteljima (o čemu piše
i A. Odić) “dati potporu od 8.000 K i (...) zajam od 45.000 K, uz uvjet da plaćaju kamate u
onoj visini u kojoj Napredak plaća za dugovanje i da glazbala budu vlasništvo, odnosno zalog
Napretku do isplate zajma.” A BiH, Napredak, Zapisnička knjiga Napretka, II. 176.
286
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 286
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
NAPRETKOVA “HRVATSKA GLAZBA” I “NAPRETKOVA FILHARMONIJA”– ZNAČAJNI SUDIONICI MEĐURATNE GLAZBENE SCENE U SARAJEVU I BiH
u Sarajevu koja je za afirmaciju hrvatstva “potrebna.”4 Na kraju te godine sa
očitim zadovoljstvom je ocjenjeno da je Napretku to uspjelo čime je Društvo
“tako sretno oživotvorilo davnu želju ne samo Sarajeva, nego i provincije.”5
Do osnutka NHG-e došlo je na inicijativu Središnje Uprave Napretka i Saveza
hrvatskih pjevačkih društava za BiH.” Konstituirajuća skupština održana je 26.
svibnja 1925. godine. Novoosnovani odbor naslijedio je “samo dugove, tuđe
instrumente i mjesečne potrebe od preko 3.000 K.” Popravke “posjedujućih” i
“nabavke manjkajućih instrumenata” bile su urgentne kao i kupovina “uniformi za izvršujuće članove.” Ispunjavanje ovih zahtjeva koje je Hrvatska glazba
u Sarajevu uputila Središnjici shvaćeni su kao preduvjeti za njen javni nastup.
Odbor nije sjedio “skrštenih ruku” nego je “prikupio nešto podupirajućih članova,” ali je to summa summarum za njene potrebe bilo premalo. Usprkos brojno evidentnim, uz to nepredviđenim, i tehničkim (glazbala) i novčanim (dugovi), poteškoćama odbor je radio mnogo, zahvaljujući profesoru kapelniku
Hladeku. Problem sa glazbalima riješen je preuzimanjem Slavujevih, odnosno
Savezovih, a novčanih se Odbor nije uspio osloboditi uz pomoć novčanih zavoda koji su “pram moljeni usmeno i pismeno ostali gluhi” nego molbom na
adresu SUN-a.6
Iako svjesni da je svaki početak težak u članove Odbora se uvukla sumnja i strah da li će uspjeti pa se, čak u slučaju neispunjavanja molbi upućenih
SU-e pomišljalo i na likvidaciju HG-e. Napredak je u granicama mogućnosti,
na svaki način, pomogao HG-u. Osim, kakve-takve, istini za volju skromne
i nedovoljne finansijske pomoći, društvo je “Hrv. glazbi iznajmilo potrebne
prostorije od prvoga dana besplatno.”7
4
5
6
Kalendar – Napredak za 1926, 135.
Kalendar – Napredak za 1926, 135.
Netom nakon konstituiranja Odbor HG-e se (18. lipnja 1925.) obratio SUN-a da “momentano priteče u pomoć sa jednim zajmom od najmanje Din 10.000, te da u svoj budžet za
slijedeću (društvenu) godinu (1925./1926. – m.o.) stavi za glazbu mjesečnu potporu od Din.
1.000 i besplatne prostorije (...)” – A BiH, Napredak, 61/1/1925; Hrvoje Šapina, Stoljetnica
“Napretka”, Sarajevo 2002, 305. navodi samo d/g 1924./1925.
7
Novčana pomoć do prosinca 1927. (t.p.q.n.) iznosila je u “obrocima” 8.000; 4.200; 23.100;
2.600. – Napredak – glasilo, 15/1927, 202.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 287
287
4/7/13 7:47 PM
Išek Tomislav
HG-a je, u principu, pozivana na razne manifestacije, ponajčešće od strane Napretka, posebno zabave i odazivala im se. Tijekom 1925. imala je u svom
sastavu “gudalački orkestar” sa oko 20 članova. Na kraju godine došlo je između HG-e i Napretka, do napetih odnosa koji su u prepisci eskalirali. Vodstvo HG-e je odbacivalo Napretkova spočitavanja o većem finansijskom dugu
HG-e, prijedlog da se dugovanje sporazumno otpiše i tvrdnju “da se uopće
glazba ne bi mogla osnovati bez (Napretkove) pripomoći.” Svoje stanovište su
branili upitom da li Napretku kao kulturnom društvu “ne spada u dužnost (...)
potpomagati [HG-u kao] kulturnu instituciju.”
Tome su dodali ubjedljive argumente o derutnim glazbalima, uz to nekompletnim, nabavu 23 uniforme za izvršujuće članove, glazbala i stalaka, za
što su, osim redovitih izdataka, utrošili oko 50.000 dinara. Smatrali su da im
se zahtjevi Središnjice da sporazumno otpišu dugove čine – čudnim. Uz sve
izneseno uvjetovali su svoje učešće na velikoj predstojećoj Napretkovoj zabavi.8
Tenzije do kraja 1925/1926. nisu, bogzna kako, splašnjavale. Vjerojatno
su iz HG-e, bili zadovoljni odnosom SU-e prema njenim obvezama u Sarajevu, ali ne i što se tiče njene spremnosti da nastupa u “provinciji.”9
Koliko god su podaci o djelatnosti HG-e u narednoj 1926./1927. bili
šturi ipak, ukazuju na kvalitativne promjene njenog angažmana. U sastavu
HG-e djelovala je i limena glazba i kompletirani gudački sastav (djelovao je
već 1925.) pa je ona u zimskom periodu, kada se održavao najveći broj zabava, uspješno nastupala „ne samo na hrvatskim priredbama u Sarajevu već i u
provinciji.”10 Time su na pravi način uslišane sugestije koje su se čule na 22.
godišnjoj skupštini.
8
“Glazbari” su u svom dopisu od 28. prosinca najavili: “ne da nećemo, nego ne možemo
(zabavi – m.o.) prisustvovati bez odštete od minimum Din. 1.500 – potrebnog jela i pića za
izvršujuće članove i dva besplatna mjesta za odbornike koji se brinu za red među članovima.”
Iz Središnjice su (30. siječnja) odgovorili: “(...) primamo vaše uvjete (...).” – A BiH, Napredak,
1228/1925.-1926, f/2.
9
Delegat J. Divić je u nastavku 22-e godišnje skupštine Napretka (6. srpnja 1926.) istaknuo
da je u 1925. g. HG-i “podijeljena obilata potpora” te stoga “treba da bude umjerena u svojim
zahtjevima kod sudjelovanja priredbama društvenih podorganizacija u provinciji.” – Kalendar – Napredak za 1927, X. Iz jednog kumulativnog izvješća sa pomenute skupštine novčanu
pomoć od 46.050 din HG je dijelila sa drugim društvima (“Trebevićem”, “Hrvatskim Radišom”, itd.). – Napredak – glasilo, 1-2/1926, 3.
10
Društvo je na startu d/g 1928./1929. brojilo “oko 200 podupirajućih i 26 izvršujućih
288
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 288
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
NAPRETKOVA “HRVATSKA GLAZBA” I “NAPRETKOVA FILHARMONIJA”– ZNAČAJNI SUDIONICI MEĐURATNE GLAZBENE SCENE U SARAJEVU I BiH
U periodu šestosiječanjskog režima kralja Aleksandra ni tako dobrostivo
društvo kakvo je, zasigurno, po svojoj osnovnoj djelatnosti, bila HG-a nije
promaklo rigidnim organima vlasti od policije do Ministarstva unutrašnjih
poslova. Najviše instance u Beogradu zadužene za praćenje bilo kakve društvene djelatnosti obaviještene su da Napredak, između ostalih “pomaže separatistička društva (...) čak i Hrvatsku muziku kojoj je poklonio instrumente”
(! – sic).11
Usprkos višestruko teškim unutarnjim (posljedice diktature) i vanjskim
(opća kriza) uvjetima života i rada, aktivnosti HG-e ni na organizacionom ni
na striktno djelatnom (glazbenom) planu nisu zamrle, mada su bile reducirane.
Opće nepovoljni uvjeti rada, ipak, su prijetili opstanku HG-e, jedne institucije koja je, evidentno, postala “neodložna potreba svih hrvatskih i katoličkih društava u Sarajevu, a napose samog Napretka.” Praćenje njenih aktivnosti pokazalo je da ne bi bilo moguće zamisliti bilo koju priredbu što su
je organizirali Hrvati bez angažmana HG-e. Da se ne bi desilo definitivno
organizaciono gašenje Hrvatske glazbe u Sarajevu, kao posebnog društva, dalje ju je, uz potporu SUN-a vodila glazbena sekcija HPD Trebević dodijelivši
joj subvencije. U takvoj situaciji reagirala je Napretkova podružnica predlažući
da se riješi pitanje subvencija.12 Napretkova 26. godišnja skupština 1930. pozitivno je reagirala na ovu inicijativu.13
Ubrzo se pokazalo da ni glazbena sekcija Trebević, usprkos podršci SU-e,
nije u stanju uspješno voditi HG-u pa ju je “morala preuzeti sama SUN-a.”14
članova.” Funkciju predsjednika obnašao je poznati Napretkov djelatnik Stjepan Neferović
(nadsavjetnik). – Napredak – glasilo, 9/1928, 127.
11
AJ – Beograd, 14-62-230 (Uprava policije u Sarajevu – Ministarstvu unutrašnjih poslova
– Odjeljenje za državnu zaštitu od 9. 12. 1929.).
12
U d/g 1930./1931. “za uzdržavanje glazbene sekcije hrv. pjev. društva ‘Trebević’ isplaćeno
je (...) Din. 11.500”. Ta glazba sudjelovala je na svim priredbama SU-e, kao i podružnice u
Sarajevu i Novom Sarajevu, besplatno. Koristila je besplatno prostorije u Zakladnom domu.
Kalendar – Napredak za 1932, XIII.
13
Između ostalih primljen je zaključak Sekcije za prijedloge da se zahtjev Napretkove podružnice Sarajevo “rješava na taj način da to pitanje sporazumno riješi S.U.N, podružnica
u Sarajevu i upravni odbor Hrv. Pjevačkog društva ‘Trebević.’” – Kalendar – Napredak za
1931, XII.
14
Jedna od prvih mjera koja je poduzeta u cilju osposobljavanja HG-e je utržak sume od
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 289
289
4/7/13 7:47 PM
Išek Tomislav
U radu spomenute godišnje skupštine Napretka rješavano je još jedno pitanje iz domena glazbenog života – tzv. provincije – Mostara, koje je bilo
višeznačno pa kao takvo, zaslužuje ne samo notiranje nego i komentar. Molba
HG-e, Mostar da joj se podijeli novčana potpora ukazuje, barem, na dvije
stvari: 1) da su i van Sarajeva u to nepovoljno vrijeme djelovala glazbena društva poput sarajevskog i 2) da je Napredak bio adresa od koje se, među mnogima, očekivala ne samo podrška, nego i pomoć. Na sreću mostarskih glazbara
i skupštinari i napretkovci imali su sluha, razumijevanja i, kakve-takve, financijske moći da ih se novčano pomogne.15
Status glazbara u Sarajevu bio je 1930./1931. različito tretiran. Ponekad
se govorilo o glazbenoj sekciji HPD Trebević, čas o Napretkovoj hrvatskoj glazbi. Od 1931./1932. ustalio se ovaj potonji termin. U maniri Napretkovog rada
i za ovaj vid djelatnosti je bila zadužena glazbena sekcije, kojoj je pročelnik
bio dr. Milan Martinović. Napredak je za svoju Hrvatsku glazbu u 1931/1932.
poduzeo niz koraka koje su u sredinama gdje je nastupala (treba napomenuti,
ne samo među Hrvatima) ostavili vidljiv trag.16
Julije Lass, nasljednik kapelnika Hladeka, zbog svojih izuzetnih kvaliteta
i dobre suradnje sa SUN-a, po čijim je uputama radio, znatno je doprinio
sveukupnom uspjehu HG-e. SU-a je, pored, koliko god skromne, ali, reklo
bi se, i redovite pomoći “svojoj” glazbi zagovarala, a vremenom i insistirala,
na njenoj samoodrživosti. Kada je krajem 1932. bila opremljena sa novim in36.000 Din. za nova glazbala. – Napredak – glasilo, 7/1932, 85.
15
Iako je put do pozitivnog rješavanja bio pomalo kompliciran (molbu HG-e razmatrala je
Sekcija za prijedloge, ova ju je preporučila delegatima godišnje skupštine uz mišljenje “da joj
budžetna sekcija podijeli u ime jednokratne pripomoći din. 5.000”), Mostarcima su sredstva
odobrena “iz poslovnog viška 1929./1930. za nabavu glazbala obzirom na to, da je glazba
(iz Mostara – m.o.) od svog osnutka do danas na svim priredbama Napretka sudjelovala
besplatno.” – Kalendar – Napredak za 1931, XI.
16
Skala nastupa obuhvatala je učešće Glazbe, prije svega, zabavama kako Napretkovim, tako
i onima drugih organizatora (u Brezi, Varešu, Turbetu), te ostalih hrvatskih manifestacija,
poput otvaranja doma u Konjicu. Za razliku od ranijih godina HG-a je sudjelovala “i na Napretkovim priredbama u bližoj okolici.” Povoljnom dojmu doprinijela su uniformna odijela
koja su Napredak “stajala Din. 28.880.” Dug nije bio u cjelosti isplaćen pa je ostala nada “da
će glazba svojim priredbama u idućoj godini otplatiti ostatak duga”. – Kalendar – Napredak
za 1933. god., XVIII; O učešću na Napretkovoj zabavi (1926.) u Sarajevu vid. A BiH, Napredak, 216/1932, Napredak – glasilo, 7/1932, 85.
290
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 290
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
NAPRETKOVA “HRVATSKA GLAZBA” I “NAPRETKOVA FILHARMONIJA”– ZNAČAJNI SUDIONICI MEĐURATNE GLAZBENE SCENE U SARAJEVU I BiH
strumentima za “bleh i džez” moglo se razmišljati u nastupima na zabavama
“bratskih podružnica.”17
Jedna od nezanemarljivih aktivnosti NHG-e bilo je priređivanje čajanki.
Dok su u 1932. te priredbe uobičajeno organizirane, to nije bilo moguće i u
1933. godini što se, normalno, odrazilo na prihode koji su u kalendarskoj
1932. sa doprinosima pojedinaca iznosili 28.000 dinara. Da bi, koliko-toliko, nadoknadili izgubljene prihode članovi su sabirali za glazbu po 12 dinara
mjesečno i uspjeli sakupiti svega 6.721,25 dinara. Na čelo glazbene sekcije
došao je novi pročelnik odbornik, Milan pl. Belošević. Rad NHG-a, bio je
uobičajen: djelovala je pod uputama SU-e i ravnanjem Julije Lassa. Redovito
su glazbari nastupali na zabavama, priredbama i crkvenim procesijama u Sarajevu. Zapaženo je bilo gostovanje NHG-e u Konjicu na staru 1932. kojom
prilikom je “vanredno svojim discipliniranim nastupom do u samu zboru zabavila posjetioce.”18
O kakvom se uspješnom i perspektivnom ansamblu radilo potvrdilo je i
njeno naredno učešće na velikom svečanom koncertu Napretka u Sarajevu koji
je „uslijed nezapamćene krize i nevolje” održan na startu nove 1933. umjesto
reprezentativne zabave.19
Nastupi NHG-e, bili su u svakoj sredini poseban doživljaj “bez obzira o
kakvoj se manifestaciji radilo. Najbolje ocjene dolazile su od strane onih kojima je pripremala svojevrsne glazbene ugođaje.”20
17
Sve Napretkove podružnice u BiH bile su (26. 10. 1932.) od strane SU u Sarajevu okružnicom upoznate da im je HG-a ponudila nastup “na sniženu cijenu za sudjelovanje od 8 sati
na večer do 3 sata ujutro i to vrlo specificirano: a) bleh od 8 ljudi Din. 420, 10 ljudi Din. 500,
12 ljudi Din. 580, 16 ljudi Din. 750, 20 ljudi 900; b) za džez (pod istim uvjetima kao za bleh
muziku).” Podružnica je osim navedenih troškova za nastup bila obavezna “snositi troškove
podvoza autom ili željeznicom III. razreda, prenočište i prehranu glazbara.” Ukoliko je neka
podružnica reflektirala na HG-u bila je zamoljena “barem 14. dana prije održavanja zabave
obratiti (se) pismeno na SUN.” – A BiH, Napredak, 40476/1932, f/2.
18
Napredak – glasilo, 1/1933., 12. Van Sarajeva, osim Konjica, nastupila je u Brezi, Varešu i
Turbetu. – Kalendar – Napredak za 1934, VI-VII.
19
“Izvedba mlade Napretkove hrvatske glazbe pod vodstvom marljivog dirigenta g. Julija
Lassa sve je ugodno iznenadila. Glazba brzo napreduje (...).” – Napredak – glasilo, 2/1933., 13.
20
Nakon priredbe u Varešu (25. 2. 1933.) na kojoj je nastupao Jazz-band Napretkove glazbe,
poslat je zapis o “Kraljevskom plesu”. Uspjehu “iznad svakog očekivanja (...) mnogo je priSPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 291
291
4/7/13 7:47 PM
Išek Tomislav
Mada se, općenito govoreći, gospodarske prilike ni u 1932./1933. nisu
bitno popravile, HG-a je nastupala u nizu mjesta (Sarajevo, Kiseljak, Dubrave, Bugojno, Kupres, Livno) – “dragovoljno” ali ne i na zabavama podružnica.
Malobrojni nastupi NHG bili su svojevrstan pokazatelj fair odnosa jedne Napretkove institucije prema svome promotoru i zaštitniku – SU-i! Njih je SU-a
poticala, ali su njene usluge i tražene. Najčešće su se na pozive odazivali, a
nekad ih nisu ni mogli prihvatiti.21
Nastupe HG-e odobravala je SU-a i oni su, pored zabavno-estetskog
efekta imali i, doduše, neznatni – materijalni. Koristi su imali svi: organizatori koji su glazbare pozivali, HG-a, ali i SU-a jer se nakon odbitka svih
troškova (organizacije, prevoza, hrane) dobit dijelila.22 Usprkos što je članove
glazbe krasila dobrovoljnost u radu uslijed nepromijenjenih teških prilika, u
toku 1933./1934. NHG-a “nije (...) potpuno razvila svoj rad.” Ipak uspjela
je na uhodan način (uputama SU-e, glazbene sekcije i, posebno, angažmanom kapelnika Lassa i pročelnika Beloševića) gostovati u nekoliko mjesta. Na
proslavi desete obljetnice Hrvatske čitaonice (5. po nekima 6. kolovoza 1933.)
imala je zapažen nastup, “a preko Duhova upriličila je (čak) turneju” u Bugojnu, Kupresu i Livnu.23 Smanjene aktivnosti natjerale su u toj godini veći broj
članova HG-e da napuste Sarajevo i potraže zaposlenje u drugim mjestima.
Zbog entuzijastičnih glazbara koji su se nalazili u, gotovo, beznadežnoj situaciji, a da ne bi pali na teret društva, tijekom 1934./1935. “uvedena je posebna
članarina (...) pa se učlanilo 2.000 članova, s članarinom u iznosu 5.000 didonijela ‘Napretkova Glazba’ koju je svatko sa velikim zanimanjem očekivao i koja je potpuno zadovoljila sve prisutne (...) Skladno sviranje glazbe zadržalo je skoro sve posjetioce do
drugog dana u odličnom raspoloženju, te su se posjetioci razilazili u osvitak dana, srdačno
hvaleći glazbu i glazbenike.” – Napredak – glasilo, 3-4/1933, 52a.
21
Zamolba Hrvatske žene potvrda je i jednih i drugih slučajeva. “Žene” su se obratile HG-i
zamolile (22. 5. 1933.) da njeni glazbari nastupe “5. VI. ujutro (na) cvjetni dan pred Napretkom i time omogućile (...) veći uspjeh toga dana.” Nažalost, “iz razloga što neki... glazbari
ne mogu dobiti dopusta za taj dan prije podne (...)” zahtjevu nisu mogli udovoljiti. – A BiH,
Napredak, 1092/1932.
22
Vid. pojedinosti oko poziva i Hrvatske čitaonice SU-i (23. lipnja) za nastup HG-e (6.
kolovoza 1933.) u zatvorenoj bašči hotela “Dubrovnik” u Kiseljaku. – A BiH, 1445/1933.
23
Prikupljena članarina za glazbu bila je za jednu d/g zaista simbolična – 5.592. D. i kroz tu
prizmu gledano ostvareni rezultati, kolikogod reducirani, bili su dojmljivi.
292
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 292
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
NAPRETKOVA “HRVATSKA GLAZBA” I “NAPRETKOVA FILHARMONIJA”– ZNAČAJNI SUDIONICI MEĐURATNE GLAZBENE SCENE U SARAJEVU I BiH
nara” na mjesec. Na taj način pokriveni su izdaci za glazbu čime je osiguran
njen opstanak.24
Trideseta godišnja skupština Napretka održana od 5. do 8. srpnja 1934. u
Srednjoškolskom konviktu Kralj Tomislav bila je za daljnje djelovanje NHG-e
vrlo važna. Financijska sekcija je usvojila zaključak da sarajevska podružnica u 1934./1935. preuzima u svoju režiju njeno rukovođenje,25 a na sjednici
Upravnog odbora sarajevske podružnice Napretka (13. srpnja) raspravljeno je
“pitanje preuzimanja glazbe u [njenu – m.o.] kompetenciju kao i status kapelnika Lassa.”26
Od ovog pokušaja otklanjanja, odnosno diminuiranja stalnih financijskih
poteškoća koje su pratile njeno djelovanje, prihodi glazbe su se knjižili kod
SU-e u korist podružnice na računu upravnih troškova. Izdaci su se mogli
vršiti isključivo odobrenjem podružnice. U startu nije išlo sve glatko. S obzirom na dotadašnji angažman Julija Lassa kao kapelnika NHG-a, iskrsnuo
je problem rješavanja njegovog statusa kao poslovođe podružnice. Iako je na
relaciji SU-a – podružnica, gotovo sve regulirano oko preuzimanja HG-e,
u podružnici su smatrali da “Julija Lassa ne mogu primiti za poslovođu”, pa
su SU-u zamolili da se podružnici “dodijeli koji drugi činovnik SU-e.” U
Središnjici je, pak, vladalo uvjerenje da to nije moguće prihvatiti jer je Laas
dodijeljen podružnici za poslovođu na godišnjoj skupštini Napretka, a SU-a
taj zaključak nije mogla mijenjati.27
Stalna financijska neizvjesnost i dubioza koje su ometale normalan rad,
te opasnosti od gašenja aktivnosti “porađale” su različite ideje kako, eventualno, naći izlaz iz nezavidnog financijskog stanja. Nad Napretkovom glazbom
24
Napredak – glasilo, 7/1935, 82; Prihodi HG-e iznosili su u d/g 1934./1935, 13.692 d, a
rashodi 5982.25 d.
25
A BiH, Napredak, 2621/1934, Kalendar – Napredak za 1936., IV., Stoljetnica Napretka,
193.
26
27
HKD Napredak – podružnica u Sarajevu – SUN-a od 19. srpnja 1934.
Po srijedi su (opet) bila financijska sredstva, jer je Laasa kao kapelnik dobivao 500 D., a
kao poslovođi mu je pripadalo 700 D. Podružnica je, preuzimajući NHG-u, bila spremna
kapelniku isplaćivati pripadajući iznos, a naknada za poslovođu trebalo je da obezbjedi SU-a
za svog (dodjeljenog) činovnika. – Vid. A BiH, Napredak, 2621/1934. (dopise Podružnice
HKD Sarajevo – SUN-a od 19. 7. 1934, odnosno SUN – Sarajevo – Podružnici Napretka
Sarajevo od 24. sprnja).
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 293
293
4/7/13 7:47 PM
Išek Tomislav
sredinom 1934. nadvijali su se “crni oblaci.” Financijska sekcija je predložila, a
delegati tridesete godišnje skupštine zaključili da SU-a na narednoj skupštini
Društva (1935.) predloži njenu likvidaciju.28 Činilo se da su početkom 1935.
za HG-u ipak “svanuli” bolji dani jer se “došlo na ideju, da glazba svojim
članovima svira besplatno na sprovodima.” Rješenje se naziralo u činjenici da
broj članova doseže 2.500 sa izgledima da dosegne i blizu 3.000. Uz doprinos
mjesečne članarine do 2, 3, i 5 dinara njeni članovi su mogli, usprkos, ne malim, organizacionim problemima,29 sudjelovati sa minimumom 15 glazbenika
pri pogrebima u svako vrijeme, čak dva do tri puta u isti dan.
