Kontrola korova - definicija i način kontrole

KONTROLA KOROVA - definicija i načini kontrole
Kontrola korova predstavlja skup postupaka, mjera i aktivnosti koje imaju za cilj
suzbijanje korova, te sprečavanje rasta, širenja i osjemenjavanja korova. Kontroli korova se
pristupa kao INTEGRALNOM SISTEMU KONTROLE KOROVA (IWMS-Integrated Weed
Management System). Integralni sistem kontrole korova predstavlja integraciju između različitih
načina suzbijanja sa ciljem da se redukuje pojava korova na duži vremenski period da bi se
postigla adekvatna kontrola korova sa redukovanom upotrebom herbicida. U skladu sa tim
zahtjevima neophodno je izraditi strategiju i taktiku kontrole ekonomski štetnih korova, u smislu
postizanja dugoročnog cilja u kontroli korova. Dugoročni cilj se ogleda u tome da čovjek svojim
intervencijama utiče na izgradnju korovske zajednice minimalne konkurentne sposobnosti, uz
minimalnu upotrebu herbicida. Taj dugoročni cilj se može ostvariti pogodnim strateškim planom
i taktičkim mjerama u kontroli korova, pri čemu:
 STRATEGIJA u kontroli korova predstavlja dugoročan program akcija u kontroli korova, a
 TAKTIKA u kontroli pretstavlja kratkoročne jednogodišnje intervencije u okviru kojih se
donose OPERATIVNE ODLUKE, najviše uslovljene konkretnim klimatskim uslovima i
floristikom sastavu korova na konkretnoj parceli (Barberi, 2003).
Opšte prihvaćen pristup podjeli mjera koje se primjenjuju u borbi protiv korova, u našoj
literaturi, je da se te mjere dijele na preventivne (indirektne) i direktne mjere borbe.
Sagledavanje autora šta pripada preventivnim, a šta direktnim mjerama se u manjoj mjeri
razlikuje od autora do autora, što je i razumljivo, jer je teško povući granicu između nekih mjera.
Tako npr. mnogi autori plodored uvrštavaju u agrotehničke mjere, dok npr. Kovačević (2008a)
plodored ubraja u biološke mjere borbe protiv korova.
Izraz KONTOLA KOROVA se u našoj literaturi rjeđe koristi, DOK SE ČEŠĆE
KORISTI suzbijanje korova. To nije samo posljedica prevoda engleskih izraza weed control i
weed managment, već i različito poimanje cjelokupnih mjera koje se sprovode u upravljanju
korovima. Te nedoumice je u izvjesnoj mjeri iznio i Todorović (1948), koji je glavne pravce u
vođenju borbe protiv korova podijelio na: suzbijanje korova i uništavanje korova. Todorović
(1948) je pod pojmom suzbijanja korova podrazumijevao mjere koje se danas smatraju
indirektnim (preventivnim) mjerama, a uništavanje korova direktnim mjerama.
Kojić i sar. (1996) ukazuju da je borba protiv korova izuzetno složen zadatak. On se neće
moći jednom za uvijek riješiti, s obzirom na ogromnu otpornost korovskih biljaka, stečenu u
borbi sa stihijom prirode i mjerama koje čovjek preduzima. Zato borba protiv korova mora da
bude integralna, da se sastoji od kompleksa različitih mjera i načina suzbijanja, da bude
1
prilagođena florističkom sastavu i građi korovske zajednice, gajenom usjevu, klimatskim i
zemljišnim uslovima, te da obuhvati kako poljoprivredne, tako i nepoljoprivredne površine
(Shema 1).
Shema 1. Pregled faktora od kojih zavisi izbor mjera i najvažnijih načina kontrole korova
2
PREVENTIVNE (INDIREKTNE) MJERE KONTROLE KOROVA
PREVENTIVNE (INDIREKTNE) MJERE KONTROLE KOROVA - definicija i podjela.
Preventivne mjere u borbi protiv korova imaju za cilj da onemoguće obnavljanje rezervi sjemena
i drugih reproduktivnih organa korova i njihovo širenje na poljoprivrednom prizvodnom
prostoru, dakle tu spadaju sve one mjere kojima se spriječava dolazak sjemena korova na njivu,
tako prema Kovačeviću (2008a) preventivne mjere mogu da se podijele na:
1. SISTEMATIZACIJA I ODRŽAVANJE POLJOPRIVREDNOG PROIZVODNOG PROSTORA:
 Privođenje kulturi;
 Održavanje objekata infrastrukture: putne mreže, kanala, brana i nasipa;
 Održavanje nezakorovljenim ruderalnih staništa i nepoljoprivrednih površina,
2. PRAVILAN
TRETMAN ŽETVENIH OSTATAKA I NUS-PROIZVODA PRIMARNE POLJOPRIVREDNE
PROIZVODNJE:
 Upotreba pravilno njegovanog stajnjaka i drugih organskih đubriva,
3. DOSLJEDNO
POŠTOVANJE PROPISA U PROIZVODNJI, DORADI I PROMETU SJEMENSKOG
MATERIJALA,
ŠIRENJA KOROVA PUTEM VJETRA,
AKTIVNOŠĆU NA KRAĆA ILI DUŽA RASTOJANJA,
4. SPREČAVANJE
5. DOMAĆINSKI
VODE,
ŽIVOTINJA
I
LJUDSKOM
ODNOS I SAVJESNO GAZDOVANJE PRIRODNIM RESURSIMA, OBJEKTIMA I
MAŠINAMA I
6. KOLEKTIVNE MJERE
 Izrada, usvajanje i provođenje zakonskih propisa o proizvodnji, doradi, prometu i
uvozu sjemenskog i sadnog materijala;
 Mjere dobre poljoprivredne prakse kojim se smanjuje zakorovljenost;
 Obrazovanje iz oblasti herbologije na prvom i drugom ciklusu studija;
 Seminari i simpozijumi iz oblasti herbologije;
 Popularna predavanja širem građanstvu i informisanje javnosti i
 Izdavanje stručnih i naučnih časopisa iz oblasti herbologije.
