UZ 7. TJEDAN PSIHOLOGIJE U HRVATSKOJ PSIHOONKOLOGIJA – IZMEĐU EMOCIONALNOG URAGANA I PROMJENE PERSPEKTIVE Dijagnoza maligne bolesti Razumijevanje važnosti cjelovitog pristupa liječenju malignih bolesti kojim se, osim o tjelesnim, vodi računa i o ostalim, bolešću zahvaćenim, ljudskim potrebama (npr. psihičkim ili duhovnim), doveo je do razvoja psihoonkologije - suradnog područja više struka sa zajedničkim ciljem postizanja kvalitetnog liječenja i optimalne skrbi za onkološkog pacijenta. Prema takvom shvaćanju, osim produljivanja života pacijenta, pravi je uspjeh postignut tek onda kada je njegov život dovoljno kvalitetan. Razvoj ove discipline počinje 50-ih godina 20. stoljeća, kada se dijagnoza prestaje skrivati od pacijenata. Tada je, naime, napredak medicine doveo do promjene do tada prevladavajućeg stava kako razgovor o karcinomu može dovesti do gubitka nade i želje za borbom, a time i do brže smrti. Predmet rada psihoonkologije je dvojak. S jedne je strane pružanje podrške pacijentima i njihovim obiteljima i stručno savjetovanje koje može iskustvo bolesti učiniti lakšim, a s druge provođenje istraživanja koja su u službi pronalaženja svih dostupnih odgovora na pitanja što u nastajanju bolesti i njenom liječenju štiti, a što štetno djeluje. Primiti dijagnozu maligne bolesti strašnije je od bilo koje druge dijagnoze (primjera radi, 40% Amerikanaca smatra rak najstrašnijom bolešću). Reakcija na bolest u nekoj je mjeri svojstvena svakom pacijentu, ali poznato nam je kako na putu liječenja postoje periodi koji su većini pacijenata vrlo zatjevni. Već pojavom simptoma koji upućuju na maligno oboljenje, primjerice kvržice na dojci ili krvi u stolici, rađa se velika napetost koja, nakon što ove sumnje budu potvrđene, prerasta u pravi „emocionalni uragan“. S početkom terapijskog procesa osjećaji ljutnje, tuge, očaja, i općenito gubljenja tla pod nogama, često se zamjenjuju optimizmom i nadom u izlječenje. Ovo olakšava izdržavanje nazovimo kratkoročnih gubitaka, poput nuspojava terapije (povraćanja, mučnine, gubitka kose) ili izmjene svakodnevne rutine u ime dugoročnog dobitka - produljenja života. Strah od ponovnog vraćanja bolesti može pokvariti veselje zbog završetka terapije i vraćanje aktivnom i vedrom načinu života. No, svakako je za pacijenta i njegovu obitelj najteže pronaći snage kada liječenje zamijeni palijativna skrb. „Loši dani“ ne znače neuspjeh Izazovi na tom putu u nepoznato, o kojem smo često čuli dramatične priče, zahtjevni su i složeni, i zadaća je psihoonkologa, ali i svih drugih uključenih osoba, pomoći pacijentu potaknuti ona ponašanja koja će imati pozitivan utjecaj na ishod liječenja. To, između ostalog, znači educirati o bolesti kako bi se izbjeglo zamišljanje najstrašnijih scenarija zbog neznanja, poticati iskreno optimističan stav, ali bez straha da se „lošim danima“ dovodi u pitanje uspješnost liječenja. Osim toga, potaknuti oboljele da s bliskim osobama dijele osjećaje i misli te prihvate pomoć, bez straha da ih time „opterećuju“. Sasvim suprotno, bliske osobe, koje bolest također pogađa, redovito žele učiniti i mnogo više nego čine i razumijet kroz što sve njihova draga osoba prolazi. Istraživanje koje se, u sklopu praćenja kvalitete života onkoloških bolesnika, provodi u Općoj bolnici Pula, pokazalo nam je kako se oko 25% pacijenata (slični su rezultati brojnih istraživanja širom svijeta) suočava s anksioznim i depresivnim simptomima. Razumljivo je da tako stresna situacija nerijetko može biti za pacijenta „veliki zalogaj“ i bilo bi šteta da takvi njeni učinci ograničavaju potencijal liječenja maligne bolesti, a postoje psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti koji svojim stručnim znanjem mogu pomoći pacijentima i članovima obitelji da se lakše „uhvate u koštac“ s ovim i drugim izazovima. Osim toga, nije zanemariv podatak našeg istraživanja kako od svih mogućih uzroka, pacijenti vjeruju da je upravo stres kojeg su kroz život doživljavali „glavni krivac“ njihovoj bolesti. Znanstveno još uvijek neopravdano (ne postoje jednoznačni rezultati istraživanja), ali može biti pouka kako vještine nošenja sa napetim situacijama treba unaprijediti. I na kraju, ma kako čudno zvučalo, bolest možda ima i dobrih strana i može nekad potaknuti pacijenta da pogleda i u njihovom smjeru. Svjetski poznat biciklist L. Armstrong izjavio je jednom zgodom „Rak je najbolja stvar koja mi se ikad dogodila“. I zaista, već postavljanje dijagnoze može pacijenta potaknuti da promjeni odnos prema životu, pronađe zadovoljstvo u malim stvarima, zaboravi neke stare brige, ostvari željene planove ili obnovi neki zapostavljeni odnos. Lijepo bi, naravno, bilo kad bismo ove promjene svom životu poklonili i dok smo dobra zdravlja. Nika Spasić, magistra psihologije