Financijske poteškoće mučile su i mostarske glazbenike. I oni su, kao
i sarajevski, gledali u Napretku spas za svoj status prije svega u financijskim
“injekcijama” iz proračuna ili u jednokratnim potporama. SU-a je “otvarala” kesu kada je i koliko mogla. Mostarci su imali godišnju subvenciju od
5.000 dinara i za protuuslugu su na Napretkovim manifestacijama „istupali
sviranjem besplatno.” Problem je nastao ukinućem subvencija, pa je NHG u
Mostaru došla u vrlo nezgodan položaj jer nije mogla plaćati ni kapelnika, ni
arhivara, ni izmirivati ostale troškove, pa joj je, kao i onoj u Sarajevu, prijetio,
čak, opstanak. Sa svojim dezolatnim stanjem glazbenici Mostara su u listopadu 1935. upoznali glavnu podružnicu Napretka – Mostar moleći odobrenje za
dodjelu subvencije koju su namjeravali “odužiti besplatno ili naplatom samo
efektivnih troškova za svako sviranje.” Glavna podružnica Mostar poduprla je
svoje glazbenike vrlo znakovitom porukom Središnjici. Osim što se “ni jedna
(...) zabava ni javna manifestacija u Mostaru (kao uostalom ni u Sarajevu –
m.o.) nije bez nje mogla održati, skrenuta je pažnja da opstanak N.H.G.-e
“mnogo znači za buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Hercegovini.” Usprkos
razumijevanju na svim stranama, Mostarci su ostali uskraćeni od bilo kakve
materijalne potpore, jer su Središnjica i Društvo u cjelini dovedeni u situaciju
da se proračunom nije moglo dodatno nikome pomoći, pa su u “igri” i dalje
bile mjere samoodrživosti. Najodgovorniji djelatnici Napretka su ne samo na
28
29
Kalendar – Napredak za 1935, XIII.
Ni u Sarajevu sredinom tih 30-tih godina nije bilo jednostavno “u isto vrijeme na dvije
strane poslati (...) ensemble (ansamble – m.o.), od kojih svaki ima po 16 svirača.” Ne treba
zaboraviti da je trebalo “uvijek sakupiti točno sve muzikante koji su na raznim stranama
grada u raznim poslovima.” – Napredak – glasilo, 10/1935, 125.
294
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 294
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
NAPRETKOVA “HRVATSKA GLAZBA” I “NAPRETKOVA FILHARMONIJA”– ZNAČAJNI SUDIONICI MEĐURATNE GLAZBENE SCENE U SARAJEVU I BiH
ovom planu, tražili načine da se nađu izlazi za održavanje i nastavak brojnih
aktivnosti koje nisu smjele doći u pitanje.30
U kontekstu navedenih uvjeta djelovanja koji su, zacijelo, otežavali uobičajene aktivnosti, jer “godišnjih zabava nisu održale mnoge podružnice”,
a “mnoge ne održaše Ćirilo-Metodskog ni Zrinsko-Frankopanskog dana,”31
kuriozno zvuči da je NHG-a “sa lijepim uspjehom sudjelovala na Uskrs u
Zenici na zabavi Hrvatskog pjevačkog društva ‘Zvečaj’ i na akademiji Zrinsko-Frankopanske proslave u Sarajevu.”32 Od tridesetprve godišnje skupštine
1935. NHG bilo je i dalje sastavni dio sarajevske podružnice i djelovala je pod
njenom upravom i kontrolom. No, SU-e je zadržala nadzor nad njom.33
Kraj kalendarske 1935. obilježen je jednim nesvakidašnjim događajem ne
samo za sarajevsku podružnicu, nego za Napredak, grad Sarajevo i šire. U
30
Iz Središnjice je Glavnoj podružnici u Mostaru hitno poslan detaljno obrazložen negativan odgovor zašto SU “kraj najbolje volje molbi ne može udovoljiti (...).” Vrijedi ga citirati.
Podsjetili su da je “u financijskoj sekciji ovogodišnje (31-e) glavne skupštine (1935. g.) prigodom debate naše glazbe u Sarajevu ODLUČENO da se glazba SAMA UZDRŽAVA
(...) da se za glazbe ne može davati više novčanih potpora.” Dodatno se mostarce podsjećalo
“da je središnjica otvorila kod ‘Napretkove zadruge’ akreditiv od Din. 100.000 za isplatu
stipendija, da mjesečno plaća Din. 15.000 ‘Napretkovoj zadruzi’ u ime anuiteta za otplatu
duga, da će konvikti ove godine donijeti veći deficit nego je u proračunu predviđeno, jer je
platežna sposobnost roditelja slabija od lani. U vidu (je) sniženje kirija, koje (će) (...) opet
donijeti manje nego (je) u proračunu predviđeno. Jednom riječi izgledi su vrlo slabi da bi se
mogao postići rezultat predviđen u proračunu (...)” (spac. i podvukao T.I.) – A BiH, Napredak, 3087/1935. (Hrvatska glazba u Mostaru HD Napredak – Glavna podružnica – Mostar
od 12. 10. 1935. i SUN – Glavnoj podružnici Napretka Mostar od 21. 10. 1935.)
31
Unatoč svemu i nakon predvedenih skromnih aktivnosti HNG-a djelovala je u d/g
1934./1935. POZITIVNO jer su prihodi glazbe iznosili 13.692 din, a rashodi 5.982,55 din.
– Kalendar – Napredak za 1936, IV.
32
Iz izvještaja Sekcije za organizaciju na 31-oj god. Skupštini (7.-9. srpnja 1935.). – Kalendar
– Napredak za 1936, XII
33
Ne samo za sarajevsku NHG posebnim pravilnikom unificiran je njihov izgled izradom
jednolikih nošnji. – Napredak – glasilo, 7/1936. U referatu na godišnjoj skupštini SUN-a
1936. g. njen podpredsjednik dr Milan Martinović naveo je podatak da je Napretkova HG u
Sarajevu “stajala” Društvo u posljednjih deset godina 136.548 d. – Napredak u svijetlu statistike zadnjih 10 godina. Napredak – glasilo, (god. XI), 9/1936, 101. (broj je pogrešno označen
kao 8-i).
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 295
295
4/7/13 7:47 PM
Išek Tomislav
prostorijama Imperijal kina priređen je 30. studenog prvi veliki simfonijski
koncert Napretkove filharmonije.34
Svi događaji oko Napretkove filharmonije desili su se u kratkom periodu.
U Sarajevu, Napretku, podružnici bilo je krajem 1935. prisutno naglašeno raspoloženje da se realizira nesvakidašnja ideja u “općim nedaćama, socijalnim
previranjima i ekonomskim poremećajima.” Osim želja i spremnosti, trebalo
je osposobiti kompletan izvođački ansambl. Dva instrumentalna korpusa (limeni i gudački) bili su preduslovi za osnivanje “Napretkovog orkestra.”35 U
dva posljednja mjeseca 1935. “domaći” ljudi, Sarajlije, puni “poleta i volje za
zdravo, umjetničko, više muziciranje” predano su vježbali “dva puta u sedmici” djela klasika (J. Haydna i W. A. Mozarta). Na svom prvom reprezentativnom koncertu 30. studenog u Imperial kinu Napretkove palače – požnjeli su
nepodijeljeni uspjeh. Lokalni tisak objavio je najpohvalnije kritike. I ovaj put
Središnjica je, na svoj način, besplatno ustupivši dvoranu, svakako, pomogla
inicijatorima i izvođačima. Bio je to povod da se Napretkovoj filharmoniji, a
time i svima oko nje (podružnici, glazbenicima) poželi da na ovaj specifičan način promiču “osnovne ideje (...) Napretka, koje su uostalom svakome
poznate.”36
Sarajevska podružnica Napretka u drugoj godini vođenja NHG-e preko
“svoje”, tj. NHG-e organizirala je daljnje aktivnosti Napretkove filharmonije.
Početkom 1936. planirala je priređivanje “nekoliko koncerata kao prijepodnevne matineje uz popularne cijene.”37
Filharmoničari Napretka su nastupili samostalno deset puta, a učestvovali su na manifestacijama koje je u Sarajevu i drugim mjestima organizirala
34
Napretkova podružnica obavijestila je SUN-a 18. studenog 1935. o tom značajnom događaju očekujući da će je i tom “oprilikom potpomoći.” – A BiH, Napredak, 3516/1935. Šapina
H., 2002, 305.
35
Očito je da se tražio odgovarajući naziv za ovaj “nuždan korpus za (...) elitnije priredbe u
svako doba.” – Bralo (Božidar), Napretkova glazba, Napredak – glasilo, 10/1935, 124.
36
Detaljnije u svezi sa događanjima oko starta Napretkove filharmonije vid. Napredak – glasilo, 12/1935, 149 – članak B(ožidara) Brale, Napretkova filharmonija (Osnutak “Napretkove
filharmonije.” Vanredan uspjeh prvoga simfonijskog koncerta.)
37
SUN-a je 24. veljače 1936. g. obavještena da će se “Prvi takav koncert (održati) u nedelju,
dne, 1. ožujka 1936. u 11 sati prije podne u dvorani Imperial kina” sa zamolbom “da bi ga
izvolili preporučiti svome članstvu.” – A BiH, Napredak, 559/1936.
296
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 296
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
NAPRETKOVA “HRVATSKA GLAZBA” I “NAPRETKOVA FILHARMONIJA”– ZNAČAJNI SUDIONICI MEĐURATNE GLAZBENE SCENE U SARAJEVU I BiH
SU-a.38 Njeni nastupi od starta su bili veoma zapaženi. Učešće na ZrinskoFrankopanskoj akademiji u Sarajevu, kojom prilikom je pratila soliste: Tonicu
Christen (Kristen) i Josipa Trboglava u izvedbi dueta iz Zajčeve opere Nikola
Šubić Zrinski i odsvirala finale, ocjenjeno je riječima: “Opet je ugodno iznenadila. Bez pretjerivanja smijemo reći, da je ona već danas jedan od najjačih
glazbenih faktora u Sarajevu.”39
Glazbari se nisu zadovoljavali ostvarenim. Prema SU-i krajem lipnja
1936. upućen je dopis o akciji “oko osnivanja jednog vokalnog okteta u krilu
Napretkove filharmonije.” Kako je inicijativa “iz nekih razloga” odbijena, pa
muzičari nisu mogli nastupati pod Napretkovim imenom, “oktet (je) odlučio
da djeluje izvan Napretka pod imenom ‘Hrvatski vokalni oktet.”40
O radu i rezultatima najubjedljivije „govore” brojke da je u 1935./1936.
limena glazba svirala 24 puta na raznim priredbama u Sarajevu i van njega, a
na sprovodima, u duhu prakse od početka 1933. čak 46 puta.41
Krajem kalendarske 1936. došlo je do novog, kvalitativnog pomaka u
djelatnosti NHG-e. Zajedničkim naporima delegiranih odbornika SU-e i
Napretkove podružnice Sarajevo, izvršena je njena reorganizacija čija je rezultanta bilo usvajanje opsežnog poslovnika – pravilnika.42 Njime je NHG-a
38
Filharmonija je koncertirala na velikom Napretkovom koncertu, prigodom proslave
100-godišnjice Hrvatske himne i Hrvatskog preporoda u Sarajevu, u Visokom, na duhovnom koncertu bogoslova u katedrali, na zabavi “Hrvatske žene”, na proslavi 35-godišnjice
“Zvečaja” u Zenici, na Zrinsko-Frankopanskoj akademiji, a priredila još tri koncerta, odnosno matineje. – Napredak – glasilo, 7/1935, 78.
39
Proslavu i svečanu akademiju je 3. svibnja 1936. g. priredila SUN-a sa podružnicom i
svim hrvatskim društvima u Sarajevu. – Napredak – glasilo, 5/1936, 49.
40
Duboko i predano opredijeljen da samo “radi za interese Napretka” i oktet je SU-i izrazio
“spremnost da u svakom času i na svakom mjestu sudjeluje besplatno pri svim Napretkovim
priredbama (...).” – A BiH, Napredak, 1843/1936.
41
Iza tih aktivnosti stajalo je 2.000 članova. Ostvaren je prihod od 93.683,75 D i rashod
od 90.707,05 D. Glazbenicima su nabavljene kabanice za iznos od 17.500 D. – Napredak –
glasilo, 7/1936, 78.
42
U radu podružnice oko reorganizacije NHG-e, korespodenciji SU-e riječ je o izradi “Pravilnika za glazbu” koji je primljen 11. studenog 1936. (A BiH, Napredak, 3883/1936.), a u
godišnjem izvještaju SUN-e o radu u d/g 1936./37. o “POSLOVNIKU kojim je uređen
odnošaj glazbe prema podružnici i Središnjoj Upravi Napretka, prema svojim članovima i
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 297
297
4/7/13 7:47 PM
Išek Tomislav
definirana kao “posebna sekcija HKD Napredak podružnice u Sarajevu”, koja
se samostalno upravlja prema odredbama (usvojenog) Pravilnika (čl. 1). Svrha
joj je bila isključivo gajenje instrumentalne glazbe svih oblika, a posticala bi se
propagiranjem i izvođenjem hrvatske autohtone instrumentalne glazbe, sudjelovanjem u Napretkovim priredbama, općim hrvatskim narodnim manifestacijama i priredbama, vjerskim manifestacijama na sprovodima. Predviđalo se
njeno nastupanje na svim ostalim priredbama ako se programom nisu protivile Napretkovim interesima. O tom je odlučivao Odbor sekcije. NHG-a mogla
je da djeluje prvenstveno u Sarajevu i Novom Sarajevu, a dogovori o nastupima bili su u ingerenciji spomenutog Odbora. Sekcija je prema potrebama, a na
poziv SUN-a, davala direktive o radu i ostalim Napretkovim hrvatskim glazbama (čl. 2.).43 U duhu usvojenog poslovnika – pravilnika, ingerencijã SU-a,
nadležnosti rada Napretkove podružnice, djelovao je i džez orkestar HG-e.44
Agilni odbor, koji je imao značajne ovlasti, održao je tijekom 1936./1937.
čak15 sjednica na kojima su raspravljene brojne pojedinosti iz djelatnosti ove
posebne sekcije HKD Napredak. Nakon usvajanja poslovnika – pravilnika o
radu u NHG-i sarajevske podružnice, posebna briga bila je posvećena unutarnjoj organizaciji, aktivnostima glazbenika, omasovljenju članstva. Zabilježen
je priliv 106 novih članova, pa je ukupan broj dosegao na kraju 1.787 članova.
Sveukupna djelatnost NHG-e u različitim aktivnostima proizvela je zvaničnu
ocjenu da je “njena uloga (bila) vrlo važna s nacionalnog i kulturnog gledišta.”45
Od 15. listopada 1936. do kraja veljače naredne godine kapelničku dužnost dragovoljno je obavljao član odbora podružnice vlč. Božidar Bralo. Za
mjesto kapelnika raspisan je natječaj koga su, zanimljivo je, objavile novine
iz četiri grada (Sarajeva, Zagreba, Osijeka i Splita). Uz pomoć glavne poglazbenika sa kapelnikom međusobno.” Napredak – glasilo, 7/1937, 81.
43
44
A BiH, Napredak, 3883/1936
SU-a, početkom veljače 1937. g. informirala je Napretkova sarajevska podružnica o svojoj
odluci “da džez orkestar naše glazbe (hrvatske – m.o.) svira na sijelu u prostorijama Hrvatskog kluba (...) nakon koncerta u subotu 6. veljače.” – A BiH, Napredak, 207/1937.
45
Kalendar – Napredak za 1938, 203. – Dvadesetšest izvršujućih seniora i 19 članova podmlatka da bi uspješno sudjelovali 13 puta na nacionalnim i vjerskim manifestacijama, učestvovali kod 36 pogreba marljivo su se pripremali na 81 održanoj vježbi. – Napredak – glasilo,
7/1937, 81.
298
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 298
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
NAPRETKOVA “HRVATSKA GLAZBA” I “NAPRETKOVA FILHARMONIJA”– ZNAČAJNI SUDIONICI MEĐURATNE GLAZBENE SCENE U SARAJEVU I BiH
družnice Napretka u Zagrebu, između 12 kandidata izabran je treći po redu
kapelnik Stjepan Pisek. Odboru i kapelniku posebno je stavljena u dužnost
briga o pomlatku NHG-e, što je u njenom radu bila značajna novina. Ovaj
dio glazbe sačinjavali su, uglavnom, naučnici. Pored glazbene poduke dobivali
su i kulturno nacionalni odgoj.46
Odlaskom poslovođe Julija Lassa krajem 1936, uzburkali su se duhovi u
Sarajevu oko NHG-e, omladine sv. Ante i izazvali obostrane reakcije. Glazbenici NHG-e požalili su se upravi podružnice da “članovi vojske (omladine)
sv. Ante po gradu skupljaju dobrovoljne priloge, da je to za ‘Hrvatsku glazbu.’”
Akcija je praćena propagandom da je NHG-a likvidirana, da su njeni “glazbari prešli u glazbu Vojske sv. Ante.” Predsjednik podružnice Dr. Franjo Raguz intervenirao je kod SUN-a, a ova uputila na adresu kapelnika glazbenika
sv. Ante molbu da spriječi “nezgodnu i nepotrebnu agitaciju koja nikome ne
može koristiti.” Ugledni Dr. fra Eduard Žilić je navode sarajevske podružnice
ocijenio kao imput, tvrdeći da se zabuna “namjerno u cijelu stvar unosi sa
strane članova koji otkazuju ‘Napretkovoj glazbi’ i sa strane nekih odbornika
mjesne Napretkove podružnice.”47
Ne prihvaćajući tvrdnje ili demantije jedne i druge strane – navodi ih
se samo kao ilustraciju da je pored objektivnih u radu NHG-e, u Sarajevu,
od vremena do vremena, bilo i subjektivnih teškoća. Ni jedne ni druge nisu
tijekom 1936./1937. sputavale nikoga – ni glazbenike – seniore, ni one iz podmlatka, niti obeshrabrile skoro 2.000 članova koji su podupirali ovu posebnu
sekciju HKD Napredak.
Isto bi se moglo reći za povremene iskričave odnose na relaciji Mostar –
Sarajevo. Na razmeđu dviju društvenih godina u ljeto 1937. ponovila se situacija iz 1935, kada su Mostarci uputili Središnjici molbu za “jednokratnu veću
potporu”, ali su odbijeni “zbog financijskih nemogućnosti” (vid. tekst uz bilj.
27). U međuvremenu je nepodnošljivo financijsko stanje mostarske “Hrvatske
glazbe” bilo razlog zamolbi za jednokratnu pomoć/potporu koja je potkrijepljena vrlo ubjedljivim argumentima.
Iz razloga što su im “mnoga glazbala postala gotovo neuporabiva”, a na
„ista sviraju i stari glazbari i podmladak koji broji 25 lica” potreba za naba46
47
Napredak – glasilo, 7/1937, 81.
A BiH, Napredak, 3860/1936, f/1-2.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 299
299
4/7/13 7:47 PM
Išek Tomislav
vu glazbala bila je neophodna i urgentna. Opravdanost molbe Središnjici su
dodatno argumentirali ubjedljivim činjenicama: mostarska glazba “od svoga
opstanka (valjda: postanka – m.o.) izlazila (je) u susret ne samo [u Mostaru
– m.o.] nego i Vašim podružnicama u okolini, a i svim hrvatskim ustanovama (...) prigodom zabava, manifestacija, akademija i ostalog hrvatskog slavlja
(...) a opstanak glazbe ovdje neobično mnogo znači za buđenje (...) i održanje
hrvatske nacionalne svijesti.”48 Odgovor SU-e bio je principijelno negativan,49
ali je tonom više povrijedio nego razočarao Mostarce. Oni su bez okolišanja
poručili SU-i: “Ne ulazimo u to da li i Vašu glazbu u Sarajevu pomažete ili
ne.” Zamolili su odgovorne u SUN-e da prime “k znanju da i naša Hrvatska
glazba (...) od svog osnutka (...) potpuno je nezavisna i sama živi od svojih
prihoda. Ni ovoga puta mi nismo pošli da prosimo (...) Mislili smo da će nam
(se) izići u susret sa malim doprinosom.”50
Naredne godine, prema prikupljenim podacima, nisu u djelatnosti NHGe donijele neke posebne promjene. SU-a i sarajevska podružnica Napretka su
do 1937./1938. organizaciono (dosljednom primjenom pravilnika/poslovnika),
za te prilike maksimalnim omasovljenjem članstva – oko 2.000, dovoljnim
brojem glazbenika – i seniora i “juniora” – podmlatka, prihodom od članarine – do nekoliko desetaka tisuća dinara (1936./1937. – 60) stvorili optimalne
uvjete za permanentno djelovanje koje je ostavilo vidljiv trag i u kulturnom,
ali i u nacionalnom pogledu. Boreći se sa svakovrsnim teškoćama nerijetko
se suočavajući i sa nerazumijevanjem i nesporazumima, uz naglašeno entuzijastičan i samoprijegoran rad (ponajčešće besplatan) ispunili su i opravdali
svoje postojanje na dobrobit i zadovoljstvo ne samo Hrvata Sarajeva nego i
šire. Posebno se to odnosilo na (koliko god je bilo ograničeno na djelovanje
Napretkove filharmonije) propagiranje instrumentalne – simfonijske glazbe.
Napretkova hrvatska glazba odvojila se od svoga društva 3. rujna 1941. i
nastavila rad tijekom Drugog svjetskog rata do njegovog okončanja.
48
49
A BiH, Napredak, 2141/1937, f/2.
Središnjica je u odgovoru (23. lipnja) navela da se molba odbija „iz razloga što ni našu
glazbu u Sarajevu naše društvo ne pomaže, a koja se uzdržava od posebne članarine i svojih
prihoda. Tako neka radi i Vaša glazba, što držim da će Vam sigurno uspjeti i postati nezavisnim”. – Ibidem.
50
A BiH, Napredak, 2141, f/1. (Hrvatska glazba u Mostaru – SUN od 22. VII. 1937.)
300
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 300
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
NAPRETKOVA “HRVATSKA GLAZBA” I “NAPRETKOVA FILHARMONIJA”– ZNAČAJNI SUDIONICI MEĐURATNE GLAZBENE SCENE U SARAJEVU I BiH
Napredak’s “Croatian Music”
Tomislav Išek
Summary
On the basis of scarce archival sources and journals of Napredak, this paper
reconstructs and treats the creation and long work (1925-1941) of Napredak’s “Croatian Music” (NHG) as one of the elements of the big Napredak
“family” which was constituted on 26th January 1925.
During the first years it acted independently, and then within the Sarajevo
branch of Napredak and as a section of HPD Trebević, and under the central office, only to separate from its society on 3rd of September 1941. It was
composed of brass music, a complete string orchestra and a jazz orchestra.
Despite the limited financial support it received from the central office
and despite all the other problems (the acquisition of new instruments),
it performed on many public manifestations (parties, concerts, academies,
church processions, tea parties, funerals, and not only (even if most often)
in Sarajevo, but also in the “province” (Konjic, Breza, Dubrave, Bugojno,
Kupres, Livno...) for free.
From the end of 1935 Napredak’s philharmonic existed within the “Croatian Music”. The Philharmonic performed ten times, often on matinees
with popular prices. Both of these musical orchestras, especially the “Croatian Music” had a very distinguished role from a general cultural, musical and/or national (Croatian) standpoint. Their performances in all places
were a special occasion and their contribution to the propagation of instrumental-symphonic music, however limited, was immeasurable.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 301
301
4/7/13 7:47 PM
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 302
4/7/13 7:47 PM
O SMRTNIM PRESUDAMA U BANJOJ LUCI
1945–1946. GODINE
Husnija Kamberović
Institut za istoriju, Sarajevo, BiH
Apstrakt: Represija prema pripadnicima vojnih snaga poraženih u Drugom
svjetskom ratu, u drugoj polovici 1945. ušla je fazu u kojoj se kroz sudske procese
davao legitimitet represivnim mjerama pobjedničke strane. Na temelju sudskih
presuda iz Banje Luke, u kojima su izrečene smrtne kazne, autor u ovom radu
tvrdi da su represiji bili izloženi prevashodno politički gubitnici i pripadnici
njihovih poraženih vojnih snaga, iz svih nacionalnih i vjerskih skupina, te svih
socijalnih slojeva, a ne samo gornji i bogatiji slojevi građanskog društva.