3
Preventivne (indirektne) mjere Kojić i sar. (1996) dijele na: sjetvu čistog sjemena,
ispravan postupak sa različitim otpacima u poljoprivredi, ispravno njegovanje i upotreba
stajnjaka i komposta, uništavanje korovskih biljaka na nepoljoprivrednim površinama i
održavanje čistoće poljoprivrednih mašina i objekata.
SJETVA ČISTOG SJEMENA. Sjetvom čistog sjemena sprečava se širenje korovskih biljaka
na zasijanim površinama. Na ovaj način naročito se sprečava širenje jednogodišnjih korovskih
biljaka, koje se razmnožavaju samo sjemenom. Širenje korova upotrebom nečistog i
zakorovljenog sjemena naročito je često u usjevima gustog sklopa (žita, lucerka, crvena djetelina
i dr.) koji imaju sitno sjeme i gde je potrebna velika količina sjemena po jedinici površine. U
takvim slučajevima i mali procenat sjemena korova predstavlja ogroman potencijal za
zakorovljavanje usjeva (Kojić i sar., 1996).
ISPRAVAN POSTUPAK S RAZLIČITIM OTPACIMA U POLJOPRIVREDI. U toku žetve, vršidbe
i čišćenja sjemena za sjetvu (trijerisanje) dobijamo otpatke koji sadrže sjeme korovskih biljaka.
Ako se otpaci ostave ili raznesu po zemljištu, to će dovesti do širenja korova. Isto tako, korovi će
se širiti i u slučaju kad se takvi otpaci iskoriste za ishranu domaćih životinja: korovsko sjeme
može da prođe kroz digestivni trakt životinja i da tako u spoljašnju sredinu dospije značajan
procenat sjemena sposobnog za klijanje. Sjeme Rumex acetosella na primer, zadrži klijavost u
goveđem stajnjaku i do 73% u odnosu na klijavost sjemena u hrani, a Rumex domesticus i do
90%. Zbog toga je neophodno otpatke koji sadrže sjeme korovskih biljaka prokuvati ili samljeti
pa tek onda upotrijebiti za ishranu životinja. U slučaju da se ti otpaci ne koriste za ishranu
domaćih životinja, potrebno ih je zakopati ili spaliti (Kojić i sar., 1996).
PRAVILNO NJEGOVANJE I UPOTREBA STAJNJAKA. Organska đubriva su nezamjenjiva
kada je u pitanju poboljšanje fizičkih, hemijskih i bioloških osobina zemljišta. U organska
đubriva spadaju: stajnjak, kompost, biljna đubriva, zelenišno đubrenje, glistenjak i
mikrobiološka đubriva. Sjeme korova u značajnoj količini može da se nađe u stajnjaku i
kompostu. U stajnjak sjeme korovskih biljaka dospijeva iz hrane koja se upotrebljava za ishranu
domaćih životinja. Tako Mihalić (1976) navodi da se u 60 t stajnjaka nađe oko 300.000-486.000
klijavih sjemena korova, dok Kovačević (2008a) navodi da se u toni stajnjaka može naći 40.00060.000 klijavo sposobnih sjemena, a u toni komposta 25.000-40.000 tona.
Sjemena nekih korovskih biljaka mogu da i poslije prolaska kroz digestivni trakt
životinja zadrže visok procenat klijavosti i tako dospiju u stajnjak, a zatim na površine koje se njime đubre. U stajnjak sjeme korovskih biljaka može dospijeti iz prostirke ili otpadaka stočne
hrane. Ispravnim pripremanjem stajnjaka u toku dužeg vremenskog perioda i upotrebom
4
zgorelog stajnjaka gubi se životna sposobnost sjemena korovskih biljaka i tako spriječava
njihovo širenje (Kojić i sar., 1996).
UNIŠTAVANJE KOROVSKIH BILJAKA NA NEPOLJOPRIVREDNIM POVRŠINAMA. Korovske
biljke rastu i razvijaju se i na mnogim nepoljoprivrednim površinama. Na ovim površinama
razvija se posebna ruderalna vegetacija koja predstavlja stalan izvor zakorovljavanja i prenošenja
sjemena korovskih biljaka na obradive površine. Zato je uništavanje korova prije plodonošenja
ili održavanje ovih površina u nezakorovljenom stanju od ogromnog značaja u preventivnom
suzbijanju korova (Kojić i sar., 1996).
ODRŽAVANJE ČISTOĆE POLJOPRIVREDNIH MAŠINA I OBJEKATA. Značajna količina
sjemena korovskih biljaka može se naći u: slami, sijenu, silaži, kombajnima, transportnim
sredstvima, silosima, skladištima stočne hrane te drugim objektima i sredstvima, odakle se lako
mogu prenijeti i zakoroviti okolne obradive površine. Zato održavanje čistoće: objekata, mašina i
uređaja, kao i pravilno rukovanje otpacima, u značajnoj mjeri može da spreči širenje korova i
povećanje zakorovljenosti obradivih površina (Kojić i sar., 1996).
5
DIREKTNE MJERE KONTROLE KOROVA
Direktne mjere kontrole korova izvode se na obradivim površinama i imaju za cilj
uništavanje klijanaca korovskih biljaka, te odraslih biljaka i dijelova za vegetativno
razmnožavanje. Sama podjela direktnih mjera kontrole je donekle uslovna, jer neke mjere, kao
što je plodored, kako navodi Kovačević (2008a), imaju trojaki mehanizam djelovanja:
mehanički, fizički i biološki. U ovoj monografiji usvojiće se podjela direktnih mjera koje navode
Kojić i sar. (1996), a koja je navedena u shemi 2.
AGROTEHNIČKE MJERE KONTROLE KOROVA
1.



OBRADA ZEMLJIŠTA:
Duboko oranje;
Predsjetvena priprema zemljišta;
Zaoravanje strništa,
2. ĐUBRENJE,
3. SJETVA,
4.








NJEGA USJEVA:
Drljanje;
Pljevljenje;
Valjanje;
Prašenje;
Međuredna kultiviranja i okopavanje;
Đubrenje;
Zaštita od prouzrokovača biljnih bolesti i štretočina;
Navodnjavanje,
5. MALAČIRANJE,
6. PLODORED.
6
FIZIČKE MJERE KONTROLE KOROVA
1.
2.
3.
4.
PRIMJENA PLAMENA,
PRIMJENA ELEKTRIČNE ENERGIJE,
PRIMJENA ENERGIJE VISOKOFREKVENTNOG ELEKTROMAGNETNOG POLJA i
PRIMJENA PREGRIJANE VODENE PARE.
BIOLOŠKE MJERE KONTROLE KOROVA
HEMIJSKE MJERE KONTROLE KOROVA
Shema 2. Podjela direktnih mjera kontrole korova
Agrotehničke mjere kontrole korova
Agrotehničkim mjerama prvenstveno se stvaraju povoljni ekološki uslovi za rast i razvoj
gajenih biljaka, tj. povećanje njihove konkurentske sposobnosti, sa jedne strane, dok sa druge
strane, agrotehničke mjere su usmjerene direktnom suzbijanju korova i sprečavanju
zakorovljavanja poljoprivrednih površina.
DUBOKO ORANJE. Duboko oranje se vrši na dubinu 30-40 cm. Efikasno je za uništavanje
višegodišnjih korova, a izorani rizomi i korijenski izdanci se izbacuju na površinu zemljišta.
Jesenjim oranjem uništavaju se korovi razvijeni iz sjemena inkorporiranog zaoravanjem strništa,
a pristiglo sjeme se ponovo inkorporira za uništavanje u predsjetvenoj pripremi. Organi
vegetativnog razmnožavanja se izoravanjem izlažu negativnim djelovanjem niskih temperatura.
Proljetno duboko oranje, za razliku od jesenjeg doprinosi značajnom povećanju zakorovljenosti,
naročito na površinama gdje nije izvršeno zaoravanje strništa. Naime, neposredno poslije
proljetnog oranja slijedi predsjetvena priprema, zbog čega nema dovoljno vremena za klijanje
izoranog sjemena i uništavanje izniklih korovskih biljaka predsjetvenom pripremom.
PREDSJETVENA PRIPREMA. Veoma je bitna dobra i kvalitetna predsjetvena priprema
zemljišta, kako bi biljke u početnim fazama brzo napredovale i razvile nadzemnu masu kojom su
konkuretne korovima. U okviru predsjetvene pripreme vrši se: tanjiranje, drljanje, frezanje,
kultiviranje i valjanje u više faza usljed čega dolazi do višekratnog uništavanja klijanaca
korovskih biljaka. Sa druge strane tanjirače i freze svojim radnim tijelima usitnjavaju podzemne
organe korova, koji se u povoljnim uslovima brzo regenerišu, što može da dovede do još veće
7
zakorvljenosti kod višegodišnjih korova, stoga se preporučuje da se tanjiranje i frezovanje vrši
na površinama koje nisu intenzivno zakorovljenje višegodišnjim korovima.
ZAORAVANJE STRNIŠTA. Plitkim zaoravanjem strništa na dubinu 5-10 cm se uništavaju
nadzemni dijelovi korovskih biljaka, usitnjavaju se podzemni organi vegetativnog
razmnožavanja i sjeme dospijeva u povoljne uslove za klijanje (Kojić i Šinžar, 1985). Na ovaj
način eliminišu se korovi kao potrošači vode i hranjivih materija, a biljke iznikle iz sjemena
dospjelog u povoljne uslove za klijanje biće uništene u kasnijim fazama obrade. Kod većine
korova ova mjera podstiče pupoljke za obnavljanje na ranije razviće čim se troše hranljive
materije i slabi potencijal rasta i razmnožavanja.
ĐUBRENJE. Đubrenjem se obezbjeđuje optimalna ishrana biljaka i time povećava njihova
konkurentska sposobnost prema korovima. Hranljive materije koje se unose u zemljište pored
gajenih biljaka istovremeno koriste i korovi. Pojedine korovske biljke, u zavisnosti od svojih
bioloških i ekoloških osobina različito reaguju na količine hranljivih materija, pa se na ovaj način
može regulisati razvoj korovske zajednice i njeno suzbijanje (Kojić i Šinžar 1985). Stajsko
đubrivo i kompost mogu biti izvor zakorovljenosti zemljišta, pa zbog toga treba koristiti samo
dobro zgoreo stajnjak, u kome je dejstvom visoke temperature i hemijskih procesa inaktivirano
klijanje sjemena korova. Prema tome, bolja ishrana usjeva i zasada, uz primjenu agrotehničkih
mjera povećava konkurentsku sposobnost prema korovima.
SJETVA. Vrijeme, gustina i dubina sjetve imaju veliki značaj za stanje zakorovljenosti, a
samim tim mogu djelovati i kao mjere kontrole korova. Poštovanje otimalnog vremena sjetve,
preporučene gustine i dubine utiče na ispoljavanje konkurentske sposobnosti usjeva koji je
sposoban da mehanički guši korovske biljke. Ranijom sjetvom se povećava sposobnost
zauzimanja životnog prostora. Gustina sklopa bitno utiče na konkurentnu sposobnost gajene
biljke. Tako, npr. povrtarske biljke i okopavine uopšte, kao usjevi širokoredne sjetve, pružaju
mogućnosti velike ekspanzije korova. Preporučuje se gušća sjetva sjemena ili sadnja rasada.
Međutim, zbog sporog klijanja i nicanja u početnim fazama rasta teško je postići toliko gust
sklop koji će konkurencijom eliminisati korove. Određena dubina sjetve za pojedine usjeve,
prema krupnoći sjemena obezbjeđuje najpovoljnije nicanje i dalji rast, a time se doprinosi
postizanju bolje konkurentske sposobnosti gajene biljke.
NJEGA USJEVA. Njegom usjeva stavraju se povoljni uslovi za rastenje gajenih biljaka,
povećava se njihova konkurentska sposbnost, ali se nekim mjerama kao što je međuredno
kultiviranje i okopavanje i direktno uništavaju korovi. Sam program i izbor mjera njege zavisi sa
jedne strane, od tehnologije gajenja biljke, specifičnosti u tehnologiji gajenja s obzirom na sortu,
hibrid ili odnos sorta/podloga, a sa druge strane od konkretnih uslova u vegetacionoj sezoni, a što
8
se prije svega odnosi na navodnjavanje. U svakom slučaju treba maksimalno primjeniti sve
mjere njege usjeva, kako bi povećali konkurentnost gajenih biljaka i smanjili zakorovljenost. Pri
izboru nekih od mjera njege treba imati na umu da sa povećanjem povoljnih ekoloških uslova za
gajene biljke, ti isti uslovi se poboljšavaju i za korovske biljke koje se nalaze na istom
vegetacionom prostoru. Stoga, biti obazriv prije svega sa upotrebom i izborom oruđa za
okopavanje i međurednu kultivaciju, kao i obradu zemljišta u redu višegodišnjih zasada, naročito
ako u zasadu i usjevu imamo prisutne višegodišnje korove.