Ključne riječi: Represija, smrtne kazne, sudovi, Banja Luka
P
ostoji rasprostranjeno uvjerenje da su jugoslavenski komunisti poslije
Drugog svjetskog rata provodili široku represivnu politiku najviše prema gornjim socijalnim slojevima društva, kako bi doslovnom fizičkom
likvidacijom obezglavili dotadašnje vladajuće strukture, a kroz nacionalizaciju imovine dotada vladajućih elita domogli se materijalne osnove na kojoj
su dalje učvršćivali svoju vlast. Čak su i sami vladajući komunisti tvrdili da
se oni obračunavaju sa kapitalistima “koji su bili saradnici okupatora”, te da
država zbog toga nacionalizira njihovu imovinu.1 Bio je to način da se argu1
Vera Vodušek Starič, Kako su komunisti osvojili vlast 1944.-1946. Sa slovenskog preveo
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 303
303
4/7/13 7:47 PM
Husnija Kamberović
mentira provedba socijalne revolucije, koju su komunisti obećali i koju su odlučno provodili. Time se, naravno, može objasniti represivna politika prema
građanstvu,2 ali ostaje da se utvrdi sudbina i ostalih socijalnih slojeva, jer se
jedino na takav način može dati približno valjan odgovor na pitanje motiva
za represiju. Drugim riječima, valja postaviti pitanje da li su dotada vladajući
socijalni slojevi bili izloženi represiji samo zbog svoje imovine i socijalnog
porijekla i statusa, ili su motivi te represije sadržani i u namjeri da se obračuna
sa političkim snagama poraženim u ratu, bez obzira na socijalno ili drugo porijeklo. Periodizacija koja kroz definirane cikluse nastoji odrediti ciljne grupe
izložene represiji,3 može lakše objasniti represiju nad građanstvom, ali je od
manje pomoći u razumijevanju represije nad socijalnim slojevima koji nisu
pripadali građanskom društvu.4
U ovom radu želim kroz nekoliko smrtnih presuda izrečenim na Okružnom sudu u Banjoj Luci i Divizijskog vojnog suda u Banjoj Luci nakon Drugog svjetskog rata pokazati da su represiji bili izloženi ne samo slojevi građanstva zbog svoje imovine nego sve poražene snage bez obzira na socijalno
porijeklo. Drugim riječima, represiji su bili izloženi svi koji su u ratu pripadali
neprijateljskim vojnim i političkim formacijama. Val represije koji je uslijedio 1945. imao je osvetnički karakter, često je praćen ubistvima bez sudske
presude, a i presude vojnih sudova najčešće su sadržavale osudu na smrt bez
valjanog i temeljitog suđenje.5 Međutim, kada su civilni sudovi počeli suditi i
Živko Gruden. Zagreb: Naklada Pavičić, 2006, 212.
2
Nataša Milićević, Jugoslovenska vlast i srpsko građanstvo 1944-1950. Beograd: Institut za
savremenu istoriju, 2009.
3
4
Isto, 263 – 266.
O represiji u Srbiji poslije Drugog svjetskog rata, usmjerenoj prema svim socijalnim
skupinama, posljednjih godina piše više srpskih historičara. Vidjeti, na primjer, Srđan
Cvetković, Između srpa i čekića. Represija u Srbiji 1944-1953. Beograd: Institut za savremenu
istoriju, 2006.
5
Nada Kisić Kolanović, “Vrijeme političke represije: ‘veliki sudski procesi’ u Hrvatskoj 1945.
– 1948.” Časopis za suvremenu povijest, br. 25, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 1993,
1-23; Josip Jurčević, Katica Ivanda, “Ustrojavanje sustava jugoslavenskih komunističkih vojnih sudova tijekom Drugog svjetskog rata i poraća”, Društvena istraživanja, br. 4-5, Zagreb:
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2006, 891-915; Husnija Kamberović, “Smrtne presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine iz 1945. godine”. Prilozi, br. 40, Sarajevo: Institut
304
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 304
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
O SMRTNIM PRESUDAMA U BANJOJ LUCI 1945–1946. GODINE
za događanja vezana za Drugi svjetski rat, bilo je poštovanja procedura, ali su
i njihove smrtne presude vrlo često bile zasnovane na nedovoljno provjerenim
informacijama. Iz primjera koje ovdje donosim jasno se može zaključiti da su
najčešći argumenti bili izjave svjedoka, pri čemu je rijetko dozvoljavano svjedočenje koje bi išlo u prilog optuženim, a ako bi se ta svjedočenja i dopustila,
u pravilu im Sud nije vjerovao. Presude su izricane na temelju člana 3 Zakona
o krivičnim djelima protiv naroda i države, što ga je 25. avgusta 1945. donijela Privremena skupština Demokratske federativne Jugoslavije. Nakon analize
nekih dostupnih smrtnih presuda pred okružnim sudovima može se zaključiti kako su optužnice pravljene tako da se okrivljeni osude po svim tačkama
predviđenim za kaznu ovim članom. Iz potrebe da se okrivljeni osudi za sva
djela predviđena za kaznu, tužilaštva su vrlo često isticala vrlo slabe argumente, ali su sudovi uglavnom pozitivno reagirali na stavove tužilaštva.
U prvom primjeru na koji skrećemo pažnju riječ je o policajcu, Volksdeutscheru, koji je tokom 1941. i 1942. boravio u mjestu Štrbci kod Prijedora,
potom u oktobru 1942. odselio u Njemačku, ali se poslije rata vratio u svoje
mjesto predratnog boravišta. Ubrzo je uhapšen, organizirano je suđenje i vrlo
brzo izrečena presuda. Radilo se o Hajnrihu Volfu, sinu Jaroslava i Elizabete
rođene Volf, rodom iz Dalmanhorsta u Njemačkoj, star 36 godina, iz Štrbaca
srez Prnjavor. On je presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ko: 102/45
od 28. decembra 1945. osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem. Kažnjen je na
temelju člana 3, tačka 3 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države,
a krivica koja mu se pripisivala sadržana je u pet tačaka. U presudi sudskoga
vijeća najprije se konstatira da je Hajnrih Volf bio policajac u općini Glogovac,
srez Prnjavor, te u tom svojstvu u u maju 1942. sa još dvojicom neidentificiranih Nijemaca došao u kuću Mirka Stanića u Štrbcima, uhapsio ga i otjerao u
Glogovac, gdje je poslije mučenja ubijen. Hajnrih je optužen i da je u proljeće 1942. uhapsio Savu Radulovića iz Štrbaca, otjerao ga u školu u Glogovac
“i tamo mu vezao oči o ruke i tukao do iznemoglosti”. Radulović je, prema
optužnici i vlastitom iskazu, podvrgnut represiji jer nije htio priznati “da je
u njemačkoj šumi posjekao brijest”, zbog čega je odveden u podrum crkve i
za istoriju, 2011, 151-170; Josip Jurčević, “Osnovne značajke presuda jugoslavenskih vojnih
sudova u Hrvatskoj 1944. i 1945. godine”, Društvena istraživanja, br. 4, Zagreb: Institut
društvenih znanosti Ivo Pilar, 2012, 1007-1026.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 305
305
4/7/13 7:47 PM
Husnija Kamberović
zatvorenih očiju podvrgnut batinama, a “kad su mu odvezali oči vidio je pred
sobom optuženog Hajnriha Volfa”. Također je optužen zbog toga što je u proljeće 1942, nakon što je primijetio da Milojica Teodor pokušava pobjeći iz zatvora, onemogućio bijeg, uhvatio ga, vezao i strašno tukao, a “poslije dan dva
Milojica je nestao i kasnije nađen ubijen u šumi u Štrbcima”. Također je optužen što je u avgustu 1941, skupa sa vojskom i još izvjesnim brojem pripadnika
Kulturbunda “uhapsio Dušana i Nedu Čabić, koji su otjerani u Glogovac i za
čiju se sudbinu nije više nikada doznalo”. Na pretresu, Hajnrih je poricao da
je sudjelovao u zločinima koji mu se stavljaju na teret, ali je priznao da je “dolazak okupatora u našu zemlju dočekao radosno te se odmah 1941. upisao u
kulturbund i u njemačku policiju u kojoj je ostao sve do oktobra 1942, kada se
odselio u Njemačku”, ali se vratio nakon njemačke kapitulacije, i samim time
pokazao da se ne osjeća krivim. Sud, međutim, nije povjerovao u Hajnrihovu
odbranu, te je izrekao kaznu “smrt strijeljanjem”.
Dokazi koje je sud imao bili su isključivo iskazi svjedoka, koji su ugavnom
bili rodbina ubijenih. Hajnrih Volf je predlagao da sud u Banjoj Luci sasluša i
preživjelog Savu Radulovića, tvrdeći da u vrijeme kada je Radulović pretučen,
on uopće nije bio policajac pa nije mogao u tome niti sudjelovati. Sud, međutim, nije saslušao Radulovića nego je kao vjerodostojnu uzeo njegovu izjavu
datu Sreskom sudu u Prnjavoru, u kojoj je teretio Volfa kao policajca.
Hajnirh se žalio Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine, ali je njegova žalba
4. februara 1946. odbačena i potvrđena kazna smrti. Također je i Prezidijum
Narodne Skupštine Bosne i Hercegovine 22. marta 1946. potvrdio tu presudu, pa je kazna izvršena 23. avgusta 1946. u 4 sata u jutro.
Drugi primjer je vezan također za bivšeg policijskog činovnika. Riječ je
o Ibrahimu Koloniću, sinu umrlog Huseina i Hanke rođene Mulabdić, iz
Prijedora, starom 36 godina. Kolonić je bio policijski činovnik sa posljednjim
prebivalištem u Osijeku. On je presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj
1004/46 od 7. juna 1946. osuđen na smrtnu kaznu vješanjem. Njemu se u krivicu stavljalo ukupno 22 razna djela. Između ostalog, optužen je da je od 1933.
bio policijski agent u Banjoj Luci, te se u tom svojstvu isticao “kao izraziti
neprijatelj svih naprednih elemenata radnika i inteligencije”. Nakon početka
Drugog svjetskog rata Kolonić se “stavio na raspolaganje ustaškom policijskom aparatu”, te je na raznim policijskim dužnostima služio u Banjoj Luci,
Karlovcu, Bjelovaru i Osijeku, odakle se ispred nadiranja Jugoslavenske armije
306
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 306
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
O SMRTNIM PRESUDAMA U BANJOJ LUCI 1945–1946. GODINE
povukao u Sloveniju. Posebno mu se stavljalo na teret to što je kao “izvidnik
župske redarstvene oblasti” u Banjoj Luci tokom 1941. “učestvovao u donošenju odluka o hapšenju rodoljuba i lično sa agentima UNSA hapsio rodoljube”.
Također je optužen i da je lično pomogao prilikom strijeljanja u Banjoj Luci
22 srpska seljaka iz sreza Bosanska Gradiška tokom 1941. godine, da je 1941.
u Banjoj Luci udario revolverom majku Ferida i Muhameda Hasanbašića, te
sudjelovao u hapšenju Muniba Ćeremića u istom gradu. Kolonić je optužen i
zbog toga što je stupio u ustaški pokret i kao agent ustaškog pokreta pomogao
u hapšenju ljudi u Karlovcu i Osijeku tokom rata te sudjelovao u racijama i
slanju zatvoreniku u logore koncem rata. Iako je na suđenju poricao sve optužbe i tvrdio da su izjave svjedoka “zlonamjerne”, jer ga optužuju “iz mržnje”,
Kolonić je osuđen na smrti vješanjem. Nakon što su molbe za pomilovanje
odbijene njemu je 22. avgusta u Okružnom zatvoru u Banjoj Luci saopćeno
da će se smrtna kazna izvršiti sutradan. Međutim, istoga dana, dakle, 22. avgusta 1946. oko 11:15, on je izvršio samoubistvo vješanjem u zatvoru u Banjoj
Luci. Prema izvještaju Uprave Okružnog zatvora u Banjoj Luci od 22. avgusta 1946, Kolonić je izrazio posljednju želju da klanja u ćeliji, te “da mu se da
njegovo ćebe da na istom klanja, jer da oni nemogu klanjati na golom patosu”.
Ta Kolonićeva želje je ispunjena, ali je on to iskoristio i objesio se. Dr. Franjo
Štumpf, ljekar na praksi u Okružnoj bolnici u Banjoj Luci, je na poziv Uprave
Okružnog zatvora već u 11:35 pregledao Kolonića i konstatirao da je smrt nastupila oko 11:15, te da je u pitanje “samoubistvo vješanjem u polu-klečećem
stavu”. Ljekar je naveo da se “tijelo osuđenog (...) prilikom pregleda bilo [se]
već počelo hladiti. Osuđenika sam našao u sobi na podu, na nogama [je] imao
bukagije i na vratu jasan trag vješanja. Kraj glave osuđenika stajao je uzak
komad deke, dok se drugi komad iste takve deke nalazio zakačen o baglamu
na vratima”. Prema izvještaju Uprave zatvora, Kolonić je “imao bukagije na
nogama dok su mu ruke bile slobodne”. Sutradan, u petak 23. avgusta, njegov
leš je u 4,15 minuta donesen u mjesto Borik, gdje se trebala izvršiti kazna, te je
ljekar konstatirao da se radi o mrtvacu koji je izvršio smoubistvo. U zapisniku
od 23. avgusta je konstatirano da je “lješ osuđenika pokopan na određenom
mjestu pošto se rodbina nije pojavila da sama izvrši sahranu”.
Osim bivših policijskih činovnika represiji su bili izloženi i drugi socijalni
slojevi društva. Tako je Hasan Dubica zvani Hasica iz Vrpolja, sin umrlog
Hasana i majke Melke rođene Redžić, star 36 godina, po zanimanja “kafaSPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 307
307
4/7/13 7:47 PM
Husnija Kamberović
nar” [vjerovatno krčmar, H.K.] presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj
313/46 od 21. februara 1946. osuđen na smrt vješanjem. On je optužen za
osam ratnih zločina, među kojima i to da je 1941. kao “divlji ustaša” sudjelovao u hapšenju ljudi u selima Pištalice i Peći. Optužen je da je 1943. pljačkao
i palio po selima Kljevci i Pištalice, te sudjelovao u pokušajima ubistva nekih
ljudi u Vrpolju i okolini. Dubica je poricao sve optužbe tvrdeći da nikada nije
bio u ustašama i da tokom 1941. uopće nije imao i nije nosio nikakvo oružje.
Međutim, svjedoci, kojima je Sud povjerovao, tvrdili su da je on bio u ustašama i sudjelovao u zločinima, pa je osuđen na najstrožiju kaznu – kaznu vješanjem. Kao otežavajuće okolnosti Sud je uzeo činjenicu da je optuženi poricao
zločine, te posebno “njegov zločinački nagon koji se ocrtava u mnogobrojnim
i raznovrsnim zlodjelima, koje je vršio konstantno za cijelo vrijeme okupacije”.
Nakon što je Vrhovni sud Bosne i Hercegovine potvrdio tu presudu, Prezidijum narodne skupštine FNRJ je odlučio da se kazna izvrši strijeljanjem.
Kazna je izvršena 1. septembra 1946. u 5 sati.
Represiji su bili izloženi i ostali socijalni slojevi. Tako je Muho Šećerbegović, iz Sanice Gornje, sin Sulejmana i majke Devle rođene Cerić, star 58
godina, po zanimanju zidar, presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj
Ko: 324/46 od 25. februara 1946. osuđen na smrt strijeljanjem. U optužnici je
navedeno da je kao pripadnik ustaškog pokreta tokom 1941. sudjelovao u masovnim ubistvima srpskog stanovništva u Sanici i okolini. Kazna je izvršena
5. avgusta 1946. godine.
Da nisu samo građanski slojevi bili izloženi represiji pokazuju i smrtne
presude izrečene seljacima. Tako je, na primjer, Milan Živković, sin pokojnog
Gavre i majke Vide rođene Milijašević, rođen u selu Mravice, srez Prnjavor,
star 33 godine, po zanimanju zemljoradnik, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije
dva puta osuđivan zbog krađe. On je u istražnom zatvoru boravio od 11. avgusta 1945, optužen je da je u aprilu 1945. u selu Vijače sudjelovao u ubistvu
jednog partizana i nekoliko civila, te da je u decemrbu 1944. u selu Gajevci
sudjelovao u ubistvu predsjednika narodnog odbora, zbog čega je presudom
Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ko: 837/46 od 1. maja 1946. godine osuđen na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom od 18 godina. Međutim,
Vrhovni sud BiH je 13. jula 1946. presudu preinačio u kaznu smrti vješanjem.
Naime, Vrhovni sud je Milana Živkovića okarakterizirao osobom sklonom
“zvjerskom postupanju” navodeći da je prilikom ubistva predsjednika narod308
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 308
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
O SMRTNIM PRESUDAMA U BANJOJ LUCI 1945–1946. GODINE
nog odbora u selu Gajevci “zlostavljao i dva puta ga ubo nožem u stomak” te
da je ubivši jednog partizana “mrtvog dovukao do vatre te mu je zatiok izgorio”. Prezidijum Narodne skupštine FNRJ je potvrdio ovu presudu, a kazna je
izvršena 7. oktobra 1946. u Banjoj Luci.
Ista je sudbina zadesila i Mehmeda Keranovića, sina Omerova i majke
Sulte, rođen u mjestu Hrustovo, srez Ključ, star 40 godina, zemljoradnik, otac
četvero djece, u zatvoru od 20. novembra 1945. godine. On je optužen da je
odmah nakon uspostave NDH stupio u ustaški pokret i kao naoružani ustaša
terorizirao stanovnike sela Vrpolje. Osim te načelne optužbe, optužen je da je
sudjelovao u masovnom pokolju Srba u ljeto 1941, i to prilikom strijeljanja oko
200 Srba u mjestu Vrpoljske bare, a Keranović je optužen da je lično strijeljao
dvije osobe (Balaban Vladu i Tadić Milicu). Optužen je i za pljačkanje stoke
od srpskog stanovništva u selu Hrustova u ljeto 1941. godine. Iako je negirao
sve optužbe, Sud je povjerovao svjedocima koji su ga teretili za te zločine.
Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ko: 864/46 od 21. maja 1946.
osuđen je na smrtnu kaznu strijeljanjem. Kazna je izvršena 18. oktobra u 6 sati
u jutro u Banjoj Luci.
Okružni sud u Banjoj Luci je 23. decembra 1946. presudom broj Ko:
1306/46. na smrt strijeljanjem osudio Pavu Ivanković, sina Jakovova, rođenog
1902. u Klijevcima, srez Sanski Most. Nisam pronašao podatke o tome da
li je kazna i izvršena, osim informacija Odjeljenja za unutrašnje poslove pri
Okružnom izvršnom odboru kojem se izvještava Ministarstvo unutrašnjih
poslova da su dobili presudu Okružnog suda o osudi na smrt. Također nisam
pronašao informaciju o izvršenju smrtne kazne nad Huseinom Fetahović, koji
je također osuđen na smrtnu kaznu. Iz obavijesti Uprave Okružnog zatvora
Banja Luka upućene Odjeljenju unutrašnjih poslova okruga Banjaluka pov.
br. 112 od 22. avgusta 1946. jasno se navodi da je to jutro njemu, kao i Volf
Hajnrihu i Kolonić Ibrahimu saopćena vijest da će nad njima biti izvršena
smrtna kazna. Volf je sutradan doista i obješen, Kolonić je izvršio samoubistvo
vješanjem u zatvoru, pa pretpostavljam da je i Fetahović obješen 23. avgusta
skupa sa Volfom.
Za Zuhdiju Pupića, sina umrlog Osmana i majke Fate rođene Zonić iz
Gornje Sanice, srez Ključ, nisam pronašao optužnicu i sudsku presudu, ali se
zna da je ubijen prilikom pokušaja bijega zatvorenika iz Okružnog zatvora u
Banjoj Luci 19. oktobra 1946. godine. Iz Izvještaja Okružnog zatvora o pokuSPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 309
309
4/7/13 7:47 PM
Husnija Kamberović
šaju bijega vidi da je od 30 osuđenih na smrt njih 27 pokušalo pobjeći, ali su
tom prilikom neki pobijeni, među kojima i Zuhdija Pupić, pa je Okružni sud
u Banjoj Luci 26. novembra 1946. zbog toga donio Rješenje o obustavljanju
daljeg postupka protiv njega.
Bilo je slučajeva da su Okružni sudovi izricali vremenske kazne, ali je
nakon žalbe Vrhovni sud Bosne i Hercegovine donio smrtne presude. Takav
je slučaj sa Jozom Božićem, sinom Marjana i Mare rođene Čenić, star 50 godina, rođen u Sasini, srez Sanski Most, trgovac, oženjen i otac dvoje djece. On
je u istražnom zatvoru boravio od 23. maja 1945, a presudom Okružnog suda
u Banjoj Luci broj Ko: 1029/46 od 7. avgusta 1946. osuđen je na kaznu lišenja
slobode sa prinudnim radom u trajanju od 20 godina. Međutim, Vrhovni sud
Bosne i Hercegovine je 20. oktobra 1946. kaznu promijenio i osudio ga na
kaznu smrti strijeljanjem. On je, naime, optužen da je skupa sa nekih drugim ustašama sudjelovao u donošenje odluke o masovnim ubistvima Srba u
Sanskom Mostu i okolici “koje je i izvršeno o Ilindanu 1941. g. i kojom je
prilikom na zverski način pobijeno oko 7000 Srba /ljudi”. Također je optužen
da je 1942. u Sanskom Mostu “postao aktivni član gestapoa” i denuncirao pojedine pristaše partizanskog pokreta, koji su zbog toga uhapšeni, otpremljeni
u logor Jasenovac gdje su likvidirani. Osim toga, optužen je da je 1943. pristupio u njemačke SS odrede, a optužen je i da je sudjelovao u pljačkama srpskih
trgovaca i pravoslavne crkve u Sanskom Mostu. Kazna izvršena 20. decembra
1946, u 6,30 u jutro u Banjoj Luci.
Petar Petrović, sin Luke i Đurđije rođene Vuković, rođen 1926. u Pribiniću, srez Teslić, po zanimanju zemljoradnik, neoženjen, u zatvoru je boravio
od 1. decembra 1945. godine. On je optužen da je u proljeće 1944. pristupio
četnicima, te “neustanovljenog dana, u septembru 1944. g. učestvovao u napadu na transport teških ranjenih boraca J[ugoslavenske] A[rmije] koji su iz
Teslića prevoženi za Šiprage. Nakon završene borbe izvršio streljanje dvojice
ranjenih partizana ispalivši svakom metak u leđa”. Presudom Divizijskog vojnog suda u Banjoj Luci Sud broj 210/46 od 29. aprila 1946. osuđen na smrtnu
kaznu strijeljanjem. Kazna izvršena 9. jula 1946. u pet sati u jutro u Banjoj
Luci.
Postoji određeni broj smrtnih kazni izrečenih tokom 1946, ali ne zbog
zločina počinjenih u ratu, nego pripadnosti odmetničkim skupinama poslije rata. Tako je Redžo Murtić, sin umrlog Juse i majke Hate rođene Hašić,
310
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 310
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
O SMRTNIM PRESUDAMA U BANJOJ LUCI 1945–1946. GODINE
rođen 1911. u Brezovoj Kosi, srez Cazin, po zanimanju zidar, u zatvoru od
31. maja 1946, zbog pripadnosti odmetnicima poslije Drugog svjetskog rata,
presudom Divizijskog vojnog suda u Banjoj Luci broj 330/46 od 7. juna 1946.
osuđen na smrt strijeljanjem. Njemu se u krivicu stavljalo pristupanje bandi
nakon rata, te napad i pljačkanje jedne grupe seljaka i napad na jednu kolonu
vojnika Jugoslavenske armije u maju 1946. u blizini Ćoralića. On se odrekao
prava na žalbu Prezidiju Narodne skupštine FNRJ, pa je kazna izvršena 2. jula
1946. u 5 sati u jutro na brdu zvanom Islamovac iznad pravoslavnog groblja u
Bihaću. S njim je istodobno osuđen i Hašim Sabljaković, sin Šerifov i majke
Saće rođene Nadarević, rođen 1909. u selu Lučka, srez Cazin, po zanimanju
zemljoradnik. I on je optužen zbog pripadnosti odmetnicima poslije Drugog
svjetskog rata. Presudom Divizijskog vojnog suda u Banjoj Luci broj 330/46
od 7. juna 1946 osuđen je na smrt strijeljanjem. Njemu se na teret nije stavljao
ni jedan konkretan zločin, nego to što se kao predsjednik Mjesnog narodnog
odbora u Skokovima nije dovoljno angažirao u borbi protiv odmetnika, nego
je informacije o njihovom kretanju prikrivao i čak im “pripremao pečene janjce
i provodio više vremena u njihovom društvu”. I on se odrekao prava na molbu
Prezidiju Narodne skupštine FNRJ, pa je kazna izvršena 2. jula 1946. u 5 sati
u jutro na brdu zvanom Islamovac iznad pravoslavnog groblju u Bihaću.
Ista je sudbina zadesila i Saliha Okanovića, sina Omerova i majke Bejze rođene Miljković, rođen 1896. u Velikoj Kladuši. I on je po zanimanju
bio zemljoradnik, a zbog saradnje sa odmetnicima poslije rata (“banda Emina Okanovića”) presudom Divizijskog vojnog suda u Banjoj Luci broj Sud
272/46 od 17. maja 1946, osuđen na smrt strijeljanjem. On je optužen zbog
ubistva dvojice oficira UDB-e u Velikoj Kladuši. Zanimljivo je da se u presudi
priznaje da Okanović “direktno nije prisustvao izvršenju ubistva”, ali je u noći
26/27. aprila 1946. primio u svoju kuću grupu odmetnika i prenio im vijest o
održavanju političke konferencije u selu Vrnograč. Na temelju te informacije
“banditi” Emina Okanovića su postavili zasjedu na cesti Velika Kladuša – Vrnograč i tom prilikom ubili i opljačkali dvojicu oficira UDB-e koji su išli na
političku konferenciju u Vrnograč.