MALČIRANJE. Malčiranje (nastiranje) ima začajnu ulogu u kontroli korova, pogotovo u
povrtnjacima i jagodnjacima. Zbog primjene malčiranja u tim usjevima je moguće značajno
redukovati primjenu herbicida ili ona čak može izostati. Za nastiranje zemljišta mogu se koristiti
prirodni materijali (sijeno, slama, strugotina drveta, treset, kompost, dobro zgoreo stajnak,
pijesak), ili vještački materijali (plastične folije, specijalni papir, biorazgradiva viskozna vlakna).
U nekim povrtarskim usjevima kao malč mogu da se koriste biljke niskog habitusa koje rastu u
gustom sklopu pa dobro pokrivaju zemljište. Nastiranje zemljišta se u prvom redu koristi za
sprečavanje rasta korova, ali je ono korisna mjera i za očuvanje fizičkih i hemijskih osobina
zemljišta, povoljnog vodno-vazdušnog režima zemljišta i povećanje aktivnosti zemljišnih
mikroorgaizama.
PLODORED. Plodored kao sistem vremenske i prostorne smjene usjeva predstavlja veoma
značajnu mjeru u kontroli korova (Kojić i Janjić, 1994). Veliki broj korovskih vrsta je prilagođen
određenim usjevima. Smjenom usjeva i primjenom drugih agrotehničkih mjera dolazi do
eliminacije ili do značajnog smanjenja brojnosti korovskih vrsta. Plodoredom se takođe mogu
suzbiti neki korovi koji su izuzetno otporni na druge načine uništavanja. Plodoredom se, pored
smanjenja štetnih vrsta korovskih biljaka, smanjuje štetna populacija parazitskih
mikroorganizama i štetočina, te poboljšavaju osobine zemljišta. Mehanizam djelovanja
plodoreda na suzbijanju korova može biti dvojak: fizički i aleopatski (Kojić i sar., 1996).
Mehanizam fizičkog djelovanja plodoreda u kontroli korova zasniva se na konkurentskim
odnosima korova i gajenih biljaka. Pri tom dolazi do zasjenjivanja ili mehaničkog gušenja
određenih korova od strane gustog usjeva. Tako gusti usjevi strnih žita su veoma dobri
predusjevi povrtarskim biljkama. Aleopatski način se zasniva na djelovanju izlučevina korijena,
listova, sjemena pri klijanju ili biljnih dijelova u raspadanju na korovske biljke. Teško je razlučiti
kada je djelovanje plodoreda fizičko, a kada je aleopatsko i moguće je da oba načina djeluju
istovremeno. Plodored se malo primjenjuje iako je izuzetno korisna, efikasna i najjeftinija mjera
kontrole korova.
9
Fizičke mjere kontrole korova
Fizičke mjere kontrole korova predstavljaju direktan način uništavanja korova
korišćenjem toplotne energije, električne energije ili elektromagnetnog zračenja. Sve ove mjere
suzbijanja korova još uvek nisu našle adekvatnu primjenu u poljoprivrednoj praksi, ili zbog toga
što im je radni učinak mali, ili zbog toga što je sama izvedba na većim površinama skupa. U
praksi se najviše koristi dezinfekcija supstrata vodenom parom, ali to provode kompanije koje
konfekcioniraju supstrat za rasad cvijeća ili povrća i koji je kao takv lišen, ne samo sjemena
korova, nego i inokulacionog materijala fitopatogenih organizama i različitih formi štetočina. U
fizičke mjere kontrole korova spadaju: primjena plamena, električne energije, mikrotalasnog
zračenja, pregrijane vodene pare i natapanje vodom.
PRIMJENA PLAMENA. Uništavanje korova vatrom ili plamenom vrši se u usjevima
rijetkog sklopa i otpornim na toplotu. Postoje i posebno konstruisani uređaji, tzv. plameni
kultivatori („weed burner“) koji koriste različita goriva za dobijanje plamena, kojim se korov
direktno uništava. Konstruisani su obično kao međuredni plamenici (Sl. 1), plamenici koji
spaljuju list, a mogu da budu ručni i traktorski. Od djelovanja plamena usevi se zaštićuju
posebnim štitnicima. Treba naglasiti da prema normativama DOBRE POLJOPRIVREDNE
PRAKSE (GAP) spaljivanje strništa nije dozvoljeno. Primjena plamena se vrši na taj način da se
direktno spaljuju korovske biljke ili se pak zagrijava zemljište, čime se inaktivira sjeme koje se
nalazi na površini zemljišta, pošto plamenici razvijaju temperaturu 340-650°C. Ascard (1998)
navodi da je potrebno oko 60 kg/ha propana da bi se postigla efikasnsot veća od 95% za
suzbijanje vrste Sinapis alba, kada ona ima razvijena do 2 lista.
PRIMJENA PREGRIJANE VODENE PARE. Vruća vodena para koristi se uglavnom u
staklenicima. To je u stvari vid sterilizacije zemljišta, prilikom koje ne dolazi samo do
uništavanja korova nego i štetočina i prouzrokovača bolesti. Ovo je moguće sprovoditi samo na
manjim površinama, sa posebno konstruisanim mašinama i uglavnom se u praksi na našim
područjima ne primjenjuje, prije svega zbog cijene tih uređaja i neisplativosti investicije.
10
Slika 1. Međuredni plamenik za suzbijanje korova u usjevu kukuruza
(izvor: http://msuweeds.com/blog/?cat=20)
PRIMJENA ELEKTRIČNE ENERGIJE. Primjena električne energije zasniva se na prolasku
struje kroz biljku, što uzrokuje zagrijavanje i razaranje biljnog tkiva. U Engleskoj su
konstruisane i posebne mašine (snage od 1 i 5 kW) koje se upotrebljavaju za ovu svrhu mada u
veoma ograničenom obimu (Kojić i sar, 1996).
PRIMJENA
ENERGIJE
VISOKOFREKVENTNOG
ELEKTROMAGNETNOG
POLJA.
Mikrotalasno zračenje se takođe više koristi eksperimentalno nego praktično za suzbijanje
korova. Smatra se da će se u budućnosti energija elektromagnetnog mikrotalasnog zračenja
koristiti za sterilizaciju zemljišta u staklenicima, uništavanje insekata u zrnu itd.
11
Biološke mjere kontrole korova
BIOLOŠKE MJERE ZAŠTITE BILJAKA predstavljaju direktno ili indirektno korišćenje
različitih organizama i njihovih proizvoda za suzbijanje štetnih organizama u biljnoj proizvodnji.
Biološko suzbijanje štetnih organizama se provodi na tri osnovna načina (Barčić i sar., 2001):
1. KONZERVATIVNI NAČIN podrazumijeva očuvanje i (ili) stvaranje povoljnih uslova
autohtonim (domaćim) prirodnim neprijateljima,
2. AUGMENTATIVNI NAČIN podrazumijeva uzgoj, razmnožavanje i ispuštanje
autohtonih prirodnih neprijatelja i
3. KLASIČNI NAČIN koji podrazumijeva unos (introdukciju) prirodnih neprijatelja iz
njihove postojbine.
Biološka kontrola korova uključuje korišćenje živih organizma, kao što su: insekti,
nematode, bakterije ili gljivice, u cilju smanjivanja polulacije dominantne korovske vrste.
Posljednjih godina napori istraživača usmjereni su na proučavanje mogućnosti uništavanja
korova korišćenjem njihovih prirodnih neprijatelja. Neki rezultati pokazuju da ovaj način može
biti ne samo efikasan nego i jeftin i dugotrajan po svome djelovanju. Kao i ostale biljke i korovi
imaju svoje prouzrokovače bolesti i štetočine. Zaražavanjem korova prouzrokovačima bolesti i
namnožavanjem insekata može se postići uspjeh u njihovom uništavanju.
Biološko suzbijanje je upravo postiglo najveće praktične uspjehe u SUZBIJANJU
KOROVA i to KLASIČNIM NAČINOM suzbijanja, unošenjem insekata, prirodnih neprijatelja
adventivnih korova iz njihove postojbine, koji mogu ograničiti invazivno širenje introdukovane
(unešene) korovske vrste.
Poznat je primjer vrste kaktusa Opuntia stricta (Haw.) Haw iz familije Cactaceae koja se
prirodno javlja u Teksasu, Alabami, Džordžiji, Mississippiju, Floridi i Južnoj Karolini u
Sjedinjenim Američkim Državama, kao i Bahamima, Bermudima, Karibima, Istočnom Meksiku,
Srednjoj Americi, te sjevernoj Venecueli i Ekvadoru. Insekt Dactylopius coccus (Costa, 1835) je
štitasta vaš iz familije Dactylopiidae koji je porijeklom iz tropske i suptropske Južne Amerike i
Meksika. Ovaj insekt živi na kaktusima iz roda Opuntia (Sl. 2). Insekt proizvodi karminsku
kiselinu. Karminske kiseline se može se izdvojiti obično od 17-do 24% od mase tijela i jaja
sušenog insekata. Ona potom pomiješana sa aluminijumskim ili solima kalcijuma dalje
KARMIN BOJU, poznatu i kao kohineal (Cochineal).
12
Opuntia stricta (Haw.) Haw
Dactylopius coccus (Costa, 1835)
Karmin boja iz Dactylopius coccus
Cactoblastis cactorum (Berg, 1885)
-larve-
Cactoblastis cactorum (Berg, 1885)
-adult-
Spomenik Cactoblastis cactorum u
u Dalbiju (Kvislend, Australija)
Slika 2. Ilustracija vrste kaktusa Opuntia stricta (Haw.) Haw i insekta Dactylopius
coccus (Costa, 1835) za proizvodnju karmin boje kohineal (Cochineal)
Kohineal boja je korištena od strane Asteka i Maja, naroda Srednje i Sjeverne Amerike.
Tokom kolonijalnog razdoblja proizvodnja kohineal boje je ubrzano rasla. Proizvođena je gotovo
isključivo u meksičkom regionu Oaxaca od autohtonih proizvođača. Cochineal boja je postala
najcjenjeniji meksički izvozni proizvod, poslije srebra. Ubrzo nakon španskog osvajanja
Astečkog Carstva počela je da se izvozi u Španiju, do sedamnaestog vijeka bila je roba kojom se
trguje čak do Indije, koristila se i u cijeloj Evropi, a bila je tako visoko cijenjen proizvod da je
redovno kotirala na robnim berzama u Londonu i Amsterdamu.
Domaćina insekta kaktus Opuntia je prvi put u Australiju 1788. doveo kapetan Arthur
Phillip u pokušaju da se započne proizvodnje kohineal boje. On je prikupio niz biljaka iz Brazila
da bi u Australiji u okolini današnjeg Sidneja počeo sa proizvodnjom boje, jer su u to vrijeme,
Španija i Portugal preko svojih kolonijalnih izvora, imali svjetski monopol na industriji kohineal
13
boje. Britanci su takođe željeli vlastitu proizvodnju, jer se crvena boja mnogo koristila i za
njihove uniforme “CRVENE MUNDIRE”.
Pokušaj uvođenja kaktusa bio je neuspješan na dva načina, jer je brazilski KOHINEAL
INSEKT uskoro uginuo, ali kaktus se razvijao i na kraju je oko 260.000 km2 na istočnoj obali
Australije bilo pod invazijom Opuntia stricta, gdje je potisnuo prirodne pašnjake i
kompromitovao proizvodnju tadašnjih farmera. Kaktusi su se počeli dovoditi pod kontrolu oko
1920. god., nakon unošenja njihovog prirodnog neprijatelja iz Južne Amerike, tzv.
južnoameričkog moljca, Cactoblastis cactorum (Berg, 1885) iz familije Pyralidae, čije se larve
hrane kaktusom.