Skupa sa Salihom Okanovićem, zbog suradnje sa “bandom Emina Okanovića”, u istom procesu su na smrtnu kaznu osuđeni još i Meka Karajić –
Hanić, žena umrlog Huse Karajića, kći Omerova i majke Đulke rođene Rizvić, rođena 1910. u Šiljkovači, srez Velika Kladuša, boravi u selu Trnovo,
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 311
311
4/7/13 7:47 PM
Husnija Kamberović
po zanimanju domaćica, kao i Sulejman Pehlić, sin Mujin i majke Hanče
rođene Žabić, rođen 1890. u selu Trnovo, srez Velika Kladuša, po zanimanju
zemljoradnik. Za sve troje kazna je izvršena 3. juna 1946. u 5:30 u jutro na
brdu Islamovac iznad pravoslavnog groblja u Bihaću.
DEATH SENTENCES IN BANJA LUKA 1945-1946
Husnija Kamberović
(Summary)
After gaining power in the Second World War by armed struggle, the
communists in Bosnia and Herzegovina, during 1945 and 1946, sought
additional legitimacy through parliamentary elections promoting the idea
of “socialist democracy”. Parallel to this, they also used various measures,
including repressive ones, to suppress any significant political opposition.
The most severe actions were directed against the members of the defeated
military forces who were immediately after the war brutally repressed and
whose prosecution at the end of 1945 and during 1946 reached its epilogue
in court. After the open repression, the authorities organized a number
of judicial proceedings in which it dealt with the losers of the war. In our
literature detailed research of the breadth of these repressive measures has
not yet been conducted, but the data presented in this paper, on the basis of some examples of delivered death sentences in Banja Luka in 1945
and 1946 show that the members of the military forces which lost the war
were primarily repressed regardless of their national, religious or social adherence. It is shown that death sentences were read out to Serbs, Croats,
Muslims, peasants, merchants and police officials. By this it is attempted
to dismiss the thesis, widespread in certain circles, according to which the
repressive measures were aimed primarily at the richer upper layers of the
urban society.
312
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 312
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA
DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG
DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
Vera Katz
Institut za istoriju, Sarajevo, BiH
Apstrakt: U članku se istražuje jedan od brojnih postupaka koje su jugoslavenske
vlasti provele u prevazilaženju krize nakon Rezolucije Informbiroa. Kako su
zacrtane i na koji način su ostvarivane partijske, političke i gospodarske reforme
prikazano je na primjeru Bosne i Hercegovine u prvom redu preko osnivanja
radničkih savjeta i izvršenja Petogodišnjeg plana (1947-1951). U okviru iracionalnog entuzijazma širenog preko strogo usmjeravane propagande pokušao se
prezentirati stvarni život radničkog svijeta početkom 50-ih godina 20. stoljeća.
Ključne riječi: Jugoslavija, Bosna i Hercegovina, radnički savjet, Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva, samoupravljanje.
P
roblemi u funkcioniranju političkog sustava “narodne vlasti” prema
etatističko-planskom modelu krajem četrdesetih godina 20. stoljeća
u jugoslavenskom socijalističkom društvu postajali su sve izraženiji.
Komunistička partija Jugoslavije kontrolirala je ukupan društveno-politički
sustav i intervenirala u svim situacijama putem čvrsto uspostavljenih upravnih organa. Politbiro Centralnog komiteta KPJ s monopolom političke moći
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 313
313
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
kreirao je i mjere ekonomske politike koje su izazivale negodovanje, a sve
veći pritisci partijske države stvarali su otpore “narodnoj vlasti” u ostvarivanju
konkretnih zadataka. Među najnepopularnijim mjerama ekonomske politike
bio je otkup, nasilna kolektivizacija, zatim arondacija privatnih seljačkih posjeda i prinudna mobilizacija radne snage. Provedbom Petogodišnjeg plana,
koji je odražavao investicijsku megalomaniju, prvenstveno na račun daljnjih
ulaganja u “socijalističku industrijalizaciju”, smanjivala se stopa društvenog
standarda, što je dovodilo stanovništvo u daljnje svakodnevno siromaštvo.
Partijsko-politički pritisak Sovjetskog Saveza i njegovih satelitskih država
na Jugoslaviju još je dodatno zaoštrilo političko-ekonomsku situaciju u cijeloj
zemlji. Ekonomska blokada je negativno utjecala na gospodarski razvitak, a
sovjetsko-jugoslavenski konflikt otvorio je dramatičnu stranicu u jugoslavenskoj povijesti, ispisanu na temu izjašnjavanja odanosti Staljinu ili Titu, kao
simbolima međupartijskog neslaganja. Sve je ukazivalo da partijski vrh treba
nešto učiniti da bi očuvao uspostavljeni vladarski odnos i da mora naći neke
nove osnove za dobivanje jače političke podrške, a time i mogućnosti daljnje
mobilizacije ljudskih i materijalnih resursa. Povratak na slobodno tržište i
privatnu inicijativu nije dolazilo u obzir, a rješenja su se tražila unutar čvrstog
partijsko-državnog okvira.
Da bi osnažio mobilizacijske funkcije sustava, Politbiro CK KPJ primijenio je već provjerene metode kojima se trebala stvoriti iluzija o velikom društvenom preobražaju. I ovoga puta nagomilane probleme trebalo je prevladati
“daljnjim demokratskim promjenama u borbi protiv birokratizacije i centralizacije”. To se postizalo novim institucionalnim promjenama. Ukidane su
postojeće institucije, stvarane nove, a najčešće samo u smislu njihovog preimenovanja. Također, vrlo čestim administrativno-teritorijalnim promjenama
nastojalo se pokazati kako stara organizacijska struktura nije bila funkcionalna, ali nova će to, svakako, biti. Čestim organizacijskim ili reorganizacijskim
promjenama nastojale su se stvoriti mobilizacijske snage za daljnji razvoj. Nakon što se dogodio Informbiro, bilo je potrebno uvesti neki novi ideološki
model, jer same institucionalne promjene nisu bile dovoljne. Legitimitet vlasti
postavljen na temeljima narodnooslobodilačke borbe polako se trošio tijekom
četiri do pet godina, pa ga je trebalo obnoviti. Od njega se nije odustajalo nego
su i dalje naglašavane te vrste zasluga, ali mu je bilo potrebno pridodati neke
nove ideološke sadržaje. Uvođenje samoupravljanja u poduzeća bila je nova
314
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 314
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
formula Komunističke partije u tom pravcu. Prema tome, ideja samoupravljanja trebala je postati nova snaga u mobilizaciji “radnog naroda u borbi za
dalju izgradnju socijalizma”, kao integrirajućeg čimbenika u društvu. Partija
je ideju osnivanja radničkih savjeta iznijela kao alternativu u jeku sukoba sa
Informbiroom, istodobno je povezujući sa revolucionarnom praksom ostvarivanja “narodne vlasti” iz vremena rata.
Već krajem prosinca 1949. godine sastavljena su i distribuirana “Uputstva
o osnivanju i radu radničkih saveta državnih privrednih preduzeća”. U popratnom pismu uz Uputstvo, kao pilot projektu prije donošenja zakona o samoupravljanju, stoji: “Dragi drugovi, da bi se u rešavanju problema proizvodnje zainteresovao ili aktivirao što veći broj radnika, Privredni savet Vlade
FNRJ i Centralni odbor Saveza sindikata Jugoslavije, doneli su odluku da se
u državnim privrednim preduzećima osnivaju radnički saveti. Zasada, dok se
ne steknu potrebna iskustva, radnički saveti osnivaće se samo u određenom
broju najboljih i najvažnijih kolektiva u našoj zemlji. Spisak kolektiva na teritoriji vaše NR u kojima će se pristupiti osnivanju radničkih saveta dostavljamo
vam u prilogu. (...) Pre izbora radničkih saveta treba da organizujete savetovanje. Na savetovanje pozvati nadležne ministre i direktore generalnih, odnosno
glavnih direkcija u čijim se preduzećima vrše izbori, zatim direktore preduzeća, sekretare partijskih organizacija i predstavnike podružnica ovih preduzeća
(...).”1 Premda su dolazili pod idejom demokratizacije u proizvodnji, u ovoj
prvoj fazi radnički savjeti su uvođeni strogo partijskim načinom rada, direktivno i uključivanjem svih dotadašnjih relevantnih partijsko-političkih organa. To se vidi u popratnom pismu, kada se govori o unaprijed organiziranim
savjetovanjima, jer u njihovom sastavu neizostavno moraju biti i sekretari partijskih organizacija, ali i predsjednici partijskih podružnica, a poznato je da su
one bile organizirane u svim sektorima proizvodnje u poduzećima. Prema već
dobro poznatom načinu rada, za razliku od partijskih uputstava, u dokumentima državnih institucija partijska organizacija se ne spominje, već su se
uglavnom preporuke prenosile na sljedeći način: “(...) u cilju punog ostvarivanja ustavnog načela o neposrednom učešću radnika u upravljanju privredom i
u vršenju privredne kontrole, kao i u cilju aktivnijeg angažovanja radnika u
1
Branko Petranović, Momčilo Zečević, Jugoslavija 1918-1984 – zbirka dokumenata, Beograd, Rad, 1985. 853.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 315
315
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
borbi za izvršenje planskih zadataka, u državnim privrednim preduzećima
osnivaju se radnički saveti. (...) Zadatak je radničkih saveta da aktivno učestvuju u rešavanju svih najvažnijih pitanja preduzeća, da budno prati rad i
pomaže unapređenje proizvodnje i rada u preduzeću. Obrazovanje radničkih
saveta ne umanjuje značaj direktora u rukovođenju preduzećem. Ovlašćenja,
dužnosti i odgovornosti direktora preduzeća u pogledu neposrednog rukovođenja radom preduzeća niukoliko se ne menjaju obrazovanjem radničkih saveta. Isto tako obrazovanjem radničkih saveta ne menjaju se niti umanjuju zadaci sindikalne podružnice koja i dalje ostaje rukovodilac socijalističkog takmičenja i mobilizator radničke klase u cilju izvršenja i premašenja planskih
zadataka.”2 Ostavljajući i dalje direktoru i sindikalnim i partijskim organizacijama iste zadatke, uvođenjem radničkih savjeta pokušalo se stvoriti jedno
masovnije tijelo unutarnje kontrole nad svim aspektima ostvarivanja Plana.
Međutim, financijska sredstva bila su nedostatna za ostvarivanje svih planiranih zadataka, a na to radnički savjeti nisu mogli bitno utjecati. Među prioritetnim zadacima bilo je daljnje podizane entuzijazma radnika čemu su smetali vrlo siromašni uvjeti života i rada. Problemi hrane, odjeće, obuće, stanovanja
i slično bili su i dalje glavno obilježje svakodnevnog života radnika i uopće
stanovništva u Bosni i Hercegovini. U djelovanju ove nove institucije u gospodarstvu akcent je bio stavljen na raspravljanje o normama u poduzeću, za koje
su se radnici uvijek borili da budu niže od onih koje su tražili upravni organi,
zatim na raspravljanje o rasporedu radne snage kao ozbiljnom problemu u
svakom poduzeću, a osobito u sastavljanju pravila o radnoj disciplini, na donošenju mjera za borbu protiv kršenja radne discipline, protiv neopravdanih
izostanaka s posla, protiv samovoljnog napuštanja posla i sličnog, jer je u izvješćima poduzeća resornim ministarstvima radna disciplina bila i poslije
1949. godine važan problem koji je ometao ukupni radni proces. Primjera o
problemima radne snage u industriji bilo je mnogo, a među najistaknutijim bio
je u Željezari Zenica, kao najznačajnijem bosanskohercegovačkom industrijskom poduzeću. “U Željezari Zenica na primjer već dvije godine stalno se
osjeća nedostatak radne snage. Preduzeću je nedostajalo oko hiljadu radnika u
početku prošle godine. U toku prošle godine u Željezaru je došlo i više od
hiljadu radnika, ali je istovremeno napustilo preduzeće isto toliko radnika.
2
Isto. 852.
316
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 316
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
Napuštanje radnika nastavljeno je i u toku ove godine, pa i poslije sklapanja
ugovora. Krivica za ovakvo stanje leži na upravi preduzeća, koja nije vodila,
niti još uvijek vodi, dovoljno brige o ljudima, ali isto tako i na sreskim upravama za radnu snagu kao i mjesnim i sreskim narodnim odborima pojedinih
srezova, koji krivo i nepravilno tumače Uredbu, i daju razna obećanja i vrlo
netaktično sprovode mobilizaciju novih radnika. Novi radnici Željezare smješteni su u barakama, po više desetina zajedno. (...) Drugi problem je ishrana i
snabdijevanje radnika. Već godinu dana, ne samo u Željezari, nego u čitavoj
Zenici potrošačke karte redovno se izdaju tek poslije petog u mjesecu, dok
službe snabdijevanja i zadruge počnu sa izdavanjem namirnica i poslije toga
roka. (...) Mnogi novi radnici nisu dobijali karte za snabdijevanje sve do pred
kraj mjeseca, kada je izdavanje artikala za ishranu već obustavljeno, a bilo je i
slučajeva da se radnici ne unose u spiskove za trebovanje karata i za sve to
vrijeme oni i njihove porodice su ostajali bez namirnica. (...) Oko 70 radnika
iz Srpca, koji takođe rade od početka godine u Željezari, ni sada pri raspodjeli karata za tekstil nisu uneseni u spiskove niti su karte dobili, i pošto ljudi
nemaju dovoljno odjeće i obuće, a na karte imaju puno pravo, spremaju se da
ukoliko do 15. maja ne dobiju karte, svi napuste preduzeće. Prehrambeni referent u Komunalnom odjeljenju Radmila Čavić nije htjela da izda karte za
tekstil na djecu radnici Katici Blagojević, majci šestoro djece, ni za treći kvartal prošle godine iako je na to imala pravo. (...).”3 Ovakvih primjera bilo je
mnogo u svim granama djelatnosti, a na poseban način bilo je teško u šumarstvu gdje radnici nisu mogli dolaziti zimi na posao, jer nisu imali zimsku
obuću. Da je radničkim savjetima namijenjena i uloga kontrole, očito je iz
sljedećeg ulomka iz Uputstava: “(...) sudelovati u vršenju nadzora u pogledu
zaštite, iskorišćavanja opšte narodne imovine, raspravljati o pojavama štetočinstva, rasipništva i drugih oblika nesavesnog odnosa prema opštenarodnoj
imovini i predlagati mere za sprečavanje, otklanjanje i otkrivanje tih pojava;
(...) Poseban zadatak radničkog saveta je da se uporno zalaže za otklanjanje
teškoća nastalih u vezi sa ispunjavanjem planskih zadataka, da se bori protiv
svih oportunističkih i neprijateljskih pojava koje se ogledaju u potcenjivanju
3
“Zašto radnici u Zenici napuštaju preduzeća”, Oslobođenje, Sarajevo, 13.5.1950.1. Također
vidi: Husnija Kamberović, Prema modernom društvu – Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953.
godine. Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje. 2000. 128-146.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 317
317
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
naših snaga. (...).”4 Najviše pojedinosti o pravoj namjeri uvođenja radničkih
savjeta može se ipak uočiti iz Titovog govora pred Narodnom skupštinom
FNRJ 26. lipnja 1950. povodom prijedloga Zakona o upravljanju državnim
privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektva, u kojem je obrazložio ideološke, političke i ekonomske razloge za inoviranje radničkih povjereništava u poduzećima. Povjereništva su postojala i ranije kao savjetodavni organi uz upravu, a donošenjem zakona u Skupštini
davana im je nova uloga, nastojalo ih se omasoviti i odrediti im konkretne
zadatke. Vrlo teško je razgraničiti ideološke od političkih i ekonomsko-socijalnih motiva jer su se ispreplitali u javnim govorima. Tako Tito u svom već
spomenutom govoru naglašava: “Uzmimo samo činjenicu da mi mnoge objekte, pa čak i neke najveće fabrike, rudnike i drugo, gradimo i otvaramo baš u
privredno najzaostalijim krajevima, kao što su dijelovi Bosne, Sandžaka, Makedonije, Kosovo i Metohija, Lika, Crna Gora itd., dakle, svuda gde je dosad
bilo vrlo malo ili skoro nimalo industrije. A ko će raditi u tim fabrikama,
rudnicima i drugim preduzećima? Seljaci iz tih zaostalih krajeva. Siromašni
seljaci iz tih zaostalih krajeva treba da uđu i ući će u fabrike i rudnike. Oni
treba da od siromašnih seljaka, čije su generacije stoljećima životarile na najnižem nivou kulturnog i životnog standarda, postanu svjesni radnici, graditelji boljeg života za sebe i čitavu socijalističku zajednicu. (...) Tom savremenom
tehnikom neće moći da rukuje poluseljak, koji više misli na svoje parče neplodne zemlje nego na savremena moderna sredstva za proizvodnju, koja kod
nas nisu više privatna, kapitalistička, već su društvena svojina čitave naše zajednice. (...) Po Lenjinu, vidi se da birokratizam cvate naročito tamo gdje je
zaostalost veća. Ove riječi najjasnije govore o tome gdje moramo tražiti korijene birokratizma. (...) Zar to ne pokazuje da birokratizam cvate baš tamo gdje
ljudi još nisu svjesni prave kontrole i odlučne borbe protiv svakog birokratskog
postupka, gdje ljudi još nisu svjesni da je birokratizam jedna štetna pojava za
socijalizam, koja se ne može iskorijeniti samo direktivama odozgo, već je potrebno da se protiv njega bori svaki svjestan čovjek u svakodnevnoj praksi. (...)
Danas, kada je ne samo državna administracija već i cjelokupna privreda u
rukama naroda, narod je i kompetentan da budno kontrolira rad onih koji su
postavljeni u administraciji da vrše svoje dužnosti na korist socijalističke za4
Jugoslavija 1918-1984. 852.
318
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 318
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
jednice. (...).”5 Pozivajući se na Lenjina, Tito je u svom govoru o uvođenju
radničkih savjeta istakao i namjeru ideološkog otklona od sovjetskog modela
vlasti: “(...) Otsada državna svojina sredstava za proizvodnju, fabrika, rudnika,
željeznica, prelazi postepeno u viši oblik socijalističke svojine. Državna svojina je najniži oblik društvene svojine, a ne najviši, kao što smatraju rukovodioci SSSR. Eto, u tome je naš put u socijalizam, i to je jedino pravilan put kad
se radi o odumiranju državnih funkcija u privredi. Neka zapamte informbirovci da njihova klevetnička dreka ne može zatamniti naš svijetli put izgradnje socijalizma.”6 U dokazivanju ispravnosti jugoslavenskog puta u socijalizam, Tito se osvrnuo u svom govoru i na zemlje Zapada: “S druge strane, ovaj
naš zakon o učešću radnih kolektiva, to jest naših trudbenika, u upravljanju
privredom zemlje, predstavlja najsnažniji odgovor na pitanje gdje je istinska
demokratija: ovdje kod nas ili toliko hvaljena i opjevana na materijalnoj bazi
za najšire mase trudbenika. Nju osjećaju mase, služe se njome za ostvarenje
ljepše i srećnije budućnosti za sve trudbenike naše zemlje. To je odgovor onima na Zapadu koji toliko pričaju o tome da kod nas nema demokratije, da je
naša zemlja policijska država itd., koji vole da pričaju o našoj oskudici, o tome
da nemamo to i to itd. Da, kod nas postoji oskudica još u mnogo čemu, jer mi
još nismo u stanju da stvorimo dovoljno sredstava, dovoljno raznih predmeta
za upotrebu, dovoljno svega onoga čime bi ljudi sebi uljepšali život, podigli
svoj standard života. Ali mi smo baš sada na putu da to ostvarimo i ostvarićemo za sve a ne samo za jednu manjinu ljudi, kao što je to slučaj na Zapadu.”7
Također, javno je iskazao prebacivanje odgovornosti na radno sposobno stanovništvo riječima: “Seljaci u zadrugama, kojima sami upravljaju, i radnici u
fabrikama, u kojima će otsada sami upravljati, imaju danas svoju sudbinu zaista u svojim sopstvenim rukama.”8 Kada se zna koliko je bilo problema sa
5
“Prvo vanredno zasjedanje Narodne skupštine FNRJ – Seljaci u zadrugama, koji sami
upravljaju, i radnici u fabrikama, u kojima će otsada sami upravljati, imaju danas svoju sudbinu zaista u svojim vlastitim rukama / Ekspoze maršala Tita o prijedlogu Zakona o upravljanju državnim privrednim preduzećima od strane radnih kolektiva”. Oslobođenje, 28.6.1950.
1-3.
6
7
8
Isto. 1.
Isto. 3.
Isto. 1.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 319
319
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
kolektivizacijom poljoprivrede i mobilizacijom radne snage za industriju, tada
ostaje pitanje koliko su ljudi istinski vjerovali da će im samoupravljanje podići
životni standard. Prema tome, u projekt planskog gospodarstva, adekvatnog
monolitnom društvu partijskog odlučivanja i kontrole, uvedena je institucija
radničkih savjeta kao pokušaj jačanja mobilizacijsko-integrativne funkcije u
društvu, a formalnom participacijom radnika u upravljanju poduzećima otvorena je mogućnost prebacivanja odgovornosti za neuspjehe u daljnjem ekonomskom razvoju. Pozivanjem na Lenjina, jugoslavensko partijsko rukovodstvo na čelu s Titom, koji je morao odobriti svaki projekt, pa i kada su bili u
pitanju prijedlozi od strane njegovih najbližih suradnika, obrazloženjem prijedloga zakona o radničkim savjetima u Narodnoj skupštini negirao je koncepciju staljinističkog centralizma i državne svojine kao trajnog oblika vlasništva u socijalizmu. Mada su radnički savjeti imali simbolički značaj u
upravljanju poduzećem i samo su posredno utjecali na poslovanje, ovo je bio
značajan manevar u zemlji s naslijeđenom nerazvijenošću, ali i novostvorenim
proturječnostima. Nakon Titovog govora uslijedile su diskusije u smislu podržavanja i oduševljenja prijedlogom Zakona. U novinama su prenesene diskusije narodnih poslanika iz svih republika, pa tako i Bosne i Hercegovine “(...)
govorila je narodni poslanik Vijeća naroda, poznata udarnica sarajevske Fabrike ‘Ključ’, Senija Pilavdžić, koja je ocrtala svoj život i borbu svojih drugarica prije rata i izjavila da su one odmah poslije oslobođenja počele da rade
drugačije, jer su osjetile da je fabrika njihova svojina. U takmičenju za povećanu proizvodnju mnoge radnice su počele da rade odmah umjesto na jednoj
na šest mašina. Prije sam izrađivala sto pari čarapa, dok sam radila na dvije
mašine, a sada radeći na šest mašina [Izlaganje prekinuto aplauzom]. Zatim je
Senija Pilavdžić govorila o radu radničkog savjeta Fabrike ‘Ključ’, čiji je ona
predsjednik. Ona je rekla da je radnički savjet znatno poboljšao proizvodnju,
pomogao da se mnogo bolje koriste mašine i da su radnici već izbor prvog
raničkog savjeta osjetili kao značajnu odluku koja im je dala nova prava u
upravljanju preduzećem.”9 Iz Bosne i Hercegovine diskutirao je i narodni poslanik Alija Mehmed Hukić i istakao “(...) uspješan rad radničkih savjeta
mnogih kolektiva u BiH, podvlačeći da su oni uzimali učešća u radu preduze9
“Diskusija u Narodnoj skupštini o Osnovnom zakonu o upravljanju državnim privrednim
preduzećima od strane radnih kolektiva”, Oslobođenje, 28.6.1950. 3.
320
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 320
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
ća i doprinijeli da se plan proizvodnje mnogo bolje ostvari, da se otkriju rezervne radne snage i izvrši niz drugih krupnih zadataka.”10 Među diskutantima
bio je i “(...) član radničkog savjeta u Željezari Zenica, narodni poslanik
Ahmet Ćurić [koji je] rekao da ovaj zakon pretstavlja odgovor svima onima
koji kažu ono što se radi u našoj zemlji nije dobro, nego da treba nešto suprotno. Naši radni ljudi, istakao je Ćurić, kažu drugo, jer tamo gdje radni narod
upravlja preduzećem, tamo se bolje izvršavaju planovi. On je zaključio da će
naši radni ljudi opravdati ovo povjerenje.”11 Na isti ili sličan način govorili su
diskutanti iz ostalih republika, a osim oduševljenja i euforičnog podržavanja
prijedloga Zakona nije bila iskazana ni jedna sumnja u njegovu uspješnost
primjereno tadašnjoj praksi skupštinskog rada.
Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim
privrednim udruženjama od strane radnih kolektiva usvojen je 27. lipnja 1950.
godine na odvojenim sjednicama Saveznog vijeća i Vijeća naroda Narodne
skupštine FNRJ, jednoglasno,12 objavljen je u novinama 30.6.1950. godine, a
dan kasnije u Službenom listu. Zakonom je propisano da se u radnički savjet
poduzeća bira od 15 do 120 članova, a u manjim kolektivima, koji broje do 30
članova, svi uposlenici čine radnički savjet. Njegovi članovi biraju se na godinu dana, a izbori se održavaju svake godine, ako drugačije ne odredi Vlada
FNRJ. Međutim, direktor poduzeća je po svojoj dužnosti bio član upravnog
odbora i bio mu odgovoran, kao i direktoru višeg privrednog udruženja te
nadležnom državnom organu. Paralelno s osnivanjem radničkih savjeta započeo je proces reorganizacije državne uprave poznat pod skraćenicom “DDD”
(ili “3D”), koja se odnosila na decentralizaciju, debirokratizaciju i demokratizaciju.
10
11
12
Isto.
Isto.
“Usvojeni su zakoni o upravljanju državnim privrednim preduzećima od strane radnih
kolektiva i Zakon o opozivu narodnih poslanika”, Oslobođenje, 28.6.1950. 3.; Osnovni zakon
o upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane
radnih kolektiva. Službeni list FNRJ, br. 43/1950., 1.7.1950. 231. Vidi: “Zajednička sjednica
zakonodavnih odbora Narodne skupštine FNRJ. Prijedlog osnovog Zakona o upravljanju
privrednim preduzećima od strane radnih kolektiva. Ekspoze o ovom zakonskom prijedlogu podnio je potpredsjednik Vlade drug Edvard Kardelj.” Oslobođenje, 23.6.1950. 1.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 321
321
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
Sa reorganizacijom državne uprave započelo se već početkom 1950. godine u smislu najavljene “decentralizacije, debirokratizacije i demokratizacije”.
Tako su se pokušavali naći politički modusi za daljnje ostvarivanje Petogodišnjeg plana. Nagomilana administracija u saveznim institucijama trebala se
rasteretiti zbog nemogućnosti daljnje koordinacije, kontrole, ali i pritisaka na
savezna poduzeća od strane pojedinih republika po pitanju nedleštava. Reorganizacijom savezne državne uprave najveći broj gospodarskih grana prešao je
na operativno rukovođenje u narodnim republikama u kojima su se u tu svrhu
organizirali proizvodni savjeti. U nadležnost republika prešlo je upravljanje
teškom i lakom industrijom, rudarstvom, elektroprivredom, trgovinom i
snabdijevanjem, državnim nabavkama, poljoprivredom, šumarstvom i građevinarstvom. U Bosni i Hercegovini proces transformacije započeo je u proljeće 1950. godine. Prezidijum Narodne skupštine NR BiH je na prijedlog Vlade NR BiH 22. travnja donio Ukaz o ukidanju Ministarstva industrije, Ministarstva drvne industrije, Ministarstva rudarstva, Ministarstva elektroprivrede i Ministarstva komunalnih poslova Vlade NR BiH i osnivanju Savjeta za
prerađivačku industriju, Savjeta za energetiku i ekstraktnu industriju, Savjeta
za promet robom, Savjeta za poljoprivredu i šumarstvo, Savjeta za komunalne
poslove i lokalnu privredu Vlade NR BiH i o osnivanju Ministarstva za nauku
i kulturu Vlade NR BiH.13 U svakom od obrazloženja stoji da je osnivanje
savjeta u cilju objedinjavanja i usklađivanja rada generalnih direkcija i drugih
organa Vlade NR BiH. Predsjednik savjeta bio je ministar Vlade i rukovodio
je savjetom koji su po funkciji sačinjavali direktori generalnih direkcija za
pojedine gospodarske grane. Svi generalni direktori generalnih direkcija nisu
bili ministri u vladi. Tako npr. “Savjet za prerađivačku industriju Vlade NR
BiH sačinjavaju, pored Predsjednika Savjeta, koji je ministar Vlade NR BiH
– Generalni direktor Generalne direkcije drvne industrije, koji je ministar
Vlade NR BiH – Generalni direktor Generalne direkcije hemijske industrije,
Generalni direktor Generalne direkcije za tekstil, kožu i obuću i Generalni
direktor Generalne direkcije metalne industrije.”14 Na isti ili sličan način su
osnovani i ostali savjeti. U pripremi je bilo osnivanje komiteta za različite
13
Službeni list NR BiH, br. 17/1950., 20.4.1950. 309. Vidi: “Ukaz Prezidijuma Narodne
skupštine NR BiH o reorganizaciji Vlade NR BiH.” Sarajevo: Oslobođenje,23.4.1950. 1.
14
Isto.
322
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 322
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
gospodarske podgrane. Međutim, ono što je bilo zanimljivo u smislu agitatorsko-propagandnog rada bila je činjenica da je u toj reorganizaciji prvo osnovan
Komitet za kinematografiju Vlade NR BiH.15 Mada je kinematografija donosila financijske gubitke, što se može pratiti preko republičkog budžeta, bila je
i dalje vrlo važna djelatnost u koju se ulagalo radi njenog udarnog propagandnog učinka. Nakon Ukaza o razrješenju i postavljanju ministara Vlade NR
BiH,16 kojim su se rasporedili najviši republički rukovodioci na nove funkcije
ili su ostali na istim, samo pod drugim promijenjenim imenima, osnovan je
Privredni savjet Vlade NR BiH.17 Do reorganizacije postojao je samo Privredni savet FNRJ koji je imao funkciju centralnog regulatora ekonomskog
života za cijelu Jugoslaviju. On je bio osnovan i funkcionirao je kao najviši
privredni organ od 1945. godine,18 a radio je na principu malobrojnog užeg
tijela savezne vlade. Međutim, Ustavom FNRJ iz 1946. godine nije bio reguliran, pa je Prezidijum Narodne skupštine FNRJ, da bi pravno omogućio
stvaranje republičkih privrednih savjeta, prvo izvršio njegovu državno-pravnu
legalizaciju kao tijela koje ima zadatak koordinirati rad svih privrednih nadleštava i ustanova.19 Pored predsjednika koji je bio član Vlade FNRJ, sačinjavali su ga i predstavnici šest novoformiranih saveznih savjeta iz oblasti privrede, ministri financija, rada i vanjske trgovine i pomoćnik ministra narodne
obrane. Usporedo s izvršenim promjenama u saveznoj državnoj upravi reorganiziran je upravni aparat i u republikama. Kada se uspoređuju datumi donošenja ukaza o osnivanju pojedinih upravnih tijela saveznog i republičkog značaja, nameće se zaključak da se na najvišim partijskim forumima dogovorila
strategija reorganizacije, pa su se mogli osnivati svi upravni organi u isto vrijeme. Najznačajnija izmjena koja je ulazila u projekt “decentralizacije” jeste
osnivanje republičkih privrednih savjeta koji su imali zadatak preuzeti upravljanje gospodarskim oblastima koje su iz savezne prebačene u republičku nad15
16
17
Uredba o Komitetu za kinematografiju. Službeni list NR BiH, br. 16/1950., 22.4.1950. 298.
Službeni list NR BiH, br. 17/1950., 29.4.1950., 310.
Ukaz o osnivanju Privrednog savjeta Vlade NR BiH. Službeni list NR BiH, br. 19/1950.,
13.5.1950., 321.
18
19
Službeni list DFJ, br. 1/1945., 2.
Ukaz o nedležnosti i sastavu Privrednog saveta Vlade FNRJ. Službeni list FNRJ,
br.38/1950., 31.5.1950., 345.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 323
323
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
ležnost. Oni su bili zacrtani kao organi republičkih vlada za koordinaciju rada
gospodarskih resora, nadleštava i ustanova. Obrazloženje za njihovo osnivanje
bilo je sljedeće: “Za objedinjavanje i usklađivanje djelatnosti savjeta, ministarstava, komiteta, generalnih direkcija i drugih privrednih organa Vlade NR
BiH osniva se Privredni savjet NR BiH.”20 U njegov su sastav osim predsjednika, koji je bio ministar vlade, ulazili predsjednici pet novoformiranih savjeta za pojedine privredne oblasti i ministri građevina, financija i rada te predsjednik Planske komisije. Plenum Privrednog savjeta bio je upravno tijelo
prošireno ministrima koji rukovode drugim ministarstvima, komitetima i generalnim direkcijama. U vrlo kratkom roku osnovane su: Generalna direkcija
za ugalj Vlade NR BiH,21 zatim za elektroprivredu,22 za nemetale,23 za drvnu
industriju,24 za kemijsku industriju,25 za prehrambenu industriju,26 za metalnu
industriju27 i za tekstil, kožu i obuću.28 Nakon osnivanja glavnih direkcija
osnovani su i komiteti, a među prvima za lokalnu industriju i zanatstvo i za
komunalne poslove.29 Nešto kasnije osnovana je Glavna direkcija sjemenskih
preduzeća.30 Prema tome, iz saveznih nadležnosti prešao je značajan broj grana gospodarstva pod nadležnost republičkih direkcija, a pod neposrednim
rukovodstvom saveznih generalnih direkcija ostavljeni su poslovi iz oblasti
proizvodnje i prerade nafte, metalurgije, mašinogradnje i crne matalurgije.
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
Službeni list NR BiH, br.19/1950., 13.5.1950., 321.
Isto. Uredba o generalnoj direkciji za ugalj Vlade NR BiH, 321.
Isto. Uredba o generalnoj direkciji za elektroprivredu Vlade NR BiH, 322.
Isto. Uredba o generalnoj direkciji za nemetale Vlade NR BiH, 322.
Isto. Uredba i generalnoj direkciji za drvnu industriju Vlade NR BiH, 323.
Isto. Uredba o generalnoj direkciji hemijske industrije Vlade NR BiH, 323.
Isto. Uredba o generalnoj direkciji prehrambene industrije Vlade NR BiH, 323.
Isto. Uredba o generalnoj direkciji metalne industrije Vlade NR BiH, 324.
Isto. Uredba za generalnu direkciju za tekstil, kožu i obuću Vlade NR BiH, 324.
Isto. Uredba o komitetu za lokalnu industriju i zanatstvo Vlade NR BiH, 325. i Uredba o
komitetu za komunalne poslove Vlade NR BiH, 326.
30
Službeni list NR BiH, br. 21., 27. 5. 1950. Uredba o Glavnoj direkciji sjemenskih preduzeća, 337.
324
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 324
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
Velika promjena bila je u Ministarstvu spoljne trgovine FNRJ, koje je umjesto
saveznog postalo savezno-republičko jer su narodne republike dobile određene nadležnosti i u oblasti vanjske trgovine i, suglasno tome, osnovale su svoja
ministarstva vanjske trgovine. U Bosni i Hercegovini osnovano je po prvi put
poslije 1945. godine Ministarstvo za izvoz i uvoz Vlade NR BiH i postavljen
je ministar, dotadašnji direktor Saveznog preduzeća za izvoz i uvoz “Tehnopromet” iz Beograda, čime se preko provjerenog kadra nastojalo kontrolirati
novoformirano republičko ministarstvo.31 Nakon ovih izmjena formirani su:
Savjet za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti i Generalna direkcija državnih poljoprivrednih dobara.32 Iz naznačenih mjera “decentralizacije” vidljivo je usporedno izvršavanje promjena u saveznoj upravi i republičkim državnim upravama. Sukladno tom modelu i u Bosni i Hercegovini su osnovani
republički proizvodni savjeti koji su imali zadatak preuzeti upravljanje određenim gospodarskim oblastima koje su iz savezne nadležnosti prebačene u
republičke, zatim po uzoru na savezni, osnovan je Privredni Savjet za BiH,
kao organ Vlade NR BiH za koordinaciju rada gospodarskih resornih ministarstava, nadleštava u formi generalnih ili glavnih direkcija, novoformiranih
komiteta i ustanova. Ova reorganizacija imala je za cilj u prvom redu decentralizaciju vlasti prebacivanjem određenih nadležnosti sa saveznih na republičke institucije; zatim smanjenje broja uposlenih u državnim upravnim organima tj. debirokratizaciju; a sudjelovanjem u upravljanju većeg broja uposlenih putem radničkih savjeta i međusobnom suradnjom različitih organa i
demokratizaciju postojećeg sustava. Cilj svih tih mjera bio je mobilizirati radnu snagu za izvršenje revidiranog Petogodišnjeg plana. Za velike promjene u
Jugoslaviji bila je zainteresirana i svjetska javnost pa je stranim i domaćim
novinarima 29. travnja 1950. u Belom dvoru Tito dao intervju u kojem se
osvrnuo na mnoga pitanja iz vanjske i unutarnje politike. Iz skupine pitanja o
značaju reorganizacije državne uprave u oblasti privrede “Dopisnik Njujork
tajmsa je upitao koji se procenat radne snage, koja je bila zaposlena u admini31
Službeni list NR BiH, br. 26/1950. Ukaz o osnivanju Ministarstva za izvoz i uvoz Vlade
NR BiH; Ukaz o postavljanju Ministra Vlade NR BiH, 350.
32
Službeni list NR BiH, br. 26/1950. Ukaz o ukidanju Komiteta za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti Vlade NR BiH i o osnivanju Savjeta za zakonodavstvo i izgradnju
narodne vlasti Vlade NR BiH, 373.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 325
325
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
straciji, sada oslobađa za produktivan rad u vezi sa ovom decentralizacijom, na
što je maršal Tito odgovorio: Mi smo na osnovu ispitivanja naših ekipa iz
privrednog aparata i iz državnog aparata oslobodili oko sto hiljada raznih
službenika i radnika. Ta radna snaga raspodeljuje se samo tamo gdje je bilo
premalo. Zbog čega smo mi to radili? Prvo, zbog toga što su troškovi proizvodnje usljed prevelikog broja radne snage bili preveliki, pa ih je trebalo sniziti, a zatim zbog snabdijevanja. Naš opštedržavni fond snabdijevanja je ograničen, jer se prilično brzo mijenja društvena struktura, socijalni sastav, pošto
seljaštvo odlazi u fabrike. Naša društvena struktura mijenjala se mnogo brže
nego što se povećavala proizvodnja namirnica potrebnih za život i mi smo
zbog toga morali uzeti tako strog kriterij. Ali mi te oslobođene radnike i službenike dajemo na druga mjesta, tamo gdje su potrebni i nikog nismo otpustili već smo samo zaustavili priliv novih radnika sa sela u privredu. Dalje, ta
radna snaga racionalno se raspodjeljuje i oni ljudi koji nisu bili dovoljno sposobni za rad u administraciji idu natrag u proizvodnju.”33 Također, pitanje
decentralizacije bilo je jedno od novinarskih pitanja: “Pretstavnik Tanjuga zamolio je Maršala Tita da objasni značaj reorganizacije državne uprave u oblasti privrede s obzirom na težnju da se u Jugoslaviji suprotno praksi u Sovjetskom Savezu, izgrađuje socijalizam na takav način da se spriječi stvaranje birokratske centralizovane uprave odvojene od naroda i ostvari što šira samouprava naroda. U odgovoru maršal Tito je izjavio: Mi stalno usavršavamo našu
administraciju, naše rukovođenje državnom upravom i privredom. Počeli smo
od ministarstava i stvorili smo ministarske savjete srodnih privrednih grana,
tako da se rad lakše odvija. S druge strane, mi uprošćavamo privredni i državni aparat, tj. ne dozvoljavamo da se oni birokratizuju. Decentralizacija u našoj
zemlji stalno se razvija i mi smo od toga do danas vidjeli prilično koristi. Pokazalo se u praksi da nije moguće sa uspjehom dirigovati privredom iz centra,
da čak zbog toga sve više dolazi do teškoća. Prema tome, mi smo u našem
unutrašnjem državnom političkom uređenju došli do uvjerenja da i privredom
isto tako može da se rukovodi po republikama, pa smo već čitav niz privrednih grana dali na rukovođenje republikama i ta će se decentralizacija kod nas
sve više razvijati. Sa tom decentralizacijom mi smo dosad postigli da se u ma33
“Konferencija Maršala Tita sa pretstavnicima strane i domaće štampe”. Oslobođenje,
30.4.1950. 1-2.
326
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 326
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
sama dole i u rukovodećim kadrovima još više razvija samoinicijativa i stvaralaštvo. Ono što je prije bilo kočeno iz centra, sada se odvija samoinicijativno i
doprinosi našoj zajednici velike koristi. Takva decentralizacija privrede u skladu je sa našim unutrašnjim rješenjem nacionalnog pitanja. Republike imaju
sve više i više i u privredi samostalno pravo upravljanja, što znači da je i sa
ekonomske strane a ne samo sa političke pravilno riješeno nacionalno pitanje.
Bez takvog rješenja tog privrednog pitanja ne bi moglo biti ni pune ravnopravnosti među nacionalnostima. A za pravilno rješenje nacionalnog pitanja jedan
od glavnih faktora je i ekonomski, a ne samo politički. Mi svodimo centralno
rukovodstvo sve više i više na evidenciju, kontrolu i usklađivanje izvršenja
planova.”34 Međutim, i dalje čvrsti zagrljaj savezne vlade naglašen je u sljedećem Titovom odgovoru: “Dopisnik Nojes ciriher cajtunga: Petogodišnji plan
postavlja izvjesne zadatke koji treba da se ostvare do 1951. godine. Da li će ova
decentralizacija imati kakav uticaj na plan, odnosno hoće li republike moći da
promjene planove ako smatraju da je to potrebno? Maršal Tito: Petogodišnji
plan ima savezni karakter i o proširenju ili smanjenju njegovog obima odlučuje samo Savezna planska komisija, koja određuje pojedinim republikama koliko se čega moraju držati. To je već uređena stvar. A u čemu je skraćenje?
Ono nije u ključnim granama privrede, nego u tome da se ne ide suviše u širinu. Kod nas se masa stvari radila van plana. Vi možete i danas vidjeti na
hiljade raznih manjih stvari koje su građene van plana i na koje se trošilo
mnogo materijala. U vezi sa blokadom sa Istoka mi smo prošle godine prišli
strogoj reviziji u pogledu cjelokupnih naših planskih zadataka, pa smo odlučili kojim ćemo granama dati prioritet, koje se grane u Petogodišnjem planu
uopšte ne smiju dirati. Prioritet imaju naša teška industrija, rudarstvo, elektrifikacija, stanbeno pitanje, kao i što sam rekao juče, vojna industrija. Tu se,
dakle, ništa ne mijenja. U lakoj industriji mi smo malo skratili i odložili djelimično izgradnju za široku potrošnju, tj. zaustavili smo je da ne ide suviše u
širinu, ograničili smo je, ali i tu republike izvršavaju ono što Planska komisija
iz jedne opšte perspektive odredi.”35 Prema tome, bosanskohercegovačko
društvo našlo se u situaciji između dvije razine: s jedne strane, najveći dio
bazične industrije bio je i dalje pod saveznom kontrolom, a s druge, siromašno
34
35
Isto. 2.
Isto.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 327
327
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
društvo nije imalo potencijale razviti one djelatnosti nad kojima su uspostavljene republičke nadležnosti.
Za nepunu godinu dana, premda se upravni organi nisu potpuno organizirali, popunili i “uhodali”, uslijedila je druga reorganizacija početkom travnja 1951. godine. Nakon reorganizacije Vlade FNRJ, uslijedile su promjene u
narodnim republikama. Prema partijsko-političkom projektu bilo je potrebno
dalje “decentralizirati, debirokratizirati i demokratizirati” ukupno jugoslavensko društvo. Međutim, sve promjene nastojale su se sprovesti unutar postojećeg socijalističkog koncepta države. Ovom reorganizacijom bilo je potrebno
da državno upravljanje u gospodarstvu i društvenim službama preuzmu savjeti, a u političko-upravnom sektoru državne uprave da ostanu ministarstva.
Ovim načinom organizacije države ostavljena su hijerahijski uređena nadleštva administrativne organizacije izgrađene na principu rukovođenja na čelu
s pojedincem u funkciji ministra, a gospodarstvom su rukovodili savjeti koji
su trebali predstavljati kolektivna tijela na principu kolegijalnog, suradničkog
rukovođenja, ali i dalje uz zadržavanje kompetencija upravnih organa. Da bi
se uspostavila kontrola nad radom savjeta, njegov predsjednik bio je član vlade
i odgovoran toj vladi za sprovođenje određene politike za svoju granu gospodarstva. Na jednoj strani je predsjednik savjeta rukovodio jednom vrstom
savjetodavnog tijela, a na drugoj bio je odgovoran vladi koja je i dalje provodila
centralističko-etatistički privredni plan na koji nije imao utjecaja u koncepcijskom smislu. U Bosni i Hercegovini je početkom veljače 1951. godine su
ukidanute Komisija državne kontrole NR BiH i kontrolne komisije u sastavu
izvršnih odbora narodnih odbora na svim razinama,36 sukladno ukidanju Savezne kontrolne komisije i Savezne planske komisije. Poslovi planiranja bili
su preneseni na Glavnu upravu za plan pri Privrednom savetu Vlade FNRJ u
čijem sastavu se nalazio i Savezni zavod za statistiku. Prvo je izvršena reorganizacija Vlade FNRJ,37 a zatim šest republičkih vlada. U Bosni i Hercegovini
su ukinuti savjeti za komunalne poslove i lokalno gospodarstvo, ministarstva
građevina, prometa, trgovine i snabdijevanja, državnih nabavki, uvoza i izvo36
Službeni list NR BiH, br. 3/1951., 17.2.1951. Ukaz o ukidanju Komisije državne kontrole
NR BiH i kontrolnih komisija u sastavu izvršnih odbora narodnih odbora, 33.
37
Službeni list NR BiH, br. 18/1951. Ukaz o reorganizaciji Vlade Federalne Narodne Republike Jugoslavije, 325.
328
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 328
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
za, poljoprivrede, zanatstva, te komiteti za komunalne poslove, lokalnu industriju, zanatstvo, turizam i ugostiteljstvo i vodoprivredu.38 Reorganizacijom
su, uz Privredni savjet NR BiH, bili formirani savjeti, kao neposredni organi
republičke vlade za upravljanje privredom, i to: za energetiku i ekstraktnu industriju, za građevinske i komunalne poslove, za poljoprivredu i šumarstvo.39
Također, formirani su savjeti za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti;
zatim za prosvjetu, nauku i kulturu i za narodno zdravlje i socijalnu politiku.
Uz Predsjedništvo Vlade NR BiH, Privredni savjet i navedene novoformirane
savjete postojala su i sljedeća ministarstva: za unutrašnje poslove, za financije,
za pravosuđe i ministarstvo rada.40 U republičku Vladu ušla je i Glavna direkcija mašinogradnje. Njen direktor nije bio član Vlade ni član Privrednog savjeta NR BiH.41 U sastav republičkih savjeta za privredu ulazili su po funkciji
ministri i direktori glavnih uprava i glavnih direkcija. Na primjer, procedura
u izboru direktora glavnih direkcija, koje je postavljao Prezidijum Narodne
skupštine NR BiH, bila je na prijedlog predsjednika vlade, uz prethodnu suglasnost radničkog savjeta glavne direkcije. Ova suglasnost bila je formalna,
jer se nije dešavalo da radnički savjet odbije prijedlog predsjednika vlade. Novom organizacijom generalnih direkcija, one su bile definirane kao privredna
udruženja kojim upravljaju organi neposrednih proizvođača putem radničkih
savjeta i upravnih odbora. Bilo je, također, zamišljeno da ove direkcije budu
samostalne privredne organizacije prema kojima savjet vrši određene državne
funkcije, a da ne budu podređeni administrativni organi savjeta. Međutim,
ovaj pokušaj demokratizacije u gospodarstvu nije eliminirao hijerarhijsku ljestvicu odlučivanja i kadrovske kontrole za pojedine funkcije. Decentralizacija
je značila da u savezne savjete za određene grane gospodarstva ulaze i republički predstavnici – ministri i predsjednici republičkih savjeta i direkcija, što
je trebalo pospješiti ukupan rad na jedinstvenom jugoslavenskom gospodarskom području. U diskusijama o ostvarivanju Petogodišnjeg plana puno se
više očekivalo od ovih reorganizacija kao motivirajućih u smislu postizanja
38
Službeni list NR BiH, br. 9/1951., 14.4.1951. Ukaz o reorganizaciji Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine, 81.
39
40
41
Isto.
Isto.
Isto.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 329
329
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
većih rezultata u ostvarivanju postavljenih zadataka. Ukidanjem ili sažimanjem pojedinih ministarstava, komiteta i direkcija smanjio se broj službenika i
materijalnih troškova za održavanje, ali to nije bilo dovoljno za povećanje investicijskih sredstava, koja se nisu mogla namiriti iz akumulacijskih sredstava
i unutarnjih rezervi.