Hemijske mjere kontrole korova
HERBICIDI - DEFINICIJA I PODJELA. Hemijske mjere kontrole korova spadaju u mjere
direktnog suzbijanja korova i zasnivaju se na primjeni herbicida. Pod herbicidima se
podrazumijevaju različita organska jedinjenja, koja služe za uništavanje biljaka. Herbicidi mogu
djelovati i na gajene biljke. Zbog toga je od posebnog značaja poznavati, kod svakog herbicida,
njegovo djelovanje kako na korovske tako i na gajene biljke. Isto tako, od izuzetnog je značaja
znati kako, kada, na koji način i pod kojim uslovima herbicid djeluje, pošto njegovo djelovanje
nastupa često u određenim fenofazama svake biljne vrste, a u velikom stepenu zavisi i od
ekoloških faktora. Otuda je primjena herbicida veoma složen zadatak jer se nepravilnom
primjenom mogu nanijeti ozbiljne štete gajenim biljkama, čak i veće nego štete koje bi nanio
korov u svom optimalnom razvoju.
Herbicide možemo, zavisno od klasifakacione osnove, da podijelimo na različite načine.
Dijelimo ih po karakteru, načinu, grupi biljaka koju suzbijaju, mehanizmu djelovanja,
perzistetnosti, riziku za stvaranje rezistentnih formi korova itd. Tako se herbicidi mogu podijeliti
na sljedeće načine:
1. Herbicidi se po KARAKTERU DEJSTVA na biljke dijele na dvije osnovne grupe:
 Totalne (koji uništavaju sve biljke) i
 Selektivne (koji uništavaju samo određene vrste biljaka, prije svega korovske biljke);
2. Herbicidi se prema NAČINU DJELOVANJA mogu podijeliti na:
 Herbicide kontaktnog dejstva i
 Translokacione herbicide;
3. Herbicidi se prema GRUPI BILJAKA koje suzbijaju dijele na:
14





Silvicide (za uništavanje kompleksa šuma),
Arboricide (za uništavanje drveća i šiblja),
Defolijante (za izazivanje opadanja lišća prije berbe, odnosno prije žetve),
Desikante (za izazivanje sušenja biljaka) i
Algicide (za uništavanje algi);
4. Herbicidi se prema NAČINU APLIKACIJE mogu da podijele na (Shema 3):
 Folijarne herbicide i
 Zemljišne herbicide;
5. Herbicidi se po stabilnosti molekula, tj. po DUŽINI PERZITENTNOSTI mogu podijeliti
na:
 Veoma stabilne herbicide–vrijeme razlaganja na netoksične komponente duže od 2
godine,
 Stabilne herbicide–vrijeme razlaganja na netoksične komponente od 6 mjeseci do 2
godine,
 Umjereno stabilne herbicide–vrijeme razlaganja na netoksične komponente od 1 do 6
mjeseci,
 Malo stabilne herbicide–vrijeme razlaganja na netoksične komponente u toku 1
mjeseca;
6. Herbicidi se prema VREMENU PRIMJENE, a u odnosu na vrijeme sjetve (sadnje)
gajene biljke ili nicanje i rastenje gajene biljke, dijele na (Shema 3):
 Herbicide koji se primjenjuju prije sjetve ili sadnje gajenih biljaka (presowing=
PreSOW, preplanting=PrePLANT),
 Herbicide koji se primjenjuju prije nicanja gajenih biljaka (preemergence=PreEM) i
 Herbicide koji se primjenjuju poslije nicanja, odnosno u toku vegetacije gajenih
biljaka (postemergence=PostEM);
15
Shema 3. Korišćenje herbicida s obzirom na način i vrijeme primjene (Streibig, 2003)
7. Herbicidi se po MEHANIZMU DJELOVANJA, a prema HRAC-ovoj klasifikaciji, mogu
podijeliti na (Janjić i Elezević, 2010):
 Inhibitori acetil- CoA karboksilaze (ACC-aza),
 Inhibitori acetolaktat sintetaze (ALS),
 Inhibitori fotosinteze u fotosistemu 2,
 Inhibitori transporta elektrona u fotosistemu I,
 Inhibitori protoporfinogen oksidaze (Protoks),
16












Inhibitori biosinteze karetenoida kod fiton desaturaze (PDS stepenica),
Inhibitori 4- hidroksifenilpiruvat dioksigenaze (4-HPPD),
Inhibitori EPSP sintetaze,
Inhibitori glutamin sintetaze,
Inhibitori formiranja mikrotubula,
Inhibitori mitoze,
Inhibitori diobe ćelija,
Inhibitori biosinteze celuloze,
Ankupleri membrana,
Inhibitori biosinteze lipida (ne ACG-aza inhibitori),
Sintetički auksini i
Inhibitori aktivnosti indolsirćetne kiesline.
OSNOVNI FAKTORI IZBORA HERBICIDA. Problem racionalne primjene herbicida (koja
podrazumijeva efikasno suzbijanje korova u optimalnim uslovima i uz minimalne troškove)
naročito je izražen u vrijeme prelaska na intenzivnu, skoro potpuno mehanizovanu proizvodnju.
Unošenjem velikih količina mineralnih đubriva, gajenjem visokorodnih sorti i hibrida,
navodnjavanjem, mehanizacijom procesa proizvodnje, utiče se na promjenu sastava korovske
flore određenog usjeva, pojavljuju se neki novi korovi ili se šire oni koji su bili malo zastupljeni.