U kratkom roku desile su se dvije vrlo zahtjevne reorganizacije, za koje je
trebalo vremena da počnu optimalno funkcionirati u praksi prema zadatoj shemi koordinacije. Međutim, tijekom “uhodavanja” u posao, u jesen iste godine
došlo je do novih promjena jer su ukinuti: Savjet za energetiku i ekstraktivnu
industriju i Savjet za prerađivačku industriju, a umjesto njih formiran Savjet
za industriju Vlade NR BiH.42 Sažimanjem ova dva savjeta dalje se nastojala
koncentrirati djelatnost u srodnim gospodarskim oblastima, pa je novoformirani Savjet za industriju činilo 10 glavnih direkcija, i to: za mašinogradnju,
za elektroprivredu, za ugalj, za nemetale, za metalurgiju, za drvnu, za kemijsku, za tekstil, kožu i obuću, za metalnu, za prehrambenu industriju i Glavna
uprava za lokalnu industriju i zanatstvo. Na čelu Savjeta za industriju bio je
predsjednik koji je bio i ministar u Vladi NR BiH, a ostali članovi Savjeta
bili su direktori navedenih glavnih direkcija i uprave. Na novoformirani savjet
se prenose poslovi ukinuta dva savjeta.43 Tako su se reorganizacijom administrativni poslovi u pojedinim organima uprave povećavali, mada je prvobitni
cilj bio smanjiti broj neproizvodnih radnika, odnosno službenika, u smislu
provedbe debirokratizacije. Međutim, pitanje je koliko su ove reorganizacije donijele bitnih promjena u efikasnost realiziranja postavljenih zadataka iz
Petogodišnjeg plana. U istom paketu ukinuto je Ministarstvo rada, a njegovi
poslovi preneseni su u nadležnost Privrednog savjeta Vlade NR BiH i Savjeta
za narodno zdravlje i socijalno staranje,44 zatim je ukinuta Glavna uprava za
uvoz i izvoz NR BiH i njeni poslovi podijeljeni između tri organa uprave:
Privrednog savjeta NR BiH, Savjeta za promet robom i Ministarstva finansija
42
Službeni list NR BiH, br. 22., 17.10.1951. Ukaz o ukidanju Savjeta za energetiku i ekstraktivnu industriju Vlade NR BiH i Savjeta za prerađivačku industriju Vlade NR BiH i o
osnivanju Savjeta za industriju Vlade NR BiH, 149.
43
44
Isto.
Službeni list NR BiH, br. 22., 17.10.1951., Ukaz o ukidanju Ministarstva rada NR BiH,
149.
330
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 330
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
Vlade NR BiH.45 Nakon ove dodatne reorganizacije formiran je novi Privredni savjet Vlade NR BiH u čiji sastav su ušli njegov predsjednik i sljedeći
članovi: predsjednici savjeta za industriju, za građevinske i komunalne poslove, za poljoprivredu i šumarstvo, za promet robom, zatim ministar financija,
predsjednik Glavnog odbora Saveza sindikata Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu i direktor Glavne uprave za plan.46 Do kraja 1951. godine obavljani su
neki dodatni poslovi u vezi s reorganizacijom, a među najznačajnijim su bili:
utvrđivanje sastava Savjeta za industriju NR BiH,47 zatim osnivanje Glavne
direkcije mašinogradnje i metalne industrije,48 ukidanje Glavne uprave za lokalnu industriju i zanatstvo čiji poslovi su preneseni na Savjet za industriju,49
ukidanje Glavne uprave za trgovinu i snabdijevanje NR BiH, Glavne uprave
za turizam i ugostiteljstvo NR BiH i Glavne uprave za državne nabavke NR
BiH, čiji su poslovi preneseni na Savjet za promet robom Vlade NR BiH.50
Kada se svim ovim reorganizacijskim poslovima dodaju poslovi osnivanja
različitih odbora, razrješenja i imenovanja na brojne funkcije, zatim izbori i
sastanci različitih foruma, od radničkih savjeta i upravnih odbora do sastanaka direkcija, savjeta i vlade, može se zaključiti da je veliki broj aktivnih radnih
sati potrošen na poslovima reorganizacije. Posebna aktivnost se odvijala u vezi
sa prenosom i prelaskom lokalnih privrednih poduzeća u republička i obrnuto, za što je bila potrebna njihova nova organizacija, (pre)registracija, drugačiji vidovi financijsko-knjigovodstvenog poslovanja, promjene nadležnosti na
razini narodnih odbora i uključivanje u Plan na drugačiji način. Ovi i mnogi
45
46
Isto.
Službeni list NR BiH, br. 22., 17.10.1951., Ukaz o sastavu Privrednog savjeta Vlade NR
BiH, 150.
47
Službeni list NR BiH, br.26., 1.12.1951., Ukaz o sastavu Savjeta za industriju Vlade NR
BiH, 185.
48
Isto, Ukaz o ukidanju Glavne direkcije mašinogradnje NR BiH i Glavne direkcije metalne industrije NR BiH i o osnivanju Glavne direkcije mašinogradnje i metalne industrije
NR BiH, 186.
49
50
Isto, Ukaz o ukidanju Glavne uprave za lokalnu industriju i zanatstvo NR BiH, 186.
Službeni list NR BiH, br. 28., 26.12.1951., Ukaz o ukidanju Glavne uprave za trgovinu i
snabdijevanje NR BiH, Glavne uprave za turizam i ugostiteljstvo NR BiH i Glavne uprave
za državne nabavke NR BiH, 198.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 331
331
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
drugi poslovi učinili su ovaj period očekivanja u razdoblju privođenja kraju
Petogodišnjeg plana vrlo kompliciranim.
Prethodne dvije reorganizacije su uspjele smanjiti broj administrativnog
osoblja što se tada smatralo procesom uspjele debirokratizacije, ali su vrlo
brzo uočeni nedostaci u radu zbog ukinutih organizacijskih jedinica koje su
vršile administrativne poslove u vezi sa platnim prometom i evidencijom o
kadrovima u Ministarstvu finansija, savjetima za određene gospodarske oblasti, Glavnoj upravi za plan i Savjetu za narodno zdravlje i socijalno staranje.
Popravljanje tog velikog nedostatka bio je cilj treće reorganizacije izvršene na
saveznoj razini početkom srpnja 1952. godine, kada su proširene kompetencije Privrednog saveta FNRJ za navedene administrativne poslove. U Bosni
i Hercegovini Savjet za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti Vlade NR
BiH donio je rješenje o spajanju administracije republičkih privredno-upravnih organa u jedinstvenu administraciju Privrednog savjeta Vlade NR BiH.51
Administrativni aparat Privrednog savjeta NR BiH bio je izrazito brojan,
podijeljen u sektore, odjeljenja, odsjeke, grupe stručnjaka, biroe i referate.52
Administracija Privrednog savjeta Vlade NR BiH bila je podijeljena u tri sektora: Ekonomsko-planski, Upravno-pravni i Sekretarijat. Ekonomsko-planski
sektor činile su sljedeće organizacijske jedinice: četiri odjeljenja (za nacionalni
dohodak, za robno-novčani bilans i životni standard, za analizu domaćeg i
stranog tržišta i odjeljenje za investicije i uvoz opreme); dva odsjeka (za platni
bilans i izradu koeficijenata i za kreditni bilans); dvije grupe stručnjaka (za
kompleksna pitanja i za 15 privrednih grana) i Biro za dokumentaciju. Upravno-pravni sektor sačinjavala su četiri odjeljenja: za privrednu organizaciju i
propise, za platni bilans i kadrove u privredi, za administrativni postupak i
odjeljenje za upravne mjere unutar kojeg je radio odsjek za poljoprivredu i šest
referata za određene privredne grane; zatim šest uprava i to za šumarstvo, vodoprivredu, veterinarstvo, za puteve, za prihode i za mjere; a tehnička inspekcija bila je organizirana za rudarstvo, za parne kotlove i elektro-energetska
postrojenja. Posebna organizacijska jedinica unutar Sekretarijata djelovala je
51
Službeni list NR BiH, br.17/1952., 21.7.1952., Rješenje o spajanju administracije republičkih privredno-upravnih organa, 149.
52
Službeni list NR BiH, br. 29/1952., Rješenje o organizaciji administracije Privrednog savjeta Vlade NR BiH, 217.
332
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 332
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
pod imenom Komisija za reviziju projekata. Treći sektor bio je organiziran u
Sekretarijat koji su činili: arhiva, računovodstvo, personalni referati, ekonomat, daktilo-biro i kabinet.53 Veliki broj uredaba donesen je za ovo relativno
kratko vrijeme i njima je bila regulirana samo organizacijska shema prilikom
reorganizacija vlade, ali ne i detaljno propisano razgraničenje kompetencija i prava između saveznih i republičkih organa vlasti u odnosu na upravne
poslove koje su obavljali. Navedene reorganizacije su narodnim republikama
davale mogućnost utjecanja, preko različitih institucija, na upravljanje gospodarstvom, zatim mogućnost sudjelovanja republičkih ministara u saveznim
institucijama i na taj način utjecanja na donošenje odluka. Međutim, ukazima nije definirano koje su kompetencije republičke vlade ili njenih pojedinih
organa u donošenju odluka, a ta nedefiniranost mogla se tumačiti kao široko
urađena decentralizacija vlasti i demokratizacija odnosa. Kada se pogleda tadašnja pravna regulativa, ne može se naći neka odluka, ukaz ili slično čime je
ukinuto načelo partijskog demokratskog centralizma, već je ono i dalje funkcioniralo, pa je savezna vlada mogla ukinuti akta republičkih organa vlasti
ukoliko su bila u nesuglasju sa saveznim.
Početkom 50-ih godina KPJ je nastojala prikazati jedan inovirani ideološki kurs zasnovan na uvođenju radničkog samoupravljanja. Decentralizacijom vlasti željela je prikazati saveznu državu u svjetlu “suradničkog” federalizma. Ukidanjem podjele privrednih poduzeća na savezna, republička i lokalna,
odnosno vraćanjem poduzeća iz saveznog u republičko nadleštvo nastojali su
se pokrenuti gospodarski i ljudski potencijali u ostvarivanju planskih zadataka, stvarajući tako osjećaj da svatko od njih radi za svoju federalnu jedinicu.
Međutim, decentralizacija takve vrste bila je samo privid jer savezna vlada nije
ispuštala iz svoje nadležnosti izgradnju “ključnih objekata,” čak ju je povjerila operativnom tijelu zvanim “štab za kapitalnu izgradnju,” kakvi su jedno
vrijeme postojali i u narodnim republikama kao njihove operativne jedinice.
Oni su u republikama ukinuti u proljeće 1951. godine jer su smetali u radu i
odlučivanju saveznog “štaba,” koji je u partijskom, političkom i državnom pogledu morao dobiti bitku za izgradnju “ključnih objekata,” čak i revidiranih,
te Sovjetskom Savezu pokazati ispravnost vlastitog puta u socijalizam, bez
obzira na ogromne žrtve fizičke iscrpljenosti i napornog rada. “U NR Bosni
53
Isto.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 333
333
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
i Hercegovini ključni objekti obuhvatali su pet objekata za proizvodnju uglja,
dve koksare, dve željezare, toliko i objekata metalne, drvne i hemijske industrije, te za proizvodnju papira, jedan objekat za preradu naftnih derivata i
azbesta, jednu termoelektranu i dve hidroelektrane, jednu predionicu pamuka
i jednu vune te jednu cementaru i četiri železničke pruge.”54 Naravno, u ovim
industrijskim centrima bilo je i najviše uposlenih radnika.
Jedan od vrlo važnih djelatnosti u pravcu ostvarivanja Petogodišnjeg plana bila je snažna agitacija i propaganda. Nastojalo se educirati stanovništvo u
shvaćanju korisnosti gradnje objekata za budućnost i uvjeriti ga da je sve što se
radi na dobrobit naroda. Takva vrsta kontinuirano plasiranih informacija prezentirala se putem raznih konferencija, a osobito u novinama, za koje su članci plasirani direktivno od strane Ideološke komisije CK KPJ, a distribuirani
preko njenih republičkih ogranaka. U njima se određivalo na koji se način i s
kojim informacijama može pisati ili govoriti o izgradnji “ključnih objekata” i
uopće o Planu. Populariziranje “kapitalne izgradnje” intenzivirano je tijekom
1951. godine jer se planiralo u 1952. godini uspješno završiti ovaj ogroman
posao. Prema partijskim direktivama trebalo je „(...) smanjiti hvalisanje, ali
neprekidno dizati elan radnih ljudi (...).”55 Na najvišim partijskim instancama
donesene su odluke obvezujuće za sve, a odnosile su se na zabranu pisanja o
objektima strategijskih sirovina, objektima vojne industrije, o podizanju novih
poduzeća, o rudnicima i o istraživanjima na naftonosnim poljima. Akcent je
trebalo staviti na napise koji će prikazati korisnost izgradnje objekata u pogledu njihove važnosti u budućnosti, na populariziranje ekonomičnosti gradnje,
a upućivane su kritike rasipništvu i zapostavljanju štednje.56 U brojnim direktivama za populariziranje “kapitalne izgradnje” naglasak je bio na mobilizaciji
mehanizacije, ali je i dalje u prvom redu bila važna brojnost fizičke radne snage. Partijsko rukovodstvo bilo je posebno zaduženo ukazivati na potrebu slanja radne snage na “ključne objekte” koji su u republikama i dalje bili savezna
poduzeća. U tom smislu su se pojavljivali određeni otpori jer je u republikama
prevladavao interes za poduzeća republičkog i lokalnog značaja. Međutim,
54
Arhiv Jugoslavije (AJ), 40-55-145, Spisak “ključnih objekata” po granama i po narodnim
republikama od 30. marta 1951. godine.
55
AJ, fond: CK KPJ VIII, II/2-a-24(1-2), Zapisnik sa sastanka odjeljenja agitacije i štampe,
održanog 6.1.1951.
56
Isto.
334
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 334
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
jakim mjerama Privredni savet FNRJ nastojao je koncentrirati proizvodnju
na strateškim objektima, suzbiti gradnju “na širokom frontu,” ali i ograničiti
republički partikularizam. “Ključni objekti” su i dalje intenzivno građeni jer
je to bilo i pitanje prestiža poslije Informbiroa i u njih se investiralo najviše
sredstava iz unutarnje akumulacije i od inozemnih kredita. Osim u novinama,
svoje poruke vlast je prenosila radnicima putem oglasnih ploča u tvornicama i
javnim ustanovama, zatim putem plakata, javnih govora, zidnih novina, a na
poseban način kratkim filmskim žurnalima koji su ostavljali najupečatljiviji
dojam na gledateljstvo.
***
Reorganizacija državne uprave i osnivanje radničkih savjeta i upravnih
odbora dešavali su se paralelno sa razračunavanjem s informbirovcima i distanciranjem od Sovjetskog Saveza i njegovih satelitskih država s jedne, i žestokom propagandom o ispravnosti jugoslavenskog puta i naglašenim javnim
iskazivanjem entuzijazma radnih ljudi oduševljenih novim mjerama reorganizacije, decentralizacije i demokratizacije u društvu, s druge strane. To je
sustavno rađeno putem javnih govora istaknutih političara preko radio-emisija koje su se najčešće kolektivno slušale, a sljedećeg dana bili su preneseni
u novinama pod naslovima koji su zračili prosperitetom. To je bilo vrijeme
kada su komunističke vlasti počele govoriti i o odumiranju države u korist
slobodnog udruživanja radnika. U tom smislu analizirajući 23. i 27. članak
Osnovnog zakona o upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva, Tito je nagovjestio taj proces
na sljedeći način: “Ova dva člana zakona govore o tome, kakve su sve funkcije
u proizvodnji prenesene na radne kolektive, koje je dosad imala država i vršila
ih sama preko svojih određenih predstavnika uz izvjesno učešće sindikata.
Otsada državna svojina sredstava za proizvodnju – fabrika, rudnika, željeznica – prelazi postepeno u viši oblik socijalističke svojine. Državna svojina
je najniži oblik društvene svojine, a ne najviši kao što smatraju rukovodioci
SSSR-a. Evo, u tome je naš put u socijalizam i to jedino pravilan put kada
se radi o odumiranju državnih funkcija u privredi. Neka zapamte kominformbirovci da njihova klevetnička dreka ne može zatamniti naš svijetli put
izgradnje socijalizma.”57 Također, Boris Kidrič se u svom govoru osvrnuo na
57
“Ekspoze maršala Tita o prijedlogu Zakona o upravljanju državnim privrednim preduzeSPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 335
335
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
ideju odumiranja države: “Već sadašnjim reorganizacionim mjerama državne
uprave se, dakle, čak u savjetima kao organima vlada pojavljuje početni elemenat neposrednih proizvođača. Naravno da se time otvaraju široke mogućnosti
za dalje postepeno odumiranje državnih funkcija na području privrede.”58 Bez
obzira na sve mjere reorganizacije, demokratizacije, debirokratizacije, osnivanja radničkih savjeta, nagovještaja odumiranja države i sličnog, radničko i
seosko stanovništvo je i dalje bilo krajnje siromašno, a oskudijevalo je u svim
životnim potrebama. Svakako, najviše političko-partijsko rukovodstvo bilo
je toga svjesno. Za upućivanje poruka puku potrudio se Tito u brojnim govorima, kao npr.: “Da, kod nas postoji zaista oskudica još u mnogo čemu, jer
mi nismo u stanju da stvorimo dovoljno sredstava, dovoljno raznih predmeta
za upotrebu, dovoljno svega onoga čime bi ljudi uljepšali sebi život, podigli
svoj standard života. Ali, mi smo sada na putu da to ostvarimo i ostvarićemo
za sve, a ne samo za jednu manjinu ljudi, kao što je to slučaj na Zapadu. Šta
koristi na Zapadu što su magazini puni svega što čovjek samo može poželjeti;
ko tamo danas može udovoljiti želji da to nabavi? Razumije se, samo jedan
vrlo mali sloj ljudi. Vladajuća klasa može sebe zadovoljiti, a ne ogromna većina radnih ljudi. (...) Mi, međutim, radimo na tome da oni koji rade uživaju
plodove svoga rada i u tome jest materijalna suština naše demokratije.”59 Istih
i sličnih izjava bilo je mnogo i od strane ostalih visoko pozicioniranih dužnosnika na brojnim javnim nastupima. Kada se zna da se državno-partijska i vojna elita u Jugoslaviji snabdijevala u posebnim magazinima svom potrebnom
robom i imala riješeno stanbeno pitanje u raskošnim kućama i stanovima, tada
je Titova priča o ovoj temi bila demagoško ‘bacanje luga’ u oči ljudima. Da bi
se pokazalo kako eksperiment samoupravljanja savršeno funkcionira potrudili
su se novinari uređujući dnevne novine. Naslovi i sadržaji novinarskih priloga
pisali su o socijalističkoj demokraciji u praksi, zatim o radosti radničke klase
Jugoslavije, obvezatno se iskazivala zahvalnost za donošenje spomenutog zakona, a za samo dva dana nakon donošenja Zakona konstatirali su se veliki
uspjesi u brojnim kolektivima koji se spominju prema imenima tvornica uz
ćima od strane radnih kolektiva”, Oslobođenje, 28.6.1950., 3.
58
“Govor predsjednika Privrednog savjeta Vlade FNRJ druga Borisa Kidriča,” Oslobođenje,
28.6.1950., 4.
59
“Ekspoze maršala Tita,” Oslobođenje, 28.6.1950. 3.
336
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 336
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
davanje obećanja da će se godišnji planovi proizvodnje završavati prije roka
itd. Populariziranje uvođenja radničkih savjeta vršeno je paralelno sa propagandom o natjecanju unutar i među različitim kolektivima u izvršenju planskih zadataka pod parolom “Takmičenjem u nove pobjede.” S tom parolom u
općem siromaštvu Vlada FNRJ je raspisala “drugi narodni zajam Petogodišnjeg plana’’ u iznosu od 3 milijarde dinara. “Ovaj zajam ostvaruje se putem
dobrovoljnog javnog upisa, a otplatiće se u roku od 10 godina izvlačenjem
obveznica koje će se vršiti dva puta godišnje. Po ovom zajmu država plaća 8
posto kamata godišnje unazad i to 5 posto na ime redovne kamate po svakoj
obveznici, a 3 posto u vidu dobitaka imaocima ovih obveznica koje budu izvučene sa zgoditkom.”60 Kao i sve druge kampanje tako je i upis zajma tekao u
natjecateljskom duhu pod parolom da “Za dalji procvat naše zemlje neću žaliti
da dam koliko više mogu.” Isticanjem određenih kolektiva na naslovnoj strani
novina koji će upisati zajam u visokim iznosima, komunisti su željeli podstaći
i ostale bez obzira na njihove materijalne mogućnosti.
Koristila se svaka prilika, a pogotovo proslave važnih datuma iz narodnooslobodilačke borbe, zatim obljetnice partijskih kongresa i drugih događaja, kako bi se vodila kampanja za izvršenje Petogodišnjeg plana. Primjera
je bilo mnogo, a svi su bili objedinjeni u agitaciono-propagandnoj mašineriji.
Jedan od primjera je sljedeći: “Idemo u susret velikom prazniku: Danu ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Naši narodi prolili su mnogo krvi da bi sebi
obezbijedili dostojne uslove za život i rad u svojoj slobodnoj domovini. Danas
naši trudbenici liju znoj u borbi za povećanje radnog učinka, takmičeći se za
brže ostvarenje Petogodišnjeg plana socijalističke izgradnje naše zemlje, plana
stvaranja boljeg života i srećnije budućnosti naših naroda. Svaka prolivena kap
znoja u borbi na povećanju radnog učinka, svaki napor usmjeren za dobro naroda i pobjedu istine o socijalističkoj izgradnji naše zemlje, to je njihov iskreni
glas za narod, muška riječ za Partiju, radnički poklik za Tita, nova baklja u
pobjedničkom slavoluku našoj socijalističkoj domovini. Naši radni ljudi su
već dosada mnogo puta postigli takve radne uspjehe, koji premašuju svjetske
pojmove o radnoj moći jednog čovjeka. (...).”61 Kape krvi iz rata zamijenile su
60
“Raspisan je drugi narodni zajam Petogodišnjeg plana u iznosu od 3 milijarde dinara,”
Oslobođenje, 16.7.1950. 1.
61
“Takmičenjem u nove pobjede,” Oslobođenje, 5.6.1950. 1.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 337
337
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
kapi znoja u miru jačajući kult fizičkog rada. Priče iz radničkog života bile
su neizostavni sadržaj dnevnih novina i morale su se uklapati u propagandu
ostvarivanja planskih zadataka. Od brojnih priča s pokušajem literarnog opisa
slijedi sljedeća kao ilustracija: “Rano je jutro na Stanici Alipašin Most. Čuje
se brektanje lokomotive. Ona dovlači teret od preko 300 tona, koji treba da
pretovari Atifova trojka. Puni vagoni normalnog kolosjeka se postavljaju neposredno uz prazne vagone uzane pruge. Prilazi Atif, jednim zamahom ruke
otvara vrata, a odmah iza njega Ivan i Ante postavljaju daske, koje spajaju vrata punog vagona sa vratima praznog. Mnoštvo radnika zadovoljno posmatra
svoje drugove. Neki potajno strepe pri pomisli da oni možda neće ostvariti
svoju obavezu. Počinju da pretovaraju. Jedno vrijeme svaki sam uzima, prenosi
i slaže. Onda se mijenjaju; dvojica nose, a jedan tovari. Stajanja nema. Na stalna zapitkivanja prisutnih kratko odgovaraju. – Razgovaraćemo poslije završetka posla. Podne. Oni pretovaraju već 145 tonu. Prisutni radnici razgovaraju. – Zar ne vidiš da uvijek rade istom brzinom, govore jednom, koji sumnja u
uspjeh. – ‘Forcu’ ćemo dati tek kad malo zahladi, veselo dovikuje Atif, a zatim
brzo prihvata nove vreće, prelazi preko daske i pažljivo je spušta u vagon, koji
se očigledno brzo puni. Svakih pola sata pretovare po trinaest tona cementa iz
vagona u vagon. Veče: Sarajevski vidici se polako boje tamnim plavetnilom.
I posljednja vreća tereta je na drugoj strani. Prisutni prilaze i čestitaju, a oni
jednostavno, skromno odmahuju rukom i obećavaju nove podvige, veće od
ovog.”62 Radinost, skromnost, poslušnost, isticanje u izvršenju zadataka prije
zadatog roka vrline su radnih ljudi potrebnih komunističkoj vlasti, stoga je
isticanje takvih primjera trebalo biti potsticaj ostalima. Novinskim člancima
pohvaljivali su se brojni kolektivi, kao npr. osoblje Zeničke ložionice uspjesima o većem opterećenju lokomotiva, zatim da su desetodnevni planski zadaci
bili izvršeni za četiri dana, da su već neki kolektivi skratili prvu petoljetku i
da rade za drugu, da se preko jedanaest i po dnevnih normi uradilo u jednoj
smjeni, da će Autoput biti završen do 21. srpnja – dana dvogodišnjice održavanja Petog kongresa itd. U svakom broju dnevnog lista pisano je o uspjesima
različitih kolektiva koji su trebali poslužiti kao primjer drugima za koje se
62
“Širi se pokret za visoku produktivnost u željezničkom saobraćaju. Podvig pretovarnih
radnika u Alipašinom Mostu,” Oslobođenje, 7.6.1950. 1.