S druge strane, u svakom području, usljed različitih klimatskih i edafskih uslova postoji
specifična korovska flora. Osim toga, sastav flore korova u pojedinim usjevima karakterističan je
za svaku vrstu gajenih biljaka. Pored ovih, za svaku vrstu gajenih biljaka specifičnih korova,
ima i niz opšte raširenih korova, koje na određenom području nalazimo u skoro svim gajenim
usjevima i zasadima. Sve ovo usložnjava i visok stepen varijabilnosti korovskih biljaka. Na
pojavu velikog broja infraspecijskih jedinica korovskih vrsta uticaja je svakako imala i primjena
različitih agrotehničkih mera. Niže taksonomske jedinice (podvrsta, varijetet i forma)
međusobno se razlikuju po morfološkim, anatomskim i fiziološkim osobinama. Imajući sve ovo
u vidu, kao i načine razmnožavanja, dužinu života, individualnu otpornost i dr., dolazimo do
zaključka da izbor načina, vremena i količine primjene herbicida predstavlja izuzetno složen i
delikatan zadatak. Stoga za uspešnu primenu herbicida nije dovoljno poznavati samo
selektivnost u odnosu na određenu gajenu biljku. Primjenu i izbor herbicida treba posmatrati u
integralnom jedinstvu sljedećih elemenata:
17
1. Osnovnih pokazatelja fizičko-hemijskih, ekotoksikoloških i toksikoloških osobina
herbicida:
 Relativna molekulska masa (Mr),
 Rastvorljivost u vodi (g/l na 25°C),
 Napon pare (µPa),
 Kd,
 Henrijeva konstanta i
 DT50 i DT90 u zemljištu (u danima);
2. Hemoterapeutske osobine herbicida
 Selektivnost,
 Efikasnost,
 Fitotoksičnost,
 Sistemičnost,
 Potencijal za stvaranje rezistetntnosti,
 Vrijeme primjene;
3. Sistem: KOROVSKA BILJKA-GAJENA BILJKA-TEHNOLOGIJA GAJENJA:
 Fenofaza rastenja,
 Prethodno zdravstveno stanje,
 Stanje ishranjenosti biljke,
 Tehnologija gajenja biljke (merkantilni usjev, sjemenski usjev, vrijeme berbe,
vrijeme žetve, karenca);
4. Klimatsko edafski faktori
 Sadržaj humusa (%),
 pH zemljišta,
 Mehanički sastav zemljišta,
 Veličina vodozaštitnog pojasa i blizina površinskih voda;
5. Faktori od značaja za ponašanje herbicida u zemljištu, eventualne ekotoksikološke rizike
i bezbjednu primjenu herbicida.
Osnovni uslovi koje herbicid mora da zadovolji je da bude efikasan za korvske biljke, a u
isto vrijeme da bude selektivan za gajene biljke. Herbicidi u tom smislu mogu da imaju sljedeće
efekte:
 Pozitivan efekat zbog suzbijanja korova, tj. efikasnosti na korovske biljke,
 Pozitivan uticaj zbog pozitivnog uticaja na gajeni usjev,
 Negativan uticaj zbog fitotoksičnosti na gajene biljke.
18
Selektivnost, efikasnost i spektar djelovanja su svakako najznačajniji faktori u izboru
herbicida, mada, kako je rečeno, izbor zavisi i od mnogih drugih faktora. Selektivnost u odnosu
na gajenu biljku, te stepen efikasnosti i spektar djelovanja na korovske biljke predstavljaju
osnovu od koje se mora poći pri izboru herbicida. Selektivnost nije apsolutno svojstvo bilo
kog herbicida. Danas ne postoji ni jedan selektivni herbicid koji bi se mogao koristiti za sve
gajene biljke. Isto tako ne postoji ni jedan herbicid koji bi istovremeno podjednako efikasno
djelovao na sve vrste korovskih biljaka. Od selektivnih herbicida zahtijeva se upravo to: da
efikasno uništavaju korovske biljke, a da pri tome nanose što je moguće manje štete gajenim
biljkama.
Selektivni herbicidi se koriste u dozama u kojima se postiže adekvatna efikasnost za
korovske biljke, a da pri tom herbicid ne utiče bitno na prinos gajene biljke. Studije selektivnosti
zahtijevaju znanje odnosa između doze i odgovora biljke. Kako bi se izbjegle nejasnoće u
procjeni selektivnosti, neophodno je provesti biološko testiranje (biotest) i utvrditi
zakonomjernost u smislu „doza-odgovor“, a što predstavlja dobru polaznu tačku za spoznaju o
djelovanju nekog herbicida u odnosu na druge herbicide, kao i djelovanju na korovske biljke, pa
i u utvrđivanju reakcije korovskih i gajenih biljaka na neki herbicid (Streibig, 1992). Suštinski,
biotest služi za određivanje funkcionalne zavisnosti između poznate doze herbicida, kao
nezavisne veličine, i odgovora biljke (efekta), kao zavisne veličine. Utvrđivanjem ovakve
funkcionalne zavisnosti, predstavljene kroz najreprezentativniju regresionu funkciju (p<0,05),
određuju se odgovarajuće efektivne doze (ED10, ED50 i ED90), pri čemu se ED10, a priori, uzima
kao NOEL (NOEL=No Observed Effect Level). Odgovor test biljke se najčešće opisuje
regresionom četvero - parametarskom logističkom funkcijom sigmoidnog tipa (Streibig and Ritz,
2005), na osnovu odnosa “doza-odgovor” (“dose-response”). Budući da herbicidi mogu imati
uticaj na bilo koje biljke, dakle korovske, što je poželjno, ali i gajene, što je nepoželjno, onda se
ponekad mora prihvatiti mali pad prinosa gajene biljke, pri dozi koja sa velikom efikasnošću
suzbija korove. Tako npr., smanjenje prinosa od 10% može ponekad da bude i prihvatljivo, ako
je istovremeno postignuta visoka efikasnost u suzbijanju korova. Utvrđivanjem funkcionalne
zavisnosti, predstavljene kroz najreprezentativniju regresionu funkciju, te utvrđivanjem
odgovarajućih efektivnih doza-ED10 i ED90 (Shema 4), kako za korovsku biljku, tako i za gajenu
biljku može se utvrditi INDEKS SELEKTIVNOSTI (IS), pretstavljen formulom:
[
[
]
]
19
Shema 4. Procjena selektivnosti herbicida za gajenu biljku
i efikasnosti za korovsku biljku
Postoji veliki prostor u racionalizaciji upotrebe herbicida, pa između ostalog i smanjenje
doze. U svrhu toga biološko testiranje se može iskoristiti u konceptu integralnog sistema
kontrole korova (IWMS-Integrated Weed Management System), a prije svega u određivanju
najniže doze kojom bi se postigla zadovoljavajuća kontrola korova, a ta doza je definisana kao
minimalna letalna doza herbicida (MLHD=Minimum Lethal Herbicide Dose). U nekim
slučajevima MLHD može da bude 1/4 ili 1/8 normirane doze, zavisno od korovske vrste i njene
fenofaze. Osim MLHD i druge granične doze mogu biti jako važne za racionalnu upotrebu
herbicida. Naime, biološkim testiranjem omogućeno je da se za svaku kombinaciju
„herbicid/korovska vrsta/formulacija/klimatski uslovi“ definiše veza između doze herbicida,
efikasnosti i utvrde efektivne doze (ED), kao što je ED10, ED50 i ED90, pri čemu se ED10, u
smislu efikasnosti, smatra neprimjetnim nivoom dejstva (NOEL), dok se ED90 smatra MLHD.