338
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 338
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
smatralo da se dovoljno ne zalažu. Nakon raspisivanja zajma, uz radne uspjehe
isticani su i novčani iznosi upisanog zajma od strane pojedinih kolektiva.
Naznačeni period obilovao je stalnom reoganizacijom administrativnoteritorijalne podjele, zatim državno-upravnog aparata, što je imalo za posljedicu neprekidno mijenjanje nadleštava u upravljanju. Osim što se društvo iscrpljivalo u stalnim promjenama koje su trebale stvarati osjećaj preobražaja
i kretanja naprijed “u bolju i svjetliju budućnost”, važan cilj Partije bio je
razbiti različite partikularizme. Savezna vlada je npr. stvaranjem srezova kao
administrativno-državnih organizacija željela razbiti partikularizam okružnih organa vlasti prema republičkim, zatim stvaranjem oblasti i koncentracijom vlasti u njima nastojala je isto učiniti prema republici, ali je onda dobila
regionalne političko-privredne centre moći, pa je i njih ukinula i napravila
novu reorganizaciju. U nastojanju da suzbije republički partikularizam, savezne institucije su mijenjale administrativnu i državnu organizaciju vlasti.
Međutim, uvijek se stvarao partikularizam u odnosu na više organe vlasti,
a centralizam u odnosu na niže organe na svim razinama. Kada se ovo pitanje promatra u svjetlu gospodarskog razvitka, onda se vidi da je gospodarski
partikularizam bio prisutan na svim stepenicama administrativno-državne
organizacije i to kao posljedica državno-planskog koncepta gospodarstva.
Svakoj od instanci bilo je potrebno osigurati društvenu moć tako što će od
više instance tražiti sredstva za vlastiti razvitak, a nad nižim provesti snažniji
oblik centralizacije i izvlačenje dohotka u svim vrstama materijalnih dobara.
Svaki put su se nanovo tražila rješenja unutar istog koncepta partijske države
i planskog gospodarstva, a pod prividom demokratizacije vršile su se stalne
reorganizacije uz snažnu agitaciono-propagandnu retoriku velikih promjena
prema “boljoj budućnosti”. Svaka reorganizacija donosila je iracionalni entuzijazam, a na poseban način uvođenje radničkih savjeta pred kojim su se pojavili brojni problemi. U vremenu donošenja Osnovnog zakona o upravljanju
državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane
radnih kolektiva, radničko samoupravaljanje bilo je više propagandni manevar jugoslavenske partijske elite nego čvrsto osmišljen program. Međutim,
radničko samoupravljanje bilo je osnovica na kojoj su građene sve kasnije reforme jugoslavenskog privrednog sustava. Bez obzira što se povjerenje radnika
nastojalo pridobiti fiktivnom podjelom vlasti, bosanskohercegovačko društvo
je krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina doživjelo značajan uspon
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 339
339
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
na svim poljima djelatnosti. Ono što se nikako nije mijenjalo bilo je to da su
jugoslavenski/bosanskohercegovački komunisti polagali doživotno pravo na
vlast, poistovjećivali su se s vlašću, a sve privredne reforme nastojali uklopiti
u jednopartijski državni sustav uz doziranje prema vlastitim potrebama. Daljnjom primjenom demokratskog centralizma komunisti su zadržali nadzor jer
svaki član KPJ/SKJ morao je poštivati upute viših partijskih organa, pa su
tako poduzeća i sve druge institucije bili nadzirani od partijskih centara moći.
Uvođenje radničkih savjeta 1950. godine početak je priče o jugoslavenskom
samoupravnom socijalizmu.
Da bi se bolje razumjelo vrijeme ranih 50-ih godina 20. stoljeća potrebno
je objasniti odluke Šestog kongresa KPJ, održanog u Zagrebu 2. studenog
1952. godine, kada je KPJ preimenovana u Savez komunista Jugoslavije, a
moćni Politbiro u Izvršni komitet CK SKJ. U daljnjoj demokratizaciji društva
koja se odvijala pod parolom ‘’protiv birokratizacije i buržoaskih sklonosti’’
otpočeli su neki novi procesi koji su doveli do razračunavanja s Milovanom
Đilasom i njegovim viđenjem ubrzane demokratizacije. Pod utjecajem Šestog
kongresa SKJ, 1953. godine usvojen je Ustavni zakon o osnovama društvenog
i političkog uređenja, koji je napravio veliki otklon u odnosu na Ustav iz 1946.
pa su ga prozvali “drugim poslijeratnim ustavom.” Novi ustav proklamirao je
“slobodu udruživanja radnog naroda,” “osobnu slobodu” te “pravo na rad,” a
time i potaknuo nadu u veću demokratizaciju društva. Međutim, opet se pokazalo da Partija dozira onoliko demokratizacije koliko je smatrala dovoljnim
da bi zadržala vlastiti monopol, što je pokazao “slučaj Đilas” i represije prema
onima koji su upućivali nezadovoljstvo prema određenim odlukama državnih
i partijskih tijela. Svakako, uvođenje samoupravljanja predstavlja kompleksnu
problematiku unutar koje su isprepleteni različiti interesi od onih vanjskopolitičkih prema Sovjetskom Savezu i Zapadu preko unutarpolitičkih pokušajem stvaranja ravnoteže među republičkim interesima do onih konkretnih
u smislu zakonske regulative, njene primjene, očekivanja velikih rezultata, a
sve u okviru jake partijske kontrole pod vrhovnom komandom prvog čovjeka
Jugoslavije Josipa Broza Tita.
***
U odnosu na javne nastupe političkih dužnosnika i novinske članke u
kojima su dominirale pohvale velikim uspjesima i iskazivalo oduševljenje
340
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 340
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
UVOĐENJE RADNIČKIH SAVJETA KAO OBLIKA DEMOKRATIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA POČETKOM 50-IH GODINA 20. STOLJEĆA
postignutim rezultatima, a samo rijetko neke kritike, arhivska građa partijske provenijencije govori sasvim drugačije. U prvom redu, izuzetno kritično
analizira propuste radnih kolektiva, zatim administraciju koja ne prati zadate
poslove, a na poseban način ističe postojanje siromaštva i bijede radničke i seoske populacije, a sve uz stalnu bojazan od ‘’vanjskih i unutrašnjih neprijatelja
socijalizma’’. Bez obzira na stalno spominjanje demokratizacije, na partijskim
plenumima usvajane su najvažnije odluke ne samo o sudbinama pojedinaca i
grupa, već i o glavnom pravcu kojim je trebala ići Jugoslavija ‘na putu daljnjeg
socijalističkog razvoja’. Prema tome, za bolje razumijevanje razdoblja socijalističkog razvoja jugoslavenskog/bosanskohercegovačkog društva potrebno je
konzultirati arhivsku ostavštinu partijskih organizacija i državnih organa te
komparirati je s onim što je objavljeno u novinama ili rečeno u javnim govorima da bismo saznali “kako je živio narod,” a kakva se o tomu u javnost slala
slika s porukama o nezaustavljivom uspjehu.
THE INTRODUCTION OF WORKERS’ COUNCILS
AS A FORM OF DEMOCRATIZATION OF BOSNIAN
AND HERZEGOVINIAN SOCIETY DURING THE 1950-IES
Vera Katz
Summary
At the end of 1949 the first initiatives appeared which were connected with
the forming of worker councils after the Instructions about the establishing
and work of workers’ councils of state economic companies were sent to all main
union boards in the Republics and to 215 chosen companies. The People’s
council of the Federative People’s Republic of Yugoslavia passed on the
27th June 1950 the Basic Law on the governing of state economic companies
and higher economic associations by the workers’ collectives. After this law was
passed a great campaign followed its implementation because it was necessary to ensure the trust of workers in the fulfilling of the Five-year plan
tasks. Apart from economic reasons, the idea behind the founding of the
workers’ councils was also a political alternative after the conflict with the
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 341
341
4/7/13 7:47 PM
Vera Katz
Inform bureau. The process of introducing of self-governing was conducted
parallel to the great undertakings in the reorganization of state administration, and passing of the majority of jurisdictions from the Federal to
the Republic level within the attempts to democratize, decentralize and
debureaucratize the Yugoslav/Bosnian and Herzegovinian society. However, all reforms were conducted under the one party system in which the
Communist Party of Yugoslavia/The League of Communists of Yugoslavia controlled the whole society through democratic centralism via their
party staff, as well as the economy in which the workers’ councils legally
gained important jurisdictions, but in practice only had a fictive division of
power. Even though the introduction of workers’ councils during the 1950ies was a propaganda manoeuvre of the Yugoslav communist elite towards
the Soviets, the self-governing remained as the main idea and mover of all
subsequent reforms in the Socialist Federative Republic of Yugoslavia, i.e.
the Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina.
342
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 342
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
TRADICIJE ČEŠKE POVIJESNE BALKANISTIKE
U BRNU
Ladislav Hladký
Institut za povijest Akademije znanosti Republike Češke,
podružnica Brno
Apstrakt: Cilj ovog članka je opis i vrednovanje tradicije balkanističkih studija
u Brnu, koja u drugom najvećem gradu Republike Češke traje već više od pola
stoljeća. Osim prezentacije najznačajnijih osobnosti dosadašnje balkanistike u
Brnu, djelovanja i najvažnijih historiografskih radova, tekst ujedno pokušava
karakterizirati specifične osobine znanstveno-istraživačkih i pedagoških nastojanja povjesničara koji su u Brnu na Filozofskom fakultetu Masarykova sveučilišta, kao i u podružnicama instituta Akademije znanosti Republike Češke,
nakon 1945. godine proučavali balkanske zemlje (uključujući Bosnu i Hercegovinu), odnosno do danas se bave istim istraživanjem.
Ključne riječi: balkanistika, povijest, Republika Češka, Masarykovo sveučilište u Brnu, Akademija znanosti Republike Češke
O
snivačem češke povijesne balkanistike kao i suosnivačem europske balkanistike smatra se Konstantin Jireček (1854–1918). Općepoznata je činjenica da je Jirečekovu znanstvenu karijeru unaprijed
odredila njegova obiteljska sredina. Njegov djed bio je čuveni slavist Pavel
Josef Šafařík, a otac značajni češki povjesničar književnosti 19. stoljeća, Josef Jireček. Činjenicu da je Konstantin Jireček za područje svojeg stručnog
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 343
343
4/7/13 7:47 PM
Ladislav Hladký
interesa odabrao upravo Balkan odredilo je vrijeme u kojem se odlučivao za
smjer svojega budućeg znanstvenog puta. Polovicom sedamdesetih godina
19. stoljeća, kada je završavao svoje sveučilišne studije u Pragu, na Balkanu
se rasplamtjela tzv. Velika istočna kriza koja je, između ostaloga, bila popraćena snažnim protuosmanskim ustancima u Bosni i Bugarskoj te je jugoistok
Europe na sebe intenzivno privlačio pažnju cijele europske javnosti. Jireček
je svojim povijesnim radovima, od kojih je neophodno navesti barem Dějiny
národa bulharského [Povijest bugarskoga naroda] (Prag, 1876), Geschichte
der Serben I–II (Gotha, 1911, 1918) i Acta et diplomata Albaniae mediae aetatis
illustrantia (edicija izvora za stariju albansku povijest koju je Jireček sastavio
zajedno s mađarskim balkanistom Lajosom Thallóczyjem i Hrvatom Milanom Šufflayem, Beč, 1913), doprinio okončanju tadašnje više-manje amaterske i romantičarske historiografije na Balkanu te afirmiranju moderne, znanstvene historiografije baveći se jugoistočnom Europom i njezinim pojedinim
narodima. Kao profesor opće povijesti, s posebnim odnosom prema povijesti
Slavena Balkanskog poluotoka, već je pri svojem djelovanju na sveučilištu u
Pragu između 1884. i 1893. godine posvećivao veliku pažnju kompleksnom,
interdisciplinarnom upoznavanju povijesti, zemljopisa, jezika, literature, vjeroispovijesti i etnografije cijele balkanske regije. Jirečekov znanstveni rad se u
cijelosti razvio na Sveučilištu u Beču, gdje je aktivno djelovao između 1893.
i 1918. godine. Tamo je kratko prije početka Prvog svjetskog rata bio na prestižnoj poziciji dvorskog savjetnika za pitanja Balkana. Jireček je na bečkom
sveučilištu odgojio niz kvalitetnih njemačkih, austrijskih, srpskih i bugarskih
balkanista. Međutim, osnivanje “škole balkanistike” u češkoj sredini nije mu
uspjelo među ostalim i zbog veoma kratkog djelovanja na sveučilištu u Pragu.1
Prostor za znanstveni studij povijesti jugoistočne Europe otvorio je na
praškom sveučilištu početkom 20. stoljeća tek profesor Jaroslav Bidlo (1868–
1937).2 Bidlova stručna domena bila je opća slavenska povijest, posebice sta1
O Konstantinu Jirečeku vidi Ivan Dorovský, Jireček – život a dílo, Brno, 1983; Vatroslav
Jagić, “Josef Konstantin Jireček”, u: Neue Österreichische Biographie 1815-1918, Wien, 1923,
103-108.
2
Jaroslav Bidlo je 1900. godine na Sveučilištu u Pragu habilitirao na temu slavenske povijesti i povijesti Bizanta. Godine 1905. godine postao je izvanredni, a 1910. redovni profesor
za slavensku povijest.
344
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 344
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRADICIJE ČEŠKE POVIJESNE BALKANISTIKE U BRNU
rijeg perioda, kao i povijest Bizanta i bizantsko-slavenskih kulturnih odnosa.
Bilo je to u skladu s tadašnjim jakim slavenskim osjećanjima češke zajednice
i značajnim slavističkim tradicijama unutar češke znanosti. Nakon 1918. godine u novim političkim uvjetima, kada je Čehoslovačka Republika aspirirala
na ulogu političkog i kulturnog lidera u oblasti srednje i jugoistočne Europe,
Jaroslav Bidlo je kao profesor jugoistočne povijesti na Karlovu sveučilištu u
Pragu u okviru svoje specijalizacije posvetio veliku pažnju i studiju moderne
povijesti.3
Novom aktualnom zadatku trebali su se posvetiti neki Bidlovi talentirani učenici. Na prvom je mjestu bila povjesničarka Milada Paulová (1891–
1970). Ona je isprva počela kao i njezin učitelj, kao bizantologinja, ali ubrzo
je usmjerila težište svojeg stručnog interesa prema modernoj južnoslavenskoj
povijesti i problematici čeških i južnoslavenskih odnosa. Kao primjer mogu
biti navedeni njezini radovi, koji su i u južnoslavenskoj sredini dobro poznati
Jugoslavenski odbor (Zagreb, 1925), Jihoslovanský odboj a česká “Maffie” [Južnoslavenski ustanak i češka “Mafija”] (Prag, 1928) i drugi. Marljiva i ambiciozna Paulová, s tadašnjim najvišim čehoslovačkim političkim krugovima dobro
povezana, godine je 1925. kao uopće prva žena u tadašnjoj Čehoslovačkoj
habilitirala, dok je 1930. godine, također kao prva žena, na Karlovu sveučilištu u Pragu postala profesorica sa specijalizacijom za povijest južnih Slavena i
Bizanta. Kasnijih godina upravo je njezin povijesni seminar dao temelje “praškoj grupi balkanistike”, koja je uvijek posvećivala veliku pozornost povijesti
Slavena na Balkanu, neslavenskim se narodima međutim bavila mnogo manje.4 Najznačajniji češki povjesničari – balkanisti koji su nakon 1945. godine
djelovali u Pragu bili su Václav Žáček (1905–1986), Miroslav Šesták (*1937),
Miroslav Tejchman (*1938) i drugi.
Za studij mađarske i rumunjske povijesti, kao važnih komponenata povijesti srednje, odnosno jugoistočne Europe, Jaroslav Bidlo odabrao je svoga
3
O Jaroslavu Bidlu vidi Milada Paulová, “K uctění památky Jaroslava Bidla”, u: Český časopis
historický [Praha], 44, 1938, 30-40; Josef Macůrek, “Jaroslav Bidlo. 17.11.1868. – 1.12.1937.”
u: Ročenka Slovanského ústavu [Praha], 10, 1937, 223-231.
4
O Miladi Paulovoj vidi Miroslav Šesták – Jaroslav Valenta, “Pětasedmdesátiny prof. dr. Milady Paulové”, u: Slovanský přehled [Praha], 52, 1966, 312-331; Bohumila Zástěrová, “Milada Paulová”, u: Byzantinoslavica [Praha], 31, 1970, 295-297; Miroslav Šesták, “Za profesorkou dr. Miladou Paulovou”, u: Československý časopis historický [Praha], 18, 1970, 342-344.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 345
345
4/7/13 7:47 PM
Ladislav Hladký
drugog učenika, Josefa Macůreka (1901–1992), koji je na Karlovu sveučilištu
habilitirao 1930. godine te koji je Mađarima i Rumunjima posvetio svoje prve
knjige: Rumunsko ve své minulosti a přítomnosti [Rumunjska u svojoj prošlosti i
sadašnjosti] (Prag, 1930), Dějiny Maďarů a uherského státu [Povijest Mađara i
ugarske države] (Prag, 1934). Kada je Macůrek, međutim, polovicom tridesetih godina želio postati profesor, profesorska stolica je u Pragu, već bila zauzeta njegovom starijom i uspješnijom kolegicom. Stoga je 1935. godine odlučio
prihvatiti ponuđeno profesorsko mjesto na Masarykovu sveučilištu u Brnu.5
Tamo do tada nije postojao studij s temama slavenske povijesti. Dolazak Macůreka u Brno na Filozofski fakultet bio je odlučujući trenutak za kasnije
stvaranje i formiranje jedne od najosebujnijih specijalizacija historiografije u
Brnu – studija istočnoeuropske povijesti.
Novu znanstvenu specijalizaciju Josef Macůrek počeo je graditi u Brnu,
najprije u vrlo skromnim uvjetima, i to kratko prije početka Drugog svjetskog
rata. Istočnu Europu nije shvaćao kao posebno, kulturno ili politički izolirano
područje od ostalih dijelova kontinenta. Baš suprotno – i u tome je bio puno
drukčiji od svojega učitelja Jaroslava Bidla – povijest istočne Europe uvijek je
svjesno stavljao u širok kontekst europske povijesti te je zahtijevao da se proučavanje povijest ovoga područja obavlja u cijelosti. Stoga je u okviru svojih
predavanja na Filozofskom fakultetu u Brnu pored povijesti slavenskih naroda
veliku pažnju posvetio i povijesti neslavenskih susjeda Čeha i Slovaka, prije
svega Mađara i Rumunja, kao i regija istočne Europe u kojima Slaveni nisu
imali jednoznačnu etničku dominaciju (baltičke republike, Balkan i sl.).
Najvažniji period stručnog djelovanja Josefa Macůreka nastao je nakon
1945. godine. Tada je izdao niz svojih najboljih radova, uključujući do danas
vrlo dragocjeni historiografski kompendij Dějepisectví evropského východu [Historiografija europskog istoka] (Prag, 1946). Iako je Macůrek neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata dobivao ponude da se vrati na sveučilište
u Prag, ostao je vjeran moravskoj metropoli – Brnu. Na Filozofskom fakultetu u Brnu, ujedno u okviru novootvorene podružnice Slavenskog instituta u
Brnu, u cijelosti je razvio svoje historiografske koncepcije. Utjecao je na svoje
Masarykovo sveučilište u Brnu osnovano je 1919. godine. Ime je dobilo po prvom predsjedniku Čehoslovačke Republike Tomášu Garrigueu Masaryku. Odmah iza Karlova sveučilišta u Pragu, Masarykovo sveučilište postalo je drugo najstarije i najznačajnije sveučilište
u češkim zemljama.
5
346
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 346
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
TRADICIJE ČEŠKE POVIJESNE BALKANISTIKE U BRNU
suradnike i učenike da se opredjeljuju za problematiku povijesti cijele srednje,
istočne i jugoistočne Europe te da pri odabiru svojih istraživačkih tema ne
zaboravljaju na značenje izdavanja kritičkih izvornih edicija, kao i na važna
pitanja međusobnih odnosa i političko-kulturnih utjecaja između istočnoeuropskih naroda, odnosno zemalja. U tadašnjem kontekstu češke (faktično čehoslovačke) historiografije radilo se o tako neobičnoj istraživačkoj koncepciji
koja je oslovila i utjecala na cijeli niz povjesničara, tako da se ponekad izravno govori o postojanju tzv. Macůrekove historiografske škole.6 Nasljednicima
Macůrekovih ideja o razvoju historiografije mogu se npr. smatrati profesori
sveučilišta u Brnu, František Hejl (*1920), Josef Kolejka (*1924), Josef Válka
(*1929), profesor povijesti na slovačkom sveučilištu u Prešovu Michal Danilák (*1933) i drugi.
U poslijeratnom vremenu Macůrek se prije svega posvećivao povijesti
srednje i istočne Europe. Što se tiče jugoistočne Europe, i nadalje je u prvom redu proučavao povijest Rumunjske, češko-rumunjskih odnosa te je isto
tako učinio nekoliko ekskurzija u albansku povijest.7 Prije svega se zanimao
i za historiografska istraživanja po cijelom širokom prostoru Balkana. Godine 1962. znanstvenici iz rumunjske Akademije znanosti iskazali su motivaciju
za utemeljenje Međunarodne asocijacije studija jugoistočne Europe (Associacion internacionale d’Etudes du Sud-Est Europeén – AIESEE), koja je trebala biti
podrška ideji da se studij balkanistike u Europi razvije na širokom međunarodnom temelju. U tom cilju također je u bugarskom gradu Sofiji bio sazvan
prvi međunarodni kongres balkanistike. Josef Macůrek je za ovakve inicijative imao veliko razumijevanje. Godine 1966. na Filozofskom je fakultetu u
Brnu imao veliku zaslugu za osnivanje Kabineta balkanistike i hungaristike
kao jedinog stručnog centra ovakve vrste u tadašnjoj Čehoslovačkoj.
6
O Josefu Macůreku vidi Ctibor Nečas, Josef Macůrek. Praha 1998; Vladimír Goněc (ed.),
Josepho Macůrek viginti lustra complenti oblatum. Josef Macůrek a jeho přínos k dějepisectví o
střední a východní Evropě. Brno 2001. Isto tako vidi memoarni rad Josef Macůrek, Úvahy o
mé vědecké činnosti a vědeckých pracích. Brno 1998.
7
Vidi npr. Josef Macůrek, Rumunsko ve své minulosti a přítomnosti. Praha 1930; Isti, “Georg
Skanderbeg. Zur 500. Wiederkehr des Todes des grossen Kämpfers des albanischen Volkes
für Freiheit und Unabhängigkeit”, u: Sborník prací brněnské filozofické fakulty [Brno], C 15
(řada historická), 1967, 7-22.
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 347
347
4/7/13 7:47 PM
Ladislav Hladký
Vođenje Kabineta balkanistike i hungaristike Macůrek je povjerio izvanrednom turkologu i bugaristi, profesoru Josefu Kabrdu (1906–1968), koji je
djelovao na Filozofskom fakultetu u Brnu od 1953. godine.8 Kabrda je potom
izradio stručnu koncepciju za ovo radno mjesto, vodio je brigu o osiguranju što
kompetentnijeg osoblja (za rad u kabinetu dobio je hungaristu Richarda Pražáka, specijalistu za povijest južnih Slavena Ivana Dorovskoga, tada mladog
povjesničara albanistu Pavla Hradečnoga koji je tek počeo djelovati i druge),
utemeljio je tradiciju organiziranja državnih balkanističkih simpozija u Brnu
(prvi se održao 1969. godine; Kabrda je preminuo na svojem studijskom putu
u Tursku 1968. godine te ga nije doživio), te je isto tako inicirao sakupljanje
i izdavanje specijalne bibliografije čehoslovačke balkanistike. Od Kabrdinih
radova treba navesti barem njegove studije za funkcioniranje timarsko-spahijskog sistema u okviru Osmanskoga carstva,9 a posebice nakon njegove
smrti izdanu monografiju o poreznim i vjerskim odnosima u Bugarskoj od
15. do 18. stoljeća: Le systéme fiscal de l’Eglise ortodoxe dans l’Empire ottoman.