Poređenje odnosa između ED50 za dva herbicida ili kombinacije „herbicid/korovska
vrsta/formulacija/klimatski uslovi“ može se upotrijebiti kao indikacija (pokazatelj) za koliko se
može redukovati ili prilagoditi doza na osnovu stvarnog pedo - klimatskog stanja lokaliteta i
korovske flore u trenutku upotrebe herbicida. Ocjena efikasnosti herbicida (Tab. 1) izražava se
preko EWRC-skale (European Weed Resarch Counsil).
20
Tabela 1. Ocjena efikasnosti herbicida (Vrbničanin i Šinžar, 2003)
KATEGORIJA
1
2
3
4
5
6
7
8
9
HERBICIDNO DEJSTVO
ODLIČNO
ODLIČNO
DOBRO
ZADOVOLJAVAJUĆE
DOVOLJNO
NEDOVOLJNO
SLABO
SASVIM SLABO
HERBICID NEUPOTRBLJIV
% UGINUĆA
100
99
98
95
90
75
50
25
0
Osnovni zahtijev koji herbicidi moraju da zadovolje je da budu efikasni za korovske
biljke, a da budu selektivni za gajene biljke u kojima se primjenjuju. Ipak, oni mogu da imaju
manju ili veću fitotoksičnost prema gajenim biljkama. Ocjena fitoksičnosti po skali koju je
predložila Evropska komisija za ispitivanje korova (EWRS) je prikazana u tabeli 2.
Tabela 82. Ocjena fitotoksičnosti po skali EWRS (Vrbničanin i Šinžar, 2003)
Kategorija
1
2
3
4
5
6
7
8
9
Efekat na gajene biljke
Oštećenja
Procenat (%) uništenih biljaka
NIKAKVO
0
VRLO LAKA
1
LAKO
2
LAKO DO UMJERENO
5
UMJEREN0
10
PODNOŠLJIVO
25
JAKO
50
IZRAZITO JAKO
75
UNIŠTENJE
100
BEZBJEDNA PRIMJENA HERBICIDA. Pesticidi uopšte po dospijeću na biljke mogu da dođu
i do površinskih i podzemnih voda, a rizik je izraženiji prilikom upotrebe zemljišnih herbicida.
Tim dospijevanjem mogu da budu ugroženi neciljani vodeni organizmi, ali i da dođe do
21
kontaminacije vode. Veliki dio poljoprivredne proizvodnje kod nas se obavlja u dolinama rijeka
(Sava, Drina, Bosna, Vrbas, Trebišnjica, Neretva, Una, Sana i Pliva) gdje se biljke gaje u
neposrednoj blizini površinskih voda, pa je mogućnost od kontaminacije vode tim veća. Ovo tim
prije što se kod nas na tim zemljištima dosta gaji kukuruz (Sl. 3), pri čemu se primjenjuju
zemljišni herbicidi, koji mogu da uzrokuju kontaminaciju voda, kako površinskih, tako i
podzemnih, pri čemu su POVRŠINSKE VODE kopnene vode, izuzev podzemne vode, bočate
(prelazne vode) i obalno more koje u pogledu hemijskog sastava uključuju i teritorijalno more.
Podzemna voda je voda ispod zemljine površine u zasićenoj zoni u direktnom kontaktu sa
zemljištem ili dubljim slojevima zemljišta.
Slika 3. Plavljena površina pod usjevom kukuruza, koji je prethodno tretiran herbicidom,
a nalazi se u neposrednoj blizini rijeke
Pesticidi u površinske vode mogu da dospiju zanošenjem (“driftom”), ali najveći rizik od
kontaminacije površinskih voda nastaje oticanjem pesticida u površinske i podzemne vode, kao i
erozijom zemljišta prethodno tretiranim pesticidima (Shema 5). Kao posljedica toga može da
dođe do kontaminacije površinskih voda i ugrožavanja vodenih organizama i ekosistema uopšte.
22
Shema 5. Mogući pravci “kretanja” pesticida nakon aplikacije
Korisnici pesticida su dužni da preduzmu određene mjere za ublažavanje rizika od
kontaminacije površinskih voda prilikom njihove primjene u blizini površinskih voda (rijeke,
jezera, potoci). Te mjere su:
 Strogo pridržavanje VODOZAŠTITNOG POJASA, tj. tampon zone koja predstavlja
najmanju udaljenost od površinske vode na kojoj se pesticidi ne smiju primijenjivati;
 Korišćenje rasprskivača kojima se spriječava zanošenje rastvora za tretiranje;
 Sadnja (sjetva) vegetacije u vodozaštitnoj zoni, tj. formiranje zaštitnog pojasa od
vegetacije koji bi spriječio ili smanjio dospijevanje pesticida do površinskih voda (Shema
6 i 7);
 Podizanje šumskog pojasa u priobalju;
 Podizanje vjetrozaštitnog pojasa ili očuvanje prirodnih vjetrozaštitnih pojaseva;
 Sjetva zaštitinih usjeva na nagnutim terenima, po izohipsama u pojaseve, kako i spriječili
eroziju zemljišta, pa i odnošenje pesticida prethodno primijenjenih na to zemljište.
23
Shema 6. Mogući način izgradnje tampon zona oko površinskih voda (Bentrup, 2008)
Shema 7. Moguća visina vegetacijskog pojasa u tampon zoni u odnosu na visinu gajene biljke,
npr. kukuruz, jabuka (Bentrup, 2008)
24

Download Report