Sous le jour des documents turcs (Brno, 1969). Zahvaljujući visokoj razini stručnosti zaslužili su značajan međunarodni ugled. Vodeći američki poslijeratni balkanist, Peter F. Sugar, nazivao je Josefa Kabrdu “pravim nasljednikom
Konstantina Jirečeka.”10
Nakon prijevremene smrti Josefa Kabrde, Kabinet balkanistike i hungaristike na Filozofskom fakultetu u Brnu vodio je hungarist Richard Pražák
8
Josef Kabrda studirao je povijest na Karlovu sveučilištu u Pragu u međuratnom periodu. Veliki utjecaj na njega tada je imao značajni češki orijentalist i turkolog profesor Jan
Rypka (1886-1968). Tridesetih godina Kabrda je apsolvirao nekoliko studijskih boravaka
u inozemstvu, konkretno u Bugarskoj i na Orijentalističkoj školi u Parizu, habilitirao je
1947. godine na Filozofskom fakultetu u Brnu. Godine 1965. postao je profesor povijesti
jugoistočne Europe i Bliskog istoka. O Josefu Kabrdi vidi Richard Pražák, “Josef Kabrda
(3.2.1906-27.5.1968). Život a dílo”, u: Sborník prací brněnské filozofické fakulty, C 16 (řada
historická), 1969, 7-30; Zdenka Veselá-Přenosilová, “Prof. dr. Josef Kabrda”, u: Archiv orientální [Praha], 37, 1969, 149-155; Ctibor Nečas, “Josef Kabrda (1908–1968)”, u: Časopis
Matice moravské [Brno], 115, 1996, 201-204.
9
Vidi Josef Kabrda, “Hlavní rysy timársko-sipáhijského zřízení v osmanské říši”, u: Českoslovenký časopis historický, 14, 1966, 293-311.
10
Pavel Hradečný, “K nedožitým devadesátinám prof. dr. Josefa Kabrdy”, u: Slovanský přehled, 82, 1996, 222-223.
348
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 348
SPOMENICA IBRAHIMU KARABEGOVIĆU
4/7/13 7:47 PM
TRADICIJE ČEŠKE POVIJESNE BALKANISTIKE U BRNU
(1931–2010). Njegova je stručna domena bila problematika transfera idejnih
utjecaja među narodima srednje Europe u razdoblju između 17. i 19. stoljeća,
posebice na području nekadašnje Ugarske. S vremenom je R. Pražák postao
najznačajniji češki hungarist poslijeratnoga perioda. Bio je voditelj autorskog
kolektiva koji je izdao sintezu Dějiny Maďarska [Povijest Mađarske] (Brno,
1993) i informacijama vrlo bogatu publikaciju Dějiny Uher a Maďarska v datech [Povijest Ugarske i Mađarske po datumima] (Prag, 2010).11
Tijekom vremena manji je dio balkanističkih radova unutar Kabineta
prešao na njegovog drugog djelatnika – Ivana Dorovskoga (*1935). On je za
djelovanje u toj instituciji bio odabran već 1968. godine, u prvom redu zbog
svojih značajnih jezičnih sposobnosti.12 Tijekom narednih desetljeća Ivan
Dorovský postao je balkanist vrlo širokog interesa. Osim radova iz povijesti (České země a Balkán. Kapitoly z dějin česko-makedonských a makedonsko-českých styků [Češke zemlje i Balkan. Poglavlja iz povijesti češko-makedonskih
i makedonsko-čeških odnosa], Brno, 1974.; Konstantin Jireček – život a dílo
[Konstantin Jireček – život i djelo], Brno, 1983), u njegovoj osobnoj bibliografiji postupno su se javljale i knjige te studije književno-znanstvene, etnološke,
folklorističke i filološke, dakle sasvim slijedeći duh nekadašnjih strukovno
širokih “jirečekovskih ideja.” Dorovský je sedamdesetih i osamdesetih godina
20. stoljeća također bio na čelu radne skupine koja je kontinuirano sastavljala i izdavala Bibliografie československé balkanistiky [Bibliografije čehoslovačke
balkanistike],13 te je niz godina bio glavni organizator balkanističkih simpo11
O Richardu Pražáku vidi Vladimír Goněc i Radomír Vlček (eds.), Z dějin visegrádského
prostoru. Richardu Pražákovi k pětasedmdesátinám, Brno, 2006.
12
Ivan Dorovský se kao jedini od brnjanskih balkanista rodio na Balkanu. Potječe iz grčkog
– tzv. egejskog dijela Makedonije. Njegova obitelj jezično je pripadala lokalnim makedonskim Slavenima. Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata morao je kao trinaestogodišnji dječak
napustiti svoju domovinu na kraju građanskog konflikta u Grčkoj te zajedno s tisuću drugih
grčkih i makedonskih izbjeglica otići u tadašnju Čehoslovačku. Tamo je također kasnije
završio studij. Osim praktično svih južnoslavenskih jezika služio se i ruskim i grčkim jezikom. Docent na Filozofskom fakultetu u Brnu postao je polovicom sedamdesetih godina,
a profesor 1987. godine.
13
Ukupno je izašlo osam svezaka te bibliografije: Ivan Dorovský – Richard Pražák, Bibliografie československé balkanistiky za léta 1966-1968, Brno, 1970; Ivan Dorovský – Marta
Romportlová, Bibliografie československé balkanistiky za léta 1969-1971, Brno, 1973; Isti: BiSPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 349
349
4/7/13 7:47 PM
Ladislav Hladký
zija u Brnu koji su ubrzo postali znanstveni međunarodni susreti. S pojedinih
simpozija (1969, 1974, 1986, 1994, 2001) pod uredništvom I. Dorovskoga, također, izdani su zbornici pod nazivom Studia balkanica bohemoslovaca.14 Polovicom devedesetih godina Dorovský je na Filozofskome fakultetu Masarykova sveučilišta s Odsjeka za povijest prešao u novoosnovani Odjsek za slavistiku. Tamo je postao vodeći stručnjak za povijest slavenske, balkanske i mediteranske literature te za široke međuliterarne odnose. Njegovom se zaslugom na
Odsjek za slavistiku ostvario široki program južnoslavenskih filoloških studija
(slovenistika, kroatistika, serbistika, makedonistika i bugaristika), a od akademske godine 2003./2004. kao samostalna se studijska struka razvila balkanistika koja studentima, osim učenja najmanje dvaju južnoslavenskih jezika,
daje široki povijesno-kulturni pregled razvoja cijeloga balkanskog prostora.
Za nekoliko desetljeća svojeg pedagoškog djelovanja, Dorovský je odgojio niz
mladih specijalista koji su kasnije djelovali na sveučilištima i drugim stručnim radnim mjestima kod nas i u inozemstvu.15 Vrlo dobrim povjesničarom
balkanistom na Filozofskom fakultetu u Brnu protekloga razdoblja, također
je smatran profesor Josef Kolejka (*1924). Nažalost, nije djelovao izravno u
Kabinetu balkanistike i hungaristike, ali se tijekom svojega djelovanja prilično
intenzivno posvećivao povijesti balkanskih naroda. Kolejka se od šezdesetih
do osamdesetih godina bavio proučavanjem teorije nacionalnog pitanja te su
mu slavenski svijet i Balkan u tom pogledu izgledali kao “uzorni laboratoriji” za njegova istraživanja Slavjanskije programmy i ideja slavjanskoj solidarnosti
v XIX i XX vekach (Prag, 1964); Národnostní programy pro střední a jihovýcbliografie československé balkanistiky za léta 1972-1974, Brno, 1975; Ivan Dorovský – Marta
Romportlová, Bibliografie československé balkanistiky za léta 1975-1977, Brno, 1979; Isti: Bibliografie československé balkanistiky za léta 1978-1982, Brno, 1984; Ivan Dorovský – Marta Romportlová, Bibliografie československé balkanistiky za léta 1983-1986, Brno, 1988; Ivan
Dorovský – Marta Romportlová, Bibliografie československé balkanistiky za léta 1987-1990,
Brno, 1992.
14
Vidi Richard Pražák i Ivan Dorovský (eds.), Studia balkanica bohemoslovaca I, Brno, 1970;
Ivan Dorovský (ed.), Studia balkanica bohemoslovaca II, Brno, 1976; Ivan Dorovský (ed.), Studia balkanica bohemoslovaca III, Brno, 1987; Ivan Dorovský (ed.), Studia balkanica bohemoslovaca IV, Brno, 1995; Ivan Dorovský (ed.), Studia balcanica bohemo-slovaca V, Brno, 2002.
15
O Ivanu Dorovskom vidi Ivan Dorovský. Bibliografija, Brno, 1995; Petr Mainuš (ed.), Slavista s duší básníka. Sborník k sedmdesátinám Ivana Dorovského, Brno, 2005.
350
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 350
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRADICIJE ČEŠKE POVIJESNE BALKANISTIKE U BRNU
hodní Evropu [Nacionalni programi za srednju i jugoistočnu Europu] (Brno,
1971); Balkánská otázka 1908–1914 [Balkansko pitanje 1908–1914] (Brno,
1979). Zbog svojega intelekta, radnog angažmana i stručnih umijeća J. Kolejka bio je smatran najsposobnijom osobom tzv. Macůrekove škole. Dostojno je
predstavljao Filozofski fakultet u Brnu na mnogobrojnim međunarodnim susretima znanstvenika. Među njegove najbolje knjige ubraja se opširna monografija Národy habsburské monarchie v revoluci 1848–1849 [Narodi Habsburške
monarhije u revoluciji] (Prag, 1989), koja i danas može poslužiti kao prototip
obrade komplicirane povijesne građe u okviru širokog teritorijalno-nacionalnog areala te pošteno obavljenog komparatističkog posla.16
Značajnim predstavnikom povijesne balkanistike u Brnu također je
smatran profesor Ctibor Nečas (*1933). I on se uvrstio među Macůrekove
učenike. Balkanu, konkretno njegovom političkom, gospodarskom i društveno-kulturnom razvoju, posvetio je nekoliko svojih knjiga: Balkán a česká
politika [Balkan i češka politika] (Brno, 1972); Na prahu české kapitálové expanze [Na pragu češke kapitalne ekspanzije] (Brno, 1987); Podnikání českých
obchodních bank v cizině [Poduzetništvo čeških trgovačkih banaka u inozemstvu 1898–1918] (Brno, 1993).17 Ctibor Nečas se kao prvi povjesničar u Brnu
počeo posvećivati istraživanju povijesti Bosne i Hercegovine te češko-bosanskih odnosa. Potrebno je spomenuti barem njegovu monografiju: Mezi muslimkami. Působení úředních lékařek v Bosně a Hercegovině v letech 1892–1918
[Među muslimankama. Djelovanje službenih liječnica u Bosni i Hercegovini
od 1892–1918. godine] (Brno, 1992) te cijeli niz manjih studija iz povijesti
češko-bosanskih odnosa na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Neke od navedenih
izdane su i u jugoslavenskim odnosno bosanskim časopisima.18
16
O Josefu Kolejki vidi Vladislav Šťastný – Ladislav Hladký, “Sedmdesátiny Josefa Kolejky”, u: Slovanský přehled, 80, 1994, 221-223,. Ivan Dorovský (ed.), Historik Josef Kolejka.
Brno 2004.
17
O Ctiboru Nečasu vidi Ctibor Nečas (1933-26. 7. -1998). Sborník prací brněnské filozofické fakulty, C 45 (řada historická), 1998, 7-19; Tomáš Dvořák, Radomír Vlček i Libor
Vykoupil (eds.), Milý Bore … Profesoru Ctiborovi Nečasovi k jeho sedmdesátým narozeninám
věnují přátelé, kolegové a žáci, Brno, 2003.
18
Vidi npr. Ctibor Nečas, “Prilog proučavanja aneksije Bosne i Hercegovine i nekih pojava tzv. aneksione krize u češkoj sredini”, u: Istorijski časopis [Beograd], 8, 1958, 183-192;
Isti, “Aneksija Bosne i Hercegovine i češka buržoaska politika”, u: Prilozi [Sarajevo], 11-12,
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 351
351
4/7/13 7:47 PM
Ladislav Hladký
Upoznavanju povijesti Balkana doprinijeli su u Brnu, kako na Filozofskom fakultetu, tako i u podružnicama nekih instituta Akademije znanosti, mnogi drugi povjesničari, većinom nasljednici Josefa Macůreka ili Josefa
Kabrde. U vezi s tim, ne smijemo zaboraviti npr. docenta Lubomíra Havlíka
(1925–2000), autora niza značajnih knjiga i edicija izvora za povijest Velike
Moravske: Morava v 9. až 10. století [Moravska od 9. do 10. stoljeća] (Prag,
1964); Magnae Moraviae fontes historici I-V, Praha–Brno 1966–1977; Slovanské státní útvary raného středověku [Slavenska državna tijela ranog srednjeg
vijeka] (Prag, 1987) i drugi. Povijest južnih Slavena te povijest češko-južnoslavenskih odnosa činili su u Brnu značajan dio istraživačke djelatnosti i povjesničara Vladislava Šťastnoga (*1928), koji je nekoliko desetljeća vodio ovdašnju podružnicu Akademije znanosti usmjerenu na povijest srednje i istočne
Europe te je dugi niz godina bio predsjednik čehoslovačke sekcije dvostrane
čehoslovačko-jugoslavenske komisije povjesničara. Vladislav Šťastný ubrajao
se među suautore nekoliko značajnih sinteza Dějiny Jugoslávie [Povijest Jugoslavije] (Prag, 1970); Češi a Jihoslované v minulosti. Od nejstarších dob do roku
1918 [Česi i južni Slaveni u prošlosti. Od najstarijih vremena do 1918. godine]
(Prag, 1975).
U plejadu značajnih povjesničara balkanista koji su stručnim vezama usko
vezani uz Brno isto se tako može uvrstiti i jedini poslijeratni češki albanist i
neogrecist Pavel Hradečný (1938–2006). Kao što je već u ovom tekstu navedeno, profesor Kabrda računao je na Hradečnoga, koji je bio njegov talentirani
učenik, kao na važnoga člana svojeg Kabineta balkanistike i hungaristike. Iako
su kasnije obiteljske i profesionalne okolnosti prouzročile djelovanje Hradečnoga do kraja šezdesetih godina na Akademiji znanosti u Pragu, brnjanska
Alma mater za njega je bila institucija koju je uvijek ponosno isticao. U okviru
svojih kasnijih istraživanja, Hradečný je u duhu Kabrdine baštine posvetio
veliku pozornost i osmanskoj etapi u povijesti balkanskih naroda. Ujedno nije
a priori podcjenjivao taj period, za razliku od većine čeških povjesničara usko
slavističkog obrazovanja, te ga je bio kadar objektivno i uravnoteženo historiografski analizirati i vrednovati. Devedesetih se godina 20. stoljeća Pavel
1975-1976, 99-112; Isti, “Delatnost službenih lekarki u Bosni i Hercegovini 1892-1918.”,
u: Istorijski zbornik [Banja Luka], 9, 1988, 91-110; Isti, “Iz Banjaluke u Prag. Pisma braće
Pišteljić pripadnicima mladočeške stranke”, u: Istorijski zbornik, 10, 1989, 61-84.
352
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 352
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRADICIJE ČEŠKE POVIJESNE BALKANISTIKE U BRNU
Hradečný djelomično vratio u Brno. Na Filozofskom fakultetu Masarykova
sveučilišta pomogao je u konstituiranju nove samostalne struke neogrecistike
te je tamo nekoliko godina predavao povijest Grčke u 19. i 20. stoljeću. Glavni radovi Hradečnoga izašli su nakon 1989. godine: Dějiny Řecka [Povijest
Grčke] (Prag, 1998); Řekové a Turci. Nepřátelé nebo spojenci? [Grci i Turci. Neprijatelji ili saveznici?] (Prag, 2000); Dějiny Albánie [Povijest Albanije] (Prag,
2008).19 Kao i J. Kabrda i P. Hradečný je, nažalost, preminuo prerano. Neke
svoje druge planirane knjige, npr. o Grčkom građanskom ratu 1946–1949. ili
o kosovskom problemu nije stigao dovršiti.20
U sadašnje vrijeme na Filozofskome fakultetu Masarykova sveučilišta u
Brnu djeluje te povijesnu balkanistiku na tamošnjem Odsjeku za slavistiku
nadalje razvija Václav Štěpánek (*1959), koji se bavi najnovijom poviješću Balkana, posebice problematikom raspada bivše Jugoslavije te kompliciranim kosovskim pitanjem. Nedavno je o toj temi izdao monografiju Jugoslávie – Srbsko
– Kosovo [Jugoslavija – Srbija – Kosovo] (Brno, 2010). Najmlađu generaciju
balkanista na Odsjeku za slavistiku predstavlja književni znanstvenik i povjesničar Petr Stehlík (*1978) koji se specijalizira za povijest i kulturu Hrvatske,
Bosne i Hercegovine i Makedonije.21
U podružnici Instituta za povijest Akademije znanosti Češke Republike u
Brnu zaposlen je Ladislav Hladký (*1958) koji ujedno predaje i na Odsjeku za
slavistiku Filozofskog fakulteta u Brnu. Specijalizira se za povijest južnoslavenskih naroda i Albanije te za povijest češko-južnoslavenskih odnosa. Autor
je monografija Bosna a Hercegovina. Historie nešťastné země [Bosna i Hercegovina. Povijest nesretne zemlje] (Brno, 1996); Bosnianska tragédia. Konflikt nacionalizmov [Bosanska tragedija. Konflikt nacionalizama] (Bratislava, 1997);
19
Posljednja navedena knjiga izašla je tek nakon smrti Pavela Hradečnoga, rukopis sinteze
završio je i izdao Ladislav Hladký.
20
O Pavlu Hradečnome vidi Miroslav Tejchman – Ladislav Hladký, “Vzpomínka na
PhDr. Pavla Hradečného, CSc. (*30.10.1938. – †17.6.2006), Slovanské historické studie [Praha], 31, 2006, 7-13.
21
Vidi npr. Petr Stehlík, “Česko-chorvatské vztahy od středověku do současnosti”, u: Slovanský přehled, 94, 2008, 169-188; Petr Stehlík – Ladislav Hladký, “Přehled historického
vývoje česko-makedonských vztahů”, u: Slovanský přehled, 95, 2000, 365-380; Petr Stehlík,
“Turecké Chorvatsko a ilyrští bratři: Bosna v chorvatské národní ideologii 30. a 40. let
19. století”, u: Slovanský přehled, 96, 2010, 475-521.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 353
353
4/7/13 7:47 PM
Ladislav Hladký
Bosenská otázka v 19. a 20. století [Bosansko pitanje u 19. i 20. stoljeću] (Brno,
2005) te suautor sinteza Dějiny jihoslovanských zemí [Povijest južnoslavenskih
zemalja] (Prag, 1998)22 i Dějiny Albánie [Povijest Albanije] (Prag, 2008).23
Nedavno je pod njegovim vodstvom izdana kolektivna monografija Vztahy
Čechů s národy a zeměmi jihovýchodní Evropy [Odnosi Čeha s narodima i zemljama jugoistočne Europe] (Prag, 2010) koja donosi dosada najkompleksniju
povijesnu analizu odnosa Čeha s narodima i zemljama Balkana (slavenskim
i neslavenskim), uključujući odnose Čeha s narodima Bosne i Hercegovine.24
Današnji povjesničari balkanisti u Brnu vrlo cijene stručnu djelatnost svojih prethodnika. Tradicija tzv. brnjanskoga balkanističkog centra ih zadužuje.
Kao određena uputa prethodnih generacija se među balkanistima u Brnu do
danas insistira na očuvanju nekoliko važnih principa odnosno zahtjeva glede
nivoa i karaktera znanstvenog i pedagoškog rada:
a) studirati i predstaviti povijest Balkana odnosno jugoistočne Europe
kao integralnog dijela europske povijesti;
b) zalagati se za multidisciplinarni karakter balkanističkih studija, oslanjajući se o saznanja iz povijesti, filologije, književne znanosti, etnologije te u
posljednje vrijeme također politologije, kulturne antropologije i drugih znanstvenih disciplina, a ujedno i za arealna istraživanja podrazumijevajući i studij
povijesti slavenskih i neslavenskih naroda na Balkanu;
c) sačuvati interes za istraživanje povijesti češko-balkanskih odnosa,
uključujući problematiku transformirajuće refleksije Balkana odnosno pojedinih balkanskih naroda u češkoj sredini;
22
Vidi Miroslav Šesták – Miroslav Tejchman – Lubomíra Havlíková – Ladislav Hladký
– Jan Pelikán, Dějiny jihoslovanských zemí, Praha, 1998 (drugo dopunjeno izdanje Praha,
2009).
23
Vidi Pavel Hradečný – Ladislav Hladký (autorski je dalje sudjelovao Virgjil Monari,
František Šístek i Pavla Burdová-Hradečná), Dějiny Albánie, Praha, 2008.
24
Vidi Ladislav Hladký i kolektiv, Vztahy Čechů s národy a zeměmi jihovýchodní Evropy,
Praha, 2010. U citiranoj knjizi među ostalim može se naći i relativno opširno poglavlje o
odnosima između čeških zemalja i Bosne i Hercegovine (Ladislav Hladký – Adin Ljuca –
Jiří Kuděla, Česko-bosenské vztahy, 73-96.).
354
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 354
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
TRADICIJE ČEŠKE POVIJESNE BALKANISTIKE U BRNU
d) paziti na uravnoteženi, znanstveni i strogo nepristrani pristup pri interpretaciji i vrednovanju povijesti i sadašnjeg dešavanja u balkanskim zemljama;
d) u granicama mogućnosti i nadalje sudjelovati u znanstveno-organizacijskom radu u okviru češke balkanistike.
Na kraju ovog sažetog pregleda potrebno je napomenuti da je zahvaljujući
djelovanju balkanista u Brnu u Češkoj do sada očuvana tradicija kontinuiranog izdavanja specijalne balkanističke bibliografije,25 te organiziranje međunarodnih balkanističkih simpozija. Zadnji 6. međunarodni simpozij održao se u Brnu u travnju 2005. godine.26 O nastojanju da se sačuva dosadašnja
suradnja između čeških balkanista i njihovih inozemnih kolega svjedoči u
sudjelovanje brnjanskih (i praških) povjesničara na cijelom nizu međunarodnih znanstvenih skupova koji su posljednjih godina organizirani u pojedinim
balkanskim zemljama, uključujući Bosnu i Hercegovinu.
THE TRADITIONS OF CZECH HISTORICAL BALKAN STUDIES
IN BRNO
Ladislav Hladký
Summary
This article describes and evaluates the several decades’ long study tradition of the history and culture of Balkan nations at the Philosophy Faculty
of Masaryk University in Brno and in several Brno departments of the
Academy of Sciences of the Czech Republic. At the birth of this tradition stood historian Prof. Josef Macůrek (1901-1992), who shortly after
his arrival in 1935 at Brno Masaryk University (the second-oldest Czech
25
Posljednji svezak bibliografije izašao je pod nazivom Ladislav Hladký i kolektiv, České
a slovenské odborné práce o jihovýchodní Evropě. Bibliografie za léta 1991–2000, Brno, 2003.
26
Vidi zbornik priloga s ovog simpozija Pavel Boček, Ladislav Hladký, Pavel Krejčí, Petr
Stehlík i Václav Štěpánek (eds.), Studia balcanica bohemo-slovaca VI, Brno, 2006.
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 355
355
4/7/13 7:47 PM
Ladislav Hladký
university) developed a comprehensive study of the history of the nations of
central, eastern and south-eastern Europe (the so-called Macůrek School
of Historiography). In 1966, Macůrek contributed to the establishment of
the Department of Balkan and Hungarian Studies at the Brno Philosophy Faculty, the only specialised department of its kind in Czechoslovakia
at that time. This scientific and research institution was directed by Prof.
Josef Kabrda (1906-1968), a renowned specialist on Turkey and Bulgaria.
In Brno he succeeded in gathering a group of historians specialising in the
history of practically all Balkan peoples and countries. At the same time,
Kabrda initiated the holding of international symposia on Balkan studies
in Brno and the continuous publication of the Bibliography of Czechoslovak Balkan Studies. In subsequent decades, Balkan studies in Brno were
guided by a number of other important experts and professors, such as
Ivan Dorovský, Josef Kolejka, Ctibor Nečas, Lubomír Havlík, Vladislav
Šťastný, Pavel Hradečný and others. It is gratifying that research about the
history and culture of the countries of the Balkan Peninsula, and indeed
south-eastern Europe as a whole, continues in Brno today. Among other
things, Balkan studies in Brno focus on the history and culture of Bosnia
and Herzegovina. Balkan studies have been taught in the Department of
Slavic Studies of Masaryk University in Brno as an independent study field
since 2003.
356
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 356
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
4/7/13 7:47 PM
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 357
4/7/13 7:47 PM
POSEBNA IZDANJA
KNJIGA 10
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA
(Zbornik radova)
Izdavač:
Institut za istoriju, Sarajevo
Alipašina 9, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
www.iis.unsa.ba
Za izdavača:
Prof. dr. Husnija Kamberović
Prijevodi rezimea na engleski jezik:
Nermina Filipović
Dizajn i tehničko uređenje:
Tarik Jesenković
Štampa:
Štamparija Fojnica
Za štampariju:
Šehzija Buljina
Sarajevo, 2013.
ISBN
978-9958-649-14-1
SPOMENICA IBRAHIMA KARABEGOVIĆA.indd 358
4/7/13 7:47 PM

Download Report